De Marco i Wiker - Arhitekti Kulture Smrti 2

Jean-Paul Sartre

Pocetkom devetnaestog stoljeca jedan francuski provincijski lijecnik ozenio se kcerkom nekog veleposjednika. Sutradan nakon vjencanja otkrio je na svoje zaprepastenje da je njegov tast siromasan kao crkveni mis. Ogorcen torn spoznajom, odlucio je da do smrti ne ce progovoriti sa svojom zenom. Za stolom, za vrijeme rucka ili vecere, komunicirao je s njom pomocu znakova. Ona je s vremenom pocela govoriti o njemu kao o svom »podstanaru«.244 Unatoe tome, rodilo im se troje djece. Jedno od ovo troje djece zacetih u posvemasnjemu muku, sin Jean-Baptiste, ozenio se zenom koju je njezina majka odgovarala od udaje, smatrajuci je zaljenja vrijednim obicajem obiljezenim »neprekidnim zrtvovanjem, prekidanim jedino nocima ispunjenim grubostima«.245 Nedugo nakon toga Jean-Baptisteu i njegovoj zeni rodilo se dijete, no novopeceni otac ubrzo se tesko razbolio. Njegova supruga brizno ga je njegovala, no kako ce nam to dijete jednoga dana kad odraste kazati, »nije bila tako nepristojna da bi ga voljela.«246 Mnoge noci sto ih je probdjela u skrbi i njegovanju svoga umiruceg muza ucinile su da joj je ponestalo mlijeka u prsima. Dijete je bilo otpravljeno nekoj dojilji kod koje je umalo umrlo od upale crijeva, »mozda i od mrznje«.247 Ovo dijete, ciji su zivot pratile te odvec nepovoljne okoInosti, svijetu je poznato pod imenom Jean-Paul Sartre. S obzirom na to da je vec u ranom djetinjstvu bio odvojen od roditelja, Sartrea je zanimalo doznati »kako je izvukao korist iz takve situacije«.248 Kad je o njegovoj majci rijec, on ne ce biti izlozen »poteskocama povezanim s odbijanjem od 149

ARHITEKTI KULTURE SMRTI

prsiju u kasnijoj dobi«.249 No zato ce biti neizmjerno zahvalan zbog prerane smrti svoga oca. »Jean-Baptisteova smrt bila je neobicno vazan dogadaj u mome zivotu: ona je moju majku vratila njezinim okovima, a meni je donijela slobodu.«250 x^jizmua b. Aazije Po Sartreu, svaki otac neizbjezno ogranicava slobodu svoga djeteta dok je ono jos u razvoju i zato ne postoji takvo sto kao sto je dobar otac. »Dobri ocevi u pravilu ne postoje«, kaze nam on. »Nisu ljudi ti koji su odgovorni za lose stanje u kojemu zive, vec je roditeljska veza ta koja je trula. Ne postoji nista Ijepse od stvaranja djece, ali kakav je to grijeh imati ih! Da je moj otac pozivio, bio bi nalegao na mene i zgnjecio me.«251 »Imao sam srecu«, objasnjava on dalje, »sto sam pripadao mrtvom covjeku: jedan mrtvac prosuo je nekoliko kapi sperme i tako platio uobicajenu cijenirza dijete.«252 Bilo kako bilo, Sartre je bio sretan sto se moze sloziti s dijagnozom jednog poznatog psihoanaliticara koji je izjavio da ovaj najslavniji egzistencijalist ne posjeduje superego. Nimalo stoga ne iznenaduje sto je tridesetogodisnjem Sartreu jedan njegov prijatelj u cudenju rekao: »Ti kao da nikad nisi imao roditelje.«253 Po Sartreovu misljenju, nesklad izmedu biologije i morala (izmedu radanja djeteta i njegova odgovornog podizanja, primjerice) stvara nepremostiv jaz izmedu svijeta materije i svijeta svijesti koji ce on pokusati filozofski opisati. Biologija je puka cinjenica, »fakticitet«, kako ce on to red, nesto sto je iznad nas i protiv nas. Za razliku od biologije, svijet svijesti svijet je u kojemu vlada sloboda. Sartreovu privrzenost nesputanoj slobodi ponekad je pratila ne odvec snazna napast da prihvati svoje mjesto u obitelji. Toj je napasti on, medutim, uspjesno odolijevao. Kako bi se to on mogao pomiriti sa svojim mjestom u obitelji? Kao sto ce nam kazati u svojoj autobiografiji, »ljubav moje majke ucinila me je zenskastim, odsumost strogog 150

JEAN-PAUL SARTRE

Mojsija koji me je napravio ucinila me je bljutavim, a oboiavanje koje je prema meni pokazivao moj djed bilo je razlogom sto sam bio upravo nemoguce tast. Bio sam samo . iobjekt, i da mi je bilo moguce vjerovati toj komediji koja se zove obitelj, bio bih osuden na cisti mazohizam. Ali, ja joj nisam mogao vjerovati.«254 To sto je Sartre odbacio oca kao neophodan uvjet ostvarenja svoje vlastite slobode neizbjezno ga je dovelo do toga da je odbacio Boga. Njegov ateizam nije toliko rezultat filozofskog umovanja koliko logicna posljedica odgoja. »Postao sam nevjernik ne zato sto sam se protivio vjerskim dogmama, vec zahvaljujuci cinjenici sto su djed i baka bili ravnodusni prema vjeri.«255 Sartre je i kod svojih roditelja i kod djeda i bake uocio hipokriziju koju oni nisu uspijevali sakriti. U skladu s poznatim nacelom: vrline javne - poroci tajni, govorili su jedno, a cinili nesto sasvim drugo. Njihov iivot bio je isprazan i lisen svake religioznosti. »U sredini u kojoj sam zivio, a to je bila moja obitelj«, pise on, »vjera nije bila nista drugo do li sluzbeni naziv za drazesnu francusku slobodu.w256 Jasno je, prema tome, da je ateizam u samoj srzi Sartreove filozofije. No njegov je ateizam prije posrulat koji on uzima za sigurno nego svjetonazor ciju bi utemeljenost zeUo dokazati. On proistjece, kao sto smo upravo vidjeli, vise iz uvjeta u kojima je zivio i u kojima je odgajan nego iz njegova razmisljanja. Osim toga, njegov je ateizam u skladu s njegovim shvacanjem covjekove apsolutne slobode te ojacan njime. Ako Bog ne postoji, tada ne postoje nikakva pravila i nikakve zapovijedi pa, prema tome, i nikakva ogranicenja kojima se smije sputati covjekova sloboda. Najvaznije Sartreovo filozofsko djelo jest Bitak i nistavilo, objavljeno 1943. U uvodu ovoj svojoj glomaznoj knjizurini on pravi jednu neobicno vaznu distinkciju koja predstavlja sam temelj njegova filozofskog umovanja. Postoje 151

ARHITEKTI KULTURE SMRTI

stvari, materijalna bica koja su jednostavno tu, nepromjenIjiva i odredena, koja su »bliskost ispunjena nijemoscu«, kako ih on naziva. To je carstvo »bica-u-sebi« (etre-en-soi). Te stvarnosti su objekt nase svijesti. Kao bice koje posjeduje svijest, medutim, covjek nije nepromjenljiv. Mi smo nepotpuni, dinamicni, neprekidno se mijenjamo. Mi smo zapravo proces, sposobni smo izabrati kakvi cemo postati. Covjek je bice u tranziciji koje, sluzeci se slobodom, odlucuje kakvo ce postati. Prema tome, mi nismo »bica-u-sebi«, vec »bica-za-sebe« (etre-pour-soi). Mi jos uvijek ne posjedujemo bit ili narav koju je moguce definirati i shvatiti. Mi zapravo uopce nismo ljudska bica, vec neprekidno biramo kakvi cemo postati. Po poznatoj Sartreovoj recenici koja predstavlja samu srz njegove filozofije, »egzistencija prethodi esenciji«. »Tvrdnja po kojoj mi nismo ljudska bica te ne posjedujemo bilo kakvu jasno definiranu narav, proizlazi iz Sartreova ateizma i predstavlja potporni stup njegova ateistickog svjetonazora. Po judeo-krscanskoj tradiciji, Bog je covjeka stvorio na svoju sliku. Bog-Umjetnik obdario nas je, prema tome, posve osobitom naravi, onako kako svaki umjetnik, vodeci se svojom idejom vodiljom, nadahnjuje svoje djelo. Sartre odbacuje upravo ovu odredenost koja nas cini stvorenjima jer, ako Bog postoji, tada bi nam on, stvarajuci nas, trebao dati sasvim odredenu narav, cime bi nam uskratio slobodu da izaberemo kakvi cemo postati. Ako, medutim, Bog ne postoji, tada nema nikoga tko bi nas opteretio bilo kakvom specificnom naravlju, a posljedica toga je da smo mi slobodna bica i da nasa egzistencija prethodi nasoj esenciji. Jednostavnim rijecima i bez ikakvog okolisanja, Sartre obznanjuje: »Ljudska narav ne postoji, jer ne postoji Bog koji bi je zaceo.« U torn pogledu Sartreovo »bice-za-sebe« slicno je Juliju Cezaru Thorntona Wildera. U romanu ovog slavnog americkog romanopisca Cezar uzvikuje: »Zastra152

JEAN-PAUL SARTRE

Sujuce li i ujedno uzvisene zadace covjekove ako je on odista prisiljen, bez tudeg vodstva i bez utjehe, pridavati vlastiti smisao svome postojanju i ispisivati pravila po kojima mu je zivjeti.«257 Na ovom je mjestu vazno primijetiti da, ukoliko ne poStoji pojam »ljudskog«, ne moze postojati ni pojam »neljudskog«. To je posebno vazno u podruqu morala. Ako ne po8toje autenticni ljudski postupci, tada ne mogu postojati ni postupci koji su odista neljudski. Sartre to u potpunosti priznaje i ne ustrucava se kazati koje su neposredne implikacije takvog shvacanja. »Najokrutnije situacije u ratu«, pise on, »najteza mucenja, ne stvaraju neljudsko stanje stvari; ne postoji takvo sto kao sto je neljudska situacija.«258 Potpuno je nepotrebno isticati nesto sto je jasno samo po sebi, a to je da takvo Sartreovo shvacanje u potpunosti onemogucuje optuzbu za zlocine protiv covjecnosti. Umjesto da odvraca od brutalnih postupaka - naime, svih onih postupaka koji pridonose promicanju Kulture smrti - Sartre na njih potice. Jedan od istaknutih Sartreovih kriticara, poznat i izvan Francuske, primjecuje: »Drustvo koje bi prihvatilo ovaj stav bilo bi zrelo za smetliste^259 Izraz »smetliste« istoznacan je onome na sto je T. S. Eliot aludirao u svojoj poemi Pusta zemlja. Unatoc svomu javno ocitovanom agnosticizmu u pitanjima morala, Sartre se neprekidno petljao u politicka zbivanja svoga vremena. Bio je sklon komunizmu, iako zbog svoga odusevljenja vladavinom koja gusi slobodu, kao i zbog svoje pristranosti, nije bio sposoban uociti ocigledne nepravde u torn sustavu vladavine. Nije htio povjerovati da komunizam ne tolerira razilazenje sa sluzbenom ideologijom, ispisavsi mnostvo stranica na kojima je bezuspjesno pokusao opravdati cistke u SSSR-u i postojanje koncentracijskih logora. »Komurdsticko nasilje«, pisao je on, pokusavajuci ublaziti tamosnju grubu stvarnost, je »samo djecja bolest nove epohe.«260 Osudio je SSSR zbog toga sto je tenkovima 153

ARHITEKTIKULTURE SMRTI

ugusio madarsku pobunu 1956., premda je tri mjeseca kasnije pokusao obraniti Komunisticku partiju i njezinu akciju kao »neophodnu«. Kako bismo mogli sto bolje shvatiti Sartrea u povijesnom smislu, vazno je primijetiti da je na njegovo filozofsko razmisljanje neobicno mnogo utjecao otac suvremene filozofije, Descartes. Ovaj znameniti matematicar iz sedamnaestog stoljeca poznat je po tome sto je odvojio um od materije. Premda je vjerovao da izmedu ovoga dvoga postoji neka medusobna povezanost i uzajamno djelovanje, nikad nije uspio to dokazari, ostavljajuci buducim narastajima u bastinu shvacanje po kojemu su um i materija (jednako kao i svijest i tijelo) potpuno tudi jedno drugome. Sartre je prihvatio kartezijanski dualizam, nastavljajuci i dalje odvajati svijest (»bide-za-sebe«) od materije (»biceu-sebi«). On je, medutim, otisao korak dalje od Descartesa, opisujuci ovo odvajanje ne tek kao puko otudenje, vec kao antagonizam. Bice-u-sebi je, po Sartreovu misljenju, najdublje i neumoljivo suprotstavljeno bicu-za-sebe; stovise, prvo je metafizicki neprijatelj drugome. Bice-u-sebi, tj. materija, je imanentno, nepromjenljivo, apsurdno i besmisleno. Bice-za-sebe, s druge strane, tezi transcendenciji, kreativnosti, slobodi i smislu. Sartre je ovom antagonizmu dao knjizevni oblik u svojem romanu Mucnina (De trap), najfilozofskijem od svih njegovih romana. U Bitku i nistavilu Sartre je u biti razradio intuitivan uvid u narav bica-u-sebi, prepustivisi glavnom junaku romana Mucnina Roquentinu da ga potanko i zamorno opisuje na mnostvu stranica. Osim toga, kao sto sam Sartre priznaje, Mucnina je njegov najosobniji roman, utoliko sto se Sartre identificira s njegovim glavnim protagonistom. »Ja sam bio Roquentin«, kaze nam on. »On mi je posluzio da opisem svoj vlastiti zivot.«261 154

JEAN-PAUL SARTRE

Dovoljno je spomenuti samo jednu slicicu iz ovoga romana koja ce nam razotkritiajegovu sredisnju sartreovsku temu. Roquentin je jednoga dana sjedio na klupi u parku tazgledajuci kestenovo stablo, kad mu se odjednom ukazala vizija u kojoj mu se ocitovala istinska narav stvari. U trenutku kad je prvi put u ztvotu uspio prodrijeti u samu srz egzistencije, ponestalo mu je rijeci - bilo je to iskustvo koje ga je ispunilo mucninom. »Vanjski premaz stvari je nestao, ostavljajuci za sobom mlohavu, nakaznu gomilu - sve je bilo u neredu - potpuno golo u zastrasujucoj i odvratnoj nakaznosti.«262 U ovoj poznatoj sceni Roquentin izrazava Sartreov toboznji bljeskovit pogled na bice-u-sebi »u njegovoj potpunoj golotinji«. Naravni poredak, ono sto postoji, biceu-sebi, Sartre/Roquentin ne vide lijepim nego odvratnim. Ono je bezrazlozno, nerazumljivo i zastrasujuce. Neuljepsani opazaj bica-u-sebi putem osjetila postaje nepodnosljiv i u covjeku izaziva osjecaj mucnine. »Kad bismo to preveli na filozofski jezik«, pise psihijatar Karl Stern, »to je kao kad bi Roquentin rekao Descartesu: nema nikakve koristi od toga sto res extensa [proteznu stvar ili materiju] pokusavate drzati podalje od sebe. Nerazmrsivo ste povezani s materijom (majkom), a ona je odvratna, prljava i blatna i od nje vam je zlo.«263 Sartreu je takav osjecaj bio razlog vise za bijeg u svijet transcendencije, sto dalje od dodira s trulezom stvari-u-sebi. Profesor filozofije na Sveucilistu New York William Barrett istice da je carstvo bica-u-sebi za Sartrea najtjesnje povezano sa slikama »mlohavosti, Ijepljivosti, ugojenosti i mlitavosti«. »Previse je toga«, pise on (izraz de trap znaci upravo to - previse), »i ono je krupno, poput neke debele zene u cirkusu.«264 Sartreova ontologija u kojoj on opisuje razlicitost i suprotstavljenost izmedu bica-u-sebi i bica-za-sebe posluzila 155

ARHITEKTIKULTURE SMRTI

je kao osnova za njegovu psihologiju spolova. Bice-u-sebi, sa svojom mlohavoscu, ugojenoscu i ugractenoscu u materiju, posjeduje zenska svojstva. Bice-za-sebe, koje je najtjesnje povezano sa slobodom, apstrakcijom i kreativnoscu, posjeduje muska svojstva. »U pozadini cjelokupne Sartreove intelektualne dijalektike«, primjecuje Barrett, uocavamo da je bice-u-sebi za njega prototip prirode: neumjerene, plodne, rascvale prirode - zene, zenskosti. Bice-zasebe, nasuprot tome, za Sartrea je muski aspekt Ijudske psihologije: to je onaj aspekt na temelju kojega covjek bira sebe u svojoj iskonskoj slobodi, na temelju kojega covjek stvara projekte, dajuci time svome zivotu istinski ljudski smisao.265

Sartreova je psihologija, prema tome, u biti muska, preciznije receno, ona je zenomrzacka. Njegovo nerazumijevajnje i podcjenjivanje zene ocigledno je ne samo u romanu Mucnina, vec i u drugim njegovim romanima u kojima izrazava gadenje nad trudnicom (kao u romanu Putovi prema slobodi) ill prijezir prema zenskoj iracionalnosti i neugodnostima sto nam ih one prireduju (kao u Vremenu razuma). Ocigledno je, prema tome, da je Sartre preuzeo dualizam od Descartesa i primijenio ga na spolove, prikazujuci musko i zensko nacelo kao bitno suprotstavljene jedno drugome. Javnost je opcenito pogrjesno shvatila Sartreov egzistencijalizam smatrajuci ga temeljem seksualne slobode i feminizma. U biti, njegov je egzistencijalizam koliko manihejski toliko i antifeministicki. On se radikalno protivi ljudskoj seksualnosti i zeninoj plodnosti. Uz to sto zenu degradira na razinu bica-u-sebi, tj. na obicnu materiju, Sartreov radikalni dualizam stvara nepremostivi jaz izmedu covjekova ja (bica-za-sebe) i Drugoga. Groteskno izoblicujuci krscanski nauk, Drugi se nasemu ja ukazuje u liku Istocnoga grijeha. U Bitku i nistavilu Sartre kaze: »Moj istocni grijeh je postojanje Drugoga.«266 Sa stajalista svijesti, Drug! nije drugi subjekt, vec objekt koji ima 156

JEAN-PAUL SARTRE

istu vrijednost kao i bice-u-sebi. Na taj nacin, ljubav, tradicionalno shvacena u smislu intersubjektivnosti, postaje nemoguca. Sada napokon postaje jasno zasto Sartre tvrdi da ljubav zarobljava Drugoga.267 Po njemu, ljubav u biti uopce nije ljubav. Ona je ili sadisticka ili mazohisticka. U zeIji da posjeduje drugoga, »onaj koji ljubi« u biti igra ulogu sadista. Obrnuto, u zelji da bude posjedovan od Drugoga, »onaj koji ljubi« u biti igra ulogu mazohista. Prema tome, »ljubav neprekidnooscilira izmedu sadizma i mazo268

U predavanju naslovljenom »Sudjelovanje ili otudenje« odrzanom 1975. najobzimiji od svih filozofskih kriticara, Karol Wojtyla, primjecuje da Sartreova »analiza svijesti dovodi ovog autora do zakljucka da je subjekt zatvoren u odnosu prema drugima«.269 Katolicki egzistencijalist Gabriel Marcel govori o potrebi »ontoloske poniznosti« kao korektiva Sartreovoj spoznaji koja je lisena ljubavi. Mi nismo autonomni, kao sto to Sartre zakljucuje. Takva tvrdnja u najtjesnjoj je vezi s oholoscu i ona je nespojiva s poniznoscu koja nam je potrebna kako bismo shvatili tko smo mi zapravo. Marcel istice: »Ljubav se dogada u podruqu koje nije ni podruqe covjekova 'ja', niti qua drugoga; ja ga nazivam Ti.« »U mojoj najdubljoj nutrini ona je stvarnost koja je mnogostruko vise ja nego sto sam ja stvarnost samome sebi - ljubav kao ukidanje napetosti izmedu covjekova 'ja' i drugoga cini mi se necim sto bismo mogli nazvati bitnim ontoloskim temeljem.«270 Odvajajuci svijest bica-u-sebi od ostalih bica, Sartre cezne za apsolutnom slobodom za sebe. Taj cilj, mectutim, nesavrsena ljudska bica ne mogu nikad postici. Da je tome tako, pokazat ce nam jedan jednostavan primjer. Sartre je bio velika pijanica i cesto je dane zavrsavao ispijajuci goleme kolicine alkohola. Naposljetku mu je lijecnik kazao da mora prestati piti i on se s tim krotko pomirio. Ni njego157

ARHITEKTI KULTURE SMRTI

vo tijelo ni njegov lijecnik nisu bili ravnodusni prema ovoj njegovoj navici.271 Slobodno izabrani postupci imaju svoje posljedice, ukljucujuci i one koji dovode u pitanje upravo slobodu koja ih omogucuje. Zlorabljena priroda se buni, a prva zrtva pobunjene prirode jest upravo sloboda. Apsolutnu slobodu nije lako podnositi. Sartrea je tijekom citavog zivota progonilo nesto sto je on nazivao »Duh Sveti«. Na kraju krajeva, on negdje na kraju svoje autobiografije kaze: »Uhvatio sam Duha Svetoga u podrumu i izbacio ga van. Ateizam je okrutan svjetonazor i previse dugo traje: vjerujem da sam izdrzao s njim do kraja.«272 U odredenom smislu i jest, jer, kao sto sam Sartre na jednom mjestu kaze, ako Bog ne postoji, covjekovi grijesi ne mogu biti oprosteni. Stoga ateist zivi pritisnut teretom spoznaje da su njegovi grijesi »apsolutno nepopravljivi«.273 *Biti sam u svijetu bez Boga, bez naravi, bez putokaza i bez nade stavlja covjeka na muke. »Zivot je apsurdan«, zakljucuje Sartre, »a covjek je beskorisna zudnja.« Doista, zivot jest brutalan. On, medutim, ustrajava u tvrdnji da mi moramo uciniti nesto sa sobom, iako se to nesto u biti svodi na nista. Ipak, nistavilo ne moze zadovoljiti nase najdublje ceznje. Mi ceznemo za zivotom, ne za smrcu. U torn smislu, ne ce nas nimalo iznenaditi Sartreove rijeci: »Bio sam zatrovan smrcu zato sto nisam volio zivot.«274 Jednako tako, ne ce nas iznenaditi ni Sartreovo priznanje kako je citav svoj zivot bio daleko vise zaokupljen seksom nego filozofijom.275 Ali, kakav je mogao postati Sartre, taj ateist-egzistencijalist? Sto je mogao uciniti sa sobom kad je, sto god ucinio, na kraju krajeva sve besmisleno? On ne zeli da ga proguta »odvratna smjesa« materije i da tako postane tek obicno bice-u-sebi. On se isto tako ne zeli petljati ni u kakve odnose s drugima koji su, po njegovoj vlastitoj filozofiji, prisiIjeni pretvoriti ga u objekt za postizanje svojih vlastitih ci158

JEAN-PAUL SARTRE

tyeva. Jos manje zeli ostati neodredeno bice koje pokusava pronaci smisao, no koje unatoc tome besciljno luta svemirom, iscekujuci neizbjeznu propast. Sto mu, dakle, preostaftl Odgovor je u jednostamom iskazu zapisanom u nasloVto njegove zivotne price - Rijeci. Sartre zakljucuje da mora pisati kako bi mu bilo »oproIteno sto je ziv«.276 Ipak, pronasavsi utociste u apstraktnim rije&ma, on je prisiljen zanijekati znacenje svoga tijela, svoje utjelovljene stvarnosti, kao i odnose sto ih je mozda uspostavio s drugima, koji afirmiraju zivot. »Obican slucaj ucinio me je covjekom«, izjavljuje on. »Velikodusnost ce me uciniti knjigom.«277 Stoga ce on od svojeg bijednog stanja pobjeci pisuci o sebi u knjizi, kao cinu ocajnickog samostvaranja kojim ce se suprotstaviti svojem samorazarajucem nihilizmu. tini se, ipak, da je Sartre bio svjestan uzaludnosti ovog nastojanja. »Zrcalo mi je kazalo ono sto sam oduvijek znao: Bio sam uzasno obican. Nikad se nisam oporavio od toga.«278 Ponor sto ga je Sartre nacinio izmedu vlastite svijesti i vanjskog svijeta previse je dubok da bi ga bilo moguce premostiti i on je osuden na posvemasnju izolaciju i protivIjenje svijetu koji ga okruzuje. Ono sto najpotpunije ozna2ava sve ljudske odnose jest, prema tome, konflikt. Sartre kroz usta svog junaka Garcina u drami Nema izlaza izjavljuje: »Pakao, to su drugi« (L'Enfer c'est I'Autrui). Otac Vincent Miceli u svojoj knjizi The Gods of Atheism zakljucuje: »Sartreova filozofija vodi, logicno i izravno, prema ocaju i uzrok je velikom broju samoubojstava. (...) Njegov svijet, u kojemu vlada ateizam, carstvo je nistavila zaronjeno u intelektualnu tamu; njime potresaju grcevi kojima je uzrok duhovna mrznja; u njemu zive ljudi koji proklinju Boga i unistavaju jedan drugoga u uzaludnom nastojanju da se docepaju Njegovog upraznjenog prijestolja.«279 Ove rijeci nisu nikakvo pretjerivanje, vec neizbjezna 159

ARHITEKTI KULTURE SMRTI

posljedica Sartreove misli koja se potpuno uklapa u danas prevladavajucu Kulturu smrti. Pa ipak, cak ni sam njihov autor nije mogao zivjeti s jednom ovako sumornom filozofijom, niti mu je ona mogla podariti dusevni mir. Na posljednjoj stranici svoje knjige Rijeci on nam zadaje jednu zagonetku: »Uzdam se iskljucivo u one koji se uzdaju samo u Boga, a ja u Boga ne vjerujem.«280 Sartreova filozofija proturjeci samoj sebi, jer poput parazita zivi od shvacanja koja je sam autor prezirao i odbacivao. Vec sama cinjenica sto je to uopce shvatio, premda ne potpuno, donosi nam tracak nade. Kad god je neka filozofija u toj mjeri tuda zivotu te se pokazuje nezadovoljavajucom, nezdravom i nezivotnom, prisiljeni smo zakljuciti da je takva filozofija nestvarna. Sartreova filozofija, koja svijest o covjekovu ja stavlja u oprjelju prema drugosti svega sto postoji, predstavlja recept za propast i ocaj. Takva filozofija potpuno pogrjesno pristupa covjeku, smatrajuci ga sirocetom i neplodnim bicem, no Sartre unatoc tome pokusava uz njezinu pomoc osloboditi covjeka. Ali, ako covjek ne posjeduje nepromjenljivu ljudsku narav, tada ne postoji nista na sto se on moze osloniti, tada ne postoji srce koje je moguce ispuniti radoscu, ne postoji ljubav koja se moze darovati drugima. Sartreovo »bice-za-sebe« je obican mjehur od sapunice, i kao sto to mace biva s mjehurom od sapunice - buduci da on ne posjeduje cvrstu jezgru nego samo tanku i jedva uocljivu koprenu zbog koje nam se on cini stvarnim - njegova buducnost nije zivot, nego smrt. D. D. M.

160

Simone de Beauvoir

Godina je 1972. Dvadesetsestogodisnja americka poSlijediplomska studentica filozofije Margaret Simons pise doktorsku disertaciju o Drugom spolu. Upravo je dobila stipendiju francuske vlade koja joj omogucuje da se i osobno upozna s autoricom ove epohalne knjige, Simone de Beauvoir. Uzbudena je doktorandica prodala svoju tajnicku odjecu, automobil i knjige kako bi mogla krenuti na svoje »hodocasce«, kako gaona naziva, tj. otputovati u Francusku. Stigavsi u Pariz, javlja se telefonom svojoj uvazenoj mentorici i dogovara s njom sastanak. Ispocetka je zbunjena osornoscu Madame de Beauvoir i njezinom zlovoljom zbog posjetiteljicina nesavrsenog vladanja francuskim jezikom. Njihov susret razbit ce joj sve iluzije sto ih je do tada gajila o svojoj buducoj mentorici. Gospodica Simons bila je »prenerazena« zapazivsi da Simone de Beauvoir, kojoj je u to vrijeme bilo vise od sezdeset pet godina i koja se »doimala starom i izboranom«, sminka usne i ima svijetlo crveni lak na noktima. Jesu li to bill neumjesni ustupci burzoaskoj kulturi? Za vrijeme razgovora Simone de Beauvoir je pusila cigaretu za cigaretom i neprekidno otpuhivala dim u lice svoje sticenice, dok se ona mucila srociti pitanja na francuskom. Margaret Simons bila je feministicka aktivistica i zestoki pristasa femirtisticke teorije, no jednako je tako bila privrzena i »naravnim« vrijednostima. Bila je razocarana vidjevsi Simone de Beauvoir kako pusi i ta spoznaja ju je uzrujavala. Kad je svoju heroinu zapitala o mogucim utje161

ARHITEKTI KULTURE SMRTI

cajima na njezinu knjigu, autorica se teatralno nagnula prema njoj i svojoj obozavateljici zapovjednickim tonom kazala da jednom zauvijek zapamti da je »jedina knjiga koja je ozbiljno utjecala na njezinu knjigu Drugi spol bila knjiga Jean-Paula Sartrea Bitak i m'stei>z7o«.281 Bilo je to razocaravajuce i zbunjujuce otkrice. Kako ova, toboze prodorna i »slobodna zena«, moze tako lezerno, k tome i jednoj strankinji, priznati ne samo da je tako nefeministicki pasivna, vec takoder da se pokorava jednom muskarcu. »Nadala sam se«, rekla je u jednoj kasnijoj prigodi, »da joj kao feministici ne pada na pamet gledati na svoje filozofsko djelo kao na puki derivat Sartreove nlozofije. Zestina njezina odgovora zatekla me je potpuno nespremnom. Nikako mi nije polazilo za rukom vidjeti je u pasivnoj ulozi, kao tek jednu u nizu Sartreovih sljedbenica.w282 Qko imena Simone de Beauvoir spletena je jedna gotovo mitska prica koja je svijetu predstavlja kao neovisnog mislioca, glasnogovornicu zena i zagovornicu slobode. Prava je istina, medutim, daleko od takve predodzbe. Srz njezine filozofije u svojoj je biti sartreovska; niposto nije tocno da ona zastupa sve zene; sloboda, kako je ona shvaca, ne obuhvaca, primjerice, slobodu zene da se uda i podize vlastitu djecu. Njezina poznata opaska »zena se ne rada kao zena, vec tek s vremenom postaje zena« jamacno je posljedica dubokog jaza izmedu njezina zivota i njezine slave. Njezina slava ne proistjece logicno i dosljedno iz njezina zivota i njezina pisanja. Prije bi se reklo da je ona krivotvorina, nesto sto je povezano s nacinom na koji ju je stekla. Simone de Beauvoir nesumnjivo mnogo duguje Sartreu. O svojem zivotnom i bliskom suputniku s kojim je provela pedeset godina zivota ona sama govori kao o »mojem malom apsolutu«283 i tvrdi da je svijet za nju zadobio opravdanje tek cinjenicom sto je postojao Sartre. Komentirajuci ovo visoko priznanje, jedna kriticarka kaze: »Ovim 162

SIMONE DE BEAUVOIR

rijecima Simone de Beauvoir zapravo zeli reci: Bog mrtav; iivio Sartre.'w284 Jedan drugi kriticar primjecuje da je Sartre M Simone de Beauvoir bio Bog.285 Sartreova egzistencijalisticka filozofija u biti je kostur e knjige Drugi spol. Kad Simone de Beauvoir u uvojju ove knjige kaze da je »nase gledanje na svijet izravno ||>0vezano s egzistencijalistickom etikom«,286 ona se pozit ,ya na filozofiju koju je Sartre izlozio u knjizi Bitak i nistaW'fe?. Dok se Sartre kao temeljnim filozofskim kategorijama koristi »bicem-u-sebi« (gruba materija) i »bicem-za-sebe« (svijest), ona se radije koristi izrazima »imanencija« i »transoendencija«. Svaki put kad transcendencija prijede u imanenciju, tj. u stagnaciju«, pise ona, »na djelu je degradacija egzistencije i njezino postajanje 'en-soi' [bicem-u-sebi] - zivotinjskim zivotom koji je obiljezen podvrgavanjem zadanim uvjetima - a sloboda biva degradirana na ogranicenost i kontingentnost.«287 Da je Simone de Beauvoir kojim slu&jem ovu svoju raspravu o zeni nastavila pisati ovim apstraktnim jezikom, dobili bismo kopiju Sartreova Bica i niStavila. Razlog zbog kojega je njezina knjiga Drugi spol tako mnogo citana i popularna jest u tome sto autorica »transcendenciju« (s njezinom slobodom, aktivitetom i neodredenoscu) vezuje uz muskarce, a »imanenciju« (s njezinim ogranicenjima, nepokretnosoi i objektnoscu) uz zene. Slazuci se u potpunosti sa Sartreom, Simone de Beauvoir tvrdi da su ljudska bica u svojoj srzi nista. Ovo »nista«, medutim, istoznacno je njihovoj slobodi i predstavlja temelj njihove obveze da sebe transcendiraju. Ljudska bica, medutim, nisu spremna prihvatiti odgovornost (i tjeskobu) koji proizlaze iz njihove nistavnosti. Stoga se ona vezuju uz ovu ili onu stvar, uz ovu ili onu ulogu, i zive neautenticnim zivotom, bojeci se da budu ono sto jesu. Kad izabiru zivjeti ovako neautenticnim zivotom, krivi su zbog »lose vjere«. Kad im je neautenticno zivljenje nametnuto, 163

ARHITEKTI KULTURE SMRTI

oni su »potlaceni«. Da bi se oslobodio neautenticnog zivIjenja, covjek mora djelovati slobodno i transcendirati svoju nistavost. »Onaj koji zivi nije nista drugo nego ono sto cini«, tvrdi Simone de Beauvoir. »Ono sto je moguce nije izvan stvarnosti, esencija ne prethodi egzistenciji: cisto subjektivno, ljudsko bice nije nista. Mjera njegove velicine sadrzana je u njegovim djelima.«288 Neumornom i nesmanjenom energijom Simone de Beauvoir iz stranice u stranicu svoje glomazne i dosadne knjige na mnostvu mjesta tvrdi da je muskarac povezan s transcendencijom dok je zena zatvorena u imanenciji (kao kucanica, majka, domacica itd.). »Takav je usud zene u patrijarhatu.«289 Muskarci su barem djelomice odgovorni za imanenciju zena, jer ih oni dozivljavaju sasvim odredeno kao Drugog. To sto muskarci zene smatraju Drugim (a otuda*i »drugim spolom«) u odredenoj je mjeri neizbjezno, misli ona te tvrdi da »nijedna skupina nikad ne uspostavlja samu sebe kao Jednog, a da istodobno ne uspostavi i Drugog, koji je protiv njega«.290 Ovdje Simone de Beauvoir jednostavno ignorira temeljnu vaznost »bliznjega« u krscanskoj tradiciji. Bog zapovijeda svojim ucenicima da »ljube svoga bliznjega«, sto znaci da se covjek prema bliznjemu ne smije odnositi s nezainteresiranoscu, onako kako Jedan dozivljava Drugog. Ona takoder rado ignorira ociglednu cinjenicu da muskarci i zene doista ljube jedni druge i da jedni prema drugima ne postupaju tek kao s nekom skupinom, te da ih ne svrstavaju u apstraktne kategorije, o cemu svjedoce mnogobrojni primjeri. Simone de Beauvoir je, kako se cini, vise stalo do toga da neprekidno ponavlja Sartreova egzistencijalisticka stajalista nego da shvati slozenu zivotnu dramu prepunu nevjerojatnih obrata koja se odvija izmedu pripadnika muskog i zenskog spola. Ona se u toj mjeri doima za164

SIMONE DE BEAUVOIR

daranom sartreovskim egzistencijalizmom da se cini kako I. ttopde ne primjeojje drustvenu stvarnost. Po ovom neobicnom shvacanju, muskarci uzivaju sve prednosti transcendencije, dok su zene uhvace||» u klopku imanencije. Zbog toga muskarac postaje pri[ iB»|er koji »suvremena« i »neovisna« zena treba nasljedoSifllti. Prema tome, »suvremena zena prihvaca muske vriti. Ona se ponosi time sto misli, djeluje, radi i stvara, jednako kao i muskarac: umjesto da tezi tome da ih omalovazava, ona sebe proglasava jednakom muskarcu«.291 Na osnovi navedenog puno je logicnije optuziti Simone de Beauvoir za zagovaranje »muskog seksizma« nego gledati u njoj zagovornicu oslobadanja zene. Jos je ironicnije, medutim, sto ona potice zene da same sebe preziru. To je, uostalom, neizbjezna posljedica njezina gotovo ropskog pristajanja uz Sartreovu filozofiju. U Bicu i nistavilu Sartre pise o »sluzavosti« bica-u-sebi i o prijetnji koju ono predstavlja za bice-za-sebe. »Sluz je osveta bica-usebi. Bolezljivo-drazesna, zenska osveta... mlitavost kojom se ona podcinjava muskarcu, vlazno i zenskasto sisanje.«292 Sartre ovdje povezuje zenska svojstva sa svime sto prijeti prozdiranjem transcendencije i njezinim degradiranjem na nesto sto je »ljepljivo i odvratno«. »Vise je nego ocito«, pise Moira Gatens, »da Simone de Beauvoir u svojim knjigama zeli kazati kako zene, ukoliko zele postati istinska ljudska bica, moraju teziti stjecanju muskih svojstava.«293 »Knjiga Drugi spol«, tvrdi William Barrett, »u biti je prosvjed zene koja je duboko nezadovoljna time sto je zena.«294 Ovaj prosvjed je bez presedana i on iz stranice u stranicu biva sve ocigledniji. »Majcinstvo osuduje zenu da sjedi kod kuce«, kaze Simone de Beauvoir, »pa je potpuno prirodno sto ona ostaje uz kucno ognjiste, za razliku od muskarca koji odlazi u lov, lovi ribu i ratuje.«295 Majcinstvo je »jedina zenska funkcija koju je gotovo nemoguce izvrsiti u potpu165

ARHITEKTI KULTURE SMRTI

noj slobodi«.296 »Citavo njezino tijelo izvor je njezinih neprilika.«297 »£ini joj se da je ono bolesno; ono doista jest bolesno.w298 Ona je zrtva svoga »menstrualnog ropstva«.299 Lijecnickom lisenoscu ikakvih emocija, Simone de Beauvoir kaze: »Mlijecne zlijezde, koje se pocinju razvijati u pubertetu, ne igraju nikakvu ulogu u zivotu zene: one se mogu operativnim putem odstraniti kad god ona zazeli.«300 Zene koje uzivaju u svome majcinstvu »nisu toliko majke koliko plodni organizmi, nalik na kokosi sto nesu jaja. One upravo zude za tim da svoju slobodu zrtvuju funkcioniranju svoga tijela.«301 »Trudna zena osjeca imanentnost svoga tijela... ona je osjeca kao mucninu i tjeskobu.w302 Ona je degradirano ljudsko bice, predmet opceg ismijavanja: Uhvacena u zamku prirode, zena je ujedno i biljka i zivotinja, zaliha koloida, inkubator, jaje; ona je u panicnom strahu od djece koja se ponose svojim mladim i uspravnim tijeli* ma i tjera mladice na prezriv smijeh, jer je ljudsko bice, svjestan i Slobodan individuum koji se pretvorio u pasivno oracle zivota.303

Iz ovih njezinih rijeci jasno se razabire da se egzistencijalizam, koji je preuzela od Sartrea, ruga zeni, buduci da on na njezinu zenskost gleda kao na ropstvo bica-u-sebi. Jos tocnije, on zenu opisuje kao zrtvu njezine vlastite biologije, prikazujuci je ukocenom ocekivanjima burzoaskog drustva u kojemu zivi. Kucanske potrepstine je guse: »izglancane peci, svjeze oprano rublje, ulasteni bakreni predmeti, usjajeni namjestaj - nista od svega toga ne omogucuje joj bijeg iz imanencije, pruzajuci joj minimalne mogucnosti za afirmaciju njezine osobnosti«.304 Svakodnevne kucanske poslove, pak, moguce je usporediti s uzaludnoscu Sizifove sudbine: »Borba s prasinom i necistocom je unaprijed izgubljena.«305 Pa ipak, filozofija Simone de Beauvoir zastrasuje nas daleko vise od bilo cega sto nju uzasava. Po svome vlastitom 166

SIMONE DE BEAUVOIR

iju, ona je nista koje se boji svega, ali u isto vrijeme muskom idealu, unatoc iskazanom uvjerenju da mus3 oduvijek odbacuju zene kao Drugog koga treba tlaci> Ogoljena do srzi i lisena bilo kakve feministicke mitologii mistifikacije, upravo jeto njezina filozofija. Njezine bitne Jajke su praznina i ocaj. Treba li se stoga cuditi sto je Side Beauvoir bila tako nesretna? Dobitnica glavne naIffjkmalne nagrade za knjigu godine Deirdre Bair u svojoj op' teznoj biografiji Simone de Beauvoir upoznaje nas s cinjenicom da je de Beauvoir bila ovisnik o alkoholu, da je pre^erano pusila i eksperimentirala s drogama, da je vise puta izjavljivala da ce se ubiti, da je patila od ucestalih napadaja depresije i da je bila jednostavno opsjednuta smrcu. Cak i dok je radila na svome »remek-djelu« Drugi spol, po Deirdre Bair, Simone de Beauvoir je »gutala goleme kolicine tableta, opijala se svim vrstama alkohola sto su joj se nasli pri ruci i kojecim drugim sto joj je moglo dati snage za jos jedan napadaj pisanja« (nedostaje pocetak navodnika).306 Politicki filozof Jean Bethke-Elshtain dosao je do zakljucka da se Simone de Beauvoir »pretvarala kako je pronasla crva u jabuci, dok je u biti izgubila jabuku zbog crva«.307 Ne radi se o tome da je ona s prljavom vodom slucajno izbacila i dijete, vec je, ne razlikujuci ovo dvoje, odlucila zadrzati samo prljavu vodu. Imajuci u vidu sve receno, prisiljeni smo zakljuciti da Simone de Beauvoir nije bila »neovisni mislilac«, kao sto je vjerovala njezina zavedena publika. Isto je tako tocno da ona nije govorila u ime svih zena, napose ne u ime onih koje su cijenile to sto su zene. Jos manje je bila zagovornica slobode, premda se takvom predstavljala. Pa ipak, premda je njezina misao samo derivat Sartreove filozofije, Sartreov prijezir prema majcinstvu ucinio je Simone de Beauvoir neumornom zagovornicom slobode kad je rijec o »pravu« na abortus. Bila je prva predsjednica organizacije Choi167

ARHITEKTI KULTURE SMRTI

f f= il

1

sir (Odabrati) koja je u Francuskoj zagovarala pravo na pobacaj. U svome je stanu cesto dopustala vrsenje abortusa nad zenama koje toboze nisu imale drugog izbora i cinila je sve kako bi se u njezinoj zemlji legalizirao abortus.308 Unatoe tome, nije se zalagala za »pravo na izbor« kad su u pitanju bile zivotno bitne stvari kao sto je, primjerice, podizanje vlastite djece u vlastitom domu. Jednom je prilikom u intervjuu koji je dala Betty Friedan izjavila: »Nijednoj zeni ne treba dopustiti da ostane kod kuce i podize djecu. Zenama ne bi trebalo dati mogucnost da odaberu takav zivot i to upravo zbog toga sto bi vecina zena, kad bi mogle birati, izabrala upravo to.*309 Kao sto je to slucaj s mnogim slicnim suvremenim osloboditeljima, tako je i u pozadini ove njezine izjave moguce otkriti uocljiv trag autoritarizma. Ova »braniteljica« slobode rado bi, da kojim slucajem posjeduje moc, protjerala dragocjenu slobodu iz zivota goleme vecine zena. »Sve dok se ne unisti obitelj, mit o obitelji, mit o majcinstvu i majcinski instinkt«, nastavlja ona, »zene ce biti potlacene.«310 Unatoc tomu, Simone de Beauvoir dopustala je Sartreu da je nemilosrdno tlaci i izrabljuje. Paul Johnson u poznatoj studiji pod naslovom Intellectuals tvrdi: »U biti, Sartre prema njoj [de Beauvoir] nije postupao nista bolje nego sto je Rousseau postupao prema svojoj Therese; stovise, ponasao se jos i gore, jer joj je bio nevjeran, i to su svi znali. U analima knjizevnosti jedva da postoji eklatantniji primjer izrabljivanja zene od strane muskarca.«311 Takoder se cini neobicnim da netko cija filozofija uocljivo pociva na slobodi pojedinca moze zagovarati ideju o prisili nad masama. Dok je radila na knjizi Drugi spol, Simone de Beauvoir je uredivala marksisticki casopis Les Temps Modernes. Ona je i inace, tijekom citave svoje karijere, podupirala komunisticku politiku. Tijekom 1970-ih dijelila je Sartreovo odusevljenje Mao Ce-tungom. Simone de Be168

SIMONE DE BEAUVOIR

auvoir bi trebala shvatiti, pise Christina Hoff Sommers, da bi drustvu kakvo ona zamislja »bila potrebna citava legija Velikih Sestara kojima bi drzava dala moc da svaku zenu koja se zeli udati i ostati kod kuce uz svoju djecu sprijece u ostvarenju njezina nauma«.312 Kritika radikalnog feminizma koju nalazimo u njezinoj knjizi Who Stole Feminism? (Tko namje ukrao feminizam?) nosi vrlo poucljiv podnaslov koji glasi Women Who Have Betrayed Women (Zene koji su izdale zene). »Feminizam« koji propagira Simone de Beauvoir u biti je izdaja zene. Poput Jean-Jacquesa Rousseaua, koji je »ljude zelio prisiliti da budu slobodni«, de Beauvoir zeli to isto uciniti zenama. Ipak, sloboda o kojoj ona razmislja nije nikakva sloboda. Takva sloboda oduzima zeni njezinu prirodu i prisiljava je da se prepusti nistavilu. Freud je bio napadan zbog tvrdnje da je zenina anatomija njezina sudbina. Unatoc tome, u njegovim rijecima ima i zrnce istine. Muskost i zenskost nisu slucajna svojstva ljudske prirode, vec su oni bitan aspekt covjekove osobnosti. Zelimo li biti realni, moramo priznati da je nas spol, kako muski, tako i zenski, dio naseg najdubljeg bica. Prema tome, zenska anatomija doista igra neporecivu ulogu u oblikovanju njezine sudbine. Slobodu koja joj po pravu pripada zena postize zahvaljujuci svojoj zenskosti, a ne zahvaljujuci tome sto od nje bjezi, jednako kao sto i muskarac slobodu koja mu po pravu pripada postize kroz svoju muskost, a ne bjezeci od nje. Za sve nas moze se s pravom red da je »nasa ogranicenost nasa sudbina«. Svesti zene na njihovu, kako bi to Simone de Beauvoir rekla, egzistencijalnu nistavost, a zatim ih tjerati da budu slobodne najpodmuklija je i najpotpunija izdaja zenskog spola. Povijesna cinjenica da je Simone de Beauvoir opcenito priznata kao intelektualni matrijarh suvremenog feminizma govori nam dovoljno o dubini jaza koji glasovitu osobu kao 169

ARHITEKTI KULTURE SMRTI

sto je ona dijeli od zdravog razbora, popularnost od razboritosti, i slavu od istinske mudrosti. De Beauvoir pruza svijetu velicanstvenu sliku »suvremene i neovisne zene«. No to je samo slika i nista vise. Cijena, pak, koju je potrebno platiti za prihvacanje takve slike jest okretanje leda stvarnosti. Neovisno o vaznosti Sartreove uloge u oblikovanju egzistencijalne filozofije Simone de Beauvoir, ne bismo smjeli zanemariti ulogu koju je u prihvacanju mracne filozofije egzistencijalizma njezina mentora imalo njezino djetinjstvo. Ona priznaje da su uspomene na njezino najranije djetinjstvo bile u toj mjeri povezane uz crnu boju da je citavoga svoga zivota, kad bi se slucajno sjetila djetinjstva, imala osjecaj da je ono prekriveno crnilom.313 O prvih dvadeset godina njezina zivota znamo sasvim dovoljno iz prvog nastavka njezine autobiografije koja je izlazila pod naslovom Memoari poslusne kcerke. Njezin otac bio je ateist do posljednjeg dana svoga zivota i nije pozvao svecenika cak ni kad je umirao. Simone se divila svome ocu i bilo joj je neobicno drago kad joj je on jednom rekao da »razmislja kao muskarac«. Unatoc tome, znala se pozaliti kako je otac nije nikad zagrlio, niti ju je posjeo u krilo. Majka joj je bila revna katolkinja. Simoni se, medutim, cinilo da je njezina majka previse vezana uz svakodnevne dosadne kucanske poslove, da pretjerano poslusno igra ulogu zene i majke, nastojeci na taj nacin udovoljiti ocekivanjima burzoaske sredine koje je bila dio, te da se u dubini svoje duse osjeca potpuno neslobodnom. Simone nam kaze da je majku veoma voljela negdje do svoje dvanaeste ili trinaeste godine, ali da je nakon toga njezina ljubav prema njoj splasnula. Majcina poboznost i njezino udovoljavanje burzoaskim obvezama bilo joj je odvratno. Negdje u petnaestoj godini zivota otkrila je da je u biti ateist. Roditelji su joj se doimali otudeni jedno od drugoga i cinilo joj se da njezin otac u biti predstavlja »transcenden170

SIMONE DE BEAUVOIR

*«, a majka »imanenciji«. Odjednom joj se ucinilo da su k i ljubav potpuno nespojivi. Simone je ovoj nespojivosti izmedu ljubavi i braka, i je uocila u braku svojih roditelja, dala filozofski smi» i zakljucila: »Poboznost i inteligencija pripadali su dvak potpuno odvojenim podrucjima... Tako sam ja izbacila iz zivota i svijeta, iovaj stav imat ce najveci moguci aj na moj kasniji razvitak.«314 Ironicno, nije bas inteligentno zamisljati da se pobozt i inteligencija uzajamno iskljucuju. Uostalom, ovu tvrdf$(i nije moguce ni empirijski dokazati. Ima mnogo ljudi na fvijetu koji utjelovljuju i jedno i drugo. Dihotomiju koju SiHK>ne de Beauvoir uvodi izmedu poboznosti i inteligencije, premda ju je ona mozda mogla iskusiti u braku svojih roditeija, nije moguce prosiriti na citavo covjecanstvo. Iz ovoga primjera vidimo da Simone de Beauvoir u biti nije vrstan filozof, vec da ona, paradoksalno, dopusta zivotnim prilikama da oblikuju njezino misljenje. Ona je zapravo prava suprotnost u odnosu na ono sto o sebi tvrdi. Doista, upravo je ona primjer onoga sto osuduje. »Unatoc teoretiziranju i prividnoj objektivnosti njezina knjiga Le Deuxieme Sexe izraz je njezina najunutarnjijeg bica«, kaze jedan kriticar.315 Kad ovaj kriticar kaze da je ova njezina knjiga »izraz njezina najunutarnjijeg bica«, tada to znaci da ona nije filozofska, tj. da ne posjeduje univerzalno znacenje, da ne vrijedi za sve zene. U knjigama Simone de Beauvoir odrazavaju se radikalne dihotomije koje su razdirale njezinu osobnost: poboznost i inteligencija, imanencija i transcendencija, bice-u-sebi i biceza-sebe, covjekovo ja i Drugi, biologija i kultura, muskarac i izena. Uz tendenciju prema krajnje pojednostavljenom shvacanju zivota i njegova opisivanja u crno-bijeloj tehnici, primjetna je i njezina sklonost medusobnom suprotstavljanju ovih kategorija. Kao sto smo na stranicama ove knjige, kad je rijec o temeljnim kategorijama zivota i smrti, vec uocili, kod 171

ARHITEKTIKULTURE SMRTI

nje zapazamo uznemirujucu sklonost prema zauzimanju za smrt i odbacivanju zivota. O tome dovoljno govori njezino zalaganje za abortus te cinjenica da ona ne zeli cuti za majke koje zele ostati kod kuce i podizati vlastito potomstvo. Ovaj njezin stav prisutan je i u svim njezinim romanima. U svojoj publicistickoj knjizi Drugi spol govori o ratniku koji uziva u svojoj superiornoj zadaci ubijanja ljudi, nasuprot zeni koja je lisena takve slave: Najgore prokletstvo koje je snaslo zenu jest u tome sto je ona iskljucena iz ovakvih ratnickih pustosenja. tovjek se, naime, ne uzdize nad zivotinjom time sto daje svoj zivot, vec time sto svoj zivot stavlja na kocku; to je razlog sto, kad je covjecanstvo u pitanju, superiornost ne pripada spolu koji radta, vec spolu koji ubija.316

Smiono ustrajuci u stavu da je musko ubijanje superiorno4i odnosu na zensku spremnost da skrbi za druge, Simone de Beauvoir se zalaze za Kulturu smrti. »Zasto bismo ubijanju dali najvaznije mjesto?« pita se jedna zaprepastena feministica.317 Po misljenju de Beauvoir, ubijanje predstavIja akciju i transcendenciju i to dvoje je superiorno u odnosu na pasivnost i imanenciju. Nazalost, de Beauvoir ostaje i daIje zatvorena u zamci ateistickog egzistencijalizma i apstraktnih kategorija koje ne odrazavaju ni stvarnost ni zivot, vec dvostruku prazninu do koje dovodi svijet bez Boga i bez covjeka.318 Ako Bog ne postoji, a covjek je u biti nista, moze li covjek, koristeci se svjesno iskljucivo svojom slobodom koja djeluje u ovom dvostrukom vakuumu, uopce ista postici, da ne kazem ista od trajnijeg znacenja? Jedino sto iz tog sterilnog i jalovog polazista moze proizici jest Kultura smrti. Filozofija Simone de Beauvoir neizbjezno daje prednost Kulturi smrti pred Kulturom zivota, buduci da ona pogrjesno vjeruje da su ljubav i zivot nekreativni i nemocni. D. D. M. 172

Elisabeth Badinter

Simone de Beauvoir je umrla 14. travnja 1986. u cetiri teta poslijepodne, osam satiuoci petnaeste godisnjice Sartteove smrti. Bilo joj je sedamdeset osam godina. Mnostvo koje je bilo na njezinu pogrebu ponavljalo je rijeci Elisabeth Badinter: »Zene, sve sto imate dugujete ovoj zeni!«319 Ove emocijama nabijene rijeci Deidre Bair je stavila kao naslov posljednjeg poglavlja biografije Simone de Beauvoir. One simboliziraju povezanost jedne generacije sekularnih feministica s jednom drugom generacijom koja se pojavila neSto kasnije. Elisabeth Badinter, koja je rodena 1944., doktorirala je filozofiju i predaje na Politehnickoj skoli. U publicistickim krugovima afirmirala se knjigom pod naslovom Mit majcinstva. Profesorica Badinter zadala si je rijec da ce ponijeti baklju koju je knjigom Drugi spol upalila Simone de Beauvoir. Poput Simone de Beauvoir, Elisabeth Badinter, supruga bivseg ministra pravosuda u Mitterandovoj vladi, takoder naglasava slobodu, individualizam i transcendenciju zene. Ona upozorava na gusenje potencijala zene u braku i majcinstvu, odbacuje Boga kao nekoga tko je potpuno nevazan i ostro kritizira patrijarhat. Ponekad se cini da su njezine knjige tek nastavak filozofije koju je zastupala njezina slavna prethodnica: Svedene na marginalni status maternice i kucanice, zene su previse dugo bile iskljucene iz sudjelovanja u transcendenciji. Komplementarnost se pretvorila u obicnu zamku kad god je Jedan bio stavljen u oprjeku prema Drugom, kao da to dvoje vise ne pripada istoj vrsti.320 173

ARHITEKTI KULTURE SMRTI

Kao cjelina, medutim, filozofija Elisabeth Badinter znatno se razlikuje od filozofije Simone de Beauvoir, i to u tri temeljne tocke. Kao prvo, umjesto »povijesnog pesimizma« koji prozima cjelokupnu filozofiju Simone de Beauvoir Elisabeth Badinter uvodi pojam »evolucijskog optimizma«. Drugo, misljenje Simone de Beauvoir po kojemu medu spolovima postoji »oprjecnost« Badinter zamjenjuje tezom da medu spolovima postoji »slicnost«. Na kraju, apsolutizirajuci Ego, Elisabeth Badinter znatno prosiruje prostor egzistencijalnog individualizma koji je zagovarala Simone de Beauvoir. Uzete zajedno, ove tri znacajke daju njezinu djelu jednu izrazito futuristicku crtu veoma slicnu temeljnoj ideji Margaret Sanger koja granici sa znanstvenom fantastikom. Ona sanja o vremenu kad ce Ego muskarca i zene biti oslobodeni okova i kad oni ne ce biti optereceni spolnim razlikama, vec ce mod zajedno graditi buducrtost u kojoj ce vladati sloboda i mir. Abortus i kontracepciju smatra necim sto je razumljivo samo po sebi, no po njezinu misljenju, ovo dvoje otvara prostor novim reproduktivnim tehnologijama koje ce omoguciti izvantjelesno nastajanje covjeka, stovise, musku trudnocu. 1. Od povijesnog pesimizma prema evolucijskom optimizmu: Premda Simone de Beauvoir mnogo govori o vaznosti »transcendencije« i »oslobodenja«, njezino razmisljanje prozeto je uocljivim pesimizmom. Po njezinu misljenju, dominacija muskarca, kao izravna posljedica patrijarhata, neizbjezna je i neuklonjiva. »Drustvo je oduvijek bilo obiIjezeno dominacijom muskarca«, priznaje ona. »Politicka mod je oduvijek bila u rukama muskarca. «321 »Prema tome, trijumf patrijarhata nije posljedica tek puke slucajnosti, niti nasilne revolucije. Od samog pocetka covjecanstva bioloska prednost pruzala je muskarcima mogucnost da potvrde svoj status jedinih i suverenih subjekata i oni se nikad nisu odrekli tog svog polozaja.«322 174

ELISABETH BADINTER

Nasuprot njoj, Elisabeth Badinter sluti da se u svijetu trenutacno zbiva neobicno znacajan preokret. Ona tvrdi, premda svoju tvrdnju nicim ne dokazuje, da »nam se fadasnji razvitak odnosa medu spolovima cini toliko znanim da smo u napasti shvatiti ga kao pocetak autentic|:»e mutacije, kulturalne mutacije, koja ne samo sto dovoi u pitanje ravnotezu mod izmedu muskarca i zene, vec I |M|* obvezuje da na novi nacin promisljamo 'prirodu' jednog i drugog«.323 Ona s povjerenjem gleda prema »Utopiji buduoiosti«, smatrajuci je tvrdavom nasuprot »pesimizmu povijesti«.324 Badinter polaze vjeru u vrijeme i znanost. Biblija nam, zakljucuje ona, ne moze pomoci. U trenutku kad se pred na§im ocima odvija »ovaj veliki povijesni preokret«, odjednom postajemo svjesni da Biblija ne daje odgovore na posve nova pitanja sto nam ih novo vrijeme postavlja!«325 Biblija je zamijenjena novom istinom, jer je suvremena znanost temeljito promijenila seksualno ponasanje zena i muskaraca. Zahvaljujuci sredstvima za kontracepciju i aborrusu, znanost je oslobodila zenu robovanja reprodukciji. Kao posljedica toga, zene vise nisu podlozne muskarcima. Patrijarhat je mrtav i sada napokon svi shvacaju da je arhaicni model komplementarnosti spolova upravo takav - arhaican.326 Po misljenju Elisabeth Badinter, povijest je pokazala da je svaki put kad je u praksi zazivjela ideja o »komplementarnosti spolova« to za neizbjeznu posljedicu imalo spolnu asimetriju u kojoj je muskarac dominirao nad zenom. Komplementarnost je, prema tome, isto sto i nejednakost, a nejednakost uvijek i neizbjezno dovodi do dominacije jednoga nad drugim, do tlacenja jednog od strane drugoga. Na ovome mjestu potrebno je istaknuti da Elisabeth Badinter izraz »komplementarnost« redovito koristi u znacenju konflikta. Ona ovaj pojam nikad ne upotrebljava u njego175

ARHITEKTI KULTURE SMRTI

vu pravom znacenju. Tako ona, primjerice, uopce ne uzima u obzir da shvacanje braka kao jedinstva izmedu muskarca i zene, pri cemu »dvoje-postaje-jedno-tijelo«, o cemu citamo u Knjizi Postanka, iskljucuje svaku vrstu eksploatacije zene od strane muskarca, omogucujuci im medusobno ispunjenje.327 Za razliku od drugih feministica, Elisabeth Badinter ne vjeruje da slom patrijarhata nagovijesta zoru novog matrijarhata. Novi model koji nam pomaze da shvatimo odnose medu spolovima nije vise model koji je obiljezen komplementarnoscu i tlacenjem, vec je to model koji je obiljezen »slicnoscu«. Ova je »slicnost« moguca zbog toga sto sada transcendiramo prirodu i presijecamo vezu izmedu »bioloskog« i »kulturalnog«. Presjeci vezu izmedu bioloskog i prirodnog znaci, mediftim, odbaciti tvrdnju po kojoj je moral usaden u nasu prirodu. Kao posljedica toga, ono sto se nekoc smatralo neprirodnim (pa stoga i moralno odbojnim) pocinje se vrlo brzo smatrati normalnim. Po misljenju Elisabeth Badinter, ovu kulturalnu transformaciju treba pozdraviti. Tako ona kao primjer sve veceg »emancipiranja« suvremene kulture od biologije navodi sve ucestalije stajaliste koje se usuduje inzistirati na »pravu na incest«. Ona s odobravanjem navodi misljenje koautorice poznatog Kinseyjeva izvjestaja Wardell Pomeroy koja tvrdi kako je »vrijeme da vec jednom shvatimo da incest nije nuzno perverzija ili oblik dusevne bolesti, vec da on moze katkad proizvesti blagotvorne ucinke«. Ona vjeruje da ce incest proci kroz isti kulturalno povijesni razvoj kao i masturbacija. Nesto sto je u odredenom povijesnom razdoblju bilo tabu u nekoj kasnijoj fazi postaje prihvatljivo. Po njezinu misljenju, »tabu povezan s incestom, koji je prisutan u svim kulturama, mozda jednog dana postane mrtvo slovo na papiru«.328 176

ELISABETH BADINTER

2. Od oprjecnosti prem slicnosti: Po misljenju Elisabeth Badinter, cinjenica sto je golem broj zena prihvatio kontracepciju i abortus omogucila im je da se emancipiraju od svojih bioloskih ograaicenja. Takva sloboda, pise ona, ;