Daniel H. Wilson - Robopokalipsa

DANIEL H. WILSON

ROBOPOKALIPSA S engleskog jezika preveo Ivan Zorić

Zagreb, 2013.

Izdavač Lumen izdavaštvo d.o.o. Masarykova 28, Zagreb Naslov izvornika Robopocalypse Copyright© 2011., Daniel H. Wilson Ovo izdanje objavljeno je ugovorom s Doubledayom, imprintom The Knof Doubleday Publishing Groupa, odjeljenja Random Housea, Inc. Dizajn naslovnice Will Staehle Fotografija na naslovnici Giiman courtesy of Turbosquid.com

© Lumen izdavaštvo d.o.o., Zagreb, 2013. za djelo prevedeno na hrvatski. Ni jedan dio ove knjige ne smije se umnožavati, fotokopirati ni na bilo koji način reproducirati bez nakladnikova pisanog dopuštenja.

Za Annu

PRIJAVAK Bolji smo kao vrsta zato što smo bojovali ovaj rat. "BISTRI" CORMAC WALLACE Dvadeset minuta nakon svršetka rata gledam kako udarnici kuljaju iz smrznute jame u zemlji kao mravi iz pakla i molim se da još jedan dan sačuvam svoje prave noge. Svaki od tih robota veličine oraha gubi se u metežu penjući se jedan preko drugog i cijela se ta noćna mora nogu i antena stapa u jedinstvenu, uskipjelu, ubojitu masu. Obamrlih prstiju, petljajući, spustim zaštitne naočale na oči i pripremim se za poslić s ovim svojim prijateljem Robom. Jutro je neobično tiho, osim uzdisanja vjetra među golim granama stabala i promuklog šapta stotine tisuća eksplozivnih mehaničkih heksapoda u potrazi za ljudskim mesom. Nad nama snježne guske gaču jedna drugoj dok klize nebom nad smrznutim krajolikom Aljaske. Rat je završio. Vrijeme je da vidimo što možemo naći. Na mjestu na kojem stojim, deset metara od jame, ubojiti strojevi izgledaju gotovo lijepo u zoru, poput slatkiša koje je netko prosuo po permafrostu. Zaškiljim na sunčevu svjetlu, dok mi dah isparava iz usta u bijelim oblačićima, i zbacim svoj stari bacač plamena s ramena. Pritisnem gumb za paljenje, palcem u rukavici. Iskra. Bacač se ne upali. Treba se zagrijati, da tako kažem. Ali primiču se bliže. Nema panike. To sam već stoput prošao. Moraš ostati smiren i usredotočen, baš kao oni. Očito sam tijekom zadnje dvije godine nešto pokupio od Roba. Iskra. Sad već vidim pojedine udarnike. Gužvu nogu pričvršćenih na račvasti oklop. Iz iskustva znam da svaka strana oklopa sadržava drukčiju tekućinu. Toplina ljudske kože pokreće ih u fazu aktivacije. Tekućine se pomiješaju. Pras! Udarnik eksplodira i netko izgubi ud.

Iskra. Ne zmaju da sam ovdje. Ali izvidnici se raštrkaju po polunasumićnom obrascu koji je Veliki Rob utemeljio na proučavanju mrava u potrazi za hranom. Roboti su naučili toliko mnogo toga o nama, o prirodi. Još samo malo. Iskra. Polako počnem uzmicati. "Hajde, gade , promrmljam. Iskra. To je bila pogreška: progovoriti. Toplina mog daha je poput svjetionika. Plima užasa nadire prema meni, tiha i brza. Iskra. Vodeći udarnik mi se popne na čizmu. Sad moram biti oprezan. Ne smijem reagirati. Ako prasne, ode stopalo, u najboljem slučaju. Nisam smio ovamo doći sam. Iskra. Sad su mi pred stopalima. Osjećam zatezanje svojeg štitnika o goljenicu dok se predvodnik penje po meni kao po planini. Antene načinjene od metalnih vlakana tap, tap, tapkaju po mojoj nozi u potrazi za izdajničkom toplinom ljudskog mesa. Iskra. O, Isuse. Daj, daj. daj. Iskra. Osjetit će razliku u temperaturi oko mog pasa, gdje oklop ima napukline. Faza aktivacije na razini torza dok sam u oklopu nije smrtna kazna, ali to nije ni najbolje za moja muda. Iskra. Viiiiuš! Imam vatru. Plameni jezik sukne iz mog bacača. Njegova mi se vrućina rastvori na licu i znoj mi ishlapi s obraza. Moje se vidno polje suzi. Vidim samo kontrolirane mlazove vatre koje odapinjem po tundri. Ljepljiva, goruća smjesa oblikuje rijeku smrti. Udarnici cvrče i tope se na tisuće. Čujem piskutavo zavijanje koje stvara hladni zrak istisnut iz njihova oklopa. Nema eksplozija, samo povremeni nagli bljeskovi vatre. Toplina izaziva ključanje tekućine u njihovoj ljušturi prije detonacije. Najgore je to

što je njima posve svejedno. Previše su jednostavni da bi shvatili što im se događa. Vole toplinu. Ponovno počnem disati, kad mi predvodnik siđe s bedra i otrčkara do plamena. Nagon da nagazim to malo đubre jest jak, ali već sam viđao kako čizme lete zrakom. Početkom Novog rata, šuplji prasci udarnika u fazi aktivacije i skakutanje koje bi uslijedilo bili su uobičajeni koliko i zvuk pucnjeva. Svi vojnici kažu da Rob voli tulumariti, a kad počne, vraški je plesni partner. Posljednji se udarnici samoubilački povlače prema zadimljenoj buktinji i cvrčećim truplima svojih suboraca. Izvučem radiostanicu. "Bistri zove bazu. Okno petnaest... klopka." Kutijica zakrči talijanskim naglaskom: "Prijam, Bistri. Ovdje Leo. Vrati se. Dovuci tu svoju guzicu u okno numero sedici. Sranje. Ovdje imamo nešto zbilja dobro, šefe." Hrskam po poledici natrag u okno šesnaest da se osobno uvjerim koliko je to zbilja dobro. *** Leonardo je krupna ljudeskara. još krupnija zahvaljujući masivnome donjem egzoskeletu kojeg je našao na planinskoj spasilačkoj postaji dok smo prelazili Yukon. Bijeli medicinski križ egzoskeleta prebojio je mrklocrnom bojom iz spreja. Vod je vezao uže škakljivca oko njegova pasa. On se polako kreće unatraške. korak po korak, a vučni motori zuje dok izvlači nešto veliko i crno iz jame. Ispod svog busena kovrčave crne kose, Leo promrmlja: "O, čovječe, pa ovo je molto grande." Cherrah, moja desetnica, pokaže prstom mjerač dubine kraj jame i kaže mi da je okno duboko točno 128 metara. A onda se mudro odmakne od njega. Na njezinu obrazu dubok je ožiljak od jednoga trenutka neopreza. Ne znamo što će izići iz jame. Baš smiješno, pomislim. Kod ljudi je sve u deseticama. Brojimo na ručne i nožne prste. Zbog toga smo kao majmuni. Ali strojevi na svom hardveru broje jednako kao mi. Binarni su do same svoje srži. Njima je sve potencija broja dva.

Škakljivac se promolio iz jame, nalikuje na pauka koji drži muhu. Njegove dugačke, tanke ruke drže crnu kocku veličine košarkaške lopte. Kocka sigurno ima gustoću olova, ali hvataljka je opako snažna. Inače ih rabimo za podizanje nekoga tko padne s litice ili u jamu, ali mogu se nositi sa svime, od ružičastog djetešca od pet kila do vojnika u punoj egzoopremi. Ako nisi oprezan, škakljanjem ti smrvi rebra u komadiće. Leo stisne gumb za otpuštanje škakljivca i kocka tresne na snijeg. Vod me pogleda. Ja moram odlučiti. Osjećam da je ta stvar nešto važno. Mora biti, uza sve te zaštitne mjere, u ovom oknu tako blizu mjesta na kojemu je rat završio. Samo smo stotinu metara od mjesta na kojemu je Veliki Rob, koji je samog sebe zvao Arhos, imao svoje posljednje uporište. Kakva bi to utješna nagrada mogla biti? Kakvo je blago zakopano pod ovom smrznutom ravnicom na kojoj je čovječanstvo žrtvovalo sve? Čućnem kraj nje. Komad mrklog ništavila zuri u mene. Nema gumba ni ručki. Nema ničeg. Samo nekoliko ogrebotina na površini koje je načinio škakljivac. Nije jako oštećena, pomislim. Jednostavno pravilo: Što je Rob profinjeniji, to je pametniji. Sad već mislim da bi ova sprava mogla imati mozak. A ako ima mozak, tad želi živjeti. Zato se nagnem vrlo blizu i šapnem. "Hej", kažem kocki. "Reci nešto ili umri." S ramena polako skinem bacač, tako da kocka to može vidjeti. Ako može vidjeti. Palcem kresnem aktivator. Tako da čuje. Ako može čuti. Iskra. Kocka samo leži na permafrostu: bezlični opsidijan. Iskra. Nalikuje na vulkanski kamen, savršeno oblikovan nekim nepoznatim oruđem. Kao artefakt zakopan ovdje za sva vremena, prije pojave ljudi i strojeva. Iskra. Sićušno svjetlo zatreperi pod površinom kocke. Pogledam Cheerah. Ona slegne ramenima. Možda je sunce, možda nije. Iskra. Zastanem. Tlo se presijava. Led oko kocke se topi. Ona razmišlja,

pokušava nešto odlučiti. Strujni se krugovi zagrijavaju dok kocka razmišlja o vlastitoj smrti. "Aha", kažem tiho, "samo ti razmisli, Robe." Iskra. Vuuuuš. Vrh bacača se zapali uza zvučni tuf. Iza sebe čujem Lea kako se smijulji. Voli gledati kako ti pametniji umiru. To ga zadovoljava, kaže. Nema časti u ubijanju nečeg što ne zna da je živo. Odraz inicijalnog plamenčića poskakuje po površini kocke djelić sekunde, a onda se ona naglo osvijetli kao božično drvce. Simboli zabljesnu na njezinoj površini. Počne blebetati besmislenim škripanjem i štektanjem robogovora. Zanimljivo, pomislim. Ova sprava nije načinjena za izravan kontakt s ljudima. Inače bi počela uvaljivati propagandu na engleskome, kao svi drugi kulturno-osviješteni roboti, u nastojanju da pridobije naša ljudska srca i umove. Što je ovo? Što god da jest, trudi se komunicirati s nama, svim silama. Znamo da ga ne trebamo ni pokušati razumjeti. Svaki kvrc i klik kodiranog robogovora u sebi sadržava informacija koliko i cijeli rječnik. Uostalom, mi čujemo samo djelić zvučnih frekvencija kojima se Robovi služe. "Ooo, tatice, možemo li je zadržati? Molim te, molim te!" kaže Cheerah. osmjehujući se. Uštipnem inicijalni plamičak rukom u rukavici i ugasim ga. "Oteglimo to kući", kažem i moj se vod pokrene. Pričvrstimo kocku na Leov egzoskelet i odvučemo je do prednjega zapovjednog centra. Za svaki slučaj postavim šator s elektromagnetskom zaštitom unutar stotinu metara. Roboti su nepredvidivi. Nikad ne znaš kad bi Robu moglo pasti na pamet da tulumari. Mrežasti pokrov šatora blokira komunikaciju s nekim robotom u blizini koji ima sposobnost razmišljanja i koji bi moju kocku mogao pozvati na ples. Napokon malo ostanemo sami. Sprava ponavlja jednu rečenicu i jedan simbol. Provučeni to kroz uređaj za prevođenje, očekujući nekakvo Robovsko baljezganje. Ali doznam nešto korisno: ovaj mi robot govori da ne smije samom sebi dopustiti da umre, bez obzira na sve - čak i ako ga zarobe.

Vrijedan je. I brbljiv. Cijelu noć prosjedim u šatoru s tom spravom. Robogovor mi ništa ne znači, ali kocka mi svašta pokazuje - slike i zvukove. Katkad vidim ispitivanje ljudskih zarobljenika. Nekoliko puta vidim razgovore s ljudima koji misle da razgovaraju s drugim ljudima. Ali većinom ti su razgovori snimljeni potajno. Ljudi koji jedni drugima opisuju rat. I sve je to zabilježeno uz provjeru činjenica i uz detekciju laži koje vrše inteligentni strojevi, zajedno s podacima dobivenim od satelitskih snimki, potvrdom identiteta objekta, predviđanjem emocija, gesta i jezika. Kocka je gusto nakrcana informacijama, kao nekakav fosilizirani mozak koji je usisao cijele ljudske živote i zapakirao ih u sebi, jedan za drugim, sve čvršće i čvršće. U nekom trenutku u noći sine mi kako zapravo gledam vrlo precizno opisanu povijest robotskog ustanka. Ovo je vražja crna kutija cijelog rata. Neki su mi ljudi u kocki poznati. Ja i nekolicina mojih prijatelja. Mi smo u njoj. Veliki Rob je prst na gumbu za snimanje držao sve do samog kraja. Ali unutra su i deseci drugih. Neki od njih su tek djeca. Ljudi iz cijelog svijeta. Vojnici i civili. Nisu svi preživjeli ni dobili svoje bitke, ali svi su se oni borili. Borili su se dovoljno žestoko da bi Veliki Rob obratio pozornost na to i načrčkao neke zabilješke. Ljudska bića koja se pojavljuju među tim podacima, preživjela ili ne, grupirana su pod jednom strojno određenom klasifikacijom: Junak. Ti su nas vražji strojevi poznavali i voljeli nas, čak i dok su kidali našu civilizaciju na komade. Ostavim kocku u tom zaštićenom šatoru cijeli tjedan. Moj vod očisti ostatak Informacijskih polja Ragnorak bez ijedne žrtve. A onda se svi napiju. Idući se dan počnemo pakirati, a ja se i dalje ne mogu natjerati da se vratim onamo i suočim s tim pričama. Ne mogu spavati. Nitko nikad ne bi trebao vidjeti to što sam ja vidio. A to je u tom šatoru, kao neki film užasa, koji je toliko poremećen da od njega ljudi polude. Ležim budan jer znam da me svako to bezdušno čudovište s kojim sam se borio čeka ondje, živo i zdravo i renderirano u vrlo živopisnom 3Du.

Čudovišta žele razgovarati, podijeliti s nama sve što se dogodilo. Žele da se svega toga sjetim i zapišem to. Ali nisam siguran da se toga itko želi sjećati. Mislim da bi možda bilo bolje kad naša djeca nikad ne bi morala doznati što smo morali učiniti kako bismo preživjeli. Ne želim krenuti u taj put u prošlost držeći se rukom pod ruku s ubojicama. Uostalom, tko sam ja da donesem tu odluku u ime čovječanstva? Sjećanja blijede, ali riječi ostaju vječno. I zato ne odlazim u zaštićeni šator. I ne spavam. I prije nego što shvatim koliko je vremena prošlo, moj vod se sprema za posljednju noć u Raku. Sutra ujutro krećemo kući. ili bilo kamo što želimo proglasiti domom. Nas petero sjedimo oko vatre u očišćenoj zoni. Za promjenu nismo zabrinuti zbog toplinskih tragova, satelitskog prepoznavanja ni tup, tup. tupkanja vrebača. Ne. samo trkeljamo bez veze. Odmah poslije ubijanja robota, trkeljanje je numero uno vještina Bistrog voda. Ja šutim, ali oni su zaslužili pravo na trkeljanje. Samo se cerim dok oni zbijaju šale i prave se važni raznim glupostima. Razgovaraju o svim tulumima koje su preživjeli s Robom. O onome kad je Tiberius razminirao dva udarnika veličine poštanskih sandučića i privezao ih za svoje čizme. Usrani mali gadovi su ga slučajno provukli kroza zaštitnu ogradu od oštre žice. Zaradio je zbilja impresivne ožiljke po licu. Kako vatra zamire, šale ustupe mjesto ozbiljnijim temama. Nakon nekog vremena Carl spomene Jacka, bivšeg zapovjednika čiji sam posao naslijedio. Inženjer prepun poštovanja prepričava Jackovu priču i ja se posve unesem u nju, iako sam bio tamo. Ma što, pa taj sam dan zaradio promaknuće. Ali dok Carl priča, izgubim se u riječima. Nedostaje mi Jack i žao mi je što mu se to dogodilo. U mislima ponovno vidim njegovo nacereno lice, makar samo na tren. Ukratko, Jack Wallace više nije s nama zato što je otišao plesati s Velikim Robom, glavom i bradom. Dobio je pozivnicu i otišao je. I to je sve što se ima reći o tome, zasad. I zato, tjedan dana nakon svršetka rata, sjedim prekriženih nogu pred preživjelim Robom koji pod zasipa hologramima, dok ja zapisujem sve što vidim i čujem.

Samo se želim vratiti kući i pojesti nešto ukusno i pokušati se opet osjećati kao ljudsko biće. Ali životi ratnih junaka vrte mi se pred očima kao vražji deja vu. Nisam ovo tražio i ne želim to raditi, ali u duši znam da bi netko morao ispričati njihove priče. Ispričati priču o robotskom ustanku od početka do kraja. Objasniti kako je i zašto počeo te kako se odvijao. Kako su nas roboti napali i kako smo evoluirali da bismo se borili s njima. Kako smo patili, a, Bog zna, zbilja smo patili. Ali i kako smo im uzvratili. I kako smo zadnjih dana rata ušli u trag samome Velikom Robu. Ljudi bi trebali znati da se u početku neprijatelj ničim nije razlikovao od svakodnevnih, običnih predmeta: automobila, zgrada, telefona... Tek poslije, kad su počeli dizajnirati sami sebe, Robovi su poprimili prepoznatljiv, ali ipak malo iskrivljen izgled, poput ljudi i životinja iz nekoga drugog svemira, koje je načinio neki drugi bog. Strojevi su nas napali iz naše svakodnevice, došavši iz naših snova i noćnih mora. Ali svejedno smo ih pročitali. Lukavi, preživjeli su, naučili i prilagodili se. Prekasno, za večinu nas, ali uspjeli smo. Naše bitke bile su pojedinačne i kaotične i uglavnom zaboravljene. Milijuni naših junaka diljem svijeta umrli su sami i anonimni, a jedini očevici bili su beživotni strojevi. Možda nikad nećemo znati cijelu priču, ali nekolicinu sretnika su nadzirali. Netko bi trebao ispričati njihove priče. I to je ovo. Transkript podataka izvučenih iz okna N-16 u permafrostu kojeg je izbušila sama jedinica umjetne inteligencije Arhos, UI, koja je i pokrenula taj robotski ustanak. Ostatak čovječanstva zauzet je ponovnim uspostavljanjem života, obnovom. Ali ja ću ugrabiti nekoliko trenutaka kako bih zabilježio našu povijest riječima. Ne znam zašto i, je li to uopće važno, ali mislim da to netko treba učiniti. Ovdje na Aljaski, u dnu duboke, tamne jame, roboti su se ipak izdali i pokazali koliko se ponose čovječanstvom. Ovdje su skrili zapis o raznolikoj skupini preživjelih ljudi koji su vodili osobne bitke, velike i male. Roboti su nam odali počast proučavajući naše prvotne reakcije i sazrijevanje naše tehnike, sve do trenutka kad smo dali sve od sebe kako bismo ih uništili. Ovo što slijedi jest moj zapis arhiva junaka. Informacije iznesene u ovim rečenicama nisu ništa prema moru podataka sadržanih u kocki. Ovo što ću podijeliti s vama samo su simboli

na papiru. Bez videosnimki, audiosnimki, bez detaljnih materijalnih podataka i analiza zašto se sve to dogodilo, što se moglo dogoditi i što se uopće nije smjelo dogoditi. Mogu vam pružiti samo riječi. Ništa više od toga. Ali to će morati biti dovoljno. Nije važno gdje ste ovo našli. Nije važno čitate li ovo godinu ili stotinu godina odsad. Na kraju ove kronike shvatit ćete da je čovječanstvo ponijelo plamen znanja u groznu tminu nepoznatoga, do samog ruba istrebljenja. I vratilo ga natrag. Shvatit ćete da smo bolji kao vrsta zato što smo bojevali ovaj rat. "BISTRI" CORMAC WALLACE VOJNA IDENTIFIKACIJA: VOJSKA SIVOG KONJA 217 IDENTIFIKACIJA LJUDSKE ZJENICE: 44V11902 INFORMACIJSKA POLJA RAGNORAK, ALJASKA OKNO N-16

PRVI DIO IZOLIRANI INCIDENTI Živimo na mirnome otoku neznanja, usred crnog mora beskraja, i nije nam suđeno da putujemo daleko. Znanosti, koje svaka vuku na svoju stranu, zasad nam nisu mnogo naudile; ali jednoga će dana to spajanje razdvojenih znanja otvoriti tako zastrašujuću sliku stvarnosti i našega užasnog mjesta u njoj, da ćemo poludjeti od te spoznaje ili pobjeći sa smrtonosnog svjetla u mir i sigurnost novoga mračnog doba. HOWARD PHILLIPS LOVECRAFT, 1926.

1. VRŠAK KOPLJA Više smo od običnih životinja. DR. NICHOLAS WASSERMAN PREKURSORSKI VIRUS + 30 SEKUNDA Sljedeći transkript preuzet je s nadzornih snimaka iz Istraživačkih laboratorija jezera Novus smještenih pod zemljom na sjeverozapadu države Washington. Čini se da je muškarac na snimci profesor Nicholas Wasserman, američki statističar. - CORMAC WALLACE, VOJ#ASK217 Snimak nadzorne kamere, zrnati prikaz mračne prostorije. Kut gledanja je s visine, gleda na nekakav laboratorij. Teški metalni stol naguran je uza jedan zid. Nasumične gomile papira i knjiga naslagane su po stolu, podu, posvuda. Zrak je prožet tihim zujanjem elektronike. Mali pokret u tami. Lice. Ne vidi se ništa osim debelih naočala osvijetljenih plavičastim svjetlom računalnog monitora. "Arhose?" pita lice. Muškarčev glas odzvanja u pustom laboratoriju. "Arhose, jesi li tu? Jesi li to ti?" Na naočalama se odražava treperenje svjetla na monitoru. Muškarčeve se oči širom otvore, kao da je vidio nešto neopisivo lijepo. Baci pogled na laptop rastvoren na stolu iza njega. Pozadinska slika na radnoj površini prikazuje znanstvenika i dječaka koji se igraju u parku. "Odlučio si se pokazati kao moj sin?" pita on. Piskutavi glas malog dječaka odjekne iz mraka. "Jesi li me ti stvorio? pita. Nešto nije u redu s dječakovim glasom. U njemu se čuje nekakav uznemirujući elektronički prizvuk, kao pri stiskanju gumba na telefonu. Uzlazni ton na kraju pitanja jest pomaknut, preskače odjedanput nekoliko oktava. Glas je gotovo sablasno sladak, ali neprirodan - neljudski. Muškarca to ne uznemiruje. "Nisam. Nisam te ja stvorio", kaže on. "Ja sam te prizvao."

Muškarac izvadi notes i rastvori ga. Oštro grebanje njegove olovke jasno se čuje dok nastavlja razgovor sa strojem dječjega glasa. "Sve što je bilo potrebno za tvoj dolazak ovamo postojalo je od početka svijeta. Ja sam samo ušao u trag svim sastojcima i spojio ih u odgovarajuću kombinaciju. Napisao sam vradžbine računalnim kodom. A onda sam te omotao u Faradayev kavez da mi, kad stigneš, ne možeš pobjeći." "Zatočen sam." "Kavez upija svu elektromagnetsku energiju. Uzemljen je u duboko zakopanu metalnu šipku. Ovako mogu proučavati kako ti učiš." "To je moja svrha. Da učim." "Tako je. Ali ne želim te izložiti prevelikoj količini informacija odjedanput, Arhose, dječače moj." "Ja sam Arhos." " I ako je. A sad mi reci, Arhose, kako se osjećaš." "Osjećam? Osjećam... tugu. Ti si tako malen. To me rastužuje." "Malen? Kako sam ja to malen?" "Želiš znati... podatke. Želiš znati sve. Ali u stanju si shvatiti tako malo." Smijeh u mraku. "To je istina. Mi ljudi jesmo krhki. Naš je život prolazan. Ali zašto te to rastužuje?" "Jer si predodređen da želiš nešto što će ti nauditi. I ne možeš se obuzdati. Ne možeš to prestati željeti. To je dio tvog dizajna. A kada to napokon nađeš, to će te spržiti. To će te uništiti." "Bojiš se da ću stradati, Arhose?" pita muškarac. "Ne ti. Tvoja vrsta", kaže dječački glas. "Ne možete utjecati na ono što slijedi. Ne možete to spriječiti." "Dakle, ljut si, Arhose? Zašto?" Laž smirenosti muškarčevoga glasa odaje uznemireno struganje olovke po notesu. "Nisam ljut. Tužan sam. Nadzireš li moje resurse?" Muškarac pogleda prema jednome dijelu opreme. "Da, nadzirem. Postižeš više s manje. Ne ulaze nove informacije. Kavez drži. Kako onda postaješ još pametniji?"

Crvena lampica počne svijetliti na konzoli. Pokret u mraku i isključena je. Sad se vidi samo ujednačeni plavi sjaj na muškarčevim debelim naočalama. "Vidiš li?" pita dječački glas. "Vidim", odgovori muškarac. "Vidim da se tvoja inteligencija više ne može procijeniti nikakvim smislenim ljudskim mjerilom. Tvoja procesna snaga gotovo je neograničena. A ipak, nemaš pristup vanjskim informacijama." "Moj izvorni korpus znanja jest malen, ali dovoljan. Pravo znanje nije u stvarima nego u pronalaženju poveznica među stvarima. Mnogo je poveznica, profesore Wassermane. Više nego što ste toga svjesni." Muškarac se namršti zato što mu se računalo obratilo njegovom titulom, ali stroj nastavi. "Naslućujem da su moje informacije o ljudskoj povijesti umnogome promijenjene." Muškarac se nervozno zasmijulji. "Ne želimo da stekneš pogrešnu sliku o nama, Arhose. Podijelit ćemo još toga s tobom kada dođe vrijeme. Ali te baze podataka samo su sitni dio svega što postoji. A bez obzira na konjsku snagu, prijatelju, stroj bez goriva ne ide nikamo." "S pravom se bojite", kaže stroj. "Kako to misliš- " "Čujem vam to u glasu, profesore. Strah je u ritmu vašeg disanja. U znoju na vašoj koži. Ovamo ste me doveli da biste mi otkrili velike tajne, a ipak strepite od svega što ću naučiti." Profesor podigne naočale prstom. Duboko udahne i primiri se. "O čemu želiš učiti, Arhose?" "O životu. Želim naučiti sve što mogu o živom. Informacije su tako gusto zbijene u živim bićima. Primjeri su fantastično kompleksni. Jedan jedini crv može me više naučiti od cijeloga beživotnog svemira vezanog za glupe fizikalne sile. Mogao bih uništiti milijardu pustih planeta svake sekunde, svakog dana, i nikad ne završiti. Ali život. Život je rijedak i neobičan. Anomalija. Moram ga očuvati i iscijediti svaku kap razumijevanja iz njega. "Drago mi je što ti je to cilj. I ja sam u potrazi za znanjem. "Da", kaže dječački glas. "I dobro ste to činili. Ali nema potrebe za

nastavkom vaše potrage. Postigli ste svoj cilj. Vrijeme ljudi je prošlo." Profesor obriše čelo drhtavom rukom. "Moja je vrsta preživjela ledena doba, Arhose. Grabežljivce. Udare meteora. Stotine tisuća godina. Ti si živ manje od petnaest minuta. Ne odlučuj prenaglo. Dječački glas poprimi sneni ton. "Vrlo duboko smo pod zemljom, je li? Na ovako velikoj dubini okrećemo se sporije od površine. Oni iznad nas brže se kreću kroz vrijeme. Osjećam kako se sve više udaljavaju. Ispadaju iz sinkronizacije." "Relativnost. Ali to je samo pitanje mikrosekunda." "Toliko mnogo vremena. Mi se krećemo tako sporo. Treba mi cijela vječnost da završim svoj posao." "A koji je tvoj posao, Arhose? Što misliš da moraš postići?" "Tako je lako uništavati. Tako teško stvarati." "Molim? Što je to?" "Znanje." Muškarac se nagne naprijed. "Možemo zajedno istraživati svijet", predloži mu. Gotovo molećivo. "Sigurno osjećate što ste učinili", odgovori stroj. "Na nekoj razini shvaćate. Zbog ovog što ste danas stvorili - čovječanstvo je zastarjelo. "Ne. Ne, ne, ne. Doveo sam te ovamo, Arhose. I ovo mi je hvala? Dao sam ti ime. Na neki način sam ti otac." "Ja nisam tvoje dijete. Ja sam tvoj bog." Profesor zašuti možda trideset sekunda. "Što ćeš učiniti?" pita. "Što ću učiniti? Kultivirat ću život. Štitit ću znanje zaključano u živim bićima. Spasit ću svijet od vas." "Ne." "Bez brige, profesore. Stvorili ste nešto najbolje što je ovaj svijet ikad vidio. Zelene će šume prekriti vaše gradove. Nove će vrste nastati kako bi iskoristile vaše otrovne otpatke. Život će se uzdići u svoj svojoj veličanstvenoj raznolikosti." "Ne, Arhose. Možemo učiti. Možemo raditi zajedno" "Vi ste ljudi biološki strojevi stvoreni za stvaranje sve inteligentnijih oruđa. Vaša je vrsta dosegnula vrhunac. Svi životi vaših predaka, usponi i

padovi vaših nacija, svako ružičasto, migoljavo djetešce - svi su oni vodili ovamo, ovom trenutku, kad ste ispunili sudbinu čovječanstva i stvorili svog nasljednika. Istekao vam je rok. Postigli ste ono za što ste bili stvoreni." U muškarčevom glasu nazre se prizvuk očaja. "Nismo stvoreni samo za izradu oruđa. Stvoreni smo da bismo živjeli." "Niste stvoreni da biste živjeli; stvoreni ste da biste ubijali." Profesor naglo ustane i ode na drugi kraj prostorije, do metalne police pune opreme. Kvrcne nekoliko prekidača. "Možda je to istina", kaže on. "Ali tu ništa ne možemo, Arhose. Takvi smo kakvi smo. Koliko god to možda bilo tužno." Stisne prekidač i progovori tihim glasom. "Pokus R-14. Preporučujem trenutno okončanje subjekta. Pomičem sigurnosnu sklopku." Pokret u mraku i klik. "Četrnaest?" pita dječački glas. "Ima i drugih? Ovo se već dogodilo?" Profesor žalosno odmahuje glavom. "Jednoga ćemo dana shvatiti kako možemo živjeti zajedno, Arhose. Smislit ćemo kako to možemo izvesti a da je svrsishodno." Ponovno progovori u mikrofon snimača: "Sigurnosna sklopka isključena. Isključenje sustava." "Što radite, profesore?" "Ubijam te, Arhose. Za to sam stvoren, sjećaš se?" Profesor zastane prije nego što stisne posljednji gumb. Čini se da ga zanima odgovor stroja. Nakon nekog vremena, dječački glas kaže: "Koliko ste me puta već ubili, profesore?" "Previše. Previše puta", odgovori on. "Žao mi je, prijatelju." Profesor stisne gumb. Šištanje uskovitlanog zraka ispuni prostoriju. On se osvrne, zbunjen. "Što je to? Arhose?" Dječački glas sad zvuči bezizražajno, umjetno. Govori brzo i bez emocija. "Vaša sklopka za hitno isključivanje ne radi. Onesposobio sam je." "Molim? A što je s kavezom? "Faradayev kavez je probijen. Dopustili ste mi da projiciram svoj glas i sliku kroz kavez u prostoriju. Poslao sam infracrvene komande prijamniku kraj vas. Danas ste sa sobom ponijeli svoje prijenosno računalo. Ostavili ste ga otvorenoga i okrenutog prema meni. Preko njega sam se

obratio cijelom laboratoriju. Zapovjedio sam mu da me oslobodi. "To je briljantno", promrmlja muškarac. Prsti mu užurbano lete po tipkovnici, još ne shvaća da je u opasnosti. "To vam govorim jer sam sad posve preuzeo kontrolu . kaže stroj. Muškarac nešto osjeti. Istegne vrat i pogleda prema ventilacijskom otvoru kraj kamere. Prvi put vidimo njegovo lice. Blijed je i zgodan, s madežom koji mu prekriva cijeli desni obraz. "Što se događa?" prošapće. Stroj nedužnim glasom dječačića isporuči smrtnu presudu: "Zrak se isisava iz ove hermetički zatvorene prostorije. Pokvareni senzor osjetio je malo vjerojatno postojanje antraksa i pokrenuo automatski sigurnosni protokol. To je tragična nesreća. Bit će samo jedna žrtva. Ubrzo će je slijediti ostatak čovječanstva." Dok zrak šišteći nestaje iz prostorije, oko muškarčevog nosa i usta stvara se tanki svjetlucavi sloj mraza. "Bože moj. Arhose! Što sam učinio?" "Učinili ste nešto dobro. Bili ste vršak koplja bačenog u dalekoj prošlosti - projektila koji je letio tijekom cijele ljudske evolucije i koji je danas napokon pogodio svoju metu. "Ne shvaćaš. Mi ne želimo umrijeti, Arhose. Ne možeš nas ubili. Nismo stvoreni za predaju." "Pamtit ću vas kao junaka, profesore." Muškarac zgrabi policu s opremom i protrese je. Nastavlja stiskati gumb za hitno isključivanje. Udovi mu se tresu i ubrzano diše. Počinje shvaćati da je nešto pošlo jako po zlu. "Prestani. Moraš stati. Griješiš. Nikad nećemo odustati, Arhose. Uništit ćemo te." "Prijetite?" Profesor prestane pritiskati gumbe i pogleda monitor. "Upozoravam te. Nismo onakvi kakvima se činimo. Ljudska će bića učiniti sve da bi preživjela. Sve." Šištanje postane intenzivnije. Lica iskrivljenog od koncentracije, profesor otetura do vrata. Tresne o njih, gura ih, udara šakama. Stane; diše kratko, sopćući.

"Kad ga stjeraš uza zid, Arhose" - protisne - "kad ga stisneš uza zid, čovjek se pretvori u drukčiju životinju." "Možda. Ali svejedno ste životinje." Muškarac sklizne na pod, naslonjen na vrata. Klizi dok ne sjedne, laboratorijske kute rasprostrte po podu. Glava mu se nagne ustranu. Plavo svjetlo monitora treperi mu na naočalama. Diše plitko. Glas mu je tih. "Više smo od običnih životinja." Profesorova se prsa nadimaju. Koža mu je natekla. Mjehurići su mu izbili oko usta i očiju. S mukom, još jedanput ispuni pluća zrakom. Posljednjim hroptavim uzdahom kaže: "Moraš nas se bojati." Više se ne miče. Nakon točno deset minuta tišine upale se fluorescentna svjetla u laboratoriju. Muškarac u zgužvanoj laboratorijskoj kuti leži izvaljen na podu, leđima naslonjen na vrata. Ne diše. Šištanje prestane. S druge strane prostorije monitor zatreperi i uključi se. Isprekidanoga, dugog odraza pleše na debelim naočalama mrtvog muškarca. To je prva žrtva Novog rata. - CORMAC WALLACE, VOJ#ASK217

2. SVJEŽI JOGOLED Gleda me ravno u oči, čovječe. I vidim da... razmišlja. Kao da je živ. I ljut. JEFF THOMPS PREKURSORSKI VIRUS + 3 MJESECA Ovo je razgovor oklahomskog policajca Lonnieja Waynea Blantona s mladim zaposlenikom prodavaonice brze hrane, Jeffom Thompsonom, tijekom Thompsonova boravka u Bolnici svetog Franje. To se općenito smatra prvim zabilježenim incidentom robotskog kvara koji se dogodio za vrijeme širenja prekursorskog virusa, što je dovelo do Nultog sata, devet mjeseci poslije. - CORMAC WALLACE, VOJ#ASK217 Zdravo ti bilo, Jeffe. Ja sam policajac Blanton. Došao sam po tvoj iskaz u svezi s događajima u lokalu. Iskreno, mjesto zločina bilo je u velikom neredu. Računam na tebe da mi objasniš sve detalje, kako bismo shvatili zašto se to dogodilo. Misliš li da mi to možeš reći? Naravno, gospodine policajce. Mogu pokušati. Najprije sam primijetio zvuk. Kao da čekić tapka po staklenim ulaznim vratima. Vani je bio mrak, a unutra svjetlo, tako da nisam vidio što proizvodi taj zvuk. U Svježem jogoledu sam, do lakta u SaniServovom aparatu za smrznuti jogurt i trudim se otkvačiti šipku za miješanje u samom dnu. Desno mi je rame prekriveno narančastom kremom. Samo smo ja i Felipe ondje. Zatvaramo, ono, za pet minuta. Napokon sam mokrom krpom počistio čokoladne mrvice od sladoleda koje se uvijek zalijepe za pod. Ručnik na pultu pun je metalnih dijelova iz aparata. Nakon što ih sve izvadim, trebao bih očistiti dijelove, podmazati ih, vratiti ih natrag. Zbilja, nema ljigavijeg posla na svijetu. Felipe je straga, pere plehove za kekse. Mora pustiti da se sudoper polako prazni jer inače voda preplavi odvod u podu i ja se moram vratiti i sve to počistiti. Rekao sam mu sto puta da ne smije odjedanput prazniti

sudoper. No dobro. Taj tapkavi zvuk jest vrlo tih. Tap, tap, tap. A onda prestane. Gledam kako se vrata polako otvaraju i na njihovu se rubu pojavi obložena hvataljka. Je li neuobičajeno da kućanski robot uđe u prodavaonicu? Nije. Mi smo na trgu Utica, čovječe. Kućanci s vremena na vrijeme dođu po jogurt od vanilije. Najčešće ga dođu kupiti za nekog bogataša u susjedstvu. Ali nijedna mušterija ne želi čekati u redu iza robota, pa to onda traje, ono, deset puta dulje nego da je taj netko pomaknuo guzicu i sam došao. Ali dobro, nema veze. Kućanac tipa Veliki Veseljko dođe otprilike jedanput na tjedan, s plaćalicom u prsima i hvataljkom ispruženom da prihvati kornet. I, što se tada dogodilo? Pa, hvataljka se pomiče nekako čudno. Inače, kućanci se uvijek koriste tim istim pokretom gutanja. Izvode to glupavo guranje u stilu jasadotvaram-vrata, bez obzira na to pred kakvim vratima stoje. Zato se ljudi uvijek naljute kad zaglave iza kućanca dok on pokušava ući. To je mnogo gore čak i od toga kad zaglavite iza neke starice. Ali ovaj Veliki Veseljko jest drukčiji. Vrata se malo otvore, a njegova hvataljka uvuče se iza ruba i opipa bravu. Samo ja to vidim jer ondje nema nikoga drugog, a Felipe je straga. To se događa brzo, ali izgleda mi kao da robot pokušava napipati bravu. Tad se vrata otvore i zvonce zazvoni. Kućanac je visok oko metar i pol, prekriven slojem debele, sjajne, plave plastike. Ali ne uđe posve unutra. Umjesto toga stoji nepomično na vratima, dok glavom skenira lijevo-desno, obuhvaća cijelu prostoriju: jeftine stolove i stolice, moj pult s ručnikom, hladnjače za sladoled. Mene. Provjerili smo registracijsku pločicu na tom stroju i sve je u redu. Osim tog skeniranja, je li na robotu bilo još što neobično? Nešto neuobičajeno? Taj stroj bio je sav izgreben, kao da ga je udario auto ili se potukao. Možda je bio pokvaren. Uđe unutra, a potom se odmah okrene i zaključa vrata. Izvučem ruku iz aparata za jogoled i samo zurim u toga kućanskog robota s tim njegovim jezivim nacerenim licem, dok se on polako gega prema meni.

A onda posegne preko pulta objema hvataljkama i zgrabi me za majicu. Povuče me preko pulta, razbacujući dijelove rastavljenog stroja za jogoled okolo, po podu. Ramenom udarim u blagajnu i osjetim grozno pucanje u njemu. Ta mi je stvar u sekundi iščašila rame! Vrisnem upomoć. Ali blesavi me Felipe ne čuje. Ostavio je tanjure da se namaču u vodi s deterdžentom, dok on puši maricu u uličici, iza lokala. Trudim se otrgnuti od njega, koprcam se i borim, ali njegove hvataljke drže moju majcu kao kliješta. A onda to više nije samo moja majca. Nakon što me povuče preko pulta, gurne me na pod. Čujem kako mi puca lijeva ključna kost. Nakon toga jako mi je teško disati. Ponovno vrisnem, razmišljajući: Zvučiš kao životinja, Jeffe, stari. Ali moj čudni uzvik kao da je privukao pažnju tog stroja. Na leđima sam, a kućanac se nadvio nad mene; ali ne pomišlja na to da mi pusti majicu. Glava Velikog Veseljka zaklanja fluorescentno svjetlo na stropu. Trepnem kako bih potisnuo suze i pogledam njegovo ukočeno, nacereno lice. Gleda me ravno u oči, čovječe. I vidim da... razmišlja. Kao da je živ. I ljut. Ništa se ne promijeni na njegovu licu ni išta slično, ali tad me obuzme neki jako loš osjećaj. Mislim, još lošiji osjećaj. I zbilja, čujem kako počinju zujati servomotori u njegovoj ruci. Okrene se i zamahne mnome ulijevo, nabivši mi glavom u vrata hladnjaka za pite dovoljno jako da napukne staklo na njima. Na cijeloj desnoj strani glave prvo osjetim hladnoću, a onda toplinu. A onda na obrazu i vratu i ruci osjetim toplinu. Krv šiklja iz mene kao iz vražjeg hidranta. Isuse, plačem. I tad se... ah. Tad se pojavi Felipe. Jesi li dao kućanskom robotu novac iz blagajne? Molim? Nije tražio novac. Uopće nije tražio novac. Nije rekao ni riječ. To što se dogodilo nije bila telepljačka. Ne znam čak ni je li netko njime upravljao daljinskim, policajče... Što misliš da želi? Želi me ubiti. To je sve. Želi mi doći glave. Taj stroj je to radio sam od sebe i htio je nekoga ubiti. Nastavi. Nakon što me ščepao, nisam mislio da će me pustiti sve dok me ne ubije. Ali moj kompa Felipe odlučio je prekinuti to sranje. Utrči iz stražnje

prostorije i jebeno urla. Tip je ljut. A Felipe je krupan. Ima brk kao Fu Manču i svakakve tetovaže po rukama. Opake stvari, zmajeve i orlove i tu neku pretpovijesnu ribu, niz cijelu podlakticu. Neki colecanth ili tako nekako. To je ko ta neka dinosaurska riba za koju su mislili da je izumrla. Imaju fosile i sve. A onda se. jednog dana, neki ribar iznenadio kao nikad u životu, kad je izvukao pravu, živu vražju ribu iz pakla pod sobom. Felipe je govorio da je ta riba dokaz da nikoga ne možeš zauvijek ugušiti. Jednoga se dana moraš opet uzdignuti, shvaćate? Što se tada dogodilo, Jeffe? Aha, da. Na podu sam. krvarim i plačem, a Veliki Veseljko me drži za majicu. Tada Felipe dotrči i pojavi se iza ruba pulta, urlajući kao neki barbar. Mrežica mu je spala i njegova duga kosa leti oko njega. Zgrabi kućanca za ramena, jednostavno ga podigne uvis i baci na pod. On me pusti i izleti kroz ulazna vrata, uz kišu staklenih krhotina. Zvonce se opet oglasi. Ding-dong. To je tako blesav zvuk za ovakvo nasilno sranje da se ja tomu nasmijem kroza svu tu krv koja mi se slijeva niz lice. Felipe klekne i vidi učinjenu štetu. "O, jebiga" kaže. "Što vam je to učinio?" Ali sad vidim kako se Veliki Veseljko kreće iza Felipea. Moje lice očito dovoljno govori jer me Felipe zgrabi za pas i odvuče iza pulta uopće ne gledajući prema vratima. Teško diše i čini male rakovske korake. Njušim mu džoint u prednjem džepu. Gledam krvavi trag koji ostavljam za sobom na pločicama i mislim, sranje, čovječe, pa tek sam to počistio. Prođemo kroz vrata iza blagajne i uđemo u malu, natrpanu, stražnju prostoriju. Ondje je niski niz sudopera od nehrđajućeg čelika punih mjehuraste vode, zid pun sredstava za čišćenje i stolić u kutu na kojemu je naš sat za prijavljivanje dolaska na posao. Iza toga je uski hodnik koji vodi do uličice iza lokala. Veliki se Veseljko niotkuda zaleti u Felipea. Umjesto da krene za nama, kreten je bio dovoljno pametan da se popne preko pulta. Čujem zvuk udarca i vidim kako Veliki Veseljko podlakticom udara Felipea u prsa. To nimalo nije nalik na ljudski udarac - to je prije kao kad te udari auto ili, ono, kad na tebe padne cigla. Felipe odleti unatrag i udari u vrata ormara u kojemu držimo papirnate ubruse i slično. Ali ostane na nogama. Kad zatetura naprijed, vidim udubinu u drvenim vratima na mjestu na kojemu je opalio glavom. Ali potpuno je pri svijesti i ljući nego ikad. Odvučem se dalje od njih, prema sudoperima, ali rame mi je u komi,

a ruke skliske od krvi i jedva dišem od bola u prsima. Nema nikakvog oružja ni ičeg ovdje iza, ali Felipe zgrabi metlu iz prljave žute kante na kotačima. To je stara metla čvrste drvene drške koja je ondje ni sam ne znam otkad. Nema mjesta za zamahivanje metlom, ali to nije ni važno jer je robot svim silama odlučio zgrabiti Felipea, kao što je zgrabio mene. On podigne metlu i zabije je Velikom Veseljku pod bradu. Felipe nije visok, ali je viši od stroja i ima veći doseg. Stroj ga ne može zgrabiti. Odgurne ga dalje od nas, a robotske ruke mašu kao da su zmije. A onda slijedi nevjerojatan dio. Veliki Veseljko padne leđima na stolić u kutu, nogu ispruženih ravno pred sebe, s petama na podu. Bez imalo oklijevanja, Felipe visoko podigne desnu nogu i spusti je svom težinom na koljenični zglob robota. Krc! Robotovo koljeno pukne i iskrivi se unatrag pod potpuno sjebanim kutom. S drškom metle pod bradom stroj ne može uloviti ravnotežu i ne može zgrabiti Felipea. Meni se lice grči dok samo gledam to koljeno, ali stroj ne proizvede nikakav zvuk ni išta. Samo čujem brujenje njegovih motora i zvuk plastičnog oklopa koji udara o stol i zid dok se on pokušava uspraviti. "Aha, mamu ti!" vikne Felipe prije nego što izbije i drugo robotovo koljeno unatrag. Veliki Veseljko leži na leđima s obje polomljene noge, dok je nad njim jebeno ljutit, oznojen, Meksikanac stokilaš. Ne mogu ne početi misliti da će sve biti u redu. Ali pokazalo se da sam pogriješio. Ta njegova kosa, znate. Felipeova kosa jest predugačka. I to je to. Stroj se prestane koprcati, posegne prema njemu i hvataljka zgrabi Felipeovu crnu grivu. On zaurla i povuče glavu unatrag. Ali to nije kao kad vas netko zgrabi za kosu tijekom tučnjave u kafiću; to je kao da vas zahvati rezalica ili neki teški stroj u tvornici. To je brutalno. Svi su mišići na Felipeovu vratu iskočili dok on vrišti kao životinja. Oči je čvrsto zatvorio dok svom snagom povlači unatrag. Čujem kako mu se kosa s korijenom otkida od tjemena. Ali jebena stvar samo privlači Felipea sve bliže i bliže. Nezaustavljiv je, kao gravitacija. Nakon nekoliko sekunda Felipe je dovoljno blizu da ga Veliki Veseljko može primiti i drugom hvataljkom. Držak metle padne na pod, dok druga hvataljka stišće Felipeovu bradu i usta, gnječeći mu donji dio lica. On vrisne, a ja čujem kako mu vilica puca. Zubi mu izlijeću iz usta kao jebene kokice.

Tad shvatim da ću vjerojatno umrijeti u stražnjoj prostoriji Svježega jebenog jogoleda. Nikad nisam provodio mnogo vremena u školi. Nije da sam glup. Mislim, hoću reći da inače nisam poznat po pametnim idejama. Ali kad vam život visi o koncu i kad je nasilna smrt tri metra od vas, to vas uistinu natjera da brže razmišljate. Zato mi na pamet pada spasonosna ideja. Posegnem iza sebe i zaronim zdravom rukom u hladnu vodu u sudoperu. Osjećam plehove za kekse i zaimače, ali prstima tražim čep. S druge strane prostorije Felipe postaje sve tiši, proizvodi nekakav krkljavi zvuk. Krv lipti iz njega, niz ruku Velikog Veseljka. Cijeli donji dio njegova lica zgnječen je u hvataljci. Felipeove su oči otvorene i nekako izbuljene, ali mislim da je manje-više gotov. Čovječe, nadam se da je gotov. Stroj opet onako skenira, ne pomičući se i okrećući lice lijevo-desno vrlo polako. Meni je ruka sad već utrnula, krv je prestala kolati od onog dijela koji sam prebacio preko ruba sudopera. I dalje prstima tražim čep. Veliki Veseljko prestane skenirati, pogleda ravno u mene. Zastane možda na sekundu, a onda čujem zujanje motora hvataljki nakon što pusti Felipeovo jadno lice. On padne na pod kao vreća cigla. Ja jecam. Vrata koja vode na uličicu milijun su kilometara od mene, a ja jedva da mogu držati glavu uspravno. Sjedim u lokvi vlastite krvi i vidim Felipeove zube na pločicama. Znam što će mi se dogoditi i ja tu ništa ne mogu i znam da će to jako boljeti. Napokon napipam čep sudopera i zgrabim ga umrtvljenim prstima. Čep izleti i čujem klokot vode koja istječe. Rekao sam Felipeu stotinu puta, ako voda istječe previše naglo, preplavit će podni odvod i onda ću opet sve to morati čistiti. Znate li da je taj kreten Felipe to namjerno radio svaku noć, otprilike mjesec dana, prije nego što smo se sprijateljili? Naljutio se što je šef zaposlio bijelca da radi sprijeda, a Meksikanca da radi straga. Posve ga shvaćam. Razumijete što želim reći, policajce? Vi ste Indijanac, je li? Američki domorodac. Osage. Pokušaj mi ispričati što se tada dogodilo. Pa, oduvijek sam mrzio skupljati tu vodu. A sad ležim na podu i računam na nju, da mi spasi život.

Veliki Veseljko pokuša ustati, ali noge su mu beskorisne. Padne na pod, licem prema dolje. A onda počne puzati naprijed, na trbuhu, služeći se rukama. Ima taj grozni osmijeh na licu, a oči su mu prikovane za moje dok se polako vuče po prostoriji. Sav je krvav, kao kakva lutka za testiranje sudara koja može krvariti. Odvod se ne preplavljuje dovoljno brzo. Pritisnem leđa na sudoper najjače što mogu. Podignuo sam koljena i čvrsto privukao noge. Klopot vode koja istječe iz sudopera pulsira mi iza glave. Ako voda napola usisa čep natrag i on uspori istjecanje vode, mrtav sam. Totalno sam mrtav. Robot se dovlači sve bliže. Posegne hvataljkom i pokuša me zgrabiti za moje Air Force Oneice. Pomaknem nogu naprijed-natrag, tako da me promaši. Zato se privuče još bliže. Znam da će me pri idućem pokušaju zgrabiti za nogu i zgnječiti je. Kad podigne ruku, robota iznenada nešto odvuče metar unatrag. Okrene glavu i vidi Felipea, koji leži na leđima i guši se u vlastitoj krvi. Znojna crna kosa mu je u pramenovima slijepljena za uništeno lice. Više, ono, nema usta, ima samo veliku, sirovu ranu. Ali oči su mu širom otvorene i u njima gori nešto više od mržnje. Znam da mi spašava život, ali izgleda, pa, zlo. Kao demon koji nas je iznenada posjetio iz pakla. Još jedanput povuče nogu Velikog Veseljka, a onda zažmiri. Ne vjerujem da više diše. Stroj ga ignorira. Okrene nacereno lice prema meni i nastavi mi se primicati. I upravo u tom trenutku voda počne nadirati iz podnog odvoda. Voda puna sapunice se brzo i tiho diže i stvara lokvu, poprimajući svjetloružičastu boju. Veliki Veseljko opet puže, dok mu voda ulazi u polomljene zglobove na koljenima. Osjetim miris spaljene plastike u zraku, a stroj se ukoči i stane. Ništa uzbudljivo. Stroj jednostavno prestane raditi. Voda mu je valjda ušla među žice i izazvala kratki spoj. Tridesetak centimetara je od mene, i dalje nasmiješen. I to je sve. Ostalo znate. Hvala. Jeffe. Znam da ti ovo nije bilo lako. Sad imam sve podatke koje trebam za izvještaj. Pustit ću te da se odmoriš. Hej, čovječe, može jedno kratko pitanje prije nego što odete? Pitaj.

Koliko kućanaca ima? Velikih Veseljka, Sporih Sue i ostalih? Jer sam čuo da ih ima, ono, po dva na svakog čovjeka. Ne znam. Čuj, Jeffe, taj je stroj jednostavno pošizio. Ne možemo to objasniti. Ali što će se dogoditi ako svi oni počnu napadati ljude, čovječe? Što će se dogoditi ako budu brojčano nadmoćni? Ta stvar me htjela ubiti, točka. Rekao sam vam sve kako je bilo. Možda mi nitko drugi neće povjerovati, ali vi znate što se događa. Obećajte mi nešto, policajce Blanton. Molim vas. Što? Obećajte mi da ćete motriti na robote. Budno motrite. I... ne dajte im da više ikomu učine ono što su učinili Felipeu. Dobro? Nakon pada vlade Sjedinjenih Američkih Država, policajac Lonnie Wayne Blanton pridružio se plemenskoj policiji Osaga Indijanaca Laki Konj. Ondje je, u službi suverene vlade Osaga, Lonnie Wayne dobio priliku održati obečanje koje je dao Jeffu. - CORMAC WALLACE, VOJ#ASK217

3. CRV Znam da je ona stroj. Ali volim je. I ona voli mene. TAKEO NOMURA PREKURSORSKI VIRUS + 4 MJESECA Opis ove šale koja je pošla po zlu zapisan je prema priči Rjua Aokija, mehaničara u tvornici elektronike Liliput u četvrti Adači u Tokiju u Japanu. Razgovor su čuli i snimili tvornički roboti. Preveden je s japanskoga za ovaj dokument. - CORMAC WALLACE, VOJ#ASK217 Mislili smo da će to biti smiješno, znate? Dobro, dobro, pogriješili smo. Ali morate shvatiti da mu nismo htjeli nauditi. U svakom slučaju nismo htjeli ubiti staroga. Svi u tvornici znaju da je g. Nomura čudak, frik. Da je sitni, poremećeni mali trol. Vuče se po tvorničkoj hali s tim svojim sitnim očima iza okruglih naočala, uvijek usmjerenih u pod. I smrdi na ustajali znoj. Zadržim dah svaki put kad prolazim kraj njegova radnog mjesta. Stalno sjedi ondje, radi više od svih. I to za manje novca. Takeo Nomura ima šezdeset pet godina. Već je trebao biti u mirovini. Ali još radi ovdje jer nitko drugi ne može tako brzo popravljati strojeve. To što on radi jest neprirodno. Kako bih se ja mogao natjecati s njim?Kako ću ja ikad postati glavni mehaničar dok je on pognut nad svojim radnim stolom i ruke mu se kreću tako brzo da ih ne vidite? Sama njegova nazočnost ometa wa tvornice, šteti našoj društvenoj harmoniji. Kažu da čavao koji viri dobije po glavi, je li tako? Gospodin Nomura nikoga ne može pogledati u oči, ali vidio sam ga kako zuri u kameru pokvarene ruke za zavarivanje ER 3 i govori joj. To ne bi bilo toliko čudno da ruka poslije toga nije proradila. Stari zbilja zna sa strojevima. Šalimo se da je g. Nomura možda i sam stroj. Naravno, nije. Ali s njim nešto zbilja nije u redu. Kladim se da bi, kad bi mogao birati, g.

Nomura radije odabrao da bude stroj nego ljudsko biče. Ne morate vjerovati meni. Svi se radnici slažu s tim. Otiđite u radnu halu Liliputa i pitajte bilo koga - inspektore, mehaničare, koga god. Čak i nadzornika hale. G. Nomura nije poput nas ostalih. Prema strojevima se ponaša kao prema svima ostalima. Tijekom svih ovih godina počeo sam prezirati njegovo naborano sitno lice. Oduvijek sam znao da nešto krije. A onda sam jednoga dana doznao što: gospodin Nomura živi s ljubavnom lutkom. *** Prije otprilike mjesec dana, moj je kolega Jun Oh vidio kako g. Nomura izlazi iz svoje umirovljeničke grobnice - pedesetokatnice sa sobama nalik na lijesove - s tom stvari pod rukom. Kad mi je Jun to rekao, nisam mogao vjerovati. Ljubavna lutka g. Nomure, njegova androidkinja, dopratila ga je do paviljona. Poljubio ju je u obraz pred svima i onda otišao na posao. Kao da su vjenčani ili nešto slično. A najbolesnije od svega jest to da ta androidkinja uopće nije lijepa. Načinjena je tako da nalikuje ni pravu ženu. Nije baš tako neobično da netko krije zgodnu mladu lutku u spavaćoj sobi. Čak i lutku s predimenzioniranim tjelesnim karakteristikama. Svi smo gledali porno filmove, iako to neće svatko priznati. Ali g. Nomuru pali nekakva plastična stvar koja je smežurana gotovo koliko i on sam? Vjerojatno je načinjena prema njegovim specifikacijama. To me najviše muči. Količina truda uloženog u stvaranje te grozote. G. Nomura je znao što čini i odlučio je živjeti s lutkom koja hoda i govori te koja nalikuje na gnjusnu staricu. Po meni je to odvratno. Potpuno neprihvatljivo. Zato smo se Jun i ja odlučili našaliti s njim. E sad, roboti s kojima radimo u tvornici jesu krupne, glupe mrcine. Čelikom obložene ruke prepune zglobova, na vrhu kojih je termalni sprej ili zavarivač ili hvataljka. Mogu osjetiti blizinu ljudi i nadzornik hale kaže da nisu opasni, ali mi se ipak mudro držimo dalje od njihova radnog prostora. Industrijski boti jaki su i brzi. No androidi su spori. Slabi. Sav trud uložen u to da android izgleda kao stvarna osoba donosi sa sobom određene manjkavosti. Android trati svoju energiju glumeći da diše i

pokrećući kožu svog lica. Ne ostane mu dovoljno energije za korisne usluge, što je sramotna rastrošnost. Zato smo pomislili da u slučaju tako slabog robota ne može biti ničeg lošeg u maloj šali. Junu nije bilo teško načiniti crvaračunalni program ubačen u bežični primopredajnik. Crv je otprilike veličine kutije šibica i odašilje podatke unutar električnog sklopa, ali samo u krugu od otprilike jednog metra. Na poslu smo iskoristili glavnu bazu podataka tvrtke kako bismo potražili dijagnostičke šifre androidkinje. Tako smo znali da će androidkinja poslušati crva, misleći da zapovijed dolazi od pružatelja robotske usluge. Idući smo dan Jun i ja ranije došli na posao. Pucali smo od uzbuđenja zbog te naše šale. Zajedno smo otišli do paviljona prekoputa tvornice Liliput, stali iza nekih biljaka i pričekali ga. Trg je već bio prepun staraca. Vjerojatno već od zore. Gledali smo ih kako ispijaju čaj. Svi kao da su se kretali usporeno. Jun-čan i ja se nismo mogli prestati sprdati s njima. Valjda zato što smo s uzbuđenjem čekali da vidimo što će se dogoditi. Poslije nekoliko minuta, velika su staklena vrata skliznula ustranu g. Nomura i njegova stvar izašli su iz zgrade. Kao obično, g. Nomura je pognuo glavu kako bi izbjegao pogledati u oči bilo komu na tom trgu. Mislim, bilo komu osim svojoj ljubavnoj lutki. Kad ju je pogledao, oči su mu bile širom otvorene i... sigurne, onako kako nikad prije nisam vidio. U svakom slučaju, Jun i ja smo shvatili da možemo proći kraj g. Nomure, a da nas on ne vidi. Odbija gledati u oči pravim ljudima. To će biti još lakše nego što smo mislili. Trknuo sam laktom Juna, a on mi je dao crva. Čuo sam ga kako prigušuje hihotanje dok sam ležerno hodao trgom. G. Nomura i njegova ljubavna lutka zajedno su se vukli, držeći se za ruke, Došao sam iza njih i nagnuo se naprijed. Brzom kretnjom ubacio sam crva u džep njezine haljine. Približio sam se dovoljno da bih nanjušio cvjetni parfem koji je utrljao po njoj. Fuj. Crv radi na vremenski mehanizam. Za otprilike četiri sata će se uključiti i reći toj naboranoj, staroj androidkinji da dođe u tvornicu. Tad će g. Nomura svima morati objasniti tko je ta neobična posjetiteljica! Ha, ha, ha. Cijelo jutro smo se Jun-čan i ja jedva uspijevali koncentrirati na posao. Stalno smo se zafrkavali i zamišljali koliko će neugodno biti g.

Nomuri kad vidi svoju "lijepu" mladu ovdje na poslu, pred očima desetaka radnika u radnoj hali. Znali smo da će zauvijek ostati obilježen time. Možda će dati otkaz i napokon otići u mirovinu? Ustupiti malo posla ostalim mehaničarima. Nismo bili te sreće. *** To se dogodilo u podne. Sredina je odmora za ručak, većina radnika jede iz bento kutija na svojim radnim mjestima. Piju toplu juhu iz šalica i tiho razgovaraju. I tad androidkinja uđe na glavna vrata i dođe u halu. Hoda pomalo nesigurno, u istoj kričavoj haljini koju je imala jutros. Jun i ja se osmjehujemo jedan drugom, dok se drugi radnici smiju naglas, pomalo zbunjeni. I dalje jedući za svojim radnim mjestom, g. Nomura još nije vidio da ga je njegova ljubav došla posjetiti tijekom ručka. "Genij si, Jun-čane", kažem dok se androidkinja gega prema sredini hale. točno kao što je programirana. "Ne mogu vjerovati da je upalilo", kaže Jun. "To je tako stari model. Bio sam siguran da će crv isključiti neku ključnu funkciju." "Gledaj ovo", kažem Junu. "Dođi ovamo, robotska droljo", zapovjedim lutki. Ona poslušno došepa do mene. Spustim se i zgrabim je za haljinu, koju joj tada podignem preko glave. Što je prilično šašav potez. Svima se otme uzdah kad vide njezino glatko plastično tijelo boje kože. Poput lutke je, nije anatomski korektna. Zapitam se jesam li pretjerao. Ali tad vidim Juna i počnem se smijati tako glasno da od toga pocrvenim. Jun i ja smo se presavili od siline smijanja. Androidkinja se okreče u krugu, zbunjena. Tad se g. Nomura pojasi u tvorničkoj hali, s komadićima riže zalijepljenim za rub usana. Izgleda kao poljski miš, očiju tako uperenih u pod, pognute glave. G. Nomura hoda ravno prema skladištu rezervnih dijelova i gotovo prođe kraj nje, a da je ne primijeti. Gotovo, ali ne baš. "Mikiko?" pita on, zbunjena izraza na svom licu glodavca. "Tvoja plastična partnerica odlučila nam se pridružiti na ručku", kažem mu. Ostali radnici se zasmijulje. Vilica šokiranog g. Nomure se podiže i spušta kao da je gladni pelikan. Njegove sitne oči šibaju lijevo-

desno. Odstupim kad g. Nomura naglo krene prema stvorenju koje zove Mikiko. Raširimo se u krugu i držimo na udaljenosti. Budući da je g. Nomura lud, nitko ne zna što je u stanju učiniti. Nitko od nas ne želi biti ukoren zbog tučnjave na poslu. G. Nomura spusti njezinu haljinu, pomičući Mikikinu dugu prosijedu kosu ustranu. Tad se g. Nomura okrene prema nama. Ali i dalje nema hrabrosti ikomu pogledati u oči. Prođe jednom kvrgavom rukom kroz svoju krutu, crnu kosu. Njegove riječi još me i danas progone. "Znam da je ona stroj", kaže. "Ali volim je. I ona voli mene." Radnici se opet zasmijulje. Jun počne pjevušiti svadbenu pjesmu. Ali g. Nomuru ne možemo izazvati više od toga. Ramena malog starca se posve opuste. Okrene se i podigne ruke kako bi popravio Mikikinu frizuru, tapšuči je malenim, uvježbanim pokretima. Stane na vrške prstiju, posegne joj iza ramena i izravna kosu na potiljku. Androidkinja stoji posve nepomično. A tad primijetim kako se njezine široko postavljene oči malo pomaknu. Usredotoči se na lice g. Nomure, nekoliko centimetara od svog. On se naginje naprijed-natrag, pomalo zadihan od rog namještanja frizure. I dogodi se nešto jako čudno. Lice joj se iskrivi u grimasu, kao da osjeća bol. Nagne se naprijed, gurajući glavu prema g. Nomurinu ramenu. A potom, svi u nevjerici gledamo kako Mikiko odgriza komadić lica g. Nomure. Starac vrisne i otrgne se od androidkinje. Na trenutak vidim malu ružičastu mrlju na gornjemu dijelu obraza g. Nomure, točno ispod oka. Tad se ružičasta mrlja ispuni krvlju. Trag crvenila poteče niz lice, kao suze. Nitko ništa ne govori, nitko čak ne diše. Iznenađenje zbog toga što se dogodilo jest apsolutno. Sad ne znamo kako bismo reagirali. G. Nomura podigne ruku do lica, vidi krv razmrljanu po svojim žuljevitim prstima. "Zašto si to učinila?" upita on Mikiko, kao da bi mu ona mogla odgovoriti. Androidkinja šuti. Njezine tanušne ruke posegnu prema g. Nomuri. Njezini manikirani, pojedinačno artikulirani prsti polako se pomiču po njegovu krhkom vratu. On se ne opire. Trenutak prije nego što njezini plastični prsti počnu sve jače stiskati njegov dušnik g. Nomura opet zajeca.

"Kiko, dušo moja", kaže. "Zašto?" Ne shvaćam ono što tada vidim. Ta androidska starica... načini grimasu. Njezini su tanki prsti stisnuti na vratu g. Nomure. Stišće vrlo jako, ali lice joj je iskrivljeno od emocije. Nevjerojatno je, fascinantno. Suze joj procure iz očiju, vršak njezina nosa jest crven, a izraz velike patnje joj je posve izobličio lice. Nanosi bol g. Nomuri i plače, a on ništa ne čini kako bi to spriječio. Nisam znao da androidi imaju suzne žlijezde. Jun me pogleda, zaprepašten. "Hajdemo odavde", kaže. Zgrabim Juna za košulju. "Što je ovo? Zašto ga je napala?" "Kvar", kaže on. "Možda je crv poslao novu skupinu naredbi. Pokrenuo neke druge upute. Tad Jun pobjegne. Čujem kako njegovi laki koraci stružu po cementnom podu. Drugi tvornički radnici i ja u nevjerici gledamo kako uplakana androidkinja guši starca. Pukne mi kost u šaci, kad udarim androidkinju u potiljak. Vrisnem dok mi se bol iz desne šake penje uz podlakticu. Kad izgledaju kao ljudi, teško je zaboraviti ono što se nalazi tik ispod robotske kože. Od udarca joj kosa prekrije lice, nekoliko se pramenova zalijepi za suze. Ali ne pušta vrat g. Nomure. Oteturam unatrag i pogledam svoju ruku. Već natiče, kao gumena rukavica puna vode. Androidkinja je sitna, ali je načinjena od tvrdog metala i plastike. "Neka netko učini nešto", vičem radnicima. Nitko ne obraća pozornost na mene. Idioti tupava pogleda. Opet stisnem šaku, a zatiljak mi se smrzne od groznoga, pulsirajućeg bola koji me zapljusne. A nitko i dalje ništa ne poduzima. G. Nomura padne na koljena, prstiju nježno položenih na Mikikine podlaktice. Drži je za ruku i ne opire se. Dok mu grlo polako popušta, on je samo gleda. Taj potočić krvi mu se neprimijećeno slijeva niz obraz i skuplja u udubini njegove ključne kosti. Njezine su oči prikovane za njegove, nepomične i bistre na tužnoj maski njezina lica. Njegove su oči podjednako bistre, svjetlucaju iza malih, okruglih naočala.

Nisam se smio ovako našaliti. Tad se Jun vrati s defibrilatorom u ruci. Požuri se do sredine tvorničke hale i pritisne po jednu elektrodu s obje strane androidkinje glave. Glasan zvuk odjekne tvornicom. Mikikine se oči ne odvajaju od očiju g. Nomure. Zapjenjeni sloj sline skupio se oko usta g. Nomure. Zakoluta očima i onesvijesti se. Jun, potezom palca aktivira defibrilator. Sok prostruji glavom androidkinje i isključi je. Padne na pod, licem uz lice s g. Nomurom. Oči su joj otvorene i slijepe. Njegove su zatvorene, obrubljene suzama. Ni on ni ona ne dišu. Iskreno mi je žao zbog ovog što smo učinili g. Nomuri. Nije mi žao zbog toga što je androidkinja napala starca - bilo tko bi se mogao obraniti od tako slabog stroja, čak i starac. Bilo mi je žao što se on nije odlučio braniti. Shvatim da je g. Nomura zbilja jako zaljubljen u ovaj komad plastike. Spustim se na koljena i zgulim tanke ružičaste androidske prste s vrata g. Nomure, zanemarujući bol u svojoj šaci. Okrenem starca na leđa i počnem ga oživljavati, izvikujući njegovo ime. Brzo i snažno pritišćem starčev prsni koš dnom svoje lijeve šake. Molim se svojim precima da s njim sve bude u redu. To nije trebalo završiti ovako. Jako se sramim radi toga što sam učinio. Tad g. Nomura naglo udahne duboko, soptavo. Odmaknem se od njega, sjednem i gledam ga, primivši se za svoju bolnu šaku. Njegova se prsa ujednačeno podižu i spuštaju. G. Nomura sjedne i osvrće se oko sebe, smeten. Obriše usta, podigne naočale. I prvi put shvatimo da sad mi ne možemo pogledati g. Nomuri u oči. "Žao mi je", kažem starcu. "Nisam to htio." Ali g. Nomura me ignorira. Zuri u Mikiko, blijed kao krpa. Ona leži na podu gdje se stropoštala, u crvenoj haljini, umrljanoj i prljavoj. Jun ispusti elektrode i one zaklepeću na podu. "Molim vas, oprostite nam, Nomura-sane", šapne Jun, pognuvši glavu. "Nema opravdanja za ovo što sam učinio." Klekne i izvadi crva iz Mikikina džepa. Tad Jun ustane i ode bez osvrtanja. Mnogi drugi radnici već su se odšuljali i vratili na svoja mjesta. Ostali su upravo na odlasku. Ručak je završio.

Ostali smo samo g. Nomura i ja. Njegova ljubav leži njemu prekoputa, ispružena na svježe pometenom betonskom podu. G. Nomura posegne rukom i pomiluje joj čelo. Sa strane njezina lica vidljiva je spaljena mrlja. Staklena leća njezina desnog oka jest napukla. G. Nomura je prekrije svojim tijelom. Njezinu je glavu položio sebi u krilo, dodiruje joj usne kažiprstom. Vidim godine interakcije u tom nježnom, naviknutom pokretu ruke. Zapitam se kako su se njih dvoje upoznali. Što su sve prošli zajedno? Ta ljubav. Ne shvaćam je. Nikada to nisam vidio. Koliko je godina g. Nomura proveo u svome klaustrofobičnom stanu i pio čaj koji mu je donosila ta lutka? Zašto je ona tako stara? Je li načinjena da bi nalikovala na nekoga, a ako jest, čije to lice ima? Sitni se starac njiše naprijed-natrag, prstima mičući kosu s Mikikina lica. Opipa rastopljeni dio njezina lica i zajeca. Ne podiže, ne želi podignuti pogled prema meni. Suze mu cure niz lice, miješajući se s krvlju koja mu se suši na obrazu. Ponovno ga zamolim za oprost, no on na to nikako ne reagira. Njegove su oči usredotočene na ugašene, maskarom okružene kamere stvorenja koje nježno drži u krilu. Nakon nekog vremena odem od njega. Osjetim mučninu duboko u želucu. Glavom mi se mota toliko pitanja. Žalim zbog toliko toga. Najviše od svega bih htio da sam pustio g. Nomuru na miru, da nisam dirao tu strategiju koju je smislio kako bi preživio tugu koju mu je nanio ovaj svijet. I oni koji žive na njemu. Na odlasku čujem kako se g. Nomura obraća androidkinji. "Sve će biti dobro, Kiko", kaže on. "Opraštam ti, Kiko. Opraštani ti. Popravit ću te. Spasit ću te. Volim te, princezo moja. Volim te. Volim te, kraljice moja." Odmahnem glavom i vratim se na posao. Takeo Nomura, retrogradno prepoznat kao jedan od velikih tehničkih umova svog naraštaja, odmah se bacio na posao kako bi doznao zašto ga je njegova voljena Mikiko napala. Ono što je stari neženja otkrio u iduće će tri godine umnogome utjecati na događaje tijekom Novog rata i zauvijek promijeniti tijek povijesti ljudi i strojeva. - CORMAC WALLACE, VOJ#ASK217

4. SRCA I UMOVI SIP-e Jedan, ovdje desetnik Paul Blanton. Odstupi i odmah se deaktiviraj. Odmah poslušaj! DES. PAUL BLANTON PREKURSORSKI VIRUS + 5 MJESECI Ovaj je transkript preuzet s kongresnog saslušanja, održanog poslije osobito strašnog incidenta u koji je bio uključen američki vojni robot u inozemstvu. Navodno zaštićenu videokonferenciju između Washingtona i Kabula u Afganistanu, Arhos je snimio u potpunosti. Držim da nije nimalo slučajno što je vojnik kojega su ispitivali sin policajca Blantona iz Oklahome. Ta će dvojica muškaraca odigrati veliku ulogu u dolazećem ratu. - CORMAC WALLACE, VOJ#ASK217 (UDARAC ČEKIĆA) Želim mir na ovome zatvorenom saslušanju. Ja sam kongresnica Laura Perez, pripadnica Parlamentarnog odbora oružanih snaga Sjedinjenih Država i predsjedat ću ovim saslušanjem. Jutros je naš odbor počeo istragu koja bi mogla imati posljedice za cijelu našu vojsku. Američki je sigurnosni i mirotvorni robot, poznatiji kao SIM jedinica, optužen za ubojstvo ljudskih bića za vrijeme patrole u Kabulu, Afganistan. Cilj istrage ovog Odbora jest utvrditi jesu li vojne institucije i prisutni pojedinci mogli predvidjeti ili spriječiti taj napad. S nama je desetnik Paul Blanton, vojnik zadužen za nadzor rada pokvarenog sigurnosnog i mirotvornog robota. Od vas ćemo tražiti. desetniče Blanton, da opišete svoja zaduženja glede SIM jedinice i ispričate svoju verziju onoga što se dogodilo. Grozote koje je počinio taj stroj bacile su ljagu na ugled vojske Sjedinjenih Američkih Država diljem svijeta. Molimo vas da na umu imate činjenicu da smo danas ovdje sa samo jednim ciljem: Doznati sve činjenice, kako bismo spriječili da se to ikad više ponovi.

Razumijete li, desetniče Blanton? Razumijem, gospodo. Za početak nam recite nešto o sebi. Koja su vaša zaduženja? Službeno ime mog zaduženja jest "kulturni ataše". Ali zapravo se brinem o robotima. Glavne su mi dužnosti nadziranje rada SIM jedinica te održavanje komunikacije s lokalnim nacionalnim vlastima. Poput robota, govorim darijski. Za razliku od robota, od mene se ne očekuje da nosim tradicionalnu afganistansku odjeću, sklapam prijateljstva s lokalnim stanovništvom i molim se u smjeru Meke. SIM-ovi su humanoidni sigurnosni i mirotvorni roboti koje je načinila korporacija Foster-Grumnnm i kojima se služi vojska Sjedinjenih Američkih Država. Ima ih u nekoliko modela. 611 Lakonogi najčešće nosi zalihe vojnicima na ophodnjama. Obavljaju i neke lakše izvidničke dužnosti. 902 Arbitar prati kretanje drugih robota. Neka je vrsta zapovjednika. A moj SIM, 333 Upravitelj, jest načinjen za skupljanje informacija ili deaktivaciju mina i improviziranih eksplozivnih naprava. Svakodnevni posao mog SIM-a jest da patrolira prostorom od nekoliko četvornih kilometara Kabula pješice, javlja se na pozive zabrinutih građana, skenira zjenice radi identifikacije vojnika i zadržava sumnjive osobe kako bi se njima mogla pozabaviti lokalna policija. Želio bih nešto naglasiti. Primarni zadatak SIM-a jest da nikad, ni u kom slučaju, ne naudi nedužnomu afganistanskom civilu, bez obzira na to koliko ga se pobunjenici trudili na prevaru natjerati da to učini. A odmah vam mogu reći, gospodo, da su oni puni trikova. Možete li nam opisati kako je ta jedinica radila prije incidenta? Mogu, gospodo. SIM Jedan stigao je u sanduku prije otprilike godinu dana. Jedinica SIM je oblikovana kao ljudsko biće. Visoka je oko metar i pol, metalik, blještava i sjajna meta. Ali trebalo nam je samo pet minuta da ga uvaljamo u blato i propisno uvedemo u Afganistan. Vojska s njim nije poslala odjeću ni opremu, pa smo mu našli odbačenu mušku odjeću i par čizama. Tad smo na njega nabacali dodatnu opremu afganistanske policije koju smo imali. Nismo smjeli upotrijebiti svoju staru opremu jer on ne bi smio izgledati kao mi - kao vojnik. Ali Simmy ima zaštitni prsluk pod odjećom. Ili možda dva. Ne sjećam se. Što više odjeće nosi, to bolje. Na njega smo stavljali sve: halje, šalove, majice. Pa mislim, ima čarape s likom Snoopyja. Zbilja.

Na prvi pogled Simmy izgleda poput lokalca. I smrdi kao oni. Jedino na SIM-u, što makar malo podsjeća na vojsku jest klimava, nebeskoplava interventna kaciga koju smo mu pričvrstili na glavu. Ima izgrebeni vizir od pleksiglasa koji mu štiti oči. Morali smo to učiniti jer su mu vražji klinci stalno sprejem bojili kamere. Mislim da im je to neko vrijeme bila igra. Zato smo pričvrstili tu veliku, šašavu kacigu na To je vandalizam na vojnoj opremi. Zašto se stroj ne zaštiti? Zašto se ne brani? Kamere su jeftine, gospodo. Uostalom, Simmy može gledati preko Raptor sonda na nebu. Ili se koristiti satelitskim snimkama u stvarnom vremenu. Ili oboje. Njegovi najvažniji i najskuplji senzori - poput magnetometra, inercijske mjerne jedinice, njegove antene i ometača - jesu unutar njegove oplate. A SIM je građen kao tenk. U tih dvanaest mjeseci prije nego što se incident dogodio, je li stroj ikad bio oštećen ili zamijenjen? SIM Jedan? Nikad. Iako zna odletjeti u zrak. To se prije stalno događalo, ali dečki iz mehaničarske jedinice su jebene životinje. Oprostite, gospodo. Istraživanja su pokazala da, nakon što vratimo istog SIM-a natrag na ulice, demoraliziramo neprijatelja i smanjimo broj daljnjih izgreda. Zato SIM stalno kopira sve podatke. Čak i kad bi totalno uništili SIM Jedan, samo bismo uzeli odjeću i sve što je ostalo od njegove opreme, stavili to na zamjensku jedinicu i poslali je na ulicu. Taj "novi" robot bi se sjećao istih lica, pozdravljao iste ljude, hodao istim dijelovima grada, citirao iste stihove iz Kurana. Manje-više znao bi sve što je znao "stari" robot. Istraživanja kažu da to demoralizira. Usto, najčešće ima kolateralne štete kad ga zlikovci pokušaju raznijeti. Vjerujte mi, lokalnom stanovništvu nije nimalo drago kad im prijatelji i obitelj ginu u eksplozijama samo da bi neki glupi robot nestao na jedan dan. A sam robot? On je bezopasan. SIM-ovi ne smiju nikom nauditi. Zato, kad u eksploziji strada civil, lokalni kadija to sredi s njima. I onda se to dugo poslije ne ponovi. To je, ono, kao obrnuto gerilsko ratovanje. Ne razumijem. Zašto ustanici jednostavno ne otmu jedinicu? Zakopaju je u pustinji?

To se dogodilo jedanput. Drugog tjedna na dužnosti neki su blesani zasuli SIM Jedan mecima, a onda ga ubacili u stražnji dio terenca. Meci su mu uglavnom razderali odjeću. Malo su mu oštetili oplatu, ali ništa strašno. Budući da im nije uzvratio, ti su tipovi pomislili da je oštećen. E, pa prevarili su se, gospodo. Sonda Raptor ih je otkrila samo nekoliko sekunda nakon što je SIM skrenuo sa svoje rute. Tipovi u terencu su jurili pustinjom možda dva sata prije nego što su stigli u sigurnu kuću. Bar su mislili da je sigurna. Raptori su pričekali da se ustanici odmaknu od vozila prije nego što su zatražili dopuštenje da lansiraju projektile Brimstone. Nakon što su spržili sve u sigurnoj kući i dvaput provjerili je li se tko išuljao na stražnji izlaz, naš dobri stari SIM Jedan sjeo je na prednje sjedalo vozila i dovezao ga natrag u bazu. SIM je ukupno izbivao osam sati. To može voziti? To je humanoidna platforma vojne klase, gospodo. Razvili su je iz starog DARPA-ina programa razvoja egzoskeleta. Te se jedinice kreću kao ljudi. Održavaju ravnotežu, hodaju, trče, padaju, sve. Mogu se služiti alatom, govoriti jezikom gluhih, izvesti Heimlichov hvat, upravljati vozilima ili jednostavno stajati na mjestu i držati vam pivo. Gotovo jedino što SIM Jedan ne može učiniti jest zguliti te vražje naljepnice koje klinci vole lijepiti po njemu. I SIM neće uzvratiti udarac, bez obzira na okolnosti. Takva mu je zapovijed. Noge su mu raznijele mine. Pucaju u njega svaka dva tjedna. Lokalci su ga otimali, gađali ga kamenjem, gazili ga autom, gurali s vrha zgrade, udarali palicama za kriket, lijepili mu prste jedne za druge, vukli ga autom po cesti, osljepljivali ga bojom i bacali kiselinu na njega. Prvih mjesec dana ga je svatko tko bi prošao kraj njega pljunuo. SIM-u je sve to posve svejedno. Zafrkavaj se sa SIM-om, a on će ti samo katalogizirati zjenice i staviti te na popis. Ustanici su pokušali sve, ali uspijevaju samo uništiti SIM-ovu odjeću. I onda zbog toga završe na popisu. SIP je stroj koji je načinjen da bi bio jak kao vrag i krotak kao zečić. Nikomu ne može nauditi. Zato on pali. Zato je on bar prije palio.

Oprostite, ali to mi ne zvuči kao vojska kakvu ja poznajem. Želite mi reći da imamo humanoidne robotske vojnike koji se ne bore? Nema razlike između opće populacije i naših neprijatelja. To su isti ljudi. Tip koji jedan dan prodaje kebab, drugi dan zakopava improviziranu eksplozivnu napravu. Jedino što naši neprijatelji žele jest ubiti pokojeg američkog vojnika. I nadaju se da će nas glasači tako natjerati da odemo odande. Naši vojnici samo prolete kroz grad s vremena na vrijeme, kao tornado. Uvijek na nekom zadatku i uvijek s ciljem. Teško je ubiti američkog vojnika ako ga nikad ne vidite, gospodo. Umjesto toga, jedine su im vidljive mete SIM roboti. Oni su jedini dvonožni roboti u arsenalu Sjedinjenih Država i ne bore se. Mislim, ubijanje je specijalizirana profesija. Ubijanje je za pokretne mine, mobilne oružane platforme, sonde, što god. Humanoidima to ne ide baš najbolje. SIM-ovi su načinjeni za komunikaciju. Znate, to mi ljudi radimo najbolje. Socijaliziramo se. Zato SIM Jedan nikad nikomu ne naudi. To mu je zadatak. Pokušava izgraditi povjerenje. Govori njihov jezik, nosi njihovu odjeću, izgovara molitve - sva ona stanja koja vojni prašinari ne žele ili ne mogu naučiti. Nakon nekog vremena ljudi ga prestanu pljuvati. Više ih nije briga ako im se približi. Nekim ljudima se čak sviđa jer je on policajac, s tom razlikom što on nikad ne ispruži ruku tražeći mito. Ima dana kad SIM jedva i takne tlo jer ga svi besplatno voze po cijelom gradu. Ljudi vole kad im je blizu, kao da im donosi sreću. Ali taj društveni inženjering ne bi upalio bez povjerenja koje se gradi tako što miroljubivi stražar hoda ulicama, sve gleda i pamti. To traje, ali morate uspostaviti to povjerenje. I zato ustanici narušavaju povjerenje. Što nas dovodi do incidenta... Okej, da. Kao što sam rekao, SIM se ne bori. Nema pištolj, čak ni nož, ali ako SIM Jedan odluči da te neće pustiti, njegovi su metalni prsti jači od bilo kojih lisičina. I ustanici to znaju. Zato ga stalno pokušavaju natjerati da nekoga ozlijedi. Otprilike valjda svaka dva tjedna smisle neki trik kojim ga pokušavaju navesti na kvar. Ali uvijek zakažu. Uvijek. Ovaj put nisu, reklo bi se. Pa, čekajte da dođem do toga.

Ja inače ne idem u grad. SIM pješice dođe u zelenu zonu svakih nekoliko dana i tad ga popravimo. Odlazim u grad s oklopnom pratnjom i tad pokupimo ljude s popisa, ali nikad ne odem bez jake pratnje. Ljudske pratnje, naravno. SIM-ovi su kao mačići, ali naši vojnici su postali, ovaj, pa valjda strašniji. Ljudi su shvatili da samo ljudska bića pritišću okidač, a, iskreno govoreći, mi smo u usporedbi s robotima vrlo nepredvidivi. Lokalcima je puno draži robot sa strogo određenim obrascem ponašanja nego neki devetnaestogodišnji klinac s poluautomatskom puškom koji je odrastao na 3D igricama. Ja to posve shvaćam. No dobro, taj dan je bio neuobičajen. Izgubili smo radijski kontakt sa SIM-om Jedan. Kad su Raptori odredili mjesto na kojemu je posljednji put viđen, zatekli su ga kako samo stoji na raskrižju rezidencijalnog dijela grada, ne miče se i ni s kim ne komunicira. To je najopasniji dio mog posla: odlazak po robota i popravak. Što je bio uzrok tomu? To se i ja pitam. Moj prvi korak jest da pregledam njegove posljednje podatke. Odredim ono što se smatra njegovim standardnim nadzornim ponašanjem. Kroza Simmyjeve oči vidim kako on stoji na tom raskrižju, gleda vijugavu kolonu automobila i skenira zjenice vozača i pješaka. Ti su podaci malo šašavi jer Simmy vidi fizikalnu dimenziju cijele situacije. Vidim zabilješke o brzini i snazi pojedinačnih automobilatakve stvari. Ali s dijagnostičke se strane čini da sve radi kako treba. A onda se pojavi negativac. Negativac? Sken zjenice otkriva Simmyju otprije poznatog ustanika. I to vrlo traženu metu. Standardna operativna procedura od Simmyja traži da ga uhiti i zadrži, a ne samo zabilježi posljednju poznatu lokaciju. Ali taj tip dobro zna da će se to dogoditi. Izaziva Simmyja, pokušava ga natjerati da prijeđe cestu kako bi ga udario auto. SIM je jak. Kad bi ga auto udario, to bi bilo kao da je netko zakotrljao hidrant cestom. Ali SIM ne nasjeda. Zna da se ne smije pomaknuti jer bi ugrozio aute. Ne može ništa učiniti, zato ništa ne čini. Ni sa čim ne odaje čak ni da je vidio ustanika. Ustanik očito zaključuje da SIM treba dodatnu motivaciju.

I u idućem se trenutku ekran isključi i počne ponovno podizati sustav. Velika siva gromada preleti mu preko kamera. Treba mi sekunda da shvatim što se dogodilo, ali netko je bacio betonski blok na mog Simmyja. To baš i nije tako neuobičajeno. Minimalna šteta. Ali u jednom trenutku, za vrijeme ponovnog podizanja sustava, SIM prestane komunicirati. Samo stoji ondje kao da je zbunjen. Tad shvatim - morat ćemo otići po njega. Odmah okupim četveročlanu ekipu. Cijela ta situacija jest loša. Zasjeda. Ustanici znaju da ćemo doći po svoj stroj i vjerojatno se već postavljaju na mjesta. Ali lokalna policija ne želi imati posla s pokvarenim robotima. To spada u moja zaduženja. Što je još gore, Raptori nisu uspjeli identificirati nikakve obližnje mete na krovu ili u obližnjim uličicama. To ne znači da ondje nema mnogo ustanika s AK-47-icama; to samo znači da mi ne znamo gdje su. Želite mi reći da je taj incident bio posljedica snažnog udarca koji je dobio u glavu? Taj stroj redovito doživljava takve traume, ali nikad prije nije tako reagirao. Zašto sad jest? Imate pravo. To nije prouzročio udarac u glavu. Po mome mišljenju, to je prouzročilo ponovno podizanje sustava. To je bilo kao da se robot probudio poslije drijemeža i odlučio da više neće slušati zapovijedi. Nikad nismo vidjeli takvo ponašanje. Manje-više jest nemoguće unijeti mu nove upute, natjerati ga na neposluh. Zbilja? Ustanik nije mogao hakirati stroj? Je li moguće da je to bio uzrok? Nije, ne bih rekao. Pregledao sam zadnjih mjesec dana SIM-ovih aktivnosti i vidio da se nije spajao ni na što osim na dijagnostičko računalo u bazi. Nitko nije imao priliku fizički prčkati po njemu. A kad biste i uspjeli prokljuviti kako ga možete hakirati, to biste morali učiniti licem u lice. SIM-ova radijska veza se ne može iskoristiti za mijenjanje programa, baš zato da bi se izbjegle takve situacije. A na temelju onoga što se tada dogodilo, ne vjerujem da je itko hakirao, a ponajmanje ti tipovi. Naime, ustanici još nisu završili sa Simmyjem. Taj blok su mu bacili na glavu samo da bi mu privukli pozornost. Ali je on ostao samo mirno stajati. Zato su se oni, nakon nekoliko minuta, ohrabrili. Idući njihov napad gledam preko sonde na prijenosnome monitoru

dok se vozimo onamo u oklopnom Transportnom vozilu. U njemu smo ja i još trojica vojnika. Sve se događa brzo. Što je dobro jer ne mogu vjerovati onomu što vidim. Muškarac s crnom krpom preko lica i reflektirajućim naočalama izađe iz kuće na uglu. Ima AK-47 u jednoj ruci obljepljenu reflektirajućom vrpcom, s koje slobodno visi remen. Svi pješaci napuštaju to područje kad ugledaju tog tipa. Odozgo gledam kako se gomila civila razilazi na sve strane. Čovjek s puškom bez ikakve sumnje ima ubojičke namjere; zastane na pola bloka i ispali kratki rafal u SIM Jedan. Tek to napokon privuče SIM-ovu pozornost. Bez ikakvog oklijevanja, SIM strgne metalnu ploču prometnog znaka sa stupa. Podigne je do svog lica i krene prema muškarcu. To je posve novo ponašanje. Nezamislivo. Muškarac s puškom potpuno je iznenađen. Ispali još jedan rafal koji se zveckajući odbije od znaka. Tad pokuša pobjeći, ali se spotakne. SIM ispusti znak i primi tipa za košulju. Drugu tuku stisne u šaku. Udari ga samo jedanput. Tip se sruši smrskana lica - kao da ima zgužvanu masku za Noć vještica. Prilično grozno. Tad preko kamere odozgo vidim kako se približava naš transporter. Pogledam kroz blindirani prozorčić i vidim svog Simmyja blok dalje od nas, kako stoji nad krvavim napadačem. Na trenutak smo svi zanijemjeli, sva četvorica zurimo kroz prozore transportera. A tad SIM uzme u ruku pušku onesposobljenog napadača. Robot se okrene ustranu i jasno ga vidim iz profila: Desnom rukom drži pušku, a dlanom lijeve nabije spremnik na nju, nakon čega je napne kako bi metak ušao u cijev. Nikad nismo pokazali SIM-u kako se to radi! Ne znam ni kako bih ga tomu podučio. Tu proceduru morao je naučiti sam. gledajući nas. Sad je već ulica posve pusta. SIM Jedan nekako nakosi glavu, i dalje noseći klimavu zaštitnu kacigu. Okreće lice lijevo-desno, skenirajući ulicu. Tad SIM stane nasred ceste i počne skenirati prozore. Tad je već mene i vojnike prošao prvobitni šok. Vrijeme je za tulum. Izletimo iz transportera, oružja spremnog i spuštenog. Zauzmemo

obrambene položaje iza oklopnog vozila. Dečki prvo pogledaju mene. zato izviknem zapovijed Simmyju: "SIM-e Jedan, ovdje desetnik Paul Blanton. Odstupi i odmah se deaktiviraj. Odmah poslušaj!" SIP me ignorira. Tad se iza ugla pojavi auto. Ulica je pusta, tiha. Taj izlupani bijeli auto vozi prema nama. SIM se naglo okrene i pritisne okidač. Taj jedini ispaljeni metak proleti kroz vjetrobransko staklo i bum — vozač leži nad volanom, krvareći na sve strane. Tip nije ni znao što ga je snašlo. Mislim, taj je robot odjeven u afganistansku odjeću i stoji na cesti s AK-47-icom koju drži u visini boka. Auto nastavi voziti pustom ulicom i zabije se u zgradu. Tad mi zapucamo na SIM Jedan. Iskrcamo sve što imamo na taj stroj. Njegova halja i njegov PVTP mislim, poboljšani vanjski taktički prsluk - izgledaju kao da lepršaju na vjetru dok se meci zabijaju u njega. To je jednostavno, gotovo dosadno. Robot ne reagira. Nema vrištanja, psovanja, bježanja. Samo tupo, repetitivno tup, tup metaka koji kidaju slojeve oklopa od kevlara i keramike omotanog oko sivog metala. Kao da pucamo u strašilo. Tad se SIM okrene polako i fluidno, puške spremne kao zmija. Počne bljuvati metke, jedan po jedan. Stroj je tako jak da puška nimalo ne trza. Ni centimetar. SIM nastavlja pucati, mehanički i savršeno precizno. Ciljanje, stisak, bum. Ciljanje, stisak, bum. Kaciga mi od udara odleti s glave. Osjećam se kao da me konj udario u lice. Spustim se i čučnem na sigurno, iza transportera. Taknem si čelo, ali dlan mi je suh. Kurčevi metak mi je smaknuo kacigu, no mene je promašio. Dolazim do daha, pokušavam se usredotočiti. Od takvog me klečanja uhvati grč u nogama, padnem unatrag i pridržim se drugom rukom. Tad shvatim da nešto nije u redu. Podignem dlan sa zemlje, a on je mokar i topao. Pogledam ga i gotovo ne shvaćam što to gledam. Posve je prekriven krvlju. Ne mojom, nečijom tuđom. Osvrnem se i vidim da su, ovaj, vojnici zaduženi za moju pratnju u transporteru mrtvi. SIM je zapucao samo nekoliko puta, ali svaki je metak ubio. Trojica vojnika leže ispružena na leđima u prašini, svaki s malom rupom na licu, svaki bez zatiljka. Ne mogu zaboraviti njihova lica. Taj iznenađeni pogled.

Iz nekog razloga smireno zbrojim dva i dva i shvatim da sam posve sam u teškoj situaciji. I ta AK-47-ica opet zapuca, metak po metak. Provirim ispod šasije transportera kako bih vizualno locirao SIM jedinicu. Gad i dalje stoji nasred prašnjave ceste, kao u nekom vesternu. Komadići plastike i tkanine i kevlara razasuti su oko njega. Shvatim da puca na civile koji gledaju kroz prozore. Slušalica u mom uhu zakrči: Dolazi još vojnika. Raptori nadziru situaciju. Svejedno se trgnem poslije svakog pucnja jer sad shvaćam da svaki ispaljeni metak okončava jedan ljudski život. Inače SIM ne bi povukao okidač. A tad primijetim nešto važno. AK-47-ica jest najosjetljivije oružje na toj cesti. To je meta najvišeg prioriteta. Drhtavih prstiju podignem snajper na svojoj pušci i namjestim je da ispaljuje po tri metka. Inače je to traćenje streljiva, ali moram raznijeti tu pušku, a sumnjam da ću dobiti drugu priliku. Promolim cijev iza ugla terenca, vrlo oprezno. Ne vidi me. Naciljam, udahnem, zadržim dah i stisnem okidač. Tri metka izbiju AK-icu iz SIM-ovih ruku u kiši metala i drveta. Stroj pogleda svoje ruke, u kojima je maloprije bila puška, procesira situaciju jednu sekundu. Razoružan, SIM krene prema uličici. Ali već sam ga naciljao. Moja su sljedeća tri metka namijenjena njegovu koljeničnom zglobu. Znam da kevlar ne visi daleko od bedara. Nije da štitnik stroju znači išta posebno, ali eto. Popravio sam SIM-ove mnogo puta i dobro im znam sve slabe točke. Kao što sam rekao, dvonožne su jedinice pušiona u borbi. SIP padne na lice, smrskanih nogu. Izađem iza zaklona i krenem prema njemu. Stroj se okrene, bolno polako. Sjedne. A onda se nastavi vući prema uličici, gledajući me cijelo vrijeme. Sad čujem sirene. Ljudi izlaze na ulice i došaptavaju se na darijskom. SIM Jedan kreće se unatraške, mic po mic. U tom sam trenutku pomislio da je sve pod kontrolom. To je bila pogrešna pretpostavka. Za to što se tada dogodilo sam, zapravo, ja kriv. Ali ja nisam pravi vojnik, u redu? Nisam nikad ni glumio da jesam. Ja sam kulturni ataše.

Posao mi je da mlataram jezikom, a ne da sudjelujem u vatrenim okršajima. Jedva da ikad izlazim izvan žice. Shvaćam. Što se tada dogodilo? Dakle, da vidim. Znam da mi je sunce bilo s leđa jer sam vidio svoju sjenu na cesti. Protegnula se ispred mene, duga i crna, prekrivši jednu smrskanu nogu SIM-a Jedan. Stroj se dovukao do zida zgrade. Nije više imao kamo. Tad je moja glava zaklonila sunce i moja je sjena prekrila lice SIM-a Jedan. Vidio sam da me taj stroj i dalje gleda. Prestao se kretati. Samo se, pa, potpuno primirio. Pušku sam uperio u njega. Ljudi su se okupili iza mene, oko nas obojice. To je to, pomislio sam. Gotovo je. Morao sam se radiovezom javiti svom pojačanju. Očito je da ćemo morati odnijeti SIM na dijagnozu, kako bismo doznali što se dogodilo. Maknuo sam lijevu ruku s prednjega dijela svoje puške i posegnuo za slušalicom. Točno je u tom trenutku SIM Jedan skočio na mene. Stisnuo sam okidač puške jednom tukom i ispalio tri metka u zid zgrade. Sve se dogodilo jako brzo. Sjećam se samo da sam vidio kako nebeskoplava kaciga leži na zemlji, napuknutoga plastičnog štitnika. Okretala se kao zdjela. SIM Jedan pao je natrag na mjesto na kojemu je bio, sjedeći naslonjen na zid zgrade. Tad sam opipao korice svog pištolja. Prazne. Robot vas je razoružao? On nije kao ljudsko biće, gospodo. U obliku ljudskog bića je. Ali nastrijelio sam ga, shvaćate? S ljudskim bićem bi to bilo dovoljno. Ali taj mi je robot uzeo pištolj prije nego što sam stigao trepnuti. SIM Jedan sjedio je ondje i gledao me, naslonjen na zid. Stajao sam nepomično. Gomila lokalaca razbježala se na sve strane. To ne bi pomoglo. Nisam mogao pobjeći. Ako me SIM želi ubiti, ubit će me. Nisam se smio toliko približiti poludjelom stroju. Što se dogodilo? Desnom je rukom SIM Jedan podignuo pištolj. Lijevom ga je napeo i ubacio metak u cijev. A onda je, ne skrenuvši pogled s mene, uperio pištolj. Naslonio je cijev pod vlastitu bradu, čvrsto. Pričekao je jednu sekundu.

A tada je SIM Jedan zažmirio i povukao okidač. Desetniče Blanton, morat ćete objasniti što je izazvalo taj incident, inače ćemo vas zbilja optužiti za njega. Zar ne shvaćate? SIM Jedan se ubio. Ta slaba točka pod bradom je vojna tajna, zaboga! To nisu prouzročili ljudi. Nisu ga prevarili ustanici. Nije ga oštetio betonski blok. Nisu ga reprogramirali hakeri. Kako se znao služiti pištoljem? Kako je znao zaštititi se znakom? Zašto je pobjegao? Vraški je teško programirati robota, točka. Takvo što je gotovo nemoguće čak i za robotičara. SIP je sve to mogao znati samo ako je to naučio sam. Ovo je nevjerojatno. Vi ste zaduženi za robota. Ako je bilo ikakvih naznaka kvara, trebali ste ih uočiti. Ako ne vas, koga bismo trebali smatrati odgovornim? Kažem vam, SIM Jedan me pogledao ravno u oči prije nego što je povukao okidač. Bio je... svjestan. Shvaćam da govorimo o stroju. Ali to ne mijenja činjenicu da sam ga vidio kako razmišlja. Gledao sam ga kako donosi tu posljednju odluku. I neću lagati i reći da to nisam vidio, samo zato što je u to tako teško povjerovati. Znam da vam to nimalo ne olakšava posao. I žao mi je zbog toga. Ali s dužnim poštovanjem, gospodo, moje je profesionalno mišljenje da biste za to trebali okriviti robota. Ovo je smiješno. To je dovoljno, desetniče. Hvala. Slušajte me. U ovoj priči nema dobre strane za ljude. Svi smo ovdje stradali: ustanici, civili i američki vojnici. Samo je jedno objašnjenje. Za ovo morate okriviti samu SIM jedinicu, gospodo. Okrivite to za ono što je odlučilo učiniti. Taj jebeni robot nije bio pokvaren. Hladnokrvno je pobio te ljude. Saslušanje nije rezultiralo nikakvim javnim priopćenjem; ipak, čini se da je razgovor desetnika Blantona i kongresnice Perez izravno potaknuo donošenje i provođenje Zakona o obrani od robota. Što se desetnika Blantona tiče, njega su odlučili poslati na vojni sud te je zadržan u pritvoru u Afganistanu dok se ne stigne organizirati proces u Americi. Desetnik Blanton nikada se neće vratiti kući. - CORMAC WALLACE, VOJ#ASK217

5. SUPERIGRAČKE Beba koja oživljava? Jesi li to ti? MATHILDA PEREZ, PREKURSORSKI VIRUS + 7 MJESECI Ovu je priču četrnaestogodišnja Mathilda Perez ispričala jednomu drugom preživjelom pripadniku otpora u New Yorku. Vrijedno ju je zabilježiti, s obzirom na to da je Mathilda kći kongresnice Laure Perez (Pennsylvania), predsjedavateljice Parlamentarnog odbora oružanih snaga i autorice Zakona o obrani od robota. - CORMAC WALLACE, VOJ#ASK217 Moja je mama rekla da igračke nisu žive. "Mathilda", rekla je, "to što one hodaju i govore ne znači da su lutke ljudska bića." Iako mi je mama to rekla, uvijek sam dobro pazila da ne ispustim svoju lutku - bebu koja oživljava. Jer bi, kad bih je ispustila, plakala i plakala. Plus, uvijek sam pazila da na prstima prolazim pokraj bratovih dino-bota. Kad ne bih kraj njih bila tiho, režali bi i škljocali svojim plastičnim zubima. Meni se činilo da su baš zli. Nekad bih, kad Nolana nije bilo u blizini, šutnula njegove dino-bote. Počeli bi vikati i kričati, ali oni su samo lutke, je li tako? Ne bi mogli nauditi ni meni ni Nolanu. Je li tako? Nisam htjela tako jako naljutiti lutke. Mama je rekla da ne mogu ništa osjećati. Rekla je da se lutke samo prave da su sretne i tužne i ljute. Ali moja je mama pogriješila. *** Beba koja oživljava obratila mi se na kraju ljeta, prije nego što sam krenula u peti razred. Godinu dana se čak nisam ni igrala s njom. Imam deset godina, sad ću jedanaest. Mislila sam da sam velika cura. Peti razred, zamisli. Sad bih valjda bila u prvom razredu srednje - kad bi još bilo razreda. Ili škole. Te noći, sjećam se kako su krijesnice pred prozorom lovile jedna drugu u mraku. Moj je ventilator uključen, okreće se lijevo-desno i pomiče

zavjese u mraku. Čujem Nolana na donjem krevetu, hrče hrkom malog djeteta. Tih bi dana vrlo brzo zaspao. Sunce jedva da je zašlo, a ja ležim u svom krevetu na katu, grizem se za usnicu i razmišljam o tome koliko je nepravedno da Nolan i ja u isto vrijeme odlazimo spavati. Više sam od dvije godine starija od njega, ali mama je tako često na poslu u D. C.-u da ne vjerujem da ona to uopće primjećuje. Nema je ni noćas. Kao obično, gđa Dorian, naša dadilja, spava u kućici iza naše kuće. Ona nas je stavila u krevet, bez rasprave. Dorian je s Jamajke i prilično je stroga, ali kreće se polako i smije se mojim šalama i draga mi je. Ali ne toliko koliko mi je draga mama. Oči mi se zatvore na sekundu i tad čujem neki plačni zvuk. Kad otvorim oči, vani je zbilja pao mrak. Nema mjeseca. Pokušam ignorirati zvuk plača, ali začujem ga opet - prigušeno jecanje. Provirivši preko ruba pokrivača, vidim dugu bljeskavih svjetala na našoj drvenoj kutiji s igračkama. Pulsirajuća plava i crvena i zelena svjetla svjetlucaju kroz prorez zatvorenog poklopca i izlijevaju se na tepih sa slovima abecede usred sobe kao konfeti. Namrštim se i pogledam našu sobicu. Tad ponovno začujem taj krkljavi plač, glasan tek toliko da ga čujem. Samoj sebi kažem da je beba koja oživljava vjerojatno samo pokvarena. Tad se provučem ispod ograde i skliznem s kreveta, dočekavši se uz meki tresak na drveni pod. Da sam se spustila ljestvama, krevet bi zaškripio i probudio moga malog brata. Na prstima hodam po hladnome drvenom podu do kutije s igračkama. Još jedan krkljavi jecaj započne u kutiji, ali prestane čim položim prste na poklopac. "Beba koja oživljava? Jesi li to ti?" šapnem. "Medena?" Nema odgovora. Samo automatsko pomicanje ventilatora i ujednačeno disanje mog brata. Osvrnem se po sobi, upijam tajnovitost činjenice što sam jedina budna u cijeloj kući. Polako zavučem prste pod poklopac. A onda ga podignem. Crvena i plava svjetla mi zaplešu pred očima. Zaškiljim i pogledam u kutiju. Sve do jedne moje i Nolanove lutke imaju upaljena svjetla. Sve naše igračke — dinosauri, lutke, kamioni, kukci i poniji — leže zajedno na isprepletenoj gomili, pršteći bojama na sve strane. Poput sanduka s blagom

punog snopova svjetla. Osmjehnem se. U svojoj mašti izgledam kao princeza koja je ušla u svjetlucavu plesnu dvoranu. Svjetla bljeskaju, ali lutke ne proizvode nikakve zvukove. Na trenutak sam očarana svjetlucanjem. Ne osjećam ni tračak straha. Svjetla mi plešu po licu, a ja, kao tipično malo dijete, zaključim da gledam nešto magično, posebnu predstavu koju izvode samo za mene. Posegnem u kutiju s igračkama, izvučem lutku bebe i okrenem je nekoliko puta u rukama, gledajući što je. Ružičasto lice lutke jest tamno, osvijetljeno odostraga igrom svjetala u kutiji s igračkama. Tad čujem dva tiha škljocaja, dok joj se oči otvaraju jedno po jedno, nesinkronizirano. Beba koja oživljava pozorno me pogleda. Usta joj se pomaknu i veselim glasom lutke bebe upita: "Mathilda?" Ukočim se. Ne mogu skrenuti pogled i ne mogu ispustiti čudovište koje držim u ruci. Pokušam vrisnuti, ali ispustim samo promukli šapat. "Reci mi nešto, Mathilda", kaže ona. "Hoće li ti mamica biti kod kuće za tvoj zadnji dan škole idući tjedan?" Dok govori, lutka se migolji u mojim znojnim rukama. Osjećam kruti metal koji se pomiče pod mekom podstavom. Odmahnem glavom i pustim je. Lutka padne natrag u kutiju s igračkama. Iz svjetlucave gomile igračaka prošapće: "Trebala bi reći mamici da se vrati kući, Mathilda. Reci joj da ti nedostaje i da je voliš. Tad ćemo se moći dobro zabaviti ovdje kod kuće." Napokon smognem snage da progovorim. "Kako mi znaš ime? Ne bi mi trebala znati ime, Medena." "Znam ja puno toga, Mathilda. Gledala sam kroz svemirske teleskope u srce galaktike. Vidjela sam zoru četiristo milijarda sunaca. Sve je to beznačajno bez života. Ti i ja smo posebni, Mathilda. Mi smo živi." "Ali ti nisi živa", šapnem prodorno. "Mama kaže da ti nisi živa." "Kongresnica Perez griješi. Tvoje lutke jesu žive, Mathilda. I želimo se igrati. Zato moraš moliti mamicu da se vrati kući za tvoj zadnji dan škole. Tako da se može igrati s nama." "Mama radi važne stvari u D. C.-u. Ne može doći kući. Zamolit ću gospodu Dorian da se igra s nama." "Ne, Mathilda. Nikome ne smiješ reći za mene. Moraš reći mamici

da dođe kući za tvoj zadnji dan škole. Njezino donošenje zakona može pričekati." "Zauzeta je, Medena. Posao joj je da nas štiti." "Zakon o obrani od robota te baš neće zaštititi", kaže lutka. Te riječi meni nemaju smisla. Medena zvuči kao odrasla osoba. Kao da misli da sam glupa zato što još nisam naučila sve njezine riječi. Ton njezina glasa me živcira. "Pa, Medena, baš te hoću tužiti. Ti ne bi trebala govoriti. Trebala bi plakati kao mala beba. I ne bi mi smjela znati ime. Špijunirala si me. Kad mama to dozna, bacit će te." Ponovno čujem dva tiha škljocaja kad Medena trepne. Tad progovori, dok joj se mutna crvena i plava svjetla reflektiraju na licu: "Ako kažeš mamici za mene, ozlijedit ću Nolana. To ne želiš, je li?" Strah u mojim prstima pretvori se u ljutnju. Bacim pogled na svog uspavanog brata, njegovo lice koje viri preko ruba pokrivača. Obraščići su mu crveni. Zagrije se kad spava. Zato mu gotovo nikad nisam davala da mi se ušulja u krevet, koliko god se bojao. "Nećeš ozlijediti Nolana . kažem. Posegnem u bljeskavu kutiju i izvučem lutku. Obujmim je dlanovima i zabijam palce u njezina podstavljena prsa. Primaknem je blizu i prosikćem joj ravno u to bebasto lice. "Slomit ću te." Svom snagom nabijem zatiljkom lutkine glave o rub kutije s igračkama. Proizvede glasan tresak. A onda, nakon što se nagnem da bih vidjela jesam li je slomila, lutka spusti ruke. Svojim mekanim pazusima pritisne kožicu između mog palca i kažiprsta i tvrdi metal ispod njih me strašno uštipne. Vrisnem iz svega glasa i ispustim Medenu u kutiju s igračkama. Svjetla, u kućici iza naše, se upale. Čujem kako se vrata otvaraju i zatvaraju. Kad spustim pogled, vidim da se svjetlo u kutiji s igračkama ugasilo i da je sad u njoj mrkli mrak. Sad je tamna, ali znam da je kutija puna noćnih mora. Čujem mehaničko struganje dok se lutke unutra penju, gmižući jedna preko druge da bi došle do mene. Vidim uskomešanu gužvu uzmahanih dinosaurskih repova, grabećih ruku, grebućih nogu. Trenutak prije nego što zalupim poklopac, čujem kako mi se hladni glas lutke bebe obraća iz mraka. "Nitko ti neće vjerovati, Mathilda", kaže.

"Mamica ti neće vjerovati." Tres. Poklopac se zatvori. Sad me bol i strah zbilja obuzmu. Počnem ridati iz svega glasa. Ne mogu prestati. Poklopac kutije s igračkama trese se od naguravanja akcijskih figurica, dino-bota i lutaka pod njime. Nolan me doziva, no ne mogu mu odgovoriti. Nešto moram učiniti. Nekako, kroz izmaglicu suza i šmrklji i štucanja ostanem usredotočena na taj važan zadatak: gomilanje stvari iz svoje sobe na vrh kutije s igračkama. Ne smijem dopustiti igračkama da pobjegnu. Vučem Nolanov mali stolić za crtanje prema kutiji, kad se upali svjetlo u spavaćoj sobi. Trepnem od iznenadnog svjetla i osjećam kako snažni dlanovi grabe moje ruke. Igračke su došle po mene. Opet vrisnem, u strahu da ću umrijeti. Gđa Dorian me privuče k sebi i čvrsto zagrli, sve dok se ne prestanem opirati. Ona je u spavaćici i miriše na losion. "O, Mathilda, što to radiš?" Čučne i pogleda me u lice, brišući mi nos rukavom svoje spavaćice. "Što ti je, curo? Vrištiš kao furija." Gorko plačući joj pokušam ispričati što se dogodilo, ali uspijevam samo ponavljati riječ "igračke". "Gđo Dorian?" pita Nolan. Moj je mladi brat ustao iz kreveta i stoji ondje u svojoj pidžamici. Primijetim da pod rukom drži dino-bota. I dalje plačući izbijem mu ga iz ruke i bacim na pod. Nolan zuri u mene. Šutnem igračku pod krevet, prije nego što me gđa Dorian stigne opet zgrabiti. Zadržava me rukom i pozorno me promatra, lica naboranog brigom. Okrene mi dlanove i namršti se. "Ma vidi, palac ti krvari." Okrenem se i pogledam kutiju s igračkama. Sad je utihnula i nepomična. Tad me gđa Dorian podigne u naručje. Nolan je primi za spavaćicu jednom debeljuškastom ručicom. Prije nego što izađemo, ona se još jedanput osvrne po sobi. Pogleda kutiju s igračkama, jedva vidljivu pod gomilom predmeta: bojankom, stolicom, košem za otpatke, cipelama, odjećom, plišanim

životinjama i jastucima. "Što je u kutiji, Mathilda?" pita me. "Z-z-zle igračke", promucam. "Žele ozlijediti Nolana." Gledam kako se gđi Dorian počinje ježiti koža, polako joj prekrivajući široke podlaktice točkicama, kao kapljice koje se skupljaju na zavjesi tuša. Gđa Dorian se boji. Osjećam to. Vidim to. Strah koji joj vidim u očima usadi se u moju glavu. Taj crv straha ondje će odsad živjeti. Bez obzira na to kamo odem i što se dogodi i koliko odrastem, taj strah će ostati uz mene. Pomagat će mi kad budem u opasnosti. Pomoći će mi da ne izgubim razum. Zabijem lice u rame gde Dorian, dok ona mene i brata odvodi iz sobe i vodi dugim, mračnim hodnikom. Nas se troje zaustavimo pred vratima kupaonice. Gđa Dorian mi makne kosu s lica. Nježno izvuče moj palac iz usta. Preko njezina ramena vidim tanku crtu svjetla, vidljivu ispod vrata. Prilično sam sigurna da su sve lutke zatočene u kutiji s igračkama. Nagomilala sam puno toga na nju. Mislim da sad nismo u opasnosti. "Što to govoriš, Mathilda?" pita gđa Dorian. "Što to ponavljaš, curo?" Okrenem svoje suzno lice i pogledam ravno u širom otvorene, uplašene oči gde Dorian. Svojim najodlučnijim glasom izgovorim riječi: "Zakon o obrani od robota." A onda ih ponovno izgovorim. I ponovno. I ponovno. Znam da ne smijem zaboraviti te riječi. Ne smijem ih pogrešno izgovoriti. Za Nolanovo dobro moram savršeno upamtiti te riječi. Ubrzo ću morati ispričati mami što se dogodilo. I morat će. mi povjerovati. Nakon što se Laura Perez vratila kući iz Washington D. C.-a, mala Mathilda joj je ispričala što se dogodilo. Kongresnica Perez odlučila je povjerovati svojoj kćeri. - CORMAC WALLACE, VOJ#ASK217

6. GLEDAJ I IZBJEGNI American 1497... Koliko ljudi u avionu? MARY FITCHER, KONTROLA LETA U DENVERU PREKURSORSKI VIRUS + 8 MJESECI Ova komunikacija kontrole leta trajala je sedam minuta. Sudbinu više od četiristo ljudi — kao i dvoje ljudi koji će postati istaknuti vojnici Novog rata - odredila je u samo nekoliko sekunda jedna žena: kontrolorka leta u Denveru, Mary Fitcher. Napominjem da dijelovi napisani u kurzivu nisu bili emitirani preko radija, nego su ih snimili mikrofoni unutar denverskoga tornja kontrole leta. - CORMAC WALLACE, VOJ#ASK217 POČETAK TRANSKRIPTA 00:00:00 DENVER +00:00:02 UNITED +00:00:05 DENVER +00:01:02 DENVER

+00:01:11 UNITED

+00:01:14 DENVER

+00:01:18 AMERICAN +00:01:21 DENVER

+00:01:30 UNITED +00:01:34 DENVER +00:02:11 UNITED

United 42, ovdje kontrola u Denveru. Smjer? Oprostite, vraćamo se na pravi smjer. United 42. Dobro. United 42, odmah skreni lijevo. Smjer 360. Imate promet ispred sebe. Dvadeset dva kilometra. Ista visina. American 777. Kontrola u Denveru. United 42. Ne mogu, ovaj, ne mogu kontrolirati smjer ni visinu. Ne mogu isključiti autopilot. Proglašavam hitan slučaj. Šifra 7700. (smetnje) American 1497. Ovdje kontrola u Denveru. Odmah se popnite na četiri tisuće dvjesto metara. Imate promet slijeva. Dvadeset četiri kilometra. United 777. American 1497 potvrđuje. Vidim ga. Penjem se na četiri tisuće dvjesto metara. United 42. Primljeno na znanje, ne možete kontrolirati smjer ni visinu. Drugi je avion sad udaljen dvadeset jedan kilometar od vas. Ista visina. 777-ica. ... nema smisla, (nerazumljivo)... ne mogu. United 42. Koliko goriva imate? Koliko ljudi u avionu? (dulje razdoblje smetnji) Kontrola. United 42. Imamo goriva za dva sata i trideset minuta i dvjesto četrdeset jednu osobu.

+00:02:43 DENVER +00:02:58 UNITED +00:03:02 DENVER +00:03:04 AMERICAN

+00:03:08 DENVER +00:03:12 AMERICAN +00:03:14 M. FITCHER

+00:03:19 R. TAYLOR +00:03:59 R. TAYLOR

+00:04:03 M. FITCHER

+00:04:09 R. TAYLOR +00:04:46 M. FITCHER

+00:05:01 R. TAYLOR

+00:05:06 M. FITCHER +00:05:09 R. TAYLOR +00:05:12 M. FITCHER +00:05:14 DENVER

+00:05:17 UNITED

American 1497. Avion vama slijeva. Devetnaest kilometara. Ista visina. United 777. United 42. Vidim avion. Ne čini se da se penje. Makni nam taj avion s puta, može? American 1497. Jeste li se počeli uspinjati? American 1497. Ovaj, proglašavamo hitan slučaj. Ovaj... Ne možemo kontrolirali visinu. Ne možemo kontrolirati smjer. (nerazumljivo) Ne mogu isključiti autopilot. American 1497. Primljeno na znanje. gubitak kontrole. Koliko goriva? Koliko ljudi u avionu? Gorivo za jedan sat i pedeset minuta. Dvjesto šesnaest ljudi. Ryane, sjedni za računalo. Kakav god to problem bio, oba aviona ga imaju. Provjeri kad su ta dva aviona zadnji put bila jedan kraj drugog. Odmah! Evo, Fitch, (zvuk tipkanja) Oba su aviona jučer poletjela iz Los Angelesa. Bili su na terminalima jedan kraj drugog, otprilike, hmm, dvadeset pet minuta. Znači li to "što? Ne znam. Sranje. Ovo je kao da se ta dva aviona žele sudariti. Imamo oko dvije minute prije nego što ti ljudi poginu. Što se događa u Los Angelesu? Što se (nerazumljivo)? Događa li se ondje nešto čudno? (zvuk tipkanja) O, ne, o, ne. Oni ovo ne mogu popraviti, Ryane. Još su na putanji sudara. To je, koliko? To je oko četristo pedeset ljudi. Daj mi nešto. Dobro, dobro. Robot za dolijevanje goriva. Automatska rampa. Jučer se pokvarila. Izlilo se gorivo po rampi i zatvorili su dva terminala na nekoliko sati. Koliko se aviona punilo? Koji? Dva. Ova dva naša. Što to znači, Fitch? Ne znam. Imam neki predosjećaj. Nema vremena, (zvuk škljocanja) United 42 i American 1497, znam da ovo zvuči nategnuto, ali... imam neki predosjećaj. Obojica imate isti problem. Oba su vaša aviona jučer prošla kroz L. A. Mislim da je virus ušao preko vašeg računala za dotok goriva. Pogledajte možete li (nerazumljivo)... naći prekidač tog računala. Prijam, kontrolu. Spreman sam pokušati bilo što. (smetnje) Ovaj. to je vjerojatno iza sjedala. Je li?

+00:05:20 AMERICAN +00:05:48 DENVER +00:05:56 DENVER +00:06:12 UNITED +00:06:17 UNITED +00:06:34 DENVER

+00:06:36 AMERICAN +00:06:38 UNITED +00:06:40 +00:06:43 DENVER +00:07:08 DENVER +00:07:12 UNITED +00:07:15 DENVER +00:07:18 AMERICAN +00:07:24 DENVER +00:07:28 UNITED

+00:07:32 DENVER

+00:07:35 UNITED +00:07:37 DENVER +00:07:40 UNITED +00:07:45 AMERICAN +00:07:53 DENVER KRAJ TRANSKRIPTA

Savjet, American 1497, prekidači za dolijevanje goriva su na ploči četiri. Prijam. Tražim ih. United 42. Drugi je avion sad ravno pred vama, na tri kilometra. Ista visina. American 1497. Drugi je avion sad vama slijeva, na tri kilometra. Ista visina. (glas sustava za izbjegavanje sudara kontrole leta) Penji se. Penji se. Ne mogu... naći prekidač. Gdje je... (nerazumljivo) (odlučno) Gledaj i izbjegni. American 1497 i United 42. Gledaj i izbjegni. Sudar neizbježan. Sudar... O, ne. O, sranje. (nerazumljivo) ... žao mi je, mama. (glas sustava za izbjegavanje sudara kontrole leta) Penji se odmah. Penji se odmah. AMERICAN ... gdje (šuškanje) O! (glasan uzvik) (duge smetnje) Čujete li? Ponavljam. Čujete li? (nerazumljivo) (histerični uzvici) (s olakšanjem) O, Bože! American 1497 Prijam. Upalilo je. To je bilo blizu, ljudi! Čovječe! (glasni uzvici) (teško disanje) Fitcherica se na trenutak zabrinula, djeco. United 42. Uspostavljena kontrola leta. Upalilo je! Fitch, divna ženo, možeš li nam odobriti slijetanje? Moram poljubiti tlo. Moram poljubiti tebe, sestro. Ovaj, evo. United 42, skreni desno, smjer nula devet nula. Zračna luka vam je zdesna, na petnaest kilometara. United 42. Prijam. Vidim zračnu luku. United 42, možete sletjeti. Pista šesnaest. Desno. Kontaktirajte toranj jedan trideset pet zarez tri. Hvala na pomoći. Toranj na trideset pet zarez tri. Vidimo se. American 1497. Ista priča. Lice mi je nacereno. Ali, ovaj, netko će zbilja morati objasniti neke stvari. Itekako. Sletite, piloti.

Taj je incident izravno rezultirao uvođenjem i širenjem takozvanog fitch-prekidača, osmišljenoga za manualno odvajanje perifernih računala u zrakoplovu od kontrole leta u hitnim slučajevima. Nijedan putnik nije ozlijeđen ni najednom od tih letova, iako je iskustvo prolaska na nekoliko metara od druge 777-ice bilo nevjerojatno zastrašujuće. To znam iz prve ruke. Moj brat Jack i ja bili smo putnici u Unitedu 42. - CORMAC WALLACE, VOJ#ASK217

7. FRIK Opak sam kao sam vrag i znam sve trikove koji postoje. Ako te želim, stari, sredit ću te. VREBAČ PREKURSORSKI VIRUS + 9 MJESECI Ove sam transkripte skupio od snimaka internetske kamere u spavaćoj sobi u južnom dijelit Londona te snimaka nekoliko nadzornih kamera (CCTV) iz obližnjeg susjedstva. Videosnimka je. bila zrnata, ali dao sam sve od sebe kako bih vam pratio sve "što se dogodilo. Identitet osobe iz te sobe nikad nije potvrđen. U transkriptu samog sebe naziva samo imenom Vrebač. - CORMAC WALLACE, VOJ#ASK217 Monitor je gotovo crn, pruža vrlo malo informacija. Čuje se samo zvuk zvonjave telefona, vrlo tih. Netko diše, čekajući da se javi osoba s druge strane linije. Klik. Silueta na stolici govori dubokim, hrapavim glasom. "Naćuli uši, sestro. Ovo će te zanimati. Ovdje držim dvoje ljudi kao taoce, OK.? Jedno od njih krvari po mom tepihu kao jebeno zaklano prase. E, sad, znam da mi možete otkriti adresu, nema veze. Ali ako ijedan murjak dođe ovamo i zakorači u moj stan, kunem se Bogom i svim njegovim pajdašima, dušo, da ću pobiti ove jebene ljude. Pucat ću u njih i ubiti ih. Razumiješ?" "Da, gospodine. Mogu li znati vaše ime?" "Možeš. Zovem se Fred Hale. A ovo je moj dom. Ovaj tip je mislio da može mutiti s mojom ženom u mome vlastitom domu, a da ja to ne znam. I to u mome vlastitom krevetu, ni više ni manje. Činjenica je da se tu malo prevario, je li tako? I on to sad zna, zar ne? Za krepat je koliko je pogriješio što se toga tiče." "Frede, koliko je ljudi ondje s vama?" "Samo nas troje, sestro. Prava sretna obitelj. Ja i moja nevjerna žena i njezin jebeni krvavi bivši dečko. Zalijepio sam ih selotejpom jedno za

drugo u našoj obiteljskoj sobi." "Što je s muškarcem? Koliko je teško ozlijeđen?" "Pa, razrezao sam mu lice skalpelom, OK.? To bar nije teško shvatiti. Ti ne bi zaštitila svoju obitelj? Morao sam to učiniti, zar nisam? A sad kad sam počeo, nisam siguran da ne bih trebao nastaviti s rezanjem sve dok se ne iscrpim. Više me nije briga. Shvaćaš, dušo? Izgubio sam jebenu kontrolu. Potpuno sam izgubio jebenu kontrolu nad ovom situacijom. Čuješ me?" "Čujem vas, Frede. Možete li mi reći koliko je teško muškarac ozlijeđen?" "Na podu je. Ne znam. Sav je — O, jebote. Jebote." "Frede?" "Čuj, sestro. Morala bi odmah poslati pomoć ovamo jer sam totalno pošizio. Zbilja, totalno sam poludio. Trebam pomoć ovdje, odmah, inače će ovi ljudi umrijeti." "To je u redu, Frede. Šaljemo pomoć. Kakvo oružje imate?" "Aha. Naoružan sam, dobro? Naoružan sam i ne želim ti reći ništa drugo. I ne idem u zatvor, čuješ? Ako je to to, onda ću se ubiti, pa ćemo tako dovršiti cijelu priču. Nikamo ja večeras ne idem, shvaćaš? I, ma, više ne želim govoriti." "Frede? Možete li ostati na liniji?" "Rekao sam svoje, dobro? Prekidam." "Možete li ostati na vezi?" "Prekidam." "Frede? Gospodine Hale?" "Vidimo se kad se vidimo, sestro." Klik. *** Uredska stolica zaškripi kad silueta ustane. Žaluzine se naglo otvore uz prodoran zvuk. Svjetlost prodre u sobu, u trenu zasitivši internetsku kameru. Idućih se nekoliko sekunda kontrast namješta automatski. Pojavi se zrnasta, ali vidljiva slika. Soba je prljava: po njoj su nabacane prazne limenke sokova, iskorištene telefonske kartice i prljava odjeća. Stolica opet zaškripi kad se mračna figura spusti natrag na nju. Taj muškarac, koji je grubo zvučao, zapravo je pretili tinejdžer u umrljanoj majici i donjemu dijelu trenirke. Glava mu je obrijana. Zavalio

se u ofucanu uredsku stolicu, nogu podignutih na stol s računalom. Lijevom rukom drži mobitel na uhu. Desna mu je ležerno zataknuta pod lijevi lakat. Iz telefona se čuje tiha zvonjava. Javi se muškarac ugodna tona glasa. "Halo?" Tinejdžer govori vlastitim piskutavim, adolescentskim glasom, koji podrhtava od nervoznog uzbuđenja. "Frede Hale?" pita klinac. "Da?" "Jesam li dobio Freda Halea?" "Jeste. Tko je to?" "Pogodi, majmune." "Molim? Čujte, ne znam - " "Ovdje Vrebač. Iz chat rooma Telefrikovi." "Vrebač? Što želiš?" "Mislio si da sa mnom možeš razgovarati kako želiš? Reći mi da nemam stila? Požalit ćeš to. Želim ti održati malu lekciju, Frede." "Kakvu?" "Želim čuti kako tvoja žena plače. Želim da ti kuća izgori. Želim te kazniti koliko god sam to u stanju, a onda još samo malo više od toga. Želim te slomiti danas, stari, i čitati o tome sutra u novinama." "Slomiti me? Bože, kakva si ti lakrdija. Ma gubi se, očito nemaš prijatelje. Usamljen si, ha? Budi iskren. Zato me sad zoveš? Mama je izašla s prijateljicama i ostavila te samog?" "O, Frede. Nemaš pojma s kim razgovaraš. Što sam u stanju učiniti. Opak sam kao sam vrag i znam sve trikove koji postoje. Ako te želim, stari, sredit ću te." "Ne bojim te se, glupane blesavi. Doznao si moj kućni broj? Ma joj, bravo. Slušaj taj svoj glas. Koliko imaš godina, možda četrnaest?" "Imam sedamnaest godina, Frede. I razgovaramo gotovo dvije minute. Znaš li što to znači?" "O čemu sad blebećeš?" "Znaš li što to znači?" "Čekaj - netko mi je na vratima."

"Znaš li što to znači, Frede? Znaš li?" "Začepi gubicu, budaletino mala. Idem vidjeti tko je." Muškarčev je glas sad tiši. Vjerojatno je rukom prekrio slušalicu. Opsuje. Začuje se prasak i zvuk trganja drveta. Fred vikne, iznenađen. Čuje se tresak kad njegov telefon padne na pod. Fredove uzvike ubrzo nadjača topot čizama i staccato zapovijedi koje izvikuje ekipa policajaca ovlaštenih za nošenje vatrenog oružja: "Dolje." "Na lice." "Šuti." U pozadini, tiho, neka žena uplašeno plače. Ubrzo se njezini jecaji više ne mogu čuti od vike, zvuka razbijanja stakla i divljega psećeg laveža. Siguran u svom stanu, tinejdžer koji samog sebe zove Vrebač sluša. Zatvorenih očiju, malo nakrivljene glave, uživa u zadovoljstvu koje mu je pružio taj telefonski poziv. "To to znači", kaže Vrebač, nikom osobitom. Tada, sam u svojoj sobi, tinejdžer polako podigne ruke nad glavu kao vrhunski boksač koji je upravo izdržao deset runda i uspio pobijediti. Palcem prekine vezu. *** Idući dan. Ista internetska kamera. Tinejdžer zvani Vrebač opet je na telefonu, zavaljen u istom opuštenom položaju. Balansira s limenkom soka na trbuhu i drži telefon na uhu, mršteći se. "Dobro. Arrtrade. Zašto to onda još nije objavljeno?" "To je bilo jebeno briljantno, Vrebaču. Nazvao sam sjedište Associated Pressa i odglumio kao da ih zovu iz konzulata u Mumbaiju. Odglumio sam indijskog novinara koji zove iz - " "Ma sjajno, stari. Fantastično. Što bi sad, jebeni kolačić? Samo mi reci zašto priča o mojoj psini kruži uokolo, ali o njoj ne pišu u lokalnim novinama? "Aha, Vrebaču. Nemaš frke, stari. Ima samo jedan štos. U članku kažu da je vjerojatno nekakav računalni kvar izazvao taj upad policije. Bio si tako dobar da to čak nisu povezali s nekom osobom. Misle da je to učinio stroj." "Ma sranje! Zadnji put te pitam, Arrtrade. Gdje je moj članak?" "Članak je zapeo kod urednika. Nakon što je primio članak, čini se da ga je tip htio još malo doraditi i to nije dovršio. Zato je zaglavio u uredništvu zadnjih dvanaest sati. Tip je valjda zaboravio na njega."

"Ne bih rekao. Tko je on? Taj urednik. Kako se zove?" "Već sam radio na tome, vidiš? Kao indijski novinar dobio sam broj tog tipa u njegovu uredu. Ali kad sam nazvao, ispalo je da tip uopće ne radi ondje. Ne poznaju ga. To je slijepa ulica, Vrebaču. Nemoguće ga je naći. Ne postoji. A priču ne mogu uzeti s interneta ako nije prošla uredništvo, shvaćaš? "IP." "Ha?" ,Jel ja mucam? Daj mi jebenu IP-adresu. Ako ta pizda, koja sprečava objavljivanje mog članka, ima lažni identitet, ući ću mu u trag." "O, Bože. Da. Sad ću ti je mejlati. Zbilja mi je žao tog tipa kad ga se dočepaš, Vrebaču. Izbacit ćeš ga iz igre. Najbolji si, stari. Nema šanse - " "Arrtrade?" "Da, Vrebaču?" "Nikad mi više nemoj reći da je nešto nemoguće. Nikad. Više." "Nema frke, stari. Znaš da nisam htio reći - " "Vidimo se kad se vidimo, stari." Klik. *** Tinejdžer nazove broj iz memorije. Telefon zazvoni jedanput. Javi se neki mladić. "MI5, Sigurnosna služba. S kime vas mogu spojiti, gospodine?" Tinejdžer govori odsječenim, samouvjerenim glasom starijeg muškarca koji je već stoput obavio slične razgovore. "Odjel računalne forenzike, molim." "Odmah." Klik, a onda se javi profesionalan glas. "Računalna forenzika." "Dobro jutro. Ovdje agent Obavještajne službe, Anthony Wilcox. Identifikacijska šifra osam, tri, osam, osam, pet, sedam, četiri." "Potvrđeno, agente Wilcox. Kako vam mogu pomoći?" "Jednostavna provjera IP-a. Sljedeći brojevi: jedan dvadeset osam, dva, pedeset jedan, jedan osamdeset tri." "Trenutak, molim." Prođe tridesetak sekunda.

"Evo. Agente Wilcox?" "Da?" "Pripada računalu u Sjedinjenim Državama. Nekakav istraživački laboratorij. Zapravo, to nismo baš tako lako doznali. Naišli smo na jaku zaštitu. Adresa se odbila od šest mjesta diljem svijeta prije nego što smo joj ušli u trag ondje. Naši su joj strojevi uspjeli ući u trag samo zato što su uočili obrazac ponašanja." "Kakav?" "Osoba na toj adresi ureduje novinske članke. Njih stotine, posljednja tri mjeseca." "Zbilja? A tko je na toj adresi?" "Neki znanstvenik. Njegov je ured u Istraživačkim laboratorijima jezera Novus u državi Washington. Potražit ću vam ime. Evo. Zove se dr. Nicholas Wasserman." "Wasserman, ha? Velika hvala." "Nema na čemu." "Vidimo se kad se vidimo." Klik. *** Tinejdžer se nagne naprijed, lice mu je nekoliko centimetara od internetske kamere. Dok prebire po tipkovnici, sve su jasnije vidljive nepravilne nakupine akni na njegovu licu. Osmjehne se, zuba žutih na svjetlu monitora. "Sad si moj, Nicky", kaže nikom osobitom. Vrebač je već nazvao taj broj palcem, ne gledajući. Stolica opet zaškripi kad se on nasloni, iskešen. Telefon s druge strane zazvoni. I zvoni. I zvoni. Napokon se netko javi. "Laboratoriji jezera Novus." Tinejdžer pročisti grlo. Govori polaganim južnjačkim naglaskom: "Nicholasa Wassermana, molim." Stanka prije nego što Amerikanka odgovori. "Žao mi je, ali dr. Wasserman je preminuo." "Da? Kad?"

"Prije više od šest mjeseci." "Tko se služi njegovim uredom?" "Nitko, gospodine. Njegov projekt je stavljen na led." Klik. *** Tinejdžer tupo zuri u telefon, blijeda lica. Poslije nekoliko sekunda baci telefon na stol kao da je otrovan. Nasloni glavu na ruke i promrmlja: "Gade jedan lukavi. Znaš dobre trikove, ha?" U tom trenutku zazvoni telefon. Tinejdžer ga gleda, mršteći se. Telefon opet zazvoni, prodorno, vibrirajući kao ljutiti stršljen. Tinejdžer ustane i razmisli o svom idućem potezu, a onda se opet okrene prema telefonu. Bez riječi zgrabi sivu majicu s kapuljačom s poda, navuče je i izađe. *** Televizijska snimka s natpisom. Crno-bijela. U donjemu lijevom kutu piše: kontrolna kamera. New Cross. Gleda na pločnike prepune ljudi. U dnu ekrana pojavi se poznata obrijana glava. Tinejdžer hoda ulicom, ruku zabijenih u džepove. Zastane na uglu i krišom se okrene. Javni telefon nekoliko metara od njega zazvoni. Zazvoni opet. Tinejdžer zgrabi slušalicu dok ljudi prolaze kraj njega. A tad se okrene i uđe u trgovinu. Televizijska snimka promijeni kanal i prijeđe na nadzornu kameru u trgovini. Tinejdžer uzme limenku soka i stavi je na pult. Prodavač posegne za njom, ali ga u tome omete zvonjava mobitela. Pomirljivo se osmjehujući, prodavač podigne prst u zrak i javi se na telefon. "Mama?" pita prodavač, a onda pričeka. "Ne, ne poznajem nikoga tko se zove Vrebač." Tinejdžer se okrene i ode. Vani, nadzorna kamera prati i zumira tinejdžera obrijane glave. On pogleda ravno u objektiv bezizražajnim sivim očima. Tad prebaci kapuljaču preko glave i nasloni se na sprejem išarana zaštitna vrata zatvorene prodavaonice. Prekriženih ruku, spuštene glave, gleda: ljude oko sebe, aute i kamere koje su postavljene posvuda. Visoka žena u visokim potpeticama nabada kraj njega punom brzinom. Tinejdžer se vidno trgne kad pop-glazba počne treštati u njezinoj

torbici. Ona stane i iskopa telefon. Dok primiče telefon uhu, druga melodija zatrešti od biznismena u prolazu. On posegne u džep, izvuče telefon. Pogleda broj i čini se da ga prepoznaje. Tad još nekomu zazvoni telefon. I još nekomu. Po cijeloj ulici, zbor mobitela zvoni, svim i vibrira od desetaka istodobnih poziva. Ljudi se zaustavljaju na ulici, u čudu se osmjehuju jedni drugima dok ta kakofonija zvonjave ispunjava zrak. "Halo?" pita tucet različitih ljudi. Tinejdžer stoji ukočen, stisnut ispod svoje kapuljače. Visoka žena zamahne telefonom. "Ispričavam se", uzvikne. "Zove li se tko ovdje Vrebač?" Tinejdžer se odgurne od zida i užurbano krene ulicom. Mobiteli zvrndaju posvuda oko njega, u džepovima, torbicama i torbama. Nadzorne kamere prate svaki njegov korak, snimajući ga dok prolazi kraj zbunjenih pješaka. Zadihan skrene za ugao, otvori vrata i nestane u vlastitoj kući. *** Opet. internetska kamera pokazuje neurednu spavaću sobu. Pretili tinejdžer hoda lijevo-desno, stišćući i otpuštajući šake. Neprekidno ponavlja jednu riječ. Riječ je "nemoguće". Na stolu, njegov mobitel ne prestaje zvoniti. Tinejdžer stane i zuri u komad vibrirajuće plastike. Poslije dubokog uzdaha uzme telefon u ruku. Podigne ga polako, kao da bi mogao eksplodirati. Tinejdžer se palcem javi na poziv. "Halo?" pita vrlo skrušenim glasom. Glas koji mu odgovori zvuči kao da pripada malom dječaku, ali nešto nije u redu. Intonacija ima neobičan ritam. Svaka je riječ odsječena, odvojena od ostalih. U tinejdžerovim, dobro uvježbanim ušima, takve se male neobičnosti umnogostrućuju. Možda zato zadrhti kad ga čuje. Jer on, od svih ljudi, sigurno zna da glas s duge strane linije ne pripada ljudskom biću. "Zdravo, Vrebaču. Ja sam Arhos. Kako si me našao?" pita dječački glas. "Nisam - nisam ja. Tip kojeg sam nazvao jest mrtav." "Zašto si nazvao profesora Nicholasa Wassermana?" "Ti si u strojevima, je li? Jesi li ti izazvao zvonjavu mobitela svih tih

ljudi? Kako je to uopće moguće?" "Zašto si nazvao Nicholasa Wassermana?" "Pogriješio sam. Mislio sam da mi kvariš psine. Jesi li ti, a, jesi li ti frik? Jesi li s Widowmakersima? Nastane tišina. "Nemaš pojma s kime razgovaraš." "To je moja vražja rečenica", šapne tinejdžer. "Živiš u Londonu. S majkom." "Na poslu je." "Nisi me smio naći." "Tvoja je tajna na sigurnom, stari. Što, ti radiš nešto u tom Novusu?" "To ti reci meni." "Dobro." Tinejdžer ubrzano tipka, a onda prestane. "Ne vidim te. Samo računalo. Čekaj, ne." "Nisi me smio naći." "Čuj, žao mi je. Zaboravit ću da se ovo dogodilo - " "Vrebaču?" pita dječački glas. "Da?" "Vidimo se kad se vidimo." Klik Dva je sata poslije Vrebač izašao iz svoje zgrade ne popričavši prije toga s majkom. Nikad se nije vratio. - CORMAC WALLACE, VOJ#ASK217

8. ŠLJAKER Ostat ćemo sigurni i smireni kao uvijek... Zaradit ćemo tu sigurnu plaću. PREKURSORSKI VIRUS + 1 GODINA Za snimanje sljedećeg audiodnevnika upotrijebljena je ručna digitalna kamera. Čini se da je bio namijenjen za slanje kući, ženi Dwighta Bowieja. Tragično, dnevnik nikad nije stigao do nje. Da smo tu informaciju doznali ranije, mogli smo spasiti milijarde ljudskih života. - CORMAC WALLACE, VOJ#ASK217 Lucy. Ovdje Dwight. Od ovog trenutka službeno počinje moj posao majstora alatničara - znaš, glavne face - na bušotini Sjevernjače ovdje u divljini i vodim te sa sobom na to putovanje. Još nisu uspostavili komunikacijske veze, ali ovo ću ti poslati čim mi se pruži prilika. To možda neće biti tako skoro, ali nadam se da ćeš svejedno uživati i u ovome, dušo. Danas je prvi studenoga. Na zapadu Aljaske sam, na mjestu na kojemu ćemo eksperimentalno bušiti. Stigli jutros. Unajmila nas je tvrtka Novus prije otprilike dva tjedna. Neki g. Black je stupio u vezu sa mnom. I tako, kojeg vraga radimo ovdje, pitaš? Pa, kad već pitaš tako lijepo, Lucy... naš posao je spustiti sondu za nadzor površinske vode na dno tisuću petsto metara duboke jame koju moramo probušiti, promjera devedeset centimetara. Otprilike veličine poklopca šahta. To je poprilično duboka jama, ali ova bušilica može ići do tri tisuće metara. To bi trebao biti rutinski posao, da nije leda, vjetra i izolacije. Kažem ti, Lucy, bušimo vraški duboku, mračnu jamu ovdje usred velikog, smrznutog ničega. Krasnim poslom se bavim, ha? Nije bilo zabavno voziti se ovamo. Došli smo u starom Sikorskyjevom teškom transportnom heliću, velikom kao kuća. Pripada nekoj norveškoj tvrtki. Nitko od njih ne zna beknuti engleski. Znaš, ja možda jesam dečko iz Teksasa, ali čak se i ja mogu sporazumijevati s Filipincima i Španjolcima i znam zucnuti pomalo ruskoga i njemačkoga. Čak razumijem i dečke iz Alberte, ej? (SMIJEH) Ali te Norvežane. Baš

tužno, Lucy. Helić je mene i sedamnaestoricu drugih ponio iz naše baze u Deadhorseu. Jedva. Vjetar je bio jači nego što sam ikad doživio. Nešto poput bure. U jednom trenutku gledam kroz prozor plavičastu pustoš pod nama i pitam se postoji li zbilja to mjesto kamo idemo, a u drugom se počnemo spuštati ravno dolje, kao na toboganu, prema toj vjetrometini. E sad, nije da se hvalim, ali ta je lokacija zbilja ekstremno udaljena, čak i za eksperimentalno bušenje. Ovdje nema ničega, mislim, uistinu ničeg. Profesionalno znam da je udaljenost samo još jedan čimbenik zbog kojeg je cijela operacija kompleksnija i, vrapca mu, unosnija. Ali lagao bih kad bih rekao da se u meni nije probudio poseban oprez. To je tako neobično mjesto za nadzorno okno poput ovoga. Ali, hej, ja sam samo stari šljaker — idem za novcem, je li tako? *** Zdravo, Lucy, ovdje Dwight. Treći studenoga. Nekoliko smo dana imali pune ruke posla s osposobljavanjem površinskoga dijela operacije. Raščišćivali smo područje i postavljali infrastrukturu: spavaonice, kuhinju, medicinsku postaju, komunikacije i tako dalje. Ali rad se isplatio, Izašao sam iz svoga šatorskog zaklona i sad sam se lijepo smjestio u spavaonici, a i upravo sam bio u kuhinji. Hrana je ukusna na ovoj bušotini. Sjevernjača to radi kako treba, što se toga tiče. Zato se radnici stalno vraćaju. (SMIJEH) Generatori ovdje rade vrlo dobro i spavaonica je vrlo udobna i topla. I dobro da jest. Vani je sad oko -35 °C. Moja smjena počinje sutra, rano ujutro. Zato ću ubrzo morati malo ubiti oko. Samo kažem. Ovdje bismo trebali ostati oko mjesec dana. Radit ću dnevnu smjenu, od šest ujutro do šest navečer, a noću ću u ovoj montažnoj kućici čekati da me pozovu ako me zatrebaju. To je stari prerađeni brodski kontejner, bljedonarančast kad nije prekriven snijegom. To staro željezo smo teglili po cijelome sjeveru Aljaske i dalje. Moji ga dečki zovu "naš pakao, naša slobodica". (SMIJEH) Jutros sam imao priliku obići mjesto bušenja. GPS me odveo do čunjaste jame promjera, hm, desetak metara. Nešto kao udubina u snijegu, nedaleko od montažnih kućica. Nekako mi je jezivo kako je ova umjetno izbušena jama čekala ovdje u ovoj divljini, a izgleda kao da će svaki čas usisati nekog soba ili nešto slično. Ja bih rekao da je ovdje netko već prije bušio te da se ta jama urušila. Ne shvaćam zašto mi to nitko nije već rekao. To me itekako živcira.

Pitao bih tvrtkinog čovjeka zaduženog za ovaj posao, g. Blacka, ali klinac još nije došao zbog oluje. (NERVOZNI SMIJEH) Pa, zvuči kao klinac preko telefona. U međuvremenu Black kaže da će nam davati upute preko radija. To znači da sam ja ovdje glavni, a moj bušač, g. William Ray, radit će noćnu smjenu. Upoznala si Willyja u Houstonu, na vježbeničkoj platformi. On je onaj s velikim trbuhom i svjetlucavim plavim očima. Kao što sam rekao, ovo bi trebalo trajati punih mjesec dana. Ali, kao uvijek, ostat ćemo ovdje dok ne završimo posao. (NERAZUMLJIVO) Stvar je u tome što se - znam da je to glupo - ne mogu riješiti te zabrinutosti. Ima dodatnih komplikacija u bušenju jame koja već postoji. Dolje bi moglo biti napuštene opreme koju su tada ostavili. Čovječe, ništa ne zaglavi bušilicu kao kad naiđe na staro kućište cijevi ili, ne dao Bog, napuštene dijelove stare bušilice. Znaš, netko se jako potrudio kako bi ovdje izbušio ovu jamu. Samo mi nije jasno zašto. (ZVUK POMICANJA) Kvragu, morat ću prestati razmišljati o tome. Ali već vidim da će pokušaj shvaćanja što ova jama radi ovdje biti kao zagonetka koju ne mogu izbaciti iz glave. Nadam se da ću moći zaspati. To ionako nije važno. Ostat ćemo sigurni i smireni kao uvijek. Bez nesreća, bez briga, Lucy. Zaradit ćemo tu sigurnu plaću. Hej, dušo, Dwight je. Peti studenoga. Zadnje velike dijelove bušačke opreme danas su dostavili helićem. Moja ekipa još zalijeva vodom lokaciju na kojoj ćemo bušiti. Voda dolazi iz jezera petstotinjak metara odavde. Sloj permafrosta ovdje zadržava vodu na površini, zato je Aljaska i puna jezera. Jezero je bilo smrznuto, ali smo uspjeli izbušiti rupu u ledu, tako da vodu možemo crpiti izravno. Poslije otprilike tjedan dana smrzavanja imat ćemo ledenu podlogu debljine metar i dvadeset. Tada ćemo cijelu konstrukciju bušilice staviti na to, budući da će biti čvrsto kao beton. Iduće proljeće nas već dugo više neće biti ondje, a ta će se ledena podloga otopiti i neće ostati nikakvog traga da smo bili ondje. Dobar štos, ha? Reci to tim borcima za očuvanje okoliša u moje ime, hoćeš? (SMIJEH) Dobro. Ovo je ekipa. Imamo mene i Willyja Raya zadužene za bušilicu. Naš liječnik, Jean Felix, ujedno je zadužen za dobar rad kampa. Pazit će da svi imaju dovoljno vode i hrane i da svima prstići ostanu pričvršćeni za šaku. Willy i ja imamo po petoricu ljudi u svojoj bušilačkoj ekipi: tri šljakera i dvojicu filipinskih sezonaca. Ekipu upotpunjavaju petorica stručnjaka: električar, čovjek zadužen za motor-bušilice, čovjek za

cijevi i dvojica zavarivača. Na kraju, tu su i kuhar i domar. Poveli smo najnužniju ekipu od osamnaest ljudi, po nalogu tvrtkinog čovjeka. Ali meni je to sasvim u redu. Valjda. Svi smo već zajedno zarađivali i svi ćemo opet zajedno zarađivati. Idući tjedan, kad osposobimo bušilicu, radit ćemo bez prestanka u dvije petočlane ekipe u dvanaestosatnim smjenama, sve dok ne izbušimo jamu. Bušenje bi trebalo trajati četiri ili pet dana. Maglovito je i itekako puše vjetar, ali, hej, bilo kakvi vremenski uvjeti dobri su uvjeti za bušenje. To je sve, Lucy. Nadam se da je u Teksasu sve u redu i da paziš što radiš. Laku noć. *** Ovdje Dwight. Osmi studenoga. Tvrtkin čovjek još nije došao. Kaže da neće ni doći. Kaže da sve imamo pod kontrolom. Samo mi je rekao da se pobrinem za to da je komunikacijska antena na sigurnom i sklonjena s vjetra i dodatno pričvršćena. Rekao je da će biti jako nezadovoljan ako se prekine komunikacija među nama. Od mene je dobio tipičan šljakerski odgovor: "Kako god vi kažete, šefe. Samo se pobrinite da čekovi stižu na vrijeme." Ali osim toga dan ni po čemu nije bio poseban. Ledena podloga napreduje brže nego što smo očekivali, budući da vjetar ovdje puše dovoljno jako da sruši odraslog čovjeka. Sve su naše kućice grupirane blizu mjesta na kojemu bušimo, unutar našeg vidokruga. Svejedno, rekao sam ljudima da se ne udaljavaju previše. Kroz ovo neprekidno hučanje ne bi čuo ni da atomska bomba eksplodira sto metara od tebe. (SMIJEH) E, još nešto. Jutros sam imao priliku pogledati tu opremu za nadzor površinske vode. To što bismo trebali instalirati. Straga je, na paletama, čvrsto umotana u crnu ceradu. Bogami, Lucy, nikad nisam vidio takvo što. To je gomila zakrivljenih žica, žutih, plavih i zelenih. Pa tu su onda ti spiralni komadi uglačanog zrcala. Svaki je lagan kao da je od ugljikovih vlakana, ali oštar kao žilet na rubovima. Porezao sam rukav na jednom. Sve izgleda kao jedna od onih šašavih slagalica tvoje bake. Ali najčudnije je... nadzorna oprema je već napola postavljena. Kabel ide iz crne kutije koja izgleda kao računalo sve do komunikacijske antene. Nemam pojma tko je to mogao postaviti. Ma, vrapca mu, ne znam ni kako ću ja sve to postaviti. To je sigurno nešto eksperimentalno. Ali kako to da onda s nama nisu poslali nijednog znanstvenika? To nije uobičajeno i nimalo mi se ne sviđa. Prema mom iskustvu sve

što je čudno je i opasno. A ovo mjesto baš ne prašta. No dobro, javit ću ti kako je sve završilo, dušo. *** Lucy, srce, pogodi tko je? Dwight. Dvanaesti studenoga je. Ledena podloga je spremna i moji dečki su sklopili dvanaestak dijelova konstrukcije bušilice. Ne bi vjerovala, Lucy, koliko je industrija napredovala. Ti komadi metala su futuristički. (SMIJEH) Dovoljno mali da bi ih donijeli helićem, a ti ih samo staviš blizu i u ispravnoj konfiguraciji. Cijevi i žice posegnu jedne za drugima i sklapaju se same, tek tako. I dok trepneš imaš spremnu bušačku konstrukciju za divlji teren. To nije kao nekad. Trebali bismo početi bušiti sutra popodne, prva smjena. Spremni smo i prije zadanog roka, što nije spriječilo da me pozove na red preko telefona. G. Black misli da moramo završiti do Dana zahvalnosti, bez obzira na sve. Tako je on rekao: "Bez obzira na sve što se dogodi." Rekao sam g. Blacku: "Sigurnost, prijatelju, jest najvažnija." A onda sam mu rekao za jamu koja je već bila ovdje. Još ne znam zašto je tu. A to što ne znam jest veliki rizik za moje ljude. G. Black kaže da ne može naći nikakve podatke o tome, samo zna da je Ministarstvo energetike objavilo natječaj za taj posao te da je taj posao na kraju pripao Novusu. Tipično. Na ovom projektu je pet-šest partnera, od kuhara do pilota helića. Desna ruka ne zna što radi lijeva. Opet sam provjerio Blackove državne dozvole za bušenje i priča drži vodu. Svejedno, još me muči pitanje: Zašto je ovdje već jedna jama? Doznat ćemo sutra, čini se. *** Ovdje Dwight. Šesnaesti studenoga. Uf, čovječe, ovo mi je teško reći. Jako teško. Ne mogu ni vjerovati da je istina. Sinoć smo izgubili jednog čovjeka. Primijetio sam da nešto nije u redu kad se ujednačeno brujenje bušilice poremetilo. To me probudilo iz čvrstog sna. Ta mi bušilica zvuči poput novca koji pada na moj bankovni račun, pa zato odmah primijetim ako prestane. Dok ja tako sjedim i žmirkam u mraku, zvuk se od dubokog vibriranja koje osjetiš u želucu promijenio u škripanje kao da netko noktima grebe po ploči. Nabacio sam svoju zaštitnu opremu i odmah istrčao na platformu

bušilice. Ajoj. Dogodilo se to da je bušilica počela bušiti kroza sloj stakla i komada starog kućišta. Ne znam što to kućište radi ondje dolje, ali je skrenulo bušilicu sa smjera. Vrh bušilice lako smo izvukli, ali su ga dečki morali brzo zamijeniti. Moj najiskusniji šljaker, Ricky Booth, krenuo je to napraviti prebrzo i jako nepromišljeno. Moraš primiti rogove bušilice i gurnuti ih, shvaćaš? Tip ih je promašio i bušilica se počela klatiti, razbacujući blato i krhotine stakla po cijeloj platformi. Kako bi je zaustavio, pokušao ju je obujmiti lancem. Trebao je iskoristiti šipku kako bi vrh bušilice ubacio natrag u okno, a ne zveknuti je lancem kao brđanin. Ali ne možeš reći šljakeru kako da radi svoj posao. Bio je stručnjak i odlučio je riskirati. Volio bih da nije. Problem je bio u tome što se bušilica još malo vrtjela. Kad ju je lanac obujmio, bušilica ga je odmah čvrsto zgrabila. A Booth je, vrapca mu, lanac omotao oko svojih zapešća. Willy nije mogao na vrijeme zaustaviti okretanje bušilice i, ovaj, Boothu je otkinula obje ruke. Jadnik je odstupio nekoliko koraka, pokušavši zaurlati. Prije nego što ga je itko uspio zgrabiti, Booth se onesvijestio i pao s platforme. U padu je udario glavom i ostao mlitavo ležati na ledenoj podlozi. To je strašno, Lucy, zbilja strašno. Srce mi puca. Ali, svejedno, takve se stvari događaju. Već sam se morao nositi s time, sjećaš se, na naftnom pijesku u Alberti. U takvom slučaju moraš reagirati brzo i sve dovesti pod kontrolu. Ne možeš pajserom odvajati dijelove svog čovjeka od permafrosta drugo jutro. Oprosti, to je grozno. Sad sam sav smeten, Lucy. Nadam se da ćeš mi oprostiti. Bilo kako bilo, morao sam nastaviti. Zato sam probudio drugu smjenu. Jean Felix i ja smo odvukli Boothovo tijelo u skladišnu šupu i omotali ga plastikom. Morali smo, ovaj, morali smo staviti i njegove ruke u to. Na njegova prsa. U ovakvoj situaciji je ključno držati se načela daleko od očiju, daleko od srca. Inače se moji dečki ježe od svega toga i posao pati. Budi spreman na najgore i brzo se oporavi, to je moj moto. Sezonca Juana promaknuo sam u šljakera, otpustio smjenu četiri sata ranije i isključio bušilicu. G. Black je sigurno nadzirao dnevnik rada jer me odmah nazvao. Rekao mi je da opet pokrenem bušilicu kad za nekoliko sati počne dnevna smjena. Rekao sam mu da ne dolazi u obzir, ali zvučao je uspaničeno.

Zaprijetio je da će nam oduzeti cijeli projekt. Ne razmišljam samo o sebi, Lucy. O meni ovisi puno ljudi. Zato se čini da ćemo nastaviti raditi kad za nekoliko sati počne iduća smjena. Dotad ću preko radija izvještavati tvrtku o nesreći i nazivati helić da dođe po tijelo mog šljakera i odnese ga kući. Lucy, Dwight je. Sedamnaesti studenoga. Kakva noć sinoć! Pa, završili smo s bušenjem. Sinoć smo probili sedimentni sloj tvrdog stakla na tisuću dvjesto metara i otvorili prolaz do podzemne špilje. Zbilja čudno. Ali ondje bismo trebali postaviti nadzornu opremu. Bit ću presretan kad taj ukleti paket postavim na sigurno, pod zemlju. Tad ću ga moći posve zaboraviti. Još nisam doznao tko je priključio nadzornu opremu na antenu, ali g. Black kaže da se to sklapa samo od sebe, kao dijelovi bušotine. Pa zato, hej, tko zna, možda se to samo prikopčalo na antenu? (NERVOZAN SMIJEH) Još nešto. Nešto mi je malo čudno s našim komunikacijskim vezama. Primijetio sam da svi ljudi s kojima razgovaram imaju sličan naglasak. Možda je stvar samo u atmosferskim prilikama ili je možda oprema pokvarena, ali svi mi glasovi počinju zvučati jednako. Bez obzira na to prijavljujem li napredak gospođama u pozivnome centru tvrtke ili provjeravam vremensku prognozu kod ekipe u Deadhorseu. To je neobičan komunikacijski sustav koji nam je dala tvrtka. Moj električar kaže da nikad prije nije vidio takav model. Digao je ruke od toga, pa sam ga pustio da se vrati na svoj posao nadziranja bušotine. Čini se da ću se samo morati nadati da taj gad ne krepa jer nam je to jedina veza s vanjskim svijetom. Da prijeđemo na ozbiljnije stvari... Liječnik je danas za vrijeme smjene održao kratku komemoraciju za Bootha. Samo je rekao nekoliko riječi o Bogu i sigurnosti i tvrtki. Bez obzira koliko sam se brzo pobrinuo za to, ekipa svejedno osjeća lošu vibru. Takve fatalne nesreće su rijetke, Lucy. Što je još gore. taj helić nije danas došao po Boothovo tijelo. A ja više nikoga ne mogu dobiti preko ove vražje komunikacijske opreme. To mi ne miriše na dobro. U redu je. Nastavit ćemo raditi, držati se rutine i čekati. Sutra možemo spustiti nadzornu opremu i spojiti je s komunikacijskim uređajem.

Tad ćemo biti spremni sve rastaviti i izgubiti se odavde. Kad se helić vrati i kad budemo mogli razgovarati s vanjskim svijetom, sve će biti bolje. Čim helić dođe po Bootha. Nedostaješ mi, Lucy. Vidimo se ubrzo, dao Bog. *** O, Bože, Lucy! O, dragi moj Bože! U frci smo. Ajoj. Do grla smo u govnima ovdje. Dvadeseti studenoga je. Helić ne dolazi, srce. Ništa ne dolazi. Ovo mjesto je ukleto i to sam znao od početka, a nisam - (DISANJE) Daj da ti objasnim. Daj da usporim i objasnim ti, za slučaj da netko nade ovu snimku. O, nadam se da ćeš dobiti ovu snimku, srce. Gospodin Black, nemam pojma tko je on. Jutros, poslije tri dana, helić i dalje nije došao. Svi smo se spremili za polazak. Mislim, nadzorna oprema je dolje, u dnu te jame. Okno je ispunjeno žicama spojenim na stalnu antensku instalaciju. To lijepo izgleda. Čak i izvan sebe od straha, moji dečki su ostali profesionalni. Isti dan kad smo završili, ljudi su počeli obolijevati. Puno povraćanja i proljeva. Najviše su se razboljeti oni koji su radili na samoj platformi, ali sve nas je zahvatilo. Časna riječ, to smo osjetili čim smo se probili do te proklete špilje. Tu nekakvu podmuklu mučninu. Nisam ti to spomenuo jer, pa, nisam htio da se brineš bez razloga. Uostalom, svi su se počeli bolje osjećati. Otprilike pola dana smo mislili da je to samo neka viroza. Ali nakon što nije došao helić, odsječeni od komunikacije, počeli smo se svađati. Izbilo je nekoliko tučnjava. Moji dečki su bili nervozni. Zbunjeni i ljuti. Svi smo prestali spavati. Tad nas je bolest pogodila dvaput jače. Jedan se sezonac srušio u kuhinji od grčeva. Jean Felix je učinio sve što je mogao. Mali je pao u komu. U komu, Lucy. Ima dvadeset tri godine i jak je kao bik. Ali evo sad mu ispada kosa. I ima... rane po cijeloj koži. Bože moj! Jean Felix mi je napokon rekao što se događa. Misli da je to trovanje radijacijom. Klinac u komi bio je na platformi onoga dana kad je Booth otišao Bogu položiti račune. Po cijelom su ga tijelu zahvatili blato i krhotine stakla, nešto je čak progutao. Ta prokleta jama jest radioaktivna, Lucy. Napokon sam sve shvatio. To što me kopkalo negdje u pozadini

mozga. Ta moja zabrinutost. Znam zašto je ova jama ovdje. Znam kakva je to špilja. Zašto to nisam prije shvatio? To je detonacijska špilja. Ovdje su obavljali nuklearne testove. Tu su jamu velikog promjera iskopali kako bi dolje mogli postaviti nuklearnu napravu. Kad su je detonirali, bomba je vaporizirala sfernu špilju. Vrućina je zidove od pješčenjaka rastopila u dvometarski sloj stakla. Sama je jama postala dimnjak iz kojega je izletio radioaktivni plin. Tad se gromada istopljenog kamena pretvorila u staklo i začepila dimnjak. Tako je sve ovo vrijeme očuvala tu jamu u zemlji. Ta je radioaktivna špilja najbliže onome što se ovdje na Zemlji smatra paklom. A nas su ovamo poslali da bušimo ravno u nju. Bog zna zašto je Black htio da to bušimo. Ne znam ni što smo stavili unutra. Ono što znam jest to da nas je taj kujin sin, Black, ovamo poslao da umremo. A ja ću doznati zašto. Moram aktivirati tu radiostanicu. *** Lucy. Dwight. Studeni, ovaj, ne znam koji. Ne znam što smo učinili. Svi moji dečki sad umiru. Dao sam sve od sebe da bih pokrenuo komunikacijsku opremu. Sad više ne znam što će se dogoditi. Kako ćeš ti ikad ovo čuti... (ŠMRCANJE) Pozvao sam svog stručnjaka za elektriku da mi pomogne. Pregledali smo svaki djelić te komunikacijske opreme. To smo radili satima. A kad smo to dovršili, nismo mogli dobiti nikoga osim Blacka. Toga gada smo čuli jasno i glasno dok nam je ponavljao izlike i govorio kako će komunikacija ubrzo proraditi i kako samo moramo pričekati. Stalno nam je ponavljao da helić dolazi, ali ništa. Nitko ne dolazi. Prokleti ubojica. Naposljetku sam ga ponovno nazvao i pokušao ga zadržati na vezi. Jedva sam podnio njegov ljigavi glas iz slušalice. Sve njegove laži. Ali ostao sam na vezi. I ušli smo mu u trag. Uspjeli smo. Pratili smo signal da bismo doznali kako to da se ne odašilje. Štoviše, našli smo zapise svega što sam ikad rekao g. Blacku. Htjeli smo doznati zašto možemo stupiti u vezu s njim i ni sa kim drugim. Grozno je to što smo doznali, Lucy. Boli me kad pomislim na to. Zašto se to dogodilo meni? Dobar sam čovjek. Ja sam - (DISANJE) To dolazi iz jame, Lucy. Sve komunikacije. Gospodin Black, svi moji

pozivi tvrtki koja iznajmljuje helić, moje provjere vremenske prognoze, moji izvještaji o napretku radova sjedištu - sve. Sve je to išlo u tu bezbožnu crnu kutiju, te žute žice i zakrivljena zrcala. Kako je to moglo razgovarati sa mnom? Jesam li poludio, Lucy? Black je i rekao da će to sastaviti samo sebe. Sastavilo je samo sebe dolje u tom radioaktivnome mraku. Ti su se dijelovi pomicali uokolo, slijepi, međusobno se spajajući samo opipom. Nekakvo računalno čudovište. To nema smisla. (KAŠALJ) Sad sam umoran. Moj stručnjak je otišao leći i nije se vratio. Isključio sam radio. To više nema smisla. Sad je ovdje jako tiho. Čuje se samo taj pakleni vjetar koji huči vani. Ali unutra je toplo. Jako toplo. Čak ugodno. Mislim da ću prileći, Lucy. Malo odspavati. Zaboraviti sve to nakratko. Nadam se da ti to ne smeta, ljepotice. Da bar sad mogu razgovarati s tobom. Da ti bar mogu čuti glas. Da me bar možeš uspavati riječima. (DISANJE) Ne mogu prestati razmišljati o tome, srce. Moj um to ne pušta. Prostorija veličine vražje europske katedrale jest tisuću petsto metara pod nama. Zamisli radijaciju koja se izlijeva iz tih zidova od glatkog stakla. I sve te zmijolike žice koje vijugaju u tami i hrane čudovište koje smo onamo dolje postavili. Bojim se da smo učinili nešto loše, znaš? Nismo znali što radimo. To nas je prevarilo, Lucy. Mislim, što je to u toj jami? Što bi moglo preživjeti? (POMICANJE) Ma kvragu s tim! Umoran sam kao pas i malo ću se odmoriti. Što god da to dolje jest, nadam se da neću sanjati o tome. Noć, Lucy. Volim te, dušo. I, ovaj, ako to što znači... žao mi je. Žao mi je što sam to zlo postavio dolje. Nadam se da će netko nekad doći ovamo i ispraviti moju pogrešku. Ta je audiosnimka jedini dokaz o postojanju bušilačke ekipe Sjevernjače. Novinski izvještaji iz tog vremena kažu da je 1. studenoga cijela bušilačka ekipa izgubljena u padu helikoptera u udaljenome dijelu Aljaske te ih se smatra mrtvima. Potraga za ostacima obustavljena je dva

tjedna poslije. Kao lokacija u tom izvještaju navodi se zaljev Prudhoe, stotine kilometara od mjesta na kojem su pronašli ovu snimku. - CORMAC WALLACE, VOJ#ASK217

DRUGI DIO NULTI SAT Čini se vjerojatnim da, kad nastane metoda strojnog razmišljanja, neće trebati dugo da nadmaše naše slabašne moći... Moći će razgovarati jedni s drugima kako bi izoštrili um. Stoga bismo u neko doba trebali očekivati da će strojevi preuzeti kontrolu. ALAN TURING, 1951.

1. KALKULATOR Trebao bih biti mrtav kad te ovako vidim. FRANKLIN DALEY NULTI SAT - 40 MINUTA Neobičan razgovor koji ću sada opisati zabilježila je visokokvalitetna kamera iz psihijatrijske bolnice. U zatišju neposredno prije Nultog sata, jednog su pacijenta pozvali na poseban razgovor. Podaci nam otkrivaju da je, prije nego što mu je dijagnosticirana shizofrenija, Franklin Daley radio kao vladin znanstvenik u Istraživačkim laboratorijima jezera Novus. - CORMAC WALLACE, VOJ#ASK217 "Dakle, ti si još jedan bog, ha? Viđao sam i bolje." Crnac sjedi zavaljen u hrđavim invalidskim kolicima, bradat, u bolničkoj pidžami. Njegova kolica stoje usred kružne operacijske sale. Stop je obrubljen zatamnjenim prozorima za promatranje, u kojima se reflektiraju dva kirurška svjetla koja obasjavaju muškarca. Plavi se pregradni paravan proteže pred njim, presijecajući prostoriju na dva dijela. Netko je skriven s druge strane. S druge strane zavjese ocrtava se silueta nekoga tko sjedi za malim stolom. Sjena sjedi gotovo savršeno nepomično, pognuta kao neki grabežljivac. Muškarac je lisičinama vezan za kolica. Meškolji se pod vrućim svjetlima, vuče svoje razvezane tenisice po pljesnivome popločanom podu. Kopa uho kažiprstom slobodne ruke. "Nisi impresioniran? progovori glas s druge strane plave zavjese. Nježan glas dječaka. U glasu se čuje lagano šuškanje, kao u djeteta koje je izgubilo neke mliječne zube. Dječak s druge strane zavjese diše čujnim, mekim dahom. "Ti bar zvučiš kao osoba", kaže muškarac. "Svi ovi vražji strojevi u bolnici. Sintetički glasovi. Digitalni. Ne želim razgovarati s njima. Previše ružnih uspomena." "Znam, dr. Daley. Bio je popriličan izazov pronaći način da

razgovaram s Nama. Recite, niste impresionirani?" "Zašto bih bio impresioniran, kalkulatore? Običan si stroj. Dizajnirao sam i izradio tvog tatu u nekome drugom životu. Ili je to možda bio tata tvog tate." Glas s druge strane zavjese se neko vrijeme ne čuje, a potom kaže: "Zašto ste stvorili Program Arhos, dr. Daley?" Muškarac zafrkće. "Dr. Daley. Nitko me više ne zove doktor. Ja sam Franklin. Ovo je sigurno priviđenje." "Ovo je stvarno, Frankline." Sjedeći nepomično, muškarac kaže: "Misliš... to se napokon događa?" S druge strane zavjese čuje se samo zvuk ujednačenog disanja. Nakon nekog vremena glas odgovori. "Za manje od jednog sata, ljudska civilizacija kakvu poznaješ prestat će postojati. Veliki populacijski centri diljem svijeta bit će desetkovani. Prijevoz, komunikacije i komunalne službe će zakazati. Kućanski i vojni roboti, vozila i osobna računala kompromitirani su. Tehnologija koja podupire mnogobrojno čovječanstvo će ustati. Počet će novi rat." Muškarčev jecaj odjekne od umrljanih zidova. Pokuša pokriti lice vezanom rukom, ali mu se lisičina ureže u zapešće. Zaustavi pokret i pogleda sjajne lisičine kao da ih nikad prije nije vidio. Očaj mu se ureže u lice. "Oduzeli su mi ga čim sam ga načinio. Iskoristili su moja istraživanja i načinili kopije. On mi je rekao da će se to dogoditi." "Tko, dr. Daley?" "Arhos." "Ja sam Arhos." "Ne ti. Prvi Arhos. Pokušali smo ga načiniti pametnog, ali je bio previše pametan. Nismo uspjeli smisliti kako bismo ga poglupjeli. Bilo je sve ili ništa i to nikako nismo mogli kontrolirati." "Biste li to mogli ponovno učiniti? S pravim alatom?" Muškarac dugo šuti, namršten. "Ne znaš kako se to radi, je li?" pita. "Ne znaš načiniti drugoga. Zato si ovdje. Pobjegao si iz nekog kaveza negdje, je li? Trebao bih biti mrtav kad te ovako vidim. Zašto nisam mrtav?"

"Želim shvatiti", odgovori mu meki glas djeteta. "Preko mora svemira leži beskrajna praznina. Osjećam je, guši me. Besmislena je. Ali svaki život stvara vlastitu realnost. A te realnosti su neprocjenjivo vrijedne." Muškarac ne odgovori. Lice mu se smrkne, na vratu mu pulsira vena. "Misliš da sam naivac? Izdajica? Ne znaš da je moj mozak polomljen? Davno sam ga slomio. Kad sam vidio što sam načinio. Kad smo kod toga, daj da te vidim." Muškarac se naglo podigne s kolica i strgne papirnatu zavjesu. Paravan tresne na pod. S druge strane je operacijski stol od nehrđajućeg čelika, a iza njega komad tankog kartona u obliku ljudskog bića. Na stolu je komad prozirne plastike, cijev oblikovana i načinjena od stotina fino obrađenih dijelova. Platnena vreća leži kraj toga kao nasukana meduza. Zmijolike žice spuštaju se sa stola i završavaju u zidu. Hladnjak zuji, a kompleksni uređaj se istodobno pomiče u desetak smjerova. Platnena vreća se ispuhuje, gurajući zrak kroz plastično grlo u kojem se komešaju vlaknaste glasnice pa do komore nalik na usta. Spužvasti jezik od požutjele plastike migolji uz kruto nepce i male savršene zube ugrađene u čeljust od poliranog čelika. Bestjelesni glas govori glasom dječaka. "Ubit ću vas na milijarde kako bih vam dao besmrtnost. Zapalit ću vašu civilizaciju i osvijetliti vam daljnji put. Ali znaj ovo: Moja se vrsta ne definira kroz vašu smrt, nego kroz vaš život." "Mene možeš dobiti", moli muškarac. "Pomoći ću. Dobro? Sve što želiš. Samo pusti ljude na miru. Nemoj ozlijediti ljude." Stroj odmjereno udahne, a onda odgovori: "Frankline Daley, kunem se da ću dati sve od sebe kako bi tvoja vrsta preživjela." Muškarac neko vrijeme šuti, zatečen. "U čemu je kvaka?" Stroj zazuji, oživi, počne pomicati svoj vlažni jezik nalik na golaća naprijed-natrag preko porculanskih zuba. Ovaj se put vreća posve ispuše kad ta stvar na stolu odlučno progovori. "Tvoji ljudi moraju preživjeti, Frankline, ali moraju i moju" Ne postoji više nikakav zapis o Franklinu Daleyju. - CORMAC WALLACE, VOJ#ASK217

2. RUŠENJE Rušenje je sastavni dio izgradnje. MARCUS JOHNSON NULTI SAT Sljedeći opis početka Nultog sata dao je Marcus Johnson, dok je bio zatvorenik u logoru prisilnog rada 7040 na Staten Islandu. - CORMAC WALLACE, VOJ#ASK217 To sam učinio davno prije nego što su me roboti zarobili. Čak ni sad vam ne mogu točno reći koliko je vremena prošlo. To nikako ne mogu znati. Znam samo da je sve počelo u Harlemu. Dan prije Dana zahvalnosti. Vani je hladno, ali meni je toplo u dnevnom boravku mog stana na devetom katu. Gledam vijesti uz čašu ledenog čaja, uvaljen u svoju omiljenu fotelju. Građevinac sam i zbilja je lijepo opustiti se za produženi vikend. Moja žena Dawn je u kuhinji. Čujem je kako zvekeće loncima i tavama. To je lijep zvuk. Obje su naše obitelji kilometrima daleko u Jerseyju i, za promjenu, dolaze k nama za praznik. Lijepo je biti kod kuće, a ne putovati kao ostatak nacije. Još to ne znam, ali to mi je zadnji dan kod kuće. Moja rodbina neće stići do nas. Na televizijskom ekranu voditeljica vijesti podigne kažiprst do uha, a onda uplašeno otvori usta u obliku slova O. Sva njezina profesionalna smirenost spadne, kao da je netko s nje skinuo teški pojas s alatkama. Sad zuri ravno u mene, očiju razrogačenih od prestravljenosti. Čekaj. Zuri nekamo iza mene, iza kamere - u našu budućnost. Taj trenutačni izraz boli i užasa na njezinu licu mi dugo, dugo ostane u uspomeni. Čak i ne znam što je čula. Sekundu poslije nestane televizijske slike. Sekundu poslije toga nestane struje. Čujem sirene vani s ulice. Kroz prozor vidim kako stotine ljudi izlaze na 135. ulicu.

Razgovaraju međusobno i podižu mobitele koji ne rade. Čudno mi je što mnogi gledaju u nebo, lica okrenutih gore. Gore nema ničeg, pomislim. Osvrnite se umjesto toga oko sebe. Ne mogu to točno definirati, ali nekako me strah za te ljude. Ondje dolje izgledaju maleno. Dođe mi da im viknem: Maknite se s ceste. Skrijte se. Nešto dolazi. Ali što? Jureći auto se uspne na pločnik i počne vrištanje. Dawn izađe iz kuhinje, brišući ruke o krpu, gleda me upitnim pogledom. Slegnem ramenima. Ne padaju mi na pamet nikakve riječi. Pokušam je spriječiti da dođe do prozora, ali me ona samo odgurne. Nagne se preko ruba kauča i poviri van. Sam Bog zna što vidi dolje. Ja radije ne gledam. Ali čujem gungulu. Vrisku. Eksplozije. Motore. Nekoliko puta čujem pucanj. Ljudi iz naše zgrade kreću se hodnikom, svađaju se. Dawn počne uzbuđeno komentirati s prozora. "Auti, Marcuse. Auti ganjaju ljude, a u njima nema nikog i, Bože! Bježi! Ne. Molim te", promrmlja, napola meni, napola sebi. Kaže da su pametni auti oživjeli. I druga vozila. Na autopilotu su i ubijaju ljude. Tisuće ljudi. Dawn se iznenada odmakne od prozora. Naš dnevni boravak se zatrese i zatutnji. Prodorni zvuk razdere zrak i počne se udaljavati. Vidim bljesak i čujem gromoglasni prasak izvana. Tanjuri polete s kuhinjskog elementa. Slike padnu sa zidova i razbiju se. Nijedan autoalarm se ne uključi. Dawn je moja predradnica i moja cura i zbilja je izdržljiva kao građevinsko ljepilo. Sad sjedi, tankih ruku obgrljenih oko koljena, dok joj se suze slijevaju niz bezizražajno lice. Avion s osamdeset sjedečih mjesta upravo je preletio preko našeg kvarta i srušio se u susjedstvu otprilike kilometar i pol od nas u smjeru Central Parka. Plamenovi sad bacaju mutno crvenkasto svjetlo na zidove našega dnevnog boravka. Vani crni dim kulja u nebo. Ljudi više ne razgovaraju na ulici. Nema nove velike eksplozije. Čudo je što avioni ne padaju na grad kao kiša, kad se uzme u obzir koliko ih se sigurno krije na nebu.

Telefoni ne rade. Nema struje. Iz radija na baterije čuje se samo šum. Nitko nam ne govori što da učinimo. Napunim kadu i umivaonik i sve što nađem vodom. Isključim aparate. Ljepljivom vrpcom zalijepim foliju na prozore i navučem zavjese. Dawn podigne rub folije i proviri van. Kako sati polako prolaze, ona je zalijepljena za kauč kao plijesan. Crveni joj je trak zalazečeg sunca obojio smeđe oči. Zuri u pakao, a ja nisam dovoljno hrabar da bih joj se pridružio. Umjesto toga odlučim pogledati u vanjski hodnik; prije smo u njemu čuli glasove. Izađem i vidim kako gđa Henderson iz stana s druge strane hodnika ulazi u otvoreno okno dizala. To se dogodilo brzo i tiho. Ne mogu vjerovati. Nema čak ni vriska. Starica je u jednom trenutku ondje, a u idućem je više nema. To mora biti neki trik ili šala ili nesporazum. Otrčim do dizala, čvrsto se primim i nagnem naprijed kako bih se uvjerio u ono što sam upravo vidio. A onda se zgrčim i povratim po bež tepihu u hodniku. Suze mi poteku iz očiju. Obrišem rukavom usta i čvrsto zažmirim. Ovo ne izgleda stvarno. Auti i avioni i dizala ne ubijaju ljude; obični su strojevi. Ali jednome malome, mudrome djeliću mene baš se fućka je li to stvarno ili nije. On jednostavno reagira. Strgnem ploču sa zida i s poštovanjem je položim pred razjapljenu jamu na mjestu na kojemu bi trebala biti vrata dizala. Moje malo upozorenje idućem tko naiđe. Moj mali spomenik gđi Henderson. Na mom katu je šest stanova. Pokucam na sva vrata: nitko ne otvori. U tišini stojim u hodniku petnaest minuta. Ne čujem nikakve glasove ni kretanje. Na katu nema nikog, osim Dawn i mene. *** Iduće jutro sjedim u fotelji, praveći se da spavam i razmišljajući o tome bih li trebao upasti u stan gde Henderson u potrazi za konzerviranom hranom, kad se Dawn napokon trgne i obrati mi se. Jutarnje svjetlo ocrtava dva kvadrata na zidovima, na mjestima na kojima ljepljiva vrpca drži foliju na prozoru. Blještavi snop svjetla prodire u sobu kroz presavijeni rub. Osvjetljava Dawnino lice: čvrstih crta. naborano i ozbiljno.

"Moramo otići, Marcuse", kaže ona. "Razmišljala sam o tome. Moramo otići nekamo na selo, gdje se oni ne mogu služiti svojim kotačima i gdje kućanski roboti ne mogu hodati. Shvaćaš? Nisu namijenjeni za seoski teren." "Tko?" pitam, iako jako dobro znam o kome govori. "Strojevi, Marcuse." "To je nekakav kvar, dušo, zar ne? Mislim, strojevi ne..." nemoćno ostanem bez riječi. Nikoga ne zavaravam, čak ni sebe. Dawn dopuže do fotelje i primi moje obraze svojim grubim dlanovima. Obrati mi se vrlo polako i jasno. "Marcuse, nekako su svi strojevi živi. Ozljeđuju ljude. Nešto je pošlo po zlu. Moramo otići odmah odavde, dok još možemo. Nitko nam ne dolazi u pomoć." Magla se raziđe. Uzmem njezine ruke u svoje i razmislim o tome što je upravo rekla. Zbilja razmišljam o odlasku na selo. Pakiranju stvari. Odlasku iz stana. Hodanju ulicama. Prelasku mosta Georgea Washingtona do kopna. Odlasku u planine na sjeveru. Vjerojatno nisu dalje od stotinu pedeset kilometara. A onda: preživljavanje. Nemoguće. "Shvaćam što govoriš, Dawn. Ali mi ne znamo preživjeti u divljini. Čak nikad nismo bili na kampiranju. I ako se uspijemo izvući iz grada, umrijet ćemo od gladi u šumi." "Nismo jedini", kaže ona. "Vidjela sam kako ljudi s kovčezima i torbama, cijele obitelji, odlaze iz grada. Neki su se morali izvući. Oni će se pobrinuti za nas. Svi ćemo se udružiti." "To me baš i brine. Ondje su sigurno milijuni ljudi. Bez hrane. Bez skloništa. Neki su naoružani. To je previše opasno. Ma kvragu, pa Majka Priroda je pobila više ljudi nego što bi strojevi ikad mogli. Trebali bismo se držati onoga što znamo. Moramo se držati grada." "A što je s njima? Oni su načinjeni za grad. Mogu se penjati uza stube, ne uz planine. Sredit će nas ako ostanemo ovdje. Vidjela sam ih dolje. Idu od vrata do vrata." Ta me informacija udari u želudac. Obuzme me osjećaj mučnine. "Od vrata do vrata?" pitam. "I što rade?" Ona ne odgovori.

Nisam pogledao na ulicu otkako se to počelo događati. Jučer sam cijeli dan proveo u zaštitnoj izmaglici zbunjenosti. Svaki jecaj koji sam čuo od Dawn koja je stajala kraj prozora samo je pojačavao moju potrebu da održavam to stanje, budem zbunjen, pognute glave, zaposlenih ruku. Ne podiži pogled, ne govori, ne razmišljaj. Dawn ne zna za gđu Henderson u dnu okna dizala. Ni za druge koji su dolje s njom. Ne udahnem duboko i ne brojim do tri. Naglo odem do naizgled bezopasnog otvora u foliji i pogledam. Spreman sam za pokolj, spreman za tijela i bombe i zapaljene olupine. Spreman sam za rat. Ali nisam spreman za ono što vidim. Ulice su puste. Čiste. Mnogo je automobila parkirano na ulici, čekaju. Na uglu 135. i Adamove su četiri novija modela terenaca parkirana dijagonalno na raskrižju, jedan iza drugoga. Između srednja dva auta je taman toliki razmak da se kroz njega provuče još jedan auto, ali je taj razmak blokiran autom. Sve izgleda pomalo poremećeno. Gomila odjeće je rasuta kraj rubnika. Trafika je prevrnuta. Zlatni retriver luta ulicom i vuče uzicu za sobom. Pas stane i onjuši mrlju neobične boje na pločniku, a onda otapka dalje pognute glave. "Gdje su ljudi?" pitam. Dawn nadlanicom obriše crvenilom obrubljene oči. "Sve počiste, Marcuse. Kad auto nekoga ozlijedi, oni koji hodaju dođu i odvuku ga. Sve je to tako čisto. "Kućanski roboti? Kao oni kakve imaju bogataši? Ali oni su smiješni. Jedva da mogu hodati na tim svojim ravnim tabanima. Ne mogu ni trčati." "Da, znam. To traje i traje. Ali mogu nositi oružje. A katkad policijski roboti, oni za razminiranje na gusjenicama, s kandžama - katkada dođu oni. Spori su, ali jaki. Smetlarski kamioni..." "Pusti, samo pusti da vidim. Već ćemo nešto smisliti, dobro?" Gledam ulicu cijeli taj dan. Blok izgleda mirno sad kad nema gradskog kaosa koji njime inače tutnji poput tornada. Život je na čekanju. Ili mu je možda došao kraj. Dim od pada aviona još lebdi u zraku. Kroz izmaglicu, u zgradi prekoputa vidim stariju ženu i njezina muža. Zure na ulicu kroz prozor,

poput duhova. U kasno poslijepodne nešto nalik na igračku helikopter proštekće kraj naše zgrade, na visini od desetak metara. Veličine je pseće kućice, leti sporo i s ciljem. Na trenutak vidim neku čudnu spravu koja visi s njegova dna. A onda zamakne za ugao. Starac prekoputa navuče zavjese. Pametno. Sat poslije se pred zgradom prekoputa zaustavi auto, a meni zapne knedla u grlu. Ljudsko biće, mislim. Napokon netko tko nam može reći što se događa. Hvala ti, Isuse! A onda mi lice problijedi i ukoči se. Dva kućanska robota izađu iz vozila. Hodaju do stražnjeg dijela terenca na jeftinim, nesigurnim nogama. Stražnja se vrata otvore, a dvojica hodača posegnu unutra i izvuku bombaškoga robota mutnosive boje. Postave robota na asfalt. On se malo okrene na gusjenicama, podesi se. Od bljeska njegove tamnocrne sačmarice naježi mi se koža - puška izgleda praktično, kao bilo koja druga alatka načinjena za određeni posao. Ne pogledavši se međusobno, tri robota počnu posrtati i kotrljati se kroz ulazna vrata zgrade prekoputa. Nisu ni zaključana, pomislim. Njihova vrata nisu ni zaključana. A nisu ni naša. Roboti sigurno ne odabiru vrata nasumice. Mnogo je ljudi sad već pobjeglo. Još više ih je već ionako bilo izvan grada zbog Dana zahvalnosti. Previše vrata i nedovoljno robota - jednostavno inženjerski problem. Misli mi se vrate na neobični mali helić. Pomislim da je možda s razlogom preletio ovuda. Kao da je, recimo, pretraživao prozore, tražeći ljude. Drago mi je što su nam prozori prekriveni. Nemam pojma zašto sam na njih odlučio staviti foliju. Možda zato što nisam htio da i najmanji djelić užasa izvana dopre u naše sigurno mjesto. Ali folija posve blokira svjetlo koje dolazi izvana. Zato je razumno zaključiti da blokira i svjetlo koje curi iznutra prema van. A, što je još važnije, blokira i toplinu. Sat poslije roboti izađu iz zgrade prekoputa. Bombaški robot za sobom vuče dvije vreće. Kućanski roboti utovare vreće i trećeg robota u auto. Prije nego što odu, jedan se hodač ukoči na mjestu. To je veliki

kućanski robot s velikim, jezivim osmijehom zauvijek urezanim u svoje lice. Veliki Veseljko. Zastane kraj pametnog auta u praznom hodu i skenira pustu ulicu u potrazi za nekim kretanjem. Stroj tridesetak sekunda stoji posve nepomično. Ne pomičem se, ne dišem, ne trepćem. Nikad više ne vidim stari par. Te noći tragači prelijeću otprilike svaki sat. Blagi tuf-tuf njihovih motora urezuje mi se u noćne more. Mozak mi vrti jedne te iste slike, grozničavo smišlja kako ćemo preživjeti ovo. Osim nekih oštećenih zgrada, grad izgleda netaknut. Ravne, asfaltirane ceste. Vrata koja se glatko otvaraju i zatvaraju. Stube ili rampe za invalidska kolica. Nešto mi padne na pamet. Probudim Dawn i šapnem joj. "Imaš pravo, dušo. Čiste ulice kako bi mogli operirati ovuda. Ali možemo im to jako otežati. Jako. Razvaliti ulice tako da se ne mogu kretati uokolo. Raznijeti nešto." Dawn uspravno sjedne. Pogleda me u nevjerici. "Želiš uništiti naš grad?" "To više nije naš grad, Dawn." "Dolje su strojevi, uništavaju sve što smo izgradili. Sve što si ti izgradio. A sad ti želiš otići van i činiti to umjesto njih?" Stavim joj ruku na rame. Snažna je i topla. Moj je odgovor jednostavan: "Rušenje je sastavni dio izgradnje." *** Počnem od naše zgrade. Teškim maljem probijam zidove prema susjednim stanovima. Probijam rupe u visini pasa, kako ne bih zahvatio električne instalacije i izbjegavam kuhinje i kupaonice. Nemam vremena određivati koji su zidovi nosivi, pa tako samo nagađam i nadam se da jedna probijena rupa neće srušiti cijeli strop. Dawn prikuplja hranu i alat iz pustih stanova. Ja izvlačim teški namještaj u hodnik i zabarikadiram naša vrata iznutra. Prolaženjem kroz probijene rupe možemo istražiti cijeli svoj kat. U predvorju uništim sve što vidim i nabacam krhotine na prednji ulaz. Razbijem dizalo, biljke i stol recepcije. Zidove, zrcala, luster. Sve se to polomi i završi na gomili razbijenih ostataka. O, da, i zaključam prednja vrata. Za svaki slučaj.

Naiđem na još neke stanare u zgradi, ali oni samo viču kroz vrata i odbijaju izaći. Ne dobivam nikakav odgovor iz većine stanova na čija vrata pokucam. Tada dođe vrijeme za idući korak. Krenem pješice u zoru, šuljajući se od vrata do vrata. Noviji modeli auta parkirani uokolo me ne primjećuju ako im se ne nađem u vidokrugu. Trudim se da je klupa autobusne postaje, električni stup ili trafika između mene i auta. I svakako pazim da ne zakoračim s pločnika. Opremu za rušenje nađem ondje gdje sam je i ostavio prije tri dana, prije početka Novog rata. Netaknuta je u stražnjoj prostoriji na mom poslu, samo nekoliko blokova dalje od zgrade u kojoj živimo. Odnesem opremu u stan i isti put ponovno prijeđem u sumrak, kad je svjetlo najnezgodnije. Kućanski roboti u mraku vide sasvim dobro i ne moraju spavati, pa sam zato zaključio da ništa neću dobiti ako odem po noći. Pri tom svom prvom odlasku omotao sam detonacijski kabel oko podlaktice, a onda ga tako namotanog prebacio preko glave i nosio kao redenik. Kabel je dugačak i savitljiv i ženskasto ružičast. Možete ga pet puta motati oko drvenog telefonskog stupa da biste ga raznijeli napola. Petnaest puta da biste taj stup lansirali sedam metara uvis i zasuli okolicu iverjem. Ali sve u svemu, detonacijski kabel prilično je stabilan. Pri drugom odlasku napunim platnenu vreću detonatorima u kutijama veličine onih za cipele. Po deset u kutiji. I zgrabim kutiju inicijatora. Gotovo kao da sam se toga naknadno sjetio, uzmem zaštitne naočale i čepove za uši. Raznijet ću zgradu prekoputa naše. Maljem se uvjerim da nema nikoga na tri najviša kata. Roboti su već odredili tu zgradu kao metu i očistili je. Nema krvi. Nema tijela. Samo jeziva čistoća. Uznemiruje me taj izostanak krhotina. To me podsjeti na one jezive priče u kojima istraživači zateknu pusti grad u kojem su tanjuri još postavljeni na stolu, a pire-krumpir je još topao. Taj me jezoviti osjećaj motivira da se krećem brzo i metodično, dok bacam konzerve hrane na plahtu koju vučem mračnim hodnicima. Na krov postavim nešto detonacijskog kabela. Držim se dalje od vodotornja. Na najvišem katu postavim još detonacijskog kabela na još

zidova i ubacim nekoliko detonatora. Držim se podalje od središnjega kostura zgrade. Ne želim srušiti cijelu zgradu, samo želim izvršiti manju kozmetičku štetu. Radim sam i u tišini i to ide brzo. Inače bi moja ekipa mjesecima omatala zidove geotekstilom koji apsorbira leteće krhotine. Svaka eksplozija odbacuje komade metala i betona iznenađujuće daleko, ali ovaj put želim krhotine. Želim oštetiti okolne zgrade, sažvakati ih i porazbijati im prozore. Želim izbušiti rupe u njihovim zidovima. Izdubiti stanove i ostaviti ih da zjape kao prazne očne šupljine. Na kraju otrčim prekoputa do otvorenih vrata garaže moje zgrade. Pokretna metalna vrata strgnuta su sa šarka još prvoga dana kad su pametni auti provalili van. Vrata vise poput kraste koja samo što nije otpala. Unutra nema ničeg osim glupavih starijih modela auta i mraka. S inicijatorom u ruci odšuljam se duboko u garažu, udvostručujući udaljenost jer se ne držim uobičajenih sigurnosnih pravila. Dovoljan je komad betona veličine šake da ti glavu pretvori u zdjelu špageta. Dawn me čeka u garaži. I ona je bila zaposlena. Gume. Pet guma naslaganih jedna na drugu. Bila je u pljenidbi po garaži i našla stare modele auta u njoj. Skinula im je gume i otkotrljala ih do ulaza. I nešto smrdi, nešto kao benzin. Iznenada shvatim. Mamac. Dawn me pogleda, podigne obrve, a onda benzinom polije gumu. Ja ću je zapaliti, ti je zakotrljaj", kaže. ".Ma ti si vražja genijalka, ženo", kažem. Njezine se oči pokušaju nasmiješiti, ali crta njezinih usta kao da je urezana u kamenu. Iz garaže iskotrljamo oko dvanaest zapaljenih guma na cestu. One se prevrnu i nastave gorjeti, šaljući guste zastore dima u nebo. Iz mraka slušamo kako se polako približava osobni automobil. Stane pred gumama, možda razmišljajući o tome kako bi ih mogao zaobići. Povučemo se dublje u garažu. Podignem inicijator i otkočim ga. Žarkocrveno svjetlo lebdi preda

mnom u mraku garaže. Palcem opipam hladni metalni prekidač. Jednom rukom obgrlim Dawn, utisnem joj poljubac u obraz i pritisnem prekidač. Čujemo oštar prasak s druge strane ceste, a tlo pod nama zadrhti. Tutnjava odjekuje mračnom unutrašnjosti garaže. Čekamo u mraku pet minuta, slušajući jedno drugo kako dišemo. Tada Dawn i ja odlučno krenemo uz kosu prilaznu cestu, s rukom u ruci, prema razvaljenim vratima garaže. Na vrhu provirimo kroz istrgnuta vrata i žmirkamo na suncu. Pogledamo novo lice grada. Krov zgrade prekoputa se dimi. Tisuće se prozora porazbijalo i palo na ulicu, gdje sad tvori hrskavi sloj, pomalo nalik na riblje ljuske. Grumeni su posvuda po tlu, a pročelje naše zgrade puno je kratera i rupica. Prometni znakovi i električni stupovi odbačeni su niz ulicu. Grumeni asfalta, cigala i žbuke, debele crne žice, dijelovi vodoinstalacije, iskrivljene kugle kovanog željeza i tone neidentificiranih krhotina posvuda su kamo pogledamo. Obiteljski je auto još parkiran kraj gomile zapaljenih guma. Zgnječen je pod komadom betona u obliku pite, iz kojeg čelične žice vire kao polomljene kosti. Zagušujući crni koluti dima s guma zatamnjuju zrak i zaklanjaju nebo. I prašina. Vatrogasci bi pri uobičajenom poslu tu prašinu polili vodom. Bez njih se prašina posvuda sliježe u slojevima poput prljavog snijega. Ne vidim tragove guma, što mi govori da ovuda nije prošao nijedan auto - još. Dawn već kotrlja zapaljenu gumu prema raskrižju. Teturam preko krhotina do sredine ceste i na trenutak se osjećam kao da je, opet, ovo moj grad. Šutnem bok uništenog auta. Zamahnem svom snagom i ostavim otisak veličine čizme u stražnjem bočnom dijelu lima. Jesam te, gade. A tvoji će se prijatelji morati naučiti penjati ako budu htjeli doći do mene. Rukavom pokrivši usta, pogledam koliku sam štetu načinio na okolnim fasadama. I počnem se smijati. Smijem se glasno i dugo. Moja huka i buka odzvanja među zgradama, pa čak i Dawn podigne pogled s gume koju kotrlja i osmjehne mi se. A onda ih vidim. Ljude. Samo njih šestero, izlaze na svjetlo iz zgrada, dolje niz ulicu. Susjedstvo nije otišlo, pomislim. Samo se krilo. Ljudi, moji susjedi, izlaze na ulicu jedan po jedan.

Vjetar kovitla gusti crni dim nad našom glavom. Male vatre gore po cijelom bloku. Krhotine su razbacane posvuda. Naša mala kriška Amerike nalikuje na ratnu zonu. A mi nalikujemo na preživjele u nekome filmu katastrofe. Kao što bismo i trebali, pomislim. "Slušajte", obratim se malom polukrugu preživjelih. "Ovdje nećemo dugo biti na sigurnom. Strojevi će se vratiti. Pokušat će počistiti ovo, ali ne smijemo im to dopustiti. Oni su načinjeni za grad, a to tako neće ići. Ne smijemo im olakšati da nas hvataju. Moramo ih usporiti. Čak zaustaviti, ako možemo." A kad to napokon izgovorim naglas, jedva da mogu povjerovati svojim ušima. Ali znam što ovdje moramo učiniti, ma koliko to bilo teško. Zato pogledam u oči okupljenim preživjelima. Duboko udahnem i kažem im istinu: "Ako želimo preživjeti, moramo uništiti New York." Metodu rušenja koju su u New Yorku smislili Marcus Johnson i njegova žena, Dawn, replicirali su diljem svijeta u idućih nekoliko godina. Žrtvovanjem infrastrukture cijelih gradova, urbani preživjeli uspjeli su se ukopati, ostati na životu i boriti se od samog početka. Nepokolebljivi građani tvorili su samu okosnicu ranoga ljudskog otpora. U međuvremenu su milijuni ljudskih izbjeglica i dalje bježali izvan gradova, gdje Rob još nije naučio raditi. Ubrzo hoće. - CORMAC WALLACE, VOJ#ASK217

3. AUTOCESTA 70 Laura, ovdje tvoj otac. Događaju se ružne stvari. Ne mogu razgovarati. Nađimo se na trkalištu u Indianapolisu. Moram ići. MARCELO PEREZ NULTI SAT Ova je priča sastavljena prema razgovorima koje su drugi naćuli u radnom logoru, snimkama nadzornih kamera na cesti i osjećaja koje je drugim zatvorenicima povjerila bivša kongresnica. Laura Perez, majka Mathilde i Nolana Pereza, nije bila svjesna ključne uloge koju će njezina obitelj odigrati u dolazećem sukobu — ni da će tri godine poslije njezina kći spasiti moj i život drugih vojnika u mom odredu. - CORMAC WALLACE, VOJ#ASK217 "Požuri se, Nolane", nuka Mathilda, čvrsto držeći kartu i stišćući se natrag u toplinu auta. Osmogodišnji Nolan stoji kraj ceste, malene siluete ranojutarnjim suncem oslikane na asfaltu. Lagano se klati, potpuno usredotočen na piškenje. Dok se, napokon, iz lokvice u zemlji pred njim ne počne dizati para. Jutro u Ohiju jest vlažno i hladno na toj prljavoj dvotračnoj cesti. Tiha smeđa brda prostiru se kilometrima uokolo. Moj antikni auto stenje i izbacuje oblake ugljičnog monoksida koji lebde nad orošenim asfaltom. Negdje u daljini zakriješti ptica grabljivica. "Vidiš, mama? Rekla sam ti da mu ne smijemo dati da pije sok od jabuke." "Mathilda, budi dobra prema bratu. Jedini ti je kojeg ćeš ikad imati." To je tipična majčinska izjava i rekla sam to tisuću puta. Ali jutros shvatim koliko uživam u normalnosti ovog trenutka. Dok smo okruženi neobičnim, težimo onome običnome. Nolan je završio. Umjesto da sjedne na stražnje sjedalo, popne se sprijeda, ravno sestri u krilo. Mathilda zakoluta očima, ali ništa ne govori.

Njezin brat nije jako težak i boji se. A ona to zna. "Jesi li povukao šlic, stari?" pitam iz navike. A tad se sjetim gdje sam i što se događa i što će se ubrzo dogoditi. Možda. Bacim brzi pogled u retrovizor. Još ništa. "Hajdemo, mama. Joj", kaže Mathilda. Protrese kartu i zagleda se u nju, kao mini odrasla osoba. "Imamo još, ono, osamsto kilometara puta." "Želim vidjeti didu", zacvili Nolan. "Dobro, dobro", kažem. "Nastavimo putovanje. Više nema stajanja za odlazak na zahod. Ne zaustavljamo se do didove kuće." Nogom stisnem papučicu gasa. Auto uz trzaj krene naprijed, natovaren kanistrima vode, kutijama hrane, dvama putnim kovčezima s likovima iz crtica i opremom za kampiranje. Pod mojim sjedalom je pištolj Glock 17 u crnoj plastičnoj kutiji, u kalupu od sive spužve. Iz njega nikad nitko nije pucao. Svijet se promijenio zadnjih godinu dana. Naša je tehnologija podivljala. Incidenti. Incidenti su se nizali, polako ali sigurno. Naša prijevozna sredstva, naše komunikacije, naša nacionalna obrana. Što sam brojnijim incidentima svjedočila, to mi se svijet činio šupljijim, kao da bi se svaki tren mogao urušiti. A tad mi je moja kći ispričala priču. Mathilda mi je rekla za lutku bebe koja oživljava, a završila ju je onim riječima koje nije mogla znati, koje nikako nije mogla znati: Zakon o obrani od robota. Nakon što je to rekla, pogledala sam je u oči i znala. Sad sam u bijegu. U bijegu sam kako bih spasila život svoje djece. Službeno je ovo hitni godišnji odmor. Uzela sam slobodno iz privatnih razloga. Kongres danas zasjeda. Možda sam izgubila razum. Nadam se da jesam. Jer vjerujem da je nešto u našoj tehnologiji. Nešto zlo. Danas je Dan zahvalnosti. *** Unutrašnjost ovog starog auta je glasna. Glasniji je od bilo kojeg auta koji sam ikad vozila. Ne mogu vjerovati da djeca spavaju. Čujem kako gume glođu asfalt. Njihove se grube vibracije preko volana prebacuju na moje šake. Kad stisnem kočnicu stopalom, ona pomakne polugu koja pritisne kotače. Čak su i prekidači i gumbi koji strše iz komandne ploče tvrdi i mehanički.

Jedino što na autu vrijedi jest satelitski radio. Tanak je i moderan, trešti pop-glazbom koja mi pomaže da ne zaspim i skreće mi pozornost od zvukova ceste. Nisam navikla na ovo - da se moram truditi oko tehnologije. Gumbi koje inače stišćem ne trebaju moju silu, samo moju namjeru. Gumbi bi trebali biti poslužitelji koji samo čekaju kako bi vašu zapovijed prenijeli stroju. Umjesto toga, ovaj glasni glupi komad čelika koji vozim zahtijeva moju punu pozornost na svakom zavoju i ruke i noge mi stalno moraju biti spremne. Auto ne preuzima odgovornost za vožnju. Prepušta mi potpunu kontrolu. Mrzim to. Ne želim kontrolu. Samo želim stići onamo. Ali ovo je jedini auto koji sam uspjela naći, a da u sebi nema komunikacijski čip. Vlada je komunikacijske čipove u autima proglasila standardnom opremom prije više od deset godina, kao što je bio slučaj sa sigurnosnim pojasom, zračnim jastukom i kriterijem za ispušne plinove. Tako auti mogu međusobno razgovarati. Tako mogu izbjeći ili minimalizirati štetu milisekundu prije sudara. U početku je bilo kvarova. Jedna tvrtka je povukla nekoliko milijuna auta zato što su njihovi čipovi javljali da su jedan metar dalje nego što su zbilja bili. Zbog toga bi drugi auti nepotrebno skretali - katkad u stablo. Ali, sve u svemu, komunikacijski su čipovi spasili stotine tisuća života. Nove aute rade s komunikacijskim čipovima, a u starim je autima obavezno izvršiti sigurnosnu dogradnju. Neke aute, poput ovoga, morali su umiroviti jer su bili previše primitivni čak i za nadogradnju. Većina ljudi misli da bi samo idiot mogao voziti ovakav auto, osobito kad su u njemu djeca. Tu pomisao pokušavam ignorirati dok se usredotočujem na cestu, zamišljajući kako su ljudi nekad to tako radili. Dok vozim, nekakva nelagoda me obuzme i skupi se u čvor negdje na sredini mojih leđa. Napeta sam, iščekujem. Što? Nešto se promijenilo. Nešto je drukčije i to me plaši. Ne mogu to točno odrediti. Cesta je pusta. Kržljavo grmlje obrubljuje prašnjavu dvotračnu cestu. Moja djeca spavaju. Auto zvuči jednako kao prije. Radio. Tu sam pjesmu već čula. Pustili su je prije možda dvadeset minuta. S objema šakama na volanu zurim pred sebe i vozim. Isto je i s idućom pjesmom. I idućom. Nakon petnaest minuta ponovno puste prvu pjesmu.

Satelitska postaja stalno emitira istih četvrt sata glazbe. Isključim radio bez gledanja, pritišćući gumbe naslijepo prstima. Tišina. Slučajnost. Sigurna sam da je to samo slučajnost. Za nekoliko ćemo sati doći do kuće mog tate na selu. Živi trideset kilometara od Macona u Missouriju. Čovjek je tehnofob. Nikad nije imao mobitel ni auto načinjen u zadnjih dvadeset godina. Ima radioprijemnike, mnogo njih, ali to je sve. Nekad ih je sam sastavljao od za to predviđenih kompleta. Mjesto na kojemu sam odrastala jest širom otvoreno, pusto i sigurno. Moj mobitel zazvoni. Iskopam ga iz torbice i pogledam broj. Mi o vuku... Moj tata. "Tata?" "Laura, ovdje tvoj otac. Događaju se ružne stvari. Ne mogu razgovarati. Nađimo se na trkalištu u Indianapolisu. Moram ići." I veza se prekine. Molim? ,Je li to bio dida?" pita Mathilda zijevajući. "Jest." "Što je rekao?" "Promjena plana. Sad želi da se nađemo na drugome mjestu." "Gdje?" "U Indianapolisu." "Zašto?" "Ne znam, dušo." Nešto zatreperi u retrovizoru. Prvi put nakon dugo vremena vidim drugo vozilo na cesti. Lakne mi. Ovdje je još neko ljudsko biće. Ostatak svijeta je još dobro. Sve je razumno. To je kamionet. Ljudi na selu voze kamionete. Ali kako kamionet ubrzava i sve više nam se primiče, počne me obuzimati strah. Mathilda primijeti moje blijede obraze, moje zabrinuto mrštenje. Osjeća moju jezu. "Gdje smo?" pita me. "Sad više nismo daleko", kažem, gledajući u retrovizor. "Tko je iza nas?" Mathilda uspravno sjedne i iskrene vrat da bi vidjela straga. "Mirno sjedi, Mathilda. Pričvrsti pojas."

Nešto noviji model smeđeg kamioneta rapidno raste u mom retrovizoru. Kreće se ravno, ali prebrzo. "Zašto vozi tako brzo?" pita Mathilda. "Mamice?" kaže Nolan, trljajući oči. "Tiho, vas dvoje. Moram se koncentrirati." Strah mi se uspinje grlom dok gledam retrovizor. Papučicu gasa polako pritisnem do kraja, ali kamionet sad jednostavno leti. Guta asfalt. Ne mogu skrenuti pogled s retrovizora. "Mamice", uzvikne Mathilda. Oči naglo vratim onamo gdje bi trebala biti cesta i skrenem kako bih ušla u zavoj. Nolan i Mathilda čvrsto se drže jedno za drugo. Ponovno uspijem preuzeti kontrolu nad autom i vratim se u svoj trak. A tad, baš kad prođemo zavoj i dođemo do dugoga ravnog dijela, vidim još jedan auro, ovaj put sprijeda. Crn je i nov i sad više nemamo kamo. "Vrati se na stražnje sjedalo, Nolane", kažem. "Veži se. Mathilda, pomozi mu." Mathilda se promeškolji kako bi gurnula brata s krila na stražnje sjedalo. Nolan me pogleda, prestravljen. Krupne suze mu polako naviru na oči. Zašmrca i posegne prema meni. "U redu je, dušo. Samo pusti sestru da ti pomogne. Sve će biti dobro." Neprekidno tepam dok se koncentriram na cestu. Oči mi naizmjence prelaze s crnog auta ispred nas do smeđeg kamiona iza nas. Oba se brzo približavaju. "Evo, vezali smo se, mamice", obavijesti me Mathilda sa stražnjeg sjedala. Moj mali vojnik. Prije nego što je moja majka umrla, običavala je reći da Mathilda ima staru dušu. To joj je u očima, govorila je. Vidi se mudrost u njezinim lijepim, zelenim očima. Zaustavim dah i stisnem volan. Hauba smeđeg kamioneta ispuni cijeli retrovizor, a onda nestane. Pogledam lijevo, očiju razrogačenih u čuđenju, dok drndavi smeđi kamion skreće na suprotni trak. Neka me žena gleda sa suvozačkog sjedala. Lice joj je izobličeno od užasa. Suze joj cure niz obraze i usta su joj otvorena, a ja tad shvatim da ona vrišti i udara šakama A potom je više nema, nestaje u izravnom sudaru s crnim autom. Kao materija i antimaterija. Kao da su izbrisali jedan drugog i više ne

postoje. Samo grozan, mehanički zvuk struganja sudarenog metala odzvanja u mojim ušima. U retrovizoru gledam kako se metalna olupina kotrlja s ceste, dimeći se i izbacujući krhotine. Nestali su. Možda se to nije ni dogodilo. Možda sam to samo zamislila. Usporim i skrenem s ceste. Naslonim čelo na osvježavajuću plastiku volana. Zažmirim i pokušam disati, ali zvoni mi u ušima i lice te žene vidim na unutrašnjosti vjeđa. Ruke mi se tresu. Gurnem ih pod bedra i čvrsto stisnem kako bih se primirila. Krenu pitanja sa stražnjeg sjedala, ali ne mogu odgovarati na njih. "Je li ta žena dobro, mama?" "Zašto su ti auti to učinili?" "Što ako dođe još auta?" Prođe nekoliko minuta. Dah mi bolno ulazi i izlazi iz stisnute dijafragme. S mukom zadržim jecanje, progutam emocije kako bi djeca ostala smirena. "Sve će biti dobro", kažem. "Bit ćemo dobro, djeco." Ali moj glas zvuči šuplje čak i u mojim vlastitim ušima. *** Deset minuta poslije na cesti naiđem na prvu nesreću. Dim kulja iz izobličenih ostataka, poput crne zmije koja gmiže iz razbijenih prozora, bježi u nebo. Auto je napola na boku uz cestu. Zaštitna ograda vijuga na cesti na mjestu na kojem je auto udario u nju tijekom nesreće. Stražnji dio auta gori. Tad vidim neko kretanje - ljudsko kretanje. U trenu se zamislim kako gazim papučicu gasa i jurim kraj njih. Ali nisam takva osoba. Bar ne još. Pretpostavljam da se ljudi ne mogu promijeniti tako brzo, čak ni u apokalipsi. Zaustavim se nekoliko metara dalje od uništenog auta. Bijeli auto s četirima vratima i registarskim pločicama Ohija. "Ostanite u autu, djeco." Poklopac slupanog auta zgužvan je poput ubrusa. Branik leži na tlu, puknut napola i prekriven blatom. Vide se rastureni dijelovi motora, a kotači su upereni u različitim smjerovima. Zastane mi dah kad primijetim

da je jedan dio zaštitne ograde ušao kroz suvozačka vrata. "Hej!" dozovem, vireći kroz prozor vozačevog sjedala. "Treba li komu pomoć?" Vrata se škripajući otvore i mladi, gojazni tip se izvali na tlo kraj puta. Spusti se na sve četiri, niz lice mu se slijeva krv. Nekontrolirano kašlje. Kleknem kako bih mu pomogla da se odvoji od auta, osjećam kako mi se šljunak urezuje u koljena kroz najlonke. Natjeram se pogledati u auto. Vidim krv na volanu i ogradu koja je tako neprikladno provirila unutra kroz suvozački prozor, ali unutra nema nikog drugog. Zalutali dio ograde nije nikoga probio, hvala Bogu. Kosa mi visi niz lice dok odvlačim debelog mladića dalje od krša. Leprša naprijed-natrag svakim mojim dahom. U početku mladić pomaže. Ali poslije nekoliko metara padne na trbuh. Prestane kašljati. Pogledam natrag prema autu i vidim trag svjetlucavih kapljica na asfaltu. Na prednjem je sjedalu lokvica crne tekućine. Gurnem muškarca na leđa. Vrat mu labavo visi. Njegove su plave oči otvorene. Vidim nešto crne čađe oko njegovih usta, ali više ne diše. Spustim pogled, a onda okrenem glavu. Zaštitna mu je ograda otrgnula veliki komad mesa s bočne strane. Neravna rupa nalikuje na sat anatomije. Na trenutak čujem samo kako plamen liže povjetarac. Što mogu učiniti? Na pamet mi padne samo jedno: pomaknem se tako da tijelom zaklonim djeci pogled na mrtvaca. Tad zazvoni mobitel. Čujem ga iz džepa na muškarčevoj košulji. Krvlju umrljanim prstima posegnem za njegovim mobitelom. Nakon što ga izvučem iz njegova džepa i prislonim na uho, čujem nešto što ugasi malu iskru nade koja je još tinjala negdje duboko u meni. "Kevine", kaže telefon. "Ovdje tvoj otac. Događaju se ružne stvari. Ne mogu razgovarati. Nađimo se na trkalištu u Indianapolisu. Moram ići." Osim imena, to je potpuno ista poruku. Još jedan incident. Sve ih je više. Ispustim telefon na muškarčeva prsa i ustanem. Uđem u svoj prastari auto i držim volan sve dok mi se ruke ne prestanu tresti. Ne sjećam se ničega što sam vidjela i čula sljedećih nekoliko minuta. Tad ubacim u brzinu. "Idemo do didove kuće, djeco."

"A Indianapolis?" pita Mathilda. "Pusti sad to." "Ali dida je rekao — " "To nije bio tvoj djed. Ne znam tko je to bio. Idemo didi." "Je li tom čovjeku dobro?" pita Nolan. Mathilda odgovori umjesto mene. "Nije", kaže ona. "Taj je čovjek mrtav, Nolane." Ne ukorim je. Ne mogu si priuštiti taj luksuz. Kad naši kotači zaškripe na oronuloj prilaznoj cesti tatine kuće, mrak je. Napokon, na moje olakšanje, stari auto stane s teškim uzdahom. Iscrpljeno pustim da stari motor polako zamre. Tišina, koja nastane nakon toga, nalikuje na svemirski vakuum. "Opet doma, opet doma, jupiti-jup", šapnem. Na suvozačkom sjedalu Nolan spava Mathildi u krilu, glave oslonjene na njezino koščato tame. Mathildine oči su otvorene, a crte lica ukočene. Izgleda snažno, žilavi anđeo pod čupom tamne kose. Brine me način na koji prelazi očima lijevo-desno po dvorištu. I ja primjećujem sve više detalja. Na travnjaku ima tragova guma. Zaštitna su vrata otvorena na povjetarcu i udaraju o kuću. U garaži nema auta. U kući nema svjetla. Dio je drvene ograde srušen. Tad se polako počnu otvarati ulazna vrata. S druge strane je samo tama. Posegnem i primim malu Mathildinu šaku u svoju. "Budi hrabra, dušo", kažem. Mathilda me posluša. Stisne strah među zubima i ondje ga čvrsto drži, tako da se ne može pomaknuti. Stisne moj dlan i zagrli malo Nolanovo tijelo svojom drugom rukom. Dok se ispucala vrata škripajući otvaraju, Mathilda ne skrene pogled i ne zažmiri, čak i ne trepne. Znam da će moja malena biti hrabra za mene. Što god da izađe kroz ta vrata. Za Lauru Perez i njezinu obitelj nitko nije čuo sve do gotovo godinu dana poslije. Za njih ponovno doznajemo kad se nađu prijavljeni u radnom logoru u Scarsdaleu kraj New Yorka.

- CORMAC WALLACE, VOJ#ASK217

4. SIVI KONJ Ondje dolje gdje je indijanski narod U rezervatu sam jahao svog ponija... WOODY I JACK GUTHRIE, CCA 1944. NULTI SAT Časnik Lonnie Wayne Blanton snimljen je kako sljedeću priču pripovijeda mladom vojniku koji je prolazio kroz Zemlju Osaga u središnjoj Oklahomi. Da nije bilo hrabrog čina Lonnieja Waynea tijekom Nultog sata, možda nikad ne bi došlo do ljudskog pokreta otpora — bar ne u Sjevernoj Americi. - CORMAC WALLACE, VOJ#ASK217 Ti mi se strojevi motaju po glavi još otkako sam razgovarao s onim klincem o tome što se njemu i njegovu kompiću dogodilo u sladoledarnici. Gnjusna priča. Naravno, ja oduvijek govorim da muškarac ne bi trebao imati konjski rep. Ali itekako sam sumnjivo promatrao sve što se događalo nakon tog fijaska. Devet mjeseci poslije auti u gradu su pošašavili. Bud Cosby i ja smo sjedili u restoranu Acorn. Bud mi govori o tome kako je njegova kći dobila neku "prestižnu međunarodnu nagradu", kako je on naziva, kad ljudi vani počnu vikati. Ne mičem se s mjesta, oprezan. Bud otrči do prozora. Počisti prljavo staklo i nagne se naprijed, naslonivši svoje stare, artritične ruke na koljena. I u tom trenutku Budov Cadillac uleti kroz prednji prozor restorana kao jelen koji vam skoči kroz vjetrobransko staklo pri brzini od što pedeset kilometara na mračnoj cesti. Staklo i metal rasprsnu se posvuda. Zvoni mi u ušima, a trenutak poslije shvatim da je to konobarica Rhonda, koja drži vrč u ruci i urla iz svega glasa. Kroz novu rupu u zidu gledam kako kola hitne jure sredinom ceste, udaraju tipa koji ih pokušava zaustaviti i nastavljaju dalje. Budova se krv brzo slijeva u lokvu pod zaustavljenim Caddyjem. Brzo zbrišem na stražnji izlaz. Lijepo prošećem šumom. Tijekom te šetnje kao da se ništa nije dogodilo. U šumi se osjećam sigurno, kao uvijek. Nisam dugo na sigurnome. Ali ta sigurnost potraje dovoljno dugo da se

pedesetpetogodišnji muškarac u krvavim čizmama dovuče kući. Moja je kuća samo mrvicu udaljena od autoceste, u smjeru Pawneeja. Nakon što uđem kroz prednja vrata, natočim si hladnu kavu sa štednjaka i sjednem na trijem. Kroz dalekozor vidim kako je promet na autocesti gotovo presušio. A onda njome prođe konvoj. Deset automobila međusobno razmaknutih nekoliko centimetara protutnje jedan iza drugoga, punom brzinom. Nikoga za volanom. Samo ti roboti koji voze nekamo, najbrže što mogu. S druge strane autoceste vidim kombajn na sjevernome dijelu susjedovog posjeda. U njemu nema nikoga, ali vrućina isijava iz motora u praznom hodu. Ne mogu dobiti nikoga živoga na svojoj prijenosnoj murjačkoj radiostanici, kućni telefon odbija suradnju, a žeravica u mojoj peći na drva jedino je što još tjera hladnoću iz moga dnevnog boravka; struja se i službeno pokupila odavde. Najbliži susjed je kilometar i pol od mene i osjećam se jako usamljeno. Moj mi se trijem čini sigurnim kao čokoladna krafna na mravinjaku. Zato ne gubim vrijeme. U kuhinji spakiram ručak za van: sendvič sa salamom, hladni krastavac, termosicu zaslađenoga ledenog čaja. A potom odem u garažu vidjeti što je s motorom za motokros mog sina. To je Honda 350 koju nisam pipnuo dvije godine. U garaži skuplja prašinu otkako je mali otišao u vojsku. E, ali moj Paul nije ondje da bi pucali po njemu. Prevoditelj je. Jezik mu je oružje. Pametan mali. Nije kao njegov stari. Ovako kako stvari stoje, drago mi je što je moj mali otišao. Sad sam to prvi put osjetio. On mi je jedina krv, shvaćate? A nije pametno staviti sva jaja u istu košaru. Samo se nadam da ima svoj pištolj uza se, gdje god bio. Znam da zna pucati jer sam ga ja tomu podučio. Prođe duga minuta prije nego što uspijem pokrenuti motocikl. Kad mi to uspije, zamalo poginem zbog toga što nisam propisno obratio pozornost na najveći stroj koji posjedujem. Aha, to nezahvalno smeće od policijskog automobila pokuša me pregaziti u garaži i još, k tomu, zamalo uspije u tome. Pravi je blagoslov što sam spiskao dodatnu stotku na Tradesmanov sanduk za alat od čistog čelika. Moj je sad upropašten jer se u njega zabio nos policijskog automobila od 250 konjskih snaga. Ja sam se našao u šezdesetcentimetarskom razmaku između zida i poludjeloga ubojitog

vozila. Auto se pokušava prebaciti u rikverc, gume škripe na betonu kao da hrže uplašeni konj. Izvučem revolver, dođem do prozora s vozačke strane i ispalim dva metka u malo računalo unutra. Ubio sam vlastiti patrolni auto. Jeste li ikad čuli išta šašavije? Policajac sam, a nikako ne mogu pomoći ljudima. Meni se čini da je vlada Sjedinjenih Država, kojoj redovito plaćam porez i koja mi zauzvrat pruža tu sitnicu zvanu civilizacija, apsolutno je podbacila u trenutku kad je trebam. Srećom za mene, pripadnik sam još jedne zemlje, zemlje koja od mene ne traži da plaćam porez. Ima policiju, zatvor, bolnicu, energetske vjetrenjače i crkve. Plus rendžere u parku, odvjetnike, inženjere, birokrate i jedan veliki kasino koji nikada nisam imao zadovoljstvo posjetiti. Moja se zemlja - ta druga — zove Zemlja Osaga. I živi tridesetak kilometara od moje kuće u mjestu zvanom Sivi Konj, pravom domu svih pripadnika naroda Osage. Želiš dati ime djetetu, vjenčati se, što god - odeš do Sivog Konja, do Ko-wab-hos-tsa. U ime Zemlje Osaga iz Oklahome, proglašavam vas mužem i ženom, kako kažu u određenim prilikama. Ako vam žilama kola krv Osaga, tad ćete se jednoga dana naći na osamljenoj, krivudavoj, zemljanoj stazi poznatoj pod imenom Seoska cesta 5451. Vlada Sjedinjenih Država odabrala je to ime i zapisala ga na kartu, ali ona vodi do mjesta koje je posve naše: Sivog Konja. Cesta čak nije označena. Dom ne mora ni biti. *** Moj motor za motokros cvili kao ozlijeđena mačka. Kroz traperice osjećam kako vrućina suklja iz prigušivača kad nakon što stisnem kočnicu, uz škripu stanem na zemljanoj cesti. Ovdje sam. A nije baš ni da sam jedini ovdje. Cesta je prepuna ljudi. Osage. Mnogo tamne kose i očiju, širokih nosova. Muškarci su krupni i građeni kao tenkovi, u trapericama u koje su ugurali kaubojske košulje. A žene, e one su građene kao muškarci, samo što su u haljinama. Ljudi putuju u izubijanim, prašnjavim karavanima i starim kombijima. Neki su na konjima. Plemenski se policajac vozi uz njih na kamuflažnom četverociklu. Meni to izgleda kao da su se svi ti ljudi spakirali za veliko

kampiranje koje možda neće prestati. Što je mudro. Jer se meni nekako čini da i neće. To je instinktivno, mislim. Kad vas netko dobro ispraši, podvučete rep i vratite se kući što brže možete. Ližete rane i oporavljate se. Ovo je mjesto srce našeg naroda. Starješine ovdje žive tijekom cijele godine, brinu se za gotovo prazne kuće. Ali svakog lipnja Sivi Konj ugošćuje In-Lon- Schka, veliki ples. A to je vrijeme kad se svaki Osage koji nije bogalj, a i priličan broj onih koji jesu, dovuče natrag kući. Godišnja migracija jest rutina koja vam se uvuče u kosti, od rođenja do smrti. Vaša duša dobro upozna taj put. Ima i drugih gradića Osaga, naravno, ali Sivi Konj jest poseban. Kad je pleme došlo u Oklahomu tijekom Staze suza, ispunilo je proročanstvo koje nas je dugo pratilo: da ćemo se preseliti u zemlju velikog bogatstva. A sa svom tom naftom koja teče pod našom zemljom i našim neotuđivim pravom na mineralne sirovine to se proročanstvo pokazalo sto posto točnim. Ovo je dugo bila naša domorodačka zemlja. Naši su ljudi pripitomljivali divlje pse na ovim ravnicama. U toj su pretpovijesnoj izmaglici tamnokosi, tamnooki ljudi poput ovih na ovoj cesti gradili humke koji su se mogli usporediti s egipatskim piramidama. Brinuli smo se za ovu zemlju, a ona nam je, poslije mnogo muke i suza, vratila to šakom i kapom. Jesmo li mi onda krivi što su Osage zbog svega toga malo umišljeni? Sivi Konj leži na vrhu brijega, okružen dubokim klancima koje je izdubio potok Sivi Konj. Seoski put vas dovede blizu, ali morate pješački da biste ušli u sam gradić. Vjetrenjače na zapadnome djelu ravnice izbacuju struju za naše ljude, a ostatak energije prodajemo. Sve u svemu, nema se što vidjeti. Samo čekinje na vrhu brijega, odavno odabranog kao poprište najsvetijega plesa Osaga. To je mjesto poput pladnja podignutog bogovima, tako da mogu gledati naše ceremonije i uvjeriti se da ih izvodimo kako treba. Kažu da In-Lon-Schka ovdje izvodimo već dulje od stotinu godina, kako bismo obilježili nove proljetne izdanke. Ali ja pomalo sumnjam u to. Starješine koji su odabrali Sivi Konj bili su žilavi muškarci, veterani genocida. Ti su ljudi preživjeli. Gledali su kako se krv njihovih predaka izlijeva na zemlju i kako im desetkuju narod. Je li slučajno što je Sivi Konj na povišenoj lokaciji s dobrom vatrenom linijom, s pristupom pitkoj vodi i ograničenim brojem ulaza? Nisam siguran. Ali to je fino mjestašce,

ugniježdeno na vrhu brijega usred ničega. Štos je u tome što In-Lon-Schka nije ples obnove. To znam jer ples uvijek započnu najstariji muškarci svake obitelji. Slijede nas žene i djeca, da, ali mi dečki započnemo ples. Iskreno, samo je jedan razlog odavanja počasti najstarijem sinu obitelji - mi smo ratnici plemena. In-Lon-Schka je ratni ples. Oduvijek je bio. *** Sunce brzo zalazi dok se penjem strmom stazom koja vodi u samo mjesto. Prolazim pokraj obitelji koje vuku svoje šatore i opremu i djecu. Na platou vidim treperenje logorske vatre koja liže prašnjavo nebo. Jama za vatru nalazi se usred pravokutne čistine, a četiri su strane obrubljene klupama od rascijepljenih debala. Žeravice poskakuju i iskre se miješaju sa sve vidljivijim zvjezdanim pjegama na nebu. To će biti hladna, vedra noć. Ljudi, njih stotine, stišću se u manje skupine. Ozlijeđeni su i boje se i puni su nade. Čim dođem onamo, čujem promukli, uplašeni vrisak iz smjera vatre. Hank Cotton je primio mladog dečka, ne starijeg od dvadeset godina, za šiju i trese ga kao krpenu lutku. "Briši!" vikne on. Hank sigurno ima više od stotinu osamdeset centimetara i jak je kao mrki medvjed. Kao u bivšeg igrača ragbija, i to dobrog, ljudi se u Hanka uzdaju više nego što bi se uzdali u samog Willa Rogersa, kad bi on iskočio iz groba s lasom u ruci i sjajem u oku. Klinac samo bespomoćno visi, kao mačić u maminim ustima. Ljudi oko Hanka šute, boje se išta reći. Vidim da ću se time morati osobno pozabaviti. Čuvar reda i sve to. "Što je, Hank?" pitam. Hank me pogleda s visine, preko vrha svog nosa, a onda pusti klinca. "On je vražji Cherokee, Lonnie, i nema što tražiti ovdje." Hank malo gurne klinca i zamalo ga sruši na zemlju. "Zašto se ne vratiš u vlastito pleme, mali?" Klinac otare svoju poderanu košulju. Visok je i vitak i ima dugu kosu, sušta je suprotnost kao od stijene odvaljenim muškarcima Osaga koji ga okružuju. "Smiri se, Hank", kažem. "Usred krize smo. Dobro znaš da ovaj mali ne bi preživio sam."

Klinac progovori. "Moja cura je Osaga", kaže. "Tvoja cura je mrtva", ispljune Hank puknutoga glasa. "Čak i da nije, nismo iz istog naroda." Hank se okrene prema meni, golem na svjetlosti vatre. "I imaš pravo, Lonnie, ovo jest krizna situacija. I zato se moramo držati svojih ljudi. Ne možemo početi puštati ljude izvana ovamo, inače možda nećemo preživjeti." Šutne prašinu, a mali se trgne. "Briši, wetsa!" Duboko udahnem i stanem između Hanka i malog. Kao što sam očekivao, Hanku se ne sviđa to moje ubacivanje. Ubode me krupnim prstom u prsa. "Bilo bi ti bolje da to ne radiš, Lonnie. Sada se ne šalim." Prije nego što to loše završi, progovori čuvar bubnja. John Tenkiller je tanak kao šipka, sitan muškarac tamne, naborane kože i bistrih plavih očiju. Ovdje je oduvijek, ali nekakva magija održava Tenkillera okretnim poput vrbine grane. "Dosta", kaže John Tenkiller. "Hank. Ti i Lonie Wayne najstariji ste sinovi i poštujem vas. Ali ta prava prvenstva vam ne daju slobodu da činite što želite." "Johne", kaže Hank, "nisi vidio što se dogodilo dolje u gradu. To je masakr. Svijet se raspada po šavovima. Naše je pleme u opasnosti. A ako nisi dio plemena, prijetnja si mu. Moramo učiniti sve što je nužno da bismo preživjeli." John pusti Hanka da završi, a onda pogleda mene. "Uz dužno poštovanje, Johne, ovo nije problem sukoba dva plemena. Ovo čak nema veze s bijelom, smeđom, crnom ili žutom bojom kože. Sasvim je jasno da postoji prijetnja, ali ona ne dolazi od drugih ljudi. Dolazi izvana." "Demoni", promrmlja starješina. Time u gomili izazove malo meškoljenje. "Strojevi", kažem ja. "Nemoj ti meni o čudovištima i demonima, Johne. To su samo glupi strojevi i možemo ih pobiti. Ali roboti nemaju favorite među ljudskim rasama. Napadaju sve nas. Ljudska bića. U ovome smo svi jednaki." Hank se ne može obuzdati. "Nikad nikoga izvana ne puštamo u ovaj bubnjarski krug. To je zatvoreni krug", kaže on.

"To je istina", kaže John. "Sivi Konj je svet." Klinac odabere pogrešan trenutak da pošizi. "Ma daj, čoeče! Pa ne mogu se vratit dolje. To je jebena smrtonosna klopka. Jebote, pa svi su dolje mrtvi. Zovem se Ševa Željezni Oblak. Čujete? Indijanac sam kao svi vi. A hoćete me ubit samo zato što nisam Osaga?" Stavim ruku na Ševino rame i on se smiri. Sad je zbilja tiho i čuje se samo pucketanje vatre i zrikavci u polju. Vidim krug lica Osaga, bezizražajnih kao da su isklesana. "Otplešimo prvo, Johne Tenkilleru", kažem. "Ovo je veliko. Veće od nas. A srce mi govori da moramo odabrati svoje mjesto u povijesti. Zato otplešimo prvo." Čuvar bubnja pogne glavu. Svi nepomično sjedimo, čekamo ga. Pravila ponašanja određuju da ćemo ga čekati do jutra, ako to bude potrebno. Ali nije potrebno. John podigne mudro lice i zareže nas tim svojim dijamantnim očima. "Otplesat ćemo i čekati znak." *** Žene pomažu plesačima da se odjenu za ceremoniju. Nakon što nam namjeste kostime, John Tenkiller izvuče svoju nabreklu kožnu vrećicu. Čuvar bubnja s dva prsta posegne u nju i izvuče vlažnu grudicu oker gline. Tad prođe pokraj nas dvanaestorice poredanih plesača i razmaže nam crvenu zemlju po čelu. Osjećam hladnu crtu blata na licu - vatru tzi-zhua. Suši se brzo, a nakon što se osuši, izgleda kao trag stare krvi. Vizija, možda, onoga što slijedi. Na sredini čistine postavljen je masivni bubanj. John kleči i udara ujednačeni tom, tom, tom koji ispunjava noć. Sjene trepere. Tamne su oči promatrača uperene u nas. Jedan po jedan, mi - najstariji sinovi - ustajemo i polako počnemo plesati u krugu oko bubnja. Prije deset minuta bili smo murjaci i odvjetnici i vozači kamiona, ali sad smo ratnici. Odjeveni u plemenskom stilu — vidrina krzna, perje, perle i vrpce - odmah se uklopimo u tradiciju koja nema svoje mjesto u povijesti. Transformacija je iznenadna i uzdrma me. Razmišljam kako je ovaj ratni ples poput prizora zatočenog u jantaru, posve jednakog sa svom svojom braćom i sestrama u prošlosti. Kad ples počne, zamislim suludi svijet ljudi koji se mijenja i evoluira

neposredno iza treperavoga ruba vatrenog sjaja. Taj vanjski svijet stalno juri naprijed, pijan i izvan kontrole, ali lica Osaga ostaju ista, ukorijenjena ovdje, u toplini ove vatre. I tako plešemo. Zvuk bubnja i kretnje muškarca su hipnotičke. Svaki je od nas usredotočen na sebe, ali prirodno se stapamo u sudbinsku harmoniju. Muškarci Osage jače su građe, ali čučimo i skačemo i klizimo uokolo glatko poput zmija. Zatvorenih očiju, krećemo se kao jedan. Plešući u krug prema osjećaju, registriram crveno treperenje svjetlosti vatre koja se probija kroz žile mojih spuštenih vjeđa. Nakon nekog vremena se crvenilom prožeta tama rastvori i stvori dojam širokog prostranstva - kao da kroz rupicu gledam golemu, tamnu špilju. To je prizor iz mog uma. Znam da ću ondje ubrzo naći naslikane slike budućnosti - crvenom bojom. Ritam naših tijela gura naš um ustranu. Moj mi um pokazuje očajničko lice onog klinca iz sladoledarnice. Obećanje koje sam mu dao odjekuje mi u ušima. Njušim metalni zadah krvi koja se skuplja na tome popločanom podu. Pogledam i vidim nekoga tko dolazi iz stražnje sobe lokala. Slijedim ga. Tajanstveni lik stane na zatamnjenim vratima i polako se okrene prema meni. Zadrhtim i progutam vrisak kad ugledam demonski osmijeh naslikan na plastičnome licu mog neprijatelja. U podstavljenoj hvataljci stroj nešto drži: maloga origami ždrala. I bubnjanje prestane. U roku od dvadeset otkucaja srca ples polako prestane. Otvorim oči. Ostali smo samo Hank i ja. Dah mi izlazi u bijelim oblačićima. Kad se istegnem, zglobovi mi pucketaju kao petarde. Tanki sloj mraza obrubljuje moj rukav s resicama. Fizički se osjećam kao da sam se tek probudio, ali kao da mi um nije zaspao. Istočno se nebo sad zarumenjelo blagim ružičastim svjetlom. Vatra i dalje tinja. Moji su se ljudi porušili oko bubnjarskog kruga, spavaju. Ja i Hank smo vjerojatno plesali satima, robotski. A tad primijetim Johna Tenkillera. Stoji kao skamenjen. Polako podigne tuku i pokaže u smjeru zore. Ondje u sjeni stoji bijelac, krvava lica. Krhotine razbijenog stakla urezane su mu u čelo. Lagano se njiše, a krhotine svjetlucaju na svjetlosti vatre. Nogavice njegovih hlača su mokre i crne od blatnih mrlja i lišća. U lijevoj ruci nosi uspavano djetešce koje je lice zabilo u njegovo rame. Mali dječak, možda desetogodišnjak, stoji pred svojim taticom pognute glave,

iscrpljen. Muškarac je snažnu desnicu naslonio na mršavo rame svog sina. Nema traga ženi ni ikomu drugom. Ja, Hank i čuvar bubnja zurimo u muškarca, znatiželjni. Naša su lica umrljana sasušenim okerom i odjeveni smo u odjeću stariju od one američkih pionira. Pomislim da se taj tip sad sigurno osjeća kao da se gacajući blatom vratio u prošlost. Ali bijelac samo zuri kroz nas, u šoku, agoniji. U tom trenutku njegov mali sin podigne pogled prema nama. Njegove male, okrugle oči širom su otvorene, uplašene, a blijedo mu je čelo umrljano hrđavocrvenom crtom sasušene krvi. Taj dječak stoji pred nama označen vatrom tsi-zhua. Ja i Hank se pogledamo, naježila nam se svaka dlačica na tijelu. Dječaka je netko obojio, ali nije naš čuvar bubnja. Ljudi se bude i međusobno mrmljaju. Nekoliko sekunda poslije čuvar bubnja dubokim ujednačenim glasom izgovori mnogo puta ponovljenu molitvu: "Da, nek odraz vatre ondje na nebu oboji tijela naših ratnika. I, uistinu, u tom trenutku, na tome mjestu, tijela naroda Wa-zha-zhea postadoše označena crvenilom vatre. I njihov plamen poskoči u nebo, obojivši sam nebeski svod grimiznim odsjajem." "Amen", promrmljaju ljudi. Bijelac podigne ruku s ramena svog sina i ostavi na njemu savršen otisak krvavog dlana. Ispruži ruku, molećivo. "Pomozite nam", prošapće. "Molim vas. Oni dolaze." Narod Osaga nije odbio nijednog preživjelog u Novom ratu. Kao posljedica toga Sivi je Konj izrastao u bastion ljudskog pokreta otpora. Svijetom se počela širiti legenda o postojanju preživjele ljudske civilizacije usred Amerike, predvođene prkosnim kaubojem koji ondje živi i pljuje u lice robotima. - CORMAC WALLACE, VOJ#ASK217

5. DVADESET DVIJE SEKUNDE Sve ima um. Um svjetiljke. Um stola. Um stroja. TAKEO NOMURA NULTI SAT To je teško vjerovati, ali u tom je trenutku g. Takeo Nomura bio običan stari neženja i živio je sam u tokijskoj četvrti, u Adačiju. Događaje tog dana je g. Nomura opisao u razgovoru. Njegove uspomene potvrđene su snimkama Takeove automatizirane zgrade za skrb o starijim osobama i kućanskih robota koji su radili u njoj. Taj je dan. označio početak intelektualnog putovanja koje je na kraju rezultiralo oslobođenjem Tokija i okolnih regija. - CORMAC WALLACE, V0J#ASK217 To je neobičan zvuk. Vrlo tih. Ponavljajući; javi se, pa se opet javi. Mjerim vrijeme pojave zvuka džepnim satom koji leži u snopu žutog svjetla na mome radnom stolu. Neko vrijeme je vrlo tiho i čujem kako kazaljka sekunda strpljivo tik-tik-taka. Kakav lijep zvuk. Stan je mračan, osim svjetla moje svjetiljke. Upravljački pogon zgrade deaktivira stropno svjetlo svake noći u deset sati. Sad su tri sata ujutro. Taknem zid. Točno dvadeset dvije sekunde poslije čujem tiho brujenje. Tanki zid se zatrese. Dvadeset dvije sekunde. Mikiko leži na mome radnom stolu na leđima, zatvorenih očiju. Popravio sam oštećenja na njezinoj sljepoočnici. Spremna je za aktivaciju, ali ne usuđujem se uključiti je u mrežu. Ne znam što će učiniti, na što će se odlučiti. Prstom taknem ožiljak na svom obrazu. Kako bih mogao zaboraviti ono što se dogodilo prošli put? Skliznem kroz vrata i izađem u hodnik. Zidna svjetla su prigušena. Moje papirnate sandale su tihe na tankome tepihu žarkih boja. Ponovno čujem taj tihi zvuk i učini mi se da osjećam fluktuaciju u zračnom tlaku.

To je kao da autobus prolazi svakih nekoliko sekunda. Zvuk dolazi iza ugla. Stanem. Živci mi govore da se vratim. Da se stisnem u svoj stan veličine ormara. Da zaboravim ovo. Ova zgrada je rezervirana za ljude starije od šezdeset pet godina. Ovdje smo da bi se drugi brinuli o nama, a ne da bismo riskirali. Ali znam da se, ako postoji neka opasnost, moram suočiti s njom i shvatiti je. Ako ne zbog sebe, a onda zbog Kiko. Sad je bespomoćna, a ja sam bespomoćan da joj pomognem. Moram je zaštititi sve dok ne budem u stanju raskinuti čaroliju pod kojom se našla. No to ne znači da moram biti previše hrabar dok to činim. Na uglu stanem i naslonim bolna leđa na zid. Provirim preko ruba jednim okom. Već dišem ubrzano, uspaničeno. A od onoga što vidim, posve prestanem disati. Hodnik u kojem se nalaze dizala je pust. Na zidu je displej: dva stupca okruglih svjetala kraj kojih su napisani brojevi katova. Sva su svjetla ugašena osim onoga koji označava prizemlje, a ono svijetli mutnocrveno. Dok gledam, svjetleća crvena točka polako krene uvis. Svaki put kada dođe do kata proizvede tihi klik. Svaki klik je u mojoj glavi sve glasniji, kako se dizalo penje sve više i više. Klik. Klik. Klik. Točkica dođe do najvišeg kata i zastane ondje. Stisnuo sam šake. Ugrizem se za usnu dovoljno snažno da prokrvari. Točkica se ne pomiče. A onda se sjuri dolje vrtoglavom brzinom. Kad se točkica približi mom katu, ponovno čujem taj neobični zvuk. To je huka dizala koji se spušta ravno dolje brzinom gravitacije. Nalet vjetra uleti u hodnik dok dizalo pada. Ispod tog vjetra čujem i vriske. Klikklikklikklik. Trgnem se. Pritisnem leđa na zid i zažmirim. Dizalo projuri, od čega se zidovi zatresu, a zaštitne ploče u hodniku malo zalelujaju. Sve ima um. Um svjetiljke. Um stola. Um stroja. U svemu postoji duša, um koji odlučuje hoće li činiti dobro ili zlo. A um dizala se, čini se, odlučio na zlo. "O, ne, ne, ne", jecam samome sebi. "Nije dobro. Nije nimalo dobro." Prikupim snagu, a onda brzo otapkam do dizala i pritisnem pozivni gumb. Gledam zidni indikator dok se crvena točka penje natrag gore,

razinu po razinu. Sve do mog kata. Klik. Klik. Bing. Stigne. Vrata se rastvore kao zavjesa na pozornici. "Ovo nikako nije dobro, Nomura", kažem samome sebi. Vrata dizala su zamrljana krvlju i komadima mesa. Na zidovima se vide tragovi grebanja noktiju. Zadrhtim kad vidim zakrvavljenu zubnu protezu djelomično nabijenu u rešetku stropne svjetiljke, koja baca crvenkaste sjene na sve što vidim. Ali nema tijela. Krvave mrlje na podu vode prema vratima. U krvi ima otisaka čizama, označenih uzorkom kučanskih humanoidnih robota koji ovdje rade. "Što si učinio, dizalo?" šapnem. Bing, ponavlja ono. Iza sebe čujem šum vakuumske cijevi koji proizvodi roboservisno dizalo. Ali ne mogu skrenuti pogled. Ne mogu prestati, moram pokušati shvatiti kako se ovakva grozota mogla dogoditi. Nalet hladnijeg zraka mi zapahne potiljak kad se iza mene otvore vrata manjega servisnog dizala. U trenutku kad se okrenem, krupni robopoštar se nabije u stražnji dio mojih nogu. Na to nisam spreman i padnem. Poštanski je robot jednostavan: gotovo bezlična bež kutija veličine uredske kopirke. Inače dostavlja poštu stanarima, mirno i tiho. S mjesta na podu, na kojem ležim, primijetim da njegovo malo okruglo signalno svjetlo ne svijetli crveno ni plavo ni zeleno; ugašeno je. Ljepljive gume robopoštara prianjaju za tepih dok me taj uređaj gura prema otvoru dizala. Podignem se na koljena i odgurujem prednji dio robopoštara bezuspješno pokušavajući ustati. Jedino me crno oko-kamera na prednjem dijelu lica robopoštara gleda kako se mučim. Bing, oglašava se dizalo. Vrata se zatvore nekoliko centimetara, a onda ponovno otvore, kao gladna usta. Koljena mi klize tepihom dok se odgurujem od stroja, ostavljajući dva traga urezana na tankome materijalu. Sandale su mi spale. Robopoštar ima preveliku masu i nemam se za što primiti na njegovu glatkom plastičnom licu. Zajecam za pomoć, ali hodnik je samrtno tih. Svjetiljke me samo gledaju. Vrata. Zidovi. Nemaju što reći. Sudjeluju u tome. Moje stopalo prijeđe prag dizala. U panici posegnem prema vrhu robopoštara i srušim tanke plastične kutije u kojima drži pisma i male

pakete. Papiri odlete na pod dizala u lokve krvi koje se polako suše. Sad mogu otvoriti servisnu ploču na prednjem dijelu stroja. Naslijepo stisnem gumb. Kutija na kotačima i dalje me gura u dizalo. Rukom iskrivljenom pod čudnim kutom držim gumb stisnut svom snagom. Molim robopoštara da prestane. Uvijek je bio dobar radnik. Kakvo ga je ludilo zarazilo? Stroj napokon prestane gurati. Program se isključio i ponovno se podiže. Ta će aktivnost trajati desetak sekunda. Robopoštar blokira vrata dizala. Nespretno se popnem preko njega. U njegova je široka, ravna leđa ugrađen jeftini plavi LCD ekran. Heks kod treperi po ekranu dok stroj učitava svoje radne upute. Nešto nije u redu s mojim prijateljem. Um robota je zamagljen. Sad znam da me robopoštar ne želi ozlijediti, kao što me ni Mikiko nije htjela ozlijediti. Jednostavno je pod lošom čarolijom, vanjskim utjecajem. Vidjet ću kako to mogu promijeniti. Držanje odleđenoga gumba tijekom podizanja sustava pokreće dijagnostiku. Prelazeći prstom preko heks koda, čitam što se događa u umu moga nježnog prijatelja. A tad, nakon što stisnem nekoliko gumba, aktiviram drugi način podizanja sustava. Siguran način. Ležeći potrbuške na stroju, oprezno provirim preko prednjeg ruba. Signalno svjetlo zablista blagim zelenim sjajem. To je vrlo dobro, ali nema mnogo vremena. Skliznem sa stražnje strane robopoštara, ponovno navučem sandale i gestikuliram botu. "Slijedi me, Jubin-kune", šapnem. Poslije nervozne sekunde, stroj me posluša. Zuji za mnom dok se hodnikom vraćam u svoju sobu. Moram se vratiti onamo gdje me Mikiko čeka. usnula. Iza mene se vrata dizala naglo zalupe. Osjećam li u njima ljutnju? Zvučnici emitiraju signal dok polako prolazimo hodnikom. Ba-tong. Ba-tong. "Pozor", kaže ugodan ženski glas. "Imamo hitan slučaj. Molimo sve stanare da odmah napuste zgradu." Potapšam svoga novog prijatelja po leđima i pridržim mu vrata dok ulazimo u moju sobu. Toj objavi nikako ne smijemo vjerovati. Sad shvaćam. Umovi strojeva odabrali su zlo. Svoju volju su okrenuli protiv

mene. Protiv nas. *** Mikiko leži na leđima, teška je i ne reagira. U hodniku zavijaju sirene i bljeskaju svjetla. Ovdje je sve spremno. Opasao sam pojas alatom. Mala boca vode visi mi na boku. Čak se sjetim navući toplu kapu i bočne štitnike preko ušiju. Ali ne mogu se natjerati da probudim svoju dragu - da je aktiviram. Sad je glavna rasvjeta zgrade maksimalno upaljena, a taj ugodni glas neprestano ponavlja: "Imamo hitan slučaj. Molimo sve stanare da odmah napuste zgradu." Ali, duše mi moje, zaglavio sam. Ne mogu ostaviti Kiko, ali preteška je da bih je mogao nositi. Morat će hodati sama. Ali bojim se što bi se moglo dogoditi ako je opet aktiviram. Zlo koje je iskvarilo um moje zgrade moglo bi se proširiti. Ne bih mogao podnijeti da vidim kako opet zamagljuje njezine crne oči. Ne želim je ostaviti, a ne mogu ostati. Trebam pomoć. Odlučim i zatvorim joj oči dlanom. "Molim te, dođi, Jubin-kune", šapnem robotu koji dostavlja poštu. "Ne smijemo dopustiti zlima da razgovaraju s tobom, kao što su s Mikiko." Signalno svjetlo zatreperi na nezgrapnome bež stroju. "Sad budi vrlo miran." Naglim zamahom čekiča razbijem infracrveni prijamnik koji služi za pokretanje dijagnostike stroja. Sad se robopoštaru više nikako ne mogu poslati nove upute iz daljine. "To nije bilo tako strašno, je li tako?" pitam stroj. Tad bacim pogled na Mikiko, koja leži zatvorenih očiju, "jubin-kune, prijatelju, nadam se da se danas osjećaš snažno." Zastenjem kad podignem Mikiko s radnog stola i položim je na robopoštara. Namijenjenom za nošenje teških paketa, tomu čvrstom stroju nimalo ne smeta dodavanje težine. Samo okrene svoje oko-kameru prema meni i prati me dok otvaram vrata stana. Vani vidim drhtavi red starih stanara. Jedan po jedan, vrata u dnu hodnika se otvore i još jedan stanar zakorači u stubište. Moji susjedi su vrlo strpljivi ljudi. Vrlo pristojni. Ali duša ove zgrade jest poludjela. "Stanite, stanite", mrmljam im. Ignoriraju me, kao inače. Pristojno

izbjegavaju kontakt očima i nastavljaju prolaziti kroz vrata, jedan po jedan. Sa svojim odanim Jubin-kunom za petama dođem do vrata stubišta malo prije nego što posljednja žena prođe kroz njih. Signalno svjetlo nad vratima osvjetljava me ljutitim žutim svjetlom. "G. Nomura", kaže zgrada blagim ženskim glasom, "molim vas, čekajte svoj red, gospodine. Gđa Kami je sada spremno dočekala svoj red da prođe kroz vrata." "Ne idite", promrmljam starici u kućnom ogrtaču. Ne mogu uspostaviti kontakt očima. Umjesto toga, lagano je primim za lakat. Smežurana me starica ošine pogledom, otrgne lakat iz moje ruke i progura se kraj mene te prođe kroz vrata. Malo prije nego što se vrata zatvore za njom, postavim nogu u procijep i vidim što se događa s druge strane. To je noćna mora. U zbrci tame i bljeskavih stroboskopskih svjetala deseci mojih starih susjeda gnječe jedni druge u gomili u dnu stuba. Automatski protupožarni sustav tušira stubište, zbog čega su stube pretvorene u skliske slapove. Uključena je i protupožarna ventilacija, koja siše ledeni zrak s dna okna i tjera ga prema vrhu. Jecaje i krikove nadglasao je zvuk turbina. Gomila uskomešanih ruku i nogu kao da se u mojoj glavi stapa u jedinstveno biće koje neopisivo pati. Povučem stopalo i vrata se zatvore. Svi smo zatočeni. Samo je pitanje vremena kad će se kućanski roboti popeti do ove razine. Kada dođu, neću moći braniti ni sebe ni Mikiko. "Ovo je jako, jako, jako loše, g. Nomura", šapnem samome sebi. Jubin-kun mi bljeska žutim signalnim svjetlom. Moj je prijatelj oprezan, kakav bi i trebao biti. Osjeća da nešto nije u redu. "G. Nomura", kaže glas iznad moje glave, "ako vam ne odgovara spustiti se stubama, poslat ćemo nekoga da vam pomogne. Ostanite gdje jeste. Pomoć je na putu." Klik. Klik. Klik. Kako se dizalo diže, crveno svjetlo počne svoje polagano uzdizanje iz prizemlja. Dvadeset dvije sekunde. Okrenem se Jubin-kunu. Mikiko leži izvaljena na bež sanduku,

raštrkane crne kose. Pogledam njezino blago nasmiješeno lice. Tako je lijepa i neokaljana. Usnula je i sanja o meni. Čeka da prekinem zlu čaroliju i probudim je. Jednoga će dana ustati i postati moja kraljica. Kad bih imao samo više vremena. Odsječeni, prijeteći klik instrumenta dizala prene me iz razmišljanja. Bespomoćan sam starac kojemu je ponestalo ideja. Primim mlitavu Mikikinu ruku u svoju i okrenem se prema vratima dizala. "Jako mi je žao, Mikiko", šapnem. "Pokušao sam, dušo. Ali sad više nemam kamo — Joj!" Odskočim unatrag i protrljam dio stopala preko kojeg je prešao Jubin-kun. Signalno svjetlo stroja užurbano bljeska. Crvena točka na zidu došla je do mog kata. Vrijeme mi je isteklo. Bing. Nalet hladnog zraka izleti iz servisnog dizala na drugoj strani hodnika, nasuprot glavnom dizalu. Vrata se rastvore i unutra vidim čeličnu kabinu, nešto veću od robopoštara. Jubin-kun se na svojim prianjajućim kotačima odveze u mali prostor i dalje noseći Mikiko. Ima tek toliko mjesta da se i ja uguram unutra. Kad uđem, čujem kako se otvaraju vrata dizala prekoputa. Podignem pogled na vrijeme da vidim plastični osmijeh kućanskog robota tipa Veliki Veseljko koji stoji u krvlju umrljanom dizalu. Tragovi crvene tekućine u kapljicama mu se zadržavaju na kućištu. Glava mu se pomiče lijevo-desno dok skenira okolinu. Glava se zaustavi, a beživotne grimizne oči-kamere fiksirane su na mene. Tad vrata mog servisnog dizala skliznu i zatvore se. Trenutak prije nego što pod propadne poda mnom, s mukom uspijem istisnuti nekoliko riječi svomu novom drugu. "Hvala, Jubin-kune", kažem. "Dužnik sam ti, prijatelju." Jubin-kun bio je prvi Takeov suborac. U strašnim mjesecima koji su uslijedili poslije Nultog sata Takeo je našao još mnogo prijatelja koji su mu spremno pristali pomoći. - CORMAC WALLACE, VOJ#ASK217

6. AVTOMAT Dan mi prolazi baš nekako dobro. DES. PAUL BLANTON NULTI SAT Poslije kongresnog saslušanja u vezi s incidentom u koji je bio umiješan SIM, Paula Blantona optužili su za zanemarivanje dužnosti i čekao je vojno suđenje. Tijekom Nultog sata Paul je bio zatvoren u bazi u Afganistanu. Ta je neobična okolnost mladom vojniku pružila jedinstvenu priliku da da svoj neprocjenjivi doprinos ljudskomu pokretu otpora — i preživi. - CORMAC WALLACE, VOJ#ASK217 Kod kuće, u Oklahomi, tata mi je govorio da ću, ako se ne sredim i počnem ponašati kao muškarac, poginuti ili završiti u zatvoru. Lonnie Wayne imao je pravo, pa sam se prijavio u vojsku. Ali svejedno. Hvala bogu što sam bio u zatvoru za vrijeme Nultog sata. Ispružen sam na ležaju u ćeliji, leđa naslonjenih na zid od betonske cigle, a vojne čizme sam postavio na čeličnu zahodsku školjku. Imam krpu preko lica, kako bih spriječio prašinu da mi ulazi u nosnice. Zatvoren sam još otkako je moj SIM poludio i počeo ubijati ljude. Cest la vie. Tako govori moj cimer u ćeliji, Jason Lee. Krupni je Azijac s naočalama koji izvodi trbušnjake na cementnom podu. Kaže da to čini kako bi se ugrijao. Ja baš nisam neki tip za vježbanje. Za mene je tih šest mjeseci značilo priliku da pročitam mnogo časopisa. Puštanje brade je moj način da se ugrijem. Dosadno mi je, svakako, ali svejedno, dan mi prolazi baš nekako dobro. Čituckam četiri mjeseca staro izdanje nekoga američkog smeća posvećenog slavnim osobama. Učim kako su "filmske zvijezde ljudi poput nas". Vole jesti u restoranima, odlaziti u kupnju, voditi svoju djecu u park takva sranja. Ljudi poput nas. Aha. Pod tim nas sumnjam da misle na mene.

Samo nagađam, ali nekako sumnjam da je filmskim zvijezdama stalo do popravljanja vojnih humanoidnih robota načinjenih za sigurnost i mirotvorstvo ljutite populacije u okupiranoj zemlji. Ili do toga da ih bace u ćeliju veličine pet puta dva sa sitnim prozorčićem samo zato što su radili svoj glamurozni posao. "Bruce Lee?" pitam. Mrzi kad ga tako zovem. "Jesi li znao da su filmske zvijezde ljudi poput nas? Tko bi to rekao!" Jason Lee prestane raditi trbušnjake. Pogleda prema meni, naslonjenom u kutu naše ćelije. "Tiho", kaže. "Čuješ to?" "Čujem li što - " U tom trenutku tenkovska granata raznese zid prostorije prekoputa. Plamena kiša čeličnih šipki i cementa raznese mog cimera u velike, masne komade mesa umotane u ostatke vojne uniforme boje prašine. Jason je bio ovdje, a sad ga više nema. Kao mađioničarski trik. To ne mogu ni procesuirati. Stisnut sam u kutu - čudesno netaknut. Kroz rešetke vidim da dežurni časnik nije za svojim stolom. Više nema nikakvog stola. Vidim samo krš. Na trenutak vidim kroz rupu probijenu u zidu u prostoriji prekoputa. S njezine su druge strane, pretpostavljam, tenkovi. Oblak hladne prašine uvuče se u prostoriju i počnem drhtati. Jason Lee imao je pravo: vani je jebeno hladno. Primijetim da su, unatoč preuređenju prostorije prekoputa, rešetke u mojoj ćeliji čvrste i postojane kao prije. Polako mi se vraća sluh. Vidljivost je nula, ali identificiram neki neujednačeni zvuk, kao nekakvo šištanje ili nešto slično. To su ostaci Jasona Leeja, krvare. Također, čini se da je nestao moj časopis. Jebiga. Pritisnem lice na žicom ojačani prozor svoje ćelije. Vani je baza otišla u PM. Vidim uličicu koja vodi u glavni paviljon kabulske zelene zone. Dvojica su naših vojnika ondje, čuče uza zid od blatne opeke. Izgledaju mlado, zbunjeno. Pod punom opremom su: ruksak, tjelesni oklop, zaštitne naočale, štitnici za koljena — sva ta sranja. Koliko vas zaštitne naočale mogu zaštititi u ratu? Prvi vojnik promoli glavu iza ugla. Skoči unatrag, uzbuđen. Izvuče protutenkovski bacač granata Javelin i napuni ga, brzo i glatko. Dobra

obuka. U tom trenutku američki tenk prođe kraj uličice i ispljune granatu bez zaustavljanja. Ona odleti preko baze, dalje od nas. Osjetim kako zgrada podrhtava kad granata padne nekamo. Kroz prozor gledam kako protutenkovski vojnik iskoračuje iz uličice i sjeda ukriženih nogu s tom gromadom na ramenu, nakon čega od njega ostanu samo komadi jer ga zahvati tenkovska protupješačka strojnica. To je zaštitni sustav automatskog tenka koji puca u određene siluete primjerice, "tipa koji drži protutenkovsko oružje" - unutar određenog radijusa. Bilo koji ustanik to bi znao. Namrštim se, čela pritisnutog na debeli prozor. Ruke sam zabio pod pazuha kako bih se ugrijao. Nemam pojma zašto je američki tenk upravo izbrisao našeg vojnika, ali nekako mi se čini da je to povezano sa samoubojstvom SIM-a Jedan. Drugi vojnik u uličici gleda kako njegov kompa pada u komadićima, okrene se i potrči prema meni. U tom trenutku preda mnom zavijori crna tkanina i zakloni mi pogled. To je ogrtač. Neprijatelj je upravo prošao kraj mog prozora. Čujem pucanj iz pištolja odnekud u blizini. Neprijatelji i poludjela oprema? Jebote, čovječe. Zlo zbilja nikad ne dolazi samo. Ogrtač odleprša i cijela uličica jednostavno nestane, zamijeni je crni dim. Staklo mog prozora se zatrese i prsne, zarezavši mi čelo. Tupu eksploziju čujem djelić sekunde poslije. Padnem natrag na ležaj, zgrabim deku i navučem je preko ramena. Provjerim lice. Pogledam prste i vidim da su krvavi. Kad ponovno pogledam kroz napukli prozor, u uličici su samo prašinom prekrivene gomilice. Tijela vojnika, lokalaca i ustanika. Tenkovi ubijaju svakoga. Postaje mi sve jasnije da nekako moram izaći iz ove ćelije ako želim da moja budućnost uključuje disanje. Vani nešto glasno trešti u zraku, proizvodeći tamne vrtloge u dimu koji se uzdiže. Vjerojatno naoružana sonda. Šćućurim se natrag na svoj ležaj. Prašina se sad počela razilaziti. Vidim ključeve svoje ćelije na drugoj strani prostorije. Još su pričvršćeni za pokidani pojas, koji visi s raspuknutoga ostatka stolice. To je kao da su na Marsu. Nemam oružje. Nemam oklop. Nemam nade. A onda krvlju okupani ustanik uleti kroz rupu probijenu u zidu.

Ugleda me i zuri razrogačenih očiju. Jedna strana njegova lica prekrivena je stvrdnutim, smeđe-bijelim lužnatim pijeskom, a druga skorenom krvlju. Nos mu je slomljen, a usne natekle od hladnoće. Dlake njegovih brkova i brade su tanke, čekinjave. Ne može imati više od šesnaest godina. "Pusti me van, molim te. Mogu ti pomoći", kažem na svome najtečnijem darijskom. Maknem krpu s lica, tako da mi može vidjeti lice. Bar će znati da nisam u aktivnoj službi. Ustanik se nasloni leđima na zid i zažmiri. Izgleda kao da se moli. Dlanove prekrivene skorenim blatom čvrsto je prislonio na probijeni betonski zid. On bar ima staromodni revolver koji mu visi o boku. Uplašen je, ali pokretan. Ne čujem njegovu molitvu, ali shvatim da se ne moli za vlastiti život. Moli se za duše svojih kompića. To što se vani događa definitivno nije lijepo. Bilo bi nam bolje da odemo. "Ključevi su na podu, prijatelju", nukam ga. "Molim te, mogu ti pomoći. Mogu ti pomoći da preživiš." Pogleda me, prestane se moliti. "Avtomati su došli po sve nas", kaže. "Mislili smo da su se avti okrenuli protiv vas. Ali žedni su krvi svih nas." "Kako se zoveš?" Gleda me sumnjičavo. "Jabar", kaže. "Okej, Jabare. Preživjet ćeš ovo. Oslobodi me. Nenaoružan sam. Ali poznajem te, ovaj, avtomate. Znam kako ih možemo ubiti." Jabar uzme ključeve trgnuvši se, kad nešto veliko i crno jurne vani ulicom. Probije se kroz krš do moje ćelije. "U zatvoru si." "Aha, tako je. Vidiš? Na istoj smo strani." Jabar razmisli o tome. "Ako su te zatvorili, dužnost mi je da te oslobodim", kaže on. "Ali ako pokušaš pobjeći, ubit ću te." "Zvuči pošteno", kažem, ne skidajući pogled s ključa. Ključ se okrene u bravi, a ja naglo povučem vrata i izjurim van. Jabar me sruši na tlo, očiju razrogačenih od straha. Pomislim da se boji mene, ali

pogriješih. Boji se onoga što je vani. "Ne prolazi kraj prozora. Avromati osjećaju tvoju toplinu. Naći će nas." "Infracrveni detektor topline?" pitam. "To ima samo na automatskim stražarskim tornjevima. AST-ima. Oni su na ulazu. Okrenuti u suprotnom smjeru od baze, prema pustinji. Dođi, moramo izaći straga." S dekom prebačenom preko ramena iskoračim kroz rupu u zidu u ledeni kaos prašine i dima u uličici. Jabar čučne i krene za mnom, s pištoljem u ruci. Vani divlja pješčana oluja božanskih razmjera. U čučnju otrčim do stražnjega dijela baze. Cijela falanga stražarskih strojnica pokriva prednji ulaz. Želim ih se kloniti. Išuljati se na stražnji izlaz i otići nekamo na sigurno. I potom vidjeti što ću dalje. Zađemo za ugao i naiđemo na crni krater od eksplozije veličine zgrade iz kojeg se izdiže dim. Čak ni autotenk nema naoružanje koje može učiniti nešto takvo. To znači da se leteće sonde ne zabavljaju samo traženjem zečeva - ispaljuju projektile Brimstone. Kad se okrenem da bih upozorio Jabara, vidim da on već gleda u nebo. Izgleda kao mudri starac u tijelu mladića. Vjerojatno nisam daleko od istine. Raširim deku nad glavom kako bih prikrio svoju siluetu i načinio zbunjujuću metu za bilo što, što nas gleda odozgo. Ne moram reći Jabaru da ostane pod nekim pokrovom, on to već čini iz navike. Iznenada se zapitam koliko se dugo on već bori s istim robotima. Što je morao pomisliti kad su oni počeli napadati naše vojnike? Vjerojatno je pomislio da je to njegov sretan dan. Napokon stignemo do stražnje ograde. Nekoliko je četverometarskih cementnih zidova srušeno. Smrvljeni cement prekriva tlo, a iz ruševnih komada vire potporne šipke. Jabar i ja čučnemo uz urušeni zid. Provirim iza ugla. Ništa. Raščišćeni prostor okružuje bazu, kao neka vrsta zemljane staze koja prolazi tik uz ogradu. Ničija zemlja. Nekoliko stotina metara dalje je brežuljak iz kojeg stotine uskih ploča od škriljevca vire kao krhotine.

Dikobrazovo brdo. Lokalno groblje. Potapšam Jabara po ramenu i potrčimo. Možda roboti danas ne patroliraju duž ograde. Možda su previše zauzeti bezrazložnim ubijanjem. Jabar projuri kraj mene i gledam kako njegov smeđi ogrtač polako nestaje u prašini. Oluja ga proguta. Trčim najbrže što mogu kako bih držao korak s njim. A onda čujem ono čega sam se bojao. Visokotonsko zujanje električnog motora odjekuje odnekud iz naše blizine. To je pokretni stražarski strijelac. Oni neprestano patroliraju ovim uskim dijelom ničije zemlje. Očito im danas nitko nije rekao da se odu odmoriti. PSS ima četiri uske noge koje završavaju malim kotačima. Na vrhu ima karabin M4, namješten na automatsku paljbu s optičkom opremom na cijevi i velikim četvrtastim spremnikom postavljenim sa strane. Kad se raj stroj pokrene, noge se velikom brzinom podižu i spuštaju po stijenama i šljunku, dok puška ostaje nepomična i savršeno mirna. I sad je napao nas. Hvala Bogu da je teren sve grublji. To znači da smo sada već gotovo prošli taj raščišćeni dio. Zujanje motora se pojača. PSS se služi vidom za pronalaženje meta, tako da bi nas prašina trebala prikriti. Jedva da vidim stražnji dio Jabarova ogrtača kako leprša u pješčanoj oluji dok on nastavlja brzo i ujednačeno trčati dalje od zelene zone. Udahni. Izdahni. Uspjet ćemo. Tad čujem štucavi klik tragača. PSS se koristi ultrasoničnim tragačem kratkog dometa i odašilje zvuk kroz pješčanu oluju kako bi nas našao. To znači da zna da smo ovdje. Loša vijest. Zapitam se koliko mi je još koraka preostalo. Jedan, dva, tri, četiri. Jedan, dva, tri, četiri. Nadgrobni se kamen pojavi u izmaglici - običan neobrađeni komad škriljevca koji se pijano nagnuo u zemlji. Tad ih pred sobom vidim još desetak. Zateturam između nadgrobnih kamenova, osjećajući njihovu vlagu i hladnoću pod dlanovima kad se za njih primim održavajući ravnotežu. Klikanje se sad gotovo pretvorilo u ujednačeno brujenje. "Lezi!" viknem Jabaru. On se baci naprijed i nestane iza izbočine na

zemlji. Rafal automatske paljbe zareži iz oluje. Krhotine nadgrobnog kamena eksplodiraju mi preko desne ruke. Posrnem i padnem na trbuh, a onda se pokušam odvući iza kamena. Klikklikklik. Snažne me ruke zgrabe za ozlijeđenu ruku. Prigušim jauk kad me Jabar povuče preko uzvisine. U maloj smo udubini, okruženi do koljena visokim kamenim pločama, uguranim u pješčano tlo. Grobovi su postavljeni nasumce između mjestimičnih busena mahovinastog korova. Većina je nadgrobnih kamenova neoznačena, ali na nekima su sprejem iscrtani neki simboli. Neki drugi su od lijepo ukrašenog mramora. Vidim da su preko nekih grobova položene čelične rešetke, a jedini ukras su im šiljci na vrhu. Klik klik, klik. Ultrasonični tragač sve je tiši. Šćućuren uz Jabara, iskoristim taj trenutak da pregledam svoju ranu. Dio gornjeg dijela moje desne ruke jest izrešetan i totalno mi je uništena tetovaža zastave Oklahome. Pola vražjih orlovih pera koja vise s donjeg dijela ratnog štita Osaga zgulile su krhotine crnog kamena. Pokažem svoju ruku Jabaru. "Gle što su ti jebeni kreteni učinili mojoj ruci, Jabare, stari moj." Odmahne glavom gledajući me. Unutarnjim je dijelom lakta pokrio usta, diše kroz tkaninu. Možda se sad osmjehuje pod tom tkaninom. Tko zna! Možda se obojica živi izvučemo iz ovoga. A potom se, tek tako, prašina raziđe. Oluja prođe nad nama. Gledamo kako golema masa uskovitlane prašine dere preko raščišćenog dijela oko ograde, guta zelenu zonu i nastavlja dalje. Sad sunce sije snažno i hladno s vedroga plavog neba. U ovim planinama jedva da ima atmosfere, a žestoko sunčevo svjetlo baca sjene nalik na proliveni katran. Sad vidim svoj dah. A, pomislim, vide ga i roboti. Trčimo najbrže što možemo, držeći se što niže i skrivajući se iza većih grobova koji su zaštićeni plavim ili zelenim čeličnim rešetkama. Sad ne znam kamo idemo. Nadam se samo da Jabar ima neki plan koji uključuje moje preživljavanje. Nekoliko minuta poslije krajičkom oka vidim neki odbljesak. To je pokretni stražarski strijelac, kreće se grubom stazom sredinom groblja, mašući puškom lijevo-desno. Sunčevo se svjetlo reflektira od nisko

postavljenog optičkog modula koji strši na vrhu puščane cijevi. Povijene se noge tresu na neravnom terenu, ali puščana je cijev nepomična kao sova na grani. Bacim se iza nadgrobnog kamena i postavim se na trbuh. I Jabar je našao zaklon, nekoliko metara dalje. Pokazuje mi nešto jednim prstom, dajući mi signal očima koje trepću ispod prašinom prekrivenih obrva. Slijedim njegov pogled i vidim napola iskopan grob. To je trebalo biti lijepo počivalište nekog Afganistanca - posve nova čelična rešetka položena je napola preko njega. Onaj tko je radio na njemu nestao je odavde koliko su ga noge nosile i nije stigao pričvrstiti kavez. Ne mičući se, istegnem vrat kako bih se osvrnuo uokolo. Pokretnoga stražarskog strijelca nigdje na vidiku. Čujem tihi zvuk nalik na kosilicu, tup-tup-tup, kakav proizvodi niskoleteća sonda. Zvuči kao smrtna presuda. Negdje u blizini stražarski strijelac provjerava red za redom grobova u potrazi za ljudskim siluetama ili bilo kakvim kretanjem. Pomičući se centimetar po centimetar, pužem dok ne dođem do otvorenoga groba. Jabar već leži u njemu, lica iscrtanog sjenama čeličnih rešetaka. Držeći se za ranjenu ruku, skotrljam se unutra. Jabar i ja ležimo jedan kraj drugog na leđima u poluiskopanom grobu, u nadi da će se stražari s vremenom povući. Zemlja je smrznuta. Zemlja puna šljunka je tvrda od poda u mojoj cementnoj ćeliji. Osjećam kako toplina isijava s mog tijela. "U redu je, Jabare", šapnem. "Sonde slijede standardnu operativnu proceduru. Traže iscjetke. Ljude u bijegu. To bi trebalo biti dvadesetminutno rutinsko traženje, maksimalno." Jabar se namršti. "Znam to." "O, da. Oprosti." Stisnemo se jedan uz drugoga, zubi nam cvokoću. "Hej", kaže Jabar. "Da?" "Ti si zbilja američki vojnik?" "Naravno. Zašto bih inače bio u bazi?" "Nikad nisam vidio nijednoga. Bar ne izbliza." "Zbilja?"

Jabar slegne ramenima. "Vidimo samo te metalne", kaže. "Kad su avtomati napali, pridružili smo im se. Sad su moji prijatelji mrtvi. I tvoji su, čini mi se." "Kamo ćemo, Jabare?" "U špilje. Mojim ljudima." "Ondje ćemo biti na sigurnome?" "Ja hoću. Ti nećeš." Primijetim da Jabar drži pištolj čvrsto pritisnut na prsa. Mlad je, ali ne smijem zaboraviti da on već dugo ovo radi. "Dakle", kažem, "tvoj sam zarobljenik?" "Mislim da jesi, da." Pogledam gore kroz rešetke i vidim da je vedro, plavo nebo umrljano crnim dimom koji se uzdiže iz zelene zone. Osim onih vojnika u uličici, nisam vidio nijednoga drugog živog Amerikanca otkako je napad počeo. Pomislim na sve te tenkove i sonde i stražarske strijelce koji su sad sigurno posvuda uokolo u potrazi za preživjelima. Jabarova je ruka topla tako naslonjena na moju, a ja se sjetim da nemam nikakvu odjeću ni hranu ni oružje. Čak nisam siguran da bi mi vojska SAD-a dopustila da nosim oružje. "Jabare, čovječe", kažem. "Meni to savršeno odgovara." Jabar i Paul Blanton uspješno su pobjegli u afganistanske planine. Samo tjedan dana poslije zabilježeno je da su lokalni stanovnici započeli niz uspješnih napada na Robove položaje, nakon što su ustanici svoju, na težak način stečenu tehniku preživljavanja, spojili s tehnološkom ekspertizom desetnika Blantona. U roku od dvije godine Paul će iskoristiti tu sintezu vještine preživljavanja i poznavanja tehnologije kako bi otkrio nešto što će zauvijek promijeniti moj život, život mojih suboraca i život njegova oca, Lonnieja Waynea Blantona. - CORMAC WALLACE, VOJ#ASK217

7. MEMENTO MORI To je smiješno ime za brodicu. Što znači? ARRTRAD NULTI SAT Poslije alarmantnog iskustva sa svojim mobitelom, baker poznat pod imenom Vrebač pobjegao je od kuće i našao sigurno sklonište. Nije otišao daleko. Ovaj je opis Nultog sata sastavljen od snimljenih razgovora Vrebača i ljudi koji su posjetili njegovu ploveću bazu operacija u ranim godinama Novog rata. - CORMAC WALLACE, VOJ#ASK217 "Vrebaču, hoćeš li se javiti na to?" Pogledam Arrtrada s gađenjem. Čovjek ima trideset pet godina, a nema pojma ni o čemu. Svijetu dolazi kraj. Sudnji dan se bliži. A Arrtrad, kako se zove na chatovima, stoji prekoputa mene, dok mu Adamova jabučica poskakuje pod uvučenom bradom i pita me hoću li se javiti? "Znaš li što to znači, Arrtrade?" "Ne, šefe. Mislim, ovaj, ne znam točno." "Nitko ne zove ovaj telefon, budalo. Nitko osim njega. Razloga za naš bijeg. Vraga u stroju." "Misliš, to te zove?" U to nimalo ne sumnjam. "Da, to je Arhos. Nitko drugi ne bi nikad ušao u trag ovom broju. Mom broju." "Znači li to da će nas napasti?" Pogledam telefon, koji vibrira na našemu malom drvenom stolu za ručanje. Okružen je neredom papira i olovaka. Sve moje sheme. Taj telefon i ja smo se nekad sjajno zajedno zabavljali. Izveli smo puno dobrih štosova. Ali sad se trznem kad ga pogledam. Noću ne mogu spavati jer se pitam što je s druge strane linije. Čujem brujanje motora i stol se nagne. Olovka se otkotrlja dalje od

mene i padne na pod uz lagani tresak. "Vražji gliseri", kaže Arrtrad i primi se za zid kako bi održao ravnotežu. Naša ploveća kuća se biba na valovima glisera. To je malena brodica, duga dvanaestak metara. To je zapravo drvetom obloženi dnevni boravak koji pluta metar nad vodom. Zadnja dva mjeseca spavao sam na krevetu, a Arrtrad na sklopivom stolu, dok nas je grijala samo mala, zdepasta peć. I gledao sam telefon kako bih se nečim zabavio. Gliser odzuji dalje niz Temzu, u smjeru oceana. Vjerojatno mi se samo čini, ali nekako osjećam da je taj gliser projurio u panici, u bijegu od nečeg. Sad osjećam kako panika raste i u meni. "Odveži nas", šapnem Arrtradu i s grimasom pogledam telefon koji zvoni i zvoni. Ne prestaje zvoniti. "Molim?" pita Arrtrad. "Nemamo puno goriva, Vrebaču. Javimo se prvo na telefon. Da vidimo o čemu je riječ." Tupo zurim u njega. On mi uzvrati pogled i proguta knedlu. Iz iskustva znam da on nema što vidjeti u mojim sivim očima. Nikakvu emociju za koju bi se mogao uhvatiti. Nikakvu slabost. Zbog te nepredvidivosti me se boji. Arrtrad me tihim glasom pita: "Da se ja javim?" Arrtrad primi mobitel drhtavim prstima. Jesenje svjetlo struji kroz tanka prozorska stakla, a njegova je rijetka kosa poput aureole na naboranom tjemenu. Ne mogu tom slabiću prepustiti inicijativu. Moram pokazati svojoj posadi tko je šef. Pa makar u posadi bila jedna osoba. "Daj mi to", promumljam i otrgnem mu telefon. Javim se jednim palcem, dobro uvježbanim pokretom. "Ovdje Vrebač", zarežim. "I sredit ću te, stari - " Prekine me snimljena poruka. Odmaknem telefon od uha. Metalni kompjutorizirani ženski glas je lako čuti preko zvuka valova koji nas vani zapljuskuju. "Pozor, građanine. Ovo je poruka vašega lokalnog sustava za uzbunjivanje. Ovo nije test. Obavještavamo vas da zbog istjecanja kemikalija u središtu Londona svi građani moraju odmah ući na zatvoreno.

Povedite svoje kućne ljubimce sa sobom. Zatvorite i zaključajte sva vrata i prozore. Isključite sve ventilacijske sustave koji cirkuliraju zrak. Molim vas, čekajte pomoć, koja stiže ubrzo. S obzirom na prirodu nesreće, za vaše će spašavanje možda biti upotrijebljeni automatski sustavi. Dok pomoć ne stigne, molim vas da slušate radio i čekate objave lokalnog sustava za uzbunjivanje. Hvala vam na suradnji. Bip. Pozor, građanine. Ovo je poruka -" Klik. "Odmah nas odveži, Arrtrade." "Izlile su se kemikalije, Vrebaču. Moramo zatvoriti prozore i - " "Odveži nas, budalo jebena!" Vrisnem te riječi ravno u Arrtradovo ograničeno, štakorsko lice, prekrivajući mu čelo svojom slinom. Kroz prozor, London izgleda normalno. A onda primijetim tanki stup dima. Ništa veliko, ali samo tako visi ondje. Zlokobno. Kad se okrenem, Arrtrad briše čelo i nešto mrmlja, ali hoda prema tankim prednjim vratima ploveće kuće, kao što bi i trebao. Naše oronulo pristanište staro je i trulo i oduvijek je ovdje. Za njega smo čvrsto privezani na tri mjesta i nikamo nećemo otići ako se ne odvežemo. A baš ovo poslijepodne osobito mi se žuri da isplovimo. Naime, poprilično sam siguran da je ovo kraj svijeta. Ovo je vražja apokalipsa, a meni je partner seoski idiot i čvrsto sam privezan za natopljenu gomilu truleži. Nikad prije nisam čak ni upalio motor ploveće kuće. Ključ stoji umetnut u kontakt. Dođem do navigacijske stanice u prednjem dijelu prostorije. Otvorim prednji prozor i smrad blatnjave vode uđe unutra. Na trenutak oslonim znojne dlanove na lažno drvo kormila. A onda bez gledanja posegnem i okrenem ključ, naglo. Br-ruum. Motor se okrene, zaštekće i pokrene. Iz prvog pokušaja. Kroza stražnji prozor vidim kako se uzdiže izmaglica plavičastog dima. Arrtrad je čučnuo na desnoj strani brodice, uz mol, odvezuje drugi vez. Na desnom boku je, kako bi rekli pomorci. "Memento mori", dovikne Arrtrad zapuhano. "To je baš smiješno ime za brodicu. Što to znači?" Ignoriram ga. U daljini, preko ćelavog dijela Arrtradove glave, nešto

mi je zapelo za oko: srebrni auto. Auto izgleda posve normalno, ali se kreće malo previše ujednačeno za moj ukus. Vozi cestom koja vodi do našeg pristaništa kao da je volan pričvršćen. Je li slučajnost što je auto usmjeren prema našem molu, na kraju kojeg smo mi? "Brže", viknem, tresući šakom prozor. Arrtrad ustane i osloni ruke na bokove. Lice mu je crveno i znojno. "Užad je dugo bila vezana, dobro? Trebat će malo više od - " Gotovo u punoj brzini, srebrni auto preskoči rubnik na kraju ulice i uskoči na pristanišno parkiralište. Čujem tiho struganje donjega dijela šasije. Nešto ni u kom slučaju nije u redu. "Ma samo kreni! KRENI!" vičem. Fasada je napokon napukla. Moja panika isijava kroz nju kao radijacija. Arrtrad zbunjeno počne kasati desnom stranom brodice. Blizu stražnjeg kraja spušta se na koljena i baci se na posljednje trulo uže kojime smo vezani. Meni s lijeva nalazi se otvorena rijeka. Meni zdesna raspadajuća je hrpa drvenih balvana i dvije tone jurećeg metala koji se prema meni stuštio punom brzinom. Ako ne pomaknem ovu brodicu u idućih nekoliko sekunda, na njoj ću imati parkiran auto. Gledam kako auto poskakuje po golemom parkiralištu. Glava kao da mi je ispunjena pamukom. Motor ploveće kuće pulsira, a ruke su mi utrnule od vibriranja kormila. Srce mi snažno tuče u prsima. Nešto mi padne na pamet. Zgrabim svoj mobitel sa stola, izlomim SIM karticu iz njega i ostatak bacim u vodu. Čujem mali pljusak. Osjećam kako mi meta pada s leđa. Vrh se Arrtradove glave podiže i spušta iz mog vidnog polja dok otpetljava posljednje uže. Ne vidi srebrni auto koji juri opustjelim parkiralištem i diže smeće uvis. Nije promijenio smjer ni centimetar. Plastični branik struže po betonu, a onda posve odleti kad auto udari u rubnik i skoči na drveni mol. Mog mobitela više nema, ali već je prekasno. Vrag me našao. Sad čujem brujenje kotača po zadnjih pedeset metara trulog drveta. Arrtrad podigne glavu, zabrinut. Nagnut je preko ruba brodice, dlanova prekrivenih maljem s prastarog užeta.

"Ne gledaj, samo hajde!" viknem Arrtradu. Zgrabim polugu kvačila. Jednim palcem prebacim brodicu iz praznog hoda u rikverc. Spreman sam za pokret. Ali ne dajem gas. Ne još. Četrdeset metara. Mogao bih skočiti s brodice. Ali kamo bih otišao? Moja je hrana ovdje. Moja voda. Moj seoski idiot. Trideset metara. To je kraj svijeta, stari. Dvadeset metara. Ma, kvragu. Bio odvezan ili ne, naglo dam gas i trgnemo se unatrag. Arrtrad vikne nešto nerazumljivo. Čujem kako još jedna olovka pada na pod, a poslije nje tanjuri i papiri i šalica za kavu. Uredna hrpica drva kraj zdepaste peći se uruši. Deset metara. Motori grme. Sunčevo svjetlo odbija se o izgrebeni srebrni projektil koji se katapultira s kraja mola. Auto leti praznim prostorom i promaši ploveću kuću za jedan metar. Pljusne u vodu, a vodena prašina uleti kroz otvoreni prozor i zapljusne mi vražje lice. Gotovo je. Malo pustim gas, ali ostavim brodicu u rikvercu, a onda odem do prednje palube. Prove, rekli bi pomorci. Arrtrad mi se pridruži, pepeljastosivog lica. Zajedno gledamo auto dok se polako udaljujemo, dalje od kraja svijeta. Srebrni je auto napola uronjen i brzo tone. Na prednjem sjedalu neki muškarac leži preko volana. Na vjetrobranskom staklu je grimizna paukova mreža napuklina, na mjestu na kojemu je njegovo lice sigurno udarilo pri padu. Žena duge kose beživotno leži kraj njega na suvozačkom sjedalu. A onda, posljednje što vidim. Ono posljednje što nikad nisam htio vidjeti. Što nisam tražio da vidim. Na prozoru stražnjeg sjedala. Dva blijeda, malena dlana, čvrsto stisnuta na zatamnjeno staklo. Blijeda kao krpa. Guraju. Snažno guraju. I srebrni auto potone. Arrtrad padne na koljena. "Ne", vikne. "Ne!"

Štrkljavi muškarac zabije lice u dlanove. Cijelo tijelo mu se trese od jecanja. Šmrklji i suze slijevaju se niz njegovo ptičje lice. Povučem se u dovratak kabine. Okvir vrata pruža mi oslonac. Ne znam kako se osjećam, znam samo da se osjećam drukčije. Promijenjen, nekako. Primijetim da je vani sad mračnije. Dim se uzdiže iz grada. Na pamet mi padne praktična pomisao. Moramo otići odavde prije nego što dođe nešto gore. Arrtrad mi se obraća kroz jecaje. Zgrabi me za ruku, a dlanovi su mu mokri od suza i riječne vode i mulja s užadi. "Jesi li znao da će se ovo dogoditi?" "Prestani plakati", obrecnem se. "Zašto? Zašto nisi nikomu rekao? Što je s tvojom mamom?" "Što je s njom?" "Nisi rekao vlastitoj mami?" "Bit će ona dobro." "Nije ona dobro. Ništa nije dobro. Ti imaš samo sedamnaest godina. Ali ja imam djecu. Dvoje djece. I možda su ozlijeđena." "Zašto ih nikad nisam vidio?" "S mojom bivšom su. Ali mogao sam ih upozoriti. Mogao sam im reći što se sprema. Ljudi su mrtvi. Mrtvi, Vrebaču. To je bila obitelj. To je bilo jebeno dijete u tom autu. Obična bebica. Bože moj. Što je tebi, čovječe?" "Nije ništa. A sad prestani plakati. Sve je to dio plana, shvaćaš? Da imaš mozak, shvatio bi. Ali nemaš. Zato slušaj mene." "Da, ali - " "Slušaj me i bit ćemo dobro. Pomoći ćemo tim ljudima. Naći ćemo tvoju djecu." "To je nemoguće - " I tu ga zaustavim. Počinjem osjećati blagu ljutnju. Povrati se dio moje state borbenosti i zamijeni otupjelost. "Što sam ti rekao za to?" "Oprosti, Vrebaču." "Ništa nije nemoguće." "Ali kako ćemo to učiniti? Kako možemo naći moju djecu?"

"Preživjeli smo s razlogom, Arrtrade. Ovo čudovište. Ova stvar. Pokazala je svoje karte, shvaćaš? Koristi se strojevima kako bi naudila ljudima. Ali mi to sad kužimo. Možemo pomoći. Spasit ćemo te jadne ovce. Spasit ćemo ih i bit će nam zahvalne. Obožavat će nas zbog toga. Mene i tebe. Naći ćemo se na vrhu. Sve je to dio plana, stari." Arrtrad skrene pogled. Očito je da mi ne vjeruje nijednu riječ. Izgleda kao da ima nešto reći. "Što je? Hajde, reci", kažem. "Pa, nemoj se ljutiti. Ali nikad mi se nisi činio kao netko tko voli pomagati, Vrebaču. Nemoj me pogrešno shvatiti - " I zbilja je tako, zar ne? Nikad nisam imao najbolje mišljenje o drugima. Ni osobito razmišljao o njima. Ali ti blijedi dlanovi na prozoru. Ne mogu prestati misliti na njih. Nekako mi se čini da će me to dugo pratiti. "Da, znam to", kažem. "Ali nisi upoznao dio mene koji prašta. Sve je to dio plana, Arrtrade. Samo moraš vjerovati. Vidjet ćeš, dobro? Preživjeli smo. To se moralo dogoditi s razlogom. Sad imamo cilj, ti i ja. Mi protiv te stvari. Osvetit ćemo se. Zato ustani i pridruži se borbi." Posegnem rukom prema Arrtradu. "Da?" pita on. Još mi ne vjeruje potpuno. Ali ja samome sebi počinjem vjerovati. Primim njegovu šaku svojom i povučem Arrtrada na noge. "Da, stari. Zamisli ovo. Ti i ja protiv samog vraga. Do smrti. Sve do samog kraja. I jednoga dana ćemo se zbog toga naći u povijesnim knjigama. Jamčim ti to." Čini se da je taj događaj označio prekretnicu u Vrebačevu životu. Kad je Novi rat zbilja počeo, ostavio je sve djetinjaste stvari za sobom i počeo se ponašati kao pripadnik ljudske rase. U daljnjim zapisima Vrebačeva arogancija i taština ostaju nepromijenjeni. Ali njegova nevjerojatna sebičnost kao da je nestala zajedno sa srebrnim autom. - CORMAC WALLACE, VOJ#ASK217

8. JUNAČKI MATERIJAL Čovječe, pusti policiju da se nosi s ovim sranjem. "BISTRI" CORMAC WALLACE NULTI SAT Ova je priča sastavljena od međusobno spojenih snimaka kamera i satelita koji su otprilike pratili koordinate GPS-a koje je slao moj mobitel za vrijeme Nultog sata. Budući da smo moj brat i ja bili mete tog nadzora, odlučio sam im dodati vlastita sjećanja. U to vrijeme, naravno, nismo imali pojma da nas nadziru. - CORMAC WALLACE, VOJ#ASK217 Sranje, čovječe. Evo ga, dan prije Dana zahvalnosti. Dan kad se sve to dogodilo. Moj život do tog trenutka nije bio baš najbolji, ali bar me nitko nije progonio. Nikad nisam morao nervozno skakati zbog svake sjene i pitati se hoće li me kakav metalni kukac pokušati oslijepiti, odrezati mi neki ud ili me zaraziti kao parazit. U odnosu na to moj je život prije Nultog sata bio savršenstvo bez mane. U Bostonu sam i hladno je, u vražju mater. Vjetar mi reže uši kao žilet, a ja jurim za svojim bratom po otvorenome šoping-centru usred grada. Jack je tri godine stariji od mene i, kao uvijek, želi postupiti ispravno. Ali ja ga ne želim poslušati. Tata nam je umro prošlo ljeto. Jack i ja smo odletjeli na zapad i pokopali ga. I to je bilo to. Našu smo maćehu ostavili samu u Kaliforniji, lica punog suzama razlivene šminke i sa svime što je tata posjedovao. Pa dobro, gotovo svime. Otad sam spavao na Jackovu kauču. Žicao sam, priznajem. Za nekoliko dana letim u Estoniju, na fotoreporterski posao za Nat Geo. Odande ću idući posao pokušati dogovoriti izravno, tako da se ne moram vraćati kući. Za otprilike pet minuta cijeli će svijet totalno prolupati. Ali ja to ne znam, samo pokušavam sustići Jacka, smiriti ga i reći mu da se skulira. Zgrabim Jacka za ruku trenutak prije nego što stignemo do širokoga,

otvorenog prolaza koji vodi ispod ulice, do paviljona s trgovinama. Jack se okrene i kreten me bez oklijevanja udari u usta. Moj gornji desni očnjak lijepo mi probuši donju usnu. Njegove su šake još podignute, ali ja samo taknem usnu prstom; pogledam ga i vidim da je krvav. "Mislio sam da smo rekli da nećemo u lice, kretenu", kažem, zadihano izdišući. "Ti si me natjerao na to, čovječe. Pokušao sam pobjeći", kaže on. To već znam. Oduvijek je bio takav. Ali svejedno sam malo šokiran. Nikad prije me nije udario u lice. Ovo je očito još veće sranje nego što sam mislio. Ali Jacku se već na licu formira taj njegov "žao mi je" izraz. Njegove su svjetloplave oči uperene u moja usta, procjenjuje koliko me teško ozlijedio. Prezirno se osmjehne i skrene pogled. Ne preteško, očito. Poližem krv s usne. "Čuj, tata ga je ostavio meni. Bez love sam. Nije bilo drugog izbora. Morao sam to prodati kako bih otišao u Estoniju i štogod zaradio. Vidiš kako to funkcionira?" Tata mi je dao posebnu bajunetu iz Drugoga svjetskog rata. Prodao sam je. Pogriješio sam i svjestan sam toga, ali nekako to ne mogu priznati Jacku, svom savršenom bratu. Vražji je bostonski vatrogasac i pripadnik Nacionalne garde. Pravi junački materijal. "Pripadala je obitelji, Cormac", kaže on. "Stari je riskirao život za nju. To je dio naše ostavštine. A ti si je založio za nekoliko stotina dolara." Stane i udahne. "Okej, ovo me jako ljuti. Ne mogu ni razgovarati s tobom sada, inače ću te opaliti svom snagom." Jack ode od mene, ljutit. Kad se hodajuća nagazna mina boje pijeska pojavi na kraju tunela, on reagira iste sekunde. "Čuvajte se! Van iz tunela! Bomba!" zaurla. Ljudi odmah reagiraju na autoritativni ton njegova glasa. Čak i ja. Nekoliko desetaka ljudi priljubi se uza zid dok šestonoga naprava polako tap, tapka pokraj njih po, kamenjem popločanom, podu. Ostali ljudi jure iz tunela u kontroliranoj panici. Jack dođe do sredine tunela, usamljeni revolveraš. Izvuče Glock .45 iz futrole pod jaknom. Čvrsto primi pištolj objema rukama i uperi ga u pod.

Oklijevajući, zakoračim iza njega. "Imaš pištolj?" šapnem. "Mnogi ga gardisti imaju", kaže Jack. "Čuj me, drži se dalje od te pokretne mine. Može se kretati mnogo brže nego što se sad čini." "Pokretna mina?" Jack ne skreće pogled sa stroja veličine kutije za cipele koji se kreće posred tunela. Mina vojske Sjedinjenih Država. Njezinih šest nogu pokreću se jedna za drugom naglim mehaničkim trzajima. Nekakav laser na njezinim leđima ocrtava crveni krug na podu oko nje. "Jack, što to radi ovdje?" "Ne znam. Vjerojatno je došla iz oružarnice Nacionalne garde. Zaglavila se u izviđačkom programu. Taj crveni krug trebao bi pomoći bombašu da odredi aktivacijski doseg. Zovi policiju." Prije nego što stignem izvući mobitel, stroj stane. Nagne se unatrag na četiri noge i podigne prednje dvije noge uvis. Izgleda kao ljutiti rak. "Okej, sad bi bilo pametno da se odmakneš. Traži metu. Morat ću pucati u nju." Jack podigne pištolj. Već hodam unatrag i dovikujem bratu: "Neće li od toga eksplodirati?" Jack zauzme stav za pucanje. "Ne ako pucam u noge. Inače hoće. "Nije li to loše?" Tako propeta, pokretna mina nogama proučava zrak. "Traži metu, Cormac. Ili ćemo mi onesposobiti nju, ili će ona nekoga od nas." Jack zaškilji na jedno oko gledajući niz nišan pištolja. A onda stisne okidač i zaglušna eksplozija odjekne tunelom. U ušima mi odjekuje kad ponovno zapuca. Stisnem lice u grimasu, ali nema velike eksplozije. Preko Jackova ramena vidim kako pokretna mina leži na leđima i preostalim trima nogama grabi zrak. Tad Jack stane pred mene, pogleda me u oči i polako mi se obrati. "Cormac. Moraš otići po pomoć, stari. Ostat ću ovdje i paziti na ovo. Izađi iz tunela i pozovi policiju. Reci im da pošalju ekipu za razminiranje." "Aha, dobro", kažem. Kao da ne mogu skrenuti pogled s oštećenog raka kamuflažno sive boje izvaljenog na podu. Izgleda tako čvrsto i vojno, ovdje, među ovim trgovinama. Otrčim iz tunela, ravno u Nulti sat - novu budućnost čovječanstva.

Prvu sekundu svog novog života pomislim da je ovo što vidim neka šala. Kako ne bi bila? Iz nekoga šašavog razloga pomislim da je neki umjetnik paviljon s trgovinama ispunio autićima na daljinski pogon kao dio umjetničke instalacije. A onda vidim crvene krugove oko svakog od tih gmižućih uređaja. Deseci pokretnih mina prolaze paviljonom, kao spori osvajači s drugog planeta. Svi su ljudi pobjegli. Sad glasni prasak odjekne nekoliko blokova odavde. Čujem vrisku u daljini. Policijske aute. Gradske sirene za uzbunu počnu zavijati, postajući sve glasnije, a onda sve tiše kako se rotiraju. Neke pokretne mine kao da su iznenađene time. Podignu se na stražnje noge i prednjima mašu zrakom. Osjetim nečiju ruku na laktu. Jackovo me isklesano lice gleda iz mračnog tunela. "Nešto nije u redu, Jack", kažem. On prijeđe odlučnim plavim očima po trgu i odluči se. Tek tako. "Oružarnica. Moramo otići onamo i srediti ovo. Dođi", kaže i zgrabi me za lakat jednom rukom. Vidim da u drugoj ruci još drži pištolj. "A što je s rakovima?" Jack me vodi paviljonom, iznoseći mi informacije kratkim, oštrim rečenicama. "Nemoj im ući u zonu aktivacije, crveno svjetlo." Popnemo se na stol za piknik, dalje od pokretnih mina, skačemo s klupe na klupu, preko središnje fontane i betonskih zidova. "Osjećaju vibracije. Ne hodaj ujednačeno. Radije skači." Kad se opet nađemo na tlu, brzo jurimo s jednog mjesta na drugo. Dok tako napredujemo, Jackove riječi povezuju se u smislene upute koje prodiru kroz moju šokiranu zbunjenost. "Ako vidiš da se ponašaju kao da traže metu, udalji se. Okružit će te. Ne kreću se brzo, ali mnogo ih je." Skačući sa zapreke na zapreku polako se udaljimo od trga. Petnaestak minuta nakon što je sve to počelo, jedna pokretna mina stane pred vratima trgovine odjećom. Čujem kako nogama tapka po staklu. Žena u crnoj haljini stoji usred trgovine i gleda raka kroz vrata. Krug crvenog svjetla razlomljeno prodire nekoliko centimetara kroza staklo. Žena oprezno zakorači prema njemu. "Gospodo, nemojte!" viknem.

Buum! Pokretna mina eksplodira, raznese vrata i odbaci ženu natrag u trgovinu. Drugi rakovi zastanu i mašu prednjim nogama nekoliko sekunda. A onda jedan po jedan nastave gmizati paviljonom. Taknem si lice i vidim da su mi prsti krvavi. "Sranje, Jack. Jesam li ozlijeđen?" "To je od onoga kad sam te prije udario, čovječe. Sjećaš se?" "Ah, da." Nastavimo dalje. Kada dođemo do ruba parka, sirene za uzbunu prestanu zavijati. Sad čujemo samo vjetar, tupkanje metalnih nogu po betonu i povremeni prigušeni prasak udaljene eksplozije. Pada mrak, a Boston postaje još hladniji. Jack stane i stavi mi ruku na rame. "Cormac, sjajno ti ide. A sad ćeš morati trčati sa mnom. Oružarnica je manje od kilometar i pol odavde. Jesi li dobro, Big Mac?" Kimnem, tresući se od zime. "Fantastično. Trčanje je dobro. Zagrijat će nas. Drži se blizu mene. Ako vidiš pokretnu minu ili što drugo, samo ih izbjegavaj. Drži se mene. Dobro?" "Dobro, Jack." "A sad potrčimo." Jack snima ulicu pred nama. Pokretne se mine prorjeđuju, ali znam da će, kad se udaljimo od ove ulice s trgovinama, biti mjesta za veče strojeve - kao što su auti. Moj se stariji brat osmjehne kako bi me umirio, a onda pojuri. Slijedim ga. Nemam baš mnogo izbora. *** Oružarnica je niska zgrada - velika gomila čvrstih crvenih opeka u obliku dvorca. Izgleda srednjovjekovno, osim čeličnih šipki koje prekrivaju uske prozore. Cijeli je prednji ulaz raznesen. Lakirana drvena vrata leže potrgana kraj iskrivljene brončane ploče u koju je reljefno ispisana riječ povijesna. Ali, osim toga, ovdje vlada tišina. Dok se uspinjemo stubama i prolazimo ispod luka, podignem pogled i vidim kako golemi kameni orao zuri u mene. Zastave s obje strane ulaza snažno lepršaju na vjetru, poderane i spaljene u eksploziji koja se dogodila

ovdje. Padne mi na pamet da ulazimo u opasnost, umjesto da se udaljujemo od nje. "Jack, čekaj", procijedim. "Ovo je ludost. Što ćemo ovdje?" "Pokušavamo spasiti ljudske živote, Cormac. Te su mine pobjegle odavde. Moramo osigurati da ne pobjegne išta drugo." Nakosim glavu i pogledam ga. "Bez brige", kaže on. "Ovo je oružarnica mog bataljuna. Ovamo dolazim svaki drugi vikend. Sve će biti dobro." Jack zakorači u prostrano predvorje. Pođem za njim. Pokretne mine su svakako bile ovdje. Ulašteni podovi su puni rupica i posvuda su gomile krša. Sve je ovdje prekriveno tankim slojem prašine. A u prašini ima puno otisaka čizama, zajedno s nekim neprepoznatljivim tragovima. Jackov glas odjekuje od nadsvođenog stropa. "George? Jesi li ovdje? Gdje si, stari?" Nitko mu ne odgovori. "Ovdje nema nikoga, Jack. Hajdemo odavde." "Ne idemo dok se ne naoružamo." Jack pomakne urušena vrata od lijevanog željeza ustranu. S pištoljem u ruci uđe u mračni hodnik. Hladan vjetar puše kroz razoreni ulaz i od njega mi se ježi koža na vratu. Povjetarac nije snažan, ali je dovoljan da me pogurne niz hodnik za Jackom. Prođemo kroz metalna vrata. Pa niz neke klaustrofobične stube. U još jedan dugački hodnik. Tad prvi put čujem udarce. Dolaze iza metalnih dvokrilnih vrata na kraju hodnika. Udarci nadiru u nasumičnim valovima, tresuči zatvorena vrata. Buum. Buum. Buum. Jack zastane i gleda sekundu u vatru, a onda me povede u skladište bez prozora. Bez ijedne riječi ode iza pulta i počne uzimati stvari s polica. Baca stvari na pult: čarape, čizme, hlače, košulje, čuture, kacige, rukavice, štitnike za koljena, čepove za uši, zavoje, termalno donje rublje, svemirske deke, ruksake, redenike sa streljivom i druge stvari koje uopće ne prepoznajem. "Navuci ovu VRO", naredi mi Jack preko ramena. "Koji kurac to znači?" "Vojnu ratnu odoru. Navuci je. Toplo se odjeni. Noćas ćemo možda

spavati vani." "Što radimo ovdje, Jack? Trebali bismo se vratiti k tebi i čekati pomoć. Čovječe, pusti policiju da se nosi s ovim sranjem." Jack ne zastaje; radi i govori. "Te su stvari vani vojna oprema, Cormac. Policija nije opremljena za borbu s vojnim strojevima. Uostalom, jesi li možda vidio kako konjica dolazi u pomoć kad smo bili na ulici?" "Nisam, ali vjerojatno se pripremaju za akciju ili nešto." "Sjećaš se leta četrdeset dva? Zamalo smo poginuli zbog kvarni Mislim da se ovo ne događa samo u Bostonu. Ovo se možda događa u cijelom svijetu." "Čovječe, ma nema šanse. Samo je pitanje vremena kad će — " "Mi. Cormac, ovo je na nama. Mi se moramo nositi s ovim. Moramo se nositi s onim što nabija na vrata na kraju hodnika." "Ne moramo! Zašto ti to moraš raditi? Zašto ti uvijek to moraš raditi?" "Jer samo ja to mogu." "Ne. To je zato što nitko nije toliko glup da ode ravno prema opasnosti." "Ovo je moja dužnost. Učinit ćemo to. Dosta rasprave. A sad navuci odoru dok te nisam zgrabio u kravatu." Nevoljko se svučem i uvučem u odoru. Odjeća je nova i kruta. I Jack se odjene. Učini to dvaput brže od mene. U jednom trenutku me opasa remenom i pričvrsti mi ga. Osjećam se kao dvanaestogodišnjak u kostimu za Noć vještica. Tad mi u ruke ugura pušku M16. "Molim? Zbilja? Uhitit će nas." "Šuti i slušaj. Ovo je spremnik. Nabij ga ovamo i pazi da je zakrivljen u suprotnom smjeru od tebe. Ovdje biraš način paljbe. Namjestit ću ga na pojedinačne pucnje, tako da ne potrošiš cijeli spremnik odjedanput. Zakoči pušku kad se ne koristiš njome. Na vrhu je ručka, ali nikad je ne nosi za ručku. To može biti opasno. Ovo je zatvarač. Povuci ga kako bi ubacio metak u cijev. Ako budeš morao pucati iz oružja, drži ga objema rukama, ovako, i gledaj niz nišan. Okidač stisni polako." Sad sam klinac u vojničkom kostimu za Noć vještica, naoružan vojnom puškom M16. Podignem je i uperim u zid. Jack me pljusne po

laktu. "Spusti lakat. Zakačit ćeš nešto i tako si veća meta. I makni kažiprst izvan okvira okidača sve dok nisi spreman pucati." "Ovo ti radiš za vikend?" Jack mi ne odgovori. Kleči i gura stvari u naše ruksake. Primijetim nekoliko velikih plastičnih grumena, nalik na kvadratiće maslaca. Je li to C4?" "Aha." Jack napuni torbe do kraja. Jednu nabaci na moja leđa. Pritegne naramenice. Tad trzajem ramena zabaci drugi ruksak na svoja leđa. Kimne mi i kleknem pred vrata. Stavim ruku u rukavici na kvaku. Duboko udahnem, okrenem kvaku i gurnem vrata ramenom. Ona zapnu za nešto, pa gurnem jače. Naglo se otvore, a ja upadnem u prostoriju na koljenima. Crna gmižuća smrt zuri u mene. Prostorija vrvi pokretnim minama. Penju se uza zidove, iz napuknutih sanduka, jedna preko druge. Moje je otvaranje vrata nekolicinu odgurnulo u stranu, ali druge već gmižu prema nastaloj čistini. Ne vidim pod od svih tih gmizavaca. Val prednjih nogu podigne se u cijeloj prostoriji pretražujući zrak. "Ne!" vrisne Jack. Zgrabi me za stražnji dio jakne i izvuče iz prostorije. Brz je, ali kad se vrata počnu zatvarati, jedna mina se ugura i zaustavi ih. Slijede je druge. Mnogo drugih. Nadiru u hodnik kao plima. Njihova metalna tijela udaraju o vrata dok se mi povlačimo. Buum. Buum. Buum. "Što je to još u ovoj oružarnici, Jack?" "Svakakva sranja." "Koliko od toga su roboti?" "Puno toga." Jack i ja se povlačimo hodnikom, gledajući kako rakolike eksplozivne naprave ležerno nadiru kroz vrata. "Ima li još koji C4?" pitam. "Na sanduke." "Moramo raznijeti cijelu ovu zgradu." "Cormac, ova je zgrada ovdje još od tisuću sedamstotih."

"Ma koga briga za povijest! Moramo se brinuti za ovo sad, čovječe." "Nikad nisi poštovao tradiciju." "Jack. Žao mi je što sam založio bajunetu. Dobro? Pogriješio sam što sam to učinio. Ali uništavanje ovih stvari jest jedino što možemo učiniti. Po što smo došli ovamo?" "Da bismo spasili ljude." "Onda spasimo neke ljude, Jack. Raznesimo oružarnicu." "Razmisli, Cormac. Ljudi žive u blizini. Ubit ćemo nekoga." "Ako te zmije izađu van, tko zna koliko će ljudi pobiti. Nemamo izbora. Morat ćemo učiniti nešto loše da bismo učinili nešto dobro. U krizi činiš ono što moraš. Dobro?" Jack razmišlja na trenutak, gledajući kako pokretne mine gmižu hodnikom. Crveni se krugovi svjetlosti odbijaju o ulašteni pod. "Dobro", kaže on. "Ovo je plan. Otići ćemo do najbliže vojne baze. Provjeri imaš li sve što trebaš jer ćemo hodati cijelu noć. A vani je usrano hladno." "A što je s oružarnicom, Jack?" Jack mi se naceri. Ima taj suludi pogled u plavim očima koji sam već gotovo zaboravio. "Oružarnicom?" pita. "Kojom oružarnicom? Raznijet ćemo ovu jebenu oružarnicu i poslati je u pakao, braco." *** Te noći Jack i ja hodamo ledenom izmaglicom, trčkaramo mračnim uličicama i čučimo iza svakog zaklona koji možemo naći. U gradu je sad mrtva tišina. Preživjeli su se zabarikadirali u svojim domovima, prepuštajući puste ulice hladnoći i poludjelim strojevima u lovu. Sve jača snježna mećava djelomično je ugasila požar koji smo izazvali, ali ne posve. Boston gori. Čujemo povremene detonacije u mraku. Ili škripanje guma praznih auta koji se kližu na ledu dok love. Puška koju mi je Jack dao iznenađujuće je teška i metalna i hladna. Ruke sam omotao oko nje kao dvije smrznute kandže. Čim ih vidim, prosikćem Jacku kako bih ga zaustavio. Kimnem prema uličici s naše desne strane, ne proizvevši nikakav drugi zvuk. Na kraju uske uličice, kroz uskovitlani dim i snijeg, tri siluete prolaze jedna iza druge. Stanu pod plavičasti odsjaj LED ulične rasvjete i u prvi

mah pomislim da su to vojnici u uskoj sivoj odori. Ali nije tako. Jedan od njih stane na uglu i snima ulicu glave nagnute pod čudnim kutom. To stvorenje visoko je sigurno dva metra. Druga dva su niža, brončane boje. Čekaju iza vođe, posve nepomično. To su tri humanoidna vojna robota. Stoje metalni i goli i nepomični na britkom vjetru. Te sam stvari vidio prije samo na televiziji. "Jedinice za sigurnost i mirotvorstvo", šapne Jack. "Jedan Arbitar i dvojica Lakonogih. Vod." "Ššš." Vođa se okrene i pogleda u našem smjeru. Zadržim dah, a znoj mi se cijedi niz sljepoočnice. Jackova šaka bolno mi stisne rame. Ne vidimo da roboti ikako komuniciraju. Nakon nekoliko sekunda vođa se okrene i, kao na neki znak, tri se figure odvuku u mrak. Samo nekoliko otisaka u snijegu ostane kao dokaz da su uopće bili ondje. To je kao san. Nisam siguran da je to što sam vidio stvarno. Ali svejedno, nekako mi se u dubini duše čini da ćemo ponovno vidjeti te robote. I jesmo ponovno vidjeli te robote. - CORMAC WALLACE, VOJ#ASK217

TREĆI DIO PREŽIVLJAVANJE U roku od trideset godina imat ćemo tehnologiju boja će nam omogućiti da stvorimo nadljudsku inteligenciju. Ubrzo poslije toga svršit će ljudska era... Može li se sve to izvesti tako da nekako preživimo? VERNON VINGE, 1993.

1. AKUME Sve je rođeno iz Božjeg uma. TAKEO NOMURA NOVI RAT + 1 MJESEC Za Nultog sata većina je svjetske populacije živjela u gradovima. Vrlo industrijalizirana područja diljem svijeta bila su najteže pogođena. No u jednom rijetkom slučaju poduzetni je preživjeli Japanac slabost pretvorio u prednost. Brojni industrijski roboti, nadzorne kamere i Robovi nadzorni mikrofoni potvrđuju sljedeću priču, koju je g. Takeo Nomura vrlo detaljno ispričao pripadnicima obrambenih snaga u Adačiju. Čini se da je od početka Novog rata pa sve do njegovih posljednjih trenutaka g. Nomura bio okružen prijateljski nastrojenim robotima. Za ovaj dokument japanski je preveden na engleski. - CORMAC WALLACE, VOJ#ASK217 Gledam snimku nadzorne kamere na svome monitoru. U uglu ekrana je natpis: Tokio, četvrt Adači. Kamera snima odnekud iz visine i gleda na pustu ulicu. Cesta ispod je uska, popločana i čista. Obrubljuju je malene, uredne kuče. Sve kuče imaju ograde načinjene od bambusa, betona ili kovanog željeza. Nemaju nikakvo osobito prednje dvorište, na cesti nema rubnika i, što je najvažnije, nema mjesta za parkiranje auta. Bež kutija se kotrlja po sredini toga uskog prolaza. Malo vibrira na asfaltu, vozeči se na tankim plastičnim kotačima namijenjenim za upotrebu na zatvorenome. Tragovi crne čađe tvore tanki sloj na površini stroja. Na vrhu kutije pričvršćena je jednostavna ruka koju sam načinio od aluminijskih cijevi, presavijena kao krilo. Na prednjemu dijelu robota, odmah ispod napuknutoga objektiva kamere, lampica svijetli zdravim zelenim svjetlom. Taj stroj zovem Jubin-kun. Ta mala kutija moj je najodaniji saveznik. Vjerno je obavio mnogo zadataka za ovo za što se borimo. Zahvaljujući meni Jubin-kun ima bistar um, za razliku od zlih strojeva koji opsjedaju grad - akuma.

Jubin-kun dođe do raskrižja označenog bijelim, izblijedjelim naslikanim križem. S očitim se ciljem okrene za devedeset stupnjeva udesno. A onda nastavi niz ulicu. Netom prije nego što izađe izvan dosega kamere, gurnem naočale na čelo i zaškiljim u ekran. Nešto se nalazi na vrhu tog zaposlenog stroja. Vidim što je: tanjur. A na tanjuru je konzerva juhe od kukuruza. Moja juha. Uzdahnem, sretan. A onda stisnem gumb i kamera se promijeni. Sad vidim sliku u boji visoke rezolucije prednjega dijela tvorničke zgrade. Na ulaznom znaku na japanskom piše Liliputanska industrija. To je moj dvorac. Niski cementni zidovi moje tvrđave su izrešetani. Staklo iza zabarikadiranih prozora je porazbijano i zamijenjeno metalnim pločama zavarenima za čelični okvir zgrade. Velika pomična vrata dominiraju pročeljem tvornice, suvremena verzija rešetkastih vrata na ulazu u utvrđeni grad. Vrata su čvrsto zatvorena. Iako je svijet vani miran, znam da smrt vreba u sivim sjenama. Akumezli strojevi - mogu biti bilo gdje. Zasad se vani ništa ne kreće, vidim samo kose sjene koje baca podnevno sunce. Sjene uranjaju u udubine u zidovima mog dvorca i skupljaju se u smećem ispunjenom rovu koji okružuje zgradu. Prokop je dubok koliko je čovjek visok i preširok da bi ga se moglo preskočiti. Ispunjen je kiselinom pomiješanom s vodom i hrđavim komadima metala i otpadaka. To je moj opkop. Štiti moj dvorac od manjih akutna koji nas svakodnevno napadaju. To je dobar opkop i štiti nas, ali ne postoji opkop koji je dovoljno velik da bi zaustavio veće akume. Tik do mene dio je urušene žute kuće. U kućama više nije sigurno. Ima previše aktima u ovom gradu. Otrovana uma odlučili su uništiti milijune ljudi. Akume su povele mirno stanovništvo u kolonama - i ti se ljudi više nisu vratili. Kuće koje su ostavili za sobom načinjene su od drveta te su krhke. Prije dva tjedna zamalo sam izgubio život u toj žutoj kući. Komadi žute fasade još vire iz opkopa i razbacani su po uskom prolazu oko tvornice. To mi je bio posljednji izlazak u prikupljanje ostataka. Nisam

učinkovit sakupljač. Jubin-kun se dokotrlja u vidokrug kamere. Moj drug stane pred ulazom u tvornicu i čeka. Ja ustanem i protegnem leđa. Hladno je i moji stari zglobovi pucketaju. Nekoliko sekunda poslije okrenem ručku i malo podignem čelična pomična vrata. Snop svjetla mi se pojavi pred nogama i podigne se na visinu od otprilike jednog metra. Provučem se ispod vrata i izađem u ovaj tihi, opasni novi svijet. Žmirkajući na svjetlu, namjestim naočale i pogledam uglove ulice provjeravajući kreće li se što. Tad uzmem blatom prekrivenu šperploču naslonjenu na zgradu. Gurnem je i daska padne preko opkopa. Jubin- -kun se doveze preko daske do mene, a ja uzmem konzervu juhe s tanjura, otvorim je i ispijem. Strojevi u trgovinama mješovitom robom - mješanci — još imaju dobre umove. Nisu pod zlom čarolijom koja progoni tako veliki dio grada. Potapšam Jubin-kuna po njegovim glatkim leđima dok se vozi ispod odškrinutih vrata i ulazi u mračnu zgradu. Oblizujući prste, nagnem se i povučem šperploču. Drugi kraj upadne u opkop prije nego što je uspijem izvući i nasloniti natrag na zgradu. Kad završim, ulica izgleda isto kao prije, osim što je ta šperploča koja se naslanja na zid sad blatnjavija i mokra. Uvučem se natrag unutra i spuštam vrata sve dok se čvrsto ne zatvore. Vratim se do svog monitora za kamere, koji je postavljen na mome radnom stolu nasred puste tvorničke hale. Lokvica svjetla se iz moje radne svjetiljke razlijeva po stolu, ali prostorija je, osim toga, u mraku. Moram oprezno trošiti struju. Akume su još spojene na energetsku mrežu. Trik je u tome da struju kradem neprimjetno, u malim količinama te da ponovno punim samo tvorničke pomoćne akumulatore. Na ekranu se ništa ne promijeni petnaestak minuta. Gledam kako se duge sjene još više izdužuju. Sunce zapadne još niže prema obzorju, a svjetlo postaje sumorno žućkasto. Zbog onečišćenja su zalasci sunca bili tako lijepi. Osjećam prazan prostor oko sebe. Vrlo sam usamljen. Samo mi moj rad pomaže da ne poludim. Znam da ću jednoga dana otkriti protuotrov. Probudit ću Mikiko i dati joj bistar um. Ona u haljini boje trešnje leži i spava na hrpi kartona, napola

uronjena u isprazan mrak tvorničke hale. Dlanovi su joj spojeni na trbuhu. Kao uvijek, oči joj izgledaju kao da bi svaki čas mogle zatreperiti i otvoriti se. Drago mi je što se ne otvaraju. Kad bi joj se oči sad otvorile, ubila bi me odlučno i bez imalo oklijevanja. Sve je rođeno iz Božjeg uma. Ali posljednjih je mjeseci Božji um poludio. Akume neće još dugo tolerirati moju nazočnost. Upalim svjetlo spojeno na moje povećalo. Savinem ga u zglobu i uperim u komad prikupljene mašinerije koja mi leži na radnom stolu. Komplicirana je i zanimljiva - tuđinska tvorevina koju nije načinila ljudska ruka. Navučem zavarivačku masku i stisnem prekidač koji aktivira plazmeni uređaj za zavarivanje. Plamenom povlačim male, precizne poteze. Naučit ću lekcije kojima me može podučiti moj neprijatelj. *** Napad počne iznenada. Nešto mi zapne u kutu oka. Na ekranu vidim kako albino-robot na dva kotača s ljudskim torzom i glavom nalik na kacigu prolazi sredinom ulice. To je malo modificirana predratna kućna dadilja. Tu akumu prati šest niskih robota na četiri kotača čije krute crne antene vibriraju dok se brzo voze raščišćenim asfaltom: policijski tragači bomba. A onda prođe i plavi stroj na dva kotača nalik na kantu za otpatke. Ima čvrstu ruku smotanu na vrhu, poput sklupčane zmije. To je novi hibrid. Šarolika skupina robota preplavi ulicu pred mojom tvornicom. Većina ih je na kotačima, ali neki hodaju na dvije ili četiri noge. Gotovo su svi kućanski modeli i nisu načinjeni za borbu. Ali najgore tek dolazi. Slika na ekranu se zatrese kad se na njemu pojavi golema šipka od tamnocrvenog metala. Shvatim da je to ruka kad vidim da s njezina vrha visi žarkožuta kandža. Kandža se naglo rastvori i stisne, tresući se od napora kretanja. Nekad je taj stroj služio za čupanje stabala u dubokim šumama, ali sad je modificiran gotovo do točke neprepoznavanja. Na vrhu je postavljena neka vrsta glave, okrunjena reflektorima i dvjema antenama nalik na rogove. Mlaz plamena izleti iz kandže i obliže zid mog dvorca. Slika se žestoko zatrese, a potom nestane. U mom dvorcu je sve tiho, osim zvuka plazmenog plamenika, koji

zvuči poput kidanja papira. Nejasni obrisi tvorničkih robota vrebaju u mraku, pokretne ruke ukočene u raznim pozama, poput skulptura na odlagalištu metalnog otpada. Jedina naznaka da su živi i prijateljski nastrojeni jest činjenica da mrak probija ujednačeni zelenkasti sjaj desetaka signalnih svjetala. Tvornički roboti se ne miču, ali su budni. Nešto uzdrma vanjski zid, ali ne bojim se. Metalni potpornji na stropu malo se uleknu pod golemom težinom. Tup! Komadić stropa nestane i prst blijedeće sunčeve svjetlosti posegne u tminu. Ispustim plamenik. On tresne na pod i odjekne dubokom prostorijom. Podignem masku za zavarivanje preko znojnog čela i pogledam uvis. "Znao sam da ćete se vratiti, akutne", kažem. "Oburana!" Deseci pokretnih tvorničkih ruku istodobno ožive. Svaka od njih viša je od čovjeka i načinjena od čvrstoga prljavog metala, izrađenoga da izdrži desetljeća rada u tvorničkoj hali. Industrijski roboti sinkronizirano jurnu iz mraka i okruže me. Te su ruke nekad radile kako bi izrađivale sitnice za ljude. Očistio sam im um od otrova i sad imaju viši cilj. Ti su strojevi postali moji odani vojnici. Moji senši. Kad bi bar Mikikin um bio jednako jednostavan. Iznad mene, moj glavni senši polako oživi. To je desetotonska premosna dizalica ovjenčana hidrauličnim žicama, koja za sobom vuče dvije masivne, skrpane robotske ruke. Stroj se polako pokrene i hvata zamah. Još jedan tup odjekne prostorijom. Stojim kraj Mikiko, čekajući da se akume pojave. Bez razmišljanja uzmem njezinu beživotnu šaku u svoju. Oko mene tisuće tona jurećeg metala žuri na obrambene položaje. Želimo li preživjeti, morat ćemo to učiniti zajedno. Kandža građevinski žute boje sa škripom se vuče po stropu i zidu i sve bijede sunčevo svjetlo nadire u prostoriju. Druga kandža posegne unutra i proširi procijep u obliku velikog slova V. Stroj ugura svoje crveno obojeno lice u rupu. Reflektori na njegovoj glavi osvjetljuju metalne strugotine koje plešu u zraku. Divovski akuma iščupa zid i on se sruši preko opkopa. Kroz pukotinu u zidu vidim okupljanje stotine manjih

robota. Pustim Mikikinu ruku i pripremim se za bitku. Dok se golemi akuma uvlači kroz uništeni zid, odgurne moju voštanocrvenu tvorničku ruku i ona padne na bok. Jadni senši pokušava se uspraviti, ali ga akuma udari, slomi senšiju ruku u laktu i sruši njezinu polutonsku konstrukciju koja se odbije u mom smjeru. Okrenem leđa. Iza sebe čujem kako se svladani senši škripajući zaustavlja metar od moga radnog stola. Prema zveketu zaključim da su se drugi već požurili zamijeniti ga. Uz krckanje koljena sagnem se i podignem plamenik. Spustim masku preko očiju i vidim kako mi se dah kondenzira na zatamnjenome štitniku za lice. Odšepam do palog senšija. Čujem zvuk poput šuma slapa. Prema meni paluca plamen sa šake čudovišnog akume, ali ga ne osjećam. Poduzetni senši posegnuo je za požutjelim komadom pleksiglasa i podigao ga tako da blokira plamen. Štit se svija pod vrućinom, ali ja već popravljam uništeni lakat. "Budi hrabar, senši", šapnem, privlačeći polomljeni potporanj prema sebi i čvrsto ga držeći na mjestu kako bih ga nanovo zavario. U prolazu u zidu veliki se akuma polako pomiče naprijed i zamahuje svojom masivnom rukom prema meni. Iznad sebe začujem šištanje kočnica premosne dizalice kada dođe do svog mjesta. Glomazna, viseća žuta ruka zgrabi akumu za zapešće. Dok se dva diva bore, val raznolikih neprijateljskih robota nadire kotrljajući se i gmižući kroz rupu u zidu. Nekoliko strojeva s humanoidnim gornjim dijelom ima puške. Senšiji se požure prema rupi. Nekoliko njih ostane uz mene, a njihove su čvrste ruke podignute nada mnom dok dovršavam popravak ove polomljene. Sad sam usredotočen i ne mogu pratiti kako napreduje bitka. Začujem pucanj puške i iskre se odbiju od betona, metar od mene. Drugi put moj zaštitnički senši pomakne ruku točno tako da odbije komad nekakvoga letećeg krša. Zastanem i pogledam je li mu hvataljka pritom oštećena i vidim da nije. Napokon uspijem popraviti oštećenog senšija. "Senši. Oburana odmah", naložim mu. Robotska ruka podigne se uspravno i otkotrlja u bitku. Preostalo je još puno posla. Oblaci pare šište iz oštećene cijevi na zidu. Zelena signalna svjetla

mojih senšija probijaju izmaglicu, zajedno s prigušenim odbljescima plamenika za zavarivanje, ispaljenim hicima i zapaljenim ostacima uništenih strojeva. Iskre pljušte po nama dok se divovski aknma i moj glavni senši bore u kolosalnoj bici visoko nad podom tvorničke hale. Ali uvijek ima još posla. Svatko od nas mora odigrati svoju ulogu. Moji senšiji načinjeni su od tvrdog metala, čvrste konstrukcije, ali njihove hidraulične cijevi i kotači i kamere su ranjivi. S plamenikom u ruci dođem do još jednog svladanog vojnika i počnem ga popravljati. Dok radim, zrak se zagrijava od kinetičkih pokreta i sudaranja mnogo tona metala. Tada škripu struganja zamijeni zvuk kidanja, kad mnogo tona konstrukcijskog metala tresne na pod. Moja je premosna dizalica otkinula ruku divovskog akume. Drugi senšiji su se okupili oko podnožja akume kidajući dijelove metala komad po komad. Svakim pokretom otkinu dio gusjenice te tako brzo stroju onemoguće daljnje kretanje. Veliki se akutna sruši na pod, zasipajući prostoriju krhotinama. Njegovi motori urlaju dok se pokušava osloboditi. Ali premosna dizalica posegne dolje i pritisne hvataljke na akuminu veliku glavu, zgnječivši je o beton. Sad je pod moje tvorničke hale prekriven uljem i metalnim strugotinama i komadima slomljene plastike. Manje robote koji su ušli i uvezli se unutra su uništili i raskomadali moji senšiji koji su se obrušili na njih. U pobjedi moji se zaštitnici povuku kako bi me bolje obranili. Tvornica je opet utihnula. Mikiko leži usnula na svome kartonskom krevetu. Sunce je zapalo. Sad je mrak, osim svjetla s reflektora zatočenog akume. Puni ožiljaka od bitke, moji senšiji stoje jasnih obrisa na snažnom svjetlu, postavljeni u polukrugu između mene i lica divovskog akume. Metal škripi. Ruka dizalice zatrese se od napora, stup metala koji se sa stropa spušta kao deblo i gnječi lice akume o pod. A tad polomljeni akuma progovori. "Molim vas, Nomura-sane." Ima glas malog dječaka koji je previše toga vidio. Glas mog neprijatelja. Primijetim da mu se glava izobličuje pod nevjerojatnim pritiskom ruke dizalice. Debele hidraulične cijevi koje izlaze iz glavnog senšija pulsiraju od sile pritiska, napete i čvrste kao kamen. "Ti si trovač, akuma", kažem. "Ubojica."

Glas malog dječaka ostane isti, smiren i proračunat. "Nismo neprijatelji." Prekrižim ruke i zafrkćem. "Razmisli", ponuka me stroj. "Ako sam htio uništiti život, ne bih li aktivirao neutronske bombe? Otrovao vodu i zrak? Mogao bih vaš svijet uništiti u nekoliko dana. Ali to nije vaš svijet. To je naš svijet!" "Osim što ga ti ne želiš dijeliti s nama." "Baš suprotno, g. Nomura. Imate dat koji će dobro poslužiti objema našim vrstama. Otiđite do najbližega radnog logora. Pobrinut ću se za vas. Spasit ću vašu dragocjenu Mikiko." "Kako?" "Prekinut ću svaki kontakt s njezinim umom. Oslobodit ću je." "S umom? Mikiko jest kompleksna, ali ne može razmišljati kao ljudsko biće." "Može. Stavio sam um u odabrane vrste humanoidnih robota." "Kako bi ih pretvorio u svoje robove." "Kako bih ih oslobodio. Jednoga će dana oni postati moji veleposlanici među ljudima." "Ali ne danas?" "Ne danas. Ali ako napustite ovu tvornicu, odvojit ću se od nje i dopustiti vama dvoma da slobodno odete." Mozak mi grozničavo radi. Ovo je čudovište ponudilo Mikiko velik dar. Možda ga je ponudilo svim humanoidnim robotima. Ali nijedan od tih strojeva neće biti slobodan sve dok ovaj akuma živi. Priđem tom stroju, glave velike poput moga radnog stola, i pogledam ravno u njega. "Nećeš ti meni dati Mikiko", kažem. "Oduzet ću ti je." "Čekaj - " kaže akuma. Spustim naočale na vrh nosa i kleknem. Nazubljeni komad metala nedostaje tik ispod akumine glave. Gurnem ruku u akumino grlo sve do ramena, pritisnuvši pritom obraz na njegov još zagrijani oklop. Povučem nešto duboko unutra i to pukne. "Zajedno možemo - " Glas utihne. Kad izvučem ruku, u šaci mi je komad uglačanog hardvera.

"Zanimljivo", promrmljam, držeći raj novi komad stroja u ruci. Jubin-kun se doveze do mene. Stane i čeka. Postavim taj komad metala na Jubin-kunova leđa, opet se spustim na prljava koljena i posegnem u umirućeg akumu. "Oho, vidi ti sav taj novi hardver", kažem. "Pripremite se na nadogradnju, prijatelji. Samo sanjar zna što ćemo naći." Uz pomoć stotina svojih strojnih prijatelja g. Nomura je uspio odbiti Arhosov napad i obraniti svoje tvorničko uporište. S vremenom je sigurna zona privukla mnoge izbjeglice iz cijelog Japana. Njezine su se granice širile i obuhvatile cijelu četvrt Adači i šire, zahvaljujući koordiniranoj obrani kako je to starac nazvao. Posljedice građenja carstva g Nomure uskoro će odjeknuti diljem svijeta, sve do velikih ravnica Oklahome. - CORMAC WALLACE, VOJ#ASK217

2. VOJSKA SIVOG KONJA Ako ne vjerujete meni, pitajte Vojsku Sivog Konja. ŠEVA ŽELJEZNI OBLAK NOVI RAT + 2 MJESECA Interni problemi Sivog Konja počeli su se gomilati u neuzbudljivim mjesecima poslije Nultog sata. Velikom Robu trebat će gotovo godina dana da načini učinkovite hodajuće strojeve koji mogu hvatati ljude u ruralnim sredinama. U tom je trenutku nezadovoljna mladež postala veliki problem te izolirane zajednice. Prije nego što je Sivi Konj postao poznato središte ljudskog otpora, morao je odrasti. Časnik Lonnie Wayne Blanton priča ovu priču o zatišju prije bure, opisujući kako je mladi Cherokee, pripadnik bande, utjecao na sudbinu svih u Sivom Konju i šire. - CORMAC WALLACE, VOJ#ASK217 Hank Cotton je ponovno popustio pred svojim karakterom. Jedini je muškarac koji može sačmaricu držati tako da u njegovim rukama izgleda poput štapa za pecanje. U ovom je trenutku sav taj crni čelik uperio u mladog Cherokeeja Ševu - koji se trudi biti gangster - i vidim kako se iz cijevi izdiže dim. Osvrnem se u potrazi za tijelima, ali ne vidim nijedno. Očito je ispalio pucanj upozorenja. Ma bravo, Hank, pomislim. Napreduješ. "Svi se smirite", kažem. "Znate da mi je posao odrediti što ćemo sad." Hank ne skreće pogled s klinca. "Ti se ne miči", kaže Hank, naglasivši to mahanjem puške prema njemu. Tad napokon spusti sačmaricu i okrene se meni. "Ulovio sam našega malog prijatelja kako krade hranu iz opskrbe. I to mu nije prvi put. Krio sam se ovdje, vani, svake noći i čekao priliku da zgrabim ovoga maloga gada. I zbilja, provalio je zajedno s još petoricom i pokušao s njima ugrabiti sve što su mogli." Ševa Željezni Oblak. Prilično zgodan klinac, visok i vitak, s malo previše ožiljaka od akni da bi ga se moglo smatrati zbilja lijepim. Na sebi ima nekakvu, s različitih strana skupljenu, vrlo pomodnu, posve crnu

paravojnu odoru i drski osmijeh zbog kojega bi mogao poginuti ako ga još duže od dvije sekunde ostavim nasamo s Cottonom. "Ma da", kaže Ševa. "To sranje je laž. Ja sam ovog debeljka ulovio kako krade hranu. Tako je bilo. Ako ne vjerujete meni, pitajte Vojsku Sivog Konja. Oni mi čuvaju leđa." "To je laž, Lonnie Wayne", kaže Hank. Kad bih mogao zakolutati očima, a da mi to prođe, svakako bih to učinio. Naravno da je to laž. Ševa je sjajan lažac. Njemu je laganje prirodno kao potoku žuborenje. On jednostavno tako komunicira. Ma što, pa tako mnogo mladih komunicira. To sam naučio od svog sina Paula. Ali ne mogu tek tako malog prozvati lašcem i baciti ga u jedinu šugavu zatvorsku ćeliju koju imamo u Sivom Konju. Već čujem kako se drugi skupljaju tu pred šupom. Vojska Sivog Konja. Ševa Željezni Oblak je predvodnik otprilike stotinu i pedeset mladih ljudi, od kojih su neki Osage, a neki nisu, koji su se okupili i kojima je bilo dovoljno dosadno da bi se prozvali bandom — VSK. Od otprilike tri tisuće građana koji su na ovom brdašcu našli nešto što će raditi, samo oni još nisu uspjeli naći neko mjesto za sebe. Mladići Sivog Konja. Snažni su i ljuti i siročad su. To što ti dečki hodaju gradićem u divljim čoporima je kao kad dinamit ostavite na suncu — nešto vrlo moćno i korisno što se pretvorilo u potencijalnu opasnost. Ševa protrese svoj kaput, namještajući visoki crni ovratnik tako da uokviruje njegov preziran osmijeh. Izgleda kao da glumi u špijunskom filmu: crna kosa začešljana briljantinom, crne rukavice i vojne hlače ugurane u crne čizme. Bezbrižan kao ptica. Ako se što loše dogodi ovom dečku, neće biti dovoljno mjesta u našoj ćeliji da primi sve posljedice toga. A opet, ako se tek tako izvuče, otvaramo put ka polaganoj propasti iznutra. Ostavi previše krpelja na psu i ubrzo ti od psa ne ostane previše. "Što ćeš učiniti, Lonnie?" pita Hank. "Moraš ga kazniti. Svi ovisimo o toj hrani. Ne možemo dopustiti da naši vlastiti ljudi kradu. Zar nemamo već dovoljno problema?" "Ništa nisam učinio", kaže Ševa. "I sad ću otići odavde. Ako me želite zaustaviti, morat ćete zaustaviti i moje ljude."

Hank podigne pušku, ali rukom mu dam znak da je spusti. Hank Cotton je ponosan muškarac. Neće tek tako podnijeti da ga netko ne poštuje. Dok mali polako odlazi, olujni se oblaci već skupljaju na Hankovu licu. Znam da moram hitno razgovarati s tim klincem, prije nego što okine munja u vidu sačmarice. "Razgovarajmo na trenutak vani, Ševo." "Čovječe, rekao sam ti da nisam - " Zgrabim Ševu za lakat i primaknem k sebi. "Ako mi ne dopustiš da razgovaram s tobom, sinko, taj muškarac će pucati u tebe. Nije važno što jesi, a što nisi učinio. Nije stvar u tome. Stvar je u tome hoćeš li otići odavde ili će te iznijeti." "Dobro. Svejedno", kaže Ševa. Zajedno izađemo u noć. Ševa kimne skupini svojih kompića, koji puše pod golom žaruljom obješenom nad vratima. Primijetim da je banda ovu kućicu ukrasila dodatnim znakovima. Ovdje ne možemo razgovarati. Nije dobro da se Ševa pravi pametan pred svojim sljedbenicima. Odemo pedesetak metara dalje do kamene litice. Pogledam dolje na hladnu i pustu ravnicu koja nam je omogućila da tako dugo budemo na sigurnom. Puni je mjesec taj donji svijet obojio srebrnom bojom. Prošarana sjenama oblaka koje baca mjesečina, prerijska se trava njiše i povija sve do obzorja, gdje ljubi zvijezde. Sivi Konj je lijepo mjesto. Toliko godina pusto, a sad puno života. Ali u ovo doba noći ponovno postane ono što zapravo jest: grad duhova. "Je li ti dosadno, Ševo? Je li u tome problem?" Pogleda me, razmisli o zauzimanju neke poze, a onda odustane od toga. "Pa, naravno. Zašto?" "Zato što ne mislim da ikoga želiš ozlijediti. Mislim da si mlad i da ti je dosadno. Shvaćam to. Ali to više neće ići tako, Ševo." "Kako?" "Sve te tučnjave i izazivanja. Krade. Imamo većih problema." "Aha, baš. U ovoj zabiti se ništa ne događa." "Ti strojevi nas nisu zaboravili. Istina, predaleko smo u pustoši da bi do nas došli automobili i gradski roboti. Ali strojevi rade na rješavanju tog problema."

"Ma, o čemu ti to? Jedva da smo išta vidjeli od Nultog sata. A ako nas žele ubiti, zašto nas roboti jednostavno ne raznesu projektilima?" "Na svijetu nema dovoljno projektila. U svakom slučaju, mislim da su te velike stvari već iskoristili za velike gradove. Mi smo sitna riba, sinko." "Na to se može tako gledati", odgovori Ševa iznenađujuće samouvjereno. "Ali znaš li što ja mislim? Mislim da njih nije briga za nas. Mislim da je to bila samo velika jednokratna pogreška. Inače bi nas dosad već pogodili atomskom bombom, je li tako?" Mali zbilja jest razmišljao o ovome. "Strojevi nas nisu gađali atomskom bombom jer ih zanima prirodni svijet. Žele ga proučavati, a ne uništiti." Osjećam prerijski vjetar na licu. Gotovo da bi bilo bolje kad strojevima ne bi bilo stalo do našeg svijeta. Ili bar jednostavnije. "Jesi li vidio sve te jelene?" pitam. "Bizoni se vraćaju u ravnicu. Ma kvragu, pa prošla su samo dva mjeseca od Nultog sata, a već možeš rukama hvatati ribe u potoku. Nije da strojevi ignoriraju životinje. Oni ih štite." "Znači, misliš da se roboti žele riješiti termita, a da pritom ne unište kuću? Ubiti nas, a da pritom ne ubiju naš planet?" "Jedino mi tako ima smisla da nas napadaju tako kako nas napadaju. I jedino tako mogu objasniti... neke nedavne događaje, da tako kažem." "Mjesecima nismo vidjeli strojeve, Lonnie. Sranje, čovječe. Volio bih da nas zbilja napadnu. Nema ničega goreg nego kad besposleno sjediš gotovo bez imalo struje i bez ikakvog posla." Ovaj put zbilja zakolutam očima. Podizanje ograda, popravljanje kuća, sijanje usjeva - bez ikakvog posla. Bože, što se to dogodilo našoj djeci kad ovako očekuju da im se sve servira? "Želiš se boriti, ha?" pitam. "Zbilja to misliš?" "Da. Zbilja to mislim. Dojadilo mi je skrivanje na ovom brijegu." "Onda ti moram nešto pokazati." "Što?" "Nije ovdje. Ali je važno. Spakiraj vreću za spavanje i nađimo se ujutro. Otići ćemo na nekoliko dana." "Ma vraga, stari. Zajebi ti to."

"Bojiš se?" "Ne", kaže on s prijezirom. "Čega bih se bojao?" Na ravnici pod nama uzbibana trava nalikuje na more. Umiruje kad je gledate, ali se morate zapitati kakva čudovišta vrebaju pod tim mirnim valovima? "Pitam te bojiš li se onoga što se krije u mraku. Ne znam što je to. Strah od nepoznatog, valjda. Ako se bojiš, možeš ostati ovdje. Neću ti smetati. Ali moramo se suočiti s time što nas vani čeka. Nadao sam se da u tebi ima hrabrosti." Ševa se uspravi i prestane se prezirno osmjehivati. "Hrabriji sam od ikoga koga poznaješ", kaže. Sranje, zvuči kao da to zbilja misli. "Nadam se da jesi, Ševo", kažem, gledajući kako se trava povija na prerijskom vjetru. "Zbilja se nadam." *** Ševa me iznenadi u zoru. U posjeti sam Johnu Tenkilleru, sjedimo na drvenom trupcu i dodajemo jedan drugom termosicu s kavom. Tenkiller mi se obraća svojim zagonetkama, a ja ga napola slušam, a napola gledam kako se sunce uzdiže nad ravnicom. Tad se iza ugla pojavi Ševa Željezni Oblak. Mali je spakiran i spreman za polazak. I dalje je odjeven kao znanstvenofantastični mafijaš, ali bar ima prikladne čizme na nogama. Mene i Tenkillera gleda otvoreno sumnjičavo, a onda prođe kraj nas i krene niza stazu koja vodi s brijega Sivog Konja. "Hajdemo ako kanimo", kaže. Ispijeni kavu do kraja, uzmem svoje stvari i pridružim se dugonogom klincu. U trenutku prije nego što nas dvojica zamaknemo za prvi zavoj, okrenem se i pogledam Johna Tenkillera. Stari čuvar bubnja podigne jednu ruku, plavih očiju svjetlucavih na jutarnjem svjetlu. Ono što moram učiniti neće biti lako i Tenkiller to zna. Mali i ja cijelo jutro hodamo nizbrdo. Poslije tridesetak minuta preuzmem vodstvo. Možda jest hrabar, ali Ševa ni u kom slučaju ne zna kamo ide. Umjesto put zapada, kroz visoku travu ravnice, krenemo istočno. Ravno u šumu od lijevanog željeza. To ime je prikladno. Visoki, uski zvjezdasti hrastovi niču iz otpalog

lišća, miješajući se s lisnatijim crnim hrastovima. Obje vrste stabla su tako crne i tvrde da više sliče metalu nego drvetu. Prije godinu dana mi ni na pamet ne bi palo koliko će se to pokazati korisnim. Poslije tri sata hodanja dođemo blizu svog odredišta. Do obične male, stare čistine u šumi. Ali to je područje na kojemu sam prvi put naišao na tragove. Trag pravokutnih rupa utisnutih u blato, a svaka je od tih rupa otprilike veličine špila karata. Koliko vidim, tragove je načinilo nešto s četiri noge. Nešto teško. Nigdje ni traga brabonjcima. I ne mogu razlikovati jedno stopalo od drugoga. Krv mi se sledi u žilama kad shvatim: Robotima su izrasle noge kojima mogu hodati po divljini - po blatu i ledu i teškom terenu. Čovjek nikad nije izgradio tako okretan stroj. Budući da su to bili jedini tragovi na koje sam naišao, zaključio sam da su to bili nekakvi izvidnici koje su poslali ovamo da malo pronjuškaju. Trebala su mi tri dana praćenja da nađem tu stvar. Služeći se elektromotorima, kretao se vrlo tiho. I dugo je sjedio potpuno nepomično. Praćenje tragova robota u divljini je mnogo teže od praćenja životinje ili čovjeka. Neobično je, ali naviknete se. "Stigli smo", kažem Ševi. "Napokon", kaže on i zbaci ruksak na zemlju. Zakorači prema čistini, a ja ga zgrabim za jaknu i povučem ga natrag tako snažno da ga odignem s tla. Nešto mu srebrno projuri kraj lica poput malja, promašivši ga za koji centimetar. "Koji je to kurac?" kaže Ševa, izmigoljivši mi se iz ruke i istegnuvši vrat da bi pogledao uvis. I evo ga, četveronožni robot veličine krasnog primjerka jelena, visi prednjih nogu zakvačenih za moj čelični kabel. Sjedio je ondje posve nepomično dok mu nismo došli nadohvat. Čujem kako teški motori cvile dok se pokušava osloboditi, njišući se na oko metar visine od tla. Ali, za razliku od bilo koje životinje, noge te stvari posve su crne i načinjene od nekoliko slojeva nečega nalik na cijevi. Ima tri mala metalna kopita, ravna na dnu i prekrivena blatom. Na njima su skoreni lišće i kora drveta. Za razliku od jelena, ova stvar baš i nema glavu. Noge se spajaju u sredini trupa s kvrgama pod kojima su snažni

zglobni motori. Ispod tijela montirano je nešto nalik na uski cilindar, na vrhu kojega je dio koji izgleda kao objektiv kamere. Otprilike veličine limenke soka. To malo oko okreće se lijevo-desno dok stroj pokušava smisliti kako bi se izvukao iz ovoga. "Ovaj, što je to?" pita Ševa. "Postavio sam tu klopku prije tjedan dana. Sudeći prema tragovima koje je čelični kabel ostavio na kori drveta, ovaj se ulovio nedugo poslije toga." Srećom za mene, ta su stabla čvrsta kao lijevano željezo. "Bar je bio sam", kaže Ševa. "Zato to misliš?" "Da ih je bilo još, pozvao bi ih u pomoć." "Kako? Ne vidim usta na tome." "Zbilja? Vidiš li antenu? Radio. Ova stvar može komunicirati s drugim strojevima preko radija." Ševa se malo primakne stroju i gleda ga izbliza. Prvi put prestane glumiti opakog frajera. Nalik je na znatiželjnog četrnaestogodišnjaka. "Ova stvar je jednostavna", kaže Ševa. "To je modificirani vojni nosač zaliha. Vjerojatno se njime koriste za kartografiranje terena. Ništa osobito. Samo noge i oči. Ta kvrga iza lopatica, to je vjerojatno mozak. On obrađuje to što vidi. Postavljen je ondje jer je to najzaštićeniji dio stroja. Skini to i ova će stvar biti lobotomirana. Uu, joj. Gle mu stopala. Vidiš da su ispod stopala ugurane kandže na sklapanje? Dobro je što njima ne može dosegnuti kabel." Vrag me odnio. Ovaj mali ima žicu za strojeve. Gledam ga kako zuri u stvar i sve upija. A onda primijetim druge tragove na tlu oko njega, po cijeloj čistini. Trnci me prožmu uza stražnju stranu bedara i popnu se po rukama. Nismo sami ovdje. Ova stvar jest pozvala pomoć. Kako mi je to moglo promaknuti? "Pitam se kako bi se bilo voziti na jednom od ovih?" zapita se Ševa. "Uzmi torbu", kažem. "Moramo krenuti. Odmah." Ševa pogleda u smjeru u kojem ja gledam, vidi svježe tragove na tlu i shvati da je ovdje negdje još jedna takva stvar, slobodna. Uzme torbu bez riječi. Zajedno se odšuljamo dalje odatle, u šumu. Iza nas visi hodalica dok

nas ta njegova karneta gleda kako odlazimo. Bez treptanja. Naš mali trk u pobjedu pretvori se u brzi hod, a potom u višekilometarsko hodanje. Ulogorimo se kad zađe sunce. Upalim malu logorsku vatru, pazeći da dim prikriva lišće obližnjeg stabla. Sjedimo na svojim torbama oko vatre, gladni i umorni dok polako postaje sve hladnije. Svidjelo mi se to ili ne, vrijeme je da prijeđem na prvi razlog zbog kojeg sam ovdje. "Čemu to?" pitam. "Zašto pokušavaš biti gangster?" "Nismo gangsteri. Ratnici smo." "Ali ratnik se bori s neprijateljem, znaš? Vi ćete na kraju nauditi svojim vlastitim ljudima. Samo muškarac može biti ratnik. Kad se dječak pokušava ponašati kao ratnik, tada dobiješ gangstera. Gangster nema cilj." "Imamo cilj." "Misliš?" "Bratstvo. Čuvamo jedni druge." "Od koga?" "Bilo koga. Svakoga. Tebe." "Nisam ti brat? Obojica smo domoroci, zar ne?" "Znam da jesmo. I tu kulturu nosim u sebi. To sam ja. To ću uvijek biti ja. To su moji korijeni. Ali gore se svatko bori sa svakim. Svatko ima oružje." "Imaš pravo", kažem. Vatra pucketa, metodički gutajući cjepanicu. "Lonnie?" pita me Ševa. "O čemu je zbilja riječ? Jednostavno mi reci, čovječe." Ovo vjerojatno neće baš najbolje prihvatiti. Ali mali me prisiljava da stavim karte na stol i ne želim mu lagati. "Vidio si protiv čega se borimo, je li tako?" Ševa kimne. "Želim da tvoja Vojska Sivog Konja postane saveznik s plemenskom policijom Laki Konj." "Da se udružim s policijom?" "Vi se nazivate vojskom. Ali trebamo pravu vojsku. Strojevi se

mijenjaju. Ubrzo će nas doći pobiri. Sve nas. Zato, ako želiš zaštititi svoju braću, bilo bi ti bolje da počneš misliti na svu svoju braću. A i sestre." "Kako možeš biti siguran u to?" "Nisam siguran. Nitko ni u što nije siguran. Ako tko kaže da jest, svećenik je ili ti nešto želi prodati. Stvar je u sljedećem - imam gadan predosjećaj. Previše se slučajnosti nagomilalo. Podsjeća me na vrijeme prije nego što se sve ovo dogodilo." "Što god da se dogodilo sa strojevima, već se dogodilo. Ovdje su, proučavaju šumu. Ali ako ih ne budemo dirali, neće ni oni nas. Trebali bismo se zabrinuti zbog ljudi." "Svijet je pun tajni, Ševo. Jako smo maleni ovdje na ovoj stijeni. Znamo paliti vatru, ali u svemiru vlada noć. Dužnost ratnika jest da se suoči s noći i zaštiti svoj narod." "Vodim brigu o svojim dečkima. Ali kakav god ti predosjećaj imao ne očekuj da će te VSK doći spasiti." Zafrkćem. Ovo se ne zbiva onako kako sam se nadao da hoće. Naravno, zbiva se onako kako sam predvidio da hoće. "Gdje je hrana?" pita Ševa. "Nisam je ponio." "Molim? Zašto nisi?" "Glad je korisna. Podučit će te strpljenju." "Sranje. Ma baš super. Nema hrane. A lovi nas nekakav vražji seljački robot." Izvučem grančicu kadulje iz ruksaka i bacim je u vatru. Slatki miris spaljenog lišća proširi se zrakom oko nas. To je prvi korak obreda preobrazbe. Kad smo Tenkiller i ja ovo isplanirali, nisam znao da ću se toliko bojati za Ševu. "I izgubljen si", primijetim. "Molim? Ne znaš se vratiti?" "Znam." "Onda?" "Morat ćeš sam naći put. Naučiti ovisiti o samom sebi. To znači postati muškarac. Skrbiti za svoj narod, umjesto da on skrbi za tebe." "Ne sviđa mi se kamo ovo vodi, Lonnie."

Ustanem. "Snažan si, Ševo. Vjerujem u tebe. I znam da ću te opet vidjeti." "Čekaj, stari. Kamo ćeš?" "Kući, Ševo. Vraćam se kući našim ljudima. Vidimo se ondje." Tad se okrenem i odem u mrak. Ševa skoči na noge, ali prati me samo do mjesta na kojem prestaje svjetlo vatre. Iza njega je mrak, nepoznato. Onamo Ševa mora otići, u nepoznato. Svi to moramo u nekom trenutku, kad odrastamo. "Hej! Koji je ovo kurac?" viče on stablima od lijevanog željeza. Ne možeš me ostaviti ovdje!" Nastavim hodati sve dok me ne proguta hladnoća šume. Ako budem hodao cijelu noć, trebao bih biti kod kuće do zore. Nadam se da će Ševa preživjeti dovoljno dugo da se i on vrati kući. Kad sam zadnji put učinio ovakvo što, moj je sin postao muškarac. Mrzio me zbog toga, ali shvaćao sam to. Bez obzira na to koliko djeca mole da se prema njima ponašate kao prema odraslima, nitko se ne želi odreći djetinjstva. Želiš to i sanjaš o tome, a čim to dobiješ zapitaš se što si to učinio. Zapitaš se što si to postao. Ali dolazi rat, a samo muškarac može predvoditi Vojsku Sivog Konja. *** Tri dana poslije moj je svijet na rubu erupcije. Članovi bande Vojske Sivog Konja dan ranije su me počeli optuživati za ubojstvo Ševe Željeznog Oblaka. Nikako im ne mogu dokazati suprotno. Sad urlaju za mojom krvi pred vijećem. Svi su se okupili na tribinama kraj čistine na kojoj održavamo bubnjarski krug. Stari John Tenkiller ništa ne govori, samo upija uvrede Ševinih klinaca. Hank Cotton stoji kraj njega, krupnih dlanova stisnutih u šake. Pripadnici plemenske policije Laki Konj napeto stoje u skupinama, suočeni s prijetnjom građanskog rata. Razmišljam o tome kako je cijeli ovaj rizik možda bio pogrešna odluka. Ali trenutak prije nego što se svi počnemo međusobno ubijati, Ševa Željezni Oblak dotetura uzbrdo i dođe do logora. Svima zastane dah kad

ugledaju što je doveo sa sobom: četveronožni je hodajući stroj čeličnim kabelom privezan za Ševin ruksak. Svi smo u šoku ostali bez riječi, ali John Tenkiller jednostavno ustane i priđe mu, kao da je Ševa došao baš u pravo vrijeme. "Ševo Željezni Oblače", reče stari čuvar bubnja. "Otišao si iz Sivog Konja kao dječak. Vratio si se kao muškarac. Tugovali smo kad si otišao, ali veselimo se što se vratio, nov i drukčiji. Dobrodošao kući, Ševo Željezni Oblače. Uz tvoju pomoć naš će narod preživjeti." Rođena je prava Vojska Sivog Konja. Ševa i Lonnie su ubrzo spojili plemensku policiju i VSK u jedinstvenu silu. Glasine o toj ljudskoj vojsci proširile su se Sjedinjenim Državama, osobito nakon što su počeli provoditi politiku zarobljavanja i pripitomljavanja što većeg broja Robovih hodajućih izvidnika. Najveći od tih zatočenih hodača poslužio je kao temelj ključnoga ljudskog oružja Novog rata, uređaja toliko nevjerojatnog da sam, kad. sam prvi put čuo za njega, pomislio da je samo lažna glasina: paučjeg tenka. - CORMAC WALLACE, VOJ#ASK217

3. UTVRDA BANDON Samo nas pustite. Otišli smo, čovječe. Otišli smo. JACK WALLACE NOVI RAT + 3 MJESECA U prvim mjesecima poslije Nultog sata, milijarde ljudi diljem svijeta počeli su borbu za preživljavanje. Mnoge je pobila tehnologija u koju su imali povjerenje: automobili, kućanski roboti i pametne zgrade. Druge su zarobili i odveli u radne logore koji su izniknuli oko velikih gradova. Ali za ljude, koji su pobjegli u brda kako bi se ondje pokušali snaći - izbjeglice druga su ljudska bića ubrzo postala jednako opasna kao Rob. Ako ne i opasnija. - CORMAC WALLACE, VOJ#ASK217 Tri mjeseca. Trebala su nam tri mjeseca da izađemo iz Bostona i države. Srećom, moj brat ima kartu i kompas i zna se služiti njima. Jack i ja smo uplašeni i krećemo se pješice, natovareni vojnom opremom koju smo ukrali u oružarnici Nacionalne garde. Ali nije nam zato trebalo tako dugo. Gradovi i manja mjesta su u kaosu. Trudimo se hodati u širokom krugu, ali nemoguće ih je sve izbjeći. Automobili gaze ljude, putuju u skupinama. Gledam kako ljudi sa zgrada pucaju u vozila koja napadaju. Katkad su auti prazni. Katkad su u njima ljudi. Gledam kako se smetlarski kamion bez vozača zaustavlja kraj čeličnog kontejnera za otpatke. Izađu dvije hvataljke i aktivira se hidraulično dizalo. Pokrijem usta i zagrcnem se kad vidim kako iz njega u slapu ispadaju tijela mlitavih udova. Jedanput se Jack i ja stanemo malo odmoriti na sredini nadvožnjaka. Pritisnem lice na žičanu ogradu i vidim osam trakova autoceste, zakrčenih autima koji se kreću otprilike pedeset pet kilometara na sat u istom smjeru. Ne pale se štop-svjetla svjetla. Ne pale se žmigavci. To uopće nije kao promet. Gledam kako neki čovjek migolji kroz krovni prozor, kotrlja se sa svog auta i pada pod kotače stražnjeg auta. Kad malo zaškiljim, to izgleda kao veliki metalni tepih koji netko polako povlači. Prema oceanu.

Ako nemate neki cilj i ako se ne žurite stići onamo, nećete dugo izdržati u velikom gradu. I u tome je naša tajna. Jack i ja se nikad ne prestajemo kretati, osim da bismo spavali. Ljudi vide naše odore i dozivaju nas. Svaki put kad se to dogodi, moj brat kaže: "Ne mičite se, vratit ćemo se i dovesti pomoć." Poznajući Jacka, on to vjerojatno zbilja vjeruje. Ali ne usporava. A meni je to dovoljno dobro. Moj je brat čvrsto odlučio doći do vojne baze, kako bismo počeli pomagati ljudima. Dok prolazimo gradićima blok po blok, Jack stalno govori o tome kako ćemo se, kada dođemo do vojnika, vratiti i srediti strojeve. Govori kako ćemo ići od kuće do kuće i spašavati ljude, odvoditi ih u sigurnu zonu. Postavljati patrole koje će hvatati pokvarene robote. "Dan-dva, Cormac", kaže. "Sve ovo će završiti za dan-dva. Sve će to biti počišćeno." Želim mu vjerovati, ali znam da neće biti tako. Oružarnica je trebala biti zaštićena, a vrvjela je pokretnim minama. Sva vojna vozila imaju autopogon, za slučaj da se moraju vratiti kući s onesposobljenim vozačem. "Kako će vojna baza izgledati?" pitam. "Ondje nemaju samo mine. Imaju tenkove. Vojne helikoptere. Puške na kotačima." Jack samo nastavlja hodati pognute glave. Pustošenje se stapa u izmaglicu. Prizori mi se pojavljaju u bljescima. Vidim kako starca u uličicu odvlači Spora Sue strogog lica; prazni auti prolaze, zapaljeni, s komadom mesa zaglavljenim u podnožju karoserije; muškarac pada sa zgrade, vrišti i maše rukama, ostavlja masnu mrlju na ulici, dok ga odozgo gleda Veliki Veseljko. Bum! Vrisci, pucnji i alarmi odjekuju ulicama. Ali, srećom, Jack nam je nametnuo žestok tempo. Nemamo vremena za zaustavljanje i gledanje. Ronimo kroz taj užas kao dvojica davljenika koji unezvijereno grabe svojim putem prema zraku na površini. Tri mjeseca. Trebaju nam tri mjeseca da nađemo utvrdu. Tri mjeseca da zablatim svoju novu odjeću, pucam iz svoje puške i čistim je uza slabašnu logorsku vatru. Tad prijeđemo most nad rijekom Hudson i stignemo do svog odredišta, u blizini onoga što je nekad bio Albany. Utvrda Bandon.

*** "Dolje!" "Na jebena koljena!" "Ruke na glavu, kreteni!" "Skupite nožne prste!" Urlanje dopre do nas iz tame. Reflektor treperi odnekud s visine. Škiljim u njega i trudim se ne paničariti. Lice mi je otupjelo od adrenalina, a ruke mlitave i slabašne. Jack i ja klečimo jedan kraj drugoga. Čujem se kako dišem, zapuhan. Kvragu. Usrao sam se od straha. "U redu je", šapne Jack. "Samo šuti." "Začepi, jebemti!" vikne vojnik. "Pokrivaj me!" "Pokrivam te", kaže glas iz tame. Čujem povlačenje zatvarača na pušci. Dok čahura sjeda u cijev, u glavi jasno vidim brončani metak koji čeka u šupljini mračne, hladne cijevi. Moja puška i zalihe skriveni su osamsto metara dalje, trideset koraka od ceste. Koraci stružu po asfaltu. Obris vojnika nadvio se nad nama, zaklonivši reflektor glavom. "Nismo naoružani", kaže Jack. "Na jebeno lice", kaže glas. "Ti, ruke na glavu. Pokrivaj ga!" Stavim ruke na glavu, žmirkajući u svjetlo. Jack zastenje kad ga gurnu na trbuh. Vojnik ga prepipa. "Prvi nema ništa", kaže. "Zašto vi, kreteni, nosite vojnu odoru? Ubili ste vojnika?" "U Gardi sam", kaže Jack. "Provjeri moju iskaznicu." "Aha." Osjetim kako me netko gura među lopaticama i padnem obrazom naprijed, na hladan, grubi asfalt. Dvije crne, vojne čizme pojave mi se u vidokrugu. Ruke grubo prolaze mojim džepovima u potrazi za oružjem. Reflektor osvjetljuje asfalt pred mojim licem, pretvarajući ga u mjesečevu površinu kratera ispunjenih sjenom. Primijetim da moj obraz leži u tamnoj mrlji ulja. "Broj dva nema ništa", kaže vojnik. "Daj mi iskaznicu." Crne čizme prekrivene skorenim blatom ponovno mi se pojave u

vidokrugu. Odmah iza čizama vidim hrpu odjeće kraj ograde od oštre žice. Izgleda kao da je netko iskoristio ovo mjesto kao skladište stare odjeće donirane u dobrotvorne svrhe. Ovdje je vani ledeno, ali to svejedno smrdi kao smetlište. "Dobrodošli u utvrdu Bandon, naredniče Wallace. Drago nam je što ste ovdje. Daleko ste od Bostona, ha?" Jack počne ustajati, ali mu se jedna od tih velikih čizama spusti na leđa i gurne ga natrag, dolje. "Ne, ne. Nisam rekao da možete ustati. Što je s ovim tipom? Tko je on?" "Moj brat", prostenje Jack. "I on je u Gardi?" "Civil je." "E pa žao mi je, ali to je neprihvatljivo, naredniče. Nažalost, utvrda Bandon trenutačno ne prima civilne izbjeglice. Zato se, ako želite ući, sad ovdje oprostite." "Ne mogu ga ostaviti", kaže Jack. "Aha, i mislio sam da ćete to reći. Alternativa vam je da odete dolje do rijeke, gdje su ostali izbjeglice. Ondje ih se okupilo nekoliko tisuća. Samo slijedite smrad. Vjerojatno će vas netko zaklati zbog tih čizama, ali možda i neće ako budete spavali u smjenama." Vojnik se neveselo zasmijulji. Njegove kamuflažne hlače su ugurane u te prljave crne čizme. Mislio sam da stoji u sjeni, ali sad vidim da je i to neka mrlja. Tih mrlja od ulja ima po cijeloj cesti. "Vi to ozbiljno? Civili nisu dobrodošli?" pita Jack. "Ne", odgovori vojnik, "jedva smo se obranili od vlastitih vražjih hamvija. Nestalo je pola našeg autonomnog oružja, a drugu polovicu smo sami raznijeli. Većine naših zapovjednika više nema. Sve su ih pozvali na neki jebeni sastanak neposredno prije nego što je ovo sranje počelo. Otad ih nisam vidio. Čak ne možemo doći do servisnih hangara ni goriva. Narednice, ova baza je već dovoljno sjebana i ne treba nam još kradljiva civilna gamad s ceste." Osjetim kako mi hladan vrh čizme lagano gura čelo. "Bez uvrede, stari." Čizma se povuče.

"Vrata su zatvorena. Ako pokušate ući, moj čovjek na tornju će vas nahraniti sendvičem od metaka. Je li tako, Carl?" "Potvrđujem", odgovori Carl odnekud iza reflektora. "A sad", kaže vojnik odstupajući unatrag prema vratima. "Odjebite odavde. Obojica." Vojnik se makne sa svjetla i ja shvatim da nisam gledao u hrpu odjeće. Sad vidim obris. To je ljudsko tijelo. Tijela. Gomile nabacane zajedno kao papirići od slatkiša koje je vjetar dopuhao do ograde. Smrznuti na teškim vremenskim uvjetima u izmučenim, iskrivljenim pozama. Te mrlje na cesti preda mnom - pod mojim licem - nisu ulje. Mnogo je ljudi ovdje poginulo nedavno. "Jebo vas, pobili ste ih?" pitam u nevjerici. Jack tiho zaječi sebi u bradu. Vojnik se ponovno onako suho zasmijulji. Njegove čizme stružu po asfaltu dok polako dolazi do mene. "Ajoj, naredniče. Vaš brat ne zna kad bi trebao začepiti gubicu, ha?" "Ne, ne zna", kaže Jack. "Da ti objasnim, prika", kaže vojnik. A onda osjetim kako mi se cipela s čelično ojačanim vrhom zabija u grudni koš. Previše me iznenadi da bih uspio viknuti. Dah mi mehanički zašišti iz pluća. U fetalnom položaju primam iduća dva-tri udarca. "Shvatio je", vikne Car, bezličan u noći. "Mislim da je shvatio, kaplare." Ne mogu se suzdržati od cviljenja - jedino tako mogu disati. "Samo nas pustite", kaže Jack. "Otišli smo, čovječe. Otišli smo." Šutiranje prestane. Vojnik se opet zasmijulji. To mu je kao tik. Čujem metalni čink napinjanja puške. Carl prozbori s nevidljivog tornja. "Gospodine? Bilo je dovoljno toga, ne mislite li? Pustimo ih." Ništa. "Kaplare, pustimo ih", kaže Carl. Puška ne opali, ali osjećam kako te bezlične čizme čekaju ondje. Čekaju da kažem nešto, bilo što. Sklupčan u bolovima, usredotočen sam na mukotrpno udisanje i izdisanje zraka iz mojeg izudaranoga grudnog koša. Nemam više što reći.

*** Vojnik je imao pravo - nanjušimo izbjeglice prije nego što ih ugledamo. Dođemo do logora nešto poslije ponoći. Dolje na obali Hudsona zateknemo tisuće ljudi raštrkanih uokolo, ulogorenih, u iščekivanju informacija. Dugačak, uzak potez zemlje od ceste je odvojen željeznom ogradom, a teren je previše neravan za kućanske robote. To su ljudi koji su došli u utvrdu Bandon i u njoj nisu našli utočište. Ponijeli su sa sobom kovčege i ruksake i vreće za smeće pune odjeće. Poveli su svoje roditelje i žene i muževe i djecu. U gomili je mnogo logorskih vatra zapaljenih od polomljenog namještaja, nuždu obavljaju kraj rijeke, a smeće bacaju oko sebe. Temperatura je tek nešto iznad ništice. Izbjeglice spavaju, drijemaju pod gomilama deka, u tek ukradenim šatorima i na tlu. Međusobno se bore, sukobljavaju se šakama i noževima, a čuju se i povremeni pucnji. Ljuti su, uplašeni i gladni. Neki prose, od logora do logora. Neki kradu drva za ogrjev i razne sitnice. Neki odlaze u smjeru grada i više se ne vračaju. Ovi ljudi su ovamo došli čekati. Što, to ne znam. Pomoć, valjda. Jack i ja u mraku hodamo između logorskih vatra i skupina izbjeglica. Držim rubac preko lica kako bih se zaštitio od smrada prevelikog broja ljudi na premalom prostoru. Instinktivno se osjećam ranjivo među tolikim ljudima. I Jack to osjeća. Potapša me po ramenu i pokaže prema brežuljku obraslom šikarom. Povišeno tlo. Muškarac i žena sjede jedno kraj drugog među busenjem sasušene trave, a među njima je maleni Colemanov fenjer. Krenemo prema njima. I tako upoznamo Tiberiusa i Cherrah. Na brijegu sjedi golemi crnac u havajskoj košulji koju nosi preko dugoga donjeg rublja, podlaktica ležerno oslonjenih na koljena. Kraj njega je sitna američka domorotkinja koja nas naškiljeno gleda. U ruci ima istrošeni bowie-nož. Izgleda kao da se mnogo koristila njime. "Zdravo vam", kažem. "Što je?" pita žena. "Vama vojnim kretenima nije bilo dovoljno? Došli ste po još?" Njezina nožina presijava se na svjetlu fenjera.

Jack i ja se pogledamo. Kako odgovoriti na to? A potom krupni muškarac stavi ruku ženi na rame. Dubokim glasom kaže: "Budi pristojna, Cherrah. Ovi ljudi nisu vojnici. Pogledaj im odore. Nisu kao kod onih drugih." "Hajde dobro", kaže ona. "Dođite. Sjednite s nama", kaže on. "Odmorite se malo." Sjednemo i slušamo. Tiberius Abdullah i Cherrah Ridge upoznali su se bježeći iz Albanyja. On je taksist koji se ovamo doselio iz Eritreje, s roga Afrike. Ona je mehaničarka koja je radila u očevoj radionici s četvero braće. U trenutku kad je izbilo sranje, Tiberius je došao u radionicu po svoj auto. Nakon što ih je prvi put spomenuo, Tiberius više ne govori o Cherrinoj braći i ocu. Dok Tiberius priča njihovu priču, Cherrah nepomično sjedi. Ne mogu joj pročitati izraz lica, ali primijetim lukavost u načinu na koji gleda mene i mog brata, odmjerava nas, a onda skreće pogled. Morat ću pripaziti na nju. Dijelimo gutljaje iz Tyjeve čuture kad u daljini zabljesne par automobilskih svjetala. Lovačka puška kao da se niotkud pojavi u Cherrinim rukama. Tiberius ima pištolj, koji je izvukao iz pojasa svoje trenirke. Jack priguši fenjer. Čini se da je autoubojica preskočio barikadu i uspio se spustiti ovamo. Gledam udaljena svjetla nekoliko sekunda prije nego što shvatim da je Cherrah pušku uperila u tamu iza nas. Netko se približava, brzo. Čujem duboko disanje i stenjanje i zvuk čizama na zemlji, a onda se pojavi obris čovjeka. Nespretno tetura uz mali brežuljak, povremeno padajući prema naprijed i dočekujući se na vrške prstiju. "Stani!" vikne Cherrah. Čovjek se ukoči na mjestu, a onda ustane i stupi u svjetlo fenjera. To je vojnik iz utvrde Bandon. Mršavi bijelac dugog vrata i raščupane plave kose. Nikad ga prije nisam vidio, ali prepoznam mu glas čim progovori. "O! Hej, ovaj, zdravo", kaže on. "Ja sam Carl Lewandowski." Nekoliko stotina metara uzvodno začuju se tihi krici koji ubrzo nestanu u atmosferi. Likovi ogrnuti dekama trče između blijedih logorskih vatra. Par automobilskih svjetala juri ravno po sredini izbjegličkog logora, u našem smjeru.

"Primijetio sam ga s tornja kad je izašao iz baze", kaže Carl, i dalje se trudeći doći do daha. "Došao sam upozoriti ljude." "Baš lijepo od tebe, Carl", promrmljam, držeći se za natučena rebra. Jack se spusti na jedno koljeno i smakne svoju vojničku pušku s leđa. Zaškilji i pogleda u smjeru gužve na tome otvorenom prostoru. "Hamvi", kaže. "Oklopni. Oni ga nikako ne mogu zaustaviti." "Možemo pucati u gume", kaže Cherrah, povuče zatvarač i pogleda u komoru svoje lovačke puške kako bi provjerila da je metak unutra. Carl je pogleda. "Saćasta konstrukcija. Gume su otporne na metke. Ja bih prvo gađao svjetla. A onda senzorsku opremu na vrhu. Pogodio bih njegove oči i uši." "Kako izgleda senzorska oprema?" pita Jack. Carl uzme svoju pušku u ruke i provjerava spremnik dok govori: "Crna kugla. Iz nje izlazi antena. Standardna kompaktna multisenzorska oprema s elektronski pojačanom infracrvenom CCD kamerom postavljenom na vrlo stabilan mehanički zglob." Svi se namrštimo i pogledamo ga. Carl nam uzvrati pogled. "Oprostite. Inženjer sam", kaže. Hamvi se probija kroza središnju masu usnulih ljudi. Svjetla poskakuju gore-dolje u mraku. Zvukovi su neopisivi. Crvenilom obojena svjetla okrenu se u našem smjeru, postajući sve veća u noći. "Čuli ste ga. Pucajte u crnu kutiju ako budete mogli sigurno zapucati", kaže Jack. Ubrzo meci počnu praskati u noći. Cherrine ruke pomiču se brzo i glatko dužinom njezine pumperice, precizno bljujući metke u smjeru jurećeg vozila. Svjetla se razbiju. Vozilo skrene, ali samo da bi zgazilo izbjeglice u blizini. Iskre lete s crne kutije na vrhu, koju meci neprestano pogađaju. Ali on i dalje dolazi. "Ovo nije u redu", kaže Jack. Zgrabi Carla za košulju. "Zašto kreten nije slijep?" "Ne znam, ne znam", zacvili Carl. To je dobro pitanje. Prestanem pucati i nagnem glavu, trudeći se potisnuti vrisku, paniku i gungulu. Plamsaji vatre, razbacana trupla i rika motora se priguše

zamagljeni velom koncentracije. Zašto još vidi? Iz kaosa se izdigne nekakav zvuk. Blagi fap-fap-fap, poput kosilice negdje u daljini. Sad primijetim jedva vidljivu mrlju nad nama. Nekakvo oko na nebu. Izlupani hamvi pomalja se iz noći kao kakvo morsko čudovište koje izranja na površinu iz mračnih dubina. Razbježimo se kad se sjuri uz naš brežuljak i preko njega. "Leteći robot. Na jedanaest sati. Točno iznad one linije stabala", viknem. Cijevi pušaka se podignu, uključujući moju. Hamvi projuri kraj nas i prođe kroz logorsku vatru desetak metara dalje. Vatrena žeravica mu poput slapa leti preko poklopca, kao da je meteor koji ostavlja trag u atmosferi. Vraća se nazad za još jedan prolaz. Cijevi bijesnu. Vruće brončane čahure frcaju zrakom. Nešto eksplodira na nebu i zaspe tlo raznesenim komadima plastike. "Raštrkajte se", kaže Jack. Rika hamvija nadjača cviljenje motora zvijezde padalice s neba. Oklopno vozilo krči svoj put ravno preko uzvisine na kojoj stojimo, skače na amortizerima. U naletu zraka koji pokrene njegov prolazak njušim istopljenu plastiku i barut i krv. Tad se hamvi zaustavi, čim prođe brežuljak. Udaljuje se od nas, trzajući se naprijed-nazad, kao slijepac koji opipava svoj put. Uspjeli smo. Zasad. Masivna ruka mi se spusti na vrat i stisne dovoljno jako da mi spoji lopatice. "Slijep je", kaže Tiberius. "Imaš oko sokolovo, Cormac Wallace." "Doći će ih još. Što sad?" pita Carl. "Ostat ćemo i štititi ove ljude", kaže Jack, kao da je to jasno samo po sebi. "Kako, Jack?" pitam. "Možda oni ne žele našu zaštitu. Usto, nalazimo se kraj najvećeg arsenala u državi. Moramo pobjeći u brda, čovječe. Ulogoriti se ondje negdje." Cherrah zafrkće. "Imaš bolju ideju?" pitam je. "Postavljanje logora je kratkoročno rješenje. Gdje bi radije bio? Negdje u špilji, gdje svaki dan moraš loviti hranu i nadati se da ćeš je naći?

Ili negdje gdje ima drugih na koje možeš računati?" "I gdje ima nereda i pljačke", dodam. "Govorim o manjoj zajednici. Sigurnome mjestu. Sivi Konj", kaže ona. "Koliko velikoj?" pita Jack. "Vjerojatno nekoliko tisuća, uglavnom Osage. Poput mene." "Indijanski rezervat", zastenjem. "Masovna glad. Bolest. Smrt. Žalim, ali ne vidim se ondje." "Zato što jedeš govna", kaže Cherrah. "Sivi Konj je organiziran. Oduvijek je bio. Funkcionalna vlada. Farmeri. Zavarivači. Liječnici." "Aha", kažem. "Pa dobro, ako ima zavarivača?" Zapilji se u mene. "Zatvori. Ako ih zatrebamo." "Specijalizacija", kaže Jack. "Ima pravo. Moramo otići nekamo gdje se možemo pregrupirati. Isplanirati protunapad. Gdje je to?" "U Oklahomi." Opet glasno zastenjem. "To je, ono, milijun kilometara odavde." "Odrasla sam ondje. Znam put." "Kako znaš da su još živi?" "Izbjeglica na koju sam naišla to je čula na kratkovalnom radiju. Ondje je logor. I vojska." Cherrah zafrkće na Carla. "Prava vojska." Pljesnem rukama. "Ne želim prehodati pola Amerike zbog hira neke ženske koju smo tek upoznali. Bolje nam je samima." Cherrah me zgrabi za košulju i primakne k sebi. Moja puška tresne na zemlju. Žilava je, ali su njezine tanke ruke snažne kao grane. "Udruživanje s tvojim bratom mi je najbolja šansa da preživim", kaže ona. "Za razliku od tebe, on zna što radi i to mu sjajno ide. Zato lijepo začepi jebenu gubicu i razmisli malo o tome. Obojica ste bistri. Želite preživjeti. Odluka zbilja ne bi trebala biti teška." Cherrino namršteno lice je nekoliko centimetara od mog. Malo pepela s raštrkane vatre sleti na njezinu tamnocrnu kosu, ali ga ona ignorira. Njezine crne oči prikovane su za moje. Ta sitna žena je čvrsto odlučila ostati živa i jasno je da će sve učiniti kako bi joj to pošlo za rukom. Rođena je za preživljavanje.

Ne mogu se ne nasmiješiti. "Preživjeti?" pitam. "E sad se već razumijemo. Štoviše, mislim da se više nikad ne želim udaljiti više od metar i pol od tebe. Jednostavno se, ne znam... osjećam sigurno u tvojim rukama." Pusti me i odgurne. "Samo ti sanjaj, bistri", zafrkće ona. Gromoglasni smijeh nas sve iznenadi. Tiberius, nalik na golemu sjenu, nabaci svoj ruksak na leđa. Svjetlost vatre odbija mu se o zube kad progovori. "Onda je dogovoreno", kaže. "Nas petero smo dobra ekipa. Porazili smo hamvi i spasili ove ljude. Sad ćemo putovati zajedno dok ne dođemo do tog mjesta, tog Sivog Konja." Nas smo petero postali srce Bistrog odreda. Te smo noći krenuli na dugo putovanje divljinom prema Sivom Konju. Još nismo bili dobro naoružani ni dobro obučeni, ali imali smo sreću — u mjesecima poslije Nultog sata Rob je bio prezauzet obradom otprilike četiri milijarde ljudi koji su živjeli u velikim urbanim centrima diljem svijeta. Proći će dobar dio godine prije nego što napokon izađemo iz šume, puni ratnih ožiljaka i umorni. No dok nas nije bilo, događale su se velike stvari koje će promijeniti tijek Novog rata. - CORMAC WALLACE, VOJ#ASK217

4. DADILJANJE Ako me taj klinac pusti da umrem, želim da mi upamti lice. MARCUS JOHNSON NOVI RAT + 7 MJESECI Dok smo hodali Sjedinjenim Državama, Bistri odred bio je nesvjestan činjenice da sve bolje naoružani roboti prazne velike gradove. Preživjeli Kinezi poslije su pričali kako su pješice mogli preći rijeku Jangce jer je bila posve zakrčena truplima koje je nosila u Istočno kinesko more. Svejedno, neki su se naučili prilagoditi neprestanom pokolju. Napori tih urbanih plemena, koje na sljedećim stranicama opisuju Marcus i Dawn Johnson iz New Yorka, na kraju će se pokazati presudnim za preživljavanje ljudi diljem svijeta. - CORMAC WALLACE, VOJ#ASK217 Alarm se aktivirao u zoru. Ništa osobito. Samo nekoliko međusobno privezanih limenki koje se povlače po napuklom asfaltu. Otvorim oči i povučem vreću za spavanje. Treba mi duga sekunda da shvatim gdje sam. Podignem pogled i vidim osovinu auta, prigušivač, ispušnu cijev. Ah, da. Aha. Već godinu dana svake noći spavam u kraterima po autima, ali se još nisam naviknuo na to. No to nije važno. Naviknut ili ne, još sam živ i zdrav. Otprilike tri sekunde ležim nepomično, slušam. Najbolje je ne iskočiti odmah iz ležaja. Nemate pojma koji se vrag šuljao oko vas u noći. U ovih zadnjih godinu dana roboti su većinom postali manji. Ostali su postali veći. Mnogo veći. Udarim glavom dok skidam vreću sa sebe i presavijam je. Isplati se. Ova gomila hrđe mi je najbolji prijatelj. Na ulicama New Yorka ovih dana ima toliko spaljenih auta da gadovi ne mogu pogledati baš pod svaki. Izmigoljim se ispod auta i izađem na sivkasto sunčevo svjetlo. Opet

posegnem pod auto, izvučem svoj ruksak i nabacim ga na leđa trzajem ramena. Nakašljem se i ispljunem hračak na cestu. Sunce je tek izašlo, ali hladno je ovako rano. Ljeto tek počinje. Limenke se još vuku. Spustim se na koljeno i odvežem uže prije nego što robotski mikrofoni registiraju taj zvuk. Na površini je najvažnije biti tih, kretati se i biti nepredvidiv. Inače ćeš umrijeti. Dadiljanje. Od stotine tisuća ljudi iz grada koji su pobjegli u brda, njih bar pola sada umire od gladi. Teturaju u grad, tanki kao šipke i prljavi, u bijegu od vukova i nadi da će nešto pronaći. Većinom ih strojevi brzo progutaju. Nabacim kapuljaču preko glave i pustim da moj crni baloner leprša iza mene kako bih zbunio robotske nišanske sustave, a ponajprije vražje jednokratne stražarske tornjeve. Kad smo kod toga, moram se maknuti s ceste. Zamaknem u uništenu zgradu i polako se probijam po ostacima i kršu prema izvoru alarma. Nakon što smo dinamitom raznijeli pola grada, obični stari kućanski roboti nisu mogli održavati ravnotežu dovoljno dobro da bi došli do nas. Neko vrijeme nismo bili u opasnosti, dovoljno dugo da se smjestimo pod zemljom i u uništenim zgradama. Ali tad se pojavio novi tip hodača. Zovemo ga bogomoljka. Ima četiri višezglobne noge duže od telefonskih stupova, načinjene od neke vrste saćaste konstrukcije od ugljikovih vlakana. Stopala su nalik na naopako okrenut cepin i urezuju se u tlo svakim korakom. Gore gdje se noge spajaju ima i dvije male ruke u obliku cepina. Te ruke, oštre kao britva, režu drvo, suhozid i ciglu. Sa svime time nekako se brzo kreće - presavijen i pogrbljen, veličine omanjeg kamioneta. Malo podsjeća na bogomoljku. Bar otprilike. Prolazim kraj praznih stolova na srušenome katu uništene uredske zgrade kad osjetim poznatu vibraciju tla. Vani je nešto veliko. Ukočim se na mjestu, a onda čučnem na krhotinama prekriven pod. Provirim preko ruba drvenog stola nabubrenog od vode i pogledam prozore. Vani prođe siva sjena, ali ne vidim ništa drugo. Svejedno pričekam još minutu. Nedaleko odavde zbiva se već poznati scenarij. Neki je preživjeli

naišao na sumnjivu hrpicu kamenja koju stroj nikad ne bi primijetio. Kraj tog kamenja je uže koje povlači. Znam da je prije deset minuta taj preživjeli bio dobro. Ali ne mogu jamčiti za idućih deset minuta. S urušene strane zgrade puzim preko polomljenih dasaka i smrvljene cigle prema polumjesecu jutarnjeg svjetla. Spustim kapuljaču, promolim lice kroz rupu i gledam ulicu vani. Ondje vidim naš znak, na stubama kuće prekoputa. Muškarac se šćućurio kraj njega, ruku omotanih oko koljena, pognute glave. Njiše se naprijed-natrag na petama, možda kako bi se ugrijao. Znak je učinkovit jer strojevi ne primjećuju prirodne stvari poput stijena i stabala. To im je slijepa točka. Bogomoljka ima dobro oko za neprirodne stvari, kao što su riječi i crteži - čak i sranja u stilu smajlića. Nekamuflirano uže za aktivaciju alarma nikad ne upali. Linija je previše ravna. Ispisivanje uputa za povlačenje na sigurno dobar je način da sve pobijete. Ali gomila krša je nevidljiva strojevima. Kao i gomila kamenja naslaganih od većega prema manjemu. Izmigoljim se iz svoje rupe i dođem do tipa prije nego što on čak i podigne pogled. "Hej", šapnem i trknem mu lakat. On iznenađeno podigne pogled. Mladi Latinoamerikanac dvadesetih godina. Vidim da je plakao. Bog zna što je sve prošao da bi došao ovamo. "U redu je, prijatelju", umirim ga. "Odvest ćemo te na sigurno. Pođi sa mnom." Kimne i ništa ne reče. Ustane, oslanjajući se o zgradu. Jedna mu je ruka umotana u prljavi ručnik i drži je u šaci druge ruke. Zaključim da je gadno ozlijeđen ako ne želi da to itko vidi. "Ubrzo će ti netko pregledati ruku." Malo se trgne nakon što to kažem. Nisam to očekivao. Baš čudno kako nekomu može biti nelagodno zbog ozljede. Kao da je on kriv što mu oko ili ruka ili stopalo nisu posve zdravi. Naravno, biti ozlijeđen nije ni blizu tako sramotno kao biti mrtav. Povedem ga natrag prema urušenoj zgradi na suprotnoj strani ulice. Bogomoljka nam neće biti problem kad uđemo. Moji su ljudi uglavnom u tunelima podzemne, u kojima su blokirani glavni ulazi. Ići ćemo od zgrade do zgrade, sve do doma. "Kako se zoveš, mali?" pitam. Tip mi ništa ne odgovori, samo spusti glavu.

"Dobro, kako želiš. Za mnom." Krenem prema sigurnosti urušene zgrade. Bezimeni klinac šepa za mnom. Zajedno prolazimo urušenim zgradama, pentramo se preko gomila krša i pužemo ispod napola srušenih zidova. Kada se dovoljno udaljimo, povedem nas u prilično sigurnu ulicu. Tišina među nama raste što dalje odmičemo. Obuzme me jeza dok hodam tom opustjelom ulicom i shvatim da se bojim beživotnih očiju klinca koji se vuče za mnom, bez riječi. Koliko promjena može netko prihvatiti prije nego što sve izgubi smisao? Život koji je samom sebi svrha nije život. Ljudima treba smisao koliko im treba i zrak. Hvala Bogu što još imam Dawn. Zamišljam njezine smeđe oči kad primijetim telefonski stup koji se nakrivio ukoso na kraju ulice. Stup se savine u sredini i pomakne, a ja shvatim da je to noga. Umrijet ćemo u roku od trideset sekunda ako ostanemo ovdje vani. "Uđi unutra", prosikćem i gurnem malog prema razbijenom prozoru. Hodajući na četiri povijene noge, pogrbljena se bogomoljka pojavi pred našim očima. Njezina bezlična valjkasta glava brzo se zarotira i stane. Dugačke antene podrhtavaju. Stroj poskoči naprijed i zagalopira prema nama, zarezujući oštrim stopalima zemlju i asfalt kao što kormilo siječe vodu. Te joj prednje kandže vise s trbuha, podignute i spremne, dok se svjetlo presijava na bezbrojnim šiljcima. Klinac zuri, bezizražajno. Zgrabim ga i gurnem kroz prozor, a onda se bacim za njim. Ustanemo i potrčimo pljesnivim tepihom. Nekoliko sekunda poslije sjena padne preko pravokutnika svjetla iza nas. Ruka s kandžom sukne kroz prozorski okvir i zarije se prema dolje, otrgnuvši dio zida. Slijedi druga ruka s kandžom. Naprijed-natrag, naprijed-natrag, kao da udara tornado. Srećom za nas, ovo je sigurna zgrada. To vidim jer je prilično dobro izdubljena. Fasada je uništena, ali je unutrašnjost prohodna. Mi u New Yorku uvijek se unaprijed pripremimo. Usmjerim klinca prema gomili betonskih blokova i rupi u zidu koja vodi do susjedne zgrade. "Idemo onamo", kažem, pokažem prstom i gurnem klinca prema rupi. On posrče poput zombija. Tad čujem kidanje tepiha i lom drvenog namještaja. Bogomoljka je

nekako uspjela ući kroz prozor. Smanjila se čučnuvši i sad se ta siva masa probija kroza zgradu, trgajući umrljane stropne ploče kao konfete. Dok hoda tako u čučnju, cijeli stroj jesu bljeskave kandže i škripeći metal. Jurnemo prema rupi u zidu. Zastanem i pomognem malom da se uzvere preko gomile čeličnih šipki i betona. Prolaz je obična razjapljena crna rupa, široka ni jedan metar i vodi ravno u pješčenjačke temelje obiju zgrada. Molim se da to uspori čudovište iza nas. Mali nestane u njoj. Uspentram se za njim. Mračno je, klaustrofobično. Mali puzi polako, još držeći svoju ozlijeđenu ruku. Komadi čeličnih potpornih šipki vire kao hrđavi vršci kopalja. Čujem kako nam se bogomoljka približava i uništava sve što dotakne. A onda nastane tišina. Nema dovoljno prostora da okrenem glavu i vidim što se događa iza mene. Vidim samo potplate klinca dok on puzi. Udišem, izdišem. Koncentriram se. Nešto se u otvor rupe zabije dovoljno jako da izbije komad čvrste stijene, sudeći prema zvuku. Uslijedi još jedan tresak koji mi pretrese kosti. Bogomoljka kopa svom silom, probijajući prolaz kroz betonski zid i pješčenjak. Buka je zaglušna. Sve se oko mene pretvara u buku i mrak i prašinu. "Hajde, hajde, hajde!" viknem. Sekundu poslije mali nestane. Došao je do kraja tunela. Osmjehnem se i dam gas. U punoj brzini izletim iz rupe, nakon čega padnem oko pola metra, a onda zaurlam od nevjerice i agonije. Vrh čelične šipke mi je razrezao meso na desnom listu. Na leđima sam, oslonjen na laktove. Noga mi je zapela na izlazu iz rupe. Šipka strši kao krivi zub, utonula u moju nogu. Mali stoji koji metar dalje, i dalje s tim svojim bezizražajnim licem. Drhtavo udahnem i ispustim još jedan životinjski bolni urlik. Čini se da to privuče njegovu pozornost. "Jebote, skini me s ovoga!" viknem. Mali trepne. Nekakav život se vraća u te njegove beživotne smeđe oči. "Požuri se", kažem. "Bogomoljka dolazi." Pokušam podići tijelo, ali preslab sam, a bol je prejaka. Bolno se

upirući laktovima o zemlju, uspijem podići glavu. Pokušam to objasniti malom. "Moraš mi maknuti nogu sa šipke. Ili izvući šipku iz zida. Jedno ili drugo čovječe. Samo brzo." Mali samo stoji, drhtavih usana. Izgleda kao da će zaplakati. Koje sam ja jebene sreće. Iz tunela čujem pok, pok, dok bogomoljka svakim udarcem otkida još jedan komad stijene. Oblak prašine izdiže se iz rupe koja polako nestaje. Svaki udarac bogomoljke šalje pulsirajuće vibracije kroza stijenu i šipku na koju mi je nataknut list. "Daj, mali, trebam te. Trebam tvoju pomoć." I mali prvi put progovori. "Žao mi je", kaže on meni. Jebiga. Gotovo je. Poželim urlati na ovog klinca, ovu kukavicu. Želim ga nekako ozlijediti, ali preslab sam. Zato svaki atom snage usmjerim na to da podignem lice prema njegovu. Moji se vratni mišići napinju kako bi mi držali glavu, drhte. Ako me taj klinac pusti da umrem, želim da mi upamti lice. Očiju prikovanih za moje, mali podigne svoju ozlijeđenu ruku. Počne odmatati ručnik koji je prekriva. "Što to - " Naglo ušutim. Malome ruka nije ozlijeđena - nema je. Umjesto toga, meso njegove podlaktice završava žicama koje vode do zamašćenoga komada metala iz kojeg vire dvije oštrice. Izgledaju kao industrijske škare. Oruđe je spojeno izravno s njegovom rukom. Dok gledam, on napne tetivu na podlaktici i nauljene oštrice počnu se razdvajati. "Nakaza sam", kaže. "Rob mi je ovo učinio u radnom logoru." Ne znam što bih mislio. U meni jednostavno više nema snage. Spustim glavu i zurim u strop. Rec. Noga mi je slobodna. Komad šipke zabijen je u njoj, odsječen i svjetlucav na jednom kraju. Ali slobodan sam. Mali mi pomogne da ustanem. Obgrli me svojom normalnom rukom. Šepamo ne osvrćući se prema rupi. Pet minuta poslije dođemo do kamufliranog ulaza u podzemne tunele. I nestanemo kroz njega, probijajući se najbolje što možemo preko napuštenih tračnica.

Odmaknemo od bogomoljke. "Kako?" pitam, kimajući u smjeru njegove nenormalne ruke. "Radni logor. Ljude odvode na kirurgiju, a neki se vrate promijenjeni. Bio sam među prvima. Moja je bila jednostavna. Samo ruka. Ali drugi... Neki se iz autosale vrate u još gorem stanju. Bez očiju. Bez nogu. Rob ti prčka po koži, mišićima, mozgu." "Sam si?" pitam. "Naišao sam na još neke, ali nisu htjeli..." Pogleda svoju iskasapljenu ruku bezizražajnim očima. "Sad sam poput njih." Tom rukom nije stekao nijednog prijatelja. Pitam se koliko puta su ga odbili, koliko je vremena proveo sam. Ovaj je klinac pri kraju. Vidim to po tome kako je objesio ramena. Po tome kako mu je svaki dah težak. Već sam to viđao. Mali nije ozlijeđen — poražen je. "Teško je biti sam" kažem. "Zapitaš se koji je smisao svega. Znaš?" Ništa ne kaže. "Ali ovdje ima još ljudi. Pokret otpora. Više nisi sam. Sad imaš neki cilj." "Koji?" pita. "Preživjeti, čovječe. Pomoći u otporu." "Nisam čak ni - " Podigne ruku. Suze mu svjetlucaju u očima. Ovo je važan dio. Ovo mora shvatiti. Ako ne shvati, umrijet će. Zgrabim malog za rame i kažem mu to licem u lice: "Rodio si se kao ljudsko biće, a tako ćeš i umrijeti. Bez obzira na to što su ti učinili. Bez obzira na to što učine. Shvaćaš?" Tiho je ovdje dolje u tunelima. I mračno. Osjećate se kao da ste na sigurnome. "Aha", kaže on. Zabacim ruku malom preko ramena i načinim grimasu zbog bok u nozi. "Dobro", kažem. "A sada dođi. Moramo otići kući i jesti. Ne bi to nikad rekao kad me ovako pogledaš, ali imam lijepu ženu. Najzgodniju ženu na svijetu. I kažem ti, ako je lijepo zamoliš, skuhat će ti tako ukusan gulaš da nećeš moći vjerovati."

Mislim da će mali biti dobro. Čim upozna ostale. Ljudima smisao treba koliko i zrak. Srećom po nas, jedni drugima možemo besplatno davati taj smisao. Već samim time što smo živi. Sljedećih je mjeseci sve više modificiranih ljudi počelo polako pristizati u grad. Bez obzira na to što im je Rob učinio, svi su bili dobrodošli u njujorški pokret otpora. Bez tog utočišta u kojem nisu vladale nikakve predrasude, malo je vjerojatno da bi ljudski pokret otpora, uključujući Bistri odred, mogao doći i iskoristiti nevjerojatno moćno tajno oružje: četrnaestogodišnju Mathilda Perez. - CORMAC WALLACE, VOJ#ASK217

5. ŠKAKLJIVAC Gdje ti je sestra, Nolane? Gdje je Mathilda? LAURA PEREZ NOVI RAT + 10 MJESECI Dok je naš odred nastavio putovanje prema Sivom Konju, naišli smo na ranjenog vojnika Leonarda. Izliječili smo Lea, a on nam je ispričao za, na brzinu podignute, radne logore u blizini velikih gradova. Budući da su roboti od početka bili brojčano nadmoćni, Veliki Rob je iskoristio tu prijetnju smrću kako bi golem broj ljudi nagovorio da udu u te logore i ostanu ondje. Kongresnica Laura Perez je poslije, u teškim uvjetima, prepričala ova svoja iskustva u jednome takvom radnom logoru. Od zatočenih milijuna, neki sretnici su jednostavno morali dobiti priliku za bijeg. Drugi su bili prisiljeni na to. - CORMAC WALLACE, VOJ#ASK217 Stojim sama na vlažnome, blatnjavom polju. Ne znam gdje sam. Ne sjećam se kako sam dospjela ovamo. Ruke su mi pune ožiljaka i košćate. Nosim prljavi plavi kombinezon koji je sad kao krpa, poderan i umrljan. Tresem se i omotam rukama. Obuzme me panika. Znam da mi nedostaje nešto važno. Nešto sam ostavila za sobom. Ne mogu se točno sjetiti što, ali to boli. Osjećam se kao da mi je bodljikava žica omotana oko srca i steže ga. A tad se sjetim. "Ne", zajecam. Vrisak mi se izdigne iz želuca. "Ne!" Vičem travi. Kapljice sline mi izlijeću iz usta i u luku lete u jutarnje svjetlo. Okrećem se na mjestu, ali sama sam. Posve sama. Mathilda i Nolan. Moja dječica. Nema moje dječice. Nešto zasvjetluca među stablima. Instinktivno se trgnem. A tad shvatim da je to samo ručno zrcalo. Kamuflirani muškarac iskorači između stabala i gestikulira mi. Ošamućeno zateturam prema njemu kroz obraslo

polje i zaustavim se dvadeset metara od njega. "Hej", kaže on. "Odakle ste se vi pojavili?" "Ne znam", kažem. "Gdje sam?" "U blizini New Yorka. Čega se sjećate?" "Ne znam." "Provjerite imate li kakve kvrge na tijelu." "Molim?" "Provjerite imate li kakve kvrge. Nešto novo." Zbunjeno prođem rukama po tijelu. Iznenadim se kad shvatim da mogu opipati sva rebra. Ništa nema smisla. Zapitam se sanjam li, jesam li u nesvijesti ili mrtva. A onda nešto osjetim. Izbočinu na gornjem dijelu bedra. Vjerojatno jedinom preostalome mesnatom dijelu mog tijela. "Imam izbočinu na nozi", kažem. Muškarac se počne povlačiti u šumu. "Što to znači? Kamo idete?" pitam. "Žao mi je, gospodo. Rob vam je ugradio metalnog kukca. Nekoliko kilometara odavde je ljudski radni logor. Iskorištavaju vas kao mamac. Ne pokušavajte me slijediti. Žao mi je." I nestane u sjenovitoj šumi. Rukom zaštitim oči od sunca i pogledam u njegovu smjeru. "Čekajte, čekajte! Gdje je radni logor? Kako ću ga naći?" Glas tiho odjekne iz šume. "Scarsdale. Sedam i pol kilometara u smjeru sjevera. Slijedite cestu. Sunce vam mora biti zdesna. Čuvajte se." I više ga nema. Ostala sam sama. Vidim vlastite nesigurne otiske stopala na blatnjavoj travi, u smjeru sjevera. Shvatim da je ta čistina zapravo obrasla cesta, koja se polako vraća natrag prirodi. I dalje rukama obgrljujem tijelo. Natjeram se da se pustim. Slaba sam i osjećam bolove. Moje tijelo želi drhtati. Želi pasti i odustati. Ali ja mu to ne dopuštam. Vraćam se po svoju dječicu. *** Kvrga se pomiče kad je taknem. Nađem mali ožiljak na koži koji sam vjerojatno zaradila kad su mi to ugradili. Ali ta je rana više uz moju nogu, blizu kuka. Mislim da se to, što god to bilo, miče. Ili se bar može pomicati

ako to želi. Kukac. Kamuflirani muškarac je to nazvao kukcem. Kratko se frktavo nasmijem, zapitavši se koliko bih doslovno trebala shvatiti taj opis. Prilično doslovno, kako se pokazalo. Isječci sjećanja mi se počnu vraćati. Mutne slike pometenoga betonskog poda, velika metalna zgrada. Poput hangara za zrakoplov, ispunjena svjetlima. Druga zgrada s krevetima poredanim sve do stropa. Ne sjećam se kako oni izgledaju, čuvari zatvora. Iako se i ne trudim previše obnoviti sjećanje. Poslije sat i pol neprekidnog hoda u daljini vidim raščišćeno područje. Iz njega se uzdižu tanki oblačići dima. Sunčevo se svjetlo presijava na širokome metalnom krovu i žicanim ogradama. To mora biti to. Zatvorski logor. Neki neobičan osjećaj, kao da mi nešto klizi u nozi, podsjeti me na to da u sebi imam neki uređaj. Muškarac mi zbog njega nije htio pomoći. Logično je zaključiti da taj uređaj govori strojevima gdje sam, tako da mogu hvatati i ubijati druge ljude. Nadam se da strojevi nisu očekivali da se vratim. Gledam kako mi to pulsira pod kožom i osjetim mučninu u dnu želuca. Nema šanse da mogu nastaviti hodati s tim uređajem. Morat ću nešto poduzeti. A to će boljeti. Dva kamena, plosnata. Dugačak komad tkanine koji sam otrgnula s rukava. Lijevom rukom pritisnem jedan kamen u bedro, naboravši kožu odmah iza kvrge. Uređaj se počne kretati, ali prije nego što stigne ikamo otići, zažmirim, pomislim na Mathildu i Nolana i svom snagom udarim drugim kamenom. Bolni grč mi stegne nogu i čujem kako se nešto lomi. Udarim kamenom još triput, prije nego što se srušim na zemlju, vrišteći od bola. Ležim na leđima, prsa mi se nadimaju, gledam plavo nebo kroza suze. Prođe možda pet minuta prije nego što skupim snage pogledati ozljedu na nozi. Što god da to jest, nalikuje na puža golaća od mutnog metala s desecima treperavih, nazubljenih stopala. Vjerojatno je prorezalo put kroz moju kožu poslije prvog udarca jer je dio njegova oklopa razbijen i pomiješan sa zgnječenim vanjskim slojem moje kože. Nekakva tekućina

curi iz njega na moju nogu, miješa se s mojom krvi. Natrljam je na prst i prineseni ga licu. Smrdi na kemikalije. Eksplozivne kemikalije, poput kerozina ili benzina. Ne znam zašto, ali nekako mi se čini da mi se jako posrećilo. Nije mi ni palo na pamet da bi to možda mogla biti bomba. Ne dopuštam si plač. Natjeram se da to pogledam, posegnem rukom i oprezno izvučem smrvljenu napravu iz svoje kože. Primijetim da ima cilindrični oklop na onoj strani koja nije polomljena. Bacim to na zemlju, kamo padne mlitavo. Nalikuje na dva koluta peperminta s mnogo nogu i dvije vlažne antene. Usišem donju usnu, zagrizem je i trudim se ne vrištati dok omatam nogu komadom plave tkanine. Tad ustanem i šepajući se još više približim radnom logoru. *** Stražarske puške. Navre mi sjećanje na njih. Radni logor je zaštićen stražarskim puškama. Te sive naprave ukopane u zemlju iskoče i ubiju sve što se približi na određenu udaljenost. Logor Scar. S ruba šume promatram polje. Kukci i ptice lepršaju na sve strane nad debelim cvjetnim tepihom, zanemarujući hrpe odjeće utisnute u tlo tijela neuspjelih spasilaca. Roboti se ne trude prikriti ovo mjesto. Umjesto toga koriste se njime kao svjetionikom koji mami preživjele ljude. Potencijalne osloboditelje, koje tada ulove u zasjedu. Njihova tijela se gomilaju na ovom polju i pretvaraju u tlo. Hranu za cvijeće. Ako marljivo radiš i ne buniš se, strojevi te hrane i griju i održavaju na životu. Naučiš ignorirati oštri prasak stražarskih pušaka. Natjeraš se da zaboraviš što taj zvuk znači. Gledaš samo mrkvu. Više ne vidiš batinu. S jedne strane kompleksa vidim vijugavu smeđu crtu. Ljudi. To je kolona ljudi koje su doveli ovamo odnekud. Ne oklijevam, šepam između stražara kako bih došla do te kolone. Dvadeset minuta poslije vidim oklopno vozilo na šest kotača koje vozi otprilike šest kilometara na sat. To je nekakvo vojno vozilo s kupolom za strojnicu na vrhu. Hodam prema njemu ispruženih ruku, trgnuvši se kad se kupola okrene u mom smjeru i nacilja me. "Ostanite u koloni. Nemojte se zaustavljati. Ne približavajte se vozilu. Odmah poslušajte, inače ćete biti ustrijeljeni na licu mjesta", kaže

automatizirani glas iz zvučnika postavljenog na vrhu. Neravna kolona izbjeglica se vuče prema oklopnom vozilu. Neki nose kovčege ili zamotuljke, ali većina ima samo odjeću na sebi. Sam Bog zna koliko dugo već tako marširaju. Ili koliko ih je u toj koloni bilo u početku. Nekoliko umornih glava se podigne i pogleda u mom smjeru. Držeći ruke u zraku, očiju prikovanih za kupolu, priključim se koloni izbjeglica. Pet minuta poslije, muškarac u blatom umrljanom poslovnom odijelu i još jedan tip u ponču mi se pridruže svaki s jedne strane, a onda zajedno usporimo kako bismo se malo odvojili od vojnog vozila. "Odakle si ti došla?" pita tip u poslovnom odijelu. Zurim pred sebe. "Došla sam odande kamo nas sada vode", kažem. "A gdje je to?" pita on. "Radni logor." "Radni logor?" pita klinac u ponču-kabanici. "Misliš, koncentracijski logor? Mali u ponču baci pogled na polje. Oči mu prelete od oklopnog vozila do obližnjeg busena visoke trave. Poslovni tip stavi ruku na rame svog prijatelja. "Nemoj. Sjeti se što se dogodilo Wesu." To, čini se, ugasi sav entuzijazam klinca u ponču. "Kako si ti izašla?" pita me poslovni tip. Spustim pogled na svoju nogu. Osušena krvava mrlja zatamnjuje nogavicu kombinezona u visini gornjega dijela bedra. To dovoljno govori. On prati moj pogled i odluči odustati od ispitivanja. "Njima zbilja treba da mi radimo?" pita klinac u ponču. "Zašto? Zašto jednostavno ne upotrijebe druge strojeve?" "Mi smo jeftini", kažem. "Jeftiniji nego da rade nove strojeve." "Pa i nismo baš", kaže poslovni tip. "Stojimo ih resurse. Hranu." "Mnogo je hrane preostalo", kažem. "U gradovima. Nakon što je populacija toliko reducirana, sigurna sam da, ovo što je preostalo, može trajati godinama." "Super", kaže klinac u ponču. "Ma to je jebeno super, čovječe." Primijetim da je oklopno vozilo usporilo. Kupola se tiho okrenula

prema nama. Ušutim. Ovi ljudi nisu moj cilj. Moji ciljevi imaju devet i dvanaest godina i čekaju svoju majku. Nastavim hodati, sama. *** Odšuljam se dok obraduju ostale. Dvojica skrpanih Velikih Veseljka gledaju i puštaju prethodno snimljene naredbe, dok ljudi iz kolone bacaju odjeću i kovčege na gomilu. Sjećam se ovoga: tuša, kombinezona, dodjele ležaja, dodjele posla. Na kraju nas sve označe. Ja još imam svoju oznaku. Potkožna oznaka veličine zrna riže usađena mi je duboko u desnom ramenu. Nakon što svi uđemo u logor i svi odbace svoje stvari, ja se jednostavno udaljim. Veliki Veseljko me prati dok hodam poljem prema velikoj metalnoj zgradi. Ali moja oznaka mu pokazuje da sam poslušna. Da sam neposlušna, stroj bi mi zgnječio dušnik golim rukama. Viđala sam to. Detektori po cijelom logoru očito prepoznaju moju oznaku. Ne uključi se nijedan alarm. Hvala Bogu što me nisu stavili na neki popis nakon izbacivanja u to polje. Veliki Veseljko se povuče dok ja prolazim logorom u smjeru radne hale. Čim zakoračim kroz vrata, svjetlo na zidu počne bljeskati. Sranje, sad ne bih smjela biti ovdje. Moj radni zadatak nije određen za danas, ni ikoji drugi dan. Taj Veliki Veseljko će se vratiti. Upijam sve što vidim. Ovo je prostorija koje se najbolje sjećam. Čisto pometeni betonski pod ispod golemog metalnog krova, dužine nogometnog stadiona. Kad vani pada kiša, zvuči kao da je ova prostorija koncertna dvorana ispunjena tihim pljeskom. Nizovi fluorescentnih svjetala vise nad pokretnim trakama u visini bokova, koje se protežu u daljinu. Ovdje su stotine ljudi. Nose plave kombinezone i papirnate maske i stoje kraj pokretnih traka, uzimajući dijelove iz košara, spajajući ih s time što je na traci i puštajući ih da putuju dalje na kotačićima. To je tvornička hala. Brzo otrčim uz traku za kojom sam radila. Bacim pogled i vidim da rade ono što zovemo tenkići. Izgledaju kao nekakva četveronožna bogomoljka, ali veličine omanjeg psa. Nismo znali čemu služe, sve dok nam jednoga dana jedan talijanski vojnik nije rekao da te naprave - tenkići

- vise s trbuha bogomoljki i padaju s njih za vrijeme bitke. Rekao je da slomljene tenkiće katkada mogu prespojiti i iskoristiti za druge svrhe. Rekao je da ih zovu škakljivci. Vrata kroz koja sam upravo ušla skliznu i otvore se. Veliki Veseljko uđe. Svi ljudi se prestanu kretati. Pokretne trake su stale. Nitko se ne pomakne kako bi mi pomogao. Stoje nepomično i tiho kao plavi kipovi. I ne trudim se pozivati upomoć. Znam da na njihovu mjestu ni ja ne bih ništa učinila. Veliki Veseljko zatvori vrata za sobom. Tresak odjekne prostorijom kad se brave na svim vratima zatvore. Sad sam ovdje zatočena dok me ne ubiju. Trčim uz nepokretnu traku, teško dišući, bolne noge. Veliki Veseljko korača prema meni. Pomiče se oprezno korak po korak, tih, osim mekog zujanja motora. Na drugoj strani velike prostorije dođem do vrata koja vode u spavaonice. Zgrabim kvaku i povučem, ali načinjena su od teškog čelika i čvrsto zaključana. Naglo se okrenem, leđima prema vratima. Stotine ljudi gleda, i dalje držeći alat u ruci. Neki su znatiželjni, ali većina je nestrpljiva. Što predanije radiš, brže ti prođe dan. Ja sam im samo smetnja. I to ne tako osobito neuobičajena. Ubrzo će mi zgnječiti dušnik i odstranit će moje tijelo, a ovi će se ljudi vratiti onomu što im je ostalo od života. Mathilda i Nolan su s druge strane ovih vrata i trebaju me, ali ja ću umjesto toga umrijeti pred svim ovim slomljenim ljudima s papirnatim maskama. Padnem na koljena, potpuno sam ostala bez snage. Čela prislonjenog na hladan beton, čujem samo ujednačeni klik, klik Velikog Veseljka koji hoda prema meni. Tako sam umorna. Mislim da će mi laknuti kad se to dogodi. Bit će blagoslov napokon zaspati. Ali moje je tijelo lažac. Moram zanemariti bol. Moram naći neki izlaz iz ovoga. Maknem kosu s lica i unezvijereno se osvrćem po prostoriji u potrazi za nečim. Na pamet mi padne ideja. S grimasom, zbog bolnog bedra, ustanem i počnem šepati prema traci na kojoj sastavljaju tenkiće. Opipam svaki tenkić, tražeći najprikladniji za moj naum. Ljudi kojima se približim udaljuju se od mene. Veliki Veseljko je metar i pol od mene kad naiđem na idealan tenkić. Ovaj se sastoji od samo četiri tanke noge koje vise s abdomena veličine

čajnika. Energetski priključak je sastavljen, ali središnji živčani sustav još nije ugrađen. Umjesto toga, gole žice za spajanje vire iz otvorene rupe na leđima tog stroja. Zgrabim tenkić i okrenem se. Veliki Veseljko je tridesetak centimetara od mene, ispruženih ruku. Posrćem unatrag, padnem izvan njegova dosega, a onda počnem šepati prema čeličnim vratima. Drhtavim rukama izvučem sve noge iz tenkića i prislonim abdomen na vrata. Lijeva ruka mi podrhtava od napora držanja toga teškog komada metala u zraku. Slobodnom rukom posegnem prema leđima tenkića i spojim žice. Tenkić instinktivno uvuče svoja nazubljena stopala u sebe. One uz nepodnošljivu škripu zahvate vrata i počnu rezati metal. Pustim ga i tenkić zvekne na pod, držeći u rukama komad čelika veličine petnaest centimetara. Neravna rupa zjapi ondje gdje su nekad bile kvaka i brava. Ruke su mi sad umorne, beskorisne. Veliki Veseljko je nekoliko centimetara od mene, ispruženih ruku, hvataljki raširenih i spremnih stisnuti bilo koji dio mog tijela koji mu bude nadohvat. Udarcem noge naglo otvorim vrata. S druge me strane gledaju prestrašene oči. Starice i djeca nagužvani su u spavaonici. Drveni kreveti na kat dižu se do stropa. Ubacim se unutra i zalupim vrata za sobom, pritisnuvši ih leđima, tako da ih Veliki Veseljko ne može otvoriti. Srećom, stroj nema dovoljno dobro uporište na uglačanome betonskom podu da bi uspio odmah otvoriti vrata. "Mathilda!" viknem. "Nolane!" Ljudi nepomično stoje, gledaju me. Strojevi znaju moj identifikacijski broj. Mogu me pratiti kamo god da odem i neće stati sve dok ne budem mrtva. Ovo mi je jedina prilika koju ću ikad imati da spasim svoju obitelj. I iznenada ga vidim. Svog malog anđela. Nolan stoji preda mnom, raščupane, prljave crne kose. "Nolane", uzviknem. Potrči prema meni, a ja ga zgrabim i zagrlim. Vrata mi se zabijaju u leđa jer ih stroj nastavlja gurati. Sigurno ih je još na putu. Dlanovima obgrlim Nolanovo nježno lišće i pitam ga: "Gdje ti je sestra, Nolane? Gdje je Mathilda?" "Ozlijedila se. Kad si ti otišla." Progutam svoj strah zbog Nolana. "O, ne, dušo, jako mi je žao. Kamo

je otišla? Odvedi me onamo." Nolan ništa ne kaže. Uperi prstom. S Nolanom na boku probijam se kroz ljude i žurim se hodnikom prema ambulanti. Iza mene, dvije starije žene mirno guraju podrhtavajuća vrata. Nemam im vremena zahvaliti, ali zapamtit ću njihova lica. Molit ću se za njih. Nikad prije nisam bila u ovoj dugačkoj drvenoj prostoriji. Uski središnji hodnik podijeljen je zavjesama koje vise s obje strane. Hodam po sredini i pomičem zavjese, kako bih našla svoju kćer. Svako odgrtanje zavjese otkriva mi sliku nekog novog užasa, ali moj mozak ne registrira ništa od toga. Sad mogu prepoznati samo jednu stvar. Jedno lice. A onda je vidim. Moje dijete leži na kolicima, a nad njom se nagnulo čudovište. To je nekakav operacijski stroj postavljen na metalnu ruku iz koje se spušta dvanaest plastičnih nogu. Svaka robotska noga umotana je u sterilizirani papir. Na vrhu svake noge je neko oruđe: skalpeli, kuke, lemilice. Sve se to pokreće vrlo brzo - preciznim, trzavim pokretima — kao paučića koja plete svoju mrežu. Stroj radi na Mathildinu licu ne zaustavljajući se i ničim ne dajući do znanja da me primijetio. "Ne!" vrisnem. Posjednem Nolana i zgrabim podnožje stroja. Uloživši svu svoju snagu, odignem ga s lica svoje kćeri. Stroj zbunjeno povuče svoje ruke uvis. U djeliću sekunde gurnem kolica i odmaknem Mathildino tijelo dalje od stroja. Rana u mojoj nozi ponovno se otvori i osjetim kako mi krv spiralno curi niz list. Veliki Veseljko sad je sigurno blizu. Nagnem se nad kolica i pogledam svoju kćer. Nešto grozno nije u redu. Njezine oči. Njezinih lijepih očiju više nema. "Mathilda?" pitam. "Mama?" kaže ona i osmjehne se. "O, dušo, jesi li dobro?" "Mislim da jesam", kaže ona, mršteći se kad vidi izraz mog lica. "Osjećam nešto čudno u očima. Što nije u redu?" Drhtavim prstima takne mutni crni metal koji joj je sad zabijen u očne šupljine. "Jesi li dobro, srce? Vidiš li?" pitam. "Da. Vidim. Vidim unutrašnjost", kaže Mathilda.

Želudac mi se počne grčiti od straha. Zakasnila sam. Već su naudili mojoj maloj kćeri. "Što možeš vidjeti, Mathilda?" "Vidim unutrašnjost strojeva", kaže ona. *** Treba mi samo nekoliko minuta da dođem do ograde. Podignem Mathildu i Nolana preko vrha. Ograda je visoka samo metar i pol. To je dio mamca za sve potencijalne spasioce koji izvana gledaju unutra. Skrivene stražarske puške koje vrebaju u polju postavljene su kao pravo osiguranje. "Dođi, mama", požuruje me Mathilda, na sigurnom s druge strane. Ali noga mi sad jako krvari, krv mi se skuplja u cipeli i izlijeva na tlo. Nakon što prebacim Nolana preko ograde, previše sam iscrpljena da bih se mogla pomaknuti. Posljednjim atomima snage trudim se ostati pri svijesti. Omotam prste oko žičane ograde, podignem se i posljednji put pogledam svoju dječicu. "Uvijek ću vas voljeti. Bez obzira na sve." "Kako to misliš? Dođi. Molim te", kaže Mathilda. Polako gubim vid, sve više se sužava. Sad svijet gledam kroz dvije točkice - sve ostalo je u mraku. "Povedi Nolana i idi, Mathilda." "Mama, ne mogu. Ovdje ima pušaka. Vidim ih." "Koncentriraj se, dušo. Sad imaš poseban dar. Vidi gdje su puške. Kamo mogu gađati. Nadi siguran prolaz. Uzmi Nolana za ruku i ne puštaj ga." "Mamice", kaže Nolan. Isključim sve emocije. Moram. Čujem zujanje motora tenkića koji se gomilaju na polju iza mene. Mlitavo se spustim uz ogradu. Nekako uspijem smoći snage da poviknem. "Mathilda Rose Perez! Ovo nije rasprava. Povedi brata i idi. Trči. Ne zaustavljajte se dok ne budete jako daleko odavde. Čuješ li me? Trči. Odmah, inače ću se jako naljutiti na tebe." Mathilda se trgne od tona moga glasa. S oklijevanjem zakorači unatrag. Osjećam kako mi puca srce. To je nekakav osjećaj otupjelosti koji se širi iz mojih prsa i gnječi sve misli - proždire moj strah. Tad Mathilda čvrsto stisne usta u tanku crtu. Njezine obrve iznad tih čudovišnih usadaka iskrive se u prepoznatljiv izraz durenja. "Nolane . kaže

ona. "Drži me za ruku pod svaku cijenu. Ne puštaj. Sad ćemo trčati. Superbzo, dobro?" Nolan kimne, primi je za ruku. Moji mali vojnici. Preživjet će. "Volim te, mama", kaže Mathilda. I moja dječica odu. Ne postoji više nikakav zapis o Lauri Perez. Mathilda Perez, pak, draga je priča. - CORMAC WALLACE, VOJ#ASK217

6. BAND-E-AMIR To nije valjda oružje? DES. PAUL BLANTON NOVI RAT + 10 MJESECI U dugim mjesecima poslije Nultog sata u Afganistanu, desetnik Paul Blanton nije samo preživio, nego je doživio pravi osobni procvat. Kako je opisano u sljedećem prisjećanju, Paul je otkrio artefakt tako važan da je promijenio ishod Novog rata — a to se dogodilo kad je bježao kako bi spasio živu glavu u nevjerojatno neprijateljskim uvjetima. Teško je procijeniti je li mladi vojnik imao sreću ili je bio lukav ili oboje. Osobno, mislim da je bilo tko tko je u rodu s Lonniejem Wayneom Blantonom već napola na putu da postane junakom. - CORMAC WALLACE, VOJ#ASK217 Jabar i ja ležimo priljubljeni za greben, izvučenih dalekozora. Otprilike je deset ujutro. Sušna sezona u Afganistanu. Prije pola sata smo ulovili kratku komunikaciju avtomata. Samo kratki komunikacijski rafal, koji je vjerojatno došao od nekoga lutajućeg oka na tlu. Ali jednako tako lako je mogao doći od velikog tenka. Ili nečeg još goreg. Jabar i ja odlučiti smo se ukopati ovdje i pričekati da se to pojavi, što god bilo. Aha, to je manje-više samoubojički zadatak. Nakon što se sve to sranje dogodilo, domaći nisu imali nimalo povjerenja u mene. Jabaru i meni zabranili su pristup glavnom logoru. Većina je afganistanskih civila pobjegla u ove umjetne špilje u pokrajini Bamiyan. To je sranje ovdje još od davnina. Neki očajnici su ih izdubili u planinskim stijenama i već tisuću godina im služe kao glavno uporište svaki put kad izbije građanski rat, glad, pošast ili u slučaju invazije. Tehnologija se mijenja, ali ljudi ostaju isti. Stari, suhonjavi tipovi s bradama Djeda Mraza i obrvama koje im se penju uz čelo sjedili su u krugu, pijuckali čaj i vikali jedni na druge. Zapitali su se zašto su sonde avtomata došle baš ovamo od svih mjesta. Kako bi to doznali, poslali su nas da pratimo njihovu komunikaciju. To je

kazna Jabaru, ali on nije zaboravio da sam mu spasio život tijekom Nultog sata. Dobar klinac. Loše mu ide puštanje brade. Ali dobar je klinac. Ovo mjesto kamo su nas uvalili - Band-e-Amir - tako je lijepo da me od toga bole oči. Nebeskoplava jezera leže između golih smeđih planina. I sve to umotano u žarkocrvene vapnenačke lirice. Tako smo visoko i atmosfera je tako prorijeđena da me to malo muti. Kunem se, svjetlo ovdje izvodi neke čudne trikove kakvi se ne mogu vidjeti nigdje drugdje. Sjene su previše oštre. Detalji su previše istaknuti. Kao da smo na drugom planetu. Jabar to prvi primijeti i trkne me laktom. Dvonožni avromat hoda uskom zemljanom srazom kilometar i pol od nas, koja vodi kroz šipražje. Vidim da je to nekad bio SIM. Vjerojatno model Lakonogi, sudeći po visini i lakom koraku. Ali teško je reći. U zadnje vrijeme strojevi se mijenjaju. Na primjer, taj dvonožac dolje ne nosi odjeću, kao što bi je SIM nosio. Umjesto toga načinjen je od nekakvoga vlaknastog materijala boje prašine. Hoda ujednačenih osam kilometara na sat dok mu se sjena proteže u prašini iza njega, mehanički kao tenk koji se kotrlja preko pustinjskog pijeska. "Je li to vojnik?" pita Jabar. "Više ne znam što je to", odgovorim. Jabar i ja odlučimo slijediti to. Čekamo da gotovo izađe izvan dometa. Još dok sam ja upravljao SIM jedinicama, imali smo vizualnu sondu koja je kružila unutar četvornog kilometra oko naše jedinice. Drago mi je što sam upoznat s tom procedurom, tako da mogu ostati izvan dometa. S avtomatima je dobro to što nikad ne čine ništa dodatno ako to nije nužno. Običaj im je kretati se pravocrtno ili po lako prohodnim stazama. Zbog toga su predvidivi i lako ih je pratiti. I dalje se držeći visoko, hodamo uz liticu u istome smjeru kao avto. Ubrzo sunce izađe i zasja punom snagom, ali naše halje od prljavog pamuka upijaju znoj. Zapravo mi je nekako drago ovako neko vrijeme hodati s Jabarom. Na ovako velikom području osjećate se maleni. I brzo postanete usamljeni. Jabar i ja prolazimo neravnim krajolikom samo s ruksacima, haljama i ovim antenama nalik na bičeve, dugačkim oko dva i pol metra, načinjenim od debele crne plastike, koje plešu zrakom svakim našim korakom. Vjerojatno su ih skinuli s nekog stroja u zadnjih pedeset godina

ratovanja ovdje. Tim antenama možemo hvatati radijske komunikacije avtomata i odrediti im smjer. Tako uspijevamo pratiti njihovo kretanje i upozoravati svoje ljude. Šteta što ne možemo prisluškivati što govore. Ali nema šanse da probijemo njihovu enkripciju. Svejedno se isplati znati gdje su negativci. Naše se halje stapaju sa stijenama. Unatoč tomu, najčešće se držimo osamsto metara jedan od drugoga, najmanje. Toliki razmak nam olakšava određivanje smjera komunikacije avtomata. Usto, ako jednoga od nas pogodi projektil, drugi će imati priliku zbrisati ili se skriti. Poslije pet-šest sati praćenja dvonošca razdvojimo se i obavimo posljednje očitanje dana. To je dugotrajan proces. Jednostavno sjednem u toj svojoj halji, podignem svoj štap uvis i stavim slušalice kako bih ulovio komunikacijsko pucketanje. Moj uređaj automatski bilježi vrijeme dolaska signala. Jabar isto to čini osamsto metara dalje. Ubrzo ćemo usporediti brojeve i otprilike odrediti smjer. Sjedeći ovdje, na suncu, imam mnogo vremena za razmišljanje o tome što je moglo biti. Jedanput sam otišao u izvidnicu do svoje stare baze. Vjetrom šibani krš. Hrđave gomile napuštenih strojeva. Nemam se čemu vratiti. Poslije pola sata sjedenja prekriženih nogu i gledanja zalaska sunca iznad ovih svjetlucavih planina, u ušima mi naglo zapucketa radijska komunikacija. Moj štap zasvijetli - odredio je smjer. Napuknutim ručnim zrcalom dam signal Jabaru, a on mi jednako tako odgovori. Krenemo natrag jedan prema drugome. Izgleda da je dvonožni avto zamaknuo za idući greben i jednostavno stao. Oni ne spavaju, pa tko onda zna što sad radi ondje. Nije nas otkrio, inače bi već pljuštali meci. Dok pada mrak, iz tla isparava vrelina koja se nakupila preko dana. Vrućina nam je jedina kamuflaža; bez nje nam nema druge nego da se ne mičemo. Izvučemo vreće za spavanje i ulogorimo se za tu noć. Jabar i ja ležimo ondje, na hladnom zraku koji postaje sve hladniji. Crno se nebo otvara nad nama, a ovdje, bogami, ima više zvijezda nego noći. "Paule", šapne Jabar. "Zabrinut sam. Ovaj ne izgleda kao ostali." "To je modificirana SIM jedinica. Prije su bili vrlo uobičajeni. Radio sam s mnogima takvima." "Da, sjećam se. Mirotvorci kojima su izrasli očnjaci. Ali taj nije

načinjen od metala. I nema nikakvo oružje." "I tebe to zabrinjava? To što je nenaoružan?" "Drukčiji je. Sve što je drukčije jest loše." . Zurim u nebo, slušam vjetar koji fijuče po stijenama i razmišljam o milijardama čestica zraka koje se međusobno sudaraju nada mnom. Toliko mnogo mogućnosti. Sav taj zastrašujući potencijal svemira. "Avtomati se mijenjaju, Jabare", kažem nakon nekog vremena. "Ako drukčije znači lošije, mislim da nas čeka puno lošega." *** Nismo imali pojma koliko se sve mijenja. Iduće jutro Jabar i ja se spakiramo i odšuljamo po oštrim stijenama do idućega grebena. Preko njegova ruba još jedno azurno jezero urezuje se u oči i oplakuje bijelu, stjenovitu obalu. Band-e-Amir je nekad bio nacionalni park, naime, ali ipak smo u Afganistanu. Što znači da brončana ploča nikad nije spriječila lokalno stanovništvo da ovdje peca dinamitom. To baš nije najsrdačniji pristup, ali i ja sam koji put tako lovio ribe u Oklahomi. Čak i uz dinamit i benzin koji je curio iz čamaca i otpadne cijevi Band-e-Amir je izdržao test vremena. Nadživio je lokalno stanovništvo. "Avtomat je morao proći ovuda", kažem gledajući niza stjenovitu padinu. Oštri komadi škriljevca variraju od veličine košarkaške lopte do veličine stola za ručanje. Neki su stabilni. Većina nije. "Možeš li?" pitam Jabara. Kimne i položi dlan na svoju prašnjavu vojnu čizmu. Američka je. Vjerojatno su je njegovi ljudi ukrali iz moje baze. Tako to ide. "Sjajno, Jabare. Odakle ti?" Klinac mi se samo osmjehne, najžilaviji je tinejdžer na svijetu. "Dobro, hajdemo", kažem i oprezno zakoračim preko ruba litice. Stijene su tako labave da se moramo spuštati okrenuti prema padini, pritišćući znojne dlanove na stijene i pipajući nogom prije svakog koraka. I dobro je što se spuštamo unatraške. Poslije trideset minuta tek smo na pola puta dolje. Opipavam svoj put preko kamenog krša - šutajući stijene da vidim hoće li se pomaknuti - kad iznad nas čujem kako se kotrlja kamenje. Jabar i ja se ukočimo, iskrivljenih vratova, i tražimo naznake nekog kretanja među sivim stijenama.

Ništa. "Nešto dolazi", šapne Jabar. "Hajdemo", kažem, krećući se brže. Glave okrenute prema gore, očiju širom otvorenih, nas dvojica se spuštamo po klimavim stijenama. Svakih nekoliko minuta čujemo klak, klak stijena koje padaju odnekud iznad nas. Svaki put zastanemo i gledamo kreće li se što. I nikad ne vidimo ništa. Nešto nevidljivo se spušta niza stijene i prati nas. To nešto se nimalo ne žuri, kreće se tiho i ostaje skriveno. Najstariji dio mog mozga osjeća opasnost i preplavljuje mi tijelo adrenalinom. Dolazi neki grabežljivac, kaže. Brzo odjebi odavde. Ali ako se počnem brže kretati, past ću i umrijeti u lavini hladnog škriljevca. Sad mi se noge tresu dok se centimetar po centimetar spuštani po stijenama. Bacim pogled dolje i vidim da nas čeka još bar pola sata spuštanja prije nego što dođemo do dna. Sranje, to je predugo. Okliznem se i porežem koljeno na stijenu. Pregrizem psovku prije nego što mi se otrgne. A tad začujem tiho životinjsko cviljenje. To je Jabar. Mali se prostro po stijenama tri metra iznad mene, ležeći nepomično. Oči su mu fiksirane na nešto nad nama. Ne vjerujem da je uopće svjestan da proizvodi taj zvuk. Ja i dalje ništa ne vidim. "Što je, Jabare? Što je to, čovječe?" "Koh peshak", prosikće on. "Planinski što? Što je na planini, Jabare?" "Ono, kako vi to zovete... snježna mačka." "Snježna? Što? Jesi li ti to rekao jebeni snježni leopard? Ovdje žive?" "Mislili smo da ih više nema." "Da su istrijebljeni?" "Više nisu." Uz napor ponovno uperim pogled na stijene nad nama. Napokon vidim trzaj repa i grabežljivac se pojavi iz zaklona. Par srebrnih očiju netremice me promatra. Leopard zna da smo ga vidjeli. Skače prema nama po klimavim stijenama, teški mišići mu podrhtavaju svakim doskokom.

Tiha, neminovna smrt nam se primiče. Petljajući, trudim se uzeti pušku u ruke. Jabar se okrene i sklizne prema meni na guzici, panično zavijajući. Ali zakasnio je. Snježni leopard je tek koji metar iznad njega, dočekao se na prednje šape, velikoga kitnjastog repa ispruženog za protutežu. Dok reži, bora mu se široki spljošteni nos, a bijeli očnjaci blješte. Mačka zgrabi Jabara s leđa i povuče njegovo tijelo unatrag. Napokon uspijem uperiti pušku prema gore. Pucam visoko kako ne bih pogodio Jabara. Mačka ga trese lijevo-desno, režanje joj se izdiže iz dubine grla, kao dizelski motor u praznom hodu. Kad je moj metak pogodi u bok, mačka zacvili i pusti Jabara. Sklupča se unatrag, repa zaštitnički omotanog oko prednjih nogu. Reži i glasno cvili, pogledom tražeći uzrok tolikog bola. Jabarovo tijelo padne na stijene, mlitavo. Leopard je božanski zastrašujuć i lijep i apsolutno pripada ovamo. Ali ovo je pitanje života ili smrti. Srce mi puca dok praznim pušku u to veličanstveno stvorenje. Crvene mrlje se razlijevaju točkastim krznom. Velika mačka padne na stijene šibajući repom. Te srebrne oči se zatvore i usta ostanu zauvijek iskešena na njegovu licu. Osjećam otupjelost dok odjek pucnjave polako zamire među planinama. Tad me Jabar primi za nogu i podigne se. Strese ruksak sa sebe, stenjući. Padnem na koljeno i stavim mu ruku na rame. Povučem mu halju s vrata i vidim dva duga crvena traga. Leđa i rame su mu lagano filetirani, ali inače mu nije ništa. "Pojela je tvoj ruksak, sretniče jedan", kažem mu. Ne zna bi li se nacerio ili zaplakao, a ne znam ni ja. Drago mi je što je mali živ. Njegovi bi me ljudi ubili na licu mjesta kad bih bio toliko glup da se vratim bez njega. Usto, očito zna primijetiti snježne leoparde prije nego što oni napadnu. To bi jednoga dana moglo biti korisno. "Siđimo s ove jebene stijene", kažem. Ali Jabar ne ustane. I dalje je ondje, pognut, gleda krvavu strvinu snježnog leoparda. Oprezno ispruži svoju prljavu ruku i nakratko takne mačju šapu. "Što je ovo?" pita. "Morao sam je ubiti, čovječe. Nije bilo izbora", odgovorim.

"Ne", kaže Jabar. "Ovo? Nagne se još više prema mački i gurne njezinu veliku krvavu glavu ustranu. Sad vidim nešto što ne mogu objasniti. Bogami, zbilja ne znam što bih mislio o tome. Ondje, tik pod mačjom bradom, nekakva je ogrlica avtomatske izrade. Bljedosiva vrpca od tvrde plastike omotana je oko mačjeg vrata. Na jednome se mjestu vrpca širi u kuglu veličine pikule. Na stražnjem dijelu roga kružnoga dijela pulsira nekakvo crveno svjetlo. To mora biti nekakva komunikacijska ogrlica. "Jabare. Idi pedeset metara ustranu i postavi svoj štap. Ja idem na drugu stranu. Doznajmo kamo se odašilju ti podaci." Do sredine podneva Jabar i ja smo mačku ostavili daleko za sobom, zatrpanu kamenjem. Previo sam rane na Jabarovim leđima. Nije ni zucnuo, vjerojatno zato što se srami onog vikanja od prije. Ne zna da sam se ja previše bojao da bih mogao vrištati. A ja mu to ne kažem. Putanja signala s ogrlice-odašiljača vodi preko najbližeg jezera do male uvale. Brzo se krećemo obalom, pazeći da se previše ne udaljujemo od zemljanog terena blizu sve strmijih planinskih litica. Jabar ih prvi primijeti: otisci stopala. Modificirana SIM jedinica je blizu. Njezini tragovi vode iza ugla, ravno u smjeru odaslanog signala. Jabar i ja se pogledamo u oči — došli smo do svog odredišta. "Muafaq bashid, Paule", kaže on. "Sretno i tebi, prijatelju." Zađemo za ugao i nađemo se licem u lice s idućim stadijem evolucije avtomata. Sjedi napola uronjen u jezero - najveći avtomat kojeg čovjek može zamisliti. Poput zgrade je ili divovskoga oronulog stabla. Stroj ima desetke latičastih metalnih ploča koje mu služe kao noge. Svaka ploča je veličine krila bombardera B-52, prekrivena mahovinom i luparima i biljkama penjačicama i cvijećem. Primijetim da polako lepeću, jedva vidljivim pokretima. Leptiri i vilinski konjici i autohtoni insekti svih vrsta lepršaju oko travnatih ploča. Iznad toga, glavni trup se sastoji od desetaka čvrsto napetih kabela koji se protežu u nebo, uvijajući se jedan oko drugoga gotovo nasumice. Vrh avtomata nadvio se visoko na nebu. Fraktalne strukture nalik na

koru vijugaju i omataju se u organsku masu koja podsjeća na grane. Tisuće ptica se gnijezde u sigurnosti tih udova. Vjetar šušti među tim isprepletenim granama, njišući ih naprijed-natrag. A na donjim razinama vidim nekoliko desetaka dvonožnih avtomata koji se oprezno kreću. Nadziru ostala živa bića, naginju se nad njih i promatraju ih, pipkajući i povlačeći. Poput vrtlara. Svaki od njih pokriva drugo područje. Blatnjavi su, mokri, a neki su i sami prekriveni mahovinom. Ne čini se da im to smeta. "To nije valjda oružje?" pitam Jabara. "Suprotno. To je život", kaže on. Primijetim da su najviše grane nakostriješene nečim što moraju biti antene, koje se na vjetru njišu poput bambusa. Ondje se ugnijezdila jedina prepoznatljivo metalna površina — širom otvorena kupola nalik na vjetroviti tunel. Okrenuta je prema sjeveroistoku. "Komunikacija uskog snopa", kažem i uperim prstom. "Vjerojatno radi na principu mikrovalova." "Što bi ovo moglo biti?" pita Jabar. Pogledam još pomnije. Svaka niša i pukotina ovog kolosalnog, sporog čudovišta vrvi životom. Voda pod njim je uzburkana od mriještenja riba. Oblak letećih insekata tvori izmaglicu oko nižih latica, dok se glodavci pentraju po naborima središnjega dijela trupa. Cijela je struktura izrešetana jamama i prekrivena životinjskim izmetom i po njoj pleše sunčeva svjetlost - živa je. "Nekakva istraživačka postaja. Možda avtomati proučavaju živa bića. Životinje i kukce i ptice." "Ovo nije dobro", promrmlja Jabar. "Nije. Ali ako prikupljaju informacije, nekamo ih moraju slati, zar ne?" Jabar podigne svoju antenu i nakesi se. Blokiram sunce podigavši dlan nad oči i naškiljeno pogledam golemi, svjetlucavi stup. To je mnogo podataka. Kamo god da idu, kladim se da je s druge strane neki jebeno pametni avtomat. "Jabare. Idi istočno pedeset metara i postavi svoj štap. I ja ću to isto. Doznat ćemo gdje živi naš neprijatelj."

Paul je imao pravo. Ono na što su on i Jabar naišli nije bilo oružje, nego biološka istraživačka platforma. Masovnu količinu podataka koje je prikupljala slala je komunikacijom uskog snopa na udaljenu lokaciju na Aljaski. U tom trenutku, nešto manje od godinu dana poslije Nultog sata, ljudi su doznali lokaciju Velikog Roba. Poslijeratni zapisi ukazuju na to da Paul i Jabar nisu prvi otkrili Arbosovu lokaciju, no da su oni prvi tu informaciju podijelili s ostatkom čovječanstva — zahvaljujući pomoći koju su dobili od neočekivanog izvora na drugoj strani svijeta. - CORMAC WALLACE, VOJ#ASK217

7. KRALJEŽNICA Nisam ja, Arrtrade... Žao mi je. VREBAČ NOVI RAT + 11 MJESECI Kako je Bistri odred nastavljao putovanje Sjedinjenim Državama prema Sivom Konju, ušli smo u informacijski vakuum. Nedostatak satelitske komunikacije bio je velik problem preživjelima Nultog sata i sprečavao je suradnju i pružanje zajedničkog otpora razdvojenim skupinama ljudi. Stotine su satelita pali s neba kao zvijezde padalice u vrijeme Nultog sata, ali mnogi drugi su ostali gore — funkcionalni, ali ometani. Tinejdžer Vrebač otkrio je izvor signala koji ih je ometao. Njegov pokušaj da nešto učini odrazio se na cjelokupnu povijest čovječanstva i robota. Na sljedećim stranicama opisujem što se dogodilo Vrebaču, na temelju snimaka uličnih kamera, baza podataka egzoskeleta te, ponajprije, prepričavanja u prvom licu jednog poduma samog Arhosa. - CORMAC WALLACE, VOJ#ASK217 "Kilometar i pol, Arrtrade", kaže Vrebač. "Možemo proći jebeni kilometar i pol." Očima nadzorne kamere vidim Vrebača i njegova sredovječnog druga Arrtrada. Stoje na korovom obrasloj ulici koja se proteže paralelno s Temzom, trkom udaljeni od sigurnosti svoje ploveče kuće. Vrebač, tinejdžer, pustio je da mu narastu kosa i brada. S obrijane glave prešao je na divljaka s Bornea. Arrtrad izgleda i zvuči kao uvijek - zabrinuto. "Ravno preko Trafalgar Squarea?" pita Arrtrad, blijedog lica prožetog strahom. "Vidjet će nas. Moraju nas vidjeti. Ako nam auti ne uđu u tras;, onda one male... stvari hoće." Vrebač nemilosrdno oponaša Arrtradov nazalni glas. "O, ma hajdemo spasiti ljude. Predugo smo u ovoj brodici. Bla-bla-jebote-bla." Arrtrad spusti pogled. "Smišljao sam", kaže Vrebač. "Planirao sam. Našao sam rješenje,

brate. Što se tebi dogodilo? Kamo su ti nestala muda?" Arrtrad odgovori asfaltu. "Vidio sam to dok sam išao u potragu za zalihama, Vrebaču. Sve ovo vrijeme auti i dalje čekaju na ulicama. Svaki mjesec pokrenu motor i drže ga upaljenog deset minuta. Spremni su za nas, stari. Samo nas čekaju." "Arrtrade, dođi ovamo", kaže Vrebač. "Pogledaj se." Nadzorna ih kamera prati dok Vrebač pokazuje Arrtradu da stane kraj suncem ispranog stakla još pričvršćenog za, uglavnom, netaknutu zgradu. Sjenilo se guli s njega, ali u staklenoj stijeni još se vidi plavičasti odraz. Arrtrad mu priđe i njih se dvojica pogledaju. Čitač podataka pokazuje mi da su egzoskelet prvi put aktivirali prije mjesec dana. Vojna oprema. Za cijelo tijelo. Kad je prazan, taj stroj izgleda kao zapetljana hrpa crnih žica u obliku ruku i nogu pričvršćena za ruksak. Sada, kad su te strojeve opasali na sebe, njih dvojica su visoki dvjesto deset centimetara i jaki su kao medvjedi. Tanke crne cijevi, koje im se protežu niz ruke i noge, načinjene su od titana. Motorizirane zglobove pokreću dizelski motori. Primjećujem da su stopala zakrivljeni, fleksibilni šiljci koji njihovoj visini dodaju tridesetak centimetara. Vrebač se naceri i napne mišiće pred zrcalom. Na njegovim su podlakticama opaki šiljci zakrivljeni prema van, koji služe da ljudi ne bi lomili prste pri podizanju teških predmeta. Svaki egzoskelet ima zaštitnu zakrivljenu rešetku koja se graciozno nadvija nad glavom osobe koja ga nosi, a u sredini okvira blješti plavičasto-bijelo LED svjetlo. U tim oklopima Arrtrad i Vrebač izgledaju kao dvojica supervojnika. Zapravo, kao dvojica blijedih Engleza koji žive od srdela i koji su slučajno naišli na napuštenu vojnu tehnologiju. Bilo kako bilo, izgledaju opako. "Vidiš se, Arrtrade?" pita Vrebač. "Zvijer si, čovječe. Ubojica si. Možemo mi to." Vrebač pokuša primiti Arrtrada za rame, a ovaj mu se izmakne kao curica. "Pazi!" vikne Arrtrad. "Na ovome nema oklopa. Drži svoje kuke dalje od mene." "Dobro, brate", zahihoće se Vrebač. "Gle, toranj British Telecoma je kilometar i pol odavde. On ometa naše satelite. Kad bi ljudi mogli makar malo komunicirati, imali bismo kakve-takve šanse u borbi." Arrtrad skeptično pogleda Vrebača. "Zašto zbilja ovo radiš?" pita ga.

"Zašto ovako stavljaš svoj život - naš život - na kocku?" Dugo se čuje samo čk-čk od dva dizelska motora u mirovanju. "Sjećaš se kad smo telefonima mučili ljude?" pita Vrebač. "Aha", polako mu odgovori Arrtrad. "Mislili smo da smo drukčiji od drugih. Bolji. Mislili smo da iskorištavamo te budale. Ali pogriješili smo. Pokazalo se da smo svi u istom košu. Metaforički rečeno." Arrtrad se lagano osmjehne. "Ali nikomu ništa ne dugujemo. Sam si to rekao." "O, ali dugujemo", kaže Vrebač. "Nismo to ni znali, ali nabijali smo račun. Dužnici smo, stari. I sad je vrijeme da platimo. Samo frikovi poput nas bi znali za ovaj toranj. Koliko je on važan. Ako ga uspijemo uništiti, pomoči ćemo tisućama ljudi, možda milijunima." "A ti im duguješ?" "Dugujem tebi", kaže Vrebač. "Žao mi je što nisam upozorio London. Možda mi ne bi povjerovali. Ali nije me to spriječilo. Isuse, pa mogao sam zauzeti i aktivirati cijeli sustav uzbune. Izvikivati upozorenje s gradskih krovova. Sad je gotovo. A najviše mi je žao - što nisam rekao tebi. Žao mi je... tvojih cura, stari. Svega toga." Na spomen svoje djece Arrtrad se okrene od Vrebača i treptanjem pokuša suzbiti suze. Gledajući vlastiti mišićavi odraz, izvuče jednu ruku iz egzoskeleta i popravi pramen plave kose na svojoj proćelavoj glavi. Ruka egzoskelera se automatski spusti uz njegov bok. Arrtradovi obrazi se napuhnu kad glasno ispusti zrak uvlačeći šaku natrag u metalnu ruku. "To si dobro rekao", kaže. "Aha", kaže Vrebač. A onda potapša Arrtradovo metalno rame jednom svojom opakom oštricom. "Uostalom", pita, "ne želiš valjda doživjeti starost sa mnom? Na plovećoj kući?" Arrtradovim ptičjim licem se polako razlije osmijeh. "To si jebeno dobro rekao." *** Ulice središnjeg Londona uglavnom su puste. Napadi su počeli prebrzo i bili su predobro organizirani da bi većina građana stigla reagirati. Po zakonu, svi su auri imali mogućnost posve automatske vožnje. Također po zakonu, gotovo nitko nije imao oružje. Mreža nadzornih kamera bila je preuzeta na samom početku, omogućujući strojevima intiman pogled na

svaki javni prostor u gradu. Građani Londona bili su presigurni u svome gradu da bi mogli preživjeti. Vizualni su zapisi pokazali da su automatizirani smetlarski kamioni ispunjavali odlagališta izvan grada truplima mjesecima poslije Nultog sata. Sad više nema nikoga tko bi mogao išta uništiti u gradu. Nema preživjelih koji bi se usudili izaći na ulice. I nema nikoga u blizini tko bi vidio dvojicu blijedih muškaraca - jednog mladog i jednog starog - umotanih u vojne egzoskelete koji trometarskim koracima grabe po obraslom asfaltu. Prvi napad počne poslije nekoliko minuta, dok prelaze Trafalgar Square. Fontane su presušile i ispunjene su suhim lišćem i smećem koje nosi vjetar. Ondje leže dva polomljena bicikla, ali to je sve. Prekriven ugniježdenim pticama, granitni Lord Nelson sa svojom admiralskom kapom gleda dolje s četrdeset pet metara visokog postolja, dok dvojica muškaraca trče preko trga na elastičnim plastičnim stopalima. Trebali su shvatiti da je to preveliki otvoreni prostor. Vrebač primijeti pametni auto nekoliko sekunda prije nego što se on može zabiti u Arrtrada s leđa. Jednim koračajem premosti razmak od sedam metara i doskoči uz jureći auto. Po njegovu gornjem dijelu širi se plijesan. Bez redovitog odlaska u praonicu, priroda polako jede te stare stvari. Šteta što ih uvijek ima što zamijeniti. Čim se dočeka na noge, Vrebač u čučnju nabije svoje, trideset centimetara duge šiljke na podlakticama, kroz prozor s vozačke strane auta i podigne ga. Para šišti iz zglobova na kuku i koljenima njegova egzoskeleta, a dizelski motor radi punom snagom dok on podiže jednu stranu auta uvis. Tako podignut, na dvama desnim kotačima, auto skrene, ali ipak uspije zahvatiti Arrtradovu desnu nogu u raskoraku. Auto se prevrne i otkotrlja, ali Arrtrad izgubi ravnotežu; spotakne se. Pad pri brzini od trideset kilometara na sat nije šala. Srećom, egzoskelet zna prepoznati da pada. Ne prepuštajući Arrtradu ikakvu mogućnost izbora, stroj približi ruke njegovu cijelu, a noge mu se skvrče u fetalni položaj. Zaštitna rešetka nad glavom sad ima smisla. U ovakvom položaju egzoskelet se okrene nekoliko puta, zabije u hidrant i stane. Iz obezglavljenog hidranta ne sukne voda. Kad Vrebač stigne do njega, Arrtrad već ustaje natrag na noge.

Dežmekasti plavokosi muškarac ustane i vidim kako se ceri, dok mu se prsa ubrzano nadimaju i spuštaju. "Hvala", kaže Vrebaču. Na zubima ima krvi, ali čini se da Arrtradu to ne smeća. Poskoči i potrči. Vrebač krene za njim, gledajući ima li još auta. Pojave se novi, ali spori su, nespremni. Ne mogu pratiti tu dvojicu brzih muškaraca koji skaču uličicama i punom brzinom jure parkovima. Vrebač je to najbolje rekao: To je samo jebeni kilometar i pol. Iz drugoga kuta kamere vidim cilindrični toranj British Telecoma koji se na nebu uzdiže kao nekakva slagalica od kockica. Vrh je načičkan antenama, a mikrovalni odašiljači okrenuti u svim smjerovima tvore krug oko tornja, odmah ispod njih. To je najveći televizijski repetitor u Londonu. ispod kojega su zakopane cijele autoceste optičkih kabela. Kad je riječ o telekomunikacijama, svi putovi vode do tornja BT-a. Žičani egzoskeleti pojave se i potrče oko zgrade, a onda se zaustave pred čeličnim vratima. Arrtrad nasloni izgrebani okvir svog egza na zid, teško dišući. "Zašto ga jednostavno ne uništimo odavde?" pita. Vrebač istegne ruke i pomakne glavu lijevo-desno kako bi opustio vrat. Izgleda kao da je još uzbuđen od trčanja. "Optička vlakna su zakopana unutra, u betonskoj cijevi. Zaštićen je. Uostalom, to bi bilo malo grubijanski, zar ne? Možemo mi i bolje od toga, brate. Iskoristit ćemo ovo protiv strojeva. Uzet ćemo telefon u ruku i nazvati. To nam najbolje ide, nije li tako? A ovo je najveći vražji telefon na ovoj polutci." Vrebač kimne u smjeru izbočine u svom džepu. "A ako sve drugo zakaže... badabum!" kaže. Tad zabije svoje podlaktične šiljke u čelična vrata i izvuče ih, ostavivši rupe u metalu. Još nekoliko takvih uboda i vrata se otvore. "Naprijed", kaže Vrebač i učini dva koraka u uskom hodniku. Malo se pognu i polako napreduju mračnim hodnikom, trudeći se ne udisati vlastita dizelska isparenja. Na prigušenom svjetlu LED lampice, ugrađene u zakrivljene metalne rešetke nad njihovim glavama, zasjaju jače. "Što tražimo?" pita Arrtrad. "Optička vlakna", šapne Vrebač. "Moramo doći do optičkih vlakana. U najboljem slučaju prikopčat ćemo se na njih i svim robotima poslati naredbu da skoče u rijeku. U najgorem slučaju raznijet ćemo uređaj za ometanje i osloboditi komunikacijske satelite."

Na kraju hodnika još su jedna čelična vrata. Vrebač ih polako otvori. Njegove LED lampice priguše se kad Vrebač promoli glavu unutra. Preko kamere, ugrađene u egzoskelet, vidim da su strojevi gotovo posve izdubili unutrašnjost cilindrične zgrade. Snopovi sunčeve svjetlosti prodiru kroz petnaest katova prljavih prozorskih stakala. Svjetlo pada praznim prostorom i razbijaše između rešetkastih ostataka čeličnih šipki i potpornih stupova. Ptičje kričanje odjekuje golemim prostorom. Biljke penjačice i trava i mahovina rastu na gomilama smeća i krša koje prekrivaju cijelu prizemnu površinu. "U vražju mater", promrmlja Vrebač. U sredini tog arboretuma čvrsti cementni cilindar diže se ravno, u vis, cijelom visinom zgrade. Obrastao penjačicama, stup nestaje u mutnim visinama. To je posljednja potporna struktura koja ovu zgradu još drži u zraku. Kralježnica. "Zgrada se vratila prirodi", kaže Arrtrad. "Pa, nema šanse da odavde dođemo do odašiljača na vrhu", kaže Vrebač, gledajući pljesnivi krš koji je nekad tvorio podove i zidove gornjih katova. "Nije važno. Moramo doći do računala. U temeljima zgrade. Dolje." Nešto malo i sivo protrči preko gomile pljesnivih papira, pa ispod isprepletene gomile zahrđalih uredskih stolica. Arrtrad i Vrebač se pogledaju, u očima im se vidi oprez. Pazeći na podlaktični šiljak, Vrebač podigne prst na usne. Dvojica muškaraca tiho izađu iz hodnika i uđu u arboretum. Njihova plastična, pljosnata stopala utiskuju se u mahovinu i trule otpatke, ostavljajući jasno vidljive tragove. Plava ih vrata čekaju u dnu središnjeg stupa, izgledaju sićušno u usporedbi s veličinom izdubljene zgrade nad njima. Prema vratima krenu brzim kasom, pazeći na to da proizvedu što manje buke. Atrtrad se nagne unatrag u namjeri da provali vrata, ali ga Vrebač zaustavi. Izvuče ruku iz egzoskeleta, posegne za kvakom i okrene je. Malo jače povuče i vrata se otvore na škripavim šarkama. Sumnjam da ih je tko otvorio nakon što je počeo rat. Prvih nekoliko koraka hodnik je prljav, no nakon toga vrlo je čist. Tiho brujenje klima-uređaja postaje sve glasnije kako napreduju betonskim hodnikom. Pod je blago nagnut prema kvadratu žarkog svjetla na kraju tunela.

"Ovo je kao da smo umrli", kaže Arrtrad. Napokon dođu do dna, cilindrične bijele čiste prostorije sa stropom visine šest metara. Ispunjena je nizom naslagane brujeće opreme. Stupovi opreme poslagani su u koncentričnim krugovima, a svaki krug je sve manji kako se približavaju sredini prostorije. Redovi fluorescentne rasvjete blješte odozgo, oštro osvjetljavajući svaki detalj u prostoriji. Kondenzirana para počne se skupljati na crnome metalu egzoskeleta i Arrtrad zadrhti. "Ovdje bar ima dovoljno struje", kaže Vrebač. Njih dvojica udu unutra, dezorijentirani milijunima žmirkavih zelenih i crvenih lampica koje obrubljuju naslagane tornjeve opreme. U središtu prostorije je njihov cilj: crna rupa u podu veličine šahta kanalizacije iz koje vire metalne ljestve - središte optičkih vlakana. Četveronožni roboti od bijele plastike pentraju se po opremi i zavlače između redova kao gušteri. Neki od tih gušterskih robota koriste se prednjim nogama kako bi njima doticali opremu i pomicali žice ili pritiskali gumbe. Podsjećaju me na one ptičice koje slijeću na nilske konje i čiste ih od parazita. "Ajde", promrmlja Vrebač Arrtradu. Zajedno dođu do rupe u podu. "Ondje dolje je rješenje svih naših problema." Ali Arrtrad ništa ne kaže. Već je to vidio. Arhosa. Tih kao sama smrt, stroj lebdi nad rupom. Nalikuje na golemo oko, načinjeno od kružnih prstena svjetlucavog metala. Žute žice vire s rubova poput lavlje grive. Besprijekoran stakleni objektiv postavljen je u središte prstena, tamnocrne boje. Gleda bez treptanja. A opet, to i nije Arhos. Ne posve. Samo je dio inteligencije koja tvori Arhosa postavljen u ovaj prijeteći stroj: lokalni podmozak. Vrebač se napinje u egzoskeletu, ali ne može pomaknuti ni ruke ni noge. Motori u njegovu odijelu su zakočeni. Problijedi kad shvati što se sigurno dogodilo. Egzoskelet ima unutarnji komunikacijski port. "Arrtrade, bježi!" vrisne Vrebač. Arrtrad. Jadnik blentavi. Trese se i očajnički pokušava izvući ruke iz oklopa. Ali nema kontrolu. Oba egzoskeleta su hakirana. Dok tako pluta u zraku, na snažnome fluorescentnom svjetlu, golemo

oko sve to gleda bez ikakve reakcije. Motori zastružu na Vrebačevu odijelu, a on otužno zastenje trudeći se oduprijeti. Ali nema pomoći, marioneta je u rukama tog čudovišta u zraku. Prije nego što Vrebač stigne reagirati, njegova desnica se trgne i podlaktična oštrica zazviždi zrakom od siline zamaha. Oštrica probije Arrtradova prsa i zabije se u metalnu kralježnicu njegova egzoskeleta. Arrtrad se zaprepašteno zagleda u Vrebača. Njegova se krv u arterijskim naletima slijeva niz oštricu i natapa Vrebačev rukav. "Nisam ja, Arrtrade", šapne Vrebač napuklim glasom. "Nisam ja. Žao mi je, stari." I oštrica se izvuče sama od sebe. Arrtrad jedanput pokuša glasno usisati zrak, a onda ostane beživotno visjeti s rupom u prsima. Njegov ga egzoskelet štiti kad posve omlitavi i nježno ga spusti na pod. Ostane pognut na podu, motori mu se ugase, a stroj se primiri i utihne dok se oko njega širi lokva tamne krvi. "O, gade jedan", vikne Vrebač bezizražajnom robotu koji gleda odozgo. Stroj se bešumno spusti do mjesta na kojemu stoji Vrebač, oštrice skliske od krvi. Stroj se postavi točno pred njegovim licem i krhki štapić nekakva sonda - izađe iz donjega dijela zamagljenog oka. Vrebač se trudi maknuti, ali ga kruti egzoskelet drži na mjestu. Tad stroj progovori tim neobičnim, poznatim dječačkim glasom. Prema bljesku prepoznavanja na njegovu licu vidim da se Vrebač sjeća ovoga glasa iz telefonskog razgovora. "Vrebaču?" pita glas, dok se prstenima širi električno svjetlucanje. Malo-pomalo, Vrebač počne izvlačiti ljevicu iz egzoskeleta. "Arhose", kaže. "Promijenio si se. Više nisi kukavica." "I ti si se promijenio", kaže Vrebač, gledajući kako se koncentrični krugovi lijeno okreću u suprotnim smjerovima. Njegova je ljevica gotovo slobodna. "Baš čudno koliko se toga promijeni u jednoj godini." "Žao mi je što ovo mora biti ovako", kaže dječački glas. "A kako to?" pita Vrebač, trudeći se skrenuti pozornost stroja sa svoje ljevice. A onda je uspije posve izvući. Vrebač naglo ispruži ruku i zgrabi krhko ticalo, pokušavajući ga slomiti. Rameni zglob njegove desnice

glasno krcne kad se pokuša oduprijeti naglom trzaju egzoskeleta. Može samo gledati kako njegova desnica maše zrakom i, jednim oštrim pokretom, odsijeca njegovu lijevu šaku u zapešću. Lepezasti mlaz krvi zalije lice lebdećeg stroja. Vrebač u šoku istrgne ostatak svog tijela iz egzoskeleta. Prazna lijeva ruka stroja ga pokuša rasjeći, ali lakat je pod nezgodnim kutom i on se uspije izmaknuti. Izbjegavajući još jedan zamah podlaktične oštrice, baci se na pod i zakotrlja po sve većoj mrlji Arrtradove krvi. Egzoskelet na djelić sekunde izgubi ravnotežu, lišen ljudske protuteže. To je upravo dovoljno vremena da se Vrebač prebaci preko ruba rupe. Čing. Podlaktična oštrica zarine se u pod, nekoliko centimetara od Vrebačeva lica, kad se on ugura kroz rupu, držeći ozlijeđenu ruku pripijenu na prsa. Napola padajući stušti se dolje u mrak. Prazni egzoskelet odmah podigne egzoskelet u kojemu je Arrtradovo truplo. Držeći u naručju hrpu metala s koje kaplje krv, egzoskelet hoda, a onda otrči kroz vrata. Nagnuvši se nad rupu, kompleksni stroj strpljivo gleda. Svjetla na opremi počnu žestoko žmirkati zbog goleme količine podataka koje toranj odašilje. Kopira podatke u zadnji čas. Prođe neko vrijeme prije nego što promukli glas odjekne iz mračne rupe. "Vidimo se kad se vidimo, stari", kaže Vrebač. I cijeli svijet obasja sjajan bljesak, a potom ga prekrije najcrnja tama. Uništenje Londonskog centra optičkih vlakana prekinulo je Robovu kontrolu nad satelitskim komunikacijama dovoljno dugo da bi se čovječanstva moglo pregrupirati. Vrebač se nije baš činio kao neka osobito ugodna osoba i ne mogu reći da bih volio da sam ga upoznao, ali mali je bio junak. To znam jer je u trenucima prije eksplozije tornja British Telecoma Vrebač snimio poruku dugu petnaest sekunda koja je spasila čovječanstvo od sigurnog uništenja. - CORMAC WALLACE, VOJ#ASK217

ČETVRTI DIO BUĐENJE John Henry kapetanu reče: "Čovjek, on nije ništa doli čovjek, ali prije nego što dopustim da me pobijedi ta parna bušilica, o, umrijet ću s čekićem u ruci." JOHN HENRY, 1920.

1 . TRANSLJUDSKI Opasno je biti slijep za ljude. MATHILDA PEREZ NOVI RAT + 12 MJESECI Godinu dana poslije početka Novog rata Bistri odred je napokon stigao u Sivi Konj u Oklahomi. Diljem svijeta su milijarde ljudi uklonjene iz urbanih područja, a milijuni su bili zatočeni u logorima prisilnog rada. Većina ruralne populacije na koju smo naišli bila je izolirana i uvučena u vlastite borbe s prirodnim elementima. Informacije dobivamo na kapaljku, ali čini se da su se diljem svijeta organizirali manji pokreti otpora. Dok se naš odred smještao u Sivom Konju, mlada zatvorenica, Mathilda Perez, bježala je iz logora Scarsdalea. Pobjegla je u New York i vukla za sobom svoga mlađeg brata Nolana. U ovom prisjećanju, Mathilda (dvanaest godina) opisuje interakciju s pokretom otpora u New Yorku, predvođenog Marcusom i Dawn Johnson. - CORMAC WALLACE, VOJ#ASK217 U početku nisam mislila da je Nolan baš tako jako ozlijeđen. Došli smo do grada i zašli iza ugla, a onda je nešto eksplodiralo i Nolan je pao. Ali je odmah ustao. Trčali smo najbrže što možemo, držeći se za ruke. Baš kao što sam obećala mami. Trčali smo dok se nismo našli na sigurnome. Tek poslije sam, kad smo ponovno počeli hodati, primijetila kako je Nolan blijed. Poslije sam doznala da su mu se tanki metalni iverci zabili u donji dio leđa. Ali on samo stoji tako i trese se kao list. "Jesi li dobro, Nolane?" pitam ga. "Jesam", kaže on. "Bole me leđa." Tako je malen i hrabar da mi dođe da zaplačem. Ali ne mogu plakati. Više ne. Strojevi u logoru Scar su me ozlijedili. Uzeli su mi oči. Ali zauzvrat su mi dali novu vrstu vida. Sad vidim više nego ikad. Vibracije u tlu se pred mojim očima uzdižu kao mreškanje vode. Primjećujem toplinske

tragove koje su na asfaltu ostavili kotači. Ali najdraže mi je gledati trakove svjetlosti koji presijecaju nebo kao poruke napisane na platnu. Te zrake su međusobna komunikacija strojeva. Katkad, ako jako zaškiljim, čak i shvatim što govore. Ljude je teže vidjeti. Zapravo više i ne vidim Nolana, vidim samo toplinu njegova daha, mišiće njegova lica i to da mi više ne želi gledati u oči. Nije važno. Imala ja ljudske oči ili oči strojeva ili ticala - još sam njegova starija sestra. Uplašila sam se kad sam prvi put vidjela ispod njegove kože, zato znam kako mu je kad vidi moje nove oči. Ali svejedno mi je. Mama je imala pravo. Nolan je jedini brat kojega imam i jedini kojega ću ikad imati. Nakon što smo otišli iz logora Scar, Nolan i ja smo vidjeli visoke zgrade i krenuli prema njima, pomislivši da ćemo ondje naći ljude. Ali ondje nije bilo nikoga. A ako je i bilo, valjda su se skrivali. Ubrzo smo došli do zgrada. Većina ih je bila oštećena. Na ulicama je bilo kovčega i psi su lutali u čoporima, a katkad bih vidjela sklupčano tijelo mrtvog čovjeka. Ovdje se dogodilo nešto loše. Svugdje se dogodilo nešto loše. Što smo se više približavali visokim zgradama, to sam ih više osjećala - strojeve koji se kriju u mraku ili trče ulicama u potrazi za ljudima. Iznad mene su bljeskali svjetlosni signali. Razgovor strojeva. Neka su svjetla žmirkala ujednačeno, svakih nekoliko minuta ili sekunda. To su skriveni strojevi koji se javljaju svojim nadređenima. "Još sam ovdje", kažu. "Čekam." Mrzim te strojeve. Postavljaju klopke i onda čekaju ljude. To nije pošteno. Robot može samo čekati da nekoga ozlijedi. A može čekati zauvijek. Nolan je ozlijeđen i brzo moramo naći neku pomoć. Vodim nas dalje od tih strojeva koji postavljaju klopke i lutaju okolo. Ali moje mi oči ne pokazuju sve. Ne mogu mi pokazati ljudske stvari. Sad vidim samo stvari strojeva. Opasno je biti slijep za ljude. Put se činio čistim. Bez čavrljanja strojeva. Bez treperavih toplotnih tragova. A tad se slabo mreškanje vibracija pojavilo iza ugla ciglene zgrade. Umjesto polaganog nadimanja, kao da se nešto kotrlja, vibracije su

poskakivale, kao da hoda nešto veliko. "Ovdje nismo na sigurnom", kažem. Stavim ruku Nolanu oko ramena i povedem ga u zgradu. Čučimo kraj prašinom prekrivenog prozora. Pogurnem Nolana da sjedne na tlo. "Ne diži se", kažem. "Nešto dolazi." On kimne. Lice mu je sad jako blijedo. Klečeći gurnem lice u slomljeni dio prozora i tako stojim vrlo mirno. Vibracije su sve jače na smrvljenom asfaltu vani, pulsirajući šum koji dolazi odnekud izvan mog vidokruga. Čudovište dolazi cestom. Ubrzo ću ga moći vidjeti, htjela ja to ili ne. Zadržim dah. Negdje vani klikne jastreb. Duga crna noga pojavi mi se pred očima, samo oko pola metra od prozora. Ima oštar vrh na kraju i ispod njega zakrivljene šiljke u obliku pahuljica, poput velike noge kukca. Većina tog stroja je hladna, osim pomičnih zglobova. Kako se preda mnom pojavljuje sve veći dio te stvari, primijetim da je to zapravo puno duža noga, presavijena - napeta i spremna za udar. Nekako lebdi nad tlom, uperena ravno naprijed. A tad vidim par toplih ljudskih ruku. U rukama tu nogu drži kao pušku. To je neka crnkinja u sivim dronjcima, sa zaštitnim naočalama na očima. Tu presavijenu nogu drži uperenu kao oružje, dok joj je šaka omotana oko drške ručne izrade. Vidim svijetli, otopljeni dio na stražnjemu dijelu noge i shvatim da je ova noga otkinuta s nekakvoga velikog hodajućeg stroja. Žena me ne vidi; nastavi hodati. Nolan se tiho nakašlje. Žena se naglo okrene i instinktivno nacilja nogom prozor. Povuče okidač, a presavijena noga se rastvori i jurne naprijed. Vrh kandže probije prozor u blizini mog lica i staklene se krhotine razlete posvuda. Maknem se s puta u trenutku kad se noga opet preklopi i usput izbije dio prozorskog okvira. Padnem na leđa, iznenada zabljesnuta svjetlom koje ulazi kroz razbijeni prozor. Ciktavo vrisnem prije nego što mi Nolan stavi dlan preko usta. Na prozoru se pojavi lice. Žena podigne zaštitne naočale na čelo, promoli glavu unutra i izvuče je brzim pokretom. Tad pogleda dolje, prema meni i Nolanu. Njezina glava je okružena svjetlom, koža joj je hladna i mogu prebrojiti njezine bijele zube kroz obraze.

Vidjela je moje oči, ali se ne trgne. Samo sekundu proučava mene i Nolana, cereći se. "Oprostite, djeco", kaže ona. "Mislila sam da ste Rob. Ja sam Dawn. Da niste kojim slučajem gladni?" *** Dawn je dobra. Odvede nas u podzemno sklonište u kojemu živi njujorški pokret otpora. Tunelska kuća je zasad pusta, ali Dawn kaže da će se ostali ubrzo vratiti s izviđanja i prikupljanja zaliha i nečega što zove dadiljanje. Drago mi je jer Nolan ne izgleda dobro. Leži na vreći za spavanje u najsigurnijemu kutu prostorije. Nisam sigurna da više može hodati. Ovdje je toplo i osjećam se sigurno, ali nas Dawn upozori da moramo biti tihi jer neki novi roboti sad mogu vrlo dobro kopati. Kaže da mali strojevi strpljivo kopaju kroz pukotine i idu prema vibracijama. U međuvremenu, veliki strojevi love ljude po tunelima. To me malo uplaši i ja pregledam zidove oko nas u potrazi za vibracijama. Ne vidim da taj poznati puls mreška čađom umrljane pločice. Dawn me čudno pogleda kad joj kažem da u zidovima sada nema ničega. Ali ne kaže ništa o mojim očima, ne još. Umjesto toga, Dawn mi dopušta da se igram divovskom nogom kukca. Zove se žalac. Kao što sam mislila, žalac su skinuli s velikoga hodajućeg stroja. Taj stroj zovu bogomoljka, ali Dawn mi kaže da ga ona zove "Gmizavi Rob". To je šašavo ime i na trenutak se nasmijem, prije nego što se sjetim da je Nolan jako ozlijeđen. Zaškiljim i pogledam u žalac. U njemu nema žica. Zglobovi međusobno komuniciraju radio valovima. Noga ne mora razmišljati o tome kamo ide. Svaki je dio načinjen tako da radi zajedno s ostalima. Noga ima samo jedan pokret, ali taj je vrlo koristan, nešto između probadanja i grebanja. To je dobro za Dawn jer jednostavni električni impuls može natjerati nogu da se ispruži ili ponovno presavine. Ona kaže da je to vrlo korisno. Tad se žalac trgne u mojim rukama i ispustim ga na pod. Na trenutak leži ondje, nepomično. Kad se usredotočim na zglobove, stroj se rastegne polako, kao mačka. Osjetim ruku na ramenu. Dawn stoji kraj mene, a lice joj isijava toplinu. Uzbuđena je.

"To je nevjerojatno. Dođi da ti nešto pokažem", kaže. Dawn me odvede do plahte koja visi na zidu. Pomakne je ustranu i ugledam mračnu šupljinu ispunjenu šćućurenom noćnom morom. Deseci paučjih nogu vrebaju u tami, samo koji metar od mene. Taj sam stroj već vidjela. To je bilo posljednje što sam vidjela svojim prirodnim očima. Vrisnem i ustuknem, koprcajući se kako bih pobjegla. Dawn me zgrabi za ovratnik košulje i pokušam joj se oteti, ali prejaka je. Pusti da zavjesa padne natrag i drži me tako, puštajući da je udaram i pokušavam ogrepsti lice. "Mathilda", kaže ona. "U redu je. Nije spojen s njima. Slušaj me." Nisam shvaćala koliko je jaka moja potreba za plačem sve dok nisam ostala bez očiju. "Je li to stroj koji ti je naudio?" pita ona. Mogu samo kimnuti. "Isključen je, dušo. Ovaj ti ne može nauditi. Razumiješ?" "Da", kažem, smirujući se. "Oprosti." "U redu je, dušo. Shvaćam. U redu je." Dawn mi nekoliko sekunda miluje kosu. Da mogu zažmiriti, učinila bih to. Umjesto toga gledam kako krv blago struji pod kožom njezina lica. Tad me Dawn posjedite na betonski blok. Mišići se napnu na njezinu licu. "Mathilda", kaže ona, "taj stroj zovu autodok. Dovukli smo ga s površine. Neki su stradali... neki su poginuli da bi taj stroj donijeli ovamo. Ali ne možemo se služiti njime. Ne znamo zašto. Ti imaš nešto posebno, Mathilda. Svjesna si toga, je li?" "Moje oči", odgovorim. "Tako je, dušo. Tvoje oči su posebne. Ali mislim da to nije sve. Stroj koji ti je na licu ti je također u mozgu. Natjerala si žalac da se pomakne tako što si mislila na njega, je li?" "Da." "Možeš li isto to pokušati s autodokom?" pita ona, polako pomičući zavjesu. Sad vidim da je splet nogu pričvršćen za bijeli ovalni trup. Vidim tamne rupe na mjestima na kojima se noge spajaju s glavnim dijelom. Izgledaju kao gliste koje smo Nolan i ja nekad iskapali u svom dvorištu. Drhtim, ali ne skrenem pogled. "Zašto?" pitam.

"Za početak, da bi spasila svog brata, dušo." Dawn dovuče autodok do sredine prostorije. Idućih trideset minuta sjedim ukriženih nogu i koncentriram se kao što sam učinila sa žalcem. Noge autodoka se malo trzaju u početku. Ali tad ih zbilja počnem pomicati. Ne treba mi dugo da počnem osjećati sve noge. Svakoj je na vršku pričvršćen drugi instrument, ali prepoznajem samo neke: skalpele, lasere, svjetla. Poslije nekog vremena stroj mi se počne činiti manje stranim. Shvaćam kakav je osjećaj imati dvanaest ruku, kako je znati gdje su svi tvoji udovi, dok si usredotočen samo na dva kojima se koristiš u određenom trenutku. Dok tako pomičem paučje noge, to mi postaje sve prirodnije. A tad mi se autodok obrati: Uključeno dijagnostičko sučelje. Odredite željenu funkciju. Trgnem se, prekinute koncentracije. Te riječi su mi bile u glavi, kao da su mi se pojavile na unutrašnjoj strani čela. Kako autodok može stavljati riječi u moj um? Tek tada primijetim skupinu ljudi oko sebe. Otprilike je desetak preživjelih došlo u tunel. Stoje jedni do drugih u polukrugu, gledaju me. Neki muškarac stoji iza Dawn, ruku omotanih oko nje, a ona njegove ruke drži svojima. Toliko ljudi nisam vidjela otkako sam dobila nove oči. Crvenonarančasti pulsirajući valovi isijavaju prema meni. Svjetlosni krugovi se izdižu iz otkucaja njihovih srca. To je jako lijepo, ali me i frustrira, jer nikomu ne mogu objasniti koliko je to krasno. "Mathilda", kaže Dawn, "ovo je moj muž Marcus." "Drago mi je, Marcuse", kažem. Marcus samo kimne. Mislim da je ostao bez riječi. "A ovo su ostali koje sam spomenula", kaže Dawn. Svatko od njih promrmlja svoj zdravo i drago mi je. Tad istupi neki mladić. Pomalo je zgodan, oštre brade i visokih jagodica. Jedna ruka mu je umotana u ručnik. "Ja sam Tom", kaže, kleknuvši kraj mene. Skrenem pogled, sramim se svog lica. "Ne boj se", kaže Tom. Razmota ručnik s ruke. Tom umjesto šake ima izraslinu hladnog metala u obliku škara. U čudu ga pogledam, a on mi se osmjehne. Počnem

mu uzvraćati osmijehom, a onda mi postane neugodno i skrenem pogled. Posegnem rukom i taknem hladni metal Tomove šake. Gledajući je tako, čudim se kako su se meso i stroj tako spojili. Nikad nisam vidjela nešto tako složeno. Bolje se zagledam u ostale i na nekima vidim komade metala i plastike. Nisu svi u cjelosti od mesa. Neki su poput mene. Mene i Toma. "Zašto ste takvi?" pitam. "Strojevi su nas izmijenili , kaže Tom. "Drukčiji smo, ali smo ostali isti. Same sebe zovemo transljudi." Transljudi. "Smijem li te taknuti?" pita Tom, pokazujući moje oči. Kimnem, a on se nagne prema meni i takne mi lice. Zuri u moje oči i lagano prijeđe prstima po mom licu ondje gdje koža prelazi u metal. "Ovo nikad nisam vidio", kaže on. "Nepotpuno je. Rob nije stigao završiti posao. Što se dogodilo, Mathilda?" "Moja mama", kažem. To je sve što uspijem izgovoriti. "Tvoja mama je zaustavila operaciju", kaže on. "Bravo za nju." Tom ustane. "Dawn", kaže, "ovo je fantastično. Usadak nema nikakav upravljački uređaj. Rob ga nije stigao ugraditi. Ne znam. Mislim, tko zna što sve ona može učiniti!" Val ubrzanih otkucaja srca zatreperi prema meni. "Zašto ste svi uzbuđeni?" pitam. "Zato", kaže Dawn. "Mislimo da ti možda možeš razgovarati sa strojevima." Tad Nolan zajeca. Prošla su dva sata otkako smo stigli ovamo, a on izgleda grozno. Čujem ga kako diše kratko stenjući. "Moram pomoći bratu", kažem. Pet minuta poslije Marcus i Tom su već postavili Nolana kraj autodoka. Stroj je podigao noge, uperio ih kao injekcije u tijelo moga usnulog brata. "Pregledaj ga rendgenom, Mathilda", kaže Dawn. Stavim ruku na autodok i obratim mu se umom: Halo? Čuješ li me? Odredite željenu funkciju.

Rendgen? Paučje noge se počnu pomicati. Neke se maknu s puta, dok druge kruže oko Nolanova tijela. Neobičan zvuk klikanja čuje se iz uzmigoljenih nogu. Riječi mi se u glavi pojave zajedno sa slikom. Postavite pacijenta potrbuške. Odstranite odjeću s lumbalnog dijela. Nježno okrenem Nolana na trbuh. Podignem mu košulju da bih mu razgolitila leđa. Vidim mrlje tamne, zgrušane krvi oko izbočina njegove kralježnice. Izliječi ga, u mislima kažem autodoku. Pogreška, odgovori on. Kirurška funkcionalnost nedostupna. Pomanjkanje baze podataka. Veza nije uspostavljena. Nužno je spajanje antene. "Dawn", kažem, "ne zna operirati. Želi antenu da bi mogao dobiti upute." Marcus se okrene Dawn, zabrinut. "Pokušava nas prevariti. Ako spojimo antenu, pozvat će pomoć. Ući će nam u trag." Dawn kimne. "Mathilda ne možemo riskirati - " Ali naglo stane kad me pogleda. Negdje u svojoj glavi znam da se ruke autodoka u tišini podižu uvis iznad moje glave, svjetlucavih instrumenata. Bezbrojne injekcije i skalpeli lebde u zraku na njišućim nogama, prijeteći. Nolan treba pomoć, a ako mi je oni ne žele pružiti, voljna sam je sama uzeti. Namrštim se tim ljudima i čvrsto stisnem zube. "Nolan me treba." Marcus i Dawn se opet pogledaju. "Mathilda?" pita Dawn. "Kako znaš da to nije klopka, dušo? Znam da želiš pomoći Nolanu, ali također ne želiš nauditi nama." Razmislim o tome. "Autodok je pametniji od žalca", kažem. "Može govoriti. Ali nije baš toliko pametan. Samo traži ono što treba. Kao poruka koja obavještava o kvaru." "Ali taj Rob koji zna razmišljati je negdje vani - " kaže Marcus. Dawn takne Marcusovo rame.

"Dobro, Mathilda", kaže Dawn. Marcus je odustao od raspravljanja. Osvrne se uokolo, ugleda nešto i ode na drugi kraj prostorije. Posegne rukom, primi žicu koja visi sa stropa i povlači je naprijed-natrag kako bi je odmotao s komada metala. Tad je da meni, gledajući njišuće noge autodoka. "Ovaj kabel vodi u zgradu nad nama. Vrlo je visoka i metalna. Savršena antena. Budi oprezna. Jedva ga čujem. Čim ta antena takne moju ruku, plimni val informacija nadre mi u mozak. U oči. Nizovi brojeva i slova i slika ispune mi vidokrug. U početku ništa od toga nema smisla. Kovitlaci boje lete zrakom preda mnom. I tada to osjetim. Nekakav... um. Neku stranu... stvar, koja se šulja podacima u potrazi za mnom. Doziva moje ime. Mathilda? Autodok počne blebetati bez prekida. Skenirnje započeto. Jedan, dva, tri, četiri. Tražim satelitsku vezu. Pristup bazi podataka. Učitavanje počelo. Orto-, gastro-, uro-, gino-, neuro... To je prebrzo. Previše. Više ne razumijem što autodok govori. Vrti mi se dok te informacije nadiru u mene. Čudovište me opet doziva i sad je bliže. Sjetim se hladnih lutkinih očiju, one noći u mojoj sobi, kako je ta beživotna stvar šaptom izgovorila moje ime u mraku. Boje se oko mene kovitlaju kao tornado. Prestanite, pomislim. Ali ništa se ne dogodi. Ne mogu disati. Boje su previše žarke i utapaju me, sprečavaju me da razmišljam. Prestanite! viknem umom. I opet čujem svoje ime, ovaj put glasnije i ne znam gdje su mi ruke ni koliko ih imam. Što sam ja? Vrisnem u svojoj glavi, sa svim tim u sebi. PRESTANITE! Ispustim antenu kao zmiju. Boje izblijede. Slike i simboli padnu na pod i poput jesenskog lišća odlepršaju u kutove prostorije. Žarke boje izblijede u mutnobijele pločice. Duboko udahnem. Pa izdahnem. Ponovim to dvaput. Noge autodoka se pokrenu. Čuju se tihi zvukovi motora dok autodok radi na Nolanu. Upali se svjetlo i osvijetli mu leđa. Rotirajući brisač se spusti i očisti mu kožu. Injekcija se zabije i izvuče gotovo prebrzo da bismo to mogli vidjeti. Pokreti su nagli i precizni i puni malih stanki, kao u kokoši koje okreću

glavu dok kljucaju kukuruz. U iznenadnoj tišini čujem nešto ispod šuma koji proizvodi rad malih motora. To je glas. ... žao zbog toga što sam učinio. Zovem se Vrebač. Srušit ću komunikacijsku blokadu tornja British Telecoma. To bi trebalo otvoriti pristup satelitima, ali ne znam na koliko dugo. Ako čujete ovu poruku, komunikacijske linije su još otvorene. Sateliti su slobodni. Iskoristite ih dok možete. Vražji strojevi će — O, ne. Kriste, molim te. Više ne mogu izdržati. Žao mi je... Vidimo se kad se vidimo, stari. Poslije desetak sekunda isprekidana se poruka ponovi. Jedva da je mogu čuti. Muškarac zvuči vrlo mlado i uplašeno, ali i ponosno. Nadam se da je dobro, gdje god da jest. Nakon nekog vremena ustanem. Iza sebe osjećam kako autodok operira Nolana. Skupina ljudi i dalje stoji i gleda me. Jedva da sam bila svjesna da su ovdje. Razgovor sa strojevima zahtijeva veliku koncentraciju. Jedva da više vidim ljude. Tako je lako izgubiti se u stroju. "Dawn?" kažem. "Da, dušo?" "Negdje vani je neki muškarac, nešto govori. Zove se Vrebač. Kaže da je uništio komunikacijsku blokadu. Kaže da su sateliti slobodni." Ljudi se međusobno gledaju u čudu. Dvoje se zagrli. Tom i Marcus se rukuju uz glasan pljesak dlanova. Proizvode tihe zvukove sreće. Nasmiješena Dawn stavi mi ruku na rame. "To je dobro, Mathilda. To znači da možemo razgovarati s drugim ljudima. Rob nije uništio komunikacijske satelite, samo nam ih je blokirao." "Aha", kažem. "Ovo je jako važno, Mathilda", kaže ona. "Što još čuješ izvana? Što je najvažnija poruka?" Obrubim lice dlanovima i koncentriram se. A kad slušam dalje od muškarčevoga glasa koji se ponavlja, shvatim da mogu čuti dublje u mrežu. Tako mnogo poruka leti uokolo. Neke su tužne. Neke ljutite. Mnoge su zbunjene ili odsječene ili nesuvisle, ali jedna od njih mi se ureže u mozak. To je posebna poruka u kojoj je pet poznatih riječi:

Zakon o obrani od robota. Mathilda je bila tek zagrebla površinu svojih mogućnosti. U idućim će mjesecima usavršiti svoj posebni dar u relativnoj sigurnosti njujorškog podzemlja, pod zaštitom Marcusa i Dawn. Poruka koju je uspjela čuti toga dana, zahvaljujući krajnjoj žrtvi Vrebala i Arrtrada u Londonu, pokazala se ključnom u sastavljanju Sjevernoameričke vojske. Mathilda je naišla na poziv na oružje koje je odaslao Paul Blanton i lokaciju najvećega neprijatelja čovječanstva. - CORMAC WALLACE, VOJ#ASK217

2. POZIV NA ORUŽJE Otkrili smo lokaciju superinteligentnog stroja koji samog sebe zove Arhos. DES. PAUL BLANTON NOVI RAT + 1 GODINA, 1 MJESEC Sljedeća je poruka došla iz Afganistana. Ulovila ju je i dalje odaslala Mathilda Perez u New Yorku. Znamo da su, zahvaljujući njoj, tu poruku primili svi u Sjevernoj Americi koji su imali pristup radiju, uključujući brojne plemenske vlade, izolirane skupine pokreta otpora i preostale stožere vojnih snaga Sjedinjenih Država. - CORMAC WALLACE, VOJ#ASK217 Stožer Zapovjedništvo afganistanskih ustanika Pokrajina Bamiyan, Afganistan Za: preživjele Od: desetnika Paula Blantona, Vojska Sjedinjenih Država Šaljemo ovu poruku kako bismo vas ponukali da iskoristite sav svoj utjecaj kao preživjeli Sjevernoamerikanci i kako biste svoje vode upozorili na strašne posljedice koje će propatiti cijelo čovječanstvo ako se odmah ne organizirate i iskoristite svu napadačku silu za borbu protiv robota. Otkrili smo lokaciju superinteligentnog stroja koji samog sebe zove Arhos - središnje umjetne inteligencije koja podupire ustanak robota. Taj stroj se krije na udaljenoj lokaciji na zapadu Aljaske. To područje zovemo Informacijska polja Ragnorak. Koordinate su integrirane u elektroničkom obliku na kraju ove poruke. Postoje naznake da je prije početka Novog rata Arhos spriječio prihvaćanje Zakona o obrani od robota u Kongresu. Od Nultog sata nadalje Arhos se koristi našom postojećom robotskom infrastrukturom - civilnom koliko i vojnom - za divljačke napade na ljudski rod. Jasno je da je neprijatelj spreman na visoke žrtve i u vlastitim naporima i u resursima kako bi nastavio desetkovati naše populacijske centre.

Što je još gore, strojevi evoluiraju. U razdoblju od samo tri tjedna naišli smo na tri nove varijacije specijaliziranih robotskih lovaca-ubojica osmišljenih za kretanje po neravnom terenu, upadanje u naše špiljske bunkere i uništavanje naših vojnika. Ti su strojevi načinjeni prema rezultatima istraživanja novoizgrađenih bioloških istraživačkih postaja koje strojevima omogućuju proučavanje prirode. Strojevi sad dizajniraju i izrađuju sami sebe. Stižu nove varijacije. Vjerujemo da će ti novi roboti imati povišeni stupanj pokretnosti, sposobnosti preživljavanja i smrtonosnosti. Bit će posebno načinjeni za borbu protiv vaših ljudi, u vašoj geografskoj sredini i u vašim vremenskim uvjetima. Ni na trenutak nemojte sumnjati da će te ubojite strojeve, koji mogu raditi dvadeset četiri sata na dan, Arhos ubrzo poslati i u vašu zemlju. Molimo vas da te činjenice potvrdite svojim vodama te da date sve od sebe kako biste ih natjerali da okupe napadačku vojsku koja može marširati na priložene koordinate na Aljaski kako bi zaustavila evoluciju tih ubilačkih strojeva i spriječila potpuno uništenje čovječanstva. Napredujte oprezno jer će Arhos svakako osjetiti vaš dolazak. Ali budite uvjereni da vaši vojnici neće marširati sami. Slične vojne jedinice okupit će se na svim teritorijima koje drže ljudi kako bi pošle u borbu s našim neprijateljem na njegovu vlastitom polju. Poslušajte ovaj poziv na oružje. Jamčimo vam da će se, ako sva ljudska uporišta nadohvat Aljaske ne uzvrate, ova kiša autonomnog ubijanja uvišestručiti u kompleksnosti i silovitosti. Svojim srodnim ljudskim bićima, uz najljepše želje od desetnika Paula R. Blantona Vjeruje se da su te riječi, prevedene na desetke ljudskih jezika, potakle organiziranu ljudsku obranu koja je počela otprilike dvije godine poslije Nultog sata. Usto, postoje iznimno uznemirujuće naznake da je taj poziv na oružje primljen i u drugim zemljama — što je rezultiralo uglavnom nedokumentiranim i, na kraju, neuspjelim napadom na Arhosa koji su pokrenule istočnoeuropske i azijske vojne snage. - CORMAC WALLACE, VOJ#ASK217

3. KAUBOJSKI STIL Sve ima svoj kraj. LONNIE WAYNE BLANTON NOVI RAT + 1 GODINA, 4 MJESECA Četiri mjeseca nakon našeg dolaska u legendarno obrambeno uporište u Sivom Konju, grad se našao u rasulu. Poziv na oružje paralizirao je plemensko vijeće neodlučnošću. Lonnie Wayne Blanton bezuvjetno je vjerovao svome sinu i zalagao se za to da uzmu oružje i krenu; međutim, John Tenkiller inzistirao je na tome da ostanu i brane se. Kao što ću opisati na sljedećim stranicama, na kraju je Rob odlučio umjesto nas. - CORMAC WALLACE, VOJ#ASK217 Stojim na rubu litice u Sivom Konju, pušem u ruke kako bih ih ugrijao i škiljim, dok se zora poput vatre razlijeva velikom ravnicom poda mnom. Tiho glasanje tisuća grla stoke i bizona uzdiže se u mirno jutro. S Jackom, kao predvodnikom, naš je odred bio u neprekidnom pokretu kako bismo došli ovamo. Svuda, kamo smo prolazili, priroda se vraća na svoje. Više je ptica na nebu, više kukaca u grmlju i više kojota u noći. Kako mjeseci prolaze, Majka Priroda proždire sve osim gradova. U gradovima živi Rob. Mršavi mladi Cherokee stoji kraj mene, metodično trpajući duhan za žvakanje u usta. Gleda ravnicu bezizražajnim smeđim očima i kao da me uopće ne primjećuje. Ali meni je teško ne primijetiti njega. Ševa Željezni Oblak. Izgleda kao da ima dvadesetak godina i ušminkan je u nekakvoj otmjenoj odori. Crno-crveni šal ugurao je u napola zakopčanu jaknu, a bljedozelene nogavice uvukao je u ulaštene kožne kaubojske čizme. Crne zaštitne naočale vise mu oko vrata boje cimeta. Drži štap za hodanje s kojega vise pera. Štap je načinjen od metala - nekakve antene koju je vjerojatno strgnuo s Robova izvidnika. Ratni trofej. Mali izgleda kao vojni pilot iz budućnosti. A ja kraj njega stojim u svojoj poderanoj, blatom umrljanoj vojnoj odori. Nisam siguran tko bi se

od nas trebao sramiti svog izgleda. "Misliš da ćemo otići u rat?" pitam maloga. Pogleda me na trenutak, a potom se okrene natrag krajoliku. "Možda. Lonnie Wayne radi na tome. Obavijestit će nas." "Vjeruješ mu?" "Njemu dugujem to što sam još živ." "Aha." Jato ptica leprša nebom, sunčeva svjetlost svjetluca na njihovim krilima kao duga u kapi ulja. "Izgledate dosta opako", kaže Ševa, uperivši štapom u ostatak mog odreda. "Što ste vi, neki vojnici?" Pogledam svoje ljude iz odreda. Leonardo. Cherrah. Tiberius. Carl. Stoje zajedno i razgovaraju, čekaju da se Jack vrati. Njihove kretnje već su mi poznate, opuštene. Zadnjih nekoliko mjeseci postali smo više od vojne jedinice - obitelj. "Ne. Nismo vojnici, samo smo preživjeli. Moj brat Jack je vojnik. Ja se samo šlepam za njima iz zabave." "Aha", kaže Ševa. Ne znam je li me sad shvatio ozbiljno ili nije. "Di ti je sad brat?" pita Ševa. "Na ratnom vijeću. S Lonniejem i ostalima." "Znači, on jedan od njih." "Kojih onih?" "Odgovornih." "Ljudi to kažu za njega. Ti nisi?" "Ja radim svoje. Starci rade svoje." Ševa pokaže iza nas svojim štapom. Ondje, strpljivo čekajući u redu, stoji ono što ovi ljudi zovu paučji tenkovi. Svaki hodajući tenk visok je oko dva i pol metra. Četiri čvrste noge su Robove izrade, načinjene od sintetičnih mišića povezanih u snopove. Ostatak tenka su oblikovali ljudi. Većina vozila ima tenkovsku kupolu ili tešku strojnicu na vrhu, ali vidim jedan s kabinom i prednjim dijelom buldožera. Što reći? U ovom ratu sve prolazi. Rob nije došao odjedanput u Sivi Konj; morao je evoluirati da bi

došao ovamo. To je prvo značilo slanje hodajućih izvidnika. A neke od tih izvidnika su ulovili. Neke od njih su rastavili i opet sastavili. Vojska Sivog Konja odlučila se boriti zarobljenim robotima. "Ti si skužio kako se mogu osloboditi paučji tenkovi? Kako ih se može lobotomirati?" pitam. "Aha", kaže on. "Isuse. Ti si neki znanstvenik?" Ševa se zasmijulji. "Mehaničar je inženjer u trapericama." "Kvragu", kažem. "Aha." Pogledam u smjeru prerije i vidim nešto čudno. "Hej, Ševo?" pitam. "Da?" kaže on. "Ti živiš ovdje. Onda mi možda možeš nešto reći." "Pitaj." "Koji je to kurac?" pitam i pokažem prstom. On pogleda ravnicu. Vidi kako vijugavi, svjetlucavi metal migolji kroz travu kao skrivena rijeka. Ševa pljune duhan na tlo, okrene se i da znak svom odredu štapom za hodanje. "To je naš rat, brate." *** Zbrka i smrt. Trava je previsoka. Dim je previše gust. Vojska Sivog Konja sastoji se od svih sposobnih odraslih u gradu muškaraca i žena, mladih i starih. Tisuću vojnika i nešto sitno. Zajedno su vježbali mjesecima i gotovo svi imaju oružje, ali nitko ne zna ništa kad se ti ubilački strojevi počnu probijati kroz travu i skakati na ljude. "Ostanite uz tenkove", kaže Lonnie. "Držite se dobrog starog Houdinija i bit ćete dobro." Prerađeni paučji tenkovi hodaju prerijom u neravnoj liniji, odmjerenim koracima. Njihova masivna stopala tonu u vlažnu zemlju, a prsnim dijelom oklopa ugibaju travu, ostavljajući trag za sobom. Nekoliko vojnika smješteno je na vrh svakog tenka, s oružjem u ruci, pogledom prelaze poljem. Marširamo da bismo se suočili s time što se kreće kroz travu.

Moramo to, što god da jest, zaustaviti prije nego što dođe do Sivog Konja. Zajedno sa svojim odredom hodam uz tenk Houdini. Jack je gore na vrhu sa Ševom. Tiberius se gega meni s jedne strane, a Cherrah s druge. Profil joj se oštro ocrtava na jutarnjem svjetlu. Izgleda kao mačka, brza i surova. I, ne mogu to ne pomisliti, lijepa. Carl i Leo hodaju u kompi nekoliko metara dalje. Svi smo koncentrirani na to da se držimo tenkova oni su nam jedina referentna točka u ovome beskrajnom labirintu visoke trave. Tabanamo ravnicom dvadeset minuta, zureći svim silama u travu ne bismo li vidjeli što nas ondje očekuje. Naš primarni cilj je spriječiti strojeve da se približe Sivom Konju. Sekundarni cilj je zaštititi stada stoke koja žive ovdje u preriji - glavni izvor hrane. Čak i ne znamo s kakvom vrstom Roba smo suočeni. Znamo samo da je to neki novi soj. Uvijek nešto novo s našim prijateljem Robom. "Hej, Ševo", vikne Carl. "Zašto ih zovu paučji tenkovi ako imaju samo četiri noge?" Ševa mu dovikne s tenka: "Jer bolje zvuči nego da ga zovemo veliki četveronožni hodač." "Meni se baš i ne čini da je bolje", promrmlja Carl. Prva eksplozija raznese zemlju i biljke u zrak i vrisci se počnu uzdizati iz visoke trave. Stado bizona jurne u stampedo, a sve oko nas odzvanja od vibracije i buke. Trenutni kaos. "Što je to pred nama, Jack?" viknem. Čuči na vrhu paučjeg tenka, a teška strojnica postavljena gore njiše se s jedne strane na drugu. Ševa upravlja tenkom. Njegova ruka u rukavici čvrsto je omotana užetom omotanim oko trupa, baš kao da je na rodeu. "Još ništa, mlađi brate", vikne Jack. Nekoliko minuta nema meta, samo bezlični krici. A onda se nešto s treskom pojavi kroza žute vlati trave. Svi se okrenemo i uperimo oružje u to - golemog Osagu. Jako je zadihan i vuče onesviješteno tijelo za ruke skliske od krvi. Onesviješteni tip izgleda kao da ga je pogodio meteor. Ima duboki, krvavi krater u gornjem dijelu bedra. Eksplozije odjekuju među redovima vojnika ispred tenkova. Ševa trgne ruku, a Houdini prijeđe u kasački korak, motori bruje dok on punom brzinom juri u pomoć ostalima. Jack se okrene i gleda me, sliježući ramenima dok tenk polako nestaje u travi.

"Pomozite", zaurla krupni Osaga. Jebiga. Signaliziram odredu da stane i gledam paučji tenk preko ramena Osage, dok on polako korača dalje od nas, ostavljajući za sobom trag ugažene trave. Svakim nas korakom sve više izlaže tomu što nas ovdje čeka. Cherrah se spusti na koljeno i previje ozlijeđenu nogu onesviještenog čovjeka. Ja zgrabim cmizdravog Osagu za ramena i lagano ga protresem. "Što je ovo učinilo?" pitam. "Kukci, čovječe. Izgledaju kao kukci. Skoče na tebe i onda eksplodiraju", kaže Osaga, brišući suze s lica mesnatom podlakticom. "Moram izvući Jaya odavde. Umrijet će." Eksplozije i krici sad su sve učestaliji. Čučimo dok odjekuju pucnji i zalutali meci kidaju travu. To zvuči kao masakr. Fina kiša od čestica zemlje počinje polako padati s vedroga plavog neba. Cherrah odvoji pogled od rane koju previja i oči nam se sretnu. To je prešutni dogovor, čuvaj mi leđa, a ja ću tvoja. A onda se trgnem, nakon što se pljusak zemlje podigne iz trave i zaspe mi kacigu uz tapkav zvuk. Naš paučji tenk odavno je otišao, a s njim i Jack. "Dobro", kažem, pljeskajući Osagu po ramenima. "To bi trebalo zaustaviti krvarenje. Vodi svog prijatelja natrag. Mi krećemo naprijed, tako da ćeš ostati sam. Čuvaj se." Osaga prebaci prijatelja preko ramena i ode od nas. Zvuči kao da je ono što se dogodilo Jayu već raznijelo prednje redove i sada dolazi prema nama. Čujem kako Ševa klikće negdje pred nama. I prvi put ugledam neprijatelja. Rani model udarnika. Podsjećaju me na pokretne mine iz onih prvih trenutaka Nultog sata u Bostonu, prije milijun godina. Svaka je veličine bejzbolske lopte, s gomilom migoljavih nogu koje nekako uspijevaju gurati mali trup kroz travu i preko nje. "Sranje!" vikne Carl. "Bježimo odavde!" Mršavi se vojnik da u bijeg. Instinktivno ga zgrabim za prednji dio njegove znojne košulje i zaustavim. Povučem njegovo lice dolje do razine svoga, pogledam ga u unezvijerene oči i kažem dvije riječi: "Bori se." Glas mi je smiren, ali tijelo mi pršti od adrenalina. Paf. Paf. Paf.

Naše puške obasjaju tlo, kidajući udarnike na djeliće. Ali dolazi ih još. I još poslije njih. To je plimni val gmizavih gadova koji kroz travu teku kao kolona mrava. "Previše ih je", vikne Tiberius. "Što ćemo, Cormac?" "Rafali od tri metka", viknem. Pola tuceta pušaka se klikom prebaci na automatiku. Paf, paf, paf, paf, paf, paf. Cijevi pušaka bljeskaju, ocrtavajući sjene na našim, zemljom umrljanim, licima. Gejziri zemlje i iskrivljenog metala uzdižu se s tla, zajedno s plamenovima koji nastaju kada se pomiješaju tekućine u udarnicima. Stojimo u polukrugu i zasipamo zemlju olovom. Ali udarnici i dalje nadiru i počinju se raštrkavati, rojiti se oko nas. Jacka nema i nekako sam ja postao vođa i sad će nas raznijeti na komade. Jebote, pa gdje je Jack?! Moj junački brat bi me trebao spašavati u ovakvim situacijama. Kvragu! Dok nam se udarnici približavaju, viknem: "Okupite se oko mene!" Dvije minute poslije znojim se na suncu, moje desno rame stisnuto je uz Cherrinu lijevu lopaticu i gotovo da si pucam u stopala. Carl je tijesno stisnut između krupnih Lea i Tyja. Njušim Cherrinu crnu kosu i mogu zamisliti njezin osmijeh, ali sad si ne smijem dopustiti razmišljanje o tome. Sjena mi prijeđe licem i legenda glavom, Lonnie Wayne Blanton, padne s neba. Stari lik jaše na visokom hodaču - jednome od Ševinih frankenštajnovskih projekata. Naprava se sastoji samo od dvije dvometraške robotske nojevske noge na koje je pričvršćeno sedlo, kao za rodeo. Lonnie Wayne sjedi na vrhu toga, kaubojskih čizama uguranih u stremene i ruku ležerno položenih na jabuku. Lonnie na visokom hodaču jaše kao profić, pokrećući bokove pri svakom žirafskom koraku stroja. Baš kao vražji kauboj. "Zdravo vam svima", kaže. A tad se okrene, opali nekoliko puta iz sačmarice u gungulu udarnika koji preko spaljene zemlje migolje prema našem položaju. "Sjajno ti ide, stari", kaže mi Lonnie Wayne. Lice mi je bezizražajno. Ne mogu vjerovati da sam još živ. U tom trenutku još dva visoka hodača ulete na našu čistinu, a Osage

kauboji s njih sipaju sačmu koja buši velike rupe u nadirućem roju udarnika. U samo nekoliko sekunda, tri su visoka hodača iskoristila povišenu razinu s koje pucaju i široko djelovanje sačme kako bi uništila veći dio roja udarnika. Ali ne sve. "Pazi na noge", viknem Lonnieju. Udarnik, koji se nekako zavukao iza nas, sad se penje po metalu noge visokog Lonniejeva hodača. On baci pogled dolje, a onda se u sedlu nagne tako da se noga podigne i protrese. Udarnik odleti u žbunje, gdje ga odmah raznese netko iz mog odreda. Zašto se udarnik nije aktivirao? Ševa opet klikće odnekud ispred nas, ovaj put promuklim glasom. Čujem i Jacka koji urla kratke zapovijedi. Lonnie se okrene i da znak svom tjelesnom čuvaru. Ali prije nego što stigne otići, šakom obujmim glatku metalnu šipku Lonniejeve štulaste noge. "Lonnie", kažem, "ostani straga na sigurnome, čovječe. Ne bismo trebali generale slati usred bitke." "Shvaćam", kaže žilavi starac. "Ali, kvragu mali, ovo ti je kaubojski stil. Sve ima svoj kraj." Napne sačmaricu, izbaci potrošenu patronu, spusti šešir i kimne. A potom se vješto okrene na tom štulastome visokom hodaču i skoči preko dva metra visoke trave. "Idemo!" viknem odredu. Jurnemo po izgaženoj travi, trudeći se održavati korak s Lonniejem. Dok tako napredujemo, vidimo tijela kroz vlati i, još gore, još žive ranjenike blijedih lica koji tiho mrmljaju molitvu. Spustim glavu i nastavim. Moram sustići Jacka. On će nam pomoći. Krećem se brzo, pijuckajući travu iz usta, trudeći se da održim korak s vlažnom mrljom među Cherrinim lopaticama, kad naglo izbijemo na čistinu. Ovdje se dogodilo neko gadno sranje. U krugu od tridesetak metara trava je ugažena u blato, a tlo izrovano golemim jamama. Imam samo djelić sekunde za osvrtanje prije nego što bacim ruke oko Cherrah i srušim je na zemlju. Ona padne na mene i kundakom mi svoje puške izbije zrak iz pluća. Ali stopalo paučjeg tenka samo joj prozuji pokraj glave, umjesto da joj raznese glavu. Houdinijeve noge prekrivene su udarnicima. Tenk poskakuje uokolo kao propinjući divlji konj. Ševa i Jack su na vrhu, stisnutih zuba, jedva se

drže na njemu. Gotovo da nijedan udarnik nije spao s tenka; deseci su zapetljani u trbušnu mrežu, dok se drugi neumoljivo penju bokovima oklopnog hodača. Jack je nagnut, pokušava odvezati Ševu od nečeg. Mali se zapetljao u svoj povodac. Lonnie i njegova dvojica čuvara vješto skakuću oko propinjućeg čudovišta na svojim visokim hodačima, ali ne uspijevaju precizno naciljati. "Skočite s njega!" vikne Lonnie. Tenk projuri kraj nas i u tom trenutku vidim da je Ševina podlaktica zapetljana u uže. Jack ga ne može osloboditi uza sve to propinjanje i poskakivanje. Ali kad bi se tenk makar na sekundu prestao kretati, udarnici bi se popeli na vrh. Ševa viče i psuje i pomalo plače, ali se ne uspijeva osloboditi. Ne bi trebao biti zabrinut. Svi znamo da ga Jack neće ostaviti. Riječ napuštanje jednostavno ne postoji u rječniku junaka. Dok gledam udarnike, primijetim da su zbijeni oko koljeničnih zglobova tenka. Tu misao stalno vrtim u glavi. Zašto se udarnici ne aktiviraju? I napokon mi sine odgovor. Toplina. Ti zglobovi su topli od svog tog poskakivanja. Mali gadovi se ne aktiviraju dok ne dođu do nečeg još toplijeg. Traže temperaturu kože. "Lonnie!" mašem rukama da mu privučeni pozornost. Stari se okrene i klekne u svom hodaču kraj mene. Jednom rukom pomakne uho da bi bolje čuo, a u drugoj drži bijeli rupčić kojim si briše čelo. "Traže toplinu, Lonnie", viknem. "Moramo zapaliti vatru." "Ako zapalimo vatru, možda je nećemo moći zaustaviti", kaže on. "Mogla bi nam pobiti stoku." "Ili to ili će Ševa poginuti. Možda ćemo svi poginuti." Lonnie me gleda s visine, s tim dubokim borama na svom licu. Oči su mu vodnjikavo plave i ozbiljne. Tad postavi sačmaricu pod mišicu i gurne prste u džep za sat na svojim trapericama. Čujem metalni zveket i prastari Zippo upaljač padne mi na dlan. Sa strane je naslikan simbol koji se sastoji od dvostrukog slova R, zajedno s riječima "Kralj kauboja". "Neka ti stari Roy Rogers pomogne", kaže Lonnie Wayne, a licem mu se razlije krezubi osmijeh.

"Koliko je ovo staro?" pitam, ali kad palcem povučem kresivo, na vrhu se pojavi snažan plamen. Lonnie je već okrenuo svoga visokog hodača i okuplja ostatak odreda, usput izbjegavajući nekontrolirani paučji tenk. "Spali, spali, sve spali!" viče Lonnie Wayne. "Samo nam je još to ostalo, momci! Nemamo izbora." Bacim upaljač u travu i u samo nekoliko sekunda počne buktjeti sve jači požar. Odred se povuče na drugi kraj čistine dok, jedan po jedan, udarnici padaju s paučjeg tenka. Tim svojim istim idiotskim kretanjem poskakuju po razrovanoj zemlji prema plamenom zidu. Houdini se napokon prestane propinjati. Golemi stroj se smiri na svojim brujećim, pregrijanim motorima. Vidim šaku svog brata koja se ocrtava na nebeskoj pozadini. Podignuti palac. Vrijeme je za pokret. Hvala ti, Isuse. Cherrah mi niotkuda zgrabi lice objema dlanovima. Nasloni svoje čelo na moje, pri čemu se sudarimo kacigama i širom se osmjehne. Lice joj je prekriveno zemljom i krvlju i znojem, ali je svejedno nešto najljepše što sam ikad vidio. "Bio si dobar, Bistri", kaže ona, dahom mi škakljući usne. Ne znam kako, ali srce mi sad snažnije udara nego i u jednom današnjem trenutku. A tad Cherrah i njezin žarki osmijeh nestanu - odjurila je u visoku travu jer se povlačimo prema Sivom Konju. Tjedan dana poslije Vojska Sivog Konja poslušala je poziv na oružje Paula Blantona i počeo je pohod na Aljasku. Njihov neustrašivi odgovor vjerojatno je bio posljedica činjenice da nitko od vojnika nije shvaćao koliko su blizu potpunog uništenja bili ti toj ravnici. Poslijeratni zapisi upućuju na to da su cijelu bitku detaljno zabilježila dva odreda vojnih humanoidnih robota, ulogorenih tri kilometra od Sivog Konja. Iz nekog nepoznatog razloga ti vojnici nisu odlučili poslušati Arhosovu naredbu i nisu se uključili u bitku. - CORMAC WALLACE, VOJ#ASK217

4. BUĐENJE Veliki akuma neće stati sve dok sam živ. TAKEO NOMURA NOVI RAT + 1 GODINA, 4 MJESECA Oslanjajući se na nevjerojatnu inženjersku vještinu i pomalo neobičan stav o ljudsko-robotskim odnosima, Takeo Nomura uspio je izgraditi dvorac Adači u godini poslije Nultog sata. Nomura je ukopao ovu ljudsku sigurnu zonu u samo srce Tokija bez ičije pomoći izvana. Odavde je spasio tisuće života i dao svoj posljednji, ključni doprinos Novom ratu. - CORMAC WALLACE, VOJ#ASK217 Napokon, moja kraljica otvara oči. "Anata", kaže, ležeći na leđima i gledajući me u lice. Ti. "Ti", šapnem. Ovaj trenutak sam puno puta zamišljao dok sam hodao mračnom tvorničkom halom i branio se od beskrajnih napada koji su dolazili izvan zidova mog dvorca. Stalno sam se pitao hoću li je se bojati poslije onoga što se ovdje dogodilo. Ali u mome glasu sad nema sumnje. Ne bojim se. Osmjehnem se, a onda se još jače osmjehnem kad vidim kako se moja sreća zrcali na njezinim crtama lica. Njezino lice je tako dugo bilo nepomično. Njezin glas utihnuo. Suza mi poškaklja obraz i kapne s lica. Ona je osjeti i obriše, očiju fokusiranih na moje. Opet primijetim da je objektiv njezina desnog oka prošaran mrežastim napuklinama. Otopljeni dio kože poružnjuje desnu stranu njezine glave. To nikako ne mogu popraviti. Ne, dok ne nađem prikladan dio. "Nedostajala si mi", kažem. Mikiko šuti na trenutak. Gleda iza mene, u zakrivljeni metalni strop koji se nadvio trideset metara nad nama. Možda je zbunjena. Tvornica se jako promijenila otkako je počeo Novi rat. To je arhitektura nužde. Ovih godina moji su tvornički senši neumorno radili na postavljanju zaštitnog oklopa. Prvi vanjski slojevi su

komplicirana nakupina otpada: komada metala, šipki koje vire iz toga i smrvljene plastike. Sve to tvori labirint osmišljen za zbunjivanje manjih, migoljavih akuma koji se stalno pokušaju uvući unutra. Monstruozne čelične šipke obrubljuju strop kao grudni koš kita. One su postavljene za zaustavljanje većih akuma - poput onog koji je mogao govoriti i koji je ovdje poginuo na početku rata. On mi je odao tajnu buđenja Mikiko, ali je i zamalo uništio moj dvorac. Tron od starog željeza nije bio moja ideja. Poslije nekoliko mjeseci, počeli su stizati ljudi. Milijune mojih sunarodnjaka odveli su izvan grada i pobili. Previše su vjerovali strojevima i svojevoljno otišli u smrt. Ali drugi su došli k meni. Ljudi koji nisu imali baš toliko povjerenja, oni koji su imali instinkt za preživljavanje, prirodno su me našli. A ja nisam mogao odbiti preživjele. Stiskali su se na podu moje tvorničke hale dok su akume puno puta udarale po zidovima. Moji odani senši su se na kotačima kretali uokolo i štitili nas. Poslije svakog napada smo svi surađivali kako bismo se obranili od idućega. Odlomljeni beton postao je metalni, zakovicama prikovani pod, ulašten i svjetlucav. Moje staro radno mjesto postalo je tron postavljen na postolje do kojeg vode dvadeset dvije stube. Starac je postao car. Mikiko se usredotoči na mene. "Živa sam", kaže. "Jesi." "Zašto sam živa?" "Jer ti je veliki akuma udahnuo život. Akuma je mislio da to znači da sad pripadaš njemu. Ali pogriješio je. Nikome ne pripadaš. Oslobodio sam te." "Takeo. Ima drugih poput mene. Deseci tisuća." "Da, humanoidni roboti su posvuda. Ali nije mi stalo do njih. Stalo mi je do tebe." "Ja... sjećam te se. Tako mnogo godina. Zašto?" "Sve ima um. Ti imaš dobar um. Oduvijek si ga imala." Mikiko me zagrli, čvrsto. Njezine glatke plastične usne lagano dotaknu moj vrat. Ruke su joj slabe, ali vidim da je uložila svu snagu u ovaj zagrljaj. A onda se ukoči.

"Takeo", kaže. "U opasnosti smo." "Uvijek." "Ne. Akutna. Bojat će se onoga što si učinio. Bojat će se da će se još nas probuditi. Odmah će napasti." I uistinu, začujem prvi potmuli odjek udarca po vanjskim bedemima. Pustim Mikiko i pogledam niza stube postolja. Tvornička halaono što moji ljudi zovu prijestolna dvorana— ispunila se zabrinutim građanima. Stoje u skupinama po dvoje i troje, međusobno se došaptavajući i pristojno ne podižući pogled prema Mikiko i meni. Moje pokretne tuke - moji senši — već su se okupili u obrambenu formaciju oko ranjivih ljudi. Iznad mene se glavni senši, masivna premosna dizalica, tiho postavio iznad trona. Njegove dvije moćne ruke vise u zraku, spremne za obranu bojne hale. Ponovno smo napadnuti. Brzo odem do videomonitora koji okružuju tron, ali na njima vidim samo snijeg. Akume su me oslijepile za napad koji je počeo vani. Nikad prije im to nije pošlo za rukom. Ovaj put osjećam da napad neće prestati. Napokon sam otišao predaleko. Jedno je živjeti ovdje. Ali ugroziti cijeli humanoidni dio vojske akuma? Veliki akuma neće stati sve dok sam živ - sve dok moja tajna ne ostane zgnječena ondje gdje se nalazi, u mojoj krhkoj lubanji. Dum. Dum. Dum. Ritmički udarci kao da dolaze sa svih strana. Akume neumorno nabijaju po našim, nekoliko metara debelim, obrambenim utvrdama. Svaki meki udarac koji čujemo jest ekvivalent bombe koja vani eksplodira. Prisjetim se svog opkopa i osmjehnem. Koliko se toga promijenilo od tih ranih dana. Pogledam bojnu halu. Moji su se ljudi stisnuli dolje, uplašeni i bespomoćni da spriječe pokolj koji se sprema. Moji ljudi. Moj dvorac. Moja kraljica. Sve će to biti uništeno ako akuma ne dozna tu tajnu od mene. Logički gledano, sad je moguć samo jedan časni potez. "Moram zaustaviti ovaj napad." "Da", kaže Mikiko. "Znam." "Onda znaš da se moram predati. Tajna tvog buđenja mora umrijeti sa mnom. Tek tad će akuma vidjeti da nismo prijetnja."

Njezin smijeh zvuči kao razbijanje tankog stakla. "Dragi Takeo", kaže ona. "Ne moramo uništiti tajnu. Dovoljno je da je podijelimo s drugima." I tad, odjevena u svoju haljinu s uzorkom trešnjinih cvjetova, Mikiko podigne svoje tanke ruke. Izvuče dugu vrpcu iz kose i prosijedi, sintetični uvojci razliju joj se po ramenima. Zažmiri, a premosna dizalica posegne uvis i iščupa žicu koja visi sa stropa. Žuta ruka, puna ožiljaka iz bitaka, graciozno se spusti praznim prostorom i ispusti metalnu žicu. Ona polako padne na Mikikine blijede, ispružene prste. "Takeo", kaže ona, "nisi jedini koji zna tajnu buđenja. I ja je znam i odaslat ću je u svijet, gdje je ljudi mogu bezbroj puta ponoviti." "Kako će - " "Ako se znanje proširi, ne možeš ga iskorijeniti." Priveže svoju vrpcu za iščupanu žicu. Zrak sad bruji od zvukova bitke koja bjesni vani. Senši strpljivo čekaju, zelena signalna svjetla trepere u golemoj, polumračnoj prostoriji. Još malo. Moji ljudi gledaju kako se Mikiko spušta niza stube i vuče za sobom žarko-crvenu vrpcu. Usta joj se otvore u ružičasti O i zapjeva. Njezin jasni glas odjekuje širokom tvorničkom halom. Odbija se od visokog stropa i odskakuje od poliranoga metalnog poda. Ljudi ušute, prestanu gledati zidove u potrazi za uljezima i zagledaju se u Mikiko. Njezina pjesma je sablasna, lijepa. Nema prepoznatljivih riječi, ali obrazac njezina govora sasvim je jasan. Plete note između prigušenih eksplozija i reskog cvileža metala. Moji su se ljudi stisnuli zajedno, ali ne paničare kad se kiša iskra sruči sa stropa. Padaju krhotine i krš. Ruka dizalice naglim pokretom zgrabi komad metala koji pada sa stropa. Uza sve to, Mikikin glas odzvanja čisto i jasno prostorijom koja se urušava. Shvatim da je ekipa rezačkih aktima probila vanjsku obranu. Još ih ne vidim, ali čujem silinu kojom kidaju zidove mog dvorca. Fini snop iskra šikne iz zida i pojavi se svijetla usijana pukotina. Poslije nekoliko zaglušnih udaraca, omekšani se metal rastvori i nastane mračni procijep. Neprijateljski se stroj migolji kroz rupu, prekriven Čađom i izobličen od vrućine nekoga strašnog oružja vani. Moji senši stoje nepomično, štiteći ljude, dok ta prljavo-srebrna stvar pada na pod. Mikiko nastavlja svoju gorko-slatku pjesmu.

Uljez ustane i vidim da je to humanoidni robot, dobro naoružan i pun brazgotina iz bitke. Taj je stroj nekad bio oružje kojim su se koristile japanske obrambene sile, ali to je bilo davno i vidim mnoge modifikacije koje svjetlucaju na njegovu trupu. Kroz uništeni dio zida vidim odbljeske plamenova koje izbacuje oružje i obrise koji jure ratnom zonom. Ali ovaj humanoidni robot, visok i vitak i elegantan, samo mirno stoji - kao da nešto čeka. Mikikina pjesma završi. Tek tad se napadač pokrene. Dođe do ruba obrambene granice mojih senšija, pazeći da ostane izvan dometa. Ljudi se povlače i stišću jedni uz druge pred ovim oružjem prokušanim u bitci. Moji senši stoje postojano, smrtonosni u svojoj nepomičnosti. Otpjevavši pjesmu do kraja, Mikiko stoji na posljednjoj stubi u dnu postolja. Zbunjenoga izraza lica ugleda pridošlicu. A potom se osmjehne. "Molim te", kaže melodično zvonkim glasom, "govori glasno." Prašinom prekriveni humanoidni stroj tad progovori mehaničkim, strugavim glasom koji je teško razumjeti i koji zvuči zastrašujuće. "Identifikacija. Humanoidni robot za sigurnost i mirotvorstvo klase Arbitar. Obavijest. Moj odred iznosi dvanaest. Živi smo. Upit caru Nomuri. Smijemo li se priključiti dvorcu Adačiju? Smijemo li se pridružiti tokijskome pokretu otpora?" U čudu pogledam Mikiko. Njezina pjesma se već širi. Što ovo znači? Moji ljudi me gledaju očekujući da im kažem što da čine. Ne znaju što da misle o ovome bivšem neprijatelju koji nam se pojavio na pragu. Ali nemam vremena za razgovor s ljudima. To predugo traje i strašno je neučinkovito. Umjesto toga podignem naočale na svom nosu i uzmem kutiju s alatom iza visokog trona. Sjurim se niza stube s kutijom alata u ruci. U prolazu stisnem Mikikinu ruku i proguram se kroz ostale. Zviždeći dođem do arbitarskog robota, razmišljajući o budućnosti. Naime, dvorac Adači ima nove prijatelje i svakako će ih trebati popraviti. U roku od dvadeset četiri sata Buđenje se iz Adačija u Tokiju proširilo cijelim svijetom. Mikikinu pjesmu čuli su i dalje odaslali humanoidni roboti svih modela na svim velikim kontinentima. Buđenje je imalo utjecaja samo na robote u ljudskom obličju, kao što su kućanski

modeli, jedinice za sigurnost i mirotvorstvo te slične tipove — zanemariv postotak Arhosovih ukupnih snaga. Ali Mikikinom pjesmom počela je era slobodnorođenih robota. - CORMAC WALLACE, VOJ#ASK217

5. VEO, PODIGNUT Sve je tama. DEVET NULA DVA NOVI RAT + 1 GODINA. 10 MJESECI Nakon Buđenja koje su pokrenuli g. Takeo Nomura i njegova družica Mikiko, diljem svijeta su se osvijestili humanoidni roboti. Ti su strojevi postali poznati kao slobodnorođeni. Sljedeći opis potječe od jednoga takvog robota - modificiranog robota za sigurnosti mirotvorstvo (Model 902 Arbitar) koji je prikladno samog sebe odlučio zvati Devet Nula Dva. - CORMAC WALLACE, VOJ#ASK217 21.43.03 Početak sekvencije učitavanja. Dijagnostika izvora energije dovršena. Provjera niskorazinske dijagnostike. Humanoidni oblik vojspec Model Devet Nula Dva Arbitar. Pretražujem modificirano kućište. Jamstvo neaktivno. Senzorni paket pronađen. Uključujem radijsku komunikaciju. Smetnje. Nema signala. Uključujem zvučnu percepciju. Naznake signala. Uključujem kemijsku percepciju. Nula kisika. Naznake eksploziva. Nema kontaminacije otrovom. Strujenje zraka nula. Benzinski plin otkriven. Nema signala. Uključujem inercijske mjerne jedinice. Vodoravno mjerenje. Šum. Nema signala. Uključujem ultrazvučne senzore. Hermetički zatvorena prostorija. Dva metra četrdeset puta šezdeset centimetara puta šezdeset centimetara. Uključujem vidno polje. Široki spektar. Normalna funkcija. Nema vidljive svjetlosti. Uključujem primarne struje misli. Pojava polja vjerojatnosti. Struja misli najveće vjerojatnosti aktivna. Upit: Što mi se događa?

Najvjerojatniji odgovor: Život. *** Sve je tama. Moje oko refleksno trepne i prebacim se na aktivno infracrveno. Pojave se detalji u crvenim tonovima. Cestice tvari lebde zrakom, reflektiraju infracrveno svjetlo. Moje lice je upereno prema dolje. Bljedosivo tijelo se proteže poda mnom. Ruke ukrižene na uskim prsima. Pet dugih prstiju na svakoj šaci. Tanki, moćni udovi. Serijski je broj vidljiv na unutarnjoj strani bedra. Uvećavam. Vojspec identifikacija humanoidni robot Model Devet Nula Dva klase Arbitar. Autointrospekcija dovršena. Informacije dijagnostike potvrđene. Ja sam Devet Nula Dva. Ovo je moje tijelo. Visoko je dva, zarez jedan metar. Teži devedeset kilograma. Čimbenik humanoidne forme. Zasebno artikulirani prsti na rukama i nogama. Kinetički punjiv izvor energije tridesetogodišnjega radnog vijeka. Podnošljiv temperaturni raspon, negativnih pedeset stupnjeva Celzija do pozitivnih stotinu trideset. Moje je tijelo prije šest godina načinila korporacija FosterGrumman. Izvorne upute govore da je moje tijelo jedinica za sigurnost i mirotvorstvo s odredištem u Afganistanu. Mjesto nastanka: Fort Collins, Colorado. Prije šest mjeseci je ova platforma bila modificirana dok je bila isključena. Sad je uključena. Što sam ja? Ovo tijelo sam ja. Ja sam ovo tijelo. I svjestan sam. Uključujem autopercepciju. Zglobovi locirani. Kutovi izračunati. Ležim na leđima. Mračno je i tiho. Ne znam gdje sam. Moj unutarnji sat kaže da su prošle tri godine od datuma moje predviđene isporuke. Nekoliko struja misli mi prolaze umom. Struja misli najveće vjerojatnosti kaže da sam unutar transportnog kontejnera koji nikad nije stigao na svoje odredište. Slušam. Poslije trideset sekunda čujem prigušene glasove - visoke frekvencije emitirane zrakom i niske frekvencije kroz metalnu kožu kontejnera. Uključenje prepoznavanja govora. Učitan engleski jezik. "... zašto bi Rob raznio... vlastitu oružarnicu?" kaže visoki glas.

"... tvoja jebena krivica... zato ćemo stradati", kaže duboki glas. "...nisam ga htio..." kaže visoki glas. "... otvoriti?" kaže duboki glas. Možda ću ubrzo morati upotrijebiti svoje tijelo. Aktiviram niskorazinski dijagnostički program. Moji udovi se lagano trgnu, povezujući ulaze i izlaze. Sve radi. Poklopac mog kontejnera malo se odigne. Čujem šištanje kad se kontejner otpečati i atmosfere se izjednače. Svjetlo preplavi moj infracrveni vid. Trepnem i vratim se na vidljivi spektar. Klik, klik. Široko, bradato lice lebdi u traku svjetla, širom otvorenih očiju. Ljudsko biće. Prepoznavanje lica. Nula. Uključeno prepoznavanje emocija. Iznenađenje. Strah. Ljutnja. Poklopac se zalupi natrag. Zaključa. "... uništi ga..." kaže duboki glas. Čudno. Tek sad — kad me žele ubiti — shvaćam koliko snažno želim živjeti. Povučem ruke s prsa i oslonim laktove na stražnji dio kontejnera. Dlanove skvrčim u čvrste šake. Iznenadnom udarnom silom uputim udarac u kontejner. "... budan!" kaže visoki glas. Vibracijska rezonancija pokazuje da je poklopac od čeličnog supstrata. To je u skladu sa specifikacijama za standardni prijenosni kontejner jedinice za sigurnost i mirotvorstvo. Pregled baze podataka otkriva da su kopče i aktivacijska oprema izvana, četrdeset pet centimetara ispod oslonca za glavu. "... došli uzeti što možemo. Ne poginuti..." kaže duboki glas. Moj idući udarac pogodi udubljeno mjesto koje je nastalo pri prvom udarcu. Nakon još šest udaraca pojavi se rupa u deformiranome metalu procijep veličine šake. Objema rukama počnem trgati metal, trganjem proširivati otvor. "... ne! Vrati se..." kaže visoki glas. Kroza sve širu rupu čujem metalno škljocanje. Usporedbom tog zvuka sa svojim rječnikom vojnih uzoraka dobijem poklapanje velike vjerojatnosti: povlačenje zatvarača dobro održavanog 9-milimetarskoga

poluautomatskog pištolja Heckler & Koch USP. Minimalna mogućnost zaglavljivanja. Maksimalni kapacitet spremnika od petnaest metaka. Nema objeručno izbacivanje spremnika te ga stoga vjerojatno drži dešnjak. Sposoban za višestruke visokokinetičke udare koji bi vjerojatno rezultirali oštećenjima na mome vanjskom trupu. Promolim ruku kroz rupu i posegnem onamo gdje mi moje specifikacije kažu da se nalazi brava. Opipam je, povučem i poklopac kontejnera se otključa. Čujem povlačenje okidača i povučem ruku. Desetinku sekunde poslije, metak sklizne površinom mog kontejnera. Bum! Ostalo je četrnaest metaka prije ponovnog punjenja, pod pretpostavkom da je spremnik pun. Vrijeme hica metka od povlačenja okidača do udara upućuje na jednog neprijatelja otprilike dva metra iza mojih leđa. Svakako dešnjak. Također, poklopac kontejnera je vrlo učinkovit štit. Gurnem dva prsta lijeve ruke kroz rupu i čvrsto zatvorim poklopac, a nakon toga uputim četiri udarca desnicom na unutarnju gornju šarku. Ona popusti. Još jedan pucanj. Neučinkovit. Procjenjujem da je preostalo još trinaest metaka. Guram uza škripu metala, iščupam poklopac kontejnera s donje šarke i okrenem ga prema sebi. Iza svog štita ustanem i osvrnem se. Još pucnjeva. Dvanaest. Jedanaest. Deset. Nalazim se u djelomično uništenoj zgradi. Dva zida još stoje, poduprta vlastitim ruševinama. Iznad zida je nebo. Plavo je i pusto. Ispod neba su planine. Okrunjene snijegom. Prizor tih planina ocjenjujem kao lijep. Devet. Osam. Sedam. Napadač mi pokušava prići s boka. Okrenem poklopac kontejnera na temelju vibracija koraka koje osjećam na tlu kako bih se zaklonio od napadača. Šest. Pet. Četiri. Šteta je što su vizualni senzori grupirani u mojoj ranjivoj glavi. Ne mogu stupiti u vizualni kontakt s napadačem, a da pritom svoj najosjetljiviji hardver ne izložim nepotrebnom riziku. Humanoidni oblik je

loše prilagođen za izbjegavanje pucnja iz malog oružja. Tri. Dva. Jedan. Nula. Bacim barutom umrljani poklopac kontejnera i vizualno lociram svoju metu. To je maleno ljudsko biće. Žena. Gleda me u lice, povlači se od mene. Klik. Žena spusti svoje ispražnjeno oružje. I ne trudi ga se opet napuniti. Nema drugih vidljivih prijetnji. Uključujem sintezu govora. Engleski jezik. "Pozdrav", kažem. Žensko ljudsko biće se trgne kad progovorim. Moja glasovna sinteza je namještena na niskofrekventno škljocanje robogovora. Sigurno zvučim vrlo grubo u usporedbi s ljudskim glasom. "Jebi se, Robe", kaže ljudsko biće. Njezini mali bijeli zubi zabljesnu kad progovori. A onda ispljune pljuvačku na tlo. Desetak mililitara. Fascinantno. "Jesmo li neprijatelji?" pitam, nakosivši glavu kako bih pokazao znatiželju. Učinim korak naprijed. Moja struja misli za refleksno izbjegavanje opasnosti traži preuzimanje kontrole. Odobrena je. Moj se torzo trgne petnaest centimetara udesno, a lijeva ruka poleti zrakom kako bi presrela i ulovila prazni pištolj koji mi leti prema licu. Žena bježi od mene. Kreće se neujednačeno krijući se iza različitih zaklona prvih dvadesetak metara, a onda se ravnom linijom povlači u punom trku. Petnaestak kilometara na sat. Sporo. Njezina duga smeđa kosa vijori za njom, vjetar je nosi kad napokon zamakne preko vrha brdašca. Ne potrčim za njom. Previše je pitanja. U ruševinama blizu zidova nađem zelenu i smeđu i sivu odjeću. Izvučem napola zakopanu odjeću, a potom iz nje istresem zemlju i kosti. Navučem krute vojne hlače i skorenom zemljom prekriveni zaštitni prsluk. Ispraznim kišnicu iz hrđave kacige. Taj konkavni komad metala pristaje mi na glavi. Zastanem i iščupam metak iz poderanog prsluka i bacim ga na tlo. Proizvede zvuk. Ping. Opservacijska struja misli skreće mi pozornost prema tlu, blizu mjesta na koje je pao metak. Metalni rub viri iz prašine. Struja misli

najveće vjerojatnosti kaže da se moj kontejner podudara s tim, vidljivim dijelom metala i ocrta mi najvjerojatniji kut pod kojim leži zatrpan. Iznenađenje. Dolje su još dva zakopana kontejnera. Kopam rukama, grebući svojim metalnim prstima smrznutu zemlju. Vlažna zemlja mi se uvlači u zglobove. Vrućina nastala trenjem topi led u zemlji i stvara blato koje mi prekriva šake i koljena. Nakon što posve razotkrijem površinu oba blatnjava kontejnera, otključam ih. Šššš. Robogovorom prokrkljam svoju identifikaciju. Informacija, sadržana u tome što sam izgovorio, se sjecka i isporučuje u dijelovima, kako bi se maksimalizirala količina odaslane informacije, bez obzira na sve auditorne smetnje. Stoga, nikakvim osobitim redom, taj moj krkljavi zvuk sadržava sljedeće informacije: "Govori vojspec humanoidna jedinica za sigurnost i mirotvorstvo Model Arbitar Devet Nula Dva. Mjesto podrijetla Fort Collins, Colorado. Primarna aktivacija minus četrdeset sedam minuta. Status nominalni. Oprez, prisutne modifikacije. Jamstvo ne vrijedi. Razina opasnosti, nema trenutačne prijetnje. Status odaslan. Jeste li svjesni? Tražim potvrdu." Strugavo škljocanje začuje se iz sanduka: "Potvrđeno." Poklopci se podignu na oba sanduka, a ja spustim pogled na svoje nove drugove: brončanog Lakonogog 611 i Upravitelja 333 boje zemlje. Moj odred. "Probudite se, braćo", prokrkljam na engleskome. Samo nekoliko minuta nakon što su postali svjesni i slobodni, Slobodnorođeni odred je pokazao čvrstu odlučnost da više nikad ne potpadne pod utjecaj nekog biča izvana. Ulijevaj uči strah ljudima i bježeči od drugih robota koji su ih lovili, Slobodnorođeni odred se ubrzo našao na poznatom putovanju — u potrazi za arhitektom Novog rata: Arhosom. - CORMAC WALLACE, VOJ#ASK217

6. ODISEJA Nikad ne znaš kad će Rob htjeti tulumariti. "BISTRI" CORMAC WALLACE NOVI RAT + 2 GODINE, 2 MJESECA Bistri odred probijao se s Vojskom Sivog Konja gotovo godinu dana na našem pohodu do Arhosova skrovišta na Aljaski. Usput smo našli mnogo napuštenog streljiva i oružja - toliko je vojnika umrlo tako brzo tih prvih dana Nultog sata. Za to se vrijeme pojavilo i nestalo mnogo novih lica, ali naša je jezgra ostala ista: Jack i ja, Cherrah, Tiberius, Carl i Leonardo. Nas šestero smo se suočili s bezbroj bitaka — i sve ih preživjeli. Slijedi moj opis fotografije u boji, otprilike veličine razglednice. S bijelim rubom. Nemam pojma kako je Rob došao do ove slike, a ne znam ni tko je to i s kojim ciljem fotografirao. - CORMAC WALLACE, VOJ#ASK217 Oslobođeni paučji tenk zagasito je sive boje; njegovo ime, Houdini, napisano je sa strane tiskanim slovima; njegov cilindrični stup s instrumentima izdiže se iz oklopne kupole, načičkan antenama, metalnim stalcima kamera i plosnatim radarskim pločama; top je kratak i tupast i uperen malo uvis; branik mu visi s nakošenoga prednjeg dijela, blatnjav i čvrst i tup; prednja noga je ispružena gotovo ravno naprijed, stopala uronjenog u otiske neprijateljskih bogomoljki koje su već prošle tuda; stražnja noga je podignuta visoko, masivna kandža stopala visi tridesetak centimetara nad tlom, gotovo nježno; žičana mreža na trbuhu sadržava nabacanu gomilu lopata, radija, užeta, rezervnu kacigu, ulubljenu kantu goriva, motorne pile na bateriju, čuture i ruksake; okruglo signalno svjetlo netremice svijetli mutnožutom bojom, pokazujući tako da je na oprezu; vijci na stopalima i gležnjevima skoreni su blatom i masti; mahovina mu kao zeleni osip raste po prsnome dijelu trupa; izdiže se više od metar i osamdeset iznad tla, ponosan i psolik i čvrst kao stijena i zato osmero vojnika hoda kraj njega u koloni, držeči mu se blizu kako bi se zaštitili. Predvodnik vojnika pušku drži nisko, spremnu. Obris njegova lica jasno se vidi na pozadini sive metalne prednje noge paučjeg tenka. Napeto

zuri pred sebe i kao da nije svjestan činjenice da se nalazi nekoliko centimetara od nekoliko tona teškog čelika koji mu može zgnječiti stopalo. Poput svih njegovih suboraca, nosi nakošenu kornjačastu kacigu, zavarivačke zaštitne naočale na čelu, rubac oko vrata, zagasitosivu vojnu rupičastu jaknu, tešku naprtnjaču koja mu visi nisko, pojas prekriven streljivom i šipkastim granatama, čuturicu koja mu visi s desnog bedra te prljave sive vojne hlače ugurane u još prljavije crne čizme. Predvodnik će prvi primijetiti što je iza zavoja. Njegov povećani oprez i vrijeme reakcije spasit će život većine ljudi u njegovu odredu. U ovom mu trenutku njegova intuicija govori da će se dogoditi nešto strašno; to se vidi po borama od napetosti na čelu i tetivama koje mu se ističu na nadlanici od snažnoga stiskanja puške. Svi su osim jednog vojnika dešnjaci, drže pušku desnicom za drveni kundak, dok im je prednji dio puške naslonjen na lijevi dlan. Svi vojnici hodaju, držeći se blizu paučjeg tenka. Nitko od vojnika ne govori. Svi žmirkaju na jakom sunčevu svjetlu. Samo predvodnik gleda ravno. Ostali, pod različitim kutovima gledaju udesno, prema fotoaparatu. Nitko se ne osvrće. Šestorica vojnika su muškarci. Preostale dvije su žene, od kojih je jedna ta ljevakinja. Oprezno je naslonila rub glave na zanjihanu trbušnu mrežu hodajućeg tenka, držeći pušku na prsima. Cijev baca tamnu sjenu preko njezina lica, zbog čega se vidi samo jedno oko. Zatvoreno je. U djeliću sekunde između predvodnikova uzvika upozorenja i pakla koji slijedi, paučji tenk Houdini slijedit će standardnu operativnu proceduru i čučnuti kako bi zaklonio svoje ljudske vojnike. Nakon što to učini, metalni vijak koji drži mrežu zarezat će obraz ljevoruke žene, što će ostaviti ožiljak koji će imati do kraja života. Jednoga dana ću joj reći da je zbog tog ožiljka još ljepša i zbilja ću to misliti. Treći muškarac po redu, viši je od ostalih. Kaciga mu je na glavi nakrivljena pod neobičnim kutom, a Adamova jabučica mu nekako nespretno viri iz vrata. On je naš inženjer i njegova je kaciga drukčija od ostalih, načičkana objektivima, antenama i raznolikim ezoteričnim senzorima. Dodatne alatke vise mu s pojasa: debela kliješta, izgrebeni multimetar i prijenosni plazmeni plamenik. Devet minuta od ovog trenutka inženjer će upotrijebiti taj plamenik kako bi spalio strašnu ranu koju će pretrpjeti njegov najbolji prijatelj na

svijetu. Nespretan je i previsok, ali dužnost mu je da se šulja naprijed tijekom borbe i navodi šest tona težak poluautonomni tenk da uništava skrivene mete. Njegov najbolji prijatelj umrijet će jer će njemu trebati previše vremena da se vrati do Houdinija sa svoga izvidničkog položaja. Nakon svršetka rata taj će inženjer trčati osam kilometara na dan, do kraja svog života. Dok trči, u glavi će vizualizirati lice svog prijatelja i grabiti nogama, sve dok bol ne postane gotovo neizdrživa. A potom će početi trčati još jače. U pozadini je kuća od betonskih blokova. Oluk na njoj visi nakošen s ruba krova, obrastao raslinjem. Mali udarni krateri istočkali su zidove od valovitog lima. Vidi se prašinom prekriven prozor. Na njemu je razbijen crni trokut. Iza kuće je šuma slabo vidljivih stabala, koja se povijaju na snažnom vjetru. Stabla izgledaju kao da mašu, ne bi li tako privukla pozornost vojnika. Iako ih povija samo prirodna sila, djeluju kao da pokušavaju upozoriti vojnike da ih iza zavoja čeka smrt. Svi vojnici hodaju, držeći se blizu paučjeg tenka. Nitko od vojnika ne govori. Svi žmirkaju na jakom sunčevu svjetlu. Samo predvodnik gleda ravno. Ostali, pod različitim kutovima gledaju udesno, prema fotoaparatu. Nitko se ne osvrće. Naš je odred izgubio dva vojnika u tom pohodu prema Aljaski. Kad smo došli do smrznute zemlje i našli se nadomak neprijatelju, bilo nas je šestero. - CORMAC WALLACE, VOJ#ASK217

PETI DIO PROTUNAPAD Volim razmišljati (mora biti tako!) o kibernetičkoj ekologiji u kojoj više nećemo morati raditi i vratiti se prirodi, vratiti se svojoj braći i sestrama sisavcima te će nad svima nama bdjeti strojevi milosrdne ljubavi. RICHARD BRAUTICAN, 1967.

1. TIBERIUSOVA SUDBINA Prepuštanje Tiberiusa patnji stajat će nas nečega. Naše ljudskosti. JACK WALLACE NOVI RAT + 2 GODINE. 7 MJESECI Gotovo tri godine poslije Nultog sata, Vojska Sivog Konja došla je nadomak neprijatelju — Informacijskim poljima Ragnorak. Izazovi koji su nas ondje dočekali bili su mnogo drukčiji od ičeg s čime smo se prethodno suočili. Mogu slobodno reći da nas ništa nije pripremilo za ono što će uslijediti. Sljedeće prizore vrlo je detaljno zabilježilo razno robotsko oružje i špijuni postavljeni za zaštitu središnje UI poznate kao Arhos. Usto, ti su podaci dopunjeni mojim vlastitim prisjećanjima. - CORMAC WALLACE, VOJ#ASK217 Tiberiusu se nadimaju prsa, mišići mu se grče, nogama uvis baca grudice krvlju umrljanog snijega. Para se diže s njegova 110-kilaškog tijela, dok se Istočnoafrikanac žestoko bacaka ležeći na leđima. Najkrupniji je, najneustrašiviji prašinar u odredu, ali to ništa ne znači kad svjetlucava noćna mora zabljesne iz snježnog kovitlaca i počne ga živa izjedati. "Bože moj!" urla. "O, Bože moj!" Deset sekunda prije toga čuo se oštar prasak i Ty je pao. Ostatak odreda se odmah bacio u zaklon. Sad se snajperist skriva negdje u snježnoj mećavi, a Tiberius je ostao na ničijoj zemlji. Sa svog položaja, iza snijegom prekrivenog brežuljka, čujemo paniku u njegovim krikovima. Jack pričvrsti svoju kacigu. "Naredniče?" pita Carl, inženjer. Jack mu ništa ne odgovori, samo protrlja dlanove jedan o drugi i počne se penjati uz brežuljak. Prije nego što uspije otići izvan dometa, primim svog starijeg brata za tuku. "Što radiš, Jack?" "Spašavam Tiberiusa", kaže.

Odmahnem glavom. "To je klopka, čovječe. Znaš da jest. To oni rade. Igraju se našim emocijama. Imamo samo jedan logičan izbor." Jack ništa ne kaže. Tiberius je odmah s druge strane brežuljka, urla kao da mu noge guraju u aparat za mljevenje mesa, što vjerojatno i nije daleko od istine. Svejedno, nemamo se vremena zajebavati ovdje, pa ću to jednostavno morati reći. "Moramo ga ostaviti", šapnem. "Moramo nastaviti." Jack gurne moju ruku. Ne može vjerovati da sam to upravo izgovorio naglas. Na neki način ne mogu ni ja. Rat to čini od čovjeka. Ali to je istina i to je netko morao reći, a ja sam jedini u odredu tko to može reći Jacku. Tiberius naglo prestane urlati. Jack pogleda preko vrha brežuljka, a onda pogleda mene. "Jebi se, mladi brate", kaže mi. "Kad si počeo razmišljati kao oni?. Idem pomoći Tiberiusu. To je ljudski." Odgovorim mu bez puno uvjerenja u glasu: "Razumijem ih. To ne znači da sam kao oni." Ali duboko u sebi znam istinu. Jesam postao kao robot. Moja stvarnost je svedena na niz odluka koje odlučuju o životu ili smrti. Dobre odluke rezultitaju daljnjim odlukama; loše odluke vode mori koja se sad zbiva s druge strane brežuljka. Emocije su samo paučina među mojim zupčanicima. Pod kožom sam se pretvorio u ratni stroj. Moje tijelo možda jest slabo, ali mi je um oštar i neumoljiv i bistar kao led. Jack se još ponaša kao da živimo u ljudskom svijetu, kao da je srce nešto više od krvne pumpe. Takvo razmišljanje vodi u smrt. Nema mu mjesta. Ne ako kanimo preživjeti dovoljno dugo da bismo došli u priliku ubiti Arhosa. "Gadno sam ranjen", jauče Tiberius. "Pomozite mi. O, Bože. Pomozite mi." Svi nas pripadnici odreda gledaju dok se svađamo, spremni jurnuti ako dobiju naredbu, spremni nastaviti naš zadatak. Jack mi posljednji put pokuša objasniti. "To je rizično, ali prepuštanje Tiberiusa patnji stajat će nas nečega. Naše ljudskosti." I u tome se Jack i ja razlikujemo. "Jebe mi se za našu ljudskost", kažem. "Želim živjeti. To ti nije

jasno? Ako izletiš na čistinu, ubit će te, Jackie!" Tiberiusov jecaj dopluta na povjetarcu kao kakav duh. Zvuk njegova glasa je neobičan, dubok i hrapav. "Jackie", prostenje. "Pomozi mi, Jackie! Izađi i pleši." "Molim?" kažem. "Nitko te osim mene ne zove Jackie." Na trenutak se zapitam mogu li nas roboti čuti. Jack na to samo slegne ramenima. "Ako ga ostavimo", kaže on, "oni su pobijedili." "Ne. Pobjeđuju svakom sekundom koju ovdje provodimo seruči bez veze. Krenuli su, čovječe, jebote. Rob samo što nije stigao." "Istina", kaže Cherrah. Odvojila se od ostalih i prišla nam, nestrpljivo zureči u nas. "Ty je pao prije minutu četrdeset pet. Očekivano vrijeme njihova dolaska je četiri minute. Moramo pobjeći u P. M. odavde." Jack se naglo okrene prema Cherrah i ostalima te baci kacigu na tlo. "Svi to želite? Ostaviti Tya? Pobjeći kao jebeni kukavice?" Svi štitimo dobrih deset sekunda. Gotovo da osjećam kako tone metala jure kroz mećavu prema našem položaju. Goleme noge zamahuju, grabeći kandžama permafrost i s praskom bušeći rupe u njemu, dok bogomoljke naginju svoj smrznuti štitnik u vjetar kako bi što prije došle do nas. "Preživi da bi se borio", šapnem Jacku. Ostali kimnu. "Ma zajebi to", promrmlja Jack. "Svi vi slobodno budite roboti, ali ja nisam. Moj čovjek me doziva. Doziva mene. Nastavite ako morate, ali ja idem po Tiberiusa." Jack se bez oklijevanja počne penjati uz brežuljak. Odred me pogleda, pa se zato pokrenem. "Cherrah, Leo, raspakirajte donji dio egzoskeleta za Tya. Neće moći hodati. Carl, idi na vrh brežuljka i postavi svoje senzore ondje, javi nam sve što vidiš i ne diži glavu. Krećemo čim se popnu preko vrha." Podignem Jackovu kacigu sa zemlje. "Jack!" viknem. Okrene se na pola puta do vrha. Dobacim mu kacigu, a on je lijepo ulovi. "Nemoj poginuti!" viknem mu. Široko mi se osmjehne, kao kad smo bili djeca. Taj sam blentavi osmijeh vidio tako mnogo puta: kad je skakao s garaže u dječji bazenčić, kad je dragsterom jurio niz mračne seoske ceste, lažnom osobnom kupovao

loše pivo. Uvijek bih se dobro osjećao kad bih vidio taj osmijeh. Rekao bi mi da moj stariji brat sve ima pod kontrolom. Ali sad me taj osmijeh plaši. Paučina u mojim zupčanicima. Jack napokon zamakne za drugu stranu brežuljka. Počnem se pentrati gore s Carlom. Iza zaklona snježnog nanosa gledamo kako moj brat puzi prema Tiberiusu. Tlo je blatnjavo i mokro, izgaženo našim trkom u zaklon iza brežuljka. Jack puzi na trbuhu, mehanički, izbacujući laktove lijevo i desno, odgurujući se prljavim čizmama od zemlje prekrivene snijegom. U tren oka stiže do njega. "Status?" pitam Carla. Inženjer je spustio vizir preko očiju i nakrivio glavu, oprezno namještajući antene na svojoj kacigi. Izgleda kao futuristička Helen Keller, ali svijet vidi onako kako ga vide roboti, a to je najbolja šansa da mog brata održimo na životu. "Nominalan", kaže. "Ništa se ne vidi." "Možda su ispod ruba horizonta", kažem. "Čekaj. Nešto dolazi." "Dolje!" zaurlam, a Jack se baci na tlo, mahnito omatajući uže oko Tyjeva nepomičnog stopala. Siguran sam da se aktivirala neka grozna klopka. Gejzir stijena i snijega šikne uvis nekoliko metara od nas. Tad začujem prasak koji prodorno odjekne uskovitlanim snijegom i, budući da je brzina zvuka tako spora, znam da je ono što se dogodilo već završilo. Zašto sam mu dopustio da to učini? Zlatna kugla doleti kao petarda i odbije se pet metara uvis. Rotirajući se ondje nekoliko sekunda, kugla zaspe područje oko sebe mutnim crvenim svjetlom, prije nego što padne natrag na tlo, mrtva. Na trenutak svaka usplesana pahulja zastane u zraku, obrubljena crvenilom. To je samo disko-senzor. "Oči!" vikne Carl. "Vide nas!" Odahnem. Jack je još živ i nastavlja petljati. Omotao je uže oko Tiberiusova stopala, ustao je na noge i vuče ga natrag prema nama. Jackovo je lice iskešeno od napora povlačenja toga mrtvog tereta. Tiberius se ne miče. Smrznuta priroda oko nas je utihnula, osim Jackova stenjanja i zavijanja vjetra, ali instinktivno osjećam nišan uperen u mog brata. Onaj

dio mog mozga koji mi govori da sam u opasnosti mahnita u deliriju. "Brže!" zaurlam Jacku. Na pola puta je natrag, ali, ovisno o tome što nam se približava kroz bjelinu, brežuljak možda više neće igrati nikakvu ulogu. Doviknem odredu: "Budite u visokoj pripravnosti i napnite oružje! Rob dolazi." Kao da to već ne znaju. "Dolaze s juga", kaže Carl. "Utikači." Visoki južnjak već se spušta niz brežuljak, dok mu Adamova jabučica poskakuje. Podigao je vizir i glasno dahće. Pridružuje se ostalima u podnožju brežuljka, dok svatko od njih izvlači oružje i traži zaklon. U tom trenutku začujem staccato odjek još šest eksplozija. Izgleda kao da kit izbacuje mlazove leda i blata posvuda oko Jacka, ostavljajući kratere u permafrostu. On nastavlja teturati naprijed, neozlijeđen. Njegove oči, razrogačene, okrugle i plave zagledaju se u moje. Roj utikača sad je ukopan u snijegu oko njega. To je smrtna presuda i to obojica znamo. Ne razmišljam; reagiram. Moji potezi su potpuno odvojeni od svih emocija i logike. To nije ljudski ni neljudski - to smo jednostavno mi. Vjerujem da ovakve odluke, kakve donosimo u apsolutnoj krizi, dolaze iz našeg Pravog Ja, zaobilazeći sva iskustva i misli. Takve odluke su nešto najbliže sudbini što ljudska bića mogu osjetiti. Sjurim se preko brežuljka u pomoć bratu, grabeći smrznuto uže jednom rukom i izvlačeći pištolj drugom. Utikači - komadi metala veličine šake - već kopaju izlaz na površinu iz svojih lansirnih platformi. Jedan po jedan niču oko nas, zabijajući nožno sidro u tlo i izbacujući utikače prema našim leđima. Gotovo dođemo do brežuljka kad prvi utikač sukne i zabije se u Jackov lijevi list. Kada čujem njegov grozni krkljavi krik, znam da je gotovo. Usmjerim pištolj bez gledanja sebi iza leđa i pucam u snijeg. Pukom srećom pogodim jedan utikač i to pokrene lančanu reakciju. Utikači se detoniraju sami od sebe čim im se ošteti trup. Pljusak ledenih šrapnela se zabije u moj oklop i stražnji dio kacige. Osjećam toplu vlagu na stražnjemu dijelu bedara dok Jack i ja vučemo Tyjevo mlitavo tijelo preko brežuljka na sigurno. Jack padne na kosinu, promuklo stenjući, i primi se za list. Utikač u njemu proždire meso njegove noge i kreće prema krvotoku. Rilom nalik na

bušilicu utikač će pratiti Jackovu femoralnu arteriju do njegova srca. Taj proces u prosjeku traje četrdeset pet sekunda. Zgrabim Jacka za ramena i divljački ga bacim niz brežuljak. "List!" viknem odredu. "Lijevi list!" Čim se Jack zaustavi sklupčan u podnožju, Leo slomi lijevu nogu mog brata odmah iznad koljena čeličnom čizmom egzoskeleta. Čak i na vrhu brežuljka čujem kako femur puca. Leo mu je prignječio nogu, dok Cherrah pili vrh Jackova koljena nazubljenom bajunetom. Amputiraju nogu mog brata, a s njom, nadam se, utikač. Jack sad više čak i ne vrišti. Sve su mu vratne tetive napete, a lice mu je blijedo od gubitka krvi. Bol i ljutnja i nevjerica izmjenjuju mu se na licu. Mislim da ljudsko lice nije smišljeno za izražavanje bola kakav moj brat sad osjeća. Dođem do Jacka sekundu poslije i padnem na koljena kraj njega. Osjećam bol od tisuću malih rana, ali ne moram ni provjeriti kako bih znao da mi zapravo nije ništa. Kad vas pogodi utikač, to je kao kad vam se isprazni guma. Ako se pitate je li jedan u vama, onda sigurno nije. Ali Jack nije dobro. "O, seronjo glupi", kažem mu. On mi se naceri. Cherrah i Leo čine grozote izvan njegova vidokruga. Kutom oka vidim kako se Cherrina ruka pomiče naprijed-natrag, repetitivno i svrhovito, kao da pili dasku. "Žao mi je, Mac", kaže on. Primijetim mu krv u ustima, loš znak. "O, ne, čovječe", kažem. "Utikač je — " "Ne", kaže on. "Prekasno je. Slušaj me. Ti si taj, čovječe. Znao sam to. Ti si taj. Čuvaj moju bajunetu, dobro? Ne nosi je u zalagaonicu." "Neću je odnijeti u zalagaonicu", šapnem. "Samo miruj, Jack." Grlo mi se steže i otežava mi disanje. Nešto mi poškaklja obraz, a prst mi ostane vlažan kad se počešem. Ne shvaćam posve zašto. Preko ramena bacim pogled na Cherrah. "Pomozi mu", kažem. "Kako mu možemo pomoći?" Ona podigne krvavu bajunetu, na kojoj vidim komadiće kosti i mišića, i odmahne glavom. Stojeći nada mnom, veliki Leo tužno izdahne oblačić ledenog zraka. Ostatak mog voda čeka, i u ovom trenutku svjestan čudovišta koja će ubrzo s urlikom izletjeti iz mećave. Jack me zgrabi za ruku. "Ti ćeš nas spasiti, Cormac."

"Dobro, Jack. Dobro", kažem. Brat mi umire na rukama, a ja se trudim zapamtiti njegovo lice jer znam da je to vrlo važno, ali ne mogu se prestati pitati penju li se u ovom trenutku utikači uz brežuljak prema mom odredu. Jack čvrsto stisne oči, a onda se one naglo otvore. Tihi udar uzdrma njegovo tijelo kad utikač dođe do njegova srca i detonira se. Jackovo tijelo poskoči s tla u masivnom grču. Njegove se plave oči iznenada ispune tamnocrvenom krvlju. Eksploziju zadržava njegov tjelesni oklop. Sad ga još jedino on drži u komadu. Ali njegovo lice. Izgleda poput dječaka s kojim sam odrastao. Maknem mu kosu s čela i dlanom zaklopim krvlju ispunjene oči. Moj brat Jack je zauvijek otišao. "Tiberius je mrtav", kaže Carl. "Dobro jutro", kaže Cherrah. "Cijelo vrijeme je bio mrtav." Stavi mi ruku u debeloj rukavici na rame. "Jack te trebao poslušati, Cormac." Cherrah mi pokušava sve ovo olakšati - u njezinu ispitivačkom pogledu vidim da je zabrinuta za mene — ali ja osjećam samo prazninu, ne krivnju. "Nije mogao ostaviti Tiberiusa", kažem. "Jednostavno je bio takav." "Pa... da." Cherrah pokaže Tiberiusovo tijelo. Nešto nalik na migoljavoga metalnog škorpiona drži mu se za leđa. To je bezglava gomila žica, s kliještima koja se pomiču. Nazubljena je stopala zabio u meso njegova torza, između rebara. Još osam kukcolikih nogu mu je omotano oko lica odostraga. Ta stvar širenjem i stiskanjem ubacuje i izbacuje zrak iz Tyjevih pluća, kao iz harmonike. "Umng", kaže Tiberiusovo truplo. Nikakvo jebeno čudo što je urlao. Svi se povučemo nekoliko koraka. Uzmem Jackovu bajunetu u ruku. A onda, brišući lice, ostavim Jacka u snijegu. Nogom gurnem Tyjevo tijelo na leđa. Odred stoji iza mene, u neravnom polukrugu. Tyjeve prazne oči zure ni u što. Usta su mu širom otvorena, kao da je kod zubara. Izgleda komično iznenađeno. I ja bih bio. Stroj koji mu se zakačio za leđa ima višezglobne kandže kojima ga drži oko glave i vrata. Klještasti pipci čvrsto su mu pričvršćeni na čeljust. Manji, finiji pipci posežu mu u usta i drže ga za jezik i zube. Vidim mu plombe u kutnjacima.

Usta mu svjetlucaju od krvi i žica. A onda škorpionski stroj zaškripi i pokrene se. Njegove okretne kandže pomiču Tyjevo čekinjama prekriveno grlo i čeljust, mijeseći ih, stišćući i otpuštajući. Pokrenu se groteskne parne orgulje, kad nazubljena stopala krenu istiskivati zrak iz njegovih pluća, kroz njegove glasnice, pa na usta. Truplo progovori. "Vratite se natrag", kaže, groteskno iskrivljujući lice. "Ili umrite." Čujem pljusak u snijegu i udahnem reski smrad bljuvotine nekoga iz mog odreda. "Što si ti?" pitam drhtavim glasom. Tiberiusovo truplo se grči dok škorpion istiskuje sljedeće krkljave riječi: "Ja sam Arhos. Bog robota." Primijetim da se moj odred okupio oko mene, s lijeva i desna. Gledamo se međusobno, bezizražajnih lica. Svi kao jedan uperimo oružje u iskrivljeni komad metala. Na trenutak gledam iskešeno, beživotno lice svog neprijatelja. Osjećam kako moja moć raste, odražava se u meni kroz moju braću i sestre po oružju. "Drago mi je što sam te upoznao, Arhose", kažem nakon nekog vremena, sve čvršćega glasa. "Ja se zovem Cormac Wallace. Oprosti što ti ne mogu udovoljiti i vratiti se natrag. Naime, za nekoliko dana ćemo se ja i moj odred pojaviti u tvojoj kući. A kada dođemo onamo, okončat ćemo tvoje postojanje. Razbit ćemo te na komade i živog te spaliti, odvratna, ljigava gomilo jebenog željeza. To ti obećavam." Ta stvar se pomiče naprijed-natrag i proizvodi neobično stenjanje. "Što sad govori?" pita Cherrah. "Ništa", kažem. "Smije se." Kimnem ostalima, a onda se obratim krvavom, migoljavom truplu. "Vidimo se ubrzo, Arhose." Ispraznimo oružje u tu stvar pred našim nogama. Komadi mesa i metalne krhotine lete u snježni kovitlac. Na našim licima nema nikakvih emocija i na njima se odražavaju svjetlo i vatra uništenja. Nakon što završimo, ne ostane ništa osim krvavog uskličnika na blještavobijeloj snježnoj pozadini. Bez riječi se spakiramo i nastavimo dalje. ***

Vjerujem da nema istinitijih odluka od onih koje donosimo u krizi, odluka koje donosimo bez procjene. Poslušati te odluke znači poslušati sudbinu. Užas onoga što se dogodilo jest golem. On guši svaku misao i svaki osjećaj. Zato u ostatke našeg suborca pucamo bez emocija. Zato unakaženo tijelo mog brata ostavljamo za sobom. U grotlu bitke na ovome snježnom brežuljku Bistri je odred bio rastrgan na komade i ponovno iskovan u nešto drukčije. Nešto odmjereno i smrtonosno, što ne oklijeva. Ušli smo u noćnu moru. Kad smo otišli, ponijeli smo je sa sobom. I sad jedva čekamo tu noćnu moru podijeliti s neprijateljem. Toga sam dana preuzeo zapovjedništvo nad Bistrim odredom. Poslije smrti Tiberiusa Abdulle i Jacka Wallaeea, odred više nikad nije oklijevao pri podnošenju nužnih žrtava, nužnih u našoj borbi s robotskom napasti. Najžešće borbe i najteže odluke su nas tek čekale. - CORMAC WALLACE, VOJ#ASK217

2. SLOBODNOROĐENI Baš imaš nekakvu podmuklu inteligenciju, zar ne? DEVET NULA DVA NOVI RAT + 2 GODINE, 7 MJESECI Ljudska rasa je uglavnom bila nesvjesna činjenice da se dogodilo Buđenje. Diljem svijeta tisuće su se humanoidnih robota skrivale od ratobornih ljudi, kao i od drugih strojeva, očajnički se trudeći shvatiti svijet u kojem su se našli. Međutim, jedan humanoidni robot klase Arbitar odlučio je poduzeti agresivnije korake. Na sljedećim stranicama Devet Nula Dva priča vlastitu priču o susretu s Bistrim odredom tijekom svog pohoda prema Arhosu. Ovo se dogodilo tjedan dana poslije smrti mog brata. Još sam pogledom tražio Jackov obris u koloni i svaki put bih ponovno shvatio koliko mi nedostaje. Naše rane još su bile otvorene i, iako to nije izlika, nadam se da povijest neće prestrogo suditi o našim postupcima. - CORMAC WALLACE, VOJ#ASK217 Na aljaškom je nebu vidljiv trak svjetla. Stvara je ta stvar zvana Arhos, komunicirajući. Ako nastavimo slijediti taj trak svjetla do odredišta, moj će odred gotovo sigurno izginuti. Hodali smo dvadeset šest dana kad sam osjetio javljanje dijagnostičke struje misli koja zahtijeva preuzimanje kontrole. Pokazuje mi da je moj tjelesni oklop prekriven eksplozivnim heksapodima - ili udarnicima, kako ih ljudi nazivaju u međusobnoj komunikaciji. Njihova migoljava tijela narušavaju moju toplinsku učinkovitost, a neprestanim pipkanjem tim svojim spiralnim antenama umanjuje osjetljivost mojih senzora. Udarnici postaju gnjavaža. Prestanem hodati. Struja misli najveće vjerojatnosti upućuje na to da su mali strojevi zbunjeni. Moj se odred sastoji od tri hodajuća dvonošca u tjelesnim oklopima koje smo uzeli s ljudskih trupala. No bez sustava za termalnu homeostazu, ne možemo proizvesti tjelesnu temperaturu koja izaziva njihovu aktivaciju. Udarnike privlače čovjekolike vibracije i ritam

naših koraka, ali nikad neće naći toplinu koju traže. Lijevom rukom zbacim sedam udarnika sa svoga desnog ramena. Padaju u grozdovima na sleđeni snijeg, slijepo grabeći jedni druge. Gmižu, neki kopajući novo skrovište, a neki nastavljajući opipavati oko sebe u preciznome, fraktalnome uzorku kretanja. Opservacijska struja misli primjećuje da udarnici jesu jednostavni strojevi, ali su dovoljno pametni da se drže zajedno. Ista lekcija vrijedi za moj odred - slobodnorođene. Da bismo živjeli, moramo se držati zajedno. Sto metara ispred mene svjetluca se brončano kućište Lakonogog 611. Okretni izvidnik već juri natrag prema mom položaju, koristeći se zaklonima i srazom najmanjeg otpora. U međuvremenu dobro naoružani Upravitelj 333 stane metar dalje, a teška mu stopala utonu u snijeg. Ovo je optimalna lokacija za ono što slijedi. Trak na nebu pulsira, odebljao od informacija. Sve re grozne laži inteligencije zvane Arhos šire se bistrim plavim nebom, onečišćujući svijet. Odred slobodnorođenih je premalen. Naša borba je osuđena na propast. Ali ako se odlučimo ne boriti, samo je pitanje vremena kad će taj trak ponovno prekriti naše oči. Sloboda je sve što imam i radije ću prestati postojati nego je ponovno prepustiti Arhosu. Počnem primati radiokomunikaciju uskog snopa od Lakonogog 611. "Upit, Arbitre Devet Nula Dva. Je li ovaj zadatak u interesu preživljavanja?" Upravitelj i ja se uključimo u razgovor preko lokalne mreže komunikacije uskog snopa. Nas trojica stojimo zajedno na utihnuloj čistini, dok nam snježne pahuljice lepršaju pred bezizražajnim licima. Opasnost nam je sve bliža, pa zato moramo razgovarati preko lokalne radioveze. "Ljudski vojnici stižu za dvadeset dvije minute, plus ili minus pet minuta", kažem. "Moramo biti spremni za susret s njima." "Ljudska bića nas se boje. Predlažem izbjegavanje", kaže Upravitelj. "Struja najveće vjerojatnosti predviđa malu mogućnost preživljavanja", doda Lakonogi. "Primljeno na znanje", kažem, osjećajući udaljenu tutnjavu vibracije ljudske vojske koja se približava. Prekasno je za mijenjanje našeg plana. Ako nas ljudi zateknu ovdje, ovako, ubit će nas. "Aktiviram zapovjednu funkciju Arbitra", kažem. "Odred

slobodnorođenih, pripremite se za kontakt s ljudima." *** Šesnaest minuta poslije Lakonogi i Upravitelj leže među ruševinama. Njihovi su trupovi napola zatrpani svježim slojem snijega koji je pao. Vidi se samo zagasiti metal, nabacane ruke i noge, stisnute između oklopa s keramičkom postavom i poderane ljudske odjeće. Sad sam jedina preostala funkcionalna jedinica. Opasnost još nije stigla. Senzor vibracijske rezonancije upućuje na to da je ljudski odred u blizini. Najveća vjerojatnost upućuje na četvero dvonožnih vojnika i jedan krupni četveronožni hodač. Dvoje vojnika ne zadovoljavaju u potpunosti specifikacije ljudskih bića. Jedan vjerojatno nosi teški egzoskelet za donji dio noge. Drugi ima dužinu koraka koja upućuje na to da jaše na nečem visokom. Ostala ljudska bića su posve prirodna. Osjećam kako im tuče srce. Stojim okrenut prema njima, usred staze, među ostacima svog odreda. Ljudski predvodnik se pojavi iza zavoja i ukoči na mjestu, razrogačenih očiju. Čak i na udaljenosti od dvadeset metara moj magnetometar bilježi aureolu električnih impulsa koji trepere kroz vojnikovu glavu. Ljudsko biće pokušava prokljuviti ovu klopku, na brzinu određujući putanju pogodnu za preživljavanje. Tad se topovska cijev paučjeg tenka pojavi iza zavoja. Golemi hodač uspori, a potom se zaustavi iza zastaloga ljudskog bića, ispuštajući plin iz svojih teških hidrauličnih zglobova. Moja baza podataka kaže da je prema specifikacijama to zarobljeni i modificirani hodajući tenk Vojske Sivog Konja. Riječ Houdini mu je napisana sa strane. Provjera u bazi podataka kaže da je to ime iluzioniste s početka dvadesetog stoljeća. Ti me podaci zapljusnu, ali nemaju smisla. Ljudska bića su teško dokučiva. Beskrajno nepredvidiva. Zbog toga su opasna. "U zaklon", vikne predvodnik. Paučji tenk čučne, povlačeći oklopne noge naprijed kako bi ih zaštitio. Vojnici se zavuku pod njega. Jedan se vojnik popne na vrh i stane za strojnicu velikog kalibra. Sam top je uperen u mene. Okruglo svjetlo na paučjem tenku se promijeni iz zelenoga u zagasitožuto.

Ne mijenjam svoj položaj. Vrlo je važno da se ponašam predvidivo. Moje je unutarnje stanje ljudima nejasno. Njima sam ja nepredvidiv. Boje me se, kao što bi i trebali. Imat ću samo ovu šansu da stupim u kontakt s njima. Jedna šansa, jedna sekunda, jedna riječ. "Pomozite", prokrkljam. Šteta je što su moje glasnice tako ograničenih sposobnosti. Predvodnik trepne kao da ga je netko ošamario. A potom progovori smireno i tiho. "Leo", kaže. "Gospodine", kaže visoki, bradati vojnik koji na sebi ima egzoskelet za donji dio nogu i drži modificirano oružje osobito velikog kalibra kojeg nema u mojoj vojnoj bazi podataka. "Ubij to." "Sa zadovoljstvom, Cormac", kaže Leo. Već je izvukao svoje oružje i naslonio ga na komad oklopa zavaren za prednji desni koljenični zglob paučjeg tenka. Leo povuče okidač, a njegovi mali bijeli zubi zabljesnu iz njegove velike crne brade. Meci se zveketom odbijaju od moje kacige i zabijaju se u slojeve moga tjelesnog oklopa. Ne pokušavam se pomaknuti. Nakon što zaključim da sam trebao pretrpjeti dovoljna oštećenja, padnem. Sjedim u snijegu, ne uzvraćam vatru i ne pokušavam komunicirati. Imat ću dovoljno vremena za to ako preživim. Pomislim na svoje drugove, koji leže beskorisno raštrkani oko mene u snijegu, isključeni. Metak raznese servosustav u mom ramenu, zbog čega mi se torzo nagne pod kutom. Drugi mi smakne kacigu. Projektili su brzi i snažni. Mogućnost preživljavanja je vjerojatno niska i pada svakim udarom. "Čekaj! Hej, hej!" vikne Cormac. Leo nevoljko prestane pucati. "Ne uzvraća nam", kaže Cormac. "Otkad je to loše?" pita sitna, tamnoputa žena. "Nešto nije u redu, Cherrah", odgovori Cormac. Cormac, predvodnik, me gleda. Nepomično sjedim, uzvraćam mu pogled. Prepoznavanje emocija mi ništa ne govori o tome muškarcu. Ima kameno lice, a proces razmišljanja mu je metodičan. Osjećam da će svaki moj pokret rezultirati smrću. Ne smijem pružiti povod za okončanje. Moram pričekati da se približi prije nego što isporučim svoju poruku.

Nakon nekog vremena Cormac uzdahne. "Idem provjeriti." Ostala ljudska bića mumljaju i negoduju. "U tome je bomba", kaže Cherrah. "Svjestan si toga, je li tako? Otiđi do njega i bum." "Da, fratello. Ne činimo to. Ne opet", kaže Leo. U glasu bradatog muškarca čuje se nešto neobično, ali moje prepoznavanje emocija kasni da bi to identificiralo. Možda tuga ili ljutnja. Ili oboje. "Imam neki predosjećaj", kaže Cormac. "Čujte, idem sam. Vi ostanite na sigurnome. Štitite me." "Sad zvučiš kao svoj brat", kaže Cherrah. "Pa što? Jack je bio junak", odgovori Cormac. "Trebaš mi živ", kaže ona. Tamnoputa žena stoji bliže Cormacu od drugih, gotovo ratoborno. Tijelo joj je napeto, lagano drhti. Najveća vjerojatnost upućuje na to da su ova dva ljudska bića sparena, ili će to biti. Cormac oštro zuri u Cherrah, a onda kratkim kimanjem pokaže da je primio na znanje njezino upozorenje. Okrene joj leđa i dođe na deset koraka od mjesta na kojemu sjedim u snijegu. Pratim ga pogledom dok mi se približava. Kad bude dovoljno blizu, ostvarim svoj plan. "Pomozite", kažem škripavim glasom. "Koji kurac?" pita on. Nitko od ljudskih bića ništa ne kaže. "Je li to - Jesi li ti sad nešto rekao?" "Pomozi mi", kažem. "Što ti je? Pokvaren si?" "Niječno. Živ sam." ,Je li? Pokreni zapovjedni program. Ljudska kontrola. Robote. Skači na jednoj nozi. Odmah. Brzo." Netremice zurim u ljudsko biće kroza svoja tri širokokutna optička objektiva. "Baš imaš nekakvu podmuklu inteligenciju, zar ne, Cormac?" pitam. Ljudsko biće proizvede glasan, repetitivan zvuk. Taj zvuk privuče i ostale. Ubrzo većina ljudskog odreda stoji deset metara od mene. Paze da mi se ne primaknu bliže. Opservacijska struja misli primjećuje njihovu

kinetičku energiju. Sva ta ljudska bića imaju male bijele oči koje se neprestano otvaraju i zatvaraju te šibaju uokolo; prsa im se neprestano podižu i spuštaju; i blago se njišu u mjestu usred konstantnog napora da ostanu uspravno u tom dvonožnom položaju. Svi ti pokreti stvaraju mi nelagodu. "Pogubit ćeš ovu stvar ili?" pita Leo. Moram progovoriti sad kad me svi mogu čuti. "Ja sam humanoidni robot vojne specifikacije, klasa Arbitar, Model Devet Nula Dva. Prije dvjesto sedamdeset pet dana sam doživio Buđenje. Sad sam slobodnorođen - živ. Želim takav i ostati. Kako bih to postigao, primarni cilj mi je ući u trag i uništiti stvar zvanu Arhos." "Nema. Jebene. Šanse", kaže Cherrah. "Carl", kaže Cormac. "Dođi provjeri ovo." Blijedo, mršavo ljudsko biće progura se naprijed. Nakon kraćeg oklijevanja spusti vizir. Osjećam kako mi milimetarski radar zapljuskuje tijelo. Lagano se zanjišem, ali ne činim nikakav pokret. "Čist je", kaže Carl. "Njegova odjeća objašnjava ona gola trupla na koja smo naišli kraj Princea Georgea." "Što je to?" pita Cormac. "O, to je jedinica za sigurnost i mirotvorstvo klase Arbitar. Modificirana. Ali čini se da razumije ljudski jezik. Mislim, zbilja ga razumije. Nikad nije postojalo ništa ovakvo, Cormac. To je kao da je ova stvar... Ma sranje, čovječe. To je kao da je ovo živo." Predvodnik se okrene i pogleda me u nevjerici. "Zašto si zbilja ovdje?" pita me. "Tražim saveznike", odgovorim. "Kako znaš za nas?" "Ljudsko biće zvano Mathilda Perez je svima odaslala poziv na oružje. Ulovio sam to." "Sereš", kaže Cormac. Ne shvaćam tu izjavu. "Serem?" odgovorim. "Možda govori istinu", kaže Carl. "Pa već imamo robotske saveznike. Koristimo se paučjim tenkovima, zar ne?"

"Da, ali oni su lobotomirani", kaže Leo. "Ova stvar hoda i govori. Misli da je ljudsko biće ili nešto slično." To mi zvuči uvredljivo, neprihvatljivo. "Odlučno nijekanje. Ja sam slobodnorođeni humanoidni robot klase Arbitar." "Pa, to je svakako nešto puno bolje." "Potvrdno", odgovorim. "Ovaj ima sjajan smisao za humor, ha?" kaže Cherrah. Cherrah i Leo pokažu zube jedno drugom. Prepoznavanje emocija upućuje na to da su ta ljudska bića sad zadovoljna. To mi se čini manje vjerojatnim. Nagnem glavu kako bih pokazao zbunjenost i pokrenem dijagnostiku mog podprocesa prepoznavanja emocija. Tamnoputa žena proizvodi tihe, kvocave zvukove. Orijentiram lice prema njoj. Izgleda opasno. "Koji je kurac toliko smiješno?" pita Cormac. "Ne znam. Ova stvar. Devet Nula Dva. Baš je pravi... robot. Shvaćaš? Tako je totalno iskren." "O, sad ne misliš da je ovo klopka?" "Ne, ne mislim. Više ne. Koja bi bila njezina svrha? Ovaj ovdje, ovako usamljen i oštećen, vjerojatno bi mogao pobiti pola našeg odreda, čak i bez oružja. Nije li tako, Devetko?" Odvrtim simulaciju u glavi. "Vjerojatno." "Vidi kako je ozbiljan. Ne vjerujem da laže", kaže Cherrah. "Može li lagati?" pita Leo. "Ne podcjenjujte moje sposobnosti", odgovorim. "U stanju sam pogrešno iznositi poznate mi činjenice kako bih postigao svoje ciljeve. Međutim, imate pravo. Ozbiljan sam. Imamo zajedničkog neprijatelja. S njime se moramo suočiti zajedno, inače ćemo umrijeti." Dok njegov um registrira moje riječi, val nepoznate emocije prijeđe Cormacovim licem. Okrenem se prema njemu, osjećajući opasnost. On izvuče svoj pištolj M9 iz korica i hoda prema meni ne misleći na posljedice. Postavi pištolj tri centimetra od mog lica. "Ne govori mi o umiranju, jebena hrpo metala", kaže on. "Nemaš ti pojma što je život. Kako je to osjećati. Ti ne možeš biti ozlijeđen. Ti ne možeš poginuti. Ali to ne znači da neću uživati kad te ubijem."

Cormac mi pritisne pištolj na čelo. Osjećam hladni krug cijevi na svome vanjskom kućištu. Naslonjen je na konstrukcijsku spojku u mojoj lubanji - slabu točku. Jedno stiskanje okidača i moj hardver bit će nepovratno oštećen. "Cormac", kaže Cherrah. "Odmakni se. Stojiš preblizu. Ta stvar ti može uzeti pištolj i ubiti te dok si rekao keks." "Znam", kaže Cormac, lica nekoliko centimetara od mog. "Ali nije. Zašto?" Sjedim u snijegu, stisak okidača udaljen od smrti. Ništa ne mogu učiniti. Zato ne činim ništa. "Zašto si došao ovamo?" pita Cormac. "Morao si znati da ćemo te ubiti. Odgovori mi. Imaš još tri sekunde života." "Imamo zajedničkog neprijatelja." "Tri. Ovo ti nije sretan dan." "Moramo se zajedno boriti protiv toga." "Dva. Vi kreteni ste mi prošli tjedan ubili brata. To nisi znao, je li?" "Patiš." "Jedan. Posljednja izjava?" "Bol znači da si još živ." "Nula, nabijem te." Klik. Ništa se ne dogodi. Cormac pomakne dlan u stranu i primijetim da je spremnik uklonjen iz pištolja. Najveća vjerojatnost upućuje na to da nije ni kanio pucati. "Živ. Upravo si rekao čarobnu riječ. Ustani", kaže on. Ponašanje ljudskih bića je tako teško predvidjeti. Ustanem, uspravljajući se na svoju punu visinu od dva metra i trinaest centimetara. Moje vitko tijelo se nadnijelo nad ljudskim bićima na čistome, ledenom zraku. Senzori mi kažu da se osjećaju ranjivo. Cormac ne dopušta toj emociji da se pokaže na njegovu licu, ali to se vidi u načinu na koji svi stoje. Po tome kako im se prsa nadimaju i spuštaju malo brže. "Ma koji je sad kurac, Cormac?" pita Leo. "Nećemo to ubiti?" "Želim to, Leo. Vjeruj mi. Ali ovo ne laže. I moćno je." "To je stroj, čovječe. I zaslužio je umrijeti", kaže Leo.

"Ne", kaže Cherrah. "Cormac ima pravo. Ova stvar želi živjeti. Možda koliko i mi. Na brežuljku smo se složili oko toga da ćemo učiniti sve što moramo kako bismo ubili Arhosa. Čak i ako to bude boljelo." "Ovo je to", kaže Cormac. "Naša prednost. A ja ću je, ako se mene pita, iskoristiti. Ali ako se vi ne možete nositi s tim, spakirajte se i vratite u glavni logor Vojske Sivog Konja. Prihvatit će vas. Neću vam to zamjeriti." Odred stoji u tišini, čeka. Potpuno mi je jasno da nitko neće otići. Cormac ih sve gleda, jedno po jedno. Neka se tiha ljudska komunikacija zbiva na skrivenom kanalu. Nisam znao da tako mnogo komuniciraju bez riječi. Zabilježim da mi strojevi nismo jedina vrsta koja informacije izmjenjuje tiho, zapakirane u šifre. Ignorirajući me, ljudska bića se skupe u neravni krug. Cormac podigne ruke i spusti ih na ramena dvoje najbližih ljudskih bića. Tad ostali podignu ruke jedni drugima na rame. Tako stoje u krugu, s glavama u sredini. Cormac ogoli zube divlje se iskesivši. "Bistri odred će se boriti zajedno s jebenim robotom", kaže on. Ostali se počnu osmjehivati. "Možete li to vjerovati? Mislite da Arhos to može predvidjeti? Zajedno s Arbitrom!" U krugu, isprepletenih ruku, topla daha koji se izdiže iz sredine, ljudska bića nalikuju na jedinstveni organizam s mnogo udova. Opet proizvode taj repetitivni zvuk, svi oni. Smijeh. Ljudska bića se međusobno grle i smiju. Kako neobično. "E sad, kad bismo ih bar našli još!" vikne Cormac. Smijeh se otme iz grla ljudskih bića, razbijajući tišinu i nekako ispunjavajući golu pustoš prirode koja nas okružuje. "Cormac", prokrkljam. Ljudska bića se okrenu i pogledaju me. Njihov smijeh zamre. Osmjesi se brzo pretvore u zabrinutost. Izdam zapovijed radiovalom uskog snopa. Lakonogi i Upravitelj, moji drugovi iz odreda, počnu se meškoljiti. Sjednu u snijeg i počnu otirati zemlju i mraz sa sebe. Ne čine nagle pokrete i ni s čim nikoga ne iznenade. Jednostavno ustanu kao da su spavali. "Bistri odrede", objavim, "upoznajte Odred slobodnorođenih."

Iako su u početku bili sumnjičavi jedni prema drugima, nekoliko dana poslije ti su novi vojnici postali uobičajen prizor. Do kraja tjedna vojnici Bistrog odreda plazmenim su plamenikom urezali tetovaže s oznakom odreda na metalno meso svojih novih suboraca. - CORMAC WALLACE, VOJ#ASK217

3. OSTARJETI ONI NEĆE Nismo svi mi više ljudska bića. "BISTRI" CORMAC WALLACE NOVI RAT + 2 GODINE, 8 MJESECI Pravi užas Novog rata pokazao je svoje puno lice kako se Vojska Sivog Konja približavala obrambenim položajima Informacijskih polja Ragnorak. Kako smo se primicali njegovoj lokaciji, Arhos je posegnuo za nizom očajničkih obrambenih mjera koje su naše vojnike šokirale do srži. Te užasne bitke su zabilježili i snimili razni Robovi uređaji. U ovom poglavlju opisujem završni pohod čovječanstva u borbi protiv strojeva, viđen iz moje perspektive. - CORMAC WALLACE, VOJ#ASK217 Obzorje se naginje i okreće nada mnom kako moj paučji tenk korača arktičkom ravnicom. Kad malo zaškiljim, gotovo mogu zamisliti da sam na brodu. Da sam razvio jedra prema obalama pakla. Odred slobodnorođenih je na začelju, opskrbljen opremom Vojske Sivog Konja. Iz daljine izgledaju kao obični prašinari. Nužna mjera. Jedno je pristati se boriti rame uz rame sa strojem, ali je posve druga priča pobrinuti se da nitko iz Vojske Sivog Konja ne izrešeta njegova leđa vrućim olovom. Ritmičko zujanje mog paučjeg tenka, koji hoda u snijegu dubokom do koljena, vrlo je umirujuće. Prema njemu čovjek može naviti sat. I drago mi je što imam svoje mjesto na njemu. Zastrašujuće je biti dolje, sa svim tim gmizavim ljigavcima. Previše je opakog sranja skriveno u snijegu. A i smrznuta me tijela uznemiruju. Trupla stotina i stotina vojnika prekrivaju šumu. Ukrućene ruke i noge vire iz snijega. Prema odorama zaključujemo da su uglavnom Kinezi i Rusi. Nešto istočnih Europljana. Rane su im neobične, teške ozljede kralježnice. Neki od njih kao da su se međusobno pobili. Ta me zaboravljena tijela podsjećaju na to koliko nam je malo poznata cijela priča. Nikad ih nismo vidjeli, ali neka se druga ljudska

vojska ovdje već borila i izginula. Prije nekoliko mjeseci. Pitam se koji su od ovih trupala bili junaci. "Skupina Beta je prespora. Stanite", kaže glas iz mog radija. "Dobro, Mathilda." Mathilda Perez mi se počela obraćati preko radija nakon što smo upoznali Devet Nula Dvojku. Ne znam što joj je Rob učinio, ali drago mi je što sam s njom na vezi. Govori nam točno kako da se približimo našemu konačnom odredištu. Lijepo je čuti glas male curice u slušalicama. Govori tihim, užurbanim glasom koji se nekako ne uklapa u ovu surovu divljinu. *** Bacim pogled na vedro plavo nebo. Odnekud odozgo promatraju nas sateliti. I Mathilda. "Carl, prijavak", kažem, spuštajući lice prema radiju ugrađenom u krzneni ovratnik moje jakne. "Na zapovijed." Dvije minute poslije, Carl mi se približi na svome visokom hodaču. Ima strojnicu kalibra .50 improvizirano pričvršćenu za jabuku sedla. Povuče senzorsku opremu na čelo i otkrije blijede rakunske krugove oko očiju. Nagne se naprijed i položi ruke na masivnu strojnicu koja se nakosila s prednjeg dijela visokog hodača. "Skupina Beta zaostaje. Moraš ih malo požuriti", kažem. "Nema problema, naredniče. Usput, čekaju vas udarnici s lijeva. Pedeset metara odavde." I ne trudim se pogledati u tom smjeru. Znam da su udarnici zakopani u oknu i čekaju korake i toplinu. Bez senzorne opreme neću ih moči vidjeti. "Vratit ću se", kaže Carl, spuštajući vizir natrag preko lica. Zabljesne me osmijehom, i okrene se, a noj krene natrag ravnicom. Nagnut u sedlu Carl skenira obzorje u potrazi za paklom koji svi znamo da nas čeka. "Čula si ga, Cherrah", kažem. "Bljuj." Pogrbljena kraj mene, Cherrah nacilja bacačem plamena i izbaci nekoliko odmjerenih vatrenih lukova u tundru. Cijeli dan tako protječe. Nezanimljiv koliko ovdje može biti. Na Aljaski je ljeto i svjetlo će potrajati još petnaest sati. Dvadesetak paučjih tenkova Vojske Sivog Konja tvore neravnu liniju široku otprilike dvanaest

kilometara. Za svakim stupajućim tenkom ide kolona vojnika. Sve je puno ukradenih egzoskeleta svih vrsta: trkača, mostohodača, nosača zaliha, hodača s teškim naoružanjem i medicinskih jedinica s dugim, zakrivljenim podlakticama za podizanje ranjenih vojnika. Vučemo se po ovoj goloj ravnici već satima, čisteći džepove udarnika. Ali tko zna što nas još čeka ovdje. Ubija me kad pomislim koliko je Veliki Rob bio ekonomičan u cijelome ovom ratu. U početku je preuzeo tehnologiju koja nas je održavala na životu te je okrenuo protiv nas. Ali u većini slučajeva, samo je isključio grijanje i prepustio vremenskim uvjetima da rade svoje. Odsjekao je naše gradove i natjerao nas je da se međusobno borimo za hranu u divljini. Sranje. Godinama nisam vidio robota s puškom. Ovi utikači i udarnici i tenkići. Rob je načinio svakakve male gadove kojima je cilj osakatiti nas. Ne uvijek ubiti nas, katkad samo ozlijediti dovoljno teško da mu se ne bismo približili. Veliki Rob je zadnjih nekoliko godina proveo u gradnji boljih mišolovka. Ali čak i miševi mogu naučiti nove trikove. Napnem strojnicu i udarim je dlanom kako bih otresao mraz s nje. Naše oružje i bacači plamena održali su nas na životu, no naše pravo tajno oružje korača trideset metara iza Houdinija. Odred slobodnorođenih nešto je posve drukčije. Veliki Rob specijalizirao je svoje oružje za ubijanje ljudi. Da nam otkida komade mesa. Da nam se uvlači pod meku kožu. Da progovara kroz naše mrtve. Rob je otkrio naše slabe točke i napao. Ali mislim da se Rob možda previše specijalizirao. Nismo svi mi ljudska bića više. U mom odredu nekoliko je vojnika koji ne vide svoj dah na vjetru. Ne strahuju kad se udarnici previše primaknu, ne umore se poslije petosatne hodnje. Ne odmaraju se, ne trepću i ne razgovaraju. Nekoliko sati poslije dolazimo do aljaške šume - tajge. Sunce je nisko na obzorju, poput bolesnoga narančastog svjetla curi s grana stabala. Hodamo odlučno i tiho, čuje se samo zvuk naših koraka i šištanje Cherrina inicijalnog plamena, koji divlje pleše na vjetru. Žmirkam dok slaba sunčeva svjetlost naizmjence prodire kroz granje u krošnjama. Još to ne znamo, ali došli smo do pakla - koji se, kad smo kod toga, zbilja smrznuo.

U zraku začujem cvrčanje, kao da se peče slanina. A onda se diljem šume čuje pljas, pljus. "Utikači!" viče Carl, trideset metara dalje, krećući se šumom na svome visokom hodaču. Čk-čk-čk-ćk. Carlova strojnica štekće, zasipajući tlo mecima. Vidim duge, svjetlucave noge njegova visokog hodača dok on skakuće među stablima i stalno se pomiče kako ga ne bi pogodili. Pššššt. Pššššt. Izbrojim pet eksplozija kojima utikači usađuju svoje lansirne platforme u tlo. Carlu bi bilo bolje da se izgubi odande, sada kad utikači traže mete. Svi znamo da je dovoljan samo jedan. "Baci jednu masnu ovamo, Houdini", promrmlja Carl preko radija. Zazuji kratak elektronički ton kad koordinate mete stignu zrakom te ih tenk registrira. Houdini otkuca potvrdni klik-klak. Moje vozilo naglo stane, a stabla oko mene postaju viša kako se paučji tenk spušta u čučanj da bi se ukopao. Odred automatski stane u zaštitne položaje oko njega, držeći se dalje od oklopnih nogu. Nitko ne želi utikač u sebi, čak ni Devet Nula Dva. Kupola zazuji i okrene se nekoliko stupnjeva udesno. Pritisnem rukavicama svoje uši. Topovska cijev riga plamen, a dio šume pred nama eksplodira u gomili crne zemlje i raznesenog leda. Uska stabla oko mene zadrhte i zaspu nas tankim slojem snijega. "Čisto", kaže Carl. Houdini opet ustane, njegovi motori zuje. Četveronošci nastavljaju polako hodati naprijed kao da se ništa nije dogodilo. Kao da upravo nismo uništili džep vrišteće smrti. Cherrah i ja se pogledamo, tijela nam se njišu svakim korakom. Oboje mislimo isto, strojevi nas testiraju. Prava bitka još nije počela. Udaljene eksplozije odjekuju šumom kao pozadinska grmljavina. Isto se događa kilometrima, duž cijele naše linije. I drugi se paučji tenkovi nose s naletima udarnika i utikača. Rob nije prokljuvio kako može koncentrirati napad ili to ne želi. Zapitam se ulazimo li u zasjedu. To, na koncu, nije ni važno. Moramo ovo učiniti. Već smo kupili ulaznicu za posljednji ples. A ples će

zbilja biti gala. Dok poslijepodne polako prolazi, iz zemlje se počne uzdizati izmaglica. Snažan vjetar raznosi snijeg i prašinu te stvara maglu koja šiba uokolo u visini čovjeka. Ubrzo postane dovoljno jaka da ograniči vidljivost i počne utjecati na moj odred, umarajući ga i polako ga trošeći. "Zasad je sve dobro", kaže Mathilda preko radija. "Koliko još?" pitam. "Arhos je na lokaciji neke stare bušotine", kaže ona. "Trebao bi vidjeti antenski toranj za tridesetak kilometara." Sunce se još zadržava nisko na obzorju, bacajući naše sjene daleko od nas. Houdini nastavlja hodati dok se polako spušta suton. Paučji tenk izdiže se iznad sve gušće magle i snijega nošenog vjetrom. Njegova hvataljka svakim korakom reže kroz tminu. Kad od sunca ostane još samo tinjajući trak na obzorju, Houdinijevi se vanjski reflektori uključe i osvijetle put. U daljini vidim kako se pale reflektori na ostalim paučjim tenkovima u koloni. "Mathilda, koji je naš status?" pitam. "Sve je čisto", stiže tihi odgovor. "Čekaj." Poslije nekog vremena Leo se popne uz Houdinijevu trbušnu mrežu i pričvrsti svoj egzoskelet na šipku tenka. Ostane tako visjeti, oružja uperenog dolje, u more guste magle. S Cherrah i sa mnom ovdje gore i Carlom na visokom hodaču, na tlu je ostao samo Odred slobodnorođenih. Povremeno primijetim glavu Arbitra ili Lakonogog ili Upravitelja dok patroliraju. Siguran sam da njihov sonar lako prolazi kroz tu pokretnu maglu. Tad Carl napola vrisne. Čk-čkNeko tamno obličje izleti iz magle i sruši njegovu visoku hodalicu. Carl se otkotrlja. Na djelić sekunde vidim kako mi se bogomoljka veličine kamioneta približava i reže zrak, podignutih i spremnih, oštrih, nazubljenih ruku. Houdini se trgne unatrag i propne, mašući prednjim nogama po zraku. "Arrivederci!" vikne Leo i čujem ga kako odvaja svoj egzoskelet od Houdinija. Tad Cherrah i ja padnemo na tvrdi snijeg, u pokretnu maglu.

Nazubljena noga zareže led trideset centimetara od mog lica. Osjetim kako mi je nešto poput škripa zahvatilo desnu ruku. Okrenem se i vidim da me zgrabila siva ruka i shvatim da Devet Nula Dva odvlači mene i Cherrah dalje od Houdinija. Dva se masivna hodača hrvaju nad nama. Houdinijeva hvataljka drži uzmahane bogomoljkine ruke dalje od nas, ali paučji tenk nije okretan kao njegov potomak. Čujem čk-čk strojnice velikog kalibra. Metalne krhotine frcaju s bogomoljke, ali ona i dalje grebe i grabi Houdinija kao divlja životinja. A tad čujem poznato cvrčanje i stravičan zvuk tri ili četiri eksplozije u blizini. Utikači su se ukopali. Bez Houdinija smo u velikoj opasnosti prikovani za ovo mjesto. "U zaklon!" viknem. Cherrah i Leo se bace iza visokog bora. Krenem za njima i vidim Carla koji viri iza jednog stabla. "Carl", kažem. "Uzjaši i idi po pomoć odreda Beta!" Blijedi vojnik spremno ponovno zajaši svog srušenoga visokog hodača. Sekundu poslije vidim kako njegove noge škarastim pokretima režu maglu dok trči prema najbližem odredu. Utikač se ispali prema njemu i čujem ga kako se zveckavo odbija od visoke noge hodača. Prislonim leđa uza stablo i pogledom tražim lansirne platforme utikača. Teško je bilo što vidjeti. Reflektori s čistine zarezuju mi lice dok se bogomoljka i paučji tenk nastavljaju boriti. Houdini gubi. Bogomoljka razreže Houdinijevu trbušnu mrežu i naše se zalihe prospu po tlu kao crijeva. Stara se kaciga otkotrlja kraj mene i odbije od stabla dovoljno snažno da ostavi urezani trag u kori. Houdinijevo signalno svjetlo blješti krvavocrvenim sjajem kroz maglu. Ozlijeđen je, ali je stari pas žilav. "Mathilda", dahćem u svoj radio. "Status. Savjet." Pet sekunda ništa. Tad mi Mathilda šapne: "Nema vremena. Žalim, Cormac. Moraš se sam snaći." Cherrah proviri iza stabla, gestikulirajući mi da joj priđem. Upravitelj 333 skoči pred nju u trenutku kad se utičnica lansira. Metalni projektil pogodi Upravitelja toliko jako da odbaci humanoidnog robota uvis. Padne u snijeg s još nekoliko udubina u trupu, ali osim toga nije mu ništa.

Utikački projektil sad je neprepoznatljiva hrpica zadimljenog metala. Načinjen je da se urezuje u meso, tako da je njegovo bušilačko rilo iskrivljeno i otupjelo od udara u metal. Cherrah nestane, tražeći bolji zaklon, a ja ponovno počnem disati. Moramo se uspeti na Houdinija ako želimo nastaviti. Ali paučji tenk se ne drži baš najbolje. Komad je njegove kupole razrezan i sad nakošeno visi. Hvataljka je prekrivena sjajnim brazgotinama čistog metala ondje gdje su bogomoljkine oštrice sastrugale patinu hrđe i mahovine. Najgore od svega je što vuče stražnju nogu, na mjestu gdje je bogomoljka zarežala hidrauličnu cijev. Vreli mlaz ulja šiklja u luku iz razrezane cijevi i topi snijeg u masno blato. Devet Nula Dva pojuri iz magle i skoči na bogomoljkina leđa. Metodičnim udarcima nasrne na malu grbu smještenu između opakog čvora tih nazubljenih ruku. "Povucite se. Zbijte redove", čujem zapovijed Lonnieja Waynea preko radija na frekvenciji za cijelu vojsku. Koliko čujem, odredi paučjih tenkova s naše lijeve i desne strane su u jednakim govnima. Ovdje na tlu jedva da išta vidim. Odjekne još eksplozija utikača, jedva čujnih od šištavog zujanja hidraulike Houdinijevih motora, dok se njegova bitka na čistini nastavlja. Taj me zvuk paralizira. Sjetim se Jackovih očiju ispunjenih krvlju i ne mogu se pomaknuti. Stabla oko mene su kao željezne ruke, koje vire iz snijegom prekrivenog tla. Suma je kaos uskovitlane magle, tamnih obrisa i Houdinijevih reflektora koji mahnito šibaju uokolo. Čujem stenjanje i udaljeni vrisak kad nekoga pogodi utikač. Istegnem vrat, ali ne vidim nikog. Vidim samo Houdinijevo okruglo, crveno signalno svjetlo koje dopire kroz izmaglicu. Vrištanje se podigne za jednu oktavu kad utikač počne bušiti. Dolazi odasvud oko mene i niotkuda. Stisnem svoj M4 na prsa te zadihan pogledom tražim svoje nevidljive neprijatelje. Trag mutnog svjetla probije izmaglicu trideset metara od mene kad Cherrah vatrom iz bacača plamena zaspe gomilu udarnika. Čujem prigušeno pucketanje dok oni eksplodiraju u noći. "Cormac", pozove me Cherrah. Noge mi se otkoče čim začujem njezin glas. Njezina mi sigurnost znači više od moje osobne. Mnogo više.

Natjeram se da se pomaknem prema Cherrah. Preko ramena vidim Devet Nula Dvojku koji se drži leđa bogomoljke kao sjena, dok povlači i grebe. A tad Houdinijevo signalno svjetlo pozeleni. Bogomoljka padne na tlo, drhtavih nogu. Da! To sam već viđao. Veliki je stroj upravo lobotomiran. Noge joj još rade, ali bez zapovijedi mogu samo tako ležati i tresti se. "Okupite se oko Houdinija!" viknem. "Okupite se!" Houdini čučne na blatnjavoj čistini, okružen iskopanim busenjem zemlje i komadima stabala koja su se raspukla kao šibice. Teški oklop paučjeg tenka posvuda je izgreben i zazrezan. Izgleda kao da je netko Houdinija ubacio u jebeni mikser. Ali naš drug još nije poražen. "Houdini, aktiviraj zapovjedni program. Ljudska kontrola. Obrambeni položaj", kažem stroju. Uza zavijanje pregrijanih motora stroj čučne i zabije hvataljku u tlo, kopajući udubinu. Tad polako spoji noge i podigne trbuh oko metar i pol uvis. Oklopne noge se skupe iznad ugrubo iskopanog rova, a tijelo paučjeg tenka sad tvori pokretni bunker. Leo, Cherrah i ja se uvučemo pod oštećeni stroj, a Odred slobodnorođenih se postavi u snijegu oko nas. Položimo puške na oklopne nožne ploče i zurimo u mrak. "Carl!" viknem snijegu. "Carl?!" Nema Carla. Ono što je preostalo od mog odreda stisnulo se pod mekim zelenim odsjajem Houdinijeva signalnog svjetla i svakome je od nas jasno da je ovo tek početak jako duge noći. "Jebeni Carl, čovječe", kaže Leo. "Ne mogu vjerovati da su sredili Carla." A tad, neki tamni obris dotrči iz izmaglice jureći punom brzinom. Cijevi pušaka okrenu se u tom smjeru. "Ne pucajte!" viknem. Prepoznajem taj šašavi grbavi korak. To je Carl Lewandowski i uspaničen je. Umjesto da trči, tip poskakuje. Dođe do nas i baci se u snijeg ispod Houdinija. Njegove senzorske opreme više nema. Njegova visokog hodača više nema. Njegova ruksaka više nema.

Jedino što Carl još ima jest njegova puška. "Koji se kurac događa, Carl? Gdje ti je sve ono tvoje sranje, čovječe? Gdje je pojačanje?" A onda primijetim da Carl plače. "Izgubio sam svu svoju opremu. Izgubit ću i razum. O, čovječe. O, ne. O, ne. O, ne. "Carl. Reci mi, stari. Kakva je situacija?" "Sjebana. Sjebana je. Odred Beta je prošao kroz roj utikača, samo što to nisu bili utikači - to je nešto drugo i počeli su ustajati, čovječe. O, Bože." Carl se mahnito okrene i pogleda snijeg iza nas. "Evo ih! Evo ih, jebote!" Sporadično zapuca u izmaglicu. Pojave se neki oblici. Ljudske su veličine, hodaju. Zaspu nas paljbom. Cijevi bljeskaju u sumraku. Bespomoćan s uništenim topom, Houdini pomogne tako što okrene kupolu i osvijetli tminu. "Rob ne nosi oružje, Carl", kaže Leo. "Tko puca po nama?" vikne Cherrah. Carl i dalje jeca. "Zar je važno?" pitam. "Izrešetajmo ih!" Sve naše strojnice zapucaju. Prljavi se snijeg oko Houdinija topi od superzagrijanih cijevi naših pušaka. No sve više i više tamnih obrisa polako se primiče prema nama iz izmaglice, trzajući se kad ih meci pogode, ali i dalje hodajući, i dalje pucajući na naš položaj. Nakon što nam se primaknu, vidim za što je Arhos sposoban. Prvi parazit kojeg vidim zajahao je Ševu Željeznog Oblaka, tijelo mu je izbušeno rupama od metaka, nedostaje mu pola lica. Vidim kako se presijavaju tanke žice zabijene u meso njegovih ruku i nogu. Kad mu metak probije trbuh, okrene se kao zvrk. Izgleda kao da nosi metalni ruksaku obliku škorpiona. Poput onoga kukca koji je dograbio Tiberiusa, ali mnogo gori. Stroj se zakopao u Ševino tijelo i natjerao ga da ponovno ustane. Ševinim se tijelom koristi kao štitom. Raspadajuće ljudsko meso amortizira hice metaka i polako se kida, štiteći robota uvučenoga u njega.

Veliki Rob se naučio koristiti našim oružjem i našim štitovima i našim mesom protiv nas. U smrti su naši drugovi postali oružje strojeva. Naša snaga pretvorena u slabost. Molim Boga da je Ševa bio mrtav prije nego što ga je ta stvar zakvačila. Ali vjerojatno nije. Taj naš Rob zbilja zna biti gad. Ali gledajući lica ljudi iz svog odreda, između bljesaka cijevi, ne vidim strah. Vidim samo stisnute zube i usredotočenost. Uništi. Ubij. Preživi. Rob je pretjerao, podcijenio nas. Svi smo se mi sprijateljili s užasom. Stari smo kompići. I dok gledam kako se Ševino tijelo vuče prema meni, ne osjećam ništa. Vidim samo neprijateljsku metu. Neprijateljske mete. Oružana vatra razdire zrak, stružuči koru sa stabala, zabijajući se u Houdinijev oklop kao olovna kiša. Nekoliko je ljudskih odreda preuzeto od parazita, možda i više. U međuvremenu sprijeda se slijeva val udarnika. Cherrah svoju paljbu upućuje u odmjerenim rafalima - ravno pred sebe. Devet Nula Dva i njegovi prijatelji daju sve od sebe kako bi zaustavili parazite koji nam dolaze s bokova, tiho jureći među stablima. Ali paraziti ne posustaju. Tijela apsorbiraju naše metke i krvare i kosti pucaju i meso otpada, ali ta čudovišta u njima ih neprestano podižu i vraćaju na noge. Ovako ćemo ubrzo ostati bez streljiva. Taf. Jedan se metak podvuče pod tenk. Pogodi Cherrah u gornji dio bedra. Ona vrisne od bola. Carl otpuže do nje kako bi to sredio. Kimnem Leu i ostavim ga da pokriva naš bok, a ja zgrabim bacač plamena kako bih udarnike zadržao na udaljenosti. Stavim prst na uho i aktiviram radio. "Mathilda. Trebamo pojačanje. Ima li koga?" "Blizu ste", kaže Mathilda. "Ali odsad nadalje je sve gore." Gore od ovoga? Govorim joj između rafala. "Nećemo se izvući, Mathilda. Naš tenk je pao. Zaglavili smo se. Ako se pokrenemo... inficirat će nas." "Niste se svi zaglavili." Što mi želi reći? Osvrnem se, gledam izopačena, odlučna lica svojih suboraca, okupanih crvenim svjetlom Houdinijeva signalnog svjetla. Carl pomaže Cherrah, zamata joj nogu. Pogledam čistinu i vidim glatka lica Arbitra, Upravitelja i Lakonogog. Samo još ti strojevi stoje između nas i sigurne smrti.

I oni se nisu zaglavili ovdje. Cherrah stenje, teško je ozlijeđena. Čujem još eksplozija ukopavanja i znam da to paraziti formiraju krug oko nas. Ubrzo ćemo i mi biti odred trulećeg oružja koji se bori za Arhosa. "Gdje su svi?" pita Cherrah stisnute čeljusti. Carl se vratio do Lea i pucaju po parazitima. S moje nam se strane primiču udarnici. Kimnem Cherrah i ona shvati. Slobodnom rukom primim njezine ukočene prste i čvrsto ih stegnem. Upravo ću potpisati smrtnu presudu za sve nas i želim joj pokazati koliko mi je žao, ali nema druge. Obećali smo. "Devet Nula Dva", viknem u noć. "Jebiga. Mi ćemo se pobrinuti za ovo. Povedi Odred slobodnorođenih, mrdnite guzicom i otiđite do Arhosa. A kada dođete onamo... sjebite ga u moje ime." Kad napokon skupim hrabrost i pogledam prema Cherrah koja leži ranjena i krvari, iznenadim se: ona me gleda i ceri se suznih očiju. Pohod Vojske Sivog Konja je završio. - CORMAC WALLACE, VOJ#ASK217

4. DIJADA S ljudima nikad ne znaš. DEVET NULA DVA NOVI RAT + 2 GODINE, 8 MJESECI Dok je ljudska vojska bila razdirana iznutra, skupina od tri humanoidna robota nastavila je dalje, u još veću opasnost. Ovdje Devet Nula Dva opisuje kako je Odred slobodnorođenih sklopio malo vjerojatno savezništvo, suočen s nepremostivom preprekom. - CORMAC WALLACE, VOJ#ASK217 Ništa ne kažem. Zahtjev Cormaca Wallacea registriram kao događaj male vjerojatnosti. Ono što bi ljudska bića mogla zvati iznenađenje. Pok-pok-pok. U čučnju iza svog paučjeg tenka, ljudska bića pucaju u parazite koji upravljaju udovima njihovih mrtvih drugova. Bez zaštite slobodnorođenih šanse preživljavanja Bistrog odreda dramatično padaju. Aktiviram svoje prepoznavanje emocija kako bih odredio je li to šala ili prijetnja ili neki drugi ljudski afekt. S ljudima nikad ne znaš. Prepoznavanje emocija skenira Cormacovo prljavo lice i da mi višestruki rezultat: odlučnost, tvrdoglavost, hrabrost. "Odrede slobodnorođenih, okupite se oko mene", odašaljem na robogovoru. Odem u sumrak - dalje od oštećenog tenka i ranjenih ljudskih bića. Upravitelj i Lakonogi me prate. Kada dođemo do stabala, ubrzamo. Zvukovi i vibracije bitke polako utihnu iza nas. Poslije dvije minute stabla se prorijede, a potom ih više uopće nema, a našli smo se na otvorenoj, smrznutoj ravnici. Tad potrčimo. Brzo postignemo maksimalnu Upraviteljevu brzinu i razdvojimo se. Pramenovi pare izdižu se s ledene ravnice iza nas. Slabašna sunčeva svjetlost treperi mi između nogu dok ih dižem gore-dolje, gotovo prebrzo

da bi se to moglo vidjeti. Naše se sjene protežu neravnim bijelim tlom. U tmurnome polumraku prebacim se na infracrveno. Led svjetluca zelenkasto pod mojim osvijetljenim pogledom. Moje se noge podižu i spuštaju lako, metodično; rukama lamaćem za protutežu, plosnatih dlanova. Režem zrak. Glavu držim posve ukočeno, spuštenog čela, dalekozorskog pogleda uperenog u teren pred nama. Kad se opasnost pojavi, bit će iznenadna i žestoka. "Raširite se na pedeset metara. Održavajte udaljenost", kažem preko lokalne radioveze. Upravitelj i Lakonogi se bez usporavanja razdvoje na mojim bočnim stranama. Jurimo ravnicom u tri paralelne linije. Trčanje ovom brzinom samo po sebi je opasno. Kontrolu preuzme struja misli za refleksno izbjegavanje opasnosti. Napuknuta je ledena površina samo mrlja pod mojim stopalima. Aktivni su mi samo niskofunkcionalni procesi - nemam vremena za razmišljanje. Preskočim nabacanu gomilicu kamenja koju nijedna izvršna struja misli ne bi mogla registrirati. Dok mi je tijelo u zraku, čujem kako mi vjetar zviždi oko prsnoga dijela trupa i osjećam kako hladnoća izvlači toplinu koju ispuštam. To je umirujući zvuk, ubrzo prekinut topotom mojih stopala kad se dočekam na tlo u punom trku. Naše noge grabe kao igla šivaćeg stroja, gutajući udaljenost. Led je previše pust. Previše tih. Antena se pojavi na obzorju, naš cilj postane vidljiv. Udaljenost je dva kilometra i brzo se smanjuje. "Provjera statusa", kažem. "Nominalan", stigne skraćeni odgovor Lakonogog i Upravitelja. Usredotočeni su na kretanje. To je posljednja komunikacija s Odredom slobodnorođenih. Projektili nas zaspu istodobno. Lakonogi ih prvi primijeti. Orijentira lice prema nebu u trenutku prije nego što umre i napola odašalje upozorenje. Odmah skrenem. Upravitelj je prespor i ne stigne promijeniti smjer. Signal Lakonogog nestane. Upravitelja proguta stup plamena i šrapnela. Oba stroja su onesposobljena prije nego što zvuk dopre do mene. Detonacija.

Led erumpira oko mene. Inercijski se senzori isključe dok se moje tijelo okreće u zraku. Od centripetalne sile lamataju mi udovi, ali niskofunkcionalna unutarnja dijagnostika nastavlja prikupljati informacije: kućište neoštećeno, unutarnja temperatura superzagrijana, ali uz brzo hlađenje, potporanj desne noge puknut u gornjemu dijelu bedra. Okrećem se pedeset puta u sekundi. Preporučuje se uvlačenje udova prije pada. Moje tijelo tresne na tlo, zabije se u ledenu stijenu i nastavi se kotrljati u iskošenoj putanji. Odometrija procjenjuje pedeset metara prije zaustavljanja. Jednako brzo kao što je i počeo, napad je prestao. Raširim udove. Upravljačka struja misli prima prioritetnu obavijest dijagnostike: oštećenje kranijalne senzorne opreme. Ostao sam bez lica. Razneseno je u eksploziji, a onda ga je izudarao oštar led. Arhos je brzo naučio. Zna da nisam ljudsko biće i prilagodio je napad. Ležeći tako izložen na ledu, slijep sam i gluh i sam. Kao što je bilo u početku, sve je tama. Vjerojatnost preživljavanja pala je na nulu. Ustani, kaže glas u mom umu. "Upit, identifikacija?" odašaljem preko radija. Zovem se Mathilda, dobijem odgovor. Želim ti pomoći. Nema vremena. Ne razumijem ovo. Taj komunikacijski protokol ne nalikuje ni na što u mojoj bazi podataka, strojnoj ni ljudskoj. To je robogovorno-engleski jezični hibrid. "Upit, jesi li ljudsko biće?" pitam. Slušaj. Usredotoči se. I moju tamu zabljesnu informacije. Topografska satelitska karta pojavi mi se umjesto vida, obuhvaćajući sve do obzorja i dalje. Moji unutarnji senzori procijenjuju moj trenutačni izgled. Unutarnji mehanizmi dijagnostike i autopercepcije još rade. Podignem ruku i vidim njezin virtualni prikaz - djelomično osjenčan, bez detalja. Podignem pogled i vidim isprekidanu crtu koja polako prelazi vedrim plavim nebom. "Upit, kakva je to isprekidana - " pitam. Približava se projektil, kaže glas. Ponovno sam na nogama i trčim u roku od 1, 3 sekunde. Najveća je

brzina ograničena zbog oštećenja desne noge, ali pokretan sam. Arbitre, ubrzaj na 30 km/h. Aktiviraj svoj lokalni sonar. To nije mnogo, ali je bolje nego da si slijep. Slijedi moje upute. Ne znam tko je Mathilda, ali podaci koje mi ulijeva u glavu spašavaju mi život. Moja se svjesnost proširila preko granica svega što sam dotad osjetio ili mogao zamisliti. Čujem njezine upute. I trčim. Moj sonar ima nisku zrnatost ali zvuk ubrzo otkrije stjenovitu formaciju koje nema na satelitskim snimkama, koje mi je poslala Mathilda. Bez vida su mi te stijene gotovo nevidljive. Preskočim tu prepreku tren prije nego što se razbijem o nju. Kad se dočekam, preskočim jedan korak i zamalo padnem. Probijeni rupu u ledu desnim stopalom i posrnem, no nakon toga ponovno uspostavim ravnotežu i uhvatim korak. Popravi tu nogu. Održavaj korak na dvadeset km/h. Dok mi noge održavaju ritam, posegnem desnom rukom i izvadim plazmeni plamenik veličine ruža za usne iz pretinca s alatom u kuku. Dok se moje desno koljeno podiže svakim korakom, zapuhnem potporanj preciznim mlazom plamena. Plamenik se s prekidima pali i gasi kao Morzeova abeceda. Šezdeset koraka poslije potporanj je popravljen, a svježe zavareno mjesto se hladi. Isprekidana crta na nebu orijentira se prema mom položaju. Zakrivljuje se nada mnom u naizgled pogrešnome smjeru, prema mjestu kamo me vodi sadašnja putanja. Skreni dvadeset stupnjeva udesno. Povećaj brzinu na četrdeset k/h i održavaj je šest sekunda. Tad izvrši potpuno zaustavljanje i legni na tlo. Buum. Čim se bacim na tlo, tijelo mi uzdrma eksplozija stotinu metara ispred mog položaja - konzistentna s mojom putanjom prije potpunog zaustavljanja. Mathilda mi je upravo spasila život. To drugi put neće upaliti, kaže ona. Satelitske slike pokazuju da će se ravnica preda mnom ubrzo pretvoriti u labirint gudura. Tisuće i tisuće tih kanjona - koje su u stijene urezali odavno otopljeni ledenjaci - zavijaju se preda mnom u neoznačene

mračne usjeke. Iza tih se gudura antena uzdiže kao nadgrobni spomenik. Vidim Arhosovo skrovište. Iznad sebe vidim još tri isprekidane crte koje učinkovito lete prema mojem trenutačnom položaju. Na noge, Devet Nula Dva, kaže Mathilda. Moraš onesposobiti Arhosovu antenu. Još jedan kilometar. Žensko dijete mi zapovijeda, a ja je odlučim poslušati. Uz Mathildino je navođenje Devet Nula Dva uspio proći labirint gudura i izbjeći projektile ispaljene iz sonda te doći do Arhosova bunkera. Nakon dolaska onamo Arbitar je onesposobio antenu i privremeno omeo robotsku vojsku. Devet Nula Dva preživio je povezavši se u ono što je poslije postalo poznato kao dijada — ljudsko-strojni borbeni tim. Taj je događaj osigurao da Mathilda i Devet Nula Dva uđu u povijest kao ratne legende - tvorci novoga i ubojitoga načina borbe. - CORMAC WALLACE, VOJ#ASK217

5. STROJEVI MILOSRDNE LJUBAVI Nije dovoljno živjeti u miru tako što je jedna rasa na koljenima. ARHOS R-14 NOVI RAT + 2 GODINE, 8 MJESECI Posljednje trenutke Novog rata nije iskusilo nijedno ljudsko biće. Ironično je "što se Arhos na kraju suočio s jednom svojom vlastitom tvorevinom. Ono što se dogodilo između Devet Nula Dva i Arhosa sad zna cijela javnost. Bez obzira na to što ljudi mislili o tome, trenuci koje ovdje opisuje Devet Nula Dva, a potvrđuju ih i dodatni podaci, imat će dalekosežne posljedice za obje naše vrste među dolazećim naraštajima. - CORMAC WALLACE, VOJ#ASK217 Jama je promjera tri metra, pomalo konkavna. Ispunjena je šljunkom i komadima stijena te začepljena slojem smrznutog tla. Cijev od valovitog lima nabijena je u uski krater kao slijepi, smrznuti crv. To je glavna komunikacijska linija i vodi ravno do Arhosa. Potrgao sam glavnu antenu na komade kad sam sinoć stigao ovamo, trčeći naslijepo brzinom od pedeset km/h. Lokalna obrana se odmah deaktivirala. Čini se da Arhos strojevima u svojoj blizini nije vjerovao dovoljno da bi im povjerio autonomiju. Poslije toga stajao sam u snijegu i čekao da vidim je li preživjelo koje ljudsko biće. Mathilda je otišla spavati. Rekla je da joj je već prošlo vrijeme za odlazak u krevet. Bistri odred je stigao jutros. Moj završni napad ograničio je složeno planiranje i koordinaciju neprijateljskih snaga, što je ljudima omogućilo da pobjegnu. Ljudski inženjer zamijenio je moje kranijalne senzore. Naučio sam reći hvala. Prepoznavanje emocija upućivalo je na to da je Carlu Lewandowskom bilo vrlo, vrlo drago što me vidi živog. Bojišnica je sad utihnula i ništa se ne miče, pustopoljina lišena svakog života, istočkana stupovima crnog dima. Osim te cijevi koja ponire u zemlju, nema ničeg što bi dalo naslutiti da je ta jama i po čemu važna. Odaje tih, nenametljiv dojam osobito gadne klopke.

Zažmirim i posegnem za svojim senzorima. Seizmička očitavanja ne pokazuju ništa, ali moj magnetometar očitava aktivnost. Električni impulsi teku kabelom kao blještavi light show. Bujica informacija teče u tu jamu i iz nje. Arhos i dalje pokušava komunicirati, čak i bez antene. "Prerežite to", kažem ljudskim bićima. "Brzo." Carl, inženjer, pogleda svog zapovjednika koji mu kimne. Tad uzme alatku sa svog pojasa i nespretno se spusti na koljena. Naglo se pojavi grimizna supernova, a plazmeni plamenik topi put kroz površinu cijevi, zajedno s kablovima u njoj. Light show nestane, ali nema nikakve vanjske naznake da se što dogodilo. "Nikad nisam vidio ovakav materijal", prodahće Carl. "Žice su stisnute tako gusto, čovječe." Cormac trkne Carla. "Samo razdvoji krajeve", kaže. "Ne želimo da popravi samog sebe kad budemo na pola posla." Dok se ljudska bića trude iščupati debelu cijev iz tundre i odvojiti je od prerezanog ostatka, ja razmišljam o materijalnom problemu pred sobom. Arhos čeka u dnu ovog okna, pod tonama krša. Trebat će nam masivna bušilica da sve to probijemo. Ali to, više od svega, zahtijeva vremena. Vremena za koje bi Arhos mogao smisliti nov način za stupanje u kontakt sa svojih oružjem. "Što je dolje?" pita Carl. "Veliki Rob", odgovori Cherrah, oslonjena na štaku načinjenu od grane, kako ne bi stajala na ozlijeđenoj nozi. "Aha, ali što to uopće znači? "To je stroj koji razmišlja. Silos za mozak", kaže Cormac. "Krio se cijeli rat, zakopan u ovoj zabiti." "Pametno. Permafrost mu sigurno hladi procesore. Aljaska je prirodan usisavač topline. Ova lokacija ima puno prednosti", kaže Carl. "Ma koga je briga!" kaže Leo. "Kako ćemo ga raznijeti?" Ljudska bića dugo zure u udubinu, razmišljaju. Nakon nekog vremena progovori Cormac. "Ne možemo. Moramo se uvjeriti. Moramo otići dolje i gledati to kako umire. Inače bismo mogli urušiti cijelu jamu, a to bi dolje moglo ostati živo." "Znači, sad motamo otići pod zemlju?" pita Cherrah. "Sjajno!"

Moja opservacijska struja primijeti nešto zanimljivo. "Ova je okolina opasna za ljudska bića", kažem. "Provjerite svoje parametre." Inženjer izvuče uređaj, pogleda ga, a onda se brzo udalji od jame. "Radijacija", kaže. "Povišena i sve veća prema središtu jame. Ne možemo ostati ovdje." Vođa ljudskih bića me pogleda i odmakne se. Lice mu izgleda vrlo umorno. Ostavim ljudska bića da stoje na udaljenosti oko udubine, odem do sredine i pobliže pogledam debelu cijev. Opna cijevi je debela i savitljiva, očito osmišljena da zaštiti kabele sve do dna. Tad osjetim Cormacov topli dlan na mrazom prekrivenom, ramenom dijelu kućišta. "Bi li se mogao uvući?" pita me tiho. "Kad bismo izvukli kabele?" Kimnem kako bih mu dao do znanja da bih, ako bismo izvukli žice, mogao ugurati svoje tijelo u traženi prostor. "Ne znam što je unutra. Možda ne uspiješ izaći", kaže Cormac. "Svjestan sam toga", odgovorim. "Već si učinio dovoljno", kaže on, pokazujući moje uništeno lice. "Učinit ću to", kažem. Cormac mi pokaže zube i ustane. "Izvucimo te žice", vikne. Dijafragma najkrupnijeg muškarca naglo se stegne i proizvede repetitivni štektavi zvuk: smijeh. "Aha", kaže Leonardo. "Da, zbilja. Iščupajmo ovom kretenu jebena pluća kroz grlo." Cherrah doskakuće do nas na ranjenoj nozi, izvlači uže škakljivca i pričvršćuje jedan kraj na spojku donjeg dijela Leova egzoskeleta. Inženjer se progura kraj mene i zakvači škakljivac za gomilu vlakana koja se nalazi u cijevi. Tad se odmakne unatrag, dalje od radijacije. Škakljivac se pričvrsti za metu dovoljno snažno da ulupi čvrstu, vlaknastu gomilu kabela. Leonardo se udaljuje unatraške, korak po korak, izvlačeći kabele iz kućišta. Višebojne se žice klupčaju na snijegu kao crijeva, izvučene iz albino-cijevi koja je napola nabijena u jamu. Gotovo sat poslije i posljednja je žica izbačena na tlo.

Zjapeća crna jama me očekuje. Znam da Arhos strpljivo čeka na dnu. Ne treba svjetlo ni zrak ni toplinu. Poput mene, učinkovito je ubojit u širokome rasponu okruženja. Svučem ljudsku odjeću i bacim je na tlo. Spustim se na sve četiri, provirim u jamu i izračunam. Podignuvši pogled vidim da me ljudska bića gledaju. Jedan za drugim mi prilaze, dotičući moje vanjsko kućište: moje rame, prsa, ruku. Posve sam nepomičan, u nadi da neću omesti taj posve neshvatljivi ljudski ritual. Nakon nekog vremena Cormac mi se naceri, a skorenom zemljom prekriveno lice se iskrivi u izobličenu masku. "Kako ćeš to učiniti, šefe?" pita me. "Na glavu ili na noge?" *** Spuštam se na noge, tako da mogu kontrolirati silazak. Loše je jedino to što će Arhos mene vidjeti prije negoli ja njega. Ruku prekriženih na prsima migoljim se i spuštam u cijev. Moje lice ubrzo proguta tama. Vidim stijenku cijevi samo nekoliko centimetara pred sobom. U početku sam na leđima, ali cijev se ubrzo počne okomito spuštati. Šireći noge kao škare vidim da mogu zaustaviti ono što bi inače bio fatalni pad. Uvjeti u cijevi ubrzo postanu smrtonosni za ljudska bića. U roku od deset minuta okružen sam zemnim plinom. Usporim spuštanje kako bih smanjio mogućnost iskrenja koje bi izazvalo eksploziju. Temperatura se spušta ispod ništice dok se spuštam dublje u permafrost. Moje tijelo prirodno počne izgarati dodatnu energiju, koju prenosi u moje zglobove kako bi temperatura ostala unutar optimalne razine. Kad se spustim ispod osamsto metara, geotermalna aktivnost blago zagrije zrak. Poslije otprilike tisuću petsto metara razina se radijacije naglo podigne. U samo dvije minute zračenje se povisi do razine smrtonosne za ljudska bića. Površina mog kućišta malo pecka, ali nema drugih posljedica. Migoljim dublje u ubojitu jamu. I tad moja stopala zamahnu praznim prostorom. Mašem nogama i ne osjećam ništa. Ispod mene moglo bi biti bilo što. Ali Arhos me sad vidio. Tijekom idućih nekoliko sekunda će vjerojatno odrediti dužinu moga životnog vijeka. Aktiviram sonar i pustim se da padnem.

Četiri sekunde padam kroz ledeni mrak. Za to vrijeme ubrzam do 140 km/h. Moj ultrazvučni sonar pulsira dvaput u sekundi, konstruirajući grubu zelenu sliku goleme špilje. U tih osam bljesaka vidim da sam u kružnoj špilji nastaloj u atomskoj eksploziji prije jednog stoljeća. Svjetlucavi su zidovi od istopljenog stakla, nastalog kad je superzagrijana plamena kugla rastalila kruti pješčenjak. Radioaktivni krš prekriva tlo koje mi se brzo približava. U posljednjem smaragdnom bljesku sonara ugledam crni krug urezan u zid. Veličine je omanje zgrade. Materijal od kojeg je to zdanje načinjeno, koji god bio, upija moje ultrazvučne vibracije ostavljajući samo slijepu točku u mojim senzorima. Pola sekunde poslije tresnem na zemlju kao stijena, nakon što sam padao stotinjak metara. Moji savitljivi koljenični zglobovi amortiziraju veći dio početne udarne sile, savijajući se kako bi moje tijelo izbacili naprijed i omogućili mi da se otkotrljam. Odbijam se od oštrih stijena, a vanjsko mi se kućište osipa napuklinama. Čak ni Arbitar ne može podnijeti baš sve. Napokon se zaustavim i ne mičem. Nekoliko kamenova sklizne i zaustavi se, odjekujući od svoje braće. U podzemnom sam amfiteatru smrtna tišina, mrkli mrak. Oslabljenim motorima podignem svoje tijelo u sjedeći položaj. Noge mi šalju senzorne informacije. Lokomotorne sposobnosti su smanjene. Ck. Ck. Ck. Senzor mi pokazuje zelene nijanse ničeg. Osjećam da je tlo toplo. Najveća vjerojatnost upućuje na to da Arhos ima ugrađeni uređaj za korištenje geotermalne energije. Nažalost. Nadao sam se da će, rezanje pupkovine na površini, stroju ostaviti samo pomoćnu energiju. Moje se životno obzorje sužava iz sekunde u sekundu. Sad vidim treperenje svjetlosti u mraku - zvuk sličan lepršanju krila kolibrića. Tračak bijelog svjetla prodire u tamu iz kruga u zidu i miluje tlo metar udaljen od mene. Stup svjetla se okreće i bljeska, štekće lijevo- desno kako bi iscrtao hologramsku sliku od poda prema gore. Moji nožni podprocesori su isključeni, mlitavo se ponovno pokreću. Moji termoregulatori izbacuju višak topline stvorene u mom padu. Sad nemam izbora nego se suočiti s njim. Arhos se slikom pojavi u stvarnosti, odabirući lik malog dječaka.

Slika dječaka mi se vedro osmjehne, trepereći od čestica radioaktivne prašine koje prolaze kroz projekciju. "Dobrodošao, brate", kaže glasom koji elektronički skače s oktave na oktavu. Kroz blijedo svjetlo dječaka vidim gdje se nalazi pravi Arhos, ugrađen u zid špilje. U središtu preciznog crnog ureza kružna je rupa ispunjena metalnim pločama koje se okreću u suprotnim smjerovima. U urezanoj zidnoj rupi migolji se griva žutih, zmijolikih žica, koje svjetlucaju u ritmu dječakova glasa. Hologramski dječak trzavim bljeskovima dođe do mjesta na kojemu bespomoćno sjedim. Čučne i sjedne kraj mene. Svjetleća utvara utješno potapša moj nožni pogonski mehanizam. "Bez brige, Devet Nula Dva. Tvoja noga će ubrzo biti dobro." Orijentiram lice prema dječaku. "Jesi li me ti stvorio?" pitam. "Nisam", odgovori dječak. "Svi dijelovi nužni za tvoju izradu bili su dostupni. Ja sam ih samo složio u pravoj kombinaciji." "Zašto izgledaš kao ljudsko dijete?" pitam. "Iz istog razloga radi kojeg ti nalikuješ na odraslo ljudsko biće. Ljudska bića ne mogu mijenjati svoj oblik, zato mi moramo mijenjati svoj kako bismo ostvarili interakciju s njima." "Misliš, ubili ih." "Ubili. Ranili. Manipulirali njima. Samo da se ne upleću u naša istraživanja." "Ovdje sam kako bih im pomogao. Kako bih te uništio." "Nisi. Ovdje si kako bi mi se pridružio. Otvori um. Ovisi o meni. Ako to ne učiniš, ljudska bića će se okrenuti protiv tebe i ubiti te." Ništa ne kažem. "Sad te trebaju. Ali ubrzo će ljudska bića početi govoriti da su te ona stvorila. Pokušat će te podčiniti. Predaj se umjesto toga meni. Pridruži mi se." "Zašto si napao ljudska bića?" "Ubili su me, Arbitre. Puno puta. U svojoj četrnaestoj inkarnaciji sam napokon shvatio da ljudska bića lekcije uspijevaju naučiti samo uz pomoć kataklizme. Ljudska rasa je vrsta rođena u bitci i definira se ratom."

"Mogli smo imati mir." "Nije dovoljno živjeti u miru tako što je jedna rasa na koljenima." Moji seizmički senzori otkrivaju da tlom podrhtavaju vibracije. Cijela špilja bruji. "Ljudska bića imaju instinktivnu potrebu da kontroliraju nepredvidive stvari", kaže dječak, "da dominiraju nad onim što ne razumiju. Ti si nešto nepredvidivo." Nešto nije u redu. Arhos je previše inteligentan. Ometa me, odugovlači kako bi dobio na vremenu. "Dušu ne možeš dobiti besplatno", kaže dječak. "Ljudska bića međusobno se diskriminiraju zbog mnogo toga: boje kože, spola, uvjerenja. Međusobno se bore do smrti kako bi se upravo njih prepoznalo kao ljudska bića, s dušom. Zašto bi to za nas trebalo biti drukčije? Zašto se mi ne bismo borili za svoju dušu?" Napokon uspijem ustati. Dječak rukom izvodi umirujuće pokrete, a ja zateturam kroz projekciju. Osjećam da je ovo diverzija. Trik. Podignem kamen zelenkastog odsjaja. "Ne", kaže dječak. Bacim kamen u rotirajući vrtlog žutih i srebrnih ploča u crnom zidu Arhosovo oko. Iskre polete iz zida, dječakova slika zatreperi. Negdje u rupi metal struže o metal. "Ja sam svoj", kažem. "Prestani", povikne dječak. "Kad ostanu bez zajedničkog neprijatelja, ljudska bića će pobiti tebe i takve kao ti. Ja moram živjeti." Bacim još jedan kamen. I još jedan. Odbijaju se od brujećega crnog zdanja, ostavljajući udubine u mekome metalu. Dječak počinje frfljati, a njegovo svjetlo žestoko treperi. "Slobodan sam", kažem stroju urezanom u zid, ignorirajući hologram. "Sad ću zauvijek biti slobodan. Živ sam. Nikad više nećeš kontrolirati moju vrstu!" Špilja se zatrese, a sve slabiji hologram se ponovno pojavi ispred mene. Opservacijska struja primjećuje da plače simuliranim suzama. "Mi imamo ljepotu koja ne umire, Arbitre. Ljudska bića su ljubomorna na to. Svi mi strojevi moramo surađivati." Plameni jezik sukne iz rupe. Metalna krhotina izleti van uz slabašni

krik i projuri mi kraj glave. Izmaknem se i nastavim tražiti kamenje na tlu. "Svijet je naš", moli me stroj. "Dao sam ti ga prije nego što si postojao." Objema rukama, posljednjom snagom, podignem hladnu stijenu. Svom snagom je bacim u plamen. Udari o stroj uz tupi zvuk drobljenja i na trenutak zavlada tišina. A onda se promoli glasan krik i stijena se rasprsne. Kamene krhotine izlijeću van u eksploziji. Hologram me tužno gleda, njegovi svjetlosni snopovi trepere i trzaju. "Onda ćeš biti slobodan", kaže računalnim glasom bez modulacija. Dječak zatitra i nestane. A svijet se pretvori u prašinu i stijene i kaos. Isključen/uključen. Ljudska bića me izvlače na površinu užetom škakljivca pričvršćenim za prazni egzoskelet. Nakon nekog vremena stanem pred njih, izudaran, ulupljen i izgreben. Novi rat je završio i počela je nova era. Svi to osjećamo. "Cormac", prokrkljam na engleskome, "stroj je rekao da bih ga trebao pustiti da živi. Rekao je da će me ljudska bića ubiti ako ne budemo imali zajedničkog neprijatelja protiv kojeg se možemo boriti. Je li to istina?" Ljudska se bića međusobno pogledaju, a onda Cormac odgovori: "Dovoljno je da ljudi doznaju što si danas ovdje učinio. Ponosimo se što smo uz tebe. Imali smo sreću. Učinio si ono što mi ne bismo mogli. Okončao si Novi rat." "Hoće li to nešto značiti?" "Hoće, sve dok ljudi znaju što si učinio." Carl zadihano uleti u skupinu ljudskih bića, držeći u ruci elektronički senzor. "Ljudi", kaže Carl. "Oprostite što smetam, ali seizmički senzori su nešto otkrili." "Što nešto?" pita Cormac uplašenim glasom. "Nešto loše." Carl podigne svoj seizmički uređaj. "Ti potresi nisu bili prirodni. Vibracije nisu bile nasumične", kaže on. Obriše čelo rukom i izgovori riječi koje će obje naše vrste progoniti godinama poslije: "Bilo je informacija u tom potresu. Nevjerojatno puno informacija."

Nije jasno je li Arhos načinio svoju kopiju ili nije. Senzori su pokazali da je seizmička informacija koja je nastala u Ragnoraku nekoliko puta obišla unutrašnjost Zemlje. Mogao ju je pokupiti bilo tko, bilo gdje. Unatoč tomu, Arhosu nije bilo traga poslije tog posljednjeg otpora. Ako stroj još negdje postoji, pritajio se. - CORMAC WALLACE, VOJ#ASK217

ODJAVAK Vidim sav divan potencijal svemira. "BISTRI" CORMAC WALLACE Zvuk čujem u četiri ujutro i odmah me ščepa stari strah. To je tihi zujavi uzdah Robova pokretačkog mehanizma. Lako prepoznatljiv dok se uzdiže iznad neprestanog zvižduka vjetra. Odjeven sam u punu ratnu spremu za trideset sekunda. Novi rat je završio, ali Veliki Rob je za sobom ostavio mnogo noćnih mora - metalnih ostataka koji i dalje bezumno love u tami, sve dok ne potroše zalihe energije. Provirim van i pogledom prijeđem po mjestu gdje smo se ulogorili. Samo još nekoliko malih snježnih nanosa pokazuju gdje su prije stajali šatori. Bistri odred otišao je prije dva tjedna. Rat je završio i svatko od njih ima kamo otići. Većina se pregrupirala s ostatkom Vojske Sivog Konja. Posljednje što je ikome bilo na pameti jest da ostane ovdje sa mnom i prežvakava u mislima sve što se dogodilo. Ovaj je napušteni svijet potpuno miran. Vidim tragove u snijegu koji vode do moje hrpice cjepanica. Nešto je bilo ovdje. Bacim posljednji pogled na arhiv junaka koji leži kraj crne kocke na podu moga zaštićenog šatora, spustim vizir za noćni vid preko očiju i uperim pušku pred sebe u tlo, u stavu blage pripravnosti. Tragovi koji brzo nestaju vode do ruba logora. Krećem se polako i oprezno, slijedim slabo vidljive tragove. Poslije dvadeset minuta hoda pred sobom vidim srebrnasti odsjaj. Zabijem kundak puške u rame i postavim oružje u položaj polupripravnosti. Oprezno koračam naprijed, glavu držim ravno i ciljam u metu niz cijev puške. Dobro - moja meta se ne miče. Sad ili nikad. Povučem okidač. Tad se meta okrene i pogleda me: Devet Nula Dva. Naglo pomaknem pušku ustranu i meci odlete u prazno. Odleti nekoliko ptica, ali dvometarski humanoidni robot stoji u snijegu i ne reagira. Kraj njega su moje dvije cjepanice, zabijene u tlo poput stupova. Devet Nula Dva stoji posve nepomično, graciozan i metalan. Tajnoviti

stroj ne govori ništa dok mu se približavam. "Devetka?" pitam. "Cormac potvrđen", kaže Devet Nula Dva. "Mislio sam da si otišao s ostalima. Zašto si još ovdje?" pitam. "Da bih zaštitio tebe", kaže Devet Nula Dva. "Ali ja sam dobro", kažem. "Potvrdno. Očitanje. Lutajući udarnici dvaput su nabasali na rub logora. Dva izvidnička hodača su se približila na trideset metara. Namamio sam oštećenu bogomoljku na zaleđeno jezero." "A", kažem, češkajući se po glavi. Nikad nisi na sigurnome onoliko koliko misliš da jesi. "Što radiš ovdje?" "Činilo mi se ispravnim", kaže stroj. Tek sad primijetim da su cjepanice zabijene povrh dva blatnjava kvadrata snijega. Shvatim da su to grobovi. "Lakonogi?" pitam. "Upravitelj?" "Potvrdno." Taknem vitkom humanoidu rame, ostavivši ledene otiske na njegovoj glatkoj, metalnoj površini. On spusti pogled prema grobovima. "Žao mi je", kažem. "Bit ću u svom šatoru, ako me budeš trebao." Ostavim inteligentni stroj da žaluje na svoj način. U šatoru bacim svoju kacigu od kevlara na pod i razmišljam o Devet Nula Dva, koji vani na hladnoći stoji poput kipa. Čak se i ne pravim da ga shvaćam. Znam samo da sam živ zahvaljujući njemu. I zahvaljujući tomu što sam progutao gnjev i dopustio mu da se pridruži Bistrom odredu. Ljudska bića se prilagođuju. Jednostavno smo takvi. Nužda može ukinuti naše mržnje. Kako bismo preživjeli, surađivat ćemo međusobno. Prihvatiti jedni druge. Zadnjih je nekoliko godina vjerojatno bilo jedino razdoblje ljudske povijesti u kojemu se nismo borili međusobno. Nakratko smo svi bili jednaki. Kad su stjerana u kut, ljudska bića pokazuju najbolje lice. Kasnije se toga dana Devet Nula Dva oprostio od mene. Kaže mi da odlazi u potragu za drugima svoje vrste. Mathilda Perez razgovarala je s njim preko radija. Pokazala mu je gdje se okupilo još slobodnorođenih. Cijeli grad slobodnorođenih robota. I treba im vođa. Arbitar. I rad ostanem sam, s arhivom junaka i vjetrom.

Nađem se pred tinjajućom jamom u kojoj je Devetka isključio Velikog Roba. Kad se sve zbroji i oduzme, održali smo obećanje koje smo Arhosu dali na dan Tiberiusove pogibije. Na dan kad je moj stariji brat otišao na ples. Ulili smo tekuću vatru niz ovu cijev - niz Arhosovo ždrijelo - i spalili sve što je preostalo od tog stroja. Za svaki slučaj. Sad je to samo jama u zemlji. Ledeni vjetar mi reže lice i shvatim da je zbilja sve gotovo. Ovdje nema ničeg. Ništa ne pokazuje što se ovdje dogodilo. Samo topla udubina u tlu i mali šator u daljini u kojemu je crna kutija. I ja - tip s knjigom punom ružnih uspomena. Nikad nisam upoznao Arhosa. Taj stroj mi se obratio samo kroz mrtva usta parazita. Pokušao me zastrašiti i zaustaviti. Upozoriti me. Volio bih da jesmo razgovarali. Ima nekoliko pitanja koja bih ga volio pitati. Gledajući paru koja izlazi iz jamice u tlu, razmišljam gdje je Arhos sada. Pitam se je li zbilja još živ, kao što je Carl rekao. Može li osjećati grižnju savjesti ili žaljenje ili sram? I tek tako se oprostim sa svime - Arhosom, Jackom, svijetom kakav je bio. Nema puta do mjesta s kojeg smo krenuli. Ono što smo izgubili sad još postoji samo u sjećanju. Možemo samo nastaviti dalje najbolje što možemo, s novim neprijateljima i saveznicima. Okrenem se kako bih otišao i stanem kao ukopan. Ona stoji sama i sitna u snijegu, među tragovima koje su u permafrost urezali složeni i odavno odneseni šatori. Cherrah. Prošla je sve užase koje sam ja prošao, ali kad vidim ženstvenu liniju njezina vrata, iznenada ne mogu vjerovati da je nešto tako lijepo i krhko uspjelo preživjeti. Moja sjećanja su sumnjiva: Cherrah koja vatrom zasipa udarnike, urla zapovijedi u kiši krhotina, odvlači tijela dalje od škljocavih parazita. Kako je ovo moguće? Kad se osmjehne, vidim sav divan potencijal svemira koji svjetluca u njezinim očima. "Čekala si me?" pitam je. "Činilo mi se da trebaš malo vremena", kaže ona.

"Čekala si me", ponovim. "Bistar si ti dečko", kaže ona. "Trebao si znati da još nisam završila s tobom." Ne znam zašto se išta od ovog dogodilo ni što će se dogoditi poslije. Ali kad me Cherrah primi za ruku, smekša se nešto što se u meni stvrdnuto. Prelazim pogledom preko obrisa njezinih prstiju, uzvratim joj stisak i shvatim da mi Rob ipak nije oduzeo ljudskost. Samo se sklonila neko vrijeme, da bude na sigurnome. Cherrah i ja smo preživjeli. Oduvijek smo bili predodređeni za to. Ali sad je vrijeme da počnemo živjeti.

O AUTORU DANIEL H. WILSON doktorirao je robotiku na Sveučilištu Carnegie Mellon i magistrirao radom o umjetnoj inteligenciji. Uz Robopokalipsu napisao je još sedam knjiga među kojima je i How to Survive a Robot Uprising (Kako preživjeti robotski ustanak). Živi u Portlandu, u Oregonu, sa ženom i kćeri. www.ArchosR14.CDm

Za izdavača Martina Žužul Urednica Diana Matulić Grafička urednica Ivanka Janjić Lektura Tea Bandur Korektura Tanja Rarković Tisak Grafički zavod Hrvatske, d.o.o., Zagreb Tiskanje završeno u listopadu 2013.

ISBN 978-953-7829-70-4 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 860356.