David Guterson - Cedrovi Pod Snijegom

Volimo Beograd :: Lepota pisane reči :: Biblioteka/Čitaonica David Guterson-Cedrovi pod snijegom Majci i ocu posvećujem sa zahvalnošću Zahvale Zahvaljujem brojnim osobama koje su pripomogle nastanku ove knjige: Mikeu Hobbsu iz bolnice Harborview u Seattleu, na pomoći u području foren-zične patologije; Philu McCruddenu na tome što me vodio u ribolov na losose i što je pomno pročitao prvu verziju romana; Steveu Shapiru na više nego korisnim informacijama o lovu s pomoću vojgi (mreža stajaćica - prim prev); Leonardu Hayashidi na obzirnim i preciznim primjedbama; V/altu i Millie Woodward na odvažnosti i povjerenju koje su iskazali kao vlasnici i urednici Bainbridge Reviewa; Ann Radwick na pomoći s mjesnim izvorima informacija; Murravju Gutersonu i Robu Crichtonu na pomoći u pravnoj ezoteriji; Franku Kitamotu i Hisi Matsudairi na pomoći pri prikupljanju materijala i

vođenju razgovora; udruzi Bainbridge Historical Societv na omogućavanju pristupa njihovoj arhivi i muzeju; knjižnici Suzzallo sveučilišta University of Washington na pomoći sa zbirkom mikrofilmova; kapetanu Alanu Gillu na stručnim informacijama o brodovima i pomorstvu, te primjedbama u vezi s ovom knjigom; Robin Guterson na spremnosti da tijekom godina i godina sa mnom o njoj razgovara. Također bih želio izraziti i dug koji osjećam prema ovim izvorima: odličnoj knjizi Dudlevja Witneyja Svjetionik, graditeljskoj i slikovnoj povijesti; knjizi Charlesa F. Chapmana Upravljanje, pomorske vještine i mali brodovi te knjizi Brandta Aymara i Johna Marshalla Vodič za upravljanje malim brodovima; knjizi Jima Gibbsa Brodske katastrofe, ilustriranoj povijesti brodoloma od Kalifor-nije do Aljaske; knjizi Hazel Heckman Otočiću zaljevu, psihološki i kulturološki nesmiljenom prikazu otočkoga života u državi Washington; divnoj knjizi Joea Uptona Alaska Blues, prelijepo napisanoj knjizi o komercijalnome ribolovu u priobalnim vodama i knjizi Sallie Tisdale Korak u smjeru zapada, s fantastičnim, pomnim i točnim opisima šuma na pacifičkome sjeverozapadu. Uz njih, osjećam dug i prema knjizi Jamesa L. Stokesburyja Kratka povijest II. svjetskoga rata, knjizi Richarda F. Newcomba hvo Jima, Rafaela Steinberga Borbe na otocima, Edwina P. Hoyta Bitka za zaljev Levte, Studsa Terkela Dobri rat i Erica M. Hammela i Johna E. Lanea 76 sati: invazija na Tarawu, koje su odreda bile mučne ali i korisne. Nadalje, dužnik sam i prema genijalnoj knjizi Ronalda Takakija Stranci s neke druge obale, povijesti Amerikanaca azijskoga podrijetla, knjizi Monice Sone Nisei kći i Akemija Kikumure Kroz oštre zime, dva dirljiva prikaza života obitelji Amerikanaca japanskoga podrijetla prije, tijekom i nakon II. svjetskoga rata; knjizi Seymoura Wishrama Anatomija jedne porote, nesmiljenome prikazu našega pravosudnoga sustava; knjizi Petera Ironsa Pravda u ratu na pružanju uvida u godine internacije; knjizi Amerikanci japanskog podrijetla: od preseljenja do isprika, koju su uredili Roger Daniels, Sandra C. Tavlor i Harry H. L. Kitano; knjizi Johna Armora i Petera Wrighta Manzanar, s fotografijama Ansela Adamsa i uvodom Johna Hersevja; knjizi Karlfrieda Grafa von Durckheima Japanski kult mira, knjizi Julije V. Nakamure Japanski čajni obred i Alana W. Wattsa Držeći se Žena. Među mjesnim izvorima čiji sam dužnik jesu knjiga Elsie Franklund Warner Bainbridge kroz bifokalne naočale, knjiga Katy Warner Povijest otoka Bainbridge, knjiga Školskog odbora Bainbridgea Sjena im je duga, kolumna Junkoh Harui "Nostalgija" u novinama Bainbrige Gardensa Garden News i izložba fotografija Udruge zajednice

Amerikanaca japanskoga podrijetla otoka Bainbridge pod naslovom "Zbog djece...". One čiji sam doprinos ovdje iz čistog zaborava ili propustom izostavio molim da prihvate moje isprike. Svima sam velik dužnik. Usred našeg životnoga puta u mračnoj sam se šumi naš'o, skrenuvši sa staze prave. Ah kako je teško izreći koliko je divlja, i surova, i nepregledna šuma bila, ta šuma što u misli vraća mi strah! DANTE Božanska komedija Sklad je, poput povjetarca u krmu, iznimka. HARVEY OXFNHORN Okretanje jedra 1 Optuženik, zvao se Kabuo Miyamoto, sjedio je ponosno, uspravljenih leđa, ukočena i dostojanstvena držanja, dlanova blago položenih na optuženički stol - držao se kao čovjek koji se od zbivanja oko sebe odvojio koliko je najviše mogao s obzirom na činjenicu da se sudilo upravo njemu. Neki iz gledališta kasnije će reći kako je ta njegova mirnoća ukazivala na prijezir prema čitavome postupku; drugi su bili posve uvjereni kako je samo prikrivala strah od presude koja je bila pred njim. Bilo kako bilo, Kabuo nije pokazao ništa - ni treptaj oka. Na sebi je imao bijelu, do vrata zakopčanu košulju i sive, uredno izglačane hlače. Cijela njegova pojava, a naročito vrat i ramena, ostavljala je dojam nenadvladive tjelesne snage i pomno promišljenog, gotovo carskoga držanja. Crte lica bile su mu pravilne i uglate; kosa ošišana uz lubanju tako daje naglašavala njezinu muskulaturu. Suočen s optužnicom sjedio je i tamnim očima nepomično gledao pred sebe, kao da ga to nije uopće dirnulo. Sva sjedala predviđena za gledatelje bila su ispunjena, pa ipak u sudnici nije bilo nikakvih znakova karnevalske atmosfere na kakvu se katkada nailazi u malim sredinama na suđenjima za ubojstvo. Štoviše, činilo se da je onih osamdeset petero okupljenih građana nekako neobično tiho i zamišljeno. Većina njih poznavala je Carla Heinea, lovca na losose koji je imao suprugu i troje djece, a sada je bio pokopan na luteranskome groblju, gore, na Indian Knob Hillu. Većina ih se odjenula s istom onom doličnošću koju su osjećali nedjeljom prije odlaska u crkvu, a budući da je sudnica, koliko god bila sumorna, u njihovim srcima odražavala dostojanstvo njihovih crkava, ponašali su se svečano kao na kakvoj misi. Ova sudnica, sudnica suca Llewellyna Fieldinga, na kraju vlažnog i propuhu izvrgnutoga hodnika, na drugome katu upravne zgrade okruga Island, bila je trošna i malena, kako to već biva s takvim dvoranama. Bio je to siv, jednostavan i sumoran prostor - skučeno gledalište, sučev stol, mjesto za svjedoke, povišeni prostor za porotnike načinjen od šperploče i izgrebeni stolovi za optuženika i tužitelja. Porotnici su sjedili

koncentrirano bezizražajnih lica, dajući sve od sebe kako bi u ono što su čuli unijeli kakav-takav smisao. Muškarci - dvojica uzgajivača povrća, umirovljeni lovac na rakove, knjigovođa, stolar, izrađivač čamaca, trgovac mješovitom robom i radnik sa škunera za lov na velike ploče1 - bili su u sakoima i kravatama. Sve žene nosile su najbolje haljine - umirovljena konobarica, tajnica u pilani, dvije nervozne ribarske supruge. S njima je bila i frizerka kao eventualna zamjena za nekoga od dvanaestero porotnika. Sudski podvornik Ed Soames pustio je, na zahtjev suca Fieldinga, puno pare u trome radijatore koji bi s vremena na vrijeme uzdahnuli u četiri kuta dvorane. U toplini koju su stvarali - vlažnoj i teškoj sparini -činilo se da se kiselo miris plijesni isparava doslovce iz svega. Tog jutra pao je snijeg koji se sada vidio kroz prozore sudnice, četiri visoka uska luka olovnih stakala kroz koje je unutra dopiralo puno slabog prosinačkoga svjetla. Vjetar s mora nanosio je snježne pahuljice na okna, na kojima su se topile i spuštale prema njihovu podnožju. Grad Amity Harbor širio se od sudnice uz obalu otoka. Nekoliko vjetrom šibanih i ruševnih viktorijanskih zdanja, ostataka davno minulog razdoblja pomorskoga optimizma, naziralo se kroz snijeg na nekoliko gradskih brežuljaka. Iza njih, cedrovi su činili strm prekrivač nepomućenoga zelenila. Snijeg je onemogućavao jasan pogled na obrise tih uzvisina pod cedrovima. Vjetar s mora ustrajno je donosio snježne pahulje na kopno, nabacujući ih na mirisavo drveće, tako da se snijeg, blago i neumoljivo, počeo skupljati na najvišim granama. Optuženik je, jednim dijelom svijesti, pratio snijeg koji je padao s druge strane prozora. U okružnome zatvoru do tog je dana proveo sedamdeset sedam dana - posljednje dane rujna, cijeli listopad i studeni te prvi tjedan prosinca u zatočeništvu. U njegovoj podrumskoj ćeliji nije bilo nikakvih prozora, nikakvog otvora kroz koji bi moglo doprijeti jesensko svjetlo. Jesen mu nedostaje, uvidio je sada - već je prošla, iščezla. Snijeg, koji je gledao krajičkom oka - te neobuzdane, vjetrom uskovitlane pahulje koje udaraju o okna - učinio mu se beskrajno lijepim. Halibuti - tamnozelena, sjevernoatlantska i sjevernopacifička, vrsta velikih pločastih riba. San Piedro je bio otok na kojem je živjelo pet tisuća vlažnih duša. Ime su mu dali zalutali Španjolci koji su se pred njegovom obalom usidrili 1603. godine. Željeli su pronaći Sjeverozapadni prolaz, stoje u to vrijeme pokušavao velik broj Španjolaca, a njihov kapetan, Man'n de Aquilar iz Vizcainove ekspedicije, na obalu je uputio radnu skupinu kako bi među čugama na samoj obali odabrali jedno stablo i od njega načinili novi jarbol. Gotovo u trenutku kada su stupili na obalu, pobila ih je skupina Indijanaca iz plemena Nootka u potrazi za

robovima. Potom su počeli stizati doseljenici - najvećim dijelom samovoljne duše i čudaci koji su bez pravoga cilja skrenuli s Oregonskoga puta. Godine 1845. zaklano je nekoliko svinja- to su učinili kanadski Englezi, gore, u rukavcima u blizini granice - no nakon toga, na San Piedru više uglavnom nije bilo nasilja. Vijest koja je u prethodnih deset godina najviše uznemirila otočko stanovništvo odnosila se na jednog stanovnika otoka kojeg je na Dan nezavisnosti, 4. srpnja 1951., sačmaricom ranio neki pijani turist s jahte iz Seattlea. Amity Harbor, jedini grad na otoku, imao je duboko sidrište za čitavu flotu brodova opremljenih kružnim plivaricama i brodova s kojih su pojedinci lovili ribe stajaćim vojgama. Bilo je to ekscentrično, kišovito, vjetrom šibano primorsko selo, potišteno i pljesnivo, izbijeljenih i vremenom nagrizenih dasaka na pročeljima zgrada, odvodnih cijevi zagasito-narančastih od hrđe. Dugačke, strme kosine bile su široke i prazne; žljebovi uz visoke pločnike većinu zimskih noći preplavljeni kišnicom. Vjetar s mora često je silovito ljuljao jedini gradski semafor obješen iznad raskrižja ili uzrokovao nestanak električne struje koje potom ne bi bilo danima. Glavna ulica, Main Street, stanovništvu je nudila prodavaonicu mješovite robe Petersen's Grocerv, poštanski ured, prodavaonicu alata, strojeva i opreme Fisk's Hardware Center, ljekarnu Larsen's Pharmacy, prodavaonicu jeftine robe s malim restoranom čija je vlasnica bila neka žena iz Seattlea, ured elektrodistribucijske tvrtke Puget Power, prodavaonicu boja, svijeća i ostalih kućanskih i brodskih potrepština, prodavaonicu odjeće Lottie Opsvig, agenciju za prodaju nekretnina Klausa Hartman-na, San Piedro Cafe, restoran Amity Harbor i oronulu, trošnu benzinsku crpku na kojoj su radili njezini vlasnici, braća Torgerson. U pristaništu, iz tvornice za preradu ribe širio se miris lososovih kosti, a kreozotom premazane zgrade državnog trajektnog pristaništa nalazile su se usred flote pliješnju pokrivenih brodova. Kiša, sama duša toga mjesta, strpljivo je padala na sve što bi čovjek stvorio. Za zimskih večeri u bujicama se spuštala na ulice, zbog čega je Amity Harbor u pljusku postajao nevidljiv.14 San Piedro je resila i neka vrsta netaknute prirodne ljepote koja je u njegove stanovnike usadila sklonost prema poetičnome. Divovska brda, blagozelena od cedrova, valovito su se protezala u svim smjerovima. Kuće na otoku bile su vlažne i prekrivene mahovinom, a nalazile su se na usamljenim poljima i dolinama punima alfalfe, kukuruza i jagoda. Na-sumične ograde od cedrova protezale su se uz vijugave ceste koje su klizile pod sjenama drveća i uz livade s paprati. Krave su pasle, oko sebe šireći slatkast miris gnoja, okružene ustrajnim ljetnim mušicama. Tu i tamo pokoji bi se otočanin okušao u rezanju trupaca, uz cestu ostavljajući mirisave hrpe piljevine

i cedrove kore. Obala je blistala od glatkih stijena i morske pjene. Dvadesetak rukavaca i dražica, svaka s ugodnom mješavinom raznih jahti, jedrilica i vikend-kuća sa svih je strana okruživalo San Piedro, nudeći beskrajan niz besprijekorno čistih sidrišta. U sudnici grada Amity Harbora, nasuprot visokim prozorima, bio je postavljen stol za novinare koji su zbog tog događaja doputovali na otok. Novinari iz drugih gradova - po jedan iz Bellinghama, Anacortesa i Victorije, te trojica iz novina sa sjedištem u Seattleu - nisu pokazivali ni najmanjeg traga one dostojanstvenosti koja je bila tako očita među građanima u gledalištu. Duboko su se zavalili u stolce, rukama pridržavali bradu i nešto se zavjerenički došaptavali. Kako su im leđa bila tek tridesetak centimetara udaljena od radijatora, dopisnici su se znojili. Ishmael Chambers, novinar mjesnih novina, primijetio je da se i sam znoji. Bio je to tridesetjednogodišnjak otvrdla lica, visok muškarac s očima ratnoga veterana. Imao je samo jednu ruku; lijeva mu je bila amputirana dvadesetak centimetara ispod ramena, tako da mu je rukav sakoa bio učvršćen kopčom u visini lakta. Ishmael je jasno osjećao kako omalovažavanje, prijezir prema otoku i njegovim stanovnicima od skupine novinara iz drugih gradova struji prema građanima okupljenima u gledalištu. Njihov se razgovor nastavljao u mijazmu znoja i vrućine koji su ukazivah na svojevrstan nemar. Trojica novinara bili su već popustili čvorove na kravatama; druga dvojica svukli su sakoe. Bili su to novinari, profesionalno zasićeni i neosjetljivi i malo preiskusni da bi se trudili zadovoljiti formalnosti koje je San Piedro bez riječi zahtijevao od došljaka s kopna. Kao rođeni otočanin, Ishmael nije želio biti poput njih. Optuženik, Kabuo, bio je čovjek kojeg je poznavao, mladić s kojim je išao u srednju školu, i on se nije mogao navesti na to da, poput ostalih novinara, svuče sako u dvorani u kojoj se Kabuu sudi za ubojstvo. Tog jutra, u deset do devet, Ishmael je razgovarao s optuženikovom suprugom na prvome katu upravne zgrade okruga Island. Sjedila je na klupi u hodni15 ku, leđima okrenuta prema prozoru s visokim lukom. Sjedila je pred zatvorenim uredom poreznog procjenitelja i, kako je izgledalo, pokušavala se pribrati. - Jesi li dobro? - upitao ju je, no ona se samo okrenula od njega. Molim te - rekao joj je. - Molim te, Hatsue. Tada ga je pogledala u oči. Ishmael će kasnije, dugo po okončanju suđenja, uvidjeti da tama tih očiju opsjeda njegove uspomene na te dane. Sjećat će se kako joj je kosa bila čvrsto svezana u punđu na potiljku. Prema njemu se nije ponijela posve hladno, nije mu pokazala ni daje puna mržnje, no ipak je jasno osjećao njezinu

rezerviranost. - Idi - rekla mu je tada šaptom a potom ga na trenutak ljutito pogledala. Kasnije nije znao točno odrediti stoje taj pogled značio - kaznu, tugu, bol. - Odlazi -ponovila je Hatsue Mivamoto. Potom je ponovno odvratila pogled. - Ne budi takva - rekao je Ishmael. - Idi - odvratila mu je. - Hatsue - rekao je Ishmael. - Nemoj biti takva. - Idi - ponovila je još jednom. Sada, u sudnici, oznojenih sljepoočica, Ishmael se osjećao neugodno zbog toga što sjedi među novinarima, te je odlučio da će nakon prve stanke pronaći manje uočljivo mjesto u gledalištu. U međuvremenu, sjedio je licem okrenut prema vjetrom nošenome snijegu koji je već počeo prigušivati zvukove s ulice. Nadao se da će padati u neumjerenim količinama i otoku pridati onu nevjerojatnu zimsku čistoću, tako rijetku i dragocjenu, čistoću koje se s ljubavlju sjećao iz mladosti.2 Prvi svjedok kojeg je tužitelj tog dana pozvao pred sud bio je okružni šerif, Art Moran. Onog prijepodneva kada je umro Carl Heine - 16. rujna - šerif je upravo sređivao inventar u uredu, angažiravši novu sudsku stenografkinju, gospođu Eleanor Dokes (koja je sada čedno sjedila ispred sučeva stola i nijemo i neumoljivo bilježila svaku riječ), da mu pomogne u ovom redovitom godišnjem pothvatu koji je od njega zahtijevao okrug. On i gospođa Dokes iznenađeno su se pogledali kada je Abel Martinson, šerifov zamjenik, tek kupljenim radiouređajem dojavio da je ribarski brodić Carla Heinea, Sušan Marie, primijećen u zaljevu White Sand, gdje pluta nošen strujom. - Abel je rekao da je čitava mreža razvučena i da pluta iza broda -objasni sada Art Moran. - Istoga trena osjetio sam nekakvu... zabrinutost. - Sušan Marie nije stajala na mjestu? - upita Alvin Hooks, tužitelj, koji je stajao jednom nogom oslonjen r. • povišeno mjesto za svjedoke, kao da on i Art razgovaraju na kakvoj klupi u parku. - Tako je Abel rekao. -1 s uključenim svjetlima za lov? Je li tako rekao zamjenik Martinson? - Tako je. - Abioje dan? - Abel se javio u pola deset prije podne, čini mi se. - Ispravite me ako griješim... - reče Alvin Hooks. - Prema zakonu, vojge, mreže stajaćice, na palubu se moraju izvući do devet ujutro... je li tako, šerife Moran? - Tako je - reče šerif. - Do devet ujutro. Tužitelj se okrene pokretom koji je odlučnošću ponešto podsjećao na vojnički okret i načini uski krug na ulaštenome podu sudnice, ruke držeći smjerno spojene na križima. - Što ste potom poduzeli? upita.18 - Rekao sam Abelu neka se ne miče. Da ostane gdje je i da ću ja čamcem doći po njega. - Niste pozvali Obalnu stražu?

- Odlučio sam još malo pričekati. Želio sam najprije sam pogledati što se događa. Alvin Hooks kimne. - Je li to bilo u vašoj nadležnosti, šerife? - To je stvar procjene, gospodine Hooks - reče Art Moran. - Činilo mi se daje to najispravniji postupak. Tužitelj ponovno kimne i pomno promotri članove porote. Bio je zadovoljan takvim šerifovim odgovorom; njimp se njegov svjedok prikazao u povoljnom moralnome svjetlu, stječući^utoritet savjesnog čovjeka, što je, u konačnici, nenadomjestivo. - Sada lijepo sudu ispričajte čitavu priču - reče Alvin Hooks. - Što se sve događalo prije podne 16. rujna... Šerif ga na trenutak sumnjičavo pogleda. Art Moran po prirodi se osjećao nelagodno, bio je nervozan čak i pri najtrivijalnijem komuniciranju. Do tog poziva došao je kao da ga je vodila neka sila koju nije bilo moguće izbjeći; nikada nije svjesno izrazio nakanu da postane šerifom, pa ipak, na svoje veliko iznenađenje, našao se upravo u toj ulozi. U toj crvenosmeđoj odori, crnoj kravati, ulaštenim cipelama neizbježno je izgledao kao da se našao u pogrešnoj životnoj ulozi, kao čovjek kojem je u toj odori nelagodno, kao da se odjenuo za kostimirani ples i sada tako pre-rušen besciljno luta uokolo. Šerif je bio mršav, ne osobito visok i jak, a obično je žvakao gumu JuicyFruit (premda trenutačno nije žvakao, uglavnom zbog poštovanja prema američkom pravosudnome sustavu, u koji je, unatoč nedostacima, vjerovao svim srcem). Otkako je navršio pedesetu izgubio je podosta kose, a trbuh, koji mu je uvijek izgledao pothranje-no, sada je bio kao zgrčen od iscrpljenosti. Art Moran prošle je noći ležao budan, izjedan mislima o svojoj ulozi u tom suđenju i zatvorenih se očiju prisjećajući slijeda događaja, kao da se odvijaju u kakvome snu. On i njegov pomoćnik, Abel Martinson, policijskim su čamcem 16. rujna prije podne otišli u zaljev White Sand. Plima se stalno uzdizala već oko tri i pol sata, od pola sedam; sredinom prijepodneva sunčevo je svjetlo na površini vode stvaralo sjajnu ocaklinu i ugodno mu grijalo leđa. Noć ranije okrug Island bio je obavijen maglom gustom poput pamuka. Ona se kasnije polako razišla, pretvarajući se u divovske oblake koji su promicali nad površinom vode umjesto nepomične bijele isparine. Dok je čamac plovio prema Sušan Marie, posljednji ostaci ove noćne magle u providnim su se oblačićima uzdizali prema sunčevoj toplini. Abel Martinson, držeći jednu ruku na ručici gasa, a drugu položen na koljenu, ispričao je Artu kako je neki ribar iz Port Jensena, Erik Syven sen - Erik mlađi, naglasio je - naišao na Sušan Marie kako pluta nošen strujom i kako na brodu, činilo se, nema nikoga. Od svitanja je tada ve bilo prošlo više od sat i pol, a svjetla na čamcu još su bila uključena. Abe se do rta VVhite Sand bio dovezao i potom je pješice došao do kraja mol; s dalekozorom obješenim oko vrata. I doista, Sušan Marie plutala j( nošena plimom daleko u zaljevu, u smjeru

sjeversjeverozapad, utvrdic je i stoga odmah radiovezom obavijestio šerifa. Za petnaest minuta došli su do ribarskoga brodića i Abel je smanjio gas. Na mirnoj površini zaljeva uz njega su pristali bez poteškoća; Art je postavio bokobrane; potom su obojica čvrsto svezali užad, nekoliko puta omotavši konopce oko dvokuka na prednjoj palubi. - Uključena su sva svjetla - primijeti Art, jednom nogom na razmi broda Sušan Marie. - Izgleda da su uključena sva svjetla, do posljednjeg. - Njega nema na brodu - reče Abel. V - Izgleda da ga nema - reče Art. .- Završio je u moru - reče Abel. - Imam neki takav predosjećaj. Art se na te riječi lecne. - Nadajmo se da nije - reče usrdnim glasom. - Nemoj tako govoriti. Potom dođe neposredno iza kabine i žmirkajući stane promatrati užad koja je učvršćivala jarbol te vrhove stabilizatora. Crveno i bijelo si-gnalno svjetlo na jarbolu bilo je uključeno cijelo jutro; i krmeno svjetlo i prijenosna svjetiljka na kraju mreže mutno su se sjajili na jutarnjem suncu. Dok je Art tako stajao, razmišljajući o tim svjetlima, Abel Martinson skinuo je poklopac s tovarnog prostora i pozvao ga. - Nešto si pronašao? - upita Art. - Pogledaj ovo - odvrati Abel. Zajedno su čučnuli i nadvili se nad četvrtasti otvor spremišta, odakle ih je zapahnuo intenzivan miris lososa. Abel ručnom svjetiljkom osvijetli hrpu nepokretne ribe. - Srebrnjaci - reče. - Moguće je da ih je i pedesetak. - Znači daje vadio mrežu barem jednom - reče Art. - Tako se čini - odvrati Abel. Već je bilo slučajeva da ljudi padaju u prazne tovarne prostore, udaraju glavom o dno i onesvješćuju se čak i na mirnome moru. Art je čuo za nekoliko takvih događaja. On sada ponovno pogleda ribu. - Što misliš, kada je jučer isplovio? - To je teško reći. Pola pet? Pet? 21 - Što misliš, kamo je pošao? - Vjerojatno do North Banka - reče Abel. - Možda Ship Channela. Ili Elliot Heada. Ondje je u posljednje vrijeme bilo ribe. Ali Art je to već znao. San Piedro je živio i disao ovisno o lososu, a zagonetna mjesta na kojima se riba skriva noću bila su tema beskrajnih razgovora. Ipak, u tom trenutku pomoglo mu je što je čuo upravo te riječi -pomoglo mu je da bolje razmišlja. Njih dvojica još su nekoliko trenutaka čučali kraj otvora, zajedno se odmarajući od posla. Nepomična hrpa lososa mučila je Arta na način koji još nije znao izraziti, te ju je stoga samo promatrao, bez riječi. Potom je ustao, uz pucketanje u koljenima, i okrenuo se od mračne rupe. - Nastavimo tražiti - predloži tada. - Može - reče Abel. - Možda je u kabini. Možda se nekak' onesvijestio. Sušan Marie je bio desetmetarski brod vojgar - uobičajeni, dobro održavani ribarski brod sa San Piedra - s kabinom neposredno iza srednjeg dijela plovila. Art se

pogne i ude kroz ulaz s krme i na trenutak zastane na lijevoj strani prostora. Nasred poda - bilo je to prvo što je primijetio - ležala je prevrnuta metalna šalica za kavu. Brodska baterijska svjetiljka stajala je neposredno desno od kormila. Kratak ležaj s vunenim pokrivačem bio je na desnoj strani kabine; Abel ga osvijetli ručnom svjetiljkom. Rasvjeta kabine, iznad kormila, ostala je uključena; sunčevo svjetlo, koje je onako blistavo dopiralo kroz prozor, poigravalo je na des-nome zidu. Taj prizor u Artu je pobudio zlokoban dojam o krajnjoj, pre-mirnoj urednosti. Omotana kobasica koja je visjela sa žice iznad kompasa lagano se ljuljala dok je Sušan Marie plutala na malim valovima; osim toga, ništa se drugo nije micalo. Nije se čulo ništa osim povremenog prigušenog, jedva čujnog pucketanja u radiouredaju. Primijetivši to, Art stane okretati dugmad i brojčanike na uređaju, čineći to isključivo stoga što nije znao što bi drugo poduzeo. Bio je posve zbunjen. - Ovo nije dobro - reče Abel. - Pogledaj - odvrati Art. - Zaboravio sam... pogledaj je li mu čamac nad bubnjem. Abel Martinson proviri kroz ulaz. - Ondje je, Art - reče. - Što ćemo sada'? Nekoliko trenutaka promatrali su se bez riječi. Art potom, duboko uzdahnuvši, sjedne na rub kratkoga ležaja Carla Heinea. - Možda se zavukao pod palubu - reče Abel. - Možda je imao nekakvih problema s motorom, Art. - Sjedim na motoru - reče Art. - Dolje je toliko tijesno da se nitko ne bi mogao zavući unutra. - Završio je u moru - reče Abel, odmahujući glavom. - Tako izgleda - reče šerif. Njih se dvojica pogledaju, a onda odvrate pogled. - Možda ga je netko pokupio - reče Abel. - Ozlijedio se, radiovezom pozvao pomoć i netko gaje odveo. Tako... - Ne bi ostavili brod da slobodno pluta - prekine ga Art. - Osim toga, dosada bi se već čulo za to. - Ovo nikako nije dobro - reče Abel Martinson. Art u usta stavi novu gumu za žvakanje i pomisli koliko bi volio da taj slučaj ne spada u njegovu nadležnost. Carl Heine bio mu je drag čovjek, poznavao mu je obitelj, s njima je nedjeljom odlazio u crkvu. Carl je potjecao iz stare otočke obitelji; njegov djed, rođeni Bavarac, zasadio je trideset jutara jagoda na visokoplodnoj zemlji u Center Vallevju. I njegov otac bavio se uzgojem jagoda sve dok 1944. nije umro od moždane kapi. Potom je Carlova majka, Etta Heine, prodala svih trideset jutara klanu Jurgensen dok joj je sin bio u ratu. Ti Heineovi bili su marljivi, povučeni ljudi. Većini ljudi u San Piedru bili su dragi. Carl je, prisjetio se Art, bio topnik na američkom ratnome brodu Canton, koji je potopljen za invazije na Okinami. Preživio je rat - što drugim mladićima s otoka nije uspjelo - i vratio se kući, ribarskome životu. Carlova plava kosa na moru je poprimila crvenkastosmeđu boju. Imao je stotinu pet kilograma, od čega je velik dio nosio na prsima i ramenima. Za zimskih dana, dok bi vadio ribe iz mreže, nosio bi vunenu kapu koju mu je

isplela supruga i izlizanu vojničku pješačku jaknu. Uopće nije zalazio u gostionicu San Piedro, kao ni u San Piedro Cafe. Nedjeljom ujutro sjedio je sa suprugom i djecom u stražnjemu dijelu luteranske crkve, polako trepćući u blijedoj svjetlosti svetišta, s otvorenom pjesmaricom među krupnim, četvrtastim dlanovima, posve mirna izraza lica. Nedjeljom poslije podne čučao bi na krmi svoga broda i bez riječi i metodično raspletao mrežu ili je strpljivo krpao. Radio je sam. Bio je ljubazan, ali ne i srdačan. Gotovo u svim prilikama nosio je gumene čizme, poput svih ribara San Piedra. I njegova je supruga potekla iz stare otočke obitelji - obitelji Varigovih, prisjećao se Art, koji su sušili sijeno i cijepali drva, u posjedu držeći nekoliko jutara posječene šume na Cattle Pointu - a njezin otac preminuo je nedavno. Carl je brod nazvao prema supruzi, a 1948. izgradio je, u neposrednoj blizini grada, zapadno od njega, veliku kuću s drvenim kosturom u kojoj se nalazio i stan za njego23 vu majku, Ettu. No Etta se - zbog ponosa, govorilo se - nikako nije željela useliti u njegovu kuću. Bila je krupna žena u čijem je govoru bilo jedva primjetne teutonske oštrine, a živjela je u gradu, iznad prodavaonice odjeće Lottie Opsvig u glavnoj ulici. Sin bi do nje svraćao svake nedjelje poslije podne i vodio je kući na večeru. Art ih je promatrao kako se teška koraka zajedno uspinju Old Hillom, Etta s kišobranom okrenutim prema zimskoj kiši i s lijevom rukom koja je čvrsto stiskala suvratke grubog zimskog kaputa, Carl s rukama naguranima u džepove jakne i s vunenom kapom navučenom do obrva. Sve u svemu, zaključio je Art, Carl Heine bio je dobar čovjek. Bio je povučen, da, i smrtno ozbiljan, poput majke, no na to je utjecao i rat, kako je Art to razumio. Carl se rijetko smijao, međutim, barem u Artovim očima, nije izgledao nesretno ili nezadovoljno. Njegova će smrt sada biti težak teret za San Piedro; nitko neće željeti proniknuti u smisao njezine poruke u gradu u kojem toliko ljudi živi od ribolova. Strah od mora koji je uvijek bio prisutan i tiho vrio pod površinom njihova otočkoga života, sada će im ponovno preliti srca. - Čuj - reče Abel Martinson, naginjući se kroz vrata kabine dok se brod i dalje kretao nošen strujom. - Izvucimo mu mrežu, Art. - Izgleda da će to biti najbolje - reče Art. - U redu. Hajdemo. Ali, ići ćemo korak po korak. - Straga ima hidrauličko izvlačenje - reče Abel Martinson. - Motor nije radio možda i šest sati. A sva ova svjetla iscrpila su akumulator. Bit će najbolje da mu daš puno čoka, Art. Art kimne i okrene kontakni ključ uz kormilo. Elektromagnetski se pokretač odmah okrene; motor jednom zakašlje, a onda počne glasno raditi u praznome hodu, mahnito podrhtavajući pod palubom. Art

polako smanji čok. - U redu - reče. - Ovako? - Izgleda da sam bio u krivu - reče Abel Martinson. - Po zvuku izgleda da je sve u redu i da ima snage. * Izišli su iz kabine, najprije Art, potom Abel. Sušan Marie je u međuvremenu otplutala u smjer gotovo okomit u odnosu na male valove, te se nakratko okrenula udesno. S naglim pokretanjem motora, brod se počeo trzati i Art, koji je u tom trenutku prelazio stražnju palubu, poleti naprijed i, dok gaje Abel Martinson promatrao, čvrsto se uhvati za stup, ogre-bavši dlan ispod palca. Potom ustane, uhvati ravnotežu nogom se oslanjajući na razmu s desne strane, te pogleda prema zaljevu. Jutarnje se svjetlo proširilo, produbilo, nepomućeno se nadvivši nad čitav zaljev koji je od njega postao srebrnkast. Nigdje nije bilo nikakvih plovila, osim malog kanua koji se kretao usporedo sa šumovitom obalom, i u kojem su djeca u sigurnosnim prslucima veslala na udaljenosti od kakvih četiri stotine metara od obale. Oni ne znaju ništa, pomisli Art. - Dobro je da se ovako okrenuo - reče potom svome zamjeniku. - Trebat će nam vremena da izvučemo mrežu. - Kad god budeš spreman - reče mu Abel. Art na trenutak pomisli kako bi svome zamjeniku mogao objasniti određene stvari. Abelu Martinsonu bile su dvadeset četiri godine, a otac mu je bio zidar u Anacortesu. Još nikada nije vidio kako se iz mora mrežom vadi mrtvo tijelo, za razliku od Arta koji je to vidio dvaput. Takve su se stvari katkada događale ribarima - ruka ili rukav uhvatili bi im se u mrežu i tako bi i po najljepšem vremenu završili u moru. Bio je to dio njihova života, dio tkiva toga mjesta, a on je to kao šerif znao vrlo dobro. Znao je što doista znači izvlačiti mrežu, a znao je i da Abel Martinson to ne zna. Položivši nogu na pedalu pokretača vitla, on sada pogleda Abela. - Prijeđi do plutnje - reče mu tiho. - Izvući ću je polako. Možda ćeš morati nešto i vaditi iz mreže, stoga budi spreman. Abel Martinson kimne. Art nogom pritisne polugu. Mreža se na trenutak zatrese i spusti u more, a vitlo je potom stane uvlačiti, nadvladavajući težinu mora. Nakon početnog napora, motor se ponešto stiša i nastavi jednolično izvlačiti mrežu. Njih dvojica stajali su svatko s jedne strane vitla. Art je jednom nogom stajao na pedali, dok je Abel promatrao mrežu kako se polako namotava. Na desetak metara od broda, vrh mreže s plovcima spuštao se u vodu i poskakivao usred traka zapjenjene vode. I dalje su se kretali uza struju, približno u smjeru sjeverasjeverozapada, no povjetarac s juga promijenio je smjer tek neznatno, ali ipak dovoljno da brod lagano skrene

ulijevo. Iz mreže su izvadili dvadesetak lososa, tri zalutale koljuške, dva mala Postelja, dug spiralni smotak divovske haluge i mnoštvo meduza, a onda se pojavilo Carlovo lice. Artu se na sekundu učinilo da je to svojevrsna iluzija kakvoj su ljudi na moru skloni - ili se tome nadao, na trenutak obuzet očajem - no mreža je i dalje izlazila iz vode i tako se pojavio i Carlov bradom pokriven vrat, a slika lica se upotpunila. Carlovo lice bilo je okrenuto prema gore, prema suncu, dok mu je voda s kose u srebrnim prugama kapala u more; i sada je bilo posve očito daje to doista Carlovo lice, otvorenih usta - Carlovo lice - i Art snažnije pritisne po-lugu vitla. Carl se pojavi iznad površine vode, lijevom kopčom gumenih radnih hlača s naramenicama zakvačen za mrežu od koje je živio, s majicom kratkih rukava, pod kojom se slijevala morska voda, prilijepljenom za prsa i ramena. Noge su mu još bile duboko uronjene u vodu, a kraj njega iz mreže se pokušavao osloboditi losos. Koža na njegovim ključnim kostima, tek nešto iznad najviših valova, bila je ledene, ali sjajne ružičaste boje. Izgledao je kao da je u moru bio napola kuhan. Abel Martinson stane povraćati. Nagnuo se preko krmenice, povratio, nakašljao se i potom ponovno povratio, ovoga puta još nekontrolira-nije. - U redu je sada, Abel - reče Art. - Priberi se. Zamjenik mu ne odgovori. Brisao je usta rupčićem. Teško je disao i pet-šest puta pljunuo u more. A onda, trenutak kasnije, oborio je glavu i lijevom šakom snažno udario po krmenici. - Isuse Kriste - reče. - Izvući ću ga polako - reče Art. - Ti pazi da mu glava ne udari o krme-nicu, Abel. Smiri se. Drži mu glavu. No na koncu su morali zatresti plutnju i Carla posve uvući u njegovu mrežu. Omotali su mu je oko tijela poput mreže za spavanje, tako da su u njoj iznijeli tijelo iz mora - Abel gaje prenosio preko vitla dok je Art svakih nekoliko trenutaka oprezno pritiskao pedalu i žmirkajući gledao preko krmenice, s gumom za žvakanje koja mu je nepomično stajala među zubima. Zajedno su ga položili na stražnju palubu. U hladnoj slanoj vodi ukočio se brzo; desno stopalo, smrznuto i nepomično, stajalo je nad lijevim, a ruke, posve nepomične u ramenu, ostale su na mjestu sa savijenim prstima. Usta su mu bila otvorena. Oči su također bile otvorene, no zjenica nije bilo - Art je vidio kako su se okrenule unatrag i kako sada gledaju prema unutrašnjosti lubanje. Kapilare na bjeloočnicama bile su popucale; u glavi je imao dvije grimizne jabučice. Abel Martinson nepomično ga je promatrao. Art je uvidio da više ne može skupiti ni posljednje ostatke profesionalnosti. Samo je tako stajao, jednako kao i njegov dvadesetčetve-rogodišnji pomoćnik, s mislima kakve se čovjeku javljaju u trenucima kada se suoči s ružnom neizbježnošću smrti. Trebalo je nekako ispuniti tu tišinu i Art je sada osjećao silnu potrebu da u takvoj situaciji

nečemu i pouči svog pomoćnika. Tako su samo stajali i promatrali Carlovo mrtvo tijelo, koje ih je obojicu ušutkalo. - Udario se u glavu - prošapće Abel Martinson, pokazujući na ranu u plavoj kosi Carla Heinea koju Art dotada nije uočio. - Bit će daje udario o razmu kada je padao. Carl Heine zadobio je udarac u glavu malo iznad lijevoga uha. Kost je puknula i na tome mjestu jasno se vidjela udubina. Art Moran okrene se na drugu stranu. 3 Nels Gudmundsson, odvjetnik koji je kao branitelj dodijeljen Ka-buu Mivamotu, ustane kako bi ispitao Arta Morana. To je učinio polako i promišljeno, s gerijatrijskom nelagodom pri pokretanju. Potom se glasno nakašljao i zataknuo palce za naramenice na mjestu na kojem su malim crnim gumbima bile učvršćene za hlače. Sa sedamdeset devet godina, Nels nije vidio na lijevo oko kojim je kroz sve tamniju i mutniju zjenicu razabirao tek nijanse svjetla i tame. Desno je oko, međutim, kao da želi nadoknaditi taj nedostatak, izgledalo nadnaravno budno, čak i dalekovidno, i dok je Nels Gudmundsson teškim korakom prolazio drvenim podom, šepajući se primicao Artu Moranu, u njemu su treperili tračci svjetla. - Šerife... - reče. - Dobro jutro. - Dobro jutro - odvrati Art Moran. - Samo bih želio biti siguran da sam vas dobro razumio. Riječ je o nekoliko stvari - reče Nels. Kažete da su svjetla na tome brodu, Sušan Marie, sva odreda bila uključena. Je li tako? - Da - reče šerif. - Tako je. -1 u kabini? -Tako je. - Svjetla na jarbolima? -Da. - Svjetla na krmi, za vađenje ribe? Svjetla na mreži. Sva svjetla? - Tako je, gospodine - reče Art Moran. - Hvala - reče Nels. - I mislio sam da ste tako rekli. Da su bila uključena. Sva svjetla. On zašuti i na trenutak se činilo da pomno promatra dlanove prepune pjega, dlanove koji su povremeno drhtali: Nels je patio od sve izraženije neurastenije. Glavni simptom bolesti bio je osjećaj topline koji bi mu katkada toliko zažario živčane završetke na čelu da bi mu arterije na sljepoočicama počele vidljivo pulsirati. - Kažete da je u noći 15. rujna bilo maglovito? - upita Nels. - Jeste li tako rekli, šerife? - Jesam. - Bila je gusta magla? - Svakako. - Sjećate se toga? - Sjećam se, da. Razmišljao sam o tome. Jer sam oko deset izišao na trijem pred svojom kućom, znate. Maglu prije toga nisam vidio punih tjedan dana. I nisam vidio više od dvadeset metara. - U deset uvečer'? -Da. - A zatim? - Mislim da sam otišao spavati.

- Otišli ste spavati. U koliko ste sati ustali, šerife? Sjećate li se? Šesnaestoga ujutro? - Ustao sam u pet. U pet sati ujutro. - Toga se sjećate? - Uvijek ustajem u pet. Svakoga jutra. Tako sam i šesnaestoga na nor gama bio u pet. - I vani je još uvijek bila magla? > -Da, bila je. - Jednako gusta'? Kao i u deset prethodne večeri'? - Gotovo jednako gusta, rekao bih. Gotovo. Ali ne posve jednako. - Znači, ujutro je još uvijek bilo maglovito? - Da. Otprilike do devet. Onda se počela razilaziti... kada smo isplovili čamcem, već je uglavnom nije bilo, ako na to mislite, gospodine. - Do devet - reče Nels Gudmundsson. - Ili tako nekako'? Devet? - Tako je - odgovori Art Moran. Nels Gudmundsson uzdigne bradu, rukom dodirne leptir-kravatu i potom prstima stane stiskati nabore kože na vratu - to je običavao činiti kad god bi razmišljao. - Kada ste došli na Sušan Marie - reče - motor se otprve pokrenuo, je li tako šerife'? Kada ste ga odlučili pokrenuti, nije bilo nikakvih problema? - Odmah se pokrenuo - reče Art Moran. - Nije bilo nikakvih problema. - Uza sva ona svjetla koja su trošila struju, šerife'? Akumulatori su i dalje bili snažni? 27 - Izgleda da jesu. Motor se pokrenuo bez poteškoća. - Je li vam se to učinilo neobičnim, šerife? Sjećate li se? Uza svu tu potrošnju, akumulatori su i dalje imali dovoljno snage da bez problema pokrenu motor, kao što kažete? - O tome tada nisam razmišljao - reče Art Moran. - Stoga je odgovor ne... to mi se nije učinilo neobičnim, barem ne tada. - A izgleda li vam neobično sada? '; - Pomalo - reče šerif. - Da. - Zašto? - upita Nels. - Jer ta svjetla troše puno struje. Očekivao bih da vam brzo isprazne akumulator... kao u automobilu. Tako da mije to malo čudno, da. - Čudno vam je - reče Nels Gudmundsson i stane ponovno masirati vrat, ponovno navlačeći podvoljke. Potom priđe stolu s dokazima, odabere jedan fascikl i donese ga Artu Moranu. - Vaš izvještaj o istrazi - reče. Onaj koji je tijekom ispitivanja gospodina Hooksa i službeno prihvaćen kao dokazni materijal. Je li to taj izvještaj, šerife? - Jest. - Možete li, molim, otvoriti sedmu stranicu? Šerif ga posluša. - A sada mi recite - reče Nels - nalazi li se na sedmoj stranici popis stvari pronađenih na brodu Carla Heinea, Sušan Marie? -Da.

- Možete li sudu pročitati stoje navedeno pod rednim brojem dvadeset sedam? - Svakako - reče Art Moran. - Broj dvadeset sedam. Rezervni akumulator D-8, sa šest ćelija. - Rezervni akumulator D-8, sa šest ćelija - reče Nels. - Hvala. Tip D-8. Šest ćelija. Možete li sada prijeći na broj četrdeset dva, šerife? I još jednom pročitati sudu? - Broj četrdeset dva - reče Art Moran. - Akumulatori D-8 i D-6 u prostoru za akumulatore. Svaki sa šest ćelija. - Šestica i osmica? - upita Nels. -Da. - Malo sam mjerio u prodavaonici... - reče Nels. - Akumulator D--6 širije od tipa D-8 za dva i pol centimetra. Šerife, on ne bi stao u prostor za akumulator Sušan Marie. Za to je bio dva i pol centimetra preširok.David Guterson - Malo je priručno preuredio prostor - objasni Art. - Izbočeni dio Okvira bio je savijen kako bi se stvorio prostor za D-6. - Izbio je stranicu okvira? -Da. - To ste vidjeli? i ;• -Da. - Metalni je okvir bio savijen u stranu? -Da. - Od mekog metala? - Da. Dovoljno mekog. Savijen je unatrag kako bi se stvorilo dovoljno mjesta za D-6. - Kako bi se stvorilo dovoljno mjesta za D-6 - ponovi Nels. - Ali, šerife, niste li rekli daje rezervni akumulator bio D-8? Zar Carl Heine u pričuvi nije imao D-8 koji bi stao u postojeći prostor bez tog izbijanja i prilagodavanja? - Rezervni je akumulator bio prazan - reče Art Moran. - Iskušali smo ga pošto smo brod doveli u luku. U njemu nije bilo nimalo struje, gospodine Gudmundsson. Bio je posve prazan. - Rezervni je bio prazan - ponovi Nels. - Dakle, da ponovimo, na brodu preminulog pronašli ste ispražnjeni rezervni akumulator D-8, u prostoru za akumulatore D-8 u dobrome stanju i kraj njega D-6 u dobrome stanju koji je bio prevelik za postojeći prostor i zbog kojeg ga je netko morao malo preurediti'? Bilo je potrebno malo savinuti meki metalni izbojak? - Upravo tako - reče šerif. - U redu - reče Nels Gudmundsson. - Hoćete li sada, molim, otvoriti dvadeset sedmu stranicu svog izvještaja? Vaš popis stvari na brodu optuženog? I sudu pročitati stoje navedeno pod rednim brojem dvadeset četiri'? Art Moran okrene stranicu. - Broj dvadeset četiri - reče nakon nekoliko trenutaka. - Dva akumulatora D-6 u prostoru za akumulatore. Svaki sa šest ćelija. - Dva akumulatora D-6 na brodu Kabua Mivamota - reče Nels. - I jeste li na brodu pronašli i rezervni akumulator, šerife? - Ne, nismo. Nema ga na popisu. - Optuženi na svome brodu nije imao rezervni akumulator? Isplovio je u ribolov bez rezervnog akumulatora? - Po svemu sudeći, tako je, gospodine.

- U redu - reče Nels. - Dva akumulatora D-6 i ni traga rezervnome. 29 Recite mi, šerife, ova dva akumulatora D-6 na brodu optuženoga... jesu li bili isti kao onaj D-6 koji ste pronašli na brodu preminuloga? Na Sušan Marie? Jednakih dimenzija? Jednake marke? - Jesu - odvrati šerif. - Svi su bili istog tipa. Jednaki akumulatori. - Znači daje D-6 koji se koristio na brodu preminuloga - teoretski gledano, budući da je bio identičan - bio savršen kao rezerva na brodu optuženoga? - Vjerojatno. - Ali, kao što kažete, optuženi na brodu nije imao rezervni akumulator. Je li to točno? - Jest. - U redu, šerife - reče Nels. - Sada bih vas, ako nemate ništa protiv, želio pitati nešto drugo. Recite mi... kada ste izvlačili tijelo preminuloga, je li bilo kakvih poteškoća? Kada ste ga mrežom vadili iz mora? - Jest - reče Art Moran. - Hoću reći, bio je težak. I, tako... donja polovica tijela - noge i stopala? izmicali su se iz mreže. Visio je na jednoj kopči nepropusnih hlača. Bojali smo se da bismo ga, izvučemo li ga posve iz vode, mogli izgubiti, da bi tada mogla popustiti kopča ili guma oko nje i da bi pao u vodu. Noge su mu visjele u vodi, razumijete. Noge mu nisu bile posve u mreži. - I - reče Nels Gudmundsson - možete li nam opisati što ste vi i Martinson učinili? - Pa, ovako, skupili smo mrežu i podvili je ispod njega. Potom smo povukli plutnju. Od mreže smo načinili svojevrsna nosila i u njih mu položili noge. Potom smo ga podigli na palubu. - Znači, imali ste određenih poteškoća - reče Nels. - Nešto malo, da. - Niste ga izvukli samo tako, bez ikakvih problema? - Ne, isprva ne. Morali smo malo trzati i povlačiti mrežu. Ali čim smo ga obuhvatili mrežom i čvrsto ga smjestili, da, sve je dalje išlo poprilično glatko. - Šerife - reče Nels Gudmundsson - uza sve to trzanje, povlačenje i poteškoće koje sada spominjete... je li moguće daje preminuli tada glavom udario o brodsku krmenicu dok ste ga izvlačili? Ili o neko drugo mjesto? O stražnju razmu, na primjer, ili o vitlo? Je li to moguće? - Mislim da nije - reče Art Moran. - Takvo što svakako bih vidio. - Mislite da nije - reče Nels Gudmundsson. - A kada ste ga vadili iz mreže? Kada ste ga polagali na palubu? Bio je to velik čovjek, i sami ste rekli, stotinu i pet kilograma, i ukočen, kako ste sami naglasili. Je li ga bilo teško pomicati, šerife?- Da, bio je težak, vrlo težak. AH, bili smo dvojica i dobro smo pazili. Nismo ga nigdje udarili. - Jeste li u to sigurni? - Ne sjećam se da smo ga bilo gdje udarili, ne, gospodine Gudmun-dsson. Kao što rekoh, dobro smo pazili. - Ali ne sjećate se - reče Nels. - Ili, drugim riječima, osjećate li u vezi s time imalo nesigurnosti? Je li moguće, šerife Moran, je li moguće da je pri premještanju tog nespretnog i teškoga tijela, pri radu tog vitla s kojim ste

rijetko dolazili u doticaj, pri tom teškome poslu vađenja utopljenika od stotinu pet kilograma, je li, dakle, moguće da je pokojnik udario glavom o nešto nakon smrti'? Je li to moguće'? - Jest - reče Art Moran. - Moguće. Valjda jest... ali ne i vjerojatno. Nels Gudmundsson okrene se prema poroti. Nemam više pitanja reče. Potom se polako, zbog čega mu je bilo neugodno-jer je kao mladić bio okretan i sportski tip, jer se sudnicama uvijek kretao brzo i skladno, jer je uvijek imao osjećaj da se nazočni dive njegovoj pojavi - vratio na mjesto uz optuženika, gdje je Kabuo Mivamoto sjedio i promatrao ga. 4 Sudac Lew Fielding prvog je dana objavio stanku u deset i četrdeset pet. Okrenuo se kako bi promotrio tiho mnoštvo snježnih pahuljica, protrljao prosijede obrve i vršak nosa, a potom ustao u crnoj togi, rukama prošao kroz kosu i zatim teškim korakom otišao u svoje odaje. Optuženik, Kabuo Mivamoto, bio se nagnuo udesno i jedva primjetno kimao dok mu je Nels Gudmundsson šaptao na uho. Na drugoj strani prolaza Alvin Hooks sjedio je brade naslonjene na dlanove, potpeticom lupkajući o pod, nestrpljiv, ali ne i nezadovoljan. U gledalištu, građani su ustali i stali zijevati, a potom polako izišli u jednostavniju atmosferu predvorja ili su sa strahopoštovanjem na licu gledali van, promatrajući snijeg kako prema njima leti u parabolama, šiban vjetrom, i rasprskava se na staklu. Njihova lica, obasjana slabim prosinačkim svjetlom koje je dopiralo kroz visoke prozore, izgledala su mirno i čak ponešto zadivljeno. Oni koji su u grad došli automobilom s nemirom su razmišljali o povratku kući. Ed Soames odveo je porotnike iz sudnice, nudeći im stožaste čaše s mlačnom vodom i mogućnost korištenja nužnika. Soames se potom ponovno pojavio, mučeći se poput crkvenog podvornika, prigušujući ventile na radijatorima. Unatoč tome, u sudnici je i dalje bilo prevruće; vrućina zatočena u tom prostoru nikako se nije razilazila. Para se počela pretvarati u sloj maglice na gornjim dijelovima prozora, još malo zatvarajući sudnicu, prigušujući blijedo prijepodnevno svjetlo. Ishmael Chambers pronašao je mjesto u gledalištu i sada je gumicom na vršku olovke lagano udarao po donjoj usni. Poput ostalih stanovnika otoka San Piedra, i on je za smrt Carla Heinea prvi put čuo 16. rujna poslije podne - onoga dana kada je njegovo tijelo i otkriveno u moru. Upravo je bio nazvao župnika Gordona Grovesa iz Luteranske crkve u Amity Harboru kako bi se raspitao za temu nedjeljne propovijedi i tako bio u mogućnosti navesti svećenikov odgovor u svojoj kolumni "U crkvama našeg otoka", seriji tjednih napisa u izdanju San Piedro Reviewa koji su se objavljivali uz raspored vožnje trajekata za Anacortes. Pastor Groves nije bio kod kuće, no

njegova supruga, Lillian, obavijestila je Ishmaela o tome da se Carl Heine utopio i da je pronađen zapleten u mrežu sa svoga broda. Ishmael Chambers nije joj povjerovao: Lillian Groves obožavala je ogovaranja. Nije bio sklon povjerovati u takvo što i kada je spustio slušalicu ostao je sjediti obuzet mračnim mislima. Potom je, i dalje ispunjen nevjericom, nazvao šerifov ured i raspitao se kod Eleanor Dokes, osobe u koju također nije imao bezrezervnog povjerenja: da, odgovorila mu je, Carl Heine se utopio. Da, bio je u ribolovu. Pronašli su ga u mreži. Šerif? Trenutačno nije u uredu. Pretpostavljala je da je kod mrtvozornika. Ishmael je odmah potom nazvao mrtvozornika, Horacea Whaleyja. Točno je, rekao mu je Horace, nema nikakva razloga za sumnju. Carl Heine je mrtav. Užasno, zar ne? Čovjek je preživio Okinawu. Carl Heine, to je upravo nevjerojatno. Udario je o nešto glavom. Šerif, ponovio je Horace. Zakasnio si tek nekoliko trenutaka. I on i Abel c lišli su maloprije; otada nisu prošle ni tri minute. Krenuli su u pristaništa, tako su rekli. Ishmael Chambers odloži slušalicu i ostane sjediti čela oslonjena o dlan, prisjećajući se Carla Heinea iz srednje škole. Obojica su maturirali 1942. Zajedno su igrali football u školskoj momčadi. Sjećao se kako su u jesen 1941. školskim autobusom išli na utakmicu protiv momčadi Bell-inghama. Putovali su u sportskoj opremi, s kacigama u krilu, a svaki je imao i svoj ručnik. Sjećao se kako je Carl izgledao sjedeći tako uz njega, sa sportskim ručnikom oko snažnog njemačkoga vrata, dok je kroz prozor zurio u polja. Padao je sumrak, kratki kasnojesenski suton, i Carl je promatrao snježne guske kako slijeću u preplavljena polja niske pšenice, nepomične četvrtaste donje vilice, uzdignute glave, s plavim čekinjama odraslog muškarca na bradi. - Chambers - rekao je tada. - Vidiš guske? Ishmael stavi notes u džep hlačam i iziđe na Hill Street. Za sobom je ostavio nezaključana vrata Reviewa - tri prostorije u kojima se nekoć nalazila prodavaonica knjiga i časopisa i u kojima je još uvijek bilo puno zidnih polica. Knjižara se na koncu pokazala financijski neuspješnom zbog strmog brijega na kojem se nalazila; ulica Hill obeshrabrivala je turiste. Ishmaelu se, međutim, sviđala upravo ta njezina odlika. U na33 čelu nije imao ništa protiv izletnika koji su iz Seattlea čitavog ljeta dolazili na San Piedro - većini otočana bili su antipatični jer su dolazili iz velikoga grada - no, s druge strane, nije ni osobito uživao u pogledu na Main Street kojim su neprestano prolazili. Turisti su ga podsjećali na druga mjesta i u njemu budili ponešto bolnu sumnju u to da je život na tom otoku upravo ono što želi.

U vezi s domom, međutim, nije oduvijek imao tako dvojake osjećaje. Nekoć je točno znao što o tome misli. Nakon rata, kao dvadesettrogo-dišnji muškarac s amputiranom rukom, bez imalo oklijevanja napustio je San Piedro radi školovanja u Seattleu. Živio je u unajmljenoj sobi u aveniji Brooklvn i isprva slušao predavanja iz povijesti. U tom razdoblju nije bio osobito sretan, no u tom je pogledu bio poput ostalih ratnih veterana. U svakom trenutku bio je svjestan kopčom učvršćenog praznog rukava, koji gaje mučio zbog toga stoje mučio druge. Kako oni nisu mogli ne obazirati se na taj rukav, tako to nije mogao ni on. Bilo je trenutaka kada bi posjećivao gostionice u blizini sveučilišta i dopuštao si srdačno i živahno ponašanje po uzoru na mlađe studente. Nakon toga, međutim, redovito se osjećao glupo. Pivo i biljar jednostavno mu nisu bili u krvi. Prirodnije okruženje za njega bio je stol s klupama visokih naslona u stražnjem dijelu Daveva restorana u Universitv Wayu, gdje je polako pio kavu i čitao povijest. Sljedeće jeseni Ishmael je počeo slušati predavanja iz američke književnosti. Melville, Hawthorne, Twain. U svome cinizmu očekivao je da će za Moby Dicka utvrditi da ga je nemoguće čitati - pet stotina stranica o potjeri za jednim kitom? - no kako se pokazalo, djelo je bilo zabavno. Čitav roman pročitao je tijekom deset seansi na svome mjestu u Davevu restoranu, vrlo se rano zamišljajući nad kitovom prirodom. Narator je, uvidio je već u prvoj rečenici, nosio upravo njegovo ime - Ishmael. Ime Ishmael bilo je u redu, no Ahaba nikako nije mogao cijeniti, što mu je na koncu umanjilo užitak i vrijednost knjige. Huckleberry Finna bio je pročitao kao dijete, ali ga se nije osobito dobro sjećao. Sjećao se samo daje u djetinjstvu bio smješniji - sve je bilo smješnije - no sama priča nekako mu je nestala iz glave. Drugi su s ljubavlju i znalački pričali o knjigama koje su pročitali i prije nekoliko desetaka godina. Ishmael je nekako sumnjao da je riječ o prijetvornosti. Katkada se pitao što se dogodilo s knjigama koje je davno pročitao - jesu li još uvijek negdje u njemu. James Fenimore Cooper, sir Walter Scott, Dickens, William Dean Howells. Činilo mu se da nikoga od njih više nema. U svakom slučaju, nije ih se sjećao.34 Grimizno slovo pročitao je u šest posjeta Dayevu restoranu. Dovršio je knjigu kao posljednji gost Day'sa. Kuhar je kroz okretna vrata došao do njega i rekao mu daje vrijeme za odlazak. U tom trenutku Ishmael je bio na posljednjoj stranici, a riječi: "Na polju, crnome, slovo A, crveno", dovršio je stojeći na pločniku. Što to znači? Mogao je samo nagađati pravo značenje tih riječi, čak i uz napomenu na dnu stranice. Ljudi su brzo promicali kraj njega dok je tako stajao s otvorenom knjigom, a listopadski mu vjetar u zapusima dopirao do lica. Mučio

gaje takav kraj priče o Hester Prvnne; žena je, naposljetku, zaslužila bolju sudbinu. U redu, zaključio je, knjige su dobra stvar, no to je sve; ništa više -one mu ne mogu iz dana u dan osiguravati kruh. Tako se Ishmael okrenuo novinarstvu. Njegov otac, Arthur, u Ishmaelovoj je dobi bio drvosječa. S brkovima koji su se spuštali uz usta, u visokim nepropusnim čizmama, izlizanim naramenicama i vunenim dugim gaćama, četiri i pol godine radio je u službi drvoprerađivačke tvrtke Port Jefferson. Ishmaelov djed bio je škotski prezbiterijanac, njegova baka fanatična irska vjernica iz tresetišta ponad Lough Reea; upoznali su se u Seattleu pet godina prije Velikog požara, vjenčali se i podigli šestoricu sinova. Arthur, najmlađi, jedini je ostao u zaljevu Puget. Dvojica braće postali su plaćeni vojnici. Jedan je umro od malarije na Panamskome kanalu, jedan je postao geometrom u Burmi i Indiji, a posljednji je sa sedamnaest nestao u smjeru Istočne obale i to je ujedno bila posljednja informacija o njemu. San Piedro Review, tjednik na četiri stranice, bio je Arthurovo djelo iz njegovih ranih dvadesetih godina. Od ušteđevine je kupio tiskarski stroj, boks-kameru i vlažan prostor s niskim stropom u stražnjem dijelu skladišta tvornice ribljih proizvoda. Na naslovnoj stranici prvog broja Reviewa kočio se veliki'naslov: POROTA OSLOBODILA GILLA. U gužvama se natiskujući s izvjestiteljima Stara, Timesa, Evening Posta, Daify Calla i Seattle Union-Recorda, Arthur je pratio suđenje gradonačelniku Seattlea, Hiramu Gillu, optuženome za skandal s alkoholom. Objavio je dugačak članak o Georgeu Vandeveeru, šarlatanu koji je pred sudom branio Wobblyja u suđenju za masakr u Everettu. Jedan uvodnik pozivao je na primjenu zdravog razuma kada je Wilson objavio rat; u drugome se hvalilo proširenje trajektnih linija i na drugu stranu otoka. Objavljeno je održavanje sastanka Društva uzgajivača rododendrona, kao i večer tradicionalnoga plesa u Grangeu i rođenje sina, Theodorea Ignatiusa, Horatiju Marchesu iz Cattle Pointa. Sve to bilo je tiskano masnim centurionom - 1917. već zastarjelim slogom - s tankim linijama koje su odvajale sedam stupaca i podnaslove tiskane masnim reljefnim šerifom Ubrzo nakon toga Arthur je unovačen u vojsku generala Pershinga. Borio se u Saint-Mihielu i šumi Belleau, a potom se vratio kući i novinama. Oženio se ženom iz Seattlea, iz obitelji Illini, ženom zlatnocrvene kose, vitkom i gracioznom, ozbiljnih tamnih očiju. Njezin otac, vlasnik prodavaonice muške odjeće u Prvoj aveniji u Seattleu i špekulant nekretninama, nije s naklonošću dočekao Arthura, koji mu je izgledao kao drvosječa koji se pretvara daje nekakav novinar, čovjek bez perspektive nedostojan njegove kćeri; ipak, njih su se dvoje vjenčali želeći se posvetiti podizanju djece. Rodilo im se, međutim, samo jedno, i to nakon podosta muka; drugo su izgubili pri

porodu. Izgradili su kuću u South Beachu, s pogledom na more i raščistili stazu do obale. Arthur je postao pronicavim i promišljenim povrtlarom, nezasitnim promatračem otočkoga života i, malo-pomalo, provincijskim novinarom u pravome smislu riječi: spoznao je mogućnosti koje njegove riječi pružaju za stjecanje utjecaja, slave i obavljanje usluga. Godinama nije odlazio na odmor. Pripremao je posebna izdanja za Badnjak, tjedan uoči izbora i Dan nezavisnosti. Ishmael se sjećao kako je svakog utorka uvečer s ocem pokretao tiskarski stroj. Arthur gaje bio učvrstio za pod brodogradilišnog skladišta u ulici Andreason, trošne suše koja je neprestano vonjala po litografskoj tinti i amonijaku u slagarskome stroju. Tiskarski je stroj bio divovska naprava boje limete, s valjcima i prijenosnicima u kućištu od lijevanoga željeza; počinjao bi raditi neodlučno, poput kakve lokomotive iz 19. stoljeća, u radu krešteći i mekećući. Ishmaelova je zadaća bila podesiti mjerače i dovod vode, te vaditi otisnute arke; Arthur koji je s godinama sa strojem razvio simbiotičan odnos, saginjao se i uvlačio glavu, provjeravajući ploče i tiskarske cilindre. Stajao je na tek nekoliko centimetara od bučnih valjaka i izgledalo je da uopće ne uviđa kako bi ga - kako je objasnio sinu - stroj, samo kad bi ga uhvatio za rukav, istoga trena razmrskao poput dječjeg balona i njegove komadiće raznio po zidovima. Nestale bi mu čak i kosti - tako je glasilo Arthurovo upozorenje - sve dok ih netko ne bi pronašao razasute među umrljanim novinskim papirom na podu, gdje bi izgledale poput bijelih korijandola. Jedna skupina poslovnih ljudi iz gospodarske komore pokušala ga je nagovoriti da se kandidira za mjesto u skupštini savezne države Wa-shington. Posjetili su ga kod kuće, odjeveni u kapute i šalove s kockastim uzorkom, obavijeni mirisom pomada i sapuna za brijanje. Sjeli su i popili po čašicu likera od kupina, nakon čega je Arthur odbio kandidaturu, govoreći gospodi iz Amity Harbora kako nema nikakvih iluzija, kako više voli smišljati bolje rečenice i plijeviti svoje dudove živice. Rukavi njegove sjajne prugaste košulje bili su uzdignuti do laktova, tako da su mu se vidjele dlakave podlaktice; leđa su mu bila poput dugačkog snažnoga klina mišića preko kojih su bile zategnute naramenice. Na nosu, pomalo nisko spuštenome, stajale su okrugle naočale sa čeličnim okvirima, koje su tek neznatno, ali lijepo odudarale od snažne linije njegove donje.vilice. Nosna hrskavica bila mu je iskrivljena - slomila se od udarca čeličnog užeta u šumi, u zimi 1915. godine. Muškarci iz Amity Harbora nisu se mogli usprotiviti takvim razlozima, niti se nositi s njegovom nepopustljivo uzdignutom bradom. Otišli su nezadovoljni. Zbog tako postojane odanosti profesiji i njezinim načelima Arthur je, s godinama, govorio i postupao sa sve više promišljenosti, te zahtijevao sve više standarde istinitosti u svakom, pa i najobičnijem novinsko-me izvještaju.

Bio je, prisjećao se njegov sin, moralno besprijekorno pedantan i koliko god se Ishmael trudio u tome ga oponašati, kod njega se ipak uvijek pojavljivalo to pitanje rata - ta ruka bez koje je ostao - zbog kojeg je takvu skrupuloznost bilo teško postići. Ostala mu je glava na ramenu: bila je to svojevrsna crna šala koju je koristio samo u komunikaciji sa samim sobom, šala s prešutnim dvostrukim značenjem; jer ostalo mu je još samo rame, ne i ruka, te puno gorčine u ustima. U krugu onih prema kojima je osjećao naklonost više nije bilo puno ljudi. Isto tako više nije volio ni puno stvari. Bio bi više volio da nije takav, no tu nije bilo pomoći, jednostavno je bio takav. Njegova ciničnost - ciničnost ratnog veterana - neprestano ga je uznemiravala. Po završetku rata počelo mu se činiti da se svijet temeljito promijenio. To se čak i nije moglo objašnjavati riječima, nekome opisati zašto je sve glupo. Ljudi su mu izgledali neopisivo glupo. Bilo mu je jasno da su to samo oživljene praznine ispunjene želatinom, nitima i tekućinom. Vidio je što je sve u rasprsnutim beživotnim torzima. Znao je, na primjer, kako to izgleda kada nekome iz glave curi mozak. U takvome kontekstu, velik dio onoga što se događalo u svakodnevnome životu doimalo se posve i uznemirujuće apsurdnim. Uvidio je da ga nepoznate osobe iritiraju. Kada bi mu se na nekom od predavanja netko obratio, odgovarao je ukočeno i kratko. Ni u jednom trenutku nije mogao odrediti osjećaju li se zbog njegove ruke dovoljno opušteno da kažu ono što doista misle. Naslućivao je njihovu potrebu za time da prema njemu pokažu suosjećanje, a to ga je još više smetalo. Gubitak ruke bio je dovoljno turoban i bez toga i bio je posve uvjeren da je ta amputirana ruka krajnje odvratna. Da je htio, kod ljudi je mogao izazvati gađenje odijevanjem košulje kratkih rukava koja bi otkrila ožiljak Kotriiku To. međutim, nikada nije činio. Zapravo nije želio izazivati gađenje. Ipak, imao je takav pogled na svijet - držao je da je većina ljudskih aktivnosti krajnje besmislena, među njima i ono čime se sam bavi, te da njegovo postojanje na svijetu kod drugih izaziva nervozu. Nije si mogao pomoći, za tako mračnu perspektivu nije bilo lijeka, koliko je god on nije želio. Bio je to njegov pogled na stvari i on je, već sav otupio, zbog njega patio. Kasnije, kada više nije bio tako mlad i kad se vratio kući, na otok San Piedro, ti su se stavovi počeli mijenjati. Naučio je prema svima biti srdačan - a to je bila profinjena i u konačnici lažna maska. Ciničnosti čovjeka ranjenog u ratu pridodala se neizbježna ciničnost starenja i profesionalna novinarska ciničnost. Malo-pomalo Ishmael je na sebe počeo gledati kao na muškarca s jednom rukom i kopčom učvršćenim rukavom, muškarca koji je prevalio tridesetu i nije se oženio. Sve to i nije bilo tako loše, a njega to nije smetalo onoliko koliko ga je smetalo dok je boravio u Seattleu. Međutim, ovdje su ipak ti turisti, razmišljao je dok je Hill Streetom hodao

prema pristaništu. Čitavog ljeta gledali su njegov prazni rukav iznenađenih, nenaviknutih izraza lica, kakvih kod njegovih otočana više nije bilo. I sa svojim sladoledima i čistim licima u njegovoj su utrobi izazivali onu gorku, neželjenu iziritiranost. Najneobičnije je bilo to što je želio da mu svi budu dragi. Samo što jednostavno nije mogao pronaći načina da to postigne. Kada se vratio kući iz velikoga grada, majka, kojoj je bilo pedeset šest i koja je živjela sama u staroj obiteljskoj kući na južnome kraju otoka - u kući u kojoj je Ishmael proveo djetinjstvo - rekla mu je da je ta njegova ciničnost, premda razumljiva, s druge strane posve nedolična. Takav mu je bio i otac, objasnila mu je, i kod njega je to također bilo ružno. - Silno je volio čovječanstvo i to svim srcem, ali većina ljudi bila mu je antipatična - ispričala je tada Ishmaelu. Isti si, kao on, znaš. Pravi očev sin. Kada je Ishmael Chambers tog poslijepodneva stigao u pristanište u Amity Harboru, Art Moran stajao je jednom se nogom uprijevši o potporni stup mola i razgovarao sa šestoricom ribara. Bili su se okupili pred ribarskim brodom Carla Heinea, usidrenome između Erika J i Torden skolda - prvi je bio opremljen za lov s pramčane strane, a vlasnik mu j< bio Marty Johansson, dok je drugi bio brod iz Anacortesa s kružnon plivaricom na stezanje. U trenutku kada im se Ishmael približio, zapu hao je povjetarac s juga zbog kojeg je zaškripala užad kojom su bili povezani brodovi -Advancer, Providence, Ocean Mist, Torvanger - sve uobičajene ribarice sa San Piedra. Mystery Maid, škuner za lov velikih ploča i bakalara, u posljednje vrijeme nije radila kako treba te je bila na popravku. Ploča s desne strane trupa bila je uklonjena, motor rastavljen, a koljenasto vratilo i ležajevi na otvorenome. Na molu uz pramac ležala je hrpa komadića cijevi i spojnica, dvije zahrđale bačve za dizel - gorivo, hrpa razbijenog stakla i okvir brodskog akumulatora na kojem su bile posložene prazne kante za boju. Tanki sloj ulja pokrivao je površinu vode neposredno ispod mjesta na kojima su komadi saga bili pribijeni umjesto odbojnika. Danas je ondje bilo puno galebova. Inače bi tražili hranu oko tvornice za konzerviranje lososa, no sada su stajali na platformama ili pluta-čama uopće se ne mičući, kao da su načinjeni od gline, ili su plutali nošeni strujom u zaljevu Amity, tek se povremeno dižući u zrak i lebdeći na vjetru samo uz okretanje glava. Katkada bi se spuštali na prazne brodove i na plaubama očajnički tražili ostatke riba. Ribari su ih s vremena na vrijeme gađali sačmom za patke, no galebovi su uglavnom nesmetano vladali pristaništem; mrlje od njihova sivobijelog izmeta pokrivale su sve. Bačva od ulja bila je okrenuta postrance pred brodom Sušan Marie, a na njoj su sjedili Dale Middleton i Leonard George u mehaničarskim kombinezonima. Jan Sorensen stajao je naslonjen na kantu za smeće od

šperploče; Marty Johansson stajao je široko razmaknutih nogu, ruku prekriženih na golim prsima i s majicom kratkih rukava zataknutom za pojas hlača. Neposredno uz šerifa stajao je William Gjovaag, sa cigarom među prstima. Abel Martinson sjeo je na pramčanu razmu broda Sušan Marie i slušao ribare kako razgovaraju dok su mu čizme visjele nad površinom vode. Ribari San Piedra - barem u ono vrijeme - u lov su polazili u suton. Većina ih je lovila vojgama. Bili su to muškarci koji su u osami plovili do udaljenih zaljeva i spuštali mreže u struje u kojima su plivali lososi. Mreže su u mračnoj vodi visjele poput zavjesa i lososi su, ne sluteći nikakvu opasnost, ulazili u njih. ^ Ribar je noćne sate provodio u tišini, ljuljajući se na valovima i strpljivo čekajući. Bilo je važno da se karakterom prilagodi takvome poslu, u protivnom, izgledi na uspjeh nisu bili posve izvjesni. Lososi su se katkada nalazili u tako uskim pojasovima da su ih ribari morali loviti unutar vidokruga drugih i tada je dolazilo do bučnih svađa. Ribar kojeg bi drugi odsjekao na mjestu uza struju mogao je prijeći ispred njega, prema njemu zamahnuti ribarskom kukom i na pasja ga kola ispsovati kao ribo-kradicu. Katkada bi tako na pučini došlo do nadmetanja u vikanju, no puno češće događalo se da je čovjek cijele noći sam i da se nema čak ni s kime prepirati. Neki koji su iskušali takav usamljenički život nakon nekog bi vremena odustali i pridružili se posadama većih ribarica s mrežama plivaricama ili škunera za lov ploča s parangalima. Malopomalo, Anacortes, obalni grad na kopnu, postao je domom velikih brodova s posadama od četiri ili više članova, a Amity Harbor luka za vojgare sa po jednim ribarom. Bilo je to nešto čime se San Piedro ponosio, činjenica da su njegovi ribari dovoljno odvažni da love sami čak i za nesmiljena vremena. S vremenom, u otočkim se dušama razvila etika prema kojoj je ribolov u osami bio bolji od drugih vrsta ribolova, tako da su ribarski sinovi, kada bi noću sanjali, sanjali o isplovljavanju na svojim osamom obavijenim brodicama i tome kako će se s mora vratiti u mrežama donoseći velike losose i ostaviti snažan dojam na ostale muškarce. Tako je na San Piedru marljivi, šutljivi i samostalni ribar prerastao u kolektivni simbol dobroga čovjeka. Onaj koji je bio odviše društven, koji je previše pričao i pregorljivo tražio društvo, razgovore i smijeh, nije imao ono što život traži. Samo ako se uspješno nosio s morem, čovjek je mogao tražiti svoje mjesto u ukupnome poretku stvari. Muškarci San Piedra naučili su biti šutljivi. Katkada su, međutim, i to s velikim olakšanjem, komunicirali u pristaništu, u zoru. Premda umorni i još uvijek u poslu, s palube na palubu razgovarali su o tome što se dogodilo protekle noći i o stvarima koje su samo oni razumjeli. Prisnost tih razgovora, utjeha koju su pružali

drugi glasovi koji su podržavali njihove osebujne mitove, pripremali su ih na susret sa suprugama na manjoj udaljenosti nego što bi je oni inače vjerojatno stvorili po povratku s ribarenja. Ukratko, bili su to usamljeni muškarci i plod zemljopisnoga položaja - otočani koji bi s vremena na vrijeme spoznali da žele govoriti ali to nisu mogli. Približavajući se skupini muškaraca okupljenoj pred Sušan Marie, Ishmael Chambers je znao da ne pripada tom ribarskm bratstvu, da, usto, živi od riječi i da im je već i zbog toga vrlo sumnjiv. S druge strane, bio je u prednosti jer je spadao među vidno ranjene i veterane čije ratne godine neupućenima ostaju vječitom zagonetkom. Ovo posljednje usamljeni su ribari znali cijeniti, te su tako odbacivali nepovjerenje prema nekome tko po čitave dane sjedi za pisaćim strojem i oblikuje rečenice. Kimnuli su mu i, tek se malo pomaknuvši, primili ga u krug. - I mislio sam da si sada već morao čut' - reče šerif. - Vjerojatno znaš više od mene.40 - Čovjek ne može vjerovati - reče Ishmael. William Gjovaag stavi cigaru u usta. - Događa se - progunđa. - Ideš u lov, događa se. - No, da - reče Marty Johansson. - Ali, Isuse Kriste... - Potom odmahne glavom i zaljulja se na petama. Šerif spusti lijevu nogu sa stupa, pridigne hlače na prednjoj strani bedara, potom podigne desnu i laktom se osloni na koljeno. - Jesi li bio kod Sušan Marie? - upita Ishmael. - Jesam - reče Art. - Sveti Bože. - Troje djece - reče Ishmael. - Što će ona sada? - Ne znam - reče šerif. - Je li što rekla? - Ni riječi. - A što će reći? - pridruži se razgovoru William Gjovaag. - Što i može reći? Isuse Kriste! Ishmael je po tome zaključio koliko je Gjovaag protiv novinskog izvještavanja. Bio je to preplanuli ribar s velikim trbuhom i tetovažom, vodenih očiju čovjeka koji pije džin. Žena gaje napustila prije pet godina; "VVilliam je živio na svome brodu. - Oprosti, Gjovaag - reče Ishmael. - Nemam što opraštati - odvrati Gjovaag. - Svejedno, jebi se, Cham-bers. Svi se nato nasmiju. Sve je to bilo dobronamjerno, manje-više. Ishmaelu Chambersu to je bilo jasno. - Znaš li što se dogodilo? - upita sada šerifa. - Upravo to pokušavamo dokučiti - reče Art Moran. - Upravo o tome razgovaramo. - Arta zanima gdje smo svi mi lovili - objasni Marty Johansson. -On... - Ne zanima me gdje su bili svi - prekine ga šerif Moran. - Samo pokušavam doznati kamo je Carl sinoć otišao. Gdje je lovio. Tko ga je možda posljednji vidio ili s njim razgovarao. Takve stvari, Marty. - Ja sam ga vidio - reče Dale Middleton. - Zajedno smo isplovili iz zaljeva. - Hoćeš reći, išao si za njim - reče Marty Johansson. - Kladim se da si išao za njim, zar ne? Mlađi ribari poput Dalea Middletona često su svakodnevno trošili podosta vremena - u San Piedro Cafeu ili

restoranu Amity Harbor - na traženje informacija. Zanimalo ih je gdje ima ribe, kako su ostali ribari 41 prošli protekle noći i gdje su to - točno - radili. Iskusni i uspješni, poput Carla Heinea, na njih se, dakako, uopće nisu obazirali. Zbog toga su mogli računati da će ih netko gotovo sigurno slijediti do mjesta za lov: ako netko ne bi pričao, tada bi ga slijedili. Za maglovitih noći, njegovi su mu pratitelji morali biti bliže te je bilo više mogućnosti da posve ostanu bez ulova. U tom slučaju uključili bi radiouredaje, provjeravajući što je s raznim zemljacima koji su, bez iznimke, provjeravali stoje s njima: nesretni glasovi koji očajnički pokušavaju doći do bilo kakvog tračka informacija. Najugledniji ribari, u skladu s etosom koji se razvio na San Piedru, nisu pratili nikoga i nerado su se koristili radijem. S vremena na vrijeme drugi bi im se približili u brodovima, no čim bi spoznali o kome je riječ, okrenuli bi se i otišli, svjesni toga da ne mogu očekivati ni usputan razgovor ni prave informacije o ribi. Neki su ribari znanje dijelili s drugima, drugi to nisu činili. Carl Heine spadao je u potonju skupinu. - U redu, pratio sam ga - reče Dale Middleton. - Tip je u posljednje vrijeme lovio jako puno ribe. , - Kada je to bilo? - upita šerif. . - Pola sedam, tako nešto. - Vidio si ga nakon toga? - Da. Kod Ship Channel Banka. S još puno njih. Lovili su srebrnjake. - Sinoć je bilo magle - reče Ishmael Chambers. - Zacijelo si lovio blizu njega. - Nisam - reče Dale. - Samo sam ga vidio kako spušta mrežu. Prije magle. Možda oko pola osam? Osam? -1 ja sam ga vidio - reče Leonard George. - Bio je spreman. Na plićim. Mreža mu je bila u moru. - U koliko je to bilo sati? - upita šerif. - Rano - reče Leonard. - Osam. - Nitko ga nije vidio nakon toga? Nitko ga nije vidio poslije osam? -1 ja sam već prije deset otišao odande objasni Leonard George. - Nije bilo ničega, nije bilo žive ribe. Vrlo polako otišao sam do Elliot Heada. Magla je bila gusta. Stalno sam uključivao sirenu. -1 ja - reče Dale Middleton. - Većina je ubrzo otplovila. Otišli smo onamo i naišli na Martvjevu ribu. - On se tada naceri. - Noć zapravo i nije bila tako loša. - Je li Carl otišao do Elliota? - upita šerif. - Nisam ga vidio - reče Leonard. - Ali to ništa ne znači. Kao što sam rekao, magla je bila jako gusta.42 - Sumnjam da se premještao - dometne Marty Johansson. - To je samo pretpostavka, no Carl se nikada nije puno selio. Kad bi se jednom odlučio, ostajao bi na tome mjestu. Vjerojatno je ulovio nešto kod Ship Channela. Nisam ga vidio kod rta, ne. - Ni ja - reče Dale Middleton. - Ali vidjeli ste ga kod Ship Channela - reče šerif. - Tko je još bio ondje? Sjećate se?

- Tko još? - ponovi Dale. - Lako je moguće da je bilo i više od dvadeset brodova. Možda i trideset, ali, Bože, tko zna? - Mlijeko - reče Leonard George. - Jako gusta magla. Nije se vidjelo ništa. - Koji su brodovi bili ondje? - upita Art Moran. - No, dobro... - reče Leonard - da vidimo. Vidio sam Kasilofa, Islan-dera, Mogula, Edipse... sve to govorim o Ship Channelu... -Antartic - reče Dale Middleton. - I on je bio tamo. -Antartic, da - reče Leonard. - Što je bilo na radiju? - upita Art Moran. - Jeste li čuli još koga? Nekoga koga niste vidjeli? - Vancea Copea - reče Leonard. - Znaš Vancea? Providence? S njime sam malo razgovarao. - S njime si puno razgovarao - reče Marty Johansson. - Slušao sam vas cijelim putem do rta. Isuse Kriste, Leonard... - Još netko? - upita šerif. - WolfChief- odgovori Dale. - Čuo sam Jima Ferrvja i Hardwella. Bergen je bio u Ship Channelu. - To je sve? - Mislim da je - reče Leonard. - Da. - Mogul - reče Art. - Čiji je to brod? - Moultonov - odvrati Marty Johansson. - Prošlog proljeća kupio gaje od Lanevjevih. - A Islander? Tko je to? - Islanderje Mivamotov - reče Dale Middleton. - Je 1' tak'? Od srednjeg Mivamota? - Najstarijeg - objasni Ishmael Chambers. - Kabuo... on je najstariji. Srednji je Kenji. On radi u tvornici konzervi. - Svi su ti kreteni slični - reče Dale Middleton. - Nikada ih nisam razlikovao. - Kosooki - dobaci William Gjovaag i potom odbaci opušak cigare u vodu uz Sušan Marie. 43 - U redu, čujte me... - reče Art Moran. - Ako vidite nekoga od njih, Hardwella, Copea, Moultona ili bilo koga, recite im da bi trebali razgovarati sa mnom. Želim doznati je li tko sinoć razgovarao s Carlom, to se odnosi na sve njih... je li vam jasno? Zanimaju me svi. - Šerif je postao opasan - reče Gjovaag. - Nije ovo samo nesretan slučaj? - Dakako da jest - reče Art Moran. - Ipak, čovjek je mrtav, William. Moram napisati izvještaj. - Dobar čovjek - reče Jan Sorensen, u čijem se glasu čuo blag prizvuk danskoga. - Dobar ribar. Potom stane odmahivati glavom. Šerif spusti nogu i pomno popravi položaj košulje i hlača. - Abel... - reče tada. - Kako bi bilo da se pobrineš za čamac, pa se nađemo u uredu? Ja ću poći pješice s Chambersom. Nas dvojica moramo se dogovoriti oko nekih stvari. No tek kada su se udaljili od pristaništa i ušli u ulicu Harbor Art Moran je prestao s usputnim primjedbama i prešao na stvar. - Čuj me, Ishmael... - reče. - Znam što misliš. Napisat ćeš članak u kojem će stajati da šerif Moran drži kako je u čitavoj priči nešto sumnjivo i kako je pokrenuo istragu, je li tako? - Ne znam što bih napisao - reče Ishmael Chambers. - O tome još ne znam ništa. Nadao sam se da ćeš me ti upoznati sa činjenicama. - Pa, dakako da ću te upoznati - reče Art Moran. - Ali najprije mi moraš nešto obećati. Nećeš

napisati ni riječi o istrazi, može? Ako me želiš citirati, evo moje izjave: Carl Heine utopio se nesretnim slučajem, ili tako nekako, ti izmisli točne riječi, ali ne piši ništa ni o kakvoj istrazi. Jer nje nema. - Želiš da lažem? - upita Ishmael Chambers. - Trebao bih objaviti lažnu izjavu? - Neslužbeno? - reče šerif. - U redu, pokrenuo sam istragu. U optjecaju je nekoliko neugodnih i neobičnih činjenica... kako sada stvari stoje, mogu značiti bilo što. Moglo bi biti ubojstvo, moglo bi biti ubojstvo iz nehata, mogao bi biti nesretan slučaj... može biti bilo što. Stvar je u tome da zasada jednostavno ne znamo. Ali ako to svima objaviš na naslovnoj stranici Revievva, nećemo dospjeti nikamo. - A što je s dečkima s kojima si sada razgovarao, Art? Znaš što će učiniti? William Gjovaag svima će ispričati da njuškaš uokolo i tražiš ubojicu. - To je drugo - ustrajao je Art Moran. - To su glasine, zar ne? A ovdje će uvijek biti takvih glasina, čak i kada ništa ne istražujem. U ovo-44 me slučaju želimo dopustiti ubojici - ako, nemoj smetnuti s uma, ubojica uopće postoji - da misli daje to što čuje samo glasina. Pustit ćemo da glasine lijepo rade za nas, da ga zbune. Osim toga, moj je posao ionako postavljati pitanja. U tome nemam puno izbora, zar ne? Ako ljudi žele nagađati na što ciljam, to je njihova stvar, ja tu ne mogu ništa. Ali ne želim da se u novinama pojave bilo kakve informacije o šerifovoj istrazi. - Čini se da držiš kako taj netko, tko god to bio, živi ovdje, na otoku. Jesi li zato... - Čuj me... - reče Art Moran, prekidajući ga. - Što se tiče San Pie-dro Reviewa, netko jednostavno ne postoji, kužiš? Želim da nas dvojica to posve raščistimo. - Sve mi je jasno - reče Ishmael. - U redu. Navest ću da si rekao kako je riječ o nesretnome slučaju. A ti me redovito izvještavaj o tome što se događa. - Dogovoreno - reče Art. - Dogovoreno. Čim nešto doznam, prvo ću obavijestiti tebe. Što kažeš? Sada imaš što si želio? - Još ne - reče Ishmael. -1 dalje trebam napisati taj članak. Hoćeš li mi onda odgovoriti na nekoliko pitanja o toj nesreći? - Takvog te volim - reče Art Moran. - Samo navali. Pitaj. 5 Po svršetku jutarnje stanke, držeći ruku na sudskoj Bibliji, prisegnuo je Horace Whaley, mrtvozomik okruga Island. Došavši na mjesto za svjedoke, rukama je čvrsto uhvatio naslone za ruke od orahovine i kroz naočale s metalnim okvirom stao treptati prema Alvinu Hooksu. Horace je po naravi bio zatvoren čovjek, koji se bližio pedesetoj. Na lijevoj strani čela imao je poveću mrlju boje porta koju je često nesvjesno dodirivao prstima. Bio je uredan i odijevao se pomno. Bio je nalik rodi i mršav - premda ne tako mršav kao Art Moran - a izglačane hlače nosio je visoko na uskome struku, dok mu je rijetka kosa bila po-madom začešljana zdesna

nalijevo. Oči Horacea Whaleyja bile su izbu-Ijene - štitnjača mu je bila hiperaktivna - i usto su plutale iza stakala naočala. Nešto prigušeno, nekakav nervozan oprez, iskazivao se u svakom njegovu pokretu. Horace je dvadeset mjeseci proveo kao liječnički časnik na Pacifiku i u tom razdoblju patio od nesanice i opće i stalne tropske premorenosti zbog koje je, po njegovu vlastitome mišljenju, postao neučinkovit. Ranjenici ostavljeni njemu na brigu su umrli; umrli su dok je Horace u svojoj besanoj omamljenosti za njih odgovarao. U njegovoj glavi ti vojnici i njihove krvave rane miješali su se i stvarali samo jedan san koji se ponavljao u beskraj. Horace je 16. rujna ujutro bio u svome uredu i sređivao službene dokumente. Prethodne večeri u staračkome domu San Piedro umrla je devedesetšestogodišnja žena i jedna druga, osamdesetjednogodišnjakinja, izdahnula je dok je cijepala drva za potpalu, a dijete koje je tačka-ma dostavljalo jabuke zateklo ju je kako leži prevaljena preko panja, dok joj je koza njuškom dodirivala lice. Tako je Horace ispunjavao rubrike na dvije potvrde o smrti, i to u tri primjerka, kada je zazvonio telefon. Uzrujano je prinio slušalicu uhu; od rata nije bio u stanju odjednom46 činiti više stvari, a u tom trenutku, kada je imao više posla nego što bi htio, nije želio ni s kim razgovarati. U takvim okolnostima doznao je za smrt Carla Heinea, čovjeka koji je preživio potapanje Cantona i koji je, kao i sam Horace, preživio Okinavvu - da bi sada izgubio život, kako se činilo, u ribarskoj nesreći. Tijelo, sa čizmama koje su provirivale ispod pokrova, na platnenim su nosilima donijeli Art Moran i Abel Martinson, dvadeset minuta kasnije - šerif je pritom teško disao pod svojim dijelom tereta, dok je njegov pomoćnik imao čvrsto stisnute usne i pravio grimase - i položili ga na leda na stol u ordinaciji Horacea Whaleyja. Bilo je obavijeno dvama bijelim vunenim pokrivačima kakvi se izdaju mornarima i kakvih je devet godina po svršetku rata bilo na bacanje, tako daje izgledalo da ih svako ribarsko plovilo na San Piedru ima najmanje pet-šest. Horace Whaley odmaknuo je jedan pokrivač i, dodirujući madež na lijevoj strani čela, provirio prema Carlu Heineu. Vilica je ostala otvorena, uvidio je, a velika usta sada su bila ukočena rupa u kojoj je nestao mrtvačev jezik. U bjeloočnicama preminuloga rasprsnule su se nebrojene kapilare. Horace ponovno navuče pokrivač preko tijela Carla Heinea i sada obrati pozornost na Arta Morana, koji je stajao neposredno uz njega. - Dovraga - reče. - Gdje ste ga pronašli? - U zaljevu White Sand - odvrati Art. Potom mrtvozorniku ispriča kako su uočili brod koji je besciljno plutao, kako je Sušan Marie bila obavijena tišinom i osvijetljena i kako su utopljenika izvukli njegovom vlastitom mrežom. Kako je Abel

otišao po svoj kamionet i platnena nosila koja je posudio od vatrogasaca i kako su zajedno, praćeni pogledima i pitanjima malene skupine ribara, utovarili Carla i dovezli ga ovamo. - Idem k njegovoj supruzi - dodao je Art. - Ne želim da najprije nešto načuje od nekog drugoga. Potom ću se vratiti, Horace. Jako brzo. Ali najprije moram otići do Sušan Marie. Abel Martinson stajao je na kraju stola, dajući sve od sebe, primijeti Horace, kako bi se naviknuo na ovakve razgovore u prisutnosti mrtvaca. Vršak desne čizme Carla Heinea provirivao je ispod pokrivača točno Pred njim. - Abel - reče Art Moran. - Možda će biti najbolje da ostaneš ovdje s Horaceom. Pomogni mu, bude li trebalo. Njegov zamjenik kimne. Potom kapu, koju je dotada držao u ruci, položi pokraj pladnja s instrumentima. Dobro - reče. - U redu. Udl - reče šerif. - Vraćam se brzo. Za pola sata do sat. 47 Kada je šerif izišao, Horace ponovno pogleda lice Carla Heinea -puštajući Artova mladog pomoćnika da čeka u tišini - a potom u umivaoniku opere naočale. - Znaš što ćemo... - reče na koncu i zatvori slavinu. Ti pođi na drugu stranu hodnika i sjedni u moj ured, može? Ondje imaš nekoliko časopisa, radio i termosicu, ako želiš kavu. A bude li potrebe za okretanjem tijela i tvojom pomoći, pozvat ću te. Što kažeš, policajce? - U redu - reče Abel Martinson. - Pozovite me. Potom uzme kapu i ponese je sa sobom. Prokleti klinac, reče Horace u sebi, a zatim ručnikom obriše naočale s metalnim okvirom i, kako je bio pedantan, odjene kirurški ogrtač. Zatim navuče rukavice, ukloni pokrivače s tijela Carla Heinea i potom, metodično, koristeći se savijenim škarama, stane rezati gumene hlače, bacajući komadiće u platnenu vreću za smeće. Kada je završio s time, dao se na rezanje majice s kratkim rukavima, te je srezao radne hlače i donje rublje Carla Heinea i svukao mu čizme i čarape, iz kojih je istekla voda. Svu odjeću stavio je u umivaonik. U jednome džepu pronašao je kutiju s tek nekoliko šibica, a u drugome naguran maleni smotak pamučnog konopca. Korice za nož bile su svezane za držač za remen na njegovim radnim hlačama, no u njima nije bilo noža. Kopča na koricama bila je otvorena. U lijevom prednjem džepu nalazio se sat koji se zaustavio u jedan četrdeset sedam. Horace ga stavi u papirnatu omotnicu. Tijelo se nije pretjerano odmrznulo, primijeto je Horace, unatoč tome stoje prijevoz od zaljeva White Sand do pristaništa istočno od trajektnog terminala i odande (u stražnjem dijelu kamioneta Abela Martinsona, First Hillom do uličice iza zgrade okružne uprave, gdje su se iza dvokrilnih vrata kroz koja se ulazilo u podrum

zgrade nalazili mrtvačnica i mrtvozornikov ured), trajao dva sata. Bilo je ružičasto, boje lososova mesa, a oči su mu se bile preokrenule prema unutra. Tijelo je usto bilo snažno, čvrsto i velikih mišića, prsa su bila široka, a kvadricepsi na bedrima izraženi. Horace Whaley nije mogao ne primijetiti kako je riječ o iznimnome predstavniku muškoga roda, visokome stotinu devedeset centimetara, teškome stotinu pet kilograma, bradatome i plavokosome, građenome poput kakva kipa, kao da su mu dijelovi izrađeni od granita - premda je na njemu bilo i nečega stoje podsjećalo na majmuna, nečeg neelegantnoga i surovoga u izgledu ruku i ramena. Horace osjeti kako se u njemu budi dobro poznata zavist, te i protiv volje primijeti obujam i veličinu spolnoga organa Carla Heinea. Ribar nije bio obrezan, a moš-nje su mu bile čvrste i bez dlaka. U ledenoj morskoj vodi posve su mu se48 priljubile uz tijelo, dok mu je penis, čak i tako smrznut dvostruko veći od Horaceova, onako debeo i ružičast ležao na lijevoj nozi. Mrtvozornik okruga Island dvaput suho zakašlje i obiđe stol. Potom svjesno, jer to će biti nužno, stane o Carlu Heineu, čovjeku kojeg je poznavao, razmišljati kao o preminulome, a ne kao o Carlu Heineu. Desno stopalo preminulog bilo se ukočilo iza lijevoga i Horace ga sada svim snagama pokuša osloboditi. Trebalo je povući dovoljno snažno da puknu ligamenti u preponama preminulog i Horace je u tome uspio. Mrtvozornikova je zadaća učiniti određene stvari o kojima većina ljudi nikada ne bi ni sanjala. Horace Whaley inače je bio obiteljski liječnik, jedan od trojice na San Piedru. Radio je s ribarima, njihovom djecom, i suprugama. Njegovi kolege nisu bili voljni pregledavati mrtva tijela i tako je posao dopao njega, kao po kakvoj sili zakona. Na taj je način i stekao takva iskustva; vidio je stvari koje većina muškaraca ne bi mogla ni pogledati. Prošle zime vidio je tijelo nekog lovca na rakove izvađeno iz zaljeva West Port Jensen nakon puna dva mjeseca provedena u vodi. Ribareva koža najviše od svega nalikovala je sapunu; činilo se da je njome zatvoren, kao da je riječ o kakvoj ambri. Na Tarawi je vidio tijela vojnika koji su umrli ležeći na trbuhu, licem u plitkoj vodi. Topli valovi zapljuskivali su ih danima, tako da im se koža već bila odvojila od udova. Osobito dobro sjećao se jednog vojnika sa čijih se dlanova koža bila ... svukla poput finih prozirnih rukavica; s njom su se odvojili čak i nokti. Nije bilo pločica s imenom, no Horace je uspio doći do odličnih otisaka prstiju i ipak identificirati tijelo. Ponešto je znao o utapanju. Godine 1949. vidio je jednog ribara kojem su lice izjeli rakovi. Redovito su se hranili najmekšim dijelovima -kapcima, usnama, nešto manje ušima - tako da je na tim mjestima

lice bilo intenzivno zelene boje. Takve stvari vidio je i u ratu na Tihome oceanu, na vojnicima koji su poginuli u plićacima, ostavši nevjerojatno netaknuti ispod površine, no posve izjedeni - do kosti - na svim mjestima izloženima zraku, u kojem je sve bilo puno tropskih muha mesarica. A vidio je i muškarca, napola mumiju a napola kostur, kako pluta u vodama Kineskoga mora, izjedenog s donje strane, dok mu je koža na leđima, isušena suncem, postala tamnosmeđa i žilava. Nakon potapanja Can-tona, kilometrima uokolo plutali su dijelovi tijela od kojih su odustali čak i morski psi. Mornarica se nije potrudila pokupiti te ostatke; trebalo se brinuti za one koji su još bili na životu. Carl Heine bio je četvrti preminuli ribar kojeg je Horace pregledao u posljednjih pet godina. Dvojica su poginula u jesenskoj oluji, a more ih 49 je izbacilo na močvarne obale otoka Lanheedron. Treći je, prisjetio se Horace, bio zanimljiv slučaj dogodilo se to u ljeto 1950., prije četiri godine. Ribar po imenu Vilderling - Alec Vilderling. Njegova supruga radila je kao tipkačica za Klausa Hartmanna, koji je u Amity Harboru prodavao nekretnine. Vinderling i njegov partner postavili su mrežu i na ljetnoj mjesečini i u miru brodske kabine uživali u boci portorikanskoga ruma. A onda je Vilderling u jednom trenutku, kako se činilo, odlučio isprazniti mjehur u more. Pao je spuštenih hlača i, na prijateljev užas, jednom ili dvaput očajnički zamahnuo rukama prije nego stoje posve iščeznuo pod površinom mjesečinom obasjanoga mora. Vilderling, pokazalo se, nije znao plivati. Njegov partner, devetnaestogodišnji mladić po imenu Kenny Lyn-den, bacio se za njim. Uhvaćen u vlastitu mrežu, Vilderling se koprcao dok ga je mladić pokušavao osloboditi. Premda omamljen rumom, Kenny Lynden nekako ga je džepnim nožićem uspio osloboditi i izvući na površinu. No to je bilo sve. Vilderling više nije bio na životu. Što je bilo najzanimljivije, sjećao se Horace Whaley, u čisto tehničkome smislu, Alec Vilderling zapravo se i nije utopio. Progutao je veliku količinu morske vode, no pluća su mu bila posve suha. Horace je u početku zabilježio pretpostavku po kojoj se grkljan preminulog zatvorio -spastički zatvor - kako bi spriječio prodor vode dublje u dišni sustav. No time nije bilo moguće objasniti vrlo izraženu napuhnutost pluća, koju je morao izazvati podvodni tlak, te je on tako promijenio početnu hipotezu i u konačnome izvještaju naveo kako je slana voda koju je Alec Vilderling progutao ušla u njegov krvotok još dok je bio živ. U tom slučaju, službeni uzrok smrti, napisao je, bila je anoksija - nedostatak kisika u mozgu -kao i akutni poremećaj sastava krvi.

Dok je tako zamišljeno stajao nad golim tijelom Carla Heinea, među glavnim brigama bilo mu je odrediti točan uzrok Carlove smrti -odnosno odrediti kako je preminuli umro, jer bi mu razmišljanje u kojem bi taj komad mesa pred njim bio Carl, podsjeti se Horace, ozbiljno otežalo zadaću. Samo tjedan dana ranije preminuli je, u gumenim čizmama i čistoj majici s kratkim rukavima - možda majici koju je kirurškim škarama upravo razrezao na komadiće - u Horaceovu ordinaciju u Amity Harboru donio svoje najstarije dijete, šestogodišnjeg dječaka, i pokazao mu posjekotinu na stopalu koju je dječak zaradio na metalnoj prečki pre-vrnutih tačaka. Carl je držao dječaka na stolu dok je Horace šivao ranu. Za razliku od ostalih očeva koje je dopala ovakva zadaća, on sinu nije davao nikakve upute. Nije mu dopuštao da se miče, a dječak je vrisnuo50 samo kod prvoga šava, poslije toga ustrajno stišćući zube i zadržavajući dah. Kada je rana bila zatvorena, Carl gaje podignuo sa stola i zadržao ga u naručju onako kako se obično drže mala djeca. Horace je rekao kako stopalo mora biti na povišenome, te je donio par štaka. Kao što je to običavao činiti, Carl Heine potom je platio gotovinom, iz lisnice vadeći pomno posložene novčanice. Nije se pretjerano zahvaljivao i čitavo njegovo držanje bilo je obilježeno tom šutljivošću, tom bradatom, neraspo-loženom, divovskom tišinom, tom nespremnošću na pridržavanje protokola koji vrijede za otočki život. Čovjek njegove veličine, držao je Horace, mora smatrati obvezom ne pokazivati nikakvu vrstu zloćudnosti ili ne izlagati se opasnosti da susjedi uz njega postanu oprezni. Unatoč tome, Carl je ulagao vrlo malo truda u to da ublaži prirodno nepovjerenje koje običan čovjek osjeća prema muškarcu takve tjelesne veličine i snage. On je, međutim, živio svjesno polako i bez suvišnog obaziranja na druge, ničim ne nastojeći pokazati koliko je bezopasan. Horace se sjećao kako ga je jednoga dana vidio kako uz nogu otvara i zatvara nož na pero, otvara ga i zatvara unedogled, ali je li to bila navika ili prijetnja, nervozan tik ili iskaz njegove vještine, Horace Whaley nikako nije uspijevao odrediti. Činilo se da taj čovjek nema prijatelja. Nije bilo nikoga tko bi ga u šali mogao uvrijediti ili s njim razgovarati usput, o nebitnim stvarima, premda je, s druge strane, gotovo sa svima bio ljubazan. Usto, drugi su mu se muškarci divili jer je bio jak i dobar ribar, jer je na moru bio više nego stručan i sposoban, čak i elegantan na svoj grubi način; ipak, njihovo divljenje bilo je zasjenjeno nepovjerenjem prema toj veličini i mračnoj promišljenosti. \ Ne, Carl Heine nije bio društven, no nije bio ni zao. Nekoć, prije rata, bio je jedan od mladića ufootballskoj momčadi, i uglavnom se nije razlikovao od drugih dječaka: tada je imao puno prijatelja, nosio je sportsku jaknu s istaknutim simbolima sportskih uspjeha, govorio je i kada nije bilo razloga za to, tek tako iz zabave.

Bio je poput drugih, a onda je došao rat - rat u kojem je bio i Horace. I kako to objasniti? Što je mogao reći drugima? Više nije bilo razgovora tek zbog druženja, otvaranja usta zbog samog otvaranja i ako su drugi njegovoj šutnji pridavali mračne tonove, onda je tu i bilo mraka, nije li tako? U Carlu Heineu bilo je mraka rata, kao i u samom Horaceu. , Ali -preminuli. O Carlu mora razmišljati kao o preminulome, kao o hrpi crijeva i unutarnjih organa, vreći s dijelovima stroja, a ne o čovjeku koji mu je nedavno doveo sina; u protivnom, neće obaviti posao. 51 Horace Whaley položi donji dio dlana na pokojnikov pleksus. Potom na desni položi i lijevi dlan i stane pritiskati kao da želi oživjeti utopljenika. Pritom se na pokojnikovim ustima i u nosnicama počela pojavljivati pjena, nešto poput pjene za brijanje, osim što je bila zamrljana ružičastim točkicama krvi iz pluća. Horace prestane, nadvije se nad lice preminulog i pomnije pogleda pjenu. Rukavice su mu još uvijek bile čiste, nisu dodirnule ništa osim ledene kože pokojnikovih prsa, te on stoga uzme notes i olovku koji su stajali pokraj pladnja s instrumentima i zabilježi boju i izgled istisnute pjene koje je bilo dovoljno da gotovo posve pokrije pokojnikove brkove i velik dio brade. Pjena je bila mješavina, znao je Horace, zraka, sluzi i morske vode koji su u dodir došli disanjem, a to je značilo daje preminuli u trenutku potapanja još bio živ. To je značilo da nije mrtav ubačen u more. Carl Heine u vodu je upao dišući. No je li to bila anoksija, kao u slučaju Aleca Vilderlinga, ili asfiksi-ja, gušenje uslijed utapanja? Poput većine ljudi, i Horace je osjećao potrebu ne samo da spozna već i da jasno zamisli što se dogodilo, o čemu god daje bila riječ; usto, imao je i obvezu zamišljati taj događaj, kako bi se u službenome zapisniku o smrtima u okrugu Island istina, koliko god bila bolna, mogla trajno zapisati. Mračna borba Carla Heinea, njegovi napori da zadrži dah, količina vode koja je ispunila zrakoprazan prostor u njegovoj utrobi, njegova duboka nesvijest i završno grčenje, posljednji izdasi u trenutku kada ga je smrt ščepala neumoljivom rukom i posljednji atomi zraka izlazili iz njega, a srce mu prestalo raditi i mozak funkcionirati - sve je to ostalo zabilježeno, ili nezabilježeno, u komadu ljudskoga mesa koji je ležao na stolu u ordinaciji Horacea Whaleyja. A njegova je zadaća bila utvrditi istinu. Nekoliko trenutaka Horace je stajao s rukama spojenima na trbuhu i u sebi raspravljao o eventualnoj koristi od otvaranja prsnog koša preminuloga, kako bi se došlo do dokaza u srcu i plućima. Upravo u tom položaju Horace je primijetio - kako mu je to dotada promicalo? - ranu na lubanji iznad pokojnikova lijevog uha. Dovraga - reče naglas. Brijačkim škarama s tog je mjesta uklonio kosu tako da su se sada jasno vidjeli rubovi rane. Kost je

puknula i znatno se udubila na području od desetak centimetara. Koža se bila raspuknula, a iz rane u koži provirivao je mali komad ružičaste moždane tvari. Što god da je bio uzrok ovoj rani - uzak, plosnat predmet širok približno pet centimetara - ostavio je znakovit obris na glavi preminuloga. Upravo takve kobne znakove Horace je vidio najmanje dvadesetak puta tijekom ratovanja na Pacifiku,52 posljedice neposredne borbe, prsa o prsa, nanijete snažnim udarcem drška puške. Japanski pješak, koji je svladao umijeće kenda, ili borbe štapovima, na taj je način ubijao osobito uspješno. A većina Japanaca, prisjećao se Horace, smrtonosni je udarac nanosila iznad lijevoga uha, zamahujući zdesna. Horace u jedan od svojih skalpela namjesti oštricu i zabode u glavu preminuloga. Pritisnuvši do kosti, povuče ga kroz kosu, urezujući luk preko tjemena, doslovce od uha do uha. Bio je to vješto izveden i pravilan rez, poput crtanja krivulje olovkom preko glave, pravilne i skladne linije. Na taj način mogao je povući kožu s lica preminuloga kao daje riječ o kori grejpfruta ili naranče i izokrenuti kožu sa čela, ostavljajući je tako položenu na nosu preminuloga. Horace je tako svukao i kožu s njegova zatiljka, a potom odložio skalpel u umivaonik, isprao rukavice, obrisao ih i iz ormarića s instrumentima izvadio lučnu pilu. Tada se dao na posao razrezivanja lubanje. Dvadeset minuta kasnije postalo je nužno preokrenuti tijelo, pa je Horace stoga nevoljko otišao na suprotnu stranu hodnika i došao do Abela Martinsona koji je sjedio u naslonjaču ne radeći apsolutno ništa, prekriženih nogu, s kapom odloženom u krilu. - Trebam pomoć - reče mrtvozornik. Šerifov pomoćnik ustane i natakne kapu na glavu. - Nema problema - reče. - Rado ću pomoći. - Promijenit ćeš mišljenje - reče Horace. - Razrezao sam mu kožu na glavi. Vidi mu se lubanja. Nije nimalo ugodno. - U redu - reče policajac. - Hvala na upozorenju. Bez riječi otišli su do stola i okrenuli tijelo, pri čemu je Abel Martinson gurao s jedne strane, a mrtvozornik ispruženih ruku vukao s druge. Nakon toga, glave nagnute nad umivaonikom, Abel Martinson je Povraćao. Upravo je brisao usta kutom rupčića kada se na vratima pojavio Art Moran. - Stoje, pak, sada? upita šerif. Umjesto odgovora, Abel pokaže na leš Carla Heinea. - Opet sam bljuvao - reče. Art Moran pogleda Carlovo izokrenuto lice, kožu oguljenu poput narančine kore, krvavu pjenu koja je na njegovoj bradi izgledala poput PJene za brijanje. Potom odvrati pogled od čitavog prizora. - I meni je tako - reče Abel Martinson. - Ni moj želudac nije za ovo. ~ Nimalo ti ne zamjeram - odvrati šerif. - Isuse Kriste. Isuse Kriste. 53

Unatoč tome ostao je stajati na istome mjestu i promatrati kako Horace, u kirurškome ogrtaču, metodično pili lubanju. Gledao je kako Horace uklanja gornji dio lubanje preminulog i polaže ga pokraj utopljenikova ramena. - Ovo se zove dura mater. - Horace pritom pokaže skalpelom. - Ova membrana. Neposredno ispod lubanje. Eto, to je dura mater. Potom dlanovima obuhvati glavu preminuloga i uz podosta napora - vratni ligamenti bili su se jako ukrutili okrene je ulijevo. - Dođi ovamo, Art - reče. Činilo se daje šerif svjestan nužnosti toga koraka; ipak, nije se micao. U svome poslu, pomisli Horace, dosada je svakako naučio da postoje neugodni trenuci u kojima nema izbora. U takvim situacijama najbolje je raditi brzo i bez ustezanja. Sam Horace redovito se držao tog načela. No šerif je bio čovjek naslijeđene tjeskobnosti. U sebi nije imao snage koja bi mu omogućila da priđe stolu i pogleda što se nalazi pod licem Carla Heinea. Horace Whaley to je dobro znao: to da šerif ne želi vidjeti što je u Carlovoj glavi. Horace je već viđao Arta u sličnim situacijama, kada je žvakao gumu i pravio grimase, trljajući usne jagodicom palca i škiljeći dok je razmišljao o situaciji. - Trebam te samo na nekoliko trenutaka -zamoli ga Horace. - Samo jedan kratak pogled, Art. Samo da vidiš što je pred nama. Ne bih te tražio da nije važno. Horace tada Artu Moranu pokaže krv koja se zgrušala u opni, te pukotinu kroz koju je provirivao komadić mozga. - Poprilično jako udario ga je neki razmjerno plosnat predmet, Art. Podsjeća me na rane nanijete drškom kakve sam nekoliko puta vidio u ratu. Na udarce iz kenda kakvima su se koristili Japanci. - Kendo? - reče Art Moran. - Borba štapovima - objasni Horace. - Japanci tu vještinu počinju učiti još kao djeca. Kako ubiti štapom. - Užas - reče šerif. - Isuse... - Okreni se na drugu stranu - reče Horace. - Sada ću prorezati membranu. Želio bih da vidiš nešto drugo. Šerif mu okrene leđa. - Blijed si - reče tada Abelu Martinsonu. - Zašto ne sjedneš? - Dobro mije - odvrati Abel. Stajao je zagledan u umivaonik, s rupčićem u ruci i svom težinom naslonjen na ormarić. Horace šerifu pokaže tri komadića Carlove lubanje koji su se bili utisnuli u moždano tkivo. - To gaje usmrtilo? upita Art.54 - To je složeno pitanje - odgovori Horace Whaley. - Moguće je da je prvo došao udarac i daje on tek tada pao u more i utopio se. Ili se možda udario nakon što se utopio. Ili dok se utapao. To ne znam točno. - Možeš li to utvrditi? : - Možda. - Kada? - Moram mu pogledati prsni koš, Art. Srce i pluća. A čak ni tako možda neću doznati osobito puno. -Prsni koš? -Tako je. - Kakve su uopće mogućnosti? - upita šerif.

- Mogućnosti? - ponovi Horace Whaley. - Sve je moguće, Art. Moglo se dogoditi bilo što, a u životu se uistinu događa svašta. Hoću reći, možda je doživio srčani udar zbog kojeg je pao u more. Možda kap, možda je stvar u alkoholu. Ali trenutačno me zanima samo je li se prije dogodio udarac ili pad. Jer po ovoj pjeni - on je tada pokaže skalpelom -znam da je Carl u more pao dok je još disao. Pri dodiru s površinom vode još je uvijek disao. Stoga zasada pretpostavljam da se utopio, Art. Pritom je udarac u glavu tome svakako pripomogao. Možda se udario o kolotur. Možda je spuštao mrežu i malo se zaboravio, postao neoprezan... zakvačio se kopčom i pao u vodu. Trenutačno sam voljan sve to navesti u izvještaju. Ali još uvijek ništa ne znam pouzdano. Možda se sve promijeni kada mu pogledam srce i pluća. Art Moran stajao je prstom tarući usne i brzo žmirkajući prema Horaceu Whaleyju. - Taj udarac u glavu - reče taj udarac u glavu nekako je... čudan, znaš? Horace Whaley kimne. - Moguće - reče. , - Nije li moguće da ga je netko udario? - upita šerif. - Nije li i to jedna od mogućnosti? - Želiš se igrati Sherlocka Holmesa? - upita ga Horace. - Glumit ćeš detektiva? - Zapravo ne. Ali Sherlock Holmes nije ovdje, zar ne? A ova rana na Carlovoj glavi jest. - To je istina - reče Horace. - U tome imaš pravo. Potom je Horace Whaley - kasnije, tijekom suđenja Kabuu Miya-motu, sjetit će se daje izgovorio te riječi (premda ih kao svjedok pred sudom neće ponoviti) - rekao Artu Moranu da bi, želi li glumiti Sherlocka Holmesa, trebao početi tražiti Japanca s krvavim drškom puške - i to dešnjaka. 6 Horace Whaley lagano se grebao po madežu na čelu i kroz prozor sudnice promatrao snijeg. Sada je padao jače, puno jače, bez zvuka i nošen vjetrom koji se ipak čuo u snažnim naletima na krovne grede upravne zgrade okruga. Moje cijevi, pomisli Horace. Smrznut će se. Nels Gudmundsson ustane drugi put, zatakne palce za naramenice i onim jednim zdravim okom primijeti da sudac Lew Fielding napola spava, naslonjen na lijevi dlan, kao što je to činio tijekom čitavog Horaceova izlaganja. Ipak, slušao je, Nels je to dobro znao; takvo umorno držanje od pogleda je skrivalo vrlo aktivan um. Sudac je volio uspavlju-juće razmišljati o svim aspektima određenog pitanja. Dajući sve od sebe - mučio ga je artritis u kukovima i koljenima -Nels priđe mjestu za svjedoke. Horace - reče. - Dobro jutro. - 'Jutro, Nels - odvrati mrtvozornik. - Dosada si nam rekao dosta toga - reče Nels Gudmundsson. - Sa svim pojedinostima sudu si opisao postupak autopsije na pronađenome tijelu, naveo si podatke o svom uspješnome radu na mrtvozorničkoj dužnosti, i tako dalje, kako se od tebe i tražilo. A ja sam te, Horace, slušao, kao i svi ostali. I... no, dobro, moram to reći... muči me nekoliko stvari. -On zastane i palcem i kažiprstom uhvati se za bradu.

- Samo izvoli - ponuka ga Horace Whaley. - Pa, eto, na primjer, ta pjena - reče Nels. - Nisam siguran da mije posve jasan taj dio, Horace. - Pjena? - U svojoj izjavi rekao si da si pritisnuo prsni koš preminuloga i da se nakon toga na njegovim ustima i nosnicama pojavila neobična pjena. - Tako je - reče Horace. - Rekao bih daje ta pjena uobičajena kod žrtava utapanja. Ona se ne mora pojaviti čim se tijelo izvuče iz vode, no56 gotovo odmah, čim im netko stane svlačiti odjeću ili ih pokuša oživjeti umjetnim disanjem, ona se pojavljuje i to najčešće vrlo obilno. - Koji bi tome bio uzrok? - upita Nels. - Ona se pojavljuje zbog pritiska. A posljedica je kemijske reakcije u plućima, kada se voda miješa sa zrakom i sluzi. - Voda, zrak i sluz - reče Nels. - Ali, zbog čega se oni miješaju? Ta kemijska reakcija o kojoj govoriš... što je to? - Uzrok joj je disanje. Do nje dolazi uslijed disanja. Ona... - Eto, upravo me to zbunjuje - prekine ga Nels. - Odnosno, to me ranije zbunilo. Dok si svjedočio. Rekao si da do te reakcije dolazi isključivo kada osoba diše i kada se zbog toga pomiješaju voda, sluz i zrak? -Tako je. - Ali utopljenik ne diše - reče Nels. - Kako se onda ta pjena... eto, vidiš što me zbunjuje. - O, svakako - reče Horace. - Mislim da to mogu razjasniti. Ona nastaje... ta pjena nastaje u ranim fazama. Žrtva dolazi pod površinu i počinje se boriti za život. Na koncu počinje gutati vodu, a zrak iz pluća pritom pod pritiskom izlazi van - i tako nastaje pjena o kojoj sam govorio u svjedočenju. Do kemijske reakcije dolazi u trenutku kada žrtva utapanja prestaje disati. Ili kada posljednji put udiše i izdiše. - Tako, znači - reče Nels. - Po toj pjeni, dakle, zaključuješ da se Carl Heine utopio, je li tako? -Pa... - Po tome, na primjer, zaključuješ da nije najprije ubijen... recimo na palubi svog broda... i potom bačen u more? Jer, u tom slučaju ne bi bilo pjene, je li tako? Jesam li pravilno shvatio kemijsku reakciju? Do nje ne može doći ako osoba u trenutku potapanja ne diše? Jesi li to rekao, Horace? - Jesam - reče Horace. - Takav je zaključak, ali... - Oprosti - reče Nels. - Sada pričekaj trenutak. - On potom priđe mjestu na kojem je gospođa Eleanor Dokes sjedila nad stenografom. Prošavši pokraj nje, kimne sudskome podvorniku, Edu Soamesu, i potom uzme neki dokument sa stola s dokazima i vrati se do mjesta za svjedoke. - U redu, Horace - reče sada. - Vraćamo se na dokument koji si ranije, tijekom ispitivanja, označio kao svoj izvještaj o autopsiji, a koji, prema tvome iskazu, točno odražava ono što si otkrio i zaključio. Molim te, uzmi izvještaj i u sebi pročitaj četvrti odlomak na četvrtoj stranici. Mi ćemo pričekati. 57

Dok je Horace čitao, Nels se vratio do optuženikova stola i otpio gutljaj vode. Grlo ga je sve više mučilo. Glas mu je postao promukao i piskav. - U redu - reče Horace. - Pročitao sam. - U redu - reče Nels. - Jesam li u pravu kada kažem da četvrti odlomak na četvrtoj stranici tvog izvještaja o autopsiji navodi kako je uzrok smrti Carla Heinea utapanje? - Da, to je točno. - Ti si, znači, zaključio da se on utopio? - Jest. - Je li to bio nedvosmislen zaključak? Je li bilo kakve sumnje? - Da, dakako da je bilo i sumnje. Sumnja uvijek postoji. Čovjek ne može... - Samo trenutak, Horace - reče Nels. - Želiš li reći da tvoj izvještaj nije točan? To nam želiš reći? - Izvještaj je točan - reče Horace Whaley. - Ja sam... - Možeš li sudu pročitati posljednju rečenicu četvrtog odlomka na četvrtoj stranici izvještaja koji je pred tobom? - reče Nels Gud-mundsson. - Odlomka koji si prije nekoliko trenutaka pročitao u sebi? Molim te, pročitaj je. - U redu - reče Horace. - U njemu stoji, navodim: "Pjena u dišno-me traktu te oko usta i nosa izvan svake sumnje pokazuje da je žrtva u trenutku potapanja bila živa". Svršetak navoda. - Izvan svake sumnje je da je u trenutku potapanja bio živ? Tako stoji u izvještaju, Horace? - Da, tako stoji. - Izvan svake sumnje - reče Nels Gudmundsson i okrene se prema poroti. - Hvala, Horace. To je važno. To je dobro. Ali sada bih te želio pitati nešto drugo. Zanima me nešto iz izvještaja o autopsiji. - U redu - reče Horace, te skine naočale i stane grickati jedan njihov vršak. - Izvoli, pitaj. - Prijeđimo, onda, na drugu stranicu - reče Nels. - Pri vrhu stranice... Drugi odlomak, čini mi se. On tada priđe optuženikovu stolu i otvori svoj primjerak izvještaja. - Drugi odlomak - reče. - Da, tako je. Možeš li ga pročitati sudu, molim te? Bit će dovoljna samo prva rečenica, Horace. - Citiram... - reče Horace Whaley ukočenim glasom. - "Sekundarna i manja rana na desnome dlanu, nastala nedavno, širi se sa stražnje strane između palca i kažiprsta, prema vanjskome dijelu ručnoga zgloba".58 - Porezotina - reče Nels. - Je li tako? Carl Heine nečime je porezao dlan? -Da. - Imaš li kakvu pretpostavku o tome kako se to moglo dogoditi? - Zapravo ne. Mogu pokušati nagađati. - To neće biti potrebno - reče Nels. - Ali ta porezotina, Horace... U svome izvještaju navodiš daje "nastala nedavno". Možeš li odrediti koliko nedavno'? - Vrlo. U vrlo skoro vrijeme, rekao bih. - Vrlo - reče Nels. - Koliko je to "vrlo"? - Vrlo nedavno - ponovi Horace. - Rekao bih da se porezao one rttići kada je poginuo, sat-dva prije smrti. Vrlo nedavno, u redu? - Sat-dva? - reče Nels. - Moguće i dva sata? -Da. - A tri ? Ili četiri, Horace'? A dvadeset četiri? - Dvadeset četiri ne dolazi u obzir. Rana je bila svježa, Nels. Četiri sata... možda, najviše četiri.

Nikako više od četiri, posve sigurno. - U redu - reče Nels. - Znači, porezao se. Ne više od četiri sata prije utapanja. - Tako je - reče Horace Whaley. Nels Gudmundsson stane, još jednom, povlačiti nabore kože na vratu. - Još samo jedna stvar, Horace - reče. Moram te pitati još o nečemu što me zbunilo tijekom tvog svjedočenja. Ta rana na glavi preminulog koju si spominjao. - Da - reče Horace Whaley. - Rana. U redu... - Možeš li nam je još jednom opisati? - Da - ponovi Horace. - Bila je riječ o rani dugoj oko šest centimetara, neposredno iznad lijevoga uha. Kost ispod nje bila je puknula na površini od desetak centimetara. Kroz ranu je provirivao i djelić mozga. Udubina u lubanji očito je govorila daje ranu nanijelo nešto usko i plosnato. To je uglavnom sve, Nels. - Rana je nanijeta nečim uskim i plosnatim - ponovi Nels. - To si vidio, Horace? Ili je to zaključak do kojeg si došao? - Moj je posao izvoditi zaključke - ostao je ustrajan Horace Whaley. - Čuj, ako noćnog čuvara pljačkaši udare željeznom polugom po glavi, rane na njegovoj glavi izgledat će kao da su nanijete željeznom polugom. Ako su ga udarili zaobljenim vrškom čekića, i to se jasno vidi - za takvim udarcem ostaje rana u obliku polumjeseca, dok željezna poluga ostavlja, no dobro... linearne rane s krajevima u obliku slova V. il ;jk,ijk.uvi ruu Netko te udari drškom pištolja, to je jedno; netko te udari bocom, to je drugo. Padneš s motocikla pri brzini od šezdeset na sat i glavom udariš o šljunak, šljunak će ostaviti ogrebotine jedinstvenog oblika. Stoga je odgovor da, na temelju rana preminulog ja zaključujem da ih je nanijelo nešto usko i plosnato. Zaključivanje je bit mrtvozorničkoga poziva. - Primjer s motociklistom je zanimljiv - reče Nels Gudmundsson. - Želiš li reći da nije nužno primiti nikakav udarac da bi se zadobile takve rane koje puno govore? Da u slučaju kada žrtvu nešto odbaci na nešto, recimo da je riječ o šljunku, sama sila njegova kretanja može rezultirati takvom ozljedom? - To je moguće - reče Horace Whaley. - Ali to ne znamo. - Znači, u ovome slučaju - reče Nels Gudmundsson - je li ozljeda o kojoj je riječ, rana na glavi Carla Heinea o kojoj si govorio, mogla biti posljedica ili udarca u glavu ili udaranja žrtve o neki predmet? Je li moguće i jedno i drugo, Horace? - Nema načina da se ta dva slučaja razlikuju - ustvrdi Horace. - Moguće je utvrditi samo da je ono, što god to bilo, što je došlo u dodir s njegovom glavom - bilo da se to kretalo prema njemu ili on prema tome - bilo plosnato, usko i dovoljno tvrdo da mu razbije lubanju. - Nešto plosnato, usko i dovoljno tvrdo da mu razbije lubanju. Poput brodske razme, Horace? Je li

to moguće? - Moguće jest. Ako je na taj rub padao dovoljno brzo. Ali za to ne vidim stvarne mogućnosti. - A što je s vitlom za mrežu? Ili nekim od onih kolotura na krmi? Jesu li i oni plosnati i uski? - Jesu. Odnosno, dovoljno su plosnati. Oni su... - Je li mogao glavom udariti o nešto od toga? Je li to barem moguće? - Dakako da je moguće - složi se Horace. - Svaki... - Dopusti da te upitam nešto drugo - reče Nels. - Ima li načina da mrtvozornik utvrdi je li ovakva rana nastala prije ili nakon nastupanja smrti? Hoću reći, da se vratimo tvom prijašnjem primjeru, ne bih li ja mogao otrovati noćnog čuvara, gledati ga kako umire, a onda njegovo beživotno tijelo polugom opaliti po glavi i ostaviti posve jednak trag kao da sam ga ubio tim udarcem? - Pitaš li me o rani Carla Heinea? - Da. Zanima me postoji li nešto što ti znaš. Je li dobio udarac i potom umro? Ili je moguće da je udarac dobio kada je već bio mrtav? Da ga je zadobio, odnosno da ga je leš zadobio, nakon što se Carl Heine60 utopio? Možda, recimo, dok su ga šerif Moran i njegov pomoćnik Martinson mrežom izvlačili iz vode? Horace Whaley razmisli o tim riječima. Skinuvši naočale, stane masirati čelo. Potom ponovno namjesti naočale i prekriži ruke na prsima. - Ne znam - reče. - Na to ne mogu odgovoriti, Nels. - Ne znaš je li rana na glavi nastala prije smrti ili ne? To mi govoriš, Horace? - To sam rekao, da. - Ali uzrok smrti - izvan svake sumnje - bilo je utapanje. Je li tako? Imam li pravo? - Imaš. - Carl Heine, dakle, nije umro od ozljede glave? -Nije. Ali... - Više nemam pitanja - reče Nels Gudmundsson. - Hvala, Horace. To je sve. Na svome mjestu u gledalištu, Art Moran je, dok je promatrao Horacea Whaleyja kako se muči, osjećao neobično zadovoljstvo. Dobro se sjećao uvrede: Sherlock Holmes. Sjećao se kako je otišao iz Horaceova ureda, nevoljko polazeći u smjeru Mili Run Roada kako bi priopćio novosti supruzi stradalog ribara. Tada se naslonio na branik kamioneta Abela Martinsona i pomnije promotrio dlan koji je tog prijepodneva ozlijedio na stupu na Carlovu brodu. Potom je potražio novu gumu za žvakanje - najprije u džepovima košulje, a potom, blago uzrujan, hlača. Imao je još samo dvije; već ih je bio potrošio osam. Jednu je brzo strpao u usta, drugu sačuvao, a potom sjeo za upravljač Abelova kamioneta. Njegov automobil bio je parkiran u gradu, u blizini pristaništa; ondje ga je ostavio ranije tog dana ujutro kada je došao u luku po policijski čamac. Osjećao se vrlo glupo vozeći Abelov kamionet jer je mladić, iskreno govoreći, u njega uložio odviše vremena i truda. Bio je to povišeni Dodge koji su u Anacortesu obojali u boju burgundca, s pomno izvedenim prugama i ukrasnim ispušnim cijevima postavljenima okomito neposredno iza blistave kabine - ukratko, kamionet idealan za zabavu jednog srednjoškolca. Upravo onakav kamionet kakav se viđao na kopnu, u gradovima poput

Everetta ili Bellinghama, vozilo u kakvima su se klinci vozili nakon utakmica foothalla ili kasno subotom uvečer. Art je morao pretpostaviti da je Abel Martinson u svojim srednjoškolskim danima bio umjereno nemiran, da se u među61 vremenu promijenio, te da je ovaj kamionet posljednji trag njegova nekadašnjeg "ja". Stoga je i bio toliko nesklon trajnome odvajanju od njega. Ali do toga će doći, predviđao je Art, i to ubrzo. Tako to ide. Dok se vozio do Sušan Marie Heine, Art je u sebi slagao zbrkane riječi, zamišljajući i planirajući držanje, koje bi, zaključio je, neodređeno trebalo podsjećati na vojnički stav, uz određene nautičke ukrasne detalje -udovici objaviti suprugovu smrt na moru bila je zadaća koja se stoljećima obavljala dostojanstveno, ali i s tragičnim stoicizmom, držao je. Oprostite, gospođo Heine. Žao mije što vas moram izvijestiti kako je vaš suprug, Carl Gunther Heine, sinoć poginuo u nesreći na moru. Dopustite da u ime cijeloga grada izrazim sućut i... No to neće biti dovoljno. To nije tek neka nepoznata žena; prema njoj se ne može odnositi kao prema osobi koju prvi put vidi. Naposljetku, viđa je u crkvi, svake nedjelje nakon službe, u sobi za prijame, gdje toči čaj i kavu. Za takve prigode uvijek se odijeva besprijekorno: plitki ravni šeširić bez oboda, kostim od tvida, svijetle sivosmeđe rukavice. Tako je otkrio da mu je uzimati kavu iz njezine sigurne ruke ugodno. Plava kosa bila joj je skupljena pod šeširom, dok je oko vrata, vrata koji ga je podsjećao na alabaster, imala dvostruki niz lažnih bisera. Ukratko, sa svojih dvadeset osam godina bila je privlačna na način koji gaje uznemi-ravao. Dok mu je ulijevala kavu u šalicu, oslovljavala ga je sa "šerife Moran", a nakon toga kažiprstom u rukavici pokazivala bi mu tortu i slatkiše s okusom metvice koji su se nalazili dalje na istome stolu, kao da ih on sam nije primijetio. Potom bi mu se ljupko nasmiješila i vrč s kavom spustila na pladanj dok bi on uzimao šećer. Pomisao na to daje treba izvijestiti o Carlovoj smrti Artu je bila više nego uznemirujuća. Dok je vozio s mukom je tražio prikladne riječi, fraze koje bi ga bez odviše nespretnog petljanja oslobodile teške poruke koju nosi toj ženi. Ali činilo mu se da takvih riječi nema. Neposredno prije kuće i imanja Heineovih uz Mili Run Road nalazilo se maleno ugibalište na kojem je šerif u kolovozu ubirao kupine. Sada je skrenuo instinktivno, jer još nije bio spreman za zadaću koja je bila pred njim. Dok je motor Abelova Dodgea bio u praznome hodu, u usta je stavio posljednju gumu Juicy Fruit i niz cestu pogledao prema kući Heineovih. Bilo je to zdanje upravo tipično za Carla, pomislio je - krajnje jednostavno, uredno, dolično na jedan grub način, kuća koju je podignuo tako da prema svijetu ne pokazuje nimalo nepoštovanja, ali i da istodob-no

nikoga ne poziva. Bila je uvučena pedesetak metara od ulice, na triju-62 tra lucerne, jagoda, malina i urednog povrtnjaka. Carl je sam raščistio to zemljište, s njemu svojstvenom brzinom i temeljitošću - drvo je prodao braći Thorsen, spalio hrpe ostataka vegetacije, zalio temelje i sve to tijekom samo jedne zime. Već u travnju oko kuće su rasle jagode i maline, na imanju je bila podignuta jednostrešna drvena staja, a početkom ljeta Carla se već moglo vidjeti kako postavlja drvene potpornje i zatvara zidove klinkeropekom. Namjera mu je bila - tako se barem govorilo u crkvi - izgraditi raskošnu seosku kuću sličnu onoj koju je njegov otac još davno izgradio na obiteljskoj farmi u Island Centeru. Želio je niše, netko je rekao, divovski kamin i uvučene prostore, sjedala uz izbočene prozore i drvene obloge, zakošene temelje trijema i niske kamene zidiće uz prilaznu stazu. No s vremenom, dok je gradio kuću, zaključio je da je prejednostavan za tako složene detalje - bio je graditelj, i to savjestan i pedantan graditelj, ali ne i umjetnik, kako je to izrazila njegova supruga drvene su obloge, primjerice, posve izostavljene, a nije sazidao ni onakav kameni dimnjak kakav se toliko isticao na očevoj farmi (čiji je vlasnik sada x bio Bjorn Andreason), već se radije odlučio za klinker-opeku. Na koncu ' je dobio jednostavnu, čvrstu kuću, pomno pokrivenu cedrovom sindrom, zalog graditeljevoj pedantnoj naravi. ; Dok se, držeći nogu na kočnici i žvačući gumu, u tišini mučio i preznojavao, Art Moran najprije je ugledao vrt, potom ulazni trijem sa zašiljenim stupovima i na kraju pretjerano velike upornjače na sedlastome krovu; primijetio je i par izbočenih jednostrešnih krovnih prozora, postavljenih pravilno i izrađenih identično, unatoč izvornoj namjeri stvaranja asimetrične slike. Potom je odmahnuo glavom, prisjećajući se kako ; je bio u toj kući, s golim krovnim gredama u sobama na katu i prema-sivnim namještajem koji je Sušan Marie imala u prizemlju - ondje je, ., prošlog listopada, prisustvovao jesenskom crkvenom društvenome susretu - no znao je da ovoga puta neće ući. To mu je odjednom bilo posve jasno. Zastat će na trijemu kako bi priopćio novosti, držeći kapu prislonjenu uz bedro i zatim otići ne prešavši prag. Bilo mu je jasno da to nije u redu, no, s druge strane, što mu je preostalo? Zadaća je bila preteška; njegova priroda za to jednostavno nije imala snage. Čim završi, nazvat će Eleanor Dokes u svome uredu, a ona će nazvati stariju sestru Sušan Marie, koja će ubrzo doći ovamo. Ali on sam? Nije vidio nikakvu mogućnost za to. Jednostavno nije mogao s njom sjesti i proživljavati sve to. Zamolit će udovicu da shvati kako mora obaviti određene poslove... hitne stvari profesionalne naravi... priopćit će joj novosti, izraziti

sućut i 63 potom u duhu čovjeka koji zna gdje mu je mjesto jednostavno ostaviti Sušan Marie Heine nasamo. Spustio se i skrenuo na prilaz kući Sušan Marie, dok je Abelov kamionet i dalje bio u praznome hodu. S tog mjesta, prema istoku, preko redova povezanih grmova malina i iznad vrhova cedrova koji su se spuštali niz obronak, vidjelo se more. Bio je lijep rujanski dan, od onakvih kakvi su se na otoku viđali rijetko, bez oblaka i topao kao u lipnju, ako bi se čovjek našao na nezasjenjenome mjestu. Usto, sunce je blistalo među bijelim planinskim vrhovima u daljini, tako da je Art Moran shvatio nešto što mu dotada nije bilo jasno: daje Carl podignuo kuću upravo ondje ne samo zbog sunčana mjesta nego i zbog pogleda koji se pružao daleko na sjever i zapad. Dok je uzgajao maline i jagode, Carl je jednim okom uvijek gledao slanu vodu. Art se parkirao iza Bel-Aira obitelji Heine i isključio motor. U tom trenutku iza ugla kuće pojavili su se Carlovi sinovi u trku - dječak od tri--četiri godine, zaključio je Art, a za njim i drugi, otprilike šestogodišnjak, koji je šepao. Zastali su kraj grma rododendrona i zagledali se u njega, u kratkim hlačama, bez majica i bosonogi. Art iz džepa košulje izvadi omot i u njega ispljune gumu za žvakanje. Ono što se spremao reći nije želio izgovoriti s gumom u ustima. - Bok, dečki - pozdravi ih vedro kroz otvoreni prozor. - Je 1' vam majka doma? Dječaci mu ne odgovore. Samo su ga nepomično promatrali. Njemački ovčar pojavio se iza ugla kuće i stariji ga dječak uhvati za ogrlicu i zaustavi. - Stani - reče i ponovno zašuti. Art Moran naglim pokretom djelomično otvori vrata, a potom sa sjedala uzme kapu i stavi je visoko na tjeme. Policajac - reče mlađi dječak i primakne se bratu. - Nije policajac - reče stariji. - To je šerif ili tako nešto. - Tako je - reče Art. - Ja sam šerif Moran, dečki. Je F vam majka doma? Stariji dječak laktom gurne mlađeg. - Idi po mamu - reče. Bili su slični ocu. Bit će veliki poput oca, to se jasno vidjelo. Pre-P'anula njemačka djeca krupnih udova. - Samo se nastavite igrati - reče im. - Ja ću pokucati. Vi se igrajte. -ot°m se nasmiješi mlađemu. Ali nisu se ni pomaknuli. Promatrali su ga stojeći pokraj rododen-a dok se on uspinjao na trijem, držeći kapu u ruci i kratko i odlučno ći na ulazna vrata, koja su se naglo otvorila i otkrila CarlovuDavid Uuterson dnevnu sobu. Art u iščekivanju pogleda unutra. Zidovi su bili pokriveni lakiranim borovim daskama u kojima su se sjajili čvorovi; zavjese Sušan Marie bile su načinjene od čistog, glatkog žutog materijala, učvršćene pomno svezanim vrpcama, nabrane, s ukrasnim zavjesicama na vrhu, a u donjem dijelu načinjene od više slojeva različitih duljina. Koncentrični krugovi opletenog vunenog saga pokrivali su veći dio podnih dasaka. U jednom od dvaju udaljenijih kutova nalazio se pianino; u drugome rolo--stol. U sobi su se nalazila i dva jednaka hrastova

naslonjača za ljuljanje s izvezenim jastučićima, dva jednaka orahova stolića, svaki s jedne strane pohabane drvene sofe, te plišani naslonjač uz sjajnu mjedenu podnu svjetiljku. Naslonjač je bio privučen do pretjerano velikog kamina koji je sazidao sam Carl, a u kojem su se nalazili visoki žljebasti držači za klade. Šerifa se duboko dojmio red u toj sobi, brončano, prigušeno sirupa-sto svjetlo i fotografije na zidu koje su prikazivale različite pripadnike obitelji Heine i pojedine Varigove koji su na svijet došli prije Carla i Sušan Marie: krupne, snažne Nijemce neprofinjenih crta lica koji se ni pod koju cijenu ne bi nasmiješili fotografu. Bila je to lijepa dnevna soba, čista i mirna. On je za to priznavao zasluge Sušan Marie, jednako kao što je priznavao Carlove zasluge za dimnjak i prozore u kosome krovu. Dok je tako stajao i divio se tragu njezine ruke u svemu, ona se pojavila na vrhu stubišta. - Šerife Moran - zazove ga. - Dobar dan. Odmah je znao da još nije čula. Znao je da je na njemu da joj priopći novosti. Ali to jednostavno nije mogao učiniti istoga trena - na to se nikako nije mogao navesti - i tako je samo stajao, s kapom u ruci, trljajući usne palcem i žmirkajući prema ženi koja je silazila stubama. - Dobar dan - reče - gospođo Heine. - Upravo sam uspavljivala dijete - reče mu ona. To nije bila ona ista žena iz crkve - dražesna ribareva supruga koja poslužuje čaj i kavu. Sada je na sebi imala bezličnu haljinu i bila bez cipela i bez šminke. Preko lijevog ramena imala je prebačenu pelenu, umrljanu slinom, a kosa joj je već nekoliko dana bila neoprana. U ruci je držala dječju bočicu. - Kako vam mogu pomoći, šerife? - upita ga. - Carl se još nije vratio kući. - Zbog toga sam i došao - odgovori Art. - Bojim se da za vas imam... loše vijesti. Najgore moguće vijesti, gospođo Heine. CJJiDKOVl co Isprva je izgledalo da ga ne razumije. Pogledala ga je kao da joj se obratio na kineskome. Potom je s ramena skinula pelenu i nasmiješila mu se. Njegova dužnost bila je razjasniti zagonetku. - Carl je mrtav - reče Art Moran. - Poginuo je sinoć u nesreći za vrijeme ribolova. Jutros smo ga pronašli zapletenog u njegovoj mreži u zaljevu White Sand. - Carl? - reče Sušan Marie. - To nije moguće. - Ali jest. Znam da nije moguće. Ne želim da bude moguće. Vjerujte mi, tako bih volio da to nije istina. Ali istina je. To sam vam došao reći. Bilo je to neobično, taj način na koji je reagirala. Takvo što nikako nije bilo moguće predvidjeti. Odjednom je uzmaknula od njega, ubrzano trepćući, ukočeno i svom težinom sjela na prvu stubu te odložila bočicu na pod pokraj nogu. Zarila je laktove duboko u krilo i stala se ljuljati, u rukama držeći pelenu, stišćući je među prstima. - Znala sam da će se to jednog dana dogoditi - prošapće tada. Potom se prestane ljuljati i zagleda se

u dnevnu sobu. - Žao mi je - reče Art. - Ja ću... nazvat ću vašu sestru i zamoliti je da dođe ovamo. Nemate ništa protiv, gospođo Heine? Ali odgovora nije bilo i Art je mogao još jedino ponoviti kako mu je žao i kraj nje poći do telefona.7 U stražnjem dijelu sudnice suca Lewa Fieldinga sjedilo je dvadeset četvero otočana japanskog podrijetla, svi odreda u odjeći koju su koristili samo za svečane prigode. Nije bilo zakona koji bi od njih tražio da se smjeste isključivo u stražnje redove. To su, međutim, učinili zbog toga stoje San Piedro to od njih zahtijevao, ne nazivajući to zakonom. Njihovi roditelji i djedovi na San Piedro su došli još 1883. Te godine njih dvojica - Japan Joe i Charles Jose živjeli su u šupi u blizini Cattle Pointa. Trideset devet Japanaca radilo je u pilani u Port Jeffersonu, no popisivač ih nije naveo poimence, već je u obrasce upisao: "Kosooki broj 1", " Kosooki broj 2", " Kosooki broj 3"; "Japan Charlie"; "Stari Japanac Sam", "Nasmiješeni Kosooki", "Japanski patuljak", "Mamurni", "Čistač" i "Kratki" - i slične nazive umjesto pravih imena. Do kraja stoljeća na San Piedro je već bilo došlo više od tri stotine Japanaca. To su uglavnom bili radnici sa škuna koji su u Port Jeffersonu bježali s brodova kako bi mogli ostati u Sjedinjenim Državama. Velik broj njih doplivao bi do obale bez ijednog centa. Potom bi lutali otočkim putovima i stazama, hraneći se ružičastim malinama i gljivama matsu-take dok ne bi pronašli "Japanski grad": tri javne kupaonice, dvije brijačnice, dvije crkve (jedna budistička, druga baptističkih misionara), hotel, prodavaonicu mješovite robe, igralište za baseball, slastičarnicu, prodavaonicu tofua i pedeset neoličenih i neurednih nastambi u koje se ulazilo s blatnjavih cesta. Za samo tjedan dana bjegunci s brodova dobili bi posao u pilani - slagali bi drvenu građu, meli piljevinu, prenosili daske, podmazivali strojeve - koji im je donosio jedanaest centi na sat. U poslovnim knjigama u povijesnim arhivima okruga Island navodi se kako je 1907. osamnaestero Japanaca ozlijeđeno ili osakaćeno u pilani u Port Jeffersonu. Japanac broj 107, stoji u dokumentima, izgubio68 Lj e 12. ožujka šaku pod oštricom pile, te je na ime naknade dobio 7,80 dolara. Japanac broj 57 iščašio je 29. svibnja, kada se srušila hrpa drvene grade, kuk. Godine 1921. pilana je zatvorena: sve drveće s otoka dotada se već našlo pod pilama i San Piedro je sada nalikovao na pustinju golih panje-va. Vlasnici pilane prodali su imovinu i napustili otok. Japanci su raščišćavali polja za jagode, jer su one dobro uspijevale u otočkoj klimi i jer je njihov uzgoj zahtijevao malo

početnoga kapitala. Potreban vam je samo, govorilo se tada, jedan konj, jedan plug i puno djece. Japanci su ubrzo unajmili malene parcele i započeli samostalan posao uzgoja. Većina ih je, međutim, i dalje obavljala poljoprivredne radove ugovorno, za druge, ili je u ulozi napoličara radila na poljima čiji su vlasnici bili hakujin. Prema zakonu, nisu mogli biti vlasnici zemlje ako nmisu američki državljani; isto tako, američkim državljanima nisu mogli postati sve dok su bili Japanci. Štedjeli su novac u staklenkama i pisali kući, roditeljima, tražeći da im pošalju supruge. Neki su lagali, govoreći kako su se obogatili, ili su u pismima slali slike koje su ih prikazivale kao mladiće; bilo kako bilo, žene su stigle s druge strane oceana. Živjeli su u cedrovim daščarama osvijetljenim uljanicama i spavali na prevlakama ispunjenima slamom. Vjetar je prodirao kroz pukotine u zidovima. U pet ujutro i mladenka i mladoženja mogli su se zateći u poljima jagoda. U jesen, pognuti među redovima, plijevili su korov ili polijevali jagode umjetnim gnojivom. U travnju su postavljali mamce za puževe balavce i žiške. Obrezivali su mladice, najprije na jednogodišnjim, a potom i na dvogodišnjim i trogodišnjim biljkama. Plijevili su i pazili na pojavu gljivica, pjenuša i plijesni koji su se širili kada bi kišilo. U lipnju, kada bi plodovi dozreli, odlazili bi u polja s kutijama i otpo-činjali berbu. Kanadski Indijanci dolazili su svake godine kako bi im se pridružili u radu za hakujin. Indijanci su spavali na rubovima polja, ili u nekadašnjim kokošinjcima ili stajama. Neki su radili i u pogonu za konzerviranje jagoda. Ostajali bi po dva mjeseca, za trajanja sezone jagoda, a onda ponovno odlazili. No najmanje tijekom punih mjesec dana svake godine ubiranje su čekale beskrajne količine jagoda. Sat vremena po svitanju ispunili bi se prvi plitki sandučići, a predradnik, bijelac, obilazio bi ih i uz ime svakog od berača u crnu knjigu upisivao rimske brojke. On je odvajao plodove u kutije od cedrovine koje su radnici iz tvrtke za pakiranje utovarivali na otvorene kamione bez stranica. Berači su nastavljali popunjavati sanduke, čučeći u obrojčanim redovima. Kada bi početkom srpnja berba završila, dobivali su slobodan dan za Festival jagoda. Neka mlada djevojka tada bi ponijela krunu Princeze jagoda; hakujin bi pekli lososovo meso; Dobrovoljno vatrogasno društvo igralo bi baseball protiv momčadi Japanskog društvenog centra. Klub vrtlara izložio bi košare s jagodama i fuksijama, a gospodarska bi komora dodjeljivala nagrade za najljepše ukrašena svečana kola. Plesni paviljon u West Port Jensenu bio bi osvijetljen fenjerima; turisti iz Seatt-lea masovno su dolazili s izletničkih brodova kako bi sudjelovali u Sven-skoj polki, Rhinelanderu, schottischu i hambonu. Ovamo bi dolazili svi -farmeri, službenici,

trgovci, ribari, tesari, drvosječe, pletači mreža, uzgajivači povrća, preprodavači otpada, prevaranti u poslovima nekretninama, pučki pjesnici, svećenici, odvjetnici, pomorci, naseljenici na državnome zemljištu, tvornički radnici, samostalni drvosječe, vozači, limari, berači gljiva i skupljači božikovine. Dolazili su na piknike u Burchillville i Svlvan Grove, slušali kako srednjoškolski orkestar svira trome Sousine marševe, ispruženi pod drvećem, i pili porto. Dijelom bakanalije, dijelom plemenska svetkovina, dijelom tradicionalna novoengleska večera, čitava ta proslava temeljila se na krunidbi Princeze jagoda - redovito djevičanskoj mladoj Japanki odjevenoj u saten, lica pomno posuta rižinim puderom - neobično svečanome činu koji se odigravao pred upravnom zgradom okruga Island u suton inau-guracijske večeri. Okružena polumjesecom jagoda u košaricama, ona b pognute glave primala krunu od gradonačelnika Amity Harbora, koji jt nosio crvenu lentu i ukrašeno žezlo. U tišini koja bi nastala on bi dosto janstvenim tonom objavio kako je Ministarstvo poljodjelstva - kod sebi je imao njihovo pismo - njihovom dičnome otoku podarilo naslov Pro izvođača najboljih američkih jagoda, ili kako su kralju Georgeu i kraljić Elizabeti, za nedavnog posjeta gradu Vancouveru, za doručak poslužena najbolje jagode sa San Piedra. Okupljena bi masa glasno klicala dok fc on visoko podizao žezlo, slobodnu ruku prebacujući preko skladnih prin cezinih ramena. Djevojka je, pokazalo se, bila nehotični posrednik izme đu dviju zajednica, ljudska žrtva koja je omogućavala nastavak proslav bez iskazivanja kivnosti i zlobe. Sutradan, po tradiciji u podne, Japanci bi počeli ubirati maline. Tako je tekao život na San Piedru. U vrijeme kada se dogodio na pad na Pearl Harbor, na otoku su živjele osamsto četrdeset tri osobe je Panskoga podrijetla, a među njima je bilo i dvanaest učenika četvrtog n zreda srednje škole u Amity Harboru koji tog proljeća nisu maturiral Rano ujutro 29. ožujka 1942. petnaest kamiona američke Uprave za ra70 na preseljenja prevezlo je japanske Amerikance San Piedra do trajektnog pristaništa u Amity Harboru. Ondje su ih ukrcali na brod, praćene pogledima njihovih bijelih susjeda, ljudi koji su ustali rano kako bi stajali na hladnoći i promatrali izgon Japanaca iz svoje sredine - neki među njima bili su im i prijatelji, no uglavnom je bila riječ tek o znatiželjnicima i ribarima koji su stajali na palubama svojih brodova u zaljevu Amity. Ribari su, poput većine otočana, držali da je protjerivanje Japanaca opravdan postupak, te su stajali naslonjeni na kabine svojih ribarica uvjereni da Japanci moraju otići zbog logičnih razloga: počeo je rat, a time se promijenilo sve. Tijekom prijepodnevne stanke optuženikova je supruga sama došla do reda sjedala iza njegova stola

i zatražila dopuštenje da razgovara sa suprugom. - To ćete morati obaviti s tog mjesta - rekao joj je Abel Martinson. - Gospodin Mivamoto smije se okrenuti prema vama, no, znate, to je sve. Ne smijem mu dopustiti da se kreće uokolo. Svakog poslijepodneva, i tako već sedamdeset sedam dana, Hatsue Mivamoto dolazila je u tri sata u okružni zatvor i posjećivala supruga. Isprva je dolazila sama i s njim razgovarala kroz staklenu pregradu, no on ju je kasnije zamolio da dovede i djecu. Nakon toga dovodila je i njih - dvije djevojčice, osmogodišnjakinju i četverogodišnjakinju, koje su hodale iza nje, i jedanaestomjesečnog dječačića kojeg je nosila u naručju. Kabuo je bio u zatvoru onog jutra kada im je sin prohodao, no već poslije podne ona gaje dovela u zatvor, gdje je načinio četiri koraka dok ga je otac promatrao kroz staklo sobe za posjete. Nakon toga podignula ga je do stakla i Kabuo mu se obratio preko mikrofona. - Možeš ići dalje od mene! - rekao mu je. - Načini nekoliko koraka i umjesto mene, može? Sada, u sudnici, okrenuo se prema Hatsue. - Kako su djeca? -upita je. - Trebaju oca - odgovori ona. - Nels radi na tome - reče Kabuo. - Nels će se maknuti - reče Nels. - Policajac Martinson trebao bi se povesti za njim. Kako bi bilo da staneš ondje, odakle ih možeš promatrati, Abel? Daj ovim ljudima malo mira. - Ne smijem - odvrati Abel. - Art bi me ubio. - Art te neće ubiti - reče Nels. - Vrlo dobro znaš da gospođa MiyaV X X V-^J--' moto neće mužu neprimjetno pružiti nikakvo oružje. Odmakni se malo. Pusti ih da razgovaraju. - Ne smijem - reče Abel. - Žao mije. Ipak, odmaknuo se oko metar, držeći se kao da ne sluša. Nels se ispričao i otišao. - Gdje su djeca? - upita Kabuo. - Kod tvoje majke. Ondje je i gospođa Nakao. Svi nam pomažu. - Izgledaš dobro. Nedostaješ mi. - Izgledam užasno - odgovori Hatsue. - A ti izgledaš kao Tojov vojnik. Bit će bolje da prestaneš sjediti tako uspravno i ukočeno. Takvoga će te se porotnici prestrašiti. On je prodorno pogleda u oči, a ona odmah uvidi da razmišlja o tome. - Lijepo je biti izvan ćelije reče. - Divno je ne biti ondje unutra. Hatsue gaje u tom trenutku željela dodirnuti. Željela je ispružiti ruku i položiti mu je na vrat, ili mu prstima dodirnuti lice. Bilo je to prvi put u sedamdeset sedam dana da među njima nije bilo staklene pregrade. Sedamdeset sedam dana slušala je njegov glas samo izmijenjen preko mikrofona i zvučnika. U tom razdoblju ni u jednom trenutku nije se osjećala pribranom i posve je prestala zamišljati njihovu budućnost. Noću je k sebi u krevet dovodila djecu, a potom se uzaludno mučila ne bi li ipak nekako zaspala. Imala je sestre, tete i rođake koji bije ujutro zvali i pozivali na objed. Odlazila je njima jer je bila usamljena i jer joj je bio potreban

zvuk ljudskih glasova. Žene su spravljale sendviče, kolače i čaj i čavrljale u kuhinji dok su se djeca igrala, i tako je prošla jesen, a njezin je život bio zarobljen, u čekanju. Katkada bi se dogodilo da Hatsue poslije podne zaspi na sofi. Dok bi spavala, za djecu bi se brinule te druge žene, a ona bi im se na tome obavezno zahvaljivala; no prije joj se nikada ne bi dogodilo takvo što, nikada ne bi samo tako zaspala, jednostavno utonula u san usred posjeta, dok bi joj djeca bezglavo jurcala uokolo. Bila je to tridesetjednogodišnja žena još uvijek skladna izgleda. Hodala je poput kakve bosonoge seoske djevojke s ravnim tabanima. Imala je uzak struk i malene grudi. Često je nosila muške hlače od kepera, sivu pamučnu sportsku majicu i sandale. Ljeti je obično radila na ubiranju jagoda kako bi u kuću donijela i dodatni prihod. Ruke su joj u razdoblju berbe bile umrljane sokovima plodova. U polju je slamnati šešir nosila spušten nisko na čelo, što u mladosti nije činila redovito, tako daje sada °ko očiju imala bore od žmirkanja. Hatsue je bila visoka žena - stotinu sedamdeset dva centimetra - no ipak je bila u stanju spustiti se i bez boli duo čučati među redovima nasada.72 Tek odnedavno počela je nositi maškaru i ruž za usne. Nije bila tašta, no bilo joj je jasno da joj ljepota blijedi. Njoj s trideset jednom godinom nije smetalo što ostaje bez mladenačke ljepote, jer je polako, s godinama, sve dublje osjećala da u životu ima i drugih stvari, osim iznimne ljepote, zbog koje su joj se oduvijek divili. U mladosti je bila tako besprijekorno lijepa da je ta njezina ljepota postala javnim dobrom. Godine 1941. na Festivalu jagoda okrunjena je za princezu. Kada joj je bilo trinaest godina, majka joj je odjenula svileni kimono i uputila je gospođi Shigemura, koja je mlade djevojke podučavala plesu odori i umijeću besprijekornog posluživanja čaja. Dok je sjedila pred zrcalom, a gospođa Shigemura bila iza nje, naučila je da joj je kosa utsukushii i da bi ošišati je bio svojevrstan oblik hereze. Bila je to prava rijeka blistavoga oniksa koja se prelijevala u duginim bojama - gospođa Shigemura opisala ju je na japanskome - najistaknutija odlika njezine pojave, jednako uočljiva i iznimna kao što bi to bila ćelavost u kakve druge djevojke njezine dobi. Morala je naučiti da postoje brojni načini na koje je može nositi - da je može ukrotiti ukosnicama ili je uplesti u debelu pletenicu koja će joj visjeti preko jedne dojke ili je pomno povezati u punđu na zatiljku ili je začešljati unatrag tako da istakne široke, glatke obraze. Gospođa Shigemura rukama joj je obuhvatila kosu i rekla da je njezina gustoća podsjeća na živu i da Hatsue mora naučiti prema svojoj se kosi odnositi s ljubavlju, kao da svira kakav

žičani instrument ili flautu. Potom ju je raš-češljala niz djevojčina leđa sve dok nije ostala raširena poput lepeze, ljeskajući se u nadnaravno crnim valovima. Srijedom poslije podne gospođa Shigemura upućivala je Hatsue u zamršene pojedinosti čajnoga obreda, kao i kaligrafije i slikanja pejsaža. Pokazala joj je kako aranžirati cvijeće u vazi i kako, u osobitim prigodama, prekriti lice rižinim puderom. Ustrajno je zahtijevala da se Hatsue nikada ne smijulji i da nikada izravno ne gleda u nekog muškarca. Kako bi joj ten i dalje ostao besprijekoran - Hatsue, govorila je gospođa Shigemura, ima kožu glatku poput sladoleda od vanilije - mora paziti da se ne izlaže suncu. Gospođa Shigemura naučila je Hatsue kako pjevati uz pribrano držanje i kako elegantno sjediti, koračati i stajati. Upravo ovo posljednje zadržalo se od učenja gospođe Shigemura: Hatsue se i dalje kretala cijelim bićem, a pokreti su započinjali u vršcima njezinih nožnih prstiju i tijelom se širili do tjemena. Kretanje je tako bilo jedinstveno i skladno. Život joj je oduvijek bio naporan - rad u polju, zatočeništvo, još rada u polju uz kućanske poslove no u tom razdoblju, pod budnim vodstvom gospođe Shigemure, naučila je mirno podnositi sve. Bilo je to dijelom pitanje držanja i disanja, no još više duše. Gospođa Shigemura naučila ju je tome kako treba tražiti sjedinjenje s Višim životom i zamišljati sebe kao list na nekom velikome stablu: pomisao na smrt u jesen rekla joj je, posve je nevažna kada se usporedi sa sretnom spoznajom o njegovu sudjelovanju u životu samoga stabla. U Americi, rekla joj je, postoji strah od smrti; ovdje je život nešto odvojeno od Postojanja. Japanac, s druge strane, mora uvidjeti da život prigrljuje smrt i kada osjeti tu istinu, steći će mir. Gospođa Shigemura naučila je Hatsue kako nepomično sjediti, tvrdeći kako ne može valjano dozreti ne nauči li tako dugotrajno sjediti. Zbog toga što živi u Americi, rekla joj je, bit će joj teško, jer je u Americi sve puno napetosti i nezadovoljstva. Hatsue, kojoj je bilo tek trinaest godina, isprva nije mogla mirno sjediti ni trideset sekundi. A onda, kasnije, kada je uspjela primiriti tijelo, uvidjela je da zapravo ne može smiriti um. No malopomalo njezin se otpor miru stišao. Gospođa Shigemura bila je zadovoljna, tvrdeći kako je nemir njezina ega upravo u procesu nadvla-davanja. Rekla je Hatsue da će joj taj njezin mir dobro doći. Iskusit će sklad postojanja usred promjena i nemira koje život neizostavno donosi. No Hatsue se, dok se šumskim putovima vraćala kući od gospođe Shigemure, pribojavala da unatoč vježbi nije smirena. Tratila je vrijeme i katkada sjedila pod kakvim stablom, tražila gospine papučice ili bijeli trolist, i razmišljala o sklonosti koju osjeća prema svijetu iluzija - o svojoj žudnji za životom i zabavom, za odjećom, šminkom, plesovima, filmovima. Činilo joj se daje vanjskim držanjem uspjela zavarati samo

gospođu Shigemuru; u sebi je znala da je njezina želja za svjetovnom srećom zastrašujuće neodoljiva. Ipak, zahtjevi za prikrivanjem tog unutarnjeg života bili su veliki, tako daje u vrijeme kada je pošla u srednju školu već bila pravi majstor za pokazivanje tjelesnoga mira kojeg u njoj zapravo nije bilo. Na taj način razvila je tajni život koji ju je mučio i koji je nastojala odbaciti. Gospođa Shigemura je o pitanjima spolne naravi s Hatsue govorila otvoreno i izravno. Uza svu ozbiljnost proročice, predvidjela je da će bijelci željeti Hatsue i nastojati joj razoriti djevičanstvo. Tvrdila je da bijeli muškarci u srcu nose tajnu žudnju prema mladim Japankama. Pogledaj samo njihove časopise i filmove, rekla je gospođa Shigemura. Kimoni, šake, zidovi od rižina papira, koketne i čedne gejše. Bijeli muškarci imaju svoje snove i maštarije o strastvenome Japanu - djevojkama sjajne kože ' dugih, vitkih nogu kako bosonoge hodaju vlažnim i vrućim rižinim/4 David (Juterson poljima - a to izobličava njihov spolni nagon. To su opasni egomanijaci posve uvjereni u to da ih Japanke štuju zbog njihove svijetle kože, ambicioznosti i odvažnosti. Kloni se bijelih muškaraca, rekla joj je gospođa Shigemura, i udaj se za mladića iz svog naroda, čije je srce snažno i dobro. Njezini roditelji uputili su Hatsue gospođi Shigemuri u želji da djevojka ne zaboravi kako je prije svega Japanka. Njezin otac, uzgajivač jagoda, na otok je došao iz Japana, iz obitelji za koju se nitko u prefekturi nije mogao sjetiti da se bavila bilo čime drugim osim lončarstva. Hat-suina majka, Fujiko - kći iz skromne obitelji u blizini Kure, obitelji marljivih vlasnika trgovine i trgovaca rižom na veliko - stigla je u Ameriku brodom Korea Maru, kao nevjesta koju je Hisao upoznao preko fotografije. Brak je dogovorio baishakunin, koji je Shibavaminima rekao da se potencijalni ženik u novoj zemlji obogatio. No Shibavame su imali ugledan dom i činilo im se da bi Fujiko, kći o kojoj je bila riječ, mogla naći i boljeg muža od običnog nadničara u Americi. Potom im je baishakunin, čiji je posao bio pribavljati mladenke, pokazao dvanaest jutara najbolje gorske zemlje koju je, rekao je, potencijalni ženik kanio kupiti po povratku iz Amerike. Ondje je bilo bresaka i draguna, te vitkih, visokih cedrova, a među njima je stajala prelijepa nova kuća s tri kamenita parka s planinskim raslinjem. Konačno, istaknuo je, Fujiko želi poći u Ameriku: mlada je, bilo joj je devetnaest, i želi prije smirivanja u bračnim vodama vidjeti i nešto od svijeta s druge strane mora. No tijekom prekooceanskoga putovanja imala je mučninu. Ležala je, stisnuta želuca, i povraćala. A čim je stigla u novu zemlju, do-putovavši u Seattle, utvrdila je da se udala za ubogara. Hisaovi su prsti bili puni žuljeva i

mjehura, a odjeća mu je snažno vonjala po znoju. Nije imao ništa, pokazalo se, osim nekoliko dolara i još nekoliko novčića, zbog čega je molio Fujiko da mu oprosti. Isprva su živjeli u nekom pansionu u Beacon Hillu, gdje su zidovi bili obloženi slikama iz časopisa i gdje su se bijelci na ulicama prema njima odnosili s puno prijezira i omalovažavanja. Fujiko je počela raditi u kuhinji na otvorenome uz obalu. I ona se znojila i ranjavala dlanove i prste radeći za hakujina. Potom se rodila Hatsue, prva od pet kćeri, i obitelj se preselila u pansion u ulici Jackson. Vlasnici pansiona bili su ljudi iz prefekture Tochigi--ken koji su ostvarili velik uspjeh: njihove žene nosile su kimona od svilenog krepa i grimizne papuče s plutenim potplatima. Ulica Jackson, međutim, smrdjela je po truloj ribi, kupusu i rotkvicama koje su fermentirale u morskoj soli, po ustajaloj vodi iz kanalizacijskih odvoda i ispu75 šnim plinovima tramvaja na dizelski pogon. Fujiko je ondje tri godine čistila i pospremala sobe, sve dok se jednoga dana Hisao nije vratio kući donoseći novosti o tome kako im je osigurao posao u tvornici konzervi National Cannerv Companv. U svibnju su se Imade ukrcali na brod za San Piedro, gdje je bilo posla na brojnim poljima jagoda. Bio je to, međutim, težak posao - Hatsue i njezine sestre u životu će ga se naraditi - mučenje u pognutome položaju pod nesmiljenim suncem. No unatoč tome, sve je bilo neusporedivo bolje nego u Seattleu: pomno uređeni redovi jagoda blago su se spuštali i uzdizali pokrivajući čitave doline, vjetar im je do nosnica donosio miris mora, a sivo svjetlo ujutro je budilo uspomene na dio onog Japana koji su Hisao i Fujiko ostavili za sobom. Isprva su živjeli u kutu neke suše koju su dijelili s jednom indijanskom obitelji. Sedmogodišnja Hatsue u šumi je rezala paprat i uz majku skupljala božikovinu. Hisao je prodavao grgeče i izrađivao božične vijence. Vreću za pšenicu ispunili su kovanicama i novčanicama, unajmili nekoliko jutara zemlje pune panjeva i mladica javora, kupili konja za oranje i dali se na raščišćavanje. Stigla je jesen i javorovo se lišće stalo ko-vrčati i otpadati na tlo, gdje je kiša od njih stvarala crvenkastosmeđu kašu. Hisao je tijekom zime 1931. spaljivao hrpe granja i iz zemlje vadio panjeve. Kuća od cedrovih daščica gradila se polako. Zemlja je obrađena i prve kulture posađene upravo u vrijeme dolaska blijedog proljetnoga svjetla. Hatsue je odrasla vadeći školjke na South Beachu, ubirući kupine i gljive i plijeveći nasade jagoda. Usto je bila i majka svojim sestrama. Kada joj je bilo deset godina, neki dječak iz susjedstva naučio ju je plivati i ponudio joj svoju kutiju sa staklenim dnom kako bi mogla gledati što se nalazi pod valovima. Njih dvoje tako su se držali za

kutiju, dok im je tiho-oceansko sunce grijalo leđa, i zajedno promatrali morske zvijezde i rakove. Voda je nestajala s Hatsuine kože, za sobom ostavljajući sol. A onda, jednog dana, dječak ju je na koncu poljubio. Pitao ju je smije li to učiniti, a ona nije rekla ništa. On se tada nagnuo preko kutije i tek na trenutak položio svoje usne na njezine. Prije nego što se trepćući odmaknuo, iz njegovih je usta osjetila toplinu i slankast miris. Potom su nastali promatrati vlasulje, trpove i morske gusjenice. Hatsue će se na dan ^y°ga vjenčanja prisjetiti da ju je prvi put poljubio taj dječak, Ishmael ^-hambers, dok su plutali morem držeći se za kutiju sa staklenim dnom. w° kada ju je suprug upitao je li se ikada s kime poljubila, Hatsue je rekla nikada.76 - Jako pada - reče mu ona sada, podižući pogled prema prozorima sudnice. - Velik snijeg. Prvi snijeg tvoga sina. Kabuo se okrene kako bi pogledao snijeg, a ona tada na lijevoj strani njegova vrata, iznad mjesta na kojem mu je bila zakopčana košulja, primijeti debele tetive. U zatvoru nije izgubio ništa od svoje snage; a ona je, koliko se njoj činilo, bila unutarnja stvar, nešto stoje gotovo neprimjetno prilagođavao životnim okolnostima: u ćeliji se koncentrirao na njezino očuvanje. - Provjeri kako stoje stvari u podrumu, Hatsue - reče on. - Ne bi bilo dobro da se nešto smrzne. - Već sam gledala - odvrati ona. - Sve je u redu. - Dobro - reče Kabuo. - Znao sam da ćeš paziti. Još nekoliko trenutaka bez riječi je promatrao snijeg, bijele iglice kako brzo i nejasno promiču pokraj prozorskih stakala, a onda se ponovno okrenuo prema njoj. - Sjećaš li se onog snijega u Manzanaru? - reče. Kad god sniježi sjetim se toga. Mećave i jakog vjetra i trbušaste peći. I zvijezda koje su se vidjele kroz prozor. Inače joj ne bi govorio takve stvari, takve romantične riječi. No zatvor ga je možda naučio oslobađanju onoga što bi inače vjerojatno prikrio. -1 to je bio zatvor - reče Hatsue. - Bilo je lijepih stvari, no to je bilo u zatvoru. - To nije bio zatvor- reče Kabuo. - Tada smo mislili da jest, jer smo premalo znali. Ali to nije bio zatvor. Dok je slušala te riječi, znala je daje u pravu. Vjenčali su se u inter-nacijskome logoru Manzanar, u budističkoj kapelici od ljepenke. Njezina je majka objesila stare vojne vunene pokrivače kako bi pregradila pretrpanu sobu Imadinih, dodjeljujući im, prve bračne noći, dva poljska kreveta uz peć. Čak je i spojila dva ležaja, kako bi načinila jedan, i dlanovima im poravnala plahte. Hatsuine sestre - sve četiri - stajale su kraj pregrade i promatrale kako njihova majka bez riječi dovršava posao. Fujiko je natrpala ugljen u trbušastu željeznu peć i obrisala ruke o pregaču. Kimnula je i rekla im da nakon četrdeset pet minuta trebaju zatvoriti otvor za zrak. Potom je izišla s kćerima i unutra ostavila Hatsue i Kabua. Stajali su kraj prozora u svadbenoj odjeći i ljubili se, a ona je udisa-la miris njegova toplog vrata i

grla. Vjetar je vani nanosio snijeg na zidove barake. - Sve će čuti - prošaptala je Hatsue. Kabuo se, držeći je za struk, okrenuo prema pregradi. - Na radiju sigurno ima nešto dobroga zazvao je. - Ne bi li bilo lijepo da po-slušamo malo glazbe? Čekali su. Kabuo je objesio kaput na vješalicu. Nakon nekoliko trenutaka začula se neka postaja iz Las Vegasa countrv-glazba, Kabuo je sjeo i svukao cipele i čarape. Potom ih je uredno složio pod postelju. Nakon toga skinuo je leptir-kravatu. Hatsue je sjela kraj njega. Na trenutak mu je pogledala obraz, ožiljak na vilici, a potom su se poljubili. - Trebat ću pomoć s haljinom -prošaptala je. - Otkopčava se na leđima, Kabuo. Kabuo ju je otkopčao. Prstima joj je prešao čitavom dužinom kralježnice. Ona je ustala i spustila haljinu preko ramena. Haljina je pala na pod, a ona ju je podignula i objesila na vješalicu uz njegov kaput. Hatsue se vratila do kreveta u grudnjaku i kombineu te sjela kraj Kabua. - Ne bih željela da budemo jako glasni - rekla je. - Čak i uz radio. Sestre osluškuju. - U redu - rekao je Kabuo. - Tiho. Otkopčao je košulju i svukao je, te je položio na kraj ležaja. Potom je svukao potkošulju. Bio je vrlo snažan. Primijetila je prelijevanje njegovih trbušnih mišića. Bilo joj je drago što se udala za njega. I on je potekao iz obitelji uzgajivača jagoda. Bio je vješt s biljkama i znao je koje mladice treba podrezati. Dlanovi su mu, poput njezinih, za ljetnih mjeseci bili umrljani sokom plodova. Crveni plodovi miješali su se s njegovom kožom i davali joj miris. To je djelomično znala i upravo je zbog tog mirisa željela zauvijek svoj život vezati s njim; bilo je to nešto stoje, u ko-načnici, razumjela u nosu, koliko god to drugima izgledalo neobično. I znala je da Kabuo želi ono što i ona, farmu jagoda na San Piedru. To je bilo sve, ništa više od toga, željeli su vlastitu farmu i blizinu ljudi koje vole i miris jagoda pod prozorom. Bilo je djevojaka njezine dobi koje je dobro poznavala i koje su bile posve uvjerene da ih sreća čeka negdje drugdje, koje su željele otići u Seattle ili Los Angeles. Nisu znale točno izraziti što to traže od velikoga grada, znale su samo da žele otići onamo. Isto je to u jednom razdoblju osjećala i Hatsue, no toga se otada oslobodila poput kakva sna, otkrivajući istinu o svojoj pravoj naravi: za nJu su prirodni bili pribranost i mir otočkog uzgajivača jagoda. U dubini svoga bića znala je što želi, a znala je i zašto. Bila joj je posve jasna sreća k°ju donosi mjesto na kojem je posao jasan i čist i na kojem postoje polja na koja može doći s muškarcem kojeg voli posve svjesno. A jednako tako mish'o je i Kabuo, od života želeći isto to. I tako su zajedno počeli styarati planove. Kada rat završi, vratit će se na San Piedro. Kabuo je nHle imao čvrste korijene, baš kao i ona, mladić koji razumije zemlju i78 David Gut?rson rad na zemlji i zna koliko je dobro živje11 među ljudima koje čovjek voli. Bio je upravo onakav

mladić kakvog joj Je gospođa Shigemura opisala još tako davno, kada je govorila o ljubav' i braku, a ona gaje sada poljubila, snažno, upravo zbog toga. Potom niu je nježnije poljubila vilicu i čelo, a onda položila bradu na njegovo i |eme i vršcima ga prstiju uhvatila za uši. Kosa mu je mirisala po vlažiioj zemlji. Kabuo joj je položio dlan na leđa i snažno je privukao. Pogubio joj je kožu nad dojkama i položio nos na njezin grudnjak. - Tako dobro mirišeš - rekao joj je. Tada se odmaknuo, svukao hlače i položio ih uz košulju. Tako su sjedili jedno kraj drugoga samo u donjem rublju. Noge su mu se sjajile na svjetlu koje je dopiralo kroz prozor. Kroz tkaninu njegovih gaćica vidjela ^e kako mu je penis uzdignut. Njegov vršak pridignuo je gaćice od tijela. Hatsue podigne noge na krevet i osloni bradu na koljena. - Slušaju nas - reče. - Znam da slušaju. - Možete li pojačati radio? - reče glasno Kabuo. - Ovdje se ne čuje dobro. Countrv-glazba odmah se pojačala. Isprva su bili tihi. Ležali su na boku, okrenuti jedno prema drugome i ona je osjećala kako joj ukrućeni penis pritiska trbuh. Spustila je ruku i dodirnula ga ispod gaćica, vršak i nabor glavića ispod njega. Čula je ugljen kako gori u peći. Prisjećala se kako je poljubila Ishmaela Chambersa, dok su se čvrsto držali za drvenu kutiju. Bio je to dječak preplanule kože koji je živio nešto dalje uz istu cestu - u to su vrijeme tražili kupine, penjali se na drveće i pecali grgeče. Mislila je na njega dok joj je Kabuo cjelivao donju stranu dojki, a potom i bradavice kroz tkaninu grudnjaka. Potom je u Ishmaelu ugledala početak lanca, shvatila da je poljubila tog dječaka kada joj je bilo deset godina i da je čak i tada osjetila nešto neobično, te da će večeras, ubrzo, duboko u sebi osjetiti tvrdu muškost nekog drugog mladića. No te prve bračne noći nije joj bilo teško iz misli posve istisnuti Ishmaela; on se onamo, naime, uvukao tek slučajno, jer se svi romantični trenuci s drugim takvim prigodama povezuju i protiv volje čak i ako su neki od njih već odavno prošli. Već malo kasnije suprug joj je svukao kombine i gaćice i otkopčao joj grudnjak, potom svukavši i svoje gaćice. Bili su goli i ona mu je u svjetlu zvijezda koje je dopiralo kroz prozor jasno vidjela lice. Bilo je to dobro lice, snažno i glatko. Vjetar se vani sada već pojačao i zviždao je među daskama. Ona rukom obavije Kabuovu muškost i stisne je, a ta tvrda muškost na trenutak joj poskoči u šaci. Potom se, zbog toga stoje to tako željela, ispruži na leđima, ne puštajući ga, a on se nađe na njoj, rukama je držeći za zadnjicu. - Jesi li to kada već činila? - prošapće on. - Nikada - odgovori Hatsue. - Ti si mi jedini. Glavić njegova penisa pronašao je željeno mjesto. Nekoliko trenutaka čekao je nepomičan, spreman, i ljubio je usnama je obavio njezinu donju usnu i tako je nježno zadržao. A potom ju je privukao k sebi i istovremeno ušao u nju, tako da je osjetila njegove mošnje kako pljoštimice udaraju o njezinu kožu. Cijelim tijelom osjećala je

koliko je to ispravno, cijelo tijelo bilo joj je posve obuzeto tim osjećajem. Hatsue je uzdignula lopatice - dojkama je pritisnula njegova prsa - i polagani drhtaj tada joj je prostrujao čitavim bićem. - Ovo je tako pravo - sjećala se kako je tada prošaptala. - Tako jasno znam daje ovo u redu, Kabuo. - Tadaima aware ga wakatta - odgovorio joj je tada. - Tek sada poznajem najdublju ljepotu. Osam dana kasnije otišao je u Camp Shelbv, u Mississippiju, gdje je pristupio 442. pukovnijskoj borbenoj skupini. Mora poći u rat, rekao joj je. To je nužno kako bi iskazao hrabrost. To je nužno kako bi pokazao odanost Sjedinjenim Državama: svojoj domovini. - Možeš poginuti dokazujući sve to - rekla mu je. - Ja znam da si hrabar i odan. Otišao je unatoč tim njezinim riječima. Izgovorila ih je puno puta prije njihova vjenčanja, često ga je molila da ne ide, no on samog sebe nije mogao navesti na to da ostane daleko od rata. To nije samo pitanje časti, rekao je, nego i pitanje nužnosti odlaska u rat zbog toga što ima japansko lice. Zbog njega treba dokazati još više, teret koji mu je na leđa natovario upravo taj rat, a ako ga on neće ponijeti, tko će? Uvidjela je da ga ništa neće pokolebati i prepoznala neku nepopustljivost zakopanu duboko u njemu, dio ličnosti njezina supruga koji privlači borba i koji očajnički želi sudjelovati u ratu. U njegovu biću postojalo je mjesto do kojeg ona nije mogla doprijeti, gdje je u samoći donosio odluke, a ona zbog toga nije osjećala samo nelagodu, nego i strah za njihovu budućnost. Život joj je sada bio povezan s njegovim i činilo joj se da joj zbog toga treba biti otvoren svaki zakutak njegove duše. Taj rat, govorila je ustrajno samoj sebi, taj zatvorenički, logorski život, pritisci kojima su u to doba bili izloženi, to izgnanstvo, sve to objašnjavalo je njegovu po-vučenost. Brojni muškarci odlazili su u rat unatoč željama svojih supru-80 ga, puno ih je svakodnevno odlazilo iz logora, rijeke mladića. Govorila je samoj sebi da to mora izdržati onako kako su joj majka i Kabuova majka savjetovale i ne boriti se protiv tih jačih i većih sila kojima se čovjek ne može oduprijeti. Sada ju je ta sila ponijela prema struji povijesti, kao nekoć i njezinu majku. U njoj mora plivati s lakoćom, inače će je progutati vlastito srce i rat neće preživjeti bez rana, a tome se još uvijek nadala. Hatsue se pomirila sa suprugovim odlaskom i činjenicom da joj nedostaje, te se naučila umijeću dugotrajnog čekanja - promišljeno kontrolirane histerije, unekoliko nalik onome što je Ishmael Chambers osjećao dok je promatrao nju u sudnici. Dok je promatrao Hatsue, Ishmael Chambers prisjećao se kako jt uza strmu obalu na South Beachu s njom vadio ladinke. Hatsuc je, noseći vrtnu lopatu i metalnu kantu s prohrđalim dnom i hodajući plićakom, za sobom prolijevala vodu; bilo joj je četrnaest godine i na sebi je imala crni kupaći kostim. Hodala je bosih nogu,

izbjegavajuć lupare, oprezno tražeći put obalom s koje se plima bila povukla, među slanom morskom travom, sjajnom i glatkom na suncem isušenim lepezama mulja. Ishmael je na nogama imao gumene čizme, a u ruci je čvrsto držao lopaticu; sunce mu je u hodu udaralo u ramena i leđa i sušile blato koje mu se nakupilo na koljenima i dlanovima. Tako su besciljno hodali gotovo kilometar i pol. Na jednome su mjestu zastali i okupali se. S povlačenjem plime pojavile su se velike školjke, i počele štrcati mlazove vode poput minijaturnih gejzira skrivenih među sasušenom morskom travom. Na muljnoj obali uzdizali su se maleni vodoskoci, deseci njih, koji bi štrcnuli vodu i više od pola metra uvis, potom još jednom, a zatim slabije i niže, potom posve prestajući. Ladinke su podignule vratove iz blata i okrenule usne prema suncu. Sifoni na završetku vratova blistali su im na suncu. Procvjetali su onako nježnobijeli, prelijevajući se u duginim bojama, dižući se iz muljne močvare. Njih dvoje potom su kleknuli uz jedan školjkin sifon i stali razgovarati o njegovu izgledu. Govorili su tiho i pazili da ne načine kakav nagao pokret - pokreti kod školjaka bude bojažljivost i navode ih na povlačenje. Hatsue je, s kantom pokraj sebe i lopatom u jednoj ruci, drugom rukom pokazivala tamnu boju usne otvorene školjke, njezinu veličinu, nijansu i ton, obod vlažne udubine. Potom je zaključila da su naišli na bezupku. Bilo im je četrnaest godina; školjke su im bile važne. Bilo je ljeto i tek malo toga imalo je istinsko značenje.uavia uuterson Došli su do drugog sifona i ponovno kleknuli. Hatsue je, sjedeći podvijenih nogu, iscijedila morsku vodu iz kose tako da joj je potekla niz ruku. Skladnim pokretom uzdignula je kosu s vrata i pustila je da se u valu spusti niz leđa, posve izložena suncu. - Ladinka - reče tiho. -1 to dobra - složi se Ishmael. Hatsue se nagne naprijed i ugura kažiprst u sifon. Promatrali su školjku kako ga stiska i uvlači vrat u blato. Njezin put povlačenja pratila je vrškom johina štapa; u otvoru ga je nestalo šezdesetak centimetara. - Duboko je dolje - reče ona. -1 velika je. - Sada sam ja na redu za kopanje - reče Ishmael. Hatsue mu pruži svoju lopatu. - Držak se rasklimao - upozori ga ona. - Pazi da ne pukne. Lopatom je izvadio rumenke, grančice i morske gusjenice. Ishmael je podignuo maleni nasip koji je štitio otvor od nadolazeće plime; Hatsue je izbacivala vodu napuklom kantom, ispružena na toplome blatu. Stražnja strana nogu bila joj je glatka i smeđa. Kada je štap pao, Ishmael se spustio kraj nje i stao je promatrati kako lopaticom razmiče pijesak. U njemu se tada pojavio školjkin sifon; vidjeli su otvor kroz koji je uvukla vrat. Zajedno su ležali uz rub iskopane rupe, s

jednom uvučenom blatnom rukom, i razmicali pijesak sve dok nisu otkopali trećinu školjke. - Sada je povucimo - predloži Ishmael. - Bit će bolje da dođemo ispod nje - reče Hatsue. On ju je naučio vaditi ladinke, i tako su ih iskopavali četiri ljeta, no ona gaje na koncu u tome umijeću nadmašila. Taj neki njezin način govorenja, ta sigurnost za njega su bili više nego uvjerljivi. - I dalje se dobro drži - objasni ona. - Puknut će stanemo li je izvlačiti. Budimo strpljivi i otkopajmo je još malo. Bit će bolje nastavimo li kopati. Kada je došlo vrijeme da je izvuku, on je uvukao ruku što je dublje mogao, tako da mu je obraz bio posve pritisnut uz blato, a glava okrenuta prema Hatsuinu koljenu. Bio joj je toliko blizu da mu je to koljeno ispunjavalo čitav pogled na svijet. Pritom je osjećao miris soli na njezinoj koži. - Oprezno - reče mu ona. - Polako. Važno je samo izvlačiti je oprezno. Ne žuri. Najbolje je polako. - Izlazi - proštenje Ishmael. - Osjećam je. Nakon toga ona mu je s dlana uzela školjku i isprala je u plićaku. Potom ju je obrisala donjim dijelom dlana i očistila dugački vrat i stopalo. Ishmael ju je zatim ponovno uzeo i stavio u kantu. Čista i profinjena, bila je jedna od najvećih koje je ikada vidio, nešto poput purećih prs odvojenih od kosti. S divljenjem ju je promatrao, okretao je u rukam; Debljina i težina ladinke u njemu su uvijek izazivale divljenje. Pronaš smo divnu školjku - reče. - Velika je - odvrati Hatsue. - Divovska. Stajala je u plićaku i ispirala blato s nogu dok je Ishmael zatrpava rupu. Plima se polako prevlačila preko suncem ugrijanih stijena i mulj; a voda je bila topla kao u kakvoj laguni. Njih dvoje sjeli su jedno uz dri go u plićak, okrenuti prema pučini, dok im se morska trava povlačila p nogama. - Prostire se unedogled - reče Ishmael. - Na svijetu je više vod nego ičega drugog. - Negdje ipak završava - odgovori Hatsue. - Ili samo bez prestank ide uokolo. - To je ista stvar. To je unedogled, bez kraja. - Trenutačno negdje postoji obala na kojoj se plima podignula objasni Hatsue. - I to je kraj oceana. - Ocean nema kraja. Stapa se s nekim drugim oceanom i voda s ubrzo vraća i sve se ponovno miješa. - Oceani se ne miješaju - reče Hatsue. - Temperature su im razli čite. U njima su različiti udjeli soli. - Miješaju se pod površinom - reče Ishmael. - Sve to zapravo je sa mo jedan ocean. - Potom se spustio unatrag i naslonio na laktove, prek bedara navukao snop dugih smeđih haluga i ponovno se udobno smje stio. - To nije jedan ocean - reče Hatsue. - To su četiri oceana... Atlant ski, Tihi, Indijski i Arktički. Međusobno se razlikuju. - A kako se to razlikuju? - Jednostavno su drukčiji. - Hatsue se pokraj njega također oslor na laktove, puštajući kosu da joj slobodno pada unatrag. - Jednostavni je tako - pridoda tada. - To nije osobito dobar razlog - reče Ishmael. - Glavna je stvar d; je voda jednostavno voda. Nazivi

na zemljovidu ne znače ništa. Misliš 1 da bi, da si u kakvome čamcu i dođeš do drugog ocena, ondje vidjela ne kakav znak ili natpis? To je... - Promijenila bi se boja, to sam čula - reče Hatsue. - Atlantski ji ocean smeđ, tako nekako... smeđast, a Indijski plav. - Gdje si to čula? - Ne sjećam se. - To nije točno. -Jest, točno je.84 Šutjeli su. Čulo se tek zapljuskivanje malih valova i ništa više. Ishmael je bio svjestan njezinih nogu i ruku. Sol se u kutovima njezinih usana bila osušila, ostavljajući jasno vidljiv trag. Uočio je njezine nokte, oblik nožnih prstiju, udubinu na grlu. S njom se znao već šest godina, a nije ju poznavao. Prema onom odvojenome dijelu njezina bića, dijelu koji nikome nije pokazivala, počeo je osjećati duboku znatiželju. U posljednje vrijeme, kad god bi razmišljao o njoj, počeo bi se osjećati nesretnim i utrošio je puno vremena, čitavo proljeće, mozgajući o tome kako bi joj mogao objasniti koliko je nesretan. Poslije podne bi sjedio na vrhu kakve strmine uz obalu na South Beachu i razmišljao o tome. O tome je razmišljao i u školi. Te njegove misli, međutim, nisu mu nimalo pomogle u pronalaženju načina na koji bi o tome razgovarao s Hatsue. Riječi su mu u takvim situacijama posve izmicale. U njezinoj nazočnosti imao je osjećaj da bi otkrije li što misli bila pogreška koju možda nikada ne bi mogao ispraviti. Bila je zatvorena i nije mu pružala nikakve mogućnosti za takav razgovor, premda su sada već godinama zajedno pješačili od postaje školskoga autobusa, nalazili se i igrali na obali ili u šumi, ubirali plodove na istim okolnim farmama. Zajedno su se igrali kao djeca, u skupini u kojoj su bile i njezine sestre i druga djeca -Sheridan Knowles, Arnold i Bili Kruger, Lars Hansen, Tina i Jean Svvert-sen. Kao devetogodišnjaci, jesenska su poslijepodneva provodili u iz-dubenome deblu nekog cedra, gdje bi se ispružili na tlu i promatrali kišne kapi kako udaraju po rebrastoj paprati i bršljanu. U školi su bili stranci zbog razloga koji njemu nikako nisu bili jasni, premda je razumio da tako mora biti jer je ona Japanka a on nije. Jednostavno je bilo tako i takve temeljne stvari ničim se nisu mogle promijeniti. Bilo joj je četrnaest godina i grudi su joj se pod kupaćim kostimom sada već počele pomalo isticati. Bile su malene i čvrste, poput jabuka. Nije znao točno odrediti kako se još promijenila, no čak joj je i lice bilo drukčije. Promijenila se struktura kože na tom licu. Promatrao ju je kako se mijenja, a kada bi sjedio uz nju, kao sada u vodi, osjećao bi neobičnu silinu poriva i nervozu. Ishmaelovo srce počelo je usplahireno udarati, onako kako se to u posljednje vrijeme događalo kada bi bio u

njezinoj blizini. Nije bilo riječi za ono što bi imao reći, a jezik mu je bio paraliziran. Više nije mogao podnijeti ni trenutka a da joj ne objasni što mu je na srcu. U njemu su se iz dana u dan pojačavali pritisak i potreba za time da izrazi ljubav koju osjeća. A nju nije osjećao samo zbog Hatsuine ljepote, nego i zbog njihova dugogodišnjeg poznanstva, dio kojeg je bila i ova obala, ovo more, same 8i stijene, čak i šuma za njihovim leđima. Sve to bilo je njihovo i uvijek ć biti njihovo, a Hatsue je bila duh toga mjesta. Znala je gdje pronaći gljiv matsutake, bazgu, mladice paprati i sada ih je već godinama pronalazil z njega, a sve to smatrali su nečim posve uobičajenim, neupitnim, sv to prihvaćali su s lakoćom, poput prijatelja sve do posljednjih nekolik mjeseci. A sada je on zbog nje osjećao bol i bilo mu je jasno da će se, n poduzme li nešto, bol nastaviti. Sve je ovisilo o njemu. Za to je bila pc trebna hrabrost i zbog toga je osjećao mučninu, zbog tog nečega što j nije pitao. Bilo je to preteško. On zatvori oči. _ Draga si mi - prizna on, i dalje sklopljenih očiju. - Znaš na št mislim? Oduvijek si mi draga, Hatsue. Nije mu odgovorila. Nije ga čak ni pogledala; spustila je pogled. N kako je već načinio prvi korak, sada se ipak približio toplini njezina lica usne položio na njezine usne. I one su bile tople. Osjećao je okus soli toplinu njezina daha. Pritisak je bio prejak i ona položi ruku na mul pod vodu kako bi se oslonila i održala ravnotežu. Sada je uzvratila pc kretom prema njemu i on osjeti pritisak njezinih zuba i miris njezini usta. Zubi su im se u jednom trenutku lagano sudarili. On zatvori oči, potom ih ponovno otvori. Hatsuine su oči bile čvrsto zatvorene, nije g htjela pogledati. Čim su prekinuli dodir poskočila je na noge, uzela kantu i potrčal obalom. Znao je daje vrlo brza. Ustao je samo da bije vidio kako odlaz A potom, pošto je nestala u šumi, ostao je još desetak minuta ležati u vc di, nebrojeno puta osjećajući onaj poljubac. Tada je odlučio da će je za uvijek voljeti, što god im se u budućnosti dogodilo. Stvar nije bila tolik u odlučivanju, koliko u prihvaćanju neizbježnosti te činjenice. Zbog tog se odmah počeo osjećati bolje, premda i uznemireno, bojeći se da je tir poljupcem možda pogriješio. No s njegova stajališta, iz kuta jednog če trnaestogodišnjaka, njihova je ljubav bila krajnje neizbježna. Otpočela j onoga dana kada su se držali za njegovu kutiju sa staklenim dnom i polju bili u moru, a sada mora trajati zauvijek. U to je bio posve siguran. Bi je uvjeren da tako misli i Hatsue. Nakon toga Ishmael je deset dana radio - razne poslove i povre mene dužnosti, plijevio i prao prozore - i brinuo se zbog Hatsue Imad( Ona se namjerno klonila obale, činilo mu se u toj njegovoj uzbunjenost tako da je malopomalo

postao mračan i mrzovoljan. Učvrstio je žic k°je su podupirale maline gospođe Verde Carmichael, pospremio sjene86 vito spremište za alat i povezao joj cedrovo triješće - i sve to prožeto mislima na Hatsue. Pomogao je Bobu Timmonsu da sastruže boju sa svog spremišta i plijevio cvjetne nasade sa suprugom Herberta Crowa, ženom koja se bavila cvjetnim aranžmanima i prema Ishmaelovoj se majci odnosila vrlo službeno. Sada, sjedeći na podmetaču za koljena, gospođa Crow radila je kraj Ishmaela grabljicama s javorovim drškom, svako malo zastajkujući kako bi nadlanicom obrisala znoj sa čela i izjavila kako joj se čini daje tužan. Kasnije je odlučila da će sjesti na stražnji trijem s velikim čašama ledenoga čaja i kriškama limunove torte. Rukom je pokazala prema smokvi i rekla Ishmaelu kako je to stablo posadila tako davno da se toga više i ne sjeća; unatoč svim očekivanjima, uhvatilo se i dalo nevjerojatne količine slatkih smokvi. Gospodin Crow jako voli smokve, pridodala je. Polako je otpila gutljaj čaja, a potom promijenila temu: za obitelji u South Beachu, rekla je, ljudi u Amity Harboru drže da su samozvana aristokracija i nezadovoljnici, osobe koje traže osamu i ekscentrici - njima je pripadala i Ishmaelova obitelj. Zna li on daje njegov djed pomogao pri postavljanju stupova za pristanište u zaljevu South Beach? Papineaui, rekla je, su siromašni zbog posve određenog razloga: nitko od njih ništa ne radi. Imade su, s druge strane, oduvijek marljivi, a s njima i njihovih pet djevojčica. Ebertovi bi angažirali profesionalne vrtlare i različite majstore - vodoinstalateri, električari i razni drugi radnici dolazili bi kombijima kako bi umjesto njih obavili prljave poslove - no Crowovi su redovito angažirali ljude iz susjedstva. Punih četrdeset godina, podsjetila je Ishmaela, ona i gospodin Crow žive na istome mjestu u South Beachu. Gospodin Crow bavio se vađenjem ugljena i izradom dasaka za palete, no nedavno se prebacio na brodogradnju i trenutačno je bio u Seattleu, gdje je financirao gradnju fregata i mi-nolovaca za Rooseveltovu ratnu mornaricu (premda mu ni najmanje nije stalo do Roosevelta, rekla je) - no zašto je Ishmael tako tužan? Razvedri se, rekla mu je gospođa Crow, i polako otpila gutljaj čaja. Život je divan. Dok je te subote lovio ribe sa Sheridanom Knowlesom - veslajući uz obalu i brinući se zbog Hatsue - Ishmael je ugledao gospodina Cro-wa, s dlanovima položenima na koljena, kako gleda kroz teleskop postavljen na tronožac usred njegova travnjaka. S tog mjesta ljubomorno je proučavao jahte došljaka iz Seattlea koje su prolazile pokraj South Beacha na putu do sidrišta u Amity Harboru. Gospodin Crow bio je čovjek nepredvidiva temperamenta i visoka, stroga čela, poput Shake-speareova. S njegova travnjaka pružao se širok i vjetrovit pogled na

more; prostor oko kuće bio je ukrašen niskim živicama azaleja, kame jama i ružama starina, te povezanim šimširom, a sve to bilo je uokvirei bijelim krijestama nemirnih voda i kaljenim sivilom priobalnoga stijen Njegova je kuća imala velik, besprijekoran zid prozora s kapcima oki nutima prema suncu, cedrove koji su je svojom visinom okruživali s tri strana. Gospodin Crow ušao je u svojevrstan pogranični rat s Bobo Timmonsom, svojim sjevernim susjedom, tvrdeći da Bobov lug zapa nih cuga zapravo raste na njegovoj zemlji. Jednog jutra, Ishmaelu je t da bilo šest godina, dvojica geodeta pojavili su se sa svojim nivelirim; teodolitima i posvuda postavili crvene zastavice. Taj obred godinama ponavljao u nepravilnim razmacima, i premda su se lica geodeta mij njala, to je bilo sve, osim što su čuge porasle, a njihovi se gipki vršci p< put zelenih bičeva povili pod nebom. Bob Timmons - doseljenik, sin ne\ hampshirskoga gorja, blijed, šutljiv i odlučan čovjek puritanskoga sen; biliteta - samo je sve to promatrao posve bezizražajna lica, ruku podbi čenih o kukove, dok je gospodin Crow gunđao i koračao amo-tamo, b: stavog visokoga čela. Ishmael je radio i za Etheringtonove, energične ljudi iz Seattlea kc su na otoku provodili svako ljeto. U lipnju svake godine turisti bi m; sovno dolazili na San Piedro i preko ljeta se nastanjivali u blagome mii South Beacha. Ondje su vrludali svojim malim jedrilicama, letajući oplovljavajući rtove; bojili su kuće i suše, okapali, meli i sadili kada bi i obuzelo terapeutsko radno raspoloženje, te se izležavali na plaži kada 1 za to osjetili volju. Uvečer bi palili vatre i jeli meke teline, dagnje, kami niče i grgeče, a čamci bi im bili izvučeni na obalu, lopate i grablje oprar mlazom vode i spremljene. Etheringtonovi su pili džin s tonikom. U središnjem dijelu zaljeva Miller, iza muljevitih pličina, živio je kć petan Jonathan Soderland, koji je svojim ostarjelim jedrenjakom, CL Murphy, svake godine odlazio na trgovačke ekspedicije na Arktik. Na kor čuje za to postao prestar, te je vrijeme provodio pričajući laži ljetnim ti ristima - gladeći snježnobijelu bradu, u vunenim dugim gaćama i s ofi canim naramenicama - pozirajući fotografima za kormilom Murphvjc trajno nasukanog u blatnim pličinama. Ishmael je njemu pomagao c: jepati drva. Jedini izgledni pokušaj stjecanja zarade na South Beachu - u uzgoj jagoda kojim se bavila obitelj Imada - bila je Farma za uzgoj ve like američke plave lisice. Na suprotnome kraju zaljeva Miller, u sjer Planika, Tom Peck povlačio je svoju zagasitocrvenu kozju bradicu, puši' lulu i zbog prodaje sjajnoga krzna uzgajao američku plavu lisicu u šez88 deset osam pretrpanih torova. Okolni svijet u tome ga je ostavljao u potpunome miru, premda su Ishmael i još

dvojica dječaka tog lipnja angažirani kako bi žicanim četkama očistili kaveze. Peck je bio prikupio osobnu mitologiju u kojoj je bilo ratova s Indijancima, traženja zlata i plaćeničkih smaknuća i svi su znali da u toku skrivenom pod pazuhom nosi kratki džepni pištolj. Dalje uza zaljev, u istočnom ustajalome rukavcu poznatom pod nazivom Little House Cove, obitelj Westinghouse izgradila je na trideset jutara zemlje obrasle duglazijama2 raskošnu kuću u new-portskome stilu. Uznemireni općim moralnim potonućem Istoka - koje se najbolje očitovalo u otmici Lindberghova djeteta - poznati magnat proizvodnje kućnih aparata i njegova supruga iz ugledne bostonske obitelji na samotne su obale San Piedra doveli trojicu sinova, služavku, kuhara, butlera i dvoje privatnih učitelja. Ishmael je jednog dugog poslije-podneva pomagao Daleu Papineauu samozvanome pazikući za pet--šest obitelji s ljetnikovcima - obrezati grane joha koje su se nadvile nad dugački prilaz njihovoj kući. Ishmael je s Daleom radio i na čišćenju žljebova na kući Ethe-ringtonovih. Etheringtonovi su, činilo se Ishmaelu, prema njemu uglavnom bili popustljivi - za njih je on bio osebujan otočki lik, dio šarma mjesta koje su odabrali za ljetni odmor. Nakon smrzavice ili velike dvodnevne kiše, Dale bi, s baterijskom svjetiljkom u ruci, teškim korakom išao od kuće do kuće - šepajući jer gaje kuk koji je iščašio u tvornici kre-ozota bolio kada je zrak bio vlažan ili hladan, ili i vlažan i hladan, a žmirkao zbog toga stoje bio odviše tašt da bi nosio naočale i pregledavao garaže i podrume čisteći blato nakupljeno u odvodima. U jesen bi palio hrpe granja i grabljama skupljao lišće za Virginiju Gatewood, ta mršava pojava u sutonu, s rukavicama od sukna i izlizanom debelome kaputu poderanom na laktovima. Vene na obrazima bile su mu popucane 1 proširene, te su izgledale poput kakve plave potkožne kaše; Adamova jabučica stršala mu je kao vrat u žabe. Ishmaelu je izgledao otprilike poput kakva strašila odana alkoholu. Četiri dana nakon onog poljupca na obali, neposredno po spuštanju sumraka - u šumama je bilo mračno, no polja jagoda vidjela su se u posljednjem svjetlu sutona - Ishmael je pritajeno čučao na rubu farme Imadinih i pola sata pomno promatrao sve pred sobom. Na njegovo veliko iznenađenje, nije ga obuzeo ni tračak dosade, tako da je ostao još 2 Douglasova smreka. sat. Osjećao je svojevrsno olakšanje zbog toga što može položiti obra na tlo pod zvijezdama, odmoriti se u nadi da će ipak ugledati Hatsu< Strah od toga da će ga netko otkriti i prozvati voajerom na koncu ga natjerao na to da se konačno pokrene. Već je bio gotovo posve uvjeri samog sebe na odlazak, štoviše već je ustajao sa zemlje,

kada su zaškr pala vrata s mrežom protiv insekata i svjetlo obasjalo trijem, a Hatsi došla do stupa u kutu. Podignula je pletenu košaru na ogradu od cedn vine i stala skupljati obiteljsko rublje. Ishmael je gledao kako Hatsue s konopca skida plahte, stojeći ok> pana prigušenim svjetlom na trijemu, obasjanih i elegantnih ruki Zubima držeći kvačice, slagala je ručnike, hlače i radne košulje i poto ih odlagala u košaru. Kada je dovršila posao, na trenutak se naslonila r kutni stup, počešala vrat i pogledala prema zvijezdama, udišući vlažž miris svježe opranoga rublja. Potom je uzela košaru s plahtama i odj ćom i uronila u svjetlo u kući. Ishmael je na isto mjesto došao i sutradan uvečer; pet večeri zar dom motrio ju je s religioznom predanošću. Svake večeri samome je se govorio neka se ne vraća onamo, no već sutradan u suton pošao bi u še nju, ta šetnja prerasla bi u hodočašće, potom bi osjetio krivnju i sti uspeo se na nasip oko njezinih jagoda i zastao pred prostranstvom nj zinih polja. Pitao se čine li i drugi dječaci takve stvari, je li njegov voaj rizam bolestan. Snagu mu je, međutim, davalo to što ju je još jedno vidio kako skuplja oprano rublje - dvije usklađene elegantne ruke ka' odlaže kvačice u košaricu na ogradi, a potom slaže košulje, plahte i r čnike. Jednom je na trenutak zastala na trijemu kako bi skinula prašii sa svoje ljetne haljine. Prije nego stoje ušla skupila je dugu kosu i vješto svezala. Posljednje večeri uhođenja vidio ju je kako prazni kantu s kuhii skim otpacima ni pedeset metara od mjesta na kojem je čučao. Pojav se u svjetlu trijema, kao i svaki put, bez upozorenja, i oprezno zatvor vrata. Dok mu se primicala, srce mu je najprije naglo poskočilo, a zati mu posve prestalo kucati. Sada joj je vidio lice i čuo lupkanje njezir sandala. Hatsue je skrenula među redove jagoda, istresla otpatke hrpu komposta, pogledala prema mjesecu tako da joj je njegovo pla' často svjetlo obasjalo lice i potom se drugim putem vratila u kuću. I trenutak ju je ugledao kroz razmake među potpornjima malina prije r §° što se pojavila pred trijemom, jednom rukom skupljajući kosu na i ti'jku, a u drugoj držeći praznu kantu. Čekao je i već trenutak kasn ugledao je na kuhinjskome prozoru, glave obavijene aureolom svjet90 Dok se, držeći se pognuto, primicao kući, Ishmael ju je vidio kako odmiče pramen kose iz očiju dok joj s prstiju kapa sapunica. Posvuda oko njega rasle su mlade jagode i njihov miris ispunjavao je noć. Nastavio se približavati sve dok lovački pas obitelji Imada nije doskakao iza ugla kuće i tada se posve ukočio, spreman na bijeg. Pas je nekoliko trenutaka njuškao zrak u njegovu smjeru, zacvilio, plaho mu prišao i dopustio mu da ga pogladi po glavi i ušima, polizao mu dlan i potom se ispružio pred njim. Bila je to žutičava, neskladno građena stara kuja žutih zuba, žilava izgleda i deformiranih leđa, kuja čije su tužne oči jadno plakale.

Ishmael joj pogladi trbuh. Sivi jezik lijeno je isplazila u prašinu, a prsni joj se koš ubrzano dizao i spuštao. Trenutak kasnije na trijemu se pojavio Hatsuin otac i zazvao psa na japanskome. Zazvao gaje još jednom, prigušeno, odrješito i grlenim glasom, a kuja je podignula glavu, dvaput zalajala, poskočila na noge i šepajući se udaljila od Ishmaela. Ishmael nakon toga više nikada nije uhodio kuću Imadinih. Na početku razdoblja berbe jagoda, u pola šest ujutro, Ishmael je vidio Hatsue na šumskoj stazi u South Beachu, u miru nepomičnih cedrova. Oboje su išli raditi za gospodina Nittu - on je plaćao bolje od svih otočkih farmera trideset pet centi po sandučiću. Koračao je iza nje, noseći užinu. Dostigao ju je i pozdravio. Ni jedno ni drugo nisu spominjali onaj poljubac na obali od prije dva tjedna. Gotovo bez riječi hodali su stazom, a Hatsue je u jednom trenutku rekla kako se može dogoditi da ugledaju kakvog crnorepog jelena kako se hrani mladicama paprati -jučer ujutro vidjela je srnu. Na mjestu na kojem je staza dolazila do obale planike su se nadvija-le nad more. Vitke i oble, maslinastozelene, crvene poput mahagonija, grimizne i pepeljaste, bile su opterećene širokim, sjajnim listovima i baršunastim bobicama, zasjenjujući priobalno stijenje i blatne pličine. Hatsue i Ishmael prestrašili su i u odmoru prekinuli plavu čaplju čije je perje bilo boje obalnoga blata; jednom je zakriještala i, široko ispruživši krila, elegantna čak i u iznenadnome bijegu, prešla zaljev Miller dižući se kako bi se smjestila na odumrlome vršku nekog udaljenoga stabla. Staza je vodila oko središnjeg dijela zaljeva i potom se spuštala u udubinu poznatu pod nazivom Vražja rupa niska magla u njoj je zakri-vala crne maline i vražje aralije, to mjesto bilo je ljepljivo i vlažno - a potom se uspinjala između cedrova i kroza sjene omorika prije nego što će se spustiti u Center Vallev. Posjedi su ovdje bili stari i plodni - imanja Andreasonovih, Olsenovih, McCullvjevih, Coxovih; njihova se zemlja 91 obrađivala volovima, potomcima volova koji su na San Piedro dovedeni davno, u vrijeme izvlačenja trupaca. Bile su to divovske, stare životinje prodorna mirisa i Ishmael i Hatsue zastali su kako bi promotrili jednog od njih koji je o stup ograde češao stražnji dio tijela. Kada su došli na Nittinu farmu kanadski su Indijanci već naveliko radili- Gospođa Nitta, sitna ženica sa strukom ne širim od limenog tanjura za juhu, jurila je gore-dolje među redovima jagoda poput kolibrija, zakrivena slamnatim šeširom. Usta su joj - poput muževih - bila prepuna zlatnih plombi, a kada bi se nasmiješila, medu njima bi zasvjetlucalo sunce. Poslije podne bi sjedila pod platnenim suncobranom i s olovkom u ruci. Pred

sobom je, na kutiji od cedrovine, imala raširene evidencijske listove i račune, dok je drugim dlanom pridržavala čelo. Rukopis joj je bio besprijekorno uredan - malene, nježne i elegantne brojke ispunjavale su stranice njezine knjige. Pisala je staloženom promišljenošću kakva sudskog pisara, često šiljeći olovku. Ishmael i Hatsue otišli su svatko na svoju stranu kako bi se u berbi pridružili prijateljima. Farma je bila toliko velika daje na vrhuncu razdoblja berbe radnike do ulaza prevozio unajmljeni isluženi školski autobus. Nad poljima se nadvijala aura manijakalne želje za ispunjavanjem cilja, jer se na njima odvijala radosna berba u kojoj su sudjelovala djeca netom oslobođena škole. Djeca San Piedra uživala su u tom teškom polj-skome poslu djelomično i zbog toga jer se njime pothranjivala iluzija o tome kako je i posao postao dijelom ljetnih aktivnosti. Opojna vrućina, okus jagoda na jeziku, opušteni razgovori i pomisao na mogućnost utroška novca na gazirane sokove, petarde, mamce za ribolov i šminku, sve je to njih zavodilo i privlačilo gospodinu Nitti. Po čitave dane djeca bi, jedno uz drugo, klečala u poljima, pognuta nisko uza zemlju, pod sunčevom žegom. Ondje su započinjale i završavale ljubavi; djeca su se ljubila na rubovima polja ili dok su se šumom vraćala kući. Ishmael je, s udaljenosti od tri reda, promatrao Hatsue kako radi. Kosa joj se ubrzo raspustila, a na ključnim kostima pojavio joj se fini sloj 2noja. Jagode je ubirala hitro i vješto, poznata po brzini i djelotvornosti; spunila bi dva sandučića dok bi drugi napunili jedan i pol. Bila je među Prijateljicama - pet-šest djevojčica japanskog podrijetla koje su zajedno čučale u redovima, lica zakrivenih slamnatim šeširima - i ničim nije željela pokazati da ga poznaje kada je sa svojim napunjenim sandučićem Prolazio kraj nje. Ponovno je prošao pokraj nje s ispražnjenim sandu-Clćem i tada je uočio koliko je koncentrirana na berbu, ni u jednom trenutku ne žureći, ali i ne zastajući. Ponovno se spustio na zemlju, na svo-92 me mjestu, tri reda od nje i pokušao se usredotočiti na svoj rad. Kada je podignuo pogled, ugledao ju je kako u usta stavlja jagodu, te je prestao raditi da bi je promatrao kako jede. Hatsue se okrenula i pogledi su im se susreli, no u tom njezinu pogledu nije uspio razabrati osjećaje i činilo mu se daje to bila čista slučajnost; u tom pogledu nije bilo nikakve namjere. Odvrativši pogled, bez imalo nelagode i polako, pojela je još jednu jagodu. A potom, na trenutak premještajući položaj bedara, vratila se me-todičnome radu. Kasno poslije podne, negdje oko pola pet, teški su oblaci zasjenili polje jagoda. Jasno lipanjsko svjetlo polako je postalo sivkasto, a s jugozapada je zapuhao povjetarac. Tada je bilo moguće osjetiti miris nadolazeće kiše i svježinu trenutka smiraja prije prvih kapi. Zrak je postao težak i gust; iznenadni zapuši vjetra povijali su vrhove i

grane cedrova koji su rasli uz polja. Berači su brzo ispraznili sandučiće, čekajući u redu dok je gospođa Nitta uz njihova imena upisivala oznake i plaćala im, i dalje sjedeći pod svojim suncobranom. Berači su izvijali vratove kako bi pogledali oblake i pružali dlanove ne bi li osjetili kišu. Isprva je tek nekoliko kapi oko njih uzdignuto sićušne oblačiće prašine, a potom, kao daje netko u nebu probušio rupu, otočka ljetna kiša svom im se silinom stuštila na lica, tako da su berači žurno počeli tražiti bilo kakav zaklon -vrata staje, unutrašnjost kakva automobila, suše za spremanje jagoda, cedrovu šumu. Neki su stajali sa sandučićima nad glavama, ostavljajući tako već ubrane jagode da se natope vodom. Ishmael je ugledao Hatsue kako prelazi preko gornjih Nittinih polja i nestaje u cedrovoj šumi, krećući se u smjeru juga. Odjednom se zatekao kako je prati, isprva polako, dopuštajući kiši da ga šiba dok se probijao kroz jagode - već je bio posve mokar i što mu je sada mogao značiti zaklon? Kiša je bila topla i ugodna za lice - a već malo kasnije žurno je koračao šumom. Staza za South Beach, zakrivena cedrovim granama, za ovakvih je pljuskova bila posve dobar zaklon, a on je želio s njom se vratiti kući, čak i bez razgovora, ako bi to bila njezina želja. No kada ju je ugledao ispod McCullvjeve farme sinulo mu je da bi mogao usporiti i hodati normalnim tempom, pratiti je na razmaku od pedesetak metara. Zbog kiše neće čuti njegove korake, kao ni bilo koji drugi zvuk, a usto i nije znao što bi joj rekao. Bit će dovoljno samo je vidjeti, kao stoje to bilo dovoljno kada se sakrio iza cedrova trupca i promatrao je kako skuplja oprano rublje. Ići će za njom, slušati kako kiša bubnja u krošnjama i promatrati je kako se vijugavim putem vraća kući. 93 Na ni|nstu na kojem je put dolazio do obale zaljeva Miller - ondje Se nalazilo ,nai0 uzvišenje, pravi zid tek ocvale kozje krvi, među kojom je bilo ružiča^jjj rnalina i nekoliko posljednjih divljih ruža u cvatu Hatsue je skrenula i, cedrovu šumu. Ishmael je pošao za njom kroz udolinu ispunjenu papigi u kojoj su bijeli cvjetovi slaka prekrivali šumsko tlo. Deblo polegnutog Cedra obraslo bršljanom premošćivalo je udolinu; ona pođe ispod debla \ skrene na pokrajnju stazu koja je išla uz plitki potok na kojem su tri godine ranije zajedno puštali brodice od naplavljenih komada drva. Staza je tri puta skretala, a Hatsue je potom prešla vodu preko nekog trupca, uspela se do pola obronka obraslog cedrovima i uvukla u šuplje stablo u kojem su se igrali još kao devetogodišnjaci. Ishmael je, tražeći utočište od kiše, čučnuo pod grane i pola minute promatrao ulaz u stablo. Mokra kosa padala mu je u oči. Pokušavao je shvatiti što ju je to dovelo ovamo; on je već bio posve zaboravio na to mjesto,

udaljeno gotovo kilometar od njegova doma. Sada se sjećao kako su tada, kao djeca, pod noge prostrli mahovinu i ležali u deblu gledajući prema gore. Unutra je bilo moguće klečati, ali ne i stajati, premda je, s druge strane, prostor bio dovoljno širok za ležanje. Onamo su dolazili s drugom djecom i zamišljali da se skrivaju, džepnim nožićima šiljeći jo-hine štapove kako bi ih mogli koristiti u obrani. Unutrašnjost debla bila je ispunjena zalihom strjelica koje su trebali upotrijebiti u, isprva, nekoj zamišljenoj bitki, a potom u međusobnoj borbi. Od čvrstog konca i tiso-vine izradili su minijaturne lukove; šuplji cedar koristili su kao svojevrsnu utvrdu i trčali uz obronak i niz njega među sobom se gađajući. Ishmael je tako čučao i prisjećao se kako su se na tom obronku igrali rata i kako su na koncu otjerali Syvertsenove djevojčice, a potom i sestre Imada, a onda je primijetio da ga Hatsue gleda s ulaza u šuplje cedrovo stablo. On pogleda iza sebe; pokušati se sakriti bilo bi besmisleno. - Bit će najbolje da uđeš - reče ona. Sve je mokro. - U redu - reče on. Ušavši u drvo, klekne na mahovinu, dok mu je voda kapala pod košuljom. Hatsue je sjedila na mahovini u mokroj ljetnoj haljini, a slamnati šešir široka oboda ležao je kraj nje. - Slijedio si me - reče. - Zar ne? - To mi nije bila namjera - ispriča se Ishmael. - Jednostavno se tako nekako dogodilo. Išao sam kući, znaš? Vidio sam te kako skrećeš... jednostavno se tako nekako dogodilo. Žao mije - pridoda. - Slijedio sam te. Ona zagladi kosu prema tjemenu i preko ušiju. - Sva sam mokra -reče. - Do kože.94 95 - I ja. Nekako je ugodno. Ovdje je barem sve suho. Sjećaš se ovog mjesta? Sada mi nekako izgleda manje. - Ja cijelo vrijeme redovito dolazim ovamo - reče Hatsue. - Dolazim razmišljati. Ovdje sam uvijek sama. Godinama nisam vidjela nikog drugog. - O čemu razmišljaš? - upita Ishmael. - Hoću reći, kada si ovdje. 0 čemu razmišljaš? - Ne znam. O raznim stvarima. Znaš već... ovo je jednostavno mjesto za razmišljanje. Ishmael se ispruži na trbuh, podupirući bradu dlanovima, i zagleda se u kišu. Unutrašnjost debla pružala je osjećaj zatvorenosti, prisnosti. Imao je dojam da ih ondje nitko nikada neće otkriti. Zidovi oko njih bili su sjajni i zlaćani. Bilo je neobično koliko je zelenkastoga svjetla onamo dopiralo iz cedrove šume. Kiša je odzvanjala na pokrovu od lišća nad njima, udarajući o paprat, koja se pod svakom kapljom trzala. Ta kiša stvarala je još snažniji dojam prisnosti; nitko živ neće proći tim putem i zateći ih u stablu. - Oprosti što sam te poljubio na obali - reče Ishmael. - Hajdemo na to samo zaboraviti. Zaboraviti da se to uopće dogodilo. Nije mu odmah odgovorila. Za Hatsue je bilo upravo tipično da ne odgovori. Njemu samome uvijek su bile

potrebne riječi, čak i kada do njih nije uspijevao doći, no za nju se činilo da je sposobna za vrstu šutnje kakvu on u sebi nije osjećao. Ona uzme slamnati šešir i pogleda ga umjesto da pogleda Ishmaela. - Ne trebaš se ispričavati - reče tada spuštena pogleda. - Meni nije žao što se to dogodilo. - Ni meni - reče Ishmael. Ona se ispruži na leđa, uz njega. Zelenkasto svjetlo sada joj je obasjavalo lice. Želio je položiti usne na njezine i tako ostati zauvijek. Sada je znao da bi to mogao učiniti a da kasnije zbog toga ne bi požalio. Misliš li da u tome nešto nije u redu? - upita ona. - Drugi tako misle - reče Ishmael. - To bi mislile tvoje prijateljice -pridoda. -1 roditelji. - Ali i tvoji - reče Hatsue. - Tvoja majka i otac. - Tvoji više od mojih - reče Ishmael. - Da znaju da smo sada ovdje, zajedno, u drvetu... - On odmahne glavom i tiho se nasmije. - Tvoj bi me otac vjerojatno ubio mačetom. Sasjekao bi me na komadiće. - Vjerojatno ne bi - reče Hatsue. - Ali imaš pravo... ljutio bi se. I na tebe i na mene, zbog ovoga. - Ali što činimo? Razgovaramo. - Ipak - reče Hatsue. - Nisi Japanac. A ja sam s tobom sama. - To nije važno - reče Ishmael. Tako su ležali jedno uz drugo, u cedrovu deblu, još pola sata. A onda su se ponovno poljubili. Osjećali su se ugodno, tako unutar stabla, i ljubili su se još pola sata. Uz kišu koja je i dalje padala i meku mahovinu pod sobom, Ishmael je zatvorio oči i udisao puninu njezina mirisa. Samome sebi rekao je kako nikada nije bio tako sretan, osjećajući svojevrsnu bol zbog toga što se događa i što se više nikada neće dogoditi upravo na takav način, koliko god još živio. L9 Ishmael shvati da sjedi u sudnici u kojoj se Hatsuinu suprugu sudi za ubojstvo. Uvidio je i da ju je promatrao dok je razgovarala s Kabu-om i sada uloži napor kako bi odvratio pogled. Porotnici su se vratili, potom i sudac Fielding, a mjesto za svjedoke tada je zauzela majka Carla Heinea. Premda je već punih deset godina živjela u gradu, zadržala je izgled žene s farme: krupna, ispijena i naborana od vjetra. Etta se stane namještati u stolcu, tako da se začulo trenje i šuštanje onoga što je imala pod haljinom: debelih najlonskih čarapa, haltera kupljenog u prodavaonici Lottie Opsvig, steznika za leđa, po preporuci liječnika iz Bellinghama, za išijas koji je pripisivala razdoblju provedenom na farmi. Dvadeset pet godina radila je rame uz rame, i u svim vremenskim uvjetima, sa svojim suprugom, Carlom starijim. Zimi, dok joj iz usta izlazila para, nosila je gumene čizme, zimski kaput i maramu na glavi, čvrsto svezanu pod snažnom bradom. U vunenim rukavicama bez prsta, ispletenih kasno noću - sjedila je u postelji i plela dok je Carl hrkao - sjedila bi na stolcu i muzla krave. Ljeti bi razvrstavala ubrane plodove, obrezivala mladice, plijevila korov i pratila rad Indijanaca i

Japanaca koji su svake godine dolazili u berbu na farmu Hei-neovih. Rodila se u Bavarskoj - do dana današnjeg zadržavajući bavarski naglasak - na mljekarskoj farmi u blizini Ingolstadta. Supruga je upoznala kada je došao na farmu njezina oca u blizini Hettingera, u Sjevernoj Dakoti. Željeznicom Northern Pacific pobjegli su u Seattle -sjećala se kako su doručkovali u vagonrestoranu - gdje je on dvije godine radio u nekoj ljevaonici u Harbor Islandu, a godinu dana na utovaru drvene građe u luci. Etti se, kao farmerskoj kćeri, Seattle dopao. Radila je kao krojačica u Drugoj aveniji i izrađivala kapute Klondike, za koje je plaću dobivala po komadu. Farma jagoda na San Piedru, kamo su u98 vrijeme Božića odlazili u posjete, bila je u vlasništvu Carlova oca, krupnog muškarca; Carl je s farme bio otišao kao sedamnaestogodišnjak, željan pustolovina u svijetu. Po očevoj se smrti vratio i sa sobom doveo Ettu. Nastojala je zavoljeti San Piedro. Međutim, zrak je ondje bio vlažan i počela je kašljati, patiti od križobolje. Rodila je četvero djece i odgojila ih tako da se nauče na naporan rad, no najstariji od njih otišao je u Darrington gdje je postavljao mreže za planktone, a drugi i treći po-šli su u rat. Samo se drugi - Carl mlađi - i vratio. Četvrta je bila djevojčica, koja je kao i Etta, pobjegla od kuće i otišla u Seattle. Etti su se jagode s vremenom zamjerile, smučilo joj se od njih: nije ih voljela čak ni jesti. Njezin ih je suprug istinski ljubio, no Etta prema njima nije osjećala ništa. Njemu su jagode bile sveti misterij, šećerni dragulji, zagasitocrveno drago kamenje, slatke kuglice, sočni rubini. Poznavao je njihove tajne, njihove mijene, svakodnevne reakcije na sunce. Kamenje među redovima upija toplinu, govorio je, i njegovim biljkama noću daje toplinu kakvu inače ne bi imale - no na takve njegove riječi ona nije imala odgovora. Donijela bi mu jaja i odlazila u staju po mlijeko. Puranima i piladi bacala je hranu iz džepova pregače. S poda hodnika čistila je blato iz polja. Punila je korito svinjama i obilazila kolibe berača kako bi se uvjerila da netko nije obavio nuždu u ukradene staklenke za konzerviranje jagoda. Carla je srce izdalo jedne vedre listopadske večeri 1944. Zatekla ga je na zahodu, glave naslonjene na zid, s hlačama spuštenima do gležnjeva. Carl mlađi bio je u ratu i ona je iskoristila tu prigodu da farmu proda Oleu Jurgensenu. Ole je tako dobio šezdeset pet jutara zemlje usred doline Center. A Etta je dobila dovoljno novca za život uz malo opreza u trošenju. Nasreću, taj oprez bio je u skladu s njezinom naravi: donosio joj je jednako duboko zadovoljstvo kao Carlu uzgoj njegovih jagoda. Alvina Hooksa, tužitelja - koji je u njezinoj nazočnosti izgledao okretnije nego ikada - živo je zanimala Ettina financijska situacija. Koračao je pred njom amo-tamo, desnim dlanom skladno pridržavajući lijevi lakat, bradom

oslonjen o palac. Da, rekla je ona, vodila je knjige o poslovanju farme. Ne, farma nikada nije ostvarivala veliku dobit, ali nekako su uspjeli dvadeset pet godina preživljavati od tih trideset jutara - nekih godina bolje, nekih lošije, dodala je: ovisno o tome koliko im je plaćao prerađivač. Do 1929. uspjeli su se riješiti svih dugova, što im je dobro došlo, no onda je došla velika kriza. Cijena plodovima je pala, Farmall')t 99 trebao mladice iz Anacortesa, sunca nije bilo svake godine. Jednog je proljeća blagi noćni mraz uništio čitav urod, drugog proljeća nisu mogli isušiti polja, pa su ovješeni plodovi istrunuli. Jedne godine urod bi pokvarile gljivice, druge neumorne pjenuše. Uza sve to, Carl je '36. slomio no"U i cijelo vrijeme šepao među redovima, hvatajući se za stupove ili kante koje nije mogao nositi zbog štaka koje je sam izradio. A onda je jednom na pet jutara zasadio maline i bacio novac na taj eksperiment -žica i cedrovi stupovi, rad na podizanju potporanja - bio je to čisti gubitak sve dok nije naučio kako odabirati i obrezivati biljku kako bi dala plodove. Jednom drugom prilikom iskušao je novu vrstu - Rainier - koja se nikako nije hvatala jer je koristio previše dušika: mnoštvo zelenila, visoke i bujne biljke, ali maleni i tvrdi plodovi, zanemariv urod. Da, poznavala je optuženog, Kabua Mivamota, i to poprilično dugo, koliko joj se čini. Otkako je njegova obitelj - optuženik, njegova dva brata, dvije sestre, majka i otac - došla na prvu berbu prošlo je više od dvadeset godina, dobro ih se sjećala. Bili su marljivi i uglavnom se držali podalje od drugih. Svoje su kutije donosili ispunjene do vrha, ona je ubilježila njihov broj i isplatila im novac. U početku su živjeli u jednoj od koliba za berače: osjećala je miris kuhanog grgeča. Katkada bi ih vidjela kako uvečer'sjede pod javorom i s limenih tanjura jedu rižu i ribu. Oprano rublje izvjesili bi između dva mlada javora na livadi s plamenjačama i maslačcima. Nisu imali automobil i nije joj bilo jasno kako se bez njega snalaze. Rano ujutro, dvoje-troje njihove djece otišlo bi s povrazima do zaljeva Center i lovilo ribe s mola ili otplivalo do stijena u potrazi za bakalarom. Viđala ih je na cesti, u sedam izjutra, kako se vraćaju kući s nanizanim ribama ili gljivama, s mladicama paprati, rumen-kama i, ako bi im se posrećilo, s pastrvama koje su se našle u moru. Hodali su bosonogi, pognutih glava. Svi su imali slamnate šešire kakve nose berači u polju. O, da, dobro ih se sjećala. Kako bi to trebala zaboraviti takve ljude? Sjedila je na mjestu za svjedoke i promatrala Kabua, a u očima su joj se skupljale suze. Sudac Fielding tada je objavio stanku, uviđajući kako su je emocije posve nadvladale. Etta je tako za Edom Soamesom pošla u čekaonicu, gdje je ostala sjediti bez riječi, obuzeta sjećanjima. Zenhichi Mivamoto na njezinim se vratima pojavio koncem treće beračke sezone njegove obitelji.

Etta je u tom trenutku bila za sudope-100 18:21 17.04.2011 rom u kuhinji i s tog je mjesta, gledajući kroz dnevnu sobu, vidjela kako je promatra. Kimnuo joj je, a ona se na trenutak zagledala u njega i potom se vratila posudu. Tada je do vrata došao Carl - njezin suprug - i sa Zenhichijem stao razgovarati držeći lulu između palca i kažiprsta. Bilo je teško razabrati o čemu točno govore, stoga je zatvorila vodu. Etta je tako nepomično stajala i slušala ih. Dvojica muškaraca ubrzo su otišli s vrata i zajedno pošli u polja. Vidjela ih je s prozora iznad sudopera: svakih bi nekoliko koraka zastali, jedan od njih nešto bi pokazivao rukom, a potom bi nastavljali dalje. Zatim bi ponovno zastali, pokazivali, ruke usmjeravali na razne strane. Carl je pripalio lulu i počešao se iza uha, a Zenhichi je šeširom pokazao prema zapadu, načinio širok luk, vratio šešir na glavu. Njih dvojica još su neko vrijeme šetali među redovima, došli na vrh uzvisine i skrenuli prema zapadu, iza nizova malina. Kada se Carl vratio, ona je na stol donijela kavu. - Što je pak on tražio? - upita ga. - Zemlju - reče Carl. - Sedam jutara. - Kojih sedam? Carl je odložio lulu na stol. - Sedam točno na zapadu, sedam središnjih na zapadu. Tako ostaju parcele na sjeveru i jugu. Rekao sam mu da je bolje da uzme sedam jutara na sjeverozapadu. Ako prodajem. Taj je teren ionako brdovit. »4 Etta ulije kavu u dvije šalice. - Nećemo prodavati - reče odlučno. - Ne u ovakvim vremenima, kada je zemlja jeftina. Ne dok ne dođu bolja vremena. - Ta je zemlja na brdu - ponovi Carl. - Teško ju je obrađivati. Na sunčanoj strani, ali loše upija. Daje najlošiji urod na čitavome imanju. On to zna. Zato je i tražio. Zna daje to jedini komad kojeg bih se možda riješio. - Ali tražio je sedam jutara u sredini - podsjeti ga Etta. - Mislio je da bi možda dobio i dva dobra jutra a da ti to ne primijetiš. - Moguće - reče Carl. - Bilo kako bilo, primijetio sam. Pili su kavu. Uz nju su pojeli po krišku kruha premazanu maslacem i šećerom. On je pojeo još jedan. Uvijek je bio gladan. Nije bilo lako hraniti ga. -1 što si mu rekao? - upita ona. - Da ću razmisliti - odvrati Carl. - Znaš da sam već bio spreman prepustiti pet zapadnih jutara korovu, koliko je teško čuvati ih od osjaka. - Nemoj prodavati - reče Etta. - Prodaj ih i požalit ćeš, Carl. - To su pošteni ljudi - odgovori Carl. - Možeš biti sigurna da će '?< 101 ondje biti mirno. Nitko neće ni pijančevati ni buniti se. To su ljudi s kojima kada je potrebno, možeš raditi. Bolji su od puno drugih. - Tada Uznie lulu i stane se njome poigravati; volio je osjećati je u ruci. - U svakom slučaju,

rekao sam mu da ću razmisliti - reče Carl. - To ne znači da mu tu zemlju moram i prodati, zar ne? Znači samo da ću razmisliti. - Dobro razmisli - upozori ga Etta. Potom ustane i stane raščišćavati stol. Bila je voljna svojski se potruditi oko tog pitanja; sedam jutara bila je gotovo četvrtina čitavog imanja, četvrtina svega što su imali. - Tih sedam jutara kasnije će vrijediti puno više - objasni mu. - Bilo bi bolje da ih još zadržiš. - Možda - reče Carl. - Morat ću razmisliti i o tome. Etta je stajala za sudoperom, prema njemu okrenuta leđima. Energično je prala posuđe. - Ali, bilo bi lijepo dobiti i novac, ne? - upita Carl nakon nekog vremena. - Ima dosta stvari koje već poduže trebamo i... - Ako misliš početi s time - reče mu Etta - mene nećeš pridobiti Nemoj mi ni pokušavati pričati o novoj svečanoj odjeći, Carl. Kada mije nešto potrebno, mogu doći do odjeće. Nismo toliko siromašni da bisme morali prodavati Japancima, ne? Za novu odjeću? Za kesu finog duhana? Kažem ti da bi bilo bolje da zadržiš svoju zemlju, da je čvrste držiš u rukama, Carl, a novi nabrani Lottin šešir to neće promijeniti. K tome - pridoda ona, sada se okrećući prema njemu i pregačom brišuć dlanove - zar misliš da taj čovjek negdje u poljima ima škrinju s blagorr ili što? To misliš? Misliš da će sve to samo tako lijepo položiti pred tebe ili tako nešto? Misliš da je tako? Nema ništa osim onoga što od nas dobije za berbu i što dobije rezanjem drva za Thornsenove i one katolike -kako se zovu? - u South Beachu, uz mol. On nema novac, Carl Otplaćivat će ti po nekoliko centi i tako unedogled, a ti ćeš taj sitniš nositi u grad. Hrpe duhana za lulu. Časopisi za čitanje. Tvojih sedam jutarc progutat će trgovina u Amity Harboru. - Oni su.J^.tolici Hepplerovi - odvrati Carl. - Mivamoto više uopće ne radi za njih, čini mi se. Prošle zime radio je cedrove zasune za Tor-gersona i rekao bih daje na tome dobro zaradio. Puno radi, Etta. To dobro znaš. Vidjela si ga u polju. To ti ne moram objašnjavati. K tome i ne troši. Čitavo vrijeme jede grgeče, velike vreće riže iz Anacortesa po veleprodajnoj cijeni. - Carl se počeše pod rukom, potom debelim, teškirr prstima promasira prsa, ponovno uzme lulu i stane se njome poigravati - Miyamotovi žive uredno - nastavi ustrajno. - Nisi bila u njihovoj kolibi ? Čovjek bi ondje mogao jesti s poda, djeca spavaju na rogožini, netke102 103 je čak i skidao plijesan sa zidova. Djeca ne trče uokolo zamrljanih lica. Rublje je uredno izvješeno, učvršćeno kvačicama koje je netko ručno izrezbario. Ustaju rano, ne deru se, ne tuže se, ništa ne traže... - Poput crvenokožaca - dometne Etta. - Ni prema Indijancima se ne odnose kao prema smeću - reče Carl. - Prema njima su ljubazni. Pokazali su im

gdje je nužnik, novima su pokazali gdje ima usoljene govedine, uputili ih gdje su najbolje školjke. A što se mene tiče - reče Carl - uopće me ne zanima na koju su im stranu oči zakošene. To me nimalo ne zanima, Etta. Ljudi su ljudi, to je bit svega. A ovo su uredni ljudi. S njima je sve u redu. Ostaje, znači, pitanje želimo li prodavati ili ne. Jer Miavmoto, prema onome što je rekao, ima pet stotina koje može isplatiti odmah. Pet stotina. A ostatak možemo podijeliti na obroke u sljedećih deset godina. Etta se ponovno okrene sudoperu. Pravi Carl, nema što, pomisli tada. Volio je besciljno šetati svojim poljima, čavrljati s beračima, iskušavati plodove, pušiti lulu, odlaziti u grad po vrećicu čavala. Dobrovoljno je ušao u odbor za pripremu Festivala jagoda, ocjenjivao je paradna kola, pomagao pri pečenju lososa. Sav se posvetio kupnji novog prostora za festival, nagovarao stanovnike Amity Harbora da daruju drvo i razne sitnice za plesni paviljon u West Port Jensenu. Pristupio i masonima i udruzi Odd Fellovvs1, pomagao s vođenjem evidencije u Udruzi farmera. Uvečer posjećivao kolibe i blebetao s Japancima i trudio se oko Indijanaca, promatrajući žene koje su tkale pulovere i slične stvari, uvlačeći muškarce u razgovore o prošlim vremenima, prije pojave farmi jagoda. Carl! Čim bi završila berba, otišao bi na neko staro i u-samljeno mjesto, za koje je od nekoga čuo, i tražio vrške strijela i komadiće kosti, školjke i što sve ne. Jednom je s njim tako pošao i neki stari poglavica; vratili su se s vršcima strijela i na trijemu pušili lule do dva ujutro. Carl mu je dao ruma - iz spavaće sobe čula ih je kako piju,'kako su obojica već pripiti. Tako je ležala otvorenih očiju i osluškivala noć, slušala Carla i njegova poglavicu kako piju rum, kako se promuklo smiju. Poglavica je čitavo vrijeme pričao o totemima i kanuima i nekoj davnoj proslavi na kojoj je bio i na kojoj se kći nekog drugog poglavice udala, a sam je stari poglavica pobijedio u bacanju koplja i kako je sutradan onaj drugi poglavica iznenada preminuo u snu, tek tako umro, a kći 3 Udruga nastala u 17 st. u Engleskoj, a u SAD-u je prvi put organizirana 1819.; raznovrsna pomoć članovima (starijim osobama, financijska u razdobljima krize, stipendije za školovanje...). se udala. Ostali su Indijanci u njegovu kanuu načinili rupu, položili aa u njega i tako ga postavili u krošnju stabla zbog nekog bogobojaznog razloga. Etta je u dva ujutro izišla na vrata u kućnome ogrtaču i rekla poglavici neka pođe kući, jer je kasno, na putu će mu pomoći zvijezde, i ne sviđa joj se miris ruma u kući. _ No, dobro - rekla je sada Carlu i prekrižila ruke na kuhinjskim vratima, gdje je znala da će imati posljednju riječ. - Ti si glava ove kuće, ti nosiš hlače, hajde, prodaj zemlju Japancu pa ćemo vidjeti što će od toga biti. Prema dogovoru, objasnila je na traženje Alvina Hooksa pošto je nastavljeno zasjedanje suda,

odmah je isplaćeno pet stotina dolara i potpisan osmogodišnji ugovor o "najmu do vlasništva". Carl je svakih šest mjeseci, 30. lipnja i 31. prosinca, trebao dobivati po dvjesto pedeset dolara, uz godišnju kamatu od šest i pol posto. Dokumente je trebao zadržati Carl, komplet identičnih primjeraka Zenhichi, a treći komplet pripremljen je za eventualne inspektore koji bi ih poželjeli vidjeti. Obitelj Mivamoto - bilo je to još '34., rekla je Etta - ionako nije mogla ostvariti pravo vlasništvo nad zemljom. Došli su iz Japana, oboje su se ondje i rodili, a vlasništvo im nije dopuštao gruntovni zakon. Na ispravi o vlasništvu ostalo je Carlovo ime, ispravu je zadržao u njihovo ime, a dogovor su nazvali zakupom, za slučaj da netko želi provjeravati. Ona to nije smislila, do toga je došao Carl ona je samo vodila evidenciju, i to je bilo sve. Gledala je novac kako dolazi i odlazi, brinula se za ispravno izračunavanje kamata. Ona nije dogovorila takav posao. - Samo trenutak - prekine je sudac Fielding. Popravivši togu, tada zatrepće prema njoj. - Oprostite što vas prekidam, gospođo Heine. Sud treba reći nekoliko riječi o tom pitanju. Ispričavam se. - Sve je u redu - reče Etta. Sudac Fielding joj kimne, a potom pozornost usmjeri na porotu. ~ Preskočit ćemo došaptavanja uz sudačku klupu - započne tada. - Go-sPodin Hooks i ja mogli bismo neko vrijeme raspravljati o tim stvarima, no da se u to i upustimo, nedvojbeno bismo došli do ovoga - morat ću Prekinuti svjedoka kako bih objasnio jedno zakonsko pitanje. On tada protrlja obrve i otpije nekoliko gutljaja vode. Odloživši čašu, nastavi: - Svjedokinja spominje danas nevažeći zakon savezne države Washington koji u vrijeme o kojem ona govori strancima, nei104 . 105 državljanima SAD-a, nije dopuštao da budu pravni vlasnici bilo kakvih nekretnina. Isti taj zakon nadalje je određivao da nitko ne smije biti vlasnik nečega u ime nekog stranca - nedržavljanina - u bilo kojem obliku, na bilo koji način. Štoviše, mislim daje to bilo 1906., ministar pravosuđa SAD-a naložio je saveznim sudovima da svim japanskim doseljenicima uskrate naturalizirano američko državljanstvo. Na taj je način, u strogo pravnome smislu, bilo nemoguće da neki japanski doseljenik bude vlasnik zemlje u državi V/ashington. Gospođa Heine ispričala nam je kako je njezin pokojni suprug, u zajedničkoj uroti s preminulim ocem ovdje optuženoga, postigao dogovor koji se, možemo reći, temeljio na poprilično slobodnom, ali obostrano zadovoljavajućem, tumačenju tih zakona. Oni su ih jednostavno zaobišli. Bilo kako bilo, suprug naše svjedokinje i optuženikov otac postigli su dogovor o takozvanome "zakupu" koji je prikrivao stvarnu kupoprodaju. Znatna količina

gotovine promijenila je vlasnika, zbog državne inspekcije potpisani su lažni dokumenti. Štoviše, ti dokumenti - zajedno s drugima koje je gospođa Heine spomenula, oni koje su zadržali njezin suprug i njegov "kupac" podnijeti su, ako se sjećate, na ovome suđenju kao dokazni materijal uz optužnicu. Počinitelji svega ovoga, kako je to gospođa Heine nekoliko puta naglasila, više nisu među nama, tako da njihova krivnja ne može biti pitanje koje bi trebalo razmatrati. Ako tužitelj ili svjedok drže daje potrebno još nešto pojasniti, neka slobodno pitaju - pridoda sudac. - Međutim -nastavi - neka svima bude jasno da ovaj sud ne zanima nikakvo kršenje danas hvala Bogu nevažećeg Zakona o posjedima stranaca. Gospodine Hooks, možete nastaviti. - Samo jedna stvar... - reče Etta. - Da, svakako - reče sudac. - Ti Japanci nisu mogli biti vlasnici zemlje - reče Etta. - Zato mi nije jasno kako su Mivamotovi mogli misliti da će biti vlasnici naše zemlje. Oni su... - Gospođo Heine - reče sudac. - Oprostite još jednom. Ispričavam se zbog toga što vas prekidam. No moram vas podsjetiti da se gospodinu Miavmotu ovdje sudi zbog ubojstva s predumišljajem, da se ovaj sud sada bavi tim pitanjem i da će se svim nedoumicama u vezi s pravnim vlasništvom nad zemljom morati pozabaviti građanski sud, gospođo. Sada vas molim da se ograničite na odgovore na pitanja koja vam postavi gospodin Hooks - reče sudac. - Nastavite. - Hvala - odvrati Alvin Hooks. - Dopustite mi da za zapisnik naglasim kako je svjedokinja samo pokušala rekonstruirati činjenice u vezi v]asništvom nad njezinom zemljom u sklopu izravnog odgovora na pitanje koje joj je postavljeno tijekom ispitivanja. Da su, nadalje, takve informacije vitalne za optužnicu koju je država podignula protiv optuženoga da će jasan prikaz sporazuma između optuženoga i svjedoka rasvijetliti motive zbog kojih je optuženi počinio ubojstvo. To je... _ To bi bilo dovoljno - reče sudac Fielding. - Već si imao uvodnu riječ, Alvine. Nastavimo sada s ispitivanjem. Alvin Hooks kimne i stane ponovno koračati amo-tamo. - Vratimo se još samo na trenutak... Ako zakon, kao što kažete, obitelji Mivamotc nije dopuštao vlasništvo nad zemljom, koji je bio cilj tog ugovora o kupoprodaji? - Da bi nam mogli plaćati - reče Etta. - Zakon im je omogućavac da imaju zemlju ako su državljani. Miavmotova su se djeca rodila ovdje, a to, valjda, znači da su američki državljani. Kada bi napunili dvadeset, zemlja bi se prepisala na njihovo ime... po zakonu, to je bilo dopušteno, prepisati zemlju na djecu kada napune dvadeset. - Tako, znači - reče Alvin Hooks. - A oni... obitelj optuženoga, dakle obitelj Mivamoto... 1934. nisu imali djece

koja su napunila dvadeset gospođo Heine? Koliko je vama poznato, gospođo? - Najstarije dijete sjedi ovdje u sudnici - reče Etta, pokazujući m Kabua. - Čini mi se da mu je tada bilo dvanaest godina. Alvin Hooks se okrene i pogleda optuženoga kao da točno ne zm na koga ona misli. - Optuženik? upita on. '34.? - Da - reče Etta. - Optuženik. To je bio cilj osmogodišnjeg zakupa Po isteku osam godina on bi imao dvadeset. - '42. - reče Alvin Hooks. - Četrdeset druge, tako je - reče Etta. - U studenome '42. trebao je navršiti dvadeset, a posljednju ratu trebali su uplatiti 31. prosinca. Zemlja bi se tada prepisala na njega i to je trebalo biti to. - Trebalo? - ponovi Alvin Hooks. - Nisu uplatili posljednju ratu - reče Etta. - Zapravo posljednje dvije rate. Nisu ih uplatili. Posljednje dvije. Od ukupno šesnaest. Ona prekriži ruke na prsima, odlučno stisne usta i stane čekati. Nels Gudmundsson zakašlje. - A sada, gospođo Heine - reče Hooks - recite nam, kada 1942. za redom nisu platili dvije rate, što ste poduzeli? Trebalo joj je nekoliko trenutaka da bi mu odgovorila. Najprije je protrljala nos. Potom je promijenila položaj ruku. Prisjetila se kako s< ^l jednog poslijepodneva vratio kući s obavijesti koju je pokupio i106 Amity Harboru. Sjeo je za stol, pred sobom izravnao zgužvani papir i polako pročitao riječ po riječ. Etta je stajala nad njim i također čitala. "UPUTE SVIM OSOBAMA JAPANSKOG PODRIJETLA KOJE ŽIVE U SLJEDEĆIM PODRUČJIMA', stajalo je u obavijesti u kojoj su potom navedeni Anacortes i Bellingham, San Juan i San Piedro, mnoštvo drugih mjesta u dolini Skagit; ostala je zaboravila. U svakom slučaju, Japancima je rečeno da moraju otići najkasnije do podneva 29. ožujka. Evakuirat će ih Četvrta armija. Etta je stala brojiti na prste. Japancima je ostalo točno osam dana. Sa sobom su mogli ponijeti posteljinu, rublje, higijenske potrepštine, odjeću, noževe, žlice, vilice, tanjure, zdjele, šalice. Sve to trebali su povezati u uredne zavežljaje i sve označiti imenom. Vlada će im dodijeliti broj. Japanci su mogli ponijeti ono što su mogli nositi, ali ne i kućne životinje. Vlada je rekla da će im spremiti i čuvati pokućstvo. Namještaj će ostati, a Japanci se moraju javiti u sabirni centar u pristaništu u Amity Harboru, u osam ujutro 29. ožujka. Vlada će osigurati prijevoz, - Bože sveti - rekao je Carl. Palcem je gladio proglas i odmahivao glavom. - Ove godine neće biti berača - reče Etta. - Možda dođu kakvi Kinezi iz Anacortesa, Japanaca neće biti. - Za to još ima vremena napretek - reče Carl. - Bože sveti, Etta. -I dalje je odmahivao glavom. Potom je podignuo prste s oglasa. Papir se sam od sebe zavio u svitak. - Bože sveti - ponovi on. Osam dana. - Prodavat će sve što imaju - reče Etta. - Vidjet ćeš. Sve sitnice, posuđe, sve. Bit će rasprodaja

koliko hoćeš, vidjet ćeš. To će oni učiniti sa svojim stvarima... prodati ih što brže mogu svakome tko će ih željeti uzeti. - Ljudi će to i iskorištavati - reče Carl, i dalje odmahujući velikom glavom. Sjedio je s podlakticama položenima na stol. Ubrzo će, znala je, nešto pojesti, razasuti joj mrvice čitavom kuhinjom. Izgledao je kao daje spreman za jelo, kao da razmišlja o hrani. - Šteta - reče. - To jednostavno nije u redu. - To su kosooki - odgovorila mu je Etta. - S njima smo se zaratili. Ne možemo dopustiti da nam špijuni samo tako hodaju uokolo. Carl još jednom odmahne glavom i, onako težak, okrene se u stolcu kako bi je pogledao. - Mi ne pripadamo jedno uz drugo - reče tada Etti bezbojnim tonom. - Ti i ja, jednostavno nismo jedno za drugo. 1C Znala je, vrlo dobro, što time želi reći. No ipak mu nije odgovoril K tome, već joj je ranije govorio takve stvari. To je nije osobito boljelo Još nekoliko trenutaka Etta je ostala stajati s rukama na bokovim dajući mu do znanja što misli o svemu tome, no Carl nije odvratio pi gled. - Pokaži trunku kršćanskog milosrđa - reče joj. - Zaboga, Etta. Z uistinu ništa ne osjećaš? Ona je potom izišla. Trebalo je plijeviti, trebalo je svinjama napur ti korito. Zastala je u predvorju, objesila pregaču i sjela kako bi obu čizme. Tako je sjedila, mučila se s čizmom i brinula zbog Carlovih rije o tome kako njih dvoje nisu jedno za drugo, tih dobro poznatih riječi kada se na vratima pojavio Zenhichi Mivamoto, koji je skinuo šešir i k mnuo. - Čuli smo - reče ona - to za vas... - Je li gospodin Heine kod kuće, gospođo Heine? - Mivamoto prislonio šešir uz nogu, no odmah potom premjestio gaje iza leđa. - Doma je - reče Etta. - Da, tu je. Potom je glavom provirila kroz vrata i glasno zazvala Carla. - Ni tko je došao! - dodala je. Kada se Carl pojavio, rekla mu je: - O tome možete razgovarati ovdje, preda mnom. To se tiče i mene. - Zdravo, Zenhichi - reče Carl. - Izvoli, uđi. Etta s mukom skine čizme. Potom za Japancem pođe u kuhinju. - Sjedni, Zenhichi - reče Carl. - Etta će ti donijeti kavu. Potom je prodorno pogleda, a ona kinine. Nakon toga s kuke uzn čistu pregaču, sveže je oko struka i vodom napuni lončić za kavu. - Vidjeli smo oglas - reče Carl. - Osam dana nikako ne može bi dovoljno. Kako se itko može spremiti za osam dana? To nikako nije pn vo - doda zatim. - Jednostavno nije u redu. - A što možemo? - reče Zenhichi. - Zatvorit ćemo prozore daskć ma. Unutra ostaviti sve. Ako želite, gospodine Heine, možete raditi n našim poljima. Zahvalni smo što ste nam prodali. To su sada uglavnoi dobre dvogodišnje

biljke. Imat ćemo dobar urod. Vi uberite plodovi molim vas. Prodajte prerađivaču, zadržite koliko god dobijete. Inače i istrunuti, gospodine Heine. I nitko ne dobije ništa. Carl je počeo češati lice. Sjedio je sučelice Zenhichiju i češao st Doimao se velikim i grubim, dok je Japanac bio manji i bistrih očiju. Bi su Približno jednake dobi, no Japanac je izgledao mlađe, najmanje petna ^st godina. Etta je na stol postavila šalice i tanjuriće, otvorila veliku zdje sa šećerom. Poprilično lukavo, za početak, pomislila je. Ponudi108 urod, koji mu sada ne vrijedi ništa. Uistinu pametno. A tek potom razgovarati o otplati. - Najljepša hvala - reče Carl. - Ubrat ćemo vaš dio. Puno hvala, Zenhichi. Japanac kimne. Uvijek samo kima, pomisli Etta. Na taj te način pridobiju - drže se skromno, a planovi su im veliki. Kimaju, ništa ne govore, pogledi su im spušteni; upravo tako dolaze do sedam jutara i sličnih stvari. Kako ćete otplatiti rate ako ja i Carl uberemo vaš urod'? - upita ona stojeći uz štednjak. - To nije... - Samo polako, Etta - prekine je Carl. - Nema potrebe da odmah razgovaramo o tome. - Svu pozornost potom je ponovno usmjerio na Japanca. - Kako su svi kod kuće? - upita ga. - Kako su primili novosti? - Svi u velikome poslu - reče Mivamoto. - Pakiramo stvari, spremamo se. - Potom se nasmiješi; ona ugleda velike zube. - Možemo li vam kako pomoći? - upita Carl. - Uberite naš urod. To je već velika pomoć. •; - Ali možemo li vam doista pomoći? Možemo li učiniti nešto drugo'.-1 Etta na stol donese lončić s kavom. Primijetila je da Mivamoto drži šešir u krilu. No, da, Carl je uistinu ljubazan domaćin, no na to je zaboravio, zar ne? Japanac je tako morao sjediti sa šeširom pod stolom, kao da se pomokrio u hlače. - Carl će natočiti kavu - reče ona, sjedne i popravi pregaču. Potom sklopi ruke na stolu. - Neka malo odstoji - reče Carl. - Nakon toga ćemo piti. Tako su sjedili za stolom kada je kroz kuhinjska vrata iznenada upao Carl mlađi. Već se vratio iz škole. Bilo je petnaest do četiri, a on je već bio kod kuće. Bit će da je trčao ili takvo što. Nosio je samo jednu knjigu -matematiku. Jakna mu je bila umrljana travom, lice rumeno od vjetra, čak i malo oznojeno. Na njemu je jasno vidjela da je gladan, u tome je bio poput oca, pojeo bi sve što bi mu se našlo na dohvat ruke. - U smočnici imaš jabuka - pokaže mu ona rukom. - Uzmi jabuku, Carl. Uzmi čašu mlijeka i iziđi. Netko je ovdje, razgovaramo. - Čuo sam za to - reče Carl mlađi. - Ja sam... - Idi po jabuku - reče Etta. - Netko je kod nas, Carl. Poslušao ju je. Vratio se s dvije jabuke. Potom je otišao do hladnjaka, izvadio vrč s mlijekom, i napunio čašu. Njegov otac uzeo je lončić s kavom i napunio Mivamotovu šalicu, potom Ettinu i na koncu svoju. Carl mlađi pogledao ih je držeći jabuke u jednoj, a čašu s mlijekom u drugoj ruci. Zatim je otišao u dnevnu sobu. 10

- Idi van - zazove ga Etta. - Ne jedi mi unutra. Mladić se vrati i zastane na vratima. S jedne od jabuka već je b odgrizao zalogaj. U čaši više nije bilo mlijeka. Već je bio velik gotovo k< otac. Bilo mu je osamnaest godina. Bilo je teško uopće povjerovati ko ko je velik. Sada još jednom odgrize komad jabuke. - Je li Kabuo kod ki će? - upita. - Kabuo upravo došao - odvrati Mivamoto. - Da, kod kuće je. Tada se nasmiješi. - Idem dtj njega - reče Carl mlađi. Zatim prijeđe na drugu strai kuhinje, odloži čašu u sudoper, iziđe i uz tresak zatvori kuhinjska vrat; - Vrati se po knjigu! - poviče Etta. Mladić se vrati i odnese udžbenik na kat. Potom ode u smočnic uzme još jednu jabuku i u prolazu im mahne. Vratit ću se - reče. Carl prema Japancu pogurne zdjelicu sa šećerom. - Uzmi - reč -1 mlijeko, ako želiš. Mivamoto kimne. - Hvala - reče. - Vrlo dobro. Samo šećer, molii U kavu je umiješao pola žličice šećera. Žličicom se služio oprezn zatim je odložio na tanjurić. Pričekao je da Carl uzme šalicu i tek tad; sam podignuo šalicu i otpio gutljaj kave. - Vrlo dobro - reče. Tada p gleda Ettu i nasmiješi joj se - bio je to slabašan smiješak - više od to; nije pokazivao nikada. - Dječak vam je sada vrlo velik - reče. I dalje se smiješio. Potom p gne glavu. - Želim otplatiti dug. Još dvije rate i gotovo. Danas imam st tinu dvadeset dolara i... Carl stariji već je odmahivao glavom. Sada odloži šalicu i još odi čnije odmahne. - Nikako - reče. Apsolutno ne, Zenhichi. Ubrat ćen tvoj urod i vidjeti što će biti u srpnju. Možda tada smislimo nešto. M žda će onamo kamo idete za vas biti nekog posla. Tko zna? Vidjet ćen: No zapravo želim reći da u ovakvim vremenima, Zenhichi, nikako ne 1 lim uzeti tvoju ušteđevinu. To sada nemoj ni spominjati. Japanac na stol položi svojih stotinu dvadeset dolara - mnošt desetica, nešto petica, deset novčanica od dolara; potom ih raširi pop lepeze. - Molim vas, uzmite ovo - reče. - Ostatak ću poslati odande I mo idem. Isplatit ću sav dug. Ako to nije dovoljno, ove godine imate j sedam jutara jagoda. A onda, u prosincu, još jedna isplata. Shvaćat Još jedna. Etta prekriži ruke na prsima; jednostavno je znala da neće dati j gode tek tako, nizašto! - Taj tvoj urod... - reče ona. - Na koliko možer računati? Naposljetku, nitko ne određuje cijenu prije lipnja. U redu, i cimo da imate dobre biljke, dvogodišnje, kao što si rekao. Sve ide kako valja. Mi dovedemo ljude na plijevljenje. Nema pjenuša, ima puno sunca, sve ide kako treba, plodovi dozriju, dobar urod. U redu, nakon što uložimo rad i gnojivo, možda se i dobije jagoda u vrijednosti od dvije stotine dolara? Ako je godina bila dobra? I ako je cijena dobra? Ako sve bude kako valja? Ali pretpostavimo daje godina loša. Prosječna. Gljivice napadnu biljke, i padne puno kiše, bilo što od desetak mogućih stvari -sada već možemo računati na stotinu, možda stotinu dvadeset dolara. U redu? Što u tom slučaju? Ja ću ti reći. To nije dovoljno za pokriće rate od dvjesto pedeset

dolara. - Uzmite ovo - reče Zenhichi, posloži novčanice na hrpu i premjesti ih pred nju. - Ovdje stotinu dvadeset dolara. Jagode donesu sto trideset, i isplaćena je sljedeća rata. - Mislila sam da nam poklanjaš jagode - reče Etta. - Nisi li došao ovamo dajući ih besplatno? Nisi li nam rekao da ih prodamo prerađivaču i zadržimo koliko god za njih dobijemo? A sada tražiš sto trideset. - Ona ispruži ruku i uzme uredno posloženu hrpu novčanica, brojeći novac dok je govorila. - Stotinu trideset uz rizik koji donose, plus ovo kao unaprijed uplaćeni dio, rizik u zamjenu za to što ovo dobivamo u ožujku umjesto da za cijeli iznos čekamo do lipnja? Ovamo si došao u toj nadi? Japanac ju je promatrao, nikako ne prestajući žmirkati. Nije ništa rekao, nije dotaknuo ni kavu. Sav se ukočio, sledio. Jasno je vidjela koliko je bijesan, koliko to sputava, ne pokazuje. Ponosan je, pomisli. Upravo sam pljunula na njega, a on se drži kao da se to nije dogodilo. Samo ti trepći, razmišljala je. Etta dovrši brojenje njegova novca, vrati svežanj novčanica na stol i ponovno prekriži ruke na prsima. - Još malo kave? - upita tada. - Ne, hvala - odvrati Japanac. - Vi uzmite novac, molim. Carlova velika ruka u tom trenutku prijeđe preko stola. Prstima pritisnuvši hrpu novčanica, on ih privuče do Japančeve šalice. - Zenhichi -reče. - Nećemo uzeti taj novac. Nije važno što Etta kaže, nećemo ga uzeti. Prema tebi se ponijela neuljudno i zbog toga se ispričavam. - On je pogleda, a ona mu spremno uzvrati pogled. Znala je kako se osjeća, no do toga joj nije bilo osobito stalo - željela je da Carlu bude posve jasno što se događa, kako ga Japanac vara. Nije imala namjeru pokleknuti. Netremice gaje gledala u oči. - Žao mi je - reče Japanac. - Jako žao. 11 - O tome ćemo razmišljati kada dođe berba - reče Carl. - Ti sam idi kamo već ideš i piši nam. Mi ćemo ubrati tvoje jagode, pisati ti, onda ćemo vidjeti. Što se mene tiče, zasada ćemo još malo ovako impro vizirati. Kako god bilo, ti ćeš isplatiti preostale rate, možda nešto kasni je i na koncu će sve biti onako kako je i trebalo biti. Svi će na koncu bit zadovoljni. No sada trebaš razmišljati o važnijim stvarima. Nije ti potreb no da te mi još gnjavimo otplatama. I bez toga imaš previše briga. A akc postoji bilo što čime mogu pomoći, olakšati vam pripreme, samo m reci, Zenhichi. - Otplatit ću rate - odvrati Zenhichi. - Naći način, poslati. - To je u redu - reče Carl i ispruži ruku. Japanac je prihvati. - Hvala, Carl -reče. - Otplatim sve. Bez brige. Etta je promatrala Zenhichija. Tada je uvidjela da zapravo nije ostario - to je sada vidjela jasnije nego ikada. Već deset godina radio je na istim tim poljima, oči su mu još uvijek bile čiste, leđa uspravna, koža zategnuta, a trbuh

ravan i čvrst. Deset godina radio je na istim poljima kao i ona, a nije ostario ni dana. Odjeća mu je bila čista, glava uspravna, koža smeđa i zdrave boje. Sve to bio je dio njegove zagonetnosti, njegove odvojenosti od onoga stoje predstavljala ona. Nešto stoje znao kod njega je sprječavalo starenje, dok je ona, Etta, postala iscrpljena i umorna -nešto stoje znao, a ipak je držao za sebe, zatvoreno iza očiju. Možda je stvar bila u japanskoj vjeri, pomisli ona, ili možda u njegovoj krvi. Činilo se da nema načina na koji bi to mogla utvrditi. Sjedeći na mjestu za svjedoke, prisjećala se kako se Carl mlađi te večeri vratio s bambusovim štapom za pecanje. Kako joj je izgledao dolazeći kroz vrata, s kosom koju je raskuštrao vjetar. Kako je bio velik i mlad, poput dogina mladunca, kada je doskakao u kuhinju. Njezin sin, veliki mladi muškarac. - Pogledaj ovo - rekao joj je tada. - Kabuo mi gaje posudio. Potom joj je počeo objašnjavati. Bila je za sudoperom i čistila krumpire za večeru. Rekao joj je kako je to dobar štap za pastrve koje se nađu u moru. Raspolovljeni bambusov štap, koji je izradio neki gospodin Misni, s glatkim prstenovima i omotan svilom. Mislio je kako će njime Poći na pecanje čamcem, tražiti Erika Evertsa ili nekoga, jednog od prijaja> da ga odvezu kanuom. Na štap postaviti lagani pribor i vidjeti ka-kavJe. Gdje je tata? Ići će mu ga pokazati. Etta nije prestala Ijuštiti krumpire dok je sinu govorila što mu je Mala reći: neka vrati štap Japancima, oni im duguju novac, štap samo remeti odnose.Sjećala se kako ju je dječak pogledao. Bio je povrijeđen i to je pokušavao prikriti. Želio se suprotstaviti, ali nije - unaprijed je znao da ionako ne bi ništa postigao. Pogled poraženog - očev pogled - velikog, nezgrapnog uzgajivača jagoda. Obuzdan, nemoćan. Mladić je govorio poput oca i imao njegove kretnje, ali i široko čelo, malene uši, određeni oblik očiju, dio nje u sebi. Nije bio sav Carlov. Bio je to i njezin sin, to je jasno osjećala. - Lijepo se okreni i odmah ga vrati - ponovila mu je tada, pokazujući mu smjer Ijuštilicom za krumpir. I u tome, sada, na mjestu za svjedoke, to joj je bilo posve jasno, nije pogriješila. Vratio je štap, proteklo je nekoliko mjeseci, on je otišao u rat, vratio se kući, a taj ga je japanski dječak ubio. Kada je bila riječ o Japancima, čitavo vrijeme imala je pravo; Carl, njezin suprug, u tome je pogriješio. Nisu otplatili dug, rekla je Alvinu Hooksu. Jednostavno tako. Nisu sve otplatili. Ona je čitavo imanje prodala Oleu Jurgensenu, njihov im udio poslala u Kaliforniju, nije ni pokušala zadržati njihov novac. Vratila im i posljednji cent. U Amity Harbor preselila se u vrijeme Božića '44.1 to je bilo sve, koliko joj se činilo. Sada je izgledalo daje pogriješila samo u jednome: kada je u pitanju novac, čovjek nikada ne gubi vezu s ljudima. Kako god okreneš, oni nešto traže. A upravo zbog toga, rekla je sudu, Kabuo Miyamoto ubio je njezina sina. Njezin je

sin bio mrtav i zauvijek izgubljen. 10 A Ivin Hooks obiđe svoj stol i nastavi polako, skladno koračat amo-tamo podnim daskama u sudnici, što je čitavo prijepodn' bio dio njegove strategije. - Gospođo Heine - reče. - U prosinci '44. preselili ste se u Amity Harbor? - Točno. - Nedugo nakon što je vaš suprug preminuo? -1 to je točno. - Činilo vam se da se bez njega ne možete brinuti za imanje? -Da. - I zbog toga ste se preselili u Amity Harbor - reče Alvin Hooks - Kamo točno, gospođo Heine? - U Main Street - reče Etta. - Iznad prodavaonice Lottie Opsvig. - Lottie Opsvig? Prodavaonice odjeće? - Točno. - U stan? -Da. - Velik stan? - Ne - reče Etta. - Ima samo jednu spavaću sobu. - Jedna spavaća soba iznad prodavaonice odjeće - reče Alvin Hooks Znači, unajmili ste stan s jednom spavaćom sobom. Smijem li pitat koliko je iznosila mjesečna najamnina? - Dvadeset pet dolara - reče Etta. - Stan za dvadeset pet dolara na mjesec - reče Alvin Hooks. -1 da lje živite u njemu? Ondje vam je sadašnje prebivalište? -Da. -1 dalje plaćate dvadeset pet dolara? - Ne - reče Etta. - Trideset pet. Cijena se od '44. promijenila. - Četrdeset četvrte - ponovi Alvin Hooks. One godine kada ste s'?;. - Je li vas unaprijed nazvao? Jeste li ga očekivali? > - Nisam. Samo se tako pojavio. Tek tako. - Pojavio se samo tako, nenajavljeno? Reklo bi se, iz vedra neba? - Tako je - ponovi Etta. - Iz vedra neba. - Gospođo Heine - reče tužitelj. - Stoje optuženik tada rekao u vezi s prirodom posla zbog kojeg vas je posjetio? - Želio je razgovarati o zemlji, tako je rekao. Imao je reći nekoliko stvari o zemlji koju sam prodala Oleu. - Stoje točno rekao, gospođo Heine? Sjećate li se? Možete li to ispričati sudu? Etta sklopi ruke u krilu i pogleda Kabua Miyamota. U njegovim očima - nju nisu mogle zavarati vidjela je da se

sjeća svega. Tada je stajao na njezinim vratima, uredno odjeven, sklopljenih dlanova, promatrao je bez treptaja. Bio je srpanj i vrućina u njezinu stanu bila je nepodnošljiva; na vratima je izgledalo puno hladnije. Nepomično su se promatrali, a Etta je potom prekrižila ruke na grudima i upitala ga što želi. - Gospođo Heine - rekao je tada. - Sjećate li me se? - Naravno da se sjećam - odgovorila je Etta. Nije ga vidjela još od dana kada su Japanci otišli s otoka - prije više od tri godine, 1942. - no sjećala ga se posve dobro. Bio je to mladić koji je Carlu pokušao dati štap za pecanje, dječak kojeg je s kuhinjskog prozora često viđala kako u polju vježba s drvenom sabljom. Bio je najstariji od djece Miyamotovih - znala mu je lice, ali se nije mogla sjetiti imena - onaj s kojim se obično družio njezin sin. došao. - Carl je umro - odgovorila mu je Etta. - Carl mlađi bori se protiv Japanaca. - Prodorno je promatrala muškarca na vratima. - Samo što nisu gotovi - dodala je. - Da, samo što nisu gotovi - odgovorio je Kabuo. Potom je razdvojio ruke i stavio ih na leđa. - Bilo mi je žao kada sam čuo za gospodina Heinea - rekao je. - Za to sam čuo u Italiji. Majka mije poslala pismo. - No, da, ja sam vas o tome obavijestila kada sam poslala vaš dio -odvrati Etta. - U pismu sam napisala da je Carl umro i da moram prodati imanje. - Da - rekao je Kabuo. - Ali, gospođo Heine, moj je otac s gospodinom Heineom postigao dogovor, nije li tako? Nije li... - Gospodin Heine je umro - prekine ga Etta. - Morala sam donijeti određenu odluku. Nisam mogla sama obrađivati čitavo imanje, zar ne? Prodala sam ga Oleu i gotova stvar - reče. - Ako želiš razgovarati o tom komadu zemlje, morat ćeš razgovarati s Okom. Ja s time nemam nikakve veze. - Molim vas - reče Kabuo. - Već sam razgovarao s gospodinom Jurgensenom. Na otok sam se vratio tek prošle srijede i otišao sam vidjeti što je s imanjem i čitavim tim mjestom. Znate već, otišao sam vidjeti kakva je situacija. Gospodin Jurgensen je bio u polju, na traktoru. Neko smo vrijeme razgovarali o svemu. - Onda dobro - reče Etta. - Znači, razgovarao si s njim. - Razgovarao sam s njim - reče Kabuo. - Rekao je da će biti najbolje da razgovaram s vama. Etta još čvršće stisne ruke. - Ha! - izusti prijezirno. - To je njegova zemlja, ne? Vrati se k njemu i reci mu to. Reci mu da sam ja tako rekla. Reci mu. - On to uopće nije znao - reče Kabuo. - Niste mu rekli da nismo isplatili samo posljednju ratu, gospođo Heine. Niste mu rekli da je gospodin Heine... - Nije znao - podrugljivo ponovi Etta. - Tako ti je Ole rekao? Nije znao... tako, znači? Znači, trebala sam reći: '"Ole, ovi su ljudi postigli Protuzakonit dogovor s mojim mužem da im prepusti sedam jutara zemlje"? To sam mu trebala reći? On nije znao - ponovi Etta. - Najsmješnija stvar koju sam ikada čula. Nekome tko kupuje moju zemlju trebala sam reći da stvari komplicira nekakav protuzakonit ugovor? I što bi bilo ^a sam mu

rekla? Ha? Činjenica je da vi, dragi moji, niste otplatili du-uuviu KjuiersofT gove. To su činjenice. A što bi bilo da ste to, na primjer, učinili nekoj banci? Samo zamisli. Ne vratiš dugovanja i što misliš, što se događa? Netko vas lijepo i pristojno čeka? Ne. Banka vam oduzima zemlju, to se događa. Nisam učinila ništa što ne bi učinila i svaka banka. Nisam nimalo pogriješila. - Niste učinili ništa protuzakonito - odgovori joj Japanac. - Pogrešno je druga stvar... Etta zatrepće. Načinivši korak unatrag, položi dlan na kvaku. - Odlazi odavde - reče. - Prodali ste našu zemlju - nastavio je Japanac. - Prodali ste našu zemlju bez naše privole, gospođo Heine. Iskoristili ste to što nas nije bilo. Uzeli ste... No ona je već bila zatvorila vrata kako ga ne bi slušala. Carlje stvorio tako užasnu zbrku, pomislila je tada. Ja sada sve to moram srediti. - Gospođo Heine - reče tužitelj, Alvin Hooks, postoje dovršila priču. - Jeste li nakon toga vidjeli optuženika? Je li vam ponovno pristupio u vezi s pitanjima koja se odnose na zemlju? - Jesam li ga vidjela? - upita Etta. - Dakako da sam ga vidjela. Viđala sam ga u gradu, kod Petersena, tu i tamo... povremeno sam ga viđala, da. - Je li vam se obraćao? < -Nije. / :•> -Nikada? --.;> -Nikada. •. - Između vas dvoje više nije bilo nikakve komunikacije? - Koliko se sjećam, nije. Osim ak' neprijateljske poglede ne smatrate načinom izražavanja. - Ona tada ponovno na trenutak pogleda Ka-bua. - Neprijateljske poglede, gospođo Heine? Na što točno ciljate? Etta pogladi haljinu i na mjestu za svjedoke sjedne još uspravnije. - Kad god sam ga vidjela - nastavi ustrajno - gledao bi me stisnutih očiju. Znate, onak', gledao je, bijesno, izazovno. - Tako... - reče tužitelj. - I koliko je to trajalo? - Traje sve otada - reče Etta. - Nikada me nije prestao tako gledati. Od njega nikada nisam vidjela ljubaznog pogleda, nijednom, koliko god sam ga viđala. Uvijek me gledao tako, stisnutih očiju, zločesta izraza lica. - Gospođo Heine - reče Alvin Hooks. - Jeste li o tome i o optuženiku ikada razgovarali sa svojim sinom? Jeste li Carlu mlađem rekli da 117 vam je Kabuo Miyamoto došao na vrata i s vama se svađao oko prodaje zemlje koja je pripadala vašoj obitelji? - Moj je sin znao sve to. Kada se vratio, ispričala sam mu. - Kada se vratio? - Iz rata - reče Etta. - Par mjeseci kasnije, mislim da je to bilo negdje u listopadu.

-1 rekli ste mu da vam se optuženik pojavio na vratima? -Da. - Sjećate li se njegove rekacije? - Da - reče Etta. - Rekao je da će pripaziti na to. Rekao je da će, ako me Kabuo Mivamoto zločesto gleda, pripaziti na njega. - Tako, znači... - reče Alvin Hooks. -1 je li pripazio na njega? - Da. Koliko znam, pripazio je. - Pazio je na Kabua Miyamota? - Da, pazio je. Pratio je što radi. - Prema vašim saznanjima, gospođo Heine, jesu li njih dvojica bili u neprijateljskim odnosima? Obojica su bili ribari, to im je bilo zajedničko. Bili su, kao što ste rekli, susjedi iz mladosti. Ipak, između njih se pojavio i taj... spor. Taj obiteljski spor oko zemlje. Dakle, jesu li optuženik i vaš sin od 1945. nadalje bili u prijateljskim ili neprijateljskim odnosima? - Ne - reče Etta. - Optuženik nije bio nikakav prijatelj mog sina. Nije li to očito? Bili su neprijatelji. - Neprijatelji? - upita Alvin Hooks. - Carl mi je više puta rekao kako bi volio da Kabuo već jednom zaboravi na svojih sedam jutara i prestane me tako gledati. - Kada ste mu rekli da vas je optuženik tako gledao, kako je točno reagirao vaš sin, gospođo Heine? - Rekao je kako bi volio da Kabuo prestane s time. Rekao je da će morati pripaziti na Kabua. - Pripaziti - ponovi Alvin Hooks. - Držao je da gospodin Miya-moto predstavlja određenu opasnost? - Prigovor - prekine ih Nels Gudmundsson. - Od svjedoka se traži da nagađa o sinovim mislima i emocionalnome stanju. On je... - U redu, u redu - reče Alvin Hooks. - Recite nam što sit primijetili, gospođo Heine. Recite nam stoje vaš sin rekao ili učinio... je li što od toga ukazivalo na činjenicu da u Kabuu Mivamotu vidi određenu opasnost? - Rekao je da će pripaziti na njega - ponovi Etta. - Znate, da će Paziti. \j u i te i suri - Je li vaš sin rekao da mu se čini da će morati paziti na Miyamota? Da od njega prijeti određena opasnost? - Da - reče Etta. - Pazio je na njega. Kad god sam rekla da ovaj bulji u mene, rekao je to... da će paziti na njega. - Gospođo Heine - reče Alvin Hooks. - Držite li da bi se izraz "obiteljska zavada" mogao s punom točnošću primijeniti na odnos između vaše obitelji i obitelji optuženoga? Jeste li bili neprijatelji? Je li to bio sukob dviju obitelji? Etta izravno pogleda Kabua. - Da - odvrati. - Bili smo pravi neprijatelji. Gnjavili su nas s tih sedam jutara već deset godina. Moj je sin zbog toga ubijen. - Prigovor - reče Nels Gudmundsson. - Svjedok nagađa o... - Prihvaća se - složi se sudac Fielding. - Svjedok će se ograničiti na odgovore na pitanja koja mu se postave, bez daljnjeg spekuliranja. Ovime vas, članove porote, upućujem na to da zanemarite njezine posljednje riječi. Nadalje, te primjedbe svjedoka bit će izbrisane iz zapisnika. Idemo dalje, gospodine Hooks. - Hvala - reče Alvin Hooks. - Ali na pamet mi ne pada više ništa što bih mogao pitati, časni sude. Međutim, gospodo Heine, želio bih da svakako znate koliko cijenim to što ste došli ovamo, unatoč ovakvu

vremenu. Hvala vam na svjedočenju u ovoj snježnoj oluji. - On se tada naglo okrene, na vršku jedne cipele, i kažiprstom pokaže na Nelsa Gudmundssona. - Svjedok je vaš - reče. Nels Gudmundsson odmahne glavom i namršti se. - Samo tri pitanja - progunđa i ne ustajući. - Ja sam nešto malo računao, gospođo Heine. Ako sam dobro množio, obitelj Mivamoto od vas je kupila sedam jutara za četiri i pol tisuće dolara... je li tako? Četiri i pol tisuće? - Pokušali su kupiti za toliko - reče Etta. - Nisu otplatili sve rate. - Drugo pitanje - reče Nels. - Kada ste 1944. otišli Oleu Jurgensenu i rekli mu da mu želite prodati zemlju, kolika je bila cijena po jutru? - Tisuću - reče Etta. - Tisuću po jutru. - Čini mi se da se iznos od četiri i pol tisuće dolara tako pretvara u sedam tisuća dolara, nije li tako? Porast vrijednosti zemlje od dvije i pol tisuće dolara, ako Mivamotovima pošaljete njihov dio i prodate zemlju Oleu Jurgensenu? - Je 1' vam to treće pitanje? - upita Etta. - Jest - reče Nels. - Tako je. - Dobro ste računali. Dvije i pol tisuće. .A ;••* - U tom slučaju, to je sve, hvala - odvrati Nels. - Možete ići, gospođo Heine. Ole Jurgensen došao je iz gledališta svom se težinom oslanjajući o štap- Alvin Hooks pridržao mu je vratašca u ogradi i Ole je polako, vukući noge, prošao kraj njega, desnom rukom držeći štap, a s lijevom na križima. Kraj njega je prošao napola postrance, poput kakva ozlijeđena raka, primičući se mjestu na kojem je, s Biblijom u ispruženoj ruci, stajao Ed Soames. Kada je Ole stigao do njega, nespretnim je pokretima stao iz ruke u ruku premještati štap, a onda ga konačno objesio o ručni zglob. Ruke su mu drhtale zbog moždanog udara koji je doživio u lipnju. Bio je vani, među svojim beračima, razvrstavao plodove, kada je nakon opće vrtoglavice i mučnine koja gaje mučila čitavo prijepodne odjednom počeo osjećati da mu se tlo izmiče pod nogama. Ole se tada pridignuo na noge, posljednjim očajničkim pokušajem nastojeći ne obazirati se na to što se događa, no činilo se da mu se nebo spušta na glavu, da se zemlja naginje i tako se strovalio u veliki sanduk s jagodama. U njemu je u ležećem položaju ostao žmirkati prema oblacima dok ga dva berača, kanadski Indijanci, nisu izvukli držeći ga za pazuha. Na traktorskoj platformi prevezli su ga do kuće i položili na trijem kao da je riječ o lesu. Liesel ga je tresla sve dok joj nije nešto progunđao i stao sliniti, a ona ga je na to stala histerično ispitivati o naravi simptoma. Kada je postalo očito da ne kani odgovarati, prestala je govoriti i poljubila ga u čelo. Potom je brzo ušla u kuću i nazvala dr. Whaleyja. Otada je ubrzano propadao. Noge su mu bile dvije motke, oči stalno vlažne, brada mu je u čupercima završavala

kod trećeg puceta prsluka, dok mu je koža izgledala ružičasto i oguljeno. Oprezno je sjeo na mjesto za svjedoke, objema rukama sada obavijajući gornji dio štapa. Bio je to drhtav i kosturu sličan starac. - Gospodine Jurgensen - otpočne Alvin Hooks. - Godinama ste bili susjed obitelji Heine u dolini Center? Je li to točno, gospodine? - Jest - reče Ole Jurgensen. - Koliko godina'? - Uv'jek - reče Ole. - Pa sjećam se prije če...četrdeset godina kada Je ^an.„ stari Carl... raščišćavao zemlju uz moje imanje. - Četrdeset godina - ponovi Alvin Hooks. - Četrdeset godina uzgajate jagode i slične plodove? - Tako je, gospodine. Više od Četrdeset.LZU uavia LrUterson - Koliko ste jutara imali, gospodine Jurgensen? Činilo se da Ole razmišlja o tom pitanju. Ovlažio je usne i žmirkajući podignuo pogled prema stropu sudnice; ruke su mu nemirno putovale gore-dolje dužinom štapa. - Trideset pet, u početku - reče. - Onda sam kupio još trideset od Ette, znate, kak' je Etta već rekla, dok sam bio tam' gore. Tako sam i...imao šezdeset pet jutara; velika farma... - Da - reče Alvin Hooks. - Znači kupili ste trideset jutara od Ette Heine? - Tako je, gospodine. Točno. ,„;:>, - A kada je to bilo, gospodine Jurgensen? ,. - Kak' je ona rekla. Tisuću devetsto četrdeset četvrte. - Tada je na vas prenijela dokumente o vlasništvu? - Točno, gospodine. - Po vašem mišljenju, gospodine Jurgensen, je li to vlasništvo bilo neopterećeno i čisto? Odnosno, je li pri prijenosu bilo kakvih hipoteka ili uvjeta? Služnosti? Prava zapljene? Nečega sličnog? - Nije - reče Ole Jurgensen. - Ničega sličnog. Ugovor je bio valjan. Sve je izgledalo dobro. - Tako... - reče Alvin Hooks. - Znači, tada niste znali ni za kakva potraživanja koja je obitelj Mivamoto eventualno imala prema sedam od vaših upravo kupljenih trideset jutara? - Nisam znao, ne - reče Ole. - Za to sam pitao Ettu, znate, jer obitelj Mivamoto i...ima kuću na tom imanju, znam daje sedam jutara prodano njima. Ali Etta mi kaže da ih nisu otplatili pa će ona... ponovno preuzeti vlasništvo nad tim dijelom. Nema izbora nakon Carlove smrti, kaže mi. S ugovorom sve izgleda dobro, kaže ona. Mivamotovi su u logoru, kaže, možda se i neće vra...vratiti. Vratit će im novac, kaže. Nemaju nikakvih prava, ne, nikakvih potraživanja, gospodine. - Znači, niste čuli ni za kakva potraživanja Mivamotovih prema sedam jutara zemlje koju ste upravo kupili? - Ne. Nisam čuo ništ' sve dok taj čovjek - tada nosom pokaže prema optuženiku - nije došao i rekao mi. - Mislite li na ovdje optuženog... Kabua Mivamota? :-f'> - Na njega - reče Ole. - Da, tako je. - Kvarna je došao kada, gospodine Jurgensen? - Da vidimo... - reče Ole. - Došao je u ljeto '45., da. Po...pojavi se kod mene i kaže da gaje gospođa

Heine opljačkala, da gospodin Heine nikada ne bi dopustio da se nešto tako dogodi, kaže mi. - Samo trenutak... - reče Alvin Hooks. - Optuženi je u ljeto 1945. došao na vašu farmu i optužio Ettu Heine da gaje opljačkala? CJtšDKOVI POD IZ1 - Tako je, gospodine. Tako se sjećam. -1 što ste vi rekli? - Ja mu kažem nije tako, ona je meni prodala zemlju i na ugovoru nigdje ne vidim njegovo ime. -Da? - Zanima ga hoću li mu prodati taj dio zemlje. - Prodati? - ponovi Alvin Hooks. - Onih trideset jutara? - Ne želi svih trideset - odgovori Ole. - Želi samo sedam na sjeverozapadu, gdje je nekada živjela njegova obitelj. Prije rata. -1 jeste li razgovarali o tome? Jeste li razmišljali o prodaji? - Nije imao novac - reče Ole. - Osim toga, tada nisam razmišljao o pro...prodaji. Bilo je to prije... nego što sam doživio udar. Imao sarr dobru farmu, šezdeset pet jutara. Nisam želio nikome prodati nijedar dio. - Gospodine Jurgensen - reče Alvin Hooks. - Kada ste kupili trideset jutara od Ette Heine, jeste li time stekli i njezinu kuću? - Nisam. Nju je prodala odvojeno. Samo kuću, Bjornu Andrea sonu. On i sada živi u njoj. - A kuća u kojoj je živjela optuženikova obitelj, gospođini Jurgensen? - Nju sam - reče Ole - kupio. - Tako, znači... - reče Alvin Hooks. -1 što ste s njom učinili? - Koriste je moji berači, znate - reče Ole. - Moja farma sada j< b...bila tako velika, morao sam uzeti nadglednika koji će čitave godine bi ti sa mnom. Tako on živi u njoj, a ima mjesta i za berače kada dođe vrije me berbe. - Gospodine Jurgensen - reče Alvin Hooks. - Je li vam optuženil rekao još štogod kada vas je posjetio u ljeto 1945.? Bilo što čega se sje ćate? Lijeva ruka Olea Jurgensena sada se odvojila od štapa. Pronašavš put do džepa na kaputu, ondje je nešto počela tražiti. - Jest, rekao je joi jednu stvar- reče Ole. - Rekao je da će jednoga dana povratiti svoju zem Iju. - Da će je povratiti? - Tako je, gospodine. I bio je bijesan. - A što ste vi rekli? - Pitao sam ga zašto se tol'ko ljuti na mene. Ja ne znam ništ' o to zemlji, osim da je ne želim nikome prodavati. Ole podigne rupčić i nji me obriše usta. - Ja mu kažem nek' ide razgovarati s Ettom Heine, on;122 David (Juterson se preselila u Amity Harbor. Kažem mu gdje je može pronaći, s njom treba razgovarati. • -1 je li tada otišao od vas? - Jest. >: -1 jeste li se ponovno vidjeli s njim? - Vidio sam ga, da. Ovo je mali otok. Kad živite ovdje, vidite se sa svima. - U redu - reče Alvin Hooks. - Doživjeli ste moždani udar, gospodine Jurgensen, kao što ste rekli. To je bilo u

lipnju ove godine? - Tako je, gospodine. 28. lipnja. - Tako... - reče Alvin Hooks. - I to vas je onesposobilo? Tako da vam se činilo da više ne možete voditi svoju farmu? Ole Jurgensen nije odmah odgovorio. Desna ruka, u kojoj je držao rupčić, sada se vratila na štap. Grickao je unutarnju stranu obraza; glava mu je podrhtavala. Ole se mučio u pokušaju da nešto kaže. - Ja...ja... da - reče na koncu. - Jednostavno više nisam mogao, znate... - Niste mogli voditi farmu? - Nn...nisam. ':"''':'."' - I što ste onda učinili? - Ja ss...sam... Dao sam je na prodaju. - reče Ole Jurgensen. - Sedmoga rujna. Odmah nakon Dana rada. - Ove godine? - Tako je, gospodine. - Jeste li prodaju imanja objavili kod prodavača nekretnina, gospor dine Jurgensen? .; - Jesam, gospodine. ' - Kod Klausa Hartmanna? - Tako je, gospodine. ' - Jeste li još kako reklamirali prodaju? - Imali smo natpis na staji - reče Ole. - To je bilo sve. - I što se potom događalo? - upita Alvin Hooks. - Je li tko došao pogledati imanje? - Došao je Carl Heine - reče Ole. - C... Carl Heine, Ettin sin. - Kada se to dogodilo? - upita Alvin Hooks. - Bilo je to 7. rujna - reče Ole. - Dođe Carl Heine i hoće kupit' moju farmu. - Ispričajte nam što se sve zbilo - reče Alvin Hooks obzirnim tonom. - Carl Heine bio je... uspješan ribar. Imao je lijepo imanje uz Mili Run Road. Stoje htio s vašom farmom? 123 Ole Jurgensen zatrepće pet-šest puta. Potom rupčićem obriše oči. Taj mladić, prisjećao se, Carl mlađi, tdg se prijepodneva dovezao u njegovo dvorište u nebeskoplavome Bel-Airu, pred sobom rastjerujući koIcoši. Ole je, gledajući sa svog mjesta na trijemu, odmah znao o kome je riječ; pretpostavljao je i što želi. Taj mladi muškarac dolazio je k njemu u vrijeme svake berbe; sa sobom bi dovodio i suprugu i djecu. Potom bi s kutijama otišli u polja i zajedno brali plodove. Ole je uvijek odbijao Carlov novac, no Carl je bio ustrajan. Kada bi Ole odmahnuo glavom, Carl bi stavio novčanice na stol za mjerenje, uz vagu, pod kamen. - Nije važno što je to nekoć bila zemlja moga oca - rekao bi. - Sada je vaša. Platit ćemo. I sada se tako našao pred njim, velik, poput oca, očeva stasa i majčina lica, odjeven poput ribara, u gumenim čizmama - i bio je ribar, prisjetio se Ole, nazvao je brod po supruzi: Sušan Marie. Liesel je mladome čovjeku dala čašu ledenoga čaja. Sjeo je tako da su se pred njima prostirala polja jagoda. Negdje u daljini jedva su razabirali širok pokrajnji zid kuće Bjorna Andreasona - u kojoj je nekoć živio Carl

mladi. Neobavezno čavrljanje, objasnio je Ole sada sudu. Carl se raspitivao o tome kakve su ove godine jagode, Ole se raspitivao o lososu. Liesel je pitala za Ettino zdravlje, a potom je pitala Carla kako mu odgovara ribarski život. Nikako - odgovorio joj je Carl. Bilo je to neobično, pomislio je Ole, da jedan mlad čovjek naglas izreče takvo što. Takva izjava zacijelo mu je povrijedila ponos. Time je nešto priznao, uvidio je Ole, priznao nešto zbog određenoga razloga. Time je nešto želio reći. Mladić je odložio čašu, tek nekoliko centimetara pred gumene čizme, i nagnuo se prema njima, laktovima se naslanjajući na koljena, kao da im se u vezi s nečim želi povjeriti. Na trenutak se bio zagledao u podne daske. Želio bih kupiti vašu farmu - rekao je tada. Liesel mu je objasnila kako je Bjorn Andreason sada vlasnik nekadašnje kuće Heineovih - i kako se tu ništa ne može. Liesel je objasnila i kako ona i Ole nikako ne žele napustiti farmu - ali kako se ni tu ništa ne rn°že. A mladi je muškarac samo kimao i češao čekinje koje su mu rasle zduž vilice. - Žao mi je zbog toga rekao je tiho. - Peče me savjest ^°B, toga što koristim vaše zdravstveno stanje, gospodine Jurgensen. 1 ako već morate prodavati, onda valjda... no, da, zanima me kupnja Vaše farme.124 David Uuterson Ole je tada rekao: - Zbog toga sam sretan. Živio si ovdje, dobro poznaješ ovo mjesto. Takav je dogovor pravedan. Sretan sam. - I tada mu je pružio ruku. Carl ju je prihvatio uz dostojanstven izraz lica. - Tako i ja mislim -rekao je. U kuhinji su razgovarali o pojedinostima prodaje. Carl je imao novac uložen u Sušan Marie i kuću uz Mili Run Road. Dok ne dođe do tog novca, ima tisuću dolara za polog - Carl ih je stavio na stol. Deset novčanica od stotinu dolara. Do studenoga će prodati brod, a potom kuću, rekao im je Carl. - Žena će ti biti sretna - rekla je Liesel uz osmijeh. - Ribara noću nikada nema. r IZ! Ole Jurgensen naslonio se na štap i prisjetio još nekoga tko ga je posjetio kasnije tog istoga dana. U njegovu kuću došao je Kabuo Mivamoto. - Optuženik? - upita Alvin Hooks. - Sedmoga rujna ove godine? - Tako je, gospodine - reče Ole. - Istoga dana kada vas je posjetio Carl Heine kako bi se raspitao o prodaji vaše zemlje? - Tako je, gospodine. - Poslije podne istoga dana? - Negdje u vrijeme objeda - reče Ole. - Upravo smo se spremali objedovati, tako je. Miyamoto je zakucao na ulazna vrata. - I, gospodine Jurgensen, je li vam rekao što želi?

y - Isto što i Ettin sin - reče Ole. - Želio je kupiti moju zemlju. - Ispričajte nam čega se sjećate - reče Alvin Hooks. - Što vam je točno rekao'? Zajedno su sjeli na terasu, objasnio je Ole. Optuženik je vidio natpis na staji i želio je kupiti Oleovu farmu. Ole se tada prisjetio Japančeva obećanja: kako je stajao u poljima i zarekao se da će jednoga dana povratiti obiteljsku zemlju. Tog Japanca bio je posve smetnuo s uma. Od onog susreta proteklo je devet godina. Sjetio se i daje taj Japanac još davno radio za njega, u skupini koja mu je 1939. posadila maline. Ole se sjećao kako je u zemlju zabijao ce-drove stupove za potporu malinama, stojeći u stražnjem dijelu kamioneta, gol do pojasa, i zamahivao batom. Tada mu je moglo biti šesnaest--sedamnaest godina. Sjećao se i da gaje viđao rano ujutro, kako u poljima zamahuje drve nom sabljom. Dječakov otac, prisjetio se, bio je Zeneechee, ili tako neka ko. Nikada nije mogao točno izgovoriti to ime. Na trijemu je upitao Kabua za oca, no taj je čovjek već odavno bi umro. Japanac se potom raspitao za imanje i izrazio želju da kupi sedar jutara zemlje koju je nekoć imala njegova obitelj. - Na žalost, bojim se da nije na prodaju - rekla je Liesel. - Zna: već smo je prodali. Prije podne smo već imali posjetitelja. Žao mi je, Ka buo. - Da - dometnuo je Ole. - Žao nam je. Japanac se istoga trena sav ukočio. S njegova lica u hipu je nestal ljubaznosti, tako da ga Ole više nije mogao čitati. - Prodana je? - reka je. - Već? v v - Da - rekla je Liesel. - Upravo tako. Žao nam je što smo te razc čarali. - Sva zemlja? - upita Japanac. - Da - odgovori mu Liesel. - Jako nam je žao. Nismo imali vremt na čak ni ukloniti natpis. Ukočen izraz Kabuova lica nije se ni na trenutak promijenio. - Tk ju je kupio? - upitao je. - Želim razgovarati s njim. - Sin Ette Heine, Carl - rekla je Liesel. - Navratio je danas oko dt set. - Carl Heine - ponovi Japanac uz tračak bijesa u glasu. Ole je Kabuu Mivamotu tada predložio da ode do Carla Heinea i njim razgovara o tih sedam jutara. Možda se nešto još može srediti. Liesel je odmahivala glavom i kršila ruke u pregači. - Prodali sm zemlju - ponovila je kao da se ispričava. - Ole i Carl su se rukovali, zna Primili smo kaparu. Moramo održati zadanu riječ. Zemlja je prodan znaš. Žao nam je. Japanac je tada ustao. - Trebao sam doći ranije - rekao je. Sutradan je ponovno došao Carl - Liesel gaje telefonom bila obaviji stila o Kabuu Mivamotu - kako bi sa staje skinuo natpis o prodaji. O je, oslanjajući se na štap, stajao uza staju i pričao mu o susretu s Japai cem. Carla su, sjećao se, zanimale pojedinosti u vezi s tim razgovoror Kimao je glavom i pomno slušao. Ole Jurgensen ispričao mu je sve - k; ko je kod Japanca nestalo svakog traga ljubaznosti, kako je bilo nem< guće pročitati

izraz njegova lica kada je čuo daje zemlja koju je toliko ž< •io već prodana. Carl Heine samo je kimao, a onda se spustio s ljestav u mci držeći natpis. - Hvala što ste mi rekli - rekao je.11 Nakon stoje za taj dan određena podnevna stanka, Kabuo Miya-moto je objedovao u svojoj ćeliji, kao stoje to učinio već sedamdeset sedam puta. Ćelija je bila jedna od dviju u podrumu upravne zgrade okruga i nije imala ni rešetke ni prozore. Bila je dovoljno velika za niski ležaj pribavljen iz vojnih viškova, nužnik, umivaonik i ormarić uz krevet. U jednome kutu betonskoga poda nalazio se odvod, a na vratima rešetka visoka i široka tek nekoliko desetaka centimetara. Osim toga nije bilo nikakvih drugih otvora i proreza kroz koje bi unutra moglo dopirati svjetlo. Sa stropa je visjela obična gola žarulja, a Kabuo ju je mogao uključivati i isključivati vrtnjom u grlu. Ipak, prije isteka prvoga tjedna u sebi je otkrio sklonost tami. Oči su mu se na nju prilagodile. Kada je to golo svjetlo bilo isključeno, manje gaje mučio tijesan prostor ćelije, manje je bio svjestan činjenice daje zatočen. Kabuo je sjedio na rubu ležaja, a objed mu je stajao na ormariću pred njim. Sendvič s maslacem od kikirikija i želeom, dvije mrkve, hrpica želatine od limete, limena šalica s mlijekom, sve to na pladnju iz kantine. Svjetlo mu je tada bilo uključeno. Uključio ga je kako bi vidio što jede, ali i kako bi pogledao odraz svog lica u zrcalu za brijanje koje je držao u ruci. Supruga mu je rekla da izgleda kao jedan od Tojovih vojnika. Želio se uvjeriti je li uistinu tako. Sjedio je s pladnjem na nekoliko centimetara od koljena, suočavajući se s tim odrazom u malenome zrcalu. Jasno je vidio kako mu je lice nekoć bilo dječačko i kako je na to lice došlo lice njegovih ratnih godina lice koje ga više nije čudilo, premda je u početku pri pogledu na njega osjećao silnu zapanjenost. Vratio se kući iz rata i u vlastitim očima ugledao uznemirene praznine koje je viđao i u očima drugih vojnika koje je poznavao. Nije se toliko činilo da gledaju kroz predmete, koliko da gledaju pokraj sadašnjeg stanja svijeta i promatraju svijet koji je za njih za-128 uvijek u daljini, a istodobno bliži od sadašnjega. Kabuo se na taj način sjećao puno toga. Pod površinom njegova svakodnevnog života tekao je život koji je proživljavao kao daje pod površinom vode. Kabuo se sjećao kako se pod vojničkom kacigom na nekom šumovitome obronku, pod neprestanim zujanjem pčela, pokazalo lice vrlo mladog dječaka kojeg je bio pogodio točno u prepone. Kada mu se Kabuo s jedne strane približio, dječak gaje širom rastvorenih očiju pogledao ispružen na tlu i kroz stisnute zube progovorio na njemačkome. Potom ga je obuzela panika, pa je posegnuo za puškom i Kabuo gaje tada još jednom pogodio, u srce, iz

neposredne blizine. Ipak, dječak je i dalje bio živ i ležao na leđima između dvaju stabala, dok je Kabuo stajao kojih metar i pol dalje, posve paraliziran, nepomično držeći pušku uz rame. Dječak se objema rukama držao za prsa, sve snage ulažući u to kako bi pridignuo glavu s tla, istodobno pokušavajući udahnuti, potom uvlačeći užareni poslijepodnevni zrak. Zatim se ponovno oglasio, kroza stisnute zube, i Kabuu je tada postalo jasno da moli, da preklinje, da od Amerikanca koji ga je ubio traži da ga spasi - nije imao izbora, to gaje morao zamoliti, u blizini nije bilo nikog drugog. Sve to bilo je previše i kada je dječak prestao govoriti, prsa su mu se još pet-šest puta trznula, a krv potekla na usta i niz obraze. Kabuo je tada zakoračio naprijed, s puškom, i čučnuo uz njemačkog dječaka, njemu zdesna, i dječak je položio dlan na Kabuovu čizmu, sklopio oči i izdahnuo. Na ustima mu se još nekoliko trenutaka zadržao grč i Kabuo gaje promatrao sve dok se nije posve izgubio. Iz Nijemčevih crijeva ubrzo se uzdigao miris doručka. Kabuo je sada sjedio u zatvorskoj ćeliji i pomno proučavao odraz svoga lica. Nad njim nije imao nikakva nadzora. Lice su mu oblikovala vojnička iskustva i svijetu je izgledao obuzeto upravo stoga što se tako i osjećao. I nakon svih godina koje su protekle mogao je razmišljati o tom njemačkome dječaku kako umire na obronku i osjetiti vlastito srce kako snažno udara, kao kada je čučao oslonjen na drvo, pio iz čuturice, dok mu je u ušima sve odzvanjalo, a noge mu drhtale. Što bi uopće mogao reći ljudima na San Piedru kako bi objasnio hladnoću kojom zrači? Svijet je bio nestvaran, dosadna smetnja koja mu onemogućava da se usredotoči na sjećanje na tog dječaka, na oblak kukaca nad tim zaprepaštenim licem, na lokvicu krvi koja mu se, onako prodorna mirisa, probijala kroz košulju i upijala u šumsko tlo, na zvuk topovske vatre koji je dopirao s obronka na istoku - otišao je s tog mjesta, a onda, opet, i nije otišao. Ipak, to nije bilo jedino ubojstvo, počinio je još tri, manje teška od prvoga, no ipak ubojstva. Kako onda takvo lice objasniti ljudima? 129 Nakon nekog vremena, u ćeliji i posve bez pokreta, počeo je na objektivan način promatrati to lice i tada je ugledao ono stoje vidjela i Hatsue. Porotnicima je namjeravao prenijeti svoju nedužnost, želio je da vide kako mu je duh progonjen, sjedio je uspravno u nadi da će takva očajnička smirenost odražavati stanje njegova duha. Tome gaje naučio otac: stoje veća pribranost, to se čovjek više otkriva, istina o čovjekovu unutarnjem životu postaje očitija - kakvo zgodno proturječje. Kabuu se dotada činilo da je njegova odvojenost od svijeta nekako posve jasna, da se sama objašnjava, da će sudac, porotnici i ljudi u gledalištu prepoznati lice ratnoga

veterana koji je zauvijek žrtvovao unutarnji mir kako bi njima ostao njihov mir. Sada, dok se promatrao, pomno proučavajući svaku pojedinost lica, uvidio je da umjesto svega toga izgleda prkosno. Odbio je bilo kako reagirati na sve što se događa, porotnicima nije omogućio da na njegovu licu razaberu kucaje njegova srca. Ipak, dok je slušao svjedočenje Ette Heine, Kabuo je osjetio kako se u njemu pokreće ogorčeni bijes. Osjetio je kako se njegov pomno građeni vanjski izgled raspada dok je ona sudu tako uvjerljivo govorila o njegovu ocu. Tada gaje obuzela želja da porekne ono stoje rekla, da prekine njezin iskaz istinom o svome ocu, snažnom i neumornome čovjeku, besprijekorno poštenome, usto i dobrome i skromnome. No sve to ipak je potisnuo. Sada, u zatvorskoj ćeliji, nepomično je u zrcalu promatrao masku koju je nosio, a koju je pripremio tako da odražava njegov rat i snagu koju je prikupio kako bi se suočio s njegovim posljedicama, a koja je, međutim, pokazivala bahatost, tajnovitu nadmoć ne samo prema sudu, nego i prema mogućnosti smrti s kojom se na sudu suočavao. Lice koje je vidio u malenome zrcalu bilo je isto ono koje je imao otkako gaje rat natjerao da se zagleda unutra, i premda se trudio da ga promijeni - jer takvo je lice opterećenje - ostajalo je njegovo, konačno i nepromjenjivo. U sebi je znao daje počinio ubojstvo, daje u ratu ubio vojnike, i upravo ta krivnja za to nije znao druge riječi - u njemu je živjela stalno, a on se tako trudio daje ne pokazuje. Ipak, sam taj trud prenosio je poruku o krivnji, i on nije vidio način na koji bi to mogao spriječiti. Nije mogao mijenjati izraz koji je njegovo lice poprimalo dok bi sjedio s dlanovima položenima na optuženikov stol, leđima okrenut svojim otočanima. Na njegovu licu, znao je, odražava mu se sudbina, kako je to Nels Gudmundsson naglasio na početku čitave priče: Postoje činjenice - rekao mu je tada - i porotnici ih slušaju, no još više, oni te promatraju. Gledaju ne bi li vidjeli što se događa s tvojim licem, kako se mijenja kada svjedoci govo-130 re. Za njih, u konačnici, odgovor leži u tome kakav dojam ostavljaš u sudnici, kako izgledaš, kako se držiš. Sviđao mu se taj čovjek, taj Nels Gudmundsson. Postao mu je simpatičan još onog rujanskoga poslijepodneva kada se prvi put pojavio na vratima njegove ćelije, s preklopljenom šahovskom pločom pod rukom i kutijom za havanske cigare punom figura. Kabuu je ponudio cigaru iz džepa na košulji, potom je pripalio svoju cigaru i iz kutije izvadio dvije čokoladice, te ih dobacio na ležaj pokraj Kabua, ničim ne pokazujući da ih mu je dao. Bio je to njegov način iskazivanja obzirnosti. - Ja sam Nels Gudmundsson, tvoj odvjetnik - rekao je. - Sud mi je dodijelio dužnost da te zastupam. Ja ću... - Nisam kriv - rekao je odmah Kabuo. - Nisam ništa učinio.

- Čuj me - rekao je Nels. - Evo kako ćemo... S time glavu možemo razbijati kasnije, može? Već pedeset godina, i više, pokušavam pronaći nekoga tko ima slobodnog vremena za šah. Nekako mi se čini da bi upravo ti mogao biti taj... - Jesam - reče Kabuo. - Ali... - Bio si u vojsci - reče Nels. - Rekao bih stoga da si opasan u šahu. Šah, dama, remi, bridž, ajnc, domino, jamb. A pasijans? - nastavi Nels. - Pasijans bi ovdje za tebe mogao biti prava stvar. - Nikada nisam volio pasijans - odgovori Kabuo. - Usto, tko u zatvoru počne igrati pasijans upravo želi da ga obuzme depresija. - To mi nikada nije palo na pamet - reče Nels. - Morat ćemo te izvući odavde, upravo tako. - Potom se nasmiješio. Kabuo kimne. - Možete to? - Trenutačno ne popuštaju ni u čemu, Kabuo. Mislim da ovdje ostajes do suđenja. - Ne bi ni trebalo biti nikakvog suđenja - reče Kabuo. - Alvin Hooks ne bi se složio s tobom - reče Nels. - On sada prikuplja materijal za suđenje. Vrlo ozbiljno razmišlja o optužnici za ubojstvo s predumišljajem i ozbiljno kani tražiti smrtnu kaznu. I mi bismo se trebali povesti za njim... uozbiljiti se. Nas dvojicu čeka puno posla. No, prije toga, što kažeš na partiju šaha? Smrtna kazna, ponovi Kabuo u sebi. Bio je budist i vjerovao je u zakonitosti karme, tako da mu je bilo logično da će možda morati platiti za ubojstva počinjena u ratu: čovjeku se sve vraća, ništa nije slučajno. Strah od smrti sada se u njemu pojačao. Pomislio je na Hatsue i djecu i učinilo mu se da mora biti prognan od njih - jer ih toliko voli - kako bi otpla131 _ Sjednite na ležaj - reče Nelsu, nastojeći se primiriti. - Ploču ćemo postaviti na ormarić. _ Fino - rekao je Nels. - Odlično. Starac je nesigurnim pokretima ruku stao namještati figure. Nadla-nice su mu bile pune tamnih mrlja, a koža, gotovo providna, išarana istaknutim venama. - Crne ili bijele? - upita ga Nels. -1 jedne i druge imaju prednosti - odvrati Kabuo. - Vi birajte, gospodine Gudmundsson. - Većina igrača više voli imati početni potez - reče Nels. - Zašto je tako? - Bit će da vide neku prednost u tom prvome potezu - reče Kabuo. - Valjda vjeruju u napadačku taktiku. - A ti ne? - upita Nels. Kabuo u svaku ruku uzme po jednog pješaka i stavi ih iza leđa. - Najbolji način za rješavanje tog problema - reče. - Na taj način treba samo pogađati. - Tada pred Nelsa ispruži zatvorene šake. - Lijeva - reče starac. - Ako to već prepuštamo slučaju, lijeva je ravnopravna desnoj. Na taj su način obje iste.

- Vi niste skloni određenoj boji? - upita Kabuo. - Više volite bijele? Ili crne? - Otvori dlanove - odvrati Nels i ugura cigaru među zube visoko s desne strane - umjetno zubalo, sine Kabuu. Prvi potez pripao je Nelsu. Pokazalo se i da starac uopće ne rošira. Uopće ga nisu zanimale završnice. Strategija mu se sastojala od prepuštanja prednosti u igri radi pozicije, žrtvovanju figura u početku u zamjenu za nepobjediv raspored na ploči. Pobijedio je, premda je Kabuo jasno vidio što čini. Nije bilo nikakva nepotrebnog kompliciranja. Partija je, posve iznenada, završila. Kabuo sada odloži zrcalo na pladanj s hranom i pojede pola žela-ine od limete. Potom je pojeo mrkve i ostatak sendviča i izlio limenu ša-lcu s mlijekom, nakon toga je dvaput puneći vodom. Zatim je oprao ru-e, skinuo cipele i ispružio se na zatvorskome krevetu. Nakon nekog vremena ponovno je ustao i okrenuo žarulju. Potom, u tami, optuženik je Ponovno legao, zatvorio oči i stao sanjati. Sanjao je budan - sanjarije i prizore kakvi su mu se često javljali u Ce'iji. Na taj način oslobađao se zidova i slobodno tumarao šumskim Putovima San Piedra, rubovima jesenskih pašnjaka pokrivenih slojem lnJa; u mislima je pratio određene dijelove puta koji su odjednom vodili132 do grmova kupine ili neočekivanih polja škotske žutilovke. U mislima je vidio tragove nekadašnjih pravaca kojima su se izvlačili trupci i zaboravljenih prilaza farmama koji su vodili do dolina sa zimskom paprati i lažnom kalom. Ti putovi katkada bi se gubili u blatnjavim strminama nad morem; drugi bi put krivudali do obale, gdje su debeli cedrovi, mlade johe i javori, oboreni zimskim plimama, ležali s vršcima osušenih grana zakopanima u pijesku i šljunku. Valovi su donosili morsku travu i njome prekrivali srušena stabla debelim vlažnim povjesmima. Misli bi mu potom pošle dalje i Kabuo bi se ponovno našao na moru, mreže uronjene pod površinu, s jatima lososa, i stajao na prednjoj palubi klandera4, s povjetarcem na licu i sjajnim fosforom u vodi pred sobom, bijelim krije-stama valova, srebrnima na mjesečini. Na svome ležaju u zatvoru okruga Island ponovno je osjećao more i zibanje broda koji siječe površinu; zatvorenih očiju mirisao je sol i vonj lososa pod palubom, osluškivao rad mrežnoga vitla i duboko brujanje motora. Jata morskih ptica polije-tala su s površine mora, uzdižući se prema prvom magličastome svjetlu dok se Islander vraćao kući za svježega jutra, s petstotinjak kraljevskih lososa pod palubom, i vjetrom koji mu je zavijao među konopcima. U tvornici konzervi svaku je ribu najprije zadržao u ruci i tek je tada bacao uvis i preko ograde - plamene, velike losose, gipke i sjajne, dugačke poput njegove podlaktice i teške četvrtinu njegove težine, otvorenih sjajnih, staklastih očiju. Ponovno ih je osjećao u rukama dok su nad njim letjeli galebovi, često i naglo mijenjajući smjer. Kada bi polako krenuo prema

pristaništu, galebovi su ga slijedili u visinama, prsa izloženih vjetru. A onda, dok bi prao Islanderovu palubu, našao bi se usred jata galebova. Čuo bi njihovo kreštanje i promatrao ih kako kruže nisko nad brodom, tražeći ostatke riba, dok bi ih Marlin Teneskold ili William Gjovaag gađali dvocijevkom, tako da bi se galebovi spustili na površinu mora. Prasak puške odzvanjao bi brežuljcima oko Amity Harbora i Kabuo se tada prisjetio što je ove godine propustio: zlatne i crvene boje na brezama i johama, hrđastu jesensku boju javorova, crvenkastosmeđe boje ranog listopada, prešu za jabukovo vino, bundeve i košare s kašom od mladih tikvica. Miris otpaloga lišća u nepomičnome sivilu jutra, dok se dovlači na trijem nakon cjelonoćnog ribolova, i guste, fine krošnje cedrova. Prhko šuštanje lišća pod nogama; lišće koje se nakon kiše pretvara u kašu. Nedostajale su mu jesenske kiše, voda koja mu klizi kralješcima i miješa 1 "Otočanin". 133 s kapljicama mora u njegovoj kosi - stvari za koje nije ni slutio da bi mu ikada mogle nedostajati. U kolovozu je odveo obitelj na otok Lanheedron. Brod su privezali Za učvršćenu platformu i on ih je malenim čamcem na vesla potom prebacio do plaže Sugar Sand. Kćeri su mu stajale u valovima, štapovima dirale meduze i skupljale ježeve; potom su, držeći se potočića, prošli kroz šumovitu udolinu. Kabuo je u desnoj ruci nosio djetešce, sve dok nisu došli do slapa, kaskade koja se prelijevala preko zida mahovine. Ondje su objedovali u sjeni cuga i ubirali ružičaste maline. Hatsue je pod brezama pronašla pet-šest pupavki i pokazala ih kćerima. Posve su bijele i lijepe, objasnila je, ali smrtonosne za onoga tko ih pojede. Pokazala im je i gospin vlasak u blizini; crne stabljike, rekla je, zadržavaju sjaj u pletivu košare od borovih iglica. Tog joj se dana neizrecivo divio. Skupljala je stabljike divljeg đum-bira za začin riži i lišće stolisnika za čaj. Na obali je zašiljenim štapom vadila školjke, prekopavajući polukrug pred sobom. Pronašla je morsko staklo i fosiliziranu rakovu nogu utisnutu u konkrementu. Močila je djetešce morskom vodom. Djevojčice su pomogle Kabuu da s obale skupi drvo kojim su uvečer naložili vatru. Uz posljednje tračke svjetla ponovno su se otisnuli čamcem. Najstarija kći udicom je uhvatila bakalar na području pojasova velikih morskih algi oko Lanheedrona. On gaje u čamcu izrezao na trake, a Hatsue je za to vrijeme, s povrazom u ruci, uhvatila još jedan bakalar. Večerali su na moru - bakalar, školjke, rižu s đum-birom, čaj od stolisnika. Srednja kći i najmlađe dijete spavali su na njegovu ležaju, najstarija je kći bila za kormilom. Kabuo i Hatsue pošli su na prednju palubu. Stajao je grudima oslonjen na njezina leda, rukama držeći užad sve dok se na jugu nisu pojavila svjetla Amity Harbora.

Tada se vratio u kabinu i promijenio smjer plovidbe kako bi u kanal ušli izravno pramcem. Postoje od nje preuzeo kormilo, kći se naslonila na njega, iako su u luku ušli u ponoć, a djevojčina glava još je bila naslonjena na njegovu ruku. A onda se prisjetio polja jagoda prije Manzanara i ponovno je bio "nJima, kao i uvijek, u moru jagoda, među nepreglednim redovima, u la-inntu izdanaka, zamršenih poput mreža arterija, koji rastu na površini esetak farmi poznatih mu iz djetinjstva. Bio je među tim povišenim re-ovinia, pognut, i ubirao plodove osjećajući sunce na vratu, spušten nisko nad zemlju u moru zelene i crvene boje, u mirisu zemlje i njezinih Plodova koji se uzdizao poput fine maglice, trudom ruku puneći dvanaest pletenih borovih košarica u svojoj kutiji. Vidio je svoju suprugu prije134 nego što je pošla za njega, vidio ju je u berbi na farmi Ichikawinih. Vidio je kako je noseći svoju kutiju pošao prema njoj, kao nehotice, kao pukim slučajem, kako ona nije primijetila njegovo približavanje, zaokupljena poslom, pognuta, no u posljednjem je trenutku ipak podignula pogled, okretna kao i uvijek, i dalje ubirući plodove -jagode su joj spokojno, poput crvenih dragulja, ležale među prstima - i dok gaje gledala u oči, stavljala ih u jednu od borovih košarica, od kojih su tri već bile prepune zrelih plodova. Čučnuo je malo podalje od nje i, ubirući jagode, promatrao njezinu pojavu - kako čuči s bradom uz koljena, kose čvrsto povezane u dugačku, debelu pletenicu, sa znojem na čelu i tankim pramenovima kose koji su se oteli željenome rasporedu - padali su joj preko obraza i nosa. Bilo joj je šesnaest godina. Tako pognuta, presavijena, s grudima naslonjenima na bedra, nosila je pletene sandale i crvenu ljetnu haljinu od muslina s uskim naramenicama. Ponovno je uočio snagu njezinih nogu, smeđu boju gležnjeva i listova, gipkost kralježnice, tanki sloj znoja na vratu. A onda je stigla večer i on je skrenuo sa šumskoga puta za South Beach kako bi pogledao njezinu kuću od izlizanih cedrovih daščica i, na suprotnoj strani polja, mjesto na kojem je živjela: polja obrubljena visokim cedrovima i obasjana providnom mjesečinom. Petrolejska svjetiljka narančastim je sjajem obasjavala prozor Hatsuina doma, vrata su bila otvorena, dvadesetak centimetara, i snop svjetla prelazio je preko trijema. Cvrčci i žabe, bučan pas u trku, rublje koje se napuhuje na noćnome povjetarcu obješeno na konopcu. I tada je ponovno udisao zelenilo mladica jagoda, kišu u otpalim cedrovim iglicama, i miris slane vode. Polako je išla prema njemu, noseći kantu s kuhinjskim otpadom, uz škripu sandala, prema hrpi komposta, na povratku prolazeći uz grm malina. Promatrao ju je kako jednom rukom pridržava kosu na zatiljku, a drugom među stabljikama traži najslađu

malinu. Pete su joj se pritom podizale s potplata sandala. Brzo je stavila plodove u usta, i dalje držeći kosu, dok su se stabljike nakon stoje otrgnula maline tiho povijale unatrag. Stajao je i promatrao je, zamišljajući kako bi u ustima osjetio hladan okus malina kada bi je te večeri poljubio. Vidio ju je onakvu kakvu ju je vidio i na satu povijesti, s vrškom olovke u ustima, s jednom rukom položenom na vrat, nevidljiv pod bujnom kosom. Prolazila je hodnicima s knjigama pritisnutima na grudi, u plisiranoj suknji, višebojnome puloveru geometrijskih uzoraka, bijelim čarapama uredno presavijenima nad ulaštenim oniksovim kopčama na cipelama. Pogledala gaje i potom jednako brzo odvratila pogled, u prolazu ne govoreći ništa. 135 Sjećao se Manzanara, prašine u barakama, u šupama od ljepenke i kantini: čak je i kruh imao zrnat okus. Brinuli su se za patlidžane i zelenu salatu u logorskome povrtnjaku. Za to su dobivali malu naknadu, a radili su dugo; rečeno im je da im je dužnost puno raditi. On i Hatsue isprva su razgovarali o malo čemu, potom o poljima na San Piedru koja su ostavili i o mirisu jagoda u dozrijevanju. Počeo ju je voljeti, voljeti više od njezine puke ljepote i dražesti, i kada je uvidio da u srcima imaju jednak san, osjetio je veliko pouzdanje i sigurnost u vezi s njom. Poljubili su se u stražnjem dijelu kamiona kojim su se jedne večeri vraćali u logor, i taj njezin topli i vlažni okus, koliko god kratko trajao, spustio mu ju je iz svijeta anđela, i donio u ljudski svijet. Na taj se način njegova ljubav produbila. Dok bi radili u povrtnjaku, prošao bi kraj nje i na trenutak joj stavio ruku oko struka. Ona bi mu prstima, koji su u Manzanaru postali žuljevitiji i tvrdi, stisnula dlan, a on bi uzvratio stisak i potom bi se vratili plijevljenju. Vjetar im je na lica nanosio pustinjski pijesak, sušio im kožu, a kosu pretvarao u snop žica. Sjećao se izraza Hatsuina lica kada joj je rekao da se prijavio u vojsku. Nije samo to što ga neće biti, rekla mu je - premda je već i to užasno - nego više mogućnost da se možda nikada ne vrati, ili da se vrati kao posve druga osoba. Kabuo joj nije ništa obećao - nije joj mogao reći hoće li se vratiti, ni hoće li na povratku biti isti onaj Kabuo. To je pitanje časti, objasnio joj je, i nema izbora: mora prihvatiti dužnost koju mu nameće rat. Isprva je odbijala uopće shvatiti takvo što i ustrajno mu je ponavljala da su obveze manje važne od ljubavi, u nadi da Kabuo osjeća isto to. No on se nikako nije mogao složiti s takvim postavljanjem stvari; ljubav je duboka i znači sam život, no časti ne može okrenuti leđa. Ne ode li u rat, više nije to što jest, više nije Kabuo, i u tom slučaju nije je dostojan.

Otišla je od njega i nastojala ga se kloniti; tri dana nisu razgovarali. A onda je on konačno došao k njoj, u suton, u povrtnjaku, i rekao joj da je voli više od svega na svijetu i kako se samo nada da će shvatiti zašto mora otići. Od nje nije tražio ništa više, samo to priznanje njegove prirode, karaktera njegove duše. Hatsue je, stojeći s motikom na dugačkome dršku, rekla kako je od gospođe Shigemura naučila daje karakter ujedno i sudbina. Morat će učiniti ono što mora, a ona će morati postupiti jednako tako. Kimnuo joj je i uložio silan trud kako ne bi ništa pokazao. Potom se okrenuo i pošao dalje između redova patlidžana. Već se bio udaljio dvadesetak metara kada ga je zazvala imenom i upitala ga hoće li je, prije136 nego što ode, uzeti za ženu. - Zašto se želiš udati za mene? - upitao ju je, a ona je odgovorila: - Da zadržim dio tebe. Ispustila je motiku iz ruku i prešla onih dvadesetak metara kako bi ga uzela u zagrljaj. - / to je stvar moje prirode - prošaptala je. - Sada mije sudbina voljeti te. Bio je to, sada mu je bilo jasno, ratni brak, požuren jer nije bilo izbora i jer su oboje osjećali da postupaju ispravno. Poznavali su se tek nekoliko mjeseci, premda su se oduvijek s naklonošću gledali iz daljine, a njemu se, kada bi o tome razmišljao, činilo kako im je jednostavno bilo suđeno da se vjenčaju. Njegovi su roditelji odobrili brak, kao i njezini, i on je bio sretan što u rat odlazi sa spoznajom da ga ona čeka i da će po njegovu povratku biti uz njega. A onda se vratio, kao ubojica, i onaj njezin strah od toga da to više neće biti Kabuo tako se ostvario. Sjećao se i očeva lica i sablje koju je u vrijeme prije Pearl Harbora čuvao u drvenome ormaru. Ta kalana koju je izradio majstor Masa-mune, bila je u vlasništvu obitelji Mivamoto, govorilo se, već šest stoljeća. Otac ju je držao u koricama i omotanu tkaninom. Bilo je to neukra-šeno i vrlo korisno oružje. Ljepota mu je bila u jednostavnosti, čistoći zaobljene linije; čak i drvene korice bile su jednostavne i bez obilježja. Otac ju je, zajedno s drugim stvarima - drvenim sabljama za vježbanje kenda, sageom, obijem, hlačama hakama, bokkenom uzeo ijedne noći zakopao u polju jagoda, položio ih pomno omotane u rupu zajedno s dinamitom kojim je vadio panjeve, škrinjom punom knjiga i svitaka ispisanima japanskim znakovima, te s fotografijom na kojoj je Kabuo, u Društvenome domu japanske zajednice San Piedra, bio odjeven u feudalnu odjeću bugeisha i zamahivao štapom za kendo. Kabuo je počeo učiti kendo kao sedmogodišnji dječak. Otac ga je jedne subote poveo u dvoranu Društvenoga doma, gdje je u jednome kutu bio postavljen dojo. Kleknuli su pred nišom u stražnjem dijelu prostorije i koncentrirali se pred policom na kojoj su uredno posložene stajale zdjelice s nekuhanom rižom.

Kabuo je naučio nakloniti se u sjedećem položaju. Dok je sjedio na petama, prekriženih nogu, otac mu je prigušenim glasom objasnio značenje zenshina, koji je dječak shvatio kao stalnu svijest o potencijalnoj opasnosti. Otac je završio dvaput ponovivši tu riječ - zenshin! zenshin! ~ potom je sa zida skinuo drvenu motku i, prije nego što se Kabuo uspio snaći, njome ga opalio posred trbuha. - Zenshin! - rekao je Zenhichi, dok je dječak hvatao dah. - Nisi li rekao da si shvatio'? Otac mu je rekao da će se, želi li naučiti kendo, od njega tražiti više nego od prosječnoga čovjeka. Želi li i unatoč tome učiti? Izbor ovisi o njemu. O tome treba u miru razmisliti. 137 Kada je Kabuu bilo osam godina, otac mu je u ruku prvi put stavio oružje - bokken. Stajali su u poljima jagoda, rano jednog srpanjskoga jutra, neposredno po svršetku berbe. Bokken, zavinuti komad trešnjina drva dugačak oko metar, nekoć je pripadao Kabuovu pradjedu, čovjeku koji je prije nastupanja razdoblja Meiji bio samuraj, a kasnije - postoje nošenje sablje zabranjeno zakonom - deset dana uzgajivač riže na državnim poljima. Nakon toga pridružio se skupini od dvije stotine pobunjenih samuraja u Kumamotu. Oni su stvorili Društvo božanske oluje i vitlajući sabljama napali carsko vojno uporište, u napad krenuvši nakon trodnevnoga posta. Branitelji, koji su u rukama imali puške, u početnom su naletu pobili sve osim dvadeset devetorice samuraja; preživjeli su počinili samoubojstvo na bojnome polju. Među njima je bio i Kabuov pradjed. - Potekao si iz obitelji samuraja - rekao mu je otac na japanskome. - Tvoj je pradjed umro jer nije mogao prestati biti samurajem. Imao je tu nesreću da živi u doba kada samuraji više nisu bili potrebni. Tome se nije mogao prilagoditi i tako ga je nadvladao bijes koji je osjećao prema svijetu. Sjećam se, Kabuo, koliko je to bio bijesan čovjek. Živio je za osvetu protiv dinastije Meiji. Kada su mu rekli da u javnosti više ne smije nositi sablju, priključio se zavjeri čiji je cilj bio pobiti ljude koje gotovo uopće nije poznavao - vladine službenike, ljude s obiteljima koji su živjeli u našoj blizini, koji su prema nama bili ljubazni, s čijom smo se djecom igrali. Počeo se ponašati iracionalno i govorio je o tome kako će se pročistiti tako da ga carske puške više neće moći raniti. Noću ga nikada nije bilo. Nismo znali kamo odlazi. Moja je baka grizla nokte. Svađala bi se s njim kad bi se ujutro vratio kući, no on nikako nije mijenjao navike, niti bilo što objašnjavao. Oči su mu bile krvave, lice nepomično. Sjedio je i bez riječi jeo iz svoje zdjelice, noseći sablju po kući. Govorilo se da se pridružio drugim samurajima koje su svrgnuli Meiji. Prerušeni su harali cestama, sa sabljama u rukama, i ubijali vladine službenike. Bili su banditi, lopovi i odmetnici. Moj djed - toga se dobro sjećam - s radošću je dočekao novosti o

atentatu na Okuba Toshimichija, čovjeka odgovornog za zapljenu dvorca i potpuni raspad vojske njegova gospodara. Nasmiješio se, pokazao zube i u to ime pio. - Moj je djed bio vrhunski majstor u rukovanju sabljom - objasnio mu je Zenhichi - no na koncu gaje nadvladao taj bijes. To je ironično jer mi je, dok sam bio tvojih godina, i dok je još bio zadovoljan i miroljubiv čovjek, nebrojeno puta govorio o tome kakvom sabljom čovjek treba mahati. "Sablja koja daje život, a ne sablja koja ga oduzima, cilj je svakog138 samuraja", govorio je tada moj djed. Svrha je sablje davati, a ne oduzimati život. - S bokkenom možeš biti vrlo dobar, samo ako se usredotočiš -rekao je Kabuov otac. - Ti to imaš u sebi. Trebaš samo odlučiti učiti... sada, kada ti je osam godina. - Želim - odgovorio je Kabuo. - Znam da želiš - rekao je njegov otac. - Ali pogledaj, ruke... • Kabuo popravi položaj ruku. : - Stopala - rekao mu je otac. - Prednje više prema unutra. Previšf težine na stražnjem. Počeli su raditi na okomitome udarcu, krećući se među jagodama; dječak je napadao, muškarac uzmicao; bili su zajedno, usklađeni. - Bokken udara - rekao je Kabuov otac. - Kukovi i trbuh režu. S udarcem moraš zategnuti trbušne mišiće. Ne, koljena su ti ukočena... ona moraju popustiti kada udariš. I lakat mora biti mekan, inače se udarac prekida, bokken više ne dobiva snagu tijela. Kukovi se spuštaju, koljena i laktovi popuštaju, trbuh je zategnut, reži, okreni, ponovno, udari... Otac je Kabuu pokazao kako treba držati drveni štap tako da ručni zglobovi ostanu savitljivi i slobodni. Prošlo je sat vremena i došlo vrijeme za rad u polju, tako da su odložili bokken. Nakon toga, svakoga jutra, Kabuo je uvježbavao udarce kenda - okomiti udarac koji bi po sredini nekome raskolio glavu i sa svake strane ostavio po jedno oko, a lubanja bi ostala raspolovljena; četiri dijagonalna poteza - slijeva i zdesna, prema gore i prema dolje - koji bi čovjeka presjekli ispod kakvog rebra ili mu u jednom potezu odrezali ruku; vodoravni udarac, u zamahu slijeva, koji bi čovjeka mogao presjeći u struku i, konačno, najčešći udarac kenda, vodoravni prodor kojim bi dešnjak velikom silinom mogao prodrijeti kroz lijevu stranu protivnikove glave. Uvježbavao ih je sve dok mu nisu postali prirodnim pokretima, dijelom njegove ličnosti, dok mu bokken nije postao produžetkom ruku. U vrijeme kada mu je bilo šesnaest, u društvenome domu više nije bilo nikoga tko bi ga mogao poraziti, čak ni petorica-šestorica odraslih otočana kojima je kendo bio ozbiljan hobi, čak ni otac, koji je bez imalo stida priznao sinovu nadmoć. Mnogi u Kendo-klubu govorili su da je Zenhichi, unatoč dobi, ostao vrhunski borac, čišćih pokreta u odnosu na sina, no i to da dječak, Kabuo, ima snažniji borbeni duh i više

spremnosti da se posluži tamnijom stranom svoje ličnosti kako bi ostvario konačnu pobjedu. 139 Tek postoje ubio četvoricu Nijemaca Kabuo je uvidio koliko su bili u pravu, koliko su se, vidovitošću svojstvenom starijima, uspjeli zagledati duboko u njegovo srce. Bio je ratnik, a ta mračna surovost na njega se prenijela preko krvi obitelji Mivamoto. Sudbina je njemu dodijelila zadaću daje prenese na sljedeću generaciju. Priča o pradjedu, o poludjelome samuraju, bila je i njegova priča, to je sada jasno uviđao. Katkada, kada bi osjetio kako mu se bijes pojačava zbog toga što je izgubio obiteljsku ! zemlju zasađenu jagodama, taj bi bijes skupio duboko u utrobi i potom i bi stajao u dvorištu sa svojim štapom za kendo i ponavljao mračnu koreografiju svoga umijeća. Nakon rata vidio je samo mrak, kako u svijetu, tako i u vlastitoj duši, posvuda osim u mirisu jagoda, u dobrome mirisu svoje supruge i svoje troje djece, dječaka i dviju djevojčica, ta tri dara. Činilo mu se da ni na trenutak ne zavrjeđuje sreću koju mu donosi obitelj, tako daje kasno noću, kada ne bi mogao spavati, zamišljao kako će im napisati poruku u kojoj će posve objasniti svoj grijeh. Potom će ih napustiti i otići patiti sam, a nesreća će u njemu preplaviti bijes. Ta će nasilnost iz njega tada možda konačno nestati i osloboditi ga kako bi se mogao duboko zamisliti nad svojom sudbinom i svojim sljedećim životom u Velikome kolu. Sada, dok je tako sjedio, optužen za ubojstvo Carla Heinea, činilo mu se da je pronašao to mjesto za patnju o kojem je maštao i koje je priželjkivao. Jer Kabuo Mivamoto u svojoj je ćeliji patio zbog straha od neizbježne presude. Možda mu je sudbina sada odredila da plati za one živote koje je oduzeo obuzet razjarenošću. Takva je narav uzroka i posljedica, takva je nestalnost svega na svijetu. Kakva je samo zagonetka taj život! Sve je povezano sa zagonetnošću i sudbinom. U svojoj zamračenoj ćeliji meditirao je o tome i sve mu je iz trenutka u trenutak postajalo čišće i jasnije. Prolaznost, uzrok i posljedica, patnja, žudnja, dragocjena narav života. Svako osjećajno biće upinje se i napreže ljušturu identiteta i osobitosti. Ima i dovoljno vremena i dovoljno jasnih spoznaja o patnji kako bi pošao uzlaznim putem oslobađanja za koji će mu trebati mnogo života. Morat će prijeći što je moguće veći dio puta i prihvatiti činjenicu daje planina njegovih nasilnih grijeha previsoka da bi se na nju uspeo za ovoga života. Na nju će se penjati i u sljedećem životu i u onom nakon njega, a patnja će se neizbježno samo pojačavati.12 Vani je vjetar ustrajno puhao sa sjevera, nanoseći snijeg na upravnu zgradu okruga. Do podneva grad je već prekrilo više od sedam centimetara snijega, toliko prozračnoga da se jedva i moglo reći da gaje nešto prekrilo;

kovitlao se poput kakve ledene magle, poput daha duhova, gore-dolje ulicama Amity Harbora vrtlozi brašnastoga praha, ledeni zapuši bjelokosnih oblaka, spiralni pramenovi bijeloga dima. Miris mora u podne je već bio gotovo posve nestao, pogled na njegovu površinu također zamagljen; vidokrug je bio sužen i skraćen, zamućen i pokriven snijegom, nejasan i neproziran, a oštar miris ledene hladnoće pekao je u nosnicama one koji bi se odvažili na izlazak. Snijeg je letio s njihovih gumenih čizama dok bi se, pognutih glava, probijali do Petersenove prodavaonice mješovite robe. Kada bi pogledali u bjelinu svijeta oko sebe, vjetar bi im u sužene oči nabacao igličaste pahulje i skratio im pogled na sve oko njih. Ishmael Chambers bio je vani i besciljno lutao snijegom, diveći mu se i prisjećajući se. Suđenje Kabuu Mivamotu u misli mu je vratilo svijet prošlosti. U svojem šupljem cedrovu stablu, gotovo pune četiri godine on i Hatsue držali su se sa sanjivim zadovoljstvom mladih zaljubljenika. Na kaputima prostrtima po jastuku od mahovine, koliko bi duže mogli, ostajali su ondje nakon sutona i subotom i nedjeljom poslije podne. Stablo je lučilo cedrov miris koji im je natapao kožu i odjeću. Ušli bi u deblo, duboko udahnuli, a potom se ispružili i dodirivali - vrelina tih dodira i miris cedrovine, prisnost i kiša u šumi, skliska mekoća njihovih usana i jezika, u njima su budili prolaznu iluziju o tome kako je sav ostali svijet iščeznuo; nije postojao nitko i ništa osim njih dvoje. Dok su se tako držali, Ishmael je pritiskao tijelo o Hatsue, a Hatsue je uzvraćala pritisak, bokova uzdignutih nad mahovinom, nogu raširenih pod suknjom.142 On joj je dirao grudi i lagano doticao rubove njezina donjeg rublja, dok mu je ona milovala trbuh i prsa i leđa. Katkada, dok bi se šumom vraćao , kući, Ishmael bi zastao na nekom samotnome mjestu i, kako u tome nije i imao nikakva izbora, uzeo se u ruku. Mislio bi na Hatsue i dodirivao se. ' Sklopio bi oči i naslonio glavu na kakvo stablo; nakon toga osjećao bi se i bolje i lošije. Noću bi katkada čvrsto stisnuo oči i zamišljao kako bi to bilo njome se oženiti. Nije mu izgledalo toliko nemoguće da se njih dvoje presele nekamo drugdje u svijetu, nekamo gdje bi to bilo moguće. Volio je razmišljati o tome kako je s Hatsue negdje drugdje, u Švicarskoj ili Italiji ili Francuskoj. Čitavu svoju dušu prepustio je ljubavi; dopustio je samome sebi da povjeruje kako su njegovi osjećaji prema Hatsue bili nekako unaprijed određeni. Bilo mu je suđeno da je kao dijete sretne na obali i da potom život provede s njom. Nije moglo biti nikako drugačije. U svom cedrovu stablu razgovarali su o svemu na onaj intenzivan i prenapregnut mladenački način i on je tako otkrio da su njezina raspoloženja brojna i različita. U pojedinim trenucima postala bi hladna i

šutljiva, a on je tu udaljenost među njima osjećao toliko snažno da mu se činilo nemogućim dotaknuti je. Čak i kada ju je držao, činilo mu se da u njezinu srcu postoji mjesto do kojeg ne može doprijeti. Katkada bi se pripremao za razgovor o tome, malo joj pomalo otkrivajući koliko ga boli kada osjeti da mu uskraćuje određeni dio ljubavi. Hatsue je to poricala, objašnjavajući mu kako je ta emocionalna rezerviranost nešto na što nikako ne može utjecati. Odgoj ju je pomno pripremao, rekla mu je, kako bi izbjegavala obilne iskaze osjećaja, no to ne znači da joj je srce plitko. Ta bi mu šutnja, rekla je, nešto govorila, samo kada bi je naučio slušati. Ipak, pretpostavka o tome da voli dublje nego ona ostala je, unatoč tome, u njemu, i zbog nje se bez prestanka brinuo. Dio Hatsuine ličnosti, utvrdio je, obilježen je vjerom, stoje u mlađim danima tek naslućivao. Poticao je razgovore o tome, a ona mu je rekla kako nastoji na umu držati određene temelje svoje vjere. Čitav je život prolazan, na primjer - a to je nešto o čemu ona razmišlja svakodnevno. Važno je da čovjek postupa oprezno, jer svaki čin, objasnila je Hatsue, čovjekovoj duši donosi određene posljedice. Priznala mu je da moralno pati zbog zbog toga što se s njim nalazi tako, u tajnosti, i što vara majku i oca. Držala je kako je posve izvjesno da će je zbog toga snaći određene posljedice, da nitko ne može tako dugo nekoga varati, a da za to nečim ne plati. Ishmael se tome suprotstavljao nadugo i naširoko, tvrdeći kako Bog na njihovu ljubav nikako ne može gledati kao na nešto po143 grešno ili zlo. Bog je, uzvratila je Hatsue, osobne naravi; samo ona može znati što Bog želi od nje. Motiv je, nadodala je, vrlo važan: koji su njezini motivi za skrivanje od roditelja trenutaka provedenih s Ishmaelom? Bilo je to pitanje koje ju je najviše zabrinjavalo: kako samoj sebi odrediti vlastiti motiv. Ishmael je u školi u njezinoj nazočnosti hinio nezainteresiranost, ne obraćajući pozornost na nju na onaj nehajan način kojem ga je ona s vremenom naučila. Hatsue je bila pravi majstor umijeća lažne zaokupljenosti; prošla bi kraj njega na hodniku, u plisiranoj bluzi s besprijekornim naborima, širokim rukavima i nabranim ovratnikom, s vrpcom u kosi, naborima na suknji i knjigama pridignutima na grudi, i otišla dalje s naoko posve prirodnom nezainteresiranošću koja gaje u početku bolno zaprepaštavala. Kako može hiniti takvu hladnoću a da je istodobno i ne osjeća? Malo-pomalo počeo je uživati u takvim susretima, premda se njegova nezainteresiranost redovito doimala promišljenijom od njezine i premda je uvijek silno želio, to jedva uopće prikrivajući, susresti se s njezinim pogledom. S vremena na vrijeme čak bije i pozdravio, stoje također trebao biti jedan od elemenata

njegove predstave. - Težak test - rekao bi na svršetku sata. - Kako si ga napisala? - Ne znam. Nisam dovoljno učila. - Jesi li napisala sastavak za Sparlinga? - Pokušala sam. Imam oko jedne stranice. -1 ja. Nekoliko redaka više. Potom bi otišao dalje, pokupio knjige i iz učionice izišao sa Sheri-danom Knowlesom ili Donom Hovtom ili Dennvjem Horbachom. Na Festivalu jagoda 1941. promatrao je kako gradonačelnik Amity Harbora proglašava Hatsue Princezom jagoda. Na glavu joj je postavio tijaru, a preko lijevog ramena prebacio lentu. Hatsue i još četiri djevojke prošetale su se kroz okupljenu masu i djeci dobacivale slatkiše s okusom jagoda. Ishmaelov otac vlasnik, izdavač, urednik, glavni izvjestitelj, fotograf i tiskar &z« Pedro Reviewa - osobito se zanimao za taj događaj. Iz godine u godinu ova je priredba nudila materijal za glavnu vijest, s portretom okrunjene i dražesne djevojke, nenamještenim fotografijama obitelji na pikniku ("Maltonovi iz Protection Pointa uživaju u subotnjem Festivalu jagoda"), i prigodu za blagotvoran uvodnik ili unaprijed pripremljenu kolumnu koja hvali napore organizatora ("...Ed Bailev, Lois Dunkirk i Carl Heine, st, bez kojih to ne bi bilo moguće..."). Arthur je lutao prostorom za piknik u leptir-kravati i naramenicama, s plitkim okruglim pustenim šeširom spuštenim nisko na čelo i silno teškim fotdapa-144 ratom na debelom kožnome remenu obješenom oko vrata. Ishmael je stajao iza njega dok je fotografirao Hatsue - namignuo joj je kada je otac prislonio oko uz aparat, a ona se jedva primjetno nasmiješila. - Djevojka iz susjedstva - rekao je tada njegov otac. - South Beach bi se trebao ponositi. Tog je poslijepodneva pratio oca i njih dvojica sudjelovali su u potezanju konopa i utrci tronogih parova. Platforme i kola s jagodama, ukrašene rogatom paprati, cinijama i potočnicama - i s kraljevskim dvorom Festivala jagoda teatralno natkrivenim trešnjinim i omorikinim grančicama omotanima oko žica prolazili su poput brodova praćeni silno ozbiljnim pogledima članova Društva Festivala jagoda, u kojem su bili i gradonačelnik, predsjednik gospodarske komore, zapovjednik vatrogasne jedinice i Arthur Chambers. Ishmael je ponovno stajao uz oca dok je Hatsue, na svojoj platformi, prolazila kraj njih, domahujući svima dostojanstvenim pokretima, u ruci držeći žezlo od kreppapira. Ishmael joj je odmahnuo kroza smijeh. Stigao je rujan; bili su u završnome razredu srednje škole. Nekakav sivozeleni mir obavio je sve i ljudi iz grada po okončanome su se ljetovanju vratili kući: blaga naoblaka, noćne magle, niske izmaglice u udubinama među brjegovima, blato na cestama, puste obale, prazne školjke razbacane među stijenjem, utihnule i opustjele prodavaonice. Već početkom listopada San Piedro je svukao slavljeničku ljetnu masku i otkrio obamrlog,

uspavanog sanjača čija je zimska postelja bila vlažna zelena mahovina. Automobili su se polako probijali blatnjavim i pošljunčanim cestama, vozeći četrdesetak kilometara na sat, poput tromih kukaca pod granama drveća. Ljudi iz Seattlea prešli su u sjećanja i zimske štedne knjižice; peći su se ložile, vatre zapretavale, knjige skidale s polica, pokrivači krpali. Odvodi uz pločnike ispunili su se crvenkastosmeđim borovim iglicama i prodornim isparavanjem nakupina johina lišća, dok su oluci bili prepuni zimske kiše. Hatsue mu je, jednog zimskog poslijepodneva, pričala što je sve učila kod gospođe Shigemura i kako je kao trinaestogodišnja djevojčica primila upute o tome kako se treba udati za mladića svoga roda, japanskoga mladića iz dobre obitelji. Ponovila je koliko je nesretna zbog toga što vara svijet. Njezin tajni život, koji je sa sobom nosila u svakom trenutku, i u nazočnosti roditelja i sestara, u njoj je budio osjećaj da ih je prevarila na način koji je upravo zao - za to nije bilo druge riječi, rekla je Ishmaelu. Vani je kiša s pokrova od cedrovih grana kapala na prizemni bršljan. Hatsue je sjela, naslonivši obraz na koljena i zagledala se kroz 145 otvor u deblu, kose u jednostrukoj pletenici spuštenoj niz leđa. - To nije zlo - ponavljao je Ishmael. Kako bi moglo biti zlo? Ne bi imalo nikakva smisla da to bude zlo. Svijet je zao, Hatsue - primetnuo je. - Ne os-vrći se na to. - To nije tako lako - rekla je Hatsue. - Svakodnevno lažem svojoj obitelji, Ishmael. Katkada mi se čini da će me to izludjeti. Katkada mislim da se to više ne može nastaviti. Kasnije su ležali na mahovini, jedno uz drugo i gledali gore, u zatam-njenu cedrovu šumu, s dlanovima sklopljenima pod glavom. - Ovo više ne može ovako - prošaptala je Hatsue. - Tebe to ne brine? - Znam - rekao je Ishmael. - Imaš pravo. - Što ćemo učiniti? Gdje je rješenje? - Ne znam - reče Ishmael. - Izgleda da ga nema. - Čula sam nekakve priče - odvrati Hatsue. - Neki ribar tvrdi da je vidio njemačku podmornicu tek nešto ispred Amity Harbora. Periskop... pratio gaje gotovo kilometar. Misliš li da to može biti istina? - Ne - reče Ishmael. - To nije istina. Ljudi će danas povjerovati u bilo što... valjda su u strahu. Mislim daje to samo strah, ništa više. Boje se. - I ja se bojim - reče Hatsue. - Trenutačno se svi boje. - Mobilizirat će me - reče Ishmael. - To je jednostavno nešto sa čime se moram pomiriti. Sjedili su u svome cedru i razmišljali o tome, no rat se i dalje doimao dalekim. Rat ih ondje nije uznemiravao, tako da su se i dalje smatrali iznimno sretnima s obzirom na okolnosti svog tajnoga postojanja. Njihova međusobna zaokupljenost, toplina njihovih tijela, njihovi pomiješani mirisi i pokreti udova - sve to štitilo ih je od određenih istina. Ipak, Ishmael Chambers noću je katkada ležao budan jer je negdje u svijetu bjesnio rat. U

takvim trenucima skrenuo bi misli na Hatsue i o njoj mislio sve dok mu se na samome rubu sna u misli ponovno ne bi vratio rat koji bi mu se svejedno u čitavom svome užasu prelio snovima.13 Hatsue Imada stajala je u predvorju budističke crkve u Amity Harboru i po završetku službe zakopčavala kaput, kada je majka Georgie Yamashite okupljenima prenijela novosti o napadu na Pearl Harbor. - Vrlo loše novosti rekla je. - Teško bombardiranje. Japansko zrakoplovstvo uništilo je sve. To je za nas jako loše, užasno loše. Na radiju nisu rekli ništa drugo. Govore samo o Pearl Harboru. Hatsue je još bolje stisnula suvratke i pogledala roditelje. Njezin otac - upravo je majci pomagao da navuče kaput - samo je ostao stajati i treptati prema gospođi Yamashita. - To ne može biti istina - rekao je. - Istina je - rekla je ona. - Poslušajte radio. Jutros. Bombardirali su Havaje. Stajali su u čajnoj kuhinji u prijamnome prostoru i s Yamashi-tinima, Ichiharinima, Sasakinima i Havashidinima slušali Bendix postavljen na kuhinjsku radnu plohu. Nitko nije ništa govorio - svi su samo stajali. Tako su nepomično slušali deset minuta, pognutih glava, ušiju usmjerenih prema aparatu. Na koncu je Hatsuin otac počeo koračati amo-tamo, češati glavu i potom trljati bradu, dugim potezima. - Bit će najbolje da pođemo kući rekao je zatim. Odvezli su se kući i ponovno slušali radio, pet Imadinih djevojaka i roditelji. Radio je ostao uključen i čitavo poslijepodne i do kasno u noć. S vremena na vrijeme oglasio bi se telefon i Hatsuin bi otac, na japansko-me, o situaciji raspravljao s gospodinom Oshirom ili gospodinom Nishijem. I sam je sedam-osam puta posegnuo za telefonom i nazivao druge. Potom bi spustio slušalicu, počešao glavu i vratio se na isto mjesto uz radio. Gospodin Oshiro nazvao je ponovno i rekao Hatsuinu ocu kako je u Amity Harboru neki ribar po imenu Otto Willets postavio ljestve pred kino Shigerua Ichivame i izvadio žarulje iz reklamnog panoa. Dok je on148 to činio, dvojica su mu pridržavali ljestve i glasno psovali Ichivame, kojih ondje nije bilo. Čim su to otkrili, Otto Willets i prijatelji, odvezli su se do Lundgren Roada i u kamionetu ostali sjediti pred kućom Ichivaminih, glasno trubeći sve dok Shig nije izišao na trijem kako bi vidio što žele. Willets je Shiga nazvao prljavim Japancem i rekao da mu je trebao porazbijati sva svjetla na kinu - zar ne zna za zamračenje? Shig je rekao da ne zna. da mu je drago što su mu to rekli i da im zahvaljuje što su umjesto njega izvadili žarulje. Nije se obazirao na Willetsove uvrede. U deset sati ponovno je nazvao gospodin Oshiro; naoružani muškarci rasporedili su se oko Amity Harbora u strahu od napada Japanaca. Sjeverno i južno od grada, nalaze se ljudi sa sačmaricama iza polegnutih balvana. Organizira se obrana San Piedra; u tom trenutku održavao se sastanak na Masonovu imanju.

Otsubini su onuda prošli automobilom oko osam sati i vidjeli najmanje četrdeset vozila parkiranih uz cestu u blizini kuće Masonovih. Nadalje, govorilo se, tri ili četiri ribarska broda krenula su iz luke u obilazak voda oko San Piedra. Gospodin Oshiro vidio je jedan od njih kako pluta nošen strujom, isključena motora i svjetala, ispod strme obale u blizini njegove kuće u zaljevu Crescent, tek obris broda u noći. Hatsuin otac - govorio je japanski - upitao je gospodina Oshiru jesu li se uistinu pojavile podmornice i ima li čega u glasinama o napadu na Oregon i Kaliforniju. - Sve je moguće - odgovorio mu je Oshiro. - Treba se pripremati na sve, Hisao. Hatsuin otac iz ormara je izvadio sačmaricu i postavio je, nenabije-nu, u kut dnevne sobe. Izvadio je i kutiju sa streljivom za vjeverice i tri patrone stavio u džep na košulji. Potom je pogasio sva svjetla osim jednog i pokrio sve prozore. Svakih nekoliko minuta odlazio bi sa svog mjesta uz radio kako bi pridignuo kut plahte s jednog prozora i provirio na polja jagoda. Potom bi izišao na trijem, slušao i promatrao nebo ne bi li ugledao zrakoplove. Nije ih bilo, no, s druge strane, nebo je uglavnom bilo zastrto oblacima i ne bi bilo lako uočiti avion. Pošli su na počinak; nitko nije spavao. Ujutro, u školskome autobusu, Hatsue je pogledala izravno Ishmaela Chambersa dok je prolazila kraj njega na putu do svog sjedala. Ishmael joj je uzvratio pogled i kimnuo, jednom. Vozač autobusa, Ron Lamberson, pod sjedalom je imao novine iz Anacortesa; na svakoj postaji dramatično bi širom otvarao vrata, a potom čitao dio kakva članka dok bi djeca tiho ulazila. - Evo kako stoje stvari - povikao je preko ramena kada je autobus počeo vijugati Mili Run Roadom. - Japanci napadaju posvuda, ne samo Pearl Harbor. Napadaju na području cijelog Tihog oceana. Roosevelt će danas objaviti 149 rat no što ćemo mi poduzeti u vezi s tim napadima? Ondje je uništena čitava flota, eto kako stvari stoje. I hapse japanske izdajnike na Havajima i drugim mjestima - FBI radi na tome. Sada ih, štoviše, hvataju u Seat-tleu. Uhićuju špijune i sve ostalo. Vlada je Japancima zamrznula i bankovne račune. Najvažnije je da je za večeras određeno zamračenje na čitavoj obali. U Mornarici predviđaju da će doći do zračnog napada. Ne bih vas volio plašiti, klinci, ali napad bi se mogao dogoditi upravo ovdje - odašiljač na Agate Pointu? Mornarički odašiljač? Radio neće emitirati od sedam navečer do sutra ujutro kako Japanci ne bi uhvatili nikakve signale. Svi na prozore trebaju postaviti crnu tkaninu, ostati u kući i biti pribrani. U školi, čitavoga dana, samo se slušao radio. Poginulo je dvije tisuće ljudi. Glasovi spikera bili su sumorni i vrlo ozbiljni, ukazujući na jedva potisnut dojam hitnosti. Mladi ljudi sjedili su s neotvorenim knjigama i slušali

mornaričkog časnika kako potanko opisuje načine gašenja zapaljivih bombi, a potom izvještaje o daljnjim japanskim napadima, Rooseveltovu govoru pred Kongresom, izjavi ministra pravosuđa Bi-ddlea o tome kako se japanski petokolonaši uhićuju u Washingtonu, Oregonu i Kaliforniji. Gospodin Sparling postao je nemiran i ogorčen, te je potištenim monotonim glasom počeo govoriti o svojih jedanaest mjeseci u Francuskoj, tijekom Velikoga rata. Rekao je kako se nada da će mladići iz njegova razreda ozbiljno shvatiti svoju dužnost i boriti se, te da će smatrati čašću izravno se suočiti s Japancima i uzvratiti im za sve ovo. - Rat je odvratan pridodao je tada. - No oni su ga započeli. Bombardirali su Havaje u nedjelju ujutro. Od svih mogućih trenutaka, odabrali su upravo nedjeljno jutro. - Odmahnuo je glavom, pojačao radio i smrknuto se naslonio na školsku ploču, čvrsto prekriživši ruke na uskim prsima. U tri sata tog istog poslijepodneva Ishmaelov je otac već bio otisnuo i razdijelio prvo posebno ratno izdanje u povijesti svojih otočkih novina, izdanje na jednoj stranici i s velikim naslovom - OBRANA OTOKA PRIPRAVNA! Samo nekoliko sati po izbijanju neprijateljstava između Japana i Sjedinjenih Američkih Država, otok San Piedro kasno sinoć bio je - barem privremeno - pripravan za bombardiranja iz zraka i druge ozbiljne situacije.150 Richard A. Blackington, mjesni povjerenik za pitanja obrane, odmah je sazvao sastanak mjesnog odbora za obranu, koji je jučer poslije podne održan na Masonovu imanju i na kojem su sudjelovali svi članovi. Ondje je utvrđen sustav objavljivanja zamračenja zbog zračnih napada (pojedinosti o njemu također donosimo u ovome izdanju). Sustav će se oslanjati na crkvena zvona, tvorničke i automobilske sirene. Složivši se kako je "sve moguće", članovi odbora za obranu, upozorili su otočane kako trebaju biti na oprezu i pripravni isključiti električnu rasvjetu u vrlo kratkome roku. Otočki promatrači Presretačkog zapovjedništva dužnost će obavljati dvadeset četiri sata na dan. U međuvremenu, članovi japanske zajednice na San Piedru izrazili su odanost Sjedinjenim Državama. Straže će biti utrostručene kod odašiljača američke ratne mornarice na Agate Pointu i uz željeznicu Crow Marine, kao i kod Brodogradilišta. Tvrtke Pacific Telephone and Telegraph i Puget Sound Povver and Light5 već su naznačile korake kojima će zaštititi svoje objekte i instalacije na otoku. Za danas se organizira i vraćanje na otok ljetne vatrogasne opreme, koja je preko zime uskladištena u Anacortesu. ; Zastavnik R.B. Clawson, u ime zapovjednika L.N. Channinga s radioodašiljača Agate Point, obratio se skupu odbora za obranu. Vojne i mornaričke obavještajne jedinice, rekao je, poprilično dobro vladaju situacijom i poduzimaju korake kako bi se

na lokalnoj razini sve zaštitilo od sabotera i špijuna. "Odašiljačka postaja prešla je na unaprijed utvrđene ratne uvjete rada čim smo primili novosti o napadu na Pearl Harbor", dodao 5 Elcktrodistribucijska mreža. 151 je zastavnik Clawson. "Ipak, civilno stanovništvo otoka mora učiniti sve što može, bez obzira na pomoć mornarice i vojske, kako bi domove i poslovne objekte zaštitilo od sabotaža i bombardiranja". Na jučerašnjem sastanku Odbora za obranu nazočni su bili ovi dužnosnici: Bili Ingraham, komunikacije; Ernest Tingsta-ad, prijevoz; supruga Thomasa Mckibbena, medicinska oprema; supruga Clarencea Wuksticha, zalihe i hrana; Jim Milleren, pomoćne policijske sna- ! ge; Einar Petersen, ceste i inženjerija; Larry Phillips, pomoćne vatrogasne jedinice; Arthur Cham-bers, odnosi s javnošću. Sastanku su prisustvovali i gradonačelnik O. W. Hotchkins, predsjednik zasebnog mjesnog Vijeća obrane; Bart Johannson, gradonačelnikov pomoćnik; i S. Austin Coney, organizator otočkog Presretačkog zapovjedništva. VU dnu stranice, masnim slovima od šesnaest točaka, bila je otisnuta obavijest otočkog Odbora za obranu: NA ZNAK PRODULJENOG OGLAŠAVANJA CRKVENIH ZVONA, PRODULJENOG OGLAŠAVANJA AUTOMOBILSKIH SIRENA I PRODULJENOG OGLAŠAVANJA SIRENA ŽELJEZNICE CROW MARINE I BRODOGRADILIŠTA, ODMAH UGASITE SVU ELEKTRIČNU RASVJETU. TO ZNAČI I GAŠENJE SVIH STALNO UKLJUČENIH NOĆNIH SVJETALA, NPR. IZLOGA U PRODAVAONICAMA, KOJI SU POD VAŠIM NADZOROM. SVJETLA NEKA BUDU UGAŠENA DO ZNAKA ZA PRESTANAK OPASNOSTI, KOJI ĆE BITI OZNAČEN PONAVLJANJEM ZNAKA ZA ZRAČNU ',;' OPASNOST. Novine su prenijele i izjavu koju je izdao Richard Blackington, a u kojoj je stajalo da se crkvena zvona i automobilske sirene trebaju koristi-152 ti samo u skladu s propisanim sustavom uzbunjivanja. Supruga Tho-masa McKibbena, zadužena za medicinski materijal, zamolila je sve otočane s karavan-vozilima koja bi se u nepredviđenim situacijama mogla upotrijebiti kao kola hitne pomoći, da joj se jave na broj Amity Harbor 172-R; ona je usto upisivala i pomoćne bolničarke i osobe sa završenim tečajem prve pomoći. Na koncu, otočki šerif, Gerald Lundquist, zamolio je stanovnike da sumnjive aktivnosti ili znakove sabotaže dojavljuju u njegov ured i što je prije moguće. U Arthurovu posebnom ratnome izdanju našao se i članak naslovljen "Čelni ljudi mjesne japanske zajednice izražavaju odanost Americi", u kojem su Masato Nagaishi, Masao Uyeda i Zenhichi Mivamoto, odreda

uzgajivači jagoda, dali izjave o tome kako su i oni i svi ostali Japanci na otoku pripravni braniti američki stijeg. Govorili su u ime Japanske gospodarske komore, Japansko-američke građanske lige i Japanskog društvenog centra, a te njihove izjave, napominjao je Review, izrečene su "bez oklijevanja i nedvosmisleno", što se odnosi i na obećanje gospodina Uyede o tome kako će oni "na prvi znak sabotiranja ili špijunaže, biti prvi koji će to prijaviti vlastima". Arthur je objavio i svoj uvodnik pod uobičajenim naslovom "Otvoreno govoreći", na kojem je mučno radio do dva ujutro, sa svijećom postavljenom uz pisaći stroj: Ako se ikada moglo govoriti o zajednici suočenoj s lokalnom krizom proisteklom iz nečega na što ona nikako nije mogla utjecati, onda je to svakako bio slučaj sa San Piedrom ovoga ponedjeljka, 8. prosinca 1941., ujutro. Ovo je uistinu trenutak za nekoliko jasnih, otvorenih riječi o onome što nam je važno. Na qMome je otoku oko 800 pripadnika stotinu pedeset obitelji krvlju povezanih s nacijom koja je jučer počinila zločin protiv svega što se na ovome svijetu može smatrati doličnim. Taje nacija protiv nas započela rat i već izazvala našu brzu i odlučnu reakciju. Amerika će se ujediniti kako bi odvažno uzvratila prijetnji koja se sada nadvija nad nama na Tihome oceanu. A kada se prašina slegne, Amerika će iz ovog sukoba izići kao pobjednica. U međuvremenu, zadaća koja je pred nama ozbiljna je i potiče naše najsnažnije emocije. Ipak, 153 među tim emocijama, Revieiv to mora naglasiti, nikako ne bi trebala biti slijepa, histerična mržnja prema svima čije je podrijetlo povezano s Japanom. To što su neke od tih osoba američki državljani, što su odani ovoj zemlji, ili što više nemaju veze sa zemljom u kojoj su se rodili, lako se zanemaruje usred masovne histerije. Stoga Revieiv ističe kako osobe japanskog podrijetla na ovome otoku nisu odgovorne za tragediju u Pearl Harboru. Ne dopustite da vas nešto navede na drukčiji stav. Izrazili su odanost Sjedinjenim Državama i već desetljećima časni su građani San Piedra. Ti su ljudi naši susjedi. Šestoricu svojih sinova uputili su u vojsku Sjedinjenih Država. Jednom riječju, oni nam nisu neprijatelji, nisu nam nimalo veći suparnici od naših susjeda, otočana njemačkog ili talijanskoga podrijetla. Ne bismo trebali dopustiti da te činjenice, kojima se trebamo rukovoditi u ophođenju sa svim našim susjedima, nekako padnu u zaborav. Stoga Revieiv od sviju otočana - bez obzira na podrijetlo - želi zatražiti da se u ovoj izvanrednoj situaciji ponašaju koliko je moguće pribranije. Potrudimo se da u ovim teškim vremenima živimo tako da se, kada svemu tome dođe kraj, svi mi na otoku međusobno možemo pogledati u oči, svjesni toga da smo se ponijeli časno i pošteno. Ne zaboravimo ono stoje u ludilu rata tako lako zaboraviti: da predrasude i mržnja nikada nisu , opravdani i da ih pravedno društvo nikada ne smije prihvatiti.

Ishmael je sjedio u cedrovu stablu i čitao očeve riječi; čitao ih je ispočetka kada je Hatsue, u kaputu i marami, prignuvši se ušla i sjela kraj njega na mahovinu. - Moj otac čitave noći nije spavao - reče Ishmael. Pripremao je ovo izdanje. - Moj otac ne može iz banke podignuti naš novac - odgovori nato Hatsue. - Imamo nekoliko dolara, a ostalo ne možemo dobiti. Moji roditelji nisu državljani.154 - Što ćete učiniti? - Ne znamo. - Imam dvadeset dolara od berbe - reče Ishmael. - Možeš sve to uzeti... jednostavno dobiti. Donijet ću ti ujutro u školu. - Ne - reče Hatsue. - Nemoj ništa donositi. Moj će otac ubrzo već nešto smisliti. Nikako ne bih mogla prihvatiti tvoj novac. Ishmael se ispruži na bok, okrenut prema njoj, i osloni se na lakat. - Čovjek ne može vjerovati... - reče. - Sve je tako nestvarno - reče Hatsue. - Jednostavno nije u redu... nije pravedno. Kako su to mogli učiniti, samo tako? Kako smo se upleli u sve to? - Nismo se upleli - reče Ishmael. - Japanci su nas na to prisilili. I to u nedjelju ujutro, kada to nitko nije očekivao. Nizak udarac, rekao bih. Oni su... - Pogledaj me - prekine ga Hatsue. - Pogledaj mi oči, Ishmael. To je lice ljudi koji su to učinili... zar ne shvaćaš što ti želim reći? Moje lice... tako izgledaju svi Japanci. Moji su roditelji na San Piedro došli iz Japana. Moja majka i otac jedva natucaju engleski. Moja je obitelj sada u velikoj nevolji. Shvaćaš li to? Imat ćemo velikih problema. - Čekaj malo - reče Ishmael. - Ti nisi Japanka. Ti si... - Čuo si vijesti. Uhićuju ljude. Mnoge su već proglasili špijunima. Sinoć su neki ljudi došli pred kuću Ichivaminih i vrijeđali ih, Ishmael. Sjedili su pred njihovom kućom i trubili. Kako je to moguće? upita. - Kako je došlo do toga'? - Tko je to učinio? - upita Ishmael. - O kome govoriš? - Bio je to gospodin Willets... Otto Willets. Stric Gine Willets i neki njegovi prijatelji. Bjesnjeli su zbog rasvjete nad ulazom u kino. Ichivamini su ostavili svjetla. - Pa to je ludo - reče Ishmael. - Sve je to posve ludo. - Odvrnuli su mu žarulje i potom mu došli pred kuću. Nazvali su ga prljavim žutim. Ishmael na to nije imao odgovora. Samo je odmahivao glavom. - Nakon škole otišla sam kući - reče Hatsue. - Moj je otac telefonirao. Svi su zabrinuti za mornarički odašiljač, onaj na Agate Pointu. Misle da će ga večeras bombardirati. Neki ljudi sa sačmaricama idu ga braniti. Smjestit će se u šumama uz obalu. Shirasakijevi imaju farmu na Agate Pointu i neki vojnici s odašiljača došli su do njih. Oduzeli su im radio i fotoaparat i telefon i uhitili gospodina Shirasakija. A ostali članovi obitelji ne

smiju napustiti kuću. 155 - Gospodin Timmons je išao onamo - odvrati Ishmael. - Vidio Sam ga kada je ulazio u auto. Rekao je da najprije ide kod Masonovih, gdje se sve organizira. Upućuju ljude u to koje obale treba nadzirati. A moja majka premazuje zaslone za zamračenje. Čitav je dan imala uključen radio. - Svi imaju stalno uključen radio. Moja se majka ne može odvojiti od našeg aparata. Samo sjedi, sluša svaku riječ i razgovara telefonom. Ishmael uzdahne. - Rat - reče. - Ne mogu vjerovati da se sve to događa. - Bit će najbolje da pođemo - reče Hatsue. - Već pada mrak. Prešli su maleni potočić ispod njihova stabla i stazom krenuli prema podnožju obronka. Spuštala se noć i vjetar s mora puhao im je u lice. Dok su stajali na stazi, zagrljeni, poljubili su se jednom, pa još jednom, drugi put s više žestine. - Nemoj dopustiti da sve to nekako utječe na nas -reče Ishmael. - Ne zanima me što se događa u svijetu. Nećemo dopustiti da to ostavi traga na nama. - Neće - reče Hatsue. - Vidjet ćeš. Ishmael je u utorak počeo raditi za oca. Javljao se na telefonske pozive u njegovu uredu u ulici Andreason i pisao bilješke u veliki žuti notes. Otac mu je rekao neka nazove određene ljude i dao mu popis pitanja koja treba postaviti. - Hoćeš li mi pomoći? - upitao gaje otac. - Ne stižem na sve. Ishmael je nazvao bazu ratne mornarice. Pilot izviđačkog zrakoplova, rekao je zastavnik Clawson, na uobičajenom je letu uočio nešto što još nikada ranije nije primijetio: na japanskim farmama na San Piedru jagode su bile zasađene u redovima usmjerenima točno prema radijsko-me odašiljaču na samome vršku rta Agate. Redovi nasada lako su mogli japanske Zeroe navesti točno na cilj. - Ali ta polja postoje već trideset godina, rekao je Ishmael. - Ne sva - odvratio je zastavnik Clawson. Nazvao je i okružni šerif. Deseci japanskih farmera, pretpostavljao je, u šupama i sušama drže dinamit koji se može upotrijebiti u sabotažama. Drugi, načuo je, imaju kratkovalne radiouređaje. Šerif je molio da, kao čin dobre volje, takvi farmeri navedene opasne stvari predaju u njegov ured u Amity Harboru. Želi, rekao je, objaviti takvu poruku u Reviewu. Zahvaljivao se Ishmaelu na pomoći. Arthur je objavio šerifovu poruku. Objavio je i obavijest obrambene uprave o tome da japanski državljani San Piedra od 14. prosinca više ne156 smiju putovati trajektima. Larry Phillips, napisao je u jednome izvještaju, imenovao je dvadeset četvoricu muškaraca u pomoćnu vatrogasnu jedinicu, medu njima i Georgea Tachibanu, Freda Yasuia i Edwarda Wakayamu. - Da, jesam, izdvojio sam njih trojicu - objasnio je kada ga je Ishmael pitao zašto

navodi ta tri imena. - Neke činjenice nisu tek činjenice - pridodao je. - Sve je to nekakva... ekvilibristička točka. Žonglira-nje čunjevima, svakovrsnim čunjevima, to je bit novinarstva. - To nije novinarstvo - odgovorio mu je Ishmael. - Novinarstvo su čiste činjenice. O novinarstvu je učio u školi, iz udžbenika, i sada mu se činilo daje otac zaobišao neka temeljna načela novinarstva. - Ali koje činjenice? - upitao gaje Arthur. - Koje činjenice objavljujemo, Ishmael? U sljedećem izdanju Arthur je vlasnike poslovnih prostora na otoku podsjetio na to da trebaju pogasiti reklame i natpise čim nastupi sumrak; bilo je božično vrijeme i svi su bili u iskušenju da ih ostave uključene. Objavio je da će se tradicionalni ples, na Staru godinu, održati pod geslom "Sjetite se Pearl Harbora - isto se može dogoditi i ovdje!"; posjetitelji u vojnim odorama imat će besplatan ulaz; pozivaju se svi otočani. Arthur je čitatelje obavijestio i o tome daje supruga Larsa Heinemana u ime Fonda solidarnosti organizacije Crvenoga križa San Piedra za ciljni iznos odredila 500 dolara i da je Japansko-američka građanska liga odmah uplatila 55 dolara stoje dotada bila najveća donacija. U jednom drugome članku stajalo je kako je u dvorani Japanskog društvenoga centra održano primanje u čast Roberta Sakamure, koji je ušao u sastav američke vojske. Održani su govori i posluživala se jela; večer je završena pozdravom američkoj zastavi i glasnim pjevanjem američke himne. San Piedro Review objavio je podsjetnik čitateljima o tome kako je dužan prešućivati vojne vijesti koje bi mogle odgovarati ili pomoći neprijatelju. Nadalje, otočanima se savjetovalo da "nepromišljano ne govore o pokretima vojske ili mornarice koje eventualno primijete". Izgradnja prvog ribolovnog izletišta na otoku, na Protection Pointu, odgođena je, pisao je Arthur, zbog rata. Nick Olafsen umro je dok je slagao drva; obitelj Georgea Bodinea izbjegla je smrt kada im je eksplodirala kuhinjska peć, no gospođa Bodine pritom je slomila nogu i ruku. Udruga nastavnika i roditelja otpočela je akciju prikupljanja papira, s posebnim zanimanjem za omote za božične darove. Otočka udruga farmera, Grange, posvetila se poslovima obrane otoka i u pismu ministru poljoprivrede obećala da će se "brinuti za proizvodnju onih vrsta voća i povrća koje se 157 mogu uzgajati na našem otoku i koje bi mogle biti potrebne našim jedinicama na bojišnici". Vojska je od vlasnika mazgi i konja na San Piedru zatražila da svoje životinje upišu u uredu saveznog poljoprivrednog savjetnika, taj zahtjev na stranicama Reviewa označavajući "domoljubnom obvezom"; od otočana se tražilo i da provjere stanje automobilskih guma, te da ih u vožnji čuvaju: gume nije bilo dovoljno ni za druge potrebe. Ratna

mornarica upozoravala je stanovnike otoka, u poruci otisnutoj u Reviewu, na potrebu "zaustavljanja glasina tako što ih neće prenositi dalje". Održao se još jedan dobrotvorni ples, a regrutirani vojnici iz postaje na Agate Pointu pozvani su kao počasni gosti. Odbor Fonda za obranu obratio se školskome odboru s molbom da im se školska dvorana ustupi za još dva plesa; odbor je u zamjenu za odobrenje zatražio pismeno jamstvo o tome da na priredbama neće biti pušenja i uživanja alkohola. U Fiskovoj prodavaonici postavljen je stol za upis regruta; u međuvremenu, neočekivani topli val pretvorio je ceste San Piedra u blato u koje su automobili tonuli do poda. Eve Thurmann, kojoj je bilo osamdeset šest godina, zaglibila je na Piersall Roadu u svome Buicku iz '36. i potom došla do Petersenove prodavaonice s blatom skorenim na koljenima; prepješačila je tri kilometra do grada. Pravila za zračne uzbune, podsjećao je Review čitatelje, sada su izvješena na brojnim stupovima električne mreže: budite smireni i pribrani; ostajte kod kuće; gasite svjetla; ležite; klonite se prozora; ne telefonirajte. Ray Ichikawa postigao je petnaest koševa za momčad srednje škole Amity Harbora koja je pobijedila košarkašku momčad iz Anacortesa. Šestero stanovnika West Port Jensena tvrdilo je daje vidjelo neko zagonetno stvorenje kako se sunča u pličinama; činilo se da ima labudov vrat, glavu polarnog medvjeda i velika usta iz kojih su izlazili oblaci pare. Kada su mu otočani prišli čamcima, stvorenje je iščezlo u valovima. - To ne ide u novine, zar ne? - upitao je Ishmael oca. - Morska neman u West Port Jensenu? - Možda imaš pravo - odvratio je Arthur. - No sjećaš li se priča o medvjedu koje sam objavio prošle godine? 0 medvjedu koji je odjednom postao kriv za sve? Za uginule pse, razbijene prozore, nestale kokoši, izgre-bene automobile? Zagonetno stvorenje... to je vijest, Ishmael. Činjenica da ljudi to vide... to je novost. U sljedećem broju Arthur je objavio nekomercijalni oglas u kojem se otočane pozivalo na kupnju ratnih obveznica. Objasnio je i da civilni Odbor za obranu upisuje plovila koja bi mogla biti na raspolaganju za eventualnu evakuaciju. William Blair, izvijestio je nadalje čitatelje - sin158 159 Zacharvja i Edith Blair iz Amity Harbora - diplomirao je na američkoj Pomorskoj akademiji u prvoj ratnoj klasi i odmah je upućen na europsku bojišnicu. Otok je jednog prijepodneva četiri sata bio bez struje kada se šest vojnih balona otrgnulo s mjesta na kojem su bili vezani i prekinulo žice. Povjerenik za obranu, Richard Blackington, imenovao je devetoricu područnih nadglednika za zračne uzbune koji su bili zaduženi za učinkovitost zamračenja na otoku; usto je, u Anacortesu, pohađao tečaj osposobljavanja za slučaj primjene kemijskog oružja,

a nakon toga se posvetio distribuciji letaka o toj temi. U međuvremenu, djeca na otoku San Piedro pobrojena su i popisana u učionicama, za slučaj odvajanja od roditelja. Arthur je objavio grafički prikaz kojim je Ministarstvo rata javnost upoznavalo s oznakama za krila i rep zrakoplova. Otisnuo je i fotografiju Amerikanaca japanskog podrijetla u Fresnu, u Kalif orniji, kako stoje u redu i čekaju potvrde o državljanstvu. Još četvorica otočana japanskoga podrijetla - bio je to članak na naslovnoj stranici - prijavili su se u američku vojsku. Richard Enslow, koji je u srednjoj školi predavao obradu drva, dao je otkaz i prijavio se u ratnu mornaricu. Gospođa Ida Cross iz South Beacha isplela je čarape za mornare, poslala ih i primila poruku zahvale od nekog topnika protu-zračne obrane stacioniranog u blizini Baltimorea. Obalna straža zabranila je ribolov na zapadnoj strani otoka i usred noći odvraćala ribarice koje bi postavile mreže u blizini zabranjenog područja. Koncem siječnja otok je doživio kratkotrajnu nestašicu goriva, tako da je grijanje na ulje moralo biti smanjeno po nalogu civilnog Odbora za obranu. Odbor je od farmera zatražio deset tisuća vreća za pijesak od jute, za stočnu hranu ili brašno. Stotinu pedeset stanovnika otoka pohađalo je tečajeve prve pomoći koje su držali rezervisti Crvenoga križa. Petersenova prodavaonica smanjila je isporuke, kao razlog navodeći nedostatak goriva i radne snage. - Čini se da simpatiziraš kosooke, Art - napisao je jednog dana anonimni čitatelj Reviewa. - Svakog su tjedna na naslovnoj stranici i naširoko pišeš o njihovu domoljublju i odanosti, a ne govoriš ništa o njihovim izdajstvima. Možda je došlo vrijeme da izvučeš glavu iz pijeska i shvatiš da smo u ratu! Na čijoj si ti uopće strani? U siječnju je petnaestero otočana otkazalo pretplatu na novine, a među njima su bile i obitelji NValkera Colemana iz Skiff Pointa i Herberta Langliesa iz Amity Harbora. - Kosooki su neprijatelji - napisao je Her-bert Langlie. - Tvoje su novine prava uvreda svim bijelim Amerikancima \ koji su se zarekli da će iz naše sredine istrijebiti tu pošast. Molim te, otkazi moju pretplatu od današnjeg dana i odmah mi isplati novčanu razliku. Arthur je tako i učinio; vratio je sav novac svima koji su otkazali pretplatu, te uz njega uputio srdačnim tonom napisanu poruku. "Jednog će nam se dana vratiti", predviđao je. No potom je prodavaonica Price-Rite iz Anacortesa otkazala tjedni oglas na četvrtini stranice; nakon njih i prodavaonica odjeće Lottie Opsvig iz Main Streeta, pa Larsenova prodavaonica drvene građe i Anacortes Cafe. - Nećemo se zbog toga zabrinjavati - rekao je Arthur sinu. - Uvijek možemo izdati četiri stranice umjesto osam, ako već nema drugog izlaza. Objavio je pismo Walkera Colemana i još jedno slično koje je napisao Ingmar Sigurdson. Lillian Tavlor,

srednjoškolska profesorica engleskoga, uzvratila je ljutitim pismom u kojem je osudila "duh uskogrudnosti tako očit u pismima gospode Walkera Colemana i Ingmara Sigurdsona, dvojice uglednih otočana koji su, nema sumnje, izgubili nadzor nad osjećajima, obuzeti ratnom histerijom". Arthur je objavio i to pismo.14 Dva tjedna kasnije, 4. veljače, crni Ford polako se probijao kroz polja obitelji Imada, približavajući se kući od cedrovih daščica. Hatsue je stajala uz drvarnicu i punila pregaču cedrovim trije-skama za potpalu, s hrpe koja je stajala pod voštanim platnom, kada je primijetila - to joj je bilo neobično - da su Fordovi farovi zamračeni; automobil je začula prije nego što ga je ugledala. Zaustavio se točno ispred njezine kuće; iz njega su izišla dva muškarca u odijelima i kravatama. Oprezno su zatvorili vrata i pogledali se; jedan od njih malo je popravio kaput - bio je krupniji od onog drugog i rukavi kaputa bili su mu toliko kratki da nisu pokrivali ni polovicu orukavlja košulje. Hatsue je stajala bez riječi, s pregačom punom triješća, dok su se njih dvojica uspinjali na trijem i kucali na vrata, držeći šešire u rukama. Vrata je otvorio njezin otac, u puloveru i sandalama. U spuštenoj lijevoj ruci držao je uredno presavijene novine, a na nosu je imao naočale za čitanje; njezina majka stajala je tek korak iza njega. - Dopustite da se predstavim - reče niži muškarac i iz džepa sakoa izvadi iskaznicu sa značkom. FBI - objavi tada. - Jeste li vi Hi-se-o Imada? - Jesam - reče Hatsuin otac. - Nešto nije u redu? - Ne baš točno tako - reče agent. - Riječ je samo o tome da su od nas zatražili da pretražimo ovo mjesto. Razumijete, pretražit ćemo vam kuću. A sada, molim, uđite, pa ćemo svi sjesti. - Da, uđite - reče Hatsuin otac. Hatsue ispusti punu pregaču trijesaka nazad na hrpu cedrovine. Dvojica muškaraca osvrnu se i pogledaju je; veći od njih spusti se do pola stuba koje su vodile s trijema. Hatsue iziđe iz sjene drvarnice i stupi u sjaj svjetla s trijema. -1 ti uđi - reče niži agent. ^l>,y-f, -^>« >:162 Natisnuli su se u dnevnu sobu. Dok su Hatsue i sestre sjedale na kauč, Hisao je iz kuhinje za agente FBI-a donio stolce - krupniji muškarac pratio gaje na svakom koraku. - Molim, sjednite - reče im Hisao. - Vrlo ste ljubazni - odvrati niži. Potom iz džepa sakoa izvuče omotnicu i pruži mu je. - Ovo je nalog okružnog tužitelja. Pretražit ćemo vam kuću i farmu... to je naređenje, vidite, nalog. Hisao je držao omotnicu, uopće je ne nastojeći otvoriti. - Odani smo - reče. To je bilo sve. - Znam. Znam - reče agent. - Ipak, moramo malo pogledati. Dok je to govorio, onaj je krupniji muškarac ustao i naglim pokretom spustio rukave, a potom smireno otvorio Fujikinu vitrinu i iz nje izvukao hrpu nota za shakuhachi koje je držala na najnižoj polici. Potom je uzeo i njezinu flautu od bambusa, dvaput je okrenuo u rukama - malenim rukama za tako krupnog, nezgrapnog

muškarca - a potom je položio na stol u blagovaonici. Uz peć na drva nalazio se stolić sa časopisima i on ih stane pregledavati. Uzeo je Hisaove novine. - Mjesno stanovništvo nekoliko nas je puta upozorilo na to da određeni nedržavljani na otoku San Piedro, povezani s neprijateljem, posjeduju stvari koje su proglašene protuzakonitom, krijumčarskom robom - reče niži agent. - Naša je zadaća pretražiti vam dom i vidjeti imate li što od toga. Molimo vas za suradnju. - Da, svakako - reče Hisao. Viši muškarac tada ode u kuhinju. Kroz vrata su ga vidjeli kako zaviruje pod sudoper i otvara vrata pećnice. Morat ćemo temeljito pretražiti vaše osobne stvari - objasni niži agent. Potom ustane i od Hisaa uzme omotnicu, te je vrati u džep sakoa. - Nadam se da vam to neće odviše smetati - pridoda. Najprije je otvorio tansu - komodu u jednome kutu dnevne sobe. Iz nje je izvukao Fujikin svileni kimono sa zlatnom brokatiranom vrpcom oko struka. - Ovo je vrlo lijepo - rekao je, podižući ga prema svjetlu. - Iz staroga kraja, čini se. Vrlo otmjeno. Viši muškarac tada uđe u dnevnu sobu iz ostave, u jednoj ruci držeći Hisaovu sačmaricu, a drugom pridržavajući četiri kutije patrona oslonjene na prsa. - Tip je dobro naoružan - reče partneru. - Ondje ima i veliku staru sablju. - Stavi sve na stol - reče niži agent. - I sve označi, Wilson... jesi li ponio kartice za označavanje? - Imam ih u džepu - odvrati Wilson. I 163 Najmlađa kći Imadinih stane tiho plakati, prekrivajući lice dlanovima. - Hej, djevojčice mala - reče agent FBI-a. - Znam da te ovo malo plaši... ali, znaš što? Nemaš razloga za plakanje, znaš? Još samo malo i bit ćemo gotovi i više vam nećemo smetati. Krupniji muškarac, Wilson, tada se vratio sa Hisaovom sabljom. Potom je pozornost usmjerio na spavaće sobe. - Znate što - reče prvi agent Hisau. - Predlažem da samo mirno sjedimo dok Wilson ne dovrši posao. Potom ćemo vi i ja poći u malu šetnju pred kuću. Označit ćemo ove stvari i staviti ih u auto. Potom mi možete pokazati ostale objekte. Moramo sve pogledati... tako to ide. - Razumijem - reče Hisao. On i Fujiko sada su se držali za ruke. - Nema razloga za nervozu - reče agent. - Još samo nekoliko minuta i ostavljamo vas na miru. Stajao je kod stola i karticama označavao predmete. Neko vrijeme čekao je bez riječi. Lupkao je nogom i prinio flautu ustima. - Wilson! -reče na koncu. - Miči šape s donjeg rublja! - Potom se tiho nasmijao i uzeo Hisaovu sačmaricu. - Ovo moramo uzeti - reče kao da se ispričava. - Sve ovo, to razumijete. Neko će vrijeme to zadržati - tko zna zašto? - a onda će vam sve poslati natrag. Poslat će vam čim s time budu gotovi. Komplicirano je, ali jednostavno je tako. Još traje rat i jednostavno je tako.

- Flauta je dragocjena - reče Hisao. - Kimono, note... sve to morate uzeti? - Sve slično tome, da - reče agent. - Moramo uzeti sve stvari iz vaše nekadašnje domovine. Hisao je šutio, nabrana čela. Wilson se iz spavaćih soba vratio dostojanstvena izgleda; u ruci je imao Hatsuin spomenar. - Perverznjak - reče njegov partner. - Hajde, dođi. - Sranje - reče Wilson. - Pretraživao sam ladice. Sljedeći put to obavi ti, ako ti se ne sviđa. - Hi-se-o i ja idemo van - reče odlučno niži muškarac. - Ti možeš ovdje sjediti s damama i dovršiti označavanje. I budi pristojan - pridoda zatim. - Uvijek sam pristojan - reče Wilson. Hisao i manji muškarac tada iziđu; Wilson je postavljao oznake. Kada je završio, prelistao je Hatsuin spomenar, grickajući donju usnu. ~ Princeza jagoda - reče, podižući pogled. - To ti je sigurno laskalo, 'a? Hatsue mu ne odgovori. - Dobra slika - doda Wilson. - Na njoj najikuješ sebi. Zapravo, ista si kao u prirodi.164 Hatsue ponovno ne reče ništa. Željela je samo da Wilson makne ruke s njezina spomenara. Već ga je namjeravala moliti, uljudno, da ga odloži, kada su se na vratima pojavili Hisao i drugi agent, koji je nosio neku kutiju. - Dinamit - reče. - Pogledaj ovo, Wilson. - Oprezno je položio kutiju na stol. Njih dvojica su stajali i prekopavali po dinamitu -dvadeset četiri šipke. Wilson je grickao unutarnju stranu obraza i nepomično promatrao eksploziv. - Morate mi vjerovati - ustrajavao je Hisao. - Ovo je za panjeve, za raščišćavanje zemlje. Niži agent FBI-a ozbiljno je odmahivao glavom. - Moguće - reče. - No to ipak nije dobro. Ove stvari - on rukom pokaže na kutiju - ovo je krijumčarena roba. To ste već trebali predati vlastima. Uzeli su pušku, naboje, sablju i dinamit i sve to stavili u prtljažnik automobila. Wilson se vratio s platnenom torbom i u nju strpao spomenar, kimono, note i na koncu flautu od bambusovine. Kada je sve već bilo u prtljažniku, agenti FBI-a ponovno su sjeli. - No, dobro - reče niži. - Gotovi smo. I znate što? - reče tada Hisau. Hisao mu nije odgovorio. Sjedio je u sandalama i puloveru, trepću-ći, držeći naočale u ruci. Čekao je da agent nastavi. - Moramo vas uhititi - reče Wilson. - Idete na mali izlet u Seattle. -Potom s remena otkopča lisice; bile su mu učvršćene kraj pištolja. - To nam ne treba - reče niži agent. - Ovaj je tip fin čovjek, gentle-man. Nema potrebe za lisicama. Tada pozornost usmjeri na Hisaa. - Samo će vam postaviti par pitanja, znate? Idemo u Seattle, nekoliko pitanja, par odgovora i sve je gotovo. Dvije su mlađe djevojčice plakale. Najmlađa je lice posve sakrila među dlanove i Hatsue je sada zagrli. Privukla je sestrinu glavu i nježno je gladila po kosi. Hisao ustane. - Molim, ne voditi ga - reče Fujiko. - Nije učinio loše stvari. On... - To nitko ne zna - reče Wilson. - Nitko to ne može reći. - Vjerojatno ga neće biti tek nekoliko dana - reče drugi agent. - To ipak malo traje, znate. Moramo ga odvesti u

Seattle. Mora ući u raspored i sve zajedno. Možda par dana, možda tjedan. - Tjedan? - ponovi Fujiko. - Ali što mi učiniti? Što mislite... - Na to gledajte kao na ratnu žrtvu - prekine je agent FBI-a. - Shvatite da smo u ratu, znate, i da se svi na neki način žrtvuju. Možda to možete gledati tako. Hisao upita može li skinuti sandale i iz ostave uzeti kaput. Želio bi i spremiti malu torbu, dodao je, ako je to prihvatljivo. - Može - reče Wilson. - Samo idite. Više smo nego voljni izlaziti u susret. 165 Dopustili su mu da poljubi i oprosti se i sa suprugom i sa svakom od kćeri. - Nazovite Roberta Nishija - rekao im je Hisao. - Recite mu da su me uhitili. - No kada gaje Fujiko nazvala, pokazalo se daje i Robert Nishi uhićen. Ronald Kobavashi, Richard Sumida, Saburo Oda, Taro Kato, Junkoh Kitano, Kenzi Yamamoto, John Masui, Robert Nishi - svi su sada već bili u zatvoru u Seattleu. Sve su ih uhitili iste večeri. Uhićenici su vlakom s daskama na prozorima - na zatvorenike se pucalo sa sporednih kolosijeka - iz Seattlea premješteni u neki radni logor u Montani. Hisao je svakodnevno pisao obitelji; hrana, rekao je, nije t,r osobito dobra, no prema njima nitko ne postupa istinski loše. Kopaju kanale za vodovod kako bi se udvostručila veličina logora. Hisao je dobio posao u praonici, gdje glača i slaže odjeću. Robert Nishi radi u logorskoj kuhinji. Hatsuina je majka okupila svojih pet kćeri, u ruci držeći Hisaova pisma. Još jednom ispričala im je priču o svojoj odiseji na putu iz Japana, putovanju brodom Korea Maru. Pričala im je o sobama u Seattleu koje je pospremala, o plahtama na koje su bijelci povraćali krv, o zahodima prepunima izmeta, o smradu njihova alkohola i znoja. Pričala im je o kuhinji uz obalu u kojoj je rezala luk i pržila krumpir za hakujin lučke radnike koji su gledali kroz nju, kao da uopće ne postoji. Već tada dobro je poznavala muke, rekla je - život joj je već dugo bio težak. Znala je kako je to živjeti a ne biti živ; znala je kako je to biti nevidljiv. Željela je da joj kćeri nauče kako se s time suočiti tako da zadrže dostojanstvo. Dok je majka pričala, Hatsue je sjedila nepomično, nastojeći proniknuti u zna- , čenje onoga što im želi prenijeti. Sada joj je bilo osamnaest godina i majčina priča imala je veću težinu nego u ranijim prilikama. Nagnula se na-Prijed i pomno je slušala. Majka je predviđala da će rat s Japanom prisiliti sve njezine kćeri da odluče tko su i da se potom više priklone japan-skome načinu života. Nije li točno da ih hakujin zapravo uopće ne žele u svojoj zemlji? Govorkalo se da će svi Japanci na obali biti prisiljeni otići. Nije imalo nikakva smisla bilo što skrivati ili se pokušavati držati kao da "•su Japanci - hakujin su im to vidjeli na licima; to će morati prihvatiti. ne su japanske djevojke u Americi u razdoblju u kojem Amerika ratuje Protiv Japana - želi li neka od njih to poreći? Umijeće se sastoji u tome

a živite ovdje a da pritom ne mrzite same sebe jer je oko vas sama mržnja. Umijeće je ne dopustiti svojoj boli da vas spriječi u časnome ži°tU- U Japanu, rekla je, čovjek uči ne tužiti se i ne dopuštati patnji da u odvlači pozornost. Izdržati nedaće oduvijek je bio odraz stanja čovjekova unutarnjeg života, njegove filozofije i perspektive. Najbolje je bilo166 prihvatiti starost, smrt, nepravdu, teškoće - sve to dio je života. Samo posve praznoglava djevojka poricala bi da je tako, svijetu time otkrivajući svoju nezrelost i stupanj do kojeg živi u svijetu hakujina umjesto u svijetu svoga naroda. A njezin su narod, ustrajavala je Fujiko, Japanci -sve što se događalo proteklih mjeseci to je i potvrdilo; zašto su im inače uhitili oca? Ono što se dogodilo u posljednja dva mjeseca trebala bi im biti dobra pouka o mraku u srcima hakujina i o još većoj tami koja je dio života. Poricati postojanje te tamne strane života bilo bi jednako kao i pretvarati se da je zimska hladnoća tek prolazna iluzija, usputna postaja na putu do više "stvarnosti" dugih, toplih, ugodnih ljeta. No ljeto, pokaže se uvijek poslije, nije nimalo stvarnije od snijega koji se topi koncem zime. I tako, rekla je Fujiko, otac vam je sada negdje daleko, slaže oprano rublje u nekom logoru u Montani, a svi mi moramo nekako živjeti dalje, izdržati to. - Razumijete li? - upitala ih je na japanskome. - U tome nemamo mogućnosti izbora. Svi ćemo to nekako morati izdržati. - Ne mrze nas svi - odvrati joj Hatsue. - Pretjeruješ, majko... znaš da pretjeruješ. I, znaš, nisu toliko drukčiji od nas. Neki mrze, neki ne. Nije riječ o svima. - Znam što želiš reći - reče Fujiko. - Svi oni ne mrze... imaš pravo. Ali, ova druga stvar - i dalje je govorila na japanskome - ne misliš da su puno drukčiji? U nečemu vrlo krupnome, Hatsue? Da se razlikuju od nas? - Ne - reče Hatsue. - Ne mislim. - Ali jesu, drukčiji su - reče Fujiko - i objasnit ću ti kako. Bijelce, vidiš, u iskušenje dovodi njihov ego i nemaju načina na koji bi se mogli oduprijeti. Mi Japanci, s druge strane, znamo da naš ego nije ništa. Mi ga čitavo vrijeme obuzdavamo i pokoravamo i upravo se po tome razlikujemo. To je temeljna razlika, Hatsue. Spuštamo glave, klanjamo se i šutimo, jer razumijemo da sami za sebe, bez drugih, nismo nitko i ništa, tek zrnca prašine na jakome vjetru, dok hakujin drži da je njegova samoća sve, njegova odvojenost šamije temelj njegova postojanja. On traži i hvata, traži i pohlepno grabi tu svoju odvojenost, dok mi tražimo sjedinjenje s Višim životom... moraš uvidjeti da su to posve različiti putovi kojima se krećemo, Hatsue, hakujin i mi Japanci. - Ti ljudi koji traže sjedinjenje s Višim životom - usprotivi se Hatsue - isti su oni koji su bombardirali Pearl Harbor. Ako su toliko spremni pokoravati se i klanjati, zašto onda napadaju druge širom svijeta i zauzimaju

druge zemlje? Uopće ne osjećam da im pripadam - reče Hatsue. - Ja pripadam ovamo - pridoda tada. - Ja sam odavde. 167 - Da, ovdje si se rodila, to je točno - reče Fujiko. - Ali u krvi... i dalje si Japanka. - To ne želim! - reče Hatsue. - Ne želim imati nikakve veze s njima! Čuješ li me? Ne želim biti Japanka! Fujiko kimne najstarijoj kćeri. - Ovo su teška vremena - odgovori joj. - Sada nitko ne zna tko je i stoje. Sve je zamagljeno i nejasno. Ipak, trebaš naučiti ne govoriti ništa od onoga zbog čega bi kasnije mogla požaliti. Ne bi trebala govoriti ono što ti nije u srcu - ili što ti se samo načas pojavi u srcu. Ali ti to znaš - šutnja je bolja. Hatsue je istoga trena uvidjela kako joj je majka u pravu. Majka joj je, bilo je posve očito, smirena i nimalo uzbuđena, a u njezinu glasu jasno se čula snaga istine. Hatsue je zašutjela, postidena. Tko je ona da govori što osjeća? To što osjeća ostaje zagonetkom, istodobno osjeća tisuće različitih stvari, nit svojih osjećaja ne razumije dovoljno pouzdano da bi o njima mogla govoriti s bilo kakvom točnošću. Majka joj ima pravo, bolje je šutjeti. Bilo je to nešto - jedino - što joj je bilo posve jasno. - Mogla bih reći - nastavi njezina majka - da te život među hakujin pokvario, da ti duša više nije čista, Hatsue. Taj te nedostatak čistoće obavija... to primjećujem svakodnevno. To neprestano nosiš sa sobom. To je poput svojevrsne maglice oko tvoje duše i ona ti proganja lice poput sjene u trenucima kada se dobro ne štitiš. Vidim to u tvojoj velikoj želji da odeš odavde i poslije podne šećeš šumom. Sve to ne mogu samo tako lako protumačiti, osim kao nečistoću koja dolazi od toga što svakodnevno živiš medu bijelcima. Ne tražim od tebe da ih se posve kloniš - to ne trebaš činiti. Moraš živjeti u ovome svijetu, dakako, a to je svijet hakujina - moraš naučiti živjeti u njemu, moraš ići u školu. Ali ne dopusti da život među hakujin postane život isprepleten s njima. Duša će ti propasti. Nešto toliko temeljno u tebi će istrunuti i pokvariti se. Osamnaest ti je godina, sada si odrasla - više ne mogu ići s tobom onamo kamo ideš. Ubrzo ćeš ići posve sama, Hatsue. Nadam se da ćeš svoju čistoću uvijek nositi sa sobom i pamtiti istinu o tome tko si. Hatsue je znala da joj varka nije uspjela. Već je četiri godine odlazila u svoje "šetnje" i vraćala se kući s mladicama fukija, potočarkama, potočnim rakovima, gljivama, borovnicama, ružičastim malinama, kupinama čak i plodovima bazge za spravljanje pekmeza - sve samo da prikrije svoj pravi cilj. Odlazila je na plesove s drugim djevojčicama i stajala u kutu odbijajući pozive, dok je Ishmael stajao među svojim prijateljima. Prijateljice su joj pokušavale dogovarati izlaske s mladićima; svi su je neprestano poticali da iskoristi tu svoju

ljepotu i da iziđe iz školjke168 te svoje, kako se činilo, stidljivosti. Proteklog se proljeća čak neko vrijeme govorkalo da ima tajnog mladića koji je nevjerojatno lijep, mladića kojeg posjećuje u Anacortesu, no i te su se priče malo-pomalo stišale. Kroza sve to Hatsue se borila s iskušenjem da istinu otkrije sestrama i školskim prijateljicama, jer je istinu bilo teško nositi u tišini i jer je, poput većine mladih djevojaka, osjećala potrebu da s vršnjakinjama razgovara o ljubavi. No to ipak nije učinila. Ustrajavala je u držanju koje je pokazivalo da je stidljivost u društvu mladića sprječava u tome da s njima i izlazi. Sada se činilo da njezina majka zna istinu, ili daje barem djelomično naslućuje. Crna majčina kosa bila je čvrsto stegnuta u sjajnu punđu na zatiljku. Ruke su joj bile svečano sklopljene u krilu - suprugova pisma bila je odložila na stolić - i s velikom dostojanstvenošću sjedila je na rubu naslonjača, smireno trepćući u smjeru najstarije kćeri. - Znam tko sam - rekla je Hatsue. - Točno znam tko sam - ponovila je, no to su bile samo nove riječi koje su donosile nesigurnost; bile su to samo nove riječi zbog kojih će možda požaliti. Bilo bi bolje daje ostala šutjeti. - Sretna si - reče Fujiko bezizražajnim glasom, na japanskome. - Govoriš s velikom sigurnošću, najstarija kćeri. Riječi ti upravo lete s usana. Kasnije tog poslijepodneva, Hatsue se zatekla kako šeće šumom. Primicao se kraj veljače, bilo je vrijeme kada je svjetlo još uvijek bilo sumorno. U proljeće bi veliki stupovi svjetla rastvorili pokrov načinjen od krošnji i na zemlju bi se polako počeli spuštati razni komadići otpali s drveća - grančice, sjemenke, iglice, prašnjava kora, sve to lebdjelo bi gotovo nepomično u magličavu uzduhu - no sada, u veljači, šuma je izgledala crno, a drveće raskvašeno i obavljeno prodornim mirisom truleži. Hatsue se uputila prema unutrašnjosti, dalje od obale, gdje su cedrove odmjenjivale jele pokrivene lišajima i mahovinom. Ovdje joj je sve bilo dobro poznato odumrla stabla i cedrovi na samrti, ispunjeni sasuše-nom srčikom, srušena, poklekla stabla visoka poput kakve kuće, izokrenuto korijenje isprepleteno javorovim mladicama, puhare, bršljan, gaul-terije, listovi vanilije, vlažne udubine prepune vražje aralije. Bila je to šuma kojom se vraćala od gospođe Shigemure s poduke, šuma u kojoj je u sebi stvorila onaj mir koji je od nje tražila gospođa Shigemura. U njoj bi sjedila među dva metra visokom rebrastom paprati ili na izbočini nad udolinom punom trolista i širom otvorenih očiju upijala sve oko sebe. Koliko god joj je sjećanje sezalo u prošlost, najveće zadovoljstvo uvijek 169 •oj je pružala ta mirna šuma koja za nju nikada nije izgubila čudesnu za-gonetnost.

U njoj je bilo pravilnih redova drveća - kolonada - izraslih iz tla na-stalog od drveća koje se srušilo prije dvije stotine godina, utonulo i pretvoreno u zemlju. Šumsko tlo bilo je zemljovid srušenog drveća koje je prije odumiranja živjelo tisućama godina - mala uzvisina ovdje, utonuće korak dalje, gdjegdje humak ili trošna izbočina - u njemu su ležale kosti stabala toliko starih da ih nitko od živućih nije nikada vidio. Hatsue je brojila godove polegnutog drveća starog više od šest stotina godina. Vidjela je bjelonoge miševe, voluharice, zelenkasto rogovlje bjelorepih jelena kako trunu pod cedrom. Znala je gdje raste ženska paprat i samonikle orhideje i divovske bradavičaste puhare. Duboko među drvećem ispružila se na neko srušeno deblo, zagledana visoko gore, uza stabla bez grana. Kasnozimski vjetar ljuljao im je vrhove, u njoj na tren izazivajući vrtoglavicu. Divila se zamršenim oblicima na kori duglazije, pratila brazde sve do pokrova od grana, sedamdesetak metara iznad tla. Svijet je nepojmljivo složen, pa ipak, ova šuma u njezinu je srcu imala jednostavan smisao kakav nije osjećala nigdje drugdje. U tišini misli pobrojila je stvari koje joj sada zaokupljaju srce - otac nije s njima, FBI gaje uhitio zbog dinamita pronađenog u drvarnici; pričalo se da će ubrzo svi stanovnici San Piedra s japanskim crtama lica biti upućeni nekamo i da će ondje ostati do svršetka rata; ima hakujin dečka s kojim se može viđati samo kriomice i koji će za nekoliko kratkih mjeseci svakako biti mobiliziran, upućen nekamo kako bi ubijao ljude njezine krvi. A sada, uza sve te nerješive probleme, majka joj je prije samo nekoliko sati doprla do najdubljeg zakutka duše i ondje otkrila njezinu duboku nesigurnost. Činilo se da joj majka zna za jaz koji razdvaja način na koji živi i ono što uistinu jest. Uostalom, što je ona uopće? Pripada ovamo i ne pripada ovamo, i premda možda želi biti Amerikankom, bilo je jasno, kako joj je to rekla majka, da ima lice američkih neprijatelja i da će zauvijek imati takvo lice. Nikada se neće osjećati kod kuće ovdje, među hakujin, a ipak, s druge strane, šume i polja svoga doma voli toliko da ih nitko ne bi mogao voljeti više od nje. Jednom je nogom u roditelj-skome domu, a odande tek na nekoliko koraka od Japana kojeg su oni napustili prije toliko godina. Jasno je osjećala kako je ta daleka prekooceanska zemlja povlači i kako živi u njoj unatoč željama koje traže suprotno; bilo je to nešto što nije mogla poreći. Istodobno, čvrsto je stajala na zemlji San Piedra, i željela samo vlastitu farmu jagoda, miris polja i170 cedrova, na tome mjestu živjeti jednostavno i zauvijek. A tu je još bio i Ishmael. Jednako velik dio njezina života kao i drveće. Usto je mirisao po drveću i plažama sa školjkama. Ipak, u njoj je ostavio tu veliku prazninu. Nije bio Japanac i upoznali su se tako mladi, a njihova ljubav rodila se iz nepromišljenosti i nagona,

zavoljela ga je još davno prije nego što je spoznala sebe, premda joj se sada učinilo da sebe možda nikada neće posve upoznati, da to, moguće, nikome nikada i ne uspijeva, da je takvo što možda i nemoguće. I činilo joj se da sada shvaća ono što je dugo nastojala razumjeti, da ljubav prema Ishmaelu Chambersu skriva ne zbog toga što je u srcu Japanka nego zbog toga što zapravo ne može svijetu istinski objaviti da je ono što prema njemu osjeća uopće ljubav. Osjećala je kako je obuzima mučnina. Te njezine kasnoposlije-podnevne šetnje nisu prikrile sastajanje s mladićem koje je njezina majka već odavno naslućivala. Hatsue je znala da nije nikoga prevarila, nije prevarila ni sebe, kako se sada pokazalo, ni u jednom trenutku nije osjećala daje sve to posve pravo. Kako mogu reći, ona i Ishmael, da se istinski vole? Jednostavno su zajedno odrasli, zajedno bili djeca, i ta blizina, ta bliskost u njima je stvorila privid ljubavi. Ipak - s druge strane - stoje ljubav ako ne instinkt koji je osjećala i koji ju je navodio na to da bude na mahovini, unutar cedrova stabla, s tim dječakom kojeg oduvijek zna? Bio je to ovdašnji dječak, dječak ovih šuma, ovih obala, dječak koji je mirisao poput ove šume. Ako je identitet zemljopisni, a ne rodoslovni pojam - ako je uistinu važno mjesto življenja - tada je Ishmael dio nje, u njoj, jednako koliko i bilo koji dio japanskoga naslijeđa. To je, znala je, najjednostavnija vrsta ljubavi, njezin najčišći oblik, nedotaknut Umom, koji sve iskrivljuje, kako je to, kakve li ironije, propovijedala upravo gospoda Shigemura. Ne, reče ona sada samoj sebi, samo se držala instinkta, a instinkt nije mogao prepoznavati sve one razlike koje je zahtijevala japanska krv. Nije znala što bi drugo mogla biti ljubav. Sat vremena kasnije, u cedrovu stablu, tu je temu dotaknula u razgovoru s Ishmaelom. - Znamo se oduvijek rekla je. - Gotovo se uopće ne sjećam doba kada te nisam znala. Teško je prisjetiti se dana bez tebe. Ne znam čak ni jesu li postojali. -1 moja su sjećanja takva - reče Ishmael. - Sjećaš li se one kutije sa staklenim dnom koju sam imao? S kojom smo išli u more? - Svakako - reče ona. - Sjećam se. - To je zacijelo bilo prije deset godina - reče Ishmael. - Držali smo se za tu kutiju. Plutali u moru... ja se toga sjećam. 171 - O tome i želim razgovarati - reče Hatsue. - Kutija u moru... kakav ;e to uopće početak? Što smo, zapravo, imali zajedničkoga? Nismo se čak ni poznavali. - Poznavali smo se. Oduvijek se znamo. Nikada nismo bili stranci onako kako je to većina ljudi kada se upozna i počne izlaziti.

- To je drugo - reče Hatsue. - Mi ne izlazimo... to nije ni prava riječ... mi ne možemo izlaziti, Ishmael. Uhvaćeni smo u stupicu, ne možemo iz ovog stabla. - Za tri ćemo mjeseca maturirati - odgovori Ishmael. - Mislim da bismo se nakon toga trebali preseliti u Seattle. Ondje će biti drukčije... vidjet ćeš. - I ondje uhićuju ljude poput mene, jednako kao i ovdje, Ishmael. Bijelac i Japanka - nije važno je li to Seattle ne bismo mogli jednostavno zajedno hodati ulicom. Nikako, nakon Pearl Harbora. To dobro znaš. Usto, u lipnju će te mobilizirati. Tako će to biti. Ni ti se nećeš seliti u Seattle. Budimo iskreni sami sa sobom. - Što ćemo onda? Ti reci meni. Stoje rješenje, Hatsue? - Nema ga - reče ona. - Ne znam, Ishmael. Ne možemo ništa. - Trebamo samo biti strpljivi - odgovori Ishmael. - Ovaj rat neće trajati dovijeka. Sjedili su u tišini, u deblu, Ishmael naslonjen na lakat, Hatsue s glavom polegnutom na njegova rebra i s nogama na sjajnome drvu. - Lijepo je ovdje, unutra - reče ona. - Ovdje je uvijek lijepo. - Volim te - reče joj Ishmael. - Uvijek ću te voljeti. Nije me briga što će se još dogoditi. Zauvijek ću te voljeti. - Znam da me voliš - reče Hatsue. - Ali samo pokušavam realistično sagledavati situaciju. Samo želim reći da sve nije tako jednostavno. Uza svu tu silu drugih stvari... - Ali one nisu istinski važne - reče Ishmael. - Ništa od svih tih drugih stvari zapravo nije važno. Ljubav je najjača na svijetu, to znaš. Ništa joj ne može nauditi. Ništa joj ne može doći čak ni blizu. Ako se volimo, posve smo sigurni, nitko i ništa ne može doprijeti do nas. Ljubav je nešto najveće što uopće postoji. Govorio je s toliko samopouzdanja i dramatičnih tonova da mu je Hatsue dopustila da je uvjeri kako ništa nije veće od ljubavi. Željela je vjerovati u to i stoga se prepustila, nastojeći posve utonuti u taj osjećaj. Počeli su se ljubiti na mahovini, u stablu, no ono što je pri tome, pri tom dodiru, osjećala nekako joj se učinilo lažnim, poput pokušaja zatiranja istine svijeta i zavođenja samih sebe s pomoću usana. - Oprosti - reče172 ona, odmičući se od njega. - Sve je tako komplicirano. Ne mogu zaboraviti sve te stvari. Držao ju je u zagrljaju i milovao joj kosu. Više nisu razgovarali. Osjećala se sigurnom, kao daje usnula zimski san u samome srcu šume u kojoj je vrijeme zaustavljeno a svijet posve nepomičan - privremena sigurnost mirne usputne postaje iz koje čovjek ujutro mora poći dalje. Zaspali su na jastuku od mahovine i probudili se kada je zeleno svjetlo u deblu već počelo poprimati sivu boju. Bilo je vrijeme za povratak kući. - Sve će biti u redu - rekao je Ishmael. - Vidjet ćeš... bit će u redu. - Ne vidim načina za to - odgovorila je Hatsue. Njihov se problem riješio 21. ožujka kada je Uprava za ratna preseljenja Sjedinjenih Američkih Država objavila da svi otočani japanskog podrijetla imaju osam dana kako bi se pripremili za odlazak. Kobavashijevi - koji su u dolini Center na pet jutara bili zasadili ra-barbare u vrijednosti od tisuću dolara dogovorili su se s Torvalom Rasmunssenom da se pobrine za uzgoj i berbu. Masuijevi su plijevili polja jagoda i

kolčili grah po mjesečini; željeli su sve ostaviti u najboljem redu za Michaela Burnsa i onu ništariju od njegova brata, Patricka, koji su pristali brinuti se za njihovu farmu. Sumidini su odlučili prodati imanje po sniženoj cijeni i zatvoriti rasadnik; u četvrtak i petak organizirali su cjelodnevnu prodaju i promatrali kako im ljudi, tko god je htio, kroz vrata iznose alat za plijevljenje, umjetno gnojivo, cedrove stolce, ka-dice za ptice, vrtne klupe, papirne lampione, ukrase za vodoskoke i drveće, košare, bonsai-drvca. U nedjelju su na vrata staklenika stavili lokote i zamolili Piersa Petersena da pripazi na ono stoje ostalo. Piersu su dali jato nesilica, kao i par divljih pataka. Len Kato i Johnnv Kobashigavva vozili su se otočkim cestama u trotonskome kamionu za sijeno i prevozili namještaj, kutije sa stvarima i električne uređaje u dvoranu Japanskog društvenog centra. Ispunjena do krovnih greda krevetima, sofama, štednjacima, hladnjacima, komodama, pisaćim i kuhinjskim stolovima i stolcima, dvorana je zaključana i zatvorena daskama u šest sati u nedjelju poslije podne. Tri umirovljena ribara - Gillon Crichton, Sam Goodall i Eric Hoffman stariji - prisegli su kao zamjenici šerifa otoka San Piedro zaduženi za čuvanje stvari u dvorani. Uprava za ratna preseljenja uselila se u pljesnive urede na nekadašnjem pristaništu tvornice za preradu riba W.W. Beason, na samome 173 kraju Amity Harbora. U pristaništu su urede imali ne samo Vojno zapovjedništvo za prijevoz, nego i predstavnici Uprave za osiguranje farmi i Savezni ured za zapošljavanje. Kaspars Hinkle, koji je bio trener školske baseballmomčadi, uletio je u ured Uprave za ratna preseljenja kasno u četvrtak poslije podne - svi su se upravo spremali za odlazak - i svom snagom bacio svoj podmetač s popisom igrača na tajničin stol: prvi hva-tač, igrač na drugoj bazi i dvojica u polju, rekao je - a da i ne spominje dvojicu najboljih bacača - u momčadi neće biti čitavu sezonu. Ne bi li se moglo o svemu tome još jednom promisliti? Nitko od tih klinaca nije špijun! U subotu uvečer, 28. ožujka, maturalni ples u srednjoj školi u Amity Harboru - ovogodišnja tema bila je "Sjaj sunovrata" - održanje u školskoj dvorani. Swing-sastav iz Anacortesa, Fini dečki, svirao je isključivo živahne plesne stvari; tijekom stanke, kapetan baseball-momčadi stao je pred mikrofon na pozornici i veselo uručio priznanja sedmorici članova koji su u ponedjeljak trebali otići. - Bez vas nemamo osobitih izgleda -rekao je. Trenutačno nemamo čak ni dovoljno igrača za izlazak na teren. Ali svaka pobjeda koju izborimo bit će posvećena vama, dečki, koji odlazite. Evelvn Nearing, ljubiteljica životinja - udovica koja je živjela bez nužnika s tekućom vodom i struje u kolibi od

cedrovine na Yearsley Pointu - od šest je japanskih obitelji uzela koze, svinje, pse i mačke. Odi-ni su svoju prodavaonicu mješovite robe iznajmili Charlesu MacPher-sonu, prodavši mu i automobil i dva kamioneta. Arthur Chambers dogovorio je s Nelsonom Obadom da mu ovaj bude posebni izvjestitelj i da za njegove novine na San Piedro upućuje izvještaje. Arthur je u broju od 26. ožujka objavio četiri članka o skoroj evakuaciji: "Otočki Japanci prihvaćaju vojni nalog za preseljenje", "Japanke pohvaljene za trud u školskim aktivnostima i u posljednjim trenucima", "Naredba o evakuaciji oduzela devetoricu igrača školskoj baseballmomčadi", te kolumnu "Otvoreno govoreći" pod naslovom "Premalo vremena", u kojoj je oštro napao Upravu za preseljenje zbog "nepotrebne i bezobzirne brzine kojom su otočke Amerikance japanskog podrijetla otjerali u progonstvo". Sutradan ujutro, u pola osam, Arthur je primio anonimni telefonski poziv - "Oni koji vole kosooke ostaju bez jaja", objasnio mu je prodoran tenor. "Jaja im se bacaju u..." Arthur je već poklopio slušalicu i nastavio tipkati članak za sljedeći broj: "Na uskrsno jutro vjernici se okupljaju u slavu Kristovu".174 U nedjelju poslije podne, u četiri sata, Hatsue je rekla majci da ide u šetnju; posljednju šetnju prije odlaska, naglasila je. Želi sjediti u šumi, rekla je, i malo razmišljati o svemu. Pošla je u smjeru Protection Pointa, a onda u šumi skrenula na put za South Beach i stazom došla do cedrova stabla. Ishmael ju je, otkrila je, već čekao u deblu, glave naslonjene na jaknu. - Gotovo je - reče mu ona, na trenutak, pri ulasku, kleknuvši. Sutra ujutro odlazimo. - Nešto sam smislio - odgovori joj Ishmael. - Kada dođete onamo kamo već idete, piši mi. A onda, kada iziđu školske novine, ja ću ti ih poslati zajedno s pismom i kao adresu navesti školsku Novinarsku sekciju. Što kažeš na taj plan? Misliš li da će to biti dovoljno sigurno? - Više bih voljela da nam ne treba nikakav plan - reče Hatsue. - Zašto to moramo činiti? - Piši mi kući - reče Ishmael - ali kao pošiljatelja navedi Kennvja Yamashitu... moji roditelji znaju da sam s njim dobar. Možeš mi pisati kući bez ikakvih problema. - Ali što će biti ako požele vidjeti Kennvjevo pismo? Što ako te upitaju kako mu je? Ishmael se na trenutak zamisli. - Pa što ako žele vidjeti Kennvjevo pismo? A što ako prikupiš možda i pet-šest pisama i sve ih uguraš u jednu omotnicu? Jedno od Kennvja, jedno od tebe, jedno od Helen, jedno od Toma Obate... reci im daje to na traženje školskih novina. Večeras ću nazvati Kennvja i reći mu za to, tako da ne bude sumnjivo kada im to spomeneš. Prikupi ih sve, svoje pismo stavi posljednje, sve ih pošalji meni, ja ću izvući tvoje pismo i ostala odnijeti u školu. To bi trebalo funkcionirati besprijekorno. - Ti si poput mene - reče Hatsue. - Oboje smo dobro uvježbali neiskrenost. - Ja ne mislim daje to neiskreno - reče Ishmael. - To je za nas jednostavno nužnost.

Hatsue otkopča pojas na kaputu, ogrtaču s uzorkom riblje kosti iz prodavaonice Penney's u Anacortesu. Ispod njega imala je haljinu sa širokim izvezenim ovratnikom. Tog je dana kosu raspustila u čitavoj dužini, zabacivši je na leđa, bez ikakvih pletenica i vrpci. Ishmael pritisne nos uz njezinu kosu. - Miriše na cedrovinu reče. - Kao i ti - reče Hatsue. - Užasno će mi nedostajati i taj tvoj miris. Ležali su na mahovini, u tišini, bez dodira. Hatsue je sada imala kosu prebačenu preko jednog ramena, Ishmael je držao ruke u krilu. Proljetni vjetar došao je do njihova stabla i zaljuljao paprati oko njega, a 175 dašci vjetra sada su se miješali sa žuborenjem vode u potočiću neposredno pod stablom. Deblo je prigušivalo i stišavalo sve te zvukove i Hatsue se učini kako se sada nalazi u samome srcu svega. Ovo mjesto, ovo drvo, sigurni su. Počeli su se cjelivati i dodirivati, no praznina koju je osjećala prožimala je sve i ona sada uvidi da se ne može osloboditi tih misli. Položivši kažiprst na Ishmaelove usne, sklopila je oči i pustila kosu da joj padne na mahovinu. Miris drva bio je i njegov miris, i miris mjesta s kojeg sutra odlazi. Sada je počela uviđati koliko će joj nedostajati. Bol koju je zbog toga osjetila posve ju je ispunila; sažalila se nad njim, sažalila se nad sobom i počela plakati tako tiho da se taj plač događao samo s druge strane njezinih kapaka, u stegnutome grlu i prsnome košu. Hatsue se pritisnula uz njega, plačući tako, bez glasa, i udišući miris Ishmaelova grla. Nos je ugurala duboko pod njegovu Adamovu jabučicu. Ishmael se rukama spustio pod njezinu haljinu, a potom polako pošao uz bedra i preko gaćica do oblina njezina struka. Već nekoliko trenutaka kasnije spustio se malo niže, do bokova, snažno je povlačeći prema sebi. Osjećala je kako je pridiže, i osjećala je koliko je tvrd, jednakim se pritiskom priljubljujući uz tu njegovu tvrdoću. Čitavom dužinom nadimao mu je hlače, koje su pritiskale njezine gaćice, a njihova glatka, vlažna svila stvarala je osjećaj ugode. Sada su se ljubili s više žestine i ona se počela pomicati kao da ga želi uvući. Osjećala je čitavu tu tvrdu duljinu, i svilu svojih gaćica, i njegove pamučne hlače između njih. Potom su se njegove ruke maknule s bokova, slijedeći liniju njezina struka, i krenule prema gore, pod njezinom haljinom, dolazeći do kopče grudnjaka. Pridignula se s mahovine kako bi stvorila prostor za njegove ruke i on joj je bez muke otkopčao grudnjak, povukao joj naramenice preko ramena i nježno joj poljubio usne resice. Ruke su mu se ponovno počele spuštati njezinim tijelom, izlazeći ispod haljine, hvatajući je za vrat pod kosom, a potom za lopatice. Čitavom

težinom oslonila se na njegove ruke i uzdi-gnula grudi prema njemu. Ishmael je poljubio prednju stranu njezine haljine i potom stao, na mjestu neposredno ispod izvezenog ovratnika, po redu otkopčavati jedanaest puceta. Za to mu je trebalo vremena. Disali su jedno u drugo i ona je, dok joj je i dalje pomno otkopčavao puceta, usnama povukla njegovu gornju usnu. Nakon nekoliko trenutaka prednji se dio njezine haljine otvorio i on joj je povukao grudnjak prema gore, na prsa, i stao joj jezikom prelaziti preko bradavica. - Vjenčajmo se prošapće on. - Želio bih da se udaš za mene, Hatsue.176 Bila je tako prazna, odviše prazna da bi na to odgovorila; nije mogla izustiti ni riječi. Činilo joj se da joj je glas zakopan pod tim plačem i nije bilo načina da ga izvede na površinu. Stoga je vršcima prstiju stala prelaziti sredinom njegovih leđa i bokovima, a potom je objema rukama osjetila tvrdoću kroz tkaninu njegovih gaća i tada osjetila kako je, na trenutak, činilo joj se, posve prestao disati. Stisnula gaje objema rukama i poljubila ga. - Vjenčajmo se - ponovio je on, a ona je razumjela što joj želi reći. - Samo to... jednostavno želim da mi budeš žena. Nije ga ni pokušala zaustaviti kada joj je rukom ušao u gaćice. Već trenutak kasnije povlačio joj ih je niz bedra, a ona je i dalje plakala bez glasa. Cjelivao ju je i pritom spuštao gaće do koljena. Vršak njegove tvrdoće sada je bio na njezinoj koži, njegovi dlanovi oko njezina lica. - Samo reci da - prošapće on. - Samo reci da, reci mi da. Reci da. Reci da, o Bože, reci mi da. - Ishmael - prošapće ona i u tom trenutku on prodre u nju, dokraja, potpuno je ispunjavajući, a Hatsue tada posve razvidno shvati da ništa u svemu tome nije kako valja. To je za nju bio silan šok, ta spoznaja, a istodobno i nešto stoje oduvijek znala, nešto stoje do tog trenutka bilo skriveno. Tada se odmakne od njega - odgurne ga. - Ne reče mu. - Ne, Ishmael. Ne, Ishmael. Nikako. On se izvuče, odmakne. Bio je pristojan mladić, ljubazan dječak, to je znala. Podignuo je hlače, zakopčao ih i pomogao joj da navuče gaćice. Hatsue je ponovno namjestila grudnjak, zakopčala ga, potom i haljinu. Odjenula je kaput i tada, u sjedećem položaju, stala pomno uklanjati mahovinu iz kose. - Žao mi je - reče mu. - Nije bilo onako kako treba. - Meni je izgledalo posve u redu - odvrati Ishmael. - Izgledalo mi je kao da ćemo se vjenčati, kao da smo se vjenčali, kao da smo ti i ja u braku. Kao jedini oblik vjenčanja koji je za nas uopće moguć. - Oprosti - reče Hatsue, i dalje odvajajući mahovinu od kose. - Ne bih željela da budeš nesretan. - Nesretan sam. Osjećam se neizrecivo jadno. Odlaziš sutra ujutro. -1 ja sam nesretna - reče Hatsue. - Mučno mi je od toga, nikada se nisam osjećala ovako loše. Više mi ništa nije jasno.

Otpratio ju je kući, do početka njezinih polja, gdje su na trenutak zastali iza nekog cedra. Već se bio počeo spuštati suton i ožujski je mir već obavio sve oko njih - drveće, trule ostatke otpalih grana, javor bez lišća, kamenje razasuto tlom. - Zbogom - reče Hatsue. - Pisat ću. - Ne idi - reče Ishmael. - Ostani ovdje. 177 Kada je na kraju otišla, sumrak je već odavno bila odmijenila noć. Iz šume je izišla na otvorena polja, više ne kaneći osvrtati se. No nakon deset koraka to je učinila i protiv volje - bilo je preteško ne okrenuti se. U sebi je osjećala da se treba zauvijek oprostiti i reći mu kako se više nikada neće vidjeti, objasniti mu kako se na rastanak odlučila zbog toga Što se u njegovim rukama ne osjeća potpunom. No to ipak nije rekla, nije rekla da su od početka bili premladi, da im je pogled na sve bio zamućen, da su šumi i moru dopustili da ih posve obuzmu, daje sve to cijelo vrijeme bila zabluda, da to nije bila prava ona. Umjesto toga, bez treptaja, pogledala ga je, nemajući snage za to da ga povrijedi onako kako je to trebala učiniti i na neki neodređeni način još uvijek voleći sve ono što čini njegovo biće, njegovu ljubaznost, njegovu ozbiljnost, dobrotu njegova srca. On, Ishmael, stajao je i s očajem je promatrao, a upravo takvog ona će ga i pamtiti. Dvanaest godina kasnije i dalje će ga vidjeti takvog, kako stoji na početku polja jagoda, pod pokrovom bešumnih cedrova, taj zgodni mladić s ispruženom rukom koja je poziva da se vrati.15 Vojni kamion prevezao je u ponedjeljak, u sedam ujutro, Fujiko i njezinih pet kćeri do pristaništa trajekta u Amity Harboru, gdje im je neki vojnik dao pločice za označavanje kovčega i kaputa. Čekali su među svojim torbama, na hladnoći, dok su njihovi hakujin susjedi stajali i nepomično ih promatrali na mjestu na kojem su se okupili, u pristaništu među vojnicima. Fujiko je ondje vidjela i Ilse Severensen, koja se naslonila na ogradu, ruku sklopljenih pred sobom; mahnula je Imadinima u prolasku. Ilse, pridošlica iz Seattlea, deset je godina od Fujiko kupovala jagode i obraćala joj se kao da je ona seljakinja čija je životna uloga otočkome životu pridavati egzotično ugodne tonove radi posjeta Ilsinih prijatelja iz grada. Njezina ljubaznost uvijek je bila puna prijezira, i za svoje je jagode uvijek plaćala pokoji cent više, držeći se kao da dijeli milostinju. I tako je Fujiko, tog jutra, nije mogla pogledati u oči niti bilo čime pokazati da je primjećuje, unatoč tome što joj je Ilsa Severensen mahnula i zazvala je prijateljskim tonom - Fujiko je, umjesto toga, netremice gledala tlo pod nogama; ni u jednom trenutku nije dizala pogled. U devet sati u koloni su ih poveli na Kehloken, dok su bijelci u njih zurili s uzvisine, a kći Gordona Tanake - bilo

joj je tada osam godina -pala je na molu i počela plakati. Ubrzo su plakali i drugi, a s uzvisine se začuo glas Antonija Dangarana, Filipinca koji se samo dva mjeseca ranije vjenčao s Eleanor Kitano. - Eleanor! - povikao je, a kada je ona podignula pogled, bacio je buket crvenih ruža koje su se u blagome luku, nošene vjetrom, spustile prema vodi i pale u valove pod stupovima mola. Iz Anacortesa su ih vlakom prebacili u tranzitni logor - konjske staje na sajmištu Puvallup. Živjeli su u konjskim pregradcima i spavali na platnenim vojnim poljskim krevetima; u devet navečer zatvorili su ih u pregrade, a u deset su morali isključiti svjetla; svaka obitelj imala je po180 jednu golu žarulju. Hladnoća u staji uvukla im se u kosti, a kada je te noći počelo kišiti, premjestili su ležajeve zbog rupa u krovu. Sutradan u šest ujutro, kroz blato su se probijali do logorske blagovaonice, gdje su dobili konzervirane smokve i bijeli kruh iz limova za pite, te kavu u limenim čašama. U svemu tome Fujiko je zadržala dostojanstvo, premda je osjećala kako počinje popuštati dok je obavljala nuždu pred drugim ženama. Izobličenja crta lica dok je napinjala crijeva duboko su je ponizila. Po-gnula je glavu sjedeći na nužniku, stideći se zvukova svoga tijela. Krov je prokišnjavao i u velikome nužniku. Tri dana kasnije ponovno su ih uveli u vlak kojim su otpočeli tromo puzanje prema Kaliforniji. Noću su vojni policajci koji su išli od vagona do vagona dolazili do njih i govorili im da navuku zavjese. Mračne sate provodili su neprestano se okrećući na skučenim sjedalima i ulažući silan trud kako se ne bi tužili. Vlak se zaustavljao i ponovno kretao, trzanjem ih dovodeći u budno stanje. Pred vratima nužnika ljudi su neprestano čekali u redu. Zbog prehrane u tranzitnome logoru Puvallup mnogi su posve izgubili nadzor nad radom crijeva, među njima i Fujiko. Rek-tum ju je pekao dok je sjedila u vagonu, činilo joj se da joj mozak, posve lagan i ničim učvršćen, lebdi unutar lubanje, a hladan znoj u graškama joj je izbijao po cijelome čelu. Fujiko je davala sve od sebe kako ne bi popustila i o svojim tegobama govorila kćerima. Nije željela da znaju kako u sebi pati i koliko joj je potrebno da se ispruži na nekom udobnome mjestu i dugo spava. Jer, čak i kada je spavala, sluh joj je pratio muhe zuja-re koje su je neprestano opsjedale i plač tri tjedna starog djeteta Taka-minih koje je imalo povišenu temperaturu. Zavijanje tog djeteta izjedalo ju je, tako da je putovala s prstima uguranima u uši, no to, činilo joj se, nije ništa mijenjalo. Suosjećanje koje je osjećala prema djetetu i cijeloj obitelji Takami počelo je nestajati kako više nije uspijevala usnuti, tako da je potajno počela prizivati djetetovu smrt, samo ako bi ona donijela i tišinu. Istodobno se mrzila zbog takvih pomisli i borila protiv toga, dok je u njoj rastao gnjev zbog toga što se

dijete ne može jednostavno baciti kroz prozor, kako bi ostali imali malo mira. A potom, već dugo nakon što je samoj sebi rekla da više ne može izdržati ni trenutka, dijete bi prestalo onako izmučeno vrištati. Fujiko bi se primirila i zatvorila oči, s neizrecivim olakšanjem tonući prema snu, a dijete Takaminih tada bi ponovno stalo neutješno plakati i vrištati. Vlak se zaustavio na postaji Mojave, usred beskonačne i posve nepomične pustinje. U pola devet ujutro ukrcali su ih u autobuse, koji su ih četiri sata prašnjavim cestama vozili na sjever, do mjesta zvanog Manza181 nar. Fujiko je, zatvorenih očiju, zamišljala kako je pješčana oluja koja za-sipava autobus zapravo kiša koja pada kod kuće. Zadrijemala je i probudila se upravo kada su se našli pred bodljikavom žicom i redovima mračnih baraka koje su se jedva vidjele od uskovitlanoga pijeska. Bilo je pola jedan, barem na njezinu satu; stigli su upravo na vrijeme za stajanje u redu za objed. Jeli su stojeći, iz vojničkih porcija, leđima okrenuti prema vjetru. Maslac od kikirikija, bijeli kruh, konzervirane smokve i mahune; u svemu tome osjećala je okus prašine. Tog prvog poslijepodneva cijepili su ih protiv tifusa; cjepivo su čekali u redu. Čekali su u prašini, svatko pokraj svoje prtljage, i potom u redu čekali večeru. Uvečer su Imadini upućeni uli. blok, 4. baraku, u sobu dimenzija pet puta sedam metara. U njoj su bili: gola žarulja, malena Colemanova grijalica na ulje, šest vladinih logorskih ležajeva, šest madraca sa salmom i dvanaest vojnih pokrivača. Fujiko je sjela na rub jednog ležaja, uz grčeve od logorske hrane i cjepivo protiv tifusa koje joj je od želuca načinilo čvor. Sjedila je odjevena u kaput, rukama obavijajući trbuh, dok su njezine kćeri namještale slamu na ležajevima i uključivale grijalicu. Čak i uz nju, ona je drhtala pod pokrivačima, i dalje posve odjevena. Negdje oko ponoći više nije mogla izdržati, te je s tri kćeri, koje su također bile na mukama, posrćući izišla u tamu pustinje i pošla u smjeru zajedničkog nužnika za njihov blok. Na njihovo veliko čudo, ondje su čak i u ponoć zatekle dugačak red, pedesetak žena i djevojaka u debelim kaputima, leđima okrenutih vjetru. Neka žena naprijed u redu obilno je povraćala, a to što je povraćala imalo je miris konzerviranih smokvi koje su svi jeli. Žena se u beskraj ispričavala na japanskome, a potom je stala povraćati neka druga žena u redu i sve su ponovno zašutjele. U nužniku su zatekle tanku prevlaku izmeta na podu i posvuda uokolo mokri, umrljani toaletni papir. Svih dvanaest zahoda, šest parova školjki na kojima su žene sjedile jedna drugoj okrenute leđima, bilo je ispunjeno gotovo do ruba. Žene su ih unatoč tome koristile, čučeći nad njima u polutami dok ih je cijeli red nepoznatih osoba promatrao, prstima stiskajući nosove. Kada je došao red na nju, Fujiko je pognula glavu i

ispraznila crijeva rukama obavijajući trbuh. U nužniku je postojalo i korito za pranje ruku, ali ne i sapun. Te noći prašina i žuti pijesak ulazili su, nošeni vjetrom, kroz rupe od čvorova u zidovima i podu. Ujutro su već prekrivali deke. Fujikin jastuk bio je bijel na mjestu na kojem je držala glavu, no oko tog mjesta slegnuo se sloj finih žutih zrna. Osjećala je pijesak na licu, u kosi i u ustima. Noć je bila hladna, a u susjednoj sobi, iza šest milimetara debele pregrade od borove daske glasno je plakalo neko malo dijete.182 Drugog dana u Manzanaru dobili su otirač na dršku za pranje poda, metlu i kantu. Nadglednik njihova bloka muškarac iz Los Angelesa u prašnjavome kaputu, koji je tvrdio daje u bivšem životu bio odvjetnik, no koji je sada hodao neobrijan, s jednom odvezanom cipelom i naočalama žicanih okvira nakrivljenima na nosu - pokazao im je gdje je vanjska slavina s tekućom vodom. Fujiko i kćeri počistile su prašinu i oprale rublje u četverolitarskome loncu za juhu. Dok su čistile i prale, nova prašina i pijesak uvukli su se kroz rupe i pali na svježe oprane borove daske. Hatsue je izišla na pustinjski vjetar i vratila se s nekoliko komadića ljepen-ke koje je pronašla vjetrom nanesene na smotak bodljikave žice uz protupožarni prolaz. Ljepenku su nagurale oko dovratnika i njome pokrile rupe, učvršćujući je čavlićima posuđenima od Fujitinih. Nije imalo nikakva smisla bilo kome govoriti o tome. Svi su bili u istome položaju. Svi su poput duhova tumarali pod stražarskim tornjevi-ma, stiješnjeni među visokim planinama s obje strane. Ledeni vjetar spuštao se s vrhova, kroz bodljikavu žicu i u lice im nanosio pustinjski pijesak. Logor je bio tek napola dovršen; nije bilo dovoljno baraka. Neki su ih po dolasku sami morali graditi kako bi imali gdje spavati. Na mase ljudi nailazilo se na svakom koraku, tisuće ljudi na dva i pol kvadratna kilometra pustinje koju su u prašinu pretvorili vojni buldožeri. Čovjek ovdje nikako nije mogao pronaći zakutak s malo mira. Sve barake izgledale su jednako: druge noći, u pola dva, neki je pijanac stajao na vratima sobe Imadinih i u beskraj se ispričavao, dok je vjetar unutra donosio prašinu; izgubio se, rekao im je. Njihova soba nije imala ni stropa, tako da su čuli ljude kako se prepiru u drugim sobama. Tri sobe dalje neki je čovjek proizvodio vino - upotrebljavao je rižu iz blagovaonice i sok od konzerviranih marelica - treće noći boravka u logoru čuli su ga kako plače, kasno u noći, dok mu žena prijeti. Iste te noći uključeni su reflektori na stražarskim tornjevima koji su potom svakih nekoliko trenutaka prelazili preko jedinog prozora njihove sobe. Ujutro se doznalo da je jedan od stražara bio uvjeren kako je u tijeku bijeg, te je uzbunio strijelce sa strojnicama na stražarskim tornjevima. Četvrte noći neki je mladić u 17. baraci ubio suprugu, a potom i sebe dok su zajedno ležali u postelji - nekako je uspio kriomice unijeti pištolj. Shikata ga nai

- govorili su ljudi. - Tu nema pomoći, tako mora biti. Uopće nije bilo mjesta za odlaganje odjeće. Živjeli su držeći stvari u kovčezima i kutijama. Pod im je pod nogama bio hladan, a prašnjave cipele nosili su sve do odlaska na spavanje. Krajem prvog tjedna Fujiko više uopće nije znala gdje su joj kćeri. Svi su postali slični, odjeveni u 183 odjeću iz vojnih zaliha - tamnoplave dvoredne mornarske kapute, pletene kape, platnene gležnjake, vojničke štitnike za uši i žutosmeđe vunene vojničke hlače. Samo dvije najmlađe kćeri jele su s njom; tri starije neprestano su bile s hrpama mladih ljudi i jele za drugim stolovima. Zbog toga ih je korila, a one bije pristojno poslušale, da bi odmah zatim ponovno izišle. Starije su djevojke odlazile rano i vraćale se kasno, odjeće i kose prepune prašine. Logor je bio divovsko šetalište za mlade koji su se komešali i šetali protupožarnim prolazima, natiskivali u zavjetrini baraka. Na putu do praonice Fujiko je jednog jutra nakon doručka vidjela svoju srednju kćer - bilo joj je tek četrnaest - kako stoji u skupini u kojoj su bila i četiri dječaka u elegantnim eisenhovuerkama. Bili su to, znala je, mladići iz Los Angelesa; većina zatočenih u logoru bila je iz Los Angelesa. Ljudi iz Los Angelesa nisu bili osobito srdačni i zbog nekog neobjašnjivog razloga gledali su je svisoka; uz njih nije uspijevala progovoriti ni riječi. Fujiko je zašutjela o svemu, posve se zatvorila u sebe. Čekala je dolazak Hisaova pisma, međutim, umjesto njega, stiglo je jedno drugo pismo. Kada je Hatsuina sestra Sumiko ugledala omotnicu s Ishmaelovom lažnom povratnom adresom Novinarska sekcija, Srednja škola, San Piedro - nije se oduprla porivu daje odmah otvori. Sumiko je prije dolaska u logor bila učenica drugog razreda srednje škole, i premda je znala da omotnica pripada Hatsue, ova je pošiljka bila upravo neodoljiva. Bile su to novosti od kuće. Sumiko je pismo Ishmaela Chambersa pročitala pred kućicom od ljepenke u kojoj se nalazila Kršćanska zajednica mladih; pročitala ga je još jednom, uživajući u nevjerojatnim riječima, stojeći uz logorske torove za svinje. 1 4. travnja 1942. ' v . ' ' Ljubavi moja, ' I dalje svakog poslijepodneva odlazim u naš cedar. Zatvaram oči i čekam. Udišem tvoj miris, sanjam te i tako bolno želim da se vratiš kući. Nema trenutka kada ne mislim na tebe i ne žudim za time da te držim i osjećam. Ubija me to koliko mi nedostaješ. Čini mi se kao daje dio mene negdje drugdje.184 Usamljen sam i jadan, stalno mislim na tebe i nadam se da ćeš mi odmah otpisati. Ne zaboravi na adresi pošiljatelja navesti ime Kennyja Yamashite, kako moji roditelji ne bi postali odviše znatiželjni. Ovdje je sve užasno i tužno i život nije vrijedan življenja. Mogu se samo nadati da ćeš u tom

vremenu u kojem moramo biti odvojeni uspjeti pronaći neku radost - bilo kakvu vrstu radosti, Hatsue. Što se mene tiče, mogu se samo osjećati jadno dok mi se ponovno ne nađeš u zagrljaju. Ne mogu živjeti bez tebe, to sada pouzdano znam. Nakon svih ovih naših zajedničkih godina, sada si dio mene. Bez tebe nemam ništa. Sva moja ljubav zauvijek je tvoja, Ishmael Nakon što je pola sata hodala i razmišljala, te još četiri puta pročitala Ishmaelovo pismo, uz puno ga je kajanja odnijela majci. - Izvoli -rekla joj je. - Osjećam se užasno ljigavo. Ali ovo ti moram pokazati. Majka je pismo Ishmaela Chambersa pročitala stojeći usred barake od ljepenke, držeći jednu ruku na čelu. Dok je čitala, usne su joj se brzo micale, a oči treptale jako i često. Dovršivši čitanje, sjela je na rub stolca, na trenutak ostavila pismo da joj visi iz ruke, a potom uzdahnula i skinula naočale. - To nikako - rekla je na japanskome. Umorno je odložila naočale u krilo, preko njih položila pismo i oba dlana pritisnula na oči. - Dječak iz susjedstva - reče tada. - Onaj koji ju je učio plivati. - Ishmael Chambers - reče Sumiko. - Znaš ga. - Tvoja je sestra užasno pogriješila - reče Fujiko. - Nadam se da ti nikada nećeš počiniti takvu pogrešku. - Ni u snu - reče Sumiko. - Osim toga, takvu grešku i ne bih mogla počiniti na ovakvome mjestu, zar ne? Fujiko ponovno uzme naočale, sada ih samo držeći palcem i kažiprstom. - Sumi - reče. - Jesi li to kome rekla? Jesi li ikome pokazala ovo pismo? - Nisam - reče Sumi. - Samo tebi. - Moraš mi nešto obećati - reče Fujiko. - Moraš mi obećati da to nećeš nikome reći... nikome nemoj reći za ovo. I bez takvih stvari ovdje je 185 "ir previše ogovaranja i glasina. Moraš mi obećati da ćeš šutjeti i da to više nikada nigdje nećeš spomenuti. Jesi li me razumjela? - Jesam. Obećajem - reče Sumiko. - Reći ću Hatsue da sam ja pronašla pismo. Ti se ne trebaš osjećati krivom. - U redu - reče Sumiko. - Dobro. - Idi sada van - reče joj majka. - Idi i ostavi me u miru. Djevojčica se uputi van bez cilja. Fujiko još jednom natakne naočale i stane iznova čitati pismo. Iz riječi koje su ondje stajale jasno je razabirala da joj je kći dugo, godinama, održavala vrlo duboku vezu s tim mladićem. Bilo je očito da joj je on dodirivao tijelo, daje njihov odnos u šupljem stablu kojim su se koristili kao šumskim sastajalištem bio spolno intiman. Hatsuine su šetnje bile varka, upravo onako kako je Fujiko i sumnjala. Njezina se kći vraćala s mladicama fukija u rukama i vlagom među bedrima. Lažljivica, pomisli Fujiko. Na nekoliko trenutaka zamislila se nad vlastitim ljubavnim životom, nad time kako se udala za muškarca kojeg dotada nije nijednom vidjela i prvu noć života s njim provela u nekom pansionu u kojem su zidovi

umjesto tapetama bili prekriveni stranicama hakujin časopisa. Te prve noći nije suprugu dopustila daje dotakne - Hisao nije bio čist, ruke su mu bile grube, nije imao novca, tek nekoliko kovanica. Tih prvih nekoliko sati proveo je u ispričavanju, podrobno objašnjavajući Fujiko svoju očajnu financijsku situaciju, preklinjući je neka radi uz njega i naglašavajući svoje sposobnosti i vrline - ambiciozan je, marljiv, ne kocka i ne pije, nema loših navika i štedi novac, no vremena su tako teška, potreban mu je netko tko će biti s njim. Razumljivo mu je, rekao je, kako mora trudom zaslužiti njezinu ljubav i voljan je dokazati joj se s vremenom, samo ako pristane na strpljivost. - Nemoj mi se uopće obraćati - odgovorila mu je. Te prve noći spavao je u stolcu, a Fujiko je ostala budna, razmišljajući o načinima na koje bi se mogla izvući iz cijele situacije. Nije imala dovoljno novca za povratnu kartu, a usto, duboko u sebi, znala je i da se ne može vratiti svojoj obitelji u Japan - roditelji su je prodali i platili određeni postotak lažljivome baishakuninu koji ih je toliko uvjeravao kako je Hisao za boravka u Americi stekao veliko bogatstvo. Ostala je budna, iz trenutka u trenutak zbog toga osjećajući sve veću srdžbu; pred jutro je već počela osjećati želju da ga ubije. Ujutro se Hisao zaustavio uz podnožje kreveta i upitao Fujiko kako je spavala. - Ne razgovaram s tobom odvratila mu je. - Pisat ću kući da mi pošalju novac za kartu i stoje prije moguće vraćam se u Japan.186 - Štedjet ćemo zajedno - preklinjao je Hisao. - Vratit ćemo se zajedno, ako tako želiš. Zajedno ćemo... - A što je s tvojih dvanaest jutara gorske zemlje? - upita ga razjareno Fujiko. - Baishakunin me vodio u razgledavanje... breskve, draguni, žalosne vrbe, parkovi s kamenjem. Ništa od toga ne odgovara stvarnosti. - Imaš pravo, nemam ništa od toga - prizna Hisao. - Nemam novca... to je točno. Siromah sam i radim do iznemoglosti. Baishakunin ti je lagao i zbog toga mije žao, ali... - Ne govori mi ništa, molim te - rekla je Fujiko. - Ne želim biti u braku s tobom. Trebalo joj je tri mjeseca da se nauči spavati s njim. Tada je uvidjela da ga je s vremenom, iz navike, i zavoljela, ako se to moglo nazvati ljubavlju, i tada joj je sinulo, dok mu je spavala u naručju, da ljubav ni izdaleka nije ono stoje zamišljala dok je odrastala u blizini Kurea. Bila je bitno manje dramatična i neusporedivo prozaičnija od slike koju je u nju usadilo djevojaštvo. Fujiko je vrisnula kada joj je puknuo himen, djelomično i zbog toga što žrtvovanje djevičanstva Hisaovoj potrebi nije bilo ono čemu se nadala. No sada je bila udana žena, a on postojan tip muškarca, tako da su se, malo-pomalo, zbližili. Već su zajedno prošli kroz mnoge nedaće a on se nijednom nije potužio. Sada je ustala s tim pismom u ruci - pismom koje je jedan hakujin mladić uputio njezinoj kćeri

pišući o ljubavi u cedrovu stablu, o svojoj usamljenosti i jadu, o tome koliko mu užasno nedostaje i kako mu treba pisati, koristeći se lažnim imenom pošiljatelja - "navedi ime Kennyja Yamashite", pisao joj je. Pitala se voli li njezina kći tog mladića i ima li uopće pojma o ljubavi. Sada joj je bilo logično to što je Hatsue toliko šutljiva i zlovoljna šutljivija i zlovoljnija od njezinih ostalih kćeri -otkako su otišle sa San Piedra. Svi su bili nesretni, a Hatsue je to iskoristila, ta opća tuga dobro joj je došla, no ipak je bila zlovoljnija od sviju ostalih; bila je bezvoljna, a svakodnevne je poslove obavljala sporošću svojstvenom nekome tko je u dubokoj žalosti. Nedostaje joj otac, odgovarala bi kada bi je netko nešto o tome pitao; nedostaje joj San Piedro. No nikome nije rekla da joj nedostaje hakujin dečko koji joj je bio potajni ljubavnik. Dubina kćerkine prijevare sada joj je postala toliko očita da je zbog njezine težine osjetila majčinski bijes. Bijes se miješao s općom melankoličnošću koja se u njoj ustrajno pojačavala još od bombardiranja Pearl Harbora; bio je to jedan od onih trenutaka u Fujikinu životu kada se osjećala neutješnom, a kakvih je otkako je zakoračila u punoljetnost bilo malo. 187 Podsjetila je samu sebe na to da se mora držati dostojanstveno, bez obzira na okolnosti. Na tu je lekciju u prvim danima boravka u Americi bila zaboravila, no s vremenom ju je otkrila kao nešto vrijedno stoje naučila od majke u Kureu. Giri, tako je to nazivala njezina baka - ta se riječ njje mogla točno prevesti - a značila je činiti ono što čovjek mora bez pogovora i posve stoički. Fujiko sada sjedne, nasloni se i u sebi stane intenzivno njegovati duh tihoga dostojanstva koji će biti nužan pri suočavanju s Hatsue. Duboko udahnuvši, zatvorila je oči. No, da, reče samoj sebi, morat će razgovarati s Hatsue kada se djevojka vrati iz besciljnog lutanja logorom. Tim razgovorom okončat će tu priču. Tri sata prije večere skupina mladića sa San Piedra zakucala je na vrata njezine sobe. Sa sobom su imali alat i komade drva, a bili su pripravni, kako su rekli, Imadinima načiniti što god požele: police, komodu, stolce. Sve odreda prepoznala ih je kao sinove otočkih obitelji - Ta-nakinih, Kadovih, Matsuinih, Mivamotovih -i odgovorila im je potvrdno, da, dobro bi joj došlo sve to, tako da su mladići počeli raditi u zavjetrini barake, mjereći, režući i pileći, dok je vjetar i dalje puhao. Kabuo Mivamoto došao je u sobu i pribio nosače dok je Fujiko sjedila na ležaju prekriženih ruku i s pismom hakujin mladića iza leđa. - Kod kuhinje stoji nekoliko komada lima - reče joj Kabuo Mivamoto. - Možemo ih pribiti preko ovih rupa u podu... bit će bolje od ljepenke. - Ljepenka se odma' podere - odvrati Fujiko na engleskome, budući da joj se Kabuo obratio na tom jeziku. -1 ne

dobar protiv hladnoće. Kabuo kimne i vrati se poslu, vješto udarajući čekićem. - Kako je obitelj? - upita ga Fujiko. Majka? Otac? Kako svi? - Otac je bolestan - reče Kabuo. - Logorska hrana nikako ne odgovara njegovu želucu. - Potom na trenutak zašuti i iz džepa izvadi novi čavao. - A vi? - reče tada. - Kako su sve Imadine žene? - Prašnjavo - reče Fujiko. - Jedemo prašinu. U tom trenutku na vratima se pojavila Hatsue, lica zarumenjena od hladnoće, i povukla maramu s glave. Kabuo Mivamoto na trenutak je prestao raditi kako bi je promatrao dok je oslobađala kosu. - Zdravo -reče. - Drago mije što te vidim. Hatsue još jednom zabaci kosu, hitro je skupi dlanovima, te je za-gladi i spusti niz leđa. Potom ugura ruke u džepove kaputa i sjedne uz majku. - Zdravo - reče samo. Još nekoliko trenutaka bez riječi su promatrale kako Kabuo Mivamoto radi. Sjedio je podvinutih nogu, prema njima okrenut leđima, i188 oprezno udarao čekićem. Jedan drugi mladić ušao je u sobu s hrpom svježe ispiljenih borovih dasaka. Kabuo Mivamoto položio ih je na nosače i položaj svake potom provjerio razuljom. - Ravne su - reče. Trebale bi biti dobre. Žao mi je što vam nismo mogli načiniti ništa bolje. - Vrlo su lijepe - reče Fujiko. - Ljubazni ste. Hvala. - Izradit ćemo vam šest stolaca - reče Kabuo, sada gledajući Hat-sue. - Načinit ćemo vam dvije komode i stol na kojem ćete moći jesti. Donijet ćemo ih za nekoliko dana. Čim ih uspijemo izraditi. - Hvala - reče Fujiko. - Vrlo ste ljubazni. - Drago nam je što vam to možemo učiniti - reče Kabuo Mivamoto. - To nam nije ni najmanji problem. I dalje držeći čekić, nasmiješio se Hatsue, a ona je spustila pogled u krilo. On je objesio čekić za platneni prsten na hlačama i potom uzeo ra-zulju i metar. - Doviđenja, gospođo Imada - rekao je. - Doviđenja, Hatsue. Drago mi je što sam te vidio. - Još jednom hvala - reče Fujiko. - Jako cijenimo vašu pomoć. Kada su se vrata zatvorila, rukom je posegnula iza leđa i kćeri pružila pismo. - Izvoli - reče žestinom punom prijezira. - Tvoja pošta. Nije mi jasno kako si nas mogla tako varati. To mi nikada neće biti jasno, Hatsue. Nakana joj je bila to pitanje raspraviti odmah, na licu mjesta, no sada joj je odjednom bilo jasno da bi je snaga gorčine koju osjeća mogla spriječiti u tome da kaže ono što zapravo namjerava. - Više nećeš pisati tom mladiću, ni primati njegova pisma - rekla je strogim tonom s vrata. Djevojka je sjedila s pismom u ruci, a u očima su joj se skupljale suze. - Žao mi je - reče Hatsue. Oprosti mi, majko. Prevarila sam te, i toga sam oduvijek svjesna. - Taje prijevara - reče Fujiko na japanskome - samo polovica problema, kćeri. Prevarila si i sebe. Fujiko je potom izišla na vjetar. Otišla je u poštanski ured i službeniku rekla neka zadržava svu

poštu za obitelj Imada. Odsada će ona osobno dolaziti po sve pošiljke. Predavati ih treba isključivo njoj. Tog poslijepodneva sjedila je u zajedničkoj blagovaonici i napisala pismo roditeljima Ishmaela Chambersa. Izvijestila ih je o šupljemu cedru u šumi i o tome kako su Ishmael i Hatsue nekoliko godina uspješno zavaravali svijet. Otkrila im je sadržaj pisma koje je njihov sin napisao njezinoj kćeri. Njezina kći, rekla je, neće mu više pisati, ni sada, ni bilo kada u budućnosti. Što god daje među njima postojalo, sada je svršeno i ona se ispričava zbog uloge koju je u tome odigrala njezina kći; nada se 189 ja će mladić svoju budućnost sagledati u novome svjetlu i da više neće misliti na Hatsue. Jasno joj je, pisala je, da su to još samo djeca; zna da su djeca često lakomislena. Ipak, ovo je dvoje mladih krivo i sada se mora zagledati u sebe, ispitati dušu, cijelome problemu pristupiti kao pitanju savjesti. Nije nikakav zločin osjetiti privlačnost prema nekome, pisala je dalje, ili vjerovati daje ono što osjećaš ljubav. Sramota je, međutim, u skrivanju prirode takve naklonosti pred obitelji. Nada se da će roditelji Ishmaela Chambersa shvatiti u kakvu je ona položaju. Ne želi da između njezine kćeri i njihova sina bude bilo kakve daljnje komunikacije. Svoje je stavove već vrlo jasno izrazila kćeri i od nje zatražila da ubuduće ne piše tome mladiću i ne prihvaća njegova pisma. Još je dodala da cijeni obitelj Chambers i da vrlo poštuje San Piedro Review. Želi im svako dobro, svima njima. Pismo je pokazala Hatsue kada je već bilo presavijeno i pripravno za stavljanje u omotnicu. Djevojka gaje pročitala dvaput, polako, lijevim obrazom oslonjena na lijevi dlan. Završivši, čvrsto ga je zadržala u krilu i bezizražajno pogledala majku. Začudo, na njezinu licu nisu se odražavale nikakve emocije; izgledala je kao osoba iscrpljena iznutra, odveć umorna da bi bilo što osjećala. Fujiko je tada primijetila koliko je Hatsue ostarjela u ta tri tjedna od odlaska sa San Piedra. Kći joj je odjednom bila odrasla, žena, izmorena iznutra. Kći joj je odjednom otvrdnula. - Ne moraš slati to pismo - reče sada. - Ionako mu više nisam namjeravala pisati. Sjedila sam u vlaku, dok smo se vozili ovamo, i mislila samo na Ishmaela Chambersa i to trebam li mu pisati. Da li ga još volim. - Voliš... - ponovi prijezirno Fujiko. - Ti i ne znaš što je ljubav. Ti... - Osamnaest mije godina - odvrati Hatsue. - Dovoljno sam odrasla. Prestani o meni razmišljati kao o maloj djevojčici. Moraš shvatiti... odrasla sam. Fujiko polako skine naočale i, iz navike, protrlja oči. - To u vlaku... ~ reče - Što si odlučila? - Najprije ništa - reče Hatsue. - Nisam mogla valjano razmišljati. Bilo je previše toga o čemu je trebalo misliti, majko. Bila sam odviše deprimirana da bih razmišljala.

- A sada? - upita je Fujiko. - Kako je sada? - Završila sam s njim - reče Hatsue. - Bili smo djeca, igrali smo se na obali i onda je to preraslo u nešto veće. Ali on nije muž za mene, majko. To znam od samoga početka. Kad god smo bili zajedno, činilo mi se da nešto nije kako treba. Uvijek sam znala, duboko u sebi, da to nije pra-190 vo, to sam osjećala negdje duboko - taj osjećaj kao da ga volim i istodobno da ga ne mogu voljeti bila sam zbunjena, iz dana u dan, od samog početka. On je dobar, majko, znaš mu obitelj, uistinu je jako dobar kao osoba. No ništa od toga nije važno, zar ne? Željela sam mu reći da je gotovo, majko, ali bila sam na odlasku... sve je bilo tako zbrkano, nisam mogla doći do riječi i, usto, nisam točno znala što osjećam. Bila sam zbunjena. Trebalo je misliti na previše toga. Morala sam sve to nekako srediti u glavi. - I je 1' sada sređeno, Hatsue? Je 1' sređeno? Djevojka je nekoliko trenutaka šutjela. Rukom prošavši kroz kosu, pustila ju je da padne. Potom je to ponovila drugom rukom. - Sređeno je - reče. - Moram mu to reći. To moram okončati. Fujiko od kćeri uzme pismo i uredno ga podere po sredini. - Sama napiši pismo - reče joj na japanskome. - Reci mu istinu o svemu. Sve to sada stavi u svoju prošlost. Reci mu istinu kako bi mogla poći dalje. Odbaci tog hakujin mladića jednom za svagda. Fujiko je ujutro podsjetila Sumiko na važnost apsolutne šutnje o tom događaju. Djevojka je majci obećala da će šutjeti. Fujiko je Hatsuino pismo odnijela na poštu i platila poštarinu. Osobno je zatvorila omotnicu i, to joj je sinulo iznenada - bio je to svojevrstan hir i ništa više - zalijepila marku naglavce prije nego što će pošiljku ubaciti u sandučić. Kada je Kabuo Mivamoto donio komode, Fujiko gaje zamolila neka ostane na čaju i tako je s njima odsjedio više od dva sata, jednako kao i sutradan uvečer kada je donio stol, i dan nakon toga, kada je donio stolce. A onda se četvrte večeri na njihovim vratima pojavio sa šeširom u ruci i upitao Hatsue hoće li s njim izići u šetnju pod zvijezdama. Ona je tada odbila ponudu i tri tjedna s njim nije razgovarala. Ipak, uviđala je da je uljudan i zgodan, taj sin uzgajivača jagoda, mladić bistra pogleda, a usto nije mogla do smrti žaliti za Ishmaelom Chambersom. Kada je za to došlo vrijeme, nekoliko mjeseci poslije, kada je Ishmael već bio uglavnom stalna bol zakopana pod površinom njezina svakodnevnog života, javila se Kabuu Mivamotu u zajedničkoj blagovaonici i sjela uz njega kako bi objedovali. Sa zadovoljstvom je primijetila kako mu je držanje za stolom besprijekorno, a osmijeh skladan i ugodan. Govorio joj je tiho, pitao je o čemu sanja, a kada mu je rekla da želi farmu jagoda na otoku, rekao je kako on želi upravo isto to, te kako će sedam jutara zemlje koja pripada njegovoj obitelji ubrzo

biti prepisano na njegovo ime. Kada rat završi, namjerava uzgajati jagode kod kuće, na otoku San Piedru. 191 Kad gaje prvi put poljubila, osjetila je stisak one svoje tuge, kako je obavija čvršće, i koliko su njegova usta drukčija od Ishmaelovih. Mirisao je po zemlji, a tijelo mu je bilo neusporedivo snažnije od njezina. Uvidjela je da se u njegovu zagrljaju uopće ne može micati, te se stala s mukom otimati, bez daha. - Morat ćeš biti nježniji prošaptala mu je. - Nastojat ću - odgovorio joj je Kabuo.16 Krajem ljeta 1942. godine Ishmael Chambers upućen je na obuku za strijelca, zajedno s još sedam stotina pedeset novaka, budućih marinaca, na otok Parris u Južnoj Karolini. U listopadu je dobio groznicu i dizenteriju, te je jedanaest dana proveo u bolnici. Za to vrijeme izgubio je podosta na težini, a vrijeme je provodio čitajući novine iz Atlante i igrajući šah s drugim mladićima. Ispružen na krevetu, s uzdignutim koljenima i rukama pod glavom, slušao je radijske izvještaje o ratu i proučavao novinske prikaze pokreta jedinica s lijenom, hladnokrvnom opčinjenošću. Šest dana puštao je brkove, a onda ih obrijao, potom ih ponovno pustio. Prespavao je gotovo sva poslijepodneva, budeći se na vrijeme kako bi osjetio spuštanje večeri i promatrao zamiranje svjetla na prozoru, tri kreveta dalje, njemu zdesna. Drugi su mladići dolazili i odlazili, no on je ostajao u bolnici. Ranjenici iz rata dolazili su i u tu bolnicu, ali su se oporavljali na druga dva kata kojima nije imao pristup. Živio je u majici s kratkim rukavima i donjem rublju, a miris koji je dopirao kroz otvoren prozor bio je miris uvelog lišća, kiše u kalu i uzoranih polja. Tako mu se sada počelo činiti neobično prikladnim to što leži toliko tisuća kilometara od doma i to stoje tako sam u svojoj bolesti. Bila je to, naposljetku, onakva vrsta patnje za kakvom je žudio posljednjih pet mjeseci, sve otkako je primio Hatsuino pismo. Bila je to lagana, snena vrsta apatične groznice i dok se god nije pokušavao previše kretati ili nepotrebno zamarati, tako je mogao živjeti zauvijek. Posve se okružio tom svojom bolešću, usadio se u nju. U listopadu je ponovno započeo osposobljavanje, kao vezist, nakon čega je upućen u bazu za okupljanje jedinica na novozelandskom Sjevernome otoku, u sastavu Druge divizije marinaca. Dodijelili su ga satniji B u Drugoj pukovniji marinaca, Trećoj bojni, gdje je ubrzo upoznao vojnike koji su bili na Guadalcanalu, a zamijenio je radiotelegrafistakoji je poginuo u borbama na Salamunskome otočju. Jedne noći poručnik po imenu Jim Kent prisjećao se kako je taj prethodni vezist pokazao osobito zanimanje za nekog mrtvog japanskog mladića kojem su hlače, spuštene do blatnjavih gležnjeva, stajale izokrenute, unutarnjim dijelom prema van. Vezist, vojnik Gerald Willis, pridignuo je mladićev penis i podupro ga kamenom, a potom se oprezno ispružio u

blatu i stao ga gađati karabinom sve dok mu nije posve skinuo glavić. Nakon toga silno se ponosio sobom i svojom se metom hvalio pola sata i više, svima opisujući kako je izgledao Japančev penis odrubljene glave i kako je izgledao sam glavić dok je ležao na zemlji. Vojnik Willis poginuo je dva dana kasnije, tijekom ophodnje, od vatre iz američkih minobacača koje je pozvao u pomoć po nalogu samog poručnika Kenta, a koji je dao ispravne koordinate. Tom prilikom poginulo je sedam ljudi iz voda i Kent se povukao u streljački zaklon odakle je promatrao vojnika Wiesnera kako neuspješno baca bombu prema betonskome bunkeru dok ga istodobno rafal iz strojnice zahvaća u području struka, a utroba mu se rasprskava. Komadić nečega iz njegove utrobe pao je i na Kentovu podlakticu, nešto plavo, svježe i blistavo. Obuka je trajala stalno, a iskrcavanje su uvježbavali u zaljevu Haw-ke, uz jake valove i struje. Vojnici su tijekom tih vježbi i ginuli. Ishmael se trudio da te manevre shvati ozbiljno, no veterani u njegovoj desetini u njima su sudjelovali mamurni ili su se dosađivali ili oboje istovremeno, a takav njihov stav utjecao je i na njega. Kada bi bili slobodni pio je pivo, u drugim prilikama i džin s mladićima koji su poput njega tek došli u rat i s kojima je u Wellingtonu igrao biljar. Čak i u takvim trenucima, dok bi bio pijan, u jedan u noći, dok bi se naslanjao na štap, u svjetlu koje se jedva probijalo kroz dim, i dok bi se neki drugi mladić pripremao za udarac, a nekakav wellingtonski sastav svirao njemu nepoznate plesne melodije, Ishmael je osjećao neobičnu odvojenost od sviju. Bio je otupio prema svemu oko sebe, nezainteresiran za piće i biljar i druge ljude, a što je više pio, to mu je um postajao lucidnijim i to je prema svima postajao hladniji. Nije razumio smijeh svojih sunarodnjaka ni njihovu opuštenost ni bilo što drugo u vezi s njima. Što to rade ovdje, piju i viču u jedan izjutra, tako daleko od doma; zbog čega su toliko grozničavo sretni? Jednog jutra, po velikome pljusku, u pola pet dovukao se do svog hotela u Wellingtonu i teško se spustio na krevet s pisaćim blokom, želeći napisati pismo roditeljima. Kada ga je dovršio, napisao je i pismo Hatsue, a potom uzeo oba pisma i poderao ih, te zaspao s nekoliko komadića paihjjlžej^ irmtadok su ostali ležali razasuti po podu. 195 Spavao je s cipelama na nogama, a u šest i petnaest probudio se kako bi povraćao u nužniku dalje u hodniku. Prvog dana studenoga Druga je divizija otišla iz Wellingtona, svi su pretpostavljali ponovno na vježbe u zaljev Hawke, no umjesto toga završila je u Noumei, na francuskome otoku Novoj Kaledoniji. Već trinaestog studenoga Ishmaelova je pukovnija bila na Heywoodu, transportno-me brodu koji je plovio s više

od pola Treće flote - fregatama, razarači-ma, lakim i oklopljenim krstaricama, šest bojnih brodova - svi s nepoznatim odredištem. Drugoga dana njegova je satnija okupljena na gornjoj palubi. Rečeno im je da idu do atola Tarawe, gdje će se iskrcati na Betiu, odlično branjenome otoku. Neki major stajao je pred njima pušeći lulu i lijevim dlanom pridržavajući desni lakat. Osnovna je zamisao, objasnio je, prepustiti mornarici da to mjesto sravni sa zemljom - bila je riječ o manje od pet kvadratnih kilometara koraljnoga pijeska - a potom se iskrcati na obalu i dovršiti ono stoje ostalo. Japanski zapovjednik već se hvalio kako se Betio ne može uspješno napasti i osvojiti čak ni s milijun vojnika, ni za tisuću godina. Major je potom izvadio lulu iz usta i japanskog zapovjednika u tom smislu proglasio smiješnim. Predviđao je bitku koja će potrajati najviše dva dana, uz malo žrtava ili posve bez žrtava među marincima. Bila je to stvar koju će srediti mornaričko topništvo, ponovio je, idealno mjesto na kojem će topništvo s brodova obaviti prljavi posao. U noći devetnaestoga nad more se uzdignuo mjesec u prvoj četvrti, a flota se zaustavila na deset kilometara od Tarawe. Ishmael je posljednji obrok u blagovaonici Heywooda pojeo s Ernestom Testaverdeom, mladićem koji mu je bio simpatičan, protutenkovskim strijelcem iz Dela-warea. Pojeli su odrezak s jajima, prženi krumpir i popili kavu, a Testa-verde je potom odložio pladanj i iz džepa izvadio blok i olovku. Tada je počeo pisati pismo kući. - Bilo bi ti bolje da i ti napišeš pismo - rekao je Ishmaelu. - Ovo je posljednja prilika, znaš. - Posljednja prilika? - ponovio je Ishmael. - Nemam nikoga kome bih u tom slučaju želio pisati. Ja sam... - To ne ovisi o tebi - rekao je Testaverde. - Zato jednostavno tako, za svaki slučaj... napiši pismo. Ishmael se spustio do svojih stvari i uzeo blok s papirom za pisma. Sjeo je na palubu, leđima naslonjen na stup i stao pisati pismo Hatsue. S mjesta na kojem je sjedio vidio je još dvadesetoricu vojnika. Svi su odreda koncentrirano pisali. Bilo je toplo s obzirom na to da je bilo ka-196 sno i svi su izgledali opušteno, raskopčanih ovratnika i uzdignutih rukava na vojničkim košuljama. Ishmael joj je napisao kako se upravo treba iskrcati na nekom otoku u središnjem dijelu Tihog oceana i kako mu je zadaća ubijati ljude koji izgledaju poput nje - koliko ih više može pobiti. Što ona misli o tome, pitao ju je u pismu. Kako se zbog toga osjeća? Napisao je kako je ta njegova otupjelost užasna stvar, kako ne osjeća ništa osim radosti zbog toga što će pobiti što više Japanaca, bijesan je na njih i želi njihovu smrt - želi da svi poginu, zapisao je; osjeća mržnju. Objasnio joj je prirodu te mržnje i rekao da je i ona za nju odgovorna jednako kao i sve ostalo. Štoviše, sada mrzi i nju. Ne želi je mrziti, no kako je ovo posljednje pismo, osjeća se dužnim

navesti istinu što potpunije može - mrzi je svim srcem, napisao je, i ugodno mu je to pisati upravo tim riječima. "Mrzim te svim srcem", nastavljao je. "Mrzim te, Hatsue, uvijek ću te mrziti". Upravo nakon tih riječi istrgnuo je list iz bloka, zgužvao ga i bacio u more. Nekoliko sekundi promatrao gaje kako pluta na površini, a onda za njim bacio i blok. U tri i dvadeset ujutro, dok je budan ležao na svome ležaju, Ishmael je začuo naredbu upućenu vojnicima u brodskoj spavaonici - Svi marin-ci na palubu, na položaj za iskrcavanje! - Sjeo je i pogledao Ernesta Testaverdea kako veže čizme i potom i sam počeo vezati čizme, jednom zastavši samo kako bi popio vodu iz čuturice. - Suha usta - rekao je Ernestu. - Želiš malo vode prije nego što umreš? - Veži - reče Ernest. - Na palubu. Otišli su gore, sa sobom vukući opremu i Ishmael se sada osjećao posve budno. Na palubi Heywooda već je bilo više od tristo vojnika koji su ondje čučali i klečali, u tami slažući opremu - konzervirane obroke, čuturice, sklopive lopate, plinske maske, streljivo, čelične kacige. Još nije bilo nikakvog otvaranja vatre i ništa još nije nalikovalo pravome ratu -još jedna noćna vježba u tropskim vodama. Ishmael je čuo cviljenje brodskih koloturnika preko kojih su munjevito spuštali desantne čamce; potom su se vojnici stali preko ograde spuštati u njih, puzeći uz tovarne mreže s naprtnjačama na leđima i kacigama na glavama, dobro pazeći da u čamce uskaču u skladu s njihovim poskakivanjem na valovima. Ishmael je promatrao kako šestorica mornaričkih bolničara užurbano pripremaju torbice s medicinskom opremom i slažu sklopiva nosila. Bilo je to nešto što nije viđao na manevrima, a sada je to pokazao i Testaverdeu, koji je slegnuo ramenima i nastavio brojiti protutenkovske naboje. Ishmael je uključio svoj TBXuređaj, na trenutak poslušao pučke197 rano staviti na leđa i s tim teretom stajati dok ne dođe na red za spuštanje niz mrežu. Dok je sjedio kraj svoje opreme i provirivao prema moru, pokušavao je razaznati Betio, no otok se nije vidio. Svi desantni čamci koji su u posljednjih pola sata otišli s Heywooda, međutim, izgledali su ]cao tamne točke na vodi - Ishmael ih je izbrojio trideset šest. Prve tri desetine trećeg voda primile su na palubi upute od natpo-ručnika Pavelmana iz San Antonija, koji je potanko objasnio ulogu satnije B u općem planu napada. Pred sobom je imao reljefni prikaz otoka načinjen od tri četvrtasta komada gume, te je štapom počeo pokazivati topografska obilježja, sve to čineći bez imalo dramatičnog pretjerivanja. Amtraci'', rekao je, idu prvi, za njima valovi čamaca Higgins. Imat će i zračnu

potporu - bombardere za obrušavanje i Hellcatse koji će žestoko napadati u valovima, te letjelice B24 s otočja Ellice - sve do samog napada. Satnija B na obalu će izići na mjestu nazvanom Crvena obala dva, rekao je, a odjeljenje minobacača stavit će se na raspolaganje vođi oružanog voda, potporučniku Prattu, radi uspostavljanja vatrene potpore. Drugi vod istovremeno će doći Prattu zdesna i prijeći potporni zid iza svojih lakih strojnica, potom se okupiti na uzvisini i krenuti prema unutrašnjosti otoka. Bunkeri i poluukopani betonski zakloni, rekao je natpo-ručnik Pavelman, nalaze se točno južno od Crvene obale dva; obavještajne službe marinaca, nadalje, drže da je u tom području smješten možda i japanski zapovjedni bunker, moguće na istočnome kraju uzletiš-ta. Drugi ga vod treba potražiti i utvrditi položaj otvora za zrak, potrebnih ekipama za rušenje koje će doći odmah iza njih. Tri minute nakon što drugi vod iziđe na obalu, treći vod - Ishmaelov - također će izići na kopno i približiti se ili, prema procjeni poručnika Bellowsa, poslužiti kao potpora onome vodu, o kojem god bila riječ, za koji će izgledati da je dobro napredovao. Treći vod može očekivati potporu satnije C, koja je trebala doći sa zapovjednom skupinom, i voda teških strojnica neposredno iza trećeg. Oni će se iskrcati iz novih amtraca, koji će moći doći do zida; prema planu, rekao je Pavelman, trebalo je napasti brzo i snažno uz punu potporu iza prvog vala strijelaca. - Drugim riječima, naivci idu prvi - doviknuo je ogorčenim glasom netko iz trećeg voda, no nitko se niJe nasmijao. Pavelman je mehanički nastavio izlaganje: pješački će vodovi, objasnio je, napredovati oprezno, ali ustrajno, za njima će ići pojačanja u drugome valu, zapovjedništvo i pojačanja u trećem valu, potom198 nove pješačke satnije, dodatna potpora i zapovjedništva, sve dok se dobro ne utvrdi obalni mostobran. Potom, držeći dlanove na remenu, nat-poručnik Pavelman pozvao je kapelana Thomasa da povede ponavljanje dvadeset trećeg psalma i pjevanje pjesme "U Isusa se uzdajem". Pošto su završili, svi su na palubi zašutjeli i kapelan je tada pozvao vojnike da se zamisle nad svojom vezom s Bogom i Isusom. - Sve je to u redu - rekao je jedan vojnik u tami. - Ali, čujte, ja sam ateist, gospodine, iznimka od pravila koje kaže da u zaklonima i bitkama nema ateista, i ostat ću prokleti ateist do samog prokletoga kraja, dovraga! - Neka bude tako - odgovori mu blagim glasom kapelan Thomas. -1 Bog te svejedno blagoslovio, prijatelju moj. Ishmael se počeo pitati kako će mu sve to pomoći kada jednom stupi nogom na obalu. Pratio je izlaganje natporučnika Pavelmana koliko je pomnije mogao, no nije uspio otkriti vezu između njegovih riječi i konkretnoga smjera u kojem bi mu trebale krenuti noge kada se nađu na Betiju. Zašto ide onamo? Što točno

treba postići? Kapelan je za sreću dijelio slatkiše, te smotke vojnog toaletnog papira, a Ishmael je od njega uzeo ijedno i drugo, ponajviše stoga što su to učinili i svi ostali: kapelan, s coltom .45 obješenim za pojasom, nukao ih je da uzmu još slatkiša. - Ovo vam je dobro - govorio je. - Hajde... - Bili su to peperminti i Ishmael stavi jedan u usta, potom prebaci radiouređaj na leđa i podigne se na noge. Ukupna težina opreme koju je nosio, procijenio je, tek je nešto manja od četrdeset kilograma. Nije bilo lako s tolikim se teretom spuštati niz mrežu, no Ishmael je imao prilike vježbati na manevrima i u takvim se situacijama naučio opustiti. Spustivši se do pola mreže ispljunuo je pepermint i nagnuo se nad vodu. Tada je začuo zviždanje koje je iz trenutka u trenutak postajalo sve glasnije. Okrenuo se kako bi pogledao u tom smjeru i upravo tada granata je pala u vodu kakvih dvadeset pet metara od krme. Kišica slane vode zapljusnula je čitav čamac, posve namočivši marince u njemu; zelenkasto, fluorescentno svjetlucanje uzdignulo se prema tami neba. Mladić koji je bio uz Ishmaela, vojnik Jim Harvev iz Carson Citvja, u Nevadi, dvaput je tiho opsovao, a potom se pripio uz mrežu. - Sranje! - reče. - Prokleta granata. Ne mogu vjerovati... - Ni ja - reče Ishmael. - Mislio sam da su ovo prokleto mjesto sravnili sa zemljom - potuži se Jim Harvev. - Mislio sam da će prije našeg iskrcavanja već biti spremni svi topovi. Isuse, Kriste, jebemti... - pridoda. 199 _ Najveći tek dolaze s Ellicea - reče Walter Bennet, koji je stajao niže na mreži. - Isprašit će kosooke rasprskavajućim bombama prije nego Što uopće stupimo na pijesak. - To je obično sranje - reče neki drugi glas. - Neće doći nikakvi bombarderi. Ti si još u jebenim snovima, Walter. - Jebena japanska granata - reče Jim Harvev. - Jebemti prokletu... No tada je zazviždala nova granata i pala u more stotinu metara od njih, na tome mjestu odmah stvarajući gejzir. - Jebeni idioti! - poviče vojnik Harvev. - Mislio sam da su sredili tu kopilad! Mislio sam da mi samo čistimo! - Već danima samo seru, stalno ih prebacuju - objasni smireno mladić po imenu Larry Jackson. Sve te priče o tome kak' će ih sredit' ne znače baš ništ'. Sve su zajebali i sada šalju nas, a tamo nas čeka sva moguća japanska vatra. - Isuse - reče Jim Harvev. - Ne mogu vjerovati... Koji se to kurac događa? Desantni čamac krenuo je prema obali prevozeći treći vod. Ishmael je sada u daljini čuo zviždanje granata. Pognuo se, tako da mu se glava nalazila ispod razme od šperploče koju je neka mornarička ekipa provizorno

postavila tijekom odmora u Noumei. Teret na leđima poprilično ga je pritiskao, a kaciga mu je bila prevučena preko čela. Čuo je Jima Harvevja kako, pun nade, blebeće: - Jebeni ih idioti tuku već danima, ne? Nije ostalo niš' osim pijeska i sranja i bezbrojnih krvavih komadića kosookih. To smosv/ slušali. Madsen je to dobio preko radija, a Bledsoe je bio s njim, unutra, u sobi, to nije nikakvo sranje, jebeno su ih dobro isprašili... Usuprot svim predviđanjima, more je bilo valovito i uzburkano. Ishmael nije dobro podnosio velike valove i postao je ovisan o drama-minu7. Sada je popio dva, s vodom iz čuturice obješene o remen, te je provirio iznad razme od šperploče, s kacigom, premda nezakopčanom, i dalje na glavi. Čamac se pod njim tresao. Primijetio je da plove uz još tri desantna čamca neposredno lijevo od njih. Vidio je vojnike u susjedno-me čamcu; jedan od njih pripalio je cigaretu čiji se vršak sada užareno sjajio, premda ga je zaklanjao dlanom. Ishmael se ponovno spusti, naslanjajući se na uprtnjaču, zatvori oči i ugura prste u uši. Nastojao je ne misliti ni na što od svega toga. 1 Dramaminc - antiemetik, lijek protiv mučnine prouzročene kretanjem; nuspojava je lagana omamljenost.200 Tri sata stajali su pred obalom Betija. Kada je formacija bila spremna, točno u 07.30, krenuli su ravnomjerno naprijed, dok su ih valovi neprestano zapljuskivali preko razmi i do kože močili sve u čamcima. Otok se pojavio kao niska crna linija gotovo na obzoru. Ishmael je sada ustao kako bi protegnuo noge. Na čitavome Betiju vidjeli su se sjajni plamenovi, a muškarac pokraj njega, s vodonepropusnim satom, pokušavao je mjeriti razmake između salvi koje su bojni brodovi ispaljivali na otok. Na drugoj strani dvojica su se muškaraca ogorčeno tužili na admirala Hilla koji je zapovijedao cijelom operacijom i koji je sve isplanirao tako da se iskrcavanje odvija danju, a ne pod okriljem noći. Vidjelo se da mornarica žestoko granatira neprijatelja - crni dim u velikim se oblacima uzdizao s otoka - i to je počelo pozitivno djelovati na treći vod. - Od tih jebenih kosookih neće ostati ništa - ustvrdio je vojnik Harvev. - Ti će ih ^vanaestmilimetarski topovi dotući. Razjebat će im guzice. Petnaest minuta kasnije naišli su na snažnu struju na ulazu u lagunu Tarawa. Poskakujući, prošli su pokraj dva razarača, Dashiella i Ring-golda, koji su u valovima ispaljivali granate na obalu; buka je bila zaglušujuća, glasnija od svega što je Ishmael ikada čuo. Zakopčavajući kacigu, sada je zaključio daje dovoljno gledao preko ruba čamca. Provirio je još jednom i ugledao tri amfibijska gusjeničara kako daleko naprijed izlaze na obalu. Na njih je otvarana vatra iz mnoštva strojnica; jedno je vozilo upalo u krater od granate, drugo se zapalilo i zaustavilo. Više nije bilo nikakvih bombardera, a letjelice B-24 nisu se ni pojavile. Najbolje je bilo glavu spustiti

što niže, učvrstiti kacigu i držati se što dalje od vatrene linije. Ishmael se nekako našao u onakvoj ratnoj situaciji o kakvoj nerijetko maštaju mali dječaci. Jurišao je na obalu, bio vezist u marincima i osjećao se kao da će se svakog trena posrati u gaće, doslovce. Jasno je osjećao kako mu se debelo crijevo nabire. - Jebemti boga - govorio je Jim Harvev. - Jebem im proklete majke, prokleti šupci, jebeni dupeglavci, dovraga, ovo nije u redu! Zapovjednik desetine, čovjek po imenu Rich Hinkle, iz Yreke, u Ka-liforniji, koji je Ishmaelu na Novome Zelandu bio odličan partner u šahu, poginuo je prvi među njima. Desantni se čamac iznenada nasukao na greben -još su uvijek bili više od petsto metara od obale - i vojnici su tako ostali sjediti i gledati se više od pola minute, dok se vatra iz strojnica odbijala od lijeve strane desantnoga čamca. - Stižu i krupnije stvari -povikao je Hinkle, nadglasavajući zaglušujuću buku. - Bit će najbolje da se nosimo odavde. Hajdemo! Idemo! Hajde! Ti prvi odvratio mu je netko. 201 Hinkle se prebacio preko ruba na desnoj strani i spustio u vodu. Vojnici su pošli za njim, među njima i Ishmael Chambers, koji je upravo preko ograde prebacivao svoj četrdeset kilograma teški teret kada je Hinkle, pogođen u lice, potonuo. Trenutak nakon toga pogođen je i vojnik koji se nalazio neposredno iza njega i koji je ostao bez gornjeg dijela glave. Ishmael je odbacio uprtnjaču u lagunu i pljusnuo za njom. Pod površinom vode ostao je koliko je dulje mogao, provirio samo kako bijednom udahnuo - tada je ugledao bljeskove puščane vatre duž obale - a potom ponovno duboko zaronio. Kada je ponovno izronio vidio je kako svi - nosači streljiva, diverzanti, mitraljesci, svi - sve stvari bacaju u vodu i skrivaju se pod površinu, baš kao i on. Doplivao je iza desantnog čamca s još tridesetak marinaca. Mornar koji je upravljao čamcem i dalje se trudio, psujući i bjesomučno povlačeći ručicu gasa naprijed-natrag, ne bi li tako oslobodio čamac i udaljio ga od grebena. Poručnik Bellovvs vrištao je na vojnike u čamcu koji su odbili ući u vodu. - Jebi se, Bellows - netko je neprestano ponavljao. - Ti idi prvi! - vikao je netko drugi. Ishmael je prepoznao glas vojnika Harvevja, koji je sada histerično vrištao. Desantni čamac pogodili su novi meci, a vojnici koji su se bili nati-snuli iza njega počeli su se probijati prema obali. Ishmael se držao sredine skupine, plivao je držeći glavu stoje više mogao u vodi, šireći ruke ispred sebe nastojeći izgledati poput mrtvoga marinca koji bezopasno pluta u laguni Betija, poput lesa nošena strujom. Sada su došli do mjesta na kojem im je voda dopirala do prsa, neki od njih nosili su puške nad glavama i padali u more već ružičasto od krvi onih ispred njih. Ishmael je vidio vojnike kako padaju kao pokošeni,

vidio je vatru iz strojnica kako stvara pjenu na površini vode, te se još više pognuo. U plićaku pred njim vojnik Newland ustao je kako bi potrčao prema potpornome zidu na obali, a potom je i jedan drugi vojnik kojeg nije znao potrčao u istome smjeru i ostao pogođen ležati u valovima; nakon njega potrčao je i treći. Četvrti, Eric Bledsoe, pogođen je u koljeno i sada je ponovno ležao u plićaku. Ishmael je zastao i stao promatrati kako peti i šesti vojnik privlače vatru, a onda se pribrao i izjurio iz vode dok su oni pred njim trčali prema obali. Sva trojica do zida su došli neozlijeđeni, te su čučnuli iza kokosovih balvana, promatrajući Erica Bledsoea; metak mu je bio raznio koljeno. Ishmael je vidio kako je Eric Bledsoe iskrvario. Ležao je pedeset metara dalje, u plićaku i tiho tražio pomoć. - O, sranje - rekao je. - Po-mozite mi, dečki, hajde, dečki, jebemu, pomozite mi, molim vas. - Eric je202 odrastao u Delavvareu s Ernestom Testaverdeom; u VVellingtonu su se često zajedno opijali. Robert Newland želio je potrčati do njega i spasiti ga, no poručnik Bellows gaje zadržao; tu se ništa ne može, rekao mu je Bellows, za takvo što vatra je prejaka, najviše što bi se time postiglo bila bi dvojica poginulih, a s time su se svi prešutno složili. Ishmael se snažno pripio uza zid; neće ponovno trčati do plićaka i izvlačiti ranjenika na sigurno, premda je dio njega to želio pokušati. Što tu uopće može poduzeti? Oprema mu je bila potopljena u laguni. Ericu Bledsoeu nije mogao ponuditi čak ni zavoj, a kamoli spasiti život. Sjedio je i promatrao Erica kako se okreće u valovima, tako da mu je lice sada gledalo prema suncu. Noge su mu samo djelomično bile u vodi i Ishmael je jasno vidio gdje je jedna od njih odsječena i kako se taj dio sada miče s lelujanjem valova. Mladić je iskrvario i umro, a noga mu je potom s valovima otplutala nekoliko desetaka centimetara dalje, dok je Ishmael čučao stisnut uza zid. U deset sati još je uvijek bio na istome mjestu, nenaoružan i bez zadaće, šćućuren poput stotina drugih vojnika koji su došli na obalu i našli se pod vatrom. Na obali je sada bilo mnoštvo mrtvih marinaca, kao i mnoštvo ranjenih, a vojnici koji su se zaklonili pod zidom nastojali su ne slušati njihovo stenjanje i zapomaganje. A onda se neki narednik iz satnije J, činilo se iz vedra neba, našao nad njima, na zidu, s cigaretom koja mu je visjela iz kuta usta, nazivajući ih hrpom kukavica. Psovao ih je bez milosti, bujicom pogrda, opisujući ih kao kukavice kojima treba odgristi jaja, polako i bolno, kada ova prokleta bitka završi, kao vojnike koji su dopustili da drugi za njih obavljaju prljavi posao, kako bi spasili svoje jadno dupe, vojnike koji uopće nisu muškarci, nego pederčine i ma-sturbatori s erekcijama od centimetra i to onih dana, jednom godišnje, kada uopće mogu natjerati

te jadne pimpeke da im stoje na pola koplja, i tako dalje unedogled, dok su ga vojnici pod zidom molili da se zakloni i spasi svoju kožu. Odbijao je njihove pozive i tako kroz kralježnicu dobio metak koji mu je razderao prednji dio košulje, pa mu se dio utrobe prosuo na obalu. Narednik nije imao vremena za čuđenje i jednostavno je pao, najprije na lice, u pijesak, točno na vlastita crijeva. Nitko nije rekao ni riječi. Jedan gusjeničar konačno je uspio načiniti rupu u potpornome zidu i nekolicina vojnika krenula je kroz otvor. Svi su istoga trena pali kao pokošeni. Ishmaelu je naređeno da pomogne otkopati polugusjeničar koji je na Betiju ostavila tenkovska mauna i koji je odmah upao u pijesak. Kopao je na koljenima, vojničkom lopatom, dok je vojnik do njega povraćao n oijesak, a potom se ispružio, s kacigom na licu, i onesvijestio. 203 Vezist iz satnije K smjestio se uza zid i glasno je psovao zbog smetnji; kad god bi topovi s bojnih brodova ispalili granate, nestalo bi čak i pucke-tanja na vezi, tužio se. Nije mogao dobiti nikoga. Rano poslije podne Ishmael je shvatio da je slatkasti miris koji do njega dopire s obale zapravo zadah mrtvih marinaca. I on je povraćao, a potom popio posljednje ostatke vode iz čuturice. Koliko je znao, nitko iz njegova voda više nije bio među živima. Već tri sata nije vidio nikoga od njih, no od intendanata koji su prolazili uza zid i opskrbljivali vojsku dobio je karabin, kutijicu streljiva i mačetu. Rastavio je karabin - bio je pun pijeska - i očistio ga koliko su mu to uvjeti doppuštali, sjedeći uza zid s otkopčanom čeličnom kacigom. Tako je sjedio s mehanizmom za okidanje u ruci, brišući ga vrškom košulje, kada je do obale stigao novi val amtraca i počeo privlačiti minobacačku vatru. Ishmael ih je neko vrijeme sa zanimanjem promatrao, vojnike kako istrčavaju i padaju na pijesak -neki mrtvi, neki ranjeni, neki vičući u trku - a onda je pognuo glavu, ne želeći gledati, i vratio se čišćenju karabinke. I dalje je bio ondje, šćućuren na istome mjestu, s karabinom u ruci i s mačetom u koricama obješenima o remen, kada se, četiri sata kasnije, spustio mrak. Neki pukovnik pojavio se na obali sa svojom pratnjom, tražeći od dočasnika i mlađih časnika da se pregrupiraju i stvore provizorne vodove. Točno u 21.00, rekao je - za manje od dvadeset minuta - svi vojnici idu preko zida; svatko tko ostane ispod njega ide pred vojni sud; vrijeme je, dodao je, da se počnu ponašati kao marinci. Pukovnik je otišao dalje obalom, a poručnik Doerper iz satnije K upitao je Ishmaela gdje mu je vod i što, dovraga, misli da radi tako sam, ukopan pod zidom. Ishmael mu je objasnio kako je izgubio opremu pri izlasku iz čamca i kako su svi oko njega poginuli ili ostali ranjeni; nije imao pojma ni o kome. Poručnik Doerper nestrpljivo gaje poslušao, a onda mu rekao neka odabere nekoga od vojnika ispod zida, zatim još jednog, pa još,

pa još, sve dok ne formira svoj vod, te neka se potom javi na zapovjedno mjesto koje je pukovnik Freeman postavio uz zakopani polugusjeničar. Nema vremena, rekao je, za sranja. Prije nego što je skupio dovoljno ljudi za kakav-takav vod, Ishmael je objasnio situaciju dvadeset četvorici mladića. Jedan od njih rekao mu je neka se jebe; drugi je tvrdio da na nozi ima ranu zbog koje ne može ništa; treći je rekao da dolazi odmah, ali se nije ni pomaknuo. Odjednom je vatra počela dopirati i s morske strane i Ishmael zaključi da je neki japanski snajperist zacijelo otplivao od obale te sada puca iz strojnice ostavljene na amtracu uništenome u laguni. Zid više nije bio siguran.204 Dok se tako kretao uza zid i kratko i brzo razgovarao s vojnicima, došao je i do Ernesta Testaverdea, koji je uzvraćao vatru preko kokosovih balvana, visoko uzdignute puške i spuštene glave. - Hej - reče Ishmael. - Isuse... - Chambers - reče Ernest. - Isuse Kriste, jebemti... - Gdje su svi? - upita Ishmael. - Što je s Jacksonom i njegovim dečkima? - Vidio sam kada su pogodili Jacksona - reče mu Ernest. - Svi diverzanti i inženjerci pogođeni su kada su izlazili na obalu. I Walter - pri-doda tada. -1 Jim Harvev. I onaj tip, Hedges, vidio sam ga kako pada. I Murrav i Behring su pogođeni. Svi su pali još u vodi. - I Hinkle - reče Ishmael. - I Eric Bledsoe... metak mu je otkinuo nogu. I Fitz... pogodili su ga na obali, vidio sam ga kako pada. Bellows je uspio pretrčati, ali ne znam gdje je. I Newland. Gdje su ti dečki? Ernest Testaverde nije mu odgovorio. Povukao je remenčić kacige i spustio karabinku. - Bledsoe? upita. - Jesi li siguran? Ishmael kimne. - Mrtav je. - Ostao je bez noge? - reče Ernest. Ishmael sjedne leđima naslonjen na zid. Nije želio razgovarati o Ericu Bledsoeu, niti se prisjećati načina na koji je umro. Bilo je teško odrediti koja bi bila svrha takvog razgovora. Ništa nema smisla, to je bilo posve očito. Nije mogao jasno razmišljati ni o čemu što se dogodilo otkako se desantni čamac nasukao na koraljni greben. Situacija u kojoj se sada nalazi izgleda umrtvljeno i magličasto, poput kakva sna u kojem se događaji ponavljaju. Bio je zakopan uza zid, i onda se ponovno zatekao ondje, i zatim je i dalje bio ukopan pod zidom. S vremena na vrijeme neka bi raketa toliko osvijetlila nebo da je mogao vidjeti pojedinosti na vlastitim dlanovima. Bio je umoran i žedan i nije se mogao valjano koncentrirati, a sav adrenalin u njemu bio je presušio. Želio je živjeti, to je sada pouzdano znao, no sve ostalo bilo je posve nejasno. Nije se mogao sjetiti razloga zbog kojeg je ondje zašto se prijavio u marince, koja je tome bila svrha. - Da - reče. - Bledsoe je mrtav. - Dovraga - reče Ernest Testaverde. Potom dvaput nogom udari najbliže kokosovo deblo u zidu, zatim još jednom, pa još jednom. Ishmael Chambers okrene se od njega. U 21.00 prešli su zid s još tri stotine vojnika. Dočekala ih je vatra iz minobacača i strojnica, vatra

koja je dolazila s mjesta točno ispred njih, između okljaštrenih palminih stabala. Ishmael nije vidio kako je pogođen Ernest Testaverde; kasnije, nakon što se raspitao, doznao je da su 205 Ernesta pronašli s rupom u glavi velikom poput muške šake. Sam Ishmael pogođen je u lijevu ruku, točno posred bicepsa. Mišić je puknuo pri ulasku metka - jedan jedini metak iz strojnice nambu - a kost se rasprsnula na stotine komadića koji su se žarili u živce i vene i ostali u mesu njegove ruke. Devet sati kasnije, kada je svanulo, postao je svjestan dvojice bolničara koji su klečali uz vojnika ispruženog do njega. Čovjek je bio pogođen u glavu, činilo se, i mozak mu je curio ispod kacige. Ishmael se nekako dovukao iza tog mrtvaca i iz torbice koju je imao za pojasom izvukao tablete sulfonamida i zavoj. Omotao je ruku, koristeći se težinom tijela kako bi spriječio otjecanje krvi. - U redu je - reče mu jedan od bolničara. - Dolazi ekipa s nosilima i vod nosača. Obala je sada sigurna. Sve je u redu. Začas ćemo te prebaciti na brod. - Jebeni Japanci - rekao je Ishmael. Kasnije je ležao na palubi nekakvog broda, desetak kilometara ispred Betija, kao jedan od mladića usred redova i redova ranjenika, a vojnik na nosilima njemu slijeva umro je od šrapnela koji mu je probio jetru. S druge strane ležao mu je mladić izbočenih prednjih zuba koji je zadobio izravan pogodak u bedra i prepone; krv mu je bila natopila hlače. Nije mogao govoriti i ležao je uzdignutih leđa; svakih nekoliko sekundi, između izmučenih, kratkih uzdaha mehanički bi zastenjao. Ishmael gaje jednom upitao je li mu dobro, no mladić je samo nastavio stenjati. Umro je deset minuta prije nego što su nosači došli po njega kako bi ga spustili u operacijsku dvoranu. Ishmael je ostao bez ruke na brodskom operacijskom stolu, pod nožem ljekarničkog pomoćnika koji je u karijeri dotada izveo samo četiri amputacije, sve četiri u posljednjih nekoliko sati. On je ručnom pilom izravnao ostatak kosti, a batrljak kauterizirao nejednako, tako daje rana zacjeljivala sporije nego stoje trebala, a ožiljak koji je ostao bio je debeo i hrapav. Ishmaela nisu dovoljno uspavali i kada se probudio ugledao je svoju ruku odbačenu u kut, na hrpi krvlju natopljenih zavoja. Deset godina kasnije još će uvijek sanjati taj prizor, pokret kojim su se njegovi vlastiti prsti savili uza zid, kako mu je ruka izgledala bijelo i daleko, premda ju je ondje ipak prepoznao, taj komad smeća na podu. Netko je primijetio kako je nepomično promatra te je nešto naredio, pa su ruku omotali ručnikom i bacili u platnenu vreću za smeće. Netko drugi ponovno mu je uštrcao morfij i Ishmael je tom nekome rekao da su "Japanci... ti jebeni kosooki su..." no nije točno znao kako dovršiti rečenicu, nije točno znao stoje kanio izustiti, "ta jebena, prokleta japanska kučka", bilo je sve što je još uspio smisliti i

izreći.17 U dva poslije podne prvog dana suđenja snijeg je već bio pokrio sve ceste na otoku. Neki automobil bez šuma je izveo piruetu, kližući se na gumama, iz okreta izlazeći poprečno, te se zaustavljajući tako da mu je jedno prednje svjetlo ostalo u vratima Petersenove prodavaonice mješovite robe, koja je netko - kao kakvim čudom - otvorio upravo u pravome trenutku, tako da ni automobil ni prodavaonica nisu pretrpjeli nikakve štete. Iza Osnovne škole u Amity Harboru, neku sedmogodišnju djevojčicu koja se sagnula kako bi načinila snježnu grudu straga je udario dječak koji se na komadu kartonske kutije spuštao niz obližnji brežuljak. Slomila je desnu ruku napuknula joj je samo jedna kost podlaktice. Ravnatelj, Erik Karlsen, prebacio joj je deku preko ramena^ posjeo je pokraj parnog radijatora i potom izišao kako bi pokrenuo motor svog automobila. A onda ju je, oprezno, vireći kroz polumjesece stakla koje je grijač uspio načiniti na ledom okovanome vjetrobranu, niz First Hill odvezao u grad. Na Mili Run Roadu gospođa Larsen iz Skiff Pointa sletjela je suprugovim De Sotom u jarak. Arne Stolbaad prenatrpao je svoju peć na drva i izazvao požar u dimnjaku. Neki susjed pozvao je dobrovoljnu vatrogasnu jedinicu, no vozač cisterne, Edgar Paulsen, nije mogao dalje od Indian Knob Hilla, te se morao zaustaviti kako bi na gume stavio lance. U međuvremenu, vatra se u dimnjaku Arnea Stolbaada ugasila; kada su vatrogasci konačno došli do njegove kuće, on im je oduševljeno ispričao kako je spalio kreozot u dimnjaku i tako ga lijepo očistio. U tri sata pet školskih autobusa krenulo je iz Amity Harbora. Brisači su im snažno razmicali led s vjetrobrana, a svjetla prodirala kroz guste snježne pahulje. Srednjoškolci koji su se kući vraćali pješice gađali su ih grudama; autobus za South Beach otklizao se s ceste neposredno iza Island Centera. Školska djeca izišla su iz vozila i pošla kući pješice kroz208 snježnu oluju, dok ih je Johnnv Katavama, vozač autobusa, pratio. Kako je koje dijete skretalo prema kući, Johnnv bi mu davao po pola žvakaće gume s okusom zelene metvice. Neki dječak tog je poslijepodneva na sanjkama slomio gležanj uda-rivši nogom o donji dio cedra. Nije mu bilo posve jasno kako sanjke navesti na skretanje, a stablo se pred njim pojavilo posve neočekivano. Stoga je ispružio nogu ne bi li odvratio udarac. Umirovljeni zubar, stari doktor Cable, ozbiljno se udario poskli-znuvši se na putu do drvarnice. Nešto u trtici iskrenulo se kada je pao, tako da se doktor Cable trgnuo i u snijegu presavio u fetusni položaj. Nakon nekog vremena uspio se pridignuti, te je posrćući ušao u kuću i kroza stisnute zube rekao supruzi kako se

ozlijedio. Šarah gaje smjestila na kauč s termoforom, a on je popio dva aspirina i zaspao. Dvojica dječaka natjecala su se u bacanju gruda s mola u luci Port Jefferson. Cilj je u početku bio pogoditi plutaču, a potom stupove na su-sjednome molu. Jedan od dječaka, sin Dana Danielsa, Scott, zatrčao se tri koraka, bacio grudu preko mora i naglavce upao u slanu vodu. Vani je bio već za pet sekundi, a iz odjeće mu se u zrak dizala para. Dok je trčao kući, jureći kroza snijeg, kosa mu se pretvorila u ledene pramenove. Građani San Piedra sjatili su se u Petersenovu prodavaonicu i ispraznili police s konzerviranom hranom. U dućan su na čizmama unijeli toliko snijega da je jedan od mladih pomoćnika, Earl, cijelo poslijepodne za njima čistio snijeg otiračem na dršku i krpom. Einar Petersen sa svoje je police uzeo kutiju soli i posipavao je pred vratima, no dvoje se kupaca i unatoč tome poskliznulo. Einar je odlučio mušterijama ponuditi besplatnu kavu, te je zamolio jednu od blagajnica, Jessicu Porter - kojoj su bile dvadeset dvije godine i koja je bila vedra izgleda - da stoji uza sklopivi stol i poslužuje topli napitak. U Fiskovoj prodavaonici stanovnici San Piedra kupovali su lopate za snijeg, svijeće, petrolej, šibice, podstavljene rukavice i uloške za bate-rijske svjetiljke. Braća Torgerson do tri su sata posve rasprodali zalihu lanaca za snijeg, veći dio strugala za led i sredstva protiv zamrzavanja vode. Tom je svojim svježe obojenim dvotoncem s dizalicom besplatno izvlačio automobile koji su sletjeli s ceste; Dave je prodavao benzin, akumulatore i motorno ulje, savjetujući mušterijama da odu kući i ondje ostanu. Deseci otočana navraćali su i slušali, dok im je Dave ulijevao benzin ili stavljao lance i iznosio sumorna predviđanja o vremenu. Tri dana mećave - rekao bi. - Najbolje je dobro se spremiti. 209 I U tri sata grane cedrova već su bile povijene od snijega. Kada se dignuo vjetar, stao je puhati točno kroz njih, otpuhujući nanose snijega na tlo. Polja jagoda na San Piedru pretvorila su se u polja bjeline, netaknuta i besprijekorno ravna poput pustinje. Zvukovi živoga svijeta nisu bili toliko prigušeni koliko zaustavljeni - utihli su čak i galebovi. Umjesto njih, čuli su se vjetar, zapljuskivanje valova i povlačenje vode s obala. Cijeli otok San Piedro obavila je neka mračna sumornost, popraćena napetim iščekivanjem. Tko zna što se može dogoditi sada kada je otpočela prosinačka oluja? Domovi ovih otočana ubrzo bi se mogli naći u nanosima snijega, tako da će se vidjeti samo strmi krovovi brvnara uz obalu i gornji katovi većih kuća. Struje bi moglo nestati zbog snažnoga vjetra pa će svi ostati u tami. Možda neće moći puštati vodu u nužnici-ma, crpke iz bunara možda neće vući vodu, živjet će u blizini peći i plinskih svjetiljki. Ipak, s druge strane, snježna oluja može značiti predah, radostan zimski odmor. Zatvorit će se škole i ceste i nitko neće ići na posao. Obitelji

će doručkovati kasno i obilno, a potom se toplo odijevati i izlaziti na snijeg znajući da će se vratiti u tople, udobne kuće. Dim će se vijoriti iz dimnjaka; u sutonu će se paliti svjetla. Nakrenuti snjegovići stra-žarit će u dvorištima. Hrane će biti dovoljno, nema razloga za zabrinutost. Ipak, oni koji su već dugo živjeli na otoku znali su da ničim ne mogu utjecati na ishod oluje. Ova oluja lako može biti poput onih prošlih koje su im donijele patnje, koje su čak usmrćivale - ili se možda stiša pod večernjim zvijezdama i djeci podari snježne radosti. Tko zna? Tko to može predvidjeti? Ako se sprema katastrofa, neka joj bude, govorili su sami sebi. Nemaju izbora, osim poduzimati ono što je izvedivo. Sve ostalo - poput slane vode oko njih, koja bez imalo napora guta snijeg, neumoljivo ostajući ono stoje i bila - bilo je izvan njihove moći, iznad njih. Kada je tog dana završila poslijepodnevna stanka, Alvin Hooks ponovno je na mjesto za svjedoke pozvao Arta Morana. Šerif je iz sudnice bio otišao na dva i pol sata kako bi stupio u vezu s dobrovoljnom vatro- / gasnom jedinicom i kako bi pozvao svoje pomoćnike-dobrovoljce, ljude . na koje je mogao računati u problematičnim situacijama. Njihova je uloga u pravilu bila održavati red na Festivalu jagoda i na drugim javnim manifestacijama; sada će podijeliti područje otoka prema mjestu stanovanja i rada te pomagati onima koji zaglave na zametenim cestama.210 Art se drugi put tog dana vrpoljio na mjestu za svjedoke. Trenutačno gaje mučila snježna oluja. Bilo mu je jasno kako je za Alvinovo izlaganje slučaja nužno da se on dva puta pojavi pred sudom, no, s druge strane, to mu nije bilo drago. Tijekom petnaestominutne stanke pojeo je sendvič, sjedio u Alvinovu uredu s komadom masnog papira preko koljena i jabukom na rubu stola. Hooks ga je podsjetio na to da priču treba ispričati metodično, obraćati pozornost i na one sitne pojedinosti koje mu se mogu činiti nevažnima. Sada, na mjestu za svjedoke, dok je zatezao čvor na kravati i dodirivao kutove usta ne bi li uklonio eventualne krušne mrvice, Art je nestrpljivo čekao dok je Alvin od suca tražio da među dokaze uvede i četiri komada užeta. - Šerife Moran - rekao je Hooks konačno. - U ruci držim četiri komada užeta kakvima se ribari koriste za vezanje brodova. Možete li ih, molim vas, pogledati? Art u ruku uzme komade užeta i svima pokaže koliko ih pomno proučava. - U redu - reče nekoliko trenutaka kasnije. - Prepoznajete li ih? - Da, prepoznajem ih. - Jeste li u svome izvještaju naveli ove komade konopca za vezanje, šerife Moran? Jesu li to ista ona četiri

komada koja ste spomenuli u izvještaju? - Da, jesu. To su komadi o kojima sam pisao u izvještaju, gospodine Hooks. To su ti komadi. Sudac prihvati komade kao dokaze i Ed Soames na svaki od njih stavi oznake. Alvin Hooks potom ih vrati Artu i zamoli ga da objasni gdje ih je pronašao. - Dakle, ovako - reče šerif. - Ovaj komad, označen slovom A, pronađen je na optuženikovu brodu. Pao je s dvokuke za vezivanje s lijeve strane, točnije s treće dvokuke od krme. Jednak je svim njegovim konopcima za vezanje, vidite? Jednak je svima osim onome na drugoj dvokuki od krme s lijeve strane. To je ovaj komad, označen slovom B... taj je bio nov, gospodine Hooks, no ostali su bili izlizani. To je bila užad s tri niti od konoplje i petljom na jednome kraju, jednako tako poprilično izlizanom. Takvu je užad za vezanje imao gospodin Mivamoto... s petljama i poprilično izlizanu, osim jednog užeta. Ono je bilo potpuno novo, ali je imalo petlju. - A druga dva? - upita Alvin Hooks. - Gdje ste pronašli ova druga dva komada, šerife? - Pronašao sam ih na brodu Carla Heinea, gospodine Hooks. Ovaj komad... označen slovom C šerif tada podigne uže kako bi ga vidjeli svi 211 članovi porote - posve je jednak svim konopcima koje sam pronašao na brodu gospodina Heinea, preminuloga. Vidite? To je novo uže s tri niti od konoplje i s pomno opletenim prstenom najednom kraju... opletenim ručno, gospodine Hooks, po čemu je Carl Heine bio poznat. Svi njegovi konopci imali su opletene prstenove, nijedan nije imao petlju. - Četvrti komad užeta koji imate - nastavi Alvin Hooks. - Gdje ste njega pronašli, šerife? -1 njega sam pronašao na brodu Carla Heinea, no on ne odgovara ostalima. Pronašao sam ga na desnoj strani, na drugoj dvokuki od krme. Neobično je što je to uže jednako užadi koju sam pronašao na optuženikovu brodu. Poprilično je izlizan i ima petlju jednaku onom drugom kojeg sam vam već pokazao, potpuno jednaku svim njegovim konopcima za vezanje. Toliko je sličan svima ostalima da je posve jasno kako su iz istog kompleta. Jednako istrošeni. - Ovo uže izgleda kao užad na optuženikovu brodu? - Upravo tako. - No pronašli ste ga na brodu poginuloga? • -Tako je. - Na desnoj strani, na drugoj dvokuki od krme? -Da. - A optuženikov je brod - jesam li dobro shvatio? - imao novo uže na lijevoj strani, šerife - ponovno na drugoj dvokuki od krme? - Tako je, gospodine Hooks. Ondje je stajalo novo uže. - Šerife - reče Alvin Hooks. - Da se optuženi privezao uz brod Carla Heinea, bi li se te dvije dvokuke o kojima govorimo našle jedna kraj druge? -1 te kako. A ako se on - ovaj Mivamoto - želio što prije udaljiti od broda poginulog, mogao je

ostaviti uže privezano za tu drugu dvokuku. - Tako, znači - reče Alvin Hooks. - Vi, dakle, pretpostavljate da je za sobom ostavio uže i potom ga zamijenio novim - dokazom označenim slovom B, koji držite u ruci - kada se vratio u pristanište. - Tako je - reče Art Moran. - Upravo tako. Privezao se uz Carlov brod i potom na njemu ostavio svoje uže. Meni to izgleda poprilično očito. - Ali, šerife - reče Alvin Hooks. - Što vas je uopće navelo na to da pregledate optuženikov brod? Zašto ste odlučili pregledati njegov brod i tako uočili nešto poput novog užeta za vezanje? Art je tada istaknuo kako gaje istraga o uzrocima smrti Carla Heinea navela na to da, posve prirodno, postavi određena pitanja Carlovoj212 rodbini. Otišao je do Ette Heine, rekao je, i objasnio joj daje čak i u slučaju nesreće doživljene u ribarenju potrebno provesti službenu istragu. Je li Carl imao kakvih neprijatelja? Nakon Ette, rekao je, put ga je jasno vodio do Olea Jurgensena, a od Olea u odaje suca Lewa Fieldinga: Artu je bio potreban nalog za pretres. Kanio je pretražiti brod Kabua Mivamota, Islander, prije nego što te noći isplovi u lov na losose. 18 Kada je Art Moran u pet sati i pet minuta poslijepodne, šesnaestoga rujna, potražio Lewa Fieldinga, vrata na koja je pokucao otvorio mu je sudski podvornik Ed Soames. Na sebi je imao kaput, a u ruci je držao kutiju za užinu; upravo je na odlasku, objasnio je; sudac još uvijek radi za svojim stolom. - U vezi s Carlom Heineom? - upitao je Ed. - Pretpostavljam da si čuo - reče šerif. - Ali, ne, nije riječ o njemu. I ako odeš dolje u restoran i kažeš da jest, znaš što? Pogriješit ćeš, Ed. - Nisam ja takav - reče mu podvornik. - Drugi možda i jesu, ali ja nisam. - Naravno da nisi - reče Art Moran. Podvornik je zakucao na vrata sučevih odaja, a potom ih otvorio i rekao daje došao šerif koji ga treba službeno i s njim želi razgovarati nasamo. - U redu - odgovorio je sudac. - Uvedi ga. Podvornik je pridržao vrata i pomaknuo se u stranu dok je Art Moran ulazio u sobu. - Laku noć, suce - rekao je. Vidimo se ujutro. - Laku noć, Ed - odgovorio je sudac. - Možeš li, molim te, zaključati kada izađeš? Šerif mije posljednji posjetitelj. - Hoću - reče Ed Soames i zatvori vrata. Šerif sjedne i namjesti noge u ugodniji položaj. Potom odloži šešir na pod. Sudac je strpljivo čekao sve dok nije začuo škljocanje brave. Tek tada prvi je put pogledao šerifa u oči. - Carl Heine - reče. - Carl Heine - ponovi šerif. Lew Fielding odloži nalivpero. - Čovjek s djecom, suprugom - reče. - Znam - odvrati Art. - Jutros sam otišao obavijestiti Sušan Mane. Kriste... - doda s gorčinom u glasu.214

Lew Fielding kimne. Sjedio je zlovoljna izraza lica, s laktovima na stolu, dlanovima pridržavajući bradu. Kao i obično, činilo se da će svakog trenutka zaspati; imao je oči poput jazavčara. Obrazi su mu bili puni tankih bora, čelo nabrano, a srebrne obrve rasle su u gustim čupercima. Art ga se sjećao kada je bio živahniji, sjećao ga se kako baca potkove na Festivalu jagoda. Sudac s naramenicama i podvrnutim rukavima, kako žmirka, napola pognut. - Kako je ona? - upita sudac. - Sušan Marie? - Ne osobito dobro - odvrati Art Moran. Lew Fielding ga pogleda, čekajući. Art podigne šešir, stavi ga u krilo i stane se poigravati obodom. No, bilo kako bilo, došao sam zatražiti potpis na nalog. Želio bih pregledati brod Kabua Miyamota, možda i njegovu kuću... još ne znam točno. - Kabuo Mivamoto - reče sudac. - Što tražiš? - Pa... - reče šerif, naginjući se naprijed. - Neke me stvari muče, suce. Točnije, pet stvari. Kao prvo, ljudi mi kažu da je Mivamoto, prošle noći, kada se to dogodilo, lovio u istim vodama s Carlom. Drugo, Etta Heine kaže mi da su Mivamoto i njezin sin godinama zavađeni... riječ je 0 starome sporu oko zemlje. Treće, imam komad užeta koje je netko ostavio na Carlovu brodu, omotan oko jedne dvokuke; izgleda moguće daje taj netko, možda, bio na njegovu brodu i zato bih želio pogledati Miyamotovu užad. Četvrto, Ole Jurgensen tvrdi da su i Carl i Mivamoto nedavno bili kod njega u vezi s kupnjom njegova imanja, koje je Ole prodao Carlu. Prema njegovoj izjavi, Mivamoto je otišao bijesan k'o ris. Rekao je da će razgovarati s Carlom. I, tako... možda su razgovarali. Na moru. 1 možda su stvari... izmakle nadzoru. - A koja je peta stvar? - upita Lew Filding. - Peta? - Rekao si da imaš pet kategorija mogućih razloga. Dosada sam čuo četiri. Koja je peta? - Oh... - reče Art Moran. - Horace je obavio... poprilično temeljitu obdukciju. Carl na jednoj strani glave ima gadnu ranu. I Horace je rekao nešto zanimljivo o tome, a to se poklapa s onim što sam čuo od Olea. I od Ette, zapravo. Rekao je da je takve rane viđao u ratu. Rekao je da su ih Japanci zadavali dršcima pušaka. Rekao je da Japanci još kao djeca počinju učiti borbu štapovima. Uče kendo, tako je rekao Horace. I jedan takav kendo udarac, načinio bi, valjda, oblik rane kakav je ostao na Carlovoj glavi. Kada mi je to rekao, te riječi uopće nisam smatro važnima. Na to nisam čak ni pomislio kada su neki dečki u pristaništu rekli da 215 je Miyamoto sinoć bio na Ship Channel Banku - na istome mjestu kao i Carl. Tada mi to uopće nije palo na pamet. No toga sam se sjetio danas poslije podne, dok mije Etta pričala o svim tim problemima koje je imala s

Miyamotom, a o tome sam počeo još više razmišljati nakon razgovora s Oleom Jurgensenom. I zaključio sam kako će biti najbolje da valjano krenem za tim tragom i pretražim Miyamotov brod, suce. Tek tako, za svaki slučaj. Da vidim ima li ondje uopće kakvih tragova. Sudac Lew Fielding prstima je stisnuo vršak nosa. - Ne znam, Art -reče. - Kao prvo, imaš Horaceovu improviziranu izjavu o slučajnoj sličnosti rane na Carlovoj glavi i rana koje je on viđao nakon napada japanskih vojnika... može li nas to doista voditi prema Miyamotu? Imaš Ettu Heine, na koju neću trošiti riječi, nego ću samo reći da u tu ženu nemam povjerenja. Puna je mržnje, Art; ne vjerujem joj. I imaš najmanje pedesetoricu ribara u sinoćnjoj magli... svatko od njih jednako je svadljiv kada misli da netko lovi njegovu ribu... i onda još imaš Olea Jurgensena. Priznajem da je Ole zanimljiv. Priznajem da imaš razloga razmišljati o Oleovim riječima. Ali... - Suce - prekine ga Art Moran - smijem li nešto reći? Budete li o tome razmišljali predugo, ostat ćemo bez svih izgleda. Brodovi će ubrzo početi isplovljavati. Sudac zadigne rukav i žmirkajući pogleda na ručni sat. - Pet i dvadeset - reče. - Imaš pravo. - Ovdje imam ovjerenu izjavu - nastavi šerif, vadeći je iz džepa košulje. - Napisao sam je na brzinu, ali sve je kako valja, suce. U njoj je sve navedeno jasno i jednostavno. Želim potražiti oružje kojim je eventualno izvedeno ubojstvo, to je sve, ako za to postoji mogućnost. - No, dobro - reče Lew Fielding. - Od toga ne može biti nikakve štete, valjda, obaviš li sve kako valja, Art. Potom se preko stola nagne prema šerifu. - A kako bi sve formalnosti bile zadovoljene, obavimo još i taj korak: prisežeš li da su činjenice u ovoj izjavi istinite, tako te Bog pomogao... prisežeš li? Šerif je prisegnuo. - U redu. Jesi li donio nalog? Šerif ga izvadi iz drugog džepa košulje; sudac ga rastvori pod stolnom svjetiljkom i uzme nalivpero. - Ovako ću napisati - reče. - Dopustit ću ti pretraživanje broda, ali ne i Miyamotove kuće. Nema smeta-nja njegovoj supruzi i djeci, za takav korak ne vidim razloga za žurbu. I zapamti, riječ je o ograničenom pretraživanju. Oružje kojim je počinjeno ubojstvo, Art, i ništa više. Ne želim da tom čovjeku grubo remetiš mir i privatnost.216 - Dogovoreno - reče Art Moran. - Oružje. - Ne pronađeš li ništa na brodu, ujutro dođi k meni. Tada ćemo razgovarati o njegovoj kući. - U redu - reče Art Moran. - Hvala. Potom ga je upitao može li se poslužiti telefonom. Nazvao je svoj ured i razgovarao s Eleanor Dokes. - Neka me Abel pričeka u pristaništu - rekao je. -1 reci mu neka ponese baterijsku svjetiljku. Godine 1954. ribari sa San Piedra bili su skloni obraćanju pozornosti na znakove i slutnje o kojima drugi nisu imali pojma. Za njih je mreža uzroka i posljedica bila nevidljiva i istodobno sveprisutna, zbog ;ega je čovjek

mogao jedne noći imati prepunu mrežu lososa, a već sljedeće uloviti samo goleme morske alge. Plime, struje i vjetrovi bili su jedio, sila sreće nešto drugo. Ribar na palubi broda za lov vojgom nikada lije izgovarao riječi konj, svinja ili krmača, jer bi to značilo na glavu si lavući loše vrijeme ili izazvati zapletanje mreže oko brodskoga vijka. Dbrnuti položaj poklopca na palubi donosio je nevrijeme s jugozapada, i donošenje crnog kovčega na brod značilo je zaglavljivanje zupčanika i skrenuto remenje. Oni koji bi naudili galebovima izlagali su se opasno-;ti gnjeva brodskih duhova, budući da galebove nastanjuju duhovi ljudi poginulih u pomorskim nesrećama. I kišobrani su donosili nesreću, kao napuknuta zrcala i darovane škare. Na kakvome brodu s mrežom pliva-icom samo bi se potpuna neznalica mogla upustiti u rezanje nokata dok )i brod bio nad jatom riba, ili kolegi s broda u ruku pružiti sapun, umje-;to da mu ga ubaci u umivaonik, ili, pak, otvoriti konzervu s voćem s ionje strane. Loš ulov i loše vrijeme mogli su se pojaviti kao posljedica )ilo kojeg od ovih slučajeva. Kada je te večeri došao na južni mol, krećući se u smjeru svog bro-ia - noseći akumulator za Islander - Kabuo Mivamoto ugledao je jato ;alebova na svome vitlu za mrežu i stabilizatorima, te na brodskoj kabi-li. Kada je pošao prema palubi, poletjeli su uvis, trideset-četrdeset ptica, ;inilo se isprva, bučni klepet krila, više krila nego stoje uopće mogao za-nisliti, pedesetak galebova koji se dižu s lslandera, kao u erupciji s njegove stražnje palube. Načinili su pet-šest krugova njemu nad glavom, u ukovima koji su obuhvatili čitavu širinu pristaništa i potom se spustili la valove, okrenuti prema pučini. Kabuo je osjećao kako mu srce snažno udara. Nije bio osobito »raznovjeran, no, s druge strane, još nikada nije vidio takvo što. 217 Ušao je u kabinu i podignuo poklopac prostora za akumulatore. Postavio je novi akumulator na mjesto i za njega učvrstio kabele. Na koncu je pokrenuo brodski motor. Pustio ga je da radi, potom pritisnuo gumb za uključivanje crpke broj jedan kako bi dobio vodu u crijevu na palubi. Stajao je na rubu pokrova tovarnog prostora i iz rupa za otjeca-nje ispirao galeblji izmet. Galebovi su mu poremetili mir, u njega unijeli nelagodu. Drugi su brodovi već odlazili iz luke, vidio je, plovili kraj lučkih plutača na putu prema jatima lososa. On tada pogleda na ručni sat; već je bilo pet i četrdeset. Tada mu sine kako bi te večeri mogao okušati sreću u Ship Channelu; dobra mjesta kod Elliot Heada već će biti zauzeta. Kada je podignuo pogled ugledao je usamljenog galeba kako samouvjereno stoji na lijevoj razmi, od njega udaljen tri metra prema krmi. Bio je bisernosive boje i bijelih krila, mladi galeb klaukavac širokih, blistavih prsa.

Činilo se da i on promatra njega. Kabuo oprezno ispruži ruku iza sebe i posve otvori ventil. Mlaz vode snažnije nahrupi prema stražnjoj palubi i odbije se na krmu. Ponovno usmjerivši pozornost na galeba, nekoliko gaje trenutaka promatrao krajičkom oka, a onda brzo premjestio težište ulijevo i mlaz usmjerio izravno na njega. Voda je iznenađenu pticu zahvatila pobočno u predjelu prsa i dok je pokušavao izbjeći silinu mlaza, galeb je glavom udario o razmu Channel Stara, usidrenog pokraj lslandera. I dalje držeći crijevo u rukama, Kabuo je stajao uz lijevi rub broda i promatrao galeba na samrti kada su se Art Moran i Abel Martinson pojavili uz njegov brod, obojica s baterijskim svjetiljkama. Šerif je, dvaput, rubom dlana prešao preko vrata kao da ga reže. - Ugasi motor - doviknuo je. - Zašto? - upita Kabuo Mivamoto. - Imam nalog - odgovori šerif i izvadi ga iz džepa košulje. - Večeras ćemo ti pregledati brod. Kabuo gaje promatrao trepćući, a izraz lica potom mu je otvrdnuo. Zatvorio je vodu i pogledao šerifa u oči. Koliko će to trajati? - upita. - Nemam pojma - reče šerif. - Moglo bi potrajati. - No, dobro, a što tražite? - upita Kabuo Mivamoto. - Oružje kojim je počinjeno ubojstvo - odgovori mu Art Moran. - Držimo da bi ti mogao biti odgovoran za smrt Carla Heinea. Kabuo i drugi put zatrepće i ispusti crijevo na palubu. - Nisam ubio Carla Heinea - reče odlučno. Jato nisam učinio, šerife. - U tom slučaju nećeš imati ništa protiv pregleda broda, zar ne? -reče Art Moran i stupi na brod.218 On i Abel Martinson zaobišli su kabinu i spustili se na stražnju palubu. - Ovo će te sigurno zanimati - reče šerif i Kabuu pruži sudski nalog. - U međuvremenu, mi ćemo malo pogledati uokolo. Ne pronađemo li ništa, možeš isploviti. - Znači da mogu isploviti - reče Kabuo. - Jer nemate što pronaći. - Odlično - reče Art. - A sada isključi motor. Njih trojica potom uđu u kabinu. Kabuo pritisne gumb za gašenje motora koji se nalazio uz kormilo. Sada kada je motor prestao raditi, sve je bilo tiho. - Samo navalite - reče Kabuo. - Ti se samo lijepo opusti - reče mu Art. - Sjedni na ležaj. Kabuo sjedne. Pročitao je nalog o pretresu. Promatrao je šerifova pomoćnika, Abela Martinsona, kako pregledava alat u njegovoj kutiji. Abel je u ruku uzeo svaki ključ i pomno ga pregledao pod svjetlom bate-rijske svjetiljke. Snopom je osvijetlio i pod malene kabine, potom kleknuo s plosnatim odvijačem u ruci i njime pridignuo poklopac prostora za akumulatore. Snopom svjetiljke prešao je preko akumulatora i kutova prostora. - Oba D-6 - reče. Kako Kabuo na to nije rekao ništa, Abel je vratio poklopac na mjesto i spremio odvijač. Potom je isključio svjetiljku.

- Motor je pod ležajem? - upita. - Tako je - odgovori Kabuo. - Ustani i povuci madrac - reče Abel. - Malo ću pogledati, ako nemaš ništa protiv. Kabuo ustane, odmakne pokrivač i madrac i otvori poklopac motora. - Izvoli - reče. Abel ponovno uključi svjetiljku i zavuče glavu u prostor u kojem se nalazio motor. - Čisto - reče nekoliko trenutaka kasnije. - Hajde, vrati madrac na mjesto. Potom su izišli na stražnju palubu, prvi Abel Martinson. Šerif je dodirivao razne predmete - opremu za kišu, gumene rukavice, plovke, konopce, gumeno crijevo, pojas za spašavanje, metlu, kante. Napredovao je polako, pomno promatrajući i razmišljajući o svakoj stvari. Oprezno je obilazio brod, provjeravajući užad za vezanje na svakoj usputnoj dvokuki, spuštajući se na koljena kako bi ih bolje promotrio. Na trenutak je prišao i kleknuo uza sidro, bez riječi razmišljajući o nečemu. Potom se vratio na krmu i zataknuo baterijsku svjetiljku za pojas. - Vidim da si nedavno zamijenio jedno uže za vezanje - reče tada Kabuu Mivamotu. - Na drugoj dvokuki s lijeve strane. Posve novo uže, zar ne? 219 - Imam ga već neko vrijeme - objasni Kabuo Mivamoto. Šerif ga je samo nepomično promatrao. - Da - reče. - Naravno. Pomogni mi s ovim poklopcem, Abel. Odgurnuli su poklopac na jednu stranu i zajedno zavirili u tovarni prostor. Zapahnuo ih je prodoran miris lososa. - Ništa - reče Abel. - Što sada? - Skoči unutra - reče mu šerif. - Malo pogledaj kakvo je dolje stanje. Njegov se pomoćnik spusti u tovarni prostor. Najprije kleknuvši, uključi baterijsku svjetiljku. Potom je počeo pregledavati prostor. - No, da - reče. - Ne vidim ništa. - Nemaš što vidjeti - reče Kabuo Mivamoto. - Uzaludno trošite i svoje i moje vrijeme. Moram poći u lov. - Iziđi - reče Art Moran. Abel se okrene prema lijevoj strani broda, držeći ruke na rubu otvora. Kabuo ga je promatrao kako gleda pod lijevi rub palube, gdje se na zidu nalazio harpun s dugačkim drškom. - Pogledaj ovo - reče Abel. Potom se izvuče iz otvora i uzme ga - čvrst, preko metra dugačak harpun s kukom od nazubljenog čelika na jednome kraju. Zatim ga preda Artu Moranu. - Ovdje ima krvi - reče on i pokaže je. - Riblje krvi - reče Kabuo. - Njime lovim ribe. - Odakle riblja krv na dršku? - upita Art. - Krv bih možda očekivao na šiljku, ali na dršku? Gdje držiš ruku? Riblja krv? - Svakako - reče Kabuo. - Dođe vam i na ruke, šerife. To možete pitati bilo koga od ribara. Šerif iz stražnjeg džepa hlača izvadi rupčić i njime uhvati harpun. - Odnijet ću ovo na ispitivanje reče i preda ga Abelu Martinsonu. - Nalog mi to dopušta. Kako bi bilo da večeras ne isploviš, ostaneš na kopnu dok ti se ne javim? Znam da želiš poći u lov, ali čini mi se da bi bilo bolje da večeras ostaneš ovdje. Idi kući.

Pričekaj, pa ćemo vidjeti. Čekaj kod kuće cjek ti se ne javim. U protivnom, morat ću te sada uhititi. Privesti te u vezi sa svim ovime. - Nisam ga ubio - ponovi Kabuo Mivamoto. -1 ne mogu si dopustiti ne otići u lov. Ne mogu dopustiti da brod za ovakve noći ostane u luci i... - U tom si slučaju uhićen - prekine ga Art Moran. - Jer nema teorije da te pustim na pučinu. Za pola sata već bi se mogao naći u Kanadi.1 220 - Ne, ne bih - odvrati Kabuo. - Lovio bih ribu i potom bih se vratio kući. A do tada biste već znali da moj harpun na sebi ima riblju, a ne Heineovu krv. Mogao bih otići po svoju ribu i javiti vam se ujutro. Šerif odmahne glavom i spusti ruke do pojasa, te zatakne palce za kopču. - Ne - reče. - Uhićen si. Žao mije, ali morat ćemo te zadržati u pritvoru. Istraga je, uvidi tada šerif, do tog trenutka trajala pet sati. Sherlock Holmes, prisjetio se. Horace Whaley ismijao je njegovu mučninu u blizini mrtvog tijela, oguljene kože lica, krhotina kosti u Carlovu mozgu. Sušan Marie preko ramena je imala prebačenu pelenu, a njezin kažiprst u rukavici pokazivao je crkvenu tortu, taj bijeli prst pozivao gaje da u usta stavi slatkiše s okusom metvice. Beživotno se spustila na stube kada su je noge izdale, odlažući djetetovu bočicu na pod. U redu, na koncu se igrao Sherlocka Holmesa, da: bila je to svojevrsna igra. Nije očekivao ništa osim činjenice da se Carl Heine uistinu utopio. Pao u more poput tolikih drugih prije njega i umro jer je to bilo prirodno. Art Moran vjerovao je u važnost okolnosti koje prate određene događaje. Njemu su povremene životne nedaće jednostavno bile dio općeg stanja stvari. Nesreće koje je vidio na svome poslu u sjećanju su mu i dalje bile bolne i žive, a kako ih je gledao već godinama, znao je da ih pred njim ima još; tako to ide. Život na otoku u tom je pogledu jednak životu bilo gdje na svijetu: ružne se stvari s vremena na vrijeme jednostavno događaju. Sada je, prvi put, počeo vjerovati da pred sobom ima ubojstvo. Trebao je i očekivati da će ga tijek stvari prije ili poslije dovesti do toga. Bio je zadovoljan što se, u tim okolnostima, ponio profesionalno; istrazi se posvetio na najbolji mogući način. Horace Whaley sada mu se neće rugati i govoriti mu da se igra Sherlocka Holmesa. Sinulo mu je i da je, unatoč svoj toj aroganciji, Horace Whaley imao pravo. Jer ovdje je bio upravo kosooki s krvavim drškom puške o kojem je Horace govorio. Pred njim je sada bio Japanac prema kojem ga je neumoljivo navodio svaki otočanin s kojim je razgovarao. Art Moran pogleda u Japančeve staložene oči, ne bi li u njima kako prepoznao istinu. No bile su to neprobojne

oči, na ponosnom, nepomičnom licu, i u njima se nije moglo pročitati apsolutno ništa, ni protiv njega ni njemu u prilog. Bile su to oči čovjeka prikrivenih emocija, oči čovjeka koji nešto skriva. - Uhićen si - ponovi Art Moran u vezi sa smrću Carla Heinea. 19 Upola devet ujutro sedmog prosinca, dvorana suca Fieldinga već je bila puna građana koji su se sa zahvalnošću uvukli u toplinu stvorenu u parnim kotlovima. Vlažne kapute ostavili su u garderobi, no sa sobom su ipak donijeli miris snijega - u kosi, na hlačama, čizmama i puloverima. Ed Soames ponovno je pojačao grijanje; to je učinio zbog toga što ih je predsjednik porote izvijestio kako su neki po-rotnici u hotelu Amity Harbor proveli noć u hladnoći. Stenjanje iz nesretnih radijatora, uz udaranje vjetra o prozore, nije im davalo dovoljno mira da bi usnuli u mraku. Bili su izolirani na prvome katu, a prije odlaska na počinak nagađali su, rekao je njihov prvi čovjek, o mogućnosti da se suđenje prekine zbog snježne mećave. Noć su proveli budni, većina njih, drhteći u postelji dok je oluja tresla hotel. Ed Soames ispričao se članovima porote zbog lošeg smještaja i pokazao im veliku posudu s kavom u predsoblju, kojom se mogu po volji posluživati - kava je vruća - u bilo kojem trenutku dok traju dnevne stanke. Pokazao im je, kao i dan ranije, ormarić u kojem je četrnaest šalica za kavu bilo obješeno o mjedene kukice. Pokazao im je i posudu sa šećerom i ispričao se zbog toga što nikako nije bilo moguće doći do slatkoga vrhnja: u Petersenovoj gaje prodavaonici nestalo. Nadao se da će se nekako snaći i bez njega. Predsjednik porote rekao je da su porotnici pripravni i Ed Soames uveo ih je u dvoranu. Novinari su došli na svoja mjesta, optuženik je uveden u dvoranu, Eleanor Dokes je zauzela mjesto za stenografom. Ed Soames sve ih je zamolio da ustanu. U tom trenutku iz svojih se odaja pojavio Lew Fielding koji je velikim koracima došao do svog stola, držeći se kao da u dvorani nema nigdje nikoga. Kao i uvijek, izgledao je nezainteresirano. Težinu glave oslonio je na lijevu šaku i kimnuo Alvinu Hooksu. - Novi je dan - reče mu - no i dalje vaš dan pred sudom, gospodine tužitelju. Izvolite. Pozovite svjedoka.222 Alvin Hooks je ustao i zahvalio sucu Fieldingu. Izgledao je svježe i bio pomno obrijan, elegantan u odijelu od serža s podlošcima za ramena. - Država poziva dr. Sterlinga Whitmana - objavi tada, a iz gledališta ustane čovjek kojeg nitko dotada nije vidio. Muškarac potom prođe kroz vratašca na ogradi i priđe mjestu za svjedoke, gdje je prisegnuo kod Eda Soamesa. Bio je visok, najmanje sto devedeset pet centimetara, i doimao se prekrupnim za odijelo koje je nosio; vidio se velik dio oba bijela rukava; sako se nabirao u području pazuha. - Doktore Whitman - reče Alvin Hooks. - Hvala vam što ste jutros, unatoč ovakvome vremenu,

došli ovamo kako biste svjedočili. Koliko znam, samo je nekolicina ljudi s kopna bila dovoljno odvažna da u 6.25 trajektom pođe na San Piedro... je li to točno, gospodine? - Točno je - reče dr. VVhitman. - Na trajektu smo bili nas šestorica. - Uzbudljiva plovidba kroz zasljepljujuću mećavu - pridoda Alvin Hooks. - Točno - ponovi dr. Whitman. Cijela njegova pojava bila je prevelika za mjesto određeno za svjedoke, tako da je izgledao poput rode ili ždrala smještenog u kakvu kutiju. - Doktore Whitman - reče tužitelj. - Kao specijalist hematolog radite u općoj bolnici u Anacortesu... je li tako? Jesam li to točno rekao? - Točno je. -1 koliko dugo radite ondje? - Sedam godina. -1 u tom razdoblju, doktore, koja je točno bila narav i predmet vašeg rada? - Posljednjih šest i pol godina radim kao hematolog. Isključivo kao hematolog. - Hematolog - reče Alvin Hooks. - Što hematolog točno radi? Dr. Whitman se počeše po zatiljku, a potom iznad i ispod lijevog drška naočala. - Specijalnost su mi patologija i transfuzija krvi - reče. - Uglavnom ispitivanje i analiza krvi. Savjetujem se s pacijentovim liječnicima. - Tako... - reče Alvin Hooks. - Znači šest i pol godina profesionalno se bavite - dopustite da to pokušam reći što jednostavnije - pretra-gama krvi? I analiziranjem rezultata tih ispitivanja, doktore? Je li tako? - Ukratko, da - reče Sterling Whitman. - U redu - reče Alvin Hooks. - A sada, doktore VVhitman, možemo li vas s točnošću okarakterizirati kao stručnjaka na području ispitivanja 223 krvi? S obzirom na vaših šest i pol godina iskustva? Biste li rekli da ste stekli određeni stupanj stručnosti u, recimo, određivanju tipa ljudske krvi? - Svakako - reče Sterling Whitman. - Krvna je grupa... standardna stvar. Uobičajeni postupak za svakog hematologa... određivanje krvne grupe. - U redu - reče Alvin Hooks. - Uvečer, kasno navečer, 16. rujna ove godine, šerif ovog okruga donio vam je ribarski harpun, je li tako, i od vas zatražio da ispitate krvavu mrlju koju je pronašao na njemu. Jeli tako, doktore Whitman? - Tako je. Alvin Hooks okrene se i pogleda Eda Soamesa; Ed mu pruži harpun. - A sada, doktore Whitman - reče tužitelj. - Pokazujem vam nešto što je već ušlo u dokazni materijal pod oznakom 4-B. Predat ću vam ovaj predmet i zamoliti vas da ga pogledate. - U redu - reče Sterling Whitman. Potom uzme harpun i pregleda ga - harpun s dugim drškom i na-zubljenom kukom na jednome kraju, s oznakom

oko drška. - U redu - reče on. - Pogledao sam ga. - Vrlo dobro - reče Alvin Hooks. - Prepoznajete li taj harpun, doktore Whitman? - Da. To je harpun koji mi je šerif Moran donio navečer 16. rujna. Bio je umrljan krvlju i on me zamolio da obavim nekoliko ispitivanja. Alvin Hooks uzme harpun i odloži ga na stol s dokazima, točno pred porotnicima. Potom iz hrpe svojih papira izdvoji jedan fascikl i vrati se do svjedoka. - Doktore Whitman - reče. - Sada ću vam dati nešto što je tužiteljstvo predložilo kao dokaz 5-A. Hoćete li mi, molim vas, reći prepoznajete li ga i možete li ga identificirati pred sudom? - Mogu - reče Sterling Whitman. - To je moj izvještaj o obavljenom ispitivanju. Napisao sam ga kad mi je šerif Moran donio ribarski harpun. - Pogledajte ga načas - reče Alvin Hooks. - Je li u istome stanju kao i kada ste ga priredili? Sterling Whitman prelista stranice. - Jest - reče trenutak kasnije. - Čini se da jest. Da. - A prepoznajete li na njemu svoj potpis? - Prepoznajem.224 - Hvala, doktore - reče Alvin Hooks i ponovno uzme fascikl. - Država predlaže uvođenje u zapisnik dokaza 5-A, časni sude. Nels Gudmundsson se nakašlje. - Nemam primjedbi - reče. Lew Fielding prihvati materijal. Ed Soames ga, teatralnim pokretima, označi pečatom. Potom ga Alvin Hooks vrati Sterlingu Whitmanu. - U redu - reče. - A sada, doktore Whitman... vraćam vam nešto što je označeno kao dokazni materijal 5-A: vaš izvještaj o ispitivanju ovog harpuna, između ostaloga. Hoćete li, molim vas, sudu ukratko iznijeti što ste otkrili? - Svakako - reče Sterling Whitman, s nelagodom povlačeći rukav košulje. - Kao prvo, krv na ribarskome harpunu koji mi je dao šerif Mo-ran bila je ljudska krv, odmah je reagirala na ljudska antitijela. Drugo je bilo to što je krv pripadala grupi koju možemo označiti kao B pozitivnu, gospodine Hooks. U tom smislu dobio sam posve jasnu identifikaciju, bez ikakvih poteškoća, pod mikroskopom. - Je li još štogod bilo važno? - upita Alvin Hooks. - Jest - reče Sterling Whitman. - Šerif me zamolio da u bolničkoj arhivi provjerim koja je krvna grupa nekog ribara po imenu Carl Heine, mlađi. To sam i učinio, a njegov je karton bio u arhivi. Gospodin Heine primljen je nakon rata u našu bolnicu radi niza pregleda, tako da smo imali sve njegove podatke. Pregledao sam ih i iznio u svome izvještaju. Krv gospodina Heinea pripadala je grupi B pozitivnoj. - B pozitivna - ponovi Alvin Hooks. - Želite li reći da je krv poginuloga odgovarala krvi pronađenoj na harpunu? - Da - reče Sterling Whitman. - Odgovarala je. - Ali, doktore Whitman - reče Alvin Hooks. - Zasigurno velik broj ljudi ima takvu krvnu grupu, B pozitivnu. Možete li s imalo pouzdanja ustvrditi da je to bila krv Carla Heinea? - Ne - reče dr. Whitman. - To ne mogu reći. No, dopustite da dodam kako je B pozitivna razmjerno rijetka krvna

grupa. Statistički gledano. Tu krvnu grupu ima najviše deset posto bijelih muškaraca. - Jedan od desetorice bijelaca? Ne više? - Tako je. - Tako, znači... - reče Alvin Hooks. - Jedan od desetorice. - Tako je - reče Sterling Whitman. Alvin Hooks prođe ispred porotnika i priđe optuženikovu stolu. - Doktore Whitman - reče. - Ovaj se optuženi zove Kabuo Mivamoto. Zanima me je li možda njegovo ime u vašem izvještaju. - Jest. 225 - U kojem svojstvu? - upita Alvin Hooks. - Pa, šerif me zamolio da pogledam i njegov dosje. Kada već tražim Heineov, rekao je, mogu li uzeti i Mivamotov? Na njegov zahtjev pregledao sam oba dosjea. Ponovno smo na raspolaganju imali i vojnički liječnički karton. Na regrutaciji, Kabuo Mivamoto imao je grupu 0 negativnu: krv grupe 0 negativna. - 0 negativna? - upita Alvin Hooks. -Tako je. Da. - A krv na ribarskome harpunu koji vam je donio šerif Moran, koji je pronašao pri pretraživanju okrivljenikova broda, onaj koji ste maločas držali u ruci, bila je B pozitivna grupa, doktore? - Da. B pozitivna. - Znači krv na harpunu nije bila okrivljenikova? - Nije. - To nije bila ni krv lososa? -Nije. ..• •' - To nije bila ni riblja ni životinjska krv nijedne vrste'? - Nije. - Iste krvne grupe kao i krv preminuloga? Kao krv Carla Heinea, mlađeg? - Da. . . - Krvne grupe koju biste označili kao rijetku? -Da. - Hvala, doktore Whitman. To je sve. Nels Gudmundsson sada nesigurno ustane kako bi započeo unakrsno ispitivanje Sterlinga Whitmana. Ujutro drugog dana suđenja već je postao omiljenom zabavom novinara, koji su se među sobom smiješili kad god bi se nakašljao ili nespretno pokušao ustati ili sjesti. Bio je to starac s naramenicama, jednim beskorisnim okom koje se nekontrolirano okretalo u duplji, s loše obrijanim naborima kože na vratu - oguljeni, nadraženi ružičasti nabori s pokojom srebrnom čekinjom koja proviruje između njih. Ipak, premda je Nels Gudmundsson katkada izgledao ponešto smiješno, novinari bi se naglo uozbiljili kada bi prošao ispred njih i omogućio im da iz neposredne blizine vide kako mu sljepoočice pulsiraju, dubinu svjetla u zdravome oku. - U redu - reče Nels. - Doktore Whitman, gospodine... Imate li što protiv da vam postavim nekoliko pitanja? Sterling Whitman reče kako nema apsolutno ništa protiv; zbog toga je i doputovao na San Piedro.226 - Dobro, u redu... - reče Nels. - Počet ćemo s ribarskim harpunom. Kažete da ste na njemu otkrili

krv? - Da - reče Sterling Whitman. - To sam rekao u svome iskazu. Da, pronašao sam krv. - Ta krv... - reče Nels. - Gdje ste je točno pronašli? On uzme harpun i donese ga svjedoku. - Na kojem dijelu, doktore Whitman? Na dršku? Na šiljku? - Na dršku - odgovori liječnik. - Na ovome kraju - tada pokaže dio harpuna - nasuprot šiljku. - Točno ovdje? - upita Nels i položi ruku na držak. - Krv ste pronašli na ovom drvenome dršku? -Da. - Nije se upila u drvo? - upita Nel Gudmundsson. - Ne bi li ovakvo drvo upilo krv, doktore? - Do djelomičnog je upijanja bilo došlo, da - reče Sterling Whitman. - No ipak sam bez poteškoća došao do uzorka krvi. - Kako? - upita Nels, i dalje držeći harpun. - Struganjem. Takav je postupak sa sasušenom krvi. Morate je strugari. - Tako... - reče Nels. - Upotrijebili ste oštricu noža, doktore? -Da. - Ostrugali ste krv na mikroskopsko staklo'? Staklo ste stavili pod mikroskop? -Da. -1 što ste vidjeli? Krv i drvene strugotine? - Da. - Još štogod? . \ -Ne. - Ništa. Samo krv i drvene strugotine? - Tako je. - Doktore - reče Nels Gudmundsson. - Na tom ribarskom har-punu, nije bilo nikakvih komadića kosti, kose ili djelića kože lubanje? Sterling Whitman odlučno odmahne glavom. - Apsolutno ne - reče. - Upravo onako kako sam rekao. Kako sam posvjedočio. Kako sam napisao u izvještaju. Samo krv i drvene strugotine. - Doktore - reče Nels. - Čini li vam se to neobičnim? Ako je ovim ribarskim harpunom uistinu nanijeta ozljeda glave, ne biste li očekivali neke znakove o tome'? Recimo, komadiće kose? Kosti lubanje? Ili djeliće kože lubanje? Stvari koje bismo obično povezivali s ozljedom glave, dok227 tore Whitman? Kao dokaze o tome da je predmet o kojem govorimo upotrijebljen za nanošenje takve ozljede? - Šerif Moran od mene je zatražio da provedem dva ispitivanja krvi -reče svjedok. - To sam i učinio. Utvrdili smo da... - Da, da... - prekine ga Nels Gudmundsson. - Kao što ste već posvjedočili. Krv na harpunu pripadala je grupi koju nazivamo B pozitivnom: nitko ne osporava to, doktore. Zanima me ne biste li vi, kao čovjek koji šest i pol godina profesionalno promatra krv pod mikroskopom, očekivali da pod mikroskopom vidite i kosu i djeliće kosti ili kože uz krv, ako je ovaj harpun upotrijebljen za nanošenje ozljede glave. To ne biste očekivali, doktore? To ne bi bilo logično? - Ne znam - reče Sterling Whitman. - Ne znate? - Nels Gudmundsson. Još uvijek je u ruci držao harpun, no sada ga je postavio na ogradu mjesta za

svjedoke, između sebe i hematologa. - Doktore - reče. - Mrtvozornik koji je pregledao preminulog o kojem je riječ u svome je izvještaju naveo, ako me pamćenje ne vara, "sekundarnu i manju ranu na desnome dlanu, koja se širi sa stražnje strane između palca i kažiprsta, prema vanjskome dijelu ručnoga zgloba". Drugim riječima, porezotinu na dlanu. Običnu porezotinu na desnome dlanu Carla Heinea. Je li bilo moguće, doktore Whitman, da je takva rana - ako je ta ruka obavijala držak ovog harpuna - mogla ostaviti mrlju krvi B pozitivne grupe za koju ste rekli da se upila u drvo? Je li to bilo moguće, doktore? Moguće? - Moguće, da - reče Sterling Whitman. - Ali o tome ne znam ništa. Moj je posao bio samo ispitati krv, što je od mene zatražio šerif Moran. Na ovom ribarskome harpunu pronašao sam B pozitivnu krv. Kako je onamo dospjela, nemam pojma. - U redu - reče Nels Gudmundsson. - Lijepo od vas što ste to tako rekli. Jer, kako ste rekli, jedan od desetorice bijelih muškaraca ima tu krvnu grupu, B pozitivnu, je li tako? A na ovakvome otoku to znači, vjerojatno, dvjestotinjak ljudi, je li tako, doktore? Je li to približno točno'? - Da. Vjerojatno. Deset posto bijelih muškaraca na otoku. To bi... - A nije li taj postotak čak i viši, doktore, kod muškaraca japanskog podrijetla? Veći udio B pozitivnih među Amerikancima japanskoga podrijetla na ovome otoku? - Jest, tako je. Negdje oko dvadeset posto. Ali... - Dvadeset posto... hvala, doktore. To je, dakle, popriličan broj otočana s krvnom grupom B pozitivnom. No, pretpostavimo, čisto teoret-228 ski, da je krv na ribarskome harpunu uistinu pripadala Carlu Heineu, premda je mogla pripadati i stotinama drugih muškaraca... pretpostavimo to samo na trenutak kao teoriju. Onamo je mogla dospjeti, čini mi se, najmanje na dva načina. Mogla je poteći iz glave preminuloga, ili iz obične posjekotine na njegovoj raci... s glave ili s ruke, doktore, mogućnost je jednaka. Ali s obzirom na činjenicu da se krv nalazi na dršku tog harpuna, kamo bi čovjek obično stavio ruku, i s obzirom na činjenicu da ste ondje otkrili samo krv, a ne kost, kožu ili kosu, doktore - dakle vjerojatne dokaze o ozljedi glave, rekao bih - što vam se čini vjerojatnijim? Da je krv na harpunu, ako je uopće krv Carla Heinea, onamo stigla s njegove glave ili s ruke? - Nemam pojma - reče Sterling Whitman. - Ja sam hematolog, a ne detektiv. - Od vas i ne tražim da budete detektiv - reče Nels. - Samo me zanima što je vjerojatnije. - Ruka, vjerojatno - prizna Sterling Whitman. - Ruka bi, rekao bih, bila vjerojatnija od glave. - Hvala - reče Nels Gudmundsson. - Hvala vam što ste unatoč užasnome vremenu došli ovamo i to nam rekli. Potom se okrene od svjedoka, priđe Edu Soamesu i preda mu ribarski harpun. - Možete ga odložiti, gospodine Soames - reče. - Puno hvala. S time smo završili.

Trojica ribara - Dale Middleton, Vance Ćope i Leonard George -pred sudom su posvjedočili da su uvečer 15. rujna vidjeli brod Carla Heinea, Sušan Marie, s mrežom spuštenom u more na mjestu za lov u pličini Ship Channel Bank; nadalje, vidjeli su i brod Kabua Mivamota, Islander, u blizini tog mjesta i približno u isto vrijeme. Ship Channel je, objasnio je Leonard George, poput mnogih drugih mjesta na kojima otočki ribari love losose: uska i ograničena topografija morskoga plićaka koja vas prisiljava da lovite u vidokrugu ostalih ribara i da se krećete oprezno, kako u noćnoj magli uobičajenoj za okrug Island početkom jeseni ne bi prešli preko nečije postavljene mreže i uništili je svojim vijkom. Upravo je zbog toga, čak i u magli, Leonard prepoznao i Sušan Marie i Islandera između osam sati i osam i trideset kod Ship Channel Banka: sjećao se daje u prolazu vidio Islanderov dolazak, a onda je, deset minuta kasnije, naišao na Sušan Marie i vidio Carla Heinea kako spušta mrežu s vitla udaljavajući se od svjetla na kraju mreže. Lovili su, ukratko, u istim vodama, s time što je Carl bio ponešto dalje prema sjeveru, niz 229 struju: oko kilometar bliže brodskim koridorima po kojima je pličina Ship Channel i dobila ime. Nels Gudmundsson upitao je Leonarda Georgea je li među ribarima koji love vojgama uobičajeno da na mora prelaze na neki drugi brod. - Apsolutno ne - odgovorio je Leonard. - Nema baš puno razloga zbog kojeg bi ne'ko to učinio. Ako ne možete dalje i ne'ko vam donosi rezervni dio, onda možda... ali to je sve, drugih razloga nema. Možda ako se ozlijedite ili se brod pokvari ili tak' nešto. U protivnom, ne vežete se za nikog'. Radite svoje, gledate svoja posla. - Svađaju li se ribari na moru? - upita Nels. - Čuo sam za takve stvari. Da se vojgari svađaju. Ima li sukoba na mora, gospodine George'? -1 te kako - reče Leonard. - Ako vas netko zatvori. - Zatvori? - prekine ga Nels. - Možete li nam to ukratko objasniti? Leonard George objasnio je kako je vojga, mreža stajaćica, izrađena tako da ima gornji i donji dio; kako se donji konopac zove olovnja -komadići olova učvršćeni su za mrežu kako bi je održavali pod površinom a gornji je dio poznat pod nazivom plutnja: pluteni plovci omogućuju mu da ostaje na površini, tako da iz daljine takva mreža izgleda poput niza plutenih plovaka koji se protežu od brodske krme do signal-nog svjetla na njezinu drugome kraju. Kada bi vam netko svoj mrežni zid postavio uza struju u odnosu na vas, "zatvorio" bi vas, ukrao vam ribu, budući da bije uhvatio prije nego što ona uspije doći do vas. To bi značilo nevolje, rekao je Leonard: značilo bi da morate povući mrežu, proći kraj njega i spustiti je negdje više uz struju. U tom slučaju, taj drugi

može odlučiti preskočiti vas i tako oboje uzaludno gubite vrijeme koje biste mogli provesti u lovu. Ipak, uza sve to, istaknuo je Leonard, nitko nikada ne prelazi na neki drugi brod. To se jednostavno ne čini; nikada nije čuo za takvo što. Čovjek gleda svoja posla, osim u kakvoj nepredviđenoj hitnoj situaciji kada mu je potrebna nečija pomoć. Nakon prijepodnevne stanke, Alvin Hooks je kao svjedoka pozvao stožernog narednika Victora Maplesa. Narednik Maples na sebi je imao svečanu zelenu vojničku odoru i simbole Četvrte pješačke divizije. Imao je i oznake vrsnog strijelca i sudjelovanja u borbama. Mjedena puceta na sakou, oznake na ovratniku i odličja na prsima sjajila su se i isticala u škrtome svjetlu sudnice. Narednik Maples imao je kojih petnaestak kilograma viška, no ipak je u toj svečanoj odori izgledao elegantno. Višak kilograma bio je dobro raspoređen; Maples je bio snažan muškarac. Imao je kratke, debele ruke, punašno, mladenačko lice i nije imao vrat. Podšišana na tek nekoliko milimetara, kosa mu je stršala uvis.230 Stožerni narednik Maples objasnio je sudu kako je od 1946. stacioniran u Fort Sheridanu, u Illinoisu, gdje se specijalizirao za obuku jedinica za borbu. Prije toga obučavao je vojsku u Camp Shelbvju, u Mississippiju, prije nego stoje 1944. i '45. sudjelovao u ratnim operacijama u Italiji. Narednik Maples ranjen je u borbama na rijeci Arno - njemački metak pogodio ga je u križa, tek nekoliko milimetara prolazeći kraj kralježnice zbog čega mu je kasnije dodijeljeno Grimizno srce. Usto je bio, rekao je, i kod Livorna i Luciane i vidio 442. pukovniju - koju su činili američki Japanci i u čijem je sastavu bio i i optuženik - u borbama uz Gotsku liniju. Narednik Maples u svojoj je karijeri obučio tisuće vojnika za borbu prsa o prsa. Ta vrsta borbe bila mu je specijalnost, rekao je; radio je i na drugim područjima osnovne obuke, no najčešće se vraćao tome obliku. Narednik Maples pred sudom se prisjetio svog iznenađenja početkom 1943. kada je 442. pukovnija - u kojoj su bili mladići japanskih roditelja, odrasli u Americi - došla na obuku u Camp Shelbv. Bili su to mladići iz internacijskih logora, dobrovoljci na putu za europska bojišta, a među njima, sjećao se narednik Maples, bio je i optuženik, Kabuo Mivamoto. Kabua se među tisućama koji su pohađali njegovu nastavu sjećao zbog... jednog neobičnog događaja. Deset vodova vojnika na obuci okružilo je jednog poslijepodneva u veljači narednika Maplesa na vježbalištu u Camp Shelbvju - deset vodova japanskih mladića, tako da se našao usred stotinjak japanskih lica, pritom objašnjavajući osobitosti bajunete. Narednik Maples obavijestio je vojnike o tome kako je politika vojske Sjedinjenih Država čuvati im živote dok ne dođu do bojišnice; zbog toga će tijekom vježbanja umjesto pravog oružja

imati drvene štapove. Nosit će i zaštitu za glavu. Narednik je počeo pokazivati pokrete i način postupanja s bajunetom, a onda je pozvao dobrovoljca. U tom trenutku, rekao je sudu, našao se licem u lice s optuženikom. Neki mladić stupio je u kružni prostor oko kojeg su se okupili novaci i predstavio se naredniku, blago se naklonivši prije pozdrava i glasno uzviknuvši "Gospodine!" - Kao prvo - ukorio ga je narednik Maples - ne trebaš me pozdravljati niti me oslovljavati s "gospodine". Ja sam dobrovoljno došao u vojsku, jednako kao i ti, narednik sam, a ne profesionalni dočasnik ili major. Kao drugo, u ovoj vojsci nitko se nikome ne klanja. Puno je časnika koji će očekivati vojnički pozdrav, ali naklon? To nema veze s vojskom. S američkom vojskom. To se ne radi. 231 Narednik Maples dao je Mivamotu drveni štap i dobacio mu štitnik za glavu. U govoru tog mladića bilo je nečeg agresivnoga i narednik Maples to je čuo. Ne posve određeno znao je za tog mladića koji je tijekom osnovne obuke došao na glas kao izrazito borben ratnik, pripravan na ubijanje i u svakom trenutku posve odan zadaći. Maples je među svojim vojnicima viđao puno takvih mladića i nikada se nije dao zastrašiti takvom mladenačkom razmetljivošću; tek rijetko netko bi ga se istinski dojmio ili bi nekoga od njih bio pripravan smatrati ravnopravnim. - U borbi, protivnik vam neće stajati nepomično - govorio je, gledajući mladića u oči. Jedno je vježbati na lutki ili vreći, a drugo protiv sebe imati uvježbano ljudsko biće koje točnije simulira pokrete u borbi. U tom slučaju - rekao je okupljenim novacima - naš će dobrovoljac nastojati izbjegavati drvenu bajunetu koja će ga danas napadati. - Razumijem, gospodine - rekao je Kabuo Mivamoto. - Da više nisam čuo riječ "gospodine" - odvratio je narednik Maples. - Ovo ti je bilo posljednji put. Sudu je sada objasnio kako je ostao zapanjen - upravo zaprepašten -kada je uvidio da uopće ne može udariti optuženika. Kabuo Mivamoto gotovo se uopće nije micao, ipak uspijevajući izmaknuti svakom udarcu. Onih stotinu japanskih regruta promatralo ih je u tišini, ničim ne pokazujući da podržavaju jednog ili drugog. Narednik Maples nastavio se boriti svojom drvenom motkom sve dok mu je Kabuo Mivamoto nije izbio iz ruku. - Oprostite - rekao je Mivamoto. Kleknuo je, uzeo štap i pružio ga naredniku. Tada se ponovno naklonio. - Nema potrebe klanjati se - ponovio je narednik. -To sam ti već rekao. - To činim iz navike - rekao je Kabuo Mivamoto. - Naviknut sam na to kada s nekim ovako vježbam. - A onda je iznenada podignuo svoj štap. Pogledao je narednika Maplesa u oči i nasmiješio se. Narednik Maples nevoljko je pristao na neizbježno te je tog poslijepodneva izišao na dvoboj s optuženikom. Borba je potrajala čitave tri sekunde. Pri prvom pokušaju naleta, narednik je izgubio tlo pod

nogama, a onda je osjetio kako mu glavu uza zemlju pritiska vrh štapa. Štap se potom povukao, optuženik se naklonio i pridignuo ga. - Ispričavam se, narednice - rekao je nakon toga. - Vaš štap, narednice. - Zatim mu gaje dodao. Nakon toga narednik Maples koristio je prigodu da uči kendo od istinskog majstora. Narednik nije bio glup - to je o sebi rekao pred \232 sudom bez i najmanjeg tračka ironije - i tako je od Mivamota naučio sve stoje mogao, medu ostalim i važnost naklona. Narednik Maples s vremenom je postao pravi majstor, te je po završetku rata umijeću kenda poučavao komandose u Fort Sheridanu. Sa svoga stajališta, stajališta stručnjaka za starodrevno japansko umijeće borbe štapovima, narednik Maples mogao je s pouzdanjem ustvrditi daje optuženik više nego sposoban ribarskim harpunom usmrtiti čovjeka puno većeg i snažnijeg od sebe. Štoviše, osobno je znao tek nekolicinu ljudi koji bi se mogli uspješno braniti od takvog napada Kabua Mivamota - čovjek koji ne poznaje kendo ima vrlo male izglede za obranu. To je, prema iskustvu narednika Maplesa, čovjek koji je i tehnički izrazito vješt u borbi štapom i istodobno voljan nasilno nasrnuti na drugoga. Bio je, stajalo je u njegovu dosjeu, odličan vojnik. Ne, narednika Victora Maplesa nikako ne bi iznenadilo kada bi doznao da je Kabuo Mivamoto ribarskim harpunom nekoga ubio. On je više nego sposoban za takav čin. 20 U vrijeme suđenja za ubojstvo Kabuu Mivamotu, Sušan Marie Heine bila je udovica već gotovo tri mjeseca, no još se uvijek nije bila osobito navikla na to i još je uvijek provodila sate i sate -naročito noću tijekom kojih nije mogla misliti ni na što osim na Carla i činjenicu da je nestao iz njezina života. U gledalištu, sjedeći uza sestru s jedne i majku s druge strane, odjevena u crno od glave do pete i očiju zastrtih velom s baršunastim točkama, Sušan Marie bila je utjelovljenje ožalošćene privlačnosti: zračila je plavokosom, tužnom boli zbog koje su se novinari okretali prema njoj i razbijali glavu pitajući se koliko bi bilo dolično s njom prisno razgovarati pod izlikom profesionalne nužnosti. Gusta kosa mlade udovice bila je spletena u pletenicu i učvršćena pod šeširom, tako da je vrat bijel poput alabastera, kojem se Art Moran toliko divio dok je Sušan Marie ulijevala kavu na crkvenim susretima, bio izložen prepunoj sudnici. Taj vrat i pletenice, te bijele ruke čedno sklopljene u krilu tako su snažno odudarali od njezine crne odjeće, pridajući joj izgled nerazmetljive mlade njemačke barunice koja je možda tek nedavno ostala bez supruga, no suočena s time nije zaboravila kako se treba dobro odijevati, čak i kada odjećom treba izraziti bol. A upravo je bol bilo ono stoje Sušan Marie izražavala iznad svega

ostaloga. Oni koji su je dugo poznavali uočavali su da joj se promijenilo čak i lice. Površniji među njima to su pripisivali činjenici da od Carlove smrti uopće nije jela s tekom - pod jagodičnim kostima već su joj se vidjele sjene - no drugi su u tome prepoznavali dublju promjenu, izmijenjeni duh. Pastor u luteranskoj crkvi First Hill četiri je nedjelje zaredom od vjernika tražio da mole ne samo za dušu Carla Heinea nego i za to da se Sušan Marie "s vremenom oslobodi žalosti i boli". Radi tog potonjeg cilja, ženska crkvena udruga punih je mjesec dana, svake večeri, za Sušan Marie i njezinu djecu pripremala tople složence, a Einar Petersen brinuo se za to da joj234 se namirnice isporučuju na kućni prag. Suosjećanje sa Sušan Marie u njezinu udovištvu otok je izražavao hranom. Alvin Hooks, tužitelj, dobro je znao kolika je vrijednost Sušan Marie Heine. Na mjesto za svjedoke dotada je već bio pozvao okružnog šerifa i okružnog mrtvozornika, majku ubijenog te pogurenog Šveđanina od kojeg je ubijeni kanio kupiti nekadašnju očevu farmu. Nastavio je s nizom sekundarnih svjedoka Sterlingom Whitmanom, Daleom Mi-ddletonom, Vanceom Copeom, Leonardom Georgeom, narednikom Victorom Maplesom - a stvar će sada dovršiti predstavljanjem supruge ubijenog, žene koja mu je već donijela neizmjernu korist samim time što je sjedila u gledalištu, gdje su je porotnici dobro vidjeli. Osobito muškarci neće željeti izdati takvu ženu oslobađanjem optuženog na koncu suđenja. Ona će ih uvjeriti ne baš onim što ima reći, nego ukupnošću svega onoga što jest. U četvrtak 9. rujna poslije podne Kabuo Mivamoto našao se na njezinim ulaznim vratima, želeći razgovarati s njezinim suprugom. Bio je to dan posve bez oblaka, od onih kakvi se u rujnu na San Piedru rijetko viđaju - ove godine, međutim, rano su doživjeli niz takvih dana - dan sveobuhvatne topline ali s povjetarcem s mora koji je ljuljao lišće u jo-hinim krošnjama, a neke čak i trgao i odnosio na zemlju. U jednom trenutku bilo bi mirno, a već trenutak kasnije zapuh vjetra dignuo bi se s vode, mirišući po soli i morskoj travi, tako da bi huk lišća u krošnjama bio jednako glasan kao i zvuk valova koji su zapljuskivali obalu. Jedan takav nalet zahvatio je košulju Kabua Miyamota dok je stajao na trijemu, tako da mu je njezin ovratnik načas dodirnuo vrat, a ramena se napuhala, ispunjena zrakom. Vjetar se odmah zatim stišao, a košulja smirila i ona gaje pozvala da uđe i sjedne u dnevnu sobu; ona će, rekla je, otići po supruga. Tog poslijepodneva činilo se da Japanac ne zna točno bi li trebao ući ili ne. - Mogu pričekati na trijemu, gospođo Heine - predložio je. - Dan je ugodan. Pričekat ću vani.

- Gluposti - odvratila je ona i odmaknula se s prolaza. Potom mu je rukom pokazala prema dnevnoj sobi. - Uđite i udobno se smjestite. Maknite se sa sunca i sjednite, može? Unutra je lijepo svježe. Pogledao ju je, trepnuo, no ipak je načinio tek jedan korak. - Hvala -rekao joj je. - Imate lijepu kuću. - Carl ju je izgradio - odgovorila mu je Sušan Marie. - Molim vas, sada uđite. Sjednite. 235 Japanac tada prođe kraj nje, skrene lijevo i spusti se na rub drvenog trosjeda. Leđa su mu bila uspravljena, držanje ukočeno. Ponašao se kao ja bi udobno se smjestiti za njega bila svojevrsna uvreda. Promišljenošću koja je, po njezinu sudu, graničila s nečim stiliziranim, sklopio je ruke i stao čekati u posve uspravljenu položaju. Idem po Carla - rekla je Sušan Marie. - Doći će odmah. - U redu - rekao je Japanac. - Hvala. Tako ga je ostavila u dnevnoj sobi. Carl i dječaci bili su vani i obre-zivali maline, a zatekla ih je među drvenim potpornjima južno od kuće. Carl je rasterećivao starije stabljike, dječaci su punili tačke. Zastala je na kraju reda i zazvala ga. - Carl! - rekla je. - Netko te treba. Kabuo Mivamoto. Čeka te. Svi su se okrenuli i pogledali je, dječaci bez košulja i maleni u odnosu na zidove malina, Carl pognut u koljenima, s nožem u ruci, div crveno-smeđe brade. Zatvorio je nož i spremio ga u korice za pojasom. - Gdje? upitao je. - Kabuo? - U dnevnoj sobi. Čeka te. - Reci mu da dolazim - rekao je Carl. Potom je obojicu dječaka stavio u tačke, na obrezane grane. Pazite na trnje - rekao je. - Idemo... Vratila se u kuću i Japancu rekla kako joj suprug dolazi za nekoliko trenutaka; radi nešto među malinama. - Jeste li za kavu? - upitala gaje. - Ne, hvala - odgovorio je Kabuo Mivamoto. - Nije mi teško - nagovarala gaje ona. - Molim vas, popijte kavu. - Vrlo ste ljubazni - rekao je. - To je vrlo lijepo od vas. - Hoćete li, onda, popiti kavu? - upitala gaje Sušan Marie. - Carl i ja namjeravali smo piti kavu. - U tom slučaju, u redu - rekao je Kabuo. - Hvala. Popit ću šalicu kave. Hvala vam. I dalje je sjedio u istome položaju, na rubu izlizane sofe, točno onako kako je sjedio kada je prije nekoliko minuta izišla. Sušan Marie ta je nepomičnost uznemiravala i upravo mu je namjeravala predložiti da se nasloni i opusti, da se osjeća kao kod kuće i udobno, kada se na ulaznim vratima pojavio Carl. Kabuo Mivamoto odmah je ustao. - Hej... - reče Carl. - Kabuo. - Carl - reče Japanac. Prišli su jedan drugome i čvrsto stisnuli ruke, njezin suprug kojih petnaestak centimetara viši od posjetitelja, s bradom i snažnih ramena i prsa, u znojem umrljanoj majici s kratkim rukavima. - Što kažeš da iziđemo - predloži tada. - Da obiđemo imanje ili tak' nešto? Da iziđemo iz kuće, budemo vani?236

- Može - reče Kabuo Mivamoto. - Nadam se da ovo nije nezgodno vrijeme - doda potom. Carl se okrene i pogleda Sušan Marie. - Kabuo i ja idemo van - reče. - Nećemo dugo. Idemo u šetnju. - U redu - rekla je ona. - Pristavit ću vodu za kavu. Kada su izišli, otišla je na kat kako bi vidjela kako joj je dijete. Nagnula se nad kolijevku, udahnula miris toploga daha malene djevojčice i nosom joj blago dodirnula obraz. S prozora je vidjela dječake u dvorištu, dva tjemena; sjedili su u travi uz preokrenute tačke. Vezali su snopove obrezanih grančica malina. Sušan Marie znala je da je Carl razgovarao s Oleom Jurgensenom i daje dao polog za Oleovu farmu; znala je i što Carl osjeća prema svom nekadašnjem domu u Island Centeru i s koliko bi se strasti želio posvetiti uzgajanju jagoda. Ipak, ona nije željela otići iz njihove kuće uz Mili Run Road, kuće s brončanim svjetlom, lakiranim borovim daskama, i golim krovnim gredama u sobi na katu, s pogledom na more preko nasada malina. Dok je tako, s prozora djetetove sobe, gledala preko polja, bilo joj je jasnije nego ikada da se ne želi seliti. Odrasla je kao kći farmera koji je prodavao sijeno i cijepao drva, čovjeka koji nije uspijevao sastaviti kraj s krajem; ona je sama iscijepala tisuće cjepanica, nadvijala se nad cedrov panj s dlijetom i drvenim batom, dok joj je plava kosa padala u oči. Bila je druga od triju kćeri i sjećala se kako joj je mlađa sestra jedne zime umrla od tuberkuloze; pokopali su je na Indian Knob Hillu, u luteran-skome dijelu groblja. Zemlja je bila smrznuta i muškarci su se dobro namučili dok su iskopali Ellenin grob. Kopanje je odnijelo veći dio jednog prosinačkog prijepodneva. Carla Heinea upoznala je zato što gaje željela upoznati. Žena njezina izgleda na San Piedru je to mogla učiniti, pod uvjetom da u tome postupi dolično nedužno. Bilo joj je tada dvadeset godina i radila je u Larsenovoj ljekarni, gdje je prodavala lijekove za hrastovim pultom. Jedne subote uvečer, u pola dvanaest, na uzvisini iznad plesnog paviljona u West Port Jensenu, stajala je pod granama nekog cedra dok joj je Carl rukama prolazio ispod bluze, svojim joj ribarskim prstima milujući dojke. Šuma je bila osvijetljena fenjerima, a daleko dolje u zaljevu, kroz razmake među drvećem, razabirala je svjetla usidrenih jahti. Nešto svjetla do-piralo je i do mjesta na kojem su stajali njih dvoje, tako da mu je vidjela lice. Ovo im je bio treći zajednički ples. Sada je već pouzdano znala koliko joj se sviđa njegovo lice, veliko, ogrubjelo od vjetra i sunca, izdržljivo. Obavila ga je dlanovima i promatrala ga s udaljenosti od petnaestak 237 centimetara. Bilo je to lice otočkog mladića, a istodobno tako zagonetno. Naposljetku, ipak je bio u ratu. Carl joj je počeo cjelivati vrat, tako daje Sušan Marie morala zabaciti glavu, kako bi mu stvorila

dovoljno prostora - njemu i njegovoj crve-nosmeđoj bradi. Podignula je pogled prema cedrovim granama i stala udisati njihov miris, a on joj je usnama prelazio ključnim kostima i potom se spustio u prostor između njezinih grudi. Dopustila mu je. Jasno se sjećala kako mu je to dopustila, kako to nije bila rezigniranost koju je osjetila s ona druga dva mladića-jednim potkraj završnog razreda srednje škole, drugim tijekom ljeta prije ovoga nego nešto intenzivno i duboko ono što je željela, tog bradatog ribara koji je bio u ratu i koji je s vremena na vrijeme, kada bi ga na to navela, o njemu pričao bez pretjerivanja. Prstima mu je milovala tjeme i osjećala neobičan dodir njegove brade na grudima. - Carl - prošaptala je, no nakon toga više nije imala što reći, nije znala koje bi još riječi željela izgovoriti. Nakon nekog je vremena prestao i naslonio dlanove na cedrovu koru iza nje tako da su mu krupne mišićave ruke prolazile svaka s jedne strane njezine glave. Pomno ju je pogledao, prisnošću i ozbiljnošću zbog kojih mu, činilo se, nije neugodno - taj tako silno trezveni muškarac - a onda joj zataknuo pramen plave kose za uho. Poljubio ju je i potom, i dalje je gledajući u oči, otkopčao dva dugmeta na njezinoj bluzi i ponovno je poljubio tako da se našla gotovo zatočena između Carla i stabla. Uzvratila mu je pritisak zdjeličnim mišićima, što još nikada nije učinila ni s jednim muškarcem. Bilo je to priznanje njezine želje, otkrivanje te želje, a to ju je iznenadilo do najvećih dubina njezina bića. Ipak, na jedan drugi način nimalo je nije čudilo što se sada, s dvadeset godina, tako stišće uz Carla Heinea, pod cedrom iznad plesnog paviljona u West Port Jensenu. Naposljetku, sama je to tražila, ostvarila silinom svoje želje. Sa sedamnaest je godina otkrila da ponašanje muškaraca može oblikovati svojim ponašanjem i da je ta sposobnost utemeljena na njezinu izgledu. Više joj se nije događalo da se zapanji pri pogledu u zrcalo koje joj otkriva razvijene dojke i bokove privlačne, odrasle žene. Zapanjenost je ubrzo odmijenila radost. Bila je zaobljena i čvrsta, a ta zaobljenost bila je čista i snažna, dok je joj gusta plava kosa pridavala odsjaj ramenima kada bi bila u kupaćem kostimu. Dojke su joj bile tek neznatno usmjerene jedna od druge i pri hodu su joj lagano dodirivale unutarnju stranu nadlaktica. Bile su velike i kad je nadišla nelagodu koju je u početku zbog njih osjećala, počela je uživati u činjenici da se dječaci i mladići u njezinoj blizini posve zbunjuju i obeshrabruju. Ipak, Sušan238 Marie nikada nije očijukala. Nije pokazivala da zna koliko je privlačna. Prije nego što je upoznala Carla, izlazila je s dvojicom mladića, od njih ustrajno zahtijevajući pristojnost i suzdržanost. Sušan Marie nije željela prije

svega biti par dojki, no, s druge strane, ipak se ponosila sobom. Taj ponos u njoj se zadržao i do sredine dvadesetih godina života, do trenutka kada je rodila drugo dijete i kada joj grudi više nisu bile toliko važne kao najvidljiviji dio njezine spolnosti. Dva sina navlačila su ih desnima i usnama i dojke su joj se sada doimale drugačijima. Nosila je grudnjak sa čvrstom žicom u donjem dijelu ne bi li ih tako pridigla. Sušan Marie već je tri mjeseca po udaji za Carla znala daje odlično odabrala muža. Na svoj smrtno ozbiljan, šutljiv način, svojstven ratno-me veteranu, bio je pouzdan i nježan. Noći je provodio u ribolovu. Kući bi se vraćao izjutra, jeo bi i otuširao se, a onda bi njih dvoje išli u postelju. Koristio se plovučcem kako bi mu dlanovi bili glatki, tako da joj je, premda u ribarevim rukama, bilo ugodno kada bi joj milovao ramena. Njih dvoje premještali su se iz položaja u položaj, iskušavajući sve, uza sunčevo svjetlo zaklonjeno samo rebrenicama, tijela koja se miču u jutarnjoj sjeni, no posve vidljiva. Otkrila je da se udala za pažljivog muškarca koji je kao ljubavnik nastojao zajamčiti joj zadovoljstvo. Sve njezine pokrete iščitavao je kao znakove, a kada bi se približila orgazmu, povukao bi se tek toliko da to njezino uzbuđenje poprimi obilježja još beznadnije potrebe. Tada bi ga morala položiti na leda i ljuljati se snažno, s kralježnicom izvijenom u velikome luku dok bi joj on, sada već napola sjedeći, čvrsto stisnutih trbušnih mišića, milovao dojke i cjelivao ih. Često bi svršavala u tom položaju u kojem bi mogla nadzirati vlastite osjete, voditi ih Carlovim tijelom, dok je Carl dobro pazio da počne svršavati kada i ona, tako je ponovno silno uzbuđujući, toliko da se kada bi svršila ne bi osjećala zadovoljeno, te bi jednostavno morala nastaviti kretati se i ritmički tražiti drugi orgazam koji pastor u luteranskoj crkvi First Hill nije mogao ni odobravati ni ne odobravati jer - bila je posve uvjerena -nije imao pojma da je takvo što uopće moguće. Carl bi spavao do jedan, a zatim ponovno jeo i išao raditi na imanju. Bio je sretan kada mu je rekla daje trudna. Nije prestao s njom voditi ljubav sve dok ga početkom devetoga mjeseca nije zamolila da prestanu. Negdje nakon što im se rodio prvi sin, Carl je kupio brod. Kada gaje nazvao po njoj, bilo joj je drago. Došla je na brod i tada su s djetetom isplovili u zaljev, pa na zapad, sve dok od otoka nije ostala tek niska crna crta na obzoru. Sjedila je na kratkome ležaju i dojila im sina dok je Carl stajao za kormilom. Tako je sjedila i gledala mu zatiljak, kratku, ču239 pavu kosu, široke mišiće leđa i ramena. Pojeli su konzervu sardina, dvije kruške i vrećicu lješnjaka. Dijete je spavalo na ležaju, a Sušan Marie stajala je na drvenome postolju i upravljala brodom, dok joj je

Carl, stojeći iza nje, masirao ramena i križa, potom stražnjicu. Čvršće je stisnula kormilo kada joj je zadignuo suknju i spustio gaćice, a potom, naginjući se naprijed, na kormilo, i pružajući ruke iza leđa kako bi rukama mogla kliziti suprugovim bokovima, zatvorila oči i stala se ljuljati. To je bilo ono čega se Sušan Marie sjećala. Koliko je ona mogla procijeniti, spolni je život bio samo središte njihova braka. Obilježavao je sve ostalo među njima, što ju je katkada zabrinjavalo. Pokvari li im se odnos u postelji, hoće li se pokvariti i sve ostalo među njima? Negdje kasnije, kada budu stariji i manje strastveni, kada im međusobna želja ishlapi i usahne - gdje će biti tada? O tome nije željela čak ni razmišljati, kao ni mozgati o tome kako jednoga dana možda neće imati ništa osim njegove šutnje i opsjednutosti onime što radi, što god to bilo - brod, njihova kuća, njegova polja. Vidjela je svog supruga i Kabua Mivamota kako prolaze rubnim dijelom njihova imanja. Potom su prešli neku uzvisinu i izgubili se iza nje, a ona se nagnula kako bi pomilovala djetetovu kosu, tako finu pod rukom, te se ponovno spustila u prizemlje. Dvadeset minuta kasnije Carl se vratio sam, odjenuo čistu majicu i čučnuo na trijemu, držeći glavu među dlanovima. Izišla je u svakoj ruci noseći po šalicu kave te sjela uz njega, s desne strane. - Stoje htio? - upita ga. - Ništa - odgovori Carl. - Trebali smo samo popričati o par stvari. Ništa važno. Ništa krupno. Sušan Marie pruži mu šalicu s kavom. - Vruća je - reče. - Pripazi. - Dobro - reče Carl. - Hvala. - Pripremila sam kavu i za njega - reče Sušan Marie. - Mislila sam da će ostati na kavi. - Ništa važno... - reče Carl. - To je duga priča. Sušan Marie ga zagrli. - U čemu je problem? - upita ga. - Ne znam - uzdahne Carl. - Želi sedam Oleovih jutara. Želi da dopustim Oleu da mu ih proda. Ili da mu ih sam prodam. Znaš, da mu ne stvaram poteškoće pri kupnji. - Sedam jutara? - Onih sedam koje je imala njegova obitelj. Želi ih povratiti. To je ono o čemu stalno priča moja majka. - Ah, to... - reče Sušan Marie. - Kada se pojavio nekako sam i imala osjećaj daje u tome stvar. To... pridoda tada sumorno.240 Carl nije rekao ništa. U takvim je trenucima za njega bilo tipično da ne govori puno. Nije volio objašnjavati ni opširno opisivati, a postojao je i dio njegove ličnosti do kojeg nije mogla doprijeti. To je pripisivala njegovim ratnim iskustvima i uglavnom ga je tako ostavljala na miru, u toj njegovoj šutnji. No katkada ju je ta šutnja i smetala. - Što si mu rekao? - upita ga sada. - Je li otišao ljutit, Carl? Carl odloži šalicu. Potom nasloni laktove na koljena. - Dovraga! -reče. - A što sam mu mogao reći? Moram

misliti na majku, znaš kakva je, moram misliti na sve to. Ako mu dopustim da se vrati onamo... Samo je slegnuo ramenima i na trenutak se činilo daje duboko nesretan. Vidjela je bore koje mu je morski vjetar urezao u kutovima plavih očiju. - Rekao sam mu da ću morati razmisliti, razgovarati s tobom. Rekao sam mu koliko se moja majka ljuti na njega... zbog tih ružnih pogleda i zločestih izraza lica. Više me nije htio ni pogledati. Nije se želio vratiti u kuću na kavu. Ne znam, valjda sam pogriješio. Bit će da smo se posvađali. S njime nisam mogao razgovarati, Sušan. Jednostavno... nisam... znao kako to izvesti. Nisam znao što mu reći... Glas mu se izgubio. Prepoznala je to kao jedan od onih njegovih trenutaka, promislila o tome, i ostala šutjeti. Nikada joj nije bilo posve jasno jesu li Carl i Kabuo prijatelji ili neprijatelji. Bilo je to prvi put da ih vidi zajedno i činilo joj se - takav je stekla dojam - daje među njima ostalo određene mjere srdačnosti, da su čitavo to vrijeme u sebi zadržali barem sjećanje na svoje prijateljstvo. No uistinu nije bilo načina da to točno odredi. Moguće je da su njihova srdačnost i rukovanje bili tek ukočen službeni pozdrav, da su se pod površinom mrzili. Ako ništa drugo, znala je da Carlova majka za sve Mivamotove ima samo najružnije riječi; katkada ih je spominjala za nedjeljnim objedom, opsjednuto blebe-ćući u beskraj. Carl bi u takvim situacijama u pravilu ušutio ili bi se s njom složio tek usput, nakon toga prelazeći na kakvu drugu temu. Sušan Marie već se bila naviknula na takve prijelaze, kao i na Carlovu nespremnost da razgovara o toj temi. Na to se naučila, no to ju je i dalje boljelo i tako je željela da sve to mogu raščistiti ovoga trena, dok zajedno sjede na trijemu. Ponovno je naišao vjetar i povinuo vrhove joha i ona osjeti neobičnu jesensku toplinu. Carl joj je više puta rekao - to je ponovio i neki dan - kako još od rata ne može govoriti. To se odnosilo čak i na njegove prijatelje, tako daje Carl sada bio usamljenik koji je zemlju i rad, brod i more, vlastite ruke, razumio bolje nego usta i srce. Zbog toga je prema njemu sada osjetila sućut i nježno mu pogladila rame, strpljivo čekajući. 241 - Dovraga - reče Carl nakon nekog vremena. - Osim toga, čini mi se, što se tebe tiče, mogao bih sve to prepustiti njemu i dopustiti mu da s time radi što god hoće. Pretpostavljam da se ionako ne želiš seliti onamo. - Ovdje je tako lijepo - odgovori Sušan Marie. - Samo na trenutak pogledaj oko sebe, Carl. - Pogledaj oko sebe ondje - reče on. - To je šezdeset pet jutara, Sušan. To joj je bilo razumljivo. Bio je to čovjek kojem je trebalo puno prostora, divovsko područje u kojem će djelovati. S time je bio odrastao, a more, unatoč prostranstvu, nije moglo zamijeniti zelena polja. Carlu je trebao prostor, puno više prostora nego što mu je nudio brod, a usto, da bi zaboravio rat - potonuće Cantona, vojnike

koji se utapaju dok ih on gleda - trebao bi zauvijek otići s broda i uzgajati jagode poput oca. Znala je da je to jedini način da joj suprug stekne unutarnji mir i ravnotežu; zbog toga je, na kraju, pristala s njim otići u Island Center. - Pod pretpostavkom da mu prodaš tih sedam jutara - reče Sušan Marie - što je najgore što može učiniti tvoja majka? Carl odlučno odmahne glavom. - Stvar na koncu zapravo ipak nije u njoj - reče. - Stvar je u tome da je Kabuo kosooki. A ja ne mrzim Japance, ali ih i ne volim. To je teško objasniti. Ali on je kosooki. - Nije kosooki - reče Sušan Marie. - Ti to zapravo ne misliš, Carl. Čula sam te kako o njemu govoriš lijepe stvari. Ti i on bili ste prijatelji. - Bili - reče Carl. - To je točno. Davno. Prije nego što je došao rat. Ali sada mi se više toliko ne sviđa. Ne sviđa mi se kako se ponio kada sam mu rekao da ću razmisliti, kao da je očekivao da mu samo tako predam tih sedam jutara, kao da mu ih dugujem ili... U tom trenutku iza kuće se začuo dječji krik, krik boli a ne povik u svađi ili razdraženoj prepirci, i Carl je krenuo u tom smjeru i prije nego stoje Sušan Marie uopće uspjela ustati. Starijeg dječaka zatekli su ispruženog na kamenoj ploči, gdje je objema rukama snažno stiskao lijevo stopalo; razrezao ga je na oštrome rubu prečke na tačkama koje su, okrenute naopako, ležale kraj njega. Sušan Marie kleknula je i poljubila ga u lice, a onda ga privila k sebi, dok mu je stopalo krvarilo. Sjećala se kako se Carl zagledao u ranu, nježno, drukčiji. To više nije bio ratni veteran. Dječaka su odveli dr. Whaleyju, a Carl je potom otišao u ribolov. Njih dvoje više nisu razgovarali o Kabuu Mivamotu, a Sušan Marie ubrzo je spoznala da je ta tema nekako zabranjena. U braku joj je bilo zabranjeno otvarati suprugove rane i zagledati se u njih osim ako on to ne bi zatražio.242 Njihov brak, shvatila je sada kada Carla više nije bilo, velikim je dijelom počivao na seksu. Na seksu je počivao sve do samoga kraja, do dana kada je Carl otišao iz njezina života: tog jutra, dok su djeca još spavala, zatvorili su vrata kupaonice, zaključali ih zasunom i svukli odjeću. Carl se otuširao, a Sušan Marie pridružila mu se pošto je sa sebe isprao miris lososa. Oprala mu je veliki penis, osjećajući kako pod njezinim prstima postaje sve tvrđi. Rukama ga je obavila oko vrata, obujmila ga nogama oko struka. Carl ju je pridignuo svojim snažnim rukama, stišćući joj mišiće u nogama, te obraz naslonio na njezine grudi i stao ih lizati. Tako su se ritmički micali, stojeći u kadi pod snažnim mlazom vode, a plava kosa zalijepila se Sušan Marie za lice, dok je ruke čvrsto stiskala oko suprugove glave. Kasnije su jedno drugo oprali, polako i prijateljski, onako kako to čine neki bračni parovi, a Carl je potom otišao u postelju i spavao do jedan. U dva, nakon stoje objedovao pržena jaja i

čičoke, kompot od krušaka i kruh namazan medom od djeteline, izišao je kako bi promijenio ulje u traktoru. Tog poslijepodneva s kuhinjskog gaje prozora vidjela kako skuplja rane jabuke otpale zbog vjetra i stavlja ih u vreću od debeloga platna. U petnaest do četiri vratio se u kuću, pozdravio s djecom, koja su sjedila na trijemu, pila jabučni sok, jela kekse od cjelovitog brašna i igrala se kamenčićima. Ušao je u kuhinju, čitavim tijelom obavio suprugu i rekao joj kako se. osim u slučaju da ulov bude neuobičajeno dobar, kući vraća sutra rano ujutro, kako će kod kuće biti, nada se, do četiri sata. Potom je otišao u pristanište u Amity Harboru i nakon toga više ga nije vidjela. -, .. . djeca, činilo mi se da nešto nije kako treba. Kad god smo bili zajedno, znala sam daje tako. To sam osjećala duboko '. u sebi. Voljela sam te i u tom istome trenutku nisam te voljela. Osjećala sam kako me to muči i zbunjuje. Sada mije sve posve jasno i držim da ti moram reći istinu. Kada smo se posljednji put našli u cedru i kada sHm osjetila kako ti se tijelo miče uz mene, posve sam pouzdano shvatila daje sve to pogrešno. Znala sam da nas dvoje zajedno nikako ne bismo mogli biti "ono pravo " i da ću ti to uskoro morati reći. I sada, ovim pismom, govorim ti upravo to. Ovo je posljednji put da ti pišem. Više nisam tvoja. Želim ti uistinu sve najbolje, Ishmael. Imaš veliko srce i dobar si i ljubazan. Znam da ćeš u ovome svijetu postići velike stvari, ali sada se moram oprostiti od tebe. Nastavit 283 ću živjeti koliko bolje budem mogla, a nadam se da ćeš i ti postupiti jednako tako. < .- S poštovanjem, 1 Hatsue Imada Pročitao gaje i drugi put, potom treći, a onda je isključio baterijsku svjetiljku. Pomislio je na to kako je do tog toliko važnog otkrića došla upravo u trenutku kada je ušao u nju, kako je ulazak njegova penisa sa sobom donio istinu koju nije mogla otkriti ni na jedan drugi način. Ishmael zatvori oči i na trenutak se u mislima vrati na onaj trenutak u šupljem cedru kada se, načas, micao u njoj i pomisli kako dotada nije mogao ni zamisliti koliki će mu to donijeti užitak. Nikako nije mogao znati kako bi to bilo biti u njoj, dokraja unutra, gdje bi mogao osjetiti njezinu toplinu, tako da gaje iznenađenje koje mu je taj osjećaj donio posve preplavilo, a onda se ona odjednom povukla od njega. Nije svršio, unutra je bio ukupno manje od tri sekunde, a za to vrijeme - ako je ono stoje stajalo u njezinu pismu bilo vjerodostojno - ona je uvidjela da ga više ne voli, dok je on u istom tom trenutku nju zavolio još više. Nije li to najneobičnije od svega? To što joj je ulaskom u nju pružio mogućnost da spozna istinu? Želio je ponovno biti u njoj, i želio je da ga ona traži da ponovno bude ondje, a ona je sutradan otputovala. Tijekom godina provedenih u Seattleu spavao je s tri žene. U vezi s dvije od njih nakratko je osjetio određenu nadu, pitajući se bi li se uistinu mogao zaljubiti u njih, no do toga nije došlo. Žene s kojima je spavao često su se

raspitivale o njegovoj ruci, a on im je pričao o svojim ratnim iskustvima. Ubrzo je zaključio da ih ne poštuje i tako je prema njima počeo osjećati svojevrsno gađenje. Bio je ratni veteran bez ruke, a to je očaravalo određeni tip žene tek nešto starije od dvadeset, koja sije zamišljala da je zapravo puno zrelija i vrlo ozbiljno shvaćala svoj život. Sa svakom od njih spavao je još nekoliko tjedana kad je zaključio da s njima ne želi imati nikakve veze - s njima je spavao bijesno i nesretno jer je bio usamljen i sebičan. U njima je svršavao žestoko i često, držeći ih budnima veći dio noći, te kasno poslije podne, prije večere. Znao je da će se, kada im kaže neka nestanu iz njegova života, osjećati još usamljenije nego prije, i stoga je pričekao nekoliko tjedana, oba puta, tek tako da mu noću netko bude u blizini, tek tako da u nekome svrši, samo da čuje nekoga kako diše pod njim dok on zatvorenih očiju pomiče bokove. A onda je u grad došao njegov otac, budući daje umirao, i Ishmael je zaboravio na284 žene. Otac mu je umro jednog poslijepodneva dok je Ishmael sjedio u redakciji Seattle Timesa i s pet prstiju brzo tipkao na pisaćem stroju. Ishmael se vratio na San Piedro radi pogreba i kako bi sredio očeve nedovršene poslove; ostao je kako bi nastavio voditi očeve novine. Stanovao je u nekom stanu u Amity Harboru i živio povučeno, koliko je to bilo moguće za jednog novinara na malenome otoku. Približno jednom u dva tjedna masturbirao bi u rupčić i to je bio krajnji domet njegova spolnoga života. Da, zaključio je, napisat će članak kakav Hatsue želi ugledati na stranicama San Piedro Reviewa. To možda i nije način na koji bi postupio njegov otac, ali neka ipak bude tako: on nije svoj otac. Njegov bi otac, dakako, još prije više sati otišao izravno Lewu Fieldingu i pokazao mu zabilješke obalne straže o kretanju brodova 15. rujna. Ali ne i Ishmael, ne sada - ne. Te će bilješke ostati u njegovu džepu. Sutra će napisati članak u skladu s njezinim željama, kako bi mu postala dužnicom, a potom, po svršetku suđenja, s njom će razgovarati kao netko tko je stao na njezinu stranu, tako da ona neće imati izbora i morat će slušati što joj ima reći. To je jedini način, jedini ispravan pristup. Dok je tako sjedio, sam usred hladnoće svoje nekadašnje sobe, s nelagodom držeći njezino pismo, počeo je zamišljati taj susret. 25 U osam ujutro trećeg dana suđenja - dvanaest velikih svijeća sada je osvjetljavalo sudnicu kao da je riječ o kakvoj crkvi ili svetištu - Nels Gudmundsson pozvao je svog prvog svjedoka. Optuženikova supruga, Hatsue Mivamoto, došla je iz posljednjeg reda gledališta, kose čvrsto povezane na zatiljku i pokrivene neukrašenim šeširom koji joj je bacao sjenu preko očiju. U trenutku kada se našla na okretnim vratašcima u ogradi,

pridržao ih joj je Nels Gudmundsson, zastala je i na trenutak pogledala supruga, koji je sjedio za stolom tek korak lijevo od nje, dlanova skladno sklopljenih pred sobom. Kimnula je ne promijenivši smiren izraz lica, a suprug joj je uzvratio također kratkim pokretom glave, bez riječi. Razdvojio je dlanove, položio ih na stol i pomno joj se zagledao u oči. Samo na trenutak učinilo se da bi se optuženikova supruga mogla okrenuti i poći prema njemu, no ona je ipak bez žurbe nastavila prema Edu Soamesu, koji je stajao ispred mjesta za svjedoke, u ispruženoj ruci strpljivo držeći Stari zavjet. Postoje Hatsue Mivamoto sjela, Nels Gudmundsson tri je puta za-kašljao u šaku i pročistio grlo. Potom je prošao ispred prostora za porotu, s palčevima ponovno zataknutima za naramenice i sa zdravim okom koje je suzilo. Arterije na sljepoočicama počele su mu pulsirati, kao što je to obično bivalo kada noću nije mogao spavati. Kao i ostali, i on je proveo tešku noć bez struje i grijanja. U pola tri, udova obamrlih od hladnoće, pripalio je šibicu i prinio je ručnome satu; u čarapama se odvukao u neosvijetljenu kupaonicu i ondje zatekao smrznutu vodu u nužniku. Nels je, snažno udarajući, gunđajući i izdišući oblake pare, razbio led drškom četke za čišćenje nužnika, naslonio se na zid - lumbago gaje bespoštedno mučio - i stao nesigurno ispuštati noćnu vodu. Potom se vratio u postelju, sklupčao se poput jesenskoga lista, pod svim pokrivačima kojih je bilo u kući, te tako bez sna ležao do svitanja. Sada, u sudni-286 ci, porotnici su jasno vidjeli da se nije ni obrijao ni počešljao; izgledao je najmanje deset godina starije. Slijepa lijeva zjenica jutros se doimala osobito hirovitom i posve izvan njegova nadzora. Kretala se vlastitom ekscentričnom putanjom. Gledalište je bilo jednako ispunjeno kao i tijekom čitavoga suđenja. Velik dio okupljenih građana nosio je kapute, kaljače i vunene šalove, odlučivši ne ostaviti sve to u garderobi: odmah ujutro svi su se sjurili u dvoranu kako bi pronašli mjesto za sjedenje. U prostoriju su tako unijeli miris mokroga snijega - topio se na vuni njihovih kaputa - sretni što su na to-plome gdje se događa nešto zanimljivo. Naguravši rukavice i vunene kape u džepove, smjestili su se svjesni iznimne sreće zbog toga što su privremeno uspjeli umaći snježnoj oluji. Kao i uvijek, držanje im je bilo svečano i ispunjeno poštovanjem; prema zakonu odnosili su se ozbiljno i osjećali njegovu veličinu kako prema njima struji od stola za kojim je Lew Fielding sjedio napola zatvorenih očiju, nedokučiv i zamišljen, i od porotnika koji su sjedili duboko razmišljajući u redovima na podiju. Novinari su, pak, svu pozornost usmjerili na optuženikovu suprugu, koja je tog dana nosila suknju s oštrim pravilnim

naborima i bluzu s dugačkim ukrašenim spojevima kojima je sužena u ramenima. Ruka koju je položila na Bibliju bila je skladna, a površina lica glatka. Jednog od novinara - neposredno nakon rata živio je u Japanu, gdje je tamošnje inženjere u automobilskoj industriji učio pisanju uputa za rukovanje - podsjetila je na mir gejše koja je u Nari izvodila čajni obred. Dok je tako, iz profila, promatrao Hatsuino lice u njemu se probudio miris borovih iglica posutih u dvorištu pred čajanom. No Hatsue u sebi nije osjećala nimalo mira; bila je to tek uvježbana maska. Jer je suprug, znala je, i za nju zagonetka, a takav je sve otkako se prije devet godina vratio iz rata. Vratio se kući na San Piedro i njih su dvoje unajmili brvnaru uz Bender's Spring Road. Bila je to slijepa cesta nad koju su se nadvijale johe; s tog mjesta nije se vidjela nijedna druga kuća. Kabua su noću mučili neugodni snovi zbog kojih je u papučama i kućnome ogrtaču odlazio do kuhinjskoga stola, gdje je sjedio, pio čaj i nepomično gledao pred sebe. Hatsue je uvidjela da je u braku s ratnim veteranom i daje to ključna točka njihova odnosa; rat je u njemu pobudio stalni osjećaj krivnje koja mu je na duši ležala poput kakve sjene. Za nju je to značilo da ga mora voljeti na način koji nije očekivala prije njegova odlaska u rat. U toj ljubavi nije bilo milosrđa i ona nije oprezno obilazila oko njegova srca, niti ugađala njegovoj boli ili hirovima. Umjesto toga posve se približila njegovoj boli, ne da bi ga tješila nego da bi mu pru287 Žila dovoljno vremena kako bi ponovno postao ono stoje bio. Bez imalo pijenja ispunjavala je obvezu koju je prema njemu osjećala, pritom rado Zanemarujući sebe. Na taj je način njezin život poprimio oblik i značenje koji su nadilazili njezin san o uzgoju jagoda na otočkoj zemlji, a to predavanje njegovim ranama istodobno ju je mučilo i donosilo joj zadovoljstvo. Sjedila bi mu nasuprot, za kuhinjskim stolom, u tri po ponoći, dok je on bez riječi gledao pred sebe ili pričao ili plakao, a kad god bi mogla, dio njegove boli uzimala bi i spremala u svoje srce. Njezina je trudnoća za Kabua značila dobrodošlu promjenu; zaposlio se u tvornici za preradu ribe, gdje je, rame uz rame s bratom Kenji-jem, konzervirao losose. Počeo je govoriti o kupnji farme i vozio je amo-tamo otokom, u razgledavanje imanja na prodaju. Međutim, nijedno mjesto nije bilo posve kako treba - drenaža, sunčevo svjetlo, ilovasto tlo. Kabuo je jednog kišnog poslijepodneva skrenuo na neko ugibalište uz cestu i ozbiljnim joj tonom objasnio kako kani ponovno kupiti roditeljsko imanje čim se za to ukaže prigoda. Ispričao joj je priču, još

jednom, o tome kako su trebali uplatiti još samo jednu ratu da bi postali vlasnicima punih sedam jutara zemlje. Kako im je Etta Heine njihovu zemlju uzela pred nosom i prodala je Oleu Jurgensenu. Kako je zemlja trebala biti prepisana na njegovo ime, jer je on bio najstariji sin i prvi iz obitelji Mivamoto koji je dobio državljanstvo. Izgubili su sve zbog Manzanara. Otac mu je umro od raka želuca; majka mu se preselila u Fresno, gdje se Kabuova sestra udala za nekog trgovca namještajem. Kabuo je tada šakom udario po upravljaču i opsovao prokletstvo koje vlada svijetom. - Ukrali su nam je - rekao je bijesno - i nije im se dogodilo ništa. Jedne noći, šest mjeseci nakon što se vratio iz rata, probudila se i uvidjela da ga nema ni u krevetu ni u kući. Hatsue je sjedila u tami kuhinje, gdje je s nelagodom čekala sedamdeset pet minuta; padala je kiša, noć je bila vjetrovita, a automobil nije bio u garaži. Čekala je. Dlanovima je prelazila preko trbuha, zamišljajući djetetov oblik, nadajući se da će osjetiti kakav pokret. Jednostrešni je krov 'znad smočnice prokišnjavao i ona se ustala kako bi ispraznila posudu koju je podmetnula pod rupu. Negdje nakon četiri ujutro Kabuo se vratio s dvije platnene vreće; bio je mokar do kože, a na koljenima je imao naslage blata. Uključio je svjetlo i ugledao je u kuhinji, kako nepomično sjedi za stolom i promatra ga bez riječi. Kabuo je, gledajući je jednako nepomično, odložio jednu vreću na pod, drugu na stolac i skinuo kapu. - Nakon Pearl Harboura - rekao joj je - moj je otac sve ovo zakopao. -288 Potom je počeo vaditi stvari - drvene sablje, hlače hakama, bokken, nagi-natu, svitke ispisane japanskim pismom -jedno po jedno oprezno odlažući na stol. - Ovo su obiteljske stvari - rekao joj je, otirući kišu sa čela. - Moj ih je otac sakrio u poljima jagoda. Pogledaj ovo - pridodao je. Bila je to fotografija na kojoj je Kabuo bio odjeven kao bugeisha i objema rukama zamahivao štapom za kendo. U to vrijeme bilo mu je tek šesnaest godina, no već je izgledao gnjevno i neobuzdano. Hatsue je dugo i pomno promatrala tu snimku, osobito Kabuove oči i usta, ne bi li u njima štogod otkrila. - Moj je pradjed rekao je Kabuo, svlačeći kaput - bio samuraj i izniman vojnik. Ubio se na bojištu kod Kumamota - ubio se vlastitom sabljom, seppukku - Kabuo joj je tada brzim pokretom ruku pokazao kako je rasporio trbuh, zabijajući zamišljenu sablju duboko u lijevu stranu slabina i potom je odlučno povlačeći udesno. - U bitku je ušao mašući samurajskom sabljom i jurišajući prema puščanoj vatri iz carskoga uporišta. Pokušaj to zamisliti, Hatsue - rekao je Kabuo. - Jurišati sabljom na puške. Svjestan toga da ćeš poginuti. Potom je kleknuo kraj mokre vreće na podu i iz nje izvukao stabljiku jagode. Kiša je snažno udarala

po krovu i jednome od zidova njihove kuće. Kabuo je izvadio još jednu jagodu i obje ih donio na svjetlo iznad stola, gdje ih je ona po želji mogla pomnije promotriti. Prinio ih joj je i ona je tada uočila kako mu nabrekle vene i arterije na podlakticama prolaze neposredno pod kožom te koliko su mu zapešća i prsti snažni. - Moj je otac zasadio ove biljke - rekao joj je Kabuo bijesnim glasom. - Kao djeca živjeli smo od njihovih plodova. Razumiješ li što ti govorim? - Dođi u postelju - rekla mu je Hatsue. - Okupaj se, osuši i vrati u krevet-rekla mu je. Ustala je i otišla od kuhinjskoga stola. Znala je da, gledajući je sa strane, vidi njezin novi oblik koji je stvorilo dijete. - Ubrzo ćeš biti otac -podsjetila gaje, zadržavajući se na vratima. - Nadam se da će te to usrećiti, Kabuo. Nadam se da će ti to pomoći da sve ovo zakopaš. Ne znam kako bih ti drukčije mogla pomoći. - Vratit ću farmu - odgovorio joj je Kabuo nadglasavajući zaglušuju-ću kišu. - Živjet ćemo ondje. Uzgajat ćemo jagode. Sve će biti u redu. Ponovno ću doći do svoje farme. Bilo je to prije puno godina - devet, ili gotovo devet. Štedjeli su koliko god su mogli, na stranu stavljajući sav novac koji im nije bio nužan, sve dok nisu uštedjeli dovoljno za vlastitu kuću. Hatsue se željela iseliti iz unajmljene trošne brvnare na kraju Bender's Spring Roada, no Kabuo 289 ju je uvjerio da je bolje kupiti ribarski brod s vojgama. Za godinu-dvije, rekao joj je, udvostručit će ušteđevinu, imati brod i još će im ostati dovoljno za otplatu zemlje. Ole Jurgensen stari, rekao je. Neće proći puno vre-niena, a on će željeti prodati zemlju. Kabuo se ribarskome poslu posvetio koliko je bolje mogao, no zapravo nije bio rođeni ribar. Ribolov je donosio novac i on gaje želio, bio je ambiciozan, snažan i marljiv radnik, no more mu zapravo ipak nije ništa značilo. Nisu udvostručili ušteđevinu, čak se nisu ni približili tome cilju, i nisu posve otplatili Islander. Kabuo se samo još više prisiljavao na rad i životni uspjeh mjerio količinama ulovljenih lososa. Svake noći kada ne bi ništa ulovio osjećao bi kako mu se san gubi pred očima, a farma jagoda koju je tako silno želio sve više udaljava. Okrivljavao je sebe i obraćao joj se sve grublje, a to je samo produbilo rane u njihovu braku. Hatsue se činilo da mu nimalo ne pomaže udovoljavanjem zahtjeva njegova samosažaljenja, a on joj je to zamjerao. Bilo joj je teško takve trenutke razlučiti od dublje boli njegovih ratnih rana. Usto, sada je imala troje djece i morala je usmjeriti pozornost na njih, dati im dio onoga stoje nekoć pružala suprugu. Djeca će ga, nadala se, smekšati. Nadala se da će mu se kroz njih primiriti opsjednutost snom o drukčijem životu. Znala je da se isto to dogodilo i u njezinu srcu. Da, bilo bi lijepo živjeti u ljepšoj kući, izići iz nje i u kakvo lipanjsko jutro osjetiti miris jagoda i

malina, stajati na vjetru i mirisati ih. No ova kuća i ovaj život ono su što ima i nema nikakva smisla neprestance tražiti nešto drugo. To mu je pokušala obzirno reći, no Kabuo je ustrajno ponavljao da je odmah iza ugla drukčiji i bolji život, da je to samo stvar većih količina ulovljenog lososa, čekanja da Ole Jurgensen uspori, štednje novca, čekanja. Hatsue je sada sjedila uspravno, s rukama u krilu, i spremala se za svjedočenje pred sudom. Zamolit ću vas da se nečega prisjetite - reče Nels. - Riječ je o događajima od prije približno tri mjeseca, početkom rujna ove godine. Bi li se moglo reći da se u to vrijeme vaš suprug počeo zanimati za kupnju zemlje ponuđene na prodaju u Island Centeru? Sjećate li se, gospođo Mivamoto? - O, da - odgovorila je Hatsue. - Bio je jako zainteresiran za kupnju te zemlje. Ta ga je zemlja oduvijek zanimala. Nekoć je to bila zemlja njegove obitelji, polja jagoda, i silno ju je želio ponovno obrađivati. Njegova se obitelj jako namučila da bije kupila, a onda su, u ratu, ostali bez svega, zemlja im je oduzeta.290 - Gospođo Mivamoto... - reče Nels. - Sada se prisjetite jednog konkretnog dana, utorka, 7. rujna, molim vas. Neki gospodin Ole Jurgen-sen, vjerojatno se sjećate, nekadašnji uzgajivač jagoda iz Island Centera, posvjedočio je da gaje vaš suprug toga dana posjetio kako bi se raspitao 0 kupnji sedam jutara njegove zemlje, polja jagoda koja ste spomenuli. Sjećate li se toga? - Da - reče Hatsue. - Znam za to. Nels kimne i stane prstima masirati čelo; potom sjedne na rub optuženikova stola. - Je li vam suprug spomenuo da je otišao onamo? Je li vam rekao za svoj razgovor s gospodinom Jurgensenom u vezi s kupnjom tih sedam jutara? - Jest - reče Hatsue. - Rekao mi je. - Je li rekao štogod o tom razgovoru? Nešto čega se sjećate? - Rekao je - reče Hatsue. - Da. Hatsue potom ispriča kako je poslije podne 7. rujna s djecom u automobilu prolazila pokraj stare farme u Island Centeru i vidjela znak za prodaju na imanju Olea Jurgensena. Okrenula se i preko Mili Runa otišla u Amity Harbor, gdje je s javne govornice u blizini Petersenove prodavaonice nazvala supruga i rekla mu stoje vidjela. Potom je otišla kući 1 čekala sat vremena, a onda se Kabuo vratio s novostima o tome kako je Carl Heine kupio Oleovu farmu. - Tako... - reče Nels. - Te nepovoljne novosti... to je bilo uvečer 7. rujna kada vam je suprug to ispričao? - Poslije podne - reče Hatsue. - O tome je pričao kasno poslije podne, sjećam se, prije nego stoje otišao u ribolov. - Kasno poslije podne - ponovi Nels. - Je li vam suprug izgledao razočarano, gospođo Miyamoto, zbog toga što nije uspio otkupiti svojih sedam jutara? Je li vam se činilo da je razočaran? - Nije - reče Hatsue. - Nije bio razočaran. Bio je pun nade, gospodine Gudmundsson, nikada nije

bio puniji nade. Za njega je bilo važno to što je Ole Jurgensen odlučio povući se iz uzgajanja jagoda i prodati čitavo imanje. Nešto se, rekao je, pokrenulo... dotada nije bilo nikakve prilike, a sada se pojavila. Godinama je čekao taj trenutak... sada mu se ukazivala prilika. Bio je vrlo zagrijan, pun nade. - Prijeđimo sada na sljedeći dan - reče Nels, odvajajući dlan od čela. - Sutradan, 8. rujna, je li govorio o tome? Je li i dalje bio, kako kažete, pun nade? - O, da - odgovori Hatsue. - Vrlo. O tome smo ponovno razgovarali sljedećeg dana. Odlučio je razgovarati s Carlom Heineom, vidjeti se s njim u vezi s kupnjom tih sedam jutara. 291 - Ali nije otišao do njega. Sve do sljedećeg dana. Pričekao je još jedan dan, je li tako? - Čekao je - reče Hatsue. - Zbog toga je bio nervozan. Želio je dobro razmisliti o tome što će reći. - Sada je četvrtak, 9. rujna - reče joj Nels Gudmundsson. - Prošla su dva dana otkako je vaš suprug razgovarao s Oleom Jurgensenom; prošla su dva duga dana. Što se, prema vašem sjećanju, dogodilo? - Što se dogodilo? - Otišao je razgovarati s Carlom Heineom - je li tako? - kao što je jučer posvjedočila Sušan Marie. Prema iskazu Sušan Marie Heine, vaš ih je suprug posjetio kod kuće u četvrtak, 9. rujna, poslije podne i želio je razgovarati s Carlom. Prema riječima Sušan Marie Heine, razgovarali su trideset-četrdeset minuta za vrijeme šetnje imanjem. Ona ih nije pratila i nije čula o čemu su govorili, no posvjedočila je o sadržaju razgovora kojeg je vodila sa svojim suprugom pošto je vaš suprug tog dana otišao od njih. Rekla je da su njih dvojica razgovarali o onih sedam jutara i mogućnosti da ih vaš suprug eventualno otkupi. Sušan Marie Heine tijekom unakrsnog ispitivanja izjavila je da Carl vašem suprugu nije dao nedvosmisleno negativan odgovor u vezi s kupnjom tih sedam jutara, Carl vašeg supruga nije naveo na zaključak o tome kako nema nikakve nade za ponovno stjecanje obiteljske imovine. Koliko je ona shvatila, Carl je vašeg supruga naveo na zaključak kako za otkup postoji određena mogućnost. Čini li vam se sve to, dakle, točnim, gospođo Mivamoto? Poslije podne 9. rujna, nakon razgovora s Carlom Heineom, je li vam se i dalje činilo da vam je suprug pun nade? - U njemu je bilo više nade nego ikada - reče Hatsue. - Nakon razgovora s Carlom Heineom kući se vratio s više nade i energije nego ikada. Rekao mije da mu se čini kako povratak obiteljske imovine već dugo, dugo nije bio izgledniji. I ja sam tada osjetila nadu. Nadala sam se da će na koncu sve biti u redu. Nels se ponovno pridigne i stane, polako, koračati pred porotnici-ma, nekoliko trenutaka zamišljen, bez riječi. U toj tišini čulo se kako vjetar navaljuje na prozore; para je u radijatorima pištala i kuhala. Kako u sudnici nije bilo stropne rasvjete, dvorana koja je uvijek bila bljedunjava, sada se doimala sivljom i bezličnijom nego ikada. U

zraku se osjećao ^iris snijega. - Kažete, gospođo Mivamoto, da ste i vi osjećali nadu. Pa ipak, kao što dobro znate, majka preminuloga i vaš suprug, koji ondje sjedi, nisu bili u najboljim odnosima. Između njih je bilo, moglo bi se reći, rječka-292 293 nja. Na temelju čega ste onda osjećali nadu, ako smijem pitati? Zbog čega ste bili toliko optimistični? Da, rekla je Hatsue, jasno joj je zastoje to pita. I sama je takvo pitanje postavila Kabuu: hoće li takvi ljudi pristati prodati mu zemlju koju su nekoć tako spremno ukrali? - Etta i Carl dvije su različite osobe odgovorio joj je tada Kabuo. Stvar, ovoga puta, ovisi o Carlu, a ne njegovoj majci. A Carl mu je nekoć davno bio prijatelj. On će postupiti pravično. - Gospođo Mivamoto - nastavi Nels. - Vaš je suprug razgovarao s Carlom Heineom u četvrtak, 9. rujna, poslije podne. Sljedećeg četvrtka, 16. rujna, Carl Heine pronađen je utopljen u svojoj ribarskoj mreži, u zaljevu White Sand. Između tih dvaju događaja proteklo je tjedan dana... punih šest dana i sedam noći. Pun tjedan ili gotovo čitav tjedan, svejedno. Mene zanima je li vam u tih tjedan dana suprug spominjao Carla Heinea ili tih sedam jutara zemlje. Je li vam rekao bilo što o tih sedam jutara ili o svojim nastojanjima da ponovno dođe do njih. Sjećate li se da je vaš suprug tijekom tjedan dana između devetog i šesnaestoga rujna govorio o tome ili učinio nešto što bi imalo veze sa stjecanjem obiteljske zemlje? Dakle, ovako, objasnila je Hatsue, Kabuu se činilo da se tu nema što poduzeti, da sljedeći potez treba povući Carl, daje Carl taj koji treba pristupiti njemu. Carl treba o svemu razmisliti i donijeti određeni zaključak. Sada je u pitanju Carlovo srce, želi li ispraviti nepravdu koju je skrivila njegova majka. Osjeća li se Carl odgovornim za postupke svoje obitelji? Razumije li svoje obveze? Usto, bilo bi nečasno, primetnuo je tada Kabuo, ponovno se obratiti Carlu s istim zamornim pitanjem; ne želi preklinjao', dovoditi se u položaj u kojem će biti prepušten Carlovoj milosti. Ne želi ostavljati dojam daje u odnosu na Carla u lošijem položaju niti pokazivati preveliku nestrpljivost zbog koje bi se osjećao poniženim. Ne, u takvoj je situaciji najbolje biti strpljiv. Navaljivanjem ili pretjeranim otkrivanjem vlastitih želja ne može se postići ništa. Umjesto toga, čekat će. Pričekat će tjedan dana, objasnio je Hatsue, a potom odlučiti što će poduzeti. Šesnaestoga ujutro, dok je ona kuhala vodu za čaj, energično je ušao kroz ulazna vrata, u svojim gumenim čizmama i gumenim hlačama, i rekao joj kako se na moru vidio s Carlom, kako mu je u magli pomogao s ispražnjenim akumulatorima i kako su njih dvojica stiskom ruke potvrdili dogovor. Sporazumjeli su

se oko onih sedam jutara. Osam tisuća četiristo dolara, osam stotina unaprijed. Zemlja Mivamotovih ponovno je bila Kabuova, nakon svih tih godina. No kasnije tog istoga dana, u jedan poslije podne, prodavačica u Petersenovoj trgovini - bila je to Jessica Porter ispričala je Hatsue kako je Carla Heinea protekle noći u ribolovu snašla užasna nesreća. Pronašli su ga zapletenog u mreži, mrtvog, gore u zaljevu White Sand.26 1 A Ivin Hooks otpočeo je unakrsno ispitivanje tako stoje sjeo na rub tužiteljeva stola i prekrižio noge na kojima je nosio pomno ulaštene cipele, držeći se kao da nehajno stoji na kakvom uličnome uglu. S dlanovima sklopljenima u krilu, na trenutak je nagnuo glavu udesno i pomno promotrio Hatsue Mivamoto. - Znate - reče tada - bilo je zanimljivo slušati vas. Osobito kada ste pričali o šesnaestome ujutro. Mislim na priču koju smo upravo čuli, o tome kako ste kuhali čaj kada je optuženik uletio kroz vrata, tako užasno uzbuđen, i rekao vam za taj razgovor na moru, kako su on i Carl Heine postigli određeni dogovor. Meni je sve to bilo vrlo zanimljivo. Zastao je i još je nekoliko trenutaka promatrao. Potom je počeo kimati. Počešao se po glavi i podignuo pogled prema stropu. - Gospođo Miyamoto - uzdahne tada. - Jesam li točno opisao u kakvom je stanju šesnaestoga ujutro, kada je ubijen Carl Heine, bio vaš suprug? Rekao sam da je bio "užasno uzbuđen"? Jesam li kojim slučajem pogrešno protumačio vaš iskaz? Je li se tog jutra kući vratio "užasno uzbuđen"? - Upotrijebila bih te riječi, da - reče Hatsue. - Bio je užasno uzbuđen, svakako. - Nije izgledao uobičajeno? Bio je... uznemiren? Izgledao vam je nekako... drukčije? - Uzbuđeno - odgovori Hatsue. - Ne uznemireno. Bio je uzbuđen zbog toga što će ponovno dobiti obiteljsku zemlju. -- U redu, znači bio je "uzbuđen" - reče Alvin Hooks. - I ispričao vam je tu priču o tome kako je na moru pomogao Carlu Heineu s... neispravnim akumulatorom ili tako nešto. Je li to točno, gospođo Mivamoto? -Točnoje. . - . - Rekao je da je pristao i privezao se uz brod Carla Heinea, prešao k njemu kako bi mu posudio akumulator?296 -Tako je. -1 kako su tijekom tog njegova milosrdnog čina on i Carl razgovarali o tih sedam jutara o kojima su se dotada sporili? Je li to točno? I kako je Carl nekako pristao prodati mu ih? Za osam tisuća četiristo dolara ili tako nekako? Je li sve to točno? Jesam li dobro shvatio? - Jeste - reče Hatsue. - Tako je bilo. - Gospođo Miyamoto - reče Alvin Hooks. - Jeste li, kojim slučajem, tu priču kome ispričali? Jeste li, na primjer, nazvali kakvu prijateljicu ili rođaka kako biste prenijeli te dobre novosti? Jeste li prijatelje i obitelj obavijestili o

tome kako se vaš suprug usred noći na brodu spora-zumio s Carlom Heineom... kako ćete se uskoro seliti na sedam jutara polja jagoda, otpočeti nov život ili takvo što? - Ne - reče Hatsue. - Nisam. - A zašto? - upita Alvin Hooks. - Zašto to niste nikome rekli? Reklo bi se daje to poprilična novost. Čini mi se da bi čovjek takvo što ispričao majci, na primjer, ili sestrama, možda... nekome. Hatsue promijeni položaj na stolcu i nelagodnim pokretom ruke okrzne prednji dio bluze. - Pa... reče. - Čuli smo za to kako je Carl Heine... poginuo samo nekoliko sati nakon što se Kabuo vratio kući. Zbog Carlove nesreće... počeli smo drukčije razmišljati. To je sada značilo da nemamo što priopćiti. Sve je ponovno bilo u zraku. - Sve je bilo u zraku - reče Alvin Hooks i prekriži ruke na prsima. - Kada ste čuli daje Carl Heine poginuo, odlučili ste ne govoriti o tome pitanju? To ste mi rekli, jesam li dobro shvatio? - Pogrešno tumačite moje riječi - požali se Hatsue. - Samo smo... - Ništa ja ne tumačim, ni ispravno ni pogrešno - prekine je Alvin Hooks. - Želim samo utvrditi činjenice... sve nas zanimaju samo činjenice, gospođo Mivamoto, to nam je ovdje zadaća. Prisegom ste se obvezali na iznošenje činjenica i stoga vas molim, gospođo, ako smijem ponoviti, jeste li odlučili ne govoriti o tome kako vam je suprug proveo noćna moru, o njegovu susretu s Carlom Heineom? Jeste li odlučili ne pričati o tom pitanju? - Nisam imala o čemu pričati - reče Hatsue. - Kakve sam novosti mogla priopćiti obitelji? Situacija je bila neizvjesna. - Neizvjesno je preblaga riječ - reče Alvin Hooks. - Uz to što se vašem suprugu dogovor o kupnji zemlje izjalovio, jedan je čovjek, možemo primijetiti, i umro. Čovjek je umro, da ne bude zabune, s ranom na jednoj strani lubanje. Je li vam palo na pamet, gospodo Miyamoto, da biste se mogli obratiti šerifu i priopćiti mu informacije kojima ste raspolagali? 297 jeste li i u jednome trenutku pomislili da bi moglo biti primjereno iznijeti ono što znate, ispričati kako vam je suprug proveo noć na moru, sve o tim akumulatorima i tako dalje i tako dalje, šerifu okruga Island? - Razmišljali smo o tome, da - reče Hatsue. - Tog smo dana o tome razgovarali čitavo poslijepodne... trebamo li otići šerifu i ispričati mu, razgovarati o tome. No na koncu smo odlučili to ne učiniti, znate... jer je to izgledalo jako neugodno, izgledalo je kao ubojstvo, Kabuu i meni to je bilo jasno. Shvatili smo da bi na koncu mogao završiti ovdje, na suđenju, a upravo to se i dogodilo. Dogodilo se točno to, vidite. Moga ste supruga optužili za ubojstvo. - Pa, dakako - reče Alvin Hooks. - Razumijem vas. Jasno mi je zbog čega ste bili vrlo zabrinuti da bismo vam

supruga mogli optužiti za ubojstvo. Ali ako je, kao što ste dali naslutiti, istina bila na vašoj strani, što vas je, zaboga, moglo toliko zabrinjavati? Zašto, ako je istina doista bila uz vas - zašto, za Boga miloga, gospođo Mivamoto - niste odmah otišli šerifu i ispričali mu sve što znate? - Bojali smo se - reče Hatsue. - Činilo nam se da je bolje šutjeti. Činilo nam se da bi ispričati što znamo bila pogreška. - No, da... - reče Alvin Hooks. - To je ironično. Jer je pogreška, koliko mi se čini, bila upravo u tome što se niste javili šerifu. Pogreška je bila u tome što ste bili neiskreni. Što ste za trajanja šerifove istrage hotimice prikrivali informacije. - Možda - reče Hatsue. - Ne znam. - Ali to je svakako bila pogreška - reče Alvin Hooks, kažiprstom pokazujući prema njoj. - Vrlo ozbiljna pogreška u prosudbi, ne mislite li sada tako? S jedne strane imamo smrt u sumnjivim okolnostima, šerif je na terenu i prikuplja informacije, a vi mu ne dolazite u pomoć. U mogućnosti ste pomoći mu, a ne pomažete mu i niste otvoreni. Iskreno govoreći, zbog toga postajete sumnjivi, gospođo Mivamoto, žao mi je što to moram reći, no to je istina. Ako čovjek ne može imati povjerenja u to da ćete u takvom trenutku otkriti ono što znate, ključne informacije, kako vam možemo vjerovati sada... shvaćate? Kako vam, zaboga, možemo Vjerovati? - Ali - reče Hatsue, naginjući se naprijed - nije bilo vremena za javljanje šerifu i iznošenje informacija. Poslije podne smo čuli za Carlovu nesreću. Samo nekoliko sati kasnije moj je suprug uhićen. Jednostavno nije bilo osobito puno vremena. - Ali, gospođo Mivamoto... - odvrati Alvin Hooks. - Ako ste uistinu držali da je riječ o nesretnome slučaju, zašto se niste javili298 odmah? Zašto se niste javili istog tog poslijepodneva i dobrome šerifu ispričali što znate o toj nesreći? Zašto mu niste pomogli pojedinostima u njegovoj istrazi? Zašto mu niste pružili pomoć? Zašto mu niste rekli da je vaš suprug došao na brod Carla Heinea kako bi mu pomogao s -što je ono bilo? - praznim akumulatorom, je li tako bilo? Nadam se da razumijete kako moram reći da jednostavno ne razumijem sve to. Osupnut sam, zbunjen, to mi uopće nije jasno. Ne znam u što vjerovati, a u što ne. Posve sam izgubljen u svemu ovome, doista. Alvin Hooks tada pridigne hlače, ustane i okrene se oko ruba stola, a potom se smjesti na svoj stolac i stisne dlanove. - Više nemam pitanja, časni sude - reče tada odjednom. - S ovim smo svjedokom završili. Može ići. - Čekajte malo - reče Hatsue Mivamoto. - Ja sam... - To bi bilo dovoljno, ispitivanje je završeno - prekine je strogim glasom sudac Fielding. Odlučno i nepopustljivo promatrao je optu-ženikovu suprugu, a ona mu je uzvratila jednakim pogledom. - Odgovorili ste na

postavljena pitanja, gospođo Mivamoto. Jasno mi je da ste zasigurno uzrujani, no vaše mentalno stanje, emocionalno raspoloženje, po pravilima prema kojima se odvija ovaj slučaj, nisu elementi o kojima s pravne strane mogu voditi računa. Činjenica da želite još nešto reći, da biste gospodinu Hooksu upravo sada željeli reći što mislite - a ne osuđujem vas zbog tako intenzivnih osjećaja - to je jednostavno nedopustivo. Odgovorili ste na postavljena pitanja i sada, bojim se, morate napustiti mjesto za svjedoke. Na žalost, nemate izbora. Hatsue se okrene prema suprugu. On joj kimne, a ona mu uzvrati identičnim pokretom glave i već se u sljedećem trenutku svjesnim naporom pribere. Ustala je više ne rekavši ni riječi i vratila se na mjesto u stražnjem dijelu gledališta, gdje je, popravivši položaj šešira, sjela. Nekoliko građana iz gledališta - među njima i Ishmael Chambers, refleksno su se okrenuli kako bi je pogledali, no ona ničim nije pokazala da ih primjećuje. Gledala je ravno pred sebe, ne izgovorivši ni riječi. Nels Gudmundsson pozvao je Josiaha Gillandersa, predsjednika Udruge ribara-vojgara San Piedra, četrdesetdevetogodišnjeg muškarca s morževim brkom i vodenastim, mutnim alkoholičarskim očima. Nizak, širok i snažan, Josiah je trideset godina lovio sam sa stražnje palube svoga broda, Cape Eliza. Otočani su ga znali kao ribara pijanca koji oponaša razmetljivi hod i držanje kakvog pomorskoga kapetana: gdje god bi se 299 pojavljivao na San Piedru, nosio bi nakrenutu plavu kapetansku kapu s tvrdim zaslonom. Nosio je vuneno radno odijelo i šetlandske pulovere i često bi se napio kao majčica zemlja - njegov izraz - s kapetanom Jonom Soderlandom u gostionici San Piedro. Njih dvojica razmjenjivali bi priče alasovima koji bi sa svakom kriglom piva koju bi iskapili postajali sve bučniji. Kapetan Soderland gladio bi bradu; Josiah bi otirao pjenu s brkova i pljeskao kapetana po leđima. Sada, na mjestu za svjedoke, svoju je kapetansku kapu držao vršci-ma prstiju, prekriživši ruke na izbočenim prsima, bradu s rupicom pridi-gnuvši prema Nelsu Gudmundssonu koji je, trepćući, nesigurno stajao pred njim. - Gospodine Gillanders - reče Nels. - Koliko ste dugo predsjednik Udruge vojgara San Piedra? - Jedanaest godina - odvrati Josiah. - Ali ribolovom se bavim već trideset. - Lovite losose? - Da. Uglavnom. - S vojgara, gospodine Gillanders? Trideset godina na ovome otoku lovite brodom koji ima mrežu stajaćicu? *Tako je. Trideset godina. - Vaš brod - reče Nels. - Cape Eliza. Je li vam itko ikada na njemu pomagao? Josh odmahne glavom. - Nikada - reče. - Radim sam. Oduvijek je tako i tako će i ostati. Lovim sam i tako mi se

dopada. - Gospodine Gillanders - reče Nels. - U svojih trideset godina ribarenja jeste li, gospodine, ikada imali priliku doći na nečiji čamac? Jeste li ikada, na moru, vezali svoj brod za neki drugi i iz bilo kojeg razloga došli na to drugo plovilo? - Praktički nikada - reče Josiah Gillanders, pritom pomno gladeći brkove. - Možda najviše pet-šest puta u svih trideset godina... nikako više od šest. Pet ili šest, i to je sve. - Pet ili šest puta - reče Nels. - Možete li se prisjetiti i ispričati nam, gospodine Gillanders, što je bio uzrok tih prelazaka na drugi brod na otvorenome moru? Sjećate li se koji vam je eventualno bio cilj, u svakoj od tih prigoda, kada ste se vezali uz plovilo nekog drugog ribara? Možete li se toga prisjetiti i ispričati sudu? Josiah se ponovno počne baviti brkovima; to je činio iz navike kad god bi razmišljao. - Da ne idemo previše u pojedinosti, rek'o bih da se svaki put nekome nešt' pokvarilo. Netko bi imao problema s motorom ili300 ne bi mogao ploviti i trebala mu je pomoć. Ili... u redu... bio je jedan tip kojem je trebala pomoć jer je slomio kuk, čini mi se. Vezao sam se za njega i prešao na njegov brod. Pomogao mu, sredio stvari. Ali, ako ne ulazimo u pojedinosti, na tuđi brod, dakle, idete u nepredviđenim situacijama. Na drugi brod ide se ako je nekome potrebna pomoć. - Na drugi brod ide se ako je nekome potrebna pomoć - reče Nels. - U vaših trideset godina provedenih u ribolovu vojgom, gospodine Gil-landers, jeste li ikada došli na tuđi brod, a da nije bila riječ o neuobičajenoj situaciji? Zbog nečega drugog, a ne, kao što ste rekli, zbog toga što je nekome potrebna pomoć? - Nikada - reče Josiah. - Ribolov je ribolov. Neka love i neka me ne diraju. Svi mi moramo obaviti svoj posao. - Da - reče Nels. -1 u vaših trideset godina ribarenja, gospodine, i kao predsjednik udruge... kao osoba koja, pretpostavljam, razmatra razne stvari koje se na moru događaju među vojgarima... jeste li ikada čuli za prelazak na drugi brod zbog razloga koji nisu bili hitne naravi? Sjećate li se ijednog takvog događaja? - To se ne događa - reče Josiah. - Nepisano pravilo na moru, gospodine Gudmundsson. Kodeks časti među ribarima. Ti gledaj svoja posla, ja ću gledati svoja. Na moru jedan drugome nemamo što reći. Imamo puno posla, nemamo vremena za blebetanje, ne možemo sjediti na palubi, piti rum i pričati dok netko drugi vadi ribu. Ne, na drugi se brod ne ide bez valjana razloga... netko je u nevolji, u neuobičajenoj situaciji, motor mu ne radi, slomio je nogu. U tom slučaju, idi k njemu, pomogni mu. - U tom slučaju - upita Nels - ne držite da je ovdje optuženi, gospodin Mivamoto, 16. rujna mogao doći na brod Carla Heinea zbog nekog drugog razloga, a ne kako bi mu pomogao u nevolji? Je li vam to logično? - Nikada nisam čuo ni za kakav prelazak na drugi brod zbog nekog drugog razloga, ako me to

pitate, gospodine Gudmundsson. Jedini slučajevi za koje znam ono su što sam rekao... čovjek ima problema s motorom, slomio je nogu. Nels oprezno sjedne na rub optuženikova stola. Kažiprstom je pokušao obuzdati hirovite pokrete slijepoga oka, no od toga nije bilo koristi; oko je nastavilo izmicati nadzoru. - Gospodine Gillanders... -reče. - Nije li teško i opasno povezivati se na moru? Čak i za mirna vremena, uz dovoljno svjetla? - Ponešto - reče Josiah. - Može biti. 301 - Noćno pristajanje i povezivanje na otvorenome moru? Je li to moguće učiniti brzo, kao u kakvome napadu? Bi li čovjek koji na tuđi brod želi prijeći bez privole njegova vlasnika to uopće mogao učiniti? Je li to izvedivo? - Za to nikada nisam čuo - odgovori Josiah, dižući ruke uvis. - Dva ribara koji to čine dogovorno, to pomaže, jako, da. Znate, za to je potrebno malo manevrirati. Privezati se uz nekoga protiv njegove volje... rekao bih daje to nemoguće, gospodine Gudmundsson. Nikada nisam čuo za nešt' takvoga. - Nikada niste čuli da se neki ribar privezao uz drugoga i došao mu na brod protivno njegovoj volji, gospodine? Takvo što držite fizički nemogućim? Bi li to bio točan prikaz onoga što ste nam upravo ispričali? Jesam li sve to ispravno shvatio? - Dobro shvaćate - reče Josiah Gillanders. - Neizvedivo. Onaj drugi lako bi vas odbio. Ne bi vam dopustio da se povezete, udaljio bi se. - Samo u hitnim i neuobičajenim situacijama - reče Nels. - Ne bi bilo nijednog drugog logičnog razloga za prelazak na drugi brod. Je li to točno, gospodine Gillanders? - Točno je. Samo u nevoljama i hitnim situacijama. Nikada nisam čuo za nešt' drugo. - Pretpostavimo da želite nekoga ubiti - reče Nels, pomno naglašavajući svaku riječ. - Mislite li da biste u tom slučaju pokušali protiv njegove volje prijeći na njegov brod i udariti ga ribarskim harpunom? Vi ste čovjek s dugogodišnjim iskustvom na moru, stoga vas molim da zamislite takvu situaciju. Bi li to bio pametan plan, dobar plan, po vašoj procjeni, gospodine? Biste li držali daje izvedivo privezati se uz njegov brod i prijeći na njega kako biste počinili ubojstvo? Ili biste pokušali nešto drugo, iskušali neki drugi pristup, nešto drugo, a ne prisilni prelazak u magli na otvorenome moru, usred noći, protivno volji tog drugog čovjeka... što mislite, gospodine Gillanders? - Ne biste mogli prijeći na njegov brod ako vam on to ne bi dopustio - odgovori Josiah. Jednostavno ne mogu zamisliti nešto takvo. A osobito ne s Carlom Heineom. Bilo bi vrlo teško doći mu na brod ako on to ne bi želio... strašno jak čovjek, velik, snažan. Jednostavno nema načina, gospodine Gudmundsson, na koji bi Mivamoto

mogao nasilno doći na njegov brod. To jednostavno nije moguće. To nije učinio. - To nije moguće - reče Nels. - Po vašim procjenama, procjenama dugogodišnjeg vojgara, predsjednika Udruge na ovome otoku, nije moguće da je optuženik prešao na brod Carla Heinea radi toga da bi ga302 ubio? Problem nasilnog ukrcavanja to onemogućuje... zbog njega je to nemoguće? - Mivamoto nije prešao na brod Carla Heinea bez njegove privole -reče Josiah Gillanders. Povezivanje je preriskantno, a Čari nikako nije bio nespretni mlitavac. Ako je uopće došao na njegov brod, to je morala biti neka nepredviđena situacija, problem s motorom ili tako nešto. Akumulator, tako je rekla njegova gospođa. Carl je imao problema s akumulatorom. - U redu - reče Nels. - Problemi s akumulatorom. Recimo da imate problema s akumulatorom. Motor vam ne radi. Nemate svjetla. Na pučini ste i ne možete se pomaknuti. Što poduzimate u takvom slučaju, gospodine Gillanders? Biste li, recimo, priključili rezervni akumulator? - Nemate rezervni akumulator - odvrati Josiah. - To bi bilo kao da u automobilu vozite još jedan akumulator. A to se baš ne događa često, zar ne? - Ali, gospodine Gillanders - reče Nels Gudmundsson. - Ako se sjećate iskaza koji je pred sudom dao okružni šerif, kao i njegova izvještaja, na brodu Carla Heinea, zatečen je rezervni akumulator kada je brod pronađen kako pluta u zaljevu White Sand. U prostoru za akumulatore imao je akumulatore D-8 i D-6, priključene, te jedan D-8 na podu u kabini... treći akumulator, premda prazan, kojeg bismo vjerojatno mogli smatrati rezervnim. - No, da - reče Josiah. - Sve je to jako čudno. Tri akumulatora... jako čudno. Prazan rezervni akumulator, i to je jako čudno. Svi koje znam rade s dva akumulatora, glavnim i onim drugim, pomoćnim. Ako se s jednim nešto dogodi, možete nastaviti s drugim dok se ne vratite u pristanište. I još nešto je ovdje... D-8 i D-6 jedan pokraj drugog u prostoru za akumulatore... ni za to još nikada nisam čuo, za svih ovih godina provedenih na moru. Nikada nisam čuo za takav raspored... obično se koristi samo jedan tip akumulatora... i ne bih rekao da bi Carl Heine radio tako, imao nešto tako neujednačeno, neuredno i sve to... Mislim daje gospođa Mivamoto rekla istinu... Carl je imao problema s akumulatorom, vjerojatno je izvadio D-8, praznog ga ostavio na podu kabine, i od Mivamota posudio D-6, a ovaj je ostatak noći radio s drugim akumulatorom... To je najvjerojatnije objašnjenje. - Tako, znači... - reče Nels. - Znači ovako, ne možete se pomaknuti na pučini i treba vam pomoć. Što biste prvo poduzeli? - Pozvao bih pomoć radiouređajem - reče Josiah. - Ili bih dozvao nekoga tko bi mi bio u vidokrugu. Ili, ako bi mi mreža bila postavljena i

303 ako bi sve ostalo išlo kako treba, čekao bih da netko naiđe i tada bih ga pozvao u pomoć. - Znači, najprije biste pokušali radiovezom? - upita Nels. - Pomoć biste pozvali radiouređajem? Ali, ako vam je akumulator prazan, radi li vam uopće radio? Na što radi radio, gospodine Gillanders, na što radi radio ako vam ne radi akumulator? Možete li uistinu uputiti poziv radiovezom? - Imate pravo - reče Josiah Gillanders. - Radio ne radi. Ne možete nikoga pozvati. Posve ste nemoćni. - Što onda činiti u tom slučaju? - upita Nels. - Zaustavite nekoga, ako magla nije odviše gusta. No ako je magla gusta, kao što je bila one noći kada se Carl Heine utopio - negdje pred jutro 16. rujna, vrlo maglovitog jutra, vjerojatno se sjećate - tada se valjda morate nadati - zar ne? - da će netko proći neposredno uz vas, te morate zaustaviti upravo taj brod, tko god bio u njemu, jer izgledi da ugledate neki drugi brod nisu osobiti, nije li tako? Morate prihvatiti svaku pomoć jer ćete se inače naći u velikoj nevolji. - Točno je sve što ste rekli - reče Josiah Gillanders. - U takvoj situaciji, najbolje je da dođete do neke pomoći, dok tako plutate u magli, neposredno uz brodske pravce kod Ship Channel Banka. Opasno mjesto za nepokretno stajanje na pučini. Čitavo vrijeme tim područjem prolaze veliki teretni brodovi. Najbolje je da, ako ikako možete, dođete do nekakve pomoći. Tko god vam se, kako kažete, pojavi iz magle kada oglasite sirenu. U redu, o tome znam više od vas - pridoda tada Josiah. - Znate, Carl je gotovo sigurno imao sirenu na komprimirani zrak. Nije mu trebao akumulator da bi njome pozvao pomoć. Vjerojatno je uključivao sirenu. Za to mu nije trebao akumulator. - No, dobro - reče Nels. - U redu. Pluta u magli u blizini brodskih pravaca, bez motora, bez svjetala, bez radija, bez rezervnog akumulatora... mislite li da bi rado primio pomoć daje netko naišao? Mislite li da bi bio zahvalan kada bi do njega došao neki drugi ribar i ponudio da će se privezati uz njega i pomoći mu? - Svakako - reče Josiah. - Na tome bi nedvojbeno bio zahvalan. Na moru je i ne može se pomaknuti, ne može krenuti, ne može čak ni izvući mrežu, izvaditi ribu. Bio bi i te kako zahvalan, to je sigurno. U protivnom, morao bi biti lud. - Gospodine Gillanders - Nels se nakašlje u šaku - sada bih želio da se vratimo na pitanje koje sam vam postavio prije nekoliko trenutaka. Želio bih, gospodine, da dobro razmislite o pitanju ubojstva... ubojstva304 s predumišljajem. O planiranju toga kako ćete nekoga ubiti, a potom provođenju ovakve strategije: prilazite žrtvi dok je u lovu na pučini, ve-žete se uz njegov brod protiv njegove volje, preskačete na njegov brod i udarate ga u glavu drškom ribarskog harpuna. Sada vas pitam - ponavljam vam to pitanje - sa stajališta čovjeka koji ribari već

trideset godina, iz perspektive predsjednika Udruge vojgara - čovjeka koji, pretpostavljam, dočuje gotovo sve što se noću događa na moru - biste li, gospodine, to smatrali dobrim planom? Je li to plan kakvog bi ribar proveo kada bi želio nekoga ubiti? Josiah Gillanders odmahne glavom kao da gaje to uvrijedilo. - To bi, gospodine Gudmundsson reče, pomno naglašavajući riječi - bilo nešto najgluplje što se može zamisliti. Apsolutno najapsurdnije, znate. Ako bi netko nekoga želio ubiti, za to bi lako pronašao pametniji i bezopasniji način, mislim da je to jasno. Doći na nečiji brod protiv njegove volje... to, već sam vam rekao, nije moguće. Skočiti na njega s harpu-nom? To je jednostavno smiješno, gospodine. To je za gusare i slične priče. Pretpostavljam da, kada biste se mogli dovoljno približiti za prive-zivanje - a to ne bi bilo moguće - bili biste i dovoljno blizu da ga ustrijelite, zar ne? Jednostavno ga ustrijelite, znate, potom se bez problema vežete za njega, bacite ga u more i operete ruke. On tone ravno na dno mora i više ga nikada nitko neće vidjeti. Ja bih ga ustrijelio, da, i odustao bih od časti da budem prvi vojgar u povijesti zanata koji je uspio nasilno doći na tuđi brod. Ne, gospodine, ako itko na ovome sudu misli da je Kabuo Mivamoto protiv volje Carla Heinea došao na njegov brod, raspalio ga po glavi ribarskim harpunom i bacio u more... no, taj je onda jednostavno lud i gotovo. Čovjek bi morao biti prava budala da u to povjeruje. - U redu - reče Nels. Više nemam pitanja za vas, gospodine Gillanders. Hvala vam, međutim, što ste danas došli ovamo. Vani i dalje traje mećava. - Da, snijeg jako pada - reče Josiah. - No ovdje je lijepo toplo, gospodine Gudmundsson. Gospodinu Hooksu je jako toplo. Zapravo... - Svjedok je vaš - prekine ga Nels Gudmundsson. Potom sjedne uz Kabua Mivamota i položi mu ruku na rame. Završio sam, gospodine Hooks - reče. - No, dobro, bit će da sam ja na redu - odgovori smireno Alvin Hooks. - Imam samo nekoliko pitanja, gospodine Gillanders. Samo nekoliko stvari na koje se trebamo vratiti u ovoj vrućini... nemate ništa protiv, gospodine? 305 Josiah slegne ramenima i sklopi ruke na trbuhu. - Samo naprijed, onda - reče. - Pretvorio sam se u uho, kapetane. Alvin Hooks ustane i nehajno se došeće do mjesta za svjedoke, držeći ruke duboko u džepovima hlača. - U redu... - reče. - Gospodine Gillanders... Ribarenjem se bavite već trideset godina. - Tako je, gospodine. Trideset. Točno trideset. - To je dugo vremensko razdoblje - reče Alvin Hooks. - Nebrojene usamljene noći na moru, ne? Puno vremena za razmišljanje. - Kakav žabar to bi valjda mogao smatrati usamljeničkim životom. Čovjek poput vas ondje bi

mog'o biti usamljen... čovjek koji živi od govorenja. Ja... - O, da - reče Alvin Hooks. - Ja sam žabar, gospodine Gillanders. Ja sam tip čovjeka koji bi na moru bio vrlo usamljen... sve je to točno, da. U redu, u redu, posve u redu... moj smo osobni život time, dakle, riješili. Razgovarajmo onda o slučaju i zasada preskočimo sva ostala pitanja... imate li štogod protiv, gospodine? - Vi ovdje određujete o čemu ćemo razgovarati - reče Josiah Gillanders. - Pitajte me što god želite, pa da budemo gotovi s time. Alvin Hooks prođe ispred porotnika ruku pomno sklopljenih na kri-žima. - Gospodine Gillanders... - reče. - Ako sam dobro shvatio, rekli ste da nijedan vojgar ne bi došao na tuđi brod osim u neuobičajenim situacijama. Je li to točno, gospodine? Jesam li vas dobro razumio? - Točno - reče Josiah Gillanders. - Dobro ste shvatili. - Riječ je, dakle, o svojevrsnome načelu među vojgarima da se međusobno potpomažu u nevolji? Odnosno, gospodine Gillanders, osjećali biste se dužnim pomoći kolegi ribaru u određenoj teškoj situaciji na moru? Je li to otprilike to? - Mi smo časni ljudi - reče Josiah Gillanders. - Lovimo sami, ali radimo zajedno. Na moru dolazi do situacija kada smo jedni drugima potrebni, shvaćate? Svaki čovjek koji nešto vrijedi priskočit će u pomoć susjedu. To je zakon koji vrijedi na moru - i te kako - ostaviti ono što radite, što god to bilo, i odazvati se na svaki poziv u pomoć. Ne mogu se sjetiti ni jednog jedinog ribara na ovome otoku koji u kakvoj hitnoj situaciji na moru ne bi priskočio u pomoć drugome ribaru. To je svojevrstan zakon, znate... nigdje nije točno zapisan, no vrijedi kao da jest. Vojgari se međusobno potpomažu. - Ali, gospodine Gillanders... - reče Alvin Hooks. - Ovdje smo već iz prethodnih iskaza doznali da se vojgari baš uvijek i ne slažu osobito dobro. To su šutljivi ljudi koji love sami, koji se sukobljuju oko položaja306 broda na moru, oko toga tko kome krade ribu i tako dalje, i tako dalje, i tako dalje. Nisu poznati po osobitoj srdačnosti i više vole loviti sami, držati se podalje od drugih. Dakle, gospodine, čak i uza sve to - uz tu atmosferu odvojenosti, nadmetanja, nezainteresiranosti za društvo - može li se ustvrditi da će vojgar uvijek pomoći drugome u teškoj situaciji? Čak i ako mu taj drugi čovjek nije simpatičan, čak i ako su se ranije svađali, čak i ako su neprijatelji? Odbacuje li se tada sve to i odjednom postaje nevažno, kada je riječ o nevolji na moru? Ili ljudi ostaju kivni i ne obaziru se jedan na drugog, čak i uživaju u nevoljama onoga tko ne može dalje... rasvijetlite nam to pitanje, gospodine. - Bah... - reče Josiah. - Mi smo dobrodušni ljudi od glave do pete. Nije važno kakvih je bilo

razilaženja, pomažemo jedan drugome bez obzira na to, tak' se to radi među nama... štoviše, pomoći ćemo čak i neprijatelju. Svi znamo da bi i nama jednoga dana mogla zatrebati pomoć; svi znamo da smo izloženi nedaćama, znate. Kol'ko god se s nekim zakačili, kol'ko god se na nekoga ljutili, jednostavno mu ne dopuštate da samo tako otpluta... to bi bilo istinski pokvareno, zar ne? U nevolji jedan drugome pomažemo, nije važno što se inače događa. - U tom slučaju, u redu... reče Alvin Hooks. - Vjerovat ćemo vam na riječ, gospodine Gillanders, i prijeći na druga pitanja. Vjerovat ćemo vam kada kažete da se čak i neprijatelji međusobno potpomažu u nevoljama na moru. A sada, recite mi, jeste li maločas rekli da je nasilan prelazak na drugi brod na moru nemoguć? Da uvjeti onemogućavaju vojgara da prijeđe na drugi takav brod osim ako se dvojica ribara tako sporazume? Osim ako se njih dvojica dogovore i rade zajedno? Je li to, gospodine, također točno? Jesam li vas u tome dobro razumio? - Sve ste dobro razumjeli - reče Josiah Gillanders. - Rekao sam točno to... nema nasilnih ukrcavanja. - No, dobro - reče Alvin Hooks. - Gospodin Gudmundsson, moj cijenjeni kolega branitelj, tražio vas je da zamislite scenarij na moru u kojem jedan čovjek planira ubiti drugoga. Tražio vas je da zamislite nasilan prelazak, skok i udarac ribarskim harpunom. Vi ste, gospodine, rekli' da to nije moguće. Rekli ste da se takvo ubojstvo ne bi moglo dogoditi. - To je bajka, ako je riječ o nasilnome ukrcavanju, i gotovo. Gusarska priča i to je sve. - U redu - reče Alvin Hooks. - Ja ću vas zamoliti da zamislite jedan drugi scenarij... pa mi recite izgleda li vam uvjerljivo. Je li se takvo što moglo dogoditi, gospodine, ili je i to još samo jedna bajka. 307 Alvin Hooks tada ponovno stane koračati amo-tamo, pritom redom pogledavajući svakog porotnika. - Kao prvo... - započne tada. , optuženik, ovdje nazočni gospodin Mivamoto, zaključuje da želi ubiti Carla Heinea. Je li taj dio moguć... zasada? - Svakako - odgovori Josiah. - Ako vi tako kažete. - Kao drugo... - reče Alvin Hooks. - Odlazi u ribolov 15. rujna. Još nema prave magle, tek nešto izmaglice, tako da nema nikakvih problema s dolaženjem u vidokrug svoje žrtve, Carla Heinea. Prati ga do Ship Channel Banka... kako vam se to čini, zasada? - Valjda... - reče Josiah Gillanders. - Idemo onda na treću stvar... - nastavi Alvin Hooks. - Promatra Carla Heinea kako spušta mrežu. Potom postavlja svoju mrežu, ne predaleko od njega, hotimice uza struju, i lovi sve do kasne večeri. Sada se pojavljuje gusta magla, velika magla, koja onemogućuje pogled na bilo što. Ne vidi ništa i nikoga, no zna gdje

je Carl Heine, dvjestotinjak metara dalje, niz struju, u magli. Sada je već kasno, dva iza ponoći. More je vrlo mirno. Slušao je radio dok su ostali ribari odlazili u lov kod Elliot Heada. Ne zna točno koliko ih je još ostalo u blizini, no zna da ih ne može biti puno. I tako gospodin Mivamoto konačno prelazi na djelo. Izvlači mrežu, isključuje motor, priprema svoj pouzdani harpun kako bi mu bio pri ruci i niz struju pluta prema Carlu Heineu, možda čak i uključuje sirenu za maglu. Na taj način doplutao je gotovo točno do Carla, u neposrednu blizinu, čini se, i tada mu laže, kaže da ne može pokrenuti motor. A sada mi recite - to ste nam već rekli - ne bi li Carl Heine osjećao obvezu da mu pomogne? - Bajka - reče prijezirno Josiah Gillanders. - No vraški dobra. Nastavite. - Ne bi li Carl Heine osjećao obvezu da mu pomogne? Kao što ste već rekli... ribari pomažu i neprijateljima? Ne bi li mu Carl Heine pomogao? - Da, pomogao bi mu. Nastavite. J - Ne bi li njih dvojica povezali brodove? Ne bi li obostrani sporazum bio nužan - u neuobičajenoj situaciji, čak i ako je hinjena - za uspješno povezivanje na moru? Ne bi li bilo tako, gospodine Gillanders? Josiah kimne. Bilo bi - odgovori tada. - Da. - I u tom trenutku, gospodine, u takvome scenariju, ne bi li optuženik - iznimno umješan majstor kenda, ne zaboravite, čovjek vješt u Ubijanju štapom, smrtonosan i iskusan u borbi štapovima - lako preskočio na drugi brod i ubio Carla Heinea snažnim udarcem u lubanju, do-308 voljno snažnim da je razmrska? Sve to za razliku od ubojstva vatrenim oružjem? Hicem koji bi se potencijalno koji bi se možda - čuo u daljinu i došao do nekoga tko je također u lovu? Govorim li, gospodine, još uvijek uvjerljivo, je li sve to moguće? Izgleda li moj scenarij vjerojatan stručnjaku kakav ste vi? Je li sve to, gospodine, moguće? - To se moglo dogoditi - reče Josiah Gillanders. - Ali nisam osobito uvjeren daje tako i bilo. - Niste osobito uvjereni da je tako i bilo - reče Alvin Hooks. - Imate, čini se, drukčije mišljenje. No, na čemu ga temeljite, gospodine? Niste porekli daje moj scenarij moguć. Niste porekli da se ovo ubojstvo s predumišljajem moglo dogoditi točno na način koji sam upravo opisao, nije li tako, gospodine Gillanders... nije li tako? - Ne, nisam to porekao - reče Josiah. - Ali... - Više nemam pitanja - reče Alvin Hooks. - Svjedok se može vratiti na mjesto. Svjedok može sjediti u ugodnoj toplini gledališta. Više nemam pitanja za njega. - Bah... - reče prijezirno Josiah Gillanders. No sudac je već podig-nuo ruku i Josiah, primijetivši taj pokret, s kapom u ruci pođe s mjesta za svjedoke. 27

Olujni vjetrovi udarali su o prozore sudnice koji su, zajedno s okvirima, podrhtavali toliko snažno da se činilo kako bi staklo svakoga trena moglo puknuti. Tri dana i noći građani okupljeni u gledalištu slušali su kako im vjetar šiba kuće i silovito im odzvanja u ušima dok se protiv njega bore na putu do zgrade suda i natrag. Uopće nisu bili navikli na takav vjetar. Bili su priučeni na morske vjetrove koji su svakog proljeća zahvaćali otok, tada bi sve bilo u blatu, a kiša bi padala ustrajno, no vjetar ovolike snage, tako leden i stihijski, i dalje im je bio stran. Činilo im se nevjerojatnim da vjetar tako nepopustljivo puše danima i bez prestanka. Zbog njega su postajali razdražljivi i nestrpljivi. Snijeg je bio jedno, tako kako je već padao, no fijukanje oluje, njezina snaga koja im je štipala lice - svi su podsvjesno željeli da joj dođe kraj i da im podari mir. Bili su umorni od slušanja tog zvuka. Kabuo Mivamoto, optuženik, u svojoj ćeliji uopće nije čuo vjetar, čak ni njegov šapat. Nije imao pojma o oluji koja vani bjesni, osim kada bi ga Abel Martinson poveo gore - s lisicama na rukama za put do sudnice suca Fieldinga - tako da bi, pojavljujući se u sumraku prizemlja upravne zgrade okruga, osjetio kako čitavo zdanje podrhtava na vjetru. A kroz prozore stubišta vidio je gusti snijeg kako pada sa smrknutoga neba i bjesomučno se kovitla, nošen vjetrom. Nakon sedamdeset sedam dana Života bez prozora, sada je bio zahvalan za hladno, pamučasto svjetlo zimske oluje. Kabuo je proteklu noć proveo umotan u deke - njegova je betonska ćelija bila osobito hladna - u beskraj hodajući amo-tamo i drhćući. Čuvar kojeg je dopala noćna smjena nekakav umirovljeni pilar Po imenu VVilliam Stenesen - neposredno prije ponoći osvijetlio ga je baterijskom svjetiljkom i upitao ga je li mu dobro. Kabuo je zatražio još pokrivača i šalicu čaja, ako je moguće. - Vidjet ću rekao mu je William Stenesen. - Ali, Isuse, čovječe, da se nisi uvalio u ovakve nevolje, ni ti ni ja sada ne bismo bili ovdje.310 I tako se Kabuo zamislio nad nevoljama u koje se uistinu uvalio. Jer kada ga je Nels Gudmundsson zatražio da mu, nakon partije šaha, prije dva i pol mjeseca, ispriča svoju verziju čitave priče, ostao se držati laži koju je izrekao šerifu Moranu: ne zna ništa o tome, ustrajavao je, a to je samo produbilo nedaće u kojima se našao. Da, razgovarao je s Carlom o tih sedam jutara, da, posvađao se s Ettom Heine, da, posjetio je Olea. Ne, nije se vidio s Carlom na Ship Channel Banku u noći 15. rujna. Nema pojma što je bilo s Carlom i nikome ne može ništa objasniti, nema nikakvih informacija o Carlovu utapanju. On, Kabuo, lovio je čitave noći, potom se vratio kući i otišao u postelju, i to je bilo sve. Više nije imao ništa reći. Nels je Gudmundsson u početku time bio zadovoljan i činilo se da mu vjeruje na riječ. No potom je

ponovno došao sutradan ujutro, pod rukom noseći žuti notes, s cigarom među zubima, i sjeo na Kabuov krevet. Pepeo cigare padao mu je u krilo, na hlače, no činilo se da mu to i ne smeta i da to ne primjećuje, a Kabuo je zbog toga prema njemu osjetio sažaljenje. Leđa su mu bila pognuta, a ruke drhtale. - Šerifov izvještaj -reče uz uzdah. Pročitao sam ga, Kabuo. Čitav izvještaj. - I što u njemu piše? - upita Kabuo. - U njemu je nekoliko činjenica koje me zabrinjavaju - reče Nels, vadeći olovku iz džepa kaputa. Nadam se da ti neće smetati da te, još jednom, zamolim da mi ispričaš svoju priču. Možeš li mi to učiniti, Kabuo? Sve mi ispričati još jednom? Svoju priču o tih sedam jutara i tako dalje? Sve što se dogodilo? Kabuo je prišao vratima ćelije i prislonio oči uz otvor. - Ne vjerujete u ono što sam vam ispričao reče tiho. Mislite da lažem, nije li tako? - Krv na tvom ribarskome harpunu - odgovori mu Nels Gudmundsson. - Ispitali su je u Anacortesu. Krvna je grupa identična krvnoj grupi Carla Heinea. - Ne znam ništa o tome - reče Kabuo. - To sam rekao šerifu i to sada govorim vama. Ne znam ništa o tome. - Još nešto - nastavi bez kolebanja Nels, olovkom pokazujući prema Kabuu. - Pronašli su jedan od tvojih konopaca za vezanje na Carlovu brodu. Omotan oko jedne dvokuke na Sušan Marie. Jedan od tvojih konopaca, nedvojbeno, kažu. Identičan svim ostalim konopcima na tvome brodu osim novoga. To također stoji u izvještaju. - Oh - reče Kabuo, no to je bilo sve. - Čuj me - reče Nels Gudmundsson. - Ne mogu ti nikako pomoći ne doznam li istinu. Ne mogu izgraditi obranu od odgovora poput "oh" 311 pošto ti ukazem na tako jake dokaze kakav je tvoj konopac za vezanje koji je šerif okruga Island pronašao na brodu ribara preminulog pod sumnjivim okolnostima. Kako ti mogu pomoći ako od tebe dobijem samo "oh"? Kako ću ti pomoći, Kabuo? Moraš sa mnom biti iskren, to je jednostavno tako. U protivnom, ne mogu ti pomoći. - Rekao sam vam istinu - reče Kabuo. Potom se okrene i pogleda svog odvjetnika, starca s jednim okom i drhtavim rukama, koji mu je dodijeljen zbog toga što je on, Kabuo, odbio prihvatiti tužiteljeve tvrdnje angažiranjem vlastitog odvjetnika. - Razgovarali smo o zemlji moje obitelji, ja sam se još prije puno godina posvadio s njegovom majkom, bio sam kod Olea, bio sam kod Carla i to je bilo sve. Rekao sam što imam reći. - Uže za vezanje - ponovi Nels Gudmundsson. - Uže i krv na harpunu. Ja sam... - To ne mogu objasniti - ustrajavao je Kabuo. - Ne znam ništa o tome. Nels kimne i zagleda se u njega, a Kabuo ne odvrati pogled. - Mogao bi završiti na vješalima, znaš reče mu

Nels tada posve otvoreno. - Na svijetu nema tog odvjetnika koji bi ti u ovoj situaciji mogao pomoći ako ne ispričaš istinu. Sutradan ujutro Nels je ponovno došao u njegovu ćeliju, noseći fascikl. Pušio je cigaru i koračao ćelijom amotamo, noseći omotnicu pod rukom. - Donio sam ti šerifov izvještaj - reče - tako da možeš točno vidjeti što nas čeka. Problem je u tome što, kada ga jednom pročitaš, možeš eventualno odlučiti smisliti novu priču... možeš se pretvarati da želiš sa mnom biti posve iskren izmišljanjem uvjerljivije laži. Kada jednom pročitaš taj izvještaj, Kabuo, možeš smisliti nešto što je u skladu s njime, a ja ću onda raditi na temelju toga, uglavnom zbog toga što nemam izbora. To mi se ne sviđa. Radije bih da nije ispalo tako. Više bih volio znati da u tebe mogu imati povjerenja. Stoga, prije nego što pročitaš Što je unutra, ispričaj mi priču koja će odgovarati pojedinostima iz izvještaja i odriješi se krivnje u mojim očima. Ispričaj mi priču koju si odmah trebao ispričati šerifu, dok još nije bilo prekasno, kada si istinom još uvijek mogao doći do slobode. Kada ti je istina mogla dobro doći. Kabuo najprije nije rekao ništa. No Nels je tada odbacio omotnicu na ležaj, odbacio je i zastao točno nad njim. To je zbog toga što si iz japanske obitelji - reče tada tiho; bilo je to više pitanje nego izjava. - Držiš kako ti, jer si Japanac, nitko ionako neće vjerovati.312 - Imam pravo tako misliti. Ili ste možda zaboravili daje prije nekoliko godina vlada zaključila da ne može vjerovati nikome od nas i uputila nas onamo. - To je istina - reče Nels. - Ali... - Prepredeni smo i podmukli - reče Kabuo. - Čovjek ne može vjerovati kosookome, zar ne? Otokom vladaju snažne emocije, gospodine Gudmundsson, ljudi koji često ne govore što misle, no u sebi ipak mrze. Oni ne kupuju plodove s naših farmi, ne žele poslovati s nama. Sjećate li se kako je prošloga ljeta netko kamenjem porazbijao sva stakla na staklenicima obitelji Sumida? Eto, a sada je ribar koji je svima bio drag mrtav, utopljen u svojoj mreži. Mislit će kako je logično da ga je ubio neki Japanac. Željet će me vidjeti kako visim, bez obzira na istinu. - Postoje zakoni - reče Nels. - Jednako vrijede za sve. Imaš pravo na pravedno suđenje. - Postoje ljudi - reče Kabuo - koji me mrze. Mrze svakoga tko nalikuje vojnicima protiv kojih su se borili. Zbog toga sam ovdje. - Reci istinu - reče Nels. - Odluči ispričati istinu prije nego što bude prekasno. Kabuo uz uzdah legne na krevet i sklopi ruke pod glavom. - Istina -reče. - S istinom je uvijek teško. - Svejedno... - reče Nels. - Razumijem kako ti je. Postoje, međutim, stvari koje su se dogodile i stvari koje se nisu dogodile. Razgovaramo samo o tome. Kabuu je sve to izgledalo poput kakva sna raskošnih boja i oblika, sna obavijena maglom, mirna i bez glasa. O tome je često razmišljao u svojoj zamračenoj ćeliji, gdje je jasno uočavao svaku pojedinost i čuo svaku riječ.

Te noći provjerio je ulje u motoru Islandera i brzo podmazao vitlo za spuštanje i izvlačenje mreže, a onda, tek nešto malo prije sutona, isplovio za Ship Channel Bank. U Ship Channelu, koliko je uspio doznati, lovilo se intenzivno i s puno sreće dvije noći zaredom. O tome je bio razgovarao s Larsom Hansenom i Janom Sorensenom, pa je vodeći se njihovim informacijama odlučio loviti u Ship Channelu. Srebrnjaci plivaju u divovskim jatima, rekli su, uglavnom s plimom. Bilo je moguće uloviti ribe i uz oseku, premda ni približno toliko. Samo na plimi bilo bi moguće uhvatiti dvjesto ili više riba, nadao se Kabuo, i možda još stotinjak na oseki, bude li sreće - a sreća je, znao je, ono što mu treba. Elliot Head 313 mu je, noć ranije, jedva pokrio troškove. Odande je otišao s osamnaest riba, a potom postavio mrežu u tami, uz velik, i labirintu sličan otok nastao od nakupina divovskih morskih algi. Struja gaje odnijela u alge, tako da je izgubio četiri sata oslobađajući se i pazeći da ne pokida vojgu. Sada, večeras, morat će biti uspješniji. Trebat će mu sreća. U plavičastome svjetlu sumraka skrenuo je iz luke i uputio se prema otvorenome moru. S mjesta na kojem je stajao, za Islanderovim kormilom, vidio je skladne cedrove otoka San Piedro, visoke brežuljke blago položenih obronaka, nisku maglicu koja je u dugim pramenovima lebdjela nad obalama zapljusnutima valovima s bijelim krijestama. Mjesec je već bio izišao iza otoka i sada je stajao neposredno nad visokom strmom obalom na Skiff Pointu - u prvoj četvrti, blijed i neodređen, eteričan i prozračan poput tračaka oblaka koji su putovali nebom, zastirući ga. Kabuo je, s uključenim radiouređajem, provjerio kakvo je stanje na barometru; i dalje se držao stabilno, unatoč pričama o pogoršanju vremena, izvještajima o hladnim naletima susnježice na sjeveru, kod tjesnaca Georgia. Kada je ponovno podignuo pogled, jato morskih ptica upravo se raspršivalo. Bili su to tek sivi obrisi iznad valova stotinjak metara dalje, obrisi koji se dižu i potom promiču nad površinom poput lisastih patki, premda ih je bilo previše da bi bila riječ o njima - nije znao koje bi to mogle biti ptice, možda lume, nije znao točno odrediti. Držeći se podalje od Harbor Rocksa, pri brzini od sedam čvorova usmjeren izravno prema snažnome vjetru s mora, plovio je na snažnoj plimnoj struji koja ga je gurala sa stražnje strane i tako se našao iza Kasilofa, Antarcticu i Providencea, koji su također plovili prema Ship Channelu: pola flote uputilo se onamo. Pola flote bilo je pred njim i u sutonu jurilo prema lovnim područjima, za sobom ostavljajući široke srebrne tragove. Kabuo je pio zeleni čaj iz termos-boce i pretraživao radiokanale. Običavao je slušati, ali ne i

govoriti, na temelju načina izražavanja doznati što bi više mogao o drugim ribarima i iz toga izvući stoje mogao o ribarenju. Nekako u vrijeme spuštanja pravoga mraka pojeo je tri rižine okruglice, komad bakalara i dvije jabuke s divljega stabla iza Bender's Springa. Noćna maglica već je lebdjela nad vodom, pa je stoga smanjio gas i reflektorom stao osvjetljavati valove. Kao i uvijek, brinula gaje mogućnost spuštanja guste magle u kojoj se ništa ne vidi. Ribar bi se u takvoj magli mogao toliko izgubiti da bi, i ne znajući, vlastitu mrežu postavio u krug ili lovio posred brodskoga pravca kojim su veliki teretnjaci prolazili na putu za Seattle. U takvim je uvjetima bilo bolje loviti na314 Elliot Headu, budući da se taj rt nalazio daleko od brodskoga pravca i podosta u zavjetrini, na dijelu otoka Elliot zaštićenome od jakih vjetrova s mora. No u pola devet već je, došavši do pličine, bio prebacio motor u prazan hod i stajao na stražnjoj palubi uz bubanj s namotanom mrežom, osluškujući, dok se oko njega spuštala magla. Sa svjetionika daleko na istoku čuo se prigušen, jednoličan signal za maglu oglašavan nauto-fonom. Bio je to zvuk koji ga je podsjećao na gluhe noći na moru - usamljen, dobro poznat, potisnut i toliko melankoličan da ga nikada nije mogao slušati a da u sebi ne osjeti prazninu. Ova je večer, znao je, ono što stari ribari zovu vremenom duhova, magla nepokretna i gusta poput mlijeka za spravljanje maslaca. Čovjek je kroz takvu maglu mogao prodirati dlanovima, razdvajati je u pramenove i trake koji bi se iznova polako stapali i stvarali cjelinu, gubeći se skladno, bez traga. Plutajući nošen strujom, vojgar se kroz nju kretao kao kroz kakav zaseban svijet, na pola puta između zraka i mora. Za takvih je noći bilo moguće gubiti se poput čovjeka bez baklje u kakvoj špilji. Kabuo je znao da su u blizini i drugi ribari, da plutaju poput njega i pilje u maglu, slijepo prelazeći pli-činu u nadi da će nekako uspjeti odrediti položaj. Granice brodskoga pravca bile su označene obrojčanim plutačama, a čovjek se nadao da će slučajno naići na koju od njih i da će mu takva sreća omogućiti snalaženje. Odustajući, Kabuo je postavio plutaču između krmenih vodilica i drvenom kuhinjskom šibicom na njoj pripalio petrolejsku svjetiljku. Pričekao je da stijenj počne gorjeti snažnim plamenom, napuhao nešto zra-ka, prilagodio dotok petroleja, i potom oprezno postavio svjetiljku u prsten na plutači te se nagnuo preko Islanderove ograde kako bi je položio na površinu vode. Kako mu se lice našlo toliko blizu morskoj površini, zamišljao je da osjeća miris lososa koji plivaju. Zatvorio je oči, uro-nio ruku u vodu i na svoj se način s molbom obratio bogovima mora da mu pomognu i upute ribu prema njemu. Zatražio je malo sreće, predah od magle; molio se

za to da bogovi raščiste maglu i da njegov brod tako ostane na sigurnome, podalje od teretnjaka na brodskome pravcu. Potom se ponovno uspravio na Islanderovoj krmi, svezao konopac plutače za kraj mreže i otpustio kočnicu vitla. Kabuo je položio mrežu u smjeru sjever-jug, udaljavajući se od nje istinski naslijepo, ploveći koliko je mogao sporije. Činilo mu se da je brodski pravac sjevernije od njega, premda u to nije mogao biti siguran. Struja koja ga je nosila prema istoku zatezat će mu mrežu, no samo ako je 315 položi u odgovarajući položaj; s druge strane, okrene li se stražnjim bokom prema struji, čak i jedva primjetno, na koncu će je čitave noći morati vući, samo da bije održao raširenu i u uspravnome položaju. U gustoj magli jednostavno nije bilo načina na koji bi se moglo odrediti kako je mreža točno postavljena; nije mogao vidjeti ni dvadeset plovaka koji je drže, tako da će je približno svakih sat vremena morati osvjetljavati reflektorom i tražiti plovke. S mjesta na kojem je stajao, za kormilom u kabini, Kabuo nije vidio površinu mora dalje od pet metara ispred pramca. fslander je zapravo rezao maglu, pramac ju je doslovce dijelio i rastvarao. Magla je bila toliko gusta da je ubrzo počeo razmišljati o odlasku do Elliot Heada; koliko mu se činilo, postavljao je mrežu na brodskome pravcu za Seattle. Usto, morao se nadati da nitko nije postavio mrežu južno od njega, osobito ne pod određenim kutom u odnosu na njegovu. U takvoj magli zasigurno ne bi vidio tuđu stražnju plutaču i mogao bi uplesti mrežu oko Islanderova propelera, zbog čega bi izgubio puno vremena i ulova. Nebrojene stvari mogle su poći neželjenim smjerom. Na krmi se mreža oslobađala s bubnja i preko vodilica bez zastoja odmatala u more, sve dok se konačno čitava, dugačka tri stotine hvata, nije odvojila od broda. Kabuo se vratio na krmu i iz otvora za otjecanje vode s palube isprao smeće izvučeno mrežom. Završivši s time, isključio je motor i stao na pokrov tovarnog prostora, leđima okrenut kabini, osluškujući eventualne zvukove sirene teretnih brodova u prolasku. Međutim, nije se čulo ništa sada nije bilo drugih zvukova osim zapljus-kivanja vode i dalekog signala koji je dopirao od svjetionika. Struja ga je lagano nosila prema istoku, upravo onako kako je predvidio. Sada kada mu je mreža bila u moru, osjećao se bolje. Nije mogao biti siguran da nije na brodskome pravcu, no znao je da pluta jednakom brzinom kao i svi ostali ribarski brodovi koji love u ovim maglom obavijenim vodama. Pretpostavljao je da je ondje još najmanje tridesetak vojgara, skrivenih i utihlih u gustoj magli na moru, kako se svi brodovi kreću jednakim ritmom koji određuje struja pod njim, tako da su svi uvijek na jednakoj udaljenosti jedni od drugih. Kabuo je

potom ušao u kabinu i uključio svjetlo na jarbolu: crveno iznad bijeloga, znak da je ribar u noćnome lovu, premda to u ovim uvjetima nije značilo ništa. To svjetlo nije imalo nikakvo značenje. No, s druge strane, učinio je sve stoje bilo u njegovoj moći. Mrežu je postavio koliko je bolje mogao. Sada više nije imao što činiti osim biti strpljiv. Odnio je termos-bocu na stražnju palubu, potom sjeo na lijevu ra-zmu i stao pijuckati zeleni čaj, s nelagodom osluškujući maglu. Dalje316 prema jugu čuo je nečiji motor u praznome hodu, zvuk mreže kako se odmotava s bubnja, brod kako polako klizi. S vremena na vrijeme s radio-uređaja začulo bi se prigušeno pucketanje, no osim toga, ništa. U tišini je polako pio čaj i čekao losose: kao i obično noću, zamišljao ih je kako plivaju, brzi u potrazi za vodama iz kojih su došli, vodama u kojima je bila i njihova prošlost i njihova budućnost, i njihova i njihove djece i djece njihove djece, i njihov svršetak. Kada bi izvukao mrežu i držao ih stisnute za škrge, u njihovoj je šutnji osjećao koliko je taj njihov kratki boravak u moru zapravo bio očajnički čin. To bi ga dirnulo, onako kako se to događa samo ribarima, tiho, bez riječi. Njihovi raskošni srebrni bokovi pothranjivali bi mu snove, a zbog toga je bio i zahvalan i tužan. Bilo je nečeg tragičnoga u tome zidu od nevidljive mreže koju je razvlačio kako bi u njima ugušio život dok se kreću vođeni ritmom poriva koji ne mogu zatomiti. Zamišljao ih je kako udaraju o njegovu mrežu, zaprepašteni zbog te nevidljive stvari koja im je okončala život u posljednjim danima neodložnoga putovanja. Katkada, dok bi izvlačio mrežu, naišao bi na kakvu ribu koja bi se toliko bacakala da bi se u trenutku kada bi udarila 0 Islanderovu stražnju ogradu začuo snažan i mukao zvuk. Kao i sve ostale, završila bi u tovarnome prostoru, gdje bi za nekoliko sati uginula. Kabuo je zatvorio termosicu i odnio je u kabinu. Još jednom pretražio je radiokanale i ovoga puta uhvatio neki glas - bio je to Dale Middleton - koji je blebetao usporenim i otegnutim otočkim naglaskom: - Upravo sam izvuk'o mrežu - rekao je, a onda je netko drugi upitao: - Zašto? - Dale je odgovorio kako mu je jednostavno dosta čekanja s mrežom postavljenom uz brodski pravac, u magli gustoj poput juhe, a sve zbog desetak srebrnjaka, nekoliko kostelja, par oslića i, uza sve to, još 1 psovke i grdnje preko radija. - Jedva vidim vlastite ruke - rekao je. - Gotovo ne vidim nos na vlastitome licu. - Netko, neki treći ribar, složio se kako nema ništa od riba, kako se pličina nekako odjednom ispraznila, kako razmišlja o lovu kod Elliot Heada, kako ne zna točno, ali ondje je možda bolje. - Barem nisi na putu brodovima - odgovori Dale. - Jedan dobar zaokret i ja s' gotov, ovdje će mi bit'

kraj. Hej, Leonard, je F ti mreža izlazi čista? Moja izgleda k'o nauljena krpa. Prokleta mreža crnja je od zagorjelog prepečenca. Ribari su još neko vrijeme radiovezom razgovarali o tome; Leonard je rekao da mu je mreža poprilično čista, Dale ga je pitao je li ju odskora podmazivao, Leonard ga je obavijestio o tome da je, s lijeve strane, uočio plutaču broj 57. Od nje je plovio oko pola sata, ali nije uspio doći ni do broja 58 ni do broja 56, tako da nikako ne uspijeva točno odrediti polo317 Žaj. Što se njega ticalo, izgubljen je u magli, a tako kani i ostati - barem dok ne izvadi mrežu. Nakon toga razmislit će o svemu. Dale ga je pitao je li već jednom vadio mrežu, a Leonard je izrazio razočaranje. Dale je ponovno opisao maglu i rekao kako pretpostavlja da i ne može biti gušća, a Leonard je, slažući se, rekao kako se sjeća magle jednom prošle godine, kod Elliot Heada, po nemirnijem moru - užasna situacija, dodao je. - Head bi sada mogao biti dobar - odvratio je Dale. - Idemo kroz maglu do njega. Kabuo nije isključivao radio; želio je čuti eventualni dolazak teretnoga broda i njegovo javljanje svjetioniku. Vrata kabine ostavio je otvorena, te je tako stajao i slušao. S vremenom su se začuli zvuči zračnih sirena, i prigušeni i melankolični, brodova koji su odlazili s lovnoga područja, sirene za maglu vojgara koji naslijepo plove prema istoku, sve dalje i dalje, tako da su postajali sve tiši. Vrijeme je za vađenje mreže, zaključio je, a potom, bude li potrebno, i odlazak kroz maglu do lovišta ispred Elliot Heada - put koji će radije prijeći sam. Brodovi su se sada počeli kretati naslijepo, bez utvrđenih preciznih pravaca, a on nije nužno vjerovao ljudima koji njima upravljaju. Pričekat će još sat vremena, potom izvaditi mrežu i, bude li u njoj premalo ribe, poći dalje. U pola jedanaest stajao je na stražnjoj krmi, s nogom na poluzi za pogon vitla i izvlačio mrežu, s vremena na vrijeme zastajući kako bi u more bacio velike komade algi. S napete mreže na palubu se slijevala morska voda, zajedno s koljuškama i algama. S radošću je uočio da izvlači i losose, velike srebrnjake uglavnom teže od četiripet kilograma, kao i pet-šest pjegavih lososa od pet kilograma, čak i tri domaća crnous-ta lososa. Neki su, prelazeći ogradu, pali na palubu, drugi su se vješto oslobađali. Ovaj dio posla išao mu je dobro. Ruke su mu kroz nabore mreže lako pronalazile put do dugačkih tijela uginulih lososa i riba na izdisaju. Kabuo ih je ubacio u tovarni prostor zajedno s tri oslića i tri blijeda kostelja koja je namjeravao odnijeti kući, obitelji. Uhvatio je pedeset osam lososa, izbrojio ih je, i to jednim izvlačenjem mreže, i zbog toga je osjećao zahvalnost. Na trenutak kleknuvši pokraj otvora u palubi, zadovoljno ih je pogledao i izračunao koliko vrijede u tvornici

konzervi. Pomislio je na put koji su prešli do njega i kako će njihovim životima, možda, otkupiti svoju nekadašnju farmu. Kabuo ih je promatrao nekoliko dugih trenutaka - s vremena na vrijeme pokoja riba bljesnula bi škrgama ili se trznula - a onda je navukao poklopac i isprao morsku sluz iz odvodnih otvora. Bio je to dobar ulov za prvo izvlačenje, dovoljno bogat da nastavi loviti u pličini - nije318 bilo razloga za traženje drugog mjesta. Po svoj prilici, unatoč magli, nekako je uspio plutati u željenome smjeru, posve slučajno; osmjehnula mu se sreća za koju se bio molio. Dosada je sve išlo kako treba. Već je bilo blizu pola dvanaest, ako mu je ručni sat bio točan, posljednji plimni valovi nosili su ga prema istoku i on sada odluči ponovno poći u smjeru zapada, kako bi lovio u struji koja se javlja s promjenom plime. Kod okretanja struje lososi će se nagomilati, okupiti u pličini, na stotine njih, u jatima, a neki od lososa na istoku vratit će se s osekom, tako da će mu se mreža napuniti s obiju strana. Nadao se da će sljedećim postavljanjem doći do još stotinjak riba; činilo mu se daje to realna mogućnost. Bilo mu je drago stoje razvukao mrežu u magli i nekako mu se činilo da je takvim ulovom opravdao trud i brigu. Uspješno je dovršio plutanje. Imao je ribe pod palubom, vjerojatno ga je čekalo još riba, a konkurencija se u međuvremenu smanjila. Pretpostavljao je daje više od dvije trećine ribara s tog područja kroz maglu otišlo do Elliot Heada, kretanje označavajući sirenama. Kabuo je stajao za kormilom u kabini, sa šalicom zelenoga čaja na stoliću iza sebe, te još jednom stao pretraživati radiokanale. Sada se više nije razgovaralo. Svi ribari koji nisu mogli šutjeti, sada su, činilo se, otišli dalje. Iz navike je pogledao mjerne instrumente motora i očitao smjer s kompasa. Potom je pojačao gas, skrenuo i pošao prema zapadu, ispravljajući smjer za manje od pet stupnjeva prema sjeveru, u nadi da će naići na kakvu obrojčanu plutaču. Islanderov pramac rasijecao je maglu već deset minuta ili čak i nešto duže. Jednim okom pogledavajući kućište kompasa, a drugim reflektorom osvijetljenu morsku površinu pred pramcem, Kabuo je polako nastavljao dalje u slijepoj vjeri. Znao je da je pred njim tek nekoliko brodova koji plutaju pličinom, nošeni strujom. Protokol kojeg su se vojgari u takvim situacijama držali nalagao je oglašavanje zvučnog signala svake minute i pomno osluškivanje magle za slučaj da netko odgovori jednakim znakom. Kabuo je, premještajući se prema struji, svoj položaj označio već šest puta kada mu je zračna sirena odgovorila s lijeve strane pramca. O kome god da je bila riječ, brod mu je bio blizu. Kabuo prebaci motor u prazan hod i stane plutati, osjećajući kako mu srce snažno udara. Onaj je drugi ribar bio

preblizu, sedamdeset pet metara, u najboljem slučaju stotinjak, u magli, s isključenim motorom. Kabuo ponovno uključi sirenu. U tišini koja je uslijedila pojavio se odgovor slijeva - ovoga puta muški glas, smiren i razuman, glas kojeg je prepoznao. - Ovdje sam - doviknuo je preko vode. - Ne radi mi motor, plutam. 319 I tako je naišao na Carla Heinea, s praznim akumulatorima, kako pluta usred noći i treba pomoć. CarI je tako stajao, osvijetljen Islan-derovim reflektorom, velik muškarac u gumenim hlačama s naramenica-nia, na pramcu svoga broda, s petrolejskom svjetiljkom u jednoj ruci i zračnom sirenom u drugoj. Podignuo je svjetiljku i tako stajao nepomična, posve bezizražajna lica obrasla bradom. - Ne mogu se pomaknuti -ponovio je kada se Kabuo zaustavio s desne strane njegova broda i dobacio mu uže za vezanje. - Akumulatori su mi se ispraznili. Oba. - U redu - reče Kabuo. - Povežimo se. Imam puno struje. - Hvala Bogu - odgovori Carl. - Prava je sreća što sam naišao na tebe. - Izbaci odbojnike - reče Kabuo. - Doći ću do tebe. Povezali su brodove u magli, osvijetljeni Islanđerovim reflektorom. Kabuo je isključio motor, a Carl je za to vrijeme prešao obje razme i došao na njegov brod. Zastao je na vratima, odmahujući glavom. Ispraznio sam oba akumulatora - ponovi tada. - Voltmetar je pao negdje oko devetke. Izgleda daje remenje alternatora bilo labavo. Sada sam ih bolje zategnuo, no više se ne mogu pokrenuti. - Nadam se samo da nismo na pruzi - reče Kabuo, pogledavajući prema jarbolu Sušan Marie. - Čini se da si stavio svjetiljku na jarbol. - Svezao sam je gore tek maloprije - reče Carl. - Čini mi se da je to sve što sam mogao učiniti. Kada su se ispraznili akumulatori, ostao sam bez radija, nisam mogao nikoga pozvati. Nisam si nikako mogao pomoći, posljednjih sat vremena samo ovako plutam. Svjetiljka je u ovakvoj magli vjerojatno beskorisna, no svejedno sam je stavio gore. To je trenutačno sve od rasvjete čime raspolažem, to i ova koju nosim. Vjerojatno nikome ne znače ništa. - Imam dva akumulatora - reče Kabuo. - Uzet ćemo jedan od njih i pokrenuti te. - Zahvalan sam ti - reče Carl. - Ali, stvar je u tome, znaš, što ja imam D-8. Ti vjerojatno imaš šestice. - Da - reče Kabuo. - Ali radit će i šestica, samo ako imaš prostora. Ako ne, možemo prepraviti prostor za akumulatore. Ili postaviti duže kabele? Trebalo bi biti dovoljno prostora. - Izmjerit ću - reče Carl. - Tada ćemo znati. Ponovno je prešao obje razme, i vratio se na svoj brod, a Kabuo se nadao da dio njega ispod te maske ipak želi razgovarati o onoj zemlji koja sada nijemo leži između njih. Carl će morati nešto reći, bilo to za njega povoljno ili nepovoljno, jednostavno jer su njih dvojica zajedno na mo-320

ru, povezani jedan za drugog, ali ni za što više, jer plutaju i bore se s istim problemom. Kabuo je Carla znao godinama; znao je da Carl izbjegava situacije u kojima mora razgovarati. Kada je morao govoriti, bilo je to uglavnom o svijetu alata i predmeta. Kabuo se sjećao kako je s Carlom pecao gorske pastrve - bilo im je dvanaest godina, bilo je to još davno prije rata - iz posuđenog, trošnoga čamca na vesla. Sunce je bilo upravo zašlo i fosforni odbljesci u vodi koji su se komešali pod Carlovim veslima potaknuli su ga da nešto primijeti dječaka je ljepota svijeta toliko dirnula da se nije mogao suzdržati a da ne kaže: "Pogledaj ove boje". Čak i kao dvanaestogodišnjaku, Kabuu je bilo jasno da je to za Carla vrlo neuobičajeno. Carl je osjećaje zadržavao u sebi, ne pokazujući ih nikome - kao i sam Kabuo, premda zbog drukčijih razloga. Duboko u sebi, njih su dvojica bili sličniji nego što je to Kabuo želio priznati. Kabuo je podignuo poklopac s prostora za akumulatore i oslobodio kabele s polova. Podignuo je i izvadio jedan od dvaju akumulatora -dvostruko veći i dvostruko teži od automobilskoga - i donio ga do mjesta na kojem ga je mogao nasloniti na razmu i predati ga Carlu Heineu. Stajali su svatko na svome brodu i tako prebacili akumulator. - Ići će unutra - reče Carl. - Smeta mu jedan izbojak. Mekan je i mogu ga svinuti tako da ne smeta. Kabuo se sagne i uzme svoj harpun. - Ponijet ću harpun - reče. - Njime možemo udarati umjesto čekićem. Zajedno su ušli u Carlovu urednu kabinu. Kabuo je nosio svjetiljku i harpun, a Carl je išao ispred njega s akumulatorom. Omotana kobasica visjela je sa žice uz kućište kompasa; ležaj je bio pomno namješten. Kabuo je u svemu prepoznavao Carlovu urednost, njegov način uspostavljanja strogoga reda, silu koja ga je, prije toliko godina, natjerala da svoju kutiju s priborom za pecanje drži u najpedantnijem mogućem redu. Čak mu je i odjeća, koliko god izlizana, bila iznimno uredna i dobro održavana. - Daj mi taj harpun - reče Carl sada. Potom klekne uz prostor za akumulatore i stane udarati po metalnome izbojku. Stojeći kraj njega, Kabuo je bio svjestan snage i spretnosti kojom je pristupio tome problemu; svaki je udarac imao težinu i približavao ga cilju, svaki je put udarao iz ramena, i nije se žurio. U jednom mu se trenutku, međutim, desna ruka poskliznula, te se, strugnuvši po mekome metalu, od njega odvojila krvava, no Carl nije prestao udarati. Samo je čvršće stisnuo Kabuov harpun i tek kasnije, kada je akumulator već bio postavljen, stavio ranu u usta i zadržao dlan u tom položaju, bez riječi sišući krv. - Pokušajmo ga pokrenuti - reče tada. 321 - Jesi li siguran - upita ga Kabuo - da si dobro zategnuo remenje? Inače nema smisla pokušavati ga pokrenuti,

znaš. Samo ćeš isprazniti i ovaj akumulator, pa ćemo se naći pred novim problemom. - Sada su napeti - reče Carl, baveći se dlanom. - Svojski sam ih zategnuo. Izvukao je polugu čoka i pritisnuo dugme pokretača. Motor Sušan Marie dvaput je fijuknuo pod palubom, potom zakašljao, zaštropotao i počeo raditi kada je Carl spustio ručicu čoka. - Znaš što... - reče Kabuo. - Zadrži taj akumulator do ujutro. Ne mogu čekati dok ti se napuni rezervni, pa ću jednostavno ići dalje s ovim jednim akumulatorom, a kasnije se vidimo u pristaništu. Carl u stranu odmakne prazni akumulator i ugura ga s desne strane, ispod kormila, a potom uključi rasvjetu u kabini i očita vrijednost na voltmetru, rupčićem pritiskajući dlan. - Imaš pravo - reče. - Sada se puni, no to će potrajati. Možda te pronađem kasnije. - Lovi ribu - reče Kabuo. - Ne brini se za to. Vidimo se u pristaništu. Poklopcem je zatvorio prostor za akumulatore. Potom je uzeo harpun i nekoliko trenutaka pričekao. - Idem - reče na koncu. - Vidimo se. - Čekaj malo - reče mu Carl, i dalje usmjeravajući pozornost na dlan - gledajući rupčić i krv, a ne Kabua. Obojica znamo da o nečemu trebamo razgovarati. - U redu - odvrati Kabuo, držeći harpun u ruci. Potom je ostao stajati i čekati. - Sedam jutara - reče Carl Heine. - Pitam se koliko bi za njih platio, Kabuo. Samo sam znatiželjan, to je sve. - Za koliko ih prodaješ? - upita Kabuo. - Zašto ne počnemo s time koliko za njih tražiš? Mislim da bih radije počeo od toga. - Jesam li rekao da prodajem? - upita Carl. - Nisam rekao ni da prodajem ni da ne prodajem, ne? Ali da ih prodajem, vjerojatno bih morao zaključiti da su moji i da ih poprilično želiš. Vjerojatno bih te za njih trebao tražiti pravo malo bogatstvo, no u tom slučaju ti bi možda tražio svoj akumulator i ostavio me ovdje bespomoćnog. - Akumulator je unutra - odgovori mu Kabuo, smiješeći se. - To nema veze s ostalim stvarima. K tome, ti bi isto to učinio za mene. - Možda bih isto to učinio za tebe - reče Carl. - Na to te moram upozoriti, šefe. Nisam više kakav sam bio nekoć. Više nije kao nekada. - U redu - reče Kabuo. - Ako ti tako kažeš... - Dovraga - reče Carl. - Ne govorim što mislim. Čuj me, dovraga,322 oprosti, može? Žao mi je zbog čitave te stvari. Da sam bio tu, ne bi se dogodilo to što se dogodilo. To je skuhala moja majka, ja sam bio na moru, borio sam se protiv vas, prokletih kosookih kučkinih... - Ja sam Amerikanac - prekine ga Kabuo. - Jednako kao ti ili bilo tko drugi. Nazivam li ja tebe nacistom, ti veliki fašistički kučkin sine? Ubijao sam vojnike koji su izgledali upravo kao ti... njemačku kopilad odraslu na svinjetini. Njihova je krv na mojoj duši, Carl, i nije ju lako isprati. Stoga mi nemoj pričati o kosookima, ti veliki nacistički kučkin sine. I dalje je čvrsto stiskao harpun u ruci i sada je toga postao svjestan. Carl položi nogu na lijevu

razmu Sušan Marie i zvučno pljune u more. - Ja jesam kopile - reče na koncu, nepomično piljeći u maglu. - Ja sam veliki švapski nacistički kučkin sin, i znaš što još, Kabuo? Još uvijek imam onaj tvoj bambusov štap za pecanje. Zadržao sam ga sve ove godine. Sakrio sam ga u suši nakon što me majka pokušala natjerati da odem k tebi i vratim ti ga. Ti si otišao u logor, mene su povukli na brod. Taj je prokleti štap i dalje kod mene u ormaru. - Ostavi ga ondje - reče Kabuo Mivamoto. - Posve sam zaboravio na taj štap. Ostavi ga kod sebe. Dovraga s njim. - Dovraga s time - reče Carl. - Izluđuje me sve ove godine. Otvorim ormar i vidim ga, tvoj prokleti bambusov štap. - Vrati mi ga, ako želiš - reče Kabuo. - Ali, kažem ti da ga možeš zadržati, Carl. Zato sam ti ga i dao. - U redu - reče Carl. - To je onda riješeno. Tisuću dvjesto po jutru i to je posljednja ponuda. Znaš, toliko plaćam Oleu. Po toliko se prodaje zemlja pod jagodama, idi i raspitaj se. - Znači, osam tisuća četiristo za imanje - odgovori Kabuo. - Koliko ćeš tražiti unaprijed? Carl Heine još jednom pljune u more, a potom se okrene i ispruži ruku. Kabuo odloži harpun i prihvati je. Nisu se toliko rukovali koliko su stisnuli dlanove kao ribari koji znaju da dalje više ne mogu riječima i da moraju komunicirati na drukčiji način. Tako su stajali na moru, u magli, plutajući, čvrsto stisnutih ruku. Stisak je bio snažan, a u njemu je bilo i krvi iz Carlova porezana dlana. Nisu željeli da taj stisak odviše toga iskaže otvoreno, a istodobno su željeli, no prije nego što su počeli osjećati neugodu. - Tisuću dolara pologa - reče Carl Heine. Sutra možemo potpisati papire. - Osam stotina - reče Kabuo - i stvar je dogovorena. 28 Pošto je Kabuo na mjestu za svjedoke dovršio priču, Alvin Hooks je ustao i stao pred njega, ustrajno se baveći zanokticom. Proučavajući prste dok je govorio, osobitu je pozornost posvećivao kožici na noktima. - Gospodine Mivamoto... - započeo je. - Da me ubijete ne mogu shvatiti zašto ovu priču niste ispričali odmah. Naposljetku, ne držite li daje to možda bila vaša građanska dužnost, izići pred javnost sa svim tim informacijama? Ne mislite li da ste trebali otići šerifu i ispričati mu čitavu tu priču o akumulatorima za koju tvrdite da se dogodila daleko na otvorenome moru? Nekako mislim da jeste, gospodine Mivamoto. Mislim da ste trebali otići šerifu Moranu i sve mu to ispričati čim ste čuli da je Carl Heine poginuo na tako užasan način. Optuženik sada pogleda porotnike, uopće se ne obazirući na Alvina Hooksa, te odgovori tiho i postojanim glasom, govoreći u njihovu smjeru, kao da u čitavoj dvorani nema nikoga drugoga. - Morate shvatiti - reče im da uopće nisam znao za smrt Carla Heinea sve do jedan poslije podne 16. rujna i da me samo

nekoliko sati nakon što sam za to čuo šerif Moran uhitio. Nije bilo vremena da svojevoljno dođem njemu i ispričam ono što sam upravo ispričao. Samo sam... - Ali - umiješa se Alvin Hooks, zauzimajući položaj između Kabua i porotnika - kao što ste upravo i sami rekli, gospodine Mivamoto, imali ste zapravo - kako ste ono točno rekli? - nekoliko sati vremena u kojem ste mogli potražiti šerifa. Čuli ste za Carlovu smrt, prošlo je čitavo poslijepodne i onda ste otišli u pristanište u Amity Harboru s namjerom isplo-vljavanja. Kanili ste loviti ribu do jutra sedamnaestoga, do kada bi, da ste odlučili iznijeti te informacije, prošlo najmanje šesnaest sati od trenutka kada ste čuli za smrt Carla Heinea. Dopustite, stoga, da vam ovako postavim pitanje... pitanje koje će malo više odgovarati stvarnosti... jeste li vi, gospodine Mivamoto, imali namjeru nekome javno iznijeti ove infor-324 macije? Jeste li u vrijeme kada ste uhićeni kanili ispričati priču o akumulatoru? - Razmišljao sam o tome - reče Kabuo Mivamoto. - Pokušavao sam odlučiti stoje točno najbolje učiniti. Bio sam u teškome položaju. - Oh... - reče Alvin Hooks. - Razmišljali ste o tome. Odvagivali ste trebate li se ili ne javiti šerifu Moranu i svojevoljno mu ispričati priču o akumulatoru? - Tako je - reče Kabuo Mivamoto. - Razmišljao sam o tome. - Ali tada je, kao što ste rekli, šerif Moran došao k vama. Pojavio se kod vašeg broda uvečer šesnaestoga, i to s nalogom za pretres, je li tako? - Jest. - A vi ste, tada, i dalje razmišljali trebate li mu ispričati priču o akumulatoru ili ne? - Jesam. - Ali niste mu ispričali priču o akumulatoru. - Bit će da nisam. Ne, nisam. - Niste mu ispričali priču o akumulatoru - ponovi Alvin Hooks. - Čak ni suočeni s neizbježnim uhićenjem niste ponudili nikakvo objašnjenje. Pred vama je stajao šerif Moran s vašim ribarskim harpunom u ruci i govorio vam kako namjerava dati krv na ispitivanje, a vi mu niste rekli za to kako je Carl Heine porezao dlan... niste li tako rekli sudu, daje Carl Heine porezao dlan dok je nešto radio s vašim ribarskim harpunom? I da to objašnjava krv na njemu? - Tako je bilo - reče Kabuo Mivamoto. - Porezao je dlan, da. - Ali to niste kao objašnjenje ponudili šerifu. Niste rekli ništa o tome da ste se vidjeli s Carlom Heineom. Zbog čega, pitam vas, gospodine Mivamoto? Zašto ste tvrdili da ne znate apsolutno ništa? - Morate shvatiti - reče Kabuo. - Šerif se pojavio sa sudskim nalogom u ruci. Shvatio sam da se na mene sumnja kao na ubojicu. Činilo mi se najboljim ne reći ništa. Čekati dok ne... dok ne budem imao odvjetnika. - I tako šerifu niste ispričali priču o akumulatoru - ponovi Alvin Hooks još jednom. - A to niste ispričali ni pošto

ste uhićeni, čak i kada ste imali odvjetnika. Umjesto toga tvrdili ste - imam li pravo? - tvrdili ste da ne znate ništa o smrti Carla Heinea, tvrdili ste da ga niste vidjeli u noći petnaestoga na lovnome području kod Ship Channel Banka. Te vaše tvrdnje, te tvrdnje o neznanju, zabilježene su u šerifovu izvještaju o istrazi, koji je na ovome suđenju prihvaćen kao dokazni materijal. Vaša se priča, dakle, priča koju ste ispričali neposredno nakon uhićenja, razlikuje 325 od one koju ste ispričali danas, gospodine Mivamoto. Stoga vas pitam... gdje leži istina? Kabuo zatrepće; usne mu se stisnu. - Istina je - reče tada - ono što sam vam upravo opisao. Istina je da sam Carlu posudio akumulator, pomogao mu da pokrene brod, s njime se dogovorio oko onih sedam jutara obiteljske zemlje i potom otišao dalje i lovio ribe. - Tako... - reče Alvin Hooks. - Znači, želite poreći priču o tome kako ništa ne znate, a koju ste ispričali šerifu Moranu po uhićenju, te je zamijeniti ovom novom, koju ste nam upravo ispričali? Želite da povjerujemo u tu novu priču? - Da. Zato stoje istinita. - Tako... - reče Alvin Hooks. - No, dobro. Ujutro 16. rujna vratili ste se iz cjelonoćnog ribarenja i suprugu obavijestili o razgovoru koji ste s Carlom Heineom vodili na moru. Je li to točno, gospodine Mivamoto? - Jest. - A potom? - upita tužitelj. - Stoje bilo nakon toga? - Spavao sam - reče Kabuo. - Do pola dva. Supruga me probudila u pola dva, ili oko pola dva, s viješću o Carlovoj smrti. - Tako, znači... - reče Alvin Hooks. - 1 stoje bilo zatim? - Sjedili smo i razgovarali - reče Kabuo. - Objedovao sam i pobrinuo se za neke račune koje sam trebao platiti. Oko pet krenuo sam prema pristaništu. - Oko pet - reče Alvin Hooks. - Jeste li se usput gdje zaustavljali? Zbog kakvih sitnih poslova, možda? Jeste li koga posjetili ili nekamo išli? S nekim razgovarali, o bilo čemu? - Nisam - reče Kabuo. - Izišao sam oko pet i otišao izravno do broda. To je bilo sve. - Niste, na primjer, zastali u prodavaonici radi popune zaliha? Ništa slično, gospodine Mivamoto? -Ne. - U pristaništu... - reče Alvin Hooks. - Jeste li se s kime vidjeli? Jeste li zastali kod nekog drugog broda, zbog bilo kojeg razloga, razgovarali s bilo kime od ribara? - Išao sam ravno do svog broda - reče Kabuo Mivamoto. - Nisam se nigdje zaustavljao, ne. - Ravno do svog broda - ponovi Alvin Hooks. - I tako ste bili na njemu, pripremali se za ribolov, kada je do vas došao šerif sa sudskim nalogom. - Tako je - reče Kabuo. - Pretražio mi je brod.326 Alvin Hooks priđe stolu s dokaznim materijalom i s njega odabere jedan fascikl. - Šerif vam je

doista pretražio brod - složi se. - A pojedinosti o tome pretresu, gospodine Miyamoto, zabilježene su u ovome izvještaju o istrazi koji sada držim u ruci. Štoviše, tijekom unakrsnog ispitivanja šerifa, vaš odvjetnik - gospodin Gudmundsson pozvao se na taj izvještaj, među ostalim i na jednu pojedinost na stranici dvadeset sedam, gdje stoji... - Alvin Hooks stane prelistavati stranice, potom se zaustavi i kažiprstom udari po pronađenoj stranici, tri puta, naglašavajući svaki udarac. Tada se ponovno usmjeri prema porotnicima, prema njima okrećući i šerifov izvještaj, kao da im, unatoč udaljenosti do suprotne strane sudnice, želi predložiti da ga i oni čitaju zajedno s njim. - Ovo je sada izrazito problematično - reče Alvin Hooks. - Jer u šerifovu izvještaju stoji da su u vašem prostoru za akumulatore bila dva akumulatora tipa D-6. "Dva akumulatora D-6 u prostoru za akumulatore. Svaki sa po šest ćelija". Točno tako piše u izvještaju. - Moj brod radi na šesticama - odgovori Kabuo. - Puno je takvih brodova. - O, da - reče Alvin Hooks. - Za to znam. Ali što je sa činjenicom da su ondje bila dva akumulatora? Dva akumulatora, gospodine Mivamoto. Ako je vaša priča istinita, ako ste jedan akumulator posudili Carlu Heineu, kao što ste rekli - ako ste jedan izvadili iz svog prostora za akumulatore kako biste ga posudili Carlu Heineu nije li u trenutku kada je šerif obavljao pretres kod vas trebao biti samo jedan akumulator? Pitao sam vas kako ste proveli dan, kako ste proveli poslijepodne i ni u jednom trenutku niste nam rekli da ste se zaustavili u prodavaonici opreme kako biste kupili novi akumulator, niti u jednom trenutku niste rekli ništa što bi ukazivalo na određeno vrijeme provedeno u kupnji ili pronalaženju novog akumulatora. Niste nam spomenuli nikakvo vrijeme potrebno za nabavljanje i postavljanje novog akumulatora... zastoje onda, gospodine Mivamoto, zastoje onda šerif pronašao dva akumulatora na vašem brodu ako ste jedan posudili Carlu Heineu? Optuženik još jednom pogleda porotu i nekoliko trenutaka ostavi sudnicu obavijenu tišinom. Ni sada se na njegovu licu nije moglo očitati ništa; bilo je nemoguće znati što misli. - Imao sam rezervni akumulator u spremištu - reče posve mirnim glasom. - Dovezao sam ga od kuće i postavio prije nego stoje šerif došao s nalogom. Zbog toga je pri pretresu pronašao dva akumulatora. Jedan od njih bio je tek postavljen. Alvin Hooks vrati šerifov izvještaj na mjesto, na stol među ostale dokaze. Držeći ruke na leđima, kao da razmišlja o tom odgovoru, prišao 327 ;e povišenome mjestu za porotu, gdje se zaustavio i okrenuo prema optuženome, polako kimajući glavom. - Gospodine Mivamoto - reče, a u njegovu tonu bilo je upozorenja. _ Ovdje ste prisegnuli da ćete

govoriti istinu. Prisegnuli ste na iskrenost pred sudom, otvorenost u vezi s istinom i vašom ulogom u smrti Carla Heinea. A sada mi se čini da još jednom želite promijeniti priču. Želite reći da ste od kuće dovezli akumulator i postavili ga na brod tijekom onih sat vremena prije šerifova dolaska, prije nego što vam je pretražio brod, ili tako nešto... to sada dodajete onome što ste rekli ranije. No, dobro, u redu, sve je to lijepo i dobro, ali zašto nam to niste rekli ranije? Zašto mijenjate priču o akumulatoru svaki put kada vam se postavi novo pitanje? - To se dogodilo prije gotovo tri mjeseca - reče Kabuo. - Ne sjećam se svake pojedinosti. Alvin Hooks prstima uhvati vršak brade. - Teško vam je vjerovati, gospodine Mivamoto - uzdahne tada. - Sjedite pred nama bezizražajna lica, kao da igrate poker usred... - Prigovor! - prekine ga Nels Gudmundsson, no sudac Lew Fiel-ding već je sjedio uspravno i strogo promatrao Alvina. - Znate da se to ne čini, gospodine Hooks - reče mu. - Ili postavljajte pitanja koja nešto znače ili sjednite i završite ispitivanje. Stidite se - pridoda još. Alvin Hooks još jednom prijeđe na drugu sranu sudnice i sjedne za svoj stol. Potom uzme nalivpero i, okrećući ga među prstima, kroz prozor pogleda snijeg koji je, konačno se činilo, padao sporije. - Ne mogu se više ničega sjetiti - reče. - Svjedok može ići. Kabuo Mivamoto ustane s mjesta za svjedoke, tako da su ga građani u gledalištu sada vidjeli u cijelosti - Japanac koji ponosno stoji pred njima, široka i snažna torza. Primijetili su njegovo držanje i snagu u području prsnoga koša; vidjeli su mu tetive na vratu. Dok su ga promatrali, tamne oči usmjerio je prema snijegu i još nekoliko dugih trenutaka ostao zagledan van. Građane u gledalištu podsjetio je na fotografije na kojima su viđali japanske vojnike. Muškarac pred njima imao je plemenit izgled, a sjene su se na površinama njegova lica igrale tako da su rubovi postajali tvrđi; njegov je izgled zračio dostojanstvom. A u čitavoj njegovoj pojavi nije bilo ničega što bi barem podsjećalo na blagost, nijedan dio njega nije bio ranjiv. Uopće nije, zaključili su, poput njih, a zbog tog uzvišenog i rezerviranog promatranja snijega to je bilo i tako opipljivo, tako očito.i 29 A Ivin Hooks u svojem je završnom obraćanju sudu optuženika okarakterizirao kao hladnokrvnog ubojicu koji je odlučio ubiti drugog čovjeka i koji je dosljedno proveo plan. Rekao je sudu kako su Kabua Mivamota u tome vodili mržnja i hladni očaj; kako se nakon stoje toliko godina žudio za svojim izgubljenim poljima jagoda, početkom rujna, našao pred mogućnošću da zauvijek ostane bez njih. I stoga je otišao Oleu Jurgensenu i od Olea čuo daje zemlja prodana. Potom je otišao Carlu Heineu, a Carl gaje odbio. Dugo je razmišljao o toj krizi, tijekom sati provedenih na moru, i zaključio da će mu, ne poduzme li nešto, obiteljska zemlja - s njegova stajališta to je

doista i dalje bila zemlja njegove obitelji - zauvijek izmaći iz ruku. S obzirom na svoj karakter -snažnog i neustrašivog muškarca, koji je od rane dobi učio umijeće borbe štapom; čovjeka kojeg je narednik Victor Maples pred sudom opisao kao ne samo sposobnog za ubojstvo nego i voljnog za takav čin - taj snažni, hladni muškarac bez osjećaja odlučio je riješiti problem pred kojim se našao. Odlučio je okončati život drugog čovjeka, čovjeka koji se našao između njega i zemlje koju je toliko želio. Zaključio je da će, u slučaju smrti Carla Heinea, Ole tih sedam jutara prodati njemu. Tako je slijedio Carla do lovnog područja na Ship Channel Banku. Došao je za njim, u odnosu na njega postavio mrežu uza struju, te stajao i promatrao sve dok magla nije zakrila sve oko njega. Kabuo Mivamoto bio je strpljiv čovjek i kako bi ostvario naum čekao je najmračniji dio noći. Znao je da Carl nije daleko, najviše stotinu pedeset metara; kroz maglu je čuo njegov motor. Osluškivao je i onda konačno, negdje oko pola dva, stao snažno pritiskati sirenu za maglu. Na taj je način privukao žrtvu. Carl je, objasnio je Alvin Hooks, naišao iz magle za sobom vukući mrežu - već se bio spremao izvući je te iz nje povaditi losose - i zatekao330 optuženika, Kabua Mivamota, kako "pluta" i kako mu je "potrebna pomoć". Upravo je u tome, rekao je, optuženikova prijetvornost bila naj-užasnija -jer se oslonio na nepisani ribarski kodeks koji im nalaže da se u nevoljama potpomažu, te na preostale tračke prijateljstva za koje je znao da su se održali iz njihove zajednički provedene mladosti. Carl, zasigurno je rekao, žao mi je zbog onoga što se dogodilo između nas, no ovdje, na moru, sada kada se ne mogu pokrenuti usred ove magle, molim te za pomoć. Preklinjem te, povezi se uz mene i pomogni mi, Carl. Molim te, ne ostavljaj me u ovakvoj nevolji. Zamislite, usrdno je Alvin Hooks molio porotnike, naginjući se prema njima ruku ispruženih poput čovjeka koji nešto traži od Boga - zamislite tog dobrog čovjeka kako se usred noći i nasred mora zaustavlja kako bi pomogao neprijatelju. Veže svoj brod za njegov, i dok učvršćuje konopce - primijetit ćete da nigdje nema nikakvih znakova borbe, tolika je bila prijetvornost ovog optuženika - njegov neprijatelj preskače na njegov brod i s ribarskim ga harpunom udara u glavu. 1 tako taj dobri čovjek pada mrtav- odnosno, gotovo mrtav. U nesvijesti je i smrtno ranjen. Zamislimo i to, nastavio je Alvin Hooks, kako optuženik prebacuje Carla Heinea preko ruba broda, pljusak mračnoga mora. Površina vode zatvara se nad Carlom Heineom - ulazi mu u džepni sat, zaustavlja ga na 1.47, i tako bilježi vrijeme smrti - a optuženik stoji i promatra mjesto na kojem se more zatvara, ne ostavljajući ni najmanjeg traga. No neposredno ispod površine struja već djeluje - snažnija nego

stoje optuženik pretpostavljao - i odnosi Carla u njegovu vlastitu mrežu, koja se i dalje vuče za njegovim brodom. Kopča njegovih širokih gumenih hlača hvata se za mrežu i Carl ostaje tako visjeti, pod vodom, dokaz zločina koji je počinio Kabuo Mivamoto ostaje čekati da ga netko otkrije. Riječ je o jednoj od triju stvari na koje optuženik nije računao - samo tijelo, krvavi harpun i konopac za vezanje koji je ostavio u žurbi, želeći što prije otići s mjesta zločina. Sada u ovoj sudnici sjedi pred vama, rekao je Alvin Hooks porotni-cima. Ovdje je, pred sudom, uz predočene dokaze i nakon iskaza svjedoka, iznijetih svih činjenica i argumenata i sada kada je istina posve jasna. Više nema nikakvih dvojbi i porotnici moraju ispuniti svoju dužnost prema stanovnicima okruga Island. - Ovo nikako nije radostan događaj -podsjeti ih Alvin Hooks. - Riječ je o osudi čovjeka za ubojstvo s predumišljajem. Riječ je o pravdi, na koncu konca. Riječ je o tome da trebate odlučno pogledati optuženika i u njemu te u činjenicama koje čine ovaj slučaj prepoznati očitu istinu. Dobro pogledajte, dame i gospodo, optu331 ženika koji sjedi ovdje pred vama. Pogledajte ga u oči, promotrite mu lice, i upitajte se koja vam je dužnost kao građana ovog otoka. Jednako kao što je to činio tijekom čitavog suđenja, Nels Gudmu-ndsson ustao je s gerijatrijskom nelagodom koju je građanima u gledalištu bilo mučno gledati. Sada su već naučili u vezi s njim biti strpljivi, dok se nakašljavao i hripao u rupčić. Naučili su predvidjeti kako će zataknuti palčeve za sićušne crne gumbe naramenica. Porotnici su primijetili kako mu lijevo oko besciljno luta i kako svjetlo treperi na njegovoj neprozirnoj zacakljenoj površini dok ekscentrično kruži u svojoj duplji. Sada su ga promatrali kako se pridiže i nakašljava kako bi počeo govoriti. Odmjerenim tonovima, koliko je trezvenije mogao, Nels je naveo činjenice onako kako ih je shvatio: Kabuo Mivamoto otišao je Oleu Jurgensenu kako bi se raspitao za njegovu zemlju. Gospodin Jurgensen uputio ga je Carlu Heineu i Kabuo je tako potražio Carla. Razgovarali su i Kabuo je u tom razgovoru stekao dojam da Carl razmišlja o tome pitanju. I tako je, u takvoj vjeri, čekao. Čekao je, a uvečer, 15. rujna, sudbina, slučajnost, dovela ga je kroz maglu do mjesta na Ship Channel Banku gdje je Carl stajao sa svojim brodom koji nije mogao pokrenuti. Kabuo je u tim okolnostima učinio sve što je mogao kako bi pomogao prijatelju kojeg je poznavao od djetinjstva, dječaku s kojim je prije puno godina odlazio u ribolov. I na koncu, rekao je Nels, razgovarali su o zemlji i riješili to pitanje. Kabuo Mivamoto potom je otišao svojim putem i nastavio loviti do zore. A sutradan se

našao u pritvoru. Sudu nije predočen nijedan dokaz, rekao je Nels Gudmundsson porotnicima, koji bi ukazivao na to da je optuženik planirao ubojstvo ili da je isplovio u potrazi za krvlju. Državno tužiteljstvo nije prikazalo ni djelić dokaza koji bi govorili o predumišljaju. Pred sud nije doveden nijedan svjedok koji bi posvjedočio o optuženikovu raspoloženju u danima koji su prethodili Carlovoj smrti. Nitko nije sjedio uz Kabua u kakvoj gostionici i slušao ga kako psuje Carla Heinea ili objavljuje kako ga kani ubiti. Nije bilo nikakvih računa iz prodavaonica u kojima bi tek nedavno bilo kupljeno oružje; nije bilo nikakvih bilješki u dnevniku ni telefonskih poziva koje bi netko slučajno čuo, ni kasnonoćnih razgovora. Tužiteljstvo nije, izvan granica opravdane i utemeljene sumnje, dokazalo da se zločin za koji je ovaj čovjek optužen uistinu dogodio. Ovdje postoji i više od opravdane sumnje u to, pridodao je Nels, no i opravdana je sumnja posve dovoljna. Postoji utemeljena i opravdana sumnja, naglasio je, i stoga ga porota ne može okriviti.332 - Tužitelj je - nastavio je Nels Gudmundsson - svoj slučaj izgradio na pretpostavci da ćete vi, dame i gospodo, biti spremni prihvatiti argumente utemeljene na predrasudama. Od vas je zatražio da pomno pogledate optuženikovo lice, pretpostavljajući da ćete u njemu, zbog toga što je japanskoga podrijetla, ugledati neprijatelja. Naposljetku, nije proteklo tako puno vremena otkako je naša zemlja ratovala s Carstvom izla-zećeg sunca i njegovim strašnim, odlično uvježbanim vojnicima. Svi se sjećate filmskih novosti i ratnih filmova. Svi se sjećate užasa tih godina; gospodin Hooks računa na to. Računa na to da ćete se povesti za strastima koje je najbolje prepustiti ratu od prije deset godina. Računa na to da ćete se prisjetiti tog rata i u Kabuu Mivamotu vidjeti osobu koja je s njime povezana. A, dame i gospodo - ustrajavao je Nels Gudmundsson -prisjetimo se daje Kabuo Mivamoto uistinu povezan s tim ratom. Ovaj je čovjek odlikovani natporučnik vojske Sjedinjenih Američkih Država, koji se borio za svoju domovinu - Sjedinjene Američke Države - na europskome bojištu. Ako na njegovu licu primjećujete izostanak emocija, ako na njemu vidite nijemi ponos, znajte da su to ponos i praznina ratnoga veterana koji se vratio kući gdje gaje dočekalo ovo. Vratio se kući i našao se u ulozi žrtve predrasuda ne dopustite da vas to zavede, na ovome suđenju uistinu je riječ o predrasudama - u zemlji za koju se borio i koju je obranio. Dame i gospodo - nastavi Nels - moguće je da postoji nešto što se zove sudbina. Možda je, iz nedokučivih razloga, Bog spustio pogled i omogućio optuženiku da dođe do ove prekretnice, u kojoj mu je život u vašim rukama. Neka nesreća zadesila je Carla Heinea u trenutku koji nije mogao biti nepovoljniji i nesretniji za

optuženoga. Pa ipak, to se dogodilo. To se dogodilo i Kabuo Mivamoto našao se na optuženičkoj klupi. Sada ovdje sjedi i očekuje vašu presudu u nadi da će, premda se sudbina okrenula protiv njega, ljudi biti razumni. U svemiru ima stvari na koje ne možemo utjecati, a postoje i stvari na koje možemo ostvariti određeni utjecaj. Dok budete zajedno razmatrali ovaj slučaj i donosili odluku, zadaća vam je ni pod koju se cijenu ne prepustiti svijetu u kojem stvari polaze krivim tokom iz čistog slučaja. Neka se sudbina, podudarnosti i slučaj udružuju i kuju zavjere; ljudska bića moraju se povoditi za razumom. I stoga oblik očiju Kabua Mivamota, zemlja u kojoj su se rodili njegovi roditelji... sve to nikako ne smije utjecati na vašu odluku. Morate mu suditi jednostavno kao Amerikancu, u očima našega pravosudnoga sustava posve ravnopravnome svim ostalim Amerikancima. Radi toga ste pozvani ovamo. To vam je dužnost. 333 Ja sam star čovjek - nastavi Nels Gudmundsson. - Više ne mogu hodati kako valja, a jedno mi je oko slijepo. Muče me glavobolje i artritis u koljenima. Uza sve to, protekle sam se noći gotovo nasmrt smrznuo, a danas sam umoran, jer nisam sklopio oka. I stoga se, poput vas, nadam da ću večeras biti u toplome i da će ovoj mećavi i patnjama doći kraj. Želio bih da mi se život ugodno nastavi još godinama. Ta posljednja želja, moram priznati samome sebi, nije nešto na što mogu samo tako računati, jer ako ne izdahnem u sljedećih deset godina, svakako ću umrijeti u sljedećih dvadeset. Moj se život primakao kraju. Zašto vam to govorim? - upita tada Nels Gudmundsson, primičući se porotnicima i sada se već naginjući prema njima. - To vam govorim jer sam kao čovjek u godinama sklon promišljanju stvari u svjetlu smrti na način na koji vi to obično ne činite. Ja sam vam poput putnika koji se spustio s Marsa i koji zapanjeno gleda dolje i promatra što se ovdje događa. A vidim istu onu ljudsku slabost koja se prenosi s generacije na generaciju. Vidim, uvijek iznova, istu ljudsku krhkost. Međusobno se mrzimo; žrtve smo iracionalnoga straha. I u tijeku ljudske povijesti nema ničega što bi ukazivalo na to da ćemo takvo stanje promijeniti. Ali... skrenuo sam s teme, priznajem. Želim samo reći da se u takvome svijetu možete osloniti samo na sebe same. Imate samo odluku koju morate donijeti, svatko od vas sam za sebe. A hoćete li tom odlukom pripomoći ravnodušnim silama koje bez prestanka kuju urote protiv pravde? Ili ćete se suprotstaviti toj beskrajnoj plimi i unatoč njoj biti istinski ljudi? U Božje ime, u ime čovječnosti, ispunite svoju porotničku dužnost. Proglasite Kabua Mivamota nedužnim i dopustite mu da se vrati kući, obitelji. Vratite ovog čovjeka ženi i djeci. Oslobodite ga, kao što vam to nalaže

dužnost. Sudac Lew Fielding pogledao je sa svog mjesta prema dolje, držeći vršak lijevog kažiprsta na nosu a bradom se naslanjajući na palac. Kao i uvijek, izgledao je umorno; činilo se da je budan protiv volje. U najboljem slučaju, izgledao je napola budno - kapci su se spuštali, usta bila otvorena. Sudac se osjećao nelagodno čitavog prijepodneva, mučio gaje osjećaj da nije dobro obavio dužnost, da je nevjesto vodio čitav postupak. Bio je to čovjek koji se pridržava visokih profesionalnih načela, oprezan i promišljen, zahtjevan sudac koji strogo pazi na slovo zakona, koliko god to činio na uspavljujući način. Kako još nikada nije vodio suđenje za ubojstvo s predumišljajem, činilo mu se daje u vrlo osjetljivome334 položaju; odredi li porota daje optuženik kriv, odluka o tome hoće li biti obješen ovisit će samo o njemu. Sudac Lew Fielding sada se razbudio i, potežući togu, usporeni pogled usmjerio prema porotnicima. - Ovo suđenje - reče tada - sada se primaknulo svršetku i za samo nekoliko trenutaka vaša će dužnost biti povući se u prostoriju rezerviranu samo za vas i zajedno razmotriti sve činjenice kako biste donijeli presudu. U tom cilju, dame i gospodo, sud vam nalaže da u obzir uzmete i sljedeće... Kao prvo, da biste optuženog proglasili krivim, morate biti posve uvjereni u svaki element optužnice i to izvan granica svake, pa i najmanje, opravdane sumnje. Izvan područja opravdane sumnje, to vam mora biti jasno. Ako u sebi opravdano sumnjate u nešto, ne možete okriviti optuženika. Ako u sebi osjećate opravdanu i realnu nesigurnost u vezi s istinitošću navoda optužnice, optuženoga morate proglasiti nedužnim. Na to vas obvezuje zakon. Koliko god u sebi osjećali potrebu da postupite drukčije, osuditi ga možete samo ako ste sigurni da je to ispravan postupak izvan svake opravdane sumnje. Kao drugo - reče sudac - na umu morate imati konkretnu optužnicu i morate se posvetiti isključivo njoj. Pritom trebate odrediti samo jedno: je li optuženik kriv ili nije za ubojstvo s predumišljajem, i ništa više. Utvrdite li da je kriv za nešto drugo - mržnju, napad, obično ubojstvo, ubojstvo u samoobrani, rezerviranost, strastvenost, ubojstvo iz nehaja - ništa od toga neće biti važno. Pitanje je je li ovaj čovjek, doveden pred vas, kriv za ubojstvo s predumišljajem. A ubojstvo s predumišljajem, dame i gospodo, u sebi sadrži pitanje planirane nakane. Riječ je o optužbi koja ukazuje na stanje svijesti u kojem okrivljenik hladnokrvno razmišlja i planira ubojstvo. 0 njemu unaprijed razmišlja i donosi svjesnu odluku. A upravo je to - reče sudac - glavna poteškoća porotnicima u ovakvim slučajevima. Jer se razmišljanje i planiranje odvijaju u čovjekovu umu i ne mogu se izravno opaziti. Planiranje mora biti vidljivo iz dokaza - mora se vidjeti iz postupaka i riječi ljudi koji su pred vama

svjedočili, iz njihova držanja i govora i iz dokaza koji su vam predočeni. Kako biste optuženika proglasili krivim, morate utvrditi da je planirao i namjeravao počiniti ono za što ga tereti optužnica. Daje razmišljao i planirao ubojstvo, to vam mora biti jasno. Da je krenuo u potragu za žrtvom sa svjesnom nakanom provođenja isplaniranog ubojstva. Da se ono nije dogodilo u žaru trenutka ili kao slučajna posljedica sve nasilnijeg sukoba, nego kao čin kojeg je isplanirao i proveo čovjek koji je zapravo i kanio izvesti ubojstvo. Stoga vas sud još jednom upućuje na to da razmatrate 335 samo ubojstvo s predumišljajem i apsolutno ništa drugo. Morate izvan granica svake opravdane sumnje biti uvjereni u jedno i isključivo jedno: da je optuženik u ovome slučaju kriv za ubojstvo prvoga stupnja, ubojstvo s predumišljajem. U ovome ste slučaju - nastavi sudac Lew Fielding - kao porotnici odabrani u vjeri da svatko od vas može, bez straha, naklonosti, predrasuda i suosjećanja, trezvenim rasuđivanjem i čistom savješću, donijeti pravednu presudu na temelju dokaza predstavljenih u skladu s ovim uputama. Cilj našeg porotničkog sustava upravo i jest osigurati presudu s pomoću uspoređivanja stavova i rasprave među porotnicima - pod uvjetom da je taj postupak moguće provesti razumno i sukladno savjesti i stavovima sviju njih. Svaki porotnik treba slušati, spreman na razmatranje mišljenja i argumenata ostalih porotnika. Zakon ne želi da porotnik u sobu za porotu uđe s čvrstim uvjerenjem o tome da će presuda odražavati njegovo trenutačno mišljenje o slučaju. Cilj ovog sustava nije ni to da porotnici zatvaraju uši pred raspravama i argumentima kolega porotnika, za koje se pretpostavlja da su jednako pravedni i inteligentni. Ukratko, morate se međusobno slušati. Ostanite objektivni, budite razumni. Sudac u tom trenutku načini stanku, svima omogućujući da te riječi posve dopru do njih. Potom je dopustio pogledu da se susretne s očima svakog od porotnika, na trenutak se zadržavajući na svakome. Dame i gospodo... - uzdahne potom. - Kako je riječ o krivičnome procesu, to vam mora biti jasno, vaša presuda - bilo da utvrdite da je optuženi kriv ili nedužan - mora se donijeti jednoglasno. Nema potrebe za žurbom i nema potrebe da bilo tko među vama ima osjećaj kako, za trajanja razmatranja dokaza, zadržava nas ostale. Sud vam unaprijed zahvaljuje što ste obavljali porotničku dužnost na ovome suđenju. Ostali smo bez struje i proveli ste teške noći u hotelu Amity Harbor. Nije bilo lako usredotočiti se na sve ovo dok ste se morali brinuti i pitati što vam je s kućama, obiteljima i voljenima. Ova mećava - rekao je sudac - nadilazi naše moći, ali ishod ovog

suđenja ne. Njegov ishod sada ovisi o vama. Možete se povući i otpočeti s razmatranjem slučaja.30 U tri poslije podne porotnici određeni za suđenje Kabuu Miya-motu izašli su jedan po jedan iz sudnice. Dvojica novinara opasno su nagnuli stolce unatrag i ostali sjediti ruku sklopljenih iza glave, opušteno razgovarajući među sobom. Abel Martinson optuženiku je stavio lisice, a potom njegovoj supruzi dopustio da još jednom razgovaraju prije nego što će zatočenika povesti prema podrumu. - Bit ćeš slobodan - rekla je ona Kabuu. Postupit će ispravno... vidjet ćeš. - Ne znam - odvratio je njezin suprug. - No kako god bilo, volim te, Hatsue. Reci djeci da i njih volim. Nels Gudmundsson skupio je papire i spremio ih u aktovku. Ed Soames, u velikodušnome raspoloženju, ostavio je sudnicu otvorenu za javnost. Bilo mu je jasno da građani u gledalištu na raspolaganju nemaju nikakvo toplo mjesto na koje bi mogli otići. Mnogi od njih sjedili su beživotno na klupama ili se tromo rasporedili hodnicima, raspravljajući o suđenju prigušeno i uz puno nagađanja. Ed je s rukama na leđima stajao kraj ulaza u odaje suca Fieldinga, u pokornome položaju kraljevskoga lakaja, nezainteresirano promatrajući sve oko sebe. S vremena na vrijeme pogledao bi na sat. U gledalištu, Ishmael Chambers zamišljeno je prelistavao bilješke, svakih nekoliko trenutaka podižući pogled kako bi pogledao Hatsue Mivamoto. Dok ju je tog prijepodneva slušao kako svjedoči, bio je intenzivno svjestan svog prisnog poznavanja te žene: znao je što izražava svaki pokret, što znači svaka stanka. Ono što želi, uvidio je sada, jest upijati njezin miris i osjećati njezinu kosu u rukama. Osjećaj je bio još bolniji jer je nije imao i jer ju je želio, poput želje za time da ponovno bude čitav i živi drukčiji život. Bilješke Philipa Milhollanda nalazile su se u prednjem lijevome džepu Ishmaelovih hlača i trebao je samo ustati, prići Edu Soamesu i338 zatražiti susret sa sucem Fieldingom. Potom izvaditi bilješke, rastvoriti ih i promatrati izraz Soamesova lica, potom ih ponovno uzeti od Soam-esa i kraj njega žurno ući u sučeve odaje. Lew Fielding tada bi stao žmirkati kroz svoje naočale, privlačeći svijećnjak na radnome stolu malo bliže - uz treperenje tanke svijeće i na koncu bi preko naočala provirio prema njemu, u trenutku kada bi mu težina bilješki Philipa Milhollanda počela posve dopirati do svijesti. Teretni je brod izveo nagli zaokret u 1.42. Džepni sat Carla Heinea zaustavio se u 1.47. Činjenice su govorile same za sebe. Kako je ono rekao Nels Gudmundsson u svojoj završnoj riječi? Tužitelj je svoj slučaj izgradio na pretpostavci da ćete vi, dame i gospodo, biti spremni prihvatiti argumente koji se temelje na predrasudama... Računa na to da

ćete se povesti za strastima koje je najbolje prepustiti ratu od prije deset godina. Ali deset godina zapravo uopće nije tako puno vremena i kako on može za sobom ostaviti strast kada je ona nastavila živjeti zasebnim, neovisnim životom, opipljiva poput fantomskoga uda koji tako dugo ne dopušta denervirati? Kako je bilo s udom, tako je bilo i s Hatsue. Hatsue mu je iz života oduzela povijest, jer je povijest hirovita i neosjetljiva na osobne žudnje. A tu je još bila i njegova majka s vjerom u Boga koji je nezainteresirano stajao po strani dok je Eric Bledsoe iskrvario u plićaku, a tu je još bio i onaj mladić na palubi broda-bolnice kojem je krv natapala prepone. Ponovno je pogledao Hatsue. Stajala je usred malene skupine otočana japanskog podrijetla koji su se međusobno došaptavali, pogledavali na satove i čekali. Pomno je promotrio njezinu plisiranu suknju, bluzu koju je nosila, bluzu s dugačkim šavovima koji su je nabirali na ramenima, kose čvrsto povezane na zatiljku, s jednostavnim šeširom u ruci. Sama ruka, opuštena i elegantna, i način na koji su joj gležnjevi pristajali u cipele, i uspravnost njezinih leđa i njezino profinjeno, nepatvoreno držanje koji su ga se u početku, dok je još bio dijete, toliko dojmili. I okus soli na njezinim usnama onda kada ju je na trenutak dodirnuo svojim dječačkim usnama, dok se držao za kutiju sa staklenim dnom. I potom svi oni trenuci kada joj je dodirivao tijelo i miris sve te cedrovine... Ustao je kako bi izišao, a u tom trenutku u dvorani se uključila rasvjeta. Prigušen usklik začuo se iz gledališta, stidljiv, oprezan otočki usklik; jedan od novinara uzdignuo je stisnute šake u zrak, Ed Soames kimnuo je i nasmijao se. Sivu, sumornu boju koja se nadvijala nad čitav prostor, zamijenilo je svjetlo koje se u usporedbi sa svime dotada doimalo blistavim. - Struja - reče Nels Gudmundsson Ishmaelu. - Nikada nisam mislio da će mi toliko nedostajati. 339 - Idite kući i malo odspavajte - reče mu Ishmael. - Uključite grijanje. Nels zatvori kopče na aktovci, uspravi je i položi na stol. - Uzgred -reče iznenada. - Jesam li ti ikada rekao, koliko mi je tvoj otac bio drag? Arthur je bio divan čovjek. - Da - reče Ishmael. - Jest. Nels povuče kožu na vratu i uzme aktovku. - No, da... - reče, zdravim okom promatrajući Ishmaela, dok mu je drugo kružilo mahnito i bez cilja. - Pozdravi majku, to je čudesna žena. U međuvremenu, molimo se za pravednu presudu. - Da - reče Ishmael. - U redu. Ed Soames objavio je da će sudnica ostati otvorena do trenutka donošenja presude ili do šest poslije podne, što od toga dođe prvo. U šest će okupljene upoznati s trenutačnom situacijom.

U garderobi, Ishmael se zatekao kraj Hisaa Imade. Obojica su s mukom pokušavali navući zimske kapute. - Puno hvala na pomoći - pozdravi ga Hisao. - Bilo nam puno bolje nego pješačiti. Puno se zahvalji-vamo. Izišli su na hodnik, gdje je Hatsue čekala naslonjena na zid, ruku duboko uvučenih u džepove kaputa. - Trebate li prijevoz? - upita Ishmael. - Ponovno idem u vašem smjeru. Do majke. Mogu vas povesti. - Ne - reče Hisao. - Puno hvala. Imamo prijevoz. Ishmael je tako stajao na hodniku i zakopčavao kaput. Zakopčao je tri gumba, započevši odozgo, a potom je stavio ruku u džep hlača i ostavio je da počiva na bilješkama Philipa Milhollanda. - Suđenje mojem suprugu nije pravedno - reče Hatsue. - To bi trebao objaviti u očevim novinama, Ishmael, i to na naslovnoj stranici. Njegove novine trebao bi upotrijebiti za to da kažeš istinu, znaš. Neka čitav otok vidi da to nije u redu. Svemu je uzrok samo to što smo Japanci. - To nisu očeve novine - odgovori joj Ishmael. - Moje su, Hatsue, ja ih izdajem. - Potom izvadi ruku i uz malo petljanja zakopča još jedan gumb. - Bit ću kod majke - reče joj zatim. - Ako želiš doći i sa mnom razgovarati o tome, pronaći ćeš me ondje. Kada je izišao van primijetio je da je prestalo sniježiti - u zraku se još vidjela tek pokoja pahulja. Oporo zimsko sunce prosijavalo je kroz oblake, a sjeverni vjetar bio je hladan i snažan. Sada se činilo da je hladnije nego ujutro; zrak mu je žario nosnice. Vjetar i snijeg svemu su podarili čist izgled; Ishmael je čuo snijeg kako mu škripi pod nogama; čuo se još i zvižduk vjetra i ništa više. Središte oluje, znao je, premjestilo se340 dalje; najgore je iza njih. Ipak, svijet je i dalje bio obuzet nekakvim slijepim kaosom - automobili prednjim krajevima okrenuti prema pločnicima, ostavljeni ondje kamo su se nepredviđeno otklizali, u Harbor Stre-etu bijela koloradska jela srušena u snijegu, otrgnutih grana, neke od njih zabodene u zemlju. Nastavio je hodati i na suprotnoj strani ulice ugledao dva cedra. Iza njih, gradsko je pristanište bilo uglavnom preplavljeno, pod vodom. S vanjske strane stupovi su se bili istrgnuli, vjetar je šibao vanjske molove, a više od dvadeset brodova nabilo se na hrpu, jedni na druge, i na koncu na potopljene molove, gdje su ležali nagnuti i naslonjeni na vlastite konopce za vezanje. Korijenje bijele jele istrgnuto se iz zemlje i sada se uzdizalo poput zida visokog preko sedam metara, zida ponad kojeg se vidio čuperak snijegom pokrivene paprati i bršljana. Valovi s bijelim krijestama valjali su se među prevrnutim brodicama, zbog čega su se one i molovi uzdizali i prevrtali. Krovovi kabina, vitla i brodske razme bili su pod debelim slojem snijega. S vremena na vrijeme morska bi se pjena prelila preko brodovlja i voda bi im tada zapljusnula udubljene prostore na stražnjoj palubi. Valovi i vjetar sada su nadirali snažno, a struja je utjecala kroz ulaz u luku; zelene grane srušenog drveća ležale su razasute čistim snijegom.

Ishmaelu se tada prvi put u životu učini da takav oblik razaranja može biti i lijep. Neumoljiva voda, pomahnitali vjetar, snijeg, srušeno drveće, brodovi odbačeni na potopljene molove - sve to izgledalo je okrutno i lijepo i kaotično. Na trenutak, ta gaje slika podsjetila na atol Tarawu i potporni zid na obali i polegnute palme koje su se povile pod detonacijama s brodskih topova. Bilo je to nešto čega se prisjećao i prečesto. Prema tome je sjećanju istodobno osjećao i odbojnost i privlačnost. Nije se želio sjećati i želio se sjećati. To nikako nije mogao objasniti. Tako je stajao i promatrao opustošenu luku, svjestan toga da posjeduje nešto nedodirljivo, nešto o čemu nitko drugi nema pojma, ali i da istodobno nema ništa. Dvanaest je godina, znao je to, čekao. Čekao je uopće ne znajući da čeka, a to čekanje preraslo je u nešto dublje. Čekao je dvanaest dugih godina. Istina je sada ležala u Ishmaelovu džepu, a on nije znao što bi s njom. Nije znao kako postupiti, a lakomislenost koju je osjećao prema svemu bila mu je strana poput morske pjene koja je zapljuskivala snijegom pokrivene brodove i stupove u pristaništu Amity Harbora, sada poplavljenome i pod vodom. Ni u čemu od toga nije bilo nikakva odgovora - ni u brodovima polegnutima na bok, ni u bijeloj jeli koju je dotukao 341 snijeg, ni u polomljenim granama cedrova. Osjećao je ledenu bezobzirnost koja mu je došla zaskočiti srce. Graditelj brodica koji je živio uz Woodhouse Cove Road - muškarac sijede brade po imenu Alexander Van Ness - bio je glavni krivac za odgađanje donošenja presude u suđenju Kabuu Mivamotu. Puna tri sata do šest poslije podne - ustrajavao je na istim nepopustljivim argumentima: upozorenja suca Fieldinga treba se pridržavati s najvećom mogućom ozbiljnošću i opravdana sumnja postoji. Dvanaestero porot-nika prepiralo se oko značenja riječi sumnja, potom oko značenja izraza opravdan, a zatim oko zajedničkog značenja te fraze. - No, dobro zaključio je na koncu Alexander Van Ness - vjerojatno se sve svodi na osjećaj, zar ne? Ako osjećam nesigurnost, ako osjećam da sumnjam, to je jedino važno, ne? Ostalima se već činilo da se neće pomaknuti s mjesta, te su se, u pet četrdeset pet, već bili pripremili na još jednu dugu noć u hotelu Amity Harbor i nužnost raspravljanja o tom pitanju s Alexanderom Van Nes-som i sutradan u osam ujutro. - Čuj me sada... - očajnički se trudio Harold Jensen. - Ni'ko nikada nije siguran u ništ'. Neopravdano je i nerazumno biti tako magareći tvrdoglav. Ono što je razumno i opravdano dolazi od nas ostalih, ovdje okupljenih. Ti si taj koji je nerazuman, Alex. - Jasno mi je na što ciljaš - pridodao je Roger Porter. - Znam što želiš reći, Alex, i ja sam tako mislio o tome. Ali pogledaj malo bolje i razmisli o čistim dokazima. O tome da je konopac za vezanje bio s njegova

broda. Da je krv pronađena na njegovu harpunu. Uglavnom je lagao o zamjeni svog akumulatora i sličnim stvarima, bilo je sumnjivo. Jednostavno mi nije ništ' pokaz'o. - Ni meni - primetne Edith Twardzik. - Ni meni nije pokazao baš ništa. Sumnjivo je već i to kako je onako sjedio ondje unutra i jednom prilikom šerifu rekao jedno, a onda kasnije promijenio pjesmu. Čovjek ne može samo tak' promijeniti pjesmu, a da se mi zbog toga ne zamislimo, gospodine Van Ness... ne držite li da taj čovjek laže? Alex Van Ness ljubazno se složio; optuženik je uistinu lagao. No zbog toga je samo lažac, a ne i ubojica. Nitko ga nije optužio za laganje. - Poslušaj me, evo, ovako... - reče tada Harold Jensen. - Što misliš, što čovjeka navodi na laž? Misliš da čovjek mora lagati kada nije učinio ništa što bi bilo vrijedno laži? Laž je svaki put maska, nešto što čo-342 vjek kaže kada ne želi da se dozna istina. Laži koje nam je ovaj čovjek ispričao o tome, govore nam da nešt' sigurno skriva, ne slažeš se s time? - U redu - reče im Alexander Van Ness. - U tom slučaju, pitanje je, što skriva? Skriva li nužno činjenicu daje ubojica? Je li to jedino što posve sigurno slijedi iz toga ili nešto drugo? Kažem vam da u određene stvari sumnjam, i to je sve što vam pokušavam objasniti. Ne da imate krivo, samo da u neke stvari nisam siguran i sumnjam. - A sada poslušajte ovo - odvrati ljutito Edith Twardzik. - Pretpostavimo daje ne'ko prislonio pištolj uz glavu vašeg sina, i drugi pištolj uz glavu vaše žene. Kaže vam kako imate točno minutu da odlučite hoće li vam upucati sina ili ženu, koga treba ustrijeliti, a ako se ne odlučite, ubit će ih oboje. Naravno da će se kod vas javiti određene sumnje, bez obzira na to kakvu odluku na koncu donijeli. Uvijek postoji nešto oko čega se čovjek može gristi. No, u međuvremenu, dok se izjedate, čovjek se sprema povući oba otponca, i to je sve što je važno, ne? Nikada nećete razriješiti tu svoju sumnju i stoga se s njom treba suočiti bez okolišanja. - To je dobar primjer - odgovori Alex Van Ness. - Ali zapravo se ne nalazim u toj situaciji. - No, onda to pokušajte sagledati drukčije - reče Burke Lackham, pomoćni radnik na škuneru. Nekakav veliki stari komet ili komad Mjeseca mogao bi ovoga trena probiti krov i pasti ravno vama na glavu. Zato bi možda bilo bolje da se, za slučaj da se to dogodi, pomaknete. Možda bi bilo bolje da sumnjate je 1' vam siguran stolac. Ne možete sumnjati u sve, gospodine Van Ness. Ta vam sumnja nije ni razumna ni opravdana. - Bilo bi nerazumno da prijeđem u drugi stolac - reče Alex Van Ness. - Istome riziku bio bih izložen na svakome mjestu u ovoj sobi... istoj opasnosti u kakvoj si i ti, Burke. To ne zaslužuje nikakvu brigu. - Više ne razgovaramo o dokazima - reče im Harlan McQueen. - Svi ti zamišljeni primjeri ne vode nas nikamo. Kako ćemo ga uvjeriti u to što je opravdano ako ne razgovaramo o činjenicama koje je iznio

tužitelj, korak po korak, o jednoj po jednoj? Čujte me, gospodine Van Ness, ne mislite da bi vam taj konopac za vezanje trebao nešto govoriti? - Mislim da i govori - reče Alex Van Ness. - Govori mi da je Kabuo Mivamoto vjerojatno bio na brodu Carla Heinea. U vezi s time kod mene nema puno sumnji. - I to je već nešto - primijeti Edith Twardzik. - Barem nešto. - A onaj ribarski harpun... - reče Harlan McQueen. - Na njemu je bilo ljudske krvi, krvne grupe identične grupi Carla Heinea. Može li se to provući kraj vaših sumnji? 343 - Osobito i ne sumnjam da je to bila Carlova krv - složi se Alex Van Ness. - Ali, lako je moguće da potječe iz njegove ruke. Mislim da postoji takva mogućnost. - Postoji mogućnost za sve. Ali vi dodajete jednu mogućnost odavde, drugu odande, previše stvari pretvara se u mogućnosti, a sve ne mogu biti takve. Svijet se ne sastoji samo od podudarnosti. Ako nešto izgleda kao pas i hoda kao pas - naglasi Burke Latham - onda je najvjerojatnije daje to ipak pas, i to je sve o čemu se tu uopće može govoriti. - Razgovaramo li sada o psima? - upita Alex Van Ness. - Kako smo došli do pasa? - No, dobro, a stoje s ovime? - upita Harlan McCjueen. - Optuženik je čuo za to da je pronađeno Carlovo tijelo i je li otišao šerifu i ispričao mu kako je protekle noći vidio Carla u ribolovu? Čak i pošto su ga pritvorili, uporno je ponavljao da uopće nema pojma o tome. A onda, kasnije, promijenio je priču i sve počeo objašnjavati tim akumulatorom. Kasnije je promijenio čak i to, rekao je da je na svoj brod stavio rezervni akumulator, ali tek za vrijeme unakrsnog ispitivanja. Nakon toga ostaje samo pitanje kojoj priči povjerovati: njegovoj ili tužiteljevoj, a meni se nekako čini da mu teško mogu vjerovati. - Ni ja ne vjerujem nijednoj njegovoj riječi - reče Ruth Parkinson ljutito. - Završimo već jednom s time, gospodine Van Ness. Prestanite biti toliko nerazumni. Alex Van Ness protrlja bradu i uzdahne. - Nije stvar u tome da je mene nemoguće uvjeriti - reče im. - Nisam toliko tvrdoglav da bi me bilo nemoguće navesti na to da progledam. Vas je jedanaest, a ja sam sam. Pretvorio sam se u uho i poslušat ću sve što imate reći. Ali neću se toliko žuriti i ući u sudnicu dok još uvijek osjećam nešto što smatram opravdanom sumnjom i optuženika osuditi na vješala ili pedeset godina zatvora. Trebate se udobno smjestiti i opustiti, gospođo Parkinson. Takvu odluku ne možemo požurivati. - Ovdje smo već gotovo tri sata - reče Burke Latham. - Želite reći da se može raditi i sporije? - Konopac za vezanje i harpun - ponovi Harlan McQueen. - Jeste li uz nas u tim stvarima, gospodine Van Ness? Možemo li krenuti dalje od toga? - Konopac je u redu, to vam mogu priznati. Harpun možda, ali pretpostavimo da ću se složiti s

vama. Kamo me vodite dalje? - Različite priče koje je ispričao. Tužitelj ga je istinski stjerao u kut s ona dva akumulatora pronađena na njegovu brodu. Da je jedan doista posudio Carlu Heineu, trebao je imati samo jedan.344 - Rekao je da gaje zamijenio. To je posve dobro objasnio. Time je... - To je dodao u posljednji čas - prekine ga McQueen. - To je izmislio tek kada se našao u kutu, ne? Imao je poprilično lijepo smišljenu priču, no taj je detalj izostavio. - Istina - reče Alexander Van Ness. - Trebao je imati samo jedan akumulator. No pretpostavimo daje uistinu prešao na Carlov brod... možda je želio razgovarati o toj zemlji, možda ga je Carl napao, možda je to bilo ubojstvo počinjeno u samoobrani ili možda ubojstvo iz nehaja, prepirka koja se otela nadzoru... po čemu znamo daje to bilo ubojstvo s predumišljajem, unaprijed isplanirano? U redu, moguće je daje optuženik skrivio nešto, ali možda ne to za stoje optužen. Kako možemo znati da je na Carlov brod došao s nakanom da ga ubije? - Čuo si što su rekli svi oni ribari - odgovori mu Roger Porter. - Na otvorenome moru ni'ko nikada ne prelazi na tuđi brod osim u neuobičajenim okolnostima i hitnim prilikama. Ne bi prešao na drugi brod samo radi razgovora, je 1' ti jasno? Ribari to tako ne rade. - Ako prelaze samo u hitnim slučajevima - reče Alex - onda mi je priča o akumulatoru vrlo logična. Prazan akumulator... to je neuobičajena i hitna situacija. To se nekako poklapa s njegovom pričom. - No, hajde, molim vas - reče Edith Twardzik. - Harlan ima pravo u vezi s pričom o akumulatoru. Mivamoto sigurno nije posudio akumulator Carlu, jer bi inače na brodu imao samo jedan. Ta priča o akumulatoru jednostavno ne drži vodu. - To je bila obična varka - objasni Burke Latham. - Upravo onak' kak' je to ispričao tužitelj. Mivamoto se pretvarao daje ostao na pučini, da ne može pokrenuti brod, doplutao je točno do Carla i zaskočio ga. To je jedino točno objašnjenje. - To me od njega ne bi iznenadilo - reče Roger Porter. - Meni taj čovjek izgleda vraški podmuklo. - Ta varka... - reče Alex Van Ness. - Meni je to jednostavno malo prenategnuto. Doplutati tako iz magle i to točno na čovjeka kojeg namjeravate ubiti. Tako se nalazite na brodu, usred noći, magla je gusta poput krem-juhe, i gušća, a vi očekujete da ćete samo tako lijepo doplutati na pravo mjesto i pronaći brod koji tražite? Meni je to prenategnuto. U šest poslije podne Ed Soames službeno je objavio: porotnici su prekinuli vijećanje i nastavljaju ujutro. Zasada nisu donijeli presudu. Upravna zgrada okruga bit će zatvorena, dodao je. Svi neka pođu kući i dobro se naspavaju, uključe grijanje. Žele li doznati kakva je situacija, mogu se vratiti u devet ujutro.

345 Porotnici su večerali u hotelu Amity Harbor i razgovarali o drugim temama. Alexander Van Ness jeo je polako i promišljeno, često ubrusom brišući ruke i, posve bez riječi, ostalima upućujući osmijehe.31 Na području South Beacha još nije bilo struje i dok se vozio kroza snijeg, Ishmael Chambers pogledavao je svijećama osvijetljene prozore kuća koje je poznavao još iz djetinjstva. Englundovi, Gunnar Torval, Verda Carmichael, Arnold Kruger, Hansenovi, Svvert-senovi, Bob Timmons, Crowovi, Dale Papineau, Virginia Gatewood i Etheringtonovi iz Seattlea, koji su se prije sedam godina trajno doselili na otok; pretpostavljao je da im je sada zbog toga žao. Tridesetak centimetara dugačke ledenice visjele su im s krova, a snijeg je u nanosima ležao na sjevernoj strani njihove kuće: trebali su ostati turisti. Supružnici Crowe preminuli su još prije više godina, a njihov sin Nicholas nastavio je živjeti na imanju, i dalje ustrajno vodeći rat oko međe s Bobom Timmonsom, kojeg je sada mučila upala nožnih vena i koji je ukočenim korakom odlazio raščišćavati otpale grane među svojim cedrovima. Nije se promijenilo ništa i promijenilo se sve. Dale Papineau i dalje se previše zagledavao u čašicu i praktički bio bez novca. Verde Carmichael više nije bilo. Ishmael je majku i ovoga puta zatekao za kuhinjskim stolom, kako uz svjetiljku čita posljednje poglavlje Razuma i osjećaja i pije čaj sa šećerom i limunovim koncentratom. U kući je na sebi imala kaput i čizme, a lice joj je bez šminke izgledalo beživotno i staro, zbog čega mu se ispričala. - Tako starim... - priznala je. -Tu jednostavno nema pomoći. - Potom mu je, jednako kao i prošli put, poslužila juhu, a on je njoj ispričao kako porota nije donijela presudu i kako su se u gradu ponovno uključila svjetla i kako je olujni vjetar opustošio pristanište. Njegova je majka ljutito govorila o mogućnosti da se porotnici povedu za mržnjom i predrasudama; nadala se da bi Ishmael u tom slučaju napisao uvodnik. Na njegovim je novinama, rekla je, u takvim trenucima odgovornost; njegov je otac to znao. Ishmael je kimnuo i složio se s njom; napisat će snažan uvodnik. Potom joj je predložio da prenoće u njegovu stanu, s električnim grijanjem i toplom vodom. Njegova je majka samo odmahnula glavom, tvrdeći kako joj je dobro i kako će ostati u South Beachu; budu li željeli, ujutro mogu otići u Amity Harbor. I tako je Ishmael kuhinjski štednjak napunio drvima i objesio kaput u ormar u predsoblju. Bilješke Philipa Milhollanda ostale su mu u džepu hlača. U osam sati došla je struja i odmah je uključio grijanje. Nakon toga, obilazio je kuću, gasio svjetla i otvarao podne grijače. Cijevi će se, znao je, sada početi odmrzavati, i on odluči sjesti i osluškivati kuću dok se vraća u uobičajeno stanje. Spravio je čaj i odnio ga u nekadašnju očevu radnu sobu, sobu iz koje su se danju vidjeli more i rododendroni koje je otac obožavao. U tišini je sjedio za očevim radnim stolom, u očevu

naslonjaču, uza samo jednu uključenu svjetiljku. Čekao je dok je peć malo--pomalo zagrijavala kuću, a onda začuo vodu kako se pokreće u cijevima i počinje kapati iz slavina koje je ostavio otvorenima. Pričekao je još malo, a onda ponovno obišao kuću, kako bi se uvjerio daje pritisak posvuda dovoljno jak, i zatvorio slavine. Činilo se daje sve u redu. U devet uvečer majka gaje poljubila u obraz i rekla mu da odlazi u postelju. Ishmael se vratio čaju u radnoj sobi, gdje se zamislio nad očevim knjigama. Otac mu je, kao i majka, bio strastveni čitač, premda se njegovo poimanje dobre literature razlikovalo od njezina; uglavnom je bio znatno manje predan romanima, iako je i njih pročitao popriličan broj. Knjige su mu bile uredno posložene na staklom zatvorenim policama četiriju divovskih hrastovih ormara: sabrani Shakespeare, Jef-fersonovi eseji, Thoreau, Paine, Rousseau, Crevecoeur, Locke, Emerson, Hawthorne, Melville, Twain, Dickens, Tolstoj. Henri Bergson, NVilliam James, Danvin, Buffon, Lyell, Charles Lamb, sir Francis Bacon, lord Chesterton. Swift, Pope, Defoe, Stevenson, sv. Augustin, Aristotel, Vergilije, Plutarh. Platon, Sofoklo, Homer, Drvden, Coleridge, Shelley, Shaw. Povijest države Washington, Povijest Olimpijskoga poluotoka, Povijest okruga Island, Vrtovi i uređivanje parkova, Znanstveno poljodjelstvo, Briga i uzgoj voćaka i ukrasnoga grmlja. Njegov je otac obožavao svoje drveće. Samozatajno se brinuo za jabuke i rododendrone, perzijske ljiljane i dudove, nasade povrća i cvijeća. Za jesenskih poslijepodneva moglo ga se zateći s grabljama u rukama, ili možda batom za kalanje. Jedne je godine obojio strehe i uspravne krovne prozore, daske na pročelju i sjenoviti ljetni trijem, radeći polako, uživajući u poslu. Nikada se nije žurio. Nije želio ostavljati dojam da želi nešto drugo. Uvečer je čitao i drijemao uz vatru ili polako radio za pisaćim stolom. U njegovoj radnoj sobi na podu su se nalazila dva velika ka-rastanska saga, istkana u nekom planinskome selu u Turskoj, dar vojnika s kojim se rame uz rame, davno, borio u šumi Belleau. I jedan i drugi imali su pomno iščešljane rese sa čvorovima, stilizirane rubove s uzorkom irisa, bogate ukrase u obliku medaljona i sićušne zupce usred motiva povezanih kola sa po osam žbica, sve to crvenosmeđe i vatrenonarančaste boje. I radni je stol bio ugodan - otac gaje izradio sam. Bila je to divovska ploha od trešnjevine, veličine stola u blagovaonici kakvog engleskog baruna; zatamnjeno staklo prekrivalo je veći dio površine. Ishmael se sjećao oca kako radi za tim stolom, s uredno posloženim fasciklima raspoređenima pred sobom, sa žutim notesom položenim zdesna, mnoštvom gusto išaranih kartica, tankog sjajnog papira za pisanje na stroju, i zlaćanog i bijelog, debelim rječnikom na stalku, još debljim rječnikom sinonima i teškim crnim pisaćim strojem marke Underwood, sa stolnom svjetiljkom navučenom nisko nad tipke, sjećao se oca kako trepće

kroz bifokalne naočale, polako i bezizražajno, sav utonuo u te svoje riječi, kako lebdi u tom oblaku mekoga svjetla. Lice mu je bilo blagonaklono, usamljeno, ustrajno i Ishmael se sada okrene kako bi ga bolje pogledao, jer Arthurov je portret stajao na zidu lijevo od ormara s knjigama. Ondje je sjedio sa svojim visokim, krutim ovratnikom, ne stariji od dvadeset-dvadeset jedne godine, taj mladi drvosječa koji je dobio slobodan dan i došao u grad. Ishmael je znao da se njegov otac prihvatio posla drvosječe uz romantičnu predodžbu o veličanstvenosti takvog života, na taj posao isprva gledajući kao na nešto neizmjerno junačko, u skladu s duhom širenja na zapad. S vremenom je nadrastao taj stav i večeri stao provoditi u čitanju; san ga je hvatao poput mračne šape dok su se drugi mladići oblijevali alkoholom. Školovao se u slobodno vrijeme, štedio novac prostodušnošću dostojnom jednog Horatia Algera10, pokrenuo vlastite novine, otišao u rat, vratio se kući, ustrajno nastavio dalje. Sam je izgradio kuću, izvlačeći kamen iz rijeke, režući drvenu gradu, kao muškarac iznimne i čudesne snage još i na pragu pedesetih. Nije mu smetalo pisati o vrtlarskim temama, izvještaje sa sastanaka školskih odbora, obavijesti o izložbama konja, objave zlatnih pirova - plijevio ih je jednako pomno kao stoje plijevio živice oko kuće, uobličujući ih kako bi se što više približili savršenstvu. U najboljem slučaju, bio je izmučeni uvodničar; nije bio u stanju posve se odati poslu kada je nešto trebalo osuditi. 111 Tip siromašnog junaka (lik iz romana Horatija Algera) koji do uspjeha i bogatstva dolazi poštenjem i marljivošću.1 350 Jer, jasno je prepoznao ograničenja i sivilo svijeta, a upravo je zbog toga i zavolio život na otoku, onako okružen morem, život koji otočanima nameće određene dužnosti i uvjete strane stanovnicima kopna. Neprijatelj na otoku zauvijek ostaje neprijateljem, volio je podsjećati sina. Na otoku nema utapanja u anonimno sivilo, nema srodnoga društva na koje se čovjek može prebaciti. Od otočana se zahtijeva, to od njih traži sama narav njihova krajobraza, da iz trenutka u trenutak paze na svaki korak. Nitko neće samo tako pogaziti tuđe emocije ondje gdje more posvuda oplakuje beskrajnu obalu. A to je istodobno i dobro i loše - dobro jer znači da većina ljudi pazi, loše jer to znači ograničenost duha, previše toga zadržanoga unutra, žaljenje i mračno mozganje u tišini, to znači daje riječ o svijetu čiji stanovnici koračaju bojažljivo, u strahu od otvaranja. Okruženi poštovanjem i brižni, službeni na svakom koraku, bili su zatvoreni i odvojeni od dubokih međudjelovanja svojih umova. Nisu mogli slobodno govoriti, jer su bili stiješnjeni u kut: kamo god se okrenuli vidjeli su samo vodu i vodu i

vodu, beskrajnu površinu vode u kojoj se mogu utopiti. Suspregnuta daha, koračali su oprezno i zbog toga su iznutra bili takvi, skučeni i mali, dobri susjedi. Arthur je priznao kako mu se ne sviđaju ali i kako prema njima istodobno osjeća duboku ljubav. Je li takvo što uopće moguće? Od svojih se otočana nada najboljemu, tvrdio je, pun povjerenja u to da će im Bog voditi srca, premda je znao da su skloni mržnji. Ishmaelu je sada, dok je sjedio za očevim stolom, postalo jasno kako je došao do identičnog pogleda na stvari. On je, sinulo mu je, pravi očev sin koji, eto, upravo sada, mračno razmišlja sjedeći u istom stolcu vretenastih nogu i naslona u kojem je tako mračno mozgao i njegov otac. Ishmael se sjećao kako je jednog poslijepodneva s ocem obilazio prostor na kojem se održavao Festival jagoda. Bili su u potrazi za fotografijama i prikladnim izjavama. U tri poslije podne sunce se već spustilo nad zapadni gol srednjoškolskoga igrališta za football. Povlačenje konopca, skakanje u vrećama i utrke parova povezanih nogu bile su završene, tako daje sve već nekako bila obavila neizbježna tromost i gdjegdje se vidjelo kako odrasli muškarci spavaju u travi s novinama navučenima preko lica. Mnogi od sudionika piknika bili su se prejeli i sada su tako nepokretni i otupjeli sjedili na suncu koje je čitavome prizoru pridavalo jasan, čist sjaj, odsjaj tog prodornog otočkog ljetnoga svjetla. Miris prženog lososova mesa ustajalo je lebdio u zraku, ponešto gorak i jedak od dima spaljenog johina lišća koje je dugo tinjalo, poput kakve nevidljive strehe, nepomično se nadvijajući nad iscrpljenim slavljenicima. 351 II Ishmael je koračao uz oca, prolazeći kraj unajmljenih štandova na kojima su se prodavali jednostavni kolači, kokice u vrećicama, jabuke s karamelom, prema izložbi jagoda. A onda je otac zastao kako bi prinio fotoaparat oku i snimio plodove zbog kojih je i organizirana čitava manifestacija, istodobno, vireći kroz objektiv, i razgovarajući: - Gospodine Fukida - zazvao je. - Rekordna godina za jagode. Kako se drže cijene? Gospodin Fukida, stari farmer otvrdnule kože lica, u radničkim hlačama s naramenicama i kapi sa zaslonom, odgovorio je na engleskom odviše odmjerenome, odviše besprijekornome. - Cijene su vrlo dobre -rekao je. Štoviše, odlične, plodovi se prodaju vrlo dobro. Gospođa Chambers upravo je kupila šesnaest kutija. - Tako... - rekao je Arthur. - Šesnaest kutija. U tom slučaju nema sumnje da će me pozvati u pomoć. Smijem li vas zamoliti, gospodine Fukida, da se pomaknete malo ulijevo? Ovo bi trebala biti odlična fotografija, vi i vaše predivno aranžirane jagode.

Gospodin Fukida, prisjećao se Ishmael, izgledao je kao da nema očiju. Kapci su mu bili gotovo posve spojeni; s vremena na vrijeme između njih bi se pojavila tek pokoja sićušna suza. Probijajući se preko dubokih bora na njegovu licu, na koncu bi zastala kao svjetlucava točka na jagodičnim kostima, jedinim izbočenjima na inače ispijenu licu. Oko njega se širio miris đumbira i tonika od lukova korijena, a kada bi se nasmiješio zubi su mu bili veliki poput starog kamenja na obali - i miris češnjaka u prahu. - Gospođa Chambers pripravit će odličan pekmez - rekao je tada Arthur, glasom ne izražavajući ponos. Potom je odmahnuo glavom, iskrenom se gorljivošću diveći izloženim plodovima; kraljevskome obilju jagoda posloženih na preokrenutim cedrovim sandučićima, krupnim, teškim i mirisnim, zagasitogrimiznim i čvrsta oblika. - Mogli biste ih poslužiti i kraljici - rekao je Arthur. - Svaka vam čast. - Dobro tlo. Dovoljno kiše. Sunce. Šestero djece. - Zasigurno postoji i tajna koju ne spominjete. I sam sam pokušao uzgajati jagode, nekoliko puta, uglavnom u jednakim uvjetima. - Više djece - rekao je gospodin Fukida i nacerio se tako da su mu zlatne navlake zablistale na suncu. - Više djece, da, u tome je tajna. To je važno, gospodine Chambers. - No, da, pokušavali smo - rekao je Arthur. - I te kako smo pokušavali, sam Svevišnji zna. No, moj Ishmael, moj dječak Ishmael... lako vrijedi i za dvojicu dječaka, za trojicu! U njega polažemo velike nade.352 - O, da - rekao je tada gospodin Fukida. - I mi mu želimo puno sreće. Vjerujemo da je i njegovo srce snažno, kao očevo. Vaš je sin vrlo dobar mladić. Ishmael se izlizanim stubama uspeo do sobe u kojoj je spavao toliko godina i iz kutije u ormaru izvukao knjigu o brodovima. U njoj se nalazila omotnica s povratnom adresom Kennvja Yamashite, poštanska marka zalijepljena naglavce, njezina ravnomjerna slova. U omotnici je bilo pismo ispisano na rižinu papiru, pismo koje je nakon svih tih godina brzo blijedjelo, krhko poput otpaloga lišća zimi. Svojom jedinom rukom za samo nekoliko sekundi mogao bi zgužvati Hatsuino pismo i pretvoriti ga u trunke prašine, zauvijek izbrisati poruku koju je nosilo. "Ne volim te, Ishmael... Kada smo se posljednji put našli u cedru i kada sam osjetila kako ti se tijelo miče uz mene, posve sam pouzdano shvatila daje sve to pogrešno. Znala sam da nas dvoje zajedno nikako ne bismo mogli biti 'ono pravo'..." Pročitao je pismo i drugi put, sada gravitirajući prema posljednjim riječima: "Želim ti uistinu sve najbolje, Ishmael. Imaš veliko srce i dobar si i ljubazan. Znam da ćeš u ovome svijetu učiniti velike stvari, ali sada se moram oprostiti od tebe. Nastavit ću živjeti koliko bolje budem mogla, a nadam se da ćeš i ti postupiti jednako tako".

Ali rat, ruka, tijek stvari - zbog svega toga srce mu je postalo neusporedivo manje. Uopće nije krenuo dalje. Nije učinio ničega velikoga, već je, umjesto toga, izvještavao o asfaltiranjima cesta, sastancima kluba vrtlara, učenicima-sportašima. Sada je već godinama plutao niza struju, riječima ispunjavajući stranice svojih novina, neprestance se zakopavajući u nešto sigurno, što god to bilo, za tisak slažući trajektni red vožnje, raspored izmjena plime i oseke, male oglase. Stoga su njezini pogledi sada možda značili upravo to, u onim rijetkim prilikama kada bi ga pogledala - u njezinim očima smanjio se tako potpuno, nije ostao dosljedan sebi. Pročitao je njezino pismo još jednom i shvatio da mu se nekoć divila, da je u njemu postojalo nešto na čemu mu je bila zahvalna čak i unatoč tome što ga nije mogla voljeti. Bio je to dio njegove ličnosti koji se s godinama izgubio, bio je to dio bez kojeg je ostao. Odložio je pismo u kutiju i ponovno se spustio u prizemlje. Majka je, utvrdio je, spavala u svome krevetu i jedva čujno hrkala; bilo je to neskladno hripanje u njezinu grlu; obasjana svjetlom s hodnika izgledala je vrlo staro, obraza utonula u jastuk, kape za spavanje spuštene nisko na čelo. Lice joj je bilo prošarano borama i dok ih je promatrao, još je dublje osjetio koliko će mu nedostajati kada se preseli na drugi svijet. Nije 353 bilo važno slaže li se s njom o pitanju vjere. Naprotiv, bila je riječ samo o tome da mu je to, na koncu, majka i da ga nije prestala voljeti. Njegovi dolasci u South Beach, spoznao je sada, podjednako služe i njegovu i njezinu srcu; godinama se zavaravao nastojeći misliti kako je drukčije. Držao se kao da njezina smrt jednoga dana -jer jednoga dana morat će se suočiti s činjenicom da njezinom smrću ostaje sam na svijetu - pred njega neće postaviti nikakve poteškoće. Pod zvijezdama, u zimskome kaputu, izišao je na hladnoću. Noge su mu same krenule kroz cedrovu šumu. Pod pokrovom od grana udisao je onaj stari miomiris mjesta iz mladosti i čisti miris novoga snijega. Ovdje, pod drvećem, bio je svjež i netaknut. Povijao je grane cedrova, a nebo iznad njih bilo je besprijekorno čisto, prosinačko, zvijezde zamrznute točke svjetla. Slijedio je noge do mjesta na kojem je staza dolazila do obale gdje je ljeti cvjetao pravi zid kozje krvi, prošaran ružičastim malinama i divljim ružama - i kroz udolje snijegom pokrivene paprati presjekao do šupljeg cedra svoje mladosti. Nekoliko minuta odsjedio je u deblu, čvrsto omotan kaputom. Osluškivao je svijet utišan snijegom; nije se čulo apsolutno ništa. Ne-čujnost svijeta ustrajno mu je odjekivala u ušima dok mu je do svijesti dopirala činjenica da ne pripada onamo, da mu u tome deblu više nije mjesto. Neki puno mlađi od njega trebali bi otkriti to stablo,

čvrsto ga se držati kao svoje najsvetije tajne, poput njega i Hatsue. Njih bi to deblo moglo obraniti od onoga što sada jednostavno nije mogao ne vidjeti posve jasno: svijet je nijem i hladan i pust, a upravo u tome krije se njegova užasna ljepota. Ustao je i pošao dalje, izišao iz šume i našao se na poljima Imadinih. Put se jasno nazirao među redovima snijegom pokrivenih jagoda i on je sada njime koračao uza svjetlo zvijezda koje se odbijalo od snijega, kupajući sve uokolo vodenastim sjajem. Na koncu se našao na trijemu Imadinih i potom u njihovoj dnevnoj sobi, sjedeći s Hatsue i njezinim roditeljima ondje gdje još nikada nije bio. Hatsue je sjedila uz njega, odmah do njega, blizu, u spavaćici i starom očevu kućnome ogrtaču, kose okupane svjetlom i spuštene niz leđa, kose koja joj se u kaskadama spuštala do bokova. Uvukao je ruku u džep i iz njega izvadio bilješke koje je Philip Milholland napisao 16. rujna. Objasnio je što znače stenograf-ski znaci i zastoje došao u pola jedanaest uvečer kako bi s njom razgovarao nakon svih tih godina.32 Nije bilo načina da nazovu Lewa Fieldinga i priopće mu novosti, jer telefoni nisu radili na čitavome području South Beacha. Stoga su njih četvero, u rukama držeći šalice sa zelenim čajem, uz valjkastu peć koja je šaputala i pucketala u kutu, tiho razgovarali o suđenju Kabuu Mivamotu, koje je, već danima, za njih bila jedina moguća tema. Sada je već bilo kasno, u sobi je bilo vrlo toplo, vanjski svijet zamrznut i okupan svjetlom zvijezda, a Ishmael je Hatsue, Hisau i Fujiko ispričao kako je kao novinar koji je pratio suđenje u Seattleu gotovo posve uvjeren u ovakav razvoj događaja: bilješke Philipa Milhollanda pri-silit će suca Fieldinga da odredi ponavljanje sudskoga postupka. Sudac će poništiti ovo suđenje. Hatsue se prisjetila daje tijekom svog iskaza šerif rekao kako je pronašao šalicu s kavom polegnutu, objasnio je šerif tada - na podu u kabini Carla Heinea. To znači, rekla je ona, da je teretni brod usred noći zaljuljao Carlovu ribaricu - nešto je srušilo šalicu, a kako je Carl više nije podignuo, bilo je izvjesno daje isto to nešto oborilo i njega. Tako jednostavno mora biti, ponovila je. Tužbu protiv njezina supruga treba jednostavno odbaciti. Prolivena kava zapravo ne dokazuje puno toga, Fujiko je nastojala navesti kćer da uvidi tu činjenicu. Hisao je, slažući se, odmahivao glavom. Mora se pronaći još nešto uz prolivenu kavu, rekao je. Pred Kabuom je nešto jako veliko. Kako bi se izvukao iz zatvora, trebat će mu više od srušene šalice kave. Fujiko je ponovno pomno napunila Ishmaelovu šalicu i upitala ga kako mu je majka. Rekla mu je kako je oduvijek silno cijenila njegovu obitelj. Pohvalila je Ishmaela zbog kvalitete njegovih novina. Donijela je pladanj s keksima od maslaca i usrdno ga zamolila da ih kuša. A onda je na koncu Hatsuino dijete počelo plakati - jasno

su ga čuli iz jedne od stražnjih soba - i Fujiko se izgubila. ..... .356 Neposredno nakon ponoći Ishmael je ustao kako bi pošao kući. Rukujući se s Hisaom, zahvalio mu je na čaju moleći ga da u njegovo ime zahvali i Fujiko. Potom je izišao. Hatsue je za njim pošla na trijem, u gumenim čizmama i starom očevu kućnome ogrtaču, sada s rukama duboko u džepovima, dok joj se para iz usta u oblacima uzdizala preko nosa i obraza. - Ishmael - reče mu. - Zahvalna sam ti. - Čuj me... - odvrati on. - Kada budeš stara i prisjećala se prošlih vremena, nadam se da ćeš me se barem malo sjetiti. Ja sam... - Da - reče Hatsue. - Hoću. Potom mu se primaknula i, s rukama i dalje duboko u džepovima, poljubila ga tako nježno da mu se činilo da je to tek nekakav šapat na obrazu. - Pronađi nekoga i oženi se - reče mu ona tada. - Rađaj djecu, Ishmael. Živi. Majka ga je ujutro probudila u pola sedam, govoreći mu kako ga traži optuženikova supruga, čeka ga u kuhinji. Ishmael je ustao i umio lice hladnom vodom, odjenuo se i oprao zube. Kada je sišao u prizemlje, majka je stajala uz kuhinjski štednjak, a Hatsue je sjedila za stolom i polako pila kavu. Ugledavši je, još se jednom prisjetio kako ga je sinoć nježno poljubila. - Želite li da iziđem? - upitala je njegova majka i dalje stojeći uza štednjak. - Otići ću, dakako, tako da možete razgovarati. - Otići ćemo u radnu sobu - odgovori joj Ishmael. - Kako bi bilo da odemo u radnu sobu, gospođo Mivamoto? Možemo li otići onamo? - Ponesi kavu - predloži joj njegova majka. - Najprije ću ti ipak napuniti šalicu. Pošli su u radnu sobu, Ishmael prvi, Hatsue za njim. Prvo jutarnje svjetlo - zimska narančasta boja koja je prošarala nebo - pojavljivala se visoko i daleko na pučini, nad slanom vodom, jedva primjetna kroz olovna prozorska stakla. Svi rododendroni bili su povinuti od snijega; sa streha su visjele ledene sige. Činilo se daje nekakav bijeli mir posve obuzeo čitav krajolik. Hatsue je kosu bila isplela u dugačku pletenicu, blistavu, tamnu i debelu. Nosila je vuneni pulover s krupno ispletenim rebrima, mornaričke radne hlače i ribarske čizme i sada je stajala zagledana u Arthurov portret iz davnih vremena, kada je bio drvosječa. - Posve ste isti - reče sada Ishmaelu. - Uvijek mi se činilo da si isti otac... osobito u očima. - Nisi ovamo došla kroz mrak i snijeg samo da bi mi rekla koliko sam sličan ocu - reče joj Ishmael. - Što mi želiš reći? 357 - Čitavu sam noć razmišljala o tome - reče Hatsue. - Sjećaš li se je moj suprug svjedočio pred sudom? Rekao je daje Carl imao istaknutu svjetiljku. Petrolejsku svjetiljku svezanu za jarbol. Da ju je gore postavio

zbog toga što mu nisu radila svjetla. Visoko na jarbol učvrstio je ručnu petrolejku. Hatsue načas protrlja ruke, a onda ih ponovno lagano razdvoji. - Stoga sam mislila... - reče potom Ishmaelu - ako je ta svjetiljka i dalje gore, sada, ne bi li to značilo da su mu akumulatori uistinu bili prazni? Recimo da pogledaš Carlov jarbol i na njemu ugledaš povezanu petrolejsku svjetiljku, upravo onako kako je rekao Kabuo. Ne bi li ti to nešto govorilo? Da mu svjetla nisu radila i da je na jarbol svezao petrolejsku svjetiljku, kao svojevrsnu sigurnosnu mjeru? Ne misliš li da bi se time nešto dokazalo? Ishmael sjedne na rub očeva radnog stola, počeše bradu i stane razmišljati o njezinim riječima. U izvještaju Arta Morana, koliko se sjećao, nije bilo ni riječi o nekakvoj petrolejskoj svjetiljci učvršćenoj visoko na Carlovu jarbolu, no, s druge strane, moguće je da ju je Art previdio. Takvo što bilo je moguće. U svakom slučaju, vrijedilo je utvrditi kako stoje stvari. - U redu - reče Ishmael. - Pođimo u grad. Pođimo i pogledajmo. Krenuli su DeSotom, snijegom obavljenim cestama ukrašenima slomljenim i otpalim granama te zelenim grančicama cedrova i cuga. Oluja je prošla i na zapadnoj strani Lundgren Roada petero djece stajalo je na vršku nekog brežuljka, sa sanjkama i automobilskim zračnicama, i promatralo stazu pod sobom, udolinu okruženu vitkim johama i gustišem niskog, ogoljelog, grmolikog javora. Ishmael je skrenuo prema zapadu, na Indian Knob Hill Road i tada su prošli pokraj polja s jagodama obitelji Masui i staje s kravama muzarama obitelji Thorsen i kokošinjcima Patsy Larsen. Hatsue je sjedila s rukavicama u krilu i držala ruke pred automobilskim grijačem. Najprije bismo trebali otići posjetiti mog supruga - reče ona. - Trebali bismo mu reći što se događa. Želim mu pokazati bilješke obalne straže. - Porota se ponovno sastaje u osam - reče joj Ishmael. - Pogledamo li najprije Carlov brod, možemo sa svime poći na sud. Možemo prekinuti čitav proces. Možemo okončati čitavu stvar - reče.358 Ona je još dugo ostala šutjeti i gledati ga. Promatrala ga je pomno i u jednome trenutku prebacila pletenicu preko ramena, tako da joj je padala preko prednjeg dijela pulovera. - Znao si za taj teretnjak - reče na koncu. - To nije bilo nešto novo, zar ne? - Jedan dan - odgovori joj Ishmael. - To sam znao čitav jedan dan. Nisam znao što bih trebao učiniti. Na to nije rekla ništa i on se okrene prema toj njezinoj šutnji ne bi li otkrio što bi mogla značiti. Oprosti - reče. Za to nema opravdanja. - Razumijem te - odvrati Hatsue. Kimula je i protrljala dlanove, a onda pogledala suncem obasjani snijeg. - Sve izgleda tako čisto reče. - Danas je tako lijepo. - Da, lijepo je - složi se Ishmael.

U šerifovu uredu u Amity Harboru zatekli su Arta Morana, po-grbljenog za pisaćim stolom, kako sjedi uz električnu grijalicu. Vidjevši ih kako ulaze, Art je ispustio olovku na rub stolnog podmetača, ustao i rukama pokrio oči. - Čekajte malo, dopustite da pogodim - reče. - Vas dvoje došli ste u svojevrsnoj misiji. Hatsue tada izvadi bilješke obalne straže i, izravnavši papir dlanom, položi ih nasred njegova stola. - Ovo je otkrio gospodin Chambers - reče tada. - Donio mi ih je sinoć. -I? - Teretni brod... - reče Ishmael. - One noći kada je Carl poginuo, teretni brod prošao je kroz Ship Channel Bank, upravo... - Igraš se detektiva? - reče Art. - Pokušavaš glumiti Sherlocka Holmesa? Imamo onaj konopac i harpun na kojem je Carlova krv... i jedno i drugo govori za sebe, zar ne? Što je još uopće potrebno? - Čuj me, Art - reče mu Ishmael. - Predlažem da, ako možeš čitati stenogram, pogledaš ove bilješke. Mislim da bi zbog njih u najmanju ruku trebao razmisliti o tome da još jednom odeš pogledati Carlov brod, znaš? Da vidiš je li što eventualno propušteno, Art. S obzirom na ovo što je na tvome stolu. Art kimne. Kimnuo je i Hatsue, na trenutak, a potom ponovno sjeo uz električnu grijalicu i u ruke uzeo bilješke obalne straže. - Znam čitati stenograme - reče. Bio je usred čitanja, čitao je u sebi, a Ishmael i Hatsue su ga proma-rali, kada se na vratima pojavio Abel Martinson u visokim nepropusnim čizmama kakve nose drvosječe i vojnoj zimskoj jakni, s krznom obloženom kapuljačom čvrsto omotanom oko glave, zagasitocrvena nosa i 359 brade. - Telefoni su proradili - objavi odmah šerifu. - Upravo su ih uključili, na otprilike pola otoka. Grad ima vezu i sve južno odavde, do svjetionika. - Čuj... - odgovori mu šerif. - Čuj me, Abel. Idemo do pristaništa tvornice konzervi Beason, do Sommensenova skladišta, shvaćaš? Ti, ja i Ishmael, a gospođa će čekati u kavani ili nečemu sličnome, i doručkovati. Možete li doručkovati ili nešto tako? Jer ste malo preblizu svemu ovome. Već ste preblizu ovome. Ne sviđa mi se kako to miriše, kužite? - Stvar je u meni - reče Ishmael. - Ne u njoj. Ja sam sve ovo pokrenuo posve sam. - Svejedno - reče Art Moran. - Idite pojedite kakva jaja, gospođo Mivamoto. Pročitajte novine ili takvo što. Prije nego što je otvorio Sommensenovo skladište - pljesnivu sušu izgrađenu, prije više od pedeset godina, od kreozotom premazane drvene građe, Abel je toplim dahom zapuhnuo lokot. Čak i za snježne mećave prostor je mirisao po soli i katranu i, nešto manje intenzivno, dizel-skome gorivu i trulome drvu. Vrata okrenuta prema moru otvarala su se na luku, tako da su brodovi mogli uploviti i po dovršenju popravaka isploviti. Limeni krov štitio je unutrašnjost od otočnih kiša; kako su se unutra nalazile dvije dizalice, skele i široki molovi, bilo je to

dobro mjesto za temeljito zimsko obnavljanje plovila. Tijekom posljednja dva mjeseca šeri-fov je ured od Arvea Sommensena unajmio to skladište kako bi se Sušan Marie i Islander mogli čuvati bok uz bok, u potpunoj izolaciji. Vrata je zaključao i prostor povremeno obilazio Abel Martinson, koji je ključ držao u džepu. Ništa se, tvrdio je odlučno, nije neovlašteno diralo. Oba broda u skladištu su stajala netaknuta još od sedamnaestoga rujna. Abel je širom otvorio vrata s morske strane i skladište je odjednom preplavilo sivo svjetlo. Ishmael je odmah pogledao jarbol Sušan Marie, a potom križ. Nigdje nije bilo nikakve svjetiljke. Ušli su u kabinu Carla Heinea. Ishmael je stajao na vratima i gledao kako šerif baterijskim svjetlom prelazi preko svega - omotane kobasice uz kompas, kratkog ležaja, kormila, prostora za akumulator. - Čuj... -reče Ishmael kada si svjedočio pred sudom, Art, spomenuo si da je ovdje na podu bila nekakva šalica za kavu, sjećaš se? Gdje je točno bila ta šalica? Sjećaš li se točno gdje se nalazila? - Ja sam je podignuo - reče Abel Martinson. - Bila je točno ovdje, nasred poda. - Sve ostalo bilo je uredno i čisto? Samo šalica i ništa više?''i"1 (* 360 - Kao što vidite - reče Abel. - Nismo ništa dirali... samo šalicu. Ja sam je podignuo; iz navike, valjda. Nešto je na podu, nepospremljeno, ja to podignem. Ne mogu se suzdržati. - Sljedeći se put suzdrži - reče Art Moran. - Kada radiš na istrazi, ne diraj apsolutno ništa. - U redu - reče Abel. - Neću. - Ta šalica... - reče Ishmael. - Šalica na podu. Ne pokazuje li ona da je brod nešto zaljuljalo? Ne misliš li... - Nema nikakvih drugih dokaza - prekine ga Art Moran. - Ako tipa nešto zaljulja tako jako da padne u more, čovjek bi očekivao možda i nešto više od šalice na podu. Sve je tako uredno i čisto. Izišli su i ostali stajati lijevo od vrata kabine dok je Ishmael baterij-skom svjetiljkom prelazio goredolje čitavom visinom jarbola. - Sjećate se te priče o svjetiljci? - reče Ishmael. - Kako je Carl ondje gore učvrstio svjetiljku? Jeste li je vas dvojica skinuli? - Zaustavite svjetlo - reče mu Abel. - Odmah iznad križa. Eto, tu. Potom je i svoju svjetiljku usmjerio prema gore, tako da su jarbol sada obasjavala dva traka svjetla. Na njemu su se vidjeli prerezani komadi konopca za krpanje mreže, prekinuti komadići koji vise, desetak pravilno prerezanih omči u obliku broja osam. - Ondje je imao obješenu svjetiljku reče Ishmael. - Ondje je objesio svjetiljku, svezao je, jer nije imao nijedno drugo svjetlo. Carl je ondje objesio svjetiljku. - Mi nismo skidali nikakvu svjetiljku - reče Art. - O čemu ti govoriš? Abel Martinson uspne se na kabinu, položi jednu nogu na limeno kućište i još jednom usmjeri baterijsku svjetiljku prema gore. - Gospodin Chambers ima pravo - reče. - Čuj me... - reče šerif. - Uspni se gore, Abel. Popni se na jarbol i malo bolje pogledaj stoje to. I

ništa ne diraj. - Morat ćete me pridignuti - reče šerifov zamjenik spremajući baterijsku svjetiljku u džep. - Dajte mi oslonac i idem. Pruživši mu sklopljene dlanove kao oslonac za nogu, šerif pridigne Abela Martinsona i on u svojoj debeloj jakni gotovo poleti prema križu jarbola. Jednu ruku prebacio je preko križa i tako ostao visjeti, uz ljuljanje broda, dok je drugom tražio baterijsku svjetiljku. - Čini mi se kao da je na konopcima nekakav trag hrđe - reče. - Možda od drška svjetiljke. Možda na mjestu gdje je držak trljao konopce. - Još štogod? - upita šerif. 361 - Vidi se gdje su prerezani - primijeti Abel. - Netko ih je prerezao nožem. I, hej... još nešto. To što je na jarbolu? Izgleda da bi mogla biti krv. - S njegova dlana - reče Ishmael. - Porezao je dlan. Tako je stajalo u mrtvozornikovu izvještaju. - Krvi ima na jarbolu i na križu - reče Abel. - Ne puno, ali ipak mislim da je krv. - Porezao se - ponovi Ishmael. - Porezao je dlan kada je proširivao prostor za Kabuov akumulator. A onda je ponovno imao struju. Uspeo se na jarbol kako bi skinuo svjetiljku jer mu više nije trebala. Šerifov se zamjenik spusti i uz mukao udarac doskoči na palubu. - Što je sada sve to? - Još nešto - reče Ishmael. - Sjećate se Horaceova iskaza? Rekao je daje Carl u jednome džepu imao smotak konopca i prazne korice za nož učvršćene za remen. Sjećaš se daje Horace to rekao, šerife? Kako su korice bile prazne, otkopčane? Smotak konopca i prazne korice za nož. Ja sam... - Uspeo se kako bi skinuo svjetiljku - reče Abel. - Tada je naišao teretni brod i odbacio ga s jarbola. Nož i svjetiljka s njim su pali u more -nož i svjetiljka nikada nisu pronađeni, ne? - i... - Ohladi malo, Abel - reče Art Moran. - Ne čujem ni što mi je u glavi. - O nešto je udario glavom - reče Abel. - Val koji je podignuo teretnjak udario je o brod, brod se nagnuo, a on je pao i glavom udario o nešto i ispao s broda. Deset minuta kasnije, na lijevoj razmi, neposredno ispod jarbola, pronašli su malu napuklinu u drvu. U pukotini su se nalazile tri male vlasi i Art Moran oprezno ih je izvadio džepnim nožićem i spremio uz vozačku dozvolu koju je držao u novčarki. Pogledali su vlasi pod svjetlom baterijske svjetiljke i zašutjeli. - Odnijet ćemo ih Horaceu - zaključio je Art. - Ako se utvrdi da su s Carlove glave, sudac će dalje morati poći od te činjenice. U deset sati sudac Fielding sastao se s Alvinom Hooksom i Nelsom Gudmundssonom. U deset četrdeset pet porotnicima je rečeno kako se oslobađaju daljnje dužnosti; optužnica je povučena; pojavili su se novi dokazi. Sam optuženik odmah je oslobođen. Izišao je iz ćelije nogu nesputanih lancima i bez lisica na rukama; na samo korak pred vratima ćelije, dugo je zastao ljubeći suprugu. Ishmael Chambers fotografirao je362 taj prizor; njihov poljubac promatrao je kroz tražilo fotoaparata. Potom se vratio u ured, pojačao

grijanje i uvukao papir u pisaći stroj. Još neko vrijeme tako je sjedio nepomično zagledan u papir. Ishmael Chambers pokušao je zamisliti istinu o onome što se do-: godilo. Zatvorio je oči, nastojeći sve vidjeti što jasnije. Sušan Marie ostala je plutati nasred mora bez struje - matica na re-menici alternatora bila je popustila - u noći 15. rujna. U gustoj magli, dok je nestrpljivo plutao - odviše ponosan da bi jednostavno nalegnuo na zračnu sirenu koju je imao za takve slučajeve - Carl Heine zacijelo je proklinjao nesreću koja ga je snašla. Potom je pripalio dvije željezničke svjetiljke, nagurao smotak konopca u stražnji džep, i uspeo se do križa na jarbolu, sa svjetiljkom privremeno prebačenom niz leđa, dok su mu se gumene radne hlače klizale. Pamučnim nitima kojima je inače krpao mrežu lako je svezao svjetiljku za jarbol, no ipak je postavio i dodatne konopce, broj osam, jedne preko drugih, dobro ih zategnuo i čvrsto svezao. Još je nekoliko trenutaka tako visio, pazuhom oslonjen na križ, svjestan toga da to njegovo svjetlo u magli ne znači ništa; ipak, prije nego što se spustio, pojačao je plamen. I potom je ostao stajati na stražnjoj palubi i, možda, osluškivati, dok ga je magla obavijala sve čvršće. 1 možda je nakon nekog vremena uzeo drugu petrolejsku svjetiljku i iz kutije s alatom izvadio ključ broj šesnaest kako bi zategnuo remenje na alternatoru, ponovno jedva čujno psujući: kako mu je to moglo promaknuti, kako to nije rutinski provjerio, kako se mogao naći u ovakvoj situaciji (koju bi uobičajeni postupci iskusnog mornara vjerojatno spriječili) i to on, čovjek koji se u sebi ponosio dubinom i čistoćom pomorskoga umijeća? Zategnuo je remenje, napetost provjerio palcem, a potom ponovno izišao i naslonio nogu na lijevu razmu. Carl Heine osluškivao je maglu i more, druge brodove koji su odlazili s područja pličine, neprestano oglašavajući sirene, te valove koji su blago zapljuskivali trup njegova broda dok je nošen strujom plutao prema istoku. Stajao je s uzdignutom nogom, s petrolejskom svjetiljkom na dohvatu, rukom čvrsto stišćući zračnu sirenu. Nešto u njemu nije mu dopuštalo da je i upotrijebi, tako da se dugo, dugo, sat vremena ili više, dvoumio oko toga treba li se ipak oglasiti, pitajući se ima li u mreži riba. A tada je začuo neki brod, nedaleko od sebe, zvuk sirene za maglu koja se oglašavala u pravilnim razmacima, i stao osluškivati u tom smjeru. Sirena se začula šest puta, svaki put sve bliže. Pomoću sata izmjerio je razmake između svakog oglašavanja - točno jedna minuta. Kada mu se brod približio na manje od stotinu metara, samo je jednom oglasio svoju sirenu. 363 Islander, s tovarnim prostorom prepunim ribe, i Sušan Marie, za-mračena i nepomična na pučini - s

petrolejskom svjetiljkom na jarbolu, i vlasnikom koji stoji na pramcu, nepomična izraza lica - tako su se sastali u magli. Potom su stegnuli Kabuove konopce, učinkovito izvedenim ribarskim štipovima kakve je Carl Heine mogao vezati posve bez razmišljanja i bez imalo oklijevanja. Akumulator je prešao iz ruke u ruku, bio je ponešto prevelik, metalni nosač potisnut je unatrag. Carl je porezao dlan, krv je ostala na Kabuovu ribarskome harpunu. Na koncu su postigli dogovor. Izrekli su što je bilo potrebno i Kakio se otisnuo u noć. Možda se Kabuu Mivamotu, dok je ubrzo zatim plovio posve sam, činilo kako je to stoje u takvim okolnostima naišao na Carla Heinea bila velika sreća. Možda mu se činilo da je to upravo onakva vrsta sreće kakvoj se već dugo nadao. Dugogodišnji mu je san, naposljetku, sada bio na dohvat ruke, toliko blizu da ga je, loveći ribe, zacijelo zamišljao: njegova polja jagoda, miris plodova, valovita polja, dozrijevanje početkom ljeta, svoju djecu, Hatsue, svoju sreću. Kao najstariji sin Mivamotovih, samurajev praunuk, i prvi iz svoje obitelji koji je i službeno i srcem postao Amerikancem, ipak je ostao dosljedan svojoj istinskoj prirodi; ni u jednom trenutku nije odustao od obiteljske zemlje ni od prava koje su na nju imali po svim mjerilima pravednosti, od ljudskoga prava jačega od mržnje, od rata, od svake uskogrudnosti i neprijateljstva. Čitavo to vrijeme tako je razmišljao, slaveći tu iznenadnu životnu sreću, i zamišljao miris jagoda u dozrijevanju, plovio kroz tamu, u magli, uz prigušen otegnut, jedva čujan, zvuk sirene sa svjetionika i prodore parne sirene s Corone koji su iz trenutka u trenutak dolazili sve bliže. A kojih osam stotina metara jugozapadno od lslandera Carl Heine stajao je na vratima svoje kabine i neodlučno slušao te iste zvukove sirene koji su sada probijali maglu. U međuvremenu je bio skuhao crnu kavu i u jednoj je ruci držao šalicu; lončić je već bio pospremio na mjesto. Mreža mu je bila postavljena i, koliko je znao, razvučena u pravilnoj liniji iza broda. Sva svjetla na brodu sada su svijetlila uobičajenim intenzitetom. Voltmetar je pokazivao trinaest i pol volti i Sušan Marie plovila je snažno i postojano, prednjeg reflektora zastrtog maglom. Bilo je dvadeset do dva u noći, još dovoljno vremena za velik ulov - kava će mu pomoći da ostane budan kako bi brod napunio lososom. Carl je svakako slušao radio, vezista iz svjetionika koji je davao upute, navigatora s teretnog broda koji je objavljivao položaj, očitavajući ga s otoka Lanheedron, a onda se odjednom odlučio za naglo skretanje posred Ship Channel Banka. Carl je pokušavao osluškivati što se doga-364 đa u magli, no brujanje njegovih motora prigušilo je sve ostale zvukove, tako da ih je morao isključiti i prepustiti se struji. Ponovno se zaustavio, osluškivao i čekao. A onda je konačno začuo još jednu detonaciju parne sirene,

ovoga puta iz veće blizine, brod se posve sigurno približavao, i tada je uz tresak odložio šalicu na stol. Izišao je i razmislio o mogućnosti da ga teretni brod zaljulja, da se nađe točno na putu velikoga vala koji dolazi od broda. Učinilo mu se da ga može prihvatiti bez osobitih opasnosti, ništa na brodu ne može se tako opasno srušiti, sve je valjano učvršćeno. Osim svjetiljke na jarbolu. Veliki val nastao prolaskom teretnog broda mogao bi je smrskati; Carl je zasigurno držao da je to posve moguće. I stoga je platio zbog te svoje pedantne naravi, zbog neodoljive potrebe za time da sve bude besprijekorno. Platio je jer je, kroz odnos prema novcu, od majke naslijedio određenu škrtost. Dok je tako plutao na pučini, uz Coronu koja mu se približavala kroz maglu i mrak, zaključio je da mu je potrebno manje od trideset sekundi kako bi se uspeo na jarbol. I tako spasio svjetiljku. U čemu bi se mogla skrivati opasnost? Vjeruje li čovjek ikada u vlastitu neizbježnu smrt ili mogućnost nesreće? I tako se, zbog takve svoje naravi - zbog toga što je bio majčin sin, uredan i sitničav po prirodi, čovjek koji je preživio potapanje Cantona i stoga zaštićen od svakovrsnih nesreća na ribarskome brodu samopouzdano uspeo na jarbol. Uspeo se na jarbol i pritom otvorio ranu koju je zadobio dok je harpunom Kabua Mivamota udarao metalni izbojak u prostoru za akumulatore. Sada je, pazuha prebačena preko križa jarbola, tako visio, krvario i osluškivao što se događa u magli, vadeći nož iz korica. Ponovno se začuo prodoran zvuk sirene s teretnjaka, prigušeno brujanje njegovih motora s lijeve strane, toliko blizu da se od iznenađenja trgnuo, i potom oštricom snažno zasjekao niti broj osam koje je svezao nekoliko sati ranije. Carl je oslobodio svjetiljku, uhvatio je za držak i pokušao vratiti nož u korice. U užasnoj magli zacijelo i nije vidio vodeni zid kojim ga je zapljusnula Corona. More se uzdignulo iz magle i navalilo pod Sušan Marie tako daje šalica za kavu sa stolića u kabini pala na pod, a vrh jarbola nagnuo se dovoljno da s križa zbaci zapanjenog ribara koji se ondje držao ne uviđajući prirodu onoga što se događa, i dalje ne sluteći neizbježnu smrt. Krvava ruka izgubila je uporište na jarbolu, guma njegovih radnih hlača prestala je prianjati, ruke su mu poletjele uvis, a prsti se rastvorili, tako da su svjetiljka i nož odletjeli u more, a Carl Heine strmoglavio se 365 na lijevu razmu Sušan Marie. Lubanja mu je puknula iznad lijevoga uha, a potom je uronio duboko pod valove, dok mu je voda prodirala u ručni sat, zaustavljajući ga na 1.47. Sušan Marie ljuljala se punih pet minuta i dok se malo-pomalo smirivala, tijelo njezina vlasnika također se zaustavilo, u njezinoj vojgi. Visio je u

mreži, okružen svjetlucanjem mora, privlačeći svjetlo i zibajući se na valovima, dok mu je brod plutao nošen strujom, jarko osvijetljen i bešuman u magli. Veliki je val otišao dalje. Brzo je prešao još kojih osamsto metara i našao se pod Islanderom, tako da gaje osjetio i Kabuo. Nastavio je dalje bez ijedne zapreke i obalu otoka Lanheedron zapljusnuo neposredno prije dva ujutro. Zvuk brodske sirene i nautofon sa svjetionika ponovno su se oglasili kroz maglu. Kabuo Mivamoto, s mrežom postavljenom u moru, isključenim radioaparatom, okružen maglom gustom poput pamuka, zamijenio je konopac koji je ostao na Carlovu brodu rezervnim konopcem iz spremišta u podvozju. Možda je još nekoliko trenutaka čučao, vežući petlju na konopcu i tada začuo sirenu teretnjaka u prolasku kako se potmulo širi nad površinom mora. U tako gustoj magli to je zacijelo bio najžalosniji mogući zvuk koji bi čovjek uopće mogao zamisliti, a kako se pojačavao - s primicanjem teretnoga broda - zacijelo je ostavljao dojam još većeg beznađa. Teretni je brod prošao sjeverno od njega, i dalje se oglašavajući, a Kabuo ga je slušao. Možda se u tom trenutku sjetio kako je njegov otac sve stoje bilo japansko zakopao pod zemlju na svojoj farmi. Ilije možda pomislio na Hatsue, svoju djecu i farmu jagoda koju će im jednoga dana ostaviti. Parna sirena s teretnog broda gubila se na istoku. Oglašavala se u pravilnim razmacima, uz sirenu za maglu sa svjetionika čiji je ton bio viši, još samotniji. Magla ga je zatvarala, prigušujući ga, a ton brodske sirene postao je toliko dubok da se činilo kako dopire s nekog drugog svijeta, ne zvuk parne sirene, nego kakofonija tonova u bas-registru, tonova koji se uzdižu s morskoga dna. Na koncu se taj zvuk stopio sa signalom sa svjetionika, tako da su se oglašavali istodobno, sraz zvukova, neskladan. Ta disonanca, jedva čujna, oglašavala se preko vode svake dvije minute, a nakon nekog vremena nestalo je čak i nje. Kabuo Mivamoto vratio se kući i zagrlio suprugu, govoreći joj kako im se život promijenio; noćna smjena na svjetioniku primakla se kraju. Philip Milholland spremio je bilješke u fascikl i nekoliko trenutaka kasnije zaspao. On i vezist, Robert Miller, bez prekida su spavali do iza Podneva. Potom su se probudili i otišli sa San Piedra radi premještaja na neku drugu postaju. A Art Moran uhitio je osumnjičenog.366 No, da, pomislio je Ishmael, naginjući se nad pisaći stroj, držeći prste nekoliko milimetara nad tipkama: treptaji srca Kabua Miyamota na koncu su ipak nedokučivi. A ni Hatsuino srce nije moguće shvatiti, kao ni srce Carla Heinea. Svako tuđe srce, zbog toga što raspolaže vlastitom voljom, zauvijek će ostati zagonetkom. Ishmael se dao na pisanje o svemu tome, a dok je pisao shvatio je i ovo: slučaj vlada svim zakutcima svemira osim komorama ljudskoga srca.

18:22 17.04.2011