Daniel Polansky - Poljubac Oštrice

DANIEL POLANSKY

GRAD SJENA ........................................................

POLJUBAC OŠTRICE Prevela s engleskog Jana Merlin

Naslov izvornika Daniel Polansky The Straight Razor Cure Copyright © za hrvatsko izdanje Znanje d.o.o. 2013

1. POGLAVLJE U prvim danima Velikog rata, na bojištima Apresa i Ivesa, stekao sam sposobnost odbacivanja sna treptajem oka. Bila je to nužna prilagodba jer bi se čvrsti spavaći probudili uz prizor drenskih komandosa s mačetom. Tog traga svoje prošlosti rado bili se riješio kada se sve uzme u obzir. Rijetke su situacije u kojima je potrebno uključiti sva osjetila i svijet je uglavnom bolji dok se samo mutno nazire. Naprimjer, moja je soba mjesto koje je bolje gledati kroz polusan ili pijanu letargiju. Kasno jesenje sunce prodiralo je kroz prašnjavi prozor te je soba, ionako samo korak od pravog svinjca, izgledala još manje privlačno. Čak i po mojim kriterijima, to je bila rupa, a moji su kriteriji niski. Jedini namještaj, osim kreveta, bila je otrcana komoda i okrhnuti stol, a sloj prljavštine prekrivao je pod i zidove. Pomokrio sam se u noćnu posudu i izlio sadržaj u uličicu pod prozorom. Grad sjena bio je u punom zamahu, ulicama je odjekivala vriska ribarskih baba koje su oglašavale dnevni ulov radnicima koji su nosili sanduke sjeverno u Stari grad. Na tržnici nekoliko ulica istočnije, trgovci su za komadiće bakra prodavali ispodprosječnu robu posrednicima, a dolje u Ulici svjetla ulična je dječurlija umornim i nepopustljivim očima vrebala neoprezne trgovce i plemiće koji su odlutali predaleko od doma. Na uglovima i u uličicama, muške su se prostitutke oglašavale kao i ribarske babe, ali oni su govorili tiše i naplaćivali više. Ispijene kurve koje je zapala jutarnja smjena mlako su prizivale prolaznike u nadi da će svoj izblijedjeli šarm pretvoriti u zalihu alkohola ili daha za taj dan. Opasni muškarci uglavnom su još spavali, njihove oštrice bile su u koricama pored kreveta. Zbilja opasni muškarci bili su budni već satima i svojim su perima marljivo ispisivali poslovne knjige. Podigao sam ručno ogledalo s poda, ispružio ruku i pogledao se. U najboljim okolnostima, ja sam ružan muškarac, čak i kad se namirišem i manikiram. Baburast nos visi mi ispod prevelikih očiju, usta mi stoje poput loše centrirane rane od noža. Moju prirodnu ljepotu naglašava niz ožiljaka kakvih bi se i mazohist sramio. Ožiljak od

šrapnela koji me je skoro pokosio, svjetliji od kože, proteže mi se obrazom, otkinut komad lijevog uha svjedoči o uličnoj tučnjavi u kojoj sam završio na drugom mjestu. Bočica vilinskog daha mamila me s trošnog stola. Otvorio sam je i ušmrkao njezin sadržaj. Pretjerano slatka para ispunila mi je nosnice, a to je pratilo već poznato zujanje u ušima. Zatresao sam bočicu — bila je poluprazna, brzo se potrošila. Obukao sam košulju, obuo čizme, zgrabio torbu koja je bila ispod kreveta, prebacio je preko ramena i sišao sam ususret kasnom jutru. U ovo doba dana u Teturavom grofu bilo je tiho jer nije bilo svjetine pa je glavnom prostorijom dominirala golema pojava iza šanka — Veliki Adolphus, suvlasnik i krčmar. Usprkos visini — za glavu je nadvisivao mojih metar i osamdeset dva — njegov je bačvasti trup bio toliko širok da je izgledao ugojeno, no bolji pogled otkrio bi da su to mišići. Adolphus je bio ružan i prije nego što mu je drenska strijela odnijela lijevo oko, a nije pomoglo ni crno platno koje je sada nosio zavezano preko duplje ni ožiljak koji mu je sjekao izbrazdani obraz. Zbog toga, kao i zbog mrkog pogleda, izgledao je poput razbijača i tupana, a iako nije bio nijedno od toga, zbog takva su dojma ljudi uglavnom bili pristojni u njegovu društvu. Čistio je šank i popovao jednom od treznijih gostiju o najnovijim nepravdama. To je bio popularan oblik razonode. Prišao sam i sjeo na najčišći stolac. Adolphus je bio previše zadubljen u rješavanje državnih problema da bi svoj monolog prekinuo običnim pozdravom, tako da mi je samo usputno kimnuo. »Dakle, sigurno se slažete sa mnom sada kada smo uvidjeli da je Njegova Milost promašaj u ulozi kancelara. Neka opet vješa pobunjenike kao izvršitelj pravde prijestolja — barem je za tu zadaću bio sposoban.« »Ne znam o čemu govoriš, Adolphuse. Svi znaju da su naši vode mudri koliko i pošteni. Nego, je li prekasno za porciju jaja?« Okrenuo je glavu prema kuhinji i zarežao: »Ženo! Jaja!« Nakon te digresije okrenuo se natrag prema svom pijanom taocu. »Pet godina dao sam Kruni. Pet godina i oko.« Adolphus je volio ubacivati svoju ozljedu u svakodnevne razgovore, čini se da je

imao dojam da je bila neprimjetna. »Pet godina do grla u govnima i prljavštini, pet godina dok su se bankari i plemići kod kuće bogatili na mojoj krvi. Pola okra mjesečno nije puno za pet takvih godina, ali moje je i proklet bio ako im dopustim da to zaborave.« Bacio je krpu na šank i uperio svoj kobasičasti prst u mene želeći me potaknuti da nešto kažem. »To je i tvojih pola okra, prijatelju. Neobično si tih za nekoga koga je zaboravila i njegova zemlja i njegova kraljica.« Što reći ? Kancelar će raditi što želi, a naklapanja bivšeg kopljonoše bez oka neće puno utjecati na njega. Neodređeno sam progunđao. Adeline, tiha i mala, sušta suprotnost suprugu, izašla je iz kuhinje, ponudila mi tanjur i blago se osmjehnula. Prvo sam uzeo, a drugo uzvratio. Adolphus je nastavio svoju tiradu, ali ja sam se usredotočio na jaja i ignorirao ga. Prijatelji smo već desetljeće i pol jer mu opraštam brbljavost, a on meni šutljivost. Dah je počeo djelovati. Osjetio sam kako mi se živci smiruju i vid mi postaje oštriji. Natrpao sam usta pečenim crnim kruhom i razmislio o poslu koji me čekao. Namjeravao sam posjetiti svoju vezu na carini — prije četrnaest dana obećao mi je ispravne propusnice, ali još nije održao riječ. Osim toga, čekali su me uobičajeni obilasci distributera koji su kupovali od mene: sumnjivih pipničara i malih dilera, svodnika i preprodavača. Navečer sam trebao navratiti na zabavu blizu Korovih Visova — rekao sam Yanceyju Rimotvorcu da ću ga posjetiti prije večernjeg nastupa. Na glavnoj pozornici pijanac je nekako uspio prekinuti Adolphusovu bujicu kvazikoherentne kritike društva. »Jeste li čuli što o malenoj?« Div i ja tužno smo se pogledali. »Hulje su beskorisne«, rekao je Adolphus i vratio se čišćenju. Prije tri dana dijete lučkog radnika nestalo je iz uličice pred kućom. Otad je mala Tara postala poznat slučaj ljudima iz Grada sjena. Ribarski ceh ponudio je nagradu, Crkva Prašeta ponudila je obred za nju, čak su i čuvari odbacili letargiju na nekoliko sati i zalupali na vrata te zavirili u bunare. Nisu ništa pronašli, a sedamdeset i dva sata je dugo za dijete koje se izgubilo na dva i pol najgušće naseljena četvorna kilometra carstva. Ako je to Šakrina volja, djevojčica je dobro, ali ja se ne bih kladio na to u svojih neisplaćenih pola okra.

Spominjanje djeteta izazvalo je omanje čudo jer je uspjelo začepiti Adolphusa. Završio sam doručak u tišini, odgurnuo tanjur i ustao. »Preuzmi moje poruke — vraćam se nakon mraka.« Adolphus mi je mahnuo u znak pozdrava. Izašao sam u podnevni kaos Grada sjena i krenuo na istok prema pristaništu. Jednu ulicu dalje uočio sam Kid Maca, svodnika i vrhunskog ubojicu, kako sa svojih metar i šezdeset sedam mrko stoji naslonjen na zid i mota cigaretu. Zurio je preda se tamnim očima koje su se nalazile iznad izblijedjelih ožiljaka od dvoboja, a odjeća mu je, kao i uvijek bila savršeno usklađena, od širokog oboda šešira do srebrne drške rapira1 (1franc, ravan mač zaoštrena vrha i tankih oštrica, op. ur.). Naslonio se na cigleni zid zauzevši stav koji je bio spoj prijetnje nasiljem i potpune ravnodušnosti. Otkad je stigao u susjedstvo, Mac je tijekom godina uspio zauzeti mali teritorij spojem vještine rukovanja oštricom i potpune posvećenosti svojih kurvi koje su sve do jedne bile zaljubljene u njega kao majka u prvorođenca. Često sam mislio da Mac ima najlakši posao u Gradu sjena, izgledalo je da najvećim dijelom brine da se njegove prostitutke ne poubijaju natječući se za njegovu pažnju, ali to ne biste pomislili kada vidite mrki izraz koji mu je trajno bio urezan u lice. Imali smo prijateljski odnos otkad sam pokrenuo svoj posao, razmjenjivali smo informacije i povremeno radili usluge jedan drugome. »Mac.« »Warden.« Ponudio mi je svoju cigaretu. Zapalio sam je šibicom iz remena. »Kako su cure?« Istresao je malo duhana iz kesice i počeo motati novu cigaretu. »Zbog onog izgubljenog djeteta uzrujanije su od jata kokoši. Crvena Annie toliko je ridala da pola noći nitko nije mogao spavati sve dok je Euphemia nije napala skakavcem.« »Baš su osjetljive.« Posegnuo sam u torbu i neprimjetno mu predao njegovu pošiljku. »Ima li novosti o Eddiju Pizdi?« pitao sam misleći na njegova suparnika kojeg su ranije tog tjedna istjerali iz Grada sjena. »Radi korak od stožera, a misli da ne mora potplatiti hulje?

Eddie je preglup da bi preživio. Neće dočekati kraj zime — kladio bih se u argent.« Mac je smotao cigaretu jednom rukom, a paket ubacio u stražnji džep drugom. »Ne bih prihvatio tu okladu«, rekao sam. Mac je turio cigaretu u usta izvijena u podrugljiv osmijeh. Sa svog položaja gledali smo promet kako jenjava. »Jesi li već dobio one propusnice?« upitao je. »Danas ću svratiti do svog čovjeka. Uskoro bih trebao imati nešto za tebe.« Promrmljao je nešto što je možda bila suglasnost, a ja sam htio krenuti. »Trebaš znati da dečki koji rade za Zečju Usnu prodaju istočno od kanala.« Uvukao je dim i napravio dva savršena kruga koji su slijedili jedan drugog prema milostivom nebu. »Cure već nekih tjedan dana povremeno viđaju njegovu ekipu.« »Čuo sam. Kloni se nevolja, Mac.« Ostavio sam ga da i dalje izgleda opasno. Ostatak popodneva dostavljao sam robu i obavio nekoliko poslića. Moj službenik na carini napokon je nabavio propusnice iako, s obzirom na brzinu kojom je napredovala njegova ovisnost o vilinskom dahu, to bi mogla biti i zadnja usluga koju će mi moći učiniti. Posao sam završio u predvečerje i zastao sam kod svog najdražeg uličnog štanda po zdjelicu govedine u umaku od čilija. Još sam se trebao naći s Yanceyjem prije njegova nastupa za neke snobovske aristokrate blizu Starog grada pa me čekala duga šetnja. Udario sam prečac uličicom jer sam želio uštedjeti na vremenu, kada sam ugledao nešto zbog čega sam stao tako brzo da sam se zamalo srušio. Rimotvorac će pričekati. U uličici preda mnom nalazilo se maleno tijelo djeteta, stravično zgrčeno i omotano plahtom promočenom krvlju. Čini se da sam pronašao malu Taru. Bacio sam ostatak večere u kanalizacijski otvor. Odjednom nisam bio gladan.

2. POGLAVLJE Stao sam i sagledao situaciju. Štakori u Gradu sjena nisu poznati po plašljivosti i zaključio sam da joj je tijelo nedavno ovdje ostavljeno jer je bilo netaknuto. Čučnuo sam i položio dlan na njezina malena prsa — bila su hladna. Umrla je prije nego što je bačena ovdje. Izbliza sam jasnije vidio sramotu koju joj je nanio mučitelj. Zadrhtao sam i odmaknuo se istovremeno primijetivši i neobičan miris, ne onaj odvratno slatkasti vonj leša u raspadanju, već oštri alkemičarski miris koji mi je ostavio opor trag u grlu. Povukao sam se iz uličice na glavnu cestu i dozvao dva ulična balavca koja su dangubila ispod obližnje nadstrešnice. Moje ime ima određeni sitni značaj medu nižim klasama pa su mi prišli misleći da sam ih odabrao za neki zločinački plan, uzbuđeni što im se pruža prilika. Onom koji je izgledao tupavije dao sam bakreni novčić i rekao mu da pronađe čuvara. Kada je skrenuo iza ugla, okrenuo sam se prema drugom dječaku. Polovicu čuvara iz Grada sjena snabdijevam kurvama i razvodnjenim pivom pa oni neće predstavljati problem. Međutim, ovakvo ubojstvo zahtijevat će pozornost agenta, a osoba koju pošalju mogla bi biti dovoljno luda i osumnjičiti mene. Morao sam se riješiti robe. Dječak me gledao smeđim očima duboko usađenim na blijedom licu. Poput većine ulične dječurlije bio je mješanac, crte lica triju rigunskih naroda izmiješale su se s nizom stranih rasa. Bio je užasno mršav, čak i za jednog beskućnika, koščate lopatice i laktovi ocrtavali su se ispod dronjaka koje je nosio. »Znaš tko sam?« »Ti si Warden.« »Znaš za Teturavog grofa?« Kimnuo je, a njegove tamne oči bile su raskolačene, ali jasne. Ispružio sam torbu prema njemu. »Odnesi ovo onamo i predaj kiklopu iza šanka. Reci mu da sam ja rekao da ti duguje argent.«

Posegnuo je za torbom, a ja sam mu zario prste u pregib vrata. »Znam svaku kurvu, džepara, narkomana i nasilnika u Gradu sjena i upamtio sam tvoje lice. Ako me paket ne bude čekao, morat ću te potražiti. Jasno?« Pojačao sam stisak. Nije se lecnuo. »Nisam varalica.« Iznenadilo me hladno samopouzdanje u njegovu glasu. Odabrao sam pravog derana. »Bježi onda.« Pustio sam torbu, a on je odjurio iza ugla. Vratio sam se u uličicu i popušio cigaretu dok sam čekao hulje. Trebalo im je duže nego što sam očekivao, s obzirom na ozbiljnost situacije. Uznemiravajuće je otkriti da je nisko mišljenje o predstavnicima zakona i dalje prešutno pohvalno. Nakon što sam popušio dvije cigarete, dječak se napokon vratio s dvojicom čuvara. Znao sam ih iz viđenja. Jedan je bio nov, u službi tek šest mjeseci, ali drugog sam godinama potplaćivao. Vidjet ćemo kakve ću koristi imati od toga ako što krene po zlu. »Zdravo, Wendelle.« Pružio sam mu ruku. »Lijepo vas je opet vidjeti, čak i u ovim okolnostima.« Wendell mi je energično zatresao ruku. »I tebe«, rekao je. »Nadao sam se da dječak laže.« Nisam imao što odgovoriti na to. Wendell je kleknuo pored tijela, a kaput mu se vukao po blatu. Iza njega, njegov je mladi kolega problijedio do one nijanse bijele koja obično prethodi povraćanju. Wendell mu je preko ramena doviknuo ukor: »Dosta! Kvragu, čuvar si — budi muško!« Ponovo se okrenuo prema truplu, nesiguran u svoj sljedeći potez. »Pretpostavljam da bih sad trebao pozvati agenta?« upitno je izjavio. »Pretpostavljam«, odgovorio sam. »Otrči u stožer«, Wendell je naredio podređenom, »i reci im da pošalju jezu. Reci im da pošalju dvojicu.« Čuvari provode gradske običaje i zakone — kada nisu plaćeni da zažmire — ali istraživanje zločina uglavnom je izvan njihova dosega. Ako ubojica ne stoji iznad trupla s krvavim nožem u ruci, nisu od neke koristi. Kada se dogodi zločin koji je važan nekome istaknutome, šalje se agent Krune, službeno ovlašten za izvršenje pravde Prijestolja. Ledeni, hladni, snježni ili sivi vrazi, zovite ih kako želite, ali pognite glavu kada prolaze pored vas i brzo odgovarajte ako

vas nešto pitaju jer jeza nije čuvar, a od nesposobne policije opasnija je samo sposobna. Tijelo bačeno u Grad sjena obično ne privlači njihovu pozornost — činjenica koja čini čuda kada se uzme u obzir stopa ubojstava — ali ovo nije pijanac utopljen u lokvi ili zaklani narkoman. Za ovakvo što šalje se agent. Nakon nekoliko minuta na scenu se vratio mali odred čuvara. Dvojica su počela ograđivati područje. Ostali su stajali i izgledali važno. Nije im baš polazilo za rukom, ali nisam im imao srca to reći. Kada mu je dosadilo čekanje, ili je možda htio dojmiti došljake svojim autoritetom, Wendell se odlučio okušati u policijskom poslu. »Vjerojatno neki heretik«, rekao je češući duplu bradu. »Prolazio je kroz pristanište na putu do Kirengrada, ugledao je djevojčicu i...« Učinio je nagli pokret rukom. »Da, čujem da se to često događa.« Uključio se i njegov partner dječačkog lica punog otrova, daha oporog od gorčine koju je pokušao suspregnuti. »Ili Otočanin. Znate kakvi su oni.« Wendell je mudro kimnuo. Uistinu, znao je kakvi su. Čuo sam da u nekim novijim odjelima za duševne bolesnike luđacima i mentalno zaostalima daju rutinske zadaće. Moraju šivati gumbe na hrpama tkanina, a beskoristan rad na njihove uništene umove djeluje poput melema. Ponekad se pitam jesu li čuvari nastavak te terapije u puno većem omjeru, razrađeni društveni program osmišljen radi podarivanja iluzije korisnosti onima koji slabo funkcioniraju. Bilo kako bilo, nema smisla kvariti zabavu pacijentima. Činilo se da je nalet pronicljivosti iscrpio Wendella i njegova suradnika, te su utonuli u tišinu. Rana jesenska večer otjerala je posljednje tragove svjetlosti s obzora. Zvukove poštene trgovine — ukoliko takva postoji u Gradu sjena — zamijenila je nervozna tišina. Netko u obližnjoj zgradi zapalio je vatru, pa je miris dima ubrzo prekrio smrad trupla. Smotao sam cigaretu kako bih ga potpuno blokirao. Osjetili smo njihov dolazak prije nego što smo ih vidjeli; nabijena gomila iz Grada sjena micala se s puta poput brodskih olupina koje odnosi poplava. Još nekoliko sekundi i razaznat ćemo ih u kretanju

gomile. Ledeni su se dičili identičnošću svojih uniformi, svaki je bio zamjenjivi član male vojske koja je kontrolirala grad i veći dio naroda. Dugi kaput ledeno sive boje, podignuti ovratnik i šešir širokog oboda iste boje. Kratki mač sa srebrnom drškom visio im je na pojasu, a bio je i umjetničko djelo i savršen instrument nasilja. Zagasit dragulj optočen srebrom visio im je oko vrata — Krunino Oko, službeni simbol njihove moći. Bili su utjelovljenje reda, željezni stisak iza privida uglađenosti. Iako to nikada neću reći naglas, iako se sramim same pomisli na to, nisam mogao lagati — nedostajala mi je ta jebena odora. Crispin me prepoznao s udaljenosti od jedne ulice i lice mu se ukočilo, ali nije usporio korak. Nije se puno promijenio u pet godina. Isto plemenito lice gledalo me ispod oboda šešira, isto uspravno držanje nijemo je svjedočilo o mladosti provedenoj pod tutorstvom učitelja plesa i ponašanja. Njegova smeđa kosa nije bila bujna kao prije, ali orlovski nos i dalje je trubio dugu povijest njegove krvi svakom tko je htio pogledati. Znao sam da žali što me susreće kao što sam ja žalio što su pozvali baš njega. Nisam prepoznao drugog agenta — sigurno je bio nov u službi. Poput Crispina i on je imao rouenderski nos, dug i arogantan, ali njegova je kosa bila toliko plava da je gotovo bila bijela. Osim platinste grive bio je prototip agenta, njegove svijetloplave oći bile su analitičke, ali nisu osuđivale, tijelo ispod uniforme bilo je dovoljno čvrsto i lako bi vas uvjerilo da bi mogao predstavljati prijetnju — ukoliko niste bili dobro upućeni. Zastali su na početku uličice. Crispinov je pogled preletio preko prizora, zastao na prekrivenom lešu i zaustavio se na Wendellu koji je sada ukočeno stajao u stavu mirno i davao sve od sebe kako bi izgledao poput policijskog službenika. »Čuvaru«, rekao je Crispin kratko kimnuvši. Drugi agent, i dalje bezimen, nije ponudio ni to, već je zastao čvrsto prekriženih ruku s podrugljivim izrazom na licu. Nakon što je dovoljno pozornosti obratio na protokol, Crispin se okrenuo prema meni. »Ti si je pronašao?« »Prije četrdeset minuta, ali bila je ovdje već neko vrijeme. Bacio joj je tijelo ovdje nakon što je završio s njom.« Crispin je polako napravio krug oko mjesta zločina. Na sredini

uličice drvena su vrata vodila u napuštenu zgradu. Zastao je i položio ruku na vrata. »Misliš da je došao ovuda?« »Ne nužno. Tijelo je dovoljno maleno da ga se sakrije — u malu škrinju, možda prazan sanduk za pivo. U sumrak ova ulica nije jako prometna. Mogao se riješiti tijela i nastaviti hodati.« »Djelo sindikata?« »Znaš da nije. Nedirnuto dijete prodaje se za petsto okara na posjedima Bukhirra. Nijedan trgovac robljem ne bi bio toliko glup da izgubi takvu zaradu, a da je tako, našao bi bolji način da se riješi tijela.« Crispinov partner iskazao je i previše poštovanja strancu u iznošenom kaputu. Polako mi je prišao, uznesen arogancijom koja se javlja kada se nasljedni osjećaj superiornosti zacementira pristupanjem u javnu službu. »Tko je ovaj čovjek? Što je radio kada je pronašao tijelo?« Podrugljivo me pogledao. Moram priznati da je savladao taj izraz lica. Iako ga često susrećemo, to nije izraz koji svatko može usavršiti. Međutim, nisam reagirao pa se okrenuo prema Wendellu. »Gdje su njegove stvari? Što ste pronašli dok ste ga pretraživali?« »Pa, gospodine«, rekao je Wendell, a njegov se naglasak, tipičan za stanovnike Grada sjena, pojačao. »Budući da je on prijavio tijelo, zaključili smo... želim reći...« Debelom rukom obrisao je nos i izmucao odgovor. »Gospodine, nismo ga pretražili.« »Zar tako izgleda istraga kada je vode čuvari? Osumnjičeni je pronađen pored tijela ubijenog djeteta, a vi s njim ljubazno razgovarate iznad leša? Radi svoj posao kako treba i pretraži ga!« Wendellovo priprosto lice se zacrvenilo. Ispričavajući se, slegnuo je ramenima, prišao mi i počeo me pretraživati. »To neće biti potrebno, agente Guiscard«, prekinuo ga je Crispin. »Ovaj čovjek je... stari saveznik. Nije osumnjičen.« »Uvjeravam vas, samo u ovom slučaju. Agent Guiscard, znači ? Slobodno me pretražite, agente Guiscard. Opreza nikad dosta. Tko može reći da nisam oteo tu djevojčicu, silovao je i mučio, riješio se njezina tijela, pričekao sat vremena i pozvao čuvare?« Guiscardovo lice

postalo je tamnocrveno, neobičan kontrast njegovoj kosi. »Pravo smo čudo od djeteta, zar ne? Pretpostavljam da takva pamet dolazi u paketu s vašim pedigreom.« Guiscard je stisnuo šaku. Ja sam se nacerio. Crispin se ubacio između nas i počeo izvikivati naredbe: »Dosta! Imamo posla! Agente Guiscard, vrati se u Crnu kuću i reci im da pošalju vidovnjaka; ukoliko požuriš, možda još stigne štogod otkriti. Vi ostali zaštitite područje. Ovdje će za deset minuta biti pedeset ljudi, a ne želim da nam unište mjesto zločina. I, za ljubav Šakrinu, neka netko pronađe roditelje ovog jadnog djeteta.« Guiscard me nemoćno pogledao, a zatim je odjurio. Istresao sam malo duhana iz kesice i počeo motati cigaretu. »Imaš pune ruke posla s novim partnerom. Čiji je on nećak?« Crispin se slabašno osmjehnuo. »Nećak grofa od Gremvicka.« »Lijepo je vidjeti da se ništa nije promijenilo.« »Nije tako loš. Ti si ga izazivao.« »Lako ga je bilo izazvati.« »Nekoć se to i za tebe moglo reći.« Vjerojatno je imao pravo. Godine su me opustile ili sam barem volio tako misliti. Ponudio sam cigaretu bivšem partneru. »Prestao sam — gušilo me.« Stavio sam je u usta. Godine prijateljstva nelagodno su se protezale između nas. »Ako nešto otkriješ, dođi k meni. Nemoj sam ništa poduzimati«, rekao je Crispin tonom glasa na granici molbe i naredbe. »Ne rješavam zločine, Crispine, jer nisam agent.« Kresnuo sam šibicu o zid uličice i zapalio cigaretu. »Ti si se pobrinuo za to.« »Sam si se za to pobrinuo. Ja sam samo promatrao tvoj pad.« Ovo je dovoljno dugo trajalo. »Osjetio sam nekakav miris na lešu. Možda je sada već nestao, ali isplati ga se istražiti.« Nisam se mogao natjerati da mu poželim sreću. Napustivši zaklon uličice, vidio sam kako se formira grupa promatrača — kao i uvijek ideja, ljudskog jada privlačila je ljude. Vjetar se pojačao. Čvrsto sam se ogrnuo kaputom i ubrzao korak.

3. POGLAVLJE U Teturavom grofu bila je gužva tipična za vikend. Adolphusov pozdrav odjeknuo je od zidova dok sam se gurao kroz guste redove gostiju i sjeo za šank. Natočio je čašu piva i nagnuo se prema meni dok mi ju je predavao. »Dječak je donio tvoj paket. Stavio sam ti ga u sobu.« Nekako sam i očekivao da će se deran iskazati. Adolphus je tjeskobno stajao ispred mene sa zabrinutim izrazom na unakaženom licu. »Rekao mi je što si pronašao.« Otpio sam gutljaj pića. »Ako želiš razgovarati...« »Ne želim.« Pivo je bilo gusto i tamno. Popio sam šest čaša kako bih iz glave izbacio sliku prepletenih ruku i blijede, izranjavane kože. Svjetina se kovitlala oko mene; tvornički radnici koji su odradili svoju smjenu i hvalisavci koji planiraju noćne ludorije. Takve me večeri podsjete zašto sam suvlasnik krčme, ali hrpa srdačnih propalica koji loču jeftinu cugu nije pomogla u popravljanju mojeg raspoloženja. Iskapio sam piće i ustao. Adolphus je odmahnuo mušteriji i prišao mi. »Odlaziš?« Potvrdno sam progunđao. Pogled na mom licu sigurno je nagovještavao nasilje jer mi je Adolphus položio svoju ogromnu šapu na ruku. »Trebaš oštricu? Ili društvo?« Odmahnuo sam glavom, a on je slegnuo ramenima i vratio se čavrljanju s gostima. Posjet Tancredu Zečjoj Usni čekao me otkad sam prije pola mjeseca vidio jednog od njegovih kurira kako prodaje snenotrs na mom teritoriju. Tancred je bio sitna riba i uspio je ugrabiti neznatan položaj bljutavom kombinacijom jeftinog nasilja i sitnog lukavstva, ali neće to moći zadržati duže od nekoliko sezona. Premalo će platiti svoje dečke ili će pokušati prevariti čuvare i ne isplatiti im njihov postotak, ili će

naljutiti sindikat i umrijet će u uličici od uboda bodežom. Nisam nikada osjetio potrebu ubrzati njegov sastanak s Onom Koja Čeka Iza Svega, ali u našem poslu pogreške nisu dopuštene. Prodajom na mom teritoriju poslao mi je poruku, a pravila ponašanja zahtijevala su od mene odgovor. Zečja Usna iskamčio je komadić zemlje zapadno od kanala blizu Okuke pa je svoje poslove vodio iz rupe, bara koji se zvao Krvava djevica. Najviše je zarađivao od trgovine koja je dečkima iz sindikata bila previše neznatna ili gadna, dilao je zmajevac i uzimao novac za zaštitu od susjednih trgovaca koji su bili dovoljno jadni ili glupi da mu ga daju. Do njegova brloga čekala me duga šetnja, ali barem ću imati vremena razbistriti glavu od cuge. Popeo sam se u sobu po bočicu vilinskog daha i krenuo. Zapadni dio Grada sjena bio je tih, trgovci su otišli svojim kućama, a noćni život preselio se južno prema pristaništu, tako da sam dvanaest ulica do kanala prešao u relativnoj samoći. Tako kasno navečer most Herm nije izgledao samo ruševno, već i sablasno, vrijeme i erozija izbrisali su mramorne detalje s njega. Krhotine ruku kamenih Deva izvijale su se prema nebu u molitvi, a jedini vidljivi detalji na njihovim licima bile su raskolačene oči i razjapljena usta. Ispod mosta, rijeka Andel tekla je lijeno i sporo, dostojanstveno je nosila gradski izmet prema luci i moru. Nastavio sam koračati i zaustavio sam se na ulazu u neistaknutu zgradu osamsto metara zapadnije. Buka s drugog kata dopirala je do sjena pred zgradom. Ušmrkao sam dah, a zatim sam to činio sve dok nisam ispraznio bočicu i dok mi zujanje u ušima nije postalo glasno kao roj pčela. Razbio sam bočicu o zid i pojurio stepenicama preskačući dvije odjednom. Krvava djevica bila je rupčaga, mjesto nakon kojeg na izlasku poželite istrljati kožu lužinom — u usporedbi s ovom, atmosfera u Teturavom grofu bila je poput zakuske na kraljevskom dvoru. Baklje su bacale mutnu svjetlost na neukusni interijer, raspadajuća lamperija bila je postavljena u nekoliko prostorija koje je Zečja Usna iznajmljivao po satu, kao i svoje ocvale kurve. One su ujedno bile i konobarice, a slabo je svjetlo otkrivalo njihovu dugu posvećenost toj profesiji. Ugrabio sam mjesto preko puta rupe u zidu koja je služila kao prozor i mahnuo konobarici. »Znaš tko sam?« pitao sam. Kimnula je.

Tamna kosa prekrivala joj je izduženu glavu, a njezine razroke oči bile su prazne i mirne. »Donesi mi nešto u što nitko nije pljunuo i reci šefu da sam ovdje.« Dobacio sam joj bakreni novčić i promatrao kako umorno odlazi. Dah me sada jako lupao i čvrsto sam stisnuo šake uz tijelo kako mi se ruke ne bi tresle. Oprezno sam proučavao goste i razmišljao koliko bi jedan dobro podmetnuti požar poboljšao ovo susjedstvo. Konobarica se vratila nekoliko minuta kasnije donijevši napola pun vrčem s poklopcem. »Brzo će doći«, rekla je. Pivo je najvećim dijelom bila sama kišnica. Natjerao sam se da ga progutam i pokušavao ne misliti na dijete. Otvorila su se stražnja vrata i ušao je Zečja Usna s dvojicom svojih momaka. Tancred je imao prikladno ime — rascjep mu se protezao od brade do nosa, defekt koji ni njegova gusta brada nije uspijevala sakriti. Ništa drugo na njemu nije bilo vrijedno spomena. Tijekom vremena nekako je stekao reputaciju nemilosrdna čovjeka, ali smatrao sam da je to najvećim dijelom proizišlo iz njegove deformiranosti. Dva priljepka izgledala su glupo i ratoborno — vrsta jeftinih uličnih nasilnika kakve je Tancred volio imati uza se. Prvog sam znao — Pauk je bio zbijen, tamnokos, napola Otočanin s lijenim okom koje je zadobio jer je bio preglasan pored grupe čuvara. Prije se smucao s grupicom riječnih štakora, noću su provaljivali na teglenice s teretom i krali što bi našli. Drugog nisam prije vidio, ali njegovo izbrazdano lice i kiselkasti vonj govorili su o njegovim lošim genima jednako jasno kao njegovo okruženje i odabir profesije. Pretpostavio sam da su obojica naoružani, iako je samo Paukovo oružje bilo vidljivo, gadan nož koji mu je nametljivo stršio na remenu. Raširili su se i okružili me. »Zdravo, Tancrede«, rekao sam. »Što ima novoga?« Nakesio mi se, a možda i nije promijenio izraz lica — nisam bio siguran zbog usne. »Čujem da tvoji ljudi u zadnje vrijeme imaju problema sa stranama svijeta«, nastavio sam. Sada sam bio prilično siguran da se kesi. »Problema, Wardene?

Kako to misliš?« »Kanal je linija između naša dva obrta, Tancrede. Znaš kanal. Ona velika jama istočno od tebe ispunjena vodom.« Nasmijao se, a trule desni jasno su se vidjele kroz procjep ispod njegova nosa. »To je granica?« »U našem je poslu važno pamtiti dogovore. Ako ti je to teško, možda je vrijeme da potražiš posao koji je više u skladu s tvojim prirodnim talentima. Bio bi ljupka koristica.« »Jezik ti je brži od pameti«, zarežao je. »A tvoj je prevrtljiv, ali onakvi smo kakvima nas je Stvoritelj učinio. Međutim, nisam došao raspravljati o teologiji — trenutno me zanima geografija. Dakle, podsjeti me gdje je granica.« Zečja Usna povukao se jedan korak, a njegovi dečki su se približili. »Meni se čini da je došlo vrijeme da prekrojimo kartu. Ne znam kakav dogovor imaš sa sindikatima i ne zanima me koliko si blizak s čuvarima — nemaš snagatore pomoću kojih možeš zadržati područje koje snabdijevaš. Koliko ja vidim, ti si nezavisan poduzetnik, a ovih dana nema mjesta za takve.« Nastavio je govoriti nastojeći se ohrabriti za nadolazeći sukob, ali jedva sam ga čuo kroz zujanje u ušima. Međutim, detalji njegova monologa nisu ni bili važni. Nisam došao raspravljati s njim, a on je iz istog razloga dovukao svoje snagatore. Zujanje je oslabjelo, a Tancred je napokon izrekao nekakav ultimatum. Pauk je položio ruku na nož. Bezimeni nasilnik polizao je zube široko se osmjehujući. Nekako su stekli dojam da će ovo biti lagano — radovao sam se prilici da ih razuvjerim. Otpio sam zadnji gutljaj piva i lijevom sam rukom ispustio vrč. Pauk je gledao kako se razbija na podu, a ja sam ga opalio i smrskao mu nos. Prije nego što je njegov partner stigao izvaditi oružje, omotao sam mu ruke oko ramena i bacio nas obojicu kroz otvoreni prozor iza njegovih leda. Pola sekunde čuo sam samo fijuk vjetra i brze otkucaje svog srca. Pali smo, sa svojih sedamdeset i sedam kila zakucao sam ga u blato, a po zvuku sam znao da je u padu slomio nekoliko rebara. Otkotrljao sam se s njega i uspravio se. Mjesečina je obasjavala

mračnu uličicu. Duboko sam udahnuo i osjetio kako mi se glava bistri. Izbrazdani se pokušao podignuti pa sam ga opalio čizmom u glavu. Zastenjao je i prestao se micati. Nejasno sam osjećao da je pad nešto učinio mom gležnju, ali bio sam previše ušlagiran da bi me boljelo. Morao sam ovo brzo završiti, prije nego što moje tijelo shvati kakvu sam mu štetu nanio. Ušetao sam nazad u Djevicu i ugledao Pauka kako juri niz stepenice. Krv mu je curila iz nosa, a u ruci je držao nož. Zarežao je i divljački pojurio na mene — to je bilo glupo, ali Pauk je bio tip muškarca kojeg bi malo boli izbacilo iz takta. Dočekao sam ga na pola stubišta, sagnuo sam se, nabio ga ramenom u koljena i poslao ga naglavačke niz stepenice. Okrenuo sam se želeći ga dokrajčiti, ali ugledao sam bijelu kost koja mu je stršila iz ruke i znao sam da nema potrebe za dodatnim nasiljem. Ostavio sam ga da se drži za ruku i vrišti kao novorođenče. Na drugom kam većina gostiju stisnula se uza zid gdje su čekali ishod. Dok sam se ja dolje zabavljao, Tancred je zgrabio tešku, drvenu batinu i sada je njome udarao po dlanu. Njegovo iskrivljeno lice imalo je ubojiti izraz, drška batine bila je prekrivena urezima, ali oči su mu bile raskolačene i znao sam da će lako pasti. Sagnuo sam se dok je njegova toljaga letjela preko moje glave, a zatim ga šakom opalio u trbuh. Tancred je posrnuo unazad sopćući i nemoćno lamatajući toljagom. Kada je zamahnuo drugi put, primio sam ga za zglob, divljački mu ga iskrenuo i privukao ga k sebi, a on je zaurlao i ispustio oružje. Gledao sam ga u oči dok su mu unakažene usne drhtale, a zatim sam ga opalio tako da su ga izdale noge. Ležao mi je pod nogama i dirljivo jecao. Grupica očevidaca zurila je u mene, gomoljasti nosovi pijanaca, mongoloidne oči idiota, zvjerinjak nakaza parenih u bliskom srodstvu, kretena i ološa. Osjetio sam poriv da zgrabim Tancredovu batinu i napadnem ih, da samo počnem lupati po glavama, krc, krc, krc, da natopim piljevinu krvlju. Oslobodio sam se tog poriva i uvjerio se da je to samo učinak daha. Kucnuo je čas da ovo završim, ali ne prebrzo. Teatralnost je bila važna — htio sam da ovaj ološ razglasi što su vidjeli. Odvukao sam Tancredovo mlitavo tijelo do obližnjeg stola i položio mu ruku na drvenu površinu. Lijevom rukom pritisnuo sam

njegov dlan, a desnom sam mu čvrsto primio mali prst. »Gdje je granica?« upitao sam i slomio mu prst. Zaurlao je, no nije odgovorio. »Gdje je granica?« nastavio sam te mu slomio i sljedeći prst. Sada je jecao, nestajalo mu je zraka i snage, više nije mogao govoriti. Morat će se potruditi. Zaokrenuo sam mu još jedan prst. »Imaš i drugu ruku koju još nisam dodirnuo!« Smijao sam se, a ni sam nisam bio siguran je li to dio predstave. »Gdje je granica?« »Kanal!« kriknuo je. »Kanal je granica!« Jedini zvuk u baru bilo je njegovo stenjanje. Okrenuo sam glavu prema publici, uživajući, a zatim sam nastavio dovoljno glasno da me čuje prvi red gledatelja. »Tvoj posao staje kod kanala. Ako opet zaboraviš, pronaći će te kako plutaš u njemu.« Povukao sam njegov zadnji prst i pustio ga da se sruši na pod, a zatim sam se okrenuo i polako izašao iz bara. Pauk je sjedio pogureno na dnu stubišta i odvratio pogled dok sam prolazio. Dvanaest ulica istočnije učinak daha se istrošio, rukom sam se primio za zid uličice i povraćao sve dok više nisam mogao disati, te sam utonuo u blato i prljavštinu. Neko sam vrijeme tamo klečao i čekao da mi se otkucaji srca vrate u normalu. Dok sam ustajao, noga me je izdala i morao sam kupiti štaku od lažnog bogalja kako bih mogao odšepati ostatak puta kući.

4. POGLAVLJE Probudio sam se s takvom glavoboljom da je bol u otečenom gležnju bila poput drkanja kurve koja naplaćuje deset okara po satu. Pokušao sam ustati, ali zamutilo mi se pred očima, a želudac me obavijestio da će ponoviti sinoćnju izvedbu pa sam sjeo. U pičku Prašetinu, da više nikada ne taknem vilinski dah, bit će prebrzo. Kroz prozor je prodiralo sunce, što je značilo da je prošlo podne. Uvijek sam smatrao da, ako propustiš jutro, možeš jednostavno preskočiti i popodne, ali imao sam posla. Pričekao sam da dođem k sebi, a zatim sam navukao odjeću i sišao. Sjeo sam za šank. Adolphus je zaboravio prekriti oko pa me udubina u njegovoj lubanji gledala kao da se negoduje. »Prekasno je za jaja. Nemoj ni pitati.« Mislio sam da je u jedan poslije podne doručak vjerojatno završio, ali nije me radovalo što mi je potvrdio sumnje. »Dečko od sinoć čeka već tri sata da se probudiš.« »Ima li barem kave? I gdje mi je sjena?« »Nema i čeka te u kutu.« Okrenuo sam se, a mladac od sinoć odlijepio se od zida. Imao je neobičan dar zahvaljujući kojem je znao biti neprimjetan ili je mamurluk bio gori nego što sam mislio. Gledali smo se bez riječi, neka ga je urođena zadrška sprečavala započeti razgovor. »Nisam ja potratio pola jutra pred tvojim vratima«, rekao sam. »Što hoćeš?« »Posao.« Barem je bio izravan, a i sažet — i to je nešto. U glavi mi je tutnjilo i pokušavao sam smisliti gdje ću nabaviti doručak. »Kakve bih ja koristi imao od tebe?« »Mogu obavljati poslove za tebe. Kao sinoć.« »Možda misliš da često nalazim leševe nestale djece, ali ono što se dogodilo sinoć ne događa se često. Ne vjerujem da bih trebao zaposliti nekoga na puno radno vrijeme u slučaju da se to ponovi.« Ova

primjedba nije ga poljuljala. »Što ti misliš, čime se ja bavim?« Prepredeno se nasmiješio, kao da je učinio nešto nevaljalo i rado će mi to dati do znanja. »Upravljaš Gradom sjena.« Hm, to je zbilja divan posjed. »Čuvari se možda ne bi složili s tobom.« Frknuo je. Ta je izjava zaslužila frktanje. »Imao sam napornu noć. Nisam raspoložen za ovu glupost. Nestani.« »Mogu obavljati zadatke, prenositi poruke, što god trebaš. Znam ulice kao svoj džep, znam se boriti i nevidljiv sam kada to želim.« »Gle, mali — radim sam. A kad bih poželio partnera, prvi uvjet bio bi da su mu se jaja spustila.« Uvreda ga nije omela. Nisam sumnjao da je čuo i gore. »Jučer sam se iskazao, zar ne?« »Jučer si se prošetao šest ulica i nisi me zajebao. Za to mogu istrenirati i psa, a njega ne moram platiti.« »Daj mi onda neki drugi posao.« »Dat ću ti batine ako ne nestaneš«, rekao sam i zamahnuo rukom kao da mu prijetim. Sudeći po nedostatku reakcije, prijetnja ga nije zadivila. »Tako mi Izgubljene, zbilja si iritantni mali gad.« Hod niz stepenice probudio je oštru bol u mom gležnju, a razgovor mi je uznemirivao želudac. Posegnuo sam u džep i izvukao argent. »Odjuri na tržnicu i kupi mi dvije crvene naranče, porciju marelica, uže, torbicu za novčiće i džepni nož. A ako mi pola novca ne vratiš u sitnišu, znat ću da si varalica ili da si preglup da se iscjenkaš za poštenu cijenu.« Odjurio je toliko brzo da sam se zapitao hoće li sve zapamtiti. Bilo je u njemu nešto zbog čega se ne bih kladio protiv njega. Okrenuo sam se natrag prema šanku i čekao doručak, ali ometalo me mrštenje s vrha Adolphusova tijela. »Želiš reći nešto?« »Nisam znao da toliko očajno želiš partnera.« »Što sam trebao, opaliti ga?« Polako sam trljao sljepoočnice

prstima. »Ima li novosti?« »Za nekoliko sati održat će se Tarin sprovod pred Crkvom Prašeta. Pretpostavljam da ne ideš.« »Dobro pretpostavljaš. Što još kruži?« »Pročulo se o tvom susretu sa Zečjom Usnom, ako si na to mislio.« »Jesam.« »Pa, pročulo se.« Negdje u tom trenutku moj se mozak odlučio osloboditi dugih godina tamnice i započeo je bjesomučno, iako neučinkovito, probijanje puta kroz svoj oklop. Adeline je iz stražnje sobe primijetila moju agoniju i pristavila lonac kave. Pio sam drugu šalicu, crnu i slatku, kada se dječak vratio. Torbu s robom odložio je na šank, a ostatak novca pored nje. »Ostalo ti je sedam bakrenih novčića«, rekao sam. »Što si zaboravio?« »Sve je ovdje.« Nije se baš smješkao, ali zatitrali su mu kutovi usana. »Maznuo sam džepni nož.« »Čestitam, ti si džepar. To je zbilja ekskluzivan klub.« Uzeo sam naranču iz torbe i krenuo je guliti. »Od koga si kupio voće, Sare ili Yepheta Otočanina?« »Otočanina. Sarino je polutrulo.« Pojeo sam krišku naranče. »Je li Otočaninu danas pomagao sin ili kći?« »Kći. Sina nema već nekoliko tjedana.« »Koje je boje bila košulja koju je nosila?« Zastao je. »Nosila je sivu tuniku.« Vratila se naznaka smješka. »Ali ne možeš znati jesam li u pravu jer još nisi izašao iz bara.« »Znao bih da mi pokušaš lagati.« Dokrajčio sam naranču i bacio koru na šank, a zatim sam dva prsta položio na njegova prsa. »Uvijek ću znati.« Kimnuo je i nije odvratio pogled.

Preostale novčiće ubacio sam u torbicu koju je kupio i pružio je primamljivo ispred sebe. »Imaš ime?« »Druga djeca zovu me Carić.« »Ovo ti je ostatak tjedne plaće.« Dobacio sam mu kesu. »Potroši dio na novu košulju — izgledaš poput propalice. Zatim navrati kasnije predvečer. Možda ću imati posao za tebe.« Ovakav je razvoj situacije prihvatio bez komentara ili ikakva izraza lica, kao da je moja odluka, kakva god bila, nevažna. »I prestani krasti«, nastavio sam. »Ako radiš za mene, onda ne prisvajaš stvari iz susjedstva.« »Što znači prisvajati?« »U ovom kontekstu, krasti.« Trgnuo sam glavom prema izlazu. »Bježi.« Polako se uputio prema izlazu. Izvadio sam još jednu naranču iz torbe. Adolphus se opet mrštio. »Želiš nešto reći?« Odmahnuo je glavom i krenuo čistiti čaše od prošle večeri. »Ti si zbilja poput kamena. Ispljuni to što te guši ili me prestani strijeljati pogledom.« »Nisi kamenorezac «, rekao je. »Koji će mi vrag onda ovaj nož?« upitao sam vitlajući njime. Adolphusove grube usne i dalje su bile stisnute u crtu. »Dobro, nisam kamenorezac.« »A nisi ni kovač.« »Nisam ni sumnjao u to.« Adolphus je naglo spustio pehar i u bljesku njegova bijesa sjetio sam se onog dana na Apresu kada su te masivne ruke razbile drensku lubanju lako kao da razbijaju jaje, ostavljajući krv i mozak koji su curili iz nje. »Pa, ako nisi klesar ni kovač, koji će ti onda vrag šegrt?« Zadnju je rečenicu ispljunuo na mene zajedno s dobrom količinom, hm, pljuvačke. Bio je u nepravednoj prednosti zbog praznine na mjestu gdje mu je bilo lijevo oko i ja sam prvi skrenuo pogled. »Ne osuđujem te zbog tvog posla. Ali, nije to posao koje bi dijete trebalo naučiti.« »Što je loše u tome što mi kupuje doručak?«

Adolphus je slegnuo ramenima kao da ga nisam razuvjerio. Pojeo sam drugu naranču i prešao na marelice u relativnoj tišini. Uvijek me uznemiri kada vidim da je Adolphus loše volje, djelomično jer me svaki put podsjeti kako će ga, ako ikada poludi, polovica hulja u gradu jedva obuzdati, ali najviše zbog toga što je jednostavno neugodno gledati debelog čovjeka kada je bezvoljan. »Vidim, danas si dobre volje«, započeo sam. Njegovi debeli obrazi su se objesili, ali ne zbog godina. »Dijete«, rekao je. Znao sam da ne govori o dječaku koji je upravo otišao. »Bolestan je to svijet, ali to smo znali i prije ovog slučaja.« »Tko će djetetu donijeti pravdu?« »Čuvari će to istražiti.« Shvaćao sam da je to neuvjerljiva utjeha. »Čuvari ne bi pronašli pičku u bordelu.« »Pozvali su Krunu. Dva agenta u najljepšim odorama. Čak su pozvali vidovnjake. Pronaći će nešto.« »Ako ta djevojčica treba čekati Krunu da joj donese pravdu, duša joj nikada neće pronaći mir.« Nije micao oko s mene. Ovaj se put nisam trgnuo. »To nije moj problem.« »Dopustit ćeš da silovatelj prođe nekažnjeno?« Adolphus bi za vrijeme svojih čestih patetičnih izljeva pojačao svoj skythanski naglasak. »Da diše naš zrak, da zagađuje naše bunare?« »Je li tu negdje? Reci mu da izađe i opalit ću ga po glavi nečim teškim.« »Ti bi ga mogao potražiti.« Pljunuo sam košticu marelice na pod. »Tko je maloprije isticao kako ovih dana živim na krivoj strani zakona?« »Slegni ramenima, rugaj se, izigravaj ludu.« Lupio je šakom po pultu od čega se teško drvo zatreslo. »Ali ja znam zašto si sinoć izašao i sjećam se kako sam te odvukao s polja u Giscanu nakon što su svi već pobjegli, a mrtvi su sezali do neba.« Šank se prestao tresti. »Ne pretvaraj se da ti ne smeta.«

Problem sa starim prijateljima je to što pamte događaje koje biste vi najradije zaboravili. Naravno, nisam morao ostati s njime i prisjećati se. Pojeo sam zadnju marelicu. »Moram nešto obaviti. Baci ostatak ovog smeća i daj dečku večeru ako se vrati.« Nagli kraj prepirke ispraznio je Adolphusa, raniji je bijes nestao, u oku mu je bila bol, a na licu umor. Dok sam izlazio iz krčme, on je izgubljeno brisao pult i pokušavao suspregnuti suze.

5. POGLAVLJE Izašao sam iz Grofa mrzovoljan. Računam na Adolphusa za dozu jutarnje neozbiljnosti i nisam bio spreman početi raditi bez nje. Suočen još i s ružnim vremenom zažalio, sam što sam odbacio raniju ideju i što popodne ne provodim pokriven u krevetu pušeći snenotrs. Najbolje što zasad mogu reći o ovom danu je činjenica da je napola završio. Zbog sinoćnjeg neočekivanog pronalaska nisam posjetio Rimotvorca — to sam morao ispraviti. Oprostit će mi nedolazak, vjerojatno je već i čuo razlog, ali ipak smo trebali porazgovarati. U ovo doba dana nastupa na pristaništu ili radi u majčinoj kući. Njegova majka obično me pokušavala upoznati sa ženama iz svog susjedstva pa mi je bilo draže zaključiti da je u luci i odšepao sam u tom smjeru, a bol u gležnju odbijala se rasplinuti jednako tvrdoglavo poput one u lubanji. Yancey je vjerojatno bio najtalentiraniji glazbenik u Gradu sjena, a i prokleto koristan poznanik. Upoznao sam ga dok sam bio agent — pripadao je skupini Otočana koji su svirali i pjevali na balovima za dvorske dužnosnike i aristokrate. Jednom sam mu pomogao izbjeći uhićenje zbog droge, a on mi je zauzvrat prenosio informacije — gluposti i sitnice. Nikada nije nikoga izdao. Otad su putanje naših karijera otišle u suprotnim smjerovima i ovih su dana njegove vještine bile tražene na svim ekskluzivnim okupljanjima u glavnom gradu. Nastavio je osluškivati, no sada sam njegove podatke koristio u drugačije svrhe. Obojica smo bili svjesni ironije. Pronašao sam ga nekoliko metara dalje od zapadnog mola okruženog šačicom nezainteresiranih prolaznika. Svirao je kpanlogo i recitirao ritmičke stihove po kojima je dobio ime. Iako iznimno vješt, Yancey je vjerojatno bio najgori ulični izvođač kojeg sam ikad susreo. Nije primao narudžbe, volio je stari na mjesta na kojima nije bilo pješaka i bio je neprijazan prema promatračima. Uglavnom je imao sreće kad bi zaradio nekoliko bakrenih novčića, što je bila skromna nagrada za čovjeka njegovih sposobnosti. Ipak, svaki put kada bili ga ugledao, bio je veseo i mislim da je uživao pokazujući svoje izuzetne sposobnosti nezahvalnoj publici. Ionako je dovoljno zarađivao svirajući gornjem sloju, stoga mu sitniš zarađen na ulici nije puno značio.

Smotao sam cigaretu. Yancey je mrzio da ga se prekida usred nastupa, bez obzira na to gdje bio. Jednom sam ga morao odvući s dvorjanina koji se neprimjerno nasmijao za vrijeme njegove svirke. Imao je nepredvidivu narav karakterističnu za malene muškarce, bijes koji naglo i nasilno bukne prije nego što jednako brzo nestane. Ubrzo je završio rimu, a majušna publika reagirala je mlakim pljeskom. Nasmijao se i ignorirao njihov manjak entuzijazma, a zatim podigao pogled prema meni. »Ma, je li to Warden — vidim da si napokon našao vremena posjetiti svog Yanceyja.« Glas mu je bio bogat i ugodan. »Nešto me spriječilo.« »Čuo sam.« Žalosno je odmahnuo glavom. »Gadno. Ideš na sprovod?« »Ne.« »A ja idem pa mi pomozi ovo spakirati.« Počeo je rastavljati set i svaki je mali bubanj presvučen kožom zamotao u pamučnu vreću. Uzeo sam najmanji bubanj i učinio isto što i on, a istovremeno ubacio i šaku narkotika. Inače je Yancey bio spreman ozlijediti svakog dovoljno ludog da dotakne njegove instrumente, ali znao je što smjeram pa nije komentirao. »Plemići su se razočarali što sinoć nisi došao.« »Njihova mi tuga stišče grud.« »Siguran sam da nisi oka sklopio. Ako se želiš iskupiti za to, možeš navratiti na imanje vojvode od Illadora u utorak oko deset navečer.« »Znaš da mi je važno što velikaši misle o meni. Pretpostavljam da očekuješ uobičajeni postotak?« »Osim ako ga ne želiš povećati.« Nisam to želio. Nastavili smo u tišini sve dok nas gledatelji više nisu mogli čuti. »Kažu da si je ti pronašao«, nastavio je Yancey. »Svašta govore.« »Držiš se?« »Poput klimavog zuba.« Kimnuo je suosjećajno. »Gadno.« Spremio je bubnjeve u debelu platnenu torbu koju je prebacio preko ramena. »Kasnije ćemo još

razgovarati. Sada želim zauzeti pristojno mjesto na trgu.« Kucnuli smo se šakama u znak pozdrava pa je otišao. »Ne daj se.« Pristanište je bilo prazno, uobičajena gomila radnika, trgovaca i kupaca davno je otišla na sprovod. Poput Yanceyja, rado su odbacili nekoliko sari posla kako bi sudjelovali u spektaklu javne žalosti. Sada se preko pristaništa slegla tišina, neobičan kontrast uobičajenoj vrevi trgovine. Uvjerio sam se da nitko ne gleda te posegnuo u torbu za dahom i ušmkao. Glavobolja mi je popustila, a bol u gležnju se smanjila. Gledao sam kako se sivo nebo odražava na vodi i prisjećao sam se dana kada sam ovdje stajao s pet tisuća drugih mladića i spremao se ukrcati na brod za prijevoz trupa u Galliju. Tada sam razmišljao kako mi je lijepa uniforma, a moj čelični šljem sjajio se na suncu. Razmišljao sam bih li zapalio džoint snenotrsi, ali predomislio sam se. Nikad nije dobra ideja uništiti se kad si sjetan — trs pojača tjeskobu umjesto da je zatupi. Samoća mi nije odgovarala i noge su mi same krenule na sjever prema crkvi. Činilo se da ipak idem na sprovod. Kad sam stigao, obred je već počeo i Trg milosti bio pun ljudi pa se podij jedva nazirao. Obišao sam gomilu, ušuljao se u uličicu pored glavnog trga i sjeo na naslagane sanduke. Bio sam predaleko da bih čuo što vrhovni svećenik Prašeta govori, ali bio sam siguran da je jako lijepo — ne dođete do točke u životu gdje vam ljudi stavljaju zlato na odjeću ako ne znate reći jako lijepe stvari u prikladnim trenucima. Ionako je puhao vjetar pa većina ljudi nije mogla čuti govor. Prvo su se gurali bliže i naprezali uši želeći ga čuti. Kada to nije upalilo, postali su nervozni, djeca su povlačila roditelje, radnici su se premetali s noge na nogu nastojeći otjeran hladnoću. Na pozornici, pristojnih deset koraka iza svećenika, sjedila je djetetova majka, čak i s ove udaljenosti bilo ju je lako prepoznati po izrazu lica. Bio je to izraz koji sam vidio u ratu na licima dječaka koji su izgubili udove, pogled nekoga tko je zadobio ranu koja je trebala biti smrtonosna, no nije bila. Takav pogled ima običaj uglaviti se poput mokre žbuke, trajno se usadi u kožu. Zaključio sam da će to biti maska koje se ova jadnica neće moći riješiti, osim ako bol ne postane prejaka i jedne hladne večeri ne položi oštricu na zapešće. Svećenik je došao do crescenda ili sam barem ja mislio da je

tako. I dalje nisam ništa čuo, ali njegove pompozne geste i blaženo mumljanje svjetine ukazivalo je na neku vrstu klimaksa. Pokušao sam upaliti cigaretu, no vjetar mi je gasio plamen i potrošio sam šest šibica prije nego što sam se predao. Bilo je to takvo popodne. Tada je obred priveden kraju, svečani govor završio je, kao i prizivanje. Svećenik je visoko podigao pozlaćenu ikonu Prašete i sišao s podija, a slijedili su ga nosioci lijesa. Dio gomile otišao je s povorkom. Većina nije. Ipak je zahladilo, a do groblja čekala ih je duga šetnja. Pričekao sam da se trg isprazni, a zatim sam se digao sa sjedala. U nekom trenutku za vrijeme govora koji nisam čuo, odlučio sam prekršiti svoj samonametnuti egzil, vratiti se u Orlovo gnijezdo i porazgovarati s Plavim Ždralom. Jebeni sprovodi. Jebena majka. Jebeno dijete.

6. POGLAVLJE Orlovo gnijezdo caruje iznad Grada sjena poput Šakre Prvorođenca iznad Cinvata. Savršeno uspravan stup, tamnoplavi kontrast sivilu zgrada i skladišta, diže se u beskraj. Uz iznimku kraljevske palače sa svojim ogromnim kristalnim utvrdama i širokim alejama, u gradu nema veličanstvenije zgrade od ove. Gotovo trideset godina ona gospodari nebom i nudi veličanstveni kontrast siromašnim četvrtima koje je okružuju. Pružala mi je utjehu dok sam bio mladac, bila je vidljiv dokaz da ono što vidiš nije sve — da postoji život nezagađen smradom i mokraćom. Naravno, nada se ispostavila lažnom, ali isključivo mojom greškom. Prošlo je puno vremena otkad sam na toranj gledao kao na išta drugo, osim podsjetnika na prekršena obećanja i lude nade ludog dječaka. Srušili su cijeli jedan kvart kako bi napravili mjesto za Trg trijumfa, kako je nazvano zemljište koje je okruživalo Orlovo gnijezdo, ali nitko se nije bunio. Tada su bila teška vremena nakon velike kuge, a stanovništvo Grada sjena smanjilo se na djelić onoga što je nekoć bilo. Na mjesni zgrada sagrađen je labirint od bijelog kamena koji je okruživao i sam toranj, a bio je zamršen i složen, iako visine jedva do struka, te ste ga mogli, ukoliko ste htjeli izgledati blesavo, prijeći preskakujući zidiće. Kao dijete proveo sam nebrojene sate u njemu i igrao se štakora u rupi ili izbijanja klina, vrebao sam iza granitnih zidova ili sam trčao po zidinama na prstima. Trg je vjerojatno bio jedini dio Grada sjena koji stanovništvo nije aktivno pokušalo uništiti. Nema sumnje da je Ždralov ugled jednog od najvještijih čarobnjaka u Kraljevstvu djelomično bio odgovoran za sprečavanje razaranja, ali istina je da je gotovo svaki čovjek iz Grada sjena idealizirao svog zaštitnika i nije dopuštao oskvrnuće njegova spomenika. Govoriti loše o Ždralu značilo je tražiti batine u bilo kojoj krčmi između pristaništa i kanala, a nož u crijeva u nekoj od surovijih. On je bio naša omiljena ličnost, cjenjeniji od kraljice i patrijarha zajedno, financirao je šest sirotišta, a zahvalna javnost rado je primala njegovu milostinju.

Stajao sam ispred doma svog najstarijeg prijatelja i zapalio cigaretu jer je vjetar dovoljno zamro i dopustio mi taj sitni užitak. Postojali su dobri razlozi zašto svog mentora nisam posjetio pet godina i, otpuhujući duhanski dim u prohladni zrak, naslagao sam ih jednog na drugog dok nisu nadvisivali hir koji me doveo ovako daleko. Još je bilo vremena da prekinem ovu ludoriju, vratim se u Grof, zapalim malo snenotrsi i spavam do jutra. Slika mekih plahti i raznobojnog dima oslabjela je čim sam zakoračio u prvi nadsvođeni prolaz, noge su koračale naprijed usprkos instinktu koji sam u zadnje vrijeme često ignorirao. Prošao sam kroz labirint, napola zaboravljena sjećanja vodila su me lijevo i desno. Cigareta mi se ugasila, ali nisam imao energije ponovo je upaliti pa sam spremio opušak u džep kaputa jer nisam htio uprljati Ždralovo dvorište. Još jedan zavoj i stao sam ispred ulaza, obrisa vrata na ravnom tirkiznom zidu, bez alke ili drugih očitih znakova da se radi o ulazu. U udubini uklesanoj na zdanje sjedila je vodoriga od istog bijelog kamena poput labirinta, čeljusti razvučenih u nešto što je više nalikovalo podrugljivom cereku nego prijetećem izrazu. Sekunde su prolazile. Bilo mi je drago što u blizini nema nikoga tko bi posvjedočio o mojem kukavičluku. Napokon sam zaključio da nisam uzalud prošao kroz labirint i dvaput sam pokucao na obris vrata. »Pozdrav, mladiću.« Glas koji je Ždral stvorio za svojeg čuvara bio je u neobičnom neskladu s njegovom funkcijom. Bio je vedar i prijazan, a to čovjek ne bi očekivao gledajući ga. Cementne oči polako su me odmjerile. »Možda više i nisi tako mlad. Gospodar je obaviješten i primit će te u potkrovlju. Naredio mi je da te uvijek pustim unutra, u slučaju da se odlučiš vratiti.« Napuklina u fasadi se proširila, kamen se pomicao preko kamena. Vodoriga iznad ulaza samodopadno me pogledala, što nije bila mala gesta za stvora napravljenog od minerala. »Premda nisam mislio da ću ga ikad morati poslušati.« Nisam se prvi put zapitao što je, u ime Prvorođenog, spopalo Ždrala da svojoj kreaciji podari dar sarkazma kada ga ne manjka ni među ljudima. Ušao sam u predvorje ne odgovorivši. Bilo je maleno, platforma za dugo kružno stubište koje je vodilo

prema nebu. Počeo sam se uspinjati, a put su mi osvjetljavali jednako udaljeni zidni svijećnjaci koji su propuštali jasno bijelo svjetlo. Na pola puta zastao sam jer mi je ponestalo daha. Ovo je bilo puno lakše kada sam kao dječak jurio oblim kamenom zaletom osobe koja nije tvrdokorni ovisnik o nikotinu. Nakon odmora, nastavio sam se uspinjati i svakim korakom borio sam se sa željom da se vratim. Prostrani dnevni boravak zauzeo je većinu prostora na zadnjem katu Orlova gnijezda. Namještaj je bio uredan i funkcionalan, a svojom je ljepotom nadoknađivao manjak raskoši. Dvije ogromne stolice stajale su ispred uskog kamina ugrađenog u pregradni zid koji je dijelio ovaj prostor od gospodarevih privatnih odaja. Dekor je bio isti kao i kada sam prvi put bio ovdje pa su mi navrla nepozvana sjećanja na poslijepodneva provedena uz vatru i djetinjstvo koje bi bilo najbolje zaboraviti. Gledao sam ga kako stoji ispred velikog staklenog prozora i gleda na jugoistok prema luci. Na toj se visini izgube smrad i vriska Grada sjena, a otkrije se beskrajni ocean u daljini. Polako se okrenuo i položio svoje sasušene ruke preko mojih. Svjesno sam želio odvratiti pogled. »Previše je vremena prošlo«, rekao je. Vrijeme je učinilo svoje. Ždral je uvijek bio suh, premršav za svoje visoko tijelo, a slabašni čuperci bijelih vlasi nicali su mu po glavi i koščatoj bradi. Ipak, uz to je posjedovao nevjerojatnu energiju koja je lagala o njegovim godinama. Više je nisam uočavao. Koža mu je bila napeta preko kostura, tanka poput papira, a bjeloočnice nezdravo žute. Barem mu je odora ostala ista, jednostavna halja, bogato plave boje poput svega ostalog u njegovoj utvrdi. »Pozdravljam vas, Magistre«, rekao sam. »Cijenim što me primate bez najave.« »Magistre? Tako pozdravljaš nekog tko ti je mazao oderana koljena i pripremao ti vruću čokoladu želeći otjerati hladnoću?« Bilo je jasno da mi neće olakšati dolazak. »Činilo mi se nepristojno pretpostaviti da smo i dalje bliski.« Izraz mu je postao kiseo i strogo je prekrižio ruke. »Razumijem tvoje oklijevanje oko povratka — čak i kao dijete bio si ponosniji od

polovice kraljevskog dvora. Ali nemoj misliti da sam ja tebi okrenuo leda ili da bih to ikada učinio. Čak i nakon što si napustio službu Kruni i... započeo svoj novi posao.« »Mislite, nakon što su mi oduzeli čin i nakon što sam počeo prodavati drogu na ulici?« Uzdahnuo je. Sjetio sam se kako je taj isti zvuk proizvodio kada bih mu došao s masnicom na oku nakon tučnjave ili kada bi shvatio da sam ukrao neku novu igračku kojom sam se igrao. »Godinama sam te pokušavao riješiti te navike.« »Koje navike?« »Gorčine kojom sve shvaćaš kao uvredu. To je znak niskog roda.« »I jesam niskog roda.« »Ali mogao bi se više potruditi to sakriti.« Nasmiješio se i otkrio sam da i ja činim to isto. »No, vratio si se i, premda sam zahvalan što te vidim, moram se zapitati čemu dugujem povratak svog razmetnog sina? Ili si se samo pojavio na mom pragu nakon pet godina jer si me želio upitati za zdravlje?« Kada sam bio dijete, Ždral je bio moj dobročinitelj i zaštitnik, te mi je ukazivao svu dobrotu koju je najopakije dijete Grada sjena moglo prihvatiti. Kao agent često sam mu dolazio i po savjet i po usluge njegove nevjerojatne vještine. Međutim, premda sam imao prakse, teško mi ga je bilo ponovo nešto moliti i jedva sam istjerao riječi iz grla. »Trebam tvoju pomoć.« Lice mu se ukočilo, bila je to normalna reakcija na molbu za pomoć od čovjeka kojeg nije vidio pola desetljeća, pogotovo kada je taj čovjek na krivoj strani zakona. »A kakvu uslugu trebaš?« »Ja sam pronašao malu Taru«, rekao sam, »i želim znati jesi li čuo što putem svojih kanala. Ako postoji proricanje koje bi moglo biti korisno, molim te da i to učiniš, ali da ne obavijestiš Crnu kuću ili nadležno ministarstvo.« Mislim da je bio uvjeren da sam došao radi novca ili nečeg protuzakonitog. Otkriće da nije tako, probudilo je povratak njegovog uobičajenog ponašanja, društvenog i pomalo nestašnog. »Čini se da sam krivo shvatio puni raspon tvojih novih dužnosti.«

»Nisam siguran razumijem li te«, rekao sam premda sam ga razumio, naravno. »Onda ću biti jasniji. Kako se točno pronalazak ubojice djeteta uklapa u opis tvog trenutnog posla?« »Kako pomaganje kriminalcu spada u dužnosti prvog čarobnjaka kraljevstva?« »Ha! Prvog čarobnjaka!« Zakašljao se u dlan, a kašalj mu je bio vlažan i neprijatan. »Nisam bio na dvoru od Kraljičina jubileja. Ne znam ni gdje su mi halje.« »One porubljene pozlaćenim koncem koje vrijede kao polovica pristaništa?« »Proklete bile, greble su me za grlo!« Ždralov je smijeh bio usiljen i, kada je prestao, popodnevna svjetlost obasjala je umornog starca. »Žao mi je, prijatelju, ali mislim da ti ništa ne mogu ponuditi. Jučer navečer, kada sam čuo za zločin, poslao sam poruku kontaktu u Birou magičnih poslova. Kažu da su zadatak predali vidovnjaku, ali da nije ništa otkrio. Ako oni nisu ništa otkrili, sumnjam da ću ja imati više sreće.« »Kako je to moguće?« upitao sam. »Je li nešto blokiralo viziju?« »Čarobnjak bi trebao imati nevjerojatne sposobnosti potpunog prikrivanja svih tragova svoje prisutnosti. U cijelom Rigusu nema dva tuceta maga sposobnih za nešto toliko komplicirano, a smatram da se nitko od njih ne bi upustio u tako ogavan poduhvat.« »Moć nije garancija poštenja, često je baš suprotno — ali priznajem da bi mag takvih sposobnosti imao jednostavnije metode za zadovoljavanje svojih želja kada bi one naginjale u tom smjeru.« Osjetio sam kako mi stari mišići opet rade, kako se otresaju umrtvljenosti nakon godina zanemarivanja. Prošlo je puno vremena otkad sam nešto istraživao. »Što bi još, osim magije, omelo vizije?« Uzeo je vrč gadne zelene tekućine s police iznad ognjišta te ju natočio u čašicu. »Lijek za grlo«, objasnio mi je i u jednom brzom gutljaju ispraznio čašicu. »Ako joj je tijelo detaljno očišćeno ili sanirano nekakvom kemikalijom. Ako je odjeća koju je nosila samo kratko bila u kontaktu s njom, i to bi moglo utjecati. To nije moja specijalnost — zbilja nisam siguran.«

Miris koji sam osjetio na tijelu djevojčice moglo je biti sredstvo za čišćenje. Mogla je biti i hrpa drugih stvari, ali sada sam imao nekakav trag. »Barem znam odakle početi.« Sada kada sam napokon skupio hrabrost i vratio se, oklijevao sam oko odlaska. Dio mene htio je sjesti u njegove svijedoplave stolice i utonuti u njih, popiti šalicu čaja sa starim mentorom i razgovarati o prošlosti. »Cijenim tvoju pomoć. I cijenim to što si me primio. Javit ću ti ako išta otkrijem.« »Nadam se da ćeš pronaći osobu koja je to učinila i nadam se da ovo nije tvoj zadnji posjet. Nedostajao si mi, i ti i nevolja koju mi donosiš na prag — poput mačke lutalice s mrtvim golubom.« Uzvratio sam mu osmijeh i krenuo prema izlazu, ali njegov me glas, odjednom strog, zaustavio. »Celia te želi vidjeti prije nego što odeš.« Pokušao sam se ne trgnuti na zvuk njezina imena, ali mislim da nisam uspio. »U stakleniku je. Sjećaš se puta.« To nije bilo pitanje. »Kako je ona?« »Za nekoliko tjedana bit će promaknuta u čarobnjaka prvog reda. To je velika čast.« Čarobnjak prvog reda bio je najviši red koji je čarobnjak mogao primiti. Imalo ga je možda dvadeset čarobnjaka u Kraljevstvu i svi su oni izvršili plemenita djela u interesu zemlje — ili su pravim ljudima učinili prave usluge. Ždral je bio potpuno u pravu — bila je to velika čast, pogotovo za nekog Celijinih godina. Međutim, to nije bio odgovor na moje pitanje. »A kako je ona?« Ždralov je pogled odlutao i dobio sam jedini odgovor koji sam trebao. »Dobro«, odvratio je. »Ona je... dobro.« Sišao sam niz stepenice i stao ispred zamagljenih staklenih vrata kat ispod vrha. Odupro sam se porivu da posegnem u kaput i ušmrčem dah. Bolje je ovo učiniti brzo i trijezno. Staklenik je bio prelijep, kao i sve u Orlovu gnijezdu. Biljke iz Trinaest Zemalja bujale su u sparnom okruženju, a boje njihovih cvjetova nadopunjavale su plavi kamen zdanja. Jarko ljubičaste kite kraljičina prsta virile su preko loze narančaste zmajeve kože, pupovi devinih kitica širili su prostorijom svoj miris, a bilo je i čudnijih biljaka koje su bujale u vlažnom stakleniku.

Ćula je da sam ušao, ali nije obratila pozornost. Zalijevala je malu paprat u kutu iz boce od filigranskog srebra. Plava haljina bila joj je napeta na stražnjici i prestajala je točno ispod bedra, no kada se uspravila, pala joj je do koljena. Okrenula se, pozdravila me i napokon sam ugledao njezino lice, poznato usprkos razdvojenosti, meku smeđu kosu iznad tamnih bademastih očiju. Njezin vrat boje meda obujmila je jeftina ogrlica, lakirani drveni medaljon kroz koji je bila provučena žica, a na njemu su bili naslikani kirenski znakovi. »Vratio si se.« Iz njezina tona glasa nisam mogao razaznati što o tome misli. »Daj da te pogledam.« Približila je ruke mom licu kao da će me pomilovati ili ošamariti. Oboje bi bilo prikladno. »Ostario si«, rekla je konačno, birajući ono prvo, i prešla je prstima po mojoj gruboj koži. »Dođe to s godinama.« Međutim, dok je tijekom godina moje lice oronulo i naboralo se, na nju je vrijeme djelovalo isključivo pozitivno. »Tako kažu.« Kada se nasmiješila, ugledao sam tračak djevojke kakva je nekad bila, u njezinom otvorenom i prijateljskom pogledu, u brzini kojom mi je oprostila odsustvo, u svjetlosti kojom je zračila instinktivno i nenamjerno. »Mjesec dana svaki dan dolazila sam u Grof nakon što si otišao iz Crne kuće. Adolphus je govorio da te nema. Stalno je to ponavljao. Nakon nekog vremena prestala sam dolaziti.« Nisam ništa odgovorio. Nisam pokušao ispraviti njezino uvjerenje da sam napustio službu Kruni niti sam pokušao objasniti svoje odsustvo. »Ostaviš nas na pet godina, samo nestaneš, bez traga i glasa.« Nije izgledala ljutito, čak ni tužno, rana više nije bila svježa, ali još je bila vidljiva. »A sada ne možeš ni pokušati objasniti?« »Imao sam svoje razloge.« »Nisu bili dobri.« »Možda. Donosim puno loših odluka.« »Slažem se.« Nije to baš bila neka šala, ali bilo je dovoljno. »Drago mi je što si došao«, rekla je tada, a svaka joj je riječ predstavljala muku, kao da želi reći još nešto. Zurio sam u svoje čizme. Nisu mi rekle ništa što već nisam znao. »Čuo sam da će te promaknuti u čarobnjaka prvog reda.

Čestitam.« »Nisam sigurna zaslužujem li tu čast. Gospodareva je riječ svakako puno olakšala moj uspon.« »Znači li to da imaš slobodne ruke uništiti svaku zgradu koja ti se ne dopada i neposlušne sluge pretvarati u glodavce?« Lice joj se ukočilo, kao što se često događalo dok je bila dijete kada nije shvaćala šalu. »Obučila sam se slijediti gospodareve stope i dosad sam učila specijalnosti koje je on usavršio — alkemiju, čari zaštite i liječenja. Gospodar nije smatrao prikladnim naučiti čari kojima čarobnjak čini zlo drugima, a ja ne bih istraživala puteve koje je on odlučio ignorirati. Samo određene vrste ljudi uopće mogu baratati tamnijim nijansama magije — ni on ni ja nismo sposobni za to.« Svatko je sposoban za sve, pomislio sam, no nisam ništa rekao. »Nevjerojatan je. Mislim da to nismo u potpunosti shvaćali kao djeca. Imali smo čast učiti od njega...« Podigla je svoje malene ruke na prsa i odmahnula glavom. »Shvaćaš li što je njegov čar zaštite učinio za ovaj grad? Za ovu zemlju? Koliko je ljudi umrlo od kuge? Koliko bi umrlo da nas njegova zaštita ne čuva još dandanas? Prije njegovih čari, krematorij je ljeti radio dvadeset i četiri sata na dan samo da može pratiti broj umrlih — a tada je epidemija odnosila najmanje žrtava. Kada nas je napala crvena vrućica, više nije bilo ljudi koji bi se rješavali tijela.« Nepozvana uspomena pala mi je na pamet, dijete od šest ili sedam godina nježno gazi po leševima susjeda, pazi da ne stane na njihove ispružene udove, bez prestanka vrišti tražeći pomoć koja nikada neće stići. »Znam što je njegova magija značila.« »Ne znaš. Mislim da to nitko stvarno ne zna. Ne znamo koliko je bilo žrtava medu Otočanima i lučkim radnicima u Gradu sjena. S obzirom na tadašnje zdravstvene mjere, moglo se raditi o trećini, polovici ili više njih. Zahvaljujući njemu, pobijedili smo u ratu. Bez njega ne bi bilo dovoljno živih muškaraca za borbu.« Oči je pobožno podigla prema nebu. »Nikada mu nećemo moći zahvaliti na svemu što je učinio za nas. Nikada.« Nisam odgovorio pa se malo zacrvenila i odjednom se zbunila. »Opet sam se raspričala.« Njezin široki osmijeh otkrio je tanku

mrežu bora koje su se protezale preko njezine kože, linije koje su bile u neskladu s mojim sjećanjima na nju iz doba mladosti, sa slikom za koju sam znao da je prošlost, ali nisam je mogao odbaciti. »Sigurno se nisi vratio jer si se zaželio mojih starih hvalospjeva gospodaru.« »Ne baš.« Prekasno sam shvatio da joj je moj poluodgovor dao priliku da sama smisli objašnjenje mog dolaska. »Trebam li na silu izvući odgovore? Trebam li te zavezati i izvući odgovore iz tebe?« Nisam joj planirao reći, ali nisam uopće planirao susresti Celiju. Bolje je da zna prave razloge mog dolaska nego da potiče fantaziju koje se držala grčevito poput utopljenika. »Čula si za malu Taru?« Problijedjela je, a njezin je provokativni osmijeh nestao. »Nismo toliko udaljeni od grada koliko ti misliš.« »Jučer sam pronašao njezino tijelo«, rekao sam. »I navratio sam vidjeti zna li gospodar što o tome.« Celia je grickala donju usnu — barem je taj tik zadržala još od vremena kada smo bili djeca. »Zapalit ću svijeću da Prašete donesu utjehu njezinoj obitelji i jednu Lizbenu da djevojčicina duša pronađe put kući. Ali, iskreno, ne razumijem kako se to tebe tiče. Pusti da se Kruna pobrine za to.« »Ajme, Celia — to zvuči poput nečeg što bih ja rekao.« Opet se posramljeno zacrvenila. Zakoračio sam prema ogromnoj biljci u punom cvatu, donesenoj iz nekog udaljenog kutka zemlje. Miris joj je bio opojan i težak. »Jesi li sretna ovdje idući njegovim stopama?« »Neću nikada biti vješta poput njega, niti ću vladati magijom poput njega. Ali čast je biti Ždralova nasljednica. Učim dan i noć kako bih postala dostojna te privilegije.« »Želiš ga zamijeniti?« »Ne zamijeniti, naravno, nitko ne bi mogao zamijeniti gospodara. Ali on neće zauvijek biti s nama. Netko se mora pobrinuti da se njegov rad nastavi. Gospodar to razumije, to je dijelom i razlog zašto dobivam promaknuće.« Isturila je bradu, a njezino samopouzdanje graničilo je s bahatosti. »Kada za to dođe vrijeme, bit

ću spremna štititi stanovnike Grada sjena.« »Sama u tornju? Zvuči samotno. Ždral je bio prešao srednje godine kada se povukao ovamo.« »Žrtva spada u moje dužnosti.« »Što je bilo s tvojim činovničkim položajem u Birou magičnih poslova?« pitao sam prisjetivši se mjesta na kojem je radila kada smo zadnji put razgovarali. »Koliko se sjećam, uživala si u tome.« »Shvatila sam da moje ambicije nadilaze to da ostatak života provedem gurajući papire po stolu i svađajući se s birokratima i službenicima.« Njezine bademaste oči postale su hladne, tužan kontrast ranijoj slatkoći. »Znao bi to da si se u proteklih pet godina potrudio razgovarati sa mnom.« U tome joj nisam mogao proturječiti. Ponovo sam se okrenuo prema zelenilu. Bijes je istekao iz Celije i trenutak kasnije opet je bila vesela. »No, dosta o tome — moramo nadoknaditi godine i godine! Čime se baviš sada? Kako je Adolphus?« Ništa dobro nije moglo proizići iz produživanja ovog razgovora, za nijedno od nas. »Bilo te lijepo vidjeti. Nalazim utjehu u tome što znam da i dalje paziš gospodara.« I da on i tebe dalje pazi. Osmijeh joj je zatreperio na licu. »Znači, vratit ćeš se sutra? Dođi na večeru — postavit ćemo tanjur za tebe, kao nekad.« Udario sam po latici cvijeta u koji sam zurio, a zrnca peludi poletjela su u zrak. »Zbogom, Celia. Budi dobro koliko možeš.« Izašao sam prije nego što je stigla odgovoriti. Kad sam stigao do dna stubišta, već sam trčao. Gurnuo sam vrata tornja i odjurio u ranu večer. Pola ulice nakon Trga trijumfa naslonio sam se na zid uličice i tapkao po torbi tražeći dah. Ruke su mi drhtale i jedva sam odčepio bočicu, jedva sam izgurao čep i gurnuo bočicu pod nos. Polako sam i duboko ušmrkao — a zatim opet. Nisam bio siguran na nogama dok sam se vraćao u Grofa i bio bih laka meta svakom nasilniku koji bi me poželio napasti, da je ikoga bilo oko mene. Ali nije. Nije bilo nikoga osim mene.

7. POGLAVLJE Dječak je sjedio za stolom preko puta Adolphusa čiji su mi širok osmijeh i jako gestikuliranje rekli da je usred neke preuveličane anegdote i prije nego što sam čuo što govori. »A poručnik kaže: >Zašto misliš da je istok tamo?< A on kaže: >Jer mi jutarnje sunce tuče u oči ili sam zaslijepljen vašim genijem, a da je ovo drugo, znali biste koristiti kompas.