dekolonizacija afrike

Sveučilište J.J.Strossmayer u Osijeku Filozofski Fakultet Studij: Povijest – Filozofija Kolegij: Svjetska povijest 20. stoljeća

Proces dekolonizacije u Africi

Mentor: dr.sc. Slađana Josipović-Batorek

Student: Stjepana Kokanović

Osijek, svibanj 2011.

Dekolonizacija je povijesni proces koji je obilježio drugu polovicu 20. stoljeća. On podrazumijeva osamostaljenje velikog broja zemalja (kolonija) od kolonijalnih vlasti i fromiranje novih i samostalnih država. Taj proces postaje jednim od obilježja razvoja poslijeratnih međunarodnih odnosa. Osamostaljenje nije bilo ograničeno samo na jedan kontinent, već je obuhvaćalo sve kontinente, baš kao što je i osvajanje europskih kolonija u prekomorskim zemljama obuhvatilo sve kontinente. Jedan od kontinenata koji je u drugoj polovici 19. stoljeća bio 90% koloniziran, bila je Afrika. Na tom kontinentu treba razlikovati dekolonizaciju onih područja u kojima nije bilo europskih doseljenika i područja u kojima je živjelo brojno bjelačko doseljeničko stanovništvo. U razdoblju od 1880. do 1910. izvršena su glavna osvajanja, a u razdoblju od 1955. do 1975., raspalo se skoro cijelo kolonijalno carstvo u Africi. Po završetku Drugog svjetskog rata neovisne su bile samo 4 države: Egipat, Etiopija, Liberija i Južnoafrička Unija. Kolonije bez europskih doseljenika uglavnom su do sredine 60-tih godina 20. stoljeća mirnim putem stekle neovisnost. Područja u kojima je bio znatan broj europskih doseljenika imala su daleko većih problema prilikom dekolonizacije i često su bila primorana oružanim putem ostvariti samoodređenje naroda. Većina novonastalih afričkih država bile su ne samo nove države, nego i njihovi narodi bili su nove nacije. Do kraja 1963. godine 80% područja Afrike bilo je slobodno od kolonijalnih odnosa. Tome je jako doprinio pan-afrikanizam, pokret koji je predstavljao prvi organizirani otpor politici kolonijalizma i zalagao se za ujedinjenje cijelog afričkog kontinenta, te Bandunška konferencija i pokret nesvrstanosti, koje mnogi povjesničari smatraju početkom dekolonizacije u Africi. Taj pokret i konferencija su dva važna događaja koji osuđuju politiku kolonijalizma i neokolonijalizma i pozivaju na oslobođenje ovisnih područja u Africi. Konačna pobjeda u borbi za afričku nezavisnost imala je svakako korijene u suvremenom nacionalizmu- obliku političke organizacije preuzete sa zapada ili prilagođene drugim neeuropskim zemljama sa ciljem da se preuzme kolonijalna država kao okvir za obnovljeni i nezavisni afrički politički život.

2

Dekolonizacija poslijeratnog doba može se definirati više kao sustav reformi koje su provodile vlade kolonijalnih zemalja. To su bile u prvom planu gospodarske i društvene reforme, a kasnije i administrativne i ustavne, koje su predviđale u jednom duljem razdoblju moguć, ali ne i automatski pristup samoupravi, uvijek u perspektivi održavanja povlaštenih veza metropole s kolonijama. Dekolonizacija se u ovom razdoblju može točnije definirati kao sustav reformi, a ne planiranja kako predati vlast novim nacionalnim elitama u kolonijama. Države koje su imale svoje kolonije u Africi bile su Velika Britanija, Portugal, Francuska i Belgija. Prve u dekolonizaciji bile su naprednije Velika Britanija, sa svojom ukorijenjenom liberalnom tradicijom, te Francuska. Za razliku od njih Portugal nije bio spreman na dekolonizaciju, što je samo dokazivalo njegovu političku, društvenu i gospodarsku zaostalost. Velika Britanija početkom pedesetih godina kreće s politikom dekolonizacije. Ona se različito provodila, a to je ovisilo o njenim kolonijama koje su bile različite. Njen kolonijalni sustav čine su: Gana, Kenija, Nigerija, Uganda, Njasa, Sjeverna i Južna Rodezija, Nyassaland (Malavi)... Najveći problem predstavljale su britanske kolonije u istočnoj i južnoj Africi, posebno Kenija i Rodezija. Lokalni i regionalni oblik dekolonizacije podržavale su tradicionalne lokalne skupine, a protivili su mu se nacionalisti. Britanci su željeli primijeniti politiku koju su provodili prije i za vrijeme Drugog svjetskog rata, no prijelaz iz ekonomskih u institucionalne reforme nije im puno pomogao, već su se samo povećale težnje za samostalnošću. Opći raspad britanskog kolonijalong sustava počeo je 1957., nakon što je Zlatna Obala postala nezavisna država Gana. Njeno stanovništvo bilo je prvo crno afričko stanovništvo koje se oslobodilo kolonijalne vlasti i steklo punu nezavisnost od kolonijalne sile. Zemlju je prema nezavisnosti vodio Kwame Nkrumah, predsjednik stranke narodne konvencije, koji je htio ostvariti široku nacionalnu potporu koja bi mu omogućila da promijeni ekonomiju i društvo. Želio je promjeniti društvo kako bi uveo nove društvene slojeve: građanstvo s gospodarskim sredstvima i sposobnostima. No njegova politika susrela se s nesposobnošću vodstva da izmijeni konvenciju i društvo. Bitka između starih i novih klasa uzrokovala je 1966. novi državni udar, koji uspostavlja stari neokolonijalni poredak pa Gana postaje simbol nepotpune dekolonizacije. Nkrumahova politika pan-afričkog socijalizma imala je pogubne posljedice po gospodarstvo; zemlja je nagomilala veliki vanjski 3

dug, a nestašice hrane postale su redovita pojava. Od 1966. do 1981. trajalo je razdoblje političke nestabilnosti s čestim vojnim udarima i smjenama vlada. Tada vlast preuzima poručnik ratnog zrakoplovstva Jerry Rawlings koji je uspio poboljšati stanje u zemlji. Južna Rodezija bila je jedno od najtežih pitanja u povijesti dekolonizacije uopće. Imala je status britanske kolonije s unutranjom samoupravom od 1922. do prijelomnog trenutka dolazi 11. studenog 1965., kada su bjelački krugovi proglasili nezavisnost od Velike Britanije. Njihov vođa bio je Ian Smith. Po njegovom vladom donesena je Deklaracija o neovisnosti koja je bila ilegalna i donesena bez suglasnosti brojčano nadmoćnog crnog stanovništva. Iako Britanija nije priznavala neovisnost Rodezije, rodezijske vlasti su smatrale da je ona republika, koja više nije pod britanskom kontrolom. Vijeće sigurnosti nakon toga je pozvalo Veliku Britaniju da uguši pobunu, a druge države nisu smjele pomoći Južnoj Rodeziji na bilo koji način. No nakon niza rezolucija, donesenih od strane Vijeća sigurnosti, kojima su ekonomski pokušali uništiti državu, 1969. donesena je rezolucija kojom se potvrđuje dužnost Velike Britanije da omogući narodu Južne Rodezije ostvarenje prava na samoodređenje i neovisnost. Pokret otpora domorodačkog stanovništva jačao je pa je bijela manjina nastojala postići sporazum s političkom organizacijom većinskog crnog stanovništva- Ujedinjenim afričkim nacionalnim vijećem. Izrađujući novi ustav, vlast je preuzela nova privremena vlada u kojoj su bili i predstavnici ujedinjenog afričkog nacionalnog vijeća. 30. siječnja 1979. usvojen je novi kompromisni ustav na temelju kojega su održani izbori, no izbore su bojkotirale Afrička nacionalna unija Zimbabvea (ZANU) i Afrička narodna unija Zimbabvea (ZAPU). Dogovori su postignuti, a u zemlji se vodila gerilska borba, sve do 1979. dok nije sazvana ustavotvorna konferencija u Londonu, gdje je postignut sporazum o primirju, ustavnom uređenju i neovisnosti. Održani su i novi izbori 1980. na kojima je pobjedila ZANU stranka, a Robert Mugabe je postao premijer. Tako je ostvarena dekolonizacija Zimbabvea, nakon čega je zemlja primljena u Commonwealth. Pod utjecajem antikolonijalnih političkih promjena, pedesetih godina u britanskom protektoratu Keniji organizirana je borba protiv kolonijalne vlasti, poznata kao gerilski pokret Mau Mau, kojeg je organizirao najbrojniji narod Kikuju. Povod pobuni su bili nategnuti ekonomski, društveni i rasni odnosi. Smatrajući ih teroristima, Britanci su 1956. ugušili taj ustanak. Iako vojno nisu uspjeli pobijediti, Kenija je ipak ostvarila neovisnost 1963. godine, a njen prvi predsjednik bio je Jomo Kenyatta, veliki borac za nezavisnost Kenije.

4

Druga velika zapadna sila Europe koje je imala kolonije u Africi bila je Francuska. Ona se na afričkim teritorijama zalaže za niz gospodarskih, zakonodavnih i institucionalnih reformi, koje su uvrštene u francuski ustav 1946. Razne reforme dovele su do pobune u u svim dijelovima zapadne i ekvatorijalne Francuske Afrike i Madgaskara. U Maroku nezavisna stranka Istiklal traži ukidanje francuskog jarma i nezavisnost pod ustavnom i demokratskom monarhijom. Svi vođe su uhićeni, a sultan Muhamed Ibn Jusuf je svrgnut s vlasti. U Alžiru također izbija nacionalistički ustanak čiji je vođa Mesali Hadji. Jedna struja njegova pokreta “Revolucionarni komitet saveza i akcija“ postat će Narodnooslobodilačka fronta, koja će 1954. započeti borbu za nacionalno oslobođenje. U Tunisu Habib Burghiba i njegovi sljedbenici vode pokret modernog nacionalizma-Neo Destour-kojim se žele osloboditi kolonijalizacije. 1954. godine dolazi do velikih promjena dolaskom Pierrea Mendèsa Francea na čelo francuske vlade te je Francuska odlučila pregovarati s nacionalistima. U govoru u Kartagi 31. srpnja, Mendès France pristaje na sporazum o autonomiji koji je potpisan 3. lipnja 1955. s Taharom Benom Ammarom. 20. ožujka 1956. godine protokolom je priznata neovisnost Tunisa. 1956. općenito je bila godina dekolonizacije. Nju je obilježio i poraz bitansko-francuskog savezništva tijekom intervencije na Suezu, koja je izvedena kao odgovor na Naserovu nacionalizaciju Sueskog kanala. Te iste godine dolazi do prijelaza s dekolonizacije u smislu gospodarsko-društvenih reformi prema političkoj dekolonizaciji. Prema zakonu Defferre, svaka francuska kolonija ima pravo na izbor zakonodavne skupštine i vlade. Time se kolonijama priznaje političko pravo. 1958. De Gaulle donosi novi ustav kojim je ponudio kolonijama punu nezavisnost ili članstvo u novoj Francuskoj zajednici naroda. Gvineja je bila prva zemalja koja je odabrala nezavisnost, a nakon nje dobivaju je Mauritanija, Madagaskar, Benin, Gabon, Niger, Obala Bjelokosti, Čad, Srednjoafrička Republika, Kongo Brazzaville, Gornja Volta, Senegal, Mali, Kamerun, Nigerija, Somalija i Togo. Slijedeće godine krugu neovisnih država pridružuju se Sijera Leone i Tanganjika. Među svim kolonijalnim silama Francuska je jedina koja je najčvršće održavala neokolonijalne odnose s novim neovisnim državama. Oni su posljedica vrlo siromašnih kolonija koje su ekonomski ovisne o Francuskoj državi. Iduća zemlja koja je posjedovala kolonije u Africi bila je Belgija. Njene najvažnije kolonije bile su Uganda, Ruanda, Kongo i Burundi. Iako su u pedeset godina belgijski vladari omogućili znatan industrijski razvitak, izobrazbu kvalificiranih radnika i školovanje, nisu ni jednu svoju koloniju pripremali za neovisnost, pa tako ni Kongoance. Poslije 1955. 5

Belgijanci su ipak morali uzeti u obzir događaje u Africi, osobito na francuskom teritorijima, s druge strane donjeg toka Konga Ubangija. Smatrali su kako je nezavisnost još jako daleko, no 1956. A.A. J van Bilsen objavljuje plan političke emancipacije Konga u toku 30 godina. Belgijanci su takve planove pokušali suzbiti, no 1958. pojavljuje se Patrice Lumumba, koji je u očima svog naroda bio junak kongoanskog nacionalizma. Godina 1959. bila je godina velikih nemira u Kongu nakon kojih zemlja 1960. dobiva nezavisnost. Položaj premijera dobiva Lumumba, no cijela situacija se promjenila nakon što su vojnici, kojima su zapovjedali belgijski časnici, pobunili. Tada izbijaju sukobi između različitih plemena, a pokrajina Katanga se proglašava neovisnom, a taj pokret vodi Möise Čombe. Lumumbinim poteškoćama okoristio se predsjednik Kasavubu, njegov politički protivnik, koji ga je smijenio, a Lumumba je ubijen u Katangi. Nakon njegova ubojstva skupina panafričke unije kritizira UN smatarjući da se ne dopušteno upliću i da Kongoanci moraju svoju situaciju sami riješiti. Nakon odcijepljenja Katange, u Kongu je nametnut red. Vlada predsjednika Kasavubua suočavala se s oružanim otporima u zemlji. Najbolja taktika suočavanja s takvim prilikama bila je da postavi Čombea na mjesto predsjednika kongoanske vlade. On je omogućio povezivanje sa zapadnim svijetom. Nakon što ni to nije pomoglo da zadobiju povjerenje Konga, zapovjednik kongoanske vlade Mobutu 1965. izvršio je državni udar te učvrstio vlast nad Kongom, kojeg je 1971. preimenovao u Zair. Portugal je zemlja čije su kolonije u Africi posljednje dekolonizirane. Kao razlog za to možemo navesti nespremnost na odricanje kolonijalnih interesa u korist međunarodnog kapitala kao i nespremnost na osiguravanje neokolonijalnog kontinuiteta svoje dominacije. Salazarov režim se od ranih pedesetih godina nastojao prilagoditi novonastaloj situaciji. 1951. proglašava svoje zavisne teritorije prekomorskim provincijama. Od 1953. počinje se provoditi šestogodišnji plan razvoja, vlada raznim beneficijama nastoji osigurati povećanu imigraciju portugalskih kolona u prekomorske provincije, no to nije pomoglo da se 1958. počne buditi antikolonijalni otpor u najvažnijim portugalskim kolonijama Angoli, Mozambiku i Gvineji. U tim zemljama počinju masovni ustanci. 1961. označila je početak četrnaestogodišnjeg antikolonijalnog rata, početak rata u Gvineji započinje 1962., a tek 1964. u Mozambiku, iako se već 1962. osnovao FRELIMO- pokret za oslobođenje od portugalske vlasti. Nezavisnost tih država došla je tek nakon dugih i krvavih građanskih ratova, te nakon zbacivanja diktature u Portugalu, nakon čega su krenule razne reforme i proces dekolonizacije. Gvineja je svoju nezavisnost dobila 1974., a FRELIMO je nakon deset godina 6

ratovanja svojoj zemlji donio nezavisnost 25. lipnja 1975. nakon nagodbe s Portugalcima. Međutim neovisnost Angole morala se riješiti sukobom između portugalske vojske i vojnih snaga Narodnog pokreta za oslobođenje Angole (MPLA), Narodne oslobodilačke fronte (NFL) i Saveza za potpunu nezavisnost Angole (UNITA).Narodnoa oslobodilačka fronta imala je podrušku iz Zaira, UNITA je imala podršku etničke skupine Ovimbundu, a ostale su imale regionalnu podršku. Zaplet ove situacije je rješen nakon što se Namibija uključila radi obrane južnoafričkih pozicija. Zbog toga su zemlje komunističkog bloka pružale otvorenu pomoć organizaciji MPLA, a oni šalju tehničare i vojnike s Kube, nakon čega se se povukle snage Namibije. Tada je MPLA imala moć da uguši opoziciju NFL-a i proširi svoju vlast na cijelu Angolu. Angola je svoju nezavisnost dobila 1975. i time izvršila pritisak na JAR da Namibiji da neovisnost. Razne borbe i međunarodni pritisak primorale su JAR da odobri neovisnost Namibije 1989. Konačni pad direktne moći Europljana u Africi dogodio se 1994. slomom apartheida u Južnoafričkoj Republici. Slom kolonijalnog sustava rezultirao je pojavom neokolonijalizma-suvremenog kolonijalizma, politika bivših kolonijalnih sila i drugih visoko razvijenih zemalja koja teži da održi svoj povlašten položaj u bivšim kolonijama i drugim nerazvijenim zemljama. Tako su Francuska i Britanija stvorile zajednice koje bi služile za ekonomsko povezivanje bivših kolonija. Nerazvijene zemlje uglavnom nisu u mogućnosti da se razvijaju bez pomoći iz inozemstva - nedostaje im kapital, školovana radna snaga i drugo. Bivše kolonijalne sile pružaju im pomoć u razvoju. Ali pri tome one koriste gospodarsku ovisnost i siromaštvo da bi ekonomsku i političku ovisnost nametnule u novim oblicima. Tako, one u siromašnim zemljama ulažu svoj kapital pod vrlo povoljnim uvjetima. Iz toga možemo samo zaključiti da je kolonijalizam samo prešao na višu stepenicu i da se afričke države i danas nisu oslobodile ovisnosti o razvijenim zemljama.

7

POPIS LITERATURE: 1. 2. 3. 4. 5. 6.

Davidson Basil, Afrika u povijesti, teme i osnove razvoja, Globus, Zagreb, 1984. Iveković Ivan, Afrika u transformaciji, Oour Globus, Zagreb, 1984. Lulić Mira, Dekolonizacija i nastanak država, Osijek, 2006. Oliver Roland, Kratka povijest Afrike, Školska knjiiga, Zagreb, 1985. Pečar Zdravko, Afrika, Naprijed, 1964. Skupina autora, Povijest 18, Poslijeratno doba (1945.-1985.), Europapress holding, Zagreb, 2008.

8