Dario Dzamonja - Ugursuz

UGURSUZ Hladno je bilo tog 6. decembra 1971. godine, to, s obzirom na mjesec, nije nimal o udno. Petak je bio, a ja sam, po obiaju, ujutro bacio ture-jazije: ako padne tura - id em u Bosnaplod na Skenderiji, ako padne jazija - idem u Istru, a ako ostane u zraku u kolu. Pala je jazija. Osam sati je ujutro, u Istri sam i pijem prvo pivo, a Ugursuz, sinonji, toliko j e pijan da se ne moe drati za ank. Ugursuz je moj idol: ja bih sve da budem kao on - star (trides et godina), da sam pisac sa velikim "P", da sam zgodan i da imam dubok glas i crni maksi kap ut, da me sluaju kad priam, da prstom pokazuju na mene "ono je..." Teglim Ugursuza na taksi, vuem ga uz stepenice u Kranjevievoj br. 9., na etvrti sprat i, sa svojih petnaest godina, osjeam se neobino i udno ponosan, ba kao da sam uradi o neko strano i vano djelo, a ne samo strpao jednog p'janca u postelju. M., moja djevojka, ide u poslijepodnevnu smjenu, pa mi valja ekati kraj petog as a, u 6:15, poljubiti je pod ljubomornim pogledima njene raje iz kole, uzeti par piva i otii kod babe i djede u svoju sobu (jer Ugursuz mi je u stanu), pustiti Beatlese i raditi one st vari o kojima se ne pria, a kamoli pie... "Kraljica pei" tutnji i ari kad na vrata kuca Smrt, u vidu potara, koji nosi tel egram da nisam uspio izvaditi svog oca iz bolnice, da je on uspio pobjei kroz jedan definitivni izlaz... urno se oblaim i izlazim pod direk s lampom koji raa gusti snijeg, duboko, dubok o diem i jedino mjesto to mi pada napamet, jedino stvorenje koje e me, moda, razumjeti je Sada Tahmii, koja radi u biblioteci, mom drugom domu. "Sado, treba mi para." Traio sam ja i prije para od Sade i vazda mi je davala, ali, valjda, po mojoj un ezvijerenoj faci vidi da se neto strano dogodilo, prilazi mi i miluje po elu: "Sta se desilo, Dario?" Jo sam nemoan da plaem (to dolazi tek kasnije), pa, skoro u veselom tonu, priam ta je bilo. Sada preuzima moje suze, trkelja novanik i daje mi sve to ima, a meni pade napamet da je Ugursuz u mom stanu... On hre i to je jedini znak ivota koji pokazuje, ja ga tresem za rame: "Nedade, probudi se. Valja ti ii." "Ma, bjei, jebi se - kakva je frka?" "Nita - samo mi je umro otac, pa e kua sutra biti puna." Iste sekunde se Ugursuz uhaviza, zagladi kosu, obue kaput i, dok silazimo niz st epenice, grli me svojom snanom rukom i kae: "Sad si ostao sam." (Ja u znaenje te rijei, te kra tke rijei "sam", upoznati tek kasnije i ostati uvijek vezan za nju.) * * * Sjedimo Ugursuz i ja u Istri s bokaliem loe rakije, a meni tek tada naviru suze - po stolnjaku aram "Jebem ja sve", a konobar Duko, na svom makedonsko-srpskom, prijeti da e zv

ati miliciju... Ugursuz se die i, najozbiljnijim tonom koji sam ikad uo, kae: "Ne seri! Dario im a sva prava veeras!" Kovitlaju se neke face pred mojim zbunjenim oima: Gavro, Rajko, Stevo, Enver... tura slijedi turu, a Ugursuz me podsjea da mi tek predstoji "posao" da oca spustim u grob. Zato idem kui ranije, budim se iz kome ujutro, mahinalnim pokretom palim radio jutarnje su vijesti, osam je sati, zvono na vratima: najbolji prijatelj mog oca... ...demonstrativno gasi radio, preko gustih obrva me prijekorno gleda, pa onda ka e reenicu, za koju se nadam da e ga pratiti u pakao: "Moje sauee, Daco. Zna, tvoj otac mi je ostao duan neke pare..." Drugi najbolji prijatelj mog oca e pred samu sahranu zatraiti da "obeam" ili da se "zakunem" da neu vie nikad piti?! Moj djed, koji sahranjuje svog etvrtog sina, ovjek koji nikad ne psuje, kae mu: "Odjebi." * * * Sahrana je bila "divna": stotine ljudi, dva hora, puno vijenaca i cvijea, puno s lika koje i dandanas mrzim... Sutradan me (popodne?) budi moj djed: "Izvini to te budim, ali tvoja kominica mi je rekla da kod tebe neko stanuje, pa ..." Treba mi malo vremena da se sjetim da je Ugursuz bio u stanu, a onda objanjavam: "Ma, zna dedo, to je Nedad, pisac, moj prijatelj, dobitnik Sestoaprilske nagrade ...", ne znam ni sam to se pravdam. "A, to je - znam ja njega iz kafane", a onda moj djed opsova drugi put u ivotu: "Jebi ti mene, sine, ako je ONO ikad ita napisalo." * * * Ne slaem se u svemu sa svojim djedom. Star je i, za razliku od mene, nikad ogore n ovjek. ("Sine, normalno je da djeca sahranjuju svoje roditelje, a sve ostalo je...") U mnogim stvarima se ne slaem sa Ugursuzom, ali nikad neu zaboraviti njegov zagr ljaj i rijei: "Sad si ostao sam."