DenBraun - Andjeli i Demoni

1

Brown: ANĐELI I DEMONI: Č i n j e n i c e: Najveći svjetski institut za znanstvena istraživanja, švicarski Conseil Européen pour le Recherche Nucléaire (CERN), nedavno je uspio stvoriti prve čestice antimaterije. Antimaterija je identična fizičkoj materiji, no sastoji se od čestica čiji je električni naboj suprotan od naboja čestica normalne materije. Antimaterija je najsnažniji izvor energije poznat čovjeku. Stvara energiju sa 100% učinkovitošću (efikasnost nuklearne fisije je samo 1,5%). Antimaterija ne izaziva zagađenje okoliša ni radijaciju, a jedan kilogram bi bio dostatan da se zadovolje jednodnevne energetske potrebe Sjedinjenih Američkih država. Međutim, postoji jedna caka… Antimaterija je izuzetno nestabilna. Zapaljiva je čim dođe u kontakt s apsolutno bilo čim… čak i zrakom. Jedan gram antimaterije ima energiju nuklearne bombe od 20 kilotona, što je veličina bombe bačene na Hirošimu. Do nedavno proizvodnja antimaterije uspjela je u vrlo malim količinama radeći na niskim energijama i s vrlo malim brojem atoma. No CERN je uspio stvoriti novi antiprotonski decelerator (usporivač) – napredni uređaj za proizvodnju antimaterije pomoću kojeg bi se mogla proizvesti puno veća količina antimaterije. Međutim, postavlja se pitanje: hoće li ta eksplozivna supstanca uistinu spasiti svijet ili postati najubojitije oružje svih vremena? ------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Prolog Fizičar Leonardo Vetra osjetio je miris spaljenog mesa i znao da je njegovo. Užasnuto je gledao u obris koji se pojavio iznad njega. «Što želiš?» «La chiave», odgovorio je grubi glas. «Lozinku.» «Ali… ne-« Uljez je ponovno pritisnuo, gurajući bijeli užareni predmet dublje u Vetrova prsa. Začulo se cvrčanje mesa. Vetra je bolno viknuo. «Nema lozinke!» Osjetio je kako gubi svijest. Muškarac je piljio. «Ne avevo paura. Toga sam se i bojao.» Vetra se borio da ostane pri svijesti, ali tama ga je sve više okruživala. Njegova jedina utjeha bila je što čovjek koji ga je napao nikada neće dobiti ono po što je došao. No trenutak kasnije, čovjek je izvukao oštricu i prinio je Vetrinom licu. Oštrica je lebdjela iznad Vetrine glave. Pažljivo. Gotovo kirurški. «Za ime Božje!» uzviknuo je Vetra. No bilo je prekasno. Visoko na stepenicama pri samom vrhu velike piramide u Gizi mlada žena smijala se i dozivala ga. «Roberte, požuri! Znala sam da sam se trebala udati za mlađeg muškarca!» Imala je čaroban osmijeh. Trudio se da održi korak s njom, no noge kao da su mu bile od kamena. «Čekaj me», preklinjao ju je. «Molim te…» Dok se penjao, počelo mu se mutiti pred očima. U ušima mu je zujalo. Moram doći do nje! Ali kad je ponovno pogledao, žene više nije bilo. Umjesto nje ugledao je starca trulih zuba.

2 Starac je gledao dolje prema njemu, usana skupljenih u grimasu koja je odavala usamljenika. Zatim je bolno viknuo, a njegov vrisak odjeknuo je preko pustinje. Robert Langdon naglo se probudio iz noćne more. Telefon koji je stajao kraj njegova kreveta zvonio je. Omamljen snom, podigao je slušalicu. «Halo?» «Trebam Roberta Langdona», rekao je muški glas. Langdon se uspravio i sjeo u svom praznom krevetu pokušavajući razbistriti glavu. «Dobili ste ga… Ja sam Robert Langdon.» Proškiljio je prema digitalnom satu. Bilo je 5:18 ujutro. «Moram vas odmah vidjeti.» «Tko je to?» «Zovem se Maximilian Kohler. Ja sam fizičar atomske fizike.» «Što?» Langdon se jedva mogao usredotočiti. «Jeste li sigurni da ste dobili pravog Langdona?» «Robert Langdon. Profesor religijske ikonologije na Harvardu. Napisali ste tri knjige o simbologiji i –« «Dobro, znate li vi koliko je sati?» «Ispričavam se. Ali imam nešto što biste hitno trebali vidjeti. Ne mogu o tome preko telefona.» Iz Langdonovih usta oteo se poznati zijev. Ovakvo što mu se već događalo. Jedna od opasnosti pisanja knjige o religijskoj simbologiji jest ta da te usred noći nazivaju vjerski fanatici koji žele da potvrdiš najnovije znakove koje su dobili od Boga. Prošli ga je mjesec nazvala striptizeta iz Oklahome i obećala mu najbolji seks u životu ako doleti u Oklahomu i potvrdi autentičnost križa koji se , kao nekom čarolijom, pojavio na plahtama njezina kreveta. Tulsanska ponjava, tako ju je Langdon nazvao. «Kako ste došli do mog broja?» Langdon se trudio biti ljubazan, bez obzira na vrijeme. «Našao sam ga na internetu. Na stranici o vašoj knjizi.» Langdon se namrštio. Bio je siguran da na stranici nema njegovog kućnog broja telefona. Čovjek je očigledno lagao. «Moram vas vidjeti», inzistirao je pozivatelj. «Dobro ću vam platiti.» Sad se Langdon počeo ljutiti. «Žao mi je, ali doista –« «Ako odmah krenete, bit ćete ovdje do –« «Nikamo ja ne idem! Pa pet je sati ujutro!» Langdon je spustio slušalicu i srušio se natrag u krevet. Zatvorio je oči i pokušao ponovno zaspati. Ništa. San mu je bježao s očiju. Nevoljko je odjenuo ogrtač i spustio se u prizemlje. Robert Langdon bosonog je lutao kroz svoju pustu viktorijansku kuću u Massachusettsu držeći u ruci svoj uobičajeni lijek za nesanicu – veliku šalicu vruće čokolade Nestlé's Quik. Travanjska mjesečina prolazila je kroz izbočene prozore i igrala se po orijentalnim tepisima. Langdonovi kolege često su se znali našaliti da mu kuća više nalikuje antropološkom muzeju nego domu. Police su bile pune artefakata raznih religija iz cijelog svijeta. Ekuaba iz Gane, zlatno raspelo iz Španjolske, idol s jednog od otoka iz Egejskog mora, čak i jedan vrlo rijetki, istkani boccus s Bornea, simbol vječne mladosti mladog ratnika. Dok je Langdon sjedio na svojoj mjedenoj maharishi škrinji i uživao u toplini čokolade, u izbočenom prozoru pojavio se njegov odraz. Prikaz je bio iskrivljen i blijed…poput duha. Ostarjelog duha, pomislio je okrutno se podsjećajući da njegov mlađahni duh živi u tijelu koje podliježe starenju. Iako nije bio posebno zgodan u klasičnom smislu riječi, četrdeset godina star Langdon imao je ono što su njegove kolege zvale «akademska» privlačnost – sijede zaliske u gustoj, smeđoj kosi, dubokr plave oči, očaravajuće dubok glas mi jak, bezbrižan osmijeh akademskog atleta. Kao strastven skakač u vodu tijekom cijele srednje škole i fakulteta, Langdon je još uvijek imao tijelo plivača, naglašenu muskulaturu i visinu od metar i osamdeset dva centimetra koje je budno održavao plivanjem pedeset dužina sveučilišnog bazena svaki dan. Prijateljima je Langdon uvijek bio malo zagonetan. Izgledao je kao čovjek uhvaćen između dva stoljeća. Vikendima bi ga mogli vidjeti u kantini u trapericama kako raspravlja o

3 računalnoj grafici ili religijskoj povijesti sa studentima, a drugim prilikama u sakou od tvida iz Harrisa i prsluku «turske mustre» ili na fotografijama skupih modnih časopisa snimljenim na otvaranjima muzeja gdje bi ga zamolili da održi predavanje. Mada je bio strog profesor i držao do discipline, Langdon je bio prvi koji je prigrlio ono što je pozdravljao kao «izgubljenu umjetnost dobre stare zabave». Uživao je u rekreaciji pretjeranom i zaraznom revnošću zbog čega su ga studenti prihvaćali kao jednog od njih. Njegov nadimak u kampusu bio je «Delfin», a odnosio se kako na njegovu prijaznu narav, tako i slavne skokove, te onaj legendarni događaj kad je u vaterpolo utakmici nadmudrio cijelu vaterpolo ekipu. Dok je Langdon tako sam sjedio odsutno piljeći u tamu, tišinu njegovog doma još jednom je narušila zvonjava, ovog puta telefaksa. Previše iscrpljen da bi se živcirao, Langdonu se na licu pojavio umorni smiješak. Ljudi božji, pomislio je. Dvije tisuće godina čekaju svog Mesiju i još su uvijek dozlaboga uporni. Umorno je odnio praznu šalicu u kuhinju i polako otišao u svoju radnu sobu obloženu hrastovinom. Faks koji je došao ležao je na stolu. Uzdahnuvši, podigao je papir i pogledao. Istog časa Langdon je osjetio kako ga oblijeva val mučnine. Slika na papiru je prikazivala leš. Tijelo je bilo golo, a glava okrenuta potpuno prema natrag. Na žrtvinim prsima nalazila se užasna opekotina. Čovjek je bio žigosan…a utisnuta je bila samo jedna riječ. Bila je to riječ koju je Langdon vrlo dobro znao. Dapače, odlično. U nevjerici je piljio u slova napisana krasopisom. «Iluminati», promucao je, a srce mu je počelo jače tući. Nemoguće… Sporom kretnjom, bojeći se onoga što bi mogao vidjeti, Langdon je za 180 stupnjeva okrenuo papir koji je primio telefaksom. Pogledao je riječ okrenutu naopako. Istog trena je ostao bez daha. Osjećao se kao da ga je udario kamion. Ne vjerujući svojim očima, ponovno je okrenuo papir i pročitao riječ kojom je mrtvac bio žigosan s prave strane, a zatim ponovno obrnutu naopako. «Iluminati», šapnuo je. Šokiran, Langdon se srušio na stolicu. Sjedio je tako trenutak potpuno zbunjen. Postupno mu je pogled privukla crvena točkica koja je svjetlucala na telefaksu. Osoba koja mu je poslala faks još uvijek je čekala na liniji…čekala je da razgovara s njim. Langdon je dugo vremena sjedio i gledao u crvenu tačkicu. Potom je, dršćući, podigao slušalicu. «Jesam li sada privukao vašu pozornost?» rekao je muški glas kad se Langdon konačno javio. «Da. I to u potpunosti. Želite li mi pojasniti o čemu se radi?» «Pokušao sam.» glas je bio hladan, mehanički. «Fizičar sam. Vodim institut za znanstvena istraživanja. Dogodilo se ubojstvo. Tijelo ste vidjeli.» «Kako ste me našli?» Langdon se jedva mogao usredotočiti. Misli su mu bile zbrkane zbog slike koju je primio telefaksom. «Već sam vam rekao. Našao sam broj vašeg telefona na internetu. Na stranici o vašoj knjizi, Umijeće Iluminata.» Langdon je pokušao pribrati misli. Njegova knjiga bila je doslovno nepoznata u širim književnim krugovima, ali na Internet stranicama je stekla mnogo sljedbenika. Pa ipak, to što je pozivatelj tvrdio nije imalo smisla. «Na stranici se ne nalazi kontakt adresa», tvrdio je Langdon. «Siguran sam u to.» «Neki moji kolege iz labosa su vrlo spretni glede pronalaženja informacija na internetu.» Langdon je bio skeptičan. «To mi zvuči kao da vaši kolege iz labosa znaju puno o internetu.» «I trebali bi», uzvratio mu je muškarac. «Kad smo ga ovdje i izumili.» Bilo je nečega u njegovu glasu što je Langdonu govorilo da se ne šali. «Moram vas vidjeti», inzistirao je sugovornik. «O ovome ne možemo raspravljati preko telefona. Moj laboratorij je udaljen svega sat vremena leta od Bostona.»

4 Langdon je stajao u radnoj sobi osvijetljenoj prigušenim svjetlom i analizirao telefaks koji je držao u ruci. Ono što se nalazilo na njemu predstavljalo je epigrafski pronalazak stoljeća. Ovaj jedan jedini simbol potvrđivao je cijelo jedno desetljeće Langdonovih istraživanja. «Molim vas, ovo je hitno», požurivao ga je glas. Langdonov pogled bio je prikovan na žig. Iluminati, čitao je opet i iznova. Njegov rad uvijek se temeljio na simboličkom ekvivalentu fosila – drevni spisi i povijesne rekla-kazala – no ova slika u koju je gledao bila je od danas. Iz sadašnjeg vremena. Osjećao se poput paleontologa koji se našao licem u lice sa živim dinosaurusom. «Bio sam toliko slobodan da pošaljem avion po vas», rekao je glas. «Bit će u Bostonu za dvadeset minuta.» Langdonu su se osušila usta. Sat vremena leta od Bostona… «Molim vas, oprostite mi što sam bio drzak,» rekao je glas, «ali doista vas trebamo ovdje.» Langdon je ponovno pogledao u telefaks – drevni mit potvrđen crno na bijelom. Njegove implikacije bile su zastrašujuće. Prvi nagovještaji zore probijali su se kroz grane breza u dvorištu, no danas se sve činilo nekako drukčijim. Dok ga je obizimala neobična mješavina straha i uzbuđenja, Langdon je znao da nema izbora. «Pobijedili ste», rekao je. «Recite mi gdje će me avion čekati.» Tisuće kilometara dalje, dva muškarca su imala dogovoren sastanak. Prostorija je bila tamna. Srednjovjekovna. Od kamena. «Benvenuto», rekao je glavni. Sjedio je skriven u sjeni. «Jesi li imao uspjeha?» «Si», odgovorio je nejasan obris. «Perfettamente.» Riječi su mu bile tvrde poput kamenih zidova prostorije. «I neće biti sumnje tko je odgovoran?» «Nimalo.» «Odlično. Jesi li mi donio ono po što sam te poslao?» ubojičine oči sjajile su crne poput ulja. Izvadio je tešku elektronsku napravu i stavio je na stol. Čovjek u sjeni činio se zadovoljan. «Dobro si to obavio.» «Čast mi je služiti bratstvu», rekao je ubojica. «Uskoro počinje druga faza. Odmori se. Večeras počinjemo mijenjati svijet.» Langdonov Saab 900S izletio je iz tunela Callahan i našao se na istočnoj strani bostonske luke blizu ulaza u zračnu luku Logan. Nakon što je još jednom provjerio upute, Langdon je pronašao Aviation Road i skrenuo lijevo kraj stare zgrade Eastern Airlinesa. Tristo metara dalje niz priključnu cestu iz tame je izronio hangar. Na njemu je bila ispisana velika znamenka «4». Langdon je parkirao na parkiralištu i izašao iz automobila. Iza hangara se pojavio čovjek okrugla lica u tamnoplavom pilotskom odijelu. «Robert Langdon?» pozvao je. Muškarčev glas bio je prijateljski. Njegov naglasak Langdon nije znao kamo bi smjestio. «Ja sam», rekao je Langdon zaključavajući automobil. «Savršeno tempirano», rekao je muškarac. «Upravo smo sletjeli. Molim vas, pođite za mnom.» Dok su obilazili hangar, Langdon je osjetio napetost. Nije navikao primati tajanstvene telefonske pozive i odlaziti na tajne sastanke s nepoznatim ljudima. Ne znajući što da očekuje, odjenuo se uobičajeno za predavanje – hlače od čvrstog, grubog pamuka smeđežute boje, dolčevitu i sako od tvida marke Harris. Dok su hodali, razmišljao je o telefaksu koji mu se nalazio u džepu sakoa još uvijek ne mogavši vjerovati što prikazuje. Pilot kao da je osjetio Langdonovu strepnju. «Nadam se da nemate problema s letenjem, gospodine?» «Ne, uopće», odgovorio je Langdon. Ali imam sa žigosanim leševima. S letenjem ću već nekako izaći na kraj, ali s tim… Muškarac je odveo Langdona do kraja hangara. Zatim su zašli za ugao i krenuli prema pisti. Langdon je odjednom stao kao ukopan i zinuo gledajući letjelicu parkiranu na asfaltu. «U tome ćemo letjeti?» Pilot se nacerio. «Sviđa li vam se?»

5 Langdon je jedan dugi tren piljio. «Sviđa li mi se? Pa ne znam ni što je to!» Letjelica koja je stajala pred njima bila je golema. Malo je posjećala na raketu za svemirske letove, no za razliku od njih vrh joj je bio savršeno ravan. Dok je stala tamo na pisti, nalikovala je divovskom klinu. Langdonov prvi dojam bio je da sigurno sanja. Letjelica je izgledala aerodinamično poput Buicka. Krila gotovo da i nije imala (samo dvije kratke peraje smještene na stražnjem dijelu trupa). Iz repa su izlazila dva stražnja krilca. Ostatak je bio u trupu (šezdesetak metara dug od početka do kraja) i to bez prozora, samo trup. «Teži dvjesto pedeset tisuća kilograma do vrha napunjena», rekao je pilot poput oca koji se hvali svojim novorođenčetom. «Ide na vodik. Trup je od titana pojačanog silikonskokarbidnim vlaknima. Omjer potiska i težine iznosi 20:1. mlažnjaci uglavnom imaju omjer 7:1. direktoru se sigurno vraški žuri da vas vidi, čim je poslao Big Boya po vas.» «I to doista leti?» rekao je Langdon. Pilot se nasmijao. «I još kako.» poveo je Langdona preko piste do aviona. «Na prvi pogled čovjek se iznenadi, znam, ali bolje se naviknite. Za pet godina samo će se njih moći vidjeti u zračnim lukama. Zove se HSCT (Hight Speed Civil Transport – letjelica velikih brzina namijenjena civilnom prijevozu). Mi ga prvi imamo.» Onda imate vraški jak laboratorij, pomislio je Langdon. «Ovo je prototip Boeinga X-33, nastavio je pilot, «ali ima ih na desetke različitih vrsta – National Aero Space Plane, Rusi imaju Scramjet, Britanci HOTOL. Budućnost je stigla, samo treba proći nešto vremena prije nego što prijeđe u javnost. Mlažnjaci su prošlost.» Langdon je oprezno podigao pogled i pogledao letjelicu. «Mislim da mi se više sviđaju mlažnjaci.» Pilot je pokazao prema mostu. «Ovuda molim, gospodine. Pazite kamo stajete.» Nekoliko minuta kasnije, Langdon je sjedio u praznoj kabini. Pilot mu je zakopčao sigurnosni pojas u prvom redu sjedala i nestao u prednjem dijelu letjelice. Sama kabina je na veliko iznenađenje izgledala poput šire kabine običnog zrakoplova. Jedini izuzetak bio je taj što nije bilo prozora, zbog čega se Langdon osjećao nelagodno. Cijeli život ga je mučio blagi oblik klaustrofobije – trag nezgode iz djetinjstva koju nikad nije do kraja prebrodio. Averzija koju je imao prema zatvorenim prostorima Langdonu ni u kom slučaju nije predstavljala ozbiljan problem, no uvijek ga je frustrirala. Manifestirala se na najsuptilnije načine. Izbjegavao je sportove u zatvorenim prostorima poput skvoša, a za svoju veliku, prozračnu viktorijansku kuću visokih stropova rado je izdvojio malo bogatstvo, premda je na tržištu u to vrijeme bilo i znatno isplativijih kuća. Langdon je često razm,išljao kako njegova današnja ljubav prema umjetnosti sigurno potiče iz toga što je kao dječak volio široke, otvorene muzejske prostore. Motori su oživjeli, a u trupu se osjetilo duboko brujanje. Langdon je progutao knedlu i čekao. Osjetio je da letjelica počinje kliziti po pisti. U pozadini je tiho počeo svirati country. Telefon koji je stajao na zidu kraj njega dvaput je zazvonio. Langdon je podigao slušalicu. «Halo?» «Je li vam udobno, gospodine Langdon?» «Ni najmanje.» «Samo se opustite. Za sat vremena smo na odredištu.» «A gdje je odredište?» upitao je Langdon shvaćajući da nema pojma kamo ide. «Ženeva», odgovorio je pilot ubrzavajući motore. «Laboratorij se nalazi u Ženevi.» «Ženeva», ponovio je Langdon sada malo bolje raspoložen. «U državi New York. Imam rodbine tamo, blizu Lake Seneca. Nisam znao da ondje postoji laboratorij za fiziku.» Pilot se nasmijao. «Ne Ženeva u državi New York, gospodine Langdon. Ženeva u Švicarskoj.» Trebalo mu je neko vrijeme da registrira što je čuo. «Švicarska?» Langdon je osjetio kako mu puls ubrzava. «Ali rekli ste da je laboratorij udaljen sat vremena leta od Bostona!» «I jest, gospodine Langdon. Pilot se nasmijao. «Ova letjelica leti brzinom od petnaest maha.»

6 Na prepunoj europskoj ulici ubojica se provlačio kroz gužvu. Bio je to snažan čovjek. Taman i jak. Naoko okretan. Mišići su mu bili napeti od uzbuđenja koje je na njega ostavio nedavni sastanak. Dobro je prošlo, rekao je samom sebi. Iako njegov poslodavac nije pokazao lice, ubojica je bio počašćen što se nalazio u njegovom prisustvu. Je li uistinu prošlo samo petnaest dana otkad je njegov poslodavac prvi put stupio u kontakt s njim? Ubojica se još uvijek sjećao svake riječi tog poziva… «Zovem se Janus», rekao je pozivatelj. «Moglo bi se reći da smo rođaci. Imamo zajedničkog neprijatelja. Čuo sam da se tvoje vještine mogu unajmiti.» «Ovisi tko», odgovorio je ubojica. Pozivatelj mu je rekao. «Je li to neka šala?» «Vidim, naše ime vam je poznato», odgovorio je pozivatelj. «Naravno. Vaše bratstvo je legenda.» «A opet sumnjate u moju iskrenost.» «Svi znaju da se bratstvo ugasilo.» «To je bio trik. Varka. Najopasniji neprijatelj jest onaj kojeg se nitko ne boji.» Ubojica je bio sumnjičav. «Želite reći, bratstvo još uvijek postoji?» «Da, ali u većoj tajnosti nego ikad. Naši članovi su infiltrirani gdje god pogledate... uspjeli su ući čak i svetu utvrdu našeg najljućeg neprijatelja.» «To je nemoguće. Oni su neranjivi. «Naša ruka doseže daleko.» «Ničija ruka ne doseže toliko daleko.» «Ubrzo ćete mi povjerovati. Već smo obznanili nepobitan dokaz moći našeg bratstva. Čin izdaje i dokaz.» «A što ste to učinili?» Pozivatelj mu je rekao. Ubojičine oči su se raširile. «Ali to je nemoguće.» Idućeg dana na naslovnicama svih novina na kugli zemaljskoj nalazila se ista udarna vijest. Ubojica je počeo vjerovati. Sada, petnaest dana kasnije, ubojičina vjera postala je još čvršća. Više nijesumnjao. Bratstvo postoji, razmišljao je. Večeras će izaći iz sjene i pokazati svoju moć. Dok se probijao kroz ulice, njegove crne oči sjale su proročanskim sjajem. Jedno od najtajnijih i najopasnijih tajnih društava u svjetskoj povijesti tražilo je njegove usluge. Mudro su izabrali, razmišljao je. Reputaciju o njegovoj tajnovitosti nadvisivala je jedino njegova ubojita učinkovitost. Do sada im je dostojno služio. Obavio je ubojstvo i predao Janusu predmet koji je tražio. Sada je bio red na Janusa da iskoristi svoju moć i pobrine se za postavljanje predmeta. Postavljanje… Ubojica se pitao kako Janus može organizirati tako opasan zadatak. Očito je imao veze iznutra. Doista se činilo da ruka bratstva doseže daleko. Kamo god joj se prohtije. Janus, mislio je ubojica. To mu je sigurno tajno ime. Nema li možda kakve veze, pitao se, s rimskim bogom s dva lica… ili Saturnovim mjesecom? Ali to nije bilo važno. Janus je u svojim rukama imao nezamislivu moć. Dokazao je to bez trunka sumnje. Dok je ubojica hodao ulicom, zamišljao je svoje pretke kako mu se s odobravanjem smiješe. Danas će voditi njihovu bitku, istu onu koju su vodili stoljećima protiv svog najljućeg neprijatelja, sve od jedanaestog stoljeća… kad je neprijateljska križarska vojska prvi put opljačkala njegovu zemlju, silovala njihove žene i ubijala narod, proglasila ih nečistima, oskvrnula njihove hramove i bogove. Njegovi preci osnovali su malu, ali ubojitu vojsku da bi se branili od njih. Ta vojska postala je poznata u cijeloj zemlji. Postali su poznati kao zaštitnici, obučeni krvnici koji su lutali zemljom i klali neprijatelje na koje bi naišli. Bili su glasoviti ne samo po brutalnom ubijanju, nego i po proslavljanju ubijanja uranjanjem u stanje stupora izazvanog uzimanjem droga. Droga koju su izabrali bila je snažno opojno sredstvo po imenu hašiš.

7 Kako se njihova zloglasnost širila, postali su prepoznatljivi po jednoj jedinoj riječi, hassassin, što je doslovno značilo «sljedbenik hašiša». Riječ hassassin postala je sinonim za smrt u većini svjetskih jezika. Ta riječ koristi se još i danas u suvremenom engleskom jeziku… no kao i samo umijeće ubijanja, i riječ je evoluirala. Sada se ona izgovara assassin, a znači ubojica, atentator. Prošle su šezdeset četiri minute kad se skeptični Robert Langdon mostom spustio na pistu okupanu suncem. Svjež povjetarac šuškao je reverima sakoa od tvida. Bilo je tako divno po ovno biti na otvorenom. Proškiljio je prema raskošnoj zelenoj dolini koja se izdizala u snijegom prekrivene vrhove oko nje. Mora da sanjam, rekao je samom sebi. Sugurno ću se svaki čas probuditi. «Dobrodošli u Švicarsku», rekao je pilot galameći kako bi nadglasao brujanje motora iz njih. Langdon je pogledao na sat. Bilo je 7:07. «Upravo smo prešli šest vremenskih zona», rekao je pilot. «Ovdje je nešto iza jedan.» Langdon je namjestio sat. «Kako se osjećate?» Protrljao se po trbuhu. «Kao da sam jeo stiropor.» Pilot je potvrdno kimnuo glavom. «To vam je visinska mučnina. Letjeli smo na osamnaest tisuća metara. Na toj visini ste trideset posto lakši nego inače. Imate sreće da smo samo prelazili baru. Da smo išli u Tokio, letjeli bismo na gornjoj granici, a to je trideset tisuća petsto metara. A od toga bi vam se stvarno okrenuo želudac.» Langdon je slabašno kimnuo glavom misleći o tome kako je imao sreće. Uzimajući sve u obzir, let je bio nevjerojatno običan. Izuzev ubrzanja pri polijetanju koje je bilo toliko snažno da je osjećao da mu se kosti u tijelu lome, kretanje letjelice bilo je sve u svemu uobičajeno. Nekoliko promjena tlaka zraka dok su se penjali, ali ništa što bi moglo nagovijestiti da jure kroz svemir brzinom od sedamnaest tisuća sedamsto kilometara na sat. Šačica tehničara požurila je niz pistu da se pobrinu za X-33. pilot je otpratio Langdona do crnog Peugeota Sedana koji je stajao na parkiralištu kraj kontrolnog tornja. Nekoliko trenutaka kasnije jurili su asfaltiranom cestom koja se protezala preko doline. U daljini se izdizala mala nakupina zgrada. Vani, kroz prozore automobila, nejasno su se izmjenjivale zelene ravni. Langdon je u nevjerici gledao kako pilot tjera kazaljku brzinomjera preko 170 kilometara na sat. Dobro, pa što je s tim tipom i brzinom? Pitao se. «Do laboratorije ima pet kilometara», rekao je pilot. «Tamo smo za dvije minute.» Langdon je uzalud tražio sigurnosni pojas. A da stignemo za tri, ali živi? Pomislio je. Automobil je jurio. «Volite li Rebu?» upitao ga je pilot gurajući kazetu u kazetofon. Zapjevao je ženski glas. «To je samo strah od usamljenosti…» Ma kakav strah, pomislio je Langdon odsutno. Kolegice s fakulteta često su mu govorile da njegova zbirka umjetnina nije ništa drugo do pokušaj da ispuni praznu kuću, kuću kojoj bi, inzistirale su, uvelike koristila ženska ruka. Langdon bi se na to uvijek nasmijao i podsjetio ih da u svom životu već ima tri ljubavi, simbologiju, vaterpolo i momaštvo, te da mu ovo zadnje omogućuje da putuje po svijetu, spava dokad hoće i uživa u mirnim večerima provedenim kod kuće s čašicom konjaka u jednoj i dobrom knjigom u drugoj ruci. «Mi smo vam nešto poput malog grada», rekao je pilot odvlačeći ga od sanjarenja. «Ne nalaze se tu samo laboratoriji. Imamo i super markete, bolnicu, čak i kino.» Langdon je odsutno kimnuo glavom i pogledao zdanje koje se izdizalo ispred njega. «Uz to», dodao je pilot, «posjedujemo i najveći stroj na zemlji.» «Zbilja?» Langdon je pregledao okolicu. «Nećete ga vidjeti.» Nasmijao se pilot. «Nalazi se šest katova ispod zemlje.» Langdon nije stigao ništa pitati. Pilot je bez upozorenja stao na kočnicu. Automobil se zaustavio ispred čuvanog stražarskog mjesta. Langdon je pročitao znak koji je stao pred njima. SECURITE ARRETEZ. Iznenada je osjetio nalet panike shvativši gdje se nalazi. «Isuse! Nisam ponio putovnicu.» «Ne treba vam putovnica», uvjeravao ga je vozač. «Imamo dogovor sa švicarskom vladom.»

8 Langdon je zbunjeno gledao kako vozač daje stražaru svoju propusnicu. Stražar ju je provukao kroz elektronsku napravu za provjeru. Na aparatu je zabljesnulo zeleno svjetlo. «Ime putnika?» «Robert Langdon», odgovorio je vozač. «Posjećuje?» «Direktora.» Stražar je podigao obrve. Okrenuo se i provjerio ispis provjerivši slažu li se podaci s onima na monitoru njegovog računala. Zatim se okrenuo natrag prema prozoru. «Želim vam ugodan boravak, gospodine Langdon.» Automobil je ponovno pojurio ubrzavajući idućih 200 metara po kružnom toku koji je vodio prema glavnom ulazu. Pred njima se izdizala pravokutna, gotovo futuristička građevina od stakla i čelikla. Langdon se čudio zadivljujućem prozirnom dizajnu zdanja. Oduvijek je volio arhitekturu. «Staklena katedrala», rekao je čovjek u njegovoj pratnji. «Crkva?» «Ma, ne. Crkva je jedino što ovdje nemamo. U ovim je krajevima fizika religija. Slobodno koristite imena gospodina Boga svoga uzalud», nasmijao se «ali da slučajno niste klevetali kvarkove i mezone.» Na suvozačevom sjedalu Langdon je zadivljen sjedio, dok je vozač skretao, a potom zaustavio automobil ispred staklene zgrade. Kvarkovi i mezoni? Nema granične kontrole? 15 mahova? Tko su ovi ljudi? Na tankoj granitnoj ploči na ulazu u zgradu stajao je odgovor na to pitanje: (CERN) Conseil Européen pour la Recherche Nucléaire «Centar za nuklearna istraživanja?» pitao je Langdon nesiguran u svoj prijevod. Vozač nije odgovorio. Nagnuo se naprijed namještajući kazetofon. «Ovdje izlazite. Direktor vas čeka na ulazu.» Langdon je primijetio kako iz zgrade izlazi čovjek u invalidskim kolicima. Izgledao je kao da je u ranim šezdesetima. Suhonjav i potpuno ćelav, jake čeljusti, na sebi je imao bijelu laboratorijsku kutu i cipele zaštićene navlakama, uglavljene na držače za stopala invalidskih kolica. Čak i izdaleka, oči su mu izgledale beživotne, poput dva siva kamena. «Je li to on?» upitao je Langdon. Vozač je podigao pogled. «Bit će da jest.» okrenuo se prema Langdonu i zlokobno nasmiješio. «Mi o vragu…» Langdon je nesigurno izašao iz automobila. Muškarac u kolicima ubrzao je prema Langdonu pruživši mu svoju hladnu, vlažnu ruku. «Gospodine Langdon? Razgovarali smo telefonski. Ja sam Maximilian Kohler.» Izvršnog direktora CERN-a, Maximiliana Kohlera, iza leđa su zvali König – Kralj. Bila je to titula stečena više iz straha nego poštovanja osobe koja je vladala svojim carstvom s pokretnog postolja. Iako ga je malo ljudi poznavalo osobno, grozna priča o tome kako je postao invalid u CERN-u je postala gotovo predajom i zbog toga ga je malo ljudi krivilo zbog njegove ogorčenosti… ili zaklete predanosti čistoj znanosti. Langdon se nalazio u Kohlerovoj prisutnosti svega par trenutaka, a već je osjećao da je direktor čovjek koji drži ljude na distanci. Langdon je morao doslovce trčati da bi uspio održati korak s Kohlerovim električnim kolicima koja su beščujno jurila prema glavnom ulazu. Takva kolica Langdon u životu nije vidio. Imala su elektroničku ploču s telefonom s više telefonskih linija, dojavljivačem, kompjuterski zaslon, čak i malu video kameru koja se mogla skinuti s postolja. Zapovjedni stožer kralja Kohlera. Langdon je kroz vrata na automatsko otvaranje ušao u prostrano glavno predvorje CERN-a. Staklena katedrala, razmišljao je Langdon dižući pogled prema nebesima.

9 Iznad glave, plavkasti stakleni krov je svjetlucao na poslijepodnevnom suncu šireći po unutrašnjosti zrake geometrijskih uzoraka i dajući prostoru osjećaj grandioznosti. Uglate sjene, poput vena, padale su preko bijelih popločanih zidova slijevajući se na mramorne podove. Zrak je bio čist, sterilan. Šačica znanstvenika brzo se kretala preko predvorja, dok su im koraci odjekivali u tom rezonantnom prostoru. «Ovuda molim, gospodine Langdon.» Glas mu je zvučao gotovo kompjuterski. Naglasak mu je bio tvrd i točan, isto kao i crte lica. Kohler se nakašljao i obrisao bijelom maramicom fiksirajući u isto vrijeme Langdona svojim mrtvim, sivim očima. «Molim, požurite.» Njegova kolica kao da su skakala po podu obloženom mramornim pločicama. Langdon ga je slijedio prošavši pored nečega što je nalikovalo labirintu hodnika koji su se granali iz glavnog predvorja. U svakom od njih se nešto događalo. Znanstvenici koji su vidjeli Kohlera izgledali su zatečeni što ga vide i odmjeravali Langdona kao da se pitaju tko je on kad se nalazi u takvom društvu. «Naugodno mi je priznati», progovorio je Langdon pokušavajući zapodjenuti razgovor, «da nikad nisam čuo za CERN.» «To ne čudi.» Odgovorio je Kohler čiji je odriješit odgovor zvučao krajnje učinkovito. «Većina Amerikanaca ne vidi Europu kao vodeću u svijetu u znanstvenim istraživanjima. Vide nas isključivo kao zanimljivo odredište za šoping, što je vrlo neobično ako uzmete u obzir odakle potječu ljudi poput Einsteina, Galilea i Newtona.» Langdon nije znao kako bi na to odgovorio. Izvukao je telefaks iz džepa. «Ovaj muškarac na fotografiji, možete li mi –« Kohler ga je prekinuo pokretom ruke. «Molim vas, ne ovdje. Upravo vas vodim k njemu.» Ispružio je ruku. «Možda bi bilo bolje da to date meni.» Langdon mu je dao telefaks i u tišini nastavio hodati. Kohler je naglo skrenuo lijevo i ušao u široki hodnik ukrašen nagradama i pohvalama. Na ulazu je stajala posebno široka i velika ploča. Dok su prolazili, Langdon je usporio kako bi pročitao što je ugravirano na brončanoj ploči. NAGRADA ARS ELECTRONICA Za kulturalnu inovaciju u digitalnom dobu Dodijeljena Timu Bernersu Leeju i CERN-u Za izum WORLDWIDEWEBA Ne mogu vjerovati, pomislio je Langdon čitajući tekst. Ipak se nije šalio. Langdon je oduvijek mislio da su web izmislili Amerikanci. No, njegovo znanje bilo je ograničeno na Internet stranicu knjige koju je izdao i povremena on-line istraživanja Louvrea i El Prada starim Macintoshem. «Web je», rekao je Kohler ponovno kašljući i brišući usta, «počeo ovdje kao mreža za stranice napravljene unutar naše kuće. Omogućavao je znanstvenicima s različitih odjela da razmjenjuju otkrića do kojih su svakodnevno dolazili. Naravno, cijeli svijet misli da je web američka tehnologija.» Langdon ga je slijedio dalje niz hodnik. «Zašto to ne ispravite?» Kohler je slegnuo ramenima očigledno nezainteresiran. «To je obična mala zabluda oko obične male tehnologije. CERN je puno veći od globalne računalne mreže. Naši znanstvenici svaki dan stvaraju nova čuda.» Langdon je upitno pogledao Kohlera. «Čuda?» Riječ «čudo» definitivno nije bila dio vokabulara koji se koristio u Harvard's Fairchild Science Building, zgradi za znanstvena istraživanja na Harvardu. Oni su čuda ostavljali odjelima koji su se bavili proučavanjem religija. «Zvučite mi skeptično», rekao je Kohler. «Mislio sam da ste religijski simbolog. Zar ne vjerujete u čuda?» «Neoprijedeljen sam po tom pitanju», rekao je Langdon. Pogotovo po pitanju onih čuda koja se događaju u znanstvenim laboratorijima. «Možda čudo nije najbolja riječ. No samo pokušavam govoriti vašim jezikom.»

10 «Mojim jezikom?» Langdonu je iznenada postalo neugodno. «Ne želim vas razočarati, gospodine, ali ja proučavam religijsku simbologijiu. Akademik sam, ne svećenik.» Kohler je iznenada usporio i okrenuo se, a pogled mu se malo smekšao. «Naravno. Kako glupo od mene. Čovjek ne mora imati rak da bi analizirao njegove simptome.» Langdon nikad nije čuo takvo objašnjenje. Dok su prolazili dalje niz hodnik, Kohler je uvažavajuće kimnuo glavom. «Mislim da ćemo se vi i ja savršeno razumjeti, gospodine Langdon.» Langdon nekako nije bio siguran u to. Jureći kroz hodnike, Langdon je ispred sebe počeo osjećati nekakvu duboku tutnjavu. Buka koja je odjekivala u zidovima svakim korakom bivala je sve naglašenija. Činilo se da dopire iz dna hodnika ispred njih. «Što je to?» napokon je upitao Langdon galameći kako bi nadglasao buku. Imao je osjećaj da se približavaju aktivnom vulkanu. «Cijev za slobodni pad», odgovorio je Kohler, a njegov šuplji glas neučinkovito je sjekao zrak. Nije pojasnio što to znači. Langdon nije pitao. Bio je iscrpljen, a Maximilian Kohler nije izgledao zainteresiran da osvoji nagradu iz uljudnosti. Langdon se podsjetio zašto je ovdje. Iluminati. Predpostavljao je da se negdje u ovom golemom zdanju nalazi tijelo… tijelo označeno simbolom zbog kojeg je upravo preletio četiri tisuće osamsto kilometara. Kako su se bližili kraju hodnika, buka je postajala zaglušujuća i Langdon je osjetio kako mu vibriraju stopala. Skrenuli su i s desne strane pojavila se promatračka galerija. Četiri okrugla prozora izolirana debelim staklom ugrađena u zakrivljeni zid, poput prozora podmornice. Langdon se zaustavio i pogledao kroz jedan od njih. Profesor Robert Langdon vidio je mnogo neobičnih stvari u svom životu, no ovo je bila najneobičnija stvar koju je ikad vidio. Nekoliko puta je trepnuo pitajući se halucinira li. Gledao je u golemu okruglu prostoriju. U prostoriji su u bestežinskom stanju lebdjeli ljudi. Troje njih. Jedan muškarac im je mahnuo i napravio salto u sredini prostorije. Bože moj, pomislio sam. Ja sam u Ozu. Pod prostorije je bio rešetkast, nalik divovskoj žici kokošinjca. Ispod njega nazirao se metal golemog propelera. «Cijev za slobodni pad», rekao je Kohler zaustavljajući se da ga pričeka. «Slobodan pad u zatvorenom prostoru. Koristimo je za oslobađanje od stresa. U biti se radi o tunelu vertikalnog vjetra.» Langdon je u čuđenju gledao u prizor ispred sebe. Jedno od troje ljudi, pretila žena, kretala se prema prozoru. Nosila ju je zračna struja, ali smijala se i podigla špalčeve prema Langdonu. Langdon se slabašno nasmiješio pitajući se zna li da je to drevni falusni simbol muške spolne zrelosti. Debela žena, primijetio je Langdon, na sebi je imala nešto što je nalikovalo minijaturnom padobranu. Minijaturni padobran lepršao je iznad nje poput igračke. «Što li će joj taj mali padobran?» upitao je Langdon Kohlera. «Nema više od metra u promjeru.» «Zbog trenja», rekao je Kohler. «Smanjuje njezinu aerodi amičnost kako bi je propeler mogao podići.» ponovno se zagledao niz hodnik. «Kočenje koje stvara materijal veličine četvornog metra usporava tijelo koje pada za gotovo dvadeset posto.» Laqngdon je samo prazno kimnuo glavom. Nije ni pomišljao da će mu kasnije te iste noći, u zemlji stotinama kilometara daleko odavde, taj podatak spasiti život. Kad su Kohler i Langdon izišli kroz stražnji dio glavnog zdanja CERN-a na jako švicarsko sunce, Langdon je osjećao kao da ga netko prebacio u rodnu mu Ameriku. Prizor koji je stajao pred njim izgledao je poput kampusa Ivy League. Travnate površine kaskadno su se spuštale u široku nizinu gdje su pravokutnici javora i staze od crvene cigle okruživali spavaonice. Individualci akademskog izgleda s hrpama knjiga u rukama ulazili su i izlazili iz zgrada. Kao da naglašuju znanstveni ugođaj, dva dugokosa

11 hipija dobacivala su se frizbijem uživajući u Mahlerovoj četvrtoj simfoniji koja je dopirala kroz prozor jedne od spšavaonica. «Ovdje se nalaze spavaonice», objasnio je Kohler ubrzavajući po stazi prema zgradama. «Imamo više od tri tisuće fizičara. CERN zapošljava više od polovice svjetskih atomskih fizičara. Tu su neki od najpametnijih ljudi na svijetu, Nijemci, Japanci, Talijani, Nizozemci, slobodno navedite koju god naciju želite. Naši fizičari predstavljaju više od petsto raznih sveučilišta i šezdeset nacionalnosti. Langdon nije mogao doći k sebi. «Kako međusobno komuniciraju?» «Na engleskom, naravno. Univerzalnom znanstvenom jeziku.» Langdon je oduvijek mislio da je matematika univerzalni jezik znanosti, no bio je preumoran da bi se raspravljao. Poslušno je hodao stazom za Kohlerom. Na pola puta kroz dfolinu kraj njih protrča mladi muškarac. Na majici mu je pisalo: NO GUT, NO GLORY! (Nema slave bez hrabrosti. Engl. imenica gut – crijevo, utroba; u pl. hrabrost, srčanost, ustrajnost). Langdon se zbunjeno okrenuo za njim. «Krivo je napisano. Trebalo bi pisati GUTS.» «Ne, GUT znači General Unified Theory», rekao je Kohler. «Teorija svega.» «A, tako, rekao je Langdon, ali ništa mu nije bilo jasno. «Jeste li upoznati s atomskom fizikom, gospodine Langdon?» Langdon je slegnuo ramenima. «Upoznat sam s općom fizikom, padanjem tijela i sličnim stvarima. Godine iskustva u skakanju padobranom utjecale su na to da osjeća veliko divljenje prema zemljinoj sili teži. «Atomska se fizika temelji na proučavanju atoma, zar ne?» Kohler je niječno odmahnuo glavom. «Atomi su poput planeta u odnosu na ono s čim se mi bavimo. Mi se bavimo atomskim jezgrama. One su deset tisućiti dio atoma.» ponovno se nakašljao. Kašalj je zvučao ozbiljno. «Muškarci i žene iz CERN-a pokušavaju pronaći odgovore na ista pitanja koje čovjek postavlja od početka čovječanstva. Odakle dolazimo? Od čega smo sastavljeni?» «A ti odgovori se kriju u laboratoriju za atomsku fiziku?» «Zvučite iznenađeno.» «I jesam. Nekako mi se čini da ta pitanja više spadaju u duhovnu sferu.» «Gospodine Langdon, sva su pitanja nekoć spadala u duhovnu sferu. Od početka vremena duhovno i vjera popunjavali su praznine koje znanost nije mogla objasniti. Izlazak i zalazak sunca nekoć je pripisivan Heliju i vatrenoj kočiji. Potresi i plimne mijene Posejdonu. Znanost je dokazala da su ti bogovi bili lažni idoli. Uskoro će znanost dokazati da su svi bogovi lažni idoli. Znanost danas ima odgovore na gotovo sva pitanja. Samo je još nekoliko ostalo neodgovoreno, i to su uglavnom ezoterijska pitanja. Odakle dolazimo? Što radimo ovdje? Koje je značenje života i svemira?» Langdon se čudio. «I na ta pitanja CERN pokušava naći odgovor?» «Tako je. To su pitanja na koja mi tražimo odgovore.» Langdon je utonuo u tišinu dok su hodali zavojitim stazama kampusa. Iznad njihovih glava u jednom trenutku proletio je frizbi i pao ravno ispred njih. Kohler ga je ignorirao i nastavio dalje. Sa suprotne strane začuo se glas. «S'il vous plaît!» Langdon je pogledao. Vremešni muškarac sijede kose u majici dugih rukava na kojoj je pisalo PARIŠKO SVEUČILIŠTE mahnuo mu je. Langdon je podigao frizbi i stručno mu ga dobacio. Starac ga je uhvatio na prst i nekoliko puta bacio u zrak, a zatim preko ramena zafitiljio prema svom partneru. «Merci!» doviknuo je Langdonu. «Čestitam», rekao je Kohler kade ga je Langdon konačno sustigao. «Upravo ste igrali frizbi s dobitnikom Nobelove nagrade Georgesom Charpakom, izumiteljem mnogožičane proporcionalne komore.» Lanbgdon je kimnuo glavom. Danas je sigurno moj sretan dan. Langdonu i Kohleru trebalo je još tri minute da dođu do odredišta – velike, dobro održavane zgrade koja se nalazila u gaju jablana. U odnosu na druge zgrade ova je izgledala luksuznija. U kamenu na fasadi bilo je uklesano ZGRADA C. Kako dosjetljiv naziv, pomislio je Langdon.

12 Ali usprkos sterilnom imenu, Zgrada C odgovarala je Langdonovom arhitektonskom ukusu. Bila je konzervativna i čvrsta. Fasada od crvene cigle ukrašena balustradama bila je uokvirena lijepo podrezanom, simetričnom živicom. Dok su se dvojica muškaraca penjala stazom prema ulazu, prošli su ispod portala koji se sastojao od dva mramorna stupa. Netko je na njih nalijepio samoljepljivi papirić na kojem je pisalo: OVAJ STUP JE IONSKI I fizičari pišu grafite? Razmišljao je Langdon odmjeravajući stup, a potom se nasmijavši u sebi. «Doista mi je drago vidjeti da čak i genijalni fizičari ponekad mogu pogriješiti.» Kohler ga je pogledao. «Kako to mislite?» «Onaj tko je napisao onu poruku je pogriješio. Kao prvo ovaj stup nije jonski. Jonski stupovi su jednake širine. Ovaj je šiljast. Prema tome, dorski je. Uobičajena pogreška. A kao drugo, jonski je krivo napisano. Piše se slovom j ne i.» Kohler se nije nasmijao. «Autor poruke se htio našaliti, gospodine Langdon. Ionski znači da stup sadrži ione, električki nabijene čestice. Nalaze se u većini predmeta.» Langdon je ponovno pogledao stup i duboko uzdahnuo. Langdon se još uvijek osjećao glupo kad su iz dizala izašli na najviši kat Zgrade C. Slijedio je Kohlera niz lijepi hodnik neočekivano uređen u tradicionalnom kolonijalnom francuskom stilu, divan trešnjine boje, porculanska vaza i obrađeno drvo. «Trudimo se da našim znanstvenicima bude ugodno», objasnio je Kohler. To se vidi, pomislio je Langdon. «Je li čovjek sa slike koju ste mi poslali ovdje živio? Je li bio jedan od vodećih ljudi?» «Tako je», rekao je Kohler. «Zakasnio je na sastanak koji smo dogovorili za danas ujutru i nije se javljao na dojavljivač. Došao sam provjeriti što se događa i našao ga mrtvog na podu njegove dnevne sobe.» Langdona je iznenada prošla jeza kad je shvatio da se približava lešu. Uvijek je imao slab želudac. Otkrio je to još kao student umjetnosti kad im je profesor rekao da je Leonardo da Vinci svoje znanje o ljudskom tijelu stekao tako što je ekshumirao i secirao ljudska tijela. Kohler ga je odveo do udaljenog kraja hodnika. Tamo su se nalazila samo jedna vrata. «Penthouse, kako biste vi to rekli», izjavio je Kohler brišući kaplju znoja sa čela. Langdonove oči gledale su ravno u hrastova vrata koja su stajala ispred njega. LEONARDO VETRA «Leonardo Vetra», rekao je Kohler, «da je živ navršio bi pedeset osam godina idući tjedan. Bio je jedan od najgenijalnijih znanstvenika današnjice. Njegova smrt veliki je gubitak za znanost.» Na trenutak Langdon je pomislio da je primijetio trunku osjećaja na Kohlerovom tvrdom licu. Ali ona je nestala isto toliko brzo koliko se i pojavila. Kohler je gurnuo ruku u džep i počeo prebirati po hrpi ključeva koju je iz njega izvadio. Langdonu je na pamet iznanada pala neobična pomisao. Zgrada je izgledala prazna. «Gdje su svi?» pitao je. Nije očekivao ovakav nedostatak aktivnosti na mjestu zločina. «Ljudi koji ovdje stanuju su u svojim laboratorijima», odgovorio je Kohler našavši ključ. «Mislio sam na policiju, pojasnio je Langdon. «Zar su već otišli?» Kohler je zastao držeći ključ do pola uguran u bravu. «Policiju?» Langdonov i direktorov pogled su se sreli. «Da. Policiju. Telefaksom ste mi poslali sliku ubijenog čovjeka. Dogodilo se u7bojstvo. Sigurno ste pozvali policiju.» «Naravno da nisam.» «Što?» Kohlerove sive oči su se suzile. «Ovo je složena situacija, gospodine Langdon.» Langdon je počeo shvaćati što se događa. «Ali… još netko mora znati za ovo!»

13 «I zna. Leonardova posvojena kćerka. I ona je fizičarka u CERN-u. Dijelila je laboratorij s ocem. Bili su partneri. Gospođica Vetra je ovaj tjedan na terenu. Obavijestio sam je o očevoj smrti i upravo je na putu ovamo.» «Ali čovjek je ub-« «Formalna će istraga», rekao je Kohler odlučna glasa, «biti provedena. Kako bilo, o na će uključivati i pretres Vetrovog laboratorija, a taj prostor Leonaredu i njegovoj kćeri bio najprivatniji. Zbog toga namjeravam pričekati da se gospođica Vetra vrati. Dugujem joj barem toliko diskrecije.» Kohler je okrenuo ključ. Vrata su se otvorila, a nalet ledeno hladnog zraka poletio je u hodnik i zapljusnuo Langdonovo lice. Zaprepašten, ustuknuo je. Gledao je preko praga u potpuno nepoznat svijet. Stan je bio prekriven gustom, bijelom maglom koja se u vrtlozima izdizala oko namještaja i cijela je soba bila okupana mliječnom izmaglicom. «Šta je to?» promucao je Langdon. «Freonski sistem hlađenja», odgovorio je Kohler. «Ohladio sam stan da očuvam tijelo.» Langdon je zakopčao sako od tvida da bi se zaštitio od zhladnoće. U Ozu sam, pomislio je. A zaboravio sam čarobne cipele. Leš koji se nalazio na podu pred Langdonom bio je odvratan. Pokojni Leonardo Vetra ležao je na leđima, potpuno gol, a koža mu je bila plavkasto siva. Kosti na vratu stršile su na mjestu gdje su bile slomljene, a glava zakrenuta potpuno unatrag u krivom smjeru. Lice mu se nije vidjelo jer je gledao u pod. Muškarac je ležao u smrznutoj lokvi vlastitog urina, a dlake oko skvrčenih genitalija bile su prekrivene injem. Boreći se protiv naleta mučnine, Langdon je pustio da mu pogled padne na žrtvina prsa. Premda je vidio simetričnu ranu bezbroj puta na telefaksu, žig utisnut na žrtvinim prsima bio je puno dojmljiviji u stvarnosti. Izdignuto sprženo meso pravilnim linijama oblikovalo je simbol savršenih proporcija.

ILUMINATI Langdon se pitao je li strahovita hladnoća koju osjeća uvjetovana sustavom hlađenja ili značenjem onoga što gleda. Srce mu je snažno tuklo dok je obilazio oko tijela i pročitao istu riječ naopako potvrđujući genijalno osmišljenu simetriju simbola. Simbol se činio još manje shvatljivim sad kade je u njega gledao. «Gospodine Langdon?» Langdon nije čuo. Bio je u nekom drugom svijetu… svom svijetu, svom elementu, svijetu u kojem se povijest, mitologija i činjenice sukobljavaju prep0lavljujući sva njegova osjetila. Zupčanici u njegovoj glavi okretali su se. «Gospodine Langdon?» Kohlerove oči gledale su ga s očekivanjem. Langdon nije podigao pogled. Postao je fokusiraniji. «Koliko dosad znate?» «Samo ono što sam pročitao na vašoj Internet stranici. Riječ Iluminati znači «prosvijetljeni». Ime pripada nekoj drevnoj tajnoj sekti.» Langdon je potvrdno kimnuo glavom. «Jeste li već čuli to ime?» «Ne sve dok ga nisam vidio na tijelu gospodina Vetre.» «I odmah ste se spojili na Internet da pronađete što znači?» «Tako je.» «I sigurno ste našli na stotine različitih uputa.» «Na tisuće», rekao je Kohler. «Međutim jedino je vaše uključivalo riječ Harvard, Oxford, renomirani izdavač, te i popis srodnih publikacija. Kao znanstvenik naučio sam da informacija ima istu vrijednost kao i izvor kojeg navodi. Vaše preporuke izgledale su mi vjerodostojne.» Langdonov pogled još uvijek je bio prikovan za leš.

14 Kohler nije rekao više ništa. Samo je gledao očito čekajući da mu Langdon razjasni prizor koji se nalazio pred njima. Langdon je podigao pogled i osvrnuo se po rashlađenom stanu. «Možda bismo o ovome trebali raspravljati na nekom toplijem mjestu?» «I ovdje je dobro.» Kohler kao da nije primjećivao da je hladno. «Ovdje ćemo razgovarati.» Langdon se namrštio. Povijest Iluminata ni u kom slučaju nije bila jednostavna. Smrznut ću se do kosti dok mu sve objasnim. Ponovno je pogledao u žig osjećajući strahopoštovanje. Premda su izvješća o znaku Iluminata bila legendarna u suvremenoj simbologiji, nijedan akademik ga nikad nije vidio. U drevnim spisima simbol se opisivao kao ambigram, izraz u kojem riječ ambi znači «oba» označavajući da se može čitati s obje strane. Međutim iako su ambigrami uobičajeni u simbologiji (svastika, yin yang, židovska zvijezda, jednakokratni križevi) zamisao da se u ambigram oblikuje riječ činila se potpuno nemogućom. Suvremeni simbolozi godinama su pokušavali oblikovati riječ «Iluminati» u savršenu simetriju, no bili su7 katastrofalno neuspješni u tome. Većina današnjih akademika smatrala je da je postojanje simbola mit. «Tko su Iluminati?» htio je znati Kohler. Da, pomislio je Langdon, doista, tko su? I započeo je svoju priču. «Od samog početka», objašnjavao je Langdon, «između znanosti i vjere postojao je dubok jaz. Znanstvenike bez dlake na jeziku poput Kopernika-« «Ubijali su», prekinuo ga je Kohler. «Ubijala ih je Crkva jer su javnosti otkrivali znanstvene činjenice. Vjera je oduvijek progonila znanost.» «Da. Ali u 16. stoljeću u Rimu je osnovano bratstvo koje je odlučilo uzvratiti Crkvi. Njegovi članovi bili su neki od najprosvjetljenijih ljudi toga doba, fizičari, matematičari, astronomi. Počeli su se tajno sastajati kako bi međusobno podijelili zabrinutost zbog netočnih učenja crkve. Bojali su se da će monoipol koji Crkva ima nad 'istinom' gušiti akademsko prosvjetljenje u cijelom svijetu. Osnovali su prvi svjetski znanstveni forum i nazvali se 'prosvijećenima'.» «To jest, Iluminatima.» «Tako je», rekao je Langdon. «Bili su to najučeniji ljudi u Europi koji su svoje živote posvetili traganju za znanstvenom istinom.» Kohler je umuknuo. «Naravno, Iluminate je katolička crkva nemilosrdno progonila. Znanstvenici su mogli ostati sigurno jedino primjenjivanjem tajnih obreda. Vijest se širila akademskim podzemljem i bratstvo se proširilo i počpelo uključivati znanstvenike iz cijele Europe. Redovito su se sastajali u Rimu na tajnom mjestu koje se zvalo Crkva prosvjetljenja.» Kohler se nakašljao i promeškoljio u kolicima. «Mnogo članova», nastavio je Langdon, «htjelo se boriti protiv crkvene tiranije nasiljem, ali najčasniji član društva Iluminata uvjerio ih je da to ne čine. Bio je pacifist i jedan od najslavnijih znanstvenika u povijesti čovječanstva.» Langdon je bio siguran da ćše Kohler prepoznati ime dotične osobe. Čak je i onima koji se ne bave znanošću poznata zla sudbina astronoma kojeg je Crkva zatočila i umalo pogubila nakon što je izjavio da je Sunce, a ne Zemlja, središte Sunčevog sustava. Premda su podaci do kojih je taj astronom došao bili neosporivi, strogo je kažnjen što se usudio izreći da je Bog smjestio čovječanstvo nekamo drugamo nego u samo središte Njegovog svemira. «Zvao se Galileo Galilei», rekao je Langdon. Kohler je podigao pogled. «Galileo?» «Tako je. Galileo je bio Iluminat. A bio je i predan katolik. Pokušao je ublažiti stajalište Crkve prema znanosti objavljujući da znanost ne pokušava umanjiti postojanje Boga, već da ga pokušava pojačati. Jednom je napisao da je gledajući kroz teleskop planete kako se okreću, u toj predivnoj glazbi mogao čuti Božji glas. Smatrao je da znanost i vjera nisu neprijatelji, nego saveznici, dva jezika koji pričaju istu priču, priču o simetriji i ravnoteži… raju i paklu, noći i danu, vrućem i hladnom, Bogu i Sotoni. I znanost i vjera se radu7ju Božjoj simetriji… vječnoj borbi svjetla i tame.» Langdon je zastao skakućući s noge na nogu kako bi se ugrijao. Kohler je i dalje sjedio u svojim kolicima i gledao.

15 «Na žalost,» dodao je Langdon, «Crkva nije htjela ujedinjenje znanosti i religije.» «Naravno da nije», prekinuo ga je Kohler. «Ujedinjenje znanosti i Crkve poništilo bi tvrdnju Crkve da je ona jedino sredstvo kojim čovjek može razumjeti Boga. I zato je Crkva proglasila Galilea heretikom, proglasila ga krivim i stavila u doživotni kućni zatvor. Povijest znanosti mi je poznata, gospodine Langdon. No to se dogodilo prije mnogo stoljeća. Kakve to veze ima s Leonardom Vetrom?» Pitanje za milijun dolara! Langdon je prešao ravno na stvar. «Zatvaranje Galilea u kućni pritvor izazvalo je pobunu Iluminata. Počeli su griješiti i Crkva je otkrila identitete četiri člana koje su potom priveli na ispitivanje. Ali ta četiri znanstvenika nisu ništa odala…čak ni pod mučenjem.» «Mučenjem?» Langdon je kimnuo glavom. «Žive su ih žđigosali. Utisnuli su im znak križa na prsa.» Kohleru su se3 raširile očpi i nelagodno je pogledao u Vetrino tijelo. «Nakon toga su ih brutalno ubili i bacili njihova mrtva tijela na rimske ulice kao upozorenje drugima da dobro razmisle hoće li se pridružiti Iluminatima. Budući da im je Crkva bila opasno za petama, preostali Iluminati pobjegli su iz Italije.» Langdon je zastao kako binaglasio ono što želi reći. Pogledao je ravno u Kohlerove hladne oči. «Iluminati su se povukli još dublje u podzemlje, gdje su se počeli miješati s drugim skupinama koje su se skrivale od čistki koje je provodila Crkva – mistici, alkemičari, okulisti, muslimani, židovi. Tijekom godina počeli su primati nove članove. Pojavili su se novi Iluminati. Pu7no mračniji. Strastveni antikršćani. Postajali su sve snažniji, održavali tajne obrede, zaklinjali se na šutnju i prisegnuli da će jednog dana ponovno ustati i osvetiti se Katoličkoj crkvi. Njihova moć narasla je do te točpke da ih je Crkva počela smatrati najopasnijom antikršćanskom silom na zemlji. Vatikan je proglasio bratstvo shaitanom.» «Shaitanom?» «To je islamska riječ. Znači 'protivnik'… Božji protivnik. Crkva je izabrala islamsku riječ jer se taj jezik smatrao prljavim jezikom.» Langdon je oklijevao. «Engleski korijen riječi Shaitan glasi satan, sotona.» Na Kohlerovom licu mogla se primjetiti nelagoda. Langdonov glas je postao ozbiljniji. «Gospodine Kohler, ne znam kako se ovaj znak pojavio na prsima vašeg kolege… niti zašto… ali vi gledate u davno izgubljeni simbol najstarijeg i najmoćnijeg sotonističkog kulta na svijetu.» Uličica je bila uska i pusta. Ubojica je brzo hodao. Njegove crne oči bile su pune iščekivanja. Kad je stigao na odredište, u glavi su mu odjekivale zadnje Janusove riječi. Uskoro započinje druga faza. Odmori se. Ubojica se cerekao. Cijelu noć je bio budan, no spavanje mu je bila zadnja stvar na pameti. Spavanje je za slabiće. On je bio ratnik poput svojih predaka, a oni nikada nisu spavali noć prije bitke. Ova bitka je definitivno počela, a njega je dopala čast da prolije prvu krv. Sada je imao dva sata da proslavi prije nego što se vrati natrag na posao. Spavanje? Ima puno boljih načina da se čovjek opusti… Apetit za hedonističkim užicima bio je nešto što je naslijedio od predaka. Njegovi preci uživali su u hašišu, ali o je preferirao drugu vrstu užitka. Ponosio se svojim tijelom. Ono je bilo dobro ugođen, smrtonosan stroj za ubijanje koji se, usprkos naslijeđu, odbijao zagađivati drogama… njegova nagrada je bila puno zdravija i pružala puno više užitka. Osjećajući kako u njemu raste poznato iščekivanje, ubojica je još više požurio niz ulicu. Stigao je do neoznačenih vrata i pozvonio. Na vratima su se otvorila vratašca kroz koja su ga promatrala dva blaga smeđa oka procjenjujući ga. Potom su se vrata otvorila. «Dobrodošli», rekla je lijepo odjevena žena. Uvela ga u besprijekorno namještenu dnevnu sobu s prigušenim svjetlima. Zrak je bio ispunjen skupim parfemom i mošusom. «Kadgod budete spremni.» dodala mu je album s fotografijama. «Pozovite me kad se odlučite.» potom je nestala. Ubojica se nasmiješio.

16 Sjedio je na divanu od baršuna s albumom na krilu i osjetio putenu glad. Premda njegov narod nije slavio Božić, zamišljao je da se kršćanska djeca upravo ovako osjećaju dok sjede ispred hrpe božićnih poklona prije nego što ih počnu otvarati i otkrivati kakva se sve čuda u njima nalaze. Otvorio je album i pregledao fotografije. Cijeli jedan život seksualnih fantazija gledao je u njega. Marisa. Talijanska božica. Vatrena. Mlada Sophia Loren. Sachiko. Japanska gejša. Gipka. Bez sumnje vješta. Kanara. Predivna crnkinja. Mišićava. Egzotična. Dvaput je pregledao cijeli album i odlučio se. Pritisnuo je dugme na stolu kraj sebe. Minutu kasnije žena koja ga je dočekala na vratima ponovno se pojavila. Pokazao je prstom sliku žene za koju se odlučio. Nasmiješila se. «Pođite zamnom, molim.» Nakon što su se pozabavili financiskim pitanjima, žena je obavila tihi, kratki telefonski poziv. Pričekala je nekoliko minuta, a zatim ga odvela niz zavojito mermerno stubište do luksuznog hodnika. «Zlatna vrata na kraju», rekla je. «Imate skupocjen ukus.» Nego, pomislio je. Kad sam dobar poznavalac. Ubojica je prošao kroz hodnik poput pantere kojoj predstoji dugo očekivan objed. Kad je došao do vrata, osmjehnuo se sam sebi. Već su bila otvorena… izražavala dobrodošlicu. Gurnuo ih je i vrata su se bešumno otvorila. Kad je ugledao što je izabrao, znao je da je dobro odlučio. Dočekala ga je upravo onako kako je tražio… gola, ležeći na leđima, ruku vezanih za krevet debelim vrpcama od baršuna. Ušao je u sobu i svojim tamnim prstom prešao preko njezina trbuha boje slonovače. Prošlu noć sam ubio, mislio je. Ti si mi nagrada. «Sotonistički kult?» Kohler je obrisao usta i nelagodno se promeškoljio u kolicima. «Ovo je simbol sotonističkog kulta?» Langdon je hodao tamo-amo po rashlađenoj sobi da se ugrije. «Iluminati su sotonistički kult. Ali ne u savremenom značenju te riječi.» Langdon je na brzinu objasnio kako većina ljudi sotonističke kultove zamišlja kao skupine koje štuju đavla, premda su sotonisti, povijesno gledajući, bili obrazovani ljudi proglašeni neprijateljima Crkve. Shaitani. Glasine o sotonističkoj crnoj magiji, prinošenju životinjskih žrtava i ritualima pentagrama bile su laži koje je Crkva proširila u kampanji koju je vodila protiv svojih neprijatelja. Protivnici Crkve su, pokušavajući nadmašiti Iluminate, počeli vjerovati u te laži i oživljavati ih. Na taj se način rodio suvremeni sotonizam. Kohler ga je izenada prekinuo mrzovoljnim gunđanjem. «Ali to je sve davna prošlost. Mene zanima kako je taj simbol došao ovamo.» Langdon je duboko uzdahnuo. «Sam simbol napravio je anonimni umjetnik iz 16. stoljeća, Iluminat, u čast Galileove ljubavi prema simetriji. On predstavlja svojevrsni sveti logo Iluminata. Bratstvo ga je držalo u tajnosti i navodno su ga trebali otkriti tek kad skupe dovoljno snage da ponovno ustanu i krenu u ispunjenje konačpnog cilja.» Kohler je izgledao uznemireno. «Znači, ovaj simbol znači da će se Iluminati ponovno pojaviti?» Langdon se namrštio. «To bi bilo nemoguće. Ima još jedno poglavlje u povijesti Iluminata koje vam još nisam ispričao.» Kohleru se glas pooštrio. «Prosvijetlite me.» Langdon je pšrotrljao dlanove slažući u glavi stotine dokumenata koje je pročitao ili napisao o Iluminatima. «Iluminati su uvijek nekako uspijevali preživjeti», objasnio je. «Kad su pobjegli iz Rima, raširili su se po cijeloj Europi tražeći sigurno mjesto gdje će se moći pregrupirati. Primilo ih je jedno drugo tajno bratstvo… bratstvo bogatih bavarskih majstora koji su se zvali Slobodni zidari.» Kohler se zaprepastio. «Masoni?» Langdon je potvrdno kimnuo glavom nimalo iznenađen što je Kohler čuo za njih. Bratstvo Masona danas broji više od pet milijuna članova diljem svijeta, od čega polovica živi u SADu, a preko milijun u Europi. «Samo mi nemojte reći da su i Masoni sotonistički kult», izjavio je Kohler iznenada zvučeći vrlo skeptično.

17 «Naravno da ne. Masoni su žrtve vlastite dobrohotnosti. Nakon što su pružili utočište znanstvenicima u bijegu u 18. stoljeću, Masoni su, nesvjesno, postali paravan Iluminatima. Iluminati su rasli unutar njihovih redova postupno preuzimajući vlast unutar lođa. U tišini su ponovno osnovali svoje znanstveno bratstvo duboko unutar masonskih redova. Na taj je način nastalo tajno društvo unutar tajnog društva. A zatim su Iluminati iskoristili masonske veze da prošire svoj utjecaj.» Langdon je udahnuo hladan zrak prije nego što je nastavio dalje. «Uništenje katoličanstva glavni je zavjet Iluminata. Bratstvo je mislilo da je praznovjerje koje širi Crkva najveći neprijatelj čovječanstva. Bojali su se da će u slučaju da vjera nastavi promovirati mit pobožnosti kao aqpsolutnu činjenicu, znanstveni napredak stati, a čovječanstvo biti osuđeno na budućnost koja će se sastojati od neznanja i besmislenih svetih ratova.» «Poput ovih koje vidimo danas.» Langdon se namrštio. Kohler je bio u pravu. Sveti ratovi još uvijek su punili naslovnice novina. Moj Bog je bolji od tvog Boga. Izgleda da oduvijek postoji izvjesna uzajamna ovisnost pravih vjernika i velikog broja žrtava. «Nastavite», rekao je Kohler. Langdon je sabrao misli i nastavio. «Iluminati su postajali sve snažniji u Europi. Usmjerili su se na Ameriku, mladu vladu čiji su lideri bili masoni (George Washington, Ben Franklin), svi od reda, istinabog, pobožni ljudi koji nisu bili svjesni snage Iluminata u svojim redovima. Iluminati su iskoristili svoju infiltraciju i pomagali osnivanje banaka, fakulteta i indrustrije za financiranje svoj konačnog cilja.» Langdon je zastao. «Stvaranje jedinstvene svjetske države – bila je to jedna vrsta svjetovnog Novog svjetskog poretka.» Kohler se nije ni pomaknuo. «Novi svjetski poredak», ponovio je Langdon, «temeljio9 se na znanstvenom prosvjetljenju. Iluminati su to prosvjetljenje nazvali Luciferijanska doktrina. Crkva je tvrdila da se riječ luciferijanska odnosi na Lucifera, to jest, vraga,no bratstvo je tvrdilo da ona ima doslovno latinsko značenje, a to je – onaj koji donosi svjetlo. Ili iluminator.» kohler je uzdahnuo, a glas mu se odjednom uozbiljio. «Gospodine Langdon, molim vas, sjednite.» Langdon je oprezno sjeo na mrazom prekrivenu stolicu. Kohler je približio kolica bliže njemu. «Nisam siguran da sam najbolje razumio sve što ste m i ispričali, ali razumijem ovo. Leonardo Vetra bio je jedan od naših najdragocjenijih ljudi. Također je bio moj prijatelj. Molim vas, pomozite mi da pronađem Iluminate.» Langdon nije znao kako bi odgovorio na ovo. «Da pronađete Iluminate?» Ovaj mora da se šali. Gospodine, bojim se da je to nemoguće.» Kohleru su se nabrale obrve. «Kako to mislite? Mislite, nećete –« «Gospodine Kohler.» Langdon se nagnuo prema svom domaćinu ne znajući kako da pojasni ono što mu je namjeravao reći. «Nisam još završio. Usprkos tome kako ovo izgleda, vrlo je mala vjerojatnost da je ovaj žig stavio netko od Iluminata. Više od pola stoljeća nije bilo dokaza o njihovom postojanju i većina se akademika slaže da se bratstvo ugasilo davnih dana.» Te riječi dočekao je muk. Kohler je piljio u maglu pogledom koji je nalikovao nečemu između otupljelosti i bijesa. «Kako mi možete reći da su izumrli kad je njihovo ime užarenim željezom utisnuto u tijelo ovog čovjeka!» Langdon si je čitavo jutro postavljao to isto pitanje. To što se ambigram Iluminata pojavio upravo ovdje bilo je naprosto nevjerojatno. Simbolozi širom svijeta bili su zaprepašteni. Međutim Langdonu je kao akademiku bilo jasno da pojavljivanje žiga ne dokazuje apsolutno ništa o postojanju Iluminata. «Simboli», rekao je Langdon, «ni na koji način ne potvrđuju prisustvo onih ljudi koji su ih izvorno stvorili.» «Što bi to trebalo značiti?» «To znači kad organizirani filozofi poput Iluminata prestanu postojati, njihove simbole… preuzmu druge skupine. To se zove prijenos. Vrlo česta pojava u simbologiji. Nacisti su preuzeli svastiku od Hindusa, kršćani križ od Egipćana –«

18 «Jutros», rekao je Kohler, «kad sam utipkao riječ 'Iluminati' u računalo, našao sam na tisuće uputa. Očigledno puno ljudi vjeruje da su Iluminati još uvijek aktivni.» «Teorije zavjera», odgovorio je Langdon. Uvijek ga je žđivciralo preobilje teorija zavjera koje su kolale suvremenom pop kulturom. Mediji su čeznuli za apokaliptičkim naslovima, a samoproglašeni «stručnjaci za kultove» još uvijek su zgrtali lovu na izmišljenim pričama puštenim u javnost uoči novog tisućljeća o tome kako Iluminati još uvijek postoje i organiziraju Novi svjetski poredak. Nedavno je New York Times objavio priču o sablasnim masonskim vezama brojnih poznatih ljudi. Sir Arthura Conana Doylea, Vojvode od Kenta, Petera Sellersa, Irvinga Berlina, Princa Phillipa, Louisa Armstronga, kao i cijeli panteon dobro poznatih suvremenih industrijalaca i bankara.» Kohler je ljutito pokazao na Vetrino tijelo. «Uzimajući ovo kao dokaz, mislim da su te teorije ipak točne». «Shvaćam kako vam se to može činiti», rekao je Langdon diplomatski. «Ali puno je vjerojatnije da je neka druga organizacija preuzela simbol od Iluminata i da ga koristi u vlastite svrhe.» «Koje svrhe? Što žele postići ovim ubojstvom?» Dobro pitanje, pomislio je Langdon. I on je teško mogao shvatiti zašto bi netko izvukao u javnost žig Iluminata nakon nakon više od četiristo godina. «Jedino što vam mogu reći jest ovo: čak i da su Iluminati danas još uvijek aktivni, a gotovo sam siguran da nisu, nikad ne bi imali veze sa smrću Leonarda Vetre.» «Ne bi?» «Ne bi. Iluminati vjeruju u ukidanje kršćanstva, ali svoju moć šire političkim i financijskim sredstvima, ne terorizmom. Nadalje, Iluminati imaju strog kodeks moralnog ponašanja u kojem je navedeno koga sve mogu smatrati neprijateljima. Znanstvenike iznimno cijene. Ni u kom slučaju ne bi ubili kolegu znanstvenika, kao što je Leonardo Vetra.» Kohlerove oči pretvorile su se u led. «Onda bih vam trebao spomenuti da Leonardo Vetra nije bio običan znanstvenik.» Langdon je strpljivo izdahnuo. «Gospodine Kohler, siguran sam da je Leonardo Vetra bio genij na mnogo načina, ali činjenica je –« Bez upozorenja, Kohler je okrenuo kolica i izašao iz dnevne sobe izgubivši se u hodniku i ostavljajući iza sebe vrtloge magle. Za ime Božje, gunđao je Langdon u sebi. Krenuo je za njim. Kohler ga je čekao u omanjem proširenju na kraju hodnika. «Ovo je Leonardova radna soba», rekao je Kohler pokazujući prema kliznim vratima. «Možda ćete promijeniti mišljenje kad je vidite.» Neobičnim stenjanjem Kohler je povukao klizna vrata i otvorila su se. Langdon je provirio u radnu sobu i istog časa se naježio. Majko Božja, rekao je u sebi. U drugoj zemlji, stotinama kilometara daleko, mladi stražar strpljivo je čekao ispred velikog zida video monitora. Promatrao je slike koje su se pojavljivale pred njim. Trenutne snimke stotina bežičnih kamera postavljenih po cijelom zadnju. Slike su se izmjenjivale u beskonačnoj procesiji. Ukrašen hodnik. Privatan ured. Kantina. Kako su slike prolazile, stražar se borio sa sanjarenjem. Bližio se kraj njegove smjene, no još uvijek je bio na oprezu. Služba je bila čast. Jednog dana će za nju dobiti krajnju nagradu. Dok su mu misli tako bježale, pred njim se pojavila slika koja ga je uznemirila. Iznenada, refleksnim trzajem koji je uplašio i njega samog, pružio je ruku i pritisnuo dugme na kontrolnoj ploči. Slika pred njim zamrzla se. Živčan, nagnuo se bliže monitoru da bolje vidi. Na monitoru je pisalo da slika dolazi od kamere koja je trebala snimati hodnik. Međutim, slika koju je vidio pred sobom definitivno nije prikazivala hodnik.

19 Langdon je zbunjeno gledao u radnu sobu koja se nalazila pred njim. «Kakvo je ovo mjesto?» Usprkos dobrodošlom naletu toplog zraka koji je osjetio na licu, zakoračio je preko praga osjećajući nemir. Kohler nije rekao ništa dok je za Langdonom ulazio unutra. Langdon je pregledao sobu ne znajući što da misli. Na zidu preko puta kao ukras dominirao je velik drven križ za koji je Langdon vjerovao da potiče iz 14. stoljeća iz Španjolske. Iznad križa sa stropa je visio metalni mobile koji je prikazivao sunčev sustav. Slijeva se nalazilo ulje na platnu koje je prikazivalo Djevicu Mariju, a pokraj njer plastificirana periodična tablica kemijskih elemenata. Na bočnom zidu stajala su još dva križa od mjedi, svaki s jedne strane plakata koji je prikazivao Alberta Einsteina i na kojem je pisao njegov slavan citat, BOG SE NE KOCKA. Langdon je ušao u sobu zbunjeno se osvrćući oko sebe. Biblija u kožnom uvezu nalazila se na Vetrinom stolu odmah do Bohrovog modela atoma i minijaturne replike Michelangelova Mojsija. Eto ti elektike, pomislio je Langdon. Bilo je ugodno biti u toplom, ali nešto u uređenju sobe budilo je u Langdonu neku novu vrstu jeze. Kao da je svjedok sukoba dva filozofska titana… dvije suprotne sile. Pregledao je naslove knjiga na polici: Bog čestica Tao fizike Bog: Dokaz Na jednom držaču knjiga bio je ugraviran citat: ISTINSKA ZNANOST OTKRIVA BOGA iza svakih vrata - papa Pio XII «Leonardo je bio katolički svećenik», rekao je Kohler. Langdon se okrenuo. «Svećenik? Pa zar niste rekli da je bio fizičar?» «Bio je oboje. Znanstvenici i vjernici nisu presedan u povijesti čovječanstva. Leonardo je bio jedan od njih. Fizika je za njega bila «Božji zakon prirode.» Tvrdio je da se Božji potpis može vidjeti u prirodnom poretku svih stvari koje nas okružuju. Kroz znanost se nadao dokazati nevjernim masama da Bog postoji. Smatrao se teo-fizičarom.» Teo-fizičarom? Langdonu je to zvučalo kao nespojiv oksimoron. «Bavio se čestičnom fizikom», nastavio je Kohler. «Nedavno je došao do šokantnih otkrića na tom polju, otkrića s duhovnim tumačenjem. Leonardo je bio odgovoran za njih.» Langdon je gledao direktora CERN-a još uvijek pokušavajući upiti bizarno okruženje u kojem se našao. «Duhovnost i fizika?» Langdon je proveo karijeru proučavajući povijesti religija i ako je ikad postojala teza koja se uvijek iznova ponavljala, onda je to bila teza da se znanost i religija od prvog dana ponašaju kao ulje i voda… kao najljući neprijatelji… da su nespojive. «Vetra je bio jedan od najznačajnijih fizičara na polju čestične fizike», rekao je Kohler. «Započeo je fuziju znanosti i religije… pokazujući da su komplementarne u većini neočekivanih načina. Svoje polje istraživanja nazvao je Nova fizika.» Kohler je izvukao knjigu s poolice i dodao je Langdonu. Langdon je proučio naslovnicu. Bog, čuda i nova fizika, Leonardo Vetra. «Polje je malo», rekao je Kohler, «ali daje nove odgovore na najstarija pitanja, pitanja o nastanku svemira i silama koje nas povezuju. Leonardo je vjerovao da bi njegovo istraživanje moglo preobratiti milijune ljudi. Prošle godine je kategorički dokazao postojanje energije koja nas sve ujedinjuje. Demonstrirao je da smo svi mi fizički povezani… da su molekule u vašem tijelu isprepletene s molekulama u mom tijelu… da postoji jedna jedinstvena sila koja se kreće u svima nama.» Langdon je bio malo pogubljen. I sila Božja će nas ujediniti. «Gospodin Vetra je pronašao način da demonstrira da su sve čestice povezane?»

20 «I to kategorički. U Scientific Americanu nedavno je objavljen članak koji je pozdravio Novu fiziku i nazvao je sigurnijim putem prema Bogu od vjere.» Ovaj komentar bio je pun pogodak. Langdon se odjednom zatekao kako razmišlja o antireligijskim Iluminatima. Nevoljko se prisilio da na trenutak zamisli nemoguće. Ako su Iluminati uistinu još uvijek aktivni, bi li ubili Leonarda da ga zaustave da masama prenese vjersku poruku? Langdon je odbacio tu pomisao. Ma, to je apsurdno! Iluminati su daleka prošlost! Svi akademici to znaju! «Vetra je imao puno neprijatelja u svijetu znanosti», nastavio je Kohler. «Mnogo znanstvenika ga prezire. Čak i ovdje u CERN-u. Misle da je korištenje analitičke fizike za podupiranje vjerskih načela izdaja znanosti.» «Ali zar današnji znanstvenici nemaju manje defanzivan stav prema Crkvi?» Kohler je s gađenjem progunđao: «A zašto bi imali? Crkva danas ne spaljuje znanstvenike na lomačama, ali ako mislite da su se odrekli svoje vladavine nad znanošću, zapitajte se zašto polovica škola u vašoj zemlji ne smije podučavati evoluciju. Zapitajte se zašto je Američka kršćanska koalicija najutjecajniji lobi u svijetu, a otvoreno se protivi znanstvenom napretku. Rat između znanosti i vjere još uvijek bjesni, gospodine Langdon. Prešao je s bojišnica u konferencijske dvorane, ali još uvijek bjesni.» Langdon shvati da je Kohler u pravu. Još prošli tjedan na Harvardu je prisustvovao protestu koji je odjel za religiju organizirao protiv odjela za biologiju buneći se što će se u obavezan program uvrstiti genetički inžinjering. Predsjednik odjela za biologiju, poznati ornitolog Richard Aaronian, branio se tako što je na svoj uredski prozor izvjesio plakat. Na plakatu je bio nacrtan kršćanski simbol ribe s četiri male noge – doprinos, izjavio je Aaronian evoluciji afričkih riba s plućima koje su iz vode izašle na kopno. Ispod ribe umjesto riječi «Isus» stajala je riječ «DARWIN!» U sobi se začuo glasan pištav zvuk i Langdon je podigao pogled s knjige. Kohler je pritisnuo jedno od dugmadi na elektronskoj ploči na kolicima. Iz držača je izvadio dojavljivač i pročitao poruku. «Dobro. Stigla je Leonardova kći. Gospođica Vetra je trnutno u helikopteru i samo što nije tu. Dočekat ćemo je na pisti. Mislim da je bolje da ne dođe ovamo i vidi oca u ovakvom stanju.» Langdon se složio. Bio bi to šok koji nijedno dijete ne zaslužuje. «Zamolit ću gospođicu Vetra da vam objasni projekt na kojem su ona i njezin otac radili… možda vam to pomogne.» «Mislite da je Vetra ubijen zbog nečega na čemu je radio?» «Vrlo moguće. Leonardo mi je rekao da radi na nečemu revolucionarnom. Jedino mi je to rekao. Bio je vrlo tajnovit po tom pitanju. Imao je privatni laboratorij i izričito tražio da bude odvojen od drugih, što sam mu rado odobrio budući da je bio genij. U zadnje vrijeme je trošio puno struje za projekt, ali nisam ga htio ispitivati.» Kohler se okrenuo prema vratima. «No moram vam reći još jednu stvar prije nego što izađemo iz ovog stana.» Langdon nije bio siguran želi li čuti to što mu Kohler ima reći. «Ubojica je Vetri nešto ukrao.» «Što?» «Pođite za mnom.» Direktor je pokrenuo kolca natrag u dnevnu sobu ispunjenu maglom. Langdon ga je slijedio ne znajući što ga očekuje. Kohler je došao na nekoliko centimetara udaljenosti od Vetrina leša i stao. Pozvao je Langdona da mu se pridruži. Nevoljko, Langdon se približio, a želudac mu se okrenuo od smrada pokojnikova smrznuta urina. «Pogledajte mu lice!» Pogledajte mu lice? Langdon se namrštio. Za nije rekao da mu je ubojica nešto ukrao? Oklijevajući Langdon je kleknuo. Pokušao je vidjeti Vetrino lice, no glava mu je bila okrenuta za 180 stupnjeva, a lice pritisnuto na tepih. Boreći se sa svojim hendikepom, Kohler je ispružđio ruku prema dolje i pažljivo okrenuo Vetrinu smrznutu glavu. Popraćeno glasnim krckanjem, pokojnikovo lice okrenulo se prema njima, zgrčeno od velike boli. Kohler ga je jedan čas tako držao.

21 «Isuse!» kriknuo je Langdon posrćući prema natrag od užasa. Vetrino lice bilo je prekriveno krvlju. Jedno smeđe oko beživotno je gledalo u njega. Druga duplja bila je iskopana, prazna. «Ukrali su mu oko?» Langdon je izjurio iz zgrade C na svjež zrak zahvalan što je napokon izašao iz Vetrina stana. Sunce mu je pomoglo da iz glave izbaci sliku šuplje očne duplje koja mu se urezala u pamćenje. «Ovamo, molim», rekao je Kohler usmjeravajući kolica po strmoj stazi. Električna invalidska kolica izgledala su kao da bezuspješno pokušavaju ubrzati. «Gospođica Vetra će stići svaki čas.» Langdon je požurio za njim. «I?» upitao je Kohler. «Sumnjate li još da ubojstvo nema nikakve veze s Iluminatima?» Langdon više nije znao što bi mislio. Vetrina pripadnost crkvi definitivno je bacala neke sumnje na uojstvo, no Langdon nije mogao tako olako odbaciti sve dokaze koje je našao istražujući i prikupljajući materijal za svoju knjigu. Osim toga, bilo je tu i to oko… «Još uvijek sumnjam», rekao je Langdon snažnije nego što je namjeravao. «Mislim da Iluminati nisu odgovorni za ovo ubojstvo. Dokaz je oko.» «Što?» «Nasumično unakazivanje», objasnio je Langdon, «vrlo je… ne nalik Iluminatima. Stručnjaci za kultove nasumično nagrđivanje lica pripisuju neiskusnim, hvalisavim sektama, na primjer zelotima koji su skloni nasumičnom terorizmu. Za razliku od njih Iluminati su uvijek bili hotimični. «Hotimični? Želite li reći da to što je netko kirurškim zahvatom izvadio Vetri oko nije hotimično?» «Ne šalje jasnu poruku. Ne služi višem cilju.» Kohlerova kolica su se zaustavila na vrhu brežuljka. Okrenuo se. «Gospodine Langdon, vjerujte mi, to što su Leonardu izvadili oko služđi višem cilju… puno višem nego što možete zamisliti.» Dok su dvojica muškaraca prelazila travnato uzvišenje, sa zapada je dopirao zvuk elise. Zatim se pojavio helikopter koji se u luku spuštao preko doline. Spustio se naglo, a zatim jedno vrijeme lebdio nad označenim područjem na travi. Langdon ga je promatrao, odlutavši daleko u svojim mislima koje su mu se vrtjele po glavi poput elise helikoptera, pitajući se bi li mu čitava noć sna pomogla da razbistri glavu. Sumnjao je u to. Kad je helikopter konačno sletio, iz njega je iskočio pilot i počeo vaditi opremu. Opreme je bilo puno: oprema za kampiranje, nepromočive plastične torbe, boce za ronjenje i kašete nečega što je nalikovalo visoko tehnološkoj opremi za ronjenje. Langdon je bio zbunjen. «Ovo je oprema gospođice Vetra?» galamio je prema Kohleru kako bi nadglasao buku motora. Kohler je potvrdno kimnuo glavom i uzvratio: «Provodi biološka istraživanja na Mediteranu.» «Mislio sam da je fizičarka!» «I jest. Bavi se biološkim smetnjama na polju fizike. Proučava međusobnu povezanost životnih sustava. Njezin je rad usko povezan s radom njezina oca. Nedavno je pobila jednu Einsteinovu fundamentalnu teoriju koristeći se atomski sinkroniziranim kamerama za promatranje jata tuna.» Langdon je gledao lice svog domaćina pokušavajući uočiti nagovještaj šale. Einstein i tune? Počeo se pitati nije li ga X-33 kojim slučajem ostavio na nekom drugom planetu. Trenutak kasnije iz helikoptera je izašla Vittoria Vetra. Robert Langdon je u tom trenutku shvatio da će današnji dan obilovati iznenađenjima. Spuštajući se iz helikoptera u kratkim smeđežutim hlaćama od čvrstog pamuka i bijeloj majici bez rukava, Vittoria Vetra nije ni najmanje nalikovala fizičarki intelektualki kakvom ju je zamišljao. Gipka i otmjena, bila je visoka, kože boje kestena, a njezina duga kosa letjela je nošena vjetrom koju je stvarala elisa helikoptera. Imala je nepogrešivo talijansko lice, ne pretjerano lijepo, ali očaravajuće punih, putenih obilježja, zbog kojih je i s dvadeset metara udaljenosti odisala sirovom

22 senzualnošću. Budući da su zračne struje lamatale oko nje, odjeća joj je bila pribijena uz tijelo naglašavajući vitki torzo i male grudi. «Gospođica Vetra je žena izuzetne osobnosti i snage», rekao je Kohler kao da je osjetio Langdonovu očaranost njome. «Ponekadf mjesecima radi u opasnim ekološkim sistemima. Stroga je vegetarijanka i CERN-ov guru za Hatha jogu.» Hatha joga? Pomislio je Langdon. Drevno budističko umijeće meditativnog rastezanja činilo mu se neobičnim znanjem za jednu fizičarku, a još k tome kćerku katoličkog svećenika. Langdon je gledao kako im se Vittoria približava. Očito je plakala budući da su joj duboke crne oči bile pune emocija koje Langdon nije mogao nikamo smjestiti. Ipak, hodala je prema njima odlučno i odriješito. Udovi su joj bili jaki s naglašenim mišićima zračeći zdravim sjajem mediteranskog tijela koje se nauživalo sunca. «Vittoria», rekao je Kohler dok im se približavala. «Primite moju iskrenu sućut. Smrt vašeg oca je užasan gubitak za znanost… za sve nas ovdje u CERN-u.» vittoria je zahvalno kimnula glavom. Kad je progovorila, glas joj je bio mekan, ali grlen, a govorila je engleskim jezikom s naglašenim naglaskom. «Jeste li saznali tko je odgovoran?» «Još uvijek radimo na tome.» okrenula se Langdonu pružajući mu svoju vitku ruku. «Ja sam Vittoria Vetra. Vi ste, pretpostavljam, iz Interpola?» Langdon se rukovao s njom istog časa očaran dubinom njezina vodenasta pogleda. «Robert Langdon.» Nije bio siguran što još da kaže. «Gospodin Langdon nije službena osoba», objasnio je Kohler. «Američki je stručnjak. Ovdje je da nam pomogne da utvrdimo tko je odgovoran za smrt vašeg oca.» Vittoria je izgledala zbunjeno. «A što je s policijom?» Kohler je snažno izdahnuo, ali nije rekao ništa. «Gdje je tijelo?» pitala je. «Zbrinuto.» Ta nevina laž iznenadila je Langdona. «Želim ga vidjeti», rekla je Vittoria. «Vittoria,» rekao je Kohler, «vaš je otac brutalno ubijen. Bolje da ga se sjećate onakvog kakav je bio.» Vittoria je počela govoriti, ali prekinuli su je glasovi iz daljine. «Hej, Vittoria, dobro došla kući!» Okrenula se. Nekolicina znanstvenika prolazila je pored helikoptera i veselo joj mahala. «Jesi li pobila još koju Einsteinovu teoriju?» dobacio je jedan. A drugi je dodao: «Tata je sigurno ponosan na tebe!» Vittoria im je neobično odmahnula. Okrenula se Kohleru, a na licu joj se odražavala zbunjenost. «Još uvijek nitko ne zna?» «Odlučio sam se za najvišu diskreciju.» «Niste im rekli da je moj otac ubijen?» Njezina tajanstvena boja glasa sada je bila isprepletena s bijesom. Kohlerov glas se istog časa uozbiljio. «Možda zaboravljate, Vittoria, da će čim to objavim doći do istrage, a ona će uključivati i temeljiti pretres vašeg laboratorija. Oduvijek sam se trudio poštovati privatnost vašeg oca. Rekao mi je samo dvije stvari o projektu na kojem je radio. Prvo, da bi mogao donijeti CERN-u milijune franaka u idućih deset godina. I drugo, da nije spreman za javnost, jer se još uvijek smatra izuzetno opasnom tehnologijom. Uzimajući u obzir te dvije stvari, draže mi je da u laboratorij ne ulaze stranci koji bi mogli ukrasti ono na čemu je radio ili poginuti pri provođenju istage zbog čega bi odgovornost snosio CERN. Jesam li jasan?» Vittoria ga je gledala ne rekavši ništa. «Prije nego što obavijestimo policiju», rekao je Kohler, «morate mi reći na čemu ste radili. Morate nas odvesti u laboratorij.» «Laboratorij je irelevantan», rekla je Vittoria. «Nitko nije znao na čemu otac i ja radimo. Eksperiment ne može imati nikakve veze s ubojstvom.» Kohler je izdahnuo hripljivim, bolnim uzdahom. «Dokazi govore suprotno.» «Dokazi? Kakvi dokazi?»

23 Langdon se pitao to isto. Kohler je ponovno brisao usta. «Morat ćete mi vjerovati.» Iz Vittorijinog bijesnog pogleda bilo je jasno da to ne dolazi u obzir. Langdon je u tišini hodao iza Vittorije i Kohlera dok su se vraćali prema glavnom predvorju gdje je Langdonova bizarna posjeta i počela. Vittorijine noge kretale su se učinkovito lako, poput nogu olimpijke, i odavale snagu koja je, mislio je Langdon, sigurno dolazila od fleksibilnosti i kontrole koju joj je davala joga. Mogao je čuti kako namjerno polako diše kao da na taj način pokušava profiltrirati svoju tugu. Langdon joj je htio nešto reći, ponuditi joj utjehu. I on je osjetio prazninu neočekivanog gubitka roditelja. Sjećao se većine sprovoda i tog sivog kišnog dana, dva dana nakon njegovog dvanaestog rođendana. Kuća je bila puna muš'karaca u sivim odijelima, muškaraca koji su mu prejako stiskali ruku dok su se rukovali s njim. Svi su mrmljali riječi poput kardijalni i stres. Njegova majka kroz suze se šalila da je uvijek mogla pratiti tržište dionica jednostavno držeći supruga za ruku… njegov puls uvijek je dojavljivao kad bi došlo do neke promjene. Jednom, dok mu je otac još uvijek bio živ, Langdon je čuo majku kako preklinje oca da «stane malo i pomiriše ruže». Te je godine Langdon ocu za Božić kupio malu staklenu ružu. Bila je to najljepša stvar koju je u životu vidio… zrake sunca lomile su se u njoj bacajući na zid dugine boje. «Krasna je», rekao je njegov otac kad je otvorio dar i poljubio ga u čelo. «Idemo je staviti na neko sigurno mjesto.» Potom je njegov otac pažljivo stavio ružu na prašnjavu policu u najmračnijem kutu dnevne sobe. Nekoliko dana kasnije, Langdon je uzeo stolicu, uzeo ružu i vratio je u radnju. Njegov otac nije ni primijetio da je nema. Zvuk dizala vratio je Langdona natrag u stvarnost. Vittoria i Kohler stajali su ispred njega i ulazili u dizalo. Langdon je jedan trern oklijevao ispred otvorenih vrata. «Nešto nije u redu?» upitao je Kohler zvučeći više nestrpljivo nego zabrinuto. «Sve je u redu», rekao je Langdon i natjerao se da uđe u uski, zatvoreni prostor. Dizala je koristio samo kad je to bilo krajnje neophodno. Više je volio otvorena stubišta. «Laboratorij dr. Vetra nalazi se u podzemlju», rekao je Kohler. Krasno, pomislio je Langdon dok je prelazio preko praga dizala osjećajući kako iz dubine okna dizala dolazi ledena hladnoća. Vrata su se zatvorila i dizalo se počelo spuštati. «Šest katova», rekao je Kohler bezosjećajno poput kakvog analitičkog stroja. Langdon je zamišljao tamu praznog okna ispod njih. Pokušao je to blokirati gledanjem u brojeve koji su se izmjenjivali kako su katovi prolazili. Neobično, dizalo je pokazivalo samo dva kata. PRIZEMLJE I LHC. «Što znači LHC?» upitao je Langdon pokušavajući ne zvučati nervozno. «Large Hadron Collider», odgovorio je Kohler. «Akcelerator čestica.» Akcelerator čestica? Langdonu je izraz bio nejasno poznat. Prvi put je čuo za njega u Dunster Houseu u Cambrigeu gdje je bio na večeri s nekolicinom svojih kolega. Jedan od njih, fizičar, Bob Brownell, stigao je na večeru bijesan. «Gad ga je otkazao!» kleo je Brownell. «Što je otkazao?» svi su pitali. «SSC!» «Što?» «Superconducting Super Collider!» Netko je slegnuo ramenima. «Nisam ni znao da ga Harvard namjerava napraviti.» «Ne Harvard!» izjavio je. «SAD! Trebali smo napraviti najjači akcelerator čestica na svijetu! To je trebao biti jedan od najvažnijih znanstvenih projekata stoljeća! Već smo uložili dvije milijarde dolara, a Senat ga je otkazao. Prokleti kršćanski lobisti!» Kad se Brownell konačno smirio, objasnio je da je akcelerator čestica velika, kružna cijev koja služi za ubrzavanje subatomskih čestica. Magneti u cijevi se velikom brzinom naizmjenično pale i gase i «guraju» čestice okolo-naokolo cijevi sve dok ne postignu nezamislive brzine. Ubrzane čestice kruže cijevi brzinom većom od 290 000 kilometara u sekundi.

24 «Ali to je gotovo brzina svjetlosti», rekao je jedan od profesora. «Tako je», rekao je Brownell. Nastavio9 je objašnjavati da ubrzavanjem dviju čestica u suprotnim pravcima te konačno njihovim sudaranjem, znanstvenici lome čestice na sastavne dijelove i na taj način mogu vidjeti najosnovnije sastavne dijelove prirode. «Akceleratori čestia», izjavio je Brownell, «od ključne su važnosti za znanost. Sudaranje čestica ključ je koji vodi razumijevanju građevnih blokova svemira.» Harvardski rezidencijalni pjesnik, miran muškarac po imenuCharles Pratt, nije izgledao impresioniran. «Meni to zvuči», rekao je, «kao pristup znanosti kakav bi mogli imati neandertalci… nešto slično kao kad razbiješ sat da vidiš što ima unutra.» Bronwell je spustio vilicu i izjurio iz prostorije. Znači, CERN ima akcelerator čestica? Pomislio je Langdon dok se dizalo spuštalo. Kružnu cijev za razbijanje čestica. Pitao se zašto su ga smjestili toliko duboko ispod zemlje. Kad se dizalo zaustavilo, Langdon je osjećao olakšanje što mu se ispod nogu konačno nalazi terra firma. Ali to se olakšanje brzo izgubilo kad su se vrata dizala otvorila. Robert Langdon našao se na još jednom nepoznatom planetu. Hodnik se u oba pravca, lijevo i desno, protezao unedogled. Imao je glatke cementne zidove i bio dovoljno širok da primi veliki teretni kamion s osamnaest kotača. Jarko osvjetljen na mjestu gdje su stajali, hodnik je na obje strane zaranjao u crnu tamu. Iz tame je dopirao vlažan vjetar, uznemirujući podsjetnik da se nalaze duboko u srcu zemlje. Langdon gotovo da je mogao osjetiti težinu prašine i kamenja iznad svoje glave. Na trenutak je imao osjećaj kao da mu je opet devet godina… tama ga vraćala natrag… natrag u onih pet sati užasne tmine koja ga je još uvijek progonila. Stisnuvši šake, borio se protiv toga. Vittoria je bez riječi izašla iz dizala i bez oklijevanja se bez njih uputila u tamu. Na stropu su se počela paliti fluorescentna svjetla i osvjetljivati joj put. Sve je to imalo uznemirujući učinak na Langdona kojem se činilo kao da je tunel živ… i da predviđa svaki njezin korak. Langdon i Kohler krenuli su za njom vukući se u daljini iza nje. Svjetla iza njih automatski su se gasila. «Taj akcelerator čestica», rekao je Langdon tiho. Tu je negdje u tunelu?» «Eno ga tamo.» Kohler je rukom pokazao ulijevo gdje se ulaštena, kromirana cijev pružala duž unutrašnjeg zida tunela. Langdon je zbunjeno gledao u cijev. «To je akcelerator?» Naprava uopće nije izgledala onako kako ju je zamišljao. Bila je savršeno ravna, dijametra oko jedan metar i pružala se horizontalno po osvijetljenom dijelu tunela, a zatim nestajala u tami. Meni više izgleda kao kanalizacija visoke tehnologije, pomislio je Langdon. Mislio sam da su akceleratori čestica kružni.» «Ovaj i jest kružan», rekao je Kohler. «Čini se ravan, no to je optička varka. Opseg tunela je toliko velik da ne možete primijetiti zavoj, kao i Zemlja.» Langdon je ostao zapanjen. Cijev ide u krug? «Ali… to znači da je tunel ogroman!» «LHC je najveći akcelerator čestica na kugli zemaljskoj.» Langdon je reagirao sa zakašnjenjem. Sjetio se da mu je vozač pričao da CERN ima najveći strouj na svijetu duboko u zemlji. Ali – «U promjeru je veći od 8 kilometara… a dugačak je dvadeset sedam kilometara.» Langdon je okrenuo glavu. «Dvadeset sedam kilometara?» gledao je u direktora, a zatim se okrenuo i zagledao u tamu tunela koja se protezana ispred njega. «Ovaj je tunel dugačak dvadeset sedam kilometara? Pa, to… je više od šesnaest milja!» Kohler je potvrdnu kimnuo glavom. «Tvori savršeni krug. Ide sve do Francuske, a zatim skrene i vrati se natrag ovamo. Čestice ubrzane na maksimalnu brzinu kruže cijevi više od deset tisuća puta u sekundi prije nego što se sudare.» Langdon je osjetio kako mu koljena klecaju dok je gledao u tamu tunela. «Želite mi reći da je CERN iskopao milijune tona zemlje samo kako bi razbio nekoliko sitnih čestica?» Kohler je slegnuo ramenima. «Ponekad čovjek mora pomaknuti planine da bi došao do istine.» Stotinama kilometara dalje, preko voki-tokija dopirao je glas. «Dobro, u hodniku sam.»

25 Tehničar koji je nadgledao monitore pritisnuo je dugme na voki-tokiju. «Traži kameru 86. trebala bi biti skroz na kraju hodnika.» Nastala je duga tišina. Tehničar se počeo preznojavati. Konačno se preko voki-tokija začuo glas. «Nema je. Nema kamere», rekao je glas. «Vidim gdje je stajala. Sigurno ju je netko skinuo.» Tehničar je teško izdahnuo. «Hvala. Pričekaj sekundu, molim te.» Teško uzdahnuvši, usmjerio je pozornost na monitore ispred sebe. Veliki dijelovi kompleksa bili su otvoreni za javnost i bežične kamere nestajale su i prije. Obično bi ih ukrali posjetitelji kao suvenire. Ali čim bi kamera izašla iz zgrade i našla se izvan dometa, signal bi se izgubio, a slika na monitoru počela sniježiti. Zbunjen, tehničar je gledao u monitor. Kamera broj 86 još uvijek je odašiljala jasnu sliku. Ako je kamera ukradena, pitao se, zašto još uvijek dobivamo signal? Znao je, naravno, da za to powtoji samo jedno objašnjenje. Kamera je još uvijek u zgradi, ali netko ju je premjestio. Ali tko? I zašto? Dugo vremena je proučavao monitor i napokon ponovno uzeo voki-toki u ruku. «Ima li koji ormar na tom stubištu? Ili možda kakva mala mračna prostorija?» Glas koji je odgovarao zvučao je zbunjeno. «Nema. Zašto?» Tehničar se namrštio. «Nema veze. Hvala na pomoći.» Isključio je voki-toki i napućio usne. Uzimajući u obzir malu veličinu videokamere i činjenicu da je bežičpna, tehničar je znao da kamera broj 86 može odašiljati s bilo kojeg mjesta dobro čuvanog zdanja koje se sastojalo od zgusnute zbirke trideset dvije zasebne zgrade u radijusu od jednog i pol kilometra. Jedini trag bio je što se činilo da se kamera nalazi negdje gdje je mračno. Naravno, to nije bilo od velike pomoći. Kompleks je imao nebrojeno takvih mračnih lokacija – ormari s priborom za održavanje, ventilacijske cijevi, vrtlarske kućice, ormari u spavaonicama, čak i labirint podzemnih tunela. Trebat će mu tjedni da je locira. Ali to je najmanji problem, mislio je. Usprkos dilemi koju je prouzročilo premještanje kamere, mučila ga je puno gora stvar. Tehničar je gledao u sliku koju je odašiljala izgubljena kamera. Prikazivala je nepomičan predmet. Napravu suvremenog izgleda koja nije nalikovala ničemu što je dotad vidio. Proučavao je treptavi elektronički zaslon pri dnu naprave. Premda je stražar prošao rigoroznu obuku koja ga je trebala pripremiti za ovakve napete situacije, svejedno je osjećao kako mu se puls ubrzava. Rekao si je da ne paničari. Moralo je postojati nekakvo objašnjenje. Predmet je izgledao premalen da bi predstavljao značajnu opasnost. No njegovo prisustvo ga je ipak mučilo. I to jako. I to od svih dana baš danas, pomislio je. Sigurnost je njegovom poslodavcu oduvijek bila na prvom mjestu, ali danas, baš danas u zadnjih dvanaest godina, sigurnost je bila od presudne važnosti. Dugo je vremena gledao u predmet i gotovo da je u daljini mogao čuti grmljavinu nadolazeće oluje. A potom je, preznojavajući se, nazvao svog nadređenog. Ne može mnogo djece reći da se sjeća dana kada je prvi put upoznalo svog oca, ali Vittoria Vetra je mogla. Imala je osam godina i živjela je gdje je oduvijek živjela, u Orfanotrofio di Siena, katoličkom sirotištu u blizini Firence, gdje su je roditelji ostavili otkad je znala za sebe. Toga dana je kišilo. Časne sestre su je dvaput zvale da dođe na objed, ali kao i uvijek pravila se da ne čuje. Ležala je u dvorištu sirotišta gledajući u kapi kiše… osjećajući ih na svom tijelu… pokušavajući pogoditi gdje će pasti. Časne sestre su je ponovno pozvale prijeteći joj da bi joj upala pluća mogla prirodu učiniti manje zanimljivom. Bila je nesnosno tvrdoglavo dijete. Ne čujem vas, mislila je Vittoria. Bila je mokra do kosti kad je mladi svećenik izašao u dvorište da je uvede unutra. Nije ga poznavala. Bio je nov. Vittoria je čekala da je uhvati i odvuče natrag unutra. Ali nije. Umjesto toga, na njezino čudo, legao je pokraj nje namočivši halju u lokvi vode. «Čuo sam da postavljaš puno pitanja» rekao je mladić. Vittoria se namrštila. «Jesu li pitanja loša?»

26 Nasmijao se. Izgleda da sam dobro čuo.» «Što radiš ovdje?» «Isto što i ti… pitam se zašto padaju kišne kapi.» «Ja se ne pitam zašto padaju! Ja to već znam!» Svećen9k ju je iznenađeno pogledao. «Znaš?» «Sestra Francisca kaže da su kišne kapi suze anđela koje padaju na zemlju da bi oprale naše grijehe.» «Vidiš, vidiš», rekao je zvučpeći iznenađen. «To onda sve objašnjava.» «Ne objašnjava sve!» odgovorila mu je djevojčica ljutito. «Kišne kapi padaju jer sve pada! Sve pada! Ne samo kiša!» Svećenik se počešao po glavi izgledajući zbunjeno. «Znaš, mlada damo, u pravu si. Doista sve pada. To je sigurno zbog gravitacije.» «Zbog čega?» Iznenađeno ju je pogledao. «Nisi čula za gravitaciju?» «Ne.» Svećenik je tužno slegnuo ramenima. «Šteta. Gravitacija daje odgovore na puno pitanja.» Vittoria je sjela. «Što je gravitacija?» htjela je znati. «Reci mi!» Svećenik joj je namignuo. «A što kažeš da ti ispričam za objedom?» Taj mladi svećenik zvao se Leonardo Vetra. Premda je bio nadaren mlad fizičar i dobio nagradu za fiziku još za vrijeme studija, osjetio je drugi poziv i otišao u sjemenište. Leonardo i Vittoria postali su nezamislivo dobri prijatelji u usamljenom svijetu časnih sestara i pravila. Vittoria ga je nasmijavala, a on ju je uzeo pod svoje krilo i učio je da divne stvari poput dûga i rijeka imaju puno objašnjenja. Govorio joj je o svjetlosti, planetima, zvijezdama i prirodi svega i kroz Božje oči i kroz oči znanosti. Vittorijin unutrašnji intelekt i znatiželja činili su je očaravajućom učenicom. Leonardo ju je štitio kao da je njegova vlastita kći. I Vittoria je bila sretna. Nikada nije upoznala radosti koje upozna dijete koje ima oca. U vrijeme kad su joj svi ostali odrasli odgovarali na pitanja packom, Leonardo je provodio sate i sate pokazujući joj knjige. Čak ju je pitao i za njezine ideje. Vittoria se molila da Leonardo zauvijek ostane s njom. Ali jednog dana ostvarila se njezina najgora noćna mora. Otac Leonardo rekao joj je da odlazi iz sirotišta. «Selim se u Švicarsku», rekao je Leonardo. «Dobio sam odobrenje da predajem fiziku na ženevskom sveučilištu.» «Fiziku?» povikala je Vittoria. «Ali ja sam mislila da ti voliš Boga!» «I volim ga, i to jako. Zato i idem podučavati ljude njegovim božanskim pravilima. Zakoni fizike su platno na kojem je Bog naslikao svoje remek-djelo.» Vittoria je bila skrhana. Ali otac Leonardo joj je imao još nešto reći. Rekao je Vittoriji da je razgovarao sa svojim nadređenima i da su se složili da je usvoji. «Bi li ti željela da te usvojim?» pitao je Leonardo. «Što znači usvojiti?» Otac Leonardo joj je rekao. Vittoria ga je pet minuta grlila plačući od sreće. «O, da! Da!» Leonardo joj je rekao da na kratko mora otići pronaći gdje će živjeti u Švicarskoj, ali obećaje da će poslati po nju za šest mjeseci. Bilo je to najdužih šest mjeseci u Vittorijinom životu, ali Leonardo je održao obećanje. Pet dana prije njezinog devetog rođendana, Vittoria se preselila u Ženevu. Preko dana je pohađala međunarodnu školu, a navečer učila od svog oca. Tri godine kasnije Leonardo Vetra dobio je ponudu da radi za CERN. Vittoria i Leonardo preselili su se u zemlju čuda kakvu mlada Vittoria nije mogla ni zamisliti. *** Tijelo Vittorie Vetra bilo je tupo, bez osjećaja dok je koračala tunelom. Ugledala je svoj nejasan odraz u cijevi akceleratora i osjetila očevo prisustvo. Obično je obitavala u stanju dubokog mira, u harmoniji sa svijetom oko sebe, a sada, odjednom, više ništa nije imalo smisla. Zadnja tri sata bila su joj potpuno nejasna.

27 Kohlerov poziv primila je u deset sati prijepodne na Balearima. Otac ti je ubijen. Odmah se vrati kući. Usprkos užasnoj vrućini na palubi čamca, riječi su je ohladile do kosti. Kohlerov bezosjećajni glas bolio ju je isto toliko koliko i vijest koju je primila. Vratila se kućši. Ali čemu? CERN koji je bio njezin svijet od njezine dvanaeste godine odjednom joj izgledao tako stran. Njezin otac, čovjek koji ga je činio čarobnim, više nije bio tu. Duboko diši, govorila si je, ali nije se mogla smiriti. U njezinoj glavi pojavljivalo se sve više i više pitanja. Tko je ubio njezinog oca? I zašto? Tko je taj Amerikanac, «stručnjak»? Zašto Kohler inzistira da vidi laboratorij? Kohler je rekao da postoje dokazi da je ubojstvo njezina oca povezano s projektom na kojem je radio. Kakvi dokazi? Pa n itko nije znao na čemu radimo! A čak da je netko i saznao, zašto bi ga ubili? Dok je išla kroz tunel prema očevom laboratoriju, Vittoria je shvatila da će očevo najveće postignuće objelodaniti bez njega. Zamišljala je taj trenutak potpuno drukčije. Zamiš'ljala je kako će njezin otac pozvati sve najznačajnije CERN-ove znanstvenike u svoj laboratorij i pokazati im svoje otkriće gledajući njihova iznenađena lica. Zatim bi svojim očinskim ponosom objasnio da mu je pri ostvarivanju projekta pomogla Vittorijina ideja… njegova kćerka bila je integralni dio ovog velikog otkrića. Vittoriji je u grlu stajala knedla. Otac i ja smo trebali podijeliti ovaj trernutak. Ali sada je bila sama. Bez kolega. Bez sretnih lica. Samo nepoznati Amerikanac i Maximilian Kohler. Maximilian Kohler. Der König. Taj čovjek joj se nije svidio ni kad je bila mala. Premda je naučila cijeniti njegov pulsirajući intelekt, njegovo hladno držanje uvijek joj se činilo neljudskim, čistom antitezom topline njezina oca. Kohler se bavio znanošću zbog njezine bezprijekorne logike… njezin otac zbog duhovne zadivljenosti. Međutim neobično je bilo to što je između te dvojice muškaraca oduvijek postojalo neko neizrečeno poštovanje. Genij, netko joj je jednom objasnio, bezuvjetno prihvaća drugog genija. Genij, pomislila je. Moj otac… Moj tata. Mrtav. Ulaz u laboratorij Leonarda Vetre bio je dug sterilan hodnik potpuno obložen bijelim pločicama. Langdon je imao osjećaj da ulazi u nekakvu podzemnu umobolnicu. Uz rub hodnika nalazili su se deseci uokvirenih, crno-bijelih slika. Premda se Langdonova karijera temeljila na proučavanju slika, ove su mu bile u potpunosti nepoznate. Izgledale su poput kaotičnih negativa nasumičnih crta i spirala. Moderna umjetnost? Mislio je. Jackson Pollock na amfetaminima? «Razbacane čestice», rekla je Vittoria očito primijetivši Langdonovo zanimanje. «Računalni prikazi sudaranja čestica. Ovo je čestica Z», rekla je pokazujući na slab otisak nečega što je bilo gotovo nevidljivo u svoj toj zbrci. «Otac ju je otkrio prije pet godina. Čista energija, uopće nema mase. Vjerojatno je najmanji građevni blok prirode. Tvar nije ništa drugo do zarobljena energija.» Tvar je energija? Langdon je nagnuo glavu. To m i zvuči nekako zen. Gledao je u tanku crtu na fotografiji i pitao se što bi njegovi kolege fizičari s Harvarda rekli kad bi im rekao da je vikend proveo u akceleratoru čpestica diveći se Z-česticama. «Vittoria, rekao je Kohler dok su se približavali čeličnim vratima laboratorija, «trebao bih vam spomenuti da sam bio ovdje ujutro kad sam tražio vašeg oca.» Vittoria se malo zarumenila. «Da?» «Da. I možete misliti koliko sam se iznenadio kad sam vidio da ste standardno CERN-ovo tipkovno polje zamijenili nečim drugim.» Kohler je pokazao na složenu elektroničnu napravu koja je stajala na zidu pokraj vrata. «Ispričavam se», rekla je. «Znate kakav je moj otac bio što se tiče privatnosti. Nije htio da bilo tko drugi osim nas dvoje ima pristup laboratoriju.» Kohler je rekao: «U redu. Otvorite vrata,» Vittoria je dugi tren oklijevala. Zatim, duboko udahnuvši, otišla je do naprave na zidu. Langdon ni na koji način nije bio spreman za ono što je uslijedilo.

28 Vittoria je prišla napravi i oprezno poravnala desno oko s objektivom koji je poput malog teleskopa izlazio iz naprave na zidu. Zatim je pritisnula dugme. U napravi je nešto kliknulo. Iznutra se pojavilo svjetlo koje joj je skeniralo očnu jabučicu poput stroja za fotokopiranje. «Skeniranje mrežnice», rekla je. «Najbolje moguće osiguranje. Autorizaciju imaju samo dvije mrežnice. Moja i tatina.» Robert Langdon je stajao užasnut spoznajom do koje je došao. Pred očima mu se pojavila slika Leonarda Vetre sa svim strašnim detaljima. Krvavo lice, jedno smeđe oko koje gleda u njega i druga, prazna očna duplja. Pokušao je odbaciti očiglednu istinu, no tada je vidio… ispod skenera na bijelim pločicama na podu… male crvene kapljice. Sasušena krv. Vittoria ih, hvala Bogu, nije primijetila. Čelična vrata su se otvorila i ušla je unutra. Kohler je fiksirao Langdona snažnim pogledom. Poruka koju mu je htio reći bila je savršeno jasna. Rekao sam ti… to što su mu iskopali oko imalo je viši cilj. Ženine ruke bile su vezane, zapešća ljubičasta i natečena od trljanja. Ubojica kože boje mahagonija ležao je kraj nje, zadovoljen, diveći će svojoj goloj nagradi. Pitao se je li drijemež u koji je utonula bio samo varka, patetičan pokušaj da izbjegne iduću rundu. Nije ga bilo briga. Nagrada koju je dobio bila je dovoljna. Zadovoljen, sjeo je na krevet. U njegovoj zemlji žene su vlasništvo. Slabe su. Sredstvo za zadovoljavanje. Imovina kojom se trguje poput marve. I znaju gdje im je mjesto. Ali ovdje, u Europi, žene hine snagu i neovisnost koja ga i zabavlja i uzbuđuje.to što ih je tjerao da mu se fizički podčine bilo je zadovoljstvo u kojem je bezgranično uživao. Sada, usprkos zadovoljstvu koje je osjećao u preponama, ubojica je osjetio kako u njemu ponovno raste apetit. Prošlu noć je ubio, ubio i unakazio, a za njega je ubijanje bilo poput heroina… Svako ubojstvo samo je privremeno zadovoljstvo koje povećava žudnju za još. Uzbuđenje se istrošilo. Žudnja se vratila. Proučavao je usnulu ženu kraj sebe. Prešao je dlanom preko njezina vrata i osjetio uzbuđenje znajući da bi joj u sekundi mogao oduzeti život. Pa što onda? Ona je niže biće, sredstvo za zadovoljavanje i posluživanje. Njegovi snažni prsti stezali su se oko njezina vrata osjećajući delikatan puls. A zatim, boreći se protiv želje, maknuo je ruku. Čekao ga je posao. Služba cilju većem od njegove vlastite želje. Kad je ustao iz kreveta, radovao se časti posla koji ga je čekao. Još uvijek nije mogao pojmiti punu jačinu utjecaja tog čovjeka po imenu Janus i drevnog bratstva kojim je zapovijedao. Za divno čudo, bratstvo je izabralo njega. Nekako je saznalo za njegov prezir… i vještine. Kako, to nikada neće znati. Njihova ruka daleko doseže. Sada su mu udijelili krajnju čast. On će biti njihove ruke i njihov glas. Ubojica i glasnik. Onaj kojeg njegov narod zove Malak al-haq – Anđeo istine. Vetrin laboratorij izgledao je nevjerojatno futuristički. Izrazito bijel i sa svih strana okružen računalima i specijaliziranom elektroničnom opremom, izgledao je poput kakve operativne prostorije. Langdon se pitao kakve tajne taj laboratorij čuva da opravda vađenje oka kako bi se ušlo u njega. Kohler je izgledao zabrinut dok su ulazili i pogledom je tražio tragove uljeza. No laboratorij je bio prazan. Vittoria se također polako kretala… kao da nije poznavala laboratorij sada kada njezinog oca više nije bilo. Langdonov pogled istog je trena pao na sredinu prostorije gdje se nîz niskih stupova dizao s poda. Poput minijaturnog Stonehengea, petnaestak stupova od glatkog čelika stajalo je položeno u krug u sredini prostorije. Stupovi su bili devedesetak centimetara visoki i podsjećali Langdona na muzejske vitrine u kojima je bilo izloženo dragocjeno drago kamenje.no ovi stupovi očito nisu služili za izlaganje dragog kamenja. Svaki je podupirao debeli, prozirni spremnik veličine spremnika za teniske loptice. Izgledali su prazni. Kohler je zbunjeno promatrao spremnike. Odlučio ih je za sada zanemariti. Okrenuo se Vittoriji. «Je li išta ukradeno?» «Ukradeno? Kako?» rekla je. «U laboratorij možemo ući samo otac i ja.» «Svejedno provjerite.»

29 Vittoria je uzdahnula i nekoliko trenutaka pregledavala sobu. Slegnula je ramenima. «Čini i se da je sve onako kako je moj otac uvijek za sobom ostavljao. Uredni kaos.» Langdon je osjetio da Kohler važe, kao da se pita koliko daleko je smije gurati… koliko da joj kaže. Odlazeći kolicima prema sredini prostorije, razgledao je tajanstvenu skupinu naizgled praznih spremnika. «Tajne su», napokon je rekao Kohler, «luksuz koji si ne možemo priuštiti.» Vittoria je složivši sekimnula glavom iznenada okupana emocijama kao da ju je zalila bujica sjećanja. Daj joj sekundu, pomislio je Langdon. Kao da se priprema za ono što će otkriti, Vittoria je zatvorila oči i duboko udahnula. Zatim još jednom. I još jednom… Langdon ju je gledao iznenada zabrinut. Je li joj dobro? Pogledao je Kohlera koji je izgledao nezabrinut očigledno već vidjevši ovaj ritual. Prošlo je deset sekundi i Vittoria je otvorila oči. Langdon nije mogao vjerovati metamorfozi kojoj je svjedočio. Vittoria Vetra se potpuno transformirala. Njezina puna usta bila su opuštena, ramena spuštena, a pogled nježan i odobravajuć. Činilo se kao da je prerasporedila svaki mišić u svom tijelu kako bi se mogla nositi sa situacijom. Žar zamjeranja i osobne patnje nekako je potopila u dubinu sebe. «Odakle da počnem…» rekla je mekšeg naglaska. «Od početka», rekao je Kohler. «Pričajte nam o eksperimentu svog oca.» «Životni san mog oca bio je da korigira znanost uz pomoć vjere», rekla je Vittoria. «Nadao se da će dokazati da su znanost i vjera dva potpuno kompatibilna polja – dva različita pristupa koja vode istoj istini.» Zastala je kao da i sama ne može vjerovati što će reći. «A nedavno… smislio je način kako da to učini.» Kohler nije rekao ništa. «Započeo je eksperiment za koji se nadao da će pomiriti jedan od najljućih sukoba u povijesti znanosti i vjere.» Langdon se pitao na koji sukob točno misli. Bilo ih je toliko puno. «Sukob oko stvaranja svijeta», izjavila je Vittoria. «Bitka oko toga kako je postao svemir.» A taj, pomislio je Langdon. «Biblja, naravno, navodi da je Bog stvorio svemir», objasnila je. «Bog je rekao 'Neka bude svjetlost' i sve što vidimo pojavilo se iz nepregledne praznine. Na žalost, temeljni zakon fizike kaže da tvar ne može nastati ni iz čega.» Langdon je čitao o toj mrtvoj točci. Zamisao da je Bog navodno stvorio «nešto ni iz čega» bila je potpuno suprotna od opće prihvaćenih zakona suvremene fizike i stoga su znanstvenici tvrdili da je Geneza znanstveni apsurd. «Gospodine Langdon», rekla je Vittoria okrećući se njemu, «pretpostavljam da ste upoznati s teorijom Velikog praska.» Langdon je slegnuo ramenima. «Više-manje.» Teorija velikog praska, znao je, bila je znanstveno prihvaćeni model nawstanka svemira. Nije je baš najbolje razumio, ali prema toj teoriji, iz kataklizmičke eksplozije nastala je točka intenzivno usmjerene energije koja se počela širiti i oblikovala svemir. Ili tako nekako. Vittoria je nastavila. «Kad je Katolička crkva prvi put predložila teoriju Velikog praska 1927. godine –« «Kako molim?» Prekinuo ju je Langdon prije nego što se uopće uspio zaustaviti. «Kažete da je teoriju Velikog praska predložila Katolička crkva?» Vittorija je izgledala kao da ju je ovo pitanje iznenadilo. «Naravno. Predložio ju je katolički redovnik Georges Lemaître 1927. godine.» «Ali ja sam mislio…» oklijevao je. «Nije li teoriju Velikog praska predložio harvardski astronom Edwin Hubble?» Kohler je počeo gunđati. «Opet ta američka znanstvena arogancija. Hubble ju je objavio u svojoj knjizi 1929. godine. Dvije godine poslije Lamaîtrea.» Langdon se namrštio. Oprostite, ali teleskop se zove Hubbleov teleskop. U životu nisam čuo za Lemaîtreov teleskop!

30 «Gospodin Kohler je u pravu», rekla je Vittoria, zamisao je bila Lemaîtreova. Hubble ju je samo potvrdio skupivši dokaze koji su dokazivali da je Veliki prasak znanstveno vjerojatan.» «O,» rekao je Langdon pitajući se što bi Hubble-fanatici na harvardskom odjelu astronomije imali reći o tome. «Kad je Lemaître prvi put predložio teoriju Velikog praska», nastavila je Vittoria, «znanstvenici su izjavili da je ona u potpunosti smiješna. Tvar, tvrdila je znanost, ne može nastati ni iz čega. I tako je Hubble šokirao svijet znanstveno dokazujući da je teorija Velikog praska točna, Crkva je slavila pobjedu i na sve strane rastrubila da je to dokaz da je Biblija znanstveno točna. Božanska istina.» Langdon je kimnuo glavom sad snažno usredotočen na ono što je Vittoria govorila. «Naravno, znanstvenicima se nije wvidjelo što Crkva koristi njihova otkrića za promoviranje vjere, pa su istog časa razradili teoriju Velikog praska, maknuli iz nje sve vjerske prizvuke i počeli tvrditi da je njihova. No, na žalost za znanost, njihove jednadžbe su i danas pune velikih nedostataka kako to Crkva voli isticati.» Kohler je progunđao: «Singularnost.» Izgovorio je tu riječ kao da mu zagorčava život. «Da, singularnost», rekla je Vittoria. «Točan trenutak stvaranja. Nulto vrijeme» Pogledala je Langdona. «Čak i danas znanost ne može shvatiti početni trenutak stvaranja. Naše jednadžbe odlično objašnjavaju rani svemir, ali kako idemo unatrag kroz vrijeme, kako se približavamo nultoj točki vremena, matematika se odjednom raspada i sve postaje beznačajno.» «Točno,» rekao je Kohler ojađen, «a Crkva to smatra dokazom božanske intervencije. Što pokušavate reći?» Vittorijin izraz lica postao je odalečen. «Pokušavam reći da je moj otac vjerovao u božansku intervenciju i teoriju Velikog praska. Premda znanost nije mogla pojmiti božanski trenutak stvaranja, velika je vjerojatnost da će jednog dana moći» Tužno je pokazala na laserskim štampačem ispisanu bilješku koja je visjela iznad radnog prostora njezina oca. «Svaki put kad bih imala kakvih sumnji, tata bi mi nabio ovo na nos.» Langdon je pročitao bilješku: ZNANOST I VJERA NISU POSVAĐANE. ZNANOST JE SAMO PREMLADA DA RAZUMIJE. «Tata je htio podići znanost na jednu višu razinu,» rekla je Vittoria, «na razinu na kojoj znanost podupire koncept Boga.» Provukla je ruku kroz svoju dugu kosu izgledajući melanholično. «Namjerio se učiniti nešto što nijedan znanstvenik nikad nije ni pomislio. Nešto za što čak ne postoji ni tehnologija. Zastala je ne znajući kako da izgovori sljedeće riječi. «I zato je napravio eksperiment da dokaže da je Geneza moguća.» Da dokaže Genezu? Čudio se Langdon. Neka bude svjetlo? Tvar iz ničega? Kohlerov hladni pogled dosađivao se gledajući po sobi. «Kako molim?» «Moj otac je stvorio svemir… ni iz čega.» Kohler je okrenuo glavu. «Što!» «Bolje rečeno, ponovio je Veliki prasak.» Kohler je izgledao kao da će svaki čas skočiti na noge. Langdon se sad sasvim pogubio. Stvorio svemir? Ponovio Veliki prasak? «Naravno, učinio je to sa znatno manjim vrijednostima», rekla je Vittoria govoreći sve brže. «Sam proces je bio nevjerojatno jednostavan. Ubrzao je dvije ultra-tanke zrake čestica u suprotnom smjeru u akceleratoru čestica. Dvije zrake su se sudarile pri nevjerojatnoj brzini, prodrle jedna u drugu i zbile svu svoju energiju u jednu sićušnu točku. Uspio je dobiti izuzetnu gustoću energije.» Počela je trabunjati o jedinicama, a direktorove oči su se sve više širile. Langdon je pokušao pratiti. Znači, Leonardo Vettra je simulirao točku zbijene energije iz koje je navodno potekao svemir. «Rezultat je», rekla je Vittoria, «bio čudesan. Kad ga objavimo, promijenit će temelje suvremene fizike.» Sada je govorila sporije kao da uživa u veličini vijesti koju je iznosila. «U

31 akceleratoru se u ovom trenutku nalazi visoko fokusirana energija i nastaju čestice tvari ni iz čega.» Kohler nije pokazivao nikakvu reakciju. Samo je buljio. «Tvar,» ponovila je Vittoria, «nastaje ni iz čega. To je nevjerojatan subatomski vatromet. Nastajanje minijaturnog svemira. Dokazao je ne samo da tvar može nastati ni iz čega, nego da se teorija Velikog praska i Geneza mogu objasniti jednostavnim prihvaćanjem prisustva nezamislivo snažnog izvora energije.» «Želite reći Boga?» rekao je Kohler. «Boga, Bude, Sile, Jehove, singularnosti, nazovite to kako god želite, no rezultat je isti. Znanost i religija podupiru istu istinu – čista energija je otac stvaranja.» Kad je Kohler konačno progovorio, glas mu je bio mračan. «Vittoria, malo sam se izgubio. Ovo mi zvuči kao da mi želite reći da je vaš otac stvorio tvar… iz ničega?» «Tako je.» Vittoria je pokazala prema spremnicima. «A dokaz je ovdje. U ovim spremnicima nalaze se uzorci tvari koju je stvorio.» Kohler se nakašljao i istog časa krenuo prema spremnicima poput kakve oprezne životinje koja kruži oko nečega instiktivno osjećajući da nešto ne valja. «Očito sam nešto propustio», rekao je. «Kako očekujete da će itko povjerovati da su u tim spremnicima čestice tvari koje je stvorio vaš otac? Kako itko može biti siguran u to?» «U biti,» rekla je Vittoria samouvjereno, «ljudi mogu biti sigurni. Jer ove su čestice jedinstvene. Tvore takvu vrstu tvari koja se ne može naći nigdje na Zemlji… a to znači da ih je netko morao stvoriti.» Kohleru je pao mrak na oči. «Vittoria, što mislite pod tim 'takvu vrstu tvari'? Postoji samo jedna vrsta tvari i to –« Kohler je iznenada prestao govoriti. Vittoria je imala pobjednički izraz lica. «I sami ste držali predavanja o tome, direktore. Svemir se sastoji od dvije vrste tvari. To je znanstvena činjenica.» Vittoria se okrenula Langdonu. «Gospodine Langdon, što piše u Bibliji o Postanku? Što je Bog stvorio?» Langdon se osjećao nezgodno, nije znao kakve to veze ima. «Ovaj, Bog je stvorio… svjetlost i tamu, nebo i zemlju –« «Točno tako», rekla je Vittoria. «Stvorio je sve u suprotnostima. Simetrija. Savršena ravnoteža.» Okrenula se natrag Kohleru. «Znanost tvrdi isto što i vjera, da je Velikim praskom stvoreno sve u svemiru zajedno s suprotnostima.» «Uključujući i samu tvar», šapnuo je Kohler kao da govori samom sebi. Vittoria je potvrdno kimnula glavom. «I kad je moj otac proveo eksperiment, pojavile su se dvije vrste tvari.» Langdon se pitao što to znači. Leonardo Vetra stvorio je suprotnost tvari? Kohler je izgledao bijesan. «To što tvrdite da je vaš otac stvorio postoji isključivo negdje drugdje u svemiru. I sigurno je nema na Zemlji. A najvjerojatnije ni u našoj galaksiji!» «Točno,» odgovorila je Vittoria, «i upravo to dokazuje da su čestice koje se nalaze u ovim spremnicima umjetno stvorene.» Kohlerovo lice otvrdnulo je. «Vittoria, nemoguće da tvrdite da se u ovim spremnicima nalaze stvarni uzorci?» «Tvrdim.» Ponosno je gledala u spremnike. «Direktore, gledate u prve uzorke antimaterije na Zemlji.» Druga faza, razmišljao je ubojica ulazeći u mračni tunel. Baklja u njegovoj ruci bila je pretjeranost, znao je to. Ali važan je bio dojam. Dojam je sve. Strah je, naučio je, njegov saveznik. Strah sakati brže od bilo kojeg drugog oružja. U hodniku nije bilo ogledala u kojem bi se mogao diviti kako se kamuflirao, ali iz svoje sjene mogao je vidjeti da je savršen. Stapanje s okolinom bilo je dio plana… dio opakosti. Ni u svojim najluđim snovima nije mogao zamisliti da će mu biti dodijeljena ova uloga. Prije dva tjedna mislio bi da je zadatak koji ga čeka na kraju ovog tunela nemoguće izvesti, da je to čisto samoubojstvo, kao da ulaziš gol u lavlju jazbinu. Ali Janus je promijenio definiciju nemogućeg. Tajne koje je Janus podijelio s njim u protekla dva tjedna bile su brojne… ovaj tunel bio je samo jedna od njih. Veoma star, no još uvijek veoma prohodan.

32 Kako se približavao svom neprijatelju, ubojica se pitao hoće li ono što ga tamo čeka biti toliko jednostavno kako je Janus rekao. Janus ga je uvjerio da će se netko iznutra pobrinuti za sve neophodne pojedinosti. Netko iznutra. Nevjerojatno. Što je više o tome razmišljao, to je više shvaćao da je posao koji ga čeka prava dječja igra. Wahad… tintain… thalatha… arbaa, govorio je u sebi na arapskom dok se približavao kraju tunela. Jedan… dva… tri… četiri… «Imam osjećaj da ste već čuli za antimateriju, gospodine Langdon?» rekla je Vittoria proučavajući ga, njezina tamna koža u kontrastu s bjelinom laboratorija. Langdon je podigao pogled. Iznenada se osjećao tupo. «Da. Nešto malo.» Na usnama joj se pojavio blag smiješak. «Gledate Zvjezdane staze.» Langdon se zacrvenio. «Ovoga… moji studenti ih vole…» Namrštio se. «Nije li antimaterija gorivo koje pokreće U.S.S. Enterprise?» Potvrdno je kimnula glavom. «Dobra znanstvena fantastika uvijek se temelji na znanosti.» «Znači antimaterija je stvarna?» «Antimaterija je činjenica prirode. Sve ima svoju suprotnost. Protoni imaju elektrone. Kvarkovi antikvarkove. Kozmetička simetrija postoji i na subatomskoj razini. Antimaterija je yin tvari koja je yang. Ona balansira fizičku jednadžbu.» Langdon se sjetio da je Galileo vjerovao u dvojnosti. «Znanstvenici od 1918. znaju», rekla je Vittoria, «da su u Velikom prasku nastale dvije vrste tvari. Jedna je ova koju vidimo ovdje na Zemlji od koje se sastoje stijene, drveće, ljudi. Druga je njezina suprotnost. Ona je u svim pogledima jednaka tvari, osim u jednom. Ima suprotno nabijene čestice.» Kohlerov glas zvučao je kao da izranja iz magle. Odjednom više nije bio tako siguran. «Ali tehnološke barijere su prevelike da bi se antimaterija mogla pohraniti. Što je s neutralizacijom?» «Otac je stvorio vakuum obrnutog polariteta kako bi izvukao pozitrone iz akceleratora prije nego što se raspadnu.» Kohler se namrštio. «Ali vakuum bi izvukao i tvar. Ne postoji način da se čestice odvoje.» «Primijenio je magnetno polje. Materija je išla desno, antimaterija lijevo. Suprotno su nabijene.» u tom trenutku Kohlerov zid sumnje počeo je pucati. Potpuno zadivljen pogledao je Vittoriju i iznenada ga je napao napad kašlja. «Nevjero… jatno…», rekao je brišući usta, «ali…» Činilo se da se još uvijek opire. «Ali čak da je i to s vakuumom upalilo, sami spremnici su napravljeni od tvari. Antimaterija se ne može pohraniti u spremnike načinjene od materije. Istog časa bi došlo do reakcije –« «Uzorci nisu u izravnom kontaktu sa spremnicima», rekla je Vittoria očito očekujući to pitanje. «Antimaterija lebdi u zraku. Spremnici se zovu 'zamke za antimateriju' jer doslovno hvataju antimateriju u sredini spremnika držeći je na sigurnoj udaljenosti od stranica spremnika.» «Lebdi u zraku? Ali… kako?» «Između dva križna magnetska polja. Evo pogledajte.» Vittorija je prešla prostoriju i našla veliki elektronski aparat. Uređaj je Langdona podsjetio na lasersku pušku iz crtanih filmova – široka cijev nalik topovskoj na vrhu koje se nalazio mjerač dometa te hrpa elektronike koja je visjela ispod toga. Vittoria je gledajući kroz mjerač poravnala aparat s jednim spremnikom, pogledala kroz okular i kalibrirala aparat. Potom se maknula i pustila Kohlera da pogleda. Kohler je izgledao zbunjen. «Stvorili ste toliko da se može vidjeti?» «Pet tisuća nanograma», rekla je Vittoria. «Tekuća plazma u kojoj se nalaze milijuni pozitrona.» «Milijuni?» Ali nitko nikada nje pronašao više od nekoliko čestica… bilo gdje.» «Ksenon», rekla je Vittoria jednolično. «Ubrzao je čestičnu zraku pomoću mlaza ksenona i ogulio elektrone. Inzistirao je da točan postupak ostane tajna, ali znam da uključuje simultano ubrizgavanje sirovih elektrona u akcelerator.» Langdon je bio izgubljen i pitao se govore li još uvijek engleskim.

33 Kohler je stao, a crte na čelu su mu se produbile. Izenada je kratko udahnuo. Naglo se srušio kao da ga je pogodio metak. «Tehnički, na taj bi način ostalo…» Vittoria je potvrdno kimnula glavom. «Tako je. Puno.» Kohler je ponovno pogledao spremnik ispred sebe. Ne vjerujući, pridigao se u kolicima, prislonio oko na okular i provirio. Dugo je gledao ne rekavši ni riječ. Kad se konačno spustio natrag u kolica, čelo su mu prekrile kapi znoja. Bore s lica nestale su. Glas mu se pretvorio u šapat. «Bože… stvarno ste uspjeli.» Vittoria je kimnula glavom. «Moj otac je uspio.» «Ja… ne znam što bih rekao.» Vittoria se okrenula Langdonu. «Želite li pogledati?» pokazala je prema uređaju za gledanje. Ne znajući što može očekivati, Langdon je krenuo naprijed. S udaljenosti od pola metra spremnik je izgledao prazan. Štogod se nalazilo u njemu bilo je sićušno. Langdon je prislonio oko na okular. Prošao je jedan trenutak dok se slika nije izoštrila. A zatim je ugledao. Predmet nije bio na dnu spremnika kako je očekivao, već je lebdio u sredini, u zraku, svjetlucava kuglica tekućine nalik živi. Dok je lebdjela kao nekom čarolijom, tekućina se vrtjela u prostoru. Na površini kapljice mreškali su se maleni valovi. Tekućina je podsjetila Langdona na snimku kapi vode u prostoru gdje je gravitacija nula. Iako je znao da je kuglica mikroskopske veličine mogao je vidjeti svako i najmanje gibanje dok se loptica plazme sporo okretala u prostoru. «Ona… pluta», rekao je. «I mora plutati», odgovorila je Vittoria. «Antimaterija je izuzetno nestabilna. S energetskog stajališta, antimaterija je nešto kao odraz materije u ogledalu, što znači da se istog časa poništavaju kad dođu jedna s drugom u dodir. Držati antimateriju izoliranu od materije je, u biti, izazov, jer se sve na zemlji sastoji od materije. Uzorak se mora pohraniti tako danikada ne dođe u kontakt ni sa čim – čak ni zrakom.» Langdon je bio potpuno iznenađen. Znači, morali su ih držati u vakuumu. «Ove zamke za antimateriju?» prekinuo ju je Kohler izgledajući iznenađen dok je prelazio blijedim prstom preko osnovice jednog od njih. «Dizajnirao ih je vaš otac?» «Zapravo,» rekla je, «ja sam ih dizajnirala.» Kohler je podigao pogled. Vittorijin glas bio je skroman. «Moj otac je stvorio prve čestice antimaterije, no mučilo ga je kako da ih pohrani. Predložila sam mu da ih pohrani u ovome. Hermetički zatvoreni spremnici sastavljei od elektronskih ovojnica na čijim krajevima se nalaze suprotni elektromagneti.» «Izgleda da ste naslijedili nešto od očeve genijalnosti.» «U biti ne. Ideju sam posudila iz prirode. Portugalske lignje ulove ribu u zamku između svojih pipaka pomoću naboja. Primijenila sam isti princip. Svaki spremnik ima dva elektromagneta, na svakom kraju spremnika jedan. Suprotna magnetna polja križaju se u sredini spremnika i drže antimateriju u vakuumu u sredini.» Langdon je ponovno pogledao u spremnik. Antimaterija je lebdjela u vakuumu ne dodirujući ništa. Kohler je bio u pravu. Ovo je genijalno. «Koji je izvor snage za magnete?» upitao je Kohler. Vittoria je pokazala. «Energiju osigurava stup ispod zamke. Spremnici su vijcima pričvršćeni za podij za punjenje tako da se magneti neprestano pune.» «A što ako se polje sruši?» «Onda se dogodi ono očigledno. Antimaterija pada iz vakuuma, udara dno spremnika i dolazi do anihilacije.» Langdon ju je pogledao. «Anihilacije?» nije mu se svidjelo kako to zvuči. Vittoria je izgledala nezabrinuto. «Tako je. Ako antimaterija i materija dođu u kontakt, obje istog časa bivaju uništene. Fizičari to zovu proces anihilacije.» Langdon je kimnuo glavom. «Aaa.» «To je prirodna reakcja. Čestice materije i čestice antimaterije se sudare i stvore dvije nove čestice koje se nazivaju fotoni. Foton je u biti sićušna svjetlost.»

34 Langdon je čitao o fotonima, česticama svjetlosti, koji predstavljaju najčišći oblik energije. Odlučio se suzdržati i ne pitati ništa u vezi kapetana Kirka i fotonskih torpeda koje je koristio u borbi protiv Klingonaca. «Znači, ako antimaterija padne, nastaje sićušna svjetlost?» Vittoria je slegnula ramenima. «Ovisi što smatrate sićušnim. Dopustite mi da demonstriram.» Uzela je jedan spremnik i odvila ga s podija za punjenje. Bez upozorenja kohler je viknuo od užasa i bacio se naprijed hvatajući je za ruke. «Vittoria! Jeste li poludjeli?» Kohler je, što je naprosto bilo nevjerojatno, jedan trenutak stajao klimajući se na svoje dvije usahle noge. Problijedio od straha. «Vittoria! Ne radite to!» Langdon je promatrao zbunjen direktorovom iznenadnom panikom. «Pet stotina nanograma!» viknuo je Kohler. «Ako prekinete magnetsko polje –« «Direktore,» uvjeravala ga je Vittoria, «vjerujte mi, nema nikakve opasnosti. Svi su spremnici osigurani. Imaju rezervnu bateriju u slučaju da ih se skine s punjača. Uzorak ostane visjeti u zraku, čak ako se i spremnik skine s podija za punjenje.» Kohler nije izgledao uvjeren. Zatim se, oklijevajući, vratio natrag u kolica. «Baterija se aktivira automatski,» rekla je Vittoria, «kad se zamka skine s podija za punjenje. Baterija drži dvadeset četiri sata i ima ulogu, recimo, rezerve u automobilu.» Okrenula se Langdonu kao da osjeća njegovu nelagodu. «Antimaterija ima nevjerojatne karakteristike, gospodine Langdon, koje je čine izuzetno opasnom. Deset miligrama uzorka, što je veličina zrna pijeska, sadrži jednako energije kao dvjesto metričkih tona uobičajenog raketnog goriva.» Langdonu se ponovno zavrtjelo u glavi. «Ovo je izvor energije sutrašnjice. Energija tisuću puta jačaod nuklearne. Učinkovitost joj je stopostotna. Nema nus-proizvoda. Nema radijacije. Nema zagađivanja. Nekoliko grama dovoljno je da energijom opskrbi cijelu jednu metropolu na tjedan dana.» Grama? Langdon se nelagodno povukao s podija. «Bez brige», rekla je Vittoria. «Ovi uzorci čine svega jedan mali djelić grama – milijunti djelić. Relativno su bezopasni.» Ponovno je posegnula za spremnikom i odvrnula ga s platforme. Kohler se trgnuo, ali se nije umiješao. Zamka se oslobodila i začuo se prodorni biiip. Blizu baze se aktivirao mali zaslon. Crvene brojke treperile su odbrojavajući od dvadeset četiri sata naniže. 24:00:00… 23:59:59… 23:59:58… Langdon je proučavao tajmer i zaključio da izgleda nepouzdano poput bombe. «Baterija», objasnila je Vittoria, «traje puna dvadeset četiri sata prije nego što se isprazni. Puni se tako da se vrati natrag na podij. Ugradili smo bateriju kao mjeru predostrožnosti i da bismo olakšali transport.» «Transport?» Kohler je bio zabezeknut. «Iznosili ste ih iz laboratorija?» «Naravno da nismo», rekla je Vittoria. «Ali mobilnost nam omogućava da je proučavamo.» Vittoria je odvela Langdona i Kohlera u drugi dio prostorije. Razgrnula je zavjesu i otkrila prozor iza kojeg se nalazila velika prostorija. Zidovi, podovi i strop bili su obloženi čelikom. Prostorija je podsjećala Langdona na vagon cisternu za prijevoz nafte teretnog vlaka kojim se jednom vozio u Papuu na Novoj Gvineji gdje je proučavao Hanta grafite. «Ovo je prostorija za anihilaciju», izjavila je Vittoria. Kohler je poodigao pogled. «Želite reći da ovdje doista promatrate anihilaciju?» «Moj otac bio je fasciniran Velikim praskom. Nastankom velikih količina energije iz posve sićušnih jezgri tvari.» Vittoria je izvukla metalnu ladicu koja se nalazila ispod prozora. Stavila je u nju zamku i zatvorila je. Zamka se pojavila s druge strane stakla i lagano otkotrljala u širokom luku preko metalnog poda sve do sredine prostorije. Vittoria se nasmiješila. «Za koji tren ćete vidjeti vašu prvu anihilaciju antimaterije. Samo nekoliko milijunitih dijelova grama. Relativno malen uzorak.» Langdon je gledao zamku za antimateriju koja je ležala na podu goleme prostorije. Kohler se okrenuo prema prozoru izgledajući nesigurno.

35 «Obično bismo morali čekati puna dvadeset četiri sata», objašnjavala je Vittoria, «dok se baterija istroši, ali ispod poda se nalaze magneti koji izvlače antimateriju iz sredine i kad dođe do dodira materija i antimaterije…» «Dolazi do anihilacije», šapnuo je Kohler. «Još nešto», rekla je Vittoria. «Antimaterija oslobađa čistu energiju. Dolazi do stopostotnog pretvaranja mase u fotone. Zato nemojte gledati ravno u uzorak. Zaštitite oči.» Langdon je bio umoran osjećajući da Vittoria pretjeruje. Da ne gledam ravno u spremnik? Sprava se nalazila na udaljenosti od tridesetak metara iza debelog zida zatamnjenog pleksiglasa. Štoviše, ona točkica u spremniku bila je vidljiva, ali isključivo mikroskopski. Da zaštitim oči? mislio je Langdon. Ma, koliko energije ta mrvica može uopće… Vittoria je pritisnula dugme. Istog časa Langdon je oslijepio. Blistava točka svjetla je izašla iz spremnika, a potom eksplodirala stvarajući val svjetla koji se raširi9 u svim pravcima i nezamislivom snagom udario u staklo ispred njega. Zateturao je unatrag od jačine detonacije o0d koje se zatresla soba. Svjetlost je na tren bila izuzetno jaka, probadajuća, a potom je, nakon tog trena, pojurila natrag unutra apsorbirajući samu sebe i povlačeći se u sićušnu mrvicu koja je zatim nestala. Langdon je treptao, bolno, pokušavajući oporaviti vid. Škiljio je u unutrašnjost prostorije koja se dimila. Spremnik koji je stajao na podu u potpunosti je nestao. Ispario. Nije ostalo ni traga od njega. Langdon je u čudu gledao. «B… Bože.» Vittoria je tužno kimnula glavom. «Upravo je to i moj otac rekao.» Kohler je piljio u prostoriju za anihilaciju potpuno očaran spektaklom koji je upravo vidio. Robert Langdon je stajao kraj njega još više očaran. «Želim vidjeti oca», zatražila je Vittoria. «Pokazala sam vam laboratorij. Sada želim vidjeti oca.» Kohler se polako okrenuo očigledno ne čuvši ni riječi od onoga što je rekla. «Zašto ste toliko dugo čekali, Vittoria? Vi i vaš otac ste mi istog časa trebali reći za ovo.» Vittoria je piljila u njega. Koliko razloga želiš? «Direktore, kasnije ćemo raspravljati o tome. Sada želim vidjeti oca.» «Znate li vi što ova tehnologija znači?» «Naravno», rekla je Vittgoria. «Prihod za CERN. I to velik. A sad, želim –« «Jeste li je zato držali u tajnosti?» inzistirao je Kohler očito je mameći. «Jer ste se bojali da bismo odbor i ja glasovali da je odobrimo?» «I treba je odobriti», uzvratila je Vittoria osjećajući kako je uvlači u raspravu. «Ovo je vrlo važna tehnologija. Ali i vrlo opasna. Moj otac i ja smo htjeli detaljno ispitati postupak i učiniti ga sigurnim.» «Drugim riječima, niste vjerovali upravnom odboru da će čekati dok tehnologija postane dovoljno sigurna zbog njihove pohlepe.» Vittoria je bila iznenađena ravnodušnošću u Kohlerovu glasu. «I to je jedan od razloga», rekla je. «Tata je htio predstaviti antimateriju u prihvatljivom svjetlu.» «A to znači?» A što misliš? Nastajanje tvari iz energije? Nečega iz ničega? Pa, to je praktički dokaz da je Geneza znanstveno moguća.» «Znači, nije htio da se zbog komercijalizacije izgube vjerske implikacije otkrića do kojeg je došao?» «Tako nekako.» «A vi?» Ironično je bilo to što su Vittorijine brige bile upravo suprotne. Komercijalizacija je od ključne važnost za uspjeh bilo kojeg novog izvora energije. Premda je ova tehnologija imala nevjerojatan potencijal, budući da je toliko učinkovita i ne stvara zagađenje, ako je se prerano otkrije, postoji mogućnost da će posati tema političkih rasprava i da će biti krivo predstavljena javnosti slično kao nuklearna i solarna energija, koje su upravo zbog toga i propale. Nuklearna se počela širiti prije nego što je postala dovoljno sigufna i došlo je do

36 nezgoda. Solarna se širila prije nego što je postala dovoljno učinkovita i ljudi su izgubili novac. Reputacija obje se srušila i propala na samom početku. «Moji interesi», rekla je Vittoria, «bili su manje plemeniti. Ja nisam težila ujedinjenju znanosti i vjere.» «Vaši interesi su imali veze s okolišem», rekao je Kohler samouvjereno. «Neograničeni izvor energije. Nema miniranja, nema zagađivanja. Nema radijacije. Ova tehnologija mogla bi spasiti planet.» «Ili ga uništiti», sarkastično je primijetio Kohler. «Ovisno o tome u koje svrhe se koristi.» Vittoria je osjetila kako ju je obuzima jeza od toga kako je to rekao. «Tko još zna za ovo?» upitao je. «Nitko», rekla je Vittoria. «Već sam vam to rekla.» «Dobro, što mislite , zašto je onda vaš otac ubijen?» Vittoriji su se stegli mišići. «Doista ne znam. Imao je neprijatelje ovdje u CERN-u, to znate, ali za antimateriju nitko nije znao. Zavjetovali smo se da nećemo nikome reći još nekoliko mjeseci, sve dok sve ne bude spremno.» «I sigurni ste da se vaš otac pridržavao tog zavjeta, da nikome nije rekao?» Sad se Vittoria počela ljutiti. «Moj otac je poštovao i teže zavjete od toga!» «I vi niste nikome ništa rekli?» «Naravno da nisam!» Kohler je snažno izdahnuo. Zastao je, kao da pažljivo bira što će sljedeće reći. «Pretpostavimo da je netko ipak saznao. I pretpostavimo da je netko uspio ući u laboratorij. Što mislite, što bi taj netko tražio? Je li vaš otac držao kakve bilješke ovdje? Nešto na čemu je dokumentirao proces?» «Direktore, doista sam dosad bila izuzetno strpljiva. Ali sada i ja želim nekoliko odgovora. Neprestano pričate o provali, a vidjeli ste da se u laboratorij može ući samo ako prođete skeniranje mrežnice. Moj otac je vodio računa o sigurnosti.» «Svejedno. Udovoljite mi», obrecnuo se Kohler iznenadivši je. «Što bi moglo nedostajati?» «Nemam pojma.» Vittoria je ljutito pogledala laboratorij. Svi uzorci antimaterije bili su na mjestu. Radni dio njezinog oca bio je u redu. «Nitko nije bio ovdje», izjavila je. «Ovdje gore sve izgleda na mjestu.» Kohler se iznenadio. «Ovdje gore?» Vittoria je to rekla instiktivno. «Da. Ovdje gore u laboratoriju.» «Koristili ste i donji laboratorij?» «Za pohranu.» Kohler je krenuo prema njoj i ponovno se zakašljao. «Koristite prostoriju Haz-Mat za pohranu? Čega?» Pa, hazardnog materijala naravno, čega drugog! Vittoria je gubila strpljenje. «Antimaterije.» Kohler se pridigao u kolicima. «Postoji još uzoraka? Pa, zašto mi to niste odmah rekli?» «Upravosam vam rekla», odbrusila mu je Vittoria. «A i niste mi dali priliku.» «Moramo provjeriti jesu li si tamo», rekao je Kohler. «Odmah.» «Je li tamo», ispravila ga je Vittoria. «Jedan uzorak. I sve je u redu. Nitko ne bi mogao –« «Samo jedan?» oklijevao je Kohler. «Pa, zašto onda nije ovdje gore?» «Tata je htio da bude u stijeni zbog mjere predostrožnosti. Veći je od drugih.» Kohler i Langdon su izmijenili prestravljene poglede što Vittoriji nije promaklo. Kohler je ponovno krenuo prema njoj. «Stvorili ste primjerak veći od pet stotina nanograma?» «To je bilo neophodno», branila se Vittoria. «Morali so dokazati da je ulaganje opravdano.» Kad se radilo o novim izvorima energije, znala je, pitanje koje se uvijek postavljalo bilo je pitanje opravdanosti ulaganja u odnosu na rezultate. Koliko novca se mora potrošiti da bi se dobila eneegija. Izgradnja naftne platforme da bi se dobio barel nafte neuspjeli je poduhvat. Međutim ako ta ista naftna platforma, uz minimalne dodatne troškove, da milijun barela nafte, tada je to dobra investicija. Za antimateriju je vrijedilo isto. Dvadeset šest kilometara elektromagneta da bi se stvorio sićušan uzorak antimaterije davalo je više energije od antimaterije koju su čuvali. Kako bi se dokazala učinkovitost i održivost antimaterije, morali su stvoriti puno veći uzorak.

37 Premda je Leonardo Vetra oklijevao stvoriti veći uzorak, Vittoria mu je zbog toga neprestano sjedila za vratom. Tvrdila je da mora dokazati dvije stvari, ako želi da ljudi antimateriju shvate ozbiljno. Prvo, da mogu proizvesti dovoljnu količinu da bude isplativa. I drugi, da se uzorci mogu čuvati bez opasnosti po život. Na kraju ga je uspjela uvjeriti i otac je pristao stvoriti veću količinu antimaterije premda se tome protivio. No, nije to napravio dok nije stvorio pouzdane smjernice što se tiče sigurnosti i pristupa. Njezin je otac inzistirao da antimateriju pohrane u Haz-Mat, malu granitnu pećinu koja se nalazila još pedeset metara dublje u zemlji. Uzorak je bio njihova tajna. I samo su njih dvoje trebali imati pristup. «Vittoria?» inzistirao je Kohler napeta glasa. «Koliki uzorak ste stvorili?» Vittoria je osjetila kako u njoj raste zadovoljstvo. Znala je da će količina koju su stvorili zaprepastiti čak i velikog Maximiliana Kohlera. Zamišljala je antimateriju koja se nalazila ispod njih. Nevjerojatan prizor! U sredini zamke savršeno vidljiva golim okom plesala je mala kuglica antimaterije. Ne mikroskopska mrvica. Kap veličine kuglice sačme. Vittoria je duboko udahnula. «Punih četvrt grama.» Kohler je potpuno problijedio. «Što!»Uhvatio ga je napad kašlja. «Četvrt grama? Pa to je… gotovo pet kilotona!» Kilotona. Vittoria je mrzila tu riječ. Ona i otac nikad je nisu koristili. Kiloton je tisuću metričkih tona TNT-a. Kilotoni se koriste za oružje. Označavanje tereta. Destruktivnu moć. Ona i njezin otac kkoristili su volte i džule – konstruktivnu izlaznu energiju. «Toliko antimaterije bi doslovce moglo zbrisati sve s lica zemlje u rasponu od jednog kilometra! Izjavio je Kohler. «Da, kad bi došlo do anihilacije», uzvratila mu je Vittoria, «a to nitko ne bi učinio!» «Osim nekoga tko ne zna. Ili u slučaju da izvor energije otkaže!» Kohler je već išao prema dizalu. «Zato ju je tata držao u Haz-Matu, gdje je postavio napajanje zaštićeno od otkazivanja i dodatni sigurnosni sustav.» Kohler se okrenuo s nadom u očima. «Postavili ste dodatni sigurnosni sustav u Haz-Matu?» «Da. Još jedno skeniranje mrežnice.» Kohler je izgovorio samo dvije riječi. «Dolje. Odmah.» Teretno dizalo padalo je poput kamena. Još pedeset metara dublje u zemlju. Vittoria je bila sigurna da osjeća strah kod obojice muškaraca dok se dizalo spuštalo. Kohlerov izraz lica, inače bezosjećajan, sada je bio napet. Znam, mislila je Vittoria, uzorak je jako velik, poduzeli smo tolike mjere predostrožnosti – Dizalo se otvorilo i Vittoria ih je povela kroz slabo osvijetljeni hodnik. Na kraju hodnika nalazila su se golema metalna vrata. HAZ-MAT. Naprava za skeniranje mrežnice koja je stajala kraj vrata bila je identična onoj gore. Približila joj se. Oprezno, poravnala je oko s objektivom. Vratila se jedan korak unatrag. Nešto nije bilo u redu. Obično besprijekorno čistii objektiv sada je bio prljav. Zamrljan nečim što je nalikovalo na… krv? Zbunjena, okrenula se prema dvojici muškaraca, ali pogled joj je susreo ukočena lica. I Kohler i Langdon bili su blijedi kao krpe. Gledali su ravno u pod. Vittoria je pratila njihove poglede. «Ne!» Langdon je viknuo i pružio ruku da je zaustavi. Ali bilo je prekasno. Vittoria je ugledala predmet na podu. U isto vrijeme joj se činio potpuno stran i neposredno poznat. Trebao joj je samo tren. Potom je, dok ju je obuzimala jeza, shvatila. S poda, odbačena poput komada smeća, gledala je očna jabučica. Tu kestenasto-smeđu boju svugdje bi prepoznala. Tehničar je zadržao dah dok mu se nadređeni naginjao preko ramena proučavajući sliku na zidu monitora koji se nalazio pred njim. Prošla je minuta.

38 Kapetanov muk mogao se očekivati, mislio je tehničar. Kapetan je čovjek koji se strogo držao protokola. Postao je kapetanom jedne od najelitnijih svjetskih postrojba tako što je držao jezik za zubima kada je trebalo. Ali o čemu razmišlja? Objekt kojeg su gledali na monitoru i o kojem su razmišljali bio je nekakav spremnik. Spremnik prozirnih stranica. To je bilo jednostavno. No ostalo je bilo teško. U spremniku, kao da se radi o kakvom posebnom efektu, činilo se da lebdi malena kapljica tekućine nekakve metalik boje. Kapljica se pojavljivala i nestajala dok su se crvene brojke na digitalnom zaslonu odlučno spuštale zbog čega se tehničar ježio. «Možeš li posvijetliti kontrast?» upitao je kapetan preneraženog tehničara. Tehničar je izvršio naredbu i slika je postala nešto svjetlija. Kapetan se nagnuo naprijed i proškiljio prema nečemu što se upravo pojavilo na dnu spremnika. Tehničar je slijedio kapetanov pogled. Ispisan odmah do zaslona vrlo slabim slovima stajao je akronim. Četiri velika slova svjetlila su isprekidanim svjetlom. «Ostani ovdje», rekao je kapetan. «Ne govori ništa. Ja ću ovo srediti.» Haz-Mat. Pedeset metara ispod tla. Vittoria Vetra posrnula je prema naprijed i činilo se kao da će upasti u uređaj za skeniranje mrežnice. Osjetila je da joj je Amerikanac pritrčao u pomoć, da je drži. S poda pored njezinih stopala gledala ju je očeva očna jabučica. Osjećala se kao da joj je netko izbio sav zrak iz pluća. Izvadili su mu oko! Cijeli njezin svijet se okretao. Kohler je stajao odmah iza njezinih leđa i nešto govorio. Langdon ju je vodio. Kao u snu, zatekla se kako gleda u uređaj za skeniranje mrežnice. Mehanizam je zapištao. Vrata su se otvorila. Usprkos užasu koji je očevo oko urezalo u njezinu dušu, Vittoria je osjetila da je unutra čeka još veći užas. Kad je usmjerila svoj mutni pogled prema unutrašnjosti prostorije, samo je potvrdila da se dogodilo ono najgore. Podij za punjenje bio je prazan. Spremnik je nestao. Iskopali su oko njezinom ocu da bi ga ukrali. Implikacije su dolazile prebrzo da bi ih u potpunosti mogla shvatiti. Sve je krenulo naopako. Uzorak koji je trebao dokazati da je antimaterija siguran i održiv izvor energije ukradena je. Ali nitko nije znao za ovaj uzorak! No istina se nije mogla poreći. Netko je ipak znao. Vittoria nije mogla niti pretpostaviti tko. Čak ni Kohler, za kojeg kažu da zna sve što se događa u CERN-u, očito nije znao ništa o n jihovom projektu. Njezin otac je mrtav. Ubijen je zbog svog znanja. Dok joj je tuga stezala srce, u svijest joj je prodro još jedan osjećaj. Ovaj je bio puno gori od tuge. Rasturao ju je iznutra. Kao da joj netko zabija nož u želudac. Bila je to krivnja. Nekontrolirana, nemilosrdna krivnja. Vittoria je znala da je ona uvjerila oca da napravi taj prokleti uzorak, premda se on tome protivio. Sad je zbog toga ubijen. Četvrt grama… Poput bilo koje druge tehnologije (oružja, baqruta, motora s unutrašnjim izgaranjem), u krivim rukama antimaterija može biti ubojita. Izuzetno ubojita. Smrtonosno oružje. Snažno i nezaustavljivo. U trenutku kad se spremnik skine s podija za punjenje, započinje odbrojavanje, a antimaterija postaje poput pomahnitalog odbjeglog vlaka. A kad vrijeme istekne… Zasljepljujuća svjetlost. Zaglušujuća grmljavina. Spontano izgorijevanje. Samo bljesak… i prazan krater. Golemi prazni krater. Slika najvećeg otkrića njezina oca kao oruđa za uništenje trovala joj je krv poput otrova. Antimaterija je bila savršeno terorističko oružje. Nije imala metalnih dijelova na koje bi mogli reagirati detektori, nije imala kemijskog potpisa koji bi mogli registrirati psi, nije imala osigurača koji se može deaktivirati ako se spremnik pronađe. A odbrojavanje je počelo… Langdon nije znao što drugo učiniti. Uzeo je maramicu i položio je na pod preko oka Leonarda Vetre. Vittoria je sada stajala na dovratku prazne prostorije Haz-Mat, a na licu joj se primjećivala tuga i panika. Langdon je ponovno krenuo prema njoj, instiktivno, ali Kohler se umiješao.

39 «Gospodine Langdon?» Kohlerovo lice bilo je bezizražajno. Pokazao je Langdonu da se maknu dalje od Vittorije. Langdon je nevoljko krenuo za njim ostavljajući Vittoriju da se sama snalazi. «Vi ste znanstvenik», rekao je Kohler značajnim šaptom. «Želim znati što ti gadovi Iluminati namjeravaju učiniti s antimaterijom.» Langdon se pokušao usredotočiti. Usprkos ludilu koje je vladalo oko njega, njegova prva reakcija bila je logična. Odbacivanje koje se temeljilo na dokazanim znanstvenim činjenicma. Kohler se još uvijek držao pretpostavki. I to nemogućih pretpostavki. «Iluminati su se ugasili, gospodine Kohler. To odgovorno tvrdim. Zločin je mogao počiniti bilo tko, možda čak i netko iz CERN-a tko je otkrio do kakvog značajnog otkrića je gospodin Vetra došao i mislio da je projekt preopasan da se s njim nastavi.» Kohler je izgledao iznenađen. «Zar vi mislite da je ovaj zločin počinjen zbog savjesti, gospodine Langdon? To je apsurdno. Tko god je ubio Leonarda želio je samo jedno. Uzorak antimaterije. I ta osoba bez sumnje ima nekakve planove s njom.» «Mislite, terorističke?» «Očito.» «Ali Iluminati nisu bili teroristi.» «Recite to Leonardu Vetri.» Langdon je osjetio bolnu istinu u ovoj izjavi. Leonardo Vetra je uistinu žigosan simbolom Iluminata. Odakle je samo iskrsnuo? Drevni sakralni žig činio se prekompliciranom prevarom za nekoga tko pokušava sakriti tragove i prebaciti sumnju na nekog drugog. Moralo je postojati neko drugo objašnjenje. Langdon se ponovno natjerao da promotri nemoguće. Pretpostavimo da su Iluminati još uvijek aktivni i da su uzeli antimateriju. S kojom namjerom bi to učinili? Što bi izabrali za metu? Odgovor mu se gotovo istog trena pojavio u glavi, no Langdon ga je isto toliko brzo odbacio. Istina, Iluminati imaju jednog očiglednog neprijatelja, no teroristički napad na takvog neprijatelja je nezamisliv. To ne odgovara njihovom karakteru. Da, Iluminati kroz povijest jesu ubijali ljude, ali individualce, pomno odbrane mete. Masovna uništenja nisu karakteristična za njih. Langdon je zastao. Iako, pomislio je, time bi mogli prenijeti veličanstvenu poruku. Antimaterija, krajnje znanstveno postignuće, upotrijebljeno za uništenje… Odbio je prihvatiti tu besmislenu pomisao. «Mora postojati», iznenada je rekao, «nekakvo logično objašnjenje. Sigurno se ne radi o terorizmu.» Kohler ga je gledao očigledno čekajući da mu kaže koje. Langdon je pokušao sabrati misli. Iluminati su oduvijek bili nezamislivo jaki na financijskom polju. Kontrolirali su banke. Raspolagali hrpama zlata. Čak su kružile glasine da se u njihovom posjedu nalazi i najdragocjeniji dragi kamen na svijetu – dijamant Iluminata, besprijekorni dijamant enormnih proporcija. «Novac», rekao je Langdon. «Moguće je da je antimaterija ukradena da bi se ostvarila financijska dobit.» Kohler je izgledao skeptično. «Financ9jska dobit? A gdje bi čovjek mogao pro9dati kap antimaterije?» «Ma ne uzorak», nastavio je Langdon. «Tehnologija. Tehnologija stvaranja antimaterije sigurno vrijedi puno novca. Možda je netko ukrao uzorak da bi ga analizirao i došao do tehnologije.» «Industrijska špijunaža? Ali baterija drži samo dvadeset četiri sata. Istraživači bi se raznijeli prije nego što bi uspjeli saznati bilo što.» Mogu ga napuniti prije nego što eksplodira. Mogu napraviti kompatibilni podij za punjenje nalik ovima u CERN-u.» «U roku dvadeset četiri sata?» ustvrdio je Kohler. Čak da su ukrali i shemu, trebali bi im mjeseci da naprave takav punjač.» «U pravu je.» Vittorijin glas bio je slabašan. Obojica muškaraca su se okrenula. Vittoria je hodala prema njima, a hod joj je bio isto toliko drhtav kao i riječi. «U pravu je. Nitko ne bi mogao napraviti takav punjač za dvadeset četiri sata. Samo za sučelje bi im trebalo nekoliko tjedana. Filtri strujanja, servo-navoji, posebne slitine… i sve mora biti precizno izračunato prema određenim specifikacijama.»

40 Langdon se namrštio. Zamisao mu je pala u vodu. Zamka za antimateriju nije nešto što se može jednostavno gurnuti u utičnicu. Nakon što se iznese iz CERN-a, spremnik je kao karta u jednom smjeru, dvadesetčetverosatni put u zaborav. Što je ostavljalo samo jedan moguć, vrlo uznemirujuć zaključak. *** «Moramo nazvati Interpol», rekla je Vittoria. Čak i njoj samoj, njezin glas zvučao je nekako dalek. «Moramo obavijestiti mjerodavne vlasti. Odmah.» Kohler je odmahnuo glavom. «Nipošto.» Te riječi su je zapanjile. «Ali, kako to mislite?» «Vi i vaš otac ste me doveli u vrlo nezgodan položaj.» «Direktore, treba nam pomoć. Moramo pronaći spremnik i vratiti ga u laboratorij prije nego što netko nastrada. Naša je odgovornost –« «Naša je odgovornost da razmislimo», rekao je Kohler čvrsta glasa. «Ova bi situacija mogla imati vrlo ozbiljne reperkusije po CERN.» «Zabrinuti ste zbog CERN-ova ugleda? Znate li koliku bi štetu eksplozija tog spremnika mogla izazvati u urbanom području? Eksplozija bi uništila sve u krugu od jednog kilometra! To je devet gradskih četvrti!» «Možda ste vi i vaš otac trebali razmišljati o tome prije nego što ste stvorili uzorak te veličine.» vittoriju kao da je netko ubo nožem u srce. «Ali… uveli smo sve moguće mjere predostrožnosti.» «To očigledno nije bilo dovoljno.» «Ali nitko nije znao za antimateriju.» Shvatila je, naravno, da je taj argument apsurdan. Naravno da je netko znao. Netko je očito saznao. Vittorija nikome nije rekla ništa. Prema tome, postojala su samo dva moguća objašnjenja. Ili je njezin otac rekao nekome u povjerenju, a da joj to nije spomenuo, što nije imalo smisla jer je upravo njezin otac bio taj koji je inzistirao da prisegnu na šutnju, ili je netko pratio njezina oca. Možda su mu prisluškivali mobitel? Znala je da su razgovarali nekoliko puta dok je bila na putu. Jesu li možda rekli previše? Moguće. Razmjenjivali su i e-mailove. Ali bili su diskretni, zar ne? A tu je i CERN-ov sigurnosni sustav? Je li moguće da ih je netko nadgledao bez njihovog znanja? Znala je da to ionako više nije važno. Što je učinjeno, učinjeno je. Moj otac je mrtav. Ta pomisao potakla ju je na akciju. Izvukla je mobitel iz džepa kratkih hlača. Kohler je ubrzao kolicima prema njoj, snažno kašljući, očiju punih bijesa. «Koga… zovete?» «CERN-ovu centralu. Povezat će nas s Interpolom.» «Razmislite malo!» Kohler se gušio od napada kašlja zaustavljajući se naglo ispred nje. «Zar ste toliko naivni? Spremnik bi se trenutno mogao nalaziti bilo gdje u svijetu. Nijedna sigurnosna služba na zemlji ga ne bi mogla pronaći na vrijeme.» «I zato nećemo učiniti ništa?» Vittoria je osjetila grižnju savjesti što proturječi čovjeku tako slaba zdravlja, no direktor je toliko zastranio da ga više nije mogla prepoznati. «Učinit ćemo nešto pametno», rekao je Kohler. «Nećemo riskirati CERN-ovu reputaciju tako da uključimo vlasti koje nam ionako ne mogu pomoći. Barem ne još. Ne bez razmišljanja.» Vittoria je znala da je Kohlerov argument donekle logičan, ali je također znala da toj logici nedostaje moralne odgovornosti. Njezin otac je živio za moralnu odgovornost (znanost s oprezom, odgovornost, vjera u sastavnu čovjekovu dobrotu). I Vittoria je vjerovala u te stvari, no ona je na njih gledala kao na karmu. Okrenula je Kohleru leđa i otvorila telefon. «Ne smijete to napraviti», rekao je. «Pokušajte me zaustaviti.» Kohler se nije ni pomaknuo. Trenutak kasnije, Vittoria je znala i zašto. Pedeset metara ispod zemlje, njezin mobitel niuje imao signal. Ljuta kao ris, krenula je prema dizalu.

41 Ubojica je stajao na kraju kamenitog tunela. Baklja koju je držao u ruci još uvijek je snažno gorjela, a dim se miješao s mirisom mahovine i ustajalim zrakom. Oko njega muk. Prolaz su zatvarala željezna vrata koja su izgledala jednako stara koliko i sam tunel, hrđava ali još uvijek čvrsta. Čekao je u mraku vjerujući. Još malo pa će doći vrijeme. Janus je obećao da će netko iznutra otvoriti vrata. Ubojica je uživao u toj izdaji. Čekao bi i cijelu noć ako treba da netko otvori ta vrata i da izvrši svoj zadatak, ali je osjećao da to neće biti neophodno. Radio je za odlučna čovjeka. Nekoliko minuta kasnije, u točno dogovoreno vrijeme, čulo se glasno zveckanje teških ključeva s druge strane vrata. Metal je strugao po metalu dok je netko otključavao višestruke brave. Jedan po jedan, tri velika zasuna su se otvorila. Škripali su dok ih je osoba s druge strane izvlačila kao da ih stoljećima nitko nije koristio. Konačno su sva tri bila otvorena. Nastao je muk. Ubojica je strpljivo pričekao, pet minuta, točno kako mu je naređeno. Potom ih je, uzbuđen, gurnuo. Velika vrata su se otvorila. «Vittoria, ne mogu vam dopustiti da to učinite!» Kohler se naprezao i stanje mu se sve više pogoršavalo dok su se podizali iz Haz-Mata. Vittoria ga je ignorirala. Trebalo joj je neko utočište, neko poznato umjesto ovog koje više nije nalikovalo domu. Znala je da ga neće naći. Dobro. Sada mora zatomiti svoju bol i djelovati. Mora telefonirati Robert langdon je stajao pored nje i, kao i obično, šutio. Vittoria se prestala pitati tko je on. Znanstvenik? Kohler nije mogao biti neodređeniji. Gospodin Langdon će nam pomoći da pronađemo tko je odgovoran za smrt vašeg oca. Langdon zasad nije bio ni od kakve pomoći. Njegova toplina i dobrota činili su se iskreni, no očigledno je nešto skrivao. Obojica su nešto skrivali. Kohler ju je ponovno napao. «Kao direktor CERN-a, odgovoran sam za budućnost znanosti. Ako od vog apravite međunarodni incident i CERN bude morao snositi –« «Budućnost znanosti?» Vittoria se okrenula prema njemu. «Zar vi doista namjeravate izbjeći odgovornost time što nećete priznati da je antimaterija potekla iz CERN-a? Zar doista namjeravate ignorirati ljudske živote koje ste doveli u opasnost?» «Ne mi», uzvratio je Kohler. «Vi. Vi i vaš otac.» Vittoria je pogledala na drugu stranu. «A što se tiče ugrožavanja ljudskih života,» rekao je Kohler, «život se i svodi na ovakve stvari. Znate da će ta tehnologija imati nezamislive implikacije za život na ovom planetu. Ako CERN bankrotira, ako ga skandal uništi, svi gube. Budućnost čovječanstva u rukama je mjesta poput CERN-a, znanstvenika poput vas i vašeg oca koji rade na rješavanju problema sutrašnjice.» Vittoria je već čula Kohlerova predavanja u kojima izjednačuje znanost s Bogom i nikad ih nije progutala. Znanost je i stvorila polovicu problema koje sada pokušava riješiti. «Napredak» je krajnje zvjerstvo počinjeno protiv Majke Zemlje. «Znanstveni napredak sa sobom nosi određeni rizik», tvrdio je Kohler. «Uvijek je bilo tako. Istraživanja svemira, genetička istraživanja, medicina, svi oni čine greške. Znanost mora preživjeti vlastite zablude bez obzira na cijenu. Za dobro svih nas.» Vittoria se čudila Kohlerovo9j sposobnosti da moralna pitanja rješava znanstvenim opravdanjima. Njegov genij kao da je bio potpuno razveden od njegovog unutrašnjeg duha. «Misl8te da je CERN toliko ključan za budućnost Zemlje da bi trebao biti imun na moralnu odgovornost?» «Ne raspravljajte sa mnom o moralu. Prešli ste crtu kad ste napravili taj uzorak i doveli cijeli institut u rizik. Pokušavam zaštiti ne samo poslove tri tisuće znanstvenika koji su ovdje zaposleni nego i reputaciju vašeg oca. Mislite malo na njega. Čovjek poput vašeg oca ne zaslužuje da ga se pamti kao osobu koja je stvorila oružje za masovno uništenje.» Vittoria je osjetila kako joj je nešto presjeklo srce. Ja sam ga nagovorila da stvori taj uzorak. Ja sam kriva!

42 Kad su se vrata otvorila, Kohler je još uvijek govorio. Vittoria je zakoračila iz dizala, izvadila mobitel i ponovno pokušala nazvati centralu. Još uvijek nije imala signala. Prokletstvo! Krenula je prema vratima. «Vittoria, stanite.» Direktor je sada zvučao kao da ima astmu, jurio je u kolicima za njom. «Usporite. Moramo razgovarati.» «Basta di parlare!» «Mislite na oca», poticao ju je Kohler. «Što bi on učinio?» Nastavila je hodati. «Vittoria, nisam bio do kraja iskren prema vama.» Vittoria je osjetila kako joj noge usporavaju. «Ne znam što mi je bilo na pameti», rekao je Kohler. «Valjda sam vas htio zaštiti. Recite mi što želite. Moramo surađivati.» Vittoria se zaustavila na pola laboratorija, ali nije se okrenula. «Želim pronaći antimateriju. Želim znati tko mi je ubio oca.» Čekala je. Kohler je uzdaznuo. «Vittoria, već znamo tko ga je ubio. Oprostite.» Vittoria se okrenula. «Što?» «Nisam znao kako da vam kažem. Teško –« «Znate tko je ubio mog oca?» «Prilično smo sigurni. Ubojica je ostavio nešto poput posjetnice. Zato sam i pozvao gospodina Langdona. On je stručnjak za skupinu koja je preuzela odgovornost za ubojstvo vašeg oca.» «Skupina? Teroristi?» «Vittoria, ukradeno je četvrt grama antimaterije.» Vittoria je pogledala Roberta Langdona koji je stajao na drugom kraju sobe. Sve je počelo sjedati na mjesto. To objašnjava jedan dio. Čudila se što joj to nije palo na pamet ranije. Kohler je ipak pozvao nekog mjerodavnog. Vlasti. Sada joj se sve činilo tako očito. Robert Langdon je bio Amerikanac, uredan, konzervativan, očito vrlo bistar. Trebala je znati od samog početka. Osjetila je kako u njoj raste nova nada dok mu se obraćala. «Gospodine Langdon, želim znati tko je ubio mog oca. Želim znati namjerava li vaša agencija pronaći antimateriju.» Langdon je izgledao zbunjen. «Moja agencija?» «Vi ste iz američke tajne službe, pretpostavljam.» «Pa… baš i ne.» Kohler se umiješao. «Gospodin Langdon je profesor povijesti umjetnosti s Harvarda.» Vittoria se osjećala kao da ju je netko polio hladnom vodom. «Profesor umjetnosti?» «Stručnjak za kultnu simbologiju.» Kohler je uzdahnuo. «Vittoria, vjerujemo da je tvog oca ubio pripadnik jednog sotonističkog kulta.» Vittoria je čula riječi, no nije ih mogla shvatiti. Sotonističkog kulta. «Skupina koja je preuzela odgovornost za ubojstvo zove se Iluminati.» Vittoria je pogledala u Kohlera, potom u Langdona pitajući se je li to možda neka perverzna šala. «Iluminati?» rekla je. «Bavarski Iluminati?» Kohler je bio iznenađen. «Čuli ste za njih?» Vittoria je osjetila kako joj se u očima pojavljuju suze od jada koji je osjećala. «Bavarski Iluminati: Novi svjetski poredak. Računalna igra koju je napravio Steve Jackson. Pola naših znanstvenika je igra na internetu.» Glas joj je pukao. «Ne shvaćam…» Kohler je zbunjeno pogledao Langdona. Langdon je kimnuo glavom. «Uistinu se radi o popularnoj računalnoj igri u kojoj drevno bratstvo preuzima svijet. Jednim je dijelom temeljena na činjenicama. Nisam znao da je popularna i ovdje u Europi.» Vittoria je bila izvan sebe. «Ma o čemu vi to pričate? Iluminati? Pa to je računalna igra!» «Vittoria,» rekao je Kohler, «Iluminati su skupina koja je preuzela odgovornost za smrt vašeg oca.» Vittoria je skupila svu svoju hrabrost da zadrži suze. Natjerala se da se sabere i logično sagleda situaciju. Ali što je više razmišljala, to joj je manje toga bilo jasno. Njezin otac je

43 ubijen. Netko je upao u CERN. Negdje u svijetu otkucava bomba za čiji postanak je ona odgovorna. A direktor je doveo nekog profesora umjetnosti da im pomogne pronaći neko mitsko sotonističko bratstvo. Vittoria je odjednom osjetila da je potpuno sama. Okrenula se u namjeri da ode, no Kohler joj je presjekao p0ut. Gurnuo je ruku u džep. Izvadio je zgužvani telefaks i dodao joj ga. Vittoria se zaljuljala od užasa kad joj se pogled spustio na sliku. «Žigosali su ga», rekao je Kohler. «Prokletnici su ga žigosali.» Tajnica Sylvie Baudeloque sada se uspaničila. Koračala je ispred praznog direktorovog ureda. Kamo je, dovraga, otišao? Što da radim? Bio je ovo bizaran dan. Naravno, svaki dan kad radiš za Maximiliana Kohlera ima mogućnosti biti čudan, ali Kohler je danas bio u posebnoj formi. «Pronađi mi Leonarda Vetru!» zahtijevao je od Sylvie kad je stigla toga jutra. Poslušno, Sylvie je pokušala dobiti Leonarda Vetru putem dojavljivača, telefonski i e-mailom. Ništa. I tako je Kohler otišao sav zapuhan očigledno pokušavajući sam pronaći Leonarda Vetru. Kad se dokotrljao natrag nekoliko sati kasnije, izgledao je primjetno loše… ne da je nekada izgledao dobro, no sada je izgledao gore nego inače. Zaključao se u ured i mogla ga je čuti kako koristi modem, telefon, telefaks. Potom se Kohler ponovno iskotrljao iz ureda. I otada se nije vratio. Sylvie je odlučila ignorirati tu njegovu smiješnu šalu i pripisati je još jednoj Kohlerovoj melodrami, ali zabrinula se kad se nije vratio na vrijeme za uobičajenu svakodnevnu injekciju. Direktorovo fizičko stanje zahtijevalo je redoviti liječnički tretman, a kad bi odlučio osloniti se na sreću, rezultati nikad nisu bili lijepi – respiratorni šok, napadi kašlja i luda trka medicinskog osoblja. Ponekad, mislila je Sylvie, Maximilian Kohler želi da ga više nema. Razmišljala je da ga podsjeti na pager, ali naučila je da milosrđe nešto što Kohlerov ponos prezire. Prošlog tjedna toliko se razbjesnio na znanstvenika koji im je došao u posjet jer je pokazao neprikladno sažaljenje prema njemu da je ustao i bacio mu knjigu u glavu. König je znao biti iznenađujuće agilan kad bi se razbjesnio. Međutim, sada Sylvienu brigu za direktorovo zdravlje zamijenila jedna puno hitnija dilema. Prije pet m inuta primila je poziv CERN-ove centrale, bili su potpuno izvan sebe. Imali su hitan poziv za direktora. «Nije dostupan», rekla je Sylvie. Tada joj je operater rekao tko zove. Dylviese naglas nasmijala. «Šalite se, zar ne?» Slušala je a lice joj je zakrio oblak nevjerice. «Pozivateljevi dokumenti potvrđuju –« Sylvie se namrštila. «Vidim, vidim. U redu. Možete li pitati…» Sylvie je uzdahnula. «Ne. U redu je. Zamolite ga da pričeka. Odmah ću pronaći direktora. Da, jasno mi je. Požurit ću.» Ali nije ga mogla pronaći. Triput ga je zvala na mobitel i svaki put bi dobila istu poruku. «Korisnik je privremeno nedostupan.» Nedostupan? Kamo je otišao? I tako je Sylvie moralq kontaktirati Kohlera putem pagera. Dvaput. Bez odgovora. To mu definitivno nije bilo nalik. Čak je poslala i e-mail na njegovo prijenosno računalo. Ništa. Kao da je nestao s lica zemlje. Što da radim? Sad se pitala. Budući da nije mogla sama pretražiti cijeli kompleks CERN-a, Sylvie je znala da postoji samo jedan način da pridobije direktorovu pažnju. Neće biti sretan, ali čovjek koji čeka s druge strane žice nije osoba koju bi direktor smio pustiti da čeka. Niti je zvučalo kao da je raspoložen da mu kažu da direktora nema. Iznenađena vlastitom odvažnošću, Sylvie je donijela odluku. Otišla je u Kohlerov ured, do metalne kutije na zidu iz njegovog radnog stola, otvorila poklopac, pregledalakontrole i naš'la odgovarajuće dugme. Potom je duboko udahnula i uzela u ruku mikrofon. Vittoria se nije sjećala kako su došli do glavnog dizala, ali bili su u njemu. Podizali su se, Kohler se nalazio iza nje, a disanje mu je sada bilo otežano. Langdonov zabrinuti pogled

44 prolazio je kroz nju kao da je duh. Uzeo joj je telefaks iz ruke i gurnuo ga u džep sakoa, da ga ne gleda, no slika koju je vidjela ostala joj je urezana u sjećanju. Dok se dizalo podizalo, Vittorijin cijeli svijet se rušio. Tata! Pokušavala ga je dozvati u mislima. Na jedan trenutak, u oazi svojih sjećanja, bila je s njim. Bilo joj je devet godina, kotrljala se niz brda prekrivena plaštevima runolista, a nad glavom joj se vrtjelo švicarsko nebo. Tata! Tata! Leonardo Vetra smijao se pored nje, zračio od sreće. «Što je, anđele?» «Tata!» cerekala se i gurala bliže njemu. «Pitaj me u čemu je stvar?» «Ali izgledaš mi kao da je sve u redu. Zašto bih te to pito?» «Ma samo pitaj.» Slegnuo je ramenima. «U čemu je stvar?» Istog časa se počela smijati. «Kažeš tvar? U čemu je tvar?! Kakvo pitanje! Pa u svemu! U stijenama! Drveću! Atomima! Čak i mravojedima! Tvar je u svemu!» Nasmijao se. «Jesi to ti smislila?» «Nije loše, je li?» «Ti si moj mali Einstein.» Namrštila se. «Nisam. Einstein ima bezveznu frizuru. Vidjela sam ga na slici.» «Ali ima pametnu glavu. Rekao sam ti što je dokazao, zar ne?» Oči su joj se raširile od užasa. «Tata! Nemoj! Obećao si!» «E=MC2!» Govorio je i škakljao je pri tom. «E=MC2!» «Samo ne matematika! Rekla sam ti! Mrzim matematiku!» «Drago mi je što je mrziš, jer djevojčice ionako ne smiju raditi matematiku.» Vittoria se na mjestu zaustavila. «Ne smiju?» «Naravno da ne. Svi to znaju. Djevojčice se igraju s lutkama, a dječaci rade matematiku. Matematika nije za djevojčice. Čak ni ne smijem razgovarati s malim djevojčicama o matematici.» «Što! Pa to nije fer!» «Pravila su pravila. Za male djevojčice nema matematike.» Vittoria je izgledala izbezumljena. «Ali lutke su dosadne!» «Žao mi je», rekao je njezin otac. «Mogao bih ti reći nešto o matematici, ali ako me netko uhvati…» Nervozno se osvrnuo oko sebe pregledavajući prazna brda. Vittoria je slijedila njegov pogled. «Dobro,» rekla je, «onda mi šapni.» Kretanje dizala ju je trgnulo. Vittoria je otvorila oči. nestao je. Iskrena briga u njegovom pogledu bila je poput topline anđela čuvara u usporedbi s Kohlerovom hladnom aurom. Jedna jedina misao počela je nabijati u Vittoriji nemilosrdnom silovitošću. Gdje je antimaterija? Bili su samo korak dalje od groznog odgovora. «Maximilian Kohler. Javite se odmah u vaš ured.» Zasljepljujuće sunčeve zrake preplavile su Langdonove oči kad se dizalo konačno zaustavilo i otvorilo vrata u glavnom predvorju. Prije nego što je odjek razglasa nestao, svaki elektronski uređaj na Kohlerovim kolicima počeo je simultano pištati i zujati. Dojavljivač. Mobitel. E-mail. Kohler je pogledao u treperava svjetla naočigled iznenađen. Direktor se vratio na površinu i ponovno postao dostupan. «Direktore Kohler. Molim javite se u vaš ured.» Zvuk njegova imena na razglasu još više je iznenadio Kohlera. Podigao je pogled izgledajući bijesan te odmah nakon toga zabrinut. Njegov i Langdonov pogled su se sreli. I Vittorijin. Jedan čas se nisu ni mrdnuli, kao da je sva napetost između njih nestala i kao da ju je zamijenila jedna, zajednička slutnja. Kohler je izvukao mobitel iz naslonjača za ruku. Utipkao je broj i othrvao se napadu kašlja. Vittoria i Langdon su čekali.

45 «Ovdje… direktor Kohler», rekao je pištava glasa. «Da? Bio sam u podzemlju, dolje nema signala.» Slušao je, a njegove sive oči su se sve više širile. «Tko? Da, spojite ga.» Nastala je stanka. «Halo? Maximilian Kohler pri telefonu. Ja sam direktor CERN-a. S kim razgovaram?» Vittoria i Langdon gledali su u tišini dok je Kohler slušao. «Nije pametno», napokon je Kohler rekao, «da o tome razgovaramo putem telefona. Odmah dolazim.» Ponovno ga je uhvatio kašalj. «Sastat ćemo se… u zračnoj luci Leonardo da Vinci. Za četrdeset minuta.» Kohlera je počelo izdavati disanje. Uhvatio ga je napad kašlja i jedva je uspio izgovoriti riječi. «Odmah locirajte spremnik… dolazim.» A potom je prekinuo vezu. Vittoria se približila Kohleru, ali Kohler više nije mogao govoriti. Langdon je gledao Vittoriju kako izvlači mobitel i zove ambulantu CERN-a. Osjećao je da nešto nije u redu. Približavala se gadna oluja. Sastat ćemo se u zračnoj luci Leonardo da Vinci. Kohlerove riječi odjekivale su mu u glavi. Nesigurne sjene koje su se vrzmale po Langdonovoj glavi cijelo jutro, u jednom trenutku zbile su se u jasnu sliku. Dok je stajao u vrtlogu pomutnje, osjetio je kako se vrata u njegovoj glavi otvaraju… kao da je prešao neki tajanstveni prag. Ambigram. Ubijeni svećenik/znanstvenik. Antimaterija. I sad… meta. Zračna luka Leonardo da Vinci može značiti samo jedno. U trenutku kad je shvatio, Langdon je znao koji je to prag upravo prešao. Počeo je vjerovati. Pet kilotona. Neka bude svjetlost. Odnekud su se stvorila dva člana medicin skog osoblja koja su jurila preko predvorja u bijelim kutama. Kleknuli su pored Kohlera i stavili mu masku na lice. Znanstvenici u predvorju stali su i povukli se. Kohler je dva puta snažno udahnuo, maknuo masku i, još uvijek pokušavajući doći do daha, pogledao Vittoriju i Langdona. «Rim.» «Rim?» pitala je Vittoria. «Antimaterija je u Rimu? Tko je nazvao?» Kohlerovo lice se iskrivilo, a na njegove sive oči su krenule suze. «Švic…» Riječi su se izgubile u napadu kašlja i medicinski tehničar mu je vratio masku na lice. Dok su se pripremali da ga odvedu, Kohler je uhvatio Langdona za ruku. Langdon je potvrdno kimnuo glavom. Znao je. «Idi…» Kohler je govorio kroz masku. «Idi… nazovi me…» Potom su ga odgurali. Vittoria je stajala, ukočena, kao prikovana za pod. Potom se okrenula Langdonu. «Rim? Ali… što je htio reći s onim švic…?» Langdon joj je stavio ruku na rame jedva uspjevši izgovoriti riječi šaptom. «Švicarska straža», rekao je. «Stražari Svetog Oca.» Međuplanetarna letjelica X-33 vinula se u nebo i uputila južno prema Rimu. Langdon je sjedio u tišini njezine unutrašnjosti. Događaji zadnjih petnaest minuta bili su mu nejasni, kao u magli. Sada, nakon što je uputio Vittoriju u povijest Iluminata i objasnio joj njihov zavjet protiv Vatikana, počeo je shvaćati ozbiljnost situacije. Kog vraga ja to radim? Pitao se Langdon. Trebao sam se vratiti kući dok sam još imao priliku! Međutim, duboko u sebi je znao da prilika za to nikad nije postojala. Langdona je razum tjerao da se vrati u Boston. No akademska znatiželja je nekako nadjačala razbor. Sve u što je ikad vjerovao o gašenju Iluminata odjednom je izgledalo kao ingeniozna prevara. Dio njega je čeznuo za dokazom. Potvrdom. A bilo je tu i pitanje savjesti. Budući da je Kohler bio bolestan, a Vittoria ostala sama, Langdon je znao da ima moralnu obavezu biti tamo ako njegovo znanje o Iluminatima može na bilo koji način pomoći rješavanju situacije. No bilo je tu još toga. Premda se Landon stidio priznati, njegov početni strah, nakon što je čuo gdje se antimaterija nalazi, nije bio vezan samo uz ljudske žrtve nego uz još nešto. Umjetnost. Najvećšoj svjetskoj zbirci umjetnina je prijetilo uništenje. Vatikanski muzej udomljavao je preko 60 000 neprocjenjivih umjetničkih djela u 1407 prostorija. Michelangelo, da Vinci, Bernini, Botticelli. Langdon se pitao mogu li se ta djela evakuirati bude li to neophodno. Znao je da je to nemoguće. Mnogobrojna djela su skulpture koje teže po nekoliko tona. A da ne spominjemo blago u arhitekturi – Sikstinska kapela, Bazilika Sv. Petra, Michelangelovo spiralno stubište Vatikanskog muzeja – sve sama neprocjenjiva svjedočanstva kreativnog stvaralaštva. Langdon se pitao koliko vremena im je ostalo.

46 «Hvala što ste došli», rekla je Vittoria tiho. Langdon se trgnuo iz sanjarenja i podigao pogled. Vittoria je sjedila s druge strane prolaza. Čak i pod jakim fluorescentnim svjetlom, primijetio je da je okružuje aura spokoja. Zračila je nekakvom, gotovo magnetičnom cjelovitošću. Disanje joj se sada činilo dubljim, kao da se u njoj upalila iskra samoodržanja… koja je žudila za pravdom i osvetom poticana ljubavlju kćeri prema ocu. Vittoria nije imala vremena preodjenuti se iz kratkih hlača i majice bez rukava i žutosmeđe noge su joj se naježile od hladnoće. Nagonski, Langdon je svukao sako i ponudio joj ga. «Američko kavalirstvo?» prihvatila ga je i zahvalila mu pogledom. Avion je prolazio kroz turbulenciju i Langdon je osjetio nalet panike. Kabina bez prozora ponovno se počela skupljati i pokušao je zamisliti da se nalazi na otvorenom prostoru. Sama ta pomisao bila je, znao je, ironična. Bio je na otvorenom i kad se to dogodilo. Sveobuhvatna tama. Potisnuo je to sjećanje iz svoje glave. To je bilo davno. Vittoria ga je gledala. «Vjerujete li u Boga, gospodine Langdon?» To ga je pitanje iznenadilo. Iskrenost u Vittorijinom glasu razoružavala je više od bilo kakvog pitanja. Vjerujem li u Boga? Nadao se nekoj lakšoj temi za razgovor da si prikrate put. Duhovno zbunjen, pomislio je Langdon. Tako me zovu prijatelji. Premda je godinama studirao religiju, Langdon nije bio religiozan čovjek. Cijenio je snagu vjere, dobrohotnost crkava, snagu koju je vjera davala tolikom broju ljudi… ali, nekao, njemu osobno, potpuno izbacivanje nevjerništva koje je bilo od presudne važnosti da bi netko doista «vjerovao» uvijek je bio prevelika prepreka za njegov učeni um. «Želim vjerovati», čuo se kako govori. Vittorijin odgovor nije bio niti osuđujući niti izazivački. «Pa zašto onda ne vjerujete?» Nasmijao se. «Pitanje nije lako. Da bi netko posjedovao vjeru, mora prihvatiti skokove vjere, u svojoj glavi prihvatiti čuda, primjerice Božje intervencije. Zatim su tu i određena pravila ponašanja. Biblija, Kuran, budistički vjerski spisi… Svi oni zahtijevaju slično. I imaju slične kazne. Tvrde da ako ne budem živio po određenim pravilima da ću otići u pakao. Osobno ne mogu zamisliti Boga kako vlada na taj način.» «Nadam se da ne dopuštate vašim studentima da na takav bestidan način izbjegavaju odgovore na pitanja.» Nije bio spreman na taj komentar. «Molim?» «Gospodine Langdon, nisam vas pitala što ljudi govore o Bogu. Pitala sam vas vjerujete li u Boga. To su dvije različite stvari. Sveto pismo su priče… legende, potraga čovječanstva za razumijevanjem. Nisam tražila da mi komentirate književnost. Pitala sam vas vjerujete li u Boga. Znate, ono, kad ležite ispod zvijezda, osjećate li nešto božansko? Osjećate li duboko u želucu da gledate u djelo Božjih ruku?» Langdon je jedan trenutak razmišljao. «Ispričpavam se, baš sam zabadalo», ispričala se Vittoria. «Ma ne, samo…» «Ali sigurno raspravljate o takvim pitanjima na vašim predavanjima.» «Bez kraja i konca.» «I, pretpostavljam, glumite đavoljeg odvjetnika. Uvijek nadolijevate ulje na vatru.» Langdon se nasmiješio. «Sigurno ste i vi profesor.» «Ne, ali učila sam od najboljeg. Moj otac je mogao zagovarati dvije strane Möbiusove plohe.» Langdon se nasmijao zamišljajući lukavo umijeće Möbiusove plohe – presavijeni list papira koji tehnički ima samo jednu stranu. Langdon je prvi put vidio takvu jednostranu plohu u umjetničkom opusu M. C. Eschera. «Smijem li vas nešto pitati, gospođice Vetra?» «Zovite me Vittoria. Kad me netko oslovljava 'gospođice Vetra' osjećam se staro.» Udahnuo je iznenada osjećajući teret vlastitih godina. «Drago mi je, Vittoria, ja sam Robert.» «Htio si me nešto pitati?» «Da. Što ti, kao znanstvenica i kći katoličkog svećenika, misliš o vjeri?» Vittoria je zastala i maknula pramen kose iz oka. «Vjera je poput jezika ili haljine. Gravitiramo prema onoj vjeri u kojoj smo odgajani. No na kraju svi mi zagovaramo istu stvar. Da život ima smisla i da smo zahvalni sili koja nas je stvorila.»

47 U Langdo0nu se probudilo zanimanje. «Tvrdiš da je netko kršćanin ili musliman jednostavno na osnovu toga gdje je rođen?» «Zar to nije očito? Pogledaj samo raširenost vjera na zemlji.» «Znači vjera je nasumična?» «Pa ne baš. Vjera je univerzalna. Specifične metode razumijevanja vjere svakog od nas su proizvoljne. Neki se mole Isusu, neki klanjaju Alahu, a neki proučavaju subatomske čestice. No na kraju se sve svodi na to da svi mi tražimo istinu veću od nas samih.» Langdon je priželjkivao da se i njegovi učenici znaju tako jasno izražavati. K vragu, želio je i da se sam zna tako jasno izražavati. «A Bog?» pitao je. «Vjeruješ li u Boga?» Vittoria je dugo vremena šutjela. «Znanost mi govori da Bog mora postojati. Um mi govori da ga nikad neću pojmiti. A srce mi govori da ni ne moram.» Vrlo sažeto, nema što, pomislio je. «Znači vjeruješ da je Bog činjenica, ali da ga nikad nećemo razumjeti.» «Nju», rekla je sa smiješkom. «Vaši Indijanci bili imali pravo.» Langdon se nacerekao. «Majka zemlja.» «Geja. Planet je organizam. Svi smo mi stanice s različitom svrhom i svi smo međusobno isprepleteni. Služimo jedni drugima. Služimo cjelini.» Gledajući je, Langdon je osjetio nešto što nije osjetio već dugo vremena. Njezine oči imale su određenu očaravajuću bistrinu… njezin glas neobičnu čistoću. Privlačila ga je. «Gospodine Langdon, da vas još nešto pitam.» «Zovi me Robert», rekao je. Kad me oslovljavaš s 'gospodine Langdon' osjećam se staro. A i jesam star! «Nadam se da ti neće smetati što to pitam, ali kako si se počeo baviti Iluminatima?» Langdon se prisjetio prošlosti. «Zbog novca.» Vittoria je izgledala razočarano. «Zbog novca? Zarade?» Langdon se nasmijao. Shvatio je kako to zvuči. «Ma ne. Zbog novčanica.» Izvukao je nešto novca iz stražnjeg džepa hlača. Našao je novčanicu od jednog dolara. «Fascinirali su me kad sam saznao da je američka valuta prekrivena njihovim simbolima.» Vittoria je suzila pogled. Očito nije znala je li ozbiljan ili se šali. Langdon joj je dodao novčanicu. «Okreni je. Vidiš li onaj veliki pečat lijevo?» Vittoria je okrenula novčanicu. «Misliš ovu piramidu.» «Da. Piramidu. Znaš li kakve veze imaju piramide i povijest SAD-a?» Vittoria je slegnula ramenima. «Upravo tako», rekao je Langdon. «Apsolutno nikakve.» «Čudan dio povijesti», rekao je Langdon. «Piramida je okultni simbol koji predstavlja konvergenciju prema gore, prema krajnjem izvoru iluminacije. Vidiš li što se nalazi iznad piramide?» Vittoria je proučavala novčanicu. «Oko u trokutu.» «Taj se simbol zove trinacria. Jesi li već negdje vidjela oko u trokutu?» Vittoria je jedno vrijeme šutjela. «Mislim da jesam, ali nisam sigurna…» «U masonskim ložama po cijelom svijetu.» «To je masonski simbol?» «Zapravo nije. To je simbol Iluminata. Zovu ga 'sjajna delta'. Poziv za prosvjećenjem. Okooznačava sposobnost Iluminata da se svugdje infiltriraju i sve nadgledaju. Trokut iz kojeg izbija svjetlost predstavlja prosvjetljenje. Trokut inače predstavlja grčko slovo delta, a ono je matematički simbol za –« «Promjenu. Prijelaz.» Langdon se nasmijao. «Zaboravio sam da razgovaram sa znanstvenicom.» «Znači veliki pečat na novčanici poziv je za prosvjetljenjem, sveznajućom promjenom?» «Ili, kako bi neki ljudi rekli, za Novim svjetskim poretkom.» Vittoria je izgledala iznenađena. Ponovno je pogledala novčanicu. «Ispod piramide piše Novus… Ordo…» «Novus Ordo Seclorum», rekao je Langdon. «To znači Novi sekularni poredak.» «Sekularni kao svjetovni?»

48 «Tako je. Taj izraz jasno iznosi cilj Iluminata i otvoreno proturječi izrazu koji piše ispod njega. Uzdamo se u Boga.» Vittoriju je nešto mučilo. «Ali kako se to našlo na jednoj od najsnažnijih svjetskih valuta?» «Većina akademika vjeruje da je za to odgovoran potpredsjednik Henry Wallace. On se nalazio u gornjem masonskom ešalonu i imao veze s Iluminatima. Nitko ne zna je li i sam bio Iluminat ili je samo bio pod njihovim utjecajem, no Wallace je bio taj koji je prodao predsjedniku dizajn za veliki pečat.» «Molim? Pa kako je predsjednik mogao pristati –« «Predsjednik je bio Franklin D. Roosevelt. Wallace mu je rekao da je Novus Ordo Seclorum znači New Deal.» Vittoria je izgledala sumnjičavo. «I Roosevelt nije dao nikom drugom da pregleda pečat prije nego što ga je poslao u riznicu na tiskanje?» «Nije bilo potrebe. On i Wallace bili su poput braće.» «Braće?» «Provjeri u povijesnim udžbenicima», rekao je Langdon sa smiješkom. «Franklin D. Roosevelt je bio poznati mason.» Langdon je prestao disati dok se X-33 spuštala u rimsku zračnu luku Leonardo da Vinci. V ittoria je sjedila preko puta njega zatvorenih očiju kao da voljom pokušava preuzeti kontfolu nad situacijom. Letjelica je dodirnula pistu i odvezla se do privatnog hangara. «Ispričavam se zbog nešto sporijeg leta», ispričao se pilot izlazeći iz kokpita. «Morao sam ići sporije iznad naseljenih mjesta zbog propisa o dopuštenoj granici buke.» Langdon je pogledao na sat. Let je trajao trideset sedam minuta. Pilot je otvorio vanjska vrata. «Hoće li mi netko reći što se događa?» Niti Vittoria niti Langdon nisu odgovorili. «Dobro», rekao je protežući se. «Ostajem u kokpitu, uključit ću si klimu i slušati glazbu. Samo ja i Garth.» kasno poslijepodnevno sunce blistalo je izvan hangara. Langdon je prebacio sako preko ramena. Vittoria je pogledala prema nebu i duboko udahnula, kao da je sunčeve zrake ponovno pune nekakvom tajanstvenom unutrašnjom energijom. Ti Mediteranci, razmišljao je Langdon i već se počeo znojiti. «Ne misliš da si malo prestar za crtiće?» upitala ga je Vittoria ne otvorivši oči. «Molim?» «Tvoj sat. Primijetila sam ga u avionu.» Langdon se malo zacrvenio. Već se navikao zauzimati za svoj sat. Kolekcijsko izdanje ručnog sata s Mickeyjem Mouseom kao dijete je dobio na poklon od roditelja. Usprkos iskrivljenoj bedastoći Mickeyjevih ispruženih ruku koje su pokazivale vrijeme, bio je to jedini sat koji je Langdon ikad nosio. Bio je vodootporan, svijetlio u mraku i savršen za mjerenje vremena u bazenu ili noćno hodanje neosvijetljenim stazama kampusa. Kad su studenti doveli u pitanje njegov osjećaj za modu, rekao im je da ga nosi kako bi se svakodnevno podsjetio da ostane mlad u srcu. «Šest je sati», rekao je. Vittoria je klimnula glavom još uvijek zatvorenih očiju. Langdon je čuo nekakvo cviljenje, pogledao u nebo i istog časa osjetio da tone. Sa sjevera se približavao helikopter leteći nisko preko piste. Langdon je jednom letio helikopterom preko doline Palpa u Andama dok je gledao crteže na pijesku u Nazci i to iskustvo mu se nije ni najmanje svidjelo. Leteća kutija za cipele. Nakon jutarnjih vožnji međuplanetarnom letjelicom, Langdon se nadao da ćče Vatikan poslati automobil. No očito nisu. Helikopter je usporio, trenutak lebdio u zraku, a zatim se spustio na pistu ispred njih. Letjelica je bila bijela i imala grb sa strane. Dva ključa prekrižena preko štita povrh kojeg se nalazila papinska kruna. Taj mu je simbol bio dobro poznat. Bio je to tradicionalni vatikanski grb, sakralni simbol Svete Stolice, u kojem stolica doslovno označava drevno prijestolje Svetog Petra.

49 Sveti helikopter, progunđao je Langdon u sebi gledajući letjelicu kako se spušta. Zaboravio je da Vatikan posjeduje helikopter za transport Pape u zračnu luku na sastanke ili ljetnikovac, Castel Gandolfo. Langdon bi definitivno više volio da je po njih došao automobil. Pilot je iskočio iz kokpita i preko asfalta došao do njih. Sada je Vittoria izgledala zabrinuto. «To je naš pilot?» Langdon je bio jednako zabrinut kao i ona. «Letjeti ili ne letjeti, pitanje je sad.» Pilot je izgledao kao da je izašao iz šekspirovske melodrame. Tunika s puf rukavima i okomitim svjetlucavim plavim i zlatnim prugama. Uz to odgovarajuće hlače i čarape. Na stopal8ma je nosio ravne crne cipele koje su nalikovale na papuče. I povrh svega toga, crna beretka od filca na glavi. «Tradicionalna odora Švicarske straže», objasnio joj je Langdon. «Dizajnirao ju je Michelangelo, glavom i bradom.» Dok se muškarac približavao, Langdon je namignuo. «Moram priznati da mu to nije jedno od boljih djela.» Usprkos muškarčevoj upadljivoj odjeći, Langdon je primjećivao iz njegova držanja da je ozbiljan. Hodao je prema njima uspravan i dostojanstven poput američkog marinca. Langdon je puno puta čitao o rigoroznoj obuci koju vojnik mora proći da bi postao članom elitne Švicarske straže. Regrutirani iz jednog od četiri švicarska katolička kantona, kandidati moraju imati švicarsko državljanstvo, između devetnaest i trideset godina, najmanje metar i šezdeset sedam centimetara visoki, završiti obuku švicarske vojske i ne smiju biti oženjeni. Mnogo svjetskih vlada zavidjelo je Vatikanu na jednoj od najlojalnijih i najvještijih sigurnosnih službi na svijetu. «Vi ste iz CERN-a?» upitao je stražar prilazeći im. Glas mu je bio čelično krut. «Da, gospodine», odgovorio je Langdon. «Došli ste u nevjerojatnom roku», rekao je zbunjeno gledajući X-33. obratio se Vittoriji. «Gospođo, imate li kakve druge odjeće sa sobom?» «Kako, molim?» Pokazao je na njene noge. «U Vatikanu nije dozvoljeno nositi kratke hlače.» Langdon je pogledao u Vittorijine noge i namrštio se. Potpuno je zaboravio. U Vatikanu je najstrožije zabranjeno pokazivati noge iznad koljena, kako muškarci, tako i žene. Na taj način se pokazivalo poštovanje prema svetosti Božjeg grada. «Nemam ništa drugo», rekla je. «Žurili smo.» Stražar je kimnuo glavom očigledno nezadovoljan. Obratio se Langdonu. «Imate li kakvo oružje?» Oružje? Pomislio je Langdon. Pa nemam ni rezervne gaće! Odmahnuo je glavom. Stražar je kleknuo pokraj Langdonovih nogu i počeo ga pipati počevši od čarapa. Čovjek od povjerenja, pomislio je Langdon. Snažne stražareve ruke kfetale su mu se uz noge neugodno se približavajući Langdonovim preponama. Konačno je prešao na prsa i ramena. Očigledno zadovoljan što nije ništa našao, stražar se okrenuo Vittoriji. Prešao je pogledom preko njezinih nogu i torza. Vittoria ga je gledala. «Ni ne pomišljaj.» Stražar ju je fiksirao pogledom koji ju je očito trebao zastrašiti. Vittoria nije ni trepnula. «Što je to?» rekao je stražar pokazujući na malo kockasto izbočenje u prednjem džepu njezinih hlača. Vittoria je iz džepa izvadila izuzetno tanki mobitel. Stražar ga je uzeo, otvorio ga, pričekao da začuje signal, a potom vratio Vittoriji naočigled zadovoljan što se uistinu radi o mobitelu. Vittoria ga je gurnula natrag u džep. «Okrenite se, molim», rekao je stražar. Vittoria je poslušala, podigla ruke i okrenula se za punih 360 stupnjeva. Stražar ju je pomno proučavao. Langdon je već bio zaključio da Vittorijine kratke hlače i košulja nisu napete nigdje gdje ne bi trebale biti. Stražar je očigledno došao do istog zaključka. «Hvala vam. Ovuda molim.»

50 Helikopter Švicarske straže vrtio je elisu u praznom hodu dok su mu se Langdon i Vittoria približavali. Vittoria se ukrcala prva, poput pravog profesionalca, gotovo da se nije ni sagnula dok je prolazila ispod elise koja se okretala. Langdon je na čas ustuknuo. «Pretpostavljam da ne postoji mogućnost da idemo automobilom?» doviknuo je u polu-šali Švicarskom stražaru koji se popeo na pilotsko mjesto. Muškarac nije odgovorio. Langdon je znao, uzimajući u obzir manijakalnu vožnju Talijana, da je letenje vjerojatno najsigurniji izbor. Duboko je udahnuo i ukrcao se oprezno spuštajući glavu dok je prolazio ispod elise. Stražar je pokrenuo motore, a Vittoria je doviknula: «Jeste li locirali gdje se nalazi spremnik?» Stražar je zbunjeno pogledao preko ramena. «Gdje se nalazi što?» «Spremnik. Nazvali ste CERN zbog spremnika?» Muškarac je slegnuo ramenima. «Ne znam o čemu govorite. Danas smo imali jako puno posla. Zapovjednik mi je rekao da odem po vas u zračnu luku. Ništa drugo ne znam.» Vittoria je uputila Langdonu zabrinuti pogled. «Zakopčajte se, molim vas», rekao je pilot. Langdon je primio pojas i zavezao se. Pojas se čvrsto zategnuo oko njega. A zatim se stvarajući halabuku helikopter podigao u zrak i naglo krenuo sjeverno prema Rimu. Rim… caput mundi, gdje je nekoć vladao Cezar, gdje je razapet Sveti Petar. Kolijevka suvremene civilizacije. A u samoj njegovoj jezgri… otkucava bomba. Rim je iz zraka izgledao poput labirinta. Zamršenog labirinta starih cesta i zgrada, fontana i ruševina. Vatikanski helikopter letio je nisko na nebu i sjekao sjeverozapadno kroz trajni sloj smoga koji je dolazio ispod njih od zaštopanog prometa. Langdon je promatrao mopede, turističke autobuse i cijelu vojsku minijaturnih Fiata sedana kako se u svim pravcima vrte po kružnim tokovima. Koyaanisqatsi, pomislio je Langdon prisjećajući se izraza Hopi Indijanaca za «život van ravnoteže». Vittoria je sjedila u sjedalu do njega, tiha i odlučna. Helikopter je snažno vukao naprijed. Dok mu se želudac okretao, Langdon je gledao u daljinu. Pogled mu je pao na ruševine rimskog Koloseuma. Koloseum je, oduvijek je to mislio, bio jedna od najvećih povijesnih ironija. Danas dostojanstveni simbol uspona ljudske kulture i civilizacije, jednom je bio stadion u kojem su se održavale barbarske manifestacije. Gladni lavovi komadali su zatvorenike, cijele vojske robova borile se na smrt, prikazivala su se grupna silovanja egzotičnih žena zarobljenih u dalekim zemljama, javna odrubljivanja glava i kastracije. Uistinu ironično, mislio je Langdon, ili možda prikladno, što je harvardski Soldier Field (nogometni stadion na kojem se svake jeseni upriličuju devni divljački običaji… a poludjeli navijači traže krv dok se vodi bitka između Harvarda i Yalea) izgrađen po nacrtu na rimski Koloseum. Dok je helikopter letio prema sjeveru, Langdon je promatrao rimski forum – srce predkršćanskog Rima. Ruševni stupovi izgledali su poput naherenih grobnih spomenika na groblju koje je na neki način izbjeglo da ga metropola koja ga je okruživala proguta. Zapadno, široko korito rijeke Tiber vijugalo je preko nepreglednog područja grada. Njezine brze struje bile su smeđe, pune mulja i pjene od jakih kiša. «Ravno ispred nas», rekao je pilot penjući se više. Langdon i Vittoria pogledali su kroz prozor. Poput planine iz jutarnje glazbe, kolosalna kupola izdizala se iz izmaglice koja se nalazila pred njima. Bazilika Svetog Petra. «E, to je već», rekao je Langdon Vittoriji, «Michelangelo napravio kako treba.» Langdon nikad nije vidio baziliku Svetog Petra iz zraka. Mramorna fasada gorjela je poput vatre okupana poslijepodnevnim suncem. Ukrašeno sa sto četrdeset kipova svetaca, mučenika i anđela, to kolosalno zdanje protezalo se dva nogometna igrališta u širinu i nevjerojatnih šest u dužinu. Prostrana unutrašnjost Bazilike puna udubina mogla je primiti 20

51 000 vjernika… stotinu puta više od ukupnog broja stanovništva Vatikana, najmanje države na svijetu. Nevjerojatno, no čak ni citadela ove veličine nije mogla zasjeniti trg koji se prostirao ispred nje. Prostranstvo popločano granitom, Trg Svetog Petra, bio je velik otvoren prostor u središtu pretrpanog Rima, nalik Central Parku. Ispred Bazilike prostrano općinsko zemljište bilo je omeđeno s 284 stupa koja su se širila prema van u četiri koncentrična luka, svaki manji u promjeru od prethodnog… arhitektonski trompe l'oeil koji je služio kako bi se istaknula grandioznost same piazze. Dok je piljio u veličanstveno prijestolje pred sobom, Langdon se pitao što bi Sveti Petar mislio o ovome da je ovdje. Taj svetac je umro groznom smrću, razapet na križu postavljenom naglavce na tom istom mjestu. Sada je počivao u svetoj grobnici, sahranjen pet katova ispod zemlje ravno ispod središnje kupole Bazilike. «Vatikan», rekao je pilot ni izbliza srdačno. Langdon je pogledao prema visokim kamenim bastionima koji su se izdizali ispred njih. Bile su to neprobojne utvrde koje su okruživale kompleks… Neobično svjetovna obrana za jedan takav duhovni svijet tajni, moći i zagonetaka. «Gle!» iznenada je rekla Vittoria hvatajući Langdona za ruku. Pokazala je izbezumljeno dolje na Trg Svetog Petra, ravno ispod njih. Langdon je prislonio lice na prozor i pogledao. «Tamo», rekla je upirući prstom. Langdon je pogledao. Stražnji dio trga nalikovao je parkiralištu na kojem se nalazilo dvadesetak kamiona. Veliki satelitski tanjuri s vrha svakog kamiona gledali su prema nebu. Tanjuri su bili ukrašeni poznatim imenima: TELEVISOR EUROPEA VIDEO ITALIA BBC UNITED PRESS INTERNATIONAL Langdon je odjednom bio zbunjen pitajući se je li vijest o antimateriji već procurila u javnost. Vittoria je odjednom izgledala napeta. «Što ovi novinari rade ovdje? Što se događa?» Pilot se okrenuo i čudno je pogledao preko ramena. «Što se događa? Zar ne znate?» «Ne», odbrusila mu je grubim glasom. «Il Conclavo», rekao je. «Počet će za sat vremena. Cijeli svijet prati što se zbiva.» Il Conclavo. Riječ je dugo vremena odzvanjala u Langdonovim ušima prije nego što mu je poput kamena pala na dno želuca. Il Conclavo. Vatikanska tajna sjednica. Kako je to mogao zaboraviti? Nedavno je bilo u vijestima. Prije petnaest dana, nakon nevjerojatno popularne dvanaestogodišnje vladavine, preminuo je Papa. Sve novine u svijetu izvijestile su kako je Papa u snu doživio kobni srčani udar. Njegova iznenadna i neočekivana smrt, šaptali su mnogi, bila je vrlo sumnjiva. A sada, u skladu sa svetom tradicijom, petnaest dana nakon Papine smrti, u Vatikanu se održavala Il Conclavo – sveta svečanost u kojoj 165 kardinala cijelog svijeta, najmoćnijih ljudi kršćanskog svijeta, na tajnoj sjednici u Vatikanu bira novog papu. Danas su ovdje okupljeni svi kardinali svijeta, pomislio je Langdon dok je helikopter prelijetao Baziliku Svetog Petra. Ispod njega se prostirao prostran unutrašnji svijet Vatikana. Najznačajnije osobe rimokatoličke crkve sjede na tempiranoj bombi. Kardinal Mortati gledao je u raskošni strop Sikstinske kapele pokušavajući pronaći trenutak spokoja da bi sredio misli. Freskama oslikani zidovi odjekivali su glasovima kardinala različitih svjetskih nacionalnosti. Muškarci nagurani u svetištu osvijetljenom svjetlošću svijeća uzbuđeno su šaptali i savjetovali se jedan s drugim na brojnim jezicima, od kojih su univerzalni bili engleski, talijanski i španjolski. Osvjetljenje u kapeli obično je bilo dostojanstveno. Dugačke obojane sunčeve zrake sjekle su kroz tamu kapele poput nebeskih zraka – ali ne i danas.

52 Prema običaju, svi prozori kapele bili su zakriljeni crnim, baršunastim zavjesama zbog tajnosti. Na taj način nitko iznutra nije mogao slati signale niti ni na koji drugi način komunicirati s vanjskim svijetom. Rezultat je bila duboka tama koju je razbijalo samo svjetlo svijeća… treperavi sjaj koji kao da je pročišćavao svakog koga bi dodirnuo čineći ih nalik duhovima… ili svecima. Kakva privilegija, pomislio je Mortati, što mi je povjerena dužnost da nadzirem ovaj sveti događaj. Kardinali stariji od osamdeset godina bili su prestari za izbor i nisu sudjelovali na tajnoj sjednici. Mortati je sa svojih sedamdeset devet godina bio najstariji prisutni kardinal i izabrali su ga da nadzire strogo propisanu proceduru. U skladu s tradicijom kardinali su se okupili dva sata prije zasjedanja kako bi prijateljski porazgovarali i u zadnji čas raspravili o onome što im je još ostalo za raspravu. U sedam sati navečer dolazi komornik pokojnog pape, vodi molitvu, a nakon toga odlazi. Potom će Švajcarska straža zapečatiti vrata i zaključati sve kardinale u kapelu. I tada počinje najstariji i najtajniji politički ritual na svijetu. Kardinali neće izaći iz kapele sve dok ne odluče tko će od njih postati sljedeći papa. Konklava. Tajna sjednica. Čak je i sama riječ tajna. Dolazi od latinske riječi «conclave» što doslovno znači «zaključati ključem». Kardinalima nije dopušten nikakav kontakt s vanjskim svijetom. Nema telefonskih poziva. Nema poruka. Nema šaptanja na dovratcima. Konklava je vakuum na koji ne smije utjecati ništa iz vanjskog svijeta. Na taj se način osigurava da je kardinalima Solum Dum prae oculis… samo Bog pred očima. Ispred zidova kapele, naravno, novinari gledaju, čekaju i nagađaju tko će od kardinala postati vladarom milijarde katolika diljem svijeta. Konklave su oduvijek stvarale napet, politički nabijen ugođaj, a kroz stoljeća su postale i opasne. Unutar svetih zidina znala su se događati trovanja, tučnjave, pa čak i ubojstva. Ali takve stvari su davna prošlost, mislio je Mortati. Današnja konklava bit će jedinstvena, blažena i nadasve… kratka. Ili barem je tako nagađao. No sada je došlo do neočekivanog razvoja događaja. Četiri su kardinala nedostajala. Mortati je znao da su svi izlazi iz Vatikana strogo čuvani i da kardinali nisu mogli otići daleko, pa ipak osjećao je nelagodu. Molitva kojom je konklava trebala započeti se približavala. Postajao je sve dekoncentriraniji. Naposljetku, četiri muškarca koja su nedostajala nisu bili obični kardinali. To su bili preferiti. Četvorica odabranih. Budući da je bio izabran nadzirati konklavu, Mortati je za to predviđenim kanalima izvijestio Švicarsku stražu o izostanku četvorice kardinala. Poručili su da će mu javiti čim nešto saznaju. I ostali su kardinali sad primijetili taj zagonetni izostanak. Zabrinuti, počeli su šaputati. Od svih kardinala upravo ta četvorica trebala su biti prisutna na vrijeme! Kardinal Mortati počeo se pribojavati da bi ovo ipak moglo prerasti u dugu večer. Nije mogao ni zamisliti koliko dugu. Vatikanski heliodrom se iz sigurnosnih razloga i zbog buke nalazi na sjeverozapadnoj strani Vatikana, najdalje što je moguće od Bazilike Svetog Petra. «Terra firma», izjavio je pilot kad su se spustili. Izašao je i otvorio klizna vrata kako bi Langdon i Vittoria mogli izaći. Langdon je izašao iz letjelice i okrenuo se kako bi pomogao Vittoriji, međutim ona je već , bez po muke, bila na zemlji. Svaki mišić njezinog tijela kao da je imao samo jedan cilj – pronaći antimateriju prije nego što čovječanstvu ostavi grozno naslijeđe. Nakon što je preko prednjeg stakla helikoptera razvukao zaštitni materijal da bi zaštitio kontrole od sunca, pilot ih je odveo do velikog električnog vozila nalik onima za vožnju po golf terenu parkiranog u blizini heliodroma. Zujeći, vozilo je slijedilo zapadnu granicu – petnaest metara visok cementni bedem dovoljno debeo da izdrži tenkovski napad. Duž unutrašnjeg zida na udaljenosti od svakih pedeset metara stajao je po jedan Švicarski stražar u stavu pripravnosti i nadgledao unutrašnjost Vatikana. Vozilo je oštro skrenulo udesno na Via della Osservatorio. Putokazi su pokazivali u svim pravcima:

53

PALAZZO GOVERNATORATO COLLEGIO ETHIOPHIANA BASILICA SAN PIETRO CAPELLA SISTINA Ubrzali su uređenom stazom i prošli pored niske zgrade na kojoj je pisalo RADIO VATICANA. Ovo je, shvatio je Langdon na svoje veliko iznenađenje, sjedište najslušanijeg radnija na svijetu – Radio Vaticana – koji širi riječ Božju milijunima slušatelja diljem svijeta. «Attenzione», rekao je pilot oštro skrenuvši u kružni tok. Dok je vozilo skretalo, Langdon nije mogao vjerovati svojim očima. Giardini Vaticani, pomislio je. Srce Vatikana. Ravno ispred njega uzdizao se stražnji zid Bazilike Svetog Petra, nešto što, shvatio je Langdon, većina ljudi nikad ne vidi. Slijeva se nalazila Palača suda, raskošna papinska rezidencija kojoj svojim baroknim ukrasima može parirati jedino Versailles. Zgrada Governatora stroga izgleda u kojoj je bila smještena vatikanska administracija nalazila se sada iza njih. Ispred njih, slijeva, izdizalo se glomazno pravokutno zdanje Vatikanskog muzeja. Langdon je znao da ga neće imati vremena posjetiti. «Gdje su svi?» upitala je Vittoria gledajući prazne travnjake i pločnike. Stražar je provjerio svoj crni, vojni kronograf – neobičan anakronizam kad ga se usporedi s puf rukavima. «Kardinali su okupljeni u Sikstinskoj kapeli. Konklava počinje za manje od sat vremena.» Langdon je kimnuo glavom nejasno se prisjećajući da prije konklave kardinali provode dva sata u Sikstinskoj kapeli razmišljajući u miru i susrećući se s kolegama kardinalima iz cjelog svijeta. To vrijeme trebalo je služiti za obnovu starih prijateljstava i smirivanje napetosti uoči izbora. «A gdje su ostali stanovnici i osoblje?» «Zabranjen im je pristup u grad zbog sigurnosti i tajnosti izbora sve dok konklava ne završi.» «A kad će završiti?» Stražar je slegnuo ramenima. «To samo Bog zna.» Njegove riječi zvučale su neobično doslovno. Nakon što su parkirali vozilo na širokom travnjaku odmah iza Bazilike Svetog Petra, stražar je otpratio Langdona i Vittoriju preko kamenom obloženog uspona do mramornog trga iza Bazilike. Nakon što su prešli trg, približili su se stražnjem zidu Bazilike, hodajući uz njega prošli trokutasto dvorište, prešli Via Belvedere i niz zgrada nagomilanih jedna do druge. Langdon je uz povijest umjetnosti naučio dovoljno talijanskog da razumije tekst na pločama zgrada koje su označavale tiskarnicu, laboratorij za restauraciju tapiserije, upravnu zgradu pošte i Crkvu Svete Ane. Prešli su još jedan mali trg i stigli na odredište. Ured Švicarske straže naslanjao se na Il Corpo di Vigilanza, odmah sjeveroistočno od Bazilike Svetog Petra. Zgrada Švicarske straže bila je niska i izgrađena od kamena. Sa svake strane ulaza, poput dva kamena kipa, stajala su po dva stražara. Langdon je morao priznati da ovi stražari više ne izgledaju tako smiješno. Premda su na sebi imali istu plavo-zlatnu odoru, svaki je imao tradicionalni Vatikanski dugi mač (dva i pol metra dugo koplje s oštricom oštrom poput britve) za koje se govorilo da su sjekli stotine muslimanskih glava braneći križare u petnaestom stoljeću. Kako su se Langdon i Vittoria približavali, dva stražara su iskoračila, prekrižila svoje duge mačeve i zapriječila im put. Jedan je zbunjeno pogledao u pilota. «I pantaloni»,rekao je pokazujući na Vittorijine kratke hlače. Pilot je samo odmahnuo. Il comandante voule vederli subito.» Stražari su se namrštili. Nevoljko su se maknuli u stranu. *** Unutra je zrak bio svjež. Unutrašnjost nije nalikovala nijednom uredu koji je Langdon u životu vidio. Bio je ukršen i besprijekorno namješten, u hodnicima su visjele slike za koje je Langdon bio uvjeren da bi ih svaki muzej u svijetu rado imao u svojoj glavnoj galeriji.

54 Pilot je pokazao prema strmom stepeništu. «Dolje, molim.» Langdon i Vittoria slijedili su bijelu mramornu stazu spuštajući se između dva reda golih muških kipova. Svakom je u području prepona smokvin list bio svjetliji od ostatka tijela. Velika kastracija, prisjetio se Langdon. Bila je to jedna od najvećih tragedija renesansne umjetnosti. Papa Pio IX je 1857. godine odlučio da bi točan prikaz muškog tijela mogao pobuditi pohotu među svećenicima u Vatikanu. Zato je uzeo dlijeto i čekić i uklonio genitalije sa svakog kipa u Vatikanu. Uništio je Michelangelova, Bramanteova i Berninijeva djela. Smokvini listovi nalijepljeni su kasnije kako bi sakrili štetu. Kastrirane su stotine kipova. Langdon se često pitao ne nalazi li se negdje unutar vatikanskih zidova veliki sanduk pun kamenih penisa. «Ovamo», rekao je stražar. Stigli su do dna stepeništa. Na kraju hodnika nalazila su se teška, metalna vrata. Stražar je ukucao lozinku i vrata su se otvorila. Langdon i Vittoria su ušli. Iza praga vladao je kaos. Ured Švicarske straže. Langdon je stajao na dovratku gledajući sudar stoljeća. Vidi ti to šarenilo medija! Soba je bila bogato ukrašena renesansna knjižnica upotpunjena ugradben9m policama, orijentaln9m ćilimima i šarenim tapiserijama… a opet, bila je puna visoke tehnološke opreme – računala, faksovi, elektronske mape Vatikana i televizori namješteni na CNN. Muškarci u šarenim hlačama grozničavo su udarali po tipkovnicama računala i pozorno osluškivali preko futurističkih slušalica. «Pričekajte ovdje», rekao je stražar. Langdon i Vittoria su čekali dok je stražar otišao preko prostorije do izuzetno visokog, žilavog muškarca u tamnoplavoj vojnoj odori. Razgovarao je na mobitel i stajao tako ravno da se činilo kao da je nategnut unatrag. Stražar mu je nešto rekao i muškarac je letimično pogledao Langdona i Vittoriju. Kimnuo je glavom, a potom im okrenuo leđa i nastavio razgovor. Stražar se vratio. «Kapetan Olivetti će vam se pridružiti za trenutak.» «Hvala vam.» Stražar je izašao iz prostorije i krenuo natrag prema stepenicama. Langdon je proučavao kapetana Olivettija koji je stajao na drugom kraju prostorije shvaćajući da je on u biti vrhovni zapovjednik oružanih snaga grada Vatikana. Vittoria i Langdon su čekali promatrajući akciju koja se zbivala ispred njih. Stražari odjeveni u kričave uniforme jurcali su uokolo izvikujući naredbe na talijanskom. «Continua cercando!» vikao je jedan u slušalicu. «Probasti il museo?» pitao je drugi. Langdonu nije trebalo tečno znanje talijanskog da bi shvatio da je u tijeku vrlo važna potraga. No to su još bile dobre vijesti. Loše vijesti bile su da očigledno još uvijek nisu našli antimateriju. «Jesi li dobro?» pitao je Langdon Vittoriju. Slegnula je ramenima i umorno mu se osmjehnula. Kad je kapetan konačno prekinuo vezu i prišao im, činio se svakim korakom sve viši. Budući da je i Langdon bio visok, nije navikao gledati gore u ljude, ali kapetan Olivetti svojim stasom zahtijevao je upravo to. Langdon je istog časa osjetio da je kapetan čovjek koji je prošao pakao. Lice mu je odisalo snagom i čvrstoćom. Njegova tamna kosa je bila kratko podšišana u vojničkom stilu, a u očima mu je gorjela odlučnost koja dolazi samo s godinama intenzivne obuke. Kretao se striktnom točnošću, a slušalica disketno skrivena iza jednog uha činila ga je nalik više pripadniku tajne službe SAD-a nego Švicarske straže. Kapetan im se obratio na engleskom jeziku s jakim naglaskom. Glas mu je bio iznenađujuće tih za tako velikog čovjeka. Govorio je gotovo šaptom «Dobar dan», rekao je. «Ja sam kapetan Olivetti – Comandante Principale Švicarske straže. Ja sam nazvao vašeg direktora.» Vittoria je podigla pogled. «Hvala što ste nas primili.»

55 Kapetan nije odgovorio. Pokazao im je da pođu za njim i odveo kroz hrpu elektroničkih naprava do vrata na jednoj strani prostorije. «Uđite», rekao je pridržavajući im vrata. Langdon i Vittoria su ušli i našli se u znamenitoj prostoriji za nadzor u kojoj je zid video monitora lijeno prikazivao cijeli niz crno-bijelih slika cijelog Vatikana. Ispred njega sjedio je mladi stražar pomno gledajući slike. «Fuori», rekao je Olivetti. Stražar je ustao i izašao. Olivetti je prišao jednom od monitora i upro prstom u njega. Zatim se okrenuo prema svojim gostima. «Ovo je slika koju odašilje kamera sakrivena negdje unutar zidina Vatikana. Zahtijevam objašnjenje.» Langdon i Vittoria pogledali su monitor i u isti čas udahnuli. Slika se nije mogla poreći. Nije bilo ni trunke sumnje. Bio je to CERN-ov spremnik za antimateriju. U unutrašnjosti spremnika svjetlucava kap tekućine metalik boje zlokobno je visjela u zraku osvijetljena ritmičkim treptanjem digitalnog sata. Sablasno je bilo to što je područje oko spremnika bilo gotovo potpuno zatamnjeno, kao da se antimaterija nalazi u ormaru ili zatamnjenoj prostoriji. Na vrhu monitora stajao je tekst: SLIKA UŽIVO – KAMERA # 86. Vittoria je pogledala koliko vremena je preostalo na indikatoru spremnika. «Manje od šest sati», šapnula je Langdonu napeta izraza lia. Langdon je pogledao na svoj sat. «To znači da imamo do…» Stao je, a u grlu mu se nešto stegnulo. «Do ponoći, pomislio je Langdon. Oduvijek sam volio dramatične situacije. Očigledno je onaj tko je prošlu noć ukrao spremnik savršeno tempirao vrijeme. Langdona je obuzela strašna slutnja kad je shvatio da se nalazi na mjestu eksplozije. Olivettijev šapat sada je zvučao više kao siktanje. «Pripada li ovaj predmet vašoj tvrtki?» Vittorija je potvrdno kimnula glavom. «Pripada. Ukraden je prošle noći. Sadrži izuzetno zapaljivu supstancu koja se zove antimaterija.» Olivetti je izgledao kao da ga to nije uznemirilo. «Upoznat sam sa svim zapaljivim tvarima, gospođice Vetra. No za antimateriju još nisam čuo.» «Riječ je o novoj tehnologiji. Moramo što hitnije locirati spremnik ili evakuirati Vatikan.» olvetti je polako zatvorio oči i ponovno ih otvorio, kao da se nada da bi Vittoria mogla nekako povući ono što je upravo rekla. «Evakuirati? Znate li vi što se večeras događa u Vatikanu?» «Znam, gospodine. Životi kardinala su u opasnosti. Ostalo nam je šest sati. Jeste li imali kakvog napretka u određivanju lokacije?» Olivetti je odmahnuo glavom. «Nismo još ni počeli tražiti.» Vittoria se izbezumila. «Što? Ali izričito sam čula vaše stražare kako razgovaraju o potrazi.» «O potrazi da,» rekao je Olivetti, «ali ne tražimo spremnik. Moji ljudi traže nešto drugo, što se vas ne tiče.» Vittoria je podigla glas. «Niste još ni počeli tražiti spremnik?» Činilo se kao da su se Olivettijeve zjenice uvukle duboko u lubanju. Izgledao je bezosjećajno poput insekta. «Gospođice Vettra, tako se zovete, zar ne? Da vam nešto objasnim. Vaš direktor mi telefonski nije htio dati nikakve podatke o tom predmetu, osim što mi je rekao da ga moramo odmah pronaći. Imamo pune ruke posla i ne mogu si priuštiti luksuz da odvojim ljude za potragu dok ne znam sve činjenice.» «U ovom trenutku je bitna samo jedna činjenica, gospodine, rekla je Vittoria, «a to je da će za šest sati spremnik izbrisati Vatikan s lica zemlje.» Olivetti je jedno vrijeme nepomično stajao. «Gospođice Vettra, morate znati jednu stvar.» Njegov govor naginjao je patroniziranju. «Usprkos arhaičnom izgledu Vatikana, svaki ulaz, kako javni tako i privatni, opremljen je najsuvremenijom opremom. Da itko pokuša ući u Vatikan s bilo kakvom zapaljivom napravom, istog časa bismo to znali. Imamo skenere radioaktivnih izotopa, filtre mirisa koje je dizajnirala američka agencija za bobu protiv narkotika a koji mogu zabilježiti najslabije kemijske potpise zapaljivih i toksičnih supstanci. Također imamo najsuvremenije detektore za metal, te skenere na principu rendgenskih zraka.»

56 «Vrlo impresivno», rekla je Vittoria jednako hladno kao i on. «Na žalost, antimaterija nije radioaktivna, nema kemijski potpis, budući da je riječ o čistom vodiku, a spremnik je od plastike. Nijedan vaš uređaj ne može je zabilježiti.» «Ali naprava ima napajanje», rekao je Olivetti pokazujući na trepćući zaslon spremnika. «Registrirali bismo i najmanji trag nikal-kadmija –« «I baterija je od plastike.» Olivettijevo strpljenje se očito počelo gubiti. «Baterija je od plastike?» «Elektroliski gel u polimeru zaštićen teflonom.» Olivetti se nagnuo bliže Vittoriji, kao da naglašava da je veći od nje. «Signorina, Vatikan svakog mjeseca prima na desetke bombaških prijetnji. Osobno obučavam svakog pojedinog pripadnika Švicarske straže suvremenoj tehnologiji eksploziva i dobro znam da na svijetu ne postoji supstanca toliko jaka da učini štetu tolikih razmjera, osim ako je riječ o nuklearnoj bojnoj glavi jezgre veličine košarkaške lopte.» Vittoria ga je presjekla pogledom. «U prirodi ima još mnogo neotkrivenih tajni koje čekaju da ih se otkrije.» Olivetti se nagnuo još bliže. Smijem li pitati tko ste vi točno? Što radite u CERN-u?» «Ja sam starija članica CERN-ovog odbora za istraživanje i veza s Vatikanom koju su odredili povodom ove krize.» «Ispričavam se što sam nepristojan, ali ako uistinu postoji kriza, zašto vaš direktor nije osobno ovdje? I čemu to nepoštovanje dolaskom u Vatikan u kratkim hlačama?» Langdon je zastenjao. Nije mogao vjerovati da kapetana u ovakvim okolnostima muče pravila odijevanja. No, s druge strane, shvatio je, ako kameni penisi mogu pobuditi bludne misli kod stanvnika Vatikana, tada je Vittoria Vetra u kratkim hlačama sigurna prijetnja državnoj sigurnosti. «Zapovjedniče Olivetti», se Langdon pokušavajući smiriti situaciju za koju se činilo da bi mogla eksplodirati poput bombe. «Ja sam Robert Langdon, profesor religijskih studija u SAD-u i nemam nikakve veze sa CERN-om. Vidio sam demonstraciju antimaterije i odgovorno vam tvrdim da je tvrdnja gospođice Vetre o opasnosti koja vam prijeti točna. Imamo razloga vjerovati da ju je u Vatikan ubacio antikršćanski kult u namjeri da omete konklavu.» Olivetti se okrenuo prema Langdonu. Snažno ga je pogledao. «Pred sobom imam ženu u kratkim hlačama koja mi govori da će kap tekućine raznijeti cijeli Vatikan i američkog profesora koji mi govori da smo meta antikršćanskog kulta. Dobro, što točno očekujete od mene?» «Pronađite spremnik», rekla je Vittoria. «Odmah.» «To je nemoguće. Spremnik može biti bilo gdje. Vatikan je golem.» «Zar vaše kamere nemaju GSP lokacijski sustav?» «Obično ih ne kradu. A ako koja kamera nestane, trebaju nam dani da je pronađemo.» «Mi nemamo dane», rekla je Vittoria kategorično. «Imamo šest sati.» «Šest sati do čega, gospođice Vetra?» Olivettijev glas odjednom je postao glasniji. Pokazao je prema slici na ekranu. «Dok ovi brojevi ne dođu na nulu? Dok Vatikan ne nestane? Vjerujte mi, nisam sklon ljudima kji se miješaju u moj sigurnosni sustav. Niti sam sklon mehaničkim uređajima koji se tajanstveno pojave unutar zidova Vatikana. Jesam zabrinut. To mi je posao. Ali to što govorite potpuno je neprihvatljivo.» Langdon je progovorio prije nego što se uspio zaustaviti. «Jeste li čuli za Iluminate?» Kapetanov staloženi izraz lica počeo je pucati. Oči su mu pobijelile kao u morskog psa koji se sprema na napad. «Upozoravam vas. Nema vremena za ovo.» «Znači, čuli ste?» olivettijev pogled sjekao je poput bajuneta. «Prisegao sam da ću braniti Katoličku crkvu. Naravno da sam čuo za Iluminate. Nisu aktivni već desetljećima.» Langdon je gurnuo ruku u džep i izvukao telefaks sa slikom žigosanog tijela Leonarda Vetra. Pružio ga je Olivettiju. «Ja proučavam Iluminate», rekao je Langdon dok je Olivetti proučavao sliku. «Bilo mi je teško prihvatiti činjenicu da su još uvijek aktivni, ali ovaj žig zajedno sa činjenicom da su se Iluminati zavjetovali uništiti Vatikan uvjerili su me u suprotno.»

57 «Kompjuterski proizvedena neslana šala.» Olivetti je vratio telefaks Langdonu. Langdon je buljio u njega ne mogavši vjerovati. «Neslana šala? Gledate u simetriju! Barem biste vi od svih ljudi trebali prepoznati autentičnost –« «Autentičnost je upravo ono što nedostaje ovoj slici. Možda vam je to gospođica Vetra zaboravila spomenuti, ali CERN-ovi znanstvenici već desetljećima kritiziraju vatikansku politiku. Redovito nam šalju peticije da opozovemo teoriju Stvaranja, da se formalno ispričamo Galileu i Koperniku i prestanemo kritizirati opasna i nemoralna istraživanja. Što vam se čini vjerodostojnijim? Da se neki četiristo godina star sotonistički kult ponovno aktivirao i smislio novo oružje za masovno uništenje ili da je sve to neslana šala CERN-ovih znanstvenika koji pokušavaju omesti sveti događaj odlično smišljenom prevarom?» «Čovjek na slici», rekla je Vittoria glasa poput ključajuće lave, «moj je otac. Ubijen. Zar vi mislite da je ovo za mene šala?» «Ne znam, gospođice Vetra. Ali znam da dok ne dobijem smislene odgovore, neću alarmirati ljude. Budnost i diskrecija moja su dužnost… za duhovne stvari neophodno je imati bistar um. I to od svih dana upravo danas.» Langdon je rekao: «Onda barem odgodite konklavu.» «Da odgodim konklavu?» Olivetti je zinuo. «Kakva arogancija! Pa nije konklava bejzbol utakmica pada je otkažem zato što pada kiša. Ovo je sveti događaj koji se pridržava strogih pravila i procedura. A da ne spominjem da milijun katolika diljem svijeta čeka čeka da dobije novog vođu. I da ne spominjem novinare koji vani čekaju. Protokoli za ovaj događaj su sveti i nisu podložni promjenama. Od 1179. konklave su pretrpjele potrese, glad, čak i kugu. Vjerujte mi, ne namjeravam je otkazati zbog jednog ubijenog znanstvenika i kapi Bog zna čega.» «Odvedite me glavnoj odgovornoj osobi», zahtijevala je Vittoria. Olivetti ju je pogledao. «Razgovarate s njom.» «Ne», rekla je. «Nekome iz reda svećenstva.» Olivettiju su na čelu iskočile žile. «Svećenstvo nije ovdje. Osim pripadnika Švicarske straže, u Vatikanu je prisutan jedino Kardinalski zbor. A oni svi su u Sikstinskoj kapeli.» «A što je s komornikom?» rekao je Langdon jednolično. «S kim?» «Komornikom pokojnog Pape.» Langdon je samouvjereno ponovio riječ moleći se da ga sjećanje dobro služi. Sjetio se da je jednom čitao o neobičnim procedurama u uređenju vatikansakih vlasti nakon papine smrti. Ako se dobro sjećao, u radoblju između dva pape sva autonomna moć privremeno prelazi u ruke osobnog pomoćnika pokojnog Pape – njegovog komornika – tajnika koji nadgleda konklavu sve dok kardinali ne izaberu novog Svetog Oca. «Vjerujem da je komornik glavna odgovorna osoba u ovom trenutku." «Il camerlengo?» namrštio se Olivetti. «Camerlengo je običan svećenik. Sluga pokojnog Pape.» «Ali ovdje je. I u ovom trenutku njemu odgovarate.» Olivetti je prekrižio ruke. «Gospodine Langdon, istina je da pravila nalažu da camerlengo preuzima funkciju izvršnog šefa za vrijeme konklave, ali samo zato što je neprikladan za papinswtvo i time nepristran pri izboru novog pape. To vam je isto kao da umre predsjednik, a jedan od njegovih pomoćnika privremeno sjedne u njegovu fotelju u Ovalnom uredu. Camerlengo je mlad i njegovo poznavanje sigurnosti ili, što se toga tiče, bilo čega drugoga ogrničeno je. Ja sam odgovoran za sve što se događa.» «Odvedite nas k njemu», rekla je Vittoria. «To je nemoguće. Konklava počinje za četrdeset inuta. Camerlengo se nalazi u papinskom uredu i priprema se za misu. Nemam ni najmanju namjeru ometti ga pitanjima koja se tiču sigurnosti.» Vittoria je zaustila da mu odgovori na to, ali prekinulo ju je kucanje. Olivetti je otvorio vrata. Stražar u potpunoj svečanoj odori stajao je pred vratima pokazujući na sat. «É l'ora, comandante.» Olivetti je pogledao na svoj sat i kimnuo. Okrenuo se natrag Langdonu i Vittoriji poput suca koji razmatra njihovu sudbinu. «Pođite za mnom.» Izveo ih je iz nadzorne prostorije, preko sjedišta sigurnosti do malog, staklom ograđenog prostora na drugom kraju prostorije. «Moj

58 ured.» Pustio ih je unutra. Prostorija nije bila ništa posebno. Radni sto na kojem je vladao nered, ormari za arhiviranje, wstolica na preklapanje i aparat za hladnu vodu. «Vratit ću se za deset minuta. Predlažem vam da to vrijeme utrošite na to da razmislite što ćete dalje.» Vittoria se okrenula. «Pa ne možete samo tako otići! Spremnik je –« «Nemam sada vremena za to», kipio je Olivetti. «Možda bih vas trebao pritvoriti dok ne budem imao vremena, a to će biti kad konklava završi.» «Signore», požurivao ga je stražar ponovno pokazujući na sat. «Spazzare di cappella.» Olivetti je kimnuo i krenuo van. «Spazzare di cappella?» ponovila je Vittoria. «Idete pomesti kapelu Olivetti se okrenuo. Njegov poput noža oštar pogled prošao je ravno kroz nju. «Pomest ćemo kapelu u potrazi za prisluškivačima, gospođice Vetra – pitanje diskrecije.» Pokazao je prema njezinim nogama. «Mada ne očekujem da vi to shvatite.» Zalupio je vratima, a staklo se zatreslo. Jednim neprekinutim pokretom izvukao je ključ, gurnuo ga u ključaonicu i okrenuo. Teška brava se zaključala. «Idiòta!» viknula je Vittoria. «Ne možeš nas držati ovdje!» Kroz staklo Langdon je mogao vidjeti kako Olivetti stražaru nešto govori. Stražar je kimnuo glavom. Dok je Olivetti izlazio iz sobe, stražar wse okrenuo prema njima, s druge strane stakla, i prekrižio ruke s pištoljem na boku. Odlično, pomislio je Langdon. Samo mi je još to trebalo. Vittoria je gledala ravno u Švicarskog stražara koji je stajao ispred zaključanih vrata Olivettijeva ureda. Stražar joj je uzvraćao pogled, a njegov šareni kostim protuslovio je zloslutnoj odlučnosti njegova držanja. «Che fiasco», pomislila je Vittoria. Taoci smo naoružanog muškrca u pidžami. Langdon je zašutio i Vittoria se nadala da koristi svoj harvardski mozak da smisli kako će ih izvući iz ove kaše. No, osjećala je, promatrjući izgled njegova lica, da je više šokiran nego što razmišlja. Žalila je što je toliko umiješan u cijelu situaciju. Vittorijin je prvi instinkt bio da izvuče mobitel i nazove Kohlera, ali znala je da je to glupo. Kao prvo, stražar bi vjerojatno ušao i uzeo joj mobitel. A kao drugo, ako se Kohlerov napad nastavio kao i inače, vjerojatno je još uvijek nesposoban učiniti bilo što. Mada to ionako ne bi bilo ni od kakve… Olivetti je u ovom trenutku izgledao kao da ne vjeruje nikome i ničemu. Sjeti se! Rekla je samoj sebi. Sjeti se rješenja ovog problema! Prisjećanje je mali trik u budističkoj filozofiji. Umjesto da zatraži svoj um da pronađe rješenje za potencijalno nerješivi problem, Vittoria bi ga zatražila da se prisjeti. Pretpostavka da si nekoć znao odgovor stvara takvo mentalno stanje u kojem čovjek vjeruje da odgovor mora postojati… na taj način eliminirajući onesposobljavajući pojam beznadnosti. Vittoria je često koristila ovaj postupak za rješavanje znanstvenih dilema za koje je većina ljudi mislila da su nerješive. Međutim, u ovom trenutku trik sa sjećanjem nije davao posebne rezultate. I zato je sagledala kakve su joj mogućnosti… što treba učiniti. Trebala je nekoga upozoriti. Netko u Vatikanu će je sigurno ozbiljno shvatiti. Ali tko? Camerlengo? I kako, budući da se nalazi u staklenoj kutiji sa samo jednim izlazom? Pomagala, rekla je samoj sebi. Uvijek ima nekakvih pomagala. Ponovno procijeni okolinu u kojoj se nalaziš. Instinktivno je spustila ramena, opustila oči i tri puta deuboko udahnula. Osjetila je kako joj otkucaji srca usporavaju i mišići opuštaju. Zbrka i panika u njezinoj glavi nestale su. Dobro, pomislila je, a sad oslobodi um. Što je pozitivno u ovoj situaciji, gdje je moja prednost? Analitički um Vittorije Vetre, kad se jednom smirio, bio je moćna sila. Za nekoliko sekundi shvatila je da je to što su zatvoreni ključ njihova bijega. «Telefonirat ću», odjednom je rekla. Langdon ju je pogledao. «Htio sam ti predložiti da nazoveš Kohlera, ali –« «Neću zvati Kohlera. Nazvat ću nekog drugog.» «Koga?» «Camerlenga.» Langdon se potpuno pogubio. «Nazvat ćeš komornika? Ali kako?»

59 «Olivetti je rekao da je u papinskom uredu.» «Dobro. Ali kako znaš privatni broj papinog telefona?» «Ne znam. Ali neću zvati sa svog telefona.» Kimnula je prema visoko tehnološkom telefonskom sustavu na Olivettijevom stolu. Bio je pun dugmadi za brzo pozivanje. «Šef sigurnosti zasigurno ima izravnu liniju s papinskim uredom.» «Ali ima i dizača utega s pištoljem za pojasom.» «Ali mi smo zaključani.» «To znam.» «To znači da stržar ne može unutra. Ovo je privatan Olivettijev ured. Ne vjerujem da još netko ima ključ od njegovog ureda.» Langdon je pogledao stražara. «Da, ali staklo mi se čini prilično tanko, a pištolj prilično velik.» «A što misliš da će napraviti, da će me ubiti što koristim telefon?» «Bog zna što će učiniti! Ovo je čudno mjesto, a kako se stvari razvijaju –« «Ili to», rekla je Vittoria, «ili ćemo idućih pet sati i četrdeset osam minuta provesti u zatvoru. Naravno, barem ćemo pri tom imati najbolja sjedala da vidimo eksploziju antimaterije.» Langdon je problijedio. «Ali stražar će pozvati Olivettija čim podigneš tu slušalicu. Osim toga, tamo ima najmanje dvadeset dugmadi. A ne vidim da je ijedno označeno. Što ćeš, pritiskati ih jedno po jedno i čekati da ti se posreći?» «Ne», rekla je odlazeći do telefona. «Pritisnut ću samo jedno.» Vittoria je otišla do telefona i pritisnula gornje dugme. «Broj jedan. Kladim se u jednu onu američku novčanicu sa znakom Iluminata koju imaš u džepu da je to pravi broj. Što bi drugo moglo imati veći prioritet kapetanu Švicarske straže?» Langdon nije stigao odgovoriti. Stražar je počeo udarati ručkom pištolja po staklu. Pokazao joj je da spusti slušalicu. Vittoria mu je namignula. Stražara je obuzeo bijes. Langdon se odmaknuo od vrata i okrenuo Vittoriji. «Bolje da si u pravu, jer tip mi ne izgleda kao da se dobro zabavlja.» «Prokletstvo!» rekla je osluškujući. «Javila se sekretarica.» «Sekretarica?» pitao je Langdon. «Papa ima sekretaricu?» «Telefonska sekretarica», rekla je Vittoria spustivši slušalicu. «Nisam dobila papinski ured, nego neki prokleti tjedni raspored.» Langdon se slabašno nasmiješio stražaru koji je ljutito gledao kroz staklo pokušavajući dobiti Olivettija na voki-toki. Vatikanska centrala nalazila se u Ufficio di Comunicazione iza zgrade pošte. Bila je to relativno mala prostorija u kojoj se nalazila osmolinijska centrala Corelco 141. službenik je primao oko 2000 poziva na dan, koji su većinom automatski usmjeravani na informacijski sustav. Večeras je jedini operater na dužnosti mirno sjedio ispijajući šalicu čaja s kofeinom. Bio je ponosan što je jedan od šačice zaposlenika kojemu je večeras dopušteno da ostane unutar zidina Vatikana. Naravno, tu čast donekle je zaprljala prisutnost Švicarskih stražara koji su mu neprestano visjeli ispred vrata. Imam pratnju i do kupaonice, pomislio je operater. Ah, kakva sve ponižavanja trpimo u ime Svete konklave. Na sreću, poziva je večeras bilo malo. Ili to možda na nesreću, mislio je. Zanimanje svijeta za događaje u Vatikanu u zadnjih nekoliko godina kao da se sve više gubilo. Novinarski pozivi su se prorijedili, a čak i luđaci nisu zvali toliko često kao prije. Ured za tisak se nadao da će večerašnji događaj imati svečaniji ugođaj. Žalosno, usprkos tome što je Trg Svetog Petra bio pun novinarskih kombija, činilo se d su to uglavnom standardne talijanske i europske televizijske kuće. Bila je prisutna samo šačica globalnih televizijskih mreža koje pokrivaju sva svjetska zbivanja… i to su sigurno poslali giornaliste secundare. Operater je stiskao svoju šalicu i pitao se koliko će večerašnja sjednica trajati. Do ponoći ili tako nekako, nagađao je. U današnje vrijeme, većina insajdera puno prije početka konklave već zna tko ima najviše izgleda postati novim papom, što sam proces čini više tro- ili četverosatnim ritualom nego stvarnim izborom. Narvno, promjene mišljenja u zadnji čas u

60 redovima kardinala mogu otegnuti ceremoniju do zore… ili još duže. Konklava održana godine 1831. trajala je pedeset četiri dna. Ne samo jednu noć, rekao je sam sebi. Govorkalo se da bi ova konklava mogla biti čista formalnost. Operatereve misli isparile su kad se oglasila unutrašnja linija centrale. Pogledo je trepteće crveno svjetlo i počešao se po glavi. Čudno, pomislio je. Nulta linija. Tko bi iznutra mogao tražiti bilo kakve informacije večeras? Koga uopće ima u Vatikanu večeras? «Città del Vaticano, prego?» rekao je podigavši slušalicu. Glas s druge strane govorio je brzim talijanskim jezikom. Operater je nejasno prepoznao da se radi o naglasku uobičajenom za Švicarsku stražu – tečni talijanski naružen frankošvicarskim utjecajem. No, pozivatelj definitivno nije bio pripadnik Švicarske straže. Čuvši ženski glas, operater se iznenadio i ustao umalo prolivši čaj. Ponovno je pogledao koja linija na centrali svijetli. Nije pogriješio. Interna linija. Pozivatelj se nalazio u gradu. To je sigurno neka greška! pomislio je. Žena u Vatikanu? Večeras? Žena je govorila brzo i ljutito. Operater je godinama radio za centralom i znao se nositi s luđacima. No ova žena nije zvučala kao da je luda. Govorila je brzo, ali racionalno. Smireno i učinkovito. Smeten, saslušao je što traži. «Il camerlengo?» rekao je operater još uvijek pokušavajući odgonetnuti otkud poziv dolazi. «Ne mogu vas nikako spojiti… da, znam da se nalazi u papinskom uredu ali… oprostite, recite mi još jednom tko ste vi… i želite ga upozoriti na…» Slušao je i postajao se malodušniji. Svi su u opasnosti? Kako? Odakle zovete?» «Možda biste trebali kontaktirati Švicarsku…» Operater je zinuo. «Što kažete, gdje se nalazite? Gdje? U šoku je slušao, a potom donio odluku. «Pričekajte, molim», rekao je i stavio ženu na čekanje prije nego što je uspjela išta reći. Potom je nazvao direktnu liniju kapetana Olivettija. Nema šanse da se stvarno nalazi u – Netko je istog časa podigao slušalicu. «Per l'amore di Dio!» galamio je poznati ženski glas s druge strane. «Spoji me već jednom!» Vrata središnje prostorije Švicarske straže su se otvorila. Stražari su se razmaknuli dok je kapetan Olivetti poput rakete ulazio u sobu. Okrenuvši se prema svom uredu, Olivetti je potvrdio ono što mu je stražar upravo dojavio voki-tokijem. Vittoria Vetra stajala je za njegovim stolom i razgovarala koristeći se njegovom osobnom linijom. Che coglioni che ha questa! Pomislio je. E, ova stvarno ima muda! Sav izvan sebe od bijesa, otišao je do vrata i gurnuo ključ u bravu. Otvorio ih je i ljutito pitao: Što to radite?» Vittoria ga je ignorirala. «Da», rekla je u slušalicu. «I moram vas upozoriti –« Olivetti joj je istrgnuo slušalicu iz ruke i prinio je uhu. «Tko je to, dovraga?» Na jedan kratki tren, Olivettijev ukočen stav je nestao. «Da, camerlengo…» rekao je. «Točno, signore… ali pitanja sigurnosti zahtijevaju… naravno da ne… držim je ovdje jer… naravno, ali…» Slušao je. «Da, gospodine», konačno je rekao. «Odmah ću ih dovesti.» Apostolska palača je konglomerat zgrada lociran u blizini Sikstinske kapele u sjeveroistočnom uglu Vatikana. S dominantnim pogledom na Trg Svetog Petra, u palači su smještene papinske osobne prostorije te papinski ured. Vittoria i Langdon slijedili su u tišini kapetana Olivettija dok ih je vodio kroz dugi hodnik uređen u rokoko stilu dok su mu žile na vratu pulsirale od bijesa. Nakon što su se popeli uz tri niza stuba, ušli su u širok, slabo osvijetljen hodnik. Langdon nije mogao vjerovati kakva sve umjetnička djela vise na zidovima – biste pozelenjelih površina, tapiserije, frizovi – djela vrijedna stotine tisuća dolara. Na dvije trećine puta niz hodnik prošli su fontanu od alabastera. Olivetti je skrenuo u proširenje slijeve strane i otišao do najvećih vrata koje je Langdon u životu vidio. «Ufficio di Papa», izjavio je kapetan mrko pogledavši Vittoriju. Vittoria nije ni trepnula. Pružila je ruku pored njega i glasno pokucala na vrata. Papinski ured, pomislio je Langdon, premda mu je bilo teško pojmiti da stoji pred jednom od najsvetijih prostorija svih svjetskih religija.

61 «Avanti!» doviknuo je neko iznutra. Kad su se vrata otvorila, Langdon je stavio ruku na oči. Sunce koje je bliještalo u prostoriji bilo je naprosto zasljepljujuće. Polako, slika pred njim počela je dobivati oblik. Papinski ured je izgledao više kao plesna dvorana nego ured. Mramorni podovi širili su se u svim pravcima do zidova ukrašenih živopisnim freskama. Masivan kristalni luster visio je sa stropa, a iza njega su se nalazili redovi prozora slukovima iza kojih se prostirala zapanjujuća panorama suncem okupanog Trga Svetog Petra. Bože moj, pomislio je Langdon. E, to se zove soba s pogledom. Na udaljenom stolu prostorije, za izrezbarenim drvenim radnim stolom sjedio je muškarac i furiozno pisao. «Avanti», ponovno je viknuo spuštajući olovku i pozivajući ih rukom. Olivetti ih je poveo vojničkog držanja tijela. «Signore», rekao je ispričavajućim tonom. «No ho potuto –« Muškarac ga je prekinuo. Ustao je i pogledao dvoje posjetitelja. Camerlengo nije bio nimalo nalik krhkim, blaženim starcima koje je Langdon obično zamišljao da hodaju Vatikanom. Nije nosio kruniu, niti uže oko struka. Niti teških halja. Umjesto toga na sebi je imao jednostavnu laganu crnu svećeničku halju koja kao da je naglašavala čvrstoću njegove snažne tjelesne građe. Činilo se da bi mogao biti u kasnim tridesetima, uistinu još uvijek dijete po vatikanskim standardima. Imao je iznenađujuće lijepe crte lica, gustu smeđu kosu i sjajne, zelee oči koje gotovo da su zračile tajnama svemira. Međutim, dok im je prilazio, Langdon je u njima primjetio užasnu iscrpljenost – poput nekoga tko je upravo proživio petnaest najtežih dana u svom životu. «Ja sam Carlo Ventresca», rekao je savršenim engleskim jezikom. «Camerlengo pokojnog Pape.» Glas mu je bio skroman i blag sa slabim nagovještajem talijanskog naglaska. «Vittoria Vetra», rekla je zakoračivši prema njemu i pruživši mu ruku. «Hvala što ste nas primili.» Olivetti se malo trgnuo kad je komornik prihvatio Vittorijinu ruku. «Ovo je Robert Langdon», rekla je Vittoria. «Religijski povjesničar s Harvarda.» «Padre», rekao je Langdon trudeći se pogoditi što bolji talijanski naglasak. Naklonio se i pružio ruku. «Nemojte, nije potrebno», inzistirao je komornik vraćajući Langdona u uspravni položaj. «To što se nalazim u uredu Svetog Oca ne znači da sam i ja svet. Ja sam običan svećenik – komornik koji izvršava svoju zadaću u vrijeme kad je to neophodno.» Langdon se uspravio. «Molim vas», rekao je komornik, «sjedite. Svi.» Privukao je nekoliko stolica i rasporedio ih oko stola. Langdon i Vittoria su sjeli. Olivetti je očigledno više volio stajati. Komornik je sjeo za stol, spojio dlanove uzdahnuo i pogledao svoje posjetitelje. «Signore», rekao je Olivetti. «Ja sam odgovoran zbog neprilične odjeće koju gospođa ima na sebi. Nisam –« «Ne zabrinjava me njezina neprilična odjeća», uzvratio je komornik zvučeći preumorno da bi se time zamarao. «Ali zabrinjava me kad operater vatikanske centrale nazove pola sata prije početka konklave da mi kaže kako neka žena zove iz vašeg privatnog ureda da me upozori na veliku opasnost o kojoj mi nitko nije ništa rekao. To me zabrinjava.» Olivetti je ukočeno stajao, leđa izvinutih poput vojnika prilikom smotre. Langdon je bio očaran komornikovim prisustvom. Takav mlad i umoran kakav je bio, svećenik je izgledao poput kakvog mitskog junaka. Zračio je karizmom i autoritetom. «Signore», rekao je Olivetti ispričavajućim glasom još uvijek ne popuštajući. «Ne biste se trebali zamarati stvarima koje se tiču sigurnosti. Imate drugih obveza.» «Svjestan sam svojih drugih obveza. Ali također sam svjestan da kao direttore intermediaro imam odgovornost za sigurnost i dobrobit svih koji sudjeluju na konklavi. Što se događa?» «Situacija je pod kontrolom.» «Očito nije.» «Oče», prekinuo ih je Langdon izvlačeći iz džepa zgužvani telefaks i dodao ga komorniku. «Molim vas, pogledajte ovo.» Kapetan Olivetti zakoračio je naprijed pokušavajući se umiješati. «Oče, molim vas ne uznemirujte se ovakvim –«

62 Komornik je uzeo telefaks u ruke ignorirajući Olivettija jedan dug trenutak. Pogledao je sliku ubijenog Leonarda Vetre i zaprepašteno udahnuo. «Što je ovo?» «To je moj otac», rekla je Vittoria Vetra nesigurnim glasom. «Bio je svećenik i znanstvenik. Ubijen je prošle noći.» komornikovo lice se istog časa razblažilo. Pogledao ju je. «Dijete drago. Tako mi je žao.» prekrižio se i ponovno pogledao telefaks, a u očima mu se odražavalo gađene. «Tko bi… i zašto…» Komornik je zastao i zagledao se u sliku. «Piše Iluminati», rekao je Langdon. «To vam je ime sigurno poznato.» Komornik je popri9mio čudan izraz lica. «Čuo sam za njega, da, ali…» «Iluminati su ubili Leonarda Vetru kako bi ukrali novu tehnologiju na kojoj je –« «Signore», umiješao se Olivetti. «To je apsurdno. Iluminati? Očito se radi o dobro smišljenoj prevari.» Komornik kao da je razmišljao o Olivettijevim riječima. Potom se okrenuo i toliko snažno promatro Langdona da je imao osjećaj kao da mu netko isisava sav zrak iz pluća. «Gospodine Langdon, posvetio sam cijeli svoj život Katoličkoj crkvi. Dobro mi je pozn ata predaja o Ilumintima… kao i legenda o žigosanju. No ipak vas moram upozoriti da sam ja suvremen čovjek. Kršćanstvo ima dovoljno stvarnih neprijatelja da ne mora uskrsavati stare.» «Simbol je autentičan», rekao je Langdon, malo previše obrambeno, pomislio je. Pružio je ruku, uzeo telefaks i okrenuo ga. Komornik je utihnuo kad je ugledao simetriju. «Čak se ni uz pomoć najsuvremenijih računala», dodao je Langdon, «ne može krivotvoriti simetričan ambigram ove riječi.» Komornik je spojio dlanove. Dugo vremena nije rekao ništa. «Bratstvo se ugasilo», napokon je rekao. «I tome ima već jako dugo. To je povijesna činjenica.» Langdon je potvrdno kimnuo glavom. «Još jučer bih se u potpunosti složio s vama.» «Jučer?» «Prije svega ovog što se danas dogodilo. Vjerujem dfa su se Iluminati ponovno uzdigli kako bi ostvarili svoj drevni zavjet.» «Oprostite mi. Malo sam oslabio u povijesti. O kojem točno drevnom zavjetu je riječ?» Langdon je duboko udahnuo. «Da će uništiti Vatikan.» «Uništiti Vatikan?» Komornik je izgledao više zbunjeno nego uplašeno. «Ali to je neizvedivo.» Vittoria je odmahnula glavom. «Bojim se da imamo još loših vijesti.» «Je li to istina?» htio je znati komornik. Bio je iznenađen nakon što je preusmjerio pogled s Vittorije na Olivettija. «Signore,» uvjeravao ga je Olivetti, «priznajem da imamo nekakvu napravu. Vidi se na monitorima, ali to što gospođica Vettra tvrdi jednostavno nije moguće –« «Stanite malo», rekao je komornik. «Kažete, vidite je?» «Tako je, signore. Sliku odašilje kamera broj 86.» «Pa zašto je onda niste pronašli?» U komornikovom glasu sada se čula ljutnja. «To je vrlo teško, signore.» Olivetti je popravio držanje i počeo objašnjavati situaciju. Komornik je slušao, a Vittoria je osjetila da postaje se zabrinutiji. «Jeste li sigurn da se nalazi unutar Vatikana?» pitao je komornik. «Možda je netko iznio kameru i odašilje sliku s nekog drugog mjesta.» «Nemoguće», rekao je Olivetti. «Vanjski zidovi elektronski su zaštićeni kako bi štitili internu komunikaciju. Signal može dolaziti isključivo iznutra, inače ne bismo primali nikakvu sliku.» «Pretpostavljam», rekao je, «da tražite tu kameru svim raspoloživim sredstvima?» Olivetti je odmahnuo glavom. «Ne, signore. Za to bi nam trebale stotine radnih sati. U ovom trenutku imamo previše drugih obveza i, uz dužno štovanje gospođici Vetra, ta mala kap ne može učiniti toliku štetu koliku ona tvrdi. Jednostavno ne može biti toliko eksplozivna.» Vittorijino strpljenje se izgubilo. «Ta mala kap dovoljna je da sravna Vatikan sa zemljom! Dobro, pa zar niste čuli ni riječ od onoga što sam vam ispričala?»

63 «Gospođo», rekao je Olivetti strogim glasom. «Moje znanje i iskustvo s eksplozivnim supstancama je veliko.» «Vaše iskustvo je zastarjelo», ispalila je isto toliko strogo. «Usprkos odjeći koju imam na sebi, za koju znam da vas muči, ipak sam starija fizičarka u jednom od najnaprednijih laboratorija za subatomska istraživanja na svijetu. Osobno sam dizajnirala spremnik za antimateriju koji sprečava anihilaciju. Upozoravam vas, ne pronađemo li spremnik u roku od šest sati, vaša straža će idućih sto godina umjesto Vatikana čuvati golemu rupetinu u zemlji.» Olivetti se okrenuo komorniku, a iz njegovih sitnih očiju sijevao je bijes. «Signore, ne mogu dopustiti da se ovo nastavi. Trošite vrijeme na neslane šale. Iluminati? Kap nečega što će nas sve uništiti?» «Basta, prekinuo ga je komornik. Izgovorio je tu riječ tiho, no sada se činilo da odjekuje po cijeloj prostoriji. Potom je nastao muk. Nastavio je govoriti ovoga puta gotovo šaptom. «Opasna ili ne, Iluminati ili ne, štogod bilo, ne bi se trebalo nalaziti unutar Vatikana… pogotovo ne uoči konklave. Želim da je nađete i uklonite odavde. Odmah organizirajte potragu.» Olivetti je bio uporan. «Signore, čak i da stavim sve ljude na taj zadatak, potraga bimogla trajati danima. Uostalom, nakon što sam razgovarao s gospođicom Vetra, rekao sam jednom od stražara da pregleda najnapredniji balistički priručnik i vidi spominje li se u njemu antimaterija. Nije ništa pronašao. Ništa.» Prepotentni magarac, pomislila je Vittoria. Balistički priručnik? A jesi pokušao pogledati u enciklopediju? Pod slovo A! Olivetti je još uvijek govorio. Signore, vi predlažete da pretražimo cijeli Vatikan golim okom. Moram se tome usprotiviti.» «Zapovjedniče.» Komornikov glas je ključao od bijesa. «Mogu li vas podsjetiti kad se obraćate meni, obraćate se ovom uredu. Jasno mi je da moj položaj ne uzimate za ozbiljno, no bez obzira na to, po zakonu, ja sam sada glavni. Ako se ne varam, kardinali se nalaze na sigurnom u Sikstinskoj kapeli i nemate pre više posla sve dok konklava ne završi. Nije mi jasno zašto se toliko opirete pronaći tu napravu. Da nisam siguran u suprotno, pomislio bih da namjerno želite sabotirati konklavu.» Olivetti se razbjesnio. «Kako se usuđujete! Dvanaest godina sam služio Papi! I četrnaest godina onom prije njega! Švicarska straža od 1438. –« Voki-toki za Olivettijevim pojasom glasno je zapištao i prekinuo ga. «Commandante?» Olivetti ga je brzo izvadio i pritisnuo dugme. «Sono occupato! Cosa vuoi!!» «Scusi», rekao je stražar preko aparata. «Ovdje vezist. Mislio sam da biste trebali znati da smo upravo primili prijetnju bombom.» Olivetti nije mogao izgledati manje zainteresirano. «Pa riješite to! Držite se protokola i provjerite je.» «Jesmo gospodine, ali pozivatelj…» stražar je zastao. «Ne bih vas gnjavio, zapovjedniče, ali čini se da se radi o istoj supstanci za koju ste me zamolili da se konzultiram s priručnikom. Antimaterija.» Svi u prostoriji su se međusobno iznenađeno pogledali. «Što ste rekli?» promucao je Olivetti. «Antimaterija, gospodine. Provodimo sva uobičajena skeniranja. Osobno sam nakon poziva još malo istraživao i otkrića o antimateriji do kojih sam došao… otvoreno govoreći, gospodine, zabrinjavajuća su. Vrlo zabrinjavajuća.» «Zar niste rekli da u balističkom priručniku nema ništa?» «Pogledao sam na internetu.» Aleluja, pomislila je Vittoria. «Supstanca navodno ima izuzetno eksplozivna svojstva», rekao je stražar. «Teško je vjerovati da je informacija toča, ali piše da pola kile antimaterije ima stotinu puta veću razornu moć od nuklearne bojne glave iste težine.» Olivettiju odjednom kao da se srušio cijeli svijet. Bilo je to kao da gledaš planinu kako se urušava, vittorijin osjećaj pobjede uništio je užas na komornikovom licu. «Jeste li otkrili odakle je došao poziv?» promucao je Olivetti.

64 «Nismo imali sreće. Mobitel s kojeg je poziv obavljen bio je izuzetno dobro zaštićen. Satelitske linije su pomiješane pa triangulacija ne dolazi u obzir. Po IF potpisu navodno je negdje u Rimu, ali ne možemo ga otkriti.» «Je li pozivatelj rekao što žele?» pitao je Olivetti tihim glasom. «Nije, gospodine. Samo nas je upozorio da je antimaterija skrivena negdje unutar grada. Zvučao je iznenađen što je već nismo otkrili. Čak me pitao zar je nismo vidjeli. A budući da ste mi već spomenuli antimateriju, odlučio sam se posavjetovati s vama.» «Dobro ste postupili», rekao je Olivetti. «Dolazim za minutu. Odmah mi dojavite bude li ponovno zvao.» Nastao je trenutak tišine. «Pozivatelj je još uvijek na liniji, gospodine.» Olivetti je izgledao kao da ga je netko upravo pogubio na električnoj stolici. «Linija je otvorena?» «Da, gospodine. Pokušavamo otkriti odakle zove već deset minuta, ali ne polazi nam za rukom. Sigurno zna da mu ne možemo ništa kad već nije prekinuo vezu. Inzistira da ga spojimo s camerlengom.» «Spoji ga», naložio je komornik. «Odmah!» Olivetti se okrenuo prema njemu. «Oče, ne. Pregovaračku situaciju bolje će voditi netko tko je obučen za takve stvari.» «Odmah!» Olivetti je izdao naredbu. Trenutak kasnije, telefon na stolu komornika Ventresca počeo je zvoniti. Komornik je pritisnuo dugme za razglas. «Što si vi, za ime Božje, zamišljate tko ste?» Glas koji je dolazio s komornikovog telefona bio je hladan i arogantan. Svi u sobi su slušali. Langdon je pokušao odrediti naglasak. Srednja Europa? «Govorim u ime drevnog bratstva», izjavio je glas stranom kadencom. «Bratstva koje ste stoljećima proganjali. Iluminata.» Langdonu su se stegnuli mišići i s tim je nestao i zadnji tračak sumnje. Na trenutak je osjetio poznati sraz uzbuđenja, privilegije i smrtnog straha koji je osjetio jutros, kad je prvi put ugledao ambigram. «Što želite?» htio je znati komornik. «Predstavljam znanstvenike. Ljude koji poput vas samih traže odgovore. Odgovore o čovjekovoj sudbini, svrsi, stvoritelju.» «Tkogod da ste», rekao je komornik, «mo-« «Silenzio. Bolje bi vam bilo da slušate. Dva tisućljeća Crkva je dominirala potragom za istinom. Uništavali ste opoziciju lažima i filozofijama o svršetku svijeta. Manipulirali istinom u vlastitu korist, ubijali one čija otkrića nisu služila vašoj politici. I sad se čudite što ste postali metom prosvijećenih ljudi diljem svijeta?» «Prosvijećeni ljudi ne pribjegavaju ucjenama kako bi dokazali svoje razloge.» «Ucjena?» pozivatelj se podsmjehnuo. «Ovo nije ucjena. Mi ništa ne tražimo. Uništenje Vatikana nije stvar o kojoj se može pregovarati. Čekali smo ovaj dan četiri stotine godina. U ponoć će Vatikan biti uništen. To nitko ne može spriječiti.» Olivetti je dojurio do telefona. «Svi pristupi gradu su zatvoreni! Nikako niste mogli unijeti bombu unutra!» «Govorite neupućenom predanošću Švicarskog stražara. Vjerojatno kapetana? Morate biti svjesni da su Iluminati stoljećima infiltrirali elitističke organizacije u cijelom svijetu. Zar doista vjerujete da je Vatikan imun na to?» Bože, pomislio je Langdon, imaju nekog iznutra. Nije bila tajna da je infiltracija zaštitni znak Iluminata. Infiltrirali su masone, vodeće bankarske mreže, vlade. Zapravo, Churchill je jednom prilikom novinarima izjavio da su se engleski špijuni infiltrirali u nacističke redove kao Iluminati u engleski parlament, rat bi bio gotov za mjesec dana. «Blefirate», puknuo je Olivetti. «Nemoguće je da imate toliki utjecaj.» «Zašto? Zbog budnosti Švicarske straže? Zbog toga što nadgledate svaki ugao vašeg malog, privatnog svijeta? A što je sa Švicarskom stražom? Mislite li da oni nisu ljudi? Zar

65 doista vjerujete da su spremni riskirati svoje živote zbog priče o čovjeku koji je hodao po vodi? Zapitajte se kako je spremnik ušao u grad. Ili kako su danas poslijepodne mogle nestati četiri najvrijednije imovine katoličke crkve.» «Imovine?» namrštio se Olivetti. «Kako to mislite?» «Jedan, dva, tri, četiri. Zar još niste otkrili da nedostaju?» «Ma, o čemu ti to –« Olivetti je iznenada prestao pričati, a oči su mu se razrogačile kao da je dobio nož u želudac. «Vidim, postaje vam jasno», rekao je pozivatelj. «Da vam navedem njihova imena?» «Što se to događa?» pitao je komornik izgledajući zvunjen. Pozivatelj se nasmijao. «Vaš vam kapetan još nije rekao? Kakav grijeh. Ne čudim se. Kad je preponosan. Zamislite kakva bi to sramota bila da vam kaže istinu… da su četiri kardinala koje se zakleo štititi nestala…» Olivetti je pukao. «Odakle vam ta informacija?» «Komorniče», likovao je pozivatelj, «pitajte vašeg kapetana jesu li svi kardinali nazočni u Sikstinskoj kapeli?» Komornik se okrenuo Olivettiju zahtijevajući objašnjenje svojim zelenim očima. «Signore,» šapnuo je Olivetti komorniku u uho, «istina je da smo primili izviješće da četiri kardinala još uvijek nisu došla u Sikstinsku kapelu, no svi su se jutros prijavili u rezidenciju, tako da znamo da su na sigurnom unutar Vatikana. Pa, popili ste čaj s njima prije sat vremena. Malo kasne nadruženje koje prethodni konklavi, to je sve. Tražimo ih, ali sigran sam da su tu negdje, samo su izgubili pojam o vremenu.» «Tu negdje?» Iz komornikova glasa nestalo je smirenosti. «Trebali su biti u kapeli prije sat vremena!» Langdon je začuđeno prostrijelio pogledom Vittoriju. Nema četvorice kardinala? Znači, to su tražili? «Vidjet ćete da je aš popis prilično točan», rekao je pozivatelj. «Nedostaju kardinal Lamassé iz Pariza, kardinal Guuidera iz Barcelone, kardinal Ebner iz Frankfurta…» Olivetti je izgledao kao da se svakim pročitanim imenom sve više smanjuje. Pozivatelj je zastao kao da iznimno uživa izgovarajući zadnje ime. «I iz Italije… kardinal Baggia.» Komornik se opustio poput jedara jedrenjaka koji je upravo uplovio u područje bez vjetra. Halja mu se zatalasala i srušio se stolicu. «I preferiti», šapnuo je. «Četiri odabrana… uključujući i Baggiju… najvjerojatnijeg nasljednika Pape… Kako je to moguće?» Langdon je pročitao dovoljno materijala o suvremenim papinskim izborima da bi mu bio jasan očaj koji se pojavio na komornikovom licu. Iako je tehnički bilo koji kardinal mlađi od osamdeset godina mogao postati papom, samo je nekolicina mogla osvojiti dvije trećine neophodnih glasova. Oni koji su joj pripadali nazivali su se preferiti. A večeras nije bilo nijednog od njih. S komornikove obrve skotrljala se kaplja znoja. «Što namjeravate učiniti s tim ljudima?» «Što namjeravam učiniti? Pa ja sam potomak hassassina!» Langdon je osjetio kako ga prolazi jeza. To mu je ime bilo jako dobro poznato. Crkva je tijekom stoljeća stekla poprilično smrtnih neprijatelja – hassassine, vitezove Templare, vojske onih koje je Vatikan progonio ili izdao. «Pustite kardinale», rekao je komornik. «Nije li dovoljno što prijetite uništiti Grad Božji?» «Zaboravite vaša četiri kardinala. Oni su ionako već izgubljeni. Ali budite sigurni, njihovu smrt zapamtit će… milijuni. Takva smrt je san svakog mučenika. Napravit ću medijske zvijezde od njih. Od svakog pojedinačno. Do ponoći će Iluminati imati pozornost cielog svijeta. Čemu mijenjati svijet ako on to ne prati? Javna smaknuća u sebi imaju neku vrstu intoksicirajućeg užasa, zar ne? To ste nam sami dokazali davnih dana… inkvizicija, mučenje Templara, križarski ratovi.» Zastao je. «I, naravno, la purga.» Komornik je šutio. «Sjećate li se la purge?» upitao je pozivatelj. «Naravno da se ne sjećate. Tada ste bili još dijete. A opće je poznata stvar da svećenici nisu dobri povjesničari. Možda zato što se stide vlastite prošlosti?»

66 «La purga», Langdon je čuo samog sebe kako govori. «Šesnaesto stoljeće. Crkva je žigosala četiri znanstvenika, pripadnika bratstva Iluminata, simbolom svetog križa. Kako bi ih očistili od grijeha.» «Tko to govori?» želio je znati pozivatelj više zainteresiran nego zabrinut. «Tko je još tamo?» Langdon se osjećao nesigurno. «Moje ime nije važno», rekao je pokušavajući spriječiti drhtanje glasa. Razgovarati sa živim pripadnikom bratstva Iluminata za Langdona bilo je krajnje zbunjujuće iskustvo… kao da razgovara s Georgeom Washingtonom. «Ja sam akademik koji proučava povijest bratstva.» «Odlično», odgovorio je glas. «Drago mi je što još uvijek ima onih koji se sjećaju zločina počinjenih protiv nas.» «Većina ljudi misle da ste ugasli.» «Zabluda koju je promoviralo samo bratstvo. Što još znate o la purgi?» Langdon je oklijevao. Što još znam? Znam da cijela ova situacija nije normalna, eto to znam. «Nakon što su znanstvenici žigosani, ubijeni su i ostavljeni na javnim lokacijama u Rimu kao upozorenje drugim znanstvenicima da se ne pridružuju bratstvu.» «Tako je. I mi ćemo učiniti isto. Quid pro quo. Smatrajte to simboličnom osvetom za naša četiri ubijena brata. Četvorica kardinala će umrijeti u razmaku od punog sata počevši od osam. Do ponoći cijeli svijet će pratiti što se događa u Vatikanu.» Langdon se približio telefonu. «Namjeravate žigosati i ubiti ta četiri čovjeka?» «Povijest se ponavlja, zar ne? Naravno, bit ćemo puno elegantniji i smioniji od Crkve. Crkva je ubila našu braću u tajnosti i ostavili su tijela kradomice kad nitko nije gledao. Krajnje kukavički.» «Kažete da ćete žigosati i ubiti te ljude javno?» «Bravo. Točno tako. Mada to, naravno, ovisi o tome što smatrate javnim. Danas više u crkvu ne ide puno ljudi.» Langdon ga je pokušao iznenaditi. «Ubit ćete ih u crkvama?» «Želimo pokazati da smo ipak, donekle, milostivi. Omogućujemo Bogu da što brže primi njihove duše u raj. Naravno, i novinari će uživati.» «Blefirate», rekao je Olivetti sada smirenija glasa. Ne možete ubiti čovjeka u crkvi i očekivati da ćete se izvući.» «Blefiramo? Krećemo se između vaših stražara kao da smo duhovi, otmemo vam četiri kardinala pred nosom, podmetnemo eksploziv u samo srce svetog grada i vi mislite da blefiramo? Kako se smaknuća budu izvršavala i žrtve otkrivale, mediji će nahrupiti sa svih strana. Do ponoći cijeli će svijet znati za Iluminate.» «A ako u svaku crkvu stavimo stržare?» rekao je Olivetti. Pozivatelj se nasmijao. «Bojim se da produktivna priroda vaše vjere onemogućuje taj zadatak. Zar niste u zadnje vrijeme prebrojali koliko ih je? Samo u Rimu ima više od četiristo katoličkih crkava. Katedrale, kapele, opatije, manastiri, samostani, parohije…» Olivettijevo lice se skamenilo. «Počinjemo za dvadeset minuta», rekao je pozivatelj s prizvukom odlučnosti u glasu. «Svaki sat jedan. Matematički slijed smrti. A sad moram ići.» «Čekajte!» naredio je Langdon. «Recite mi čime ćete ih žigosati.» Ubojica je zvučao kao da se dobro zabavlja. «Mislim da već znate o kakvim žigovima je riječ. Ili ste možda skeptični? U svakom slučaju, dovoljno ćete ih brzo vidjeti. Bit će to dokaz da je drevna legenda istinita.» Langdon se osjećao zbunjeno. Točno je znao na što čovjek misli. Sjetio se žiga na Vetrinim prsima. U predaji o bratstvu spominje se pet različitih žigova. Ostala su još četiri, pomislio je Langdon, svaki za jednog kardinala. «Prisegao sam», rekao je komornik, «da će večeras biti proglašen novi papa. Prisegao sam Bogu.» «Komorniče», rekao je pozivatelj, «svijetu ne treba novi papa. Poslije ponoći ionako neće imati čime vladati. Od Vatikana će ostati samo hrpa ruševina. S Katoličkom crkvom je svršeno. Vaša je vladavina na ovom svijetu završila.» U zraku je visjela tišina.

67 Komornik je izgledao iskreno tužan. «Vi ste zavedeni. Crkva je više od kamena. Ne možete samo tako izbrisati dvije tisuće godina vjere… bilo koje. Ne možete uništiti vjeru tako da maknete njezine zemaljske manifestacije. Katoličke crkve će biti s ili bez Vatikana.» «Kakva plemenita laž. Ali svejedno laž. Obojica znamo istinu. Recite mi, zašto je Vatikan ograđen zidinama?» «Božji ljudi žive u opasnom svijetu», rekao je komornik. «Zar ste doista tako mladi? Vatikan je utvrda jer katolička crkva polovicu svojih financijskih sredstava drži unutar tih zidina – rijetke slike, skulpture, drqgulje, neprocjenjive knjige… tu su i zlatne poluge i potvrde o vlasništu nekretnina koje se čuvaju u trezorima vatiknske banke. Vrijednost Vatikana iznosi oko 48,5 milijardi dolara. Na lijepom gnijezdu sjedite, nema što. No sutra će sve biti samo pepeo. Likvidirana imovina. Bankrotirat ćete. Ne želi svaki svećenik raditi bez plaće.» Točnost ove izjave odražavala se u šoku na Olivettijevom i komornikovom licu. Langdon nije znao je li ga više iznenadila spoznaja da Katolička crkva ima toliko novca ili da su to Iluminati nekako uspjeli saznati. Komornik je teško udahnuo. «Vjera, a ne novac, je okosnica ove crkve.» «Još laži», rekao je pozivatelj. «Zadnjih godinu dana utrošili ste 183 milijuna dolara pokušavajući održati dijeceze širom svijeta. Pohađanje službe Božje je ajniže u povijesti, sam o u zadnjih deset godina palo je za četrdeset šest posto. Donacije su upola manje od onih prije sedam godina. Sve manje i manje muškaraca se zaređuje. Iako to ne želite priznati, vaša Crkva umire. Razmislite malo, ovo je vaša prilika da odete u velikom stilu.» Olivetti je zakoračio prema telefonu. Sada je izgledao manje borben, kao da je osjetio realnost situacije u kojoj su se našli. Izgledao je kao čovjek koji pokušava naći izlaz. Bilo kakav izlaz. «A što ako bi nešto tih zlatnih poluga našlo put u vaše džepove?» «Nemojte nas obojicu vrijeđati.» «Imamo novca.» «Imamo i mi. Više nego što možete zamisliti.» Langdon se prisjetio navodnog bogatstva Iluminata. Drevno bogatstvo bavarskih masona, Rothschildsovi, Bilderbergersi, legendarni dijamant Iluminata. «I preferiti,» rekao je komornik mijenjajući temu. Glas mu je zaklinjao. «Poštedite ih. Stari su. Oni –« «Oni su djevičanske žrtve.» Pozivatelj se nasmijao. «Recite mi, mislite li da su doista djevice? Hoće li janješce cviliti kad bude umiralo? Sacrifici vergini nell' altare di scienza.» Komornik je dugo vremena šutio. «Ti ljudi su vjernici», napokon je rekao. «Ne boje se smrti.» Pozivatelj se podsmjehnuo. «I Leonardo Vetra je bio vjernik, pa sam ipak prošle noći vidio strah u njegovim očima. Strah koji sam odatle maknuo.» Vittoria, koja je dosad šutjela, odjedom je poletjela, a tijelo joj je ispunila mržnja. «Asino! On mi je bio otac!» S telefona se začulo hihotanje. «Otac? Što je to sada? Vetra ima kćerku? Trebala bi znati da ti je otac prije nego što je umro cvilio kao malo dijete. Kako jadno. Mizerija od čovjeka.» Vittoria se okrenula kao da su je te riječi fizički udarile. Langdon je krenuo da je uhvati, ali je povratila ravnotežu i fiksirala svoje tamne oči na telefon. «Kunem ti se životom, prije nego ova noć avrši, aći ću te.» Glas joj je bio oštar poput lasera. «A kad te nađem…» Pozivatelj se hrapavo nasmijao. «Žena koja ima duha. Baš sam se uzbudio. Možda prije nego što noć završi, ja nađem tebe. A kad te nađem…» Rieči su poput oštrice visjele u zraku. Potom je nestao. Kardinal Mortati se počeo znojiti u crnoj halji koju je imao na sebi. Ne samo da je u Sikstinskoj kapeli postajalo vruće kao u sauni, nego je konklava trebala započeti za dvadeset minuta a on još uvijek nije ništa čuo o četvorici kardinala. U njihovom odsustvu, početna šaputanja među kardinalima koji su se pojavili u Kapeli pretvorila su se u otvoreno strahovanje. Mortati nije imao pojma gdje bi zabušanti mogli biti. Možda su s komornikom? Znao je da je komornik održao privatni sastanak s četvoricom kardinala preferita ranije tog poslijepodneva, ali otada je već prošlo dosta vremena. Da nisu bolesni? Možda su pojeli nešto pokvareno?

68 Mortati je sumnjao u to. Preferiti bi čak i na samrti došli na konklavu. Jednom u životu, obično nikad, se kardinalu pruži prilika da ga izaberu za vrhovnog svećenika, a prema vatikanskom zakonu izabrani kardinal se mora nalaziti u Sikstinskoj kapeli prilikom glasovanja. Inače ne ulazi u izbor. Iako je bilo četvoro preferita, nekoliko kardinala nije sumnjalo tko će biti sljedeći papa. Zadnjih petnaest dana obasipali su ih telefaksi i telefonski pozivi u kojima su raspravljali o mogućim kandidatima. Prema običaju, četvorica su izabrana za preferite, a svaki od njih ispunjavao je nepisana pravila potrebna da bi netko postao papa: Tečan u talijanskom, španjolskom i engleskom. Bez skrivenih tajni. Između šezdeset pet i osamdeset godina starosti. Po običaju, jedan od njih se isticao kao čovjek kojeg je predložio zbor. Večeras je taj čovjek bio kardinal Aldo Baggia iz Milana. Baggijin neokaljani dosje u kombinaciji s nenadmašivim jezičnim vještinama te sposobnošću da priopćava samu bit duhovnosti učinio ga je omiljenim izborom. Ma, gdje je dovraga? Pitao se Mortati. Mortatija je nestanak kardinala posebice mučio budući da je zadatak nadgledanja konklave zapao njemu. Prije tjedan dana kardinalski zbor jednoglasno je izabrao Mortatija da bude predsjednikom Velikog izbora, to jest da interno nadzire ceremonijal konklave. Premda je komornik bio viši crkveni službenik, bio je običan svećenik i nije bio upoznat sa složenim procesom izbora pa su morali izabrati jednog kardinala koji će nadgledati ceremoniju koja će se održavati unutar Sikstinske kapele. Kardiali su se često šalili da je biti određen za Velikog izbornika najokrutnija čast koja može zadesiti pojedinca. Imenovanje na tu funkciju automatski je isključivalo ulazak u izbor te zahtijevalo od osobe da provede dane i dane pognut nad stranicama Universi Dominici Gregis proučavajući najsuptilnije tajne rituale konklave kako bi izbor bio pravilno proveden. Pa ipak, Mortati se nije ljutio. Znao je da je logičan izbor za tu fukciju. Ne samo da je bio najstariji kardinal među njima, nego je i bio osoba od povjerenja pokojnog Pape, što je činjenica koja uzdiše njegovu procjenu. Premda je Mortati tehnički još uvijek bio unutar dobne izborne granice, zapravo je bio prestar da bi bio ozbiljan kandidat. Sa svojih sedamdeset i devet godina prošao je nepisani prag nkon kojeg zbor više nije vjerovao da će zdravlje izdržati rigorozni raspored papinstva. Papa je obično radio četrnaest sati na dan, sedam dana u tjednu i na kraju umro od iscrpljenosti u prosjeku od 6,3 godina. Kardinali su se znali šaliti da je prihvatiti papinstvo «najbrži put do raja». Mortati je, vjerovali su mnogi, mogao postati papa kad je bio mlađi da nije bio toliko tolerantan. No, kad se netko namjeri na papinstvo mora se čvrsto pridržavati Svetog trojstva – Konzervativnost. Konzervativnost. Konzervativnost. Mortati je uvijek uživao u ugodnoj ironiji što se pokojni Papa, pokoj mu duši, pokazao iznenađujuće liberalnim jednom kad je preuzeo funkciju. Možda je, osjetivši da se suvremei svijet napretkom udaljava od Crkve, shvatio da je došlo vrijeme za promjene i odlučio ublažiti stajališta crkve što se tiče znanosti, pa čak i donirati novac za pojedina znanstvena istraživanja. Na žalost, to je bilo političko samoubojstvo. Konzervativni katolici proglasili su Papu «senilnim», a znanstvenici ga optužili da pokušava progurati utjecaj Crkve u područje u koje ona ne pripada. «I, gdje su?» mortati se okrenuo. Jedan od kardinala nervozno ga je tapšao po ramenu. «Ti barem znaš gdje su, zar ne?» Mortati je pokušavao ne izgledati prezabrinut. «Možda su još uvijek s komornikom.» «Pa vidi koliko je sati? To bi bilo izuzetno neortodoksno!» kardinal se nepovjerljivo namrštio. «A možda je komornik izgubio pojam o vremenu?» mortati je iskreno sumnjao u to, ali nije rekao ništa. Bio je svjestan da većina kardinala nema posebno dobro mišljenje o komorniku smatrqjući ga premladim da bude tako blizak papi. Mortati je sumnjao da ga većina kardinala nije voljela zbog ljubomore, a Mortati se tom mladom čovjeku divio potajno čestitajući pokojnom Papi što ga je izabrao za svog komornika. Kad bi pogledao u komornikove oči, Mortati je mogao vidjeti jedino uvjerenje i za razliku od

69 većine kardinala, komorniku su Crkva i vjera dolazile ispred sitničave politike. Uistinu je bio Božji čovjek. Kroz službu Papi, komornikova nepokolebljiva privrženost postala je legendarna. Mnogi su je pripisivali čudesnom događaju koji se zbio dok je komornik bio dijete… događaju koji bi ostavio trajan dojam u bilo čijem srcu. Čuda i njihove čudesne implikacije, pomislio je Mortati često želeći da se i njemu kao djetetu ukazala čast koja bi mu usadila takvu vrstu nedvojbene vjere. Na nesreću za Crkvu, Mortati je znao da komornik nikad neće postati papa kad ude došao u odgovarajuće godine. Za papinstvo čovjek mora posjedovati određenu količinu političke ambicije, a to je bilo nešto što je mladom komorniku očito nedostajalo. Puno puta je odbio Papinu ponudu da ga promakne u viši svećenički red govoreći da mu je draže slžiti Crkvi kao običnom čovjeku. «Što ćemo?» kardinal je tapšao Mortatija po ramenu čekajući odgovor. Mortati je podigao pogled. «Što?» «Kasne! Što ćemo sad?» «A što možemo?» uzvratio je Mortati. «Čekat ćemo. I vjerovati.» Izgledajući u potpunosti nezadovoljan Mortatijevim odgovorom, kardinal se povukao natrag u sjenu. Mortati je trenutak stajao masirajući sljepoočnice i pokušavajući razbistriti glavu. Doista, što ćemo? Pogledao je prema oltaru u nedavno restauriranu Michelangelovu fresku koja je stajala na zidu ravno iza oltara. «Posljednji sud.» Slika nije umirila njegovu zabrinutost. Bio je to grozan, petnaest metara visok prikaz Isusa Krista kako dijeli čovječanstvo bacajući grešnike u Pakao. Prikazivala je oderane ljude, tijela kako gore, pa čak i Michelangelove suparnike kako sjede u paklu s magarećim ušima na glavi. Guy de Maupassant je jednom prilikom napisao da freska izgleda kao da ju je naslikao neuki istovarivač ugljena za hrvački ring na karnealu. Kardinal Mortati se morao složiti s takvim opisom. Langdon je stajao nepokretan ispred neprobojnog prozorskog stakla papinskog ureda i promatrao komešanje televizijskih kombija na Trgu Svetog Petra. Jeziv telefonski poziv ostavio ga je nekako nadutim. Nije bio sav svoj. Poput guje zaboravljene duboko u njedrima povijesti, Iluminati su se još jednom uzdigli i omotali oko svog drevnog dušmanina. Nisu imali zahtjeva. Nisu pregovarali. Čista osveta. Demonski jednostavna. Četiristo godina stara osveta koja se bližila svom ostvarenju. Činilo se da nakon toliko stoljeća progona, znanstvenici konačno uzvraćaju udarac. Komornik je stajao za radnim stolom isprazno piljeći u telefon. Olivetti je prvi prekinuo šutnju. «Carlo,» rekao je obraćajući se komorniku krsnim imenom i zvučeći više poput umornog prijatelja nego kapetana. «Dvadeset šest godina vjerno služim ovom uredu. Večeras nisam izvršio dužnost koju sam se zakleo vršiti prije dvadeset šest godina, osramotio sam je.» Komornik je odmahnuo glavom. «Vi i ja služimo Bogu na različite načine, no služba Bogu, kakva god bila, donosi čast onome tko je obavlja.» «Ovo što se dogodilo… nije mi jasno kako… ova situacija…» Olivetti je bio izvan sebe. «Shvaćate da nam je preostalo samo jedno. Odgovoran sam za sigurnost kardinalskog zbora.» «Bojim seda je ta odgovornost moja, signore.» «U tom slučaju neka vaši ljudi počnu s trenutačnom evakuacijom.» «Signore?» «S ostalim ćemo nastaviti kasnije – potragom za eksplozivnom napravom i četvoricom otetih kardinala. Ali prvo moramo kardinale odvesti na sigurno. Svetost ljudskog života vrednija je od bilo čega drugoga. Ti ljudi su temelj ove crkve.» «Predlažete da odmah otkažemo konklavu?» «Imamo li izbora?» «A vaš zavjet da ćete dati novog papu?»

70 Mladi komornik je uzdahnuo i okrenuo se prozoru, a pogled mu je odlutao prema Rimu koji se pružao iza njega… «Sveti Otac mi je jednom prilikom rekao da je papa čovjek rastrgan između dva svijeta… stvarnog i božanskog. Upozorio me da nijedna crkva koja ignorira stvarnost neće preživjeti dovoljno dugo da uživa u božanskom svijetu.» Glas mu je odjednom zvučao puno mudrije nego što bi se očekivalo za čovjeka njegovih godina. «Večeras se na nas spuwstila stvarnost. Bili bismo tašti da to ignoriramo. Ponos i presedani ne smiju zasjeniti razum.» Olivetti je kimnuo glavom izgledajući impresioniran komornikovim govorom. «Podcjenili smo vas, signore.» Komornik kao da ga nije čuo. Pogled mu se gubio u daljini iza prozorskog stakla. «Bit ću otvoren, signore. Stvarni svijet je moj svijet. Svaki dan uranjam u njegovu ružnoću kako bi drugi mogli nesmetano tražiti nešto čišće. Dopustite mi da vas savjetujem glede ove situacije. Za to sam obučen. Vaši instinkti, premda dostojni… mogu dovesti do katastrofe.» Komornik se okrenuo. Olivetti je uzdahnuo. «Evakuacija zbora kardinala iz Sikstinske kapele je najgora moguća stvar koju u ovom trenutku možete učiniti.» Komornik nije izgledao ljutit, već izgubljen. «Što predlažete?» «Nemojte im ništa reći. Zapečatite konklavu. Pokušat ću dobiti na vremenu iskušavajući preostale opcije.» Komornik je izgledao zabrinut. «Predlažete li da cijeli kardinalski zbor zaključam u Sikstinsku kapelu kad doslovno sjede na tempiranoj bombi?» «Da gospodine. Barem za sada. Kasnije ćemo, ako se pokaže potrebnim, organizirati evakuaciju.» Komornik je odmahnuo glavom. «Odgađanje konklave prije nego što počne dovoljno je da se pokrene istraga zašto se to dogodilo, ali nakon što se vrata Sikstinske kapele zapečate više se ništa ne smije umiješati. Procedura konklave obavezuje –« «Stvarni svijet, signore. Večeras ste u stvarnom svijetu. Slušajte me što govorim.» Olivetti je sada govorio učinkovitošću višeg časnika na bojištu. «Bilo bi krajnje nesmotreno da izvedemo sto šezdeset pet nespremnih i nezaštićenih kardinala u grad Rim. Izazovemo li pometnju i paniku među tim starcima… bit ću otvoren, jedan fatalan moždani udar je dovoljan za ovaj mjesec.» Jedan fatalan moždani udar. Kapetanove riječi prizvale su u Langdonovo sjećanje naslove koje je čitao za ručkom s nekolicinom svojih studenata u Harvard Commonsu. PAPA NAKON PRETRPLJENOG MOŽDANOG UDARA UMRO U SNU. «Osim toga,» rekao je Olivetti, «Sikstinska kapela je tvrđava. Iako ne govorimo o tome, zidovi zgrade su pojačani i mogu odbiti bilo koji napad projektilima. Tijekom poslijepodnevnih priprema pregledali smo svaki centimetar kapele u potrazi za prislušnim uređajima i ostalom opremom za nadziranje. Kapela je čista i sigurna. Uvjeren sam da se antimaterija ne nalazi u Sikstinskoj kapeli. U ovom trenutku ne postoji sigurnije mjesto za kardinale. Evakuaciju uvijek možemo provesti, ako dođe do toga.» Langdon je bio impresioniran. Olivettijeva hladna logika podsjetila ga je na Kohlera. «Zapovjedniče», rekla je Vittoria, a u glasu joj se osjećala napetost. «Imamo još jedan problem. Nitko na svijetu nije proizveo toliku količinu antimaterije. Točnije, nitko nije stvorio nimalo antimaterije. Mogu samo nagađati koliki će biti radijus udara. Bojim se da bi i područja Rima koja okružuju Vatikan mogla biti ugrožena. Ako se spremnik nalazi u jednoj od centralnih zgrada ili pod zemljom, moguće je da će šteta izvan zidina Vatikana biti minimalna, ali ako se spremnik nalazi negdje u blizini perimetra… u ovoj zgradi na primjer…» pogledala je umorno kroz prozor u gužvu na Trgu Svetog Petra. «Svjestan sam odgovornosti prema vanjskom svijetu», odgovorio je Olivetti. «To čini ovu situaciju još ozbiljnijom. Zaštita ovog hrama bilo je moje jedino zaduženje više od dva desetljeća. Nemam ni najmanju namjeru dopustiti da naprava detonira.» Komornik Ventresca je podigao pogled. «Mislite da ćete je uspjeti pronaći?» «Dopustite mi da se posavjetujem sa svojim stručnjacima za nadzor. Postoji mogućnost, ako isključimo struju u Vatikanu, da eliminiramo pozadinska zračenja i stvorimo čistu okolinu u kojoj ćemo moći locirati magnetno polje spremnika.»

71 Vittoria je prvo izgledala iznenađena, a potom impresionirana. «Želite zamračiti Vatikan?» «Postoji i ta mogućnost. No ne znam je li to moguće. Prvo moram provjeriti.» «Kardinali će se sigurno pitati što se dogodilo», primijetila je Vittoria. Olivetti je odmahnuo glavom. «Konklava se ionako održava pod svjetlom svijeća. Kardinali neće ni znati. Kad se vrata zapečate, sve ću ljude osim onih koji štite zidine prebaciti na potragu. Stotinu ljudi za pet sati može pretražiti veliku površinu.» «Četiri sata», ispravila ga je Vittoria. «Treba nam dovoljno vremena da vratimo spremnik u CERN. Detonacija se ne može spriječiti sve dok se spremnik ne vrati na podij za punjenje.» «Ne postoji način da ga baterije napunimo ovdje?» Vittoria je odmahnula glavom. «Sučelje je prekomplicirno. Donijela bih ga da sam mogla.» «Onda četiri», rekao je Olivetti mršteći se. «To je još uvijek dovoljno vremena. Nikakve koristi od panike. Signore, imate deset minuta. Idite u kapelu i zapečatite vrata. Dajte ljudima vremena da obave svoj posao. Kritične odluke ćemo donijeti u kritično vrijeme.» Langdon se pitao koliko blizu je to «kritično vrijeme» o kojem Olivetti govori. Komornik je izgledao zabrinut. «Ali zbor će pitati gdje su preferiti… pogotovo gdje je Baggia…» «U tom slučaju ćete morati nešto izmisliti, signore. Recite im da su kardinali pojeli nešto što im nije odgovaralo i da imaju želučanih problema.» Komornik je bio zbunjen. «Da stanem za oltar Sikstinske kapele i slažem Kardinalskom zboru?» «Zbog njihove vlastite sigurnosti. Una bugia veniale. Bijela laž. Vaš posao je da ih održavate mirnima.» Olivetti je krenuo prema vratima. «A sad me ispričajte, moramo početi s poslom.» «Zapovjedniče,» potaknuo ga je komornik, «pa ne možemo jednostavno okrenuti leđa otetim kardinalima.» Olivetti se zaustavio na dovratku. «Baggia i ostali trenutno su izvan našeg domašaja. Moramo ih putiti… za dobrobit svih nas.» «Mislite, napustit ćete ih?» Glas mu je otvrdnuo. «Signore, da postoji način… bilo kakav… da pronađemo četvoricu kardinala, ja bih prvi bio spreman dati život za njih. Ali…» Pokazao je preko sobe u prozor na kojem je rano večernje sunce svjetlucalo nad beskrajnim morem rimskih krovova. «Pretražiti grad od pet milijuna stanovnika nije izvedivo. Samo bih gubio dragocjeno vrijeme kako bih umirio vlastitu savjest, a to ne bi imalo nikakvog učinka. Žao mi je.» Vittoria je iznenada progovorila. «Ali ako uhvatite ubojicu mogli biste ga nagovoriti da progovori?» Olivetti ju je mrsko pogledao. «Vojnici si ne mogu priuštiti da budu sveci, gospođice Vetra. Vjerujte mi, suosjećam s vašom osobnom pobudom da uhvatimo tog čovjeka.» «To nije samo osobno», rekla je. «Ubojica zna gdje je antimaterija… i gdje su četvorica kardinala. Kad bismo ga nekako uspjeli pronaći…» «To oni i žele», rekao je Olivetti. «Vjerujte i, ostaviti cijeli Vatikan nezaštićen kako bismo pretražili stotine crkava upravo je ono čemu se Iluminati nadaju… ne možemo si priuštiti da gubimo dragocjeno vrijeme tragajući za kardinalima kad bismo trebali… ili, još gore, zamislite da vatikanska banka ostane nezaštićena. A da ne spominjem kardinale u Sikstinskoj kapeli.» Bio je u pravu. «A talijanska policija?» upitao je komornik. «Mogli bismo objaviti da u Vatikanu vlada krizna situacija i zamoliti ih da nam pomognu da pronađemo čovjeka koji je oteo kardinale.» «I to bi bila greška», rekao je Olivetti. «Znate što karabinjeri misle o nama. Malodušno bi prihvatili posao i razglasili u medijima što se događa. A naši neprijatelji žele upravo to. I bez toga će sve dovoljno brzo iscuriti u javnost.» Napravit ću medijske zvijezde od njih, prisjetio se Langdon ubojičinih riječi. Tijelo prvog kardinala pojavit će se u osam sati. Nakon toga, po jedno tijelo svaki puni sat. Novinari će uživati. Komornik je ponovno govorio s primjesom bijesa u glasu. «Zapovjedniče, ne možemo samo tako zaboraviti otete kardinale!» Olivetti je pogledao komornika ravno u oči. «Molitva Svetog Franje, signore. Sjećate li je se?»

72 Mladi svećenik izgovorio je jedan jedini red molitve bolnim glasom. «Bože, daj mi snage da prihvatim ono što ne mogu promijeniti.» «Vjerujte mi», rekao je Olivetti. «Ovo je jedna od tih stvari.» Nakon toga se izgubio. Središnji ured British Broadcast Corporation (BBC-ja) nalazi se u Londonu odmah zapadno od Piccadilly Circusa. Telefon telefonske centrale je zvonio i javila se mlada urednica vijesti. «BBC», rekla je ispuštajući dim svoje Dunhill cigarete. Glas s druge strane bio je hrapav s naglaskom karakterističan za Srednji istok. «Imam zanimljivu priču za koju bi vaša mreža mogla biti zainteresirana.» Urednica je izvadila olovku i standardan list papira. «U vezi?» «Papinskih izbora.» Umorno se namrštila. BBC je jučer objavio uvodnu priču i dobili su osrednju reakciju. Javnost, činilo se, nije zanimao Vatikan. «Da čujem.» «Imate li ekipu u Rimu koja će izvještavati o izborima?» «Mislim da imamo.» «Želim razgovarati izravno s njima.» «Žao mi je. Ne mogu vam dati broj telefona sve dok ne znam –« «Konklava je u opasnosti. Samo vam to mogu reći.» Urednica je zabilježila nešto na papir. «Vaše ime?» «Moje ime je nevažno.» Urednica se nije iznenadila. «Imate li dokaza za to što tvrdite?» «Imam.» «Rado bih vam pomogla, ali ne s mijemo davati brojeve telefona naših novinara osim –« «Jasno mi je. Obratit ću se nekoj drugoj TV mreži. Hvala vam na vašem vremenu. Doviđ –« «Samo trenutak», rekla je. «Možete li pričekati?» Urednica je stavila poziv na čekanje i istegnula vrat. Umijeće isključivanja potencijalnih lažnih poziva ni u kom slučaju nije bila egzaktna znanost, ali ovaj poziv je upravo prošao BBC-jev drugi tajni test kojim se određuje autentičnost poziva. Pozivatelj je odbio reći kako se zove i jedva je čekao da spusti slušalicu. Muljatori i oni koji su u potrazi za slavom obično cvile i mole satima. Na njezinu sreću, novinari žive u vječnom strahu da će propustiti kakvu veliku priču tako da su je rijetko korili što ih je povremeno spajala s psihopatama. Oprostit će joj ako potroši pet minuta njihovog vremena. Ali neće joj oprostiti ako ostanu bez dobre priče. Zijevajući, pogledala je svoje računalo i ukucala riječ «Vatikan». Kad je vidjela ime novinara koji pokriva papinske izbore, u sebi se nasmijala. Bio je to novi tip koji je upravo došao iz nekog bezveznoglondonskog tabloida i koji se bavio više svjetovnim temama. Uredništvo je očito smatralo da treba početi od samog dna. Vjerojatno se dosađivao čekajući cijelu noć da snimi desetominutni video spot nakon konklave. I najvjerojatnije će joj biti zahvalan što je razbila monotoniju. Pronašla je preko satelita telefonski broj novinara u Vatikanu, a zatim ga, zapalivši drugu cigaretu, dala anonimnom pozivatelju. «Nećemo uspjeti», rekla je Vittoria koračajući po papinskom uredu. Pogledala je u komornika. «Čak i da Švicarska straža uspije isključiti struju u cijelom Vatikanu, morat će se nalaziti ravno iznad spremnika da bi mogli primiti bilo kakav signal. A to je moguće jedino ako postoji pristup do njega… ako oko njega nema nikakvih zapreka. Što ako se nalazi u nekakvoj metalnoj kutiji? Što ako ga je gurnuo u ventilaciju? Nećemo ga nikad naći. A što ako Iluminati imaju svoje ljude u Švicarskoj straži? Tko nam može garantirati da će pretražiti grad kako treba? Komornik je izgledao iscrpljeno. «Što predlažete, gospođice Vetra?» Vittoria se zbunila. Nije li to očigledno? «Predlažem, gospodine, da poduzmete druge mjere opreza i to istog časa. Možemo se nadati da će potraga uspjeti, ali u isto vrijeme moramo poduzeti druge korake. Vidite li one ljude? One zgrade s druge strane trga? Novinare? Turiste? Svi se oni nalaze u opasnosti. Morate djelovati, i to odmah!»

73 Komornik je u slaganju prazno kimnuo glavom. Vittoria je bila ogorčena. Olivetti je sve uvjerio da imaju dovoljno vremena. No Vittoria je znala da će ako vijest o tome što se zbiva u Vatikanu procuri, cijelo područje biti puno promatrača u roku od nekoliko minuta. Vidjela je to jednom prilikom ispred zgrade švicarskog parlamen ta. Za vrijeme otmice u koju je bila uključena i bomba, tisuće ljudi okupile su se ispred zgrade da vide što će se zbiti. Usprkos upozorenjima policije da su u opasnosti, rulje je bilo sve više i više. Ništa ne zaokuplja ljudsku pažnju više od tragedija koje uključuju moguće ljudske žrtve. «Signore», poticala ga je Vittoria, «čovjek koji je ubio mog oca se šeće tu negdje vani. Najradije bih istrčala iz ovog ureda i krenula za njim. Ali stojim ovdje u vašem uredu… jer sam odgovorna prema vama. Prema vama i drugim ljudima ovdje. Ljudski životi su u opasnosti, signore. Čujete li me? Komornik nije odgovorio. Vittoria je mogla čuti ubrzani ritam svog srca. Zašto Švicarska straža ne pronađe odakle je zvao? Taj ubojica je ključ svega! Zna gdje je antimaterija… zna gdje su kardinali! Nađite ubojicu i sve će biti riješeno. Vittoria je osjećala kako gubi ravnotežu, osjećaj kojeg se nejasno sjećala iz djetinjstva, godina provedenih u sirotištu, kad bi bila ljutita i ogorčena a nije znala, nije imala načina kako da se s time nosi. Vi imate načina, rekla je u sebi, vi uvijek imate načina. Ali nije bilo koristi. Misli su joj se rojile u glavi, mučile ju. Bila je znanstvenica, obučena za rješavanje problema. No, ovaj problem nije imao rješenje. Koje podatke trebaš? Što želiš? Govorila je samoj sebi trudeći se disati duboko, no prvi put u svom životu nije mogla disati. Gušila se. Langdon je imao glavobolju. Imao je osjećaj da je na rubu pameti. Promatrao je Vittoriju i komornika, no vid su mu mutile grozne slike: eksplozije, novinari, kamere, četiri žigosana tijela. Shaitan… Lucifer… Onaj koji donosi svjetlo… Sotona. Izbacio je vražje slike iz glave. Proračunati terorizam, podsjetio se vraćajući se u stvarnost. Isplanirani kaos. Prisjetio se jednog Redcliffeovog seminara na kojem je prisustvovao dok je istraživao pretorske simbole. Otada više nikada nije gledao teroriste na isti način. «Terorizam», predavao je profesor, «ima samo jedan cilj. Što mislite koji?» «Ubijanje nevinih?» ponudio je jedan student. «Netočno. Smrt je samo nusproizvod terorizma.» «Dokazivanje snage?» «Ne. Na taj se način dokazuje jedino slabost.» «Stvoriti strah?» «Vrlo koncizno. Cilj terorizma jest stvoriti i uliti strh. Strah potkopava vjeru u vladu. Slabi neprijatelja iznutra… stvara nemir u masama. Zapišite to. Terorizam nije izraz gnjeva. Terorizam je političko oružje. Uklonite mit o nepogrešivosti vlade i uklonit ćete vjeru naroda.» Gubitak vjere… Je li to bit svega? Langdon se pitao kako će kršćanski svijet reagirati kad vidi unakažene kardinale ubijene kao pse. Ako svećenika njegova vjera ne štiti od sotonskog zla, ima li uopće nade za nas ostale? Langdonova glavobolja je postajala sve jača… sićušni glasovi vodili su rat u njegovoj glavi. Vjera te ne može zaštititi. Lijekovi i zračni jastuci… to te može zaštititi. Bog te ne može zaštititi. Tvoja inteligencija te može zaštititi. Prosvjetljenje. Vjeruj u nešto što ima opipljive rezultate. Koliko vremena je prošlo otkad je netko hodao po vodi? Suvremena čuda događaju se u znanosti… računala, cjepiva, wsvemirske postaje… čak i čudo božanskog stvaranja. Tvar nastala ni iz čega… stvorena u laboratoriju. Kome još treba Bog? Nikome! Znanost je Bog. Ubojičin glas je odjekivao u Langdonovoj glavi. «Ponoć… matematički slijed smrti… sacrifici vergini nell' altere di scienza.» A potom, iznenada, poput gomile koja se razbježi na ispaljeni pucanj, glasovi su nestali. Robert Langdon je skočio na noge. Stolica na kojoj je sjedio srušila se i udarila o mramorni pod.

74 Vittoria i komornik su poskočili. «Nisam vidio», šapnuo je Langdon skamenjen od čuda. «Stajalo mi je ravno pred nosom…» «Što nisi vidio?» htjela je znati Vittoria. Langdon se okrenuo svećeniku. «Oče, tri godine sam molio ovaj ured da mi odobri pristup vatikanskom arhivu. Odbili su me sedam puta.» «Gospodine Langdon, uistinu mi je žao, ali sada nije pravi trenutak da o tome raspravljamo.» «Odmah mi morate odobriti pristup. Četvorica kardinala. Mislim da mogu pretpostaviti gdje će biti ubijeni.» Vittoria je piljila u njega sigurna da ga je krivo razumjela. Komornik je izgledao kao da se nalazi u sto muka, kao da je predmet okrutne šale. «Očekujete da vam povjerujem da se taj podatak može naći u našem arhivu?» «Ne mogu obećati da ću ga naći na vrijeme, ali ako me pustite…» «Gospodine Langdon, za četiri minute moram biti u Sikstinskoj kapeli. Arhiv se nalazi na drugoj strani.» «Ne šališ se, zar ne?» prekinula je Vittoria gledajući duboko u Langdonove oči kao da osjeća njegovu ozbiljnost. «Nema vremena za šalu», rekao je Langdon. «Oče,» rekla je Vittoria okrećući se komorniku, «ako postoji šansa… koliko god malena da možemo spriječiti ta ubojstva, mislim da bismo trebali –« «Ali arhiv?» rekao je komornik. «Kako, zaboga, tamo možete naći taj podatak?» «Trebalo bi mi više vremena nego što imamo na raspolaganju da vam to objasnim,» rekao je Langdon. «Ali, ako sam u pravu, ti će nam podaci pomoći da pronađemo ubojicu.» Komornik je izgledao kao da želi u to vjerovati, ali nekako ne može. «U tom se arhivu nalaze najsvetiji kršćanski zakonici. Dragocjenosti koje čak niti ja sam nemam privilegiju vidjeti.» «To mi je jasno.» «Pristup se može dobiti samo ako imate pismeno dopuštenje koje su odobrili kustos i vijeće vatikanskih knjižničara.» «Ili,» požurio je Langdon, «punomoć od pape. Tako piše u svakoj od sedam odbijenica koje mi je vaš kustos poslao.» Komornik je kimnuo glavom. «Ne želim biti nepristojan,» požurivao je Langdon, «ali ako se ne varam, tu punomoć izdaje ovaj ured. A koliko ja vidim, večeras vi obavljate papinske dužnosti. A uzimajući u obzir okolnosti u kojima se nalazimo---« Komornik je izvukao sat iz džepa halje i pogledao. «Gospodine Langdon, spreman sam vam dati i svoj život večeras, doslovno to mislim, da bih spasio Crkvu.» Langdon je u komornikovim očima vidio samo istinu. «Taj dokument», rekao je, «vjerujete li doista da sadrži imena četiriju crkava u kojima će biti počinjena ubojstva?» «Ne bih toliko puta tražio pristup da nisam siguran u to. Italija je preskupo odredište za profesorsku plaću da bih išao na blef. Dokument koji se nalazi u vašem arhivu drevni je –« «Molim vas», prekinuo ga je komornik. «Oprostite mi. U ovom trenutku ne mogu obraditi sve te pojedinosti. Znate li gdje se nalazi tajni arhiv?» Langdon je osjetio uzbuđenje. «Odmah iz Vrata Svete Ane.» «Odlično. Većina znanstvenika vjeruje da se nalazi iza tajnih vrata koja se nalaze iza prijestolja Svetog Petra.» «Krivo. To je Archivio della Reverenda di Fabbrica di S. Pietro. Uobičajena zabluda.» «Svakog posjetitelja obavezno prati knjižničar. Večeras u Vatikanu nema niti jednog. Tražite mi da vam odobrim ulaz carte blanche. Čak ni kardinali ne smiju ući u tajni arhiv sami.» «Odnosit ću se prema vašim dragocjenostima s najvećim poštovanjem i brigom. Vaši knjižničari neće nikad primjetiti da je netko bio unutra.» Odozgo su se začula zvona Svetog Petra. Komornik je pogledao na sat. «Moram poći.» zastao je na jedan trenutak i pogledao Langdona. «Reći ću Švicarskim stražarima da vas dočekaju ispred arhiva. Odlučio sam vam vjerovati, gospodine Langdon. A sad, idite.» Langdon je ostao bez riječi.

75 Mladi je wvećenik sada izgledao kao da posjeduje neku čudnu, sablasnu trezvenost. Pruživši ruku, stisnuo je Langdonovo rame iznenađujućom snagom. «Želim da pronađete to što tražite. I to što brže.» Vatikanski tajni arhiv nalazi se na udaljenom kraju Borgijinog dvorišta od vrata Svete Ane ravno uz brdo. U njemu se nalazilo više od 20 000 knjiga, a kružile su glasine da sadrži dragocjene primjerke poput nestalih dnevnika Leonarda da Vincija pa čak i neobjavljenih dijelova Biblije. Langdon je energično koračao niz Via della Fondamenta prema arhivu jedva uspijevajući pojmiti da je dobio odobrenje za ulazak u tajni arhiv. Vittoria je hodala kraj njega bezuspješno pokušavajući pratiti Langdonog korak. Njezina kosa koja je mirisala pod bademima lagano je lepršala na povjetarcu i Langdon je duboko udahnuo taj miris. Osjetio je da mu misli lutaju i vratio se u stvarnost. Vittoria je rekla: «Hoćeš li mi reći što tražimo?» «Jednu malu knjižicu koju je napisao tip po imenu Galileo.» Zvučala je iznenađeno. «Stvarno si direktan. Što piše u njoj?» «Trebala bi sadržati nešto što se zove il segno.» «Znak?» «Znak, trag, znamen… ovisno o prijevodu.» «Znak čega?» Langdon je ubrzao korak. «Tajnog mjesta. Galileovi Iluminati morali su se zaštititi od Vatikana pa su utemeljili tajno sastajalište Iluminata ovdje u Rimu. Nazvali su ga Crkva Iluminacije.» «Doista su bili hrabri kad su nazvali sotonsko leglo crkvom.» Langdon je odmahnuo glavom. «Galileovi Iluminati nisu bili sotonisti. Bili su znanstvenici koji su štovali prosvjetljenje. Sastajalište je bilo mjesto gdje su se mogli u sigurnosti okupljati i raspravljati o temama koje je Vatikan zabranio. Iako znamo da je tajno sastajalište postojalo, do dan danas ga nitko nije uspio locirati.» «To mi zvuči kao da Iluminati dobro čuvaju tajne.» «Točno. Nikad ne bi otkrili gdje se nalazi skrovište nekome tko nije član bratstva. Ta tajna ih je štitila. Ali i predstavljala i problem pri regrutiranju novih članova.» «Ne možeš se štititi ako se ne možeš reklamirati», rekla je Vittorija, savršeno ujednačenih nogu i uma. «Točno. Galileovo bratstvo počelo se pojavljivati 1630-ih i znanstvenici iz cijelog svijeta krenuli su na tajno hodočašće u Rim nadajući se da će se pridružiti Iluminatima… jedva čekajući priliku da pogledaju kroz Galileov teleskop i čuju tog velikog genija. Nažalost, premda su znanstvenici stigli u Rim, nisu znali gdje se održavaju sastanci niti koga bi mogli tako što pitati. Iluminati su željeli nove članove, ali nisu smjeli riskirati svoju sigurnost objavljivanjem sastajališta.» Vittoria se namrštila. «To mi zvuči kao situazione senza soluzione.» «Točno. Bezizlazna situacija. Mi u Americi bismo rekli Kvaka 22.» «I, što su učinili?» «Budući da su bili znanstvenici, promotrili su problem i našli rješenje. I to genijalno rješenje, naravno. Iluminati su napravili ingenioznu kartu pomoću koje su znanstvenici mogli locirati gdje se skrovište nalazi.» Vittoria je odjednom postala sumnjičava i usporila. «Kartu? To mi zvuči nepromišljeno. A što da je došla u krive ruke…» «Nije mogla doći u krive ruke», rekao je Langdon. «Ta karta nije nacrtana na papiru. Bila je golema. Plamteći trag koji se širio po cijelom gradu.» Vittoria je još više usporila. «Strelice nacrtane na pločnicima?» «Pa, moglo bi se reći, samo puno profinjenije. Karta se sastojala od niza pažljivo skrivenih simbola ostavljenih na javnim mjestima po cijelom gradu. Jedan simbol vodio je do drugog… drugi do trećeg… staza… koja bi naposljetku čovjeka dovela do tajnog okupljališta Iluminata.» Vittoria ga je sumnjičavo gledala. «To mi zvuči kao lov na blago.»

76 Langdon se nasmijao. «Pa, može se tako reći. Iluminati su nizove simbola zvali «Staza iluminacije» i svatko tko se htio pridružiti bratstvu morao je slijediti stazu do kraja puta. To je bio kao neki test.» «Ali zašto Vatikan», rekla je Vittoria, «jednostavno nije slijedio te znakove?» «Nisu mogli. Staza je bila skrivena. Zagonetka napravljena tako da samo odabrani mogu uočiti simbole i saznati gdje je skrivena crkva Iluminata. Za Iluminate je to bila jedna vrsta inicijacije. To nije bio samo način zaštite nego i provjera znanja. Samo su ih najpametniji znanstvenici mogli naći i postati članovi bratstva.» «Ne vjerujem. U to vrijeme, negdje tisuću šestote godine, najobrazovaniji ljudi na svijetu bili su uglavnom svećenici. Ako su se simboli nalazili na javnim mjestima u Vatikanu bi sigurno bilo ljudi koji bi ih mogli protumačiti.» «Sigurno», rekao je Langdon, «da su samo znali da simboli postoje. No nisu. Nisu ih čak ni primijetili jer su ih Iluminati napravili tako da svećenstvo nikan ni ne posumnja da su tamo. Koristili su metodu koja je u simbologiji poznata kao simuliranje.» «Kamufliranje, misliš?» Langdon je bio zadivljen. «Vidim, izraz ti je poznat.» «Dissimulazione», rekla je. «Najbolje odbrambeno sredstvo koje postoji u prirodi. Pokušaj uočiti hootnicu na dnu mora.» «Dobro», rekao je Langdon. «Iluminati su primijenili isti koncept. Napravili su simbole koji su se stopili s okolicom drevnog Rima. Nisu mogli koristiti ambigrame niti znanstvene simbole jer su bili preočiti, pa su pozvali jednog umjetnika Iluminata – istog anonimnog genija koji je stvorio i ambigram – i zamolili ga da napravi četiri kipa.» «Četiri iluminatska kipa?» «Da, četiri kipa izrađena prema dvama strogim uputama. Prvo, kipovi se nisu smjeli razlikovati od ostalih rimskih umjetničkih dijela… kako Vatikan nikad ne bi posumnjao da su ih napravili Iluminati.» «Znači, vjerski kipovi.» Langdon je potvrdno kimnuo glavom osjećajući lagano uzbuđenje i govoreći sada malo brže. «Drugo, ta četiri kipa imala su imala su vrlo specifičnu temu. Svaki je morao biti podignut u čast jednom od četiri elementa.» «Četiri elementa?» rekla je Vittoria. «Ali elemenata ima više od stotinu.» «Tisuću šestote ih nije bilo toliko. «Rani alkemičari vjerovali su da se cijeli svemir sastoji od četiriju osnovnih supstanci: Zemlje, Zraka, Vatre i Vode.» Jednakokračni križ, znao je Langdon, bio je najuobičajeni simbol ta četiri elemernta – četiri kraka predstavljala su Zemlju, Zrak, Vatru i Vodu. Osim toga, kroz povijest su postojali doslovce na deseci simbola koji su predstavljali Zemlju, Zrak, Vatru i Vodu – Pitagorin krug života, kineski Hong-Fan, Jungovi muško-ženski rudimenti, kvadranti Zodijaka, čak su i muslimani štovali ta četiri drevna elementa… no kod njih su oni poznati kao «kvadrati, oblaci, munje i valovi.» Međutim, Langdona je uvijek više strašila nešto suvremenija uporaba – četiri tajna stupnja apsolutne inicijacije masona: Zemlja, Zrak, Vatra i Voda. Vittoria je izgledala zbunjeno. «Znači, taj je umjetnik napravio četiri kipa koja su izgledala kao vjerski kipovi, a zapravo predstavljala Zemlju, Zrak, Vatru i Vodu?» «Točno», rekao je Langdon brzo skrenuvši u Via Sentinel prema arhivu. «Kipovi su se savršeno uklopili u more vjerskih umjetničkih djela koja su okruživala cijeli Rim. Anonimno donirajući djela određenim crkvama i koristeći njihov potencijalni utjecaj, bratstvo ih je stavilo u četiri pomno odabrane crkve u Rimu. Svaki kip naravno predstavljao je simbol, trag koji je vodio do sljedeće crkve u kojoj se nalazio sljedeći trag. Dakle, to su bili tragovi zakamuflirani u kipove s vjerskom tematikom. Kandidat bi našao prvu crkvu i kip koji je predstavljao Zemlju slijedio bi ga do Zraka… zatim Vatre… pa Vode… i konačno došao do crkve Iluminacije.» Vittoria je izgledala sve zbunjenija. «I ti na taj način misliš pronaći i uhvatiti ubojicu?» Langdon se smješkao igrajući soj as. «Nego što. Iluminati te četiri crkve zovu posebnim imenom. Oltari znanosti.» Vittoria se namrštila. «Oprosti, ali to ne znači ni –« odjednom je stala.

77 «L'altare di scienza?» izjavila je. «Ubojica. Rekao nam je da će kardinali biti djevičanske žrtve ubijene na oltarima znanosti!» Langdon joj se nasmiješio. «Četiri kardinala. Četiri crkve. Četiri oltara znanosti.» Vittoria se zapanjila. «Želiš reći da su četiri crkve u kojima će biti ubijeni kardinali iste četiri crkve koje su označavale Stazu iluminacije?» «Da, mislim da jesu.» «Ali zašto bi nas ubojica naveo na trag?» «A zašto da ne?» odgovorio je Langdon. «Vrlo malo povjesničara zna za ta četiri kipa. Još manje vjeruje da oni uopće postoje. Uostalom, njihove lokacije ostale su tajna već četiri stotine godina. Zašto bi sumnjali da neće tako ostati i idućih pet sati? Osim toga, Iluminati više ne trebaju Stazu iluminacije. Tajno sastajalište je vjerojatno već dugo izvan funkcije. Žive u suvremenom svijetu. Susreću se u konferencijskim dvoranama, klubovima, privatnim golf terenima. Večeras žele obznaniti svoje tajne javnosti. Večeras je njihov trenutak, veliko otkrivanje.» Langdon se bojao da će izlazak Iluminata u javnost imati posebnu simetriju koju još nije spomenuo. Četiri žiga. Ubojica se zakleo da će svaki kardinal biti žigosan drugim žigom. Dokaz da je drevna legenda istinita, rekao je ubojica. Legenda o četiri žiga, ambigrama, bila je isto toliko stara koliko i sami Iluminati: Zemlja, Zrak, Vatra, Voda – četiri riječi ispisane savršeno simetrično. Isto kao i riječ Iluminati. Svaki kardinal bit će žigosan jednim od drevnih elemenata. Glasine da su četiri žiga napisana na engleskom, a ne talijanskom bila je neprestana tema rasprave povjesničara. Engleski se činio nasumičnom devijacijom od njihovog prirodnog jezika… a Iluminati ništa nisu radili nasumično. Langdon je skrenuo na stazu od cigle koja je vodila prema zgradi arhiva. Sablasne slike opsjedale su mu um. Sveobuhvatna urota Iluminata počela se otkrivati svoj svojoj strpljivoj veličanstvenosti. Bratstvo se zavjetovalo da će šutjeti koliko god bude trebalo, sakupljati utjecaj i moć sve dok se ne bude moglo ponovno uzdići bez straha, zauzeti stav, boriti se za ono u što vjeruju na svjetlosti dana. Iluminati se danas više ne skrivaju. Oni javno pokazuju svoju moć potvrđujući da su mitovi o uroti istiniti. Večeras će javnost cijelog svijeta biti zapanjena. Vittoria je rekla: «Evo naše pratnje.» Langdon je podigao pogled i ugledao Švicarskog stražara kako žurno prelazi travnjak i ide prema glavnom ulazu. Kad ih je stražar ugledao, istog časa je stao. Gledao ih je kao da halucinira. Bez riječi se okrenuo i izvukao voki-toki. Očito sumnjičav prema onome što su zatražili od njega da učini, stražar je žustro govorio osobi na drugom kraju veze. Langdon nije mogao razumjeti što ljutiti glas s druge strane govori, no poruka je bila jasna. Stražar se pogurio, spremio voki-toki i okrenuo prema njima s primjetnim nezadovoljstvom u očima. Nisu progovorili ni riječ dok ih je stražar uvodio u zgradu. Prošli su četvora čelična vrata, dva ulaza zaštićena lozinkama, spustili se niz dugačko stubište i ušli u predvorje zaštićeno svjema kombinacijskim lozinkama. Prošavši kroz niz elektronskih vrata visoke tehnologije, stigli su do kraja dugog hodnika koji je vodio do širokih dvostrukih hrastovih vrata. Stražar je stao, ponovno ih pogledao i, promumljavši nešto ispod glasa, otišao do metalne kutije na zidu. Otključao ju je, gurnuo ruku i utipkao lozinku. Začulo se zujanje i vratasu se otključala. Stražar se okrenuo prema njima i prvi put im se obratio. «Arhiv se nalazi iza ovih vrata. Moje je zaduženje da vas dopratim dovde i vratim na brifing.» «Odlazite?» upitala je Vittoria. «Švicarski stražari nemaju dopuštenje za ulazak u tajni arhiv. A vi ste ovdje samo zato što je moj kapetan dobio izravnu naredbu od komornika da vas pustimo.» «Ali kako ćemo izaći?» «Zaštita je jednosmjerna. Nećete imati problema s izlazom.» Rekavši to, završio je cjelokupnu konverzaciju, okrenuo se i vratio istim putem. Vittoria je nešto prokomentirala, ali Langdon je nije čuo. Usredotočio je misli na dvostruka vrata koja su stajala pred njim pitajući se kakve sve tajne kriju. Premda je znao da nemaju puno vremena, komornik Carlo Ventresca hodao je polako. Trebao je vremena samo za sebe da sabere misli prije nego što se suoči s molitvom koja

78 prethodni konklavi. Toliko toga se događalo. Dok je samotno hodao niz zamračeno zapadno krilo kapele, duboko u svojim kostima osjećao je svu težinu tereta koji su mu predstavljali zadnjih petnaest dana. Izvršio je svoje svete dužnosti točno do zadnje riječi. Slijedeći vatikansku tradiciju, nakon Papine smrti komornik osobno potvrđuje smrt opipavajući prstima karijatidu na vratu, osluškujući ima li disanja, a potom triput izgovori njegovo ime. Po zakonu autopsija se ne smije izvršiti. Potom je zapečatio papinsku spavaonicu, uništio papinski prsten, uništio kalup za izradu olovnih pečata i dogovorio sprovod. Nakon što je to oavio, počeo je pripreme za konklavu. Konklava, mislio je. Zadnja prepreka. Spadala je u jedno od najstarijih tradicija kršćanstva. U današnje vrijeme, budući da se rezultat konklave obično znao prije nego što ona uopće počne, sam proces kritizirali su kao zastarjeli i ocjenjivali više kao običnu lakrdiju nego izbore. No, komornik je znao da je to samo zbog nedostatka razumijevanja. Konklava i nisu izbori. Ona je drevno, mistično prenošenje moći. Bezvremenska tradicija… tajnovitost, presavijeni papirići, spaljivanje glasačkih listića, miješanje drevnih kemikalija, dimni signali. Dok se komornik približavao svom odredištu prolazeći kroz lođe Grgura XIII, pitao se je li kardinala Mortatija već uhvatila panika. Mortati je sigurno primijetio da preferiti još uvijek nisu došli. Bez njih glasovanje će trajati cijelu noć. To što su Mortatija imenovali Velikim izbornikom, uvjeravao se komornik, dobro je. Mortati je čovjek širokih pogleda i uvijek kaže što misli. Večerašnja konklava trebat će dobrog vođu više neko ikad ranije. Dok je komornik stizao na vrh Kraljevskog stubišta, osjećao se kao da stoji na ponoru svog života. Čak je i odavde mogao čuti aktivnost koja se odvijala u Sikstinskoj kapeli – uznemirena razglabanja sto šezdeset petorice kardinala. Sto šezdeset jednog kardinala, ispravio se. Na jedan tren komorniku se učinilo da pada, da se strmoglavljuje u pakao, da čuje ljudske krikove, vatra ga guta, a iz neba pada kamenje i krv. A potom tišina. *** Kad se dijete probudilo, bilo je u Raju. Sve oko njega se bijelilo. Svjetlo je bilo zasljepljujuće i čisto. Premda bi neki rekli da desetogodišnjak nikako ne može shvaćati raj, mladi Carlo Ventresca ga je jako dobro shvaćao. Bio je u Raju. A gdje bi drugdje mogao biti? Čak je i za svog kratkog desetljeća na zemlji Carlo osjećao Božju veličinu – gromoglasne orgulje, visoke katedrale, glasove koji se uzdižu u pjesmi, vitraje, svjetlucavu broncu i zlato. Carlova majka, Maria, svaki dan ga je vodila na misu. Crkva je bila Carlov dom. «Zašto svaki dan idemo na misu?» pitao je Carlo, premda mu to nije nimalo smetalo. «Jer sam obećala Bogu», odgovorila je. «A obećanje Bogu se ne smije nikad prekršiti.» Carlo je obećao svojoj majci da nikad neće prekršiti obećanje dano Bogu. Volio je svoju majku više od bilo čega na svijetu. Ona je bila njegov anđeo. Ponekad bi je zvao Maria benedetta – blažena Marija – premda se njoj to nije sviđalo. Klečao bi s njom dok bi molila osjećajući slatki miris njezina tijela i slušajući njezin šapat dok bi molila krunicu. Zdravo Marijo, majko Božja… moli za nas grešnike… sada i na čas smrti naše. Amen. «Gdje je moj otac?» pitao je Carlo znajući da mu je otc umro prije nego što se rodio. «Bog je sada tvoj otac», uvijek bi mu odgovorila. «Ti si dijete Crkve.» Carlu se to sviđalo. «Kadgod se budeš bojao», rekla je, «sjeti se da je Bog sada tvoj otac. On bdije nad tobom i štitit će te zauvijek. Bog ima velike planove za tebe, Carlo.» Dječak je znao da je majka u pravu. Već je mogao osjetiti Boga u svojoj krvi. Krv… Krv pada iz nebesa! Tišina. A potom Raj. Njegov raj, saznao je Carlo nakon što je jarka svjetlost nestala, bio je u stvari Odjel za intenzivnu njegu bolnice Santa Clara odmah izvan Palerma. Carlo je bio jedini preživjeli nakon terorističkog bombaškog napada u kojem je nastradala kapela u kojoj su on i njegova majka bili na službi Božjoj za vrijeme odmora u Palermu.

79 Trideset sedmoro ljudi je poginulo uključujući i Carlovu majku. Novine su Carlovo spasenje nazvale Čudom Svetog Franje. Iz nekog nepoznatog razloga, Carlo je samo nekoliko trenutaka prije eksplozije otišao od majke i sklonio se u zaštićenu udubinu u zidu da prouči tapiseriju koja je prikazivala priču Svetog Franje. Bog me tamo pozvao, zaključio je. Htio me spasiti. Carlo je bio shrvan od boli. Još uvijek mu je pred očima bila slika majke kako kleči u klupama, otpuhuje mu poljubac, a potom glasna eksplozija i njezino mirišljavo tijelo razletjelo se u tisuće komadića. Još uvijek se sjećao okusa zla. Krv je pljuštala s neba. Krv njegove majke! Krv blažene Marije! Bog će bdjeti nad tobom i štitit će te zauvijek, rekla mu je majka. Ali gdje je Bog sada? A potom, dokazujući da je njegova majka govorila istinu, u bolnicu je došao svećenik. Ne bilo koji svećenik. Biskup. Molio se nad Carlom. Čudo Svetog Franje. Kad se Carlo oporavio, biskup je uredio da živi u malom samostanu koji se nalazio pokraj katedrale koju je biskup vodio. Carlo je živio s redovnicima koji su ga i podučavali.. čak je postao i ministrant svom novom zaštitniku. Biskup je predložio Carlu da ide u javnu školu, no on je to odbio. Nije mogao biti zadovoljniji svojim novim domom. Sada je uistinu živio u Božjoj kući. Svake večeri Carlo se molio za svoju majku. Bog me spasio s razlogom, mislio je. Ali koji je to razlog? Kad je Carlo navršio šesnaest godina, po talijanskom zakonu imao je obvezu odslužiti dvogodišnju vojnu obuku. Biskup mu je rekao da će to izbjeći ako uđe u sjemenište. Carlo je rekao svećeniku da je ionako planirao ići u sjemenište, no da prvo mora shvatiti zlo. Biskup ga nije razumio. Carlo mu je rekao da će cijeli svoj život posvetiti Crkvi i borbi protiv zla, ali da prije toga mora shvatiti što je zlo. A smatrao je da je vojska najbolje mjesto gdje to može naučiti. Vojska koristi oružje i bombe. A bomba je ubila njegovu blaženu majku! Biskup ga je pokušao odgovoriti, no Carlo je već donio odluku. «Čuvaj se, sinko», rekao je biskup. «I ne zaboravi da te Crkva čeka.» carlove dvije godine vojne službe su bile grozne. Proveo je mirnu mladost u razmišljanju, međutim vojska nije bila mirna da bi se u njoj moglo razmišljati. Vječna buka.posvud golemi strojevi. Ni trenutka mira. Iako su vojnici jednom tjedno imali misu u barakama, Carlo nije osjetio Božje prisustvo ni u jednom od svojih kolega. Njihove glave bile su previše ispunjene kaosom da bi mogli vidjeti Boga. Carlo je mrzio taj svoj novi život i želio se vratiti kući. Ali nije odustajao. Odlučio je ustrajati. Još uvijek nije shvaćao zlo. Odbio je pucati iz puške pa ga je vojska odlučila naučiti kako da upravlja helikopterom. Carlo je mrzio buku i smrad helikoptera, ali barem je letio po nebu i tako bio bliže majci koja je bila u Raju. Kad su ga obavijestili da obuka uključuje i skakanje iz padobrana, Carlo je gotovo umro od straha. No, nije imao izbora. Bog će me štititi, rekao je samom sebi. Carlov prvi skok padobranom bio je najuzbudljivije tjelesno iskustvo koje je ikad iskusio. Bilo je to kao da leti s Bogom. Carlo se nije mogao naslušati… tišine… lebdenja… video bi majčino lice u bijelim oblacima svaki put kad bi se spuštao na zemlju. Bog ima velike planove za tebe, Carlo. Kad se vratio iz vojske, Carlo je ušao u sjemenište. Od tog dna prošle su dvadeset i tri godine. Sada, dok se komornik Carlo Ventresca spuštao niz kraljevsko stubište, pokušao je shvatiti lanac događaja koji su ga doveli do ovog neobičnog raskrižja. Zaboravi strah, rekao si je, i prepusti ovu noć Bogu. Sada je pred sobom mogao vidjeti velika brončana vrata Sikstinske kapele koja su pokorno čuvala četiri Švicarska stražara. Stražari su otključali vrata i otvorili ih. Svaka glava u Sikstinskoj kapeli se okrenula. Komornik je pogledao crne halje i crvene pojaseve koji su stajali pred njim. Sada je shvaćao Božji naum. Vjera Crkve je stavljena u njegove ruke. Komornik se prekrižio i prešao prag.

80 Novinar BBC-ja, Gunter Glick, sjedio je znojeći se u kamionetu BBC-ja parkiranom na istočnom kraju Trga Svetog Petra i proklinjao urednika koji mu je dodijelio ovaj zadatak. Premda je Glickova prva mjesečna ocjena bila prepuna superlativa -. Domišljato, oštroumno, pouzdano – evo ga sad u Vatikanu gdje čeka da izaberu novog papu. Podsjetio se da je izvještavanje za BBC puno vjerodostojnije od izmišljanja priča za British Tattler, no svejedno, ovo nije bila njegova vizija izvještavanja. Glickov zadatak je bio jednostavan. Uvredljivo jednostavan. Morao je čekati dok hrpa starih prdonja ne izabere novog šefa, također starog prdonju, nakon čega bi trebao izaći iz kombija i snimiti izviješće od petnaest minuta «uživo iz Vatikana». Genijalno. Glick nije mogao vjerovati da BBC još uvijek šalje izvjestitelje na teren da izvještavaju o takvim glupostima. Ne vidim ovdje večeras nijednu američku TV-mrežu. Naravno! A to je zato što dečki znaju što valja. Gledali su CNN, saželi priču i snim ili «uživo» izvješće ispred plavog ekrana na koji su pustili snimke Vatikana. MSNBC čak koristi umjetni vjetar i strojeve za kišu kako bi se izvješća činila autentičnima. Gledatelji danas ne žele istinu, žele zabavu. Glick je gledao kroz vjetrobran i svakom minutom tonuo sve više u depresiju. Carski Vatikan dizao se pred njim poput nesretnog podsjetnika što sve ljudi mogu postići kad se odluče. «Što sam ja postigao u svom životu?» pitao se na glas. «Ništa.» «Onda odustani», rekao je ženski glas iza njega. Glick je podskočio. Gotovo je zaboravio da nije sam. Okrenuo se prema zadnjem sjedalu na kojem je snimateljica, Chinita Macri, u tišini sjedila brišući naočale. Uvijek je brisala naočale. Chintia je bila crnkinja, premda je više voljela da je se naziva afroamerikankom, malo debeljuškasta, ali vraški pametna. I nije dopuštala da to zaboraviš. Čudna ptica, no Glicku se sviđala. Uostalom, trebalo mu je društvo više od svega. «U čemu je problem, Gunth?» upitala je Chinita. «Dobro, što mi radimo ovdje?» Nastavila je brisati naočale. «Svjedočimo uzbudljivom događaju.» «Hrpa staraca zaključana u mračnoj prostoriji je uzbudljiv događaj?» «Znaš da ćeš u pakao, zar ne?» «Već sam u paklu.» «Hajde, da čujem.» Zvučala je poput njegove majke. «Samo bih želio nekako ostaviti nekakav trag za sobom.» «Pisao si za British Tattler.» «Da, ali ništa što je ostavilo traga.» «Ma daj. Čula sam da si napisaoodličan članak o kraljičinom tajnom seksualnom životu s izvanzemaljcima.» «Hvala.» «Ne budi tužan, stvari kreću na bolje. Vidiš, već večeras ćeš doživjeti svojih prvih petnaest sekundi u povijesti televizije. »Glick je prostenjao. Već je mogao čuti spikera. «Hvala, Gunter, odličasn izvještaj.» A potom će prevrnuti očima i prijeći na vrijeme. «Trebao sam se prijaviti za spikera.» Macri se nasmijala. «Bez iskustva? S tom bradom? Ma zaboravi.» Glick je prošao rukama kroz crvenkastu, oštru bradu. «Osobno mislim da s bradom izgledam pametnije.» Mobitel u kombiju je zazvonio prekidajući na svu sreću još jednu Glickovu zabludu. «Možda zove urednik», rekao je iznenada pun nade. «Misliš da žele ažuriranje uživo?» «O ovome?» nasmijala se Macri. «Samo sanjaj.» Glick se javio nabacivši svoj najbolji spikerski glas. «Gunther Glick, BBC, uživo iz Vatikana.» Muškarac s druge strane imao je izrazit arapski naglasak. «Pažljivo slušaj», rekao je. «Ovo što ćeš sada čuti promijenit će ti život zauvijek.» Langdon i Vittoria su stajali sami ispred dvostrukih vrata koja su vodila u unutrašnjost tajnog arhiva. Kolonada je bila uređena protuslovnom mješavinom tepisona koji su se prostirali od zida do zida preko mramornih podova i bežičnih sigurnosnih kamera smještenih

81 uz kerubine od gipsa na stropu. Langdon je taj stil nazvao sterilno renesansnim. Pored nadsvođenog ulaza visjela je mala brončana ploča. ARCHIVIO VATICANO Curatore, Padre Jaqui Tomaso Otac Jaqui Tomaso. Langdon je prepoznao kustosovo ime s odbijenica koje su stajale u njegovom radom stolu. Dragi gospodine Langdon, žao mi je što vas moram obavijestiti da je vaša zamolba odbijena… Žao. Kako sere. Otkad je počela vladavina Jaquija Tomasa, Langdon nije sreo nijednog američkog znanstvenika ne-katolika koji je dobio odobrenje da uđe u tajni vatikanski arhiv. Il guardiàno, zvali su ga povijesničari. Jaqui Tomaso je bio najtvrđi povjesničar na kugli zemaljskoj. Dok je Langdon otvarao vrata i zakoračio kroz nadsvođeni portal u unutrašnje svetište, nekako je napola očekivao vidjeti Oca Jaquija u punoj vojnoj opremi sa šljemom na glavi kako bazukom čuva ulaz u arhiv. Prostor je, međutim, bio prazan. Tišina. Slabo osvjetljenje. Archivio Vaticano. Njegov životni san. Dok je Langdon pogledom upijao svetu prostoriju, njegova prva reakcija bila je stid. Shvatio je da je nepopravljivi romantičar. Slike koje su mu se svih ovih godina vrtjele po glavi zamišljajući ovu prostoriju nisu mogle biti netočnije. Zamišljao je prašnjave police pune oštećenih knjiga, svećenike kako katalogiziraju pod svjetlom svijeća i vitraje na prozorima, redovnike sagnute nad svicima… Nije bio ni blizu. Na prvi pogled prostorija je izgledala poput zamračenog avionskog hangara u kojem je netko izgradio desetak samostojećih terena za skvoš. Langdon je naravno znao za što služe ti prostori ograđeni debelim staklom. Nije se iznenadio što ih vidi. Vlaga i toplina nagrizaju stari pergament i da bi se sačuvao neophodno ga je držati u hermetički zatvorenim prostorijama poput ovih – hermetički zatvoreni trezori koji sprečavaju ulazak vlage i prirodnih kiselina iz zraka. Langdon je puno puta bio u takvim trezorima i to bi uvijek bilo izuzetno nelagodno iskustvo… što je bilo vezano uz činjenicu dfa ulazi u prostor u kojem količinu kisika regulira knjižničar. U trezorima je bio mrak, štoviše izgledali su sablasno jedva se nazirući pod slabim svjetlom koje je dopiralo s kupola iznad svakog trezora. U tami svake ćelije, Langdon je osjetio prisustvo zamišljenih gorostasa, redova i redova visoko aslaganih polica, natovarenih prošlošću. Bila je to vraški velika zbirka. Vittoria se činila iznenađenom. Nijemo je stajala kraj njega i gledala u velike, prozirne kocke. Nisu imali puno vremena i Langdon ga nije imao namjeru uzaludno trošiti. Počeo je tražiti popis knjiga – uvezanu, poput enciklopedije debelu knjigu u kojoj su bile popisane sve knjige zbirke. No, vidio je samo monitore čija su crvena svjetla treperila u tami. «Izgleda da su kompjuterizirani.» Vittoria je izgledala puna nade. «To bi trebalo ubrzati stvari.» Langdon je žalio što ne može dijeliti taj njen entuzijazam. Osjetio je da to nije tako dobro kao što Vittoria misli. Otišao je do računala i počeo tipkati. Njegova strahovanja su se istog časa pokazala točnim. «Stara metoda bi bila puno praktičnija.» «Zašto?» Maknuo se od monitora. «Jer stvarne knjige nisu zaštićene lozinkom. Pretpostavljam da fizičari nisu neki hakeri?» Vittoria je odmahnula glavom. «Ne gledaj mene. Ja znam otvoriti kamenicu i to je sve.» Langdon je duboko udahnuo i okrenuo se prema sablasnoj zbirci staklenih trezora. Otišao je do najbližeg i provirio u zamračenu unutrašnjost. S druge strane stakla nazirali su se amorfni oblici koje je Langdon prepoznao – uobičajene police za građu, kutije s pergamentima i stolovi za pregledavanje građe. Pogledao je oznaku koja je svijetlila na svakoj polici. U svim knjižnicama oznake su označavale što se u kojem redu nalazi. Čitao je naslove dok se kretao niz prozirnu barijeru.

82 PIETRO IL ERIMITO… LE CROCIATE… URBANO II… LEVANT… «Označene su», rekao je još uvijek hodajući. «Ali ne abecednim redom autora.» To ga nije čudilo. Stari arhivi gotovo nikada ne katalogiziraju abecednim redo autora jer ima previše nepoznatih autora. Ne katalogiziraju niti abecednim redom naslova jer ima previše povijesnih spisa bez naslova, često fragmenti pisani na pergamentu. Većinom se katalogizira kronološkim redom. Međutim, zbunjujuće je bilo to što ovo slaganje nije izgledalo kronološko. Langdon je osjetio kako dragocjeno vrijeme ističe. «Čini mi se da Vatikan ima vlastiti sustav arhiviranja.» «Kakvo iznenađenje.» Ponovno je pregledao oznake. Spisi su bili složeni u vremenskom rasponu od više stoljeća, no wsve ključne riječi, shvatio je, bile su međusobno povezane. «Mislim da su složeni tematski.» «Tematski?» rekla je Vittoria zvučeći poput znanstvenice koja ne odobrava takvo što. «Kako neučinkovito.» U biti… pomislio je Langdon razmatrajući to pomnije. To bi mogao biti najpametniji način katalogiziranja koji sam ikad vidio. Uvijek je poticao svoje studente da shvate cjelokupnu situaciju i motive jednog umjetničkog razdoblja, a ne samo da se gube u sitnim detaljima i specifičnim djelima. Vatikanski arhiv, činilo se, katalogizirao je slično toj filozofiji. Široko gledanje… «Sve u ovom trezoru,» rekao je Langdon osjećajući sada više samopouzdanja, «materijal koji obuhvaća razdoblje od više stoljeća, vezano je uz križarske ratove. To je tema ovog trezora.» Sve je bilo tu, shvatio je. Povijesna izviješća, pisma, umjetnine, socijalno-politički podaci, suvremene analize. Sve na jednom mjestu… potiče na dublje razumijevanje te teme. Genijalno. Vittoria se namrštila. «Ali podaci se mogu odositi na više tema istovremeno.» «Zbog toga su označeni tako da omogućavaju poprečno upućivanje.» Langdon je kroz staklo pokazao šarene oplastične oznake umetnute među spise. «Ove šarene oznake označuju sekundarne spise koji se nalaze na nekom drugom mjestu, unutar svojih primarnih tema.» «Dobro», rekla jeočigledno popuštajući. Držala je ruke na kukovima i promatrala golemi prostor. Potom je pogledala Langdona. «I, profesore, kako se zove to Galileovo što tražimo?» Langdon nije mogao a da se ne nasmije na to. Još uvijek nije mogao pojmiti da stoji u ovoj prostorij. Ovdje je, pomislio je. Negdje u tami, čeka. «Za mnom», rekao je Langdon. Hitro je krenuo niz prvi red pregledavajući oznake na svakom trezoru. «Sjećaš li se što sam ti pričao o Stazi iluminacije? Kako su Iluminati regrutirali nove članove pametno smislivši tekst?» «Lov na blago», rekla je Vittoria držeći korak. «Nakon što su postavili oznake, Iluminati su morali smisliti način kako će dojaviti znanstvenicima da je staza postavljena.» «Logično», rekla je Vittoria. «Inače je nitko ne bi tražio.» «Tako je. A čak i da su znali da staza postoji, nikao nisu mogli znati gdje ona počinje. Rim je ogroman grad.» «Dobro.» Langdon je nastavio niz sljedeći prolaz pregledavajući oznake dok je govorio. «Prije otprilike petnaest godina nekolicina povjesničara na Sorboni, i ja, otkrili smo niz pisama između članova bratstva koja su bila prepuna referenci koje su se odnosile na segno.» «Znak. Najava staze i gdje ona počinje.» «Tako je. Sve od tada, mnogo znanstvenika koji se bave proučavanjem povijesti bratstva, uključujući i mene, otkrilo je niz drugih referenci na segno. Prihvaćena je teorija da trag postoji i da su Galileo i njegovi kolege proširili vijest tako da Vatikan nikad nije za to saznao.» «Kako?» «Nismo sigurni kako, ali najvjerojatnije pomoću tiskanih publikacija. Galileo je objavio puno tiskanih knjižica i pamfleta.» «Ali Vatikan ih je sigurno sve vidio. To mi zvuči prilično opasno.» «Točno. Međutim, usprkos tome, vijest se proširila.»

83 «Ali nitko od vas ga nije uspio pronaći?» «Tako je. Nerobično je što svaki put kad se pojave aluzije na segno, na primjer u masonskim dnevnicima, drevnim znanstvenim časopisima, pismima Iluminata, uvijek se uz njega pojavi i broj.» «666?» Langdon se nasmijao. «Zapravo, radi se o broju 503.» «A on znači?» «To još nitko od nas nije uspio razriješiti. Postao sam opsjednut brojem 503 pokušavajući pronaći značenje broja kroz numerologiju, pretraživao sam karte, izračunavao zemljopisnu širinu…» Langdon je došao do kraja prolaza i požurio kroz idući pregledavajući sljedeći red oznaka te nastavljajući pričati. «Dugo vremena se činilo da je jedini trag taj što broj počinje brojem pet… što je jedna od svetih znamenki bratstva.» Zastao je. «Nešto mi govori da si nedavno skužio o čemu se radi i da smo zato sada ovdje.» «U pravu si», rekao je Langdon dopuštajući si rijedak trenutak ponosnog užitka u svom radu. «Jesi li čula za Galileovu knjigu Diàlogo?» «Naravno. Najprodavanija knjiga među znanstvenicima.» Najprodavanija knjiga nije bila ona riječ koju bi Langdon upotrijebio, no znao je što je Vittoria time mislila. Početkom 1630.-ih Galileo je htio objaviti knjigu koja je trebala poduprijeti Kopernikov heliocentrični model sunčevog sustava, ali Vatikan nije dopuštao da se knjiga objavi, osim ako se u nju ne uključi i jednako uvjerljiv dokaz geocentričnog modela koji je smislila Crkva, a za koji je Galileo znao da je potpuni promašaj. Galileo nije imao izbora. Morao je pristati na zahtjeve Crkve i objaviti knjigu dajući jednako prostora i točnoj i netočnoj teoriji. «Kao što vjerojatno znaš», rekao je Langdon, «usprkos Galileovom kompromisu, Diàlogo je proglašen heretičkom knjigom i Vatikan je Galilea stavio u kućni pritvor.» «Nijedno dobro djelo ne prođe nekažnjeno.» Langdon se nasmijao. «To je istina. No, galileo je bio uporan. Dok je bio u kućnom pritvoru, tajno je napisao manje znani rukopis koji znanstvenici često brkaju s Diàlogom. Knjiga se zove Discorsi.» Vittoria je kimnula glavom. «Čula sam za nju, Diskursi o morskim mijenama.» Langdon je bio iznenađen što je čula za opskurno izdanje o kretanju planeta i učincima koje ono ima na morske mijene. «Hej,» rekla je, «pa razgovaraš s talijanskom fizičarkom podmorja čiji je otac obožavao Galilea.» Langdon se nasmijao. Discorsi međutim nije bilo ono što su tražili. Langdon joj je objasnio da Discorsi nisu jedino djelo koje je Galileo napisao dok je bio u kućnom pritvoru. Povjesničari vjerju da je napisao i opskurnu knjižicu po imenu Diagramma. «Diagramma della Verità», rekao je Langdon. «Dijagrami istine.» «Nikad čula.» «Ne čudi me. Diagramma je Galileov najtajniji rad – navodno je riječ o raspravi o znanstvenim činjenicama za koje se vjerovalo da su istinite ali nije ih se smjelo objavljivati. Poput nekolicine Galileovih prethodnih rukopisa, Diagrammu je iz Rima prokrijumčario jedan njegov prijatelj i objavio u Nizozemskoj. Knjižica je postala nevjerojatno popularna u europskim znanstvenim krugovima koji su se u to vrijeme skrivali od Vatikana. Zatim je Vatikan čuo za nju i krenuo u kampanju spaljivanja knjiga.» Vittoria se okrenula i pogledala ga sa zanimanjem. «Misliš da se u Diagrammi nalazi trag? Segno. Podatak o Stazi Iluminacije.» «Preko Diagramme je Galileo razglasio da postoji staza. U to sam siguran.» Langdon je ušao u treći red trezora i nastavio pregledavati oznake. «Arhivisti godinama traže primjerak Diagramme. Ali budući da je tiskan u mali broj primjeraka i da ih je Vatikan dosta pronašao i spalio, procjenjuje se da ima jako nisku vrijednost tajnosti. Knjižica kao da je nestala sa lica zemlje.» «Vrijednost trajnosti?»

84 «Arhivisti procjenjuju strukturalni integritet spisa ocjenama od jedan do deset. Diagramma je bila tiskana na papirusu od šaša koji je nalik papirnatim maramicama. Životni vijek mu nije duži od stotinu godina.» «Zašto nije tiskana na debljem papiru?» «Po Galileovoj zapovijedi. Da bi zaštitio svoje sljedbenike. Na taj način su znanstvenici mogli jednostavno baciti knjižicu u vodu i ona bi se razložila. Odličan izbor za uništenje dokaza, ali grozan za arhiviste. Vjeruje se da je samo jedan primjerak Diagramme preživio osamnaesto stoljeće.» «Samo jedan?» Vittoria je izgledala trenutačno iznenađena dok se osvrtala po prostoriji. «I ovdje je?» «Konfisciran je u Nizozemskoj nedugo nakon Galileove smrti. Već godinama pišem zamolbe da mi odobre da ga vidim, od trenutka kad sam saznao da ga ovdje čuvaju.» Kao da mu čita misli, Vittoria je prešla na drugu stranu prolaza i počela pregledati druge trezore dvostruko ubrzavajući potragu. «Hvala», rekao je. «Traži reference koje se odnose na bilo što u vezi s Galileom, znanošću, znanstvenicima. Znat ćeš kad vidiš.» «Dobro, ali još uvijek mi nisi rekao kako si skužio da je trag u Diagrammi. Ima li to nekakve veze s onim brojem koji se ponavljao u pismima Iluminata? 503?» Langdon se nasmijao. «Ima. Trebalo mi je jedno vrijeme, ali konačno sam shvatio da je 503 vrlo jednostavan kod koji jasno ukazuje na Diagrammu.» Na trenutak Langdon je ponovno preživljavao trenutak neočekivanog otkrića do kojeg je došao. Bio je 6. kolovoza. Prije dvije godine. Stajao je kraj jezera na vjenčanju sina jednog svog kolega. Gajde su svirale na vodi dok je svadbena povorka dolazila na odredište na doista jedinstven način… u barki ploveći preko jezera. Barka je bila ukrašena cvijećem i vijencima. Na trupu je ponosno nosila rimski broj DCII. Zbunjen oznakom, Langdon je upitao oca mladenke: «Što znači 602?» «602?» Langdon je pokazao na barku. DCII, rimski broj 602.» Čovjek se nasmijao. «To nije rimski broj. To je ime barke.» «DCII?» Čovjek je kimnuo. «The Dick and Connie II.» Langdon se osjećao smiješno. Dick i Connie su bili mladenci na čijem vjenčanju se nalazio. Barka je očigledno dobila ime u njihovu čast. «Što se dogodilo s DCI?» Čovjek je progunđao i rekao: «Potonuo je jučer za vrijeme probe.» Langdon se nasmijao. «Žao mi je.» Ponovno je pogledao barku. DCII, pomislio je. Kao minijaturni QEII. Drugo slovo ga je potaklo na razmišljanje. Sada se Langdon okrenuo Vittoriji. «503 je,» rekao je, «kod, kao što sam već spomenuo. Trik koji su Iluminati upotrijebili da sakriju rimski broj. Rimski 503 piše se -« «DIII.» Langdon je pogledao. «Brza si, nema što. Samo mi, molim te, nemoj mi reći da si članica bratstva.» Nasmijala se. «Koristim rimske brojeve za kodificiranje morskih naslaga.» Naravno, pomislio je Langdon. Zar ih ne koristimo svi?» Vittoria ga je pogledala. «I, što znači DIII?» «DI, DII i DIII su vrlo stare skraćenice. Koristili su ih znanstvenici u dqvnoj prošlosti za razlikovanje Galileovih radova koje se najčešće brkalo.» Vittoria je brzo, kratko udahnula. «Diàlogo… Discorsi… Diagramma.» «D-jedan. D-dva. D-tri. Znanstveni radovi. Sva tri kontroverzni. 503 znači DIII, znači Diagramma, treća Galileova knjiga.» Vittoria je izgledala kao da je nešto muči. «Ali jedno mi nije jasno. Ako se segno, trag, najava Staze Iluminata doista nalazila u Galileovoj Diagrammi, zašto je Vatikan nije vidio i zaplijenio sve primjerke?» «Možda su ga i vidjeli, ali im je promaklo što je. Sjećaš se četiri kipa? Skriveni pred očima javnosti? Disimulacija? Segno je očligledno skriven na isti taj način – toliko je jasan da im je

85 promaknuo. Potpuno nevidljiv za one koji ne znaju da je tamo. A još nevidljiviji onima koje ne razumiju.» «Što znači?» «Što znači da ga je Galileo dobro sakrio. Prema povijesnim zapisima, segno je skriven u onome što se naziva lingua pura.» «Čisti jezik?» «Tako je.» «Matematika?» «To sam i ja mislio. Činilo mi se očiglednim da se radi o matematici. Pa ipak je Galileo bio znanstvenik i pisao za znanstvenike. Matematika bi bila logičan izbor za nekoga tko pokušava sakriti trag. Knjižica se zove Diagramma, prema tome matematički dijagrami bi također mogli biti dio koda.» Vittoria je zvučala još manje uvjerena u to od Langdona. «Pretpostavljam da je Galileo smislio neku vrstu matematičkog koda koji svećenstvo nije primijetilo.» «Ne zvučiš previše uvjerena u to», rekao je Langdon hodajući prolazom. «I nisam. I to uglavnom zato što ni ti nisi. Ako si toliko siguran za DIII, zašto to nisi objavio? Tada bi netko tko ima pristup vatikanskom arhivu došao ovamo i provjerio Diagrammu.» «Zato što nisam htio», rekao je Langdon. Grdno sam se namučio da dođem do tog podatka i –« Zaustavio se. Bilo mu je neugodno. «Htio si svu slavu za sebe.» Langdon je osjetio kako se počinje crvenjeti. «Moglo bi se reći. Ali u biti samo sam htio –« «Ne mora ti biti neugodno. Govoriš poput znanstvenika. Objavi ili crkni! Mi u CERN-u kažemo 'Potkrijepi ili nestani'» «Nije se radilo samo o tome d a ja budem prvi koji je to potvrdio. Zabrinjavala me mogućnost da podatak dođe u krive ruke. U tom bi slučaju Diagramma mogla vrlo lako nestati.» «A krive ruke znači u ruke krivih pojedinaca iz Vatikana?» «Crkva je uvijek pokušavala umanjiti prijetnju koju su predstavljali Iluminati. Početkom dvadesetog stoljeća Vatikan je otišao toliko daleko da je tvrdio da su Iluminati tvorevina prebujne mašte pojedinaca. Svećenstvo je mislilo, i vjerojatno su bili u pravu, da je zadnje što kršćanskom svijetu treba spoznaja da protiv njega djeluje vrlo snažan, antikršćanski pokret koji pokušava ubaciti svoje ljude u njihove banke, politiku i sveučilišta. A upravo to se i dogodilo», podsjetio je Langdon. «Ubacili su se u njihove banke, politiku i sveučilišta.» «Znači, ti misliš da bi Vatikan uništio bilo kakav dokaz koji bi potvrđivao da su Iluminati prijetnja?» «Vrlo moguće. Bilo koja prijetnja, stvarna ili umišljena, slabi vjeru u moć Crkve.» «Imam još jedno pitanje.» Vittoria je stala i pogledala ga kao da nije s ovog planeta. «Ti se ne šališ?» Langdon je stao. «Kako to misliš?» «Mislim, ozbiljan si?» Langdon nije znao vidi li u njezinim očima sažaljenje ili čisti strah. «Misliš, ozbiljno namjeravam pronaći Diagrammu?» «Ne, mislim ozbiljno namjeravaš pronaći Diagrammu, naći u njoj četiristo godina star segno, odšifrirati kod i slijediti drevnu stazu koju su samo najgenijalniji znanstvenici četiristo godina prije nego što si se ti rodio mogli naći… i sve to u iduća četiri sata.» Langdon je samo slegnuo ramenima. «Ako imaš kakav drugi prijedlog, rado ću ga poslušati.» Robert Langdon stajao je ispred trezora broj devet i čitao oznake na policama. BRAHE… CLAVIUS… COPERNICUS… KEPLER… NEWTON… Dok je ponovno čitao imena, osjetio je iznenadnu nelagodu. Tu su znanstvenici… ali gdje je Galileo? Okrenuo se Vittoriji koja je provjeravala sadržaj obližnjeg trezora. «pronašao sam temu, ali nema Galilea.» «Ima ga», rekla namrštivši se dok je pokazivala prema idućem trezoru.

86 «Ovdje je. Ali nadam se da si ponio naočale za čitanje, jer cijeli trezor sadrži samo njegova djela.»Langdon je otišao do nje. Vittoria je bila u pravu. Svaka oznaka u trezoru broj 10 imala je istu ključnu riječ. IL PROCESSO GALILEANO Langdon je zazviždao kad je shvatio da Galileo ima vlastitu hermetički zatvorenu prostoriju. «Suđenje Galileu», divio se vireći kroz staklo u tamne obrise polica u trezoru. «Najduži i najskuplji pravni proces u povijesti Vatikana. Četrnaest godina. Šesto milijuna lira. Sve na jednom mjestu.» «I ja bih imala nekoliko.» «Pretpostavljam da odvjetnici nisu znatno evoluirali zadnjih nekoliko stoljeća.» «Kao ni morski psi.» Langdon je otišao do velikog žutog dugmeta pored trezora. Pritisnuo ga je i u trezoru se upalilo svjetlo. Svjetla su bila crvena pretvarajući staklenu kocku u sjajnu grimiznu ćeliju… labirint visokih polica. «Bože moj», rekla je Vittoria izgledajući uplašeno. «Idemo li se kvarcati ili raditi?» «Tekstovi napisani na pergamentu blijede pa osvjetljenje mora biti ovakvo.» «Da čovjek poludi tu unutra.» Ili još nešto gore, pomisio je Langdon idući prema jedinom ulazu u trezor. Vrata su bila na okretanje. Langdon je primijetio uobičajena četiri dugmeta s unutrašnje strane na osovini vrata, po jedno za svaku pregradu. Na pritisak dugmeta uključi se motor koji pokreće vrata i zarotira ih četvrtinu puta, a zatim stane – standardni postupak kako bi se što manje utjecalo na atmosferu unutar trezora. «Kad uđem», rekao je Langdon, «samo pritisni dugme i kreni za mnom. Unutra ima samo osam posto vlage pa se ne moraš čuditi ako ti usta budu suha.» Langdon je ušao u pfvu pregradu i pritisnuo dugme. Vrata su glasno zazujala i počela se okretati. Dok je slijedio okretanje vrata, Langdon je pripremao tijelo za fizički šok koji uvijek doživi u prvih nekoliko minuta provedenih u hermetički zatvorenoj prostoriji. Ući u hermetički zapečaćeni arhiv bilo je kao da se odjednom nađeš na dubini od šest tisuća milja pod morem. Mučnina i smušenost nisu neuobičajene. Ako vidiš dvostruko, sagni se u struku, podsjetio se citirajući mantru arhivista. Langdon je osjetio pritisak u ušima. Začulo se zviždukanje zraka i vrata su se zaustavila. Bio je unutra. Prvo što je Langdon primjetio bilo je da je znak unutra rjeđi nego što je očekivao. Vatikan je, činilo se, shvaćao svoje arhive malo ozbiljnije od ostalih. Langdon se borio protiv mučnine i pokušao opustiti prsa dok su mu se plućne kapilare širile. Mučnina je brzo prošla. Uđite u Dolphin, zabavljao se zahvalan što je pedeset krugova u bazenu svaki dan ipak od nekakve koristi. Sada već dišući normalnije, osvrnuo se po trezoru. Usprkos prozirnim vanjskim zidovima, osjetio je poznati strah. U kutiji sam, pomislio je. U krvavoj crvenoj kutiji. Vrata su zazujala i Langdon se okrenuo taman na vrijeme da vidi Vittoriju kako ulazi. Kad je stigla unutra, oči su joj istog časa počele suziti i počela je teško disati. «Trebat će ti minuta da se prilagodiš», rekao je Langdon. «Ako ti se vrti, sagni se.» «Osjećam… se…», Vittoria se počela gušiti, «kao da… ronim s pogrešno napunjenim… bocama.» Langdon je pričekao da se aklimatizira. Znao je da će biti u redu. Vittoria Vetra je očigledno bila u odličnoj formi za razliku od drhtave, stare Redcliffice, bivše harvardske diplomantice, koju je Langdon jednom prilikom odveo u hermetički zatvoreni trezor knjižnice Widener Library. Obilazak je završio tako da je Langdon starici mory