Daniel Polansky-Sutra neće doći.pdf

DANIEL POLANSKY

GRAD SJENA

Sutra neće doći 1.POGLAVLJE Ljudi su djetinjasta bića, lako ih zavede vanjština. Priđe vam neka budala iz kvarta, netko kome ne biste povjerili ni praţnjenje noćne posude, ali sad je u čistom odijelu pa se vi automatski naklonite i oslovite ga s gospodine. Taj proces nije jednostran — isti taj praznoglavac odjene uniformu i umisli si da je opasan, ogrne se svećeničkom haljom pa pomisli da je pristojna osoba. Opasno je to pretvaranje. Čovjek bi trebao znati tko je, čak i ako se time ne ponosi. Olabavio sam ovratnik svečanog odijela i obrisao znoj s čela. Dan je bio vruć. Bio je vruć tjedan u vrućem mjesecu i nije bilo naznaka da će zahladiti. Primaća soba nije bila sagrađena da podnese toplinski val koji je već mjesec dana prţio grad, isušio bunare, a pse lutalice nagnao da se zapjenjenih čeljusti okupljaju u uličicama. Doduše, za stanare vile suša se vjerojatno svodila samo na odjeću uništenu znojem i otkazane vrtne zabave — ono što je u Gradu sjena bilo pitanje ţivota i smrti, na Korovim Visovima bilo je samo gnjavaţa. Čak i vrijeme drugačije pogađa bogataše. To bi značilo da se nisam znojio samo zbog vrućine i odjeće. Nisam volio dolaziti ovamo, nisam volio zalaziti tako daleko na sjever, ne prije mraka, ma uopće, ako sam to mogao izbjeći. Čak je

i najtupljem pripadniku gradske straţe odmah bilo jasno da nisam odavde. Tako da, kada je prethodnoga dana na vrata Teturavoga grofa pokucao sluga — a ne preprodavač koji treba novu robu ili kontakt koji traţi uslugu — već pravi pravcati sluga, koji se u purpurnoj livreji uklapao jednako kao i časna majka u bordelu, umalo sam ga poslao kući. Znatiţelja me natjerala da otvorim njegovu poruku, to nešto nalik vrlini što muškarce odvede u propast, a zbog čega mačke izgube i deveti ţivot. U pismu potpisanom s »General Edwin Montgomery« traţio se moj dolazak na sastanak sljedećega jutra, a kad sam ga pročitao do kraja zaţalio sam što neki od lokalnih nasilnika nije sredio glasnika prije nego što je stigao do mene s ovom novom prilikom da si zajebem ţivot. S obzirom na našu povijest, nisam mogao odbiti molbu — iako gledano unatrag poslije svega što je uslijedilo, bilo bi bolje za sve da sam to učinio. Vjerojatno ne moram naglašavati kako nemam visoko mišljenje o predstavnicima zakona, ni o onim posebnim budaletinama koje su poslale mene i stotine tisuća drugih da umremo u Velikom ratu — ali Montgomery je bio u redu. Ne samo u redu, bio je legenda, moţda jedini koji je zasluţio visold poloţaj. Većina njegovih kolega fronti nije ni prismrdjela, bez problema su sjedili u stoţerima u osvojenim zamcima, praznili neprijateljeve vinske podrume i šiframa biljeţili broj ţrtava. Kad je sve završilo, kad je ţar pobjede počeo jenjavati, a antagonizam među časnicima bio na vrhuncu, Montgomery je bio među rijetkima čije se ime nikada nije povlačilo kroz blato. U nekom se trenutku govorilo da će ga imenovati Ministrom rata, moţda čak i Kancelarom. Doduše, svi smo se u nekom trenutku nadali da ćemo nešto postati. Nisam ga vidio više od deset godina. Nisam ni slutio da bih ga mogao ponovno susresti i nije me oduševilo to što mi se pruţila prilika. Ignorirao sam poriv da smotam cigaretu i pokušavao sam se ne vrpoljiti na stolici. Montgomeryjev sluga, nabijeni Vaalan, stajao je pred gospodarevim vratima I odmjeravao me. Bio je bivši vojnik, to je odmah bilo jasno zbog bliskosti s generalom i pritajene snage koja je isijavala iz njega. Ispod oštrog luka čela promatrale su me

nemilosrdne oči. Imao je lice koje poţelite premlatiti, a ruke i ramena nekoga tko zna zadati udarac. Ukratko, vjerujem da je bez problema tjerao skitnice s imanja — ali godine su ga sustizale, kao i sve nas. Njegova kratka, vojnički podšišana kosa bila je uglavnom sijeda, a iako je i dalje bio mišićav, vidjelo se da je natukao barem pet kilograma. Zvao se Botha. Divio sam se samome sebi što sam to upamtio iako sam ga susreo samo dva puta u ţivotu. U stvari, bilo mi je teško spojiti naše iznimno površno poznanstvo s njegovim hladnim pogledom, onakvim kakav biste uputili nekome tko vam je silovao sestru, ili barem ubio psa. »Dugo se nismo vidjeli«, rekao sam. Botha je zagunđao, bilo je očito kako nema ništa protiv toga da se tišina između nas protegne unedogled. »Misliš da bi mi mogao donijeti koji kanape? One sitne s krastavcem i malo ovčetine?« Budući da je usavršio indiferentnost prema pravim strijelama, njihovi verbalni ekvivalenti nisu imali učinka. Obrisao je imaginarne mrvice s ramena. »Nije li red gostima ponuditi okrepu?« »Ti nisi gost«, tiho je rekao i na trenutak prestao biti staloţen i nepopustljiv. »Pa ovdje sam. Što bi značilo ili da sam gost ili da sam član obitelji, i volio bih pojesti kanape.« Iz sobe je zazvonilo zvonce pa nikada nisam otkrio jesam li ga uspio uzrujati. Ne bih se kladio protiv sebe — znam biti pravi iritantni gad kad to poţelim. Botha je otvorio vrata i ušao. Malo kasnije je izašao i mahnuo mi. »Dao bih ti napojnicu, ali nemam okre, a ne ţelim tvoju usluţnost uvrijediti komadom srebra.« »Moţda ću je naplatiti na drugi način«, rekao je povlačeći se kako bih mogao proći. Naglo sam stao tako da smo bili nespretno nagurani u okvir

vrata. »Uvijek vraćam dugove.« "Pustio me da prođem pa pognuo ramena i kimnuo oponašajući pokrete sluge. Gospodar kuće je čekao pa sam zakoračio prema njemu. Radna soba sluţila je svojoj svrsi. Police od ebanovine protezale su se od zida do zida, popunjene prikladno uglednim izborom knjiga u koţnom uvezu. Kameno ognjište zauzimalo je veći dio straţnjega zida, ali i sam pogled prema njemu bio je previše za ovako topao dan. Čvrst, nezatrpan stol stajao je nasred prostorije, a iza njega je sjedio muškarac. Soba je bila lijepa — samo prodajom tog namještaja mogli biste kupiti pola ulice u Gradu sjena. No budući da si je vlasnik mogao priuštiti svaki luksuz, bila je izrazito skromno uređena. Generala sam upoznao u Nestriji prije petnaestak godina iako sumnjam da se on toga sjećao. Jedne noći dok sam bio na straţi, vršio je inspekciju redova. To je bilo prve zime u ratu kada niste mogli zapaliti dovoljno veliku vatru da otjerate hladnoću, a ujutro ste prvo provjerili noţne prste zbog ozeblina. Istupio je iz tame, bio je tek ađutant satnije i izgledao je kao i mi vojnici: nosio je čizme zamrljane govnima i kaput prekriven blatom. To mi je nešto značilo. To je mnogima od nas nešto značilo. Kad je zapovijedao u ratu, general je već bio sredovječan pa se naravno, nije pomladio. Ali godine mu nisu oduzele taj neizmjerni dojam pribranosti koji sam zamijetio čim sam ga ugledao kako se probija kroz ledenu Idšu — kao da je vrijeme, a neprijatelja da ne spominjemo, faktor nedostojan njegova prijezira. Godine su to samo izoštrile, postupno propadanje tijela samo je još više u prvi plan izbacilo potpunu kontrolu koju je nad njime imao. Samo tijelo nisam imao što komentirati. Mladost ljudima pruţa čitavu paletu mogućnosti, ali vrijeme tu raznolikost svede na nekoliko osnovnih arhetipova. Drugim riječima, Montgomery je izgledao poput starca — čuperci bijele kose na naboranu tjemenu, kosti ruku koje se ocrtavaju ispod košulje, usta koja vjerojatno ponekad sline. Nosio je tamno odijelo, manje napadno i bolje krojeno od mog, iako se poput mene i on znojio ispod njega.

Međutim, oči su mu bile hladne i oštre, a ja nisam zaboravio da preda mnom sjedi čovjek čije su riječi nekoć odlučivale o sudbini nacija. Botha je zatvorio vrata sobe. Montgomery je krenuo ustati, ali mahnuo sam mu da nije potrebno i brzo mu sjeo nasuprot. »Jako se dugo nismo vidjeli«, rekao je. Iz njegova tona nisam mogao zaključiti kako se zbog toga osjeća. »Prilično dugo.« »Dobro izgledaš«, rekao je. »Hvala«, odvratio sam. »I vi.« Dvije laţi, a još smo bili na pozdravu. »Mogu li ti što ponuditi?« nastavio je. »Moţda kavu? Sumnjam da ti ju je Botha ponudio.« »Zaboravio je biti tako uljudan.« »Bio je bolji vojnik nego što je sluga. Ne zna baš bonton, ali s dvoručnim mačem sije strah i trepet.« »Mogu misliti«, rekao sam, i nisam lagao. Uslijedila je pauza dok je razmišljao kako nastaviti. Nisam mu zavidio — malo sam toga učinio od našega zadnjeg susreta što bi bila prikladna tema za usputan razgovor. Odlučio se drţati osnova. »Postoji li supruga o kojoj bih trebao upitati?« »Ne postoji.« »Djeca?« »Priznata... ne.« Bio je red na meni da postavljam pitanja, ali šutio sam. Mogao sam zamisliti kako se general osjećao ovo proteklo desetljeće i znao sam tko je odgovoran za njegovu tugu. Tako sam barem mislio. Nakon nekog vremena shvatio je da ja neću odigrati svoj dio pa je nastavio dalje s banalnostima. »Strašno vrijeme, zar ne?« »Čini se da muhe uţivaju u njemu.« »Osjećaš bliskost s kukcima?«

Slegnuo sam ramenima. »Ljudi su poput muha.« »Na koji način?« »I jedni i drugi lako umiru.« General je na moj ruţni komentar odgovorio grlenim smijehom. Bila je to jedna od karakteristika gornjih slojeva, ta sposobnost da smijehom otjeraju nelagodu. Bio sam nepristojan, ali nisam se mogao zaustaviti. Pripremio sam se za ovaj razgovor ušmrkavši pola bočice vilinskog daha, ilegalnog stimulatora koji sam dilao kad ga nisam rabio, ali čije je djelovanje odavno popustilo. »Moţda mi moţete reči kako vam mogu pomoći, generale.« »Izravan si, cijenim to. Siguran sam da imaš pametnijeg posla od boravka u sparnoj sobi sa starcem.« U stvari, ostatak sam dana planirao činiti što je manje moguće, bio je to teţak posao koji sam planirao izvesti uz pomoć prikladne kombinacije narkotika. Ali ispravno je zaključio da ţelim što prije otići — što dalje od tog susjedstva, te kuće, njegova društva. Uslijedila je neugodna stanka u kojoj me proučio čudnim, intenzivnim pogledom, kao da nije siguran moţe li mi vjerovati. Poţelio sam mu reći da sluša instinkt, ali preduhitrio me otvaranjem ladice na stolu iz koje je nešto izvadio. »Ovo je moja kći«, rekao je i gurnuo predmet preko stola. »Zove se Rhaine, po majci koja je umrla pri porodu.« Bio je to medaljon u obliku srca, zlatni okvir oko portreta veličine nokta. Otvorio sam ga pritiskom kopče. Minijature su izrazito netočan način predočavanja stvarnosti. Ulje veličine dva sa dva, detalji zamućeni i nejasni zbog veličine i potrebe da prenesu apstraktne ideale ljepote. Pomislio sam kako je vrlo malo vjerojatno da ta djevojka uopće nalikuje slici koju drţim. Nije bilo velike sličnosti između generala i kćeri, ali isto tako, djevojka iz medaljona bila je barem pet desetljeća mlađa od muškarca preda mnom. Doduše, u prvom je planu bila njezina kosa, crvena poput zadnjih zraka zalazećeg sunca, a vrijeme je odavno izbijelilo generalove vlasi. Osim toga, izgledala je onako kako na portretu svi izgledaju: blijeda put, uzak nos koji oponaša luk vrata.

Jedino su izuzetno plave oči, koje su očito bile obiteljska karakteristika Montgomeryjevih, potvrđivale njezino rodoslovlje. »Ljupka je«, rekao sam premda nisam bio siguran je li to iz mojih usta dobrodošao kompliment. »Uistinu jest«, odvratio je. »I tašta, tvrdoglava i razmaţena — i nestala.« Zaključio sam da je posljednje najrelevantnije. »Koliko je dugo nema?« »Dva dana.« »Uočio sam kako niste rekli da je oteta.« »Ne, nisam. Imam razloga vjerovati da je otišla svojom voljom.« » Zašto ? « »Mi... recimo da smo se posvađali. U zadnje smo se vrijeme često svađali, ali bojim se daje ovo bilo najgore do sada.« »Ţao mi je što to čujem, generale«, rekao sam. »Ali mladi lako planu i lako se mire. Siguran sam da če se brzo vratiti.« Naravno, nisam uopće bio siguran u to. »Sumnjam. Tvrdoglava je na oca.« Glatko je nastavio bez moje pomoći. »Prije šest mjeseci je završila školu — stekla je obrazovanje koje je u jednakoj mjeri skupo i irelevantno. Otkako je diplomirala... to je razdoblje za nas oboje bilo naporno. Protivi se udaji i premda je ne krivim, nisam siguran da je spavanje do podneva i vikanje na osoblje bolja alternativa. Iskreno, nisam siguran da ijedno od nas zna što bi s onim drugim.« To je bilo više informacija o obitelji Montgomery nego što sam smatrao potrebnim. »Bilo kako bilo, generale, nisam siguran kakvu ulogu ja mogu odigrati u vašim obiteljskim trzavicama.« Uspravio se na stolici, što u njegovim godinama nije bilo lako. »Imam razloga vjerovati da je ona negdje u Gradu sjena, da se skriva. Ţelim da je pronađeš, ţelim da joj kaţeš... Ţelim da je zamoliš da se vrati.« Počešao sam prve tragove brade. »Zašto mislite da je u Gradu sjena?«

»Znao bih da je ostala u Korovim Visovima, da je među prijateljima. Zbog prirode naše svađe vjerujem da je odlučila istraţiti nešto u tvojem susjedstvu.« To je bilo prilično neodređeno, ali zaključio sam kako ne ţelim traţiti pojašnjenje. »Generale, ja više ne radim za Krunu«, rekao sam. »Da, čuo sam.« To nije bila velika tajna — iako sam smatrao kako bi general potraţio pomoć neke prikladnije osobe da je znao točan opis mojih trenutnih duţnosti. »Nestale osobe ovih dana nisu moje područje.« Nikada to nisu ni bile — i kad sam nosio sivo, moj se posao uglavnom vrtio oko toga da one nestanu. »Siguran sam da će vam Crna kuća rado pomoći s vašim problemom ako im se obratite.» »Uistinu, oni bi drage volje pomogli pronaći divlju kći Ratobornog Eda i po potrebi to zauvijek pamtiti.« Odmahnuo je glavom. »Imao sam dovoljno posla sa Starcem za cijeli ţivot.« »Ako vas brine diskrecija, postoje brojne firme koje ju nude. Mogu vam dati imena nekih renomiranih ljudi.« »Ne ţelim diskreciju«, rekao je ne baš razdraţeno, ali manje prijateljskim tonom nego do sada. »Ţelim tišinu. Ne ţelim šapat, trač, ne ţelim da se ikada pročuje o ovome — ţelim da se to nikada nije dogodilo, a to mi ne moţe ponuditi niti jedan od većih igrača.« Malo se ohladio i obrisao tragove pljuvačke oko usta. »Uostalom, čuo sam da si ti taj kojem se treba obratiti za sve što se odvija u Gradu sjena.« »Da? Od koga ste to čuli?« pitao sam. Nisam mogao zamisliti da se general kreće na mjestima gdje se spominje moje ime. »Iomhaira Gilchrista«, rekao je i nasmiješio se mojoj reakciji. »Nemaš visoko mišljenje o starom Čeličnom Ţivcu?« »Oh, ne bih to tako rekao. Da nam Stvoritelj nije dao bale- gare, morali bismo više vremena provoditi čisteći cipele.« »On nije netko s kime se redovito druţim. Ali gramzljivost ga čini predvidljivim. Ja sam bogat, on to zna, i to mi daje kontrolu nad njime.«

»Sav novac na svijetu ne bi mu kupio kičmu — on je kukavica i beskoristan je kad zagusti. Čak i kada biste mu mogli vjerovati da vas neće preveslati, opet mu ne moţete vjerovati da to neće učiniti.« Kimnuo je, ne u znak slaganja, već kao da poručuje da to nije bitno. »Kakav god da je, razumije se u svoj posao, a njegov je posao poznavanje ljudi i on kaţe da ti znaš svoj.« To je bila prava mala igra riječima iako sam zaključio da je najbolje da ga ne prozivam zbog toga. »Premda mi laska što Čelični Ţivac ima visoko mišljenje o meni, činjenica je da se ne bavim pronalaskom nestale djece.« Stekao sam dojam da je Montgomery očeldvao kako će ovaj razgovor teći glade. Duboko je udahnuo i zaljuljao se na stolici, postrojio je trupe prije nego što je nastavio bitku. »Nikada nisi upoznao Rhaine?« Preznojio sam se kroz košulju. Zaključio sam da ću se preznojiti i kroz sako ako ostanem duţe sjediti. »Nisam, koliko znam.« »Prilikom našeg zadnjeg susreta ona je još bila dijete. Po mnogočemu je i dalje dijete, pretpostavljam. Roland ju je oboţavao. Kao i ja. Ponekad se činilo da je to jedino oko čega se slaţemo. Naravno, ona mu je uzvraćala naklonost. Bojim se da je to nakon njegove smrti preraslo u oboţavanje. Što ga duţe nema, to ga ona više pretvara u sveca.« Potpuno sam se koncentrirao na prozor iza generala, mutan zbog prašine i prodornih zraka sunca. »On je uvijek imao visoko mišljenje o tebi, Roland. Čak i kad je imao malo dobroga za reći o Kruni, a pogotovo Crnoj kući, za tebe je uvijek imao samo lijepe riječi.« »To je lijepo čuti«, rekao sam. Bio je to najneodređeniji odgovor koji sam mogao smisliti. »Jučer sam zamolio Iomhaira za imena triju osoba dovoljno dobrih da pronađu moju djevojčicu, a koji neće otkriti moj prljavi veš. Kad se tvoje ime pojavilo na vrhu tog popisa, moram priznati da... « U tišini je traţio prave riječi. Bilo je očito da general nije sklon iskazivanju osjećaja, a ja sam poţelio da se njegovo suzdrţano

drţanje nastavi. »Nisam religiozan čovjek. Ali nekako, kad sam ugledao tvoje ime, pomislio sam da Deve imaju prste u tome, da te vraćaju u moj ţivot nakon tako dugo vremena.« Bio sam skloniji tome da naš ponovni susret pripišem vraţjim planovima, a ne boţanskim. »Roland mi je bio prijatelj«, rekao sam. Nije mi promaklo kako je to bila jedna od rijetkih istina koje sam izgovorio tijekom našeg razgovora. »Da mislim da vam mogu pomoći, ne bih oklijevao. Ali nisam netko tko daje isprazna obećanja, a ovo ne mogu ispuniti. Ne poznajem Rhaine, ne znam joj navike, društvo, ne znam ništa o njoj. Grad sjena je veliko mjesto, čak ni ja ne čujem što se događa u svim njegovim dijelovima. A što i da je pronađem? Nemam je kako prisiliti da se vrati, a premda je okrutno, zakon mi ne dozvoljava da je strpam u vreću i prisilno donesem vama.« Dok sam ih tako izlagao činile su mi se poput dobrih isprika, ne čak ni isprika već objašnjenja, i nadao sam da će ih prihvatiti. »Ţao mi je, gospodine, ali ne mogu vam pomoći.« Zavalio je trošno tijelo natrag u stolicu, lice mu je postalo samo sjenica onoga što je bilo trenutak ranije. Ne znam koji se osjećaj moţe usporediti s time kad starcu slomite srce, i to prije ručka. »Naravno«, rekao je nerazgovijetno. »Razumijem. Ţao mi je što sam ti potratio vrijeme.« »Nema problema«, odgovorio sam pa dodao u ţelji da ga umirim: »Bilo je lijepo opet vas vidjeti, generale. Imam... lijepe uspomene na vas i vašega sina.« Opet smo se vratili laţima. Imam samo lijepe uspomene na Rolanda — koje su ravnomjerno ispremiješane s nekim uţasnima. Mislim da me nije čuo, što je bilo u redu. Ustao sam iz koţne stolice za koju mi se zalijepila guzica. »Ostavit ću vas.« Kimnuo je u znak pozdrava, izgubljen u turobnim mislima. Rukom sam drţao mjedenu kvaku kad mi je pred očima proletjela slika muškarca. Muškarca koji je nalikovao generalu, ali imao je istu kestenjastu kosu kao i ţena u medaljonu koji sam ostavio na stolu. Oči su mu plamtjele poput baklji, oči koje biste

slijedili na kraj svijeta — divlje, opasne oči koje daju obećanja u koja je bolje ne vjerovati. »Mogao bih malo pronjuškati«, rekao sam, budala u loše skrojenom odijelu. »Ne dajem vam nikakva obećanja, ali... « Montgomery je skočio na noge i zaboravivši godine umalo potrčao prema meni od uzbuđenja. »Stvarno lijepo od tebe!« Utisnuo mi je medaljon u dlan i čvrsto mi stisnuo ruku. »Platit ću koliko treba, ne brini se o tome. Samo mi pošalji račun, platit ću duplo — sve što trebaš.« Jedino što sam trebao u tom trenutku bilo je maknuti se iz te kuće i baš sam to planirao kad mi je nešto palo na pamet. »Generale, još samo jedno pitanje«, rekao sam. »Oko čega ste se svađali ?« Radost mu je nestala s lica. »Njezina brata«, tiho je odvratio. »Okolnosti njegova ubojstva.« Otišao sam ne rekavši ništa drugo, kroz salon i kraj Bothina negodujućeg pogleda, dugim hodnikom koji je vodio prema prednjim prostorijama pa kroz pozlaćena vrata na ulicu. Sunce je obasjavalo čovjeka koji je ţelio da moţe ponovno proţivjeti zadnjih pet minuta. U stvari, ţelio je i više od toga, ali prihvatio bi tih zadnjih pet minuta. 2.POGLAVLJE kvartu je bilo toplije nego što je bilo kod generala, toliko vruće da je ono malo zakonite trgovine usahnulo, a čak je i nezakonit posao patio. Prešao sam cijeli put od Korovih Visova, a pri tome sam susreo samo zapanjujuće istrošenu kurvu koja me malodušno zazvala. Dao sam joj argent i rekao joj da se skloni sa sunca. U

Ušavši u Teturavog grofa osjetio sam trenutak olakšanja. Nema se puno što reći za tu ustanovu čiji sam suvlasnik. To je posve obična kvartovska birtija u posve običnom dijelu Grada sjena — ruţna, otrcana, s klijentelom koja levitira na tankoj liniji između grubijana i pravih kriminalaca. No unutra je barem bilo prohladno.

To je puno značilo budući da je vani bilo tako toplo da ste mogli ispeći kruh na suncu. Značilo bi još i više da je u blizini bio Adolphus, moj partner i nominalni voditelj naše ustanove, kako bi mi natočio pivo. Ali nije ga bilo. Kao ni Adeline, njegove supruge i osobe koja je birtiju odrţavala likvidnom. Prostorija je bila prazna, preda mnom su se protezali samo redovi grubo istesanih stolova koji su vodili prema dugačkom šanku i privatnoj prostoriji. Trenutak kasnije iz nje sam začuo glasove prema kojima sam se znatiţeljno uputio. Kad sam ga upoznao, i u pola desetljeća koje smo proveli ubijajući ljude u sluţbi domovine, Adolpbus je bio stvarno impresivan primjerak ljudskoga roda. Bio je toliko viši od metar i osamdeset da se nikada nije ni izmjerio, ruke su mu bile jače od nogu jakog muškarca, a leđa široka poput ceste. Da, lice mu je bilo izbrazdano oţiljcima od akni i neprivlačno, ali to ne biste ni primijetili budući da mu je glava bila tako visoko u zraku. Još uvijek je tako izgledao, samo bez oka koje mu je odnijela drenska strijela. Trinaest godina lagodnijeg ţivota i pijuckanja vlastita piva oblikovalo ga je u nešto sličnije ljudskom biću. No i dalje je izgledao kao da moţe baciti kravu preko zida, kada bi iz nekog razloga osjetio taj poriv. Smijao se kad sam ušao, a trojcem koji ga je okruţivao dominirao je i energijom i veličinom. Trebalo mi je malo vremena da ih smjestim. Prepoznavanje sam automatski popratio mrštenjem. »Zdravo, poručnice«, Hroudland je odmah počeo pristojno. »Dugo se nismo vidjeli.« Pruţio je ruku. Blesavo je tako stajao pa ju je spustio. »Dugo? Nisam toga bio svjestan. Izgleda da ne provodim puno vremena razmišljajući o tebi.« Hroudland je tuţno kimnuo, kao da se nadao da će od mene doţivjeti nešto bolje, ali naučio je to ne očekivati. »Šteta. Jer mi u Udruzi veterana mislimo na tebe i svu našu braću čiju je ţrtvu za prijestolje i zemlju trenutna vlada zaboravila.« Hroudland je bio prototip časnika srednjega ranga, osoba koja je sličnija apstraktnom idealu nego pravom čovjeku. Dajte mu

problem i on će ga riješiti, ali neće potratiti ni sekunde razmišljajući zašto ga rješava. Nije uopće bio glup, ali pamet je koristio tek kad biste mu to naredili. Nisam imao visoko mišljenje o njemu, ali kompanjoni su mu bili takva sorta da bih se drage volje porezao, pobratimio s njim, poljubio ga u obraz i zvao bratom. Roussela sam poznavao deset nesretnih godina, a i dan-danas me taj nesklad između njegova dječačkog lica i duge povijesti nasilja ostavljao bez teksta. Spadao je u rijedak dio populacije Carstva, bio je Rouender za kojeg je rat bio jedinstven blagoslov. Bio je to u jednakoj mjeri blagoslov i za pse lutalice koje je, prije nego što je pristupio vojsci, znao objesiti i rasporiti, razvući im crijeva po pločniku i proučavati meso metalnim instrumentima. Stanje na fronti pretvorilo je Roussela u ubojicu prije šesnaestog rođendana, ali ni da je ostao civil, situacija ne bi bila puno drugačija. Iako mi je jedva sezao do ramena, i imao plave oči i rumene obraze poput porculanske lutke, on je bio taj kojeg sam drţao na oku. Hroudlandov viši rang bio bi posve beznačajan kad bi si on utuvio u glavu da nekoga ţeli ozlijediti. Zec je, s druge strane, bio ono što očekujete od bivšeg pješaka koji je postao kriminalac. Kao da ste naslagali drvene kašete pa na vrh stavili glavu prekrivenu oţiljcima i nos sa smrskanom hrskavicom. Povrh svega za facu mu je vječito bio zalijepljen osmijeh: i po kiši i po suncu, i kad je rezao grkljane, i kad se rješavao trupala. Njegov je nadimak bio primjer otrovnog humora koji često susrećete u vojsci jer nisam mogao zamisliti čovjeka koji bi manje nalikovao tom njeţnom dugouhom stvorenju. »Zašto ste se upicanili, poručniče?« pitao je. »Nedjeljom ručam s tvojom ţenom pa se volim dotjerati.« Zec se nasmijao, a trbuh mu se zatresao na krupnome tijelu. »Nisam oţenjen.« »Šteta. Svi bi se trebali oţeniti. No doduše, moţda su te duge godine ţivota u barakama punim Rigunaca u cvijetu mladosti odvratile od njeţnijeg spola.« Roussel se trznuo, njegove luđačke oči su opasno bljesnule, ali

Zec ga je osujetio praskom smijeha i dobronamjernim mahanjem glave. »Zaboravio sam koliko ste duhoviti, poručniče.« »Samo kraj tebe. Čim ti odeš, okrećem se boci i tišini. Kad smo već kod toga, moţete li mi reći kada mogu očekivati vaš odlazak? Bar još nije otvoren, a imamo stroga pravila o gostima.« »Hajde«, rekao je Hroudland. »Svi smo mi vojnici.« »Je li Kancelar započeo novi rat bez moga znanja?« Uputio sam mu neiskren osmijeh. »U svakom slučaju, ja sam svoje odradio — tako da što god ti bio, Hroudlande, to nema veze sa mnom.« To je bilo previše za Roussela. Ovio je prste oko kratkog mača kojeg, nekim divnim čudom, još uvijek nije isukao iz korica. »Nemoj«, rekao je Hroudland koji je proveo dovoljno vremena u društvu tog luđaka dječačke građe pa je i bez gledanja znao kad on naginje prema nasilju. »Poručnik se samo šalio. Voli se on šaliti, naš poručnik, a mi volimo poručnika pa nam to ne smeta. Poručnik je pametan čovjek, jako pametan — on zna da mu mi čuvamo leđa i zastupamo njegove interese, zna da bi nam Kruna, kad je Udruga ne bi prisilila na poštenje, uzela sve što nam pripada i izbacila nas na ulicu.« »Nisam siguran da sam tako mudar kakvim me predstavljaš.« »Onda je dobro što smo navratili kako bismo te educirali«, po prvi put sam mu čuo oštrinu u glasu. »To me podsjetilo, Hroudlande. Kasnim sa članarinom.« Posegao sam u straţnji dţep, izvadio prljavi bakreni novčić i dobacio mu ga. »To bi trebalo biti dovoljno — zauvijek. Mislim kako nema potrebe da više dolazite.« Hroudland je proučio novčić, razmislio je li bolje popustiti, ali koji god da je bio razlog njihova dolaska, nisu se došli prepirati. Uostalom, vjerojatno je shvatio kako nema dovoljno ljudi da nadvlada i mene i Adolphusa. Ovio je prste oko novčića i s osmijehom ga spremio. »Nismo došli vidjeti tebe, poručniče — to je bila samo sretna slučajnost. Došli smo vidjeti majstora.« Prijateljski je kimnuo prema Adolphusu. »Junak Aunisa zna da je uvijek dobrodošao na našim sastancima.«

Mahnuo je dečlđma te su se uputili prema izlazu. Zec je na licu cijelo vrijeme imao isti cerek, ne bi promijenio taj izraz lica ni da je situacija krenula drugim, manje prijateljskim putem. Roussel je izgledao poput djeteta kojem je ispala duda, ţalio je što je izgubio najbolju priliku toga dana da gleda kako netko krvari. Smotao sam cigaretu koju nisam uspio popušiti kod generala i za svaki slučaj dodao malo snenotrsi. Adolphus je nijemo stajao, zajapuren i nervozan. Za nekoga tko je golim rukama čovjeku slomio kraljeţnicu, stvarno se uţasavao verbalnih sukoba. »Koji kurac su uopće došli ovamo?« pitao sam. »Samo da pozdrave. Ţeljeli su znati što mislim o novom zakonu koji nam Kruna nameće.« »To su ti rekli?« »Ne vjeruješ im?« »Da mi Hrouđland kaţe da će sutra zasjati sunce, izvadio bih zimski kaput iz ormara.« »Nisu oni skroz loši. Zec je druţeljubiv tip.« »Ono su oţiljci od druţeljubivosti?« »Oni su vojnici«, rekao je Adolphus, a posljednju je riječ izgovorio s poštovanjem od kojeg mi se dignuo ţeludac. »Poput nas.« »Poštedi me te priče da smo braća po oruţju. Unovačili su petinu populacije — ne misliš li da se tu našlo i nešto truleţi?« Slegnuo je ramenima, nije ţelio ulaziti u tu prepirku, ali ja nisam odustajao. »Sjećaš se što se dogodilo posljednji put kad je Udruga imala moć?« To je bilo dovoljno da se zainati. »Roland Montgomery je bio dobar čovjek.« »S lošim idejama.« Bila je to nezgodna slučajnost što mi je on u mislima dva puta u dva sata — ili sam barem tada tako mislio. »Imao je pravo da se trebamo zauzeti za sebe, da ih ne smijemo pustiti da nas iskorištavaju«, rekao je Adolphus. »Kruna nema prava oporezivati naše penzije.«

Rat je završio i nekoliko stotina tisuća muškaraca neceremonijalno je izbačeno na ulice Rigusa. Muškarci ranjenih tijela i umova čije su jedine vještine bile kopanje rovova i ubijanje. Neki su se okrenuli zločinu, a većina zveckanju limenim šalicama na uglovima. Počeli su davati lošu sliku, glavni grad bio je zatrpan slomljenim tijelima bivših junaka. Moţda su se oni mudriji među ministrima zapitali što bi se dogodilo kad bi se njihova bivša vojska odlučila vratiti starom poslu — briga koja se pojačala kad je Roland Montgomery osnovao Udrugu veterana, velikim dijelom kako bi nagovorio bivše drugove da učine upravo to. Reparacije su počele pristizati, Krunina je blagajna za promjenu bila puna. Činilo se mudrim mali dio drenskog novca dati muškarcima koji su ga osvojili. I tako je nastalo vojnikovo srebro: dijelom iz krivnje, dijelom iz straha. Pola okra mjesečno, do kraja ţivota, za svakog muškarca koji je sluţio vojsku. Nedovoljno da osnujete obrt, kupite kuću ili prehranite obitelj. Dovoljno je samo da polako umrete, dok s nekime dijelite leţaj u prihvatilištu, daleko od očiju prolaznika. Smatrao sam da je to usrana plaća za uslugu koju smo pruţili i uglavnom se nisam zamarao odlaskom u porezni ured kako bih je podigao. Ali većini mojih suboraca to je bila svetinja, nešto napuhano izvan proporcija stvarne vrijednosti. Tipično za nju, Kruna nije razmišljala dugoročno o tome što će se dogoditi kada ponestane novca od ratne odštete, što se dogodilo prije više godina. Riznice su se ispraznile pa je Kancelar počeo zagovarati oporezivanje vojnikova srebra kao redovitog primanja, bio je to impresivan potez kojim bi Kruna jednom rukom uzela natrag ono što je drugom davala. »Vlada sjebe ljude — to vlade rade. Ne bih ti trebao to objašnjavati.« Adolphus je slegnuo ramenima dureći se na način neprimjeran za svoju veličinu i godine. »Nije fer da su nas tako brzo zaboravili.« »Prvo porez, a sada vrijeme? Što ćeš sljedeće? Satjerati smrt u kut i natjerati je da ti se pokori?« Adolphus je oprezno pognuo glavu. »Ne bi smio tako bogohuliti.

Moţda te sluša Ona Koja Čeka Iza Svega.« »Ona uvijek sluša, Adolphuse — i ona diktira ritam.« Bacio sam cigaretu na pod i ugasio je. Znao sam da će to Adeline morati počistiti, ali tako sam naglasio svoju izjavu. »Naravno, ako se spetljaš s Udrugom, moţda je natjeraš da u tvom slučaju ubrza.« Odlučio sam s tom misli završiti razgovor, uostalom imao sam još posla. Ostavio sam Adolphusa da razmišlja o svojim pogreškama, ili vjerojatnije o tome zašto je odlučio pokrenuti biznis s blesavim šupkom, te sam se uskim stubištem uspeo u svoju mračnu, trošnu sobu. Presvukao sam se u običnu odjeću i odvojio trenutak da ispunim glavu vilinskim dahom prije nego što sam izašao na ulicu. 3.POGLAVLJE Niti jedan aspekt vojne sluţbe nije mi bio pretjerano drag, no da mi stavite noţ pod grlo i natjerate me da odaberem, vjerojatno bih kao najmanje uţasno razdoblje izdvojio ono kada nikoga nismo ubijali. Trajalo je kratko, samo nekoliko tjedana, koliko je trebalo da prevezu četrdeset tisuća vojnika iz Rigusa u Nestriju te da nam tutnu oruţje u ruku. I dalje je to bilo grozno razdoblje — izgubljeni dani na vrelom suncu na kojem smo vjeţbali pokrete kopljem i oštricom, slobodni sati koje je ispunjavao ţamor drugih budala, dovoljno blesavih da se prijave u vojsku. No opet, bilo je neusporedivo bolje od onoga što je uslijedilo. Naravno, to nismo znali toga jutra kad se odvila Bitka kod Beneharnuma. Budući da smo samo naučili stajati u redovima i uperiti oruţje u istome smjeru, svi smo bili uvjereni da će se od nas samo to i očeldvati. Naši nadređeni, koji ni sami nisu bili vrsni stratezi, poticali su takvo razmišljanje, čak su ga dijelili s nama. Kroz redove se širila neobična letargija, od časnika koji su pili, kockali i općenito radili budale od sebe, do bubnjara pukovnije, koji nije znao udarati ritam jen-dva ni kad nam je ţivot ovisio o tome —- a ispostavilo se da zaista ovisi. Tada sam bio vojnik bez čina, najniţa ljestvica na stvarno

visokim ljestvama. Taj poloţaj mi nije odgovarao. Svi smo mi samo marionete, ali meni je draţe da su moji konopci manje vidljivi. Ne moţete se čak ni pretvarati da posjedujete slobodnu volju kad svaki atom energije trošite onako kako vam narede ljudi koje nikada ne vidite, koji vam djeluju udaljenije od Prvorođenog i njegove braće — iako posjeduju puno manje mudrosti od njih. Od jutra smo stajali u formaciji nagurani jedni na druge, dok su artiljerci ispaljivali planinu ţeljeza u jalovu pokušaju da unište neprijatelja. U Velikom ratu došlo je do znatno veće uporabe topova u ratovanju, nedavni industrijski napreci omogućili su njihovu masovnu proizvodnju. Naravno, moţete izgraditi hrpe topova ali to ništa ne znači ako nemate osobe koje znaju ciljati. Jedno je nepismenu seljaku pokazati kako vitlati mačem protiv jednako neukog Drena, a drugo je obučiti ga kako bi ispravno uočavao protivničko topništvo. Kako se sukob zahuktavao, i kada su topnici usavršili vještine, tanad je postala ubojita poput kuge i na zvuk paljbe cijele brigade srčanih muškaraca bacale bi se u zaklon — ali ti su dani bili još u dalekoj budućnosti. Vojnici u našoj bateriji bili su poluslijepi ili potpuno retardirani pa u cijeloj Nestriji vjerojatno nije bilo sigurnijeg mjesta od onoga na kojem se nalazila protivnička vojska, nekih osamsto metara od nas. Po prvi put su i Dreni bili jednako nesposobni pa je prošlo barem sat vremena za vrijeme kojih su komadi metala padali u blato nekoliko stotina metara ispred nas. Ako ţelite traktat o vojnoj povijesti, nemate sreće. Nisam znao tada, a ni sada ne znam što je to u Beneharnumu u smrt zvalo deset tisuća ljudi, zašto je baš taj komad zemlje morao biti natopljen krvlju. Pretpostavljam da je svako mjesto jednako dobro za umiranje i nikada nisam čuo mrtvaca koji se ţali zbog mjesta smrti. Časnik koji nam je izdavao naredbe svakako se nije potrudio objasniti nam situaciju. Barem je izgledao uvjerljivo dok je sjedio na bijelom ratnom konju i dramatično mahao sabljom iako smo bili usred artiljerijskog napada i nismo čuli ni riječ njegova govora. Pretpostavljam kako nas je poticao da umremo za Kraljicu i domovinu, i premda staru kuju nisam nikada vidio i nisam bio lud za

onime što sam upoznao od njezina kraljevstva, pola sata kasnije ipak sam se našao u prvim redovima njezine vojske, naslonjen na koplje dugo šest metara koje sam zario u tlo čekajući marš u smrt. Adolphus je pokraj mene radio isto, mada je koplje kraj njega golemog izgledalo poput grančice. U svjetlu događaja koji su uslijedili, primamljivo je našem prvom susretu pripisati veću vaţnost, ali iskreno, bio je samo još jedno lice u pukovniji iako smješteno na tijelo koje je nadvisivalo sve ostale. Nisam puno znao o njemu, niti sam ţelio znati — nisam vidio smisla u zbliţavanju s drugima kad je mogućnost njihove smrti bila tako realna. U govoru mu se čuo brdski naglasak, bio je dečko sa sela koji je odrastao bacajući blato, muzući krave ili što god da farmeri rade. Rekao mi je da je selo prvi put napustio kad se prijavio u vojsku, jednako se silno ţelio maknuti iz provincije kao ja iz geta. Artiljerijski napad konačno je završio. Adolphus je pljunuo na tlo. »Jebena uvertira.« »Predivna«, odgovorio sam. Bili smo čvrsti poput čelika. Morali smo drţati oruţje kako bismo sakrili da smo oduzeti od straha. Imali smo razloga. Prednji red baš i nije bio najsigurnija lokacija. Ostatak redova određen je nasumično, ali nas dvojica smo se dobrovoljno javili što je značilo da ćemo primiti duplo veću plaću i, još vaţnije po mom mišljenju, imali smo priliku da nas uoče časnici. Nisam se prijavio u vojsku da budem na dnu zapovjednog lanca — htio sam postati netko, a to nisam mogao ostvariti skriven u zadnjim redovima. Naravno, moje nade za napredovanjem zavisile su o tome da preţivim susret s neprijateljem i kad je bubnjar započeo udarati neujednačen ritam, shvatio sam da situacija uopće nije izjednačena. Iza nas je bilo pet redova muškaraca, prepametnih da zauzmu naše mjesto na pročelju, koji su počeli stupati za nama, koplja podignutih u zrak. Marširali smo preko bojišta pruskim korakom, našem neelegantnom jeţu pridruţile su se stotine drugih sa svake strane i siguran sam da tako neobična skupina dvonoţaca nikada nije koračala zemljama Trinaest kraljevstava. Bitke se često zamišljaju kao duel između generala, igra šaha

koja se odvija u stvarnom vremenu, a mi pijuni samo smo produţetak njihovih namjera. »Dvadeseta je uzela brdo«, piše u povijesnim knjigama. Ali ja ću vam reći da biste imali drugačiji stav da ste bili član Dvadesete. »Koje brdo?« moţda biste se upitali. »I zašto ga, dovraga, uzimam?« U prednjim redovima velike aglomeracije ljudi prašina koju uzdiţu koraci ispuni vam vidno polje, a zvuk disanja nadjača sve ostale i imate sreće ako uočite nizbrdicu pred sobom. To je prije nego što uopče stignete do neprijatelja, kada vam se fokus posve suzi. Bio sam u mnogim bitkama i rijetko sam u njima imao pojma o tome što se događa. Dovoljno je znati da vam netko čuva leđa i usmjeriti preostalu energiju na to da vi čuvate njegova. Kako se udaljenost između nas smanjivala, uočio sam svog suparnika, čovjeka čiji je zadatak bio zaustaviti moj napredak, raniti me i pokušati ubiti. Dok sjedite u kampu, pola vremena provodite razgovarajući o njima, razmjenjujući folklor koji prodajete pod mudrost. S vremenom postane teško razmišljati o neprijatelju kao nečemu sastavljenom od jedinici, počnete misliti da ste proglasili rat velikim, jedinstvenim organizmom. Ugledavši lice čovjeka pred sobom, shvatio sam da je to pogrešno. Oklop mu je bio drugačije boje, ali nije se ni po čemu razlikovao od muškaraca koji su stupali uz mene, pa čak ni mene samog. Bila je to neobična spoznaja, o kojoj nisam imao vremena razmišljati. Breme onoga što se od nas očekivalo, moţemo čak reći duţnost, tjeralo nas je da se krećemo naprijed. Nekih pedesetak koraka od neprijatelja pruţio sam koplje istovremeno s ostalima. Koplje je neobično oruţje. U borbi prsa o prsa beskorisno je poput sisa na biku, ali neprobojna je barijera ako ga stavite u ruke nekolicine stotina muškarca dovoljno pametnih da ih upere u istom smjeru, a dovoljno glupih da ih ne odbace i odu kuči. Ali to mu je jedina prednost — ne moţete njime izvoditi sloţene pokrete ili razviti tehniku, njime ne vitlate, već ga samo drţite ravno. Mislim da smo svi zamišljali kako će u zadnjem trenu Dreni pojuriti naprijed i nabiti se na naše šiljke. Čini se da su oni dijelili tu zabludu

jer su nekoliko metara prije udara obje strane počele usporavati, i u jednom trenutku ludosti sam se pitao hoćemo ii svi odustati i vratiti se kući. Ali muškarci iza nas tjerali su nas naprijed, oni nisu ništa vidjeli pa im je promaknuo taj nalet straha i ljudskosti koji je usporio naše kretanje. Uspio sam ostati na nogama, ali vrh moga koplja je bezopasno poletio u zrak. Srećom, Dren koji je marširao prema meni bio je jednako nesposoban i dogodilo mu se to isto. Moj lijevi susjed nije bio te sreće, koplje je probilo njegov koţni oklop i izašlo mu kroz leđa, tjerano silom vojnika koji su stupali. Druga stvar kod koplja je da je oko šest metara dugo, a samo je nekoliko centimetara u stvari opasno. Ako promašite vrhom, i dalje vas dijeli veliki razmak u kojem zurite u protivnika dok oboje serete u gaće od straha. Ali prođe samo nekoliko sekundi prije nego što vas nezaustavljiva sila kretanja spoji, a gusto zbijena masa vam ne dopušta puno prostora za manevar. Svi oko mene drţali su koplja kao da je to neki urok protiv smrti, ali meni se nije dalo zajebavati s time pa sam ga odbacio i izvukao dugi bodeţ s opasača. Pokret je bio nezgrapan, čelom sam se odgurivao od Drena pred sobom, ali uspio sam okrenuti oruţje i zariti mu ga u ţeludac točno iznad zdjelice, ispod zaštitnog oklopa. Za razliku od većine mojih suboraca ja sam ubio prije nego što sam se pridruţio vojsci i znao sam kako je gledati muškarca koji vas promatra blijedim pogledom dok ta sila koja ga pokreće curi van kroz rupu koju ste vi stvorili. Uvijek bih nešto osjetio, mogao sam nabrojati sve ljude koje sam poslao Onoj Koja Čeka Iza Svega, mogao sam vam reći zašto sam smatrao da joj ih moram poslati. Ne opravdati svoj postupak — neću se pretvarati da sam to mogao — ali u najmanju ga ruku objasniti, a ne samo reći da je nosio odoru drugačije boje od moje. Naravno, u ţaru borbe jedva da sam procesirao taj trenutak. Bodeţ mi je opet letio zrakom, kao da se svojom voljom zario u mog suparnika. Gledao sam ga kako umire dok mi je glava bila pritisnuta uz njegovu, dok smo bili blizu poput ljubavnika. Nakon trećeg zamaha mlitavo je klonuo na tlo i volio bili reći da sam nešto

osjetio, ali iskreno, tada mi je krv toliko ključala da sam vidio samo sljedećeg muškarca pred sobom i zakoračio preko trupla; zapravo sam stao na truplo i bacio se na Drena koji je stajao iza njega. Bio je brz i odbio je vrh moje oštrice kopljem te su nam se oruţja spojila zbog pritiska vojnika iza nas. Čelom sam ga opalio po nosu, razbio tu krhku kost i zamrljao čelo krvlju, ali on nije pao, samo je ukočeno reţao na mene krvavoga lica. To je bilo moje upoznavanje s onime što će brzo postati, zajedno s glupošću i kukavičlukom visokih časnika, moje prokletstvo sljedećih pet godina — legendarna muda Drena, ta spremnost da trpe bol i neugodu kao da je ne osjećaju, uz pomoć kojih su svaki poloţaj drţali do zadnjeg čovjeka, do posljednjeg daha zadnjeg čovjeka. Ali opet, meso nije kamen, i prst slobodne ruke sam mu uspio zariti u oko pa je jauknuo i pustio koplje da ga ne oslijepim, a ja sam mu zario oštricu pod grlo i prešao na idućeg. Ne znam je li zbog rupe koju sam stvorio ili zbog nekog drugog faktora, ali osjetio sam da njihova linija popušta. Nisam to vidio, vidio sam samo ono što je bilo direktno preda mnom i neke mutne pokrete krajičkom oka — ali osjetio sam to nekako, kao kad vjetar mijenja smjer. »Naši su!« netko je povikao i shvatio sam da sam to bio ja. »Gurnite još jednom!« Moţda sam imao pravo, moţda sam se prevario, nikada nisam imao prilike saznati. Zato što je samo sekundu nakon što sam to izgovorio, dok se duga, vijugava linija Drena počela raspadati i okretati, a pobjeda nam je bila nadomak ruke, svijetu došao kraj. Tako se barem činilo. U praksi rezultat dobro izvedenoga bojnog uroka izgleda poput eksplozije crnoga praha. Oboje rezultira uništenjem velikog broja ljudi, raspršivanjem kostiju i mozgova — no jedan detalj koji prati uporabu magije, to jest koji je zapravo ne prati, je bilo kakav zvuk. Za razliku od zaglušne buke topa, urok je posve bešuman. Krajičkom oka ugledao sam bljesak koji me umalo zaslijepio. Ali nije ga pratila buka, ništa što bi me zvukovno obavijestilo o holokaustu koji se odvijao. Vakuum je ubrzo ispunila vriska umirućih suboraca koji su bili te sreće ili nesreće da ih zahvati eksplozija. Izbjegli su smrt u borbi,

a sada su im se udovi pretvarali u prah. Njihove je povike trenutak kasnije nadglasala pješadija na koju urok nije izravno djelovao, ali koja je brzo shvatila da su naši redovi nepovratno razoreni i da nemamo podršku s krila. Spremni na ovaj nagli napad, Dreni su udvostručili napore i vratili se u formaciju. Nagli nestanak znatnoga dijela naše jedinice otvorio je malo prostora u mojoj perifernoj viziji, ali nisam imao vremena više zapaţati jer mi se pribliţavao pješak koji je htio osvetiti dva pala druga. Moj je noţ pukao na kraljeţnici zadnjeg Drena, bacio sam drţale i ramenom nasrnuo na njega u nadi da ću ga dohvatiti prije nego što me probode. Oborio sam ga na do, rukama istiskivao ţivot iz njegova tijela, kad mi je palo na pamet da se redovi iza mene jako sporo pribliţavaju kako bi mi pomogli. Dok je zadnji dah izlazio kroz njegova usta brzo sam podigao pogled i uţasnuto shvatio da nitko ne prilazi jer gotovo nikoga nema. Naša je linija bila slomljena, doslovno nitko nije ostao na nogama osim Adolphusa i mene. Čini se da je, dok sam ja bio zauzet davljenjem čovjeka, ostatak naše divizije procijenio situaciju i odlučio kako je najmudrije što hitrije napustiti to područje. Ratovanje se temelji na masovnoj histeriji kojom individua zamijeni vlastitu dobrobit za kolektiv, no koliko god ta manija bila čvrsta prilikom marša, brzo se ispuše u jeku bitke. Jednog trenutka marširate istim korakom, vaše je postojanje samo kap krvi koja se filtrira u srcu. Onda naiđete na neku prepreku koja vas posve oslobodi zablude i te apsurdne ideje da je išta na svijetu vaţnije od odgađanja vlastite smrti pa bacite oruţje i pojurite prema zadnjim redovima i spremni ste zgaziti suborce ako zaključite da su vam prepreka. Tada odcrijete pravi karakter čovjeka, shvatite s kime ste spavali, jeli i srali. Iako }e bitka bila izgubljena, a naš je cilj propao, to ne biste shvatili promatrajući Adolphusa koji je obuzet radošću borbe zaboravio da smo izgubili. Riknuo je poput pravoga lava, gurnuo Drena protiv kojeg se borio i razmahao se lijevo-desno kopljem te slomio vrat jednome, a lubanju drugome i osigurao si

trenutak odmora otjeravši okolne vojnike. Čak je i tada nastavljao koračati prema naprijed pa sam ga primio za oklop odostraga, ne dovoljno da ga zaustavim, ali dovoljno da obrati paţnju na mene. »Adolphuse!« povikao sam kako bi me čuo preko buke. »Gotovi smo! Idemo!« Tuţno je pogledao neprijatelja, onu šačicu koja nije pojurila za našim drugovima u bijegu već su umjesto toga pokazivali uznemirujuće znakove ponovne agresije. »Odmah, Adolphuse!« rekao sam glasom koji sam kasnije počeo smatrati svojim »zapovjednim glasom«. Kratko je kimnuo i zajedno smo se počeli povlačiti. Priroda povlačenja je takva da pobjednici djeluju jednako zbunjeno kao i gubitnici, kao da ste se bacili na zaključana vrata pa otkrili da se ona otvaraju na najnjeţniji dodir. Naša se strana više nije ni pretvarala da je organizirana cjelina, ali ni Dreni nisu bili sloţeniji. Neki su jurili za petama naših vojnika u nadi da će im smanjiti broj. Neki su već započeli surov, ali unosan posao pljačkanja mrtvaca. A velik je dio njih, u stvari zapanjujuć postotak, besciljno tumarao u posvemašnjoj zbunjenosti. U takvoj ludnici ste u prednosti ako uspijete zadrţati neki osjećaj za smjer i nas smo dvojica osmislili uspješnu borbenu taktiku povlačenja. Našao sam odbačeno koplje i podigao ga paralelno s Adolphusovim, okretali smo ih oprezno prema svima koji su nam se previše pribliţili dok smo koračali natrag, polako i sa svrhom. Većina Drena koja je jurila za našim straţnjim redovima nije na nas obratila paţnju, ne kada je okolo bilo puno lakših meta. Marš prema njima trajao je samo deset minuta, ali povlačenje je trajalo dva puta toliko, tri puta, kvragu, pet puta. Ne znam. Djelovalo je poput vječnosti, mrtvi i umirući bili su svuda oko nas, populacija osrednjega grada pretvorena u hrpe truleţi. A jauci, Prvorođenog mi, ti jauci. Bili su poput jakog vjetra, naleti jada, straha i mrţnje tisuća muškaraca usmjereni na vas. U jednom sam se trenutku spo taknuo na leš i pridruţio se

pjesmi, uvjeren da će Adolphus odabrati opstanak, a ne naše novo sklepano prijateljstvo. Ali nije — stajao je nada mnom miran poput kipa i neprijatelj nam se nije pribliţio. Sve je postalo lakše kad smo se povukli do karavane. Dreni su brzo izgubili interes za ubijanjem i okrenuli se krađi svega što se moglo pojesti, popiti, prodati ili pojebati. Do mraka smo bili osam kilometara od fronte pokušavajući naći svoju jedinicu u moru slomljenih ljudi. Ranjenici su umirali bez njege, a časnici nikome nisu znali pomoći, kao što nas nisu znali spasiti od te katastrofe. I to je bilo to — dvadeset minuta u sunčano jesenje popodne oglasilo je smrt dotadašnjeg taktičkog ratovanja, vijorećih barjaka, glazbenika koji udaraju ritam regimentu, jurišanja konjice i vojnika u zgusnutim redovima. Od tada nadalje postojale su samo lopate i rovovi, rupe ispunjene blatom i govnima, prţenje ljeti i smrzavanje zimi te, naravno, vječito mokra odjeća. Taktika je promijenjena u jurišanje preko puste ničije zemlje pod okriljem noči; vojske dvaju naroda, goleme i raskalašene poput skakavaca, gubile su ţivote bez reda, svrhe i razloga. 4. POGLAVLJE Čitavo je more ljudi iz srednjeg i višeg staleţa koji su rođeni u gradu, koji cijele ţivote ţive i rade u Rigusu, koji se oţene, posiju sjeme i na kraju počivaju u svojoj parceli, a ni u kojem trenutku ne stupe u Grad sjena. Tim je ljudima Grad sjena mjesto usporedivo s agnostikovim shvaćanjem pakla — apstraktno neugodno mjesto koje ne zasluţuje dublje razmatranje s obzirom na male šanse da će se ikada ondje zateći. Kada pomisle na njega, ako to uopće čine, pomisle na nešto nebitno, nešto što nema veze s njihovim ţivotima. Kako to već biva sa široko raširenim idejama, ova je posve netočna. Grad sjena nije odvojen od Rigusa — nije njegov nusproizvod i nije njegovo kopile. Grad sjena je srce metropole, jednako kao i Stari grad sa svojim palačama i parlamentom, blještavim tvrđavama i širokim alejama. Bogati i uhranjeni trebaju Grad sjena jednako kao i njegovi stanovnici, trebaju mjesto udaljeno od jarke svjetlosti, dovoljno blizu da stignu do njega kad padne mrak, a

dovoljno udaljeno da ih smrad ne slijedi do doma. U laţnoj udaljenosti između ta dva svijeta posrednici zarađuju svoj kruh. Recimo da ste bogati trgovac ili barun i da trebate skrovište za kasnonoćni randevu, ali vaša supruga nikada ne smije za to saznati — nema problema, gospodine, nema nikakvog problema. Predajte nekoliko okra i dobit ćete malo ljubavno gnijezdo, šarmantan stan u visokom prizemlju nedaleko Okuke, a jedva da će vas koji papir s njime povezivati. A recimo da ste pribavili takav zgodan komad nekretnine i ţelite ga ispuniti jedrom djevom i malo snenotrsi, ili naočitim mladićem i korijenom urobora, ili maloljetnicima i zmajevcem — pa vaš intermedij poznaje svakakve ljude, gospodine, i nikome ne bi uskratio ono što mu pruţa uţitak. Barem ne tako uglednom gospodinu visokoga roda. Moţemo dalje zamisliti da vaša bolja polovica nanjuši ljubavnicu ili postane sumnjičava jer se njezin miraz neobjašnjivo topi te vam odluči postati teret — tada, kao što smo več rekli, posrednik poznaje raznorazne ljude, stvarno svakakav svijet, i smatra kako bi vam mogao pomoći i s tim nezgodnim problemčićem. Prljav je to posao, čak i po opčim mjerilima, a Iomhair Gilchrist bio je njegov izuzetno neugodan predstavnik. Ponizan i prijevaran, konstantan jedino u opčinjenosti brzom zaradom koja ga je zaslijepila pa nikada nije stekao ništa dugoročno. Prepametan za vlastito dobro, u trenu je zaboravljao daje kukavica, sve dok ga sila nije na to podsjetila. Bilo je prilično izgledno da će smrt dočekati u nekoj uličici i svaki me put iznenadilo što se to još nije obistinilo. Iako nikada nismo imali puno kontakta — i da zanemarimo tu sklonost izdaji, opet mi je djelovao prljavije od kurvin međunoţja. Ali u ţivotu nije sve uvijek idealno pa sam izašao iz »Grofa« i krenuo prema Gilchristovu uredu, trudeći se pri tome drţati hlada. Stanovao je u Ulici jabuka, u oronuloj građevini stisnutoj između dvije zgrade. Na novo obojanom znaku iznad vrata pisalo je: »Iomhair Gilchrist, posrednik. Privatan i povjerljiv.« Ispod toga, i dalje vidljivo kroz novi sloj boje, netko je velikom slovima napisao »pizda«. Na trenutak sam razmišljao da pokucam. Soba je bila samo ruţna ljuštura iako se to dalo zaključiti i

izvana. No niste mogli očekivati tu količinu nereda, kao da je rijeka smeća istekla iz korita. Stol nasred prostorije, stolci oko njega, klupa uza zid i sam pod — sve su to prekrivale hrpe papira — bilješke, ispisi, računi i pisma, neki naslagani tako visoko da ste mogli na njih sjesti, drugi u pristojnijom kupovima koji su sezali samo do gleţnja. Glichrist je sjedio na stolici iza pisaćeg stola, na jedinom mjestu gdje se čovjek mogao smjestiti u tom uredu. Dio Iomhairova uspjeha, koliko je on uopće mogao tvrditi da je uspješan, mogao se pripisati tome što mu tijelo nije odraţavalo prazninu duše. Umjesto izobličene figure, ugledali biste punašnog, simpatičnog Tarasaighna, rumenog i ozbiljnog. Nije ni po čemu bio upečatljiv, ali isto tako niste osjetili trenutni poriv da ga umlatite prvim tupim predmetom koji vam dospije pod ruku. Imao je brk nalik debeloj gusjenici koji je trljao kad je ţelio odavati dojam duboke kontemplacije. Bio je previše sklon toj navici i prečesto je gladio brk, kao da je to mrlja koju treba ukloniti marljivim čišćenjem. Podigao je pogled kad sam ušao i mada se već u jednostavnom odijelu od tvida preznojio od vrućine, učinilo mi se da se orosio novim znojem kad me ugledao. »Warden! Baš lijepo od tebe što si navratio kako bi mi zahvalio na nedavnom angaţmanu koji sam ti osigurao.« Na stolu je bila kutija jeftinih cigara koju je otvorio, odabrao jednu i mahnuo mi nudeći. Podigao sam bunt papira sa stolice preko puta njega i bacio je bez oklijevanja. Gilchrist se lecnuo kad su pale na pod. »Zbog toga sam došao?« pitao sam sjedajući i ignorirajući ponuđenu cigaru. »Imaš kakav drugi razlog? I premda cijenim tvoju uljudnost, zaista nije potrebna. Uvijek gledam kako mogu pomoći dragim prijateljima, kako pribaviti pokoji poslić onima koji su za mene toliko učinili.« Iomhair je volio odraditi obje strane dijaloga. »Najveće mi zadovoljstvo pruţa spoznaja da sam ti uspio učini uslugu, koliko god ona bila mala.« »Zašto jebote... «, započeo sam i razvukao tu drugu riječ, »... misliš da si mi učinio uslugu?« Oblizao je usne.

»Da te nešto pitam, Gilchriste«, nastavio sam izvivši leđa i raširivši ruke kako bih zauzeo što više prostora. »Što te to u mojem ţivotopisu navelo na ideju da ţelim usputni posao lociranja nestalih plemića?« »Svakome dobro dođe poslić sa strane.« »Tako misliš ? Da sam u takvom škripcu s lovom da sam spreman za nju učiniti sve? Što si još učinio vođen tom pogrešnom pretpostavkom? Reklamiraš li me moţda po gradu kao kopača jaraka? Trebam li očekivati da će mi na ulici prilaziti sodomisti jer si im dao riječ da ću im ja ispuniti sve izopačene ţelje?« Drţao je nezapaljenu cigaru u prstima. »Znači... odbio si ga?« »Evo, opet ti Gilchriste razmišljaš. Koliko te puta ta navika moţe dovesti u nevolje prije nego što je se odrekneš?« Nervozno se nasmijao. »Pričaj mi o Rhaine«, rekao sam. »Ne znam što bik ti rekao, Wardene. Nikada je nisam upoznao — samo generalu radim uslugu. On je ratni heroj, znaš.« »Tako se priča.« Iomhair je ţustro ldmnuo. »Tuţno je to, nadam se da će se brzo riješiti. Zapalit ću svijeću Prvorođenom, u nadi da će se djevojka vratiti kući.« »Jesi li to i njoj rekao kad si je vidio?« Odvratio je pogled. »Bojim se da te ne razumijem.« Generalu je Grad sjena mračna rupa bez dna u koju je Rhaine upala. Vjerojatno je ona takvo što izustila prije nego što je izjurila, zaklela se da će nestati bez traga i da je nikada više neće vidjeti. Sigurno je to i mislila. Ali takvo je što bilo jednostavno nemoguće — kamo god da odemo, za sobom ostavljamo tragove, a još više kada ne poznajemo svoje okruţenje. Lagao sam generalu kad sam rekao da je nemoguće pronaći njegovu kćer — u stvari smatrao sam kako to neće biti posebno teško i ne samo zato što će bogatašici biti teško uklopiti se među uličarke na ulici Pritt. Rhaine je u bijesu napustila Korove Visove s

nekoliko okra, a ni bijes ni novac neće joj potrajati. Kada shvati realnost svoje situacije, utaborit će se u rupi koju si moţe priuštiti i obratit će se jedinoj osobi koju poznaje u Gradu sjena. »Znači, jučer je navratila?« »Daj prestani, Wardene. Ispod časti ti je postavljati tako blesava pitanja.« »Zaključio si da ćeš od Montgomeryja pobrati više novaca ako se ona ne vrati istog trena. Vjerojatno si i od Rhaine uzeo novac za šutnju. Da si malo pametniji, na popisu koji si dao generalu ne bi bilo nikoga ni donekle sposobnoga. Premda si vjerojatno pomislio da ću ja pristati na tvoju igru i da bismo u paru mogli izmusti pola starčeva imetka.« Blago rumenilo na njegovim obrazima otkrilo mi je da nisam daleko od istine. »Jednostavno ne razumijem odakle ti te sulude ideje.« »Nije vaţno zašto to mislim, Gilchriste. Ionako ne bi mogao slijediti moj tok misli. Bitno je samo da te ona posjetila, da ja to znam i da ću početi gubiti strpljenje ako ćeš otezati — a iskreno, to mi ionako nije jedna od jačih strana. Stoga, prestanimo se pretvarati da si poštena osoba ili da je išta što si mi dosada rekao istina. Neću ti to zamjeriti. U stvari, ako se sada iskaţeš, čak ću i pokušati pribaviti neki novac za tebe nakon što je pošaljem kući.« Obećanje novca i njegova kukavna priroda učinili su svoje i Iomhair je popustio. »Ispitivala me o bratu. Rekla je da ţeli znati što je radio prije smrti.« »I što si joj rekao?« »Ništa posebno. Ne znam puno. Rekao sam joj da posjeti dečke u Udruzi — da s njima treba porazgovarati.« Bijes koji sam laţirao sada je buknuo u meni. Prigušio sam ga. Bijes nikada nije rješenje. »Poslao si je veteranima?« Mislim da nisam do kraja uspio ostati miran jer je zanijemio i trebalo mu je vremena da potvrdno izgovori. »Da.« »Tako mi Izgubljene, Gilchriste, ponekad zaboravim koliko si

zapravo jebeno glup.« Pretpostavljam da se na to nema što odgovoriti. Barem on nije ništa smislio ili nije bio dovoljno hrabar da to izgovori. »Kada ste razgovarali?« pitao sam. »Jučer navečer. Nisam mislio da će to škoditi. Roland je vodio Udrugu veterana prije smrti, a Joachim Pretories uvijek mu je bio najvjerniji prijatelj.« Nisam imao namjere objašnjavati Iomhairu prirodu Udruginih aktivnosti, niti karakter njihova trenutnog zapovjednika. »Gdje spava?« »Ne znam — kunem se, nije mi ţeljela reći. Znaš da ti nikada ne bih lagao.« Kao da nije veći dio razgovora proveo čineći baš to. »Onda izgleda da moraš saznati.« »Kako?« »To je jedna prednost kad nisi pijun, Gilchriste — moţeš reći ljudima što da rade, a ne moraš razmišljati o tome kako će to izvesti.« Iskreno, nisam ga imao čime ucijeniti ako me odbije — ali neće to učiniti jer je uvjetovano ispunjavao naloge svakoga tko povisi ton na njega. »Nema potrebe reći generalu da sam vidio Rhaine, zar ne? Planirao sam mu reći, stvarno, samo još nisam imao prilike.« »Ako to nećeš popušiti«, dobacio sam i ldmnuo prema njegovoj nezapaljenoj cigari, »najbolje je da je vratiš u kutiju.« Pogledao je cigaru koja mu je drhtala među prstima, a ja sam izašao van. 5.POGLAVLJE Zrak je u Grofu bio tako ustajao da ste ga mogli pakirati i slagati. Krenuo sam u dvorište da si iz naše pumpe natočim vrč vode. Carić je sjedio prekriţenih nogu naslonjen na zid, zaklopljenih očiju kao da spava. Narastao je otkako sam ga prije tri godine

primio s ulice. Kao mali bio je vitak i brz, svijede puti, tamne kose i suptilan poput noći. Kao mladić postao je nezgrapan i, mada je okrutno to isticati, prekriven aknama. Iako je dobivao tri obroka na dan, između kojih je stalno jeo, bio je mršav kao i onoga dana kad sam ga našao besposlenog u uličici, a sada mu je to stajalo lošije nego prije. Ruke i noge kao da su mu bile preduge, kao da su namijenjene odraslom muškarcu pa krivo dodijeljene. Smatrao sam da će srasti s tim tijelom ako ga netko prije toga ne ubije. A netko bi mogao, iz više razloga. Imao je oštar jezik, a usta je otvarao blizu ljudi koji na uvrede uzvraćaju čelikom. I zato što je, koliko se god ja trudio, i dalje imao samo dvojbeno poštovanje prema konceptu tuđeg vlasništva. No prije svega zbog malog, plavog svjeda koje mu se rotiralo na ispruţenom dlanu — ili točnije, zbog mogućnosti da ga proizvede. Većina ljudi ţivi i umre, a da nikada ne doţivi izravan dodir s darom. Oni ga zamišljaju poput nečeg iz bajki: prsten od kojeg postaješ nevidljiv, čar od kojega čovjek poleti ili govno postane zlato. Moţda za vrijeme festivala ţetve putujućem čarobnjaku predaju argent koji su čuvali u zamjenu za čar ili čitanje iz dlana. Gotovo je sigurno da novac daju prevarantu i imaju sreće što ih je prevario. Zato što dar donosi više uţasa nego ljepote, i čak i kada sam bio dijete, kada sam među najbliţe prijatelje ubrajao najmoćnijeg, a svakako najboljeg čarobnjaka našega carstva, ni tada ga nisam volio. Magija je perverzija stvarnosti. U mom je iskustvu bavljenje njome bio recept za ludilo ili prokletstvo. Iako, realno, šteta koju bi si Carić mogao nanijeti nije bila moja primarna briga. Dar je bila moć u najkoncentriranijem obliku i vlada ju je revno nadgledala. Na prvu iskru čarobnjak je bio duţan prijaviti se Kruni, a svi mlađi od dvadeset i pet godina bili su prisilno upisani na Akademiju za unapređivanje dara magije. Isprva je to bila ratna mjera koja je trebala nestati zajedno s drenskom prijetnjom. Naravno, nije tako bilo — kada se Kruni preda vlast, samo je revolucija moţe povratiti. U godinama od primirja, Krunin stisalc na čarobnjake u Carstvu samo je postao

snaţniji. Isprva je Akademija bila samo završna škola za čarobnjake, učenike koji su bili tinejdţeri ili mladi ljudi u ranim dvadesetima i koji su već dugi niz godina proveli s mentorom. Danas je Aicademija bila sličnija zatvoru nego internatu, podizala je sljedeću generaciju čarobnjaka koji će sluţiti Prijestolju. Nisam ga pozdravio kad sam ugledao čaroliju. Carić je bio usredotočen na svoju kreaciju i nije primijetio moj dolazak. Čak i najosnovnija uporaba dara iscrpljuje, a on je još uvijek bio amater — morao se posve koncentrirati da odrţi čaroliju. Kraj vrata je bila naslonjena sjeldra s dugom drškom, čekala je priliku kad će Adolphus opet cijepati drva. Primio sam drţak i prišao mu okrenuvši oštricu prema sebi. Sječivom sam opalio po zidu nekoliko centimetara iznad Carićeve glave, a iskre su zafrcale. Svjetlost je nestala i dječak je skočio na noge, ali bio sam spreman te sam odbacio sjekiru i pribio ga uza zid. »Jesi li ti lud?« pitao sam tiho, ali iako mi je glas bio smiren, srce mi je ţestoko nabijalo. »Jesi li ti jebeno poludio?« Nije me htio pogledati, vrtio je glavom lijevo-desno kao da čuje neki nepostojeći ritam. »Imaš li ti ikakve ideje koliko je to opasno? Što bi se moglo dogoditi ako pogrešno procijeniš?« »Znam što radim.« Pojačao sam stisak na njegovoj ključnoj kosti. »Postoje ćelije ispod Biroa za magične poslove za ljude koji su znali što rade, znali su sve dok više nisu. Moţda te sutra odvedem da ih vidiš, te redove luđaka koji seru u gaće i blebeću besmislice.« Prestao se ljuljati samo da se posprdno isceri. »Ne moţeš ući unutra.« »Ne, ne mogu, ali oni su i dalje tamo, a ti ćeš im se pridruţiti ako se nastaviš blesavo ponašati.« »Oprezan sam. Ne isprobavam ništa s čime se ne mogu nositi.« »Ne znaš dovoljno da budeš siguran u to. Što da je netko drugi ušao i vidio te, kad si već tako mudro odlučio izvoditi to na

otvorenom? Kruna plaća zlato za dojave o darovitoj djeci.« »Nisam dijete.« »Ponašaš se tako. Zamisli da moram reći Adeline da su te siv- ci odveli, da te pretvaraju u svoje oruđe, da te ona više nikada neće vidjeti.« Gurnuo sam ga na cigleni zid. »Dar nije jebena igračka — navlači si maloga ako ne znaš kako skratiti vrijeme.« Ne tako davno, nakon ovakve bi razmjene on odjurio na ulicu, a ja bih sljedećih pola tjedna morao izbjegavati bijes njegove pomajke. Tri godine domaćeg ţivota ga je izmorilo dovoljno da prihvati pokudu ili da se barem pretvara. »Ţelim tvoje obećanje da više nećeš izvoditi takva sranja. Ne sam i ne bez vodiča.« »Pa onda ml pronađi učitelja.« »Vjeruj mi, dečko, tvoje obrazovanje mi nije jedina briga.« Neodređeno je slegnuo ramenima i odlučio promijeniti temu. »Kako je prošao sastanak s generalom?« »Bio sam uvjeren da će mi to biti najgori dio dana, ali ti si mi pokazao da sam se prevario. I, hoćeš li dati riječ da nećeš više eksperimentirati ?« Konačno me pogledao u oči. »Dajem ti riječ.« Ne moţete vjerovati tinejdţeru da če odrţati obećanje, prebrzo se oni mijenjaju — osoba koja vam da obećanje više ne postoji dvanaest sati kasnije. Morat ću smisliti nešto da ga zadovoljim. »Adolphus će se vratiti svaki tren. Operi se, treba mu pomoći s večernjom guţvom.« Carić je pošao unutra, a ja sam konačno natočio vodu. Bila je topla i bljutava. 6.POGLAVLJE Bio sam pri kraju s odreskom kad je djevojka čiju sam sliku imao u dţepu košulje ušetala u bar. Proučila je prostoriju prije nego što je pogled skrasila na meni pa mi prišla korakom koji nije

nagovještavao ugodan susret. »Ja sam Rhaine Montgomery«, rekla je. »Kojeg vraga hoćeš?« Pa to je bilo stvarno lako, pomislio sam, i odgurnuo tanjur. Vrećica s duhanom stajala mi je na šanku. Izvadio sam cigaretni papir i malo duhana, odugovlačeći. Slikar portreta si je dopustio malo umjetničke slobode, ali pretpostavljam da ih za to i plaćaju. Ţena ispred mene nije bila slika i prilika minijature koju sam dobio. Na njezinu licu nije bilo mekoće, jedre vitalnosti koja privlači mušici pogled. Bila je previše oštra i šiljasta, njezino je tijelo odraţavalo ratobornost o kojoj sam čuo i koju je naše kratko poznanstvo potvrdilo. Okrutniji bi muškarac rekao da je muškobanjasta i zaključio sam kako joj u djetinjstvu nije uzmanjkalo prištavih pametnjakovića koji su je krasili sličnim epitetima. No grimizna kosa uţivo joj je bila zapanjujuća kao i na slici, jarki kontrast njezinim plavim očima. Što je pauza bila duţa, to su se njezine oči više suţavale, sve dok se nisu pretvorile u procijepe na ruţičastom licu s pjegama. »No? Pitala sam te nešto.« »Sličiš bratu«, rekao sam. Licem joj je prešlo uzbuđenje koje je brzo ugušila te stegnula usne u podrugljiv izraz. »Poznavao si moga brata?« »Bio mi je nadređen u ratu. I poslije toga smo se malo druţili. « Nagnula je glavu u stranu i oštro me promotrila. »Ne vjerujem ti.« »Dobro onda. Sličiš mami.« Sad je bila posve zbunjena, na trenutak je čak zaboravila da se ljuti. Lice joj je bilo ugodnije dok nije zračilo antipatijom. »Poznavao si moju majku?« »Ne, nisam je nikada upoznao«, odvratio sam i mahnuo Adolphusu. Prišao je s druge strane šanka i napunio mi čašu. »Tko je to?« Na nekom drugom licu taj bi osmijeh bio šarmantan. »Nova konobarica. Ne mogu te više gledati kako se vučeš dok čekam da mi napuniš čašu.«

Adolphus ju je odmjerio. »Mislim da je presitna«, rekao je. Obratio se njoj. »Misliš da moţeš nositi bačve iz podruma?« »Nisam konobarica!« »Nemoj se odmah pjeniti.« Adolphus je namignuo zdravim okom i udaljio se uz kikot. Uvukao sam dim cigarete, a ona se malo smirila. »Zašto me traţiš?« pitala je ponovno. »Što misliš?« »Otac te poslao, zar ne?« Ljutito je odmahnula glavom. Nadureno, ako baš ţelite suditi. »Reci mu da se ne mora brinuti. Reci mu da znam paziti na sebe.« »Znaš li?« »Pa ovdje sam. Dogurala sam tako daleko.« »I on je«, pokazao sam prema pijancu koji je spavao u kutu i povremeno prekinuo hrkanje samo da se podrigne. »Ali da mi je rod, ja bih bio poprilično zabrinut za njega.« Pripremila se na glasni okršaj i nije joj se svidjelo što je na to ne potičem. Ramena su joj klonula, umorna od dugog dana. »Što ţeli od mene?« »General? Mislim da ţeli da ga nadţiviš. Čujem da je to česta nada roditelja.« »A što je s Ronaldom?« »Pretpostavljam da je to ţelio i za njega.« Što je razgovor duţe trajao, to je bilo očitije da ja nisam idealan kandidat koji bi pomirio obitelj Montgomery. Ja nikada nisam imao obitelj, niti sam posve razumio njezinu svrhu. »Kaţeš da si poznavao moga brata.« »To sam rekao.« »Koliko dobro?« »Koliko dobro ikoga poznajemo?« »Jesi li mislio da je osoba koja će umrijeti leţeći u jaruzi ispred

bordela u Gradu sjena?« »Poznavao sam bolje ljude koji su gore prošli.« To je zazvučalo poput napada pa je opet planula. »Moţeš reći ocu da nisam dijete po koje moţe poslati slugu. Reci mu da ću ostati u Gradu sjena sve dok Roland ne dobije pravdu, kad on već nije muškarac koji bi to sam učinio.« Okrenula se na peti, a ja sam je primio za zapešće. »Reći ću ti nešto o mrtvima jer sam ih se dovoljno nagledao. Njih nije briga što mi radimo. Ne ţude za osvetom i ne nadaju se iskupljenju. Oni trunu.« Malo sam pojačao stisak. »Ostani u Gradu sjena i vidjet ćeš da imam pravo.« Istrgnula je ruku tako silovito da sam se pobojao da će se ozlijediti. Zatim me pogledala bijesom od kojeg se ledi krv u ţilama i odmarširala u noć. Ispio sam piće do kraja i rekao sam sebi da se ne miješam u to znajući istovremeno da sam preglup da poslušam taj savjet. 7.POGLAVLJE Rođendanska zabava Rolanda Montgomeryja nije bila moj tip w zabave. Bilo je to godinu ili dvije nakon primirja. Bio sam niţe rangirani agent, istraţivao sam zločine i kaţnjavao krivce, ili barem one koji nisu imali sreće. Roland je bio jedan od najomiljenijih heroja Velikoga rata, a Udruga je brzo stjecala političku moć. To je trebalo biti dovoljno da uguši nastavak našega druţenja, čak i ne računajući razlike u odgoju i društvenom staleţu. Pretpostavljam da je Rolandova ţelja da usprkos tomu pokuša izgraditi prijateljstvo govorila njemu u prilog. No vrlina i mana često idu ruku pod ruku i ponekad sam se pitao je li njegov osjećaj za egalitarizam samo izdanak goleme ţelje da se svidi drugima. U godinama koje su uslijedile te u ulozi snabdjevača blaţenstva postignutog iluzijama i narkoticima, našao sam se na velikom broju raskalašenih zabava gornjih slojeva, tih poluorgija punih degeneriranih aristokrata. Ovo tome nije bilo ni blizu. General

Mon- tgomery je bio starinski tip i mada su Rolandova politička uvjerenja naginjala prema radikalnom, poput oca, nije bio sklon razvratnim pijankama. Smatrao sam kako proslava nije bila njegova ideja, kako on, da je bilo po njegovu, ne bi obiljeţio taj dan. Bijeli platneni šator podignut je u straţnjem dvorištu, ako ćemo tako nazvati taj prirodni rezervat koji se prostirao iza kuće Montgomeryjevih. Bila je kasna proljetna večer, obasjana bijelim lampionima obješenima među zelenilom. Vrijeme je pristojno podrţalo planove, noć je bila topla, a nebo jasno. Bila je to lijepa rustikalna scena, iako je glasanje kukaca nadjačao ţamor gostiju. Konobari su nudili pladnjeve s pretjerano ukrašenim delikatesama, narezanim slezenama prepelica s ušećerenim bademima, guščjom jetrom na tankom bijelom kruhu, stvarima koje su nalikovale hrani, ali opet bi vas zbunjivale. Stekao sam dojam da se ni ostali ne zabavljaju baš najbolje, ali oni su ipak u glumi bili vještiji od mene. Mlada Rouenderka koju sam napola slušao potrošila je veliku količinu novca kako bi izgledala jeftino. Odjeće nije imala puno, ali šminke da, kao i dovoljno nakita da se čovjek utopi u kaljuţi. Zvala se Buffy ili Minnie, ili nekom sličnom iritantnom umanjenicom koja bolje pristaje uz dječju lutku nego odraslu osobu. Davno sam prestao obraćati paţnju na njezine riječi, ali sve glasniji ton obavijestio me da je priča dosegla vrhunac. Otresao sam se misli kako bih čuo posljednju rečenicu. »Danas je stvarno teško naći poštenog slugu.« »To je vječita borba«, sloţio sam se. »Nemaš pojma. Ako imaš sreće i pronađeš nekoga tko zna što radi, samo je pokušaj zadrţati! Za mene je radila takva slatkica, napola Otočanka, stvarno je znala s mojom kosom. Pet je godina bila sa mnom, a jednog je dana samo nestala, otplovila u Slobodne gradove s nekim... muškarcem za kojeg se udala.« »Poslije svega što si za nju učinila.« »Upravo tako!« Ono što najviše mrzim kod aristokracije je njihova apsolutna

beznačajnost — ništa ne rade stoga nisu ništa. Na nekoj su podsvjesnoj razini toga svjesni, zato se i bacaju u beznačajne intrige i skupe narkotike, večernja okupljanja i povremeni krvavi duel. Manija obiljeţava njihovu razonodu, to je distrakcija, a ne rekreacija. Ako bi se svijet ikada dovoljno primirio da se oni dobro pogledaju u zrcalo, polovica njih bi se zaputila na dno jezera. »Odakle poznaješ Ronalda?« »Bio mi je nadređen u vojsci.« Poloţila je ruku na moja prsa. »Stvarno cijenimo vašu ţrtvu«, rekla je trepćući kao da tjera muhu. Nikada me ne bi opisali kao zgodnog — ţivot pun sukoba učinkovito je promijenio fizionomiju koja ni originalno nije bila privlačna. Ali postojao je tip ţena kojima je moja njuška bila primamljiva ili barem zanimljiva. I uniforma je pomagala — bogati ne vole Crnu kuču kao ni ostali dijelovi populacije, ali ona je barem dokaz zaposlenja, što me valjda činilo nekakvim novi tetom. »Je li istina ono što govore o njemu, o našem Rolandu?« Nakratko sam razmislio. »Da, uglavnom.« »Kakva je to čast sigurno bila za tebe, potpasti pod njegovu komandu.« »Svaki je trenutak bio ispunjen radošću.« »Reci mi kako ti je bilo. Mislim u ratu.« Ispio sam svoje piće. »Bilo je to iskustvo o kojem nikada nemam ţelje govoriti.« Njezini svijedoruţičasti obrazi postali su tamnocrveni. Ruţičasto je bilo šminka, ali crveno je izgledalo prirodno. »Gdje je uostalom gost večeri?« pitao sam. Ugledao sam Rolanda prilikom ulaska, rukovao se sa mnom i rekao da ćemo uskoro razgovarati. To je bilo prije dva sata i za sada još nije ispunio obećanje. »Ja... nisam sigurna«, rekla je kruţeći pogledom preko okupljenih kako bi našla novoga sugovornika.

»Idem vidjeti mogu li ga pronaći«, rekao sam kako bih se udaljio. Buffy ili Minnie me nije pokušala zadrţati. Negdje na golemom imanju koje me okruţivalo nalazio se potpuno opremljen bar, ali nisam ga vidio, a brojno osoblje nije pokazalo ţelju da me uputi prema njemu. Stoga sam se pokušavao napiti od punča, slatkastog pića koje mi nije odgovaralo uz raspoloţenje — dosadu koja je naginjala prema gorčini. Mjehur mi se napunio puno prije nego što me piće udarilo. Zaključio sam da bih otkrio svoje porijeklo kad bih zalio zelenilo pa sam krenuo prema kupaonici. Obavio sam što sam trebao i odlučio se udaljiti od zabave, jarkih svjetala i dosadnih ljudi. Bio je to moj drugi dolazak u vilu Montgomeryjevih. Prvi sam put došao nekoliko mjeseci ranije, bio sam pozvan na večeru. Sjedio sam na kraju stola, preko puta Rolanda i njegova oca, malo sam pričao i još manje uţivao. Ali tako sam površno upoznao raspored prostorija, što sam sada iskoristio kako bih izbjegao društvo koje se okupilo vani. Nije da sam pokušavao njuškati, ali nisam to ni pretjerano izbjegavao. Bio sam pripadnik tajne policije pa sam zaključio da barem imam dozvolu, ako već ne i duţnost, da otkrijem čime se drugi bave. S obzirom na osjetljivu prirodu razgovora, general Montgomery i njegov sin nisu se baš osigurali protiv znatiţeljnika. Vrata ureda bila su pritvorena, a oni nisu vikali, ali bilo je jasno da razgovor skreće u tom smjeru. »Pa ne mogu me imenovati Kancelarom kad moje prvorođe- no dijete na sav glas zagovara aboliciju proklete monarhije!« »Oče, na svijetu postoje vaţnije stvari od tvoje političke karijere«, rekao je Roland. Glas mu je bio miran, ali ne i tih, i čuo sam u njemu tračak poruge. »Poput tvoje, recimo?« »Poput interesa ljudi koji su sluţili pod mojim zapovjedništvom.« »A kako im sluţiš stvarajući nerede na ulicama? Prijeteći Kruni i vladi?« »Jednostavno traţim od kraljice da primjereno nagradi muš-

karce koji su umirali kako bi ona bila sigurna. Ne moţeš mene kriviti ako to nju vrijeđa.« »Treba li se ona uvrijediti zbog toga što naoruţan marširaš Gradom sjena? Što potičeš sukobe s dilerima i kriminalcima?« »Sumnjam da prijestolje ima prigovore što zabrinuti građani brane svoje obitelji.« »Prijestolje ima prigovor na to da stvaraš privatnu vojsku, bez obzira na to protiv koga je usmjeravaš.« »Oče, prijestolje je stvorilo vojsku. Ja je samo malo posuđujem dok je oni ne koriste.« Začulo se gnušanje pa duga tišina. Kad je general sljedeći put progovorio, učinio je to prisilno mirnim glasom, onim koji prethodi gubitku kontrole. »Drskost ti ne pristaje i ne priliči ozbiljnosti situacije. Mirovine, smještaj za uboge, poslovi — kao Kancelar bit ću u poziciji da se pobrinem za ta pitanja. Da ti je stalo do njih, onoliko koliko ti je stalo to vlastita ugleda, prestao bi s ovim provokacijama i smirio bi se!« Pokret iz sjene otkrio mi je da nisam jedini kojeg zanima Što se odvija između Montgomeryjevih. Botha je tiho stajao pred vratima radne sobe, bio je impresivno nečujan za tako krupnog čovjeka. Pitao sam se što to znači kad se nije potrudio otjerati me. Na licu mu je bio urezan podrugljiv cerek — gorak, bez ikakve radosti. Nastavio sam koračati hodnikom prema zabavi i sjeo na malu sofu blizu izlaza. Bilo je kasno, a za razliku od ostalih uzvanika, ja sam sljedeći dan imao posla. Čuo sam nastavak prepirke između Rolanda i njegova oca, udaljio sam se, ali oni su povisili glasove. Nisam čuo detalje i nisam se trudio. Trenutak kasnije netko je izvirio iza ugla. Djevojčica je imala deset ili dvanaest godina, nisam dobar u određivanju tih stvari. Imala je crvenu kosu poput brata i oštar pogled svog oca. Mahnuo sam prstom u znak pozdrava. Ona se namrštila i pristupila mi. »Mom je bratu rođendan«, rekla je.

»Jesu li zato došli svi ovi ljudi?« »Naravno«, rekla je očito smatrajući da sam blesav. Montgomeryjevi imaju mnoge vrline, ali niti jedan od njih nema smisao za humor. »Smiješ li ti biti budna tako kasno?« »Nikoga ne zanima što ja radim«, rekla je. U njezinim godinama ja sam već pet godina ţivio na ulici, Crvena vrućica me pretvorila u siroče, i preţivljavao sam krađom i sitnim lukavštinama. U mom slučaju doslovno nikoga nije bilo briga što radim. »Zar nemaš dadilju ili takvo što?« »Ona misli da sam u toaletu.« »Ti si budući kriminalni genij.« »Ne ţelim biti kriminalac«, rekla je. »Većina to ne ţeli.« Osjetio sam jak poriv da popušim cigaretu, ali odlučio sam kako je bolje pubertetliji ne pruţiti priliku da osjeti moralnu nadmoć. Neko smo se vrijeme promatrali. »Ţeliš li sjesti?« pitao sam. »Hoćeš li reći ocu da nisam u krevetu?« »Neću.« »Obećavaš?« »Obećavam.« Odvagala je moţe li prihvatiti moju riječ. »Ne bih ti smjela vjerovati«, rekla je. »Ali hoću.« Sjela je kraj mene na sofu. »Baš ljubazno od tebe.« Tiho smo sjedili dok se obiteljska svađa pogoršavala. »Moj je brat junak«, rekla je odjednom kao da očekuje da ću joj proturječiti. »Čuo sam to.« »I moj otac isto.« »Tako govore.«

Čuli smo zvuk lomljave. Jedan od njih je bacio nešto o zid. Zaključio sam da se radi o Edwinu. Imao je reputaciju vatrene osobe iako je bio star. »Puno se svađaju«, rekla je. »Ja to ne bih smjela znati.« »Niti, ni ja.« »Ako su obojica junaci«, pitala je, »zašto se toliko svađaju?« »Zar junaci ne mogu imati nesuglasice?« »Naravno da ne«, odbrusila je. »Ako si junak, to znači da uvijek znaš što je ispravno.« »Što ako je više toga ispravno?« »Nikada nema više ispravnih opcija«, rekla je ponudivši konačni moralni sud na tu temu. »Često nema niti jedne.« Ono malo entuzijazma koji sam uspio probuditi u djevojci brzo je splasnuo. Skočila je na noge. »Mislim da mi se ne sviđaš«, rekla je. »Mnogi bi se sloţili s tobom.« Podigla je bradu tako visoko da je bila uperena u strop, naprasito se okrenula na peti i vratila se smjerom kojim je došla. Oslobođen cenzure djeteta, popušio sam cigaretu i tiho se pomolio za jadne duše koje su se odabrale pobrinuti za nastavak naše vrste. Sigurno je iscrpljujuće pretvarati se da znaš sve odgovore. Moj je poloţaj u Crnoj kući od mene zahtijevao prilično usputan odnos prema istini, ali čak ni ja tu apsurdnu igru nisam morao igrati cijelo vrijeme. Na kraju Rolanda nisam vidio. Nekoliko minuta nakon što je Rhaine otišla u krevet i ja sam odlučio poći u svoj. Prešao sam dalek put do Korovih Visova, a nisam od toga imao nikakve koristi. Kad me general pitao jesam li upoznao njegovu kćer, lagao sam i rekao da nisam. Nisam u tom trenutku vidio smisla u tome da spominjem naš prvi razgovor koji je bio kratak i beznačajan. Nakon sljedećeg nisam bio tako siguran. Činilo mi se da je ţena čiji sam

ţivot pokušavao spasiti sačuvala mnogo karakteristika djeteta koje sam davno upoznao. 8.POGLAVLJE Sljedećeg jutra sam se probudio okupan znojem i prekasno za doručak. Nije me to smetalo. Bilo je prevruće za branu, prevruće za bilo što osim leţanja u krevetu i znojenja. Naţalost, nisam si mogao priuštiti taj luksuz pa sam se ugurao u jučerašnju košulju i sišao niz stepenice. Carić je leţao na stolu, gol do pasa. »Moram poslati jednu poruku.« »Moţe li to pričekati do popodneva?« pitao je. »Vani je pakleno.« »Samo će postati još paklenije«, rekao sam, a on je mrzovoljno ustao od stola. »Pronađi Yanceyja. Pitaj ga što radi navečer. Reci mu da bih ga volio posjetiti.« Nasmiješio se. Sviđao mu se Rimotvorac. Svi su voljeli Rimotvorca. »Kamo ideš?« »Moram platiti desetinu.« Kimnuo je suosjećajno i nastavio nepomično stajati. Zavidno sam ga promotriđ pa izašao na straţnja vrata. Suprotno uvrijeţenom mišljenju, posao gradskog čuvara nije zaustaviti zločin. Oni to čine, premda rijetko i najčešće slučajno, ali to nije njihova primarna funkcija. Posao čuvara, kao i u svakom drugom organizmu, jednostaničnom ili višestaničnom, jest odrţati taj organizam — činiti apsolutni minimum potreban da bi se nastavio činiti apsolutni minimum. Ja se nalazim u istom tom poloţaju i stoga jednom tjedno navratim i huljama dajem dio zarade. Nije to velik dio, ali nije ni malen. Dovoljan je da me ostave na miru i da me obavijeste ako netko ima drugačije planove. Svi koji se bave mojim poslom to rade, ako nisu budale i ako se ţele poslom baviti dulje od dva tjedna. Jer iako se čuvari uglavnom ne zamaraju lovom na kriminalce, brzo

pronađu elan ako čuju da netko zadrţava prevelik dio svoga novca. Kako i priliči njegovim stanarima, stoţer u Gradu sjena bio je zapušten i neimpresivan. Čuvari su veoma mali dio zarade, i sluţbene i one koju su primali od mene i meni sličnih, ulagali u odrţavanje prostora. U sjeni trokatnice stajali su besposleni straţari, dio kojih je lako mogao biti uklonjen, a da to ne utječe na ţivot u susjedstvu. Ulazilo se kroz dvostruka vrata, kroz jedna biste ušli puni nade, kroz druga razočarano izlazili. Zaobišao sam glavni ulaz i otišao na straţnji, popeo se stepenicama i nastavio do kapetana straţe, a usput sam kimnuo deţurnom čuvaru. Galliardov je posao bio da prikuplja novac i ne uzburkava situaciju. Bio je dobar u obje uloge. Na loš dan jeo je samo dva obroka između doručka i ručka. Danas je bio dobar dan i kad sam ušao, on je taman slistio tanjur dimljene šunke. »Jutro Wardene, lijepo je vidjeti te. Sjedni.« Sjeo sam mu nasuprot. »Kapetane.« Mahnuo je debelim prstom prema švedskom stolu. »Ţeliš li prezalogajiti?« »Prevruće je za usoljeno meso.« »Meni nije«, rekao je i spustio ruţičasti podbradak na nabore u vratu. »Kako si ti meni?« »Na nogama.« Iz torbe sam izvadio vrećicu punu okra i poloţio je na stol. »Vi?« »Na guzici«, primijetio je. Stručno je izvagao vrećicu na dlanu pa je bacio na stol. Kad odem, on će novac raspodijeliti, srebrnjaci iz moje zarade ići će ljudima koji su iznad i ispod njega, postat će hrana za djecu i nakit za kurve. »Jesi li čuo da je obitelj Giroie izbrisala Dečke iz Ulice James ? Nisam mislio da ima muda za takav potez.« Obitelj Giroie bio je stari rouenderski sindikat koji se bavio raznim poslovima blizu Okuke. U zadnje su se vrijeme mučili da se odrţe, oslabjeli su nakon što su se sukobili s Udrugom u Drugom ratu sindikata. »Misle da su veliki igrači otkako je Junior preuzeo. Hoćeš li učiniti što da ih uvjeriš da nisu?«

Slegnuo je ramenima, nenaviknut na takav napor. »Zašto?« Uistinu, zašto? »Priča se da su dva Otočana poslana u Milost Prašeta zbog osipa koji je nalikovao na kugu.« Odmahnuo je ručetinom. »To su tračevi. Razgovarao sam sa sluţbenikom, rekao je da je to obična dizenterija. Mornari moraju prestati piti iz zatrovanih bunara iako je tako vruće da ih razumijem.« Hulje bi vas znale iznenaditi količinom informacija kojima su baratali. Samo se nikada nisu potrudili nešto učiniti s tim informacijama. »Naravno, kuga nije jedina pošast. U zadnjih nekoliko tjedana šire se glasine iz Udruge. Sljedeći su tjedan najavili prosvjed zbog tih penzija i planiraju nešto veliko.« »Nikada nisam razumio marševe prosvjednika. Ja stalno pješačku pa nikoga nije briga.« »Priča se da su rekli Divljacima iz Courtlanda da prestanu dilati snenotrs u njihovu susjedstvu. Znaš da Divljake čuva obitelj Giroie.« Galliard je namazao komad maslaca na crni kruh pa pojeo krišku u tri brza zalogaja. »Ti si bio u vojsci, nisi li, Wardene ?« »Nisu me primili jer imam samo jednu ruku.« »Ako si blizak s nekime od njih, trebao bi im reći da su počeli privlačiti pozornost.« »Nemam više prijatelja u Udruzi.« »I Crna kuća se raspituje.« »Ni tamo više nemam prijatelja«, rekao sam, što je bilo i više nego točno. »Veterani su dugo bili pristojni — nemaju oni više snage stvarati probleme.« »Moţda imaju, a moţda nemaju. Sumnjam da su zaboravili kako se drţi noţ iako su ga zadnjih nekoliko godina drţali u koricama.« »Joachim Pretories nije Roland Montgomery.« »Nadajmo se da je toga svjestan«, rekao je Galliard. Kroz otvoreni prozor čuo sam prepirku ulične dječurlije. Nakratko su se potukli i riješili stvar, a gubitnik je odjurio cvileći. Galliard je obrisao usta ubrusom koji je zataknuo za ovratnik. »Moţda je to zbog vrućine. Kao da je cijeli grad poludio u zadnjih nekoliko tjedana. Jutros smo

još jednu kurvu izvukli iz kanala. Treću ovog mjeseca.« Protrljao je ruke, mrvice su pale na pod, a sise su mu se zatresle ispod košulje. »Ali nakon kiše uvijek dolazi sunce.« »Tako ljudi kaţu — ali prema mom iskustvu, samo zapljušti još jače.« Galliard je frknuo pa se utišao. Ustao sam. »Čeka me posao, i vas vjerojatno.« Kapetan je podigao krupne butine iz stolice i rukovao se sa mnom. »Tako je, tako je. Vidimo se sljedeći tjedan.« »Vidimo se«, sloţio sam se i izašao. 9. POGLAVLJE Nisam očekivao da će me po povratku u Grofa za šankom čekati Hroudland i Zec. Da jesam, vjerojatno se ne bih vratio — odlutao bih do dokova, zapalio snenotrs i nadao se povjetarcu. Bili su jedini ljudi u baru, ostatka koterije nije bilo, rješavali su dnevne obveze prije nego što ih vrućina u tome spriječi. To je značilo da ne mogu računati na Adolphusove mišiće ako stvari krenu po zlu — ali isto tako da se ne moram zamarati hinjenom uljudnošću. »Koji kurac ţelite?« Zec se zakikotao, a Hroudland mi je odgovorio prijateljskim tonom. »Znaš poručniče, zaista nema potrebe započinjati razgovor takvim borbenim tonom.« »Pretpostavljam da to moţemo dodati na popis stvari oko kojih se ne slaţemo.« Smotao sam cigaretu. Paljenje šibice samo je dodatno pogoršalo vrućinu. »Olakšat ću ti stvar jer znam da ti dijalog nije jača strana. Adolphusa nema.« »Ne traţimo Adolphusa«, ubacio je Zec kojem je na licu zatitrao osmijeh pa je izgledao poput djeteta koje skriva tajnu. »Došli smo zbog tebe.« »Zaista, Ţeče, to je razlog vašeg dolaska? Lukavče jedan, kako si se sakrio otraga, nisam te ni primijetio. Ali sada si sve to uništio kad si počeo lupetati gluposti! Ne ţelite mene vidjeti, Zeče, jer ja ne

ţelim vidjeti vas. To sam prilično jasno izrazio prilikom zadnjeg susreta.« Zec se opet nasmijao i zacrvenio, a Hroudland je preuzeo razgovor. »Gazda ţeli popričati s tobom.« »Nisam siguran o kome govoriš.« »Zapovjednik Joachim Pretories.« »Njega zoveš gazdom? Mislim da drugačije definiramo stvari.« »Ne ţelim se svađati s tobom, poručniče.« »Pa nisam raspoloţen za ples, Hroudlande — a budući da se ti ne ţeliš svađati, a ja ne ţelim plesati, nisam siguran što nam preostaje.« »Zapovjednik samo traţi nekoliko minuta tvoga vremena. To zasigurno nije tako velika ţrtva.« »Nisi uračunao oportunitetne troškove — nekoliko minuta moga vremena je poput desetljeća za tebe i Zeca. Tko zna kakve bih sve izuzetne stvari mogao učiniti u pola sata. Mogu napisati sonet, mogu pronaći lijek za dizenteriju.« Odmahnuo sam glavom. »Kada to tako sagledaš, uvidiš da u biti puno traţite od mene — više nego što sam raspoloţen pruţiti.« »Zapovjednik je rekao da inzistiram.« »Znači tako je rekao? Čuješ li ti to, Zeče? Vas dvojica trebate inzistirati.« »Tako je kapetan rekao«, sloţio se Zec. »Tako je rekao, u redu.« Ugasio sam cigaretu. »Posve ste sigurni da me moţete natjerati da pristanem?« »Ne«, odgovorio je Hroudland. »Nipošto. Zato se nadam da ćeš biti pametan i malo se prošetati s nama, a ne inzistirati na smjeru koji zaista nije potreban.« Činjenica je da je to bilo pametno, usprkos tome što je Hroudland to rekao. I ako Hroudland nije bio siguran da me on i Zec mogu prisiliti da pođem s njima, ja nisam bio siguran da ne mogu. A to što sam se poţelio iskaliti na dvojici tipova koji mi nisu sjeli je

bio glup razlog za smrt. »Hoćeš li mi putem kupiti sladoled, Zeče?« Zec se nasmijao, isto kao što se smijao i kad je u zraku visjela prijetnja smrti. »Poručnik ţeli znati hoću li mu kupiti sladoled!« Zec je bio zahvalna publika. Bila je to jedna od njegovih rijetkih pozitivnih osobina. Udruga za unapređivanje prava veterana Velikog rata — ili Udruga veterana ako volite saţetost, ili jednostavno Udruga, ako ste baš opsjednuti konceptom, bila je institucija koja je tvrdila da zastupa jadnike koji su branili rovove za posljednjega masovnog suicida na koji nas je natjeralo Carstvo. Osnovao ga je Roland Montgomery šest mjeseci nakon što je Humbling iz Donknachta pustio četvrt milijuna bivših vojnika natrag u domovinu koju su štitili svojim ţivotima. Kad je Roland preminuo dvije godine kasnije, vodstvo je preuzeo čovjek koji mu je dugo bio desna ruka, Joachim Pretories, koji je Udrugu pretvorio u uglednu političku silu. Usprkos svim pretenzijama, bila je to tipična korporacija — nominalno su zagovarali prava i privilegije svojih članova, a u stvari su grabili za nekoliko sretnika na vrhu. Neko je vrijeme Udruga bila nešto drugo. No, sve je bilo drugačije u ona vremena. Stoţer im je bio u staroj banci kod Okuke, nekoliko koraka od Starog Grada. Zgrada je bila predivna četverokatnica od bijele cigle na popločenom trgiću. Nasred arkada podigli su drvenu strukturu, centar njihovih čestih okupljanja. Šačica ljudi ukočeno je stajala pred ulazom, bilo je očito da su bivši vojnici jer nisu znali opušteno besposličariti. Kimnuli su mojim pratiteljima i pustili nas da uđemo. »Reči ću zapovjedniku da si ovdje«, rekao je Hroudland i nestao otraga. Iskoristio sam trenutak da proučim okruţenje. Predvorje je bilo dovoljno veliko za nekoliko stotina osoba iako je trenutno u njemu bilo jedva tucet ljudi — osim mene i Zeca, šačica ljudi je sjedila za dugim drvenim stolom i čekala da se pobrine za potrebe članova. Trofeji iz našeg sukoba visjeli su na zidovima,

osvojene zastave i drensko oruţje, tapiserije koje su opisivale glavne bitke. Promotrio sam ih i nisam se prepoznao u redovima ponosnih kopljanika koji tjeraju neprijateljsku vojsku u daljine, kao ni u časnicima na konjima koji su vodili napad. Iznad golemog kamina visio je portret osnivača Udruge, gledao je svoju janjad strogim pogledom koji je svejedno bio pun podrške. Ime njegova oca moglo mu je pribaviti mjesto daleko od fronte i opasnosti, ali Roland nije bio takav. Nikakvo promaknuće nije bilo dovoljno da ga udalji od bitke. Kad sam ga upoznao, već je bio na putu da postane mit, a iako je ţivot izgubio tri godine nakon primirja leţeći licem u blatu Grada sjena, mit je samo nastavio rasti. Prošlo je čitavo desedjeće, a bivši su vojnici i dalje spominjali njegovo ime. Hroudland je otvorio straţnja vrata i mahnuo nam. Zec i ja pošli smo za njim uskim hodnikom, uspeli se stepenicama, prošli još čuvara i stali pred zapovjednikovim vratima. »Ovuda«, rekao je Hroudland. »Kad završiš, odvest ćemo te natrag u bar.« »Cijenim takvu plemenitost, pogotovo u ovako opakom susjedstvu.« Hroudland je odmahnuo glavom, kao da mu je drago što me skida s vrata. Pustio me da uđem u prostoriju. Vojska nije profesija koja veliča nasilje, niti ona koja ga prakticira. Dizenterija ubija više ljudi u satu nego što najvještiji ratnik moţe pokositi u cijeloj karijeri, a nikakva hrabrost ni snaga nisu jamstvo protiv zalutalog hitca. Poslije, kada pokušavate zadiviti djevojku u gostionici, moţda ćete raspresti priču o suborcu koji je mogao sam samcat sldnuti tucet Drena, a moţda ćete čak tvrditi da se radi o vama. Ali tada, kada je bilo bitno, znali ste da je to glupost. Jedan mač ne odlučuje o rezultatu bitke — bilo nas je apsolutno previše da bi jedna osoba igrala značajnu ulogu. Muškarac je ili bio pouzdan — drugim riječima, bio je sljedeći u redu kad ste izlazili iz rova i niste se morali osvrtati da vidite slijedi li vas — ili to nije bio, a u tom slučaju ste se nadali da će brzo stradati kako bi ostatak postrojbe podijelio njegovu hranu. Sve ostalo bile su samo priče za one koji su ostali kod kuće.

Usprkos tome, Pretories je stekao ugled ne samo solidne već i sjajne osobe. Sjećam se kako je Roland znao poetski raspredati o tome koliko mu je puta glava ostala na ramenima zbog nevjerojatno sposobnog zamjenika i kako se ničega nije bojao dokle je god iza njega stajao Joachim Pretories. No, Roland je svašta govorio. Priznajem, Joachim je ostao u dobroj formi u četrdesetima, a kosa prošarana sijedima davala mu je dostojanstveni izgled. Naravno, to nije značilo da nije istrulio iznutra. Deset godina političkih igara je poput pet godina pušenja zmajevca, i premda je ruka koju mu je pruţio bila pričvršćena za solidan biceps, imao je osmijeh muškarca kojem je posao smiješiti se. »Poručnice, lijepo te opet vidjeti«, rekao je i dopratio me do stola. »Ţeliš li viski?« »Nedavno sam odustao od pića.« »Vodu?« »I to sam prestao konzumirati.« Sjeo mi je nasuprot i natočio si piće. »Hroudland kaţe da nisi bio sretan kad su se dečki pojavili kod vas.« »No svejedno ste me pozvali. Pretpostavljam kako to znači da ste pravi mazohist.« »Zvali su me i gore.« »Siguran sam da vam je to povrijedilo osjećaje. Što ţelite od mene, pukovniče?« »Zapovjedniče«, ispravio me. »Nisam znao da Kruna promiče vojnike koji su povučeni iz sluţbe.« »Ja sam vrhovni zapovjednik Udruge veterana Velikoga rata, odlukom moje braće vojnika.« »Ja sam sebe izglasao carem Miradina pa mi nitko ne plaća takse.« »Teško mi je shvatiti odakle taj tvoj animozitet — nikada ti nisam naudio.«

»Ţivot Je bio okrutan prema meni, Joachime — iskaljujem se na svima po redu.« Smijehom je odbacio moje uvrede, još jedan dokaz da se pretvorio u političara. Muškarac kojeg sam poznavao premlatio bi me zbog manje uvrede. Ili bi pokušao. »Nadao sam se da ćemo uljudno razgovarati, ali čini mi se da si prezauzet za najobičniju pristojnost pa ću prijeći na stvar.« Usiljeno se nasmiješio, ispio viski pa spustio čašu na stol. »Rhaine Montgomery«, rekao je. Osjetio sam hladne trnce uzduţ kraljeţnice, ali nisam to pokazao na licu. »Treba vam glagol kako bi to bila potpuna rečenica.« »Čuo sam da je u Gradu sjena.« »Jeste li?« »I čuo sam da je ti traţiš.« »Dobro ste informirani.« »Gledaj, poručniče, nema razloga da se pretvaraš. Znam da te general zamolio da pronađeš njegovu kćer i da je nagovoriš da se vrati kući. Znam to zato što mi je on rekao. Rekao mi je to jer ga poznajem veći dio ţivota, jer je njegov sin bio moj najbliţi prijatelj i najbolji muškarac kojeg sam poznavao. Svi mi ţelimo isto.« »A to je?« »Da Rhaine napusti Grad sjena. Da se vrati kući, na Korove Visove. Da bude sigurna i daleko od nevolja.« To je bilo upravo ono što sam ja ţelio, iako nisam ţelio govoriti u ime drugih. »Tko bi je uvalio u nevolje?« »Svijet je opasno mjesto.« »Ponekad imam taj osjećaj.« »Rhaine je... impresivna mlada ţena. Ah ona ne pripada ovdje što će svaki dţepokradica koji na nju naleti odmah shvatiti.« »Znači bojite se da će je netko opljačkati dok ide na trţnicu.« »Ovaj bi razgovor tekao puno brţe kad bi se ti prestao pretvarati da si glup. Rolanda Montgomeryja ubili su moćni ljudi koji su se

bojali da će ih njegova misija uništiti. Sumnjam da su u dvanaest godina od njegove smrti odbacili nasilje i prilično sam siguran da će radije poslati Rhaine bratu nego dopustiti da im stvara probleme.« »Čini se da se po tom pitanju slaţemo.« Kratko je kimnuo. »Pozvao sam te danas da ti kaţem kako ti je Udruga voljna pomoći u tvojoj zadaći.« »A kako mi točno mislite pomoći?« »Jesi li upoznao Rhaine?« Nisam vidio smisla u iskrenosti. »Nisam još doţivio tu čast.« »Ona zna biti... prilično ograničena u razmišljanju.« »Stekao sam taj dojam.« »I da je nađeš, nisam siguran da će je zanimati ono što imaš za reći. Ako te ne posluša i ako je ne uspiješ vratiti kući, volio bih da me o tome obavijestiš.« »Što ćete vi učiniti što ja ne mogu?« »Imam ljude. Najmanje što mogu je da joj dodijelim nekoliko čuvara. To što nisam uspio spasiti Rolanda, to je najveća tragedija mog ţivota. Tako mi Prvorođenog i njegove braće, neću ponoviti istu grešku s Rhaine.« Nije lako posve uvjerljivo muljati iako su mnogi od nas dosta ispraksirani. Trepnemo, odvratimo pogled, otresamo sa sebe naglo otkrivenu prašinu. I to kod sitnica poput: »Sinoć sam bio u bara sa Seinfreidom. Sutra ćeš dobiti pet bakrenjaka.« Pokušajte lagati kad vam ţivot o tome ovisi, kad vas ovratnik steţe, a dlanovi očajno svrbe. Čak i profesionalno nepošteni ljudi obično nemaju pravi talent za to, provlače se zbog muda i nastupa. Kako biste to stvarno dobro izveli, morate vjerovati. Morate to prigrliti objema rukama, poput ljubavnika. Morate ostatak sebe izgraditi oko te laţne srţi sve dok vam to ne postane automatizam poput disanja. Sve dok vas mogu probuditi usred noči, a vaše će prve riječi potvrditi da je crno bijelo. Kapa dolje, Pretories je to savladao. Da nisam znao, vjerovao bih mu. Bio je impresivan na neki amoralan način.

Doduše, ni ja nisam bio potpuni amater što se tiče varanja. »Ako ponuda stoji, mislim da ču sada prihvatiti onaj viski«, rekao sam. »Naravno«, nasmiješio mi se i natočio piče. Polako sam ga ispijao i glumio zabrinutost. »Nisam ţelio taj posao, zapovjednice«, rekao sam. Suosjećajno je kimnuo. »Imam svoj posao, nemam vremena trčati za destruktivnim bogatašicama.« »Vjerujem.« »Ali general je traţio nešto od mene i rekao sam mu da ću se potruditi.« »Ti si častan čovjek.« Sve smo više tonuli u laţi. »Ţelim reći da ću rado prepustiti nekom kompetentnijem da to preuzme, ako smatram da oni to mogu riješiti.« »Nastavi.« »Istraţivao sam njezinu lokaciju.« »I?« »Još nisam ništa saznao, ali nešto će se otkriti. Sumnjam da će ju biti teško pronaći. Teţe će biti nagovoriti je da se vrati — ili je zaštiti ako neće htjeti otići. A ja neću odbiti pomoć, ako do toga dođe.« »Mi ćemo ti tu pomoć pruţiti«, rekao je i čvrsto mi stisnuo ruku pa me otpratio do vrata. Na trenutak sam zastao u predvorju da se pripremim na vrućinu i zagledao se u Rolandov portret. Bio je prirodne veličine, ali ja sam ga pamtio većeg. Jedan od muškaraca koji se tamo motao uočio je da ga promatram pa je ustao i prišao mi. To nije bilo lako jer je bio jedan od mnogih nesretnika koji se kao veteran iz Nestrije vratio s manje dijelova udova nego s koliko je otišao. Skinuo je kapu s glave zdravom rukom i poloţio je na srce. »Kakav čovjek, zar ne?« Zakolutao sam očima i brzo izašao.

10. POGLAVLJE U

poznavanje s Rolandom Montgomeryjem umalo me stajalo ţivota.

Bilo je to godinu dana nakon što je promašaj kod Beneharnu ma čak i najtvrdokornijim tradicionalistima dokazao besmislenost linijske taktike. Uslijedio je razvoj novoga načina ratovanja — rovovi su bili bijedni, tijesni i hladni, ali barem su nas skrivali od pogleda čarobnjaka i bili su donekle učinkoviti protiv topovske paljbe. Odavno smo se uhodali u izmoravanje protivnika koje je okarakteriziralo naš sukob, u beskonačnu izmjenu napada i protunapada, statičkih linija i borbe oko hrane sa štakorima. Tako je barem bilo za nas vojnike — visoki časnici još su uvijek sanjali o naglom uništavanju drenske linije, o proboju kojim bismo ih pogurnuli sve do Donknachta. Bio je to san kojem je dugo trebalo da zamre i koji je sa sobom odnio mnoge ţivote. Moje nade za napredovanjem ostvarile su se kao da sam vidovit, doduše ne zbog mojih genijalnih poteza već zbog naglog pada broja časnika za vrijeme one inicijalne faze sukoba. Da se nastavilo tim tempom, sada bi bubnjari u roku od šest mjeseci postajali brigadirima. Iako sam naglo napredovao, moja prisutnost na sastanku nije bilo uobičajena. Sastanak časnika kako bi organizirali napad bio je čest postupak, ali uključivanje onih nisko Tangiranih u zapovjednom lancu to nije bio. No Roland Montgomery nije bio običan časnik. To je bilo na početku njegove karijere, prije nego što ga je proslavio juriš kod Gravotte, prije nego što je preţivio sedmotjednu opsadu kod Matza bez vanjske podrške. Legenda o njemu se tek stvarala, ali njezino se sjeme već primilo. Prije svega, bio je izuzetno naočit. Najgore čuvana tajna Trinaest Zemalja bila je da je među visokim časnicima vrvjelo pigistima. Promotrivši kolege uočio sam kako nemali broj njih pukovnika promatra s oboţavanjem, a ne poštovanjem. No ni nama koji se nismo okretali za čvrstom guzom nije promaklo to da Roland izgleda kao da je isklesan iz mramora. Zračio je zdravljem i veseljem, što je bilo impresivno budući da smo dnevno gubili i po stotinu vojnika zbog dizenterije. Tu je bilo i

njegovo rodoslovlje, bio je zadnji u liniji Montgomeryja koji su se u stranim zemljama borili protiv neprijatelja Krune, a otac mu je već tada bio uzor mnogim vojnicima. No sve je to padalo u drugi plan pored aure sigurnosti koja ga je obavijala poput zimskog kaputa. Svaki njegov pokret, svaka njegova riječ kao da je nosila dublje značenje, kao da je sam Prvorođeni odredio da će se Roland baš u tome trenutku nasmiješiti, odmahnuti glavom ili vas pozdraviti. Ukratko, pred njime je bila blistava budućnost. Napinjali ste uši kad bi progovorio, gurali se kraj prijatelja kako biste mu prišli, hipnotizirale bi vas njegove modre oči i nepokolebljiva snaga uvjerenja. Tako da je neslaganje s planom koji je upravo izloţio — ideja da mu je uopće moguće proturječiti, da on čak i u teoriji moţe počiniti grešku — zahtijevala malo kičme s moje strane. »Bojim se da me nešto brine, gospodine.« Taj potez neće mi pribaviti prijatelje. Kako je i priličilo mom niskom činu, stajao sam iza dvadesetak vojnika okupljenih oko pukovnika. U prvom su redu stajali muškarci najsličniji Montgomeryju po odgoju, poloţaju i pedigreu. Grozni gubici koje smo pretrpjeli pruţili su nekima od nas priliku da se uspnemo u hijerarhiji, ali gornje su slojeve i dalje sačinjavali isključivo aristokrati. Trudio sam se ne mrziti ih. Sama njihova prisutnost u Nestriji je nešto značila, kad je toliki broj njihovih kolega pronašao prikladne isprike za ostanak kod kuće — nagle ozljede, neočekivane brakove. Nisam smatrao da bi Roland uza sebe drţao osobe koje nije smatrao hrabrima ili srčanima. No nepristranost mi nije jača strana i prijezir sam morao duboko potisnuti kako mi se ne bi očitavao na licu. Nisu ni oni bili pretjerano ljubazni prema meni. Muškarac kojeg ću kasnije upoznati kao Joachima Pretoriesa maknuo je pogled s pukovnika i hladno me odmjerio. Ostatak ekipe je slijedio njegov primjer. Da sam bio pod iluzijom da je moje mišljenje traţeno, brzo bi me razuvjerili mračni pogledi Rolandova unutarnjeg kruga. Ni-

sam bio pozvan da iznosim mišljenje, bio sam pozvan da Roland Montgomery dokaţe koliko je liberalan i privrţen svojim ljudima, čak i nama najniţima. Za razliku od njih, Roland kao da je bio ugodno iznenađen mojom upadicom. »Naravno, poručniče«, rekao je Roland. »Reci što te muči.« S nelagodom sam pročistio grlo. Tad sam se još sramio jakog naglaska Grada sjena kojeg je ostatak Carstva smatrao odvratnim i nerazumljivim. Kasnije sam shvatio da je to plus, da mojim sugovornicima pruţa laţan osjećaj nadmoći. Većina ljudi rođenih sjeverno od rijeke Andel prestala bi me slušati nakon prve rečenice, zaključili bi da sam običan kriminalac i tek bi prekasno shvatili svoju pogrešku. No u tom trenutku, okruţen barunima i kraljevićima, bio sam svjestan svakog ispuštenog sloga i progutanog suglasnika. Progurao sam se prema naprijed, kroz redove ljudi koji su mi ţeljeli zlo, do ploče i karte na kojoj je Roland pokazivao plan napada. »Ovih petnaest centimetara«, rekao sam i pokazao odgovarajuće mjesto na karti, »to je tristo metara blata bez ikakvog skrovišta. Ovo svijedosmeđe područje«, pomaknuo sam malo prst, »je uzbrdica koja se naprijed suţava tako da nas zaista mogu masakrirati. Ove oznake«, pomaknuo sam ruku do plavih pribadača koje su označavale neprijateljske snage, »to su barem tri bataljuna najopakijih, najkompetentnijih i najiskusnijih vojnika koje je Prvorođeni ikada stvorio. Vidite da je ono što predlaţete jednostavno nemoguće.« Neko su vrijeme svi šutjeli. Većina je moju kritiku smatrala kukavičlukom. Šačicu su moje riječi podsjetile da su im tijela od krvi i mesa, kao i ljudima kojima zapovijedaju. Roland je stajao posve pasivno, moji argumenti s njegova lica nisu uklonili blag smiješak. Na moje se riječi odlučio uvrijediti njegov zapovjednik konjice, major s iscrpljujućim imenom Conrad Baldwin de Camville. Dosadašnje su bitke već jasno dokazale kako je konjica potpuno arhaična u vojsci — najrasniji konj u Carstvu bio je koristan samo

kao vučna ţivotinja ili meso. To je teško prihvatio pozamašan broj plemića koji su odrasli sa sabljom u ruci i snovima o jurišu. Conrad je bio jedan od njih. I dalje je nosio punu opremu, srebrne mamuze na svjeţe ulaštenim, crnim čizmama. Jakna i hlače bili su mu boje purpura, ukrašene zlatom, a mač mu je na dršku imao biser veličine bivoljeg oka. »Nitko ne kaţe da ćemo cilj postići bez gubitaka, poručniče«, rekao je i naglasio četiri sloga mojega čina kao da mi upučuje neki manje laskavi epitet. Recimo izdajico ili pedofilu. »Ali greben je ključ cijeloga područja. Osvajanje sjeverne Nestrije ovisi o zauzimanju tog područja.« »Tako je, gospodine — zato ga oni i drţe. Drţe ga već dva mjeseca i čitavo vrijeme pojačavaju obranu.« Ubacio se još jedan Rolandov sljedbenik. »Što on uopće radi ovdje? Ovaj sastanak nije za one s niţim rangom od kapetana.« »Naši kapetani umiru u suicidalnim jurišima«, rekao sam. »Već dva mjeseca imam operacijsku komandu satnije A.« »Prema svim našim informacijama Dreni su smanjili snage u tom sektoru«, nastavio je Baldwin bez pauze. Pretpostavljam da je to bio mentalitet konjice: napad, napad, napad. Bio je učinkovitiji u razgovoru nego u ratu. »Ja sam u tom sektoru, majore«, rekao sam. »Spavam u tom blatu i kisnem tamo. Gledam ga dan i noć i ako nas se Dreni boje, ja to nisam uočio.« »Moţda vam oko nije dovoljno istrenirano da uočite slabosti.« »Vaše mora da je oštrije od sokolovog, ako ih vidite kilometar i pol iza naših linija.« Bakhvin se nakostriješio kao da sam pljunuo na njega. Pretjerao sam, maltene sam ga optuţio da je kukavica. Ljubav prema duelima preţivjela je godinu dana masovnog umiranja koji se nije mogao usporediti ni s jednim ratom u dva milenija povijesti Trinaest Zemalja. Pomislili biste kako bi ţrtvovanje četvrtine muške populacije u naciji bilo dovoljno da utaţi nečiju ţeđ za krvlju, ali to bi značilo da niste uračunali beskrajnu glupost

aristokracije. Nije prošao ni tjedan, a da se neka dva plemića nisu sukobila zbog neke stvarne ili umišljene uvrede. Meni je to bilo posve besmisleno — ako su tako očajno ţeljeli umrijeti, samo su morali istupiti dvadeset metara ispred rova i čekati da ih uoči drenski strijelac. Roland je spustio ruku na rame čovjeka koji me mogao ubiti i pogurnuo ga natrag na sjedalo. »Mir, majore, mir. Poručnik samo radi ono što se od njega traţi.« Bakhvina je odmah pustio bijes i smirio se poput uplakana djeteta kad ga dodirne majka. »Poručniče, nastavite molim s procjenom situacije«, rekao je Roland i okrenuo se prema meni. »To je sve, gospodine. Oni drţe uzvisinu i bit će spremni.« »Mi smo brojniji«, nije popuštao Baldwin. »Nećemo to moći iskoristiti — stisnut će nas u klancu i smlaviti topovima i artiljerijom. I to u najboljem slučaju. U najgorem slučaju skrivaju jednog ili dva čarobnjaka koji samo čekaju da nas grupno izbrišu.« Na trenutak su okupljeni zanemarili snove o slavi i razmotrili turobne činjenice koje hm iznio. Rat je započeo kad je prijestolje zatraţilo dvadeset tisuća dobrovoljaca. Poslije Beneharnuma zatraţili su novih pedeset. Ispostavilo se da je sedamdeset tisuća bio ukupan broj suicidalnih budala u Carstvu pa su prešli na novačenje. Poslije šest mjeseci četvrt milijuna muškaraca je stupalo pod našim stjegovima. Slično je bilo i kod Drena i do kraja prve zime naše su se vojske raširile kontinentom i ugušile brda rovovima i utvrdama. Jedno je pronaći novih deset tisuća vojnika koje ćete unovačiti, siromašne farmere i radnike, a drugo je pruţiti im obučene čarobnjake. Akademija je dijelom bila odgovor na to, uzimala je sve koji su pokazali tračak talenta — ulazili su kao djeca, a izlazili kao oruţje. Ipak ih nikada nije bilo dovoljno da podrţe tako veliku vojsku i nikada niste znali nalazi li se u neprijateljskim redovima netko tko moţe stvoriti vatru. Bila je to uţasavajuća misao, mala ekipa čarobnjaka na dobroj poziciji mogla je najbolje isplaniranu

ofenzivu pretvoriti u suicidalnu ludost. Rolanda nije dirnula slika koju sam iznio. Njega ništa nije moglo poljuljati. Nisam bio siguran da je to vrlina. Čvrsti ţivci su ključni na ratištu, ali svijet je uţasno i šokantno mjesto, i u nekom trenutku stoičnost jednostavno djeluje poput idiotizma. »Svi naši izvještaji govore da Dreni okupljaju čarobnjake na jugu i pripremaju ofenzivu.« »S našim se izvještajima samo moţe brisati guzica. Nisam primijetio da imaju neku drugu vrijednost.« Jedan kapetan se smijuljio, ali brzo je to pretvorio u nervozan kašalj. Pukovnik Montgomery se i dalje smješkao, ali vidio sam mu u očima da ga moje upadice ne vesele. »Stoţer je odredio da proboj treba početi u trećem sektoru.« Govori mi nikada nisu bili jača strana — jedan na jedan obično uspijem postići da bude po mome, ali kada ih je dovoljno na okupu, stvaraju neprobojan zid idiotizma. Bilo bi bolje da sam drţao jezik za zubima. Doduše, u tome sam bio gori nego u govor- ništvu. »Nemojmo zaboraviti Drene — prema svim dokazima oni su sektor tri odredili za klaonicu.« Roland se naslonio na stol i podigao šaku do brade. U svakom ste ga trenutku mogli zamrznuti i naslikati njegov portret — ovaj bi se zvao: Junak donosi tešku odluku. Pauza je potrajala dovoljno dugo da je svi s divljenjem uočimo, a zatim se odgurnuo i brzo mi prišao. Uspio sam ne trznuti se. »Zbog ovog čovjeka«, rekao je Roland, spustio ruku na moje rame pa se tako intenzivno zagledao u mene da sam osjetio i neugodu i uzbuđenje, »ćemo pobijediti u ratu.« Pogledao me u oči pa se okrenuo ostalima. »Nema boljeg čovjeka na svijetu od rigunskog vojnika, nema većeg patriota, nema časnijeg i predanijeg ratnika, A pred nama stoji njegov idealan primjer.« To što se ni po čemu nisam slagao s njegovim mišljenjem — ni opisom mene ni komentarom o stanju populacije — to nije nimalo umanjilo ponos koji sam tada osjetio. Uspravio sam se, isprsio, osjetio kako mi srce brţe kuca.

»Zbog ljudi poput tebe Carstvo će biti pobjedonosno, neovisno o brojevima Drena protiv kojih ćemo se morati boriti, neovisno o preprekama koje ćemo morati prijeći.« Opet je pozornost usmjerio na mene, jedinog čuvara zdravog razuma ako je bilo suditi po entuzijastičnim licima oko nas. »Rekao si da je zadaća pred nama nemoguća — uvjeren sam da mi to moţemo, ako će naše snage voditi netko poput tebe.« Sastanak je završio klicanjem. Nikada nisam vidio grupu ljudi koja tako energično juri u vlastitu propast. Nisam krivio Rolanda zbog toga kakav je bio — ako vam dovoljan broj ljudi kaţe da ste posebni, i sami u to povjerujete. Situacija se odvila onako kako sam očekivao. Dreni su nas sasjekli na svoj uobičajeno kompetentan način. Naši su umirali na ravnom terenu, sve dok hrpe leševa nismo počeli koristi za zaklon. Nakon tri sati masakra stigle su naredbe za povlačenjem. Tu sam noć proveo stisnut oko vatre s ostacima satnije i nadao se da se opeklina koja mi se protezala većim dijelom desne ruke neće inficirati. Poslije određenog ranga jedina nagrada za neuspjeh je unapređenje. Iskreno, moglo se kriviti i one više i one niţe u zapovjednom lancu. To se nije dogodilo, nego je pothvat proglašen uspješnim. Novine su pisale o našoj junačkoj obrani, a Rolanda su promaknuli iz pukovnika u generala. Tog sam dana naučio dvije stvari o Montgomeryju, dvije stvari koje sam pamtio ostatak rata i u mračnim danima koji su uslijedili. Prvo je bilo da bi njegovi ljudi za njime skočili i s litice. Drugo je da bi ih on tamo i poveo. 11. POGLAVLJE Kad sam izašao iz stoţera Udruge, sunce su prekrili oblaci kao . da će padati kiša — nije, ali tako je izgledalo, a dan je zbog te nade postao još vreliji. Prolazio sam Gradom sjena, nastavio juţno pored Grofa, oko dokova pa stao usred jedne pokrajnje ulice nedaleko Kirengrada. Preda mnom na podu beskućnik je prosio monotonim

glasom, s platnom povijenim oko gornjeg dijela lica. »Zdravo, Eloway«, spustio sam novčić u njegovu limenu šalicu. »Zdravo Wardene«, rekao je zamijenivši tanašni glasić zdravim tenorom. »Ima li koga?« Nekoliko klipana besposleno je stajalo na uglu. »Nikoga bitnog.« Eloway je izdahnuo s olakšanjem i povukao umrljanu tkaninu preko čela otkrivši naizgled posve zdrave oči. »Tako mi Izgubljene, ispod je stvarno vruće.« »Ne razumijem kako ti se još uvijek da maskirati.« »Navika, bit će. Uostalom, iznenadio bi se koliko saznam dok sjedim na podu — ljudi nekako misle da su slijepci ujedno i gluhi.« Slijepi Eloway nije bio prosjak. Oblačio se poput prosjaka i tako je izgledao. Bio je mršavi četrdesetogodišnjak s lošim tenom i još gorim zubima. Prosio je pijevnim glasom čime je zarađivao više od radnika u tvornici. Ali nije bio prosjak, i svaka bi analiza njegovih financija pokazala da pripada imućnijem sloju građanstva. Slijepi Eloway bio je izvršni direktor najučinkovitijeg sustava špijuna, uhoda i promatrača koji su operirali unutar grada. Nemirni klinac pred vašim prozorom javio bi mu što ste doručkovali, a jeftina kurva koju ste sinoć obradili izvijestila bi ga o svakoj gadariji koju ste od nje zatraţili. Njegovu su vojsku činili pokretni, neţeljeni i neprimijećeni. Vjerojatno je Crna kuća bolje operirala od njega u predgrađima iako je ne jedan potplaćeni sluga podebljavao plaću prodajući informacije koje je načuo za gospodarevim stolom. Naravno, njegovi kraci nisu sezali do sela ili stranih obala. Ali znao je sve što se trebalo znati juţno od Staroga grada, i ako ste nekoga trebali pronaći ili zaviriti u njihov dnevnik, obratili biste se Elowayu. Pod pretpostavkom da ga moţete platiti — iako je prosio, Eloway nije radio za sitniš. »Imaš cigaretu za mene?« pitao je. »Stvarno ţicaš od mene?« Eloway je potapšao svoje prnje. »Ne mogu imati dţepove,

pokvario bih dojam.« »Šakrinog mi kurca, ne misliš li da pretjeruješ s ovom glumom?« ipak sam mu smotao cigaretu. Nasmiješio se i uzeo je. »Što je Joachim Pretories htio?« Kao što sam rekao, znao je sve što se isplati znati. »Pokušavaš me unovačiti, Eloway?« »Koliko koštaš ?« »Više nego što si moţeš priuštiti«, rekao sam iako to nije bilo točno. »Traţim ţenu.« »Čista će te stajati nekoliko argenta, ali u ovom dijelu grada moţeš naći neku za upola manje ako nisi izbirljiv.« »Zove se Rhaine Montgomery iako neće koristiti to ime. U ranim je dvadesetima, ima crvenu kosu i plave oči. Plemenitaška i pokušava to sakriti. Preplatila je smještaj i vjerojatno su je već preveslali svi koji su stigli.« »Montgomery? Kao kći Edwina Montgomeryja?« Netko na Elowayjevom poloţaju morao je dobro pamtiti imena. »Aha.« Ugasio je cigaretu na pod kraj sebe. »Wardene, ja sam patriot«, rekao je impresivno dostojanstven budući da mu je kostim bio umrljan svjeţim psećim drekom. »Ne zanima me nešto što će naštetiti generalu.« »On me zamolio da je pronađem«, rekao sam. »Znači li to da ćeš mi dati popust?« »Nisam toliki patriot. Do kada trebaš podatke?« »Koliko je sati?« »Oko dva.« »Volio bih ih prije jedan i trideset.« Nasmijao se i izdiktirao mi cijenu. Ja sam ponudio manju. Dogovorili smo se, ja sam izbrojao novac i predao mu ga. Jedan od dečki je prišao, preuzeo ga pa otrčao. »Da javim u Grofa?«, pitao je.

Kimnuo sam, a on je navukao krpu preko očiju. Dok sam izlazio iz uličice trgovac u prolazu tuţno je odmjerio Elowayja i bacio argent u njegovu šalicu. Eloway je zahvalno mumljao, a ja sam bio siguran kako mi pamigujc ispod poveza. 12. POGLAVLJE U Grofu nije bilo ništa ugodnije nego vani, ali bilo je mračnije, a to je bilo dovoljno za iluziju. Nisam se zamarao paljenjem lampaša, pronašao sam put do stolice u kutu i zapalio dţoint snenotrsi. U kombinaciji s lijenom prirodom to me brzo uljuljalo u san. Probudila me Adeline koja se nadvila nad mene. Točnije, probudio sam se, a Adeline je stajala nada mnom. Moţda je tako stajala tri četvrt sata čekajući i obrojavajući sekunde dok me neki nevezani događaj ne trgne iz sna. »Pozdrav, dušice«, rekao sam trepćući da se razbudim. »Kako je moja kraljica?« Neugledna i punašna, Adeline nije bila ţena koju biste nazvali privlačnom. Međutim, kasnije biste je pamtili kao takvu. To što ju je našao bio je jedan od rijedđh trenutaka kada se Adolphusu stvarno posrećilo, a to što ju je zadrţao pokazivalo je da je mudriji nego što je uglavnom pokazivao. Usne su joj nagovijestile smiješale, kao da bi više od toga bilo nepristojno. »Našao si hlad?« U skladu s izgledom rijetko je glas povisivala na jačinu veću od šapta. »Trudim se.« »Donijet ću ti limunadu.« »Pravi si anđeo.« Adeline se nije znojila usprkos vrućini, činilo se kao da uopće ne diše. Bilo je teško spojiti ovu pasivnost s činjenicom da je nadgledala sve što je bilo potrebno kako bi Grof radio, kao i potrebe supruga i posvojenog sina. »Čujem da si porazgovarao s Carićem.« To me iznenadilo — od djetinjstva je mrzovoljan, a čak i blagoglagoljiva mladeţ zna u pubertetu izgubiti volju za razgovorom. »Znam da se on ne bi trebao druţiti s tako nepoţeljnim

elementom.« »Rekao je da si ga ulovio dok je vjeţbao magiju.« »To je radio?« »Rekao je kako ćeš mu pronaći učitelja.« »Brbljav je taj naš Carić.« »Neće zauvijek čekati.« »Znam«, odvratio sam. »Znam.« »Znači ti ćeš se za to pobrinuti.« To nije bilo pitanje iako je bilo tako oblikovano. »Hoću.« Kimnula je. Razgovor s Adeline je kao da traţite značenje na dnu šalice čaja ili u drhtaju svjeţih crijeva. No gotovo petnaest godina prakse upoznalo me s tragovima koji su ukazivali na struje ispod površine vode. »Što te još muči?« »Adolphus.« »Dosadnjaković. Što kaţeš na to da ga se riješimo i zaputimo na obalu, kupimo kolibicu i samo spavamo po cijele dane?« Nije se nasmijala. »Ne sviđaju mi se njegovi novi prijatelji.« »Ni meni.« »Porazgovarat češ s njime?« »Adeline, on nije Carić.« »Tebe sluša.« »Ne po ovom pitanju.« Nesretno je uzdahnula pa nestala vraćajući se nekoliko minuta kasnije s obećanom limunadom. Zatim se zaokupila pripremama za večernje goste, očistila je stolove, pomela pod; sve su to bile aktivnosti koje su zahtijevale svjedost pa su onemogućile moj odmor. Uronio sam u povijesnu knjigu koju sam započeo čitati tjedan ranije.

Nakon nekog vremena pojavio se dječak čađava lica i zazvao moje ime. Mahnuo sam mu da priđe i uruči mi komadić papira. Kraljičina palača. Pospremio sam papir u dţep i izvukao prljavi srebrni novčić. »Ovo je za tebe«, rekao sam, »jer si došao ovamo po ţegi. Ne daj da Eloway pruţi svoje pohlepne prste prema tome.« Kurir se nasmiješio i nestao. »Tko je to bio?« pitao je Carić iza mojih leđa. Ono što nije izgubio otkako sam ga izvukao iz kaljuţe bila je izvanredna sposobnost prikradanja. Bio bi savršeni tat, iako pretpostavljam da je moja duţnost bila drţati ga podalje od takve profesije. »Tvoja zamjena. Trebam zaposlenika koji neće samo nestati na cijeli dan.« »Adolphus me poslao da polijepim letke«, rekao je lica crvena od uzbuđenja, a ne samo vrućine. »Lijepio si letke?« »Za Udrugu. Za veliki prosvjed sljedećega tjedna. Da podsjete Prijestolje na ţrtve koje su učinili za domovinu i da obnove spone bratstva koje su predugo bile zanemarene.« Tog je jutra naučio te riječi i nije mi se sviđalo što ih recitira poput papagaja. »Gdje je on?« »Imaju sastanak u mjesnom ogranku. Ţele Adolphusa izglasati za predsjednika.« Isprsio se, ponosan na divovo postignuće. U drugim okolnostima to bi me dirnulo. »Kaţu da je junak, da je sam samcat drţao liniju kod Aunisa.« »Tako govore?« »Rekli su da ne mogu ostati. Da je sastanak samo za veterane.« Moj ironični ton nije mu zasmetao. »Meni se čine u redu.« Nisam se imao razloga ljutiti na Carića što slijedi očeve naredbe. No ipak sam shvatio da se ljutim. »E pa onda ništa ne znaš pa tvoje mišljenje ne vrijedi kao moje.« Bio je to jeftin udarac, ali malo mu je skresao krila. »Samo sam radio ono što je Adolphus traţio.«

»Adolpus je odrasli muškarac i sam je odgovoran za svoje pogreške — ti si dijete koje ţivi meni na grbači. Dokle god je tako, moje su riječi te koje ti trebaju ostati u glavi.« Ispio sam limunadu ţaleći što nije alkohol. »Jesi li našao Yanceyja prije nego što si se odlučio prijaviti u vojsku?« Kimnuo je, više se nije smješkao. »Rekao je da ima nastup u Brennocku, u Svinji i fruli.« »Je li rekao kada?« »Poslije osam.« »Ako je Adolphus previše zauzet izigravanjem vojnika da se pobrine za svoje duţnosti, tada one padaju na tebe. Odi pomogni Adeline s večerom. I nemoj da ikada više čekam poruku.« Poprilično me opako pogledao na putu prema straţnjoj prostoriji, ali otišao je. Činilo se da je danas moj dan da budem šupak. Iskreno, mnogi su dani takvi. Sjeo sam u dvorište i ponovno zapalio dţoint uz koji sam zaspao. Kad to nije bilo dovoljno, smotao sam novi, a kad to nije bilo dovoljno, zaključio sam da ništa neće djelovati pa sam se naslonio i promatrao kako se večer spušta nad grad. 13. POGLAVLJE Rano sam večerao pa krenuo prema Brennocku. Nije baš bilo blizu pa sam monotoniju puta razbio ušmrkavanjem daha kada mi se činilo zgodnim, što je bilo često. To je bio industrijski dio grada s prostranim tvornicama i ljevaonicama gdje nije bilo puno noćnog ţivota. To što je Yancey ovdje morao nastupati ukazivalo je na trenutno stanje njegove karijere, potpunu promjenu poslije desetljeća neprekinutog uspjeha koji je pribavio talentom i ambicijom. Nastupao je na privatnoj zabavi prije godinu dana i neki plemić je rekao ili učinio nešto zbog čega mu je Yancey odlučio presloţiti lice — bio je to razumljiv impuls, iako dugoročno gledano porazan. Izašao je nakon pet mjeseci što je bilo manje nego što sam očekivao

— dizanje prsta na plemića kaţnjava se jednako kao i ubijanje lučkog radnika. Yancey nije bio mekušac, ali boravak iza rešetaka ga je promijenio. Oči su mu izgledale starije, s njegov je vibrato povremeno zadrhtao. Najgore je bilo to što ga je sada pratio glas osobe koja napada publiku pa se njegovim ranijim oboţavateljima nije ţurilo naručiti njegove nastupe. Morao je početi prihvaćati poslove na koje bi ranije u karijeri prasnuo u smijeh i zbog toga sam se našao u usranom baru u ruţnom dijelu grada, okruţen skupinom ljudi koji nisu pokazivali nikakvo oduševljenje što slušaju poeziju samog Yanceyja Rimotvorca. Ironično, ali njegova zla sreća za mene je bila plus — nije mogao ţivjeti od umjetnosti pa je bio prisiljen više raditi sa strane: izigravati posrednika za bogataše koji su ţeljeli moje usluge. Malo me zbog toga pekla savjest, ali s druge strane svi zarađujemo na nečijoj patnji. Moţda ja više od većine. Srećom, stigao sam između setova pa ga nisam morao gledati kako trati talent na publiku koja to ne cijeni. Bio je za šankom i šaputao slatke riječi na uho korpulentne konobarice. Nasmijala se i razigrano ga udarila krpom. Iako je puno toga izgubio, Rimotvorac je i dalje znao s riječima. »Ma je li to Duke glavom i bradom?« Nagnuo je ćelavu glavu prema separeu sa strane pa se okrenuo natrag konobarici. »Natoči nam dva piva, šećeru — kompa i ja moramo pretresti neke teme, a one uvijek bolje teku kad je grlo podmazano.« Konobarica je otišla po pića, a ja sam krenuo za Yanceyjem prema kutu. Yancey je bio nizak muškarac, navijen tako intenzivno da je morao stalno biti u pokretu. Prije je bio mršav i ţilav, s bicepsima poput zategnutog uţeta, ali u zatvoru se napuhnuo i natukao sala na trbuhu. Međutim, lice mu je sada bilo mršavije i nekako bljeđe iako je porijeklom bio čistokrvni Otočanin s koţom crnom poput tinte. Oduvijek je bio boem, osjećaj za stil bio mu je istančan poput sluha, ali u zadnje je vrijeme posustao s time, ili zbog manjka novca ili interesa. Tek sam guzicom dotaknuo drvenu klupu kad se nagnuo prema

meni i prstom potapšao po nosu. »Imaš nešto za mene?« »Baš mi je ponestalo.« »Šteta.« Dah je bila navika na koju se Yancey bacio zabrinjavajućim entuzijazmom. »I kako si mi?« »Ne bi me smetalo da me opere kiša, kao i svima ostalima u gradu. A ti?« »Ne smeta me vrućina.« »Koja je tvoja tajna?« »Cesto mi puše kurac.« »Nisam znao da to pomaţe.« »To pomaţe sa svime.« Prišla nam je prsata konobarica s dva vrča. »Ima nešto u ovim Vaalankama«, rekao je kad je otišla pa usrkao zrak kroza zube i zašutio — po prvi put je ostao bez riječi. »Više volim ţene kraj kojih se mogu voziti u kočiji.« »Tim više za mene.« »Puno više.« Yancey se nasmijao. »Tvoj mali je rekao da ţeliš o nečemu razgovarati.« Imao je širok osmijeh. »Sjećam se kad mi je dosezao do struka i nije me htio pogledati u oči. Raste.« »On je razlog našeg sastanka.« Mahnuo mi je da nastavim. »Da čujem.« Nitko nas nije slušao, no ipak sam se osvrnuo. »Carić ima dar.« »Dakako.« Otpio je gutljaj piva, a bijela pjena mu se primila za ruţičaste usne. »Trebam nekoga tko će mu sve objasniti i tko nije povezan s Prijestoljem — nekoga tko je što udaljeniji od njih.« »Ja nisam čarobnjak.« »Vjerujem da se na tvom dugom popisu poznanika nalazi netko tko odgovara tom opisu.« Otočani su pobjegli iz svoje zemlje prije jednog milenija, okrenuli

su se moru dok je zemlja nestajala pod valovima; bila je to katastrofa toliko nezamisliva i udaljena da je davno prerasla u legendu. Stoljeća ţivota poput neţeljenih gostiju u stranim zemljama u njima su stvorila averziju prema vladi i to im je postala rasna karakteristika. Čitava njihova civilizacija cvjetala je van pogleda nadleţnih tijela. Imali su svoje bankarske ustanove, svoje vjerske obrede — svoju tradiciju magije. Nakon rata Biro magičnih poslova je odlučio čarobnjake u zemlji dovesti pod svoju vlast, povezati sve raštrkane hiti magije u jednu pletenicu — ali Biro magičnih poslova poput bilo kojeg Vladinog tijela, nije imalo velik utjecaj nad morskim narodom. Zaključio sam da postoje i drugi načini bavljenja magijom koje Prijestolje još nije ugušilo. Tarasaighnski vidovnjaci koji su sušili bilje duboko u močvarama svoje domovine, heretici koji su crtali nezemaljske dijagrame i šaptom izgovarali neobične molitve — ali ja ih nisam poznavao. Poznavao sam Rimotvorca i nadao sam se da će mi pomoći. Dosad je to uvijek činio. Yancey je prstima bubnjao po stolu, nesvjesno i u savršenom ritmu. Trenutak kasnije kimnuo je glavom u ritmu s udaranjem. »Da, moţda poznajem nekoga — koliko daleko da traţim?« »Što dalje moguće.« »U Isthmusu ţivi vještica. Nisam nikada imao potrebe zatraţiti njezine usluge, ali na ulici govore da je prava stvar. Čak i mafija poštuje njezin teren, ne diraju njezine ponude bogovima i paze da je ne naljute.« »Prijestolje je posve nesvjesno njezinih aktivnosti?« »Brate, u njezinu kutku Rigusa nema Prijestolja.« »Ima li ona ime?« »Mazzie. Mazzie Obojene Kosti. Jesi li čuo za nju?« »Povremeno šapatom. Misliš da bi nas mogao spojiti?« »Poslat ću večeras nekoga k njoj — Mazzie kasno radi. Ako ona pristane, sutra ujutro dat ću ti upute kako doći do nje.« »Vrhunski si, kao i uvijek.«

Yancey je bio dovoljno samouvjeren pa nije reagirao na pohvalu. Vratio se piću. Shvatio sam da nam je ponestalo tema za razgovor. Nisam pamtio da nam se to prije često događalo. »Kako ti je mama?« »Dobro. Ponekad pita za tebe.« To je bila laţ, iako pristojna. Nekoć sam bio blizak s mamom Dukes, prije nego što je moja glupost ugrozila ţivot njezina sina. Yancey mi je s vremenom oprostio, ali njegova majka je još uvijek pamtila kako sam njezino dijete doveo u opasnost. Izvadio sam nekoliko okra iz kese s novcem. »Zamalo sam zaboravio — dugujem ti što si spomenuo moje ime grofu od Brekenridgea.« »Da? « Sumnjičavo je zaškiljio. »Jesi li siguran?« »Siguran sam«, rekao sam i poloţio novac kraj njegova pića. Dugo je promatrao novčiće pa ih je uklonio sa stola. »Slatkice, donesi mi bocu nečega s mjehurićima«, povikao je preko ramena pa se okrenuo meni. »Ostaješ uţivati sa mnom?« »Moram ići«, rekao sam i ustao. »Uostalom, mislim da će ti konobarica biti bolje društvo — pomoći će ti odagnati vrućinu.« Njegov je smijeh vrijedio i dvostruku cijenu. 14.POGLAVLJE Kraljičina palača nije bila ovo drugo, i nije bila dostojna ove prve. Jeftini hotel nekoliko ulica od dokova, ruţan čak i po najniţim standardima. Klijentelu su uglavnom činile ulične dame koje su iznajmljivale ljubavna gnijezda po satu i ovisnici koje je samo korak dijelio od apsolutne bijede. Znao sam to mjesto. Bolje nego što ţelim priznati, dovoljno dobro da nisam morao trošiti vrijeme na igrice s recepcionarom. Spustio sam argent i kucnuo kraj njega s dva prsta, srebro je nestalo, a pojavio se popis gostiju. Nijedno ime nije bilo stvarno, ali ime zapisano prije tri dana bilo je toliko očito laţno da sam bio uvjeren kako sam pronašao svoju metu. Zapamtio sam broj sobe i

lđmnuo recepcionaru. On je trošnu knjigu vratio ispod pulta i nastavio ne zamjećivati ništa oko sebe. Ja sam se popeo gore. Brava na njezinim vratima bila je smiješna, komad lima koji sam mogao otvoriti noktom, ali privida radi, ipak sam iz torbe izvadio tanki komad metala i proveo nekoliko trenutaka obijajući bravu. Vrata su se otvorila i otkrila malu prostoriju, bolje rečeno, velik ormar, u kojem je bilo prostora samo za mah radni stol i kvrgavi krevet. Ona je sjedila na njemu i promatrala uličicu ispod prozora, ali okrenula se kad su šarke zaškripilc i izvukla bodeţ koji je skrivala ispod jastuka. Drţak je bio od mutnoga srebra s vatrenim opalom na vrhu, a ona ga je pruţila prema meni kao da ne drţi oruţje već talisman kojim tjera zlo. Zatvorio sam vrata za sobom. »Koliko god da plaćaš, previše je.« »Zašto si u mojoj sobi?« prosiktala je, razapeta između bijesa i olakšanja što nisam netko gori. »To je tvoja soba? Ja sam bio uvjeren da je to ured Kancelara.« »Kloni me se«, rekla je i zamahala oštricom nepotrebnom melodramom. »Sasjeći ću te ako mi priđeš bliţe.« »Ne bih to učinio na tvom mjestu. Za dan-dva ćeš to morati zaloţiti, a mrlje od krvi će mu umanjiti cijenu.« Ramena su joj klonula i poloţila je oštricu na krevet. »Što ţeliš?« Sjeo sam na rub. »Što tisuća okra i imanje na selu — ali trenutno ću se zadovoljiti time da te vratim na Korove Visove kamo pripadaš.« »Zašto misliš da je moj odgovor drugačiji nego što je bio sinoć?« »Nadao sam se da će još jedan uzaludan dan oslabjeti tvoju ţeđ.« Uspravila se. »Tada nisi shvatio s kime imaš posla.« »Mislim da sam shvatio bolje nego što misliš. Imam već iskustva s tvrdoglavošću Montgomeryjevih.« Plamen crne svijeće zatitrao je na prozorskoj dasci. Uskoro će se ugasiti i potrčko će joj naplatiti novu. »Zašto si tako sigurna da smrt tvoga brata nije ono kako izgleda? Kaţeš da je Roland bio heroj, dobro. Heroj nije svetac. Pa

što ako je povremeno trebao društvo ţene i ako mu nije bio problem platiti. U tome nema ništa lošeg.« Lice joj je poprimilo istu boju kao i kosa, ali odgovorila je mirnim glasom. »Moj brat nije bio neki... Kurviš.« »Ti si to znala s deset godina? Roland je bio osoba koja selu govori o svojim navikama u spavaćoj sobi?« »Poznavala sam svoga brata.« »Nisi, ne zaista — uz to zadnjih si dvanaest godina provela pretvarajući ga u sveca. Odbacila si najvjerojatniju mogućnost zato što ne ţeliš da bude istinita, a sad trčkaraš okolo i izazivaš nevolje jer je to uzbudljivije nego da odeš kući i ţiviš svoj ţivot.« Krevet je bio duţine lijesa i lica su nam se umalo dodirivala. »Znači to je rješenje ? Da podvijem rep i vratim se tatici ? Da se udam za nekog ispraznog plemića, počnem heklati i rađati ?« »To je bolje od prerezanog grla.« »Pribliţavam se odgovoru.« »Prije neobiljeţenom grobu.« Nepopusdjivo je odmahnula glavom. »Popodne sam posjetila Udrugu veterana.« »Siguran sam da su se obradovali tvom dolasku.« »Mislila sam da hoće. Mislila sam da će Joachim Pretories biti uljudan prema sestri svoga mrtvog zapovjednika, pogotovo kad zidove krase Rolandove slike.« »Razmišljanje nas samo baca u neprilike. Izbjegavam ga kada je god moguće.« »Rekao je da nemam nikakvog posla tamo i da se vratim kući. Rekao mi je to na način koji smatram prilično agresivnim.« »Nije pametno razljutiti Joachima Pretoriesa.« »Znači misliš da je bio upleten?« »Ja ništa ne mislim, upravo sam ti to rekao. No kada bih prekršio to pravilo, rekao bih ti da kakvi god da grijesi opterećivali savjest tog čovjeka, ne moţe samo mirno sjediti dok ti kucaš po

vratima i maltene ga optuţuješ da je suučesnik u ubojstvu tvoga brata.« »On nešto skriva. Vidjela sam mu to u očima. Ako ga dovoljno pritisnem, otkrit ću što.« »Joachim Pretories svoju je igru igrao i prije nego što si ti počela krvariti — zapovjednik je već deset godina, a ti misliš da će ga slomiti tvoj strogi govor? Idi kući, Rhaine. Doţivjela si svoju pustolovinu, vidjela si kako izgleda geto pa to moţeš pričati prijateljima. U Gradu sjena postoji velik broj trupala koja se hlade — ne trebamo ih uvoziti i s Korovih Visova.« Iskesila je zube i podsjetila me na vuka, ili barem neprijateljski raspoloţenog psa. »To misliš o meni, da je moj odlazak od kuće bio neki hir?« »Iskreno se tome nadam — ako si planirala da se stvari ovako odvijaju, onda si veća budala nego što sam mislio.« Bio sam uvjeren da će je to razjariti, ali učinak je bio suprotan. Spustila je pogled u krilo pa se osmjehnula, mislim po prvi put. U tom me trenu jako podsjetila na Rolanda. »Stvari se nisu odvijale... Onako kako sam očekivala.« Noge su nam se dotakle. »Pretpostavljam da nemaš visoko mišljenje o meni.« »Ne znam što bih mislio o tebi. Svašta vidim u tebi. Ţelim ti pruţiti vremena da odlučiš kakva ćeš osoba postati.« »Ja sam netko tko treba pravdu za svoga brata. Vidim da odlazak od oca, onako kako sam to izvela, djeluje jako impulzivno. Ali moj dolazak ovamo to nije. Razmišljala sam o tome svakoga dana otkako je Roland... « »Da.« Neko vrijeme nije ništa rekla i činilo mi se da to nije tipično za nju. U toj sam tišini ugledao korijen tuge koji je procvjetao u trajni inat. »Rolandova smrt je posve ispraznila oca. Čak i kao dijete vidjela sam tu promjenu. Nekoć je bio velik čovjek. No kada smo primili vijest... « Slegnula je ramenima. »Okrenuo se svojim povijesnim knjigama, vrtu i polako je propadao. Počela sam vikati samo kako bi me čuo. Bilo je... Teško.« Hladno je nastavila kao da

mi se ţeli osvetiti što se otvorila. »Ti to ne bi razumio.« »Imao sam sestru, nekoć. Majku, oca — sve.« Bilo je teško malo ih ne mrziti, te mekušce s Korovih Visova kojima je jedna smrt bila nezamisliva tragedija. »Loše stvari se događaju, Rhaine. Razlozi nisu bitni. Samo nastaviš dalje najbolje što moţeš.« »Roland je ubijen bez razloga?« »Razlog ništa ne mijenja.« »Kada otkrijem razlog, znat ću tko je odgovoran.« »I onda?« »Dovest ću ga pred lice pravde.« »Gdje?« »Molim?« »Na koji sud ćeš ga odvesti?« »Ne razumijem.« »Recimo da je sve što misliš točno. Recimo da je Rolandova smrt rezultat neke razrađene urote. Hajdemo se čak i pretvarati da je tvoje amatersko istraţivanje dovoljno da razotkriješ krivca i otkriješ trag koji se ohladio prije dvanaest godina. Misliš da će ti ljudi koji su ga ubili dopustiti da to rastrubiš na sav glas?« Odmahnuo sam glavom. »Zakopat će te pored brata.« »Policija... « »Roland je bio gotovo pa drţavni neprijatelj — misliš da će Crna kuća skočiti da ulovi njegove neprijatelje?« »Moj je otac utjecajna osoba. Ima mnogo prijatelja na visokim poloţajima.« »Tvoj me otac poslao da te brzo vratim kući — ako se na njega oslanjaš za podršku, slijepa si.« Bilo joj je lakše naljutiti se nego priznati pogrešku. Pa se razljutila. »Nikoga ne zanima otkrivanje pravde za moga brata.« »Što to znači?« »Znači da bi, umjesto da mi podmećeš na svakom koraku,

trebao ponuditi pomoć. Roland je, na kraju krajeva, bio tvoj prijatelj.« »To mi stalno govore.« »Bio si na njegovoj rođendanskoj zabavi«, rekla je kao da me optuţuje. Zastao sam. »Nisam mislio da ćeš se sjetiti.« »Sjećam se svega vezanog za tu noć«, rekla je. »To je bio zadnji put da sam ga vidjela ţivog. Sljedećeg se jutra odselio iz kuće.« Izgleda da je svađa s ocem bila gora nego što sam mislio. »Roland nije imao prijatelje«, rekao sam. »Imao je sljedbenike. I da spadam u tu skupinu, opalio bih te po glavi i odvukao kući.« »I morat ćeš ako ţeliš da napustim Grad sjena. Saznat ću istinu ili ću umrijeti traţeći je. Pravda postoji.« Nisam bio siguran je li to tvrdnja ili pitanje. »Istina je ono što čovjek s bičem kaţe, pravda je što jaki rade slabima. Ti imaš drugačije mišljenje zato što si cijeli ţivot provela u balonu sačinjenom od novca — trebala bi se u njega što prije vratiti, prije nego što ti svijet ukrade tu nevinost na najbrutalniji mogući način.« Neko je vrijeme odvratila pogled. Kad me opet pogledala bilo mi je jasno da moje riječi nisu imale nikakva učinka. »Reci ocu da idem naprijed, s njime ili bez njega, s tobom ili bez tebe. Moj je brat zasluţio bolje nego što je dobio.« »To vrijedi za većinu nas«, sloţio sam se. »Ali to se rijetkima pruţi.« Nije me slušala — opet se zagledala prema otuţnom prizoru ispod prozora. Ustao sam s kvrgavog kreveta i krenuo prema vratima, nisam baš morao puno hodati. »Platio sam pet argenta da te pronađem«, ponudio sam joj na rastanku. »Deset je i više nego dovoljno da te više nitko nikada ne pronađe.« Još sam je jednom pogledao dok sam zatvarao vrata— nisam trebao, ali jesam.

15.POGLAVLJE Ništa nije tako gadno poput tijela koje je provelo neko vrijeme u vodi, a ja sam u ţivotu vidio dovoljno gadarija pa to mogu odgovorno tvrditi. Meso poprimi ogavnu boju crva, nešto između zgrušanog vrhnja i kosti, a očne jagodice oteknu i napuhnu se. Nakon dana u vodi koţa postane labava i poput čarape se slada s noge zajedno s noktima. A u kanalu baš i ne teče čista voda pa tom opisu pridodajte i smrad nečega što se mariniralo u gradskom otpadu, ustajalom izmetu i urinu. Koliko god gadno, naš čovjek nije dugo plivao i nije ga bilo teško prepoznati. Kimnuo sam Crispinu, a on je kimnuo čuvaru i prebacio plahtu preko trupla. Bilo je to četiri ili pet mjeseci nakon Rolandove rođendanske zabave. Nisam ga vidio otada, doduše, bio sam zauzet. I on je bio zauzet, dokaz tome bilo je usmrđeno truplo preda mnom. Zapalio sam cigaretu da prekrije taj smrad. Crispin je slijedio moj primjer. »Jesi li ga poznavao?« pitao je moj partner. »Poluruki Timory«, rekao sam i pokazao prema udu koji je visio ispod tanke plahte kojom je bio nestručno pokriven. Imao je deformiranu ruku s tri debela komada mesa, bila je to urođena mana, a ne rezultat nesreće ili nasilja, priroda je bila okrutnija od oboje. »Prodavao je snenotrs i povremeno ukradenu robu. Ne znam zašto si je netko dao truda da ga se riješi.« »Znaš«, odvratio je Crispin. Kimnuo sam i otišli smo. »Sve su hrabriji«, rekao je Crispin i obišao prosjaka naslonjenog na zid uličice. »To je treći ovaj mjesec.« »Ali sitne ribe. Nepovezane sa sindikatima, nezaštićeni od strane velikih igrača.« »Pokazuju svoju snagu. Čak se ni ne trude to prikriti. Jesi li vidio plakat koji su stavili prošli tjedan? Da će ruka Prvorođenog izbrisati s ulica dilere otrova i učiniti Rigus rajem za radne ljude?« »Zamolio sam nekoga da mi to pročita.« Zastali smo na trenutak na kriţanju, a rulja nas je okruţila

poput brze rijeke. U jarku kraj nas ulično je pseto radosno jelo svjeţe govno koje je ondje ostavio neki građanin koji ipak nije ţelio svoj posao obaviti nasred ulice. »No, usprkos smrti mladoga Timoryja«, rekao je Crispin, »mi samo čekamo ponovno rođenje Grada sjena.« Bosi dječak je kroz kaljuţu prilazio psu s dugim drvenim štapom iznad glave. Kad se dovoljno pribliţio, svom je snagom opalio pseto. Ono je stalo na straţnje noge i škljocnulo zubima pa pobjeglo. Dijete se glasno nasmijalo gledajući me u oči kao da me izaziva da ga opomenem. »Meni izgleda prilično boţanstveno.« Bacio sam opušak u kanal, a klinac je pobjegao. »Što misliš?« pitao je Crispin. »Mogao bih doručkovati.« »Sigurno je teško ţivjeti s takvom moći zapaţanja.« »Snalazim se«, rekao sam koračajući prema najbliţem restoranu. Sjeli smo za stol pa naručili odrezak s jajima. »Kad završimo ovdje«, rekao je, »mislim da ću posjetiti Udrugu veterana i vidjeti mogu li što istresti iz njih.« »Da, Montgomery je oduvijek izgledao kao netko tko se slama pred prvim naletom vjetra.« »Čovjek je ubijen. Naš je posao pronaći ubojicu.« »Stvarno? Kada smo zadnji put u Gradu sjena istraţivali ubojstvo sitnoga kriminalca?« »Sigurno je imao nekoga. Oni su sigurno zainteresirani da ubojicu dovedu pred lice pravde.« »Majka ga se odrekla kad se rodio kljakav, a ako ima braću, oni su prepametni da bi to priznali.« Konobar nam je donio dvije šalice crne i mlake kave. »Tri Timoryja na dan završe mrtvi u Gradu sjena.« »Njih ne ubijaju naoruţani pobunjenici koji ţele zbaciti vlast.« »Nisu ni njega, koliko znamo.«

»Koliko to moţemo dokazati.« »Kako ţeliš.« Ni ja nisam bio sretan zbog toga i nisam mogao šutjeti. »Zašto ti je stalo ako Udruga ţeli izbrisati nekolicinu dilera? Čine nam uslugu.« »Brzo će prijeći na sindikate. Govori se da Roland prijeti obitelji Giroie.« »Plaćaju te?« To je bila šala, naravno, iako ne pretjerano dobra. Crispin je bio toliko iskren da me to umaralo. Uz to bio je bajoslovno bogat. »Radije bih da u Rigusu ne plane otvoreni rat. Uostalom, znaš kao i ja da Rolanda Montgomeryja uopće nije briga za mafiju. Obračun s njima samo je način da naoštri oštricu. Kad utvrdi svoj poloţaj u Gradu sjena, bacit će oko na ostatak Carstva.« »Što znači da je sve ovo izvan naše nadleţnosti, i toga si svjestan. Montgomery se ţeli okušati, postoje ljudi koji će mu uzvratiti.« »Ţeliš da stojimo po strani dok to rješavaju posebne postrojbe? Misliš da će mu netko zabiti noţ u leđa ili dodati nekoliko kapi inat-cvata u piće?« »Ili oni ili netko iz sindikata. Sumnjam da će zauvijek mirno gledati kako im Montgomery uništava posao.« »Da pustimo da se smeće samo pobrine za sebe?« »Ima i pristojnih ljudi u posebnim postrojbama.« »Ne«, rekao je, »nema.« Ta je zadnja rečenica bila nabijena značenjem i ja sam polako razmislio o njoj. »Još uvijek razmišljaš o promaknuću?« pitao je Crispin. »Razmišljam ja o puno toga.« »Starcu ne moţeš vjerovati«, rekao je. »Što god da ti nudi nije toga vrijedno.« »Tebi nije .« U centru svega bilo je nešto što smo obojica znali, ali nikada nismo izgovorili. Crispin je bio bogat, obrazovan i utjecajan, a ja

nisam. Crispin je mogao napustiti posao i ostatak ţivota provesti loveći zečeve, ispijajući čaj ili što god da rade bogataši dok ne cijede nas ostale. Nije se morao zamarati uspinjanjem po ljestvici — izašao je iz maternice i stao na najvišu prečku. Crispin i ja smo bili slični, ali u jednome smo se razlikovali. On nije trebao ništa, a ja sam ţelio sve. Jelo je stiglo pa smo krenuli doručkovati. Meso je bilo sivo i ţilavo i poţeljeli smo ga baciti u jarak, ali nismo. Pojeli smo ga. Crispin je platio račun. »Posjetit ću Montgomeryja da vidim ima li što za reći. Ţeliš li sa mnom?« »Imam bolje načine kako protratiti vrijeme.« »Onda se vidimo kasnije.« Rastali smo se na sljedećem kriţanju. Crna je kuća izgledala isto kao i sada, ali ja sam je drugačije gledao. Čuvar pred ulazom brzo mi je salutirao dok sam prilazio iako je imao isti rang kao i ja. To mu je bio pametan potez. Sve mi je išlo od ruke i brzo sam se uspinjao organizacijom. Ali još nisam stigao do vrha pa nisam često boravio na drugom katu. Zato sam se kretao polako i pamtio svako skretanje tako da me ne zbuni činjenica što svaki hodnik i svaki ured izgleda isto. Mogao sam naravno, traţiti upute, ali nisam htio davati sliku osobe koja se gubi na hodnicima stoţera. Njegova su vrata, kad sam ih pronašao, bila otvorena. Njegova su vrata uvijek otvorena, često će mi reći. »Agente, lijepo vas je opet vidjeti«, ljubazno je kimnuo kao da je polaskan mojim dolaskom. »Jesi li razmislio o mojoj ponudi?« Sjeo sam na stolac njemu nasuprot kako mi je ukazao. Ruke su mi instinktivno krenule prema vrećici s duhanom u kaputu i natjerao sam ih da se spuste u krilo. Starac nikome nije dozvoljavao da puši u njegovu uredu — imao je to pravo budući da je vladao zemljom. »Razmišljao sam o tome«, rekao sam. »I jesi li došao do kakvog zaključka?«

»Ne vidim kakva je prednost toga da ga pretvorimo u sveca.« »Bolje mrtvi svetac nego ţivi.« »Nisam siguran da posve shvaćate koliko je on cijenjen među svojim ljudima. Ako oni shvate da smo upleteni, nastat će takvi problemi da će trenutna situacija djelovati zanemarivo. Nema smisla gasiti vatru paljenjem fitilja.« »Dogovorio sam nešto što će osigurati to da njihovo ponašanje nadalje bude... Razumnije.« »Što to?« Njegove su ruţičaste usne prikrile osmijeh. On se vratio još jači i znao sam da previše propitkujem. »To se tebe ne tiče.« »Samo razmišljam o široj slici.« »Ne moraš«, rekao je. »Ja razmišljam o njoj. Ti samo moraš biti siguran u svoju malu ulogu. Bilo bi mudro da imaš na umu da još uvijek nisi član posebnih postrojbi.« »Već sam dvije godine agent Krune«, rekao sam. »Pola desetljeća prije toga isto sam joj odano sluţio«, rekao sam. Nisam zapravo bio ljut što mi je odbrusio, ali smatrao sam kako je bolje da se pretvaram. Naslonio se u fotelju i poloţio ruke na blago zaobljen trbuh. »Ali nisi sluţio meni.« I to je bila caka. Posebne postrojbe bile su elita Crne kuće; desetak osoba koje vuku konce u Carstvu, bezimeni ratnici koji paze da se temelji ne oštete. To je bila moć, prava moć, dobiti uvid u mašineriju skrivenu ispod površine koja se savija onako kako vi odredite. To je bila moć koju klinac iz geta Grada sjena moţe samo sanjati. O kojoj je sanjao u onim dugim noćima dok je spavao u kaljuţi i zaklinjao se kako će se iz nje izvući. Naravno, kao i sve drugo što se isplati imati, i to je imalo svoju cijenu. »I?« pitao je Starac nakon nekog vremena, kao daje odgovor nebitan. »Što si odlučio?«

16.POGLAVLJE Sljedeće jutro prvo sam pola sata leţao u krevetu i promatrao napukline na stropu. Jedina dobra strana suše bila je ta da su te tanke niti trenutno bile samo estetski problem. Kad počne kiša, morat ću pronaći nekoga da to popravi ili će cijelu kišnu sezonu po meni padati kiša. Prestao sam razmišljati o tome pa obukao košulju, hlače i čizme. Zatim sam opet sjeo i sve to skinuo te obukao znojem uništenu odjeću koju sam nosio prilikom zadnjeg susreta s Edwinom Montgomeryj em. Biljke u generalovu vrtu koje su prilikom moga zadnjeg posjeta bile klonule, sada su bile mrtve, pokosila ih je nepopustljiva vrućina. Nakon četrdeset i pet minuta na suncu pomislio sam kako bih im se mogao pridruţiti, samo leći pored sasušenog grma ruţe i prestati disati. Dugo sam morao lupati po vratima prije nego što ih je sluga otvorio. Bio je krupan, moj vršnjak, ali s bijelom kosom metuzalema. »Došao sam vidjeti generala«, rekao sam. Zatvorio je vrata bez riječi pa ih nekoliko minuta kasnije opet otvorio i mahnuo da uđem. Botha me čekao pred generalovom radnom sobom. Odjeća mu je bila izglačana i izgledao je kao da vrijeme ne utječe na njega. Zaključio sam kako mi je izrazito antipatičan. »Nisam mislio da ću vas ponovno vidjeti, gospodine«, rekao je. »Nije li divno što nas, u našim godinama, ţivot još uvijek uspijeva iznenaditi.« »Uistinu jest. Naţalost, gospodar je još stariji i bojim se da nije spreman za takav šok.« »Pazit ću da ne uzburkam strasti.« To mu nije bilo smiješno, no stekao sam dojam da Bothu ionako rijetko obuzme veselje. »General ne treba nekog jeftinog prevaranta koji će ga uznemiriti.« »Zar si bacio oko na moj cjenik?«

Botha je zapucketao košćicama ruke. Zvuk se pronio poput hica na ustajalom zraku. »Ne puštam te unutra.« »Postoji nešto što se zove zapovjedni lanac što znači da to nije tvoja odluka.« »Što se tebe tiče, moje riječi diktira sam Prvorođeni.« »Ja sam ateist.« Duge je prste stisnuo u šake. Ramena je isturio prema naprijed. »Nikada nije prekasno da ugledaš svjetlost.« Nisam bio siguran kako će se situacija razviti — nisam očekivao okršaj prije jutarnjeg sastanka, a Botha je bio poprilično snaţan. S druge strane, namjeravao sam pod bilo koju cijenu ući i vidjeti njegova šefa, a bio sam spreman i na to da ta cijena uključuje i oštro sječivo. Prekinuo nas je glas iz prostorije. Slab glas, glas koji neće gromko zapjevati. Ipak, jasno sam ga čuo, kao i Botha. Spustio je ruke uz tijelo, ali nije micao pogled s mene, čak ni kada mi je otvorio vrata da uđem. Prilikom zadnjeg susreta Edwin Montgomery nije mi izgledao kao da će skočiti sa stolca i zaplesati kadrilu — ali nije izgledao ni poput osobe koja kuca na vrata One Koja Čeka Iza Svega. Međutim, ova dva dana su ga očevidno gurnula u tom smjeru. Imao je boju okoćene larve, nosio je prljavi ogrtač rastvoren na upalim prsima. Ono malo kose što je imao je isparilo u tim teškim trenucima. Njegovo disanje više nije bilo nesvjesni refleks, svaki je udah zahtijevao svu njegovu snagu. Mislio sam da je Botha jednostavno drzak, ali sada sam se upitao je li to zapravo odanost vjernoga sluge. General uistinu nije bio u stanju za razgovor. Čim sam ga ugledao, poţelio sam skratiti razgovor i nazvati liječnika iako naše prosvijećeno razdoblje još nije izumilo lijek za prolaznost vremena. Bio sam ujedno i svjestan situacije da vijesti koje donosim neće biti melem za njegovu dušu. Ali morao ih je čuti — a još vaţnije, ja sam ih morao prenijeti, riješiti se odgovornosti pred obitelji Montgomery. »Uđi, uđi«, rekao je slabašno. »Oprosti Bothi. On je ponekad...

pretjerano zaštitnički nastrojen.« »Siguran sam da to radi s najboljim namjerama.« »Oduvijek«, rekao je Montgomery polako kao da se tu skriva još nešto. Sjeo sam iako mi nije to ponudio. »Hvala vam što ste me opet primili, generale.« Minimalno je pognuo glavu pa je opet uspravio. »Naravno.« »Pronašao sam Rhaine.« »Da«, ponovio je. »U Gradu sjena je, kao što ste i pretpostavili. U prihvatilištu koje se zove Kraljičina palača.« »Tako dakle?« »Pokušao sam razgovarati s njom.« »Da.« »Ali moje ju riječi nisu zanimale.« »Ne.« »Iskreno, gospodine, ne znam što dalje. Ne mogu je prisiliti da se vrati. « Te dvije rečenice kao da su rastegnule granice njegova fokusa. Prazan je pogled uperio kroz prozor na uveli vrt iako su mu prašina i jutarnja svjetlost ometale pogled. »Siguran sam da si učinio što si mogao«, rekao je konačno. »Gospodine, moţda je sad vrijeme da se javite ljudima koji vam duguju usluge. Stupite u kontakt s nekime iz Prijestolja, Crne kuće, ako morate. Znam da ste rekli da ne ţelite privlačiti pozornost na sebe, ali Rhaine se preduboko uplela. Bolje da je ţiva i glasna nego ono drugo.« Pljuvačka mu je potekla niz gornju usnu. Nakon dugog trenutka ju je obrisao i progovorio. »Tako ću postupiti.« »Na vašem mjestu, gospodine, ja bih to učinio što prije.« Pokušavao sam prenijeti hitnost situacije i poštivati njegovo krhko

zdravlje. »Da«, rekao je, ali opet je gledao kroz prozor. »Odmah.« Učinio sam sve što sam mogao. Barem sam to učinio te se oprostio i ustao, na što on nije reagirao. »Čekaj«, zazvao me nakratko se sabravši. »Muškarac... muškarac plaća svoje dugove.« Ruke su mu silovito drhtale, ali uspio je iz ladice izvaditi vrećicu i bacio ju je na stol. Bila je labavo zavezana i vidio sam ţuti sjaj iznutra. Brzo sam odgovorio, prije nego što me pohlepa zaslijepi. »Ništa mi ne dugujete, generale — volio bih da vam još kako mogu pomoći.« Dva dana ranije prepirao bi se sa mnom da je uzmem. Sada je samo neodređeno kimnuo i nastavio zuriti kroz prozor. Botha me čekao pred vratima, gotovo da se cerekao. »Je li vaš sastanak bio produktivan, gospodine?« »Vrhunski, Botha, vrhunski.« »Pretpostavljam da je ovo zadnji put da se susrećemo.« Obuzela me nagla ţelja da mu stisnem prste oko grla, razbijem lice, nasrnem na njega punom snagom i vidim koji će ostati na nogama. »Pretpostavljam da si pretpostavljao mnogo toga što se nije obistinilo, zar ne, Botha? Nekome poput tebe vjerojatno je bolje čekati da ti drugi objasne situaciju, nego da pretpostavljaš stvari o kojima nemaš pojma.« Iz nekog razloga to ga uopće nije dirnulo — onaj poriv zbog kojeg smo se dvije minute ranije umalo potukli je nestao. Nasmiješio se i pognuo glavu, najbliţe poniznom slugi što sam do sada vidio pa je otvorio vrata prema uvelome vrtu. Pokušao sam uloviti generalov pogled kroz prozor njegove radne sobe, ali sunce je pre- jarko bljeskalo i morao sam se okrenuti. 17.POGLAVLJE U Grofu sam zamijenio odijelo svakodnevnom odjećom i za pojas zataknuo dugi bodeţ. Nepospremljeni krevet mamio me više nego

inače, ali zadovoljio sam se samo dubokim šmrkom daha. Para je bila slatka poput sirova meda i pričekao sam da mi ispuni lubanju, da iz mojih misli izgura generalovo propadanje i cijelu obitelj Montgomery. Ovo me jutro čekao još jedan sastanak koji se trebao odviti u posve drugačijem okruţenju. Odjednom je bočica bila prazna. Bacio sam je i dohvatio novu pa upotrijebio i nju. Isthmus nije susjedstvo koje prihvaća uljeze, dapače, čini se da je osmišljeno kako bi ih tjeralo. Nalazi se jugoistočno od Prosjačkih zidina uz onaj rub dokova koji se šire prema granici Kirengrada iako se rijetko koji heretik nađe u labirintu tih uskih cesta i nepopločenih pokrajnjih uličica. Uistinu, ovdje se rijetko nađe bilo tko čija koţa nije boje ebanovine. Zbog toga je to bio jedan od rijetkih dijelova Rigusa s kojim nisam bio detaljno upoznat iako su ovo mjesto poznavali zapravo samo oni koji su tu stanovali. Susjedstvo se konstantno mijenjalo — čim bi netko podigao kolibu od jeftina drva zaštićenu debelim platnom, srušili bi je i zamijenili novom, ili bi je samo izbrisali. Isthmus je bio ţivi organizam otočnih iseljenika, instinktivno uređen tako da zbuni i uspori strance. U pravilu čuvari ne obavljaju svoj posao — no čak i u rijetkim prilikama kada to odluče, to ne čine ovdje. Onima koji nisu upoznati s terenom, a to su dakle, svi osim onih koji se ovdje rode i ţive, presijecati put kroz te ceste i ulice značilo je sigurnu smrt. Prije dolaska sam upamtio Yanceyjeve upute — ako stojite na uglu i proučavate upute, kao da traţite da vas netko orobi. Međutim, budući da u Isthmusu nema naziva ulica ili bilo kakvih administrativnih znakova, morao sam se ravnati prema zgradama — a budući da su ih Otočani često vandalizirali ili selili u sklopu svojih razvojnih planova, napredovao sam sporo. Nije to bilo sigurno, čak ni po danu. Nasilnici i lopovi koji su ovdje ţivjeli i radili bili su presitne ribe da bi čuli kako sam ja netko koga je bolje ne pljačkati, a povrh toga, boja koţe me označavala kao potencijalnu metu. Zbog toga sam se namršteno kretao i nisam micao ruku s drška bodeţa, i premda nisam gledao u oči adolescentne hijene

koje su čekale pred svakim trećim domom, nisam ni odvraćao pogled. Nakon nekoliko krivih pokušaja i pogrešnih skretanja, stigao sam pred dom Mazzie Obojene Kosti. Vrhunski čarobnjaci, pravi poznavatelji magije, oni koji obuku steknu na Akademiji i koje priznaje vlada, mogu si priuštiti da rade što ţele i kako god to ţele. Neki su voljeli ostavljati dojam — nosili su tamne halje i bacali kobna proročanstva, bojili brade u bijelo i puštali ih da narastu do poda. Ali na svakog takvog, bilo ih je dvoje koje niste mogli razlikovati od običnog prodavača cipela ili bankara, koji su se bavili svojim poslom bez pretvaranja i drame. Siromašne pijavice nisu imale taj luksuz. Trebali su da javnost zna tko su i što rade, trebali su reklamirati usluge, a istovremeno tjerati one koje bi im mogli ţeljeti zlo. Ipak, stojeći na suncu ispred Mazzine kolibe, zapitao sam se nije li malo pretjerala. Općenito govoreći, baraka u kojoj je stanovala nije se razlikovala od okolnih, ali ona si je stvarno dala truda da je okiti. Gotovo svaki centimetar površine bio je ukrašen tako da reklamira njezinu profesiju, onako kako je zamišlja neuka javnost. Neobični oblici i čudni uzorci nacrtani su po zidu izblijedjelom bojom, mustre su se kriţale bez početka i kraja, egzotične figure prepoznatljive tek u toj mjeri da djeluju sablasno. Perje je naglašavalo detalje, kao i ukrasi od kosti i strvina. Ovo zadnje je poprilično zaudaralo. Zaključio sam kako je sve to samo ukras — prava stvar je preskupa da bi visjela vani i bila izloţena kiši. Ipak, sve je to sluţilo svrsi, drugim riječima, najeţilo bi svakoga tko to pogleda. Mislim kako Mazzie nije mogla učiniti ništa efikasnije, osim moţda pribiti leš mrtvorođena djeteta na vrata da uspješnije otjera neţeljene goste. Smatrao sam da postoje dvije mogućnosti. Prva da je Mazzie laţnjak, da je sve ovo samo detaljna predstava i da je ugled stekla trikovima i glumom. Tu sam mogućnost odbacio — Yancey nije budala i sumnjao sam da bi mi preporučio mućak. Uostalom, ono malo informacija o njoj koje su doprle van geta dalo je nagovijestiti da nije prevarantica. Druga je mogućnost bila još više uznemirava-

juća, da je Mazzie Obojene Kosti baš ono čime se predstavljala — vještica, nasljednica milenija folklornih tradicija i rituala, vjerovanja koja su cvjetala daleko od dohvata strogih zakona koji su ograničavali uporabu magije unutar granica Carstva. Nije to baš osoba kojoj ţelite povjeriti odgoj posvojenog djeteta. No stvarno nisam imao mnogo izbora. Od osnivanja Akademije za vrijeme Velikoga rata, vlada je stegnula kontrolu nad čarobnjacima u zemlji, bio je to još jedan način da centralizira vlast. Znao sam iz vlastita iskustva kako Kruna nema ispravniji osjećaj za etiku od najizopačenijeg prevaranta iz mračne uličice. Mazzie nije Carića mogla naučiti ništa gore od onoga što bi naučio od Vlade, a njezin nauk barem neće biti natopljen licemjerjem. Zadrţao sam dah, pronašao muda pa glasno pokucao na vrata. »Uđi«, rekao je glas iznutra pa sam poslušao. Unutrašnjost je bila onakva kakvu biste očekivali poslije pogleda na kuću. Kakve god bile druge povlastice, Mazzina profesija nije ju učinila imućnom — ako je, nije puno ulagala u uređenje doma. Baraku je sačinjavala jedna prostorija, a straţnji je dio bio odijeljen zastorom kako bi spavaći dio imao malo privatnosti. Jedan je kut zauzimao veliki ţeljezni štednjak na kojem se kuhalo i po ovoj vrućini. Rupa s poklopcem na stropu bila je otvorena pa su rijetke zrake sunce obasjavale jedinu stanovnicu doma. Niska i nabijena, crna poput čađe i grijeha, Mazzie Obojene Kosti sjedila je za stolom. U krivim je zubima drţala debelu cigaru. Proučila me očima boje čokolade — na drugoj biste ih ţeni nazvali prelijepima. Na plosnatom nosu je imala kolut od slonovače i raširila je nosnice kao da me ţeli onjušiti. Mogla je imati trideset, četrdeset, pedeset. Mogla je imati sto godina. Mogla je nikada ne biti rođena. »Ja sam Warden. Yancey Rimotvorac je najavio moj dolazak.« Nadao sam se da je to točno. »Znam tko si. Sjedni«, rekla je i kimnula prema stolici prekoputa. »Porazgovarajmo.« Poslušao sam je. Moja je stolica bila identična Mazzinoj, samo

što je njezina obla guzica ipak djelovala poput svojevrsnog jastuka. »Ponudila bih ti šalicu čaja«, rekla je, »ali mislim da ti se ne bi svidio.« »Nisam došao na čaj.« »Zašto si onda došao?« Izvadio sam vrećicu s duhanom i počeo motati cigaretu. »Ne bi li ti to trebala znati?« »Dijeliš puno besplatnih uzoraka u svome poslu?« »Ne baš.« Prebacila je debelu smotku u kut usana. »Onda poslujemo na sličan način.« »Naravno, u mome poslu ako se pročuje da nisam pouzdan, da ne prodajem ono što reklamiram, moji klijenti to shvaćaju prilično ozbiljno. Skloni su tome da me posjete usred noći i izvuku mi jezik kroz grlo.« »Jasno mi je kako bi se to moglo dogoditi.« »I, koja je presuda?« Polizao sam cigaretu, gurnuo je u zube pa je zapalio šibicom. »Poslujemo li na sličan način?« Otresla je pepeo na zemljani pod. »Definitivno.« »Nekako sam to i zaključio.« Sjedili smo i pušili, a ja sam se sa svojom tankom cigaretom osjećao inferiorno zbog njezine debele cigare. »Imam dečka koji treba obuku.« To je već znala. Hi joj je rekao Yancey ili neki drugi, mističniji izvor. »Nema razloga gnjaviti staru Mazzie. Za to postoje škole.« »Jesi li se ti registrirala pri Kruni, Mazzie? Ubiru li oni porez za tvoj... «, mahnuo sam rukom prema otuţnom okruţenju, » ... Obrt?« »Kruna? Ţivjela sam pod tri Krune, dijete drago — dvije kod kuće u Miradinu, a zadnjih dvadeset i pet godina pod vašom kraljicom Bess«, rekla je nabrajajući kraljeve na debele prste. »Nitko od njih nije prstom mrdnuo za Mazzie.« »Čini se da niti jedno od nas nije veliki zagovornik monarhije.«

Počešala se po bradi. »Nikada nisam uzela bijelo dijete. Nikada dječaka.« »Ostavit ću ga neko vrijeme na suncu. Ali ne mogu ništa glede druge stvari.« »Učenik se ne uzima olako.« Izvadio sam vrećicu iz dţepa i spustio je na stol prenuvši muhu koja je uţivala u popodnevnom odmoru. »Hoće li ovo pomoći?« Proračunato ju je pogledala, kao da kroz koţu broji zlatnike. »Ne radi se samo o okrima i argentima. Sigurno znaš što traţiš od mene?« »Objasni mi.« Razmislila je o mom zahtjevu kao da sam traţio da mi preda najstarijega sina. Zatim je nekako razdraţeno slegnula ramenima pa progovorila. »Uzmi deset tisuća beba i stavi ih u kavez.« »Neću to učiniti.« »Promatraj ih deset godina, moţda dvanaest. Promatraj ih dok jedna polovica ne počne krvariti, .a druga polovica promatrati prvu. Jedno od te djece, i to moţda, počet će raditi stvari koje ostali ne mogu.« »Što radiš s odbačenima?« Mazzie je bila vješta u ignoriranju. »Uzmeš to dijete, pokaţeš mu kako da fokusira tu vještinu. Naučiš ga ono što su naučili tebe, moţda mu daš knjige od ljudi koji su nešto naučili i zapisali to prije smrti. Ali nije to poput postolara, prvo trebaš koţu, a zatim u nju zabiješ čavle.« Odmahnula je glavom. » S razlogom to zovu darom — moraš imati osjet za to, razumiješ li me?« »Pratim te.« »Svi koji se time bave, svatko ima svoj način, ovisno o tome kako im um funkcionira. Neki ljudi vole graditi, usmjeriti vještinu na oštricu, dragulj ili uru. Neki ljudi znaju slušati stvari koje drugi ne čuju, ali uvijek su u pravu kada progovore. Neki mogu pretvoriti svijet u nešto što nije, vatreni obruči izlaze im iz prstiju ili rashlade zrak da postane leden. Neki pak gledaju u nebo kad je mjesec mlad

i pitaju se što im to uzvraća pogled.« Razgovor je prema mojoj procjeni postao pomalo mračan iako to ne biste rekli iz Mazzinog osmijeha. »Takvi zapadnu u neprilike. Prestanu te gledati kada govore, teško im je upamtiti da ste vi ljudi, a ono što su gledali to nije. U Miradinu smo te koji bi zaboravili stavili pod kameni zid i naslagali bismo kamenje tako da od njih ništa ne ostane. Ovdje ih spaljuju.« Slegnula je ramenkna. »U stvari nisu oni krivi — samo rade ono što im je u prirodi. Svatko ima svoj talent.« »Koji je tvoj talent, Mazzie?« Nasmiješila se, ali nije odgovorila. »Ţelim reći da ne postoji samo jedan put. Neki putevi vode u lijes. Neki putevi vode na gora mjesta. Budi siguran u ono što traţiš od mene prije nego što to izgovoriš.« »To je bio lijep govor«, rekao sam. »Ali nešto si izostavila.« »Da?« »To jedno dijete od deset tisuća, ta jedna djevojčica koja moţe raditi stvari koje drugi ne mogu — ako je ne naučiš da kontrolira to što zna, sprţit će si mozak zureći u zidove. Posve sam svjestan opasnosti koje donosi dar. Da je po mome, posegao bih u dječaka i iščupao mu ga iz duše kako bi bio poput nas ostalih. Budući da to ne mogu, najmanje što mogu učiniti jest pobrinuti se da ne izgubi razum prije petnaestog rođendana.« »Čini se da znaš više nego što pokazuješ.« Mogao sam joj reći da je čovjek koji me praktički odgojio bio najveći čarobnjak u Carstvu, a da je djevojka uz koju sam odrastao postala vjerojatno najzlobnija čarobnica. »Pokupio sam ponešto usput.« »Koliko je star tvoj dječak?« »Trinaest. Moţda četrnaest.« »Star je za potpunog početnika.« »Onda ne smijemo tratiti vrijeme.« Činilo mi se da uopće ne trepće. Siguran sam da je, povremeno,

ali koliko se god trudio, nisam je mogao uloviti. »Morala bih ga prvo pogledati.« »Nisam ni mislio da je ovo dopisna škola.« »Kako se zove?« »Carić.« »Reci Cariću da me posjeti za četiri dana. Reci mu da stavi ovo na ruku«, rekla je i izvukla pernatu amajliju koju je negdje skrivala pa je gurnula preko stola. »Ljudi ga neće gnjaviti.« »Imaš toliko utjecaja ovdje, Mazzie?« Razvukla je usne. Moţda biste to nazvali osmijehom, ali samo ako ste nepaţljivi. »Dovoljno.« Spustio sam amajliju u torbu. »Reći ću mu.«U kolibi je bilo uţasno, zrak je bio gust od dima naših cigareta i para sa štednjaka. Ali sjedio sam i bio sam toliko izmoren ţegom i šetnjom da mi se nije kretalo iako je bilo jasno da je naš razgovor završen. Pogledala me preko zamućene šalice čaja. »Smrt lebdi oko tebe poput muhe oko govana.« Tako mi Izgubljene, to se dogodi svaki put. Ne moţete provesti pet minuta s jednim od tih jeftinih proroka, a da ne dobijete govor o mračnom proročanstvu i zloj kobi. »Mislio sam da ne daješ besplatne uzorke. Čini mi se da ipak čitaš iz kostiju.« »Ne trebam kosti kako bih vidjela što si. Tvoje se ţrtve vrte oko tebe, vrište ti na uho i danonoćno te proklinju.« »Zanimljivo, toliko buke, a ja spavam poput bebe.« Nasmiješila se kao da je dobila okladu. »Nije istina.« »Moţda nije, ali uzimam mnogo stimulansa.« Prstom sam lupnuo po vrećici na stolu. »Dobit ćeš jednu svaki mjesec. Nauči ga osnovama — kako da usredotoči um i neke jednostavne čarolije da si ne isprţi mozak prevelikom energijom. Izostavi sve gluposti koje radiš za publiku. Ako dođe kući pjevušeći neki napjev ili pokuša ţrtvovati našu kokoš, njegova majka će me ubiti.« Nije odgovorila, barem ne odmah, samo me promatrala. Onda je

gurnula vrećicu prema meni. »Nisam ti ništa obećala«, rekla je. »Vrati se i posjeti me kad porazgovaram s dječakom. Tada ću ti reći svoju odluku.« Uzeo sam vrećicu s novcem i ustao. »Odbrojavat ću sate.« Bilo je putova natrag do Grofa koji nisu prolazili pored Kraljičine palače. Trebao sam poći jednim od njih. Nisam je planirao posjetiti — odlučio sam kako sam završio s Montgomeryjima. To sam rekao njezinu ocu. To sam sebi govorio. Bio sam na kraju ulice kad sam uočio gomilu, grupu ljudi koja se brzo povećavala. Šačica čuvara postavila je labavi kordon i zaustavila ulazak u uličicu. U nekom će trenu shvatiti čije dijete leţi ispod plahte, a tada će ledeni stići u tren oka, ali to se još nije dogodilo. Deţurni časnik bio je ovisnik o kocki i plaćao sam ga povrh toga što sam plaćao njegove šefove pa sam mu samo kimnuo, a on me bez riječi pustio da prođem. Nije bilo razloga da pogledam. Znao sam što ću ugledati, znao sam od trena kad sam ugledao ljude, znao sam od trena kad sam prethodne večeri izašao iz sobe. Ipak sam pogledao. Pomislili biste da smrt davljenjem ne moţe biti tako loša. Malo zadrţite dah i ugase se svjeda. Uopće nije tako. Zuljave ruke oko vašega mekog grla, sjaj u očima osobe koja vas ubija, vaši bezuspješni pokušaji vikanja. Bijeli krugovi oko Rhaininih očiju boje neba bili su prošarani tragovima krvi. Gusti pramen njezine crvene kose bio je iščupan, ili za vrijeme borbe, ili kasnije kao trofej. Nos joj je bio slomljen, nabijen u njezino lice. Vrat joj je promijenio boju, postao je zelen i crn. Prekrio sam je plahtom i krenuo ustati, ali vrućina, kaţem vrućina me oborila na jedno koljeno. Posramljeni mojom slabošću, čuvari su se okrenuli da me ne uvrijede. Znali su tko im puni dţepove. Uzdigao sam se na noge i uspio im nestati s vida prije nego što sam izvukao bočicu daha iz torbe. Ponosio sam se što sam tako suzdrţan.

18.POGLAVLJE Postoji kutak duše svakog muškarca koji mu ţeli smrt. Koji šapće otrov u njegovo uho u gluho doba noći, koji mu gura mamuze u bokove dok stoji na rubu litice. Slabima i nesretnima dovoljna je ideja da si pripreme vruću kupku i puste u nju svoju krv ili popiju nekoliko boca domaćeg viskija pa odu zaplivati u kanal. Ali većina nas previše je tvrdoglava ili kukavna kako bi odabrala čistu smrt pa ovaj dio koji nas mrzi postane lukav. Popij još jedno piće, kaţe, pa još jedno poslije toga. Za kraj ušmrči malo daha. Hej, ne misliš li da te onaj čovjek na kraju šanka mjerka cijelu noć, cijelu jebenu noć? Zašto ga ne odeš upitati koji je njegov problem? Nakon što sam pronašao Rhainino tijelo vratio sam se u Grofa, natočio si vrč piva i počeo pokoravati taj suicidalni dio podsvijesti ili ga barem utišati. Postojanja najmlađe članice obitelji Montgomery bio sam svjestan ukupno tri dana, a u njezinu sam društvu proveo najviše četrdeset minuta. Ostavila je na mene dojam razmaţene, sebične i neozbiljne osobe, a njezin je nesretni kraj bio posve predvidljiv. Svijet drage volje dijeli nesreću onima koji je ne zasluţuju — najbolje je sućut sačuvati za one duše koje su pale tuđom krivicom. Nije mi bila ništa, ni ljubavnica ni prijateljica. Bila je puna prijezira i ogorčena čak i kada se nije trudila. Bila je kuja iz Korovih Visova koja je odrasla u izobilju i koja je dobila ono što je traţila. U baru nije bilo nikoga osim mene pa sam morao ustati da si natočim novo pivo. Ali imala je srca, to se mora priznati. Prilikom našega zadnjeg susreta znala je protiv čega se bori, znala je kolike su joj šanse, a ipak nije odustala. Prvo sam mislio da je njezina hrabrost tvrdoglavost, da je sve to učinila da starom tjera inat. Ali varao sam se, radilo se o nečem plemenitijem. Mogli biste reći da je to smrdljiva sentimentalnost, tako sam ja to nazvao, ali niste to mogli odbaciti. Traţila je pravdu za svoga brata i umrla je traţeći je. Ja sam pak, znao istinu i mogao sam joj je otkriti, a nisam — pa ne moţete se baš pretvarati da to ništa ne znači.

Čaša mi je opet bila prazna. Odlazak do šanka je to riješio. General je sada već čuo vijest. Moţda ga to ubije — jutros i nije bio slika i prilika zdravlja. Ako ne, onda će doţivjeti zlu kob da sinu kojeg je pokopao pridruţi i kćer. Deve su okrutne što mu takvom nesrećom vraćaju za godine sluţbe. Naravno, nisu je Deve ubile — znao sam kome je pripala ta čast. Ali opet, ono što sam Rhaine rekao prvoga dana bilo je točno: pravda ne postoji, postoji samo osveta, a kada se osvetite shvatite koliko to malo znači. Sin Edwina Montgomeryja trunuo je u zemlji, a njegova kći će mu se uskoro pridruţiti. Ništa se neće promijeniti ako dobiju još društva. Činio sam što sam mogao za Rhaine dok je bila ţiva. To nije bilo dovoljno, ali nema smisla tom neuspjehu pridodati i katastrofu. Tako sagledano, sve je imalo smisla. Kad ste sve tako poredali. Najmudrije je zaboraviti cijelu situaciju. Popiti nekoliko pića pa otići gore i odspavati. Probuditi se i još malo piti. Ponavljati dok ne prestane biti potrebno. Nisam mudar čovjek. Povremeno sam pametan, ali nikada mudar. Adolphus je ušao kroz straţnja vrata trudeći se da zauzima što manje prostora. »Jesi li čuo?« »Aha.« Ustao sam, pruţio ruke iznad glave kako bih otresao tri vrča alkohola. »Kamo ćeš?« »Idem posjetiti čovjeka koji je ubio Rhaine Montgomery.« »Tko je to?« »Pretpostavljam isti onaj koji joj je ubio brata.« 19.POGLAVLJE Drvena platforma ispred stoţera Udruge veterana bila je u uporabi; skupila se pristojna gomila i promatrala jednonogog veterana koji je urlikom drţao govor. Pretpostavio sam da se radi o veteranu iako pola prosjaka u Gradu sjena tvrdi da su ranjeni u

sluţbi, sve sami laţljivci s povezanim nogama koji pričaju tuţne priče za naivčine. Ovaj je barem izgledao prikladno i dobro mu je išlo, poprilično je zahuktao situaciju usprkos vrućini. »Kad nas je Prijestolje pozvalo, stali smo rame uz rame protiv neprijatelja naše nacije! Kad je krv tekla poput plime, kad su nam braća pod oruţjem padala poput pokošenog ţita, mi smo i dalje sačuvali nadu, čvrsto smo stajali protiv drenske prijetnje!« Kakva prijetnja, bili su preko oceana na drugom kraju svijeta — ako prijeđete tisuće kilometara kako biste oborili stršljenovo gnijezdo, ne biste trebali kukati što su vas izboli. Međutim, ostatak mnoštva priču je pamtio drugačije pa su potvrdno zamumljali. »Dali smo sve što su traţili od nas! Davali smo ne traţeći naknadu, davali smo sve dok više nismo imali što dati! Nismo to radili za novac, nismo to radili za medalje! Učinili smo to kako naša djeca ne bi ţivjela u ropstvu. Da odrastu slobodna i snaţna, da budu ponosni podanici Rigunskoga carstva!« Oh, djeca, djeca, uvijek ta djeca. Ti naši hipotetski potomci su pravi krvoţedni gadovi. Više je ljudi umrlo u ime budućih generacija nego od bolesti, suše i alkohola zajedno. »I nakon svih naših ţrtava, sve naše muke — Kruna nam ovako zahvaljuje! Vojnikovo srebro je naše, braćo, krvlju smo ga zasluţili!« Nemam ništa protiv plemenitih ideja, ali moji bivši drugovi zapjenili su se zbog novca. Priključilo nam se još ljudi otkako sam stigao, ili je barem bilo manje mjesta jer mi je krupan veteran iza leđa gazio po nogama traţeći bolji pogled. »Roland Montgomery imao je san — da oni muškarci koji su se borili kako bi spasili našu zemlju dobiju priliku njome i upravljati. Iako nam je on oduzet... « Začuo se povik: »Crna kuća ga je ubila!« »Iako nam je on oduzet«, nastavio je glatko govornik dovoljno pametan da ne kritizira izravno Vladu, iako je poticao takav stav, »mi ipak ne gubimo nadu! Kao što je nismo gubili u Beneharnumu, u Sarlautu! Kao što je nismo gubili u Aunisu, Darlauxu i u Sulmneu! Tako je imamo i danas, jaku vjeru, iako nam drugi

ţele oduzeti prava i časti! Sljedeći tjedan, braćo, nadam se da ćete nam se pridruţiti u maršu do palače — da podsjetimo kraljicu što je njezin narod za nju učinio, da zahtijevamo odštetu za našu ţrtvu!« Pljesak se prolomio publikom. Udaljio sam se od majmuna koji su se pljeskali po leđima i nostalgičara suznih očiju. Hroudlanda sam uočio kako ukočeno stoji kraj ulaza s blaţenim izrazom lica iako je ovu propovijed sigurno već čuo. Činilo se da je on pravi vjernik iako to ne bih za njega rekao. Upamtio sam taj detalj — te fanatike je lako izigrati. Još je bio pod dojmom govora jer me pozdravio iskrenim osmijehom iako sam uvijek neuljudan prema njemu. »Poručniče«, rekao je. »Hroudlande. Trebam zapovjednika.« Trebalo mu je malo vremena da obradi taj podatak. Hroud- land je bio ona najrjeđa sorta vojnika, individua baš talentirana za svoj čin, a budući da je glavni uvjet srednjega ranga paţnja prema detaljima i nedostatak mašte, teško se nosio s ovim novim razvojem situacije. »Zapovjednik je zauzet.« »Nisam mu došao trošiti vrijeme. «Uslijedila je još duţa stanka pa je kimnuo i uveo me unutra. Sjeo sam uza zid, a on je nestao otraga. Aula nije bila krcata, ali opet je bilo dosta ljudi za poslije podne radnoga dana, deseci muškaraca pripremali su prosvjed. Sve je vrvjelo energijom koje nije bilo zadnji put kad sam bio ovdje, koje ovdje vjerojatno nije bilo godinama, od vremena prije nego što je Udruga postala legitimna. Loše osmišljen potez Krune da smanji brzo rastuće dugove uzrokovao je negativne osjećaje i pretvorio apolitične osobe u fanatike, a neaktivnu vojsku podsjetio na njihove dugotrajne nedaće. Nisu oštrili noţeve i prijetili da će ubijati gradske sluţbenike pa sam zaključio da još uvijek ne znaju za Rhaineinu smrt. Osim, naravno, onih među njima kojima je bilo naređeno da je ubiju. Sjedio sam nezamijećen u kutu, samo još jedan neuredan

sredovječan muškarac u sličnoj takvoj gomili. Promatrao me jedan suborac, neki agresivac s bijelom kosom, ali odvratio bi pogled kad bih preusmjerio pozornost na njega. Zato sam se usredotočio na Rolandov portret iznad kamina. Zaključio sam da mi se ne sviđa. Stroge linije lica nisu odgovarale mojim uspomenama na ţiv osmijeh koji je imao na licu i usred borbe i u krcatom baru. Tri četvrt sata je polako proteklo sve dok mi sluţbenik nije mahnuo da prođem iz javnog prednjeg prostora u straţnji hodnik. Unutra sam strpljivo čekao, a dvojica čuvara su mi uzela bodeţ i pregledala me. Ili su pojačali osiguranje od jučer ili su me samo zajebavali. Poslije toga me jedan od njih otpratio do Pretoriesa, pokucao na vrata i pričekao poziv prije nego Što mi je dopustio da uđem. Joachim je sjedio za stolom, a pred njim je stajala uredna hrpa papira. »Ţao mi je što si čekao, poručniče«, rekao je. »Kao što vidiš, trenutno smo dosta zauzeti.« Pokazao mi je da mu sjednem nasuprot, ali ostao sam stajati. »Rhaine je mrtva«, izrekao sam to tihim i glasom bez emocija. Mogao je zaključiti da ga optuţujem ili da sam utučen. »Molim?« »Rhaine Montgomery je les u kaljuţi Grada sjena.« Pretories je uvjerljivo odglumio šok: utonuo je u stolac, primio rukom čelo i pričekao neko vrijeme prije nego što je progovorio. »Siguran si?« »Vidio sam joj tijelo.« »Tako mi Prvorođenoga«, rekao je. »Opet sam ga iznevjerio.« Sjeo sam na mjesto koje mi je ponudio. »Mislim da obojica znamo tko je kriv, zapovjedniče.« Da ste dovoljno pozorno gledali, vidjeli biste kroz njegovu fasadu, vidjeli biste bijesni izraz kako je proletio preko laţnoga ţaljenja. No, ja sam znao što treba traţiti. »Ti kurvini sinovi iz Crne kuće«, rekao sam naglim i iskrenim otrovom, prvim iskazivanjem emocija koje sam si dopustio. »Koliko

ćemo im dugo dopuštati da to čine? Roland im nije bio dovoljan — morali su poslati nekoga i na njegovu mlađu sestru?« Lupio sam šakom po Pretoriesovom stolu, a papiri su poletjeli prema podu. »Crna kuća«, sloţio se on trenutak kasnije. »Kurvini sinovi.« »Niste vi krivi, zapovjedniče«, rekao sam oponašajući njegov tugaljiv stav. »Ja sam kriv. Presporo sam je našao i predugo sam čekao da se vama obratim.« »Kao što si rekao, poručniče, obojica znamo tko je odgovoran.« »Ovih zadnjih godina nisam bio prijatelj Udruge, znam to i ţao mi je. Ja... Bojao sam se.« Rekao sam to polako rasteţući riječi. »Imam ljude koje moram štititi. Znate da sam prije nosio sivo. Imaju moj dosje, imaju neriješena posla sa mnom koja bi rado riješili. Moram biti oprezan — ne smijem im zapeti za oko.« »A sada?« »Kad sam ugledao Rhaineino tijelo... « Ogorčeno sam odmahnuo glavom. »Kao i njezin brat. Dvanaest godina, a ništa se nije promijenilo — još uvijek im ništa ne predstavljamo. Uzimaju sve što imamo i gaze nas ako se pobunimo. Netko mora odgovarati zbog toga, zbog nje i Rolanda.« Iskreno, to zadnje čak i nije bila laţ. »Odsada sam uz vas, kamo me god to odvelo.« Nisam bio siguran do koje je mjere Pretories povjerovao u moj nagb preokret. To se baš nije uklapalo u moju reputaciju osobe koja misli samo na svoju guzicu. Naravno, što mi manje vjeruje, to če više glumiti jer to je mudar potez. Bolje da sam mu blizu pa da me moţe drţati na oku. »Prijestolje prijeti našoj budućnosti i trebamo podršku svakog veterana kojeg imamo. Marširamo za nekoliko dana, ali naravno, i prije toga se moţeš uključiti. Pitaj ljude na prednjem šalteru, oni će te dalje uputiti.« To je bio kraj razgovora, ali ja se nisam pomaknuo. Trenutak kasnije Joachim je naglasio da je'gotovo. »Ako je to sve, poručniče... « »Bojim se da postoji još nešto, zapovjedniče.« Progutao sam slinu i spustio pogled u krilo. Da sam imao kapu, skinuo bih je s glave i gnječio u rukama. Sada sam se samo trudio prenijeti taj dojam.

»Trebao sam vam nešto reći zadnji put kad sam bio ovdje. Trebao sam vam reći, a nisam i ţao mi je.« »Slušam.« »Otkada sam napustio sluţbu morao sam raditi stvari kojima se ne ponosim. Pretpostavljam da vas ta izjava ne iznenađuje.« »Svjestan sam toga kako ti zarađuješ poručniče i nije na meni da sudim.« Ne, jebeno nije. »Ali baveći se ovim poslom čujem stvari koje ne čuju svi. Na ulici se priča da sindikati nisu sretni zbog nekih vaših novijih poteza. Ovaj protest koji ste isplanirali je uzburkao ljude. Ne tako davno marš veterana kroz ulice značio je krv svih onih koji im stanu na put.« »Mi se više time ne bavimo — Udruga veterana posve je legitimna, prijavljena organizacija koja se zalaţe za prava svojih članova.« »Slaţu li se s time i Divljaci iz Courtlanda?« Odmahnuo je rukom. »Divljaci iz Courdanda neka rade što ţele, samo neka to rade u Courtlandu. Posluju ulicu daje od nas — ne mogu im dopustiti da se bave prodajom ispred našeg stoţera. Hroudland i njegovi dečki otišli su popričati s nekim njihovim glavonjom — nije bilo nikakvih problema. Rekli su mi da je problem riješen.« »To su vama reki.« »Gukni više, poručniče. Časnicima ne stoji dvosmislenost.« »Ne pokušavam igrati igrice, zapovjedniče — samo nemam solidne informacije. Samo šapate. Naravno, šapati mogu postati konkretni ako ih ignorirate.« Nagnuo sam se preko stola, kao da mu otkrivam tajnu. »Znate da Divljaci rade za obitelj Giroie?« »Pa što?« »Ako me pamćenje sluţi, vi i Roland ste lijepi broj Giroieovih dečki poslali u plitki grob.« »Roland je bio moj brat, najsjajnija osoba koju sam poznavao.« Te su mu riječi prešle preko jezika, glatke poput čokolade. »Ali nije

imao pravo. Nije posao Udruge da lovi sindikate, koliko god upitne bile aktivnosti kojima se oni bave. Mi se moramo baviti našim ljudima, pobrinuti se za to da nas Vlada ne zajebe gore nego što već je. Kakve god... neugodnosti da su postojale između nas i obitelji Giroie, one su davno zaboravljene.« »Taj vaš napad na njih ih je izgurao iz prvih redova. Otada se bore da steknu poloţaj. Mislim da bi oni ipak upamtili takvo što.« »Prošlo je više od deset godina od našeg sukoba. Zašto bi sada počeli stvarati nevolje?« »Da, imate pravo. Djeluju poput simpatičnih ljudi. Mogu im se javiti — moţda bi mogli navratiti na kavu i kolač.« Pretories nije volio humor. »Cijenim tvoje upozorenje«, rekao je polako, »i svakako se nadam da ćeš me informirati o bilo kakvom budućem razvoju situacije. Ali osim toga... « Sklopio je vrhove prstiju i poloţio laktove na stol. »Naša se organizacija nalazi u najkritičnijem trenutku u svojoj povijesti od smrti Ronalda Montgomeryja. Ne mogu si priuštiti da trošim resurse na sporedna pitanja.« »Naravno, učinite ono što smatrate najboljim.« Ustao sam sa stolice. »Ja ću osluškivati i javiti vam što saznam. I ako ima još što, zapovjedniče, ako nešto trebate, svakako mi se obratite.« Brzo je ustao i poloţio ruku na moje rame. »Lijepo je što si nam se vratio, poručnice. Upamti, ovo što radimo nije samo za nas, već i za one koji su nam oduzeti — za Rolanda, za Rhaine. Pravda Prvorođenog je spora, ali sigurna. Oni odgovorni će dobiti što zasluţuju, nemaj straha.« Surov izraz preletio mi je preko lica. Da me Pretories promatrao umjesto da je popovao, mislim da bi me istog trena prozreo. »Prokleto točno da hoće«, rekao sam. Kad sam izlazio, govornik je opet započinjao, u minutu točan za svoju predstavu u jedan i trideset. Pričekao sam nekoliko minuta da vidim hoće li što improvizirati, ali bilo je prokleto vruće, a on se drţao teksta pa sam otišao.

20.POGLAVLJE Srao sam krv pola tjedna kad me poručnik odlučio poslati u sanitet. To je bio nekoliko mjeseci nakon Beneharnuma, prije nego što sam upoznao Rolanda, dok sam još uvijek bio vojnik bez čina i jedino o čemu sam morao razmišljati bilo je da slijedim onoga ispred sebe. Fronta je još uvijek bila relativno fluidna, nestrijske ravnice još uvijek nisu bile zakrčene stotinama redova rovova. Dreni su pretrpjeli gubitke na istoku, povukli su se nekih sto pedeset kilometara i zgusnuli unutarnje redove. Mi smo marširali njima u susret. Bila je to moja krivica, moja prokleta krivica, ne kaţem da nije. Ali nikada prije nisam vidio trešnje, a kamoli ih tek jeo. Izgledale su mi zrelo, poput grimiznih grozdova koji teško vise na granama. Dobar dio popodneva smo hodali kroz voćnjake, a ja sam tri mjeseca jeo samo suhe kekse i crvljivo meso — natrpao sam ţeludac do te mjere da bih ispljunuo košticu da sam kihnuo. To sam platio brzo i ţestoko; kiselo voće pretvorilo se u otrov, a ja sam rigajući pojurio prema grmlju. Nakon nekoliko dana je stalo. Nakon još nekoliko dana opet je započelo i ovog je puta bilo puno gore. Nisam mogao zadrţati ni vodu, a kamoli krutu hranu. Cijelo sam vrijeme osjećao nekakvu tupu bol i imao sam problema s vidom — ako sam se predugo u nešto zagledao, noge bi mi počele drhtati i morao sam sjesti. Naravno, nisam mogao sjediti, ali osjećao sam tu potrebu. Dakle, kao što sam rekao, krivica je bila moja, ali ipak, poručnik nije izgledao sretno kad je to rekao. Vratio sam se u redove nakon što je treći put tog dana sve iscurilo iz mene, uglavnom voda boje hrđe, a osjećao sam se kao da su mi crijeva puna oštrog metala. »Mislim da se trebaš odmoriti, vojniče«, rekao mi je. Kao i obično, Adolphus je koračao iza mene i pljesnuo me po leđima da dokaţe kako sam vitalan. Trudio sam se ne zateturati od udarca. »Dajte, poručniče«, rekao je Adolphus nervozno, »nije mu uopće tako loše. Bit će dobro nakon kratkog odmora.«

To je bila očita laţ, jasna svakome tko bi me letimice pogledao. U tjedan dana izgubio sam tri do četiri kilograma, a ni prije toga nisam bio debeo. Dok sam brzinski skidao hlače prilikom zadnjeg odlaska u grmlje, osjetio sam kako mi rebra strše iz tijela. »Dobro sam, poručniče«, rekao sam s rukama iza leđa da ne vidi kako se tresu. »Samo imam trčkalicu. Nema potrebe da me šaljete. I dalje mogu baratati mačetom.« Poručnik je bio dobar tip, vješto je odrađivao posao i ostao je human nakon pakla kroz koji smo prošli — vjerojatno je zato Prvorođeni odredio da on umre šest tjedana kasnije kao usputna ţrtva drenske strijele koja ga je pogodila za vrijeme bezveznog sukoba koji nikada nije ušao u povijesne knjige. Znao je što znači to da me pošalje i suzdrţavao se u jalovoj nadi da ću se oporaviti. Ipak njegova mogućnost ignoriranja je došla do svoje granice. »Bit ćeš dobro, vojniče — nekoliko dana u krevetu i bit ćeš k’o nov.« Ali nije me pogledao u oči kad je to rekao, a nisu ni ostali dok sam sakupljao osobne stvari i kretao prema straţnjim redovima. Samo mi je Adolphus stisnuo rame, rekao kako će sve biti dobro i da će me kasnije doći posjetiti. Bilo mi je drago što me nije pokušao zagrliti. Adolphus je uvijek bio sklon grljenju, a ja nisam bio spreman na to u svom izmučenom stanju. Bio je dan odmora. Tako smo se kretali — dva dana stupanja, jedan dan odmora. Nismo baš jurili Nestrijom. Za vrijeme marša naša se karavana protezala kilometrima i kilometrima iza pješadije, artiljerije i opreme, sposobna ispuniti sve materijalne prohtjeve časnika. Bila je tu cijela vojska trgovaca, kurvi i sluga spremnih da ispune ţelje najveće horde ljudi koju je ta regija ikada vidjela. Trebalo mi je dobrih sat vremena da sa svog poloţaja dođem do vojne bolnice, ali korak mi je, doduše, bio sporiji jer mi je ţeludac inzistirao da iza svakog grma ili stabla ostavim malu uspomenu. Naš je sanitet ispunjavao, moţda čak i premašivao, visoke standarde sposobnosti koji su se mogli susresti svuda u Ujedinjenim postrojbama. Šator od platna bio je razapet preko debelih drvenih stupova, a unutra je bilo stotinjak sklopivih kreveta — sve se to moglo spakirati u dva vagona koja su vukle mazge. Odjel je

nadgledalo nekoliko ispičutura i bedaka koji su zajedno imali šest mjeseci medicinske obuke. U teoriji to je trebao biti trijaţni centar — lagano ranjene je trebalo zakrpati i vratiti na frontu, a teško ranjene stabilizirati i poslati dalje da se oporavljaju. U praksi rijetki su preţivjeli i vratili se kući. Dva su muškarca sjedila za stolom ispod cerade, kartala se i pila iz boce bez etikete. Nisu nosili uniformu i bili su prljaviji nego što bi doktori trebali biti. Moj dolazak nije ih uzbunio — prošla je puna minuta prije nego što su odučili reagirati. »Ime i rang«, pitao je jedan konačno. Rekao sam mu. »Što ţeliš?« Čovjek bi pomislio da je to prilično očito, ali nisam imao energije za sarkazam. »Poručnik kaţe da trebam odmor.« »Da?« Nije baš pokazivao interes. Nisam imao snage za odgovor. »Što ti je?« pitao je konačno nevoljko^ »Imam proljev.« »Jeo si trešnje?« Kimnuo sam. Mahnuo je rukom da otjera muhu i pogledao kolegu. Nasmijali su se. »Debilni pješače. Zar ne znaš da još nisu zrele?« Poţelio sam mu zariti šaku u neopranu kosu i zabiti mu lice u stol, gledati kako mu se nos smrskava u mojim rukama. Vidjeti koliko će mu partner tada pomoći. Međutim, jedva sam stajao na nogama, nisam mogao govoriti, a čak je i razmišljanje o naglom kretanju stvaralo uzburkane valove u mom ţelucu. Opet sam samo kimnuo. Privukao je biljeţnicu i pokazao prazninu. »Potpiši se ovdje«, rekao je, »ili stavi oznaku.« Jedva sam uspio ono prvo. Zaklopio je biljeţnicu i sklonio je. »Smjesti se u krevet. Kasnije

ćemo ti donijeti juhu.« Bacio je jaku kartu na stol. Njegov je partner iznio bujicu prilično dobrih psovki za civila. Nakon što je na nekoliko sekundi zaboravio da postojim, prvi se okrenuo prema meni, razdraţen što nisam slijedio njegovu naredbu. »Ii ćeš pregrmjeti ili ćeš umrijeti«, rekao je tonom koji je pokazao da ga ishod ne zanima. To sam i ja zaključio. Ako bude ono prvo, obećao sam samome sebi da ćemo doktor i ja još jednom porazgovarati, samo pod drugim okolnostima. Marširali smo nekih tjedan dana, a dvostruko duţe nije bilo prave bitke, ali opet je više od pola kreveta bilo zauzeto. Dečki koji su ulovili dizenteriju ili su podlegli jednoj od hrpe boleština koje su se širile zahvaljujući hordi kurvi koje su putovale s nama i koje su imale vojsku tek neznatno manju od naše. Većina pacijenata izgledala je kao da je na samrti, bili su preslabi da bi tjerali rojeve muha koje su se šetale po njihovim ranama. Bio sam uvjeren da su neki već trupla koja nesposobno osoblje još nije stiglo ukloniti. Potraţio sam leţaj koji izgleda čišće od ostalih, ali svi su bili jednako ogavni pa sam zauzeo leţaj otraga u kutu. Kreveti su bili načinjeni od istog materijala kao i moj oklop, bili su grubi i kvrgavi poput sljedbenice kampa. Bube su ih napale i izgrizie rupe veličine okra u kuhanoj koţi, bile su u tome učinkovite poput strijela. Red ušiju marširao je u zavidnoj formaciji prema vreći od jute koja je trebala sluţiti kao jastuk. Stigao je zaposlenik, Nestrijanac, domorodac i pripadnik te ponosne rase zbog čije slobode sam ja ubijao. »Alkohol?« pitao je lošim rigunskim i nagnuo prema meni ţutu tekućinu u vrču koji je bio zamrljan nečime što je u najboljem slučaju bila samo prljavština. Odmahnuo sam glavom. Slegnuo je ramenima i ispio moju porciju. Ja sam se okrenuo prema zidu i utonuo u nemiran san. Snovi su mi bili gorki i nejasni, gusti poput dima, a nisam ih se mogao otresti ni kad bih se odgurnuo s kreveta i pojurio prema

najbliţem poljskom zahodu. Iako je doktor obećao, nitko nije došao s juhom. U svijest su me vratili krikovi i paljba topova. Pala je noć. Jedino svjetlo u šatoru dopiralo je od velikog lampiona ovješenog na stupu u centru šatora. Njegova svjedost nije dopirala do mene, ali vidio sam uţurbano kretanje osoblja koje je iz letargije prenula nenadana navala ţrtava. Napali su za vrijeme večere, natjerali su nas da platimo za oholost, za to što smo mislili da se moţemo samo ušetati prema Republici, a da nam prije toga predstraţa i skauti ne raščiste put. Te su nas noći napali duţ cijele fronte i otkrili da je njihovo povlačenje bila obmana, a naš optimizam preuranjen i kratkotrajan. Dreni su pokazali da su bolji stratezi od nas. Dreni su pokazali da su bolji od nas u više-manje svemu. Ostalo su djelići slika koji nisu poredani, poput karata iz različitih špilova, kronologiju je poremetila moja bolest i surovost njihova napada. Dječak bez udova mahao je batrljcima prema meni, molio da ga netko ubije, a doktori su bili preglupi ili previše zauzeti da bi mu ispunili ţelju. Pila zamrljana krvlju stajala je pored hrpe ruku i nogu naslaganih uvis poput dječjih kocaka, bila je toliko visoka da se sestra morala protegnuti da na hrpu stavi novi ud. Mlađi od dva doktora koja su me primila bio je blijed poput kosti koju je pilio, čeljust je razjapio od uţasa; stariji se trudio osvijestiti ga šamarima, ali njegova tri oštra udarca nisu imala učinka. Do kraja večeri svi smo dijelili krevete. Probudio sam se iz bunila i kraj sebe ugledao leš, ali bio sam preslab da bih ga otkotrljao. Muškarac s druge strane prolaza vukao me za košulju i nešto molio bez glasa zbog rane u prsima. Kako ga je napuštala snaga, tako je bio sve ţivlji, a njegovi vapaji nasilni i nijemi. Skoro sam mu slomio ruku u pokušaju da ga maknem sa sebe. Zaposlenik je pretraţivao tijela, kopao po dţepovima, skidao vjenčane prstene i medaljone svetaca. Uočio je moj pogled i podigao

prljav prst prema osmijehu punom krivnje. Zvuk su ispunjavali krici, neskladna himna jada, a neki glasovi su se gubili iz zbora, zauvijek utišani. Bilo je još mnogo drugih stvari, stvari koje su me drţale budnim dugo u noć, koje me i danas drţe budnim. Sljedeće sam jutro odšepao do prednjeg reda i kada je poručnik došao u inspekciju, prešao je pogledom preko mog klimavog pozdrava kao da ondje pripadam, a ja sam na tome zahvalio Meletu i svakome od njegove braće. Dan-dva poslije počeo sam zadrţavati vodu, a nekoliko dana nakon toga mogao sam jesti krutu hranu. Nikada više nisam pojeo trešnju i uvjeren sam da neću sve do smrti. Udrugin orator moţe govoriti o časti, moţe govoriti o ponosu prema zemlji i plemenitosti ţrtve. Što se mene tiče, rat je kad mislite da ćete iskenjati crijeva dok mladići umiru u mraku oko vas. Sve drugo su bajke iz knjiga te tamo mogu i ostati. 21.POGLAVLJE Carić je bio otraga, zguren u tankoj liniji hlada koju je pruţao zid. Podigao je tanke noge na prazan sanduk piva i zabijao noţ u tlo. Sagnuo sam se i podigao ga. Noţ s dvostrukom oštricom dugačkom desetak centimetara — standardna oprema za vrijeme rata, iako sam ja svoj davno izgubio. Još jedan dar Adolphusa ili njegovih kompića iz Udruge. »Reci hvala.« Leđima sam zaklonio sunce pa je zaškiljio prema meni. »Na čemu?« »Na tome što sam ti osigurao krov nad glavom i hranu dok si pod tim krovom.« »Hvala«, rekao je, ali mislim da to nije stvarno mislio. »Zahvali mi opet.« »Mislim da je jednom bilo dovoljno.«

»Našao sam ti učiteljicu.« Carić nije bio sklon velikim izljevima emocija. Iskreno, to mi se i sviđalo kod njega, ali ipak sam očekivao nešto više od kimanja glavom koje sam dobio. »Da?« »Ona je Otočanka, navodno je dobra. Zove se Mazzie.« »Mazzie Obojene Kosti?« pitao je odjednom oprezno. »Upoznat ćeš je za četiri dana.« »Veterani imaju velik prosvjed, spremaju se na marš. Rekao sam Adolphusu da ću doći pomoći.« »Kad sam te upoznao, nisi mogao proći kraj kolica s jabukama a da ih ne prevrneš, a sad ti se sviđa igrati ulogu maskote pukovnije?« »On će drţati govor.« To nisam očekivao. »Govor?« Carić je kimnuo. »Taj muca dok izgovara vlastito ime. O čemu?« »Ratu.« »Završio je. Mi smo pobijedili. Oprosti što sam ti otkrio kraj.« Sunce se reflektiralo sa svih površina, s prozora, tla, oblaka. Zavidio sam Cariću na hladovitom kutku. »Godinama me gnjaviš za to — nemoj mi reći da si se odjednom ustrtario.« Provukao je prste kroz neurednu kosu. »Ja... Čuo sam svašta o Mazzie.« »Da.« »Ništa lijepoga.« To je bilo najbliţe tome da prizna kako je nervozan. »Sviđa ti se ovdje?« »Nije loše.« »Misliš da bi ti bilo ljepše na Akademiji gdje ćeš sljedećih deset godina biti zaključan i gdje će ti ispirati mozak dok ne postaneš poslušan?«

»Ne.« »Onda nemamo mnogo izbora. Što god Mazzie bila, ne radi za Krunu, a to je najvaţnije. Slušaj što ti ima za reći, slijedi njezine upute i ne budi drzak — ali paţljivo slušaj i ne skidaj pogleda s nje. Ako učini nešto što ti se čini čudnim, reci mi bez oklijevanja.« »I onda?« Bacio sam noţ u tlo. »I onda ću ja to riješiti.« Čini se da mu je to bilo dovoljno jer je kimnuo i vratio se svojoj igri. Kao što sam rekao, Carić je bio zatvorena osoba. Moja je soba bila vrela poput pećnice, zraka nije bilo iako su prozori bili otvoreni. Dao bih deset okra za svjeţ povjetarac, kad bih ih mogao nekome ponuditi. Skinuo sam košulju i pokušao odspavati nekoliko sati, ali između dosadašnjeg dana i daha nisam imao sreće. Nanio sam liniju snenotrsi na duhan i popušio to na ustajalom zraku. Kad sam popušio, smotao sam još jednu. Nisam baš utonuo u san, više u ugodnu katatoniju, ali i to je bilo dovoljno. Vrijeme je proteklo. Kad me buka odozdo prenula iz tupavila, bilo je kasno popodne. Nakon što sam je nekoliko minuta pokušavao dohvatiti, obukao sam košulju i spustio se u kuhinju. Adolphus je bio u potkošulji i slagao je zalihe koje nismo trebali, bio je to dobar izgovor za bučno lupanje. »Moţeš prestati. Stigao sam.« Okrenuo se namrštena lica. Njegovo jedno oko me mrko odmjeravalo. Inače je bio pristojan i vezao platno preko prazne duplje, ali danas to nije učinio. Nije se baš lako svađati s nekime dok mu gledate u lubanju i mislim da sam određeni dio svađa izgubio baš zbog toga. Mislim da je to bilo planirano — Adolphus je bio lukaviji nego što je odavao. »Moramo se spremiti za večeras.« »Da, sigurno će svi navaliti na šeri. Hoćeš li mi reći u čemu je problem ili moram pogađati?« Zagunđao je, ali je nastavio sa svojim poslom. »Nedostaje ti majka. Izgubio si pola bara na kocki. Zaljubio si se u mladog plesača i ţeliš pobjeći u Slobodne gradove. Zaustavi me

ako sam blizu.« Spustio je pola bačve jabukovače na do pa se okrenuo prema meni. »Carić kaţe da ga šalješ nekoj mračnoj vještici.« »Tako nekako.« »Otkada ti donosiš takve odluke bez mene?« »Teško te uloviti ovih dana, Adolphuse, kad stalno trčkaraš okolo i pretvaraš se da si još uvijek vojnik.« »Imam pravo znati što se događa s njime.« »Sada znaš.« »Poslat ćeš ga u Isthmus kako bi ga neka vještica učila kako čitati budućnost iz svinjskih crijeva?« »Misliš da Mazzie nije kvalificirana? Nekoć sam znao čarobnjaka Prvog reda, ali on je mrtav. Naravno, rado ću te poslušati ako imaš kakav prijedlog.« »Ne vidim čemu to. S vremenom će se snaći.« »To nisu hlače koje će mu biti dobre kad malo poraste — ili ćemo ga naučiti da se s time nosi ili ćemo čekati da si sprţi mozak. A kad već razgovaramo o Carićevoj budućnosti, zašto ga pokušavaš pretvoriti u malog vojnika?« Leđa dugačka poput pola koplja su se uzdigla i spustila. »Sviđa mu se to.« »Sviđalo bi mu se i da mu u čaj ubaciš korijen urobora, ali to nećemo napraviti. Naš je posao naučiti ga da radi ono što je pametno, a ne ono što mu se sviđa.« »Nisam ga odveo u ured za regrutaciju.« »Pruţaš mu loš primjer. On je dječak — voli krv, buku i mogućnost nasilja. Nema potrebe da ga potičeš.« »Nije se radilo samo o tome.« »Saţeo sam da bude jasnije. Kad si me već pokrenuo, ne sviđa mi se što provodi vrijeme s grupom nitkova koje si odabrao za nove najbolje prijatelje.«

»Ti se susrećeš s gorim ljudima.« »Ja sam diler pa to baš i nije neka usporedba.« Otkrio sam da mi je vrećica sasnenotrsi još uvijek u dţepu. Palo mi je na pamet da smotam dţoint, ali odlučio sam da nije mudro. Onda sam se predomislio pa sam počeo motati. »Tvoj čovjek, Joachim Pretories, nasljednik Rolanda Montgomeryja, najveći zagovornik Vojnikova srebra... Što misliš, koliko on vrijedi?« Adlphus je zvjernuo. »Nisam nikada razmišljao o tome.« Smotao sam papir i zapalio šibicom cigaretu. »Ne ţuri mi se.« »Valjda prima plaću. Ono što prikupe ide ranjenicima, udovicama i djeci.« »Svaki novčić, siguran sam u to, ali nisi mi odgovorio na pitanje. Koliko vrijedi Joachim Pretories?« »Ne znam. Nisam njegov bankar.« »Kladim se da ima dvadeset tisuća okra ili dajem lijevo jaje.« »Sereš. Joachim Pretories je pošten čovjek.« »Onda je jedini — trebali bismo njega uokviriti i postaviti na zid.« »Puno blebećeš, ali još mi nisi pruţio nikakve dokaze.« »Ako dovoljno čvrsto stisneš oči, propustit ćeš izlazak sunca. Pretories je isti poput vođe svake druge mafijaške udruge. Ima svoju bazu i ima svoje snagatore.« »Udruga nije sindikat«, zareţao je dovoljno divlje da me upozori iako ga nisam poslušao. »Što misliš koliko je ljudi Roussel ubio otkako nije u vojsci? Kladim se više nego u uniformi.« »Nisi ni ti svetac.« »I zato prepoznajem sebi slične.« »Ako ih toliko mrziš, zašto si im se pridruţio?« Stresao sam pepeo na pod. »Znači čuo si za to?« »Jesam.« Nije izgledao sretno. »Bavim se ruţnim poslom, Adolphuse. Moram provoditi vrijeme

s puno ruţnih ljudi.« »To je neka tvoja igra?« pitao je uţasnuto i unezvijereno kao da sam pljunuo na kip Prvorođenog. »Nipošto. Jutros sam se probudio i sjetio koliko sam volio vojsku, i sjetio sam se sreće koja će mi planuti u prsima ako se opet nađem u redovima.« »Ne ţelim znati o čemu se radi«, rekao je i mahnuo rukom kao da me ţeli otjerati, a salo mu se zatreslo ispod potkošulje. »To se lijepo uklapa u moj plan da ti ništa ne kaţem.« Ipak sam nastavio. »Ti ljudi nisu onakvi kakvima ih smatraš — reci mi da ne pokušavaš očajno proţivjeti mladost pa da si zato zaslijepljen tom činjenicom.« »Nisu svi pokvareni poput tebe.« »Naravno da jesu — samo se više trude to sakriti.« Oko šanka je lebdjelo puno negativnosti, ali spustio se mrak i čekao me zadatak zbog kojeg sam morao izaći. U sobi sam izvukao dugačak crni kovčeg ispod kreveta. Unutra drţim asortiman oruţja koje inače ne trebam u svakodnevnom poslovanju. Spremio sam noţ u rukav i u čizmu. Mačetu sam privezao za pojas, taj kratak mač sa širokom oštricom koji su obje strane koristile u ratu. To nije bilo dovoljno za ono što će uslijediti, ali je bilo sve što sam imao. 21.POGLAVLJE Iako nije dostojanstveno znojiti se navečer, tako je protekla moja šetnja do Estrouna. Tjedni suše pretvorili su Andel u nešto što se najdareţljivije moglo opisati kao mlaz tamne vode koja teče prema dokovima. Djevojka Carićevih godina tiho je stajala u suhom koritu rijeke i promatrala me kako prelazim most. Nosila je pamučnu haljinu i imala je masnicu preko cijelog lica. U jednoj je ruci drţala praznu kantu. Sekundu kasnije stisnula je oči, pljunula u vodu i otišla. Znao sam kako se osjeća. Konoba Osam deva zauzimala je veći dio ulice, imala je tri kata i ravan krov s kojeg je pucao najbolji pogled na grad sjeverno od

Zmajeva gnijezda. Ulazak u konobu odveo bi vas u kaos, u razuzdano klupko, u carstvo, ako ne razvratnosti, onda svakako raskalašenosti. Bilo je to popularno okupljalište začudno širokog kruga ljudi — mačevalaca koji bi u jednu pamdjivu noć spiskali cjelotjednu zaradu, plemenitaša s Visova koji su poţeljeli malo zaroniti u podzemlje grada. Svi su bili dobrodošli ako su imali novaca i nisu remetili mir. Ovima prvima na usluzi je bilo desetak konobara na svakome katu koji su snenotrs dijelili istom lakoćom kao i viski, a tu je bio i impresivan niz stolova za kockanje i jednako impresivna ergela kurvi. Ovo drugo osiguravala je ekipa probranih izbacivača koji su redovito prolazili prostorijama, bili su zamjetno krupni i lijepo odjeveni u široku odjeću tako da bez problema mogu raspaliti, a pritom ne poderati odjeću. Imali su i suptilnije pomagače, ţilave momke koji su pili razvodnjeno pivo i budno pratili što se događa. U Estrounu ste mogli voditi posao kakav ste htjeli ispred Osam deva, ako ste pritom postotak dali vlasniku, ali sam bar je bio mjesto na kojem se nije poslovalo. Zbog te je implicitne garancije takvo šaroliko mnoštvo oboţavalo taj bar, a to je obećanje svojim ugledom osiguravao Gazda. Vrućina nije umanjila broj gostiju, vani je bio nagurano dvadeset ili trideset osoba. Prišao sam ulazu i stao kraj vratara, mišićavog Vaalana s tuţnim očima kojima ništa nije promaklo. U pravilu niste mogli unositi oruţje u Osam deva, ali ja nisam običan gost pa je zanemario moju opremu. »Hej, Wardene.« »Kako ide, Koos?« Pregledao je gošću koja je prišla, pomalo ocvalu kurtizanu u svili pa joj mlako mahnuo da uđe. »Ne mogu se ţaliti. Ni na vrijeme ni na smrad. Ni Krunu ni kugu ni plaću.« »Ne moţeš se ţaliti«, sloţio sam se. »Ne, ne mogu. Šef je negdje na katu — bez problema ćeš ga uočiti.« »Drţi se, Koos.« »Moram, Wardene.« Nisam veliki ljubitelj Gazdinog lokala. Ljudi su dovoljno naporni

jedan na jedan — nikada nisam shvatio što bi to trebalo opuštati u zbijanju hrpe ljudi u zatvoreni prostor. Deva je bilo mjesto gdje ste dolazili vidjeti i biti viđeni, a ja nisam volio biti u centru paţnje — bila je to nuspojava moga posla. Ipak, razmjer te radosne kakofonije bio je impresivan. Čuo sam bend s gornjeg kata kako nemelodično svira, a krov se tresao u ritmu. U prizemlju je bilo mirnije, bogataši su birali kurve, a dalje od njih oni neţeljeni i oni bez love su očajno stajali uz zidove. U Devi je bila dobra noć. Uvijek je bila dobra noć u Devi, i Reginald Tibbs, Gazda, je naporno radio kako bi to ostvario. Imao je brojne druge interese, raznolike i unosne, ali Deva je bila njegova ljubav. Koos mi je rekao da je na katu, ali našao bih ga i bez te informacije. Tibbs je uvijek bio na podiju, laskao gostima, plaćao pića, smijao se i čavrljao. Zasluţio je svoj nadimak. Uočio sam njegov cilindar usred skupine naočitih ţena i bogate gospode koji su ga opčinjeno slušali. Sve je na Tibbsu bio veliko, kićasto i vulgarno, od kraljevski purpurnog šešira do jarko ţutih čizama sa srebrnim porubom. Imao je brkove zavijene voskom, izuzetno zelene oči i bradu koja se račvala u dva kraka i sezala mu gotovo do trbuha. Ostatak njegove odjeće bio je skup i bezukusan, savršenog kroja i uţasnog nesklada boja. Hodao je brzinom kojom su neki trčali, a njegov okrugli trbuh na mjestu su drţale tanke noţice. Sve je to, naravno, bila predstava, ali imala je svrhu — dok ste vi proučavali blještavilo, čelični pogled bi vas proučio, odredio vašu vrijednost do posljednjeg novčića i upamtio sve detalje koji bi jednoga dana mogli biti korisni. Iako mu nisam vjerovao, Tibbs mi se sviđao, ali provjerio sam vrećicu s novcem poslije svakog sastanka s njime. Ugledao me i skratio razgovor pa poletio prema naprijed brzinom koju njegovi tjelohranitelji nisu mogli pratiti. Primio mi je ruku s obje svoje i zamalo je iščupao iz ramena. Sve je ljude tako pozdravljao, ali volio sam se uvjeravati da je to sa mnom više značilo. »Pa je li to Warden glavom i bradom, izvukao se iz svoje jazbine u Gradu sjena i došao posjetiti starog prijatelja?« »Dugo se nismo vidjeli, Tibbse.«

»Predugo, Wardene, predugo.« Glas mu je bio gladak poput ulja. »Ne prođe niti jedan dan u kojem ne ţalujem zbog tvoje duge odsutnosti. Ne kaţem li to svakoga dana, Nissime, da bih volio da nas Warden uspije posjetiti.« Nissim je bio Otočanin prikladne građe koji mu je stajao kraj ramena. Uvijek je izgledao kao da se baš sprema progovoriti, ali nikako da nešto izusti, a tako je bilo i sada. Tibbs je sam potvrdno odgovorio na svoje pitanje. »Kaţem to svakoga dana!« »To je sigurno umarajuće.« »Sada si ovdje pa se moram pobrinuti da mi opet dođeš! Što te zanima? Ţeliš li iskušati sreću na kocki?« Puhnuo je na šaku i bacio imaginarne kosti. »Ma ne, što ja to govorim — Warden sam kroji svoju sreću! Što kaţeš na toplo piće da te zagrije? Iako to i nije potrebno na ovakvu noć — kaţem ti, ovo mi je treći par svilenog rublja!« Opet se nasmijao i pljesnuo me po leđima dovoljno silovito da mi rasklima zube. »Zapravo, nadao sam se da imaš vremena za privatan razgovor.« »Srce mi se slama od pomisli da ovo nije društveni posjet.« »Dopustit ću ti da me častiš viskijem ako će to pomoći tvome srcu.« Tibbsov osmijeh bio je širok, a zubi krivi. »Najbolje je da pođemo otraga.« Poveo me u tom smjeru kad se neki muškarac probio iz gomile i šapnuo mu nešto. Tibbs ga je nadvisivao, kao i većinu ljudi i morao se presaviti kako bi olakšao taj razgovor. Razmijenili su nekoliko rečenica, izgubljenih u buci bara. Trenutak kasnije se uspravio i kimnuo. »Čini se da moram riješiti jedan poslić prije nego što počnemo.« »Samo naprijed«, rekao sam i pošao za njime iza pulta pa kroz mala vrata koja su vodila prema katakombama ispod bara. Podrum je bio od kamena, nije bio gladak i elegantan. Redovi boca stajali su na ţeljeznim policama, sanduci alkohola u kutu. Prošli smo kroz još jedna vrata u novu prostoriju, manje-više istu kao i prvu, osim što je nasred sobe leţao muškarac privezan za

malen stol. Oko njega se nadvila ekipa snagatora, profesionalaca koji su hladno čekali naredbu odozgo. Tibbs je skinuo šešir, prislonio ga na prsa i tuţno ga promotrio. »Charluse, Charluse, Charluse.« Svaka je riječ izgovorena sa sve više melankolije. Charlus je podigao pogled pa ga opet spustio prema tlu. »Dobar dan, gospodine Tibbs«, rekao je. Charlus je bio Tarasaighn u ranim dvadesetima, mršav, prljav i koščat. Pitao sam se zašto ga je Koos pustio unutra takvog. Mislim da ga nisam prije vidio, ali nemam memorije da upamtim sve dţepokradice u gradu jer je uglavnom ispunjena narkoticima i ţaljenjem. Tibbs je čučnuo da bude u njegovoj visini i pogledao zarobljenika i oči. »Ovo je drugi put, Charluse.« Charlus je kimnuo, bio je to nezgodan pokret u njegovu poloţaju. »Znam, gospodine Tibbs, ţao mi je.« Tibbs je odmahnuo glavom kao da je začuđen i razočaran. »Drugi put, Charluse.« »Znam, gospodine Tibbs, kao što sam rekao, ţao mi je.« Zvučao je iskreno. »Nitko ne prodaje za šankom, Charluse. Vodim ugledni bar. Bogatuni dolaze ovamo jer znaju da ih nitko neće smetati.« »Znam, gospodine Tibbs.« »Nisam li ti lani za kratkodnevicu dao gusku da odneseš ţeni?« »Za Novu godinu«, odgovorio je Charlus tuţno. »I cijenili smo to.« Tibbs je ustao i kimnuo. »Tako je«, rekao je. Zafrkao je brk pa izrekao presudu. »Dva prsta — mala.« »Hvala Vam, gospodine Tibbs! Hvala Vam«, rekao je Charlus jecajući od zahvalnosti. Tibbs se opet sagnuo i mahnuo mu prstom pred licem. »Ovo je zadnji put da sam blag prema tebi — ako ćeš stvarati još problema, uslijedit će cap.« Desnom je rukom napravio pokret rezanja preko

lijevog zapešća. Charlus je niječno zatresao glavom. »Nikada više, gospodine Tibbs, obećavam.« »Pozdravi ţenu« rekao je i uspravio se. Kimnuo je prema sljedećoj prostoriji, ja sam krenuo za njime, a Nissim i drugi s ostalima. »Blagoslovio Vas Prvorođen i, gospodine Tibbs!« povikao je Charlus prema našim leđima. »Neka Vas blagoslovi i čuva!« Tibbsove odaje bile su skromne, s obzirom na njegovu ljubav prema raskoši i činjenici da je vjerojatno zarađivao deset tisuća okra godišnje. Bile su male, čak i zatrpane — bio je tu oronuli stol, vješalica za kapute i bar. U kutu je stajao teţak sef u kojem je stajao priručni novac za operacijske troškove, ono što je za prosječnog građanina bilo pravo bogatstvo. »Taj če mali loše završiti«, rekao je Tibbs i natočio dvije čaše viskija pa sjeo za stol. Slijedio sam njegov primjer. »Barem znaš da si pokušao«, rekao sam, ali nisam bio siguran šalim li se. Tibbs je zamišljeno kimnuo pa se usredotočio na trenutnu situaciju. »Da je po mome, ja bih se zavalio pa bismo cijele noći razmjenjivali priče. Ali poznajem te, Wardene, i iako mi to trga srce, ti nisi netko tko voli lupetati. Stoga«, poloţio mi je viski u ruku i kucnuo čašu, »da te čujem.« Prekinuo nas je oštar udarac poslije kojega je odmah uslijedio vrisak. Pa opet. Otpio sam gutljaj pića. Okus me podsjetio na zalazak sunca što sam Tibbsu i rekao. »To je luksuz koji si dopuštam. Uvezeno je iz Kinterre — ne biste znali destilirati pristojno piće ni da vam ţivot ovisi o tome, ako smijem primijetiti.« Smio je. »Trebam znati vrijeme i lokaciju sljedeće pošiljke zmajevca za obitelj Giroie«, rekao sam. »Ja ne prodajem zmajevac.« »A ja nemam mjesto za Kraljevskim vijećem pa znam gdje je

palača.« Čuo sam Charlusa kako jeca kroz zidove. Strogo gledano ne trebate male prste kako biste pljačkali, ali njihovo odsustvo nipošto nije od pomoći. »Zašto se petljaš s Giroieima? Znaš da ih sada predvodi sin, a taj stvarno nema soli u glavi.« »Onda je taman na mojoj razini.« »Nije to više kao prije. Sada Otočani vode dokove, oni i heretici. Prošlo je puno vremena otkako su Tarasaighni bili ti koji su imali monopol nad ilegalnom robom.« »Daj, Tibbse, stari Giroie nije se htio ni rukovati s Kirenom — nema šanse da je Junior počeo poslovati sa strancima. Obitelj Giroie još uvijek radi preko vas, močvarnih ljudi. Zar me moţeš pogledati u oči i reći kako nemaš još nekoliko prijatelja među zemljacima?« »Valjda imam nekolicinu«, rekao je Tibbs bez entuzijazma. »Naravno, to što traţiš je pozamašna usluga.« »I morala bi biti da bi uopće načela tvoj dug.« »Učinio si mi pravu uslugu u ono vrijeme.« Usisao je zrak kroz zube i hladno me pogledao. »Davno je to bilo.« »Prije mnogo, mnogo godina — mislim da su joj narasle kamate.« Nacerio se. »Mogao bih to nekome povjeriti. Obitelj Giroie ionako nije pretjerano organizirana.« Uskoro će se posve raspasti, ali nema potrebe da to naglašavam. Gazda mi je natočio iz vrča pa zatim sebi. »Što to spremaš, Wardene?« »Pokušavam opstati. Znaš kako je.« »Meni zvuči kao da planiraš nešto. Prošlo je puno vremena otkako su Giroiei bili na vrhu i vođa im je budala — ali ipak zapovijeda povećim brojem ljudi.« »Kolikim?« »Većim od nule, što znači da su brojčano nadmoćniji od tebe.« »Nikada nisam primio formalno obrazovanje«, rekao sam. »Od

računanja me boli glava.« »Ti znaš svoj posao, Wardene, ne kaţem da nije tako. Već neko vrijeme vodiš to svoje malo carstvo — iako, budući da sam i sam to prošao, ne znam koliko se to isplati.« »Čovjek se navikne na svoju okolinu.« Skinuo je cilindar i poloţio ga na stol. Bez njega je izgledao nekako umanjen. Od našeg posljednjeg susreta kosa mu je postala srebrna i na jarkom svjedu nije izgledao poput nekoga tko će ţivjeti vječno. »Znaš, sjećam se dok si još nosio sivo. Kladim se da nema mnogo nas koji to moţemo reći.« »Moji poznanici obično ne ţive tako dugo. To moţeš shvatiti kako ţeliš .« »Ja sam još uvijek ţiv, Wardene.« »Tako je « »Drţim svoj teritorij već trideset godina.« »Dugo je to.« »Vidio sam mnoge koji su završili plutajući u luci.« »Ne sumnjam.« »Kad si napustio Crnu kuću, sjećam se kako sam mislio da ćeš i ti biti jedan od tih nesretnika.« »Nikada nije kasno za nadu.« »Svi oni problemi s bandom Ludog Edwarda...« »Jadni Edward. Vjerovao je pogrešnim ljudima.« »Djeluješ mi poput nekoga tko brza prema lošem kraju.« »Prije je to maraton — iako je cilj isti.« »No s vremenom se situacija smirila i zaključio sam da sam se prevario.« »Ne uzimaj to k srcu — i ja sam se jednom prevario.« »Pametno si to odigrao. Zadrţao si kontrolu i nikada se nisi zamjerio nikome dovoljno velikome da te zgazi.«

»Zacrvenit ću se ako ne skratiš priču.« »Sada pak, mislim da sam čitavo vrijeme imao pravo. Opak si ti, Wardenc, poprilično opak i previše prgav da bi se mirno pokorio. Mislim da moţda još samo nisi upoznao nekoga tko će te srediti — ali mislim da moţda još uvijek traţiš.« »To je jebena propovijed. Je li prekasno da postaneš svećenik? Mislim da si krivo odabrao zvanje.« Nacerio se. »Nisam dovoljno velik licemjer.« Zaključio sam kako je pristojno ne proturječiti mu. »Ova informacija — iz kakvog god razloga da je ţeliš — to neće biti dobro ni za tebe ni za druge.« Podigao je čašu do usana pa je spustio na stol, praznu. »Da sam ti prijatelj, ne bih ti je dao.« »Ali mi nismo prijatelji, Tibbs. Ti si samo tip s kojim poslujem.« Trenutak kasnije tuţno je kimnuo i glatkim pokretom vratio šešir na glavu. »Kako bi bilo drugačije kad me nikada ne dolaziš posjetiti? Sutra ću ti poslati nekoga s podacima koje traţiš.« 23.POGLAVLJE Sljedeće sam jutro ušetao u Kokoš i kvočku. Zauzimala je prvi kat zgrade od crvene cigle u tihom kutu Staroga grada. Nije to bio pretjerano lijep restoran — dekor i jelovnik nisu se promijenili od vremena kuge. No tako nisu morali povisiti cijene. Svrha mu je bila da pokaţe kako obitelj Giroie ima novac i tradiciju i to je činio učinkovito. Kuhinja je bila zatvorena, ali muškarac je sjedio za šankom i točio kavu u porculansku šalicu. Bio je odjeven poput šefa sale, ali ispod uniforme sam vidio obris noţa. »Ţelim razgovarati s Arturom.« Zadrţao je pogled na mojoj pohabanoj košulji. »A tko si ti?« »Ja sam Warden.« Opet je pogledao moju pohabanu košulju. Teško mu je bilo povezati je s mojim imenom iako baš nisam bio siguran kako je zamišljao da kralj geta treba biti odjeven. »Očekuje li vas gospodin Giroie?«

»Samo ako je vidovit.« »Znači nadate se da ima slobodno u rasporedu.« »Molim se da je tako.« Humor ga je zbunjivao pa je odgovorio tek nakon pauze. »Morat ću poslati nekoga gore i provjeriti je li slobodan.« Kimnuo sam i sjeo da pričekam. Šef sale je pozvao slugu i dao mu upute pa se vratio kavi koju je polako ispijao s ispruţenim malim prstom. Kad je Senior vodio operacije, prizemlje restorana danonoćno su čuvali drmatori u lošim odijelima s velikim trbusima i još većim rukama, koji su u istoj mjeri izgledali druţeljubivo i prijeteće. Nisam ih volio, ali bili su mi draţi od njihove zamjene, seljaka u svili koji će se samouvjereno cerekati dok vam reţu grlo. Nakon nekoliko minuta pojavio se nabiti Rouender koji se nije ni pretvarao da radi u usluţnoj industriji i on me poveo na gornji kat. Ako dovoljno daleko istraţite lozu obitelji Giroie, pronaći ćete čovjeka. Pravog opakog štemera s dvije šake i Opakom naravi, tipa kakvog ne biste htjeli susresti u mračnoj uličici, pa čak ni osvijetljenoj, ma zapravo bilo gdje. Dovoljno mudrog da vidi ono što je drugima promaklo i s dovoljno velikim mudima da to iskoristi. Muškarca koji je oštricom noţa stvorio carstvo, koji ga je objema rukama drţao i branio sa svih strana. Koji je urezao svoje ime dovoljno duboko u teritorij da je on postao njegovo nasljedstvo. Tragove toga čovjeka mogli ste vidjeti u Arturovu ocu — ne sve, ali dio divljaštva i lukavosti njegova pretka, grubijana ispod izglađene površine. To nije vrijedilo za Juniora — u njemu je ta krv ipak pošla po zlu, razvodnila se u ništavilo. On je obiteljski posao smatrao upravo time — jednako bi rado vodio dućan ih vinariju. Da je bio svjestan svoje slabosti, moţda bi bio dobar, zadovoljan time da zadrţi ono što su njegovi preci stvorili i da to u najboljem slučaju preda sinu koji će biti sličniji precima. Ah Artur je bio zmija koja je umislila da je lav, bio je netko tko će uništiti svoju obitelj. Ta nova uglađenost bit će kraj obitelji Giroie. I dalje je bio opijen nedavnim uspjehom jer je prije nekoliko

tjedana progutao neke neudruţene ulične bande. Sumnjam da će dugo u tome uţivati. Vani je puno igrača većih od Giroiea i nije pametno privlačiti njihovu paţnju samo kako bi teritorij povećao za nekoliko ulica. Junior baš i nije vidio dalje od prsta. Godinama sam ga poznavao — prije je visio u restoranu, a ljudi njegova oca su mu donosili slatkiše i davali komplimente, bio je razmaţen klinac koji je postao površan mladić. Ured mu je definitivno bio previše elegantno uređen za čovjeka koji je, na kraju krajeva, ţivio od prodaje zmajevca i kurvi. Sjedio je za stolom duţine lijesa i nije ustao da me pozdravi. Vrh stola bio je prekriven glatkom, kristalnom, prozirnom pločom jer tko ne bi ţelio promatrati bedra drugog muškarca dok raspravlja o poslu. »Wardene«, započeo je radosno. »Vrlo ugodno iznenađenje.« Artur je bio prezgodan za svoju profesiju. Definiran, ali mekan, s plavom kosom do ramena i odjećom koja kao da je skrojena iz kurtizanine plahte. »Hvala ti što si našao vremena za mene.« »Uvijek ga rado nađem. Kako ide posao?« »Divan niz neprekinutog uspjeha. A kod tebe?« »Ide vrlo dobro«, rekao je. Sunce je ulazilo kroz prozor i reflektiralo se s njegovih zubi. »Vrlo dobro.« »Drago mi je.« »Mogu li ti što ponuditi? Viski? Cigaru?« Bilo je devet i trideset ujutro, ali nuđenje darova je Artura podsjećalo da je bogat pa mi je svaki sastanak s njime bio poput rođendana. Ipak, odmahnuo sam glavom. »Dobro sam.« Namjerno sam proučio bogato opremljenu prostoriju. »Promijenilo se otkad sam zadnji put sjedio ovdje.« »Promjena nas sve sustigne, Wardene — ili je prigrlimo ili joj dopustimo da nas proguta.« Odlučio sam upamtiti taj biser i pohraniti ga u pamćenje. »Je li se to dogodilo dečkima iz ulice James? Progutala ih je budućnost?« Nasmiješio se, prepreden poput kurve od deset okra. »Čuo si za

to?« »Priča se.« »Zapravo je to gadna stvar. Da je do mene, takve stvari bile bi nepotrebne. Posao bi se vodio iskreno i svi bi dijelili profit. Ali«, dramatično je uzdahnuo, »ne ţivimo u takvom svijetu.« »To je moţda tvoj svijet — moj je sačinjen od šećerne vune i zalazaka sunca.« »Morat ćeš me pozvati u goste.« Naslonio se u stolici i prekriţio ruke. »Siguran sam da nisi došao do mene kako bi slušao moja razglabanja.« Iako ga to neće spriječiti. »Što te to dovodi u Kokoš prije podneva?« »Recimo dobrosusjedski odnosi.« To gaje uozbiljilo. »Nisam bio svjestan toga da smo susjedi.« »Moj dom je cijeli svijet Arture, a svaki čovjek je moj susjed.« Njegov smijeh previše me podsjećao na kikot da bi mi bio ugodan. »Da te čujem, građanine svijeta.« »Čuo sam da imate problema s Udrugom.« Zamišljeno me pogledao. »Ne, ne baš.« »To nećeš još dugo moći govoriti.« Stol mu je bio prekriven različitim sitnicama: utezima za papir, pozlaćenim satovima, beskorisnim, ali skupim tricama iz Slobodnih gradova koji su svirali kad biste ih potapšali. Podigao je jedan takav komad, minijaturu kopljonoše i počeo namotavati ključ. »Kakve nevolje?« »Onakve kakve organizacija koja trguje narkoticima ima s organizacijom koja se zaklela da će ih ukloniti.« Artur je napravio grimasu, nije mu se sviđalo to što ga podsjećam da ne vodi plantaţu pamuka. Odloţio je igračku na stol i ona je počela nesiguran marš prema naprijed pa se prevrnula. »Obitelj ima mnoge i raznolike interese, većina kojih je posve legalna. Ne bih nas uopće opisao riječima koje si ti upotrijebio.« »Mislio sam da smo obojica prezauzeti za okolišanje, ah ako sam

ja jedini koji ima posla danas... « »Više od deset godina nismo u sukobu s veteranima, otkako je Roland Montgomery ubijen.« »Nadam se da si uţivao u odmoru.« »Ţeliš reći da će poduzeti nešto protiv nas?« »Zar već nisu? Misliš da Pretories ne zna tko povlači konce kod Divljaka?« »Divljaci nisu povezni s obitelji Giroie«, rekao je Artur. »Popust svih drugih distributera na veliko, imamo raznolike kupce. Kakvim god se oni aktivnostima bavili, po završetku naših transakcija nas se ne tiče, u to te uvjeravam.« »Lijepa razlika, no sumnjam da će drugi sindikati dijeliti taj stav. Ulica poštuje pobjednike, Giroie — i to ne jučerašnje pobjednike. « »Ne moraš mi govoriti kako da vodim svoj posao«, rekao je kiselo. »Odakle primaš informacije? Jesu li pouzdane?« »Ni ti meni ne moraš govoriti kako da vodim svoj posao, Arture. Ne bih bezveze hodao do tebe da ne mislim da imam vaţne informacije.« Nervozno je udario po staklu. »Bez uvrede, Wardene — znam da imaš dobre izvore. Ali Udruga se nije miješala u naš posao više od deset godina, a ni mi u njihov. Pretories nikada nije pokazao ţelju da obnovi sukob i ne vidim zašto bi se to sada promijenilo.« »Jesi li čuo za marš koji planira?« »Naravno.« »Sljedeći će tjedan zapovijedati s pedeset tisuća ljudi. S takvim brojevima mogao bi razmisliti o tome da riješi stara neriješena pitanja.« »Moţda«, odgovorio je, neuvjeren ali nervozan. Ustao sam. »Radi što ţeliš, Arture — ovo sam učinio iz pristojnosti.« I Artur je ustao. »Nemoj me krivo shvatiti — cijenim te informacije. Uvijek si bio odani prijatelj obitelji.«

Nikada to nisam bio, ali nije bilo razloga da to istaknem. »Dovoljno sam blizu teritorija Udruge da moram osluškivati što se događa. Ako tebe srede, moţda poslije toga bace oko na mene.« »Sumnjam da će biti što od toga«, rekao je Junior uspravnih leđa, svim se silama trudeći da oda dojam vaţne osobe. »Ali ako naprave potez, mi ćemo im kontrirati.« Dolje su šef sale i Arturov čuvar sjedili zajedno za stolom, pili kavu i igrali šah. Igrali su ruţno, nasumično izmjenjujući figure bez ikakve ozbiljnije strategije. Čuvar je mogao matirati u tri poteza, ali nije to vidio. Jedan sam trenutak gledao njihovu igru i pitao se hoću li biti ţiv na kraju svoje. Bilo je prevruće za nagađanja, a kamoli tek suosjećanje, pa sam krenuo kući. 24.POGLAVLJE Dvanaest sati kasnije stajao sam pred starom propadajućom vilom, spomenikom vremenu od prije pola stoljeća kad su dokovi bili vrhunska nekretnina, a ne gradsko smedište. Kasno ljetno sunce spustilo se iza horizonta, ali ostaci svjetlosti još su uvijek pomagali odagnati mrak. S bedema me nijemo upozoravao uobičajeni red vodoriga, ţivotinjskim figurama nedostajali su dijelovi tijela i izrazi im više nisu bili strašni. Presporo su plašili narod, a on ih je prebrzo uništavao. Ostatak zdanja zadesila je slična sudbina, uglavnom zbog pasivne indiferentnosti i zlobe rođene iz dosade generacija skvotera. Da je pogledate, kuća vam ne bi zapela za oko, ali da je nekoliko minuta promatrate, uočili biste da prolaznici radije prelaze ulicu nego da prođu kraj nje. Banda natučenog voća posjedovala je teritorij uz granicu između Isthmusa i Kirengrada. To je područje bilo tako siromašno da u njemu nije bilo rasne netrpeljivosti, boju koţe izbrisala je zajednička bijeda. Nalikovali su mnogim bandama Otočanina, krijumčarili su robu kroz svoj dio dokova i nudili plaćeničke usluge svima koji su bili dovoljno ludi da ih unajme. Ni s kime bitnim nisu imali prave veze, a bavili su se aktivnostima koje su stvarale puno buke, što je dugoročno loša strategija za kriminalnu organizaciju. Trenutno su previše toga pokušavali, a to što nisu imali resurse i

zdrav razum nadoknađivali su čistim divljaštvom. Pred ulazom je stajao plaćenik s koţom boje ugljena i zakrivljenim mačem na svakom boku. Iako sam dolazio često, i iako je svaki moj posjet bio unosan za njegovu bandu, u nedostatku drugog pozdrava iskesio je zube kad me ugledao. Nisami se obazirao na to, odgurnuo sam ga ramenom i prošao kroz vrata u pakao. Osnivač Bande natučenog voća umislio si je da je umjetnik, povrh toga što je kriminalac i ubojica pa je unutrašnjost vile oslikao vizijama iz snova u jarkim i ţivim bojama. Njegove prvobitne kreacije bile su izuzetno vesele: nasmiješeni oblaci iznad rasplesane djece, antropomorfno sunce s dţointom u ustima koje im namiguje. Kako mu je rasla ţeđ za zmajevcem, prebojao je te vizije novim mračnijim slikama — rogatim likovima zaokupljenim raznim svetogrdnim činovima, pobačenom djecom koja svijetu obznanjuju svoju mrţnju. Umro je prije godinu dana — zmajevac tako djeluje — i njegova su remek-djela počela propadati, a slike iz različitih razdoblja stopile su se u nedefiniranu cjelinu. Sama zgrada nije bila sigurna za stanovanje još od vremena dok su njezini trenutni stanari bili na sisi. Truli zidovi naslanjali su se jedan na drugi, još su stajali samo iz navike. Smrad truleţi bio je teţak i zabrinjavajuć, drvo je istrulilo, a vlaga je probila kroz strop i prodrla sve do temelja. S obzirom na veličinu zdanja pomislili biste da je prilično jednostavno ograničiti smeće, a pogotovo tjelesne izlučevine, samo na određeno krilo ili kat. Prevarili biste se. Smeće je bilo porazbacano posvuda, a smrad urina izlazio je iz samih zidova. Pet ili šest kriminalaca stajalo je na hodniku, dijelilo dţoint snenotrsa i smijalo se na način koji nije bio pretjerano društven. Ušutjeli su kad su me ugledali. Iako je njihovo sjedište golemi splet prostorija, dovoljno veliko da primi svakog člana bande i njegovu širu obitelj, prednja je prostorija uvijek bila krcata. Banda natučenog voća bila je bliska skupina luđaka. Ova me grupica pozdravila malo srdačnije od svog kolege na ulazu, promumljali su moje ime i kimnuli mi da prođem kroz drvena vrata oslikana poput

ţdrijela. U glavnoj prostoriji nalazili su se šef i njegov zaštitar, okruţeni kolekcijom namještaja koja je pretrpjela česte izljeve bijesa. Tjelohranitelj je nesigurno sjedio na premalenoj stolici i oštrio noţ koji bi u rukama običnog čovjeka izgledao poput mača. Nije ga trebalo oštriti, ali on je to ipak činio. Nikada mu nisam mogao upamtiti ime; bilo mi je dovoljno što znam njegovu funkciju. Adisu Prokleti izvalio se na kauču s čačkalicom u zubima. Bio je mlad, nedavno je prešao dvadesetu — ti mafijaši i kraljevi zakutaka kao da su postajali sve mlađi, ali doduše, moţda sam ja stario. Iskreno, nije izgledao bog zna kako dobro — bio je olupina s lošom koţom, obrijanom glavom i prevelikim očima. Ali izgled zna varati. Adisu je zapravo bio iznimno surov čovjek, pohlepan, opak i sklon tome da zaboravi da ste i vi takvi. Stalno ga je trebalo drţati na oku da vas ne izigra — nije mu bilo dovoljno da dobije svoj dio, ţelio je i vaš. Morali ste paziti da mu jasno poručite kako niste netko koga moţe zajebavati, ali na pristojan i neprijeteći način. Jer druga stvar o Adisuu bila je ta da je bio potpuni luđak — to ste mogli shvatiti iz njegova pogleda koji se nikada nije posve skrasio na nečemu kao i po nervoznim pokretima ruku. Nije glumio, nije se pretvarao kako bi njegovi ljudi bili na oprezu — nešto s njime nije bilo u redu, nešto je bilo slomljeno. Tako da ste mogli sve odigrati savršeno, ali još uvijek niste bili na sigurnom jer mu je to nešto u lubanji u svakom trenu moglo reći da nasrne, to je bilo samo pitanje vremena. Jednom sam to doţivio, zatukao je kurira tavom koju je maknuo s vatre — jednog se trena smijao i dijelio dţoint, a sljedećeg je jadnome klincu mozak iscurio kroz lubanju. Poslije je rekao da je mali krao, ali to je bila glupost. Nije bilo razloga, ne stvarnog. Cijela je banda ludila za korijenom urobora, danonoćno se kuhao u loncu i ispunjavao zrak halucinacijama. »Zdravo, Wardene«, rekao je Adisu nagnut nad stol gdje je udisao pare. »Kako ti mogu pomoći?« Odmahnuo sam glavom. »Ne radi se o tome.«

»U redu onda. Kako ti meni moţeš pomoći?« »Ovisi. Što misliš o novcu?« Polovica njegova osmijeha sačinjena od čistoga zlata blistala je na svjedosti. »Volim ga stjecati.« »A obitelj Giroie? Što misliš o njima?« Nasmijao se. I tjelohranitelj se nasmijao. Tjelohranitelj je bio dobro istreniran. »Volimo sve bijele momke s plavom kosom. Lijepimo se na njih kao na med.« »Šteta.« »Da?« Kimnuo sam. »Zato što znam gdje im stiţe sljedeća pošiljka zmajevca i kada ih ne biste toliko voljeli, mogli biste se dočepati kilograma i pol nerezane robe.« Tjelohranitelj je prestao brusiti noţ. Adisu se naslonio na kauč i pomilovao punjenje koje je virilo kroz poderanu koţu. »Sad kad si to spomenuo«, rekao je, »jebeno mrzim obitelj Giroie.« »Sutra navečer oko jedan brod će pristati na dok na vrbu pristaništa Sugarland. Neki će ljudi sići s njega. Drugi će se sastati s njima.« Tako je barem pisalo na zapečaćenoj poruci koju mi je Tibbsov čovjek tog popodneva donio u Grofa pa pričekao da pročitam i spalim papir. »Da?« »Takav je barem plan. Naravno, ponekad se planovi izjalove.« »Osiguranje?« »Sumnjam da je dovoze časne sestre, ali koliko znam, vi ne vodite samostan.« Trudio sam se ne udisati smrdljivi korijen, ali prije ili kasnije morate udahnuti. Osjetio sam vibracije oko dna lubanje, a jezik mi je bio usporen i otečen. Dva demona usred spolnog odnosa zastala su i zareţala na mene. Iznad njih, začudno detaljan portret Izgubljene plakao je krvavim suzama koje su tekle niz zid. »Što ti dobivaš?« pitao je Adisu.

»Recimo trećinu od onoga što ćete zaraditi prodajom.« »Neka bude četvrtina.« Kimnuo sam u znak suglasnosti. Nije me zapravo zanimao novac — jedino što je bilo bitno za moj plan je da ne ostane niti jedan ţiv Giroie koji će progovoriti o tome što se dogodilo. Doduše, Banda natučenog voća se dobro uhodala u svoju politiku ne ostavljanja preţivjelih pa to nisam morao posebno napominjati. »Giroiei... « započeo je Adisu. »Vjerojatno neće biti sretni ako saznaju da je banda Otočana pobjegla s njihovom robom.« »Zašto, planiraš im reći?« Adisu je spustio bradu na ruke i tiho razmotrio mogućnosti. Silueta moje majke na zidu pruţila je ruke prema meni, istovremeno puna sućuti i negodovanja. Trepnuo sam da nestane, »Što ti misliš, Zaga?« pitao je Adisu. Tjelohranitelj je ispustio mač iz ruku, a on se zabio između dasaka. »Podmetaljka«, rekao je izbuljenih očiju u glavi veličine kokosa. »Ali kome se podmeće?« Adisu je pruţio ruku i izvukao njegovo oruţje. »Znaš da je naš Warden prije bio agent? Koliko čujem, bio je visoko rangiran. Pobrinuo se da Dreni ne prijeđu preko zaljeva i opljačkaju grad. Štitio je zemlju i sva ta sranja.« Podrugljivo mi je salutirao. »On to i dalje misli. Da smo mi obični pijuni. Ţeli da budemo oruđe koje će uništiti neke jadnike.« »Hoćemo li to učiniti?« pitao je tjelohranitelj. »Nego što da hoćemo. Jer Warden pazi na sve detalje. Mi smo samo sitne ribe, ne bi se on zamarao nama. Ako roba nije tamo ili ako nas Giroiei dočekaju... « Mahnuo je oštricom. »Uslijedit će problemi, problemi koje naš prijatelj ne treba. On je previše pametan da bi sebi stvarao probleme.« Adisu Prokleti bit će mrtav u roku od šest mjeseci — nitko ne moţe vječno preţivljavati na tolikim narkoticima, a uz to je previše čvrsto gonio svoje dečke i volio je opasnost. Ali to nije promijenilo činjenicu da je bio polugenij, oštar poput čelika koji je drţao.

»Jedan sat, pristanište Sugarland«, podsjetio sam ga. »Zapamtit ću« rekao je Adisu blistavih očiju i nasmiješen. Ustao sam, nesiguran od dima, ali trudeći se to sakriti. Laţne grozne utvare širile su se po zidovima poput rakova koji izviru iz bačve. Mahala mi je prva osoba koju sam ubio, dječak koji se cerio s razbijenom lubanjom, a nešto ruţičasto je teklo iz rupe koju sam ja načinio. Uskoro se pridruţilo mnoštvo drugih, prerezanih grkljana i spaljenih tijela, trupala koja sam jedva pamtio, svi su stajali i tiho se smijali mašući mi da im se pridruţim. »Što imaš protiv obitelji Giroie?« pitao me Adisu prekidajući halucinaciju. »Apsolutno ništa«, odgovorio sam iskreno i izašao. 25.POGLAVLJE U pravo sam ispio kavu sljedećeg jutra kad su došli po mene, dvojica, s podignutim ovratnicima na sivoplavim kaputima usprkos vrućini. Nisu bili jako veliki, ali nisu bili ni sitni, na boku im se klatio kratak mač i bili su zamjetno mišićavi. Bio sam jedina osoba u baru, ali ipak su pričekali nekoliko trenutaka prije nego što su mi prišli. Prvo što agent nauči je da nikada ne treba ţuriti, osim kada ţeli nekome začepiti gubicu. Pitao sam se koliko će vremena proteći prije nego što me ledeni odluče posjetiti. Mislio sam da imam vremena za još nekoliko svojih poteza prije nego što oni povuku svoj, ali ovo je bilo u redu. U stvari bilo je dobro — to je značilo da drţe Pretoriesa na oku. Nisam ih poznavao, ali ipak već osam godina nisam radio za Krunu, a oni su djelo vrijeme zapošljavali. Činilo se da oni mene poznaju. Jedan se nasmiješio i sjeo, a drugi je ostao stajati i hladno me promatrao, pripravan u slučaju da se počnem opirati odlasku s njima. »Jesi U zauzet?« Pitao je onaj druţeljubivi. Imao je okruglo pjegavo lice, poput veselog ujaka. Ostatak tijela je jasno davao do znanja da je taj utisak pogrešan.

»Nikada tako zauzet da nemam vremena za Krunu.« »To je dobro čuti. Šokirao bi se kad bi saznao koliko tvojih susjeda ne dijeli to mišljenje.« »Nemojte u detalje, molim vas. Imam slabo srce.« »Hoće li te tvoj osjećaj duţnosti natjerati i da odeš do Crne kuće?« »Inače se ne bih mogao zvati patriotom«, rekao sam i ustao. Otpratili su me do male kočije koja je vani čekala, čak su mi i otvorili vrata. Sjeli su preko puta mene, jedan se smješkao, drugi je bio ozbiljan. Pitao sam se zamijene U kada uloge. Dosadno je ako stalno glumite sebe. Crna kuća je centralna točka Carstva, mjesto gdje se donose odluke — palaču smo ostavili samo kako bi turisti imali što razgledavati. Unutar njezinih zidova boje čađe nekoliko stotina ljudi u uniformi marljivo radi kako bi sapeli ruke i zavezali oči milijunima zemljaka. Ne volim ići tamo, i ne samo zato što sam zadnjih nekoliko puta došao u lisicama. U mom ţivotu, a to vrijedi i za mnoge druge, najbolje je ne gledati unatrag — moje godine u Crnoj kući pripadale su drugoj epohi, davnom periodu koji je najbolje zaboraviti. Ipak, kad već moram doći, lijepo je što mi nad glavom ne visi smrtna kazna. Stali smo pred ulazom, a vratar se odmah stvorio i pomogao nam sići. Zatim me dvojac odjeven u sivo otpratio prednjim hodnikom uz stepenice pa do ureda na uglu u kojem sam doţivio prvi pravi šok toga dana. »Zdravo, Wardene«, rekao je Guiscard. »Sjedni. Ţelim te obavijestiti o nekim stvarima.« Tri su godine prošle otkako sam ga vidio. Na vrijeme se moţe utjecati, ali i vrijeme je utjecalo na njega. Kad sam ga poznavao šepirio se poput pauna, zapinjao je za oko nasljednicama i namirisanim tetkama na dvoru, ali više nije bilo tako. Lice mu je bilo ispijeno pa mu je nos nalik kljunu dolazio u prvi plan. Kosa mu je još bila iste zapanjujuće bijelo-plave boje, ali počeo ju je gubiti na sljepoočnicama pa je ostatak kratko podrezao — nije to bilo ni blizu

kovrčama koje je nekada nosio. Uniforma mu je bila besprijekorna, ali izblijedjela — čini se da je gizdavost zadesila ista sudbina kao i kosu. Ili moţda više nije imao vremena za modernu vanjštinu. Prvi trag mi je bilo to što naređuje drugima, a sve mi je potvrdila petokraka na njegovim prsima — Guiscard je bio pripadnik posebnih postrojbi. Kad sam ga zadnji put vidio, kad me izdao Starcu, još je uvijek bio običan agent i lovio je ubojice i silovatelje. Sada je bio pripadnik elite i više se nije bavio zaustavljanjem zločina. Njegove su nove duţnosti sezale u špijuniranje, protuobavještajni rad i preventivna ubijanja — to široko područje neugodnih aktivnosti koje omogućuje moćnicima da ostanu na vlasti. Pretpostavljam da je mjesto zasluţio prodajom mojih tajni. Nisam ga krivio. Prvorođeni zna da sam ja učinio i gore za taj poloţaj. »Lijep ured«, rekao sam. »Hvala.« »Obično me dovedu ovamo da vidim šefa. Osjećam se nevoljeno.« »Ne uzimaj to k srcu. Starac me zaduţio za tebe. Nije mlad kao što je nekad bio.« »Nikada nije bio mlad.« »Ne, pretpostavljam da nije.« Guiscard je mahnuo prema stolcu. »Sjedni.« »Stajat ću.« Agenti iza mene su se uskomešali. »Stvarno ćeš se inatiti na ponudu da sjedneš?« »Stvarno ćeš me silom natjerati da poslušam?« »Da.« Sjeo sam. Očekivao sam da ću ovo izvoditi sa Starcem, ali to što je Guiscard zaduţen za mene sve će još više olakšati. Pitao sam se koliko zna o starim vezama između Crne kuće i Udruge, a posebno o Rolandovu ubojstvu. Bio sam siguran da zna manje nego što

misli. Starac nije volio dijeliti znanje. Bilo mu je draţe da mu podređeni uništi operaciju iz neznanja nego da interno oslabi njegov poloţaj. Guiscard je kimnuo agentima. Izašli su i zatvorili vrata pa se buka zgrade utišala. »Priča se da se često sastaješ s Joachimom Pretoriesom.« »Tako se priča?« »Da si se pridruţio Udruzi.« »Što ti misliš?« »Nikada ne bih rekao za tebe da si nostalgičan.« »Varaš se. Još uvijek čuvam konjiča za ljuljanje kojeg sam dobio za peti imendan.« »Ne bih rekao ni da si netko tko će se pridruţiti gubitničkoj strani.« »Tu se definitivno varaš.« »Znači ti i zapovjednik ste se sprijateljili?« »Ne znam što bih ti rekao. Moţda sam samo poţelio posjetiti kolegu veterana. Razgovarati o minulim danima, prisjetiti se mladosti.« »Što god ti mislio, Joachim Pretories nije netko kome moţeš vjerovati.« Nasmijao sam se. »Ne slaţeš se?« »Ne, nipošto — smiješno mi je biti na drugoj strani ovog razgovora.« »Zašto onda izigravaš njegova pijuna?« Morao sam ovo dobro odigrati. Grna kuća mora misliti da vodi igru, a ne obrnuto. »Ovih sam dana sitna riba, agente — radim za onog tko me zaposli.« »Zar te ne zabrinjava to tko te plaća?« »Prije sam radio ovdje, nisam li?«

»To je točno«, sloţio se. Guiscard kojeg sam poznavao bio je nagao, mladić kojeg je visoki poloţaj pretvorio u nasilnika. U međuvremenu je naučio nekoliko trikova. Bolje je pustiti osobu da vam priđe bez prisile. Ne trebate silu ako imate prednost, a Crna kuća uvijek ima prednost. »Znači pozvao si me jer si zabrinut da sam upao u loše društvo? Dirnut sam. Pobrinut ću se da u budućnosti budem pametniji.« »Nismo se baš tome nadali.« »Glava me boli od suptilnosti.« »Kaţeš da te zapovjednik sluša. Moţcla se moţeš druţiti malo s njime i reći nam što saznaš.« »Ne znam — ozbiljno sam shvatio tvoje upozorenje o Preto riesu.« »To bi bilo u interesu Krune.« »Ne zanimaju me previše vaši interesi.« Slegnuo je ramenima pa isprepleo prste. »Kako je u Grofu?« »Guramo. Navrati koji put — pljunut ću ti u čašu piva.« »Kako Adolphus? Kako dječak?« Neugodno sam se nasmiješio. »Dopusti da te naučim nešto o prijetnjama, Guiscarde — započni s malima jer više nema povratka. Muškarcu s prerezanim grkljanom ništa ne znači ako mu kaţeš da ćeš mu razbiti koljena. Prijetiti mojim ljudima... To je najgore što moţeš. Tako da sada kad ti kaţem da se jebeš, nemaš više što odigrati. Morat ćeš samo sjediti poput impotentnog pedera i kukati što sam drzak.« »Nema potrebe za ljutnjom. Ne moraš mi vjerovati, ali nisam te pozvao kako bih te prisilio na nešto. Nadao sam se da si moţemo pomoći.« »Jednom si mi već ponudio pomoć s nečime, sjećaš se? O čemu se ono radilo?« Dramatično sam pucnuo prstima. »Da, naravno — obećao si mi da ćeš mi pomoći pronaći osobu koja je ubila našeg bivšeg partnera pa si se okrenuo i izdao me Starcu.« »Gle, Wardene. Sjedio si ovdje gdje ja sada sjedim i vodio si isti

razgovor koji ćemo mi sada voditi. Ovo je Crna kuća. Mi upravljamo gradom. Mi upravljamo zemljom. Naše je nebo i more. Ako postoji mjesto na koje odlaziš poslije smrti, onda i njega posjedujemo. Mi vrtimo kotač tvoje sudbine — moţemo biti blagi, a moţemo biti grubi.« Izvadio sam vrećicu s duhanom iz dţepa. Isušio se od vrućine i zbog toga je cigareta koju sam smotao bila nezgrapna. »Ja sam bolje drţao taj govor.« »Kako su ljudi reagirali?« »Ovisi o tome kome sam ga drţao.« »Kako ćeš ti odgovoriti?« »Recimo da bude blago«, zapalio sam cigaretu. »Kako to izgleda?« Guiscard je otvorio ladicu stola i izvadio pepeljaru koju je spustio pred mene. »Imamo mi svojih izvora i spremni smo suradnicima pruţiti naknadu za njihovu pomoć.« »Kakvu pomoć?« »Za početak mi ispričaj što znaš.« »Znam ja svašta, Guiscarde. Usmjeri me ili ćemo ovdje biti cijeli dan.« »Ograniči se na nedavna događanja u Udruzi veterana.« »Spremaju marš.« »Za sada me nisi oduševio.« »Prije nego što pedeset tisuća ljudi opkoli palaču, Pretories će nekolicini narediti da spale sindikat.« Ni to ga baš nije oborilo, ali barem se naslonio i razmislio prije odgovora. »Zašto?« »Nisam upoznat s njegovim mislima. Pretpostavljam da ga je ova situacija s Vojnikovim srebrom uznemirila. Misli da izgleda poput slabića koji se ne moţe brinuti za svoje ljude. Tako da je odlučio iskoristiti brojčanost kad je već skupio ljude i podsjetiti sve da se Udrugu ne smije uzimati olako, kao ni njezina vođu.« »Tko je meta?«

»Nije mi rekao direktno, ah mislim da se radi o obitelji Giroie. Dovoljno su veliki da to izgleda poput postignuća, a dovoljno mali da ih zgazi bez većih problema. Uostalom, još uvijek postoji velika netrpeljivost između njih zbog onoga što se dogodilo zadnji put.« »Zadnji put«, ponovio je zamišljeno. »Napad na sindikat — to je potez tipičniji za njegova prethodnika, ako se dobro sjećam povijesti.« »Vajda je sentimentalan.« Guiscard je glasno pročistio grlo. »Ovo je malo... Teško za povjerovati.« »Kad barataš informacijama, moţeš čekati da ţivot dokaţe da si imao pravo. Onda se moţeš smijati onima koji ti nisu vjerovali.« »Što Joachim ţeli od tebe?« »Poprilično sam dobro upoznat sa šaptanjem iz podzemlja. Nadao se da ću mu pomoći.« Guiscard je opet pročistio grlo. Čini se da mu je to zamijenilo podrugljivi osmijeh što se tikova tiče. »Tvoje sumnje nisu baš sto postotne.« »Zamolio sam ga da potpiše priznanje, ali iz nekog je razloga oklij evao.« »Znači, nemaš dokaza.« »Danas ih nemam.« Nagnuo sam se prema naprijed i ugasio cigaretu u pepeljari. »Za tjedan dana bit ću najpametniji gad među svima, a ti ćeš se diviti mojoj intuiciji.« Prijateljski je slegnuo ramenima pa mahnuo prema vratima. »Onda se vidimo sljedeći tjedan.« Zviţdao sam na putu prema kući iako mi je sunce isušilo grlo, a glava boljela od ţelje za dahom. Poredao sam pločice domina. Uskoro će biti vrijeme da jednu prevrnem. 26.POGLAVLJE Ostatak sam dana proveo zabavljen različitim aspektima svoga

poslovanja koje sam zapustio dok sam jurcao gradom poput zbunjenog viteza na misiji. Mjesec je bio spor, neugodno spor. Vrijeme je ugušilo rekreativne instinkte moje klijentele, a šankeri i sitni dileri koji su kupovali od mene još su uvijek imali robe. Iz nekog je razloga ţega u ljudima gasila interes da se napumpaju dahom. Većina bogate klijentele, dečki iz Korovih Visova te budući carevi trgovine, vrhunac ljeta provodili su na plantaţama na selu tako da mi se i ta opcija sasušila. Bilo je to neprofitabilno popodne što mi je pokvarilo raspoloţenje. Kurir je stigao dok sam jeo ovčji gulaš koji je Adeline pripremila za večeru. Bilo je prevruće za gulaš od janjetine i zapravo mi je bilo drago što me prekida. Imam hitne podatke, hitne i vrijedne. Ponavljam, hitne i vrijedne. Dođi k meni, hitaj što prije, i ponesi dvadeset okra za isplatu. Pošiljatelj, Iomhair Gilchrist, posrednik Ispod, kao da smatra da njegovo obećanje nije dovoljno da me pokrene, napisao je: Znam tko je ubio Rhaine Montgomery. Slučajno sam i ja to znao. Ipak sam zaključio kako odlazak do Iomhaira nije gubitak vremena. Pojeo sam gulaš, popušio cigaretu i otišao na kat po dvadeset okra. Naravno, dat ču mu ih samo u krajnjoj nuţdi i nisam smatrao da će doći do toga. Najvjerojatnije ću laţima ili batinama izvući iz Gilchrista sve što zna ili misli da zna, ali zaključio sam da nije na odmet ponijeti novac u neočekivanom slučaju da su mu narasla muda od našega zadnjeg susreta. Večer je bila blaga, još uvijek bi vam se uznojila jaja, ali bilo je bolje pd paklenog popodneva. Uţivao sam u šetnji praznim ulicama i trudio se ne razmišljati o cilju. Iomhairova kuća bila je nelijepa kao i uvijek. Netko je urezao riječ pizda preko novog sloja boje koji je nanio, moţda isti šaljivac kao i prošli put iako sam vjerovao kako je to rašireno mišljenje. Iz navike nisam pokucao, ali ovaj su put vrata bila zaključana. »Gilchriste!«, povikao sam. »Otvori jebena vrata!«

Nisam dobio odgovor — ali iznutra sam čuo kretanje, prigušen razgovor i palo mi je na pamet kako Gilchrist moţda nije pretjerivao kad je napisao da se poţurim. Pojurio sam oko zgrade na vrijeme da ugledam kako se netko spušta niz Iomhairov prozor. Bilo je premračno za detalje, ali zaključio sam kako se ne radi o tajnom ljubavniku pa sam ubrzao i skočio na njega. Jednom je nogom još uvijek visio kroz prozor, bio je to nezgodan poloţaj kad vam netko zarije rame u prsa. Čuo sam neki škljocaj, vjerojatno njegov gleţanj, ali to ga nije usporilo. Kotrljali smo se po prašini, nije to bilo ni vješto ni lijepo. Stisnuo mi je ruke oko vrata, ali oslobodio sam se, uspravio i nabio mu bradu u zemlju. Još nekoliko takvih udaraca i omlitavio je, a ja sam ga povukao na noge i naslonio na zid. U toj stanci sam ga prepoznao, lik bijele kose kojeg sam vidio kad sam zadnji put posjetio Pretoriesa. Njemu je trebalo malo vremena da se osvijesti poslije batina, a zatim su mu se oči usredotočile na moje lice i zablistale prepoznavanjem. »Što ti radiš ovdje?« Oklijevao sam s odgovorom pokušavajući smisliti nešto pametno. Dobro je što nisam pretjerano mudar jer je tišinu prekinula buka u uličici iza mene pa sam zgrabio tipa i okrenuo ga. Bio je to instinkt — ne mogu se pretvarati da sam prepoznao zvuk, ali na nekoj sam nesvjesnoj razini znao da je bolje da između sebe i zvuka postavim taoca. Začuo se još jedan zvuk i taj sam prepoznao — zvuk odapete strijele. Istovremeno s time ili gotovo istovremeno, začuo se povik moga ljudskog štita, a zatim mu je iz prsa izvirila strijela. S te udaljenosti postojala je dobra šansa da strijela probije metu s dovoljno sile da se zabije i u mene. Nisam zastao kako bih uţivao što mi se posrećilo. Pustio sam tipa da padne na do i bacio se kroz prozor, bio je to nezgrapan potez, očajan i neelegantan i opalio sam cjevanicom po prozoru. Unutra sam se sagnuo ispod prozora kako ne bih postao meta. Svijeća na stolu bacala je jedino svjetlo i potraţio sam nešto čime bih je srušio. Primio sam tešku polugu i bacio sam je prema svijeći. S obzirom na smeće oko mene,

postojale su velike šanse da će iskra zapaliti ured koji će buknuti. Ali nije, a ja sam nastavio čučati u mraku drţeći mačetu u jednoj, a noţ za bacanje u drugoj ruci. Ako me onaj vani odluči napasti, ja ću biti spreman. Ako se radi samo o jednom tipu, moţda stvari završe povoljno za mene. Zaključio sam kako se vjerojatno ne radi o samo jednoj osobi. Prošlo je pet minuta. Moţda su čekali da izađem. Prošlo je još pet. Nitko nije tako strpljiv, ne nakon što nekoga ubije. Tko god da je ispalio tu strijelu, otišao je. Pričekao sam još deset minuta kako bih bio siguran pa spremio oruţje, zatvorio prozor i potraţio svijeću. Nisam je odmah našao, otkotrljala se ispod novina starih pet godina. Zapalio sam je šibicom s pojasa pa proučio prostoriju. I dalje je bila natrpana i neuredna, na policama je stajala nepojedena hrana, na podu su trunuli papiri. Bila je u kaosu prilikom moga zadnjeg posjeta — bila je kaos i sada. Kakvo god da se natezanje ovdje odvilo u zadnjih pola sata, nije ostavilo tragova na sobi. Osim tijela na podu, naravno. Ako sam posve iskren, ne bih uloţio svoj dio Grofa u okladu da će Iomhair Gilchrist još dugo poţivjeti — ipak nadao sam se da će se zadrţati malo duţe, čisto iz koristoljublja. Ţelja u jednoj, a govno u drugoj ruci, kaţu. Truplo pod mojim nogama bilo je definitivan dokaz koje od to dvoje učinkovitije napuni dlan. Čelični ţivac nije bio ljepotan za ţivota, a smrt mu po tom pitanju nije puno pomogla. Debelo lice bilo mu je otečeno poput prezrele dinje, crvenilo koje su prekidali samo sijedi brkovi. Progutao je veći dio krpe koju su mu nagurali u usta da ne galami, a na vratu sam ugledao otiske dva široka dlana. Je li to isti par ruku koji je dokrajčio Rhaine? Nekako nisam sumnjao u to. Nisam trebao potvrdu, ali ipak sam je dobio. Joachim Pretories je ubio Rhainina savjetnika, kao što je ubio Rhaine. Ostavio sam truplo gdje sam ga našao, otključao ulazna vrata i iskrao se u noć. Iz principa nisam volio ostavljati tijela da trunu, ali nisam baš mogao skrenuti pozornost na sebe pozivanjem vlasti. Uostalom, kako je krenulo, uskoro će imati društvo.

27.POGLAVLJE Loše sam spavao. Večernji promet bio je slab i spor, mala grupa luzera koji su zapili ono što su imali u novčanicima. Bili su nasilni — Adolphus je dva puta bio prisiljen napustiti klupicu iza šanka i dočarati gostima potrebu za mirom na način koji je bio i krvav i ironičan. Na kraju večeri Adeline je krpom obrisala krv. Nije to bio prvi put, a neće biti ni zadnji. Ja sam večer proveo izmjenjujući runde ţestica i daha, pokušavajući se uvjeriti kako smrt Iomhaira Gilchrista neće direktno voditi k mojoj. U uličici je bilo mračno — nadao sam se kako je premračno da bi nam razaznali lica. Dovoljan dokaz za to bio mi je to što me strijelac zamijenio za člana svoje ekipe. Da me prepoznao, međutim, sve bi otišlo kvragu. Pretories mi već sada nije vjerovao — da je čuo da radim na svoju ruku, ubio bi me kako ne bih stvarao neprilike. To bi bio pametan potez i iako je učinio neke pogrešne poteze, nisam Joachima smatrao budalom. Naravno, to zapravo nije bilo bitno. Preduboko sam se upleo. Tako je to kad jurite nizbrdo — ili istrčite ili padnete. Oko jedan ujutro popeo sam se na krov, spustio noge na balkon i smotao dţoint. Negdje u tami ljudi su umirali zbog mene. Pretpostavljao sam da to nisu dobri ljudi — nasilnici i drmatori koje je Artur Giroie II unajmio da nagledaju njegovu pošiljku otrova. No ni ja nisam bio pretjerano dobra osoba pa moţda ne bih tako olako trebao gledati ţivote svojih nemoralnih drugova. Prošlo je dosta vremena prije nego što sam otišao u krevet i kao što sam spomenuo, nisam u njemu našao mira. Ujutro nisam imao puno posla. Čini se da nije ni Carić jer sam bio budan dobrih sat vremena prije nego što se pojavio, a ja se ne budim rano. Konačno je ušao iz straţnje prostorije zijevajući i bez majice, mršav poput štapa, kost i koţa. »Je U ostalo što za mene?« Ubacio sam zadnji komad jajeta u usta. »Ti si snalaţljiv

dječak.Siguran sam da ćeš nešto naći.« Nesretno se namrgodio pa sjeo za moj stol. Izvadio sam amajliju koju mi je Mazzie dala i predao mu je. »Nosi ovo kad ideš na sastanak — pobrini se da lokalci vide da si označen.« Carić je predmet promotrio s nevjericom koja je graničila s gađenjem, kao da sam na stol stavio govno. Zatim je to ugurao u straţnji dţep i nešto promrmljao. »Molim?« »Ne vidim smisla.« »Mislio sam da sam sve razjasnio prilikom našega posljednjeg razgovora.« »Ne trebam pomoć. Mogu sam sve shvatiti.« »Ne moţeš, ah nisam na to mislio. Ako sutra ne odeš posjetiti Mazzie, primit ću te za gleţnjeve i izvjesiti kroz prozor. Utječe li to na tvoje planove?« Prijetnja ga je ušutkala na punih pet sekundi. Onda je prljavom rukom obrisao nos i nastavio: »Adolphus sutra drţi govor.« »To me nije zanimalo ni prvi put kad si to rekao.« »To je vaţno. Moţda će ga gledati pet tisuća ljudi.« »Moţeš onda nekoga od njih pitati kako je prošlo.« »To mu je bitno. On je junak, znaš?« »Da? Nisam znao.« »Odbio je neprijatelja kod Aunisa. Sam samcat je ubio dvadeset ljudi.« »To čovjeka čini junakom? Ubijanje velikog broja ljudi?« »Da ako su Dreni.« »Jesi li susreo velik broj Drena u Gradu sjena?« Odmahnuo je glavom. »Jesi li ikada gledao kako netko gori? Jesi li ikada osjetio miris

spaljenih ostataka čovjeka?« Progutao je slinu, ali nije micao pogled s mene. »Više nikada nećeš odrezak pogledati na isti način, to ti garantiram.« Sada je odvratio pogled, izvio vrat kako bi pobjegao od mog pogleda. »Mislim da tada ne bi tako brzo govorio ni o časti.« Ispio sam gutljaj kave i pogledao kroz prozor. »Da nisi više otvorio gubicu kraj mene ili ću ti je ja začepiti.« Uslijedila je duga pauza i mislio sam da je poslušao moj savjet. Ali još je u njemu bilo previše divljaka da bi pretrpio moj napad a da i sam ne uzvrati. »Mislim da si ljubomoran.« Nasmijao sam se. »Pogodio si. Nisu mi na prsa pribili dovoljno lima i nikada im to nisam oprostio.« »Idem na Adolphusov govor.« »Pokušavaš me razljutiti? Jer već sam na pola puta.« »Ne primam naredbe od tebe.« »Ne?« pitao sam, a do tada mi se raspoloţenje posve promijenilo. Zgrabio sam ga za ramena i vukao sam ga sa stolice kad nas je prekinuo zvuk kraj moga boka. »Što se tu događa?« Adelinin ton glasa uvijek je bio negdje na pola puta prema zapovjednom, ali ovaj je put to stvarno i mislila. »Samo razgovaramo«, rekao sam i pustio Carićeva ramena. Stisnula je oči u proreze, bile su samo crta u nizu oblina koje su činile njezino tijelo i lice. »Znam ja kako ti razgovaraš.« Okrenula se Cariću. »Čekaju te kućanski poslovi. Briši.« Trenutak me bijesno promatrao pa je otišao. »Ideš k Mazzie«, povikao sam za njime. »Nemoj ni pomisliti da ne ideš.« Sjeo sam. Adeline je nastavila stajati iz mene, ali s obzirom na njezinu visinu, bili smo u ravnini. »Što je to bilo?« pitala je.

»Samo pokušavam obrazovanja.«

dečka

naučiti

o

vaţnosti

dobrog

»Svašta ti njega pokušavaš naučiti u zadnje vrijeme.« »Je li to bila šala? Kako slatko. Mislio sam da ćeš biti na mojoj strani. Nisi i ti ta koja me gnjavila da mu nađem učitelja? Učinim to i onda me samo svi gnjavite.« »Preplašen je«, rekla je mirno. »Vidio bi to da nisi do grla upao u kakve god nevolje sad spremaš.« »Svijet je zastrašujuće mjesto — što prije to nauči, to će mu biti bolje.« »Zato mu nanosiš masnice? Da ga naučiš oprezu?« »Uglavnom zato što mi ide na ţivce.« Pokušavao sam je izazvati, ali nisam to postigao. »Curi ti krv iz nosa«, rekla je konačno. Podigao sam dva prsta do gornje usne. Nije se varala — nisam shvatio da sam tako jako udarao po dahu. »Jesi li ga udario?« Imao sam smotanu cigaretu da je zapalim poslije doručka pa sam zaključio da je dobro vrijeme da je pripalim. »Znaš mene, pravi nespretnjaković.« »Koji se vrag događa?« »Ne znam o čemu govoriš.« »Agenti dolaze u Grofa. Ti i Adolphus se pjenite jedan na drugoga. Kakvu igru igraš i što će se nama dogoditi? Zadnji put kad si takvo što izveo, Carić je umalo poginuo, sjećaš li se? Kakve nam nevolje sada spremaš?« »Ţeliš da odem? O tome se radi? Samo reci — naravno, otkrit ćeš da nije tako lako bez mene. Grof nije neki izvor novaca. Koliko sam para ulupao u bar kroz godine, koliko sam zajmova podmirio kad je bila suša? Sigurno je lijepo lebdjeti iznad toga na oblaku, ruku čistih poput rose i iste takve savjesti. Sigurno te sram što netko poput mene ţivi u tvojoj kući, običan kriminalac.« Dim mi je izlazio

iz ranjenih nosnica. »Ali uzimaš moj novac, zar ne, Adeline — i traţiš usluge kad ih trebaš.« Ušutjela je. Usnice su joj podrhtavale, ali nijemo je primala udarce. Znate da ste dotakli dno kad napadate sveca kako biste popravili svoju sliku o sebi. Bilo je vrijeme da krenem, to je vrijeme prošlo prije petnaest minuta. Do sada je već Artur Giroie svjestan toga da mu je pošiljka ukradena, a dečki ubijeni. Bit če ljut i traţit če kamo usmjeriti taj bijes. Mislim da bih mu mogao pomoći. »Ţelim ti ugodno jutro«, rekao sam Adeline koja se još nije oporavila od mog napada. »Moram nekoga gurnuti s litice.« 28.POGLAVLJE Kad sam ušao, Arturov bijesni izljev je jenjavao, psovke koje . je sada mumljao bile su poput blage izmaglice koja ostaje za olujom. Jedan kristalni uteg za papir bio je zaglavljen u drveni okvir vrata. Slika iznad stola bila je skinuta sa zida i pokidana, a dosadan pastoralni prizor na njoj uništen. Junior je stajao kraj reda prozora koji su gledali na susjedstvo koje je posjedovao, ili se barem pretvarao. Kosa mu je bila razbarušena. Podigao sam stolac za gosta i sjeo, razvezao vrećicu s duhanom i istresao malo za cigaretu. Slijepi bijes utječe na čovjeka. Junior je sjeo nakon mene, ali još je neko vrijeme teško disao. Bio sam tako ljubazan pa sam malo pričekao prije nego što sam progovorio. »Gadno jutro?« Uzeo je mirisnu cigaretu iz kutije od ebanovine na stolu, ali nije ju mogao zapaliti i masovno groblje iskorištenih šibica je punilo pepeljaru. Ja sam svoju zapalio brzim pokretom pa se nagnuo naprijed i zapalio njegovu. Drhtavo je uvukao dim pa ispustio oblak klinčića i katrana u zrak. »Netko je sinoć napao našu pošiljku. Ubio sve čuvare i pobjegao s robom.«

»To nije baš lijepo.« Udario je šakom po stolu, a ono malo ukrasa što je preţivjelo njegov bijes se zatreslo. »Izgubili smo sto okra. Mogao sam pet puta više zaraditi na ulici.« Prošao je rukom kroz duge plave uvojke. »Da ne spominjem gubitak čuvara.« »To da ne spominješ.« »Veterani stoje iza toga zar ne? Prvo Divljaci, a sada ovo.« »Moţda.« Prekriţio je ruke i spustio glavu na prsa. »Izrezat ću Pretoriesu novi šupak. Onda ću mu izvući crijeva kroz njega.« »Zvuči bolno.« »Misli da se moţe zajebavati s Giroieima, e pa naučit će da ne moţe.« »Blagoslovljeni bili učitelji.« »On i svi njegovi ljudi nemaju pojma što ih čeka.« »U usporedbi s tobom, Dreni će izgledati poput blagih djeva.« Bio je previše zadubljen u osvetu da bi me čuo, ali ovo zadnje se probilo do njega. »Tebi je ovo smiješno?« »Samo to imamo u ovakvim tragičnim trenucima.« »Lako je tebi to olako shvaćati. Ja imam odgovornosti. Cijela obitelj čeka moju zapovijed i svi propadamo ako ja pogriješim.« »To je teret vodstva«, sloţio sam se. Zacrvenio se. »Kad ščepam tog kurvinog sina... « Iako bih rado čuo ostatak Giroieova teoretskog mučenja, vrijeme je letjelo. »Prerano je za nasumične mete, a kamoli tek za bijes. Još ni ne znaš točno o kome se radi.« »Ne budi glup — ti si rekao da dolaze po mene, sjedio si u ovoj stolici i nije prošlo ni tri dana.« »Prenosio sam ti glasinu, nisam ti predavao testament Prvorođenog.« »Nisam te smatrao osobom koja se ustrtari kad postane gusto«,

frknuo je, dio minulog bijesa brzo se vratio zahvalan na novoj meti. »To radim? Ustrtario sam se?« »Kvragu, Wardene! Prije nekoliko dana si mi propovijedao, a sada sjediš poput imbecila, bacaš isprazne fraze i ponavljaš moje riječi!« Nisam odgovorio. Kapljica znoja skliznula mu je niz čelo do vrba nosa. Obrisao ju je i odvratio pogled. Šutio sam dok mi cigareta nije toliko izgorjela da sam je morao otresti. »Ako te moja prisutnost smeta, smjesta ću otići.« Promrmljao je nešto što baš i nije bila isprika. »Pretpostavljam da bi velik broj igrača bio zainteresiran da nabavi moju robu.« Igračka kopljonoše leţala je na boku. Podigao sam je i navio pa pustio da korača preko stola. »Velik broj«, sloţio sam se. »Moţda... « Djelovao je kao da traţi moje dopuštenje. »Moţda bi bilo mudro dodatno to istraţiti prije nego što usmjerim svoje ljude.« »To ima smisla. Uglavnom, ako su veterani krivi — moţda ti je bolje da to zaboraviš. Oni imaju brojčanu nadmoć i brzo će iskoristiti tu prednost.« »Što bi to trebalo značiti?« »Što si mi rekao kada sam zadnji put bio ovdje? Da je ovo posao kao i svaki drugi. Nema profita u krvi. Zaboravi i kreni dalje. Pa što ako je to udarac za tvoj ugled. Nitko ne izađe iz rata u plusu.« »To misliš?« Njegov bi pogled sprţio cvijetak. »To oni misle? Da sam slab? Da je moje ime prošlost? Da obitelj Giroie ne moţe paziti na svoje interese?« »Nitko ništa ne govori, Arture. Čak ni tvoj otac nije olako ušao u rat protiv Udruge.« Nagnuo je glavu kao da je nešto nanjušio. »Čak ni moj otac?« »Htio sam reći... « »Znam što si htio reći«, odbrusio je. »Uzimaš si previše slobode, Wardene.« Suspregnuo sam osmijeh. »Ispričavam se, naravno. Nisam te

htio uvrijediti.« »Prihvaćam ispriku«, rekao je malo kasnije, polako kimnuo, razmišljajući o krvi. »Previše ljudi dijeli tvoje mišljenje — da Junior nije Senior, da je obitelj Giroie popustila, da više nismo vaţni. Uvjeravam te«, rekao je usmjerivši paţnju na mene ruku poloţenih na stol, ravnih leđa, slika i prilika mira usred nereda koji je stvorio. »Uskoro će svi uvidjeti da su se prevarili.« Podigao sam peljaru s tepiha, spustio je na stol pa ugasio cigaretu. »Ne sumnjam u to.« 29.POGLAVLJE Adisuu je trebalo puno vremena. Netko drugi tako bi kasnio _ u znak uvrede, kako bi mi pokazao koliko mu malo predstavljam. Međutim, zaključio sam da je on jednostavno zaboravio — Banda natučenog voća nije bila poznata po točnosti. Teško je misliti na vrijeme kad veći dio dana provodite obavijeni skupim balucinogenim oblakom. Kod Dizzija je bio ruţan restoran sa starim namještajem, bez zahoda i s vrlo zamjetnim problemom glodavaca. Ali nalazio se u dijelu Okuke u koji nitko nije zalazio i posluga je znala ostaviti ljude na miru. Sjedio sam na maloj verandi i gledao kako mi se kava hladi. Nije se hladila brzo. Mislim da je terasa bila vrelija od vode. Zbog vremena i napora proteklih dana nisam obraćao pozornost na okolinu pa Adisua nisam primijetio sve dok se nije spustio na klupu meni prekoputa. Došao je u pratnji tjelohranitelja i gustog sloja znoja. »Adisu«, rekao sam. »Wardene«, uzvratio je, ali nije me pogledao. Oči su mu bile krvavi krugovi oko crnih točkica. Preko čela i ispod brade izbio mu je sloj prišteva. Ispod stola je lupao nogom bez ritma. Nije spavao prethodne noći, moţda nije spavao otkako sam ga posjetio. Proveo je te sate puneći se dahom i uţivajući u nasilju koje sam mu osigurao. Sada se spuštao na zemlju, bio je nervozan i neraspoloţen i

bilo ga je lako isprovocirati. Ostatak razgovora moţda neće proteći ugodno. Konobarica je bila neugledna, sredovječna i preplašena. Sitnim je koracima pristupila stolu, poput zeca koji prelazi čistinu u strahu od predatora. Njezin je dolazak razbudio Adisua. »Kako si, ljubavi?« rekao je i zapiljio se u nju. Trudio se biti ljubazan, ali s tim cerekom i ludim pogledom njegova je paţnja imala suprotan učinak. »Dobro sam«, istisnula je. »Samo dobro, a? Ne moţeš bolje od toga?« Slegnula je ramenima. »Znaš, svaki dan kad se probudiš mogao bi ti biti zadnji. Malom je plamenu dovoljan jedan jači vjetar. Jači vjetar i... « Podigao je ruku do tjelohraniteljeva lica i pucnuo prstima. Tjelohranitelj nije reagirao. U opisu posla bilo mu je da ostane smiren kad se Adisu počne ponašati neobično. »I nema te, Znaš? Samo tako. Moraš iskoristiti svaku minutu, kuţiš?« »Ja... Pokušat ću to učiniti«, rekla je. Bio sam uvjeren kako je jadnica tog trena bila posve svjesna krhkosti svoga postojanja. Adisu se nasmiješio pa kimnuo glavom gore-dolje i nastavio tako sljedećih pet sekundi kao da se izgubio u tom pokretu i ne moţe stati. »Imate odrezak i jaja?« pitao je konačno. »Naravno.« »Ţelim naručiti odrezak i jaja.« »Ţelite li kajganu ili pečena jaja?« »Donesi mi oboje«, rekao je. »I kruh. I krumpir. I kavu. I mlijeko. Imate svjeţe mlijeko?« Nije pričekao odgovor. »I kukuruzni kruh. I slaninu — skroz pečenu, jasno? Ali odrezak ne, odrezak volim gotovo pa sirov.« Okrenuo se tjelohranitelju. »Što ćeš ti, Zaga?« »Kavu«, odgovorio je. »Samo to?« pitao je Adisu iznenađeno i začudno briţno. »To je sve što ćeš naručiti ? Doručak je vaţan čovječe. Moraš se najesti,

imamo posla. Bar pojedi jaja.« Prošlo je podne, ali Adisu Prokleti je ignorirao pravilo da postoji određeno vrijeme za doručak. Zaga je odmahnuo glavom. »Kavu«, rekao je opet. Adisu je slegnuo ramenima i okrenuo se konobarici. »Moraš dopustiti ljudima da sami donose odluke, znaš kako je.« Ona je brzo kimnula. Mislim da se s malo toga u ovom trenu ne bi sloţila ako je to značilo brţi kraj razgovora. »Ti si pametna ţena«, rekao je Adisu. »Ali trebala bi odrezati te šiške, draga. Nikako ti ne stoje.« Konobarica je podigla ruku do čela i raskolačila oči. Morao sam se sloţiti s Adisuom. Imao je oko, za osobu čije su se mrlje od znoja protezale od pazuha do međunoţja. Sada više posramljena nego preplašena, konobarica je pojurila prema kuhinji. Shvatio sam tada da prvi put vidim Adisua na dnevnom svjedu. Njegovo je ludilo bilo manje očito ili je barem manje smetalo u njegovu prirodnom okruţenju, u propadajućoj vili u društvu bande jednako munjenih vojnika. Vani u javnosti, u svijetu umornih radnika i prolaznika, poprilično se isticalo. Palo mi je na pamet da sam moţda odabrao pogrešnog luđaka ovisnika o korijenu da obavi moj prljav posao. »Je li sve prošlo glatko?« U razmaku od deset sekundi poslije razgovora s konobaricom i mojeg pitanja, Adisu se povukao duboko u misli. Pomicao je usne u nijemom razgovoru. Uspio je prekinuti unutarnji monolog dovoljno dugo da mi odgovori. »Što si pitao?« »Je li sve prošlo glatko?« ponovio sam, »ono što sam te traţio da učiniš.« »O, da. Bilo je dobro. Sve je bilo kako si rekao. Kockice su sjele na mjesto i tako to.« » Sjajno .« »Aha«, sloţio se iako nije djelovao pretjerano uzbuđeno. »Znači, imaš moj dio«, to je bila izjava iako iskreno nikada nisam

do kraja vjerovao Adisuu Prokletom. »Koji?« »Neću ti reći.« Tjelohranitelj se napuhao tako da su mu se ramena digla u ravninu s glavom. Ja sam ispijao kavu što sam manje prijeteći mogao. »Ţelim da shvatiš, Wardene, da te nisam odlučio prevariti i zadrţati tvoj dio.« »Naravno.« »Ja ne poslujem tako — ne bih uništio dobru vezu zbog nečeg kratkoročnog. Zar to ima smisla?« »Nema.« »Nisam netko tko se svađa oko nekoliko novčića.« »Nisam to ni mislio o tebi.« »Hvala ti«, rekao je Adisu. Izgledao je ganuto. »Kao što sam rekao, planirao sam ti donijeti tvoj dio. Čak sam pripremio i mali paket za tebe, zar ne Zaga?« Tjelohranitelj je pljunuo na cestu, što je valjda bio znak potvrde. Adisu je ţustro kimnuo. »Dvadeset i pet okra, četvrtina onoga što smatram da ćemo zaraditi od zmajevca. I to je dareţljiva procjena! U zadnje vrijeme su cijene pale, moţda sam rekao čak i previše. Ali ja nisam netko tko se svađa oko sitniša.« »To si već rekao.« »Kad sam to rekao?« »Prije nekih trideset sekundi.« Adisu je proveo neko vrijeme pokušavajući se toga prisjetiti. »Da, dobro — htio sam reći da se nisam predomislio samo kako bih zadrţao tvoj dio. Imao sam svaku namjeru platiti te, iskreno, jesam. Ali onda sam se zamislio.« »To je opasna aktivnost.« »Pomislio sam zašto Warderi napada Giroie? Ima svoj mali

posao, nije on netko tko stvara nevolje samo da zaradi nekoliko okra. To ne bi bilo... « Naglo se okrenuo podređenom. »Koju riječ traţim, znači da ako ništa ne napraviš to če ti se obiti o glavu?« Tjelohranitelj je odmahnuo glavom. Nije znao riječ na koju je Adisu mislio. Meni se činilo da tjelohranitelj ima vokabular od sto riječi, uglavnom jednosloţnih. Adisu je pucnuo prstima i nacerio se. »Mudro — to sam htio reći. Ti si mudar lik.« »Hvala.« »Previše mudar da bi stvarao nevolje — osim... « Adisu je pribliţio lice mojem, zube ţute poput zlata, daha ogavnog kao da je jeo strvine. »On ţeli nevolje! Njega uopće ne zanima novac.« »Znaš što — ako skratim ovaj razgovor, moţeš zadrţati moj dio novca. Hoće li te to smiriti?« »Upravo sam ti rekao, čovječe — ne radi se o tvom dijelu. Boli me za tvojih dvadeset i pet okra. Bacio bih taj novac u blato ispred kuće da gledam beskućnike kako se tuku za njega. Tako da ne spominji mi više svoj dio, dobro? To me jebeno vrijeđa.« Uistinu je izgledao uvrijeđeno. »Ţao mi je«, rekao sam. Na trenutak je razmatrao moju ispriku. »U redu je«, rekao je. »Uglavnom, malo sam kopao, malo sam osluškivao. Saznao sam da su Giroie poprilično uznemireni zbog svojih mrtvih. To me ne čudi, mislim tko voli kad mu netko pokolje ljude?« Tišina se protegnula između nas. Konačno sam shvatio da njegovo pitanje zapravo nije bilo retoričko. »Nitko.« Adisu je veselo kimnuo, kao da ga raduje moj napredak. »Tako je, to nitko ne voli, nimalo. Ali evo što je zanimljivo — Giroiei, oni ne gledaju u našem smjeru, kako čujem. Oni sumnjaju na veterane. Zar te to ne čudi?« »Prestar sam, ništa me ne čudi.« »Ja nisam, čovječe! Ţivimo u ludom svijetu. Moraš shvatiti što ti je pred nosom, kuţiš? Inače, u čemu je smisao?«

Čudno je to što luđaci i narkići, ama baš svaki kojeg sam upoznao, izgaraju od ţelje da podijele ţivome mudrosti. Dok sam čekao da Adisu nastavi, počeo sam motati cigaretu. »Ne bi smio pušiti, čovječe«, rekao je. »To je loše za zdravlje.« »Hvala.« »Nema na čemu. Uglavnom, mogu ti reći, Warđene, prilično sam se dobro osjećao kad sam riješio tvoju zagonetku. Jako pametno, znaš? Poţelio sam povikati na sav glas da cijeli svijet zna koliko sam dobar, da mogu slijediti pravog igrača poput tebe.« »Nadam se da si se suzdrţao.« »Jesam«, kimnuo je potvrdno. »Za sada. Ali znaš mene, meni sve brzo dosadi. Ako mi nešto ne privuče paţnju morat ću se svima hvaliti koliko sam pametan.« »A što bi te točno zaokupilo?« »Za početak ono što sam ti mislio dati. Dvadeset i pet okra — kad ćeš imati, znam da to nemaš sada sa sobom, bez brige. Ja sam razumna osoba. Na tvojem mjestu ne bih mislio da smo ovo pitanje riješili — jer iskreno, ja brzo gubim koncentraciju.« »Nisam primijetio.« Slegnuo je ramenima u znak isprike. »Nitko nije savršen. Ţelim reći da ako mi ne počne pristizati redovita pošiljka novaca, recimo jedanput mjesečno od sada pa do zauvijek pa - ne znam tko će ti pasti na pamet za malo razgovora.« »Mislim da bi se obitelj Giroie uvrijedila što si im pobio ljude.« »Oni me baš i ne plaše. Mislim da neće pojuriti u Isthmus da nas pronađu, ne kada imaju tebe za ţrtveno janje.« Smotao sam cigaretu, zapalio je i turio u usta. »Dobro si se snašao u svemu ovome«, rekao sam trudeći se zvučati razumno. »Zmajevac u vrijednosti od sedamdeset i pet okra donijet će ti nekoliko stotina ako ga pametno prodaš. Taj novac ti je poklonjen, nisi za njega morao raditi. Rekao si da sam mudra osoba — zašto ne naučiš nešto od mene? Otiđi s time što imaš.« Za vrijeme moga govora zurio je u zid iza mojih leđa. Nastavio je

još neko vrijeme pa dva puta trepnuo i okrenuo se prema meni. »Molim?« »Rekao sam da ti je bolje da prijatelja ne pretvoriš u neprijatelja.« »Mi nismo prijatelji.« Riječi koje sam ranije ja izgovorio sad su mi se obile o glavu. Prihvatio sam to i ispio ostatak kave. »Prijatelji smo u smislu da ne radim aktivno na tvojoj smrti, Adisu. Prema mojim standardima to nas praktički čini braćom.« »Braćom«, ponovio je i naglasio svaki slog. »Braćom.« Čini se da mu svidjela riječ i trebalo mu je malo vremena da otrgne misli s nje. »Jesi li ti sisao?« pitao je. »Ponovi to, molim te.« »Jesi li sisao? Je li te majka dojila?« »Znaš, Adisu«, rekao sam kao da sam zamišljen. »Moram ti reći da se ne sjećam.« »Naravno«, nasmijao se. »Ni ja. Ali mama, dok je još bila ţiva, ona mi je rekla da nisam. Imaš li ti braće ili sestara, Wardenc?« Nisam bio raspoloţen dijeliti detalje djetinjstva s Adisuom. »Skrećemo s teme.« »Ja sam najmlađi od jedanaestero djece. Imam devetero braće i dvije sestre. Mama je rekla da kad je došla do mene više ništa nije ostalo. Rekla je da je miješala kozje mlijeko s vodom, namočila bi krpu i to mi stavila u usta.« Tuţno je odmahnuo glavom. »To nije ispravno, znaš ? Dijete koje mora preţivjeti na tome. Ponekad mislim kako bih moţda, da sam dobio ono što su ostali dobili, bio drugačiji. Moţda bih bio viši. Kad sam bio klinac, to me ljutilo, razmišljanje o tome kakav sam mogao biti. S druge strane naučilo me jako rano nešto što drugi shvate tek puno kasnije.« »Što to?« »Postoji samo određena količina mlijeka za podijeliti.« Kao što sam spomenuo, to što je bio munjen poput štakora nije zaustavljalo Adisua od toga da većinu stvari pogodi. Nisam baš siguran što to govori o svijetu. Mislim, ništa dobrog.

»U redu«, rekao je Adisu i naglo ustao. Čini se da je to iznenadilo i tjelohranitelja jer je on ustao tek trenutak kasnije. »Rekao sam što sam došao reći. Dvadeset i pet okra prekosutra ili počinjem lajati .« Što god da smišljaš, definitivno ne trebaš luđaka koji će ti se u to umiješati.« Opet je bio dobre volje i ljubazno se smješkao. »Pazi se. Vidimo se uskoro.« Tjelohranitelj je časak pričekao pa slegnuo ramenima kao da se ispričava i pošao za njime. Popušio sam cigaretu i zapalio novu razmišljajući o proteklih deset minuta. Nisu počele bolje zvučati uz dim. Imao sam previše brige bez Adisuove ludosti. Iako Banda natučenog voća nije bila pouzdana, njegova je priča bila dovoljno točna da me povelik broj ljudi odluči ubiti. Naravno, situacija se mogla riješiti i na drugi način, ne samo onaj koji je on izloţio. Konobarica se vratila do našeg stola. Na ramenu je nosila pladanj s dovoljno hrane da nahrani osmeročlanu obitelj. »Kamo su ti otišli prijatelji? « pitala je. »Nisu nikada ni bili ovdje«, odgovorio sam. Spustila je teret na stol pa su tanjuri zazveckali, a kava se prolila. »Pa tko će, dovraga,,ovo platiti?« »On«, rekao sam i izvukao argent iz dţepa. »Samo to još ne zna.« 30.POGLAVLJE Čovjek za šalterom u Crnoj kući nije me ţelio pustiti da lutam hodnicima bez pratnje. Prošao je dan od susreta s Adisuom, dan koji sam proveo izbjegavajući sunce i Adeline, zatvoren u sobi pušeći snenotrs u vrijednosti od pola okra. Vani u gradu sjeme mojega plana počelo je puštati izdanke i uskoro će procvjetati i donijeti kaos i nasilje. To će trebati njegovati, ali baš tog trena samo su trebali malo vremena. Rano sam legao i rano se probudio pa otišao posjetiti Guiscarda prije doručka. Puno sam razmišljao o tome što ću mu

reći, ali priznajem da nisam razmotrio mogućnost da se moj zamišljeni dijalog uopće ne odvije. Dok sam ja radio u Crnoj kući za ulaznim je šalterom sjedio agent. Izgleda da je došlo do neke promjene u pravilima jer me sada dočekao običan vratar, sluţbenik sa sivim očima i istom takvom dušom. Nisam mu zamjerao što me ne pušta unutra. Njegova glavna duţnost bila je da unutra ne pušta skitnice, a ja sam vjerojatno tako izgledao. Međutim, zamjerao sam mu što je drzak i uskogrudan, što nije sposoban mućnuti glavom već ima mentalitet mrava. »Ţao mi je«, rekao je, ali nije tako zvučao. »Ne mogu vam pomoći ako nemate zakazan sastanak.« »Samo pošaljite nekoga da mu kaţe da sam ovdje.« »Nema nikoga osim mene — ako ja odem gore kako bik mu prenio poruku, nitko ne bi pazio na šalter.« »Ja ću ga paziti.« »Ja ne... « Ova mogućnost ga je zbunila. »Mislim da ne moţe tako.« »Moţda moţemo napraviti neki stroj koji bi mu isporučio poruku. Nešto s koloturima.« »Nisam baš vješt mehaničar«, priznao je. »Što kaţeš na golube pismonoše? Imate li njih?« Bespomoćno je slegnuo ramenima. Dobro je obučen za svoje radno mjesto. Organizacije uglavnom ne nagrađuju rješavanje problema — nagrađuju vas ako ne sjebete, a najlakši način da ne sjebete je da ništa ne napravite. No nije lako postići pravu inerciju i nakon nekoliko minuta tišine kao da mu je sinula ideja. To se sigurno nije često događalo. Trebalo mu je vremena da je prepozna, a još više da je oblikuje u riječi. »Moţda ako mi kaţete kakvog posla imate s agentom Guiscardom?« Kako na to odgovoriti? Da me agent Guiscard prisilio da budem dvostruki agent kako bi pomogao započeti pad organizacije pobunjenika koja je vjerojatno odlučila uništiti Krunu? Ili da je sve to laţ i da ja zapravo potičem sukob između Crne kuće i Udruge, a da je agent Guiscard nevino oruţje moje osvete? »Bojim se da vam

ne mogu otkriti detalje.« Čuo sam kako se iza mene otvaraju vrata pa sam se ukočio. Još je bilo ljudi na ovim hodnicima koji su pamtili kad sam bio jedan od njih i zaključio sam kako bi na moj dolazak mogli odgovoriti nasijem. Ispostavilo se da se ne moram brinuti. »Agente Guiscarde«, rekao je vratar. »Zdravo, Brunsforde.« Guiscard je stao kraj mene. »Što ti radiš ovdje?« pitao je, ali odmahnuo glavom prije nego što sam progovorio. »Nema veze — razgovarat ćemo u mom uredu.« »Samo trenutak«, rekao sam i okrenuo se Brunsfordu. »Ako si znao da je vani, zašto smo morali prolaziti sve ono?« Brunsford je slegnuo ramenima ne uspjevši vidjeti vezu između te dvije stvari. »Nisi pitao.« U neku sam mu ruku zavidio. Nisu svi tako prikladni za posao kojim se bave. Zahvalio sam mu pa pošao za Guiscardom na kat. Sjeli smo. »Koliko sam ti drag?« pitao sam. »Molim?« »Jesam li ja samo neka drolja od deset bakrenih koju pokupiš kad ti se prohtije? Ili je ovo između nas stvarno?« »Ovo je poprilično dosadan uvod u ono što mi ţeliš reći.« »Onda ću prijeći na stvar.« Naslonio sam se u stolici i podigao noge na njegov stol. »Trebam da mi zgnječiš jednu bubu.« Zaškiljio je prema meni, napeo mišiće ruke pa odgurnuo moje čizme sa stola. »Kakvu bubu?« »Otočanina u ranim dvadesetima, potpunog luđaka. Zove se Adisu Prokleti.« »Nikad čuo.« »Kad sam ja obavljao tvoj posao, Guiscarde, znao sam ime svakog kriminalca koji je baratao oštricom od Grenmonta do dokova.«

»Više nemaš moj posao.« »A i dalje znam ime svakog kriminalca koji zna baratati oštricom od Grenmonta do dokova.« »Što ti je točno skrivio taj Adisu?« »U ovom trenutku nije učinio ništa. Ako pričekamo do sutra, on će se pobrinuti da ne dobijem novu priliku odgovoriti na to pitanje.« »Sigurno si učinio nešto da to zasluţiš.« »Svi smo mi učinili nešto da to zasluţimo.« »A kakav si točno kraj zamislio za svoga nesretnog suparnika?« »Svijet bi bio ljepši kad on ne bi plazio po njemu, ali zapravo me ne zanima, dokle mi god ne stoji na putu. Zaljev ili tamnica, kako god odlučiš.« »Osoba ne moţe nestati bez razloga.« »Zapravo moţe — to je uglavnom svrha rada u Crnoj kući. Moţeš raditi više-manje što god poţeliš ljudima, a oni ti ne mogu uzvratiti.« »U redu«, rekao je. »Recimo da to mogu učiniti. Zašto bih pristao?« »U zamjenu.za uslugu koju ti pruţam.« »Prilično si umišljen ako misliš naplatiti uslugu koju mi još nisi učinio.« »Što to znači?« »Znači da govoriš kako znaš što se zbiva s Joachimom Pretoriesom, ali za sada mi nisi otkrio ništa zanimljivo.« »Mislim kako ti mrtav neću biti puno korisniji«, odgovorio sam. »Pokušaj razmišljati nekoliko poteza unaprijed, Guiscarde. Uskoro će Udruga biti u ratu s obitelji Giroie. Kad se to dogodi, bit će ti drago što me imaš.« »Tako tvrdiš —i dalje nisam siguran da razumijem zašto bi Pretories ţelio uzburkati situaciju s Giroieima.« »Iz istog razloga zbog kojeg bilo koji vođa kreće u rat — kako bi

skrenuo pozornost s vlastitih neuspjeha. Bolje da se svi usredotoče na neprijatelja nego da razmišljaju o tome kako nije zaustavio oporezivanje penzija.« »To nema smisla.« »Svijet rijetko kad ima smisla«, rekao sam. »Zaboravi to kako ti misliš da bi svijet trebao funkcionirati i obrati pozornost na to kako zapravo funkcionira.« »Svejedno«, rekao je nakon što je promislio, »ja sam agent Krune zaduţen za provođenje reda i mira. Ti od mene traţiš nešto posve suprotno.« »Nikada nisi udario osumnjičenog? Nikada nisi nekome podmetnuo tako da ne zna što ga čeka? Tvoja je prošlost čista poput suze?« »Postoji razlika između zaobilaţenja pravila i obrušavanja punom silom Crne kuće zbog privatnog sukoba između dvojice... «, na trenutak je zapeo pokušavajući pronaći izraz kojim će potpuno izraziti svoj prijezir, »... Bolesnih dilera.« »Te riječi me bole. Kao što sam rekao zadnji put — ja sam prije sjedio na tvojoj stolici. Ovo pretvaranje da si pristojan je nepotrebno.« »Oprostit ćeš mi ako neću pretjerano paţljivo razmatrati tvoje savjete o karijeri, s obzirom na to da su ti oduzeli čin.« »Smiješan je taj moj pad — nije do njega došlo zbog moralnog propusta. Zapravo, bilo je suprotno. Budući da sam etiku shvatio kasno u ţivotu i zato što mi je samo donijela nesreću, dopusti mi da te upozorim. Ne riskiraj — izgubio si taj luksuz da budeš pristojno ljudsko biće kad su ti pričvrstili zvijezdu za ovratnik. Ovo s Udrugom će brzo poći po zlu. Trebaš nekoga iznutra tko te moţe na vrijeme upozoriti. Koliko to vrijedi u usporedbi sa šačicom propaliteta koji su ujedno i kriminalci?« Odlučio sam kako ţelim da Guiscard makne Adisua iz tri razloga. Prvi je bio što nisam vjerovao da će Otočanin drţati jezik za zubima. Drugi je bio stvar principa jer ne dozvoljavam da me se ucjenjuje. Čak i da nitko drugi ne sazna za to, ja bih i dalje znao da

se to dogodilo. I zadnje, sviđala mi se ideja da Guiscard bude moj izvršitelj pravde. To je pristajalo uz moju oholost. Uz to, tako će malo zaprljati ruke što će promijeniti fundamentalnu prirodu našeg odnosa. Guiscard će vršiti nasilje nad drugom osobom zbog mene i zajedno sa mnom pasti u blato. Ništa ne veţe dvoje ljudi poput zajedničkog grijeha. Primio je vrh nosa, zaklopio oči i predano odglumio kako razmišlja. »Trebam nešto što ću mu prišiti«, rekao je na kraju. »Naći ćeš dovoljno narkotika da pola grada bude nafiksano do Kratkodnevice.« Pomislio sam na stoţer Bande natučenog voća, na smrad i podzemne prolaze. »Ako potraţiš, vjerojatno ćeš pronaći i pokoje truplo u raspadu, ali same droge trebale bi biti dovoljne za desetgodišnju kaznu. Također, oni će se opirati uhićenju.« »Zvuče poput krasnih ljudi. Gdje ću ih pronaći?« Dao sam mu upute. »To se mora dogoditi noćas ili sutra rano ujutro. I mora biti čista akcija, pobrini se za to da nitko od njih ne ostane kako bi me poslije gnjavio.« »Znam raditi svoj posao«, rekao je. »Ti se samo drţi blizu Pretoriesa. Ţelim znati sve što znaš i čim to saznaš.« Prepredeno sam se nasmiješio i salutirao mu, zadovoljan što sam odigrao ulogu u nastavku Guiscardova obrazovanja. Moje je osobno prosvjetljenje stiglo s puno višom cijenom — za mene i za mnoge druge. 31.POGLAVLJE Čekao sam dobrih sat vremena da se pojavi, leđima naslonjen na zid u tihom kafiću u Starom gradu i ispijajući vino uz svjedost svijeće. Nije me smetalo. Svi moraju čekati da ga vide. Nije kasnio u znak uvrede — Roland Montgomery nije bio tako tašt. On je mijenjao svijet, a to je bio ozbiljan posao pa nije imao puno vremena za druţenje. Barem je izgledao kao da mu je ţao dok je prilazio okruţen ljudima koji su i za vrijeme rata i sada bili spremni dati ţivote za njega — to se nije promijenilo. Namrgođeno su proučili moju sivu

uniformu, čak i prijeteće. Crna kuća zamijenila je Drene u srcima ljudi iz Udruge. A budući da sam bivši vojnik, ja sam bio još gori od običnog ledenog — otpadnik, izdajica. Tjelohranitelji su sjeli za šank, a Roland je bez prenemaganja sjeo meni nasuprot. »Poručnice.« »Gospodine. Nadam se da ti ne smeta što sam naručio piće.« »Nimalo.« Proučio me. »Prošlo je puno vremena. Više nego što sam ţelio.« Rat nas je sve promijenio. Od nervoznih, mucavih prosjaka na dokovima koji su zaloţili medalje i zveckali šalicama do prerano ostarjelih mladića u Korovim Visovima koji su sami sjedili na zabavama i rukav košulje pribadačom zakvačili preko batrljka, koji su se trzali na zvuk čepa pjenušca. Oni dovoljno nesretni da moraju zarađivati za ţivot prihvaćali su što su našli, smjenu za smjenom u tvornicama, zamjenu jedne trake za drugu. Ili su se pridruţili velikom broju nasilnika koji su prodavali usluge sindikatima, koji su prodavali teško zarađene vještine organizacijama koje su na njima bile zahvalnije od Krune, ili su barem bolje plaćale. Sve nas je promijenio, ali nije promijenio Rolanda. Oči su mu blistale isto kao i prije, kao da ima vrućicu te je još uvijek govorio kao da kontrolira artiljeriju. Nije mi se to sviđalo. Rat je bio rat — proveo sam pet godina pokušavajući se maknuti od toga, nisam htio da me se povlači natrag u to blato. Naravno, nisu svi tako razmišljah. Rat je mnogima pruţio svrhu u ţivotu, a velikom broju ljudi je oduzeo prijašnju svrhu. Provedite nekoliko godina dijeleći leţaj s Onom Koja Čeka Iza Svega i vidjet ćete da vam je teško zaboraviti je. Sve drugo čega se primite, počne djelovati uţasno blesavo, pisanje računa u nekakvom dućanu, sadnja krumpira u urednim redovima. Takvi su bili Rolandovi ljudi — u njihovim je očima blistalo samo ono što im je on pruţio. »Još se nisam navikao na tvoju novu uniformu. Čestitam još jednom, to je poprilična čast, postati agent Krune tako mlad.«

»Nisam siguran da se tvoji dečki slaţu.« Brzo se osmjehnuo prema pratnji. »Malo su zaštitnički ustrojeni.« Prišla nam je konobarica da uzme narudţbu. Roland je naručio isto što i ja, a kad se vratila, uputio joj je osmijeh kojim ju je kupio do kraja ţivota. Ostali gosti, tihi, pristojni, ljudi čiji su ţivoti bili povezani s tim mjestom, čiji su interesi bili polarno suprotni. od Rolandovih, potajice su ga promatrali i razmišljali kakvu bi mu uslugu mogli učiniti. »Uzburkao si duhove u mom kraju«, rekao sam. »Misliš li na Crnu kuću ili Grad sjena?« »Oboje.« »To su dva vrlo različita mjesta.« Roland je bio previše elegantan za naslađivanje, ali očito je smatrao kako je to dobro sročio. »Uistinu jesu.« »Zbunjuje li te to ikada?« »I ja bih to mogao pitati vas.« »Da?« »Korovi Visovi su divno susjedstvo. Mislim kako se nekome tko je tamo odrastao ne bi ţurilo da ih spali.« »Ne ţelim ih spaliti, poručniče, nipošto. Samo se pobrinuti daje njihovo obilje ravnopravnije raspodijeljeno.« »A vaš otac?» Čuli smo vijest prije nekoliko tjedana — General Edwin Montgomery sluţbeno se povukao iz javnog ţivota, izabrao je samoću umjesto zamorne politike. Lijepa priča koja prikriva činjenicu da ga je bilo nemoguće postaviti na poloţaj vođe carstva kad izgleda kako njegov sin radi na tome kako bi ga uništio. Na trenutak, jako kratak trenutak, ugledao sam ţaljenje na Rolandovu licu. Kao što sam rekao, bilo je prolazno. »Vaţno je poštovati roditelje. No vaţnija je odanost narodu i zemljacima.« Mahnuo je rukom pred licem, kao da tjera muhu. »Ja sam donio svoj izbor — ne ţalim ni za čime.«

»A kakav je to točno izbor?« Imao je spreman odgovor baš za ovu prigodu i rado ga je podijelio sa mnom. »Uvest ću dolazak sutrašnjice.« »To jutro Poluruki Timory neće dočekati.« »Tko?« »Jedan od preprodavača kojeg su vaši dečki ukokali.« »Raţanj se ne moţe napraviti bez zeca.« »Ne govorimo o zečevima« Slegnuo je ramenima. Kao da nije vidio razliku. »Mislio sam da ćeš ti, od svih ljudi, razumjeti vaţnost ovoga što činimo. S obzirom na to gdje si odrastao i s obzirom na tvoju prošlost.« »Proveli ste puno vremena u getu?« »Nisam imao to zadovoljstvo.« »Trebali biste se jednog dana spustiti do Isthmusa ili prošetati siromašnijim dijelovima Kirengrada. Vidjet ćete redove zgrada sa zidovima širine dlana, kojima temelje drţi kišnica. Unutra su nagurane tisuće ljudi poput štakora. Pomislio bi da to zgrade neće izdrţati. Da će se urušiti od tog tereta.« »Ali?« »Ali stoje, generale — a znate zašto?« »Prosvijedi me«, rekao je, a čak je i izgledao kao da to misli. »Zato što se oslanjaju jedne na druge. Svaku od njih samu srušio bi prvi jači vjetar. Ali zajedno? Zajedno su dovoljno čvrste da se u njima ţivi.« »Tko bi to ţelio?« »Bolje je od alternative. Radi se o tome da je ravnoteţa varljiva. Ako srušiš zid, pomakneš koju gredu, cijela bi se struktura mogla urušiti.« »Poručniče, nisam znao da si takav pjesnik.« »Vaš potez protiv obitelji Giroie ima posljedice koje ne vidite. Tarasaighni postaju nervozni jer misle kako bi moţda trebali na-

praviti potez prema teritoriju Rouendera. Heretici ih gledaju kako se naoruţavaju pa se brinu kako će to završiti. Po cijelom se gradu bruse noţevi i prate mete.« »Ostali sindikati mogu na trenutak uţivati u svojoj sreći — uvjeravam te da neće potrajati. Starac i njemu slični moţda mogu dopustiti da pola Rigusa vode mafijaši, ali bojim se da ja ne mogu.« »Znači sve ih mislite izbrisati?« »To je dobar početak.« »I što zatim sijedi? Revolucija?« »Revolucija je stigla. Stigla je kada je stotine tisuća muškaraca napustilo svoja sela, okruge i uspavane zaselke te kada su prešli preko Trinaest Zemalja kako bi ubijali neznance. Ti kaţeš da drmam temelje, ali varaš se — već su uništeni. Ja sam samo prvi koji je to spreman priznati.« »Jako elokventno. A opet Kruna sjedi na Bessinoj glavi, a čuvari joj još uvijek priseţu odanost.« »Koliko dugo? Vojnici umorni od borbe vraćaju se u svoje provincije i vide da su im farme razdijeljene, da renta kasni. Sele se u gradove i uguraju obitelji u sobe veličine kuhinjskih ormarića. Ustaju prije zore i rade do sumraka za kopar po satu, izgube ruku ako su umorni ili nepaţljivi, a na putu kući susreću debelog jarca u kaputu od baršuna koji se tovi na njihovu znoju.« »Nešto sam naučio u ţivotu — ništa nije tako loše da ne moţe postati gore.« »Ti uvijek traţiš dublji odgovor. To poštujem, ali situacija je takva. Moramo sami srušiti sustav ili će nam se on urušiti na glave.« »Situacija je uvijek bila takva — samo ste vi to tek nedavno počeli primjećivati. Siromašni su uvijek bili siromašni, slabi i ugnjetavani. Moćni su uvijek ţeljeli još moći i nije ih zanimalo kako će to ostvariti. Vi ne nudite ništa novo — mogu pronaći deset pijandura u bilo kojoj birtiji u Gradu sjena koji će bolje prodati tu priču.«

Nasmijao se. Bio je netko tko se znao šaliti na svoj račun. To je bila jedna od mnogih stvari koje su mi se sviđale na njemu. »Uvjeren sam u to. Ali taj pijanac ne bi imao stotinu tisuća muškaraca pod svojom zapovijedi.« »A vi imate?« »Imat ću.« »I što onda slijedi? Kad sve zapališ, kad se Starac zaljulja na vješalima, kad se Kruna razlomi na dva dijela — što planirate stvoriti iz pepela?« Tiho me promotrio, pitanje je bilo toliko očito da se umalo nije udostojao odgovoriti. »Bolji svijet.« Gajio sam neodređene nade da će ovaj prvi dio razgovora proteći drugačije. Moţda je nada prejaka riječ — moţda je bolja riječ iluzija. Roland Montgomery nikada u ţivotu nije propitivao svoje odluke i nije bilo vjerojatno da će početi sada. »Čeka vas popriličan zadatak«, rekao sam. »Kao u ratu — osvoji ili umri.« »Naravno, rat niste dobili posve sami.« »Što ţeliš reći?« »U Crnoj kući ima ljudi koji su manje neskloni promjenama od svoga vođe.« »Zašto onda oni ne sjede ovdje?« »Zato što im njihovi ţivoti vrijede više nego moj.« Odvagnuo je moje riječi pa kimnuo. »Nastavi.« »Muškarci na koje mislim ne ţele da se pročuje kako govore o tome.« »To ne bi bilo dobro primljeno ni s moje strane«, rekao je. »Naravno, ako nisu spremni pokazati lice, sumnjam da moţemo postići neki uspješan sporazum.« »Poslali su me da vas ispipam. Da provjerim jeste li predani toj zadaći i da nećete oklijevati kad dođe trenutak za napad.«

»I?« »Očito je da ste spremni na sve kako bi postigli svoj cilj.« Roland bi shvatio da ta rečenica skriva više značenja da je promislio. Ali nije — on je gledao u budućnost, svoje velike planove i još veće ambicije. »Kontaktirat ću vas uskoro s detaljima sastanka«, rekao sam. »Gdje?« »Ne moţe biti na vašem teritoriju jer moji ljudi ne smiju biti viđeni s vama. Iz istog razloga ne smije biti na našem teritoriju. Razmišljam da bude u Gradu sjena. Ja ću srediti osiguranje, stare prijatelje iz kvarta, koji nisu umiješani ni s jednom stranom i koje politika pretjerano ne zanima.« Neko je vrijeme razmišljao pa ustao i nasmiješio se. »Drago mi je što si s nama, poručniče.« Poloţio je čvrstu ruku na moje rame. »Svjedost nas čeka na kraju muke.« Kimnuo je čuvarima koji su me još jednom negodujući pogledali pa krenuli za njime. Ja sam ostao, popio vino pa naručio nešto jače. 32.POGLAVLJE Trg dobrohotnosti bio je prostor popločen kamenom koji je počinjao kod kapelice Prašeta i predstavljao nesluţbenu granicu između Staroga grada i geta. U svjeţe jesensko popodne to je bilo najbolje mjesto u Rigusu, krcato tihim kafićima u kojima ste mogli nešto popiti i gledati kako svijet oko vas trune. Usred ljeta, prm postrojbi bivših vojnika bio je zagušljiv. Sunce se reflektiralo o crvene cigle, a smrad o znoj s mnoštva. Usprkos vrućini, atmosfera je bila vesela i štandovi su dobro zarađivali prodajom kruha s medom i rashlađenim čajem. Dţepari su sigurno prolazili još bolje iako ovo nije bila igra za amatere. Muškarci koji su ispunili trg nekoć su bili ubojice i nije im potrebno mnogo da to ponovno postanu. Iz Crne kuće sam krenuo prema stoţeru Udruge u nadi kako ću dobiti nekoliko minuta s Pretoriesom. Poslali su me ovamo, rekli da pomaţe pripremiti prosvjed. Nisam ga vidio, ali uočio sam

Hroudlanda i njegove dečke blizu straţnjeg zida pa sam se zaputio prema njima. Zec me ugledao pa prekinuo razgovor i primio moju ruku svojim ţuljavim dlanovima. »Lijepo vas je opet vidjeti, poručniče.« »Svaki je dan ljepši u tvom društvu, Zec.« Izgledao je kao da mu je drago što me vidi. No, taj je uvijek bio sretan.«Poručnice, moram reći da sam bio iznenađen kad sam čuo da ste nam se pridruţili.« »Jebeno šokiran«, rekao je Roussel. Ţvakao je travku kao da mu je nanijela neko zlo. »Volim biti nepredvidljiv.« »Meni to nema smisla«, rekao je Roussel. Obrazi su mu bili rumeni, ili od vrućine ili zbog teško potisnutog ubojitog bijesa. »Ţalim te zbog tvog neznanja«, rekao sam. Zagunđao je i nastavio gristi travku. »Kako ti moţemo pomoći?« pitao je Hroudland neutralno. »Trebam nešto šapnuti šefu.« »Reci meni, prenijet ću mu poruku.« »To nije dovoljno. Moram porazgovarati s njime u četiri oka.« »Zapovjednik je trenutno poprilično zauzet, uskoro će početi govor.« »Imam bolesnu nogu. Misliš da moţemo preskočiti ovaj ples?« »Kako ste je ozlijedili, poručniče?«, ubacio se Zec. »Pao sam iz kreveta kod Rousselove mame.« »Mama je mrva.« odgovorio je Roussel bez emocija. »Nadam se da je poţivjela dovoljno dugo da vidi kako joj je sin postao uspješan.« Naše je dobacivanje Hroudlandu pruţilo dovoljno vremena da donese odluku koju smo obojica i očekivali. »Dođi«, rekao je. »Bolje ti je da mu ne trošiš vrijeme.«

»Uţasno sam dosadan tako da to ne mogu garantirati.« Zapovjednik je sjedio sam u kutu obliţnjeg kafića, ispod ten- de na povišenoj terasi. Nekoliko krupnijih momaka straţarilo je na ulazu. Hroudland je otišao do njih i ostavio me samog sa svojim nadređenim. »Dobro jutro, poručniče«, rekao je Joachim. »Što te vodi tako daleko?« »Napast će vas«, rekao sam. Oči su mu bile mračne i tuţne. Mogli ste mu u krilo baciti ţivu zmiju, a one ne bi ni bljesnule. »To moţeš očekivati ako dovoljno dugo poţiviš.« »Poţiviš li još malo duţe, naučiš to pokušati izbjeći.« Kimnuo je neodređeno pa pokazao stolac kraj sebe. Sjeo sam. »Mogu li ovo izbjeći?« »Moţda. Ako ćete djelovati brzo.« »A tko to ţeli moj skalp u svojoj kolekciji?« »Vjerojatno cijela hrpa ljudi iako jedini za koje to mogu sa sigurnošću tvrditi rade u restoranu u Starom gradu.« »Obitelj Giroie?« »Pogodili ste iz prve.« »Nekako mi se čini da smo već vodili ovaj razgovor.« »Prošli sam vam put govorio o glasini. Ovaj vam put govorim o čemu će sutra pisati novine.« »Nisam znao da si baba gatara.« »Nije to bapska priča.« »Mislio sam da su ti doskočice ispod časti.« »Malo mi je toga ispod časti, zapovjedniče.« To ga nije potaknulo. »Već smo to prošli. Giroiei i Udruga ne ratuju već deset godina. Dok ne vidim neki dokaz, neću činiti ništa što bi uzburkalo situaciju.« »Mislite da toliko uţivam u našem čavrljanju da vam dolazim bez

osnova?« »Nitko nije uvijek u pravu.« Uspravio sam se. »Uţivajte u govorima.« »Sjedni«, zapovjedio mi je. Nisam poslušao, ali nisam se udaljio. - »Sjedni«, ponovio je uljudnije i ovaj sam put prihvatio njegov prijedlog. Pretories je bubnjao prstima po stolu i razmišljao. Prišao nam je konobar, natočio vode pa otišao. Trg ispred nas se brzo punio, bio je zamalo krcat, a galama mnoštva tjerala nas je da vodimo razgovor puno glasnijim tonom nego što je bilo prikladno s obzirom na temu. »Tko ti je izvor?« pitao je na kraju. »Ptičica na mom ramenu.« »To nije dovoljno dobro, ne za ovo. Trebam detalje.« »Poznajete sve koje ja poznajem?« »Isprobaj me.« »Na ulici ga zovu Svrab. Napola je Otočanin, slobodnjak, tjelohranitelj.« Poznavao sam tri osobe koje odgovaraju tom opisu i zaključio kako će svakoga od njih biti teško pronaći. »Rekao mi je da Giroiei unajmljuju ljude i da su brzo udvostručili brojeve.« »Zašto ti je to rekao?« »Ili zato što smo najbolji prijatelji ili zato što ga vrhunski plaćam za dobre informacije.« »A što kaţe, što se sprema?« »Sigurno imate druge centre osim stoţera.« »Naravno.« »Udvostručite broj straţara.« Lupio je prstom po prstu pa odmahnuo glavom. »Već smo sada nategnuti s ljudima jer pripremamo prosvjed.« Mahnuo sam prema ipnoštvu. »Ovdje imate pet tisuća judi, a vi kaţete da nikoga ne moţete poslati da stoji pred vašim uredom i

izgleda opako?« »Njihova je duţnost plaćati članarinu, a ne boriti se za mene. Oni su moji članovi. Ja radim za njih, a ne oni za mene.« Bio je lijepo znati da se Pretories vratio svojoj pjesmi. »Unajmite tada nekoga. To je upalilo Kruni, zar ne?« »Na volontere se lakše osloniti.« »Brojke su vaţne ako idete u rat.« »Sad smo u ratu? Nisam primio taj dopis.« »Svakako ću uloţiti ţalbu prikladnom drţavnom tijelu. Vi ćete tada već biti mrtvi, ali to će sigurno donijeti utjehu vašoj obitelji.« Prešao je jezikom preko zuba. Čini se da sam mu išao na ţivce. »Obitelj Giroie«, rekao je konačno. »Ozbiljni su?« »Oni nisu Dreni«, odgovorio sam. »Ali ni ne moraju biti da bi zabili metal u meso.« Ustao sam po drugi put i po drugi me put zapovjednik zaustavio. »Nećeš ostati?« »Pet sam godina proveo u sluţbi. Ne trebam slušati monologe da se toga prisjetim.« »Mislio sam da bi te moglo zanimati budući da nam je prvi govornik tvoj prijatelj.« »Molim?« Pretories je kimnuo prema pozornici. Na podiju je sjedilo pet muškaraca koji su čekali svoj red za govor. Na lijevom kraju, zamjetan zato što je bio dva puta veći od ostalih, Adolphus se nervozno meškoljio. Tako mi i treba kad ne slušam pozorno što mi Carić govori. Okrenuo sam se Pretoriesu da ga pozdravim. »Jasno mi je, zapovjednice, da mi ne vjerujete u potpunosti. To je u redu jer nisam osoba od povjerenja. Ali po ovom se pitanju ne varam — obitelj Giroie stiţe. Pripremite se danas ili ćete sutra kukati zbog manjka vjere.« Pretoriesa nije bilo lako čitati i nisam bio siguran što će

prevagnuti. Za moj cilj to zapravo nije bilo bitno. »Razmislit ću«, rekao je. Izašao sam na verandu, prošao kraj podrugljivog cereka Roussela i mrtvačkog cereka Zeca, dolje u more ljudi koje nas je okruţivalo. Kad su me okruţili, bilo mi je teško vidjeti pozornicu. Usmjerio sam se prema njoj i započeo se probijati kroz gomilu. Uloga voditelja ceremonije pripala je istom govorniku kojega sam ignorirao kad sam zadnji put došao u stoţer i njegova rječitost dala mi je vremena da si laktovima raskrčim put naprijed. Kad je Adolphus ustao, imao sam prilično dobar pogled na pozornicu. Nije se znojio samo od vrućine, ali osim toga je izgledao dobro, za ruţnog čovjeka koji je dobrano zagazio u sredovječnost. Izravnao je komad papira i poloţio ga na govornicu nespretnim prstima. Otvorio je i zatvorio usta, poprilično dobro oponašajući govor, ali nije proizveo zvuka. »Glasnije!« povikao je netko iz publike. »Neki od vas me poznaju«, započeo je ponovno vičući. Gomilom se zaorio smijeh. Moj najbolji prijatelj se zacrvenio od neugode, a ja zajedno s njim. »Neki od vas me poznaju«, rekao je po treći put pogodivši neku srednju jačinu glasa. »Junak Aunisa!« prolomio se glas, vjerojatno naručen. Odmahnuo je glavom. »Narednik Adolphus Gustav, prva pješadijska satnija — to mi je dovoljno.« Publikom se pronijelo potvrdno mrmljanje. »Dovoljno dobro za svakoga«, rekao je, gomila je potvrdno povikala i to mu je dalo krila. Nisam mislio da je Adolphus dobar govornik, ali nije bio loš. Rana je pomogla, i njegova veličina — svi koji su ga pogledali znali su da je netko tko se borio za Carstvo, tko je ranjen i tko je patio. Ali nije se radilo samo o tome. Vjerovao je u svoje riječi i to se osjetilo. Nije bio plaćeni glasnik koji čita tuđe riječi. Govorio je polako i jednostavno i nakon nekoliko rečenica prestao je gledati

bilješke. Znao je tu priču dobro, na kraju krajeva. Dječak iz provincije koji nikada nije bio više od petnaest kilometra od svoga sela, koji se prijavio da sluţi zemlji pa se našao u stranoj zemlji s kopljem u ruci. Čovjek koji je izvršio svoju duţnost pa je zbog toga pro- zvan herojem. Koji nije zamjerao na svom gubitku, već je samo bio sretan što se uspio vratiti kući kad toliko drugih nije. Koji nikada nije traţio više od onoga što mu pripada, ali koji je dugovao palim drugovima da zahtijeva ono što se njima duguje. Bio je to dobar govor. Većina toga što je rekao čak je i bila istinita. »Hoćemo Ii im dopustiti da okrenu leđa našoj braći koja su poginula u stranoj zemlji? Njihovim obiteljima koje očajno trebaju nekoliko korica kruha?« Zbor je pruţio negativan odgovor. »Je li vrijeme da ih podsjetimo na nasu ţrtvu?« Entuzijastično slaganje. »Prekosutra idem do vrha — i molim se Prvorođenom da svi vi idete sa mnom!« Pet tisuća muškaraca vikom je izrazilo podršku, podiglo šake u zrak, penjalo se jedan na drugog od uzbuđenja. Jedan je tiho stajao i u gunguli koja je nastala, silom se izgurao iz guţve te krenuo kući. 33.POGLAVLJE U Grofu sam otvorio sve prozore i vrata. Lešina mazge se počela raspadati u uličici i muhe su unosile smrad. Osim njihova ogavnog zujanja, popodne je bilo mirno, čak i ugodno. Carić je bio kod Mazzie, ili mu je bolje da je tamo. Adeline je obavljala nešto. Sjeo sam za šank i prionuo na uništavanje trijeznosti elanom pravoga radnog čovjeka. Manje-više sam postigao svoj cilj do vremena kad je Adolphus prošao kroz vrata, ispršen sa zviţdukom na usnama. Sjeo je za moj stol uz uzdah, a njegov iskrivljeni osmijeh bio je dovoljno širok da proguta tele. Dio mene bio je sretan zbog njega, a drugi dio mene poţelio mu je razbiti čašu na tikvi.

Nije me iznenadilo što je pobijedila moja manje prijazna strana. »Impresivan govor.« »Bio si tamo?« »Joachim... « zapovjednikom.«

Ispravio

sam

se.

»Imao

sam

posla

sa

Bio je to usputan udarac, nedovoljan da mu pokvari raspoloţenje. Moţda se neki dio njega nadao da sam se predomislio glede svega, da sam odlučio iskreno podrţavati veterane. Adolphus je uvijek bio vječiti optimist. »Što misliš?« »Rat zvuči baš zabavno. Ţao mi je što sam propustio tu zabavu.« »To nije smiješno.« »Moţda gubim dodir.« Izvadio sam bočicu daha i prinio je nosu. »U zadnje vrijeme prilično često poseţeš za time.« Prošlo je petnaest sekundi pa sam bočicu spustio uz tijelo. »Muči me nekoliko stvari.« »To pomaţe?« »Ne odrnaţe.« Zagrizao je usnu i nije ništa rekao. »Šteta što me mali nije mogao vidjeti. Ali valjda je vrijeme da započne sa školovanjem.« Bio je to pokušaj pomirenja, ali nisam ga htio prihvatiti. »Tako sada razmišljamo? Da je vrijeme da započne sa školovanjem?« »Sljedeći ću ga put povesti«, rekao je. Mijenjao je temu, ali htio je da to primijetim. »Što to znači, sljedeći put?« »Zapovjednik me traţio da opet govorim sutra. Ţeli da mu pomognem okupiti još neke veterane iz Grada sjena. Čak me pitao da zauzmem jedno od vodećih mjesta u maršu.« Još sam jedanput ušmrkao pa spremio bočicu u torbu. »Šakrinog mi kurca, Adolphuse, kad ćeš prestati?« Uspravio se.«Kad se Kruna bude drţala svog obećanja.«

»Misliš kada Prvorođeni dođe po nas? Mislim da ćeš se načekati.« »Duguju nam«, rekao je ozbiljnim tonom koji nije bilo lako zanemariti. »Daj prestani, Adolphuse. Deset postotni porez na mirovinu neće te uništiti. To nema veze s novcem. Zabavnije ti je igrati se junaka nego voditi bar.« Pogodio sam ga u ţivac. Hladno me pogledao. »Imaš tako nisko mišljenje o meni?« »Ovo nije igra. Što će Kruna učiniti kad Udruga počne stvarati probleme?« »Imamo pravo na miran prosvjed.« »Imate sva prava na svijetu, sve dok vam ih oni ne odluče oduzeti.« »Nismo mi od šećera — to su i Dreni otkrili. Ako Crna kuća ţeli nevolje i oni će to naučiti.« »To je i Roland Montgomery mislio«, rekao sam. »Završit ćeš onako kako je on završio.« »General Montgomery ubijen je dok se borio za prava svoje zemlje i svojih ljudi. Bio bih ponosan kada bih otišao kao i on.« Sati drţanja govora su mu pomutili razum. »Postoje dobro i zlo.« »Ne, Adolphuse, postoji samo ţivot i smrt. To te rat trebao naučiti.« »Moţda smo naučili različite stvari.« »Moţda si ti zaboravio svoje lekcije.« »Prestani mi govoriti u što vjerujem!« Naglo je zaurlao, košulja mu se napela na prsima, a lice mu je pocrvenjelo. Pričekao je trenutak da se ispuše prije nego što je nastavio, ah to nije pomoglo. »Znaš što ja mislim?« »Da čujem.« »Mislim da ne voliš kad mi drugi kliču. Mislim da si se naviknuo ha to da budem tvoj potrčko, da ti čuvam leđa dok ti izigravaš

frajera.« »Tako misliš? Da tvoj status zvijezde vrijeđa moj ego?« »Petnaest godina radim za tebe. Petnaest godina sam tvoj podređeni. Valjda je prirodno da ćeš biti ljubomoran i pokušati se zbliţiti sa zapovjednikom.« Bilo je neobično otkriti takav otrov usred teme koje smo toliko puta pročešljali, kao da nađete sobu za mučenje skrivenu u ormaru u kuhinji. Zapitao sam se kroz koliko se drugih razgovora provukao odjek ovog? »Nije tako«, rekao sam slabašno znajući da ne mogu reći ništa što bi zatvorilo ranu koja se tako dugo gnojila. »To između mene i Joachima... Ne radi se o tebi.« Nije me slušao. »Uspijem na svoju ruku, a ti učiniš sve kako bi to uništio.« »Pazi da u zanosu ne sletiš s litice.« Odmahnuo je glavom pa utonuo u tišinu. Prebirao je po uvredama na koje nije reagirao, svađama kojih se ja nisam sjećao, a koje su se mom najboljem prijatelju ukorijenile u duši. Čudno, je što ljudi sve nose u sebi, a što ne vidimo. Od daha mi je zujalo u glavi što je prigušilo moju manje-više stalno prisutnu glavobolju. Smotao sam cigaretu. »Ogorčenost dolazi s godinama — samo naprijed. Ali ti imaš obitelj, pravu obitelj. Ţeliš li da Adeline postane udovicom? Da Carić bude napola siroče?« »Kakav bih to otac bio tom dječaku da se ne zauzimam za ono u što vjerujem? Kad ne bih ustao u spomen na pale drugove?« »Ako se ţeliš pretvarati da je pišalina viski, to je tvoja stvar. Samo nemoj meni puniti čašu. Ovo radiš za sebe. Isto je tako i s ratom. Tek kad se ljudi pobiju, tek onda počnu smišljati razloge za to.« »Govoriš o ratu kao da to nije bilo ništa, kao da smo samo tratili vrijeme.« »Masturbacija je traćenje vremena. Rat je rak.« »Branili smo svoju domovinu.«

»Moja domovina je Grad sjena, a nitko tko ju je vidio ne bi mislio da vrijedi ţivota ma i jednog pješaka. Dreni nisu imali veze sa mnom, s nama. Umirali smo kako bi bogataši postali još bogatiji.« »Ne govorim o visokim časnicima, ne govorim o plemeni- tašima ili Kruni — govorim o nama. Kakav god da ti otrov struji ţilama, ne ţelim čuti kako pljuješ po vojnicima.« »Uzmi dječaka i odvedi ga od doma, daleko od svega što ga čini osobom koja je. Daj mu oruţje natopljeno krvlju — zar se tako postaje svecem?« »To je sve što imaš reći za ljude koji su se borili uz tebe? Koji su se borili za tebe? Zlo mi je kad tako govoriš, kad pomislim da su me previdjeli zbog nekoga kome nije stalo do njegove braće.« »To te muči? Što nisi dobio još jednu crticu?« »Bio sam bolji vojnik od tebe.« »Bio si bolji vojnik od mene«, sloţio sam se. »Nikada nisi bio bolji ubojica od mene.« Podrugljivi izraz izgledao je pogrešno na Adolphusovu širokom licu. »Ponosiš se time?« »Ne, ne ponosim. Ali to je sve što je to bilo. Nemoj zaboraviti samo zato što su sada zapakirali tu priču drugačije. To je bilo ubojstvo, i samo to. To što smo to činili u tako velikom broju ne popravlja situaciju.« »To nije točno!« rekao je. Naš gaje razgovor toliko animirao da me poprskao kapljicama znoja kad je zamahnuo glavom. »Učinili smo ono što se od nas traţilo. Rat nije lijep, ali ja se ničega ne sramim.« Podrugljivo sam ga pogledao i turio cigaretu u usta. »Nisi se sramio u Zvvollenu?« To ga je smjesta začepilo. Gotovo mi je bilo ţao što sam to rekao. Gurnuo je ruke u dţepove i odvratio pogled. »Nismo bili heroji, prijatelju moj«, rekao sam. »U najboljem smo slučaju bili ţrtve.« Slegnuo je velikim ramenima ne ţeleći se predati, ali u nemogućnosti da smisli repliku.

To je bio kraj razgovora, a budući da je Adolphus izgledao kao da se neće uskoro pomaknuti, na meni je bilo da odem. Nije me to smetalo — unutra je ionako bilo pakleno. Tek kad sam izašao kroz vrata i kad me sunce opalilo u glavu, shvatio sam da nemam kamo ići. 34.POGLAVLJE Još jedno piće prije nego što odeš preko?« pitao me Roland Montgomery, a plave su mu oci blistale. Bili smo u njegovim odajama, osamsto metara od zidina Zwollena. Imao je platneni šator veličine tri kvadratna metra s prorezom s jedne strane zbog čega je bio otvoren prema vremenu — standardan za sve vojnike s rangom višim od običnog vojnika, jedini dodatak bio je improvizirani stol. Mogao je na bolje mjesto, negdje sa četiri zida i krovom, ali nije. Ispio sam alkohol. Bio je jak poput udarca u ţeludac, ali definitivno sigurniji od vode koju sam pio. »Znam da imaš posla s pripremama, poručniče. Neću te dugo zadrţavati.« »Naravno, gospodine.« Sve je to bila formalnost koje u pravilu ne volim. Noćas smo kretali u napad — tako je glasila naredba odozgo. Svi pripadnici Udruţenih snaga znali su to od podneva, što je značilo da su Dreni to znali od dvanaest i trideset. Ako ih nisu obavijestili špijuni kojih je u karavani koja nas je slijedila bilo gomile, tad su to svakako shvatili zbog kolona opreme s artiljerijom koja je bila u pokretu protekla dva sata. Nismo računali na iznenađenje — odlučili smo se na teţi način: odabrani odred s opsadnim ljestvama koji je trebao ţivotima pribaviti dovoljno vremena da se probije drugi val. Svaki vojnik koji je imao te sreće da preţivi, primio je duplu plaću, a tko god da je bio dovoljno lud da ih vodi, napredak mu je bio maltene zagarantiran. Zacrtao sam si čin nekoliko ljestvica viši od poručničkog, ali više se ne sjećam zašto. Svejedno, kad su nas te večeri okupili i traţili ţrtveno janje, galantno sam podigao ruku i

ponudio ljude A satnije. »Neću ti trošiti vrijeme govorancijama. Nisi početnik, a nisam ni ja. Oboje znamo da je ova operacija bila sjebana od prvog dana. Da je moj prethodnik obavio svoj posao umjesto da se zapio, već bismo ih osvojili prije nekoliko mjeseci. Da su se visoki časnici sjetili pruţiti nam pojačanje od šest sposobnih čarobnjaka, bih bismo unutra prije šest tjedana, a da nam kiša nije urušila rovove, bili bismo jutros unutra. Ali ja ne kontroliram vojsku, poručniče, a ni vrijeme. Jedino što imam je snaga moje desnice i ljudi pod mojim zapovjedništvom, a prvo neće biti dovoljno za noćašnji pothvat. Neću te zamoliti da to učiniš za kraljicu, ni za Rigus — Sakra zna da si već učinio dovoljno za njih i da nisi prikladno nagrađen za svoje usluge. Traţim te da to učiniš za mene, a ja se brinem za svoje ljude.« »Da, gospodine«, istisnuo sam odgovor. »Osvojit ćemo ga, gospodine.« Kimnuo je i poloţio dlan na moje rame. »Ne sumnjam u tebe.« Isteturao sam iz njegova šatora na kišu. Na frovnti sam okupio ljude na kiši, bili su naoruţani i u oklopu, stotinjak surovih, umornih, gladnih duša — sve od reda veterani, neki su sluţili šest mjeseci, neki godinu dana, neki su poput mene patili pune tri godine. »Neću vam odrţati govor«, rekao sam, i za razliku od Rolanda, to sam i mislio. »Znate koja je nagrada ako uđemo unutra. Znate što je za to potrebno. Pred nama se nalazi dvadeset ljestava, tim čine dvije osobe. Trebam trideset i devetero ljudi. Ako ste zainteresirani, istupite.« Adolphus se prvi pokrenuo, ali dobar broj drugih ga je odmah slijedio pa nikoga nisam morao prisiljavati. Bili su to dobri ljudi. Dobri koliko su mogli biti pod tim okolnostima. Što god to značilo. »Vi ostali pridruţit ćete se B satniji, a svi znamo kakve su to pičkice.« Prolomio se usiljeni smijeh. »Računam na vas da im date malo muda. Mi ćemo obaviti svoje, ali ţelim da vi upadnete punom silom.«

Dvije trećine moje satnije, oni mentalno zdravi, ostali su u pozadini. Mi koji smo ostali, provjerili smo opremu zadnji put. Rasipni su popili cugu koju su imali za taj dan. Oni s iluzijama su se pomolili i mumljali riječi Onoj Koja Čeka Iza Svega. Čekanje je to što vas dotuče. Upoznao sam nekolicinu tipova koji su to mogli pretrpjeti bez problema, ali ja nisam bio takav. Grlo mi je bilo isušeno i morao sam se prisiljavati da ne diram čuturicu. Treba biti pametan i racionalizirati vodu. Instinkt vam je piti sve dok vam se ne napuhne trbuh, ali kad krene akcija, pun mjehur znači mokre hlače, a izgubite dio autoriteta ako imate hlače zaflekane pišalinom. Iako sumnjam da bi tko primijetio na toj kiši. Iznenadni mlaz crvenih iskri je osvijetlio nebo, naš signal za start. Zgrabio sam kraj ljestava, a Adolphus drugi, a zatim moje noge više nisu imale vremena razmišljati što im je činiti, usljedilo je sto metra bešumnog sprinta, koliko već moţete biti bešumni s dvadeset kilograma utega na ramenu. Teren je bio blatan i natrpan leševima i svaki je korak bio mučenje. Bilo je previše mračno da nas neprijatelj uoči, a kamoli tek da nas pogode, ali ipak su ispalili strijele prema nama. Čuo sam kako slijeću u blato oko nas, deblje od pljuska i palo mi je na pamet kako nas ne mora ubiti dobar nišandţija, moţda se nekome samo posreći. Istovremeno su krenuli i povremeni jarki mlazovi svjetla, vrelina koja je padala s neba s kišom, osvjetljavala krajolik pa nestajala. Drenski čarobnjaci nisu postali manje smrtonosni od Beneharnuma, ali ni oni, kao ni strijelci nisu vidjeli po mraku. Barem sam se tako nadao. Nikada niste znali što točno očekivati kad se radilo o magiji. Jarak oko utvrde bio je pun smeća, dubok do koljena i ispunjen kanalizacijom ako je suditi prema smradu. Na dnu su bili nabacani oštri šiljci, a uz tu mutnu vodu bilo je vjerojatno kako će to dovesti do upale. Čovjek koji je nosio ljestve kraj mene je stao na jedan i srušio se. Zaurlao je i odao naš poloţaj, ali nije bilo vremena da se išta poduzme. Nastavio sam dalje i molio se Meletu da ne doţivim istu sudbinu. Onaj S Oţiljkom mi se smilovao, barem do te mjere da sam prešao jarak bez ozljede. Nekoliko metara od utvrde spustio sam

dno ljestava u blato, a trenutak kasnije Adolphus je svoj kraj bacio prema kamenu. Izvukao sam noţ iz korica i zario ga u zube pa se počeo uspinjati kako bi me partner mogao slijediti. Paljba topova sa zidina iznad nas osvjetljavala je noć, ali ja sam gledao samo zid i penjao se što sam brţe mogao. Ako netko pogleda dolje, mrtav sam, lako bi me oborili strijelom ili zapaljenom bačvom. To drugo bilo je najgore, vreli loj bi vam se slijepio za odjeću i koţu, unakazio preţivjele i sveo ih na ţivot prosjačenja i plašenja djece. Naravno, ako budem imao sreće, sam pad će me ubiti — bila je to radosna pomisao. Na najvišoj sam prečki otkrio da su ljestve prekratke. Bio sam dobrih šezdeset centimetara od vrha zida, ali više nije bilo povratka. Svesrdno se moleći Sakri da Adolphus drţi te svoje volovske ruke čvrsto pri dnu ljestava, odbacio sam se i skočio prema gore. Prsti su mi zgrabili kamen, ali prošao je zastrašujuć trenutak prije nego što sam uspio zanjihati noge prema gore. Trebao sam trenutak da dođem sebi. Bio sam toliko siguran da ću umrijeti pri dolasku da nisam puno razmišljao o tome što činiti kada se uspnem. Srećom, meni najbliţi Dren izgledao je iznenađeno kao i ja, oklijevao je učiniti ono očito iako je baš za tu svrhu u ruke dobio koplje. Oporavio sam se od šoka prije njega, izvadio noţ iz usta i zario mu ga u rebra. Pomaknuo se u zadnji tren pa je moj udarac, umjesto da bude smrtonosan, bio samo površinska rana, ali izbacio ga je iz takta pa sam ga uspio zgrabiti za ramena i baciti preko zida. Tri vojnika su dolazila u pomoć palom drugu, prespori da ga spase, ali na vrijeme za osvetu. Izvukao sam granatu iz opasača preko ramena, zapalio šibicu pa fitilj te sam eksploziv bacio prema njima, a sebe na pod. Uslijedila je zaglušna buka i val mesa. Brzo sam skočio na noge, svaka je sekunda bila gubljenje vremena. U kosi sam osjetio nečija crijeva koja sam nemarno otresao, još jedan uţas o kojem nisam imao vremena razmišljati. Ako im pruţim priliku da me zaskoče, gotov sam, smjelost je bila jedino što sam imao na svojoj strani. Izvukao sam mačetu iz korica i bacio se u hrpu muškaraca naguranih na stubištu koje je vodilo u donje dvorište.

Veliki rat bio je najveći sukob u ljudskoj povijesti. Milijuni muškaraca ubijali su jedni druge kroz svih Trinaest Zemalja. Ako skupite dovoljan broj ljudi na okup, počnu se događati razna čudna sranja — to je zakon brojeva. Jednom sam vidio čovjeka kako se sam samcat obračunava s cijelim vodom Drena urlajući poput Me- leta i vitlajući dvoručnim mačem. Polovicu je zarobio, petnaestak vojnika plahih poput ovaca, pogleda uperenog u pod. Ne bih to vjerovao da nisam sam svjedočio, ali to se dogodilo. Nekoliko dana kasnije sredila ga je eksplozija, ali do tada je bio zvijezda satnije. Ţelim reći da je ono što se dogodilo samo sreća, nasumična slijepa — mogla me dokrajčiti bilo koja zalutala strijela i sigurno je postojalo stotinu tisuća vojnika opakih poput mene ili opakijih. Ali te noći nisam ih susreo. Te me noći nitko nije mogao zaustaviti. Prešao sam u dio mozga koji je ispod svijesti, koji pamti samo impersonalno kao da gleda postupke neke treće osobe. Moja je oštrica letjela naprijed svojom voljom, a sve što je dotakla rasplinulo se poput magle. Na uskom stubištu brojčana nadmoć nije ništa predstavljala, borili smo se jedan na jedan. Dren preda mnom drţao je koplje iznad glave drhtavih usana, a ja sam zario mač ravno kroz koplje u njega. Sljedeći je dobio čizmom u prsa, udarac dovoljno jak da polomi nekoliko rebara i pao je sa stepenica te usput pokupio nekoliko kompanjona. Bio sam opijen luđačkom radošću. Smijao bih se da sam imao daha. Posljednja dvojica su pobjegla — jednog sam dohvatio kad se okrenuo, ali drugi je bio brz i nisam poţelio krenuti za njim. U zakucima uma shvatio sam da smo se probili, vidio sam moje ljude kako jure kraj mene niz stepenice u grad. Ruka na mom ramenu pripadala je Adolphusu, imao je ranu na ruci koju je trebalo pregledati, ali ipak širok osmijeh na licu. Nasmijao se, a ja sam se nasmijao s njime. Nekoliko trenutaka kasnije s desna je nešto eksplodiralo, prostor koji sam osvojio pruţio je našim dečkima vremena da miniraju glavna vrata. Pojačanje stiţe, ali to nije bilo vaţno — kakva god snaga da je napadnutima dozvolila da se suprotstave

punom napadu rigunskog carstva, bila je potrošena. Sad je svima na pameti bilo samo preţivljavanje. Nekoliko blaţenih trenutaka sam stajao i promatrao misleći tada kako ostatak moje satnije naganja Drene u bijegu — i osjećao sam se onako kako sam trebao. Poput čovjeka koji je ispunio svoju duţnost, savršeno dobro. Zatim su počeli povici koji su se razlikovali od zvukova bitke zbog prisutnosti ţenskih glasova i shvatio sam, ni prvi ni zadnji put, da sam budala. Vojnici koji su jurili kraj mene nisu bili pod mojim zapovjedništvom, ali ipak sam povikao na njih — stani, formiraj redove, povuci se, sve što mi je palo na pamet. Nitko nije slušao. Pobjeda moţe slomiti redove isto kao i poraz. Dva mjeseca čučanja pred tim zidinama, pothlađeni i mokri, dok su ovi iznutra bacali eksplozive na naše glave — pretpostavljam da smo im to malo zamjerili. Nasred ulice, dečko jedva star da pusti bradu, je pribio ţenu na tlo. Opirala se i dozivala pomoć pa ju je ošamario da je ušuti pa se vratio penjanju po njezinim podsuknjama. Adolphus je zaurlao i strgnuo je s nje, gotovo da je mladiću istrgnuo ruku iz ramena. Napaljeni klinac kao da to nije primijetio, smijao se navlačeći hlače. »Dobro, dobro — prvo časnici. Ne morate biti grubi, ima dovoljno za sve.« Pobjegao je u noć, ulice su bile pune plijena. Njegova nas je ţrtva promatrala, uvjerena da smo mi sljedeći. Taj pogled pamtim bolje od svega ostalog te noći, straha u njezinim očima i mrţnje iza njega. Nakon dugog trenutka ustala je na noge i pobjegla. U daljini se širila linija vatre, moţda zbog prevrnute svijeće, moţda zbog namjernog vandalizma. Moji prijatelji i drugovi nastavili su pobjedonosni trk u grad. Odustao sam od pokušaja da ih zaustavim. Na svjetlu zapaljene metropole oni nisu imali lica, nisam ih mogao razlikovati. Ako vi niste za, čovjek iza vas je — pa zašto im se ne pridruţiti. Stado nema kodeks. To sam davno naučio. Nisam znao zašto me to još čudi.

Pogledao sam Adolphusa. On mi je uzvratio pogled. Skrenuli smo u pokrajnju ulicu. Nakon stotinu metara stali smo pred kućom, pristojnom, ali ni po čemu posebnom, kućom vlasnika dućana ili trgovca. Adolphus je zario nogu usred vrata, a ona su se smrskala. Građanin koji je stajao iza vrata imao je zaboravljen noţ za rezanje u ruci, oči raskolačene poput tanjura, izgubio je ţelju za borbom pred pogledom na diva. Iza njega stajale su ţena i kći, mesnatih lica i širokih bokova, gotovo identične, drţeći jedna drugu snagom uţasa. Adolphus je zgrabio čovjekov zglob, čvrsto ali ne okrutno. Metal je pao na pod. Prošao sam kraj partnera i sjeo za kuhinjski stol koji je dominirao prostorijom. Vojnik Gustav sjeo mi je nasuprot. »Jesti«, rekao sam svojim lošim drenskim. »Piti.« Majka je patnički plakala, a kći se brzo povela za njom. Ponovio sam zahtjev starcu koji se trenutak kasnije oporavio od šoka i krenuo prema smočnici. Adolphus je gledao u zid tuţnim i praznim pogledom. Tako smo proveli ostatak noći, domaćin nam je donosio tamno pivo i ostatke iz smočnice, majka i kći se nisu puštale iz ruku, uvjerene da ćemo svakog trena ustati od stola i silovati ih. Nas smo dvojica ispili pola bačve u naporu da se dovoljno napijemo da zaboravimo što se oko nas događa, ali ne toliko da starcu pruţimo priliku da nam prereţe grkljane. Zadali smo si teţak cilj i nismo ga baš ostvarili. Vani u tami događale su se grozne stvari. Haranje je trajalo tri dana nakon kojih su se vojnici polako vratili u redove kojima se vojska razlikuje od horde razbojnika. Vjerujem da je bilo ljudi u mojoj satniji koji su to vrijeme proveli kao i Adolphus i ja; i vjerujem da ih nije bilo mnogo. Primio bih promaknuće za svoju ulogu u napadu, ali drugog sam se popodneva napio i razbio čeljust čovjeku koji mi je bio kapetan, a Roland je jedva uspio postići to da zadrţim čin i da me ne bičuju.

35.POGLAVLJE Večer sam proveo u stanu koji posjedujem na Okuci. Ruţan je to stan u ruţnoj zgradi u ruţnom susjedstvu u ruţnom gradu. Mogao bih nastaviti. Susjedi se zdušno trude uskladiti s okolinom, ljubomorna sorta s lošim tenom i očima koje gledaju u kriţ, ali nikoga ne poznaju i nikada ništa ne vide. To je uglavnom bila jedina prednost tog prostora i zbog toga je vrijedilo nekoliko novčića koliko sam mjesečno trošio na njega. U Grofu sam se presvukao i povukao ručku na skrivenoj polici radnog stola te izvadio nekoliko bočica iz profesionalne zalihe u privatnu. Kiselo sam zamijetio da je prije samo nekoliko dana ponuda bila puno veća. Na noćnom me ormariću čekalo pismo, masno slovo M bilo je otisnuo na poleđini. Otvorio sam ga, a na pod je pao komad papira. Tekst je bio uredan, tinta utisnuta u debeli papir. Poručniče, sigurno ste čuli za moju nedavnu žalost. To je moja krivica i samo moja — ništa mi ne dugujete, dapače moja obitelj i ja smo Vaši dužnici i premda je plemenito od vas Što odbijate isplatu, Vašu uslugu treba nagraditi. Molim da kao nagradu prihvatite ovo priloženo, kao znak pažnje jednoga starca. . Umirovljeni general Edivin Montgomery Nedavna ţalost. General je bio tvrda osoba, ali morao je biti kad je jedno dijete već izgubio. Što sam uopće očekivao? Mrlje od suza na papiru, kao da čitam ljubavno pismo djevice? Podigao sam komad papira koji je ispao. Bila je to zaduţnica koju sam mogao podići u jednoj od najstarijih banaka u gradu, onakvoj po kojoj raste bršljan na kamenim zidovima, s premalim znakom koji ne uočite i milijunima okra u podrumu. Papir mi je bio lagan na dlanu. Imao je dovoljno nula da potopite truplo u vodi. Istrgao sam ga na komadiće pa komadiće bacio u smeće. Pokrenuo sam niz događaja i bolje je da pripazim. Uostalom, general nije znao što ja dugujem njemu, jer da je, ne bi mi tako olako nudio novac, niti svoju naklonost. Rastvorio sam poklopac

bočice daha i udahnuo ruţičastu izmaglicu. Rhaine Montgomery bit će osvećena. Presavio sam pismo pa stao i ponovno ga otvorio. Pečat od voska bio je ponovno zagrijan, vješto i suptilno, ali primjetno, ako znate koje znakove treba gledati. Nisam prva osoba koja čita generalovu poruku, ali imao sam prilično dobru ideju tko je. U nekom trenutku dok sam bio gore, Carić je sjeo za prednji stol. Noţem je strugao komade drveta i nije reagirao kad sam sjeo kraj njega. »Znam da nam namještaj nije savršen, ali nema ga potrebe dodatno uništavati.« Nije odgovorio i nije stao. »Kako je bilo na lekciji?« Promrmljao je. »Ne znam jezik mrgudnih adolescenata, morat ćeš mi prevesti.« »Bilo je dobro«, rekao je oštar poput vrha noţa. Poloţio sam ruku na drţak noţa i spustio ga na stol. Zatim sam prinio lice blizu njegovu, dovoljno blizu da mu onjušim dah. »Nije ti do čavrljanja i to je u redu, ni ja nisam raspoloţen da slušam tvoje ispovijedi. Ali kasnije danas idem do Mazzie kako bih joj započeo s plaćanjem tvog obrazovanja i ţelim znati da me ne vara.« Dugo sam ga tako drţao na mjestu pa sam pustio i naslonio se. »Nije loša«, rekao je malo kasnije. »Barem za sada. Nismo puno radili. Skuhala je čaj i razgovarali smo. Rekla je da moram naučiti napraviti um šupljim. Nije mi baš bila smislena.« To sam i očekivao. Nisam mislio da će učiti o velikim misterijima prvoga dana. Uzeo sam iver koji je Carić odrezao i iščačkao zube. »Ne mora ti biti smislena. Ona ti je učiteljica, bitno je da ona vidi smisao. Ali kao što sam rekao, ti misli svojom glavom. Ako se dogodi nešto što ti se ne čini ispravnim, reci mi.« Nije bio raspoloţen da se sloţi sa mnom oko ičega pa nije kimnuo već se vratio drvodjelstvu. Pustio sam ga dovoljno dugo da se opusti pa sam ispalio.

»Planiraš se pridruţiti ledenima?« »Ne«, rekao je zbunjen. »Zašto onda čitaš moju poštu?« Zabio je noţ u drvo i otvorio usta kako bi izgovorio laţ. »Izreci jednu laţ i mlatit ću te dok ne poplaviš«, rekao sam, ali ne sasvim ozbiljno pa je samo slegnuo ramenima. »Činilo se zanimljivim.« »To si naučio pod mojim krovom? Gristi ruku koja te hrani?« Djetinjstvo provedeno u krađi i spletkarenju Cariću je oduzelo osjećaj krivnje. Zasluţio je tjelesnu manifestaciju moga nezadovoljstva, ali bilo je prevruće za bijes. »Što si napravio za generala Montgomeryja?« pitao je Carić kad je postalo očito da njegov neposluh neće imati trenutnih posljedice. »Ništa dobro, kako se ispostavilo.« »Ima li to veze sa ţenom koja je došla ovamo prošli tjedan?« Prvorođenog mi, bio je pametan. Morali ste sprintati da biste bili brţi od njega. »Aha.« »Kako je to završilo?« »Ne pretjerano dobro.« »Taj general Montgomery«, nastavio je poslije stanke, »On je Rolandov tata?« »Više nije.« »Adolphus kaţe da je Roland bio legenda. Da je izgubio ţivot u borbi da poboljša ţivote svojih ljudi.« »Ljudi postanu popularni nakon smrti.« Nisam se mogao otresti glavobolje. Palo mi je na pamet da smotam dţoint, ali čekao me dug dan i morao sam ostati pozoran. »Poznavao si ga?« »Da, znao sam ga.« »Kakav je bio?«

Čovjek kao svaki drugi. Deva, ravno iz Činvata. Bijesan pas na ulici kojeg je najbolje brzo uspavati. »Ovisi o kutu gledanja.« »Kako si ga ti gledao?« »Bio mi je nadređen neko vrijeme u ratu. Poslije toga... « bacio sam čačkalicu. »Putovi su nam se kriţali.« »Ali bio si vojnik kao i Adolphus — Roland se borio za tebe.« Moje nade da ću doţivjeti sredinu jutra i ne planuti počele su izgledati jalove. Carić je usavršio sposobnost da me izazove tako da ga poţelim ozlijediti. »Slušaj me kako je to bilo mali — nisam mislio da ću tebi to morati objašnjavati, kad si već odrastao tako kako jesi. Ali mlad si i još si uvijek glup pa ću ti reći. Postoje ljudi koji stupaju naprijed i oni koji hodaju za njima. Onaj iza uvijek ima dobar razlog zašto stoji na tom mjestu. Roland je bio bolji od većine njih — barem je vjerovao u svoju priču — ali na kraju dana i dalje su oni naprijed ti koji umru od strijele.« »Čini se da veterani misle kako je on bio više od toga.« »Kao što sam rekao, pratio gaje dobar glas.« »Samo to?« »Dreni koje toliko mrziš — što misliš zbog čega su oni marširali? Misliš da su njima zapovjednici rekli da se obruše na civilizaciju i spale je do temelja? Slušali su iste govore kao i mi — slava, čast, pravda. Kao što sam rekao, sve se svodi na kut gledanja.« »Ništa od toga nema značenja?« »Nedovoljno za umiranje.« »Zašto onda ovo radiš?« »Što to?« Oči su mu bile hladne i proračunate, hladnije i proračunatije nego što imaju prava biti u četrnaestogodišnjaka. »Pokrenuo si igru«, rekao je. »Cijeli tjedan je pokrećeš.« »To mi je posao.« »Znači ovo što radiš s veteranima će ti donijeti neke pare?«

Zanimljivo je kad vas prozre klinac koji još nije skinuo junf. »Ne radi se o novcu.« »O čemu onda?« Nisam mu odgovorio. »Slavi? Časti?« Divljački se nacerio. »Pravdi?« Spasilo me kucanje na vratima, tako jako da je djelovalo poput pokušaja da se sruše vrata. Carić se vratio igri s noţem. »Za nekoga tko ne riskira dupe ni za što, jako puno riskiraš dupe.« Lupanje se nastavilo. »Wardene, jesi li unutra?« »Da«, odgovorio sam, ali nisam maknuo pogled s dječaka. »Hroudland je, zapovjednik te ţeli vidjeti.« »Daj mi jebenu sekundu!« povikao sam pa unio lice blizu Carićevog. »Sljedeći put kad dirneš nešto što mi pripada, očekuj da će ovaj razgovor proteći puno neugodnije«, rekao sam pa ustao da otvorim vrata. Vani je stajao Hroudland s nekolicinom veterana i nisu izgledali pretjerano veselo. »Pozdrav, dečki, jesam li vam nedostajao?« 36.POGLAVLJE Pretories je sjedio u malom kafiću prekoputa spaljenih ostataka zgrade. Sjedio je u separeu uz prozor i pio iz šalice koja je bila premalena za njegove ruke. Trojica njegovih ljudi obzirno se stisnula oko njega, petero ako gledate po njihovoj veličini. Svaki je impresivno odisao bijesom, krčkali su zglobovima, piljili izazivački u prolaznike, izgovarali tihe prijetnje. Joachim je za razliku od njih izgledao tek neznatno uznemiren i mirno je puhao u kavu. Ovo će biti napeta igra i nema prostora za pogreške. Osjećao sam teţinu bočice daha u dţepu i ostavio sam je tamo. Ova ekipa iz Udruge nije bila liberalna poput moje uobičajene ekipe. »Ţao mi je, zapovjedniče«, rekao sam. Kimnuo je i prihvatio moju uljudnost. »Četiri naša dečka bila su

unutra kad su napali.« »Kao što sam rekao, ţao mi je.« Joachim je bio neprirodno miran, uz njega biste se osjećali posve trzavo, brada bi vas počela svrbjeti, čelo se znojiti. »Da čujem«, rekao je. »Ne razumijem.« »Upozorio si me, rekao mi što se sprema. Ja sam te otpilio. Imaš prava to mi utrljati na nos.« Sjeo sam mu prekoputa. »Smrt vaših ljudi ne pruţa mi nikakav uţitak.« Iako neću zbog toga provoditi ni neprospavane noći — bili su sitni kriminalci s desetgodišnjim staţem prljavih poslova za Joachima. Neko vrijeme nitko nije progovorio. Gledao sam oblačke bijelog dima kako izlaze iz rupe sa suprotne strane ulice. Dečki su gledali mene. Pretories kao da nije ništa gledao. Bez upozorenja je lupio šakom po stolu. Posuđe se zatreslo, kao i osoblje. Pričekao je da se sve primiri pa nastavio. »Trenutno ne trebam ovo sranje.« »Vjerujem.« »Sutra je najveći dan u povijesti Udruge. Pedeset tisuća muškaraca marširat će ukorak, najveći skup veterana od kraja rata, nosimo svoje zahtjeve ravno u palaču.« »Opako.« »A sada neki ocvali mafijaš ţeli rat s nama, iskapa ratnu sjekiru koja je već deset godina zakopana.« »Priznajem, tajming je sumnjiv.« Zaokrenuo je očima kako bi me pogledao. »Što ti to znači?« Namjerno sam se osvrnuo oko stola. »Moţda je najbolje da nastavimo u četiri oka.« »Ne znam na što si ti naviknut, poručniče, ali ovi ljudi su moja braća. Između nas nema tajni.« Grubijani su se malo uspravili u stolicama.

»Priča se da Giroie financira čovjek koji radi na gornjem katu Crne kuće.« »Dečki, osigurajte područje.« Grubijani su napustili separe, povrijeđeni i nadureni. Joachim je pričekao da odu pa nastavio. »To je nemoguće«, rekao je i moţda nije bio uspravan poput štapa. »Zašto?« »Crna kuća nema razloga da krene na nas — mi smo legitimna organizacija.« »Potičete probleme s Vijećem i Krunom. Ako mislite da Starac nije sklon tome da zauzme stranu u političkom pitanju, onda se grdno varate. Uostalom, moţda je Udruga odbacila revolucionarne ideje, ali Crna kuća ima slonovsko pamćenje. Bilo bi im nalik da vas kazne zbog prošlih pogrešaka.« »Posve sam svjestan naše prošlosti s Crnom kućom.« Povukao je usnu kao da je nanjušio nešto kiselo i mada se nije vrpoljio, došao je blizu tome. »Ali mi smo postigli... Ravnoteţu recimo, od Rolandove smrti barem. Nemaju razloga da nam objave rat.« »I nisu — vi ste to učinili kad ste se odlučili za marš. Kakav god prešutni dogovor mislite da imate da Starcem, uvjeravam vas da to traje samo dok on smatra da mu ne stvarate probleme — ili dok mu se ne pruţi čista prilika prema tvom grlu.« »Znači, on je pokrenuo probleme s Giroieima kako bi... « »Da vas napadne s boka. Odlučili su vam skrenuti pozornost pomoću starog protivnika.« Čini se da je shvatio da se ravnoteţa između nas promijenila pa je nastupio oštro kako bi nametnuo autoritet. »Sve je to vrlo zanimljivo, poručniče, ali pitam se zašto se to nisi sjetio ranije spomenuti.« »Imao sam samo glasine, šaputanja iz podzemlja.« »A sada?« »Od jučer sam malo kopao. Još uvijek ima nekih ljudi u Crnoj

kući koji su spremni na razgovor dokle im god plaćam piće, a piće stoji deset okra po komadu.« »Šapati kontakata iz podzemlja i bivših kolega — sve to nisu čvrsti dokazi.« »Ali uklapaju se u priču, zar ne?« Njegova je tišina bila potvrda. Uslijedila je još jedna duga pauza, ali mislim da ova nije bila planirana. Čak i za zapovjednika, kojeg je bilo teško izbaciti iz takta, stvari su se odvijale prilično brzo. Nadvio se nad svoje piće. »Godine su nam trebale da se izvučemo iz rupe u koju nas je bacio Roland, godine provedene izbjegavajući sve što se ticalo naših starih aktivnosti. Gradili smo ugled, stvarali kontakte na dvoru. Osvojili smo mjesto za stolom za ljude koji su se borili i koji su ga zasluţili. Jutros se probudim i saznam da nam je ured bombardiran, da nam je četvoro braće poginulo i da smo opet na jebenom početku.« Poloţio sam prst na rub posude s mlijekom pa je prevrnuo. Mlaka se razlila po stolu, upila se u tkaninu pa počela kapati na pod. Pretories je gledao kako kapa pa podigao pogled prema meni. »Što je bilo, bilo je.« Nije odgovorio, ali nisam još vidio takav bijes u njegovim očima. »Ako ne odgovorite na ovo, što mislite da če biti sljedeće? Obitelj Giroie treba opaliti po nosu ili će nastaviti napadati«, istaknuo sam. »A ako im Crna kuća povlači konce?« »I to je dobro. Naučit će lekciju, a neće izgledati kao da je bila upućena njima.« »Starac će osvetiti gubitak pijuna.« »Mislite da će mu poslati cvijeće na sprovod?« »On nije osoba koju ću olako naljutiti.« »Ako ste ţeljeli zadrţati status quo, niste trebali organizirati

marš. Ovako imate dvije mogućnosti — moţete izgledati kao da samo blefirate... « »Ili?« »Pokazati da se mogu zajebavati s vama. Vratite dovoljnom silom i Starac će priznati poraz — njega ne zanima započinjanje pravog rata.« »Kako znam da neće na neki drugi načip krenuti na nas?« »Sutrašnji se problemi mogu rješavati sutra. Današnji je problem taj da obitelj Giroie vaše ljude pretvara u pljeskavice i ako ne ţelite da se to nastavi, morate povući potez.« Spas, uţe za čovjeka koji se utapa — tko ga ne bi zgrabio? Samo pazite da ne sazna da ste vi taj koji ga je gurnuo preko palube. Joachim nije bio netko tko radi stvari napola. Neko je vrijeme šutio, dugo vremena, a oči su mu bile prazne kao da su katatonične. »Što predlaţeš?« »Nešto glasno. Mora se daleko čuti.« Prošla je još jedna minuta. Zatim je usne povukao prema gore. »Hvala ti na informaciji, poručniče. Uskoro ćemo opet razgovarati.« Znao sam da je to znak da odem. Joachim je ostao sjediti i popio kavu do kraja. Sluga je dotrčao i pobrisao proliveno mlijeko. Uskoro će biti i krvi za brisanje. 37.POGLAVLJE Guiscardovi psi došli su dvadeset minuta nakon što me Joachim vratio u Grofa, a ovaj put niti jedan od njih nije glumio ljubaznost. Očekivao sam njihov dolazak pa sam se ranije riješio svih legalno dubioznih oruţja i supstanci, ali oni su me ipak dugo pretraţivali. Stali su prije nego što su mi hlače završile oko gleţnjeva i na tome sam im bio zahvalan. »U šupku skrivam noţ.« Onaj prijateljski me opalio u trbuh dovoljno jako da se sklupčam

na podu. Neljubazni me opalio u glavu. Zato je on bio neljubazan. Povukli su me na noge. Opet sam pao. Opet su me podigli i zadrţali. Treptao sam da mi prestane bljeskati pred očima, ali krvi se nisam uspio riješiti na taj način. »To mi je bila najbolja košulja«, rekao sam kad je crvena mrlja dodala kontrast mrljama od znoja. Druţeljubivi je izgledao kao da će me opet, ali nedruţeljubivi ga je prekinuo, stavio mi lisice i izveo me kroz vrata. Razmišljao sam o tome da im zamijenim uloge. Voţnja je bila slična prvoj, samo se ovaj put nitko nije smješkao, a ja sam svaku rupu na cesti osjećao preko boli koja bi mi se prolomila lubanjom. Crna kuća izgledala je uglavnom isto kao i zadnji put iako su me prilično brzo prošetali hodnikom pa nisam stigao proučavati. Nekoliko minuta je prošlo i sjedio sam u Guiscardovom uredu bez prozora, prisiljen da sjednem u neudoban stolac. Izgledao je umornije nego prošli put što je bio dobar znak da moj rad nije bio posve uzaludan. Moje su oči uglavnom bile otečene i boljelo me kad sam disao pa sam se trudio to ne raditi. »Zeznuo si stvar, Wardene. Trebao si me informirati o događajima. A jutros sam se probudio i saznao da na mjestu bivšeg centra Udruge sada postoji rupa i da se u ruševinama dime tri trupla.« »Četiri«, rekao sam. »Nemoj krivo brojati.« Iza mene je zaškripala daska, a zatim mi je vilica poletjela prema prsima. Zaključio sam da je to onaj nedruţeljubivi. Nekoliko centimetara niţe i slomio bi mi vrat, ali znao je što radi. Penjući se kroz rangove u Crnoj kući, naučite pravilno udarati čovjeka koji sjedi. »Mislio sam, nakon svega što sam za tebe učinio u zadnje vrijeme, da ćeš me barem izvještavati o aktualnim događajima.« »A kako sam tu podbacio?« »Što znaš o tome da je Udruga ukrala pošiljku obitelji Giroie?« »Znam da su je uzeli.«

»Zašto to onda ja ne znam?« »Mislio sam da ćeš s vremenom čuti.« Ovaj put Guiscard nije delegirao. Nikada neće imati sirovi talent svojih podređenih, ali opet se dobrano potrudio. Međutim, osjećao sam previše boli da bih to osjetio, a to čovjeku daje određenu hrabrost. »Oprosti što sam mislio da si dovoljno pametan da nanjušiš dim.« »Kuća gori?« »Uskoro će cijeli grad.« »Zbog Giroiea?« Tuţno sam odmahnuo glavom. »Nisi valjda tako spor kako se pretvaraš.« Čuo sam iza leđa kako se pratitelj priprema na novi udarac. »Skinite mu lisice«, rekao je Guiscard. »Pa izađite.« Uslijedila je pauza, ali zbog poloţaja glave nisam mogao odrediti što se događa. Trenutak kasnije jedan od njih mi je oslobodio ruke. Spustio sam ih, a ponos mi nije dopustio da provjerim jesam li ozlijeđen. »Kloni se nevolja«, rekao je onaj druţeljubivi na izlazu. Vrata su se zatvorila. »Imaš cigaretu?« pitao sam. »Prestao sam pušiti.« Nasmiješio sam se kroz rasklimane zube. »Zar ćeš se pretvarati da ih nemaš negdje u skrovištu?« Negodujući je zamumljao pa otvorio ladicu i gurnuo koţnu torbu prema meni. »Ti si im rekao da me obrade?« Nije odgovorio, »Njima si prepustio odluku, ha? Moraš paziti s takvim stvarima — ako budu previše revni, nećeš imati koga ispitivati.« Prsti su mi se tresli i neuredno sam smotao cigaretu. Ali Guiscard je bio u svom svijetu i nije primijetio. Bih su dovoljno ljubazni da mi ostave

šibice u dţepu pa sam odlomio jednu i zapalio cigaretu. Zvuk kao da je vratio Guiscarda u sadašnjost. »Jesi li razgovarao s Pretoriesom?« »Trebao bi znati odgovor na to, ako si iole kompetentan.« »Što je rekao?« »Što misliš? Planira posjetiti Giroie i... « Prstom sam napravio pokret kao da gnječim bubu. »Nešto mi ne govoriš, Wardene ? To ti ne preporučam. Starac ţeli da riješimo situaciju s veteranima i ne zanima ga kako. Ako me misliš preveslati, onda uzimaš previše daha.« »To definitivno radim.« Guiscard je prešao prstima preko nosa do čela. »Ne pušim tu priču. Nikome nije u interesu stvarati probleme, a najmanje Pretoriesu.« »Zašto? Zato što ga vi plaćate?« Neko sam vrijeme čekao da to ispalim i dobio sam pravu reakciju. Ni on se nije snašao — mislim da sam ja bio uspješniji kad sam motao cigaretu. Iako ja imam više iskustva s primanjem udaraca. »Kako to, dovraga, znaš?« »Misliš da znaš nešto što ja ne znam?« Tišina je trajala predugo pa je nastavio ţestoko da to nadoknadi. To je bilo glupo — svatko bi vidio da smo zamijenili uloge. »Onda bi trebao znati da stvar ne štima. Pretories unovčuje naše čekove. Već deset godina je tako. Pazi da Udruga radi legalno, pazi da se divlji članovi ne povedu za ludim idejama bivšega vođe, a mi mu dopuštamo da izigrava šefa.« »A prosvjed?« »Predstava da se njegovi dečki malo ispušu.« »Samo to?« »Imamo uspješan dogovor.« »Kurvu ne moţeš kupiti, Guiscarde. Samo je unajmiti.«

»Baš si suptilan za kriminalca.« »Da ti pojednostavim? Pretoriesovi interesi nisu vaši interesi. Neko su to vrijeme bili, a sada više nisu.« Zaškrgutao je svojim savršenim zubima. »On nema koristi od toga. Zna što će se dogoditi ako se usprotivi Kruni.« »Tvoj je problem taj da si razuman čovjek pa misliš da su i drugi.« »Ljudi obično rade u svom interesu.« »Šokirao bi se kad bi otkrio koliko je to rijetko točno.« Malo je olabavio ovratnik. »Nemam iluzija o Pretoriesu — ako bi izdao vlastite ljude, okrenuo bi se i protiv nas. Ali time neće ništa postići. Predugo svira prema našim uputama da bi sada sam određivao ritam.« »Jučer, jučer — jučer ste pekli pite od jabuka i igrali se lovice. Danas on ubija dilere na ulicama, a sutra maršira na palaču s pedeset tisuća ljudi. Čekaj tjedan dana pa će ti silovati kćer i sjediti u tvojoj kuhinji.« Povukao sam dim i bacio aduta. »Moţda je vrijeme da upletemo Starca.« Nitko ne voli da ga se podsjeća da je samo srednje rangirani u poretku. »To nije potrebno.« »Ured ti je divan, ali oboje znamo tko povlači uţad. Promjenu u pristupu treba odobriti odozgora.« »Ja sam gore.« »Svađat ćemo se oko semantike?« »Već sam ti jednom rekao — ja vodim ovu igru.« »Onda je jebeno vodi«, odgovorio sam. To je bilo to. Pravio se da razmišlja, ali znao sam kako vjetar puše. Bila je to dosadna minuta. Od cigarete mi je ostao uglavnom pepeo kad se konačno sjetio dodati mi pepeljaru. »Ţeliš li rupčić?« Odmahnuo sam glavom što sam istog trena poţalio. »Radije krvarim po tvom stolu.«

Frknuo je i počeo si motati cigaretu. »Jesi li riješio moj problemčić?« pitao sam. »Od jutros pet Otočana trune u ćelijama zatvora — a tri zauzimaju prostor u mrtvačnici. Rečeno mi je da je Adisu jedan od tih drugih.« »Ti si pravi biser.« Guiscard nije odgovorio, samo je sjedio i pušio. Mogao sam mu reći da nikada zapravo ne prestanete pušiti, samo pauzirate dok niste pod stresom. »Misliš li kada o Crispinu?« pitao je odjednom. »Trudim se to ne činiti.« »On je mogao sjediti ovdje da je htio.« »Aha.« »Valjda nije htio.« »Nemoj se previše rastuţiti«, rekao sam i ustao. »Za mene je dobro završilo.« Kad sam izašao, opijenost od batina je popustila, a orkestar u mojoj glavi prešao je iz pozadine u uvertiru. Gorčina mi se uspela u grlo i samo sam je snagom volje natjerao natrag. Sigurno sam zanimljivo izgledao — prolaznici su me uţasnuto promatrali, ali nitko nije ponudio pomoć. 38.POGLAVLJE U Grofu sam ispio nekoliko boca ţestice i onesvijestio se. Kad sam se probudio, bol se pogoršala, ali oteklina je splasnula dovoljno da otvorim desno oko i da me zaslijepi popodnevno sunce. Bilo je kasno, a ja sam imao još posla. Napola prazna bočica daha podsjetila me na moje duţnosti. Ubacio sam još jednu u torbu za slučaj da postanem zaboravan. Zatim sam u čizmu zagurao noţ pa sišao. Grof je bio prazan. Adolphus je bio vani, pripremao se za večerašnji skup, a Carić je vjerojatno bio s njim. Nisam imao pojma kamo je nestala Adeline, ali bilo mi je drago što je nema — nije mi se dalo objašnjavati zašto mi lice izgleda poput sirova mesa.

Koračajući kroz Isthmus, bio sam svjestan činjenice da pada mrak i da moje ozljede privlače pozornost mjesnih huligana. No zalazak sunca nije umanjio vrućinu, zrak je bio gust poput pušačkog kašlja pa nisam naišao na sumnjive tipove, oni su se još opijali u zamračenim rupama ih pokušavali odspavati do mraka. Bez problema sam stigao do Mazzie, ovaj sam put čak uspio doći do ulaza bez oklijevanja. Sjedila je na istom mjestu s cigarom u ustima kao i prošli put. Čak je i štednjak u kutu bio isti, opet su na njemu ključali lonci. Mahnula je prema slobodnoj stolici, ah nije odmah progovorila. »Što ti je bilo s čeljusti?« »Udario me cigleni zid.« »A oko?« »Morao sam osvetiti čeljust.« Sipao sam red sneno trsi na papirić pa ga prekrio redom duhana. »I? Vidjela si ga.« Kimnula je glavom boje ebanovine. »Jesam.« »Koja je presuda?« »Ima dar. Trebao je odavno početi s obukom, ali ipak ima dar.« »Onda, uzet ćeš ga?« Slegnula je ramenima na način koji mi nije odgovorio na pitanje. »Mislila sam nakon tvog govora da ti je rod.« »Nemam obitelj.« »Kako si ga upoznao?« »Da vidimo — a da, vojvoda od Courlanda nas je predstavio na svečanom domjenku. Trebali smo petog za partiju ivhista, a Carić je vješt s kartama.« »Kaţe da je bio ulično dijete i da te molio za posao.« Zapalio sam dţoint na šarenoj svijeći koja je kapala vosak po stolu. »Moţda je bilo tako, sad si me podsjetila.« »Je li to bila njegova ideja da ţivi pod tvojim krovom?« »Definitivno nije bila moja.«

Mazzie je posjedovala nešto što bi vam prikovalo paţnju na nju i nije popuštalo. Svaka crta lica izgledala je povećano, naglašeno — njezin osmijeh bio je crta koja je rezala cijelu duţinu njezina lica, nos širok poput bivoljeg, oči opojne poput alkohola. »Baš je lijepo od tebe što si primio siroče.« »Moje je srce od zlata. Cijene zlata stalno rastu, morat ću ga izrezati i prodati.« »To svi govore o Wardenu. Da je sladak poput meda i njeţan poput povjetarca.« »Hoćeš li okolišati cijelu večer ili ćeš prijeći na stvar?« »Što ţeliš od dečka?« pitala je, sve je riječi tvorila duboko u grlu, slogovi su tvrdo udarali jednu o druge. Nisam odmah odgovorio, zadrţao sam ljubičasti dim u plućima. »Zanimaju te moji motivi, Mazzie?« »Znatiţeljna sam. Uzimaš li svaku skitnicu koju sretneš ili samo one korisne?« »Utopio sam štenad koja mi je više pomogla od tog djeteta.« »Dječak beskućnik s darom za magiju — to je puka slučajnost. Dobro, pametan je, ali to nisi morao tada znati. Nisu svi pametni — jedna od ekipa kod kuće u Miradinu imala je dječaka s popriličnim darom i licem koje mu je majka unakazila kad je imao samo tri godine. Nije znao govoriti, jedva da je znao razmišljati, ali mogao je zapaliti vatru bez šibice, samo ste ga trebali usmjeriti i reći mu veličinu plamena.« Duboko je povukla dim cigare pa ga ispustila kroz nosnice široke poput bakrenih novčića. »Drţali su ga na uzici i tjerali da jede s poda.« »Imaš simpatične prijatelje.« »Tvoj mali je previše oštar za takvo što. Ima i moć koja čeka da se zapali. Ako se uzjoguni, slomit će te na dva dijela.« »Što se to tebe tiče, Mazzie? Boja okra ne mijenja se s njegovom svrhom.« »Ne ţelim sudjelovati u tome da se dijete pretvori u oruţje.« »Mazzie Obojene Kosti, vještica Isthmusa. Izbačena s Miradina

zbog neizgovorivog svetogrđa. Stvorovi mračniji od noći šapuću u njezino uho, a visoki zakoni je se ne tiču. Ne sklapaj pogodbe koje ne moţeš odrţati ili će ti ona ukrasti prvorođeno dijete i ostaviti lutku od slame ispod jastuka. Nisam mislio da si tako meka.« »Ništa čudnije od otkrića da kralj Grada sjena uzima skitnice pod svoj krov.« »Sve što govore o tebi je istinito?« »Dovoljan dio toga«, priznala je. »Uostalom, ne radi se o tome što sam čula. Vidjela sam što si onog trena kad si mi zakoračio u kuću.« »Znači, duhovi? Oni ti govore kakva sam ja osoba?« Nije mi odgovorila. »Što duhovi kaţu o broju sutrašnje lutrije?« Tiho je pušila cigaru ne skidajući pogleda s mene. »Nikada to ne učine, zar ne?« Snenotrs je bila jaka i opojna i uţivao sam u trenutku više nego što sam trebao. »Misliš da moţeš ţivjeti tako kako ţiviš, činiti stvari koje radiš, a da to ne ostavi traga?« pitala je. »Zar je tvoja prošlost tako blistava da moţeš propitkivati o mojoj? Što bih vidio da imam tvoj dar? Što zrcalo pokazuje tebi, Mazzie, kada se zagledaš u njega?« Osmijeh joj nije bio blag i ljubazan, nije to zapravo ni bio osmijeh. Samo forma, koja je otkrila iskrivljene bijele zube. »Nemam zrcalo.« U tišini koja je nastupila sve sam jasnije osjećao bolove, polako, ali sigurno su se probijali kroz snenotrs. Trebat ću nešto jače i to uskoro. Sunce koje se probijalo kroz rupu u krovu je brzo nestajalo i uskoro će se spustiti večer nad grad koji kipi. Odjednom je škljocnula pećnica, mokri dio cjepanice je oţivio, ali Mazzie nije poskočila, nije se uopće pomaknula. »Znala sam da ćeš danas doći. Odlučila sam prihvatiti savjet koji si mi dao prošli put, izvući kosti i zakotrljati ih«, rekla je.

Nagnuo sam se na stolici i široko raskrilio ruke. »Da čujem.« »Gradiš labirint oko sebe i izazivaš budale da kroče njime.« »Budale ne trebaju pomoć da bi posrnule.« »Nema časti u tome da ih se kaţnjava.« »Smatram to javnim dobrom.« »Leševi ti stoje na ramenima i mašu braći pred sobom. Fitilj brzo dogorijeva i kad dogori, odnijet će više nego što misliš, više nego što si planirao. Krv koju osvetiš, platit će ti se višestruko, stostruko, u rijekama i bujicama. Ako ne pripaziš, utopit ćeš se u njoj, umrijeti kad ti ispuni grlo i pluća.« »Jesi li završila?« »Još malo.« Odjednom više nije bilo smiješno, nimalo, i ţelio sam je raspaliti u taj laţan cerek. »Ako je to najbolje što moţeš, onda taj tvoj dar ne vrijedi ni pišljiva boba. Vidiš mrtvace u mojoj prošlosti jer sam pokopao hrpu ljudi, a mrtav popis ljudi preda mnom jer imam popis seronja koji im se ţele pridruţiti. Ne trebam tvoje kosti da bih znao da me čekaju nevolje — čitav tjedan organiziram njihov dolazak.« »Kosti govore još nešto — kaţu da tapkaš u mraku, da je ono što smatraš istinom laţ. Kaţu da što se više opireš, to su spone jače.« Uvukao sam zadnji dim dţointa i taj podatak pa bacio opušak. »Dečko treba obuku ili će poludjeti, ili nešto još gore. Ako se povodiš za tom etikom koju propovijedaš, nećeš ga ostaviti na cjedilu. Što se ostalog tiče, ne znaš ništa o meni, ni gdje sam bio ni kamo idem.« Prevrnuo sam stolicu i krenuo prema vratima. Njezin me smijeh pratio do ulice. Kad se zbroje batine, snenotrs, dan koji sam prošao, moj ţivot općenito, nisam bio u vrhunskoj formi. Da su bili pametniji, mogli su mi prići iza leđa i to bi mi bio kraj ili bi barem vjerojatno bio. Ali nekoliko ulica od Mazzie shvatio sam da me netko prati i čak i da nisam sve povezao, bio sam dovoljno pametan da nanjušim probleme.

Ionako nisam mogao učiniti mnogo da ih izbjegnem. Bio sam još uvijek duboko u Isthmusu, kilometrima daleko od poznatih lica. Bio sam preumoran za bijeg, a nisam ni znao susjedstvo dovoljno dobro da riskiram. Moj najbolji izbor bio je da se dovedem u situaciju u kojoj im mogu uzvratiti. Uličica je skretala s ceste na kojoj sam se nalazio i završavala je nekih dvadeset metara dalje. Krenuo sam njome, stao leđima uza zid, izvukao noţ iz čizme i pričekao svoj kraj. Nisam dugo čekao. Adisu je skrenuo za ugao, tjelohranitelj je bio uz njega, a obojica su izgledala isprebijano. Oko Zagine ruke bio je omotan zavoj, natopljen grimizom, iako je djelovao samo tako da je naglašavao širinu njegova bicepsa. Adisu je pak, imao gadan oţiljak koji mu je unakazio lice koje ni prije nije bilo poznato po ljepoti. Poprimilo je boju koja je ukazivala na to da mu je potrebna medicinska njega. Međutim, to kao da ga nije brinulo. Dapače, bio je posve uzbuđen. »Izgledaš iznenađeno što me vidiš.« Nije se varao. Imao sam prilično dug popis osoba za koje bih volio da se vrate iz mrtvih. Adisu Prokleti nije bio na njemu. »Čini se da ste doţivjeli neke nevolje.« »Moţe se tako reći. Odred momaka iz Crne kuće je navratio i posjetio nas. Moţda si čuo za to. Moţda si čak čuo i da su me ubili«, nasmijao se. »Ledeni vjerojatno misle daje svaki Otočanin isti.« Budući da sam bio upoznat s njihovim načinom razmišljanja, mogao sam potvrditi da upravo tako ledeni razmišljaju. Guiscard je sigurno mislio kako govori istinu kad je rekao kako Adisu više neće predstavljati problem. Policajac koji je Guiscardu rekao kako Adisu više neće biti problem, je to sigurno isto vjerovao. »Drago mi je što si preţivio«, rekao sam. »Ne, Wardene. Mislim da ti nije drago.« »Ne misliš valjda da sam ja imao veze s tvojom lošom srećom?« »Nego tko? Plaćam porez čuvarima, isto kao i svi drugi. Ne bavim se ničim zbog čega bi ledeni obratili paţnju na mene. Ništa osim tebe. Nisam znao da imaš utjecaja kod svog starog društva.«

»Morao sam ih nagovarati«, priznao sam. »Izgledaš kao da ti je dan bio gotovo loš kao i moj«, rekao je Adisu. »Jutro je bilo dugo.« »Tko te mlatio?« »Crna kuća, vjerovao ili ne.« Adisu se nasmijao. »Znaš što, Wardene, mislim da si najomraţenija osoba koju poznajem.« »To je poseban talent«, sloţio sam se. »Drago mi je da su i nama ostavili nešto za igru. Iskreno, poprilično sam se bojao da mi se neće pruţiti ova prilika. Ledeni su ostavili samo nas dvojicu, a nije mi padalo na pamet krenuti do tebe, ne kad iza šanka drţiš pripitomljenog diva. No zatim sam se sjetio kako posjećuješ našu staru Mazzie. Odlučili smo malo pričekati, vidjeti hoćeš li se pojaviti. Znamo da smo riskirali. Definitivno nisam mislio da ćemo te tako brzo uloviti. Mora da sam učinio nešto što se svidjelo Prvorođenom.« »Vjerojatnije je da sam ga ja nekako raspizdio.« »U svakom slučaju, dobro je«, rekao je. »Zadnjih deset sati razmišljam o tome kako te ubiti, otkako sam gledao ledene kako razbijaju lice mog rođaka. Pun sam ideja.« Vrtio sam noţem u ruci, ali to je najvećim dijelom bila gluma. Bio sam slab poput mačića. Nakon mlaćenja koje sam primio od Guiscarda i njegovih dečki, nisam smatrao kako ću se dostojno suprotstaviti. No nikad ne znate. Moţda Adisu odluči pojuriti naprijed i zabiti se na moju oštricu. Odlučio sam mu barem pruţiti tu priliku. »Smrdiš kao da si se valjao u dreku«, rekao sam. »A tvoja teatralnost me uţasno umara.« Mirno je primio kritiku. »Poradit ću na tome«, rekao je, i zvučao iskreno. Zatim je kimnuo mišićavom. »Nemoj ga previše unakaziti«, rekao je. »Imamo cijelu noć za to.« Zaga je iz straţnjeg dţepa izvukao lanac i krenuo prema meni vrteći ga. To mi je trebalo privući pozornost pa sam ga ignorirao i

pustio da me mlatne po čelu iznad oka. Uţasno je boljelo, udario me na mjesto koje me od prije boljelo, ah bio sam spreman za Zagin sljedeći potez. Krenuo je na mene i dočekao ga je vrh noţa, s ruke koju je pruţio prema meni sam odrezao komad mesa. Adisu se nasmijao i dva puta zapljeskao. »Dobar potez, Wardene.« Zaga nije dijelio njegovo oduševljenje. Ovaj put nije bio suptilan, samo me nabio na zid i pribio mi ruke uz tijelo. Nagnuo sam se prema njemu, prema mjestu gdje mu se spajaju vrat i rame, zagrizao i osjetio krv u ustima. Kriknuo je, pustio me i odskočio. Naše naguravanje više nije zabavljalo Adisua. »Zar ne moţeš napraviti ništa što traţim od tebe?« ljutito je pitao svog čovjeka. U ruci mu se stvorio noţ i počeo je kruţiti s moje desne strane. Nije se morao truditi. Rana koju sam nanio Zagi samo ga je razljutila, a ne usporila, a ja sam poslije njegova medvjeđeg zagrljaja ostao bez daha. Neću preţivjeti još jedan okršaj. Pred očima sam vidio crne točkice, kao da sam predugo promatrao plamen. Valjda zato nisam vidio njezin dolazak i nisam shvatio da je tamo dok nije progovorila. Valjda su i ostali biti zauzeti akcijom ispred sebe jer su bili jednako iznenađeni kao i ja. »Što vi dečki radite ovdje, na tako jarkom suncu, s tako mračnim dušama?« Mazzie je bila naslonjena na zgradu. Vidio sam je samo kako sjedi, osvijetljenu svijećom pa sam otkrio da je niţa i ruţnija nego što sam mislio, s lošim tenom i ruţnim nogama. Njezina šarena haljina bila je trošna i zalijepljena za tijelo od znoja. Ali njezine je riječi popratio nalet povjetarca, prvi u dva tjedna. Bio je hladan — od njega je kraljeţnica zadrhtala, a um se unespokojio. Adisu je to osjetio. Trenutak prije bio je revan poput djevca u bordelu, ali sada je očito oklijevao. »Nemam problema s tobom, teta. Ovo je između mene i ovog čovjeka.« »Ptičice, ptičice«, nastavila je Mazzie. »Što radiš tako daleko od doma?« »Ovo je moj dom«, rekao je Adisu pa pokazao prema meni.

»Rješavam se uljeza.« »Ovo je moj dom, ptičice. Tvoje je gnijezdo izgorjelo. A tvoja krila nikada nisu pravilno izrasla. Zašto?« »Majka ga nije dojila«, rekao sam, ali nisu me čuli. Postao sam smetnja na vlastitu pogubljenju. »Nemaš razloga biti ovdje, vještice«, rekao je Adisu. »Odlazi prije nego što te moj čovjek sredi.« Moţda je to samo bila svjeđosna varka, ali Mazzine oči izgledale su crno poput tinte, poput grobnice, poput ništavila. Govorila je svojim pijevnim glasom, karakterističnim njeţnim tonom, ali glas joj je bio prijeteći i hladan poput čelika. »Sad mi je jasno, ptičice. Jadničak maleni. Slomljen, od početka, slomljen još u jajetu. Uz sve što ti je učinjeno, nisi ni imao šanse.« »Upozoravam te da začepiš ta jebena usta!« »Što ti je radio kad ti se po noći šuljao u sobu. Prisjetiš se toga, zar ne? Kad legneš, kad ti san dođe na oči. Moţeš šmrkati dah koliko ţeliš, ali ponekad moraš zaspati. A tada te on čeka, zar ne? Čeka te kao i onda kad si bio dijete.« »Začepi je«, rekao je Adisu tjelohranitelju, a glas mu je puknuo. »Svaka ruka koja me dotakne istrunut će prije sumraka«, odgovorila je Mazzie iako je tamne oči drţala na Adisuu. »Sutra će istrunuti i druga ruka, pa noge, uši, jezik i kurac. Do punog mjeseca prolaznicima ćeš pokazivati batrljke i nadati se da će ti ubaciti novčić u šalicu.« Zaga je dugo promatrao Mazzie. Zatim je malim, ali očitim korakom zakoračio prema natrag. »On je napravio rascjep u tvom umu, nije li? A taj se rascjep samo širi, ptičice, sve je širi i mračniji. Jednog će te dana progutati, cijelog, tako da ništa neće ostati. Sam ćeš sebe srediti, ja mislim, u nadi da ćeš tako pobjeći od njega. Ali ja sam vidjela što slijedi, ptičice — ţao mi je što ti to moram reći, ali on će te i tamo čekati.« Adisu je brzo gubio slabašnu kontrolu nad zdravim razumom. »Nisam to mogao zaustaviti«, rekao je kao da je preklinje. »Imao

sam samo četiri ili pet godina.« Cigara joj se sama zapalila u ustima. Zaga je odskočio metar u zrak. »Nestani, ptičice«, rekla je Mazzie. »Ovo više nije mjesto za tebe.« Ludi su sposobni za strastvene dubine koje mentalno zdravi ne poznaju i za vrijeme našeg poznanstva vidio sam ekstremne primjere svih emocija kako se iskazuju na Adisuovu licu. Bijes, sreću, očaj. Ali nikada nisam vidio strah. Sada je samo to izbijalo iz njega poput smrada, okruţivalo je i čovjeka kojeg je poveo sa sobom. Okrenuo se i odjurio, a da mene nije ni pogledao, uţas tog trenutka naveo ga je da potpuno zaboravi na osvetu. Zaga je pojurio za njime. To je zadnji put da sam vidio Adisua. Pronašli su ga kako pluta blizu dokova nekih tjedan dana kasnije. Plutao je dovoljno dugo da je bilo nemoguće odrediti uzrok smrti, tako sam barem čuo. Zaključio sam da se ubio iako nije nemoguće da mu se osvetio netko od njegovih dečki ili da mu je suparnik vraćao milo za drago. Recimo samo da u Rigusu nitko nije plakao toga dana kad je Adisu Prokleti izvučen iz luke. Mazzie ga je promatrala kako nestaje i pušila, a oči su joj polako poprimile uobičajenu boju kakaa. »Kako se drţiš, Wardene?« pitala je. »Fantastično mi je«, rekao sam pa pao u blato 39.POGLAVLJE Kad sam se probudio, prvo me dočekao oblak muha iznad glave, međusobno su se prepirale od uzbuđenja pred gozbom koja ih čeka. Tek sam nakon nekoliko trenutaka smogao snage da ih otjeram. Zujanje kao da se pojačalo, kao da ih je razljutila spoznaja da još nisam mrtav. Suosjećao sam s njihovim razočaranjem. Leţao sam na krevetu. Bio je tvrd i kvrgav, ali nije bio plitak grob pa nisam imao razloga za ţaljenje. Mazzie je bila na drugom kraju kolibe kraj pećnice gdje je nešto miješala u loncu. Ako je primijetila da sam se osvijestio, nije mi na tome čestitala. Meni je pak bilo

drago i da se tišina između nas razvuče u vječnost. Samo smrt traje zauvijek. Nakon nekog vremena Mazzie je završila što god da je radila. Napunila je mjedenu čašu iz jednog lonca pa mi to donijela. »Prvo ovako — da se radilo samo o tome da će te ubiti, ne bih trošila vrijeme na izlazak iz kuće.« »U redu.« »Ne ţelim da misliš da si mi bitan.« »Ne pada mi na pamet.« »Ali imao si pravo kad si rekao da je dječak po nečemu poseban. I imao si pravo kad si rekao da će ga to uništiti ako ne primi pomoć. I ne mislim samo s magijom. Ima divljinu u sebi i ako se ona ne oblikuje, netko će ga probosti noţem u uličici čak i ako ga ja spriječim da si ne sprţi mozak. Treba nekoga da pazi na njega, a čini se da je Prvorođeni odlučio da ćeš ti biti ti.« »Razumijem«, rekao sam i mislio sam to. Kimnula je i turila mi šalicu u ruke. »Popij ovo.«" Bio je to većinom jeftini viški zaslađen medom. Ono što nije bio jeftini viski zaslađen medom, bio je najgori truleţ koji sam ikada okusio. »Da nisi bljuvao po mojim plahtama«, rekla je. Uspio sam je poslušati, ali nije bilo lako. »To će me srediti?« »Nema lijeka koji bi sredio ono što je u tebi slomljeno.« Nisam bio u poziciji da se svađam. Ipak, ispio sam ostatak sadrţaja šalice. »To će ti ubrzati zacjeljivanje. Za sat vremena izgledat ćeš uţasno, ali nećeš se tako osjećati. Za pet, nećeš više tako ni izgledati. Barem«, dodala je zajedljivo, »ne zbog masnica.« »Zahvalan sam ti na tome«, rekao sam. »Ne moraš biti — kao što sam rekla, ne radim to za tebe. Radim to zbog dečka.« »Pobrinut ću se da ti se i on zahvali.« Utonuo sam natrag na

krevet. Ono što sam popio još mi je gore djelovalo u ţelucu nego dok mi je curilo niz grlo, kao da se ta tvar ţeli osloboditi tako da će se probiti put kroz moja crijeva. »Moţeš ostati još četvrt sata«, rekla je Mazzie i sjela uz uzdah. » Onda moraš otići.« »Imaš drugu stranku?« »Ne.« Nakon nekoliko minuta ključanje u crijevima prestalo je naglo kako se i pojavilo. Osjetio sam nejasan, topao osjećaj. »Ono što si prije rekla«, rekao sam. »O onome što me čeka.« »Da?« »To je sve točno?« »Da.« »Onda to nikako ne mogu izbjeći?« »Svašta moţeš poduzeti«, rekla je. »Moţeš otići na dokove i bukirati kartu za Slobodne gradove. Moţeš otići čovjeku kojeg nagovaraš da krivo postupi, reći mu što smjeraš i vidjeti kako će reagirati. Moţeš natrpati kamenje u dţepove i otići na plivanje.« Otresla je pepeo cigare. »Ali ništa od toga nećeš napraviti pa zašto uopće pitaš? Budućnost nije zapisana u kamenu — ti si taj koji se ne moţe promijeniti.« Proveo sam dio od petnaest minuta koje mi je Mazzie pruţila razmišljajući o tome. Zatim sam ustao. »Ostavljam te sada, Mazzie Obojene Kosti. Cijenim tvoje gostoprimstvo i nadam se da se neko vrijeme nećemo vidjeti.« »Kako ţeliš«, rekla je. »Pošalji dečka rano sljedeći tjedan, ako ćeš još biti ţiv.« To zadnje je bilo oklada u kojoj nisam ţelio sudjelovati. 40.POGLAVLJE Do Grada sjena osjećao sam se kao da koračam na oblaku. Kakve god da su bile druge prednosti Mazzinog napitka, opustio

me bolje od svega što sam upoznao u dugom ţivotu eksperimentiranja. Ništa nisam osjećao. Ni bol zbog ozljeda, ni strah pred nadolazećim događajima, ni krivnju zbog svega što sam pokrenuo. Bio sam pomiren sa svijetom. Gotovo sam i suncu oprostio što prţi. Dobro raspoloţenje mi je malo popustilo kad sam ušao u Grofa i ugledao Adeline za stolom kako polunamršteno ispija čaj. Zaključio sam kako ću morati popraviti raspoloţenje pa sam natočio pivo i sjeo kraj nje. »Nadao sam se da ću izbjeći ovaj razgovor«, rekao sam. »Ţivimo u istoj zgradi. Prije ili kasnije bismo se sreli.« »Kako je krenulo, mislio sam da će me netko koknuti prije toga.« »Ţao mi je što si razočaran.« »U redu je.« Ispio sam velik gutljaj piva. »Gdje si bio?« »Posjetio sam Carićevu novu dadilju da vidim je li i dalje raspoloţena za taj posao.« »Zbog nje ti lice izgleda poput otvorene rane?« »Zapravo, Mazzie je jedina osoba koju sam danas susreo koja me nije udarila.« »Ja te nisam udarila.« Pivo je bilo boje oraha, slatko poput izgubljene mladosti. »Ali spremaš se.« »Neću više gubiti vrijeme na vikanje — samo ti olakšavam griţnju savjesti.« To nije bio najjači udarac koji sam primio, ali na neki drugi dan bi bio. »Jako plemenito od tebe«, rekao sam jer sam morao nešto reći. »Ne moram znati što radiš.« »To je dobro. Predugo bi mi trebalo da objasnim, a i sam to tek donekle razumijem.«

»Moţda mi moţeš reći zašto to radiš.« »Više razloga.« »Bila je lijepa, ta cura. I činilo se da treba pomoć.« »Ne radi se samo o curi.« »Ne?« »Dugujem nešto njezinu ocu.« »Misliš njezinu bratu?« »Valjda svima trima.« »Znači ta tvoja spletka, to će ispraviti tvoje pogreške.« Nisam odgovorio. »Nisam to ni mislila.« Odmahnula je licem iskrivljenim u grimasu. »Zar toliko voliš trupla?« »Što ti znaš o truplima. Adeline? Vidio sam više mrtvih nego ti ţivih. Kuga, rat, ono što sam poslije radio.« Pretjerala je i rado sam je zbog toga ukorio. Lakše se ljutiti nego bilo što drugo. »I dobar dio njih sam i ja stvorio. Još nekolicina neće učiniti veliku razliku.« »Misliš da si jedini koji je učinio nešto zbog čega ţali? To je samo taština.« »Svi moramo platiti zbog pogrešaka.« »Ne moţeš dopustiti da ti prošlost zatruje budućnost.« U nekom trenutku našeg razgovora ostao sam bez piva u vrču. Odlučio sam natočiti još jedno. To mi se činilo ispravnim iako me Adeline pratila pogledom pravednika. »Voljela bih da jednostavno odlučiš hoćeš li se ubiti ili nećeš. Ove aljkave mjere koje poduzimaš me umaraju.« »Drago mi je da uspijevaš ostati hladna i na vrućini.« »Ako se ţeliš utapati u saţaljenju, za to ne trebaš moju pomoć.« Ali bila je blaţa od svojih riječi i nakon nekoliko trenutaka tišine to je i dokazala. »Sami smo odgovorni za ono što nas snađe. Ako ţeliš da situacija bude drugačija, ti si taj koji je mora promijeniti.« Riječi su joj bile premudre da bih je pogledao. Bilo mi je drago

što nisam morao. »Trošiš vrijeme. Ovo je otišlo predaleko — više se ništa ne moţe učiniti.« Bacila je ruke u zrak, konačno sam je izludio. »Naravno da je prekasno. Ti počneš razmišljati tek kad bude prekasno za sve. Onda piješ i kukaš što je svijet okrutan.« Mazziein eliksir, lijek protiv šake, čizme i lanca, nije trajao pet minuta kraj Adeline. Drugim riječima, glavobolja mi se vratila ţešća nego prije. U nesretnoj tišini sam ispio ostatak piva. »Sutra će biti gotovo«, rekao sam. »Kakav god ishod bio.« »Neće biti gotovo dok ne umreš«, odgovorila je tuţno gledajući prema zidu, a ja nisam mogao smisliti odgovor. Stavio sam prazan vrč na pult i uzeo bocu koja je stajala ispod šanka. Nisam pamtio da do moje sobe vodi toliko stepenica, ali savladao sam ih. Bacio sam odjeću u kut, izvukao čep iz boce pa utonuo u dubok san bez snova. 41.POGLAVLJE U glavnom se oslanjam na Adolphusa i naše večernje goste za prvu liniju obrane. Ako netko ţeli nevolje sa mnom po noći, moraju proći kraj tog diva i skupine gospode koja, ako nije već revna izgubiti ţivot za mene, barem uţiva u dobroj tučnjavi, pogotovo protiv dečki koji nisu iz našega susjedstva. Međutim, bar je bio zatvoren, a ja sam bio pijan pa nisam ništa znao sve dok se nisu uspeli na kat. Otkotrljao sam se s kreveta i zgrabio noţ koji skrivam ispod podne daske. Začuo sam tri glasna udarca na vrata pa tišinu u kojoj nisam odgovorio pa još tri udarca. »Tko je?« »Hroudland. Pusti me unutra.« Jebemu. »Ovo nije dobar trenutak. Vidimo se na skupu.« Na prstima sam krenuo prema prozoru, ali znao sam da mi neće pomoći. Morao bih skočiti dva kata, a ovo su kompetentni ljudi — sigurno me dolje netko čeka tko bi me dokrajčio u slučaju da

preţivim pad. »Sutra nam ne odgovara. Zapovjednik te treba. Sada. Otvori.« Kaţu da će si zarobljeni vuk odgristi šapu i pobjeći na tri noge, kako će radije iskrvariti u šumi nego postati ukras iznad kamina. Ne mogu se zakleti u to, nisam sa sela. Mogu, međutim, tvrditi da čovjek nije vuk. Kad se nađete licem u lice s krajem, prosječna se osoba ne opire — ne udara, ne vrišti, ne baca se na napadača. Pomiri se s Onom Koja Čeka Iza Svega i tiho je primi za ruku, bez zanovijetanja. Obukao sam hlače. Navukao sam košulju. Obukao sam čarape i cipele. Otključao sam vrata. Hroudland je upao u sobu, a za njime su došli Zec, Roussel i još trojica. Nisam još nikada vidio toliko ljudi u svojoj sobi. Nije bilo mjesta. »Jesi li doveo dovoljan broj ljudi?« pitao sam pokušavajući zvučati opušteno. »Krenulo je.« »Što to?« »Zapovjednik će ti sve objasniti.« »U redu. Daj mi minutu da se naoruţam.« Hroudland je odmahnuo glavom. »Dobit ćeš sve u stoţeru.« I to je bio kraj priče. Slabašno sam mahnuo glavom u znak pristanka, a jezik mi je bio teţak u ustima. Okruţili su me kad smo izašli iz Grofa, trojica su koračala ispred mene, trojica iza. Pitao sam se kako sam se odao, gdje sam pogriješio. Nisam onoliko pametan koliko mislim da jesam. Nadao sam se da će to brzo završiti. Pogledao sam Rousselov prazan osmijeh i zaključio kako vjerojatnije ipak neće. Nitko nije ništa rekao, ali nisu ni morali. Činjenica da me nisu ubili u sobi ukazivala je na to da mi zapovjednik ţeli nešto poručiti, a vjerojatno i čuti pokoji krik. Naknadno sam shvatio da mi lice više nije otečeno — što god da mi je Mazzie dala imalo je čudotvoran učinak. Cijenio sam te minute zaključivši da su zadnje u kojima neću trpjeti bol. Vani se temperatura spustila za nekoliko

stupnjeva i zvijezde su jarko sjale. Pod drugim okolnostima bila bi to ugodna šetnja. Zec je zviţdao bez sluha. Pješaci su se brzo udaljavali pred nama. Dva čuvara stajala su ispred glavnog ulaza i ukočila se kad su nas ugledala. Bilo je kasno predvečer pa nije bilo prometa, ali opet me začudilo što me vode kroz glavni ulaz. Pitao sam se kako ću izaći, koće li me baciti u neoznačen grob ili sasjeći i baciti u luku. Predvorje je bilo prazno i tiho. Mutna svjedost baklji obasjavala nam je put naprijed. Roland me gledao sa zida. Činilo mi se da je nezadovoljan. Prošli smo kraj njega i produţili prema sobama za članove organizacije. Hroudland je stavio ruku na kvaku pa se okrenuo i kimnuo, to je ostalima bio znak da me okruţe. »Idemo.« Zadrţao sam dah. U straţnjoj je sobi vrvjelo od aktivnosti, bila je osvijetljena i puna uţurbanih događaja. Red upravo naoštrenih oštrica bio je izloţen na dugom drvenom stolu, kao i niz oruţja sa sličnom primjenom, zaobljenih bodeţa i sjekira. Nekolicina veterana koje sam znao iz viđenja se naoruţavala, umetala oštre predmete za pojas, provjeravala nišan samostrela, pripremala se na nasilje. Moji pratitelji su im se pridruţili. »Trebam zapovjednika«, rekao je Hroudland pa mahnuo prema stolu. »Uzmi što ţeliš. Izlazimo za deset.« Nabrojao sam do četiri pa shvatio da sam još uvijek ţiv. U međuvremenu je sve oko mene teklo normalno, muškarci su se spremali za večerašnji pohod o kojem još uvijek nisam ništa znao. Zec me izvukao iz tupavila kad je povukao vezice koţnog oklopa. »Ţeliš oklop?« Odmahnuo sam glavom. »Što se događa?« Zec se samo nasmiješio i vratio svome poslu. Ionako je bilo besmisleno pitati njega — Zec je bio vrh strijele, posljednji koji je imao veze s donošenjem odluka. »Prošlo je dugo vremena za tebe, ha?« pitao je. »Ovo je lijepa promjena od pletenja.« »Još se sjećaš kako se ovo koristi?« pitao je Roussel naslonjen na

zid, dlanova poloţenih na identičan par mačeva koji su mu se njihali s bokova. »Oštar dio treba uperiti dalje od sebe, je 1′?« Zec se nasmijao. Roussel je pljunuo na pod. To je bio njegov pod, ali izgleda da se toga nije sjetio. Nisam imao druge nego slijediti njihov primjer i zahvaliti Izgubljenoj na toj prilici. Opasao sam mač za bok. Dalje od zida stajale su hrpe granata s crnim prahom. Njih nisam vidio od rat^i — nije ih bilo lako nabaviti, čak ni onima koji su trgovah time. Skinuo sam jednu sa zida i prešao prstima preko grubog materijala pa je prebacio preko ramena. Otvorila su se straţnja vrata i došao je Hroudland s Joachimom. Zapovjednik je izgledao sretno, gotovo blaţeno. »Nadam se da ti nismo omeli san«, rekao je, previše pristojan da mi se naceri u facu. »Ja nikada ne spavam.« Mislim da ga nikada nisam čuo kako se smije — stvarno sam najebao. »Zar vas ne čeka prosvjed?« pitao sam. »Idem ravno tamo.« »Kamo točno idem ja?« Pretories me potapšao po ramenu. »Nešto glasno, mislim da si tako rekao. Ideš poslati Giroieu poruku.« Kimnuo je prema oruţju i ljudima koji su ga uzimali. »Nadam se da ti nije problem uručiti mu je.« »Za takvo što bi bilo lijepo znati unaprijed.« Uţivao je u tome što me zaskočio. »Prvo što vojnik nauči jest prilagoditi se preţivljavanju.« To je bila jedna od mnogih stvari koje nisam volio u vojsci, ali nisam otvorio usta. Sada nije bilo vrijeme da grizem, ne dok sam okruţen s desetak okorjelih ubojica. To što su me doveli, značilo je da je Pretories sumnjao u moju odanost — kada bih se usprotivio, kada bih samo izgledao nedovoljno entuzijastično, to bi mi zapečatilo sudbinu. Bolje da sudjelujem u rušenju Artura Giroiea,

nego da ga zamijenim kao meta. Hroudland je mahnuo ljudima da priđu pa su se poredali u polukrug oko zapovjednika. »Dobro, dečki«, započeo je Joachim. Glas mu je prirodno bio tih i nitko ga ne bi naveo kao primjer velikog govornika. Govorništvo je bilo Rolanđova jaka strana — strategija i izvedba su bila područja u kojima si je Pretories izgradio ugled. »Danas smo zakopali četvoricu braće. Večeras ćemo se dobrano pobrinuti da ne budu usamljeni. Dugujemo obitelji Giroie već deset godina. Stari je to dug — moramo nadoknaditi za nepristojnost.« Začuo sam potvrdno mumljanje. Moţe on to kititi svakakvim pridjevima, mi ipak odlazimo ubijati. A ovo više nisu bili vojnici, bili su plaćenici, isti kao i oni koji rade u sindikatima. Profesionalce ideja ubijanja ne uzbuđuje — tako se razlikuju od amatera. Pretories je šapnuo još neke riječi Hroudlandu koji je kimnuo i okrenuo se nama. »Prijevoz je vani.« Glas mu je bio standardni povik. Nisam to čuo otkako sam napustio redove i nije mi nedostajalo. Koračao sam u redu kroz hodnik u pokrajnju uličicu. Čekao nas je truli vagon, onakav kakav dostavlja robu restoranima i obrtima. Bio je velik, spor i ruţan, ali nije bilo razloga da ga promatram. U ovo doba noći gradom će ruţiti stotinjak takvih vozila. Naš pohod bio je dobro isplaniran. Nagurah smo se otraga i posjedali na dvije male drvene klupe. Okrutna je sudbina odredila da sjednem kraj Roussela koji je izgledao poput hodajuće oruţarnice, mačevima je dodao još i samostrel i dvije bombe. »Izgledaš potreseno, poručniče«, rekao je glasićem mladog zboraša. »Hvala ti na brizi.« Vozač je pucnuo uzdama i krenuli smo. »Ovo nije šala«, nastavio je Roussel gurnuvši facu u moju. »Nije to kao kad ti lupetaš znajući da ti div čuva leđa.«

»Nije?« »Ljudi će umrijeti večeras«, rekao je. »Bit će gadno. Bit će krvi. Jesi li spreman za to?« »Ubio sam više ljudi nego što si ih ti pojebao, Roussele. Barem gotovo toliko.« Zec se nasmijao i spustio ruku suborcu na rame. »Poručnik zna što radi. Dobar je, vidjet ćeš«, rekao je i namignuo mi odobravajući. Lijepo je što je vjerovao u mene. Roussel nije dijelio to mišljenje. »Pametne nikada ne vidiš kad nastanu problemi — jesi li to ikada primijetio, Zec? Kad krv poteče, njih nigdje nema.« »Začepite sva trojica«, dobacio je Hroudland s prednjeg sjedala. »Usredotočite se na misiju.« Mislim da me Roussel gledao pogledom punim mrţnje, ali nisam bio siguran u mraku. Pola sata kasnije kroz ceradu sam ugledao Kokoš i kvočku. Bila je zatvorena sa spuštenim kapcima— nekako sam se ponadao da je prazna, da je Artur ljudima dao slobodnu večer i pridruţio im se. Moţete se nadati bilo čemu — vodi u pustinji, vatri u noći — ali ne moţete je popiti i neće otjerati hladnoću. Pretories je predugo bio časnik da bi zanemario informacije doušnika. Sigurno su provjerili prostor prije nego što su nas poslali, sigurno je pouzdano znao da su unutra ljudi koje treba ubiti. Mene su pozvali u zadnji tren da me zajebavaju, ali ova je operacija isplanirana jednako pomno kao i one protiv Drena. Naše je vozilo stalo u ulici pred straţnjim ulazom. Hroudland je zapalio šibicu i kratko nas proučio na slabom svjetlu. »Svi znaju svoje uloge?« Začulo se tiho mumljanje i sinkronizirano kimanje glavama. »Ti si sa mnom«, rekao je Roussel, a glas mu je definitivno bio prijeteći. Hroudland me pogledao kao da očekuje da se usprotivim, ali kimnuo sam pa je slegnuo ramenima. Ljudi su u redu izlazili s

vozila, pridruţio sam im se kad je došao red na mene. Ulica je bila uska pa smo vani bili stisnuti gotovo kao i na vozilu. »Da ti nikakav pederluk nije pao na pamet«, šapnuo je Roussel. »A baš dobro izgledaš u koţi«, rekao sam, ali zapravo malodušno. Rijetko je kad zahvalno biti prvi koji prođe kroz vrata, ali i to su riješili. Najveći iz grupe, Vaalan s jajolikom glavom i isto takvim buzdovanom je zamahnuo prema vratima. Zatresla su se, ah nisu senrazbila. Iščupao je oruţje, a s njime i dovoljno velik komad drveta da nastane otvor kroz koji je zatim i ušao. Ispred mene je bilo osmero ljudi pa sam stigao vidjeti samo posljedice: mrtva trupla na podu, kuhari sudeći prema bijeloj uniformi, dio zakonitog posla kojim se Artur toliko ponosio. Njihovi ubojice nisu čekali, kroz troja su vrata navrli dublje u kompleks. Zec i Roussel su krenuli hodnikom, i ja za njima, uz stepenice pa u novu prostoriju. Četiri muškarca kartala su za stolom, a sitniš se bljeskao na drvetu. Jeftine misli i skupa odijela, očiju umornih od alkohola i druţenja. Nisu bili spremni za ono što je uslijedilo, poput novorođenčeta koje izlazi iz maternice. Najbrţi od njih je skočio s klupe. »Koji kurac... « Nije završio rečenicu, prekinula ga je sjekira koju mu je Zec zario u glavu. Neki čudan refleks omogućio mu je da ostane stajati još barem pet sekundi, očiju ukriţ uperenih u metal između njih dok mu je mozak kapao niz nos. Roussel je sekundu kasnio za partnerom kad se s mačem u svakoj ruci obrušio na njih entuzijastično poput amatera. Kad je završio, imao je krvi na košulji, u kosi i preko divljih očiju. Posljednji je znao da je gotovo, pokreti su mu bili zbunjeni i nekoordinirani. Spotaknuo se prema nazad ustajući sa stolca, drhtavim pogledom i usnama gledao je kako mu prilazi smrt. Roussel se nije baš igrao s njim, ali nije se ni ţurio — imao je osmijeh na licu i nabreklinu u hlačama. Poţelio sam odvratiti pogled, ali nisam. Lopov se konačno sjetio da bi mogao vikati, a zatim se sječivo spustilo i on je zašutio.

Stajao sam na ulazu, moja je oštrica mlitavo visjela na boku. Znao sam da i moj ţivot moţda ovisi o entuzijazmu koji tu iskaţem, ali nisam se mogao na to natjerati. Sat vremena ranije spavao sam pijan, a sada sam trebao izigravati divljaka. Taj prijelaz se pokazao malo prezahtjevnim za mene. »Propustit ćeš svu akciju ako ne pripaziš, poručniče«, rekao je Zec koji se osmjehivao šire nego inače. »Rekao sam ti da je jak samo na riječima«, ubacio je Roussel, ali blaţe zbog opijenosti ubijanjem. Zec me pljesnuo po ramenu — sve je to bila samo šala — pa pojurio dalje poput djeteta na jutro kratkodnevniee. Nekoliko metara dalje hodnik se račvao. Zec i Roussel su izmijenili poglede i nešto šapnuli. »Zapovjednik kaţe da trebaš obojiti mač«, rekao je Zec kao da se ispričava. »Kojom bojom?« »Smočit će on njega«, odgovorio je Roussel. »Ili ću mu ga ja smočiti.« Zec je kimnuo, podigao palac pa pojurio nadesno. Roussel i ja smo krenuli lijevo hodnikom koji je završavao s dvoja vrata. Roussel je pokazao prema jednima pogledom koji nije trpio neposluh pa podigao nogu prema drugima. Bila su tanka i bez otpora su popustila, a Roussel je nestao, kako bi svoj ţar sijao među novim nespremnim dušama. Moja nisu bila zaključana i brava se glatko otvorila. I Rousselova vjerojatno nisu bila zaključana, ali on se previše zabavljao da bi ga to spriječilo. Čekalo me dvoje ljudi, predobro odjevenih da budu posluga i posve nespremnih na nasilje. Dio su organizacije, ali nisu snagatori. Moţda Arturovi rođaci, ili poznanici, razmaţeni dečki iz Korovih Visova kojima je pruţeno sve što su poţeljeli, što im je osigurala patnja manje sretnih. Da sam ih poznavao, mrzio bih ih, bio sam siguran u to. Imali su tanke mačeve za duel s optočenim drškom koje nikada nisu izvlačili u bijesu. Sigurno su čuli krikove i buku iz drugih prostorija i znali što se sprema, ali opet su izgledali

posve nespremno da se odupru. Jedan je šeprdjavo pokušao izvaditi oruţje pa razrezao plašt. Drugi je spustio pogled prema podu i čekao smrt. Čovjek nije vuk, to sam već ustanovio. Barem to nisu bili ovi klipani, a nisam ni ja. »Smjesta. Odjebite.« rekao sam u dvije rečenice. Trebalo im je malo vremena da me poslušaju. Jedan je kimnuo i zgrabio drugoga pa su nestali kroz pokrajnja vrata. Moţda se pomoćnim stubištem spuste na ulicu, ako budu brzi i ako imaju sreće. Moţda nalete na nekog od vojnika i budu rasječeni. Ja sam napravio ono što sam mogao. Skinuo sam granatu s ramena i bacio je u prostoriju pa izašao na hodnik prije nego što eksplodira. Ni jedna civilna zgrada nije sagrađena da pretrpi ono što je trpjela Kokoš i kvočka — imao sam sreće što se zbog moje granate gornji kat nije urušio na nas. Trebalo je vremena da se raziđe dim, a za njim je ostalo samo uništenje. Namještaj i ukrasi bili su pretvoreni u prah, a velik komad zida se urušio na pod. »Morao si raznijeti sobu?« pitao me Roussel kad mi je prišao s leđa. Odmaknuo sam se da moţe proći, a on je zakoračio unutra. »Da, jesam«, rekao sam i povukao noţ preko njegova grla. Crvena je krv nabubrila, ali skidam mu kapu jer je gad bio dovoljno ţilav da me ipak pokuša napasti. Oči su mu bjeţale, ali fokusirao ih je iako ga je napuštala snaga. Zaţuborio je nešto kroz rupu u grlu i pokušao podići oruţje iznad glave. Trud mu je bio uzaludan i trenutak kasnije je posrnuo, pao na koljena pa na lice. Traţio sam priliku da uklonim Roussela već duţe vrijeme, dijelom jer je bio previše lud i potencijalno opasan, a dijelom iz principa. Uostalom nisam imao druge mogućnosti — kad se dim slegne, shvatio bi da soba nije umrljana krvlju, a poanta večeri bila je da ja nekoga ubijem. Nije bio dovoljno glup da ga prevarim, isukao bi oruţje kad bi shvatio da muljam. Tako to ide, valjda. Nema blagoslova tako čistog da neko- me ne donese zlo. Spas koji sam ponudio dvojici stranaca značio je smrt za Roussela. Ipak, iskreno, kad sam mu prerezao grkljan, osjećao

sam se kao da gazim ţohara — zapravo ne, poslije ţohara moram obrisati čizmu. Barem me nitko nije mogao optuţiti da sam površan — namočio sam oštricu, kako su mi naloţili. Izvadio sam čep iz druge granate, bacio je na truplo pa potrčao hodnikom. Eksplodirala je iza mene, rasula Roussela po zidovima u nanosima crvenog mesa i bijele kosti. Čuo sam glasan prasak i pola tone cigle i drva je palo na njega kad se urušio dio trećeg kata. Bio je to impresivan grob. Nije ga zasluţio. Vraćao sam se putem kojim sam došao i osjetio sam da zgrada popušta. Bomba od crnog praha ne uzrokuje štetu topa ili bojnog uroka, ali dovoljan broj njih će obaviti posao. Očito nisam jedini koji je zaključio kako je zapreke na putu najbolje raščistiti eksplozijom. Ako ovako nastavimo, sravnit ćemo Kokoš i kvočku do te mjere da neće moći posluţiti ni kao zaštita od sunca. Većina drugih veterana čekala je u uličici, a malo kasnije stigli su i ostali. Nekolicina je krvarila, ali nitko ozbiljno. Uopće nije bilo osiguranja — Giroiei kao da su samo čekali smrt. Axtur je blago napao i mislio da će i veterani tako uzvratiti, da će napasti sigurnu kuću ih smaknuti nekog nebitnog igrača. Tu je pogriješio — Pretories nije bio gangster, nije se povodio za uobičajenim pravilima i kodeksima. Zapovjednik je naučio nešto za vrijeme petogodišnjeg plesa s Drenima iako većina ostalih zapovjednika nije. To je bila stvarno precizno izvedena misija, brzi napad koji je trajao samo deset minuta s minimalnim ţrtvama. »Gdje je Roussel?« pitao je Zec u vozilu, u uzbuđenju je nakratko zaboravio kako partner nije uz njega. Odmahnuo sam glavom. »Sredili su ga.« »Sereš«, rekao je i više se nije smješkao. »Ne Roussela.« »Svatko moţe dočekati kraj, Zeče — to znaš kad se dovoljno dugo time baviš.« »Gdje je tijelo? « pitao je Hroudland. »Morao sam pobjeći iz sobe.« Potapšao sam prazno mjesto na ramenu. »Nisam imao što iznijeti.«

»Trebao si mu čuvati leđa.« »Kog vraga ţelite od mene? Roussel je bio lud — kad je nanjušio krv, poţelio je još. Nisam mogao drţati korak s njime.« »Kurvin sin.« Zečeve ruke počele su se tresti iako ih je stisnuo u šake. »Kurvin sin!« Okrenuo je široka ramena i zario šaku u drvo. Čak i bez jedne osobe, bili smo zgusnuti i ljudi su se morali baciti u stranu da ih udarac ne zahvati. »Smiri se«, rekao je veliki Vaalan koji je srušio vrata. Sjedio je preko puta Zeca i stezao šake oko mača. »Roussel je bio svjestan rizika — ludo ponašanje ga neće vratiti.« Ostatak ekipe je potvrdno zagunđao. Stekao sam dojam da Roussel nije omiljen čak ni među ovim tvrdokornim ubojicama. I kako nema razloga da itko posumnja da su se stvari odvile drugačije. Zec je bio izvan sebe, znojio se i stenjao poput ţivotinje. Hroudland me promatrao na način koji mi se nije dopao, ali barem je bio dovoljno pametan da zna kako ovo nije trenutak za daljnje nasilje. Malo kasnije se nagnuo i šapnuo podređenom na uho nešto što je upalilo. Ludilo se polako povuklo iz Zečevih očiju i zamijenio ga je širok osmijeh. Ne onaj debilan cerek koji je inače imao na licu, već nešto smrtonosno popu hrđavog čavla. »Natjerah smo ih da plate za to. Tako mi Onog S Oţiljkom, platili su oni.« Izvukao je nešto iz vreće na leđima pa bacio na pod vagona. Pod nogama sam ugledao Arturove plave kovrče umrljane krvlju, zajedno s komadom koţe. »Imaš stila, Zeče«, rekao sam i odvratio pogled. »Nemoj da ti netko kaţe da nemaš. 42.POGLAVLJE U Grofu sam prošao kraj piva i produţio do ţestice pa pronašao mjesto u kutu. Znao sam što me čeka kad sam pokrenuo te događaje, rekao sam si poslije prve čaše. Kod treće sam počeo u to vjerovati. U nekom sam trenu u dţepu otkrio bočicu daha i bila je

prazna iako se nisam sjećao da sam je potrošio. Kad su Adolphus i Carić ušli, oduševljeni svojom večeri, ja sam bio pijan u mjeri u kojoj to nije preporučljivo. Tako pijan da nisam uočavao pogreške, samo sam ih uţivao raditi. »Pa to je junak Aunisa sa svojim vjernim pomoćnikom.« Nisu me zamijetili u mraku i već su bili kraj šanka. Adolphus se uozbiljio, ali Carić se još uvijek osmjehivao zajapurenih obraza. Adolphus mu je vjerojatno usred svog tog uzbuđenja dao nekoliko gutljaja cuge, a moţda i neki od njegovih bivših kolega. Ustao sam, dovoljno polako da ostanem na nogama, pa pošao prema njima. » Dugo vas nije bilo.« Adolphus je promrmljao nešto u bradu. »Ni mene nije bilo. Morao sam učiniti plemenitu uslugu za vojsku, kao i vi. Iako mislim da je moja bila malo drugačija.« »Adolphus je bio glavni. Svi su zaplakali«, prekinuo me Carić koji je ili bio pijan ili me pokušavao razljutiti. »Tako su djelovali i Dreni!« Riječi su se nerazumljivo iskotr- ljale iz mojih usta. »Idi u krevet«, odgovorio je Adolphus koji je i zdravim okom izbjegavao moj pogled. »Odvoji nekoliko trenutaka za piće sa starim veteranom koji nema sreće u ţivotu.« Posegao sam iza šanka pa natočio alkohol. »Nećeš me valjda ostaviti?« Adolphusu se nije sviđao napredak situacije, ali ipak je pristao. Trenutak kasnije i Carić je ovio ukočene ruke oko čaše. »Za što pijemo?« »To je tvoja igra«, tiho je rekao div. »Uistinu je.« Podigao sam vrč iznad glave. »Za vojnike prve pješadijske satnije, ljigave kučkine sinove spremne da ti zariju noţ u leđa.« Potegao sam iz vrča. Carić je ispio piće pa podrugljivo podigao ruku do čela. Udario sam mu ruku. »Da mi nisi salutirao«, rekao sam. »Da nisi

nikome jebeno salutirao.« »Mali, u krpe«, naredio je Adolphus i ovaj mu put nisam proturječio. Carić je klisnuo prema sobi pa najvjerojatnije prislonio uho na vrata. »Trebao bi paţljivije birati riječi — nećeš se zauvijek provlačiti.« Ulio sam viski u šalicu pa u grlo. »Stojim iza njih.« »Pijan si.« »Ipak imam pravo.« »Ne ţelim slušati kako olajavaš mrtve. Ponosim se time što sam bio član prve pješadijske satnije.« »To govoriš Cariću?« »Biti vojnik nije najgora stvar na svijetu.« »Radije ću to dijete vidjeti u zemlji nego u uniformi.« Ispio sam velik gutljaj iz boce, preskočio čašu kao posrednika. »Čak ću ga sam u nju staviti.« »Jer je tvoja trenutna okupacija stvarno hvalevrijedna?« »Tako je. Sad kad nekoga ubijem bar znam da radim u svom interesu, a ne zato što nosimo odore druge boje.« »Zašto inzistiraš na tome da pljuješ po svemu što smo bili?« »Zato što se ja točno sjećam — ne izmišljam kako bih zadivio dijete.« Adolphus nije traţio svađu, ali nije bio netko tko će pobjeći od nje. Konačno je primio čašu i iskapio piće. Zatim je čašu poloţio na šank i okrenuo se prema meni, a meni nije promaklo kako su mu sada ruke slobodne. »Pazi se.« Uočio sam bljesak metala pričvršćenog za njegov loše iskrojen svečani kaput i osjetio sam gorčinu u grlu. »Od čega su iskovali tu medalju? Platine? Zlata? Konjskog dreka?« »Već sam te jednom upozorio.« »Junak Aunisa — kakva jebena titula. Što si napravio da dobiješ takvu titulu?«

Mudar bi čovjek pobjegao ugledavši njegov izraz. Čak bi i budala to učinila. »Znaš što je smiješno«, nastavio sam. »Ja sam bio u Aunisu i ja se ne sjećam nikakvih junaka. Samo kukavice koja je najboljeg prijatelja prepustila smrti.« Neću okriviti piće iako sam bio toliko pijan da mi se mutilo pred očima — ne bi to završilo drugačije ni da sam bio trijezan. Adolphus je bio zaista vješt sa šakama, nikada nisam vidio nikoga boljeg, i ne samo zato što je bio velik. Srećom, zbog toliko alkohola u krvi njegov udarac gotovo da nisam ni osjetio. Prije sam stajao, a sada sam leţao, a između se odvilo nešto naglo poput bljeska munje. Leţao sam na podu, nije mi se ţurilo ustati. Ostao bih cijelu noć da nije bilo nepristojno. Nos mi je bio slomljen, samo još jedna sitnica na dugom popisu. Sumnjao sam da će me to poruţniti. »Muškarčino«, rekao sam i konačno se podigao na noge. »Stvarno si opak kad se rješavaš starog pijanca.« Ispuhao je sav bijes tim udarcem i izgledao kao da je njega zabolio više nego mene. »Ja...« Zamucao je i zjapio u mene u pokušaju isprike. »Zbog udarca? Ili zato što imam pravo?« Nije odgovorio. »Da sutra nisi ni prismrdio maršu osim ako ne ţeliš postati mučenik poput Rolanda.« Bio sam dovoljno priseban da ponesem bocu sa sobom. Ostavio sam je u jarku u ulici Pritt i nastavio hodati, a budući da je trećinu mene sačinjavao alkohol, imao sam nevjerojatne sreće što sam stigao do Okuke. Nisam smatrao kako ću za to dobiti medalju. 43.POGLAVLJE Padala je kiša. Padala je od početka vremena pa nije bilo smisla očekivati da će sada prestati. Kad smo imali sreće, dosezala je do gleţnja, ali uglavnom nismo pa je sezala do koljena. Naravno, odjeća nam je bila promočena.

Dugi kaput, košulja. Ruksak i sve što je bilo u njemu. Hlače i rublje. Pomislili biste kako se čovjek s vremenom navikne na mokro rublje, ali nije tako, ne naviknete se. Padalo je cijeloga dana, padalo je što god da ste radili. Padalo je dok ste bili na straţi, kad ste pokušavali smotati cigaretu, kad ste je pokušali popušiti. Kad ste spavali, srali i pišali. Padalo je za vrijeme obroka, poput začina za svako jelo. Konzervirana govedina s kišom. Crvljivo ţito s kišom. Alkohol je najvećim dijelom bio voda, a i njega smo pili s kišnicom. Kiša je bila loša. Blato je bilo gore. Ne moţete to ni opisati kao blato. Ţene zakorače preko blatnih mlaka na ulici, djeca rade lopte od blata pa se gađaju. Blato ne proguta cijelog čovjeka, odraslog muškarca s teškom opremom. Međutim, naše je blato to činilo. Pripadnik našeg bataljuna se zaklinjao kako je jednom iz blata iskopao čitava kola sa zalihama, mazge koje su ga vukle i vozača. Nisam to vidio, ali ne bih se kladio da je lagao. Daleko na trećem mjestu iza kiše i blata nalazili su se Dreni. Da, povremeno su ubili određeni broj naših ljudi, ali to smo i mi činili njima, a njihovi povremeni napadi barem su razbili monotoniju borbe s prirodom. Drenu ste mogli prerezati grkljan i barem ste se osjećali kao da ste nešto postigli — pokušajte se uloviti u koštac s oblakom. Bila je četvrta godina rata. Od Beneharnuma smo se udaljili stotine kilometra prema unutrašnjosti, polako i na mahove, stupali smo preko trupala suboraca, svaki osvojeni centimetar smo platiti krvlju. Kad smo se tek našli na teritoriju Drena prije devet mjeseci, činilo se da se nadzire kraj. Naţalost, ispostavilo se kako je jedino ţešće od Drena koji se bori da osvoji tuđu zemlju Dren koji se bori da spasi svoju i napredak nam je usporen na gmizanje. Drugo ne mogu tvrditi sa sigurnošću. Nije bilo moguće naići na točne podatke. Mogli ste čitati novine, ali to su sve bile laţi, cenzurirane do ništavila revnim olovkama zapovjednika. Naslovi svakog broja trubili su o pobjedi, a sitnim je slovima najavljivan sličan rezultat u skoroj budućnosti. Pobjeda kad napredujemo, pobjeda kad drţimo poloţaj, pobjeda kad se povlačimo. Cijela je

karta bila iscrtana našim pobjedama. Ako je to pobjeda, moţete si je slobodno zadrţati. Mi smo odugovlačili, a Dreni su se pripremali na odgovor. Vidjeli smo znakove toga cijeli mjesec. Naši izviđači zarobili su ljude iz satnija za koje nismo ni čuli, a špijuni su javljali o velikim količinama koje se skladište u rovovima pred nama, municiji i samostrelima, rezervnim oštricama i zavojima. Vodio sam satniju od sto pedeset vojnika. Sto pedeset na papiru, moţda upola toliko u stvarnosti — ostali su bili bolesni, nestali, ili su dezertirali. Uglavnom prvo dvoje. Naravno da su svi ţeljeli pobjeći, barem ja sam to silno ţelio. Ali nismo imali kamo — bili smo stotinama kilometara od obale, a čak i kada bismo stigli do nje, opet nismo mogli plivati do Rigusa. Dezertirali su samo slomljeni i očajni ljudi, taj se čin nije pretjerano razlikovao od samoubojstva. Njih su vješali, trula trupla visjela su s trulih konopaca iza rovova kako bi budili borbeni duh u ţivima. Bilo je kratko prije zore iako se jutro nije moglo razlikovati od popodneva zbog vječnih oblaka i guste magle, čak je i večer bila tek neznatno drugačija od dana. Bio sam sklupčan ispod kaputa u pomoćnom rovu pedeset metara povučenom od prednje linije, sjedio sam na sanducima s nogama podignutima iz blata. Svako malo bih zadrijemao i probudio se trenutak kasnije s nogama u vodi. Konačno sam ustao i otišao pogledati zamjenika koji je bio na straţi. Adolpbus je preţivljavao kao i svi mi, drugim riječima bio je slomljena olupina od čovjeka. Nisam pamtio kad sam ga zadnji put vidio da se smiješi. Nismo imali razloga za smijeh — utučenost je bila prikladna za našu situaciju. Ruke je ovio oko kratkog koplja, a vuneni prekrivač oko tijela, a sve troje je bilo obloţeno blatom. Nije se pomaknuo kad sam prišao, što me baš nije uvjerilo u njegovu straţarsku sposobnost. »Ej, naredniče!« Nije odgovorio. »Adolphuse!«

Polako je podigao glavu, ali nije zadrţao pogled na meni, pogled mu je bio sklizak poput kiše. »Hej.« Zanemario sam izostanak propisanog vojnog pozdrava. »Noć je tiha, valjda.« »Valjda.« »Nemaš ništa za prijaviti?« »Ništa.« Straţa se mijenjala tek za pola sata. »Vrati se natrag i potraţi nešto za jesti.« Kimnuo je, ali trebalo mu je vremena da ustane. »Izgleda da će nas danas napasti«, rekao je i predao mi koplje. »Nikad ne znaš. Moţda su svi postali pacifisti.« Nije se nasmijao, ali to, doduše, nije ni bilo smiješno. Trideset minuta kasnije ja sam jako iznenađenom vojniku predao koplje i otišao potraţiti doručak. Nije ga bilo. Naša kola sa zalihama je pogodilo tane ili su se izgubili traţeći nas, ili je zapovjednik sve prodao na crnom trţištu i zadrţao ostatak. Planirao sam si ostaviti dio jučerašnje večere, komad keksa i nekoliko komada usoljenog mesa. Ali nisam. Na malom povišenju sjedio je red turobnih ljudi i pokušavali su zapaliti cigarete ispod mokrih kaputa dok su dijelili ostatke alkohola. Srebrna oznaka na ovratniku sprečavala me da im se pridruţim pa sam se vratio inspekciji redova. Četiri godine pod ţrvnjem značilo je da su gotovo cijelu satniju sačinjavali zamjenski vojnici — osim Adolphusa i mene jedva da je ostalo šest ljudi kojih sam se sjećao iz poraza kod Beneharnuma i groznih dana koji su mu slijedili. Ipak, u našim okolnostima nije trebalo dugo da novak postane veteran — oni koji su nakon mjesec dana još bili na nogama postali bi čvrsti poput čelika. Pregledao sam glavni rov, kimnuo ljudima i promatrao ih kako oštre noţeve i pripremaju cigarete. Uglavnom su znali što rade, ali na mjestima sam unio promjene, promijenio poloţaj straţara i poslao one koji su najgore izgledali iza linija — iako smo svi izgledali prokleto slabo, a pomoćni rov neće dugo drţati ako se probije naša linija obrane.

Neki su traţili dodatne strijele ili granate pa sam obećao da ću ih nabaviti čim prije. Neki su samo ţeljeli gunđati, njih bih nakratko saslušao pa pljesnuo po ramenu i nastavio dalje. Bili smo jaki koliko smo to mogli biti bez zaliha, pojačanja, bez razloga da budemo tamo. Smatrao sam kako nećemo biti glavna meta i kako ćemo odbiti taj napad, ali da ćemo pasti ako situacija bude ozbiljnija. To se nije moglo promijeniti. Puna dva dana sam slao kurire prema straţnjim linijama, praktički sam molio pojačanje, a primao sam samo šture odgovore. Bili smo prepušteni sebi. Ako je Melet uz nas, najţešći dio drenskog napada bit će uperen u drugom smjeru. Ali ako bude prema volji Onog S Oţiljcima, ţivoti šačice pješaka neće biti bitni. Glavni rov ukopah smo u brdašcu i pod određenim ste kutom mogli naći skrovište od kiše. Bolje od toga niste mogli proći. Ispod tog svoda sam ugledao drvenu bačvu, prevrnuo je i sjeo. Ono čemu smo teţili bilo je postojanje bez svijesti. Uspomene su bile istrošene do beznačaja, budućnost je djelovala jednako nerealna. Trebalo je slijediti naredbe i ne razmišljati. Ne razmišljati o dragoj koja je sama kod kuće, ne razmišljati o njezinim ruţičastim bedrima, o tome koliko je usamljena. Ne razmišljati o svjeţem voću ili začinjenom komadu svinjetine ili jakom tamnom pivu. Ne razmišljati o plavom nebu i suncu. Ne razmišljati o muškarcima u rovu pred vama, puti boje štavljene koţe, očiju tamnih poput ugljena. Ne razmišljati o prijatelju kojeg ste pokopali prethodnoga dana — ako ne o prijatelju, onda barem o poznaniku, sigurno je jedino da je mrtav. Ne pitati se je li danas vaš dan, ne razmišljati o tome koliko ste puta imali sreće i ne pitati se hoće li ona potrajati. Prenula me paljba topa. Najgora stvar kod artiljerijskog napada je bespomoćnost — zvuk paljbe znači da imate nekoliko sekundi vremena, ali ne znate hoće li vas skok u stranu spasiti ili dovesti pred tane. Najbolje je pognuti se, ostati na mjestu. Ako vam je suđeno, onda ste nastradali.. Pa moţete barem susresti Onu Koja Čeka Iza Svega i zadrţati dostojanstvo, kad ćete već izgubiti ţivot. Prvo sam mislio da je to izoliran hitac kojim su nas htjeli

unespokojiti. Dreni su ih oboţavali — ispalili bi nekoliko hitaca tek toliko da se ne opustimo previše. Ali prvotni hitac je slijedio novi pa još jedan. Proveo sam dva puna sata ispod tog zaklona, a val za valom artiljerije je letio iznad mene. Minuli su dani kad nas artiljerija nije plašila — Dreni su postali precizni poput skalpela. Mogli su ubaciti tane u rupu promjera petnaest centimetra udaljenu osamsto metara. Međutim, kao i mi, i oni su se borili protiv vremena. Jedina prednost ovog terena bila je ta da su promašeni hici samo dizali nanose blata. Ponekad bi napad prestao na minutu, ili dvije ili pet — Dreni su se nadali da će nas namamiti pa uništiti novom paljbom. Paljba je prestala u nekom trenu i shvatio sam da će nas uskoro napasti. Napustio sam zaklon i javio ostalima te signalizirao da se poredaju s obje strane. To je javljeno trubaču koji je zasvirao iako sumnjam da su to svi čuli poslije dvosatne buke. Većina satnije već je bila naprijed, svi koji su preţivjeli artiljerijski napad pripremali su se za ono što slijedi. Ostali su brzo došli iz pomoćnog rova i pridruţili nam se. Vidio sam kako Adolphus neelegantno skače u blato i mahnuo mu da priđe. Svaki klonuli kučkin sin dobije nalet energije prije borbe, ali on je ipak izgledao izgubljeno i poraţeno. Nisam imao vremena za brigu, zaključio sam kako će se probuditi kad onjuši krv. Provirio sam preko ruba i ugledao muškarce u sivom kako izranjaju iz magle. Skočio sam dolje i naredio slobodnu paljbu, a naši strijelci smješteni u uskim barikadama iznad rova su odapeli strijele u tamu. Začuli smo povike, i koliko god bili beznačajni, ipak su nam donijeli malo satisfakcije — iako naši strijelci neće biti dovoljni i ne bi to bili čak ni da su imali dovoljno samostrela. Ovo nije bila diverzija — Dreni su mislili ozbiljno. Prvi je došao do mene i skočio u rov. Odbio sam njegov mač, a on je nastavio dalje i pokušao nekoga oboriti čistom silom kretanja. Nadao sam se da će mu netko od naših zabiti sjekiru u glavu, predugo sam se tako nadao pa nisam uočio sljedećeg — krajičkom oka sam uočio pokret pa se našao ničice u blatu bez daha i sa ţeljom da umrem.

Bio je velik, gol do pasa i nadrogiran ko majka. Govorilo se da Dreni daju dah svojim komandosima, nekakvo smeće koje su masovno proizvodili. Nismo znali što je to, kako se mogu dočepati narkotika kad naš zapovjednik nije mogao pribaviti ni kruh. Muškarac koji se nadvio iznad mene imao je dovoljno hrane. Vene na vratu su mu pulsirale, a šarenice su progutale njegove bjeloočnice. U rukama je drţao buzdovan koji je sam izradio, stup od ograde s istrošenom drškom i dugim čavlima koji su virili iz opasnog kraja. Odjednom mu je ispod prsa izvirio vrh koplja prekriven njegovom koţom — netko od mojih mi je čuvao leđa. Dren kao da nije primijetio da je ubijen, okrenuo se tako naglo da je istrgnuo koplje iz ruku mog spasioca pa mi je ono proletjelo iznad glave. Sjećam se da nije vikao — mora da je bio stvarno nafiksan. Ustao sam iz blata i zario mu mač u lubanju, a poslije trećeg ili četvrtog zamaha je shvatio što se događa i pao na do. Htio sam nešto reći osobi koja me spasila, ali on je već krenuo dalje pa sam mu odlučio zahvaliti akcijom. Ugledao sam Adolphusa sa strane, bio je netipično satjeran u kut. S boka mi se njihao zaobljeni noţ, dugačak gotovo koliko i mač pa sam ga izvukao iz korica i zario u njegovog protivnika, kroz prsnu kost u srce. U pričama se ljudi uvijek prepoznaju na bojištu, čak imaju vremena i da razmijene pokoju riječ. No iz mojeg iskustva vidite samo skupine vojnika koji se kolju i traţe priliku da nadvladaju jedan drugoga. Najbolje čemu se u jedinici moţete nadati su ţilavi ljudi koji zvjerkaju pogledom, divlji psi koji traţe slabu lovinu. U rovu je Adolphusova veličina bila mana, bio je prevelik za suptilne pokrete i laka meta svakome sa samostrelom — najbolje je funkcionirao na otvorenom gdje je imao mjesta za manevar. No ipak mi je djelovao puno sporiji nego inače, kao da još nije shvaćao opasnost situacije. »Daj se saberi!« povikao sam jer nisam imao vremena ni za što drugo. Meta je bilo mnoštvo, svi su hrlili prema našem kutku raja. Jedan je uganuo gleţanj prilikom silaska i teško ustao. Skočio sam iza njega i pobrinuo se da ne uspije. Sretnik nije ni znao što mu se

događa. Nije lako osvojiti rov — ako pošaljete previše ljudi odjedanput, usporit će ih njihov broj. Ako pošaljete premalen broj, riskirate to da ih neprijatelj pobijedi. Morate pravilno isplanirati razmake između naleta, napadati u valovima, probiti liniju pa onda riješiti one koji još pruţaju otpor. Dreni su to pretvorili u znanost, u jebenu znanost — onog trenutka kad ste pomislili da sreća naginje vašoj strani, nova horda vojnika u sivom bi vam se spustila na glavu. Teoretski su bacači čari trebali pljuštati po onima koji nam se pribliţavaju, ali sumnjao sam da su se zadrţali poslije artiljerijskog napada. Ako jesu, nisu baš učinkovito usporavali neprijatelja. U nekom sam trenu uzeo sjekiru i zario je u elegantnog časnika s kljukastim nosom i oštrim pogledom. U drugom je ţivotu mogao biti svećenik i lupati po propovjedaonici dok mu ne pukne glas. U ovom je pao u blato sa sjekirom u prsima. Kad sam je pokušao izvući, mlaz krvi završio mi je u očima i ustima pa sam opsovao i ostavio je tamo. Rovovi su se sastojali od širokih četverokutnih površina povezanih krivudavim uskim prolazima, tako su bili osmišljeni kako dobro nanišanjeno tane ne bi izbrisalo pola voda. Zbog toga je bilo praktički nemoguće steći dojam o tijeku bitke. Ipak sam smatrao da ne pobjeđujemo. Tlo je bilo prekriveno truplima i njihovih je bilo više, ah i naših je bilo previše. Natisnuli su na nas s desna — očistili su dio rova i sada su nas pritiskali. Osjetio sam kako oni na nogama postaju nervozni, kako gube nadu. »Samo čvrsto, dečki«, povikao sam. »Pojačanje stiţe brzo!« Bila je to očita laţ, ali nije nam preostalo drugo nego da povjerujemo. Sljedeći val nas je napao ţestoko i osjetio sam kako linija slabi. Trudio sam se pratiti kako bitka napreduje što me umalo stajalo ţivota u okršaju s mladim Drenom koji je bio prevješt za svoje godine, ali kaos nas je rastavio. Na kraju smo se sveli na ostatke ostataka i znao sam kako nema šanse da preţivimo još jedan napad. Calloway je bio solidan tip, bio je s nama nekih osamnaest

mjeseci. Ni po čemu nije bio poseban — meni barem, siguran sam da se njegova majka ne bi sloţila. Bio je fantastičan tragač, znao je iskopati bocu vina iz područja koje su pročešljali i štakori i ljudi, a znao je i dijeliti. Tako da moţemo reći da mi je bio simpatičan iako nakon četiri godine u kojima sam bio časnik nisam više tako razmišljao. Uglavnom, obavljao je svoj dio duţnosti dokle se god to od njega traţilo i dok sam pogledom preletio prema preostalim vojnicima, na njemu se nisam puno zadrţao. U jednom je trenu čučao kraj oruţja, iscrpljen i slomljen kao i svi mi, a u drugom je odbacio koplje u blato i nestao. Nitko ne ţeli biti najslabija karika, ali zanimljivo je što nikoga nije briga ako su drugi najslabiji. Drugim riječima, kad taj prvi jadnik pukne, slijedi poplava koja se ne moţe zaustaviti. Vojnici A satnije, veterani desetak velikih bitaka i stotine manjih sukoba, iskoristili su preostalu energiju za bijeg. Dao sam sve od sebe da ih okupim, vikao prijetnje i ucjene, ali niti sam bio neki govornik, niti su oni bili raspoloţeni za slušanje. U jednom sam trenu nekoga vukao s ljestava, a onda sam uglavnom odustao. Kasnije su se ludi događaji toga dana povezali u priču. Shvatio sam da je rupa rezultat bombe od crnog praha koja je detonirala u blizini. Ali to je bilo poslije. U tom sam se trenutku samo ugasio poput svijeće. Vrijeme je prolazilo. Oči su mi nudile dva odvojena pogleda na stvarnost i trebalo mi je vremena da ih poveţem. Leţao sam na leđima u tom pohlepnom i gladnom blatu. Kad sam konačno ustao, nas je kolaps bio konačan. Dva Drena, izvidnica sljedećega vala, ili spori pridošlice od posljednjega, skočili su u rov i nisu bili raspoloţeni za priču. Nije bio prvi put da sam izgubljen na bojištu, da mi šanse iz loših prelaze u nepostojeće. Prije mi je leđa uvijek čuvao neoborivi div s ramenima medvjeda i sječivom oštrim poput zime. Mrtav je, pomislio sam i to je potisnulo trenutnu izmaglicu, ta ideja da je zakopan u planini okolnih tijela, da praznim očima zuri u nebo, da će postati hrana za štakore. Kad sam ga uočio krajičkom oka, umalo sam se nasmijao od veselja. Nisam odmah shvatio zašto

mi je okrenut leđima i zašto se penje ljestvama. »Adolphuse!« povikao sam. Bio je na pola puta, ali okrenuo se i pogledao me. Uočio me, vidio da ga gledam. Onda je izašao iz rova i ostavio me samog. Kad sam opet obratio pozornost na događaje oko sebe, gotovo je bilo prekasno. Tek me očajnički skok u stranu spasio od punog frontalnog udarca, ali neprijatelj mi je ipak probio oklop i ranio me. Zavrtjelo mi se pred očima kao da stojim na palubi broda. Bacio sam se na napadača. Ponekad vam se tako posreći ako drugi prerano pomisli da ste gotovi. Ali ovaj nije to mislio — uzmaknuo je znajući da je vrijeme na njegovoj strani. Njegov suborac prilazio mi je slijeva, bio je blatan od vrata na niţe, ali pogled mu je bio bistar. Znali su što rade, a ja sam bio ranjen i umoran. Dovoljno sam puta bio u njihovoj poziciji i znao sam kamo to vodi. Preţivio sam slučajno, bila je to čista sreća. Jedan je zamahnuo prema mojoj glavi, ukrstili smo oštrice i njegova je pukla na dva dijela. Drenski čelik bio je čvrst poput njihovih boraca, ali uz takvu masovnu produkciju oruţja moglo se očekivati da će poneko zakazati. Obojica smo se lecnuli, šokirani razvojem situacije, a zatim sam mu zario mač do kraljeţnice. Preduboko sam ga zario, bila je to početnička greška. Srušio se zajedno s mojim oruţjem i morao sam mu poloţiti nogu na prsa i vući s obje ruke kako bih ga oslobodio. Da mu je kompanjon dovoljno brzo reagirao, odmah bi me dokrajčio, ali preokret situacije ga je osupnuo i oklijevao je dovoljno dugo pa sam bio spreman za njega. Nije bio loš, ali nije bio ni pretjerano dobar i uspio sam ga srediti u pola minute. Oko mene su bili mrtvaci i umirući, svi drugi su nestali. Nekom neobičnom igrom sudbine doţivio sam nerealan osjećaj mira usred bitke. Samo je trebalo ignorirati krikove umirućih, a u tome sam već bio iskusan. Naša je obrana pukla do kraja — sljedeći će nalet Drena zauzeti naš poloţaj, a pritom neće morati ni isukati mačeve. Otkrio sam da je situacija na desnom boku još gora. Ljestve su bile

trošne, ali čvrste. Izdrţale su teţinu ostatka voda, izdrţat će i moju. Ne znam zašto sam ostao. Šakra zna da nisam zbog osjećaja duţnosti. Bio sam samo mrav, a mravi se ne zavaraju iluzijama da su bitni. Bitka je bila izgubljena, moj ostanak neće ništa promijeniti. Nisam ostao ni iz ponosa — već sam bjeţao kad sam zaključio da je to najpametniji potez, ponovio bih to bez ţaljenja. Mislim da sam jednostavno bio umoran. Umoran od svega toga — vremena i štakora, krvi i govana, smrti koja nas je stalno okruţivala. Moţda su oni koji su pobjegli bili hrabriji od mene. Ovo radim već četiri godine. Četiri jebene godine. Pauza je kratko trajala. Zatim se odred Drena pojavio iz prolaza s moje desne strane, prilika za bijegom je nestala, a ja sam se pripremio za kraj. Transportni rov bio je previše uzak da me okruţe pa sam se nagurao u njega. Drţak mačete bio mi je klizak od blata ili moţda nečijeg mozga, nisam bio siguran. U drugoj sam ruci drţao posljednju granatu od crnog praha — u najgorem sam je slučaju planirao baciti i odnijeti nekolicinu njih sa sobom. Valjda su i oni to pogađali jer se nisu ţurili prema meni. Ali ipak su stizali. Jedan je krenuo brzopleto i spotaknuo se na pruţenu ruku lesa pa poletio prema meni. Njega sam sasjekao jednim udarcem, ali zbog brzine kojom je poletio na mene morao sam odskočiti da sam ne padnem. Drugi je pristizao za njime i nespretno smo se sukobili u uskom prostoru, a zatim mi je umro pod nogama. Ostali su oklijevali. Izgovorili su nekoliko kratkih riječi svojim grle- nim jezikom koje nisam razumio pa su se povukli. Zaključio sam da odlaze po artiljerca — nema smisla da izgube još ljudi. Kroz maglu sam shvatio da im predugo treba, ali ako im je ponestalo crnog praha, mogli su samo uzeti bombu s jednog od razasutih leševa. U drugim okolnostima, to bi me moţda zamislilo. U mom stanju samo to opaţanje bilo je vrhunac mojih sposobnosti u tom trenu — nisam više bio sposoban za zaključivanje. Ugledao sam vojnika i uočio plavu uniformu ispod sloja blata.

Trepnuo sam i pogledao ponovno. Isprva sam pomislio da sam poludio — nema šanse da nas je još ostalo. Shvatio sam da mi nešto govori i pomučio se da shvatim što. »Bess«, povikao sam konačno, negdje iz zakutka uma sam izvukao dnevnu lozinku. Prišao mi je kroz blato. »Mislili smo da su osvojili ovaj sektor.« Prsa su mu bila prekrivena medaljama, ali bio je mlad. Tako mi Prašeta, bio je premlad i previše uzbuđen i zaključio sam da nije dugo u ratu. »Što... «, promucao sam. »Kako si... « »Kako smo se probili kroz blato? Čarobnjaci su smislili neki novi trik«, rekao je. »To je bila tajna. Nikome nisu rekli što spremaju i učvrstili su teren tako da se moţe hodati po njemu. Dvije satnije su im tako prišle s bokova. Uništili smo im bokove dok ste vi drţali liniju.« U naš rov počeli su se spuštati ostali članovi njegove jedinice. Uniforme su im bile čiste i plave i svrhovito su koračali. »Hajde, vojniče!« Časnik me pljesnuo po leđima. »Dobit ćeš Meletovu zvijezdu za ovo — sam ću te predloţiti. Kako se zoveš?« Stajao je pored hrpe leševa koja mu je dopirala gotovo do koljena. Iza njega jedan je Dren krvario iz rane na ţelucu i krv mu je tekla s usana. Molio je vodu iako je kiša pljuštala po njemu, sve dok ga netko od naših nije dokrajčio. »Adolphus«, rekao sam. »Narednik Adolphus Gustav.« »Gustav kaţeš? Ovo je bila opaka borba. Izuzetna. Moţeš se povući sada, mi ćemo ovdje počistiti. Ti se odmori — zasluţio si.« Što god da me drţalo na nogama cijeli dan je nestalo i bio sam toliko umoran da sam mogao leći na mjestu i iskoristiti najbliţe truplo za jastuk. Ali mladi časnik mi je pomogao stati na noge, a ja sam se uspio vratiti do pomoćnog rova i odande prijeći još osamsto metara do stoţera. Kakva pobjeda. Naša satnija nestala je na fronti. Preţivjeli su se jedva drţali — sumnjao sam da će se dvije trećine njih moći vratiti u sluţbu, toliko su im ta tri mjeseca kod Aunisa uništila tijela i umove. Zatim sam promijenio mišljenje. Carstvo je trebalo ljude.

Preţivjele će zakrpati i što prije vratiti u akciju. Najboljeg prijatelja, našao sam stisnutog s ostacima desetak vodova — izbjeglica iz ludila ratišta koji su se odlučili skrasiti na tom mjestu. Raskolačene oči bile su jedino što sam uočio na njegovu licu. Pili su topli rum, ali njegove su se ruke toliko tresle da nije šalicu mogao podići do usana. Gledao me bez riječi, kao da me ne prepoznaje. Uzeo sam kaput s obliţnjeg trupla i omotao ga oko njega. Nitko nije samo jedno, samo koncentriran rezervoar hrabrosti ili potpuna kukavica. Ne znam što je junak, ali upoznao sam mnogo kukavica i znam da Adolphus to nije. Devet dana od deset, on je daleko od toga, hladan poput izbalansiranog čelika i surov poput mraza. Ali toga dana... Toga dana to nije bio. Zaključio sam da će onaj koji primi Meletovu zvijezdu dobiti besplatnu kartu za Rigus i bio sam siguran da će Adolphusu ona bolje doći nego meni. To je bio dio razloga. Ali najviše nisam htio jebenu medalju, nisam htio sudjelovati u legitimiziranju njihova postupka. Mojih postupaka. Planina trupala, a oni vam okače sjajnu medalju, a vi se isprsite i kaţete da vam je bila čast. Čak i sada kad na to pomislim, ruke stegnem u šake i zaškrgućem zubima. Naravno, na kraju nije ni bilo vaţno. Prošla su dva tjedna kad je stigla objava da će Adolphus primiti zvijezdu. Tjedan prije toga strijela ga je pogodila u oko za vrijeme rutinske patrole i to je bio kraj njegove vojne karijere, bio je otpremljen kud kao invalid. Nikada nismo razgovarali o tome. Nikada nije bilo razloga. Ni te nod nije bilo razloga, osim onog čestog instinkta da uništimo sve što volimo. 44.POGLAVLJE Noć sam proveo u stanu u Okuki, isto kao i prethodne večeri. To u pravilu ne činim, a u cik zore sam se sjetio zašto. Probudili su me koraci na stepenicama, glasni i ujednačeni —

koraci petorice muškaraca koji su nekamo krenuli. Zaključio sam da me mogu ubiti i u krevetu pa sam povukao prekrivač do ušiju. Malo kasnije našao sam se na podu u malo lošijem stanju. Trojica iznad mene udarcima su me dovodila u red. Inzistirao sam da se obučem, ali oni su moje pokušaje ustajanja shvaćali kao veliku uvredu i brzo su mi pokazivali svoje nezadovoljstvo. Vođa im je čekao na vratima i nisam ga vidio, ali bio sam prilično siguran da mu prepoznajem siluetu. Pustili su me da obučem hlače prije nego što je istupio na svjetlo što je bilo ljubazno od njih. Nisam mislio da se poslije svega toga još mogu bojati, ali ispostavilo se da su mi rezerve straha dublje nego što sam mislio. Crowley je oduvijek bio ruţan čovjek. Bio je zdepast i ukočen i hodao je kao da je od drveta. Oči su mu bile poput proreza kroz koje je promatrao svijet. Ledeni obično paze da su im uniforme besprijekorno ledeno-sive, to je pitanje časti, ali Crowleyjeva je uvijek bila izguţvana i iznošena. Mistični dragulj koji svi agenti nose, Krunino oko, bio je srebrni krug izgubljen u naborima njegova vrata. Ali ne biste ništa od toga uočili — promatrali biste oţiljak koji mu se protezao sredinom lica, koji mu je rascijepio usne na dvije deformirane polovice i izvio ih poput papira bačenog u vatru. Bio je to star oţiljak, ali nikada neće zacijeliti. Po tome su ga svi prepoznavali, to je istisnulo iz prvog plana njegovu urođenu neprivlačnost. Tako da sam mu na neki način napravio uslugu te noći prije tri godine kad sam mu zarezao tu liniju u meso — iako se on vjerojatno ne bi s time sloţio. Kako zaboravite nekoga tko ţeli vašu smrt, nekoga tko vas je već pokušao ubiti? Uglavnom zbog broja — mnogi su me mrzili jednako koliko i Crowley. Dobro, moţda malo manje — bivši kolega me stvarno strastveno mrzio. No da vrijeme provodim brinući se zbog svih koji me ţele ubiti, ne bih imao vremena dodavati nova imena na listu. »Zdravo, Crowley.«

Nije odgovorio. »Samo ćeš me smiješkom pozdraviti?« Opet nije reagirao. Kao da me nije vidio. »Trebam te odvesti u Crnu kuću«, rekao je kao da ponavlja riječi koje zapravo ne razumije. Ono što je uvijek vrijedilo kod Crowleyja je to da je predvidljiv. Predvidljiv u bijesu, predvidljiv u sklonosti nasilju. Muškarac kojeg sam poznavao sad bi na licu imao cerek i mlatio bi me. Čini se da sam ga zarezao dublje nego što sam namjeravao — ili barem dublje nego što sam tada shvatio. Nisu se zamarali okovima što mi je dalo nade da neću odmah umrijeti. Moji susjedi, naravno, nisu reagirali na strku. Povremeni dolazak ledenih i trajni nestanak stanara bio je rijedak, ali ne pretjerano dojmljiv događaj. Naoblačilo se. Još je uvijek bilo vruće kao u čizmi, ali sunce su prekrili oblaci i u daljini je tutnjala oluja. Još je nismo osjetili, ali čuli smo je. Šetnja kao da je trajala duţe nego što je bilo potrebno. Moj prijatelj na ulaznom šalteru pogledao me bez riječi i bez stajanja smo nastavili prema gornjim katovima, golim stubištem do praznog hodnika. Crna kuća na svim razinama odbacuje ljepotu i udobnost. Čovjek na vrhu radio je iz istog ureda kao i činovnik srednjeg ranga i odlazio je kući u skroman stan s dvije spavaće sobe. Njemu novac nije ništa značio, slava još manje, sve je to samo ometalo njegovo stjecanje kontrole nad svakim kutkom Carstva, i još dalje dokle je mogao doprijeti. Bio je prosječne visine s tipičnim brkom iznad posve običnih usana. Niti debeo niti mršav. Nezanimljivo odijelo, lice koje ste moţda već negdje vidjeli, ali niste sigurni. Imao je duge prste i meke ruke, a oči su mu bile plave poput prekrivača novorođenčeta. Pokušajte ga upamtiti i nećete uspjeti, ostat će vam samo nejasan osjećaj radosne osobe i opuštenog starca, a oboje je posve netočno. Ne moram ni napominjati da vrućina nije na njega djelovala. »Dobrodošao natrag«, rekao je. »Previše je vremena prošlo.« Prije nego što sam pao u nemilost, dok mi je Starac bio zaštitnik,

a ne neprijatelj, još i tada sam se jeţio od pogleda na njega. Bio je nekako prazan i to biste zamijetili da ste ga proučili, što većina nije činila. U to sam vrijeme bio spreman ignorirati to, čak se i pretvarati da to ne vidim. No tada sam bio mlad i glup. Sada sam samo ovo drugo. Zaključio sam kako bih sada bio zavezan za stolac u podrumu da je ovo ţelio odigrati na gadan način. Ne bi mu bilo prvi put. Ipak, proučio sam udaljenost između nas i razmislio stignem li stegnuti ruke oko Starčeva vrata prije nego što me Crowley sustigne i hoće li moj stisak biti dovoljan da ugušim taj ţivot koji se ionako previše otegao. Neprimjetno sam se ogledao u potrazi za prikladnijim oruţjem, ali po običaju, jedini predmet na praznome stolu bila je zdjelica s. tvrdim bombonima. Sudeći prema boji bili su od trešnje. Otjerao je moje misli o suicidalnom pokušaju ubojstva kad je prijateljski mahnuo mojoj pratnji. »Hvala ti, Crowley, to bi bilo sve. Budi tako ljubazan i reci im da pošalju šalicu čaja.« Bio santi uvjeren kako bi moj stari kolega odgovorio na to zbog nepredvidive ćudi i brzine kojom se vrijeđao, ali Crowley je poslušao bez komentara. Trenutak kasnije netko u uštirkanom odijelu donio je otkrhnutu šalicu čaja. Starac je dodao nekoliko ţličica šećera. »Mislim da znaš zašto sam te pozvao.« »Prosvijetlite me.« »Odlučili smo kako je vrijeme da Udruga veterana dobije novog vođu.« Na licu mu je zatitrao okrutan osmijeh. »Opet ista priča.« »A ja sam mislio da ste vi i Joachim ko prst i nokat.« »Vrijeme mijenja stvari, dragi moj. Pretories je... prekoračio dopuštenu granicu.« Tuţno je odmahnuo glavom. »Nisam ga smatrao idealistom, ne poslije toliko novca koji je pospremio u dţep. No godine ponekad donesu začudne promjene. Čovjek ugleda sijede vlasi u kosi i počne razmišljati o svojoj ostavštini. Sve te nevolje i strka oko penzija, širenje nezadovoljstva prema prijestolju i Kruni — a onda povrh svega i ova situacija s obitelji Giroie.« Palucnuo je jezikom. »Bojim se da naš Pretories neće još dugo poţivjeti. Guiscard kaţe da si mu pomogao zadnjih nekoliko dana pa ne ţelim da

stradaš u unakrsnoj vatri.« »Nisam znao da vam je stalo do mene.« »Misliš da je slučajnost što još uvijek ţiviš? Da ţelim tvoju smrt, štakori bi se gostili tvojim bradavicama prije mraka.« Zaprijetio mi je istim tonom glasa kojim bi pozdravio poznanika. »Vaša milost nije spriječila Crowleyja prošli put kad me pokušao ubiti.« »Zaključio sam kako to moţeš riješiti bez moje pomoći. Zapravo, iznenadilo me što si mi zamjenika ostavio na ţivotu na kraju svega.« »Oprostite što sam vas razočarao.« »Nipošto«, rekao je. »I ja bih postupio tako. Znaš, poslije te noći više nikada nije bio isti — ono njegovo divljaštvo zbog kojeg je bio tako... Jedinstveno prikladan za svoj posao, to je nestalo kad si ga zarezao. Zapravo ti skidam kapu. Svatko moţe ubiti, druga je stvar čovjeka posve slomiti. Posegnuti u njega i pretvoriti ga u nešto drugo. Za to treba imati dara.« Nisam rekao hvala. Doduše, loše sam odgojen. Starac kao da se nikada nije ţurio — taj bi se polako išetao iz zgrade u plamenu. Uslijedila je poduţa tišina za vrijeme koje bi netko izvana pomislio da smo bliski prijatelji ili barem druţeljubivi suradnici. Kad je ocijenio da je proteklo dovoljno vremena, opet se oglasio. »Nije li neobično što Joachim stvara probleme poslije toliko vremena što ga plaćam?« »Ţivot je ponekad neobičan.« Volio je takve isprazne banalnosti. »Uistinu jest.« Gurnuo je zdjelicu s bombonima prema meni. Ja sam je gurnuo natrag. »Mogli bismo čak reći da mu to nije slično.« »Baš kad pomislite da nekoga poznajete.« »A što je, zaboga, moglo nagnati mladog Giroiea da krene u napad?« »Tko zna što pokreće ljude?«

Mudro je kimnuo kao da sam rekao nešto jako duboko. »Uistinu. A posebno sam mozgao o tvojoj spremnosti da dojavljuješ informacije.« »Nisam imao izbora.« »Naš mali Guiscard te tako jako preplašio?« »Ustrtario sam se.« »Vjerujem.« Otpio je gutljaj čaja, napravio grimasu pa dodao još jednu kockicu šećera. »Znači, sve to nije povezano sa smrću mlade Montgomeryjevke?» Da se nisam već znojio, sada bih započeo. » Koga ?« »Neka bude po tvome.« Uslijedila je još jedna duga pauza. Prinio je šalicu usnama, pruţio je mali prst, ali nije s mene skidao pogled plavih očiju. »Znaš li koji je najvaţniji zahtjev na mom poloţaju?« »Šarmantan osmijeh?« »Baratanje s brojkama.« Odloţio je šalicu. »Ljudi ne vole brojeve — oni vole ljude i zbune se kad ovo prvo postane ovo drugo. Ja se ne zbunim. Neko sam vrijeme mislio da si i ti netko tko se ne zbuni. Naravno, prevario sam se — jednako si loš s brojevima kao i svi ostali.« Pruţio je palac. »Imali smo Iomhaira — sloţit ćemo se da to nije velik gubitak, ali opet je ţrtva; Pet Giroievih ljudi koji su pratili pošiljku zmajevca. Arturova odmazda odnijela je ţivote četvorice muškaraca — bili su veterani poput tebe. Još uvijek izvlače tijela iz Kokoši i kvočke pa je prerano za točan broj, ali recimo da ih je dvanaest, računice radi.« Istovremeno ih je nabrajao na prste, ali broj je postao prevelik zbog ovog zadnjeg dodatka pa je bacio ruke u zrak kako bi to naglasio. »To je dvadeset i dvoje pokojnika, a još nije gotovo. Dvadeset i dvoje ljudi. Nisu samo iznikli iz zemlje, već su se rodili. Imali su majke i očeve. Braću i sestre. Moţda ţenu i djecu. Ne misliš li da je to čudan dug ako se mora platiti s dva tuceta više ţrtava?« Počešao sam se po vratu. »To je bio stvarno dug monolog.« Nasmijao se i prekriţio ruke. »Sada zapravo više nije vaţno.

Prešla se dozvoljena linija. Što god da ga je motiviralo, Pretories nam više nije koristan. Naravno, ako je sve ovo osveta za Rhaine Montgomery, čudi me što si konspiratoru dopustio da ostane na ţivotu — s obzirom na tvoj surov osjećaj za pravdu, recimo to tako.« Nije pametno pokazati neznanje pred Starcem, ali pobjeglo mi je. »Što to govorite? Pretories nije ţelio da mu Rhaine kvari ugled, da mu oslabi poloţaj prije velikog prosvjeda. Sredio je njezino ubojstvo.« Neobično me pogledao. »Postoji razlog zašto Joachim Pretories nije na pošten način mogao steći svoj poloţaj. On je previše slab da bi učinio ono što je potrebno, barem ne bez dugih konzultacija. Isto je bilo kad smo se pobrinuli za Rolanda — ne moţeš zamisliti koliko je odugovlačio prije nego što se konačno sloţio s našim planovima. Nisam uopće siguran da bi pristao da nisam imao pomoć dok sam ga nagovarao.« Kao da se rupa otvarala ispod moje stolice, takav me uţas obuzimao zbog moje izuzetne gluposti. Sigurno se nešto od toga vidjelo na mome licu. »Nikada to nisi povezao? Otkrio identitet našeg tihog partnera?« Već sam ranije čuo Starčev smijeh, ali uvijek u sklopu taktike da neopreznog sugovornika zavara kako razgovara s ljudskim bićem. Mislim kako do toga trena nisam čuo kako smijeh zbog prave radosti prelazi preko njegovih usana. Najeţio sam se. »Laţeš«, rekao sam, ali odmah sam znao da nije tako — Starac nije lagao. Nikada nije govorio istinu, ali nije lagao. Blefira onaj tko ima slabe karte, a Crna kuća drţi četiri asa, a još dva skriva u rukavu. »Uvjeravam te da ne laţem. U vrijeme Rolandove smrti, otac mu je bio korak od toga da postane kancelar. Čak ni ja ne mogu ubiti potomka tako plemenite loze bez straha od posljedica. Srećom, general je shvaćao potrebu za time da se zauzda njegov nevaljali sin. On mi je pomogao doći do Pretoriesa, on i onaj Vaalan koji skače oko njega.« Komadići slagalice počeli su sjedati na mjesto, komadići koje

sam previdio ili ignorirao. Svađa koju sam čuo za vrijeme Rolandove zabave. Generalova opipljiva tuga onaj drugi put kad sam ga posjetio, kao da je već znao da je Rhaine mrtva. Starac je opet prasnuo u smijeh, a plave oči su mu se ispunile suzama. »O, dragi moj dječače«, rekao je između grohota. »Moje drago, glupo dijete. Ti si sve ovo pokrenuo, a uopće nisi znao zašto. Montgomery je radije kći poslao sinu nego dopustio svijetu da sazna kako je odgovoran za smrt svoga sina.« Spustio je jedan dlan na stol kako bi se primirio, a drugi podigao do čela. »Ti nisi tvorac ove igre — ti si pijun.« 45.POGLAVLJE Na guţvu sam naišao već na Širokoj ulici, barem osamsto metara od epicentra. Nisam znao kakvom se broju nadao Pretories kad je organizirao okupljanje, ali mislim da ga je premašio. Vidio sam veterane iz čitavog Carstva, iz svakog kutka Tri kraljevstva: Tarasaighne iz Kinterre u odorama jarkih boja, oni su već bili pijani; redove Ashera sa zavezanom crnom kosom i crnim očima, oni su vječito bili ozbiljni i nisu se pridruţili slavlju; Otočane u svečanoj mornarskoj uniformi, kaputima od crvenog baršuna i pozlaćenog konca, oni su se smijali usprkos vrućini. Skupine su cijeli tjedan pristizale u grad i podizale kampove na mjestu okupljanja. Radosno su se šetkali, razmjenjivali laţi o ratu, kupovali hranu od uličnih trgovaca i razmjenjivali tračeve o pukovniji. Joachim se iskazao svojim logističkim sposobnostima — bilo je to remek-djelo planiranja, savršeno precizno izvedeno. Nazvao bih to vojnom preciznošću, ali sluţio sam vojsku pa sam znao da je to oksimoron. Zasad je sve bilo posve legalno. Prijestolje nije moglo odbiti dozvolu za prosvjed ljudima koji su zagarantirali njegov opstanak. Ono što su mogli, i što su učinili, bilo je okruţiti prosvjednike kordonom surovih muškaraca u tamnosmeđim uniformama s tupim palicama iste boje. Nisu to bili dečki iz grada, čuvari su prepametni da se upletu u ovakvo što. Rekao bih da su to bile jedinice iz provincija, seljaci odvedeni s polja i dovezeni na jug.

Petnaest godina ranije pozvali bi ih da se bore protiv Drena. To su bili nećaci i sinovi muškaraca koje će uskoro napasti iako od njih niste mogli traţiti da to shvate. Bilo je tu šarenoliko mnoštvo, preveliko da bi se mirno primirilo. Nisam vidio takvo što od rata. Po mnogočemu me podsjetilo na rat: gledao sam lica muškaraca koji će uskoro umrijeti i nisam to mogao zaustaviti. U ratu su svi barem bili svjesni kako bi svakoga trena mogli umrijeti. Atmosfera na prosvjedu nije bila napeta, bili su uvjereni da su u pravu i gurali se u blaţenom neznanju. Pomislili bi da sam lud kad bih im pokušao reći što znam ili bi zaključili da sam provokator i objesili me na najbliţi stup. Nitko ne voli čuti da hodaju u pogrešnom smjeru čak i ako put vodi do klisure. Probijao sam se kroz zbijeno mnoštvo svjestan toga da vrijeme leti. U prednjim redovima je postalo posve neprohodno pa sam laktovima krčio put, ali mnogi su mi vraćali istom mjerom. Nekoliko ulica dalje Čula se grmljavina, ali kod nas je još uvijek bilo sunčano kao i prošloga tjedna. Sunce je bilo prejarko i morali smo ţmirkati. Ponekad je granica između to dvoje bila tako mala. Organizatori su barijerom bili odvojeni od svjetine. Ugledao sam Adolphusa s druge strane i po ne znam koji put osjetio zahvalnost što je dvostruko veći od prosječnog čovjeka. Skočio sam preko ograde i ignorirao mrke poglede neopranih veterana. Ovdje je bila manja guţva pa sam uočio osobu kraj Adolphusa. Smijali su se i razgovarali, ali ušutjeli su kad su me ugledah. Na trenutak su se napele spone koje su me vezale s divom, veze koje su bile dovoljno jake da riskiram ţivot kako bih ga izvukao na sigurno. Pogledao sam Carića pa sam bijesno pogledao njegova staratelja. »Jesi li ti jebeno lud?« Mislim kako je Adolphus shvatio da je pretjerao, a moţda je još uvijek bio umoran od našeg zadnjeg razgovora jer mi nije odgovorio. »Nije ti dovoljno što riskiraš svoj ludi ţivot, zar moraš ugroziti i dječakov?« »Znam se brinuti za sebe«, dobacio je Carić u pokušaju da

djeluje odraslo. »Ja sam muškarac.« . Udario sam ga po glavi dovoljno jako da mu zaklecaju koljena. »Ne, nisi. Ni blizu. Odlazi kući, smjesta.« Pogledao je mene pa Adolphusa koji je djelovao apatično, kao da ga je moj dolazak paralizirao. Podigao se s da pa nestao iz gomile, potresen i blijed. Baš sam se sjajno osjećao. Adolpbus me još uvijek odbijao pogledati u oči, zvjerao je okolo jednim okom. »Najbolje je da i mi krenemo i to smjesta.« Pljunuo je na pod. »Ne ţelim ponovno voditi ovaj razgovor. Ja sam donio svoju odluku. To je odlučeno.« Kap kiše pala mu je na izbrazdani nos. »Ovo će loše završiti.« »Nisam znao da si prorok.« »Čuo sam to iznutra.« »Od koga?« »Od vođe Crne kuće.« Adolphus se brzo osvrnuo u strahu da okolni ljudi ne čuju moju neumjerenu izjavu. »Tiše malo.« »Nemam vremena za okolišanje — Starac će učiniti svoj potez, i to uskoro, a tada će sve zaplivati u krvi.« Dovoljno me poštivao da me ne optuţi za blef, što sam cijenio. No ipak mu je trebalo vremena da obradi tu informaciju, vremena koje nismo imali, a meni je srce nabijalo u grudima. Adolphus nije bio glup, ali bio je spor — nije bio poznat po naglim promjenama smjera. Konačno je donio odluku. »Čak i ako je to točno — pogotovo ako je to točno — ne idem nikamo. Ovo su moji ljudi. Ostat ću uz njih.« »Imaš Carića. Imaš Adeline.« Poloţio sam mu dlan na prsa i gurnuo ga glumeći paniku, iako ne posve. Jedva da sam ga poljuljao, ali barem sam mu privukao pozornost. »Imaš i mene, jebote.«

Nije imao odgovora na to, ali nisam ga ni traţio, Obojica ćemo stradati ako ostanemo — morao sam ga potaknuti na pokret. »Pretories je pijun Crne kuće«, rekao sam dovoljno glasno da me čuju ljudi oko nas. U daljini je zagrmjelo, zapravo ne tako daleko. Adolphus se brzo osvrnuo da vidi djeluje li netko poput prijetnje pa prosiktao: »Ne bacaj takve izjave ovdje.« »Radi za prijestolje sve otkako je dopustio smrt Rolanda Montgomeryj a.« »To je glupost. Nemaš razloga govoriti takve stvari.« Ali čuo sam mu nesigurnost u glasu. »Pretories je zagrizao Starčevo zlato i nije osjetio olovo.« »Kako ti to znaš?« pitao je Adolphus iako je vjerojatno i sam mogao pogoditi. »Zato što sam ja bio odgovoran za to — to mi je bila ulaznica u posebne postrojbe. Mislio sam da je Roland lud, a moţda i nisam — sada više nije bitno. Ja sam to učinio, Joachim je znao za sve i u ovih dvanaest godina nije postao boljom osobom. Ovo... « Mahnuo sam rukom prema gomili koja je izgledala kao da se sprema pokrenuti. »To je predstava, prilika da se veterani malo ispušu na bezazlen način. Ali zapravo nije — Starac smatra da je Pretories postao prevelik i planira ga smaknuti, a kad on to učini, situacija će postati stvarno gadna za sve okupljene. Jasno? Za ove je ljude prekasno, ali za nas nije.« Gledao me razjapljenih usta pun osude, a moţda samo zbunjen. Nikada nisam saznao. Negdje otraga začula se eksplozija i započelo je trideset minuta neprekidnih krikova. Očekivao sam to. Starac mi nije otkrio detalje plana, ali bio je jasan gledano unatrag. Tko kaţe da unutar Udruge ne postoji radikalno krilo nezadovoljno Joachimovom politikom nenasilja? Tkp kaţe da oni nisu donijeli eksploziv i postavili ga uz rubove u naletu radikalnog nihilizma? Nitko, ne nakon ovoga što se dogodilo. Gomila je bila nespremna poput djevice i isprva je reagirala

šokiranom nevjericom — ali bilo je očito da će uslijediti stampedo. Čuvari su stajali ispred nas u polukrugu i oni uopće nisu djelovali iznenađeno — neki bi skeptik moţda čak pomislio da su za to unaprijed znali. Poletjeli su prema nama, poput vala i nasrnuli na prve redove palicama. Pretories je prve redove napunio ratnim herojima, ljudima poput Adolphusa, misleći kako će to spriječiti nasilje. Nije uračunao Starčevu okrutnost — neobična pogreška s obzirom na njihovu prošlost. Dva muškarca s transparentom bili su prve ţrtve, a krv je prekrila njihovu poruku. Invalid se spotaknuo na štake u pokušaju da pobjegne, imao je niz medalja ovješenih na prsa. Izgubio je nogu za zemlju i moţda je smatrao kako je zasluţio to da ga ne premlate ljudi koji rade za drţavu. Nikada ne treba podcijeniti nezahvalnost. Čak ni Udruzini snagatori Zec i Hroudland, ljudi koji su se riješili obitelji Giroie, nisu došli spremni za borbu. Prijelaz iz civiliziranog stanja u barbarstvo ne dogodi se u trenu, čak i najsuroviji gadovi trebaju malo vremena da se pokrenu. Red prosvjednika se protezao daleko. Većina ih nije vidjela što se događa, ali oni koji jesu počeli su se povlačiti. Pretories je učinio što je mogao da ih pokrene, zgrabio je zastavu i zamahao njome. Nije baš bio tip za improvizirane junačke podvige, ali snašao se. Iskreno, snašao se posve dobro. Kretao se hrabro i samouvjereno. Ni Roland to ne bi bolje izveo. Jedan od njegovih dečki, netko na koga nikada nisam obratio pozornost i koji je izgledao isto kao i ostali je podigao ruku prema zapovjednikovu vratu. Pojavila se crvena linija. Kapi su pale u prašinu, Pretories za njima. To se odvilo u nekoliko sekundi i mnogima je sigurno promaklo. Tako je Starac dogurao do takve starosti — pokrivao je svaku prijetnju. Pitao sam se tko će mene srediti kad kucne moj čas. Znao sam samo da to neću očekivati. S obzirom na sve što sam prošao da je organiziram, smrt Joachima Pretoriesa nije mi pruţila nikakvo zadovoljstvo. Dok sam gledao kako njegovi ljudi gaze preko njega u pokušaju da pobjegnu, bilo mi ga je teško mrziti. Sve u svemu, upoznao sam gore ljude od

njega. No, i ubio sam bolje ljude od njega pa nije bilo smisla postati sentimentalan. Kad su izgubili vođu, nestao je i sav privid reda. Bili smo prepušteni na ţivot i smrt i svi smo to shvaćali. Barijera u visini koljena koja nas je odvajala od najgušćeg mnoštva prestala je imati svrhu i nije bila zapreka za pedeset tisuća ljutih i preplašenih muškaraca. Marš se pretvorio u bijeg — bio sam samo kap u moru i mogao sam se samo kretati niz struju. Adolphusu je bilo lakše — ni najrastresenija osoba neće se zaletjeti u cigleni zid ako to moţe izbjeći. Ali ja nisam puno veći od prosjeka pa me odnijela plima. Kao i svako mnoštvo, kretalo se bez svrhe ili cilja, ljudi u gomili nisu ništa pametniji nego pojedinačno. Eksplozija je ljude s kraja natjerala da pojure prema naprijed, a nasilni čuvari su one s prednje strane nagnali da pojure prema otraga. Adolphus i ja smo krenuli prema strani, ali kao da smo pokušavali preplivati nabujalu rijeku. Rijeku koja viče na vas i gura vam prste u oči. Zalutali udarac nekog polaznika oborio me na koljena, zavrtjelo mi se u glavi, a pritisak gomile me umalo zdrobio. To bi bila gadna smrt, ali uspio sam pomoću nekoliko oštrih udaraca stati na noge. Kad sam se osvrnuo, Adolphusa nije bilo, gomila ga je odnijela. Ili moţda nije ţelio pričekati — stekao sam dojam kako mu moja dobrobit nije glavna briga. U takvom kaosu ne moţete razlikovati ljude — opstanak je čista sreća. Kad je započelo, nalazio sam se naprijed i znao sam što se sprema pa sam imao veće šanse od ostalih, ali ne puno veće. Prema nama se probijao odred čuvara, a gomila je poletjela prema natrag poput ranjene ţivotinje. Ja sam izbio naprijed zaključivši kako je bolje riskirati protiv jedne budale s oruţjem, nego protiv njih deset tisuća nenaoruţanih. Nitkov u uniformi je zamahnuo prema meni, sagnuo sam se i bacio na njegove noge. Poţelio sam ostati i izmlatiti ga, ali nisam imao vremena za to. Pobjegao sam što sam brţe mogao. Kad sam skrenuo s glavne ceste, prvi sam put duboko udahnuo, što je bilo bolno jer su mi rebra bila natučena. Nisam bio siguran

koliko sam dugo bio u toj gunguli. Sigurno ne onoliko dugo koliko se činilo. Vjetar je širio plamen prema gradu, situacija je brzo postajala loša. Odnosno, još gora. Ipak sam se okrenuo kako bih pogledao, popeo sam se nekoliko metara uza zid upirući se o sasušen bršljan. Ja sam zapalio fitilj — činilo.se ispravnim ostati do kraja. Po prvi je put Starac pogrešno izračunao. Većina ljudi u gomili nije doţivjela nasilje petnaest godina, ali to ne znači da ga nikada nisu iskusili. Dovoljno su se prisjetili da postane očito kako je malen broj čuvara nedovoljan. Asheri koji su uvijek bili spremni za borbu zgusnuli su se u neprobojnu formaciju i polako su se kretali prema sigurnom, lako uočljivi zbog odjeće i discipline. Većina čuvara bila je dovoljno pametna da ih se kloni, ali povremeno im se koji previše pribliţio. Taj narod, kojem je nasilje bilo poput religije, samo bi ga uvukli i sredili učinkovito, iako ne i bezbolno. Samo su oni bili organizirani, ali usred kaosa našao se poneki opasan čovjek koji se prisjetio svoje snage. Čuvari su bili naoruţani i divlji zbog mladosti, ali njihovi su suparnici brutalnost vjeţbali na gorem mjestu. Vaalan veličine vola čuvaru je slomio kraljeţnicu preko koljena kao da je trula grana. Niţe dolje dva su Otočana odvojila čuvara i sada su ga mlatili nasmrt i pri tome izgledali prilično radosno. Joachim je naglasio kako je zabranjeno nositi oruţje — ali u deset se tisuća našao poneki koji je ponio oštricu ili mjedeni bokser. Započelo je kao tučnjava, ali brzo se pretvorilo u bitku, a ja sam osjetio nelogičan nalet entuzijazma za svoju braću pod oruţjem. Ali ishod je bio očekivan. Začula se još jedna eksplozija poslije kojih ih je uslijedilo još, poput vatrometa koji donosi smrt, i panika je iz ljudi istisnula raniji polet. Kapi kiše prerasle su u pljusak, ali to nije bilo dovoljno da zaustavi širenje plamena. Drugi val eksplozija je zamaglio zrak pa više nisam mogao pratiti zbivanja. Grad je bio poput bureta baruta, zemlja toliko suha da bi ga opušak spalio do temelja. Osjetio sam nalet vrućine, prozori na kući u susjednoj ulici su eksplodirati pa sam skočio sa zida i krenuo dalje.

Dim mi je ispunio oči, grlo i pluća, hodao sam i kašljao u pokušaju da pobjegnem. Nisam bio jedini — prolazio sam kraj niza veterana koji su navirali iz svih smjerova, zanimalo ih je samo da se udaljavaju. I ja sam bio vođen istom očajnom pomisli tako da sam se poprilično iznenadio kad sam skrenuo u slijepu ulicu i našao se licem u lice s dva stara prijatelja. »Pa je li to naš poručnik?«, rekao je Hroudland, a Zec se po prvi put nije nasmiješio. »Hvala Prvorođenom da ste preţivjeli! Gdje je zapovjednik?« »Zapovjednik je mrtav«, rekao je Hroudland. »Zaboga!« uskliknuo sam. Tad sam već znao da se neću izvući pričom. »Poručniče, što se dogodilo Rousselu?« pitao je Hroudland. »Moţda sam ga ubio«, priznao sam odbacivši glumu. »I moţda sam u tome uţivao.« Zec je kimnuo, odgovor ga nije iznenadio. »I ja ću uţivati u ovome.« Zbog razgovora sa Starcem bio sam nenaoruţan što nisam stigao ispraviti. Zec je u lijevoj ruci drţao tanak bodeţ, ali ispustio ga je iz ruke pa se zabio u tlo i mahnuo mi da priđem. Nikada nisam osjećao veliku ţelju da se protiv njega borim šakama, ali nisam mu to pokazao. Napao sam najjače što sam mogao, pretvarao sam se da ću ga udariti u tijelo i pokušao ga raspaliti u glavu — ali on se samo nacerio tim osmijehom koji sam sada mrzio i pognuo glavu, a ja sam slomio dva prsta na njegovu lubanju. Tučnjava nije dugo trajala, ostatak je protekao kao i početak. Ono malo udaraca što sam uputio nije bilo učinkovito, a Zečev svaki kratak i oštar udarac je pronašao moje meso. Uskoro sam leţao na du, a on me udarao u rebra, što mi se činilo nepotrebnim poslije batina koje sam već primio. Skočio je na mene, pritisnuo mi lopatice koljenima i ovio prste oko mog grla. Dim je bio gust poput marmelade i zamutio mi je mozak. Zamutio mi je vid sve dok nisam vidio samo širok smijeh i zube velike poput šahovskih figura koji su se protezali u beskraj.

Dlan se stvorio iz magle i ovio oko Zečeve lubanje, povukao je prema zidu kao i ostatak njegova tijela. Prolaz je bio od istrošene cigle, ali ipak je Zečeva ćelava glava ostavila impresivnu udubinu. Polako se skljokao na tlo ostavljajući za sobom krvavu mrlju. Dlan je bio pričvršćen za ruku koja je bila pričvršćena za tijelo koje je pripadalo Adolphusu. Bio sam spašen. Neki ljudi tada ne bi oklijevali, ali takvih nije bilo mnogo, i Hroudland nije bio jedan od njih. Vilica mu je zadrhtala, a noţ je labavo drţao u ruci. Adolphus ga je lako izbio i nestao je u prašini. Drugi je udarac odbio Hroudlanda od zida i ošamutio ga, pripremio ga za finale. Svjestan sam toga da udarac ne moţe čovjeku skinuti glavu s ramena, ali nekako, to je jedini opis koji odgovara. Nepokretno sam leţao dok mi je najbolji prijatelj prilazio i zapitao sam se hoće li mi spustiti čizmu na prsa i jednostavno riješiti sve koji su ga ikada zajebali. Međutim, sagnuo se i podigao me na noge kao da sam dijete. »Hajdemo kući«, rekao je pa smo to i učinili. 46.POGLAVLJE Jedan je tren bio dovoljan da Roland shvati kako će umrijeti. Nalazili smo se u maloj sigurnoj kući koju sam organizirao u Gradu sjena. Taj dio sam ispunio. Ali ljudi koji su sjedili za stolom sa mnom ni na prvi pogled nisu bili ljudi koji bi sponzorirali interni drţavni udar, čak i da je u Crnoj kući postojala takva frakcija. Bilo je očito da su to ljudi kakve Starac drţi za zle stvari. Vjerojatno je i mene drţao iz tog razloga, samo sam ja bio suptilnija varijanta. Sve što trebate znati o osobi moţete naučiti iz njezine reakcije kad znaju da će umrijeti iako vam je naravno, taj podatak poslije beskoristan. Iako nisam sumnjao u Rolandovu hrabrost. Naglo je stao čim je prošao kroz vrata. Vidio sam da mu je kroz glavu prošla ideja bijega, vidio sam to po tome što su mu se ukočile ruke. Ali dvojica muškaraca stajala su na ulazu pa je sigurno shvatio kako nema smisla. Pogledao me pa zaklopio oči na dugi trenutak. Kad ih je otvorio,

nasmiješio se i krenuo prema nama brzim korakom koji nije odavao zabrinutost. Sjeo je na mjesto koje sam ostavio za njega. Na čelu stola, kako je priličilo. »Znači, to je to?« pitao je. Kimnuo sam. »Trebao sam to očekivati.« Slegnuo sam ramenima. »Tvoja je priča bila uvjerljiva. Uz pomoć Crne kuće mogao sam ubrzati planove za godinu dana, moţda čak i dvije. Isplatilo se riskirati.« Rolandova slabost uvijek je bila manjak opreza. Znao sam to kad sam se s njime nalazio, bio sam uvjeren da će upasti u stupicu. »Tvoju pobjedu ne ţeli nitko tko ima nešto za izgubiti. Pogrešno si procijenio sljedbenike.« » Očito «, vratio je glatko. Suspregnuo sam cerek. Sad stvarno nije bio trenutak za šalu iako Roland to nije pokazivao. Na stolu je stajala boca viskija. Bila je puna kad sam je pola sata ranije tamo stavio. Više nije bila. Natočio sam mu piće i predao je ostalima. Zahvalno je kimnuo i ispio piće. »Ako me ubiješ«, rekao je nakon što je kratko uţivao u okusu. »Izbit će neredi — moji ljudi neće to primiti mirno.« »Ako ostaneš na ţivotu, isto će izbiti neredi. I ţao mi je, ali varaš se. Udruga će oplakivati tvoju smrt — ali bez nasilja. Poduzeli smo korake da to osiguramo.« »Joachim?« Bio je to moţda prvi put u ţivotu da Roland nije izgledao pribrano. Ja sam to svakako prvi put vidio. Spustio je dlanove na stol i bez riječi se zagledao u njih. Osjetio sam nagli ubod ţaljenja što sam mu otkrio prijateljevu izdaju, nekako sam se gore zbog toga osjećao nego zbog svoje. »Nisam to očekivao od njega«, rekao je. Ni ja, zapravo mi je još uvijek bilo teško u to povjerovati. Ali Starac je to potvrdio.

»Zbog novca?« pitao je Roland, ali zapravo je govorio sebi. »Zbog preuzimanja vodstva?« Vjerojatno iz oba razloga. Pretories je bio iz plemenite loze, ali posve osiromašene. A nitko ne voli dovijeka gledati preko tuđeg ramena. No moţda se radilo o opstanku — Joachim nije bio lud. Moţda je jednostavno proučio put kojim je Roland mislio krenuti i ugledao ono što sam ja ugledao — krv i neuspjeh na kraju. »Stvarno nisam siguran«, rekao sam. »Ja se nisam bavio time.« »Zašto si ti to učinio?« »Pokušao sam te odvratiti.« »To nije isprika.« »Ne pokušavam se opravdati — zadnji put kad smo razgovarali sam ti dao razloge. Pet dugih godina smo gledali smrt i trupla, a ti nas ţeliš u to vratiti. Uperiti veterane protiv Krune i pogurati Carstvo u građanski rat?« »Bolje je umrijeti slobodan, nego ţivjeti u ropstvu.« »Vidim da nikada nisi bio rob. Oni podjarmljeni nikada ne ţele spaliti grad, oni ga ţele posjedovati.« »Znači, tvoji postupci vođeni su nekom idealnom kombinacijom moralnosti i vlastita interesa?« »Neću se ispričavati zbog ambicija, ni ti se ne ispričavaš zbog svojih.« »Ali moje su bile velike«, rekao je. »Tvoje su male i sitničave.« »Velik se čovjek prepoznaje po broju trupala koji za njime ostaje.« »Ništa vaţno nije postignuto bez ţrtve.« Nisam ulazio u tu prepirku. Bilo je blesavo od mene što sam se uvukao u tu raspravu, ne moţete osobu uvjeriti kako je njihova smrt nuţna. »Imaš li kakvih ţelja?« pitao sam. »Za tvoju obitelj, tvoje ljude?« Jedan je trenutak razmišljao pa odmahnuo glavom. »Ne ţalim ni za čime.«

»Tako govore sveci i budale. A ti nisi svetac.« Nasmijao se i natočio još jedan viski. »Moje će se ime i dalje spominjati«, rekao je ispivši piće. »Čovjek ne moţe traţiti više od toga.« Mogao bi traţiti duţi ţivot koji bi proveo lagodno, ţenu koja bi ga drţala za ruku dok umire, djecu koja će ga naslijediti. Ali Roland to neće dobiti pa nisam vidio smisla u tome da to istaknem. Jedan od agenta koje sa ostavio vani je ušao i tiho zatvorio vrata. Donekle sam ga poznavao, bolje od druge dvojice koje mu je Starac dodijelio. Bio sam siguran kako su oni dobili upute da mene riješe isto kao i Rolanda ako uoče znakove da se premišljam. Natočio sam mu još jedno piće. Kad je posegnuo prema njemu, kimnuo sam čovjeku iza njega. Bilo je brzo — barem sam mu to mogao pruţiti. Agent mu je prešao oštricom preko grla jednim brzim pokretom. Krv je poprskala stol, ali bio sam dovoljno daleko da ne poprska mene. Roland nije skidao pogled s mene. Nakon nekoliko trenutaka svjetlost u očima mu se ugasila. »Zamotajte tijelo«, rekao sam ustajući. »Bacite ga na mjesto koje sam vam pokazao. I tako mi Prvorođenog, pazite da vas netko ne vidi.« Istraga će biti kratka i površna. Rolandovo truplo pronađeno je ispred bordela u dijelu Grada sjena koji sam čak i ja izbjegavao, dijelu grada u kojem ste mogli poginuti bez nekog posebnog razloga. Gadni detalji smrti nisu okaljali Rolandov ugled. Udruga je organizirala veliki sprovod, udarali su se u prsa u svečanim uniformama, zahtijevali istragu njegova ubojstva i zahtijevali povišicu penzija. Međutim, nisu druge pozivali na oruţje. Joachim Pretories je odrţao riječ. A Starac je odrţao svoju. Ja sam za svoju ulogu u izdaji primljen u posebne postrojbe i otvoren mi je put prema moći. Za godinu dana postao sam Starčev podređeni, drugim riječima, jedan od pet do deset najmoćnijih ljudi u Carstvu. Tri godine kasnije opet sam

bio u Gradu sjena i dilao sam dah da spojim kraj s krajem. U djetinjstvu čitate priče pa pomislite da je i vaš ţivot takav. Da iza svakog vica stoji priča, da iza svake akcije postoji motiv. To je glupost — samo slijepo posrćemo prema naprijed. Nešto učinimo, a poslije smislimo razlog. Roland je bio lud — zgodan, plemenit, ali lud, onako kako moţe biti samo čovjek koji ima velike snove. Mene su moji naučili samo da ono što imate morate drţati s obje ruke da to zadrţite. Tako si barem govorim kad o tome razmišljam kasno navečer i rano ujutro. Međutim, nikada ne povjerujem u to do kraja. 47.POGLAVLJE Vrata Edwina Montgomeryja bila su otključana. To nije bio dobar znak — to je značilo kako znaju da dolazim i kako ih to ne zabrinjava. U Grofu sam se naoruţao, našmrkao vilinskim dahom sve dok nisam prestao osjećati zube pa izašao. U gradu je bila ludnica — trideset godina nisam vidio takvo što, još od najgorih dana zaraze. Učinci onoga što će se zvati Veteranski neredi osjećali su se puno dalje od mjesta sukoba. Svi koji su imali vrata sa zasunom skrivali su se iza njih. Sivi olujni oblaci, nabrekli od dima, visjeli su izvan dohvata i pljuštali po meni svakim korakom. Što god da uslijedi, ja za to nisam bio spreman. Dah me nosio poput komada smeća na.vjetru, ali to neće potrajati. Kad nestane, neću imati dovoljno snage da ostanem na nogama. Ali odgađanje nije dolazilo u obzir. Prošlo je dvanaest godina — to će završiti danas, na koji god način. Botha je bio u primaćoj sobi. Bio je u potkošulji i gurao je klavir u kut sobe. To je već učinio s ostatkom namještaja: stolić za kavu bio je uza zid, a preko njega smotan kirenski sag. Ugledao me, ali nije zastao sve dok u sobi nije bilo nikakvih prepreka. Tada je iz nereda izvukao zamotani paket i pričekao da progovorim. Učinio sam mu tu uslugu. »Očekuješ društvo?«

»Već tri dana — mislio sam da ćeš nam navratiti nakon što sam sredio Gilchrista.« »Što mi je planirao reći?« »Vjerojatno kako smo navratili do njega noć prije Rhainine smrti i stupili u kontakt s njom. Nemoj misliti loše o njemu — nije znao što planiram.« »U svakom je slučaju platio zbog toga.« »Točno .« »Jesi li me promašio sa strijelom?« pitao sam. »Ili si samo htio utišati pratnju?« Slegnuo je ramenima, a glava mu se zaklimala između širokih ramena. »Valjda nisam bio onoliko paţljiv koliko sam mogao biti.« »Tko je on bio?« »Pretoriesov čovjek. Posjetio sam zapovjednika kako bih se uvjerio da razumije što moramo poduzeti s Rhaine. Inzistirao je da me jedan od njegovih ljudi prati.« »Znaš da je zapovjednik mrtav.« »Pretories mi nikada nije ništa značio — ja imam samo jednog zapovjednika«, rekao je ponosno. »Oduvijek.« »Spreman si umrijeti za njega?« »I ubiti.« »Jesi li siguran da će to tako završiti?« »Uvijek je tako.« »I meni isto.« Nasmiješio se i izvukao oruţje iz zaveţljaja, naslijeđeni dvoručni mač s valovitom oštricom koja je blistala na svjedu. »Sam si je sredio, zar ne, Botha?« pitao sam ga i gledao kako prima drţak mača. »Pretories je rekao da će nekoga poslati, ali odbio sam — gazdarica je bila glupa kučka«, rekao je Vaalan hladno. »Zasluţila je to.«

»Kao i njezin brat?« »Roland je bio gori.« Botha je pljunuo na pod. Definitivno se nije ponašao poput batlera, ali valjda više nije bilo potrebe za time. »Nikada nije cijenio to što ima, cijeli je ţivot mučio oca koji mu je to sve pruţio.« »Bojao sam se da ćeš postati jedan od onih koje moram ubiti jer mi stoje na putu — poslije kojih se ponekad osjećam loše. Hvala ti što si ovo učinio osobnim.« »Moje je oruţje staro petsto godina«, rekao je Botha drţeći ga tako da se svjetlo reflektira s oštrice. »Bilo je zamrljano krvlju puno boljih ljudi od tebe.« »Za to ću dobiti četiri okra u zalagaonici u ulici Pritt«, rekao sam izvlačeći mačetu s pojasa. »Taj ću novac potrošiti na drugu.« Botha nije bio sklon čavrljanju niti se plašio okrutnih izjava. Stao je u raskorak pa mi mahnuo da priđem. Pustio sam da mi noţ za bacanje klizne iz rukava na dlan pa sam nonšalantno podigao ruku — no, vidio je što radim ili je bio hladan poput špricera jer se sagnuo i noţ ga je preletio. Po ne znam koji put sam poţelio da sam jak koliko i na jeziku. Ali bilo je prekasno za propitkivanja pa sam krenuo naprijed znajući da je njegov domet nešto što mogu kompenzirati svojom brzinom. Znao je iste trikove kao i ja pa je odskočio i dočekao moj napad zamahom koji sam jedva izbjegao. Botha je bio snaţniji od mene, a ranije pospremanje dalo mu je prostora za manevar. Razlika u veličini našeg oruţja značila je da ne mogu riskirati i izravno mu parirati, morao sam se saginjati i uzmicati van njegova dohvata. Ali nedostatak mahanja mačem dugim preko metar bio je taj što morate stalno njime vitlati, a to vas brzo umori. Doduše, njega nisu zadnja dva dana mlatili na mrtvo ime pa je imao veće zalihe snage od mene. Uskoro smo obojica osjećali umor i naš je tango usporio na neujednačen ritam usred kojeg su se protezale povremene pauze. »Umoran si?« pitao sam. »Zadihao si se? Puno je lakše zadaviti djevojku, zar ne?«

Zareţao je i dobro odglumio da se povlači pa pojurio naprijed. Donekle sam nasjeo, ne dovoljno da me ubije, ali dovoljno da me zareţe preko trbuha. Nisam pokazao bol, pretvarao sam se da to nisam ni primijetio, da uopće nemam taj dio tijela. »Jesi li to radio zbog novca, Botha? Jesi li mislio da će te general proglasiti svojim nasljednikom kad ostane bez djece?« »Boli me za novac«, rekao je Botha dašćući i slijedeći moje kretanje vrhom mača. Izvukao sam drugi noţ s pojasa. »Naravno, tebi je dovoljna njegova pohvala. Što je bilo, tata te nije dovoljno volio? Odlučio si da general preuzme njegovu ulogu?« Uspio sam preţivjeti sljedeći okršaj bez novih rana, ali jedva. Botha je spustio mač uz tijelo, pripremao se na smrtonosni udarac. »Nije vaţno koliko njegovih klinaca ubiješ«, rekao sam u ţelji da ga razjarim. »Nikada te neće smatrati dijelom obitelji.« Bijesno je zaurlao i podigao oruţje kako bi me raspolovio. Kleknuo sam i osjetio kako njegov mač leti iznad moje glave pa sam mu lijevom rukom zario noţ u stopalo. Opet je zaurlao, ovaj put zbog boli, a ja sam se otkotrljao van njegova dohvata. Bilo je gotovo iako on to nije odmah shvatio. Nisam se ţurio već sam polako kruţio oko njega i gledao kako pod oko njegove rane poprima grimiznu boju. Malo kasnije oči su mu izgubile sjaj, poprimile su onaj izraz koji nastane kad mozak ne prima dovoljno kisika. Pretvarao sam se da krećem naprijed, a on je dao sve od sebe — ali pokreti su mu bili usporeni i lako sam ih izbjegao. Nije imao snage zaustaviti svoj napad, a ja sam zamahnuo i odrezao mu ruku u laktu. Poprskala me krv iz batrljka. Šaka koju sam odrezao i dalje je stezala oruţje, a ona na njegovu tijelu bila je stisnuta. Botha me promatrao otvorenih usta kao da ne vjeruje što se događa dok je krvario iz rane na ruci. Nije lijepo igrati se s čovjekom na samrti, tko god on bio. Botha nije imao još puno vremena i nije bilo potrebe da bude još bolnije. Izvukao sam mačetu iz njegove lubanje i očistio je na kirenskom

sagu pa je vratio za pojas. Onda sam se naslonio na klavir koji se oglasio kakofonijom zvukova. Rana koju mi je Botha nanio bila je gadna, ali ne i smrtonosna. Međutim, nakon svega što sam prošao nisam je mogao samo zanemariti. Čvrsto sam je stisnuo rukom i krenuo prema drugoj prostoriji. General je izgledao kao da je toliko blizu smrti da je sve ovo djelovalo suvišnim. Naša ga borba nije nagnala da ustane od stola i odbijao je pogledati prema meni. Salutirao sam mu rukom kojom nisam drţao crijeva. Bilo je to pomalo dramatično i za to krivim gubitak krvi. Utonuo je na stolici. »Ispričavam se što dolazim bez najave, generale, i povrh toga neprikladno odjeven.« Trebalo mu je puno vremena da odgovori. »Znači, Botha leţi mrtav u salonu?« »Naţalost, nije vam stigao sloţiti krevet.« »Došao si i mene ubiti?« »Tako nekako.« »Sviđa ti se ubijati starce?« Noge su mi zaklecale. Oslonio sam se rukom na stol. »Poslije zadnjih nekoliko dana? Još nekoliko kapi krvi neće učiniti nikakvu razliku.« Konačno me pogledao u oči i u drugim bih se okolnostima divio njegovu miru. »Idemo to onda obaviti.« »Ne ţuri nam se«, rekao sam iako to nije bilo točno. Morao sam se pobrinuti za ranu, a ni general nije još imao puno vremena. »Kad ste me pozvali, jeste li znali za moju ulogu u Rolandovoj smrti?« »Učinio si što si morao«, spustio je naboranu glavu prema stolu. »Moj je sin bio lud — u ratu je poludio. Spalio bi cijelu našu zemlju.« »To lijepo opravdava naše postupke. Jeste li ikada mislili da ću Rhaine vratiti kući? Ili ste samo trebali nekoga da vam otkrije

njezinu lokaciju?« »Nadao sam se da to neće biti potrebno. Nadao sam se da će biti razumna.« »Mislim da niste. Mislim da ste se nadali da ću vam ja srediti Rhaine — da ću se zabrinuti kako bi ona mogla otkriti istinu i srediti da je zadesi neka nesreća. To se nije dogodilo pa ste naredili Bothi da stupi u kontakt s Pretoriesom kako biste se uvjerili da zapovjednik razmišlja isto kao i vi.« »Varaš se«, rekao je. »Nisam to planirao, jednostavno se tako dogodilo.« Nisam bio siguran da mu vjerujem — teško je bilo reći, bio je star i slab i bilo mu je teško iščitati bilo što s tog drevnog lica. »Joachim bi je ionako ubio kad je saznao da njuška. Više ništa nisam mogao učiniti kad je otišla u Grad sjena.« »Mogli ste priznati. Mogli ste joj reći što se dogodilo. Mrzila bi vas, ali bi bila ţiva.« Polako se nasmiješio, ako nešto tako ogorčeno moţete nazvati osmijehom. »To si i ti mogao učiniti.« Kiša je udarala po prozorima, bio je to ugodan i ujednačen zvuk i moj se puls usporio u skladu s time. Noge su mi poručivale da bih mogao prestati stajati, da je bolje da se sklupčam na tepihu poput psa. Da kratko odrijemam, ili dugo, ili zauvijek. »Što je bilo s Rolandom?« »Bio bih izvrstan kancelar«, odgovorio je Montgomery poslije pauze iako se nije obraćao meni. »Mogao sam pomoći našim dečkima. Mogao sam se pobrinuti da dobiju ono što zasluţuju. Mogao sam učiniti velika djela.« Zapravo nisam sumnjao u njegove riječi. »Samo da vam je sin bio poslušan.« »Njemu je to sve bila igra«, prosiktao je Montgomery, još uvijek bijesan na Rolanda čak i poslije dvanaest godina i svoje osvete. »Radio je to meni u inat.« »Jednog vam je dana prišao Starac i šapnuo ideju na uho — plan je bio razuman, tih, nešto što ste ţeljeli čuti.«

»Rekao je da imamo priliku ispraviti situaciju — da ja postanem kancelar, da Carstvo izbjegne uţas koji je moj sin planirao. Zamolio me da se obratim Joachimu da vidimo moţemo li istisnuti Rolanda prije nego što situacija napreduje još više. Rekao je kako je još uvijek moguće spasiti Rolanda od vlastite gluposti.« »Jeste li mu povjerovali?« »Ne znam«, rekao je Montgomery i zvučao je iskreno. »Nisam netko koga iznenade ljudski postupci. Mislim da Rolanda razumijem — ili barem nije na meni da mu sudim. Ali mislio bik da su nekome u vašim godinama najvaţnije sljedeće generacije.« »Što ţeliš reći?« »Zar vam je toliko malo značila da ste je dali zadaviti za nekoliko mjeseci mira?« Lako je nekoga u glavi pretvoriti u zločinca, u stvora koji ne posjeduje ni trunku pristojnosti, nekoga tko vam je posve stran. Ja sam to radio dok sam dolazio, radio sam to otkako mi je Starac otkrio generalovu igru. Sada mi ga je bilo teţe mrziti — bio je polumrtav, a nadţivio je sve koje je volio. Znao sam ponešto o tome kad vas izbori odvedu dalje nego što ste planirali, dalje nego što ste ţeljeli ići. »Ti ni za čime ne ţališ?« pitao me. »Ţalim za ponekim stvarima. Ali nije dovoljno ţaliti — morate i platiti.« Ovo kao da je zapalilo nešto u njemu, neku dogorjelu ţeravicu. Progovorio je glasno, najglasnije što je mogao. »Jesi li ti platio za to, poručniče? Jesi li? Nisi uspio spasiti Rhaine pa si oprao cijeli grad krvlju. Vidim dim kroz svoj prozor! Koliko si ljudi ubio za djevojku koju nisi ni poznavao? Stojiš preda mnom i drţiš mi prodike o moralu kao da tvoje ruke nisu krvave do lakta! Kao da nisi igrao nikakvu ulogu u Rolandovu kraju!« »Ja mu nisam bio otac.« Iz dţepa sam izvadio medaljon koji mi je dao prvoga dana i bacio mu ga preko stola. »Ni njezin.«

To je bilo dovoljno. Drhtavim rukama ga je otvorio i zagledao se u Rhaineino lice. Izvadio sam noţ iz pojasa i zabio ga u stol. »Izvolite.« Podigao je pogled prema meni. »Oni će to zataškati zar ne?« Kimnuo sam. »Oni će to zataškati.« I jesu. General Edwin Montgomery preminuo je od srčanog udara ne mogavši pretrpjeti gubitak drugog djeteta. Nekoliko dana kasnije poloţen je u obiteljsku grobnicu kako bi proveo vječnost pored tijela ubijene djece. 48.POGLAVLJE Stvar je sigurna, Wardene. Znaš da te ne bih prevario.« Bilo je kasno popodne, nekih tjedan dana nakon prosvjeda. Sjedio sam za stolom pred našim ulaznim vratima i trudio se što manje micati, što je zapravo zahtjevnije nego što biste pomislili. Kiša je padala manje-više stalno otkako je počela. Pokisli biste do koţe u roku od pola minute, a prašnjave ulice pretvorile su se u kaljuţu. Gotovo da ste poţeljeli da se vrate vrućine — gotovo. Oluja je konačno pokazivala znakove kraja, ali za sada je još padalo i bilo mi je drago što sam skriven ispod cerade. Od podneva sam miješao viski s vodom, ali vodu sam brzo prestao dodavati. »Za deset okra dobit ćeš stotku poslije mjesec i pol, za početak. Što kaţeš na takav povrat novca?« Udica Tully bio je ovisnik o zmajevcu. Ne znam je li ga još nešto opisivalo. Navratio je nekoliko minuta ranije, oluja je bila posve nebitna kad mu se pruţala prilika napuniti pluća zmajevcem na moj trošak. »Dakle, uvjeren sam da to mogu sam riješiti, ali pomislio sam da bih mogao i tebe uvesti. Rekao sam im da poznajem čovjeka koji zna svoj posao. Čovjeka koji prepoznaje priliku kad je vidi, a ja ne znam bolje prilike od ove.« Što taj ne bi učinio za lulu punu zmajevca. Trebao sam ga ozlijediti čisto iz principa — očito mi je ugled patio ako je

bezveznjak poput Tullyja mislio da mi bez straha moţe trošiti vrijeme. Ali još uvijek me boljelo cijelo tijelo — od silaska niz stepenice sam ostajao bez daha. U dţepu sam imao bočicu daha, istu već četiri dana, ali iz nekog blesavog razloga nisam si dozvoljavao da je izvadim. »Cijeli je grad izbačen iz ravnoteţe — sada je vrijeme za taj potez. Otočane treba malo pogurati. Oni će obavljati teţi dio posla.« Ispio sam još jedan gutljaj viskija pa spustio glavu na stol. Nije bio mekan. »Tully, ako progovoriš još jednu riječ, ubit ću te i ostaviti tvoje tijelo u uličici. Znaš da hoću.« Proizveo je zvuk negodovanja u grlu, ali nije ga oblikovao u riječi. Moţda je moje ime ipak još nešto značilo. Vrijeme je prolazilo. Bio sam pripit i zaklopio sam oči pa ne znam koliko je vremena proteklo. Prigušeni pad sa stepenica obavijestio me da se Tully vratio. Glupa budala nije znala kada treba otići. Izvukao sam noţ iz čizme i zabio ga u stol pa podigao glavu smišljajući nešto prijeteće. Pogled mi je uzvraćao neimpresionirani Carić. »Lijep noţ.« »Ja... Mislio sam da... « »Tully je otišao na straţnji izlaz.« Nespretno sam kimnuo pa mu mahnuo da sjedne. Poslušao je, ali je šutio. Vratio sam oštricu u čizmu. Neko smo se vrijeme promatrali. To baš nije bilo zabavno. Na nebu se sunce probijalo kroz oblake. Moj je viski bio pri kraju. Još jedan veći gutljaj i više neću imati razloga za ostanak. »Kiša popušta«, rekao sam. »Čini se da je tako.« »Moram nešto riješiti s jednim tipom. Jesi li za šetnju?« Kimnuo je nakon pauze, ja sam oprezno ustao pa smo krenuli. Hodanje je zatezalo dio ţeluca koji više nisam imao i podsjećalo me na desetke drugih ozljeda koje sam pretrpio toga tjedna. Bio sam prestar da bih preţivio još velik broj istih. Iskreno, bio sam

iznenađen što sam ovo preţivio. Carić je usporio prema mom ritmu. Trebalo mi je neko vrijeme da skupim hrabrost i progovorim. »Kako idu lekcije?« »Dobro.« »Mazzie je dobra prema tebi?« »Nije me nasjeckala i skuhala u gulašu.« »Još«, rekao sam. »Još te nije nasjeckala i skuhala u gulašu.« Nije se nasmijao. Splasnula mu je oteklina na licu, ali još se vidjela. Nisam volio gledati u nju, ali nisam si dopuštao da odvratim pogled. »Jesi li naučio nešto novo ili još uvijek vrtiš boje?« »Učim micati predmete a da ih ne diram.« »To bi moglo biti korisno.« Čizme su mi upadale u blato — morao sam ih izvlačiti svakim korakom. Iako je kiša stala, bili smo jedini na ulici i polako smo koračali avenijom po kojoj je paralelno moglo hodati dvanaest krupnih muškaraca. Pribliţili smo se Okuci i ugledali prve znakove prosvjeda: spaljene domove, osmuđena stubišta koja su vodila u ništavilo, ostatke kamenih podruma koji su tvorili simpatične trokute. Trebalo je petnaest godina, ali rat je stigao do Rigusa. Nadao sam se da je to bilo sve, a ne tek uvod u nove nerede. »Bilo mi je vaţno da odeš«, rekao sam konačno. »Znao sam da će biti gadno — nije bilo vremena da to lijepo prenesem. Da si duţe ostao, sada ne bi bio ovdje.« »Znam«, rekao je. »Što se ostalog tiče... Mogao sam to bolje riješiti.« Stali smo ispred bara. Ušao sam pa izašao. Torba mi je bila lakša, a novčanik malo teţi. Krenuli smo prema dokovima. »Adolphus kaţe da je Pretories bio izdajica, da je radio za Crnu kuću«, započeo je Carić. »Da?«

»Kaţe da je sredio Rolandovo ubojstvo da preuzme veterane.« »Pa pristao je na taj plan.« »Zašto je to učinio?« Već sam neko vrijeme razmišljao o tome, zapravo otkako sam ga gledao kako umire. Iako to zvuči glupo, volio bih da sam mogao s njime porazgovarati o tome. Je li se radilo o tipičnoj pohlepi za moć i novac? Je li bio umoran od toga da sluţi nekome? Je li smatrao da je Roland prolupao i da ga treba zaustaviti? Nije grijeh ako odbijete slijediti nekoga s litice, ali drugo je ako ga pogurnete. »Ne znamo uvijek zašto nešto radimo«, rekao sam. »Što će se sada dogoditi s Udrugom?« »Isto kao i uvijek. Stvari se uglavnom ne mijenjaju.« Iako nisam bio siguran da u to vjerujem. Neredi su bili rijedak udarac za Starca. Moţe on baciti krivnju za nerede na radikalno krilo Udruge, ali na kraju dana je izgorio velik dio grada, a vođa nacionalne sigurnosti nije to trebao dopustiti. Sumnjam da je planirao da se stvari tako odviju. Moţda više nije drţao sve konce u rukama. Uznemirila me ideja da Starac stari. To je kao da oslabe plime ili stane vjetar. »A ti i Adolphus?« Još smo uvijek razmjenjivali samo pozdrave na stubištu. Nisam ga mogao pogledati u oči, kao ni on mene. »Nemam odgovor na sve.« Sunce je iskoristilo rijetku priliku da bljesne pa se reflektiralo sa svakog komada metala i stakla, ali nam nije pomoglo pri probijanju kroz petnaest centimetra blata. Pred jednosobnom kolibom golo se dijete igralo u lokvi i veselo gugutalo, a spol su mu prikrile i godine i prljavština. Majka se pojavila na vratima i povikala nešto što nismo razumjeli pa izvukla dijete iz blata i istukla ga. Odvratio sam pogled — naučio sam lekciju o obiteljskim prepirkama. »Koliko si toga ti pokrenuo?« pitao je Carić. »Manje nego što sam tada mislio.« »Je li se isplatilo?« Razmislio sam prije nego što sam odgovorio. »Vjerojatno nije.« Skrenuli smo desno s ulice Svjetla i krenuli ulicom koja je, hvala

Prvorođenom, bila kamena. Krivudala je kroz redove zgrada i odvela nas dalje od glavne ceste. »Ovo nije put natrag do Grofa«, rekao je Carić. »Zašto, imaš posla?« Nakon stotinjak metara cesta se suzila pa smo morali hodati jedan za drugim. Carić je potrčao naprijed, a ja sam se vukao za njime. Put se otvarao u platformu iznad jednog kraja luke, bilo je to nekoliko metara prašine i pijeska urezano u brdašce koje se dizalo iz zaljeva. Voda je bila tamna i valovita i dalje na horizontu se stapala s oblacima. Dolje na molu vidjeh smo ostatke šačice čamaca koje je oluja smrskala na hridima. »Jesu li barem dobili ono što su zasluţili?« pitao me Carić. »Tko?« »Zločesti.« U tom mi je trenu izgledao tako malen, tako prokleto mlad. Krţljavo drvce raslo je iz kamena pa sam se naslonio na njega i smotao cigaretu. Popušio sam je do kraja prije nego što sam odgovorio. »Ne svi.« To ga nije zadovoljilo. Nije ni mene, ali to je bilo sve što sam mu mogao ponuditi. Još smo nekoliko minuta promatrah valove pa sam nas odveo kući. završetak