Dalmacija Izmedju Jugoslovenstva i Hrvatstva

Branka Boban

Dalmacija između jugoslavenstva i hrvatstva 1920.-1923. godine (u svjetlu splitskog dnevnika Novo Doba) Istražujući odnose političkih stranaka i grupa, kao i najširih slojeva Hrvatske prema nastanku jugoslavenske države i procesu političke integracije hrvatskog naroda svaki istraživač uočava specifičan odnos Dalmacije spram tih procesa, kako u sklopu Hrvatske, tako i u sklopu Jugoslavije (usp. Jakir: 37-55 i 148-188, te Šimončić-Bobetko: 214-215). Ovdje se, s tim u vezi, neću upuštati u raspravu o tome što su nacija i nacionalna integracija, o čemu literatura ne daje jednoznačne odgovore (usp. Anderson, Gellner, Hobsbawn i Lerotić), no svi se slažu da su među odlikama nacije svijest njezinih pripadnika o svojoj posebnosti i potrebi postojanja nacionalne države. U radu ću pokazati kako je gotovo jednodušno izraženo uvjerenje o potrebi stvaranja jugoslavenske države već na izborima 1920. i pri raspravama u povodu usvajanja Ustava 1921. relativizirano pojavom različitih koncepcija o uređenju te države, pa se, već na izborima 1923. godine, javlja snažno protivljenje unitarističkome i centralističkom konceptu jedne jugoslavenske nacije i jedne države. Na te su procese, usto, snažno utjecale socijalne i gospodarske prilike, o čemu su pisali i drugi (usp. Šitin). Dnevnik Novo Doba (ND), koji od 1918. izlazi u Splitu, izabrala sam jer se deklarirao kao nestranački, izvanstranački

128

Dalmacija između jugoslavenstva i hrvatstva

list, a zastupao je stvaranje centralističke jugoslavenske države, uz zahtjev za administrativnom decentralizacijom, ali ne prema nacionalnome ili povijesnom ključu. Time je izražavao i tipično raspoloženje u Dalmaciji 1918. godine. I kasnije ostaje na istim pozicijama, no, unatoč tome, napisi u njemu mogu poslužiti za prikaz razvoja gospodarskih i općedruštvenih prilika, kao i raspoloženja dalmatinskog stanovništva. Urednik i vlasnik lista bio je Vinko Kisić, u mladosti pravaš, koji se, potom, slijedeći razvoj najistaknutijih dalmatinskih političara toga doba: Ante Trumbića, Frana Supila i Josipa Smodlake, priklonio jugoslavenskoj orijentaciji. Članovi uredništva lista, stoga, primjerice u nepotpisanom komentaru, za sebe tvrde da su “Jugoslaveni dalmatinski oni koji se plemenski smatraju Hrvatima” (ND, br. 37, 1922.). U skladu je s time list na izborima 1920. podupro nestranačku listu na kojoj je, uz A. Trumbića i J. Smodlaku, bilo još 10 istaknutih dalmatinskih političara. No, izborni su rezultati za ND (prema: Čulinović, 312-313) predstavljali neprijatno iznenađenje: od 92.090 upisanih glasača, glasalo ih je 51.298 – najviše 15.005 (27,3) za Hrvatsku pučku stranku (HPS) i 11.191 (21,8 posto) za Težački savez (TS) povezan sa Zemljoradničkom strankom (ZS), kojima su pripala po tri mandata; po jedan mandat osvojili su, pak, komunisti (8621 glas/16,8 posto glasova) (njihov samo jedan mandat posljedica je raspršenosti glasova po izbornim kotarevima), radikali (6027/11,4), Jugoslavenska demokratska stranka/JDS (5227/10,2) (za radikale i JDS, ako se izuzme Split, glasali su uglavnom Srbi i državni činovnici), lista Trumbića i Smodlake (3298/6,4) te Drinkovićeva lista Hrvatske zajednice/HZ (2927/5,7); pritom, prema navedenome, dva glasa su neraspoređena, što

Branka Boban

129

neočekivano, u zbroju postotaka, čini manjak od 0,4 posto glasova. Uspjesi pučkaša, TS-a povezanog sa ZS-om i komunista predstavljali su odraz veoma teškoga socijalnog stanja u Dalmaciji. Uredništvo ND-a je bilo iznenađeno i izbornim rezultatima u banskoj Hrvatskoj, a ponajviše činjenicom da je Hrvatska republikanska seljačka stranka (HRSS) dobila apsolutnu većinu glasova i mandata. ND je, naime, Stjepana Radića smatrao separatistom, demagogom i smušenjakom. Ipak, uredništvo se tog lista nadalo da će on, primamljen mogućnošću stjecanja nekoliko ministarskih mjesta za HRSS, ući u Konstituantu. No, kada su se 8. prosinca 1920. zastupnici HRSS proglasili zakonitim predstavničkim tijelom banske Hrvatske te, u posebnoj rezoluciji, zatražili konfederaciju južnoslavenskih naroda i pravo da se Hrvatska uredi kao republika, izjavljujući da neće sudjelovati u radu Konstituante ako ona nije suverena u donošenju svih odluka, ND (br. 277-278, 1920.) je veoma oštro reagirao (usp. i Slobodni Dom/SD, br. 42-43, 1920., te Mužić), navodeći kako je Radićeva pobjeda posljedica njegovih demagoških sposobnosti i popularnosti stečene zatvorom te izraz općeg nezadovoljstva stanjem u državi za koje seljaštvo optužuje građanske stranke: [S]voj uspjeh imade u prvom redu pripisati svojoj organizaciji, koju je znao sa svojim odličnim poznavanjem seljačke psihe izvrsno urediti, dočim gradjanskim strankama - isto tako i radničkim - fali pravi kontakt sa selom (ND, br. 278, 1920.).

U ND-u se negirala i opravdanost Radićevih zahtjeva za konfederacijom, jer samo su Jugoslaveni nacija sa pravom na samoodređenje. A njegov koncept republikanskog uređenja u tom se listu naziva subverzijom protiv mlade države, pri čemu se osuđuje i njegov zahtjev za suverenost

130

Dalmacija između jugoslavenstva i hrvatstva

Konstituante, ne navodeći da on proizlazi iz Zaključaka Sabora kraljevina Hrvatske, Slavonije i Dalmacije od 29. listopada i Naputaka Narodnog vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba od 24. studenoga 1918. godine. No, iako se od tada u ND-u dosta pozornosti posvećuje S. Radiću, u njemu se, do izbora 1923. godine, ne piše i o širenju te djelovanju HRSSa u Dalmaciji.

ND, u skladu sa dosad navedenim, pozdravlja i neuspjeh Hrvatske zajednice, koja se zalagala za federaciju povijesnih pokrajina: Ova grupa, koja je od prevrata amo igrala u Hrvatskoj prvu političku ulogu, skoro je sasvim iščezla. Pregazilo ju je vrijeme, kao što je ono smaklo frankovačkoj aveti glavu, koju je ova bila podigla (ND, br. 278, 1920.).

Istodobno, kao liberali, suradnici ND-a ravnodušno pišu i o neuspjehu klerikalaca u banskoj Hrvatskoj, ne komentirajući uspjeh HPS-a u Dalmaciji (usp. ND, br. 278, 1920.). List je, potom, nakon izbora, pozorno pratio sve faze donošenja Ustava, od formiranja Odbora za ustav, a u nastavcima je donosio i integralni tekst vladinog Nacrta ustava te pratio sve rasprave u Odboru za ustav i na plenumu Konstituante (usp. i SD, br. 25, 1921.). Uredništvo lista je objavilo i Trumbićevu raspravu o ustavu, podupirući njegove stavove (usp. Šitin: 121-127): on je na početku rasprave tražio razumijevanje za neraspoloženje Hrvata prema centralističkim koncepcijama, jer su oni nekada imali samostalnu državu, a kasnije određeni oblik državne samostalnosti, kojega se teško odriču, te je tvrdio da su, primjerice seljaci 1918. u okolici Zagreba, bili oduševljeni ujedinjenjem, ali je loše postupanje vlasti izazvalo ogorčenje i uvjerenje kako državna vlast radi protiv interesa Hrvata. Nadalje je i kritizirao S. Radića te zastup-

Branka Boban

131

nike HRSS jer nisu pristupili Konstituanti. Nepovjerenje prema Radiću izrazio je i u izjavi kako bi se Slovencima mogla dati autonomija, ali to priječi strah da bi, ako bi autonomiju stekla i Hrvatska, vlast osvojio Radić. Stoga tvrdi da su autonomija i federacija neostvarive, jer ih “državni faktori [...] ne žele a srpski ih elemenat ne prihvaća”, te predlaže samo formiranje četiriju velikih jedinica oko Beograda, Ljubljane, Sarajeva i Zagreba, a prema gospodarskim kriterijima, te razvoj lokalne samouprave. Energično je, pritom, zahtijevao da se država zove Jugoslavija, kritizirajući centralizam nametnut u vladinu Nacrtu ustava koji guši i pozitivne parlamentarne tradicije Kraljevine Srbije, jer u njemu “vlada policijski duh” izražen i time što se, nakon načelnih odredbi o slobodi građana, ograničava sloboda tiska. Iz tih je razloga, iako je izjavio da je unitarist, glasao protiv Vidovdanskog ustava (usp. ND, br. 94-95, 97-98 i 123, 1921.). U listu se prenosi i reakcija Slobodana Jovanovića na Trumbićeve teze: i on je, također, smatrao da treba shvatiti napore Hrvata u očuvanju autonomije, jer im je ona tijekom stoljeća bila jedina brana protiv nasilja i prevara Austrijanaca i Mađara, kao što treba shvatiti i povjerenje Srba u centralizam, na kojega su navikli. Komentirajući, pak, Trumbićev koncept ustava, tvrdi da nije jasno kakve bi ovlasti trebale imati oblasti. Stoga, ostvarenje takva prijedloga samo može izazvati probleme, jer riječ je o hrvatskoj, slovenskoj i srpskoj te jednoj miješanoj hrvatsko-srpskoj pokrajini, a sve su plemenske, pri čemu bi, usto, veoma teško bilo razgraničiti središnju pokrajinu: ako bi u njoj većinu dobili Hrvati, bili bi nezadovoljni Srbi, i obrnuto (usp. ND, br. 102, 1921.).

132

Dalmacija između jugoslavenstva i hrvatstva

ND prenosi i članak Jove Banjanina u kojemu se on poziva

na teze S. Jovanovića da se Hrvati i Srbi ne sukobljavaju radi federalizma i centralizma zato što mrze jedni druge nego stoga što su se Srbi naučili na centralizam, a Hrvati na autonomiju, te da i radikali počinju shvaćati kako je nepovjerenje Hrvata ojačala loša uprava u Hrvatskoj (usp. ND, br. 112, 1921.). A objavljuje i Protićevu izjavu da on, kao i Trumbić, neće glasati za vladin Nacrt ustava jer je loš:

Ondje gdje se zavodi ustavom policijski režim štampe; ondje gdje se zavodi režim ukaza i Obznana mjesto režima zakona; ondje gdje se dovodi režim obustave en bloc gradjanskih prava i sloboda; ondje gdje se briše parlamentarna kontrola financijama državnim i otvara vrata za nered u njima - tu ne može biti ozbiljnog govora o državnom kreditu (ND, br. 106, 1921.)!

Time se Protić odvojio od Nikole Pašića, predsjednika Radikalske stranke i Vlade, koji je beskompromisno tražio usvajanje centralističkog ustava, a kojega su bez rezerve podržavali i Svetozar Pribićević te JDS, sa kojim su radikali i sačinjavali Vladu (usp. Gligorijević). U ND-u se ne komentiraju rasprave komunista niti autonomistički stavovi HPS-a, iako se prati njegovo ponašanje u raspravi o ustavu (usp. ND, br. 256, 1920., i 83, 1921.). Pritom se odbacuje i federalistički koncept HZ-a te osuđuje Narodni klub poradi napuštanja Konstituante, iako se navodi “da bi prema iskustvima Dalmacije i znanstvenih istraživanja o državi bilo bolje dijeliti državu na autonomije” (ND, br. 68, 1921.). No, na tome se ne inzistira jer u ND-u, kao i Trumbić, misle da to nije ostvarivo radi protivljenja Srbije te da je, provođenjem izbora i usvajanjem ustava, najvažnije stabilizirati mladu državu, kojoj bi se time osigurale i njezine granice, prije svega prema Italiji (usp. ND, br. 68, 1921.).

Branka Boban

133

O postojanju Radićeva nacrta ustava u ND-u se izvještava samo jednom, kada se javlja da je Đuro Šurmin došao u Beograd i razdijelio ga svima parlamentarnim klubovima te predsjedniku Konstituante (usp. ND, br. 66, 1921.). Pritom se navode samo njegovi stavovi o državi i nacionalnom pitanju, a ne komentiraju se njegov socijalni program, koji se u komentarima podrazumijeva, te njegovi stavovi o pravima čovjeka i građanina te demokratskim načelima (usp. ND, br. 278, 1920.). ND, svjestan njegova utjecaja, želi da on promijeni svoja stajališta i dođe u Konstituantu, pa bilježi svaki njegov kontakt sa političarima iz Beograda, te da, zbog Trumbićeva neuspjeha, nagovori HRSS i Hrvatski blok (HB) da se uključe u rad Konstituante, odobravajući pritom i Protićeva nastojanja da postigne kompromis sa hrvatskim političarima, posebno sa S. Radićem (usp. ND, br. 105-106, 1921.). Velika je briga ND-a za brzo učvršćenje nove države, s nužnima provođenjem izbora te usvajanjem ustava, makar i uz kompromise prema Srbiji kojoj se priznaje najveća politička snaga, najvećim dijelom bila uzrokovana opasnošću od Italije, jer - sve do 12. studenoga 1920. godine, kada je potpisan Rapallski ugovor - neizvjesna je bila sudbina cijele Dalmacije. Štoviše, 28. studenoga iste godine, na dan izbora, Italija je još držala pod okupacijom cijelu sjevernu Dalmaciju i dio otoka. Stoga se svakodnevno prate pregovori o sklapanja Rapallskog ugovora, a potom i pregovori oko Rijeke i luke Baroš, kao i povlačenja talijanske vojske iz područja koja su pripala Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS). Izvještava se i o prosvjedima u Splitu, Zagrebu, Beogradu i Ljubljani zbog nepovoljnoga Rapallskog ugovora, ali i o svečanom dočeku A. Trumbića u

134

Dalmacija između jugoslavenstva i hrvatstva

Splitu, koji je, tvrdi se, imao hrabrosti potpisati i nepovoljan ugovor kako bi spasio najveći dio Dalmacije. Međutim, sve do izglasavanja Vidovdanskog ustava u ND-u se ne spominju prosvjedi protiv odluka Vlade ili ponašanja državne uprave (usp. ND, br. 72, 1921.): samo se prenosi članak Milana Rojca o prilikama u banskoj Hrvatskoj, kojega je pohvalio i Trumbić, koji tvrdi da su za uspjeh HRSS-a i buđenje plemenskog šovinizma krivi brutalni postupci vlasti, posebno demokrata (usp. ND, br. 87, 1921.). No, osuđuju se krutost i nepopustljivost Vlade prema svima koji su kritizirali njezin Nacrt ustava. A činjenice o tome da HRSS nije ni došao u Konstituantu, iz koje su otišle sve hrvatske i slovenske stranke, te da je izglasavanje Ustava, uz tijesnu natpolovičnu većinu, rezultat trgovine s Džemijetom, ponukale su ND da se založi za njegovu reviziju (usp. ND, br. 146-147, 156 i 159, 1921.). Jedini problem koji izaziva otvoreno negodovanje ND-a je prekid gradnje unske željezničke pruge: Srednja Dalmacija [...] ne smije da dozvoli ovakvo postupanje. Siti smo bili ovakvih nedostojnih varanja za austro-ugarske ere. Ovo omalovažavanje ne jednog grada [Splita], jedne pokrajine, već interesa čitave države - jer je kao takova priznata gradnja unske pruge od svih zanimanih krugova u našoj državi - ne smije se dopustiti (ND, br. 128, 1921.).

Takva je reakcija izraz velikih očekivanja ND-a u pogledu budućnosti Splita. Iako, pritom, žali sudbinu Zadra, nada se, ipak, da će se pokrajinska uprava za Dalmaciju, kao i sve druge središnje gospodarske, kulturne i druge ustanove smjestiti u Split, najveću pomorsku luku u državi, predviđajući potrebe gradnje više tisuća stanova za činovnike i stručnjake te zgrada za javne službe i upravu, kao i splitske luke, za što je nužna željeznička veza s unutrašnjošću (usp.

Branka Boban

135

ND, br. 87 i 92, 1921.). Stoga su taj list i sve stranke u

Splitu bili protiv podjele Dalmacije u dvije oblasti, tvrdeći da je ona prirodna cjelina, nasuprot tvrdnji političara iz Dubrovnika koji su smatrali da je područje bivše Dubrovačke Republike posebna cjelina te da Dubrovnik treba postati središtem Dubrovačke oblasti (usp. ND, br. 75, 1921.). Usto, među najtežim je problemima tadašnje Dalmacije i kompleks tzv. težačkih odnosa (približno trećina svih domaćinstava u Dalmaciji bila je vezana nekim oblikom zemljišno-najamnih odnosa), koji se do donošenja Ustava u ND-u spominje samo jednom, kada se traži, unatoč naredbi dalmatinske pokrajinske vlade, obustava svih agrarnih parnica, odnosno da se suđenje u njima nastavi prema dotadašnjem stanju (usp. i Naša zemlja/NZ, br. 99, 107 i 126, 1921.). Tim se pitanjem ND više bavi tek 1922. godine, kada su zatvori već bili puni pobunjenih težaka (usp. i Mirković: 2734 i 265, te Mirošević, 1987.: 75-100), kritizirajući Vladu koja je 1919. izdala naredbu o obustavi svih parnica radi težačkih dugova (nakon čega su ministri, kao i članovi ZS-a težacima govorili da ne moraju plaćati zakup, što je dovelo do sukoba zemljoposjednika i težaka te mnoge male posjednike dovelo na rub propasti), a u rujnu 1922. izdala suprotnu naredbu da težaci moraju platiti zakup, tjerajući time mnoge težake u propast, jer su im u međuvremenu nastali dugovi bili veći od njihovih jednogodišnjih prihoda (usp. ND, br. 216 i 226, 1922.). Pritom je ND ipak podupro stajalište J. Smodlake koji je bio više na strani malih posjednika negoli težaka, jer su poneki među potonjima, tvrdio je, bili bogatiji od malih posjednika (usp. ND, br. 227, 1922.).

136

Dalmacija između jugoslavenstva i hrvatstva

Još veći problem Dalmacije predstavljala je, pak, monokultura vinograda u kojima se proizvodilo manje grožđa, dakle i vina negoli u kontinentalnoj Hrvatskoj. A kako su se žitarice u Dalmaciji ponajviše pribavljale prodajom vina (do 1915. najveće su se količine prodavale u Italiji, što je prekinuto, a 1916. su, usto, mnogi vinogradi uništeni peronosporom, što izaziva i glad), veliki je problem bio u tome što je Dalmacija svojom proizvodnjom uspijevala zadovoljiti potrebe za krušaricama samo za četiri mjeseca. Izvoz vina i uvoz žitarica zbog loših prometnih veza sa jugoslavenskim zaleđem, kao i slaba potražnja za dalmatinskim vinima u Sloveniji te ostalim dijelovima Hrvatske/Jugoslavije još su uvećavali problem, pogoršan sušnim godinama (1921.-1923.), pa je, prema procjenama, 1923. u Dalmaciji gladovala približno trećina stanovnika, kojima država nije pomagala, pa su se seljaci, koji su se u ratu, koristeći inflaciju, razdužili, sada ponovno zaduživali (usp. Mirković: 98). U ND-u se, međutim, tom problemu ne poklanja dovoljna pozornost. Ipak, u tom se listu u ožujku 1922. prenosi napis iz Politike o mogućnosti pojave gladi u Dalmaciji, a u napisima se iz iste godine o potrebi nastavka gradnje unske željezničke pruge piše kako bi njena izgradnja pomogla da ljudi nađu zaradu, kojom bi prehranili sebe i obitelji te tako izbjegli glad, odnosno iseljenje iz Dalmacije. Registrira se i zahtjev Skupštine Zagorske zajednice za pomoć države u prehrani gladnih, a u rujnu se 1922. navodi i potreba angažiranja države u tome (usp. ND, br. 71, 182, 194, 199 i 204, 1922.). O potrebi pomoći gladnima u ND-u se opet piše tek pred izbore u veljači 1923. kada je i Vlada ne samo odobrila nego i dala neka sredstva za pomoć gladnima.

Branka Boban

137

Dakle, iako je ND, primjerice, organizirao i skupljanje priloga za Jugoslavensku ratnu mornaricu, brigu za gladne prepuštao je državi, zanemarujući socijalne probleme (usp. ND, br. 40 i 48, 1923.). Usporedbe radi, SD, pak, u ožujku 1922. objavljuje dopis seljaka Grge Petkovića iz Budaka (Benkovac) o manjku hrane u Dalmaciji: [S]labo [je] sve rodilo osim vinograda, pa je vina mnogo i jako je - ali ga se teško prodaje, a cijene su nikakve. Koze radi gladi nemaju kozliće, a stoka sva je mršava, te će se, ako zapadne snijeg i mraz, posmrzavati. Odjeća i obuća je skupa, a porezi visoki (SD, br. 11, 1922.).

A informira i o akciji HRSS-a u travnju te godine, kojom se pokreće akcija za pomoć gladnima (usp. SD, br. 15, 1922.), okončana i nekim rezultatima u jesen 1922. godine. U svibnju iste godine navodi kako iz Beograda javljaju da je na Pelješcu desetoro ljudi umrlo od gladi te da su državne vlasti silom preuzele svu brigu za opskrbu Dalmacije, zbog čega Hrvatsko seljačko gospodarsko družtvo nije moglo dobiti vagone za prijevoz hrane. Savez hrvatskih seljačkih zadruga teškom je mukom postigao da mu Vlada prepusti tu brigu, ali mu je ona potom oduzela koncesiju i predala je Gospodarskom društvu, kojemu je, također, pravila teškoće. SD je, stoga, tvrdio da se zbog toga što je prijevoz u vladinim rukama time mogu baviti samo spekulanti: Najstrašnije je kod svega toga, što je očito, da beogradski vlastodržci i ovdje misle samo na izbornu kortešaciju, te evo vole, da Dalmacija i umire od glada nego da se [...] prehrani iz Zagreba i iz Hrvatske (SD, br. 25, 1922.).

No, i ND je osuđivao nastojanje demokrata i radikala da preko utjecajnih i bogatih ljudi, trgovaca i zemljoposjednika, ostvare kontrolu i nad lokalnim stanovništvom,

138

Dalmacija između jugoslavenstva i hrvatstva

upozoravajući pritom da su dalmatinski seljaci znatno ovisniji od takvih ljudi i vlasti jer moraju prodati vino da bi kupili hranu, dok seljaci na kontinentu uglavnom svu hranu proizvode sami (usp. ND, br. 267, 1920., i br. 66, 1923.). Iako, kao liberalni list, ND nije pokazivao veliki interes za socijalne probleme seljaka i težaka, pred nove izbore je dokazivao da ih inteligencija treba zastupati i voditi (usp. ND, br. 37, 1923.). HRSS je, nasuprot tome, najveću pažnju posvećivao tim problemima, tvrdeći kako narod mora biti subjekt, a ne objekt političkog djelovanja, kako je, primjerice, navodio i Josip Vandekar u opisu svojih razgovora sa seljacima iz okolice Ljubuškog: Taj je narod i shvatio, da njemu nitko ne može ništa dati, i da nema ni od koga nikakvoga poboljšanja očekivati, nego samo ono što si sam izvojšti, da je zato potrebito, da preuzme kontrolu nad vladom i nad upravom u svoje ruke, a [one] mu [...] pripada[ju] jer je prvi i najjači po broju i po svojoj privrednoj sposobnosti i po svojoj tisućljetnoj seljačkoj kulturi (SD, br. 10, 1923.).

Agitacija HRSS-a na lokalnoj razini utjecala je na uvećanje njegova članstva, no javljao se u mnogih intelektualaca i strah da će nepismeni voditi pismene. S. Radić je na to odgovarao da je stav HRSS-a kako i seljak može postati zastupnik samo ako je pismen (usp. SD, br. 24, 1922.). Veću pozornost ND-a privuklo je sve veće zaoštravanje međunacionalnih odnosa, osobito izraženih nakon objave Memoranduma HB, koji je, navodno, trebao biti upućen Međunarodnoj konferenciji u Genovi. Pritom su ND, kao i srbijanski političari oštro osudili HB i S. Radića zbog traženja pomoći u inozemstvu radi rješavanja međunacionalnih odnosa u Kraljevini SHS. Osudili su i glasove o amputaciji, koji su se potom javili u Srbiji, kao i usvajanje

Branka Boban

139

Zakona o podjeli zemlje na oblasti koji je Vlada inicirala kao odgovor na Memorandum HB, za koji je HB smatrao da vodi parcelizaciji Hrvatske (usp. ND, br. 4-5, 12, 14, 17-

18 i 20, 1922., te Mirošević, 1985.: 85). Ocjenjujući da sukobi između Hrvata i Srba počinju prijetiti opstanku države, ND je podupro organizaciju Sastanka javnih radnika u Sarajevu i Kongresa javnih radnika u Zagrebu, na kojemu su sudjelovali i neki istaknuti demokrati, pa i njihov predsjednik Ljuba Davidović (usp. i NZ, br. 203 i 206-213, 1922.). Kada je Radić nakon tog kongresa prihvatio inicijativu Demokratske stranke (DS), ND je pratio njihove pregovore, započete 5. listopada, a prekinute zbog rezolucije demokrata od 12. listopada 1922. godine, u kojoj se tvrdi da DS neće pregovarati ni sa kime tko ne podupire temelje Vidovdanskog ustava. U ND-u su navodili kako je Radić, nakon Mussolinijeva puča i prijetnje fašista o zauzimanju cijele Dalmacije, nastavio kontakte sa srbijanskim političarima (usp. ND, br. 229 i 233, 1922.), prenoseći i njegov članak s reakcijama na taj puč: u njemu S. Radić piše da je HRSS u sukobu sa srbijanskom vladom, a ne sa srpskim narodom, te da “republikanska Hrvatska” nije defetistička, štoviše “stvorila” je “u zapadnoj Hercegovini, u Lici i u srednjoj Dalmaciji takav blok od pola milijuna svjesnih i neustrašivih hrvatskih seljaka” koji su “pripravni u svako doba na obranu svoga doma i svoje domovine spustiti se poput orlova sa svojih brda i svakog osvajača Dalmacije baciti u more”, pri čemu će im najveći saveznik biti čovječnost koju brane (SD, br. 45, 1922.). Naposljetku, i ND-u je postalo jasno kako tada demokrati i Radić prije svega taktiziraju u namjeri da natjeraju Pašićevu vladu na raspis novih izbora, u čemu su i uspjeli te su oni raspisani za 18. ožujka 1923. godine (usp. ND, br. 236, 254, 261-263, 269-270, 272 i 274, 1922.).

140

Dalmacija između jugoslavenstva i hrvatstva

U ND-u se, međutim, veoma malo piše o krvavim sukobima i incidentima koji su se dešavali u raznim krajevima zemlje tijekom 1922., a posebno pred izbore 1923. godine, pri čemu odgovornost za to dijele između vladinih organa i onih koji su se s njima sukobili. Ipak, u lipnju 1922., a u vezi sa sukobima koje je Organizacija jugoslavenskih nacionalista (Orjuna) izazivala u Subotici, Novom Sadu, Celju, Osijeku, Koprivnici, Crikvenici..., i u ND-u se pitaju ide li Orjuna tragom fašizma (usp. ND, br. 32, 1922.). Tijekom 1922. u ND-u se sve oštrije kritiziraju i PašićPribićevićeva vlada (radi lošeg rada državne uprave, korupcije i nasilja) te, osobito, N. Pašić koji se protivio reviziji Ustava i S. Pribićević koji je odbijao svaki kompromis sa Hrvatima te bio protiv Zagrebačkog kongresa (usp. ND, br. 197-198, 1922.). Pritom se u tom listu, koji, primjerice, smatra Trumbićeve kritike režima opravdanima, izražavaju i razočaranja njegovim stavom da je najveći krivac za stanje u državi srpski ekskluzivizam i njegovim zahtjevom da se, u uvjetima sve jačih pritiska režima na Hrvatsku, Hrvati trebaju složiti u obrani svojih interesa, pa se ND priklanja J. Smodlaki koji i dalje smatra kako Dalmacija mora ostati u Jugoslaviji, čak i kada banska Hrvatska u njoj ne bi bila (usp. ND, br. 151 i 154, 1922.). Stoga u izbornoj kampanji i agitiraju za njega, koji pokušava postaviti Jugoslavensku listu, sastavljenu od sudionika Zagrebačkog kongresa, a kada mu to ne polazi za rukom, kandidira se na listi Oblasnog odbora ZS (usp. ND, br. 42-43 i 48, 1923.), čime zbunjuje svoje glasače – male posjednike, jer priključuje se zemljoradnicima koje je ranije osuđivao zbog poticanja težaka da ne plaćaju najamninu zemljoposjednicima. Rezultati su izbora na razini države predstavljali demokratima veliko razočaranje: dobili su znatno manje glasova i

Branka Boban

141

mandata negoli 1920. godine, a Protić, koji se zalagao za pregovore, ostao je bez mandata, dok su radikali dobili najveći broj glasova i mandata u državi (ipak, znatno manje od polovice), čemu je N. Pašić i težio. HRSS je, pak, opet zabilježio veliki rast, no sada je osvojio značajan broj mandata i u Bosni i Hercegovini te Dalmaciji, u kojima 1920. nije ni postavljao liste. U Dalmaciji su na tim izborima, prema mom proračunu, a na temelju podataka ND-a (prema: Čulinović: 406), postignuti sljedeći rezultati: najviše glasova, od ukupno 105.005, osvojili su HRSS (27.693 glasa/26,4 posto) i radikali (23.907/22,8) (za potonje su, prema ND, br. 65, 1923., glasali 99 posto Srba te državni činovnici i mali posjednici), potom lista Trumbić-Drinković (16.263/15,5) (u Sjevernoj je Dalmaciji ova lista pokupila i glasove HRSSa, jer na njoj su bili i seljaci – članovi HRSS) i demokrati (10.973/10,4) (za njih je uglavnom glasala hrvatska i srpska inteligencija, a u postotku su zadržali glasove, iako su izgubili mandate radi raspršenosti glasova), a najmanje zemljoradnici (9844/9,4), HPS (6690/6,4) (veliki poraz HPS-a, uglavnom od HRSS-a, za kojega su, posebno u Južnoj Dalmaciji, glasali težaci i slobodni seljaci), lista J. Smodlake (6268/5,9) (Smodlakin poraz, pri kojemu nije osvojio mandat, jer u gradovima je dobio malo glasova, a na selu nije imao nikakva utjecaja, značio je i neuspjeh NDa), Radnička stranka (2647/2,5) i invalidi (720/0,7). Inače, držanje liberalnih intelektualaca oko ND prema HRSS i seljacima bilo je očevidno uzrokovano velikim socijalnim i psihološkim jazom između dalmatinske liberalne inteligencije i građanstva te seljaštva. Naime, seljaštvo je, osobito u Zagori, što je bio i najveći problem Dalmacije, a ne transformacija iz predkapitalističkoga u kapitalističko društvo,

142

Dalmacija između jugoslavenstva i hrvatstva

živjelo životom koji se stoljećima nije mijenjao i bio daleko ispod razine življenja ljudi u 20. st.: u Dalmaciji je, u to vrijeme, bilo čak 63 posto nepismenih (usp. Čulinović: 389, Haselteiner: 77-78, i Suppan: 151-158). Intelektualci, iako su načelno hvalili narodnu kulturu, pa i stanovnici priobalnih gradova sumnjali su u sposobnosti Vlaha i prezirali narod, što ilustrira i uzrečica Pusti zeca, ubij Vlaja!, a istodobno nisu bili spremni išta učiniti da stanje promijene.

Popis izvora i literature: Naša zemlja, Split, Novo Doba, Split, i Slobodni Dom, Zagreb, 1920.-1923., te Anderson, Benedict, Nacija, zamišljena zajednica, Zagreb, 1990., Čulinović, Ferdo, Jugoslavija između dva svjetska rata, I. dio, Zagreb, 1961.,

Enciklopedija Jugoslavije, knj. 5., Zagreb, 1988., Gellner, Ernest, Nacije i nacionalizam, Zagreb, 1998., Gligorijević, Branislav, Politička previranja u Demokratskoj stranci na pitanju taktike prema Hrvatskom bloku u drugoj polovici 1922. godine, u: Istorija XX veka, zbornik radova, VIII, Beograd, 1966., Haselsteiner, Horst, Ogledi o modernizaciji u Srednjoj Europi, Zagreb, 1998., Hobsbawm, Eric J., Nacije i nacionalizam, Zagreb, 1993., Jakir, Aleksandar, Dalmatien zwischen den Weltkrieg, München, 1999, Lerotić, Zvonko, Nacija. Teorijska istraživanja društvenog temelja i izgradnje nacija, Zagreb, 1984., Mirković, Mijo, Ekonomska historija Jugoslavije, I.-II., Zagreb - RijekaPula, 1985.,

Branka Boban

143

Mirošević, Franko, Položaj dalmatinskih težaka i njegova borba za zemlju od 1919. do 1929., Radovi Zavoda za hrvatsku povijest, vol. 20., Zagreb, 1987., Mirošević, Franko, Počelo je 1918. godine..., Južna Dalmacija 1918.1929. godine, Zagreb, 1992., Mužić, Ivan, Stjepan Radić u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, Zagreb, 1990., Suppan, Arnold, Oblikovanje nacije u građanskoj Hrvatskoj (1835.1918.), Zagreb, 1999., Šimončić-Bobetko, Zdenka, Agrarna reforma i kolonizacija u Hrvatskoj 1918.-1941. godine, Zagreb, 1997., Šitin, Tonći, Stjepan Radić i Dalmacija, Radovi Zavoda za povijesne znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zadru, sv. 42., Zagreb-Zadar, 2000., i

Život i djelo Ante Trumbića, Zagreb, 1991.

Sažetak Istraživanjem se pokazuje, na primjeru splitskog dnevnika Novo Doba, kako je na proces nacionalne integracije u Dalmaciji, i to ne samo 1920.-1923. godine, utjecao niz činitelja: najznačajniji problemi, uz probleme težaka i malih posjednika, odnosno odgađanje i nedosljednu provedbu agrarne reforme, bili su monokultura, raširena neishranjenost, pa i glad, veliko siromaštvo i zaostalost Zagore, čemu se pridružuje i nespremnost liberalne unitarnojugoslavenski orijentirane inteligencije da se angažira u rješavanju tih problema. Stoga ona nije uspjela utjecati na široke slojeve težaka iz priobalja i seljaka iz Zagore koji su željeli agrarnu reformu i pomoć za gladne, a dobili nemar i teror državnih vlasti, žandarmerije, vojske i jugonacionalističkih organizacija. Pritom je srpsko stanovništvo glasalo za vladajuće radikale i demokrate, a hrvatsko, u početku razmatranog razdoblja, za srpsku Zemljoradničku te Hrvatsku pučku stranku, a potom za Hrvatsku republikansku seljačku stranku (HRSS), koja je obećavala ne samo provedbu poštene agrarne reforme i organizirala pomoć gladnima nego se brinula i za opismenjavanje seljaka, kako bi ih osposobila da se i sami

144

Dalmacija između jugoslavenstva i hrvatstva

politički organiziraju i rade na svome gospodarskom napretku. Usto, HRSS je bio i nositelj borbe protiv unitarizma i centralizma.

Zusammenfassung Diese Untersuchung zeigt am Beispiel der Spliter Tageszeitung Novo Doba, welchen Einfluß eine Reihe von Faktoren auf den Prozeß der nationalen Integration in Dalmatien, und zwar nicht nur zwischen 1920-1923, hatte. Neben den Problemen der Landarbeiter und kleinen Landwirte und der Verschiebung und inkonsequenten Durchführung der Agrarreform gehörten zu den wichtigsten Problemen auch die Monokultur, verbreitete Unterernährung, sogar auch Hunger, große Armut und Rückständigkeit des Hinterlandes (Zagora). Hinzu kommt auch die mangelnde Bereitschaft der unitarisch-jugoslawisch orientierten liberalen Intelligenz, sich für die Lösung dieser Probleme einzusetzen. Deswegen konnte sie auch keinen Einfluß auf breite Bauernschichten im Küstenland und Hinterland (Zagora) haben, die eine Agrarreform und Hilfe für die hungernden verlangten und von staatlicher Herrschaft, Gendarmerie, Armee und jugoslawischen nationalistischen Organisationen nur vernachlässigt oder terrorisiert wurden. Dabei stimmte die serbische Bevölkerung für die regierenden Radikalen und Demokraten, und die kroatische zu Beginn dieser Zeit für die serbische Landwirtschaftliche und die Kroatische Volkspartei (Hrvatska pučka stranka), und danach für die Kroatische Republikanische Bauernpartei (HRSS), die nicht nur die Durchführung einer fairen Agrarreform versprach und Hilfe für die Hungernden organisierte sondern die sich auch um die Bildung der Bauern kümmerte, um ihnen zu ermöglichen, sich selber politisch zu organisieren und sich für ihren wirtschaftlichen Fortschritt einzusetzen. Darüber hinaus gehörte die HRSS zu den Trägern des Kampfes gegen den Unitarismus und Zentralismus.

Summary Research has shown in the example of Split daily newspaper Novo Doba (New Age) that the process of national integration in Dalmatia, and not only in the period 1920 – 1923, was influenced by many factors. Along with the problems of farm labourers and small land

Branka Boban

145

owners, more specifically postponing and inconsistent implementation of the agrarian reform, there were other, more significant problems: one-crop economy, widespread malnutrition, even hunger, great poverty and backwardness of Zagora, coupled with unpreparedness of the liberal pro-unitarian Yugoslav oriented intelligence to take an active part in solving these problems. Therefore, it did not have any influence on the masses of farm labourers and farmers from Zagora who wanted the agrarian reform and help for the hungry and instead got neglect and terror of state authorities, gendarmerie, military and Yugo-nationalist organisations. In addition, Serb population voted for radicals and democrats who were already in power, whereas at the beginning of the period that was analysed Croatian population voted for Serb Peasant Party and Croatian National Party, and later on for Croatian Republican Peasant Party, which was promising not only to implement agrarian reform justly and organised the help for the hungry, but also took part in teaching peasants to read and write in order to enable them to politically organise themselves and work for their own economic progress. Furthermore, Croatian Republican Peasant Party was an active advocate of fight against unitarianism and centralism. .