Deborah Elis~Devojčica iz Avganistana.pdf

DEBORAH ELLIS - DJEVOJČICA IZ AFGANISTANA ( The Breadwinner)

JEDAN Ja mogu pročitali to pismo jednako dobro kao i otac«, šaptala je Parvana u nabore svog čadora1. »Pa, gotovo jednako dobro.« Te se riječi nije usudila izreći naglas. Čovjek koji je sjedio pored njenog oca ne bi želio čuti njen glas. Kao ni itko drugi na kabulskoj tržnici. Parvana je bila ondje samo kako bi pomogla ocu hodati do tržnice i natrag kući nakon posla. Sjedila je poprilično straga na pokrivaču, glave i većeg dijela lica pokrivena čadorom. Ustvari, nije uopće trebala biti vani. Talibani su naredili svim djevojčicama i ženama u Afganistanu da ostanu unutar svojih kuća. Čak su djevojčicama zabranili da odlaze u školu. Parvana je morala napustiti svoj šesti razred, a njenoj sestri Nooriji nije bilo dopušteno pohađanje srednje škole Njihova je majka izbačena s posla, radila je kao spisateljica za kabulsku radiopostaju. Sad su već više od godine dana one bile zatočene u jednoj sobi, zajedno s petogodišnjom Maryam i dvogodišnjim Alijem. Parvana je svakoga dana uspijevala izaći na nekoliko sati kako bi pomogla ocu hodati. Uvijek joj je bilo drago izaći, premda je to značilo višesatno sjedenje na pokrivaču prostrtom na tvrdoj zemlji tržnice. Barem je mogla nešto raditi. Čak se navikla obuzdati jezik i skriti lice. Bila je sitna za svojih jedanaest godina. Kao malena djevojčica, obično je mogla biti vani bez posljedica i ispitivanja. »Ova djevojčica mi pomaže pri hodanju«, govorio bi njezin otac svakom talibanu koji bi pitao, pokazujući na svoju nogu. Izgu bio je potkoljenicu u bombardiranju škole u kojoj je predavao. I njegova je nutrina bila nekako ozlijeđena. Često je bio umoran »Kod kuće nemam sina, osim djetešceta«, objašnjavao bi. Parvana bi spustila oca na pokrivač i pokušala se pričiniti što manjom. Bojala se pogledati u vojnike. Vidjela je što su činili, posebno 1

čador – komad tkanine koji nose žene i djevojčice, a pokriva im kosu i ramena. djevojčice ga nose izvan kuće. ženama, kako su bičevali i tukli onoga za koga su smatrali da treba biti kažnjen. Sjedeći na tržnici dan za danom vidjela je mnogo. Kad su talibani bili u blizini, više od svega željela je biti nevidljivom. Sad je mušterija tražila od njenog oca da mu ponovo pročita pismo. »Polako čitaj, tako da ga mogu zapamtiti za svoju obitelj.« Parvani bi bilo drago da dobije pismo. Nedavno je u Afganistanu ponovo započela isporuka pošte, nakon što je godinama bila prekinuta zbog rata. Mnogi su od njenih prijatelja napustili zemlju s obiteljima. Mislila je kako su u Pakistanu, ali nije bila sigurna, pa im nije mogla pisati Njena se obitelj toliko često selila zbog bombardiranja da njeni prijatelji više nisu znali gdje je ona.

»Afganistanci prekrivaju zemlju kao što zvijezde prekrivaju nebo«, često je govorio njen otac. Otac je završio s drugim čitanjem čovjekova pisma. Mušterija mu zahvali i plati. »Potražit ću te kad bude vrijeme za pisanje odgovora.« Većina ljudi u Afganistanu nije znala ni čitati ni pisati, Parvana je bila jedna od rijetkih sretnika. Oba su njena roditelja polazila fakultet i vjerovala u obrazovanje za svakoga, čak i za djevojčice. Mušterije su dolazile i odlazile kako se vuklo popodne. Većina ih je govorila dari 2, jezik koji je Parvana najbolje znala. Kad je mušterija govorila pashtu3, mogla je prepoznati veći dio, ali ne sve. Njeni su roditelji govorili i engleski. Otac joj je polazio sve učilište u Engleskoj. Prije dugo vremena. Tržnica je bila vrlo prometno mjesto. Muškarci su obavljali kupnju za svoje obitelji, trgovci izvikivali svoju ponudu i usluge Neki su, poput prodavača čaja, imali vlastite štandove. S tako velikim kotlom i toliko poslužavnika sa šalicama morali su stajati na jednome mjestu. Dječaci što su raznosili čaj, trčali su amo-tamo po 2.3

dari i paštu - dva glavna jezika u Afganistanu

labirintu tržnice, noseći čaj mušterijama koje nisu mogle napustiti svoje trgovine, pa onda natrag s praznim šalicama. »Mogla bih to«, šaptala je Parvana. Bilo bi lijepo kad bi smjela trčati uokolo po tržnici, poznavati njene zavojite ulice jednako dobro kao što poznaje četiri zida vlastitog doma. Otac se okrenuo kako bi je pogledao. »Radije bih te vidio kako trčiš po školskom dvorištu.« Ponovo se okrenuo kako bi dozvao muškarce u prolazu. »Bilo što za pisanje! Bilo što za čitanje! Pashtu i dari! Predivni predmeti za prodaju!« Parvana se namrštila. Nije ona bila kriva što nije u školi! I sama bi radije bila ondje nego sjedila na ovom neudobnom pokrivaču, gdje su je leđa i stražnjica počinjali boljeti Nedostajali su joj prijatelji, njena plavo-bijela školska odora i svakoga dana neka nova aktivnost. Njen omiljeni predmet bila je povijest, posebno afganistanska. Svi su dolazili u Afganistan. Perzijanci su došli prije četiritisuće godina. I Aleksandar Veliki također, a nakon njega Grci, Arapi, Turci, Britanci i naposljetku Sovjeti. Jedan od osvajača, Tamerlan iz Samarkandije, odsijecao je glave neprijateljima i slagao ih na goleme hrpe, kao lubenice na štandu s voćem. Svi su li ljudi dolazili u Parvaninu zemlju i pokušali je zauzeti, ali su ih Afganistanci svepobacali van! A sad je zemljom vladala talibanska milicija. U njoj su bili Alganistanci, s vrlo određenim zamislima o tome kako bi trebalo upravljati. Kad su na početku preuzeli glavni grad Kabul i zabranili djevojčicama odlazak u školu, Parvana nije bila strašno nesretna. Baš je trebala pisati test iz aritmetike za koji se nije pripremila i bila je u nemilosti zbog pričanja u razredu, opet. Učitelj se spremao poslati poruku njenoj majci, ali su talibani4 prije toga preuzeli vlast. »Zašto plačeš?« bila je pitala Nooriju, koja nije mogla prestati jecati. »Ja mislim da je baš dobru

što imamo praznike.« Parvana je bila sigurna kako će im za nekoliku dani talibani dopustiti da ponovo idu u školu. A do tada će njen učitelj zaboravili da ju je htio tužiti majci. 4

talibani - pripadnici vladajuće stranke u Afganistanu

»Baš si glupa!« vrisnula je Nooria. »Pusti me na miru!« Jedna od poteškoća zajedničkog života s cijelom obitelji u jednoj prostoriji bila je i ta što je u takvoj situaciji zaista nemoguće ostaviti ikoga na miru. Kud god je pošla Nooria, Parvana je već bila ondje. Oboje Parvaninih rodilelja potjecalo je iz starih, cijenjenih afganistanskih obitelji. Svojim su obrazovanjem ostvarivali visoke prihode. Imali su veliku kuću s dvorištem, parom poslužitelja, televizorom, hladnjakom te automobil. Nooria je imala svoju sobu. Parvana je svoju dijelila s mlađom sestrom, Maryam. Maryam je puno čavrljala, ali je jednako tako mislila da je Parvana prekrasna. U svakom slučaju bilo prekrasno katkad se maknuti od Noorije. Tu je kuću uništila bomba. Otada se obitelj nekoliko puta selila. Svaki put u sve manji stan. Kad god kad bi njihovu kuću pogodila bomba, izgubili bi dio svojih stvari. Sa svakom su bombom bivali siromašniji. I sad su živjeli svi zajedno u jednoj maloj sobi. Rat je u Afganistanu trajao već više od dvadeset godina, dvaput dulje negoli je Parvana bila živa. Najprije su Sovjeti ušli svojim velikim tenkovima u zemlju i letjeli avionima koji su bacali bombe na sela i gradove. Parvana se rodila mjesec dana prije nego što su se Sovjeti vratili u svoju zemlju. »Bila si lako ružna beba da Sovjeti nisu mogli podnijeti ostanak u istoj zemlji s tobom«, rado joj je govorila Nooria. »Odjurili su u užasu preko granice, koliko god brzo su ih njihovi tenkovi mogli nosili.« Nakon odlaska Sovjeta, ljudi koji su pucali na njih poželjeli su nastaviti pucati pa su pucali jedni u druge. Mnogo je bombi tad palo na Kabul. Puno je ljudi poginulo. Bombe su bile sastavni dio Parvanina života. Svakoga dana, svake noći rakete bi padale s neba i nečija bi kuća bila uništena. Kad su bombe padale, ljudi su bježali. Prvo su bježali u jednom smjeru, pa u drugom, pokušavajući naći mjesto na kojem ih bombe neće naći. Dok je bila mlađa, Parvanu su nosili. Kad je narasla, morala je trčati sama. Sad su većinu zemlje nadzirali talibani. Riječ taliban označavala je učenika islamske religije, ali je Parvani otac rekao da religija ljude treba poučavali kako da budu bolja ljudska bića, kako da budu čovječniji. »Talibani ne čine Afganistan čovječnijim mjestom za življenje« govorio je. Iako su bombe i dalje padale na Kabul, to se nije događalo toliko često kao prije. Na sjeveru zemlje i dalje je trajao rat i ovih se dana ondje najviše umiralo. Nakon što je još nekoliko mušterija došlo i prošlo, otac je predložio da završe s poslom za taj dan. Parvana skoči na noge, pa se sruši natrag. Noga joj je utrnula. Ona je protrlja, pa pokuša ponovo. Ovaj je put mogla stajati. Skupila je sve male predmete koje su pokušavali prodali posude, jastučnice, kućanske ukrase koji

su preživjeli bombardiranje. Poput mnogih Afganistanaca, prodavali su ono što su mogli. Majka i Nooria redovito su pretraživale ono što je ostalo od obiteljske imovine tražeći čega se mogu odreći. U Kabulu je toliko ljudi pokušavalo nešto prodati da se Parvana pitala postoji li uopće itkotko bi išta mogao kupiti. Otac je pospremio svoje olovke i papir za pisanje u torbu koju je nosio na ramenu. Oslanjajući se o svoj štap za hodanje i uhvativši se za Parvaninu ruku, polako je ustao. Parvana otrese prašinu s pokrivača, složi ga i već su kretali. Male je udaljenosti otac mogao svladati samo uz štap. Za većih mu je morala pomagati Parvana. »Točno si visoka koliko treba«, rekao je. » A što kad narastem?« » Narast ću i ja s tobom!« Otac je nekad imao umjetnu nogu, ali ju je prodao. Nije to planirao. Umjetne su se noge morale posebno izrađivati i nečija umjetna noga nije nužno odgovarala nekome drugome. No, kad je jedna mušterija vidjela očevu nogu na pokrivaču, nije ju zanimalo sve ostalo za prodaju i zahtijevala je baš nju. Muškarac je ponudio tako dobru cijenu da je otac na kraju popustio Sad je na tržnici bilo mnogo umjetnih nogu na prodaju. Budući da su talibani odredili da žene moraju ostajati kod kuće, mnogi su muževi umjetne noge uzeli svojim ženama. »Nikamo ne ideš, pa što će li onda noga?« pitali su. Svuda po Kabulu mogle su se vidjeti razorene kuće. Susjedstva su se od otmjenih i poslovnih pretvorila u cigle i prašinu. Kabul je nekad bio predivan. Nooria se sjećala čitavih pločnika, semafora na kojima su se smjenjivale boje, večernjih odlazaka u restorane i kina, šetnji po finim trgovinama odjećom i knjigama. Veći dio Parvaninog života grad je bio u ruševinama i bilo joj ga je teško zamisliti drukčijeg. Boljele su je priče o starom Kabulu prije bombardiranja. Nije željela razmišljati o svemu što su odnijele bombe, uključujući očevo zdravlje i njihov prekrasan dom To ju je ljutilo, a kako sa svojom ljutnjom nije mogla ništa, bivala je tužna. Napustili su prometni dio tržnice i skrenuli niz pokrajnju ulicu do svoje zgrade. Parvana je pažljivo vodila oca oko rupa i pukotina na cesti. »Kako žene u burkama5 uspijevaju hodati po ovim ulicama?« pitala je Parvana oca. »Kako vide kud idu? « »Često padaju«, odgovorio joi je otac. Bio je u pravu. Parvana ih je vidjela kako padaju Pogledala je svoju omiljenu planinu. Veličanstveno se uzdizala na kraju njene ulice. »Kako se zove ona planina?« pitala je oca nedugo nakon što su se preselili u novo susjedstvo. »To je Parvana.« »Nije«, rekla je Noona prezirno. »Ne smiješ lagati djetetu«, rekla je majka. Čitava je obitelj vani šetala, u vrijeme prije talibana. Majka i Nooria nosile su samo lagane šalove oko kose, lica su im upijala kabulsko sunce.

»Planine se nazivaju po ljudima«, rekao je otac. »Ja sam čovjek i onu planinu imenujem Parvanom.« 5

burka- duga oprava naliok na šator koju su talibani propisali kao odjeću za žene kad izlaze iz kuće. Posve ih prekriva, ima čak i uski mrežasti zaslon preko očiju. Majka je popustila, smijući se. I otac se smijao, i Parvana i malena Maryam, koja čak nije ni znala zašto se smije. Čak se i mrzovoljna Nooria pridružila. Zvuk obiteljskog smijeha razlijegao se planinom Parvana i natrag duž njihove ulice. Sad su se Parvana i njezin otac polako uspinjali stubištem zgrade. Stanovali su na trećem katu stambene zgrade. Bila je pogođena u raketnom napadu i pola je zgrade bilo sravnjeno sa zemljom. Stubište je bilo s vanjske strane, postavljeno cik-cak do vrha. Oštećeno u bombardiranju, nije baš bilo čitavo, neke se stube mjestimično nisu dodirivale Samo su dijelovi imali rukohvat. »Nikad se ne pouzdaj u ogradu«, otac je stalno ponavljao Parvani. Penjanje je bilo lakše od silaženja, ali je svejedno dugo trajalo. Na posljetku su stigli do vrata svog doma te uđoše.

Dva Majka i Nooria ponovo su pospremale. Otac je poljubio Alija i Maryam. Otišao u kupaonicu oprati prašinu s nogu, lica i ruku, pa se protegao na tošaku6 kako bi se odmorio. Parvana je odložila svoje zavežljaje i počela skidali čador. »Trebamo vodu« rekla je Nooria »Ne mogu li najprije malo sjesti?« upitala je Parvana majku. »Bolje ćeš se odmarati kad završiš svoj posao. Idi sad! Spremnik s vodom gotovo je prazan.« Parvana je mrmljala. Ako je spremnik gotovo prazan, morat će pet puta ići do slavine s vodom. Šest, jer mama je mrzila vidjeti praznu kantu. »Da si je donijela jučer, kad te majka molila, ne bi danas morala toliko vući«, rekla je Nooria dok je Parvana prolazila pored nje kako bi uzela kantu za vođu. Nooria se nasmiješila svojim premoćnim smiješkom stanje sestre i zabacila kosu preko ramena. Parvana ju je poželjela udariti. Nooria je imala divnu kosu, dugu i gustu. Parvanina je kosa bila tanka i slamnata. Željela je kosu poput sestrine i Nooria je to znala. Parvana se bunila čitavim putem niza stube i niz ulicu dovode. Put kući, s punom kantom, bio je gori, posebno penjanje na treći kat. 6

tošak - uski madrac, u mnogim afganistanskim domovima umjesto stolaca ili kreveta

To što je bila ljutita na Nooriju dalo joj je snagu, pa se Parvana nastavila žaliti. »Nooria nikad ne ide po vodu, niti majka. A ni Maryam. Ona ne mora ništa raditi.« Parvana je znala da mrmlja gluposti, ali je svejedno nastavljala. Maryam je imala samo pet godina i nije mogla nositi ni praznu kantu niza stube, a kamoli punu na kat. Majka i Nooria morale su nositi burke kad god bi izašle iz kuće, a nisu mogle nosili kantu vode uz one nejednake, polomljene stube ako su to imale na sebi. Osim toga, za žene je bilo opasno izlaziti bez muškarca. Parvana je znala da mora donositi vodu jer nitko drugi u obitelji to nije mogao. To joj je katkad smetalo. Kadšto je, pak, zbog toga bila ponosna. No, jedno je znala - nije bilo bitno kako se ona osjeća. Bila dobre ili loše volje, vodu je trebalo donijeti, a to je mogla učiniti samo ona. Spremnik je napokon bio pun, kanta za vodu također i Parvana je mogla izuti sandale, objesili čador i opustili se. Sjela je na pod pored Maryam i gledala kako sestru crta. »Jako si darovita, Maryam. Jednog ćeš dana prodavati svoje crteže za tone i tone novaca. Bit ćemo jako bogati i živjet ćemo u palači, a ti ćeš nositi haljine od plave svile.« »Zelene svile«, rekla je Maryam »Zelene svile«, služila se Parvana »Umjesto što sjediš ondje, mogla bi nam ovdje pomoći.« Majka i Nooria ponovo su čistile ormar.

»Očistile ste taj ormar prije tri dana!« »Hoćeš li nam pomoći ili nećeš? « Nećeš, mislila je Parvana, ali se digla na noge. Majka i Nooria neprestano su nešto čistile. Budući da nisu mogle raditi ili ići u školu, nisu se baš mnogočime drugim mogle baviti. »Talibani su rekli da moramo živjeti unutra, ali to ne znači da moramo živjeti u prljavštini«, rado je govorila majka. Parvana je mrzila sve to pospremanje. Potrošila bi se voda koju je ona morala dovlačiti. Jedino gore od toga bilo je Noorijino pranje kose. Parvana se ogledala po njihovoj maloj sobi. Sav je namještaj što ga se sjećala iz njihovih ostalih kuća bio uništen bombama ili su ga ukrali pljačkaši. Sve što su sad imali bio je visok drveni ormar, koji je bio u sobi kad su je unajmili. U njemu je bilo nekoliko stvari koje su uspjeli spasiti. Dva tošaka stajala su prislonjena uza zidove i to je bio sav namještaj koji su imali. Nekad su imali divne afganistanske sagove. Parvana se sjećala kako je, kad je bila mlađa, prstima pratila njihove zamršene uzorke. Sad je na betonskom podu bila samo jeftina prostirka. Parvana je u deset običnih koraka u jednom smjeru i dvanaest u drugome mogla prijeći glavnu prostoriju. Obično je njen posao bio da sićušnom metlom pomete prostirku. Poznavala je svaki njezin centimetar. Na kraju sobe bila je kupaonica. Bila je to vrlo mala prostorija s drvenim uzdignutim toaletom ne modernim zapadnjačkim kakav su nekada imali! Ondje je bilo i malo plinsko kuhalo jer je, visoko u zidu, mali otvor omogućavao ulazak svježeg zraka u prostoriju. I spremnik s vodom bio je ondje metalni bubanj u koji je stalo pet kanti vode - a pokraj njega korito za pranje. Ostali ljudi živjeli su u dijelu zgrade koji je još stajao. Parvana ih je viđala dok je odlazila po vodu ili s ocem na tržnicu. » N e smijemo se družiti sa susjedima«, rekao joj je otac. »Talibani potiču susjede da se međusobno špijuniraju. Sigurnije je držati se podalje.« Možda je bilo sigurnije, često je mislila Parvana, ali je bilo i samotno. Možda je postojala još neka djevojčica njene dobi, tu blizu, ali ona to nikada neće saznati. Otac je imao svoje knjige, Maryam se igrala s Alijem, Nooria je imala majku, ali Parvana nije imala nikoga. Majka i Nooria obrisale su police ormara. Sad su vraćale stvari unutra. »Ovdje je hrpa stvari koje će otac prodavati na tržnici. Stavi ih uz vrata«, uputila ju je majka. Živa crvena tkanina zapne Parvani za oko. »Moj najbolji šalvar kamiz7 ! Ne možemo to prodati!« »Ja odlučujem što ćemo prodati, ne ti. Više ničemu ne služi, osim ako ne planiraš ići na zabave za koje mi se nisi potrudila reći.« Parvana u znala da se nema smisla svađati. Otkad je bila prisiljena napustiti posao, majčini su živci svakoga dana bili sve tanji. Parvana stavi odijelo, zajedno s ostalim stvarima, pored vrata. Prstima je prelazila preko zamršenog veza. Bio je to poklon za Eid8 njene tete iz Mazar-e-Sharifa, grada na sjeveru Afganistana. Nadala se da će se teta ljutiti na mamu što ga je prodala. »Zašto ne prodamo Noorijinu svečanu odjeću? Ona ne ide nikamo.«

»Ona će je trebati kad se uda.« Nooria je namjestila nadmoćnu facu za Parvanu. Kao dodatnu uvredu, zabacila je glavu kako bi zaljuljala svoju dugu kosu. »Žao mi je onoga tko se tobom oženi« rekla je Parvana. »Za ženu će dobiti ukočenog snoba.« »Dosta«, rekla je majka. Parvana je kipjela od bijesa. Majka je uvijek stala na Noorijinu stranu. Parvana je mrzila Nooriju, a mrzila bi i majku, samo da nije bila i njezina majka. Njezina se ljutnja otopila kad je vidjela majku kako podiže zamotuljak Hossainove odjeće i sklanja ga na najvišu policu ormara. Majka je uvijek izgledala tužna kad je dodirivala Hossainovu odjeću. Nooria nije uvijek bila najstarija. Hossain je bio najstarije dijete. Poginuo je od mine kad mu je bilo četrnaest godina. Majka iotac nisu nikada o njemu razgovarali. Bilo je prebolno sjećali ga se. Nooria je Parvani rekla za njega u jednom od rijetkih trenutaka kad su razgovarale jedna s drugom. Hossain se mnogo smijao i uvijek je pokušavao navesti Nooriju da se igra s njim, iako je bila djevojčica 7

šalvar kamiz - duga, komotna košulja i hlače, nose ih muškarci i žene. Muški su svi iste boje, s džepovima s unutrašnje strane na grudima. ženski su različitih boja i krojeva, katkad pomno izvezeni ili ukrašeni perlama. 8

Eid - muslimanska svečanost na kraju ramazana, mjeseca posta.

»Ne budi takva princeza«, rekao bi. »Koristit će ti malo nogometa!« Katkad bi. rekla je Nooria, popustila i igrala, a Hossain bi joj uvijek dodavao lopte koje je mogla zaustaviti i vraćati. »Običavao te podizati i puno se igrati s tobom«, rekla je Nooria Parvani. »Ustvari, činilo se da te voli. Zamisli!« Prema Noorijinom pričanju, Hossain je bio netko koga bi i Parvana voljela. Vidjevši bol na majčinu licu, Parvana zatomi bijes i tiho pomogne završiti večeru. Obitelj je jela u afganistanskom stilu, sjedeći oko plastične prostirke raširene na podu. Hrana je sve razveselila i obitelj se opuštala nakon završenog obroka. U određenom će trenutku, znala je Parvana, majka i Nooria razmijeniti tajni znak i njih će se dvije u istom trenutku dići kako bi počele pospremati. Parvana nije imala pojma kako su to činile. Gledala bi hoće li međusobno razmijeniti kakav znak, ali nikad ga nije vidjela Ali je drijemao u majčinom krilu, s komadom nana u šačici. Kad bi shvatio da pada u san, razbudio bi se, kao da mrzi pomisao na to da bi mu nešto moglo promaknuti. Pokušao bi ustati, ali ga je majka držala prilično čvrsto. Nakon kratkotrajnog koprcanja odustao bi i ponovo zadrijemao. Otac se, izgledajući odmorno nakon drijemanja, presvukao u svoj dobar bijeli šalvar kamiz. Duga mu je brada bila uredno počešljana. Parvana je mislila da je vrlo zgodan. Kad su talibani tek došli i naredili svim muškarcima da puste bradu, Parvani se bilo teško priviknuti na očevo lice. Nikada prije nije nosio bradu. I ocu je bilo teško priviknuti se. Ispočetka

je prilično svrbjelo Sad je pričao povijesne priče. Prije negoli je njegova škola bombardirana, bio je učitelj povijesti. Parvana je odrasla uz njegove priče, zbog čega je bila vrlo dobar učenik na satu povijesti. »Bilo je to 1880. i Britanci su pokušavali zauzeti našu zemlju. Jesmo li htjeli da je Britanci preuzmu?« upitao je Maryam. »Ne!« odgovorila je Maryam. »Naravno da nismo. Svi dolaze u Afganistan i pokušavaju ga zauzeti, ali mi Afganistana ih izbacimo van. Mi smo najgostoljubljiviji ljudi na svijetu. Nama je gost kralj. To zapamtite, djevojke. Kad vam gost dođe u kuću, mora imati sve najbolje.« »Ili gošća«, rekla je Parvana. Otac se namrštio i pogledao je. »Ili gošća. Mi Afganistanci činimo sve što možemo kako bi gostu bilo ugodno No, ako netko dođe u našu kuću ili našu zemlju i ponaša se neprijateljski, mi branimo svoj dom.« »Oče, započni priču.« Parvana je požurivala. Čula ju je već mnogo puta, ali ju je željela čuti ponovo. Otac se ponovo smrkne. »Moramo ovo dijete naučiti malo strpljivosti«, rekao je majci. Parvana nije morala ni pogledati majku da bi znala kako ona vjerojatno misli da je moraju naučiti mnogo više od toga. »U redu«, popustio je. »Idemo s pričom. Bila je 1880. U prašini oko grada Kandahara Afganistanci su se borili s Britancima. Bilo je mnogo mrtvih. Britanci su pobjeđivali i Afganistanci su se spremali odustati. Moral im je bio pao, nisu imali snage za nastavak borbe. Predaja i zarobljavanje počelo im je izgledati sve bolje. Napokon će se moći odmoriti i možda spasiti svoje živote. »Iznenada sićušna djevojka, mlađa od Noorije, izleti iz jednog od seoskih kućeraka. Otrčala je u prve borbene redove i okrenula se kako bi se suočila s afganistanskim postrojbama. Strgnula je veo s glave i na jakom suncu koje se razlijevalo njezinim licem igolom glavom obratila se postrojbama. »Možemo pobijediti u ovoj borbi!' vrisnula je. 'Ne gubite nadu! Saberite se! Idemo!' Mašući svojim velom u zraku kao borbenom zastavom povela je postrojbe u konačni napad na Britance. Afganistanu su dobili bitku. » Pouka je ove priče, kćeri moje», gledao je sad jednu, sad drugu, »da je Afganistan uvijek bio dom najhrabrijim ženama na svijetu. Sve ste vi hrabre žene. Sve ste nasljednice Malaline hrabrosti.« »Možemo pobijediti u ovoj borbi!« povikala je Maryam, mašući rukom kao da drži zastavu. Majka je izmaknula čajnik izvan domašaja ratnice. »Kako možemo biti hrabre?« upitala je Nooria. »Ne možemo ni izaći. Kako možemo voditi muškarce u boj? Vidjela sam dovoljno rata Ne želim ga više gledati.« »Postoji mnogo vrsta borbe«, rekao je otac tiho. »Uključujući onu s posuđem od večere«, rekla je majka. Parvana je služila takvo lice da se otac

počeo smijati. Maryam ju je pokušala oponašati, što je majku i Nooriju natjeralo na smijeh. Ali se probudio, vidio kako se svi smiju pa se i on počeo smijati. Čitava se obitelj smijala kad su četiri talibanska vojnika nahrupila kroz vrata. Ali se uzbudio prvi. Zvuk udarca vrata o zid šokirao ga je te je vrisnuo. Majka je skočila na noge i u trenutku su Ali i Maryam bili u kutu sobe vrišteći iza njenih nogu. Nooria se čitava pokrila čadorom i skupila se u lopticu. Mlade su žene katkad krali vojnici. Otimali bi ih iz njihovih domova, a obitelji ih nikada više ne bi vidjele. Parvana se nije mogla pomaknuti. Sjedila je kao zaleđena na rubu prostirke od večere. Vojnici su bili divovi, zbog svojih su visoko namotanih turbana izgledali još viši. Dva vojnika zgrabiše njezinog oca. Ostala dvojica započeše pretraživati stan, razbacavši ostatke večere svuda po prostirci. »Ostavite ga na miru!« povikala je majka. »Nije učinio ništa loše! « »Zašto si se školovao u Engleskoj?« derali su se vojnici na oca. »Afganistan ne treba tvoje 'uvozne" ideje!« Gurnuli su ga prema vratima. »Afganistan treba još takvih nepismenih protuha kakve ste vi«, rekao je otac. Vojnik ga udari u lice. Krv iz nosa počne kapati na njegov bijeli šalvar kamiz. Majka skoči na vojnike, udarajući ih šakama. Zgrabila je očevu ruku i pokušala ga izvući iz njihovog stiska. Jedan od vojnika podigne pušku i opali je po glavi. Ona se sruši na pod. Vojnik je udari još nekoliko puta. Maryam i Ali vrisnuli su sa svakim udarcem u majčina leđa. Vidjevši majku na podu Parvana se napokon trgne. Kad su vojnici oca počeli izvlačiti iz stana, ona baci ruke oko njegova struka. I dok su oni oslobađali njezin stisak, čula je oca kako govori: »Brini se za ostale, moja Malali.« I više ga nije bilo. Parvana je bespomoćno gledala kako ga dva vojnika vuku niza stube, lijepi mu se šalvar kamiz kidao na grubom betonu. A onda su skrenuli za ugao i više ih nije mogla vidjeti. A u sobi su druga dva vojnika parala tošake noževima i bacala stvari iz ormara. Očeve knjige! Na dnu ormara bio je tajni pretinac koji je otac ugradio kako bi sakrio nekoliko knjiga koje nisu bile uništene bombardiranjima. Neke su bile engleske knjige o povijesti i književnosti. Držali su ih skrivene jer su talibani paliti knjige koje im se nisu sviđale. Nisu smjeli naći očeve knjige! Vojnici su počeli na vrhu ormara i išli su prema dolje. Odjeća, pokrivači, posuđe - sve je završilo na podu. Prilazili su sve bliže i bliže donjoj polici, onoj s lažnom stijenkom. Parvana je u užasu gledala kako se vojnici saginju kako bi izvukli stvari s donje police. »Gubite se iz moje kuće!« viknula je. Bacila se na vojnike takvom snagom da su obojica pali na tlo. Lamatala je po njima šakama dok je nisu srušili. Više je čula nego osjetila udaranje njihovih štapova po svojini leđima. Sakrila je glavu rukama dok batinanje nije prestalo i vojnici nisu otišli. Majka je ustala s poda i imala pune ruke posla s Alijem. Nooria je još uvijek bila skvrčena u prestravljenoj lopti. Maryam je bila ta koja je došla pomoći Parvani.

Na prvi dodir sestrinih ruku Parvana se skupi, misleći da su vojničke. Maryam joj nastavi gladiti kosu dok Parvana nije shvatila tko je. Sjedne uspravno, a boljelo ju je cijelo tijelo. Ona i Maryam se čvrsto zagrle, tresući se. Nije imala pojma koliko je dugo obitelj tako stajala. Ostali su na svojim mjestima dugo nakon što je Ali prestao vrištati i utonuo u san.

Tri Majka je nježno položila zaspalog Alija na čisto mjesto na podu. I Maryam je zaspala, pa su i nju prenijeli da spava uz brata. »Idemo počistiti«, rekla je majka. Polako su ponovo uredili sobu. Parvanu su boljela leđa i noge. I majka se polako kretala, sva pogrbljena. Majka i Nooria poslagale su stvari u ormar. Parana je skinula metlicu s čavla u kupaonici i skupila rasutu rižu. Krpom je pokupila proliveni čaj. Razrezani tošaci mogu se pokrpati, ali to će čekati do sutra. Kad je prostorija ponovo izgledala donekle normalno, obitelj, bez oca, prostrla je prostirke i pokrivače po podu i pošla spavati. Parvana nije mogla zaspati. Čula je kako se i majka i Noorija vrte. Sa svakim je šumom zamišljala povratak ili oca ili talibana. Svaki je zvuk za Parvanu bio izvor nade i straha u isto vrijeme. Nedostajalo joj je očevo hrkanje. Hrkao je meko, ugodno. Tijekom snažnog bombardiranja Kabula, često su mijenjali mjesto stanovanja, pokušavajući naći nešto sigurnije. Parvana bi se probudila usred noći i ne bi se mogla sjetili gdje je. Čim bi čula očevo hrkanje, znala je da je sigurna Noćas nije bilo hrkanja. Gdje je njen otac? Ima li meko mjesto za spavanje?Je li mu hladno? Je li gladan? Je li ga strah? Parvana nikad nije vidjela unutrašnjost zatvora, ali je imala rođake koji su bili uhićeni. Jedna je od njenih teta bila uhićena sa stotinama drugih školarki zbog prosvjedovanja protiv sovjetske okupacije njene zemlje. Sve su afganistanske vlade zatvarale svoje neprijatelje. »Ne možeš biti pravi Afganistanac ako ne znaš nekoga tko je bio u zatvoru«, katkad je govorila njena majka. Nitko joj nije rekao kako je u zatvoru. »Premlada si da saznaš takvo što«, govorili bi joj odrasli. Morala je to zamisliti. Zasigurno je hladno, zaključila je Parvana, i mračno. »Majko, upali svjetlo!« sjela je posve uspravno s iznenadnom misli. »Parvana, tiho! Probudit ćeš Alija.« »Upali svjetiljku«, šaptala je Parvana. »Ako puste oca, trebat će mu osvijetljeni prozor koji bi ga doveo kući.« »Kako bi mogao hodati? Ovdje je ostavio svoj štap. Parvana, spavaj. Ovako nam ne pomažeš.« Parvana ponovo legne, ali nije zaspala. Jedini prozor na prostoriji bio je malen, visoko u jednom zidu. Talibani su naredili da se svi prozori preboje crno tako da nitko ne može vidjeli žene unutra. »Nećemo to učiniti«, rekao je otac. »Prozor je tako visoko i tako je malen da nitko ne može vidjeti unutra.« Do sada im je uspijevalo ostaviti ga neobojenog.U kratkim bi razdobljima za vedrih dana sunce ulazilo kroz prozor u tankom snopu. Ali i Maryam sjeli bi pod tu zraku sunčevog sjaja. Majka i Nooria bi im se pridružile i jedan bi trenutak sunce ugrijalo mjesta na njihovim rukama i

licima. Zatim bi se planet nastavio okretati i sunčev bi snop opet iščezao. Parvana je gledala u točku na kojoj je mislila da se nalazi prozor. Noć je bila tako mračna da nije mogla razlikovati prozor od zida. Čuvala je stražu čitave noći, dok zora napokon nije izgurala tamu i jutro se promolilo kroz prozor. S prvim su se svjetlom majka, Nooria i Parvana prestale pretvarati da spavaju. Tiho su, da ne probude malene, ustale i obukle se. Za doručak su žvakale preostali nan. Nooria je počela grijati vodu za čaj na malom plinskom štednjaku u kupaonici, ali je majka zaustavi. »Ima prokuhane vode od sinoć. Samo ćemo to popiti. Nemamo vremena čekati čaj. Parvana i ja idemo izvući oca iz zatvora.« Izustila je to kao da rekla: »Parvana i ja idemo na tržnicu po breskve.« Nan je ispao Parvani s usana na plastični prekrivač. No nije se bunila. Možda će mi napokon uspjeti vidjeti kako izgleda unutrašnjost zatvora, pomislila je. Zatvor je bio daleko od njihove kuće. Autobusima se nisu smjele voziti žene bez pratnje muškaraca. Morat će propješačiti čitav put. Što ako oca drže negdje drugdje? Što ako ih na ulici zaustave talibani? Majka nije smjela biti izvan kuće bez muškarca ili bez pisane poruke svoga supruga. »Nooria, napiši majci poruku.« »Ne trudi se, Nooria. Neću hodati vlastitim gradom s porukom pričvršćenom na burku kao da sam dijete iz vrtića. Imam sveučilišnu diplomu« »Ipak je napiši«, prišapnula je Parvana Nooriji, dok je majka bila u kupaonici. »Ponijet ću je ja u rukavu.« Nooria se složi. Njezin je rukopis bio odrasliji od Parvaninog. Brzo je napisala: »Dopuštam svojoj ženi da bude vani.« Potpisala je poruku očevim imenom. »Mislim da vam neće baš puno koristiti«, šapnula je Nooria, dodajući poruku Parvani. »Većina talibana ne zna čitati.« Parvana nije odgovorila. Brzo je presavila papir u mali kvadrat i zataknuta ga u široki porub svog rukava. Nooria iznenada učini nešto vrlo neuobičajeno. Zagrli sestru. »Vrati se«, prošaptala je. Parvani se nije išlo, ali je znala da bi sjedenje kod kuće i čekanje majčinog povratka bilo još teže. »Požuri, Parvana«, rekla je majka. »Tvoj otac čeka.« Parvana uvuče stopala u sandale i omota svoj čador oko glave. Slijedila je majku kroz vrata. Pomaganje majci da siđe niza stube sličilo je pomalo na pomaganje ocu jer joj je nabrana burka otežavala da vidi kuda ide. Majka je oklijevala na dnu stubišta Parvana je mislila da se možda predomišlja. Ipak, nakon kraće stanke majka se ispravi u svojoj punoj visini, izravna leđa i vine se na kabulske ulice. Parvana je žurila za njom. Morala je trčati kako bi sustigla majčine duge, brze korake, ali nije se

usudila zaostati. Na ulici je bilo još nekoliko žena i sve su nosile propisane burke zbog čega su sve izgledale slično. Parvana se bojala da više nikada neće pronaći majku ako je ispusti iz vidokruga Majka je zastajala pored muškaraca i žena ili manjih skupina muškaraca, čak i pokraj malog dostavljača robe, i vadila očevu sliku. Ništa nije govorila, samo im je pokazivala fotografiju. Parvana je svaki put kad bi majka to činila, zadržavala dah. Fotografije su bile protuzakonite. Bilo tko od ovih ljudi mogao je Parvanu i njezinu majku predati miliciji No, svi bi pogledali sliku i zatim odmahnuli glavom. Mnogi su ljudi uhićeni. Mnogi su nestali. Znali su što majka pita a da im ona ništa nije morala reći. Do zatvora Pul-i-Charkhi morale su dugo hodati. Kad su napokon ugledale golemu tvrđavu, Parvanu su boljele noge i stopala i, najgore od svega, ponovo je bila prestrašena. Zatvor je bio taman i ružan i zbog njega se Parvana osjećala još manjom Malali se ne bi bojala, znala je Parvana. Malali bi organizirala vojsku i povela je u sravnjivanje zatvora sa zemljom. Malali bi oblizala svoje usne na takav izazov. Njezina se koljena ne bi tresla poput Parvaninih. Ako se Parvanina majka bojala, nije to pokazivala. Dostupala je ravno do zatvorskog ulaza i rekla čuvaru: »Došla sam po svog muža.« Stražari se nisu osvrtali. »Došla sam po svog muža!« ponovila je majka. Izvadila je očevu sliku i stavila je pred lice jednog čuvara. »Uhićen je sinoć Nije počinio nikakav zločin i hoću da ga pustite!« Počelo se skupljali sve više stražara. Parvana lagano povuče majčinu burku. Majka se nije osvrtala. »Došla sam po svog muža!« nastavljala je govoriti, sve glasnije i glasnije. Parvana jače povuče široku tkaninu burke. »Samo smireno, moja mala Malali«, u mašti je začula oca. Iznenada je osjetila duboki mir. »Došla sam po svog oca!« povikala je Majka pogleda prema njoj kroz mrežu navučenu preko očiju. Posegnula je prema njoj i uhvatila je za ruku. »Došla sam po svog muža!« viknula je opet. Stalno ponavljajući, Parvana i njena majka nastavljale uzvikivati svoj zahtjev. Sve je više muškaraca došlo buljiti u njih. »Budite tiho!« naredi jedan od čuvara. »Ne smijete ovdje! Otiđite odavde! Vratile se kući!« Jedan od vojnika zgrabi sliku Parvanina oca i rastrga je u komadiće. Drugi počne njezinu majku tući štapom. »Pustile moga muža!« nastavljala je majka govoriti. U batinanju mu se pridruži još jedan vojnik. Udario je i Parvanu. Premda je nije udario jako, Parvana padne na tlo, tijelom pokrivajući komadiće očeve fotografije. U djeliću sekunde skupila je komadiće i sakrila ih pod svoj čador da se ne vide. Njezina je majka također bila na zemlji, vojnički su je štapovi udarali po leđima.

Parvana skoči na noge: »Stanite! Prestanite! Otići ćemo! Idemo!« Zgrabila je ruku jednog od majčinih napadača. On je otrese kao da je muha. »Tko si ti da mi govoriš što ću raditi? No, spustio je štap »Gubite se odavde!« pljunuo je na Parvanu i njenu majku. Parvana klekne, uhvati majku za ruku i pomogne joj da ustane. Polako, dok se majka naslanjala na nju, one odšepaju od zatvora.

Četiri Bilo je jako kasno kad su se Parvana i majka vratile kući. Parvana je bila toliko umorna da se morala nasloniti na majku kako bi se uspela stubama, onako kako se otac nekad naslanjao na nju. Prestala je razmišljati bilo o čemu drugom osim o boli za koju joj se činilo da postoji u svakom dijelu njenog tijela, od vrha glave do tabana. Stopala su je boljela i pekla sa svakim novim korakom. Kad je izula sandale, mogla je vidjeti i zašto. Nenaviknuta na tako dugo hodanje, stopala su joj bila prekrivena žuljevima. Većina ih je popucala i stopala su joj krvarila i bila puna rana. Nooria i Maryam razrogačiše oči kad su ugledale užas od Parvaninih nogu. Još su ih bile jače raširile kad su vidjele majčina stopala. Ona su bila čak više ozlijeđena i krvavija ud Parvaninih. Parvana shvati da majka nije bila izvan kuće otkad su talibani preuzeli Kabul prije godinu i pol dana. Mogla je izaći. Imala je burku i otac bi pošao s njom kad god bi poželjela. Mnogi su muškarci bili sretni što svoje žene mogu prisiliti da ostanu kod kuće, ali ne i otac. »Fatana, ti si spisateljica«, često je govorio. »Moraš otići u grad i vidjeti što se događa. Kako ćeš inače znati što napisati?« »A tko bi čitao to što bih napisala? Je li mi dopušteno išta objaviti? Nije. Pa koja je onda svrha pisanja, koja je svrha gledanja? Osim toga, neće dugo ovako. Afganistanci su pametni i jaki. Izbacit će ove talibane. Kad se to dogodi, kad budemo imali pristojnu vladu u Afganistanu, onda ću ponovo izaći. Dotad ću ostali tu.« »Na pristojnoj vladi treba poraditi«, rekao je otac. »Ti si spisateljica. Moraš raditi svoj posao.« »Da smo otišli iz Afganistana kad smo imali priliku, mogla sam obavljati svoj posao!« »Mi smo Afganistanci. Ovo je naš dom. Ako odu svi obra zovani ljudi, tko će ponovo izgraditi zemlju?« Bila je to česta tema svađe Parvaninih roditelja. Kako je čitava obitelj živjela u jednoj prostoriji, nije bilo tajni. Majčine su noge bile u tako lošem stanju od dugog hodanja da je jedva ušla u sobu. Parvana je bila prezauzeta vlastitom boli i iscrpljenošću pa nije ni pomislila na to kroz što je prolazila majka. Nooria je pokušala pomoći, ali joj majka samo odmahne da ne prilazi. Bacila je burku na pod. Lice joj je bilo zamrljano suzama i znojem. Stropoštala se na tošak na kojem je još jučer drijemao otac. Majka je dugo, dugo plakala. Nooria je spužvom obrisala dio njezinog lica koji nije bio uronjen u jastuk. lsprala joj je prašinu s rana na nogama.

Majka se ponašala kao da Noorije uopće nema. N a posljetku je Nooria pokrije laganim pokrivačem. Prošlo je mnogo vremena prije nego što je jecanje utihnulo, a majka zaspala. Dok se Nooria pokušavala brinuti za majku, Maryam se pobrinula za Parvanu. Zagrizavši jezik kako bi se što bolje usredotočila, donijela je posudu s vodom do mjesta na kojem je sjedila Parvana. Nije prolila ni kap. Obrisala je Parvanino lice ručnikom koji nije baš mogla iscijediti. Voda iz ručnika poteče niz Parvanin vrat. Tako joj je godila. Namakala je noge u posudi, i to joj je godilo. Sjedila je s nogama u lavoru dok je Nooria spremala večeru. »Nisu nam htjeli ništa reći o ocu«, rekla je Parvana sestri. »Što ćemo učinili? Kako ćemo ga naći?« Nooria je započela nešto odgovarati, ali je Parvana nije čula. Osjetila se teškom, oči su joj se počele sklapati i sljedeće što je primijetila bilo je jutro. Parvana je čula kako se priprema doručak. Trebala bih ustati i pomoći, pomislila je, ali nije se mogla prisilili na pokret. Čitavu je noć sanjala vojnike. Urlali su na nju i udarali je. U snu je ona vikala neka joj oslobode oca, ali zvuk nije silazio s njezinih usana. Čak je vikala i: «Ja sam Malali! Ja sam Malali!« ali se vojnici nisu osvrtali. Najgori je dio njenog sna bilo gledanje kako tuku majku. Bilo je to kao da Parvana ono što se događa promatra iz velike daljine i ne može joj doći pomoći da ustane. Parvana iznenada sjedne i zatim se ponovo opusti vidjevši majku na tošaku na drugoj strani sobe. Sve je bilo u redu, majka je ovdje. »Pomoći ću ti da dođeš do kupaonice«, ponudila je Nooria. »Ne trebam pomoć«, rekla je Parvana. No, kad je pokušala ustati, bol u nogama bila je prilična. Bilo je lakše prihvatiti Noorijinu pomoć i nasloniti se na nju hodajući preko prostorije do kupaonice. » U ovoj se obitelji svi oslanjaju na sve«, rekla je Parvana. »Tako?« pitala je Nooria. »A na koga se ja oslanjam?« Bila je to primjedba tako slična Nooriji da se Parvana odmah osjećala malo bolje. To što je Nooria bila mrzovoljna, značilo je da se stvari vraćaju u normalu. Još se bolje osjećala nakon što se umila i uredila kosu. Kad je završila, čekali su je hladna riža i vrući čaj. »Majko, želiš li što doručkovati?« Nooria ju je nježno protresla. Majka je malčice zaječala i izmakla se Noorijinu dodiru. Osim što je odlazila u kupaonicu i popila nekoliko šalica čaja koji je Nooria držala u termosici pored tošaka, majka je dan provela ležeći. Okrenula se prema zidu i ni s kim nije razgovarala. Sljedećeg dana Parvana je bili umorna od spavanja. Noge su je i dalje boljele, ali se igrala s Alijem i Maryam. Maleni, pogotovo Ali, nisu mogli razumjeli zašto majka ne obraća pozornost na njih.

»Majka spava«, neprestano je ponavljala Parvana. »Kad će se probuditi?« pitala je Maryam. Parvana nije odgovorila. Ali se stalno gegao do vrata i pokazivao na njih. »Mislim da pita za oca«, rekla je Nooria. »Dođi, Ali, nađimo tvoju loptu.« Parvana se sjetila dijelova fotografije te ih izvadi. Lice njezina oca bilo je poput slagalice. Raširila je komadiće na prostirku pred sobom. Maryam joj se pridružila i pomogla složiti ih. Nedostajao je jedan dio. Očevo je lice bilo ondje, osim djelića brade. »Kad nabavimo nešto ljepila, slijepit ćemo dijelove«, rekla je Parvana. Maryam je kimnula. Skupila je komadiće u urednu hrpicu i dodala ih Parvani. Parvana ih spremi u kut ormara. Treći se dan jedva nekako vukao. Parvani je čak palo na pamet da obavi neki kućanski posao, samo da joj prođe vrijeme, ali se zabrinula da će smetati majci. U jednom je trenutku sve četvero djece sjelo uza zid i gledalo majku kako spava. »Mora uskoro ustati«, rekla je Nooria. »Ne može samo tako ležati zauvijek.« Parvani je bilo dosta sjedenja. Živjela je u toj prostoriji godinu i pol, ali je uvijek bilo nekih obveza i odlazaka na tržnicu s ocem. Majka je još uvijek bila na istome mjestu. Pazili su da je ne uznemire. U svakom slučaju, Parvana je mislila da će, bude li morala još dugo šaptati i stišavati malene, početi vrištati. Pomoglo bi da je mogla čitati, ali su jedine knjige koje su imali bile očeve tajne knjige. Nije se usuđivala izvaditi ih iz njihovog skrovišta. Što ako talibani ponovo banu k njima? Uzeli bi knjige i možda kaznili cijelu obitelj zato što ih ima. Parvana je primijetila promjenu na Aliju. »Je li bolestan?« upitala je Nooriju. »Nedostaje mu majka.« Ali je sjedio u Noorijinu krilu. Više nije puzao uokolo kad bi ga spustili na pod. Većinu je vremena provodio sklupčan u loptu s palcem u ustima. Više čak nije ni mnogo plakao. Bilo je lijepo odmoriti se od njegovog zavijanja, ali Parvana ga nije voljela ovakvoga. Soba je počela vonjati. »Moramo štedjeti vodu«, rekla je Nooria, pa se nije pralo ni čistilo. Alijeve prljave pelene bile su nakupljene u hrpi u kupaonici. Prozorčić se nije mogaoj otvoriti. Nikakav povjetarac nije mogao ući u prostoriju i rastjerati smrad. Četvrtoga je dana nestalo hrane. »Nemamo hrane«, Nooria je rekla Parvani. »Nemoj to meni govoriti. Reci majci. Ona je odrasla. Ona nam je mora pribaviti.« »Ne želim joj smetati.« »Onda ću joj ja reći.« Parvana ode do majčinog tošaka i nježno je protrese. »Nemamo hrane.« Nije bilo odgovora. »Majko, nije nam ostalo ništa hrane.« Majka se izmakne. Parvana je ponovo počne tresti. »Ostavi je na miru!« Nooria je povuče. »Ne vidiš li da je u depresiji9?« »Svi smo u depresiji«, odgovori Parvana, »Isto tako smo i gladni.« Htjela je vikati, ali nije

željela prestrašiti malene. No, mogla je bijesno piljiti, pa su se ona i Nooria bijesno gledale satima. Taj dan nitko nije jeo. »Nemamo hrane«, reče Nooria Parvani sljedećeg dana. »Ja tamo ne idem.« »Moraš ići. Nema nikoga drugog tko bi mogao.« »Stopala me još uvijek bole.« »Tvoja će stopala preživjeti, ali mi nećemo ako nam ne doneseš hrane. A sad se miči!« Parvana pogleda majku koja je i dalje ležala na tošaku. Pogledala je Alija, izmučenog od gladi i potrebe za roditeljima. Pogledala je Maryam, čiji su obrazi već počinjali izgledati upalo i koja tako dugo već nije bila na suncu. Na kraju, pogleda u svoju veliku sestru, Nooriju. Nooria je izgledala prestravljeno. Ako je Parvana ne posluša, morat će sama otići po hranu. Sad je imam, pomisli Parvana. Mogu je činiti jednako jadnom kakvom ona čini mene. No, iznenadi je to što joj ta pomisao nije predstavljala nikakvo zadovoljstvo. Možda je bila preumorna i previše gladna. Umjesto da joj okrene leda, ona uzme novac iz sestrine ruke. »Što da kupim?« upitala je. 9

depresija - utučenost, tjeskoba

PET Bilo je čudno biti na tržnici bez oca. Parvana je gotovo očekivala da će ga vidjeti na njegovom uobičajenom mjestu kako sjedi na pokrivaču, čitajući i pišući pisma svojim mušterijama. Ženama nije bio dopušten ulazak u trgovine. Muškarci su trebali obavljati svu kupnju ali, ako su je obavljale žene, morale su stajati vani i izvikivati što trebaju. Parvana je vidjela trgovce koje su tukli zbog posluživanja žena u unutrašnjosti svojih dućana. Nije bila sigurna bi li se nju smatralo ženom. S jedne strane, bude li se tako ponašala i stajala izvan trgovine izvikujući svoju narudžbu, mogla bi loše proći što ne nosi burku. S druge strane, ako ude u trgovinu, mogla bi nastradati jer se ne ponaša kao žensko! Odgodila je svoju odluku kupivši najprije nan. Pekarov se štand otvarao na ulicu Parvana navuče čador čvršće oko lica tako da su joj se vidjele samo oči. Podigla je deset prstiju - deset hljebova nana10. Hrpa nana već je bila pečena, ali morala je pričekati da se još četiri hljeba izvrnu iz pećnice. Prodavač je zamotao kruh u komad novinskog papira i dodao ga Parvani. Ona plati a da nije podigla pogled. Kruh je još bio topao. Iako je fino mirisao! Predivan je miris podsjetio Parvanu na to koliko je gladna. Mogla bi progutati čitav hljepčić u jednom zalogaju. Sljedeći je bio štand s voćem i povrćem Prije negoli je imala vremena odabrati, glas iza nje se prodere: »Što radiš na ulici tako odjevena?« Parvana se okrene i ugleda talibana kako ljutito zuri u

nju, s bijesom u očima i štapom u ruci. »Moraš biti pokrivena! Tko ti je otac? Tko ti je muž? Bit će kažnjeni što te takvu puštaju hodati po ulici!« Vojnik podigne ruku i štapom dohvati Parvanu po ramenu. Parvana to nije ni osjetila. Kazniti joj oca, ma nemoj? »Prestani me udarati!« viknula je. 10

nan - afganistanski kruh - plosnat, duguljast ili okrugao

Taliban se tako iznenadio da se na trenutak ukipio. Parvana je vidjela kako je zastao, pa počne trčati. Na štandu s povrćem prevrnula je hrpicu repe i one se počnu kotrljati .svud po ulici. Stiskajući neprestano topli nan na grudi, Parvana nastavi bježati dok su joj sandale pljeskale po pločniku. Nije ju bilo briga što ljudi bulje u nju. Sve što je željela bilo je otići što dalje od vojnika, brzo koliko god su je noge nosile. Toliko je žarko željela stići kući da se zaletjela ravno u ženu koja je nosila dijete. »Je li to Parvana?« Parvana pokuša umaknuti, ali je žena zadrži čvrstim stiskom. »To je Parvana! Zar se ovako nosi kruh?« Glas iza burke bio je poznat, ali se Parvana nije mogla sjetiti kome pripada. »Govori, djevojko! Ne stoj tu otvorenih usta k'o da si riba na tržnici! Reci!« »Gospodo Weera?« »Oh, pa da, lice mi je pokriveno. Uvijek to zaboravljam. A sad, zašto trčiš i zašto drobiš taj izvrstan kruh?« Parvana počne plakati. »Taliban ... jedan od vojnika ... lovi me.« »Obriši suze. U tim je okolnostima bježanje vrlo razumno. Uvijek sam smatrala da ćeš biti razumna djevojka i upravo si mi to potvrdila. Dobro za tebe! Brža si od talibana. Kamo ideš sa svim tim kruhom? »Kući. Gotovo sam stigla.« »Idemo zajedno. Već neko vrijeme mislim navratiti tvojoj majci. Treba nam časopis, a ona je baš osoba koja bi ga za nas mogla započeti. « »Majka više ne piše i mislim da baš ne želi društvo.« »Glupost. Idemo.« Gospođa Weera bila je u Zajednici afganistanskih žena. Kao i majka. Bila je tako uvjerena da majka neće imati ništa protiv ako ona svrati da joj je Parvana poslušno pokazala put. »I prestani stiskati taj kruh! Neće ti iznenada iskočiti iz ruku!« Kad su bili gotovo na najvišoj stubi. Parvana se okrene prema gospođi Weeri. »Riječ je o majci. Nije joj dobro.«

»Onda je baš dobro što sam svratila da se mogu pobrinuti za nju!« Parvana odustane. Stigli su do vrata stana i ušli, Nooria je prvo vidjela samo Parvanu. Uzela je nan od nje. »Je li to sve što si kupila? Gdje je riža? Gdje je čaj? Kako ćemo samo s ovim?« »Ne budi prestroga prema njoj. Istjerali su je s tržnice prije nego što je završila s kupnjom.« Gospođa Weera korakne u sobu i skine burku. »Gospođo Weera!« usklikne Nooria. Olakšanje joj se razli je licem. Tu je netko tko može uzeti sve u svoje ruke, tko može skinuti nešto odgovornosti s njenih leđa. Gospođa Weera spusti dijete koje je nosila na prostirku pored Alija. Dvoje se dvogodišnjaka oprezno gledalo. Gospođa Weera bila je visoka žena. Kosa joj je bila sijeda, ali joj je tijelo bilo snažno. Prije nego što su je talibani prisilili da napusti svoj posao, bila je učiteljica tjelesnog. »Što se to, za ime svijeta, ovdje događa?« upitala je. U nekoliko je brzih koraka bila u kupaonici, istražujući izvor vonja. »Zašto te pelene nisu oprane?« »Nemamo vode«, objasnila je Nooria. »Bojali smo se izlaziti.« »Ti se ne bojiš, je li, Parvana?« Nije čekala odgovor. »Uhvati kantu, djevojko. Obavi svoj dio za ekipu, idemo!« Gospođa Weera i dalje se izražavala kao da je na hokejskom igralištu, potičući sve da budu najbolji što mogu. »Gdje je Fatana?« pitala je dok je Parvana uzimala kantu za vodu. Nooria je pokazala na figuru na tošaku, skrivenu pod pokrivačem. Majka zastenje i pokuša se još više šćućuriti. »Spava«, reče Nooria. »Koliko je već ovakva?« »Četiri dana.« »Gdje vam je otac?« »Uhićen je.« »Ah, jasno mi je.« Ugledala je Parvanu kako stoji s praznom kantom. »Čekaš li da unutra napada kiša pa da ti se kanta sama napuni? Kreni!« Parvana ode. Išla je sedam puta. Gospođa Weera ju je pričekala ispred stana na vrhu stubišta i uzela prve dvije pune kante, unijela ih i ispraznila te natrag donijela praznu kantu. »Peremo vašu majku i za to joj ne treba još jedan par očiju.« Nakon toga je Parvana nosila vodu do spremišta s vodom, kao i obično. Gospođa Weera je podigla majku i sredila je. Činilo se da majka ne primjećuje Parvanu. Ona je nastavila dovlačiti vodu. Boljele su je ruke i žuljevi su joj na nogama ponovo počeli krvariti, ali nije mislila na to. Donosila je vodu jer ju je njena obitelj trebala, jer bi to od nje očekivao njen otac. Sad kad je gđa Weera ovdje i majka je na nogama, sve će ići lakše, a ona će obaviti svoj dio. Van kroz vrata, niza stube, niz ulicu do slavine, pa natrag, zastajući povremeno kako bi se odmorila i promijenila ruku kojom je nosila.

Nakon sedmog odlaska zaustavi je gđa Weera »Napunila si spremnik i posudu za pranje, a ima još i puna kanta sa strane. Dovoljno je za sada.« Parvani se vrtjelo u glavi od sve te tjelovježbe bez hrane i pića. Željela je odmah nešto vode. »Što to radiš?« pitala je Nooria dok je Parvana punila šalicu vodom iz spremnika. »Znaš da je najprije moramo prokuhati! «Neprokuhana je voda izazivala mučninu, ali je Parvana bila toliko žedna da je nije bilo briga. Htjela je piti i prinijela je šalicu usnama. Nooria je istrgne iz njenih ruku. »Ti si najgluplja djevojka! Ono što nam svima sad najmanje treba je da se ti razboliš! Kako netko tako glup može biti moja sestra!« "Tako se ne održava timski duh«, rekla je Gospođa Weera. »Nooria, zašto ne opereš malene da mogu na večeru? Upotrijebi hladnu vodu. Neka ova prva tura prokuhane vode bude za piće.« Parvana izađe u veću prostoriju i sjedne. Majka je sjedila. Obukla je čistu odjeću. Kosa joj je bila počešljana i svezana otraga. Bila je sličnija majci, ali se i dalje doimala vrlo umornom. Činilo se da je prošla vječnost prije nego što je Gospođa Weera dodala Parvani šalicu obične prokuhane vode. »Pazi. Jako je vruća.« Čim je mogla, popila je vodu, napunila još jednu šalicu, pa i to popila. Gospođa Weera i njena unuka ostale su preko noći. Dok je tonula u san, slušala je nju, majku i Nooriju kako tiho razgovaraju. Gospođa Weera rekla im je za Parvanin susret s talibanom. Posljednje što je čula prije nego što je zaspala bile su riječi gospođe Weere: »Mislim da ćemo morati smisliti nešto drugo.«

ŠEST Spremali su se pretvoriti je u dječaka. »Kao dječak, moći ćeš dolaziti i odlaziti s tržnice, kupovati što nam treba i nitko te neće zaustavljati«-, rekla je majka. »To je savršeno rješenje«, rekla je Gospođa Weera. »Bit ćeš naš rođak iz Jalalabada«, reče Nooria, »došao si ostati s nama dok nema oca.« Parvana je buljila u njih tri. Kao da su govorile nekim stranim jezikom, a ona nije imala pojma što pričaju. »Ako netko pita za tebe, reći ćemo da si otišla nakratko k teti u Kunduz«, rekla je majka. »Ali nitko neće pitati za tebe.« Na te riječi Parvana naglo okrene glavu kako bi ljutilo pogledala svoju sestru. Ako je ikad bio trenutak da kaže nešto zločesto, sad je bio. ali ničega se nije mogla sjetiti Napokon, Nooria je rekla istinu. Nitko je od njenih prijatelja nije vidio otkad su talibani zatvorili škole. Rođaci su bili raštrkani po različitim dijelovima zemlje, čak i po različitim

zemljama Nije bilo nikoga tko bi pitao za nju. »Nosit ćeš Hossainovu odjeću.« Majčin glas nestane i jedan se trenutak činilo kao da će zaplakati, ali ona ponovo uspostavi nadzor sama nad sobom. »Bit će ti pomalo velika, ali, bude li trebalo, možemo je prepraviti.« Bacila je pogled na gđu Weera »Ta je odjeća dovoljno dugo ležala beskorisna Vrijeme je da se počne rabiti.« Parvana je pretpostavljala da su Gospođa Weera i njena majka dugo i podrobno porazgovarale dok je ona spavala. Bilo joj je drago zbog toga. Majka je već bolje izgledala. No, to nije značilo da je ona bila spremna popustiti »To neće ići«, rekla je. »Neću izgledati kao dječak. Imam dugu kosu. « Nooria otvori vrata ormara, izvadi pribor za šivanje i polako ga otvori. Parvani se činilo da se Nooria malo previše zabavlja dok je podizala škare i nekoliko puta njima zasjekla zrak. »Nećete mi odrezati kosu! « Parvanine ruke polete prema glavi. »Kako ćeš inače nalikovati dječaku?« pitala je majka. »Odreži kosu Nooriji! Ona je najstarija! Njena je dužnost brinuti se o meni, a ne moja brinuti se o njoj!« »Nitko ne bi vjerovao da sam ja dječak«, rekla je Nooria mirno, gledajući svoje tijelo. Noorijina smirenost samo je još jače žestila Parvanu. »I ja ću tako uskoro izgledati«, reče Parvana. »Samo se ti nadaj « »Time ćemo se baviti kad dođe vrijeme-, rekla je majka brzo, pokušavajući spriječiti svađu za koju je znala da slijedi. »Do tada nemamo izbora. Netko mora biti u situaciji da može izaći, a ti ćeš biti najsličnija dječaku Parvana razmisli o tome Prsti joj prijeđu preko leda kako bi opipala koliko joj je narasla kosa. »To mora biti tvoja odluka«, rekla je gospođa Weera. »Možemo te natjerati da se ošišaš, ali ti si ta koja mora izaći i odigrati ulogu. Znamo da mnogo tražimo od tebe, ali ja mislim da ti to možeš. Što kažeš?« Parvana shvati da je Gospođa Weera u pravu. Oni su je mogli držati i odrezati joj kosu, ali za išta više od toga trebali su njenu suradnju. Na kraju krajeva, bila je to zaista njena odluka. Ta je spoznaja olakšala njen pristanak »Dobro«, rekla je. »Učinit ću to.« »Bravo«, reče Gospođa Weera. »To je hrabrost.« Nooria ponovo škljocne škarama. »Odsjeći ću ti kosu.« »Ja ću«, reče majka, oduzimajući joj škare. »Napravimo to sada, Parvana. Razmišljanje o tome neće ti ništa olakšati.« Parvana i majka otiđu u kupaonicu u kojoj će biti lakše počistiti odrezanu kosu sa cementnog poda. Majka ponese i Hossainovu odjeću.

»Želiš li gledati?« upita majka, kimnuvši prema zrcalu. Parvana zatrese glavom, pa se predomisli. Ako je ovo posljednje što vidi od svoje kose, onda je želi gledati što je moguće dulje. Majka je radila brzo. Najprije je ravno odrezala debeli rep u liniji vrata. Podigla ga je da ga Parvana može vidjeti. »Spremila sam lijep komad mašne«, rekla je »Ovo ćemo njome svezati i možeš ga zadržati.« Parvana pogleda kosu u majčinoj ruci. Dok joj je bila na glavi, činila se važnom. No. više to nije bila »Ne, hvala«, reče Parvana. »Baci ga.« Majčine se usne stisnu. »Ako ćeš se zbog toga duriti«, rekla je i ispustila kosu na pod. Kako je sve više i više kose nestajalo. Parvana se počela osjećati kao druga osoba. Vidjelo joj se čitavo lice. Ono što joj je od kose ostalo bilo je kratko i čupavo. Kovrčalo se u kratkim pramenovima oko ušiju. Nije bilo dugačkih dijelova koji bi joj padali na oči, koji bi se mrsili za vjetrovitih dana i koji bi se sušili čitavu vječnost kad bi je ulovila kiša. Čelo joj se činilo većim. I oči su joj se doimale većima, možda zato što ih je široko rastvarala kako bi sve vidjela. Činilo joj se da joj uši strše iz glave. Malo smiješno izgledaju, mislila je Parvana, ali nekako dražesno smiješno. Imam lijepo lice, zaključila je. Majka je odrješito protrljala Parvaninu glavu kako bi uklonila sve zaostale vlasi »Presvuci se«, rekla je. I zatim izašla iz kupaonice. Posve sama. Parvanina se ruka došulja na vrh glave. Ispočetka bojažljivo dodirujući kosu, uskoro je trljala dlanom čitavu glavu. Nova frizura bila je i oštra i meka. Škakljala joj je kožu na dlanu. Sviđa mi se,pomislila je, pa se nasmiješila. Svukla je svoju odjeću i obukla bratovu. Hossainov šalvar kamiz bio je blijedozelen, i komotna košulja i prevelike hlače. Košulja joj je padala vrlo nisko, a i hlače su bile preduge, ali kad ih je zavrnula u struku, bile su u redu. Na lijevoj je strani košulje, blizu grudi, bio zašiven džep. Bio je dovoljno velik za držanje novca i možda nekoliko bombona, ako ih ikad više bude imala. Na prednjici je bio još jedan džep. Bilo je lijepo imati džepove. Njena djevojačka odjeća nije ih imala. »Parvana, zar se još nisi presvukla?« Parvana se prestane promatrati u zrcalu i pridruži se obitelji. Prvo lice koje je vidjela bilo je Maryamino. Njena se mala sestra činila kao da ne može posve shvatiti tko je ušao u prostoriju »To sam ja, Maryam«, rekla je Parvana. »Parvana!« Maryam se nasmijala kad ju je prepoznala.

»Hossain«, prošaptala je majka. »Izgledaš manje ružno kao dječak nego kao djevojčica«, brzo je rekla Nooria. Ako se majka počne prisjećati Hossaina, samo će opet početi plakati. »Izgledaš dobro«, reče gđa Weera. »Stavi ovo.« Majka Parvani doda kapu. Parvana je metne na glavu. Bila je to bijela kapa s divnim vezom po čitavoj površini. Možda više nikad neće nositi svoj crveni šalvar kamiz, ali zato umjesto njega ima novu kapu. »Evo ti nešto novca«, reče joj majka. »Kupi ono što nisi mogla jučer.« Ona složi pakul 11 oko Parvaninih ramena. Pripadao je ocu. »Požuri natrag.« Parvana zagura novac u svoj novi džep. Uvuče stopala u sandale, pa posegne za čadorom »To ti neće trebati«, reče Nooria. Parvana je zaboravila. Iznenada se uplaši. Svi će joj vidjeti lice! Znat će da nije dječak! Okrenula se molećivo prema majci: »Ne tjeraj me da činim ovo!« »Vidiš?« Nooria reče svojim najzlobnijim glasom. »Rekla sam ti da je previše prestrašena.« »Lako je za drugoga govoriti kako se boji kad si ti na sigurnom kod kuće čitavo vrijeme!« odbrusi joj Parvana. Okrene se i izađe, zalupivši vratima za sobom. Vani na ulici čekala je da ljudi počnu pokazivati u nju i nazivati je varalicom. No, nitko na nju uopće nije obraćao pozornost. Što su je manje primjećivali, to se osjećala sigurnijom. Odlazeći na tržnicu s ocem, šutjela je i pokrivala lice što je više mogla. Trudila se biti nevidljivom. Sad je, s licem otkrivenim suncu, bila nevidljiva na drukčiji način. Bila je još samo jedan od dječaka na cesti. Nije bila ništa na što bi vrijedilo obratiti pozornost. Kad je stigla do trgovine u kojoj su se prodavali čaj, riža i ostale namirnice, oklijevala je trenutak a zatim smiono prošla kroz vrata. Ja sam dječak, govorila si je neprestano. To ju je ohrabrilo. »Što želiš?« upitao je trgovac. »Nešto... nešto čaja«, izmucala je Parvana. 11

pakul - sivi ili smeđi vuneni veliki šal, nose ga afganistanski muškarci i dječaci

»Koliko? Koju vrstu?« Trgovac je bio čangrizav, ali bilo je to uobičajeno mrzovoljno loše raspoloženje, ne zlovolja jer mu je u trgovini djevojčica. Parvana prstom pokaže na vrstu čaja koju su obično pili kod kuće. »Je li ovaj najjeftiniji?« »Ovaj je najjeftiniji.« On joj pokaže drugi. »Uzet ću najjeftiniji. Trebam i dvije i pol kile riže.« »Nemoj mi reći. I to hoćeš najjeftiniju vrstu. Veliki potrošač.« Parvana izađe iz trgovine s rižom i čajem, osjećajući se vrlo ponosnom. »Mogu ja to!« prošaputala je.

Luk je bio jeftin na štandu s povrćem. Kupila je nekoliko glavica. »Vidi što imam!« uskliknula je Parvana, uletjevši kroz vrata svog doma. »Uspjela sam! Obavila sam kupnju i nitko mi nije stvarao probleme.« »Parvana!« Maryam potrči k njoj i zagrli je. Parvana i nju zagrli, koliko je mogla rukama punih namirnica. Majka je opet bila na tošaku, okrenuta prema zidu, leđima prema sobi. Ali je sjedio pored nje, tapšući je i govoreći »Ma-ma-ma«, pokušavajući joj privući pozornost. Nooria uzme hranu od Parvane i doda joj kantu za vodu. »Kad već imaš sandale na nogama«, rekla je »Što je sad s majkom?« »Šššš! Ne tako glasno! Hoćeš li da te čuje? Uzrujala se kad te vidjela u Hossainovoj odjeći. Možeš li joj zamjeriti? Osim toga, Gospođa Weera je otišla kući i to ju je rastužilo. A sad, molim te. idi i donesi vode.« »Donijela sam je jučer!« »Morala sam puno toga oprati. Ali gotovo više nije imao ni jednu pelenu. Bi li radije oprala pelene ili donijela vodu?« Parvana donese vodu. »Ostani u toj odjeći«, reče Nooria kad se Parvana vratila. »Razmišljala sam o ovome. Ako ćeš vani biti dječak, trebala bi i unutra biti dječak. Što ako netko svrati?« To je Parvani imalo smisla. »A što s majkom? Neće li je uznemiravati ako me cijelo vrijeme bude gledala u Hossainovoj odjeći?« »E, pa morat će se naviknuti.« Prvi je put Parvana primijetila umorne crte na Noorijinom licu. Izgledala je mnogo starije od sedamnaestogodišnjakinje. »Pomoći ću ti oko večere«, ponudila se. »Ti? Pomoći? Sve što bi ti mogla jest smetati mi!« Parvana je kipjela od bijesa. Bilo je nemoguće biti ljubazan prema Nooriji! Majka je ustala na večeru i potrudila se biti živahnom. Pohvalila je Parvanu za njenu uspješnu kupnju, ali se činilo da joj je teško gledati je. Poslije te večeri, kad su se svi ispružili za spavanje. Ali se malo bunio. »Spavaj, Hossain«, čula je Parvana majku kako govori. »Spavaj, sine moj!«

SEDAM Sljedećeg jutra, nakon doručka, Parvana je opet bila na ulici. »Uzmi očev pisaći pribor i njegov pokrivač, pa idi na tržnicu«, reče joj majka. »Možda možeš

zaraditi nešto novaca. Čitavo si vrijeme gledala oca. Samo radi ono što je radio on.« Parvani se svidjela zamisao. Jučerašnja je kupnja dobro prošla. Bude li mogla zarađivati novac, možda se više nikad neće morati baviti kućanskim poslovima. Zašto ne bi ponovo upalilo? Dok je hodala do tržnice, glava joj je bila laka bez težine kose i čadora Na licu je mogla osjetiti sunčeve zrake, a s planine je doplovio lagan povjetarac i činio zrak svježim, savršenim. Očeva joj je torba bila obješena preko grudi. Lupala joj je po nogama. Unutra su bile očeve olovke i pisaći papir, uz nekoliko predmeta koje će pokušati prodati, uključujući njen divan šalvar kamiz. Pod rukom je Parvana nosila pokrivač na kojem će sjediti. Odabrala je isto mjesto na koje je dolazila s ocem Bilo je to pored zida. S druge strane zida bila je kuća. Zid ju je većim dijelom skrio od pogleda. Iznad zida bio je prozor, ali je bio obojen crno, u skladu s talibanskim propisom. »Budemo li na istome mjestu svakoga dana, ljudi će se naviknuti da smo tu i sjetit će nas se kad im nešto bude trebalo pročitati ili napisati«, običavao je reći otac Parvani se sviđalo to što je govorio »mi«, kao da je ona dio njegovog posla. Mjesto je, osim toga, bilo blizu kuci. Na tržnici je bilo i prometnijih mjesta, ali se do njih dulje išlo i Parvana nije bila sigurna zna li put. »Pita li itko tko si, reci da si očev nećak Kaseem«, rekla je majka. Ponavljale su priču opet i ponovo sve dok je Parvana nije znala naizust. »Reci da je otac bolestan, a ti si došla da budeš s obitelji dok njemu ne bude bolje.« Bilo je sigurnije reći da je otac bolestan nego reći ljudima da je uhićen. Nitko nije želio izgledati kao neprijatelj vlade. »Hoće li itko tražiti da mu čitam?« pitala je Parvana. »Samo mi je jedanaest godina.« »Još uvijek si obrazovanija od većine ljudi u Afganistanu«, rekla je majka. »No, ako ne budu tražili, smislit ćemo nešto drugo.« Parvana prostre svoj pokrivač na tvrdu glinu tržnice, posloži robu za prodaju na jednu stranu, kako je to činio otac, a olovke i papir za pisanje postavi pred sebe. Zatim sjedne i stane čekati svoje mušterije. Prvi je sat prošao a da se nitko nije zaustavio Muškarci bi prolazili pored nje, pogledali je, pa nastavljali hodati. Poželjela je da ima svoj čador kako bi se skrila iza njega Bila je sigurna da će svakog trenutka netko zastati, pokazati na nju i zavikati »Djevojčica!« Riječ bi odzvonila tržnicom poput kletve i svi bi zastali i prekinuli ono što su radili Ostati mirnom taj prvi sat bilo je najteže štoje ikad učinila. Gledala je na drugu stranu kad se netko zaustavio. Osjetila je sjenu prije nego što ga je vidjela jer se muškarac kretao između nje i sunca. Okrenuvši glavu, ugledala je tamni turban, dio talibanske odore. Puška mu je preko grudi bila obješena jednako ležerno kao i njoj očeva torba. Parvana se počela tresti. »Ti čitaš pisma?« upitao je na pashtu jeziku. Parvana je pokušala odgovoriti, ali nije mogla ispustiti glas. Umjesto toga, ona kimne. »Govori, dečko! Čitatelj pisama bez glasa ne treba mi.«

Parvana duboko udahne. »Čitam pisma«, rekla je jezikom pasatu, glasom za koji se nadala da je dovoljno glasan. »Mogu čitati i pisati na jeziku dari i pashtu.« Ako je ovo mušterija, nadala se da će njen pashtu biti dovoljno dobar. Taliban nabavi gledan u nju. Zatim uvuče ruku u svoj prsluk. Zadržavši oči na Parvani, izvuče nešto iz džepa prsluka. Parvana se baš spremala zažmiriti čekajući da je ubije, kad ugleda kako je taliban izvukao pismo. Sjeo je pored nje na pokrivač. »Čitaj ovo«, rekao je. Parvana uzme omotnicu. Marka je bila iz Njemačke. Pročitala je što je pisalo izvana. »Ovo je naslovljeno na Fatimu Azimu.« »To je bila moja žena«, reče taliban. Pismo je bilo vrlo staro. Parvana ga izvadi iz omotnice i izravna papir. Pregibi su bili urezani u papir. »Draga nećakinjo«, čitala je Parvana. »Žao mi je što ne mogu biti uz tebe na tvojem vjenčanju, ali se nadam da će ovo pismo stići na vrijeme. Dobro je biti u Njemačkoj, daleko od sve te borbe. No, u svojim mislima, ustvari, nikada ne napuštam Afganistan. Moje su misli uvijek usmjerene prema našoj zemlji, obitelji i prijateljima koje vjerojatno više nikad neću vidjeti. »Na ovaj dan tvoga vjenčanja šaljem ti svoje najbolje želje za budućnost. Tvoj otac, moj brat, dobar je čovjek, i zasigurno je odabrao dobrog čovjeka tebi za muža. Možda će ti na početku biti teško, odvojenoj od obitelji, ali imat ćeš novu obitelj. Uskoro ćeš se početi osjećati kao da ondje pripadaš. Nadam se da ćeš biti sretna, da ćeš biti blagoslovljena mnogobrojnom djecom i da ćeš doživjeti sinove svojih sinova. »Jednom kad odeš iz Pakistana i vratiš se u Afganistan sa svojim novim mužem vjerojatno ću ti izgubiti trag. Molim te, čuvaj moje pismo i ne zaboravi me jer ja tebe neću. »Voli te tvoja teta Sohila.« Parvana prestane čitati. Taliban je utihnuo. »Želite li da pročitam ponovo?« On odmahne glavom i ispruži ruku čekajući pismo. Parvana ga presavine i vrati mu ga. Ruke su mu se tresle dok je spremao pismo natrag u omotnicu. Vidjela je kako mu je suza kapnula iz oka. Otkotrljala mu se niz obraz i sletjela na bradu. »Moja žena je mrtva«, rekao je. »Ovo je bilo među njezinim stvarima. Htio sam znati što piše.« Tiho je sjedio nekoliko minuta, držeći pismo. »Želite li da napišem odgovor?« upitala je Parvana, onako kako je čula od oca. Taliban uzdahne, pa zatrese glavom. »Koliko sam dužan?« »Platite koliko želite«, odgovori Parvana. Njen je otac tako govorio. Taliban izvadi nešto novca iz džepa i da joj ga. Bez ijedne riječi ustane s pokrivača i ode. Parvana duboko udahne i polako izdahne. Sve dotad talibane je viđala samo kao muškarce koji

tuku žene i koji su joj uhitili oca. Mogu li oni imati osjećaj tuge poput ostalih ljudskih bića? Parvani se sve činilo vrlo zbunjujućim. Uskoro je imala još jednu mušteriju, nekoga tko je radije želio kupovati nego da mu se čita. No, čitavog su joj se dana misli vraćale na talibana kojem je nedostajala supruga. Prije odlaska kući na ručak imala je još samo jednu mušteriju. Muškarac koji je hodao gore-dolje ispred njenog pokrivača napokon zastane. »Koliko želiš za ono?« upitao je pokazujući na prekrasan šalvar kamiz. Majka joj nije rekla koju će cijenu reći. Parvana se pokušavala sjetiti kako se majka cjenkala s uličnim prodavačima na tržnici kad je još mogla obavljati kupnju. Ona bi srušila prvotno izrečenu cijenu. »Oni očekuju cjenkanje«, objasnila je, »pa počinju sa cijenom toliko visokom da bi je samo budala platila.« Parvana je brzo razmišljala. Zamislila je svoju tetu u Mazaru kako naporno radi kako bi izvezla sve oko ruba oprave i na nogavicama hlača. Mislila je kako se lijepom osjećala kad ju je nosila i koliko joj je bilo teško odreći je se. Rekla je cijenu. Mušterija je zatresla glavom i izrekla protuponudu, mnogo nižu brojku. Parvana istakne ljepotu veza, pa izrekne cijenu neznatno nižu od svoje prve. Muškarac je oklijevao, ali nije otišao. Nakon još nekoliko brojki s obje strane složili su se o cijeni. Bilo je dobro prodati, imati još novaca koji možeš spremiti u mali džep na jednoj strani košulje Bio je to tako dobar osjećaj pa joj gotovo i nije bilo žao dok je gledala kako živa crvena tkanina leluja na povjetarcu u napučenom labirintu tržnice, da je više nikada ne vidi. Parvana je ostala na pokrivaču još nekoliko sati, dok nije shvatila da mora u zahod. Nigdje na tržnici nije mogla ići u zahod, pa se morala spakirati i otići kući. Ponavljala je mnoge iste postupke koje je činila kad je bila s ocem - pakiranje potrepština u torbu, otresanje prašine s pokrivača. Nedostajao joj je otac. »Oče, vrati nam se!« prošaptala je, pogledavši u nebo. Sunce je sjalo. Kako sunce može sjati kad je njen otac u zatvoru? Učini joj se na trenutak da je primijetila neki pokret. Mislila je da dolazi od zacrnjenog prozora, ali kako bi? Parvana zaključi kako joj se pričinja. Smotala je pokrivač i stavila ga pod ruku. Osjećala je novac koji je zaradila sigurno ušuškan u džepu. Osjećajući se vrlo ponosnom, trčala je čitavim putem do kuće.

OSAM Gospođa Weera se vratila. »Uselit ću se danas popodne. Parvana«, rekla je. »Možeš li mi pomoći?« Parvana se željela vratiti na svoj pokrivač, ali će pomaganje gđi Weeri biti još jedna promjena uobičajenog, pa joj je to odgovaralo. Osim toga, sve dok je tu bila gđa Weera, majka se doimala onom starom. »Gospođa Weera i ja radit ćemo zajedno«, najavila je majka. »Pokrenut ćemo časopis.«

»Tako će svatko imati svoje zaduženje. Nooria će se brinuti o malenima, vaša majka i ja radit ćemo na svom projektu, a ti ćeš odlaziti na posao«, objavila je gospođa Weera, kao da dodjeljuje mjesta na hokejskom igralištu »Svi ćemo zajedno zapeti.« Parvana im pokaže novac koji je zaradila »Divno!« rekla je majka »Znala sam da ti to možeš.« »Otac bi zaradio puno više«, reče Nooria, pa se ugrize za usnu, kao da pokušava zagristi u ono što je rekla. Parvana je bila previše dobre volje da bi joj to zasmetalo. Nakon ručka od čaja i nana, Parvana pođe s gospodom Weerom po njene stvari. Gospođa Weera nosila je svoju burku, naravno, ali je hodala na tako svojstven način da je Parvana bila sigurna kako je može pronaći na tržnici punoj žena u burkama. Koračala je kao da okuplja djecu koja trate vrijeme nakon sata. Hodala je brzo, uzdignute glave i zabačenih ramena. No, za svaki je slučaj, Parvana ostajala u njenoj blizini. »Talibani obično ne uznemiravaju žene koje su same vani s malom djecom«, govorila je Gospođa Weera, »premda se u to čovjek ne može pouzdati. Na sreću, vjerojatno mogu trčati brže od bilo kojeg od tih vojnika. I istući ih bolje, ako se zakvače sa mnom. Imala sam u svoje učiteljsko vrijeme posla s mnogo dječaka adolescentne dobi. A nije bilo ni jednog kojeg nisam mogla dovesti do suza dobrom lekcijom!« »Vidjela sam jutros talibana kako plače«, reče Parvana, ali joj se riječi izgube u šuštanju zraka dok su se brzo kretale ulicama. Gospođa Weera živjela je sa svojom unukom u prostoriji manjoj od Parvanine. Bila je u podrumu jedne uništene zgrade. »Mi smo posljednje od obitelji Weera«, rekla je. »Neke su odnijele bombe, druge je odnio rat, a upala pluća ostale.« Parvana nije znala što bi rekla. Gospođa Weera nije izgledala kao osoba koja je tražila samilost. »Posudile smo karači12 na jedno popodne«, reče Gospođa Weera. »Vlasniku treba ponovo navečer za posao. No, sve ćemo lijepo obaviti samo jednom vožnjom, hoćemo li?« Gospođa Weera je izgubila mnoge stvari, također u bombardiranjima »Što nisu dohvatile bombe, jesu lopovi. No, tako se lakše seliti, zar ne?« Parvana je utovarila na karači nekoliko prekrivača i kuhinjskih potrepština. Gospođa Weera je sve već imala pripremljeno i spakirano. »Tu je i nešto čega se nisu dočepali.« Ona iz kutije izvadi medalju na mašni žive boje. »Ovo sam osvojila na atletskom natjecanju. To znači da sam bila najbrža trkačica u čitavom Afganistanu!« Sunce ulovi blistavo zlato na medalji. »Imam i druge medalje«, reče Gospođa Weera. »Neke su izgubljene, ali neke još uvijek imam.« Malo je uzdahnula, pa se sabrala. »Dosta odmaranja! Natrag na posao!« Do kraja popodneva gospođa Weera je bila useljena i ka rači vraćen. Parvana je bila prenapeta

zbog posla tijekom dana a da bi mirno sjedila. »Donijet ću vode«, ponudila se. »Ti, nudiš se da nešto radiš?- upitala je Nooria. »Je li ti dobro?« Parvana se nije obazirala. »Majko, može li Maryam do pumpe sa mnom?« »Da, da, da! Maryam je skakala gore-dolje. »Hoću ići s Parvanom!« Majka je oklijevala »Pusti je«, savjetovala je Gospođa Weera. "Parvana je sada dječak. Maryam će biti sigurna.« Majka je popustila, ali se obratila Maryam »Kako zoveš Parvanu kad si vani?« »Kaseem.« »Dobro. A tko je Kaseem?« 12

karači - kolica s dva kotača, guraju se rukom, koriste se za prodaju stvari na tržnici

»Moj rođak.« »Vrlo dobro. Zapamti to i slušaj Parvanu. Ne miči se od nje, obećaješ li?« Maryam obeća. Otrčala je obući sandale. »Premale su mi!« Počela je plakati »Više od godinu dana nije bila vani«, objasnila je majka gospođi Weeri. »Naravno da su joj narasle noge.« »Donesi mi ih i obrisi suze«, reče gospođa Weera Maryam. Sandale su bile plastične, u jednom komadu. »Ove će uskoro biti dobre Aliju, pa ih neću razrezati. Za danas ćemo ti umotati stopala tkaninom. Parvana će ti sutra kupiti poštene sandale. Ona bi trebala biti vani na suncu svakoga dana«, rekla je majci. »No nema veze. Sad kad sam ja tu, uskoro ćemo obitelj dovesti u formu!« Zavezala je nekoliko slojeva tkanine oko dječjih stopala. »Koža će biti osjetljiva ako toliko vremena nije bila vani«, rekla je Parvani. »Vodi računa o tome kako hodaš.« »Nisam bas sigurna u sve ovo«, počela je majka, ali Parvana i njezina sestra požure van prije negoli ih je mogla zaustaviti. Donošenje vode dugo je potrajalo. Maryam gotovo godinu i pol nije vidjela ništa osim četiri zida njihove sobe. Sve s one strane vrata bilo joj je novo. Mišići joj nisu bili navikli ni na najosnovnije vježbe. Parvana joj je morala pomagati uz i niza stube jednako pažljivo kao što je morala pomagati i ocu. »Ovo je slavina«, rekla je sestri čim su stigle. Parvana je hodala malo ispred kako bi očistila put od kamenja. Odvrnula je slavinu i voda je navrla. Maryam se nasmijala. Gurnula je ruku u mlaz, pa je brzo povukla kad joj je hladna voda dotaknula kožu. Gledala je u Parvanu, očiju širom otvorenih. Parvana joj pomogne u još jednom pokušaju. Ovoga puta ona dopusti da voda teče po njoj. »Nemoj nimalo progutati«, upozori je Parvana. pa joj pokaže kako da se umije. Maryam ju je

oponašala, pošpricavši više vode po odjeći nego po licu, ali se barem zabavljala. Jedan odlazak do vode za Maryam je bio dovoljan taj prvi put. Sljedećeg dana Parvana ponese Maryamine sandale na tržnicu kako bi po njima znala kupiti veće. Pronašla je jedne korištene koje je prodavao neki čovjek na ulici. Svakoga je dana nakon toga Maryam s Parvanom odlazila do slavine s vodom i pomalo je bivala sve snažnijom. Dani su počeli nalikovati jedan na drugi Parvana je rano svakoga jutra odlazila na tržnicu, vraćala se kući za ručak pa poslije podne odlazila natrag na tržnicu. »Mogla bih ostati ondje da ima na tržnici zahod kojim bih se mogla koristiti«, rekla je. »A ja bih da svejedno dolaziš kući u podne«, rekla je majka. »Hoću znati da si dobro.« Jednoga dana, nakon što je radila tjedan dana, Parvani sine ideja. »Majko, mene drže dječakom, je li tako?« »Tako bi trebalo biti«, odgovori majka. »Onda bih ja mogla biti tvoja pratnja«, reče Parvana. »Mogla bih biti i Noorijina, i obje biste katkad mogle izaći. Parvana je bila uzbuđena zbog svega toga. Ako se Nooria malo protegne, možda neće biti tako mrzovoljna. Naravno, neće se baš nauživati svježeg zraka pod burkom, ali i to će već biti promjena. »Odlična ideja«, reče Gospođa Weera. »Ja tebe ne želim za pratnju«, reče Nooria, ali je majka spriječi da bilo što još kaže. »Nooria, Ali bi trebao izlaziti. Parvana se dobro može snaći s Maryam, no Ali je tako živahan da ćeš se ti morati pobrinuti za njega.« »I ti bi katkad trebala izaći, Fatana«. Gospođa Weera reče majci. Ona ne odgovori. Za Alijevo dobro, Nooria pristane. Svakoga dana nakon ručka, Parvana, Nooria, Ali i Maryam izašli bi na sat vremena. Ali je imao samo nekoliko mjeseci kad su došli talibani Sve što je zaista poznavao bio je sobičak u kojem su bili zatvoreni godinu i pol. Ni Nooria sve to vrijeme nije bila vani. Hodali bi po susjedstvu dok im se noge ne bi umorile, pa bi sjeli na sunce. Kad nikoga nije bilo oko njih, Parvana bi čuvala stražu, a Nooria bi podigla burku kako bi joj se sunčeve zrake slile po licu. »Zaboravila sam kako je ovo dobar osjećaj«, rekla je. Kad kod slavine ne bi čekali u redu, Nooria bi odmah oprala pelene kako Parvana ne bi morala dovlačiti vodu za njih. Katkad je s njima išla gospođa Weera sa svojom unučicom, pa bi prali sve troje djece u isto vrijeme. Posao je imao dobre i loše dane. Katkad je Parvana satima sjedila bez ijedne mušterije Zarađivala je manje od oca, ali je obitelj imala što jesti, premda je većinu dana to bio samo nan i čaj. Djeca su se doimala živahnijima nakon dugo vremena. Svakodnevno boravljenje na suncu i svježem zraku činili su im mnogo dobra, premda je Nooria izjavila kako ih je sad teže čuvati u sobi. Imali su više energije i stalno su željeli ići van, što nisu mogli kad je Parvana bila na poslu. Na kraju svakoga dana Parvana je predavala cjelokupnu zaradu. Katkad bi majka od nje tražila da

kupi nan ili štogod drugo na putu kući. A katkad je, što je Parvana najviše voljela, majka odla zila s njom na tržnicu u kupnju za obitelj - razlozi gospođe Weere na posljetku su je izmorili. Parvani se sviđalo imati majku samo za sebe, premda nisu ni o čemu drugom razgovarale osim o tome koliko ulja treba kupiti ili mogu li si tog tjedna priuštiti sapun. Parvana je voljela biti na tržnici. Voljela je gledati ljude kako prolaze ulicama, voljela je slušati djeliće razgovora koji su joj dopirali do uha. voljela je čitati pisma koja su joj ljudi donosili. I dalje joj je nedostajao otac ali, kako su prolazili tjedni, navikla se na to da ga nema. Pomagalo je i to što je bila toliko zaposlena. Obitelj nije razgovarala o njemu, ali je katkad čula majku i Nooriju kako plaču. Jednom je Maryam imala noćnu moru i probudila se zazivajući oca. Majci je trebalo dugo vremena da je ponovo uspava. Zatim je, jednog popodneva, Parvana na tržnici ugledala oca! Udaljavao se od nje, ali je Parvana bila sigurna da je on. »Oče!« doviknula je, skočivši s pokrivača i pojurivši za njim. »Oče, ovdje sam!« Utrčala je u gužvu, gurajući ljude s puta, dok napokon nije stigla do oca i obgrlila ga rukama. »Oče, spašen si! Pustili su te iz zatvora!« »Tko si ti, dječače?« Parvana podigne pogled do nepoznatog lica. Odmakla se. »Mislila sam da ste moj otac«, rekla je, a suze su joj se kotrljale niz obraze. Čovjek stavi ruku na njezino rame. »Čini mi se da si ti dobar dječak. Žao mi je , ja nisam tvoj otac. « Zastao je pa rekao tišim glasom: »Otac ti je u zatvoru?« Parvana kimne. »Ljude katkad puštaju iz zatvora. Ne gubi nadu.« Muškarac nastavi svojim putem na tržnicu, a Parvana se vrati na svoj pokrivač. Jednog se popodneva Parvana spremala istresti prašinu sa svog pokrivača prije odlaska kući, kad spazi tračak boje na sivoj vuni. Sagne se kako bi ga pokupila. Bio je to kvadratić izvezene tkanine, ne dulji od pet centimetara i širi od dva i pol. Parvana ga nikad prije nije vidjela. I dok se pitala odakle se stvorio, oči joj odlutaju na zatamnjeni prozor gdje joj se činilo da je opazila djelić pokreta prije nekoliko tjedana. Sad se ništa nije micalo. Sigurno je vjetar donio komadić veza na njen pokrivač, premda nije bio vrlo vjetrovit dan No, nekoliko dana poslije nije mogla kriviti vjetar kad je nakon posla na pokrivaču pronašla narukvicu od perli. Podigla je pogled do prozora. Bio je otvoren. Prozorsko krilo otvaralo se prema van. Parvana priđe bliže kako bi bolje vidjela. U uskom otvorenom prostoru Parvana ugleda lice jedne žene. Žena joj se na brzinu osmjehne, pa povuče prozor zatvorivši ga. Nekoliko dana nakon toga Parvana je sjedila gledajući dječake koji su raznosili čaj kako trče amo-tamo između mušterija i prodavaonice čaja. Jedan od dječaka gotovo se sudario s magarcem. Parvana se smijala i gledala u drugom smjeru kad se mali raznosač čaja spotaknuo o nešto blizu

nje i rasuo poslužavnik praznih šalica od čaja svud po njenom pokrivaču. Dječak se ispružio u prašini ispred Parvane. Ona mu pomogne pokupiti šalice koje su se otkotrljale. Doda mu poslužavnik i prvi put pogleda njegovo lice Ispusti tihi krik i stavi dlan preko usta. Dječak koji je raznosio čaj bila je djevojčica iz njezinog razreda.

DEVET Shauzia?« prošapće Parvana. »Zovi me Shafiq. A kako da ja tebe zovem?« »Kaseem. Što ti radiš ovdje?« »Isto što i ti, ludice. Čuj, moram se vratiti u trgovinu čaja. Hoćeš li biti ovdje još neko vrijeme?« Parvana kimne. »Dobro, vratit ću se.« Shauzia uzme svoj pribor za čaj i otrči natrag u trgovinu. Parvana je ostala sjediti zapanjena, gledajući svoju staru školsku kolegicu kako se miješa s ostalim raznosačima čaja. Samo je pozornim promatranjem mogla razlikovati prijateljicu od drugih. Onda, shvativši da nije dobro buljiti, u slučaju da netko pita u što gleda, Parvana odvrati pogled. Shauzia se stopila s tržnicom. Shauzia i Parvana nisu bile jako bliske u školi. Imale su različite prijatelje. Parvana je mislila da je Shauzia bila bolja u slovkanju od nje, ali se nije mogla točno sjetiti. Znači, bilo je još djevojčica poput nje u Kabulu! Pokušala se sjetiti članova Shauzijine obitelji, ali činilo joj se da ih ne zna. Misli su joj bile daleko od posljednje dvije današnje mušterije i bilo joj je drago kad je napokon vidjela Shauziju kako trči prema njenom pokrivaču. »Gdje stanuješ?« upita Shauzia. Parvana pokaže. »Skupimo stvari i hodajmo dok razgovaramo. Evo, donijela sam ti ovo.« I doda Parvani mali papirnati tuljac s nekoliko suhih marelica, nešto što nije jela stoljećima. Ona ih prebroji. Bila je jedna za svakoga kod kuće i jedna koju je odmah mogla pojesti. Ona je zagrize i prekrasna joj slatkoća preplavi usta. Hvala!« Ona stavi ostatak marelica u džep zajedno s dnevnom zaradom i počne se pakirati. Danas na pokrivaču nije bilo malog poklona, Parvani to nije smetalo. To što je vidjela Shauziju bilo je sasvim dovoljno uzbuđenja za jedan dan! »Koliko dugo već ovo radiš?« upita Shauzia dok su izlazile s tržnice. »Gotovo mjesec dana. A ti?« »Šest mjeseci. Moj brat je otišao u Iran prije gotovo godinu dana u potrazi za poslom i otad se nije javio. Otac je umro od srca. I tako sam ja počela raditi« »Moj otac je uhićen.« »Jeste li čuli štogod?« »Ne. Otišli smo u zatvor, ali nam ništa nisu htjeli reći. Nismo uopće ništa čuli.«

»Vjerojatno i nećete. Većinu ljudi koje uhite više nitko ni kad ne vidi. Samo nestanu. Meni je nestao jedan ujak.« Parvana zgrabi Shauzijinu ruku prisilivši je da stane. »Moj otac će se vratiti«, rekla je. »On će se vratiti!« Shauzia kimne »U redu. Tvoj otac je nešto drugo. Kako posao?« Parvana pusti Shauzijinu ruku i ponovo krene. Bilo je lakše razgovarati o poslu nego o njenom ocu. »Ima dobrih i loših dana. Zarađuješ li ti puno kao raznosač čaja?« »Ne baš. Ima nas puno, pa ne trebaju dobro plaćati. Hej, budemo li radile zajedno, možemo smisliti bolji način zarade!« Parvana je razmišljala o darovima ostavljenima na pokrivaču. »Željela bih nastaviti čitati pisma, barem jedan dio dana, ali možda ima nešto čime se možemo baviti u preostalo vrijeme.« »Ja bih htjela prodavati stvari s poslužavnika. Tako bih se mogla kretati medu mnoštvom. No, prvo mi treba dovoljno novaca da kupim poslužavnik i stvari za prodaju, a nikad nemamo viška novca.« »Ni mi. Bismo li stvarno tako mogle zaraditi puno novaca?« Često kod kuće nije bilo dovoljno novaca za kerozin, pa navečer nisu mogli upaliti svjetiljke. Te su noći bile vrlo duge. »Prema onome što mi pričaju drugi dječaci, zarađivala bih više nego sad, ali kakva je korist od pričanja o tome? Nedostaje li ti škola?« Djevojčice su razgovarale o svojim starim školskim kolegama dok nisu skrenule u Parvaninu ulicu, onu na čijem je kraju bila planina Parvana. Bilo je gotovo kao u stara vremena, kad su se Parvana i njeni prijatelji zajedno vraćali iz škole, žaleći se na učitelje i domaću zadaću »Stanujem ovdje gore«, reče Parvana. pokazavši na stube s vanjske strane svoje zgrade. »Moraš doći gore i pozdraviti se sa svima.« Shauzia pogleda u nebo pokušavajući procijeniti koliko je kasno. »Da, ali nakon toga moram juriti. Kad me tvoja majka pokuša zadržati na čaju, moraš me poduprijeti i reći joj da ne mogu.« Parvana obeća i one se uspnu stubištem. Svi su bili iznenađeni kad je ušla sa Shauzijom! Izgrlili su je kao starog prijatelja, iako se Parvani činilo da je nikad prije nisu sreli. »Ovog ću te puta pustiti da odeš bez jela«, rekla je majka, »ali sad kad znaš gdje smo, moraš dovesti cijelu obitelj na objed.« »Ostale smo samo majka i ja i dvije sestrice«, rekla je Shauzia. »Majka ne izlazi. Stalno je bolesna. Živimo s očevim roditeljima i s jednom od njegovih sestara, Čitavo se vrijeme svi svađaju. Ja sam sretna što mogu pobjeći od njih i otići na posao.« »Pa, ti si dobrodošla u svako doba«, reče majka. »Jesi li nastavila s učenjem?« upitala je gospođa Weera. »Roditelji mog oca ne vjeruju u djevojačko obrazovanje, a kako živimo u njihovoj kući, majka kaže da moramo raditi ono što oni kažu.«

»Smeta li im što se ti oblačiš kao dječak i odlaziš na posao?« Shauzia slegne ramenima. »Jedu hranu koju ja kupujem. Kako bi im moglo smetati?« »Razmišljam o tome da ovdje pokrenem školicu«. reče gospođa Weera na Parvanino iznenađenje. »Tajnu školu, za mali broj djevojčica, nekoliko sati na tjedan. Moraš dolaziti. Parvana će ti reci kada.« »A što s talibanima?« »Njih nećemo pozvati.« Gospođa Weera se nasmiješila svojoj maloj šali. »Što ćete poučavati?« »Hokej na travi«, odgovori Parvana »Gospođa Weera je bila učitelj tjelesne kulture.« Zamisao o držanju tajne škole hokeja na travi u njihovom stanu bila je tako smiješna da su se svi počeli smijati. Shauzia se još uvijek smijala dok je odlazila kući nekoliko minuta poslije. Te su večeri imali o mnogočemu razgovarati za vrijeme jela. «Moramo posjetiti njenu majku«, rekla je majka. »Htjela bih njenu priču objaviti u našem časopisu.« »Kako ćete ga izdavati?« pitala je Parvana. Gospođa Weera odgovori na to. »Krijumčarit ćemo priče u Pakistan, gdje će ih tiskati. Onda ćemo ih opet krijumčariti natrag, po nekoliko u isto vrijeme.« »Tko će krijumčariti?« upita Parvana, napola prestrašena da će morati ona Napokon, ako su je mogle pretvoriti u dječaka, možda za nju imaju još nekih zamisli. »Druge žene u našoj organizaciji«, odgovori majka. »Imali smo goste dok si ti bila na tržnici. Neke od naših članica imaju muževe koji podupiru naš rad i pomoći će nam.« Nooria je imala zamisli za školu Bila je planirala poći na pedagošku akademiju nakon srednje škole, prije nego što su talibani promijenili njene planove. Kad se škola tek zatvorila, otac je neko vrijeme držao nastavu njoj i Parvani, ali je njegovo zdravlje bilo loše i vježbanje je prestalo. »Mogla bih poučavati aritmetiku i povijest«, rekla je Nooria. »Gospođa Weera bi mogla predavati zdravstveni odgoj i prirodu, a majka čitanje i pisanje.« Parvani se nije sviđalo da je podučava Nooria. Kao učiteljica još će se više praviti važna nego kao starija sestra! Ipak, nije se mogla sjetiti kada je posljednji put vidjela Nooriju uzbuđenu zbog nečega, pa je šutjela. Gotovo svakoga dana Parvana i Shauzia viđale bi se na tržnici. Parvana je čekala da njena prijateljica dođe k njoj. Ona je još uvijek bila previše sramežljiva za trčanje među hrpom raznosača čaja u potrazi za Shauzijom. Razgovarale su o tome kako će jednoga dana imati dovoljno novaca za kupnju poslužavnika i stvari koje će s njih prodavati, ali zasada nijedna nije pronašla način kojim bi to i ostvarile. Jednog popodneva, između dviju mušterija, Parvani nešto padne na glavu. Ona to brzo makne. Nakon što je provjerila gleda li je tko, pogleda u zadnji poklon žene s prozora. Bila je to lijepa bijela maramica s crvenim vezom oko rubova.

Parvana se spremala podići pogled i odsmiješiti svoju zahvalu u prozor, u slučaju da žena s prozora gleda, kad Shauzia dotrči do pokrivača. »Što to imaš?« Parvana skoči i ugura maramicu u džep. »»Ništa. Kako ti je prošao dan?« »Uobičajeno, ali imam neke novosti. Nekoliko je raznosača čaja čulo kako se može zaraditi. Puno zaraditi.« »Kako?« »Neće ti se svidjeti. Ustvari, ne sviđa se ni meni, ali plaća će biti bolja od ovoga što sad radimo.« »O čemu je riječ?« Shauzia joj kaže. Parvani se opusti donja vilica. Shauzia je bila u pravu. Nije joj se sviđalo.

DESET Kosti. Ići će iskapati kosti. »Nisam sigurna da je ovo dobra zamisao«, reče Parvana Shauziji sljedećega jutra. Ona je ponijela svoj pokrivač i očev pisaći pribor. Nije mogla reći majci da će ići kopati kosti, pa nije imala razloga ostaviti svoj uobičajeni radni pribor. »Drago mi je što si ponijela pokrivač. Možemo u njemu vući kosti.« Shauzia se nije obazirala na Parvanino protivljenje. »Dođi. Bolje da požurimo ili će nas ostaviti.« To se Parvani i nije činilo tako strašnim, ali bacivši brz pogled preko tržnice do obojenog prozora s njenom tajnom prijateljicom, poslušno je krenula za Shauzijom dok su trčale kako bi sustigle skupinu. Nebo je bilo tamno od oblaka. Hodali su gotovo sat. Ulicama koje Parvana nije poznavala, dok nisu stigli do područja Kabula najviše uništenog raketama. Nije bilo ni jedne jedine čitave zgrade u cijelom kraju, samo hrpe cigala, prašina i krš. Bombe su pale i na groblje. Eksplozije su rastresle grobove. Tu i tamo stršile su bijele kosti davno preminulih iz hrđavosmeđe zemlje. Jata velikih crnih i sivih vrana graktale su i kljucale po tlu oko uništenih grobova novijih dijelova groblja. Slabašni je povjetarac donio smrad truleži do mjesta na kojem su stajale Parvana i Shauzia, na rubu starog dijela groblja. Gledale su kako su se dječaci raštrkali po groblju i počeli kopati. Parvana je primijetila kako neki muškarac postavlja veliku vagu pored djelomično uništenog zida građevine »Tko je to?« »To je trgovac kostima. On ih kupuje od nas.« »Što radi s njima?« »Prodaje ih nekom drugom « »Zašto bi itko kupovao kosti?« »Baš nas briga, sve dok nam plaćaju.« Shauzia doda Parvani komad drvene daske koji je ponijela umjesto lopate. »Idemo se primiti posla.« Pošle su do najbližega groba. »Što ako... što ako je tijelo još uvijek tu?« započela je Parvana. »Mislim, što ako još uvijek nisu ostale samo kosti?«

»Pronaći ćemo jedno iz kojeg vire kosti.« Malo su hodale uokolo, tražeći. Nije im dugo trebalo »Raširi pokrivač«, naredila je Shauzia. »Natovarit ćemo kosti, pa ih u njemu nositi.« Parvana prostre pokrivač, poželjevši da je opet na tržnici i da sjedi pod prozorom iza kojeg je živjela njena tajna prijateljica. Dvije su se djevojčice gledale, svaka se nadajući da će ona druga učiniti prvi pokret. »Tu smo kako bismo zaradile novac, je l' tako?« pitala je Shauzia. Parvana kimne. »Pa idemo onda zarađivati - Zgrabila je kost koja je virila iz zemlje i povukla. Izašla je iz tla kao da je mrkva koju čupa iz vrta Shauzia je baci na pokrivač. Ne želeći dopustiti prednost Shauziji, Parvana uzme svoju dasku i počne strugati zemlju. Bombe su umjesto njih učinile veći dio posla. Mnoge su kosti bile jedva prekrivene zemljom i do njih se lako dolazilo. »Misliš li da bi im smetalo što ovo radimo?« upitala je Parvana. »Kome?« »Ljudima koji su ovdje pokopani. Misliš li da bi im smetalo što ih iskapamo?« Shauzia se nasloni na svoju dasku. »Ovisi o tome kakvi su bili ljudi. Ako su bili zločesti i zajedljivi, ne bi im se svidjelo. A ako su bili dobri i velikodušni, ne bi im smetalo.« »Bi li tebi smetalo?« Shauzia je pogleda, zine kako bi nešto rekla, pa zatvori usta i vrati se kopanju. Parvana je nije ponovo pitala. Nekoliko minuta poslije Parvana raskrije lubanju. »Hej, vidi ovo!« Daskom je izrahlila zemlju oko nje te ostatak iskopala prstima kako je ne bi polomila. Podigla ju je prema Shauziji kao da je trofej. »Kesi se.« »Naravno da se kesi. Drago joj je što je vani na suncu nakon toliko vremena provedenog u mrkloj zemlji. Nije li ti drago, gospođo Lubanjo?« Parvana je kimnula lubanjom. »Vidiš? Rekla sam ti.« »Postavi je na nadgrobni kamen. Bit će naša maskota.« Parvana je pažljivo postavi na raspuknuti nadgrobni kamen. »Lubanja će biti naš šef i paziti da sve radimo kako treba.« Ispraznile su prvi grob i prešle na sljedeći, noseći gđu Lubanju sa sobom. Uskoro joj se pridružila joj jedna. I kad je njihov pokrivač bio pun kostiju, pet je lubanja bilo poslagano u nizu, keseći se na djevojčice. »Moram u zahod«, reče Parvana. »Što da radim?« »I meni je sila.« Shauzia se ogleda. »Ondje su vrata«, rekla je, pokazujući prema obližnjoj oštećenoj zgradi. »Ti idi prva. Ja ću paziti.« »Na mene?«

»Na naše kosti.« »Da se popiškim tu?« »Nitko ne obraća pozornost na tebe. Ili to ili trpi.« Parvana kimne i spusti svoju drvenu lopatu. Već je neko vrijeme trpjela. Provjerivši gleda li je tko, krene prema vratima. »Hej, Kaseem!« Parvana, okrenuvši se, pogleda prijateljicu. »Pazi na nagazne mine«, reče Shauzia. Zatim se naceri. Parvana se naceri njoj. Shauzia se vjerojatno šalila, ali ona je svejedno oči držala širom otvorene. »U Kabulu ima više nagaznih mina nego cvijeća«, običavao je reći njen otac. »Nagaznih mina ima koliko i kamenja i mogu te raznijeti bez upozorenja. Sjeti se svoga brata.« Parvana se sjećala kad je netko iz Ujedinjenih naroda došao u njen razred sa crtežom koji je prikazivao različite vrste nagaznih mina. Pokušavala se sjetiti kako su izgledale. Sve čega se mogla prisjetiti bilo je da su neke maskirane kao igračke - posebne mine namijenjene ubijanju djece. Parvana poviri u tamu ulaza. Katkad su vojske podmetale mine u građevine kad su napuštale područje. Je li netko mogao ovdje postaviti nagaznu minu? Hoće li je raznijeti ako ude? Znala je da ima tri mogućnosti izbora. Jedan je bio ne ići u zahod dok ne dođe kući. To nije bilo moguće - zaista više nije mogla dugo. Drugi je bio da obavi nuždu ispred ulaza, gdje su je mogli vidjeti ljudi i shvatiti da je djevojčica. Treći je bio da uđe u mrak, obavi nuždu na miru i nada se da neće odletjeti u zrak. Odabrala je treću mogućnost. Udahnuvši duboko i mrmljajući brzu molitvu, stupila je kroz vrata. Nije eksplodirala. »Nema mina?« upitala je Shauzia kad se Parvana vratila. »Pobacala sam ih s puta«, šalila se Parvana i dalje se tresući. Kad se Shauzia vratila, od pokrivača s kostima načinile su zavežljaj zajedno s lubanjama i odnijele ga do trgovca kostima i njegove vage. Morao je puniti kantu na vagi tri puta kako bi izvagao sve njihove kosti. Zbrojio je ukupnu težinu, izrekao količinu te izbrojio novac. Parvana i Shauzia nisu ništa rekle sve dok nisu prilično odmakle od štanda trgovca kostima. Bojale su se da je možda pogriješio i dao im previše. »Ovoliko sam zaradila u tri dana prošloga tjedna«, rekla je Parvana. »Rekla sam ti da ćemo zaraditi!« rekla je Shauzia dajući pola iznosa Parvani. "Hoćemo li završiti za danas ili nastavljamo kopati?« »Nastavljamo kopati, naravno.« Majka ju je očekivala na ručku, ali već će smisliti što će joj reći. Sredinom popodneva oblaci su se malo razbili. Snop sunčeve svjetlosti okupa groblje. Parvana laktom gurne Shauziju i one preko brda prekopanih grobova pogledaju dječake, znojne i musave od zemlje i hrpe kostiju pored njih što su se bjelasale na iznenadnom suncu.

»Ovo moramo zapamtiti«, reče Parvana. »Kad postane bolje i kad odrastemo, moramo se sjećati da je postojao dan u našem djetinjstvu kad smo stajale na groblju i iskapale kosti koje smo prodavale kako bismo mogle prehraniti svoje obitelji.« »Hoće li nam itko vjerovati?« »Neće. Ali mi ćemo znati da se tako dogodilo.« »Kad budemo bogate starice, pit ćemo čaj i razgovarati o ovom danu.« Djevojčice su gledale ostalu djecu kako rade, naslonjene na svoje daske. Zatim sunce ponovo zađe i one se vrate na posao, još su jednom napunile pokrivač prije kraja dana. »Ako sav novac predamo obiteljima, oni će već naći nešto na što će ga potrošiti, a mi nikad nećemo dobiti svoje poslužavnike«, rekla je Shauzia. »Mislim da bismo nešto trebale zadržati, a ne im sve dati.« »Hoćeš li reći svojoj obitelji što si radila danas?« »Ne«, odgovori Shauzia. »Neću ni ja«, reče Parvana. »Dat ću im samo uobičajenu svotu, možda malo više. Reći ću im jednog dana, ali ne odmah.« Rastale su se, dogovorivši se da se nadu rano sljedećeg jutra kako bi još jedan dan iskapale kosti. Prije odlaska kući Parvana ode do slavine s vodom. Odjeća joj je bila uprljana. Oprala ju je najbolje što je mogla dok je još bila na njoj. Izvadila je novac iz džepa i podijelila ga na dva dijela. Nešto je stavila natrag u džep kako bi dala majci. Ostatak je sakrila na dno svoje torbe, pored očevog papira za pisanje. Na posljetku je gurnula cijelu glavu pod vodu, nadajući se da će joj hladna voda isprati slike onoga što je radila čitav dan. No, svaki put kad bi zažmirila, vidjela bi gospodu Lubanju i njene pratilje poredane na nadgrobnim spomenicima kako joj se cere.

JEDANAEST Sva si mokra«, rekla je Maryam čim je Parvana ušla. »Jesi li dobro?« požuri majka prema njoj. »Gdje si bila? Zašto nisi došla kući na ručak?« »Radila sam«, odgovori Parvana Pokušala se izmaknuti, ali ju je majka držala čvrsto za ramena. »Gdje si bila?« ponovila je majka. »Sjedimo ovdje bojeći se da su te uhitili!« Sve što je tog dana vidjela i radila dojuri u Parvanine misli. Baci ruke majci oko vrata i zaplače. Majka ju je držala dok se nije smirila i mogla progovoriti »A sad mi reci gdje si danas bila.« Parvana shvati da to ne može izgovoriti majci u lice, pa se stisne uza zid i reče joj. »Iskapala sam grobove.« »Što si radila?« upita Nooria. Parvana se odmakne od zida i sjedne na tošak. Prepričala im je svoj cijeli dan.

»Jesi li vidjela prave kosti?« pitala je Maryam. Gospođa Weera joj reče neka se stiša. »Dakle, i to smo postali u Afganistanu«, rekla je majka. »Kopamo kosti svojih predaka kako bismo prehranili obitelji!« »Kosti se koriste za kojekakve stvari«, odgovori gospođa Weera. »Smjesu za piliće, jestivo ulje, sapun i puceta. Čula sam da se za to upotrebljavaju životinjske kosti, ne ljudske, ali pretpostavljam kako su i ljudska bića također životinje.« »Je li se isplatilo?« upitala je Nooria. »Koliko si zaradila?« Parvana izvadi novac iz džepa, pa iskopa ostatak iz torbe. Sve stavi na pod kako bi svi vidjeli. »Sve to za kopanje grobova? « dahnula je gospođa Weera. »Sutra se vraćaš čitanju pisama. Nema više nikakvog kopanja!« izjavila je majka, »Tako jako nam novac ipak ne treba!« »Ne«, odgovori Parvana majci. »Molim?» »Ne želim još odustati. Shauzia i ja želimo kupiti poslužavnike i stvari koje ćemo s njih prodavati. Tako mogu ja slijediti gomilu, umjesto sjediti i čekati da ona dođe k meni. Mogu više zaraditi.« »Posve nam je dobro s tim što zaradiš čitajući pisma.« »Ne, majko, nije«, reče Nooria Majka se okrene kako bi ukorila Nooriju što joj odgovara, ali Nooria nastavi govoriti. »Nemamo više što prodati. Ono što Parvana zaradi dovoljno nam je za nan, rižu i čaj, ali ništa ne ostane Treba nam novac za stanarinu, plin, gorivo za svjetiljke. Ako na ovaj način može zaraditi, i voljna je, mislim da bi joj to trebalo i dopustiti.« Bio je red na Parvani da se zapanji. Nooria na njenoj strani? Tako nešto se nikad prije nije dogodilo »Drago mi je što vam oca nema da čuje s kolikim nepoštovanjem razgovarate sa mnom!« »No, baš u tome je stvar«, nježno reče gospođa Weera. Oca im nema. Ovo su neobična vremena Ona zahtijevaju neobične stvari od običnih ljudi, samo da bismo preživjeli.« Na kraju je majka popustila. »Moraš mi govoriti sve što se događa«, rekla je Parvani. »Sve ćemo napisati u časopisu, pa će svi znati.« Otada je slala Parvanu na posao s malim paketićem nana za ručak, »jer nećeš se vraćati u podne.« Iako je Parvana jako ogladnjela tijekom dana, nije se mogla prisiliti jesti usred polja kostiju. Dala je svoj nan jednom od mnogih kabulskih prosjaka, da bar netko ima koristi od njega. Na kraju drugog tjedna Parvana i Shauzia imale su dovoljno novaca da kupe poslužavnike, zajedno s trakama na kojima će ih nositi obješene oko vrata. »Trebale bismo prodavati stvari koje nisu teške«, rekla je Shauzia. Odlučile su se za cigarete

koje su mogle kupovati u velikim paketima i prodavati po kutiju. Prodavale bi i gume za žvakanje, po kutiju i katkad po komadu. Kutije šibica popunile su prazan prostor na poslužavnicima »Završili su moji dani raznosača čaja!« rekla je Shauzia vedro. »Ja sam samo sretna što nisam na groblju«, rekla je Parvana. Učila je hodati i balansirati poslužavnikom u isto vrijeme. Nije željela da njena predivna roba padne u prašinu. Prvo jutro na svome mjestu čitača pisama već je gotovo prošlo kad je osjetila kako joj je opet nešto palo na glavu Sve bolje gađa, pomislila je Parvana. Dva izravna pogotka zaredom. Ovoga puta poklon je bila jedna jedina crvena drvena perla. Parvana ju je kotrljala medu prstima i razmišljala o ženi koja ju je poslala. Kako je završilo njeno grobarsko poglavlje, opet je sredinom dana počela izlaziti s Noorijom i malenima. Promjena se nadvila nad Nooriju. Čitavu vječnost ništa zlobnoga nije rekla Parvani. Ili sam ja ta koja se promijenila, mislila je Parvana. Svađa s Noorijom jednostavno više nije imala smisla. Popodne bi se sastajala sa Shauzijom i njih bi dvije lunjale Kabulom tražeći mušterije. Nisu zarađivale kao na groblju, ali im nije išlo loše. Parvana je počela upoznavati Kabul. »Eno gomile«, jednog petka popodne reče Shauzia, pokazujući prema stadionu Tisuće je ljudi hrlilo na tribine. »Divno!« uzviknula je Parvana. »Ljudi će poželjeti pušiti i žvakati gume za žvakanje dok gledaju nogometnu utakmicu. Sve ćemo prodati. Idemo!« Potrčale su prema ulazu u stadion koliko god su brže mogle, a da im cigarete ne poispadaju. Nekoliko je talibanskih vojnika tjeralo ljude unutra, derući se na njih neka požure. Gurali su i tiskali ljude kroz vrata stadiona, mašući štapovima prema sporijima kako bi se kretali brže. »Izbjegnimo one tipove«, predložila je Shauzia. Njih se dvije umiješaju u skupinu muškaraca i uvuku u stadion. Tribine stadiona bile su gotovo pune. Dvije su djevojčice bile pomalo zaplašene tolikim brojem ljudi i držale su se zajedno idući prema jeftinijim sjedalima kako bi prodale svoju robu. »Neobično je tiho za nogometnu utakmicu«, reče Shauzia. »Nije još počela. Možda će navijanje početi kad igrači izađu na teren.« Parvana je na televiziji vidjela sportska događanja i ljudi na tribinama uvijek su navijali. Nitko nije navijao. Muškarci uopće nisu izgledali sretni što su ondje. »Ovo je jako čudno«, šapne Parvana Shauziji u uho. »Pazi!« Velika je skupina talibanskih vojnika ušla na teren blizu njih. Djevojčice se sagnu tako da su mogle vidjeti igralište, ali talibani nisu mogli vidjeti njih. »Idemo odavde«, reče Shauzia. »Nitko ništa ne kupuje od nas, i ne znam zašto, ali malo me strah.«

»Idemo čim počne utakmica«, reče Parvana. »Pokušamo li sad otići, svi će buljiti u nas.« Još je muškaraca ušlo na teren, ali to nisu bili igrači. Nekoliko je ljudi uvedeno s rukama svezanim iza leda. Dva su vojnika unijela masivan stol. »Mislim da su oni ljudi zatvorenici«, prošapće Shauzia. »Što zatvorenici rade na nogometnoj utakmici?« šapatom joj odvrati Parvana. Shauzia slegne ramenima. Jednog su muškarca odvezali te ga nagnuli nad stol. Nekoliko ga je vojnika tako čvrsto držalo, ruku ispruženih preko površine stola. Parvana nije imala pojma što se događalo. Gdje su bili nogometaši? Iznenada jedan od vojnika izvuče mač, zamahne njime iznad glave i spusti ga na muškarčevu ruku. Krv je šikljala na sve strane. Čovjek zajaukne od boli. Pored Parvane Shauzia počne vrištati. Parvana pritisne dlan preko njenih usta i povuče je na pod tribine stadiona. Ostatak stadiona bio je tih. I dalje nije bilo navijanja. »Dolje glave, dečki«, reče blagi glas iznad Parvane. »Bit će dovoljno vremena kad budete stariji da vidite ovakvo što.« Cigarete i gume za žvakanje poispadale su s njihovih poslužavnika, ali su muškarci oko njih skupili rasute stvari i vratili ih djevojčicama. Parvana i Shauzia ostale su sklupčane medu stopalima ljudi, slušajući strahovite udarce mača nad još šest ruku. »Ovi su muškarci lopovi«, izvikivali su vojnici prema gomili. »Vidite li kako kažnjavamo lopove? Odsijecamo im jednu ruku! Gledajte što radimo!« Parvana i Shauzia nisu pogledale. Držale su glave pognute dok čovjek ljubaznoga glasa nije rekao: »Gotovo je za ovaj tjedan. Hajde, dignite se.« On i nekoliko drugih muškaraca okružiše Parvanu i Shauziju, prateći ih iz stadiona. Trenutak prije nego što je otišla, Parvana baci letimičan pogled na mladog talibana, premladog da bi mu rasla brada. Držao je konopac s četiri obješene odsječene ruke, poput perli na ogrlici. Smijao se i pokazivao gomili svoj ratni plijen. Parvana se nadala da to Shauzia nije vidjela. »Idite kući, dečki«, reče im ljubazan čovjek. »Idite kući i sjećajte se ljepših stvari.«

DVANAEST Parvana je ostala kod kuće nekoliko dana. Odlazila je po vodu, ona i Nooria vodile su mališane na sunce, ali je osim toga jedino željela biti s obitelji. »Moram se odmoriti«, rekla je majci. »Neko vrijeme ne želim vidjeti ništa ružnoga « Majka i gospođa Weera čule su o događajima na stadionu od ostalih članica ženske skupine. Neke su imale muževe ili braću koji su bili ondje. »To se ponavlja svakog petka«, rekla je majka.

»U kakvoj to zemlji živimo?« »Hoće li oca odvesti tamo?« željela je Parvana pitati, ali nije. Majka to nije mogla znati. Tijekom dana provedenih kod kuće Parvana je poučavala Maryam zbrajanju, pokušavala naučiti krpati od Noorije i slušala priče gospode Weere. Nisu bile dobre kao očeve. Uglavnom su to bili opisi utakmica hokeja na travi ili drugih atletskih priredbi. No, bile su zabavne i gospođa Weera ih je pričala s toliko ushita da je on prelazio na njene slušatelje. Nitko ništa nije rekao Parvani kad je nestalo kruha, ali je ona toga dana ionako ustala i otišla na posao. Za neke se stvari jednostavno trebalo pobrinuti. »Drago mi je što si se vratila«, rekla je Shauzia kad je ugledala Parvanu na tržnici. Nedostajala si mi. Gdje si bila?« »Nije mi se radilo«, odgovorila je Parvana »Htjela sam nekoliko mirnih dana.« »Ni ja ne bih imala ništa protiv nekoliko takvih, ali kod mene doma je veća galama nego tu.« »Tvoji se još uvijek svađaju?« Shauzia kimne. »Roditeljima moga oca ionako se nikad nije sviđala moja majka. Sad o njoj ovise. I zbog toga su mrzovoljni. Moja je majka mrzovoljna zato što moramo živjeti s njima jer nemamo kamo. Tako su svi mrzovoljni. Ako se i ne svađaju, sjede i ljutito se gledaju.« Parvana pomisli kako je katkad bilo kod njene kuće, kad su svi hodali uokolo stisnutih usana i s neprolivenim suzama u očima. No, ovo kod Shauzije zvučalo je još gore. »Mogu li ti otkriti jednu tajnu?« upita je Shauzia. Odvede Parvanu do niskog zidića pa one sjednu. »Naravno da možeš. Neću nikome reći.« »Štedim novac, pomalo svaki dan. Odlazim odavde.« »Kamo? Kada?« Shauzia je u ritmu udarala nogom o zid, ali je Parvana zaustavi. Vidjela je kako je taliban udario dijete zato što je udaralo po staroj ploči kao da je bubanj. Talibani su mrzili glazbu. »Ostat ću do idućeg proljeća«, reče Shauzia. »Do tada ću imati veliku ušteđevinu, a i bolje je ne putovati zimi.« »Misliš li da ćemo u proljeće i dalje morati biti dječaci? To je tako dugo.« »Ja želim biti dječak u to vrijeme«, navaljivala je Shauzia. »Ako ponovo postanem djevojčica, bit ću zatvorena u kući. To ne bih mogla podnijeti.« »Kamo ćeš ići?« »U Francusku. Ukrcat ću se na brod i otići u Francusku.« »Zašto u Francusku?« upitala je. Shauzijino se lice razvedri »Na svakoj slici Francuske koju sam vidjela sja sunce, ljudi su nasmiješeni i cvijeće cvjeta. I francuski ljudi moraju imati loše dane, ali mislim da njihovi loši dani

n e mogu biti tako jako loši kao ovi ovdje. Na jednoj sam slici vidjela čitavo polje purpurnih cvjetova. Tamo želim otići. Hoću ušetati u to polje i sjesti usred njega, ne misleći ni o čemu. Parvana se mučila pokušavajući se prisjetiti svoje karte svijeta. »Nisam sigurna da do Francuske možeš stići brodom.« »Naravno da mogu. Sve sam smislila. Reći ću skupini nomada da sam siroče i s njima ću otputovati u Pakistan. Otac mi je rekao da oni putuju amo-tamo s godišnjim dobima, tražeći travu za svoje ovce. U Pakistanu se spustim do Arapskog mora, ukrcam se na brod i odem u Francusku!« Pričala je kao da je posrijedi nešto najjednostavnije na svijetu. »Prvi brod na koji se ukrcam možda neće ići ravno u Francusku, ali ću se barem maknuti odavde. Sve će biti lako kad se maknem odavde.« »Ići ćeš sama?« Parvana nije mogla ni zamisliti da krene na takav put bez ikoga. »Tko će primijetiti jednog malog siročića?« odgovorila je Shauzia. »Nitko neće obraćati pozornost na mene. Samo se nadam da neće biti kasno.« »Kako to misliš?« »Počinjem se razvijati.« Glas joj se spusti gotovo do šapta. »Tijelo mi se mijenja. Ako se previše promijeni, ponovo ću postati djevojčica i onda ću zaglibiti ovdje Misliš li da ću prebrzo izrasti, ha? Možda bih trebala otići prije proljeća. Ne želim da nešto iznenada počne stršiti s mene.« Parvana nije željela da Shauzia ode, ali je pokušala biti iskrena prema prijateljici. »Ne mogu se sjetiti kako je to bilo s Noorijom. Uglavnom sam gledala kako joj raste kosa. No, ne mislim da se razvijanje događa iznenada. Rekla bih da imaš vremena.« Shauzia je opet počela udarati o zgradu. Onda je ustala kako ne bi ponovo pala u iskušenje. »Na to računam.« »Ostavit ćeš svoju obitelj? Što će jesti?« »Tu ja ne mogu ništa!« Shauzijin se glas povisi pa utihne, dok je pokušavala ne zaplakati »Jednostavno moram odavde. Znam da sam zbog toga loša osoba, ali što drugo mogu? Umrijet ću budem li morala ostati ovdje!« Parvana se sjećala prepirki između svog oca i svoje majke - majka je navaljivala da napuste Afganistan, otac da ostanu. Prvi se put Parvana pitala zašto majka jednostavno nije otišla. I u trenutku je odgovorila na svoje pitanje. Nije se mogla iskrasti, trebalo je zbrinuti četvero djece. »Ja samo želim opet biti obično dijete«, rekla je Parvana. »Hoću sjediti u razredu i ići kući i jesti hranu koju je zaradio netko drugi. Želim da mi se vrati otac. Želim samo normalan, dosadan život.« »Mislim da više nikad ne bih mogla sjediti u razredu«, reče Shauzia. »Ne nakon svega ovoga.« Namjestila je svoj poslužavnik s cigaretama. »Čuvat ćeš moju tajnu?« Parvana kimne »Hoćeš li ići sa mnom?« upita je Shauzia. »Mogle bismo se brinuti jedna o drugoj.«

»Ne znam.« Mogla je napustiti Afganistan, ali može li napustiti svoju obitelj? Činilo joj se da ne može. »I ja imam tajnu«, rekla je. Posegnula je u džep i izvukla male darove koje je dobivala od žene s prozora. Rekla je Shauziji odakle joj. »Opa«, rekla je Shauzia. »To je pravi misterij. Pitam se tko bi ona mogla biti. Možda je princeza!« »Možda je možemo spasiti!« reče Parvana. Već se vidjela kako se uspinje zidom i svojom golom šakom razbija bojom zatamnjeni prozor te pomaže princezi sići. Princeza bi nosila svilu i dragulje. Parvana bi je zamahom podigla na leđa brzoga konja i one bi jahale Kabulom u oblaku prašine. »Trebat će mi brzi konj«, rekla je. »Što misliš o jednome od onih?« Shauzia pokaže na stado dugodlakih ovaca koje su njuškale po smeću na podu tržnice. Parvana se nasmije i djevojčice se vratiše na posao. Na majčin je prijedlog Parvana kupila koju kilu suhog voća i orašastih plodova. Nooria i Maryam su ih zapakirale u manje torbice, dovoljne za užinu jednoj osobi. Parvana ih je prodavala i s pokrivača i s poslužavnika. Popodne su ona i Shauzia tumarale oko tržnice tražeći kupce. Katkad su odlazile do autobusnog kolodvora, ali su ondje imale žestoku konkurenciju. Mnogi su dječaci pokušavali prodati stvari. Dotrčali bi ravno do nekoga i stali na put, govoreći: »Kupite moje gume za žvakanje! Kupite moje voće! Kupite moje cigarete!« Parvana i Shauzia bile su presramežljive za to. Više su voljele kad su kupci njih primjećivali Parvana je bila umorna. Željela je sjediti u razredu i dosađivati se na satu zemljopisa. Željela je biti sa svojim prijateljima i razgovarati o domaćoj zadaći i igrama i o tome što raditi tijekom školskih praznika. Nije željela više ništa znati o smrti ili krvi ili boli. Tržnica je izgubila svoju zanimljivost. Više se nije smijala kad je muškarac zapodjenuo svađu s tvrdoglavim magarcem. Više je nisu zanimali odsječci razgovora koje je čula od ljudi što su prolazili. Svuda je bilo gladnih i bolesnih. Žene u burkama sjedile su na pločnicima i prosile, s djecom ispruženom preko krila. I tome nije bilo kraja. Ovo nisu bili ljetni praznici koji će završiti i onda će se život vratiti u normalu. Ovo je bila normala i Parvana je od nje bila umorna. Ljeto je stiglo u Kabul. Cvijeće se izguralo iz tla, ne mareći za talibane ni za nagazne mine, i stvarno cvjetalo, jednako kao i u miru. Parvanin je dom, sa svojim sićušnim prozorom, postajao jako vruć tijekom dugih lipanjskih dana i mališani su bili cendravi za vrelih noći. Čak je i Maryam izgubila svoje vedro raspoloženje i urlala zajedno s dvoje najmlađe djece. Parvani je bilo drago što je ujutro mogla otići. Ljeto je u Kabul donijelo voće iz plodnih dolina - onih koje nisu bile uništene bombardiranjem. Parvana je u dane kad je zaradila nešto više svojoj obitelji donosila male poslastice. Jedan su tjedan to bile breskve, drugi šljive.

Sigurni su planinski prijelazi doveli u Kabul trgovce iz čitavog Afganistana. Sa svog je pokrivača na tržnici i hodajući naokolo prodajući cigarete sa Shauzijom Parvana vidjela pripadnike plemena iz Bamivana, iz područja pustinje Registan pored Kandahara i iz koridora Wakhan blizu Kine. Katkad bi ti ljudi zastali i kupili od nje sušeno voće ili cigarete Katkad su imali nešto što im je ona mogla pročitati ili napisati. Uvijek bi ih pitala odakle su i kako je ondje, kako bi imala što ispričati svojoj obitelji kad bi došla kući Znali su joj pričati o vremenu, o prekrasnim planinama ili o poljima opijumskih makova kako cvatu ili voćnjacima bremenitima voćem, ali i o ratu, o bitkama koje su vidjeli i ljudima koje su izgubili. Parvana je sve to pamtila i prepričavala svojima kad bi stigla kući Pokrenuta je mala tajna škola preko majčine i ženske skupine gospode Weere. Nooria je bila učiteljica. Talibani su zatvarali bilo kakvu školu koju bi otkrili, pa su Nooria i gospođa Weera bile vrlo oprezne. Ta je škola imala samo pet djevojčica, uključujući Maryam. Sve su bile približno njenih godina. Poučavale su ih u dvjema različitim skupinama, nikad u isto vrijeme dva dana zaredom. Katkad su učenice dolazile k Nooriji, katkad ona k njima. Nekad ju je pratila Parvana. Nekad je ona nosila i živahnog Alija. »Postaje prevelik da ga se okolo nosi«, rekla je Nooria Parvani tijekom jedne od njihovih podnevnih šetnji. Majka je dopustila Nooriji da ostavi Alija kod kuće kako bi se odmorila od njega. S njima je bila samo Maryam, a ona im nije zadavala muke »Kako napreduju tvoji učenici?« »Ne mogu ih naučiti mnogo u nekoliko sati na tjedan«, odgovorila je Nooria. »A nemamo ni knjiga ni ikakvog školskog pribora. No, pretpostavljam da je i to bolje od ničega.« Mali su pokloni s prozora i dalje slijetali na Parvanin pokrivač svakih nekoliko tjedana. Katkad je to bio komadić izvezene tkanine, katkad slatkiš ili jedna perla. Bilo je to kao da Žena s prozora poručuje: »Još uvijek sam ovdje«, na jedini način na koji je to mogla. Parvana je pažljivo provjeravala oko svog pokrivača svaki put kad bi odlazila s tržnice, u slučaju da se neki poklončić otkotrljao. Jednog je popodneva čula zvukove koji su dolazili iznad nje. Muškarac je bio vrlo ljutit. Derao se na ženu koja je plakala i vrištala. Parvana je čula udarce i još više vriskova. Bez razmišljanja je skočila na noge i pogledala prema prozoru, ali ništa nije mogla vidjeti kroz obojeno staklo. »Ono što se događa u muškarčevoj kući njegova je briga«, reče glas iza nje. Okrenula se i ugledala čovjeka kako drži omotnicu. »Zaboravi na to i počni razmišljati o onome što te se tiče. Imam pismo koje mi trebaš pročitati.« Planirala je navečer reći obitelji sve o tom događaju, ali nije imala prilike. Umjesto toga, njena je obitelj imala njoj nešto reći. »Nećeš nikad pogoditi«, rekla joj je majka. »Nooria se udaje.« Ali ti ga čak nikud nisi ni srela!« Parvana je uzviknula sutradan u podne. Bita je to prva prilika kad su ona i Nooria mogle razgovarati o tome, nasamo. »Naravno da sam ga srela. Njegova i naša obitelj mnoge su godine bile susjedi.« »Ali on je tada još bio dječak Mislila sam da želiš nastaviti školovanje!«

»I nastavit ću ga«, odgovori Nooria. »Zar nisi slušala što je majka sinoć govorila? Živjet ću u Mazar-e-Sharifu, na sjeveru. Talibani nisu u tom dijelu Afganistana Ondje djevojke mogu ići u školu Oboje je njegovih roditelja obrazovano. Mogu završiti školu, čak će me poslati i na sveučilište u Mazaru.« Sve je to pisalo u pismu koje je stiglo dok je Parvana bila na poslu. Žene u obitelji mladoženje pripadale su istoj ženskoj skupini kao i majka. Pismo je prelazilo od jedne do druge članice skupine dok na posljetku nije stiglo do majke. Parvana je pročitala pismo, ali je i dalje imala mnogo pitanja. »Želiš li ti zaista to učiniti?« Nooria kimne. »Vidi kako ovdje živim. Parvana Mrzim život pod talibanskom vlašću. Umorna sam od čuvanja mališana. Moji školski satovi održavaju se toliko rijetko da su gotovo bezvrijedni. Ovdje za mene nema budućnosti. U Mazaru ću barem moći ići u školu, hodati ulicama bez burke i zaposliti se nakon diplome. Možda ću u Mazaru malo bolje živjeti. Da, zaista to želim učiniti.« Idućih se nekoliko dana mnogo raspravljalo o tome što slijedi. Parvana, vani na poslu, nije imala glasa u tim razgovorima. Samo su je obavještavali o planovima kad bi navečer stigla kući. »Ići ćemo u Mazar zbog vjenčanja«, najavila je majka. »Svi možemo ostati kod vaše tete tijekom priprema. Onda će Nooria otići živjeti sa svojom novom obitelji. U Kabul se vraćamo u listopadu. « »Ne možemo otići iz Kabula!« uskliknula je Parvana. »A što ocem? Što će se dogoditi ako izađe iz zatvora, a nas nema? Neće znati gdje nas tražiti!« »Ja ću biti tu«, reče gospođa Weera. »Reći ću vašem ocu gdje ste i mogu se brinuti o njemu dok se ne vratite.« »Neću poslati Nooriju u Mazar sasvim samu«, reče majka. »A budući da si ti dijete, ići ćeš s nama « »Ja ne idem«, navaljivala je Parvana. Čak je i lupila nogom o pod. »Učinit ćeš što ti se kaže«, odgovorila je majka. »Od sveg si se tog divljanja po ulicama silno umislila.« »Ne idem u Mazar!« ponovila je Parvana. ponovo lupivši nogom. »Budući da ti se noge toliko žele kretati, bolje da ih odvedeš van u šetnju«, reče gospođa Weera. »A kad si već tamo, možeš donijeti i malo vode.« Parvana zgrabi kantu i malčice si udovolji zalupivši vratima za sobom. Parvana se tri dana mrko držala. Napokon majka reče: »Prestani se mrgoditi. Odlučili smo ostaviti te ovdje. Ne zbog tvoga lošeg ponašanja Dijete od jedanaest godina ne može majci govoriti što hoće, a što neće napraviti. Ostavljamo te zato što bi bilo preteško objasniti tvoj izgled. Tvoja će teta čuvati tajnu, naravno, ali ne možemo računati da će svi biti tako pažljivi Ne smijemo riskirati, da netko ovdje ne bi čuo za tebe.« Premda joj je bilo drago što ostaje u Kabulu, Parvana se našla uvrijeđenom što ne ide s njima.

»Ni s čim više nisam zadovoljna«, rekla je Shauziji sljedećeg dana. »Nisam ni ja«, odgovorila je Shauzia. »Nekad sam mislila da ću biti sretna samo ako budem mogla prodavati stvari s poslužavnika, ali uopće nisam sretna. Ovako zaradim više nego što sam zarađivala kao raznosač čaja, ali ne dovoljno da bi to predstavljalo neku stvarnu razliku. I dalje smo gladni. Moja se obitelj i dalje čitavo vrijeme svađa. Ništa nije bolje.« »U čemu je stvar?« »Možda bi netko trebao spustiti veliku bombu na ovu zemlju, pa početi ispočetka.« »To su već pokušali«, rekla je Parvana. »Sve se samo pogoršalo.« Jedna od žena iz mjesne podružnice ženske skupine ići će s Parvaninom obitelji do grada Mazara. Njen suprug će ići s njima kao službena pratnja. Ako talibani pitaju, majka će biti njegova sestra, dok će Nooria, Maryam i Ali biti njegove nećakinje i nećak. Nooria je posljednji put čistila obiteljski ormar Parvana ju je gledala kako se pakira. »Ako sve bude u redu, bit ćemo u Mazaru za nekoliko dana«, rekla je »Je li te strah?« pitala ju je Parvana. »To je dugo putovanje.« »Stalno razmišljam o svemu što bi moglo loše poći. ali majka kaže da će sve biti u redu.« Putovat će u stražnjem dijelu kamiona. »Čim izađemo iz talibanskog teritorija, skinut ću burku i rastrgati je u milijun komadića.« Sljedećeg je dana Parvana otišla na tržnicu kupiti nešto hrane za put svojoj obitelji. Htjela je kupiti i dar Nooriji. Lutala je tržnicom razgledavajući stvari koje su bile na prodaju Na posljetku se odlučila za olovku u kutijici od perli. Svaki put kad je Nooria bude upotrijebila na studiju i poslije kad postane prava učiteljica, sjetit će se Parvane. »Neće nas biti veći dio ljeta«, podsjetila je majka Parvanu večer prije odlaska »Bit će ti dobro s gospođom Weerom. Čini što ti ona kaže i ne stvaraj joj probleme.« »Parvana i ja bit ćemo dobro društvo jedna drugoj«, rekla je gospođa Weera, »i upravo kad se vratite, časopis bi trebao stići iz .Pakistana, tiskan i spreman za raspačavanje. Sljedećeg su dana krenuli vrlo rano. Jutro je sredinom srpnja bilo svježe, s obećanjem kasnijeg vrućeg dana. »Najbolje da krenemo«, reče majka. Kako nikoga drugog nije bilo na ulici, majka, Nooria i gospođa Weera podigle su prednje dijelove svojih burki te su im se mogla vidjeti lica. Parvana poljubi Alija, koji se otimao i negodovao, mrzovoljan zbog ranog buđenja. Majka ga smjesti na pod kamiona. Parvana se zatim pozdravi s Maryam i podigne je u kamion. »Vidimo se sredinom rujna«, rekla je majka grleći Parvanu. »Daj da budem ponosna na tebe.« »Bit ćeš«, odgovori Parvana, pokušavajući ne zaplakati »Ne znam kad ćemo se opet vidjeti«, rekla je Nooria prije nego što se popela na kamion. U ruci je stiskala Parvanin poklon. »Neće dugo proći«, reče Parvana keseći se, premda su joj suze curile. »Čim taj tvoj novi muž shvati koliko si umišljena, poslat će te natrag u Kabul najbrže što može.«

Nooria se nasmije i popne se u kamion. I ona i majka zakriju se svojim burkama. Članica ženske skupine i njen muž sjedili su na sjedalima sprijeda Parvana i gospođa Weera gledale su za njima i mahale sve dok kamion nije nestao iz vidokruga. »Mislim da bi nam objema godila šalica čaja«, reče gospođa Weera pa one pođu gore. Parvani se nekoliko sljedećih tjedana činilo čudnima. Uz samo gospođu Weeru i njeno unuče stan se doimao gotovo praznim. Manje ljudi značilo je manje posla koji je trebalo obaviti, manje buke i više slobodnog vremena. Parvani je čak nedostajalo i Alijevo cviljenje. Kako su tjedni prolazili, sve se više radovala njihovu povratku. No, uživala je i u tome što je imala više slobodnog vremena. Prvi je put otkad je otac uhićen izvadila njegove knjige iz skrovišta u dnu ormara. Večeri su prolazile u čitanju i slušanju priča gospođe Weere. Gospođa Weera je vjerovala kako u nju može imati povje renja. »U nekim se dijelovima zemlje djevojčice tvoje dobi udaju i imaju djecu«, rekla je. »Tu sam ako me trebaš, ali, želiš li biti odgovorna sama za sebe, to je u redu.« Ustrajala je na tome da Parvana zadrži dio svoje zarade kao džeparac. Katkad bi Parvana počastila Shauziju ručkom na jednom od štandova s kebabom13 na tržnici. Našle bi zaklonjeno mjesto kamo bi mogle otići obaviti nuždu i nastavljale raditi čitav dan. 13

kebab - komadići mesa na ražnjiću, pečeni nad vatrom

Parvana je radije dolazila kući na kraju dana, a ne u podne. To je značilo da je gotov još jedan dan i da će njena obitelj uskoro biti kod kuće. Jednoga je dana potkraj kolovoza bila snažna oluja. Shauzia je već otišla kući. Vidjela je kako nebo postaje sve tamnije i nije se željela smočiti. Parvana nije bila tako pametna i zatekla ju je kiša. Rukama je prekrila svoj poslužavnik kako bi joj cigarete ostale suhe i sklonila se u neku izgranatiranu zgradu. Ondje će pričekati da oluja prođe i onda otići kući. Zbog tame vani unutrašnjost se doimala još crnjom. Trajalo je neko vrijeme dok joj se oči nisu priviknule na mrak. Dok je tako čekala, naslonila se na dovratak gledajući kako kiša kabulsku prašinu pretvara u blato. Naleti vjetra pomiješani s kišom utjerali su Parvanu dublje u zgradu. Nadajući se da nema mina, našla je suho mjesto i sjela. Pljuštanje kiše udaralo je jednoličnim ritmom kako je padala na zemlju. Parvana zadrijema. Uskoro je spavala. Kad se probudila, kiša je prestala, iako se nebo nije nimalo rasvijetlilo. »Sigurno je kasno«, reče Parvana glasno. I tada začuje ženski plač

ČETRNAEST Zvuk je bio premekan i pretužan da bi je uplašio. »Hej?« javi se Parvana, ne preglasno Bilo je premračno da bi vidjela gdje žena sjedi. Parvana

je premetala po svom poslužavniku dok nije pronašla kutiju šibica koje je prodavala uz cigarete. Ona kresne jednu i svjetlost bljesne. Držala je plamičak pred sobom, tražeći uplakanu ženu. Trebale su joj tri šibice kako bi opazila sklupčanu figuru pored obližnjega zida. Nastavila je paliti šibice kako bi vidjela kuda ide dok je prilazila ženi. »Kako se zoveš?« pitala je Parvana. Žena nastavi plakati. »Onda ću ti ja reći kako se ja zovem Ja sam Parvana. Trebala bih ti reći da mi je ime Kaseem jer se pretvaram da sam dječak. Obučena sam kao dječak kako bih mogla zaraditi nešto novaca, ali sam ustvari djevojčica. Sad znaš moju tajnu.« Žena ništa ne odgovori Parvana baci pogled na vrata. Bilo je kasno. Želi li stići kući prije policijskog sata. mora odmah otići. »Dođi sa mnom«, reče Parvana. »Moje majke nema, ali je gospođa Weera kod kuće. Ona može riješiti svaki problem.« Kresnula je još jednu šibicu i podigla je do ženina lica. Iznenada joj sine da ga stvarno može vidjeti. Nije bilo pokriveno. »Gdje ti je burka?« Pogledala je uokolo, ali je nije vidjela. »Zar si vani bez burke?« Žena kimne. »Što radiš vani bez burke? Zbog toga možeš imati velikih nevolja.« Žena samo odmahne glavom. Parvana je imala ideju. »Ovako ćemo. Ja ću otići kući posuditi burku gđe Weere i donijeti ti je. Onda ćemo zajedno k mojoj kući. U redu?« Parvana počne ustajati, ali je žena zgrabi za ruku. Još jednom Parvana baci pogled kroz vrata na nadolazeću noć. »Moram obavijestiti gospodu Weeru gdje sam. Ona nema ništa protiv da budem vani danju, ali ako se ne vratim navečer, ona će se brinuti.« No, žena je i dalje nije puštala. Parvana nije znala što bi. Nije mogla ostati u ruševini čitavu noć, ali ova prestrašena žena vrlo očito nije željela ostali sama. Lamatajući u mraku kako bi našla svoj poslužavnik, ona napipa dvije male vrećice sušenog voća i orašastih plodova. »Evo«, rekla je, dodajući jednu ženi. »Bolje ćemo razmišljati ako jedemo.« Žena gotovo jednim zalogajom proguta voće i oraščiće. »Sigurno umireš od gladi«, reče Parvana, dodajući joj i drugu vrećicu. Parvana je žvakala i razmišljala te napokon odlučila što će. »Ovo je moj najbolji prijedlog«, reče. »Ako ti imaš bolju zamisao, reci. Inače ćemo učiniti ovako. Čekat ćemo dok se jako, jako smrači. Onda ćemo zajedno krenuti tamo gdje ja stanujem. Imaš li čador?« Žena odmahne glavom. Parvani je bilo žao što nema svoj pakul, ali bilo je ljeto i ostavila ga je kod kuće. »Slažeš li se?« upita Parvana. Žena kimne.

»Dobro. Mislim da bismo se trebale primaknuti vratima. Tako ćemo, kad bude vrijeme, moći izaći na ulicu a da ne palimo šibice. Ne želim privlačiti pozornost.« Uz malo nježnog povlačenja, Parvana osovi ženu na noge. Pažljivo su došle do mjesta tik uz vrata, ali i dalje skrivene od pogleda prolaznika. U tišini su čekale da padne noć. Kabul je noću bio mračan grad. Već je dulje od dvadeset godina vladao policijski sat. Mnoge su ulične svjetiljke srušile bombe, a mnoge od onih koje su još stajale, nisu radile. »Kabul je bio najbolje mjesto za izlaske u središnjoj Aziji«, znali su govoriti Parvanini majka i otac. »Nekad smo u ponoć hodali ulicama, jedući sladoled. Ranije navečer bismo pretraživali knjižare i trgovine pločama. Bio je to grad svjetla, napretka i uzbuđenja.« Parvana nije mogla ni zamisliti kako je tada izgledalo. Nije prošlo mnogo i pao je potpuni mrak. »Ostani uz mene«, reče Parvana, iako se nije morala truditi. Žena ju je čvrsto držala za ruku. »Nije daleko, ali ne znam koliko će nam večeras trebati. Ne brini se.« Nasmiješila se, praveći se hrabrom. Znala je da je u dovratku premračno da bi žena mogla vidjeti njen smiješak, ali se zbog njega Parvana osjećala bolje. »Ja sam Malali, vodim postrojbe kroz neprijateljski teritorij«, mrmljala je sama sebi. I to je pomoglo, premda je bilo teško osjećati se kao borbena junakinja s poslužavnikom s cigaretama koji joj je visio oko vrata. Uske, vijugave ulice tržnice bile su puno drukčije noću. Parvana je mogla čuti kako im koraci odzvanjaju uzduž uskih hodnika. Spremala se reći ženi neka hoda mekše, jer su talibani proglasili zločinom kad žena proizvodi zvuk dok hoda, ali se predomisli. Ako ih talibani ulove nakon policijskog sata i sa ženom bez burke ili ikakvog pokrivala za glavu, buka koju su dizale bit će najmanji problem. Parvana se sjećala prizora sa stadiona. Nije željela znati što bi talibani učinili njoj i njenoj družici. Parvana ugleda svjetla automobila kako nailaze i povuče ženu u drugi dovratak dok kamion pun vojnika nije odmaknuo niz ulicu. Nekoliko su se puta gotovo spotaknule na neravnom pločniku. Jednu je dugu, da-ti-srce-stane minutu Parvana mislila kako se izgubila. Na posljetku se snašla i one se nastaviše kretati. Kad su stigle u Parvaninu ulicu, ona počne trčati i povuče ženu za sobom. Sad se već toliko bojala da je mislila kako će se srušiti ako odmah ne stigne kući. »Stigla si!« Gospođi Weeri je tako odlanulo da je zagrlila i Parvanu i ženu prije negoli je shvatila što čini. »Dovela si nekoga sa sobom! Vrlo si dobrodošla, draga moja!« Kritički je promotrila ženu. »Parvana, nisi je valjda ovakvu vodila po ulici, bez burke?« Parvana objasni što se dogodilo. »Mislim da je u nevolji«. rekla je. Gospođa Weera nije oklijevala. Zagrlila je ženu. »Poslije ćemo saznati detalje. Ondje ima tople vode za pranje i vruće hrane za večeru. Ne izgledaš mnogo starija od Parvane!« Parvana dobro pogleda svoju družicu. Još je nije vidjela na svjetlosti. Izgledala je malo mlađa od Noorije.

»Donesi mi neku čistu odjeću«, reče gđa Weera Parvani. Parvana iz ormara izvadi majčin šalvar kamiz, a gda Weera odvede mladu ženu u kupaonicu i zatvori vrata. Parvana nadopuni svoj poslužavnik za sljedeći dan, pa na podu razvuče prostirku za objedovanje. Baš kad je izvadila nan i šalice za čaj, gospođa Weera se pojavi iz kupaonice s njihovom gošćom. Odjevena u majčinu čistu odjeću, oprane i skupljene kose. žena je izgledala manje prestrašeno i umornije. Uspjela je popiti pola šalice čaja i pojesti nekoliko zalogaja riže prije negoli je zaspala. Još uvijek je spavala kad je Parvana sljedećeg jutra otišla na posao. »Donesi mi malo vode, molim te, dušo«, zamolila je gđa Weera prije nego što je Parvana otišla na tržnicu. »Moram oprati odjeću te jadnice.« Napokon je te večeri, nakon što je pojela, djevojka bila u stanju govoriti. »Ime mi je Homa«, rekla je »Pobjegla sam iz Mazar-c-Sharifa nakon što su talibani zauzeli grad. »Talibani su zauzeli Mazar!« uskliknula je Parvana. »To ne može biti! Moja majka je ondje! Moj brat i sestre su ondje!« »Talibani su u Mazaru«, ponovila je Homa. »Išli su od kuće do kuće, tražeći neprijatelje. Došli su u moju kuću. Ušli su ravno unutra! Zgrabili su mog oca i brata i izveli ih. Ubili su ih nasred ceste. Majka ih je počela udarati, i nju su ubili. Ja sam otrčala natrag unutra i skrila se u ormar. Bila sam unutra dugo, jako dugo. Mislila sam da će i mene ubiti, ali bili su gotovi s ubijanjem ljudi u našoj kući. Bili su zaokupljeni ubijanjem u drugim kućama. »Na posljetku sam izašla iz ormara i sišla u prizemlje. Po cijeloj su ulici ležala trupla. Neki su se vojnici provezli u kamionu. Zabranili su nam da maknemo tijela članova svojih obitelji, čak da ih i pokrijemo. Rekli su nam da moramo ostati unutra. »Tako sam se bojala da će se vratiti po mene! Kad se smračilo, istrčala sam. Trčala sam od kuće do kuće, pazeći na vojnike. Tijela su ležala posvuda. Divlji su psi počeli jesti neka od njih, pa je dijelova ljudi bilo na pločnicima i na ulicama. Čak sam vidjela kako pas u zubima nosi nečiju ruku! »Nisam ništa više mogla vidjeti. Na cesti je stajao kamion. Motor mu je radio. Skočila sam u stražnji dio i skrila se medu zavežljajima. Kamo god da je kamion išao, nije moglo biti gore nego ondje gdje sam ja bila. »Putovali smo dugo, dugo vremena Kad sam napokon izašla, bila sam u Kabulu. Iz kamiona sam otišla u zgradu u kojoj me našla Parvana.« Homa počne plakati. »Samo sam ih ostavila! Ostavila sam svoju majku i oca i brata da leže na cesti i da ih pojedu psi!« Gospođa Weera zagrli Homu, ali djevojka je bila neutješ na. Plakala je dok nije pala u san od iscrpljenosti. Parvana se nije mogla pomaknuti Nije mogla govoriti. Sve što je mogla bilo je da zamisli svoju majku, sestre i brata mrtve na ulicama nepoznatoga grada »Nema dokaza da je tvoja obitelj stradala, Parvana«, rekla je gospođa Weera. »Tvoja je majka pametna, snažna žena, a i Nooria.

Moramo vjerovati da su žive. Ne smijemo izgubiti nadu!« Parvana ju je baš sad izgubila. Učinila je ono što je učinila i njena majka. Uspuzala je na tošak, pokrila se pokrivačem i odlučila ondje zauvijek ostati. Dva je dana ostala na tošaku. »To čine žene u našoj obitelji kad su tužne«, rekla je gospođi Weeri. »Ne ostaju tako zauvijek«, odgovorila je gospođa Weera. »Ponovo ustanu i bore se.« Parvana joj nije odgovorila. Nije željela ponovo ustati. Bila je umorna od borbe. Gospođa Weera je prvo bila nježna s njom, ali je imala pune ruke posla s Homom i svojom unučicom. Kasno popodne drugoga dana na Parvaninim se vratima pojavila Shauzia. »Jako mi je drago što te vidim«, rekla je gđa Weera, kima jući prema Parvani. Izašle su na trenutak porazgovarati na odmorište, izvan domašaja Parvaninih ušiju Zatim su se vratile unutra i, nakon što je donijela nekoliko kanti vode. Shauzia sjedne na tošak pored Parvane. Neko je vrijeme pričala o običnim stvarima, kako je išla prodaja, o ljudima koje je viđala na tržnici, razgovorima koje je vodila s nekima od raznosača čaja i ostalim zaposlenim dječacima. Na posljetku reče: »Ne sviđa mi se kad radim sama. Tržnica nije ista kad tebe nema. Ne želiš li se vratiti?« Sročeno tako, Parvana je znala da ne može odbiti. Sve je vrijeme znala kako će morati ustati. Nije doista mislila ostati na tošaku dok ne umre. Dio nje želio je pobjeći od svega, ali drugi je dio želio ustati i ostati živ i dalje biti Shauzijin prijatelj. Uz malo poticanja sa Shauzijine strane, taj je dio pobijedio. Parvana ustane iz kreveta i nastavi kao do tada. Obavljala je posao na tržnici, donosila vodu, slušala priče gospođe Weere i upoznavala se s Homom. Sve je to činila jer nije znala što bi dugo. No kretala se kroz svoj dan kao da se kreće nekim groznim snom noćnom morom nad kojom jutrom nije nastupalo olakšanje. Onda je, kasno jednog popodneva, Parvana došla kući s posla i našla dvojicu muškaraca kako nježno pomažu njenom ocu da se popne do stana. Bio je živ! Bar je jedan dio noćne more završio.

PETNAEST Čovjek koji se vratio iz zatvora bio je jedva prepoznatljiv, ali je Parvana znala tko je on. Iako je njegov bijeli šalvar kamiz sad bio siv i poderan, premda mu je lice bilo upalo i blijedo, još je uvijek to bio njen otac. Parvana mu se tako čvrsto pripila da ju je gospođa Weera morala odvući kako bi otac mogao leći. »Našli smo ga na zemlji pokraj zatvora«, jedan je od muškaraca koji su ga donijeli kući rekao gospođi Weeri. »Talibani su ga pustili, ali nikamo nije mogao otići sam. Rekao nam je gdje živi, pa smo ga moj prijatelj i ja stavili na karači i donijeli ga ovamo.« Parvana je ležala na tošaku s ocem, grleći ga i jecajući. Znala je da su ljudi ostali na večeri, ali se tek kad su ustali da podu kako bi stigli svojim kućama prije policijskog sata,sjetila pristojnog ponašanja.

Skočila je na noge. »Hvala vam što ste mi vratili oca«, rekla je. Muškarci otiđoše. Parvana je krenula leći natrag pored oca, ali je gospođa Weera zaustavi »Pusti ga da se odmori. Sutra će biti vremena za razgovor.« Parvana posluša, ali su prošli dani pažljivog njegovanja gđe Weere prije nego što je otac uopće počeo prizdravljati. Većinu mu je vremena bilo ili previše loše ili je bio preiscrpljen kako bi govorio »Taj je zatvor morao biti hladan i vlažan«, rekla je gospođa Weera. Parvana joj je pomagala kuhati bistru juhu i vruću je davala ocu, žlicom, dok nije mogao sjesti i sam jesti. »Sad si i moja kći i moj sin«, rekao je otac kad mu je bilo dovoljno dobro da primijeti njen izgled. Trljao je rukom njenu ošišanu kosu i smiješio se. Parvana je mnogo puta odlazila do slavine s vodom. Otac je bio gadno pretučen i tople je obloge koje mu je gospođa Weera stavljala na rane trebalo cesto mijenjati i prati. I Homa je pomagala, uglavnom stišavajući unuku gđe Weere, da se otac može odmarati. Parvani nije smetalo što odmah nije mogao govoriti. Bila je presretna samo zato što je bio kod kuće. Dane je provodila zarađujući novac, a večeri pomažući gospođi Weeri. Kad se otac bolje osjećao, čitala bi mu iz njegovih knjiga. Homa je znala nešto engleskoga iz škole i jednog je dana, kad se vratila kući s posla, Parvana našla svog oca i Homu kako razgovaraju na engleskome. Homa je prilično oklijevala, ali su očeve riječi glatko plovile jedna u drugu. »Jesi li nam danas dovela još jednu obrazovanu ženu?« pitao je otac Parvanu, smiješeći se. »Ne, oče«, odgovorila je ona. »Donijela sam kući samo nešto luka.« Iz nekog su razloga svi mislili da je to smiješno i prvi je put nakon očeva uhićenja u Parvaninu domu vladao smijeh. Jedno je u njenom životu bilo ispravljeno. Otac je sad bio kod kuće. Možda će se vratiti i ostatak obitelji. Parvana je bila ispunjena nadom Na tržnici je jurila za mušterijama baš kao pravi dječak. Gospođa Weera je predložila neki lijek za oca i Parvana je radila i radila dok nije zaradila dovoljno novaca da ga kupi. Činilo se da djeluje. »Sad imam osjećaj da za nešto radim«, rekla je Shauziji jednog dana dok su hodale uokolo tražeći mušterije. »Radim kako bih vratila obitelj.« »I ja radim za nešto«, reče Shauzia. »Ja radim kako bih pobjegla iz Afganistana.« »Neće li ti nedostajati tvoja obitelj?« upita Parvana. »Djed mi je počeo tražiti muža«, odgovori Shauzia. »Slučajno sam čula kad je razgovarao s bakom. Rekao je da se trebam uskoro udati, da će, zato što sam tako mlada, uloviti dobru cijenu za mladenku i onda će oni dobiti mnogo novaca za život.« »Neće li ga tvoja majka spriječiti?« »A što ona može? Ona mora živjeti s njima. Nema kamo otići.« Shauzia prestane hodati i pogleda Parvanu. »Ja se ne mogu udati! Ne želim se udati!«

»Kako će se tvoja majka snaći bez tebe? Od čega će se prehraniti?« »Što ja tu mogu?« upita Shauzia, pitanje izađe kao jecaj. »Ostanem li ovdje i udam li se, život će mi završiti. Ako odem, možda ću imati šanse. Na svijetu mora biti neko mjesto na kojem ja mogu živjeti. Jesam li u krivu što tako mislim?« Brisala je suze s lica. »Što drugo mogu?« Parvana nije znala kako utješiti prijateljicu. Jednog je dana gospođa Weera imala gošću, članicu ženske skupine koja je tek stigla iz Mazara. Parvana je bila na poslu, ali joj je otac navečer rekao za posjet. »Mnogo je ljudi pobjeglo iz Mazara«, rekao je. »Svi su smješteni u izbjegličkim kampovima izvan grada.« »I majka je ondje?« »Moguće je. Nećemo znati ne pođemo li do kampova i ne potražimo li je.« »Kako to možemo učiniti? Je li ti dovoljno dobro da možeš putovati?« »Nikad mi neće biti dovoljno dobro«, odgovori otac, »ali svejedno bismo trebali poći.« »Kad krećemo?« upitala je Parvana. »Čim organiziram prijevoz. Možeš li odnijeti poruku ljudima koji su me doveli iz zatvora? Mislim da, uz njihovu pomoć, možemo putovati za dva tjedna.« Parvana je već neko vrijeme željela nešto upitati oca. »Zašto su te talibani pustili?« »Ne znam ni zašto su me zatvorili. Kako bih onda znao zašto su me pustili?« Parvana se morala zadovoljiti s tim kao odgovorom. Život joj se opet mijenjao Iznenadila se kako je to mirno doživljavala. Pomislila je kako je to zato što joj se vratio otac. »Naći ćemo ih«, rekla je Parvana potpuno samouvjereno »Naći ćemo ih i dovesti ih kući.« Gospođa Weera odlazila je u Pakistan. »Homa će ići sa mnom. Ondje ćemo je zaposliti. « Trebale su se povezati s članicama ženske skupine koje su organizirale Afganistanke u progonstvu. »Gdje ćete se smjestiti?« »Imam rođakinju u jednome od kampova«, odgovorila je gospođa Weera. »Ona već neko vrijeme želi da dođem i živim s njom.« »Ima li ondje škola?« »Ako i nema, pokrenut ćemo je. Život je veoma težak Afganistancima u Pakistanu. Ima mnogo posla koji treba obaviti.« Parvana je imala ideju. »Povedite Shauziju sa sobom!« »Shauziju?«

»Ona želi otići. Grozno joj je ovdje. Ne bi li ona mogla s vama? Mogla bi vam biti pratnja!« »Shauzia ovdje ima obitelj. Želiš li reći da bi ih samo tako ostavila? Napustila ekipu samo zato što je igra oštra?« Parvana više ništa nije rekla. Na neki je način gospođa Weera bila u pravu Upravo je to činila Shauzia. No, i Shauzia je bila u pravu. Nije li imala pravo potražiti bolji život? Parvana nije mogla odlučiti tko je od njih više u pravu Nekoliko dana prije nego što su trebali krenuti za Mazar Parvana je sjedila na svom pokrivaču na tržnici kad je nešto pogodi u glavu. Bila je to sićušna deva izrađena od perlica. Žena s prozora još je bila živa! Bilo joj je dobro ili barem dovoljno dobro da obavijesti Parvanu da je još uvijek ondje. Parvana je poželjela skočiti i zaplesati. Željela je vikati i mahati prema obojenom prozoru. No, umjesto toga, tiho je sjedila i pokušavala smisliti način na koji će se oprostiti. Već je gotovo stigla kući tog popodneva kad se sjetila kako. Vraćajući se na tržnicu poslije ručka, pažljivo je iskopala nešto divljeg cvijeća koje je raslo usred izgranatiranih ruševina. Prijašnjih je godina vidjela kako tamo raste i nadala se kako je u pravu misleći da je to vrsta koja raste godinu za godinom. Posadi li cvijeće na mjestu na kojem je obično prostirala svoj pokrivač, Žena s prozora znat će da se neće vratiti. Cvijeće će biti lijepo. Nadala se da će joj biti dragi poklon. Na svome mjestu na tržnici Parvana najprije iskopa tvrdu zemlju lupajući po njoj svojim gležnjem. Koristila se i rukama i kamenom koji je našla u blizini. Muškarci i dječaci na tržnici skupiše se oko nje kako bi je gledali. Sve što je bilo drukčije, smatralo se zabavom. »To cvijeće neće rasti u ovoj zemlji«, netko reče. »U njoj nema hranjivih tvari « »Čak i ako bude raslo, pogazit će ga.« »Tlo tržnice nije mjesto za cvijeće. Zašto ga sadiš ovdje?« Kroz podrugljive glasove začuje se jedan drugi glas. »Zar nitko od vas ne cijeni prirodu? Ovaj je dječak odlučio donijeti djelić ljepote na našu sivu tržnicu, a jeste li mu zahvalili? Jeste li mu pomogli?« I starac se progura u prvi red male hrpe. Teško je kleknuo kako bi pomogao Parvani posaditi cvijeće. »U Afganistanu vole lijepe stvari«, rekao je, »ali vidjeli smo toliko ružnoga da katkad zaboravimo koliko je predivno nešto, poput cvijeta.« Zatražio je od jednog dječaka koji je inače raznosio čaj, a švrljao je onuda, da mu donese malo vode iz trgovine čajem. Voda je donesena i on je prolije oko cvijeća, natapajući zemlju. Biljke klonu. Nisu stajale kako treba. »Jesu li uvenule?« »Ne, nisu uvenule. Možda se sad čine iskrivljene i kao da venu«, odgovorio je, »ali je korijenje dobro. Kad dođe vrijeme, to će korijenje držati biljke koje su zdrave i jake.« Još jednom potapše zemlju, a Parvana i jedan od ljudi pomognu mu da ustane. Još se jednom nasmiješio Parvani, pa se udaljio. Parvana je čekala pored svog cvijeća dok se gomila nije razišla. Kad je bila sigurna da je nitko ne gleda, pogleda prema prozoru i brzo mahne za oproštaj. Nije bila sigurna, ali činilo joj se da je

vidjela nekoga kako joj odmahuje. Dva dana poslije bili su spremni za odlazak. Trebali su putovati kamionom, baš kako je to učinio i ostatak obitelji. »Putujem li ja kao tvoj sin ili kao tvoja kći?« upitala je Parvana oca. »Ti odluči«, odgovorio je »I kako god odlučila, bit ćeš moja mala Malali.« »Pogledajte što imam!« reče gospođa Weera. Nakon što se uvjerila da nema nikoga, izvadi ispod svoje burke nekoliko primjeraka majčinog časopisa. »Nije li prelijep?« Parvana brzo prelista časopis prije nego što ga ponovo skrije. »Divan je«, složila se. »Reci svojoj majci da se časopis šalje ženama svuda u svijetu. Pomogla je da svijet sazna što se događa u Afganistanu. Svakako joj to reci. Ona je učinila nešto vrlo važno. I reci joj da se treba vratiti, raditi na sljedećem broju.« »Reći ću joj.« Ona zagrli gospodu Weeru. I gospođa Weera i Homa nosile su burke, ali je, grleći ih, znala koja je koja. Bilo je vrijeme za polazak. Iznenada se, baš kad se kamion spremao krenuti, pojavila Shauzia. »Uspjela si!« reče Parvana, grleći prijateljicu. »Zbogom, Parvana«, rekla je Shauzia. Dodala je Parvani vrećicu sušenih marelica. »I ja uskoro odlazim. Upoznala sam neke nomade koji će me povesti u Pakistan kao pastira. Neću čekati iduće proljeće. Ovdje bi bilo samotno bez tebe.« Parvana nije željela reći zbogom »Kad ćemo se opet vidjeti?« pitala je sva u panici. »Kako ćemo biti u vezi?« »Sve sam smislila«, odgovori Shauzia. »Naći ćemo se ponovo na prvi dan proljeća za dvadeset godina.« »U redu. Gdje?« »Na vrhu Eiffelovog tornja u Parizu. Rekla sam ti da idem u Francusku.« Parvana se nasmije. »Bit ću ondje«, reče »Onda se nećemo pozdraviti sa zbogom. Za sada ćemo reći samo da se vidimo poslije.« »Do idućeg puta», reče Shauzia. Parvana posljednji put zagrli svoju prijateljicu, pa s e popne u kamion. Mahale su jedna drugoj dok se kamion kotrljao u daljinu. Dvadeset godina od sada, mislila je Parvana. Što će se dogodili u tih dvadeset godina? Hoće li ona još uvijek biti u Afganistanu? Hoće li u Afganistanu napokon biti mir? Hoće li se vratiti u školu, biti zaposlena, biti udana? Budućnost se kao nepoznanica protezala cestom ispred nje. Njena majka je negdje tamo s njenim sestrama i bratom, ali što će osim njih još naći. Parvana nije imala pojma. Što god to bilo, osjećala se spremnom. Čak se svemu i veselila. Parvana se smjesti u stražnjem dijelu kamiona pored oca. Ubaci u usta sušenu marelicu i

prokotrlja jezikom njenu slatkoću. Kroz zaprašeni je prednji vjetrobran mogla vidjeti planinu Parvanu i snijeg na njenom vrhu kako se svjetluca na suncu.

SPISATELJIČINA BILJEŠKA Afganistan je država u središnjoj Aziji. U njemu su gorje Hindu Kush, brze rijeke i zlatne pustinje Njegove su plodne doline nekad donosile obilje voća, pšenice i povrća. Osvajači i istraživači tijekom su povijesti Afganistan vidjeli kao vrata za Daleki istok. Afganistan je u ratu od 1978. kad su se borci koje je podupirala Amerika suprotstavili vladi koju su podupirali Sovjeti. Godine 1980. Sovjetski je Savez napao Afganistan i rasplamsao se rat. Nakon odlaska Sovjeta 1989. buknuo je građanski rat jer su se različite skupine borile za prevlast u zemlji. Milijuni Afganistanaca postali su izbjeglice i mnogi još uvijek žive u golemim kampovima u Pakistanu i Iranu. Mnogi su ljudi čitav život proveli u kampu. Mnogi su ubijeni, osakaćeni ili oslijepljeni. Dvadeset godina rata uništilo je ceste, mostove i vodene putove. Malo ljudi u Afganistanu ima čistu vodu za piće. Sve su vojske postavljale mine u obradiva polja onemogućavajući uzgoj hrane. Zbog toga mnogi ljudi umiru od gladi ili od bolesti uzrokovanih lošom prehranom. Talibanska milicija preuzela je nadzor nad glavnim gradom Kabulom u rujnu 1996. Nametnula je krajnje oštre zakone za djevojčice i žene. Škole za djevojčice su zatvorene, ženama više nije bilo dopušteno raditi i bile su prisiljene poštivati stroga pravila odijevanja. Knjige su spaljene, televizori porazbijani i zabranjena je glazba u bilo kojem obliku. U jesen 2001. talibani su istjerani iz većeg dijela Afganistana, ali budućnost afganistanskih žena i djevojaka i dalje je nesigurna.