cvajg-2dio

Svijet sigurnosti

Stasale u miru i tisini Odjednom nas u suijet bace kruti, Plivamo na vala poursini, Sue nas kusa, ponesto nas ljuti, Drugo pak veseli i tako u trenu Mijenjaju se stanja nase duse. Osjecamo, al' osjeti venu, Bucne rijeke zivota ih ruse. Goethe z okusam li iznaci prikladnu formulu za vrijeme prije prvoga svjetskog rata, u kojem sam odrastao, mislim da cu biti najsazetiji ako kazem: bilo je to zlatno doba sigurnosti. Sve je u nasoj gotovo tisucljetnoj monarhiji izgledalo kao sazdano za vjecnost, a sama drzava doimala se poput jamca te trajnosti. Prava sto ih je davala svojim gradanima imala su jamstvo u parlamentu, slobodno biranom zastupstvu naroda, a svaka je duznost bila posve tocno odredena. Nasa novcana jedinica, austrijska kruna, bila je u optjecaju u blistavim zlatnim kovanicama i time jamcila svoju postojanost. Svatko je znao koliko ima, ili koliko mu pripada, sto je dopusteno a sto zabranjeno. Tko je posjedovao imetak, mogao je tocno izracunati koliko c'e mu kamata godisnje donijeti, cinovnik i casnik znali su pak tocno prema kalendaru izracunati godinu svoga promaknuca i godinu odlaska u mirovinu. Svaka je obitelj imala svoj tocno odredeni proracun i znalo se koliko je potrebno za stan i hranu, za Ijetne praznike i reprezentaciju, a osim toga bio je tu i obvezatni manji iznos za nepredvidene stvari, za slucaj bolesti i troskove lijecenja. Tko je posjedovao kudu, smatrao 13

Jucerasnji svijet

ju je sigurnim domom vlastite djece i unuka, imanje i obrt nasljedivali su se s generacije na generaciju; dok je dojence jos lezalo u kolijevci, u kutijicu za ustedevinu ili u stedionicu vec bi se stavljali prvi prilozi za njegov zivotni put, mala »pricuva« za buducnost. Sve je u torn prostranom carstvu bilo cvrsto i nepomicno stajalo na svom mjestu, a iznad svega prastari car; no ako on umre, znalo se (ili se barem vjerovalo) da ce doc'i neki drugi i da se u dobro uskladenom redu nista nec'e promijeniti. Nitko nije vjerovao u ratove, revolucije, prevrate. Sve radikalno, sve nasilno doimalo se nemogucim u to razumno doba. Taj osjecaj sigurnosti bio je najprizeljkivanije dobro milijuna ljudi, njihov zajednicki zivotni ideal. Jedino uz tu sigurnost zivot je bio vrijedan zivljenja i sve siri krugovi zahtijevali su svoj dio toga dragocjenog dobra. U prvo su vrijeme u njemu uzivali samo posjednici, no postupno su do njega dogurale i siroke mase; stoIjece sigurnosti postalo je zlatno doba osiguravateljstva. Ljudi su osiguravali kuc'e od pozara i provala, polja od tuce i nevremena, vlastito tijelo od nesreca i bolesti, kupovali rentu za starost, a djevojcicama u kolijevku stavljali policu kao buducl miraz. Naposljetku su se udruzili cak i radnici, izborili urednu nadnicu i zdravstveno osiguranje, posluga je stedjela za stare dane i uplac'ivala u pogrebnom drustvu novae za vlastiti pokop. Samo onaj tko je bezbrizno mogao gledati u buducnost, uzivao je potpuno u sadasnjosti. U torn dirljivom uvjerenju kako se vlastiti zivot moze do najsitnijeg procijepa ograditi od svake moguc'e provale sudbine bilo je uza svu umjerenost i skromnost svjetonazora i poprilicne, opasne obijesti. Devetnaesto je stoljec'e u svom liberalistickom idealizmu iskreno vjerovalo da se nalazi na pravom i nepogresivom putu prema »najboljem od svih svjetova«. S prezirom se gledalo na ranija vremena i njihove ratove, gladi i revolucije kao na razdoblja u kojima je covjecanstvo jos bilo nezrelo i nedovoljno prosvijec'eno. A sada je bilo samo jos pitanje nekoliko desetljeca e da bi posljednje zlo i nasilje bili konacno nadvladani. Vjera u takav neprekidan, nezadrziv »napredak« u to je doba doista dobila snagu prave religije; ljudi su u taj »napredak« vjerovali vise nego u Bibliju, a njegova su evandelja naizgled danomice neprijeporno dokazivala nova cuda znanosti i tehnike. I uistinu je sveopci napredak potkraj toga miroljubivog stoljeca bivao sve ociglednijim, 14

Svijet sigurnosti

sve brzim, sve raznovrsnijim. Na ulicama su noc'u umjesto turobnih svjetiljki gorjele elektricne zarulje, trgovine su svoj zavodIjivi novi sjaj sirile od glavnih ulica sve do u predgrada, ljudi su zahvaljujuc'i telefonu mogli razgovarati na velike udaljenosti, juriti u kolima bez konja dotad nesluc'enim brzinama, dici se u zrak u ostvarenu Ikarovu snu. Iz otmjenih kuc'a komfor se sirio u gradanske; vodu vise nije trebalo nositi sa zdenca ili iz hodnika, nije vise bilo prijeko potrebno mukotrpno pripaljivati vatru u stednjaku, higijena je uzimala maha, a prljavstina nestajala. Ljudi su bivali Ijepsi, snazniji, zdraviji otkako im je sport poceo celiciti tijelo, sve su se rjede mogli vidjeti na ulicama grbavci, hromi i bogalji, a sva ta cuda bila su zasluga znanosti, tog arhandela napretka. Napredak se ogledao i u drustvenom zivotu; iz godine u godinu pojedinac je stjecao sve vec'a prava, pravosude je postalo blaze i covjecnije, pa cak i problem nad problemima, siromastvo sirokih masa, nije vise izgledao nerjesiv. Sve siri krugovi drustva ostvarivali su pravo glasa, a time ujedno i moguc'nost legalne zastite vlastitih interesa. Sociolozi i profesori natjecali su se u sto zdravijem, pace i sretnijem oblikovanju zivljenja proletarijata stoga i nije cudo sto je to stoljece samodopadno uzivalo u vlastitim postignucima i svako dogotovljeno desetljec'e smatralo tek stubom na putu ka sljedec'em, jos boljem. U barbarske ispade, poput ratova izmedu europskih naroda, vjerovalo se isto tako malo kao i u vjestice i sablasti; nasi su ocevi potpuno bili ispunjeni vjerom u nepogresivu snagu strpljivosti i razumijevanja. Iskreno su vjerovali kako c'e granice sto ih stvaraju razlike izmedu narodnosti i vjeroispovijesti postupno isceznuti u zajednistvu humanosti i time u miru i sigurnosti, tim najveclm dobrima podarenim ljudskom rodu. Lako je danas nama, koji smo rijec »sigurnost« odavno izbacili iz svog rjecnika, s podsmijehom gledati na optimisticku opsjednutost idealistickog narastaja nasih oceva mislju da tehnicki napredak covjecanstva mora neizbjezno poluciti jednako tako brz moralni napredak. Mi koji smo u novom stoljecu naucili da nas nijedan ispad kolektivnog zvjerstva ne iznenaduje, mi koji od svakog novog dana ocekujemo nesto jos gore nego sto je bilo jucer, postali smo mnogo sumnjicaviji glede moguc'nosti moralnog odgoja covjecanstva. Morali smo dati za pravo Freudu kad je u nasoj kulturi, u nasoj civilizaciji, vidio samo tanki sloj sto 15

Jucerasnji svijet

ga svakog trena mogu razoriti destruktivne sile podzemlja, postupno smo se moral! naviknuti zivjeti bez tla pod nogama, bez prava, bez slobode, bez sigurnosti. Odavno smo, boreci se za vlastiti opstanak, odbacili vjeru svojih otaca u brz i neprekinut razvoj covjecnosti; nama, odgajanima na surovosti, cirri se banalnim onaj brzopleti optimizam naocigled katastrofe koja nas je jednim jedinim udarcem gurnula za tisuce godina unatrag u nasim humanim nastojanjima. No ako je to i bio samo privid, bio je to zacudan i plemenit privid kojim su se zanosili nasi ocevi, privid covjecniji i plodonosniji od parola danasnjice. I postoji nesto u meni sto se na neki tajnovit nacin, usprkos svim spoznajama i razocaranjima, ne moze potpuno odvojiti od tog privida. Ono sto coyjek u djetinjstvu upije u sebe iz duha vremena ostaje neizbrisivo. I unatoc svemu sto mi danomice ulazi u usi, sto sam sam ili zajedno sa sudruzima po sudbini dozivio, unatoc svim ponizenjima i iskusenjima, ne mogu se posve odrec'i svoje mladenacke vjere, da c'e svijet ipak jednom ponovno poci naprijed. Cak i iz ponora uzasa u kojem danas besciljno tumaramo poluslijepi, izmucene i slomljene duse, uvijek iznova podizem pogled prema onim starim zvijezdama vodiljama sto su sjale nad mojim djetinjstvom i tjesim se naslijedenim uvjerenjem da ce ovaj pad jednom biti samo meduigra u vjecnom ritmu kretanja prema naprijed. Danas, kad je velika oluja odavno raznijela taj svijet sigurnosti, napokon pouzdano znamo kako je on bio samo kula u zraku. Pa ipak, moji su roditelji zivjeli u njemu kao u kakvoj kuc'i od kamena. Ni jedan jedini put nisu neka oluja ili nekakav ostar vjetar prodrli u toplinu i udobnost njihova zivljenja. Istina jest, bili su i posebno zasticeni: bili su imucni ljudi koji su postupno postajali bogati, pace i vrlo bogati, a to ih je u ono doba pouzdano stitilo sa svih strana. Njihov mi nacin zivota u tolikoj mjeri izgleda tipicnim za takozvano »fino zidovsko gradanstvo«, koje je beckoj kulturi podarilo tako vazne vrednote i iz zahvalnosti za to bilo potpuno istrijebljeno, da pripovijedajuci o njihovom ugodnom i necujnom zivljenju pricam zapravo nesto posve bezlicno: na isti nacin kao i moji roditelji zivjelo je u Becu, u onom stoljecu postojecih vrijednosti, deset ili dvanaest tisuca obitelji. Obitelj moga oca potjecala je iz Moravske. U malim pokrajinskim mjestima zivjele su ondje zidovske zajednice u najboljoj slozi sa seljastvom i sitnim gradanstvom; tako im je bila potpuno 16

Svijet sigurnosti

strana potistenost s jedne i okretna, prodorna nestrpljivost, svojstvena istocnim, galicijskim Zidovima, s druge strane. Krsni i snazni od zivota na selu, koracali su sigurno i mirno svojim putem kao sto seljaci njihova zavicaja koracaju poljem. Oslobodivsi se rano ortodoksne religioznosti, postali su gorljivim zagovornicima onovremene religije »napretka« i bili u politickoj eri liberalizma uvazeni zastupnici u parlamentu. Posto su se iz zavicaja preselili u Bee, neocekivano su se brzo prilagodili visim kulturnim slojevima, a njihov osobni uspon bio je u tijesnoj svezi sa opcim napretkom toga doba. I po tim oblicima prijelaza iz jedne drustvene klime u drugu nasa se obitelj mogla smatrati tipicnom. Moj djed s oceve strane prodavao je manufakturnu robu. A onda je, u drugoj polovici stoljeca, u Austriji otpocela industrijska konjunktura. Mehanicki tkalacki stanovi i strojevi za predenje, uvezeni iz Engleske, doveli su uslijed racionalizacije do nevjerojatnog pojeftinjenja u usporedbi s dotadasnjim rucnim nacinom tkanja, a zidovski trgovci, zahvaljujuc'i trzisnom daru zapazanja i djelatnom pregledu medunarodnog stanja, prvi su u Austriji shvatili nuznost i korisnost prijelaza na industrijsku proizvodnju. Osnivali su, najcesce s malim kapitalom, one na brzinu improvizirane tvornice, u prvo vrijeme na vodenicni pogon, koje su se postupno prosirile u mocnu cesku tekstilnu industriju, premocnu u cijeloj Austriji i na Balkanu. Dok je dakle moj djed kao tipicni predstavnik ranije epohe samo trgovao gotovim proizvodima, moj je otac vec odlucno stupio u novo doba, osnovavsi u sjevernoj Ceskoj u tridesettrecoj godini zivota malu predionicu, koju je godinama polako i oprezno razvijao u poveliko poduzece. Takav oprezni nacin sirenja unatoc primamljivo povoljnoj konjunkturi bio je posve u duhu vrernena. Bio je uz to i posve u skladu sa suzdrzanom i nimalo posjednickoin naravi moga oca. On je usvojio geslo svoje epohe - »safety first«; bilo mu je bitnije da ima »solidno« — jos jedna od krilatica toga vremena — poduzece s vlastitim kapitalom, nego da ga pomoc'u bankovnih kredita i hipoteka prosiri do velikih razmjera. Cijelog zivota ponosio se time da njegovo ime nikada nitko nije vidio niti na nekoj zaduznici niti na mjenici, i da je njegov racun u banci, naravno najsolidnijoj, banci Rothschild, kreditnoj banci, uvijek bio pozitivan. Zazirao je od svake zarade u kojoj bi bila ma i najmanja sjenka rizika i cijeloga svog vijeka nije sudjelovao u poslovnom pothvatu 17

Jucerasnji svijet

zajedno s nekim drugim. To sto se s vremenom bogatio i bivao sve bogatijim, nije mogao zahvaliti vlastitim smionim spekulacijama ill osobito dalekovidnim potezima, nego prihvac'anju opc'enite metode toga opreznog vremena da uvijek trosi samo skroman dio prihoda i shodno tomu iz godine u godinu osnovnom kapitalu dodaje sve znatnije svote. Kao i vecina iz njegovog narastaja, moj bi otac smatrao zabrinjavajuce rasipnim covjeka koji bi lakomisleno trosio vec' i polovicu svojih prihoda »ne misleci na buducnost«, sto je i opet bio stalno spominjan izraz iz toga doba sigurnosti. Zahvaljujuci torn neprekidnom umnazanju dobiti, za imucnog je covjeka bogacenje u toj epohi sve veceg blagostanja bilo stvar pasivnog ponasanja, to vise sto je drzava i od najvecih prihoda uzimala na ime poreza tek nekoliko postotaka, a drzavne i industrijske dionice donosile su visoke kamate. I ta se pasivnost isplacivala. Jos uvijek se nije dogadalo, kao u vremenima inflacije, da stedljiv covjek bude pokraden, a solidan prevaren, i upravo su najstrpljiviji, oni neskloni bilo kakvim spekulacijama, ostvarivali najvec'e dobitke. Zahvaljujuci toj prilagodbi opcem sustavu svoga vremena moj je otac vec u pedesetoj godini zivota slovio za vrlo imucna covjeka cak i u medunarodnim razmjerima. No nacin zivota nase obitelji sa zadrskom je slijedio sve brzi porast imetka. Postupno smo sebi poceli priuscivati sitne udobnosti, preselili se iz manjeg stana u vec'i, u proljece popodnevom unajmljivali kola, putovali drugim razredom spavacih kola, ali tek u pedesetoj godini otac je sebi prvi put dopustio luksuz otputovati s majkom zimi na mjesec dana u Nicu. Sve u svemu, nacin uzivanja u bogatstvu koliko ga covjek ima a ne koliko ga pokazuje ostajao je posve nepromijenjen; i kao milijunas otac nikada nije pusio uvozne cigare nego kao car Franjo Josip svoju jeftinu »Virginiju« - obicni erarski »Trabuco«, a kad bi kartao, uvijek je to bilo za male uloge. Nepokolebljivo je ustrajavao u suzdrzanosti, u svom udobnomi diskretnom nacinu zivota. lako neusporedivo ugledniji i obrazovaniji od vecine svojih kolega — izvrsno je svirao glasovir, pisao vrlo njegovanim i jasnim stilom, govorio francuski i engleski — uporno je odbijao svaku pocast i svaku ponudenu mu pocasnu duznost, za cijelog zivota nije ni prizeljkivao niti prihvatio nikakav naslov, nikakvo odlicje, iako su mu ih kao krupnom industrialcu vrlo cesto nudili. Nikada nikoga ni za sto ne moliti, nikada ne biti prisiljen zamoliti ili zahvaljivati, taj skriveni ponos znacio mu je mnogo vise nego bilo kakva javna pocast. 18

Svijet sigurnosti

No u zivotu svakog covjeka neizbjezno nastupi trenutak kad se u predodzbi vlastitog bitka susrece s likom svoga oca. Ta bitna sklonost prema osobnom, prema anonimnosti nacina zivota, pocinje se u meni sada iz godine u godinu javljati sve snaznije, iako je zapravo u proturjecju s niojim pozivom, koji u neku ruku i ime i licnost silom cini dijelom javnosti. Pa ipak, iz istog skrivenog ponosa oduvijek sam odbijao svaki oblik javne pocasti, nisam prihvatio nikakvo odlicje, nikakav naslov, nikakvu predsjednicku duznost u bilo kakvoj udruzi, nikada nisam bio clan neke akademije, odbora ili ocjenjivackog suda; mucno mi je pace i sjediti uz svecani rucak, a sama pomisao da bih nekoga za nesto trebao zamoliti - pa cak i kad se moja zamolba tice nekog treceg - susi mi usta prije nego sto sam izustio i prvu rijec. Znam koliko su takvi obziri neprimjereni u doba kada covjek moze ostati Slobodan jedino zahvaljujuci lukavstvima i bjegovima i kada, kako je to mudro rekao stari dobri Goethe, »odlicje i pocasni naslov u metezu mogu sprijeciti pokoji udarac«. Medutim, moj otac u meni i njegov skriveni ponos sile me slijediti ga i ne opi-> rati mu se; jer njemu mogu zahvaliti za ono sto mozebitno jedino mogu smatrati posve svojim: osjecaj unutarnje slobode. Moja majka, djevojackim prezimenom Brettauer, bila je drukcijeg, medunarodnog podrijetla. Rodila se u Anconi, u juznoj Italiji, i talijanski je bio jezik njena djetinjstva jednako kao i njemacki; uvijek kada bi s mojom bakom ili sa svojom sestrom govorila o necemu sto posluga nije smjela cuti, govorila bi talijanski. Rizoto i tada jos rijetke articoke, kao i ostale osobitosti juznjacke kuhinje, bili su mi znani vec od najranije mladosti i uvijek kad bih kasnije dolazio u Italiju, od prvog trenutka osjecao bih se kao kod kuc'e. Medutim, majcina obitelj nije bila talijanska, nego svjesno medunarodna; Brettauerovi, prvotno vlasnici banke, razasuli su se - po uzoru na velike zidovske bankarske obitelji, ali, razumije se, u mnogo skromnijim razmjerima - vrlo rano iz Hohenemsa, mjestasca na svicarskoj granici, diljem svijeta. Jedni su posli u St. Gallen, drugi u Bee i Pariz, moj djed u Italiju, jedan od ujaka u New York, i taj im je medunarodni kontakt podario svojevrsnu ugladenost, prosirio obzore i osnazio obiteljski ponos. U toj obitelji nije bilo sitnih trgovaca, nije vise bilo mesetara; bili su tu samo bankari, direktori, profesori, odvjetnici i lijecnici, svaki od njih govorio je nekoliko stranih jezika i prisjecam se kako su 19

Jucerasnji svijet

za stolom kod tete u Parizu bez ikakvih teskoca u razgovoru prelazili s jednog na drugi. Bila je to obitelj koja je vrlo brizljivo »drzala do sebe« i kad bi neka djevojka od siromasnije rodbine stasala za udaju, cijela bi obitelj prikupila pozamasan miraz kako bi sprijecila djevojcinu udaju »ispod nivoa«. Mog su oca kao krupnog industrijalca doduse stovali, no moja majka, iako u najsretnijem braku s njim, nikada nije dopustala da se njegova rodbina izjednacuje s njezinom. Taj ponos da potjecu iz »dobre« obitelji kod svih Brettauerovih nije bilo moguce iskorijeniti, i kad bi u poznijim godinama rieki od njih htio iskazati osobitu naklonost prema meni, izjavio bi s visoka: »Ipak si ti zapravo pravi Brettauer«, kao da time zeli priznati »Ipak si se uvrgao u pravu stranu.« Ta vrsta plemstva, sto su je za sebe prisvajale mnoge zidovske obitelji na osnovi vlastitog osjecaja modi, mog je brata i mene jos kao djecu kadikad zabavljala a kadikad Ijutila. Uvijek iznova slusali bismo da su ovo »fini« a ono »manje fini« ljudi, a kod svakog prijatelja istrazivalo se do u potankosti i podrijetlo rodbine i podrijetlo imetka. To neprestano klasificiranje, zapravo glavna tema svakog obiteljskog i drustvenog razgovora, pricinjalo nam se tada iznimno smijesnim i snobovskim, jer je zapravo kod svih zidovskih obitelji rijec jedino o razlici od pedeset ili stotinu godina: jedni su prije a drugi kasnije napustili isti zidovski geto. Tek mnogo kasnije postalo mi je jasno da taj pojam 'dobre' obitelji, koji je nama djecacima djelovao poput parodisticke farse umjetno stvorene pseudoaristokracije, izrazava jednu od najdubIjih i najtajanstvenijih teznji zidovskog bica. Opcenito se smatra da je bogatstvo stvarni i tipicni zivotni cilj svakog Zidova. Posve pogresno. Obogatiti se, za njega je samo prijelazni stupanj, sredstvo za postizanje pravog cilja, a ni u kojem slucaju sam cilj. Bitno htijenje Zidova, njemu svojstven ideal, jest uspon u sferu duhovnog, u visi kulturni sloj. Vec u istocnom, ortodoksnom zidovstvu, gdje su i slabosti i prednosti cijele rase mnogo ocitije, ta premoc teznje prema duhovnom nad pukim materijalnim dobrima vrlo zorno dolazi do izrazaja: pobozan covjek. znalac Biblije, uziva u zajednici tisucu puta veci ugled od bogatasa; cak i najimuc'niji ce svoju kc'er radije udati za pukog siromaha duhovnjaka nego za trgovca. Ta nadredenost duha proteze se u Zidova jedinstveno kroz sve staleze; cak i najsiromasniji pokucar, koji svoju robu nudi uokolo po svakom vremenu, pokusat ce i uz najvec'a odricanja barem jednom svom sinu omoguciti studij, a cast 20

Svijet sigurnosti

je za cijelu obitelj ako u svojoj sredini iraa nekoga tko se procuo na podrucju duhovnog - bilo profesora, znanstvenika, bilo glazbenika, kao da je on vlastitim postignucem jgod^rio plemstvc) svima ostalima. Postoji nesto u Zidovu, moralno sumnjivom, omrznutom, sitnicavom i neduhovnom, vezanom uza sve oblike trgovine i poslovanja, sto nesvjesno tezi nadic'i sve to i uzdici se u cistiju sferu duha, u kojoj vise ne vlada novae, kao da time zeli - govoreci Wagnerovim rjecnikom - i sebe sama i cijelu rasu otkupiti od prokletstva novca. Stoga se kod Zidova gotovo uvijek teznja za bogatstvom iscrpljuje u dva, najvise tri narastaja, i upravo najmocnije dinastije dozivljavaju da im sinovi nisu skloni preuzeti banke, tvornice, te izgradene i razgranate poslove otaca. Nije cudo da je lord Rothschild postao orintolog, da je jedan Warburg postao povjesnicar umjetnosti, jedan Cassirer filozof, jedan Sassoon pjesnik; svi su oni slijedili isti, nesvjesni nagon za oslobadanjem od pukog zaradivarija novca, a mozda se u tom odrazava i potajna zelja da bijegoni u svijet duha napuste i zidovstvo i ukljuce se u opc'e ljudsko. 'Dobra' obitelj, prisvajajuci takvu oznaku, ima dakle u vidu mnogo vise od iskljucivo drustvenog ugleda; njezin je ideal zidovstvo koje se oslobodilo ili se zeli osloboditi svih mana, skucenosti i uskogrudnosti sto mu ih je nametnuo geto, i to time da se prilagodava drugoj kulturi ili, ako je to moguce, univerzalnoj kulturi. Cinjenica da je taj bijeg u svijet duhovnog neproporcionalnim zaposjedanjem intelektualnih zanimanja zidovstvu postao isto takvom zlom kobi kao i prije njegovo ogranicavanje na svijet materijalnogjedanje od vjecnih paradoksa sudbine zidovske rase. Gotovo ni u jednom gradu Europe teznja za svijetom kulture nije bila toliko strasna kao u Becu. Upravo stoga sto monarhija, sto Austrija vec stoljecima nije pokazivala nikakve politicke ambicije, a nije ni u svojim vojnim pothvatima imala posebnog uspjeha, rodoljubivi se ponos usmjerio na zelju za umjetnickom premoci. Iz starog carstva Habsburgovaca, koje je nekoc vladalo Europom, izdvojile su se odavno najvaznije i najdragocjenije provincije: njemacke i talijanske, flamanske i valonske; netaknut u svom starom sjaju ostao je glavni grad, cuvar dvora, zalog tisucljetne predaje. Rimljani su podigli prve zidine toga grada kao utvrde, kao osmatracnice koje ce latinsku civilizaciju stititi od napada barbara, a vise od tisucu godina kasnije o te se zidine razbio osmanlijski nasrtaj na svijet Zapada. Ovdje su boravili Nibelunzi, ovdje je besmrtno 21

Jucerasnji svijet

sedmozvijezde glazbe svijetlilo cltavom svijetu: Gluck, Haydn i Mozart, Beethoven, Schubert, Brahms i Johann Strauss, ovdje su se stjecali svi tokovi europske kulture; na dvoru, medu plemstvom, u narodu, njemacki se krvno srodio sa slavenskim, madarskim, spanjolskim, talijanskim, francuskim, flamanskim, a genijalnost toga grada glazbe bila je upravo u tome sto je sve te suprotnosti harmonicno stopio u nesto novo, jedinstveno, u austrijsko i becko. Otvoren i podaren posebnim smislom za novo, taj je grad privlacio najrazlicitije silnice, ublazavao njihovu napetost, oslobadao ih i medusobno pomirivao; bilo je ugodno zivjeti ovdje u torn ozracju duhovnog sporazumijevanja, i svaki je gradanin ovoga grada, posve nesvjesno, bio odgajan u duhu nadnacionalnog, kozmopolitskog, odgajan za gradanina svijeta. To umijece prilagodavanja, njeznih i muzikalnih prijelaza, bilo je vidljivo vec u samom izgledu grada. Stoljecima polako rastuci i sirec'i se organski iz zatvorenog kruga, grad je s dva milijuna zitelja bio dovoljno velik da omoguci svu raskos i raznovrsnost velegrada, a da ipak ne bude prevelik i otcijepljen od prirode kao sto su to London ili New York. Posljednje kuc'e grada ogledale su se u mocnoj matici Dunava ili gledale na prostranu ravnicu, ili se pak gubile u vrtovima i poljima, ili opet uspinjale uz blage brezuljke posljednjih, zelenilom suma omedenih izdanaka Alpa; jedva da se moglo osjetiti gdje pocinje priroda a gdje grad, jedno je prelazilo u drugo bez otpora i proturjecja. U sredistu se pak primjec'ivalo kako se grad sirio poput debla sto dodaje god na god; a umjesto starih zidina utvrde sredisnju, najdragocjeniju jezgru okruzivala je Ringstrasse sa svojim raskosnim zdanjima. Unutar nje stare su palace dvora i plemstva u kamenu cuvale povijest; ovdje kod Lichnowskih svirao je Beethoven, ovdje kod Esterhazyja gost je bio Haydn, ondje u starom Sveucilistu prvi je put zazvucalo Haydnovo »Stvaranje svijeta«, Hofburg je vidio generacije careva, a Schonbrunn Napoleona; u katedrali Svetog Stjepana ujedinjeni su krscanski knezovi na koljenima zahvaljivali Bogu za spas od Turaka; Sveuciliste je u svojoj zgradi vidjelo bezbrojne blistave umove znanosti. A izmedu svega toga uzdizala se ponosna i raskosna nova arhitektura svjetlucavih avenija i bljestavih trgovina. Medutim, staro se ovdje nije sukobljavalo s novim, kao sto se ni klesani kamen nije sukobljavao s netaknutom prirodom. Bilo je divno ovdje zivjeti, u ovom gradu koji je gostoljubivo prihvacao sve strano i rado poklanjao sebe. U njegovu zraku, punom 22

Svijet sigurnosti

vedrine Pariza, bilo je lako i prirodno uzivati u zivotu. Jer Bee je bio, i to se zna, grad uzitaka, a sto je kultura doli izmamljivanje onog najfinijeg, najnjeznijeg, najsuptilnijeg iz grube materije zivota uz pomoc umjetnosti i ljubavi? Ljudi toga grada, sladokusci u pitanjima kulinarstva, Ijubitelji dobrog vina, hladnog, trpkog piva, biranih kolaca i torti, imali su velike prohtjeve i u suptilnijim uzicima. Glazba, pies, kazaliste, druzenje, ukusno i dopadljivo ponasanje, sve se to ovdje njegovalo kao posebna vrsta umjetnosti. Ni u zivotu pojedinca, a niti cijele zajednice nisu na prvom mjestu bili vojska, politika ili gospodarstvo; ono sto bi prosjecni becki gradanin svakog jutra najprije procitao u novinama nisu bile raspre u parlamentu ili dogadaji u svijetu nego program kazalisnih kuc'a, koje su u usporedbi s drugim gradovima iniale neshvatljivu vrijednost u javnom zivotu. Carski je teatar, Burgtheater, bio naime za Becanina i Austrijanca mnogo vise od obicne pozornice na kojoj su glumci igrali kazalisne komade; bio je to mikrokozmos koji je odrazavao makrokozmos, saroliki odraz u kojem je drustvo samo sebe promatralo, bio je to jedini pravi »kortes« dobrog ukusa. Dvorski je glumac gledaocu bio uzorom u odijevanju, pokazivao mu kako treba uc'i u prostoriju, kako c'e voditi konverzaciju, kakve ce rijeci upotrijebiti kao covjek od ukusa, a kakve ne. Kazaliste nije bilo samo mjesto zabave nego ziv i rjecit primjer dobrog ponasanja, pravilnog govora, a sve ono sto je bilo i u najdaljoj vezi s dvorskim kazalistem bilo je okruzeno aurom postovanja kao kakvom svetackom aureolom. Ministar predsjednik ili najbogatiji veleindustrijalac mogli su u Becu prolaziti ulicom a da se nitko za njima ne bi ni osvrnuo, ali dvorskog glumca, opernu pjevacicu - njih bi odmah prepoznala svaka prodavacica i svaki fijakerist; mi djecaci s ponosom smo jedni drugima pricali kako smo u prolazu vidjeli nekoga od njih (cije smo slike i autograme svi skupIjali), a taj je kult licnosti isao tako daleko da se prenosio i na njihovu okolinu: Sonnenthalov1 frizer ili fijakerist Josefa Kainza2 bili su uglednici kojima su svi potajno zavidjeli; mladi kicosi ponosili su se cinjenicom da su sivali odijela kod krojaca svojih uzora. Svaka obljetnica, svaki pokop nekog od velikih glumaca bio je 1 Adolf Ritter von Sonnenthal (1834-1896), glumac, reziser i direktor Burgtheatera, dobio plemstvo za svoj kazalisni rad. (nap. prev.) 2 Josef Kainz (1858-1910), glumac Burgtheatera. (nap. prev.)

23

Jucerasnji svijet

dogadaj i zasjenjivao sva politicka zbivanja. Najveci san svakog beckog knjizevnika bio je da mu djela budu izvedena u Burgtheateru, jer je to znacilo neku vrstu dozivotnog plemstva i ukljucivalo citav niz pocasti kao sto su bile dozivotne besplatne ulaznice, pozivi na sve sluzbene priredbe; covjek je tako postajao gostom u jednoj od carskih kuca ijos se uvijek sjec'am svecanog cina kojim je meni bila ukazana ta cast. Prije podne me je direktor Burgtheater a pozvao k sebi u ured da mi — nakon prethodne pismene cestitke — i usmeno priopci kako mi je drama prihvacena za izvodenje u Burgtheateru; kad sam uvecer stigao kuc'i, cekala me je njegova posjetnica. On je meni, dvadesetsestogodisnjaku, uzvratio formalni posjet; kao autor u carskom kazalistu postao sam vec samim prihvacanjem moga djela za izvedbu »Gentlemanom«, a direktor carske institucije bio je prema meni duzan odnositi se aupair1. A ono sto se dogadalo u kazalistu posredno je pogadalo svakog pojedinca, pa cak i onoga tko s tim nije imao nikakve izravne veze. Sjecam se primjerice iz najranije mladosti kako je jednog dana nasa kuharica suznih ociju utrcala u sobu: upravo su joj bili ispricali da je umrla Charlotte Wolter - glasovita prvakinja Burgtheatera. Groteskno u toj neobuzdanoj tuzi bilo je naravno to sto ta stara, polupismena kuharica ni jedan jedini put u zivotu nije bila u otmjenom Burgtheateru, a Wolterovu nije vidjela vlastitim ocima ni na sceni ni u javnosti; ali velika nacionalna glumica u Becu je u tolikoj mjeri bila svojina cijeloga grada da su cak i oni koji s njom nisu imali nikakve veze njenu smrt osjecali kao katastrofu. Svaki gubitak, svaka smrt nekog omiljenog pjevaca ili umjetnika neminovno su prerastali u opcenarodnu zalost. Kad je razrusen stari Burgtheater, u kojem se prvi put zaorio Mozartov »Figarov pir«, cijelo se becko drustvo kao pri pokopu okupilo u dostojanstvenoj potresenosti u njegovim prostorijama; a tek sto se zastor spustio, svi su pojurili na pozornicu da ugrabe barem trijescicu od dasaka na kojima su igrali njihovi omiljeni umjetnici, te je kao kakvu svetinju odnesu kuc'i. Jos desetljecima kasnije u desecima gradanskih kuca mogli su se nac'i ti neugledni komadici drva pohranjeni u skupocjenim kutijama, kao sto se u crkvama cuva iverje svetog kriza. Ni mi nismo postupili nimalo razumnije kad su rusili takozvanu dvoranu Bosendorfer. Ta mala 1

Kao prema sebi ravnom. (nap. prev.)

24

Svijet sigurnosti

dvorana, u kojoj su se iskljucivo odrzavali koncerti komorne glazbe, bila je ustvari posve beznacajno zdanje bez ikakve arhitektonske vrijednosti, nekadasnja skola jahanja kneza Liechtensteina, jednostavnim drvenim oblogama adaptirana za glazbene svrhe. Medutim, ta je dvorana imala rezonanciju poput stare violine i za poklonike glazbe bila posvec'eno mjesto, jer su u njoj koncertirali Chopin i Brahms, Liszt i Rubinstein, a mnogi su glasoviti kvarteti ovdje bili izvedeni prvi put. I sada je trebala ustupiti mjesto nekoj novoj gradevini; nama, koji smo ovdje proveli nezaboravne trenutke, bilo je to posve neshvatljivo. Nakon sto su utihnuli posljednji taktovi Beethovena, sto ga je kvartet Rose svirao divotnije nego ikad, nitko nije ustajao. Galamili smo i pljeskali, neke su zenejecale u ganucu, nitko nije zelio shvatiti da je to rastanak. Ugasili su svjetla u dvorani e da bi nas rastjerali, no nitko od cetiri ili pet stotina glazbenih fanatika nije napustao svoje mjesto. Pola sata, sat, ostali smo tako, kao da svojom prisutnoscu zelimo iznuditi ocuvanje starog, posvecenog prostora. A kako smo se kao studenti peticijama, demonstracijama, napisima, borili da se ne unisti kuc'a u kojoj je umro Beethoven! Svaka od tih povijesnih kuc'a u Becu bila je kao dio duse koju vam netko pokusava istrgnuti iz tijela. Ta fanaticna ljubav prema umjetnosti, a posebice prema kazalistu, vladala je u Becu u svim stalezima. Zapravo je Bee u svojoj stoljec'ima dugoj tradiciji bio posve jasno uslojen, ali istovremeno — kako sam to jednom napisao — i iznimno dobro harmoniziran grad, nalik skladnom orkestru. Dirigentski podij jos uvijek je pripadao carskoj kuci. Carski Burg nije bio samo srediste u prostornom smislu, nego i u kulturnom smislu centar visenacionalne monarhije. Oko te tvrdave tvorile su palace austrijskog, poljskog,^ .eskog, madarskog visokog plemstva neku vrstu drugog zastitnog zida. Zatim je slijedilo »fmo drustvo«: nize plemstvo, vise cinovni-•^0, industrijalci i »stare obitelji«, a nakon njih sitno gradanstvo : proletarijat. Svi ti slojevi zivjeli su u svojim krugovima, pa cak i u svojim predjelima grada: visoko plemstvo u palacama u sredi§ru, diplomati u trec'em okrugu, industrijalci i trgovci u blizini Ringstrasse, sitno gradanstvo u unutarnjim okruzima, od drugog i j devetog, a proletarijat u predgradu. No svi su se ophodili sa svirna u kazalistu i za velikih svecanosti, primjerice za cvjetnog kor:a u Prateru, gdje je tristo tisuc'a ljudi odusevljeno pozdravljalo 25

Jucerasnji svijet

»gornjih deset tisuca« u njihovim divno ukrasenim koeijama. U Becu je sve sto je bilo sareno i poprac'eno glazbom bilo povod za svecanost: i crkvene procesije, kao ona za Tijelovo, vojne smotre, »dvorska glazba«; cak su i pokopi nalazili odusevljenu publiku, i svaki Becanin, koji je drzao do sebe, prizeljkivao je »lijep sprovod« s raskosnim kolima i sto brojnijom pogrebnom povorkom; pravi je Becanin cak i vlastiti pokop pretvarao u predstavu za druge. Ta osjetljivost za sve sareno, zvucno, svecano, to uzivanje u kazalisnom kao obliku zivotne igre i odraza zivota, bilo na pozornici ili u stvarnim prostorima, ujedinjavalo je citav grad. Nije bilo nimalo tesko naci zamjerki toj »teatromaniji« medu Becanima, koja je u otkrivanju i najsitnijih pojedinosti iz zivota svojih ljubimaca ponekad doista prelazila u grotesku, a nase austrijsko ravnodusje u politici, zaostalost u gospodarstvu u usporedbi s odlucnim njemackim susjedom moglo se mozebitno jednim dijelom i pripisati toj pretjeranoj sklonosti uzivanju. Ali na podrucju kulture to je naglasavanje umjetnickih dogadanja stvorilo nesto jedinstveno - nevjerojatno stovanje svakog umjetnickog ostvarenja u prvom redu, a potom, kroz stoljetnu praksu, iznimnu upuc'enost, te zahvaljujuci upravo toj upucenosti naposljetku iznimno visoku razinu u svim kulturnim djelatnostima. Umjetnik se uvijek najbolje osjeca, a i dobiva najvise poticaja upravo ondje gdje ga cijene ili cak precjenjuju. Umjetnost dozivljava vrhunac ondje gdje postaje zivotnom potrebom cijelog naroda. I tako, kao sto su Firenca i Rim u doba renesanse privlacili slikare i stvarali od njih svjetske velicine, jer je svaki od njih osjecao da samo u neprestanom natjecanju pred ocima cijeloga gradanstva mora nadmasiti i sve druge i sebe sama, tako su isto i glazbenici i glumci u Becu bili svjesni svoje vrijednosti u gradu. U beckoj Operi, u beckom Burgtheateru nista se nije previdalo; svaka pogresna nota odmah bi bila primijecena, svaki pogresni ulazak prigovoren, svako skracivanje izvrgnuto pogrdi, i taj nadzor nisu provodili samo profesionalni kritici na praizvedbama, nego iz dana u dan i budno, neprestanim usporedivanjem izostreno uho cjelokupne publike. I dok je u politickom, administrativnom i moralnom zivotu sve bilo prilicno lagodno, a ljudi dobrohotno ravnodusni prema svakojakim povrsnostima i blagonakloni u pogledu svakojakih prijestupa, u stvarima umjetnosti nije bilo milosti: tu je na kocki bila cast grada. Svaki pjevad, svaki glumac, svaki 26

Svijet sigurnosti

glazbenik morao je naprestano davati sve od sebe ili bi propao. Bilo je divno biti Ijubimac Beca, ali to nije bilo lako ostati: popustanje se nije prastalo. Svaki od nas je u tim mladim godinama izgradio ostra, neumoljiva mjerila umjetnickih ostvarenja za cijeli zivot. Tko je u Operi pod vodstvom Gustava Mahlera upoznao celicnu stegu u najsitnijoj pojedinosti, kod filharmonicara ushicenost i pomnju u sviranju kao nesto samo po sebi razumIjivo, taj je danas vrlo rijetko posve zadovoljan nekom kazalisnom ili glazbenom izvedbom. No time smo ujedno naucili da i sami sebe strogo sudimo u vlastitom umjetnickom stvaralastvu: uzorom nam je bila i ostala razina kakvu su mladi umjetnici u rijetko kojem gradu na svijetu morali zadovoljiti. Ali to je poznavanje pravog ritma i poleta bilo duboko usadeno i u narodu, jer je cak i »mali« covjek, sjedeci u wHeurigenu*1, od glazbenika zahtijevao isto tako dobru glazbu kao sto je od gostionicara zahtijevao dobro vino; u Prateru je i opet puk posve tocno znao koja vojna kapela najbolje »prasi«, da li »Deutschmeister« ili Madari; tko je zivio u Becu vec je iz samog zraka upio u se osjecaj za ritam. I isto tako kao sto se ta muzikalnost kod nas knjizevnika ogledala u osobito njegovanoj prozi, kod drugih je osjecaj za takt ulazio u ponasanje u drustvu i u svakodnevni zivot. Becanin bez osjecaja za umjetnost i smisla za formu bio je nezamisliv u takozvanom »fmom drustvu«, ali cak i u nizim stalezima poprimao je i onaj najsiromasniji izyjestan instinkt za Ijepotu iz same prirode, iz ljudske vedrine, i prenosio ga u svakidasnji zivot; nije bilo moguc'e biti pravim Becaninom bez te ljubavi prema kulturi, bez tog smisla, istodobno i uzivalackog i ispitivackog, za najsvetiju suvisnost zivota. Medutim, za Zidove prilagodavanje uvjetima naroda ili zemlje u kojoj borave nije samo izvanjska zastitna mjera, nego i duboka unutarnja potreba. Njihova zelja za domovinom, za smirenjem, za predahom, za sigurnoscu, za prisnoscu sili ih da se strasno vezuju uz kulturne sredine. I jedva da se igdje - osim u Spanjolskoj u petnaestom stoljecu - takva veza uspostavila sretnije i plodonosnije nego u Austriji. Boravecl vise od dvije stotine godina u carskom gradu, Zidovi su se ovdje susretali s vedrim, pomirljivim pukom koji je pod povrsinom neobveznog krio isti duboki poriv 1 Tip pucke

tocionice, pretezito u beckom predgradu Grinzing. (nap. prev.)

27

Jucerasnji svijet

za duhovnim i estetskim vrijednostima, toliko vazan i Zidovima samima. A nasli su u Becu i vise od toga. U posljednjem je stoIjecu briga za umjetnost izgubila svoje stare cuvare i zastitnike: carski dvor i aristokraciju. Dok je u osamnaestom stoljecu kci Marije Terezije u glazbi poducavao Gluck, Josip II. s Mozartom vodio raspre o njegovim operama, Leopold III. i sam skladao, kasniji carevi Franjo II. i Ferdinand nisu imali nikakvih sklonosti prema umjetnosti, a nas car Franjo Josip, ne procitavsi, pa cak i ne uzevsi u ruku u svojih osamdeset godina nijednu knjigu osim vojnog imenika, otvoreno je izrazavao odbojnost prema glazbi. Isto je tako i visoko plemstvo napustilo svoj negdasnji polozaj zastitnika: prosla su bila zlatna vremena kada su Esterhazyjevi primili pod okrilje Haydna, kad su se Lobkowitzi, Kinskyjevi i Waldsteinovi natjecali u cijoj ce palaci biti praizvedba Beethovenova djela, kada se grofica Thun spustila na koljena pred demonskim umjetnikom preklinjuci ga da ne zabrani izvodenje »Fidelija« u Operi. Wagner, Brahms i Johann Strauss ili Hugo Wolf vise nisu medu visokim plemstvom nalazili ni najmanju podrsku; da bi se nlharmonijski koncerti odrzavali na staroj razini, da bi slikari i kipari uopc'e mogli prezivjeti, za to se sada moralo pobrinuti gradanstvo, i upravo se zidovsko gradanstvo dicilo i ponosilo time sto je medu prvima moglo pomoci da se slava becke kulture odrzi u starom sjaju. Oduvijek su Zidovi voljeli taj grad i sazivjeli su se s njim do u dubinu duse, ali tek zahvaljujucl ljubavi za becku umjetnost osjetili su se potpuno prihvacenima i pravim Becanima. U javnom zivotu imali su inace zapravo vrlo malo utjecaja; sjaj carskog dvora zasjenjivao je svako privatno bogatstvo, visoki polozaji u drzavnoj upravi bili su nasljedni, diplomacy a rezervirana za aristokrate, vojska i visoko cinovnistvo za stare obitelji, pa Zidovi nisu ni pokusavali uc'i u te povlastene krugove. S osjecajem za mjeru postovali su tradicionalne prednosti kao nesto samo po sebi razumljivo; sjec'am se primjerice kako je otac cijelog zivota izbjegavao jesti kod »Sachera« i to ne iz stedIjivosti - jer je razlika prema drugim hotelima bila smijesno mala — nego iz onog prirodnog osjecaja distance; bilo bi mu neugodno i djelovalo bi neprimjereno sjediti stol do stola s princom Schwarzenbergerom ili Lobkowitzem. Samo su prema umjetnosti svi imali ista prava, jer je Ijubav prema umjetnosti u Becu slovila za zajednicku obvezu svih, a neizmjeran je udio sto ga je zidovsko 28

Svijet sigurnosti

gradanstvo imalo u pomaganju i podrzavanju becke kulture. Oni su bill prava publika, punili su kazalista, koncerte, kupovali knjige, slike, posjecivali izlozbe i sa svojim prilagodljivim, predajom neopterecenim smislom bill posvuda pobornici i zagovornici svega novog. Gotovo sve velike umjetnicke zbirke devetnaestog stoljeca osnovali su upravo oni, gotovo sve umjetnicke pokusaje omogucili su oni; bez neprestanog poticajnog zanimanja zidovskog gradanstva Bee bi, zbog ravnodusnosti dvora, aristokracije i krscanskih milijunasa, koji su radije drzali ergele trkaclh konja i uprilicivali lovove nego poticali umjetnost, u istoj mjeri zaostajao u umjetnosti za Berlinom kao sto je Austrija politicki zaostajala za Njemackim Carstvom. Tko je u Becu zelio ostvariti nesto novo, tko je kao gost izvana u Becu trazio razumijevanje i publiku, bio je upucen na to zidovsko gradanstvo; kad je jedan jedini put u doba antisemitizma poduzet pokusaj osnutka takozvanog »nacionalnog kazalista«, nije za taj pothvat bilo moguc'e iznac'i ni autore ni glumce, a ni gledaoce; nakon nekoliko mjeseci »nacionalno kazaliste« jadno je propalo i upravo na torn primjeru postalo je prvi put svima jasno: devet desetina od onoga sto je svijet slavio kao becku kulturu devetnaestog stoljeca bila je kultura koju je poticalo, hranilo ili samo stvaralo zidovsko gradanstvo. Upravo posljednjih godina naime - slicno kao i u Spanjolskoj uoci isto tako tragicne propasti - becki su Zidovi postali i umjetnicki djelatni, ali ni u kojem slucaju na osobeno zidovski nacin, nego su zapravo zahvaljujuci nevjerojatnoj mocl uzivljavanja onom austrijskom i beckom podarili najsnazniji izraz. Goldmark, Gustav Mahler i Schonberg postali su u glazbenom stvaralastvu medunarodne licnosti. Oscar Strauss, Leo Fall, Kalman doveli su tradiciju valcera i operete do novog procvata, Hofmannsthal, Arthur Schnitzler, Beer-Hofmann, Peter Altenberg podigli su becku knjizevnost na europsku razinu kakvu nie bila dosegla ni u doba Stiftera i Grillparzera. Sonnenthal i Max Reinhardt pronijeli su slavu kazalisnog grada diljem cijelog svi;eta. Freud i ostale velicine s podrucja znanosti svratile su poglede na staro slavno Sveuciliste - posvuda su kao znanstvenici, virtuozi, slikari, redatelji i arhitekti, kao novinari zauzimali neprijeporno visoke i najvise polozaje u duhovnom zivotu Beca. Svojom strastvenom ljubavlju prema torn gradu, svojom, zeljom za crilagodivanjem uspjeli su se potpuno uklopiti i bili su sretni sto 29

Jucerasnji svijet

sluze slavi Austrije. Osjecali su svoje austrijanstvo kao poslanje pred svijetom i - potrebito je to iz razloga pravednosti i postenja i ponoviti - dobar dio, ako ne i preteziti dio onoga cemu se Europa, cemu se Amerika danas divi kao izrazu ozivljene austrijske kulture u glazbi, knjizevnosti, kazalistu, umjetnickom obrtu, stvoren je iz beckog zidovstva, koje je opet u torn doprinosu dostiglo vrhunac svoje tisucljetne duhovne teznje. Stoljecima besciljna intelektualna energija spojila se ovdje s vec pomalo umornom tradicijom, hranila je, ozivila, usavrsila, osvjezila novom snagom i neumornim poletom; tek c'e iduc'a desetljeca pokazati kakav je zlocin pocinjen Becu time sto se taj grad, cija su kultura i smisao bili upravo u susretu najheterogenijih elemenata, u njegovoj duhovnoj internacionalnosti, pokusalo nasilno nacionalizirati i provincijalizirati. Jer genij Beca - osebujno muzikalan - oduvijek je u sebi uskladlvao sve nacionalne, sve jezicne suprotnosti, njegova je kultura bila sinteza svih zapadnjackih kultura; tko je ondje zivio, osjecao se slobodnim od ograda i predrasuda. Nigdje nije bilo lakse biti Europljaninom i znam da dobrim dijelom imam zahvaliti torn gradu, koji je vec u doba Marka Aurelija branio rimski, univerzalni duh, sto sam rano naucio njegovati u srcu ideju zajednistva kao najvec'e blago. Zivjelo se dobro, zivjelo se lagodno i bezbrizno u torn starom Becu, a Nijemci na sjeveru gledali su pomalo srdito i prezirno na nas susjede s Dunava, koji su, umjesto da budu »marljivi« i drze se cvrstog reda, uzivali u zivotu, dobro jeli, veselili se na svecanostima i u kazalistu i uz to stvarali velicanstvenu glazbu. Umjesto njemacke »marljivosti« koja je naposljetku zagorcila i razorila zivot svim drugim narodima, umjesto tog neobuzdanog htijenja da budu ispred svih, te teznje prema napretku, u Becu se uzivalo u lagodnu cavrljanju, njegovalo se ugodno druzenje i s dobrohotnom, pa cak i pomalo lijenom blagonaklonoscu bez imalo zavisti dopustalo svakom da dode na svoje. »Zivjeti i pustiti druge da zive« bilo je glasovito becko geslo, i ono mi jos i danas djeluje covjecnije nego svi drugi kategoricki imperativi. Bilo je to geslo koje se dokazivalo u svim krugovima. Bogati ili siromasni, Cesi ili Nijemci, Zidovi ili krscani zivjeli su unatoc povremenim zadjevicama u miroljubivu zajednistvu, pa cak su i politicki i socijalni pokreti bili liseni one jezive mrznje sto je tek kao otrovni ostatak prvoga 30

Svijet sigurnosti

svjetskog rata prodrla u krvotok vremena. U staroj se Austriji sukobljavalo kavalirski, jedni su druge grdili u novinama, u parlamentu, ali bi nakon svojih ciceronskih tirada isti ti zastupnici prijateljski sjedili uz pivo ili kavu i jedan drugome govorili ti; cak kad je i Lueger kao voda antisemitske stranke postao gradonacelnikom, u privatnom se druzenju nista nije ni najmanje promijenilo, a moram priznati da ja kao Zidov nisam dozivio nikakav prezir ni otpor u skoli, niti na sveucilistu, a ni kao pisac. Mrznja jedne drzave prema drugoj, jednog naroda prema drugom, jednog drustva za kavanskim stolom prema drugom, nije nas svakodnevno zaskakivala iz novina, nije odvajala covjeka od covjeka i naciju od nacije; tadajos onaj osjecaj krda i gomile nije bio tako gnusno jak u javnom zivotu kao sto je danas; sloboda u postupcima svakog pojedinca bila je — danas jedva da je to i zamislivo posve razumljiva stvar; trpeljivost se tada nije smatrala slaboscu i mekustvom nego hvalevrijednom etickom osobinom. Vijek u kojem sam roden i odgojen nije naime bio vijek strasti. Bio je to sredenijytiet j asnejlojeyitostji blagih prij elaza, svijet lisen uzurbanosti. Ritam novih brzina nije se jos bio prenio sa strojeva, automobila, telefona, radija, zrakoplova na covjeka, vrijeme i starosna dob imali su svako svoja mjerila. Zivjelo se sporije, a ako pokusam sebi predociti likove odraslih, koji su gospodarili mojim djetinjstvom, primjecujem da su mnogi od njih vrlo rano postali korpulentni. Otac, ujak, moji ucitelji, prodavaci u trgovinama, filharmonicari za svojim notnim stalcima, bili su vec u cetrdesetoj ugojeni, »casni« muzevi. Koracali su polako, govorili odmjereno i u razgovoru gladili svoje njegovane, cesto vec prvim sjedinama prosarane brade. No sjedine su bile samo novi znak dostojanstva i »covjek u godinama« svjesno bi izbjegavao ste i neobuzdanost mladih kao nesto neprilicno. Cak i u svom najranijem djetinjstvu, dok otac jos nije bio napunio cetrdesetu, ne pamtim da sam ga ikada vidio kako se zurno uspinje ili spu~ta stepenicama ili bilo sto cini u zurbi. Hitnja nije bila samo nesto neotmjeno, nego je stvarno bila i nepotrebna, jer se u torn graianski ustaljenom svijetu s njegovim nebrojenim osiguranjima : zastitama nikada nije dogodilo nesto iznenadno; nedac'e sto su se zbivale vani, na rubu svijeta, nisu prodirale kroz dobro podstavljen zid »sigurnog« zivota. Burski rat, Japansko-ruski rat, pa :ak i Balkanski rat nisu prodrli ni palac duboko u egzistenciju 31

Jucerasnji svijet

mojih roditelja. Preskakali su izvjestaje s bojista u dnevnim novinama na isti nacin kao i sportski odjeljak. I doista, sto ih se ticalo to sto se dogadalo izvan Austrije, sto je to mijenjalo u njihovu zivotu? U njihovoj Austriji toga doba zatisja nije bilo drzavnih prevrata, nije bilo naglih padova vrijednosti; ako bi katkad dionice na burzi pale za cetiri ili pet postotaka, to bi se vec nazivalo »slomom« i namrstena ceia govorilo se o »katastrofi«. Vise iz navike nego iz stvarnog uvjerenja tuzili su se na »visoke« poreze, a oni su u usporedbi s onima poslije rata de facto bili neka vrsta sitne napojnice drzavi. U oporukama se do u potankosti izracunavalo kako unuke i praunuke zastititi od gubitka inianja, kao da vjecne sile nekom nevidljivom obveznicom jamce sigurnost, a u meduvremenu covjek ugodno zivi i mazi svoje sitne brige kao kakve domace zivotinje, kojih se ustvari i ne boji. Zbog toga se uvijek i protiv volje moram smijati kad mi slucaj tutne u ruke novine iz tih dana, pa citam u uzbudenom tonu pisane clanke o opcinskim izborima, prisjetim se kazalisnih komada u Burgtheateru i njihovih sitnih problemcica ili nerazmjernog uzbudenja u nasim mladalackim rasprama o zapravo beznacajnim stvarima. Kako su liliputanske bile sve te brige, kako tiho to doba! Da, bilo je bolje narastaju mojih roditelja i praroditelja; zivjeli su svoj zivot mirno, pravilno i jasno od pocetka do kraja. Pa ipak, ne znam da li im na tome zavidim. Jer tako su zivotarili s onu stranu svih istinskih gorcina, svih hirova i udara sudbine, vegetirali mimo svih onih kriza i problema sto razdiru srce, ali ga istovremeno i nevjerojatno sire! Kako malo su znali, uljuljani u sigurnost, posjednistvo i lagodu, da zivot moze biti i prekomjernost i napetost i vjecna neocekivanost i napustanje uhodanih kolotecina; u svom dirljivom optimizmu i liberalizmu nisu mogli ni slutiti kako svaki novi dan sto svice pred nasim prozorom moze razoriti nas zivot. Cak ni u najmracnijim snovima nisu mogli sanjati koliko covjek moze biti opasan, ali niti koliko snage posjeduje u sebi da prezivi opasnosti i odoli iskusenjima. Mi, gonjeni svim brzacima zivota, mi, otrgnuti od svojih korijena, mi koji uvijek pocinjemo iznova ondje gdje su nas dotjerali do kraja, mi, zrtve ali i poslusni sluge neznanih misticnih sila, mi za koje je lagoda postala nedostiznom bajkom, a sigurnost djetinjim snom - mi smo osjetili napetost medu stozerima svijeta i jezu yjecito^novog svakom zilicom vlastita tijela. Svaki trenutak nasih goama bio je vezan uz sudbinu 32

Svijet sigurnosti

svijeta. Patec'i i radujuci se zivjeli smo u vremenu i povijesti daleko izvan granica naseg osobnog sitnog bitka, dok su se oni prije nas ogranicavali vec sami u sebi. Stoga svaki od nas, pa cak i onaj najneznatniji iz naseg narastaja, zna danas tisucu puta vise o zbilji od najmudrijeg medu nasim predima. No nista nam nije bilo poklonjeno; za sve smo platili punu i postenu cijenu.