Crvenkapa Braca Grim

Vozdrica Maloj Raji, Ovu bajku mo`ete {tampati na svom {tampa~u, pa stranice izre`ite po linijama sa strane i u sredini, a zatim uzmite jedan mali foto-album, znate onaj sa plasti~nim folijama za 24 fotkice 4x6”, i u njega slo`ite izrezane stranice ove bajke, i eto. Mo`ete ovu bajku ~itati i u kreveti}u :-) Do slijede}eg bajkanja ]ao od Nea.

Bila jednom jedna lijepa djevoj~ica. Baka joj od bar{una crvenog kapicu napravila. Dijete je od radosti i ljubavi stalno noslilo pa su je Crvenkapicom prozvali.

Crvenkapica je sa mamom `ivjela u ku}i pored velike {ume, a na drugom kraju {ume u maloj usamljenoj ku}i stanovala je baka. Jedno jutro majka re~e Crvenkapici: “Baka se razboljela. Sama je i le`i. Odnesi joj ko{aricu sa hranom i popri~aj malo sa bakom. Budi dobra. Ne {etaj po {umi, ne zaviruj baki po ku}i i do|i do ve~ere.” ”Ne brini maj~ice. Bi}u dobra i sve }u uraditi kako si mi kazala.”, nasmija se Crvenkapica, uze korpu sa jelom i krenu u {umu. U {umi je bilo svijetlo i mirno. A do bakine ku}e daleko. Odjedanput pred Crvenkapicu stupi vuk. “Haaam. Hehehehe. M-mmm-mmmmm.”

“Idem baki.”, odgovori Crvenkapica. “Mmmmm-mmm-hmhmhm-mmm. Aaaaa {ta to nosi{ u korpici?”, raspitivao se vuk.

Djevoj~ica nije znala da je to zla opasna zvijer, pa mu bez imalo straha odvrati pozdrav.

Ne sumnjaju}i ni{ta, Crvenkapica ispri~a da je baka bolesna i da joj nosi vina i kola~a da se okrijepi i oja~a.

“Hihihiiii. Aaaaaeeeemmmm. Kuda ide{ tako rano?” upita je umiljato vuk.

“Aaaahhhhmmmm njammm njam,njam gdje stanuje tvoja baka?”

Crvenkapica

2

Crvenkapica

3

“Na kraju {ume, ispod tri hrasta, uz lijeskovu `ivicu. Nije je te{ko na}i.”, mirno je pripovijedalo dijete. Smi{ljaju}i zlo, vuk je mirno i{ao uz djevoj~icu, a onda joj re~e:

A vuk se dade u trk, pre~icom, po`uri bakinoj ku}i. Kad sti`e tamo, sav zadihan, on proviri kroz prozor. Pa kad vidje da je starica sama u ku}i zakuca na vrata. Kuc. Kuc. Kuc.

“Mmmmm-mmmm-mmm pogledaj Crvenkapice ovo divno cvije}e, poslu{aj ptice. Za{to `uri{? Mmmm-mmm sti}i }e{ i do bake. Hooo Odmori se, u`ivaj.”

“Ko jeee?”, javi se baka s postelje.

Crvenkapica podi`e glavu, pogleda oko sebe i pomisli:

“Pritisni samo kvaku. Vrata nisu zaklju~ana.”, progovori baka.

“Zaista je lijepo. Znam da je baka bolesna i sama, ubra}u joj koji stru~ak cvije}a, neka se raduje, neka i njoj bude mirisno i radosno. A jo{ je i rano, pa se mogu malo zadr`ati.”

Kad vuk to ~u, naglo otvori vrata i sko~i na upla{enu staricu, i proguta je.

I Crvenkapica, zaboravljaju}i na obe}anje koje je dala majci, odskakuta sa staze u {umu i po~ne brati cvije}e. Kako bi koji cvijet ubrala, u~inilo bi joj se da je onaj drugi ljep{i, potr~ala bi za njim i tako zagazila sve dublje u {umu.

Crvenkapica

4

“Ja sam. Crvenkapicaaa.”, utanji vuk glasom. “Nosim ti bakice, hihihi, malo kola~a. Otvori mi.”

Zatim, obu~e njene haljne, stavi na glavu njenu kapu, legne u krevet i povu~e prekriva~ sve do nju{ke, kako ga Crvenkapica ne bi odmah prepoznala. I stade ~ekati. A Crvenkapica je tr~ala za cvije}em, i kad ga je nabrala toliko da ga gotovo vi{e nije mogla nositi, sjeti se bake i krene prema njenoj ku}i. Crvenkapica

5

[uma je bivala sve gu{}a, korijenje drve}a smetalo nozi da ide br`e, nestade i sun~eve svjetlosti, ptice za{utje{e. Crvenkapica osjeti strah i nemir u|e u njeno malo tijelo. Kad napokon izbi pred bakinu ku}icu, za~udi se otvorenim vratima.

“Dobro jutro.”, re~e dijete, pre|e preko praga i pri|e krevetu.

“Bako! Bakice!”, zvala je Crvenkapica, ali joj niko ne odgovori.

“Jao, bakice!”, uzviknu Crvenkapica. “Za{to ima{ tako velike u{i?”

Pred njom je le`ala njena baka sa kapicom navu~enom duboko na lice i njen izgled upla{i djevoj~icu.

“Da te bolje ~ujem.” “A za{to ima{ tako velike o~i?” “Da te bolje vidim.” “A za{to ima{ tako duga~ke ruke?” “Da te lak{ke zgrabim.” “A za{to su ti bakice, tako velika usta?” “Da te lak{e progutam, hihihih.”, uzviknu vuk, sko~i iz postelje i proguta malu Crvenkapicu. Zatim sit i zadovoljan, le`e opet u bakinu postelju. Crvenkapica

6

Crvenkapica

7

“Hehehehe he he hmmm mmm mmm.” Vuk je spavao je i glasno hrkao. Pored bakine ku}e prolazio je lovac. I kad je ~uo vukovo glasno hrkanje, upla{io se da se starici nije {ta desilo i brzo u{ao u ku}icu. Na svoje veliko iznena|enje, u bakinom krevetu vidio je - vuka. Iako je imao spremnu i napunjenu pu{ku, nije pucao. Uzeo je velike makaze i cak-cak, po vukovom stomaku. Odatle prva isko~i Crvenkapica. “Huuuuh. Kako me je bilo strah. Uhhh. U vukovom stomaku je sami mrak.” Zatim lovac izvu~e baku, koja je jedva disala od straha i uzbu|enja. Onda su vukov stomak napunili kamenjem i ~ekali da se vuk probudi. I nisu dugo ~ekali.

kola~a, popila ~a{u vina, pa se brzo oporavila. A Crvenkapica je razmi{ljala:

A kad ovaj ugleda lovca i pu{ku, htjede pobje}i, ali nije stigao dalje od praga. Tu uginu, {to od straha,. {to od kamenja koga mu je bio pun trbuh.

“Dok sam `iva, ne}u vi{e skretati s puta, i sama tr~ati po {umi.” I vratila se ku}i.

Tako sad svi bili zadovoljni. Lovac je vuku oderao ko`u i s njom oti{ao ku}i. Baka je pojela ne{to

Tamo je ~ekala majka, i nije se ljutila na svoje dijete. Znala je da njena Crvenkapica sada zna i {ta je vuk i {ta {uma i {ta put kojim treba i}i.

Crvenkapica

8

Crvenkapica

9