Cuda Zivota - j. g. Ballard

J. G. Ballard Čuda života OD ŠANGAJA DO SHEPPERTONA, AUTOBIOGRAFIJA Naslov izvornika: J. G. Ballard Miracles of Life Shanghai to Shepperton An Autobiography

Za Fay, Beu i Jima

PRVI DIO

Šangajsko došašće (1930.) Rodio sam se 15. studenog 1930. u šangajskoj Općoj bolnici, teškim porodom što gaje moja krhka majka uskih bokova godinama poslije voljela opisivati kao nešto što je u sebi skrivalo dublju poruku o većim razmjerima nerazboritosti svijeta u cjelini. Za objedom bi mi počesto pripovijedala kako mi je glava nakon poroda bila grdno izobličena te da ima dojam kako to djelomice može objasniti moju hirovitu narav dok sam još bio tinejdžer i mladić (prijatelji liječnici kažu da takav porod zapravo nije ni po čemu izniman). Moja sestra Margaret došla je na svijet carskim rezom u rujnu 1937., no nikada nisam čuo majku da tome pripisuje ikakvo veće značenje. Živjeli smo u aveniji Amherst, na kućnom broju 31, u zapadnom predgrađu Šangaja, oko sedamsto metara udaljeni od granice Međunarodnoga naselja, no unutar većeg područja koje je bilo pod nadzorom šangajske policije. Kuća je još tamo, a kada sam 1991. posljednji puta posjetio Šangaj, u njoj se nalazila knjižnica Državnog instituta za elektroniku. Međunarodno naselje, zajedno s francuskim teritorijem približno iste veličine, koji je ležao uz njegovu južnu granicu, pružalo se oko pet milja prema zapadu; bio je to niz banaka, hotela i trgovačkih društava smještenih uz rijeku Whangpoo. Gotovo sve gradske robne kuće i restorani, kina, radiostanice i noćni klubovi nalazili su se u Međunarodnom naselju, no industrija je bila smještena daleko od gradskog središta. Pet milijuna Kineza, stanovnika Šangaja, imalo je slobodan pristup Međunarodnom naselju, pa su ljudi koje sam susretao na ulicama uglavnom bili Kinezi. Mislim da je ondje bilo pedesetak tisuća pripadnika drugih naroda - Britanaca, Francuza, Amerikanaca, Nijemaca, Talijana, Švicaraca i Japanaca, a bilo je i mnogo Bjelorusa i židovskih izbjeglica. Suprotno mišljenju većine ljudi, Šangaj nije bio britanska kolonija, nije bio poput Hong Konga ili Singapura, koje sam imao prigode posjetiti prije i poslije rata, a koji su se, po mojem mišljenju, tek malo razlikovali, bili su sidrišta za topovnjače ili pomorske baze u kojima brodovi dolijevaju gorivo; u njima se nije osjećala živost trgovačkih središta, već ovisnost o ružičastom džinu i ispijanju podaničkih zdravica. Šangaj je bio jedan od najvećih gradova na svijetu, a takav je i dandanas, devedeset posto kineski i sto posto amerikaniziran. Bizarni reklamni potezi - u pamćenje mi se urezala počasna straža od pedeset kineskih grbavaca ispred kina u kojem se održavala premijera filma Zvonar crkve Notre-Dame - bili su sastavni dio svakodnevne stvarnosti grada, iako se ponekad uistinu pitam predstavlja li upravo ta i takva stvarnost zapravo element koji je gradu nedostajao. S novinama na svim jezicima i gomilom radiostanica, Šangaj je i prije očekivanog vremena postao medijski grad, i u Parizu i na Istoku poznat kao „najporočniji grad na svijetu", no ja kao dječak nisam znao ništa o tisućama tamošnjih barova i javnih kuća. Neobuzdani liberalni kapitalizam razmetljivo je jahao ulicama na kojima su prosjaci pokazivali svoje ožiljke i rane. Šangaj je imao i trgovačku i političku važnost, a čitav niz godina bio je i ključno središte Komunističke partije Kine. Dvadesetih su godina izbijali žestoki ulični sukobi između komunista i Čang Kajšekovih snaga Kuomintanga, koje su 1930-ih zamijenila česta teroristička bombardiranja koja su se, pretpostavljam, jedva čula od pozadinske buke, odnosno glazbe koja je dopirala iz klubova koji su imali otvorena vrata, vratolomnih predstava i bezobzirnog zgrtanja novca. U međuvremenu su se kamioni Šangajskog općinskog vijeća svakodnevno povlačili ulicama i skupljali na stotine leševa kineskih bijednika koji su na šangajskim pločnicima, najnemilosrdnijima na svijetu, poumirali od gladi. Buran noćni život, kolera i velike boginje nekako su koegzistirali s uzbuđenjem malenog engleskog dječaka kad bi

odlazio na izlete u privatne klubove za rekreaciju, do kojih je putovao obiteljskim Buickom. Žestoke upale ušiju, do kojih je dolazilo zbog zagađene vode, ublažavale bi neograničene količine Coca-Cole i sladoleda, kao i obećanja da će na povratku u aveniju Amherst vozač stati kako bi kupio najnovije primjerke američkih stripova. Kada se osvrnem na to, ali i na odgoj svoje vlastite djece, postaje mi jasno koliko sam toga morao progutati i probaviti. Tijekom svake vožnje kroz Šangaj, kada bih sjedio pokraj svoje bjeloruske dadilje Vere (koja me navodno trebala zaštititi u slučaju da me vozač pokuša oteti, iako je upitno koliko bi se ta mlada, uvredljiva djevojka bila uopće spremna žrtvovati za mene), vidio bih nešto čudno i zagonetno, nešto što bih svejedno shvatio kao normalno. Mislim da je to bio jedini način da sagledam blistav, ali istodobno i krvav kaleidoskop kakav je bio Šangaj - uspješan kineski poslovni čovjek koji u Ulici pjenušava izvora zastaje kako bi ispio naprstak krvi koja kaplje iz vrata bijesne guske privezane za telefonski stup; mladi kineski gangsteri koji odjeveni u američka odijela tuku vlasnika trgovine; prosjaci koji se tuku za strateška mjesta na ulici; prelijepe Bjeloruskinje koje se iz barova osmjehuju prolaznicima (ponekad sam se pitao kako bi bilo da mi je dadilja jedna od njih, umjesto uvijek zlovoljne Vere koja je strogošću obuzdavala moj hiperaktivni um). Pa ipak sam Šangaj doživljavao kao čarobno mjesto, kao fantaziju koja se rađa sama iz sebe, koja je daleko ispred mojeg majušnog uma. Ondje se uvijek moglo vidjeti nešto neobično i proturječno: svečano otvaranje novog noćnog kluba praćeno divovskim vatrometom dok oklopna vozila šangajske policije ulijeću u glasnu svjetinu tvorničkih radnika koji prosvjeduju; vojska prostitutki u bundama koje ispred hotela Park „čekaju prijatelje", kako mi je objasnila dadilja Vera. Otvorena kanalizacija ulijevala se izravno u smrdljivu rijeku Whangpoo, a čitav je grad zaudarao na prljavštinu, boleštine i užeglu mast za kuhanje koja se širila s tisuća štandova s kineskom hranom. Na francuskom su teritoriju golemi tramvaji štropotali dok bi se velikom brzinom probijali kroz gomilu, pritom zvoneći svojim zvonima. Sve je bilo moguće, sve se moglo kupiti i prodati. Po mnogo čemu, to sada nalikuje scenografiji, no tada je bilo stvarno, pa smatram kako je velik dio moje fikcije nastao u pokušaju da sve evociram na način koji neće uključivati sjećanje.

Međutim, život u Šangaju istodobno je imao i krajnje formalnu stranu - svadbeni domjenci u Francuskom klubu, na kojima sam bio paž i kušao krekere sa sirom koji su bili tako ogavni da sam imao dojam kako sam od njih pokupio neku novu, strašnu bolest. Bilo je i društvenih događanja na Šangajskom hipodromu, kao i različitih domoljubnih okupljanja u Britanskom veleposlanstvu na Bundu, strogo formalnih prigoda koje su podrazumijevale sate čekanja koji su me, pak, dovodili do ludila. Moji roditelji organizirali su pomno osmišljene večernje domjenke na kojima su svi najvjerojatnije bili pijani, a koji bi za mene obično okončali kada bi netko od očevih veselih prijatelja otkrio da se skrivam iza kauča i uživam u razgovoru koji ni izdaleka nisam mogao dokučiti. „Edna, imamo slijepog putnika na brodu..." Majka mi je tako pričala o domjenku s početka 1930-ih, na kojemu sam upoznao Sun Yat-senovu udovicu, suprugu čovjeka koji je svrgnuo mandžursku dinastiju i postao prvi kineski predsjednik. Mislim, međutim, da je mojim roditeljima ipak bila draža njezina sestra, Čang Kaj-šekova gospođa, bliska prijateljica Amerike i velikog američkog poduzetništva. Moja je majka tada bila zgodna mlada žena u ranim tridesetima, veoma popularna u privatnim ladanjskim klubovima. Jednom su je proglasili najbolje odjevenom ženom Šangaja, no nisam siguran je li to doživjela kao kompliment i je li uopće uživala tijekom godina provedenih u Šangaju (približno od 1930. do 1948.). Poslije, kao šezdesetogodišnjakinja, postala je veteranka dalekih putovanja zrakoplovom, tijekom kojih je posjetila Singapur, Bali i Hong Kong, ali ne i Šangaj. „Industrijski je to grad", rekla je kao da time zatvara otvoreno pitanje. Nekako ipak mislim daje moj otac, kao obožavatelj H. G. Wellsa i pristalica ideje da će suvremena znanost spasiti čovječanstvo, više uživao u našem boravku u Šangaju. Uvijek bi vozaču govorio neka uspori kada bismo prolazili pokraj upečatljivih lokalnih obilježja - Instituta Radium, u

kojem će jednoga dana pronaći lijek protiv raka; prostranog posjeda Hardoon u samome središtu Međunarodnog naselja, koji je podigao irački građevinski moćnik kojemu je neki gatalac rekao da će umrijeti bude li prestao graditi, pa je zato po čitavome Šangaju gradio brižno osmišljene paviljone, iako velik broj njih nije imao ni vrata ni unutrašnjost. U metežu prometa na Bundu upro bi prstom u Dvocijevnog Cohena, tada slavnog tjelesnog čuvara zapovjednika kineskih privatnih vojski, a ja bih sa strahopoštovanjem kakvo mogu osjećati samo doista maleni dječaci zurio u glomazno američko vozilo na čijim su pragovima naoružani muškarci stajali u čikaškome stilu. Prije rata, otac me je često vodio preko rijeke Whangpoo na njezinu istočnu obalu, u tvornicu koju je vodila njegova tvrtka - još se uvijek sjećam zastrašujuće buke koja je vladala u hangarima, stotina masivnih tkalačkih stanova Lancashire nad kojima su bdjele Kineskinje, spremne zaustaviti stroj pukne li ijedna nit. Te su seljančice odavno oglušile od buke, no kako su jedine svojoj obitelji donosile neku zaradu, moj je otac otvorio školu pokraj predionice kako bi nepismene djevojčice naučile čitati i pisati, te jednoga dana možda postale službenice. Na mene je to ostavilo popriličan dojam, pa sam o tome dugo i podrobno razmišljao dok smo se vraćali skelom koja bi putem izbjegavala desetke kineskih leševa čija siromašna rodbina nije imala novca za kupnju lijesa, nego ih je porinula u neki od odvoda otvorene kanalizacije na ušću Nantaoa. Okićeni papirnatim cvijećem, ti leševi nošeni strujom plutali su bez nadzora, a motorni čamci, glavni sudionici gustog riječnog prometa, probijali su se kroz njihovu lelujavu regatu. Šangaj je bio ekstravagantan, ali i okrutan. I prije japanske invazije 1937., u grad su se slijevale stotine tisuća kineskih seljaka koji su bili protjerani sa zemlje. Samo je nekolicina njih pronašla posao, no milosrđa nije bilo ni za koga. U vrijeme prije pojave antibiotika, ovo su područje zapljuskivali valovi kolere, trbušnog tifusa i velikih boginja, no nekako sam ih preživio, djelomice možda zbog toga što je deset naših slugu živjelo u pomoćnoj zgradi (ta zgrada za služinčad bila je dvostruko veća od moje kuće u Sheppertonu). Možda je preventivnu ulogu odigrala konzumacija alkohola u golemim količinama; godinama poslije, majka mi je rekla da se nekoliko očevih engleskih zaposlenika tiho i uporno opijalo tijekom radnog vremena te da su isto nastavljali činiti i tijekom večeri. Međutim, ipak sam uspio pokupiti amebe i dizenteriju koju su prenosile, zbog čega sam nekoliko dugih tjedana proveo u Općoj bolnici Šangaj. Sve u svemu, bio sam dobro zaštićen, a sve zbog straha da bi me netko mogao oteti. Moj otac vodio je mučne svađe s komunističkim vođama trgovačkih društava, a majka je bila uvjerena da su mu čak prijetili ubojstvom. Pretpostavljam da su ipak uspjeli postići neki kompromis, no on je i dalje među košuljama u ormaru u spavaćoj sobi čuvao automatski pištolj koji sam tijekom vremena uspio pronaći. Često sam s tim malenim, ali uvijek punim oružjem znao sjesti na majčin krevet i vježbati revolveraške pokrete, a zatim nišaniti prema svome odrazu u velikom zidnom zrcalu. Imao sam dovoljno sreće da se ne upucam, a bio sam i dovoljno razuman da se pištoljem nikada ne razmećem pred svojim školskim kolegama. Ljeta sam provodio sjevernije, u ljetovalištu Tsingtao, daleko od neumoljive žege i šangajskog smrada. Muževi bi ostajali kod kuće dok bi se njihove mlade supruge dobro zabavljale s časnicima Kraljevske mornarice koji su ondje provodili dopuste. Posjedujem fotografiju na kojoj tucet dotjeranih supruga sjedi u naslonjačima od pletena pruća, a iza svake od njih stoji preplanuo i zgodan nasmiješeni časnik. Tko je ovdje lovac, a tko lovina? Avenija Amherst bila je cesta uz koju su se, približno milju izvan kruga Međunarodnog naselja, nizale prostrane kuće u zapadnjačkome stilu. S krova naše kuće pucao je pogled preko čitavog

krajolika, beskrajnog prostora ispunjenog poljima riže, zaselcima, kanalima i obrađenom zemljom, prema području na kojem će se, nekih pet milja južnije, smjestiti internacijski logor Lunghua. Kuća je bila trokatna, napola drvena građevina podignuta po uzoru na kuće kakve su u Surreyu podizali burzovni mešetari. Pripadnici svake strane nacije u Šangaju gradili su kuće prema vlastitim uzorima Francuzi su gradili provansalske vile i art deco kućerine, Nijemci bijele kutije u Bauhaus stilu, a Englezi svoje drvene fantazije o eleganciji golf-klubova, očitovanja djelomice krivotvorene nostalgije koju sam iznova otkrio desetljećima kasnije, kada sam posjetio Beverly Hills. No sve te kuće, zajedno s onom na broju 31 u aveniji Amherst, iznutra su težile američkom stilu - imale su pretjerano prostrane kuhinje, ostave veličine sobe, s divovskim hladnjacima, centralno grijanje i dvostruka prozorska stakla, kupaonice na svakom katu. To je podrazumijevalo i potpunu fizičku privatnost. Nikada nisam vidio svoje roditelje razodjevene ili kako zajedno leže u postelji, uvijek sam se služio kupaonicom i zahodom koji su se nalazili tik uz moju sobu. Za razliku od toga, moja su djeca s mojom suprugom i sa mnom dijelila gotovo sve intimnosti, od iste kade, sapuna i ručnika, pa sve do, nadam se, otvorenoga stava prema tijelu i njegovim ljudskim funkcijama. No tu fizičku privatnost u našem šangajskom domu mojim je roditeljima možda bilo teže ostvariti nego što sam ja kao dječak to mogao zamisliti. Imali smo deset kineskih slugu - bio je tu prvi sluga (tridesetogodišnjak koji je jedini tečno govorio engleski) i njegov pomoćnik, drugi sluga, prvi nadničar, koji je obavljao teške kućanske poslove, i njegov pomoćnik, drugi nadničar, kuharica, dvije služavke (žene snažnih ruku i malenih, podvezanih stopala, koje se nikada nisu smiješile ni iskazivale bilo kakvu ljubaznost), vrtlar, vozač i noćni čuvar koji je patrolirao prilazom kući i vrtom dok smo mi spavali. I, naposljetku, tu je bila i dadilja Europljanka, najčešće Bjeloruskinja, koja je živjela s nama u gazdinskoj kući. Kuharičin sin bio je dječak moje dobi, čijega se imena moja majka sjećala i dok je bila devedesetogodišnjakinja. Očajnički sam se pokušavao sprijateljiti s njime, ali bezuspješno. Nije smio zalaziti u središnji vrt i nije me htio slijediti kada sam ga pozivao da se sa mnom penje po drveću. Vrijeme je provodio na prilaznom putu između gazdinske kuće i kuće za služinčad, a jedina mu je igračka bila pocinčana konzerva u kojoj je nekoć bilo mlijeko u prahu. Konzerva je na poklopcu imala tri rupe kroz koje je ubacivao kamenčiće. Uklonio bi poklopac i zurio u konzervu. Satima je to radio. Činio mi se tajanstvenim i izazivao moju pozornost, koja je tada bila beskrajno ograničena. Svjestan da mi je soba krcata skupim britanskim i njemačkim igračkama (koje smo svakoga rujna naručivali u Hamleysu u Londonu), odabrao sam nekoliko automobila, zrakoplova, olovnih vojnika i model ratnog broda, te mu ih odnio. Činilo se da su ga zbunili ti čudnovati predmeti, pa sam mu ih ostavio da ih istraži. Vratio sam se nakon dva sata i zatekao ga kako, okružen igračkama koje nije ni dirnuo, ubacuje kamenčiće u svoju konzervu. Tek mi je sada jasno da je u pitanju vjerojatno bila neka kockarska igra. Igračke su bile dar od srca, no kada sam te večeri pošao na počinak, sve sam ih ponovno zatekao u svojoj sobi. Nadam se da je taj stidljivi i simpatični kineski dječak preživio rat. Često ga se sjetim kako sa svojom konzervom i kamenčićima čuči u nekom svom dalekom svijetu. Tako velik broj slugu, koji je zapravo bio tipičan za sve dobrostojeće zapadnjačke obitelji, bio je moguć zahvaljujući ekstremno niskim plaćama. Prvi sluga primao je oko 30 funti godišnje (što bi danas bilo oko 1 000 funti), a nadničari i sluškinje oko 10 funti godišnje. Imali su plaćeni smještaj, no hranu su morali kupovati sami. Periodično bi delegacija s prvim slugom na čelu pristupila mojem ocu i majci, koji bi na verandi ispijali viski sa sodom, te im objasnila kako je cijena riže ponovno

skočila, a moj bi im otac, po svoj prilici, sukladno tome povisio plaću. Čak i nakon što su Japanci u prosincu 1941. zaposjeli Međunarodno naselje, moj je otac zadržao svu poslugu, iako su poslovne aktivnosti doživjele dramatičan pad. Nakon rata mi je objasnio da sluge nisu imali kamo otići te da bi vjerojatno svi odreda stradali da ih je otpustio. Na neobičan način, ta skrb za čovjeka išla je ruku pod ruku s društvenim konvencijama koje danas izgledaju nezamislivo. Našoj smo se posluzi obraćali kao „prvome slugi" ili „drugome nadničaru", nikada ih nismo oslovljavali imenom. Primjerice, moja bi majka tako rekla: „Slugo, reci drugome nadničaru neka pomete kolni prilaz..." ili: „Drugi slugo, upali svjetla u predvorju..." Od najranije sam dobi i ja činio isto. A u tom bi se stilu i prvi sluga obraćao mojem ocu, pa bi rekao: „Gospodaru, rekao sam drugome slugi da fileti-rane odreske kupi u compadoreu" - odnosno u raskošno opskrbljenoj robnoj kući u aveniji Joffre, u kojoj smo kupovali potrepštine za svoju kuhinju. S obzirom na neugodnu istinu vezanu za život na šangajskim ulicama, glad, poplave i građanski rat koji je pustošio sela, sluge su mogli biti prilično zadovoljne svojim položajem, svjesni tisuća bijednih Kineza koji su tumarali ulicama Šangaja, spremni učiniti sve za posao. Svakoga jutra tijekom vožnje do škole zamjećivao bih nove lijesove položene uz cestu, ponekad i malene lijesove okićene papirnatim cvijećem u kojima su ležala djeca moje dobi. Na ulicama u središtu Šangaja ležala su tijela koja su oplakivale kineske seljanke, a užurbani prolaznici nisu se na njih osvrtali. Jednom, kada me je otac poveo u svoj ured u ulici Sečuan, u blizini Bunda, zatekli smo kinesku obitelj naguranu uz samu čeličnu rešetku na vratima na vrhu stuba koje su vodile do ulaza u zgradu. Zaštitari su ih otjerali, no tik uz rešetku obitelj je za sobom ostavila mrtvo dojenče čiji je život okončan zbog neke boleštine ili strahovite zime. U Ulici pjenušava izvora naš se automobil morao zaustaviti jer je nadničar koji je vukao rikšu iznenada zastao, spustio svoje pamučne hlače i sagnuo se preko jedne od ručki svoje rikše, pa na rub ceste izbacio iz sebe obilan žuti proljev po kojem su zatim gazili prolaznici, prenoseći ga po čitavome Šangaju i odnoseći dizenteriju ili koleru u sve tvornice, trgovine ili urede. Kao dječak od pet ili šest godina, to sam sigurno uzimao zdravo za gotovo, baš kao i mukotrpan posao nadničara koji su uz Bund istovarivali teret s brodova; tih sredovječnih muškaraca kojima su od golema tereta iskakale žile po vratu i licu, koji kao da su se šuljali pod golemom težinom jarma te išli korak po korak prema obližnjim velikim skladištima kineskih trgovaca. Poslije bi čučali sa zdjelicom riže i listom kupusa koji su im nekako davali dovoljno energije za nošenje zastrašujućih tereta. U ulici Nankin za našim bi automobilom trčali kineski dječaci prosjaci, koji bi dlanovima lupali po staklu i vikali: „Nema mame, nema tate, nema viskija sa sodom..." Nisu li tako samo papagajski ponavljali ironičan odgovor koji su im nudili Europljani koji nisu marili? Kada mi je bilo šest godina, prije japanske invazije 1937., jedan je stari prosjak sjedio leđima naslonjen na zid na samom početku našeg kolnog prilaza, na mjestu gdje automobil mora zastati kako bi skrenuo u aveniju Amherst. Zurio sam u njega sa stražnjeg sjedala našeg Buicka, u starca u dronjcima koji je čitav život bio pothranjen i koji je u tom trenu bio gotovo na izdisaju. Prolaznicima je zvečao svojom konzervom u kojoj je nekoć bilo mlijeko u prahu, no nitko mu nije ništa udijelio. Nekoliko dana poslije, bio je vidno slabiji, pa sam pitao majku bi li mu drugi nadničar mogao odnijeti nešto hrane. Umorna od mojeg navaljivanja, naposljetku je popustila i rekla da će nadničar starcu odnijeti zdjelicu juhe. Sljedećeg je dana sniježilo, a starac je bio prekriven bijelim pokrivačem. Sjećam se da sam samome sebi rekao kako bi mu bilo toplije ispod meke perine. Nekoliko je dana sjedio ondje, ispod svoga pokrivača, a zatim je nestao.

Četrdeset godina poslije, pitao sam majku zašto nije nahranila tog starca koji je sjedio na početku našeg kolnog prilaza, a ona mi je odgovorila: „Da smo ga nahranili, samo dva sata poslije, ondje bi bilo još pedeset prosjaka." Na svoj je način bila u pravu. Poduzetni Europljani donijeli su u Šangaj golemi napredak, no čak ni to šangajsko bogatstvo nije moglo nahraniti milijune kineskih bijednika koji su u grad dolazili tjerani ratom i glađu. Još uvijek mislim na tog starca, na to ljudsko biće svedeno na tako očajan kraj samo nekoliko desetaka metara od tople sobe u kojoj sam spavao okružen svojim skupim njemačkim igračkama. No, kao dječaka, lako me je zadovoljila ta sitna gesta dobrote, ta zdjelica juhe za koju sam vjerojatno već tada znao da je samo pojam koji je prešao preko usana moje majke. Poput Kineza, u četrnaestoj sam počeo fatalistički doživljavati smrt, siromaštvo i glad. Znao sam da sama dobrota može nahraniti tek nekoliko gladnih usta, ali da ne može spasiti živote.

Malo se toga sjećam prije svoje pete ili šeste godine, kada sam pošao u predškolsku skupinu Katedralne škole za dječake. Škola je vođena u engleskom stilu, s programom kojem je konačan cilj bilo dobivanje diplome, odnosno njezine predratne inačice, a uvelike se temeljio na latinskom jeziku i vjeronauku. Profesori su bili Englezi, tjerali su nas da iznenađujuće mnogo učimo, osobito uzme li se u obzir moral noćnih klubova i zabava koji je upravljao životima naših roditelja. Svakog smo dana imali po dva sata latinskog i mnogo zadaće. Ravnatelj je bio svećenik Anglikanske crkve, velečasni Matthews, sadist koji se po vlastitom nahođenju koristio ne samo štapom nego i šakama kako bi udarao prilično malene dječake. Uvjeren sam da bi sada bio osuđen za zlostavljanje djece. Za divno sam čudo izbjegao njegov bijes, a ubrzo sam naslutio i zašto. Moj je otac bio predsjednik odbora jedne velike engleske tvrtke, a kasnije i dopredsjednik Britanskog protektorata. Zamijetio sam da je velečasni Matthews štapom udarao i pljuskao samo dječake skromnijeg podrijetla. Jednog ili dvojicu gotovo je svakodnevno ponižavao i tukao, a ja se i dan-danas čudim što mu njihovi roditelji zbog toga nisu prigovorili. Na bizaran je način sve to bilo sastavni dio britanske ukočene tradicije koja, kako će se kasnije ispostaviti, nije bila dorasla jednoj drugoj nasilnoj tradiciji, bushidu, ali ni divljačkome nasilju što su ga japanski dočasnici provodili nad vojnicima kojima su izravno zapovijedali. Kada je velečasni Matthews odstupio sa svoje dužnosti, doživio je dramatičnu morsku promjenu:

odbacio je kolar, a sate je provodio ležeći na sklopivoj ležaljci i sunčajući se, postao je čak pomalo i ženskar, kao da je konačno uspio odbaciti krinku koju mu je nametnuo jedan od mnogih vidova engleskog samozavaravanja. Izvan škole, sjećam se velikog broja dječjih zabava na koje su djeca dolazila u pratnji svojih dadilja izbjeglica, što je Bjeloruskinjama i njemačkim Židovkama pružalo prigodu da razmjene najnovije tračeve. Tijekom školskih praznika, svakoga bismo se jutra odvezli do ladanjskog kluba, gdje sam provodio sate plivajući s prijateljima u bazenu. Bio sam odličan plivač, čak sam dobio malenu srebrnu žlicu kada sam osvojio prvo mjesto u skokovima u vodu. Iako sam se naknadno pitao jesam li njome bio nagrađen ja ili moji roditelji. Kod kuće sam velik dio vremena provodio sam. Za moju majku, društveni život u predratnom Šangaju bio je posao s punim radnim vremenom, igrala je tenis u ladanjskome klubu, posvećivala se bridžu s prijateljicama, kupovini i objedima po hotelima u samom gradskom središtu. Navečer bi se održavale svečane večere i odlazilo se u noćne klubove. Majka mi je često pomagala pri pisanju zadaća iz latinskog, no većinu dana bio sam osamljen u velikoj kući u kojoj se kineski sluge nikada nisu obazirali na mene niti mi se obraćali, dok bi dadilja samo čitala mamine romane i puštala plesnu glazbu na radiogramofonu. Ponekad bih slušao jednu od tucet radiostanica koje su emitirale na engleskom jeziku (nazvao bih s glazbenom željom i predstavio se kao „As") ili igrao šah s dadiljom. Otac me je naučio kako pobijediti, dok sam dadilju naučio kako izgubiti. Sigurno sam bio smrtno dosadan čitavom nizu bjeloruskih djevojaka. Jedna od njih, nakon što je čula grmljavinu koja me je preplašila, čak mi je rekla: „To je glas Božji, James, Bog se ljuti na tebe." Sjećam se da sam zbog toga godinama bio uznemiren. Iz nekog sam joj razloga gotovo povjerovao. Povremeno bih s majkom ili dadiljom odlazio u kino, jednu od prostranih dvorana u art deco stilu koje su počele nicati po čitavom Šangaju. Moj prvi film, Snjeguljica, nasmrt me preplašio. Zla kraljica, koja je preko gledališta izlila esenciju vlastita zla, previše me podsjetila na majke mojih prijatelja kojima je dojadilo to što im neprestano premještam pokućstvo. Većina dječjih knjiga koje sam čitao, poput Tisuću i jedne noći, bajki braće Grimm, Vodene djece, na mene je djelovala krajnje uznemirujuće, osobito zbog ilustracija za koje su se pobrinuli prerafaeliti ili Beardsley, ilustracija prepunih zagušljivih gotičkih interijera i šuma obasjanih slabom svjetlošću uličnih svjetiljki. Vjerojatno su me te ilustracije dobro pripremile za nadrealiste. Čitao sam i dječje verzije Guliverovih putovanja i Robinsona Crusoea, koje su mi bile drage, osobito Robinson Crusoe, pa si i dan-danas mogu predočiti zvuk valova na njegovoj plaži. Gutao sam američke stripove koji su se prodavali po čitavome Šangaju, a koje su čitali svi engleski dječaci Buck Rogers, Flash Gordon, a kasnije i Superman. Najdraži mi je ipak bio Terry i gusari, strip o američkom pilotu, plaćeniku na Dalekom istoku, čija se radnja djelomice odvijala i u Šangaju, gradu u kojem sam i sam živio. Poslije sam čitao i američke uspješnice poput Do neba i dalje, Babbitt i Zameo ih vjetar. Moji su roditelji bili pretplaćeni na velik broj časopisa - Life, Time, New Yorker, Saturday Evening Post i još neke, a ja sam znao provoditi sate listajući ih i uživajući u njihovu američkom optimizmu. Bili su tu i godišnjaci Chums i Boy's Own Paper, agresivni sažeci domoljubne očajničke hrabrosti. A. A. Milne i Just William portretirali su u nastavcima mitsku Englesku srednje klase, raštrkano područje uz sam London, svijet koji je nalikovao onome Petra Pana, udaljen od stvarnosti isto onoliko koliko su Life i Time bili udaljeni od stvarnosti američkog života. Pa ipak, činilo se da

britanski liječnici, arhitekti, menadžeri i svećenici koje sam susretao u Šangaju potvrđuju ono što sam čitao u časopisima. Oni možda jesu vozili američke automobile i imali američke hladnjake, no govorom i ponašanjem nisu se nimalo razlikovali od liječnika i učitelja koje sam susretao u tekstovima koje sam čitao. Sve je to odraslim Britancima u Šangaju davalo određeni autoritet bez kojeg će ostati za nekoliko godina, nakon potapanja ratnih brodova Repulse i Prince of Wales te predaje Singapura. Britanci su izgubili poštovanje koje više nikada nisu vratili, što bih uvijek iznova otkrio kada sam slušao kako kineski trgovci, francuski zubari i indijski vozači školskih autobusa govore s omalovažavanjem o britanskoj moći. San o carstvu izdahnuo je u trenutku kada se Singapur predao bez borbe, te kada se ispostavilo da naši zrakoplovi nisu dorasli izvrsno obučenim pilotima Zeroa. Već sam u dobi od jedanaest ili dvanaest godina bio svjestan da ni jedan domoljubni filmski žurnal više neće posložiti slagalicu britanskog imperija. Od tog sam vremena postao sumnjičav prema svim odraslim Britancima. Moji najbliži prijatelji bili su iz engleske obitelji Kendall-Ward, koja je živjela na suprotnom kraju avenije Amherst i bila vesela iznimka svim pravilima prema kojima se odvijao život Engleza izvan domovine. Tijekom školskih praznika odvezao bih se k njima biciklom i ondje proveo većinu dana. Bila su to trojica braće kojih se dobro sjećam, no zapravo su njihovi roditelji ostavili snažan i trajan dojam na mene. Gospodin Kendall-Ward bio je izvršni upravitelj šangajske elektrane, no on i njegova supruga bili su slobodni duhovi koji su se na društvenoj razini rijetko miješali s drugim Britancima. Otac je bio veliki ljubitelj maketa vlakova, pa je ostakljena veranda na prvom katu, prostorija duga približno pet metara, bila pretvorena u krajolik s tunelima, brežuljcima, selima, jezerima i tračnicama. Sve je to bilo postavljeno na platformi u visini njegova pojasa, na kojoj su bila vratašca kroz koja bi se iznenada pojavio kako bi izvršio neke preinake. Kada je popunio taj golemi prostor, počeo je kolonizirati i prostorije u blizini verande, graditi uske izbočine na zidovima po kojima su modeli vlakova zalazili sve dublje u kuću. Gospođa Kendall-Ward bila je na čelu tog prijateljskog kaosa, vedra i puna dobrodošlice, okružena svojim erdel terijerima, njegujući novorođenče i pitajući me za vijesti iz središta Šangaja. Slušala je s vidnim zanimanjem dok bih joj detaljno pripovijedao o novom talijanskom ili francuskom bojnom brodu koji se usidrio na obali Bund. Služavkama se obraćala na tečnom kineskom, što je za mene bila dotad neviđena vještina, a znala im je i imena. Protivno uvriježenim pravilima koja su poštovali ostali stanovnici Šangaja, ona je u svome domu imala isključivo sluškinje, njih šest ili sedam. Moja je majka smatrala da je to bila gesta milosrđa od strane KendallWardovih, jer bi inače tim sredovječnim starim curama bilo teško opstati. Dom Kendall-Wardovih bio je potpuna suprotnost kućnom broju 31 u aveniji Amherst, te je imao utjecaj na moj cjelokupni život. Moja je majka bila ljubazna/ali i distancirana prema svim prijateljima koje bih doveo kući. Tijekom 1930-ih i 1940-ih, odnosi između roditelja i djece bili su daleko formalniji, što je bilo vidljivo i u mojem domu, prostoru koji je gotovo nalikovao katedrali sazdanoj od ulaštenih parketa i pokućstva od tamnog drveta. Kao potpuna suprotnost, dom Kendall-Wardovih bio je prljavo gnijezdo puno lajavih pasa, sluškinja koje se svađaju uz zvuk pile gospodina Kendall-Warda koja reže ivericu, te u kojemu su ona trojica braće, zajedno sa mnom, prolijetali na koturaljkama kroz prostorije i općenito divljali. Znao sam da je to pravi pristup odgoju djece. Vanjska forma uopće nije bila važna, a svakoga se poticalo da slijedi vlastite ideje, koliko god one

bile nepromišljene. Gospođa Kendall-Ward otvoreno je dojila svoje dojenče, što su tada činile samo Kineskinje. Kada bi nas u svom obiteljskom automobilu vozala po Šangaju i usput zastala kako bi svojim sinovima kupila američke stripove, uvijek bi i meni kupila jedan, a to je bilo nešto što moja majka nikada nije učinila, baš kao i nijedna druga engleska majka. I nakon sedamdeset godina, živo se sjećam njezine dobrote i blage prirode. Rijetko sam bio nesretan kod kuće, međutim, kod KendallWardovih bio sam baš uvijek sretan, a mislim da sam već tada bio svjestan te razlike.

Japanska invazija (1937.) Godine 1937. ulična scenografija koja je nekoć toliko oduševljavala malenog engleskog dječaka kupala se u daleko hladnijem svjetlu. S vojnim zapovjednicima na čelu, uz tihi blagoslov samoga cara, Japan je pokrenuo sveobuhvatnu invaziju na Kinu. Japanske vojne postrojbe zauzele su sve obalne gradove, uključujući i Šangaj, iako nisu ulazile u Međunarodno naselje. Žestoke borbe bjesnjele su nekoliko mjeseci na područjima oko samoga grada, osobito u predgrađima Chapei i Nantao. Neprekidna bombardiranja što su ih Japanci provodili iz zraka, ali i s ratnih brodova razmještenih po rijeci Whangpoo, jednostavno su sravnila sa zemljom velik dio Šangaja. Prvi puta u povijesti ratovanja, protiv kineskih Čang Kajšekovih postrojbi pokrenuta je koordinirana ofenziva iz zraka, s mora i kopna. Iako su brojčano bili nadmoćniji od Japanaca, Kineze su predvodili korumpirani i nesposobni drugovi Čang Kajšeka i njegove supruge. Jedna bomba, koja se slučajno otkvačila s jednog od kineskih zrakoplova, pala je na veliki zabavni park koji se nalazio u blizini hipodroma, u srcu Međunarodnog naselja, a koji je bio prepun izbjeglica iz okolnih područja. Bomba je ubila tisuću ljudi, što je bio dotad najveći broj poginulih od jedne jedine bombe. Kinezi su Japance odbacili do rijeke, gurali ih sve dok se nisu borili u rovovima koji su se punili vodom kad god bi se podigla plima. Japanci su u konačnici ipak bili nadmoćniji, a Čangove su se postrojbe povukle duboko u kinesku unutrašnjost. Nova nacionalna prijestolnica postao je Chungking, smješten oko tisuću kilometara zapadnije. Žestoke borbe odvijale su se u poljima udaljenima samo kilometar i pol od naše kuće. U jednom su trenutku granate sukobljenih strana, odnosno kineskog i japanskog topništva, počele prelijetati preko našeg krova, pa su moji roditelji zaključali kuću, napustili je zajedno sa svom našom poslugom i preselili se u sigurnost kuće unajmljene na fancuskom teritoriju. Začudo, kuća u koju smo se preselili imala je u vrtu ispražnjeni bazen. Bio je to prvi bazen bez vode koji sam dotad vidio, pa me čitav prizor pogodio na način koji ni dan-danas nisam potpuno dokučio. Moji su roditelji odlučili da ga neće napuniti vodom, pa je bazen u vrtu čitavo vrijeme zjapio kao zagonetno prazna prisutnost. Hodao bih kroz nepokošenu travu, a zatim zastao i zurio u njegovo nakošeno dno. Jasno sam mogao čuti zvuk bombardiranja i puščanu paljbu koja je odjekivala posvuda oko Šangaja, vidjeti dimni pokrov koji je lebdio iznad grada, no isušeni bazen bio je nešto posebno. Tijekom godina koje su uslijedile viđao sam velik broj isušenih ili napola isušenih bazena u dvorištima Britanaca koji su napustili Šangaj i otišli u Australiju ili Kanadu, ili pak zaključili da su Hong Kong ili Singapur „sigurnija" mjesta, a svi ti bazeni djelovali su mi jednako zagonetno kao i onaj prvi na francuskom teritoriju. Nisam bio svjestan očigledne simbolike opadanja britanske moći, i to zato što tada još nitko nije tako mislio, zato što je vjera u Britansko Carstvo bila na svom šovinističkom vrhuncu. Sve dok se nije dogodio Pearl Harbor, olako se živjelo u uvjerenju da će regata od nekoliko bojnih brodova Kraljevske mornarice protjerati bez poteškoća Japance natrag u Tokijski zaljev. Sada mislim da je isušeni bazen predstavljao nepoznato, koncept koji nije igrao baš nikakvu ulogu u mojem životu. Tijekom 1930-ih Šangaj je bio prepun ekstravagancija, predstava koje su trebale promovirati novi hotel ili zračnu luku, novu robnu kuću, noćni klub ili trkalište za utrke pasa. Ništavilo je bilo nepoznat pojam. Nakon povlačenja kineskih postrojbi, život u Šangaju nastavio se kao da se malo toga promijenilo. Japanci su okružili grad, no nisu se ni pokušali sukobiti s kontingentima britanskih, francuskih ili

američkih vojnika, kao ni okušati se s nekim od njihovih bojnih brodova na rijeci nasuprot Bundu. Japanska krstarica Idzumo, veteran Prvog svjetskog rata, bila je usidrena nasred rijeke, no šangajski hoteli, barovi i noćni klubovi i dalje su radili punom parom. Budući da su im sela i rižina polja bila uništena, u Šangaj je nahrupilo na tisuće seljaka pritisnutih siromaštvom, koji su se upinjali prodrijeti u Međunarodno naselje. U tome su ih divljački onemogućavali japanski vojnici i policija pod britanskim zapovjedništvom. Vlastitim sam očima vidio kako brojni Kinezi probodeni bajunetom leže na tlu između vreća s rižom koje su bile umrljane krvlju. Nasilje je bilo toliko sveprisutno da se ni moji roditelji, a ni dadilje, nisu trudili zaštititi me od silne brutalnosti. Znao sam da i Japanci mogu izgubiti živce, pa isukanim bajunetama nasrnuti na gomilu koja se gurala oko njih. Kasnije, kada mi je bilo osam ili devet godina, u vrijeme kada sam počeo sa svojim dugim biciklističkim vožnjama po Šangaju, dobro sam pazio da ne iznerviram nekog od japanskih vojnika. Uvijek bi mi mahali kada bih prolazio kroz kontrolnu točku, a to su činili svim Europljanima i Amerikancima. Ponekad bi provjerili naš obiteljski Buick, ali bilo je to samo kada bi za upravljačem sjedio naš vozač. Pretpostavljam da je japansko vodstvo zaključilo da im je Šangaj ipak najvažniji kao uspješno trgovačko i industrijsko središte, te da nije spremno izložiti se riziku sučeljavanja sa zapadnim silama. Većina mojih najranijih uspomena potječe upravo iz tog razdoblja, a život u Šangaju kao da je bio beskrajan niz zabava, bogatih vjenčanja, gala zabava uz bazen, filmskih predstavljanja pod pokroviteljstvom Britanskog veleposlanstva, večernjih vojnih parada na hipodromu, blistavih filmskih premijera, a sve to u prisutnosti bajuneta japanskih vojnika koji su čuvali nadzorne točke raspoređene oko Naselja. Odmah nakon okončanja borbi, Katedralna škola za dječake preselila se iz samostana smještenog uz šangajsku katedralu u blizini zabavnoga parka, u dio prostora Katedralne škole za djevojčice koja se nalazila na zapadnom rubu Međunarodnog naselja. Od tog sam trenutka u školu mogao i biciklom. Vozač me više nije morao voziti obiteljskim automobilom, niti je dadilja morala paziti na mene. Odlazio sam na sve dulje i dulje vožnje, koje sam opravdavao odlascima Kendall-Wardovima ili nekim drugim prijateljima. Volio sam voziti ulicom Nanking, koja se protezala duž najveće šangajske robne kuće, trgovačkog centra Sincere's i divovskog Sun & Sun Suna, izbjegavajući pritom velike tramvaje koji su se uz glasnu zvonjavu probijali kroz gomilu rikši i pješaka. Kamo god se zaputio, posvuda bi me zaskočio tmuran svijet. Šangajski se život prvenstveno odvijao na ulici, s prosjacima koji su pokazivali svoje rane, gangsterima i džeparima, umirućima koji su zveckali svojim limenkama, kineskim zmajskim gospama koje su mi, odjevene u do gležnja duge bunde od nerca, svojim pogledima ulijevale strah, uličnim trgovcima s kolicima koji su prodavali ukusne poslastice pržene u woku, koje nisam mogao kupiti jer nikada uza se nisam imao novca, seljačkim obiteljima koje su umirale od gladi, uličnim zabavljačima i lopovima. Neobična glazba koju su stvarala žičana glazbala zavijala je iz kineskih barova i kazališta, vatrometi su praskali na svadbenim slavljima, a govori generalisimusa Čanga treštali su s radija dok bi ih povremeno prekidale reklame za japansko pivo. Sve sam to obuhvatio samo jednim pogledom, udišući zagađeni i uzbudljivi zrak. Kada su bili dobro raspoloženi, britanski vojnici, okruženi vrećama pijeska na svojim položajima, pozivali bi me u mračno, unutrašnje okruženje u kojemu su dane provodili lijeno čisteći svoju opremu. Sviđali su mi se ti Tomiji koji su govorili nepoznatim naglaskom, dopuštajući mi da četkicama stružem hrđu s cijevi njihovih pušaka, naposljetku mi čak darovavši i brončanu značku za kapu. Pripovijedali su mi svoje predivno bezobrazne priče o službi u Indiji i Africi,

govoreći mi kako je Šangaj za njih samo još jedan od pojmova na zemljovidu. Istražio sam gotovo svaki kutak Međunarodnog naselja: moji školski prijatelji i ja znali smo se igrati igre skrivača, a tada bismo pokrili čitav grad, što je znalo trajati i nekoliko mjeseci. Sada se doista čudim kako se nitko od nas nikada nije ozlijedio, pa zaključujem da je nad nama bdjelo na tisuće kineskih policajaca u civilu koji su od nas udaljili sve sitne lopove koji su nam možda htjeli ukrasti bicikle ili cipele. Pretpostavljam da se najveća opasnost zapravo skrivala u nedjeljnim poslijepodnevnim izletima, kada bismo s roditeljima i njihovim prijateljima odlazili na poprišta nedavnih borbi, na područje južno i zapadno od Šangaja. Čitavi konvoji Buicka i Chryslera i njihovi vozači probijali bi se kroz ratom poharano područje dok su na stražnjim sjedalima automobila sjedile njihove supruge odjevene u ponajbolju, svilenu odjeću. Zbog beskrajne mreže vodom nagrizenih kanala, zemljanih bunkera koji su se urušavali i napuštenih sela, ta su bojna polja neke od starijih Britanaca vjerojatno podsjećala na Sommu. Čim bismo izišli iz automobila, posvuda oko naših nogu ležalo je blistavo zlato čahura, redenika, a bilo je i platnenog remenja i naprtnjača. Uz put su ležali mrtvi konji, golemi razvaljeni prsni koševi, a u kanalima su plutali mrtvi kineski vojnici čije su noge plesale u ritmu vode koja se probijala kroz trsku. Bio je to rudnik ratnih suvenira, no nikada mi nisu dopustili da išta uzmem - tako su već stradali brojni europski turisti, a jedan je školarac ostao bez ruke kada je došlo do eksplozije granate. Konvoj bi zatim krenuo natrag, vrativši nas u sigurnu luku Međunarodnog naselja, velikim čašama džina u ladanjskome klubu. Drugi lov na blago, kojemu sam se svaki put unaprijed radovao, odvijao bi se uvijek kad bih s roditeljima otišao kod njihovih prijatelja koji su živjeli na posjedu zapadno od Šangaja. Ondje su se organizirale velike zabave tijekom kojih bi djeca bila prepuštena sama sebi, dok bi dadilje uživale u tračerskim partijama, a vozači laštili automobile. Tada bih odmaglio, provukao se kroz pukotinu u ogradi, pa trčao preko presušenih polja riže sve do napuštenog kineskog vojnog uzletišta. Ondje se nalazio jedan jedini prazni hangar, no uz rub samoga uzletišta, zaboravljen u visokoj travi, nalazio se trup kineskog lovca. Uspio sam se uzverati sve do pilotske kabine i sjesti u nisko metalno sjedište okruženo prljavim ručicama za upravljanje. Bilo je to magično iskustvo, znatno uzbudljivije od vožnje na sajamskom vrtuljku. Ne zato što sam mogao zamisliti zvukove bitke, strojnica i zraka koji struji pokraj mene, nego zato što sam u tom djevičanskom snu o letenju bio sasvim sam s tom pogođenom, ali ipak zagonetnom letjelicom. Do letjelice sam otišao tri ili četiri puta, odnosno svaki put kad sam bio ondje na jednoj od zabava. Da me je netko od odraslih uhvatio dok sam se provlačio kroz ogradu, unaprijed sam znao kako bih mu rekao da tražim izgubljenog zmaja, što je u neku ruku i bilo točno. Za vrijeme posljednjeg posjeta, na uzletištu sam zatekao nekoliko japanskih vojnika koji su pretraživali hangar i koji su mi naredili da se udaljim. Godinama poslije, maleno je uzletište preraslo u šangajsku međunarodnu zračnu luku. Godine 1991., dok sam izlazio iz zrakoplova kojim sam iz Hong Konga doletio u Šangaj, gotovo sam osjećao prisutnost dječaka koji nikada nije odrastao, a koji je i dalje sjedio u kabini kineskog lovca, potpuno nesvjestan godina koje su prohujale. Moja sestra Margaret (sada Margaret Richardson, donedavno kustosica muzeja Soane) rodila se 1937., a zbog sedmogodišnjeg jaza nikada mi nije postala prijateljica iz djetinjstva. Kada je meni bilo deset, ona je još bila djetešce. Bio sam zaokupljen istraživanjem Međunarodnog naselja, te sam se i dalje bezuspješno pokušavao sprijateljiti s japanskim vojnicima koji su nadzirali punktove koji su vodili u sam grad. Kod Japanaca se nazirala neka privlačna sjeta, iako osobno nikada nisam bio žalostan. Odisao sam urođenim optimizmom, koji me je napustio u trenutku kada sam došao u

Englesku, a u današnjem bi se žargonu vjerojatno moglo reći da sam bio hiperaktivan. Neprestano sam bio u pokretu, bilo da sam se igrao sa svojim olovnim vojnicima, bilo da sam sa sinovima Kendall-Wardovih vodio ekspediciju do srušene tvornice koju sam otkrio, ili pak istraživao neki nepoznati predio šangajskih predgrađa. Najuočljivije tvorevine u krajoliku s druge strane avenije Amherst bile su obiteljski pogrebni humci koji su se uzdizali na potpornim zidovima između rižinih polja. Ondje su se podzemne vode nalazile na manje od metar ispod površine, pa seljaci nisu pokapali svoje pokojne. (Jedno sam vrijeme prolazio kroz fazu kopanja bunara. Iskopao sam ih valjda pola tuceta među gredicama s cvijećem, sve dok se vrtlar nije pobunio.) Humci su bili visoki od dva do pet metara. Bile su to piramide sazdane od lijesova prekrivenih zemljom koju su ispirale i odnosile kiše. Bez redovitog održavanja, lijesovi bi izronili na svjetlo dana. Jedan takav pogrebni humak nalazio se i na napuštenom rižinom polju smještenom stotinjak metara od naše kuće. Jednoga dana na povratku iz škole svratio sam do humka, uspeo se uz piramidu od truleži i bacio pogled na jedan od lijesova bez poklopca. Kostur zaboravljenog seljaka, uzgajivača riže, ležao je na nečem što je nalikovalo svilenom madracu - kiše su isprale i odnijele tlo koje ga je prekrivalo. Godinama poslije, dok sam bio student medicine na Cambridgeu, u svojoj sam studentskoj sobi spavao u krevetu ispod kojeg se u kutiji od jelovine, koja je nalikovala lijesu, nalazio školski kostur. Rekli su mi da skromna visina tog kostura uopće ne znači da je riječ o dječjem kosturu - većina školskih kostura izrađivala se prema kosturima seljaka iz jugoistočne Azije. Usprkos junačkim kružnim putovanjima, moje otuđenje od kineskog načina života bilo je gotovo potpuno. U Šangaju sam proveo petnaest godina, a da nisam uspio naučiti ni riječ kineskog jezika. Iako je moj otac upravljao velikim brojem kineskih radnika i išao na tečaj kineskog jezika, nikada se na tom jeziku nije obratio ni jednom od naših slugu. Nikada nisam pojeo ni jedno tradicionalno kinesko jelo, ni kod kuće ni u nekom od restorana u koje sam zalazio s roditeljima i njihovim prijateljima. Jeli smo pečenu govedinu i janjetinu, američke palačinke sa sirupom i sladolede na štapiću. Svoj prvi kineski objed pojeo sam u poslijeratnoj Engleskoj. Danas europske i engleske emigrante u zemljama Trećeg svijeta televizija obrazuje da pokažu interes za lokalnu povijest i kulturu - odnosno kuhinju, arhitekturu, folklor i običaje. Tijekom 1930-ih u Šangaju uopće nije bilo tako: djelomice zbog toga što je u Šangaju bilo veoma malo takve kulture i povijesti, a djelomice i zbog kineske rezerviranosti. A možda je, na kraju krajeva, u Šangaju malo toga uopće bilo skriveno. Čak me je i kao desetogodišnjaka, koji dotad nije vidio baš ništa drugo, vrlo uznemirila krajnja bijeda kineskoga naroda: smrt, boleštine i siročići koje su ostavljali na vratima kuća da tamo umru od gladi. Sigurno je sve to u istoj mjeri uznemirilo i moje roditelje. Pretpostavljam da su se zato oboje emocionalno distancirali od onoga što su viđali na šangajskim ulicama. Aktivno su podržavali brojne strane humanitarne organizacije, no vjerojatno su bili svjesni činjenice da i najsuosjećajniji zapadnjaci zapravo mogu učiniti vrlo malo za milijune bijednih Kineza. Moja je majka posvuda išla automobilom kojim je upravljao vozač, te je vjerojatno vidjela manje siromaštva od svoga sina koji je neprestano vozio bicikl. Bio je ondje i golem broj siromašnih europskih izbjeglica - Bjelorusa, Nijemaca i istočnoeuropskih Židova koji su bježali od nacističke prijetnje, engleskih doseljenika koji su došli iskušati sreću, političkih izbjeglica iz čitavog svijeta, kojima za Šangaj nije trebala viza. A dok su tisuće barova i noćnih klubova nazdravljali novim, još boljim godinama koje su trebale doći, ja sam na biciklu kružio avenijom Foch i Ulicom pjenušava izvora u potrazi za nečim novim, i tek

sam rijetko bio razočaran. Fantazija, koja kod većine ljudi postoji isključivo u njihovim glavama, u Šangaju je za mene bila posvuda, pa kad sada o tome promislim, mislim da sam se kao dječak zapravo upinjao pronaći nešto stvarno u toj fikciji. Uvelike sam to isto nastavio činiti i nakon povratka u poslijeratnu Englesku, u svijetu koji je bio gotovo previše stvaran. Kao pisac, prema Engleskoj sam se odnosio kao prema čudnoj fikciji, a zadaća mi je bila izmamiti istinu, i to onako kako sam za njom tragao u djetinjstvu, suočen s počasnom stražom grbavaca i hramovima bez vrata. U međuvremenu me čekala gomila zabave: dječje zabave s mađioničarima i akrobatima; natjecanja u školi jahanja, tijekom kojih sam zamišljao da svoju krotku kobilu tjeram u galop po stazi u obliku osmice, koju su svi konji poznavali napamet; premijera Čarobnjaka iz Oza, na koju je išla čitava škola; subotnji sladoledi u Chocolate shopu, veseloj ludnici punoj malenih dječaka, služavki i iscrpljenih dadilja; američki Pakleni vozači na trkalištu, njihovi automobili koji se zabijaju u plamteće zidove i prolaze kroz njih; posjet kineskome kazalištu u Starome gradu, noćna mora gongova koji paraju uši i strašne maske; putovanje do stadiona za jai alai, sa žestokim kineskim kockarima i filipinskim igračima koji su svojim golemim reketima nalik lopaticama udarali loptu tako da je letjela brzo kao metak (otac mi je rekao da je to najbrža igra loptom na svijetu, što me se uvelike dojmilo, baš kao uglavnom i sve najbrže, najviše i najdublje); jurenje za kamionima koji su prevozili uvijek prijateljski raspoložene američke marince, koji su me poticali da nastavim dalje sve dok mi prednji kotač bicikla ne bi upao u tračnice tramvaja, a ja se naglavačke zabio u kineske trgovce ispred robne kuće Sincere's; redoviti posjeti Idzumu usidrenom ispred Bunda. Usprkos svim tim uzbuđenjima, i dalje sam povremeno, barem nakratko, razmišljao o kineskoj djeci prosjacima, djeci koja su ispred tvornice kemikalija na aveniji Joffre prosila bijedne novce i po hladnoći skupljala s pločnika najsitnije kapi Coca-Cole. Između mojeg i njihovih života postojao je jaz koji mi je smetao, koji je, po svemu sudeći, bio nepremostiv. Međutim, ta će pukotina, kao i sam Šangaj, iščeznuti i prije nego što sam to mogao naslutiti.

Rat u Europi (1939.) U rujnu 1939. u Europi je započeo rat koji se preko svijeta brzo proširio i na Šangaj. Izvana, naši su se životi odvijali kao i prije, no ubrzo su se u mojem školskom razredu počela pojavljivati prazna mjesta jer su brojne obitelji prodavale svoje kuće i odlazile u Hong Kong ili Singapur. Moj je otac mnogo vremena provodio slušajući kratkovalne radijske emisije iz Engleske, koje su prenosile vijesti o potapanju HMS Hooda i lovu na Bismarcka, a kasnije i vijesti o Dunkirku i bitki za Britaniju. Nastava se često prekidala kako bismo sa školom otišli u kino na projekciju britanskih filmskih žurnala sa spektakularnim prizorima bojnih brodova koji srljaju naprijed i Spitfireima koji obaraju Heinkele iznad Londona. U ladanjskom su klubu tada pokrenuli akciju prikupljanja sredstava, a sjećam se i ponosne objave da su britanski stanovnici Šangaja prikupili sredstva za kupnju svog prvog Spitfirea. Posvuda su se odvijale neprestane domoljubne aktivnosti. Njemačke i talijanske zajednice pokrenule su vlastite propagandne kampanje, a ispred njemačke škole vijorile su zastave s kukastim križevima, baš kao i ispred njemačke radiostanice koja je, bez iznimke, emitirala pronacistički program. Filmski žurnali ubrzo su postali najjače oružje u tom informativnom ratu, pa su ih tijekom noći ponekad znali projicirati i na bočne strane zgrada, gdje bi ih pratile gomile prolaznika. Mislim da sam rat u Europi doživljavao isključivo kao rat iz filmskog žurnala, kao nešto što se događa isključivo na srebrnom kvadratu iznad moje glave, a čije su vizualne konvencije određivale isključivo dovitljivost i krajnje mogućnosti ratnih snimatelja, kako bih to sada rekao, iako sam već kao desetogodišnjak mogao osjetiti razliku između autentičnih vijesti s bojišnice i snimki vojnih manevara. Stvarnost, bilo da je riječ o onoj mirnodopskoj ili ratnoj, bila je nešto što sam gledao u filmskim žurnalima, pa sam priželjkivao da netko snimi i cijeli Šangaj. Odrasli Englezi tada su počeli govoriti o „domu", o ružičastoj slici Engleske koja se, po svoj prilici, sastojala od londonskog West Enda, avenije Shaftesbury i Troca, blistavih šljokica kazališnih premijera i plesa do zore, gdje je sve bilo presvučeno ugodnim, Beverley Nicholsovim svijetom tržišnih gradova i slamnatih krovova. Jesu li se moji roditelji i njihovi prijatelji samozavaravali ili su tako sami sebi podizali moral? Igrali su kriket u ladanjskom klubu, obično nakon previše džina, i imali pretplatu na Punch, no istodobno su vozili američke automobile, a vermut hladili u američkim hladnjacima. Govorili su o odlasku u mirovinu, ali ne u Cotswolds, nego u Južnu Afriku, koja je obilovala jeftinom poslugom. Mislim da su, usprkos sebi samima, a zahvaljujući Šangaju, poprimili internacionalizam te da je njihovo poimanje Engleske u stilu Noela Covarda i njegove Kavalkade bilo više nostalgično, folklorno prisjećanje (kad smo se 1946. vratili u Englesku, ljudi su neke od nas smatrali Amerikancima, i to ne zbog naglaska). To vjerojatno objašnjava zašto su brojni britanski stanovnici ostali u Šangaju čak i kada je postalo izvjesno da će uslijediti japanski napad. Postojalo je, međutim, i čvrsto, uvelike rasističko uvjerenje da Japanci, koji su do nogu porazili kineske postrojbe, nisu dorasli Kraljevskoj mornarici i Kraljevskim zračnim snagama. Glas mudrosti s koktel-zabava govorio je da su japanski piloti upravljali slabijim zrakoplovima i bili nadaleko poznati po lošem vidu. Zamućen vid, međutim, bio je britanska osobina, neobičan oblik samozavaravanja kojem su pribjegavali umovi mojih roditelja i njihovih prijatelja, svih ljudi koji su 1937. iz prve ruke svjedočili nemilosrdnoj hrabrosti japanskih vojnika i umijeću njihovih pilota.

Na brojne načine, život u Šangaju poticao je nerazborit optimizam njegovih europskih stanovnika. Živeći u srcu neobuzdanog, liberalnog kapitalizma, svi su bili uvjereni da je baš sve moguće. Ako im baš ništa ne bi pošlo za rukom, novcem se mogla odagnati svaka opasnost. Velika metropola u kojoj sam rođen i odrastao bila je isušeno močvarno područje (mandžurska ga je dinastija odabrala u znak prijezira) prije samo nešto više od trideset godina, a ubrzo je k sebi privukla zadivljene posjetitelje iz cijelog svijeta, od Georga Bernarda Shawa, do Audena i Isherwooda. Ondje je vladalo i ugodno tolerantno okruženje prema onome što bi ljudi danas nazvali teškim opijanjem. Kada sam u vijeme pisanja Carstva sunca majci spomenuo „objed od martinija", ona mi me je ispravila i rekla: „Pet martinija..." Kao dječačić, olako sam prihvaćao pića koja su se posluživala u svako doba dana, ostave koje su nalikovale privatnim ilegalnim barovima, police prepune boca džina i viskija. Mnogi poznanici mojih roditelja bili su pripiti po čitave dane, a sjećam se i obiteljskog zubara kojemu je dah zaudarao na nešto žešće od vodice za ispiranje usta. No to je bilo uobičajeno za Daleki istok. Bilo je to nešto poput društvene konvencije, pravilo o čaši vina uz jedan obrok bilo je prošireno na sve aktivnosti, a djelomice i odgovor na život u gradu bez muzeja ili galerija, gradu u kojemu su kuće iz obližnjih ulica bile i po trideset godina mlade od njihovih stanara. Pitao sam majku za droge, no ona me je uvjeravala kako se nitko iz njihovih krugova nije drogirao, iako je poznavala ljude ovisne o morfiju. No bridž, alkohol i preljub bili su snažno vezivno tkivo koje je držalo društvo na okupu, dok bi prevelika količina umirujućih droga umrtvila velik dio Šangaja. Tijekom 1960-ih u Engleskoj su moji roditelji pili umjereno, uglavnom viski sa sodom prije večere i čašu vina tijekom objeda, dok sam ja dnevno ispijao pola boce škotskog viskija. Moja je majka rijetko obolijevala i doživjela je devedeset treću godinu. S pisanjem sam započeo u djetinjstvu, krajem 1930-ih, a ono je vjerojatno bilo moja reakcija na sve veću napetost koju sam osjećao kod odraslih. Izbijanje rata u Europi, a poslije i pad Francuske, uznemirilo je moje roditelje koji više nisu obraćali pozornost na mene i ono što radim. Moja sestra, kojoj su tada bile tri godine, strahovito me živcirala, pa sam se trudio organizirati svoje dane tako daje uopće ne vidim. No doručak je zato bio veliki problem budući da je škola određivala kada ću pojesti svoj mango i kajganu, pa sam svakoga jutra morao trpjeti sestrino blebetanje za stolom, meni preko puta. Slijedeći svoju dječačku logiku, poslužio sam se stolarskom radionicom gospodina Kendall-Warda, gdje sam napravio pregradu od šperploče i zatim je postavio nasred stola. Pregradu sam opremio špijunkom kroz koju sam bijesno zurio u svoju zaprepaštenu sestru. Špijunka je imala i maleni poklopac koji bih zatvorio kad bih shvatio da je sestra uočila oko koje je promatra. Moji su roditelji to prihvatili začuđujuće dobro, no jasno su povukli crtu kada sam se tijekom jednog objeda s njihovim prijateljima pojavio s velikom daskom i zahtijevao da je drugi sluga postavi na stol. Potpuno izvjesno, imao sam potrebu biti sam. Oduvijek sam bio dobar pripovjedač, pa sam uživao kad sam u školskim esejima mogao opisati neki važan događaj, stvaran ili izmišljen. U Katedralnoj školi uobičajena kazna za manje prekršaje bila je „pisanje redaka", odnosno prepisivanje nekoliko stranica važnih knjiga koje smo tada čitali. I tako bi bilo: ,,Maxted, pet stranica. Ballard, osam", što je uz redovitu zadaću bio popriličan teret. Izbor tekstova obično je uključivao viktorijanske pisce iz školske knjižnice - G. A. Hentyja, Dickensa (čitali smo Priču o dva grada, koja mi je bila mrska zbog svog potpunog crnila), odnosno Charlesa Kingsleyja. Dok sam jedne večeri kod kuće mukotrpno prepisivao beskrajne odlomke Kingsleyjeve knjige Na Zapad!, priče o španjolskom moru, odnosno Karibima, na pamet mi je palo kako bi sve išlo puno brže i lakše kada bih sam izmislio priču i tekst.

Pa sam napisao razmetljivu, neuvjerljivu gusarsku priču. Poput svih dječaka, olako sam pomislio da učitelji nikada ne čitaju retke koje smo ispisali, no dan nakon što sam mu predao kaznene stranice, velečasni Matthews strogo je upro prstom u mene, i to pred čitavim razredom na satu književnosti, i rekao: „Ballarde, sljedeći put ne prepisuj stranice iz nekog petparačkog romana..." Bila je to moja prva književna kritika i svojevrsno priznanje, a to me samo potaknulo da se dodatno potrudim u toj svojoj zabavi. To je moju fikciju možda potaknulo da postane subverzivna. Kako se činilo, u aveniji Amherst broj 31 neprekidno su se odvijale partije bridža, a u njima su sudjelovala dva puta po dva para majčinih prijateljica. Sjedio bih na stubama i pažljivo slušao njihova zvanja - „Jedan dijamant, dva srca, tri neaduta, dvostruko..." - koja su me potpuno zbunila izostankom svake logike. Naposljetku, kao desetogodišnjak uspio sam nagovoriti majku da mi objasni pravila, a usto i razgovore koje su igrači vodili među sobom, a koji su predstavljali tajni kod unutar tajnoga koda. Bio sam toliko oduševljen time što sam dokučio tu tajnu, da sam odlučio napisati „knjigu" u kojoj ću pravila objasniti svima koje bridž zbunjuje koliko i mene. Ispisao sam oko pola zadaćnice i sve popratio razrađenim dijagramima, a sjećam se da sam čak napisao i odlomak pod naslovom Psihološka zvanja, koja nisu imala nikakve veze s nadnaravnim, nego je zapravo bila riječ o blefiranju. Već pedeset godina nisam igrao bridž, no kao piscu, onaj tekst s uputama za igru možda mi je probudio želju za razotkrivanjem tajne. Ljetnim praznicima koje sam provodio u Tsingtaou došao je kraj, no još se uvijek živo sjećam dražesnih plaža koje su podsjećale na Rivijeru. Početkom Prvog svjetskog rata Tsingtao je bio njemačka pomorska baza, a u malenoj uvali u blizini našeg hotela ležali su trupovi njemačkih podmornica koje su ondje trunule poput krepanih dinosaura. U obližnjim su stijenama Nijemci izgradili golemu mrežu utvrda koje su poslije postale velika turistička atrakcija. Moja majka i ja pridružili smo se jednoj skupini turista i s njom obišli mračne svodove koji su podsjećali na unutrašnjost katedrale. Divovska dizala podizala su topove na platforme za ispaljivanje, a kroz tamu vlažnog betona mogao sam vidjeti gornje galerije i promatračnice koje su me naknadno podsjetile na Piranesijeve Tamnice. Prije nego što je zauzela Tsingtao, Kraljevska mornarica bombardirala je utvrde, pa su kineski vodiči ponosno tvrdili da su krvave otiske ruku zapravo ostavili njemački topnici izluđeni britanskom kanonadom. Moje uspomene vezane uz Tsingtao iznimno su ugodne, no majka mi je često pripovijedala kako se, dok sam još bio djetešce (u ljeto 1930. ili 1932.), moja dadilja okliznula na vlažnoj travi iznad hridina i ispustila kolica u kojima sam se nalazio. U punoj sam brzini jurio prema rubu stijena, no na svu je sreću jedan britanski posjetitelj potrčao za mnom i uhvatio kolica prije nego što bi poletjela preko ruba. O svemu je navodno izvijestio moju majku, koja se u tom trenu nalazila u hotelu, a koja mi nikada nije objasnila zašto je sredovječnoj Kineskinji koja je šepala na svojim čvrsto podvezanim stopalima povjerila teret glomaznih dječjih kolica i rekla joj neka ide šetati uz hridine. Hitchcock bi uživao u tom prizoru, no mislim da postoji znatno jednostavnije objašnjenje. Roditelji su 1930-ih imali ono što bi se danas moglo prozvati nemarnim odnosom prema djeci, čija je dobrobit, ako su je uopće mogli sebi priuštiti, povjeravana slugama, bez obzira na opasnosti. Moji su roditelji rođeni u prvom desetljeću 20. stoljeća, mnogo prije antibiotika i javnog zdravstva koje skrbi o djeci dajući im hranu obogaćenu vitaminima, čist zrak i vodu. Za sve obitelji, bez obzira na njihove prihode, djeca su bila poput kocke s bolestima i smrću. Sve je to uvelike umanjilo cjelokupan doživljaj djetinjstva i naglasilo važnost zrelog doba, odnosno onoga što sami postižemo kad odrastemo. Djeca su bila

dodatak roditeljima, što ih je smjestilo negdje između slugu i poslušnog labradora, pa ih se nikada nije doživljavalo kao nešto za čiju sigurnost treba osobito skrbiti ili kao središte obiteljskog života. Moja je majka tvrdila da nikada nije doznala za moje opasne vožnje šangajskim ulicama, iako sam tijekom tih izleta često susretao njezine prijateljice, koje su mi domahivale iz svojih automobila. Možda su i one smatrale da zapravo nisam vrijedan spomena. A možda mi je moja majka odavala počast kada mi je opisivala kako sam uspio preživjeti one hridi.

Moji roditelji

James Ballard, rođen 1902., umro 1967. Moj otac James Ballard rođen je 1902. u Blackburnu u Lancashireu, gdje je i odrastao. Nikada nisam upoznao njegove roditelje, koji su umrli 1930-ih. Moj je otac rijetko govorio o svome djetinjstvu, a mislim da je u vrijeme Drugog svjetskog rata već uvelike bio odvojen od svojih blackburnskih korijena, koje je tada doživljavao poput iscrpljene Engleske koju je napustio 1929. Izrastao je u poslovnog čovjeka koji je mnogo putovao, čovjeka koji se iskreno divio znanstvenim gledištima i zaneseno prihvaćao sve američko. Naposljetku je ipak ostao samo čovjek iz Lancashirea koji voli tripice, Blackpool i lancashirske komedijaše. Moja majka Edna opisala je njegovu majku kao veoma toplu, materijalistički orijentiranu osobu, što ga je možda i potaknulo da napusti Englesku i proputuje svijet. Imao sam dojam da mu je obiteljski život bio uspješan i sretan, no on mi je rekao kako se žestoko svađao s ocem nakon što je, umjesto da se uključi u obiteljski, suknarski posao, odlučio napustiti klasičnu gimnaziju i upisati politehniku. Vjerovao je da znanost posjeduje moć da promijeni svijet i bio je ponosan na svoj počasni položaj na Londonskom sveučilištu. Uvijek je bio optimističan i samosvjestan, a kao vrstan plesač klasičnih plesova čak je osvojio nagradu na jednom natjecanju u balskoj dvorani Tower u Blackpoolu.

Uspomene što ih je ponio iz Lancashirea, iz vremena prije i poslije Prvog svjetskog rata, uglavnom su bile prilično tmurne, pa bi tresao glavom kad god bi opisivao strašno siromaštvo. Kada bi na putu iz škole jeo jabuku, često su ga slijedili dječaci iz radničke klase i preklinjali ga da im dobaci srčiku s košticama. Bio je solidan igrač biljara i bridža, a zanimala su ga vina i europska hrana. U Šangaju

je valjda bio jedina osoba za koju sam znao da je zanimaju kineska povijest i običaji. Rekao mi je da je jednom prigodom pjevao solo tenorsku dionicu u katedrali u Manchesteru. Stekao sam dojam da je u Blackburnu bio omiljen i društven, no u Šangaju je to postigao isključivo snagom volje. Moj se otac sredinom 1920-ih zaposlio u Calico Printers Associationu, tekstilnom kombinatu koji je tada vladao svijetom pamuka. Diplomirao je kemiju, znanost koja je promijenila postupke tiskanja na tekstilu, kao i njegovu završnu obradu, te se iskreno divio blistavom radu njemačkih kemičara u industriji bojila. U 1920-ima revizori financijskih poslovanja došli su do zaključka da se pamuk iz Lancashirea više ne može nadmetati s pamučnim proizvodima koji su se počeli javljati na svjetskom tržištu, osobito ne s proizvodnjom japanskih predionica u Šangaju, koje su dominirale na golemom kineskom tržištu. Revizori su odlučili otvoriti prekomorsku podružnicu u tom gradu, a moj je otac 1929. poslan tamo kako bi upravljao svim aktivnostima kineske ispostave za tisak i završnu obradu tekstila. Nakon rata je ostao u Šangaju, gdje se zatekao i kada su 1949. grad preuzeli komunisti s Mao Tsetungom na čelu. Pod kineskim je nadzorom nastavio upravljati tvrtkom, no kada su revizori iz središnjice u Manchesteru odbili poslati financijska sredstva, moj je otac izveden pred sud. Ispričao mi je kako je u vlastitu obranu citirao čitave stranice Marxa i Engelsa, što je na seoske suce ostavilo tako dubok dojam da su odbacili sve optužbe koje su bile podignute protiv njega. Godine 1950., nakon dugog putovanja preko Kine, stigao je do Kantona i došao u Hong Kong. Nakon povratka u Englesku, napustio je kombinat i postao savjetnik specijaliziran za farmaceutske tekstile. Nakon umirovljenja, preselio se s mojom majkom u New Forest, gdje je 1967. umro od raka.

Edna Ballard, rođena 1905., umrla 1999. Moja majka rođena je 1905. u West Bromwichu, kod Birminghama, a umrla je 1999., u dobi od devedeset tri godine, u Claygateu, Surrey. Njezini roditelji Archibald i Sarah Johnstone cijeli su život bili učitelji glazbe. Tijekom godine koju sam proveo kod njih, kada su se 1947. moja majka i sestra vratile u Šangaj, dva su glasovira za vježbu svirala po čitave dane, dok su učenici ulazili i izlazili iz kuće kao na tekućoj vrpci. Kada sam ih početkom 1946. prvi puta susreo, nakon slijetanja u Southampton, to mi je dvoje ljudi u kasnim šezdesetima izgledalo poput živih relikvija viktorijanskog svijeta. Bili su ukočeni, nimalo tolerantni, nikada opušteni, nesnošljivi prema poslijeratnoj laburističkoj vladi, a nismo ih nimalo zanimali ni ja, ni moja sestra, pa čak ni moja majka i njezino ratno iskustvo u japanskom koncentracijskom logoru. Za njih je život bio intenzivno uskogrudan. Živjeli su u velikoj trokatnici s uvijek mračnim prostorijama ispunjenima teškim, neudobnim pokućstvom i unutarnjim vratima s mliječnim staklom. Hrana se tada nabavljala u ograničenim količinama, no kod njih kao da je baš sve bilo ograničeno: zrak koji smo udisali, nada u bolji svijet, kratki bljeskovi sunca. Još sam se kao dječak pitao kako li su samo moja majka i njezina sestra, obje živahne žene jake volje, uopće uspjele procvjetati u mladosti.

Pa ipak, godinama poslije, majka mi je rekla da je njezin otac u mladosti bio buntovnik, da je prije braka izazvao obiteljski skandal tako što je odustao od formalnog glazbenog obrazovanja i osnovao glazbenu skupinu s kojom je svirao na zabavama i vjenčanjima. Upoznao sam ga u najgore moguće vrijeme, kada je rat već potpuno iscrpio Englesku. Područje oko Birminghama pretrpjelo je teška bombardiranja, pa nekako slutim da su za njih, u usporedbi s tim, godine koje je moja majka provela u Lunghui djelovale poput godišnjeg odmora. Rat ih je učinio podmuklima, zapravo je brojne Engleze pretvorio u podmukle ljude. Mislim da su već na prvi pogled osjetili nepovjerenje prema meni. Kada mi je baka, sitna i nimalo velikodušna žena, prvi puta pokazala jedinu kupaonicu u toj prostranoj mračnoj kući, zauvijek sam svoju sudbinu odredio pitanjem: „Je li to moja kupaonica?" Nakon njezine smrti, moj je djed prošao kroz dojmljivu preobrazbu koja je započela već na povratku s pogreba kući. Odmah je prodao kuću i sve pokućstvo, te se s dva kovčega zaputio na južnu englesku obalu, gdje je živio u nizu hotela iz kojih je, potpuno posvećen samome sebi, iseljavao čim mu se ne bi svidio jelovnik ili pogodnosti. Umro je u dobi od devedeset sedam godina, u hotelu Bournemouth. Posljednjih bi se godina znao onesvijestiti u robnim kućama i supermarketima. Poslovotkinja u jednoj takvoj trgovini bila je uvjerena da je mrtav, pa je nazvala moju majku kako bi joj prenijela žalosnu vijest, te bila zaprepaštena kada je moj djed, nakon što mu se srce odmorilo, ustao i obratio joj se. Moja je majka rijetko govorila o svome životu u West Bromwichu i brojnoj obitelji kojoj je pripadala obitelj Johnstone. Nikada mi nije rekla ništa iz čega sam mogao zaključiti je li bila sretna ili nesretna. Jedino što mi je rekla o svojim školskim danima bilo je da je filmska glumica Madeleine Caroll išla zajedno s njom u razred Klasične djevojačke gimnazije u West Bromwichu. Kratko je bila učiteljica u osnovnoj školi u West Bromwichu, gdje ju je zgrozilo strašno siromaštvo mnogih učenika. Ona i moj otac upoznali su se u hotelu u Lake Districtu, u jednom od onih hidropatskih lječilišta koja su 1920-ih bila popularna među mladim ljudima. Nakon svadbe, krajem 1920-ih, kada se moj otac zaposlio u Calico Printers Associationu, kratko su živjeli u unajmljenoj kući na području Manchestera, a 1929. otplovili su u Šangaj.

Moji mi roditelji nikada nisu govorili o razlozima koji su ih nagnali da napuste Englesku, a meni nikada nije palo na pamet pitati ih. Ne znam jesu li bili potpuno svjesni s čime se suočavaju, ali svojim su odlaskom preuzeli golem rizik jer su, ako ništa drugo, u toj siromaštvom pogođenoj zemlji izložili pogibelji svoje vlastito zdravlje, i to mnogo prije pojave antibiotika. Kolera, velike boginje i tifus bili su uobičajene pojave u Šangaju. Voda iz slavine nije bila sigurna za piće - voda koju smo pili prethodno se iskuhavala, a zatim se u starim bocama džina držala u hladnjaku - no ipak se njome pralo posuđe. I moja sestra i ja pokupili smo amebe od kojih smo dobili dizenteriju i ozbiljno se razboljeli. Šangaj je bio velik grad, pun nasilja što su ga širile kriminalne skupine i političke frakcije. Kad je stigla, moja je majka imala dvadeset pet godina - nedavno udana žena koja je Englesku bila napustila samo kad je otišla na medeni mjesec u Pariz. Šangaj je od Engleske bio udaljen pet tjedana plovidbe brodom tvrtke P&O. Zračne veze nije bilo, a jedini izravni kontakt s Engleskom bio je putem telegrafa. Pretpostavljam da je moj otac, uvijek odlučan i optimističan, uvjerio majku da će Engleskoj trebati godine da se oporavi od recesije te da ih na suprotnoj strani svijeta čekaju znatno zanimljivije mogućnosti.

Napad na Pearl Harbor (1941.) Japanski napad na Pearl Harbor, američku pomorsku bazu u blizini Honolulua, dogodio se u nedjelju ujutro, 7. prosinca 1941., te je Japan i Ameriku uveo u ono što će poslije biti poznato kao Drugi svjetski rat. U Šangaju, smještenom na suprotnoj strani međunarodne datumske granice, već je bio ponedjeljak, 8. prosinca, a ja sam još ležao u krevetu i čitao Bibliju. Na čitanje me nisu naveli neki vjerski razlozi - moji su roditelji bili uvjereni agnostici. Međutim, možda je vjeronauk bio moj omiljeni predmet zato što su me inačice priča iz Starog zavjeta koje smo obrađivali u razredu dirnule svojom silinom. U svakom slučaju, još se uvijek sjećam prezriva glasa kojim je velečasni Matthews objavio pobjednika u biblijskom natjecanju. „Prvi i ponajbolji neznabožac u razredu jest Ballard." Bila je to, bez ikakve sumnje, omiljena fraza ravnatelja škole, no svejedno sam bio krajnje ponosan. Sjećam se da sam svima rekao kako ne samo da sam ateist, nego i da ću pristupiti Komunističkoj partiji. Divio sam se svima koji su mogli uznemiriti ljude, a komunistički su sindikalci bez ikakve sumnje pošteno uznemirili mojeg oca. Pripremao sam se za završne ispite prije Božića, a ispit iz poznavanja Biblije trebao je biti baš taj dan. Zatim sam začuo nešto što je zvučalo kao da kolona tenkova i vojnih vozila prolazi avenijom Amherst, nakon čega mi je otac banuo u sobu. Divlje je zurio oko sebe kao da nikada prije nije vidio unutrašnjost moje sobe. Naredio mi je neka se odjenem i rekao da je Japan objavio rat. „Ali moram ići u školu", prosvjedovao sam. „Danas počinju ispiti." A on je tada izgovorio najveličanstvenije riječi koje neki učenik želi čuti. „Nema više škole, nema više ispita." Sve sam to prihvatio u hodu, no moj je otac bio vidno potresen. Trčao je po kući, vikao na sluge i na moju majku. Pretpostavljam da je na nekoj od lokalnih radiostanica doznao da japanske postrojbe ulaze u Međunarodno naselje. Brzo su preuzeli nadzor, a njihove pomorske snage raspoređene po rijeci Whangpoo potopile su britansku topovnjaču HMS Petrel, čija se posada srčano borila. Poslije su japanski časnici posjetili preživjele ranjenike u bolnici te im se iz poštovanja prema njihovoj hrabrosti poklonili u skladu s bushido tradicijom. Američka topovnjača USS Wake osvojena je bez ijednog ispaljenog metka jer su gotovo svi članovi posade bili na obali, gdje su sa svojim djevojkama spavali po hotelskim sobama u središtu Šangaja. Francuski teritorij već je bio pod nadzorom vlade iz Vichyja, a Japanci su u svoje ruke preuzeli sve ključne položaje unutar Međunarodnog naselja. Tog je dana njihov Kempeitai (japanska verzija Gestapa) uhitio nekoliko stotina britanskih i američkih civila, koji su tako postali prvi predstavnici savezničkih nacija koji su završili u logoru. Nasreću, moj otac nije bio jedan od njih, pa smo sve do ožujka 1943. ostali u našoj kući. Oni koji su odvedeni ubrzo nakon napada na Pearl Harbor trpjeli su velike brutalnosti, no u Šangaju je na svu sreću bilo mnogo Švicaraca i Šveđana, i možda su upravo oni ograničili akcije Japanaca, iako je ipak bilo mnogo divljačkih uhićenja i pogubljenja. Od tog je trenutka stari Šangaj jednostavno prestao postojati. Nije više bilo zabava ni filmskih premijera, odlazaka u robne kuće ili na bazene. Ladanjski klub pretvoren je u japanski časnički klub majka me je zgroženo obavijestila kako Japanci drže konje na igralištima za skvoš. Japanska je vojska agresivno provodila silu diljem Naselja, a ulična pogubljenja Kineza bila su uobičajena pojava. Konfiscirali su sve strane automobile, pa je moj otac morao kupiti bicikl i njime odlaziti u svoj ured, udaljen šest kilometara. Po svoj prilici, kineska tvrtka za tisak i završnu obradu tkanine nastavila je s radom samo zato što

je Japancima bila dobar izvor prihoda. U ured su došla dva japanska nadzornika - od kojih je jedan bio arhitekt - a mislim da je moj otac imao relativno normalan odnos s njima, iako je vjerojatno morao otpuštati radnike. Jednom prigodom, kada smo zajedno išli u njegov ured, odveo me u šetnju po unutarnjem dvorištu samostana smještenog uz katedralu. U jednom nam je trenutku pristupio sredovječni Bjelorus, a moj mu je otac dao nešto novca. Zahvaljivao je ocu na sav glas, a zatim se udaljio. Budući da su se tvornice i tvrtke zatvarale, sigurno je bilo teško pronaći posao. Onaj mi je Bjelorus izgledao očajno i siromašno, a otac mi je objasnio da su njegova košulja, ovratnik i sako zapravo prišiveni jedno za drugo kako se ne bi vidjelo koliko su istrošeni od silnog pranja i ispiranja u rijeci. Okončao se i društveni život u britanskoj zajednici, pa za majku više nije bilo ni partija bridža ni tenisa. Izuzme li se vozač, koji je u službu ponovno primljen tek nakon rata, kod nas je radio isti broj slugu, uključujući i posljednju u nizu rusku dadilju, a svi su oni ostali i do nekoliko dana prije nego što su nas internirali. Moji su roditelji provodili sate slušajući kratkovalne radiostanice emitirane iz Britanije i Amerike. Pad Singapura, kao i potapanje britanskih bojnih brodova Repulse i Prince of Wales sve su nas shrvali. Od tog je trenutka britanski prestiž počeo padati kao da je od olova. Predaja Singapura, gubitak Filipina, te prijetnja Indiji i Australiji zvučali su kao da je zapadnu silu zaskočila smrt na Dalekom istoku, i to kao kraj određenog životnog stila. Britancima će biti potrebne godine da se oporave od Dunkirka, dok su Nijemci već bili prodrli duboko u Rusiju. Usprkos divljenju koje sam osjećao prema japanskim vojnicima i pilotima, bio sam veliki domoljub iako sam jasno vidio da je Britansko Carstvo doživjelo propast. A. A. Milnea i godišnjake kao što je Chums počeo sam gledati sa skepsom. No ipak se sjećam trenutka kada je moj otac, negdje tijekom 1942., na zid pokraj radioprijemnika čavlićima pričvrstio veliki zemljovid Rusije, te na njemu obilježio pokretnu liniju bojišnice između Nijemaca i Rusa. Nijemci su se već počeli povlačiti s brojnih područja, no na ruskoj su se fronti stvari odvijale krajnje polako, kao u agoniji, selo po selo. Ali mojem se ocu samopouzdanje svejedno počinjalo vraćati. Neprestano sam se pitao koliko će rat trajati, a sjećam se da je otac bio uvjeren da će potrajati nekoliko godina. Nije se slagao s velikim brojem Engleza u Šangaju koji su bili uvjereni da će se poražene britanske snage na Dalekom istoku konsolidirati, vratiti i poraziti Japance. A čak sam i ja, u dobi od 11 ili 12 godina, znao daje riječ o opasnom samoobmanjivanju. Imao sam prigode izbliza vidjeti japanske vojnike, pa sam znao da su žilaviji, discipliniraniji i bolje vođeni od britanskih i američkih vojnika u Šangaju, koji kao da su se ondje dosađivali i maštali isključivo o povratku kući. No očevi velikog broja dječaka iz mojeg razreda i dalje su pretpostavljali da rat neće trajati dulje od nekoliko mjeseci. Na moje veliko razočaranje, Katedralna škola otvorila se samo mjesec dana nakon pada Pearl Harbora. U školu sam išao biciklom, no poslije bih se vraćao ravno kući, iako sam ponekad znao čekati i satima na kontrolnome punktu koji se nalazio u aveniji Joffre. U središtu je Šangaja bilo preopasno jer su japanska vojna vozila tumarala ulicama i gazila rikše i bicikliste koji bi im se našli na putu, dok su se kineske marionetske trupe iživljavale na Europljanima koji bi im zapeli za oko. Usprkos tim opasnostima, moj je otac inzistirao da pohađam školu. Jednog smo jutra tako zajedno krenuli biciklom do punkta na aveniji Joffre, te otkrili da je zatvoren zbog vojnoga čišćenja i zajedno s ostalima premješten u samo Međunarodno naselje. Nimalo pokoleban tom činjenicom, moj se otac

biciklom probio kroz gomilu, te se niz ulicu Columbia zaputio do kuće svojih engleskih prijatelja. Njihov dugi vrt na svome je kraju bio ograđen bodljikavom žicom koja je 1937. podignuta oko naselja, a koja je sada već bila prilično rasklimana. Uz pomoć engleskih prijatelja, bicikle smo prebacili kroz otvor na ogradi i stupili na područje napuštenog kasina i noćnog kluba Del Monte. Budući da ga je brinula mogućnost da u zgradi ima japanskih vojnika, otac mi je rekao da pričekam dok on poviri kroz stražnja vrata. Nakon nekoliko se minuta više nisam mogao obuzdati, pa sam se na vrhovima prstiju zaputio kroz tišinu napuštenih dvorana kockarnice, gdje su stolovi s ruletima ležali izvrnuti na bok, a tlo bilo prekriveno krhotinama stakla i žetonima. Pozlaćene statue držale su na rukama svod iznad šankova koji su se protezali čitavom dužinom kasina, a na tlu su ležali bogato urešeni lusteri, otrgnuti sa stropa i bačeni među ostatke razbijenih boca i starih novina. Posvuda je u nekakvu polusvjetlu svjetlucalo zlato, pretvarajući napušteni kasino u čudesnu špilju iz Priča iz tisuću i jedne noći. No za mene je to istodobno sadržavalo i dublji smisao, osjećaj da je i sama stvarnost pozornica koja se svakoga trena može rastaviti, te da bez obzira na to koliko se nešto doimalo veličanstvenim, ono u bilo kojem trenutku može biti odgurnuto ustranu, među ostatke prošlosti. Osjetio sam i da je napušteni kasino, poput grada i svijeta koji je postojao onkraj grada, sada bio stvarniji i imao znatno veće značenje nego kad je vrvio kockarima i plesačicama. Napuštene kuće i uredske zgrade imale su u sebi neku posebnu magiju, pa sam na putu iz škole često zastajao ispred praznih stambenih zgrada. Vidjeti razmještene, potpuno slučajno drukčije raspoređene stvari ponudilo mi je prvi uvid u nadrealizam svakodnevnog života. Iako je Šangaj već sam po sebi bio dovoljno nadrealan. Izišavši iz sjene, moj se otac pojavio i proveo me kroz stražnja vrata. Rastali smo se kod rasklimanih vrata na ulazu u kasino, nakon čega je on otišao u ured, a ja u nekoliko stotina metara udaljenu Katedralnu školu, u kojoj sam proveo još jedan dan prevođenja nepoznatih latinskih tekstova. Još je čudnije vrijeme započelo početkom 1943., kada su krenula uhićenja velikih razmjera, tijekom kojih su britanski, belgijski i nizozemski civili prebačeni u šest ili sedam logora raspoređenih oko Šangaja. Civilni sabirni centar Lunghua, smješten na otvorenom prostoru udaljenom šest kilometara južno od grada, nalazio se na mjestu gdje je nekoć bila učiteljska vježbaonica, a nekoliko manjih logora nalazilo se u predgrađu Šangaja. Privatni posjedi od četrdeset ili pedeset kuća (današnje zajednice zatvorenog tipa) sa zajedničkom ogradom i čuvanim ulazom bili su veoma česta pojava u Šangaju tijekom 1930-ih, a u takvim su se naseljima često nalazili pripadnici samo jednog naroda. Jedan takav njemački posjed postojao je u aveniji Amherst, bio je to zastrašujući skup kuća nalik bijelim kutijama u koje nikada nisam ni pokušao ući. Potpuno prirodno, ti su dobro čuvani stambeni posjedi istodobno bili i idealni logori. Mjere sigurnosti koje su nekoć nepoželjne držale izvan naselja, sada su njihove stanovnike držale unutra. Jedan od tih logora, onaj u kojem su bili internirani Kendall-Wardovi, bio je opasan bodljikavom žicom. Nekoliko je ljudi, naime, uspjelo pobjeći iz tih logora. Najslavniji bjegunac bio je britanski mornar koji je jednostavno išetao iz bolnice u kojoj je bio liječen nakon potapanja HMS Petrela, te je rat proveo sa svojom ruskom djevojkom na francuskom teritoriju. Sve je, međutim, već postalo odveć nesigurno, čak i za dvanaestogodišnjaka sklonog promjenama. Otišao sam tako posjetiti bliskog prijatelja koji je živio na aveniji Joffre, no tamo su me dočekala otključana i otvorena vrata stana u kojem je živjela njegova obitelj. Obitelj je u kratkom roku

odselila, a preko kreveta su neuredno bili razbacani kovčezi. Zavjese su se njihale na otvorenim prozorima kao da slave novootkrivenu slobodu. Dugo sam sjedio na krevetu svoga prijatelja, zurio u njegove minijaturne vojnike i maketu zrakoplova s kojom smo se satima znali igrati. Zaokupljen samim sobom, kao i sudbinom svojih prijatelja, vjerojatno nisam znao pod kolikim su stresom bili moji roditelji, onako suočeni s izvjesnošću bliskog odvođenja u logor. Kada to razmatram s današnjeg gledišta, godine 2007., doista mi nije jasno što ih je navelo da uopće ostanu u Šangaju kada su zasigurno već znali da je rat neizbježan. Kineska tvrtka za tiskanje i finalnu obradu tekstila bila je pod ingerencijom mojeg oca, a osjećaj dužnosti još je uvijek nešto značio. Mnoge strane tvrtke kojima su na čelu bili Švicarci ili Šveđani nastavile su raditi, a moj se otac možda nadao da će potražnja za pamukom biti tolika da će mu dopustiti da se nadmeće s japanskim predionicama u Šangaju. Istodobno, možda se činilo nepojmljivim da bi Japanci mogli pokrenuti preventivne vojne operacije protiv Sjedinjenih Američkih Država, a još manje da bi „sferu ekonomskog procvata" pokušali proširiti čak i na Indiju i Australiju. Gledao sam kako moj otac pribija raznobojne pribadače na zemljovid Rusije, kako se pomalo uzaludno osmjehuje dok spiker preko radija govori metalnim glasom o zarobljenim njemačkim parnim lokomotivama, pa sam već tada mogao shvatiti da se na svoje roditelje mogu osloniti samo u određenoj mjeri. Kada su dvojica visokih časnika, pripadnika Kempeitaija, došla u naš dom i počela uokolo paradirati u svojim ulaštenim čizmama, moj ih je otac promatrao bez riječi. Bilo mu je jedino važno da moja četverogodišnja sestra i ja budemo mirni. Japanski časnici nisu došli uhititi mojeg oca, što je on vjerojatno pomislio, nego su došli vidjeti koje će im sve pogodnosti ponuditi naša kuća nakon što nas interniraju. Moj im se otac nije obraćao, a ja sam znao da će možda doći vrijeme kada ćemo moja majka, sestra i ja ostati sami, bez njega. U mirnodopskom razdoblju malo djece iz srednje klase vidi svoje roditelje izložene velikom stresu, pa sam tako i ja odgajan da svoga oca i njegove muške prijatelje doživljavam kao autoritete i pouzdane osobe. A sada se sve počelo mijenjati, započinjala je era novog odgoja. Odlomke latinskih tekstova zamijenili su prizori odraslih Engleza izloženih stresu. Potkraj 1942. ratna sreća na Pacifiku počela se okretati protiv Japanaca. Njihova mornarica, koja je Amerikance u Pearl Harboru zaskočila po principu iznenađenja, pretrpjela je katastrofalne poraze u bitci kod Midwaya, kao i u onoj na Koraljnome moru. U Burmi je jačao britanski otpor, dok su se u Europi događali počeci onoga što će naknadno prerasti u junačku zračnu ofenzivu protiv Njemačke. Htio sam ohrabriti svoga oca, za kojeg sam znao da je inteligentan i hrabar čovjek kojeg ništa, međutim, dotad nije pripremilo na japansku vojnu silu kojom je upravljao stoljećima star kodeks koji je od vojnika zahtijevao savršenu disciplinu i potpunu pokornost zarobljenih neprijatelja. S obzirom na veliku važnost Šangaja i njegovih divovskih brodogradilišta, Japanci su odlučili internirati Britance i druge pripadnike savezničkih nacija. Logor Lunghua nalazio se na dobro poznatom malaričnom području (danas se na području nekadašnjeg logora nalazi šangajska srednja škola, a područje je i dan-danas toliko krcato komarcima da me 1991. putna klinika British Airwaysa upozorila da to područje svakako napustim prije sumraka). Moj otac i ostali predstavnici Udruge britanskih kolonista žestoko su prosvjedovali kod japanskih vlasti u Šangaju, no oni su samo nastavili s izgradnjom logora Lunghua. U ožujku 1943. moji roditelji, sestra i ja stigli smo u logor Lunghua u kojemu smo ostali sve do kraja kolovoza 1945.

Logor Lunghua (1943.) Sabirno mjesto za naš put u logor Lunghua bio je Američki klub u ulici Columbia, udaljen milju od avenije Amherst. Kada smo stigli, ondje smo zatekli gomilu ljudi, uglavnom Britanaca, ali i nekoliko Belgijaca i Nizozemaca, koji su sjedili na kovčezima oko bazena. Među njima je bilo mnogo žena u bundama. Neki su muškarci sa sobom imali samo onu odjeću koju su odjenuli, i dalje uvjereni da će se rat okončati za samo nekoliko dana. Privezavši ih vrpcama za prtljagu, neki su nosili i rekete za tenis, batove za kriket i štapove za pecanje jer su čuli da u logoru postoji nekoliko velikih, prilično dubokih ribnjaka. Neki su bili i pijani, svjesni da će mjesecima biti daleko od najbližeg bara. Zajedno smo čekali oko bazena, sjedili za stolovima za kojima su nekoć Amerikanci, članovi kluba, ispijali konjake i zaslađene bourbone. Japanski su se čuvari zatim pojavili s malenom flotom autobusa, pa smo se s posljednjom skupinom interniranih pripadnika savezničkih nacija zaputili preko seoskog krajolika. Sat vremena smo se kotrljali kroz pusti seoski krajolik, pokraj praznih zaselaka i nekadašnjih bojnih polja kojih sam se sjećao zahvaljujući izletima na koje sam odlazio sa svojim roditeljima i njihovim prijateljima. Prošli smo pokraj pagode kod Lunghue, na čije su gornje katove Japanci postavili protuzračne topove. U blizini se nalazila vojna zračna luka u kojoj su ispred hangara bili poredani lovci Zero. Posvuda su se nalazili zarasli kanali i neobrađena polja riže, zemlja natopljena vodom, kroz koju se probijao široki rukavac rijeke Whangpoo, koja se kroz Šangaj probijala prema moru. Pred očima nam se zatim pojavio i logor Lunghua, zapravo posljednji dom mojeg djetinjstva, u kojemu ću provesti dvije i pol doista sretne godine. Dok smo prolazili pokraj dijelova novopodignute ograde od bodljikave žice, logor je nalikovao uništenom sveučilištu. Tamošnje betonske trokatnice bile su prošarane ožiljcima od bombardiranja, no i dalje su stajale na svome mjestu. Ostale zgrade bile su tek gomile krhotina opeke, betonske deke ležale su jedna preko druge kao poslije potresa. Pokraj ulaza su se nalazile stražarnice s kojih su japanski vojnici ledeno zurili u nas. Bile su ondje i manje zgrade s kosim krovovima prekrivenima crepovima, ali i nizovi nedavno izgrađenih drvenih koliba, od kojih je svaka bila duga četrdesetak metara. Oprana odjeća visjela je na improviziranoj užadi za sušenje, no u zraku nastanjenom milijunima komaraca osjećao se vonj kanalizacije. A bili su tu i drugi internirci. Izišli smo iz autobusa ispred kojeg nas je dočekala prijateljski raspoložena gomila, ljudi koji su nam pomogli oko kovčega i koji su obitelji s djecom uputili u blok G, dvokatnicu s četrdesetak malenih prostorija. Posteljinu su nam već unaprijed priredili prijatelji mojeg oca. Sjećam se kako su on i moja majka sjedili s mojom sestrom na jednom od kreveta i zurili u taj majušni prostor, malen poput soba u kojima su na broju 31 u aveniji Amherst živjeli naši sluge i njihove obitelji. Želeći što prije pozdraviti školske prijatelje koje sam uočio u gomili, ostavio sam roditelje u njihovu novom posjedu i započeo s istraživanjem logora Lunghua.

Moj prvi dojam bio je da su svi internirci ondje krajnje opušteni i neusiljeni. Iako će se sve to ubrzo promijeniti, tada je većina ljudi uživala u ruševnim zgradama i sve doživljavala kao prilično ugodan godišnji odmor. Dobro sam poznavao Šangaj, gdje su muškarci po cijele dane bili odjeveni u odijela, s kravatom oko vrata, i to oni isti muškarci koji su sada naokolo hodali u kratkim pamučnim hlačama i košuljama. Velik broj mlađih žena, među kojima su bile inače prilično formalno odjevene majke mojih školskih drugova, nosio je odjeću za plažu. Uokolo je bilo nekoliko japanskih stražara, no većina logorske administracije bila je prepuštena našim ljudima. U dvorani za objedovanje, gdje smo se okupili na našem prvom zajedničkom objedu, vladalo je ozračje zatvora bez nadzora: djeca su vrištala, muškarci su očijukali s tuđim ženama, a mladići razigrano dovikivali jedni drugima. Kasnije, još ošamućenome, školski su mi prijatelji pokazali logor. Ondje je, kako se činilo, bilo humora u velikim količinama, ili barem zatvorsko-logorske šaljivosti - dvije staze posute zemljom i šljakom prozvane su ulicom Oxford i Piccadillyjem, dok su na mjesta gdje se prokuhavala voda za piće postavljene oznake ,,Waterloo" i „Pjenušavi izvor". Na ravnom krovu bloka F, skupina ljubitelja glazbe slušala je klasičnu glazbu na gramofonu na navijanje. Na stubištu društvenoga doma, glumci iz logora uvježbavali su prizor iz Gusara s Penzacea. Ne mogu ni zamisliti što su mladi japanski vojnici, koji su na premijeri sjedili u prvim redovima, zapravo mislili o toj predstavi. Sve u svemu, bio je to opušten i bezbrižan svijet, nešto što sam dotad iskusio samo tijekom praznika u Tsingtau, a taj pozitivni dojam zadržao sam sve do kraja, kada su se uvjeti u logoru počeli dramatično pogoršavati. Uživao sam tijekom godina provedenih u logoru Lunghua, gdje sam stekao mnogo prijatelja svih dobi (daleko više nego što sam ih stekao kao odrasla osoba), te se općenito osjećao poletno i optimistično čak i kada su obroci bili svedeni na minimum i kada su mi kožne infekcije prekrile obje noge, te u vrijeme kada sam patio od neuhranjenosti, a brojni odrasli izgubili volju. No sve se to dogodilo tek dvije godine nakon dolaska u logor, a u proljeće 1943. bio sam sretan što si mogu stvoriti novi svijet. Mojim je roditeljima bilo drago što mi mogu dopustiti da neprestano boravim vani, a ja sam bio odlučan u namjeri da istražim svaki kutak logora, upoznam gomilu osebujnih, dosadnih, ugodnih i neugodnih likova. U blokovima E i F, dvama najvećim zgradama u nekadašnjoj visokoj učiteljskoj školi, nalazile su se učionice u koje su bili smješteni samci i parovi bez djece. Obitelji s djecom bile su smještene u blokove D i G, u sobe u kojima su nekoć živjeli studenti, budući kineski učitelji. Ondje se nalazio i blok za tuširanje koji nas je u prvim mjesecima opskrbljivao toplom vodom, malena „bolnica" u

kojoj su moju sestru liječili od dizenterije, kao i bungalovi u kojima su boravili japanski stražari, a koji su nekoć bili namijenjeni profesorima visoke škole. Logor se prostirao na prilično velikom prostoru, možda i više od pola kilometra promjera, ograđenom ogradom od bodljikave žice, preko koje sam se počesto pentrao kako bih otišao po zalutalu loptu ili zmaja. Japanski su vojnici prilično opušteno patrolirali uz tu ogradu od bodljikave žice. Jednom, tragajući za izgubljenom bejzbolskom lopticom, morao sam se šćućuriti u visokoj travi s vanjske strane ograde nakon što su me druga djeca upozorila da dolaze stražari. Približno trećina prvobitnog kampusa, gdje se nalazio određeni broj napuštenih zgrada, bila je isključena iz prostora logora. Uz dopuštenje zapovjednika logora, bivšeg diplomata Hyashija, koji je jedno vrijeme radio u londonskom veleposlanstvu i tečno govorio engleski, jedna od tih napuštenih zgrada pretvorena je u školu. I tako bi se svakog dana otvarala vrata logora kako bi djeca mogla slobodno proći i zaci u prilično sablastan svijet izvan granica logora. U Lunghui je bilo mnoštvo otvorenih prostora, neobrađene zemlje prekrivene kamenjem i krhotinama opeke koje su tamo ostale kao podsjetnik na žestoke borbe koje su se odvijale oko učiteljske vježbaonice. Tijekom druge godine našeg boravka u logoru, obroci su se počeli smanjivati, pa je skupina interniraca počela raščišćavati teren i saditi skromne povrtnjake. Pomagao sam ocu da iz septičke jame bloka G izvuče nekoliko vjedara kanalizacijskog otpada koji nam je služio kao gnojivo za rajčice, dinje i grah trešnjevac, no naš je trud urodio neobično jalovim i bijednim plodom. Na svim otvorenim prostorima oko logorskih zgrada, uključujući i poligon za prozivku na kojem su se igrale nogometne utakmice, kao i u prenapučenim spavaonicama, odvijala se očajnička borba za prostor. Nekadašnje učionice u blokovima E i F, u kojima su u sklopu logora bili smješteni bračni parovi bez djece, bile su razdijeljene na malene, zasebne prostore pomoću plahta obješenih na užadi. Ljudi su koristili komade kartona, dijelove drvenih sanduka, uopće sve što bi im došlo pod ruku kako bi sebi zajamčili minimum privatnosti. Unutar malih obiteljskih soba u blokovima D i G, roditelji se ničim nisu mogli obraniti od djece s kojom su dijelili te majušne prostore, što nesumnjivo objašnjava zašto su me moji roditelji tako razdragano puštali da tumaram logorom koliko mi drago. Logor je za mene po mnogo čemu postao novi Šangaj, s tisuću novih stvari koje sam trebao istražiti i u njima uživati, te sa stotinama sitnih poslova koje sam odradio kako bih se domogao jednog od starih brojeva Lifea ili odvijača koji nikome nije bio potreban. Svakom muškarcu u logoru bio je dodijeljen posao - od vođenja kuhinje, istovarivanja zaliha hrane i ugljena s kamiona koji je robu za logor Lunghua dopremao iz Šangaja, do iskuhavanja naše vode za piće, održavanja električnog sustava, organiziranja nastave za djecu i vođenja vjerskih obreda. Neudane žene priskakale su u pomoć kad god su znale i mogle, njegovale i skrbile za oboljele od malarije. Udane žene s dječicom bile su oslobođene svih dužnosti, pa je moja majka doista rijetko napuštala blok G i sobičak koji nam je postao dom. Tijekom dana, moj bi otac prislonio svoj madrac uza zid, pa bismo na tom malenom prostoru postavili sklopivi stol za kojim bismo objedovali. Moja je majka većinu vremena provodila u sobi, gdje bi čitala pokraj prozora i krajičkom oka budno pazila na moju sestru, koja se vani igrala s ostalim mališanima. Obitelji sa samo jednim djetetom morale su brinuti o jednom od djece koja su u logor dovedena bez roditelja. U bloku G nalazio se dječak Bobby Henderson, prema kojemu se par koji ga je primio k sebi odnosio tako neljudski da je dječak ogradio svoj uzani krevet od ostatka sobe kao kakav prosjak. Bio je to njegov privatni svijet i žestoko ga je branio. Odijevao je iznošenu odjeću, a cipele je čuvao za zimu. Ljeti je nosio drvene klompe, koje su se toliko istrošile da su naposljetku izgledale

kao iverje. Bobby mi je bio blizak prijatelj, iako mi se zapravo nikada nije osobito sviđao. Bilo je nečeg zastrašujućeg u njegovu žilavu umu koji se oslanjao isključivo na samoga sebe. Osjećao sam da su ga okolnosti nagnale da se previše žestoko bori za opstanak, a zbog toga nije bio nemilosrdan samo prema drugima, nego i prema samome sebi. Dopuštao mi je da ga posvuda slijedim, no moju je beskrajnu znatiželju zbog koje sam tumarao logorom smatrao gubitkom energije, a moje zanimanje za šah, bridž i gradnju zmajeva neozbiljnim i beznačajnim, baš kao i igre preskakanja preko konopa kojih sam se znao igrati s djevojčicama. Njegovi su roditelji bili internirani u Peking, no o njima nikada nije govorio, što me je tada sasvim zbunjivalo, pa sam čak pomišljao da je možda zaboravio kako uopće izgledaju. Kad sada o njemu razmišljam, shvaćam da je dio njega u jednome trenutku jednostavno umro, pa se samo nadam da nikada nije imao djecu. Općenito, međutim, činilo se da je logor Lunghua bio pun ugodnih i ležernih likova. Ono što mi se ondje najviše sviđalo bilo je to što su svi razgovarali sa svima, bez obzira na dob. Dok bih hodao oko bloka E ili preko poligona za prozivku, ljudi bi me srdačno pozdravljali nazivajući me „šangajskim istraživačem" (jer sam svima koji su me htjeli saslušati neprestano pričao o jednom od čudnovatih Hardoonskih hramova koje sam otkrio tijekom brojnih vožnji biciklom). Zatim bih negdje sjeo i odigrao partiju šaha s čovjekom koji mi je mogao biti otac, a koji je možda bio arhitekt ili upravitelj kinodvorane, pipničar u baru hotela Cathay ili džokej. Nakon završene partije, tijekom koje bi mi moj protivnik obično prenio popriličnu količinu logorske mudrosti, za nagradu bih dobio neki od starih brojeva Saturday Evening Posta, koji mi je bio razumljiv, ili Puncha, s neshvatljivim humorom koji mi je morala pojašnjavati moja umorna majka. Tijekom prve godine odvijala se gomila aktivnosti - amatersko kazalište koje je u dvorani za objedovanje na vrlo profesionalan način izvodilo drame Noela Cowarda i Shakespearea - bile su to zabavne večeri. („Mi smo lunghuaške studentice, djevojke koje svaki momak obožava, za CSC baš nimalo ne marimo jer svakog utorka navečer na pijanku idemo. ..") Više se ne sjećam što se događalo utorkom navečer, možda plesne večeri na koje je djeci bio zabranjen pristup. CSC je bila skraćenica za Civilni sabirni centar, uglađeniji naziv za trošne i ruševne zgrade u kojima smo boravili. Obično bih sjedio negdje u gledalištu i fascinirano slušao predavanja o rimskim cestama ili dizajniranju zrakoplova. Moj je otac jednom prigodom održao predavanje Znanost i predodžba Boga, kojim je zapravo na obziran način isključio Svemogućeg iz ljudskih djelatnosti, čime je u logor namamio brojne engleske misionare. Sve do dana kada smo napustili logor Lunghua, često su me zaustavljali ljudi pristigli iz unutrašnjosti i ponavljali mi kako je to bilo odlično predavanje, tako zanimljivo, pa se pitam jesu li oni i njihove mudre supruge uopće shvatili samu srž. Budući da je u logoru bilo toliko visokoobrazovanih i stručnih ljudi - inženjera, arhitekata, bankara, industrijskih kemičara, zubara i liječnika - ideje za predavanja nisu mogle presušiti. Nažalost, nije manjkalo ni učitelja za logorsku školu koja se ubrzo otvorila. U školi se radilo po cjelovitom nastavnom programu koji je zadovoljavao kriterije za polaganje mature, a učili smo matematiku, francuski, engleski i latinski, povijest i opću znanost. Budući da smo raspolagali tek malim brojem knjiga, nastava se uvelike oslanjala na tekstove ispisane na školskoj ploči, no ne mislim da smo zbog toga zaostajali za tadašnjim školama u ratom zahvaćenoj Engleskoj. Smatram da smo u nekim slučajevima bili čak i uspješniji. Teško mi je to objasniti, no pretpostavljam kako je u Lunghui bilo znatno manje stvari koje bi odvraćale pozornost učenicima i učiteljima, pa smo napredovali brzo, baš kao zatvorenici osuđeni na duge zatvorske kazne koji stječu sveučilišne

diplome jednu za drugom. U logoru Lunghua nalazilo se oko 2 000 logoraša, a među njima je bilo 300 djece. Uglavnom su to bili Britanci, Nizozemci i Belgijci, no bila je tu i skupina od tridesetak Amerikanaca, pripadnika trgovačke mornarice koje su Japanci zarobili na nekom američkom teretnom brodu. Budući da su bili civili, nisu bili prebačeni u logor za ratne zarobljenike i vjerojatno su bili svjesni koliko su imali sreće. Vrijeme su provodili izležavajući se na svojim krevetima u bloku E, iako bi ponekad ustali te se dovukli do poligona za prozivku, gdje bi zatim igrali bejzbol. Strahovito su mi se sviđali zbog svojeg dobrog humora, verbalne domišljatosti i izrazito opuštenog stila. Uz njih je život uvijek bio zanimljiv, a ostali su veseli do samoga kraja, za razliku od mnogobrojnih britanskih interniraca. Uvijek mi se činilo da im je drago što me vide, razmaknuli bi zastore svojih minijaturnih, ograđenih prostora, te mi nadugo i naširoko objašnjavali svoje neslane prijateljske šale, koje sam uvijek smatrao dobronamjernima. Još jedna u nizu američkih vrlina bila je i ta da su raspolagali gomilom časopisa - Life, Time, Popular Mechanics, Collier's - koje sam gutao jer sam žeđao za ozbiljnim podacima kojima se hranila moja mašta. Iako toga tada nisam bio svjestan, ondje sam susretao čitavu lepezu odraslih osoba od kojih sam bio zaštićen dok sam živio u Šangaju. Nije to imalo nikakve veze s klasnim ustrojstvom usklađenim s engleskim poimanjem tog pojma. Više je bilo povezano s činjenicom da je predratni Šangaj u svoje barove i hotelska predvorja privlačio velik broj devijantnih i beskrupuloznih tipova koji su bili zabavno društvo, počesto daleko širokogrudniji od uštogljenih misionara Anglikanske crkve. Mnogi od tih „hulja", kako ih je nazivala moja majka, imali su dobro opskrbljene umove (što su možda mogli zahvaliti intenzivnom čitanju u zatvorskoj ćeliji) i znali su iskazati dojmljive ideje o gotovo svemu što je postojalo pod suncem. Godine financijskih i vlasničkih pronevjera te namještenih oklada na šangajskome hipodromu samo su izoštrile njihove već ionako bistre umove. Upijao sam svaku njihovu riječ, pokušavao sam se čak ponašati poput njih, ali neuspješno. Kada sam prvi puta mamu pokušao obrlatiti tim „životnim sveučilištem", šutke je zurila u mene čitavu minutu. Volio sam, međutim, slušati razgovore odraslih. Tako sam se znao neprimijećeno pridružiti skupini odraslih iz bloka G kad bi raspravljali o problemima koje su imali s poslugom u Šangaju, posljednjim noćnim izlascima u Hong Kongu ili Singapuru, te odbijanju nekog od kolega interniraca da obavi svoju dužnost čišćenja zajedničkih zahoda, ili pak o predratnim glasinama koje su kružile o gospođici toj i toj. Razgovarali bi tako sve dok netko ne bi zamijetio moje naćuljene uši i blistav pogled, nakon čega bi mi naložili da se izgubim. Ono što je svim tim odraslima bilo zajedničko, a što je za mene bila prednost koju sam iskoristio do krajnjih granica, bila je zatupljujuća dosada logorskog života. Rat je bio daleko, a ono malo vijesti što je dospijevalo do nas, i to preko vozača koji su nam dopremali hranu ili preko predstavnika Crvenog križa, bilo je staro i po nekoliko mjeseci. Internirci logora Lunghua živjeli su u svijetu bez događanja, u kojem su ih mogli zabaviti tek rijetki japanski zrakoplovi koji bi poletjeli s obližnjeg uzletišta. Sat posvećen igranju šaha s blagoglagoljivim dvanaestogodišnjakom bio je jedan sat manje za izdržati, a čak je i rasprava o vjerojatnim prednostima Packarda ili Rolls-Roycea mogla skratiti poslijepodne. Odrasli internirci morali su prihvatiti i jednu od najvećih promjena u svojem životu, promjenu koja je svojim razmjerima bila gotovo dorasla samome ratu, a koju povijest logora često previda i zanemaruje - odsutnost alkohola. Nakon godina, pa čak i desetljeća žestokog opijanja (koje je tijekom 1930-ih bilo srž društvenog i profesionalnog života), logor Lunghua zasigurno je bio poput vrlo

djelotvorna lječilišta. Iako je sadržavao jednu ozbiljnu opasnost: malariju. Područje Lunghue, sa svojim rižinim poljima i kanalima, bilo je nadaleko poznato po malariji, na koju je, na svu sreću, obitelj Ballard bila imuna. Moja je majka poslije tvrdila da je pedeset posto interniraca bilo zaraženo malarijom. Ta mi brojka sada zvuči pretjerano, iako sam imao prigode vidjeti službene poslijeratne procjene koje su spominjale trideset posto zaraženih. Opskrba hranom bila je problem od samoga početka. Gladna djeca pojest će sve, no moji su se roditelji zasigurno ježili od užasa pri pomisli na svaki sljedeći obrok. Tijekom godina provedenih u logoru, ni u jednom trenutku nismo vidjeli mlijeko, maslac, margarin, jaja ili šećer. Naši obroci sastojali su se od rižine kaše (riže raskuhane u sluz), povrtne juhe u kojoj bi plutali komadići jezovita konjskog mesa veličine kovanice, crnog, tvrdog kruha koji su nam vjerojatno dopremali iz udaljenih skladišta, jer je bio prepun komadića zahrđale žice i kamenih krhotina, te sivih slatkih krumpira, krmiva koje sam obožavao. Kasnije se pojavila i žitarica poznata pod nazivom „tucana pšenica", još jedna vrsta stočne hrane koja mi se silno svidjela. Moji roditelji i ostali odrasli nekako su se uspijevali obuzdati, no ja sam uvijek imao dobar tek, pa mi je i dan-danas teško ostaviti hranu na tanjuru, čak i ako mi se njezin okus nimalo ne sviđa. Posljednjih osamnaest mjeseci rata, naše su se zalihe hrane dramatično smanjile. I tako, dok smo jednog dana sjedili za sklopivim stolom u našoj sobi i na rub tanjura micali iz rižine kaše ono što je moja majka nazivala „žišcima", moj je otac odlučio da bi ljudi ipak trebali jesti žiške - bjelančevine su nam bile prijeko potrebne. Bila su to malena bijela bića nalik puževima golaćima, možda čak i crvi - pojam koji je moja majka radije izbjegavala. Moje je roditelje sigurno silno iritiralo to što sam te žiške svaki put prvo prebrojio, a zatim ih vratio natrag u kašu i zdušno trpao u usta - najčešće bih ih prebrojio stotinjak, bili su razmješteni u dva koncentrična kruga i bilo je očigledno koliki su postotak rižine kaše sačinjavali upravo oni. Bliski prijatelj mojeg oca, nekadašnji izvršni direktor Shella, gospodin Braidwood, predsjedao je vijećem interniraca, koje je u logoru vodilo administraciju. Negdje 1980-ih, njegova mi je udovica poslala natipkane prijepise sastanaka vijeća. U nekima od njih spominjao se i moj otac. Ti prijepisi daju uvid u široku lepezu svakodnevnih problema, a uz njih sam dobio i kopije službenih pisama upućenih japanskome zapovjedniku, kao i vojnim časnicima koji su ga poslije zamijenili. Pisma govore o općem zdravstvenom stanju interniraca, nasilnom ponašanju stražara, nedostatku lijekova, pomanjkanju goriva za kuhala na kojima se prokuhavala voda za piće, potrebi da se od Crvenog križa zatraži pomoć u odjeći (koju su uglavnom krali stražari) i, iznad svega, o nedovoljnim količinama hrane - sve odreda o problemima koji japansku vojsku nisu nimalo zanimali. Prema Braidwoodovim zapisima, dnevna kalorijska vrijednost obroka 1944. godine bila je oko 1 500 kalorija, dok je 1945. bila 1 300. Mogu samo nagađati koliki su kalorijski udio činili žišci.

Šah, dosada i svojevrsna otuđenost (1943.) U Lunghui sam uživao, a da trebam napisati izvještaj o svome djetinjstvu, rekao bih da sam ondje proveo najbolje godine. Imam dojam da je prva godina života u logoru bila podnošljiva i mojim roditeljima i većini interniraca. Internirci su imali malo razloga za svađu, i to usprkos skučenim prostorima, malaričnim komarcima i bijednim obrocima. Djeca su redovito pohađala školu, bilo je organiziranih sportskih i društvenih događanja, predavanja i jezičnih tečajeva. Sve je to možda bila tek nužna varka, no dok je trajala, na zavidnoj je razini držala moral svih zatočenih. Ljudi su se i dalje zdušno nadali da će rat uskoro biti gotov, a potkraj 1943., konačan poraz Njemačke činio se neizbježnim. Zapovjednik logora, Hyashi, bio je civiliziran čovjek koji se trudio izići u susret svim zahtjevima interniraca. Gotovo karikaturalno kratkovidan muškarac s čekinjastim brkovima, naočalama i blago buljavim očima, po Lunghui se vozio na tandemu. Njegov sinčić, koji je također nosio naočale, sjedio bi na stražnjem sjedalu. Smiješio bi se bučnoj britanskoj djeci, svima odreda, a bio je blizak i s predstavnicima logorskog vijeća. Među pisanim dokumentima koje mi je poslala gospođa Braidwood, bilo je i pismo koje je Hyashi napisao njezinome suprugu nakon što su ga uklonili s položaja zapovjednika logora, a u kojemu (na engleskome) opisuje kako na konju obilazi Šangaj, te na kraju šalje tople pozdrave. Nakon rata, moj je otac otišao zrakoplovom u Hong Kong na suđenje ratnim zločincima, gdje je svjedočio u korist Hyashija, koji je naposljetku oslobođen optužbi i pušten. Na određeni sam se način uspio sprijateljiti i s nekolicinom mladih japanskih stražara. Kada su bili izvan dužnosti, posjećivao bih ih u njihovim bungalovima, pedesetak metara udaljenima od bloka G, a oni bi mi dopustili da sjednem u njihovu toplu kupku i zatim navučem jedan od njihovih kendo oklopa. Nakon što bi mi pružili mač za dvoboje, zastrašujuće oružje načinjeno od dugih, labavo povezanih drvenih dijelova, poticali bi me da se mačujem s njima. Svaki bi okršaj potrajao dvadesetak sekunda, tijekom kojih bih primio po nekoliko udaraca po šljemu i maski za zaštitu lica kroz koju sam jedva išta vidio. Svaki taj omamljujući udarac bio je popraćen prijateljskom grajom Japanaca koji su promatrali borbu, a koja me je trebala potaknuti na obranu. I njima je bilo dosadno. Bili su tek nekoliko godina stariji od mene i imali su malo nade da će uskoro vidjeti svoje obitelji. Neki od njih nikada ih više nisu ni vidjeli. Znao sam da mogu biti i krajnje nasilni, osobito kada bi se ponašali sukladno naredbama svojih dočasnika, no pojedinačno su bili simpatični i dragi. Dakako, njihova vojnička formalnost i etika koja je isključivala svaku mogućnost predaje bile su vrlo dojmljive trinaestogodišnjaku koji je bio u potrazi za idolima kojima će se klanjati. Za mene je najvažnija posljedica odlaska u logor bila činjenica da sam prvi puta u životu bio krajnje blizak s roditeljima. Spavao sam, hranio se, čitao, odijevao se i razodijevao udaljen samo nekoliko desetaka centimetara od njih, u istoj sobi koja je po mnogo čemu nalikovala sobičcima najsiromašnijih kineskih obitelji prema kojima sam nekoć, u Šangaju, osjećao sućut. Uživao sam, međutim, u toj bliskosti koja je, kako pretpostavljam, bila središnja točka ljudskog ponašanja tijekom većeg dijela evolucije. Da sam poželio, mogao sam majku uhvatiti za ruku dok sam noću ležao u krevetu, iako to zapravo nikada nisam učinio. Na samome početku, dok je još bilo struje, moja je majka čitala do dugo u noć, skrivena ispod komarnika, samo nekoliko desetaka centimetara udaljena od oca i sestre koji su spavali u krevetima iza nas. Jedne je noći japanski časnik uočio svjetlost kroz tamni zastor kućne izrade. Upao nam je u sobu, jedva korak od mene, isukao mač i presjekao

komarnik iznad majčine glave. Zatim je razbio žarulju i otišao bez riječi. Sjećam se čudnovate tišine koja je obavila ljude probuđene u okolnim sobama, ljude koji su osluškivali korake koji su se izgubili u noći. Moja je majka nekako preživjela, no ona i otac sklopili su blisko prijateljstvo samo s nekoliko ljudi iz bloka G. Iako su sve imale djecu, obitelji su između sebe održavale određenu distancu, navodno kako bi zadržale privatnost. A privatnosti je bilo očajnički malo, osobito od trenutka kada je uveden policijski sat i kada smo svi bili ograničeni na svoje odaje tijekom dugih sati mraka. Ja sam, međutim, u toj intimi doživio procvat, a mislim da su godine koje smo zajedno proveli u toj vrlo skučenoj prostoriji imale dubok utjecaj na mene i način na koji sam poslije odgajao vlastitu djecu. Možda me je baš to nagnalo da gotovo pedeset godina provedem u svojoj kući u Sheppertonu, gdje sam, na užas mnogih, stvari uvijek radije popravljao nego kupovao nove, i to čak u vrijeme kada sam si lako mogao štošta priuštiti. A sve zato što me moj maleni neuredni dom zapravo podsjećao na našu obiteljsku sobu u logoru Lunghua. Tek sada mi je jasno koliko je život u 1930-ima, 1940-ima, pa čak i 1950-ima zapravo bio formalan za obitelji visokih stručnjaka. Djeca liječnika, odvjetnika i direktora tvrtki rijetko su viđala svoje očeve. Živjela su u velikim kućama u kojima je svatko imao svoju sobu, u kojima nikada nisu vidjeli kako im se roditelji odijevaju ili razodijevaju, kako peru zube ili skidaju sat s ruke. U predratnom bih Šangaju povremeno zalutao u roditeljsku spavaću sobu i ondje vidio majku kako četka kosu, što je za mene bio čudnovat i gotovo zagonetan doživljaj. Sve do 1950-ih, rijetko sam viđao oca bez sakoa i kravate. Ulašteno pokućstvo pretvorilo je obiteljski dom u pusti muzej sa samo nekoliko koloniziranih soba u kojima su ukućani spavali i čitali sami, kupali se sami, te zajedno s vlastitim osjećajima, nadama i snovima odlagali odjeću u samo svoje ormare. Logor Lunghua bio je zatvor svoje vrste, no bio je to zatvor u kojemu sam pronašao vlastitu slobodu. Roditelji su mi ondje uvijek bili nadohvat ruke, te su mi u svakom trenu mogli odgovoriti na svako pitanje koje bi mi palo na pamet - pitanja o problemima s francuskim jezikom, o tome postoji li Bog, ili o značenju uzrečice „igraš na mojim pogreškama", rečenice koju bi moji odrasli protivnici u šahu izgovarali poput mudraca uvijek kad bi počeli gubiti. Nisam se ni u kojem smislu smatrao neprilagođenim (što sam zasigurno postao kada sam 1946. došao u Englesku), niti sam, koliko se sjećam, ikoga smatrao takvim. Po mnogo čemu, bio sam čista suprotnost neprilagođenoj osobi jer sam se i predobro prilagodio logoru. Jedan od mojih šahovskih partnera, simpatični arhitekt Cummings koji je imao sina oboljelog od hemofilije i koji će nakon rata u Hong Kongu doživjeti, golemi uspjeh - jednom je izjavio: „Jamie, jednoga ćeš dana žaliti za Lunghuom..." Imao sam sreće što sam do dolaska u Englesku imao sretno djetinjstvo, a svi šokovi koji su mi oblikovali karakter nisu potekli iz moje obitelji, već iz izvanjskoga svijeta - iznenadni obrati kojima sam 1937. i 1941. bio svjedok. Ako ništa drugo, godine provedene u logoru Lunghua pružile su mi prvu stabilnost u kojoj sam uživao još od sasvim malih nogu, stabilnost u čijem su stvaranju odrasli internirci sudjelovali vrlo malo ili nimalo. Bio sam poprilično skeptičan prema svijetu odraslih i pojmovima kao što su zdrav razum i odlučnosti, za koje su se moji roditelji i nastavnici tako silno zalagali. Rat je, znao sam, bio iracionalan pojam, a tankoćutna predviđanja o njegovu trajanju što su ih iznosili liječnici, arhitekti ili nekadašnji direktori tvrtki pokazala su se netočnima. Opći prikaz logora Lunghua dao sam u svome romanu Carstvo sunca, koji je jednim dijelom autobiografski, dok je drugim fikcija, iako su brojni događaji opisani upravo onako kako su se dogodili. Istodobno prihvaćam činjenicu da se taj roman temelji na uspomenama tinejdžera kojemu su

bili draži veseli američki mornari nego ukočeni Britanci koji su u Šangaju obavljali skromne poslove, te vjerojatno žalili što su uopće napustili Englesku. U mojem je romanu najveće razilaženje sa stvarnošću odsutnost mojih roditelja u Lunghui. Dobrano sam o tome razmišljao, no osjećao sam da bi ,Jim" kao ratno siroče bio znatno bliži psihološkoj i emotivnoj istini povijesnih događaja. Nema sumnje da je postupno otuđenje od mojih roditelja, koje je trajalo sve do kraja njihovih života, započelo u logoru Lunghua, iako između nas nikada nije bilo nikakvih sukoba ili antagonizama, iako su dali sve od sebe kako bi skrbili o mojoj sestri i meni. Usprkos nestašici hrane tijekom posljednje godine, usprkos iznimno hladnim zimama (živjeli smo u negrijanim betonskim zgradama) i neizvjesnoj budućnosti, logor je bio moje najsretnije razdoblje prije moje ženidbe i rođenja moje djece. Istodobno sam potkraj rata osjećao da sam se udaljio od roditelja. Jedan od razloga našeg otuđenja bilo je njihovo više pasivno, a manje aktivno roditeljstvo - nisu raspolagali uobičajenim mehanizmima nagrade i prijetnje, nisu odlučivali što ćemo jesti, nisu mogli utjecati na to kako smo živjeli, niti su mogli utjecati na tijek događaja. Poput svih ostalih odraslih, bili su nervozni zbog krajnje nepredvidivih japanskih i korejskih stražara, često su bili u lošem položaju, neprestano osuđeni na nestašicu hrane i odjeće. Kada su mi se cipele u jednom trenutku sasvim raspale, otac mi je dao par teških kožnih cipela za golf, s metalnim čepićima, no toptanje mojih nogu po kamenom podu hodnika bloka G brzo je privuklo pozornost interniraca koji su zaključili da to Japanci dolaze u nenajavljenu inspekciju. Tako sam se svaki puta očajnički pokušavao probiti do sobe Ballardovih, a da pritom nitko ne pomisli kako je riječ o inspekciji. Ne moram ni napominjati da sam te cipele ubrzo morao vratiti ocu, nakon čega se blok G mogao opustiti. Misli o hrani zaokupljale su sve moje vrijeme, baš kao i vrijeme svih drugih tinejdžera u Lunghui. Ne sjećam se da su mi moji roditelji ikada ustupili dio svoje hrane, a siguran sam da ni drugi roditelji svoje porcije nisu dijelili s vlastitom djecom. Sve majke u logorima ili područjima poharanima glađu znaju da je njihovo vlastito zdravlje ključno za opstanak njihove djece. Dijete koje ostane bez roditelja izloženo je golemoj opasnosti, a roditelji u Lunghui sigurno su shvatili da će im biti potrebna sva raspoloživa snaga kako bismo svi zajedno preživjeli nesigurne godine pred nama. Ali ja sam pribirao sve što sam stigao, krao krastavce i rajčice s nečuvanih gredica. Logor je zapravo bio divovska sirotinjska četvrt, a tinejdžeri jednostavno polude u svim sirotinjskim četvrtima. Nikada nisam gledao svisoka bespomoćne roditelje u sirotinjskim naseljima koji nisu u stanju obuzdati svoju djecu. Sjećam se svojih roditelja u logoru, sjećam se kako nisu mogli upozoriti, potaknuti, pohvaliti ili išta obećati. Isto tako, žalim zbog otuđenja i shvaćam koliko sam toga propustio. Iskustvo gledanja odraslih koji su pod stresom samo je po sebi odgojno, ali nažalost, i nešto što smo skupo platili. Kada smo majka, sestra i ja krajem 1945. otplovili u Englesku, moj je otac ostao u Šangaju, a Englesku je kratko posjetio tek 1947., kada smo putovali po Europi u njegovu velikom američkom automobilu. Bilo mi je sedamnaest godina, trebao sam otići u Cambridge i nisam još bio siguran želim li biti liječnik ili pisac. Moj je otac tada bio drag, ali već dalek lik koji nije igrao nikakvu ulogu u odlukama koje sam donosio. Kada se 1950. godine konačno vratio kući, već je bio proveo više od dvadeset godina izvan Engleske, pa su svi savjeti koje mi je dao o engleskom načinu života već bili zastarjeli. Zaputio sam se vlastitim putem, zanemarivao ga dok se svim silama upinjao osujetiti moju odluku da postanem pisac. Pet sam godina proveo učeći kako dešifrirati čudan, introvertirani svijet engleskog načina života, a on je bio najsretniji kada je surađivao s kolegama iz Švicarske i Amerike. Telefonirao mi je

da mi čestita na prvom romanu, Potopljenom svijetu, te mi ukazao na jednu ili dvije malene pogreške koje se nisam ni potrudio ispraviti. Moja majka nije pokazivala ni najmanje zanimanje za moj rad. Sve do Carstva sunca, romana za koji je bila uvjerena da govori o njoj. Kao putujući šahist i lovac na časopise, upoznao sam velik broj interniraca logora Lunghua, no tek sam nekolicinu njih susreo i poslije tijekom života. Jedan od njih bio je ravnatelj logorske škole, metodistički misionar George Osborne. Svjestan snažnih agnostičkih i znanstvenih uvjerenja mojeg oca, Osborne ga je velikodušno poticao da i mene upiše u školu koju je i sam nekada pohađao, Leys u Cambridgeu, koju su utemeljili imućni metodisti sa sjevera Engleske, a koja je bila uvelike znanstveno orijentirana. Osborne je bio nimalo svjetovan lik, samo je žmirkao iza svojih naočala i neumorno se trudio držati internirce na okupu. Bio je najbolja moguća inačica praktičnog kršćanina. Njegova supruga i troje djece bili su u Engleskoj, no poslije svršetka rata, prva na umu bila mu je njegova pastva u unutrašnjosti zemlje, pa je radije otišao tamo nego otplovio obitelji u Englesku. Godinu poslije, kratko je posjetio Englesku. Pozivao me na objed kad god bi se zatekao u Cambridgeu. Igrom slučaja, 1960-ih sprijateljio sam se s liječnikom iz sjevernog Londona, Martinom Baxom, urednikom časopisa za poeziju, i njegovom suprugom Judy. Desetljeće poslije, doznao sam da je Judy Bax kći velečasnog Osborna. Kako je i sama naknadno priznala, njezinog sam oca poznavao bolje nego ona. Cyril Goldberg, budući Peter Wyngarde, bio je još jedan poznanik. Odvojen od vlastite obitelji, živio je u bloku G s obitelji kojoj je bio dodijeljen, a svojim je produhovljenim i ekstravagantnim ponašanjem zabavljao sve i svakoga. Kazalište je bilo sav njegov svijet, a u logorskim produkcijama Shakespearea igrao je uloge namijenjene odraslima, i to daleko uspješnije od upravitelja banaka i direktora tvrtki koji su se morali trsiti održati korak s njime. Bio je četiri godine stariji od mene, duhovit u društvu, produhovljena govora, osoba kakvu čovjek rijetko susreće. Nikada nije bio u Engleskoj, no ipak je iz prve ruke poznavao pola avenije Shaftesbury i bio pravi rudnik internih tračeva iz Londonskog kazališta. Cyril je bio popularan među damama kojima je neštedimice laskao, a moja ga se majka uvijek prisjećala s mnogo nježnosti. „Oh, Cyril..." smiješila bi se kad god bi ga 1960-ih ugledala na televizijskom ekranu. Moja je majka cijeli svoj život aktivno mrzila homoseksualce, što je tada čak možda bilo i shvatljivo budući da je svaka pomisao na homoseksualnost povlačila za sobom ne samo zatvorske ćelije nego i društveni talog. Najdublji strah svake udane žene tada je jamačno bila mogućnost da njezin suprug, hranitelj obitelji i otac njezine djece, skriva neko tajno „ja" u zaključanom ormaru. Potkraj puberteta, moja me je majka uhvatila kako čitam zbirku drama Oscara Wildea, pa mi je knjigu doslovno iščupala iz ruku, iako sam tada već pokazivao veliko zanimanje za djevojke moje dobi. Jednom sam s Cyrilom šetao među ruševinama zgrada na rubu logora i slušao ga dok mi je iznosio planove kako će osvojiti West End. Otkinuo je komad ugljena s izgorjele krovne grede, te kitnjastim rukopisom napisao na zidu ono što mu je nakon odlaska u Englesku trebalo postati umjetničko ime: Laurence Templeton. Ime je bilo savršeno prikladno za ono vrijeme, daleko veličanstvenije od imena Peter Wyngarde. Ranih pedesetih susreo sam ga u pivnici Mitre na londonskoj aveniji Holland Park. Loše mu je išlo, imao je trule zube i umoran pogled. No deset godina poslije, doživio je golem uspjeh, ali ne na kazališnim daskama, nego na televiziji, kao Jason King. Ugledao sam ga u St James's Parku, s kaputom od devine dlake nemarno prebačenim preko elegantnog odijela, idn-šeširom

nakošenim na glavi i blistavim zubima. Obratio sam mu se, no on je prošao pokraj mene kao pokraj turskoga groblja.

Američki zračni napadi (1944.) Uspomene mojih roditelja vezane za logor Lunghua uvijek su bile mračnije od mojih. Često sam bio gladan, no svejedno sam uživao u logorskom životu: posvuda sam tumarao okružen gomilom dječaka mojih godina, a u muškim sam barakama igrao šah s internircima koji su se dosađivali, a koje sam između poteza ispitivao o svijetu. Istodobno nisam znao ništa o tijeku samoga rata ili našoj mogućoj sudbini u japanskim rukama. Povremeni dolasci predstavnika Crvenog križa koji su nam donosili zalihe održavali su nas na životu, no odrasli su već zasigurno bili umorni od svega i demoralizirani jer se ratu nije nazirao kraj. Mnogo godina poslije, moja mi je majka rekla da su 1944. neutralni Švicarci u Šangaju pokrenuli glasinu da japansko visoko zapovjedništvo namjerava zatvoriti logor i prisilnim nas maršem prebaciti u unutrašnjost, gdje nas je trebalo likvidirati. Japanske vojne snage u Kini, milijuni vojnika, povlačile su se na obalu u namjeri da posljednje uporište podignu na ušću Yangtzea, gdje se očekivalo američko iskrcavanje. To je sigurno svojski uznemirilo moje roditelje i sve odrasle koje sam poznavao, bez obzira na to što su glasine bile tek puka nagađanja. Potpuno nesvjestan svega toga, nastavio sam se ulagivati američkim pomorcima iz bloka E kako bih iskamčio otrcane primjerke časopisa Life i Popular Mechanics, i dalje postavljajući klopke za fazane (nikada nisam uhvatio nijednu pticu) i očijukajući sa žgoljavim, ali svejedno zgodnim curama iz bloka G s kojima sam istodobno zašao u pubertet. Nasreću, atomske bombe bačene na Hirošimu i Nagasaki naprasno su okončale rat. Poput mojih roditelja i svih onih koji su proživjeli logor Lunghua, dugo sam podržavao američko bacanje tih bombi. Potaknut objavom o potpisivanju predaje, koju je car Hirohito objavio preko radija, čitav japanski još nedirnuti ratni stroj zaustavio se u samo nekoliko dana i tako poštedio milijune kineskih života, a među njima i naše. Kako bismo dobili nekakav uvid u ono što bi se u protivnome događalo, dovoljno je samo osvrnuti se na krvavu bitku za Manilu, jedini veliki grad za koji su se Amerikanci borili tijekom rata na Pacifiku, u kojoj je život izgubilo oko sto tisuća filipinskih civila. U ljeto 1944. uvjeti u logoru Lunghua dramatično su se pogoršali. Japanske snage na Pacifiku povlačile su se pred žestokim udarima američkih zračnih i pomorskih snaga, dok su američke podmornice nanosile teške gubitke japanskim brodovima koji su plovili prema matičnom otočju ili od njega. Američki su bombarderi razarali japanske gradove jedan za drugim. Vrhovno zapovjedništvo u Tokiju jedva je uspijevalo prehraniti vlastite vojnike, a još je manje imalo snage brinuti se o internircima zatočenima u logorima raštrkanima diljem Dalekog istoka. Što je Japan bio bliže porazu, to su stražari u Lunghui bili nemilosrdniji. Nimalo skloni ulagivanju, stražari bi se tijekom prozivki iživljavali na muškim internircima. Japanske vojnike koji su u početku igrali uloge logorskih stražara zamijenili su stariji regruti, a zatim i vojnici unovačeni u Koreji, na kojima su se prethodno iživljavali dočasnici, što je valjda bio razlog njihove osobite surovosti. Nakon rata smo doznali da su tijekom našeg boravka u logoru postojale čak tri ilegalne radiostanice te da je uski krug interniraca zapravo sve vrijeme pratio razvoj rata. Vijesti koje bi doznali čuvali su za sebe, i to iz straha da bi ih netko od izdajnika koji su također boravili u logoru mogao odati stražarima. Udana engleska gospođa iz bloka G tečno je govorila japanski i radila u uredu upravitelja logora, pa je bila pod sumnjom da svjesno ili nesvjesno prenosi informacije Japancima, možda čak u zamjenu za lijekove za svog bolesnog sina.

Pretpostavljam da nije znala ništa o radiostanicama u logoru, a ohrabrujuće vijesti o tijeku rata potaknule su 1944. prvi bijeg iz logora. Skupina od pet ili šest muškaraca probila se kroz žičanu ogradu i zaputila prema 500 kilometara udaljenim kineskim položajima. Njihov primjer slijedili su i drugi. Jedna se skupina uspjela probiti do slobode, no ostale su izdali kineski seljaci koji su se užasavali japanske odmazde. Zapovjednik logora, Hyashi, odmah je otpušten. Logor Lunghua došao je pod izravnu upravu japanske vojske, koja je uvela oštriji režim. Obustavljena je doprema hrane, a oko središnje skupine zgrada u kojima su bili smješteni nevjenčani internirci podignuta je nova ograda od bodljikave žice. Vrata koja su taj dio povezivala s ostatkom logora zatvarala su se u sedam sati, što je značilo da je blok G bio odsječen od većine noćnog života u logoru. Japanci su očito zaključili da je malo vjerojatno da će oženjeni muškarci s djecom bježati iz logora. Prozivke su postale učestalije, pa su se sada odvijale dvaput dnevno. Tijekom njih bismo umorno stajali na hodnicima ispred naših soba i čekali da stražari pomno provjere jesmo li svi na broju. Kad god bi došlo do nekog većeg kršenja logorskih odredbi ili kada bi njihove snage pretrpjele veliki poraz na Pacifiku, novi bi zapovjednik uveo policijski sat i zatvorio logorsku školu, ponekad na dva ili tri dana, što je bilo istinska kazna roditeljima koji su bili prisiljeni trpjeti svoju razularenu djecu. Blok s tuševima bio je zatvoren, pa smo od tog trenutka vjedra tople vode morali donositi s postaja Pjenušavi izvor i Waterloo, gdje se grijala voda. Bila je to iscrpljujuća dnevna obveza koju sam izvršavao za svoju majku (otac je bio ložač u logorskoj kuhinji). Zatvorili su i dvije dvorane za objedovanje, a hranu su nam dovozili u metalnim kolima na dva kotača, koja su vukla dvojica interniraca iz bloka G. Gladniji nego ikada prije, osluškivao sam kako bih prvi čuo metalnu škripu kola s hranom, a zatim i među prvima stao u red za obiteljsko sljedovanje rižine kaše i slatkog krumpira koji su se dijelili na ulazu u našu zgradu. Kasnije, dok bi se svi još oporavljali od obroka, pomogao bih onoj dvojici da odvuku kola do kuhinje, gdje bi mi dopustili da s dna posude s krumpirima ostružem ostatke i pojedem ih. Zime u Lunghui bile su strahovito hladne. Živjeli smo u negrijanim zgradama, pa su brojni ljudi ostajali u krevetu koliko god su mogli. Moj je otac saznao od Georgea Osbornea da su mnogi prozori na učionicama ostali bez stakala tijekom borbi koje su 1937. bjesnjele oko Lunghue. Otac je nekako uspio uvjeriti roditelje da doprinesu davanjem starih tkanina koje su čuvali. Te je tkanine zatim izrezao u desetke malenih kvadrata, istopio u plitici nekoliko svijeća, pa zatim pamuk natopio rastopljenim voskom. Nastavnici su tako obrađene tkanine umetnuli u prazne prozorske okvire, što je učionice uvelike zaštitilo od ledenoga vjetra. Moja je majka voljela kuhati čaj kako bi se zagrijala, a jedan od mojih partnera u šahu, vlasnik automehaničarske radionice, gospodin Richards, poučio me je kako od posude za naftu, koju smo bili pronašli na odlagalištu za otpad na kojemu su logorski čuvari ostavljali sve što im nije bilo potrebno, napraviti primitivnu kinesku sobnu peć. Šipke kojima smo ojačali priručnu peć iskopali smo iz oronulog armiranog betona ruševnih zgrada, provukli ih kroz lim na mjestu gdje smo napravili vratašca za zrak, a zatim vlažnom glinom obložili otvor za dimnjak. Kuhinjske pećnice grijale su se na niskokalorični ugljen, pa se ispred samih ložišta moglo naći komadića koksa. Vršljao bih zato po još toplom pepelu, savijenim komadićem žice prolazio kroz prašinu i troskot, razmišljajući o kineskim dječacima prosjacima koji su u aveniji Joffre prekapali po otpadu. Sjećam se kako mi je to palo na pamet bez ikakva popratnog komentara, a komentirati neću ni sada. Moj bi otac ponekad donosio majci manje količine prokuhane riže, no zbog vlastite je

principijelnosti odbijao donositi ugljen za našu sobnu peć. Tijekom jednog od svojih tumaranja logorom pronašao sam slomljenu kinesku bajunetu: dršku i osam centimetara dug ostatak slomljene oštrice. Oštricu sam u nekoliko tjedana naoštrio u šiljak, trljajući je o svaki kamen na koji bih naišao. Jedne večeri, sat prije policijskoga sata, odveo sam Bobbyja Hendersona do stražnjega zida skladišta ugljena koje se nalazilo iza kuhinja, pa bajunetom ostrugao žbuku s opeke. Nakon što sam iz zida uklonio dvije opeke, iz skladišta sam izvukao nekoliko pregršti ugljena koji smo zatim podijelili između sebe, a opeke vratili na mjesto. Otac nije rekao ništa kada sam mu pokazao ugljen, iako je sigurno znao da sam ga ukrao iz kuhinjskoga skladišta. Ubrzo je ugljen žario u peći koju sam smjestio ispred stražnjeg ulaza u blok G, a moj je otac odnio majci, prikovanoj za krevet, šalicu crnog čaja kako bi se ugrijala. Obojica smo znali da sam kompromitirao njegove principe, no istodobno sam osjećao da mu to nije bilo ni od kakve važnosti. Da se rat nekim slučajem razvukao unedogled, mislim da bi se raspali i osjećaj zajedništva i društveni obziri koji su internirce držali na okupu. Moralni principi, baš kao i dobrota i velikodušnost, vrijede daleko manje nego što se čini. Dok mi je užareno ugljevlje grijalo ruke, pitao sam se samo što će Henderson učiniti sa svojim dijelom ugljena. Poslije sam ga vidio kako u mraku baca komadiće u dubok ribnjak izvan ograde. Krajem 1944. uvjeti u logoru Lunghua dodatno su se pogoršali, ali ne zato što su nas japanske vlasti namjerno prepustile sudbini, nego zato što ih više uopće nismo zanimali. Prestala je opskrba hranom, a zdravlje interniraca bilo je potpuno nagrizeno malarijom, iscrpljenošću i sveopćom rezigniranošću zbog rata kojemu se nije nazirao kraj. Amerikanci su napredovali preko Pacifika, otok po otok, no još su uvijek bili stotinama kilometara daleko od nas. Goleme japanske vojne postrojbe bile su spremne braniti cara i matično otočje sve do posljednjeg čovjeka. Nigdje se japanski vojnici nisu predali u velikome broju. Fatalizam, žestoka disciplina i duboko domoljublje oblikovali su njihov ratnički duh. Mislim da je japanski vojnik na određeni način podsvjesno zaključio da je već poginuo u boju, te da mu je ovaj prividni život tek nakratko posuđen. To je objašnjavalo njihovu strašnu okrutnost. Još su mi pred očima dvojica stražara koji su nasmrt istukli iscrpljenog kineskog vozača rikše koji ih je dovezao iz Šangaja. Dok je očajan čovjek jecao na koljenima, Japanci su njegovu rikšu razbili na komade, a ona je vjerojatno bila sav njegov imetak i jedini izvor zarade. Počeli su zatim udarati i Kineza, mlativši ga sve dok na tlu nije ostala ležati nepomična krvava kaša. To se događalo samo desetak metara od mene, pokraj stražnjeg ulaza u blok G, a sve sam promatrao zajedno s velikom skupinom interniraca. Nitko od muškaraca nije ni pisnuo, kao da su mislili da će njihovo nijemo zurenje nagnati Japance da prekinu mučenje. Znao sam da je to naivno nadanje, no shvaćao sam zašto se nijedan Britanac, a svi su imali supruge i djecu, nije pokušao umiješati. Odmazda bi bila trenutna i strašna. Sjećam se kako me obuzela potpuna tupost, što je možda primijetio jedan od očevih prijatelja, pa me odvukao dalje od tog prizora. Mislim da sam tada, početkom 1945., već počeo brinuti (u dobi od 14 godina!) za budućnost Lunghue. Shvatio sam da je moral japanskih trupa zapravo važniji od stanja morala interniraca, pa mi je bilo drago vidjeti da japanski stražari pomažu našim radnim skupinama popraviti vrata na glavnom ulazu u logor, a sve kako bi zapriječili pristup bijednim kineskim seljacima koji su se pješice dovukli preko ratom poharanih seoskih područja, nadajući se da će u Lunghui pronaći pomoć. Čitave obitelji koje su umirale od gladi sjedile su ispred ulaza, žene su jaukale dok su u naručju držale djecu mršavu poput kostura; bili su poput prosjaka koji su se nekoć okupljali ispred poslovnih zgrada u središtu Šangaja. Da su Japanci napustili logor Lunghua, bili bismo izloženi paravojskama koje su okolo

tumarale, a koje su se jedva razlikovale od najobičnijih bandi, kao i jedinicama nekadašnjih marionetskih vojski koje su sada bile prepuštene same sebi, sve naoružane i spremne za pljačku našeg logora. Budno sam motrio preko ograde od bodljikave žice, leđima okrenut mlađoj djeci koja su se i dalje igrala tradicionalnih igara koje sam zaboravio nakon dolaska u Englesku i koje, nažalost, nikada nisam pokazao vlastitoj djeci - pikulanje i preskakanje užeta, školice i igre loptom. Nekoliko sam puta pročitao sve časopise u logoru, no i dalje sam posjećivao američke pomorce. Vedri kao i inače, bili su potpuno zaokupljeni svojim klopkama za fazane, koje sam im pomagao postaviti na otvoreni prostor između bloka E i vanjske ograde. Sada zapravo mislim da su tim stupicama bilježili put za mogući bijeg, prostor izvan vidokruga japanskih čuvara, u slučaju krajnje nužde, dođe li do iznenadnog zatvaranja logora. Prvi američki zračni napadi na Šangaj započeli su u ljeto 1944., a pojačali su se tijekom sljedećih mjeseci. Na nebu bi se pojavili izviđački zrakoplovi koji su letjeli na velikim visinama i izgledali kao da nepomično lebde između oblaka. Zatim bi se ubrzo pojavile eskadrile borbenih zrakoplova, Mustanga i dvomotoraca Lightninga, koji su letjeli u smjeru juga i napadali uzletište pokraj Lunghue. Dok bi se preko napuštenih rižinih polja približavali na visini od jedva deset metara, zakriljeni trokatnicama logora Lunghua, naglo bi skrenuli ustranu i mitraljirali prizemljene japanske zrakoplove i okolne hangare. Japanci su pagodu u Lunghui pretvorili u toranj za protuzračnu obranu, pa kad bih je promatrao s balkona na prvom katu muške praonice, pagoda je bila osvijetljena kao božićno drvce, s vatrom strojnica koja je treperila na višim katovima. Neposredno prije svakog zračnog napada oglasila bi se sirena na čiji bi se znak svatko zaputio u svoju zgradu. Dok sam jednom prigodom s ostalim internircima trčao prema bloku G, napad me je zatekao na otvorenome. Protuzračne granate eksplodirale su iznad naših glava, a ja sam zastao i sagnuo se da s tla podignem kvrgavi komad čelika koji je nalikovao oguljenoj kori srebrne jabuke koja mi se našla na putu. Sjećam se da je još bio užaren na dodir. Prije samih napada, Mustanzi su često odbacivali pomoćne rezervoare goriva, a čuvari su se prema tim strukturama bez krilca, koje su oblikom nalikovale bombama, ophodili s velikim poštovanjem. Privezali bi ih i čekali da ih dođu pregledati vojni inženjeri. Zračni napadi na Šangaj bili su gotovo svakodnevna pojava, a zrakoplovno uzletište u Lunghui sravnio je sa zemljom prvi val bombardera B-29 koji su se pojavili na nebu, divovske letjelice s četiri motora koje su bombardirale zrakoplovno uzletište, šangajska brodogradilišta i željeznička čvorišta. Proletjeli su iznad naših glava, a zatim se učinilo kao da su nestali u oblacima, no samo trenutak poslije, gromoglasni oblaci prašine počeli su se podizati s tla dok su se bombe zabijale u hangare i prizemljene zrakoplove. Još se sjećam Mustanga koji je za sobom vukao trak dima, krenuvši na istok, prema moru, jer se njegov pilot vjerojatno nadao da će uspjeti sletjeti negdje u blizini američkih brodova. U trenutku kad je nadlijetao Whangpoo, činilo se da je Mustang odustao, vidjeli smo padobran kako se otvara, a zatim i kamion pun japanskih vojnika koji su otišli u potjeru za pilotom. Susret s tim tehnološki naprednim američkim letjelicama dao je novi fokus mojem pubertetskom idolopoklonstvu. Dok bi mi Mustanzi jurišali iznad glave, na samo desetak metara od tla, bilo mi je potpuno jasno da pripadaju novoj tehnološkoj razini. Snaga njihovih motora (poslije sam doznao da su to bili Rolls-Royceovi Merlini, dizajnirani u Britaniji), njihova brzina i srebrni trupovi, kao i elegancija njihova leta, postavljali su ih, potpuno izvjesno, daleko iznad japanskih Zeroa, ali i

Spitfirea i Hurricanea iz filmskih novosti britanskog veleposlanstva. Američki zrakoplovi poletjeli su ravno sa stranica Lifea i Collier sa, utjelovivši potrošački sustav vrijednosti u koji su se svrstali i aerodinamični Cadillaci i Lincoln Zephyri, hladnjaci i radioprijemnici. Na određeni su način zrakoplovi Mustang i Lightning bili sami po sebi reklamni oglasi, reklame koje su, krećući se brzinom od 500 kilometara na sat, svijetu objavljivale američki san i američku moć. Primijetio sam da je američkim pomorcima iz bloka E superiornost letjelica koje su prolijetale iznad naših glava bila nešto sasvim normalno. Usprkos katastrofi koja je zadesila ratne brodove Repulse i Prince of Wales, Britanci su i dalje s određenim oholim ponosom govorili o svojoj domovinskoj vojnoj opremi. Međutim, američki pomorci koje sam posjećivao nisu ništa govorili, niti se ikada hvalili. Sve me je to nagnalo da svoje dječačko divljenje prebacim na potpuno drukčije heroje. Koliko god da su japanski vojnici i piloti bili hrabri, sada su pripadali prošlosti. Amerika je, znao sam, bila budućnost koja je već započela. Svaki slobodni trenutak provodio sam zureći u nebo.

Željeznička postaja (1945.) Jednoga dana početkom kolovoza probudili smo se i shvatili da više nema japanskih čuvara. U hodniku ispred soba okupili smo se za jutarnju prozivku, no čuvari se nisu pojavili. Izišli smo van i osluškivali pusto nebo. Jedan ili dva izviđačka zrakoplova proletjela su visoko iznad nas, no prvi je puta sve bilo sasvim mirno. Je li rat okončan? Glasine i protuglasine kružile su logorom, no logor Lunghua bio je odsječen od svijeta, okružen napuštenim selima i presušenim rižinim poljima. Shrvan neprestanom zračnom ofenzivom, činjenicom da su američke podmornice potopile gotovo sve njihove brodove na ušću Yangtzea, ali i porazima na Iwo Jimi i Okinawi, japanski vojni zapovjednik odgovoran za logor Lunghua konačno je odlučio napustiti skupinu stranih interniraca poharanih malarijom. Opskrba hranom bila je obustavljena već mjesecima, a ja sam proveo sate izviđajući s krova bloka F, nadajući se da ću konačno ugledati kamione Crvenog križa koji će nam osigurati obroke za sljedećih nekoliko dana. Vanjska ograda protezala se samo desetak metara od bloka G, pa se nekolicina interniraca provukla kroz bodljikavu žicu. Stajali su u visokoj travi, udisali izvanjski zrak kao da kušaju potpuno drukčiju atmosferu. Pošao sam za njima, no nisam ostao uz ogradu, nego sam otišao sve do pogrebnog brežuljka koji se nalazio stotinjak metara dalje. Uzverao sam se na najnižu razinu lijesova koji su trunuli, okrenuo se i pogledao logor iz kuta iz kojega ga još nikada nisam vidio. Spoznaja da više nisam u logoru, nego da u njega zurim izdaleka, činila se sablasnom. Sve vezano za perspektive činilo se čudnim i nestvarnim jer mi je logor ipak bio dom tijekom dvije i pol godine. Skočio sam s pogrebnog humka, otrčao kroz visoku travu natrag do ograde i uzverao se preko žice, sretan što sam ponovno u logoru, na jedinome mjestu koje mije ulijevalo osjećaj sigurnosti. Osokoljen odsutnošću japanskih stražara, velik broj britanskih interniraca odlučio je zaputiti se pješice u Šangaj. Bio sam u iskušenju da im se pridružim, no to, nasreću, ipak nisam učinio. Samo nekoliko sati poslije, vraćeni su natrag u logor. Nakon što su premlaćeni, ležali su u prikolicama japanskih kamiona u sklopu motorizirane jedinice japanske vojne policije, koja je odmah preuzela nadzor nad logorom Lunghua. Pretpostavljam da je otprilike u to vrijeme na Hirošimu bačena prva atomska bomba, no Japanci još nisu pristajali na kapitulaciju. Japanski generali u Kini još su uvijek bili spremni boriti se do samoga kraja, iako su bili svjesni činjenice da je većinu važnijih japanskih gradova američko bombardiranje sravnilo sa zemljom. Japanski su vojnici iskočili iz kamiona, priveli nekoliko interniraca i odveli ih na ispitivanje u blok F, gdje su se nalazili uredi zapovjednika logora i njegovog osoblja. Shvativši što bi se moglo dogoditi njihovim muževima, skupina žena napala je japanske vojnike koji su prelazili preko poligona za prozivku ispred bloka D; okupile su se ispod balkona zapovjednikova ureda, te počele podrugljivo dovikivati i vikati na japanske časnike koji su ravnodušno zurili u bijesne žene. Pljuvačka im je poput ogrlice padala s usana po prsima dok su psovale i šakama prijetile Japancima. Muškarci su naposljetku pušteni, no nitko nije znao je li rat konačno gotov. Nekoliko dana poslije čuli smo Hirohitovo obraćanje putem radija, kojim je sve japanske vojnike, ma gdje bili, pozvao da polože oružje. Međutim, čak ni kada su japanski čuvari konačno napustili Lunghuu i prepustili nas nama samima, nismo bili sigurni hoće li ga oni i poslušati. Zračni su napadi sasvim prestali, no japanske vojne snage i dalje su nadzirale Šangaj i okolna područja. Tek su se tjednima poslije pojavile američke snage koje su preuzele Šangaj u svoje ruke. Kolovoz

1945. bio je čudnovato razdoblje međuvlašća, tijekom kojeg uopće nismo bili sigurni je li rat gotov, a osjećaj koji me tada prožimao nije me napuštao mjesecima, pa čak ni godinama. Još me i danas zna obuzeti sličan osjećaj nesigurnosti kada zadrijemam u naslonjaču. *** U logoru sam ostao sve dok nisam bio sasvim siguran da su se Japanci predali. Tada je osjećaj zajedništva napustio logor Lunghua, pa se činilo kako više ništa nije važno. Škola je bila zatvorena, djeca su se igrala dok su majke vješale rublje na užad raspoređenu iza bloka G. Voda iz Pjenušavog izvora bila je hladna, no Crveni križ nam je slao cisterne s vodom za piće i zalihe hrane, zahvaljujući kojima smo opstali. Potpuno izvjesno, međutim, logor više nije imao nikakva smisla. Tumarao sam s Cyrilom Goldbergom oko ruševnih zgrada, slušao ga kako mi opisuje Shakespeareove likove koje će uskoro igrati, „svoga" Hamleta, Othella i Macbetha, svjestan toga da nitko od nas u logoru Lunghua zapravo nije igrao baš nikakvu ulogu. Zatim, jednog od posljednjih dana mjeseca kolovoza, dok sam na krovu bloka F promatrao nebo, na visini od tristotinjak metara, prema logoru je doletio zrakoplov B-29. Vratašca spremnika za bombe bila su mu otvorena, pa sam nakratko pomislio da će nas napasti. Međutim, iz otvora za bombe počeli su ispadati sanduci s padobranima, a prema nama je počela padati prva američka pomoć u hrani. Uslijedio je stampedo u kojemu je svatko pokušavao odvući sanduk prema svome bloku. Svaki je sanduk bio pravi tovar s blagom, no pravednim se sustavom podjele postiglo da je svaka obitelj dobila jednako. Bilo je tu konzerviranih gotovih jela, pakiranja cigareta Lucky Strike, konzervi s pekmezom i divovskih ploča čokolade. Još se uvijek sjećam našeg prvog objeda koji je uslijedio na našem malenom stolu na sklapanje, nevjerojatnoga okusa životinjske masti, šećera, pekmeza i čokolade. Golemi lijeni zrakoplovi koji su letjeli iznad naših glava bili su izaslanici iz nekog drugog svijeta. Logor je ponovno oživio, internirci su pronašli novi smisao života. Svi su gomilali i čuvali svoje zalihe hrane, osluškivali nebo ne bi li prvi začuli zvuk motora američkih zrakoplova, pa žurno upozorili na neku nepravičnost u raspodjeli. Umoran od svega toga, oživljen gotovom hranom i čokoladom, odlučio sam pješice otići u Šangaj. Proveo sam godine zureći u stambene zgrade na francuskom teritoriju, te sam nestrpljivo čekao da ponovno vidim aveniju Amherst. Ne rekavši roditeljima ni riječ, zaputio sam se prema ogradi koja se protezala iza starih blokova s tuševima. Uvjeren da mogu pješice prijeći šest kilometara koji su me dijelili od zapadnog predgrađa Šangaja, provukao sam se kroz žicu ograde. Logor iza mene iščeznuo je brže nego što sam očekivao. Posvuda su bila samo napuštena rižina polja i pogrebni humci, zapušteni kanali i mostovi, već godinama napuštena sela duhova. U širokom sam luku zaobišao uzletište na kojemu sam vidio japanske vojnike koji su obilazili spaljene zrakoplove i hangare, nisam htio provjeravati slažu li se i oni da je rat uistinu gotov. Prošao sam pokraj olupina brodova koji su nekoć plovili kanalima te kamiona uništenih u zračnim napadima, leševa kineskih vojnika, pripadnika marionetskih postrojbi. Sat poslije došao sam do željezničkog pravca Hangchow-Šangaj, koji je povezivao zapadna gradska područja. Nije bilo vlakova, pa sam odlučio hodati željezničkim nasipom. Pola kilometra ispred mene nalazila se malena, usputna željeznička postaja, zapravo samo betonska platforma s dva telegrafska stupa. Dok sam joj se približavao, do ušiju mi je dopro zvuk sličan jednoličnom pjevanju,

nakon čega sam ugledao skupinu japanskih vojnika koji su čekali na platformi. Bili su potpuno naoružani, sjedili su na kutijama sa streljivom i čačkalicama čistili zube dok je jedan od njih mučio mladog Kineza u crnim hlačama i bijeloj majici. Japanski je vojnik odrezao komad telefonske žice kojom je Kineza privezao za stup, a dok se Kinez polako gušio, ovaj je monotonim glasom nešto pjevušio. Pomislio sam kako bi bilo najbolje da se spustim sa željezničkog nasipa i krenem preko polja, no na kraju sam odlučio kako je najpametnije da nastavim ravno do vojnika, a da se prema sumornoj sceni koja se odvijala ponašam kao da me se ne tiče. Došao sam u ravninu s platformom, a baš kada sam je trebao mimoići, vojnik s telefonskom žicom podigao je ruku i pozvao me da mu priđem. Vidio je moj prozirni plastični pojas koji mi je pridržavao prugaste pamučne hlačice. Pojas mi je darovao jedan od američkih pomoraca, a bio je nešto novo, nešto što Japanci još sigurno nisu ni vidjeli. Otkopčao sam pojas i pružio mu ga, a zatim čekao dok ga je on uvijao i zurio kroz njega, smijući se prepun divljenja. Mladi Kinez iza njega polako je umirao od gušenja, njegova se mokraća izlijevala preko platforme. Čekao sam na suncu, slušao njegov monotoni glas koji je zvučao sve umornije. Taj Kinez nije bio prva osoba koju su Japanci ubili preda mnom. Ovdje je ratno stanje bilo na snazi još od 1937., no sada je mir konačno trebao uploviti u ušće Yangtzea. Istodobno sam već bio dovoljno star da znam kako je izgubljeni vod japanskih vojnika prešao fatalnu crtu i zašao u područje gdje život i smrt više ništa ne znače. Bili su svjesni činjenice da će uskoro i sami umrijeti, te da su slobodni činiti što god ih volja, nanositi svu moguću bol. Mir je, zaključio sam, predstavljao veću prijetnju jer su pravila, koliko god zla bila, koja su podržavala rat bila samo odgođena. Pusta rižina polja i napuštena sela samo su potvrđivala činjenicu da je sve beznačajno. Deset minuta poslije, Kinez je utihnuo, a ja sam mogao odšetati dalje. Japanski mi vojnik ni u jednom trenutku nije rekao da mogu otići, no znao sam da ga više ne zanimam. Tiho zviždukajući, s plastičnim pojasom oko vrata, opkoračio je tijelo svezanog Kineza i pridružio se svojim drugovima koji su čekali vlak koji se nikada neće pojaviti. To me je silno potreslo, no nekako sam se ipak uspio smiriti do trenutka kada sam došao do zapadnog predgrađa Šangaja. Možda se rat zapravo nije okončao, možda smo samo bili zašli u međusvijet u kojemu će se rat nastaviti još mjesecima, pa i godinama, te prerasti u novi rat koji će se pak stopiti s nekim sljedećim. Volim živjeti u uvjerenju da je moje tinejdžersko „ja" sačuvalo živce, no sada shvaćam da sam zapravo sve vrijeme bio svjestan samo brutalne činjenice da sam ja živ, a da je onaj nepoznati Kinez mrtav. Po mnogo čemu, nažalost, moja se iskustva uopće nisu razlikovala od iskustva milijuna tinejdžera u okupiranoj Europi i na Dalekom istoku. Velika okrutnost zaposjela je svijet i mi smo toga bili svjesni. Naposljetku sam ipak stigao do zapadnog predgrađa Šangaja, te se zaputio prema kući KendallWardovih. Osjećao sam potrebu da ih vidim nakon dugog razdoblja od gotovo tri godine. Znao sam da su dečki sigurno narasli, da su terijeri nesumnjivo stariji, no bio sam siguran da će gospođa Kendall-Ward biti ista kao prije, samo malo mršavija, gostoljubiva kao uvijek. U glavi sam već mogao zamisliti kako na kineskom čavrlja sa svojim slugama okupljenima u golemo pleme dok oko nje skakuću njezini psi. Vrata su bila odškrinuta, pa sam ušao i kolnim se prilazom zaputio kroz zapušteni vrt, osluškujući ne bih li čuo bilo kakav poznati zvuk. Posegnuo sam prema zvonu na vratima i kroz otvorena se vrata zagledao u nebo. Trebalo mi je nekoliko trenutaka da shvatim što se dogodilo. Kuća je bila prazna

ljuska. Bila je potpuno opljačkana i ogoljena. Sve je bilo odneseno: svi okviri vrata, stropne grede i podne daske, krovne grede i crepovi, električni kablovi i vodovodne cijevi. Više ničeg nije bilo. Od čitave je kuće preostao još samo kostur od opeke. Nezaštićena je kuća zapravo postala skladište besplatne građe i željezarija u koje su lokalni Kinezi dolazili uzeti što god im je trebalo, od električnih prekidača do slavina. Sjećam se da me je obuzeo dubok osjećaj gubitka, kao da se u meni zauvijek izbrisao svaki trag predratne šangajske sreće. Velika je pogreška osloniti se na uspomene koje su samo puki dekor, ništa bolji od kuće kojoj je bila izvađena utroba, a na čije sam zvono htio pozvoniti. Nakon što sam neko vrijeme samo stajao na ulaznim vratima, otišao sam do kuće Ballardovih na kućnome broju 31 u aveniji Amherst. Očekivao sam da će i ona biti opljačkana i ogoljena. Popeo sam se uza stube i začuo zvono. Vrata mi je otvorio vojnik, pripadnik jedne od marionetskih postrojbi, mladi Kinez, tek nešto stariji od mene, koji mi je puškom pokušao zapriječiti put. Odgurnuo sam ga i rekao: „Ovo je moja kuća." U kući je živio general kineske marionetske vojske koji je dotad već bio pokupio svoje krpice, nesumnjivo obuzet panikom zbog japanske kapitulacije. Kuća je bila nedirnuta, svaki komad pokućstva i kuhinjske opreme bio je na svome mjestu. Koračao sam neprozračenim prostorijama, gledao kako sunčeva svjetlost pleše u vrtlozima prašine koju sam putem podizao. Uspeo sam se stubama do svoje sobe i legao na krevet, brojio kuke pričvršćene za strop, s kojih su nekoć visjele moje makete zrakoplova. Kuća se doimala čudnom, osjećao sam da se u njoj nešto trebalo promijeniti, baš kao i u samome Šangaju. A sve je izgledalo kao da se rat zapravo nikada nije dogodio.

Svršetak rata (1945.) Šangaj je uskoro otvorio sva svoja vrata i upalio sva svoja svjetla, te je nove, američke posjetitelje pozdravio na sebi svojstven način: tisućama barova, prostitutkama i ilegalnim kockarnicama. Američki putnički brod usidrio se u Bund, a prvi američki zrakoplov prizemljio je na uzletište u Lunghui, no ipak je bilo potrebno nekoliko tjedana kako bi došlo do primopredaje vlasti. Razbijene postrojbe marionetske vojske, kao i jedinice paravojnih postrojbi, i dalje su tumarale prigradskim područjima, a većina interniraca iz Lunghue još se cijeli mjesec zadržala unutar relativne sigurnosti logora. Nekoliko sam puta odlazio u Šangaj, pješice ili tako što bih vozače kamiona Crvenog križa uspio nagovoriti da me povezu. Nekada bih se čak vozio na vrhu cisterni koje su u logor dovozile svježu vodu za piće. Jednoga sam se poslije-podneva tako pješice zaputio na šest kilometara dug put od Šangaja do Lunghue, cestom koja je vodila ravno do zrakoplovnog uzletišta. Nakon jednog sata, pokraj mene je prošao japanski vojni kamion. Potrčao sam za vozilom koje je stenjalo, pa nepozvan preskočio stražnju ogradu kamiona. Petorica ili šestorica naoružanih japanskih vojnika promatrala su me dok sam sjedio u njihovu društvu, a jedan od njih uzeo mi je iz ruke bocu s vodom. Kušao je vodu i iskrivio lice u grimasu, možda se nadajući da je u boci nešto žešće, te mi je vratio. Kada sam na sljedećem raskrižju iskočio iz kamiona i preko rižinih se polja zaputio prema logoru Lunghua, bilo tko od njih mogao me je upucati bez ikakva problema, jer teško da su imali pojma da je Hirohito preko radija objavio kapitulaciju. No možda su nekako zaključili da sam na njihovoj strani. Obitelj Ballard napustila je logor Lunghua početkom rujna i vratila se u kuću u aveniji Amherst. Vratila nam se i posluga, iako nisam siguran jesu li među tim slugama bili oni koje smo otpustili prije odlaska u logor. Vratio nam se i naš prijašnji vozač, koji je sada sjedio za upravljačem Chryslera koji je moj otac kupio od jednog od svojih kineskih poslovnih partnera. U kuću nam je svakoga dana pristizala golema količina darova: pletene košare pune svježih breskvi i manga, hrana u konzervama i boce predratnog škotskog viskija. Sjećam se živih pilića koji su trčkarali i pijukali po predvorju sve dok ih kuhar nije ščepao i odnio u kuhinju. Konačno sam uspio stupiti u vezu s Kendall-Wardovima, koji su preživjeli rat i živjeli u unajmljenoj kući sjeverozapadno od grada. Bilo mi je drago ponovno vidjeti momke, a gospođa Kendall-Ward toplo me je dočekala. Pa ipak, u njihovu sam društvu osjećao blagu nelagodu. Na čudan način, njih kao da rat nije nimalo promijenio, bili su šarmantni i ljubazni kao uvijek. Ja sam se, međutim, promijenio i bio svjestan da je djetinjstvo zauvijek prošlo. No ipak se u iznenađujuće kratkom roku ustalilo nešto nalik nekadašnjem životu. U Whangpoo se usidrilo tucet američkih ratnih brodova, a naoružane skupine američkih mornara i marinaca kretale su se područjem oko Šangaja. Njemačka obitelj koja je živjela u kući nasuprot našem kolnom prilazu bila je iseljena, a zamijenila su je dvojica vrlo simpatičnih američkih obavještajaca. Njima su se ubrzo doselile i njihove kineske djevojke, pune stila, profinjene i obrazovane žene koje su moju majku izvještavale o posljednjoj modi. Ti su Amerikanci bili dio šangajske vojne uprave, a ponekad bi me sa sobom vozali po gradu, vodili u ograđene prostore u kojima su u strašnim uvjetima bili zatočeni japanski vojnici i njihovi kineski sudionici. Navečer bi kod sebe običavali organizirati filmske večeri, na koje bi pozivali i Ballardove. Gledali smo kako sestre Andrews pjevaju Don't Fence Me In, pa bismo im se pridružili i pjevali od srca. Amerikanci su imali neograničene zalihe

časopisa i stripova, no mene su više privlačila ratna, džepna izdanja Heming-waya i Steinbecka koja sam doslovno gutao. Zbog nestašice papira, u Lunghui sam pisao malo, no Hemingwayeva svjedočenja o Drugom svjetskom ratu bila su sukladna mojim uspomenama i neugodnim istinama o kojima osobno nisam uspio pismeno svjedočiti. Moj je otac isposlovao da od jednog njegovog kineskog poslovnog prijatelja dobijem bicikl, pa sam ponovno počeo biciklom obilaziti Šangaj. Često sam odlazio do zračne luke Lunghua, gdje su me pozivali na goleme američke transportne zrakoplove poredane uza samu pistu. Ondje bi čovjeka sasvim obuzeo osjećaj američke moći. Redovito sam posjećivao i logor Lunghua. Barem polovina interniraca živjela je ondje i dva mjeseca nakon završetka rata, i to od američke pomoći iz zraka. Bili su to uglavnom Britanci koji su ostali bez svojih domova, poslova i izvora prihoda, te su samo čekali da ih vrate u Englesku. Bilo je potpuno izvjesno da se ozračje u Lunghui promijenilo. Kada sam na ulazu u logor sjahao sa svog novog bicikla, zaustavio me nekadašnji internirac iz bloka D, čiji mi je sin nekoć bio blizak logorski prijatelj. U navlaci je nosio velik američki pištolj i ponašao se poput vojnog policajca. Tvrdio je da me ne poznaje i nije mi dopuštao da uđem u logor sve dok mu pantomimom nisam uspio objasniti tko sam. Obitelji koje su ostale u bloku G zauzele su ispražnjene sobe, a prostorija u kojoj su nekoć bili smješteni Ballardo-vi sada je bila skladište za pomoć iz zraka. Krajevi hodnika bili su zabarikadirani, a posjetitelji više nisu bili dobrodošli. Tijekom jednog mojeg posjeta, B-29 je promašio ciljano područje, pa je vjetar nosio šarene padobrane prema zapuštenim rižinim poljima, oko pola kilometra udaljenima od logora. Za samo minutu okupila se gomila interniraca, od kojih su neki čak bili naoružani puškama, koja je napustila logor i trčala prema padobranima koji su jedrili dalje. Slijedio sam ih izdaleka, te svjedočio sukobu interniraca i skupine bijednih seljaka koji su kontejner pokušavali odvući do svoga sela. Ne moram ni napominjati da internircima ni u jednome trenutku nije palo na pamet da je Kina bila njihov saveznik u borbi protiv Japanaca, te da je pomoć iz zraka možda bila potrebnija njezinim očajnim stanovnicima nego njima. Kasnije, nakon dolaska u Englesku, doznao sam da su brojni internirci ostali u logoru Lunghua i šest mjeseci nakon završetka rata, žestoko braneći svoje zalihe konzervirane hrane i pakiranja cigareta Lucky Strike. Logor mi je uvelike nedostajao, baš kao i stotine poznanika svih životnih dobi koje sam ondje susreo. Nedostajale su mi partije šaha, američki pomorci i tinejdžerke koje su jedna drugu poučavale igrama zavođenja. Više sam se osjećao kao kod kuće ondje nego u aveniji Amherst. Zatvor koji toliko ograničava odrasle daje krila tinejdžerskoj mašti. Od trenutka kada bih ujutro ustao iz kreveta, dok bi moja majka još spavala okružena otrcanom mrežom protiv komaraca, a otac joj pokušavao skuhati čaj, preda mnom je bilo na stotine novih mogućnosti. Barem se Šangaj iznova vraćao u život zahvaljujući tisućama američkih službenika koji su punili njegove barove i klubove, jurcajući njegovim ulicama u džipovima i kamionima kao muhe bez glave. Pojavili su se i veliki tricikli za dva putnika, čije su papučice okretali nekadašnji vozači rikši. U njih bi se najčešće ugurala dvojica Amerikanaca i njihove ruske ili kineske djevojke. Na čelu s mojim ocem, tvrtka China Printing ponovno je počela proizvoditi pamučnu robu koja je bila potrebna Dalekom istoku. Bizarno, ključne točke u Šangaju i dalje su čuvali naoružani Japanci, koji su sada bili pod američkim zapovjedništvom. I Francuzi su iznova uspostavljali nadzor nad Indokinom upravo zahvaljujući japanskim vojnim jedinicama, kojima su se koristili u borbama protiv snaga Viet

Minha, preteče Viet Conga. Znao sam da ću s majkom i sestrom otići u Englesku na jednom od vojnih brodova koji su britanske internirce vraćali kućama, znao sam da ću tamo ići u školu, ali ni u jednom mi trenutku nije palo na pamet da će to biti moj rastanak sa Šangajem, koji neću vidjeti sljedećih četrdeset pet godina. Nitko nije znao da će svjetla Šangaja ostati pogašena i desetljećima nakon što komunisti s Mao Tse-tungom na čelu preuzmu nadzor. Svi su zapadnjaci olako smatrali da će puritanska disciplina kineskih komunista potrajati onoliko koliko im bude trebalo da siđu sa svojih tenkova i ušetaju u barove i bordele gradskog središta. Koncem 1945., moja majka, sestra Margaret i ja ukrcali smo se na SS Arrawa i isplovili prema Engleskoj. Arrawa je nekoć bio teretni brod-hladnjača koji je tijekom rata prenamijenjen u vojni brod, pa su sve palube i teretni prostori bili ispresijecani miljama cijevi za hlađenje. Na brod se ukrcalo oko tisuću interniraca, pa je na pristaništu u Hongkewu organiziran veliki ispraćaj. Prijatelji i rodbina koji su ostali nanizali su se uz rub pristaništa i mahali dok je brod isplovljavao preko Whangpooa, okružen gomilom američkih patrolnih čamaca koji su nas pozdravljali sirenama. Moja majka i sestra stajale su negdje uz ogradu, a ja sam se povukao na krmu kako bih bio sam. U posljednji tren, moj je otac odvratio pogled od majke i mahnuo mi, a ja mu iz nekog razloga, koji mi je i dan-danas potpuno neshvatljiv, jednostavno nisam htio odmahnuti. Pretpostavljam kako je on mislio da ga više ne vidim, no oduvijek sam žalio što mu nisam mahnuo. Izuzmemo li njegov posjet Engleskoj 1947., kada smo autom proputovali čitavu Europu, nisam ga vidio sve do 1950. Dotad smo se već bili razišli, pa više nije igrao nikakvu ulogu u brojnim odlukama koje sam donio, a koje su se odnosile na moju buduću karijeru. Putovanje je po mnogo čemu bilo pomorska inačica logora Lunghua u samim njegovim počecima, svi smo bili u odjeći za plažu dok smo plovili prema Singapuru i ekvatoru. Nakratko smo pristali u Rangoon, gdje nas je kapetan obavijestio da će nam se pridružiti skupina od tridesetak britanskih komandosa. Pritom je majke tinejdžerki upozorio da budu na oprezu. Ti mladi i nemilosrdni muškarci koji su se borili protiv Japanaca predstavljali su potencijalnu opasnost za svaku djevojku koja bi im se našla na putu. Moji prijatelji i ja napeto smo iščekivali daljnji razvoj događanja. Napokon su se ukrcali komandosi, do zuba naoružani mladići tipično engleskih lica opaljenih suncem. Oružje su uskladištili u oružnici, te se zaputili ravno u putnički salon na gornjoj palubi, gdje su proveli ostatak putovanja. Svakoga jutra, odmah nakon dolaska u salon, svaki od njih kupio je u baru po deset boca piva i odnio ih na jedan od stolova za kojima su sjedili, a koji su na kraju bili potpuno prekriveni pivskim bocama. Zavaljeni u kožne naslonjače, ostatak bi dana gotovo isključivo pili, rijetko se obraćajući jedan drugome i nimalo se ne osvrćući na engleske tinejdžerice koje su ulazile u prostoriju samo kako bi im se nasmiješile. To me se silno dojmilo i još sam uvijek pod velikim dojmom. Moji prijatelji i ja pitali smo ih za žestoke borbe s Japancima, od kojih su mnogi umirali od gladi i bili samoubilački raspoloženi, no komandosi jednostavno nisu bili voljni pričati. Tek bi ponekad izrekli riječi hvale o pokojnome suborcu koji je poginuo pokraj njih dok su se prsa u prsa borili s Japancima. Kada smo konačno pristali u Southampton, ponovno su živnuli, zatražili oružje i, ne osvrćući se, sišli s broda. I to je na mene ostavilo popriličan dojam. Neki od njih bili su tek dvije ili tri godine stariji od mene. Gledali su kako smrt juriša na njih s bajunetom i granatom u ruci, te su joj se mrtvi hladni oduprli.

DRUGI DIO

Potpuni neuspjeh (1946.) Zima se ukopala u mjestu, Engleska se zaledila. Brod Arrawa uplovio je u Southampton pod nebom koje je bilo toliko hladno i nisko da nisam mogao vjerovati da je to Engleska o kojoj su mi pričali, o kojoj sam čitao. Uokolo su hodali maleni ljudi glupava lica, odjeveni u pohabanu odjeću, doimajući se ukleto. Kada sam bacio pogled s palube, primijetio sam da su ulice oko dokova pune vozila koja su nalikovala crnim dječjim kolicima ili nekoj vrsti vozila pomoću kojih se ugljen prevozi i utovaruje na brodove. Kasnije sam doznao da su to britanski automobili (predratni modeli), vrsta s kakvom se dotad još nisam susreo. Otputovali smo u London, nakon čega smo otišli u West Bromwich, gdje sam upoznao svoju baku i djeda. Po svoj prilici, naša uzajamna sumnjičavost bila je trenutna. Nakon otprilike jednog mjeseca, krenuo sam u školu Leys u Cambridgeu, gdje sam bio smješten u internatu, dok je moja majka unajmila kuću u Newton Ferrersu, desetak kilometara udaljenom od Plymoutha, i to blizu nekadašnjih šangajskih prijatelja. S njom sam proveo blagdane, no ona i moja sestra vratile su se 1947. godine ocu u Šangaj, pa sam sljedeću godinu, pa i dulje, blagdane provodio s djedom i bakom u West Bromwichu. Bila je to najniža točka nadmorske visine, zapravo ispod morske razine, koju je moje mentalno zdravlje ikada iskusilo. Nadam se da sam to iskustvo uspješno preživio, iako u to nikada nisam bio sasvim siguran. Majka i sestra vratile su se u Englesku 1949. i unajmile kuću u naselju Aldwick Bay, zapadno od Bognora. A nakon što je moj otac pobjegao iz Kine dok sam ja bio na King's Collegeu u Cambridgeu, preselili su se u Manchester. Kada je napustio Calico Printers Association, kupili su kuću u Claygateu, blizu Eshera, a početkom 1960-ih povukli su se u New Forest. Godinama sam se živo sjećao prvih dojmova koje je Engleska ostavila na mene. Ti se dojmovi možda doimaju izlišno neprijateljski, no nisu se nimalo razlikovali od prvih dojmova koje su o Engleskoj stekli nebrojeni američki i kanadski vojnici te američki studenti koje sam susreo u Cambridgeu. Zbog dugog i iscrpljujućeg rata kroz koji je prošla, Engleska je izgledala zapušteno, mračno i napola razrušeno. Southampton, koji me je dočekao kada sam se s kovčegom u ruci spustio niz pokretni most, bio je teško bombardiran tijekom rata, zbog čega je bio pretvoren u gomile opeke, među kojima se jedva nazirala pokoja ljudska građevina. Velika područja Londona i Midlandsa bila su neprestano izložena bombardiranjima, a većina zgrada koje su se još držale uspravno bile su uništene i opustošene. London i, još više, Birmingham, poput ostalih su velikih gradova najvećim dijelom bili podignuti u 19. stoljeću, a sada je sve u njima izgledalo klimavo i bijedno, godinama neoličeno, pa su ti gradovi u mnogo čemu izgledali kao nešto što prvo treba srušiti, a zatim nanovo podignuti. Nikada nisam posjetio šire prigradsko područje Londona, pa nisam imao ni prigode vidjeti zgrade iz 1930-tih koje su preživjele bombardiranja. Većinu vremena sipila je lagana rosulja, a nebo je bilo kameno sivo od čađe iz dima koji se iz desetaka tisuća dimnjaka uzdizao iznad ulica. Sve je bilo prljavo, čak i unutrašnjost vagona i autobusa, sve je bilo crno i čađavo. Kada bih se osvrnuo i promotrio Engleze oko sebe, nisam mogao vjerovati da su to pripadnici naroda koji je pobijedio u ratu. Ponašali su se poput poraženog naroda. U romanu Nježnost žene napisao sam da su Englezi govorili kao da su pobijedili u ratu, ali da su se ponašali kao ratni gubitnici. Bilo je očigledno da ih je rat potpuno iscrpio, te da su od budućnosti očekivali malo. Sve se dijelilo u strogo ograničenim količinama - hrana, odjeća, gorivo - ili je jednostavno bilo

nedostupno. Ljudi su se kretali poput stada, čekali u redovima za sve i svašta. Najvažniji na svijetu bili su kuponi za hranu i odjeću. Ljudi su ih prebrojavali unedogled, gložili se oko njih, iako u trgovinama zapravo nije bilo gotovo ničeg što bi se kupilo. U potrazi za žaruljama, čovjek je mogao potrošiti cijeli dan. Sve je bilo jednostavno bijedno - trokatnicu mojeg djeda i bake grijala je tek jedna ili dvije malene električne peći, a kamin se ložio na ugljen. U većem dijelu kuće bilo je ledeno, pa smo spavali ispod debelih perina, kao da smo odsječeni od svijeta, putnici na Arktiku koji se oslanjaju isključivo na svoju opremu za preživljavanje. Lica su nam se kočila od ledenog zraka, a u mraku sam mogao vidjeti oblačiće vlastita daha. Najvažnije od svega bilo je to što je i nada opstojala u strogo ograničenim količinama, zbog čega su ljudi klonuli duhom. Jedina nada dolazila je iz holivudskih filmova, pa su se ispred kina koja su preživjela bombardiranja stvarali divovski redovi. Ispred kina, ljudi su poslušno i rezignirano čekali svojih sat ili dva američkog blještavila. U prizorima iz filmskih žurnala koje sam gledao u Šangaju, s veselim gomilama ljudi koji su slavili europski ili svjetski Dan pobjede, sigurno nisu sudjelovali ljudi koji su ispred svojih lokalnih kina čekali u redu na upornoj sitnoj kiši, ljudi kojima su jedina zabava bila upravo ta kina, BBC-jevi radioprogrami na kojima su prevlast držale urnebesne britanske komedije (ljudima potpuno nerazumljiva ITMA) ili Radnička zabava (izravni prijenosi usiljenoga veselja iz tvornica). Dugo je trebalo da se opće raspoloženje poboljša, a racionalizacija hrane nastavila se i u 1950ima. Neizravna racionalizacija sakrila se iza nemogućnosti da se do nečega dođe, dok je njezin daleko najopasniji oblik bila usko ograničena vjera u bolji život. Činilo se da je čitava nacija zapala u duboku depresiju. Gledatelji u kinodvoranama prepunima dima sjedili su odjeveni u vlažne kišne ogrtače, gledajući žurnale o pompoznim događanjima unutar kraljevske obitelji, agresivno razdraganim gomilama u novootvorenim ljetovalištima, rušenju nekog brzinskog rekorda u zraku ili na tlu, kao da je Britanija bila veliki predvodnik svjetske tehnologije. Teško je zamisliti da su uvjeti mogli biti imalo lošiji da smo izgubili rat. Do mozga mi je doprlo da je Engleska o kojoj sam čitao i slušao - A. A. Milne, časopisi poput Just Williama i Chumsa -tek puka fantazija. Engleska srednja klasa izgubila je samouvjerenost. Čak i relativno imućni prijatelji mojih roditelja - liječnici, odvjetnici, direktori - imali su skromne životne standarde, živjeli u velikim, ali i loše grijanim kućama, hranili se slabo i skromno. Nekolicina njih otišla je u inozemstvo, a većina njihovih predratnih privilegija koje su stekli svojim radom, poput posluge i lagodnog života, sada je bila dovedena u pitanje. Prvi puta u životu susretao sam velik broj pripadnika radničke klase i dolazio u dodir s gomilom regionalnih narječja, zbog kojih sam morao dobro naćuliti uši kako bih ih dešifrirao. Putujući područjem oko Birminghama, bio sam zaprepašten koliko su ondje ljudi bijedno živjeli, koliko su loše bili plaćeni i obrazovani, koliko su im bili bijedni smještaj i hrana. Za mene su oni bili mnogobrojna, izrabljivana radna snaga čiji položaj nije bio ništa bolji od položaja industrijskih radnika u Šangaju. Mislim da mi je od samoga početka bilo jasno da je engleski klasni sustav, s kojim sam se tada prvi puta susreo, element političke kontrole, a ne samo pitoreskna društvena relikvija. Pripadnici srednje klase kasnih su 1940-ih i 1950-ih doživljavali radničku klasu kao potpuno drugu vrstu, od koje su se skrivali iza ograda kompleksnog sustava društvenih kodeksa. Mnogo sam toga tek morao naučiti: iskazivati poštovanje prema starijima, nikada ne pokazati pretjerano oduševljenje, ravnodušno prihvatiti neuspjeh, biti pristojan, braniti tradiciju, stajati dok svira državna himna, biti uzor, biti skroman i tako dalje, biti sve ono iz čega će proizići osjećaj

potpunog pokoravanja. No nijedna od tih osobina nije učinila Šangaj velikim, niti je izvojevala pobjedu u bitki za Veliku Britaniju. Sve što se odnosilo na život engleske srednje klase vrtjelo se oko kodeksa koji su nesvjesno poticali drugorazrednost i niska očekivanja. S obzirom na njezinu djedovsku sklonost obožavanju i klanjanju himni God Save the King, Engleskoj je bilo prijeko potrebno da raskrsti sama sa sobom i iluzijom da prosječni ljudi uopće znaju kakav je stvarni položaj Britanije u svijetu. Velik broj odraslih Britanaca koje sam susretao iskreno je bio uvjeren da smo sami dobili rat i da su nam u tome Amerikanci i Rusi zapravo više odmagali nego pomagali. A zapravo smo pretrpjeli goleme gubitke, iscrpili se i osiromašili, te nam je preostalo tek nešto više od puke nostalgije za dobrim starim vremenima. Jesmo li se trebali uključiti u rat već 1939., osobito uzme li se u obzir koliko smo na njega bili nespremni i koliko smo zapravo malo pomogli Poljskoj zbog koje je, kako bismo joj priskočili u pomoć, Neville Chamberlain objavio rat Njemačkoj? Usprkos svim našim nastojanjima, usprkos gubitku velikog broja hrabrih života i uništenju naših gradova, Nijemci su svejedno veoma brzo osvojili Poljsku i pretvorili je u najveću klaonicu u povijesti. Jesu li se Britanija i Francuska trebale strpjeti nekoliko godina, pričekati da Rusi polome zube njemačkoj vojnoj sili? I, ono što mi s mojeg gledišta djeluje najvažnije, bi li Japanci uopće napali Pearl Harbor da su znali kako tim činom ulaze u sukob ne samo s američkim nego i francuskim, britanskim i nizozemskim mornaricama i zrakoplovstvima? Spoznaja da su Nijemci porazili, ili barem neutralizirali, tri velike kolonijalne sile sigurno je bila presudna u japanskim procjenama. Ukratko: jesu li Englezi skupo platili sustav samozavaravanja na kojemu im počiva baš sve? Ruševne i bombardirane ulice s kojima sam se susreo odmah nakon dolaska u Englesku kao da su nametale upravo to pitanje, koje je odigralo veliku ulogu u mojoj teškoj prilagodbi na novo okruženje. Pitanje je poslije preraslo u poremećaj identiteta, te me potaknulo da se smatram doživotnim autsajderom i nekonformistom. Također, po svoj prilici, usmjerilo me i prema pozivu pisca odanog proricanju i, ako je bilo moguće, poticanju promjena. Osjećao sam da su upravo promjene bile ono što je Engleska očajnički trebala, i još sam uvijek takvog mišljenja.

Škola Leys, 1946.-1949. Život u engleskoj školi internatskog tipa bio je sastavni dio kontinuuma čudnosti koje su mi oblikovale mladenaštvo. Jednom sam prigodom rekao da me je Leys podsjećao na logor Lunghua, iako je hrana ondje bila gora. A zapravo, u odnosu na standarde prema kojima su se ravnale sve tadašnje engleske javne školske ustanove, Leys je bio liberalan i progresivan. Školu su 1875. osnovali bogati protestanti, otpadnici od Anglikanske crkve sa sjevera Engleske koji su htjeli zadržati sustav vrijednosti i disciplinu državne škole, ali bez ceremonijalnosti i glupavih govora kojima je bila sklona Anglikanska crkva. Većina utemeljitelja škole bili su industrijalci, veliki zagovaratelji znanosti. Veliki kompleks u Leysu posvećen prirodnim znanostima bio je iznimno dobro opremljen, s izvanrednim laboratorijima za nastavu fizike, kemije i biologije, pa sam poslije prilično svisoka gledao na zastarjelu i uništenu opremu koju sam zatekao u sveučilišnim znanstvenim laboratorijima. Škola je imala i velik bazen, jedini zatvoreni bazen u Cambridgeu, koji se tijekom mojeg školovanja redovito koristio za sveučilišna sportska natjecanja. Nije bilo iživljavanja učenika viših razreda nad učenicima nižih, a iako smo se dvaput dnevno okupljali u kapeli, velik broj nedjeljnih bogoslužja držali su propovjednici laici, često nadaleko poznati znanstvenici. Metodistička se poruka nikada nije

nabijala na nos. Još jedna prednost bila je ta što se škola nalazila u Cambridgeu. Privatne srednje škole internatskog tipa uglavnom su djelovale u vlastitom, izoliranom svijetu, a do Leysa se iz središta Cambridgea moglo i pješice. Za mene je to bilo iznimno važno jer je značilo da se mogu viđati s prijateljima koji su bili akademsku godinu ispred mene i studirali na sveučilištu. To mi je pružilo i prigodu da rano okusim društveni život na koledžu te dobijem pristup ponajboljim knjižarama, specijaliziranim časopisima i studentskim novinama koji mi inače nikada ne bi došli u ruke. Iznad svega, bila su tu umjetnička kina u kojima sam pogledao cjelokupnu francusku, talijansku, švedsku i njemačku filmografiju koja je u Engleskoj prikazivana nakon rata. Sjećam se Carneove Djece raja, razuzdane skupine ratnih kolaboracionista s Arlettyjem na čelu; Clouzotova Gavrana i Manon (s božanstvenom djevojčicom-ženom Cerile Aubry, koja očito nije bila nimalo starija od mene, a koju nisam mogao izbaciti iz svoje sedamnaestogodišnje glave); Cocteauova Ofreja s božanstvenom Marijom Casares, koja je utjelovila Smrt, a zbog koje sam bio i više nego spreman umrijeti dok sam se u Copper Kettleu, kavani na King's Paradeu, oporavljao od filma, nakon čega sam u školskoj blagovaonici pojeo seosku pitu i puding od melase; Ubojice su među nama Wolfganga Staudtea, prvi revizionistički njemački film koji je, iako moćan, ipak bio plitak. Sviđali su mi se i američki filmovi B-produkcije, koji su predstavljali drugu krajnost. Tada je film noir doživljavao vrhunac, pa sam se tijekom slobodnih poslijepodneva znao iskrasti kako bih vidio i doznao što sve Hollywood može proizvesti u tom stilu. Uživao sam u Dvostrukoj obmani (po mnogo čemu, Barbara Stanwyck podsjetila me na moju majku i njezine prijateljice s kojima je igrala bridž, na očajne žene koje su se pokušavale osloboditi uloge kućanica) i Robertu Mitchumu u filmu Iz prošlosti, no najdraži su mi filmovi ipak bili nevjerojatno niskobudžetni kriminalistički i gangsterski filmovi. Ti su filmovi počesto bili zanimljiviji od onih u kojima su glumile velike zvijezde koje su prodavale filmove. Iz najjednostavnije građe - dva automobila, jeftinog motela, pištolja i umorne brinete - napravili bi grubu i nimalo sentimentalnu sliku primarnoga grada, psihološkog prostora koji je, prije i iznad svega, postojao u umovima samih likova. Dok sam tijekom besposlenih večernjih sati u srednjoškolskim danima pisao kratke priče, znao sam da su poslijeratni filmovi ozbiljan izazov za svakog potencijalnog pisca. Roman je počivao na tradiciji statičkih društava, koja je romanopisac mogao razmatrati poput entomologa koji razvrstava zbirku leptira. Međutim, previše mi se toga dogodilo tijekom ratnih godina, meni i dječacima iz susjednih školskih klupa. Neprestani potresi potpuno su uzdrmali obiteljski život: očevi su bili na Bliskom istoku ili Pacifiku, a majke su se zapošljavale i preuzimale odgovornosti koje su ih redefinirale. Ljudi su se sjećali bombardiranja i lukobrana, dugih čekanja u redovima i na provincijskim željezničkim postajama, koja je bilo nemoguće dočarati nekome tko ih nije iskusio. Nikada nisam govorio o životu u Šangaju ili zatočeništvu u logoru Lunghua, pa čak ni najbližim prijateljima. Dogodilo se toliko toga što čak ni romanopisac nije mogao probaviti. Ustrajao sam, međutim, na kratkim skečevima, nastavljao prežvakivati vlastitu utrobu. Usprkos suvremenom pristupu, Leys je bio predložak za vrlo staromodnu privatnu školu internatskog tipa koja je prikazana u filmu Zbogom, gospodine Chips, ekranizaciji romana nekadašnjeg učenika Leysa, popularnog pisca Jamesa Hiltona (on je napisao i roman o Shangri-Li, pod nazivom Izgubljeni obzor). Predložak za lik gospodina Chipsa bio je profesor Belgarnie, koji je u vrijeme mojeg školovanja bio nadaleko poznata osoba iz naše škole. Kada je Hollywood napravio

svoju verziju romana, s Robertom Donatom u glavnoj ulozi, školu je prikazao kao samodostatnu, bršljanom obraslu viktorijansku instituciju, nimalo u skladu s ozračjem koje je vladalo u Leysu. Sve se svelo na gotičke tornjiće i mračna unutarnja dvorišta. No zapravo su profesori u Leysu bili zadivljujuće otvorena uma. Živjeli su u Cambridgeu, a mnogi od njih sudjelovali su u ratu, pa nisu htjeli rasplakati dječake koje su poučavali. Profesor engleskog, koji je imao najbolji pristup metežu koji mi je vladao u glavi, nikada nije zanovijetao zbog čudnih stavova koje sam iznosio u svojim esejima koji su zapravo bili kratke priče. Samo me poticao da što više čitam. Kada sam u dobi od 16 godina krenuo u drugi razred prirodnoznanstvene gimnazije, počeo sam sve više vremena provoditi u školskoj knjižnici. Školski je savjetnik zaključio da ću studirati na sveučilištu u Cambridgeu, no ja još nisam znao što bih studirao. Roditelji su mi tada bili u Šangaju, pa sam bio prepušten sam sebi. Po mnogo čemu, djed i baka bili su mi daleki kao i sluge iz avenije Amherst. Svaka rasprava s njima bila je jednostavno nemoguća. Bili su opsjednuti opačinom poslijeratne laburističke vlade, iskreno uvjereni da je izvela puč kako bi preuzela vlast nad zemljom, i to koristeći se poštanskim glasovima milijuna pripadnika oružanih snaga koji su se borili u prekomorskim krajevima. Ako bih kojim slučajem izrekao i najblažu pohvalu na račun premijera Clementa Attleeja, djed bi šutke zurio u mene dok bi mu lice poprimalo svijetlo-ružičaste nijanse, pa zatim i grimizne. A posvuda oko njega vladalo je očajno siromaštvo središnje Engleske, na čijem je području živjela populacija ljudi koji su bili među najbjednijim i najneobrazovanijim zapadnim Europljanima, no koji su i dalje bili spremni žrtvovati svoje vlastite živote kako bi održali carstvo od kojeg zapravo nikada nisu imali nikakve koristi. Stavovi kakve je imao moj djed bili su tada široko rasprostranjeni, a temeljili su se manje na osjećaju pripadnosti određenoj društvenoj klasi, a više na iskonskom opiranju promjeni. Promjena je bila neprijatelj svega u što je vjerovao. Tijekom dugih mjeseci školskih praznika koje sam kod njih provodio, neumorno sam čitao i skicirao „eksperimentalne" novele, koje bi uglavnom završile kao neuspjeli eksperimenti, te posjećivao kina u Birminghamu. U kino sam volio odlaziti poslijepodne, kada je gledalište bilo gotovo prazno, pa bih sjeo u prvi red kako bih sa što manje udaljenosti komunicirao sa svijetom holivudskog filma. Izbjegavao sam engleske filmove. Pogledao sam tek nekoliko odabranih: Pitanje života i smrti, postumnu fantaziju s „mrtvim" pilotom koji hoda do Engleske, koju jedva prepoznaje, i kojeg preplavljuje osjećaj nelagode s kojim sam se itekako mogao poistovjetiti; Trećeg čovjeka, majstorsko djelo koje je moglo biti postavljeno i u Engleskoj (bombama poharana područja i crno tržište, ozračje kompromisa i poraza, sportske jakne i oronule gostionice koje kao da su proizišle ravno iz Earls Courta); i predivne komedije Ealing, koje su ismijavale britanski klasni sustav koji su svi potajno podržavali, vođeni razlozima koje nikada nisam shvatio. Što sam ga bolje upoznavao, to mi se engleski način života činio čudnijim, pa više nisam bio siguran hoću li ikako uspjeti oblikovati vlastiti život tako da ga izbjegnem. Suvremeni ro-manopisci koje sam čitao nisu mi mnogo pomogli. Uživao sam u Evelynu Waughu i Grahamu Greeneu, Aldousu Huxleyju i Georgeu Orwellu, no većina engleskih romanopisaca bila je nastrojena pretjerano „engleski". Kako bih se spasio od gušenja engleskim načinom života, posegnuo sam za američkim i europskim piscima, za glavnim predstavnicima klasičnog modernizma - Hemingwayem, Dos Passosom, Kafkom, Camusom, Joyceom i Dostojevskim. Vjerojatno je to bilo tek potpuno gubljenje vremena. Jer čitao sam prerano, prije nego što ću uopće iskusiti život kao odrasla osoba: svijet rada,

brak i roditeljstvo. Usredotočio sam se na snažan osjećaj otuđenja, koji je kod tih autora bio najprisutniji. Teško da sam obraćao pozornost na nešto drugo. Zapravo, bio sam po mnogo čemu izgubljen dok sam se pokušavao probiti kroz mračan i prilično sumoran lunapark u kojemu nisam pronalazio baš nijedno svjetlo. Kada sam u dobi od šesnaest godina otkrio Freuda i nad-realiste, osjećao sam se kao da se ispred mene sručila kiša bombi koja je porušila baš sve mostove koje se prethodno nisam usuđivao prijeći. Freudova djela, baš kao i Jungova, bilo je prilično lako pronaći u 1940-ima, što nije bio slučaj s reprodukcijama slika nadrealista. Kada sam prvi puta vidio Chiricove, Ernstove i Dalijeve slike, velik broj njih nalazio se u knjigama o abnormalnoj psihologiji ili u zbornicima suvremene filozofije, koji su bili popularni u godinama nakon Belsena i Hirošime. Na Freuda se još gledalo kao na akademsku šalu: na Kingsu je predsjednik komisije za upise na studij bio uvjeren da se šalim kada sam iskazao svoje divljenje prema Freudu. Nad-realiste su dijelila još desetljeća od bilo kakvog priznanja službene kritike, a čak su se i ozbiljni listovi odnosili prema njima kao prema otrcanoj šali. Ne moram ni naglašavati da je to odbijanje djelovalo na mene poput poziva da se dodatno divim Freudu i nadrealistima. Bio sam uvjeren, i još uvijek jesam, da su psihoanaliza i nadrealizam ključ koji otvara vrata istine o čovjekovu postojanju i osobnosti, ali i ključ koji je vodio do mene samoga. Glava mi je bila krcata napola probavljenim fragmentima Kafke i Joycea, pariškim egzistencijalistima i talijanskim neorealističkim filmovima poput Rima, otvorenoga grada, te plimom herojskog modernizma koja se prelijevala preko pozadine nacističkih logora smrti i sve veće nuklearne prijetnje. Sve se to rojilo oko mene, no ja sam istodobno bio zaglavljen na krajnje provincijskoj predstraži, u Engleskoj kasnih 1940-ih godina. Među slikarima, filozofima, piscima i filmašima kojima sam se divio bilo je malo Engleza, no istodobno sam postajao svjestan činjenice da se sve više pretvaram u Engleza, ako ni zbog čega drugoga, onda kako bih se uskladio s ljudima koje sam susretao. Godine 1948. postao sam svjestan da će komunisti s Mao Tse-tungom na čelu uskoro zavladati čitavom Kinom i da se više nikada neću vratiti u Šangaj. Da će logor Lunhgua i Međunarodno naselje za mene zauvijek iščeznuti. Engleska mi je postala dom na neodređeno vrijeme, a netko je promijenio brave na vratima koja su vodila van. Međutim, nadrealizam i psihoanaliza ponudili su mi izlaz, tajni prolaz u stvarniji svijet koji se doimao sadržajnijim od ovoga, u kojemu su pomaknute psihološke uloge važnije od „karaktera" kojemu su se tako silno divili engleski profesori i književni kritičari, u kojemu su duboke promjene na području same psihe daleko važnije od društvenih potresa svakodnevnoga života koji mi je bio trivijalan koliko i strka na čajanki. Freudov smiren i moćan nastup, njegova trezvena tvrdnja da psihoanaliza može razotkriti cjelokupnu istinu o suvremenom čovjeku i njegovu nezadovoljstvu, silno su me privukli vjerojatno zbog toga što uza se nisam imao oca. Istodobno, u svim mojim nastojanjima pisca početnika snažno su se očitovali nadrealisti i njihovo odbacivanje stvarnosti i racionalnosti, njihova vjera da će snagom imaginacije promijeniti i iznova oblikovati svijet. Pisao sam novele i fragmente nerazumljivih romana, koji su neki smisao dobivali tek iz nadrealističkog kuta. Još sam od djetinjstva imao dara za likovnost, a u kabinetu likovne umjetnosti u Leysu izrađivao sam gipsane odljeve lica svojih školskih kolega (te sam odljeve nazivao „posmrtnim maskama", po uzoru na onu Shelleyjevu, Blakeovu, Napoleonovu i maske drugih dičnih ljudi). Jednog sam kolegu umalo ugušio gipsom koji se nije htio skrutnuti, pa sam ga doslovno vezao kako s lica ne bi iščupao oklop koji je kapao. Međutim, na moju

veliku žalost, nisam imao dovoljno dara i vještine da postanem slikar, no glava mi se punila pričama koje sam, malo pomalo, sve vještije uspijevao napisati. Usprkos naporima da se uklopim, mislim da sam u školi zauvijek ostao pomalo neprilagođen, te da su me ondje doživljavali kao pretjerano agresivnog tenisača, koji je spremno predavao meč samo da bi mogao otići u kino i pogledati najnoviji francuski film. Bio sam introvertiran, ali i fizički jak, a iz ratnoga sam iskustva znao da će većina ljudi ustuknuti suoči li se s izravnom prijetnjom. Jedan od mojih razrednih kolega prozvao me je „intelektualnim razbojnikom", što i nije bilo pretjerano laskavo, a godine provedene u Lunghui vjerojatno su me nagnale da u dvorani za objedovanje uvijek zurim u tanjure drugih dječaka. Bio sam sklon tome da argumente u korist egzistencijalizma naglasim pesnicom podignutom u zrak. Imao sam tek nekoliko bliskih prijatelja: momka englesko-indijskog podrijetla, godinu starijeg od mene, koji je na Trinityju studirao medicinu, i američkog studenta na razmjeni. Bio je tu i momak po imenu Frank, koji je preživio Auschwitz i koji je na ruci imao upadljivo tetoviran broj. Nakon rata ga je usvojio emigrant, liječnik koji se sa suprugom nastanio u Cambridgeu. Leys je pohađao kao vanjski učenik. Isprva nije govorio engleski, no svi su ga odmah zavoljeli. Svi su me oni privukli zato što su bili stranci. No kada su mi jednom prigodom roditelji došli u posjet iz Šangaja, kada sam vidio majku kako izlazi iz njihova novog Buicka, odjevena po posljednjoj njujorškoj modi, prvo sam, prilično kritički, pomislio kako uopće ne izgledaju engleski. U tom mi je trenutku postalo jasno koliko sam se, usprkos svim svojim naporima, ipak pretvorio u Engleza. Kamuflaža uvijek oponaša željeni cilj. Nakon završetka gimnazije, položio sam prijamni ispit na King's Collegeu i došao na razgovor s predsjednikom prijamne komisije. Htio sam studirati psihologiju, no tada psihologija još nije bila zaseban studij na Cambridgeu, pa mi je predsjednik izborne komisije rekao da ću u tom slučaju morati studirati filozofiju, u sklopu koje ima i malo psihologije. „Čime se želite baviti nakon sveučilišne diplome?" pitao me. Kada sam mu rekao da me zapravo zanima psihijatrija, rekao mi je da u tom slučaju moram upisati medicinu. Zanimala me je medicina koja je, kako se činilo, imala dodirnih točaka s abnormalnom psihologijom i nadrealizmom, pa sam u tom trenutku donio odluku koja dugoročno možda i nije bila najpametnija. Moji su roditelji, naravno, bili oduševljeni. U listopadu 1949. preselio sam se u ulicu Trumpington, pola kilometra od King'sa, te počeo učiti anatomiju, psihologiju i patologiju. Kada sam se zauvijek oprostio od Leysa i ušao u svijet odraslih, prvi sam puta od dolaska u Englesku bio pun povjerenja u budućnost. Posljednje dvije godine školovanja mnogo sam čitao i unedogled eksperimentirao s kratkim pričama koje su postajale sve više nečitke, a učeći biologiju, umislio sam kako duboko u njoj postoji nit znanstvenog misticizma. Radovala me mogućnost da postanem psihijatar, jer sam znao da već imam prvog pacijenta - samoga sebe. Bio sam savršeno svjestan činjenice da su me na studij medicine uvelike potaknule uspomene na ratno vrijeme u Šangaju, ali i užasi rata na europskome tlu, koji su isplivali na površinu tijekom Nurnberškog procesa. Mrtvi Kinezi koje sam vidio kao dječak u mojoj su glavi još ležali u svojim rovovima i predstavljali ružan misterij koji se trebao razriješiti. Vjeru u razum i racionalnost, koja je dominirala poslijeratnim razmišljanjima, doživljavao sam kao nešto beznadno idealističko, poput uvjerenja da su Hitler i nacisti samo zaveli njemački narod na krivi put. Bio sam uvjeren da su se nebrojeni zločini u istočnoj Europi dogodili samo zato što su Nijemci zapravo uživali u masovnim pokoljima, baš kao što su i Japanci uživali mučiti Kineze. Razum i racionalnost nisu uspjeli objasniti ljudsko ponašanje. Ljudska su bića često iracionalna i

opasna, a psihijatrija se u jednakoj mjeri odnosila na zdrav razum i na ludilo. Moj posljednji potez u Leysu dogodio se u podrumskoj kuhinji sjeverne zgrade B, a tom sam prigodom ogulio i skuhao zeca. Odlučio sam se domoći kostura, povezati ga žicom i koristiti ga kao maskotu i ukras na stolu. Čitavu sam zgradu ispunio parom i neugodnim, moćnim smradom. Pazikuća se spustio u podrum kako bi me zaustavio, no odustao je od te namjere kada je vidio koliko sam usredotočen na svoju misiju. Zašto je zečji kostur bio toliko važan, više se ne mogu sjetiti. ***

Šangaj mi je i dalje bio veoma blizak, a američke baze razmještene oko Cambridgea neprestano su me na to podsjećale, baš kao i američki piloti koji su sa svojim engleskim djevojkama zalazili u lokalne pivnice i kina. Silno me je privlačilo letenje i još sam se uvijek jasno sjećao zrakoplova B29 kako polagano lete iznad Lunghue, ispuštajući svoje raznobojne padobrane kao igračke dobačene očajnoj djeci. Jednom sam prigodom preskočio ogradu oko britanske zračne luke i dopuzio do jednog parkirališta za zrakoplove koji je bio okružen zemljanim nasipom. Osiguranje je bilo labavo, a u blizini nije bilo nikoga od zrakoplovnog osoblja. Bio je ondje bombarder s četiri motora i trostrukim sustavom za slijetanje - vjerojatno Liberator - a ja sam se provukao kroz otvorena vratašca na trupu i sjeo u pilotsku kabinu prepunu opreme. Danas bi me zbog toga uhitili i odveli u popravni dom, psiholozi bi me ispitivali, a zatim bi me poslali na sud za maloljetnike, te me općenito naveli da se osjećam kao disfunk-cionalna osoba, pa čak i opasan član društva. A zapravo nisam ništa ni dirnuo, ništa oštetio, samo sam kroz maleni prozor zurio u san. Možda sam tada mislio da je Engleska duboko potisnuta i spremna za analitičarov kauč, no bio sam svjestan i vlastitih mana. Volio sam razmišljati o samome sebi kao o osobi bez korijena, no vjerojatno sam bio Englez koliko i svi ostali, a biti bez korijena ionako je bio golem hendikep. Povlačio sam zastor preko svog prošlog života, prihvaćajući činjenicu da se nikada neću vratiti u Šangaj i da ću novi život morati započeti u Engleskoj, sa svim što je to za sobom povlačilo.

Cambridge Blues (1949.) Za razliku od ostalih dodiplomanata - pojam student nije bio u optjecaju, što je bio još jedan od bezbroj sitnih anakronizama - dobro sam poznavao Cambridge čim sam došao na King's. Znao sam sve kavane i knjižare budući da sam već prije krstario Cambridgeom, a dobro sam poznavao i nekoliko koledža, osobito Trinity, odlazio sam na plesne čajanke kod Dorothy, u umjetnička kina i filmsko društvo, gdje sam gledao sve predratne klasike poput filma Školjka i svećenik ili Dalijeva Andaluškogpsa i Zlatnog doba. Sve je to imalo i prednosti i mana. Nije bilo nikakve vjerojatnosti da me ošamuti vizualni dojam koledža, gotika King'sove kapele ili ljepota Backsa. Samo sam se nastavio šišati kod istog brijača i kupovati cipele kod istog postolara. Da sam kojim slučajem Cambridge prvi puta vidio tek 1949., možda bih u njemu uživao više. No ja sam na određeni način odmah bio spreman otići dalje, što i nije bila najbolja opcija. S druge strane, mogao sam se usredotočiti na važnije aspekte Cambridgea - na medicinska i znanstvena predavanja - i zanemariti sve povezano s naslijeđem Cambridgea, koje je zaludilo generacije roditelja koji su trošili goleme količine energije i ambicija kako bi svoju djecu smjestili unutar svetih gotičkih zidova. To je dugo bio jedan od najrasipnijih oblika engleskog snobizma. Duboko sam uvjeren da bi se i Cambridge i Oxford trebali svesti na obična, dodiplomska sveučilišta, čime bi se okončalo apsurdno statusno nadmetanje i pružila prilika svim ostalim sveučilištima. Zapravo su postojala dva Cambridgea: s jedne su strane bili fakulteti - povijest, fizika, arheologija i tako dalje -na kojima su se provodila istraživanja, držala predavanja i obavljali laboratorijski pokusi, a s druge koledži koji su se mogli svesti na rezidencijske klubove s lošom hranom, malenom količinom često loših predavanja i gomilom mitova o životnom stilu u Cambridgeu. Bio sam zadovoljan onim prvim, dok mi je onaj drugi bio smrtno dosadan. Dvije sam godine proveo učeći anatomiju, fiziologiju i patologiju. Pristup školovanju bio je veličanstven, predavanja lucidna i inteligentna, dok su predavači anatomije, koji su nas redovito ispitivali, svi odreda bili kvalificirani liječnici kirurzi. Anatomija je uključivala opsežno seciranje pet dijelova na koje je podijeljeno ljudsko tijelo. Fiziologija i patologija uvelike su se sastojale od proučavanja tankih ploški tkiva kroz mikroskop, dok je anatomija u potpunosti bila prepuštena samim studentima koji su satima morali predano učiti. Ako na rasporedu ne bi bilo ništa drugo, otišli bismo u mrtvačnicu, odjenuli bijele kute, uzeli određeni dio tijela za seciranje - nogu, ruku ili glavu s vratom - te počeli raditi uz pomoć Cunninghamovih priručnika za seciranje (nikada nismo koristili Gradyjeve), čije bi stranice vrlo brzo bile umrljane ljudskom masti. Prije našeg prvog ulaska u mrtvačnicu, dobrodošlicu nam je poželio profesor Harris, pročelnik katedre za anatomiju. Kao predavač, istinski je nadahnjivao. Bio je dijete iz skromne velške obitelji koja je bila odveć siromašna da bi djecu poslala na studij. Međutim, Harris i njegov brat bili su odlučni u namjeri da postanu liječnici, pa je mlađi brat radio šest godina kako bi pružio potporu starijem, plaćajući mu račune medicinskog fakulteta sve dok ovaj nije stekao diplomu. Stariji je zatim šest godina pomagao mlađem, pa su obojica naposljetku stekli svoje zvanje. Tijekom svojih opširnih predavanja, Harris nam je jasno dao do znanja koliko je uvjeren u plemenitost liječničkoga poziva, medicine u čijem se središtu nalazi anatomija, a ja ni na trenutak nisam posumnjao u njegova uvjerenja.

Na kraju uvodnoga predavanja, Harris nas je upozorio da će tek malen broj nas izići na kraj s prizorom mrtvaca koji na stolovima čekaju seciranje. Ulazak u tu neobičnu prostoriju niskog stropa, koja je izgledala kao nešto između noćnoga kluba i klaonice, doista je utjecao na živce. Zelenkastožućkasti, od formaldehida potpuno goli leševi ležali su na leđima, kože prekrivene ožiljcima i modricama. Jedva da su izgledali ljudski, kao da ih je netko doveo ravno s Grünewaldova Raspeća. Nekoliko studenata iz moje skupine odustalo je od daljnjeg studiranja jer nisu mogli izići na kraj s prvim suočavanjem s ljudskim leševima. No, po mnogo čemu, i na mene je silno djelovalo to prvo seciranje. I gotovo šezdeset godina poslije, još uvijek mislim da su te dvije godine anatomije bile među najvažnijim godinama mojeg života te da su mi pomogle da uokvirim velik dio svoje imaginacije. I prije, tijekom rata u Šangaju, vidio sam mnogo leševa, neke čak sasvim izbliza, te sam poput svih ostalih neutralizirao emocije koje su me tada obuzele tako što sam samome sebi rekao: „Ovo je turobno, ali, nažalost, i dio života." Pretpostavljam da policajci, vatrogasci, radnici u hitnoj službi, liječnici i medicinske sestre reagiraju na isti način. No oni su barem oslobođeni osjećaja krivnje. Još kao dijete u Šangaju, znao sam da nešto nije u redu. Većina leševa koje sam vidio bili su žrtve (barem neizravno) gladi i bolesti, a to je značilo da ih je netko ubio, pa sam se zbog toga na određeni, djetinji način osjećao odgovornim. A 1949., samo nekoliko godina poslije, secirao sam mrtva ljudska bića, razmicao slojeve kože i masti kako bih došao do mišića, a zatim mišiće rastavljao na niti kako bih došao do krvnih žila i živaca. Na određeni sam način provodio vlastitu autopsiju nad svim onim Kinezima koje sam vidio kako mrtvi leže uz cestu kojom sam išao do škole. Provodio sam jednu vrstu emotivnog, pa čak i moralnog ispitivanja vlastite prošlosti dok sam istraživao golem i zagonetan svijet ljudskog tijela. Svakog bismo semestra započinjali rad na novome lešu. Pet skupina po dva studenta seciralo bi jedan dio tog leša. Svaka bi skupina odvojila svoj dio leša i nastavila seciranje predviđeno za taj semestar. Kada bi mrtvačnica bila zatvorena, dijelove tijela koje smo secirali odlagali bismo u velike drvene ormare. U jednom ormaru bile su samo glave, u drugom ruke i tako dalje. Kada bi čovjek pogledao ta iskešena lica nabacana na gomilu, nije bilo teško prisjetiti se Belsena ili Dachaua, koje smo vidjeli u filmskim žurnalima, i svih nacističkih užasa koji su izišli na svjetlo dana. Godine 1949. većinu leševa u mrtvačnici činila su tijela liječnika koji su darovali sami sebe kako bi nove generacije studenata medicine mogle secirati. Taj je nesebični čin dojmljivo išao u prilog duhu tih pokojnih liječnika, koji su dobro znali da će do kraja semestra biti svedeni na gomilu kostiju i hrskavica koja će u konačnici završiti u spalionici. Jednom, u potrazi za višim laboratorijskim asistentom, zalutao sam u pripremnu prostoriju smještenu iza mrtvačnice. Bio je posljednji dan semestra. Ispred sebe sam ugledao veliki stol na kojem je bio tucet metalnih pladnjeva s obilježenim dijelovima liječnika koji su darovali svoja tijela, a sve je nalikovalo zagonetnom banketu u kojemu sam i osobno sudjelovao. Osjećao sam, i još uvijek osjećam, da su na određeni način barem nakratko prevladali smrt te da su posljednji dah vlastitih osobnosti proživljavali između prstiju studenata koji su ih secirali. Iako ih se moglo identificirati samo po broju, svaki od tih leševa kao da je imao jasno definiranu osobnost - vlastiti obujam i opći fizički izgled, kosti lica koje su se probijale kroz kožu i razotkrivale se, ožiljke i mrlje, abnormalnosti poput dodatnih bradavica i nožnih prstiju, ožiljke od operacija, tetovaže, mrlje nepoznata podrijetla - bila je to životna priča ispisana na koži, osobito na rukama i

licu. Secirati lice, razotkrivati slojeve mišića i živaca koji su stvarali izraze lica i iskazivali emocije, bilo je poput ulaska u privatne živote tih mrtvih liječnika koji kao da su na taj način iznova oživjeli. Bio je ondje i leš žene jakih čeljusti, kasnih srednjih godina, čija je ćelava glava jarko blještala obasjana svjetlima. Većina muških studenata medicine zaobilazila ju je u širokom luku. Nitko od nas još dotad nije vidio golu ženu dobi naših majki, živu ili mrtvu, a i lice joj je odisalo određenim autoritetom, kao da je nekoć možda bila ginekologinja ili patologinja. Privukla me, ali ne iz seksualnih pobuda: grudi su joj se bile slegnule u masno tkivo na prsima, pa su brojni studenti u prvi mah zaključili da je riječ o muškarcu. Meni su, međutim, pobudili zanimanje sitni ožiljci na njezinim rukama, zadebljanja na koži dlanova koja je vjerojatno imala još od djetinjstva. Pokušavao sam rekonstruirati život koji je proživjela, duge godine koje je provela kao studentica medicine, pa njezine prve ljubavne veze, brak i djecu. Jednoga sam dana pronašao njezinu seciranu glavu u ormaru s ostalim glavama. Razmaknuti slojevi mišića na njezinu licu izgledali su poput stranica neke drevne knjige ili poput igraćih karata koje će netko ubrzo promiješati i njima zaigrati novi život. A sve to vrijeme, u drvenoj kutiji ispod mojeg kreveta na King'su spavale su kosti sitnog azijskog zemljoradnika koji je nekoć uzgajao rižu, pušio lulu u sumrak i gledao kako mu rastu unuci. A kada je umro, tijelo su mu skuhali kako bi došli do bijelih kostiju, prodavši ih zatim engleskom studentu medicine koji je nekoć skuhao zeca kako bi se domogao njegovih kostiju. Uvijek u istoj drvenoj kutiji, njegov je kostur vodio kroz anatomiju vjerojatno čitave generacije studenata na Cambridgeu, koji su za svojim stolovima proučavali njegova rebra i kosti zdjelice, pipali koščate izbočine na njegovoj lubanji kao da sklapaju armaturu duše. I tako je strpljivo nastavio živjeti. Godine provedene u dvorani za seciranja bile su mi važne jer su me poučile da, iako je smrt kraj, ljudska imaginacija i čovjekov duh mogu prevladati i pobijediti vlastito raspadanje. Po mnogo čemu, moja cjelokupna fikcija zapravo je seciranje duboke patologije kojoj sam svjedočio u Šangaju, ali i kasnije, u poslijeratnom svijetu: od prijetnje nuklearnog rata do ubojstva predsjednika Kennedvja, od smrti moje supruge do nasilja koje je bilo potporanj kulturi zabave tijekom posljednjih desetljeća 20. stoljeća. A možda su te dvije godine provedene u dvorani za seciranje bile nesvjestan način da drugim sredstvima održim Šangaj na životu. Bilo kako bilo, sa završetkom predavanja iz anatomije okončalo se i vrijeme koje sam proveo u Cambridgeu. A to mi je vrijeme priskrbilo golemu zalihu uspomena, čudnih osjećaja prema mrtvim liječnicima koji su mi na određen način priskočili u pomoć, ali i bogat rječnik anatomskih metafora koje će se provlačiti kroz moju cjelokupnu fikciju. Sati provedeni u dvorani za seciranje bili su popraćeni predavanjima iz anatomije te vremenom što sam ga proveo u knjižnici katedre za anatomiju, gdje sam se sprijateljio s poljskim emigrantom, pomoćnim knjižničarom koji je bio služio u poljskoj vojsci, a zatim preko Iraka pobjegao na Zapad. U usporedbi s tim, život na koledžu nalikovao je starinskoj i pretjerano folklornoj ceremoniji. Dok su znanstveni studiji na Cambridgeu (fakulteti Rutheford i Cavendish, Crick / Watson i DNK, Sanger i ostali) bili snažno okrenuti prema budućnosti, Cambridgeovi su koledži bili usmjereni isključivo prema prošlosti. King'som je dominirala tamošnja kapela i njezina glazbena događanja. Nadstojnik je bio klasicist, pantomima parodije ekscentričnog sveučilišnog profesora. U velikoj bismo blagovaonici tako slušali dulju verziju Milosti na latinskome, koju još uvijek znam napamet, sjedili na klupama i jeli odvratnu hranu, te nakon sumraka okolo hodali odjeveni u halje, dok bi nas tijekom šetnji ulicama Cambridgea nadgledao nadzornik sa svojim buldozima. U koledž smo se morali vratiti do deset sati, a ponekad i ranije. Koledži su možda bili utemeljeni kao vjerske ustanove, no naknadno

su evoluirali u bizarne privatne škole internatskog tipa, u kojima su dječaci glumatali odrasle, a profesori nedorasle dječake. Tada je sve to očaravalo američke i francuske studente. Slaba strana sustava koledža bila je ta što je bilo teško steći bliske prijatelje s drugih koledža. Tijekom čitave te tri godine, na King'su nije bilo više od devet ili deset studenata medicine, pa sam bio prisiljen potražiti prijatelje među onima koji su pohađali druge studije. Jedan od meni poznatih „kingsovaca" bio je Simon Raven, s kojim sam se nakon objeda susretao u Copper Kettleu. Mnogo godina poslije, rekao mi je da je silno uživao u vremenu provedenom na King'su. No on je bio aktivan homoseksualac, a King's je bio otvoreno homoseksualan koledž, nadaleko poznat dom Maynarda Keynesa i E. M. Forstera, blisko povezan sa slikarom Duncanom Grantom i skupinom Bloomsbury. Nekoliko godina prije, nekoliko profesora s King'sa umalo je završilo na sudu jer su bili optuženi da su nasrtali na malenu skupinu članova zbora (s malenim cilindrima, odjeveni u frakove), koji su svakoga dana u povorci dolazili na King's na predavanja iz pjevanja. Govorilo se kako su roditelji koji su zaprijetili policijom ušutkani novcem iz bogate riznice kojom je King's raspolagao. Na koledžu je vrijedio homoseksualni moral, a na heteroseksualne momke poput mene, momke koji su u sobe dovodili djevojke (uglavnom medicinske sestre iz bolnice Addenbrooke's i ostale raspojasane djevojke), gledalo se kao na momke koji su izdali vlastitu momčad, ili barem kao na ljude s čudnim ukusom. Bilo je to doba kada većina školaraca iz privatnih škola internatskog tipa nije bila u dodiru sa ženom, osim učiteljicom i rođenom majkom, sve do svoje dvadesete, iz čega je proizišlo da su žene za njih zauvijek ostale mrtvi kut percepcije (poput okomitih linija za mačiće kojima je bilo dopušteno vidjeti isključivo one vodoravne). Upoznao sam tako žene udane za muškarce koji su bili potpuno hladni prema njima, što ih je navelo da posumnjaju kako su im muževi potisnuli vlastitu homoseksualnost, no oni su vjerojatno bili samo žrtve osobite vrste tipično engleskog uskraćivanja. Bez obzira na to, u studentskom sam životu uživao poput svih ostalih: veslao, igrao tenis, pisao kratke priče, opijao se medicinskim sestrama iz Addenbrooke'sa, koje su me učile stvarima kojima nije bila dorasla čak ni dvorana za seciranje. Bile su to zanimljive mlade žene, neke čak dojmljivo razuzdane (šprice u ladici noćnog ormarića?), a bile su mi drage odreda. Također, baš kao i svi ostali, odlazio sam gledati gomilu filmova. Uživao sam u mučnim američkim trilerima, njihovoj ekspresivnoj, crno-bijeloj fotografiji i mračnoj atmosferi, pričama o otuđenju i emotivnoj izdaji. Već sam tada osjećao da se rađa nova vrsta popularne kulture koja će igrati na kartu latentne psihopatije vlastite publike, koja će čak poticati taj psihopatski senzibilitet kako bi se ostvarila. Suvremeni pokret tu je namjeru očitovao još u vlastitim počecima, u poeziji Baudelairea i Rimbauda, a spremnost da u sebe ugradi psihopatiju same publike gotovo je definicija modernizma kao cjeline. To su, međutim, snažno opovrgavali F. R. Leavis i njegova definicija romana kao moralne kritike života. Otišao sam na jedno Leavisovo predavanje, nakon kojega sam shvatio koliko je njegov svijet ograničen. A sjećam se da sam čak nakon predavanja rekao jednom studentu engleske književnosti: „Bolje je i važnije otići pogledati T-Mena (klasik filma noir) nego slušati Leavisova predavanja." Tada je moja izjava zvučala neumjesno, no sada baš i nije tako. Na jednoj koktel-zabavi na King'su kratko sam susreo E. M. Forstera, koji je tada već bio starac ili je samo uvjerljivo glumatao jednoga. Često sam se prijateljevim automobilom vozao oko američkih zrakoplovnih baza. Čini se da tada nitko nije bio svjestan činjenice da je nostalgični ceremonijal zvan Cambridge bio moguć samo zahvaljujući flotama američkih bombardera koji su bdjeli nad tihim

poljima oko samoga grada. Na kraju druge godine studija znao sam da sam od studija medicine uzeo sve što mi je bilo potrebno. Moje zanimanje za psihijatriju bilo je potpuno očigledan slučaj tipa „liječnice, izliječi se". Nikada zapravo nisam htio defilirati bolničkim sobama kao specijalizant, a kolege koji su bili odmakli dalje od mene i prolazili kroz specijalizacije na londonskim sveučilišnim bolnicama upozorili su me na godine iscrpljujućeg rada, koji će me prisiliti da planove o spisateljskoj karijeri odgodim barem za desetak godina. Studentski tjednik Varsity raspisao je 1951. godišnji natječaj za najbolju kratku priču, a nagrađuje osvojio upravo moj tekst, napisan u Hemingwayevu stilu, pod naslovom Divlje podne. U ocjenjivačkom je odboru bio i ravnatelj vodeće književne agencije A. P. Watt koji je mojoj priči odao priznanje i pozvao me da mu se javim. Bilo je to dodatno zeleno svjetlo na mojem putu, pa sam ocu odmah rekao da želim odustati od studija medicine i postati spisatelj. Bio je očajan, osobito zato što još nisam znao kako svoje planove provesti u djelo. Zato je odlučio da bih trebao studirati englesku književnost, što je valjda najgora moguća priprema za spisateljsku karijeru. On je, po svoj prilici, toga bio i svjestan. Nekako sam uspio upasti na Londonsko sveučilište, koledž Queen Mary, gdje sam s dodiplomskim studijem započeo u listopadu 1951. U Cambridgeu sam napisao popriličan broj kratkih priča koje su bile pod golemim utjecajem Jamesa Joycea, a sve sam ih bezuspješno slao na adresu Horizona i drugih književnih časopisa. Slikari nadrealisti duboko su me nadahnjivali, no uopće nije bilo lako prebaciti vizualni nadrealizam u prozu ili, bolje rečeno, u prozu koja će u konačnici biti čitka. Zapravo, duboko u sebi bio sam staromodan pripovjedač žive mašte, no engleska je fantazija za mene bila previše ekscentrična. To je stvorilo probleme koje ću rješavati godinama.

Screaming Popes (1951.) Uživao sam u godini provedenoj na koledžu Queen Mary jer mi je bilo drago što sam običan student, a ne dodiplomant s privatnog koledža. Na predavanja sam putovao londonskom podzemnom željeznicom, zajedno s ljudima koji su odlazili na posao, pa sam gotovo mogao zamisliti da sam i sam na putu za posao. Bio sam jedan od milijun europskih studenata koji su pomogli pokrenuti revolucije i boriti se protiv policijskih odreda na ulicama istočne Europe, dio moćnog političkog bloka koji se borio za vlastita prava, dio nečega što je u Cambridgeu ili Oxfordu bilo nezamislivo. Student Gavrilo Princip ubio je u Sarajevu nadvojvodu Ferdinanda i pokrenuo Prvi svjetski rat. U Cambridgeu je jedina odbojna dodatna aktivnost bila šetnja akademskim tematskim parkom, u kojemu sam vodu mogao uskomešati jedino da sam pao u nju. Sviđao mi se London, osobito Chelsea s lezbijskim klubovima i bogatim prijateljima mojih prijatelja, koji su nas vodili u skupe noćne klubove kao što su Milroy i Embassy na Mayfairu. Ljudi su živjeli u sadašnjosti, nitko nije brinuo o vrijednosti nekretnina ili unutarnjem uređenju stanova. Sve je još bilo veoma bijedno, a velik dio južnog Kensingtona, gdje sam u Onslow Gardensu živio u unajmljenoj sobi, bio je još napola srušen. Ljudi su živjeli u ruševnim zgradama, no odjeću su kupovali u ulici Bond. Jedna od profesorica engleskog jezika, četrdesetogodišnjakinja koja je živjela u mojem susjedstvu, posjedovala je kabriolet Allard, dojmljivo elegantan automobil kojim se vozila sve do ulice Mile End, što je danas nezamislivo. Ponekad bi me povezla. I dok bismo tutnjali londonskim Cityjem, obje bi ruke podigla s upravljača dok bi držala govore o Gammer Gurton's Needleu. Imao sam osjećaj da mi život može krenuti u bilo kojem smjeru, doslovno i preneseno. Sviđala mi se i društvena mješavina studenata. Na Cambridgeu su svi bili pripadnici srednje klase, bez obzira na to trudili se biti ili ne biti pripadnici te iste srednje klase. Na Londonskom sveučilištu studenti su dolazili iz svih mogućih društvenih okruženja, imali su najrazličitija moguća stajališta o svemu i svačemu. U mojoj je skupini bila i iznenađujuće slobodoumna redovnica koja je na predavanja dolazila u redovničkoj mantiji. A bilo je tu i nekoliko bivših vojnika koji su još tijekom rata počeli razmišljati o sveučilišnoj diplomi. Bili su proputovali čitav svijet. Jedan ili dvojica bili su oženjeni. Jedan od momaka iz skupine proveo je cijeli svoj život kod različitih udomitelja, bio uvijek ugodno i dobro raspoložen, no potajno antisemitski orijentiran. Sve su to bili inteligentni ljudi, što nije bio slučaj sa studentima sa Cambridgea, koji su već imali vlastita, originalna viđenja svijeta. Kada sam jednom zgodom spomenuo da sam se rodio u Kini i rat proveo u logoru, to su primili kao da sam im rekao da sam se rodio na kočarici u Sjevernom moru ili na svjetioniku. Predavanja iz engleske književnosti bila su zanimljiva, no uopće nisu obuhvaćala suvremenu fikciju, pa sam krajem prve godine studija odlučio napustiti koledž Queen Mary. Moji pokušaji da napišem novu, eksperimentalnu kratku priču bili su potpuni fijasko. Bilo je nužno da se udaljim od akademskih institucija, a morao sam se osloboditi i financijske ovisnosti o svojim roditeljima, za što sam uvjeren da je bio uzajaman osjećaj. Snažno su se opirali mojim nadama da jednoga dana postanem profesionalni pisac, a njihov neprijateljski stav već me silno umarao. Preko prijatelja iz Cambridgea, koji je radio za Bensonovu reklamnu agenciju na Kingswayu, za koju je radila i Dorothy Sayers, a u kojoj se nalazi ono spiralno stubište koje spominje u jednom od svojih romana, zaposlio sam se na pripravničkom mjestu redaktora u maloj londonskoj agenciji. Poput većine ljudi koji se prvi puta zateknu u Londonu, većinu slobodnog vremena provodio sam

posjećujući umjetničke galerije i muzeje: National Gallery, Tate Gallery, ali i sve prodajne galerije u ulici Bond. Tu i tamo bi se otvorila neka izložba s novim nadrealističkim slikama: sjećam se Dalija koji je, ako se ne varam, bio izložen u galeriji Lefevre, te izložbe Magritteovih slika. Te su se slike prodavale po iznimno niskim cijenama, čak i one Dalijeve. Nadrealisti su nakon rata izgubili ugled i privlačnost. Kao da je njihova mušičava imaginacija izgubila sjaj pod utjecajem užasa nacističkih logora smrti, a usto im nitko više nije pripisivao zasluge u razotkrivanju patoloških zastranjivanja europskoga uma, koja su Hitlera i postavila na vlast. U zbirci galerije Tate bilo je vrlo malo nadrealista, a iako me je suvremena umjetnost zanimala kao cjelina, maštu mi nikada nisu dirnuli ni kubizam ni apstraktno slikarstvo, koji su mi ostavljali dojam vježbi koje bi se trebale ograničiti na prostor umjetničkih atelijera. Čini mi se da su danas pioniri modernizma koji su izloženi u galeriji Tate počeli gubiti prvobitni sjaj. Slike koje su odredile smjer razvoja slikarstva, a koje su naslikali Picasso i Braque, Utrillo i Leger, Mondrian i Kandinsky danas mi se čine manjima nego što su bile prije pedeset godina. Boja im je izblijedjela, a njihov imaginativni ugriz više nije silovit kao kada sam ih prvi puta vidio. Istodobno sam morao prihvatiti činjenicu da se moja vizualna reakcija na svijet kao cjelinu rasplamsala dok sam u svojim ranim dvadesetima posjećivao galerije na Millbanku, pa sam pri svakom posjetu Tateu odmah skretao udesno, u dvorane sa suvremenom umjetnošću. Nikada ne bih skrenuo ulijevo, u dvorane u kojima je bilo izloženo četiristo godina britanske umjetnosti. Turneru sam se divio zato što se činilo da je nagovijestio dolazak impresionista, prerafaelitski su slikari, međutim, a osobito Burne-Jones, predstavljali zrakoprazan i pretjerano imaginativan okvir koji je na mene djelovao jednako zagušljivo kao i dječje knjige koje sam kao dječak čitao s dubokom nelagodom. Danas su moji putokazi sasvim drukčiji: na ulazu u Tate uvijek skrećem ulijevo, nikad udesno. Uzmemo li u obzir strast koju sam osjećao prema svemu novome, začuđujuće mnogo vremena proveo sam u Nacionalnoj galeriji, koju sam posjećivao gotovo svakodnevno. Dirljivom podudarnošću, i moja buduća partnerica, Claire Walsh, tada nesvakidašnje bistra dvanaestogodišnja Claire Churchill, također je u sklopu svojih intelektualnih tumaranja Londonom često posjećivala Nacionalnu galeriju. Žao mi je što je tada nisam susreo. Posjeti galerijama danas su sastavni dio plana i programa svake škole, no ranih je 1950-ih Nacionalna galerija često zjapila prazna, pa se posjetitelj mogao zateći sam u prostoriji punoj Rembrandtovih djela i njihova moćnog imaginacijskog naboja. Uvjeren sam da je većina trajne mističnosti renesansnih majstora koji su izloženi u Nacionalnoj galeriji proizlazila zapravo iz odsutnosti bilo kakvih materijala koji bi ih pokušali objasniti, a koji danas iz starih majstora isisavaju svu čudnovatost i poeziju. Zurio bih tako u Crivellijevu Blagovijest, divio se paunovima, hljepčićima i drugim, međusobno protuslovnim detaljima: prolazniku koji na mostu čita knjigu te Blaženoj Djevici koja sjedi u kući nalik škrinji za nakit. Bio sam prisiljen posegnuti za vlastitom maštom kako bih te elemente spojio u središnju naraciju koja će imati nekakva smisla. Nisam imao na raspolaganju natpis izvješen na zidu, koji bi me izvijestio da je paun simbol vječnog života. Oduzeti snagu umu, dopustiti predivnoj ptici da bude ono što jest, da ne bude ni više ni manje od onoga što zapravo jest. Može li išta biti prirodnije, a istodobno i zagonetnije, od pauna i hljeba koji se zajedno pojavljuju na slici koja slavi uskoro rođenje Spasitelja? Godinama poslije, dok sam u galeriji Uffizi u Firenci stajao ispred Leonardove Blagovijesti,

pogled mi je zapriječila velika skupina japanskih turista. Pitao sam se kako oni doživljavaju slike religiozne tematike koje su bile izložene u galeriji, kakav dojam na njih ostavlja krilati čovjek koji kleči ispred bojažljive mlade žene. Malo je katolika među Japancima, a većina njih ne zna ništa o kršćanskim mitovima, pa su im te slike jednostavno morale izgledati sasvim nadrealistički. A tada mi je sinulo što me je zapravo privuklo u Nacionalnu galeriju. U Londonu je ranih 1950-ih bio izložen tek malen broj nadrealističkih slika. Tisak u boji još je bio u povojima i malo se ilustriranih knjiga moglo kupiti po prihvatljivoj cijeni. Nesvjesno, učinio sam jedino što sam mogao: pretvorio sam Nacionalnu galeriju u virtualni muzej nadrealizma, a Raphaela, Leonarda i Mantegna predočio sam sebi tako da u mojim očima postanu nadrealistički slikari. Godine 1995., u Institutu za suvremenu umjetnost organizirana je skromna retrospektivna izložba slika Francisa Bacona. A godine 1962. uslijedila je i znatno opširnija retrospektiva u galeriji Tate, koja mi je bila istinsko otkrivenje. I dalje mislim da je Bacon najveći slikar poslijeratnog svijeta. Nažalost, kada sam ga 1980-ih konačno i upoznao, otkrio sam, poput brojnih prije mene, da ga komplimenti uopće ne zanimaju, kao ni razgovor o njegovu opusu. Pretpostavljam da je još bio pod dojmom silovitih napada i senzacionalizma kojima je bio izložen 1950-ih i 1960-ih. Za osobu koja će ga službeno intervjuirati odabrao je likovnog kritičara Davida Sylvestera, koji je pažljivo izbjegavao sva pitanja za kojima su svi žudjeli, te ga je pitao isključivo o perspektivi i prostoru, kao i drugim tipično akademskim temama. Bacon je u svojim odgovorima prihvatio isto tako eliptičan govor pun okolišanja, zbog čega danas o motivima tog nevjerojatnog slikara znamo manje nego o svim ostalim slikarima 20. stoljeća. Pedesetih godina dvadesetog stoljeća Crivellijeva Blagovijest barem nije bila zasjenjena beskrajnim razmatranjima perspektive u renesansi i kolebanjem cijene lazura. Baconove slike bile su krikovi iz klaonice, cicanje iz masovnih grobnica Drugog svjetskog rata. Njegovi poremećeni izvršitelji zločina i knezovi smrti u papinskim haljama potpuno su lišeni milosti i žaljenja. Njegovi pape vrište zato što znaju da Bog ne postoji. Bacon je čak otišao dalje od nadrealista, on je zaključio kako smo svi bili sudionici užasa koji su se dogodili sredinom stoljeća. Mi smo sjedili u onim klaustrofobičnim prostorijama, toliko nalik čekaonicama s televizorom koje vape za ličenjem, ispod golih žarulja koje možda najavljuju brzi dolazak smrti, a koje su bile jedini svjedoci naših posljednjih razgovora. Međutim, Bacon je ipak zadržao nadu u tim mračnim vremenima, pa mi je pogled na njegova platna dao trun nade u bolje sutra. Znao sam da postoji nešto što povezuje nadrealiste, mrtve liječnike koji leže u drvenim škrinjama u dvoranama za seciranja, film noir, paunove i hljebove na Crivellijevoj Blagovijesti. Baš kao što su nekako povezani i Hemingway, Camus i Nathanael West. Slagalica u mojoj glavi pokušavala se složiti, no slika koja se naposljetku bude uobličila, pojavit će se na sasvim neočekivanom mjestu.

Važna otkrića (1953.) Posao redaktora u reklamnoj agenciji nije glamurozan i zanimljiv kako ga opisuju romani i filmovi. To je uglavnom naporan i zatupljujući rad na brošurama i uputama za upotrebu. Danje mi je svjetlo bilo prijeko potrebno za pisanje vlastite fikcije, pa sam se zaposlio na mjesto portira u Covent Gardenu, gdje sam radio na odjelu krizantema kod trgovca na veliko. S radom bismo započinjali rano, negdje oko 6 sati ujutro, a do podneva bih bio gotov. No naposljetku me dotuklo previše neprospavanih noći, pa sam se bacio na prodaju enciklopedija od vrata do vrata. U tom sam poslu bio iznenađujuće uspješan, djelomice možda zato što sam enciklopediju Waverley čitao u Šangaju, još dok sam bio dijete -poznavao sam je od korice do korice i iskreno joj vjerovao. Bilo je dojmljivo to vrijeme koje sam proveo tumarajući gradovima oko Londona, spavajući u bijednim hotelima zajedno s radnicima u tekstilnoj industriji. Jedna skromna viktorijanska ulica s kućama u nizu skrivala bi iza pročelja čitav svemir razlika - vesele tinejdžerke koje čuvaju gomilu malene djece dok klonule majke u pretrpanim kuhinjama zure u televizore; vjerske fanatike s jedva nešto pokućstva u svojim kućama i nepovjerljive djevojke koje jedva čekaju da odrastu; čovjek koji je bio toliko uzbuđen kada je čuo da radim za izdavača, da me je doslovno uvukao u svoj dnevni boravak i ponosno mi pokazao glasovir kojemu su tipke bile obojene različitim bojama i označene brojevima, predočivši mi svoj revolucionarni sustav za učenje glazbe i zamolivši me da mu pomognem plasirati ga na tržište. Kako bi mi dokazao uspješnost sustava, zazviždao je prema stubama niz koje se odmah spustila njegova ljupka trinaestogodišnja kći, koja je zatim sjela ispred klavira, s partiturom obojenom poput šećerne pločice, i u svečanom stilu počela svirati Mjesečevu sonatu. Kada danas čujem tu glazbu, pred očima mi se ukazu raznobojne pruge i usta mi preplavi slatkast okus. Neka vrsta napretka dospjela je i do Midlandsa, pa su rane 1950-e bile prijelomna točka kada je riječ o društvenim promjenama. Kako se činilo, što su bili siromašniji, to su ljudi bili spremniji kupiti enciklopediju, pa sam se često čak i odrekao provizije (tada nisam primao fiksnu plaću) kako bih ljudima zajamčio sate inteligentne zabave u kojoj sam uživao kao dijete. No bolje stojeći građani, osobito oni zaposleni u tvornicama automobila u Coventryju, otišli su korak dalje od ispraznog shvaćanja obrazovanja kao puta do uspjeha. Informacije su do njih dopirale putem reklama i televizora. Kada bih im došao na vrata, pokazivali bi mi svoje velike televizore, tapisone od zida do zida, moderne kuhinje i kupaonice, bili su uvjereni da me to silno zanima, a zatim bi pristojno odbili osam svezaka Waverleyja. Konzumerizam im je već bio dao sve što im je u životu bilo potrebno. U međuvremenu, moje se pisanje još uvijek nije pomaknulo s mjesta. Svjesno sam odustao od pokušaja da napišem nešto bolje od Finneganova bdijenja, a znao sam da nisam ni dovoljno žestok ni dovoljno morbidan da se nadmećem s Hemingwayem. Moj je problem bio u tome što još nisam bio pronašao vlastiti izričaj. Popularna književnost bila je previše popularna, a ona akademska previše ozbiljna. Objavljivale su se gomile memoara i romana o Drugom svjetskom ratu, a meni svejedno, za divno čudo, nije palo na pamet da napišem knjigu o vlastitim ratnim iskustvima. Čak i najsumorniji događaj kojem sam svjedočio kao dijete u Šangaju nije bio dorastao užasima genocida u nacističkim logorima smrti. Međutim, sedam ili osam godina nakon rata, u misli su mi počele navirati uspomene iz Šangaja. Vrlo malen broj ljudi iskusio je ono što i ja, a rat na europskom tlu još je posvuda bio vidljiv u

bombardiranim područjima. Oduvijek mi se gadila nostalgija, kao i pokušaji britanskih političara svih profila koji su se u trenutku kada smo se nalazili na rubu bankrota upinjali dodijeliti Engleskoj neku važnost na svjetskoj razini, na sva usta trubiti o važnoj ulozi koju smo igrali tijekom rata i o predratnome carstvu. Sve me je to podsjećalo na činjenicu koliko je opasno previše se osvrtati na prošlost. Znao sam da se šangajske godine nikada neće vratiti i duboko bi me uznemirio svaki susret s prijateljima mojih roditeljima i nekadašnjim internircima logora Lunghua koji su živjeli začahureni u uspomenama. I dalje me privlačilo letenje, a počeo sam zamjećivati i propagandne materijale o službi u ratnom zrakoplovstvu. Bila je tu i obuka iz letenja i druge atrakcije. Zbog godina provedenih u logoru Lunghua, bio sam oslobođen vojne službe, no znao sam da bih kao časnik mogao istupiti iz službe ako bi me pri ponovnoj mobilizaciji pozvali u kopnene snage, što se dogodilo mnogim pilotima i pomorcima. A mislio sam i da bih promjenom dekora, preseljenjem iz sivog i prenapučenog Londona u prostranstva središnje Kanade, mogao dobiti dovoljno vremena i poticaja da razigram vlastitu maštu. Bile su mi tek 23 godine, no činilo se da moja spisateljska karijera nije ni na pomolu. Prijavio sam se u regrutacijski centar Kraljevskog zrakoplovstva u Kingswayu, položio testove za [1] procjenu sposobnosti u RAF-ovu sjedištu u Hornchurchu pokraj Dagenhama, te započeo s tromjesečnom osnovnom obukom u Lindseyju, Lincolnshire. Uživao sam u vremenu koje sam tamo proveo, u mješavini čisto vojničkog drila i banalnog maltretiranja, osnovama navigacije i meteorologije, obuci s oružjem, tijekom koje smo pucali iz puške Lee-Enfield, revolvera Smith & Wesson i strojnice Sten (ispostavilo se da sam prilično dobar strijelac), lekcijama iz časničkog bontona (nismo trebali biti samo piloti koji će ispuštati atomske bombe, nego i britanski veleposlanici koji će svoju domovinu predstavljati diljem svijeta), te tečajevima koji su nas obučavali da sami sebi dijagnosticiramo moguće venerične bolesti, i to putem filmova za obuku, nakon kojih bi nas obuzeo čudan osjećaj vezan za našu buduću ulogu časnika u službi krune. U jesen 1954., na jednom od kraljevskih putničkih brodova, zaplovili smo prema Kanadi, gdje smo cijeli mjesec proveli u bazi Kanadskih kraljevskih zračnih snaga iz Londona, koja se nalazila na području Ontarija, nedaleko od Detroita i vodopada Niagara. Zamisao je bila kulturno nas premjestiti u sjevernoamerički stil života i, kao od sise, odbiti nas od kriketa, toplog piva i dangubljenja. Ne moram ni napominjati koliko smo zdušno prigrlili sjevernoamerički stil života, i to čim smo se iskrcali s broda. Kanađani su bili širokogrudni i gostoljubivi, bez truna neotesanosti po kojoj je Amerika bila poznata. Zemlja je bila golema i rijetko naseljena, a pod snježnim je pokrivačem ležala i do šest mjeseci godišnje. Kanađani su dočekivali strance ljubazno, onako kako to čine svi pustinjski narodi. U bazu za obuku u Moose Jawu, Saskatchewan, došli smo u trenutku kada je počeo padati prvi snijeg, a mislim da je padao i u trenutku kada smo je sljedećeg proljeća napuštali. Obuka pilota NATO-a odvijala se u Kanadi kako bi i ta zemlja dala svoj doprinos Savezu, no divljina sazdana od leda i snijega nije baš bila najbolje mjesto za školu letenja. Potpuna izolacija kanadske zime i bjelina koja je okruživala bazu smještenu desetak kilometara od Moose Jawa značile su da tijekom dugih razdoblja nismo mogli raditi ništa nego sjediti u pilotskim prostorijama, čitati časopise i gledati kako snijeg pada na već zakrčene ceste. Tu i tamo, pokoji sjevernoamerički los preskočio bi ogradu koja je okruživala bazu, a zatim otrčao natrag u maglu. U vrlo ugodnoj kanti-ni, koja je doslovno nalikovala blagovaonici hotela s četiri zvjezdice, znao sam sjediti pokraj prozora i promatrati snijeg

nošen ledenim vjetrom. Dok bih hodao od naših baraka do kantine, ponekad bih na obrazima napipao malene kontaktne leće - tanke listiće leda koji bi mi se odlijepili s očiju kada bih trepnuo. Živjeli smo na puretini, keksima i sladoledu, a popili smo sav konjak i džin koji smo zatekli u baru. Nije bilo nikakvih tabua vezanih za pijenje alkohola i letenje - jedan od naših kanadskih instruktora uvijek bi u zrakoplov ponio cigaru i dvije boce piva. Vrijeme bi se zatim razbistrilo, a blistavo modro nebo ukazalo bi se iznad utišanog snijega, pa bismo imali nekoliko dana pilotske obuke. Uživao sam letjeti teškim Harvardom T-6, s golemim radijalnim motorom, podvozjem koje se moglo uvući i propelerom promjenjiva nagiba, no vrijeme nam je neprestano ometalo obuku. Kristali leda u zraku stvarali su nevjerojatne atmosferske efekte, poput trostrukog sunca koje se poput oštrice probijalo kroz ledenu izmaglicu. Britanci na izobrazbi bili su sretni što mogu dangubiti, no Francuzi i Turci zahtijevali su da ih se vrati kući. Bili su to stariji ljudi, časnici koji su po činu bili iznad većine instruktora Kanadskih zračnih snaga. U jednom trenutku, Francuzi su čak organizirali pobunu i odbili jesti hranu iz kantine. Tvrdili su da samo djeca mogu jesti takvo što. Turci, svi odreda iskusni vojni časnici, odbili su primati naredbe od instruktora [2] RCAF-a koji su bili mlađi od njih. Naposljetku je viši francuski časnik za vezu morao doletjeti iz Ottawe kako bi se osobno uvjerio u stanje stvari. Budući da sam na raspolaganju imao mnogo slobodnog vremena, napisao sam nekoliko kratkih priča i pokušavao pronaći dovoljno štiva kako bih nekako ubio vrijeme. Regionalne novine nisu donosile nikakve vijesti iz svijeta. Svi tekstovi u njima odnosili su se na izvještaje s boćanja na ledu i hokejaških utakmica. Tamo su časopise poput Timea smatrali previše intelektualnima, pa ih je bilo iznimno teško kupiti u Moose Jawu, mjestu koje je tada bilo slijepo crijevo sa samo dvije benzinske pumpe i autobusnom stanicom. Tada je glavna uloga grada bila da rezervnim dijelovima za traktore opskrbljuje goleme farme za uzgoj pšenice, koje su prekrivale čitavo područje Saskatchewana. Većina džepnih izdanja koja sam pronalazio na autobusnoj stanici bila su izdanja popularnih trilera i detektivskih priča, no jedan oblik fikcije zauzimao je najviše mjesta na policama s knjigama. Bila je to znanstvena fantastika, koja je nakon rata doživjela istinski procvat. Izuzmemo li stripove o Bucku Rogersu i Flashu Gordonu, koje sam još kao dječak čitao u Šangaju, dotad sam pročitao veoma malo znanstvene fantastike. Tek sam poslije saznao da su profesionalni pisci znanstvene fantastike, i britanski i američki, još od rane mladosti bili fanovi ove književne vrste, te da su mnogi od njih svoje karijere započeli pišući za fanzine (amaterske časopise koje su pokretali entuzijasti) i posjećujući konvencije. Bio sam jedan od rijetkih koji su u znanstvenofantastične vode ušli relativno kasno. Sredinom 1950-ih postojalo je već dvadesetak ZF mjesečnika koji su se prodavali u Americi i Kanadi, a najbolji od njih mogli su se kupiti i u Moose Jawu. Neki časopisi, poput Astounding Science Fictiona koji je prednjačio i brojem prodanih primjeraka i ugledom na svome području, bili su usredotočeni na svemirska putovanja i priče o visokoj tehnologiji koja će u dalekoj budućnosti zavladati svijetom. Gotovo sve priče odvijale su se na svemirskim brodovima ili nama nepoznatim planetima u veoma dalekoj budućnosti. Ubrzo su mi dosadile te međuplanetarne, nevjerojatne priče u kojima je većina likova bila odjevena u vojne uniforme. Kao preteče Zvjezdanih staza, te su priče opisivale američki imperij koji kolonizira čitav univerzum, pretvarajući ga u vedar, optimističan pakao, u američko predgrađe iz 1950-ih, područje popločano dobrim namjerama i nastanjeno ženama nalik trgovačkim putnicama koje prodaju Avonovu

kozmetiku, sve odreda odjevene u svemirska odijela. Zvuči sablasno, no moglo bi se ispostaviti kako je to bilo prilično točno predviđanje. Na svu sreću, bilo je i časopisa kao što su Galaxy i Fantasy & Science Fiction, koji su objavljivali priče smještene u sadašnjost ili veoma blisku budućnost, priče koje su razmatrale društvene i političke trendove koji su se naslućivali već u prvim poslijeratnim godinama. Njihova je domena bila povodljiva televizijska publika, oglašavanje i američki mediji. Kritički su se osvrtale na zloupotrebu psihijatrije i pretvaranje politike u mutanta reklamnih agencija. Mnoge su priče bile šaljive, ali i pesimistične, na prvi pogled vrckaste, no ispod površine skrivale su prilično tmurnu poruku. Uhvatio sam se tih priča i počeo ih gutati. Bio je to oblik fikcije koja se zapravo odnosila na suvremenost, koja je počesto bila eliptična i dvosmislena poput Kafke. Ta je fikcija prikazivala svijet pod dominacijom potrošačkih reklama, svijet u kojem demokratske vlade mutiraju u agencije za odnose s javnošću. Bio je to svijet automobila, ureda, autoputova, zrakoplovnih linija i supermarketa, svijet u kojem doista živimo, no koji je lišen gotovo svake ozbiljne fikcije. Nitko u romanima Virginije Woolf nikada ne nadolijeva benzin u rezervoar svoga automobila. A kod Sartrea ili Thomasa Manna nitko nikada ne plaća šišanje. Nitko u Hemingwayevim poslijeratnim romanima ni u jednom trenutku ne razbija glavu problemima vezanima uz dugotrajnu izloženost nuklearnoj prijetnji. Sve je to zvučalo smiješno, apsurdno i onda i sada. Pisci takozvane ozbiljne fikcije imali su jednu zajedničku crtu - njihova je fikcija, prije i iznad svega, govorila o njima samima. Ono ja koje je počivalo u srcu modernizma sada je dobilo moćnog takmaca - svakodnevni svijet koji je bio psihološka konstrukcija, ali i meta zagonetnih, često psihopatskih poriva. A znanstvena fantastika odlučila je istražiti upravo to prilično zlokobno područje, potrošačko društvo koje bi jednoga dana možda moglo ponovno odlučiti poći na izlet u Auschwitz ili novu Hirošimu. Kao žanr, znanstvena fantastika zračila je golemom vitalnošću. Zato sam, bez ikakve prethodne razrade plana djelovanja, odlučio da je upravo to područje kojim se trebam pozabaviti. Jasno sam vidio da ispred sebe imam književni oblik koji na prvo mjesto postavlja originalnost, a svojim piscima nudi široko polje djelovanja, jer brojni pisci znanstvene fantastike imali su samo sebi svojstven pristup i stil pisanja. Osjećao sam da je upravo zbog svoje vitalnosti, koju su časopisi znanstvene fantastike ograničavali onim pristupom „što ako?", čitav žanr bio zreo za promjene, a možda i za potpuni preokret. Osobno me je kudikamo više zanimao pristup „što sada?". Nakon vikend-putovanja preko granice, jasno sam vidio da se i Kanada i Sjedinjene Američke Države brzo mijenjaju te da će s vremenom ista promjena zahvatiti i Britaniju. Fikciju bih zatim interiorizirao, tragao za patologijom skrivenom ispod površine potrošačkoga društva, televizijskog krajolika i utrke u nuklearnom naoružanju, te pretraživao velik, neistraženi kontinent fikcijskih mogućnosti. Tako sam barem razmišljao dok sam zurio u tihu zračnu bazu s pustim stazama za polijetanje koje su se protezale u beskonačnost izbijeljenu snijegom. U rano proljeće, dok je još padao vjerojatno posljednji snijeg, izvijestili su nas da će se obuka iz letenja nastaviti u Engleskoj (godinu poslije, Moose Jaw više nije bio NATO-ov centar za obuku). Tada sam već bio siguran da se nalazim na početku svoje spisateljske karijere. Kao od šale, napisao sam nekoliko znanstveno-fantastičnih priča, a u glavi sam već imao još nekoliko priča koje su čekale da dođu na red. Uživao sam u letenju, no mjeseci koje sam trebao provesti u nekoj izoliranoj bazi za obuku u Škotskoj ili na sjeveru Engleske odgodili bi sve što sam planirao. Sukladno tome, zatražio sam otpuštanje s dužnosti, pa su me ubrzo ukrcali u maleni kupe s ležajem,

na vlak Kanadske pacifičke željeznice koji je prometovao prema Torontu. To dugo putovanje preko beskrajnih jezera i crnogoričnih šuma proveo sam s blokom i olovkom u ruci. Pisao sam doslovno cijelim putem preko Kanade, a pisao sam i dok sam preko Atlantika plovio za Englesku. Kad sam se vratio, poslali su me u RAF-ovu bazu u High Wycombeu, gdje se obavljala demobilizacija. Proljeće je bilo hladno, sjedili smo u negrijanoj sobi barake smještene uz rub zapuštenog uzletišta i čekali da nas dvojica zrakoplovnih narednika koji su se bavili našim dokumentima pozovu na razgovor. I kako su dani prolazili, upoznao sam navigatora V-bombardera koji je bio degradiran zbog nekakvih izgreda u kantini, odnosno pilota koji je podvozje svoga zrakoplova oštetio tako što je pri slijetanju pokupio previše signalnih svjetala na pisti. Pozvali bi na razgovor tog Robertsona ili Groundwatera, predali mu u ruke napola riješenu križaljku iz Timesa, a ja nijednog nikada više ne bih vidio. Budući da su moji dokumenti trebali doći iz Kanade, nekoliko sam tjedana proveo u RAF-ovoj bazi u High Wycom-beu, sumornome mjestu koje je uspješno utjelovilo prikaz smaka svijeta. No ipak me uz tu bazu vežu lijepe uspomene, prvenstveno zato što sam tamo napisao svoju prvu znan-stvenofantastičnu novelu, koja je poslije i objavljena, ali i zato što sam se unaprijed radovao susretu s Mary Matthews, koju sam upoznao u hotelu u Notting Hillu jedan mjesec prije nego što sam pristupio RAFu. Tijekom mojeg boravka u Kanadi, razmijenili smo nekoliko pisama, no nisam znao živi li još uvijek na staroj adresi.

Čuda života (1955.) Odmah nakon izlaska iz RAF-ove baze u High Wycombeu, otputovao sam u London i tamo unajmio sobu u hotelu smještenom u blizini Ladbroke Grovea, gdje smo se Mary i ja prvi puta susreli. Upoznali su nas prijatelji koji su organizirali zabavu u prostranom općinskom vrtu smještenom iza Stanley Crescenta, a koji je, onako neodržavan i zapušten, izgledao kao nešto između drevne Arkadije i poligona za pripremu za ratovanje u džungli. Danas na tom području žive gotovo isključivo bankari, menadžeri osiguravajućih društava i izvršni upravitelji televizija, no 1950-ih to je bio mravinjak bijednih daščara i jednosobnih stanova u kojima su živjeli nezaposleni razvojačeni veterani, povremene prostitutke, razvedene žene s djecom koje su životarile od milostinje koju bi im udijelila rodbina; ukratko, bio je to ljudski talog zapuštene poslijeratne Engleske, gomila ljudi koji sebi nisu mogli priuštiti čak ni siromaštvo. Područje je, međutim, počelo dobivati na ugledu dolaskom mladih stručnjaka koji su se ondje nastanili. Mary Matthews bila je jedna od njih. U London je došla na radno mjesto tajnice u Daily Expressu, a u sobu hotela Stanley Crescent uselila se zato što se hotel u promidžbenom materijalu hvalio umivaonicima s toplom i hladnom tekućom vodom u svakoj sobi. Tada je to bio izniman detalj, bio je to znak uspjeha za srednji građanski sloj, baš kao što je to danas dodatna kupaonica u kući u predgrađu. Pa ipak, samo stotinjak metara dalje nalazio se Rillington Place (kasnije preimenovan), područje na kojemu je John Christie počinio svoja jeziva ubojstva. Dok sam se 1953., odmah nakon sastanka s Peterom Wyngardeom na aveniji Holland Park, vraćao prema Ladbroke Groveu, ugledao sam gomilu ljudi ispred policijske stanice. Okupljena gomila ispunila je čitavu stranu ulice, zureći prema ulazu na parkiralište iza policijske stanice. Približio se policijski automobil, sirene su zavijale, a iza automobila pojavio se i kombi. Gomila se izmaknula, a nasred ulice ostala je stajati samo žena u crvenom kaputu. Policajci koji su čuvali ulaz u parkiralište nisu je ni pokušali pomaknuti, a ona je samo nepomično stajala. Prepuna divljenja, gomila je zurila u nju i u one automobile koji su punom brzinom dojurili na parkiralište.

Žena u crvenom kaputu bila je sestra Timothyja Evansa, mentalno retardiranog Christiejeva prijatelja koji je bio optužen za ubojstvo njegova sina, a zatim i obješen 1950. Dijete je zapravo ubio Christie, koji je obješen 1953. Evans je 1966., dakako, prekasno, primio posthumni oprost. Još uvijek se živo sjećam žene u crvenom kaputu, njezina neumoljiva pogleda kojim je pratila policijski kombi. U kombiju je sjedio John Christie, poremećeni lik kojega su upravo bili uhitili zbog niza ubojstava počinjenih na području Rillington Placea. Zapravo, u hotel Stanley Crescent preselio sam se nakon što sam iz South Kensingtona protjeran zbog cijena koje su porasle, pa sam sobu u Onslow Gardensu umjesto 36 šilinga tjedno morao plaćati dvije gvineje. South Kensington počeo je doživljavati procvat jer se stari kapital koji se tijekom rata povukao na selo počeo vraćati natrag u vile urešene štuka-turama. Meni je ionako bio draži Notting Hill, i to zbog zabave i neočekivanih užitaka, među kojima mi je bio najdraži užitak susreta s Mary Matthews. Kada sam je tek upoznao, bilo je to prije nego što sam otišao u RAF, Mary je bila tajnica Charlesa Wintoura (oca Anne, „tiranina" iz Voguea, koji je poslije bio urednik Evening Standarda, no tada je bio glavni urednik Daily Expressa). Mary je rođena 1930. u obitelji Dorothy Vernon i njezina supruga Arthura Matthewsa, dobrostojećih zemljoposjednika iz Sto-nea u Staffordshireu. Maryin je otac tijekom Prvog svjetskog rata služio u Počasnoj topničkoj satniji, iz koje se kući vratio kao invalid. Kada sam ih 1955. upoznao, živjeli su u skromnoj seoskoj kući u Dyserthu, selu u blizini Prestatyna, na sjeveru Walesa. Uzgajali su povrće za vlastite potrebe i zajedno uživali u jednostavnom i ugodnom provincijskom životu. Baš kao i Mary, i njezine dvije sestre, Peggy i Betty, bile su krajnje velikodušni ljudi čvrstih moralnih principa. Od triju sestara, mislim da je Mary bila najpustolovnija. Bila je najmlađa, ali i najambicioznija, te jedina koja je željela živjeti i raditi u Londonu. Bila je strahovito optimistična i duboko uvjerena da je moguće sve što istinski želimo. Bila je visoka, lijepa i dojmljiva, žena koju bi svaki muškarac odmah zamijetio. Po mnogo čemu, doimala se poput djevojčice, no znala je biti i zamamna brineta koja bi ljude očarala svojom dosjetljivošću. Svim mojim prijateljima bila je iznimno draga, a na

radnome mjestu, u Expressu, bila je vrlo popularna. U Stoneu je uživala u veoma burnom društvenom životu, u svijetu velikih kuća, imućnih farmera koji su vozili Armstrong Siddeleye i raskošnih privatnih zabava na kojima ju je oblijetalo po nekoliko elegantnih udvarača. I dan-danas mi je teško razlučiti što je zapravo vidjela u meni. U njezinim sam očima vjerojatno bio poprilično izgubljen, no svakako je znala da sam ambiciozan. Živio sam u istom hotelskom krilu kao i ona, kat ispod nje, i silno sam se trudio biti od neke koristi. Počeli smo provoditi sve više vremena u pivnicama u ulici Portobello, ugodno se sprijateljujući. Iz nekog joj razloga nisam odmah rekao za svoje šangajsko podrijetlo. Valjda sam strahovao da bi joj to moglo izgledati poput kriminalnog dosjea. A na određeni, napola svjestan način doista je bilo tako. Moja izjava da odlazim u RAF nije ostavila baš nikakav dojam na Mary, no oči su joj se blago raširile kada sam izjavio da pišem roman, kao da je riječ o rijetkom fenomenu. „Jesi li blizu kraj a? "upitala me, a ja sam joj iskreno odgovorio: „Blizu sam početka." Shvatila je šalu, ali i uočila trun istine koja se iza nje skrivala. Ono zbog čega sam porastao u Maryinim očima bila je skromna uloga koju sam odigrao u incidentu s gospođom Shanahan. Ta povremena prostitutka živjela je sa svojom sedmogodišnjom kćeri u sobi iznad Maryine. Kada bi došla loša vremena, ona bi počela dovoditi mušterije iz pivnica iz Portobella. Iz nekog su razloga to uvijek bili krupni i umorni ljudi koji bi se stubama ispred Maryinih vrata uspinjali kao da idu na vješala. Ono što nas je uznemiravalo bila je prisutnost njezine kćeri koja je, odjevena u sivu svilenu haljinu, sa šeširićem na glavi i baroknim kišobranom u ruci, podsjećala na Mariju Antoinettu. Bezizražajna lica i nikad nasmiješena, ona bi tijekom poslovne transakcije boravila u sobi. Još sam uvijek bio ponosan na činjenicu da sam se u Šan-gaju nagledao stvarno svega i svačega, no ovo me je doista šokiralo. Što li je, dovraga, djevojčica odjevena poput porculanske lutke radila u sobi u kojoj je njezina majka spolno općila s mušterijom? Je li sudjelovala u tome? Molio sam Boga da nije tako i pretpostavljao da samo promatra ili sjedi iza zavjese, prčkajući po onom svom kišobranu. Mary nije zanimalo što radi, samo je htjela da se taj užas okonča. Djevojčici je kupovala sitne darove, zbog čega je gospoda Shanahan bila beskrajno zahvalna i zbog čega se gorljivo htjela sprijateljiti s nama, kuhati nam. Čak je rekla Mary da sam previše mršav. Pretpostavljam da je u glavi imala bezosjećajan zid koji je jasno razdvajao svakodnevni život s njezinom kćeri od života koji joj se povremeno nametao kao nužnost. Pod Marynim sam pritiskom otišao razgovarati s upraviteljem, vječno umornim Poleom kojeg je iscrpljivalo penjanje uza stube, a na što je bio prisiljen kako bi natjerao stanare da plate stanarinu. Zaprijetio sam mu da ću pozvati policiju, što zapravo, žao mi je što to moram reći, vjerojatno nikada ne bih učinio. Sutradan više nije bilo ni gospođe Shanahan ni njezine kćeri, a Mary, dobra i principijelna kakva je bila, zaključila je kako je to sretan kraj priče. Nadam se da je takav i bio. Nakon odlaska iz High Wycombea, s iskustvom RAF-a iza sebe, i povratka u hotel Stanley Crescent, otkrio sam da se ništa nije promijenilo. Ondje su još uvijek bili isti umorni stanari, kao jedno od izgubljenih plemena poslijeratnog britanskog univerzuma, a među njima i umirovljeni zapovjednik eskadrile ratnog zrakoplovstva i njegova veoma mondena žena Peta, koja se neprestano glasno hvalila kako je „zauzdala dvomotorce" prije svog supruga (dozvolu za letenje dvo-motornim zrakoplovima dobila je prije njega). Na njezinu veliku žalost, imala je supruga koji nije mogao plaćati najamninu, a mislim da je čak bila svjesna činjenice da je on zapravo odustao od svake nade.

Upravitelj poljskog podrijetla povlačio bi se po salonu u kojemu se posluživao doručak (a doručak se posluživao isključivo stanarima koji bi ga platili na licu mjesta), čekajući dok Peta ne bi bila usred priče o dvomotorcima, koju je pričala nekom novom gostu. Tek bi joj tada pristupio i glasno rekao: „Već tri tjedna kasnite s najamninom, gospođo..." Peta bi tada ljutito odjurila, bijesna što sam svjedočio tom sitnom poniženju. A samo nekoliko godina prije živjeli su na Cipru, u velikoj kući, okruženi poslugom. Bila je izgubljena u poslijeratnoj Engleskoj, ali istodobno i njezin simbol. Bio je ondje i nekadašnji poručnik fregate, koji je u vrijeme rata zapovijedao torpednim čamcem. Sa svojom ljubaznom suprugom i malenom kćeri, tada još bebom, živio je u jednoj sobi, a vrijeme je provodio izrađujući modele brodova. Nekoliko godina prije, zbog skoka s pogrešne strane bazena, pretrpio je oštećenje mozga. Postali smo dobri prijatelji. Pomagao bih mu odnijeti opremu za piknik sve do Kensington Gardensa, gdje sam zatim promatrao kako modele svojih brodova pušta da plove po ribnjaku Round. Svi ti ljudi, a među njima i ja, bili smo neprilagođeni, bili smo žrtve rata koje su zalutale u mir, no barem smo se uzajamno prihvaćali, među nama nikada nije bilo nikakva rivalstva. Danas bi taj hotel s jednom zvjezdicom bio prepun financijskih stručnjaka, lovaca na slavne osobe, ljudi golemih očekivanja koji su svjesni da nedostatak talenta nije nikakav hendikep za uspjeh. Svaki pisac početnik užasnuto bi pobjegao s tog mjesta. Ja se, međutim, hotela Stanley Crescent sjećam s radošću. Prije svega, dakako, zato što je ondje živjela Mary. Ostavio sam kovčeg u svojoj nekadašnjoj sobi, koja je na svu sreću bila slobodna, i otišao pokucati na vrata Maryine sobe. Vrata mi je otvorila sredovječna žena u uniformi medicinske sestre. Srce mi je na trenutak stalo kao da je mrtvo, i tada sam shvatio zašto sam uopće napustio zrakoplovstvo i prešao toliki put iz Moose Jawa. Zatim sam doznao da se Mary samo preselila u veću sobu na prvome katu. Mislim da smo bili iznenađeni, malo oprezni, ali sretni što se ponovno vidimo. Mary mi je ustupila svoj pisaći stroj, pa sam u nekoliko tjedana prepisao sve kratke priče koje sam zapisao rukom dok sam putovao natrag u Englesku. Priče su očito ostavile dubok dojam na nju, čitala ih je krajnje pozorno, bez obzira na to što je bila riječ o znanstvenoj fantastici, s kojom se ranije nije susrela. Zatim me je ohrabrila da nastavim, i to usprkos činjenici da je većina njezinih prijatelja ZF smatrala šund-literaturom. Za razliku od njih, ona je na prvi pogled osjetila da taj skromni žanr sadrži u sebi nešto originalno i svježe, osjetila je da je riječ o nečem pozitivnom i optimističnom, nečemu što je iz moje podsvijesti izbacilo na površinu sve osobine koje sam zatomio nakon dolaska u Englesku. Vratolomna strana moje imaginacije bila je njezina snaga na kojoj sam, barem tada, morao inzistirati. Od samog početka, Mary je bila uvjerena da ću biti uspješan pisac. U tome je bila dijametralno suprotna mojim roditeljima, koji su bili uvjereni da ću doživjeti potpuni neuspjeh. Kada se osvrnem unatrag, doista me zbunjuje izostanak njihove podrške, iako su možda samo bili uvjereni da sam trebao obuzdati, a ne osloboditi vratolomnu stranu svoje imaginacije. Mary se trudila biti obzirna, no moji joj se roditelji nisu sviđali. Zbog toga smo ih rijetko viđali u godinama koje su uslijedile, a ja sam dobio svu emotivnu podršku koja mi je bila potrebna. Mary me znala slušati satima dok sam joj govorio kakvu vrstu fikcije zapravo želim pisati, a zatim me poticala da samo nastavim pisati priče kakve želim i zanemarim snažno neprijateljstvo koje sam izazvao među obožavateljima znanstvene fantastike. Priče sam slao američkim znanstvenofantastičnim časopisima koje sam čitao tijekom boravka u Moose Jawu, no one su mi se uglavnom vraćale s odbijenicama koje su mnogo govorile o uskogrudnosti skrivenoj iza prividne američke

razigranosti. Vladala je žestoka pravovjernost, a svaki pokušaj proširenja radijusa tradicionalne znanstvene fantastike smatrao se konspirativnim i podmuklim potkopavanjem žanra. Kako to već biva, Mary je zatrudnjela, pa smo se vjenčali u rujnu 1955. Crkvenom je obredu svjedočila Maryina obitelj, moji roditelji i sestra, te nekolicina prijatelja, a sve me je to duboko dirnulo. Na određeni su se način tada vjenčale tri osobe - Mary, ja i naše nerođeno dijete. Vrlo sam ozbiljno doživio taj obred, ali ne iz vjerskih razloga. Tijekom dotadašnjeg života svjedočio sam ratovima i uništenjima, propadanju i raspadanju, a sve sam to na kraju okrunio dvjema godinama koje sam proveo u dvorani za seciranje na Cambridgeu, gdje sam ljuštio mrtvace kao da smrt sama po sebi nije dovoljno konačna, kao da ljudske ostatke treba još dodatno umanjiti nakon smrti. A sada sam prvi puta bio sudionik u stvaranju nečega, nečega što je stvoreno gotovo ni iz čega, nedirnutog stvorenja koje je raslo kako bi na svijet došlo kao živo biće. Mary je bila trudna tri mjeseca kada smo se vjenčali; znao bih leći pokraj nje i položiti ruku na njezinu natečenu maternicu, upućujući najbolje misli malome posjetitelju koji je k nama došao izvan vremena i prostora. Stvaranje u prirodnoj veličini događalo se ispod topline mojeg dlana. Sjećam se da je obred vjenčanja bio pomalo iščašen. Naša se rodbina nije prethodno upoznala, pa su se tek tada pokazali stari plemenski obrambeni stavovi. Dok smo čekali svećenika, okrenuo sam se prema ocu, koji je sjetio u klupi iza mene, i upitao ga trebam li ostaviti milodar za siromašne župljane. On mi je veselo uzvratio: „Pa ti si siromašni župljanin." On i majka uživali su u šali. To je zapravo bilo istina. Malo sam zarađivao radeći posao honorarnog pisca izravnih oglasa i promidžbenih letaka za jednu agenciju, no bio mi je potreban cjelodnevni posao kako bih nas prehranio nakon što je Mary dala otkaz u Expressu. Na svu sreću, svoje sam priče upravo tada počeo prodavati dvama britanskim znanstveno-fantastičnim časopisima, Science Fantasyju i New Worldsu, a 1956. objavljena mi je prva priča. Znakovit je to trenutak u karijeri svakog pisca, a osobito onog koji je počeo pisati tako kasno kao ja. Urednik E. J. Carnell bio je obziran i simpatičan čovjek, a radio je u podrumskom uredu u blizini Stranda. Zidovi su mu bili prekriveni plakatima znanstveno-fantastičnih filmova i naslovnicama časopisa, što je upućivalo na prilično konvencionalan stav prema znanstvenoj fantastici. Privatno, međutim, daleko od predstavnika stare garde, Carnell mi je priznao da znanstvena fantastika mora prihvatiti korjenite promjene ako želi ostati u trendu. Preklinjao me da ne oponašam američke pisce, nego da se usredotočim na „unutarnji prostor" psiholoških priča koje su duhom nalikovale na nadrealizam. Bilo je to krivokletstvo za američke urednike koji su i dalje odbijali moje radove. Međutim, godine 1957. slušali smo radiosignal sa Sputni-ka 1, žuran poziv na buđenje koji je dolazio iz budućeg svijeta, znak da je počelo svitati svemirsko doba. Za tradicionalne pristalice znanstvene fantastike, Sputnik je bio samo potvrda njihovih najluđih snova, no ja sam bio skeptičan. Bio sam uvjeren da, želi li razbuktati maštu svojih čitatelja, znanstvena fantastika mora biti navještenje nečeg novog, a ne podsjetnik na staro. Ubrzo nakon toga, znanstvena fantastika doživjela je dramatično srozavanje u Sjedinjenim Američkim Državama, a oporavila se tek nekoliko desetljeća poslije, pojavom Ratova zvijezda. Svjestan da mi je posao prijeko potreban kako bih prehranio suprugu i dijete koje se uskoro trebalo roditi, Carnell mi je ponudio urednički posao u jednom trgovačkom časopisu koji je objavljivala sestrinska tvrtka. Tamo je uvijek bilo slobodnih mjesta jer su zaposlenici bili strahovito loše plaćeni. Kolege bi tako znali otići kupiti cigarete i nikada se više ne vratiti. Šest mjeseci poslije, i mene su

prebacili na bolje plaćen posao zamjenika urednika tjednika Chemistry & Industry u nakladi društva Chemical Industry s trga Belgrave. Nakon vjenčanja, Mary i ja prvo smo živjeli u stanu u ulici Barrowgate u Chiswicku, a zatim smo nekoliko godina živjeli u većem stanu u ulici Heathcote u St Margaretsu, nedaleko od Twickenhama. Naš sin James rodio se u rodilištu u Chiswicku koje je bilo sastavni dio državne bolnice, institucije koja je na čudan način podsjećala na kaznionicu budući da se rodilište slijepo pridržavalo tada modernih stavova o postnatalnoj njezi majke i djeteta. Nije dolazilo u obzir da otac prisustvuje porodu; tada su očevi kod kuće čekali da ih pozovu. Kada sam ubrzo nakon poroda posjetio Mary, zatekao sam je u bolničkoj sobi u kojoj je bilo još pet drugih mladih majki koje su sve odreda plakale slušajući kako im djeca očajnički plaču u sobi s druge strane hodnika. Tada su majke i djeca imali kontakte samo tijekom hranjenja, koja su se odvijala prema strogo određenom rasporedu. Kada sam pokušao prosvjedovati, rekli su mi da bi možda bilo najbolje da napustim bolnicu. Naše kćeri, Fay i Beatrice, rodile su se 1957. i 1959. Obje su se rodile u kući, u srcu i toplini obiteljskoga gnijezda. Aktivno sam sudjelovao u porodima, pritom gotovo zasjenivši primalju. U neurednoj, ali i blaženoj postelji u kojoj su začete, naše su se dvije kćeri rodile okružene Maryinim sestrama i bliskim prijateljicama. Duboko me je dirnuo prizor Fayine glave, koja je kliznula u primaljine ruke koje su je spremno čekale, baš kao što me je i dvije godine poslije dirnulo Beino rođenje u istoj toj postelji. Ne samo da se nisu doimale mladima, koliko ljudsko biće uopće može biti mlado, nego su se obje činile beskrajno starima, njihova čela i lica kao da je izbrazdalo vrijeme, izgledale su arhaično i glatko kao biste faraona u egipatskoj skulpturalnoj umjetnosti, kao da su prešle golemu udaljenost da bi došle do svojih roditelja. A zatim, u jednome trenu, postale su mlade i primalja ih je predala u ruke Maryine sestre. Samo nekoliko minuta prije, klečao sam pokraj kreveta i rukama pritiskao Maryin golemi trbuh, koji se grčio. Poslije sam legao pokraj nje, a ona mi se nasmiješila, poljubila me i zaspala. Pošteno sam se naplakao tijekom oba poroda, koji su zapravo najveće misterije koje nam život može podariti. Žalim što se danas sve manje djece rađa kod kuće. Nakon dolaska djece, obiteljski nam je život postao kaotičan. Mary nikada nije bila osobita kućanica, no tada se pretvorila u neku vrstu Majke Zemlje. Uspravno bi sjedila na krevetu, dojila dijete, pijuckala vino i glasno raspravljala o nekoj dnevnoj temi s dvojicom mojih prijatelja. Jedan twickenhamski liječnik opće prakse koji joj je dolazio u kućne posjete postao je poprilično opčinjen njome, pa je bio sretan kada bismo ga pozvali u bilo koje doba dana ili noći, a sve kako bi sjedio pokraj njezine postelje. Bila je to romantična zaluđenost koju je Mary smatrala smiješnom čak i kada je postalo izvjesno da će to nesretnika dovesti pred disciplinsku komisiju bolničkog vijeća. Usprkos svim pritiscima novog posla domaćice, supruge i majke troje djece, Mary se i dalje upinjala pročitati sve što bih napisao. Prvi puta sam uza se imao nekoga tko je vjerovao u mene, nekoga tko je svoja uvjerenja bio spreman poduprijeti spremnošću na skroman život. Od samoga je početka bila uvjerena da ću uspjeti, što se kasnih 1950-ih činilo malo vjerojatnim jer je znanstvena fantastika tada bila na razini stripa. Godine I960., kada su naša djeca postala svjesna svojih nogu, shvatili smo da nam je potrebna kuća s vrtom, pa smo kupili malenu kuću u Sheppertonu, u kojoj živim i dandanas. Mislim da sam Shepperton odabrao zato što su mu obližnji filmski studiji davali pomalo profinjen ugođaj. Mary je pretpostavljala da tamo nećemo ostati dulje od šest mjeseci, no tri godine poslije, nakon uspjeha Potopljenog svijeta, bilo je malo nade da ćemo se ikada odseliti. Mislim da ju je to bacalo u depresiju, baš kao i književni svijet općenito.

Počeli smo se susretati s drugim piscima s područja znanstvene fantastike, ali i izvan nje, a Mary je shvatila da i veoma uspješni pisci u Engleskoj zapravo žive dosadne živote. Zabave koje su organizirali nakladnici i pijanke pisaca po stanovima na području Claphama uopće se nisu mogle usporediti s lovačkim zabavama i brzim automobilima koje je ostavila u Stoneu. Uvjeren sam da bismo se u konačnici preselili u samostojeću kuću s velikim vrtom negdje u Barnesu ili Wimbledonu, no čak bi i to bilo pitomo u usporedbi sa svijetom u kojem žive dobrostojeći farmeri i zemljoposjednici koji organiziraju raskošne plesne zabave. Svejedno se nadam da su joj godine provedene u Shep-pertonu bile sretne. Trudio sam se olakšati joj teret koji ju je pritiskao, uživao u svakoj sekundi provedenoj s djecom, vremenu tijekom kojeg sam ih gledao kako od nekoliko igračaka, slatkiša i tričarija grade vlastite svjetove. Znam da sam uživao u obiteljskom životu kakvog nikada dotad nisam imao, pa čak ni u predratnome Šangaju. Rijetko sam svoje roditelje viđao u opuštenom obiteljskom raspoloženju. Njihovi su životi bili previše zaposleni, a sve se odvijalo u tihoj prisutnosti kineskih slugu i bjeloruskih dadilja koje su se dosađivale. Za razliku od toga, naš dom u Sheppertonu bio je kaotična prijateljska zabava u kojoj bi roditelj, kao od majke rođen, iskočio iz kade kako bi razdvojio kćeri koje se svađaju oko najdraže olovke u boji, dok bi njihov brat pobjedonosno skakutao po mokrim tragovima majčinih nogu. Vladao je kaos. Kako bi se Mary odmorila, često sam našu malenu djecu ubacio u velika kolica nalik limuzini iz svijeta kolica i odvezao ih do livade natopljene vodom, udaljene od naše kuće samo stotinjak metara. Rijeka Ash, tek nešto veća od potoka, izvirala je iz odvoda i protjecala preko ceste, a mi bismo, kao dojmljivo velika publika, oslonjeni na ogradu pješačkog mosta promatrali kako zalutali vozači pokušavaju izvući svoja vozila iz blata. Prizor iz filma Genevieve u kojem antikni automobil tone u ribnjak snimljen je upravo ovdje. Moja su djeca uživala u smiješnom prizoru, smijuljili bi se i toptali nogama u trenutku kada zbunjeni vozač konačno iziđe iz vozila i, pod budnim pogledom zlokobnog prostaka i njegovih potomaka, zakorači u vodu. S mrežicama za ribolov, tamo smo provodili sate loveći račiće koje smo kući uvijek odnosili u teglama, promatrajući kako ne žele surađivati te kako naposljetku uvijek ispuste dušu. Fay i Bea bile su zadivljene tratinčicama koje kao da su rasle pod vodom tijekom razdoblja kada se potok iz korita izlio preko livade. Bilo je lako ući u filmske studije u Sheppertonu tijekom tih predivnih ljeta prije pedesetak godina, pa sam djecu običavao provesti pokraj tonskih studija i sve do polja, gdje su nepotrebni rekviziti bili izloženi elementima: drveni likovi s brodskih pramaca, divovske šahovske figure, polovica američkog automobila, stube koje su vodile u nebo i zabavljale moje klince. Za njihova su oca to bili čudesni dani. Volio bih da su dulje potrajali. Svoju sam djecu tada smatrao, a smatram ih i dan-danas, čudima života, i upravo njima posvećujem ovu autobiografiju.

Ovo je sutrašnjica (1956.) Godine 1956., kada sam objavio i svoju prvu kratku priču, posjetio sam dojmljivu izložbu u umjetničkoj galeriji Whitechapel, pod naslovom Ovo je sutrašnjica. Nedavno sam Nicholasu Seroti, kustosu Tatea i nekadašnjem kustosu galerije u Whitechapelu, izjavio kako sam sve do otvorenja Tate Moderna smatrao da je Ovo je sutrašnjica najznačajniji događaj u britanskoj vizualnoj umjetnosti, a on me nije osporio. Uz mnogobrojne druge zasluge, Ovo je sutrašnjica općenito se smatra mjestom rođenja pop arta. Svaki od tucet timova u kojima je bio po jedan arhitekt, slikar i kipar trebao je napraviti instalaciju koja će utjeloviti njihovu viziju budućnosti. Među sudionicima je bio i umjetnik Richard Hamilton, koji je izložio kolaž Što to zapravo današnje domove čini toliko drukčijima, toliko privlačnima?, što je, po mojoj slobodnoj prosudbi, ponajbolje djelo pop arta. U jednom su timu bili kipar Eduardo Paolozzi i arhitekti Peter i Alison Smithson, koji su napravili osnovnu ljudsku stambenu jedinicu koja će preživjeti nuklearni rat. Njihova koliba Sudnjeg dana, kako sam je prozvao, nalazila se na komadiću pijeska na kojemu su ležale osnovne tekovine koje bi suvremenom čovjeku bile prijeko potrebne za opstanak: alat, kotač bicikla i pištolj. Sveukupna posljedica izložbe Ovo je sutrašnjica bila je ta da sam doživio otkriće, odnosno svojevrsnu potvrdu mojeg viđenja znanstvene fantastike. Izložba u Whitechapelu, a osobito izlošci Hamiltona i Paolozzija, uvelike je uskomešala britanski kulturni svijet. Umjetnici koji su tada bili u najboljim odnosima s Arts Councilom i British Councilom te tadašnjom službenom akademskom kritikom bili su Henry Moore, Barbara Hepworth, John Piper i Graham Sutherland, koji su zajedno tvorili profinjeni umjetnički svijet zaokupljen formalističkim eksperimentima. Svjetlost svakodnevne stvarnosti nikada se nije probila do sterilne bjeline njihovih imaginacija ograničenih na atelijere. Ovo je sutrašnjica otvorila je sva vrata i prozore prema ulici. Čitava se izložba pomalo oslanjala na Hollywood i američku znanstvenu fantastiku; Hamilton se bio uhvatio Robbyja Robota iz filma Zabranjeni planet. Međutim, prvi je puta posjetitelj galerije u Whitechapelu mogao vidjeti imaginaciju usklađenu s vizualnom kulturom ulice, oglašavanjem, cestovnim znakovima, filmovima i popularnim časopisima, s dizajnom ambalaže i potrošne robe, te s cijelim univerzumom koji provlačimo kroz svoju svakodnevicu, a koji profinjena umjetnost današnjice samo rijetko prihvaća. Hamiltonovo Što to zapravo...? oslikalo je svijet koji je u cijelosti sazdan od popularnih reklamnih poruka, istodobno podastrijevši uvjerljivu viziju budućnosti koja je pred nama: mišićavi suprug i njegova supruga striptizeta u njihovu prigradskom domu, potrošna roba poput konzervirane šunke koja je s punim pravom izložena kao ukras, poimanje doma kao primarne prodajne točke, služba pomoći pri kupnji unutar potrošačkog društva. Ono smo što prodajemo i kupujemo. U Paolozzijevu izlošku, onaj električni alat izložen na postnuklearnom pijesku nije samo prenosivi alat za bušenje rupa nego i simbolički predmet gotovo magijskih svojstava. Ako će se budućnost morati iznova graditi, onda će se graditi od kockica koje će nam priskrbiti konzumerizam. Reklama za novu instant-mješavinu za kolače sadrži u sebi kodove odnosa između majke i njezine djece, kodove koji se oponašaju diljem planeta. Ovo je sutrašnjica uvjerila me da je znanstvena fantastika zapravo znatno bliža stvarnosti nego konvencionalni realistični romani našeg vremena, bilo da je riječ o bijesnim mladim ljudima koji se

inate i bune ili o romanopiscima poput Anthonyja Powella i C. P. Snowa. Znanstvena fantastika prvenstveno je zračila golemom vitalnošću koju je crpila iz modernističkog romana. Upravo je on bio vizionarski pokretač koji je svakom sljedećom revolucijom stvarao uvijek novu budućnost, zamah koji se sve većom brzinom udaljavao od čitatelja, a koji se hranio egzotičnim književnim gorivom koje je bilo jednako bogato i opasno kao i ono koje je pokretalo nadrealizam. Pop art i nadrealizam bili su mi golem poticaj, a zahvaljujući radnom mjestu u časopisu Chemistry & Industry, bio sam u tijeku i na vrijeme doznavao za sva znanstvena otkrića. Bio je to etablirani znanstveni časopis koji je redovito primao primjerke ostalih znanstvenih časopisa, izvještaja s konferencija, godišnjih biltena vodećih svjetskih istraživačkih laboratorija, te publikacija znanstvenih tijela koja djeluju u sklopu UN-a, ali i organizacija poput Atoms for Peace. Izdašno sam se napajao svim tim materijalima, izvještajima o otkrićima novih psihoaktivnih droga, o istraživanjima vezanima uz nuklearno naoružanje, te aplikacijama za računala nove generacije. Nekoliko sam godina svakodnevno putovao do trga Bel-grave, prvo iz Twickenhama, a zatim i iz Sheppertona. Bilo je to dugotrajno putovanje koje me je iscrpljivalo, pa sam mogao pisati isključivo preko vikenda. Nakon što bi čitav dan provela s djecom, Mary je žudjela za predahom. Sjećam se kako me jednom prigodom, kada sam se vratio kući oko 19.30 i natočio si veliku dozu džina i tonika, Mary upitala: „Hoćemo li izići? Mogu nazvati dadilju." Pomislio sam: „Izići? Pa upravo sam bio vani." Zatim bismo otišli do jedne od pivnica uz obalu rijeke, a ona bi živnula kada bih kupio sendvič dok smo labudovima bacali kruh. Godine I960., na njegovu osobnu žalost, ali i na žalost čitave njegove obitelji, glavni urednik Chemistry & Industryja, Bill Dick, ubio se pomoću plina iz aparata za varenje i plastične vrećice. Nekoć hvaljeni urednik znanstvenog časopisa Discovery, s vremenom se pretvorio u svadljivog alkoholičara. Nakon njegove smrti, uređivanje cjelokupnog časopisa palo je na moja pleća, no tada sam barem radno vrijeme mogao prilagoditi tako da u uredu mogu i pisati. Svoju u potpunosti komercijalnu fikciju, Vjetar ni od kuda, napisao sam 1961. na pisaćem stroju, tijekom četrnaestodnevnog godišnjeg odmora, a objavila ju je američka nakladnička kuća Berkley Books, specijalizirana za džepna izdanja. Primio sam akontaciju u iznosu od 1 000 dolara, što je tada izgledalo kao pravo malo bogatstvo. To sam proslavio tako što sam na objedu u pivnici Swan na Knightsbridgeu prešao s menija za 3 šilinga i 6 penija na onaj za 4 šilinga i 6 penija. Ta ekstravagancija uznemirila je konobaricu kojoj sam ponosno pokazao fotografiju svoje troje djece. Lako je bilo zaboraviti tanku liniju koja dijeli siromaštvo od golog preživljavanja. Potopljeni svijet uspješno je objavljen 1963., pa sam na Maryin poticaj dao otkaz u Chemistry & Industryju i postao profesionalni pisac. Usprkos brojnim izdanjima Potopljenog svijeta, bio je to velik rizik, pa sam zadivljen i istinski zahvalan Mary što me poticala na taj potez. Roman je bio objavljen diljem svijeta, no prihodi od njega bili su skromni. Victor Gollancz, patrijarh engleskog nakladništva, uplatio mi je akontaciju u iznosu od 100 funta, što je mojoj obitelji bilo jedva dovoljno da preživi mjesec. Kada me je Gollancz izveo na objed u restoran Ivy, i kada sam vidio cijene pojedinih jela, bio sam u iskušenju da kažem: „Neću ništa jesti, samo mi dajte gotovinu." Znao sam, međutim, da je velika čast kada te Gollancz pozove na objed. Londonskim je nakladništvom dominirao tijekom 1930-ih i 1940-ih, no i dalje je imao veliki utjecaj na književne urednike i čitatelje. Dok smo sjedili u Ivyju, zagrmio je svojim moćnim glasom: „Zanimljiv roman, taj Potopljeni svijet. Samo što ste stvar, dakako, ukrali Conradu." Ivy je bio

omiljeno okupljalište starijih novinara. Vidio sam glave koje se okreću. Pomislio sam: „Moj Bože, ovaj će mi otmjeni starac pokopati karijeru i prije nego što je započela." Ispostavilo se da dotad nisam pročitao baš nijedno Conradovo djelo, iako sam ubrzo ispravio tu nepravdu. Moje prvo desetljeće spisateljskog života poklopilo se s razdobljem stalnih promjena u Engleskoj, ali i Sjedinjenim Američkim Državama i Europi. Poslijeratna depresija počela je popuštati, baš kao što su i nakon Staljinove smrti popustile međunarodne tenzije, i to usprkos činjenici da su Sovjeti nastavili razvijati hidrogensku bombu. S Boeingom 707 dobili smo jeftine letove, a potrošačko, u SAD-u već čvrsto ukorijenjeno društvo počelo se širiti i Britanijom. U zraku se osjećala promjena koja će i na pozitivan i negativan način izmijeniti psihologiju čitave nacije. Upravo je promjena bila ono o čemu sam pisao, osobito skriveni planovi koji su dovodili do promjena kojima su ljudi već bili izloženi. Nevidljivi promicatelji manipulirali su politikom i tržištima, utjecali na navike i predodžbe načinima koji su bili očigledni tek malenom broju ljudi. Činilo mi se kako je upravo taj psihološki prostor, „unutarnji prostor", kako sam ga prozvao, smjer kojim bi trebala krenuti znanstvena fantastika. Međutim, susreo sam se sa zastrašujućim protivljenjem. Urednici američkih znanstveno-fantastičnih časopisa plašili su se svojih čitatelja, te su odbijali sve priče smještene u sadašnje doba, što je bio znak da se događa nešto subverzivno. Bio je to čudan paradoks: znanstvena fantastika, koja je sama po sebi zastupala promjenu i vjeru u nešto novo, bila je vezana za staro i status quo. Dok sam još radio za Chemistry & Industry, redovito sam se susretao s kolegom piscem Michaelom Moorcockom, koji je kasnije, nakon umirovljenja, preuzeo sve Carnellove časopise. U Swanu na Knightsbridgeu vodili smo žustre rasprave o smjeru kojim bi znanstvena fantastika trebala krenuti. Moorcock je bio iznimno inteligentan i srdačan čovjek, koji je zdušno prigrlio promjenu i postao glasnogovornik novog vala. Tim se imenom, naime, proslavio avangardni smjer znanstvene fantastike. Ono zbog čega sam se Moorcocku najviše divio bila je njegova potpuna profesionalnost: od šesnaeste je godine pisao sve što je trebalo kako bi preživio, no pritom je uvijek nametao vlastitu viziju. Sigurno bi naišao na odobravanje Daniela Defoea, ali i dr. Johnsona. Moorcock je bio iznimno dobro čitan - ponekad zapravo mislim da je to bilo zbog toga što je čitao sve i svašta - a cijelo je vrijeme sačuvao „ono nešto" što ga je činilo toliko popularnim. On piše za svoje čitatelje, a ne za sebe samoga. Jednom sam mu rekao kako bih volio pisati za jedan od onih znanstvenofantastičnih magazina koji se prodaju na kioscima, a koje prolaznici mogu kupiti isto kada i Vogue ili New Statesmen, još vruće iz tiska. Moorcock je rekao da su moje želje sasvim opravdane. Tijekom četiri desetljeća koja sam proveo krećući se u književnim krugovima, uvijek bi me iznova zaprepastilo koliko su naši književnici zapravo nesvjesni činjenice da loša prodaja njihovih knjiga može biti posljedica njihove nebrige o čitateljima. B. S. Johnson, krajnje neugodan čovjek koji se prema svojoj dragoj supruzi odnosio kao prema smeću, neprestano me nazivao i dodijavao mi na književnim zabavama, pokušavajući me nagovoriti da mu se pridružim u pokušajima da uvjeri nakladnike da svojim autorima isplaćuju veće honorare. U jednome trenutku, kada ga je zbog mizerne prodaje njegovih knjiga već bila obuzela potpuna gorčina, Johnson je rekao kako bismo trebali zahtijevati tantijeme u iznosu od 50 posto. Nažalost, on je bio jedan od onih pisaca koji u Times Literary Supplementu dobiju oduševljenu kritiku, povjeruju u svaku riječ hvale i zamisle kako će im to zajamčiti uspješnu karijeru. Zapravo je ta pohvalna kritika samo literarna inačica onog svjetovnog: „Dragi, bio si fenomenalan. .."

Imao sam brojne rezerve prema znanstvenoj fantastici kao cjelini, no rane 1960-e bile su uzbudljivo vrijeme. Bilo je moguće objaviti priču u svakom broju časopisa, u svakoj se priči posvetiti drukčijoj problematici, što je bilo izvrsno vježbalište. Danas previše pisaca započinje svoje karijere romanima, i to prerano, dok još nisu spremni. Tada sam mislio, i još uvijek mislim, da je znanstvena fantastika po mnogo čemu bila istinska književnost 20. stoljeća: snažno je utjecala na film, televiziju, dizajn proizvoda i promidžbenih materijala. Znanstvena fantastika trenutno je jedino mjesto gdje budućnost još preživljava, baš kao što su kostimirane filmske drame jedina mjesta na kojima još živi prošlost. Osim prijateljstva s Moorcockom i njegovom suprugom Hilary, bio sam povezan i s ostalim piscima. Otišao sam na svjetsku konvenciju znanstvene fantastike koja se 1957. održala u Londonu, no Amerikance je bilo teško pridobiti, a još je gore bilo s većinom britanskih obožavatelja. U Parizu je znanstvena fantastika bila popularna među vodećim piscima i filmašima, poput Robbe-Grilleta i Resnaisa, pa sam zaključio da ću i u Londonu pronaći ljude poput njih. Bila je to velika pogreška. Međutim, današnji ZF entuzijasti potpuno su druga vrsta. Mnogi imaju sveučilišne diplome, čitali su Joycea i Nabokova i gledali Alphaville, a znanstvenu fantastiku znaju smjestiti unutar većeg književnog konteksta. Pa ipak, na čudnovat način, sama znanstvena fantastika trenutno je u dubokoj krizi, što bi moglo poslužiti i kao pouka. Prvi engleski romanopisac kojeg sam upoznao bio je Kingsley Amis. On je u Observeru napisao iznimno blagonaklonu recenziju Potopljenog svijeta, te tako bio prvi koji me je predstavio publici izvan okvira znanstvene fantastike. Tada je bio na vrhuncu slave, i to sa Sretnim Jimom. Bio je vrlo inteligentna, prpošna i glamurozna osoba, ugodno susretljiv prema svakome čije bi mu se pisanje svidjelo. Kritike o znanstveno-fantastičnoj literaturi pisao je bez ikakvih primisli, tvrdio je da se ono najbolje što žanr ima za ponuditi treba shvatiti jednako ozbiljno kao i džez na svome vrhuncu. Nakon smrti Victora Gollancza, Amis je prešao u Jonathan Cape, tada najprestižniju londonsku izdavačku kuću, te me doslovno povukao za sobom. Cape je objavljivao moja djela sljedećih dvadeset godina, što je u određenu ruku bio traljav blagoslov. S Amisom sam blisko prijateljevao od 1962. do 1966., te sam često s njime objedovao u Sohou. Bio je odlično društvo za opijanje - hrana koju bi nam poslužili kod Manzija ili Bertorellija bila je samo predjelo prije glavnog jela koje se sastojalo od brojnih boca crnog vina. Bio je odličan pripovjedač i izvanredan oponašatelj koji je znao oponašati čitav niz likova u različitim situacijama, na primjer predsjednika Roosevelta kako se preko radija obraća javnosti, govor tijekom kojeg se kroz šum elektrostatike na trenutke glasnije čuju fraze poput „arsenal demokracije" i „tenkovi, topovi, zrakoplovi". U to je vrijeme Amis napustio profesuru na Cambridgeu, zbog čega je bio sjajno raspoložen. Nažalost, tijekom sljedećih deset godina to je raspoloženje tamnjelo, a on je postajao sve nezadovoljniji svime i svačime. Mislim da je znao da mu je prva knjiga bila i najbolja, što ga je dovelo do sve žešćeg opijanja popraćenog određenom ukočenošću u društvu. Nekoć, dok je ispijao piva po pivnicama, bio je sretan, no zatim je počeo inzistirati na tome da odlazimo u hotelske barove, gdje bi naručivao ružičaste koktele od džina. Posljednjih godina njegova života, iz njega su istjecale bujice mržnje - prema Amerikancima, Židovima, Francuzima i njihovoj cjelokupnoj kulturi, hipijima i, iz nekog opskurnog razloga, prema Brigid Brophy. Jednom prigodom u 1970-ima, pogledali smo kroz prozor tijekom objeda u Cafe Royalu i krenuli promatrali prosvjedni marš u ulici Regent. Amis je počeo drhtati i tresti se. „Jime, koji su ovi? Koji su ovi?" Gotovo je zanijemio pred kolonom veselih mladih ljudi koji su ulicom

pronosili svoje antinuklearne transparente. No moram biti pošten prema Amisu i napomenuti da je proživio rat i odslužio svoj vojni rok negdje na sjeveru Europe. Rekao mi je da nikada nije sudjelovao u borbama, no tijekom napredovanja britanskih snaga, nagledao se gomila leševa nabacanih uz cestu, zbog čega je osjećao da o ratnoj stvarnosti zna daleko više od mekušaca koji su prosvjedovali u ulici ispod nas. Amis je prezirao književna prenemaganja (kako ih je doživljavao) svake vrste, bio je nevjerojatno pronicljiv u procjeni književnih djela, iako mu se moje pisanje uglavnom uopće nije sviđalo. Vjerovao je u vrline 19. stoljeća, u dobro oslikane karaktere, uvjerljive dijaloge i čvrstu priču. Po njegovu mišljenju, nijedan roman ne bi trebao biti samodostatan, nego ponuditi iluziju da opisuje stvarne događaje. Njegova sina Martina upoznao sam kao četrnaestogodiš-njaka - a, kao i mnogi od nas, takav je u svome srcu i ostao. Poslije se činilo kako je Kingsley ponosan zbog Martinova uspjeha. „Odlična stvar", rekao bi za najnoviji Martinov roman. U tim prigodama ne bih naslutio ni trun podlosti ili uskogrudne kritike koje su mu naknadno pripisivali. Nema sumnje da je Amis doista imao podlu crtu i bio jedan od onih koje uvijek nešto tjera da prekinu odnose sa svim svojim prijateljima. Njegovo ponašanje prema ženama bilo je veoma sirovo. Jedna od njegovih bivših ljubavnica, studentica sa Swanseaja, još iz vremena dok je tamo predavao, ispričala mi je da je Amis svoju suprugu redovito slao u park kako bi njoj mogao davati „instrukcije." Tako bi romanopiščeva supruga vozala po parku kolica s njihovom djecom sve dok on ne bi razmaknuo zastore spavaće sobe i dao joj znak da se može vratiti kući.

Mudra žena (1964.) Za mene je obiteljski život oduvijek bio vrlo važan, pretpostavljam daleko važniji nego što je bio ljudima koji su pripadali generaciji mojih roditelja. Često sam se pitao zašto su se mnogi od njih uopće trudili imati djecu, pa sam došao do zaključka da su to činili iz društvenih razloga, neke drevne potrebe da se proširi pleme i obrani posjed, baš kao što neki ljudi imaju psa prema kojemu nikad ne pokazuju osjećaje, no koji ih ispunjava osjećajem sigurnosti kada laje na poštara. Možda pripadam prvoj generaciji ljudi kojima su zdravlje i radost njihove obitelji bili jasan pokazatelj vlastita mentalnog zdravlja. Obitelj i sve emocije vezane za nju jesu prigoda da iz sebe izvučemo ponajbolje osobine, trampolin pomoću kojeg se možemo vinuti vrlo visoko, pritom držeći za ruku svoju suprugu i djecu. Uživao sam u bračnom životu, mojoj prvoj istinskoj sigurnosti, zahvaljujući kojoj sam lakše izišao na kraj s negativnostima i naličjima spisateljskog života. Uživao sam u ulozi oca blisko povezanog sa svojom djecom, oca koji ulicama Rich-monda i Sheppertona vozi svoju djecu u kolicima, a zatim ih preko Europe vozi u Grčku i Španjolsku. Djeca se mijenjaju tako brzo, uče kako se suočiti sa svijetom, kako biti sretan, uče kako pojmiti samoga sebe, kako oblikovati vlastiti um. Moja su me djeca oduvijek fascinirala, i još je uvijek tako, a sličan osjećaj gajim i prema svojih četvero unučadi. Oduvijek sam bio vrlo ponosan na svoju djecu, a svaki trenutak proveden s njima ispunio je toplinom čitav moj život, dajući mu smisao. Godine 1963. Mary je bila dobrog zdravlja, no rekli su joj da mora ukloniti slijepo crijevo. Polako se oporavljala od operacije u bolnici Ashford, no tada joj je možda oslabio imunitet, zbog čega je dobila infekciju. Radovala se godišnjem odmoru koji se bližio, a tog smo se ljeta zaputili automobilom do unajmljenoga stana u San Juanu, nedaleko od Alicantea. Cijeli je mjesec prošao u najboljem redu, uživali smo u barovima i restoranima na plaži. Bio je to jedan od onih godišnjih odmora kojima je vrhunac kada tata padne s pedalina. Međutim, Mary se razboljela, dobila je nekakvu upalu koja je ubrzo prerasla u akutnu upalu pluća. Usprkos naporima tamošnjeg liječnika i medicinskog tehničara (vježbenika) koji je neprestano bio uz nju, te liječnika iz Alicantea koji je pomagao svojim savjetima, Mary je umrla nakon tri dana. Prije samog kraja, kada više gotovo nije mogla disati, uhvatila me za ruku i pitala: „Umirem li?" Nisam siguran je li me mogla čuti, no do samoga sam joj kraja glasno ponavljao daje volim. Tijekom posljednjih sekunda, u trenutku kada joj se pogled već ukočio, liječnik joj je masirao prsa kako bi joj krv išla u mozak. Kolutala je očima i zurila u mene kao da me prvi puta vidi. Pokopali smo je na malenom protestantskom groblju u Alicanteu, u kamenom dvorištu ograđenom zidom, gdje je već počivala nekolicina britanskih turista koji su poginuli u nezgodama tijekom plovidbi na jahtama. Dan prije, posjetio me je protestantski svećenik, pristojan i ljubazan Španjolac kojeg nije uzrujalo moje odbijanje da s njim izgovorim molitvu. Još mi uvijek u ušima odzvanja zvuk metalnih kotačića kolica kojima su preko kamenog dvorišta dovezli Maryin lijes. Svećenik je održao kratku službu kojoj smo prisustvovali djeca, ja i nekolicina Engleza iz zgrade u kojoj se nalazio stan koji smo unajmili. Svećenik je zatim zasukao rukave, uzeo lopatu i počeo bacati zemlju na lijes. Krajem rujna, kada je San Juan već bio pust, a hladni vjetar počeo puhati s planina, napustili smo već potpuno praznu zgradu s turističkim stanovima, pa krenuli na dalek put natrag u Englesku.

Od samoga sam početka bio odlučan u namjeri da održim obitelj na okupu. Maryine sestre i majka, koje su mi tijekom godina koje su uslijedile strahovito pomogle, ponudile su se preuzeti brigu oko odgoja djece. Osjećao sam, međutim, kako dugujem Mary to da djecu podignem sam, a mislim da su djeca bila više potrebna meni nego ja njima. Dao sam sve od sebe kako bih im bio i majka i otac, iako je 1960-ih bilo neobično rijetko vidjeti samohranog oca koji skrbi o svojoj djeci. Mnogi su mi (a baš su oni trebali biti pametniji) govorili da je gubitak majke nemoguće nadoknaditi i da će to ostaviti neizlječiv trag na djeci, kako je tvrdio dječji psihijatar John Bowlby. Ozbiljno sam sumnjao u takve tvrdnje koje su se, s obzirom na opasnosti samoga poroda, zapravo doimale neuvjerljivo: da je ta tvrdnja bila točna, evolucijske mane takve situacije dovele bi do razvoja manje opasnih rodbinskih veza. Uvjeren sam da se glavna prijetnja nakon majčine smrti zapravo krije u liku nemarnog ili potpuno odsutnog oca. Sve dok je živi roditelj pun ljubavi i blizak djeci, ona će se nastaviti normalno razvijati.

Svoju sam djecu volio iz dubine duše i ona su to znala, a imali smo sreće što sam radio kao spisatelj, pa sam neprestano mogao biti uz njih. Spremao bih im doručak, vozio ih u školu, a pisao bih sve do trenutka kada sam trebao otići po njih. Budući da je tada bilo teško naći dadilju koja bi se o njima brinula tijekom dana, sve smo radili zajedno - obavljali kupovinu, posjećivali moje prijatelje, odlazili u muzeje i na godišnji odmor, pisali domaće zadaće, gledali televiziju. Godine 1965. vozili smo se do Grčke gotovo dva mjeseca, i upravo su to bili predivni praznici koje smo u potpunosti proveli zajedno. Sjećam se trenutka kada smo zastali na planinskoj cesti na Peloponezu, gdje je jedna Amerikanka pogledala u naš automobil i pitala me: „Zar ste sami s ovo troje?" a ja joj odgovorio: ,,S njih troje čovjek nikada nije sam." Nasreću, odavno sam zaboravio kako je to biti sam. Nadam se da su djeca brzo shvatila da se uvijek mogu osloniti na mene. Moj sin Jim, koji je ujedno i najstariji, gorko je žalio za majkom, no pomogli smo jedno drugome prebroditi sve to, pa je naposljetku vratio samopouzdanje i izrastao u vedrog tinejdžera sa šarmantnim i inteligentnim smislom za humor. Moje kćeri, Bea i Fay, ubrzo su preuzele stvar u svoje ruke, a prije nego što su uopće zašle u pubertet, izrasle su u žene jake volje koje su odlučivale o našoj prehrani, o tome u kojim ćemo hotelskim sobama odsjesti i kakvu ćemo odjeću kupiti. Po mnogo čemu, moje troje djece zapravo me odgojilo.

U prvo mi je vrijeme alkohol bio najbolji prijatelj i pouzdanik; čim bih djecu odvezao u školu, popio bih jak viski sa sodom, pa odmah poslije devet sati sjeo za pisaći stol. Tih bih dana prestajao piti u vrijeme kada danas počinjem. Tada bi iz boce Johnnyja Walkera izvirivalo prijateljsko ozračje koje je poticalo moju maštu da proviri iz jazbine i udahne svjež zrak. Kingsley Amis običavao me zvati na objed, a navečer sam često zalazio u Keats Grove, gdje su on i Elizabeth Jane Howard unajmili stan. Jane je uvijek bila krajnje ljubazna, iako je moja prisutnost ondje samo predstavljala smetnju. Večere koje nam je pripravljala jeli bismo iz tanjura koje smo držali u krilu, dok bi Kingsley svojim buljavim očima pratio televizijski kviz, odgovarajući na pitanja i prije nego što bi ih voditelj do kraja izgovorio. Zahvalan sam Kingsleyju, a drago mi je i što mi je svoju plemenitu i dobroćudnu stranu pokazao prije nego što se pretvorio u profesionalnog čangrizavca. I drugi su mi prijatelji bili od velike pomoći, osobito Michael Moorcock i njegova supruga Hilary. No jednoga dana svaka ucviljena osoba spozna da prijatelji zapravo mogu učiniti malo toga, mogu samo paziti da čaša iz koje piju ostane puna. Mary mi je nedostajala na tisuću i jedan način - boljeli su me tragovi što ih je ostavila u kuhinji, kupaonici i spavaćoj sobi, koji kao da su bili okvir jedne goleme praznine. Njezina odsutnost bila je praznina u našim životima koju gotovo da sam mogao obujmiti rukama. Uslijedili su dugi mjeseci samovanja, tijekom kojih sam zavidio svakom sretno vjenčanom paru koji je šetao sheppertonskom glavnom ulicom. Jednom sam, u autu ispred sebe, na semaforu vidio par koji se smijao, pa sam im bijesno zatrubio. Nakon faze samovanja, uslijedila je neka vrsta očajnog promiskuiteta, šok-terapija kojom sam valjda samoga sebe pokušao natjerati da nastavim živjeti. Sjećam se kako sam se prve ljubavnice - supruge prijatelja čiji brak više nije funkcionirao - uhvatio kao utopljenik čamca za spašavanje. Zahvalan sam Maryinim prijateljicama koje su se udružile u želji da me vrate natrag na svjetlo dana. Na svoj su način tada mislile više na Mary, a manje na mene, jer te su mudre i dobrohotne žene znale da Maryina djeca trebaju biti sretna. Približno godinu nakon Maryine smrti, vidio sam je u snu. Hodala je pokraj naše kuće, suknja joj je lepršala na vjetru, veselo se smiješila samoj sebi. Vidjela me kako je promatram s vrata naše kuće i zatim produžila dalje. Nasmiješila mi se preko ramena. Kada sam se probudio, upinjao sam se održati živima sjećanja na taj san, no duboko u sebi znao sam da se Mary zapravo došla oprostiti od mene i da sam se počeo oporavljati od njezine smrti. Uvjeren sam da sam se tijekom tih godina uvelike promijenio. S druge strane, drago mi je što sam bio toliko blizak sa svojom djecom. Ako su djeca bila sretna, tada ništa drugo nije bilo važno, nije mi bilo važno ni hoću li kao pisac doživjeti uspjeh ili neuspjeh. Osjećao sam da je priroda počinila stravičan zločin prema Mary i njezinoj djeci. Zašto? Na to pitanje koje me opsjedalo desetljećima nije bilo odgovora.

Izložba užasa (1966.) Možda je, slijedom neke nedokučive logike, odgovor ipak postojao. Nakon Marvine smrti, moje se književno usmjerenje promijenilo, a mnogi su čitatelji smatrali da sam postao znatno mračniji. Osobno, međutim, volim smatrati da sam bio daleko radikalniji u očajničkom pokušaju da dokažem kako je crno bijelo te da su dva i dva pet, a sve u skladu s moralnom aritmetikom 1960-ih. Pokušavao sam izgraditi imaginativnu logiku koja bi Maryinoj smrti dala nekakav smisao i dokazala kako su ubojstvo predsjednika Kennedyja i nebrojeni mrtvi Drugog svjetskog rata bili opravdane žrtve, ili da su na neki dosad neotkriveni način zapravo imali nekakva smisla. A tada bi, mislio sam, valjda i duhovi koje sam nosio u glavi - onaj stari prosjak ispod snježnog pokrivača, Kinez ugušen na željezničkoj postaji, Kennedy i moja mlada žena - konačno mogli počivati u miru. Sve se to može iščitati iz tekstova koje sam napisao sredinom 1960-ih, a koji su poslije prerasli u Izložbu užasa. Kennedyjevo ubojstvo bilo je važnije od bilo čega drugoga, a novi televizijski medij pretvorio ga je u senzaciju. Bezbrojne fotografije snimljene u trenutku kada su se začuli pucnji na Dealey Plazi, Zapruderov film koji prikazuje predsjednika koji na rukama svoje supruge umire u limuzini bez krova, sve je to stvorilo neku vrstu morbidnog opterećenja koje je ispralo sućut i ostavilo samo senzaciju. To je brzo shvatio i Andy Warhol. Za mene je Kennedyjevo ubojstvo bilo katalizator koji je raspalio 1960-te. A što ako je njegova smrt, kao žrtvovanje plemenskog vođe, svima nama podala novu energiju i vratila život na opustošena polja? Šezdesete su godine bile znatno relovucionarnije vrijeme, a mladi danas toga nisu svjesni jer su mnogi od njih uvjereni da je život u Engleskoj oduvijek bio ovakav kakav je danas, te da smo u međuvremenu samo dobili mobilne telefone, elektronsku poštu i računala. Dogodila se, međutim, socijalna revolucija koja je po mnogo čemu bila važna koliko i poslijeratna laburistička vlada. Pop glazba i svemirsko doba, droge i Vijetnam, moda i konzumerizam stopili su se u veselu i efemernu mješavinu. Emocija i emotivna sućut izlijevale su se iz svega, a čak je i njihova krivotvorina imala vlastitu autentičnost. Na razne sam načine bio promatrač tih tijekova dok sam u mirnom predgrađu odgajao djecu, odvodio ih na dječje zabave i na vratima školskog dvorišta čavrljao s majkama druge djece. Međutim, odlazio sam i na brojne zabave te povremeno pušio travu, iako sam zapravo ostao čovjek vjeran viskiju i sodi. U mnogo čemu, 1960-e bile su ostvarenje mojih nadanja vezanih za život u Engleskoj. Valovi promjene nizali su se jedan za drugim, pa se na trenutke čak činilo da će promjena postati novi oblik dosade, prikriti istinu da je ispod drečave površine sve ostalo upravo onako kako je i bilo. Godine 1965. upoznao sam doktora Martina Baxa, pedijatra iz sjevernog Londona koji je objavljivao tromjesečni pjesnički časopis Ambit. Postali smo prijatelji, a nekoliko godina poslije, doznao sam da je njegova supruga Judy zapravo kći nekadašnjeg ravnatelja škole u Lunghui, velečasnog Georgea Osbornea. Ona i njezina majka vratile su se u Englesku 1930-ih, a tamo su provele i ratno razdoblje. Počeo sam pisati eksperimentalne priče za Ambit, djelomice stoga kako bih časopisu priskrbio određenu popularnost. Randolph Churchill, Winstonov sin i prijatelj Kennedyjevih, javno je osudio moju priču Plan za ubojstvo Jacqueline Kennedy. Churchill je osmislio pjesmu i ples koje je objavio u novinama kako bi od Vijeća za umjetnost zatražio povlačenje dopuštenja za tiskanje skromnoga Ambita, a moje je djelo prozvao neprihvatljivim, iako

je meta moje satire zapravo bilo to što su tabloidi podigli prašinu oko međusobnog udvaranja gospođe Kennedy i Aristotela Onassisa. Primarni pokretač promjene tijekom 1960-ih bilo je krajnje povremeno uzimanje droga, koje je preraslo u istinsku generacijsku kulturu. Brojne droge, s kanabisom i amfetaminima na čelu, bile su rekreativne, no druge su, a među njima je svakako heroin, bile namijenjene jedinicama intenzivne njege i bolesnicima oboljelima od raka u terminalnoj fazi, te su samim tim bile iznimno opasne. Moralni dušobrižnici dizali su veliku buku, a išlo se tako daleko da su čak iznesene tvrdnje da LSD može promijeniti svijest. Generacije roditelja borile su se iza barikada sazdanih od džina i tonika, dok su mladi alkohol proglašavali istinskim neprijateljem. Umoran od svega toga, osjećajući kako je kucnuo čas da cjelokupnu glasnu prepirku oko droga pretvorim u igru, rekao sam Martinu Baxu da bi Ambit trebao raspisati natječaj za najbolju kratku priču ili pjesmu napisanu pod utjecajem lijekova, što je bio potpuno opravdan prijedlog uzme li se u obzir koliko su se različiti gurui podzemlja hvalili učincima droga. Ovog je puta lord Goodman, zakonski posrednik premijera Harolda Wilsona, optužio Ambit da čini javno zlo (kriminalno djelo), te nam zaprijetio krivičnim progonom. Natječaj je proveden vrlo ozbiljno, a uključivao je širok spektar sredstava, od amfetamina do aspirina za djecu. Pobijedila je spisateljica Ann Quin, s pričom koju je napisala pod utjecajem kontracepcijske pilule. Drugu zamisao ostvario sam u Savezu za međunarodnu suradnju kada sam striptizetu Auphoriju Bliss unajmio da se svlači tijekom čitanja znanstvenog rada. Duboko mi se urezao u pamćenje taj čudni, u ono vrijeme gotovo nezamislivi događaj. I danas mi se čini kako je sve to bilo u duhu dadaizma, ali i primjer fuzije između znanosti i pornografije koja se, predviđao sam u Izložbi užasa, trebala dogoditi u bliskoj budućnosti. Velik broj zamišljenih „eksperimenata" opisanih u knjizi tijekom kojih su skupine kućanica koje su se dragovoljno prijavile da budu pokusni kunići bile izložene satima pornografije, nakon čega su im postavljali pitanja i testirali stavove (!) - u američkim su istraživačkim institutima doista ostvareni. Moram priznati da se divim Martinu Baxu jer nikada nije ustuknuo, bez obzira na to koliko su lude bile moje zamisli. Jer, na kraju krajeva, ipak je bio liječnik, a lord Goodman mogao je potegnuti veze i prijateljstva u liječničkome vijeću i oduzeti mu dozvolu za rad. Martin je pozitivno reagirao na moju želju da na stranicama Ambita bude više znanosti. Većina pjesnika bila je proizvod engleskih studija književnosti, i to je jasno pokazivala; poetska predstavljanja bila su osobit oblik samokažnjavanja. U tmurnim bi dvoranama žalosni i malobrojni kultovi slušali svog jeftinog šamana koji bi govorio raznim jezicima, a osjećaji koje bi pritom pobudio ne bi trajali dulje od hoda do prve stanice podzemne željeznice. Htio sam više znanosti u Ambitu jer je znanost bila ta koja je oblikovala svijet, poezija je to činila u znatno manjoj mjeri. Kada bi me netko upitao koja je moja urednička politika, budući da sam u Ambitu bio urednik za prozu, odgovorio bih: „Osloboditi se poezije." Kada sam upoznao doktora Christophera Evansa, psihologa koji je radio u Nacionalnom laboratoriju za fiziku, nedaleko od Sheppertona, odmah sam ga upitao želi li sudjelovati u oblikovanju Ambita. Objavili smo dojmljive serije kompjutorski sročenih pjesama, za koje je Martin rekao da su gotovo jednako dobre kao i prave. Otišao sam i dalje od toga: bila je to prava poezija. Chris Evans dovezao se u moj život na kotačima Ford Galaxyja, golemog američkog kabrioleta koji je ubrzo zamijenio Mini Cooperom, automobilom dobrih izvedbenih mogućnosti koji je bio tek nešto

veći od metka, ali gotovo jednako brz. Chris je bio prvi „znanstvenik huligan" kojeg sam upoznao, a naposljetku me je upravo s njim vezalo najčvršće prijateljstvo. Izgledom je nalikovao Vaughanu, autodestruktivnom junaku iz mojeg romana Sudar, iako uopće nije bio poremećena osoba. Većina znanstvenika u 1960-ima, osobito oni zaposleni u državnim laboratorijima, nosila je bijelu kutu preko košulje i kravate, gledala svijet kroz okvire svojih naočala i bila poprilično skrušena i konvencionalna. U opisu njihova posla, glamur nije igrao baš nikakvu ulogu. Za razliku od njih, Chris je po laboratoriju jurio u tenisica-ma, trapericama i traper-košulji koja je uvijek bila raskopčana tako da se mogao vidjeti zlatni lančić sa željeznim križem koji je nosio oko vrata. Duga crna kosa i oštar profil činili su ga privlačnim u Byronovu stilu. Nije bilo žene koju ne bi odmah očarao. Rođeni glumac, u najboljem je izdanju bio za govornicom tijekom predavanja, kada se kao idol na matineji, kao mladi Olivier s diplomom iz računarstva, poigravao emocijama svojih slušatelja. Bio je vrlo popularan i na televiziji, gdje je predstavljao čitav niz uspješnih serijala, a među njima i The Mighty Micro. Iako je bio na čelu vlastita odjela za istraživanja, Chris je postao ex-officio glasnogovornik čitavog istraživačkog centra, te je vjerojatno bio jedini znanstvenik iz te važne institucije koji je bio poznat široj javnosti. Začudo, Chris je privatno bio potpuno drukčiji čovjek: tih, zamišljen i čak prilično stidljiv, dobar slušatelj i odličan partner za opijanje. Neke od najsretnijih trenutaka u životu proveo sam upravo s njime u pivnicama na obali, na potezu između Teddingtona i Sheppertona. Po mnogo čemu, njegova ekstrovertirana osobnost zapravo je bila krinka koja je trebala prikriti plahost, iako mislim da je upravo ta unutarnja skromnost bila ono što se svidjelo američkim astronautima i starijim znanstvenicima koje je susretao tijekom snimanja svojih televizijskih emisija. Silno je volio Ameriku, osobito države Srednjeg zapada, a najmilije mu je bilo odletjeti u Phoenix ili Houston, unajmiti kabriolet i zaputiti se automobilom na dugo putovanje sve do San Francisca ili L. A.-a. Sviđale su mu se jednostavne formule prema kojima je funkcionirao američki način života. U cijelosti je podržavao moju želju da se Engleska amerikanizira, a prvi korak u toj potpori bio je taj što je iznad svog radnog stola vješao kalifornijske registracijske oznake. Nakon doktorata iz psihologije na Sveučilištu Reading, Chris se specijalizirao u računarstvu, te je jednu godinu proveo na Sveučilištu Duke, na kojemu je djelovao profesor Rhine, pokretač eksperimenata na ekstrasenzornoj percepciji, u sklopu kojih su dragovoljci u odvojenim prostorijama pokušavali pogoditi nizove igraćih karata. Nancy, Chrisova američka supruga, lijepa i prilično rezervirana žena, bila je Rhineova tajnica u vrijeme kada su se upoznali. Eksperimenti na ekstrasenzornoj percepciji uvelike su diskreditirani 1960-ih, no mislim da se Chris potajno nastavio nadati da fenomen telepatije ipak postoji na nekoj dotad neotkrivenoj razini. S vremena na vrijeme, dok bismo ispijali svoja piva ili hranili sheppertonske labudove okruglicama od sira, u razgovoru bi natuknuo nešto o ekstrasenzornoj percepciji i čekao moju reakciju. Iako je za sebe tvrdio da je apsolutni skeptik, zadivljujuće ga je zanimala scijentologija. Stoga se ponekad pitam je li cjelokupan interes što ga je pokazivao za psihologiju zapravo bio podsvjesna potraga za paranormalnom dimenzijom mentalnog života. Često sam zalazio u Chrisov laboratorij, divio se američkim diplomama i njegovim fotografijama s Aldrinom i Armstrongom (bile su to fotografije iz vremena prije letova na Mjesec). Bio sam fasciniran radom njegova tima na vizualnoj i govornoj percepciji. Sedamdesetih je godina istraživao mogućnosti kompjutorizirane medicinske dijagnoze, i to nakon otkrića da su pacijenti, kad su u pitanju simptomi, znatno iskreniji prema kompjutoriziranoj slici liječnika nego prema samome liječniku.

Pacijentice pripadnice etničkih manjina ni u kojem slučaju nisu htjele govoriti s muškim liječnikom o ginekološkim problemima. Međutim, o svemu su slobodnije govorile pred kompjutoriziranim prikazom ženskog liječnika. Početkom 1970-ih sjedio sam u njegovu uredu kada mi je pogled privukao reklamni letak o novom antidepresivu neke farmaceutske tvrtke, koji se nalazio u velikoj košari pokraj njegova radnog stola. Vidjevši kako su mi pritom zasjale oči, Chris je predložio da mi otad pa nadalje svaki puta pošalje sadržaj te velike košare. Svakog mu je tjedna u ured stizala golema kuverta prepuna letaka, brošura, izvještaja o istraživačkim projektima te godišnjih izvještaja iz sveučilišnih laboratorija i psihijatrijskih institucija, puna izobilja dojmljivih materijala koji su mi raspalili maštu. Naposljetku sam sve pohranio u sanduk za ugljen, ispred ulaza u kuhinju. Dvadeset godina poslije, dok sam razbijao sanduk, čitao sam te prastare letke u predasima između zamaha sjekirom. Bili su jednako dojmljivi i poticajni kao i kada sam ih prvi puta čitao. Chris je obolio od raka i umro 1979. Bio je to tragičan gubitak za njegovu obitelj i prijatelje, koji su ga zadržali u živome sjećanju. Godine 1964. Michael Moorcock preuzeo je u svoje ruke uređivanje vodećeg britanskog znanstveno-fantastičnog časopisa New Worlds, odlučan u namjeri da ga promijeni u svakom mogućem pogledu. Godinama smo održavali bučne, ali prijateljske rasprave o pravom smjeru kojim bi znanstvena fantastika trebala ići. Američki i ruski astronauti odlazili su svemirskim letjelicama na redovite letove u Zemljinu orbitu, a svima je bilo jasno da će 1969. godine NASA spustiti na Mjesec prvog Amerikanca, te tako ispuniti obećanje koje je predsjednik Kennedy javno izrekao prigodom stupanja na dužnost. Komunikacijski su sateliti preoblikovali medijski krajolik našeg planeta i donijeli Vijetnamski rat u svaki dnevni boravak. Začudo, znanstvena fantastika nije doživjela napredak. Dotad se većina američkih časopisa već bila ugasila, a prodaja New Worldsa bila je tek djelić one prodaje iz 1950-ih. Bio sam uvjeren da je znanstvena fantastika kao takva proživjela svoje, te da će se ili ugasiti ili mutirati u potpunu fantaziju. Osobno sam bio predstavnik onog što sam prozvao „unutarnjim prostorom", zapravo psihološkog prostora vidljivog na slikama nadrealista, u Kafkinim novelama, u filmu noir u njegovu najintenzivnijem obliku, ali i u čudnovatom, gotovo mentalnom svijetu laboratorija i istraživačkih instituta poput onih u kojima je radio Chris Evans, a koji su bili scenografija jednog dijela moje knjige Izložba užasa. Moorcock je prihvatio moje opće smjernice, no htio je otići još dalje. Znao je da je London 1960tih silovito djelovao na mene svojom psihodelijom, bizarnim nakladničkim akrobacijama, rušenjem barijera što su ga pokrenule nove generacije umjetnika i fotografa, korištenjem mode u političke svrhe, kultom mladosti i kulturom droge. Bilo mi je, međutim, trideset pet godina i svoje sam troje djece odgajao u predgrađu. On je bio deset godina mlađi, bio je lokalni guru Ladbroke Grovea te važna figura i nadahnuće na glazbenoj sceni. Čitavu tu energiju kontrakulture htio je sabiti u New Worlds. Znao je da bi neograničena količina psihodelič-nih ilustracija i tipografije ubrzo postala zamorna, pa je pozitivno reagirao na moje sugestije da ublaži stroboskopsku svjetlost i utjecaj LSD-a te da se okrene likovnim umjetnicima kao što su Richard Hamilton i Eduardo Paolozzi.

Još sam uvijek u sjećanju nosio izložbu Ovo je sutrašnjica, koju sam 1956. vidio u galeriji na Whitechapelu, te sam redovito posjećivao Savez međunarodne suradnje u ulici Dover. Većinu tih izložbi osmislila je malena skupina arhitekata i likovnih umjetnika, među kojima su bili Hamilton i Paolozzi, koji su formirali nešto nalik laboratoriju ideja u kojemu su stvarali vizualne poveznice između egipatske arhitekture i dizajna suvremenih hladnjaka, između Tintorettovih „oslikanih ždralova" i krupnih planova u velikim holivudskim filmovima. Po mojem mišljenju, znanstvenoj je fantastici bilo znatno bliže sve to nego već izlizani prizori svemirskih letjelica i međuplanetarnih krajolika prisutnih u znanstveno-fantastičnim časopisima. Sjećam se da je Paolozzi negdje 1950-ih izjavio u jednom intervjuu kako znanstveno-fantastični časopisi objavljeni u predgrađima Los Angelesa sadrže istinsku imaginaciju koja je daleko iznad bilo čega što krasi zidove Kraljevske akademije (tada je još bio u fazi Munnings). Uz Moorcockov sam pristanak kontaktirao Paolozzija, a on nas je pozvao da ga posjetimo u njegovu atelijeru u Chelseaju. Od samoga smo se početka sjajno slagali. Paolozzi je bio zastrašujući lik, s onim divovskim kiparskim rukama uistinu izgledao je kao razbojnik. Glas mu je bio moćan, ponašanje drsko. Um mu je, međutim, bio prilično fleksibilan, a bio je i odličan slušatelj, zagovornik razgovora i dobro obrazovan čovjek. Originalne ideje prštale su iz njegovih usta te je, bez obzira na temu, neprestano pomicao granice pojmova koji bi ga privukli, istražujući sve njihove mogućnosti. Prijateljica s kojom sam ga upoznao glasno je izjavila: „On je minotaur!"; no on doista jest bio minotaur - brzonogi stručnjak za judo. Sljedećih trideset godina vezalo nas je čvrsto prijateljstvo, te sam ga redovito posjećivao u njegovu atelijeru u ulici Dovehouse. Mislim da smo se jedan uz drugog osjećali opušteno zato što smo, svaki na svoj način, nedavno imigrirali u Englesku. Paolozzijevi roditelji, Talijani, doselili su se u Edinburg prije rata i tamo otvorili slastičarnicu. Nakon umjetničke škole, napustio je Škotsku i upisao se na londonski Slate, gdje se ubrzo proslavio svojom prvom samostalnom izložbom. Zatim je otišao u Pariz, gdje je proveo dvije godine, družio se s Giacomettijem, Tristanom Tzarom i nadrealistima. Uvijek je naglašavao daje europski, a ne britanski umjetnik. Imam dojam da je kao student umjetničke akademije bio duboko frustriran ograničenjima londonskog umjetničkog miljea, iako je u vrijeme kada sam ga upoznao već bio jedan od njegovih najjačih stupova. Svi koji su ga poznavali složili bi se s tvrdnjom da je imao toplu i širokogrudnu osobnost, no da je istodobno bio i svadljiv. Ta je osjetljivost možda vukla korijen iz vremena kada je kao talijanski

dječak trpio uvrede u ratnome Edinburgu, no u konačnici se razišao sa svim svojim prijateljima, baš kao i Kingsley Amis. Jedna od njegovih zbunjujućih navika bila je ta da je prijateljima darivao skupocjene darove, skulpture ili kolaže, a zatim ih, nakon neke uvelike izmišljene uvrede, tražio natrag. Tako se spektakularno razišao sa Smithsoni-ma, bliskim prijateljima s kojima je surađivao na izložbi Ovo je sutrašnjica. Prvo im je darovao jednu od svojih velikih skulptura žabe, a zatim ih izvijestio da je želi natrag; kada su oni to odbili, jedne se noći ušuljao iza njihove kuće i osobno pokušao iskopati žabu iz vrta. Nije potrebno ni napominjati da se njihovo prijateljstvo više nikada nije oporavilo od toga. Često se pitam zašto se Eduardo i ja nikada nismo posvađali, iako moja partnerica Claire Walsh, s kojom sam već bio u to vrijeme, tvrdi da smo „oproštajnu raspravu" zapravo imali dva dana nakon što smo se upoznali. Mislim da je Eduardu bilo jasno da sam se iskreno divio njegovu radu te da, osim žive mašte i moćnog uma, od njega nisam očekivao baš ništa. Bio je širokogrudan i društven čovjek oko kojeg su se okupljali studenti, kustosi muzeja, ravnatelji umjetničkih škola koji su htjeli da ocijeni njihove diplomske izložbe, dobrostojeći ljubitelji umjetnosti i dame - ukratko, ljudi koje zovemo ulizicama. To je preraslo u istinski problem kada je 1980-ih proglašen vitezom. Do koje je mjere - dakako, na negativan način - Eduardov buran društveni život utjecao na njegovo stvaralaštvo? Silno se divim njegovim ranim skulpturama, onim sumornim i nagrizenim likovima sastavljenima od strojnih dijelova, koji nalikuju bićima koja su preživjela nuklearni rat. Paolozzija iz 1980-ih - koji je gotovo svake večeri objedovao u Capriceu, udaljenom tek nekoliko koraka od Ritza - teško je bilo zamisliti kako stvara te uklete i traumatizirane prikaze čovječanstva u njegovu najočajnijem izdanju. Potkraj 1960-ih njegova je skulptura postala glatka i aerodinamična, nalikovala je modulima visoke tehnološke razine s terminala neke zračne luke. Mislim da je i sam toga bio svjestan, pa bi ponekad rekao: „Dobro, Jim... hajdemo van." A zatim bismo se šuljali sporednim uličicama oko ulice King's i tražili građevni otpad. Svojim bi divovskim rukama tada opipavao komade odbačenog drveta ili metala, kao da je pronašao davno izgubljenu igračku. A zatim bi se vratio u Caprice, svojoj klijenteli koju su sačinjavali ljudi iz javnog života i s televizije, a gdje je u strahovitoj akustici sa svih strana odjekivalo: „Eduardo...!" ili „Francis...!" Zašto je Bacon ikada došao tamo potpuno je dugi misterij. Naposljetku, krajem 1980-ih povukao sam se iz tog natjecateljskog okruženja. Eduardo je, međutim, uglavnom vodio idiličan život, pa sam mu ponekad istinski zavidio dok bih ga gledao kako radi u svome atelijeru, kako sluša glazbu dok izrezuje slike za svoje kolaže, čavrlja s privlačnom studenticom, govori o još jednom od svojih putovanja u Japan, zemlju koja ga je fascinirala čak i više od Sjedinjenih Američkih Država. Njegova početna opsesija svime što je američko prilično je izblijedjela nakon što je kasnih 1960-ih boravio na Berkeleyju u službi predavača. Ispričao mi je kako je skupinu svojih studenata poveo na izlet u tvornicu zrakoplova u Douglasu i kako im je čitava avantura zapravo bila dosadna. Napredna je tehnologija možda poticala maštu jednog Europljanina, no Amerikanci su je uzimali zdravo za gotovo, pa je za njih sklapanje zrakoplova na raketni pogon bilo zanimljivo koliko i konzerviranje graška. Mislim da je Japan Eduardu postao produžetak američkog sna, i to zato što u samom srcu japanskoga sna počiva uzbuđenje tehnologije koja se uvijek iznova neprestano obnavlja. Iz Japana bi se vraćao s gomilom visokotehnoloških igračaka, s neobičnim robotima opremljenima elektroničkim senzorima pomoću kojih bi se nespretno probijali kroz njegov atelijer. Jednom me je prigodom nazvao iz Tokija, a ja sam ga jedva čuo od glasova Japanaca koji su stvarali pozadinsku buku.

Objasnio mi je da se nalazi u blizini automata za cigarete na kojima se vrsta cigarete odabire glasovnom naredbom. Nadvikivao se s pozadinskom bukom: „Ponoć je, nema nikoga. Strojevi se kvare i počinju međusobno razgovarati. .." Volio bih da je Eduardo to iskoristio kao nadahnuće za skulpturu, jer još uvijek mogu čuti blebetanje robota u tami, njihovo: „Molim, dođite nam ponovno" i „Zahvaljujemo vam na kupnji", koje se noću ponavljalo unedogled. Njemačka mu je bila još jedan veliki magnet, zemlja u kojoj su se najviše divili njegovim skulpturama. Sjećam se kako sam mu rekao da je Chris Evans u podrumskom skladištu Nacionalnog laboratorija za fiziku našao role filmova iz ratnih vremena, a među njima i filmove za obuku Waffen SS-a te upute za izgradnju pontonskoga mosta. Eduardo je bio zadivljen. „Ovo govori sve", promrmljao je dok mu je mašta ključala potaknuta fuzijom tih elitnih, gotovo znakovitih postrojbi i prizemne stvarnosti vojne inženjerije. Nekako imam dojam da se njegova opsjednutost Wittgensteinom, filozofom austrijskog podrijetla i prijateljem Bertranda Ru-ssella s Cambridgea, u manjoj mjeri temeljila na Tractatusu, a više na Wittgensteinovim odlascima u kino kada bi ondje igrali filmovi s Betty Grable. Eduardo je poznavao samo nekoliko romanopisaca, ako uopće i toliko, a isto bi se moglo reći i za mene. Krajem 1960-ih, osjećao sam se znatno opuštenije s fizičarom poput Martina Baxa, ili pak s Chrisom Evansom i Eduardom, nego s mojim kolegama romanopiscima. Većina njih tvrdoglavo se držala senzibiliteta koji je zastario još 1920-ih. Drago mi je što mogu reći da je posljednjih nekoliko godina romanu krenulo nabolje, pojavila se nova generacija pisaca, među njima Will Self, Martin Amis i Iain Sinclair, moćne imaginacije i velike, nemirne inteligencije. Posljednja književna zabava na koju sam otišao, a koja se otprilike ranih 1970-ih održala u prostorijama moje nakladničke kuće Jonathan Cape, barem me je malo približila strašnom lordu Goodmanu. Na zabavu sam došao sa svojim agentom, Johnom Wolfersom, vrlo kultiviranim čovjekom koji je tijekom rata služio u Velškoj gardi i bio ranjen u bitki kod Monte Casina. Iako obrazovan, taj je čovjek bio kompulzivni pijanac, a održavao je i iznimno natjecateljski odnos s ravnateljem Capea, Tomom Maschlerom, s kojim je nekoć išao u školu. Tijekom zabave, John se tako žestoko napio da je jedva mogao stajati. Pokušao sam mu pomoći da ostane na nogama, no on me odgurnuo i zatim desetak sekunda nešto nesuvislo mrmljao, nakon čega se stropoštao na pod poput divovskoga stabla, povlačeći za sobom još dva ili tri sitnija uzvanika. Isto se ponovilo još nekoliko puta, pa je prostorija ubrzo opustjela. Naposljetku sam ga uspio odvući niza stube. Na trgu Bedforg nije bilo taksija. No ugledao sam uniformiranog vozača koji je stajao pokraj limuzine parkirane uz rub pločnika. Iz džepa sam izvukao novčanicu od 5 funti (koja je tada vjerojatno vrijedila koliko danas 50 funti) i ponudio je vozaču ako u zamjenu odveze Johna kući. „Trg Regent, pet minuta odavde." Prihvatio je novčanicu, pa smo ubacili Johna na stražnje sjedalo. Dok je vozač pokretao motor, upitao sam ga: „Usput, čiji je ovo automobil?" Odgovorio mi je: „Lorda Goodmana." Čudim se da nisam završio na Toweru.

Vrijeme izlječenja (1967.) I danas sam uvjeren da su me moja djeca podigla na noge, iako je to možda bila slučajna posljedica njihova odrastanja. Zajedno smo izrasli iz njihova djetinjstva: oni u sretno i samouvjereno mladenaštvo, a ja u neku vrstu novog odraslog doba, bogatiji za iskustvo promatranja kako djeca izrastaju u potpuno formirana ljudska bića s vlastitim stavovima i ambicijama. Malo očeva svjedoči tom nevjerojatnom procesu, najvažnijem u prirodi, a mnogo je majki koje su, nažalost, previše zaokupljene vođenjem domaćinstva i obitelji da bi zapazile nebrojena čuda života koja se svakoga dana događaju oko njih. Zbog toga se smatram nevjerojatno sretnim. Godine koje sam proveo s djecom dok su još bila malena smatram najbogatijim i najsretnijim godinama svoga života, pa sam zato uvjeren da su životi mojih roditelja zapravo nalikovali pustinji. Za njih je obiteljski život bio samo društveni dodatak ozbiljnim poslovima poput igranja bridža i očijukanja po ladanjskim klubovima. Prijateljstvo s Eduardom Paolozzijem, dr. Martinom Baxom, Chrisom Evansom i Michaelom Moorcockom bilo mi je važno, no držao sam ga na određenoj distanci od obiteljskog života, a druženja s njima ionako su ovisila o dostupnosti dadilja i izvanškolskim aktivnostima moje djece. Djeca su bila središte mojeg života, pisanje je bilo tek na začelju. No ipak sam redovito objavljivao romane i zbirke novela, i to uvelike zato što sam većinu vremena provodio kod kuće. Novelu i poglavlje romana napisao bih između glačanja kravate školske odore, posluživanja objeda od kobasice i pirea od krumpira te gledanja crtica. Uvjeren sam da je upravo to moju fikciju učinilo još boljom. Najveći saveznik bila su mi dječja kolica u predsoblju. Šezdesete su bile uzbudljivo desetljeće, koje sam uglavnom pratio preko televizijskog ekrana. Budući da sam djecu morao voziti u školu i kući, na zabave i njihovim prijateljima, morao sam jako dobro paziti koliko pijem, i to ne samo zbog alko-testa. Pasivno sam popušio golemu količinu kanabisa, a jednom sam uzeo i LSD, potpuno nesvjestan koliko će ta jedna doza snažno djelovati na mene. Bila je to zastrašujuće glupa pogreška, koja mi je otvorila vrata pakla i potvrdila da mi je najpametnije ostati vjeran viskiju. Fay i Bea preuzele su nadzor nad našim obiteljskim životom, a Jim i ja smo rado poslušali njihove upute. Bila je to odlična vježba za sve nas, osobito za djevojke. Uspješno su završile osnovno, srednje i fakultetsko školovanje, izgradile uspješne karijere u umjetnosti i na BBC-u. Sretno su se udale i danas imaju vlastite obitelji. Od samog sam im početka pokušavao objasniti da na uspjeh i povoljne prigode imaju jednaka prava kao i bilo koji muškarac, te da nikada nikome ne dopuste da ih gleda svisoka ili da ih iskorištava. Ispostavilo se da nisam morao toliko rasipati riječi: i same su već točno znale što žele, a u svojim su namjerama bile odlučne.

Ima očeva koji su dobre majke, a ja se nadam da sam jedan od njih, iako bi mi većina žena koje poznam rekla da sam bio neuredna majka koja baš nije bila sklona kućanskim poslovima, nesvjesna činjenice da kuću treba povremeno i očistiti. Često me se moglo vidjeti kako u jednoj ruci držim cigaretu, a u drugoj čašu viskija; ukratko, bio sam prilično komotna majka puna ljubavi. Dakako, socijalna se služba ne bi složila sa mnom. Novinarke koje su me tada intervjuirale uvijek su spominjale prašinu koju bi njihovi oštri pogledi uočili u zabačenim uglovima kuće. Pretpostavljam da prizor muškarca koji podiže vidno sretnu djecu (to, pak, nikada nisu spominjale) budi kod žena prilično staromodan alarm. Ako žene više nisu potrebne za borbu protiv prašine, ima li još uopće nade za nas? Ili je možda bjesomučno čišćenje obiteljskih domova samo pokušaj brisanja potisnutih osjećaja koji prijete izbijanjem na površinu? Osnovna obitelj kojom dominira prezaposlena majka duboko je neprirodna po mnogo čemu, baš kao brak sam po sebi, a sve je to samo dio visoke cijene kojom se plaća nadzor nad muškim spolom. Odsutnost majke bila je velik gubitak za moju djecu, no djevojke su barem bile pošteđene napetosti koju sam uočavao između majki i kćeri u pubertetu. Kao otac koji je djecu čekao ispred škole i vozio ih kući, mnogo sam vremena proveo na ulazu u školu, pa sam ubrzo zamijetio majčinsku nervozu koja je pubertet mnogih prijateljica mojih kćeri pretvorila u pakao na zemlji. Neke majke jednostavno nisu mogle podnijeti sve očitije dokaze da su njihove kćeri mlađe, ženstvenije i seksipilnije od njih. Drago mi je što mogu reći da me seks nikada nije zabrinjavao; daleko me je više brinulo što bi se mojim kćerima moglo dogoditi u automobilu nego u krevetu. Nekoliko prijateljskih savjeta i adresa najbliže klinike za planiranje obitelji bili su dovoljni; priroda i njihov urođeni zdrav razum učinili su svoje.

Žalosno je to, no mnoge majke uopće ne žele priznati da su im kćeri ušle u pubertet. Jednom sam tako došao po kćeri, koje su bile na svojoj prvoj zabavi na kojoj je bilo i momaka. Majke su čavrljale u blizini svojih automobila, a jedna je od njih kroz smijeh opisala dnevnu sobu u kojoj je bilo mračno kao u rogu i u kojoj je treštala glazba dok su njihove dražesne kćeri ležale na kaučima, zavaljene zajedno s momcima. Tada je jedna od majki izišla iz kuće i počela nemoćno gestikulirati, pokazujući nešto svojim prijateljicama. Očito je bila toliko potresena da je jedva mogla hodati ili govoriti. Teturajući vrtnim puteljkom, polako nam je prišla. „Helen..." netko joj se obratio uhvativši je za ramena koja su podrhtavala. „Je li Sally s dečkom?" Helen je zurila u nas kao da je upravo vidjela užas nad užasima. Naposljetku je progovorila: „Ona u ruci drži njegov penis..." Najvažnija osoba koju sam upoznao kasnih 1960-ih bila je Claire Walsh, koja mi je četrdeset godina bila partnerica, nadahnuće i životna suputnica. Upoznali smo se na zabavi kod Michaela Moorcocka. Claire je tada bila u ranim dvadesetima, a ja sam istoga trena bio zadivljen njezinom ljepotom i iznimnom inteligencijom. Često pomišljam na to koliko sam zahvalan zbog toga što sam tijekom života imao sreće izbliza upoznati četiri lijepe i zanimljive žene: Mary, moje kćeri, i Claire. Claire je strastvena, principijelna, polemična i iznimno odana osoba, kako meni, tako i svojim brojnim prijateljima. Širokoumna je, potpuno lišena svakog prenavljanja, te je oduvijek bila velikodušna prema mojoj djeci i unucima. Život s Claire uvijek je bio zanimljiv: često bismo automobilom prešli i pola Europe, a da ni u jednom trenutku ne bismo prestali razgovarati. Imamo mnogo zajedničkih interesa, oboje nas privlači slikarstvo i arhitektura, vino, putovanja u inozemstvo, politika (ona je uvjereni ljevičar i nema nimalo razumijevanja prema mojoj srednjoj političkoj opciji), film i, što je najvažnije od svega, dobra hrana. Godinama smo otprilike dva puta tjedno izlazili van na večeru, a kao dobar poznavatelj odličnih restorana, Claire bi ih pronalazila i prije nego što bi ih nanjušila gastronomska kritika. Strastveni je čitatelj novina i časopisa, a potpuno je ovladala i internetom, pa me redovito opskbljuje pričama za koje zna da bi me mogle zanimati. Iznimna je kuharica, pa je tijekom godina razmazila moje nepce. Kao prava igračica, izišla je na kraj s mojim potpunim nedostatkom interesa za glazbu i kazalište. Iznad svega, oduvijek je bila nepokolebljiva potpora mojem pisanju i najbolji prijatelj kojega sam ikada imao.

Kada sam prvi puta ugledao Claire, očarala me njezina iznimna ljepota, prirodno plava kosa i elegantan profil. Nažalost, loše zdravlje iscrpilo ju je i preko mjere. Ubrzo nakon što smo se upoznali, u londonskoj je bolnici imala opsežnu operaciju bubrega. Sjećam se da smo poslije njezinog otpuštanja iz bolnice hodali niz ulicu Charing Cross, uputivši se do knjižare Foyle's kako bi ondje kupila „knjigu" o svojoj operaciji, odnosno medicinski članak o cjelokupnom kirurškom postupku. Potpuno je tipično za Claire to što je napisala pismo zahvale kirurgu koji je osmislio navedeni postupak, a koji je u međuvremenu otišao u mirovinu na Novi Zeland. Ubrzo je primila opsežno i zanimljivo pismo od tog istog liječnika. Prije deset godina suočila se s kušnjom raka dojke; hrabro joj se othrvala, iako je borba trajala godinama. Činjenica da je izvojevala konačnu pobjedu priznanje je njezinoj hrabrosti. Zajedno smo putovali Europom i Amerikom, odlazili na filmske festivale i premijere tijekom kojih je bdjela nada mnom i bodrila me. U vrijeme kada smo se upoznali, Claire je radila kao reklamni menadžer za nakladnika koji je objavljivao umjetničke knjige, a zatim je postala reklamni menadžer za Gollancza, Michaela Josepha i Allena Lanea. Njezino poznavanje reklame, kao i velikog broja udarenih i simpatičnih ljudi s tog područja, bilo je neprocjenjivo. Kada bolje razmislim, u Europi gotovo da i nema grada, plaže ili muzeja koji me ne podsjećaju na Claire. Tisuće najsretnijih sati proveli smo s našom djecom (Claire ima kćer Jennifer) na plažama ili ispod suncobrana pokraj bazena, u hotelima i restoranima, u šetnjama po katedralama, od one u Chartresu pa sve do Rima ili Seville. Claire je brzinski rekorder u čitanju turističkih vodiča, pa uvijek pronalazi neki zanimljivi bočni oltar ili skreće pozornost na osobit simbolizam ovog ili onog sveca kod Van Eycka. Odgojena je u katoličkoj obitelji, a odrasla je nedaleko od Westminsterske katedrale, čija je crkvena lađa doslovno bila njezino igralište kad je bila dijete. Uvijek kada dođemo u Victoriju, ona mi ležerno prstom pokazuje kamenog lava i ukras iza kojeg se s prijateljima igrala skrivača. Claireina je ljepota ostavila takav dojam na mene da sam je pretvorio u središnji lik mojih dvaju „oglasa" koje sam kasnih 1960-ih objavio u Ambitu, Arku i drugim časopisima. Oglašavao sam apstraktne pojmove koje sam uglavnom preuzimao iz Izložbe užasa. Jedan od njih bio je i ovaj: „Ima li ugao između dvaju zidova sretan svršetak?" Čudno pitanje koje me je zaokupljalo neko vrijeme. Na svakom od tih oglasa preko čitave stranice, tekst je bio tiskan preko sjajne fotografije visoke kvalitete, a konačan mi je cilj bio zakupiti oglasni prostor u Vogueu i Harper's Bazaaru te ih tamo objaviti. Smatrao sam da se većina romana može osloboditi najvećeg dijela teksta od kojeg su sazdani i svesti na samo jednu natuknicu. Svoju sam zamisao u obliku molbe za novčanu pomoć predočio Umjetničkom vijeću, no oni su je odbili uz obrazloženje da je neozbiljna. Budući da sam bio savršeno ozbiljan, odbijanje Vijeća duboko me razočaralo jer su se svake godine dodjeljivali deseci tisuća funta projektima koji su, svjesno ili nesvjesno, očito bili najobičnije šale, a u tu je kategoriju mogao ući i Ambit, isto kao i London Magazine, New Review te nebrojeni poetski časopisi i ostale publikacije koje su izlazile u malim nakladama.

Tijekom dugih desetljeća, sredstva koja dodjeljuje Umjetničko vijeće stvorila su ovisničku klasu pjesnika, romanopisaca i vikend-izdavača, kojima je središnja životna misija bila da svake godine ponovno dobiju državna sredstva za rad, što je brzo mogao doznati svatko tko bi došao na godišnju zabavu nekog pjesničkog časopisa. Zašto se porezima prikupljenima od ljudi skromnih prihoda (koji su danas izvor većine poreznih prihoda) financira ugodan hobi pedijatra iz sjevernog Londona ili samodopadnog besposličara iz Sohoa, kao što je to bio pokojni urednik New Reviewa, nikada mi nije bilo jasno. Pretpostavljam da državno pokroviteljstvo provodi nad umjetnošću političku ulogu kastracijsko-ga obreda kojim neutralizira svaki revolucionarni impuls i kojim „umjetničku zajednicu" pretvara u pitomo krdo. Krdo može blejati, ali je istodobno preslabo da bi ikada zagreblo ispod površine. Pa ipak, ono što je Umjetničko vijeće doživjelo kao šalu, dovelo je u Evening Standard lijepo Clairino lice. I, na kraju, upravo me Claire uvela u čarobni svijet mačaka.

Nova skulptura (1969.) Ako je Izložba užasa bila vatromet u kosturnici, onda je Sudar bio napad tisuću bombardera na stvarnost, iako su engleski književni kritičari tada smatrali da sam se izgubio i tako pretvorio u krajnje ranjivu metu. Izložba užasa objavljena je 1970. i bila je pokušaj da pronađem nekakav smisao u šezdesetima, desetljeću u kojem se činilo da se sve mijenja nabolje. Nada, mladost i sloboda bili su više od pukih slogana; prvi puta nakon 1939. ljudi se više nisu plašili budućnosti. Prošlost kojom su dominirale tiskovine zamijenila je elektronička budućnost, kraljevstvo trenutka. Istodobno, mračne su se struje kretale malo preblizu površini. Izopačenost Vijetnamskoga rata, upornost krivnje koju je javnost pripisivala sebi zbog Kennedyjeva ubojstva, žrtve teških droga, odlučnost kulture zabave da nas podje-tinji - sve se to počelo postavljati između nas i nove zore. Mladost je počela izgledati prilično otrcano. Što smo mogli sa svom tom nadom i slobodom? Prevelikom je broju stvari bilo dopušteno da se dogodi istodobno. Seksualne fantazije stopile su se sa znanošću, politika sa slavom, dok se istinu i razum polako odguravalo prema vratima. Gledali smo ,,do-kumentarce" Mondo Cane, u kojima je bilo nemoguće odijeliti režirane i lažne užase, lažna i stvarna smaknuća. I prilično smo uživali u tome. A to zamagljivanje istine i stvarnosti u filmovima Mondo Cane bilo je moguće zahvaljujući našem svjesnom sudioništvu, koje je zatim iskoristilo cjelokupno medijsko okruženje, ali i političari i predstavnici Crkve. Ako je nijekanje Boga moglo proslaviti biskupa, je li on uopće imao ikakva izbora? Sviđala nam se glazba raspoloženja, obećanja koja nitko nije ispunjavao, besmisleni slogani. Naše najmračnije fantazije gurale su odškrinuta vrata kupaonice u kojoj je u mjehurima sapunice koji su se rasprskavali ležala drogirana Marilyn Monroe. Izložbom užasa pokušao sam proniknuti u sve to. Što ako je naše cjelokupno svakodnevno okruženje već samo po sebi jedan golem mentalni slom: kako sa sigurnošću možemo znati jesmo li duševno zdravi ili smo psihotični? Postoje li neki obredi koje bismo mogli obaviti, poremećeni sakramenti za borbu protiv gomile očajnih strahova i fobija, koji će nekom čarolijom stvoriti smisleniji svijet? Dok sam pisao Izložbu užasa, moj je pristup bio fragmenti-ran koliko i svijet koji sam opisivao. Velikom broju čitatelja bilo je teško uhvatiti nit jer su očekivali konvencionalnu A+B+C naraciju, a iz takta su ih sasvim izbacili izolirani paragrafi i prilično opsesivne seksualne fantazije o tada istaknutim ličnostima. Knjiga je svejedno objavljena u Britaniji, Europi i Sjedinjenim Američkim Državama, a doživjela je i velik broj izdanja. U New Yorku ju je objavio Doubleday, no urednik, moj zaneseni pristalica, počinio je fatalnu pogrešku kad je primjerak moje knjige, zajedno s ostalim novim naslovima, redovitom isporukom poslao u predsjednikov ured. Ondje je Nelson Doubleday prekršio osnovno pravilo svih američkih nakladnika, koje glasi: nikada ne čitaj knjige koje objavljuješ. Dok je letimično prelistavao Izložbu užasa, pogled mu je pao na naslov Zašto želim jebati Ronalda Reagana. Budući da je bio blizak prijatelj čovjeka koji je tada bio guverner Kalifornije, nakon nekoliko je minuta obustavio tiskanje čitave naklade. Knjigu je kasnije objavio Grove Press, matična nakladnička kuća Williama Burroughsa i drugih istaknutih avangardnih pisaca, dok je od 1990-ih objavljuje veoma živahna i pustolovna tvrtka Re/Search iz San Francisca, jedna od najdojmljivijih nakladničkih kuća koje sam

ikada vidio, a koja je specijalizirana za područje najbizarnije urbane antropologije. Posljednjih nekoliko godina, Izložba užasa kao da se ponovno pomalja iz tmine, pa se pitam je li sve veća rasprostranjenost interneta učinila moj eksperimentalni roman kudikamo dostupnijim. Kratki paragrafi i nepovezanost jutarnje elektronske pošte, preklapanje tekstova i potreba da čovjek velikom brzinom prebacuje pozornost s jedne na drugu temu koje su međusobno nepovezane, sve je to stvorilo fragmentarni svijet vrlo nalik Izložbi užasa. *** Godine 1970., u trenutku kada je objavljena Izložba užasa, svoju sam pozornost već usmjerio prema onome što će prerasti u moj prvi „konvencionalni" roman. Intenzivno sam promišljao o idejama koje su mi se rojile u glavi, a od kojih će biti sazdan Sudar, iako sam već mnoge od njih istražio u Izložbi užasa, djelu u kojem su one do određene mjere zapravo bile skrivene unutar fragmentarne naracije. Sudar je trebao biti izravan napad na poprište svega, otvoreni napad na sve konvencionalne tvrdnje o našoj odbojnosti prema nasilju općenito, a osobito prema onom seksualnom. Bio sam uvjeren da ljudska bića imaju daleko mračniju maštu nego što mi to želimo priznati. Nama upravljaju razum i vlastiti interesi, ali samo onda kada nam odgovara da budemo racionalni; većinu vremena dragovoljno dopuštamo da nas zabavljaju filmovi, romani i stripovi koji nam serviraju zastrašujuće razine okrutnosti i nasilja. U Sudaru sam namjeravao otvoreno objaviti jaku povezanost seksualnosti i automobilskih nesreća, fuziju koju je uvelike promicao kult slave. Činilo mi se potpuno izvjesnim da je smrt slavnih osoba u automobilskim nesrećama bila daleko više u skladu s njihovim statusom nego što je to bila smrt u zrakoplovnoj nesreći ili hotelskom požaru, što se jasno može iščitati iz Kennedyjeve smrti u automobilskoj povorci (poseban oblik automobilske nesreće) ili iz sumorne i jezive smrti princeze Diane u pariškom podvožnjaku. Sudar je očito trebao biti izazov, no tada još nisam uspio uvjeriti samoga sebe u vlastite devijantne ideje. No tada me je 1970. godine kontaktirao netko iz Laboratorija novih umjetnosti u Londonu i pitao želim li tamo pokrenuti nekakav projekt. U golemoj zgradi, napuštenom farmaceutskom skladištu, nalazilo se kazalište, kino i umjetnička galerija. Bio je tamo i velik broj ventilacijskih otvora za odvodnju kojekakvih otrovnih plinova koji su, kako sam čuo, bili odlični za uklanjanje dima marihuane u slučaju iznenadnih policijskih racija. Palo mi je na pamet kako bih svoju hipotezu o nesvjesnoj vezi između seksa i automobilskih udesa mogao iskušati tako što ću postaviti izložbu slupanih automobila. Laboratorij novih umjetnosti bio mi je spreman pomoći, pa su mi na jedan mjesec ustupili svoju galeriju. Obilazio sam groblja automobila po sjevernom Londonu te platio da mi u galeriju isporuče tri automobila zdrobljena u nesreći, kao i jedan Pontiac. Kao goleme skulpture, automobili su bili izloženi bez ikakva popratnog grafičkog materijala. Televizijski entuzijast iz Laboratorija novih umjetnosti ponudio se postaviti kameru i monitore interne televizije na kojima će posjetitelji moći promatrati sami sebe dok budu šetali oko slupanih automobila. Prihvatio sam njegov prijedlog i predložio da angažiramo mladu ženu koja će naknadno intervjuirati goste i bilježiti njihove reakcije. U telefonskom je razgovoru pristala pojaviti se potpuno gola, no kada je ušetala u galeriju i vidjela slupane automobile, rekla je da će raditi jedino ako ostavi

na sebi gaćice, što sam tada smatrao krajnje znakovitom reakcijom. Naručio sam pozamašnu količinu alkohola. Prvoga sam dana sve postavio tako da izgleda kao uobičajeno otvorenje izložbe, pozvao sam čitavu lepezu pisaca i novinara. Nikada još nisam vidio da su se posjetitelji galerije tako brzo napili. U zraku se osjećala velika napetost, kao da su svi prisutni osjećali da im se u glavi uključio nekakav alarm koji ih je upozoravao na opasnost. Automobile nitko ne bi ni zamijetio da su bili parkirani vani, na ulici, no pod neumoljivim galerijskim svjetlima ta oštećena vozila kao da su provocirala i izluđivala. Automobile smo poprskali vinom, prozori su im bili razbijeni, a djevojka u gaćicama bila je gotovo silovana na stražnjem sjedalu Pontiaca (tako je barem tvrdila; poslije je za Friendz napisala kritiku prepunu osude pod naslovom Ballard se slupao). Novinarka iz New Societyja počela me intervjuirati usred tog sveopćeg ludila, no ubrzo je postala razdražljiva i toliko gnjevna da su je morali obuzdati kako me ne bi fizički napala. U mjesecu tijekom kojeg su bili izloženi, automobili su bili nemilosrdno napadani: pripadnici Hare Krišne zalijevali su ih bijelom bojom, drugi su ih prevrtali, otkidali im retrovizore i registracijske oznake. U trenutku zatvaranja izložbe, kada su automobili, bez ikakva žaljenja, odvučeni na mjesta s kojih su i došli, svoju sam odluku već odavno bio donio. Bile su potvrđene sve moje sumnje o podsvjesnim vezama kojima će se moj roman pozabaviti. Moja je izložba zapravo bila psihološki test skriven iza umjetnosti, a vjerojatno je tako i s Hirstovim morskim psom i Emininim krevetom. Nekako imam dojam da je danas zgražanje publike nemoguće postići isključivo estetskim sredstvima, odnosno onako kako su to nekoć činili impresionisti i kubisti. Psihološki je izazov nužan u napadu na najveće zablude, bilo da je riječ o umrljanoj plahti ili seciranoj kravi koja po drugi put umire kako bismo se oslobodili iluzija kojih se grčevito držimo kada je u pitanju život. Godine 1970., ohrabren izložbom slupanih automobila, počeo sam pisati Sudar. Bilo je to više od književnog izazova. Ne samo zato što sam imao troje djece koja su svakodnevno prelazila ulice Sheppertona, što je priroda ponovno mogla izvesti jedan od svojih prljavih trikova. Roman sam opisao kao jednu vrstu psihopatske himne, pa mi je bilo strahovito naporno ući u um središnjih likova. U pokušaju da budem vjeran vlastitoj imaginaciji, nadjenuo sam naratoru vlastito ime, savršeno svjestan posljedica koje će taj potez za sobom nužno povlačiti. Dva dana nakon dovršetka rukopisa, osobno sam doživio automobilsku nesreću kada je ispred mosta Chiswick eksplodirala guma na prednjem kotaču mojeg Ford Zephyra koji je nalikovao oklopnom vozilu. Izgubio sam nadzor nad automobilom, koji je zatim prešao preko zidića između dvaju trakova i okrenuo se na krov. Nasreću, bio sam vezan pojasom. Viseći naglavce, otkrio sam da su se vrata zaglavila zbog djelomice zdrobljenog krova. Ljudi su vikali: „Benzin! Benzin!" Automobil je ležao nasred vrlo prometnog traka, pa sam imao sreće što me nije udario nijedan od automobila koji su dolazili iz suprotnog smjera. Naposljetku sam uspio otvoriti prozor i provući se van. Ubrzo me vozilo hitne pomoći odvezlo u obližnju bolnicu, gdje su mi napravili rendgenske slike glave. Imao sam blagi potres mozga, zbog čega sam proveo dva tjedna u bolnici i trpio neprestane glavobolje koje su jednoga dana jednostavno iščeznule. Inače sam se izvukao bez ikakvih ozljeda. Kad bolje razmislim, da sam tada poginuo, pretpostavljam da bi ljudi nesreću smatrali hotimičnim činom, barem na podsvjesnoj razini, predajom mračnim silama koje su pokretale roman. Bila mi je to prva i posljednja prometna nezgoda, a u pola stoljeća vozačkog iskustva, osiguranje mi nije moralo plaćati baš nikakvu nadoknadu za štetu. Međutim, uvjeren sam da je Sudar u manjoj mjeri himna

posvećena smrti, a više pokušaj da se ta smrt udobrovolji, da se potkupi njezin izvršitelj koji nas sve vreba u tišini obližnjeg vrta, baš poput Baconova bezglavog lika u sakou od tvida, koji strpljivo sjedi za stolom na kojem leži strojnica. Sudar počiva u točki u kojoj se presijecaju seks i smrt, iako je taj grafikon krajnje teško čitati budući da se uvijek iznova kali-brira. Isto, pretpostavljam, vrijedi i za krevet Tracev Emin, koji nas podsjeća da je prelijepo tijelo te mlade žene ustalo iz raskopanog groba. Sudar je objavljen u brojnim zemljama, a velik broj novih izdanja imao je 1996., nakon filma Davida Cronenberga. U Britaniji je imao skroman uspjeh, no Jonathan Cape nije bio prodoran koliko njegovi francuski kolege, pariška naklada Caiman-Levy. Francusko je izdanje doživjelo golem uspjeh, te je to još uvijek moja najpoznatija knjiga u Francuskoj. Bez ikakvih zlih slutnji, francuski su kritičari prihvatili spregu seksa, smrti i automobila u mojem romanu. Svaki vozač u Francuskoj upravlja svojim automobilom kroz stranice Sudara. Važan faktor francuskog uspjeha Sudara bila je tradicija subverzivnog djelovanja u Francuskoj, koje vuče korijen još iz pornografskih romana de Sadea, a proteže se sve do suvremenih simboličkih pjesnika i protucrkvenih fantazija nadrealista te Celineovih i Genetovih romana. Takve tradicije nikada nije bilo u Engleskoj, pa je zato 1950-ih bilo nezamislivo da se ovdje objavi Priča o O. Sjedinjene Američke Države u posljednje se vrijeme brzo pretvaraju u teokratsku državu kojom upravljaju desno orijentirani politički fanatici, koji su provokativnim piscima već stvarali probleme. Nabokovljeva Lolita, obje Obratnice Henryja Millera, kao i roman Williama Burroughsa, prvo su objavljeni u Parizu, u Olympia Pressu, malenoj nakladničkoj kući kojoj je književna pornografija specijalnost. Kada je izišao iz tiska, Sudar je u Britaniji malo ustalasao javno mnijenje, no dvadeset pet godina poslije, nakon razdoblja u kojem se zemlja trebala liberalizirati, deplasirana oluja u najvećoj šalici čaja koju je ulica Fleet uspjela pronaći pokazala je koliko naša nacija može biti suspregnuta i blesava. Sudar, film Davida Cronenberga, premijerno je prikazan 1996. na filmskom festivalu u Cannesu. Bio je to najkontroverzniji film na festivalu, a kontroverza se nastavila i godinama nakon festivala, osobito u Engleskoj. Očajni konzervativni političari, suočeni s porazom na nedavnim općim izborima, film su napali u pokušaju stjecanja moralne težine, a sve kao čuvari javnoga ćudoređa. Jedna od ministrica, Virginia Bottomley, zatražila je da se film (iako ga nije ni vidjela) odmah zabrani. Festival u Cannesu nevjerojatan je medijski događaj, koji običnom romanopiscu djeluje zastrašujuće iz više razloga. Možda se knjige još uvijek čitaju u velikom broju, ali o filmovima se sanja. Claire i ja ostali smo zaprepašteni gomilom koja je vrištala, prebogatim zabavama i golemim limuzinama. Sudjelovao sam u svim reklamnim intervjuima i bio duboko zadivljen koliko su zvijezde iz filma bile predane Cronenbergovoj elegantnoj adaptaciji mojeg romana. Sjedio sam pored Holly Hunter kada nam se pridružio vodeći američki književni kritičar. Njegovo prvo pitanje bilo je: ,,Holly, što radiš u ovom sranju?" Holly se lecnula, no zatim se strasno bacila u obranu filma, osuđujući pritom kri-tičarovu uskogrudnost i provincijalizam. Bio je to najbolji javni istup na čitavom festivalu i gorljivo sam ga podržao. Nekoliko tjedana poslije, film se počeo prikazivati u Francuskoj, gdje je doživio velik uspjeh.

Ubrzo se počeo prikazivati diljem Europe, a zatim i svijeta. U SAD-u je problem iskrsnuo kada je Ted Turner, koji je nadzirao distribuciju, izložio mišljenje da bi Sudar mogao uvrijediti javno ćudoređe. Bilo je to zanimljivo jer je u to vrijeme bio u braku s Jane Fonda, koja je karijeru izgradila glumeću prostitutke (na primjer u filmu Klute) ili skakućući gola po svemirskom brodu obloženom krznom (u Barbarelli). U Engleskoj je prikazivanje filma bilo odgođeno za cijelu jednu godinu jer je Westminstersko vijeće spriječilo njegovo prikazivanje u londonskom West Endu, a brojna druga vijeća slijedila su njegov primjer. Kada je film konačno prikazan, nije potaknuo nikakve oponašatelje, zbog čega je čitava kontroverza konačno splasnula. Cronenberg, kao iznimno inteligentan i obziran čovjek, bio je krajnje zgrožen engleskom reakcijom. „Zašto?" neprestano me ispitivao. „Što se to događa?" Ni pedeset godina poslije, ne mogu to dokučiti.

Objedi i filmovi (1987.) Godine 1980. moja su djeca već bila odrasli ljudi, svatko na svome fakultetu. Godinu ili dvije poslije, svi će oni napustiti obiteljski dom i započeti vlastite karijere, čime će naprasno okončati najljepše i najpotpunije razdoblje mojeg života. Sve sam to već otprije slutio. Kao što svaki roditelj zna, čini se kako rano djetinjstvo traje vječno. Mladenaštvo, međutim, kao da odmah dođe, a čovjek tada obiteljski dom nakratko dijeli s ugodnim mladim ljudima koji su po mnogo čemu inteligentniji, simpatičniji i mudriji od njega samoga. Kad je njihovo djetinjstvo prošlo, preostalo mi je samo da u tišini promatram boce viskija u ostavi i pitam se kolika će količina ispijenoga pića popuniti nastalu prazninu. Zajedno smo uživali 1970-ih, tmurne godine Heathove vladavine i sumračan svijet posljednje stare laburističke vlade uvelike smo preživjeli zahvaljujući čestim odlascima u inozemstvo. Claire, ja i djeca ukrcali bismo se u našu obiteljsku limuzinu i zaputili prema Doveru, promatrali bismo bijele stijene koje se bezbolno strmoglavljuju u more (tijekom brojnih putovanja trajektom nikada nisam vidio da je itko od naših suputnika pustio ijednu suzu zbog tog prizora), a punim bismo plućima počeli disati tek kad bismo prošli kroz pokretna vrata trajekta i nastavili voziti po kamenom popločanoj cesti u Boulogni. Ubrzo bismo naišli na opojni dim cigareta Gauloises, miris parfema, merdea i francuskog benzina s više oktana - nažalost, svega toga više nema. Nema više ni cesta popločanih kamenom. Iz nekih meni opskurnih razloga, rijetko smo se fotografirali, a toga sam postao svjestan prekasno, tek u vrijeme kada su djeca počela sama odlaziti na odmor. Sjećanja su, međutim, najveća galerija na svijetu, u njima mogu unedogled preslagati arhive slika iz sretnih vremena. Dok sam na odlasku na prvi godišnji odmor što smo ga Claire i ja proveli sami mahao djeci u znak pozdrava, zatekao sam samoga sebe kako ponovno mislim na Šangaj. Gotovo sam bio zaboravio rat, a u razgovorima s prijateljima nikada nisam spominjao Šangaj. Rijetko sam o njemu govorio i Claire i djeci. Oduvijek sam, međutim, htio pisati o ratnim godinama i logoru, djelomice zato što je tako malo ljudi u Engleskoj znalo išta o ratu koji se na Pacifiku vodio protiv Japanaca. Tada je već bilo prošlo gotovo četrdeset godina od internacije u logor Lunghua, a sjećanja su brzo blijedjela. Malo je romanopisaca koji su tako dugo čekali da počnu pisati o iskustvima koja su najviše utjecala na njihov život, tako da se i dan-danas pitam zašto sam dopustio da prođu desetljeća prije nego što sam išta napisao. Možda mije, razmišljao sam, dvadeset godina bilo potrebno kako bih zaboravio Šangaj, a zatim još dvadeset kako bih ga se sjetio. Tijekom prvih poslijeratnih godina u Engleskoj, Šangaj je postao nedostižan grad, El Dorado zakopan ispod prošlosti kojoj se nikada neću moći vratiti. Drugi je razlog bio taj što sam čekao da moja djeca odrastu. Sve dok nisu zašla u ranu mladost, prema njima sam se odnosio krajnje zaštitnički, nisam htio njihove umove izložiti opasnostima kojima sam bio izložen kada sam bio njihovih godina. Pitanje koje mi čitatelji još uvijek postavljaju glasi: zašto ste iz romana izostavili svoje roditelje? Kada sam isprva počeo razmišljati o cjelokupnoj priči, zaključio sam da će središnji likovi biti odrasle osobe i da se djeca, bilo koje dobi, uopće neće pojavljivati u romanu. No tada sam shvatio da uopće ne raspolažem uspomenama odrasle osobe koje su vezane uz logor Lunghua ili uz Šangaj. Za oba ta mjesta vezale su me isključivo uspomene mladog tinejdžera. Imao sam, i još uvijek imam, živa sjećanja na vožnje biciklom po Šangaju, na istraživanje praznih zgrada i na uzaludne pokušaje bratimljenja s japanskim vojnicima. Nisam, međutim, imao nikakve uspomene na odlaženja u noćne

klubove ili večernje zabave. Iako sam vrijeme u Lunghui provodio tumaranjem po logoru, mnoga područja života odraslih osoba za mene su ostala potpuna nepoznanica. Ni dan-danas ne znam ništa o seksualnom životu interniraca. Jesu li vodili ljubav u individualnim prostorima koji su bili odijeljeni zastorima, što ih je činilo pravim malim ljubavnim gnijezdima? Siguran sam da su imali afere barem tijekom prve godine, kada su svi još bili dobrog zdravlja. Je li bilo trudnoća? Da, a nekoliko obitelji kojima se to dogodilo Japanci su premjestili u logore u Šangaju, bliže bolnici. Je li između interniraca bilo žestokih neprijateljstava i velikih napetosti? Da, a svjedočio sam i verbalnim sukobima između muškaraca, ali i žena, koji su ponekad završili i fizičkim okršajima. Međutim, ne znam ništa o zatrovanim ljudskim odnosima, koji su takvi bili možda mjesecima, ako ne i godinama. Moj je otac bio društven čovjek i slagao se s većinom ljudi, no majka je stekla tek nekoliko prijateljica u bloku G, dok je većinu vremena provodila čitajući u našoj malenoj sobi. Čudno je to, no iako smo u logoru zajedno jeli, spavali, odijevali se i razodijevali, i to nekoliko desetaka centimetara udaljeni jedni od drugih, malo me uspomena iz tog razdoblja veže uz majku. Sestre se, pak, uopće ne sjećam. I tako sam prihvatio ono čega sam zapravo od samoga početka bio svjestan: Carstvo sunca bit će gledano očima djeteta, dječaka koji je tijekom rata i boravka u logoru stasao u tinejdžera. A činilo se kako nema potrebe izmišljati neko fiktivno dijete, budući da sam već imao jedno, spremno i nadohvat ruke: sebe u mlađem izdanju. U trenutku kada sam odlučio da će roman biti autobiografski, sve je došlo na svoje mjesto. Velik dio stvari opisanih u romanu bili su događaji koje sam u glavi još uvijek mogao prevrtjeti kao film. Golem broj događaja morao sam spojiti, a neki od opisanih događaja izmišljeni su, iako je roman Carstvo sunca čvrsto utemeljen na stvarnom iskustvu, mojem vlastitom ili onom koje sam doznao od drugih interniraca. Pisanje romana bilo je iznenađujuće bezbolno. Moj je rukopis podigao roj uspomena na prljavštinu i okrutnost koje su vladale u Šangaju, na ishlapjeli miris napuštenih sela, pa čak i na smrad logora Lunghua, na smrad prenapučenih baraka, koliba i spavaonica, na očajnu otrcanost onoga što je zapravo bilo prostrana sirotinjska četvrt. Poigravao sam se sjećanjima koja su navirala na sve strane. Kada sam koncem 1983. dovršio roman, Šangaj je istupio iz vlastitoga privida i ponovno postao stvaran grad. Roman Carstvo sunca doživio je golem, meni dotad nepoznat uspjeh, te je višestruko nadmašio prodaje svih mojih prethodnih knjiga zajedno. Podigao mi je ugled u Britaniji, ali i u inozemstvu, a nove čitatelje naveo na čitanje mojih ranijih knjiga. Neki su bili duboko razočarani, pisali su mi pisma s pitanjima poput: „Gospodine Ballarde, možete li mi objasniti koji je istinski smisao vašega romana Sudar?" Na to pitanje nije bilo moguće odgovoriti. Međutim, čitatelji koji su dublje iščitavali moje ranije romane odmah su u njima uočili nagovještaje Carstva sunca. Okruženja koja sam tijekom tridesetogodišnje karijere pretvorio u vlastiti zaštitni znak - ispražnjeni bazeni, napušteni hoteli i noćni klubovi, puste ceste i rijeke koje su se izlile iz korita - sva su odreda vukla podrijetlo iz ratnog Šangaja. Dugo sam se opirao tome, no sada to prihvaćam kao potpuno izvjesnu istinu. Sjećanja na Šangaj, koja sam pokušavao potisnuti, kao da su mi prokopala tunel ispod nogu i tiho kliznula u moju fikciju. Međutim, istodobno me oduvijek fascinirala pustinja, kojoj sam čak posvetio čitavu knjigu, Crveni pijesak, u kojoj se cjelokupna radnja odvija u pustinjskom ljetovalištu nalik Palm Springsu. A tisućama kilometara oko Šangaja pustinji nije bilo ni traga, jedini pijesak što sam ga vidio tijekom djetinjstva bio je onaj u terariju sa zmijama u šangajskom zoološkom vrtu.

***

Većina pisaca sanja o trenutku kada će im romani postati predlošci za film, no od tisuću filmova koji se osmisle tijekom najdužih ručkova na svijetu, oduševivši prisutne za stolom, samo se jedan doista i snimi. Svijet filma je drečavi balon koji se održava u zraku zahvaljujući entuzijazmu, pretjeranoj samouvjerenosti i svim snovima koje novci mogu kupiti. Ljudi iz svijeta filma - producenti, režiseri i glumci - strahovito su dobro društvo jer su daleko živopisniji i zanimljiviji od većine spisatelja, a bez njihova entuzijazma i njihovih junačkih ručkova, malo bi filmova doista dospjelo na velike ekrane. Imao sam sreće da je jedan od mojih ranijih romana privukao pozornost, no istodobno sam imao i nesreću da sam spisateljsku karijeru ostvario u desetljećima koja je obilježio slom britanske filmske industrije. Moje knjige potaknule su mnoštvo poslovnih ručkova, no nikada nisu pretočene u filmove. Svoje ime (iako pogrešno napisano) vidio sam 1970. na odjavnoj špici britanske verzije filma Kada su dinosauri vladali Zemljom. Bio je to Hammerov film, nastavak filma Milijun godina prije Krista, u kojemu je glavnu ulogu igrala Raquel Welch, a koji je bio remake holivudskoga filma iz 1940., u kojemu su glavne uloge igrali Victor Mature i Carole Landis. Hammer se specijalizirao za filmove o Drakuli i Frankensteinu, koje je kritika tada uvelike prezirala. Njihovi su filmovi, međutim, bili strahovito efektni i vizualno agresivni, bez ijednog suvišnog kadra, a redateljima je bilo dopušteno da se vlastitim opsesijama bave do krajnjih granica. Kontaktirala me Hammerova producentica Aida Young, koja se divila Potopljenim svjetovima. Silno je htjela da baš ja napišem scenarij za njihovu sljedeću produkciju, nastavak filma Milijun godina prije Krista. Znatiželjno sam htio doznati kako funkcionira svijet britanskoga filma, pa sam se pojavio u Hammerovu uredu u ulici Wardour, a ondje me je u predvorju dočekao divovski Tyrannosaurus Rex, spreman razdjevičiti plavokosu glumicu u bikiniju od leopardova krzna. Iznad njih drečao je naslov Prokletstvo dinosaural. Zar je film već snimljen? Znao sam da Hammerove filmske ekipe rade iznimno brzo. Međutim, Aida me uvjeravala da je samo riječ o ukrasu za izlog te da su se već dogovorili oko naslova filma, koji će glasiti Kada su dinosauri vladali Zemljom. Raquel Welch nije bila dostupna. Namjeravali su angažirati neku mladu češku glumicu koja nije govorila engleski, no to ionako nije bilo važno budući da u filmu nije ni bilo dijaloga. Moj je zadatak bio osmisliti jaku priču. Odvela me do ureda Tonyja Hindsa, tada ravnatelja Ha-mmera. Bio je ljubazan, ali mrk, bez riječi je slušao kako mu Aida, poglavlje po poglavlje, prepričavala Potopljeni svijet, koji je nudio prikaz napola potopljenog Londona koji ispušta paru i koji je okružen vodom koja potiče na sanjarenje. Kad je rekla što je imala, zastala je i čekala da Hinds nešto kaže. „Voda?" ponovio je za njom. „Imali smo već mnogo problema s vodom." Ispostavilo se da su film namjeravali snimati na Kanar-skim otocima. Sjetio sam se da su nadrealisti često putovali na Kanarske otoke, opčinjeni crnim, vulkanskim plažama i nevjerojatnom florom i faunom. Hammer je, međutim, ondje vidio samo porezne olakšice. Hinds me je pitao s kakvim im zamislima dolazim. Ne ispuštajući iz misli da obećani ugovor tek trebam potpisati, malo sam promišljao o cjelokupnom projektu, a tijekom vožnje od Sheppertona do

Sohoa sinulo mi je nekoliko obe-ćavajućih ideja. Iznio sam ih što sam uvjerljivije mogao. „Previše originalno", kometirao je Hinds. Aida se složila. „Jime, želimo ozračje Potopljenog svijeta." Govorila je kao da je to nešto što se može naslikati autolakom, postići dojam mračne džungle. Hinds mi je objasnio koja je središnja ideja, ideja koju mu je tog jutra iznijela njegova tajnica. Bilo je to ni više ni manje nego rođenje Mjeseca - zapravo jedna od valjda najstarijih i najotrcanijih ideja cjelokupne znanstvene fantastike, koju se nikada ne bih usudio javno iznijeti. Hinds je netremice zurio u mene. „Od vas očekujemo da nam kažete što zatim slijedi." Očajno sam pomislio kako filmska industrija nije za mene. „Plimni val?" „Previše je plimnih valova. Ako ste vidjeli jedan plimni val, onda ste ih vidjeli sve." Tada se u tami mojeg uma ukazalo majušno svjetlo. „Uvijek, međutim, vidimo plimni val koji dolazi", izgovorio sam jačim glasom. „A mi bismo trebali pokazati plimni val koji se udaljaval Sva ona čudnovata stvorenja i biljke..." Sve sam zaokružio kratkim izlaganjem o nadrealističkoj biologiji. Nastupila je tišina tijekom koje su Hinds i Aida zurili jedno u drugo. Pretpostavio sam da će mi pokazati vrata i zamoliti me da iziđem. „Kad val ode..." Hinds je ustao. Vidno ozaren, stajao je za svojim divovskim radnim stolom kao kapetan Ahab koji je ispred sebe upravo ugledao bijelog kita. „Sjajno! Jime, tko ti je agent?" Otišli smo na glamurozan objed u restoran uređen u rimskom stilu. Hinds i Aida bili su uzbuđeni i veseli. Raspravljajući o glumcima koji će dobiti vodeće uloge, oboje su već bili prešli na sljedeću fazu produkcije. Tada toga još nisam bio svjestan, no više im nisam bio potreban. Trebao sam čuti „melankolično, otegnuto hučanje" plimnog vala koji se udaljava, no bio sam previše uzbuđen zbog činjenice što je netko tako brzo prihvatio moju zamisao, razgaljen entuzijazmom, prijateljskim raspoloženjem i finim vinom. Oni su već raspravljali o kompleksnim odnosima između glavnih likova, što je bilo teško u filmu bez dijaloga, u kojemu su muškarci razgolićeni do pojasa iskazivali emocije isključivo tako što su jedan drugog mlatili štapovima, a zgodne plavuše odvlačili za kosu u obližnje špilje. U tom sam stilu osmislio radnju koja je jednim dijelom opstala i u konačnoj verziji filma, zajedno s plimnim valom koji se udaljava. S obzirom na to kako su inače prolazili Hammerovi filmovi, ovaj je doživio uspjeh, no svejedno sam bio sretan što su mi u odjavnoj špici pogrešno napisali ime. Godine 1986., dvije godine nakon objavljivanja Carstva sunca, na scenu je stupila sasvim drukčija filmska kompanija. Filmska prava na roman otkupio je Warner Brothers, zamolivši Stevena Spielberga, najuspješnijeg sineasta na svijetu, da se prihvati režije. Spielberg se prvo ponudio da bude producent filma, te zamolio Davida Leana da ga režira. Međutim, Lean je ponudu odbio uz objašnjenje da ne može izići na kraj s dječakom. Možda je Jim bio odveć agresivan i konfliktan za Leana, koji je volio da dječaci glumci budu mucavi i pomalo ženskasti. Na kraju krajeva, Spielberg je odlučio osobno režirati film, i upravo je on znao izvući ono najbolje od djece glumaca. Većina filma snimljena je u Šangaju i u blizini jezera u Španjolskoj, gdje je podignuta kopija logora Lunghua, a nekoliko je prizora snimljeno i u okolici Londona. Obiteljsku kuću Ballardovih u aveniji Amherst igrale su tri kuće u Sun-ningdaleu, zapadno od Londona, a Spielberg me je pozvao da odigram malu ulogu bez teksta na otmjenoj zabavi u sceni kojom započinje film. Pojavljujem se kao John Buli, u grimiznom kaputu, s cilindrom na glavi. Spielberga sam prvi puta susreo baš na

snimanju, te me je istog trena impresionirao obzirnošću i predanošću koje je iskazivao prema romanu. Teško izvedive prizore lako se moglo izostaviti, no on je baš na njima inzistirao. Takav je, primjerice, prizor kada Jim „oživljava" mladog japanskog pilota kamikazu koji se nakratko stapa s njegovim mlađim „ja" odjevenim u jaknu. Upravo je to moćna slika koja predstavlja srž samoga romana. Spielbergova produkcija bila je silan događaj u koji su bile uključene stotine ljudi - tehničari, glumci, tjelesni čuvari, vozači autobusa i ljudi zaduženi za prehranu, promidžbeni stručnjaci i stručni šminkeri. S obzirom na troškove, holi-vudski filmovi doista iziskuju višu razinu profesionalizma. U tome i počiva središnji paradoks snimanja filma, barem kako sam ja to shvatio. Satima se ništa ne događa, ali pritom ni sekunda nije uzalud protraćena. Osvjetljenje je po mnogo čemu znatno važnije od glume, koja se može popraviti kirurški točnim rezovima i montažom. Dakako, Spielberg je stručnjak filmske naracije, svi njegovi filmovi transcendencija su individualnih izvedbi pojedinih glumaca. Rekao mi je da je film Carstvo sunca „vidio" u prizoru kada zrakoplovi Mustang napadaju uzletište pokraj logora Lunghua, dok se za to vrijeme borbeni zrakoplovi polagano kreću u očima Jima koji ih promatra. Potresan je to trenutak, jedan od brojnih u onome što smatram ponajboljim i najimaginativnijim Spielbergovim filmom. Bilo mi je krajnje dojmljivo sudjelovati u snimanju prizora u Sunningdaleu, ali mi je istodobno bilo čudno ući u tu bolno preciznu repliku roditeljskoga doma iz djetinjstva. Bijeli telefoni i originalni primjerci časopisa Time, art deco svjetiljke i sagovi vraćali su me natrag u Šangaj iz 1930-ih. Svojim detaljima, kvakama na vratima i prozorskim okvirima, prostrane kuće u Sunningdaleu sablasno su nalikovale mojoj kući. A zapravo su engleski arhitekti oblikovali kuće u Šangaju prema engleskim kućama u tudorskome stilu, ne obratno. Kada se otmjena zabava okončala, „uzvanici" su snimani kako odlaze, pa sam izišao iz kuće ispred koje su bili parkirani američki Packardi i Buicki u kojima su sjedili uniformirani kineski vozači. Prizor je toliko nalikovao istinskome Šangaju onoga vremena, da sam nakratko izgubio svijest. Bilo je još čudnih obrata tijekom snimanja filma. Nekoliko mojih susjeda iz Sheppertona bili su statisti za obližnji studio, pa su sudjelovali na snimanjima u Engleskoj. Živo se sjećam majke jedne djevojčice koja je pohađala školu u koju su išle i moje kćeri, a koja mi jednoga dana doviknula: „Vraćamo se u Šangaj, gospodine Ballard. U filmu smo..." Obuzeo me sablastan osjećaj da sam 1960. odlučio živjeti u Sheppertonu zato što sam podsvjesno znao da ću jednoga dana napisati roman o Šangaju i da će se susjedi koji inače rade kao statisti jednoga dana pojaviti u filmu koji će biti snimljen prema tom romanu. Još jedan jezivi trenutak dogodio se na snimanju u Sunningdaleu kada mi je prišao otmjeno odjeven dvanaestogodišnji dječak koji mi je rekao: „Zdravo, gospodine Ballarde, ja sam vi." Bio je to Christian Bale, koji je sjajno odigrao Jima te čitav film doslovno ponio na vlastitim plećima. Iza njega je stajalo dvoje glumaca u kasnim tridesetima, Emily Richard i Rupert Frazer, također otmjeno odjeveni, koji su se nasmiješili i rekli: ,,A mi smo vaši majka i otac." Bili su dvadeset godina mladi od mene, pa me je obuzeo čudan osjećaj da su godine koje su u međuvremenu prošle jednostavno iščeznule i da sam se vratio u Šangaj iz vremena rata. Premijera filma u Los Angelesu, koja se dogodila u prosincu 1987., odvijala se u pravom holivudskom stilu. Claire i ja odsjeli smo u hotelu Beverly Hilton, u blizini natpisa Hollywood, gdje smo upoznali scenarista Toma Stopparda, ugodnog, ali krajnje nervoznog čovjeka. Na projekciji su se pojavili deseci zvijezda od kojih su neke, poput Dolly Par-ton, došle u bundama od nerca, a druge

u majicama, poput Seana Conneryja. Poslije su obližnje ulice bile zatvorene za promet, pa smo se u povorci preko crvenih sagova postavljenih nasred ceste pješice zaputili do golemog šatora s tematskim banketom s kineskom hranom i kineskim plesačicama koje su poskakivale u ritmu jivea. Početkom 1988. moj američki nakladnik Farrar Straus organizirao je u šest gradova dvotjednu književnu promociju mojeg najnovijeg romana. Raspored je bio iscrpljujući, a uključivao je neprestano davanje intervjua, potpisivanje knjiga, pojavljivanje na radiju i televiziji. U Americi se radio smatra medijem koji pazi na svoj dobar glas, dok se televizija zapravo smatra neprestanim tijekom reklamnih programa. Reklama i propaganda jesu zrak koji Amerikanci udišu, pa zato olako prihvaćaju činjenicu da im svake minute svakoga dana netko pokušava nešto prodati. Mnoga od mojih čitanja i potpisivanja knjiga bila su dupkom puna, no ponekad se ne bi pojavio nitko, za što uopće nismo uspjeli pronaći razloge. Bez iznimke, Amerikanci su prijateljski raspoloženi i uslužni, iako sam tamo zamijetio gotovo sveprisutno neprijateljstvo prema Stevenu Spielber-gu. Jedan me je novinar tako pitao: „Zašto ste dopustili da Spielberg snimi film prema vašem romanu?" Kada sam mu odgovorio da je on najveći redatelj u Americi, novinar me odmah ispravio: „Nije najveći, nego najuspješniji." Tada sam prvi puta čuo da netko u Americi postavlja uspjeh u drugi plan. Inače je baš uspjeh taj koji okončava sve rasprave vezane za vrijednost nekog filma ili knjige. Možda su američki novinari, koji sami sebe smatraju savješću vlastite nacije, zamjerali Spielbergu što je razotkrio sentimentalnu i djetinjastu crtu koja se krije ispod površine američkoga života. Potpuno je izvjesno da tamo postoji dimenzija koja nedostaje, a koje europski posjetitelj postane svjestan nekoliko dana nakon dolaska, vjera u samu ideju Amerike, nešto što ni Francuz ni Britanac nikada ne osjećaju prema svojoj domovini. Ili je svemu jednostavno razlog taj što je ljudima u Europi urođena sklonost depresiji. U proljeće 1988. u Londonu je pod pokroviteljstvom kraljice održana svečana projekcija Carstva sunca, na kojoj su bili prisutni Spielberg i Steve Ross, tada predsjednik Time Warnera i silno utjecajan čovjek. Uvijek sam bio i bit ću republikanac, te bih volio doživjeti ukidanje monarhije i nasljednih plemićkih titula, no svejedno sam bio pod velikim dojmom kada sam vidio koliko se kraljica trudi i prijateljski obraća svakome od nas. Njezina britanska služba za odnose s javnošću slabo ju je izvijestila o svemu, pa je sama morala pitati Rossa čime se bavi. Bio je to najgori primjer tipično britanske uskogrudnosti (iako ne i kraljičin propust). Cher je bila jedna od holivudskih zvijezda koje su u špaliru pozdravljale kraljicu. Kraljici je predložila neka pogleda njezin film Opsjednuta Mjesecom, koji se tada prikazivao u kinu preko puta trga Leicester. Iz njezina se glasa dalo iščitati kako bi kraljici bilo najbolje da požuri, obavi protokol i ode vidjeti pravi film. Bila je to još jedna nevjerojatna večer, a najčudniji prizor odigrao se kada je kroz gledalište prošla glazbena skupina Coldstream Guards, a kraljica ustala kako bi poslušala vlastitu himnu. Imao sam dojam kako je baš ona jedina osoba koja bi zapravo trebala ostati sjediti. *** Godine 1991. pozvali su me da budem član žirija na Myst-Festu, talijanskom filmskom festivalu posvećenom kriminalističkim filmovima i trilerima, koji se održavao u Viareggiu, nedaleko od plaže na kojoj su prijatelji kremirali Shelleyja koji se utopio. Predsjednik žirija bio je Jules Dassin, jedan od holivudskih prognanika, suprug Meline Mercouri i redatelj Rififija, Razgolićenoga grada i drugih

klasika trilera noir. Članica žirija bila je i Suzanne Cloutier, bivša supruga Petera Ustinova, koja je u Othellu Orsona Wellesa igrala Dezdemo-nu. Nick Roeg i Theresa Russell bili su počasni gosti. Dobro smo se zabavljali u hotelskome baru. Claire se osobito svidio mladi američki filmaš za kojeg tada još nitko nije bio čuo; njegov prvi film prikazivao se izvan konkurencije, u malenom kinu na plaži. Dassinu - koji je bio drag čovjek, ali i boležljivi starac koji se oporavljao od operacije srca bio je iznimno zamoran. „Tko je taj momak?" pitao me. „Stvara toliku buku..." Raspitao sam se i doznao da je dotični momak Quentin Tarantino, a film koji se prikazivao zvao se Psi iz rezervoara. Godinu dana poslije, bio je jedan od najslavnijih filmskih redatelja na svijetu. MystFest mi je bio zanimljiv jer mi je pružio uvid u jedinstvenu psihologiju prema kojoj funkcionira sustav ustrojen na žiriju. Nas šest članova žirija, a pridružila nam se i Claire kao statist, uživali smo u hrani ponajboljih restorana Viareggia, među kojima je bio i Puccinijev omiljeni restoran. Činilo mi se da se slažemo u svemu, da nam je filmski ukus isti bez obzira na to jesu li u pitanju europski, japanski ili američki filmovi. Bio sam uvjeren da ćemo se brzo složiti i jednoglasno proglasiti pobjednika. Usred festivala, nakon što smo odgledali pet filmova, Jules Dassin je sazvao sastanak. „Filmovi su smeće", rekao nam je. „Nagradu ćemo dodijeliti Roegu." Tada još nismo bili vidjeli Roegov film Ledeni raj, a ja sam naglasio da još nismo vidjeli ni preostalih šest filmova. ,,I oni će biti smeće", izjavio je Dassin. Pretpostavljam da je bio pod pritiskom uprave festivala da nagradu za najbolji film dodijeli Roegu. Bob Swaim, američki redatelj filmova Half Moon Street i La Balance („Uvijek spavam s glumicama koje igraju glavne uloge." To me ostavilo bez teksta. „Imali ste snošaj sa Sigourney Weaver? Recite mi nešto o tome." „Ne, ne sa Sigourney"), i ja inzistirali smo da pogledamo sve filmove, iako su ostali članovi žirija bili spremni prihvatiti Dassinov prijedlog. Nažalost, ispostavilo se da Roegov film uopće nije jedan od najboljih, pa je na jednom od naših posljednjih sastanaka Dassin odustao od pokušaja da mu dodijeli prvu nagradu. No ipak, naši su problemi tek započeli. Dok smo raspravljali o onih jedanaest filmova, brzo je postalo jasno da se nikada nećemo složiti. Svaki član žirija imao je svog favorita, kojeg su ostali članovi s gnušanjem odbijali. Tko god bi preuzeo riječ, drugi su ga promatrali kao da je izjavio da je Napoleon Bonaparte, kao da će bolničari u bijelim kutama svakoga trena doći po njega. Svaki izbor drukčiji od onog vlastitog činio nam se neutemeljenim. Pretpostavljam da kolektivno zasjedanje u svrhu donošenja presude vuče korijen iz nekog dubokog i urođenog vjerovanja kako pravdu mora izricati jedinstveni, svemogući sudac. Uopće ne znam kako porotnici na suđenjima za ubojstva ikada uspiju izreći jednoglasnu presudu. Svjestan činjenice da postajemo sve umorniji i podjeljeni-ji, Dassin nas je mudro pozvao da prekinemo raspravu. Podijelio nam je listiće papira i zatražio da svatko od nas zapiše na njih naslove triju filmova koje smatra najboljima. Tako smo i učinili, no ni ti popisi nisu urodili plodom budući da nam nisu dali konačnoga pobjednika. Stvoren je nepremostiv jaz, živci su pucali. Nitko nije bio spreman ustuknuti ni milimetra. Spasilo nas je samo jedno - očajna potreba da objedujemo. Bili smo umorni, bijesni i izgladnjeli. Naposljetku smo zahvalno prihvati kandidata koji nam je bio ponuđen kao kompromis: njemački triler o turskom detektivu u Berlinu. Film je bio prikazan bez ikakvih titlova, pa smo jedva shvatili o čemu se uopće radi. No moralo je proći. Na veliko nezadovoljstvo organizatora festivala, pobjednicom je proglašena njemačka redateljica. Roegova je čast ipak bila zadovoljena, iako ne onako kako smo očekivali. Na gala večeri, ispred

gomile okupljenih kamera i novinara, naša odluka o nagradi degradirana je i preimenovana u nagradu „žirija". Nagradu cjelokupnog festivala, tada svježe stvorenu, osvojio je Nick Roeg. Dok se žiri, svjestan vlastita poniženja, povlačio iza pozornice, požalio sam što odmah nismo poslušali prijedlog mudrog i starog Julesa Dassina, te bez razmišljanja dodijelili nagradu Roegu.

Povratak u Šangaj (1991.) Moj roman Nježnost žene, koji se nadovezuje na Carstvo sunca, objavljen je 1991., a iste su godine urednici BBC-jeva serijala Bookmark odlučili snimiti materijal o mojem životu i radu. Većina materijala snimljena je u Sheppertonu i njegovoj okolici, ali jedan sam tjedan proveo u Šangaju, zajedno s televizijskom ekipom i urednikom Jamesom Runcijem. On je bio sin tadašnjeg canterburyjskog nadbiskupa, što je možda djelomice utjecalo na pomoć koju su nam pružali Kinezi. Dva zaposlenika šangajske televizijske službe, koji su tečno govorili engleski, proveli su s nama čitav tjedan. Nimalo ne sumnjam da im je jedan od zadataka bio i motriti na nas, no istinski su se trudili priskrbiti nam klimatizirani autobus, kao i ukloniti sve prepreke koje su nam se pojavile na putu. Bez njihove navigacijske umješnosti nikada ne bih pronašao logor Lunghua, koji je danas potpuno zasjenila urbanizacija okolnih, nekoć seoskih područja. U 1930-ima naša je kuća u aveniji Amherst stajala na samom rubu zapadnog predgrađa Šangaja. Kada sam se još kao dječak penjao na krov roditeljske kuće, posvuda oko sebe vidio bih tek obrađena polja koja su započinjala doslovno s druge strane ograde našega vrta. Svega toga sada više nije bilo, iščeznulo je ispod betona i asfalta goleme šangajske metropole. Povratak u Šangaj, prvi puta nakon četrdeset pet godina, bilo je čudno iskustvo koje je započelo već u salonu Cathay Pacifica na Heathrowu. Tamo sam ugledao prve zmajske djeve, bogate Kineskinje nepokolebljiva, zastrašujućeg pogleda sličnog pogledu mojih roditelja kojeg sam se užasavao dok sam bio dijete. Većina ih se iskrcala u Hong Kongu, no neke su sa mnom putovale sve do Šangaja. Sletjeli smo u međunarodnu zračnu luku, na jednu od divovskih pista na nekadašnjem travnatom uzletištu Hungjao, gdje sam nekoć sjedio u pilotskoj kabini napuštenog kineskog borbenog zrakoplova. Dok su zmajske djeve napuštale odjeljak prve klase, nosnice su im zadrhtale pri susretu s dobro poznatim mirisima koji su narušavali svježinu večernjeg zraka - bio je to vonj gnojiva koje je još uvijek bilo glavni pokretač kineske poljoprivrede. U Šangaj smo se uvezli širokim novim autoputom. Svjetla su se ljeskala kroz oznojena stabla, a iznad treperećeg sam zraka mogao vidjeti goleme nebodere koji su 1980-ih sagrađeni novcima iseljenih Kineza. Tijekom Dengove vladavine, Šangaj se brzo vraćao svojoj veličanstvenoj kapitalističkoj prošlosti. Iza svakih otvorenih vrata cvjetao je neki sitni privatni posao. Smrad masti za prženje lelujao je zrakom, voditelji su blebetali na radiovalovima, odjekivali su gongovi koji su objavljivali svršetak ili početak radne smjene, iskre su vrcale s tokarskih strojeva u radionicama, majke su dojile djecu i strpljivo sjedile pokraj dinja naslaganih u piramide, drečale su automobilske trube, oznojeni mladići u potkošu-ljama stajali su na vratima i pušili... neprekidna aktivnost u planetarnoj košnici. Kineska Biblija sadrži samo dvije riječi: stvarati novac. Bund je bio nedirnut: isti prizor banaka i robnih kuća ispred rijeke Whangpoo, na kojoj je bila gomila brodova i sampana. Ulica Nankin izgledala je nepromijenjeno: veliki trgovački centri Sincere's i Sun & Sun Sun krcati zapadnjačkom robom. Hipodrom je sada bio golem paradni poligon, jedini vidljivi trag autoritativnog režima. Nadao sam se da ćemo moći odsjesti u hotelu Cathay (sada se zvao Peace) na Bundu, u ruševnoj art deco palači. Poslije smo snimili prizor u karaoke-baru, gdje su pijani japanski turisti uz mnogo okapanja pjevali hitove Neila Diamonda. U Cathayu, gdje je Noel

Coward napisao Privatne živote, nije bilo linije za telefaks koja bi nas povezala s vanjskim svijetom, pa smo se prebacili u šangajski Hilton, visoki neboder u blizini nekadašnje Katedralne škole za djevojke. Poput starih prijatelja koji vas dočekuju na izlazu iz zračne luke, posvuda su me dočekivale uspomene, a svaka je u rukama nosila komadić kartona s mojim imenom. Sljedećeg sam se jutra zagledao u Šangaj s prozora moje sobe smještene na sedamnaestom katu hotela Hilton. Istog mi je trena postalo jasno da zapravo postoje dva odijeljena Šangaja - grad nebodera koji su tek jučer nikli i stari Šangaj na razini zemlje, koji se nije razlikovao od grada kojim sam se kao dječak vozikao biciklom. Hotel Park, koji se uzdizao iznad hipodroma i velikog bordela za američke vojnike koji su se nakon rata zadržali u gradu, nekoć je bio najviša zgrada u Šangaju, no sada, u usporedbi s visokim televizijskim tornjevima i poslovnim zgradama koje su proizvodile „novac", doimao se poput patuljka. Hilton se uzdizao na samom rubu nekadašnjeg francuskog teritorija, koji je i dan-danas najveća zbirka stambene art deco arhitekture na svijetu. Boja na pročeljima već se bila izlizala, no još uvijek su tu bili okrugli prozorčići i izbočeni balkoni, žljebasti zidni polustupovi koji su preuzeti s neke tvornice automobila iz Detroita iz 1930-ih. Čudno je to, no televizijski tornjevi koji su stanovnicima Šangaja donosili ono najnovije doimali su se prilično staromodno, pa čak i tradicionalno, kao nešto što se može vidjeti posvuda u Torontu, Tokiju i Seattleu. No istodobno su prašna i izblijedjela predgrađa u art deco stilu izgledala uzbudljivo novo. U devet sati ujutro imao sam dogovoren sastanak s Run-cijem i njegovom ekipom u predvorju hotela Hilton, no jedan sat prije, šmugnuo sam iz hotela i počeo hodati ulicama prema području gdje se nekoć nalazila Ulica pjenušavog izvora. Nogostupi su već bili prekriveni štandovima trgovaca hranom, posvuda su se gurali nosači koji su nove fotokopirne strojeve unosili u uredske prostore, te decentno odjevene mlade tajnice koje su kimale glavom pred debeljuškastim i oznojenim šezdesetogodišnjim Europljaninom koji se zaputio u smušeno lutanje gradom kako bi obavio sitan posao. Doista sam trebao nešto obaviti, iako sam zapravo tek trebao dokučiti istinsku prirodu svog zadatka. Tragao sam za mlađom verzijom sebe samoga, za dječakom odjevenim u školsku uniformu Katedralne škole za dječake, u sako, s kapicom na glavi, dječakom koji se pola stoljeća prije igrao skrivača s prijateljima. Ubrzo sam ga pronašao: žurnim se korakom zaputio sa mnom niz Ulicu pjenušava izvora, smiješio se začuđenim daktilografkinjama, pokušavao prikriti znoj kojim mi je bila natopljena košulja. Na kraju putovanja iz Engleske, dok smo polijetali iz Hong Konga, zabrinuto sam pomislio da sam predugo odgađao povratak u Šangaj i da stvarni grad više neće biti u skladu s mojim uspomenama. No te su uspomene bile nevjerojatno žilave, pa sam se, iznenađujuće, osjećao kao kod kuće, kao da se samo trebao nastaviti život koji je prekinut u trenutku kad je Arrawa isplovio iz pristaništa. Međutim, nešto je nedostajalo, a upravo je to objasnilo istinsku prirodu mojeg lutanja prije samog doručka. Šangaj je oduvijek bio europski grad, sagradili su ga britanski i francuski poduzetnici, a zatim i oni nizozemski, švicarski i njemački. No sada, kada njih više nije bilo, Šangaj je izrastao u kineski grad. Sve reklame, sve oznake i neonski natpisi bili su napisani kineskim slovima. Tijekom cijelog onog tjedna koji sam proveo u Šangaju, ni u jednom trenutku nisam vidio nijedan natpis na engleskom jeziku, osim onog divovskog reklamnog panoa za cigarete Kent. Nije bilo američkih automobila ili

autobusa, nije bilo Studebakera, ni Buicka, nije bilo divovskih najava filmova Snjeguljica i sedam patuljaka, Robin Hood ili Zameo ih vjetar. Šangaj nas je zaboravio, zaboravio je i mene, a zapuštene kuće u art deco stilu na nekadašnjem francuskom teritoriju bile su zapravo stari kazališni dekor koji se polako urušavao. Kineze prošlost nije zanimala. Zanimala ih je sadašnjost i skromno investiranje, uplaćivanje prve rate za ono što će biti budućnost. Možda smo mi, Zapadnjaci, previše zaokupljeni prošlošću, možda previše popuštamo uspomenama, gotovo kao da nas sadašnjost čini nervoznima, pa se želimo čvrsto ukorijeniti u prošlosti. Poslije, kada sam se s Runcijem i njegovom filmskom ekipom vratio u Englesku, obuzeo me velik osjećaj olakšanja. Posjetio sam hramove koji su bili posvećene mojem „ja" iz prošlosti, kratko sam ispred njih zastao pognute glave, a zatim se odvezao ravno do zračne luke.

U devet sati prvoga jutra okupili smo se u predvorju hotela Hilton i zaputili do obiteljske kuće Ballardovih u nekadašnjoj aveniji Amherst. Kuća je još uvijek tamo stajala, iako je izgledala krajnje oronulo, s kolcima od bambusa koji su pridržavali zahrđale oluke, a koji su i sami izgledali kao da će se svakoga časa urušiti. U vrijeme našega posjeta, kuća je bila knjižnica Državnog instituta za elektroniku, a metalne police za knjige, krcate stranim novinama i časopisima, zamijenile su pokućstvo na sva tri kata. Ta bi se promjena možda čak i svidjela mojem ocu. Inače se ništa nije promijenilo, primijetio sam da je čak i zahodska školjka u mojoj kupaonici ostala ista. Kuća je, međutim, bila duh koji je pola stoljeća proveo stružući sa sebe uspomene na englesku obitelj koja je otišla i nestala bez traga.

Sutradan smo u klimatiziranom autobusu pošli u Lung-huu, a većinu jutra proveli smo tražeći točnu lokaciju. Prostrana urbanizirana dolina prostirala se južno od meni poznatog Šangaja, bio je to izmaglicom obavijen splet stambenih zgrada, tvornica i vojarni međusobno povezanih cestovnim nadvožnjacima. Povremeno bismo se zaustavili, pa bih se uz-verao na terase radničkih zgrada s kojih sam mogao promotriti okolinu, pogledom potražiti meni poznat vodeni toranj. Naposljetku se jedan od naših prevoditelja obratio starcu koji je dremuckao ispred trgovine bicikla. „Europljani zatočeni u japanskom logoru...?" Duboko se zamislio. „Bio je tamo logor, ne sjećam se više u kojem ratu..." Deset minuta poslije, stajali smo na ulazu u nekadašnji logor Lunghua, koji je sada bio pretvoren u Šangajsku srednju školu. Od izvornog logora nije preostalo gotovo ništa. Više nije bilo kuće u kojoj su boravili japanski čuvari, a nestalo je i desetak ruševnih zgrada i drvenih baraka. Podignuta su nova zdanja, dok su stara preuređena. Cijeli jedan sat tumarao sam uokolo zanemarujući fotografski aparat koji sam imao uza se, bilježeći tisuće slika vlastitim očima. Prema uputama maoističke diktature, 1960-ih posvuda su gusto posađena stabla. Djeca su bila na školskim praznicima, pa smo mogli ući u nekadašnji blok G. Šangajska srednja škola bila je isključivo internatskog tipa; sve su sobe bile zaključane, osim nekadašnje sobe Ballardovih, koja je sada bila nešto poput odlagališta nepotrebnog krša. Gomile otpada, nešto nalik odbačenim uspomenama, ležale su u vrećama između drvenih okvira kreveta, na mjestu gdje je moja majka po deseti puta čitala Ponos i predrasude, a zatim zaspala i sanjala.

Logor Lunghua bio je tu, no istodobno ga više nije bilo. Na Heathrow sam sletio mentalno slomljen, no istodobno i osvježen, kao da sam se kući vratio s psihološkog avanturističkog godišnjeg odmora. Otišao sam do privida, prihvatio činjenicu da je taj privid na neki način zapravo stvaran, a zatim prošao kroz njega te prešao na drugu stranu. Valjda nikada u životu nisam bio toliko zadovoljan kao tijekom deset godina koje su zatim uslijedile. Moje kćeri Fay i Beatrice sretno su se udale te ubrzo rodile svaka po dvoje djece, nad kojima sam bdio od trenutka kada su se rodila. Nema sumnje da su me upravo moja unučad oslobodila straha od smrti. Izvršio sam svoju biološku dužnost i obavio najvažniji zadatak na popisu genetskih obveza. Sin mi je i dalje nepokolebljivi neženja, sretan sa svojim računalima, vikend-šetnjama i kriglama svijetlog piva.

Imao sam sreće upoznati dvojicu kolega pisaca i njihove osebujne supruge, s kojima Claire i ja veoma često objedujemo. I Iain Sinclair i Will Self znatno su mlađi od mene, no jaz godina koje nas dijele ispunjavamo zajedničkim zanosom i zanimanjem za svijet onkraj londonske književne scene. Sinclair je pjesnik i hipnotizer koji svojim junačkim šetnjama okolicom Londona postavlja silnike imaginacije, pronalazi poveznice između templarskih crkava i arhaičnih duhova istočnog Londona i Thames Gatewaya. On je Odisej autoputa M25, pješice je obišao svih njegovih 120 milja kad se išao pokloniti bolnicama u kojima su bili zbrinuti oboljeli od groznica 19. stoljeća, ali i grobljima zagonetnih župnih crkava. Will Self je drugi krajnje dojmljivi pisac, visok gotovo dva metra i petnaest centimetara, obuzet neprestanim čuđenjem visoka čovjeka kojemu je neshvatljiv taj prozaični svijet daleko ispod njega. Obilno je velikodušan u mislima i riječima dok s najviših polica svoga uma skida uvijek nove zamisli, a zatim ih nakićene riječima stavlja pred ljude. I Sinclair i Self imaju originalan stav prema svijetu i nikada ih nisam čuo da posežu za bilo kakvom otrcanom frazom ili općim mjestom, bilo u nekoj od njihovih blistavih knjiga koje sam pročitao, bilo tijekom zajedničkih objeda.

Još uvijek mislim na Šangaj, no sada znam da grad prolazi kroz još jednu od svojih beskrajnih mijena. U sjećanje mi se, međutim, urezao prizor starca koji je sjedio za malenim stolcem ispred ulaza u hotel Cathay. Činilo se kako nema ništa za prodati, pa nisam mogao ne pomisliti na jednog drugog starca, onog koji je pod snježnim pokrivačem čučao u aveniji Amherst. Ovaj se starac, međutim, doimao samouvjereno. Iz malene je porculanske zdjelice štapićima grabio skromnu porciju riže iz koje je virio jedan jedini list kupusa. Bio je vrlo star, pa sam se pitao nije li mu to možda i posljednji obrok. No tada sam spustio pogled i pogledao stolac, shvatio zašto je tako samouvjeren. Okrenuti prema turistima i zaposlenicima lokalnih tvrtki, na stolcu su bili omoti triju videokaseta s filmovima Arnolda Schwarzeneggera koje su hongkonški distributeri preveli na kineski.

Povratak kući (2007.) U lipnju 2006., nakon godine provedene u boli i nelagodi koje sam pripisivao artritisu, specijalist me izvijestio da bolujem od uznapredovanog raka prostate koji se već proširio na kralježnicu i rebra. Začuđujuće je bilo to što je jedini dio moje anatomije koji mi nije stvarao bol bila upravo moja prostata, polazišna točka cjelokupne bolesti. Magnetna rezonancija, neugodan proces tijekom kojeg čovjek leži u ozvučenom lijesu, nije ostavila mjesta sumnji. Rak koji se pojavio u prostati izvršio je invaziju na moje kosti. Skrb o meni preuzeo je profesor Jonathan Waxman iz Centra za rak bolnice Hammersmith u zapadnom Londonu. Profesor Waxman vodeći je engleski stručnjak za rak prostate, a upravo mi je on pružio ruku spasa u trenutku kada sam već bio potpuno iscrpljen od povremenih nasrtaja boli te straha od smrti, koji mi je potpuno ispraznio glavu. Jonathan je bio taj koji me je uspio uvjeriti da će me bol napustiti samo nekoliko tjedana nakon početka terapije, te da ću nakon toga ponovno moći biti sličan svom starom „ja". To se pokazalo točnim, pa sam se, izuzmemo li nekoliko manjih pogoršanja, proteklu godinu osjećao iznimno dobro, toliko dobro da sam ponovno mogao raditi i uživati u odlascima u restorane u društvu prijatelja i obitelji. Jonathan je u svakom trenutku bio savršeno iskren, nije ostavljao mjesta iluzijama vezanima za moj konačni kraj. Poticao me, međutim, da vodim što normalniji život, a pružio mi je i podršku kada sam mu početkom 2007. izjavio da bih volio napisati autobiografiju. Upravo mi se zahvaljujući Jonathanu Waxmanu javila želja da napišem ovu knjigu. Jonathan je krajnje inteligentan, produhovljen i uvijek blag čovjek koji ima rijetku sposobnost da terapiju sagleda i iz pacijentova kuta. Vrlo sam zahvalan što ću posljednje trenutke provesti prepušten brizi tog produhovljenog i dobrohotnog liječnika. Shepperton, rujan 2007.

[1] [2]

RAF - Royal Air Force (Kraljevske zračne snage), op. prev RCAF - Royal Canadian Air Force (Kanadske kraljevske zračne snage), op. prev.