De Marco i Wiker - Arhitekti Kulture Smrti 1

Biblioteka:

TEMPUS 15.

Donald De Marco - Benjamin D. Wiker

Urednik: mi. sc. Petar Balta

ARHITEKTI KULTURE SMRTI

M Za nakladnika: Miro Radalj

VERBUM Split, 2007.

Naslov izvornika: Donald De Marco - Benjamin D. Wiker ARCHITECTS OF THE CULTURE OF DEATH

PREDGOVOR

© 2004 Ignatius Press, San Francisco © Copyright za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2007. Izvrsna urednica: Ljiljana Jurinovic, prof. Sva prava pridrzana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnozavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronicki, mehanicki i si) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika.

iiiivp.it1..!

Prijevod: Mijo Pavic

jiqn.

Lektura: Marijana Slmic, prof. a je objavljena uz potporu kulture Republike Hrvatske CIP - Katalogizacija u publikaciji SVEUClLlSNA KNJIZNICA U SPLITU UDK211 141.4 DEMARCO, Donald Arhitekti kulture smrti / Donald De Marco, Benjamin D. Wiker ; . - Split : Verbum, 2007. (Biblioteka Ternpus; 15) Prijevod djela: Architects of the culture of death. Bibliografske biljeske. - Kazalo. ISBN 978-953-235-100-2 1. Wiker, Benjamin 470419049

Ne znam sto cete vi red, ali meni se svidaju napete akrijske drame. Kad vas pisac moze uvesti u neprijateljski stozer u trenutku dok njegovi casnici razraduju strategiju za pobjedu u presudnoj povijesnoj bitci i dok u uzbuctenju stiskate rub sjedala, tada ste sigurni da cete, ma sto se dogodilo, biti zahvalni autoru sto je napisao tu pricu. Ova knjiga, medutim, nije tek obicna prica! Ona je nadasve tocan, na cinjenicama utemeljen, uzbudljiv i poucan prikazrazmisljanja i djelovanja skupine ljudi, koji ih u potpunosti demaskira i zato vjerujemo da je ne cete tek tako lako ispustiti iz ruku. Ovi kratki zapisi o nekolicini probranih arhitekata Kulture smrti otkrivaju nam slabo poznate, sokantne i nevjerojatne cinjenice koje su neobicno nalik na poziv sto ga je Evi u rajskom vrtu uputila jedna, zmija. Upoznajuci se postupno s njima, pred citateljevim ocima razotkriva se jedna nadasve podia filozofija. Valja se prisjetiti da je Eva bila naivna, no u isto vrijeme i znatizeljna i ohola zena. Kad joj je zmija rekla da moze i sama postati bog, pretvorila se u njezin plijen. Kao sto ova knjiga pokazuje, otada se malo sto promijenilo. U kulturi koja nudi varave predodzbe o tome sto je istina a sto laz, kao sto je, primjerice, rasprostranjeno i pogrjesno uvjerenje da se zene u biti natjecu s muskarcima u jednakosti, da je pobacaj stvar osobnog izbora ili da je svaki covjek autonoman i neovisan o drugima koji zive pored njega, covjekovo nastojanje da ne poklekne pred ovom prastarom napascu precesto je skopcano s golemim poteskocama.

ARHITEKTI KULTURE SMRTI

Tko je odgovoran za ova i slicna uvjerenja? Odgovor na ovo pitanje pronaci cete na stranicama ove knjige i vjerujemo da je ne cete pozeljeti ispustiti iz ruku sve dok ne ovladate sposobnoscu proziranja kroz koprenu koja je mnoge od nas ucinila slijepcima. Postoji jedna prepoznatljiva nit koja povezuje sve arhitekte Kulture smrti o kojima je u ovoj knjizi rijec; postoji jedna podmukla kombinacija raznovrsnih elemenata koja tvori jedinstvenu cjelinu, a cilj joj je unistiti covjekov razum, njegovu sposobnost logickog zakljucivanja, pa cak i sam zivot. Vjesti arhitekti Kulture smrti suradlvali su - mozda i nesvjesno - u oblikovanju zamrsene i unaprijed smisljene strategije sastavljene od poluistina, aluzija i pazljivo umetnutihakademicarskihizmisljotina,vjestoisprepletenih i skrivenih ispod vanjskog premaza rafiniranosti uobicajene u javnom diskursu. Vjestina kojom prodaju svoju robu nimalo ne zaostaje za lakovjernoscu onih kojima je nude, kao ni za spremnim prihvacanjem od strane najvaznijih medija. S obzirom na to ne bih vam zeljela prije vremena otkriti o cemu je zapravo rijec, zavrsit cu pozivom citatelju: ako ste procitali ovu knjigu, a spoznaje do kojih ste u njoj dosli nisu nimalo promijenile vas zivot, to znaci da je niste pazljivo citali. Procitajte je ponovno. Judie Brown, predsjednica Americke lige za zivot

UVOD

Svaka gradevina ima svoga arhitekta, nekoga tko je u svome duhu zamislio zdanje prije nego sto je pristupio njegovoj gradnji. A.ko je cjelokupna kultura nesto sto su podigli ljudi, tada to znaci da je ona poput neke gradevine takoder zasnovana na jednom sasvim odredenom idejnom nacrtu. Naravno, za razliku od gradevine kultura je rezultat neprekidnog djelovanja mnostva pojedinaca i ona je znatno slozenija i profinjenija od bilo kakve gradevine, a buduci da se njihovo djelovanje nastavlja tijekom mnogih desetIjeca i stoljeca, u njezinu oblikovanju sudjeluje vise arhitekata; Arhitekti koji sudjeluju u izgradnji jedne jedinstvene i prepoznatljive kulture pridonose opcoj zamisli koja je sukladna izvornoj ideji. U torn smislu, jedan od neobi6\ vaznih primjera jedinstvene i prepoznatljive kulture jest, razumije se, i kr§canska kultura. Velicanstvena ideja koju nalazimo u pozadini ove kulture dana nam je, u konacnici, u osobi Isusa Krista kao pravoga Boga i pravoga covjeka, kao i u naucavanju koje nam objasnjava, vjerodostojno tumaci i cuva tu ideju. Krscanska je kultura, prema tome, ukoliko je doista krscanska, izgradena prema toj ideji, kako u svojoj opcenitoj strukturi, tako i u svojim osobitim pojedinostima. Graditelje krscanske kulture gotovo je nemoguce pobrojati - medu njih ubrajamo Blazenu Djevicu Mariju, sv. Pavla, sv. Izidora, sv. Ciprijana, sv. Ivana Zlatoustoga, sv. Augustina, sv. Benedikta, sv. Leona, sv. Franju, sv. Dominika, sv. Tomu Akvinskoga, te mnoge druge svece; biskupe koji su strpljivo i u svakodnevnoj molitvi sudjelovali u

ARHITEKTI KULTURE SMRTI

radu crkvenih sabora; pape koji su upravljali Crkvom u vremenima neprekidnih nemira; utemeljitelje vjerskih redova; istaknute teologe; slavne umjetnike; poznate vjerske pisce, skladatelje i graditelje crkava; znamenite krscanske zakonodavce. Svi su oni pridonijeli neprekidnim naporima usmjerenim na izgradnju i rekonstrukciju krscanske kulture. Nadalje, u srzi ovog pothvata, tj. gradnje krscanske kulture, bila je kao ideja vodilja prisutna sredisnja slika Boga koji je postao covjekom i koji je trpio i umro za svakoga od nas, buduci da je svaki covjek nacinjen na sliku Bozju i stoga neizmjerno vrijedan u Stvoriteljevim ocima. Ovaj Bog je svijet stvorio s odredenom namjerom i u njemu dao uzviseno mjesto covjeku. Pobunivsi se, covjek je, medutim, svrgnuo sebe s mjesta koje mu zasluzeno pripada, a lijek sto mu ga je Bog ponudio poceo je djelovati uz pomoc tajanstvene drame Utjelovljenja, Smrti i Uskrsnuca Isusa Krista. Svi istinski graditelji krscanske kulture gradili su tu kulturu u skladu s ovom uzvisenom dramom. Upravo zbog neizmjerne vaznosti svake ljudske osobe, kako se ona posebno ocituje u uzvisenoj drami Isusa Krista, prava je krscanska kultura Kultura zivota, kultura koja zastitu osobe i njezina moralnog, umnog i duhovnog razvoja smatra najvaznijim ciljem drustvene zajednice. Sve sto proturjeci ovom cilju nema mjesta u Kulturi zivota. Tako cemo u Didache (Upute apostolske), jednom od prvih do danas sacuvanih krscanskih spisa koji nisu sastavni dio Novoga zavjeta, vidjeti s kakvim su se sve teskim dvojbama nekad davno susretali ljudi koji su razmisljali o tome da postanu krscani. Didache je bio prirucnik za inicijaciju iz kojega su obracenici mogli doznati sto od njih zahtijeva krscanska svetost i, dosljedno tome, cega se iz svoje poganske kulture u kojoj su do tada zivjeli moraju odreci. Prve 8

UVOD

u torn spisu glase: »Postoje dva puta (ili ceste), jedan koji vodi prema zivotu, i drugi koji vodi prema smrti, no medu njima postoji golema razlika.«1 Vrlo je znacajno da u torn spisu nalazimo i ove zabrane: Ne ubij. Ne pocini preljuba. Ne zavodi djecake. Ne sagrijesi bludno. Ne ukradi. Ne sluzi se magijom. Ne daji nikome lijekove [ovo se nije odnosilo samo na »magijske« napitke, vec posebno na kontracepcijska/abortivna sredstva].2 Ne pobaci i ne ubij ve6 zaceto dijete. Ne pozeli nista sto je tude.3

Osvrnemo li se na ovaj popis zabrana, vidjet cemo da su mnogi rimski poganski obicaji - upravo oni kojih su se prvi obracenici na krscanstvo, buduci da su vodili u zagrIjaj smrti, bili duzni odreci - na neki nacin, dvadeset stoljeda kasnije, postali ponovno dio suvremene kulture. Homoseksualnost, izvanbracni spolni odnosi, zanimanje za okultno, kontracepcija, pobacaj, eutanazija i cedomorstvo - sve smo to prigrlili, pridodavsi spomenutom popisu cak i incest i spolno opcenje sa zivotinjama. Cime se dade objasniti povijesni povratak ovim mracnim poganskim obicajima nakon tolikih stoljeca krscanske kulture? Odgovor na ovo pitanje pronaci cemo u nastanku nove slike covjeka, nove vrste poganstva, s njegovim vlastitim arhitektima, koji su unutar postojece krscanske kulture, koju su svim silama nastojali zatrti i iskorijeniti, samosvjesno izgradivali novu kulturu. One koji su gradili prema ovoj ideji nazivamo arhitektima Kulture smrti. Kao sto ce citatelj vrlo brzo uvidjeti, arhitekti Kulture smrti odbacili su sredisnju ideju krscanstva i zamijenili je novom idejom po kojoj je covjek nastao kao slucajna posljedica slijepih prirodnih sila, a ne kao stvorenje Bozje, nafinjeno na Njegovu sliku. Po toj novoj ideji covjek je stvorenje nacinjeno iskljucivo od materije, bice koje je ravnodusna priroda bacila u postojanje i koje je primorano samo

ARHITEKTI KULTURE SMRTI

odrediti vlastito spasenje. Ovo novo naucavanje o spasenju ima vise vidova - ono govori o spasenju uz pomoc golog nagona, prepustanja seksualnim uzitcima, krvave proleterske revolucije, grubog cina volje, kontrole radanja, kontracepcije, scijentizma, eugenike, itd., itd. Medutim, svim arhitektima Kulture smrti zajednicko je da odbacuju uzvisenu ideju krscanstva, sto znaci da odbacuju i covjeka kao osobu, tj. kao razumno stvorenje, stvoreno na sliku Bozju, koji je jedinstvo besmrtne, razumne du§e i tijela. Zaista, modernost mozemo definirati kao neprekidnu depersonalizaciju covjeka, kao nastojanje da se ljudsko bice svede na razinu nizu od ljudske, ne samo s obzirom na neku apstraktnu definiciju, vec i s obzirom na sve druge vidove nase covjecnosti. Izvor zivota depersonaliziran je, izmedu ostaloga, zamjenom prirodnog razmnozavanja neprirodnim, mehanickim metodama zaceca kao posljedice sve brzeg tehnoloskog napretka. Nasilno otrgnuta od svog prirodnog ocitovanja u braku koji sjedinjuje supruznike i rada novi zivot, spolnost tako biva svedena na potragu za golim uzitkom, s tim sto se drugi ljudi, pa cak i osoba koja cezne iskljucivo za uzitkom, pretvaraju u puke objekte ili u prigode za postizanje uzitka. Smrt je takoder depersonalizirana, buduci da bucno ustrajavanje na pravu na eutanaziju pokazuje da mnogi vjeruju kako izmedu covjecnog postupanja prema drugim ljudskim bicima i postupanja prema zivotinjama ne postoji nikakva razlika, pa okoncati zivot nekom starcu ili starici koja pati postaje cin milosti istovjetan onome sto ga pokazujemo kad na isti nacin i zbog istog razloga okoncavamo zivot ostarjelom kucnom ljubimcu koji boluje od teske bolesti. No kao sto cemo uskoro, citajuci zivotopise arhitekata Kulture smrti obuhvacenih ovom knjigom, vidjeti, svodenje ljudskog bica na nesto sto je manje od osobe - na status obicne zivotinje, pa cak i nize od toga, na obicne ke10

UVOD

mijske spojeve -praceno je, ironicno, prometejskim velicanjem covjeka kao stvorenja koje se svojom vlastitom sposobnoscu uzdiglo do polozaja bozanstva. DepersonaliziraJliAnglikanske crkve koja se zbog odbijanja njihovih roditelja da stave potpis na Trideset devet clanaka anglikanske vjere nisu mogla upisati na glasovita sveucilista Oxford i Cambridge. Charles i Erasmus stigli su u Edinburgh u listopadu 1825. godine. Charles se u torn gradu imao priliku temeljitije upoznati s politickim nastojanjima whigovaca do kojih mu je bilo neobicno stalo, primjerice s vjerskim slobodama (nasuprot pripadnosti drzavnoj Crkvi), sirim pravom glasa, slobodnim natjecanjem u stjecanju znanja, sto je najboljima omogucavalo uspon (umjesto da se drustvene povlastice davaju samo aristokratima), te ukidanjem ropstva. Charles, medutim, nije bio zadovoljan studijem medicine koji mu je bio dosadan, a i uzasavalo ga je mnogo toga sto je vidio tijekom studija. Nije mogao podnijeti seciranje, a neuredna operacijska dvorana u kojoj su se zbrda-zdola, uz obilje krvi i bez anestezije, obavljale operacije, ispunjavala ga je grozom. Nakon sto je jednom prilikom prisustvovao neuspjesnoj operaciji nad djetetom koje je pri ope60

CHARLES DARWIN

raciji umrlo, Charles vise nikad nije stupio nogom u operadjsku dvoranu. Uspio je ipak nekako progurati prvu godifiu, ohrabrivan jedino vjezbama iz kemije koje su nalikovale na kazalisnu predstavu te uceci usput umijece prepariranja od jednog osbbodenog roba. Na drugoj godini studija Darwin je gotovo sasvim izgubio svaki interes za medicinu pa je, umjesto da pohada propisana predavanja i vjezbe, slusao predavanja koja su ga zanimala, dobivsi uskoro mentora, slavnog rusioca priznatih ideala, eksperta za spuzve i nepokolebljivog poklonika eyolucije (ili transmutacije, kako se to tada nazivalo), Roberta Granta. Grant, koji je bio frankofil, usvojio je teoriju transmutacije od Jean-Baptistea Lamarcka i Etiennea Geoff reyja St. Hilairea, pa je Darwin vec poslije kratkog vremena poceo citati Lamarckova djela (premda je u to vrijerne slabo vladao francuskim jezikom) i proucavati sve moguce vrste ptica, zivotinja i morskih stvorenja koje su mu bile dostupne, a jednako tako i geologiju. Tijekom te iste akademske godine Darwin je bio predlozen za clanstvo u Drustvu plinijevaca, udruzenju intelektualaca koje se redovito sastajalo i raspravljalo o najrazlicitijim temama. Covjek koji je Darwina predlozio za clana, William Browne, bio je odusevljeni pristasa materijalisticke filozofije i iste one veceri kad je Darwin prvi put istupio pred clanovima Drustva, govoreci o morskim beskraljesnjacima, on se javio za rijec i iznio tvrdnju po kojoj razum nije niposto aspekt besmrtne duse vec ga je moguce svesti na aktivnost materijalnog mozga. Smatrao je da dusa ne postoji. Ne treba ni spominjati da su se svi nazocni usprotivili Browneovim stavovima, no taj je covjek nesumnjivo ostavio snazan dojam na Charlesa, buduci da ce on gotovo pola stoljeca kasnije zastupati isto uvjerenje u svom djelu Podrijetlo covjeka. 61

CHARLES DARWIN

ARHITEKTIKULTURE SMRTI

Darwinu nije bilo sudeno da zavrsi medicinski fakultet. U proljece 1827. zauvijek je napustio studij medicine. Tijekom svog kratkog boravka na fakultetu, medutim, upoznao se s temeljnim postavkama teorije evolucije, kao i s materijalistickim shvacanjem prirode koje je tvorilo njezinu podlogu. Kao sto je bilo moguce i ocekivati, Robert Darwin, njegov otac, nije bio nimalo odusevljen sinovljevim neuspjehom, pa je odlucio da ce sinu, ako mu je vec stalo do lova i do toga da glumi prirodoslovca-amatera, najbolje odgovarati zivot provincijskog pastora, polozaj koji je u Anglikanskoj crkvi donosio privilegije sinovima bogatih roditelja koji nisu vjerovali u svoje sposobnosti i koji zbog toga nisu bili kadri zaradivati za zivot nekim drugim zanimanjem. Ta ideja dopala se i samom Darwinu, buduci da je sluzba provincijskog pastora zahtijevala minimum doktrinarne Strogosti i omogucavala maksimum vremena i uvjeta za bavljenje prirodoslovljem. Tako se pocetkom 1828., kao sin slobodoumnika koji se morao pomiriti s nuznoscu plesanja u skladu s opce prihvacenim pravilima drustva u kojemu je dominantnu ulogu imala Anglikanska crkva, upisao na Christ's College Sveucilista u Cambridgeu. Premda je studiranje u Cambridgeu u mladom Darwinu potaknulo odredeno zanimanje za teologiju, u njemu se upravo razbuktala pritajena strast za sakupljanjem kukaca pa je citavim svojim bicem uronio u zapanjujucu raznolikost svijeta kukaca. U Cambridgeu je Darwin takoder prionuo proucavanju knjige Evidences of Christianity Williama Paleyja, pri cemu su ga se neobicno dojmile njegove glasovite tvrdnje o tome da zamrsena struktura prirode nuzno podrazumijeva postojanje Stvoritelja. Ne ce, medutim, proteci ni deset godina, a zapanjujuca raznolikost zivotinjskih vrsta, ukljucujuci i kukce, ucinit ce da Darwin odbaci Paleyjeve tvrdnje u prilog Stvoritelju, buduci da (tako ce 62

nUEmisljati nesto kasnije) Bog zasigumo ne moze biti odgo Galton i njegova zena Louisa Butler, kojom se ozenio 1. Pfwlovoza 1853., nisu mogli imati djece. Tako je veliki zagoVOnuk nasljedne genijalnosti koji je ubrzani uzgoj najspot »obnijih smatrao najprjecom zadacom umro bez potom'slva. B. D. W.

93

ERNST HAECKEL

Ernst Haeckel

Ernst Heinrich Haeckel roden je 16. veljace 1834. u gradu Potsdamu u Njemackoj. Nedugo nakon njegova roctenja obitelj Haeckel preselila je u Merseburg gdje je njegov otac sluzbovao kao vladin odvjetnik. Kao dijete, Ernst je pokazivao zanimanje za botaniku i imao je, nagovjescujuci tako kasniju ocaranost darvinizmom, zbirku biljaka - preciznije, imao je dvije botanicke zbirke. Jednu od njih uredio je po uobicajenoj, preciznoj klasifikaciji biljnih vrsta. Druga, koju je Haeckel krio od tudih pogleda, bila je sastavljena»od mnostva raznovrsnih biljnih vrsta koje se nisu uklapale u uredne botanicke kategorije. Upravo je ova druga ocaravala mladoga Haeckela. Na njegovo zadovoljstvo, vrste zastupljene u ovoj zbirci »ilustrirale su neposredan prijelaz iz jedne dobre vrste u drugu. Bilo je to zabranjeno voce sa stabla znanja u kojemu sam u trenutcima dokolice djetinje naivno i u tajnosti uzivao.«147 Poput Darwinovih roditelja, Haeckelovi su roditelji zeIjeli da im sin jednog dana postane lijecnik. Za razliku od Darwina, Haeckel je zavrsio studij medicine i 1858. dobio dopustenje za rad. Nije se, medutim, zelio baviti medicinom, pa je uskoro presao na Sveuciliste u Jeni, gdje je zapoceo studij zoologije. Godinu dana nakon sto je, 1861., doktorirao, Haeckel je na istom sveucilistu dobio mjesto profesora zoologije i komparativne anatomije, na kojemu je polozaju ostao do kraja svoga zivota. Iste godine ozenio se Annom Sethe. Haeckel ce postati jedan od najistaknutijih i najutjecajnijih zoologa druge polovice devetnaestog stoljeca i steci ce goleme zasluge u povezivanju Darwinovih ra94

gnih i eugenickih stajalista s rasnom i eugenickom politikom Hitlerova Treceg Reicha. Darwinova knjiga Podrijetlo vrsta prvi je put prevedena IMnjemacki jezik I860., samo godinu dana poslije njezina