Cronin J. Archibald - Tri Ljubavi

Dječak je bio dobro razvijen za svoje godine, tako je mislila često. Vjerojatno da bi »nježan« bila prava riječ. Imao je smeđu kosu i svijetle kestenjaste oči svoga oca. Ostali dječaci? Svakako, i oni su imali svojih prednosti ali ne takvih kao Petar! »Smijem li se ići špekulati?« zapita je iskreno. »Špekulati?« ponovi ona s pravom nevjericom. »Odakle ti špekule?« On se isceri, tako da su mu se među zubima, koja su rasli, mogle vidjeti rupe, i ovo cerenje zaboli Lucy; zatim sklopi vjeđe, na kojima su se trepavice svojom tamnom bojom izdvajale od obraza, svježih poput voća. »No«, reče zamišljeno, dok je vrhom cipele lupkao o zid. »Oni su se tek danas počeli špekulati, a ja sam ove svoje špekule pozajmio od jednog dječaka, da bih s njfirna mogao igrati, znaš, i dobio sam — tada sam mu vratio, znaš. Razumiješ li sada, majko, što se dogodilo?« »Ah, naravno«, odgovori ona, stežući drhtaj usana. On stavi ruke na leđa, izbaci trbuh d malo rašiiti noge, da je može bolje gledati. »Zar to nije bilo sasvim pošteno?« poče škiljeći. »Tako se to radi — bar sam ja to tako radio. Dobio sam petnaest špekula za svoj lončić.« Prije nekog vremena izmamio je od Lucije lončić s metalnim poklopcem i u njemu je, sa škrtom brižljivošću, krio sve svoje manje blago. »Ako me pustiš da igram, možda ću dobiti jioš više.« »Dakle«, reče ona zamišljeno, presudnim tonom, kojfi. je otklanjao svaki otpor. »Držim, da najprije moramo popiti čaj. Tvoj otac može doći svakoga časa.« »Ah!« odgovori jioj duboko zamišljen, kao da ga je ona potakla na povjerljivost; zatim mišljaše glasno: »Htio bih znati, hoće li mi šta donijeti. Možda, to ti ja kažem!« »U svatom slučaju, potrči unutra i operi ruke.« A da bi dokazala, da može biti i stroga — za njegovo dobro — dodade: »Izgledaju ti upravo strašno.« »Znaš«, izjavi, dok je promatrao tamne zglobove i pruge na znojnim i prljavim dlanovima. »Kada čovjek radli na »Eagleu!« I to pletenje — nazdravlje!« Zašuti, zatim iznenada počne zviždati, okrene se i ode kroz vrt. 11Kad je djiečak ušao u kuću, Lucy skide pogled s njega i upravi ga prema cesti, koja je vodila do grada. I dalje je čekala, da joj se pojavi muž. To se i dogodilo trenutak kasnije. Bezbrižno se vukao prema njoj. To mu je bilo svojstveno, taj nemarni hod. Ona nenamjerno istisne jezikom tih zvuk, napola izraz sklonosti, napola nestrpljivosti; nagonski iznenada dođe vezom naišli do spoznaje, kako je to dobar brak.

»Zaista«, mišljaše ona, potvrđujući nijemo sama sebi, kako odgovaraju jedno drugome. »Sasvim je dobro, što sam uzela Franka u svoje ruke.« Mislila je o svojoj današnjoj sreći, i mislimai se bacila više godina unatrag, do njihova suđenog prvog susreta. Kako se ono zvala kuća? Da! »The Kyle«. — Vlasnici: gospođice Roy. Nikada ne će zaboraviti to ime, također ni gospođicu Saru Roy, sestru vlasnice, koja je upravljala pansionom i kojia nije imala ništa s kuhinjom, već — dobro izvježbano oko i ukrućeno držanje — da bude na čelu »bogatog stola«, koja je — ova je fraza potjecala iz oglasa gospođice Sare u »Katoličkom trubaču« — »bila štićena od svećenika i cvijeta svjetovnjaka«. Richard i ona nisu se nikada slagali uslijed čudnoga nesklada — ili sklada — svojih naravi, iako su se trebali slagati, ostavši siročad. A tek kada joj je mali Moore počeo posvećivati pažnju! Kod ove uspomene gotovo se nasmiješi: Frank na četr-naestodnevnom dopustu, Frank, koji se kod stola za mučne »finese« ili nije brinuo ili nije znao za njih, Frank, duhom odsutan; »čovjek maslaca i jaja« — to bijahu Richardove riječi —, »koji joj se nastojao približiti!« Smiješno, upoznati muža u jednom pansionu, još k tome upravo u Ardbegu! Ne suviše otmjeno; štaviše — prilično prosto. A ipak su Frank i ona svojlim suprotnostima bili povezani — neodoljivo privučeni jedno drugome — i nije više bilo povlačenja. Oboje su prilično pocrvenjeli tog lijepog, tromog popodneva — isto takvog popodneva, kakvo je i ovo danas kad su se u šumi Cra'igmore suhe iglice ariša grijale u Lucijinim vlažnim dlanovima, a borovina puštala opojni miris smole. Pred njenim nogama pružao se luk zatona; okolo kroz paprat zujali su kukci; Lucijino je srce zvonilo blaženstvom sreće, burno, žarko i krotko. Mladi Moore tada nije bio tako nespretan kao za stolom! Richard je bio strog, neprijateljski raspoložen, ismijavao je njenu vezu s jednim malim trgovačkim putnikom. Da, iako je Moore bio iste vjere, koju je on mlako ispovijedao, ipak se nije sviđao Richardu: nitko i ništa, tako je rekao, sin Iraca, roditelja, koji su pobjegli od gladi iz zemlje; seljaka, tako je sumnjao, pobjeglih zbog dva slaba uroda krumpira, kada se od gladi polumrtvim ljudima bacala repa, a punila kola lešinama, koje su ležale na putu. Ti Irci, došli u Škotsku, da bi tu razvijali svoje plodno potomstvo, jedna hazardna rasa, iz koje su regrutirali svoj podmladak uglavnom nadničari i radništvo ili, u najboljem slučaju, činovnici konjske kladionice i gostioničari; jedna neželjena i gruba, neugodna rasa.

Nimalo ugodna slika za Richarda, koji se ponosio škotskim podrijetlom i plemenitom rnurravskom krvlju i koji je, slušajući jednu Evinu ćud, povezao svoje rodoslovlje s jednom pobočnom lozom Stuarta. Da, posljedica bijaše jasna, a kraj brz: Richard i Lucy su se, kao obično, posvadili. Kakva misao, da bi ona dala, da joj itko propiše izbor! Jednostavno su otišli, Frank i ona, onoga dana prtije devet godina. I tako je došlo, da sada ovdje stoji i čeka na vrtnim vratima, svijesna svoje sreće, čvrsto i ne stideći se, uvjerena u svoju ljubav. Došao je bliže. Mahala je rukom — nešto suzdržljivo, ali je ipak mahala; pokret, koji se sasvim jasno razlikovao od u ono vrtijeme propisanoga neupadljivoga ponašanja. Te godine, kada se crvena zastava još uvijek oprezno kretala cestom, obične žene nisu običavale pozdravljati svoje muževe na ovaj neskroman način. Mahati rukom nije bilo pristojno! A Frank joj je odgovarao, dižući ruku i tako potvrđujući to loše ponašanje. »Hej!« viknu ona smijući se, mnogo prije nego što je stigao. »Hej, ti!« Bio je visok, široko građen čovjek, od trideset godina i — nije bio dobro obučen. Držanja je bio nemarnoga, gotovo pogrbljen. Kosa mu je bila svijetlosmeđa, lice crvenkasto, oči neobično jasne, smeđe kao lješnjak, zubi izvanredno bijeli. Nešto mu je — tromi pokreti, lijen hod, ravnodušnost u pogledu, boja se spajala sa čudnom suzdržljivošću — davalo obilježje čudnovate osebujnosti, kao da nemarno procjenjuje svemir i konstatira, da zaslužuje samo nepovjerljivu ironiju. »Dolaziš kasnio!« reče mu veselo i puna zadovoljstva, i to više zbog njega nego zbog sebe, i jer na njemu nije bilo ni traga nezadovoljstva, koje mu je često pokrivalo čelo. »Već sam mislila, da si zakasnio na vlak u pola pet.« »Moore ne žakašnjava«, odvrati on prijateljski, »osim na molitve. Prepusti samo njemu, F. J. Mooreu!« »Jesi li mi zaboravio servijete?« zapita ga ona, dok su išli stazom. Način pitanja bio je osobit. On pogleda sa strane, nešto manje samosvijesno, trljajući obraz lagano rukom. »To je zaista nježno od tebe, Frank«, predbaci mu ona.. To mu je bilo svojstveno, da zaboravi. Sam je rekao, da će danas proći pored Gowa. Kod Gowa u Glasgowu, kojli je u porodici Moore bi© priznat kao uzor velike trgovine: kad je nešto stiglo od ,Gowa, zaista je bilo dobro. Sve je u vili, od klavira do kuhinjskog sita, bilo kupljeno za gotov novac kod svemoćnoga gospodina Gowa. »Jednu kutiju sardina«, odgovori ona lagano, »mogu ti donijeti slijedećeg petka, da popravim današnju zaboravnost.« Njene usne zadrhtaše; no ipak

— zaista, ona je željela te servijete, a on ih je zaboravljao kroz čitav tjedan dana, ali to mu je bilo slično: on je bio u stanju da sve zaboravti •— njen rođendan, Petrov, svoj vlastiti — da, više no j'ednom priznao je, da nema u glavi taj važni datum. »Sasvim bez mesa«, uvjeravaše je on ozbiljno. »Otposlane su svima pobožnim društvima. Moj dragi brat Edward ih preporučuje. Ne možeš naći grijeha u kutiji.« Ona zatrese glavom i nasmije se preko volje. »To je tvoje današnje raspoloženje?« reče. Ušli su u malu blagovaonicu, koja je bila u prizemlju kuće između dnevne sobe i kuhinje u ravnom nizu soba — nikakve raznolikosti nije bilo u arhitekturo, »vile«! i kada je Petar na majčinu zapovijed zazvonio, sjeli su sve troje, da piju čaj. »Što je danas bilo?« upita Moore, pošto jte Netta s lupom završila posao, u kome se pojavila poput vjetra, a povukla kao slika nezavisnostti. »Koliko mrtvih od jutros?« »Sve po starom«, odvrati ona mirno, dok mu je pružala prženi kruh. »Osim da tvoj sin sada zgrće špekule.« Mooreov se pogled časak zadrža na dječaku, koji se cerio. »Pravi lihvar, ovaj deran«, mrmljao je, okrenut jajima. »Ja sam se prije podne srela u gradu s gospođicom Hocking«, nastavi Lucy. Mjerio ju je preko ruba šalice — obično se kod stola držao nagnut naprijed — i reče rugajući se prijateljski: »Draga Pinkie! A što je rekla u svoju obranu?« Znajući njegovoi raspoloženje, ona blagonaklono zatrese glavom i ne odgovori mu. »Smiješna osoba.« Nije popuštao. »Ima fantastičan broj cipele. I nije sasvim ravna U glavi, sirota Pinkie.« Umišljenim je glasom intonirao: »Aleluja! Pinkie, samo ti, da! Ona je sigurno šašava.« Popio je ostatak čaja i značajno dodao: »Sto manje imamo pošla s ovima1 ovdje, to bolje. Samo mjesto je po mome srcu ...« »Ti si opet smiješan, Frank — kao obično«, o'dvrati ona mirno. U tom trenutku oštro zazvoni zvono kućnih vrata, tako da Petar poviče: »Pošta!« Na jedan majčin mig skliznu sa stolice i potrča u predsoblje. Vrati se s pismom i izrazom svijesne odgovornosti, ponosito poviče: »Za tebe, majko!« Lucy uze pismo i poče ispitujućim čelom i hladnom, nešto pognutom glavom gledati četverokutni omot, rukopis adrese, preko crvene marke zamrljani žig pošte. Zatim pažljivo otvori

omot nožem. »To sam i mislila«, primijeti mirno. Izraz lakog nezadovoljstva širio se Mooreovim licem. Izvadi iz džepa čaftkalicu od pera, uvali se u stolicu i gledaše je kako lagano Oita pismo. »Po svoj prilici od Edwarda«, reče rugajući se još prije nego što je završila s čitanjem, misleći na njenoga najredov-nijega dopisnika. »Što sada leži na srcu njegovoj svetosti? Da li naše duše ili njegova) jetra?« Ona ne odgovori; da, kako je sjedila, napetoga pogleda i nijemo mičući usnama, nije ga uopće čula. Kad god je Lucy čitala, njena je zadubljenost bila neograničena. »No?« navaljivaše on. »Ima li gospođica O'Regan mums ili što je?« Kod te asocijacije — poznavao je domaćicu starica E'dwar-da, znao je iz tužnog iskustva o mumsu — Petar se nasmije. Ali pismo nije bilo od Edwarda. »Pismo je od Ane«, napokon reče Lucy, ostavljajući pismo i pogledavši veselo. »Ona dolazi ovamo. Joe će je dovesti slijedećega četvrtka iz Levenforda«. »Ana!« povika Moore zlovoljno, potpuno promijenjenim glasom. Bacd list, koji je nabrzo preletio. »Ana dolazi! Zašto si je, za ime bložje, zvala?« Ona nabra čelo. Kakvo ponašanje — i još pred djetetom! »Ti zaboravljaš, da je ona tvoja sestrična«, reče ona. »To je sasvim obična pristojnost :— zakon gostoljublja, da dođe ovamo na tjedan dana.« »Gostoljubivost! Mnoge neugodnosti ni za što, to hoćeš reći!« »Dragi moj Frank«, usprotivi se ona neopozivom logikom, »da li je bilo toliko mnogo neugodnosti za Anu i njezina oca, kada si morao ići u Belfast, a oni su tii pružila gostoprimstvo? I još k tome duže od tri mjeseca!« »Bio sam tamo poslovno — zato sam upravo morao kod njih ostati«, odgovori on nemirno. »Ja ti kažem, da ne ću, da mi Ana smeta.« »Ali, ja hoću da ona meni smeta«, odvrati ona sačuvavši svoj mir nasuprot njegovoj krajnjoj nerazumnosti. »Misli na to, da ja uopće još nisam vidjela Anu. Želim je upoznati.« »Doda vola poznanstvo«, reče on srdito. »Ne želim je u svojoj kući ili, iskreno rečeno1, ne želim nikoga od cijele bande.« Tim je riječima okarakterizirao svoju rodbinu. Ona nabra čelo. Da, to je bila jedna njegova osobina, njenom ljubaznom načinu tako suprotna strast, ljudima se sklanjati s puta, odvojeno se držati, ostati dalek vlastitim rođacima — i to je Luciju uvijek ljutilo. U jednom nehotičnom ispadu žive ćudi reče ljutito:

»Bože! Što će nam to škoditi, da Ana bude ovdje? Ti svoje uvijek ponizuješ — čak i vlastitu braću. Edwardu se rugaš, jer je svećenik, Joe nije kod tebe u milosti, jer vodi gostionicu. A sada je Ana na redu!« »Svećenik i gostioničar«, odgovori on namrgođeno. »Divan par. Što su oni ikada za mene učinili, ili bilo za koga? Kažem ti još jednom, da ne ću Anu ovdje!« »Zašto ne ćeš, da ona dođe?« »Jednostavno ne želim, da ona dođe ovamo.» »Da li si ti sam tako savršen, da sebi možeš dopustliti da zauzmeš takvo stanovište?« »Ipak treba da znaš. Ti si se udala za mene, zar ne?« odvrati on bez osjećaja. Ona se ugrize za uzdrhtalu ljutu donju usnu i osjeti oblak, koji se spustio kao teret ti malu suncem obasjanu sobu — samo zato, što je pismonoša banuo na vrata s pismom neke sestrične. I zaista, što je Lucy zapravo učinila? Pozvala je njegovu sestričnu Anu Galton, da bude bod njih nekoliko dana. Zar je to bio neoprostiv grijeh. Ana, »rođena i odgojena« u Levenfordu, preselila se prije deset godina sa svojim ocem u Irsku. Ovarj, suvlasnik firme Lennox & Galton — firme, kod koje je Frank radio----naselilo se tada u Belfastu, da vodi izvozni odjel firme. Sada je stari Galton bio pokojnik; Ana, koja se povratila, da bi s Lennoxom riješila ostavštinu, nije imala neprirodnu zamisao, da posjeti svoju rodbinu. To je bilo sasvim jasno, poslije toliko godina, poslije tako duge odsutnosti! Gotovo četrnaest dana bila je kod Joea u Levenfordu; po svoj će prilici ićfi poslije Edwardu u Poort Doran; zar Mije bito potpuno nemoguće, da ne dođe ovamo, u Ardfillan? To je bila stvar društvene pristojnosti. Da, još Više nego to, jer kada je Frank prije pet godina morao otputovati u Belfast, radi bolesti staroga Galtona — bio je to prvti napad smrtonosne srčane bolesti, bolesti, koja ga je konačno uništila — i radi preuzimanja zastupništva, bio je više od tri mjeseca kod svoje sestrične sjajno opskrbljen. To je za Luciju bilo veliko olakšanje, taj osjećaj, da zna, da je Frank opskrbljen, jer ga je poznavala, jer je znala, kako ga je lako prevariti, i još k tome vlažni kreveti, loša hrana, hotelska posluga bez ljubavi, ukratko sve nedaće, koje su mogle pro-izaći od rastanka s njom. A ipak, sada je Frank sjedio ovdje i bunio se, da vrati gostoprimstvo, gostoprimstvo, koje je Lucy pružala kao uzdarje. Već sama takva pomisao bud'ila je njen gnjev; svladavajući se stisnu usne i proguta bijesne riječi, koje su joj već bile na jeziku.

Časak je vladala tišina, zatim se Moore polako diže, lako osramoćena izraza, izvadi iz džepa zeleni! kartonski zamotak i zapali cigaretu. Spusti noge na obojenu ovčju kožu, prisloni leđa na mramorni kamin, uvuče jiedan dim i iskosa samopouzdano promatraše svoju ženu. »Danas smo imali malKi vihor«, reče prilično glupo. To je upravo bila isprika. Ona se otvoreno nasmlija i među njima se obnovi stara struja osjećaja. Prelazeći i izbjegavajući predmet svađe, ona mu reče: »O tome ću morati govoriti nekoliko rtiječi s gospodinom Lennoxom. I to odmah!« »Kako ti to misliš?« zapita on iznenađen. »Već ćeš vidjeti!« I ona na sebi svojstven način samo-svijesno kimnu glavom. »Slijedećeg ću ga tjedna pozvati na večeru.« Ne odgavaraijiući buljio je u nju, dok je ona ustala i počela spremati stol; tada njegov pogled pođe neprimjetno kroz prozor. Bila je oseka, na tvrdom suhom pijesku igrala su se djeca. Loptanje! Petar se izvukao, da im se priključi, i trčeći u hladnoću večeri nosio- je svoj tanki, >ailli prodorni glas. Moore je to dokono gledao: što da zapravo' počne s jednim siinom? I sam se loptao, dok je bio mališan, a sada...! Čudnovato, kako su stvari išle... kako su se samo jednostavno dogodile! I Ana će doći1... bila je nevesela misao. Nije je želio u svojoj kućti. Ipak je to bilo1 lijepo veće. Kako bi bilo ići u vrt i strići travu? Zatim je dalje mislio, ne će ipak to raditi. Sutra možda. Sutra — bila je velika riječ kod Moorea. Lijeno sjede na otoman do prozora; opet se pojavi, zeleni zamotak; zapali novu cigaretu i pusti dim kroz nos. Gledajući u užareni vrh cigarete, pr'imijeti: »Lennox zaista! hoće da provede tu stvar.« Ona zastade u raspremanju stola i razmisli o ovome saopćenju, o čijoj je suštini bila točno obaviještena. Radi se o tome, da firma — bila je Usta kao i ona prije osam godina, samo je Lennox bio sada jedini vlasnik — jedna trgovačka kuća, koja je uvozila irske proizvode, odluči da proširi poslovanje nai uvoz margarina, novog sintetičnog proizvoda tiz Holandije. Odvratna riječ! Još odvratnija stvar! Ipak Lucy ne odstupaše od svog plana, usprkos bezvrijednosti tog novog nadomjestka maslacu. Dovoljno, da je Lennox namjeravao držati korak s hodom vremena i proširiti svoj mali posao. Ona se veselila proširenju, jer je imala svoje planove za Franka u tom smjeru. Bilo je doba, da i on napreduje, a ona će biti tajni poticatelj njegova napretka. Nije polagala računa o sadašnjem položaju — možda zato, što nije htjela; dosta da je Frank bio »kod« Lennox & Gal tona; taj je izraz ugodno uključivao povjerenje i neophodnost, a k tome je dolazila dosta pristojna plaća. Ipak, usprkos svemu njenom lijepom opisivanju, njegovo je mjesto

bilo, hladno rečeno, samo mjesto maloga trgovačkog putnika! To nije bilo pravo. To nije bilo ni pravedno! Ona je htjela za njega nešto bolje, nešto daleko važnije od toga. Imala je žarku želju, da oin »napreduje«, i već je u svojoj revnosti stvorila plan. O tome je govorila Franku, ali je znala, da je on izbjegavao taj razgovor, pod izgovorom da će razmfisliti. »Naravno da ću se za to pobrinuti. Ima vremena«,, talka je stalno govorio; ili jjoj je rekao dobro odigranom iskre-nošću: »Sutra ću govoriti sa L.«. Ali ion se nije za to pobrinuo; a bila je sigurna, da on to nije ni spomenuo pred Lennoxom, usprkos mnogo pomavljanom uvjerenju, da je »staroga imao u džepu«. To "je bilo oMčno kod Franka; kako se često uzrujavala zbog njegove neodlučnosti. Ali mu sada sa zamišljenim pogledom reče: »Možda ćemo time izgraditi našu sreću, Frank. Ne da ja do toga mnogo držim...« Sakrila je svoju želju, sjenom ironije. »Maslac je nezamjenljiv. Ja to ne bih htjela IJmati u. svojoj kući.« »Ipak je mudra zamisao —a i jeftino je.« Nije mogao dati jiasnijih dokaza za uspjeh nove robe. »Lennox ima dosta širok krug kupaca. Mislim, da bih to mogao prodavaffi za njega.« Zijevnu. »Sasvim bih rado umro bogat — ako me prije ne objese. Moglo bi se oboje sjediniti. Miilijunašev posljednji govor s optuženičke klupe. »Srdačna ljubljena braćo, nevin sam čovjek. Nikada nisam ništa učinio, već sam sam» razderao svoje škapulare.« Opet je zapao u šutnju i gledao kroz prozor na obalu, kojom je upravo išla Netta, da zovne Petra, koji je trebao ići spavati. Sada je igrala posljednji čin ove svakovečernje pantomime i divlje je gonila dječaka prema vratima vrta. Kad je čula korake po pošljunčanoj stazi, Lucy izađe dz sobe,, noseći pun poslužavnik. Moore je tiho sjedio; svome sinu, koji uđe znojna i užarena lica, reče laku, noć; zatim stade čekati. Bilo mu je lako to čekanje, bilo je svojstveno njegovu karakteru. Stalno se činilo, da nešto očekuje — malo nervozan, malo ljutit, kao da je predosjećao neku nesreću, koja će jednog dana pasti na njega. Zbog ove njegove sklonosti Lucy je kojiput upitno tresla glavom, jer u svojoj bezgraničnoj energija nije mogla razumjeti taj njegov izgled. Često je željela da bude življi, manje ravnodušan prema sitnicama života. Doista, nije bilo sumnje u njegovu indolenciju, kao ni u njegovu mrzovoljnost, skepticizam i slabost — sve u svemu bio je čudan; ipak i usprkos svemu tomv nije bio bez neke darovitosti. Tako je, na primjer, mogao s jabuke oguliti koru u dugačku i neobično tanku traku, i to nepovrajeđenu; znao je od vrbe savršeno izrezati sviralu; umio je na obali Ardmorea pronaćti školjke i tu ih na mjestu peći, tako da bi i pustinjak došao u iskušenje. Na svoj je način bio nedostižan u baratanju čačkalicom

— čačkalica od guščjega pera zamišljeno je virila iz njegovih usana. Povremeno je pokazivao i osobit humor. Kada su ljudS, kako je to često bivalo, zapažali, da ima sjajlne i dobre zube, obično je ozbiljno odgovarao': »To dolazi od toga, što sam ih u mladosti čistio repom.« I onda: tko je osim Moorea mogao, sa ženom u najboljoj nedjeljnoj haljini, statli na dornak svoje kuće i zatražiti od staroga Bowiea, da mu pokaže put do nje? »Oprostite, gospodine Bowie,« pitao bi uljudno i ozbiljno," »da li biste nam mogli reći, gdje stanuje gospodin Moore?« Kada bi zapanjeni starac — bilo mu je se'damdeset i bio je sklon udaru kapi — digao kostoboljiom iskrivljeni prst i pokazao, Moore bi ovo primio s istom ozbiljnošću. »Najljepša hvala, gospodine Bowie. Hoćete li primiti ovo?« Izvadio1 bi kutiju šibica iz džepa i obdario ukočenoga starca jednom jedinom šibicom. Zatim M lijeno otišao dalje, visoko uzdignute glave i zviždučući »Boyne Water«. Lucy je bila bijesna. Ali, čini se, takav je bio Moore. Rijetko kada bio je tako veseo; inače je imao opasnije napade sjete, za vrijeme kojih je nepomično čučao kraj vatre, opuštene donje usne, jadan, buljeći tamnim očima u plamen. 20 Imao je malo smisla za prijateljstvo, a malobrojne prijatelje tražio je na najčudnijim mjestima. Njima pripadahu: lovac kunića iz šume Gielston, jedan drumski radnik, koji je u okolini Pointa tucao kamen; također stari Bowie, koga je nazivao Starim pomorcem1 i kame je često prijetio, da će ga naučiti vještini pletenja. On nije ništa znao o pletenju — aM takav vam je Moore bio. F. J. Moore, besposličar, sanjar, tvorac velikih svirala, nad kojim je stalno lebdio neki neopisivi predosjećaj nesreće, osjećaj, koji ga je često gonio da zlovoljno kaže: »Sa mnom će se zlo svršiti. Ako ne postanem lord, objesit će me. Sasvim sigurno.« Dok je on ovdje sjedio tako udobno, Lucy se vrati. Živahno uze svoj vez, crnu satensku jastučnicu s uzorkom cvjetova li lukova, i sjede na otoman kraj! Franka. »No,« zapita ona ljubazno, »što piše u novinama? Mogao bi bar svojoj jadnoj ženi reći, što ima nova danas.« Nevoljko uze večernji list i preletje vijesti; listovi su šuškali, dok ih je okretao li opet listao, tražeći štogod više nego beznačajno. Koji put bi pročitao neku vijest i dodao svoje primjedbe redovito prožete skeptičnom mudrošću.o »Vjeruj, ako hoćeš«, kazivalo je njegovo držanje, lili: »Ti znaš, što se sve piskara u novinama«; ipak je rado slušao njeno mišljenje —- a on ga je tražio. Na njenu molbu pročitao joj je kratak članak o posljednjoj modi, nju su zanimale haljine — možda neumjesno, kako je

povremeno tvrdio; ona je pažljivo slušala, čak je prestala raditi i kimnula jednom ili dvaput. Napokon su novine bile iscrpljene, pusti ih da padnu kao zgužvana gomila. »Uzmi knjigu«, predloži ona poslije nekoliko časaka, dok je zubima prekinula kraj svile i udjenula konac u iglu. On nije mnogo mario za knjige; od vremena do vremena rado je uzimao tjednik. Najčešće je čitao »Photo-bits«, ne radi čega drugoga, već da katkada može naći šalu za svoju mušteriju. Ali je Lucy stvar uzela čvrsto u svoje ruke, kada joj je jednoga dana dotrčao Petar s listom u ruci i pitao, kakve su to »Dame s ispunjenim listovima«. Moore je stavio ruke pod glavu i legao natrag na glatki jastuk. 1 t. j. The Ancient Mariner, prema poemi S. Coleridgea. 21»Lakše je ništa ne raditi«, reče. »Smirit ću se na čas«. Tu je sjedio i gledao u nju, dok se u sobu lagano uvlačio sumrak, i ma njegovu je licu, dok je tama rasla, tinjala topla svijest, da je ona tu blizu. Napokon ona lagano uskiikne: »Više ništa ne vidim«, reče smiješeći mu se — u tamnoj je prostoriji ovaj smiješak očaravao. »Moram upaliti svjetiljku.« »A zašto bi nam trebala svjetiljka?« upita on važno. »Za šivenje, naravno.« »Ah! Za danas si dosta šila.« Da je zadrži, njegova se ruka ispruži, skliznu oko njenih pleća, privuče je. Bogato rađena jastučnica neopaženo pade s njezina krila; ona se pasivno i zadovoljno nasloni na njega. Da, bila je zadovoljna. Nije poricala svoju sreću; čak joj! nije nedostajala ni skromna vjera u budućnost. I, ah!, tako je voljela Franka. Tako su ležali nekoliko časaka, dok je i posljednja blijeda svjetlost sumraka nestala iz sobe. Tada osjeti, kako se njegova ruka kreće pod njenim prslučićem, blago i mlilujući. Bio je to znak, mali tajni znak, koji su oni uveli. Grudi su joj se dizale i spuštale, toplo priljubljujući se uz njega, i ona se u mraku opet smješkala; poznavala je ovo njegovo raspoloženje! I to je bilo tako svojstveno Franku, da joj se približi ovako neočekivano, na taj spontani način. I ona gunđaše izazivajući, dok je njezlin dah prelazio preko njegova lica. »Morat ćeš biti pristojniji, znaš, kad bude Ana ovdje!« On kao da htjede nešto reći, ali ne reče. A zatim nije više imao prilike da govori, jer ona odjednom pritisne tople usne na njegov obraz. »Ja te ljubim, Frank«, prošapta. »Ti to i sam znaš.« II U četvrtak u pola šest stadoše nakon elegantnog zaokreta pred kućom Joeova duga kola iz Levenforda, sa samim Jo-sefom, njegovom sestrom

Polly i Anom s njen&m stvarima. Taj zaokret bio je opravdan, bio je sjajan, jer je Joe sjedio na boku. Svojim masivnim tijelom siđe Joe s kola, pobrinu se za zamoreno kljuse jednim dobročinitelj skini udarcem po sapima, koje se isparavahu, li odade konju priznanje pucnuvši jezikom. Njegovo držanje prema konju pokazivaše bogato iskustvo. Joe je uopće u svemu bio vrlo stručan; nije bilo ničega, što velliiki Joe ne bi znao! Sjajno sveznanje kod čovjeka, koji nije ništa čitao, kojti je s mukom pisao svoje ime, a s dobrodušnim prezirom zloupotrebljavao kraljičin engleski jezik. Kako se sam izrazio, sve mu je »lako padalo«; nije bilo ni čudo: bio je —• opet njegov 'izraz govora — »tako zgodan momak«. Da, on je bio gostioničar, prodavao je alkoholna pića, on je štoviše u potaji bio i neka vrsta konjske kladionice. No čega ima u tome? Znalo se, da on, na vrlo pristojan način, čuva svoje mušterije od opasnlih sklonosti mudro miješajući svoju robu s pravom škotskom vodom; a što se ticalo konjića — bilo je neke otmjenosti u njegovoj vezi s utrkama, i upravo je u ovom času bilo jasno1, kofliiko je Joe jako volio jednog brzog konja. No sada stavi palac u izrez rukava prsluka, zabaci glavu, i veselo dovliknu suputnicima: »Halo, vi tamo gore! Silazite! Ostavite samo kovčeg. Frankii će ga već unijeti. Bože sveti! Ožednio sam od ove prašine!« Zatim je ponosito pošao unutra stazom; izgledao je kao da je svojim držanjem htio reći; mogu svi, koji Ircima poriču pravo da prodiru u Škotsku i osvoje ju, posmatrati stas Josefa Moorea i ići dođavola. Bio je visok — ne toliko visok, koliko nabijen, debela trbuha uobičajena kod gostioničara — H imao je svu srdačnu dobroćudnost snažnoga čovjeka. Dobrostiva srdačnost blistala se u malim crnim očima, usađenim kao grožđice duboko u salu glatkoga blijedoga lica, nosne šupljine bijahu mu udobno, široke, a male su dlačice virile iz njih; zubi, koje je često pokazivao, kada je gornju široku usnu s plavim pjegicama povukao na gore, blistali su jako i pravilno, kao dijelovi bjelokosne lubanje. Na okrugloj, kratko ošišanoj glavi, koja se sužavala prema razdjeljku, bijaše u stručnjačkoim nagibu ukočenli pusteni šešir; kratki žutosmeđi kaput za prašinu otvarao se brzo; čizme su mu imale lijepu oker-nijansu slažući se s plavim odijelom. Sve u svemu, bila je to sjajna muška pojava, naravno ne više mlada —• bilo mu je pedeset —, ali njegov duh •—■ ah! Joeov duh nije bio vječan. Nešto od toga duha moglo se primijeti! ti na njegovoj mušičavoj srčanosti; ali bilo je slučajeva, mnogo historijom potvrđenih slučajeva, koji su svjedočili o Joeovoj sposobnosti kao i o duboko ukorijenjenoj veličanstvenosti njegove srž(L Na primjer, kada je jednome pijanom metalskom radniku, koj|i se nepromišljeno zakleo, da ćefjedamput

zauvijek kušati šam-panjoai, sasvim bezazleno prodao bocu đumbirova piva. Drugom je prilikom kupio papigu, koja je zajamčeno pjevala, fi. kada se ispostavilo, da ptica nije znala ni jedne pjesme, odmah ju. je dao nadjeti. Ili doživljaj, kada je bio pozvan na crkvenu svečanost! Prije nje je dva dana gladovao — zapanjujućeg li samoprijegora! — kako bti mogao biti što pravedniji prema bogatom stolu. To je bio Joe, nezamjenljivi. Sada je išao stazom, a slijedila ga je dvije godine mlađa sestra mu Polly. Cna se malo gegala — nije ni čudo kraj svojieg struka i očigledne važnostfi donjih sukanja. Nije bila tako velika kao Joe, ali je bila pu-nija, tako puna, da je ostavljala sliku zdepastosti, pri čemu je njen stas izgledao vidno manjli. S naduvenim podvoljkom ispod punog crvenog lica, i s teškim grudima — dvjema gadostima — pa s obješenim trbuhom i s listovima, koji su se mlitavo u nafoorima presipali preko otvorenih poluzakopča-nih cipela, izgledala jje kao da je težina njene masne mase neprestano pritiskuje. Kosa joj je padala malo preko leđa. Haljina joj je bila bogata, iako je možda parala pogled, ipak je »u to bilo uloženo novaca«. Što se tiče boja, glavno je, da su se njoj sviđale. Preko svega toga nosila je široku krznenu bundu, izvan sezone — »za put, znaš«. Sada je dahtalai. Kada je Folly stigla na prag, predahniula je, dok je Joe dolazak društva nagovijestio neprekidnim bučnim potezanjem zvona. Izgled, koji je pružao ovaj par, godio je srcu, umirivao je, bio je pun ugodne živoitne radosti. Kada je Netta otvorila vrata, Joe je uzeo Polly lispod ruke i uzviknuo viteški: »U kuću s tobom! Zašto stojiš tako tu, kao svinja pred mesarom?« »Ne mogu te preskočiti valjda!« reče Polly, koja je njegovu šalu primila kao vjerni Sancho Pansa. Zaista je voljela Joea i znala je spojiti divljenje sa sestrinskom ljubavlju. Već mu je pet godina vodila kućanstvo i u toku tih godina iz njenih se bujnih grudi izlilo prema njemu neizmjerno poštovanje. 24 U znak priznanja on je u šali gurnu, zatim se živo okrete i zovnu: »Ana! Dođi ovamo, djevojko! Sto si se prilijeplila tamo?« I u istome je času hitro ušao u predsoblje i tresao Lucijinu ruku — u rijetkim susretima s njom on je uvijek pravio mnogo buke — udarao se šakama s Petrom i glasno dozivao svoga brata: »Frankti! Pokaži se, Frankiću!« Bio je divan momak, taj veliki Joe Moore —• ili, kako je sam rekao: »Doboga, sposoban je bio za sve!« »Frank će odmah sići«, reče Lucy brzo. Prije toga je s mukom uspjela natjerati ga da se obrije i preobuče. Ona je, ipak, jedva bila skinula kućnu

haljfinu i još je bila malo zagrijana i bilo joj je toplo od rada u kuhinji. »Veoma se radujem, što vas Vidim«, reče otvoreno. »Ali -— gdje je Ana?« I njene svijetle oči gledahu preko Joevih ramena. »Ana!« viknu Joe još jednom, skide šešir i zatim ga natakne na zatiljak. Ana je dolazila, naravno ne na njegov poziv, ravnodušna izraza i sa staložen om neimarnošću. Bila je tamna li visoka, odjeća joj bijaše neupadljiva, stas pravilan, imala je ispod trideset, lica blijeda, nepristupačna, oči joj] bjehu velike, tamnosmeđe, gotovo glupave. Ove su oči gledale umorno, ravnodušno, naprijed isturena usna imala je nejasnu punoću, čitav izgled, polunasmijan, polupreziran, pokazivaše čudnu dvosmislenost, koja je istodobno bila odbojna i neljubazna. »Ti si, dakle, Ana«, reče Lucy nasmijana i pruži joj ruku. »Radujem se — veoma se radujem, što sli došla.« »Hvala!« odgovori Ana prijateljlski. Glas joj bijaše miran, iznenađujući otmjen. Cijela Anina pojava, kada se uzme u obzir njeno podrijetlo i njena okolina, prouzrokovaše kod Lucije iznenadno, neočektivano zadovoljstvo'. »Ona će mi se sviđati«, mišljaše nagonski. »Zaista sam. radosna, što sam je pozvala.« »A ja nemam ništa protiv toga, da je se riješim«, umiješa se Polly, smiješno tresući perjem — na šeširu je noslila purpurno nojevo perje. »Zbilja, ništa protiv. Svih četrnaest, dana zadržavala je moga brata Joea od posla. A on je pošten čovjek, koji se ima brinuti za izgladnjelu sestru.« Petar je bio u svom odijelu, kratkoj škotskoj suknjici, ■opremljen bako je to trebalo iz obzira prema većem društvu. Najlednom se nasmija, zatim živo pocrveni; odavno je bio odgojen tako', da ga ljudi smiju vidjeti, ali ne (i čuti. »Dobro! Dobro!« reče Joe i lupkaše se po bedrima. »Svi smo mi ukrcani za Mullingar.« Uze dječaka za ruku i oni uđoše u blagovaonicu, u kojoj je bilo elegantno prostrto za »večernji! čaj«. Blagovaonica je pružala impozantnu sliku. Najbolje Lucijine stvari bijahu na stolu: najfiniji servis, blistavi pribor za jelo, srebrna košarica za biskvit, koja je pripadala njenoj majcti — Richard je želio ovu košaricu, ali je mije dobio! —■, čak je i njen »rukom obojieni« svadbeni porculan, koji se kao čudom sačuvao kroiz duge godine, bio tu. Na stolu je bilo izabranih jela: hladnoga mesa, palačinke, uštipaka, jedna šunka koja je mnogo obećavala; na izvučenoj je dasci bilo pod poklopcem jedno toplo jelo, koje je imalo doći kasnije. Bez sumnje je pripremanje svega ovoga stajalo Ludiju mnogo truda. K tome valja pribrojiti činjenicu, da je način, ton tih porodičnih sastanaka vrijeđao Ludijin pojam o strogom redu. AM je ona svojom odlučnošću prelazila

preko toga. To su bili Frankovi ljudi, i ona je imala svoje društvene odnose prema njima. Bijaše to osjiećaj društvene obaveze. U međuvremenu je Joe mjeito stol rječitim pogledom. »Dovraga! Već bih mogao podnijeti priličnu porciju«, reče prijateljski, povuče prsluk naniže i lupi se sa sućutnim razumijevanjem po trbuhu. »Ja i Polly i Ana krenuli smo rano na put.« Tada Polly, koja je upravo tromo, ali brižljivo pregledavala fotografije i opipavala ukrase i porculan na polici, reče u zrak: »Ti si mi listresao glad iz tijela, da, tvojom brzom vožnjom. I sada mli nije dobro. Vjetrovi u području srca«, razjasni ona Luciji s izrazom, kao da je ta bolest bila isključivo samo njeno vlasništvo1. Polly je stvarno držala, da ima pravo vlasnlištva ili bar najmanje sklonost na više najstrašnijih bolesti. »To je kao kamen! Tvrdo i teško kao gruda. Tada izađe »huuiiit« s jednim mahom napolje. Jednoga će dana sa mnom biti kraj.« »Što je s mojim bratom?« promrmlja nestrpljivi Joe. »Gdje je — zar je otišao kupiti psa?« 26 Gotovo u istom trenutku uđe Frank u sobu. Imao je izraz krivice i nemira — rezultat nastojanja, da se pojavi prirodan i neusiljen. »Kako si, mladiću?« zaurla Joe odmah. Frank bez oduševljenja klimnu glavom, zatim zbunjeno stade pred Anu oklijevajući; njegovo najbolje odijelo držaše ga ukočenim. »Dakle vratila si se, Ana«, reče. »Da, to je prilično jasno, Franik«, odgovora mu ona uz svoj prikriveni osmijeh. »Upravo bi čovjek vjerovao, da me više ne poznaješ.« »Ja bih te već prepoznao«, reče on prigušenim glasom. »Nisi se nimalo promijenila, otkako sam bio prijeko kod vas.« »To je dobro1«, odgovori ona mirno. Znala je divno biti mirna; njena najbolja osobina taila je znati šutjeti. »Kasnlijje će možda doći gospodtin Lennox«, reče Lucy, prekidajući kratku šutnju. »Ali mi ne ćemo čekati. Rekao je, da će doći poslije čaja.« U najvećoj slozi sjeli su za stol. Netta je veselo nosila čajnik, koji se pušio; Lucy, malo crvena od nalijevanja, bd-jaše puna uzbuđene pažnje za želje svojih gostiju. »Nadam se, da ćeš rado biti kod nas«, primijeti nagnuvši se prema Ani. »Petar je za tebe pripremio izlet. Uz to smo pozvan)! na jedan dan kod Edwarda u Port Doran. Ili ćeš možda tamo u posjet kasnije?« »Ne«, odgovori Ana zamišljeno. »Ne mislim, da ću se tamo zadržati.« »Nikada nisi naročito voljela Neda, zar ne, Ana?« primijeti Polly, teško dišući i žvačućfi prženi kruh.

»Neđ«, reče Ana, prijateljski misleći na velečasnoga gospodina Moorea. »On je isto tako ugodan svećenik kao i svi ostali.« »U redu, u redu, Ana!« reče Joe, koji je veselo žvakao 'i možda primijetio dah ironije, gdje je nije bilo. »Imaj obzira prema reverendi! Poštuj porodicu!« »I ta njegova pristojna domaćica, koju ima — ta gospođica O'Regan«, nastavi ona mlirno. »Brine se o njemu kao anđeo čuvar. Ugodna žena!« 27U ovlim riječima nije bilo ničega smiješnog; ničega, čemu bi se čovjek mogao smijati; ipak se Joe nacerio; Piolly tiho zahlihota; čak se i Frank smiješio. Lucy ovo nije razumjela. Njeno crvenilo postade jače i ona pogleda Anu, privučena nečim u njenom držanjtu. Ali je taj trenutak prošao. Ana blago srete Luaijin pogled i reče: »Ni ja ne vidim, što bi u tome moglo biti šaljivo.« »Sveta mati!« ubaci Joe irskim naglaskom, kao u trenutku uzbuđenja. »Ova su jaja ukusna kao purja. Želio bih još nekoliko komada, Lucy. I još nešto mesa.« Polly se nagnu i uslužno pruži domaaioi tanjur svoga brata. »Veselim se, Joe, što te vidim pri dabrom apetitu«, reče. Zatim se okrete Luoiji smiješećti se, pri čemu je pazila, da joj se ne izmaknu zubi — krasno zubalo, koje joj je upravo nedavno poklonio Joe, i dodade: »Treba muškarcima dati da jedu, to jie moja parola. Svaki muškarac nosi srce u želucu. I nema ničega, što daje toliko snage kao polupečeno meso. To je prva stvar, koja se prima za rebra. Zadržava raspadanje.« Napravi predah, mtirno stavi ruke preko trbuha. »Da, za božju istinu, tako je to.« Polly je zaista duboko vjerovala u božju istinu. Kao bole-žljiva žena bila je duboko religiozna i uhvatila se svojom vjierom za providnost i za kllistir. »A kako ide trgovina maslacem, momče?« pitaše Joe, ližući žumanjak s noža. Tim pitanjem pobudi zanimanje svoga brata. »No, sasvim dobro«, odgovori Frank kratko, »ali ne bolje; zato što ti pitaš.« Joe ljubazno klmnu kratko ošišanom lubanjom. »Znate li«, zapita opet Polly, kojoj su misli kao i obično bile sklone bolestima. »Znate li, što se sada radi s maslacem? Čula sam nedavno o jednoj ženli, koja je pokušala s tim modernim sanatorijima, da tamo nisu nlišta drugo radili nego hranili je maslacem. Morala je jesti funtu za funtom svje-žega maslaca. Time su je napunili, dok se nije počela znojiti mašću. I jednoga je dana bila toga sita, bacila je dijeli komad maslaca kroz prozor, i on je pao bogami primariusu ravno na glavu. Umrla je nekoliko mjeseci kasnije, bog je

23 blagoslovio! Mislim, da ju jie muž ubio iz zlobe. Počinjem vjerovatli, da su i moja pluća nagrizena.« »Ah! Poljubi mi ruku!« bio je Joeov milostivi komentar. »I kralju Vilimu prste na nogama! Tvoj je mozak nagrizen.« Sa zvekom baci nož i viljušku i pusti dobroćudnom srdač-nošću okruglu glavu da se okreće na debelome vratu kao na klinu. »Ovo je bilo upravo 'divno jelo, čuješ ti, Franki, moj mladiću. Zaista imaš uzornu ženu!« »Hvala na obavijesti«, reče drugi ukočeno. »Nisam je tražio.« Joe to nije uzeo za zlo. »Ništa zato, mladiću — ništa zato. Kao jadni stari udovac zavidim ti. I ne brinem se suviše za deset zapovijedi. Moja sirota Kati, neka je bog blagoslovi, ne bi nikada mogla pripremiti takvo jelo, pa ni za spas duše.« Lucy je bila stalno u pokretu. Istina, ona nije mogla učiniti nlišta protiv gotovo nepristojnog tona ovih porodičnih sastanaka, ali oni su obično prelazili u sasvim ugodne razgovore, čim je popustila Frankova suzdržljivost. Ali ovoga puta ona nije popuštala; Lucy je bila svijesna nelagodnosti zbog njegove ukočenostli, usprkos njenim nastojanjima da je razbije: nije bila naučena, da se njeni napori rasprše u prazno. Lako nabravši čelo zapovjednlički ga je oslovila preko žutih krizantema u vazi na stolu: »No, hajde, Frank. Ti se uopće ne brineš za svoju sestričnu. Dodaj joj biskvtit.« »On se ponaša vrlo dobno1«, reče Ana s osmijehom. »On jednostavno još nije svladao uzbuđenje od ponovnog sastanka sa mnom.« »Doista, uzbuđenje«, reče Lucy, s prijekorom gledajući Franka, kako zlovoljno pruža košaricu s biskvitom. Tada se s namjernom ljiubazmošću obrati Ani i upita je: »Da li si se obradovala, što si se povratila u Levenford?« »Da i ne«, reče Ana ravnodušno. »Hoće reći«, dobaci kratko Polly, »da ne voli ovaj kraj.« »Ah, razumijem«, reče Lucy i nasmiješi se na Anu. »Ostavila je srce u Irskoj.« 29Nastade jasno primjetni prekid u općem žvakanju, jedno malo očekivanje, dok su Joe, Polly, čak i Frank, brzo badili skriveni pogled na Anu. »Možda«, reče Ana zamišljeno, »a možda i ne.«

Tada zavlada tišina. Lucy je bila zbunjena; taj joj je osjećaj bio neugodan. Već je htjela nešto reći, kada Frank, koji se rijetko odvažio staviti primjedbu, najednom gurnu svoju stolicu natrag li pozva: »Gotovi smo. Idemo u drugu sobu!« Nastupi opće ustajanje. Polly obrisa servijetom vlažno crveno lice. »Uvijek se znojim pri jelu«, prirriijeti ona glasnim šapatom. »Moramo polako jesti, ili mi se opet podriguje«. I sada joj se podrigivalo^, dok je govorila. Podrignu, ne obazirući se na Lucijino mrgođenje čela i Anino bezizrazno buljenje. Prijeđoše u dnevnu sobu. Joe raskopča prsluk, izvadi cigaru i zapali, brižno čuvajući njen grimizni kolut. Polly, koja se hladila lepezom, sjede udobno kraj prozora; Ana sjede na otoman; Frank, koji je zadržao svoje najmilije mjesto kraj kamlina i šuteći kružio pogledam u daljinu, zlovoljno je držao u zubima čačkalicu. Lucy je zastala kod vrata, s rukom na Petrovu ramenu. »Oprostite«, reče ona. »Moram staviti dječaka u postelju.« »Ne, majko«, moljaše ovaj poskakujući. »Prerano je!« »Neka ostane još malo«, predloži Ana. »Žalim«, odvrati Lucy tvrdo. »To je'pravilo, od koga ne odstupam. Sedam sati!« Mali objesi donju usnu. »No lijepo!« mrmljaše on. »Stitic Joe mi je obećao jedan penny, ali mi ga još nije dao.« »Veliki bože!« povika Joe. »Potpuno sam zaboravio.« Kne-ževsfcim se pokretom oslobodi cigarete i poslije mnogo napora izvadi na svjetlost jedan bakreni novčić. »Reci hvala!« reče Lucy prilično oštro. Postupak njezina sina izgledao joj je kao lihvarstvo; domaćin da traži novac od svojih gostiju! Naglo se okrene, malo zbunjena i malo namrštena, osjećala je, da je bačena iz ravnoteže, a ne zna nli sama zbog čega. Na stubama stade i reče: »To nisi smio učiniti, siniko!« 30 »Oprosti, majko«, odgovori dijete keseći se; no i pored, toga stavi brižljivo penny u svoj lončić. Gore je p.omBslila, da je mogla zamoliti Anu, da joj pomogne pri kupanju njezina dječaka. Da, to bi bilo »zgodno«; pored kade se moglo (ugodno ćaskati! Čini se, da jie Ana bila. suviše plašljiva da to predloži sama. Lucy će morati nekako svladati njenu suzdržljivost; neka se osjeća kao da je kod kuće.

Kod tih misli skoro je i završila svoj posao, kad začu odmjereno zvonjenje na kućnim vratima, to je dolazio gospodin Lennox. Pokreti joj nagonska pastadoše brži. Iako je imao kancelariju u Glasgowu, stanovao je i on u Ardfillanu, samo nešto više gore uz brežuljak, i bila je to osobita milost od njega, »da ih vidi« — kako je on suho nazivao ove povremene posjete. Usprkos njegovu hladnom držanju, Lucy je1 rado primala Lennoxa, i zato je imala odviše praktičnih razloga. Povučen, lukav, tolerantan, bio je poznat kao čovjek liberalnoga mišljenja —■ kako je on inače mogao pred mnogo vremena sklopiti ovu kompaniju s Galtonom? Škot i Irac u istom poduzeću! Gore nego kršćanin i Židov! Ipak je on to učinio: Galton je imao veze, a on kapital. Lucy je znala, da i sada, po Galtonovoj smrti, Lennox oprezno razmišlja o većim planovima: proširenju svojih poslova na uvoz ove nove sintetične robe iz Holandije. Ovdje joj se pružila pflilika. Večeras još nije htjela početi sa svojim ratnim planom; ali je-htjela izvršliti sve pripreme. Znajući, da je dosada taktično postupala s Lennoxom — već je vidjela znak svjetlosti na horizontu — dala je Petru, poljubac za laku noć i požurila svojim gostima. Kada je ušla, Joe je, naravno, bio u punom zamahu. Držeći deklamatorski jednu ruku ispruženu, nastavio je s priličnim žarom: »Neka nas samo zovu propalim Ircima! Nismo mnogo-vrijedni, kažu nam opet i opet. Zar ja to poričem? Ni jednom riječju! Samo neka paze na nas! Mi ćemo dalje doći usprkos njihovu brbljanju. Pitajite koga hoćete u Levenfordu za velikoga Joea Moorea! Tamo me poznaju. Znam ja to. Nisam imao 'iste izglede kao drugi u porodici, usprkos tome ipak sam našao svoj put, i još nešto novaca uz to. Kao mali dječak prodavao sam movine, a sada — sada sam direktor' 31.Green footbal cluba i 'predsjednik mjesnog A. O. H. Možda to nije mnogo, ali je dovoljno, da se time dođe dalje«. »Sila je Joe«, kininu Polly držeći vj'eđe poluzatvorene. Lennox promatraše čašu viskija, koja stajaše pred njim. On j;e bio srednje Visine, čovjek od pedeset godina; sive brade, ugodan i okretan, obučen >u grubi sivi twed dobre kvalitete, ali lošega kroja. Oko mu bijaše lukavo poklopljeno, usta mala i naduvena, ruke su mu širile džepove hlača, njegov jednostavno pleten)! prsluk izgledao je neobično napadno sa čitavom baterijom oštro zašiljenih olovaka. Za toga je čovjeka bilo karakteristično, da ga olovke prate i izvan kancelarijskih sati. Sklon šutnja d obdaren oprezom, on je dotjerivao svoju lukavost, kao što bi tkogod drugi duhovitost, i živio je, kako se činilo, isključivo za svoj mali trgovački posao, koji je dobro išao. Njegov je pogled ukratko obilježavalo brižljivo predviđanje, povremeno je

mogao poprimitii izgled strašne zaposlenosti. Bez sjaja, bez glume, bio je dobro obdaren prirodnom oštrom pameću. To je bio Lennox: tih lukav, tajanstven. »Sigurno«, primijeti on svojim neobično suhim tonom. »Vli ste znameniti čovjek. O tome nema sumnje. Ni najmanje.« Bilo je nemoguće zaključiti iz njegova tona, da li time mislfi pohvalu. »Da! Da!«, reče Joe brbljavo, »nisam tako loš. Možete u krčmd Shamrock kušati isto tako dobru kapljicu Jiohna Ja-mesona, kao i bilo gdje u cijelome Clvdeu. Iako sam išao naprijed, ne zaboravljani sirotinju. Do vraga, ne! O Božiću već držim ruku u džepu za Dan svetoga Vinka Paulskoga. Također ne zaboravljam ni svećenstvo. Kada god mali otac Cassidv istrese škrabicu, ima na svoju radost jednu zlatnu funtu u ruci; ne da bi to bilo potrebno, da znate; moram ga siliti, da je uzme. S moje strane samo jedna neznatna ljubaznost.« »Samo dobro napiuhuj tu trubu, Joe«, reče Frank, koji je lako savijao usne li buljio u strop. »Zašto ne, mladiću?« cerio se Joe hvalisavo. »Sigurno je, da svira lijepu melodiju.« »To je čovjiek s velikim srcem, taj Joe Moore«, reče Polly, dok je u punoj nevinosti popuštala steznik. 32 Dođe do kratkoga predaha; zatim Lenniox baci sa strane pogled na Lucy, »Kako je škotskome elementu?« upita. Tako ju je uobti-čavao zvati poneki put, to je zvučalo kao da je htio aludirati na vezu, koja postoji među njima. »No, kao obično«, odvrate ona smiješeći se. »Petar se bio lako prehladio. Ništa osobito.« »Odrezak slantine«, ubaci Polly pospano. »Položen na prsa, drži pluća toplo.« Nitko se ne osvrnu na ovu primjedbu; i Polly opet pade letargično u svoju stolicu. »Što je s novom zamisli, gospodine Lennox?« upita Iiucy, uvijek spremna da brzo iskoristi priliku. »Ide Hi naprijed?« »Upravo sam ostalima pričao«, odgoviori on prijateljski. , »Zaista sam time zabavljen. Jučer sam bio prijeko u Leithu (i napravio neke pripreme u luci«. »Bit će malo previše, a da sve to samii radite«, reče Lucy, nagnuvši se naprijed s neizmjernom revnošću. Lennox je gladio šiljastu bradu, koja je bila najnapad-nija točka njegova proračunanag lica.

»Možda«, odvrati on lukavo. »Da, možda će tako bita.« Jedno joj je pitanje drhtalo na jeziku, no prije nego ga je mogla postaviti, umiješa se Joe bučno. »U vezi s tim, Ana,« pitaše on, »što ćeš početi sa svojim sitnišem? Tvoj stari mora da ti je ostavio lijep dio?« Ona ga pogleda ljubaznim zamišljenim pogledom. »Znaš, Joe«, reče ona blago1, »kako si čas prije primijetio, ima uvijek dobrooinstava. I još onda i svećenstvo. Ali kada se o tome radi, mogla bih utemeljiti bolnicu — za Polly, znaš.« Tada se iznenada diže i pogleda Lucy. »Umorna sam, Lucy. Da li ti ne smeta, ako odem gore? Nemoj se uznemiravati.« »Ali ne, idem s tobom«, reče Lucy toplo i ustade; ludo ju je radovalo, što ju je Ana oslovila tako povjerljivo. »Za tebe je sve spremno.« Izađoše zajedno iz sobe. »Bože!« reče Polly, dok je teatralno sjedala i talasala se od uzbuđenja. »Jeste li čuli to, s bolnicom?« Joe se pogladi po masnoj šiji, koja mu je straga stršila iz ovratnika. 3 Tri ljubavi 33»Ah, ona je boljia nego prije«, reče on pomirljivo. »Nas dvoje smo se tih četrnaest dana slagali sasvim dobro.« »Suviše dobro!« odgovori Polly, još uvijek dršćući. »Ona je čudnovato biće, Joe Moore, ti to znaš vrlo dobro.« Nasta prekid. Zatim Joe lagano diže glavu i pogleda svoga brata oštrije nego obično. »Zna li Lucy o — milostivoj?« zapita značajno i pokaza pokretom glave u pravcu kamio je izašla Ana. Frank pocrveni i zbunjeno stavi ruke u džepove. »Ne«, odgovori braneći se. »I nema razloga da joj se to priča u ovo doba1 dana.« »Sasvim ispravno, mladiću. Sasvim ispravno«, reče Joe kratko. »Nema smisla opet podgrij avati taj stari kupus. Nd-kakva smisla, nikakva!« »Morama reći...« ubaci Lennox, za vrijeme dok je pažljivo razgledao svoju lulu. »Moram reći, da sam je kod uređivanja poslovne strane našao vrlo razboritom. Da, to joj se mora prizna tti.« »Ah, nikada ne ćete nagnati leoparda da mijenja svoje pjege«, izjavi Polly neobično poetičnom fantazijom. »I zaista, nikada ni Anu, da mijenja svoje.« »Lakše, lakše«, reče Joe. »Mi smo samo ljudi. Ne, odnio me đavo, možemo se posvetiti tek kada budemo mrtvi.«

Dok je govorio, otvoriše se vrata, i Lucy stupi u sobu. Pri ulasku joj se učini, kao da je ovo četvero izmijenilo pogled sporazumijevanja: čudna munja, koja ju je dražila i onda se najednom ugasila. »Sto se dogodilo?« upita, dok je smliješeći se gledala od jednog do drugog. »Vi svi izgledate kao da ste sanjali. Dođite! Gurnite stolice.« »Ne, Lucy«, reče Joe sa žaljenjem. »Već je mrak! Morat ćemo putovati.« »Ali ni govora!« odvrati ona naglo. Još je veoma rano. Zar ne ćemo malo svirati?« Lennox ju je zaista često moHio »jednu pjesmicu«. Često je i Polly htjela, da ona — Polly — pjeva; imala je na umu jednu dirljivu baladu, koja je u najvećem stepenu umjetnosti spajala osjiećaje pobožnosti i rodoljublja i ovako počinjala: Irac katolik siromah, otišavši u dragune, Pisao je majci svojoj u svijetlu blijede lune. 34 Ali je danas Joe tresao glavom. »Moram se vratiti, da zaključim blagajnu«, reče on uspravljajući tijelo. »Idemo, Polly!« Lennox popi svoj viski i pogleda na sat. »I ja također moram ići«, reče. »Znate, vrijeme je za jednog starijeg gospođina.« Lucy se bunila, s osjećajem, da se njeno društvo prerano razilazi, ali je ipak bila u nemogućnosti da ih u tome spriječi. »Vi ćete svakako jednom doći na večeru slijedećeg tjedna, gospođine Lennox?« navaljivaše ona. »Sasvim sigurno, zar ne?« »Razmislit ću«, odgovori Lennox, svojstvenim mu humorom. Kod njega je to značilo isto, što i oduševljeni pristanak; Lucy je ipak imala neodređeni osjećaj neuspjeha. Preko volje otpratila je goste do kapije, tu je uzela Franka za ruku i stajala dok je Joe strpao Polly u kola, zapalio fitilje na lampama i drmao preplašeno kljuse. Kada su ovi smjelo otputovali u noć, Lennox se oprostio mnogo manje dramatično. Obećao joj je, da će u nedjelju doći na večeru. Time je bila zadovoljna. Ipak se osjećala, da ovo veče nije imala previše vidljiv uspjeh, te poslije jednog trenutka primijeti: »Ipak, bilo je sasvim dobro, zar ne, Frank?« »Moglo je biti i gore.« »Ali Ana«, razmišljaše ona. »Trebat će vremena dok je upoznam. Ona je malo suzdržljiva, zar ne.« »Ja je nisam molio, da dođe, drago dijete«, odgovori on neobično jakim naglaskom. Ona ne odgovori, nego ga gledaše mirno i malo znati-I željno; tada se nasmiješi, a on joj smijeh odvrati.

Zajedno su stajali na vratima, svijesni sivoga mira, koji i se spuštao s tamom, koja jje nađJirala. I »Lijepo je ovdje biti zajedno«, reče ona odjednom. Kroz tišinu dopirao je sa Bowieova pristaništa kao nit tanak zvuk usne harmonike; tamo se sastajala grupa mladića; kroz melodiju bi ponekad zazvonio tihi smijeh, te je pokoja djevojka projedrila pored viteški podrugljivog zurenjla; tu i tamo prodirao je do njezina uha tihi i mlirni pozdrav poštovan'ih ljudi 3* 35— nejasnih prilika, koje prolažahu sumrakom; kroz sve to tamom je prodirao tihi šum vode u ušću. Četvrtaste milje žute svjetlosti počele su žaritfi. duž ceste i ubrzavati korak noći, koja se spuštala. Vrata, koja su bila otvorena da puste unutra hladnoću noći, počeše se zatvarati. Odjednom probi iz velike daljine zaliva snop svjetlosti svjetionika Lanton kao užareni meteor, poveza ih jedan čas sa stvarnošću, a onda se ugasi i tama posta još jača, tišina još dublja nego prije. Nisu govorili: tajanstveni čar ovog sata pozivao je na opću tišinu. Nije bilo mjeseca, ntijedna zvijezda nije blistala; tako je tama bila punlija, tišina dublja. Nevidljivo krilo slijepog miša šibalo je zrak, koji je bio težak od daha vlažne trave; sa jednoga je udaljenoga polja dolazilo miris svježe pokošena sijena, hladan d vlažan, lebdio sanjarski oko njih. Slatka pospanost te večeri kao da jlu je iznenada ovladala, i ona se u naletu nježnosti nasloni na Franka. Oni su povremeno imali svojih malih svađa, naravno. Ali ipak — ne, ona nije mogla poricati svoju ljubav prema njemu. Nasloni se na njega. Kao vlasnik stavi ruku oko njegovih ramena. »Kasno je, Frank«, reče tihim glasom. »Dođi kući.« III Slijedećega je jutra Lucy sjedila s mužem pri doručku. U gostoljubivoj pažnji na sinoćnji njezin umor, poslala je Ani doručak u sobu. Tada stiže brzojav od Richarda. Brzojav je u ovoj kući bio događaj, kiojli zapanjuje, i Lucy je nervozno trgala tanki omot, bila je već spremna na neku nesreću. Nije se ipak raddlo ni o kakvoj nesreći, samo o jednoj neugodnosti, i Lucijin uzdah bijaše mješavina neugodnosti i olakšanja. »Nezgoda!« reče, a oči su joj svijetlile od jada. »Nije li to preglupo!« Vitki mladenački stas bijaše uspravijen, ravno čelo naborano; tako je pokazivala gotovo djevojačku srdžbu. »Pogledaj ovo, Frank«, ponovi ona, »zar to nije preglupo!« Moore je glasno čitao pruženi mu papirić: »Draga Lucy molim te dođi na nekoliko dana Eva bolesna Richard.« Na-

36 sta tišina, a za to vrijeme gledao jle Lueiju. uzdignutim obrvama. »To je ipak najprokletiji bezobrazluk!« izjavi. «'Draga Lucy'« — lijep izraz, doista. »To je strašna neprilika«, suglasi se ona. »A naročito stoga, što se (ipak mora Ani praviti društvo. Što će za ime božje ona misliti —« »Ali —■ ne će ti valjda ni ru snu pasti na pamet, da otpu-tujieš?« Ona uze brzojav opet u ruku. »Nekoliko dana«, čitaše zamišljeno. »Možda do utorka«. Uzdahnu i zatim reče: »Da morat ću putovati!« »Sasvim naravno!« odgovorli on. »Ti znaš da te oni samo iskorištavaju. To je jedina prilika, da čuješ o svome bratu. Prijie nekoliko godina dogodilo se listo, zar ne? Kada te više nisu trebali, ispustili su te kao vruć krumpir. Karta o Božiću s dirljivom zahvalnošću —• to je bilo sve, što su ti tada poslali, je li?« Ona pocrvenje od njegova tona. »Imam osjećaj dužnosti, Frank«, odgovori čvrsto, »što Richard radi, uopće me se ne tiče. Samo to, što ja radlim. Eva je bolesna. Osim toga on je moj brat.« »Srdačne pozdrave papi«, odvrati on surovo. »Jai te trebam ovdje. Ti jednostavno ne smiješ otići.« Ali ona odgurne u potpunome miru njegovu osornost i njegov prigovor; nije bila od ontih, koji zaboravljaju svoje dužnosti. Richard je njen brat, i obratio joj se u jednoj važnoj stvari. Iako joj je neugodnost ove dužnosti bila jasna, već je stvorila odluku. »U neku ruku, sasvim je dobro, što je Ana ovdje«, reče ona ravnodušno. »Ona će se brinuti za tebe.« »Bninuti se za mene! Ne ću da se ona brtine za mene.« Prekomjerni protest izbijao je iz njegova tona. Ali taj protest, kako je to uvijek bio slučaj, samo izbi iskre iz njezine odluke. »Dobro bi bilo vlakom u deset sati«, mrmljaše mirno, s tonom zaključka, kao da je zapravo rekla: »Ja sam se odlučila, Frank. I ti znaš, kad ja to jednom učinim ...« Ne progovoriše više ni jednu riječ, ali kadai se digao i nespretno uzeo kaput, on izjavi: 37»Po tvojoj volji. Po tvojoj volji. I uvijek samo po tvojoj volji. To će te jednog lijepog dana dovesti u težak škripac.« »Ali, Frank, ja ne putujem rado«, mrmljaše ona razborito. »I to je samo do utorka.«

Gledao ju je jedan časak, tada mu se na namrgođenom licu pokaza smiješak; zanjiha glavom. »Sasvim je jasno, da te volim«, reče. »Inače ti nikada ne bih pustio, da tako čvrsto držliš uzde.« »Tako je i pravo«, odgovori ona, poravnavajući mu ovratnik. Poljubi ga nježno, tada stade uz prozor i promatraše njegovu pojavu, kako se udaljuje ulicom i postaje sve manja i manja i tako konačno iščezava. Zatim bez oklijevanja ode gore, u Aninu sobu, li dok je kucala na vrata i ulazila, njeno lice odjednom posta zabrinuto. »Moram te moliti za oproštenje, Ana«, uzvikne sjedajući na kraj kreveta, i pokaza joj pola smijući se, pola mrsteći •čelo, teškoću svog položaja. »To je ružno od mene. Ali, ja ne znam, kako bih to spriječila. Osjećam, da sam potrebna svome bratu.« »Meni je to svejedno«, reče Ana, pošto ju je saslušala; zatim počne spletati slobodan pramen kose, koji joj je visio preko žute noćne haljine, a pri tome je gledala u svoje prste. »Meni je to svejedno.« »Ne ljutiš se?« »Zašto?« Ona prekide svoj rad, ali ne baci debelu grubu pletenicu unazad, nego je ostavi, gdje je bila, potpuno bez feoketerije. »Dakle...« reče Lucy, koja je malo pocrvenjela zbog tako ravnodušnog prijema njene vijesti. »Ja nažalost moram otputovati već u deset sati.« »Nemoj se uznemiravati«, odvrati Ana prijateljski. Pri tome diže velike smeđe oči, koje ležahu duboko u glatkome bijelom licu. Između ove dvije žene zavlada tišina: jedna je Mla otvorena, napeta i toplo plašljiva; druga indolentna, mlitava, staložena. »Ti ćeš se brinuti za Franka!« zaključi Lucy, dižući se. »Nemoj dopustiti, da obori glavu.« ■ »Mi ćemo već jedno s drugim sasvim dobro proći«, reče Ana nemarno. »Frank poznaje mene, ja njega«. Silazeći niza stube, Lucy razmišljaše, zašto Ana spontano ne reče: »Kakva šteta što moraš putovati. Ali naravno da moraš putovati. Tvoja je snaha bolesna. Ja ću se do tvoga povratka već sasvim dobro snaći.« Ali ne! Ana to nije rekla i time, što je to propustila, naglasila je u neku ruku svoj karakter. Lucy je na trenutak razmatrala nekom određenom ogorčenošću tu zapravo nerazumnu usporedbu. Ona je voljela držati stvari čvrsto u rukama, ljutilo ju je, što mora zagonetku ostaviti neriješenom. Ali zacijelo, osjećala je, Ani ipak nije bilo pravo da je domaćica napušta — makar da je bilo neizbježivo — i tako je Lucy shvatila taj odgovor, koji je poslije potpuno izgubila iz glave.

Otjera te gl/upe misli i okrene se, da svrši potreban zadatak, da objasni svoj put sinu. »Petre!« zovnu ona naglo. Izašao je iz svoje spavaće sobe, upravo u trenutku, kad je dovršavao oblačenje; da majci bude zgodnije, a zapravo i njemu, radnim je danima doručkovao tek kada je otac otišao. Lucy ga pogleda i sakri nježnu ljubav u pogledu. »Danas će ti Netta dati doručak«, reče ona oprezno. »A Ana će sada neko vrijeme paziti na tebe. Ja — ja putujem.« On je buljio u nj|u. »AM, zašto, zaboga, majko?« »Zar ne, da će birti vrlo veselo?« izbjegne odgovor uređujući mu kravatu. Zatim doda sugestivno: »Hoćeš li obećati, da ćeš paziti na Anu?« Igrao se tom mišlju, u kojoj je vidio nešto važno, jedinstveno; ipak, rekao je s proračunatom naivnošću, koju je ona našla šarmantnom i zapravo ju je očekivala: »Ako ja to. učinim, hoćeš li mi tada dati...« Oklijevao je. »Jedan... ti već znaš ...« Govorio je riječ slovo po slovo. »Ako to učinim ...? Za moju šteđiioničicu?« Naravno da će ga dobiti: jedan penny! To ndje bilo ništa; a on se nije ubrajao među one dječake, koji su svoj novac upotrebljavali za jeftine i loše slatkiše. Ne, on je štedio ove pennyje pohvalnom mudrošću, kojla je mogla biti samo draga njezinu majčinskom srcu. 38 39Dobio je penny — kako bi to mogla odbiti? — i topli, dugi zagrljaj. Netta je također dobila točne upute; tada je Lucy konačno otputovala. Bilo je svježe jutro, s onim tihim dahom jeseni, koji je toliko voljela, i veselila se svojoj' živoj šetnji do grada. Ard-fillan joj se uvijek sviđao. Ulice, široke i čiste, zasađene mladim lipama, jasenima i kestenima, imale su ugodan izgled bulvara. Primamljivi dućani dičilo, su se s natpisima s grbovima nad ulazima, za otmjene kupce. Da, bio je to ugodan grad, koji je svojim rasporedom podsjećao nekako na engleske toplice, ali to je ipak bio pravi grad za stanovanje, nešto umišljen na svoju kulturu i isključivost — sasvim opravdan snobizam — i samo je trpio par ljetnih gostiju; grad, u koji su se povukli nabobi okoline sa svojim novcem, da uživaju zasluženu radost u ugledu, koji im pripada. Ovdje je vladao red i dobar ukus. »Otmjeno«, primijeti Lucy za sebe — a to ju je u prvom trenutku gonilo, da kaže: »Ovdje ćemo stanovati, Frank. Mi još ne možemo sebi dopustiti najbolja dio grada. Ali jednoga će dana i to biti.«

Bilai je istina, da je ona — možda zbog malo lošijeg položaja njihove kuće — imala u Ardfiilanu samo malo prijatelja. To je bilo razumljivo. U Perthu, Lucijinu rodnom mjestu, u kome je njen otac radio dugo vremena u jednoji ugledano j kancelariji — radio je u sudu grofovije kao perovođa — njen je socijalni položaj bio osiguran. Bila je poznata i priznata; kretala se u poslovnim krugovima grada. Otkako se vezala s ovom irskom porodicom, osnovica joj jie bila manje sigurna, krug ne više poslovan. To je Mio neizbježivo, i ona je to priznavala. No nije od toga pravila pitanje. Ona je dobro znala, da žena treba da podigne muža do svoje visine. Ona je pokazala svoju vrijednost; a bila je uvjerena, da će jednoga dana još više pokazati, da će svoj i Frankov položaj učvrstiti, (i da će im budućnost učiniti sigurnijom. Sada je sjedila udobno u vlaku, a misli joj se neprimjetno vraćahu onoj godini sreće u gradu. Nije mogla poricati — usprkos držanju svoga brata, koji je u onim danima prorokovao nesreću — da je njen brak postao veoma sretan. Frankova je porodica možda bila nešto prosta. Al Frank nije bio prost. Frank je bio — ali, on je upravo bio Frank! I ležalo je u njenoj naravi, da stvari privodi povoljnom svršetku. Neuspjeh! Ona tu riječ nije priznavala! Možda joj je zdravi škotski soj, (iz kojega je potjecala, dao sposobnost, da planira i uredi; i tako dovede temperament svog muža u sretnu kolotečinu. Što se tiče nje, on se ne bi uopće sam po sebi kretao '■— tek lagano klizio s tokom događaja. Ona je uzela Franka čvrsto u ruke, odredila je njegovu sudbinu i korak mu privela jednom razumnom i stalnom horizontu. A kako je to bilo lako! Lako, jer ga je voljela. Da, bez sumnje, ta je ljubav prema Franku bila uzrok, koji ju je gonio, koji ju je gonio naprijed. Sam je Frank priznavao tu činjenicu, često s finim ruganjem — kakva je ono ona njegova nemoguća fraza? Ah da! — »Mrkva pred magarcem«, primijetlio je ironično. U kutu kupeja tiho se smijala ovoj apsurdnoj kleveti. On to nije zlo mislio. To jle bio naprosto njegov način. Voljela je Franka. On je bio potpuno njena svojina; bio je njeno djelo; bio je tako svi jesno modeliran njezinom ljubavlju, da je gotovo osjećala vlasnički nagon umjetnika prema savršenom umjetničkom djelu. On je tako očito postao .dio nje same, da se u njoj uvijek dizala prirodna reakcija obrane,, kad se napadala njegova slabost, ili kad su bile u pitanju njegove pogreške. To je bio u nekom smislu razlog, zašto ju je zadovoljavalo da osjeti svoju sreću i da je nesvijesno pokaže: bila je uvijek vesela, spremna da svome bratu Richardu predoči nepobitan dokaz svoje sreće, svoga dobrog stanja,

svoga uspjeha. Richard nije bio protivan tome, da na vidjelo iznosi uspjeh, koji je postigao; kako u porodičnom životu, tako i u' zvanjiu; njegova rijetka pisma bila su puna Eve, »njegove drage žene«, Vere i Charlesa, njegove slatke djece, koji su se neprestano isticali u društvenim i školskim krugovima, i pune onih parnica, bez razMke u njihovoj važnosti, u kojima je on, protiv općega mišljenja, trijumfirao na Oblasnom sudu. Bilo je pravedno, da ona okrene koplje. Možda je Richarđ bio samodopadljiv; sigurno je bio dobar muž, a do određene je granice volio Evu. Njiegova naklonost prema Luciji ntikada nije bila javno pokazana. Često ju je s većom premoći, nego što se to pristoji starijem i jedinom bratu, tolerantno označio — ah, ta je tolerantnost bila laki pokrivač za njegovo ruganje! — jednom jeđfinom riječju: idealistkinja! No dobro, ona je ovo obilježje primila kao izazivanje. Sto je bila svrha ži40 4Jvota i gdje je zapravo ležala njegova ljepota, kad nije bila sazdana na tome obrascu poštenja i vrline, ili kako je to lično formulirala: zadovoljstvo, da se uradli »pravo«? Postojanost ljubavi, draž male djece i njihov smijeh; slast žrtvovanja, božja sudbina i božja providnost — odbace li se sve ove čir njenice, čovjek je izgubljen u divljini tame. Sto se nje tiče, sv&đalo joj se biti na suncu; i dosada joj je tu bilo toplo i ■utješljivo. Lokomotiva zazvižda, Lucy se prenu iz sanjarenja. Dobri bože! Bila je već u Ralstonu! Živo se diže i siđe s vlaka. Ralston, blisko predgrađe Glasgowa, nastanjeno bogatijim građanima, bilo je, iako se Lucy ogradila, da mu prizna tu premoć nad Ardfillanom, udobno za stanovanje i upravo- je odgovaralo Richardu i njegovu pravničkom pozivu. I Richar-dova je kuća, sagrađena od crvenog pješčenjaka, okružena dobro njegovanom baščom, s malim ali umjetnički ukrašenim zimskim vrtom sa strane, svjedočila o njegovu blagostanju i socijalnoj dzjednačenosti s očito strogim susjedstvom. Bila je, kao i Richard, izrazito solidna, izrazito škotska. Ipak, njezino »ime nije bilo škotsko. Eva, koja je htjela da sačuva svoj glas »mondenke«, i možda mislila na to, da potakne Richar-dov osjećaj za lijepim domom, koketno ju je nazvala »Le Nid«. Dirljiva sreća! Bila je vrlo otmjena: ali pored te skrupulozne otmjenosti ne otvori joj vrata kućna djevojka, već sam njen brat. »Lucy!« povika odmah. »Ah Lucy!« U njegovu neobično srdačnom pozdravu čuo se zvuk olakšanja. »Znao sam, da se možemo pouzdati! u tebe.« Odmah jiu je odveo u svoju radnu sobu, i tu joj je ispod grba porodice Murray, koji je visio nad pisaćim stolom, zagledao u lice — njegov je

pogled izgledao manje strog, manje kritičan, manje premoćan nego obično. On bijaše dostojanstvena pojava, tamna kosa i brkovi pokazlivahu još sjaj, usne još uvijek ono naročito, živahno crvenilo, jasno ocrtano prema blijedoj koži. Njegovo držanje — lijeva ruka na leđima, brada izbačena naprijed, čelo mračno, nešto uzvišeno, pripravno da se nabora — određivalo je njegov karakter. »Lijepo je od tebe, što si došla«, poče brzo. »Znam to cijeniti. Jasno vidiš, da sam uzbuđen. Stvarno nisam bio u stanju da odem u kancelariju.« Srdito prekide i impresivno 42 nabra čelo. »Eva — Eva je bolesna. I njegovateljica, ta zla, pokvarena žena, koja je došla u subotu — jučer se upustila s kuharlicom u pijanu svađu. Gadna stvar! Moja sirota žena! Naravno da sam obje istjerao iz kuće. I sada sam sam s Evom, koja leži u krevetu, imam djecu na vratu i nikoga da nam pomogne osim jedne mlade djevojke. To je... to je upravo ludo!« Njegov uobičajeni način, točno, bez strasti, premoćno, prožet jetkim pravničkim duhom, nestao je i ustupio mjesto prostoj goloj Mjedi građanina, s kojim je nepravedno postu-pljeno, zabrinutom ocu, odanom suprugu. »Tako mi je žao, Richard«, mrmlj!aše ona. »Što... što je Evi?« On duboko pocrveni, kao muškarac, držeći glavu visoko. »Mala nelagodnost«, mucaše s izrazom tajne, koja istovremeno otkrivaše škakljivu intimnost ove bolesti. »Brzo će proći. I u utorak ćemo opet imati njenu staru njegovateljicu. .. ona je Evu uvijek njegovala i poznaje njenu bolest.« On je pogleda umilno. »Naravno da ću vam pomoći«, reče ona otvoreno. »Zato sam ovdje.« »Lakše mi je, mnogo lakše«. On predahnu, zatim doda samoBvijiesno: »Sada ću te odvesti gore Evi.« Dok je išao važnim korakom naprijed preko stuba, po-kritlih debelim sagom, Lucy se pripremaše da pozdravi Evu. Istina je bila, da se nikada nije ugodno osjećala u Evinoj prisutnosti, i da je ženu svoga brata okarakterizirala naročito sažetim pridjevom »mala«. Prepletenost značenja te riječi bila je različita, ipak je Eva, sve u svemu, bila mala žena; vitka tijela, nježnih udova, naglih i pretjeranih pokreta. Imala je bijelu kožu, koja se odlikovala finim tkivom i kogu je njegovala veoma pažljdvo; njena kosa, namirisana i nakovrčana po posljednjoj modi, blistala je u strastveno tamnoj boji; nos joj bijaše tanak i orlovski, oči sive, zubi dobri, ali na njenu, žalost na rubovima malo nazupčani. Afek-tirala je elegantnost, skrivala je urođenu glupost obaranjem pogleda, oblačila se dobro i po modi

i zapravo je bila učenica onoga otmjenog svijeta, za kojim je tako žarko čeznula. Pri govoru je piskutala, zvučno se smijala, hodala je neprirodno. Richard ju je obožavao. 43To je bila Eva, takva, kakvu ju je Lucy poznavala. Ali sada, jao, Eva nije bila bučna, niti je neprirodno hodala. Blijeda, najzanimljivije blijeda, ležala je u polusnu na jastucima, i svi su znaci pažljivo upozoravali da pati od ljubavnih stvari. »Lucy je došla, draga«, tiho mrmljaše Richard, kako to priliči u ovoj prilici. Laganim micanjem vjeđa pokazivaše Eva, da u njioj dma još života. »I ona će te njegovati slijedeća dva dana«, nastavi on umirujući. Eva konačno otvori oči iz svoga polusna ti okrene ih Ri-chardu, širom otvorene i još uvijek pune prigovora. Tada uzdahnu i bez riječi pruži Lucijti umornu ruku. »Sve će biti dobro, Eva«, reče Lucy. »Samo se nemoj uzbuđivati.« ' i Eva se nježno' osmjehivala — ali, dirljive li blagostli toga osmijeha! Mramor bi se rastopio! »No dakle lijepo«, reče Rjichard pun takta; izvadi sat. »Možda... dai, osjiećam, sada mogu ići u kancelariju. Sve ostavljam u tvojim rukama, Lucy. Eva, moja sirota Eva! Znam, da ćeš je čuvati.« Htio je otići. »Poljubi me, Richard«, šaputaše Eva, i pruži mu bijelu ruku u izvanrednom izljevu strasti. »Poljubi me, prije nego što odeš.« Lucy se okrene. Eva joj je uvijek išla na živce; kod nje je u pozadini oduvijek vrebala sumnja u iskrenost njene snahe. Ne! Eva je mogla biti vesela, zabavna, da upotreMmo njen vlastiti izraz — šik; divno je vodila kuću i hranila je Richarđa dovoljno i raskošno. Ali njezine metode nisu bile Lucijine metode. To nije bilo za Luciju, taj mačkasti način potčinjavanja jednoga čovjeka. Ne! Ne! Lucy je postigla svoj cilj na nešto manje luckast način ■—• jednom otvorenijom, poštenijom metodom. Držala je okrenut "pogled, dok bračno milovanje nije umorno završilo. Onda je s Richardom sišla i otpratila ga do vrata. Nato se dade živo i bez lijenostli na svoj posao. U kuhinji nađe Charlsa i Veru pod nadzorom nedorasle djevojke. Ova 44 je pokazivala volju za radom, koja je bila snažna kao tornado i koja ju je prije kratkoga vremena zaludila i u njoj probudila strastvenu želju da služi. Charls, devetogodišnji dječak tamne, čvrste šutljivosti, odjednom je pokazao vrlo privlačan smijeh, a Vera, koja je sa svojih pet godina već

mogla sa svijesnikn ponosom sjediti na svojoj lagano plavoj kosi, ohrabrila ga je barem time, što je malo po malo potiskivala suze. Ipak taj dan nijle bio lak za Ludiju. Kuća je bila donekle zapuštena; djevojka se pokazala nespretnom usprkos svojoj volji; djeca su, kad se s njima bolje upoznala, značila tešku brigu; a Eva — Eva je bila, blago rečeno, jogunast bolesnik. Ipak je Lucy našla zadovoljstvo u tome, da nešto radi. Ne baš da se divila samoj sebi u ulozi anđela pomagača — ako je u toj kući i bilo krila, ova su se obavila oko Evine alaba-strene pojfave — ali je osjećala, s urođenom tvrdokornošću, zadovoljstvo zbog uvjerenja, da služi obavezi lojalnosti. Richard, koji je došao kući uvečer s paketima i brižnim izrazom, našao je svoju peć očišćenu, svoj dom u tišini koja smiruje. On sko'či — za teškoga čovjeka zadivljujuće hitro — gore u spavaću sobu s egzotičnim cvijećem, s bijelim ljiljanima, znakom čistoće i jednim grozdom, čija su nabubrela zrna budila želju za jelom. On ostade pun ljubavi neko vrijeme kraj bolesnice. Zatim polagano siđe dolje i nabori s njegova čela bijahu zbrisani. Stupi u blagovaonicu i sjede za večernji obrok, koji je iz pristojnosti nazvan »dinner«1 — takva nezgrapnost kao lizraz »kasni čaj« u »Le Nidu« se ne bi mogla održati. »Eva izgleda zadovoljna«, reče on, a zvuk glasa mu je više nalikovao običnom, pravničkom tonu. »A ja ... no, naravno, i ja sam također zadovoljan.« »Ona je dobro jela«, dometne Lucy, dodajući mu kotlete s graškom. »Uzela jje slatko, koje ja zaista dobro pravim, također kokošju juhu i dosta kolača.« »Ona samo kljuca kao ptica«, reče Richard, bacjwši se ozbiljno na meso. »Kao ptičica, ne više! Nadam se, da si djecu držala po strani?« On pogleda, naizgled iznenađen. »Ovaj grašak... no, moram reći, zbilja se može podnijeti.« 1 dinner, u Engleskoj, najveći dnevni obrok, koji se uzima uvečer. Op. prev. 45nn se nasmiješi i odluči se da pokaže Richardu što zna. JtiMno jo, da je on našao i ostala jela isto tako podnošljl-n»», Konačno je rekao, gladeći se ubrusom preko crvenih »inu d sjajnih brkova: »Zailsta, Lucy, ja sam ti veoma obvezan. To je bilo vrlo uutno — gotovo tako dobro, kao da jie sama Eva to radila!« Ona ne odgovori, ali je osjećala, da bi Richard, kada bi Eva 'Uto bolje pravila, morao biti dobro uhranjeni čovjek. »Znaš«, nastavi, gledajući1 je s novoprobuđenim zanima-i'in, »da se nisi toliko žurila, mogla £ti sama uspjeti daleko >l,|e.«

Primjedba je izgledala nejasna, ali je Lucy razumjela mio cilja, i naglo pocrveni. Kako može usporediti Franka svojom Evom! No tako što! »Ako si tako sretan kao ja, onda ti je dobro«, odvrati m Ijutito. On nabra čelo; (ipak je bilo karakteristično za njegovo danje raspoloženje, da nije primijetio izazov — nekada bi Mo do žestoke borbe. Ustao je. »Lijepo«, reče on mirno. »Sada ću otići gore i nešto malo tati kad Eve. Ona voli, kad sam kod nje.« Glodala je za njegovim leđima, koja su iščezavala, -i jed-m osobitim pokretom uvuče usne, zatim se trže i poče ras-ctnati stol. Gotovo burno pomaže djevojci u pranju suda rdmah ode u krevet. U jodnom brzom preokretu bilo joj je jasno, koliko bi joj •iiJ&c bilo, da je bidia kod kuće (i vodila svoje vlastito kućan-vo. To je te večeni osjećala sasvim oštro i jasno. Slijedeća tu dana taj se osjećaj pojačao. Izgledalo je, da je Richard, ida ga čovjek opet promotri poslije dužega vremena iz veće issinu, još sebičnije potčinjen, još veći papučar nego ikada. ju, koja se veoma brzo oporavila, opet je polako primila •oj« glupo držanje, očijukanje, koketeriju. Iskoristila je u »l.punosti prednost stanja, u kome se nalazi, utuvila je sebti ^luvu: imala je svoje mušice što se tiče dijete, svoga izgle-«, cvijeća. Samo uspomena na to, da je poslije očeve smrti i Inom kod Richarda našla sklonište i hranu — starac je it.itvio samo malo i za nju ntije bilo drugoga izlaza — spre-iviiln je Luciju, da se ne pokaje zbog ove nagonske sestrinske pomoći. Ipak je oma to gostoprimstvo platila uslugamai ovakve vrste. Da li je moguće, kako je Frank mislio, da ju je Richard jednostavno iskoristio? Čelo joj se kod same ove pomisli namrštli karakterističnom naglošću! Uz ovo je od vremena do vremena dolazila neizbježiva briga o svome vlastitome kućanstvu. Da li je Petar bio dobro opskrbljen? Da li je Netta zapamtila njene upute? Ana! Da li su se brinuli o Ani? A Frank? Da, piiije svega Frank! Je li mu dobro? Je li savladao svoju zlovolju i da li je mislio, kako priliči, na razonodu svoje sestrične, svoga gosta? U jednom času preokreta osjećaja bilo joj je potpuno jasno, da dom — njen ljubljeni dom — predstavlja mjesto sreće. I neobično je bilo — s obzirom na njen mir pri odlasku — da je nestrpljivo i živo željjela, da se vrati. Utorak je pozdravila uzdahom olakšanja. Večer prije toga došla je nova kuharica, predmet Richardovih zlovoljnih pre'dskazivanja; i napokon je stigla, iako čini se sa zakašnjenjem, i njegovateljica, u punoj opremi. Bilo je popodne, kada je Lucy, obučena za put, stupila posljednji put u Evinu spavaću sobu —• za ovo malo dana u »Le Nidu« često je nosila poslužavnik uz ove stube.

»No«, reče ©na konačno 'i s pristojnom skromnošću. »Ako-sam. bila od neke koristi...« Eva se slatko smiješila, sjedeći uspravno, elegantna, ali još uvijek — tako je bar tvrdio Richard — malo slaba. »Djeco, poljubite, tetu Luciju«, šaputaše ona. »I pošaljite-pozdrave Petru.« Charls i Vera, koji stajahu jedno kraji drugoga uz krevet,, drveno kao kod fotografa, priđoše poslušno. »O Božiću ćeš čuti o nama«, reče značajno Richard — došao je iz kancelarije rano. Toplo joj prodrma ruku — muškim stiskom, punim zahvalnosti ■—■ i otprati je čak do-vrtnih vrata. Ona je išla ulicom s raznim osjećajima. Richard ju je-bar mogao dopratiti do kolodvora, a Eva pri rastanku mogla izraziti više zahvalnosti. Ali kad ju jte vlak izvezao iz Ralstona, u toplotne se iščekivanju njena zlovolja potpuno-izgubi. Bilo je tako dobro ■—■ putovati kućd! Kupujući kartu — Richard nije mislio ni na to, da joj nadoknadi trošak — spretno uključi u povratak i posjet u. 47'Glasgow. Konačno su bile nabavljene čipkaste servijete — gospodfin Gow je imao »prave« — i u veselom raspoloženju velikodušnosti — bar će ona dokazati, da škrtost nije osobina Murravevih — kupi zvrk za Petra, duhana za Franka, a za Anu krasnu malu bocu Florida-vode. Nije žurila s kupovanjem, produžila je tako iščekivanje, pojačala ljubazni izgled svoga povratka. Pila je čaj kod Pal-tocka ■—■ rijetko zadovoljstvo; još je uvijek voljela slatkiše kao u doba djetinjstva, a Paltockovi su kolači od kreme bili krasni i sočni; rastapali su se na jeziku. A što se tiče peciva, znala je, privatno, od Franka, sa svim profesionalniim razumijevanjem, da Paltock kod svojih »stvari« ne upotrebljava ništa drugo do čisti maslac. Sjedila je »gore«, uz male mramorne stolčiće, očarana lijepim pogledom dolje na ulicu. Obrazi su joj živahno pocr-venjeli, kao uvijek, kada je pila vrući čaj, čipkasti joj je rubac ležao elegantno ti nježno na koljenima, a ona je bila prožeta osjećajem živahne sreće. Ona je »pravo« postupila, održala je vjernost prema bratu i sada ide kući — Franku. Ona je dobro znala, kako je bilo smiješno, da ona, udata već dugo godina, žarko želi ovo ponovno viđenje s mužem. Smiješno ili ne, bdio je tako. Bilo je — ona. Odjednom se sjeti jednoga drugog povratka mužu — prije dvije ili tri godine, datum ne igra nikakovu ulogu. Kako joj taj događaj živo stoji u sjećanju: tada se vratila s Petrom poslije kratkoga boravka na moru, Frank ju je očekivao i Frank je sa zapanjujućom, neslućenom bri-žljivošću stavio u spavaću sobu cvijeće, a na stol bocu šampanjca. Šampanjca! I ruže! Zapanjujuća, nevjerojatna pažnja od Franka. Ali ipak on je to učinio, a ona je to voljela. Maštajući, gledajući

sjajnim očima u daljinu, vidjela je pred sobom svoj povratak, vidjela je u tišini sumračni zaliv, dok je sama prolazila obalnom cestom prema kući, vidjela je dobrodošlicu, koja je najednom zasvijetlila s prozora prednje sobe. Jedinstveni fenomen! TrgnuvSi se, ustade i plati. Morala je požuriti, da stigne na vlak u Charing Crossu. Stigla ga je đ. naglo sjela u jedan kut, malo zadahtana od žurbe. IV Za vrijeme dok je vlak strašnom brzinom onoga doba vozio Luci ju kroz sumrak desnom obalom široke rijeke, sjedili su Frank i Ana kraj kamina u njenoj blagovaonici, u njezinu domu. B'ilo je to već poslije čaja, posuđe je još stajalo na stolu i izgledalo je, da su oboje zamišljeno gledali u crveni požar vatre. Smiješno — vatra u kolovozu. Ali u tim su krajevima večerii hladne, noćni vjetrovi oštri, i ništa tu, što se Diče meteorologije, nije bilo nemoguće. Svjetiljka je već bila upaljena i bacala je žuti sjaj na zastore udobno uređene prostorije i na njih dvoje: činilo s© da — možda nekom osobinom nježnog svijetla — svakome od ova dva lica daje neku neodređenu sličnost u crtama ili izrazu. Naravno, bilti su prvi rođaci: Mooreova mati i Anin otac bijahu sestra i brat; to je bez sumnje objašnjavalo ovu sličnost pod svjetlošću tihoga plamena. Ali ta je sličnost bila zapravo dublja, ona se nalazila u njihovoj srži, uvjetovana njihovim podrijetlom, izrasla iz njlihova zajedničkog seljačkog sloja, oplemenjena jednom imućnijom generacijom, ona je ipak u promijenjenom, slabijem obliku ostajala ista. Usprkos razlici u temperamentu — Moore je bio ravnodušain, zlovoljan (i tako lakomislen, da je klizao kao1 tekuća voda, Ana gruba, privlačiva, ali u biti odbojna — bili su u biti jednaki: ne samo istog roda, nego i istoga kova. Dok su sjedili šuteći, (iz kuhinje dopdraše nerazumljiva i nepravilna galama, nešto kao kreštav smijeh, koji je značio, da Petar s Nettom »tjera šalu«, dok je po zakonima, koji vladaju svemirom, trebao već odavno biti spremljen na spavanje. I sada, poslije dugotrajne galame, ljuljaj ući se lagano u svom naslonjaču i udlišući neizbježivi dim, reče Moore blago: »Krajnje je vrijeme, da dječak ode u krevet!« Ana podiže pogled s vatre i upravi ga s lakim smiješkom na Franka. »Neka se samo zabavlja, dok može«, reče. »To je sasvim pametna misao, Frank. Osim toga se lijepo ponašao. A Netta — bolje će se držati, ako se nasmije. Ona je zgodna mala služavka.« »Tako ti pape«, mumljaše Moore, gledajući prema vratima. »Samo nemoj pred,njom reSi ,služavka'. Ona bi smjesta 4 Tri ljubavi

49oMšla. Oni su ugledni, njezina obitelj. Poštovani! Ona ima rodbine među svećenstvom, kaže Iiucy.« Nastade kratka šutnj'a, a onda on pogleda, možda povodom spominjanja imena njegove žene, na crni mramorni hram na kaminu — koji je (imao impozantnu fasadu bnojča-nifea jednoga sata — i primijeti zamišljeno: »Ona će za sat doćii — Lucy, mislim.« »Već znam, koga misliš«, odgovori ona, a njezin neobični smiješak nije prestajao. »Ne moraš mi objašnjavati. U posij ednjiih deset minuta gledaš na sat bar pola tuceta puta.« On saže glavu, cigaretom napravi opravdavajući pokret, i tom prilikom strese pepeo u vatru. »Ti jesi to, Frank«, nastavi ona lagano. »Da, ti to jesi — zato sada nemoj to ni poricati. Ispravan, staložen suprug. Ti si ove tri večeri sjedio & nisi drugo ništa radio nego drijemao, derao tur na hlačama i mislio na to, kada će se ona vratiti.« »No —« mumljaše on nelagodno. »Piše ti na licu.« »Na licu?« ponovi on pitajućfi. »To je sigurno bio razlog, zbog kojeg si sa mnom progovorio jedva koju riječ, kad sam došla,« uporno nastavi ona podrugljivo izazivajući. »U tvojloj urednoj maloj kući nije nli trebalo jedno takvo zlo stvorenje kao Ana Galton.« Taj izraz, koji je ona upotrebila za samu sebe, dirmu u Franku neku skrivenu žicu spoznaje, i kao da ga probudi iz mrtvtila. . »Smiluj mi se, Ana«, poviče iznenada i uspravi se. »Mi smo se ovo nekoliko dana dobro slagali. Mi smo najbolji prijatelji. Ti to ipak znaš.« »Alli istina je, zar ne, Frank? Ti nisi htio da ja dođem.« »Ni govora,« mucao je on. »Nitko nijje žalio1 više nego ja, kada si ti — kada si ti imala onu malu nezgodu.« »Malu nezgodu!« ponovi ona, a pogled njezinih punih dubokih očiju rugaše se jedva primjetljivo. »To ti je slično, Frank! Ti ne gledaš stvarima u oči. Zašto ne možeš biti iskren i reći: »Kada si dobila dijete?« On se strese od te rečenice, tako mirno izrečene na njegovu domaćem ognjištu. Iako ove riječi nisu sadržavale gorčinu, nego su bile izgovorene s promišljenom ravnodušnošću, točno su prikazivale njegove prigovore njezinu posjetu i opet 50 mu živo pokazale njezinu tragediju — ona je, naravno, odbila, da to smatra tragedijom, tu svakodnevnu nezgodu, koja je prije pet godina smetala porodici u Belfastu. Zapravo, početak nesreće, otkriće njezina stanja —

Moore je sumnjao, da je to i ubilo staroga Galtona — odigrao se neposredno u doba njegova posjeta. To onda nije bila ugodna stvar, a nije ni sada. Ali konačno, ipak se dogodilo. Bila je strašna stvar za nju, bitli natovarena vanbračnim djetetom, a bio je siguran, da ju je napustio otac djeteta. Njegovo itme je tvrdoglavo skrivala. To je slično Ani! Činilo se, kao da je nikada ne možeš prozreti: pod Mirnom površinom tekla je duboka i nemirna struja. Naravno, tih dana ntije o njoj ništa osobito mislio, isto tako malo kao i onih davnih dana u Levenfordu; ali i onda je već nekako osjećao, iako Ana nije tražila sućuti nejasnu, neodređenu simpatiju. Ona je prkosila događa jUma, gnjevu očevu, sveopćem negodovanju — sve je to predusrela tupom šutnjom, što je kod njega i protiv volje izazivalo neku vrstu ravnodušnoga divljenja. Sada je pogleda zbunjeno. »Kako god da se izrazim, Ana«, primijeti mirno-, »žao mi je bilo. Također sam i tebe žalio, kad sam čuo, da je dijete umrlo.« Zastao je. »Zašto se nisi odmah, kad se nesreća dogodila, izvukla iz toga, kako se najbolje moglo, i udala se?« »Zato treba dvoje«, odvrati Ana iskreno. »Osim toga, ne vjerujem, da sam stvorena za okove svetoga braka. Mogli pogledati samo tvoju udobnost, Frank, da bih znala, da moj ukus traži nešto manje pitomo. Pa ovih mli je posljednjih godina neprekidno bilo zaista dobro.« Lakoća njena glasa zvučila je istinita, njezina nezavisnost bijaše nenamještena, to iznenađujuće objašnjenje njene filozofije nije bilo gluma. »Znaš, Frank«, nastavi, još uvijek se i tiho smiješeći,, »rado bih te malo oživila- Već sjediš tri večeri sa mnom u kući i nisi ni pogledao na mene kao da sam vreća brašna. Ja sam mnogo zanimljivija nego kaša! Zašto se ne probudiš? Ti spavaš, čovječe, ideš kroz život sanjajući.« On je pogleda upitno. »Svoju lijepu vilu nisam sanjao«, reče on polako. To je bilo daleko od njegova običnog držanja, ali je nekako osjećao potrebu, da se brani, i dodade: »Ja također nisam sanjao ovaj udobni dom, a ni svoje dobro mjesto.« 4* 51»O, ja ne govorim o poslu«, dobaci ona. »Pošaljimo mi posao na časak dovraga. Ti si mi se uvijek sviđao, Frank, 4 ne da mi se, da te gledam, kako upadaš u kolotečinu. Ti si bio uvijek sklon tome, da samoga sebe podcijeniš. Priznaj, u starim levenfordskim danima samo zbog toga nisi trčao za mnom.« »Ne«, odvrati on ne misleći, »doista nisam.« Ona se smijala. »Sasvim pošteno, Frank, veselilo bi me, da te probudim. Mislim, Lucy je ta, koja te je tako promijenila. Ti joj suviše pripadaš. Kada je pošla, molila me je, da te čuvam, kao da si lijep komad porculana, koji je

njena svojina i za koji ne žeM, da joj napukne. O, ja sam to već prije opazila, kad god sam došla u. ovu kuću. donekle me je ljutilo, moram priznati.« »Ja sam znam, kada se dobro osjećam«, odgovori on, braneći se. »Ja ipak imam pravo, Frank. Mladić tako dobrog izgleda kao ti trebao bi da od žlivota ima više veselja. Ti ćeš prije vremena ostarjeti, ako ne budeš pazio.« On je ukočeno gledao u vatru, ravnodušan prema njenim riječima, udubljen u razmišljanje o svojoj vlastitoj složenoj ličnosti: on je bio možda čovjek naročite vrste — to je znao. Već je mogao slutiti, što je time mlislila, kad je htjela da ga oživi, ali to ga nije zanimalo. Naravno, da je u prošlosti bilo nekih šaranja — tko ih ne bi imao? — ali ona su bila u većini prolazna i nisu ga ispunjavala zadovoljstvom. »Osjećam se kao riba u vodi, takav, kakav sam«, reče konačno. »Samo kada bi nešto više dolazio među ljude«, nastavi •ona prijateljski, s lakim ruganjem. »Skupi nekoliko prijatelja oko sebe. Kad bi bar kupio jedan od tih novih bicikla, pa da se voziš. Ili bar da držiš psa — jednoga dobroga lovačkog psa, što reži.« On je oštro pogleda: da li mu se smije? Ali njeno lice bijaše iskreno, prijateljsko. Naglo zatrese glavom i baci cigaretu. »To merJi ne leži, Ana. Ja jednostavno ne bih mogao podnijeti nikakve neprilike.« Opet se nasmijala — što je rijetko činila —■ on je naglo pogleda, i kao za odgovor nasmije se s razumijevanjem. 52 »No lijepo, ako ne ćeš da se voziš biciklom, ne bi li bar prema svojoj sestrični bio pristojan, dok je ona ovdje?« reče mu. »Ili hoćeš, da okolo ide puna dosade i da se osjeća nesretnom? Samo zamisli, čak mi je Joe u Levenfordu učinia dane ugodriima, pored sveg svoga sala i čega sve ne; on je mogao naći vremena. Ali ti, Frank, ti zabavljaš jednu damu: time, da sjediš i misliš na svoju ženu.« On lako pocrveni, nešto malo svijestan krivice, nešto^ malo zbunjen. Nekako još nije promatrao stvar s toga stanovišta. Ne bez skrušenosti reče: »Možda sam zalista ovih dana bio malo neotesan.« Oklijevaše, a zatim nastavi s naknadnim oduševljenjem: »Ali ja ćit učiniti sve, što mogu, da ti bude zabavnije.« »To mi se već bolje sviđa«, reče ona, kao da je sklopljen. sporazum. »Oslonit ću se na tebe.« »Lijepo«, odvrati on ljubazno, prekrsti noge i utone u: dlim novozapaljene cigarete. Prođe nekoliko časaka, ispunjenih tihim kucanjem sata.

Dok je ona tako sjedila i gledala na svoj posebni način., promatrala, a da se to ne opaža, dok je vatra u kaminu bacala sjaj po njenoj bujnoj crnoj kosi, okruglim obrazima i očima s teškim vjeđama, izgledala je tajanstveno. Ali ona. nije bila tajanstvena, iako je imala neku finoću u cijelom, svom držanju. Njene misli bile su obične misli, iako osorne zbog skepticizma i zbog prirođene satiričke žice. Ipak, ona je-samo rijetko kada izgovarala te misli. Ona je imala neku. odbojnu šutnju, koja nlije bila ni pakost a ni zatucanost, ona je potjecala djelomično iz njene životne priče. Prevarena u trenutku slabosti svojom lako zaljubljivom irskom naravi, izgubila je nevinost na zamagljenom polju, na povratku: s plesa Bratstva. I činilo se kao da nikada nije zaboravila ironični podsmisao tog plesa. Ljubavnik ju je ostavio, njemu, se odjednom. Amerika učinila primamljivlijom od odgovornosti. Ona se nije tužila, šutjela je, sama je nosila teret svoga. bola, i odlučila je, da u budućnosti ne prestane uživati život,. već da se upusti u nj bez ustupka sentimentalnosti. U izvjesnom stupnju bila je naprednija od svog vremena; osim toga oma je ispod vanjske profinjenosti još sačuvala ostatak seljačke grubosti; ali bila je privlačiva, snažna, puna draži ženstvenosti.Sjedila je nasuprot Mooreu obuzeta jednom mišlju — ne pakosnom, nego više izazovnom li satiričnom — da ga iz bračne lijenosti blago prodrma. Ona je Franka uvijek voljela — ona je većinu muškaraca voljela — as druge strane, bilo je nefcbjezivo to, što je Lucy u njoj! probudila osjećaj -antipatije, jer je ona Lucijinim idealzmom d osjećajem vlasništva bila do pola potresena. Bilo bi veselo, jako veselo, da potajno zakoči taj kotač, što se glatko okretao. Naglo napravi pokret, koji je bio lizraizitiji nego inače. »Fino!« reče sasvtim iznenada s tihom podrugljivošću. »No bit će nam prekasno!« »He, što?« On pogleda, iznenađen njenim riječima, njenom naglom vedrinom. »Ti si već postao sasvim umoran, tako me lijeno zabavljaš«, reče. »Za taj si napor zaslužio čašu piva«. Diže se i ode do bifea. »Treba da je i dobiješ. Mislim, da ću i ja jednu popiti. Kod čaja mi je haringa bila slana, fi. — kako Joe stalno govori — žedan je posao zabavljati se.« »Baš ne volim pivo«, odgovori joj. Gledao ju je, kako iz maloga ormara uzima bocu. »Ja pijieni sada vrlo rijetko.« Zapravo je mislo, da Lucy ne voli, kada pije u to doba. Kao odgovor ona se saže, pogleda ga preko ramena, izvuče čep iz boce, napuni dvije čaše i pruži mu jednu. »Evo, Frank! Prijat će ti. Hoćemo li piti u zdravlje boljeg r azumij evanj'a? «

Prilično samosvijesno popli gutljaj, >i zatim stavi čašu na kamin. U tom se trenutku otvoriše vrata i uđe Petar. »Jesi li me čuo, oče?« zapita bez daha. »Rvao sam se s Nettom. I ja sam pobijedio.« To nije bilo istinito. Na vrhuncu svoje smjeloistli bio je kuhačom sramotno istjeran iz kuhinje, ali mu je, za njegovu namjeru, bilo nužno, da stvori dojam uspjeha. Tako je stajao na jednoj nozi i pitao s mudrom naivnošću: »Mogu li još malo duže ostati budan, oče?« »Već je prošlo sedam, mladiću moj«, reče Moore, zatim zašuti, nije mu uspjelo da bude oštar otac; i sama ta pomisao budila je u njemu neugodno razmišljanje. »Ja bih čekao, dok se majka ne vrati«, moljaše Petar. »Sigurno mi je nešto donijela. Sigurno.« »Pusti ga neka ostane, Frank«, reče Ana. »Ne će mu škoditi.« 54 flj da »Divno!« reče Petar, koji je stvar smatrao svršenom. Zatim uze Andersenove priče, baci ih na sag pred kaminom i spusti se na nj s glasnim izrazima zadovoljstva. Bio je zapravo nešto bučnija nego inače, a od Lucij'ina su mu odlaska koljena i uši prestali biti besprijekorno čisti. »Ovoga ću puta čitati »Djevojče sa šibicama«, javi se glasno, smjesti se, raširi laktove, podupre bradu rukama i počne čitati. Opet šutnja ovlada prostorijom, ali odjednom tišinu pomuti veseo zvuk — laki i živahni korak na stazi pred kućom. Ključ se okrenu u vanjskoj bravi, korak posta u predsoblju brži, gotovo trčanje, zatim se naglo otvoriše vrata, i Lucy brzo uđe u sobu. Na pragu zastade, nosila je pakete u rukama, oči joj bijahu žive, malo joji se lice žarilo, jedno gotovo djevojačko uzbuđenje odražavalo se u Vitkom stasu. Svježina bješe oko nje, oduševljenje i zagrijanost je izašla tiz osobite radosti, što se vratila kući. »Ja sam opet tu«, usikliknu. »Opet sam tu, vi svi!« Moore skoči. »Lucy! Ah — to je lijepo«, reče svijesno. laka je očekivao njen povratak, pokafca pred Anom naročitu zabunu, kada je čašu piva, koju je držao u rudi, plašljivo spustio. Lucy je, još u vratima, stala ukočena, izgledalo je da hoće da upije u sebe prizor: slika domaće sreće, koja ju je sigurno morala oduševiti! Frank i Ana u naslonjačima, svako s jedne strane karmina, a između njih na sagu Petar. Ipak je njezin smiješak zadrhtao. Zašto joj nisu na neki način uzvratili veselje? A ta čaša —? Ona ne bijaše nikakva čistunica — ali pivo odmah poslije čaja! I ona promatraše, kako i Ana ima istu takvu čašu na kamiimu na dohvat ruke. Ana! Pije plivo s njezinim mužem! A njen je

pogled, koji je dalje kružio, dobro«, reče, još uvijek sa svojim tihim osmijehom. »Ti umiješ s njim pravilno postupati«, reče ljubazno Ana. »To je lizvan sumnje.« »Ja vjerujem«, reče Edward brzo, »da Franku ne škodi, da ga netko malo vodi.«I napokon, pošto mu je savjest bila mirna, okrene se svjetovnim stvarima. »A posao,« pitaše, »da li mu taj ide dobro?« »Sjajno!«, objasni ona. »Mi imamo najbolje izglede — da, i ja ću reći što drugo — ja se nadam, da Franku predstoji nešto dobro.« On klimnu glavom, obradovan tim izgledima svoga brata. »Znaš ti«, nastavi ona svoju sangviničnu nadu u budućnost, potaknuta prilikom i njegovim zanimanjem, »mi želimo u životu napredovati. Podići se, znaš. Mi lipak moramo misliti na budućnost. Osim toga, i na Petrov odgoj. On sada raste, a ja nisam sasvim zadovoljna malom školom, u koju sada ide.« Jasno se vidjelo iz žara i energije njena lica, da svoje nade i zaključke želi i ostvariti. Tako je bila sigurna. Ona će već nastojati, da napreduju, da od Petra nešto postane. Na Edwardovo> pitanje doda, da u Petra nije opazila sklonosti za svećeničkim zvanjem, i priznade, da je njena želja, da on bude liječnik. »I oni čine dobra«, odvrati Edward ljubazno. »Oni su li-ječniai tijela, a mi opet liječnici duše.« Na tome se mjestu poče Ana, koja je šuteći pratila razgovor, malo nemirno micati. Ali se smiješila, kada ju je, Ed-ward upitno pogledao. »Pospana sam«, reče, »to je sve.« On povuče još posljednji dim iz svoje turske cigarete, pri čemu zaobli nozdrve kao sladokusac, te reče: »Hoćemo li oblici vrt, to će te osvježiti.«

»Idite vas dvoje«, odgovori Ana, naslonivši se, i zatvori oči. »Dremovna sam. Ostat ću malo ovdje i drijemati.« »Dobro!« saglasi se Edward i nabra čelo. Diže se dostojanstveno, pomaže Lucy da ustane, zatim uze kapu s kamina, a s klinai iza vrata kratak kaput od tanke, tamne čiohe. Bio je to stari kaput, koji je donio iz Španije, ali kada ga je stavio preko ramena veličanstvenim svećeničkim pokretom, izgledao je kao da mu nikada ni jedna odjeća nije romantičnije pristajala. Sada je Lucy stvarno mogla da nazre razlog straho-počitanja gospođice O'Regan. 68 Siđoše kroz staklena vrata blagovaonice i počeše lagano tumarati stazama vrta. Još uvijek ljfut, časak se smiri, a zatim nenadano reče: »Sta ti misliš o njoj —■ o And.« »Ne znam pravo«, odgovori ona smiješeći se. »Ja je rado gledam, ali ona je prilično —■ prilično tajanstvena, zar ne.« »Tajanstvena!« izlane. Otvori usta kao da je htio govoriti, zatim ih naglo zatvori; iako je ona čekala na neku primjedbu, ova ne dođe. Bila je puna tišina, za to se vrijeme Edward potpuno pribra; kad su već točno dvadeset puta prošli kraj ispruženih ruku šarene statuete, on stade. »To je moja gimnastika«, reče. »Obilaziti dvadeset puta okolo, oživljuje rad jetara«; i ponudi joj, kao što je to uvijek činio, da jioj pokaže crkvu. Bio je ponosan na svoju crkvu, Puginovo djelo, i kada su ušli, tihim ju je glasom, upozorio na linijie gotskih lukova, ljepotu oltara i na drvene izrezbarene anđele na propovijedaonici. Pugin je ovu crkvu stvorio-prije nego1 što je bog stvorio Edwarda; ipak je, kada se ta promatra, bilo nemoguće odbaciti misao, da je Edward stvorio tu crkvu, da ju je podigao svojim rukama, i da je sada ona njegovo isključivo vlasništvo. »Da, osobito je lijepa«, zaključi on konačno sa zaobljenim usnama, dok mu je pogled počivao na Lucijinu ozbiljnom licu. Držao ju je za skromno i otvoreno stvorenje, mo~-žda ne najveće inteligencije, ali pošteno, puno obzira prema njegovu svećeničkom dostojanstvu, uz to lijepo obučeno — volio je ugodnu eleganciju dobro odjevenih žena. ; Klekoše i izmoliše tihu molitvu. Malo pod utjecajem njegove prisutnosti, nije se povezano izrazila, nego je pred tim tajanstvenim oltarom pokazala svoju pobožnost neartikuliranom zahvalnošću za dosadanju sreću u životu. Digoše se,, ostaviše crkvu i odoše, da bi u kuhinji otrgli Petra iz tijesnoga prijateljstva s Eileenoim, zatim, prema već priznatom, obredu ovih posjeta, odoše u školu. Edward je bio ponosan i na svoju, školu! Dok su išli kroz

učionice —■ u svakoj se učionici pri njihovu ulasku djeca istovremeno digoše i pozdraviše dobro uvježbanom blagozvučnom točnošću: »Dobar veče, oče« — Edwaird im pokaza svoga sinovca: »Velik čovjek«, govorio je, gladeći dječakovu glavu s pompoznom ohološću. Svakako, da je škotska suknja boljeizgledala od dječjih poderanih keoelja i ispucaldh cipela; također ni razni učitelji nisu štedjleli hvale za »sinovca velečasnoga«. Kada su se udaljili od škole, Lucy, pod maskom ravnodušnosti, sakri unutarnji plamen. Za nju bijaše tUm skrivenim pokazivanjem premoći njezina sina dostignut vrhunac posjeta. Ali ipak, kada je Edwarda i mladića ostavila, i po svome običaju išla sama da domaćidi učini posjet pristojnosti, osjeti pored sveg zadovoljstva nejasnu zbunjenost. Nešto — što, to nije znala — uvuklo se u toplanu njezina zadovoljstva. Da, ona nije mogla izbjeći činjenici, da ju je Ana zbunila, to je bio osjećaj potpuno stran njezinu ispravnom karakteru. Anai se danas tako ljubazno držala portrand, činilo se, da u biti ne pristaje u harmonična akord ovog posjeta. Ana je imala novaca, bila je lijepa i nezavisna: to joj je sve dopuštalo, da pokaže punu sigurnost. Ipak je iza toga bilo nešto više. Nekada je Anin bezbrižni mir bio kao kora, pod kojom su vreli rijetki i neočekivani' sokovi. A što je osim toga bilo objašnjenje za Edwardovo hladno držanje i ono neobično svjetlucanje u očima gospođice O'Regan? Po svome nagonu trebala je da Edwarda otvoreno pita; ali izgleda, da su za tu temu njegova usta bila začepljena. No, ipak, kada je sjedila u maloj zagušljivoj sobi gospođice O'Regan — Tereza O'Regan nije provjetravala, ona je zračila samo Edwardove vunene stvari — Lucy baci zamišljen pogled na domaćicu. »Velečasni mi je nagovijestio«, reče upravo gospođica O'Regan, »da će Petar doći k namai na nekoliko dana, kad Ana otputuje.« »Da«, reče Lucy. Nastade šutnja, onda najednom reče gotovo nehotice: »Gospođice O'Regan! Da li biste nešto htjeli reći? Zašto *vi Anu ne voMte.« »Anu!« ponovi druga, potpuno zbunjena neočekivanim pitanjem. »Da, zašto je ne volite,« Nastupi tišina, i gospođica O'Regan tamno pocrveni. »Ne mogu reći, da je ne volim«, objasni zastajući. »Ja — ja joj ne odobravam.« »Ali zašto?« navaljivaše Lucy. I »Zar vi ne znate?« mucaše druga. »Vaš muž — zar vam nije ništa rekao?« Lucy zatrese glavom, željna da čuje, ali zbunjena malo nelagodnim držanjem druge.

Gospođica O'Regan pokri blijede usne vrhovima prstiju, jasno se vidjelo da je razapeta dzmeđu želje i straha. »Bolje da vam to ne pričani«, reče dršćuoim glasom. »Što?« nestrpljivo čekaše Lucy. »Ja ne znam —« zatezaše domaćica, zatim lomeći mršave ruke najednom izbalci bujicu riječi. Lucy se diže, duboko uzbuđena. Usprkos smiješnoj zbunjenosti gospođice O'Regan, ničega šaljivog nije bilo u nesretnoj činjenici, koju je upravo otkrila. Bez ©kolišanjia i svih svetih izreka, činjenica bijaše porazna: Ana — mati nezakonitog djeteta! Kao udarena, zbunjena, Lucy je buljila u domaćicu šuteći. To je bilo najmanje, što je mogla očekivati. Ona za to ne bi nikada pitala, samo da je u to i najmanje sumnjala. »To je bilo prije pet godina«, naglo je dalje govorila gospođica O'Regan, s gestom nježne boli. »I u međuvremenu je umrlo — jadno dijete — kada su mu bile tri go'dine.« Lucijin pogled potamni. Bila je zbunjena položajem, u koji je upala: sve je to bilo neugodno, uzbudljivo i tako nevjerojatno, kao u jeftinom romanu. Ali je bilo tako, usprkos svemu. Ovim je sva topla ugodnost ovoga posldjepodneva bila nenadano razbijena. »Ali zašto —?« upita konačno. »Tko je bio —?« Oko gospođice O'Regan poče treperiti, zatim se odmah ukoči. Njena zbunjenost bila je sada kao i prije mučna. »Ne znam«, odgovori naglo. »I nitko ne zna, tko je bio otac. Ni divljim konjima nije se moglo dzvućd ime. Naprosto je zatvorilai usta i o tome nije govorila. Velečasni je bio milostivo uzbuđen. Oh, ona je čudna, ta Ana!« »Ali ipak«, istraja Lucy, »ipak —« Ne dovrši rečenicu, jer u tome trenutku Petar banu u sobu, za njim uđoše EdwaHd i Ana. »Zakasnit ćemo, majko«, uzviknu. »Naručila si Davea za četiri sata.« »Da«, odgovori ona mehanički, »to je točno.« 71»Onda se žuri! Žuri se! Dok Ana spava, ti ćaskaš, još ćemo zakasniti na čamac.« Nasta stanka, onda svi pođoše prema predsoblju. »Otpratio bih vas do dolje«, reče na vratima Edward, »ali moram ići u posjet — k jednoj drugoj staroj) prijateljici — gospođici Mac Tara!« »Nemoj zbog nas zakasniti«, reče Ana, smiješeći se. »To je tako- lijepo ime.« On se najljubaznije oproisti, naglašavajući, da o koncu praznika Petar mora doći na nekoliko dana. Gospođica O'Re-gan im pruži ruku milostivo i

ponizno. A Eileen, koja je na kuhinjski prozor pritisnula njušku žute mačke, predstavljaše takvu sliku, da se Petar smijao dok su išli niz ulicu. Ali se Lucy nlije smijala. Ona bijaše zapanjena d osjećaše se nelagodno — bijaše kao pogođena nekim bezrazložnim nemirom, kao da joj je domaćičina neugodna priča nanijela udar. Nije je pritiskivala nikakva određena bol, niti je osjećala naknadno sažaljenje prema Ani — nemoguće je žaliti Anu: ta ne traži sažaljenja. Opet je pogleda. Ali je Ana išla sa svojim vlastitim mislima. Zatim se u njoj opet probudi ono mukotrpno nadraženje, neobjašnjivo, ali stvarno — nerazumljiv predosjećaj, koji nikako nije mogla srediti. »Zašto«, mišljaše u bolnoj zabuni, »zašto mi to o Ani, za 'ime božje, Frank nije nikada pričao.« On ju je tim ranio; ta ju je pomisao odjednom počela tištiti; to je učini neobično tihom. A riječi gospođice O'Regan — »A vaš muž — zar vam ništa nije rekao?« — opet joj dođoše na pamet i neobično je srnu tiše. To je pitanje gorjelo u njenoj duši; zašto joj to Frank nikada nije pričao? VI Slijedeća subota bila je dan piknika, izleta, koji je Petar planirao još prije Anina odlaska, i koji je očekivao s nemilosrdnim zanosom mladosti. Lucy mu se baš nije veselila: čudno — iz razloga, koji nije mogla objasniti — nije željela da učestvuje u njemu. Ali je Frank prihvatio tu misao s neobičnom živahnošću i prikazivao1 više skupih planova — od zakupa izletničkoga čamca za prijevoz preko< zaliva do vožnje 72 kolima kroz Winton Hills. Lucy je kratko odgovorila, da ako se izlet već mora napraviti, onda će se veslati do šume na rtu Ardmore. Rt je blizu, kratko je rekla, a tako će bar izlet koristiti, brat će maline za kuhanje pekmeza. Dok- je u kuhinji zasukanih rukava pripremala stvari za piknik, bila je u naročitom duševnom stanju: to je bila apsurdna misao, potpuno, toga je bila svijesna, ali ju je ipak taj osjećaj pritiskivao posljednja dva dana. Pred Frankom nije spomenula svoje najnovije otkriće; ali je osjećala, da joj je on to moraO! već davno ispričati. Zaštoi nije učinio? Ona pred njim nije ništa krila; bila mu je potpuno odana i očekivala je s punim pravom, da i on njoj bude tako odan. Dapače poslije posjeta u Port Doranu pružala mu je svaku priliku, da popravi svoj propust; više puta je navodila razgovor na to i napeto1 je očekivala njegovo naknadno povjerenje. Ali on nije ništa rekao. To ju je razbjesnilo-, to očito namjerno tajenje. Nestrpljivo diže glavu fi kroz zadnjli prozor naglo baci pogled na Anu, Franka i Petra, koji su povjerljivo1 razgovarali i s napetom pažnjom promatrali preoranu zemlju. Također je čula tanak uzbuđen smijeh svoga sina, dok je pod ja-

senom, duboko kopao za crvima. Kod ručka je pričao, kako namjerava prevariti lukavu pastrvu, koja po predaji živi u gornjem ribnjaku ardmorskog.brzaca i legendarno1 je velika i kao u basni stara. Moglo se osmjehivati na tu hvalisavost; ali se nije osmjehivala. Bila je razdražena, zajedljiva, mislila je na Anu —• na tu malu povučenu ženu, koju nije mogla razumjeti — nal Anu, koja je sada bila prikazana u novom svijetlu, koje nije ulijevalo povjerenja. Da je znala za tu prošlu epizodu, da li bi bila isto taka brzo pripravna, da Ani povjeri svoj dom, i Petra, i •—■ tu je misao dočekala s nutarnjim trzajem — Franka. Ana i Frank bili su bratić ;i sestrična, naravno. Ali, ostaviti ih u očiglednoj ravnodušnosti, a pri povratku ih naći, kako svoje prijateljstvo zalijevaju pivom — nevjerojatan, smiješan obrat! A ipak, nije Joj se sviđalo. Sigurno je ispod Anine uglađene, ravnodušne spoljašnosti bilo skriveno nešto vulgarno. Ona zastane. »Moram«, razmišljaše namrgođenih obrva, zbunjena i nesigurna, »moram to najzad razjasniti«. 73Prije svega: Ana je, poslije toga neočekivanog svjedočanstva, žena u najmanju ruku srednjeg glasa. A ona je u svojoj bezazlenosti, u potpunoj iskrenosti, tu ženu ostavila samu sa svojim mužem, a on je mogao da položaj razjasni jednom jedinom riječi. Ali on tu riječ niije izgovorio. Ne da je nije znao. Edward je to znao, isto tako, bila je sigurna^ to su znali i Joe i Polly, čak i Lennox. Frank to mora znati. •Osim toga, ta godina Anine nezgode — prije pet godina — "bila je vrijeme njegova posjeta Belfastu. Mora da je tamo vidio sablazan, mora da je stvari upoznao. A ipak ništa ndje rekao. Skupi se nervoznim pokretom i najednom spusti pogled. Mora svršiti svoj posao. Suviše je razmišljala o odjeku nevesele prošlosti. I tako uze kruh i razreza ga u duge komade, Tsoje brzo namaza maslacem. Na neki od tih komada stavi domaće slatko od jabuka, na druge džem od rabarbare, ostatak upotreba za rezanu šunku, koju je dijelom napravila sa gorušicom, da bi razveselila Petra. Zatim namaza maslacem gomilu domaćih uštipaka i kolača od jaja, svježih, jučer pečenih, razreza jednu polovinu hladnoga pudinga na velike i sočne komade, zatim uze jedan kolač od voća, koji je mnogo obećavao, a imao1 je oblik izdužena hljeba, i izvadi iz kutije — uvijek ga je imala tu — paket Abernethv-biskvita, koji se griskao sa zadovoljstvom. Njene male, lako vlažne šake bijahu sada crvene prema ostalim dijielovima ruku, pokretahu se stručnjačkom točnošću. Usprkos žurbi, ništa nije zaboravljeno — ni sitni zgužvani papir sa solju, da bi se solila tvrdo kuhana jaja — i napokon je košara bila spakovana i pokrivena

bijelim ubrusom. Onda spusti rukave, požuri vratima — iako nije bilo razloga toj žurbi — i viknu: »Gotovo! Gotovo!« — dižući i spuštajući glas. Oni pogledaše, okrenuše se. Petar mahnu s pretjeranim odobravanjem, đotrča važno, pokaza jtoj svoju kutiju s crvima, koji su se koprcali, i čekaše da se ona tobože zgadi. Ali je ona gledala samo na svoga muža. Kada je prišao, stavi mu ruku preko ramena i opet reče: »Sada sam gotova, Frank.« »Lijepo«, reče on, malo iznenađen tim nenadano pokazanim osjećajem. 74 U nekoli'ko trenutaka skupili su svoje stvari — Lucijina posljednja uputa Netti bila je oštra opomena, da su sada samo njoj povjereni kuća i elegantno pokućtvo. Petar je išao do Bowieova pristaništa, s udicom o ramenu i kotlićem u ruci; Moore, koji je nosio košaru, pratio ga je. Lucy je nosila malu praznu košaru, da bi u nju skupila divlje maline, kojih je bilo dosta u šumi, i slijedila ih je s Anom na izvjesnoj udaljenosti. Najednom, na obali, Lucy stade. »No«, reče veselo, »to je gospođica Hocking.« Dolazila je neka žena sa psom. Pas je bio dobro uhranjen foxterrier, koji je od debljine puhao i držao isplažen crveni jezik; gospođa — ona je bez dvojbe bila gospođa — bijaše impozantna visoka pojava, čvrsta, ali gospodska i elegantna, s oblo isklesanim nogama jedne Junone, a glatkim licem kipa, koje je pristajalo njenoj dobi i klasičnome izgledu. Njena je glava bila mala, crte pravilne, nos fin i ravan, čelo nenaborano kao bijela vrpca, oči plave kao duboko more velike i bistre pod teškim vjeđama. Nosila je dobro skrojen kaput i suknju od finoga Meze-sukna, koji se usprkos svom ozbiljnom kroju razbludno priljubljivahu uz raskošne linije njezina tijela. Bijela bluza od teške svile s visokim ovratnikom i sasvim malim bisernim dugmetima, elegantne cipele s dugmetima za kopčanje, tamne rukavice od glacea, dugi čvrsto uvijeni kišobran, komu se uski držak završavaše kukom od slonove kosti — usavršavahu njeno odijelo. A stas — da, lako ekscentrična stasa bješe ova gospođica Hocking; kada se približila, smješkala se i pogledala Lucy velikim svijetlim očima, jedva da je imala bore na licu, koje je blistalo glatko i veoma mekano pod sjajem kao toranj visoke žute kose. »Nadam se«, reče odmah, malo se osmjehujući, »da ne će padati kiša.« Imala je kultiviran glas, koji je usprkos kri-< čavom smijehu duboko zvučao, impresionirala je svojim svjetskim držanjem. »Vaš dragi mali dječak!« nastavi, opažajući udaljenu pojavu. »Ali gdje mu je škotska

suknjica? Mali brđanin. Vrijesak i paprat, tako su lijepi ujesen, 'moja noga stoji na tlu domovine, ime mi je Mac Gregor'! Kada ćete me opet posjetiti.« Njtezine su primjedbe obično bile niz zagrada, 75mali četvorokuti, koji su se dopunjavali, d u kojima se na kraju moglo naći zrnce normalnoga razbora. »Nadam se uskoro«, reče ljubazno Lucy; onda se okrene i promrmlja riječi upoznavanja. »Obožavam djecu«, reče gospođica Hocking Ani. Prije svega dječake! Ona kao- da se tajanstveno, gotovo* koketno zanimala za mušku djecu — nije to bila sumorna čežnja osamljene i nevezane ženske, nego osjećaj daleko intimniji i romantičniji. »Idem na piknik«, reče Lucy malo* zbunjena. Znala je, da je gospođica Hocking mogla biti potpuno razborita, kada je htjela. »Predznaci su povoljni«, odgovori gospođica Hocking pri-lično' sanjarski. »Plavo nebo —• plavo more. Niste li bili na Capriju? Tamo je zaista lijepo. Dječaci tamo rone u pećini. Tako lijepe figure, ti condottieri« Ušutje, diže glavu, i izgledalo je, da razmišlja. »Ne smijem vas duže zadržavati. Idite! Idite! Zabavljajte se. Izvanredno vrijeme za ovo godišnje doba. Ali ja moram ići! Imam posla. Vrlo važnog.« Pomisao na tu bitnu stvar očito prekide razgovor, i kao netko, tko biva najednom pokrenut od neke sile, ona se pokloni, pogleda Lucy svojim živahnim osmijehom, pri čemu ni jedan nabor ne nalbra njeno glatko i ugodno lice, okrene se i odleprša. »Gospode bože!« reče odmah Ana. »Tko je to?« Zbog ovakvog Anina tona, Lucy se zacrveni, to više, jer je taj ton morala priznati nekako ispravnim. »To je jedna moja prijateljica«, odvrati ukočeno, »velika prijateljica. Ona je dražesna!« Ta jte riječ iz njezinih usta zvučala potpuno čudnovato, no ipak kao1 da je na neki način odgovarala. »Izgleda kao čudak«, reče Ana, približujući se čamcu, koji je Moore s Daveovom pomoći izabrao i za njih uredio. »Meni se ne sviđaju njeni nagovještaji o tim njenim dječacima! Bila bi dobra partija za Heroda.« »Ona je zaista čudak«, reče Frank, čuvši te riječi, dok je pričvršćivao škaram. »Polušašava! I ta pseća životinja — Fairy —• izgleda, kao da ju je napumpala pumpom za bicikl.« 76 »Ona je strašno velika«, reče Petar, koji je također htio da se oglasi. »Velika kao« — okretaše se tražeći predmet po-ređenja — »kao čamac.«

Lucijina usta postadoše tvrda, ona nabra čelo. U Ard-fillanu je, u kome je vladao otmjeni snobizam, imala malo prijatelja i voljela je gospođicu Hocking, s kojom se upoznala sasvim slučajlno. Njihovi povremeni susreti na šetalištu, pri kojima je prvi površni osmijeh, namijenjen Petru, prešao s vremenom do naklona prema Lucy, do jedne dobačene riječi i pristojne izmišljene misli o vremenu, a završio- se čvrstim prijateljstvom između gospođice Hocking i nje. One su sada jedna drugoj poznavale životne prilike, i Lucy je znala, da je gospođica Hocking nekako došla iz Engleske, i da je u brižno odabranom djevojačkom seminaru u Redlandu podučavala sve —■ uključivo i muziku. Sada gospođica Hocking više ne podučava. Prije nekoliko je godina, iz nepoznatog razloga, prestala s radom. Ipak se gospođica Hocking nije vratila u Englesku. Ostala je u Ardfillanu, sama, očito odana svome psu, svojoj muzici, u veseloj udobnosti, koja pristaje jednoj elegantnoj dami od ukusa, a materijalno neovisnoj. A sada su se Frank i Ana zaista povezali protiv njenoga prijateljstva s tom divnom, ma da malo ekscentričnom damom. Bila je upadno neraspoložena, i kao nenadanom olujom vrati joj se prijašnja razdraženoist s trn cima ogorčenosti. Sada su sjedili u čamcu, i njeno se čelo lako namrgodi dok je promatrala kalko joj muž neobično revno rukuje veslima. Skretao je na sebe pažnju, Aninu pažnju, tako je mislila. I obrijao se neobično brižljivo, obukao je svoje najnovije odijelo! Da li je to bilo radi Ane? Osim toga, njih su dvoje skretali razgovor opet u jednom pravcu, koji joj je bio mrzak; pošto su završili s gospođicom Hocking, nastavili su da još jednom raspredaju o posjetu u Port Deran, pri čemu su se kao za okladu rugali Edwardu. Da, sada ona poče sagledavati Anin karakter u jasnom svijetlu; i ruganje je svakako ležalo pod ovim vanjskim mirom. »Umak od sardelica«, ponovi Ana, nešto blago, ali s opakim licem. »I to ne iz boce.« »Kod Neda sve ide kroz želudac«, odgovori Frank, sa mnogo manjom finoćom. »Dajte mu dobroga jela i bocu vina, onda je kao1 riba u vodi.« 77»Kičma gospođice O'Regan«, uzdisaše ona, držeći prste u vodi. »Skoro čudo. Poslastica!« »Četvrtgodišnje sakupljanje pada slijedeće nedjelje. Kuverte se primaju iza crkve L. S. D. — to jest L. D. S.« »Uvijek zanimljiv posao, Frank«, nastavi Ana svojim ljubaznim, bezizražajnim licem. »Male tajne u ispovijedaonici. Lijepa poikajnica. I kako često ste vi, moje dijete—« »Slatki miris u tami«, cerio se on.

»Jockev club za oca Moorea«, odgovori ona meko. »Lijep čovjek, Blag, mek, pitom. Prijlatelj gospođice Mac Tara!« Zatvori oči, uvali se unazad i poče mrmljati: »Harfa, što nekoć kroz dvorane Tare...« Frank se, poduprt o veslo, poče tako glasno smijati, da se čamac stao ljuljati. Lucy osjećaše, da joj se lupanje srca diglo do u grlo. Nije bila zatucana, njen se odnos prema vjeri uglavnom osnivao na osjećaju; ali ovo — ovako strtašho prosto —■ i to baš pred dječakom! A Edward: zaista je bio dostojanstven; a zar ona nije jela njegov kruh? »Prestanite s tim!« viknu oštro. »Ne volim to slušati. Zapamtite to jednom zauvijek!« Ana polako otvori oči i nasmiješlii se na Lucy. »Samo malo šale«, reče ljubazno. »To je šala, kakvu ne volim«, reče Lucy, a na obrazima joj se pojavi crvenilo. Moore napravi glup pokret ramenima. Nastade neugodna šutnja, potom on mimo obrati pažnju veslanju. I ona je šutjela. Ranio ju je taj izraz Frankova lica; to joj dovede u. pamet, koliko ga silino voli. Bila je sretna, kad s,u stigli do rta, i kad su bučno izvukli čamac na pijesak, osjetila je olakšanje, napetost je palal Ušli su u šumu i išli putem, koji je vodio k potoku Ardmore. Poslije sunca na otvorenome moru, ovdje je bilo hladno i tamno. Drveće je još uvijek bilo potpuno lisnato, no hrapavo je lišće već imalo žute pruge, a maslinasto je zelenilo makljena bilo već protkana žarko-crvenom bojom; ispod nje je rasla visoka paprat, još uvijek zelena, tako visoka, da je dodirivala Petrove uši, kada je zašao u nju. Njemu taj izlet nije donio teškoća, nego sve znake velike pustolovine; oči su mu sijevale; trska za pecanje, sagrađena po principima najstrože ekonomičnosti, i pogodno prodavana 78 kod g. Gowa za jedanaest pennvja i tričetvrit, bila je uperena-kao koplje, s otmjenim zamahom, koji je taji kolac pretvorio u drev^io oružje. Probili su se prema brzacu rijeke. Poslije kiše, voda je s bukom padala s gornjega tresetišta 4 valjala se kao bijesna, prljava bujica, ali danas je tekla lijepo izdubljenim koritom u plavome kamenu kristalno čista. Vlažna se mahovina priljubila uz strme obale, a druge, blijede stabljike paprati visjele su, svaka kao jezik jelena, žedne nad vodom, koja je žuborila. Vlažni miris mokre trave, koja je rasla, miješao se-sa sladunjavim mirisom suncem ispečene gline. Napokon stigoše do ribnjaka. Petar je već izdaleka počeo prigušeno šaputati, htio je nadmudriti oprez svake pojedine pastrve, a sada spremi

udicu, namjesti konop, koji nije imao kalema, znalački ovije svjetlucavu kuku dugim crvom, koji se previjao, a koga je izvadio iz kutije, u kojoj je gmi-zao, čučnu i baci udicu. Dok je Lucy promatrala svoga sina i njegovu revnost, raspoloženje joj se opet promijeni; nastupi popuštanje. Osjećala se mirna, blaga, utješena. Sve njeno glupo, bezrazložno-neraspoloženje nije bilo ništa — glupa utvara! Sada se namjerno obrati Ani i reče smiješeći se: »Hoćeš li pecati ili brati?« »Čekat ću i gledati, što se događa«, odgovori Ana. »Da«, reče Moore, »uhvatit ćemo kita.« »Ostani tu, majko, dok ban jedna zagrize«, reče Petar. »Mislim«, naglasi Lucy, »da bi bilo zgodno, kad biste me-pri povratku iznenadili. Dotle ćete sigurno već uloviti dvije, tri.« Diže košaru, polazeći kimnu, i dodade: »Pokušat ću da vam nađem nekoliko jantara.« To je ime, koje je dala slatkim zrnima ostružniice, koja je rijtetko rasla među divljim maslinama. »O, lijepo«, reče Petar — jer je volio ta zrna — »vrlo lijepo.« Ona se udalji, zatim se okrenu i mahnu, potom se uputi gornjem dijelu šume. Kraj nekoga niskog kamenog zida naiđe na grm malina. Počne ih brati. U grmlju su se ljuljale bobe na svojim tankim peteljkama, obasjane popodnevnom sunčevom svjetlošću,, 79-"svjetlucale su se kao hrpe kristala i izgledale kao tamno crvene točke na zelenom tkanju. Njene su ruke brale kroz granje, hvatajući i savijajući kao srebro svijetlo lišće. Ponajčešće lagano padahu kadifene kugle sa svojih uvenulih peteljaka, poneki se put pak među njenim prstima razlio jako crveni sok prezrele bobe. Košara, koja joj je visjela u ruci, oteža. Okoj nje se prostirala od svijetla odsječena tišina šume. Ta tišina, tajanstvena svojim podzemnim zvucima najtišega šuma — micanje lista, šuštanje grane pod njenom nogom, gukanje šumskoga goluba s visoke grane —• upi se u nju. Postepeno' postade svi-jesna svoje samoće —■ moćne ruke samoće, koja je lebdjela nad njom —■ i, s kratkim pogledima na stranu, požuri s branjem. Najednom zaželje, da se vrati toploj društvenosti ostalih, i, sa smiješno1 namrgođenim čelom na svoju ludost, napokon se okrene i gotovo potrča iz grmlja. Blizu ribnjaka uspori korak i povika dobrodošlicu. Ali ne dobi odgovora. Kad najednom iskrsnu iz šiblja, vidje, da se tu nalaai samo Petar: naglo stade, osmijeha nastade s njena lica.

»Gdje su drugi?« pitaše glasom, čija oštrina skrivaše nemir. Dječak, zaljubljen u pecanje, samo zanjiha glavom, ne dižući pogled s tanke smeđe sjenke, koja se drhteći isticala na tamnom odrazu nadvišene obale. »Svakako u blizini, pretpostavljam«, odgovori on nejasno. Ona je stajala trenutak zapanjena, onda se s mukom pomaknu i spusti košaru. Diče joj je bilo potpuno bez života, dok je polako skupljala neko suho šiblje, upalila vatriu i stavila na nju kotlić. Duboko zamišljena, poče na rubu ribnjaka prati ruke mekim, mokrim pijeskom mjesto sapunom. Pijesak je bio fin, čist. i sitan kao griz, izgladila ga je šumna struja. Brzi hladni valići pjenili su se kao mlijeko oko njenih zapešća. Zatim je, odjednom, dok je tako ovdje stajala, uplaši kratak povik. Oni .su se vratili; nasmijani pojaviše se zajedno, isto tako ravnodušni, kao da ih nije moMla da je prate — da, tako ravnodušni, kao da ona uopće mije ni postojala. Njen se nagon vlasništva razbukti. Iako nije dopustila, da se što primijeti —- lice joj je još uvijek bilo hladno kao pljusak vode — u njoj se raspali jaka ogorčenje. Kao munja iz vedra neba 80 pogodi je nejasno, neshvatljivo uzbuđenje: ništa, što bi mogla formulirati, ni ljubomor ni sumnja; to je sve bila jednaka besmislica. Ne da bi Frankovo držanje sumnjičila — to bi bilo potpuno smiješno — ali to nekako nagovještavaše dobro utanačen sporazum među njima, što ju je jeđnovremeno uvri-jediloi i zbunilo. I sada se pretvarala, prvi put. Diže se, prisili sebe, da se smije i glumeći reče: »Gdje ste vi zaboga bili.« »Htio sam pokazati Ani vidik s druge strane«, odgovori on lako. Ona je buljila u njih. Vidik — to j:e zvučalo kao tradicionalna isprika. »Mogli smo kasnije pogledati«, prihvati ona gotovo- oštro. On široko podiže obrve. »Ali sigurno, Lucy —« poče on. Ona ga prekide, pri tome njena nježna pojava drhtaše, oči jorj odjednom, pokazivahu napetost. »Ostaviti me samu, da skupljam suvarke i ložim vatru, pošto sam već brala maline. Niste baš pažljivi.« Ona ušuti, gutajući svoj bijes, dok ju je on glupo gledao. »Ipak, sada sam gotova«, zaključi, sileći se, da se osmi-jehne. »Hajde, dođite.« Sjedoše. Sendviči su bili ukusni i sočni; žumance se pokaza zavodljivo: čaj je bio vreo, imao je jak okus vode planinskog potoka. Plavkasta bijela para dizaše

se s izgorjelih drva; jedan oblak dima motajjući se dodirnu nos ugodnim mirisom. Ali njoj su jela bila bez ukusa; nije uživala; za sve vrijeme govorila je sama sebi, da će se s Frankom porazgovoriti — mirno poirazgovoriti. Najednom promijeni raspoloženje i ne popuštajući stade ga goniti da jede, stavljajući pred njega najbolje komade. »Ti ništa ne jedeš«, reče ona naglo, gledajući ga nekako zabrinuto. »Gdje je tvoj apetit?« Njegovi su pokreti bili prilična blagi. »Sve je u redu«, reče on. »Daj Ani toga kolača. Ja sam gotov.« »Ali ti uvijek mnogo jedeš«, protestirala je ona, »naro-čito< kada smo na izletu.« (I Tri ljubavi 81Mjesto odgovora on popi sav svoj čaj, diže se i priđe udici. Nisu ništa ulovili, i kada je uvukao konop, gledao je beživotnoga crva na kuki. »Mrtav! A nije mi niti rekao 'majko'!« promrmlja turobno. Ana, koja se također digla, nasmijala se kratko na ovu okrutnu nestašnost — a ona se rijetko kadal smijala. Sada je ovaj smijeh kidao Lucijine živce. »Žao mi je što sam se trudila da spakujem ovu košaru«, izjavi naljućena. »Nitko ne će ništa da jede o'd svih stvari, koje sam donijela.« »Sama si najmanje jela«, reče suho Moore, ne obazirući se na nju. »To je istina, majko«, smijao se Petar s izrazom vjerodostojnoga svjedoka; brišući prste o travu. »Najviše sam jeo ja, otac je drugi, Ana treća, a ti si posljednja.« »Uzmi rupčić, dječače«, reče pogledavši ga prilično oštro. »I ne zaboravljaj na pristojnost.« Tako se neobično brzo završi ovaj obrok; tanjire, koje Lucy opra u. tekućoj vodi a Frank osuši s izrazom krivice, spremi u košaru; krenuli su niz potok, da bi presjekli do mora. Ovo je popodne bilo kao obavljeno tromom toplotom; miris nabranih malina, zdrobljenih vlastitom težinom, dizao se kao dah etera; i ona je, idući kroz zujanje kukaca, osjetila, kako je kroz nju počela strujati ona stara čežnja, ona skoro bolna želja, koja ju je spopadala tako često, želja za nečim, što je morala uhvatiti i čvrsto držati svom svojom snagom.. Kada su prešli potok preko plosnatog kamenog prijelaza, ona se okrene i uze Frankovu ruku. Neka se Ana na to tako pokazano pravo svojine ruga — to se nje nije ticalo. Ona je ljubila, i to nije htjela sakriti. Tako su prešli usko polje, na kome je pelud maslačka obojio njihove cipele bojom bronze; a onda oštri morski dah zamijeni mekoću zraka, potok se proširi, oplića, ispresijecan pješčanim prudovima. Iz korita se dizahu niti, boje jantarnožute morske trave, i kao da su mahale, pregibale se, strujale lagano

i mlitavo; na obroncima obale rasla je iznad okruglih glava šarenih morskih ruža gruba trava i slana trska. Najzad kod okuke ušća izbiše na more. 82 Lucy duboko uzdahnu slani zrak ui poče pogledom kružiti po plavoj' vodi zaliva, kroz večernju maglu vidjelo se bijelo jedro neke barke kako leprša kao galeb koji lebdi. Osjećala se slobodnom; ali joj ipak u duši nije bilo ugodno, u njoj se još uvijek skrivalo ono neobično uzbuđenje, koje je samo spavalo i nije bilo smđreno. Na povrtaku, uljulj'ana tromim kretanjem čamca, zaklopi oči kao da bi spavala; ustvari je osjećala neobičan umor, mlitavost, koja je imala svoj uzrok u nekom neznanom duševnom stanju. Ostalo troje pjevahu: pjevahu, kako je izgledalo, u potpunom prijateljstvu; i preko mirne vode širio se prigušen i mek zvuk, pomiješan jednoličnim ravnomjernim udarcima vesala. Ali mije imala srca da bi pjevala. Usto, to bijahu tako sentimentalne pjesme, koje su u njenim prsima prouzrokovale neobjašnjivu pometnju — najizad, na Petrov uporni zahtjev, dođe djetinja, glupa mala uspavanka, koju mu je tako često pjevušila: »Moj je dragi preko oceana, Moj je dragi preko mora, Moj je dragi preko oceana, O, donesite mi mog dragog amo. Donesite — Donesite —« Te riječi čežnje što obuzima odjekivale su kroz toplo tiho popodne i probudile su u njoj želju, osjećaj nečega dalekoga i dugoga, jak kao osjećaj bola. Samo je jakim pritiskom stfenutih vjeđa spriječila jetku, smiješnu suzu da ne kane iz njenih očiju. Kada su prišli obali, gdje je Dave iz suše dotrčao da im pomogne kod pristajanja, osjeti gotovo olakšanje. »Imali ste prekrasan dan«, reče Dave, cereći joj se dok joj je čvrsto držao ruku i dok j)e ona iskakalai na brvno. »Da, bilo je prekrasno«, složi se, slaba mu odvrativši. osmijehom; voljela je Davea. Alii uslijed neobjašnjiva razloga nije joj bilo prekrasno.. Bilo je dobro vratiti se, sasvim dobro ponovo vidjeti Da-veovo živahno lice, koje tako umiruje i koje je tako jedro.. (1* R*Najednom joj se učini, da je prošla vječnost otkako je ostavila to pristanišno brvno. Veselila se, da opet dođe u čisti mir svoga doma., Okupa Petra i smjesti ga u krevet, zatim se presvuče i siđe dolje. Počela je vesti i izgledalo joj je, da tim vezenjem udiše mir; da, ali dok je ubadala osjećala je, da nestrpljivo- želi, da se Ana povuče u svoju sobu. Ali noćas

je Ana odugovlačila. Izbije deset, i tada ona zdjevnu i pogleda na sat. Najzad se diže i reče 'laku noć'. L.ucy ostade sama s mužem. To bijaše dugo očekivana prilika, i ona odlučivši se brzo ostavi svoj ručni rad, priđe mu i sjedne kraj njega na otoman, na kome je čitao' večernje novine. »Frank«, reče glasom, kojii je zvučao odlučno, »govorila bih s tobom o Ani.« »Samo govori, draga moja«, mrmljaše on, ne dižući glave. »Slušam te.« Ona duboko uzdahne. Prije nego što povede govor o Ani-noj prošlosti, dat ću mu još jednu, posljednju priliku, da sam to učini. I reče polako: »Ti si Anu dobro poznavao prije nego što smo se mi upoznali. Zar ne, Frank?« »Kakvo pitanje«, reče on lagano. »Živjeli smo godinama u Levenfordu, u istome gradu. Kao djeca igrali smo se 'poljupca u kolu'«1 I ne osjećajući, ona razvuče usne. »Ti si i u Belfastu često bio s njom zajedno.« »Da«, odgovori on ravnodušno1. »To se zna.« »Zašto«, nastavi ona još polaganije, »zašto mi nisi o njoj pričao?« On ne diže pogled, ali ona primijeti, kako mu se najednom oko uperi u novine, a prsti se, kojima je bubnjao o koljeno, zaustaviše. »Kako ti to misliš,« upita je, poslije dužega prekida. »Tako kako sam rekla!« On polako diže glavu i okrenu se njoj; ali nije govorio. Vidjela; je u njegovoj šutnji nastojanje, da izbjegne ovaj razgovor, i odjednom reče drhtavim glasom: »Zašto mi nisi rekao, da je imala dijete?« 1 'poljubac u kolu' (kiss in the rang) engleska društvena igra, slična slijepom mišu. Op. prev. To je stvarno' zvučalo kao optužba. Njegova se usta široko otvoriše, gotovo glupo; buljio je u nju tako pune pola minute. »Što?« mucaše. »Kako si to saznala?« »Nikako od tebe«, odgovora nervoznom žestinom, kojoj je redom predala sve svoje boli ovih posljednjih dana, sva njena napetost osjećaja toga popodneva olabavjela je. »Ti si mi to morao pričati. Ti znaš, da si to morao učiniti. Pustiš me, da pozovem Anu, a ne kažeš mi ni riječi, iako si to znaocijelo vrijeme. I još više. Pustiš me, da joj povjerim svoju kuću, kad sam otputovala u Ralston. To nije ispravno. Ja to ne razumijem i ne volim. Zašto mi, Frank, za ime božje, o-tome ništa nisi rekao?« »Pusti me da predahnem«, opiraše se on crveneći se. »Nemoj me zasuti.«

Bio je nesretan, što je znala Aniinu historiju, a nesretan je bio samo iz jednostavnog razloga: sam joj je htio sve ispričati. Da, on je to htio, ali nekako — zbog te svoje urođene ravnodušnosti — nije se potrudio. Kod toga ga nisu vodile neke plemenite ili velike pobude — ili uzvišena glupost »da drži zapečaćene usne o Aninoj sramoti.« Bilo je to jednostavno, pustio je, da stvari idu svojim tokom. Jednom ili dva puta htio je početi, mislio je o tome, oklijevao i opet pustio.. I sada, svega toga svijestan, pocrveni još više i reče sa slabom borbenošću: »Nisam ti rekao iz jednostavnog razloga, što' te se to-ništa ne tiče. To je razlog — ako hoćeš znati. Nikako te se nije ticalo. Ne tiče te se ni sada.« »Zbilja,« naglasi ona, a disanje joj se ubrza. »Ne tiče-me se, kakva žena dolazi u moju kuću? Zato što si ti smatrao za dobro biti nijem, jer osjećaš, da moraš nešto sakriti pred svojom ženom, i mi moramo u svojoj kući trpjeti nekoga,, čiji je glas, blago rečeno, potpuno diskreditiran.« »Samo lijepo* polako«, reče on jačim glasom. »Ana je moja. sestrična. Ona je besprijekorna. Ti to znaš.« »No sada dolazi do nečega drugoga«, odgovori ona, po-tisnuvši oštrinu, oči joj se počeše bijesno krijesiti. »I to je-nešto, što mi ne gledamo istim očima. Sada ću ti upravo reći. Ne volim Anu. Ne, otkako poznajem nju i njenu prošlost. Ti razumiješ. Danas je u čamcu bilo, da ti navedem samo jedan 85.jedini primjer, upravo odvratno, kako se rugala Edwarđu. Ona je moj gost. Ona može ostati dok hoće. Ali ne ću dopuštati nikakvu nepristojnost. Ne, ni govora o tome.« »Nepristojnost?«, kao jeka ponavljaše on ne vjerujući, boja na njegovim obrazima posta izrazitijja. »O čemu ti to govoriš, za ime đavola?« Njeno je malo lice sada bilo crveno, a usne joj pokazivahu odlučnost kadai ga je čvrsto pogledala. »Kako da nisam to u Ardmoru dobro razumjela«, reče sa zagrižljivim prezirom. »Pogledati vidik! Vidik!« I nasmija se kratko i tvrdo. »Zaista smo išli da pogledamo vidik«, odgovori on sada gotovo vičući, »i to je bilo svie. Što ti misliš, za ime božje, zašto smo tamo išli?« »Ne viči na mene«, reče ona tihim, drhtavim glasom. »Nemoj da Ana čuje, kako se ponašaš prema svojoj ženi.« Zastade, mucaše, i, j|er ga je voljela, tražila je rečenicu, koja bi ga najdublje ranila. »Ti — koji si trčao za njom cio dan, uvečer tako bjesniš — meni praviš ovakvu scenu — ti treba da se stidiš.« »Za:r ti niiteam rekao, da nisam za njom trčao? Što škodi, za ime božje, ako pokušam zabavljati svoju sestričnu? Zar ti nisam to obećao?«

»Poznajem te, Frank«, reče ona polako, s jako stisnutim zubima, »i znam, da nisi onaj, koji se zabavlja. Nemoj misliti, da me time možeš i za trenutak prevariilti. Više nego to —■ ja te volim. Ja sam kroz ovih deset godina bila kraj: tebe ■i u lošim i u dobrim danima. Ništa ti nisam uskraćivala. Sve sam ti dala. Vjerna sam ti bila — i neću dopustiti, da se napraviš smiješnim, a to će biti prema tome, kako sada stvari stoje. Ubuduće ćeš Anu prepustiti samu sebi.« »Tako«, rugaše se on prkosno. »Proba da dobijem upute. No, još ću jednom reći. Ana nije trčala za mnom, — kako si ti to nazivala — ni ja ne trčim za njom. Ti znaš, da ja njen dolazak uopće nisam ni tražio. Ti si je sama pozvala. Da, ti! Po svaku si cijenu htjela, da ona bude ovdje! I sada, kada je ona ovdje, ti se preokrećeš i kažeš mi, da joj odgrižem nos. Ti si luda! Ali, pošto si stvar počela, hoću da ti kažem, da budeš nacistu, da mi ne će pasti na pamet da dopustim da me mučiš. Bit ću prema Ani tako pristojan, kako mi se sviđa. Još pristojniji, pošto si tako počela. Možda je Ana mnogo bolja nego što ti misliš.« Jednim potezom raširi svoje novine, držaše ih između sebe i nje kao' štit. Trenutak je promatrala ravne novine, koje on nije mogao sasvim jasno čitati; sada joj je lice bilo blijedo, izraz njenih toplih očijju zaprepašten, Mla je uvrijeđena i bijesna. No, to je bio ishod njenog mirnog razgovora s njim, taj prkos, taj tako iznad svega neparnetni otpor prema njenome izlaženju u susret savjetu, njenoj obzirnosti. Znala je, da je ispravno radila, da je njen postupak pravedan; i on je tu njenu pravednost dočekao bujicom predbacivanja. Pri tome .nije dao nikakvo objašnjenje za svoje ponašanje, nikakvo objašnjenje toga skrivanja! Ova ju je posljednja misao bola kao koplje. Diže se i stajaše ukočena pred njim. »Opominjem te, Frank«, reče čvrsto i sabrano. »Iz nekog razloga ti si mi to prešutio. Ti ne znaš, kako me to boli. Ali te previše volkn, da bih dopustila, da sam sebi naneseš bol. Misli na to. To je objašnjenje za sve moje postupke.« I s ukočenom, zabačenom glavom, očiju zaslijepljenih od bujice suza, koja najednom dođe, okrene se i brzo ode fe sobe. VII Te je noći spavala loše, razbijenim, nemirnim snom, koji je nije osvježio. Probudila se — još uvijek mučena slikama, koje su kao sablasti prolazile njezinim drijemom — svijesna svađe s Frankom. To je naravno prošlo, ali je težina ostala, žalostan osjećaj jedne pregrade, koja se još uvijek dizala između njih, i koja će biti odstranjena tek jednim strastvenim izmirenjem.

Bila je još topla od sna, tanka joj je noćna košulja neznanim pokretima udova bila u neredu, taman, težak pramen kose ležao joj je preko ramena, on ju je takvu kri-šom promatrao, odjednom obuzet čežnjom za tim izmirenjem. Ustvari, ona ga je previše strasno voljela! I sada osjećaše, svi jesna njegove blizine, naglu želju, da mu stavi ruku oko vrata i da mu to kaže. Ona je tako voljela njegovu glavu, ravnu liniju nosa, taj znak finoće, koji ga je — iako ga je i Edward imao u manjem stepenu — odvajao od ostalih članova njegove porodice. Ne samo od njjegove porodice, tako ,86 87je mislila, nego od svakoga. Upravo to upoznavanje osebujnosti njegova lica činilo je svoje: bio je to Frank; on je njoj pripadao. Kada se okrenuo1 i pogledao je, ona se nasmiješi na-silu i napeto čekaše odgovor. »Opet lijepo jutro«, mrmljaše ona napasno. »Sasvim lijepo«, odvrati on. Njezin se izraz lica promijeni, ne zbog riječi, već zbog načina, što pokazivaše jedva primjetnom ravnodušnošću prema vremenu i prema njoj, da je još uvijek bio u svome bijesu ukočeno uporan. Ali ona ne dade da se primijeti, da je bila povrijeđena. Sinoć joj nikako nije bilo ugodno tako čvrsto zastupati svoje stanovište. Ali što je činila, bilo je potpuno ispravno. I ne će opet da dirne taj predmet. Dosta da je o tome govorila. Pa neka su jedno prema drugome ukočeni; ta će ukočenost proći, i to brže proći s obzirom na ono, što namjerava danas uraditi za njega. Nekoliko časaka čekaše i pitaše se, da li će biti spreman, da joj donese šalicu čaja; ponekih nedjelja donio joj je sam jutarnji čaj — jer je Netti strogi odgoj zabranjivao, da ulazi u bračnu spavaću sobu; ali on ne pokaza nikakav znak dobre volje za to. I tako, ona jednim trenutnim pokretom prebaci svoje glatke noge preko ruba postelje. Onda on progovori. »Ne ćeš valjda ustati«, reče sasvim jogunasto. »Još je suviše rano.« »Već je zaista vrijeme, Frank«, odvrati ona isto tako bez-sadržajno, »iitmam mnogo posla. Nemoj zaboraviti, da večeras dolazi gospodin Lennox.« On zijevnu, prateći zlovoljnim pogledom njene pokrete dok se oblačila, i napokon reče: »Kada mi sve koze budu na suhome, ne ću nikada ustajati prije deset sati.« »Ali ti još nfei dotle stigao«, odgovori mu, okrenuvši leđa i brzo zamotavajući kosu: nije bila previše ljubazna prema njegovoj indolenoiji. »Ali ja ću sigurno to činiti. Slijedećih dana«, odvrati on, zlovoljno', »ako me ti prije toga ne ubiješ.«

»Ne govori tako, Frank«, odgovori ona neočekivano uvrijeđenim glasom; njegova nepristojnost baš ovoga jutra neobično je zaboli do srca; ali sakri tu bol i mirno reče: I »Čekaj samo što ću večeras reći gospodinu Lennoxu. U" međuvremenu —« prekide se napuštajući sobu, a njen pogled kao da spominjaše: »Ustani i pođi s Petrom i sa mnom na misu.« Njegov izraz lica postade opet zlovoljan: očito da nije bilo-uvjerenje ono, što ga je redovno vodilo u crkvu, nego> neki utjecaj, koji je sada očito ponovo spoznao. Zar nikada ne ću imati mira, mišljaše tromo; i činilo se, da ne će; a kada je odmoren legao natrag, razmišljajući, otvoriše se vrata i uđe Petar. Bezazlenim pogledom ispitivaše pogledom raspoloženje svoga oca, pa zatim odmah uzme povlasticu nedjeljnog jutra i pope se na široki krevet. »Sada se igrajmo, oče«, zapovijedaše odmah. »Hoću igru!« Moore pogleda sina nezadovoljno. »Priču?« pitaše polako — jer to bješe napokon najlakši način zabave. »Ne, igru! Kralja iz dvorca!« Moore uzdisaše; naravno, da je dječaka volio, ljubio dapače; da, bio je uvjeren, da ga ljubi. Ali biti otac koji se igraf On? A naročito toga jutra: poslije sinoćnje priče s Lucijom, poslije te glupe scene radi ničega i opet ničega. A što znači to prenemaganje s Lennoxom i njegovom posjetom? Lucy je bila dobra žena; poznavao je njenu vrijednost; volio ju je neusporedivo više nego dječaka. Ali je ponekad znala čudno potegnuti, stisnuvši uzdu svojim malim bijelim zubima, da ga je to uzbuđivalo cijeloga i potpuno. Ona je-dozvolila, da on izgleda kao glupan. To ne će dozvoliti, ovoga puta ne -— ne, nikako. Jednom-će zauvijek pokazati zube: potvrdit će dostojanstvo glave obitelji. »Naprijed, oče«, opet reče Petar. »Kralj iz dvorca.« »Dobro, dobro«, odgovori Moore nestrpljivo, podboden. ironičnim podsmislom tih riječi. »Nemoji još i ti početi.« Tada poče historijska igra: svijanje očevih koljena, praćeno liturgičnim pjevanjem i naglim strašnim stišavanjima; napadi luđačkog smijeha, lepršanje kratke plave i crvene prugaste noćne košulje, i utučeno prividno primanje kazne. Petru je komika te posljednje lakrdije bila tako izrazita, da se 88 89*grčevito i do suza smijao. Ali Moore nije, kako se činilo shvatio puni užitak trenutka. Brzo se zamorio od toga, i, upotre-bivši svoje vlastite riječi, »naredi zaustavljanje.«

Uto se kroz jutarnji zrak osjeti bujni miris pržene slanine, a pod Nettinim tvrdim rukama odjeknu tanki znak gonga za doručak. »Dolje, dječače«, reče Moore, »i gledaj da se obučeš.« Zatim ustane i sam, s posljednjim zijevanjem, obuče se — išlo je redom lako — i poslije nekoliko trenutaka siđe sa sinom niz stube. Kada je sjedao, Petar i Lucy već bijahu za stolom; Ane nije bilo: koristeći se pravima gosta, uobičajila je, da joj »njenu šalicu« donose u krevet i da ide »slušati« kasniju misu, ako je uopće i jednu »slušala.« I tako su tri člana obitelji doručkovala zajedno. Ljupka svjetlost jutra strujala je kroz prozor i padala na Lucijino otvoreno lice, i 'Znftt je Netta tu tortu tako jako zasladila?«, izbaci Mo-orc\ »Upravo je otrovno slatka.«

»Sama sam pravila tortu«, reče Lucy hladno; ali joj je glas drhtao. »Sasvim je po mome ukusu«, reče Lennox brzo. »Upravo je divna.« Moore se neugodno vrtio; nije mogao misliti; obično je Netta pravila tortu. Ana ne reče ništa, nego zagrize biskvit, kao da ju je nešto naročito razveselilo. Nastade duga tišina. Lennox je glasno hraknuo. »Ipak, jia želim još«, reče mirno i pruži svoj tanjur. »Kolac je dobar.« »Ugodno je vidjeti vas pri tako dobrom apetitu«, reče Ana uljudno, isto onako, kako bi to uradila Polly. Dobio je svoju drugu porciju i pojeo kolač; pri tome je izgleduo kao čovjek, koji je usprkos svim smetnjama s uživanjem pojoo svoje jelo. I kada ga je Lucy promatrala, osjetila jo njegovu slabost prema sebi i gorko mislila na to, što bi wada mogla postići, kad ne bi bilo Anina nesnosnog mije100 sanja. Bockala ju je ta misao; njezini prsti uzbuđeno razmr-više kolače, koji su netaknuto ležali na njenome tanjiru. Sjedili su dugo tako šuteći; onda se napokon Lennox diže. »Krajnje jle vrijeme«, reče on, poravnavši prsluk. »Rano sam došao, jer sam znao, da moram rano otići.« Ona se nije bunila, kad su se svi digli, ali je bila svije-sna, da je to izgovor, »Otpratit ću vas do vaše kapije«, izjavi Moore. »Ne bih imala ništa protiv malo svježega zraka«, reče Ana zamišljeno. »Noć je lijepa.« Opet osjeti Lucy, kako joj krv jurnu u lice, osjeti, kako je Lennox gleda, osjeti, kako snažan val bijesa prijeđe preko nje. Ona nije mogla predložiti, da pođe s njima: bilo je to Nettino slobodno veče; morala je staviti Petra u krevet. U crvenoj magli zbunjenosti otprati ih u predsoblje. »Laku noć i hvala vam«, opraštaše se Lennox, sada svojim uobičajenim toplim stiskom ruke. Stajala je na vratima ■—■ zrak je udarao po njezinu zagrijanom licu — i gledala dok su išli niz vrtnu stazu. Okrene se s uzdahom, koji joj se nehotice oteo s usana s uzdahom, koji je došao odjednom i kao iz pukotine njezinih. prsiju, okrene se i vrati se u kuću. Dakle, to je bio vrhunac toga, što je postigla. Ništa! A. Frank — strese se, gorko osj;eti nepravdu njegova držanja. Njoj — koja se je bojažljivije nego ma tko drugi trudila oko njegova napredovanja, koja je to napredovanje vidjela već kao gotovu činjenicu — njoj govoriti tako, kako jte on govorio.. I Ana —■vječna Ana — koja se umiješala, na tako preziran i

neugodan način. U Aninu miješanju vidjela se jedna jasna, namjera, tako da je ona odmah posumnjala. Ana, doista!' Umorna nasloni u praznoj sobi čelo na hladni mramor kamina, u mislima je mjierila stas te druge žene. Kako joj se gadila! Njena ravnodušnost, njen mir, njen zagonetni pogled,, koji je stalno tražio Franka. Mekoća njenoga govora, čak i njeni pokreti, koji su izgledali tako mirni i prirodni, postali su joj mrski i neiskreni. Ne samo pogled na Anu, već i misao na Anu, očigledno je u njenoj duši izazivala drhtanje netrpeljivosti. Svlada se, odvede Petra gore, spremi stol i vrati se u blagovaonicu. Znala jle, da nije smjela misliti; i to je bio razlog,. 101što je mislila. Njena uzbudljiva narav buktjela je od bijesa i sumnje kao tijesto koje se diže, divlje se povrati na pretrpljeno poniženje — jer to je sigurno bilo poniženje. Brzina ovoga sloma, naglo osujećene njezine sjajne zamisli, probudi u njoj gorki osjećaj žuči, otimanja, i dovede dvostrukom žestinom opet nazad sve ostale prošle maglovite sumnje. Zašto se Ana usudila da se petlja u Frankove stvari na tako lukav, na tako nepodnošljiv način? Ana nema prava na njegovu budućnost! Sigurno je iza toga bilo nečega, nečega što je ona morala tražiti i naći. Gotovo žestok je bio' njen zahtjev, unutarnja razdraženost, da dođe do jednoga prihvatljivoga rješenja kompliciranog mučnog problema. I ona poče ići natrag, da skupi sve, što bi moglo predstavljati rješenje — očigledno objašnjenje za Anino držanje: jedan pogled ovamo, jedna riječ tamo; ona je sabrala sve sumnje i uvidjela, da joj je uzaludno nastojanje, da jasno predoči jezgru svojih bojazni. Znala je, da je njen položaj bio neosporan, i neizbježno je morala priznati, da Ana nema pravo. Osjećala je, da je njeno vlastito vladanje bez prigovora, i naravno da je Anine pobude posmatrala kao suprotnost svojih vlastitih. I jjoš uz to bijaše tu taj nesretni odjek prošlosti, koji je zvučao u njenim ušlima i odjekivao? I nehotice poče misliti na onu nesretnu epizodu, poče pojedinim neprilikama toga događaja davati obličje, predoči sebi i sliku toga djeteta — bezimenog i već mrtvog — kome je Ana bila majka. Nejasno poče osjećati, da je tajna toga vanbračnog djeteta bila nekako povezana s njenom smutnjom. Ili najmanje, povezala ga je sama u svojim razmišljanjima, jednom nejasnom, misaonom vezom, zajedničkom vezom, skrivanja, rastopiše se oboje u dosada neslućenu jedinstvenost. Kada bi samo više znala o toj epizodi Anina života, ne bi li tada imala ključ Anina vladanja, ključ same Ane? I, kada bi razumjfela Anu, ne bi li tada također shvatila njen odnos prema Franku? Ana i Frank — stalno je razdraživala misli tom nepristupačnom slijepom ulicom: i oba su je ova imena, tako povezana, dražila već radi toga, što za njihov zajednički odnos nije bilo nikakvih dokaza.

Odjednom se strese, čula je otvaranje vrata, njihove glasove u predsoblju. Njeno lice primi strogi, odlučni izraz, kada je Frank ušao u sobu. Bio je sam. 102 »Dakle« reče on odmah, glas mu je bio tih, »večeras si me lijepo osramotila. I sve ni radi čega!« Njezine se usne stisnuše. Činjenica, da je on, koji je zajedno s Anom prouzrokovao svoj vlastiti slom, sada podigao optužbu protiv nje, bila je bolno nemoguća, kao da ona mora braniti svoj postupak. »Ti sli se sam osramotio«, reče ona glasno. »Znam, da bi se Lennox povukao pred tobom. Izvela bih to sigurno.« Pusti beznadnim pokretom ruku da joj padne. »To bi nam tako dobro odgovaralo.« »A zar ti to moraš na svaki način postići. Nemoj misliti, da ga na to možeš prisiliti. I nemoj misliti, da ćeš me kroz cio moj život vodati!« »To nlije istina, Frank«, povika ona strastveno. »Ti znaš, da to nije istina. Ja samo hoću, da sve bude za tebe — za tvoje dobro.« »Moje dobro«, rugao se. »Svatko vidi, da me vodaš na lancu. Čak i Ana.« »Ana!« Ona izgovori tu riječ s neopisivom žestinom. »Da, Ana. I jer smo upravo kod toga, htio bih te moliti, da budeš malo pristojnija. U posljednje si vrijeme prokleto gruba prema njoj. Misli malo na to, da je ona moja sestrična!« »Tvoja sestrična!« ponovi ona dršćućim glasom. »To volim! Da li tH je ona možda važnija od tvoje žene?« On izvadi cigaretu i zapali je, pri čemu je stalno promatrao; onda naglo baci dogorjelu šibicu u vatru i reče kratko: »Samo sam te molio, da budeš pristojnija prema njoj.« Ne obazirući se na taj prigovor, promatrala ga je platnenim pogledima. »Postavit ću ti samo jedno jednostavno pitanje! Zašto se najednom tako vatreno zalažeš za Anu?« On napravi nervozan pokret glavom. »Šta je, dovraga, s tobom posljednjih dana? Da li sam ja tvoje vlasništvo ili nešto slično, da me tako ispituješ? »Ispitujem!« odvrati ona žestoko1. »Ti sigurno znaš, da ja to ne činim. Bilo je to kratko i jasno postavljeno^ pitanje!« »Dovraga s takvim kratko i jasno postavljenim pitanjima!« dobaci on bijesno. »Zadrži za sebe jasno postavljena pitanja i ne vješaj se o mene — ne davi me. Ti to tako tjeraš godinama. Zar to nije dosta jasno?« 103I pored njegovih djetinjasto nerazumnih riječi, njezine su oči blistale od zlovolje. Nešto ju je podbolo, da kaže, tihim, stisnutim glasom:

»Mislim, da sam za tebe činila uvijek ono, što treba, Frank. Mislim, da ti sam najbolje znaš, da li si sretan.« »Točno«, reče on nevoljko. »Ti si savršenstvo. Kada hodaš može se čuti šum anđeoskih krila.« Ona ne odgovori, nego ga pogleda ukočenim pogledom strastvenoga predbacivanja, još uvijek žarkocrvena lica. Kratko je vrijeme stajala tako, onda ode ravno divanu, gdje je, kao da nešto traži, uzela svoj ručni rad i počela drhtavim prstima raditi; a on se povuče u bezvoljnu šutnju. Tako su sjedili bez riječi. Napokon on ustade. Nehotično napravi brzi pokret; njen se pogled odjednom zamrači suzama.' »Trebaš li štogod?« —■ reče ona ispunjena žarkom željom za [izmirenjem ■—■ »Da ti nešto donesem?« »Idem u krevet«, odgovori on,.» u krevet!« Ona ga je ukočeno i zbunjeno gledala. »Ali, Frank, još nema ni devet sati.« Ona ispruži ruku. »Pustimo sve to. Konačno, mi se ipak volimo.« »Ostavi me na miru«, reče on; »ti si večeras već dosta učinila za mene.« I napusti sobu prije nego što je mogla reći ijednu riječ. Dugo je vremena sasvim tiho sjedila i slušala njegove spore pokrete gore u sobi; konačno je čula, kada su ti pokreti prestali, kada je legao u krevet. Njen je pogled ostao ukočen, upravljen nekamo izvan sobe; sada je njena ljutnja prošla, ugasilo ju je žaljenje; bila je ispunjena osjećajem neshvatljive zaprepaštenosti. Napokon nestrpljivo mahnu glavom, diže se i navi sat na kaminu; sve takve dužnosti, koje su po pravu u tradiciji stvar domaćinova, bile su potpuno njene; zatim ode gore. Svuče se u tami i leže kraj njega u krevet. On nije spavao, ali se pretvarao, da spava. Njegovo duboko disanje nije je moglo prevariti, i ona je bila potpuno svijesna toga pokušaja obmane njegova gotovo neprimjetno ukočenoga tijela, koje je ležalo tu, tako blizu njenoga. Htjela je, da on s njom govori; ipak je osjećala da on to ne će učiniti; ona sama ne će dopustiti mogućnost, da je drugi put odbije. Bila je ponosna! I tako je ležala pored njega, ne mičući se, ne dajući 104 ni znaka života, držala je oči zatvorene, da joj ne bi smetala blijeda mjesečina, kojla je strujala u sobu, i razmišljala je lako nabranog čela, grčevito- tražeći nešto, što joj je još uvijek izmicalo. VIII Odlučila je, da raspravi stvar s Anom — to je bilo konačno; i u sebi je odlučila, da će to popodne, kad Petar sigurno ne bude prisutan, izvršiti svoj

napad. Bit će mirna; ne će zaboraviti, da je Ana njen gost, ali će ipak tražiti objašnjenje za Anino držanjle. Ali slijedećeg jutra Ana ot-putova, sasvim iznenada, u Glasgow, u kupovinu — ako se to tako može nazvati; jer Ana obično nije poduzimala nešto, što bi bilo obilježeno točno i razložno. Ona je kod doručka kratko rekla: »Idem da kupim neke haljine«, i odmah se digla i bez naročitoga oduševljenja požurila na vlak u deset sati. Nije bilo pripreme, nikakvog uzbuđenja, ni spomena, da je Lucy prati. Luciji ne bi ni u snu palo na pamet, da je prati. Ipak je smatrala, ma da j|oj je to pomelo namjere, odlazak ove druge žene kao olakšanje. Toga je jutra u glavi imala osjećaj teške zbunjenosti, duša joj je kao potamnjela od te sumnje, koja ju. je neprekidno držala. Možda je ipak bilo dobro, što1 je Ana. otputovala. Ona je željela da bude sama, da razmišlja i da bude načisto sama sa sobom. Opet i opet je jasno osjećala,, da u duši čezne da se oslobodi nečega, što je dio nje same,. i što se moralo roditi u bolovima, i to prije nego što bi mogla naći ublaženja. Idući gore-dolje kroz kuću, spremajući Petrove stvari, za posjet predviđen Port Doranu krajem sedmice, gotovo se* automatski osjećala udaljenom od svoje okoline. Nemirnim je pokretom i mučeničkom žestinom težila da uhvati svoju sumnju, tu prokletu avet, koja ju je sada već nesnosno opsjedala. U početku je pokušala da se sprijatelji s Anom — to je bez daljnjega priznala. Smatrala ju je dobrodošlom, znala je da je od onoga časa, kada je Joe doveo Anu u njenu kuću, bila svijesna izvjesne netrpeljivosti, koja je iščeznula između njih dvije. 105.Povoljno uvjerenje da voli Anu, bilo je zabluda, jednostavno utvara, koja se rodila iz njene gostoljubivosti; nikada nije voljela Anu; one obje stajahu na suprotnim polovima; nije vjerovala Ani. Prva slutnja, prva sumnja toga nepovjerenja pojavila se u času njezina povratka iz Ralstona, kada je našla Anu tako prisnu s Frankom. Onda se postepeno, kamen po kamen, podigla ta nevjerojatna zgrada, možda zgrada još bez oblika, bezoblična masa dvojbi i sumnji i nepovjerenja, ali koj|a je cijela — da, cijela izbijala i dizala se iz ličnosti Ane Galton i stvarala njen utjecaj na Franka. I tako nije Anin posjet, kojemu se s toliko revnosti veselila i radovala, postao izvor sreće, nego prijetnji; nešto bolno, gotovo nezacjeljivo. Sada joj je bilo jasno, da za to stanje stvari nije mogla biti odgovorna. Kako bi to i bilo moguće? Frank je bio njen muž, živio je s njom u zadovoljstvu i potpunoj sreći. Ana je došla, i time je zadovoljstva nestalo. Tome nije bilo odgovora. Ana je morala biti kriva. Ali kako? Ugrize se za usne, i namrgođenim je čelom opet gledala finu nit svoje

sumnje. Zar nije vjerovala, da će u Joeovim primjedbama naći neobično sporedno značenje? Uz to još svojstveni dah župe, gotovo mučenička zbunjenost gospođice O'Regan — da li je ta bila samo zbog nepovrijeđene skromnosti? I još — Ani-no držanje prema Franku. Frankovo vlastito držanje — njegova uporna šutnja. Kada bi bio obavezan da šuti, kada bi bilo čime dokazao, da je na to primoran, onda bi to odmah sve razumjela. Ali on nema što da krije. Ništa! A ipak je nešto sakrio. On, koji je bio tamo, u Irskoj, upravo one godine, o cijeloj toj stvari nije rekao ni slova. O! Bola ju je ta neod-stranjiva misao. Namrgodi se i oštro uzdahnu. Sagradila je u svome mozgu neobičnu zgradu, samo joj je nedostajao konačni kamen, kojim bi okrunila njeno dovršenje. Moižda taj kamen nije ni postojao. Možda je to bio samo ljubomor, koji ju je gonio. Iako se kod te misli bolno trže, ipak je uze u razmatranje. I zatim je mirno odstrani. Ne, ne! Ljubomor. To je bio nevjerojatno sebičan razlog. A njena ljubav nijje bila sebična. Sve u njoj, sve, što je sačinjavalo njeno biće, nastojalo je ići jednom jedinom konačnom cilju: njegovu dobru. Ona ga je tako dobro poznavala, razumjela ga je tako skroz naskroz, ljubila ga tako predano, tako da 106 nije mogla trpjeti miješanje u njegovu sreću niti dozvoliti, da se zadovoljni tok njegova života ometa. To nije bio ljubomor. To je bila vjernost, odanost, zdravi ljudski razum —• da, to je bilo više biće ljubavi. Tako je mislila. Da, to je znala. Ana je, naravno, bila drugačijia. Ta nije imala ideala, nikakve težnje, nikakva cilja, nikakva načela. Neznatna epizoda s djetetom učinila je, da su njena načela ovako točno okarakterizirana. Zašto se nije udala za oca toga djeteta i odlučila se za novi d sređeni život? Ali to nije bilo za Anu. Bez sumnje da je kroz tu nesreću prošla rugajući se izoliranom perverzijom, da konačno iz toga izađe još tvrđa i ravno-dušnija. Taj je čovjek morao biti bezvoljan, slab karakter — kolebljiv, bezuman, budalast — koji je svom tvrdoglavošću svoje slabosti nastojao da konačno izbjegne svojim obavezama. I Ana ga je pustila da pobjegne. Sada je vjerovala, kao da čuje, kako Ana hladnom ravnodušnošću kaže: »Idi dovraga. Ne brinem se za to, što radiš.« Da, tako je to tada moralo biti. A sve je to izgledalo tako krivo, tako potpuno suprotno njenoj vlastitoj otvorenosti. Pretpostavka na primjer, da je ona imala takva bezbrižna načela u odnosu na Franka, koji je sam, to je dobro znala, mogao biti

kolebljiv, budalast, i bezuman: kakvom bi tada svršetku vodila njegova i njena vlastita budućnost? Jedino prema nesreći. Uzdahnu, zatvarajući pritiskom koljena ladicu, u kojoj je upravo sređivala Petrove stvari. Onda se ispravi i ode u Aninu spavaću sobu, da je spremi. Ali se na vratima zaustavila i s nabranim čelom nekoliko trenutaka mjerila prostoriju. Zaista je bila tako neuredna, odbojno neuredna, činilo j!oj se: krevet nenamješten ■— ona je kao- gost bar krevet namještala — toaletni stol krcat, jedna je čarapa svojom sjajnom petom virila iz jedne poluzatvorene ladice, košulja je ležala na podu. Bilo je previše. A Anino je rublje, tako ostavljeno da se vidi, bilo što je moguće zavodljivijega kroja i od materijala, koji je bio drugačiji nego njeno platno — no to je u njoj probudilo bezrazložnu, neugodnu razdraženost. Nehotice strastveno zaželi: »Nadam se, da će skoro otići.« Ne, nije moglo biti još mnogo do konca Anina boravka. Ona mora 107otići. A ona, Lucy, ne će žaliti. Napokon, njom ovlada svom snagom suparništvo, koje je izbilo između Ane i nje. Čelo joj je još uvijek bilo nabrano, kad je počela spremati sobu — Netta je bila zaposlena u kuhinji, a ona je, ne pazeći na Nettin posao, osjećala naročit nagon, da sama sprema. Ne znajući, osjećala je, da je to simbolično djelo: neka Ana okolo samo rasipa svoj život; ona će svoj već urediti, i to pristojno urediti. Spremi sobu, onda skupi nekoliko sitnica — broš i opalni prsten, koji su bili bezbrižno razbacani; ostali je nakit sada bio na Ani i krasio je — da bi ih stavila u Aninu kutiju za nakit, koja je stajala kraj ogledala. I ona otvori tu kutiju. Zatim odjednom stade nepomično s ukočenim lakama. Neobična se napetost pojavi u njenu pogledu, licu, u cijeloj njenoj pojavi. Buljila je u nešto u kutiji. Stajala je tu nepomično i buljila. Buljila nepomično. I, od toga čvrsto prikovanoga pogleda, lice joj postade hladno i blijedom I ona lagano pruži ruku i izvadi nešto iz kutije. Bila je to fotografija; ne medaljon — Ana nije držala takve sentimentalne stvari — nego mala, ispucala fotografija, koja je možda zbog svoje beznačajnosti godinama neopaženo ležala u kutiji. Bila je to slika nekog djeteta —■ ružna slika, izblijedjela, već dugo ostavljena po strani, ali još uvijek oštra, jasna i neobično' privlačiva. Tako privlačiva, da je čvrsto držala njen opčinjeni pogled. Ona je odmah znala: da je to Anino dijete, tajanstveno, sakriveno, ono dijete tako dugo već mrtvo — bila je to njegova slika, koju je tako iznenada ugledala pred sobom. I odmah joj dođe pred oči slika drugog djeteta — lice vlastitog sina. Petrovo lice, samo za toliko godina mlađe, postavilo se s uzbudljivom sličnošću pored ovoga drugoga lica — nos, položaj očiju, oblina usana, sve je to bilo gotovo jednako — i oba se

splinuše pred njenom nejasnom vizijom u jedno jedino lice. Ne, ne u lice, nego u sumnju, užasnu, odvratnu sumnju. Je 11 sanjala, j;e li najednom bila opsjenjena od neke utvare van sebe, od krivoga osjećaja za melodramatičnost, od nečega, što je bilo potpuno strano njenoj trijeznoj i normalnoj naravi? Ali ne, to nije bila utvara'. Ta sličnost, koja se tako jasno nametala njenoj uzbuđenoj pažnji, nije bila za nju samo šok, nego -objašnjenje. Za to, da su Anin sin i njen sin 108 izgledali kao jedno te isto dijete, postojalo je samo jedno jedino objašnjenje — jedno jedino strašno rješenje, upravo rješenje svega, čega se bojala. Drhtala je. I u njoj je nešto drhtalo, zarobljeno, boreći se da pobjegne. Sve, što je dosada izbjegla, nepriznata pred-osjećanja posljednjih nekoliko dana, sve tajanstveno strujanje njezina osjećaja, sada je ključalo u njenoj svijesti i vuklo je natprirodnom snagom u vrtlog. »O bože«, mišljaše slijepo1, »sada sve razumijem.« Sada je zgrada bila dovršena. Prije pet godina Frank je nekoliko mjeseci boravio u Aniinoj kući. Tada je Anino dijete — bilo njihovo dijete. Ipak je to bila istina. Frank je bio otac Anina djeteta. Sada je to znala. Pokretom strašne uzrujanosti vrati fotografiju, spusti poklopac i klonu na rub kreveta. Omamljena, raširenih, od straha potamnjelih očijiu, slomljeno je sjedila. Srce joj je prestalo kucati. Bila je zbunjena, razbijena, zaprepaštena; nije bilo više vrline ni u njoj, ni u životu. U ušima joj je zvonio odjek hiljade glasova, tiho mrmljanje tvrdokornih glasova, koji su svi šaputali — šaputali o Franku, o njezinu mužu, koga je ljubila, a koji joj je bio nevjeran. Uz kratak krik zatetura unazad. Snažno ispruži svoje već skljokano tijelo. Nije mogla vjerovati. Dršćući, duboko i odlučno uhvati zrak, koji navre uslijed brzoga preokreta osjećaja. Nije htjela vjerovati. To je bilo nemoguće. Ta zapanjiva sličnost između Anina i njezina djeteta bješe slučajnost, bješe porodična slučajnost. To nije bio posljednji kamen njene zgrade. Uopće, ona nije ni postojala. Sve — sve to nije ništa značilo prema njenoj ljubavi za Franka. Ona je imala svojlu ljubav, svoju vjernost. Ja sam luda, tako mišljaše u divljoj skrušenosti, što Franka sumnjičim. Najednom joj se činilo nemoguće, da je jednostavno na temelju jedne riječi, jednoga pogleda, slučajne sličnosti neke fotografije, mogla njega osumnjičiti za djelo, koje bi bez sumnje razorilo njihovu zajedničku sreću. Ona sasvim sigurno nije bila žena, koja bi bila u stanju da bude nužno ljubomorna ili sumnjičava; ona je bila iznad toga. Bila je ta čista snaga njene ljubavi prema njemu, koja ju je dovela u tu krizu, koju je osjetila samo u svojim

grudima prije nego što je strašna strijela odapeta. A ovdje uopće ne bijaše nikakve strijele. Frank,nije 109imao nikakve veze s tom nesretnom aferom. Ona to o Franku ne bi mogla vjerovati — tu očajnu sumnju držati za istinu sumnjičiti Franka, koji je kroz sve ove godine bio njen muž, koji ju je milovao, ljubio i koji nikada nijednom nije napravio ni jednu aluziju na taj događaj, kojd nju sada tako bolno teško pritiskuje kao mora. Ali zašto — i opet se njen pogle'd naoblači — da, zašto nikada nije tu stvar spomenuo? To bi bilo tako lako, tako prirodno, da nešto kaže, makar što, prije nego što je Ana došla. I zašto se protivio dolasku svoje sestrične, kada svaki njegov postupak svjedoči, da je poštuje? Pokretom sumnje stavi ruku preko naslona kreveta i prisloni čelo na nj. Nijfe imala nikakva dokaza. Pogriješila j^. Napravila je od sebe budalu. Bio je to samo slučaj, da su Frankov posjet i rođenje toga djeteta pali iste godine. Ali kakav — kakav podli slučaj! Da li je to bio puki slučaj? Kod same se pomisli već zgrozila. Osim toga, da je to pred njom skrivao — u tome je bila najbolnija muka svega toga. Prožme je val gorkoga sjećanja, pogledi, za koje je osjećala, da su ih Ana i Frank međusobno izmijenili, i potajni šapat. Ona se žestoko trgnu. Dal li su na kraju imali i znak tajnoga sporazumij evanja? U čvrstoj želji da ostane gospodar svoga razuma, ugrize se za usne i snažno stisnu ruke. Bila joj udarahu u ušima, a u grlu je osjećala suho stezanje, kao da je drže kliješta bolnoga jada. Najednom diže glavu, brada joj se zaobli u odlučnu liniju, tijelo izvi u lijepo uzdignutoj napetosti, njena se volja borila protiv nečeg nevidljivog. Snažno usplamti njen osjećaj posjedovanja. Frank je bio njen. Neka prošlost nosi što god hoće; ona je sada imala posla sa sadašnjošću i budućnošću. Odjednom se diže i sa čvrsto stisnutim usnama siđe niz stube. Kada je činjenicu primila kao izvjesnost, prisilila se da bude snažna i da joj gleda u oči. I ona će joj( moći gledati je bilo posljteđnje, što je željela; ona je htjela Franka: njeno srce, činilo joj se, nadimalo se prema njemu. »Idem pred svoga muža«, odgovori ukočeno. »Dopustite mi bar, da s vama idem«, predloži ova druga većom logikom nego prije. »Lijepo«, reče Lucy nesretno. »Sad ću se vratiti.« I one se počeše vraćati. »Kada biste mogli doći k meni na čaj«, predloži gospođica Hocking blago, »ponudit ću vas čajnim pecivom i krem-kolačićima.« Lucy je pogleda rasplinutim očima, onda se nasmiješi, da se ne hi još nešto gore dogodilo. Ali je to bio' sumorni, Izmučeni osmijeh. »Danas ne«, odgovori žalosno. »A kasnije — onda ću vam svirati na čelu. Klasiku, možda; ali ne zamorno. Vrlo tiho i slatko.« Lucy zadrma glavom. »Ne mogu doći«, reče tihim glasom. 112 »Pomislila sam«, mrmljaše gospođica Hocking ne pokazujući saučešća. »Samo sam pomislila. Bez uvrede.« »Jeste li možda«, reče Lucy sa samoprijegorom, gotovo protiv svoje volje, »jeste li možda prošli pored Franka — moga muža? Ja sam htjela ići pred njega.« Lice se gospođice Hocking razvuče u dubokom razmišljanju, onda konačno reče: »Ne!« Tako su šutke išle nekoliko časaka; onda gospođica Hocking reče mirnom iskrenošću,' tako, kako samo ona to može izgovoriti: »Vi tražite njega. A zapravo bi on vas trebao tražiti!« Lucy duboko pocrveni: te iskrene prijateljski mišljene riječi ne bi doduše trebale sadržavati nikakvu aluziju, ali su je ipak pogodile bolnim udarom.

»Jedna žena«, nastavi gospođica Hocking neočekivano Čudnom filozofijom, »treba da bude tražena. Ja ne tražim, ali instinktivno znam, da je nužno, da mene traže.« Lucy se ujede za usne kod tih fantastičnih riječi; sve je to bila takva glupost, da ipak kroz sve to svjetlucaše tanak zvuk istine. Njene su ruke bile u lomnome pokretu; njezin je glas lomno zvučao kada je rekla: »Govorim o svome mužu. Nadam se, da razumijete.« »Ah!« reče blago gospođica Hocking. Nije pala ni jedna dalja riječ. Rastale su se na drugoj strani pristaništa, gdje su im se putovi razilazili — jer je gospođica Hocking išla u svoj najmljeni stan u izabranoj okolini na brežuljku, a Lucy nastavila duž obale svoj put kući. Bezrazložno, osjećaše se zbunjena, plašljiva i smušena tom najnovijom okolnošću, čudnom, ali ne manje mučnom primjedbom gospođice Hocking, da je trčala za Frankom. Tko je imao veće pravo od nje, da ga traži; da on za njom ide, da je on traži, radi smiješnoga izraza, koji je upotrebila gospođica Hocking. Da li je taj izraz bio tako smiješan? Namršti se. Njezin duh, opet gurnut u tok sumnji, bijaše hladan, bijaše kod jedne omražene misli; njeno tijelo, pri gruboj jesenjoj magli kao predznaku bliskoga sumraka, koga je bila svijesna, postade hladnije. 8 Tri ljubavi 113Bunila ju je misao, strašna, da je jednom Frank trčao za Anom, Anu volio, s njom spavao, da je čak s njom imao dijete; da) je on, on sam, koga je smatrala svojom svojinom i Ani pripadao. I sve — sve to bijaše učinjeno, a da ona nije znala. Da, to je opet bilo tu, mučilo je. I opet, u pamet dozva čudnom vezom misli, protivljenje svoga brata tome braku, njegov uporan stav protiv Moore-ovih, čak opomene pred jednom katastrofom. Sigurno nije bilo jednostavno objasniti, da ona tom udajom socijalno pada. Zar su Frank i Ana — zar je bilo moguće, da su bili u odnosu u prošlim levenfordskim danima? Da li je Richard nešto znao, što je ona dosada ignorirala? Pred tom mišlju, bila ona samo unutarnji osjećaj, da je on pao, njezin se ponos žestoko zgrozi. Onda se u to zgražanje umiješa za trenutak mirna razboritost, jedna svijetla zraka, koja izbi kroz smušenu tamu njenih osjećaja. Zašto se Frank i Ana, kada su bili u odnosu — ona je dražila svoju pretpostavku do gorkoga kraja — zašto se nisu vjenčali u početku? Frankova slabost, Anina poročna nesklonost prema sređenom životu — ni jedna od tih činjenica ne objašnjavaše konačno taj propust tako logičnog i razboritog koraka. Ona je strese, osjećaše se za trenutak zadovoljna, olakšana, gotovo sretna. Već i s tog razloga takva sumnja nije bila neosnovana. Bila je na krivom putu.

I onda se najednom od neke skrivene ćelije njezina mozga ču došaptavanje, koje ohladi osjećaj sreće i uništi tu novonađenu nadu. Frank i Ana bijahu bratić i sestrična, rodbinski stepen, kojd je predstavljao crkvenu smetnju braku. Njezin je ispaćen mozak zaprepašteno prihvatio, s izvjesnim strahom, tu nebitnu činjenicu. Ona opet osjeti hladnoću, grubu vlagu koja gladeći zemlju dolazi od zaliva i kao da je hoće ohladiti do same srži. Sad je već bilo gotovo' tamno, i sitne točke svijetla počeše svjetlucati unaokolo zalivai. Bila je već duže vani nego što je mislila; Frank je možda već stigao; ipak nije ubrzala korake. Kako je čudno izgledalo, da se ona, tako iskrena i draga, koja se tako ponoaila —- svijesno ponosila —• svojom kućom, očito ustezala da uđe u kuću — da, to je točno, bojala se stupiti u svoju vlastitu kuću. Na samom je ulazu još uvijek odugovlačila, kao da je ovdje napolju bila sigurna, zašti114 ćena silnom tamom; kao da je ona bila zapravo ta, koja je nosila u srcu neku tajnu, koju je morala sakriti. Onda opet naiđe strastveno izvdranje njene ljubavi. Ona je bezuvjetno morala vidjeti Franka, svoga Franka, smjesta. Njeno je srce najednom čeznulo za njlim svom žestinom sa-danje boli. Kad bi samo jednom bila sama s njim; kad bi joj objasnio1; onda bi opet sve bilo u redu. Ona nije bila tiranin; ona će ga saslušati i razumjeti. Gotovo žestokim pokretom stegnu kvaku na vratima i, s blijeskom u oku, odlučno stisnutih usta, uđe u kuću. Ona je željela Franka. I Frank je bio ovdje, sjedio je u jednom fotelju u dnevnoj sobi pred plamenom vatre, Petar mu je bio s jedne strane. Ali na drugoj je strani bila Ana. Anaf Lucy problijedi, i pri pogledu ove druge žene koraknu unazad kao pod udarcem kapi. Stas joj se ukočeno1 skupi u polusvijet-lu ulaza. Frank i Ana su se vratili zajedno. To je bilo kao da je na vatru njene nesigurnosti sipano ulje, kao da žuč kaplje na otvorenu ranu njezina ljubomora —■ nenadana potvrda njezina straha. Sva je iskrena nježnost napusti u jednom neobjašnjivom strmoglavnom letu, i u času se njena mekoća preokrene onu strašnu žestoku bol. Onda poviče divlje: »Sta znači Frank za tebe?« »Pa — ja sam Franka uvijek voljela«, odgovori Ana hladnim, podrugljivim tonom. »Kad sam ovamo došla, već sam ga bila gotovo zaboravila. Ali ti — ti. si mi nekako opet to dovela u sjećanje. Kad tebe ne bi bilo, ne bi se po svoj prilici uopće za njega brinula. Ne, sasvim sigurno.« »On je moj muž, zapamti to,« reče Lucy tiho, dršćućim glasom. »Znači li to, da je on tvoja svojina — tijelom i dušom i božjiom providnošću? Zar ga ne ćeš uopće povremeno malo pustiti na pašu?« »To znači, da ga ljubim. Rugaj se samo koliko hoćeš. Baš me briga što ti misliš.« Ton prkosa potkrade se u njezin glas. »Baš me briga, što ti misliš. Ja se ne stidim. Čak i ako se s tobom onda upustio, to ne mijenja ništa na stvari.« »Zašto onda razbijaš glavu?« U Lucijinu oku zabljesnu jedan pogled, koji je bio opasan. Usne su joj drhtale; izgledalo je, kao da će se baciti na Anu.

»Dakle«, viknu. »Dakle to je tvoja hvala na gostoprimstvu, koje sam ti pružila. Ti si došla ovamo, ti si opet nešto počela, što je prošlo i zaboravljeno, ti si mi muža otuđila — da, ti si sve svoje učinila, da bi mi uzela Franka«. Jedan časak Ana mirno odvrati ono neprekidno buljenje, onda njeno lice postepeno dobije opet stari izraz. »Ti nemaš ni najmanje pravo«, odvrati mirno. »Ja nisam ništa učinila. Sve si sama učinila.« Zašuti, okrene glavu i pogleda kroz prozor. »Priznajem, da sam pokušala da Franka malo probudim. On već izgleda, kao da je sasvim tvoja svojina, mislila sam, da mu je to potrebno. Ali više nisam učinila.« »Ne vjerujem«, mucaše Lucy. »Lažeš. Bilo je nečega između vas. Posljednji te put pitam, da mi to kažeš.« 128 9 Tri ljubavi 129»Što bi to već koristilo?« reče Ana ravnodušno. »Upravo si rekla. Ti mi ne ćeš ni u kom slučaju vjerovati.« »Ako ne ćeš«, dobaci Lucy kao da se guši glasom, »onda ćeš — onda ćeš danas napustiti moju kuću!« »Da«, reče Ana zamišljena, »znala sam, da ćeš time svršiti. To se može lako provesti.« Lucy ju je gledala bez riječi, borila se sama sa sobom, da potisne tu naglu navalu unutarnjeg nesnosnog bijesa. To je bila posljednja slamka! Sada ove dvije žene Više nisu mogle ostati pod istim krovom. Diže se grubo. »Ti ćeš onda dći«, reče tiho, »i to odmah. To je najbolje. Jedan vlak polazi u dvanaest sati.« »Kad sam došla, nisam imala namjeru da ostanem duže od tjedan dana,« reče Ana polako. »Misli na to«. Lucy se bez riječi okrene da ode; vrata se s lupom za-tvoriše za njom. Lice joj je bilo blijedo, gotovo iscrpljeno, dok je silazila niz stepenice. Sve je bilo gotovo — Ana odlazi — ali čudno je bilo, da nije imala osjećaj pobjede. Mjesto toga, imala je čudan sumoran osjećaj zbunjenosti. »Ona je nečovječna,« mislila je gorko, »potpuno nečovječna!« Nju optužiti, da je ona stvorila tu strahovitu situaciju, ona, koja je ljubila Franka, ona, kojia je naprosto pokušala da obrani čistoću svoga doma. Ipak se u njeno grlo pope suhi jecaj. Morala je stati u predsoblju, pritisnuti ruku na bok, prije nego što je ušla u kuhinju. »Netta«, reče brzo, namještenim glasom, »trčite do Frewa i recite, da pošalje kola«. Nettine se crvene ruke digoše lagano do vrpce pregače. »Hoće li — hoće putovati?« Ton jasno pokazivaše iznenađenje.

»Idite po kola«, odgovori Lucy, rijetko prigušenim glasom. Netta je otišla; vratila se; i onda se pojave kola i stajahu dugo vremena značajno pred vratima: kočijaš je sjedio pod svojim šeširom, skupljen na boku, konj je izdužio vrat prema zobnici, koje nije bilo, udarajući nestrpljivo kopitom o pločnik ulice. Napokon Ana siđe, mirno, nemarno, ravnodušno odsutna; osmjehivala se — je li to bio osmijeh? — onom zagonetnom 130 mješavinom ruganja i prezira. I sada je, isto kao i u času dolaska, ostavljala naročit utisak mira. »Ovdje sam, kako vidiš«, reče lako. »činim ono>, što hoćeš. Sad ide sve po tvojoj glavi.« U osvijetljenom dijelu predsoblja izgledalo je Lucijino lice maleno, bijelo, pogled joj je bio napet od tamne razdra-žljivosti. Tako što učiniti, značilo je ići protiv najdublje ukorijenjenih instinkata njezina bića; ali to je bilo, znala je, jedino ispravno, jedino, što je mogla učiniti. »Zbogom«, reče i osjeti jako lupanje srca. Ispruži ruku. Ali je Ana ne prihvati. Napokon probuđeni kočijaš uze kovčeg i na leđima ga iznese iz kuće. »Onda, zbogom,« reče Ana. Časak stade na stubištu, i glave okrenute preko ramena primijeti: »Ti ćeš to smatrati čudnim. Ali ne mogu ti pomoći i žao mi te je. Nemoj zaboraviti, što sam ti govorila o mjehurima sapunice.« Onda zaškripe točkovi, ona je otišla. Lucy se s bolno stisnutim grlom okrene i zatvori vrata. Laki miris parfema, sve, što je ostalo za Anom, provaljivaše jednom slatkoćom u njene nozdrve i izaizivaše muku; ona je koračala gotovo žureći se i ne znajući kamo ide, dođe u sobu s ulice. Odjednom se osjeti slabom, udove joj zahvati slabo drhtanje; ali, kako je bila oslobođena one prisutnosti, koja ju je pritiskivala, osjeti se ipak mirnija, lakša, nekako opet kao nekad. Da, bila je olakšana, neizmjerno oslobođena. Njezine su usne još uvijek drhtale, dok je, oslonivši se jednom rukom o kamin, stajala i gledala u vatru. Plamenovi su plazili u visinu — činilo se, da su živi i da se dižu kao' nekoj konačnoj želji. Za tren je povrati iz uzrujanosti i zahvati je u njoj rođena stara neraizumljliva čežnja posjeda, ona rijetko bolna želja, koja joj je često dolazila i koja je sada izvirala iz nečega davno, davno prošloga. Što je bila ta želja? Ona se naže naprijed, odsjaj vatre toplo je igrao u njenim očima, i opet ta navala slabosti rešetaše po njoj, kao pojava van vremena i prostora. Što je bila njezina želja? Bala je to ljubav za Franka, morala je to biti, da njega vidi sretnoga, osiguranoga od opasnosti, koja mu je prijetila.I ona mu je dala tu sigurnost. Od toga osjećaja došlo je uvjerenje. Da, ona je

ispravno radila. Ona je to znala. I pored sve uzbuđenosti osjeti se najednom smirena. X Te je večeri, prije nego što se Frank vratio s posla, uložila osobit trud oko pripreme njegova dočeka. Popodne je, kao da je goni neka hitna sila, očistila cijelu kuću, tako da se sjala, naročito je Aninu sobu ribala i čistila, promijenila posteljinu, prozore široko otvorila, zastore izložila vjetru i pustila unutra svježi morski zrak, time je svaki znak one omražene i neugodne prisutnosti bio odstranjen. U tome je postupku bilo nečega simboličnoga: čišćenje hrama njezine kuće. I sada je spremala, s istom napetom revnošću, njegovo najmilije jelo, stavila njegove papuče pred kamin, da ih zagrije, brižljivo uze svoju sivu haljinu od voila i počešlja se neobičnom pažnjom. Uložila je beskonačni trud, da izgleda što bolje — trud svoje vrste kod nekoga, tko se obično odijevao grubom strogošću! — i na kraju tek nije bila zadovoljna. Osjećala je, da izgleda »kao u najgorim godinama«, ■da će možda Frank naći, da su joj usne blijede, da joj je lice izmoreno, i to upravo na ovoj prekretnici, koju je tako žarko željela. S tim se uzdahom sada okrenu od ogledala, siđe niza stube i stupi u sobu s ulice, gdje nervozno i bez potrebe poče na ugaonim konzolama sređivati porculan. Kako su bili nepodnošljivi ti posljednji dani, kako strašna tai situacija, kojoj je bila primorana gledati u oko. Ali je ona izdržala, i bilo je ipak snošljivo. Ona se bila izložila toj situaciji i ostala je gospodar položaja. Ana je otišla. A Frank je ostao ovdje, njen, pripravan, da zajedno1 s njom zaboravi prošlost i opet nađe draž njihove sreće. Ah! Mislila je na Franka i na činjenicu, da će on i ona zajedno biti sami m kući; i taj je osjećaj bio tako žestok i tako divan, da ju je pokretao s drhtavim uzbuđenjem. Neposredno je djelovanje toga odlaska bilo prošlo, u trenutku smirenosti njene nervozne napetosti. Tako isto prošao je i mir, koji je bio potom nastao, sada je na njegovo mjesto stupila nježna revnost, osjećajni poziv za praštanjem, ljubiti i biti ljubljen. Možda je u posljednjih tjedan dana bila pre132 stroga: malo oštra prema Franku; i također naduta, naročito prema Ani; rastrgana mukama sumnje, koja je bila više nego prirodna. Ali uvidjevši stvarnost, pokazala je svoju snagu, i svojim je postupkom postigla ako ne i pobjedu, a ono spas — spas svoje sreće, Frankove sreće, svoga doma. Da li nije nigdje čula o ženama — ili negdje u bajci? — o ženama, koje su se borile, da zaštite svoj dom, koje su odsjekle grudi, da mogu napeti luk. To je bilo davno. Ipak je mogla to razumjeti. Takva je bila. Ona je branila svoj

dom, i sada je to slavila u neizbjezivoj reakciji slatkom predajom, ne pred okolnostima, nego pred svojom ljubavlju. Nervozna, provela je vrijeme u napetome očekivanju. Došao je kasno. U najviše slučajeva subotom je imao popodne slobodno, ali ga je danas Lennox zvao radi dopreme robe iz Holandije i prijevoza do dokova Leitha. Iako je pogled često okretala prema satu, bilo je tek oko pet, kad je napeto prisluškujući čula poznati udar istih vrata. Odmah skoči, a fino crvenito diže jloj se u obraze i brzo pade. Iako1 nije išla u predsoblje — to bi sasvim jasno otkrilo njeno promijenjeno raspoloženje — stajala je ovdje sa svijetlećim očima, otvorenim ustima, i tako očekivala trenutak njegova ulaska. Bilo je kao i obično, jedan neupadljivi ulazak: glava mu je bila pognuta, ramena izbačena naprijed, izraz pokazivaše zajedljivu blagost, kakav je uvijek bio. »Gotov čaj?« zapita, dok je trljao ruke tihim šuštanjem.. »Postalo je hladnije. Magla dolazi s mora tako, da se možeš' ugušiti.« »Hladno je«, odgovori ona brzo i nervozno — ipak ju je-stajalo muke da savlada drhtanje glasa. »Ali ja imam za tebe finu pastirsku gibanicu.« On je oštro i iznenađeno pogleda, zatim skrenu pogled, od nje, priđe kaminu i šuteći se poče grijati. »Jesi li imao težak dan?« pitaše ona toplo. »Ne suviše loš«, odgovori on nesigurno. »Bila je prilično-duga vožnja. To je slično starome L-ai, da me u subotu moli za takvo što«. On zašuti, sada je još jasnije opazio veselu. promjenu u njoj. »Jesi li dječaka otpremila u redu?« »Da«, odgovori, povlačeći zvono. »Dobro je otputovao.« Netta donese čaj i pržen hljeb, i vrelu tvrdu gibanicu,. koja je mirisala začinima. Onda se šuteći udalji. 13S»Sjedi«, reče Lucy sa svoga mjesta na čelu stola. On naglo digne glavu, kao da je htio svoje prvo mišljenje o njezinu raspoloženju podvući ispitivanju. »Ali Ana?« upita. »Ne ćeš valjda početi bez nje.« »Ona ne će doći na čaj«, odgovori skrenutim pogledom, ruka joj je s kliještima za šećer lagano počela drhtati. »Ona je malo prije otišla.« »Otišla?« »Da«. S mukom uspije da pokaže ravnodušan izraz. Ona će već u pravi čas opravdati svoj postupak, ali ni sekunde prije. On sjedne za stol, vidljivo iznenađen, uze svoju šalicu čaja i razmišljaijiući miješaše šećer. »Da li se što dogodilo?« upita napokon.

Zadnjih nekoliko dana samo se pojačalo njeno mrzovoljno nepovjerenje prema svemu. »Ništa, Frank«, odgovori, crveneći. »Naprotiv. Nadam se, da će sada sve opet doći u red.« On lagano uze u ruke nož i viljušku. »I ja se nadam«, reče značajno. Jelo je prošlo svojim tokom, s kojim i boja na Lucijlinim obrazima posta tamnija. Dok je davala Franku drugu porciju gibanice, reče najednom: »Lijepo je opet biti zajedno nesmetan, zar ne?« On potvrdi glavom gotovo ne dižući pogleda s novina, koje su ležale kraj njegova tanjura, bilo jle kao da je njeno pitanje samo napola čuo. »Prvi put nakon dugog vremena«, nastavi ona naglo, »sjedimo kod obroka. Mi smo večeras opet svoji na svome.« »Ti misliš, da si ti na svome«, reče on zlovoljno. Ona pocrveni i povuče se, nemirnim pogledom promatraše njegovu sagnutu glavu; ali ništa ne odgovori. Napokon je bio gotov, uzme svoje novine i ode do otomana. »Gdje je Ana«, pitaše, još uvijek gledajući u novine. »Kamo je mogla otići?« Ona je bila nijema; onda osjeti, da duže ne može čekati, ustane naglim pokretom, priđe otomanu i sjedne kraj njega. To je bio čas, koji je podsjećao na onaji, kad mu je prvi put izrazila svoju sumnju. Ali se od onda njena duša okrenula 134 prema drugome cilju. Sada je bila još bolnije uzbuđena, skupila je snage, ali ne za napad. Ona je stvar bila uzaludna i zaboravljena. Sada hoće samo da zajedno s njim zakrpa prošlost i pogleda u oči budućnosti. I pazeći, kako će govoriti, reče: »Frank! Zar nije kao u starim vremenima, da kuća bude samo za nas. Zar se više ne sjećaš toga?« Novine su šuštale, dok je okretao stranu. »Naravno da na to> mislim«, reče. »Ti valjda ne misliš, da sam to zaboravio.« »Ali, Frank, zar se ne sjećaš?« ponovi ona nervozno, uze njegovu ruku i stisnu je između svojih toplih prstiju. »Cijelo sam poslijepodne razmišljala o tome, koliko to za nas mnogo znači. Onaj dan — dan u šumi Craigmore — čini mi se da u posljednje vrijeme nismo često mislili na njega.« Od uzbuđenja! nad vlastitim riječima, opet ju je poplašila ona tuga, i ona posta nemirna, osjetivši opet vrelo sunce na borovim iglama, topli miris paprati,

okružene kukcima koji zuje; pod njenim je nogama ležao zaliv, a ona se, zažarena, predala njegovu naručju, dok joj je srce divlje kucalo u prsima. »Što je s tobom?« upita je on obraćajući joj se lagano, i — primijetivši stidljivu rumen njenih obraza — dodade: »Što si opet učinila?« Ona mu se na otomanu približi, diže mu ruku i stavi je na svoj obraz, koji je gorio. »Ništa drugo', nego da sam te voljela, Frank.« On je pogleda neugodno, osjeti, da ga privlači, ali opazi, kako je njezino raspoloženje bilo čudno. »Ti mi ovih posljednjih četrnaest dana to pokazuješ na čudan način«, reče polagano. »Htjela bih s tobom ponovo početi«, mrmljaše ona uzbuđeno. »Moj Frank. Sve ćemo zaboraviti, što se dogodilo. Ako se samo međusobno volimo, drugo nije važno.« »Ali, Lucy«, reče nelagodno; onda se najednom trže, obuzet nekom strašnom misli, i zabulji se u nju. »Ti valjda nisi — ali to je glupost — kamo si rekla da je otišla Ana?« Ona okrenu pogled, nervozno je trzala jednu nit na njegovoj manžeti, i odgovori izmučeno: »Znaš, Frank, zapravo nisam to htjela učiniti. Znaš, nije mi uopće nikako lako bilo.« 135»Za ime boga!« prekide je on, zatim iznenada zašuti. Vladala je teška tišina. »Nisi valjda htjela reći«, poče on lagano, gotovo zbunjeno, »nisi valjda htjela reći, da si od nje zahtijevala da otputuje?« »A zašto ne bih?« Blagost njezina tona, koja bi trebala sakriti slomljenost njezina srca, bijaše neograničena. »Ti si joj rekla, da ide?« mucaše on. »Ti si je otjerala?« Zaista nije mogao vjerovati njezinu priznanju. »Da«. Ta je riječ već bila izgovorena na više načina, jer je sada pomutnja izbila kroiz njenu masku. On žestoko istrže svoju ruku iz njene. »Ti si je istjerala iz moje kuće!« vikaše. »To je — nevjerojatno. Anu — moju dragu sestričnu!« »Toga pretvaranja sa sestričnom mi je navrh glave«, odgovori ona, s prigušenim uzbuđenjem. »Ja sam je molila, da u interesu tvoga dobra otputuje.« »Moje dobro!« viknu. »A kako si se posljednjih tjedan dana ponašala prema njoj! Sada si — sada si svemu tome stavila krunu!« Grudi joj se grčevito dizahu; bijes je blistao u njenim očima.

»Ti valjda ne želiš, da se ona vrati«, reče Lucy, uzaludno se naprežući da ostane mirna. »Zašto ti je sada žao, da je. otišla?« »Ona je ionako htjela otići slijedeće sedmice«, viknu on, a riječi mu toga trenutka u žestokoj ogorčenosti prijeđoše gotovo u viku. »Ako je nisi mogla trpjeti, trebala si još tih nekoliko dana mirno trpjeti njen posjet.« »Sve se desilo samo zato, jer te ljubim, Frank.« To je bio vrhunac njenih dokaza, objašnjenje za njeno držanje, od svega i svakoga, uzvišeni čas njene privrženosti. Pogledaše se, nesnosno napeto, zbog značenja toga trenutka. Ona je bila blijeda, njene su oči bile vrele i suhe, di-sala je naglo i osjećala je brzi puls sa strane, ispunjavala ju je mučenička želja, da je on zagrli. Odmah zatim Frank se nemirno pokrenu i kutovi se njegovih usana spustiše. »Zar ti misliš, da saom ja tvoja svojina?« upita ljuti to. »Zar misliš, da si ti moj nadzornik? Ako ljubiš svemogućega boga, hoćeš li i njega privezati za lanac?« 136 »Frank!« reče ona preklinjući. »Jesi li pomislio, da ćm ja pred svime zatvoriti oči — da ću jednostavno pustiti, da. stvari teku onako kako hoće?« »Kako hoće! Što tu može teći kako hoće? Ti misliš da. sve znaš, ali nije tako. Ni govora. Ana mi nije ništa više-nego bilo tko drugi. Ipak si mi je, otkako je ovamo došla, uvijek gurala pod nos. Radi samo tako dalje i sve ćeš uništiti-— uništit ćeš samu sebe!« Na jezik joj navaljivahu gorke riječi poricanja, ali ih svlada. To su dakle bile njegove riječi; to je dakle bio način, na koji je odgovorio na tu ponudu njenog ja; tako je označio njeno poštenje, njenu iskrenost, snagu njene ljubavi prema, njemu; i to poslije svega što je između njih bilo, poslije onih časova zbližavanja, koji će toliko trajati u njezinoj duši, da ih nikada ne će zaboraviti ili ugasiti! Brzo se okrenu, bijesna. u srcu, s osjećajem poniženja, koji se naglo sjedinjiavao 5 čežnjom. Znala je, da je pravo uradila i ona će ustrajati u svome postupku. Znala je, da on mora biti podčinjen; to je bio jedini put; prepustiti ga samome sebi, značilo je, pustiti ga da bespomoćno sklizne u nesreću. Njegovo držanje služilo-je samo za to, da ona učvrsti svoje uvjerenje, da je radila za njegovo dobro. »Sada te ostavljam samoga«, glas joj je drhtao usprkos-svemu svladavanju. »Znam, da ćeš sam doći, kad o svemu razmisliš.« Ona se naglo diže i okrenu se. Izlazeći iz sobe, vidjela je s bistrom jasnoćom pred sobom vrijieme, kad će joj on zahvaljivati za ovo što je učinila, jer će priznati, da je isto toliko patila kao on.

Ona ode u dnevnu sobu, sjede do prozora i s vlažnim. očima i teškim usnama zamišljaše ovaj čas, kad će dobiti zadovoljštinu; misli su joj jurile sve brže i brže, i uvijek sve dalje i dalje, i u jednom vrlo djetinjem obrtu svoje utuče-nosti vidjela je sebe, kako obavlja vrlo ponižavajući posao,. čak kako na koljenima klizi i riba pod, da mu se sva preda, da mu pruži uzvišenu žrtvu, koja bi trebala služiti njegovu, dobru, a on, koji ju je prezirao, kako moli za oproštenje,. možda već prekasno. Dugo je vremena sjedila tako besciljno u tami kraj! prozora; onda odjednom prodre u to čudnovato raspoloženje lupa vrata. Ona skoči; otrči u predsoblje. On je otišao od kuće! 137'Ovo je potpuno nenadano uplaši, lupi je kao udarac. Nikada uveče nije odlazio, uvijek je radije sjedio kraj; svoga kamina, i to naglo odstupanje od stalnih navika izazva u njoj osjećaj snažne utučenosti. Stisnutih očiju stupi u blagovaonicu, sjede na stolicu s koje je on maločas ustao. I sada je kao kap lupi stvarno saznanje, da je njena sumnja bila ispravna: način, kako je on primio vijest o Aninu odlasku, bio je zadnja karika u lancu dokaza. Ote joj se težak uzdah iz dubine grudi. Taj udar bijaše porazan. Ipak će ga snositi, jer ga je voljela. Ali kakval je sreća bila, da je milošću providnosti prozrela položaj, da je s prodirnim predviđanjem ušla u akciju. Zar je ona bila žena, koja bi dopustila, da to prijeđe preko nje, ne poduzimljući ništa, sjedeći u kući i dopustivši, da to staro, neobuzdano sljepilo opet oživi? Zar je ona bila žena, koja bi strpljivo čekala, dok ta luda zabluda prijeđe svoju granicu, i zatim kazala: »Vrati se, Frank. Sve je isto kao i prije.« Ne! I tisuću puta ne. To se ne zove brak. Ona je branila svoja prava i bila jie radi toga zadovoljna. Posjed! To nije značilo posjed, već ljubav, njenu ljubav — neka je topla nježnost izvirala iz nje i upravo joj se sada popela u oči, dok je tu sjedila — čekala, da se on vrati. XI Kada je zalupio vratima — čime je njene živce neoče-Iđvano doveo do drhtanjia — Moore siđe niz stube i zlovoljno stupi na ulicu, ljutina mu je još bojila lice žarkocrvenom bojom, a na usnama, koje su mu podrhtavale, još je uvijek ležala ona crta ogorčenja. Šešir povuče čvrsto na čelo, oštro se okrene šetalištu na obali, koje je u ovo doba bilo potpuno prazno, i počne s ru-Itama u džepovima i uzdignutih ramena ići šetalištem. Magla je postala rjeđa; noć se činila toplijom, bližom, i prilično zagušljivom. Kamo je išao? Ogorčen do besvijesti, nije to znao, niti se za to brinuo. Samo> je jedno znao: da nije osjećao nikakve potrebe, da bude ovdje u ovo doba noći, već da je udobno mogao sjediti kraj svoga kamina. Ona je upravo bila

138 ta, — koja ga je ozbiljnom željom, da ga privuče domu, istjerala iz njega. U ljiutitoj nadraženosti činio mu se sada taj ludi paradoks još luđim. Misao, da je danas zaista rekla Ani, da napusti njegovu kuću — bila je monstruozna. Ana, njegova sestrična, doživjela je prije pet godina svoju nesreću; sada je po pravu i pravičnosti preko toga trebala narasti trava. Ništa pobliže nije znao o toj stvari: ni gdje se dogodila, ni kako se dogodila, ni tko je bio taj čovjek. Nije se za to ni brinuo. To se nije nikoga ticalo. U tim danima nije o Ani naročito ni mislio, ali je sada za nju osjetio, zbog Lucijina postupka, simpatiju koja je rasla, osjetio drugarsko sažaljenje. Naravno da Ani nije trebalo njegova sažaljenja, ona je bila odlučna, vraška žena — i on je prema Aninoj odvažnosti osjećao puno divljenje slabašnog čovjeka; ali Ana je bila još više nego odvažna. Ona je bila — da, bila je prilično* divlje stvorenje; život je uzimala, kako joj se pružao, a svoje razonode, gdje ih je taj čas mogla naći. I čudno, kako je to moglo biti razlog, da se njezinu posjetu prvobitno protivio; sada je našao, da joj se u tome pogledu nema što prigovoriti. Ali misliti, da je Lucy mogla imati bljutavu ideju, da su Ana i on bili u bližim odnosima; da je on, upravo on, bio otac Anina derišteta. To je moglo biti smijješno, kad ne bi bilo tako nepodnošljivo: zlovoljno zaključi, da je komičnost situacije postala već nešto otrcana. Pokušao je razbiti tu sumnju smijanjem, ruganjem, da, razbiti je vikom — sve je to bilo uzalud. Zar je on bio kriv? Bilo je to tako karakteristično za njegovu nesposobnost, da mu nije uspjelo da je uvjeri. Zašto nije imao sposobnosti, da se situaciji suprotstavi hladnim i snažnim mirom? Da postane gospodar te smiješne stvari, da je čvrstim i odlučnim prezirom konačno odagna. Ali ne, on nije bio takav — nikada nije bio takav. Bez kičme, mislio je, očajan. »Nepostojan kao voda, nikada ne će uspjeti.« U bibliji to stoji, kako li? Božja riječ, ili Šekspirova? Odmah ga obuze njegov stari osjećaj manje vrijednosti i on podlegne nastupu žarkog samoprezira: ipak je bio čudan stvor, neobično nesretan: od toga nije mogao osloboditi svoje misli. Neka će mu se nesreća uskoro dogoditi. Sasvim sigurno. Namrštena čela zurio je u maglu. Nije mnogo držao do žena: ne, to nije bio slučaj ni u njegovim cvjetnim danima, 139i ne, pogotovu, sada. Možda je i bilo malih zaboravljenih požuda: one fotografije, koje mu je jedamput pokazala jedna "mušterija, umjetnička, pariška,, kod narudžbe navesti godine; ali je uvijek između njega i slobode ležala jedna barijera. Ta barijera bio je on sam: njegovim temperamentom su kao kočnicom u njemu bili ukočeni smijeh, veselje i živo drugar-stvo. A

osim toga, imao je ipak, kad se o svemu tome govori, svoju ženu. Sad mu je bolnom gorčinom bilo jasno, kako je jako zavisio o Luciji. Zaista j-u je volio; ali je ona, kad je htjela, mogla biti tako jogunasta, tako — tražio je izraz — upravo nastrana. Naravno, nije bila ljubomorna u običnom smislu: tako, na primjer, sjetio se samo tih nekoliko dana, kad je Anu i njega ostavila same — kod te misli imao je nesiguran osjećaj, da je propustio priliku — ne, suština stvari je bila u tome, što ga je tvrdoglavo smatrala svojim isključivim vlasništvom. Zadovoljan time, da s neotpornom indolencijom ide kroz život, on nije razbijiao glavu ni tim pitanjem vlasništva, ali ga je sada gorkom žestinom žderalo to naglo otkriće sramotne nepravde. Sada se nalazio pred glavnom ulicom grada, i s naglom je odlukom prešao preko ulice i ramenom potisnuo laka vrata Shandon-bara. Naručio je piće, gorčina ovoga odgovarala je njegovu raspoloženju. »Još jedamput, gospođice!« Razmišljajući sjedio je pred drugom čašom, koja, kao uvijek, nije bila dobra kao prva. Treću nije htio. Nije želio neugodnosti. Zapravo mu je prijalo; nikada ne će biti pijanac; nikada ne će biti ništa. Obrisa smeđu pjenu s usta, pogleda se u ogledalo, zatim nagonski pogleda na sat. Krajnje je vrijeme, da ide kući, ona će se pitati, kamo sam ja -uopće mogao otići. Lucy! Bila je dobra žena, njeni su poticaji bili idealistički: njezine su vri-jiednosti bile tako očite. Što je zapravo bila suština njegova nezadovoljstva? Obuze ga novi val razdraženosti, kad se izvukao iz bara. Zašto je mislio na to? Zašto je uopće bio ovdje, uznemiren ovim vrenjem svojih osjećaja? Trenutak je neodlučno stajao, gledao duž ulice, duž koje su okružene mutnim čeličnim vi140 jencima tinjale svjetiljke; onda odluči da ode kući, no tada ga zaustavi jedan glas oslovivši ga familijarno. »Halo, Frank, kako si?« Oštro se okrene, zagleda se, i lice mu se odmah rasvijetli u veselom čuđenju. »Ana! Mislio sam, da si otišla!« Stajala je tu umotana u svoj topli krzneni ogrtač; pod svijetlom svjetiljki postao je neobičan sjaj njene kože još upadniji, usne su joj se ovlažile maglovitim zrakom, oči su joj bile duboke, bezizrazne, pružala je dražesnu sliku, nekako tajanstvenu i primamljivu. »Mislio sam«, mucaše on, »mislio sam, da si nas napustila.«

»Na kolodvoru sam se predomislila. Već sam htjela otputovati, a ipak nisam. Nešto mi je odjednom puhnulo u glavu. Noćas ću prenoćiti u hotelu Craig. Sutra putujem u Port Doran na brod.« »Nisam htio, da — « opet mucaše on, »ništa nisam znao — « »Ostavi to, Frank«, prekide ga. »U Craigu se osjećam isto tako dobro kao bilo gdje. I krajnje je vrijeme, da pođem kući. Brod za Belfast putuje sutra naveče.« »Ali, Ana — « »Hajde sa mnom u malu šetnju«, reče ona, »i nemoj se ispričavati.« On je pogleda. Prvi je put imao neobični osjećaj nedozvoljenog sastanka. Da ju je sreo na običan način, smijlešio bi se i držao za riječ; ali sama, ovaj susret, tako neočekivan, tako suprotan Lucijinim željama, moglo bi se reći zabranjen, uzbudio ga je na čudan način. Stvar s Anom bijaše mu bačena na glavu. I sada je ovdje imao Anu, uza se! To je trajalo sasvim kratko, to ne bijaše ništa drugo nego rasplinuti osjećaj' povjerljivosti, koji ga je samo lako dodirnuo i isto ga tako lako ostavio, bistre glave, kao i prije. »Hoćeš li ići u grad ili šetalištem?« zapita nervozno. »Šetalište je isto tako dobro kao i ostalo«, odgovori ona ravnodušno. »Tamo možemo brbljati.". I tako se uputiše pustim šetalištem. Kad se uveče ovuda šetao s Lucijom, njezina*bi se ruka toplo, povjerljivo, naročito nježno potkrala u njegovu: ona je to nazivala »njezinim načinom šetanja«; ali sada, sada je on bio taj, koji je, kada 141su šuteći prolazili tamnim krajem, uzeo Aninu ruku. Zašto je to učinio, jedva da je znao — možda to bijaše nejasan nagon za samoohrabrenjem. »Razvedrilo se«, reče on, nastojeći da se pokaže ravnodušnim. »Zašto nasilu hoćeš govoriti o vremenu, Frank?« odgovori ona ljubazno. »Ti znaš vrlo dobro, da na to uopće ne misliš.« On ne odgovori; ona odmah na to nastavi tonom saža-ljive sućuti: »Jadni Frank! Tebi se predbacuje nešta, što nisi nikada učinio.« Iznenadi se, nije mogao naći odgovor, a ona sa svojim tihim osmijehom reče: »Smiješno, Frank. Tebi se sve predbacuje, a ti od toga nemaš nikakva uživanja.« »Kao da te to veseli«, mrmljaše on sa zbunjenim izrazom, bilo mu je do krajnosti neugodno. »To je pravi stav«, reče ona lako. »Kada ti ne može biti ugodno, onda se na to ne treba smijati.«

Išli su jedno pored drugoga dalje, okruženi tamom, a u zraku punom magle odjek se njihovih koraka jedva čuo. Sto je on zapravo ovdje radio u ovo doba? Kako se to zapravo dogodilo? »Ali sada, sasvim ozbiljno, Frank«, reče promijenjenim, ozbiljnim glasom, »strašno mi je žao, ako sam ti priredila neugodnosti. Lucy je sigurno najbolja žena, koja se može zamisliti, ali ona te je okovala tako, da me je nekako razdra-živala. Zadnje, što bih napravila, jest, da te uznemirim. Uvijek sam te previše voljela, da tako što učinim.« »Znaš, to nije zbog tebe«, odgovori on zlovoljno. • »Stvar je takva«, nastavi ona, mudro promišljenim tonom, »da, ti si oženjen, i naravno da se prema tome moraš ravnati.« »Molim te«, reče on istim zbunjenim glasom. »Ne govori mi to.« Iako je imao svoj jad, ipak ga nije htio raspredati s Anom. »Nisam te nikako mogla zamisliti kao oca obitelji«, reče ona zamišljeno. »Ali najednom si nagazio i dogodilo se. Sada moraš ići ukorak do posljednjega koraka. Sad imaš ogrlicu za čitav život.« 142 I »No, lijepo, na koncu konca to je mojla ogrlica«, mrmljaše on ljuti to, osjećao je u tami, kako njen naročito podsmješljivi pogled miruje na njemu. Ona se zbilja smiješila, jer se sada glasno nasmijala. »Vrlo dobro, Frank«, reče promijenjenim glasom. »Gajim još nade za tebe, kad možeš tako odgovarati. Mislila sam, da ćeš mi istresti cijelo srce i plakati. Bojala sam se, da ti je iskra sasvim utrnula. Zato sam htjela, da te najprije oživim. Ali, bogu hvala! Nisam imala pojma, da će Lucy započeti tu sveobuhvatnu akciju. To me je upravo naljutilo. Istina, ne radi mene. Ne moram razbijati glavu. Otkako imam novaca od staroga, naprosto mi dobro ide i boga ostavljam, da bude dobar čovjek!« »Ti život činiš lakim«, reče on, »i to znaš vrlo dobro.« »Ali reci mi, Frank«, zapita odjednom, unijevši u tom prijašnju ironiju, »zar nikada nisi imao malo lakomislene želje prema meni? Zar sam zbilja tako stara baba?« Brzo je pogleda, i ne pokušavaše toliko da riješi zago-' netku ovih riječi, koliko da prodre u njeno nevidljivo lice. Nesiguran, uplašen, najednom svijestan njezina stiska, zbunjeno je mucao u tami. »Ne«, odgovori oprezno, »ne bih mogao reći, da jesam.« Ona se opet nasmije — bila je raspoložena — i predbacujući mu, uštine ga za ruku. »Vjerujem, da si napravljen od piljevine«, reče veselo.

Sada su stigli na kraj šetališta, pred njima se pružao daleki bijeli luk zaliva, uokviren sivim parama, kao ispiran od tihog žubora oseke. »Još nije tako kasno«, reče ona i upravi pogled u njega. »Zaista je vrijeme, da budeš kod fcuće.« Znao je, da bi bilo vrijeme, da bude kod kuće, i, u pravom je smislu žudio za tim, da tamo bude, ali je bio nešto razdražen. »Bit će vrijeme, kad mi se svidi«, tvrdioi je. »Onda ćemo ići duž obale«, reče ona. »Tamo dolje je vrlo lijepo.« »U redu«, promrmlja on. 143Bez riječi su nastavili ići duž obale; ali nisu daleko odmakli, kad ona stade. »Taj pijesak!« reče, diže nogu, držeći se za njegovo rame. »Ne mogu po njemu hodati. Ulazi mi u cipele.« Oklijevajući, pogledavši je u lice, pitaše se, da li da predloži povratak. Ali časak kasnije ona reče: »Sjednimo malo. Sasvim je toplo. Zapali cigaretu, sjedit ćemo na mom kaputu.« I ona otkopča kaput i raširi po pijesku jednu polovinu za njega, da sjedne kraj nje. Pijesak je bio mekan, njezino toplo tijelo blizu, noć puna prigušenih ;zvukova — vladao je potpuni mir. On nespretno zapali cigaretu, nešto je zbog njene blizine kočilo njegove pokrete. Kratko je vrijeme vladala tišina, a tada ona zašaputa povjerljivo neposredno na njegovo uho: »Daj da povučem!« On se strese od tako neočekivane želje. »Ozbiljno?« upita on. Više je govorio za to, da potvrdi svoj mir — sjedenje na kaputu prisilno ga je približilo njoj. »Naravno«, mrmljaše ona. »Pripravna sam da sve po-Tcušam.« On oklijevaše časak, zatim se okrene prema njoj i stavi joj cigaretu na usne, koje je u tajnovitome ovalu njezina lica mogao vidjeti samo nejasno. Bio je nespretan, pokreti su mu TdIH nesigurni, i kada se ona nagnula, osjeti vlažnu toplinu tih usana na svojim prstima. Ona je malko grcala, kad je izbacivala dim. »Nije tako dobro, kako izgleda«, reče kašljući. Nju je kašalj u kratkim trzajima bacio prema njemu, i ■on odsutan duhom stavi ruku oko njezina pasa, da bi je podupro. »Već je bolje«, reče ona sa sasvim tihim posljednjim hrop-tanjem, i nemarno pusti ruku da padne na njegova koljena. Misao mu prođe kroz pamet: kako je ipak nevjerojatno bilo, da on s Anom ovdje sjedi, da je stavio ruku oko nje — tako nevjerojatno, da mu se činilo, da prolazi kao mutni san. »Hoćeš li još jednom povući?« zapita on odjednom.

Ona strese glavom, onda se nasloni na njegovo rame i zagleda se u nj svojim velikim svijetlim očima, kao dai čeka. On se nehotičnim pokretom naže nad nju i poljubi je. 144 »To nisi trebao učiniti, Frank«, mrmljaše ona, kad je prošlo, i blago potraži njegovu ruku. On je još uvijek imao isti osjećaj neprisutnosti. Zar je to bio on, koji ovdje sjedi s Anom, koji osjeća blagu toplinu njenih usana, koji kroz njene haljine osjeća toplu blizinu njezina tijela i njegovu mekoću? On je opet poljubi, i ona uzvrati poljubac. »Znaš, Frank«, reče kao zaokupljena snovima, »za to se zapravo ne smije nas činiti odgovornima. Morali smo izdržati tolika predbacivanja, da smo u to jednostavno bačena. Ti to tako dobro znaš, isto kao i ja.« Uzbuđen naglim neobuzdanim impulsom, izazvanim blagom logikom njenih riječi, buljio je u nju. Upravo je bilo tako, kako je rekla. On ništa nije učinio, baš ništa; a ipak bijahu on i ona od trenutka, kada je stupila u njegovu kuću, s gotovo sudbonosnom neizbježnošću gonjeni jedno drugome u zagrljaj. I to je bilo Lucijino djelo — potpuno njeno djelo. »Čini mi se«, mucaše on opet, »čini mi se, da te to ne uzbuđuje suviše.« U glavi mu je još uvijek bilo nejasno, maglovito, jedva da je znao što je rekao. »Začudit ćeš se«, šaputaše ona, dok se polako okrenula k njemu, »začudit ćeš se, kad dođe do toga.« I njezine su vlažne usne bile blizu njegovih; u njezinim očima tamnih zjenica tinjahu iskre naročitog nemira. Ima stvari, kojima se ne može izbjeći. On nije tražk> da ovu izbjegne. Nagon je kao< struja išao njegovim žilama, i on se jednim pokretom nasloni na nju, preko njie. Njena glava odmah pade unazad, dok su ga njene ruke čvrsto držale, prema mekom popustljivome pijesku. »Zašto ti to već prije nije palo na um?« šaputaše ona, odjednom tražeći zraka, a onda bez protivljenja zatvori oči, koje su sada bile tako blizu njegovih. More je mirno žuborilo, oni ga nisu ni vidjeli ni čuli; onda je izgledalo, da je noć postala hladnija, magla vlažnija, i gruba. Napokon se šuteći oslobodi i lako strese; sjedne i on i došavši k sebi sjetno se zaibuljio u more. Tako se zaista dogodilo, poslije svega — kako, to je jedva razumio; osjećao se tako potpuno gl.upo i neugodno. Nekoliko trenutaka nisu govorili. 10 Tri ljubavi 145»No«, promrmlja ona napokon, »dobro bismo uradili, da se vratimo.« Ustajući, steže mu ruku i dodade: »Ti nisi tako loš, Franfc.«

On ne odgovori; teturajući po pijesku okrenuše prema šetalištu. Ovoga je puta bila ona ta, koja je uzela njegovu ruku. »Ti ne ćeš zbog toga sam sebi predbacivati«, reče ona svojim tonom ljubazne ironije. »Nitko ne će ni jednu jedinu riječ saznati. A ja—-ja nisam ona, koja bi ostala da ti visim o vratu. Sutra putujem.« Njene su riječi prouzrokovale osjećaji melankolične za-' hvalnosti, i on je bio zadovoljan, bilo mu je lakše, što putuje. »Kamo — kamo putuješ?« mucao je on tiho. »Vašim »Eagleom«. »Rathlin« odlazi u četiri sata.« Odmah se osjeti osramoćen i smrvljen, nesposobniji no ikada: bio je sam sebi nesnosan do gađenja. »To nekako nije u redu«, mrmljaše zbunjeno. »Otpratit ću te prijeko, ako hoćeš.« »Dobro, to je zaista lijepo od tebe, Frank«, odgovori ona veselo. »Prevezi me preko zaliva. Onda me po svoj prilici više nikada ne ćeš vidjeti.« Na polovini puta) šetalištem ona se zaustavi. »Nemoj sada ići dalje«, reče — kako je točno poznavala njegovo raspoloženje. »Ali sutra dođi po mene u Craig.« Brzim pokretom dodirniu usnama njegov hladni obraz, okrene se i ode. On je stajao nepomično, kao neobično usamljena pojava u magli, a onda se i on okrene i ode. Opet se pitao malodušno, kako se to naprosto dogodilo. Niti je to namjeravao, niti želio. Da ga Lucy nije osumnjičila, da nije s njim tako postupala, da nije Anu istjerala iz kuće, da njega nije natjerala da napusti svoj dom u to vrijeme, onda sigurno ne bi bilo toga susreta, ne bi ga moglo biti. Dok se tako dalje vukao, sa zlovoljom, kojia mu je zvonila u duši, pitao se, kako će pri povratku kući u ovo doba stati pred svoju ženu. Naravno, stajao mu je otvoren samo jedan put. I dalje je morao izdržati u svojoj zlovolji, glumiti tvrdokorni bijes, koji je sada jedva još osjećao, i odmah ući u posebnu sobu, u kojoj; je ponekad spavao*' Sutra će otpratiti Anu na brod. Onda može cijelu tu nesretnu aferu izbaciti iz 146 svog sjećanja, i vratiti se da počne iznova. Da, to će učiniti. Ali izraz porugljivog jada pojavi se na njegovu licu, kad se najednom sjetio svojih vlastitih riječi: »Ne ću Anu u svojoj kući«. A sada to. Nevjerojatno, kako se sve to dogodilo. Kada je krenuo sa šetališta, koracima, koji su u praznoj ulici meko odjekivali, najednom se, iz sive pruge magle, koja je lebdjela nad vodom, začu tihi ali prodirni poziv sirene broda u pogonu. XII

Slijedećeg se dana Lucy probudila nešto kasnije. Opet je loše spavala: onaj rastrgani san, kroz koji su iscrpljene varave slike nesreće u polaganoj, mučnoj struji odlazile, hladno otplivale, kao tanka magla koja je napolju obavijala nepomična stabla. Predjutro je bila kao pritisnuta snagom neke nevidljive ruke, opet zapala u teški san, iz koga se probudila sa šumom u ušima, odmah joj bolno dođe u pamet njegov povratak prošle noći. Zlovoljno je otišao gore u praznu sobu, bez riječi, bez ijednoga pogleda; onda je čula, kako se ljuti.to škripeći ključ okrenuo u bravi. Strese se pri sjećanjtu na to. Da je tako mogao« doći kući dok je ona čekala na njega, punim srcem, pripravna da ga primi svom dušom, učini joj se kao najstrašnija rana od sviju. Njena je namjera bila čvrsta. Ona ga je ljubila — kako ga je jjako ljubila, to je jasno znala samo ona — i sada ga je htjela, kao uvijek, da obrani, da obrani od samoga sebe. Kako je čvrsto upoznala tu upornu prevrtljivost njegove prirode, onu jogunastu slabost, koju je samo ona mogla nadvladati. »Jadni Frank«, mišljaše, kako je to tako često prije toga mislila, i jedna joj suza pomuti pogled. »On je sam sebi najgori neprijatelj«. Da, u prošlim je danima stotinu puta pozvala svoju ljubav, svoju energiju, svoju snagu, da ga spase od one lakomislene upornosti, koja je istodobno bila i propast samoga njegova karaktera. I nikada to nije bilo pravednije, nego u posljednja dva tjedna. U samom toku tih dana njena se odluka nijednom nije pokolebala. Kakva ga je nesreća mogla snaći, da ona nije postupila tako odlučno i energično? Nije bilo važno, što se njena sumnja u početku plela s nejasnom nesigurnošću, ali zar ona nije 10* 14Timala svoj instinkt, svojlu odanost, prirođenu razboritost, koje su je vodile. A njena ljubav prema njemu — ta je zapravo bila kamen kušnje njezina prosuđivanja, snaga, koja joj je davala toplinu, vodila pravim putem do u najunutarnjiju jezgru zbrke. I prije svega, zar nije željela njegovo dobro, njihovo zajedničko dobro, i njihovu zajedničku sreću u nedirnutoj čistoći doma? Ona nije imala nikakve želje da vlada, nikada ne će priznati, da je njien idealizam bio nastran. Ipak ga je morala voditi. Budući da ga je ljubila sa svima njegovim nedostacima, budući da je u njemu upoznala upotpunjenje sebe, nije smjela dopustiti, da njena sreća bude uništena. Bila bi ludost, da ništa ne poduzima i da mirno gleda, kako joj se sreća raspada. Nehotičnim uzdahom opet je odobravala mudrost svoga postupka. Jednom zauvijek sredila j;e tu stvar. Frank je bio ozlojeđen — kako je dobro poznavala to gotovo nestašno izbacivanje usne naprijed, taj nagli prijelaz u

ljutinu ili isto tako brzo u uzbuđenje, lakovjernost, skepticizam, ili egzaltaciju — ali on ne će biti dugo ozlojeđen; i ona je bila spremna — spremna ukoliko je i on bio spreman, da čeka na trenutak, kad će joj doći. Štoviše, očekujući, sada je to izmirenje zamišljala .— ne kao prvu priliku, u kojoj bi našla zadovoljštinu — tako, da će se on »približiti«, potvrditi razumnost njezina držanja već i samim pokajništvom svog približavanja. To je bio sladak trenutak, koji je željela. Pogleda na sat na kaminu i opet uzdahne, onda odgurne jorgan i ustane. Obuče se oklijevajlući, sporo i razmišljajući, potom izađe iz sobe i, poslije kratkoga oklijevanja, zakuca na vratima svoga muža. »Frank«, reče blago. »Hoćeš li da u deset sati sa mnom izađeš?« Odgovora nije bilo. Iako je čekala i punu minutu bojažljivo prisluškivala, jer je dobro znala, da je on bio iza ovih vrata, ne ponovi svoje pitanje. Za čim je najmanjje težila, bila je nova svađa; bila je pripravna da mu popusti, da njegovo raspoloženje dođe do punog izražaja. Bilo je dovoljno, da bude tu, kad se njegovo raspoloženje promijeni. Onda — oh, onda će ona dobiti zadovoljštinu. 148 I tako uzdignute glave siđe dolje, gdje je s neobičnim osjećajem usamljenosti doručkovala. On joj jutros ne će činiti društvo: to je već bilo sigurno; zato zapovjedi Netti, da mu spremi doručak, onda ga sama odnese gore i ostavi ga pred vratima. Izašla je sama. Dan je bio sumoran, voda je kapala s drveća, magla je još uvijek bila na zemljii, suprotna je obala nalikovala na nejasnu mrlju, koja se nasumce vukla kroz maglice. Lišće pod njenim nogama nije više šuštalo sporo, nego je sadai imalo beživotni izgled — kao omekšale pločice ugažene zemlje, iz koje je postalo i koja će ga opet primiti kao svoju stvar. Vlažna je hladnoća pritiskivala izbijiajući iz mrtvoga zraka, to je bio osjećaj raspadanja, osjećaj, da je nešto došlo kraju. Od vremena do vremena izbijalo je sunce i blijedo je svijetlo svjetlucalo preko staklene vode zaliva, iznad koje su se kroz slanu maglovitu prugu čuli tromi odazivi nevidljivih brodova kako odjekuju i prolaze — tjerani prema kopnu zvučnim zvonjenjem zvona, koje dopiraše od Ardmore Buoy, zvoneći, zvoneći jednolično i neutješno. I protiv njene volje, ova je hladna vlaga djelovala porazno na nju. Stresajući se, ubrzala je korak prema crkvi. Tamo joj se činilo, jer danas nije bila baš naročito pobožna, da sve odreda ide sporijle, niti se mogla sjetiti, da je ikada čula dužu i dosadniju propovijed. S napetim licem, s

pogledom upravljenim u mali molitvenik — »Ključ za nebo« — neprekidno je mislila na Franka, čeznutljivo! želeći da se može vratiti njemu. Napokon je svršilo; napusti crkvu s osjećajem da je obavila dužnost, i brzo, u suzdržljivoij revnosti, pođe kući.. Pošto je u predsoblju skinula šešir i kaput, njen je prvi impuls bio, da usprkos prividnoj vedrosti, ode u njegovu sobu. Ali tu želju s naporom zadrža i mjesto toga ode u kuhinju, gdje je odmah ugledala njegov poslužavnik. Stala je: on je dakle doručkovao, dosta obilno; i s namještenim mirom zapita Nettu: »Je li gospodin Moore već sišao?« Ne dižući pogled s izlivnika, nad kojim je gulila krumpire, Netta odgovori usput: »Otišao je. Rekao je, čini mi se, da ide gospodinu Lennoxu.« 149»Oh, da«, odgovori Lucy polako. »Sjećam se.« Nastojala je da sačuva miran izgled i ponovi: »Da, da, sjećam se.« Ona se naravno nije sjećala; ali je bilo u redu, da potvrdi krivo objašnjenje njegova držanja. Nije otišao Lennoxu, nego, u to je bila uvjerena, na jednu od onih samostalnih šetnja, koje su uvijek označivale vrhunac njegova ljutitog raspoloženjia. Lagano razvuče usne: opet je izmirenje bilo odgođeno. Još će se on vratiti s te šetnje. I vratit će se k njoj. Ode u sobu, koja gleda na ulicu, sjede do prozora i uze knjigu. Ali je vidjela, da joj je nemoguće čitati: od vremena do vremena, sama je sebe uhvatila, da je odsutna duhom; ukočenim je pogledom neprestano gledala kroz prozor. Jednom ču napolju korake, skupi se naglo i pripravi se sa srcem koje joj je lupalo, da ga dočeka. Ali to nije bio on. I izgled njezina vlastitog lica, koje je vidjela odraženo preko kamin-ske ploče, odjednom joj je prouzrokovao neobičan osjećaj nelagodnosti. Da li je otišao k Lennoxu? Ili je hodao negdje tamo napolju okolo po toj sivoj magli? Bio je jedan sat, a on se još nijle vratio. Ona poče osjećati neugodnost, s kojom se pomiješa i neobičan bijes — zaista, bilo je od njega previše, da se ovako ponaša; u pola dva dođe i Netta, htjela je ručati i iskoristiti svoje slobodno nedjeljno popodne; glumeći mir, reče joj mirnim tonom: »Vrlo dobro! Ja ću sada jesti. Gospodin Moore se valjda negdjle zadržao.« Ipak — možda ga je stvarno nešto zadržalo? Izgledalo je nevjerojatno, ali ne tako nemoguće, da je konačno ipak išao Lennoxu kući i sada bio prisiljen da jede nedjeljno pečenje. Slabi sjaj zaigra u njezinu mutnom pogledu, kad je stresavši se odmjerila mogućnost, da je otišao Lennoxu, da sam pokrene pitanje svoga ortakluka. To bi zaista bio veličanstven gest pokajanja! Zar je to bilo moguće? Njezin pogled opet potamni. Zar se to moglo zamisliti? Razdirana mislima, slabo je ručala, činila je to samo tako,

kao da je jela, da bi upitne poglede djevojčine umirila i savladala neki neobični nemir svoje vlastite duše. »Stavite nešto toplo u štednjak, Netta — za svaki slučaj«, reče, kad se konačno digla od stola. To je bio jedini znak, da je sve, što jte činila kao da je sve uredu, možda ipak mogla t>iti samo gluma. 150 Bila je opet u dnevnoj sobi, nije sjedila kraj vatre, nego kraj prozora — čekala je. Uzalud se sada htjela čitanjem zavaravati, ona je naprosto čekala. I, dok je čekala, nemir njene duše posta dublji. Kako će se vratiti? Bit će mokar, promočen sitnom kišom. Ipak će se poslije svoga tihog ulaska kloniti, da joj] se približi. Dugo će se vremena zadržati u predsoblju, da objesi šešir i kaput, micat će se tamo i amo bez vidnog razloga. Onda će odjednom ući u sobu. Pravit će se, kao da na nju ne gleda, zbunjeni izraz njegova izgleda pojačat će se tako da će se dovući do vatre, utonut će u svojiu stolicu. Onda će nastati tišina. Konačno će ona naglo ustati, puna čežnje za izmirenjem, past će pred njim na koljena i ogrlit će ga. Ah! Taj trenutak! Ona se strese od svojih vlastitih misli, zaustavi dah. On se jloš nije vratio. Dva i po; Netta je otišla; sama je u kući; on se još nije vratio. Bilo je — bilo je glupo. Protiv volje ipak nije mogla da postigne nagli užas brige. Ipak j e sigurno otišao k Lennoxu? To je sigurno bilo jedino moguće rješenje — mora da je otišao Lennoxu; nije ipak mogao beskonačno lutati kroz vlažnu maglu. To nije bilo vjerojatno. Naglo se diže, pogled joj je bio duboko uznemiren, ruka čudnom karakterističnom gestom pritisnuta na obraz. Zatim joj pogled postade čvrst u tipičnoj odluci, i ona pođe k vratima. Htjela je sama; ići i uvjeriti se; to je bilo jedino, što je još mogla uraditi; možda će ga usput sresti. Napolju je padala laka kiša, fina neopipljiva rosulja, doduhana od sivoga zaliva, kao oblaci koji su se dizali nad površinom mutnoga ogledala. I opet se strese, kad se penjala uz brežuljak Lenno>xovoj kući. Opazi, da se žurila — žurila ne znajući zašto. Putem je pokušala potisnuti svoju smiješnu brigu, sama se sa sobom objasniti, izmisliti neki razlog za ovaj neobični posjet, koji je uskoro namjeravala učiniti. Ali to ni jte morala učiniti: u gornjem dijelu grada, a na uglu ulice Gardsen, srela je Lennoxa, koji se, kako je odmah opazila, vraćao sa svoje obične nedjeljne šetnje. Odmah stade uplašena, hrabrost je napusti, jer je sada znala, da Frank nije tamo. 151»No, no,« reče Lennox, koji stade i uze je pod svoj kišobran, s koga je kapaloi. »Vi se suviše žurite s obzirom na to, da je nedjielja.« »Da«, mucaše ona nesretno. »Da, žurim se.«!

»Ali vi idete pogrešno, ako ih hoćete oboje sresti«, nastavi on, smiješeći joj se. Bila je zadihana od penjanja, vitki joj je stas bio blizu njega, kosa i obraz blistali su joj od-kiše, ona ponovi brzo, a da još nije dotoro razumjela: »Sresti njih dvoje?« »Prošao sam pored njih obalom« — lakim pokretom glave pokaže prijeko. »Pored vašeg muža i Ane. Išli su niz ulicu.« Najdublje pogođena njegovim riječima, problijedi, oči joj se, okrenute njemu, raširiše u brzoj muci straha. Bilo joj je, kao da joj se pod nogama stvorio bezdan. Nastojala je govoriti i nije mogla. »Sada će već biti kod kuće«, nastavi on, ne primjećujući njen očaj. »Uđite i popijte šalicu čaja prije nego što se vratite.« Činilo, joji se, da joj je jezik prikovan, drven; gušila se. Ana dakle nije otputovala! Ona je čekala, čekala je nevjerojatno lukavo, i Frank se s njom sastao. I što, oh, što će iskr-snuti iz tog sastanka? »Uđite na časak«, ponovi Lennox. Ona se borila za riječi. »Ne«, promuca napokon, »moram — moram se vratiti.« »Šalica čaja će vam isprati maglu iz grla.« »Ne, ne«, reče ona promuklo. »Ne mogu — ne moigu čekati.« I prije nego što je mogao odgovoriti, ona se okrenu,. slijepa od uzbuđenja, i udalji se naglim nesigurnim koracima. Ipak je bila u pravu. Suze bijesa i žalosti kapale su joj iz očiju i miješale joj se na obrazima s kapima kiše. Ona je to znala; ali je sada sigurnost postala nepobitna. I oni su obnovili svoj prijašni odnos; upravo su svu njenu brigu potajno izbjegavali. Ona je sve činila, da do toga ne dođe, ali ih nije mogla nekom nevjerojatnom poslušnošću rastaviti. Bila je to mučna misao, tjerala je u ludilo. Snažno se ugrize za usne, u džepovima kaputa steže šake i pesnice. Njena mala figura, koja se sada žurila preko mokre 152 puste ulice tako debelo popločene raskvašenim otpalim lišćem, postade izvor skrivene snage od moćne mržnje. Kad se opo-r ravila od prve omamljive snage udara, pomisao na prevaru natjera je u bijes. Ne da je Frank nije volio. Ona je znala, da je on voli; znala je također, da ona njega voli. On je bio prisiljen na sve ovo, protiv svoje volje. Zašto se to dogodilo? Zadihana od brzine, borila se s tim, 'da odgovori na to pitanje, da pronađe krivicu. Oh, zašto se to dogodilo? Toliko se trudila; nepodnošljivo je, da ništa nije uspjelo. Očajno pokušavaše da se smiri. Uopće nije pretrpjela neuspjeh. Ništa se nije dogodilo, što se ne bi moglo

popraviti. Njeno je uvjeravanje postalo neopozivo. Ali neposredno za tom sigurnošću slijedila je jedna- druga. Ona će bez oklijevanja situaciju dobiti opet u ruke, onemogućit će tu prijetnju, koja hoće da joj razbije dom, Franka će dovesti natrag k pameti i samoj sebi. Ona niti je bila slaba niti luda. Iako ju je sve uvrijedilo, njezina je ljubav bila veća nego nepravda. Prene-magajuća sramežljivost uglađenosti bila joj je strana; ona je poznavala svoju moć nad Frankom; i tu je moć htjela sigurno upotrebiti! Otići će kući, čekat će na njegov povratak; i ona će ga spasiti, spasiti od njlega samog. Napokon se prisilila da uspori, korake, osjećala je, da je i pored sve svoje miuke morala ostati mirna, bilo joj je jasno, da na otvorenoj ulici ne smije padati u oči.. Sada se približavala kući i vidjela figuru Davea Bowieakako dolazi s druge strane. Čvrstom odlučnošću uze mirni izgled; ona bar ne će staviti na vidjelo svoj jad, ne će svoje poniženje pustiti pogledu javnosti. Sreli su se pred kapijom, mirnim licem kimnu glavom, odlučila je da uđe. Ali on stade. »Zar vi niste s njima otputovali prijeko?« upita ljubazno. Ona se okrenula i zabuljila u njegovo crveno lice uokvireno sjajnim mornarskim šeširom čvrsto vezanim pod bradom. Mali kristali vode stajali su kao biser na žutome rubu uljene tkanine. »Sto mislite reći?« pitaše ona neobično polako. »Žao mi je. I suviše je ružno, ovo vrijeme«, ispričavao se on mlako. »Ali ja sam odvezao »Eagle« danas po podne u Linton. Da sam znao, da ga vaš muž treba, lako sam se mogao prije vratiti.« , ., 153Njen pogled osta ukočen, još uvijek zbunjen, ali se polako punio neobičnom boli. Osjećaj muke prođe kroz nju, da ona ovdje uopće nije nikakav stvarni čovjek, da sve to preživljava u snu. »Šta time hoćete reći, Dave?« upita tihim, stisnutim glasom. »Zar vi niste znali?« pitaše on nespretno. »Upravo sam se sada vratio. A oni nisu htjeli čekati; tako su se žurili — otac mi je pričao. Angus je morao uzeti čamac na vesla, da ih preveze prijeko.« »Kamo prijeko?« Sada je njen glas bio grozničav, ali joj se pogled nije micao s njegova lica. »Prijeko na poštanski brod,« mucaše on. »Omu damu, koja je bila u gostima kod vas. I vašega muža.« »Na poštanski brod«, poviče ona odjednom, u neobuzdanoj uzbuđenosti. Ona brzo ušuti pogođena strašnom bojazni, omamljena nenadanim, nezanimljivim vrhuncem svoga straha. Divlje jecanje strahovite muke trzalo se u njoj, kao nesnosni odjek jako zategnute i onda naglo puštene

strune. Frank je pobjegao — s Anom. To je bilo objašnjenje svega, ispunjenje njenih najgorih slutnji. On ju je napustio i vratio se Ani. Ne pazeći na Daveovu prisutnost, tiho kriknu, kad joj je napokon, na kapiji, pred kojom ga je tako često čekala u ljubavi, postalo jasno, razornom snagom, da je otišao. Njeno lice, uokvireno mokrom kosom, izgledaše smežurano, a usne blijede, kao da je najednom iz nje nestalo krvi. Trenutak stajaše nepomično, prožeta ubitačnom beznad-nošću gubitka, nesnosnim osjećajem poniženja. Onda snažnim pokretom digne ruku prema čelu. Zar je bio lud? Mora da je lud, zaslijepljen, ili da su to oboje zajedno, kad je učinio tu nevjerojatnu, tu konačnu ludost. Nju da napusti, da razori svoj dom, a sebe da veže za tako odvratnu kreaturu. Ana! Usne joj; se napeše oko stisnutih zuba. Kako je mogao očekivati, da bude sretan s onom ženom? I kao u navali oluje zapišti u njoj sjećanje na Anu i njenu lijenost, njenu prostotu, njenu neopisivu bestidnost. Nije mogla dopustiti, da Prank takvo što uradi. Takav slabić, tako podložan utjecaju, bijaše jednostavno protiv svoje voljle uvučen ai tu stvar — da, uvučen usprkos njezinu trudu, da ga obrani. 154 Kao u naletu hrabrosti zaplamtješe joj oči, boja se opet povrati u njeno lice i ona pocrveni u žestini osjećaja. Poražena! Ona nije bila poražena! Zar je ona bila žena, koja bi kraj toga stajala apatično i mogla propasti u bespomoćnim suzama, dok je ona kreatura pobjegla s Frankom? Kroz njen strogi stas zadrhta zaključak pun života. Rekla je, da će ga spasiti. Okrene se, uhvati Davea za ruku, i reče strastveno: »Morate me prevesti prijeko — sada — odmah!« »Što se dogodilo?« mucaše on. »Ja ne razumijem.« Ona mu ne odgovori, nego poče, još uvijek ga držeći za ruku, trčati preko puta do pristaništa čamaca. Kapija se zatvorila sa žestokom lupom. »Koliko ima otkako su otišli?« pitaše ona tvrdim glasom, žureći se. »Ne znam«, mrmljaše on, veoma zbunjen njenim držanjem; »možda jedno četvrt sata; možda i manje. Nisu se nadali, da ću se tako rano vratiti. Ali što — što je s vama?« »Četvrt sata«, ponovi ona napeto, istodobno sama sebi. »Bit ćemo pravodobno prijeko.« Sada su bili u njegovu dvorištu i žurili se prema kamenom pristaništu, koje je stršalo napolju u nejasnoj bijeloj magli i izgledalo kao da se gubi. Onda Dave najednom poče oklijevati i naglo se usprotivi.

»Ne vozim napolje«, reče on neodlučno. »Prekasno je. I sada se spušta magla.« Na njoj se nije moglo primijetiti, da li je čula, ona nastavi svoj put, stupi na usko brvno i požuri svoje korake po mokrom kamenom pločniku. I, poluprisiljen, Dave konačno dođe za njom. »Kažem da se ne možemo prevesti«, ponovi on glasnije. »Ne sviđa mi se vrijeme. Magla postaje gušća. Ne vidi se ni do sto jardi.« Kod odvezivanja »Eaglea«1 ona se okrene i pogleda ga plamenim pogledom u lice. »Vozit ćete, Dave«, reče s negodovanjem u glasu. »Ili idem sama.« »Nemam pare«, odgovori on ljutito, dok je promatrao isparivanje, koje se nejasno vuklo nad staklenim morem. 155Ona ga pogleda divlje. »Upravo ste uplovili«, povika. »I odmah ćete isploviti.« »Ne sviđa mi se to«, mrmljaše on, njegov pogled izbježe njen, koji je j|oš uvijek ukočen goirio. Tako su tu stajali kratko vrijeme, gledali su se, dok je more polako šumilo kraj njihovih nogu. Trenutak napetosti: taj trenutak, uzvišen, stisnut, izgledalo je da sadrži za Franka i nju sudbinu, budućnost. Onda najednom Dave spusti glavu; pristupi užetu koje je bilo omotano oko niskog kolca. Prošlo je! Ona je postigla ono što je htjela! Bez ijedne riječi okrenu se i pope se preko niske željezne ograde »Eaglea««. »Ipak vam kažem«, poče on oklijevajući gunđati, ali ipak, tjeran neobičnom snagom, koja ga je i protiv njegove volje podjarmila, nagne se preko ograde, odveže uže i stupi na palubu lađice kraj nje. »Ne želim ići«, gunđaše opet, dok je s jednom rukom na kormilu stavljao stroj u pogon. »Čujete li.« Ona mu ne odgovori, kad su se s neobično prigušenim šumom otisnuli od mola, gubeći za trenutak obalu iz vida, i kad su isplovili u mekoću, poput vune kovrčavoga mora. Klizili su naprijed, naprijed, sve dalje. »Hajde brže, Dave!« šaputaše ona odjednom sasvim tiho. »Koliko god brzo možete!« Izjedana od nepodnošljive uzbuđenosti, stajala je ukočeno kraj njega, gledala naprijed, a u izbrisanom bljedilu njezina lica oči su joj nalikovale otvorenim ranama. Ako ne uspije? Ipak je znala, da to nije bilo moguće. Bila je uvjerena, da će postići svoj cilj. Frank još nije mogao biti prijeko; nije mogao biti daleko pred njima, upravo brzina njene odluke značit će njegovo spasenje. Kad bi samo mogla vidjjeti kroz te labave nabore magle, koji su oko nje nisko padali kao vunena odjeća. Ali je bila gusta magla, a ovdje napolju, na tom mirnom moru izgledala je još gušća: blijeda, bestjelesna, neopipljiva, a ipak stvarna, mirišući na loši dah, noseći je

svojom bljutavom gustoćom. Čvrsto skupi oko vrata ovratnik kaputa, naže se naprijed, ukočena njenim pritiskom i priti^ skom svojim zaduženih prsiju. Onda, odjednom, na pola puta, postade magla gušća, poklopi kao mrtvački pokrov i zastre 156 sve osim njih dvoje. U tren,oka oni postadoše dva oblika usamljenih sjena u pustinji magle. Dave odmah umanji brzinu brodića. »Što sam vam rekao,« poviče on. »Morat ćemo se vratiti.« Glas mu je zvučao najednom prigušeno i kao iz velike udaljenosti. Ona se nije micala. »Naprijed«, istrajala je, pogled joj bješe ukočeno upravljen naprijed. »Možemo na nešto naletjeti — svaki čas.« »Naprijed«, poviče ona glasnije. »Sada se ne možemo vratiti.« On napravi beznadni pokret rukom, vukao je snažno konop trube za signale u magli i tanki oštri pisak zapara po toj tamnoj talasastoj bjelini. Bez riječi odvukla se naprijed. Sfeutrena na pramcu, go-reći od divlje nestrpljivosti, nije osjećala ni vlagu ni hladnoću, nalikovala je na pramčanu figuru koja vuče, izgledala je, da je ona sama uzrok kretanja, snaga koja tjera brodić. Samo je njezina volja bila ta, koja je tjerala naprijed. Zapuši magle valjali su se pored nje kao kovitlaci dima u jednoj ogromnoj i pustoj spilji. Ništa nije mogla vidjeti, ništa osim toga neprobojnog bjelila, koje je zasljepljivalo njezine oči, koje ju je napola zagušilo, koje joj se gusto zavuklo u kose i klizilo po koži kao suza niz obraze. Napuštenost se pritiskivala oko nje, gruba kao zrak od mraza u zimi, ljepljiva od vlažnoga daha mora. Tiho opominjući zazvuči nisko neveselo trubljenje plutače od Ardmorea, koja je zavijala u velikoj daljini, monotono i napušteno. Ona se zgrozi i stisnu zube. Bilo joj je, kao1 da ju je nevidljiva utvara obuhvatila i stavila joj svoje hladne prste na čelo. Drhtala je, osamljena, ništa nije mogla vidjeti. Ali to nije bilo ništa; ona je išla naprijed. Naprijed, da spase Franka. »Što je to bilo?« reče Dave najednom. »Zar niste čuli udarce vesala?« I on poče snažno zavijati trubom. Slušala je napeto, ali nije čula sušanj; ništa osim odjeka roga za signale u magli, žuborenja nevidljive vode, tihoga zavijanjia plutače od Ardmorea, koja je jednolično, žalosno jednolično i napušteno zavijala svoju nadgrobnu pjesmu. 157»Jeste li čuli?« upita on opet. Ona nije ništa čula.

Onda se odjednom začu, naprijed i odozdo, dižući se kroz maglu, glasna vika, izgledalo je, da njih hoće privući k sebi. »Ahoj« uzvikne Dave, zgrabivši kormilo. Sjedeći ukočeno u pramcu brodića, čula je, kako se taj uzvik ponavlja, glasnije, bliže, i s iznenadnim pozivom kao da se radi o životu. On ju je prožimao, taj žurni zov. Onda u istoj brzoj sekundi osjeti lom, koji je prodro kroz nju tako, da ju je otupio: ne žestoki trijesak, nego blagi sudar, kao da je magla ili neki predmet kao jastuk ublažio žestinu sudara, udar, koji je parao i mirio, i koji joj je istjerao krv iz uzbuđenog srca. Odmah zatim diže se odozdo neko vriskanje, mješavina vike, šuštanja i meljave, a onda je sve otišlo prema krmi i utihlo. Zavlada siva tišina i pokrivena samoća. »Svemogući bože!« uzviknu Dave u strahu, »sudarili smo se.« Trgne unazad ručke stroja i sada su vozili unazad snažno trgnuti, dok je brod drhtao dužinom kobilice, trzan dvjema silama. I njeno je tijelo drhtalo, razderano užasom misli. Ipak, stajiala je opčinjena, kao nekom obmanom, nepomična, dok se vožnja usporavala, dok nisu stali. Navukla se gusta magla, tamnija u sjeni noći koja se približavala. »Ahoj!« divlje se derao Dave držeći zaobljene ruke. »Ahoj!«! dođe odgovor, nerazumljiv, ali blizak, kao izgubljen zov iz neizmjerne pustinje. »Bože moj!« opet poviče on očajno. »To je Angus i čamac!« Ona se dršćući baci prema njemu, dok je on nagnut preko ruba nastaivio da poziva kroz tamu. »Frank!« poviče ona očajnički. »Frank!« Magla je izgledala kao zid, u koji je njen glas udarao u prazno, da bi se, s porugom, povratio: ta joj se jeka rugala, goneći je kroz hodnik straha. Onda se najednom začu odgovor, sasvim blizu. »Bacite uže!« Dave odmah poče odmotavati uže, koje bačeno, prigušeno pljusne i pade mlitavo ali se zatim jako napne. 158 »Uhvatili su ga«, jecaše ona. »Uhvatili su ga«; i, zapevšt iz sve snage, pomože mu dofc je on pedalj po pedalj vukao-mokri konopac. Iz magle, kao da se dogodilo čudo, iskrsnuše mokri prsti, koji obuhvatiše rub palube, zatim se pojavi jedna tamna glava svijetleći kao u morskoga psa. Bio je to Angus, u naručju je držao Anu. »Izvucite je«, hroptao je; »tu je još jedan.«1 Kada je Dave izvukao Anu na palubu, Angus opet prihvati konopac, skliznu u vodu i nestade. Zubi joj se uslijed tako očigledno razočarane nade zariše u usnu.

»Frank!« vikala je strastveno. »Frank!« Obuhvati ogradu, i ne pogleda Anu, koja je kraj stroja nemoćna pala; napeto, u samrtnoj neizvjesnosti, čekala je, okrenuta tom tamnom zastoru. Sekunde prolažahu polako kao sati. Oblivena hladnim znojem straha, žestoko se molila za njegov spas. Srce joj je drhtalo kao snažni plamen. Onda se najednom s njezinih usana ote uzvik neizrecivog veselja. »Ovdje!« hroptala je. »Ovdje!« Jako se nagne preko krme, vukla je konopac svim snagama, prislonivši se uz njega očajnički. Zagušljiv joj se uzvik izvi s usana dok je pomagala Angusu da se popne na palubu i da podigne tijelo njezina muža preko ograde. »Frank!« jecala je, obuhvativši ga rukama, »mislila sam — mislila sam, da je s tobom svršeno!« Nije odgovorio, već se srušio i ležaše mlitavo na palubi. Onda mu se oči najednom sasvim iznenada otvoriše, okrenute u tamnom i bolnom prepoznavanju. »Brod —« reče, naprežući se. »Ovdje ste me udarili.« I lagano, nekako bojažljivo, pusti da mu ruka slabo padne na prsa, koja su bila neobično upala i deformirana. Ona zadrži dah. »Frank«, zvala ga je, padajući kraj njega na koljena, »nije ti ništa.« »Kljun —•« šaputaše Angus, dršćući od studeni, voda se slivala s njegove mokre odjeće. »Kljun ga je pogodio u prsa i odnio kobilicu«. On se strese. »Strašan udarac.« »Frank«, jecala je, spopadnuta novim grozničavim strahom. »Ti nisi — nisi valjda povrijeđen, dragi.«»Ja —«, poče on sporim glasom, tepajući, »ja se ne osjećam dobro. Nešto — nešto mi toplo dolazi u Usta«, reče sa još većim naporom. Ona se strese. U njegovu je glasu zvučalo neartikulirano gušenje koje u njoj izazva užas. U trenutku se nagne nad njim, ali je on već kašlj ao: strašan krkljav kašalj. Ono, što je iskašljao gušeći i naprežući se, izli joj se preko prsiju kao topla, živa struja. Kao da nije moglo da zaustavi tu neiscrpnu, nezasitnu bujicu nevidljive krvi, koja se izlila iz njega i gusto otjecala njenim grudima. Strava od svega toga ukoči je. Očajna poče da se kreće, da mu pomogne. Ali se on u svome užasu grčevito uhvati za nju, ne puštajući je da ode. »Frank! Frank!« stenjaše, trzajući se. »Daj — daj da ti pomognem.« Bila je izvan sebe od straha, vezana na njega u toj bijieloj tami, pokretana trzajima njegovih grčeva, grčevito potresena vrhuncem jedne ubitačne slasti. Najednom osjeti, da je sama blizu nesvjestice. Onda sasvim nenadano popusti ukočena snaga njegova stiska, mlitave mu ruke spu-znu s nje, i s

posljednjim uzdahom, zasopljenim uzdahom, njegovo istrošeno' tijelo pade na palubu. Dršćući podiže mu glavu, podiže je na svoja koljena. »O, bože!« mucaše Angus u strahu, cvokoćući zubima. »Zlo je« i opet šaputaše, »Pogodio ga je kljun lađe. Upravo — upravo usred prsiju.« Upalio je svjetiljku i nesigurno je rukom držao blizu: slabi žuti plamen bacao je blijedu svjetlost na njeno lice uokvireno razbarušenom kosom i na njene mrljave haljine koje su mokre vis jele oko nje. Svjetlost je padala i na Moorea, koji je ležao nepomično i bez života: na njegovo blijedo lice — na prazno lice, kao da mu je neka sila isisala iz tijela životnu snagu lišavajući ga života. Potres od toga izraza ha njegovu licu, koje se tako brzo promijenilo1, uzdrma je; Ijepljliva se odjeća, sad već hladna, pritisnula uz njeno tijelo; koljena su joj se tresla — tresla bez snage kad je čučnula kraj njega. »Pogledaj me, Frank,« poviče. »Ja te ljubim.« I ona ga je čvrsto držala na svome krilu kao dijete, dok se brodić blago ljulj'ao na nevidljivoj vodi, a ono je zvono u daljini još uvijek zvonilo, prateći u mir dušu koja se oprašta. Nije se micao, ležao je nepomično, s upalim licem, gotovo Icao avet. Njegova ruka, koju je držala u svojoj bila je hladna i gipka, bila je kao bez mesa, mlitava i netjelesna, ledila ju je. U agoniji je sekundu oklijevala. Onda kroz nju prostruji očajnička snaga. To je bilo nemoguće. Ona ga je ljubila. Ona je bila ovdje, da ga spase. Očajno pogleda, sretne Daveove oči. Ovaj je ostavio Anu samu —• koja je u polunesvjestici ležala naslonjena na kućicu stroja — i sada se sagne i sa strašnim strahom u očima reče: »Zlo je. Izgleda užasno!« »Donesite vode!« reče ona, izmučenim glasom, i slobodnu ruku stisne tako čvrsto, da joj zglobovi pod crvenkastim prugama, kojima su bili umrljani, bijelo žasvjetlucaše. »Donesite brzo!« Vodom je, koju je donio, prala Frankovo lice, dršćućim mu je prstima nježno ovlažila usne i čelo. On najednom, nevjerojatno, otvori oči, pogled mu se ispuni posljednjim plamenom prepoznavanja. »Lucy«, hroptaše, s krajnjim naprezanjem da se grčevito uhvati za nju, »nemoj me ostaviti.« Brzi, potisnuti uzdah izvi se s njenih stisnutih usana i osta u zraku. »Ne, Frank,« jecala je, »ne ću te ostaviti. Uvijek ćemo ostati zajedno.« »Ali zašto —« zahropće, i zašuti. Onda šaputaše, slabo tepaše riječi: »Ništa nije bilo s Anom — samo sam pratio Anu — pratio na brod.«

Srce joj je bilo mirno. Prvo nijie ništa razumjela. Onda sasvim iznenada, kao odsjev munje, potrese je nešto — ukočeni kolac strave koji se trzajući spustio na njena prsa. »Žedan sam«, šaputaše, onda umorno zahropće u travestiji svoje nekadanje ironije, »ali — ali ne mogu gutati.« Ona nije mogla govoriti od boli. Svemir se, sa svim svojim zviježđima, prestao okretati. Najednom, osjeti prazninu, tražila je smrt. Što — oh, što je učinila! »Tamno je«, hroptaše on slabo. »Je li ovdje; ili — ili prijeko?« 160 11 Tri ljubavi 161»O, bože!« jecaše ona odjednom glasno, i cijelo njeno držanje moljaše sa njenom čežnjom, suze su joj! tekle iz tamnih očiju. »Spasi ga za mene! Frank, ljubljeni, vrati se — vrati mi se! Ja — ja ću te izliječiti. Ja te ljubim!« Ali njegova donja vilica pade mlitavo dolje; teške vjeđe spustiše se, pokriše ugašene oči. Glava mu se povi na stranu, usne se razdvojiše, cereći se, ostavljajući konačnu prazninu, koja joj se rugala. KNJIGA DRUGA »Šah!« reče stric Edward, pažljivo brišući nos. »Mat!« Petar nabra čelo. Poznavao je poteze svih figura: kako je ugodno bilo, ipak, konja moći vući tamo-amo! Ali se, ipak, sve nekako jednako svršilo — ovako — bez i najmanje opomene. »Smiješno«, reče. »Mislio sam —«. Skriveni osmijeh ležao je na licu svećenika; njegovi dugi bijeli prsti milovahu čašu portskog vina, koja se sjala kraj posude s orasima na politiranom stolu od mahagonija kao> topli rubin. Crveni baršunasti zastori u sobi, čvrsto navučeni da zadrže vlažni vjetar koji je puhao sa zaiiva, stvarahu tamu koja se pojačavala i učinili su, da obadvojici igrača ugodna plinska rasvjeta bude ugodnija. Stric Edward diže svoju čašu s portom, srkne lako nabranim usnama, kad ga najednom glasno udaranje kiše i vjetra, koji su drmali prozorima, natjera da pogleda, i, tren poslije, zadovoljno primijeti: »Danas je mnogo ugodnije sjediti ovdje, zar ne, moj dragi gospodine? « Petar sklizne u stolicu, tako da mu je glava mirovala na naslonu. »Često poslije magle dolazi kiša«, reče proročki; te je riječi čuo od staroga Bowiea i sada ih ponovi s izrazom autorova uvjerenja, »A što dolazi poslije uzimanja kraljice?« upita stric Ed-ward lukavo.

Obojica su se nasmijlali, i usred njihova smijeha začu se lupa na vratima — neočekivana lupa, jer su se nadali, da će biti sami cijele večeri. 11* 163»Uđite!« reče Edward; i gospođica O'Regan uđe u sobu. »Velečasni«, poče otežući, mucaše, i opet poče: »Velečasni —«. Onda se najednom digoše njezine spuštene vjeđe u divljem trzaju prema nebu, tako da su joj se vidjele bjeloočnice u divljanju utučene bojazni: izgledala je zbog nekog nejasnog razloga zbunjena, a lice, upravljeno gore, bilo je slično licu svetoga mučenika čija je slika visjela na zidu iza nje. »To — to se dogodi«, reče blijedih usana, izvlačeći iza leđa narančasti omot i pružajući ga drhtavom rukom. On mehanički otvori brzojav, uvuče usne, a koža mu posta bijela poput slonove kosti. Onda najednom istisne neki neobični grleni glas. »Dobri moj!« reče nerazumljivim, zaplašenim glasom. »Dobri moj!« Onda mu se u lice opet povrati sva krv i učini ga puni-jim, zatim ustane uzrujan, pri čemu se orahove ljuske, koje su ležale na njegovim koljenima, rasuše. »Moram ići u crkvu«, mucaše, pri čemu nije pogledao Petra, već mali kip majke božje kraj vrata. »Da, ja — ja moram ići u crkvu. Moram ići u crkvu«. Uze svoj beret s kamina i koraknu naprijed, njegove velike cipele na kopče gazile su orahove ljuske na kaminskom podlošku. Izašao je iz sobe držeći otvoren brzojav u ruci, a gospođica O'Regan pođe za njim, izgledala je kao uzbuđena sjena. Kada je pošla kroz vrata, stavila je prste u malu posudu sa svetom vodom i prekrižila se bojažljivom pobožnom predanošću. Kod te nagle promjene u ugodnoj toploj prostoriji lice dječaka se naoblači, on se uspravi u svojoj stolici, njegovo malo tijelo posta ukočeno i izražavaše zabrinutost. Valovi vjetra, koji su udarali o prozore, bili su mu kao udarci mora o stijene, koje ga je hladno obuhvaćalo kad je u svojoj mašti prekoračio devet milja vode u gibanju, koja ga je dijelila od njegova doma s onu stranu zaliva. S udaljenom ali sigurnom intuicijom svojih godina, imao je, ma kako to izgledalo nevjerojatno, sjenku razumijevanja, i pred njim se nejasno diže visoka pojava njegova oca. Ta je pojava bila smiješno obučena u dugu bijelu noćnu košulju — groteskno, neugodno. 164 Kako je to bilo dosadno, da je to ugodno veče bilo tako prekinuto, to više, što mu je stric Edward obećao tri perinija ako dobije jednu partiju. U stvari, ležala je ta sjajna obećana nagrada — kraj šahovske table. Ljutito uze jedan orah, spremi se da ga razbije, i opet ga stavi natrag. Onda uze

novčić od tri pennija. Ionako bi ga dobio — zaista on bi ga dobio; da, sada je bio potpuno i sasvim uvjeren, da bi ga dobio; i tako, s rastresenim izrazom, pusti novčić da mu klizne u džep. Onda se brzo diže i poče spremati šahovske figure. Kada je kutiju i šahovsku tablu stavio na njihovo mjesto u ladicu pisaćeg stola, opet je razmišljao za trenutak, pognute glave. Onda je izašao iz sobe. Budući da je tražio društvo, sišao je niz stube i koračao kroz hladni hodnik prostrt linoleumom. Gospođica O'Regan i Eilleen bile su u kuhinji: gospođica O'Regan je plakala i išla tamo-amo, držeći svoju dugu i tešku krunicu u rukama, Ei-' leen je stajala kod vrata i zabrinuto gledala domaćicu. Kada je stupio unutra, gospođica O'Regan stade u sredini »zdravo-marije« i šaputaše poluglasno Eileeni: »On to još ne zna«; onda nastavi moliti: »Moli za nas' grešnike sada i u času smrti naše, amen.« I ponovo gotekoše suze iz njenih pocrvenjelih očiju. On je znao, da gospođica O'Regen nije plakala zbog vijesti, koju je donio brzojav, nego jednostavno zbog toga, što je njegov stric bio uzrujan. Ipak, naprosto da nešto kaže, on reče: »Zašto plačete, gospođice O'Regen?« »Boli me glava«, odgovori domaćica kroz jecanje, pritiskujući ruku na čelo. To je Mio vjerojatno objašnjenje: glavobolje gospođice O'Regan redahu se učestalo uz njena ushićenja. Ipak, prostorija je ostavljala neugodan utisak; vatra se ugasila, a na njegovu je prstu mjehur, koji se napravio prije nekoliko dana kada je pržio kestenje, opet počeo bolno kucati, »I mene boli prst«, primijeti on u dokolici, promatrajući svoj prst sažalno'. Ali je te večeri izazvao malo pažnje. Eileen, koja je ponekad znala gledati njegova uska bedra i smijući se govorila: »Zar ovaj dječak nema prave noge za škotsku suknjicu?« ili šaliti-se na račun njegove škotske torbe 165— tko bi znao, zašto je ta torba bila izvor tajnog veselja za Eileen? — sada, pogledavši na sat, naprosto reče: »Skoro je devet, gospodine Petre. Sada ću vam dati čašu mlijeka i biskvit. Onda ću vas spremiti u krevet.« Gospođica O'Regan prestala je moliti za vrijeme dok je on žalosno pio svoje mlijeko i griskao pecivo; pažljivo se usekne nekoliko puta u malu čipkastu optočenu maramicu. Ona i Eileen promatrahu ga, ali su se pravile, da to ne čine, i kroz te poglede osjetio je, da je prst nesreće upravljen na nj| ega. Ali je taj prst bio odviše nestvaran, a da bi mogao na njega učiniti

utisak. Kada je svoj obrok, usprkos naporu da ga produži, završio, Eileen pogleda domaćicu tražeći dozvolu, i reče: »Sada ću ga odvesti gore, gospođice, ili ne?« Gospođica O'Regen nagne polako i bez toga već nagnutu glavu, i on po toj suglasnosti prepozna neobično značenje večeri. Kada ju je Eileen na početku njegova boravka zamolila da ga svuče, gospođica O'Regan je taj ružni prijedlog oštrim i peckavim izrazom odbila, što je mladoj djevojci natjeralo u obraze crvenilo srama. »Eileen«, primijetila bi starija djevica, »ako se u svećeničkoj kući, za ime božje, ne možete naučiti čednosti, gdje ćete se naučiti?« Večeras je očigledno, bilo drugačije, i Eileen ga zamota vl tople jorgane. Najprije je morao, naravno, gledati u svjetionik preko kod Lintona, koji je svoj ravni snop svjetlosti bacao nad mokrim crnilom zaliva okrećući se. Bila su tri snopa, koji su se okretali, između njih duža tama; zatim opet tri lijepa snopa — to je bio božanstveni izgled. Zatim brza večernja molitva — »slava ocu, i sinu i duhu svetome, amen«; Mio je smiješno ustanoviti, kako je čovjek s tim mogao biti brzo gotov — i skok u krevet. Eileen se blago smiješila — ona praznina među prednjim zubima davala joj je tako dražestan, ugodan izgled — i ona ga poljubi s nekom skrivenom brigom, tako da mu jte jedna njena kovrča pala na oko. Onda osta sam. Majušni plamičak plina tinjao je iza ružičasto obrubljene kugle — prozor je gore bio malo otvoren — i nepoznate su se sjenke nagnule po zidu, prema kome je bio okrenut. Iako mu je bilo skoro devet godina, ipak su te nakazne slike, koje 166 su se tiho gonile po zidu, još uvijek imale moć, da njegovu sobu pretvore u neobičnu prostoriju straha. Od vremena do vremena oblio ga je znoj pri pomisli, da su te sjenke bacale duge, pipljlive ruke, i onda je trajalo minutama dok je mogao zube dosta čvrsto stisnuti da bi se okrenuo i pogledao u prazninu, koja je ovdje bila stalno, ali je jednom mogla i ne biti tu. Ali večeras ne bijahu trepetave pojave oblici njegove brze fantazije. Druga pojiava — groteskna, bijelo obučena — doplovila je opet na osjetljivu opnu njegova vida. Uplaši ga nekako, ali ne izaizva ni bola ni straha. Osim toga, osjeti sasvim u sebi ugodnost. Pipajući pospano, sjeti se odmah. Komad od tri pennija! Da, to je bilo to. Onda zaspi. Slijedeće je jutro počelo toplim sunčanlim svijetlom, koje je puštalo žute krugove da igrajju po vodi zaliva, i jasno plavim nebom, koje kao da je drhtavo iščekivalo dan. A ipak, držao ga je još uvijek isti neugodni osjećaj

neobičnosti, nalik na miris stareži u kući. Pri doručku nije vidio strica; glava gospođice O'Regian, koja je bila barometar njezinih osjećaja, što je on znao, bijaše stalno melankolično sagnuta; čak i Eileen, koj& mu je šuteći donijela poridge i kuhano jaje, izgledala je kao drugo i kompliciranije biće nego blaga i povjerljiva osoba koja ga je sinoć zagrlila toplim zagrljajem. Sve u svemu, poče osjećati, kako se na njega lagano spušta potištenost kao vrsta letargije. Poslije doručka on izađe i, pošto je proučio stvar, kupi slatkiše — dropse od krušaka: ovaj! je novi slatkiš otkrio prije kratkoga vremena u nekoj trgovini, u kojoj mu ga je vlasnica, župljanka strica Edwarda, sasvim sigurno dobro odmjerila; ali mu nije uspjelo da razbije neraspoloženje. Časak je stajao ovdje i promatrao odrede vojske, koji su preko pristanišnoga mosta na keju ulazili u jedan dugački žuti brod; onda se okrene i bez interesa razgleda nekoliko izloga; potom je slušao nekog čovjeka kako pjeva »Lijepu Flossie«; najzad se neutješan vrati u župni dvor. U predsoblju je sreo gospođicu O'Regan, koja ga je čekala. »Petre!« reče, čim je stupio kroz vrata. »Tražila sam te svuda. Gdje si bio, dijtete?« »Oh, napolju«, odgovori on ravnodušno. 167»Znam, ali —«■ ona zastade. Dužnost joj je, koju je morala izvršiti, zadavala muke i istodobno laskala. Velečasni joj je rekao jutros: »Kažite to dječaku vi, gospođice O'Regan. Lakše će to primiti od vas.« I kod tih su se riječi njene spuštene vjeđe trzale u dubokom, ali pokornom priznanju. Ona je, zapravo, osjećala, da joj ovakav zadatak priznaje visoku vrijednost,. da je uzdiže na povjerljivi položaj, koji je stajao više ođ obične domaćice. Ipak je malo ustuknula pred dužnošću, da svojim bljedolikim usnama izrekne vijest sličnu gromu. »Petre«, poče napokon, »pođi sa mnom gore.« Uze njegovu toplu ruku među svoje hladne prste i dok ga je vodila preko azminsterskoga figurama išaranoga saga podsjetiše ga ti prsti na tanke noge žabe, koju je jednom dodirnuo u vrtu — hladne ali ipak žive — i to kod njega izazva veoma neugodan osjećaj. Ušli su u dnevnu sobu, koja bijaše prazna; sjeli na pli-šani otoman kraj prozora; pogledaše se. Na jedan neugodan trenutak tišina je samosvijesno visjela između njih; tada za-drhtaše usne domaćice, oči joj se dva puta prevrnu u svojim dupljama i prošire se u pomalo znatiželjnom očekivanju.

»Petre, moj dječače«, šaputaše, »ti ćeš morati biti hrabar.«. Stavi mu ruku oko ramena, još uvijek gledajući ga sa strane.. »Da, veliki hrabri dječak«, nastavi. »Imam žalosne vijesti za. tebe, Petre.« On osjećaše, da ga je promatrala, i njezin ga pogled zbuni;; poče žairko željeti, da mu to brzo kaže. »Znaš, Petre«, poče opet s tihim šmrcanjem, »tvoj — tvoj je otac bolestan — jako bolestan.« Njegova je neugodnost rasla, ali je ipak vidio, da gospođica O'Regan čini za njega sve što najbolje može, i klimnu joj glavom trzajem kao da on nju želi ohrabriti. »Ali, Petre«, šaptaše gospođica O'Regan napokon, »tvoj otac — tvoj otac nije uopće više bolestan. On je sada u nebu„ kod blaženih anđela — on je mrtav, Petre.« On se pripravio i odmah grunuo u suze. Od trenutka,, otkada se ona pojavila s brzojavom, on je u neobičnom predosjećaju to slutio; da, on je to znao, usprkos — kako je izgledalo — uspjelom zatajivanju; ali je sada njen nastup, momentalni izraz njegova znanja riječi, to očekivanje njegove tuge, sve to djelovalo skupa tako, da je morao plakati. Jecao je glasno; onda ga ona privuče k sebi i, pomiješa svoje suze s njegovim, meškoljeći se u svom bolu. Tako su tijesno zagrljeni plakali zajedno. On prestade plakati, da bi obrisao nos, i okrene glavu gotovo i ne mičući tijelo, pogleda bolno kroz prozor. Tamo se dolje nastavljala buka ulice; tanka traka vojske — više su izgledali kao mravi nego kao ljudi — još uvijek se uli vala u trup parobroda; uz staklo prozora penjala se osa, zujeći glasno, i pade dolje; jedna ga riblja kost iz steznika gospođice O'Regan ubode u stranu i zada mu bol. Ona ga najzad nevoljko pusti. »Kad s velečasnim otputuješ, moraš pričati mami, da sam se lijepo brinula za tebe«, reče brišući suzu s vrha nosa. »Time će se velečasni ponositi, i to će ga razveseliti.« »Da, gospođice O'Regan«, reče on pripravno. »Naravno da ću to učiniti.« Jedva je mislio na to, što je rekao, jer kod pomisli na majku i da će je opet vidjeti, obuze ga neizmjerna radost. Najednom mu dođe misao: »Hoćemo li na brodu ručati, gospođice O'Regan?« zapita sramežljivo. Povratak sa stricem Edwardom značio je uzbudljivi put morem na parobrodu »Lucy Lamoind«. Ona ga osupnuto pogleda i već htjede nešto odgovoriti, kada se naglo otvoriše vrata i Edward stupi u sobu. Ona se odmah diže, prekrsti ruke preko grudi, i saže glavu. »Da, velečasni«, mrmljaše kao odgovor na tiho pitanje, »mirno je primio, zapravo sasvim mirno. Učinila sam najbolje što sam mogla.«

Činilo se, skromno h'oće naglasiti neki uspjeh toploga takta njene ženstvenosti. Oboje se okrenuše, pogledaše Petra, a ovaj pod tim sjedinjenim pogledima pocrveni, pogleda u pod, kao da je bio svijestan, da nije dosta plakao. Onda gospođica O'Regen mahnu kao neka prlikazai i on izađe s njom iz sobe. Ipak toga dana još nije otputovao kući; nije ni slijedećega. Bilo je nevjerojatno, nije mogao razumjeti, ali je stvarno 168 169prošlo četrnaest dana prije nego što je u kući nastao sveopći pokret, po kojem je zaključio, da je to dan njegova odlaska. Pošto mu je gospođica O'Regan oprala lice i ruke, a kosu ravno iščetkala, požuri se on dolje do na kraj vrta, da bi bacio zadnji pogled na žabu, koja je stanovala u vlazi pećine. Iako je sve pregledao i zaprlj'ao ruke time, što je morao razgrtati lišće bršljana koji je rastao preko stijene, nije je mogao naći. Lako pljune na ruke i obriše ih o stražnju stranu svoje škotske suknjice, tako da se gospođica O'Regan ne ljuti na njega; orada ode da pregleda svoj mom ograni, koji je tako ravno i tako duboko kako je samo išlo bio urezao u lipu kod stražnjeg ulaza. Pogled na ta žućkasta slova, pomisao na njihovu trajnost — spomenik njegovu imenu — ize^va u njemu povećano zadovoljstvo, čak i osmijeh. Protiv volje otrže se od ovoga, da se vrati kući. Iza lakoga ručka, slijedio je teški rastanak, koji mu je oteo dah; prije neglo što je zapravo mogao i pomisliti kaskajući tamo, našao se sa stricem na palubi parobroda. Vožnja mu je prošla u neobičnoj nelagodnosti, pola u uzrujavanju, pola u strahu — u želucu je osjećao pritisak, koji je postajao sve jači što se brod više približavao Ardfil-lanu. Prvo je šetao palubom, ali uskoro, vrlo uskoro, povrati se stricu Edwardu i ruci strica Edwarda. Iskrcali su se šuteći. Obalnim je šetalištem išao gegajući se, osjećao je, da ga nešto guši; uskoro je stigao na kraj šetališta, na uglu je prošao pored dugog glatkog željeznog oluka — onoga, u koji je jednom pustio nekoliko bjelica; onda stajaše pred njim u zbilji tafeo nevjerojatno poznata bijela kamena kuća. Dok je gledao, kako stric mirno povlači zvono, spopađe ga strašna želja, da pobjegne, da pobjegne bilo kamo, kakio Idi samo mogao da izbjegne tu nepoznatu grozu. Onda se otvoriše vrata, i on ugleda lice svoje majke, lice, koje je izgledalo neobično malo i mlado, s velikim čudno sjajnim očima. Najednom se iz njegovih nogu izgubi želja za bijegom, umjesto toga one počeše drhtati. Iz želuca mu se tvrda gruda pope u grlo i rastopi u jecaj. Suze prave sreće i prave žalosti izvirahu iz njegovih očiju. Gotovo

nesvijesno podiže ruke, i odmah ga prožme poluzaboravljena slast majčina poljupca. 170 ,11 U njenoj strašnoj bezutješnosti, napokon joj je sin bio kod nje, njen sin, sada privinut uz nju. Osjećala je, kako suze ljubavi i vječnosti tjeraju iz njezinih očiju suze bola. »Ali ti ne smiješ plakati, Petre«, govorila mu je, pokušavajući da se nasmiješi, »inače i ja moram plakati.« Ali su ga njen osmijeh i neobična crnina njene odjeće mučili, tako da je opet jecao i mucao: »Prestat ću, majko; prestat ću. Oh, da, prestat ću.« Ona ga čvrsto uhvati za ruku i obrati se Edwardu. »Uđi, Edwarde«i reče tihim glasom »Lijepo je od tebe, što si ga doveo. I Joe je ovdje.« Vrata se za njima zatvoriše, prođoše kroz predsoblje, uđoše u dnevnu sobu. »Uđi, Ned«, reče Joe odmah, žalosnim prigušenim glasom, govorio je iz naslonjača u kojem je sjedio. »Upravo sam o tome mislio, kada ćeš se s Petrom vratiti. Vrijeme je, da se održi porodično vijeće. Lijepo, lijepo! Ti si sad, Petre, pristao veliki mladić. Nemoj plakati, Petre — mladiću. Ugledaj se na tu hrabru malu ženu, tvoju majku, i ne plači ni suzu više.« Petar poslušno pogleda u svoju majku, zatim gutaše gu-šeći se i klimnu. »Da, striče Joe.« »Dobar dječak, dobar dječak«, odgovori drugi odobravajući, i njegovi kratki tupi prsti igrahu se pečatima na teškom zlatnom lancu, koji mu je svjetlucao na trbuhu. Njegovo oko, u bome je taikođer svjetlucala zabrinuta dobronamjernost, pogleda redom sve troje, i konačno se zaustavi na Edwardu, koji je sada s melankoličnim dostojanstvom sjeo. Lucy je obavila ruku oko svoga sina, kojeg je odjednom čvrsto privukla na svoja koljena; mala je prostorija izgledala prepuna, bojažljiva ju je tišina teško pritiskivala. Kroz prozor je sunčeva zraka koso prodirala u sjenku sobe kao žuti mač. Izgledalo je, da nitko ne zna što da kaže. »Dobro«, primijeti konačno Joe, dok je opet polako gledao na krug, »već sam prije rekao i opet ću reći. To je prava nezgoda.« On uzdahnu. »Ali tu nema pomoći. On je otišao, jadni momak, i pokoj1 mu duši.« Baci pogled na Edwarda. »Možemo li očekivati, da čovjek u svećeničkome kaputu nešito kaže?« 171Edward se micaše zbunjeno. Da li da izmoli molitvu? Ne, mislio je, jer je prisutna samo porodica; osim toga je kod pogreba dao blagoslov. »Dobro«, ponovi Joe, »što imaš na to reći?«

»Da li si se — da li si se već raspitala?« obrati se Edward oklijevajući pitanjem na Luciju. »Na primjer, radi računa za pogreb?« On je, usprkos Joeovoj ugodnoj otvorenosti, u prisutnosti starijega brata sišao na manje veličanstven ton. A sada Joe zapovjednički diže dlakavu ruku. »Ne!« reče dramatično. »Nisam htio da počnemo s tim stvarima. To je moja stvar, ako dopustite.« Pogleda ih u velikodušnoj agresivnosti. »Bog neka bude milostiv mojoj duši!« poviče ljutrto. »Za koga me vi držite? Zar vam nisam rekao, da ću platiti za sve? Zar sam ja valjda neki podli škrtac? Zar ja to ne bih mogao učiniti za moga siromašnog mrtvog brata!« Njegove se grube nozdrve raširiše; okrugla mu je trbu-šina drhtala kao u grču; jedna mu je suza visjela na vjeđi. Bio je pravo ganuće, i nastavi dalje izražajno: »Da, priredio sam mu lijep pogreb, zar ne? Lijep!« Riječi su mu padale s usana promišljeno, sporo, kao da ih je htio s uživanjem iskušati. »Bogami, to sam učinio! Imao je najbolji bronzom okovani lijes, koji se može kupiti za novac! I neizmjerno mnogo cvijeća. I sve je bilo lijepo i kako se pristoji. I sve ću sam platiti do zadnjega no'Včića! Novac za mene ne igra ulogu. Kada je tako naglo umro. Neka mi bog duši bude milostiv! Kad ne bih mogao svoga vlastitoga brata pristojno pokopati, kakav bih onda bio čovjek.« Gornjom stranom šake prijeđe preko očiju, gledaše prema Lucy tražeći odobravanje. Blijeda i vrlo šutljiva, izmrcvarena mukama za posljednja dva tjedna, saže glavu, dok joj je pogled pratio šanu na sagu. Zar Joe nikada ne će prestati sa svojim pretjeranim sjećanjem na pogreb? Nastojao je, da Frarik bude sahranjen 'u porodičnu grobnicu u Levenfordu — što je iziskivalo dugi put kolima; punim je glasom rekao, da će sve platiti. A ona je, utučena, bila nemoćna da zaustavi to vulgarno pokazivanje njegove žalosti. Svoga je sina sada još čvršće privila na koljena, opet je zadrhtala pri sjećanju na taj dan. Bio je vlažan dan. Čudnovato, kako često posljednji strašni dio pogreba izaziva najstrašnije i najsumornije nebo. Ali je bilo tako. Onaj je dan bio veoma vlažan, kiša je padala bez prestanka i pljuskom, rugajući se Joeovim odredbama; padala je na profesionalne narikače, tužne i ukočene iza raskošnih pogrebnih kola, crnih, a ipak blistavih od stakla, na brdo boležljivo bijeloga cvijeća, na sav taj sjaj i.ispraznost preotmjenog pogreba. To je zaista bilo posljednje, što je ona željela.

Ali je Joe bio u svome elementu: cilindar mu je stajao spretno nagnut na glavi, samo rijetko kada vadio je palce iz rukava prsluka, žalost se iskrila u uzbuđenom mu pogledu. Kiša. Kiša. Kiša. Nemilosrdno je padala na umjetno sastavljenu povorku za vrijeme duge vožnje u Levenford — puta, koji je započeo na domafcu grada laganom svečanošću, da bi postao življi na kraju Garsdenske ulice i prešao u hitan kas gonjen bičevima. Kola lupahu i štrcahu po barama na pustome drumu. Sumorno je mislila na udove mrtvaca, koji su u bijelom i sku-pocjenoim lijesu bili ovako drmani i bacani u slučajne, položaje. Zašto je tamo ležao? Zadrhtala je od te oštre misli. Pri jednom zaokretu ulice vidjela je na mrtvačkim kolima nekog plaćenog narikača, kako sjedeći žvaće i siše zapaljenu lulu, u njoj se nešto uzbunilo od jadne besmislenosti svega toga. Bilo je dobro, što se bila oduprla Petrovu dolasku: doduše to je bila Joeva želja, da dječak bude prisutan kod groba; ali je sada vidjela, da ta parodija žalosti ne bi pristajala njezinu sinu. Kiša je na grobu pretvorila zemlju u ljjepljivo blato, a cvijeće vijenaca zdrobila u mlitavu bijedu. Edward je u svojoj crnoj štoli izgledao blijed i činilo se, da se boji vlage; Joeovo grcanje •— grcao je u zadnji čas —■ ohladilo je njenu vlastitu bol; ukočeno je tu stajala, dok su lijes na crnim konopcima spuštali u golu otvorenu raku. Poslije su otišli u Joeov stan preko puta gostionice — to bijaše pristali završetak žalosnoga dana. Sama kuća ju je odbijala — prljava, neuredna, s razbacanim i ispremještanim odijelima i životnim namirnicama, Joeov bič, koji se činio kao da kroz zrak divlje pucketa, Pollyn krzneni kaput na ormaru za posuđe kraj sirovih svinjskih kotleta — sve je miri; 173salo osobenim, čudnim, složenim mirisom, kojli je tvrdokorno zadržavao miris svih onih bogatih gozbi, koje su ikada bile priređene između tih prljavih zidova. Prostorija je bila puna dima; razgovor joj je odzvanjao u ušima: »Tako je — to je bila godina, u kojoj se Branagan vratio.« »Dapače trebalo je da bude novaca« — to je govorio Joe Sišući svoju cigaru. »Bilo je odgođeno, koliko ja znam.« »Nije bilo!« Sjedili su ugodno sakupljeni u gomilu, ti Joeovi prijatelji, od kojih ni jednoga nije poznavala. Po strani, u radoznaloj suzdržijivosti, stajali su drugi: njen brat Richard, Lennox, boji ju je promatrao neobično sućutnim pogledom.

Ona ih je vidjela, ona je sve to vidjela kroz tupi zastor svoje tuge, kroz nesretnu bol svoje duše. Ipak je prošlo! Za trenutak diže glavu, trudeći se da istjera ono sjećanje iz svoga pamćenja, potaknuta, da za volju svoga sina pogleda u oči budućnosti. Joe je još uvijek govorio. »Kažem vam«, objašnjavao je naširoko, na ovaj povjerljiv način, koji se u posljednje vrijeme još više izrazio, »već ću na to paziti, da Lucy i dječak iz svega toga izađu kako treba. Što bismo mi bili, kad ne bismo mogli s našima držati?« »Da«, mrmljaše Edward nepouzdano, »ako ti tako misliš, Joe«. Znao je, da njegov brat živi udobno i dobro; sam, naravno, nije tako stajao; zahvaljujući svome zvanju, nije imao sredstava, raspolagao je samo svojim malim godišnjim prihodom. »Naravno da mislim! A što ti misliš, zašto bih inače otvorio usta?« odvrati Joe, pri čemu je raširio oči kao da napada. »U to možeš vjerovati kao u evanđelje.« Nastade tišina. Onda Edward poče opet, no već povrijeđen time, što je Joe zauzeo držanje kao samo svoj privilegij, koje bi baš pripadalo njemu prema njegovu dostojanstvu; i reče, prilično oholo: 174 ... »Koji su zapravo tvoji planovi, Lucy?« »Da«, ubaci Joe, nagnuvši se u svom naslonjaču, »što misliš početi? Koliko je Frank ostavio za sobom.« Edward zadrži dah. Zar Joe nije imao nikakav osjećaj uglađenositi, nikakav respekt pred prednošću svećeničke halje, da je mogao tako grubo postavljati pitanje. Lucy bolno pocrveni, strese se pod njegovim riječima. Ipak je znala, da je to saslušanje morala hrabro izdržati; Joe uopće nije htio na ovaj način da vrijeđa. »Ne znam«, reče tihim glasom. »Treba platiti razne stvari.« Preuzela je da odšteti Bowieove za izgubljeni čamac. »Ali kada bude sve u redu, moglo bi — moglo bi ostati više od stotinu funti.« Kod njenih riječi Joe mlitavo opusti kutove usana; onda dugo zazvižda i zavali se unazad u svoj naslonjač, gledajući nepomično u strop. Edward je gledao donekle prestrašeno. »Frank je upravo počeo da napreduje«, reče ona onim tihim, izmučenim glasom. Malo je mucala, gledajući čas jednog, čas drugog, obrazi su joj još uvijek gorjeli žarkocrvenom bojom.

»Zar nije bio osiguran?« izbaci Joe. Zaniječe glavom: kao da se Frank ikad brinuo za takvo što, kao što je oaiguranjie! »Da, to nije puno«, reče Edward polako, mirnim, odmjerenim glasom. »Ne, to nije puno.« »Pih!« uzviknu Joe prezirno, zvoneći sitnišem u džepu hlača. »To nije ništa, uopće ništa. Manje nego ništa. Ne znam, što je, za ime božje, Frank mislio, ali ostaviti ženu i dijete sa stotinu funti, čisto je ubojstvo. Ja bih mu bio pomogao da malo zaradi, samo da me je pitao, ali je on bio od one vrste kojla te ne će pravo ni pogledati, koja ne će moliti ni samoga papu.« »Kažem ti, da je Frank dobro napredovao«, reče Lucy s punim grlom. »Znam, znam. Ne kažem ni riječi protiv svoga siromašnog mrtvog brata.« On pogleda prema njoj. »Ali to stvar nikako ne mijenja — ruikako, nikako.« Najednom nuu dođe misao, i on reče žestoko: »Hoće li ti tvoj gospodin brat pomoći?« 175Ducijine oči, još uvijek vlažne, potamne od njegova tona. »Ne namjeravam da ga molim za pomoć — niti ikoga, kad već govorimo o tome«, reče ona polako. Slika hladnog, odbojnog Ričhardova izgleda kod ukopa najednom se uzdiže pred njom. Još i sada mogla je čuti njegove suzdržljive riječi sažaljenja. »Ja sam zabrinut, znaš — zabrinut zbog čitave te stvari. Eva — Eva je bila tako duboko uzbuđena.« Iako joj je Richard govoirio ljubazno, ipak su mu pitanja o njenom položaju bila oprezna. Dao joj je jasno do znanja, da je svakako potrebno, da u budućnosti njene interese čuva Frankova porodica. Sto se samoga njega tiče, naglasio je, da ima obaveza, koje teško pritiskuju njegova ramena. Za nju to držanje nije značilo nikakvo iznenađenje. »Raspolažem određenom nezavisnošću, Richarde«, tako mu je na to odgovorila, »i mislim, da ću je sačuvati. Ne ću da budem obavezna niprema kome.« Potpuno odobravajući takav stav, on je bez riječi glavom potvrdio i tako dao svoju suglasnost za ovu izijavu ponosa Murrayevih. I sada ona pogleda Joea i mimo dodade: »Moj brat ima svoju porodicu i svoje vlastite obaveze. Ima dosita briga i bez mene.« Edward se nemirno micaše. Razmislio je i sada osjetio, da je došlo vrijeme za mali razgovor. »Sigurno ima izlaz«, reče. »Ne trebamo se bojati. Bog je nadasve dobar. Sasvim je sigurno, da će se za tebe nešto naći, Lucy.«

Znao je, da bi bilo neukusno spomenuti novi brak, ali je zapravo to bila njegova skrivena misao, i on ju je umiljato na to navodio. »Reci nam, što misliš raditi,« lukavo reče Joe. Cijelo ju je vrijeme potajno promatrao okom, koje je zasjenio rukom! »Mogu raditi«, odgovori ona. »Raditi?« Ton mu je bio pun nevjerice. »Zašto ne?« pitaše ona u stavu obrane. »Ne mogu ovdje sjediti i držati ruke u krilu.« Oba brata pogledaše se jednako iznenađeni. Tada j|oš nije bilo vrijeme, kad su žene slobodno istupale da rade, osim na sasvim podčinjenim mjestima. Ona nije imala nikakvih kva176 lifikacija. Pomoćnica u dućanu? Nešto kao rad u kući? Neshvatljivo, tako ocijeni Edward; i dvoumeći upita: »Imaš li u vidu nešto naročito?« »Da, imam«, odgovori ona, nastojeći da joj drhtavi glas mirno zvuči. »Imam mogućnosti da nastavim voditi dalje Frankov posao. Tražila sam to od gospodina Lennoxa. I on mi je obećao, da će mi pružiti tu mogućnost.« To je bilo točno. Očigledna hitna potreba da savlada svoj jad, da gleda budućnost, da osigura svoga sina, uputila ju je, da se obrati Lennoxu. I on je, napokon, pristao, da pokuša s njom. »On to nikada ne će učiniti«, ubaci Joe ne vjerujući. »Ne, dođavola, nikako.« »Ali bi već bilo moguće«, reče Edward, razvukavši usta, pritiskujući vrhove prstiju jedan o drugi. »I nije ni nedoličan posao. Sasvim pristojno — da.« Joe ne reče ništa, i časak je vladala tišina. »Ti to nikada ne ćeš postići«, reče Joe opet. Izgledalo je, kao da je zbog nekoga razloga uvnijeđen zbog njene namjere. Ali ona ne odgovori, i on je šutio. »Ali što je s Petrom?« reče najednom Edward. »Ti ćeš biti čitav dan odsutna, a nekada ćeš se i kasno vraćati.« Kod tih riječi Joe posta slobodniji; lupi po naslonu svoga naslonjača. »Da, dječaka ćeš morati dati u školu«, reče, »i ja ću ti kod toga pomoći. Poslat ćemo ga u oollege Braće u Laugh-townu. Tamo je bio moj dječak — tamo je dobro; tamo su Španjolci i svi mogući ljudi. Poznajem brata Johna Jacoba lično — posljednje godine dolje na sportskom igralištu; može jednom rukom dići nogometnu loptu, može John Jacob; gora od čovjeka, J. J.! Velik kao kuća! Naravno da ću ti s Petrom pomoći.«

Tupo je gledala Joea; imala je nejasnu nadu, da će se on interesirati za dječakovu budućnost; ona nije bila zadovoljna sa školom, koju je Petar posjećivao; pa ipak — treba li ona da izgubi svoga sina? »Sasvim dobra škola«, potvrdi Edward zrelo promišljeno. »Naravno, nemaju posvete, ta Braća — no, ipak su sasvim podnošljivo dobri.« 12 Tri ljubavi X77 C»Ah! To je dobar zavod, kažem ti«, dobaci Joe kratko. »Moga su Barneya dobro odgojili, zaista jesu.. A plaća — to prepustite meni.« Edward podiže visoko jednu obrvu, ali ne učini nikakvu daljiu primjedbu. Zapravo je osjećao, da je konačna zaključak donesen, da je prekoračena ugodna zapreka pred budućnošću. Mrzio je teškoće; iako je bio pravedan, iako njegova savjest nikada nije pogriješila u pravilnom radu, ipak je mrzio svaki položaj, koji bi mogao ugroziti smetnjom mir njegove duše. Strpljivo pogleda Luciju, kao da je htio podvući istinitost svoje tvrdnje, da će svemogući znati pravi put u budućnosti. Ona je još uviijek držala obavi jene ruke ako svoga sdna kome je govorila nježnošću svoga dodira, i šutnjom odgovori na taj pogled. »Lijepo«, reče Joe konačno, »nešto smo svršili. Petar će ići u Laughtown, a ja ću platiti cijelu šalu.« Opet ju lukavo pogleda. »A ti — ti ćeš još vidjeti, kako ti se agentiranje sviđa. Brzo ćeš ga se zasititi.« Napravi značajan prekid. »A sada već moram zaškiljiti na sat«, reče, pri čemu izvadi svoj veliki zlatni sat i namignu okruglim očima. »Neka ga vrag nosi, moram se spremiti na put ili ću zakasniti na vlak.« Ustade, uze njenu ruku u svoju, luipne je izdašno po ramenu. Nije ništa govorio, da će opet doći, ali je njegov način povjerljivo dao do znanja, da će doći, i, poslije ljubaznog rastanka, kinine glavom, izađe iz kuće na vrhovima prstiju, žalosnog lica. Ni Edward po odlasku bratovu mije dugo ostao. U razgovoru je bio manje siguran nego inače, suviše je podcrtavao svoj način, izgledalo je, kao da njegove blage rijeci, poslije Joeova prostodušnog hvastanja, nekako prazno odjekuju po prostoriji i samome mu je to izgledalo smiješno. Pošto se digao, oprezno je pogledao prema djetetu. »A Ana«, pitaše suzdržljivo, »jesi li što čula o njoj, otkako je otišla?« Ona strese glavom, najednom spusti oči. »Ne«, odgovora drhtavim glasom, »ne bih — ne bih htjela više nikada ništa o njoj čuti.« Nije odgovorio, nego se oprosti na suzdržan i dostojanstven način,' obeća, da će uskoro opet doći da se raspita za njeno stanje i sreću. Vrata se za njim zatvoriše tiho, nježno. 178

Konačno su bili sami, Lucy i njen sin, i upravo je u njima ležala snaga zbog njihove ljubavi i strašnoga položaja u bome su bili. Nježno ga pogleda. Njegov povratak, zatim momenat, kad ga je vidjela, kako nespretno i bojažljivo stoji na pragu vrata, donio joj je gotovo božansku utjehu. Strašna Frankova tragedija rastrgala ju je kao iznenadan nestanak jednoga uda. Utučena, predala se žestokom bolu, koji joj je potamnio pogled za sve osim za njezin gubitak, i neopisivu konačnost toga gubitka. Ali imala je, poslije svega, još jedan cilj u životu. Imala je svoga sina; nadahnuće za novu nadu. Njegovo je lice bilo ono lice, boje je vidjela kroz gusti ovoj magle svoje tuge, i ona mu se sada obrati strastveno. Predodžba o budućnosti, budućnosti, koja im je bila zajednička, svanu joj i bila je to nova epoha, koja je sada započela, u kojoj će još tješnje svoga sina privezati uza se. Odjednom je spopadne slabost, nije znala, bako će podnijeti rastanak od njega, ako ga bude poslala u školu. Htjela je da ga ima stalno kraj sebe. Dok mu je davala čaj — od vremena do vremena pogledavahu se nepovjerljivo preko stola — osjeti ona to strastveno. Nisu mnogo govorili, iako je oma povremeno malo govorila, pokušavajući da mu razbije osjećaj neugodnosti. O strašnoj, zabranjenoj temi nije bilo ni spomena; nikako, niti jiednom riječju, niti jednim pogledom. Međutim, od vremena do vremena, izgledalo je kao da se njeno tijelo zbog novog bola lako zgrozilo', pogled jloš uviijek svijetao, postajao je izmučen, a lice joj zauzimaše čudnovat izraz kao da sluša. Poslije čaja zazvoni zvono na vratima — najednom lupkanje, koje jie u njenim napetim živahna izazivalo podrhtavanje. Bez razloga uplašena, ode do vrata. Ali je to bila samo gospođica Hoćking, koja je tu stajala i, nevjerojatno, svojim nuikama u rukavicama držala i gotovo obuhvatila bocu nečega ukuhanoga. »Oprostite«, reče gospođica Hocking, prilično smiješno.. »Znam, da ste uzbuđeni, ali mislila sam, da će vas možda ovo razveseliti. Tako ste loše izgledali. Dobro će vam činliti.« Trenutak je vladala tišina, dok je Lucy dvoumeći gledala, u glatko i suviše razumno lice gospođice Hocking; taj je dar 12* 179nalikovao daru djeteta koje nudi igračku; bio je to laki i nepromišljeni postupak, u kome nije ništa dnugo ležalo nego ljubazna nasmiješena bezazlenost. »To je lijepo od vas«, reče, uzimajući posudu protiv volje. »S veseljem sam to priredila«, odgovori gospođica Ho-oking ispričavajući se. »To je mješavina — i boja!« Njen se osmijeh izgubi — kada se nije

smijala, izgledalo joj je lice potpuno bez izražaja — onda dodade: »Vi me sada morate često posjećivati.« U njezinu tonu mije ležao nikakav dublji osjećaj, samo dobronamjerna ljubaznost. »Da.« »Danas sam žalosna«, reče druga opet, sanjarski; »nešto od vaše tuge došlo je gore k menii — kao tamni cvijet.« !Lucy ne odgovori, nego se malo povuče s praga. »Ne smijem .vas zadržavati«, reče druga brzo. »Ali sve, što mogu učiniti, učinit ću. Da, učinit ću, jer ja razumijem«. Onda se uz tiho šuštanje sukanja okrene i polako ode. Lucy zatvori vrata. Ona se doduše već bila naučila na čudne izraze milošte gospođice Hocking, ali je danas njezin osjećaj bio ispunjen samo željom za nježnošću i bolom. Približavanje noći rashladi je, opet joj dade ono ledeno osjećanje boia. Uđe u dnevnu sobu i sjede kraj Petra, koji je tu ležao na sagu poduprt laktovima i igrao se vojnika, i promatraše, kako smiješak tu i taino stresa njegovo napeto lice. Poslije su se zajedno igrali i otišli su ranio spavati, legli su zajedno u mali krevet neupoitrebljavane sobe, gdje su tiho razgovarali, i rekli jedno drugome sve ono, što se može samo u tami reći. Ona najednom osjeti povjerenje, toplinu, prijateljstvo; njegov dah dahne preko njezinih obraza; pod sjajnim obećanjima, koja joj je dao — koliko će joj krzna i automobila kupiti, sito će sve postići za njenu ljubav — pred njima se otvori budućnost. Najednom se riječi počeše raskidati, disanje zazvuči pospano i dublje. Ona sjede, polako se nagnu nad njega i u mutnoj svjetlosti promatraše njegovo lice koje je spavalo. 180 Dok je tako gledala, čula je nejasne zvukove muzike, koji su prodirali izvana, iz velike daljine, i narasli u tihu melodiju žalosti i polako pali u tišinu noći. Zatim legne, gutajući s mukom, skupi svoje, tijelo uz svoga sina, onda zatvori oči, uskoro potom disaše lakše, i, umorna od dugog niza besanih noći, utonu u san. III Slijedećeg jutra čvrsto stisne zube i hrabro upravi pogled u budućnost. Usprkos njenom uvjeravanju pred Joeom i Edwardom, bila je1 činjenica, da je samo s mukom nagovorila Lennoxa, da joj dozvoli da nastavi rad svoga muža. »Mogu vas samo iskušarti«, rekao je ne ohrabrujiući. »Ako ne odgovarate, ne mogu vas zadržati.«

Osjećao se nesigurnim, odugovlačio je, svojim je držanjem pokazao, da se koleba, ali je pola-napola pokušavao da samoga sebe uvjeri, da bi mu taj korak bio mudar. Iako je na jedan određen način cijenio Moorea, iako je Lucy volio, na dnu njegova pristanka nije ležala isključivo sućut ili naklonost. Vidio je, da je ona bila mlada, da je lijepo izgledala; da će, osim toga, valjda kod njegovih mušterija naići na ljubazan prijem zbog nedavnog senzacionalnog gubitka koji je pretrpjela; ali se nije obavezao ni na što>; njena će se plaća sastojati uglavnom od provizije; sam, pak, posao bio je jednostavan, zahtiijevao je samo poznavanje različitih cijena i vrsta, a to je mogla lako pOBitići. Da, bio je oprezan — veoma oprezan: ukazivao je na to, da jedan takav korak znači novost,' kojoj nije bilo slične, novost, koja jedva da će imati uspjeha, ali je konačno rekao, da joj se mora dati' prilika. »To je rizik©, kogi uzimam na sebe, dobro promislivši; riziko je to«, rekao je konačno. »A kraj toga sam tako dugo šef, otkad toranj Tron stoji. Ali dat ću vam priliku.« Jasno je vidjela, da će se za uspjeh morati boriti, a da bi osigurala taj uspjeh, najprije je morala zbrinuti Petra. Kako će se moći od njega rastati, nije znala — ali joj je bilo jasno, da je to neizbježivo. Njezin je posao zahtijevao, da bude van kuće cijeli dan; često, na dalekim putovanjima, do kasno u noći; već se odlučila, da u interesu štednje otkaže NeM, na taj način konačno ne će biti nikoga, tko bi na njega 181pazio i pripremao mu jelo. Osim toga, nikada ne će-biti mirna dok bude van kuće, stalno će se bojati, da bi dječaka mogla snaći neka nepredviđena nesreća. Dalje, sadanja njegova škola nije bila još najbolja, a pohađala su je uglavnom djeca siromašnih slojeva; imala je s njim velike častoljubive planove; on je stvarno imao već deveit godina; konačno, tu je bila Joeova velikodušna, plemenita ponuda, da ga pošalje u priznati odlični internat. Nije se moglo nli zamisliti, da bi ona sa svojim željama stajala na putu najvažnijim dječakovim interesima i da bi mogla odbiti tu osobito povoljnu priliku. Da, gledala je u oči žalosnoj, nepobitnoj činjenici; privre^ meno se morala rastati od Petra. Bila je to žrtva, velika žrtva, alti ju je morala prinijeti. Da se ne bi u ovoj odluci pokolebala, brzo sjedne i napiše pismo nadstojniku u Laughtownu! Uskoro od ovoga dođe odgovor: pristojno lično napisano pismo, u kome joj zahvaljivaše na pitanjima i obavještavaše je, da novii kvartal počinje za deset dana, istaknuvši pri tome vrlo nisku školarinu i uputivši je na zeleno i zlatno ilustrirani prospekt, u kome Hrjlahu u praviome smislu riječi naznačene sve prednosti ove škole. Uze i ozbiljno pročita malu vrijednu knjigu, koja počinjaše riječima: »Sinovima katoličkih džentlmena siguran, odličan,

zdrav, praktičan i uspješan odgoj daje koledž u dražesnom i ugodnom gradiću Laughtownu, koji je pjesnik Brown tako točno »Biserom istočnoga Low-landa« nazvao, čvrsto zidan, na svome vlastitom divnom poljskom dobru i zemlji, dražesno ovijavan zdravim i uz to pojačanim vjetrovima s istočne obale, raspolaže —« a završavaše: »Hrana je osobito ukusna, hranjiva i izdašna. Nježni i zaostali dječaci naročito se njeguju. Nikakvih posebnih izdataka. Braća se isključivo bave dječacima i .dobrovoljno učestvuju u njihovim sportskim igrama. Školarina se u svim slučajevima i bez izuzetka plaća unaprijed.« Bio je to dotjeran i umjeran članak. I ostavio je na nju utisak — nesumnjiv utisak. Ona uzdisaše i opet se okrene fotografijama: školska muzička kapela; školski orkestar (gotovo ista fotografija); školski zbor; školska kazališna družina — u kostimima klasičnoga komada »Neron ili kršćanska, rob«; različite grupne slike — svaki dječak u koledžu ovjekovječio je svoje lice u knjiži, i Lucy ih je sve pogledala. 282 Oitala je i tople izjave preštampane iz lista »Laughtown Courier«: »Otmjeni skup... pod predsjedništvom lorda bi-stkupa od Nof ara... među laicima bili su prisutni...« Čitala je duge liste cijena, koje su se mogle dobiti. Onda opet stavi knjigu na koljena i pogleda u Petra. Čudnovato, bio je zagrijan željom, da je ostavi. To se nije moglo zamisliti, ali ni poreći. Taj plahi, lako osjetljivi, djetinjasti dgečak, koji je prije manje od jednog tjedna jecao u njezinu naručju, živo je želio da napusti to naručje. On je čitao običnu lažnu literaturu o školskom životu; čiitao je i ovaj prospekt; i sada je vidio sebe, kako dirigira orkestrom, kako u muzičkoj kapeli udara u veliki bubanj, kako oduševljava -silnu publiku svojim utjelovljenjem kršćanskog roba; on u tome trenutku ništa više nije želio od života, nego da vidi svoju fotografiju, kako ponosno gleda iz te zelenožute knjige. Koliko god je bila olakšavajuća, stajala je činjenica, da on ni na koji način nije oklijevao, da je ipak ražalosti. Nerazumljivo, gajila je želju, da se on suglasi, ali je i htjela da s ljubavlju protesitira: »Ne ću da idem. Ne mogu da te ostavim.« Ali on nije tako protestirao. Mjesto toga, ova ga je ideja vidno veselila. Kupovanje njegove opreme •—■ koja je morala odgovarati propisnoj listi — postade ekspedicija isto toliko radosna za njega, koliko tužna za Luciju. Išli su naravno, do Gowa. Gospodin Gow ličnio — strašno potresen, jer je čuo o Frankovoj smrti — bijaše ljubazan, gotovo očinski, i velikodušan do rabata od tri šilinga. Da, bio je to tužan posao za Iiuciju, da priprema svoga sina za njegov put u život. Ali Petar bješe oduševljen svojim novim i muškim stvarima.

Došao je kući veselo raspoložen, probao je svoju novu pidžamu, i istodobno kruti šešir, koji je bio, po savjetu gospodina Gowa, izabran nešto veći, da se vodi računa o prirodnom rastu glave, koji je s nekom semitskom lukavošću čvrsto stajao na njegovim ušima. Sa sasvim osobitim zadovoljstvom pozirao je pred ogledalom i tražio, u besramnoj oholosti, da se dovede gospođica Hocking, da ga vidi. Ona je i došla, i oduševljeno je pregledala opremu, naročito je hvalila boju novih naramenica, koje je on stavio preko starih i bezvrijednih. O samoj se školi nije izjašnjavala; njen otac 183 je, na koga jeizdaleka aludirala, kako se činilo, posjećivao isključivo englesku javnu školu; ona je sama bila u Leipzigu; ali su joj se ove naramenice sviđale, i ona se smijala bez ustručavanja, kad je on u pidžami unaokolo skakao i kad se bod svakog uzbuđujućeg skoka njegovo malo tijelo pokazivalo bez srama. Kod svakog skoka prsnu Pinkie u novi smijeh. Taj čudni interes vidio se u njenim plavim očima, koje su blistale od sreće. Ali na njen smijeh Lucy odgovori samo šuitnj oin. Da škola treba tako brzo početi — to bijaše neočekivana bol, i činilo joj se, kao da su dani naprosto letjeli. Oni su hitali, zaisita, kao u struji, koja je bila tako brza, da kada je došao posljednji neizbježni dah pred nju, ona nije bila s tim nacistu. Ipak je došao. Poišfli su u jednopregu do kolodvora; novi sjajni crni kovčeg, s njegovim inicijalima u bijeloj boji — neiskazanom rafiniranošću moderne civilizacije — ležao je nježno smješten nad njima; gospođica Hocking, bajia je došla da se oprosti dade kočijašu sve moguće savjete, i mahaše im na pozdrav ružičastom trakom s ulaznih vrata. Za Lucijai je ova prilika bila ne samo bolna, nego i svečana; i visoka svečanost toga dana gotovo svlada i pregori njenu žalost. Za nju je taj odlazak bio od osobite važnosti. Ona je u tome vidjela prvi korak u živoitu toga mladog i čarobnog bića, otvaranje puta, na koji će stupiti uzvišenim korakom. U vlaku je bila mlirna, gledala je čas na okolinu, koja je promicala, čas na uzbuđenu pojavu svoga sina. Njezina se odluka učvrsti. Imala je ponosa i neizmjernu ljubav, to ju je oboje gonilo na odluku. Bila je kao neka čežnja: kratak bol čežnje savladan njezinom hrabrošću. Prošlo je prošlo: nije smjela da se izgubi u razmišljanju o tome, to nije mogla — u tome je ležala samo bijeda i propast. Odlučila je, da uspije; što se tiče Petra, njegov će uspjeh biti njen; to će zajednički stvoriti, i ona će doživjeti, i to će biti neuiporedivo.

Putovanje je bilo dugo, zahtijevalo je prelaženje s priličnim čekanjem, ali su stigli u Laughtown rano popodne. Kad je vlak ulazio, briižno je vlažnom maramicom obrisala prašinu s Petrova lica, a onda siđoše na živahan peron, osjetivši vjetar. Mislila je, da će možda netko biti na kolodvoru da je dočeka, ali u vrevi svijeta — bio je sajmeni dan i kolodvor pun seljaka i njihove robe — nije mogla primijetiti ni jedno lice, koje je čekalo na nju i njezina sina, koji je sa svojini novim krutim šeširom kraj sjajnog kovčega tako upadljivo stajao. Nosač, na koga se obratila, dao joj je prilično neljubazno obavještenje o školi i gdje se nalazi; u prolazu su je gurali seoski derani; krave neprestano mukahu i dizahu repove; ovce blejahu sjetno; a svemu se tome iz pokraj nih pregrada pri-đružiše svinje svojim neskladnim roktanjem. Bilo joj je jasno, da je taj dolazak u »Biser istočnoga Lowlanda« jedva bio slika, koju je mogla zamisliti njena fantazija, i dok je tako tu stajala držeći Petra za ruku, obrve joj se postepeno zbunjeno skupiše. Konačno su našli jednopreg i vozili su se uz neprekidnu lupu gvoizdenih obruča na to'čkovima po okruglim kamenjem popločenoj ulici. »Klop — klop«, udarahu teške potkovice kljuseta u kasu, nekako je izgledalo, kao da je oio grad trom. Imao je svakodnevni i seljački jednostavni izgled: dućani s alatom za zemljoradnju, burad s krumpirom izložena na uljci, na sajmištu grupe seljaka, boji su tu naprosto apatično stajali ili su se obuveni u svoje teške čizme uputili u najbližu gostionicu; da, bio je to grad, kojli razočarava, oplahnut ali ne oslobođen od prljave sive rijeke, koja se besciljno provlačila ispod niskih lukova uskih mostova. Kad napokon, nenadano, stadoše pred školu, bar ovdje nije za Luciju bi]o nikakvoga razočaranja. Zgrada koledža od bijeloga pješčenjaka izgledala je čista i masivna. Lovorom obrubljeni ulaz bijaše uredno i brižljivo uređen. Kao zavod odavaše solidnost, koja je odmah umirila njenu zabrinutu dušu. Na njezino zvonjenje otvori vrata podvornik sa zelenom flanelastom pregačom; kad pogleda goste, na njegovu se tamnom obrijanom licu pojavi osmijeh. »Hoćete li se molim, potruditi ovamo, milostiva gospođo?« reče, dok ih je vodio kroz čisti hodnik u neku malu mirnu sobu. Lucy i njen sin ukočeno sjedoše na rubove dviju stolica ravnih naslona, gledali su se kao iz velike daljine, gotovo su osjećali, kao da mi je, u ovom neobičnome položaju, u kome su, zabranjeno govoriti, zatim počeše gledati po sobi. Jedna aspidistra u porculanskoj vazi stajala je na sredini 184

185smeđeg vunenog stotojaka; jedan mramorni hram od sata glasno je otkucavao sekunde; a redovi tamno uvezanih knjiga na zidu pobuđivahu utisak učenosti. Poslije nekoliko trenutaka uđe u sobu jedan stari čovjek. »Ja sam brat William«, reče, pružajući drhtavu ruku, zatim objasni s mirnim zadovoljstvom: »nadstojnik koledža.« Nosio je malu crnu kapicu, redovničko odijelo, koje se već sjalo od dugoga nošenja, a na prsima bijaše poprašeno burmutom; koso nadolje padao mu je kratki kaputić. Bio je pognut, u hodu se malo sapletao, a njegovo crvenim žilicama izbrazdano lice bilo je mlitavo od starosti: obrve su mu vi-sjele, vrat mu bješe naboran, čak su mu i obrazi' visjeli u jednako mlitavim krpama preko brade kao u staroga buldoga. Ali, usprkos svim tim jasnim znakovima starosti, izgledao je kao pametan i dobroćudan stari čovjek, koji je kraj sve svoje oštrournnosti postao malo nastran, možda, a pokazivao neku blagu lukavost, koja je izgledala utoliko finija, što se mogla otvorenije opaziti. »Da, ja sam brat William«, ponovi, s tihim osmijehom odobravanja; a kad je Lucy vidjela taj osmijeh, zaboravi starost brata Williama i samo je znala, da joj se sviđa. »Ti bi se sigurno rado malo prošetao i pogledao ostale dječake?« reče Petru, pošto su za trenutak izmijenili nekoliko riječi. Zazvoni malim stalnim zvoncem, i gotovo u isti čas uđe unutra jedan mali brait: taman, živahan, stroge vanjštine. »Brate Aloisvus«, nastavi nadstojnik, »provedite okolo ovoga mladog čovjeka. Nemoj se bojati«, reče »krenuvši se Petru, »tvoja mati još ne će otićii.« AM se Petar nije bojao; uzbuđenje ga još uvijek tjeraše kao bura. Gotovo kasom izađe iz sobe, čvrsto držeći brata Alovsiusa za ruku. »Krasan dječak«, primijeti nadstojnik odmjerenim važnim razmatranjem, obraćajući se polako Lucijii; »neobično osjećajan dječak.« To je govorio svakoj majci. Očevdma je govorio: »Pravi mali muškarac.« Oh, on je bio veoma ugodan stari čovjek To je i Lucy mislila, i ne sluteći o desecima tisuća razgovora, koje je brat William imao na rovašu. Primlila je rečenu hvalu, malo pocrvenjevši od zadovoljstva. »Da M izvolite malo kolača i vina, poslije puta? Da, što mislite o tome!« mrmljao je dalje, i priđe, žvačući vilicama, kredencu, gdje je stajala boca kraj narezanog kolača. O'dmah se vrati i ponudli Iiucy čašom vina i komadom kolača. Patom joj sjedne nasuprot, ne posluždvši se, i nastavi blago: »Bit će kod nas veoma sretan, kad se bude navikao.«

Lucy potvrdi glavom, onda diže crni veo, svuče j ednu usko priljubljenu glace-rukavicu i pretvarala se kao da griska kolače iz svoga tanjura. Neposredno predstojeći rastanak od sina držao ju je u uzbuđenju. Bilo joj je teško govoriti. »Vrlo je mlad, znate«, objasni suho, zauzeta kolačem, »i zabrinuta sam za njegovo zdravlje.« »Imamo ih još puno mlađih ovdje«, umiri je on zamišljeno. »Da i izdaleka; ali oni ipak dolaze k nama. Ja sam im kao majka. Ja!« Nasta kratka tišina; onda reče Liucy povjerljivo, oklijevajući kod svojih riječi: »Nadam se, da ćete na njega dobro paziti. Imam još samo njega, znate.« On pristupi malo bffiže i zaštitnioki pomiluje njezinu ruku, mrmljajući potvrdno. Onda baci pogled na njenu crnu odjeću, i reče u tonu, kojii je navodio na povjerenje: »Kako vidim, nedavno ste imali bolan gubitak?« »Da«, odvrati ona. »I teško vas je potresao«, označi nježno: »Vidim to.« Nagla topla suza navre joj na oko, kad je opet potvrdila glavom. »Jadnice, jadnice«, mrmljaše umirujući. Prouzročilo mu je neobično čudno zadovoljstvo, površno i beskrvno, da gleda to toplo, životno, snažno, mlado stvorenje osjetljivo i otvoreno za njegovu sućut. Volio je taj blagi, čulni podražaj — rijetko uživanje; često je u nedostatku druge mogućnosti na ovaj način potakao mlade dječake do suza povjerenja. »Je li dugo bolovao«, mrmljaše. Topla suza pade s njene trepavice i pljusnu u čašu s vinom. Ta mlirna, neobična prostorija, samostanska tišina, sunce, koje je bacalo zrake s prahom na stare knjige, taj stari fratar, koji joj je pružio dobroćudnu sućut, i, iznad svega, 187rastanak od sina — sve je to najednom ganu. Bijaše to samo unutarnja, s iznimkom one jedne suze, ali njoj se činila osramoćena žalost. Držao je njenu rubu u svojoj ruoi punoj žila, mrmljao je riječi saueešća. Nije bio ovlašten da nekoga ispovijeda, ali ovo —■ ovaj osjećajni utisak, snažan, a opet mekan — pro-krao se nježno u njega, kao miris staroga vina ili zvuk stare romantične melodije. Kada se opet smirila, puna prezira prema svojoj slabosti, i ponovno zavladala glasom toliko da može govoriti, pričao joj je o školi, o tome, da se nadaju uskoro podignuti novu zgradu, o tome, da je on ovdje već četrdeset godina. Pažljivo je slušala. Uopće jogi nije došlo u pamet, da pogleda spavaće sobe na uobičajen način, a niti se nije ponudio, da je tamo

vodi, nije se pojavila nikakva nadzornica kuće, da govori s njom — brat Adolf us, bolničar, vršio je dužnost domaćice doima; on je dječacima prišivao dugmad na hlačama, kad su to tražili. U ovoj zgradi nije smjelo biti žena. »Novac za prvi kvartal«, reče ona, »rado bih sada odmah platila«; i uze iz svoje novčarke jiedanaest funti, propisani iznos. Joe još nije bio kod nje, ali je ona voljela da se riješi te obaveze, znala je, da će joj on to kasnije vratiti. Brat William otkloni pokretom ruke i razgovor o tome i sam novac — ali ipak ta ruka, što je otklanjala, nekako primi njene zlatnike, trenutak kasnije imala je u novčaniku propisnu potvrdu. Diže se. »Dječaka!« pozva i opet pozvoni. Onda se okrene i pun takta gledaše kroz prozor. Ona je stajala potpuno mirno, u sredini sobe, držala torbicu čvrsto objema rukama, gledala je u vrata. Ova se otvoriše, Petar stupi unutra, još uvijek radostan od uzbudljivih doživljaja. Vjerojatno se sreo s ostalim dječacima, koje je ostavio vrlo nerado, i kojima se želio što prije vratiti. Zbog same sebe suzdrži se od toga, da ga zagrli, nego ga samo lako poljubi kroz koprenu. »Ti ćeš se dobro osjećati?« pitaše ga ukočeno. »O, da, naravno«, umiri je on brzo. »Sigurno, majko.« Ona se oprosti od brata Williama, koji, obrnuvši se u pravi trenutak, stavi ruku na Petrovo rame, prije no što se ona okrenula i pognute glave izašla iz sobe. 188 Putovanje kući dovelo joj je u sjećanje pravo jato slika: njegova djetinjeg lica, koje se s najrazličitijiim izrazima micalo i odlazilo u pozadinu nejasnog i sve tamnijeg pejzaža. Rastanak je protekao bez gorkih suza i protesta i brzo, tako da je ona ostala s osjećajem praznine, gotovo nezadovoljenja, kao da vrhunac tek treba doći. Kada se vratila, kuća je bila hladna i prazna. Žalosna činjenica Nettina odlaska bila je svršena stvar — sa žaljenjem ali bez prigovora, Netta je to primila kao neizbježivo — i sada nije bilo naloženoga kamina, nikakvoga jela, koje bi je dočekalo. Ali nije bila gladna, niti je imala energije da što spremi. Priredila je šalicu čaja i popila je. »Opet čaj«, mislila je s neugodom. Posljednjih je dana pila i suviše čaja. Ipak kroz nju prostruji nešto udobnosti s toplim pićem, i, pošto se smirila, jer je znala da je njezinu sinu dobro, obrati misao važnom pitanju svoga budućeg posla. Sa ovim treba da počne u ponedjeljak ujutro. Ponekad bi je i sama misao, da ona, potpuno sama, bez iskustva ili talenta, hoće da pokuša da prodre u taj svijet poslovanja pogodila svom nevijerojatnošću; ponekada joj se

nesklapnost te misli aimila smiješnom. Upravo je ona bila ta, koja je to htjela pokušati! To je bio poklik, koji joj je stalno zvonio u mislima, ali večeras, iako se osjećala rastrojenom, prožme je strahovita čežnja, koja prostruji kroz nju u jednoj .odluci: da uspije. U pustoj kući legla je u krevet, puna nade i ne bez izvjesne hrabre radosti. IV »Znate li što je vaš posao?« reče joj Andrews, gledajući je nepovjerljivo. »Sasvim sigurno«, odgovori ona koliko god je mogla uvjerljivije. On je pogleda sumnjičavo. Bijaše to omalen čovjek, srednjih godina, s kitnjastim i melankolično opuštenim brkovima, lijevo mu je oko lako škiljilo i pojačavalo njegovo patetično držanje. »Znate li imena mušterija?« »Da.« »A cijene?« »Napamet.« »Sve ćete upamtiti, što sam. vam kazao,« Ona potvrdi, pokušavajući da svoju hrabrost izrazi mišlju: »Ako to kratko nasađeno biće može da radi svoj posao, onda sam sigurno i ja sposobna da radim svoj.« Ali nije bila tako samopouzdana, kako je izgledala. Bijaše to onaj sudbonosni ponedjeljak ujutro, i ona je stajala u poslovnici obučena u jedn'ostavnii sivi kostim — pro-tiveći se skinula je crno kao sentimentalno i neprilično •—■ i čekala Lennoxa. Ovdje je bila rano, veoma rano; on je došao kasno; i u međuvremenu joj je Andrews pokazao osnovne linije njenih dužnosti. Njegove pobude bile su isključivo sebične. Nije ga rukovodio nikakav obzir prema Duciji, niti su to bile altruističke želje, da ona uspije; ali je mnogo mislio na sebe i imao jaku potrebu da zadrži svoj položaj. Svojevremeno je i on upoznao te različite slučajeve »putovanja«, i Lennox je nagovijestio, da će on u slučaju Lucijina neuspjeha morati preuzeti Mooreov krug. Za Adrewsa je to bila neugodna pomisao, jer su mu, po njegovtu vlastitom izrazu, putovanja već izlazila na nos. S mnogih je razloga voldo svoje dosadašnje mjesto, ne samo zato, jer je stanovao u Gallowgateu, u blizini poslovnice, i prije svega rado išao redovno kući jesti. Ali je imao samo malo nade, da će ona uspjeti. Kakva je bila korist od neke žene van kuhinje. I bilo je očigledno, da njegovo mišljenje dijeli i mladi Frame — kancelarijski momak — koji je, kraj sveg jutarnjeg posla predaje pošte prošloga dana, tu i tamo i nju gotovo svisoka pogledavao. Izgledala je rijetka i nepristala osoba, kada je tako stajala u onoj poslovnici. Bilo je energije u njezinu oblačenju i sjaja u njenoj1 kosi; Ilice

joj je izgledalo mirno, ali to bijaše nešto prisiljen mir, a u čvrsto stisnutim prstima osjećala je brzo udaranje pulsa. Toliko je sada zavisilo ad nje — zaista samo od nje, jer joj nitko drugi nije mogao pomoći. To bijaše čudna misao d ispunjavaše jie naročitim osjećajem, ne slabošću, već snagom; osjećala je, da je u njoj oslobođena jedna sila i da je kip jela kroz njene žile. »U svakom, slučaju«, reče Andrews, okrećući se, »više ne mogu učiniti.« 190 Ona ne odgovori, nego okrene pogled od njega i počne gledati po poslovnici. Ovaj ju je ured u nekom smislu razočarao. Ona je uvijek »Frankov ured« predstavljala kao potpuno otmjenu, časnu, poštovanja dostojnu, zgradu; ali je ovoj — po njenome nalaženju nedostajala nažalost svaka distinkcija. Bile su dvije prostorije: kancelarija i jedna unutarnja, na koj'oji je stajalo »Privatno«, ali uglavnom puna sanduka, iz kojih se slama nasumce rasula; prostorije su bile stare, nečiste. Buljiila je u pričvršćene prozore, raspucale karniše, sivozelene zidove, na ovaj prazni pisaći stol, koji je sigurno bio Frankov i kraj koga najednom, s bolom, zamisli njegovu mršavu naprijed nagnutu pojavu. Sam prilaz u pisarnicu uplašio ju je: ulaz iz Saddleriggsa s tablom »Lennox i Gal-ton« na jednoj] zaobljenoj mjedenoj ploči •—■ bez politure, žutoj, dijelom zelenkastoj i od patine gotovo nečitljivoj — taj je ulaz bio sumoran, taman, i vodio je k okruglim kamenim stepenicama, uz koje se popela držeći se ograde od jednostavnoga konopca. A sama vrata, na kojima je jedna ploča od furnira bila raspuknuta, dopunjavala su sve ostalo — ostavljala su sliku fclecave Starosti, koja se gotovo raspadala. Bilo je jasno, da je Lennox malo držao do izgleda svojih poslovnih prostorija. Uplašena skupi svoje snage, kada opazi buljenje kancelarijskog momka: Frame, znala mu je ime, Dougal Frame •—■ mladić rastom ispod prosjeka, star oko četrnaest godina, s prljavom kosom i ovratnikom, sumnjivo tamnim vratom i ušima, koje izgledahu kao naknadno smišljene i dodane. Iza jednoga uha stajalo je držalo, iza drugoga otrgnuti kraj cigarete, a u pogledu mu je ležalo neprijateljstvo, koje je parodiralo i kroz debljinu njegovih velikih čeličnih naočala. Ona je bar nejasno naslućivala to neprijateljstvo, i u težnji, da nadvlada svoju nervozu, oibrati se mladiću. »Zar se ovdje nikada ne čisti?« upita blago. Razmišljajući buljio je u nju dugo vremena, onda odgovori tajanstveno: »Povremeno«. I lakonski uze opet svoj posao. »Trebali biste češće čistiti«, istrajaše ona. »Tako je prašno.« »Ja nisam namješten, da čistim«, odgovor! hladno, ne pogledavši je. 191Časak je vladala tišina. Onda u tu tišinu prodre šum koraka na stubama.

»To je gospodin Lennox«, reče mladić, još uvijek odbojno, ali manje grubo, kao da mu je možda već sada bilo žao sve težine hladnoće. Srce joiji se skupi i brzo se okrene, kada se vrata naglo otvore i Lennox uđe. Njegovo lice, napeto gotovo do izraza neobične strogosti — to nije bio izraz, s kojim je uvijek dolazio k njoj u kućiu — postade još kiselije, kad ju je opazio; gurne šešir sa čela i odmah reče: »Vi ste dakle tu!« t To osorno držanje zadade joj ubod — zašto je tako go-vonio, kada je već sve prije utanačeno i tek prije tjedan dana potvrđeno njegovom vlastitom rdrječju? Ipak se ona prisili na osmijeh — onaj osmijeh žene, koji je suviše naglašen, suviše bojažljiv, a da bi se sviđao. »Gospodin Andrews mi je sve pokazao«, odgovori ona pokazujući radost. »Pripravna sam odmah početi.« »Ja sam glup«, reče ljutito. »Vi nikada ne ćete uspjeti.« »Nemojte to kazati, gospodine Lennox«, odgovori ona brzo, još uvijek s onim usiljenim izrazom veselosti. »Pazite, za tjedan dana je gotovo, ako ne postignete rezultate!« Kaikva je on sentimentalna budala ipak bio, kad je mogao primiti takvu ženu, pravo uzevši, uopće jednu ženu? Sjetio se, da joj je jednom kod nje sa šalicom čaja u ruci nepripravno brzo rekao: »Ako želite to mjesto, samo mi recite!« — sada je vidio, da je zaista bila ovdje, u njegovoj poslovnici, spremna da nastupi na to mjesto — taj ogromni preokret okolnosti bijaše mu tm u oku. U ovome hladnom jutru ponedjeljka pitaše se, zašto je tako besmisleno dao pristanak. I tako joj objasni: »Ako mi izgubite i jednu jedinu mušteriju, nemojte više dolaziti ovamo!« »Sasvim sigurno ne ću«, odgovori ona odmah odlučno. »Hm!« reče on nestrpljivo, i obrati se Andrewsu. »Gdje ona počinje.« »Liinton«, reče Andrews, »ja sam je uveo kako sam god bolje mogao.« 192 Široko raširenih nogu okrenut i ljutit, gledaše Lennox kroz prozor. Onda se najednom obrati Luciji, koja ga je bojažljivo promatrala. »No, zašto stojite ovdje?« viknu mrzovoljno. »Za to se ne dobiva plaća! Idite i počnite!« »Čekala sam na vas«, odgovori ona, još uzbuđenija njegovom surovošću. »Mislila sam •—■ « »Nemojte misliti. Radite!« Cerio se kiselo ovome svome aforizmu i izvadivši olovku iz džepa na prsluku stavi je ispod šešira, odakle je prijeteći gledala kao cijev topa.

Ona ga pogleda gnjevno, ali ne reče ni riječi. Da savlada bijes koji je rastao, uzme s pisaćeg stola svoju novu knjigu i papire i onda, užarenih obraza izađe iz sobe. To je ponižavalo, da ponižavalo, morati trpjeti takvu "uvredu. Gotovo je bila odlučila da se vrati i da mu to njegovo jadno mjesto baci u nacerenu gubicu. Na polovini stuba ču lupkanje koraka i, kada se brzo okrene, osjeti pun udarac Dougala u letu. »Zaboravili ste olovku«, reče nespretno, pribiruoi se. Ona uze olovku, šutke gledajući u mladića. On je pogleda samosvij esno. »Zašiljio sam je«, izjavi, poorvenjevši do ušiju. Onda učini, prije nego što je išta mogla reći, palcem pokret unazad i reče: »Nemojte'to s Lennoxom uzeti k srcu. On je uvijek ponedjeljkom ujutro loše raspoložen. Vi ćete već uspjeti!« Naglo se okrene i, grabeći po tri stube, nestade. Trenutak je stajala, onda joj usne tiho zadrhtaše; izraz joj se razvedri, lako se smiješila kad je stupila na ulicu. Bilo je lijepo svježe jutro, još svježije zbog prekrasna ranoga mraza; lahor, koji se dizao kroz Saddleriggs, potiskivao ju je naprijed prema kolodvoru. Kroz brzi prijelaz iz zagušljive poslovnice u svjetlost dana odjednom je obuhvati osjećaj mješavine hrabrosti i odlučnosti. Oko nje je tekla nagla struja grada, neprestani impuls nemirnih lica: povorka konja, koji su vukli svoja kola; ljuljajući se ropotarila su šareno obojena tramvajska kola; kratki štropot jednog jednoprega; u svemu je bio element životne snage, koju je ona i ne znajući udisala. I, nošena tom strujom, do nje dopre, tiho odjekujući kroz zrak, to živahno uporno brujanje grada — kroz 13 Tri ljubavi 193paranje roga nekog remorkera na brzoj rijeci, pisak lokomotive, vika pokiućarca s njegovim kolicima. Prešla je ulicu i zaokrenula u Young Street; ovdje su bili pločnici još punijd, ulica još uvijek zakrčena prometom. Išla je dalje i došla na kolodvor u Ojueen Street, prošla tamnije svijetlo staklom pokrivene gornje hale, spustila se dolje kroz s-umporast dim, koji je pritiskivao mokre lukove svoda na peronu donjega sprata. Uđe u vlak za Linton, i opet je, dok je vlak topotao, uhvati brzi impuls odluke, da uspije u svom pothvatu. Opet mišljaše: »Moram zaboraviti prošlost. Imam Petra — i budućnost.« Došavši na svoje odredište, duboko uzdahne i energično okrene lice gradu. To je bio trgovački grad. Zrakom je brujala lupa hiljada čekića: beskonačno odjekivahu rat -—a — tat — tat udarci zakivača i zvucii kovača u polaganju tračnica; na jednom prema nebu ocrtanom zbrkanom, kosturu nedovršenoga broda visio je roj ljudi sličan mravima; gigantske

dizalice pružahu svoje ogromne ruke, s kojih su visjeli lanci od karika debelih kao bedro čovjeka. S one strane ulice od ulaza iu brodsko gradilište hroptaše neka nespretna lokomotiva, ostavljajući za sobom istrgani oblak dima. Zemlja uzdrhta pri njenom prolazu. Sve je to bilo grubo i životno snažno, sirovo kao i izrovana glina tamo, gdje se upravo gradio red kuća. Ipak je to uzbudi. Udaranjie čekića o željezo; zujanje pare; škripa čekrka; zveckanje dizalice; sve je to ona osjećala, i svu moć toga. Opet je zrak odisao jednim početkom, također je to bio početak i za nju, u životu: ne prosto torbarenje tim prokletim margarinom —.već nešto više od toga, životno snažni, intenzivni trenutak. Na ugki Hligh Streeta i jedne uske ulice, koja je vodila prema brodogradilištu, dođe do svoga prvoga cilja —■ jedna pekara, s malim od muha zaprljanim izlogom, kroz koji su se vidjeli redovi hljebova i dva okrugla stakla za kolače. Jedno steklo bijaše prazno; na drugome su bili masni kolači; rijetki cvijet na okresanom drvetu; preko prozora je stajao natpis: »Dani. Harbottle and Nephew«. To ime i taj trenutak ne će ona nikada zaboraviti. Ime Harbottle stajalo je iznad svih imena i steklo je za nju više nego! značenje, kad opazi kroz plavo zeleno staklo nekog čovjeka naslonjenoga iza tezge. Stajao je zamišljeno na jednoj nozi, dok je čizmom druge 194 grebao brašnjavi list na nozi. Njegove gole ruke, ulijepljene isuviše tijestom, uprle su se u tezgu, te se on tako u pregači povio unazad i ispružio tanki vrat. Bio je gotovo kao roda zamišljen. Bijaše li to nećak ili lično Dan? Nije bilo važno. Ona opazi u njemu neposrednu žrtvu i odlučno stupi u radnju. »Dobro jutro, gospodine Harbottle«, reče. »Dolazim od Lenn'oxa.« Nastup joj je bio čvrst, pravilan, nepopustljiv. »Imate li danas za mene kakvu narudžbu?« pitaše drskim čelom. Sjenko skromnoga Andrewsa! Gdje, oh, gdje je ostao tvoj; savjet, da treba uletjeti u radnju i započeti tvrdokorno razgovor o vremenu? »Narudžbu?« ponovi on. Bio je zatvoren u svojoj podzemnoj pekari jutros od četiri sata, i sada je drijemao u radnji, dok je njegova kćerka gore doručkovala, buljio je u nju zaprepašten, kao da nije mogao vjerovati svojim ušima i očima. Ona otvori svoj notes. »Odsada ću ja dolaziti k vama«, objasni glumeći samopouzdanje. »Preuzela sam mjesto svoga muža, znate.« On je još uvijek buljio u nju. Onda se napokon preko-njegovih brašnjavih crta raširi svjetlost shvaćanja.

»Razumijem! Razumijem!« izjavi. »Onaj mladić! Dakle1 tako je to, i vi ste sada na njegovu mjestu. Dobro^ dobrot Čudni dani, u kojima živimo, da moram gledati ženu, kako-dolazi u moju radnju i traži narudžbe!« Ona uzme olovku, i pogleda ga. »Ja već nešto trebam, pazite«, reče on oprezno; »ne poznajem nikakve predrasude. Mogao bih nešto trebati od Len-noxa.« Njezina olovka brzo zadršće po papiru. »No, no-, možete mi poslati bure s običnim.« Ona to hitro zabilježi — znala je od Andrewsa, što je bilo njegovo »obično«; zavlada tišina. »Nešto margarina?« predloiži ona. »Mogli biste ga poslati u četrnaest sa tri.« To bijaše majstorski potez, kako je poslije mislila, pokazivaše svoje duboko poznavanje tajni poslovanja. 13* 195»Dobro, kad već o tome govorimo«, odgovori on polako, »pošaljite mi pola bureta toga i tako.« Prsti su joj lako drhtali, kad je sračunala konačan iznos. Istom kada je bila gotova, smješkala se i veselo mu zahvaljivala. On je ukočeno, gotovo glupo, gledao za njom, dok je izlazila kroz vrata. »No!« mišljaše. »Da li je itko tako što doživio?« Napolju zastade. Da, ona je tu narudžbu tražila i dobila ju je. Usprkos vanjskom miru, srce joj je uzbuđeno kucalo. Bio je to početak — i uspjeh! Znala je, da je to mogla raditi. Trijumf nad tim malim, neznatnim pekarom isprni joj život potresnim uzbuđenjem. Osjećala se podignutom, ali se umiri. Idući dalje k slijedećem poslu, silila se da bude mirna. Neumorno napravi svog krug kroz grad. No nije uvijek odmah našla sklono uho, kdje bi u praznoj radnji bilo pristupačno njenom pitanju. Morala je čekati; stajati na nogama, dok je pekar — nekada nestrpljivo, nekako radoznalo iskrsavao dz podzemlja. U većim je radnjama morala stupiti nasuprot mladim neodgojenim damama. Njena propitkivanja nisu uvijek bila uspješna. Doživjela je i odbijanja; ali je početak bio povoljan — gotovo u dobrom znaku. Znala je pobuditi povjerenje, gdje je to bilo potrebno, i polako je nagomilala listu narudžbi. U određenom smislu bilo je to neizbježno; ona nije bila glupa, a Lennox je bio dobra firma, firma od imena. Stvar se sama od sebe prodavala, kako se to Frank jednom izrazio. Poslije posljednjega razgovora stupi na svjetlost i iz pojasa od laka izvadi sat. »Bože«, mišljaše, »tri sata!« Tako je snažno bila zadubljena u posao, da je zaboravila jesti kao manje važno. Ali je sada, uzbuđena svojom pobjedom, osjećala glad, gotovo lakomost. Pogleda unaokolo, primijeti

jednu gostionicu preko puta ulaza u brodogradilište i uđe u nju. Bijaše to skroman lokal, u ovo doba prazan; ali se po mokrim kolutima i mrvicama na stolovima moglo zaključiti, da je prije kratkog vremena bio posjećen; sjedne, naruči sendvič sa šunkom i čašu mlijeka. Kako je to prijalo! Olakšana, ispije posljednji ostatak mlijeka s uživanjem. U tišinu prostorije prodre nagla tutnjava onih udaraca čekića — rat — a tat — tat i cing — cing — cing u taktu, neizmjerno umnožena. Nekoliko je muha drijemalo na sivom stropu; bile su zamrzle, nesmetane galamosm. Ni Lucy nije nitko smetao. Ona se isnašla, tu je sjedila gotovo s uživanjem, kao da je to bio uzbudljiv simbol njezina novoga života. Kasnije se, kada je išla po Saddleriggsu i živo se penjala stubama do poslovnice, njeno raspoloženje promijenilo — postalo je mirno', gotovo hladno. Svi zašutješe, kad je gotovo teatralnom točnošću ušla. Nije govorila — ne, nju su jutros ponizili. Šutke, a ispunjena ocjenom svoje vlastite vrijednosti, tražila je ispriku. »No«, reče Lennox, gledajući je neobičnim pogledom »kako je išlo?« Pruži mu šutke svoju knjigu, i on je isto tako šutke uzme. Bio je to dramatičan trenutak, a Andrews i Frame bijahu zanesena publika, kad je Lennox brzo preletio narudžbe. Napokon spusti knjigu. »Nije loše«, mrmljao je, a glas mu postade drugačiji. Trljao je ruke, bradom ciljao prema nijoj, lukavim osmijehom pokaza žućkaste zube. »Za početak nije loše.« Za početak, ne tako! Znala je, da je još i kako uspjela,, i znala je, da je i on to znao. On opet uze knjigu u ruke. »Je li prva kvaliteta, koja se traži u radnjama?« upita. »Prva je, mjera po osamnaest šilinga«, odgovori ona, savršenim stručnim izrazom. On se opet nasmiješi, dozvolivši joj tako uže približenje njegovu autoritetu. Naravno, on je to uvijek znao! Vrlo vješta ženica: njegovo poznavanje ljudi bilo je uvijek izvrsno. Naravno! Naravno! »Da. Vi ste dobro radili«, mrmljao je, onda ee okrene i, tiho zviždučući, ode u unutarnju prostoriju. Ona pogleda druge, Dougal joj se s izrazitom gestom pozivanja smiješio. »Ovdje ćete ispisati svoje fakture«, objasni joj, pokazujući na svoj stol. On je definitivno primi kao člana tvrtke. 1'97 mmmmmm^^^mamJBV

- Kući je 'došla poslije šest sati. Promatrala je svoja vlastita vrata s izrazom nesvijesnog ponosa na svoje djelo. Bila je, u pravom smislu, duboko olakšana svojim uspjehom, jer je najednom uvidjela ograničenost njoj pristupačnoga polja, u iznenadnom se strahu upita, što bi radila, da nije bila tako sretna, da nije našla to tako dobro mjesto. Dok je ulazila, primijeti pismo, koje je ležalo na podu predsoblja i čekalo na nju. Od Petra, tako je mislila nagonski, i na njenim usnama nagonski izbi osmijeh kad se sagnula da digne pismo. Bijaše od Petra, ali ne pismo. Bila je to jednostavna dopisnica zgužvana, zgnječena, s magarećim ušina na uglovima, svi znaci pokazivahu, da je brzo pisana i potajno predana pošti — dopisnica, koja je, nevjerojatnom kratkoćom pisala: »Odvedi me odmah odavde«. Bez potpisa, bez natpisa, jednostavno jedna mrlja, koja je mogla biti suza, i te četiri grozne riječi: »Odvedi me odmah odavde!« Ukočeno, ponovila ih je glasno. Stajala je ukočena, skamenjena; onda ode u dnevnu sobu, gdje se skljoka u stolicu. Što to znači? Tuce različitih objašnjenja prolazilo joj je kroz glavu. Nejasnom zabrinutošću vidje svoga sina u nekom strašnom i očajnom položaju. Da li je bio samo nesretan u svojoj novoj okolini, ili s njim postupaju loše, surovo? Da li ga tuku? Zaista, ta zgužvana karta, koju je držala mlitavom rukom, bila je granata, koja je neočekivanom i razornom snagom pala na nju. A ipak — ona umirlijiva dobrota u poštovanju dostojnom glasu brata Williama; one tamne saučesne oči brata Aloy-siusa; skromno poštovanje spram onog zelenog i zlatnog prospekta — kada je razborito razmislila, nije mogla sumnjati u te časne dokaze. Usprkos svemu, provela je noć u tuzi, mučena upravo zato, što nije znala opiravdanoist svojih bojazni. Bila je ogorčena zbog neočekivanog, iznenadnog razvoja događaja, koji je nastupio baš u času, kad je s trijumfom vjerovala, da je sredila budućnost, uključujući i plaćanje školarine za prvi kvartal; ali je to bila stvar, koja je zahtijevala njenu budnost. Instinkt joj zapravo naredi, da se slijedećeg dana požuri 198 u Laughtown; ipak nije htjela sama sebi dopustiti, da to učini. Nemogućnost, da svoj posao napusti u sadanjem razvoju, i očigledna slabost, koju bi takav korak pokazivao —• bijahu razlozi, koji su je kolebali; i nije joj bilo lako da odugovlači. Ipak, poslije noći prekidanog i nemirnog sna, diže se i napiše kratko pisino svome sinu, u kome mu javi, da će ga posjetili u subotu uveče, jer je to bio njen poluslobodni dan. Cijelog se tjedna borila protiv svog neugodnog osjećaja; međutim onoj tvrdokornoj sklonosti, da izbjegne da ga vidi, suprotstavila je svoju odluku;

ali se u subotu žurila, čim je mogla napustiti poslovnicu, na centralni kolodvor i ušla u vlak za Laughtown u jedan i petnaest. Kakvo je to bilo putovanje — išta dosadna zemlja i još dosadniji grad! Činilo joj se vrhuncem ludorije tamo putovati. Osim toga, morali šu se uzeti u obzir i troškovi, iako ih je smanjila, jer se odrekla kola, bijaše to prilična ivota mjerena njenom sedmičnom zaradom. Bilo joj je jasno, da će u tom pogledu u budućnosti morati biti opreznija. A ■ što će joj tamo reći? Što će joj brait William reći, kad se u kratkom vremenu od jedne sedmice opet pojavi, tražeći da opet vidi svoga sina. Ali nije srela brata Williama, koji je, možda, time postigao vrhunac svoje mudrosti. Iako ju je uveo isti podvorniik u istu prostoriju, brat se William nije pojavio, niti su joj ponuđeni oni gostoljubivi darovi vina i kolača. Umjesto toga, poslije nekoliko trenutaka, dođe Petar s licem tako blijedim i tužnim kao boležljivi mjesec; čim ju je ugledao, brižnu u suze. Bijahu to gorke suze, prekidane stalnim opetovanim cvilenjem, kojim ju je preklinjao, da ga izvede iz škole. Pogleda ga jasnim očima, čudeći se, da ne podliježe njegovoj boli. »Što se dogodilo?« pitala je brzo. »Čeznem za kućom, čeznem za kućom«, ponavljaše on opet i opet ponovno. To je zapravo, čini se, bio uzrok njegovu stanju, jer je već drugi dan poslije njezina odlaska njegovo sigurno i veselo raspoloženje bilo slomljeno i on je sve više i više bio utučen, opustošen, jer ga je ostavila. Od toga je vremena uporno plakao. 199Pritiskom njene ruke bio je prinuđen, da je pogleda. »Da li s tobom pristojno postupaju?« upita ga oštro. »Da. O, da«, jecao je. »Orni sa mnom postupaju jako dobro. Ljubazni su, veoma ljubazni. Brat me Alovsius poljubi svako veče. O, da, sasvim dobro, sasvim dobro.« On opet poče ono gotovo histerično ponavljanje riječi. U njoj je tutnjala jaka borba. Jasno je vidjela nevažnost njegova uzbuđenja, ništavni razlog, zbog koga je na tako-smiješan način došla ovamo. To je bilo previše: stvarno bijaše previše od njega. Ipak je bila duboko dirnuta njegovom, zavisnošću od nje., Najednom je strastveno zaželjela da uzmogne odbaciti, strogost, koju je glumila, da na svome licu osjeti povjerljivu toplinu njegova lica, punog suza, da na svoje grudi privije to tijelo, koje se treslo od jecanja; ali to nije htjela učiniti-Mjesto toga prisili se i ustane. »Hajde«, reče ljubazno, pružajući ruku u rukavici.

Odmah je prihvati, iako se branio od najednom nastale-iluzije, da će ona smjesta otputovati, a koja se brzo razbila,, kad ona prijateljski dodade: »Idemo se malo prošetati.« Poslušno ju je pratio kroz hodnik, u kojem, iako je iz: raznih razreda dopiralo mrmljanje glasova, nikoga nije prela. Htjede pitati, da li se dozvoljava dječaku da s njom ide, ali budući da nije bilo nikoga, sama otvori vežu; izađoše i pođoše stazom prilično brzim korakom. Neosjetno, u brzim pokretima udova, popusti njegova tuga. Htjela je njegovoj boli dati vremena, da se istroši i kad su prešli put, koji je vodio oko grada, kradomice ga pogleda.: Da, prestao je plakati. »Veliki dječak kao ti!«, reče konačno, gledajući ravna ispred sebe. »Ti si me iznenadio!« Namjerno se vrati na tu. temu. »Bio sam sam, majko«, objasni on. »Počeo sam plakati,, i nisam znao zašto, i nisam više mogao prestati. Onda su mi dječaci rekli, da čeznem za kućom. Ti ćeš me odvesti, sigurno,, zar ne?« Očevidno nije vidio za nju ni najmanju teškoću, da ga odvede i sebi natovari na vrat tu nepriliku, od koje se oslobodila tek prije kratkoga vremena. 200

»Sviđaju li ti se ostali dječaci?« zapita zatim. »Da — oni su vrlo dragi« reče on. »Jedan od njih ima napadaje. On padne i pjeni se. Onda, Španjolci imaju čudan miris, i neki nose žute cipele sa šiljastim vrhovima. Igraju nogomet.« »Igraš li i ti?« »Ja sam se špekulao. Nisam htio, ali me zvao brat John Jacob.« »Brat John Jacob!« uzviknu ona; Joeov prijatelj — i u mozgu joj iskrenu fraza: »Braća se stalno bave dječacima i dobrovoljno učestvuju u njihovim sportskim i drugim igrama.« Čak su i pokušali da ga tom djetinjom igrom odvrate od njegove tuge. Ona ga oštro pogleda. »Ali ostali dječaci?« istraja ona. »Zar još nisi našao ni jednog zgodnog prijatelja?« »Da.« Reče on u tmurnom razmišljanju. »Tu je jedan veliki mladić, zove se Ramford. On je zgodan. On zna oponašati. On sve zna. On hoće, da postanem njegov ljubimac.« »Njegov ljubimac?« zapita ona. »Što. to značli?«

»Ništa, zapravo«, objasni on. »Naprosto se kaže, da si nečiji ljubimac, i to je sve. Veliki mladići imaju svoje ljubimce. Takav je običaj. Ljubimac svome velikom mladiiću daje pri čaju nešto od svoga kolača.« »Zna li brat Wdlliam za to?« »Naravno — on zna za sve.« Ona ga šutke pogleda. »I zamisli jo!š«, uvjeravaše on dalje; »moramo ići u crkvu svakoga jutra. Zar to nije preglupo? A zadatak, koji smo dobili! Tu stvarno moraš učiti.« Njezino se čelo postepeno izravna. Unekoliko je razabrala, kako je to za njega morala biti nova situacija. »Lijepo!« reče ona, duboko dišući. »O tome ćemo se sasvim lijepo i iskreno razgovarati«. »Upravo tako, majko«, doda on tužno; »onda me moraš povesti.« Ona odlučno pogleda. Željela je da sjedne i o stvari pošteno razgovara. Na lijevoj strani opazi njegovanu ogradu gradskoga groblja, tu bijahu i pristojne klupe, zato skrene s puta i uvede ga kroz željezna vrata s rešetkama. Ironija 201 situacije mije im bila jasna, kada su se, pošto su sjeli pod jednu tisu, koja je zasgenjivala neki veliki spomenik, zapleli u vlastite misli. »Stvar je ovakva, Petre«, poče, »ti znaš —« Ali joj je bilo teško da mu objasni; njen mu je položaj bio suviše nepoznat; a već ju je bio pozdravio kao osloboditelj icu. Kako je mogao znati, da će slijedećeg tjedna nestati simptomi čežnje za domom? Da, bilo je teško, vrlo* teško, da tome osjećajnom i nepovjerljivome biću, koje je bdio njeno, nametne svoju volju. Ali se silila da to učini; prvo- mu je govorila primamljivo, zatim odlučno. Suze su mu opet tekle, a jecanje mu je tako dobro pristajalo na ovome groblju, u ovom sivom zraku. Spomenici su disali sućutnom, melankolijom; tisovina se blago njihala nad njima svojom krunom, u tamnom odobravanju. I samo njeno oko bijaše vlažno, no ipak kroz nju, usprkos toj slabosti, prostruji tih osjećaj nestrpljivosti. Bdio je i suviše smiješno praviti toliko vike; prouzrokovati strahovitu smetnju ni radi čega, iz neznanja njezine bezgranične ljubavi prema njemu — a osim toga izgubio je svoju maramicu. »Ne koristi ništa, dragi«, reče konačno, pružajući mu svoju maramicu. »Ti se u tome moraš snaći«. On je obrisao oči i dugo vremena gledao pred sebe. »Dobro — kad ti kažeš, onda ću morati«. »Tako treba«, reče ona pobjednički. »Ti si hrabar

dječak.« On se još više smiri; izgledalo je, da na nešto misli. »Neki od dječaka imaju pakete s jelom — konzerve i slično«, primijeti on konačno; »a ja nemam ništa«. »Bi li ih ti htio?« upita ona brzo, veselo isikorišćujući promjenu teme. On ovdje spusti donju usnu, ali potvrdno klimnu glavom. »Onda, hajde!« reče ona veselo. »Idemo dolje u dućane.« On se diže i pođe s njom. Opet je izvojevala jednu pobjedu, još kako smišljenu, izborila ju jie, a da ga pri tome nije razmazila! Sišli su u grad, i veselost vlažna od suza prožme ga kad mu je kupila lonac ukiseljenog povrća, bocu umaka od rajčica —■ dječaci su to pri čaju mazali na hljeb, tako joj je protumačio — kutiju račje paštete, kutiju biskvita i funtu kuglica od anisa. Opet je postao zadovoljan. 202 Išli su duž rijeke, držeći Se za ruke, zatim su pili čaj u nekom lokalu, gdje ga je pustila, da se najede kolača do mile volje. Od vremena do vremena zaustavljao se u svojoj proždr-ljivosti i gledao nesigurno u nju. »Ali, Petre!« ubaci ona opominjući. »Pazi!« Kad su se na vratima koledža, u. koji nije opet ušla radi takta, oprostili, čvrsto mu je ponovila tu osobitu opomenu. »Uporno ćeš raditi i uspjet ćeš«, pritisnu ga najzad, »onda ćeš postati znamenit čovjek i neizmjerno bogat!« On potvrdi glavom, ostade stajati na vratima — mala, neopisivo ganutljiva prilika — obavezno joj mašući dok se udaljivala. Prošlo je. Išla je na kolodvor smušena, iznemogla, ali je pobijedila; da, pobijedila je. VI Već je radila tri mjeseca, plod toga rada bio je ugodan osjećaj, da je uhvatila čvrstu podlogu. Naravno, ponekog je tjedna njena provizija bila neznatna, ali je drugih tjedana opet zaradila čak i do tri funte; osim toga, uspijevalo joj je stalnom štednjom i lukavošću, da uštedi mali dio troškova odobrenih od firme. Iako je uvijek uzimala u račun izvjesnu mjeru sreće, ipak je bilo trenutaka, kada ju je vlastiti uspjeh zbunjivao; i Petar je u školi dobro napredovao, ona početna tuga bijaše već davno zaboravljena, njegova redovna tjedna pisma pisana ljubičastom tintom, bijahu primjeri stilskih zadataka i umjetnički sastavli. Bio je napredovao do* sredine svoga razreda — to je ona, zapravo, i očekivala — ali se zapravo govorilo, da će ga uzeti u muzičku školu. Kako se njeno srce veselilo nad tim prostodušnim izvještajima. Tjelesno se osjećala snažnom, prožeta energijom i zdravljem, koje bijaše još pojačano tako čestom promjenom njenih dana. Za razmišljanje imala je

samo malo vremena, ali priznavala je, bol za muževljevom smrću postepeno je popuštala, iako nije mogla da izbjegne povremenim osjećajima tuge, koji se javljahu kao momentana čežnja za njegovom blizinom u samoći kuće. U tragičnom trenutku njegove smrti osjećala je, da joj je život dokončan, uništen gubitkom muža; a sada je upravo počeo poprimati obličje jedne uspomene, idealizi203ranja — mane mu bijahu zaboravljene, prednosti preobra-žene —■ i ona je vidjela njegovu sliku samo još mutno, upravo kroz taj blijesak, koji ga je okruživao. U nepokolebljivoj odluci, odbila je da razmišlja o načinu njegove smrti. Najprije ju je to dovelo do poluludila, to nejasno saznanje, kako je ona strašno djelovala na njegov tragični kraj. Ali nije htjela misliti na to. Ni na Anu. Anu je izbrisala iz svojih misli,' potpuno, neopozivo. Ipak je ponekad sjedeći potpuno mirno, pokušala da zamisli Frankovo povjerljivo lice — zatvarala bi oči i tako nastojala da vidi kao da je on tu pred njom — ali, otkri u tužnome saznanju, to je premašivalo njene snage. Vidjela je njegovo lice, ali ne kao pravo i stvarno lice; bilo je daleko, blještavo, neopipljivo. Samo se jednp pojedinost izdizala živom jasnoćom: njegove ruke, mlitave i voštane, kako smežurane leže u lijesu preko grudi. Često je vidjela te ruke, koje joj gotovo postadoše simbol uspomene na njega. Sve u svemu nije bila nesretna, a njena sigurnost bijaše zapanjujuća. Još više, gospođica je Hooking, na svoj! način postajala sve pažljivija, i često se Lucy penjala k njoj na brežuljak i sjedila uveče, slušala njeno sviranje, svirala je nekada i sama na zvučnom njemačkom klaviru, čiji duboki tonovi toliko nadmašivahu zveckanje njenog vlastitog seoskog instrumenta. Samo je jedna misao trijeznila njeno radosno samopouzdano raspoloženje. Još nije dočekala obećani Joeov posjet, i ta joj je činjenica prouzrokovala neku neodređenu napetost, Račun za pogreb bio je — sasvim naravno, tako je mislila — dostavljen njoj, i glasio je na visoku svotu, od četrdeset funti, uz to dođe i zahtjev cvjećara, taj ne bijaše velik, ali je Joe inzistirao na tome, da ga plati. Od smisla za rad, sasvim nezavisno od čestitosti — ona je uvijek plaćala »u gotovu« —-> ljutili su je svi različiti računi, koji su joj lebdjeli nad glavom. Povrh svega došlo je, s novim kvartalom, koji se približavao divovskim koracima, pitanje Petrove školarine. Naravno da je bilo sve u redu! Iako je našla, da je ostavio dosta vremena, nije joj nedostajalo povjerenja prema Joeu. Kada bi sumnjala u njega, opet bi, sigurno, povjerenje bilo povraćeno jednoga dana njegovom iznenadnom pojavom — pojavom koja bi, možda, bila ništa manje nego bogati i velikodušni dar. 204

Jedne večeri, u tajanstveni sat sumraka, bijahu joj prispjela teretnim kolima tri drvena sanduka, različite veličine. Donosiocu je odmah objasnila, da ona ništa ne zna za to, ali je ovaj pokretom glave naznačio, da to dolazi iz Levenforda; da je te sanduke dovezao po naređenju Joea Moorea — Velikoga Joea iz gostionice Shamrock i nogometnoga društva »Grelu«. No, svakli poznaje Velikoga Joea — on je sam često dovozio s kolodvora robu, kojlu je gospodin Moore naručivao u velikim trgovinama u Glasgowu. Kad je čovjek otišao, zapanjenim je pogledom promatrala grube sanduke, koji su smetali simetričnoim redu njezina predsoblja. Onda uze žaraič, koji se pod njenim žestokim, ali nespretnim udarcima savio, i napokon je uspjela otvoriti sanduke. Slama i papir bijahu rasuti po čistom linoleumu; onda je vidjela sadržaj. U prvome je bila belfast-šunka, velika i smeđa kao sapi konj-a; u drugome tuce tamnih boca s etiketom »Royal Ruby Port Wine«; u trećem do vrha punom bijahu banane — ne samo svežanj, već puno drvo kanarskdh banana, žutih i aromatičnih, nabubrelih od zrelosti. Što, za miloga boga, da počne s tim bananama? Neke su na vrhovima već počele trunuti. Pogled na ovo rijetko jelo i piće umiri njezin zbunjeni pogled i glupavo se borila da uhvati daha; onda joj polako potamni dobra namjera darežljivosti, i zapita se, koja je bila-skrivena svrha toga dara. Na svaki način banane joj bijahu na teret. Smjesta pošalje nekoliko zdravih plodova Petru; alli kako su dani prolazili, ostajahu uzaludni njeni gotovo očajni pokušaji, da pre-(dusretne naglo trulenje. Bijaše to kao luda utrka: što je brže jela, to se voće brže kvarilo; što je više banana jela, to je više izdanaka izbijalo iz srednjega neupotrebljivog drška. Lucijino se štedljivo srce osjećalo povrijeđeno, ali borba bijaše beznadna. Konačno je spopadne vrlo dosadna nelagodnost, a vrhunac je bio dostignut tada, kada je gospođica Hockdng blago ali odlučno odbila treći svežanj neiscrpne zalihe voća. I šunka postade izvor stvarnoga ogorčenja. Počela ju je često jesti: za doručak; nekada uz čaj; ali to stalno ponavljanje jednoga jela ubilo je u njoj lj|ubav, koju je imala prema njemu. Nije je više mogla podnijeti, kao pomorac, koji se 205na bradu punome skorbuta, mora hraniti slanom svinjetU nom. Miris pečene šunke nije više nestajao iz kuće; držao se na zastorima kao porok; progonio ju je; bila je prinuđena da noću ustaje i da radi slanoga ukusa, koji je stalno imala u ustima, pije vodu. Ta je šunka u kredenou njene kuhinje nalikovala gotovo na skelet. Što se ticalo portskoga vina, ostalo je u drugome redu — netaknuto, beskorisno, bojažljivo neugodno!

Priznala je, da joj taj dar nije priredio osobito veselje. Ipak, nije bilo sumnje o velikodušnosti i dobroti Joeovoj. Tako je čekala puna nade, i pri kraju studenoga primi jednu dopisnicu — njegovo neizbježno sredstvo sporazumijevanja — kojom joji javljaše, da će doći, da će slijedećega dana biti kod nje na čaju. Razveseljena, izgradi svoje planove. Imala je predodžbu o tome, kako je realan bio Joeov apetit i kakav bi mogao biti njegov pojam o obroku, koji je nazivao »čaj«. Osim toga, imala je važnih razloga, da uloži sav trud, da mu se svidi. I tako se žurila kući, u veseloj žurbi sredila sve pripreme, raširila svoj najbolje ukočeno uškro-bljeni stolnjak, postavila elegantno i kuhala ukusan obrok od novih i pikantnih jela, koja je sama napravila. Konačno je sve bilo gotovo. Raspirila je vatru u dnevnoj sobi i sjela da čeka. Žar je bio sjajan, bijel i jak, a svijetlo plamena toplo se sjalo na njenom licu. Napolju je bilo tamno, a vjetar se dizao ispod drveća. Najednom u njeno sanjarenje prodre dugo i povjerljivo zvonjenje zvona. Odmah se digne, ode u predsoblje i otvori vrata. »Lijepo! Lijepo!« povika Joe s praga. »Tu smo, u naravnoj veličini!« . Nosio je debelu kožnatu kabanicu; šešir mu bijaše prilično duboko na zatiljku; cijelo njegovo biće pokazivaše bez prestanka dobroćudnu veselost. »Već sam bio u brizi, da li si pravodobno primila moju kartu. Sasvim sam iznenada odlučio da doputujem. Napalo me, znaš!« Strese joj ruku, njeni prsti nestadoše u njegovoj velikoj šaci. Onda, malo s naporom, skide kabanicu; s lupom i praskom objesi šešir o klin; trljaše ruke; potom pristupi otvorenim vratima dnevne sobe. 206 »Uđi, Lucy!« reče, gotovo kao da je on bio domaćin. »Uđi!« Ona ga je slijedila. »Aha!« reče odmah. »Aha, kod tebe u kući lijepo miriše. Tu bi i mrtvacu potekla voda na usta, pogotovu ovako hladne večeri, kao što je danas«. Onda sjede pred kamin i naceri joj se. »Da«, odgovori ona, usne su joj se trzale, »tvoj čaj. Upravo sam kuhala.« »Pa što ne kažeš!« povika, dok mu se oči raširiše i poče ocjenjujući njuškati naduvendh nozdrva. »Sigurno, da sam znao, da me takvo što čeka, odavno bih već došao.« Onda se najednom izravnaše nabori na njegovu licu, koje postade važno i ozbiljno. Zadrma kratko ošišanom glavom, i reče svečano: »Ne, ne, moja draga. Htio sam ti samo ostaviti vremena, da se malo smiriš i prijeđeš

preko svega. Naravno da mii je i samome bilo prilično teško da pregorim gubitak svog milog brata.« Zadrma glavom., trzaše živo nozdrvama, zatim gornjim dijelom šake prijeđe preko vrha nosa. To je bio karakterističan pokret, kojim je često završavao rečenicu, kao da je njime ugasio osjećaj u svome biću i oslobodio se veselja ili žalosti, koju bi na kratko^ vrijeme probudile njegove vlastite riječi. Opet se smiješio. »Ti si se s tim već pomirila, zar ne, Lucy?« »Da, mislim da jesam.« »To je pravo. Ah! Ali ja znam, kako je teško. Zar nisam već bio u toj koži? Zar ne znam, što znači izgubiti svoga druga? Ah! kad mi je Katie otišla, bio sam šav uništen. Aha, mi smo samo ljudi, zar ne? Je li čaj gotov, kako si rekla?« »Da«, odgovori ona, »ostavit ću ti, da biraš. Ne poznajem tvoj ukus sasvim točno, ali imam slaninu s jajima, ili bi ti možda bili miliji pečeni kotleti? — biraj, što ti se sviđa. Sve već stoji spremljeno u štednjaku.« »Slanina s jajima ili kotleti«, ponovi on razmišljajući, dok je izdu'žio debeli vrat i pogladio ga praskavim šuštavim štropotom; onda okrene okruglu glavu prema stolu. »Slanina s jajima i kotleti. To lijepo zvuči, i, Jieka me vrag nosi! to 207 i dobro miriše!« Mljaskao je usnama, da se čulo kao pucke-tanje biča, i polako doda: »Kako bi bilo udrobijeno, kad se već ne možemo sporazumjeti — ti i ja?« »Ali, naravno«, suglasi se ona. I u nastojanju, da ga zadovolji, požuri da mu donese jelo, diveći se njegovu velikodušnom izboru. Donijela je tada odjednom slaninu, kotlete i jaja, koja su još cvrčala na poslužavniku; on je stajao okrenut leđima prema kaminu, zadigao je kaput, grijao je diskretno mjesto. »Hajde za stol!« reče, stavljajiući jelo. »Sjedi, dok je vruće.« »Tako ti svih svetih, Lucy!« odgovori, pristut*ivši odmah stolu. »To rado gledam. Slamana ima sjaj, da bi i pogreb ogladnio, neka me đavo nosi! Naravno da ću sjesti. Pusti me samo da počnem. Izgrepst ću zdjelu.« ' Spusti se na stolicu, uze dosta, pri čemu je zdjelu nagnuo prema svome tanjuru, namaza maslac na prženi kruh i poče jesti. Poslije nekoliko zalogaja micao se nemirno, zasukao rukave, češao se pod pazuhom, a onda pogleda.

»Znaš«, reče, »ja sam ti pravi momak — tako sam prokleto naučen da jedem bez kaputa, jer se drugačije ne osjećam dobro. Da li će što smetati, ako se udobno smjestim, kao kod kuće?« »Ne — oh, ne«, odgovori ona, trudeći se da u svome tonu sakrije sjenku odugovlačenja. »Meni ne soneta.« Ali ju je neobična molba gotovo uplašila. On zahvalno klimnu; diže se; svuče kaput; ponovno sjede u košulji; iznova se nenarušenim apetitom posveti jelima. Lucy ga je šutke gledala s drugoga kraja stola. U njoj je izazvalo fantastični osjećaj to', da u svome domu, poslije tjedana samoće, vidi toga masnog čovjeka, kako jede za njenim stolom; još nikada nije promatrala takvu revnost, takvu predanost, takvo očito veselje nad svakim žalo- ■ gajem! Kada je divovski komad mesa vukao s viljuškom, ili mrlje jajeta olizao s oštrice noža, ili žvafcao naporom svih mišića svoga lica, činio je sve to s tako jasnim uživanjem, da je proces jela 'zaokružio dostojanstveno«! važnošću. Dok je jeo, činilo se, da dobar ukus jela prodire u njegov organizam, svijetli mu s lica u bogatom i sitom sjaju. Pri tome nije mnogo govorio, nego je između zalogaja držao nož i vilicu okomito, na stol, gledao ravno preda se, žvačući cijeli ukus jela. 208 Ipak, konačno, bio je gotov. Pustio je bezbrižno, sa zve-kom, svoj pribor za jelo na tanjur, progutao ostatak četvrte šalice čaja, obrisao debelim komadom mekog kruha zadnje kapi umaka sa zdjele, blago ga gurnuo u usta, oblizao prste, zavalio se unazad, uzdahnuo i jednostavno rekao: »To je najbolja okrepa, što sam je ikada imao, Lucy. Ti bi mogla moju sestru Polly cijelu skuhati. Trebali bismo te prijeko u našoj gostionici.« Njegov siti pogled kupao ju je svjetlošću poziva, ali ona mrmljaše odlučno: »O svemu smo tome već govorili, Joe.« »Sigurno, sigurno. Ti ne ćeš izgubiti samostalnost«, do-dade on ljubazno, dok je noktom palca bockao zube; nato izvuče palac iz usta, pucne glasno jezikom, ustade i ode do naslonjača uz kamin. »Ti o tome možeš još malo promisliti, mislim.« Pokazao je široke nazore svjetskoga čovjeka, koji joj je u tom pogledu i protiv svog uvjerenja ostavio na volju, jer će konačno ipak uvidjeti, da je on bio u pravu. Dok je utonuo u naslonjač, izvadi lulu i dobroćudno promijeni temu: »Da, malo pušenja i čašica dovest će me u pravo raspoloženje.« Ona napravi dugo lice. Usprkos brižnim pripremama ipak je nešto zaboravila. »Mislim, da ni kapi viskija nema u kući«, reče zbunjeno. Onda joj se pogled razbistri. »Ali, gdje mi je glava? Zaboravljam tvoj port.«

Ali je, kada je htjela prići ormaru, on zaustavi pogledom. »Ne«, odbi, »to nije za mene. To je piće za dame.« Pretjerano zatrese glavom. »Jaka stvar je jedino, što odgovara mome želucu.« Onda zašuti; osjetila je po njegovu držanju, da je napravila jedan propust u gostoprimstvu. Onda konačno reče, malo zbunjena: »Imam još malo brendija u kući — jednom sam ga šupila za Franka. Hoćeš li?« »Svakako, hoću«, potvrdi, opisujući lulom poletni luk. Ode do domaće apoteke u svojoj spavaćoj sobi, odmah se irrati s visokom zelenom bocom, na kojoj je bila plava etiketa koja bijaše napola puna alkohola. Kad ju je prihvatio od nje, suosjećajno razvuče gornju usnu. [4 Tri ljubavi 209»Siromašni momak! To je dakle njegov brendii«, reče žalosno. »I tri zvijezde, dovraga! Taj je najbolji.« Ušuti, lupi se po nosu. »Pa, nema smisla, da se pokvari. Frank ga ne će više piti, siromašni momak. Imaš li čašu za vodu? Koliko god hoćeš veliku.« Kada je napravio brendi s vodom, pokaže na stolicu kraj sebe i progovori iz onog usnog kuta, u kojem nije držao lulu: »No, moja draga, kako živiš?«s »Dobro, na svaki sam način počela«, odgovori ona odmah, sjedajući. »Počela, svakako!« odgovori on, pri čemu ju je podsmješljivo mjerio. »A dokle će trajati taj početak?« »Dokle ja hoću, nadam se.« On se poče grohotom smijati, lupajući se po nozi. »Ti ćeš biti moja smrt, Lucv. Ideja, da tako malo stvorenje kao ti, radi takav posao! To je, da se i kokoši smiju.« Nije znala, kako bi primila tu dobroćudnu porugu, da bi skrila gnjev, koji se morao pokazati na njezinu licu; osjećala je to, nagnula se nad košaru za ručni rad i uzela sivd šal, koji je plela za Petra. Dok je vukla vunu između glatkih prstiju i počela polako plesti, reče: »Tebi se to čini smiješno.« »A! Treba sebi izbiti iz glave taj posao« odvrati on oprezno. »Zar ne možeš brigu o sebi prepustiti Velikome Joeu?« Dok je govorio, izađoše joj pred oči neplaćeni računi, koji su ležali u skrivenoj pregradi njezina pisaćeg stola, i čeznutljivo je željela, da njegova rasipnička uvjeravanja o darežljivosti poprime opipljivi oblik. »Petar izvrsno napreduje«, usudi se, dajući razgovoru značajan preokret. »Dobro!« reče on. »Dobro za mladoga momka.« Bila je uvjerena, da će on bez sumnje preuzeti na sebe obavezu, ali on, pošto je natočio drugu čašu brendija, uperi ukočeni pogled na njeno vuneno klupko, polako primijeti, bez ikakve veze: »Hoćeš li i meni jednom isplesti jedan par?« Njegova joj je neozbiljnost mrsila račune, ali se prisili da se nasmiješi preko blještavih igala.

»Naravno. Isplest ću ti pola tuceta pari.« »Zbilja? To je sjajno.« Bio je razveseljen. 210 »Nisam veliki prijatelj pješačenja, bože sačuvaj, i ne po-derem ih hodanjem, ali mi znoj nogu izjede čitave rupe.« Ona pocrveni zbog njegova ružna i prostog tona; njegov način — toliko suprotan suzdržljivosti — prouzrokovao je u njoj neobičan osjećaj prisiljavanja. Ipak je pokušala, da njegovu nezgrapnost opravda njegovim iskrenim poštenjem. »To pleteni šal za Petra«, reče. Ali se brendi ugodno probijao kroz njegov organizam; njezinim riječima nije poklonio pažnju. »Ja sam čovjek, koji je nešto postigao, znaš, Lucy«, reče s masnim smijehom. »Jednostavan sam čovjek, ali sam se za sebe doibro pobrinuo. Ne, ne ću poreći, da sam zaradio novaca, i da sam stekao mjesto. Kada idem ulicom, svaki kaže »evo ide Veliki Joe Moore«. Veliki Joe, dođavola!, tako me nazivaju!« Isprsi se, trbušinu pusti da pljusne između bedara; bio je gotov s brendijem. »Ne misliš li, da je soba pretopla?« reče ona zbunjena, odmičući svoju stolicu od vatre. »Ali ja ti ipak kažem, da sam osamljen čovjek«, nastavi on; »da, osamljen, sasvim osamljen čovjek, i ne stidim se reći, da je to teško za ovako velikog klipana kao što sam ja.« Gornja mu se usna isceri u grimasu samosažaljenja.. Drmao je okruglom glavom Jia debelu vratu, nemirno je — u nagonu da se izrazi — kopkao teškim čizmama preko ograde kamina. »Naravno, ti si krasna ženica, Lucy«, nastavi, dok je prikriveno buljio u nju. »Moj je siromašni brat imao oči u glavi, kada te je pronašao. Htio1 sam da i jai budem tako sretan kao Frank, ali se moja Katie, pokoj joj vječni, pretvorila u vreću kostiju, prije no što je prešla Gospodu. No, Franka više nema, nema ni moje Katie, ai mi smo tu. Ti i ja, nas oboje.« Ona mu dobaci napeti pogled. Vidje ga, kako u košulji sjedi ovdje u naslonjaču njezina muža, kako sjedi kraj nje tako prisno, te najednom u njoj izaziva neobičnu smušenost, koja je bila kao neki užas koji ju je glodao duž leđa i u korijenu kose. Njegova prisutnost izazivala je u njoj neobičnu: potištenost i doticala ju je kao mokar prst, koji joj ide koso preko čela. Pod njegovim pogledom ispusti dvije očice; ne14* 2.1 Lspretno je pipkala unaokolo, da ih opet uhvati. Shvati, da je dovedena u smiješam položaj s čovjekom, koji joj je po udaji brat. Mora da je

primijetio njenu zbunjenost, jer nastavi grubom samodopadljivošću, dok mu se gornja usna lagano razvukla u osmijeh. »Nisam školovan čovjek, znam to. Ja sam jednostavni Joe Moore, gostioničar. Možda imam nespretan jezik u glavi, ali u meni nema laži, i ja te iskreno volim, Lucy; tako mi bog pomogao. Već kad sam te prvi put vidio, osjetio sam slabost prema tebi, a i sada držim oko na tebi.« »No«, poče ona žurno, »ja sam ti sigurno zahvalna.« »Ah! Za to ima vremena poslije«, reče on široko. Zar sada ne osjećaš potrebu, da imaš muškarca u kući? Mogao sam ti češće dolaziti u posjetu.« Još nije shvatila, kamo cilja ta primjedba; osjeti snažnu nelagodnost pod njegovim namigivanjem, ali je pravo značenje toga bilo tako nevjerojatno, da bi ga mogla odmah shvatiti. Sačuva svoju šutnju, što je on, prema svom raspoloženju, povoljno tumačio. Iako je imao namjeru da bude oprezan, sada je bio sit,i napit, lebdio je u tupoj požudi. Znao je, koliko je zavisila od njega; pogled na njezin pristali stas, tako neposredno blizu njega i toplo osvijetljen vatrom iz kamina i njegovim očima, koje se s nje ne skidahu, gonio ga je naprijed. Ona je brže disala; grudi joj se dizahu i spuštahu blagom upornošću. Usta mu bijahu potpuno suha, kad se nagnuo naprijed i stavio1 joj ruku na koljeno. »Mi smo samo ljudi, zar ne, Lucy?« reče stisnuto. »Ti i ja, mi oboje, mogli bismo biti dobri jedno- prema drugom.« Pokret njegove ruke ispuni je, više nego njegove riječi, trenutnim užasom. Koža joj! se skupi; osjeti slično skupljanje u grlu. Pletivo pade na pod. »Što to znači?« povika. Podupre ruku prema njegovoj, ali je dotle on zgrabi u zglavku. Ona se trže, usne su joj bile blijede isto kao i lice. Disala je, kao da će se ugušiti. »Zašto bježiš?« mamio ju je on, ustavši teturajući. »Dosta!« izbaci ona divlje. Oči su mu buljile u nju ispod čupavih obrva, kao oči tople, žive životinje. Bila je, kad joj je prišao, nejasno svi-jesna, da su sami u kući, i, kao u strašnom snu, shvati što on traži od nje. 212 »Nu uzrujavaj se«, procijedi, pokušavajući da crtama lica dade umiljati osmijeh; ali taj je osmijeh ostao^ ukočen — kao grimasa — dok joj je prilazio. »Brinut ću se za tebe, moja draga.« Ona odskoči unazad, gurnuvši pritom stol, ruka joj, opru-žena u spašavanju, oibori njegovu praznu čašu. U hladnom je bijesu uze, gledajući ga šutke. »Što ti nije pravo?« zapita on opet.

Sada je bio blizu nje. Primijetila je trzanje na njegovu obrazu, vidjela kapljice znoja na čelu. Nage joj postadoše slabe, soba joj se poče okretati u krugu. Nije se bojala ali joj je bilo mučno od bijesa i zabrinutosti. »Što to znalci?« poviče ponovnoi, kroz stisnute zube. On stade. »Ah! Primi to mirno«, mrmljaše. »Ja sam te uvijek rado gledao. Nas bismo se dvoje mogli sjajno slagati i nitko živ ne bi to znao1 —« i oklijevaše. Ona ga ledeno pogleda; onda je najednom proze nadeo-vječanski bijes. Nije joj bilo dovoljno, što je oklijevao. Svom snagom razbi čašu O' njegova iscerena usta. Divlja i vesela groza uzbuđenja od ovoga udarca izvedenog njezinom rukom visoko se diže. Omamljen i otrijeznivši se on nespretno diže ruku k rasječenim ustima. Zveketavi odzvuk razbijenoga stakla ispuni prostorijiu. I njena ruka počne krvariti; nije osjećala bol. Onda opet njeno tijelo oživi, strese se, okrene se brzo, odlučno izađe iz sobe i u slijedećem trenutku otvori ulazna vrata. Stajala je na pragu osvijetljenoga predsoblja, drhteći na hladnom zraku, oči su joj sijevale, ispunjene gorkim žarom bijesa. Čekala je izvjesno vrijeme, koje joj se činilo beskonačno dugo, dok je plinski plamen tinjao iznad njene nepokrivene glave; onda je čula njegov spori korak u predsoblju, čula je, kako je uzeo kaput i šešir; i kako je, još uvijek sporim pokretima, izašao. Pogledao ju je. Maramica je, koju je držao pred ustima, gotovo potpuno sakrila njegove crte, ali mu je iz malih očiju izvirala neskladna skrušenost. »Zar si to morala učimiti?« mrmljao je prigušeno, kroz nabore maramice. »Mogla si reći, što je trebalo reći, da to ne uradiš.« Ona sada Više nije osjećala nemir, nego najednom osjeti mržnju prema njegovu tupu glupom licu. »Jesi li gotov?« upita ga gorkom hladnoćom. 213»Nisam htio ništa loše učiniti«, mrmljao je. Gotovo je plakao. Ostala je nijema, gledala ga je. Onda reče s ledenom jasnoćom: »Š tobom sam završila.« Za trenutak je pogleda; onda mu se oči napuniše suzama; bez riječi se okrene i otikorača tromo niz vrtnu stazu. Kad je otišao, ona uđe u predsoblje, zalupi vratima, za-kračuna ih, i nasloni se u trenutnoj slabosti na njih. Osjećala se neizmjerno umorna. Nije je ispunjavalo olakšanje, nego više strahovito gađenje; osjećala se tjelesno bolesnom. Iznenađenje, strah, uvreda, koja je ležala u svemu tome, ispuniše je mučnim, uzbudljivim bijesom. Nije bila sposobna ni za suze. U sobi ispunjenoj dimom tupo gurnu prozore i pusti ■ da se noćni zrak obavi je oko njene nepomične osobe. Velike su joj tamne oči) gledale u mrak noći; onda se okrene, i te oči — još tmurnije i tamnije, jer su usisale

vanjski mrak — pogledaše na stol, na kome su još uvijek stajali žalosni ostaci svega onoga, što je bila pripremila za njega. Sam pogled ju je zastidiio. Kako se revno trudila, da mu ugodu Usne joj se trzahu, kad se sjeti, kako je postupio prema njoj. Franko v brat! Frank je imao potpuno pravo! Izgledalo joj je, kao da je odjednom iz života nestalo sve plemenito. Užasnu se; dugo je vremena ukočeno gledala u vatru, koja se u kaminu gasila, onda se strese, zatvori prozor i ode u krevet. Ali nije mogla zaspati. Kad je napokon zaspala, iznenada se naglo probudi, uplaši se. Najednom joj postane jasno, kakve će sve odlučne posljedice po njen život imati ovaj nepopravljivi prekid s Joeom. VII Slijedećega je dana platila sve mjesečne račune — one račune, koje je Joe uzeo na sebe kao svoju obavezu; zapravo, koje je stvarno on napravio tako visokima. Zbog toga se za te račune nije osjećala odgovornom, jer bi ih inače već davno "bila uredila, ali je sada prezirala svoj prvobitni pristanak, te primi te obaveze ponovo na sebe i riješi ih s potpuno gorkom brižljivošću. Posljedica toga bila je ta, da je sada imala gotovine manje od četrdeset funti* ali nije bila raspo214 ložena da pravi pitanje od toga, je li ta svota bila mala ili velika. Razmatranja o prljavom novcu nisu bila ništa u usporedbi s njezinim povrijeđenim ponosom. U izvjesnom smislu, bijaše upravo ta isplata računa ono, što je njezinu uvrijeđenom osjećanju donijelo olakšanje; osjećala se osvećena; ali, ipak, ostala je još strašna ogorčenost. Ponekad je stala usred posla, pogođena sjećanjem ria onu scenu. Često se noću u krevetu prevrtala, tresla se od grozničave uspomene. Poslije jedne takve noći odluči da obavijesti Edwarda o Joeovu držanju. Stisnutih usana i u burnom negodovanju, sjede i brzo napiše pismo s najgorčom optužbom. Ali ga ipak podere — polako — i komadiće baci u vatru. Ne tako se duboko ne će poniziti. Šutnju je smatrala najoštrijim oružjem! Ali, usprkos svojoj vanjskoj hrabrosti, doživi i trenutke, kad je osjećala duboku bol srca. Život je tekao dalje tokom slijedećeg tjedna, i kad je u subotu putovala kući vlakom u dvanaest i trideset, osjećala se umornom i utučenom. Kada je u Ardfillanu stupila na peron, ugleda gospođicu Hocking, koja je tu stajala kao kip u svome kostimu izrađenom od krojača, nimalo neuznemirenu kolodvorskom vrevom. Iznenadni, neočekivani pogled na nekoga, tko nju čeka, oživi Lu-cijino lice i; naglo ga razvedri, i ona upita s očitim veseljem: »Vi valjda niste došli po mene?«

Gospođica Hocking ozbiljno potvrdi glavom, i odgovori isto tako impresivnim tonom: »Dođite!«; onda dodade još ta-janstvenijim izrazom: »Sa mnom.« Lucy se nasmije •—■ to je bilo prvi put, što se nasmijala nakon dugo vremena. »Hoćete li me zavesti?« pitala je, dajući time do znanja, da zna, da je namjera gospođice Hocking da je silom odvede. »Možda!« odgovori druga ozbiljno. Ova je očigledno mogla i od veselja biti ozbiljna; kod nje je smijeh dolazio neočekivano1 i često onda, kad su okolnosti zahtijevale krajnju ozbiljnost. »Sto se dogodilo?« ljubazno istraja Lucy. Kako je ugodno, razmišljaše, biti tako dočekan od te dobro obučene i ljubazne žene! »Allen's!« odgovori druga lakonskom ravnodušnošću. 215Išle su — gospođica je Hocking svijesnim dostojanstvom bila vodič — Allen's, to je bio restoran; ali ne običan restoran. AUen's je bio otmjen, čak znamenit. Taj se lokal veoma razlikovao od skromne čajane, u kojoj je Lucy često ručala u Ardfillanu, Allen's je predstavljao vrhunac ondašnje elegancije i kuharske vještine. Allen's je imao' palme, zavodljive sagove, konobarice s kapicama, otmjenu publiku i cijene, koje ni u kojem slučaju ne bijahu niske. Vrijeme orkestara još nije došlo, inače bi Allen's bez sumnje stavio u svoju službu i Mendelssohna! Gospođica Hocking poznavala je takve lokale, a Lucy je bila, gotovo sama od sebe od veličanstvene mase koja je tamo jedrila, povučena do jednog dražesnog stola zu dvoje, kraj prozora i pod lišćem u obliku zvijezde jedne čudesne palme. Sjedoše; gospođica Hocking skide rukavice i gledaše naokolo kao kraljica. Odmah se pojavi jedna konobarica — kako je Lucijino- pažljivo oko bilo ugodno dirnuta lepršanjem tih vrpci — i, kao da je uopće nije ni primijetila, Pinkie objasni, da im se može donijeti to i ono. Njen je mali prst, elegantno savijen, kormilario dražesnim smjerom kroz tajanstvene latitude francuskoga jelovnika. Da, bilo je lijepo, tako je mislila Lucy, biti ovako poslužen, nadasve lijepo za nejaku ženu, s kojom se u posljednje vrijeme sudbina tako jezovito igrala. Zapravo osjeti, sasvim nenadano, najdublje sažaljenje nad samom sobom. Zadnje vrijeme nije se tome tako često podavala; ali, mogla je još popustiti. Pri ispravnom postupku bila je meka, dražesna; pri neispravnom tvrda i nepopustljiva kao zatvorena ostriga. Sada je, poslije nekoliko žlica neke krem-juhe, koja je podsjećala na piliće ali je sasvim sigurno bila više ambro-zijska, podigla oči i promumljala:

»Ovo je veoma ugodno.« Osmjehivala se pohvalno — jutros je doručkovala u velikoj žurbi. »Ali ne razumijem, zašto.« »Mala svečanost za nas obadvije«, odgovori druga tako brzo, da se jasno vidjelo njezino zadovoljstvo. »Ja tako često izlazim. Dick čuva Fairvja, a ja idem.« Lucy razmrvi svoj komadić kruha. Dick — čudnovata kratica — bijaše gospođa Dickens, kućna pomoćnica gospođice Hocking; Fairy, naravno, debeli foxterrier! 216 »No na svaki je način vrlo ljubazno od vas, što ste me pozvali«, reče polako. »Glupost! Krasna glupost moja draga!« Poslije juhe donesoše šparge. Meki zeleni izdanci miješali su svoj miris s mirisom isprženog maslaca, rastopiše se na jeziku, izazivajući u sjećanju sočnost proljeća. »Dvopek nije dosta prepečen, konobarice!« reče gospođica Hocking naduveno. »Savija se.« Lucy se uzruja. Sićušni komad maslaca kotrljao joj se niz bradu. Osjećala se izvrsno; sada se upita, da li će iznenadna svađa pomutiti sklad trenutka. Frank se svojedobno, i u neznatnijim lokalima nego što je ovaj, svađao s konobari-cama. Ali je ova konobarica bila uslužna, do krajnosti uslužna. »Odmah ću donijeti svježega, gospođo«. I u slijedećem je trenutku uz ispričavanje bio' donesen svježi prženi kruh. »Čovjek mora držati ljude za gušu«, reče gospođica Hocking kratkim osmijehom, kad je djevojka otišla. »Oni vole, kad ih psuju. ,Ukroćena goropad!' zar to nije smiješno?« »To se ja ne bih usudila«, mišljaše Lucy, ali odgovori: »Šparga je ukusna«. Jela jiu je vrlo pristojno ■—■ prstima, otmjeno. »Malo je tanka«, odvrati druga, s dobronamjernim pokroviteljstvom. »Kod kuće su bile mnogo deblje. Oh, da, uvjeravam vas! Bundeve su bile ogromne!« To nije bilo hvalisanje — već samo umjesna primjedba. Brzo im promijeniše tanjure i poslužiše ih — posljednja novost — upravo eteričnim kolačima. »Uzmite više«, silila jju je gospođica Hocking sanjarski; »vi volite slatko. Slatko kao med. Ja sam pčela.« Da, Lucy je priznala svoju slabost prema slatkišima, a ovo ovdje ■—■ to je nadišlo sva očekivanja. Bilo je sanjarsko, kao iznenadna promjena raspoloženja gospođice Hocking, i brzo je nestajalo, kao pjena — svježeg hladnog mlijeka, zaslađena finim dahom šumskih jagoda, na nevjerojatan način začarana u čvrsti oblik. Divno! Ili, kako bi Edward rekao:

»Poslastica!« Posljednja žlica izazove tihi uzdah zanosa koji se ne ponavlja. »Veliki bože!« reče gospođica Hocking glumeći iznenađenje, dok je gledala u svoj lijepo ukrašeni sat. »Zakasnit 217ćemo, ako se ne požurimo. »Oh, draga! oh draga!« kaže bijeli zec, »opet kasnim!«1 »Zakasniti!« ponovi Lucy, a oči joj se malo raširiše, dok je ostavljala praznu šalicu od kave; ali njezina prijateljica plati i ostavi, vrlo velikodušno, cijeli šiling napojnice. Na ulici počeše padati fine kapi iz naoblačenog neba. »Kakva šteta!« reče Lucy. »Mogle smo malo prošetati.« Ići kući poslije ovakvog banketa izgledalo joj je nedolično; ali sjena smiješka preleti preko elastičnih crta gospođice Hocking. »Upravo pravi dan za koncert«, objasni s izrazom, kao da je imala utjecaja na vrijeme i svemir, »a danas je klavir-ski solo^koncert u Victoria Hallu. Lehmann!« Posljednja joj je riječ drhtala! Lucy ne reče ništa. Razumjela je sve, ali skoro iscrpila pretjerane riječi zahvale. Znala je za taj koncert, koji je u pravom smislu predstavljao vrhunac sezone koncerta u pretplati u Victoria Hallu — popodnevni Lehmannov koncert. Čitala je plakate, imala je instinktivnu željiu, da ide na taj koncert. Samo je osjećaj njezina položaja i gubitka potisnuo tu želju iz njene svijesti; sada je gospođica Hocking sve uredila, i time, što je vodi, sve jie i sankcionirala! I onda je zaista, zahvaljujući tvrdim žutim ulaznicama u desnoj rukavici gospođice Hocking, došla na najbolje sjedište u dvorani u prvom redu. Oko nje se dizalo prigušeno brujanje razgovora lijepo odgojene i dobro obaviještene publike, šuštanje, koje je ugodno zvučilo u ušima žene, koja je ručala kod Allen'sa i čije su prirodne sklonosti dostojne profinjenoga društva. »Ovo je njegov posljednji nastup, kažu!« objasni gospođica Hocking veoma glasno, radujući se još više. Lehmann je već počeo davati oproštajne koncerte, one, koje je onda senzacionalno nastavio kroz daljih trideset godina. »Zaista«, šaputaše Lucy, veoma impresionirana. Onda se priključi uljudnom pljesku u trenutku kada je pijanist stupio na podij i ukočeno se poklonio preko kratke bijele ruke, koja je držala donju dugmad njegova kneževskoga fraka. Bio je krupan, čvrsto građen čovjek, s ravnim, blijedim licem, citat iz »Alice u Zemlji čudesa«. 218 ■« tWw> ■■'■»- ■

tamno uokvirenim rijetkima kovrčama kose; pokreti mu bijahu sjecka vi, gotovo kao u staccatu. Repove fraka diže jednim pokretom i vojničkom preciznošću sjedne na klavirsku stolicu. Onda polako pogleda unaokolo, uz tiše mumljanje odobravanja, zabaci najednom glavu unazad; nađe nadahnuće pogledom u osvijetljeni luster i poče svirati. Bio je to Chopin, i dok su njegovi snažni prsti s nevjerojatnom nježnošću izvodili polonezu u A^duru, Lucy zadrža dah. Zrak je drhtao u zanosu nevidljivih struna. Sjedila je u zanosu za vrijeme prvog dijela programa. »Tour de force«,1 reče gospođica Hocking mirno, za vrijeme odmora, dok se digla i ogledala; »zaista tour de force«. Lucy uzdahnu, strese se, povrati se u stvarnost; laka je groza prožme; oči su joj: se još žarile. »Bilo je divno«, reče. »Ja to ne razumijem tako kao vi, ali je bilo ■— bilo je čarobno.« »Tehnika — tehnika«, mumljaše druga, gledajući kroz lornjet umjetnika, koji se na podiju klanjao. »Vježba šest sati dnevno. Udarac — udarac!« Lako je lupkala vrhovima prstiju priključujući svoje priznanje priznanju onih slušalaca, koji su, gledajući prema gore u neizmjernost, napeti od usiljlenog držanja strogog razumijevanja umjetnosti, držeći glave kao u bezdan dubokoumnog doživljavanja, aplaudirali energično. »Bravo! Bravissimo!« klicaše nekoliko smjelijih ushićenih. Lehmann je slušaocima pokazao svoje; i sada mu ovi, s osobitim obzirom, vraćahu priznanje, u kome su pokazali ukus, duh, razumijevanje za njegov genij. Ardfillan je bio kulturan grad. Kosmopolitski, gotovo, u svojoj ljubavi za umjetnost. Ali Lucijlini osjećaji bijehu nagonski, nenamješteni, iskreni. Kad je počeo drugi dio programa, zatvori oči, odbaci sve daleko od sebe osim nabujalih valova tonova, koji su je okruživali. Bila je slobodna, osamljena. Bila je u spilji, obloj spilji, koja melodioznom postojanošću pjevaše kao ogromna morska školjka, koja je još uvijek brujala u odzvuku vjetra, koji je tutnjao i gubio se, i žarkih valova. Kroz taj odzvuk zvučao je neki življi ton, pokušavajući da izvana prodre u 1 Tour de force (fr.) izvedba puna snage i vještine. 219 spilju, od vremena do vremena duži, da bi se još glasnije povratio i tjerao* bržom snagom. I onda vidje jasnije; stajala je na hridi pod mutnim svijetlom okružena zelenoprozirnonr vodom. Njena pojava bijaše vječna, bezvremena; u njoj se skupljaše nešto, što je čeznulo da izbije snažno van; približavaše se požaru tonova. Postade glasnija, glasnija, onda napokon

prodre kroz uski prolaz i dođe do nje — kao udar valova. Došla je do nje u tri jasno različita vala. Vidjela je, kako se prvi otkotrljao i isprao hrid vlažnim jezicima; drugi, glasniji, širi, razfoi se u uskipjeloj pjeni preko njenih nogu; treći i posljednji približi se naglo, promaji preko Spilje uz pjenušave udarce mora, i kad se konačno stiša, hrid bješe prazna — bez nje. Zelena bujica posta mirna, pod njenim obalnim sjajem munjevito brzo trzaše šuškanje fosforescent-nih riba. Onda se i to polako ugasi, ugasi u potpunoj tišini. Naglo otvora oči, gotovo uplašeno. Koncert je bio završen. »Čini mi se, da ste spavali«, reče gospođica Hocking s kratkim hihotom. »Mislim, da sam vas čula, kako hrčete.« »Oh, ne!« negodovaše Lucy, vlažna oka. »Bila sam oduševljena, zaista oduševljena. Bilo je kao — ne znam — kao nešto, što sam htjela shvatiti, ali nisam mogla.« »On je toliko lijep i pristao čovjek«, odvrati druga, kada su napustili dvoranu. »Ali ne bih mogla« — opet je hihotala i skupila usne — »ne bih. mogla zamisliti, kako bih ga poljubila.« Išli su šuteći uz ulicu. Bilo je suho. Ponekoje rane zvijezde već se pokazivahu kao svijetle točkice u udaljenim i rastrganim dubinama neba. »Ne znam, kako da vam zahvalim«, reče Lucy napokon, prilično nespretno1. »Ovo popodne značilo mi je tako mnogo.« »Bože blagi, pa to nije ništa!« odgovori gospođica Hocking i uze Lucijinu ruku i lako je stisne. »Nadam se, da ćemo se sada sastajati vrlo često. Zaista«, napravi dramatični predah — »danas sam vas naročito dočekala, jer, znate — da, htjela sam govoriti s vama.« »Da?« »Znate«, opet uze riječ gospođica Hocking, »mi smo zapravo dva oraha, koji kloparaju u različitim ljuskama.« Zbunjena tom slikovitom, ali prilično neduhovitom metaforom, Lucy pogleda iznenađeno svoju sugovornicu. 220 »Oh, vi jedna ... ! nemojte tako gledati!« odvrati Pinkie odmah. »Izgledate, kao da ste mislili o neukusno žalosnim stvarima —■ dijete zalutalo u šumi —• Doreova slika. Počet ću odmah plakati!« Lucy se nasmiješi i reče: »Upravo sam mislila, što ste time mislili.« »Mislim to, moja draga — zaista, već sam dugo mislila na to. Obadvije smo osamljene. Samo nekoliko letava i malo žbuke između nas, a to ne bi smjelo biti. Osjećam, da mi se jako sviđate. Zašto ne dođete k meni? Dijelite moj stan sa mnom!« Lucy brzo obori pogled; zavlada tišina.

»Oh, ja ne znam«, odgovori polako. »Ne bih mogla tek tako napustiti svoj dom.« »Ali, moja draga«, odvrati gospođica' Hocking sa zaštit-ničkim izrazom, »vi ga i ne trebate, vi ste vani cijeloga dana; vaš mali Gorštak je u školi. Doći će o praznicima k nama. Da, priredit ćemo mu lijepe dane. Osim toga, oprostite, ali sigurno« — i s krajnjim obzirom dodade, »bit će smanjenje troškova —• «. »Lijepo je — veoma lijepo od vas, što mi to nudite, ali zaista — ne bih mogla na to ni pomisliti.« »Glupost! Tako bih voljela, da budete kod mene.« Kada se neka želja učvrstila u glavi gospođice Hocking, išla je ona živo prema izvršenju, olujnom revnošću djeteta, koje lovi leptira. »Hajdete, dođite, recite, da hoćete! Da, recite, da hoćete!« »Pa, ja —• ja ću razmisliti«, reče Lucy, izbjegavajući odgovor. Nije bio njen način, da izbjegava odgovore, ali je voljela gospođicu Hocking, i upravo sada nije mogla podnijeti misao, da je uvrijedi neposrednim, odbijanjem. »Osim toga«, sanjarila je dalje gospođica Hocking, »i Fairy vas traži.« Ona to ne iznese kao ozbiljan razlog. »Uvjeravam vas, on prilazi samo ljudima, koji su zaista pristojni, on je tako zlatan!« Lucy se opet smiješila oduševljenju druge. No, zaista, u posljednje je vrijeme, pod utiskom najnovijeg doživljaja, razmišljala o svojoj osamljenosti: razmišljala je o tami, kada 221joj je kuća noću izgledala nesnosno prazna; a odgovornost je, koju je nosila na ramenima, osjećala kao teško breme. Nejasno se počela igrati tom mišlju. Razlog štednje bio je silan — ali, ne, nije željela napustiti svoj dom, koji je bio tako siguran, u kome je bilo njeno pokućstvo, koje joj je bilo kao hrid, o koju se grčevito hvatala. A ipak, s druge je strane stajao važniji razlog — čežnja za društvom. Voljela je gospođicu Hocking, vidjela je, da je ona dama, već je osjetila mnogo od njene izvanredne ljubaznosti. Doduše, priznavala je njenu ekscentričnost — onaj neobični, sanjarski, pretjerani način, romantično koketiranje, mješavinu dostojanstva i razi-granosti, onaj način, koji je istodobno bio otvoren i nepro-diran, koji je pružao i sakrivao. Sve je to bilo vrlo čudnovato! Što je iza toga stajalo, nije znala. To je sve tako ne-razdruživo pripadalo biću gospođice Hocking, da ona od toga nije pravila pitanje. Da, Lucy je tu ekscentričnost priznavala; priznavala otvoreno; ali, nije osjećala, da je ona odbija.

»Proveli smo vrijeme veoma ugodno«, reče gospođica Hocking. Bližio se trenutak rastanka, penjale su se jedna kraj druge uz brežuljak! »Kakva šteta rastati se. Samo nekoliko letava — i malo žbuke!« »Dobro, ofoećajem vam, da ću o tome razmisliti,« reče konačno Lucy, smiješeći se. »Još jednom vam hvala na vašoj1 dobroti.« Prijateljski se rastadoše i uputiše se svaka svojoj ljusci. Ducv je razmišljala o prijedlogu, ali nije odmah došla do zaključka. Razmišljala je o stvari svom svojom urođenom opreznošću, mjerila ju je zrelo i sa svih strana, mjerila je, što je govorilo za ponuđenu promjenu, a što protiv nje. Onda se, deset dana poslije prve ponude — od tada često ponavljane, desio događaj, koji je tako utjecao na njezino raspoloženje i snažno je prisilio na odluku. Bio je to posjet tetke Polly. Da, Polly je došla jedne večeri — znojeći se, gotovo bez daha od penjanja po stubama, dobro obučena: krzneni kaput, pernati šešir s teškim crnim koraljima, poluzakopčanim tijesnim cipelama; ipak i usprkos svemu bila je neuredna kao ribarica, i nervozna, pored bezgranične brbljave srdačnosti. Lucy je dočeka hladno. Polly nije ništa uradila; ona nije bila Joe; ali ona je svejedno došla iz neprijateljskoga tabora i bila je tako očigledno došla po 222 Joeovoj zapovijedi »da vidi, kako stvari stoje«, da joj je pokušaj diplomatske finoće groteskno hramao jednako kao i odjeća. »Šef bi rado želio znati, što ti radiš«, reče Polly, poslije dugo pripremanog brbljanja, često je u boljim trenucima svog. sporog duha nazivala Joea »šefom«. »Oh«, reče Lucy nepomirljivo. »Jesi li skoro vidjela Neddvja?« Neddy je bio velečasni Edward Moore. »Ne!« reče Lucy još nepomirljivije. Polly gledaše olakšano. Koliko je sumnjala, to Lucy nije saznala, ali je gajila sumnju, i bilo je lako prepoznati je kao glasnika, koji treba da prokrči pomirenje, ponovnu uspostavu Joeova poljuljanog glasa. Kako je Joeu pristajalo to, što je nju poslao; bilo mu je nemoguće da ostane dosljedan — čak ni u tome. Ne! Moraa je malo promisliti, bez sumnje, i umiriti savjest, te je poslao> Polly kao mirotvorca. Lucy razvuče usne. Kao da bi joj bilo moguće, da — poslije onoga što se dogodilo — podnosi makar samo njegov pogled! »Zašto ne daš, da te šef malo pomogne?« pitaše Polly. »Dobar je on momak. Vidiš, što je učinio za mene.« Drmala je perjem šešira i važno gladila krzneni kaput..

»Stajao je dvadeset funti, ni pennija manje, i sve je to-kupio i platio moj brat.« »Da?« reče Lucy. »Ah! Treba se samo s muškarcem slagati i od njega se može sve imati. Ne vrijedi ništa da ga gladiš uz dlaku. On rado daje novac, kad je raspoložen. Ti si sigurno malo suviše ukočena, Lucy.« »To je ono, što mi se može predbaciti«, odgovori Lucy sa žestokom ironijom. Polly je buljila u nju sumnjičavo. »Dobro, imam za tebe poziv, da dođeš k nama prijeko u gostionicu, lični poziv samog Joea, i ako nisi previše uzvišena i ohola, prihvatit ćeš. ga. Ustvari, vjerujem, da se Joe hoće za tebe mašiti i u džep,. i ti bi bila guska, kad ne bi došla.« Lucijine se usne otvoriše. 223;»Radije sam guska«, izbaci prezirno s otvorenih usana. Polly-je opet zurila u nju, sakupljajući kaput, koji je visio u. mlitavim naborima, jednako kao što su se i mase masti njegove gospodarice širile u širinu. »Sigurno si guska«, reče polako, ustajući. »Ti si tako savršena, da ne možeš vidjeti ni gdje ti je korist. Kada bi se malo brinula za sebe, mogla bi doći prijeko k nama i kod nas stanovati.« »Žalim«, reče Lucy, trenutno se odluči. »Imam druge planove. Pozvana sam od jedne dame — dame kažem — da kod nje stanujem.« »Imaš, imaš li?« Pollvno pakosno iznenađenje ublažilo je odgovor. »Možeš svome bratu reći, da ne trebam njegove velikodušne potpore. Ne!« Lucy se nasmije kratko, prezirno. »Konačno mi ne će biti potrebno, da stanujem kod vas nad gostionicom!« Ironija se izgubila s Pollvna lica, ali jie ono od ovog smijeha postalo još crvenije. »Čudno je, da si se uopće udala u našu porodicu«, reče i zabaci unazad raskuštranu glavu. »Čini mi se, da misliš, da smo smeće pod tvojim nogama!« »Udala sam se za Franka Moorea«, odgovori Lucy oštro. »On je bio džentlmen.« »Oh! On nije bio tako mnogo drukčiji nego Joe!« odvrati Polly prigušeno. »I sam je trčao za djevojkama, dok je bio mlađi. Mogla bih ti ispričati nekoliko zgodnih priča, ako ih hoćeš poslušati.« Lucijine se fine nosnice naduše; oči joj, bijesnu ledenim sjajem. »Idi iz moje kuće!« reče hladno i jasno. Raspaljena bijesom, bila je malo teatralna; ali nije bila svijesna toga. Htjela je, da ta zlobna, prosta žena ode iz njene kuće; i zato je bez razmišljjanja istjera. I Polly je išla, mrmljajući

iznad svoje dvostruke brade, prisiljena onim nečim tvrdim i ukočenim u Hiucijinim -očima. Zato joj se činilo, da je sudbina tako udesila, da prihvati ponudu gospođice Hocking. Ali nije bila sudbina, kojoj se za taj udes moralo zahvaljivati; sudbina ničim nije utjecala na 224 takvu odluku; bila je to ona sama, i to, što je bilo u njenoj duši, koja je upravljala njenom sudbinom. Rekla je Polly, da će se preseliti; i to je zaista htjela; poslije, razmišljajući, nije osjetila želju da to povuče. Sutradan poslije Pollyna posjeta saopći gospođici Hocking, da je odlučila prihvatiti njen prijedlog, i gospođica je Hocking bila ushićena. I to tako ushićena! Val optimizma, na kojem je stalno jahala, naraste više nego ikad. Sanjarila je o blaženstvu, koje će od ove promjene procvasti za obje, silila je Lucy, da upozna i najmanju mušicu u stvarima komfora i kuhinje, pustila Fairyja, da sjedi na stražnjem debelom mesu i da time pokazuje svoje odobravanje. Sve je bilo iznad svega veselo i radosno! U početku se Lucy bavila mišlju, da zadrži svoju kuću i da je iznajmljuje s pokućstvom; to bi bilo dobrodošlo povećanje njezina dohotka; ali je agent, koji je upravljao vilom, uzeo u obzir interese vlasnika i bio neumoljiv. Mrzovoljan i neumoljiv! Takvo se što još nikad nije dogodilo, to se ne može nikako dopustiti, u tako odabranom kraju, kakav je Armore Road. On je objašnjavao, da bi bilo lako raskinuti njezin ugovor o zakupu i prije vremena i naći novoga zakupca za praznu kuću. Našla se pred potrebom, da proda svoje pokućstvo. Uskla-dištenje nije dolazilo u obzir zbog visokih troškova, a u stan gospođice Hocking nije moglo stati pokućstvo za dva stana. Lucy se opet kolebala. Bio je to odlučan korak, i ona je vrlo dobro znala njegovu neopozivost. Ipak, zahtjevi najbliže budućnosti bili su hitniji od onih kasnijih, a Petar će biti u školi još pet godina. Konačno, sve je odmjerila; odlučila se; ne će ni korak natrag! Pokućstvo je odneseno u prodavaonicu i prodano bez dražbe, posredništvom jednoga mešetara. Tim je rastankom bila duboko pogođena. Gorku joj je bol prouzrokovalo to, što se rastajala od tih prisnih stvari, koje su vremenom i upotrebom postale upravo dio nje. Kad ih je zajedno s Frankom kupovala tako veselo — sjeti se sangviničnih očekivanja toga dana, duboke i argumentirane debate s gospodinom Gowom o prednostima hrastovine i mahagonija, njezine vlastite ozbiljnosti, nasmiješenih pogleda, koje je sa strane dobacivala Franku — da, kada je te stvari kroz minule godine čuvala toplim ponosom posjedovanja, zar joj je ikad došlo u pamet, da će se

15 Tri ljubavi 225od njih tako rastati? I za to je dobila malo — bijednu sumu od jedva nešto više od trideset funti! Neke je stvari ostavila: svoj ormar za odijelo, sliku, koja je nekada pripadala njezinoj majci, naslonjač za ljuljanje iz spavaće sobe, na čijoji okruglini, još uvijek nejasno, bijahu tragovi zarivenih Petrovih zuba, koji se jednom grčevito držao njezine suknje, dok je zagrizao u drvo. Onda, jedne večeri početkom veljače, vraćajući se s posla, posljednji je put išla kući obalnim šetalištem. Nikakva razloga nije bilo za to — kuću su toga dana bili ispraznili — ali ono neobično čuvstvo, koje je nekada svladavala, bijaše impuls njezina hodočašća. Stupi u prazno predsoblje. Kuća, u svojoj potpunoj golotinji, davaše prazni i nenamješteni izgled, nije pružala više ničega životnoga, čak joj se činilo, da su je napunile neke sjenovite slike, da je šumila prošlim životom, izvješenim tapetama, koje su bile tkane od najomiljenijih dijelova njezina života, izgledala je ispunjena neobičnim, ali ipak ispraznim dostoj anstvom. Suze joj dođoše u oči. Ovdje ju je volio Frank; ovdje je rođen Petar; ovdje je, naglo, u zaslijepljenom ludilu, izletjela u onu maglu da razbije, da uništi svoju ljubav — i Franka. I najednom zaplače i jecala je dugo. Kako se sve to dogodilo? Okrene se i ode u vrt: iz zaleđene zemlje, koja je izgledala zatvorena zimom kao pečatom, izvirivaše samo nekoliko stabljika, nesočnih držaka, i golo mlado drvo jabuke bez lišća, nepomično, a jedno suho i blesavo drveno strašilo za ptice držaše obje ruke raširene. Šljunak staze, kišom opran, od mraza sjajan, blistao je bijelim ođsjevom — taj je šljunak skupljala s Frankom i njime je posipala stazu. Najzad se konačno naglim pokretom otrgne od toga, zaključa kuću, uputi se niz šetalište obalom. Oči joj bijahu crvene i mutne od plača. Ključ predade u poslovnici agenta, onda lutaše savladana neobičnim umorom; penjala se na brežuljak i uza stube, prema iznajmljenom stanu gospođice Hocking u Victoria Grescent, i zaustavi se pred vratima gospođice Hocking. Tada, polako, uđe. 226 VIII Stan gospođice Hocking bijaše umjetnički namješten. Nekakve kite ruža ili vrpce potočnice ukrašavahu zidove, štoviše, ovi su bili tapetirani. Njezino zelenilo prekrasno se slagalo s bakrorezima Burne- Jonesa i Rossettijevim ženama, koje — s visoko uzdignutom bradom i čulno punašnim usnama — ■ blijedo gledahu iz grubih hrastovih okvira. Sve u svemu, pokućstvo je

bilo pristojno — pokućstvo, bez sumnje, porodično nasljedstvo — i pokazivalo je obilježje prave antike. Krevet gospođice Hocking, zaista, bijaše širok i s baldahinom, koji je stajao s historijskim dostojanstvom. Ali je bilo i novijih komada —■ stolić za sitne stvari, stalak za note, male sitnarije za igru —- sve je to pokazivalo razumijevanje za modernu dekorativnu umjetnost. U salonu je stajao klavir, na kome nije bilo nikakvih fotografija. Bio je pokriven otrcanom maramom od satena. Bilo je tamo i cello, naslonjeno kraj stalka za note kao sladokusac kraj bifea, a svojim je romantičnim zapuštenim izgledom pristajalo uz onu maramu. Ipak ništa nije ležalo neuredno u zraku, nije bilo ničega boemskog! Holman Hunt — također na zidovima — strogo je to zabranjivao, iz njega je izbijala gotovo pobožna ozbiljnost. Bilo je i knjiga — mnogo baštinjenih knjiga, a one ne-baštinjene i nerazrezane — ležahu na stolu, pokazujući sklonost njihove posjednice za diletantizam onih dana. Uza sve to, stajao je bezobrazno u uglu slikarski stalak, a lonac sa svim i svačim bio je na ognjištu. Nije se mogla vidjeti malograđanska aspidistra, ali je puzavac, čije se nježne vi tiče pružahu iz bambusova stalka, ukusno' davao dojam zelenila,, kako je to bilo u modi. Zeleno, zaista, bijaše ton cijeloga stana, uključujući zastore za svjetiljke, a gospođica Hocking — kada nije nosila svoj kod krojača rađeni kostim — rado je nosila tu boju: duge zelene haljine s dugim rukavima, izrađene od svjetlucave svile, koja je šuštala zavodljivo i veličanstveno. Kuća je sigurno imala svoje dostojanstvo, privlačno dostojanstvo, koje je dijelila sa svojom gazdaricom, dostojanstvo, koje je na Luciju utjecalo, ali joj nekako, na naročit način,. 15* 227nije bilo razumljivo. Kuća joj se sviđala, sviđala joj se i nova drugarica — to drugačije nije bilo moguće. Ipak nije mogla gospođicu Hocking nikamo »smjestiti«; ona je, priznavajući da je lutalica — prognanik je bila riječ, koju je ona u šali upotrebila — ostajala ipak iz neobjašnjenih razloga u Ardfil-lanu. Imala je samo malo prijatelja — mali promjenljivi krug, možda — i nikakve rodbine osim jednog brata, o kojem je rijetko govorila, a koji je još uvijek živio u njenom rodnom gradu na jugu Engleske. Da, ovdje je bilo nečega, što Lucy nije mogla razumjeti, nečega skrivenog što je za nju ostalo zagonetno. To bijahu njene misli, kad je jedne nedjelje, nekoliko sedmica poslije preseljenja, sjedila u salonu kraj prozora. Upravo su završile ručak, odlično hladno jelo, koje je. gospođa Dickens —- Lucy se ustezala da joj prišije

nadimak — bila priredila u predvečerje, i sada je bila raspoložena da mirno razmatra. Gledala je kroz prozor, promatrala je lijepi zid lisnatih krošanja kako se ljulja, on je gotovo diskretno sakrivao otmjenu sliku privatnih vrtova; vidjela je dalje bolje, kako se ispred jedne od vila odvezla kočija; kroz tišinu po-podneva prodiraše do nje tihi treperavi zvuk klavira; sunce je svijetlilo i bacalo njezinu sjenu u sobu. Usprkos kolebljivom stanju njezinih osjećaja vidjela je ljupkost, sređeni mir te okoline, koja je u njoj probudila jedan jedva primjetljivi čulni odsjek, koji je lebdio između sreće i žaljenja. Najednom gospođica Hocking stupi u sobu. »Vrijeme je našoj šetnji za pospješenje- probave!« reče apodiktički. »Idi, i svijet ide za tobom. Sjedi, i sjediš sam.« Lucy, koja je jutros bila u crkvi i koja je namjeravala da se odmori, podiže pogled: »Rado bih se odmorila«, reče blago. »Ja se skitam cijelog tjedna, znate.« »Vrijeme je za našu šetnju!« istraja druga, u svom običnom, vrlo dobrom raspoloženju. »Divan dan! Fairy jednostavno već puca, zahtijevajući da ga izvedem! Vjetar na ledini. Vrijeme Walta Whitmana —. Moje psetance ne smije da izostavi svoju šetnju, ne smijete ni vi.« Fairy, utonuo u sumornost probavljanja, htio je da se zavuče ispod kanapea; sada negodujući otvori jedno oko. 228 »Znate«, poče Lucy — nije uopće imala želje da uvrijedi svoju drugaricu, čija je pretjerana dobroćudnost mogla da opravda i samu njenu tvrdokornost —■ »nemam nikakve volje da mnogo hodam.« »Pst — pst! Niste već umorni od života!« ubaci gospođica Hocking, šaleći se kao uvijek. »Uopće ne znate, kako danas lijepo izgledate! Ne smijete umrijeti prije nego što poderete svoju novu haljinu. Suviše vam dobro pristaje. Uzrujala je sve ženske anđele!« Lucy se smiješila. »U redu — ako toliko polažete na to, onda idem«; ustade da donese šešir i rukavice. »Izvrsno!« reče gospođica Hocking. »Hajde, Fairy! Nemoj biti pospano pseto.« Pucne jezikom, primamljivo ga dražeći, i poviče: »Zečeve, zečeve, zečeve! Hajde da loviš zečeve!« Na ovaj se poziv životinja izvuče potrbuške, pokušavajući da grčevitim trzajima nađe svoje noge, te konačno odgovori slabašnim rezanjem. Ođoše, gospođica je Hocking govorila, Fairy je klonulo lutao iza nje. Šetnja je trebala biti kratka — tako su se sporazumjele — ali je Pinkie snažno marširala; vrlo brzo prestigoše obične nedjeljne izletnike, nađoše se u šumi na brijegu iznad rta Rhu. :

»Mogle bismo zapravo sići na Rhu! Vratiti se obalnim putem!« reče gospođica Hocking veselo. »Volim dugu skitnju, a dan je čaroban.« »Zar to nije malo daleko?« Lucijine nove cipele bijahu tijesne, desna ju je na peti stalno stezala. »Oh, ne ne! Idemo! Tamo je prekrasno«; i ona nastavi marširati dalje, pri čemu udari putem, koji je vodio u susjednu šumu. Opirući se, Lucy ju je slijedila; ona uopće nije voljela da bude tako vodana; ali je šuma zaista bila lijepa, sjenovita i tiha. Krošnje lipa i bukava bijahu jedre od svježine, izgledalo je, da lebde u zraku kao zelena pjena; kesteni, gotovo pretrpani pupovima svojih bijelih cvjetova, stajahu u slatkoj mlitavosti; divlji su se cvjetovi bujno širili, istkavši na ledini plavi i žuti uzorak. 229»Odmorit ćemo se, znate«, reče gospođica Hocking hra-breći je. Išla je još uvijjek naprijed, kao vodič ekspedicije. »Naravno da ćemo se odmoriti! U blizini je jedno dražesno mjestance!« Išla je dalje i govorila preko ramena, brbljala je o vremenu, drveću, cvijeću. Davala je kratke poetske izjave; na zov ptica odgovarala je radosna lica zviždanjem; uložila je očajan trud, da Fairvja natjera u lov na nevidljive zečeve, pokazivala je vrtoglavu, opojnu ljubav za životom. Onda stade, na pola puta kroz šumu, kraj neke rascvjetane divlje trešnje! »Tu smo!« reče. »Ovdje ćemo se odmoriti. Ležite! Ležite udobno!« Pobjednički se baci na travu i razbludno ispruži svoje duge udove. Lucy sjede kraj nje; skide šešir, nasloni se na stablo i opusti ruke na hladnu hrpu otpaloga lišća kraj sebe, da ise odmaraju. »Ugrijana sam«, reče predbacujući. »Vi idete kao regimenta.« Nekoliko bijelih cvjetova lagana doleprša dolje s grana ■ kroz mrežu sunčanih zraka, pade na njenu kosu. Napola zatvori oči, dodavši: »Pospana sam«. »Onda spavajte«, predloži Pinkie; upravo je dovršila za Fairvja vijenac od krasuljaka. »Radovala bih se, da spavate. Da mi je ovdje cello, uspavala bih vas. Drijemali biste kraj mene!« Ali Lucy nije spavala; štaviše, radoznalo ju je promatrala ispod poluzatvorenih kapaka. Pričinio joj se naročitim osjećaj prisnosti, da bude sama ovdje usred šume s tom neobičnom i lijepom ženom, koja joj se još uvijek činila jedva poznatom. Ta je misao u nju prodirala sve više i više, dok ju je promatrala ovdje, ispruženu na travi, u nekoj određenoj podatnosti, masivnu, a opet plemenito uobličenu. Gotovo joj neprilična bijaše ta misao, što ju je duže držala u glavi. »Moje noge?« reče gospođica Hocking, pogledavši je najednom. »Vi im se divite!«

Lucy pocrveni i okrene pogled oštro na stranu. U određenom je smislu zaista mislila ... 230 »One su prilično dobre, mislim«, nastavi druga, dok je s priznanjem gledala listove. »Grčka linija, znate! Oh, da! Treba da me vidite nagu, ili samo u gaćicama. Sasvim dra-, žesno!« Lucy namjerno gledaše u stranu, povuče rub suknje oko gležnjeva. Mrzila je takav govor. Čednost joj' bijaše isto tako neograničena kao i ponos. Nije pripadala onoj vrsti žena, koje pri svlačenju studiraju vlastito tijelo i njegove najtajnije čari, a kamoli bi to uradila s drugom ženom. Ali je gospođica Hocking pokazivala tvrdoglavu zagrijanost, gotovo pohlepno veselje za tu temu. »Naša je dužnost prema našem tijelu — da ga održavamo lijepim. Ne smijemo se stidjeti sami sebe. Zar ne mislite, da je dobro biti takav? Ženska nagost je božje djelo. Recite mi,« nastavi neočekivano, »jeste li bili sretni u braku?« »Da« kratko odgovori Lucy. Nije odobravala takav razgovor, niti je mogla u potpunosti razumjeti njegovu svrhu. »Jeste li osjećali veliku sreću?« istrajaše gospođica Hocking. »Zar mi to ne ćete ispričati?« Tema, ili situacija, stvo-riše kod nje naročito1 uzbuđenje. Ali je Lucy šutjela, hladno šutjela. »Zaista, imam razloga«, nastavi druga, široko otvorenih, naivnih očiju. »Bila bih sretna, kad biste mi se povjerili.« »Radije ne«, reče odlučno Lucy, najednom ledeno. »Brak — slatko podavanje«, nastavi gospođica Hocking rapsodično, -vješajući o nabrani Fairvjev vrat dovršeni vjen-čić od cvijeća. »Naravno, ne može svatko — nije li tako, Fairy dragi? Ali ja — da ja —« gospođica Hocking prekine, poče se smijati samosvijesnom čudnom neprirodnošću, tako da je Lucy morala stisnuti zube. Nikada je nije vidjela tako smiješnom, kao u ovom trenutku; to istrajno zadržavanje na po-dručjiu granica seksusa, naljuti je. Najednom se sjeti onoga trenutka, kad je gospođica Hocking očarana, nagnuta naprijed, zaneseno, gledala u polunagog Petra, koji se igrao u pidžami; da, to je bila ista uzbuđena radoznalost, koja je vrebala u tim sanjalačkim očima. Osjeti, da je to vidno> odbija. »Idemo«, reče nemirno; naglo se diže da pođe. Gospođica Hocking, ležeći zavaljena unazad s rukama pod glavom, gledaše čeznutljivo.

231»Tako ugodno brbljamo —- tako prisno — povjerljivo! Ja bih rado dalje govorila i samo dalje. Kao Tennvsonov potok!« Umjesto odgovora, Lucy poče silaziti niz put. Slaba sjenka nerazumijevanja, nejasna, nevesela slutnja počela ju je uznemirivati. Poslije nekog vremena gospođica Hocking povrati se opet svojem pređašnjem držanju. Bila je vesela, puna radosnog pričanja. Ali se Lucy nije mogla razveseliti; nijemo i duboko zamišljena išla je dalje, dok nisu izašle iz šume i uputile se obalnim putem k Ardfillanu. »Rekla sam, da ne ću dugo šetati«, reče, prilično ogorčeno. »Već smo prošle milje«. Zaista, činilo se, da putu ne će biti kraja; na njezinoj se peti, sigurno, već načinio žulj; Fairy, koji je nosio vjen-čić od cvijeća kosjo na lijevome uhu, gledaše izmučeno dok je dahtao za njima, zastajkujući povremeno da iz uličnih rupa vrlo sumnjiva izgleda poliže vodu. I sama gospođica Hocking poče da pokazuje znake popuštanja pod vjetrom i suncem, ali se nije dala zbuniti. Uze rebro čokolade iz džepa, i ponudivši komad Luciji koja to odbije, poče zadovoljno mljaskati. »Stalno je nosim sa sobom«, reče radosno. »Jednu tablu! Tablu jednu!« I zagrize! Tamna mrlja zamaza joj obraz. Lucy ne reče ništa. Sad je šepala. Oko šest stigle su u Ardfillan, upravo kad su zvona počela zvoniti; noge joj bijahu ranjave, bila je umorna i gladna. Kada su se počele uspinjati ulicom Garsden, Lucija svlada zlovolju i ona se obrati svojoj suputnici: »Okupat ćemo se, čim stignemo«, reče; » i već umirem od želje za šalicom čaja«. To bijahu prve riječi, koje je izgovorila tokom posljednje milje. Ali se na oznojenim crtama gospođice Hocking polako pokaza osmijeh. »Idite samo naprijed i kupajte se«, odgovori ljubazno, »i popijte čaj«. »Kako?« upita Lucy začuđeno. »Vi ne čete doći?« »Ne, moja draga.« Laki je brbljavi ton posljednjeg sata nestao; bila je potištena, bojažljiva. »Ja idem ovamo unutra« — i pokaza onamo, gdje je, na sredini puta, stajala katedrala otvorenih vrata, kroz koja je ulazio red vjernika na večernjicu. 232 1 Lucy se zagleda u nju, zbunjena — cipele joj bijahu prljave, šešir koso nasađen, prameni kose ulijepljeni na zaprljani obraz, i konačno gotovo nevjerojatan izraz, koji se kao ukovao na njenome licu. »Sigurno se sada ne ćete potruditi!« govorila joj je. »Jutros ste bili tamo. Ja danas sasvim sigurno ne idem više na blagoslov. Mora da ste već polumrtvi od umora. Hajdete sa mnom kući na čaj.«

Gospođica Hocking zatrese glavom. »Ne!« reče protiveći se pristojno. »Ne, ne!« »Ali vi izgledate tako neuredno!« »Moram ići. Da, moram,« mrmljaše. »On propovijeda večeras. Nedostajat ću mu, ako ne budem sjedila na svome mjestu.« »On!« začudi se Lucy. »Valjda ne mislite —« »Da, velečasni gospodin Adam — Malcolrn, kako bih zapravo trebala reći.« Ona pocrveni, s odbojnom koketerijom. »Slomilo bi mu se srce — kad ne bih došla«. »Slomilo srce?« ponovi Lucy, potpuno zapanjena. »Zašto?« Nije poznavala velečasnog Malcolma Adama, ali je čula za njega, uživao je glas mirnog, staloženog čovjeka, grubog i šutljivog. Buljila je u gospođicu Hocking. Bila je uvjerena, potpuno uvjerena, da se gospođica Hocking hvali. »Vi — vi ne govorite ozbiljno?« reče. »Potpuno ozbiljno!« odvrati gospođica Hocking, grotesknim načinom. »Vi imate pravo1 da znate istinu — gospodin Adam i ja, mi smo sporazumni, potpuno sporazumni. Možemo se vjenčati svakog dana.« Lucy otvori usta. Nije vjerovala svojim ušima. Bila je potpuno zapanjena ovom viješću. »Je li to ozbiljno. Da li vas je zaprosio?« pitaše dašćući. Gospođica Hocking stade. Bile su upravo pred crkvom; i ona reče strašno se pretvarajući: »Oh, ne! Nije govorio, ni riječi. Plašljiv je za to. To leži u načinu, kako me gleda, upravo u tom pogledu. Oh, kako me samo gleda!« Ona uz-, dahnu. »I odatle znam to! On me obožava. Ja to znam; da, znam. I ja sve spremam za njega.« Onda se nasmiješi i preko stuba ode u crkvu. 233Lucy stajaše potpuno mimo." Bila je ošamućena. Stajala je nepomično tako dugo, dok ona druga, veličanstvena pojava nije nestala pod gotskim lukovima; onda se polako okrene i ode kući. Konačno je bila jasna, posve jasna, tajna one djevojačke razigranosti iza te site, uzbuđene veličine držanja. Da, bila je otkrivena — neopozivo otkrivena. Činilo joj se to popodne kao postepeno napredovanje prema prekretnici tog strašnog smiješnog rješenja. Kod čudne naravi gospođice Hocking moglo je to biti — da, bilo je sve moguće! Dakle, to je bilo to! Bila je duboko nesretna, smušena svojim oprečnim mislima. Ali nije bilo ni sjenke sumnje; to je vidjela jasno, i sada, pitala se, zašto joj nije prije svanulo! Vezala j ste rekli. Ali je sve vrijeme samo sjedila u salonu sa svojim knjigama.« »Vidjet ću«, reče Lucy. Njen način djelovaše umirujuće na ovu drugu, koja je očito pokazivala, da želi o stvari porazgovarati u detalje. Kad se skinula, Lucy uđe u salon. Kad je ušla, gospođica je Hoaking nestrpljivo pogleda. Sjedila je kraj pisaćeg stola, prekrivenog knjigama; na podu naokolo bijahu rasute ostale knjige. »Zar ne vidite, da sam zaposlena?« reče nestrpljivo; imala je zamišljen izraz, zažarena od revnosti, pri govoru je nestrpljivo tresla kosom. Ljucv pogleda knjige — na sreću nisu bile hebrejske, kako se bojala, negodjela iz botanike, uzeta iz onih tako rijetko diranih gornjih polica. »Zašto mi smetate?« reče Pinkie opet. »Zar ne vidite, da pokušavam postati siama sebi jasna?« »Mislim, da ste obećali, da ćete ostati u postelji«, reče Lucy blago', stupivši nekoliko koraka bliže. »Nemojte mli se približavati!« odmah poviče Pinkie. »Prava dama stalno drži određeni razmak. A ja još ne znam, što sam zapravo-. Možda postoji neki razlog za sve, što se ovdje zbiva. Upravo- to ispitujem.« Lucy oklijevaše, pogled joj bijaše ukočeno uperen u to glatko i grozničavoj duhom odsutno, lice pred njom. »Zar ne ćete ručati?« upita polako. »Ne, ne ću«, odvrati druga, neuobičajenom važnošću. »Moram misliti na važnije stvari. Ako pravodobno do sutrašnjeg posjeta crkvi ne pronađem rješenje, bit ću primorana na kompromis. Gotovo! Morat ću nositi škotsku suknju. Da, odlučila sam. To će se, bar, postaviti između njih dvoje.« »Razumijem«, reče Lucy. Okrene se, lagano napusti sobu, zatvorivši čvrsto vrata za sobom. Napokon joj sa sigurnošću postade istina jasna. Sada je znala, da ima posla s potpunom ludom. Bila je duboko zbunjena. Sto da počne? Dok je sjedila za ručkom, ne osjećajući ukus jela, razmišljala je, što da poduzme. Bijaše bolno, isto tako nevjerojatno kao i bolno, da je Pinkie, koja

258 je godinama voljela tu ludu zabludu kao dijete igračku, sada, kad su je od nje otrgnuli, izgubila sve, što je bilo razumno u njezinu životu. Makar kako paradoksalno izgledalo, ova ju je samoobmana održavala napola normalnom; ali, sada, pošto se ta obmana pokolebala, podupirala ju je drugim luđačkim iluzijama, koje su joj potpuno oduzele normalno mišljenje. Sada je u stvari lutala kroz labirint seksualnosti kao silna životinja, koja je zalutala. Kad je završila, Lucy odgurnu stolicu i odmah ustade od stola. Što je duže razmišljala o toj stvari, ta ju je misao-sve više ogorčavala. Gledala je kroz prozor. Njeno se mišljenje opet pokoleba, mislila je, gotovo strastveno: »Ona mora — oh! ona mora to preboljeti. To je samo jedna faza, prolaznokolebanje. Već će je s vremenom ptroći.« Tako se sama smirila svojom, željom. Osim toga, traženje tuđe pomoći izgledalo* joj je, da graniči s izdajom drugarice. I najednom zaključi,, da još pričeka. Da, ona će čekati bar danas; htjela je da to-popodne ostavi Pinkie samu; [samoća i mir riješit će zagonetku: i vratiti je do prvobitne jednostavnosti. Pošto' je spremila stol, uze novine i naliv-pero, sabra se,. da se javi na oglase, koje je pri povratku u vlaku obilježila.. Uvijek je bila spora u sastavljanju, ali danas joj je trebaloi još više vremena; pri tome je brižno vagala riječi i izabirala one fraze, koje su najbolje pristajale i mogle objasniti njene' sposobnosti za svako namještenje. Za svako pismo bio joj je-potreban usredotočen napor, ali je od vremena do vremena popustila njena koncentracija, pa je, uzdignute glave i držeći, pero u zraku, osluškivala šumove u salonu. Jednom je čula,, kako se vrata zatvoriše; ali se inače ništa nije moglo razabrati. Kad je završila pisma, zapečati ih, stavi marke na njih, ispravi sagnuta leđa i zagleda se u pisma. Uredno naslagana,, predstavljahu impozantnu malu hrpu, u kojoj je našla malos utjehe: do utorka najkasnije, tako je rekla, morala je primiti odgovore. »Predat ćete tu poštu, kad odete, gospođo Dickens« reče joj, kad je ova ušla u sobu. »Da, gospođo«, reče gospođa Dickens; ona je cijelo popodne ulazila i izlazila iz salona, vrtjela se oko stola, sa strane pogledavala u nagnutu Lucijinu pojavu; sada uhvati 17* 259priliku i upita bez okolišanja: »Ako se previše ne usuđujem, što ćete početi —• s gospođicom Hocking?« Lucy je pogleda. »Još ćemo malo čekati«, odgovori s namještenim izrazom pouzdanja. »Mislim, da će taj —• taj mali napad proći.«

»Zar ne mislite, da bi trebalo obavijestiti njezine?« istra-jaše diruga. »Ima brata negdje —• kod spremanja sam vidjela njegova pisma, ponekad su — ležala na pisaćem stolu duže vremena —«. Smatrala je, da to mora ispričati. — »Nisam mogla, a da ih ne primijetim.« Lucijin izraz postade nešto hladniji; očevidno je Dick prekoračila svoje pravo, a sada je prekoračila i granice svog mjesta. »To morate meni prepustiti«, reče s izrazom, koji bi tre-l>ao završiti razgovor. »Učinit ću orno, što smatram najboljim.« »Ali zar ne mislite —« inzistirala je gospođa Dickens. Znajući, da je kriva, prestađe i nastavi nelagodno: »Bojala Trih se da budem sama s njom cijelu noć — takvom, kakva je sada. Bilo' bi mi strašno. Istinu govoreći, ne bih to uradila ni po koju cijenu.« »Ne bojim se, gospođo Dickens«, reče Lucy živahno. »Budite samo bez brige.« Uze pisma i reče jasno i određeno: »Možete ih predati na putu kući.« »Da, gospođo«, mrmljaše Dick i, obrisavši dugu crvenu ruku o pregaču, što nije bilo toliko potrebno, nego bijaše više gest pristojnosti, s poštovanjem uze pisma. »Laku noć, gospođo«, zastade; »Za čaj je spremljeno na poslužavniku.« »Laku noć« Gospođa Dickens ode, za nekoliko se trenutaka vanjska vrata zalupiše za njom. Na tu se lupu Lucy diže. Razveselila še i gotovo smijala zbog lakoće moralne pobjede nad tom ženom. U sebi se nikada nije oduševljavala gospođom Dickens. Sada, živo ode u kuhinju, da nalije čaj. Činilo joj se, kao da zaista nije dovoljno energično nastojala, da gospođicu Hocking povrati iz tog sadanjeg nesretnoga stanja, sama je ;sebi predbacivala radi ravnodušnosti. »Probudit ću je,« reče .sama sebi — nije to prvi put — da, pa makar je morala i prodrmatL 260 Tako raspoložena nosila je poslužavnik s čajem u salon. Napokon, Pinkie je bila dobra prema njoj. »Vrijeme je za čaj«, primijeti već s praga, »i sad ćete piti, milom ili silom«. »Ali ja hoću. Tko kaže, da ja ne ću čaja?« reče odlmah gospođica Hooking. »Miris čaja leluja se na lahoru!« ostavi knjige, smjesti se na fotelj, pri čemu je svoj kišobran, što ga je donijela iz predsoblja, otvarala i zatvarala nagonskom razigranošću. »Hajdete«, reče Lucy, spusti poislužavnik i poče točiti; dokle je god mogla, nije se obazirala na kišobran, ali je napokon, kad joj je pružila šalicu, morala reći: »Stavite ga za časak tamo, hoćete li?«

»Rado ću to> učiniti«, odvrati druga bez ustezanja. »Zato sam i knjige ostavila. Još ne mogu naći. No ovdje je bolje. Donosi mi olakšanje!« ..... Nastavi dalje s otvaranjem i zatvaranjem, ali napokon opazi šalicu, koju je Lucy još uvijek uporno držala; odjednom baci napeti kišobran od sebe i isto tako impulzivno najednom uze šalicu i proguta vreli čaj. »Fino!« reče, nakon jednoga trenutka. »Ali. ja hoću dobiti ljubav, to je upravo ono što trebam.« »Hoćete li sada kolač?« reče Lucy čvrsto. , »Kolač! Nisam sasvim načisto s kolačem. Možda je pre-sladak. Spada u tu vrstu.« »Zaista je vrlo dobar«, nastavi Lucy odlučno. »Danas su ga svježeg donijele od Allen'sa«. Allen'sa! Najednom se sjeti prvoga ručka s gospođicom Hocking, koji je bio tako daleko, tako različit od ove karikature obroka. Oko joj postade vlažno, reče spontanom nježnošću: »Hajde, sada, samo jedan komad«. Pruži joj tanjur. Komad kolača odjednom postade-simbol ■— aifeo ga primi, to je pobjeda; odbije li ga, poraz. »Hajde!« umiljavaše se, kao1 djetetu. »Uzmite komad, meni. za ljubav, Pinkie. Vi znate, koliko vas vojlim.« Ali gospođica Hocking odbi tanjur. »Dakle ja djelujem na žene isto tako privlačno, kao i na muškarce?« reče, prekrstivši snažne noge. »To mi se čini jezgrom pitanja!« Grubo> i ogorčeno ostavi Lucy tanjur. 261i l/S»Dajte mi vašu spavaćicu, u njoj ću spavati«, primijeti druga veličanstveno. »Onda 6u sigurno znati.« »Posljednji put tražim«, reče Lucy, »da se okanite takvih razgovora.« Ali gospođica Hocking sretne praznim buljenjem njen pogled, koji je preklinjao. »Znam, da je dubiozno, ali ako bog stvori čudo, sasvim ću se srediti. Ima jedno pitanje,, koje moram riješiti. Recite mi istinu. Kada bih stajala po uglovima, koliko bi mi platili?« Lucy izusti jedan kratki očajni zvuk, gotovo jecaj. Ovo je bilo potpuno beznadno. Netko joj je morao pomoći. »Ne smijte se!« poviče gospođica Hocking, najednom promijenjenim glasom. »Ne smijte se, kažem vam!« Ton joj je bio ljutit; najednom se nagnu naprijed, lupi Luciju lako po obrazu. Trenutak su obje žene buljile jedna u drugu; tada se gospođica Hocking kreštavo, podrugljivo nasmije.

»Vi mala ludo!« izjavi prezirno. »Zar ne znate, da sam u svemu i svačemu iznad vas.« Boja na Lucijinu licu posta tamnija; diže se bez riječi i, uzevši čajni poslužavnik, napusti sobu. Ono, što je vrilo u njoj je bio prije bijes, nego osjećaj poniženja. Ukočeno je stajala u kuhinji, nije vidjela ništa; da se ta žena — to glupavo biće za koje je učinila sve, što je mogla — usudila nju tući! To bijaše posljednja kap. Sad je, zaista, morala nešto poduzeti. Još je trenutak stajala, sve dublje crveneći, razmišljaše; onda se odluči, ode u spavaću sobu i naglo uze šešir i kaput. »Gdje ste?« vikaše gospođica Hooking iz druge sobe. »Što radite?« Lucy ne odgovori. »Dođite ovamo!« graktala je druga dalje. Bila je očito uzbuđena, nemirna, bjesnila je po sobi, tamo i amo. »Želim, da se odmah stvorite ovdje.« Umjesto odgovora, Lucy stisnu usne; brzo stupi u predsoblje, stiže do ulaznih vrata. »Trebam vas! Trebam vas!« čuo se opet uzbuđeni glas, a slijedećeg se trenutka pojavi gospođica Hocking na drugom kraju predsoblja, njen snažni stas ispuni vrata blagovaonice. »Kako se usuđujete da ne dođete, kad vas zovem.« 262 »Idem van«, reče Lucy kratko. »Odmah ću se vratiti«. I, prije nego što je druga mogla i odgovoriti, izvuče ključ iz brave, otvori vrata, i napusti kuću. Zabravi vrata za sobom nervozno i žestoko; stajaše časak, razmišljajući; onda pođe svojim putem,. Vani je bilo gotovo> tamno, jaki vjetar oblikovao je od krošanja drveća, koje su se ljuljale preko puta, fantastične figure. Ona sagnu glavu prema vjetru, žurila se duž ulice, ne brinući se za uzdisanje drveća, jer je upornost vjetra samo jačala njihovu energiju. Za pet minuta bila je pred vratima kuće dra Hudsona: on je bio najbliža liječnik u Crescentu. Dok se žurila kratkom, pošljunčanom stazom, odjednom joj dođe mučna misao, što će uraditi gospođica Hocking za to vrijeme, dok bude sama: bijaše to kao naprasni predosjećaj nesreće. Najednom je postala nestrpljiva; ljutila ju je misao, što se dosada nećkala; od djevojke, koja joj je na njezino zvonjenje otvorila vrata, zatraži hitan razgovor s liječnikom. Bio je kod kuće, ali u ordinaciji, koju, na njen odlučan zahtjev odmah napusti i dođe u čekaonicu. Poznavala je Hudsona — jednom ga je zvala Petru — bio je mtršav, sredovječan čovjek, suzdržljiva držanja, vrlo uglađen. I njegova pojava bila je uglađena: mala željeznosiva brada bijaše namazana pomadom, nježne su mu noge bile u lakiranim cipelama, prilično duga kosa bijaše začešljana u

sjajnom valu, rublje rmu je blistalo u besprijekornoj bjelini. Kad je došao i prišao joj, imao je suzdržljiv izraz nježnosti. Nije mnogo govorila; čvrsto ga pogleda i reče: »Gospođica Hocking — dama, kod koje stanujem — htjela bih da odmah dođete i da je pregledate. Čini mi se čudna.« »čudna!« ponovi on, gledajući je naročito. »Poznajem je — zar nije uvijek bila čudna? To biste vi trebali znati. Zar ne živite zajedno s njom već nekoliko godina?« Njeni vjetrom šibani obrazi brzo pocrvenješe; vidjela je u tom njegovu pogledu pitanje, neobičnu sumnju, koja se, zahvaljujući njezinu zajedničkom životu s gospođicom Hocking, uperila protiv nje, i koja je indirektno i nezasluženo pala na posljednje godine njena života. »Do sada su bile to samo male nastranosti«, objasni, prihvaćajući njegov izazov. »Ali sada — ovo je drugačije.« 263»Kako drugačije?« Prikaza mu slučaj, navodeći najvažnije pojedinosti posljednjih dana. Dok je govorila, njegov je pogled tumarao- po sobi. Nije potpuno shvaćala njegovo ponašanje, ali je jasno vidjela, da joj je neprijateljsko. »Kod takvih ljudi ne može se nikada znati, na čemu snio«, reče on konačno, »i po vašem razlaganju to izgleda, kao da je iz tih takozvanih nastranosti nastalo nešto, što' tako sumnjivo izgleda kao —«. On značajno ušuti. »Što?« upita ona, napeto ga promatrajući. »Ludilo«, odgovori on hladno, kao da joj je tom riječju htio nešto predbaciti: »akutno ludilo.« Iako1 je. bila nacistu sa stanjem stvari, uplaši se od tih .riječi i od hladnoće njegova držanja. Godinama je živjela zajedno sa ženom, koja je bila na rubu ludila. I izgledalo joj je, kao da taj čovjek i u nju sumnja, nije znala zašto.»Vi ćete doći?« upita ona, bojažljivo. »Doći ću,« odgovori on kratko. »Čekajte ovdje, dok budem gotov —onda ćemo zajedno prijeko.« »Oh, ne, ne!« reče ona, sklapajući ruke. »Bojim se. za nju. Ne smijem je ostaviti samu.« . »Savjetujem vam, da čekate«, odgovori on suzdržljivo. »Nikada se ne može znati.« Ali ona.je već vidjela pred sobom neku nesreću, koja se dogodila u njezinoj odsutnosti —•. neku nesreću, za koju će poslije kriviti samu sebe. Strese glavom i koraknu bojažljivo i zbunjeno prema vratima. »Ja sada idem«, reče naglo. »Dođite, čim budete mogli.« Njegov se izraz nije promijenio. »Kako želite«, ravnodušno primijeti.

Gotovo trčeći, izađe iz kuće u hladnu vjetrovitu tamu, istim korakom, nastavi put brzo uz brežuljak. Ako je prije sumnjala, sad je sumnja razgovorom s Hudsonom potpuno uklonjena. Kao da joj je tek u snu došlo na pamet, da čeka sada, kad je razabrala ozbiljnost položaja! Opet se sjeti svega dobrog, koje joj je ta žena pružila, i zahvati je oluja osjećaja, koja odjednom izbrisa ljuto sjećanje na udarac, i probudi njeno živo suosjećanje. Trčala je uz stepenice, i — bez daha od trčanja — otključa vrata, stupi u kuću. Odmah stade, još uvijek dašćući. Predsoblje je bilo potpuno tamno. Nije mogla ništa vidjeti; ali je kroz tamu dolazio šum, kao da se nešto trgalo, i prodirao je hladnom grozom u njeno uho. »Gdje ste?« zapita; krv joj je bubnjala u ušima. Odgovora nije bilo, ali se zato> iz salona odazva onaj šum,. kojim kao da se nešto "polako razderalo. Užasnuta, Lucy utrči u prostoriju. Tamo ugleda gospođicu Hocking, i naglo stade. Pinkie je bila tu, stajala je kraj stola u sjeni, oblici. snažne pojave izgledahu još veći pod blijedom svjetlošću. Sagla je> snažna ramena i spustila glavu, ruke je micala neprestance s laganom osvetoljubivom pakošću, derala je novine, koje je-Lucy ostavila na stolu, u sićušne komade. »Pinkie!« zadihano' će Lucy. »Što vi ovdje radite?« Druga je žena pogleda. »Gdje ste bili?« upita, a njen je glas — ne više miran — zvučao grubo, pun zlovoljne pakosti. »Izašla sam samo na trenutak«, reče Lucy; dah joj je još: uvijek bio brz. »To ste mi rekli i prije«, izbaci gospođica Hocking, njezina se donja usna iskrivi u pakosno podrugljivo cerenje; »ali ja znam, gdje ste bili. Vi sve — vi sve — vi sve radite iza mojih leđa«. Napravi jednu značajnu stanku, i, pokazujući komade papira među svojim prstima reče povišenim glasom:: »Jesu li to vaše novine?« »Da«, mucaše Lucy, »moje su —: ali nemojte tako nastaviti. Plašite me. Pustite — pustite, da zapalim plinsko svijetlo.« Odjednom osjeti užas zbog divljeg pogleda, kojim ju je ova druga probadala; u sve dubljoj tami stajala je ta neizmjerna bezoblična masa, neopisivo prijeteći. »Ništa nisam uradila — zaista ništa, Pinkie«, mucaše. »Jeste!« vikaše gospođica Hocking, luđački, optužujući.. »Vi ste dopustili, da se sve to dogodi. Vidjela sam taj oglas, o njemu u vašim novinama. Vidjela sam, dok ste bili napolju. Čitala sam, kažem vam; čitala sam lično.« Da, ona je čitala, taj fatalni oglas; i u divljem svršetku njene razboritosti, koja. je izašla iz kolosijeka, svu je krivicu bacila na Lucy. »Vi

ste protiv mene«, vikaše opet, povišenim, ljutitim glasom; »vL ste sve to započeli. Sve! Vi me mrzite, i ja vas mrzim.« 264 265»Ne odbacujući svoj zlobni, ukočeni pogled vrebanja, poče polako ići oko stola. Dođe do Lucy. »Ne, Finkie! Nemojte tako gledati!« povika Lucy, pobje-gavši prema zidu. »Hoću! Hoću!« vikala je gospođica Hocking; napokon je dobila oduška za svu svoju prognanu i suzdržanu strast, našla je predmet, nad kojim je mogla izbjesniti svu smušenu snagu svoje neizmjerne životne energije. Luđački počne trgati haljine, i bacati ih iza sebe divljim pokretima ruku! Njeno lice, nejasno blijedo u tami, zasjenjeno neurednom gustom kosom, prožeto bjesnilom ludila, pružalo je neopisivi izgled, koji je zastrašivao. »Za ime boga, Pinkie!« mucaše Lucy. »Ništa risam uradila! Ništa!« Ali se druga nije na to obazirala. Rastrže i posljednji komad rublja sa sebe, i njeno vrlo bijelo tijelo lebdjelo je prijeteći kao avet nad Lucy. Sad je bila već sasvim blizu, bila je potpuno naga, bestidno, i kao u vrtoglavici obujmi svoje čvrste grudi. »Vi ste to učinili«, kreštala je. »Vi ste razorili moj život.« »Pustite me«, povika Lucy, pokušavajući da sa strane pobjegne vratima. »Sad vas imam«, vikaše bijesno druga, »sada mi ne ćete pobjeći.« Onda odjednom skoči naprijed. Lucy kriknu, ali, još dok je trajao njezin krik, iz tame je zgrabiše dvije snažne ruke i najednom obuhvatiše njen vrat. Te su ruke imale palce kao od čelika, koji se ukopaše u meko meso njezina vrata i zatvoriše se kao kliješta oko grla. Branila se; "branila očajnički, pokušavala je da se otrgne. Opet je vikala — ili samo pokušala da viče. To nije znala. Te dvije ruke istiskivahu joj život iz tijela. Očajnički se odbijala od toga nagog tijela, koje ju je pritiskivalo tako blizu i tako radosno prihvaćalo njenu obranu. Udari je nogom; zakrene glavu i čvrsto žabi oštre zube u te vraške ruke, koje su je davile. Ali ruke držahu još čvršće. Meko, toplo tijelo bacaše se još bješnje preko njezina. Pokuša — pokuša — opet pokuša da viče — bar tiho da krikne. Bila je u agoniji. Glava joj se nagnu, pade bez snage nazad; zjenice 266 su prijetile da će pući; tama je bila nestala, zamijenila ju je crvena i rasplinuta magla, kroz koju su otprhavala brza svijetla. Zbunjena, užasnuta, mislila je na Petra. Umirala je — što će on početi bez nje? Plavo obojena usta su joj zjapila; pokuša da slabo šapće; onda odjednom prodre deranje — lupanje — u njene uši; mlitavo pade unazad; diže se vrlo gusta magla, koja je obavi.

Ničeg nije bila svijesna u toj tami, ipak je kroz nju pro-diralo nejasno prijeteće svijetlo, vikanje; naslućivahu se pojave, koje su žurile; zatim tišina. Kad je opet došla k sebi, ležala je na otomanu. Jaki miris amonijaka, probadao joj je nos; soba je bila osvijetljena i puna ljudi, koji su išli amo tamo; Hudson je bio tu, on se nagnuo nad nju, i smiješno, neki čovjek u uniformi — policajac. Iz pokrajnje sobe — ili milju daleko, možda — dođe do nje, visoko stalno klicanje, slično bijesnom očajničkom vikanju ranjene životinje. Bijaše to Pinkin glas. »Sad je bolje«, čula je, kako Hudson kaže. »Zar vas nisam opomenuo, da ne dolazite sami ovamo?« Zašto ju je policajac gledao tako brižno? Što je on uopće ovdje radio? Ona pokuša da mu se nasmiješi, da mu kimne glavom, ali onda joj opet u prsa prodre onaj nož samrtnog straha. I tako, ponovo, pade u nesvijest. XII Tek je poslije tri dana bila u stanju da se izvuče iz kreveta. Hudson joj je odredio tjedan dana; ali je ona stalno radila po svome; i tako je, četvrti dan popodne, poslala kući gospođu Dickems, koja ju je njegovala, i čvrsto odlučila da ustane. Ali kad joj se noga dodirnula poda stresla se od nesnosnog šoka, i samo s naporom zaustavi krik bola. Pri najmanjem pokretu boljeli su je vrat i kičma, osjećaše upravo mučeničku bol. Morala je oprezno hodati, glavu držati nepomično, čak je i bore morala držati bezizražajno i ukočeno, da bi izbjegla bol koja ju je trzala. Bol ipak nije popuštala. Podupirući se o pokućstvo, prijeđe sobu, pogleda u ogledalo. Bila je blijeda, a na blijedoj koži njezina vrata širile su se dvije purpurnocrvene modrice, kao krila velikog 267 /•■.leptira. Radoznalo je trenutak gledala, zgrozila se, onda se lagano okrenu. Na isti ukočeni način donijela je svoju kućnu haljinu, polako se dovuče u predsoblje. Osjećala se neobično slaba, ali ju je tjerala nestrpljiva želja,, da pobjegne od kreveta koji ju je činio klonulom. Instinktivno' — ovoga puta najednom sjeti se svoje boli — izbjegavaše dnevnu sobu; i, odlazila je u kuhinju; oprezno sjedila je kraj prozora. Pred njom se pružila ista svijetla panorama mora i neba, koju je gledala tako često iz svog vlastitog doma. Puna tri dana od onih prvih sati polusvijesti, ukočeno je buljila u tapete nasuprot krevetu — mrlje nepromijenjenog zelenila — i sad je otsjećala, u svojoj tjelesnoj slabosti, da ju je od tog krasnog otvorenog pogleda uhvatila raabluidna sjeta. Sve je bilo mirno. Oko nje je bio stan, bez i najmanjega šuma; ali i bez gospođice Hocking.

Nju su odveli u ludnicu. Kako je bilo čudno misliti na to — odveli su je zatvorenim jednopregom u Blandfordsku ludnicu, na periferiji Glasgowa. Često je vidjela tu ustanovu iz vlaka — otmjena zgrada od sivoga kamena, s tornjevima kao zamak, na brežuljku u sredini krasnog imanja. Ipak nikada ni u isnu nije mislila, da će Pinkie — gledala je u prošlost, promatrala cijelu nesretnu stvar bez strasti, kao žena, koja se bezličnim interesom gleda u sliku. Sve je to tako brzo išlo: strašno kreštanje vezane gospođice Hocking, koje je nejasno čula kroz san, onda buđenje; kasnije pitanja Hudsonova; njegov brzojav bratu gospođice Hocking — velikom, tamnom, četverouglastom čovjeku, energična i zabrinuta lica nad visokim ovratnikom. Nekako je taj ovratnik ostao urezan u njenu sjećanju —• pri njegovu dolasku imala je groznicu — bio je ukočen, bijeli ovratnik, bez šiljatih uglova, kao u svećenika. Iako ga je ovaj ovratnik karakterizirao, on ipak nije bio svećenik. Bio je poznati advokat, — čovjek budućnosti, kako je rekao Hudson — nad kojom je ljubomorno bdio. »Uvijek smo se toga bojali«, opet je čula njegov jasni engleski glas. »Bojali smo se toga«. Bojao se, da će to utjecati na njegovu praksu. »To se ne smije saznati«, ponovio je, ne jednoin, nego bar dvadeset puta, objašnjavao je sa zabrinutom upornošću. »Bilo bi fatalno — za moje zvanje«. Mudra promišljenost, u izvjesnom smislu, tako je ona mislila; nitko ne će vjerovati jedinom advokatu, čija je sestra luda. 268 I tako je njegovoj sestri izdana svjedodžba — kako bi se njezino stanje nazvalo? Akutno ludilo! Da, to je bio izraz; a stanje je bolesnice, po Hudsonovim. riječima, bez sumnje, beznadno. Dakle je više od pet godina stanovala s ludom ženom, čije je neizlječivo ludilo sada liječnički potvrđeno! Ta je pomisao potrese; smatrala je te obične godine svog života tako čudnima, tako jedinstvenima, čudnovato, više nije mislila na gospođicu Hocking, nije se ljutila zbog onog strašnog i neizazvanog napada; sjećala se samo dobra, koje joj je ta luda činila. »Da, ona je bila dobra«, mislila je, vlažnog oka. I sad je morala za mjesec dana seliti iz stana. Za to vrijeme pokućstvo mora biti odneseno — pohranjeno' ili prodano — to nije znala; sve je uradio brat advokat. On je ipak bio dobar; ali je pokazao isti čudnovati izraz u pogledu kao i Hudson. Znala je, da sama ne će moći snositi troškove stana. Odjednom, misli joj se okrenuše k njezinom vlastitom položaju; oko joj, ne više vlažno, izgubi sanjarski izraz i otvrdnu pred stvarnošću. Položaj joj je bio stvarno ozbiljan. Imala je samo malo stvari — ormar za odijela, stolac za ljuljanje, jednu sliku. Imala je nekoliko dobrih haljina — kako je sada

žalila, što se radi Pinkie dala zavesti na taj besmisleni izdatak — i dvadeset funti u gotovu. Konačno, imala je sina: svog dragog sina, čije se lice, u onom trenutku samrtničke borbe, koji je smatrala posljednjim, uzdiglo pred njom. Njega nije smatrala teretom, nego najvećim svojim imutkom. Imala je također — ali tu površnu misao izbi odmah iz glave — svoje rođake. Ne, poslije svih ovih godina, ne će pokušati gorko poniženje, niti će im prići. Uloga pokornoga molitelja nije joj pristajala. Promijenila se, izgubila je svoju nekadanju blagost. A ipak, na kraju ovoga mjeseca, ako se ne bude micala, ne će više imati ni posla, ni doma. Kretala se nemirno, skutrena od boli. Ogorčena svojom slabošću, namjerno nagnu glavu, da izazove onaj bol, koji je divlje osjetila, dok se gubio u osjećanju gluhoće. Da, takav je uopće bio njen stav prema životu. Ipak, ljutila se zbog ove prisilne besposlice, žalila je gubitak tih posljednjih dana, uvidjela je, da do ponedjeljka e će moći ništa poduzeti. Sadašnja nezaposlenost nije je 269 uznemirila; to će joj platiti, i to je dovoljno; u sebi je skoro raščistila s Lennoxom. Ali se opet morala brzo srediti — to je imperativ. Kod toga se diže. Bila su četiri sata, ali nije htjela čaja — znala je, da je zaista bolesna, čim je osjećala zlovolju prema čaju — nego nali u posudu mlijeka i zgrije ga na plinskom štednjaku. Polako popi mlijeko, tada se vrati u krevet. Ležala je i pravila planove za budućnost — mislila je i mislila, dok konačno tama ne obavi veliku kuću, i ne uljulja i nju u san. Tek je u ponedjeljak mogla izaći, osjećala je vrtoglavicu, dok se gegajući ulicom vukla do ureda. U poslovnici je šutjela, a što se ticalo njene nezgode — tako su tu stvar tamo nazivali — nije protuslovila. Nije se mnogo obazirala ni na izjave sažaljenja; kada je Dougal primijetio: »Ne izgledate dobro, gospođo Moore«, samo je kimnula; a on je bio njen mezimac. Iako joj je glava bubnjala, išla je kao i obično na svoju turu. Naravno, da je nisu privlačile dužnosti njenoga sadašnjega mjesta, nego ju je gonila želja, da nađe drugo namještenje. Radila je ozbiljno, kako je kazala, i počela je, zaista, s ljutom stvarnošću. Ni sada još nije bila nacistu s težinom zadatka, bar nije priznavala težinu. Na njenom je području vladao' period stagnacije, trgovina je potonula u blago depresije, koja je trajala još dugo vremena poslije Burskoga rata. Svuda je vladala politika opreznog pesimizma. Većina brodogradilišta radila je polovinu radnog vremena, najveća čeličana u Wintonu ugasila je dvije visoke peći, mnogobrojni su radnici ostali bez. posla, ili se radilo samo u jednoj smjeni. To su bili događaji na velikoj pozornici; ali su

neizbježno djelovali i na pokrajna gledališta. Skromni trgovci napravili su duža lica i davali kraći kredit. Pri posljednjim turama za Lennoxa, primijetila je popuštanje u narudžbama; sveopće neizvjesno očekivanje loših vremena; u radničkim naseljima ugljenokopa sjedili su rudari besposleni, naslonjeni na zidove svojih stanova, bojažljivo su je mjerili dok je prolazila; u gradovima na ayđen apatično su se skupljale grupe nezaposlenih pred gostionicama; udarci čekića — bilo tamošnje industrije — nisu više zvučali živahno, nego su tuckali tihim i većinom neredovitim 270 zvukom;. Nagonski je osjećala te predznake nesreće. Oni, koji su joj širokogrudno obećali, da će joj saopćiti, ako što »čuju o nečemu«, pozivahu se, ako se usudila da ih na to podsjeti, na loša vremena za traženje posla. Osim. toga, nije onda bilo tako daleko doba, da žene budu kao ravnopravne puštene u posao; ona nije imala sposobnosti za tu još uvijek neravnu borbu. Na pisma koja je s toliko pouzdanja odaslala, nije dobila ni jedan jedini odgovor. Bilo je trenutaka, u stvari, kada je to, da joj nisu odgovarali na njena traženja smatrala glupom zabludom. Zar ti ljudi nisu razumjeli, što su propustili? Da nju, Luciju Moore, tako svježu, tako vrsnu, tako voljnu da radi, na tako okrutan način mimoilaze. To nije mogla shvatiti. Ipak, znala je svoju vrijednost i izdrža. Dobit će ono nešto sjajno, nekako, usprkos svemu, usprkos svima. Svakog je dana kupovala dvoje novine — među njima one fatalne! — i svakog je jutra počinjala s novom nadom, proučavala je oglase jedan za drugim, označavala je perom svaki i najmanji izgled. Pisala je svoje ponude zajedljivo tvrdoglavim načinom, prisilila se na optimistički ton. Kupila je bolji pisaći papir; potrošila mnogo šilinga na poštanske marke; počela se nuditi čak i za nemoguće:' za mjesto vodilje nekog doma siročadi — sekretara u Londonu — pa i upravnika praonice. Kotnačno, u očaju, dade i sama oglas, kojim je ponudila svoje usluge za svako mjesto uz skromnu plaću. Ništa se nije dogodilo, osim što su dani prolazili. Nije se još sasvim oporavila od živčanog udara; Hudson je nesigurno govorio o odmoru, ali ona odmah odbaci tu misao kao nemoguću; ipak je njena životna energija u pričuvi počela popuštati. Sama je sebe uhvatila, kako u nekim trenucima sumnjičavim pogledom bulji u prazno. Od vremena do vremena budila se noću, pitala se, što će biti od nje. A Petar. On još ništa nije znao o promjenama u njezinu životu, nastavio je dosljedno sa svojim iskrenim optimističkim pismima, u jednom je tražio bolje nalijv-pero, u drugom je aludirao na izglede svoje karijere. Svako je pismo za nju bilo uzvišeno

ohrafo-renje, blaženi poticaj, koji ju je tjerao naprijed k uspjehu. Ona mora, i njemu za volju će uspjeti. A ipak nije mogla. 271S osjećanjem gorkog obeshrabrenja došla je u subotu u poslovnicu u Saddleiiggs posljednji put. Klonuto pristupi svom pisaćem stolu, i poče unositi račune, svoj zauvijek posljednji posao u toj sivoj i čađavoj daščari. Da, zahvati pogledom, gotovo ispunjena bolom, tu sivoću i bude joj žao rastati se od te čađe. Ona ju je tako dobro poznavala. Frank je tu radio; ovdje je ona zarađivala za život; tu je prostoriju ispunila nečim iz svog vlastitog života. Napokon pogleda i spazi, da je Lennox promatra. On se nakašlja, odmah odvrati oči. Ali je slijedećeg trenutka stajao kraj njenog pisaćeg stola. Bili su sami u poslovnici. »Da li ste već zaposleni?« upita je, jednako zbunjen; ona je vidjela na njegovu licu onaj neobičan interes, koji je posljednjih dana bio sve jasniji. Trenutak je vladala tišina, zatim ga pogleda ravno u lice, pouzdano. »Da«, lagala je, potaknuta suosjećanjem u njegovim očima. »Jučer sam ga sklopila vrlo povoljno.« Lice mu se malo razvedri. »Istina, ipak! To je lijepo, zaista, veseli me«. Oči mu postadoše svjetlije i začu se njegov samosvijesni kratki smijeh. »Već sam se počeo brinuti zbog vas. Niste posljednjih nekoliko dana nimalo dobro izgledali. Sasvim neobična misao, ali me je to zabrinjavalo.« »Osjećam se sasvim dobro«, odgovori ona mirno. »Potpuno snažna i zdrava.« »Znam«, reče on naglo. »Vi ste vrsni kao dobar poni. To sam uvijek znao. Ali što je to bilo, da ste u posljednje vrijeme izgledali tako očajno. Ni po koju cjienu ne bih mogao vjerovati, da sam kriv za to.« Prekide, gladio je svoju njegovanu bradu, glupog izraza, kao da je jedva znao, zašto je govorio. Koliko god je bio čudan, uvijek je za nju nesvijesno gajio rijetko poštovanje, koje je, od istrasti prema poslu potamnjelo, prognano od njegove prirodne mudrosti, u toku tih godina sasvim usko stisnuto: ali je uvijek bilo tu, nepoznato. I sada, pošto se vlastitom voljom riješio poslova, bio je malo zbunjen, još nije stao nogom u taj novi i neshvatljivi svijet. Ali sada, kad je njenu nježnu malu pojavu obuhvatio pogledom, sjetio se odjednom onoga tihog papodneva, kad je nježno stavio ruku oko nje. Kako je njeno tijelo bilo čvrsto zbito, čvnsto, a ipak meko! Najednom se crvenilo razli po njegovim blijedim njegovanim obrazima. Bio je neženja svojom voljom — naravno, to je znao ■— ali je imao tek pedeset i sedam, i po svojim riječima, osjećao se čio kao vrabac. »Bio sam tako zaposlen sklapanjem ugovora, da više nisam mislio ni na što drugo«, reče napokon, prilično nevoljko i neobično plašljivo.

»Sigurno«, odgovori ona, glumeći radost. Nije razumjela njegovo držanje. Kako je prvi udarac od otpuštanja prošao, bijes joj se smanjio. Čak je počela nalaziti razumijevanje i za njegovo stanovište. »Veselim se, ali ipak«, istraja on dižući bradu. »Veselim se zaista, da ste našli mjesto«. Pogleda je sa strane, i nastavi: »Kakav je posao?« »Podučavanje«, odgovori ona nasumce — malo nesmotreno1. »Odlično mjesto.« »Razumijem«, odgovori on donekle nejasno. »Razumijem«, reče ponovo; upilji se u nju trenutak oklijevajući, onda priđe prozoru, vrteći olovku među prstima, i u mozgu prebacivaše neobično čudnu pomisao. Gledala je u njegova četverouglasta leđa, kao i uvijek u domaćoj tkanini. Zašto mu je slagala? To joj nije bilo slično. Ni sama nije znala, ali je znala, da je u očitoj, teškoj nevolji i da po svaku cijenu mora izbjeći posljednji izraz njegove sućuti: da joj ne kaže: »Jako mi je žao — zaista, tako žao, da ste bez posla!« Njeno izmučeno srce ne bi toga moglo podnijeti. Sve bi mogla podnijeti, samo ne da pokaže svoju bijedu. Ipak primijeti, dok je sjedila duboko sagnuta nad svojom knjigom, da se okrenuo od prozora i kao da je htio opet nešto reći. Ali se tog trenutka vanjska vrata otvoriše s lupom,, i Andrews s Dougalom uđe u poslovnicu. Lennox odmah stade, stavi ruke u džepove, poče tiho zviždukati, znajući, da je kriv. Nagonski osjeti, da pogledi Dougala i Andrewsa leže na njoj. Oni su bili sigurni namještenici; Dougala preuzima Hagel-mann; Andrews je računao: na ugodnu egzistenciju u maloj prodavaonici novina i papira u Gorbalsu, koju je dobio »s nešto ženina novca«. Da, s njima je bilo u redu, ali s njom — s njom nije bilo u redu: bila je bez posla, lagala je, hvalisala Jse, bila budala! Da, neka tako bude; to je se nije ticalo. Htjela je držati glavu visoko i prisiliti se na osmijeh. Završi posao u knjizi, zaklopi je, spusti olovku, pogleda na sat. Dok je to radila, izbijao je jedan — laganim, sudbonosnim udarcem. »Dobro«, poviče radosno —• bar je tako izgledalo — »to znači kraj tvrtke Lennox«. Njenu primjedbu pozdraviše s dužnim poštovanjem. To je bila ceremonija. Stisnuše jedno drugom ruke. Lennox im dade omote s plaćom. »Nadam se, da ćemo se opet vidjeti gospođo Moore«, reče Dougal, neobično ozbiljno. Sada je već bio za glavu viši od nje, dobro obučen, uredan, nalikovao je na trgovca — uši su mu stršale tako napadno. Bilo je nevjerojatno, što su godine napravile od njega. A što su napravile od nje? »Opet ćemo se sresti, Dougal«, odgovori živo. »To je sigurno.« »Nadam se, zaista«, reče on ozbiljno.

»Ne zaboravite me posjetiti«, poviče Andrews, čija se melankolija izgubila za trenutak. »Svratite pri prolazu«; i spojivši osjećaj s trgovinom, nastavi, »držimo razne novine«. »Veseli me čuti, da ste nešto našli«, reče Lennox, povjerljivim tihim glasom, još uvijek prilično zbunjen, još uvijek oklijevajući, zadržavši njenu ruku malo duže, nego što bi zapravo bilo potrebno. »Jednom ću doći k vama na šalicu čaja.« Čaj; zar je bilo moguće, da će on opet ikada kod nje piti čaj? Uzme šešir i kaput, baci pogled unaokolo, na vratima kimnu svojim odmjerenim kratkim pozdravom,, nasmiješi se svima. »Zbogom«, reče živo, »i mnogo sreće«. Još uvijek nasmiješena, okrene se i siđe niza stube. Ali se, vani, taj osmijeh izgubi. Usne su joj drhtale, dok je išla na kolodvor i ulazila u vlak. U praznom kupeju pade glava i opustiše se ruke, izbi bujica suza. XIII Iako su te suze bile neobične, sigurno nisu bile dokaz njezina sloma. Naravno da se osjećala bolje poslije te provale; u brzom preokretu, gotovo do smijeha, bilo joj je jasno, I »da ni gubitak posla niti prisilno iseljenje iz stana nisu bili [.potop. Njena je nada bila neslomljiva. Naći će drugo mjesto. I ona će ga naći, a da ne bude obavezna drugom. Samo sebi! Naravno, morala je naći kona-čište; nekakvu sobu — jeftinu sobu; i odmah se odluči, da je ne će iznajmiti u Ardfillanu. Iako je u gradu bila malo poznata, nekako se od toga uplaši, od te nagle promjene njezina materijalnog položaja, da to pokaže javnom oku, da pokaže na vidjelo ove promjene u svom životu! Htjela je sasvim otići odavde; htjela je početi iznova; i bilo je za nju od bitne važnosti, da bude u centru događaja, spremna da prihvati i najmanju priliku; osim toga, znala je, da će u gradu lakše naći jeftiniji krov nad glavom, a to je željela. I tako, slijedeći je korak odredila već unaprijed. Novom živahnošću, opet budna, razmišljaše; ipak nikada — ne, ni jednom prilikom — nije joj došla misao, da moli svoju rodbinu za pomoć. To je bilo posljednje sredstvo, nezamislivo. Nije htjela sagnuti leđa ni pred kim. Joe se, naravno, sam potpuno isključio, Edwardov prijašnji grčeviti interes naprosto ju je dražio; a što se ticalo Richarda, njezina vlastitog brata, prije će umrijeti (to su bile njene vlastite riječi) nego što će od njega zatražiti i jedan penny. Njena je gotovina bila smiješno neznatna — nekoliko funti.' Ipak, opet je njen duh bio bogat, njena odluka čvrsta, snaga neiscrpna. Otpoče intenzivnu kampanju. Više nije kupovala novine, ali čitaonica javne knjižnice postade joj utočište. Opet je proučavala stupce s oglasima gotovo

bolnom napetošću. U ponedjeljak je pisala dvadeset ponuda. U utorak je otišla u Glasgow i opet je savjesno govorila sa svakom firmom, koja je, iako daleko, bila svojim poslovanjem u vezi s njenim prijašnjim radom. U srijedu otkri jedan oglas, kojim je jedna od manjih predionica u Raislevu tražila trgovačkog putnika i zahtijevala lični razgovor. Odmah otputuje. Grad je ležao izvan zone, za koju je vrijedila njena sezonska karta, i tako se vozila, da uštedi troškove, radničkim vlakom. Sjedila je, gadeći se nad gomilom radnika u 275 ■U- »grubim bluzama, koji su neprestano pušili i pljuvali. Ali je mjesto bilo zauzeto jedan sat prije njezina dolaska. Zar nije imala nikakve sreće?, mislila je ojađeno. Zar u njenome životu ne će nastupiti preokret? Vrati se kući hladna i ogorčena. Četvrtak je provela u pisanju pisama. Bilo je došlo nekoliko ljudi, da pripreme pokućstvo gospođice Hocking za transport, koji je određen slijedećeg ponedjeljka. Izvadila je nekoliko svojih haljina i zapakovala ih. I protiv svoje volje osjećala je, da je položaj očajan, još četiri dana truda, ali nije ništa postigla. Ništa. Nemirno se ustumara po stanu, sjedne, udari po klaviru, onda se opet digne. Bila je u neobičnom uzbuđenju, sigurno, tako je mislila, zbog predstojećeg odlaska. Uze knjigu, ali je osluškujući čekala kucanje pismonoše, nije mogla naći mira za čitanje. Zar joj se više nikada ne će ništa dogoditi? Kad je čula, s voljom koja je popuštala, kako je pismonoša prešao njena vrata, apatično spusti knjigu i odmah ode u krevet. U petak reče okolišeći: »Ako se danas ništa ne dogodi, sutra moram potražiti sobu«. Ni u petak se nije ništa dogodilo. Zato se slijedećeg dana odveze u grad, da traži to neophodno skrovište. Bijaše to nevoljan korak, koji je odgađala do zadnjeg časa — svaka provizorna mjera prouzrokovala joj je osjećaj nedostatka — ali sada više nije mogla dalje. Gledala je u oči gorkoj potrebi, uze rani vlak za Glasgow, i kada je stigla, izađe, s neobično trijeznim i spremnim izrazom lica, na kolodvor u ulici Queen i udari prema ulici Unity. Najednom se netko s njom sudari. Okrene se, oštro diže glavu i pogled joj se zaustavi na nasmijanom licu mladog Framea. Ovaj je susret neobično podsjeti na onaj trenutak, kad ju je on prvog dana kod Lennoxa s urođenom brzinom stigao i gotovo srušio na stubama. Ali je sada ovaj susret bio tako neočekivan, da je nehotice izbacila: »To ste vi«. »Rekli smo, da ćemo se susretati«, reče on, s još širim osmijehom. »Ali je došlo prije nego što sam mislio.«

»Da«, odgovori ona, prilično hladno. »Ali nisam očekivala, da ćete me srušiti.« 276 »Oprostite«, odvrati brzo, osmijeha nestade. »I suviše sam se žurio«. Zašuti, zbunjen njenim neobičnim suzdržljivim držanjem, dok je oko njih sa svih strana pločnika klizila struja ljudi. »Bio sam u posjetu kod tetke«, reče, objašnjavajući sve više zbunjen. »Ona je blagajnica kod Henđersona i Shawa ■— uprava kuća, znate«. Ledeno mu se nasmiješi, pitaše se, kako bi ga se mogla riješiti, svakako je držanjem pokazala, da upravo sada nije raspoložena za njegovo naivno* brbljanje. »Ona je sada u nezgodi«, nastavi on, iako je pocrvenio zbog njene šutnje. »Jedan je od njenih inkasatora otišao bez otkaza, i ona ne zna, gdje da odmah nađe nekog pouzdanog. Htjela je, da ja primim to mjesto. Ali ni govora. U ponedjeljak nastupam kod Hagelmanna.« Ona di|že odjednom glavu i zagleda se u njega; sada nije imala ledeni osmijeh, nego revnost, koja se odmah rasplam-tila kao svjetlost u njenim tamnoplavim očima. »Mjeisto«, reče sasvim drugim tonom. »Hoćete reći, da vam je vaša tetka ponudila mjesto?« »Samo dvadeset i pet šilinga na tjedan. Cijeli dan na putu i sakupljati stanarine. Ne, hvala«, odgovori on prezirno. »I mnogo posla! I ne mislim na to«. »Znate —« pitaše ona polako. »Znate li, da li tamo već ima nekoga?« On zatrese glavom. »Morat će dati oglas«. »Dougal«, reče ona odjednom, ne zaustavljajući naglost, »vjerujete li — da bih miogla dobiti to mjesto?« On je pogleda, otvori usta, buljio je u nju. »Ali vi ste već u službi«, mucaše. »To ste nam rekli u poslovnici. Osim toga, taj vam posao ne će odgovarati.« »Odgovarati!« hroptala je; sada nije bilo vremena za objašnjavanje. Naglo reče: »Gledajte, Dougal, moram dobiti neki posao. Ostavimo, zašto. Jednostavno, moram se namjestiti. Ako mislite, da bi me primili na to mjesto, objeručke ću ga uzeti — da, objeručke ću ga uzeti, samo ako ima izgleda.« Još uvijek začuđen, on polako odgovori:

»Izgleda imate sigurno. Ona je tamo blagajnica već dugo godina — moja tetka. U stvari vodi posao. Ona će vam dati mjesto, mislim, da je to sasvim sigurno.« 277 Ona nije bila svi jesna dublje ironije položaja — taj nekada kancelarijski momak, koga je promatrala tako nepovjerljivim očima, sada je bio pripravan da joj pomogne, da nađe mjesto — pogleda ga s ozarenim izrazom. Možda je on bio njen spasitelj. Da, napokon je tu bio izgled — onaj izgled za posao, koga je tjednima tražila, mogućnost, koja je jednim udarcem izmijenila cijelu sliku njezina života. »Pričajte mi pobliže«, poviče živo. »Sad ću odmah otići tamo.« »Promislite, stvar nije vrijedna«, odgovori on naglo. »Samo dvadeset i pet šilinga na tjedan. Ne vjerujem, da će vam to odgovarati. A posao upravo nije ugodan.« On zastade, očigledno pod utiskom njenog žara. »Ali možda — možda ćete to ipak primiti — bar privremeno.« »Ako dobijem to mjesto, već će mi odgovarati«, ushićeno se smijala, malo bez daha od uzbuđenja. U sebi je mislila, da je s njim čas prije grubo postupala. U povjerljivom tonu dodade: »Sada, brzo, recite mi kamo da idem«. »Dobro«, reče on konačno, s osmijehom naklonosti, »poslovnica je na kraju ulice Daviš. Henderson i Shaw, uprava kuća. Ne možete pogriješiti. Pitajte za gospođicu Tinto i recite moje ime. Nažalost ne mogu ići s vama. Ne ćete imati nikakvih teškoća. Samo mislim, da vam se ta vrsta posla ne će mnogo svidjeti.« »Ostavimo vrstu na stranu«, odgovori ona, pogledavši ga toplo. »Naprosto, potreban mi je posao.« »Razumijem«, reče on nevoljno. Ali je bilo jasno, da ništa nije razumio. Na licu mu je još ležao upitni osmijeh, kad mu je uzela ruku i naglo je stresla, zahvalna. »Zbogom«, reče toplo, »i hiljadu puta hvala.« »Sve je u redu«,' branio se zbunjeno. »Nikakva hvala. Srest ćemo se opet slijedećih dana.« Ona ga pozdravi posljednjim brzim pogledom, okrene se, i pođe pločnikom. Napokon je došao sretni događaj; tu je sreću morala iskoristiti po svaku cijenu. Sjeti se prilike u Raislevu, kad je mjesto bilo zauzeto neposredno prije njena dolaska, zaokrene u ulicu Daviš, gotovo poče trčati od nestrpljenja. Nije stala, da čeka tramvaj — bio je prespor za njeno sadašnje raspoloženje — i za nekoliko je minuta pro278 '

1 šla cijelu ulicu. Onda se najednom ispravi, pogleda živahnim očima u natpis pred sobom: Henderson i Shaw — uprava kuća. Bila je to, kako je odmah vidjela, otmjena poslovnica, s izlazom na ulicu, žicanim mrežama pred staklima, vratima od mahagonija, metalnim dijelovima od sjajne mjedi, čitav je dojam bio sasvim drugačiji od one stražnje sobe u Saddle-riggsu. Ali ona se nije uplašila. Odlučno diže bradu, stupi naprijed, pritisnu kvaku i uđe kroz vrata. Našla se u širokoj i prilično visokoj prostoriji, pred dugačkom sjajnom tezgom s ogradom od mjedi. Iza ove je sjedila ovisoka, krupna žena. Ostalo pokućstvo: dva stola, nekoliko stolica, ogromni zeleni uzidani sef, nalazio se također iza tezge, ali pisaći stol i žena bijahu vrijedni pažnje, izdvajali su se, privlačili su pogled na osobit način. Duže je vrijeme stajala Lucy na podu od mozaika šuteći i buljeći preko tezge s mjedenom ogradom — činilo se, da tu ima mjedi na pretek — u ženu, koja joj uopće ne pokaza, da ju je vidjela, nego je peroto brižljivo pisala unose u ogromnu trgovačku knjigu. Da probudi njenu pažnju, nakašlja se, ali to kašljanje nije djelovalo. Pero je tiho greblo; žena je prestala pisati, Pregledala je šiljak pera, oslobodi ga s izrazom gađenja jedne dlačice; onda polako nastavi pisati. »Oprostite«, najednom reče Lucy. Žena se polako okrene, ukaza se široko sjajno crveno lice, na kojem su se isticale zlatom obrubljene naočari. Bila je u crnom, u prilično strogoj crnini, imala je visoko zatvoreni ovratnik, i nije nosila nikakav nakit osim finog zlatnog lanca. I sada je šuteći skliznula sa stolice i približila se tezgi. Iz blizine bješe još krupnija, njene visoke grudi ulivahu grozu. Gledala je Lucy preko te mase grudi, i zapita je neočekivano blagim glasom: »Molim?« Uplašena ovim utjecajnim držanjem, Lucy odjednom osjeti neobičan osjećaj vlastite beznačajnosti, ali ipak zapita uz onaj svoj energični pokret bradom: »Gospođica Tinto?« Ova potvrdi glavom i lako lupkaše držalom po tezgi. »Ime mi je Moore«, reče Lucy brzo. »Došla sam radi mjesta^ koje je kod vas slobodno«. I prije nego što je gospođica Tinto mogla nešto odgovoriti, izloži brzo i točno posljednje događaje i cilj svoga dolaska. Bijaše to dug izvještaj, i kada je završila, osjeti, kako je u uzbuđenju želje opet drhtala. »Vrlo dobro«, reče gospođica Tinto napokon, mjereći je potanko kroz zlatom obrubljene naočari; onda dodade neočekivanim povjerenjem: »On je zgodan mladić, moj nećak«.

»Svakako«, potvrdi Lucy toplo. »Bio je loš poslije smrti roditelja«, reče gospođica Tinto, slijedeći svoje misli; »ali moram reći, da se dobro probio«.« Lucy se žarko suglasi s tam točnom pohvalom napretka mladog Framea. »Ali je velika šteta«, reče gospođica Tinto pažljivo; »meni naime treba muškarac.« Ne da je gospođica Tinto doslovno mislila ono, što je rekla tom frazom. Ona je sa svojih pedeset i pet znala sve, što je trebalo znati o muškarcima, njihovoj neiskrenosti. Gospođica Tinto je bila poslovna žena, pionir svoga doba, mirna, sposobna, dostojanstvena, i djevojka, koja je svojom sposobnošću bila u stanju da svakog muškarca dovede u škripac. Međutim se pokazala usprkos svom suhoparnom načinu ljubazna — kad je osjetila, da netko ljubaznost zaslužuje. I .dodađe, pošto je ponovo razgledala Lucijinu napetu pojavu: »Mi svoje najamnine utjeravamo sa svih mogućih mjesta«. »To mi ništa ne smeta«, reče Lucy brzo. »Već sam šest godina radila muški posao.« »Možda će prekoračiti vaše snage«, reče gospođica Tinto zamišljeno. »Vi niste jedna od najjačih«. »Ali sam vrsna«, odgovori Lucy. »Pustite da pokušam i već ćete vidjeti.« Nevjerojatno polako raširi se osmijeh preko blistavih bora gospođice Tinto. »Niste li malo umišljeni«, reče sa šaljivom zagrijanošću. Gladila je kosu držalom mišje boje, onda prijeđe preko obraza, koji se povratiše u normalnu pasivnost. »Morate bezuvjetno donijeti prvoklasne preporuke«, dodade poslije jednog trenutka. »Naši inkasatori imaju posla s novcem, znate.« »Mogu vam dati preporuke«, prekine Lucy žarko. I odmah bez straha navede Lennoxa, Edwarda i Richarda. Efekt je bio iznenadan. »Vaš brat!« dahtaše gospođica Tinto, bezuvjetno osvojena. Buljila je u Luciju sa sasvim promijenjenim izrazom 280 lica. »Vi ste dakle sestra gospodina Murraya«. Zastade. »On je neobično ugledan čovjek. Znam. Sama živim u Ralstonu.« Zavlada impresivna šutnja. Onda se gospođica Tinto polako pokrene i diže zaklopac tezge. »Izvolite sjesti«, reče; u njenom je držanju bilo srdačnosti. »Govorit ću s gospodinom Rattravem o vama.« Lako pocrvenjevši, Lucy posluša, sjede na jednu od manjih stolica, dok se gospođica Tinto popela preko niskih i uskih stepenica u međukat do

staklenih vrata, na koja pokuca i uđe. Za Luciju je to bio kritičan trenutak, u kome se ljuljao jezičac na vazi njene sudbine. Ovdje će sigurno uspjeti. Sigurno je s pravom mogla računati na to, da joj je gospođica Tinto sklona. Zar nije u oku ove žene opazila blijesak sućutnog razumijevanja. Tako je ovdje sjedila, gledala praznim pogledom, odsutna duhom, u onaj ogromni sef, male je ruke prekrstila preko koljena, kosa joj — sada bliješteći pod svjetlošću — padaše nježno nakovrčana preko bijelog vrata, izraz joj je bio isto tako živahan kao i napet. Ne radi se o nekoj velikoj stvari, ali, oh, kako životno važnoj za nju! Neka je i plaća, za koju se ovdje nudila, bila jadna, bit će dovoljno bar za sadašnje njene namjere. Neka samo uspije i onda više ne će misliti na onu odvratnu osamljenu sobu. Razvezla je svoje planove, vidjela je iznajmljeni mali skromni dom. Svoj mali imutak može i uz neznatni trošak preseliti u grad. Bar će za Petra imati krov nad glavom, kad se vrati. I u Glasgowu. Imala je u vidu onaj dublji razlog, onaj najmoćniji polet svog nastojanja, kad je došla na misao da se ovdje nastani. Žestoko je željela, da sačuva svoju nezavisnost, da dobije svoje mjesto. Ona će ga dobiti; ona ga mora dobiti; bilo je to životno pitanje, neophodno potrebno za njeno dobro i za Petrovo dobro. Najednom, uzdrhtala srca, ugleda gospođicu Tinto, kako silazi, diže se i pogleda ženu u lice, koje nije ništa odavalo od one gigantske odluke, koju je imala prenijeti. »E, pa«, reče gospođica Tinto polako, »govorila sam s gospodinom Rattrayem.« »Da?« reče Lucy, tihim glasom, i mišljaše u sebi, »ako ovo ovdje loše ispadne, što će za ime božje biti od mene?« Nikada u svome napornom traženju nije bila tako blizu praga uspjeha. 281»On je šef tvrtke«, nastavi gospođica Tinto; izgledalo je, da joj se ne žuri, da otkrije bojažljivo očekivani ishod svoga razgovora; i objasni: »Henderson i Shaw je samo ime. U stvari tvrtka pripada gospodinu Rattravu.« »Da?« opet šaputaše Lucy. I opet je osjetila drhtanje udova. »Naravno, vođenje poslova on prepušta meni«, reče gospođica Tinto, malo veličanstveno. »Ja sam tu već trideset godina. On ima u mene najveće povjerenje.« »Da?« Još jednom izusti Lucy tu riječ. Zar nikada ne će saznati? Vladala je kratka tišina. »I tako sam odlučila prihvatiti vašu ponudu«, reče gospođica Tinto konačno, smiješeći se dobronamjerno preko svojih naočara. »Ako odgovori budu zadovoljavali, možete nastupati slijedećeg tjedna«.

Nešto je prošlo kroz Luciju. Gonilo ju je na plač, na smijeh, na glasno jecanje. Primili su je. Opet je mogla početi; opet je budućnost bila pred njom — ležala, da bude obrađena njenim sposobnim rukama. Brzo kao munja nestade, kao prognana avet, sjećanje na nesreću posljednjeg mjeseca. Gledala je u bujnu pojavu gospođice Tinto, osjećala je divlji, histerični, gotovo nesavladivi impuls, da se spusti na te majčinske grudi. Ali se uzdržala. »Hvala vam«, drhtao je njen tihi glas. »Drago mi je, drago«. Onda više nije mogla ništa reći. XIV Mjesec dana kasnije doručkovala je u svom novom stanu — jela je komad kruha s maslacem i čajem — pri svijetlu plina, koji je pištao izlazeći iz lampe. Još nije bilo osam sati, magla je ležala nad gradom kao krov, smetala je sumornom svijetlu jutra da se probije i tmurno je pritiskivala prozor sobe u kojoj je sjedila. Ovo nije bila privlačiva prostorija, to je dobro znala, ali je ipak bila u nekom pogledu sasvim upotrebljiva. Pred njom, pod prozorom, bijaše oštećeni izlivnik s pipcem za vodu, 282 koji je doduše uvijek kapao, ali je bio ipak najbliža voda, desno je stajao štednjak, koji je na svojoj uglačanoj površini imao mali nad kaminom reso, spojen preko cijevi s plinskom svjetiljkom; lijevo, pričvršćen uza zid, bio je razlupani sanduk za drva, napola sanduk, napola klupa, spreman da u sebe primi gorivo, a i da služi za sjedenje. To bijaše jednostavni uređaj sobe, a pokućstvo je — mali četverouglasti stol, za kojim je sjedila, dvije pletene stolice, njena stara sobna ljuljačka, i mali željezni krevet, koji je stajao iza nje u alkovenu — bilo isto takvo. Kroz otvorena vrata ove kuhinje-spavaće sobe, mogao se vidjeti ostali dio stana — predsoblje tamno kao bunar koje je vodilo u drugu praznu spavaću sobu, u kojoj bijaše ormar za odijela i drugi željezni krevet — i mala kao kocka kupaonica, u kojoj je bila kada s drvenim okvirom premazana ispucanim i mjehuričastim žućkastim emajlom. Zidovi tih prostorija, isto kao i ovi u kuhinji, bijahu tapetirani smeđim sjajnim tapetima neodgo-netljiva uzorka; u svijetlu magle izgledahu gotovo melankolično. Dakle, to je bio njen novi stan — onaj »mirni dom«, kome se toliko veselila. Ipak je učinila najbolje što je mogla. Tražila je dva dana •—■ »tražila je u svim kutovima i krajevima«, kako je to rekla gospođica Tinto —■ i, usprkos stručnoj pomoći Hendersona i Shawa, samo je našla ovaj stan »od sobe i kuhinje«, s takozvanom kupaonicom, na gornjem katu veliku kuće, koja se cijela sastojala od samih takvih stanova za

iznajmljivanje, koji su odgovarali njenom shvaćanju pristojnog izgleda i novčarci. I tako je to skrovište bilo blizu toga, da je razočara u oba pravca! Zakupnina je iznosila sedam šilinga na tjedan, to je bilo upravo toliko, koliko je još smjela dopustiti, a kuća — zapravo, cijeli blok kuća, koji se protegao uzduž ulice, nazvane zvučnim i neprikladnim imenom Cvjetnom ulicom —• Flowers Street — disaše sivom i otrcanom, sirotinjom. Zgrada, sa svojim zagušljivim »ulazima« i tamnim, loše osvijetljenim kamenim stepenicama, nije baš bila najamna kasarna. A sama ulica ne bijaše baš tako jadna, ali je bila već dosta sumnjivo nisko pala. Nešto — možda zaostali trag ■slavne prošlosti —■ spašavao je zgradu i ulicu, i sačuvao ih od potpune prostote. Ovamo je dakle, u Flowers Street br. 53, dospjela, ovdje se po nuždi za sada smjestila. 283Odmah je nastojala da prostorijama dade pristojniji izgled i da ih uredi nešto udobnije. Nažalost, bila je prisiljena da opet uvede krajnju štednju, jer je iz svoje neznatne rezerve morala platiti Petrovu školarinu za posljednje tromjesečje, radi toga nije mogla naručiti ništa drugo nego samo najpotrebnije: ta dva kreveta, par polovnih stolica, i najjeftinije kuhinjske potrepštine. Kako se sada gorko ka-jala, što se rastala od svog staroga dobrog namještaja tako lako i za tako jadnu sumu. Ali je to bila svršena činjenica, neopozivo svršena. No, taj novi stan nije bio sasvim ono, što je zamišljala; još ne bijaše dom, iako će ga uskoro takvim napraviti — osim, ako ga srećom ne zamijeni boljim, ukoliko bi se njen položaj poboljšao, a sudbina joj bila sklonija. Završila je doručak i, pošto baci pogled na jeftinu poni-kljenu budilicu — i nju je bila sada kupila — na kaminu, diže se. Zatvori plin, izađe u predsoblje. Ovdje, u tami kao u bunaru, uze šešir i kaput s klina, kojeg nije mogla vidjeti, brzo se obuče;, uze ključ, koji je već pripravan stajao u džepu, otvori vrata i ode. Magla, koja je kao avet pokrila ulicu, zavi njenu pojavu, kad je u žurbi izašla iz vrata. U tom su kraju — možda uslijed blizine rijeke — magle bile gušće i žilavije, ali se sada taj oblak magle upravo dizao, probijen zracima crvene sunčeve svjetlosti, koja je jasnije otkrivala izgled stambene četvrti, koja se pružala od Kelvinbanka do dokova, i izgledala je kao uhvaćena u očajnom bijegu pred susjednim prodornim lučkim brlogom. I sad je ona, dok se žurila, nesvijesno osjećala prostotu koja lebdi u zraku. Ulice bijahu uske, popločane okruglim kamenom, upravo na tajanstveni način rasipno nastrte izderanim prljavim papirima, uvijek pokrivene narančinim korama, odbačenim kutijama konzervi, i razbacanim i vječnim tragovima teretnih konja, koji su vukli prema dokovima. Dućani nisu bili otmjeni. Njihovi izlozi, kao i pločnici pred njima, po kojima su djeca

izvukla kredom crte, izgledali su nečisto. Tada se, na uglu, Flowers Street završavala lukom, i tu se nalazila velika dvorana, na čijoj je tabli pisalo, bogatim zlatnim slovima: »Garnerove društvene dvorane. Plesovi 284 ^^K^Ag srijedom i subotom. Gospoda 1 šiling. Dame 6 pennvja«. A ispod toga manjim slovima: »Rukavice poželjne. Plesne cipele obvezatne.« Ta dvorana, sa svojom kričavom tablom, bila je za Lu-ciju pojam, kraja. Bik> je to prosto; obično; vrijeđalo je dobar ukus uopće, a naročito njen smisao za otmjenost. Kad je ušla u crveni tramvaj, koji ju je vozio do mjesta njezina posla, nije mogla, a da ne razmišlja o okrutnom preokretu svoga života, koji ju je tako neočekivano bacio u taj pusti kraj. A njezin posao? Kako joj je bilo žao zbog razmjerne sinekure posljednjeg zaposlenja i udobnih putovanja vlakom i svoje kuće, koja joj u sjećanju sada izgledaše kneževska. Henderson i Shaw zastupali su bijedne stanove (slums). Njihov pojam ukratko je označavao svu težinu njezina sadašnjeg zanimanja. Uvidjela je, da je mladi Frame imao pravo, kad je nagovijestio, da »mjesto ne vrijedi mnogo«; iskreno prizna, da se zgražala nad svojim poslom. Ipak, snašla se isto onako, kato se snašla i sa Flowers Street br. 53 i reče sama sebi s očiglednom ironijom u osmijehu: »Učinila si korak unazad, moja ženo!« ali u sebi bez ironije, s čvrstom odlukom, da ne će dugo potrajati, dok se opet podigne. Na uglu ulice Daviš siđe s tramvaja i radosna koraika pođe prema poslovnici. Sretna, što je izbjegla oporom zraku, brzo uđe. Velika i visoka prostorija nije ju više impresionirala; sasvim povjerljivo i bez straha stupi za tezge, odgovori gospođici Tinto ljubaznim pokretom i ode do svoga malog pisaćeg stola. Za stolom preko' puta sjedio je neki čovjek sa šeširom i u kaputu; kad je ušla, nije pogledao, nego je prograktao samo jednu riječ: »Jutro«. »Dobro jutro«, odgovori Lucy, s lakim osmijehom. Dan-dijeva stalna spremnost da napada na sve nije još prestajala da je razveseljuje. On je bio drugi inkasator — Adam Dandie — čvrst, zdepast, nizak čovjek, dugih ruku i prkosna, opora pogleda. Njegovo je ponašanje bilo otresito i čvrsto. Čak i njegovo odijelo — trošni, na same plavkaste smrznute uši natučeni polucilindar, sjajna kišna .kabanica, preuska za njegov čvrsti stas — pokazivaše njegovu iskolnost, koja nije bila spremna ni na kakve kompromise. Lice mu je bilo du-bokocrvenosmeđe boje, izatkano finom mrežom crvenkastih

285žilica, u kojima su oči, ispod sivkastih grmića obrva izgledale malene i radoznale. Čvrst stasom, kratka daha, a još kraćih raspoloženja: bio je, kad je bio razdražen, oran za borbu i tvrdoglav, izbacujući riječi takvom snagom, da su pogađale kao udar potkovane mazge. Takav je bio Adam Dandie u svemu, osim jedne bitne crte — njegovih nogu. Nije se mogla pobiti strašna činjenica, da su Danđijeve noge bile krive, neusporedivo krive: njegovi su donji ekstremiteti oblikovali, kada je uspravno stajao, potpuno slovo o, a horizontalni presjek toga o bijaše dug. To je objašnjavalo njegov bijes prema svemu, a to se svodilo na buhe, maglu, žene, nedovoljno viskija i zakašnjavanje tramvaja. Toliko se moglo reći za Dandija: njegov "bijes nije bio zloban, on mu se sam veselio. »Neka đavo nosi te olovke«, reče sada, pri tome pogleda olovku, koju je upravo zašiljio i opet slomio. »Danas ih više ne umiju pošteno napraviti. Danas uopće nitko ništa ne zna.« »Ja ću vam zašiljiti«, reče Lucy pripravno. »Hm«, gunđaše on. »Mislite li, da vi možete bolje nego ja, vi? Mislite. Možda ćete se porezati i tužiti me za nadoknadu štete.« »To je još uvijek bolje nego za razvrgnute zaruke., Dandie«, reče gospođica Tinto sa svog visokog pisaćeg stola. Ona nije mnogo govorila, ali kad je to činila, riječi su joj pogađale. »Sposobna je i za to«, reče Dandie, šiljeći olovku. »Poznajem ja žene.« Okruglih nogu ili ne, on je time točno označio intimno poznavanje nježnog spola, koje ga je usprkos podrugljivosti ostavilo bezazlenim, i sada, da uvjeri, nastavi: »Zaista poznajem!« Gospođica Tinto pogledom drugarskoga razumijevanja diže vjeđe prema Luciji: usprkos svom višem položaju, konačno je primila Luciju —• bez obzira na svoju pojavu, koja izaziva strahopoštovanje, i bez obzira na svoje lice s lakom bradom imala je gospođica Tinto velikodušno srce — i uspostavila sve povjerljivije prijateljstvo. »Za neke je muškarce«, reče ljutito, gledajući pred sebe »i vješanje predobro.« Razgovor se ne nastavi, jer u tom trenutku uđe u poslovnicu Rattrav, ili, bolje rečeno, prođe kroz nju u svoju 286 sobu. Bijaše to neupadljiv čovjek, velik, uglast, rijetko ga se moglo vidjeti; svima se u prolazu javi i nestane. »E, pa«, reče Lucy, dižući se, »bila magla ili ne, moram početi. Danas imam White Street. Dosta loše!« »Samo se nemojte izgubiti«, reče Dandie, pokazujući sjetnu brigu.

Lucy, smiješeći se, zatrese glavom. Onda uze knjigu i kovčežić, te oznake svog položaja — crnu u kožu povezanu knjigu i lijepo izglačani kožni kovčežić — i izađe iz poslovnice. Za čas je nestalo sunca, a magla se opet u žutim zaokruženim spiralama pojavila prema dolje. Grubo ju je bolo u grlu i dražilo na kašalj. Kaput joj nije, kako je vidjela, bio dovoljan za ovo vrijeme. Oko nje se kretao, okretao kao magla, život grada; ali ona nije više osjećala onu grozu punu veselja, koja ju je jednom uzbuđivala. Naučila je na tu sliku, a i bila je starija (da, razmišljala je, postaje starija); nije se veselila svom poslu, i nije voljela maglu: opet je kašljala zbog maglene pare, kad je ušla u White Street. Ne, nije voljela maglu; ali, još manje je, mnogo manje voljela White Street. Bila je to uska ulica —■ uski kanjon između dva reda visokih kuća za iznajmljivanje, tamna i neugledna, u njoj nije bilo dovoljno sunca ni u najsunčanijim ljetnim danima, bila je to samo uska lokva, bezdan, kanal zagušen maglom. Bilo je pola jedanaest, kad je ušla u prva vrata i počela svoj posao. Ulaz je bio pun ljepljive tame, prema kojoj ona napolju bijaše kao snijeg prema čađi, i odisao je onim neopisivim, nečistim dahom — dahom smeća i blata, koji je već poznavala, i koji je tako mrzila. Kad je došla do prvih vrata, pokuca oštro na tanki furnir; to je uradila širim krajem olovke — lukavost njezina zvanja, stečena gorkim iskustvom prvog tjedna kad je prejakim kucanjem oderala kožu s prstiju. Poslije kucanja, čekala je. U početku je bila sklona da lakomisleno postupa s određenim joj vremenom za svaku iznajmljenu kuću — za poneku je kuću za ubiranje tjedne stanarine bio potreban cio dan •—■ ali sada više nije smatrala to vrijeme predugačkim. Štoviše, sad je znala, da je određeno vrijeme prekratko. Tako se, na primjer, s ovih vrata ulazilo u četiri odjela — samo jedne zgrade i samo jednog 287tata — a u svakome je bilo osam jednosobnih stanova, dakle u svemu trideset i dva »domaćinstva«, povezana tim uskim vratima s vanjskim svijetom! Dvadeset takvih kapija u bloku kuća davahu nevjerojatni, ali stvarni zbroj od šest stotina i četrdeset stanova u jednom jedinom bloku. Šest stotina i četrdeset stanova — natrpanih jadnim ljudima, koji tu gmižu bijahu smetište na jutru prljavštine. A u kratkoj White Street bile su tri takve najamne kasarne. Na tom skučenom prostoru živjelo je, s potrebama civilizacije dvadesetoga stoljeća, svega četiri hiljade ljudskih bića. Bili su to »stanovi s pločicom«, jer je svaki na vratima imao pločicu, po kojoj je noćni inspektor gradske općine imao pravo ući i uvjeriti se, da tu možda ne vlada »prenatrpanost«.

Dobronamjerna vlast koja se brinula za zdravlje. Ipak je, usprkos toj brizi, bilo slučajeva, da dvanaest osoba — i tri generacije —• složno i udobno spavaju u takvoj prostoriji deset stopa širokoj, a petnaest dugoj. Bar se ta sloga i udobnost mogla pretpostaviti; jer vlasniku do ušiju nisu došle nikakve žalbe. Odmah je Lucy ponovno pokucala. Vrata se otvoriše palac široko i jedan glas upita: »Tko je?« »Henderson i Shaw«, reče Lucy živo; pri svojim posjetima uzela je sebi to dvostruko ime: Hendersona kao napadača, Shawa kao sažaljivoga. Osim toga, tako je izgledalo odlučnije, nego samo traženje stanarine. »Oh!« reče drhtavi glas, ne pitajući više, ali rezignirano. Nastade tajac, koji je više govorio nego onaj usklik; onda se vrata polako otvore i u mutno osvijetljenom otvoru pokaza se jedna žena. Crnokosa i raščupana, lica tamnoblijedog od prljavštine, pogleda Lucy okom poput iskre. Drugo oko više nikada nije moglo biti kao iskra, jer ga nije ni bilo, na njegovu je mjestu stajala očna duplja kao izraz prazne i gotovo neugodne podmuklosti. Ali žena nije uopće bila neugodna. »Uđite«, reče tonom, koji se kroz uobičajeno prihvaćanje neizbježivog pretvorio u blagost. Lucy uđe. Prostorija je bila gola — sve se pokućstvo sastojalo samo od dva drvena sanduka i jedne slamnjače, koja je ležala na podu kraj zida. Na jednom od sanduka sjedio je radnik, kraj njega na drugom bio mu je doručak — kobasica, kruh i čaj. 288 •.......|:^ ft Bučno je jeo, srkao je čaj iz tanjura, nije se obazirao na Lucijin ulazak, nastavio je svoj obilni doručak. Ni malo joj dijete, koje je bilo na slamnjači, ne pokloni ni malo pažnje, ležalo je ispruženo na leđima i buljilo preda se očima bez sjaja, predano nekakvoj sjetnoj viziji limba, iz kojeg je nedavno došlo na svijetlo, ugodno je sisalo gumenu sisaljku, dok mu je potok sline lijeno klizio preko majušnoga lica. Ali dva rahitična djeteta, koja su s krivim nogama čučala na podu, pogledala su je, prestala se igrati razbijenim bokalom i radoznalo se zapiljila u posjetiteljicu. Kraj bokala, sličan tračku od boga zaboravljene munje, ispružio se žut pas, kuja, koja se zvala »Nellie«. Zaista, Lucy je naučila, da se u slum-četvrti devet kuja od njih deset zove »Nellie«. U međuvremenu žena se požurila kaminu, pipala je po njegovoj prašnoj površini, tražila predmet, koji je tamo ležao. Onda se, lako trzaj ući glavom, takne prstima očne šupljine. I sada, ah!, to nije više bila duplja, nego krasno stakleno oko, koje je sjajem nadmašivalo pravo.

»Oprostit ćete mi«, reče; »nisam vas očekivala tako rano.« Pošto je tako sačuvala pristojnost, izvadi najmanju knjigu i, poslije mnogog traženja u suknjama, nađe iznos od dva i po šilinga. »Tu vam je«, reče, pružajući novac i knjigu; kad je Lucy uzela novac i zapisala svoj unos, ova nastavi gotovo často-ljubivo: »Još je uvijek često, vidite.« »Da«, reče Lucy. »Vi niste u zaostatku«. Ona pogleda unaokolo po ovom neopisivom stanu, i, nastavi potaknuta, možda, gospodinom Shawom i svojim vlastitim položajem: »Morate se boriti, vi, mislim — vidim nemate mnogo —« »Da«, odgovori žena, dok je kimala prema nevaljanki, koja je bila čvrsto povita. »Da. On — on me nikada ne pusti da kupim pokućstvo. Već ćemo mi jednom doći u zaostatak s najamninom — prije ili kasnije, znate — onda dolazi vlasnik kuće i uzima sve što imamo. Kakvog to ima smisla, reći će mi. Kad nam se ništa ne može uzeti, jednostavno ćemo se iseliti i gotovo.« »Ali vaš muž bi sigurno volio malo više udobnosti?« pitaše Lucy. »Točno«, odgovori žena ljubazno. »Volio je udobnost, moj muž, ali već je dvije godine, kako je otišao. Pet godina 19 Tri ljubavi 289je dobio ukupno. Ovaj gospodin« — opet klimnu — »samo živi sa mnom.« »Tako«, reče Lucy, i pogled joj kliznu od blijede djece na šestomjesečno dojenče, čije je podrijetlo, nažalost, tako surovo stavljeno u pitanje. Ali dojenče od toga nije pravilo nikakvo pitanje, niti djeca, a najmanje gospodin. »Zapjevaj nešto gospođi, Alfie«, reče on odjednom, okrećući se starijem djetetu na podu. Obrisa usta i pogleda Lucy. »Sjajno pjeva, deran.« Lucy je gledala Alfi ja. Zurila se; morala je ići za svojim poslom; ali opet gospodin Shaw prevlada. »Počni«, podbode ga. »Ako budeš pjevao, dat ću ti penny.« Alfie — imao je po prilici pet godina — smješkao se ne pocrvenjevši, razvuče usne, reče: »Pjevat ću vam »Maggie Murphy« — to najviše volim.« Onda poče, prerano sazrelim glasom, kratku baladu: »U nedjelju noću divota je Veselje, zaista, Tu su momci i djevojke, ; Zajedno su oni tu. Tako ima i muzike, Igre i pića tu, Dođite samo unutra Maggie Murphyju Dobro došli.

Bila je to neobična čudna scena u goloj prostoriji: tanki glas rahitičnog, beznadno unakaženog djeteta dizao se kroz maglu; »gospodin« se radosno cerio; stakleno je oko sjalo u nekom materinskom ponosu; na slamnjači slinavo dojenče; pas, koji se sada bavio sam sobom, i povrh svega uši, koje su, sasvim bezbrižno i ugodno, nesmetano tamo i amo naokolo plazile. »To je sve«, cvrčao je Alfie, kad je završio. »Dobro, zar ne?« I, pošto ispruži dlan, primi novac. Nešto se diglo visoko u Lucijinu grlu. Nije bila prikladna za taj posao, u stvari ne: to bijaše previše zlo, ta neopisiva, neumoljiva bijeda. S mukom se sabra i pođe prema vratima. Tamo se izvrši izmjena učtivosti, onda Lucy reče: »Slijedećeg tjedna u isto vrijeme.« Kimnu i napusti sobu. . Morala je nastaviti put. To se nije dalo izmijeniti: to je bio njen kruh. Odlučno zakuca na susjedna vrata, koja se otvoriše začudnom snagom i otkriše prostoriju potpuno različitu od one, koju je upravo napustila. Bijaše ugodna, ugodna kao i vatra, koja je titrala u kaminu, vesela kao i plamen, koji je igrao na porculanskim psima na žutom, ormaru. I, usprkos svojoj sirotinji, bijaše ugodna — ugodna kao i punačka mala žena. koja je stajala u vratima i podbočila se tetoviranim rukama. Imala je istrošeno, crvenkasto lice, i vragoljaste, jogu-naste oči, koje su izgledale kao zrnca od crnog jantara; na kosi joj je stajao crn šešir, oko vrata bijaše joj pričvršćen komad krzna izjeđen od moljaca. Lucy nije nikada ni prije ni kasnije drugačije vidjela tu čestitu osobu bez šešira i otr-: canog ukrasa oko vrata. Tako se ova nosila u kući i van kuće; ostavljala je utisak, gotovo, kao da je tako i spavala; razlog je tome bio taj, što je u White Streetu tako nošeni šešir -j— ne poput kapuljače oko glave omotani šal — i tako držano krzno bio probni kamen socijalnog položaja. Taj krzneni ovratnik, uostalom — on se približavao posljednjoj riječi tadanje mode — nije skidan ni kad je njegova vlasnica išla na posao kao sudoperka. »Opet stanarina, zar ne, gospođice?« reče gospođa Col-lins. »Da, tek što ste platili, rok vam je opet tu.« »Svakoga utorka«, reče Lucy, gledajući gospođu Collins i njezina sina — tromog dječaka, koji je pod jorganima ležao u krevetu alkovena, i iza leđa svoje majke bacao umiljate poglede. »Ah! to je najčešći dan u sedmici«, gunđaše gospođa Collins. Slijedila je pravac Lucijina pogleda, okrenula glavu, i zovnula: »Ben je sada u noćnoj smjeni. Zato je legao. Ža^ mislite, donese samo petnaest šilinga. A jede za dvojicu.« .....

Ljutito ode da donese knjigu zakupa, koja je, usprkos: njezinu protestu, bila zajedno s novcem spremljena na stolu. Lucy zabilježi u knjigu, uze novac. »Ne ćete zaboraviti posao, koji ste mi obećali?« zapita žena, pošto je uzela svoju knjigu i pogledala je. »Preuzi-. mam stube i,takve stvari'veoma jeftino.« .' ; : 19* »Mislit ću na vas«, odgovori Lucy. »Možda ću vas trebati, kad moj sin dođe kući.« Napusti stan, a onda zakuca na slijedeći. Tap, tap, tap, lupaše olovkom o vrata. Tako je kucala na svim vratima te smrdljive i tmurne zgrade, bilježila u prljave knjige, skupljala mastan novac, mamila i zahtijevala, slušala isprike i tužbe, kovčeg joj postade teži, a glava — jer još uvijek nije navikla na taj posao — lakša. Svaki posjet tražio je, u prosjeku, tri minute vremena: više od sat i po proboravila je u stanovima s ulazom iz prvih vrata, i već je bilo popodne, kad je opet došla u usku ulicu. Ali njen posao još nije bio gotov. Tek je počeo: bez odugovlačenja uđe na slijedeća vrata i odmah zakuca na prvom stanu, počeka, izgovori svoju formulu: »Henderson i Shaw!« I tako je išlo dalje. Kakav posao za nju, tako je mislila ponešto gorko — za nju, ženu, koja je jednom imala svoju vlastitu malu vilu, svoju djevojku, imala svoj vrt s jabukom, maćuhicama i petunijama! Uzdahnu, pomaknu teški kovčeg pun novaca, i opet uporno zabubnja u jedna od vrata. »Od Hendersona i Shawa!« To bijaše kao lozinka, koja joj je dopuštala ulaz u mračnu i tmurnu tvrđavu. Skoro nevjerojatna prljavština, gadan smrad, strašno nagomilavanje sve ljudske bijede, samo rijetko kada prekinuto radosnim licem, postadoše s vremenom za nju prava mora. Prošla su tri sata, kad je obišla cijelu kasarnu. Mogla je, naravno, prekinuti, da ruča, ali bila je nekako voljna da posao završi bez prekida. I gospođica Tinto se složila, da je to pametnije, i odobrila je to dobronamjernim dostojanstvom. Kad je, konačno, napustila White Street i ostavila iza sebe onu odvratnu atmosferu, osjetila je neopisivu glad. Na uglu se pope u tramvaj koji je polako vozio, s upaljenim svijetlima, kao da je isplivao iz magle. S kovčegom na koljenima, sjedeći na glatkom drvenom sjedištu, odmjerila je mogućnosti svoje kuhinje. Apetit joj je bio zdrav, a radila je teško punih pet sati. Razna jela zavodljivo prolažahu kroz njenu maštu; napokon se odluči. U Kelvinbanku siđe s tramvaja i uđe u malu mesnicu, u kojoj je već ponekad nešto kupila, zatraži teleći kotlet. Mesar — zvao se Tutt — bijaše mastan i srdačan: izgledalo je, uz to, da je priznaje za

»stalnu« mušteriju. Možda je osjećao, kako je njen pogled mirovao na njemu, dok je mesarskim nožem zavitlao i odrezao meso. 292 Svakako, kotlet je bio svjež, vrlo dobro odmjeren, a njegovo držanje ugodno i pristojno. Kod sitničara u susjedstvu kupila je za dva pennvja krumpira — krumpiri su joj upravo ponestali; kod pekara kupi jedan kruh. Bilo je nespretno nositi pakete i kovčeg, a kruh je bio nespretno zavijen u novinski papir, koji se otvarao i lepršao, dok je hodala. Ipak, imala je ručak, a vidjeti tako natovarenu ženu nije bilo ništa naročito u Flowers Streetu. U njezinom stanu, koji je u kontrastu prema onim bijednim stanovima samo dobio, vladala je u ovo doba mirna i tiha samoća. Baci pogled unaokolo. Bio je, sve u svemu, »ne suviše loš za izvjesno vrijeme«. Prvo je ušla u kadu, gdje je stala potpuno obučena i istresla odijelo i sve svoje stvari. Te buhe bile su prava napast — ali se nisu mogle izbjeći u White Streetu, tri i sada skočiše uznemirene iz kade u zrak. Ipak, uspije joj da se od one sporije i dosadnije gamadi oslobodi. Izađe iz kade, otvori pipu za vodu i opra lice i ruke. Onda skine šešir i kaput, otvori plinski reso i poče pripremati kotlet. Bilo je dosadno raditi sve te pripreme, ali nije bilo drugog izlaza. Privremeno je morala izbiti iz glave luk-sus toplog i tečnog dobro spremljenog obroka, koji bi je čekao na povratku. Ipak, dok je tako čekala, miris pečenog mesa uzbudi joj još više tek, i kad je bilo konačno gotovo — ispečeno, kako je ona voljela — sjede i poče jesti s punim apetitom gladne žene. Kako je to prijalo! U podsvijesti je sebi odobravala, što je izabrala gospodina Tutta. Toplo je jelo ispuni novom ugodnošću. Iznenadila se, kako ju je taj jednostavni obrok osvježio i ojačao. Neprimjetno se njeno raspoloženje promijeni. Pošto je glavni dio dnevnog posla ležao iza nje, osjećala je zadovoljstvo, što ga je svršila. Nagonski uputi misli svom sinu, to je kod nje uvijek izazivalo smireno duševno raspoloženje. Kad je bila gotova, sjedila je još časak, razmišljajući. Bilo je ugodno, tako je mislila, da ne mora opet izaći u maglu, ali, poslije pogleda na sat, diže se prilično nevoljko. Ovoga je puta ostavila suđe da stoji; vratit će se u šest. Izašla je; opet je držala u ruci neizbježivi kovčeg. Mrzila ga je, ali mu nije mogla izbjeći. U pola pet stupi u poslovnicu. 293»Kakva magla!« reče gospođica Tinto. »Cio smo dan morali neprekidno imati upaljene svjetiljke.«

»Ovdje unutra nije tako loše«, odvrati Lucy blago, »ali je vani uistinu strašno. Sretna sam što sam gotova.« Gospođica Tinto klimnu glavom, gotovo se ispričavajući, pruži ruku da primi kovčeg, te reče: »Veselim se, što se snalazite u poslu. U prvo vrijeme je teško.« Lucy je trenutak šutjela: - vidjela je odjednom viziju one u prljavštinu i bijedu zavijene najamne kasarne, onda, u naglom nastupu gorčine, upita: »Kome pripada taj blok kuća — taj što sam ga danas imala?« »Taj blok kuća?« ponovi gospođica Tinto malo začuđena. »Pripada jednom čovjeku — Tullvju. On ima poznatu radnju U Alson Streetu. Uostalom, on živi u Ralstonu — nedaleko mene. Da, ime mu je Tully«. Zastade. »Zašto pitate?« »Samo mi je palo na pamet«, odgovori Lucy. Sjećala se radnje — draguljarske — iza čijih je izloga ležalo srebrno posuđe nagomilano i kao toranj visoko, ali iza ugla, iznad uskoga pokrajnjeg ulaza, visjele su tri bakrene kugle — nesretni znak zalagaonice! »Ako mi taj gospodin Tully ikada dođe na put«, reče polako, ogorčeno, »onda ću mu reći svoje mišljenje!« XV Polako je koračala do kraja perona, čekala je naizgled mirna pokrivajući time žestinu svoje ljutitosti. Topli lipanjski dan sa zalaskom sunca, koje je žarilo kroz paru grada i pro-diralo na Glavni kolodvor Svjetlošću jantara, pozlaćivaše stare poznate stvari, praveći od njih svijetlu i daleku fatamorganu. Pred njom je, kroz okovani luk zaobljenog krova, bliještao segment slobodnog neba u tajanstvenoj krasoti. To je nalikovalo bajci, rijetka nevjerojatna svjetlost, koja ju je zasljepljivala, mamila svojim svjetlucavim lebdenjem. Čekala je Petra. Gospođica je Tinto, onom osornošću, kojom je prikrila svoja iznenadna velikodušna djela, jednostavno naredila, da u pola pet napusti poslovnicu, i tako omogućila da se požuri do stana, malo uredi, i da bude ovdje pravodobno da čeka na vlak, koji je u tri pošao iz Laugh-towna. Naravno, došla je prerano, dotrčala, gotovo se bez 1204 daha gurnula do ploče, na kojoj je stajalo, da ekspres kasni pet minuta; ali sada, kad se okrenula da nastavi odmjerenim, nestrpljivim hodom, zazuji zvižduk, i kroz kasni žar sunca pojavi se duga crta vlaka obavljena umornom lupom, i uspori s posljednjim zaglušnim pištanjem. Stala je, uspravila se, oči su joj tražile, živahne od uzbuđenja. Ona ga opazi, kako je iskočio iz svog vagona, pomiješan sa svijetom, išao je prema njoj: to više nije bio mali dječak, koji ju je uzeo za ruku i kasao kraj nje upravo na

ovom peronu, nego, nekim čudom vremena i sudbine, stasit, izrastao mladić, koji je samosvi-jesno išao i koji je prerastao njeno vodstvo. Ona se nije micala, stajala je i promatrala ga, dok joj je osmijeh drhtao oko usana, čekala je, da je primijeti. Onda, naravno, taj se osmijeh odjednom raširi preko njenog blijedog lica, i odmah ga preobrazi. »Zdravo, majko!« povika on odmah. »Oprosti, što kasnimo.« Ljupkost, kojom je skinuo šešir pred njom, svojom, majkom, zanijela ju je. Osjeti slabost, najednom, kad ga poljubi. »Opet si se vratio, Petre.« »I zauvijek«, reče on veselo. Ona ga pogleda, ozbiljno i zaljubljeno, dok joj se on smijao starom naivnom iskrenošću svog djetinjstva, »Sto je s mojom prtljagom?« upita, konačno. »Da — tvoja prtljaga«, ponovi ona, pokrenuvši se. On spontano uze njenu ruku, dok su išli prema kolima za prtljagu; osjećala je onu jezu tjelesne sreće, koja ju je prožela slatkim umorom: veselje, što ga opet ima uzavri, i to zauvijek, kako je rekao — to se nije dalo zamisliti! »Ovdje je!« reče on. Vjerni stari kovčeg, koji se više nije sjajio — koža mu je popucala, monogrami požutjeli, ali još uvijek ponosno čitljivi — ležao je na peronu pred njima. Kako je izgledao malen! Jednom, kad je bio uspravljen, bio je neznatno manji od njega. Pokazujući na nosača, on reče: »Da ga odnese do kola?« Ona je odugovlačila; stajalo ju je truda, ipak reče: »Mislim — da, mislim, da ga moramo otpremiti kolima.« On visoko podiže obrve. »Ali mi ga možemo isto tako ponijeti sa sobom, majko.« »Vozit ćemo se tramvajem«, odgovori ona, razložnim izrazom. »To je za nas zapravo udobnije.« 295Poniznim klimanjem pristupila je nosaču i sporazumjela se s njim o dostavi prtljage; onda zatvori novčarku zapovjedničkim škljocanjem, okrene se i reče živo: »To je gotovo!« Kada su išli prema izlazu, nastavi na isti način. »Nažalost nisam mogla doći na svečanost. Nadam se, da se nisi ljutio?« »Ne. Oh, ne.« »Veseli me, što si tako dobro završio.« »Na to bismo se trebali priviknuti«, odgovori on, gotovo za sebe. Onda nastupi šutnja, dok su preko obronka sišli u ulicu Young i stali kod tramvajske stanice, šutnja, koja je još uporno trajala iako su ušli u crvena kola i spustili se na uska drvena sjedišta na krovu. Tek, kad je kondukter probušio obje karte, i kad je platila penny, on polako primijeti: »U tvojim

mi pismima nisi mnogo pisala o — o promjenama, majko. Pričala si mi o gospođici Hocking i o novom poslu, ali što to sve zapravo znači?« »Ne, mnogo, zaista«, reče ona s bezbrižnim izrazom; znala je, da mu se mora reći, ali ga je po svaku cijenu htjela poštedjeti od mučnih pojedinosti. »Mi više nemamo toliko za život, dragi, ali ćemo stvoriti — stvorit ćemo u potpunosti«. »To ne će utjecati na moj —■ na —« »Oh, ne«, prekide ga ona samopouzdano. »To ćemo osigurati po svaku cijenu. Ti možda ne ćeš više naći prilike tako — tako lijepim« —■ to je bila praktična riječ — »kao u Ardfillanu, ali se izvjesno vrijeme moramo u tome snaći. Bit ćemo zajedno, i uskoro ćemo prebroditi najteže.« »Razumijem«, reče on. Pogled mu zasja, gledao je iz tramvaja koji je vozio na zapad. Kad su se približili uglu Kelvinbank Streeta, ona ustane. »Tu smo«, reče živo, i, pokazujući s krova tramvaja, koji se ljuljao, kao netko, koji nešto neopozivo značajno pokazuje, dodade: »To je doista blizu, svakako.« Pogledaše prema zgradi, koju je pokazala, dugoj ispruženoj sivoj zgradi, s tornjem u sredini, na vrhu brežuljka, iznad parka Kelvingrove. Na visokom brežuljku pod gotovo vodoravnim sunčanim zrakama, pokazivao se hladan, tmuran kamen, obrisi tornja bijahu bogati, nježni i fini kao niti paučine kasnog ljeta. U ovom je času to bio lijep izgled, a 296 za Luciju je značio više: strastven poticaj, nada, nadahnuće, koje se izražavalo u njezinim očima i sjajnom licu. »Zar te ne uzbuđuje?« reče ona odjednom, sjajnih očiju. »To je dakle to mjesto«, reče on polako; ali mu je izraz lica bio drugačiji: dublje zamišljen i udaljen, kao u nekom unutarnjem računu, koji je pitao, bio stvaran, htio da posjeduje. »Kad tu budem gotov, vrlo brzo ću biti spreman da pođem svojim putem.« Ona mu se opet brzo nasmiješi i, okrenuvši se, počne ići niz stube. Izašli su iz kola. I sada, u neobičnom nastupu unutarnje slabosti, uvodila ga je u Flowers Street. Još nikada, tako je mislila u neočekivanom očaju, ulica nije bila tako prepuna ili nije tako-strašno izgledala, i nekako se najednom osjećala krivom za sve to. Žalila je, što je Petar ovo upoznao po lijepom vremenu — kad je još najbolje izgledalo —- jer je toplo veče izmamilo stanare napolje, kao kuniće iz ograde. Djeca se igrahu i skakahu po pločnicima, nekoliko je mališana ska-kalo okolo tako živahno, da im se vidjelo tijelo i jadno prljavo rublje; svi su se smijali i kreštali i dozivali se, dizali bez stida veselu dreku. Žene stajahu na uskim vratima, mlatarahu rukama i

blebetahu, radoznalo promatrahu prolaznike i dovikivahu svojoj djeci da se čuvaju. Na otvorenim su prozorima muškarci u košuljama sisali lule i čitali novine, povremeno su zadovoljno dizali bokal piva napunjen do vrha ili pljuvali sa zadovoljstvom na spretno im postavljenu ulicu. Uz to je, na uglu, plesna dvorana radila punom parom. Kroz vrata, široko otvorena zbog vrućine, prodiraše lupa nogu i lupetanje klavira, kao i pljeskanje majstora ceremonija s povremenim veselim —■ ili prije zlovoljnim — govorom: »Izmijenite djevojke i krug!« Osim toga, napolju ispred dvorane stajala je znalački neka banda mladića spuštenih ramena i do očiju nabijenih kapa, i već način, kako su pustili da im cigarete vise iz usta, pokazivaše, što su. Gledali su Luciju i njezina sina, dok su prolazili, onda im se ismijavahu svim porugama svog bogatog iskustva. »To je strašno, majko«, reče Petar, glasom, koji se odjednom stisnuo. »Nisam imao ni pojma! Zaista, nisam imao ni pojma, da je tako loše.« »Nije uvijek tako — tako živo«, odgovori ona tihim glasom. 297»Živo! Nije stvar u živosti. Cijela okolina je — strašna. •Strašna!« Ona ne odgovori, gledala je ravno preda se, dok nisu dospjeli pred ulaz broj 53. Šutke su se penjali uza stube; onda •ona izvadi ključ i otvori vrata stana. »Tu smo!« reče, s veseljem, koje je odavalo strah u brzom joj pogledu. »Baš nije osobito, ali je naš dom — to je glavno.« Zastade, zatvori vrata i uđe za njom. »Ovdje je tvoja soba«, objasni, »a tamo« — pokaza kuhinju — »tamo je neka vrsta dnevne sobe, gdje ja spavam«. Trebalo mu je nešto vremena da shvati pun smisao tog smještaja; onda mu se pogled pun očaja upravi na nju. »Dakle, ovdje da živimo?« upita, ne vjerujući. Ona potvrdi glavom. Nekako se bila naučila na ovo; zato nije bila spremna, da će on tu promjenu primiti tako teško. A učinila je najbolje, što je mogla, da mu bude podnošljivo, ■objesila je nove zastore na prozore, oribala voštano platno da se sja. Čak je krajem prošlog tjedna ponovo obojila strop. »Ali pokućstvo! Sve je tako golo«, reče on gotovo nečujno. »Krevet i ormar u mojoj sobi — a baš ništa u drugoj! Ovdje odjekuje kao u praznoj kući! Njezino lice postade nemirno i postepeno se oboji. »Mi ne ćemo uvijek ovdje ostati«, izjavi, »a tokom vremena nabavit ću još pokućstva«. »Strašno je, majko — zaista. Zamisliti, da moramo stanovati ovdje — u ovoj jadnom skloništu — u ovoj prokletoj rupi!«

»Nešto bolje ne mogu sebi priuštiti«, odgovori ona s oštrim naglaskom. »Zasada se moramo s ovim snaći. Nije tako, kao da od budućnosti ne bih mogla ništa očekivati. U izgledu imamo tako mnogo, da se, kako to najbolje možemo, moramo pomiriti s ovim, dok ne budemo mogli otići.« On sjedne i pogleda je. »Dobro«, reče polako, »kad mora "biti — onda ćemo se i u tome snaći.« Njeno se čelo odjednom razvedri. »Tako je pravo!« reče. »Znala sam, da ćeš biti pametan; a bolje ćeš se osjećati, kad popiješ čaj.« On okrene glavu prema prostrtom stolu, onda joj se nesigurno nasmiješi. »Pogled na one ljude, dolje, dovoljan je, da pokvari apetit.« 298 Ali mu apetit nije bio pokvaren, i kasnije, dok su sjedili za stolom, jeo je s tekom; no ipak je od vremena do vremena pogledao u nju i unaokolo sumnjičavim pogledom. »Ipak, znaš kuhati, majko,« potvrdi konačno; »to se mora priznati.« »Čekaj, da vidiš, što ću ti spremiti jednom, kad počneš studirati«, odgovori ona toplo. U njoj se probudi snažni obrambeni instinkt, te poče misliti na sva ona hranjiva i ukusna jela, koja mu je htjela prirediti. »Onda ćeš se veseliti, što si kod kuće.« On se uvali u stolicu. »Da, to je sve lijepo«, reče polako, »ali sad ćemo tu stvar temeljito raspraviti. Ti izgledaš samopouzdana, ali — znaš li, kako ćeš to ostvariti?« »Stvorit ću«, potvrdi ona odmah, upravo onim samopouzdanjem, koje joj je predbacio; onda prekide, najednom ga upita promijenjenim glasom: »Ali ti — valjda ne misliš, da to ne ćeš svladati—« On odmahnu prije nego što je završila. »U to ne sumnjam ni najmanje! Proći ću igrajući se. Sve sam to proračunao do posljednjega pennvja«. Zastade, onda nastavi dalje kratkom i metodičnom sigurnošću: »Dobio sam sveučilišni kalendar od brata Williama. U prosjeku, studije stoje trideset funti godišnje; knjige i drugi izdaci — recimo — ukupno pet funti. Tome nasuprot stoji Carnegieva zadužbina, i naravno stipendija — daju dvadeset, a to mogu dobiti ovako lijevom rukom. Da, tu su opet dvadeset i pet funti za svaku 6d pet godina.« Ispruži ruku objašnjavajući. »Prihod šezdeset funti, izdaci, recimo, četrdeset najviše. Kezultat: ostaje dvadeset funti za pristojno odijevanje i kao novac za manje potrebe.« »Sjajno, Petre«, dahtala je, »jednostavno sjajno.« Bila je oduševljena njegovim sigurnim poznavanjem i tvrdnjama: oduševljena i tom međusobnom intimnošću, koja ih veže uz zajednički cilj. »Da, to je u redu«, odgovori on, s kratkim smijehom. »Ali je tu još i druga strana pitanja.«

Njezine se oči skupiše. »Rekla sam, da ću to stvoriti«, ponovi. »Ništa ne koristi samo to reći, majko«, odvrati on uznemireno. »To je glupo. To me podsjeća na krticu, koja ruje u mraku.« . ' . ... .; 299»Ali konačno ipak dođe na svjetlost«, odgovori ona polako; sada je osjetila točnost njegove primjedbe, i to joj ohladi žar. »Da, ali kako? O tome se radi. Moramo živjeti pet godina, razumiješ, i to je kod toga tvoj zadatak.« Obuhvati kratkim značajnim pogledom nedostatke prostorije i oskudni stol. Onda zastade. »Sad mi iskreno reci, koliko zarađuješ.« Ona je odugovlačila, pogled joj je još uvijek bio uznemiren. »Reci mi«, istrajaše on. »Koliko ti ostaje, kad platiš stanarinu za ovu sjajnu palaču?* Ona diže oči i pogleda ga. »Osamnaest šilinga na tjedan«, odgovori hrabro. Lice mu se razvuče; buljio je u nju glupo. »Osamnaest šilinga na tjedan!« mucaše. »Manje od pedeset funti na godinu za život oboje — a za tvoje haljine!« Kratko se, sardonski nasmije. »A za tvoju ložu u operi — to je potpuno ludilo, majko.« »Kažem ti, da to mogu učiniti«, izjavi ona čvrsto. On polako zakima glavom. »To je potpuno ludilo«, ponovi. »Upravo nemoguće — i ja znam, što kažem. Znam, koliko je dva i dva. Tu se ne smije glavom kroza zid. To ti nisi dovoljno promislila, majko — kao i uvijek, mislim. Sjeti se samo, kako si prodala svoje pokućtvo, na primjer. Da mi je onda bilo šesnaest, i da nisam bio onakav, mališan, nikada to ne bih dopustio. Onda ta mala afera s gospođicom Hoi-cking —■ sigurno si mogla predvidjeti —«. Značajno prekide, zatim dodade: »Ali to se ne postiže time, što je čovjek tvrdoglav.« Osjećaj ljutnje pope joj se kao grumen u grlo. Osjeti gorku nepravdu njegovih primjedbi, njegova gotovo sudačkog držanja, i to nakon svega, što je učinila, da bi ga mogla držati u koledžu, nakon što je spremila sve, da bude najbolje. Da, i borila se s uspjehom, da sačuva njihovu nezavisnost! Da, i nitko drugi osim njega joj ne bi smio tako govoriti, a da odmah ne osjeti bijes njezina oštrog odgovora! Ali ona ga je ljubila, i zato reče jednostavno: »To moraš prepustiti meni.« »Kakvog smisla ima, da ja sve planiram, a ti to onda pokvariš svojom tvrdoglavošću?« reče on ljutito. »A kakvog 300 smisla ima imati rođake, kojima je dobro, kad ih ne moliš, da nam pomognu?« »Ja ću svoje učiniti«, odgovori ona odlučno, »i to bez pomoći«.

On je pogleda odjednom očajno, uzbuđen saznanjem njene nesavitljivosti. »Zar ne uviđaš, da se sada sve oko mene vrti? Ja sam onaj, koji će nas izvući iz ove proklete rupe«, reče nesretno. »To bi i svece bacilo iz koncepta.« I onda, zaista, izađe iz koncepta, odjednom podlegnu smiješnom napadu tuge. »Ah, Petre dragi!« poviče ona odmah, omekšana njegovim neočekivanim suzama. Usprkos njegovoj visini, sjajnom izgledu, on je još uvijek njen mali dječak, dijete, koje je dotrčalo do njenih skuta, da moli sućut. Slast te misli, poslije dugog rastanka, najednom joj pobudi želju, da mu popusti. »Razmislit ćemo o tome«, umiri ga, prihvativši mu ruku. »Možda ću skoknuti prijeko Richardu ili Edwardu, da čujem, što oni kažu.« »To ćeš morati učiniti«, reče on, prestajući šmrcati. »Ja ti kažem, to je jedini izlaz.« »Da, da« odgovori ona. »Prepusti to samo meni, dragi.« Njegovo jadno lice, bol, koja je tako čudnovato podsjećala na Frankovu slabost; to držanje, tako povjerljivo i zavisno; taj slatki odnos, koji je željela da vječno traje, dirne je i probudi moćan impuls zaštićivanja. Tješila ga je, osjećala je, da joj je blizak; i u njoj se žestoko digne nepobjedivi nagon ljubavi. »Smiješno, da mi se tako nešto može dogoditi!« reče on konačno, malo posramljeno okrenuvši lice i učini slabi pokušaj, da se šali, dodajući: »To se više ne će desiti.« Ustajući, ona mu stisnu ruku. »Umoran si, moj sine«, reče mirno. »Sada ću ti spremiti krevet.« Ode u polupraznu sobu — parodiju spavaće sobe —-i on odmah pođe za njom, pristupi prozoru, stade, gledajući mrzovoljno u tamu koja je rasla. »Gledaj, majko«, reče, nakon jednog trenutka, »odavde se može lijepo vidjeti.« Ona mu pristupi i stavi ruku oko ramena, dok je pogledom slijedila njegov. Tamo na brežuljku, sada nejasna i xasplinuta, ipak osvijetljena posljednjom blijedom svjetlošću 301dana koji se gubio, stajala je ona zgrada, goruća točka nji^ hovih ambicija i nade. Sada u mraku, za njih impozantna, čak veličanstvena, izgledala je kao da vlada nad prostorom i otrcanom okolinom koja ih je okruživala. Nekoliko je svjetiljaka blistalo poput svijetlih točkica iz profesorskih kuća za stanovanje kraj sjenovitog drveća; onda, dok su gledali tamo, odjeknu s tornja dubok zvuk teškog zvona. Malo i ne prvorazredno sveučilište tamnog provincijskog grada tamo na brežuljku; dva obična bića koja ga gledahu iz bijedne sobe. To nije bilo ništa — obična stvar — koja nije mogla imati nikakvog značenja, a ipak,

čudnovato, tu je bilo nečega. Bio> je to uzvišen trenutak. U Lucijinu je srcu rastao onaj bol kod udisanja; njene oči, koje su gledale još dalje zaustaviše se na jednoj slaboj zvijezdi, koja je neznatno treperila, postajući svjetlija od neba, koje je tamnjelo. Dok ju je boljela glava, odmjerila je stvar — osjećala je pravednost onog predbacivanja, da je glupa. Razmislila je o položaju svestrano za vrijeme dok je obilazila svoje područje; bavila se mišlju, da pita gospođicu Tinto za savjet, ali je odustala od toga, jer je gospođica Tinto živjela u Ralstonu i poznavala je njezina brata Richarda, ili je bar znala za nj. Konačno je znala, da se, ako se uopće odluči na taj značajni korak, mora obratiti na Richarda. Edward nije imao materijalnih sredstava da podupre svoju neodređenu dobru volju, i on joj se činio kao nešto neobično nepouzdano i nestvarno. Ali, uzevši s bilo koje strane, to bijaše strašan ispit. Da moli sama za sebe, smatrala je nezamislivim; ali moliti za Petra — značilo je poniženje, koje će možda moći izdržati. I tako se jedne subote popodne u lipnju protiv svoje volje, nađe na putu, koji je vodio od kolodvora u Ralstonu prema Richardovoj kući. Sada je već stajala pred zelenim željeznim vratima, otvorila ih i ušla u vrt. Dok je išla njegovanom stazom, vidjela je, da se od njezina posljednjeg posjeta izgled vrta bitno izmijenio: ledina je pretvorena u tenisko igralište, duž staze zasađen je red mladih lipa, da daje hlad, čak je i mali staklenik bio svježe obojen. Kada je vidjela ove znakove Richardova prosperiteta, osjeti srdačnost i odlučno zazvoni. Otvori joj djevojka i uvede je u salon, tu je sjela kraj otvorenoga prozora i čekala. Čekala je pet minuta, pogledom je kružila preko raskošnog baršunastog pokućtva, klavira od 302 ebanovine, visoke vaze za cvijeće sa spireom, i niza fotografija na kaminu. Jedna njena i Petrova fotografija stajala je i presuviše vidno u sredini reda, odmah je posumnjala, da ju je Eva tu postavila upravo za ovu priliku. Nije voljela Evu — činjenica, koju je otvoreno priznavala — i Eva bi mogla biti odgovorna 23a tu pristojnu neiskrenost. Već je počela vjerovati, da su je zaboravili, kad Eva uđe u prostoriju, s ispruženom rukom i apologetično tapkajući malim nogama. »Oprosti mi, što sam te pustila čekati, Lucy«, šaptaše sada. »Odmarala sam se poslije ručka — uvijek se tako malo odmaram, znaš. Zaista, mislim, da mi to tako dobro čini, a nažalost —« prekide. Imala je običaj, da ostavi rečenicu nedovršenu koja joj je postala teška, i da razgovor svrsishodno skrene na drugu stvar — Evin je razgovor ostavljao nepostojani trag, »A

djeca su otišla igrati golf«, nastavi. »Bit će mi žao, ako zakasne da te vide.« »I meni je žao«, reče Lucy. »Već ih dugo nisam vidjela«. Da li su, mislila je, namjerno poslana, da se ne bi srela sa siromašnom rođakom? »Već je vječnost, otkako se nismo vidjeli. Nije lijepo od tebe, što te tako dugo nema«, reče Eva, predbacujući. »Odmah ću pozvati, da se donese čaj.« Zazvoni nježnim pokretom malih, dobro manikiranih ruku. Čaj je poslužen na poslužavniku: u srebrnom posudu, Wedgwood-šalicom, i s punim pladnjem kolača; Evino je posuđe zaista bilo odlično. S neobičnim bolom gledala je Lucy u viziji svoje vlastite kamene šalice i glineni čajnik — proizvode kaledonskoga bazara; i njezine se usne čvrsto stisnuše. »Sada se Petar vratio k tebi?« zapita Eva, nudeći joj kolač. »Da, vratio se.« »Tako drag mali dječak, sjećam se. Vidi, tu imamo njegovu fotografiju.« Ljubazno pokaza namještenim savijenim malim prstom na kamin. »Nedavno sam se i ja fotografirala kod Annana.« »Tako?« »Richard je htio, znaš«, objasni Eva koketno. »Tako?« odvrati Lucy. Brbljanje ove druge probudi u njoj neobičnu suzdržljivost, odgovarala je grubim, lakonskim odjekom. Ali Eva nije bila suzdržljiva i nikada nije bila nelju303bazna. Blebetala je veselo dalje, vrtjela se neprestano, držala se daleko od ruba leda, jer bi mogao biti opasan. Poslije kratkoga vremena otvoriše se vrata i Richard uđe. Možda je to bilo djelovanje kontrasta, što je Lucy najednom osjetila toplinu ugledavši "Richartia; znala je, da njegova sklonost prema njoj nikada nije bila prežestoka, njihove su naravi u osnovi bile različite, i posljednjih su se godina još više udaljile, ali je on bio njen brat, a rodbinstvo je, bar za nju, još uvijek značilo pojam neobjašnjive povezanosti. »Opet kasno za čaj«, cvrkutaše Eva. Okrene se k Luciji nježno se ispričavajući. »On je radio u svojoj radnoj sobi — ti procesi — oh, draga moja — kakva je teška borba danas sastaviti kraj s krajem.« »Dobro izgledaš«, reče Richard, uzimajući šalicu čaja i miješajući je malo po malo. »Ona izgleda sjajno«, brbljaše Eva veselo. »U posljednje mi vrijeme nije bilo osobito«, reče Richard, srčući preko ovratnika s visokim krajevima gutljaj čaja. »Liječnik tvrdi, da je arthritis, ali sumnjam.« Dok je pio, usisao je obraze: »Da, jako sumnjam.«

»Previše radiš, mili«, reče Eva. Odavala je držanjem bez srama svu dirljivu brigu izvorne supruge, i obraćajući se Luciji, primijeti, u povjerljivom šapatu: »Znaš, natječe se za prazno mjesto — pravni zastupnik državne blagajne, znaš —■ i nitko ga ne će prije zaslužiti.« »To je lijepo, svakako«, osmjeli se Lucy. Vidjela je, da je Richard postao još formalniji, još učtiviji neko ikada, ustvari, sjedio je na stolici tako važno, kao da mu je već na ramenima visio kaput javnog tužioca. »Ne smiješ vjerovati sve, što Eva kaže o meni,« reče s dostojanstvenim obzirom. »Ali ti to zaslužuješ, mili. Tu čast.« »Dobro, dobro! To ćemo vidjeti. Možda ne ĆU ni primiti. Odričem se te časti. Ne donosi dovoljno novaca u ovim teškim vremenima.« Slijedila je kratka šutnja, a onda se Eva, namjestivši izraz krajnjeg obzira, diže i reče sa sladunjavim osmijehom: »Sada vas ostavljam same. Sigurno imate mnogo toga razgovarati.« Napusti sobu gotovo uvježbanom brzinom. 304 »Dakle, Lucy, u posljednje te vrijeme nismo prečesto viđali«, reče Richard neposredno, kad mu je žena izašla. »Kako stoje stvari kod tebe?« Luey je bilo olakšano, bojala se, da će sama morati načeti ovu temu, i sada reče zahvalno: »Zbog toga sam došla k tebi.« On s odobravanjem nabra tamne obrve. »Bilo mi je žao, kad sam čuo, da si izgubila mjesto kod Lennoxa. U drugu ruku dobro si učinila, što si uzela ovo — ovo drugo mjesto. Sposobna si — veoma sposobna!« On zastade a onda primijeti ocjenjujući: »Ali zašto se nisi opet udala? To bi sve pojednostavilo.« »Ne znam«, odgovori ona zbunjeno. »Pst — pst! Ti si još uvijek vrlo lijepa žena.« »Nikada nisam imala prilike.« »To je zakon prirode«, odgovori on, ovlaživši usne. »Eva i ja smo veoma sretni. Da — uvjeravam te.« »Sasvim sam sretna s Petrom«, odvrati ona, »samo — moram, nastojati, da uspije u životu.« »Sasvim prirodno« potvrdi on, poslije stanke. Njegovo neočekivano odobravanje dade joj hrabrosti, odlučno se sabere, i reče —■ ali ne bez drhtanja — »Nismo se dugo vidjeli, Richarde. Možda je to moja krivica. Ali sada, kad je Petar završio školu, potrebni su mi tvoji savjeti i tvoja pomoć. Hoćeš li pomoći meni i dječaku? »Hoću«, reče on odmah. »Ti ćeš pomoći meni i Petru?« »Da — učinit ću što mogu«, odgovori on dostojanstveno. Ona je opet slobodno disala. »Hvala ti, Richarde«, reče, iskreno ganuta. »To je lijepo

od tebe. Ti ne znaš, koliko me je samoprijegOira stajalo doći ovamo. Nisam stvorena, da molim, ali treba mi malo pomoći, ako hoću da ga dovedem na sveučilište.« »Sveučilište!« izbačen iz svoga uobičajenoga dostojanstvenog mira, žestoko se diže sa stolice. »Dobri bože, ženo, što to govoriš?« »Da — ono, što mislim«, mucaše ona. »Htjela bih da postane liječnik.« »Dovesti ga na sveučilište — i još na medicinu —.« Izgubio je svoju uobičajenu staloženost, pogleda je uplašenim očima: »Ti mora da si luda.« 20 Tri ljubavi 305»On je pametan, Richarde«, reče ona očajno. »Ori može dobiti stipendiju. I uvijek sam željela, da se posveti slobodnoj profesiji. Želim, da studira medicinu.« »Ti to ne misliš ozbiljno«, odgovori on polako, teške su mu obrve još uvijek bile uzdignute. »Sasvim ozbiljno!« istraja ona brzo. »Moram mu dati prilike.« Njezine su mu riječi dale vremena da se pribere, čelo mu se ispravi, opet je vladao sobom. »Moja draga Lucy,« reče, strogo uporno, »da li zbilja ti razumiješ što govoriš. Srećom, ja znam. Nikada ti ne bi bilo moguće, da tvome dječaku, čak uz pomoć koju ti mogu dati omogućiš, da završi tako skup studij. Ja nisam bogat čovjek. Ja se moram brinuti za svoju porodicu.« Skupi oči i naže se naprijed, za to vrijeme ona ga je promatrala ukočena lica. »Charles je, kako znaš, na praksi kod Kidstona. To stoji novaca. Mogu ti reći. Uz to treba misliti i na školarinu za njega. Osim toga, moram misliti na Verinu umjetnost. Ona je sjajan talenat. Ona sad posjećuje tečajeve — njena majka čak želi, da ide u Pariz, ako joj to mogu pružiti. Vidiš, da baš nemam novaca, Lucy. Nemoj da te zavede naš stan ili način života. To moramo održati, htjeli ne htjeli. To traži moj položaj.« Ispruži ruku, odbijajući. »Nisam ohol. Često bih želio da živini skromnije..« »Rekao1 si, da ćeš mi pomoći«, izbaci ona, u trenutku kada je završio. »Da! Da!« potvrdi on. »Onoliko koliko mogu. Ja imam utjecaja. Mogao bih namjestiti tvoga sina negdje kao službenika.« »Službenika!« odvrati ona grubo. »A zašto ne, ako smijem pitati?« odgovori on hladno. »Dala si mu dobro školsko obrazovanje. Krajnje je vrijeme, da taj mladi čovjek nešto učini i za tebe. Osim toga, on će, ako ima sposobnosti, vrlo brzo prerasti uredsku stolicu. Sam neka izbori svoj put naviše.«

»Možeš zadržati svoju uredsku stolicu«, odgovori ona gorko. »Takvu pomoć ne trebam. Moj dječak može raditi nešto bolje.« Promatrao ju je kratko vrijeme, zatim reče dostojanstveno-. »Nisi se promijenila.« , 306 »Nisam se toliko promijenila, da svoga jedinoga sina gurnem u ured«, odgovori ona zlovoljno, »dok tvoja djeca imaju najbolje od najboljega.« »Neka za njega nešto učine Mooreovi«, odvrati on suho. »Taj gostioničar ima hrpu novaca.« »Njegove pomoći ne trebam«, reče ona tvrdim tonom; »ni njegova novca. I još nešto ■— reći ću ti istinu — ne trebam ni tvoje.« »Ne?« »Ne!« Tu mu riječ dobaci kao pucanj. On je hladno pogleda, vrtio je lancem za sat, onda primijeti, očigledno bez naročitog značenja: »Od početka sam te opominjao, da se ne udaješ u tu porodicu. Rekao sam, da ćeš se pokajati.« Njoj su oči blistale, nozdrve drhtale. »Da li sam se onda išta brinula za tvoju opomenu?« odgovori ona zlovoljno. »Isto tako malo kao i sada. I ništa se ne kajem.« »Dobro, ni u kom slučaju ne- možeš reći, da ti opet ne bih dao svoj savjet«, odvrati on ravnodušno. »To je ludost, ta ideja sa sveučilištem. Ti nisi imala sreće, i moraš se pružiti prema pokrivaču.« »To ćemo vidjeti.« Počela je navlačiti, rukavice. »Budi razumna!«, istrajaše on, pomirljivim tonom. »Zašto moraš uvijek plivati protiv struje? Doći ćeš u duboku vodu i utopit ćeš se. Ja ću ti pomoći u granicama razbora. Mladiću ću naći pošten posao. Njegova će plaća tebi biti velika pomoć. Prestani već jednom težiti za nedostiživim. Budi zadovoljna tim što imaš.« Ona zakopča posljednje dugme na rukavici i diže se nagla, lice joj je bik> blijedo i ukočeno. On se zbunjeno digne te reče: »Ne budi smiješna, Lucy.« Njeno je uzbuđenje izgledalo u stvari smiješnim, snaga njenoga osjećaja nikako nije bila u razmjeru sa situacijom. »Slušaj razbor. Ostavi nemoguće.« »Zbogom, Richarde«, reče, ruka joj je drhtala od uzbuđenja. On je pogleda za trenutak, zatim hladno sleže ramenima. »Naravno, ako i dalje budeš melodramatična«, reče, »onda je cijela stvar beznadna.« 307U tom se trenutku vrata odjednom otvoriše, i Eva lepršajući uđe u ovu napetost sa svojim očaravajućim osmijehom. »Ti valjda ne misliš zbilja otići, Lucy?« zažubori. »Nisi

bila dugo ovdje.« »Predugo, bojim se«, odvrati Lucy ukočeno, ali je ta ironija zvučala patetično. »Kakva šteta, što ne možeš ostati na večeri. A htjela sam ti dati nešto cvijeća iz vrta«, negodovala je Eva blago, dok je išla prema vratima. Cvijeće, mislila je Lucy, ona je molila kruha, a nude joj cvijeće. Jednoga će dana ona »dati« Evi cvijeće! Dovoljno se svladala, da se oprosti, ali dok je prolazila urednom vrtnom stazom, gorjeli su joj obrazi od bijesa, gorčina poniženja skoro ju je ugušila. Da, ona se ponizila, a zašto? Richard, koji je svoga sina dao da postane advokat, a kćer mogao slati u Pariz, ponudio je njezinu sinu mjesto pisara, uporedio je njezinu ljubav prema Petru sa smiješnom pozom. Upravo u ovom trenutku raspreda događaj, kritizira je zajedno s Evom. Usne su joj drhtale i skupile se, išla je, iako nije ništa vidjela. Eva je, naravno, možda bila u pozadini cijele te stvari; Evino mrsko, ulagivo držanje imalo je svoj utjecaj — podmukli, pokvareni utjecaj — na Richarda. Predstavila je sebi, kao da čuje, kako je Eva završila stvar veselim smijehom; strese se razdražljivo zbog stida. Na putu kući njen ponos urodi odlučnim zaključkom. Ušla je u kuću u ulici Flowers dršćući zbog odluke. Sin ju je čekao, ne hvalisavo, u lakomislenoj razonodi na igralištu golfa — tako je mislila — nego u kuhinji, predan ozbiljnom čitanju: i, nastojeći da govori normalno, koliko joj je to samo dopuštalo njeno uzbuđenje, reče: »Misliš li, da možeš dobiti jednu od stipendija, o kojima si govorio?« On pogleda, lice mu je bilo nešto uplašeno zbog njene neobične žestine. »Da, majko«, reče. »Ali zar ujak Richard ne će —«. »Budi miran,« nastavi divlje, onda se s trudom sabere. Pogleda ga nježno. »Hoću, da se sutra upišeš«, reče mirno, promijenjenim glasom. »Ti ćeš dobiti stipendiju, moj sine — a ostalo je moja briga.« Melodramatično, zaista. Ona će pokazati Richardu s njegovo dvoje prosječne djece, a prije svega pokazat će Evi. Da, 308 kada se Eva bude drugi puta smijala, ona će biti u mogućnosti da joj odgovori mirnim i prezirnim smijehom. Pogled joj je prodirao u daljinu, ocrtavao je viziju budućnosti, i stisnu zube u gnjevnoj naglosti svoje namjere. XVII Ključ joj nije pravio buku, kad ga je oprezno gurnula u bravu i okrenula; dolazak joj je bio tako bešuman, kako je samo bilo? moguće. U malom

predsoblju, tamno osvijetljenom samo okruglim prozorčićem nad vratima, ostavi kožnu torbu: to ne bijaše znameniti inkaso-kovčeg, nego torbica za pakete, koju je prije kupila u kaledonskom bazaru; onda skide kaput i šešir, objesi ih o klinčanicu, okrene se, i polako ode u zadnju sobu. On je studirao: laktovima se podbočio o stol, glavu podupro objema rukama, kosu nesvijesno raskuštrao prstima; tako se nagnuo nad razbacanu hrpu knjiga i papira, koji su ga toliko privukli, da nije ni digao pogled da joj tako dade do znanja, da je primijetio njen dolazak. Ona nije dala ni glasa od sebe, nego počne tiho spremati čaj: stavi kotlić na vatru, polako upali plinski reso i od vremena do vremena za-kruži pogledom preko njegove nagnute pojave. Već gotovo tri tjedna besprekidno traje ovo intenzivno učenje, i pogled na njega nagnutog i udubljenog u studije, dirne je neopisivo. Kada je konačno bila gotova, stade i reče blago: »Mogu li sada spremiti stol, Petre?« »Zdravo, majko«, odgovori on, pogledavši tako, kao da je tek sada primijetio, da je tu. Zavali se u stolicu. »Opet mi smetaš.« »Mogu ti dati još pet minuta, ako hoćeš«, mrmljaše ona. »O, sve je u redu«, odgovori on ljubaczno. »Imam za sobom prilično teško popodne.« Činilo joj se, da je blijed, dok je, brižljivo se trudeći da, ništa ne pokvari, počela njegove knjige stavljati na očišćen sanduk za drva —• koji je iz pristojnosti nazvala bifeom. On se za časak zavali unazad i s osmijehom na licu promatraše njen revni rad, onda se diže i, s rukama u džepovima, počne hodati unaokolo po stanu. Kad je prebacila stolnjak preko stola i brzo ga rasprostrla, čula je, kako je, dok je prolazio tamo i amo susjednom sobom, mrmljao neke dijelove učenja, koji su daleko premašivali ono, što je ona znala. »Gotovo«, reče ona živo kad je prestao šum. »Čaj je gotov.« Nije, tako je smatrala, trebalo gong u ovome stanu. »Dražesna okolina, zaista«, potvrdi kad je ušao; otkako je prebolio prvu žalost, počeo se rugati četvrti, u kojoj su bili. »Upravo sam promatrao, kako nekoliko mališana vani igraju nogomet s kutijom od konzerve, duž parka.« Sjede i uzme prženi kruh. »Za moj ukus ne bi mogli dosta rano otići odavde.« »Dobro«, reče ona, dok mu je pružala hrskavo isprženi riblji file, »dobro, to ćemo jednoga dana i učiniti.« »Prepusti to samo meni«, reče on sigurno. Zamišljeno je miješao svoj čaj, onda uze nož i viljušku. »Opet riba«, primijeti, ne neljubazno.

»Mislila sam, da ćeš to voljeti«, ubaci ona brzo. »Sasvim je svježa. Sišla sam na tržnicu — taj me put umara — tamo se sve može dobiti tako jeftino. I laka je hrana, kada se studira. Kažu, da je to hrana za mozak.« »Dovraga s hranom, za mozak«, reče on obzirno — i u njegovu je glasu čula Frankovu ljubaznu porugu. »Ali je dobro«, nastavi, gurnuvši u usta velik komad. »Ugodan okus.« Bio je skoro gotov, kad je pogledao i najednom upitao: »Gdje je tvoje? Ti nisi ništa jela.« »Znaš, da ne volim ribu«, nasmije se. »Osim toga, maločas sam pila kavu s kolačem —• na putu u ured, gospođica Tinto i ja svratile smo kod Chisholmsa. I to mi je pokvarilo tek za čaj.« On je pogleda sa sumnjom, turajući u usta zadnji komad ribe; sumnjao je, da je njena veselost namještena. »Dobro«, reče, »kad tako radiš. Tako kvariš želudac.« To predbacivanje, koje je u djetinjstvu tako često pogađalo njega, sada joj se vraćalo; ona se smiješila, promatrala ga je, kako uzima »Evening News« i otvara ružičaste listove sportske strane. Najprije je čitao šutke, zatim pipajući uze šalicu, popije dugi gutljaj čaja, i reče kritički: »Zapad treba ove godine da ima dobru sezonu. Imaju prilično dobru momčad.« »Da?« odgovori ona, pokazujući radoznalost. »Sjajnu«, odvrati on; »sjetit ćeš se mojih riječi.« 310 Ona ne bi bila u stanju da razlikuje nogometaše od dizača utega: njena je znatiželja bila rezultat živosti, koja je obojila njegovo blijedo lice; uzbudi je to, što je on govorio tako otvoreno, i tako bez straha, pokazavši svoj ukus, svoj interes, pred njom. Dok je čitao, pila je čaj, promatrala ga s osmijehom na licu, ubacivala je pristale primjedbe, kada on odjednom reče kao iz puške: »No, takvo nešto, majko.« Da, ona, njegova majka, bila je bar zadovoljna. Napokon on pusti novine da padnu na pod, zijevnu, i protegne se. »Na ovaj način ne ću biti prvi. Iako sam učio cijeloga dana.« Ona je sebi postavila pravilo, da ga nikada ne sili na rad, ali se sada usudila primijetiti s puno humora: »Po tvome izgledu lijepo si napredovao. Zadovoljan si sam sobom.« »Samo čekaj, kako će to zadovoljstvo izgledati, kad budu objavljeni rezultati«, odgovori on mudro. »Bit ću na čelu liste — ili nigdje!« »Da, ti si uvijek dobro učio«, reče ona sanjarski, »cijelo vrijeme, od tvoje prve školske godine.« »Pa, da li bi htjela, da sada prestanem?«

»Sve dok ne dobiješ stipendiju«, nagovaraše ga, »sasvim je svejedno, da li si na prvome ili posljednjem mjestu.« On ju je zamišljeno gledao kad se digla i počela raspre-mati stol. »Večeras ću ti pomoći brisati«, reče napokon, kad je počela prati suđe. Ona, otklanjajući, ispruži mokru, zaparenu ruku. »Sjedi, gdje si, mladiću.« Ali on se diže, da obriše mokro suđe, koje je ona stavljala na jeftini lakirani poslužavnik. Bio je to naročit osjećaj, imati ga kraj sebe, gotovo ju je doticao — sada, kada je stajao kraj nje, bio je viši gotovo za pola glave — i pomagao joj je u tom prljavom poslu na kuhinjskom izlivniku. Mislila je na to, kako će ga jednog dana dočekati s besprijekorno pokrivenim stolom u blagovaonici, jednoga dana, možda, kad se vrati sa sjajne operacije — da, tada će mu veselo reći: »Sjećaš li se, kad smo zajedno prali suđe u ulici Flowers?« 311To će biti gotovo smiješna uspomena! Za sada je, svakako, primila njegovu pomoć kao znak njihova drugarstva. »Hvala«, reče kad su bili gotovi; ožme sudoper. »Sada idi i prošetaj se prije no što legneš.« : »Zar zbilja misliš?« pitaše on neodlučno: to je bio oipet Frankov glas, koji joj je govorio1 — ne sasvim siguran, zavisan od njezina mišljenja. »Naravno«, odgovori ona čvrsto. »Dobro će ti činiti.« On uze kapu i ode s onim lakim, gotovo zategnutim osmijehom, kojim joj se ponekad osmjehnuo, a koji ju. je grijao toplim priznanjem njegove privrženosti. Dok ga nije bilo, spremila je posuđe, uredila sobu, vratila mu knjige na stol — sredila ih brižljivo — onda se brzo presvuče u svoju sivu kućnu haljinu. Cijelo je vrijeme osluškivala, ne bi li čula njegove korake, oštar zvižduk, kojim je najčešće najavljivao svoj dolazak. Kada je čula njegov pištavi znak, dotrči do vrata, otvori ih, i ostavi otvorena, a ona je opet sjedila, mirno plela, kada je došao — što su pokazivala vrata, koja su nekako sama od sebe skočila; naravno, da ona nije bila ni tako nježna niti tako luda, da bi mu ih sama otvorila. Šetao' je parkom, gledao tenis, časak je sjeo na jednu ledinu za kuglanje, konačno je bio u Groveovoj kavani (An~ tonio Demario, vlasnik) da usput pojede sladoled: »Samo da ohladim ribu, znaš majko.« Iako1 je malo nabrala čelo, što je bio u kavani, ipak nije izgovorila ukor, koji joj je već bio na jeziku. Opet se latio svojih knjiga. Ona je sjedila za drugim krajem stola, plela mu čarape, držala se kao da čita roman, koji je bio pred njom, dok se uistinu

zapanjeno pitala, kako je jednom mogla podnijeti, da svoga dječaka pošalje u školu, samo zato, jer je to bilo za njegovo dobro, jer drugačije nikako nije išlo; ipak, sada je znala, da, zahvaljujući nekoj promjeni u njemu ili u samoj sebi, nikada više ne će biti u stanju da se opet rastane od njega. Potajno ga je promatrala, napeto je slijedila njegov napor, podupirala ga je ne-svijesnom snagom svoje volje. S kamina je sat otkucavao na njih mirnu kišu sekundi; juha, koja je bila određena za večeru, vrila je tiho na štednjaku; iz donjega stana prodirahu prigušeni šumovi — jedan korak — nekoliko riječi — povremeno; napolju, oko zgrade, 312 ■ dizalo se tiho večernje brujanje grada i meko zamiralo na prozorima sobe kao tonovi prigušenih i dalekih orgulja. Ova je soba skrivala požrtvovnost, povezanu s velikom revnošću i neobičnom prisnošću — prisnošću u njihovoj ljubavi, kakvu ona već mnogo mjeseci nije osjećala. Dani su prolazili •—• ispit se približavao, brže nego da je tekao kao pijesak pješčanoga sata —• i izgledalo joj je, da on radi preteško. Stajahu mu otvoreno tako mnoge stipendije u istome iznosu, da je smatrala njegovo nastojanje, da završi, kao prvi, nepotrebnim i štetnim po zdravlje. Dok god je bio među prvih dvadeset kandidata, dobit će stipendiju, ali njega ništa drugo* ne će zadovoljiti, nego da se ispuni njegova tvrdnja i da postigne prvo mjesto u javnom natjecanju. Vruće je željela, da on uspije, i usrdnom se pobožnošću molila za njegovo nastojanje. Kad je završila svoj obilazak kroz stanove, imala je običaj, da se ušulja u crkvu, koja je bila u njezinu okružju — bijaše to siromašna crkva, ali je njoj dobro došla — i tamo je nekoliko ozbiljnih trenutaka molila za njegov uspjeh. Često su gorjele njene svijeće pred sadrenim kipom svetoga Antuna, i isto tako. često lupkahu njeni bakreni novčići u crnoj limenoj kutiji između njegovih nogu, obuvenih u sandale. Prilog udovice, tako je ponekad mislila, s osmijehom koji joj je trzao usne, i sveti Antun — zaštitnik mladosti — nije mogao odbiti njezinu molbu za njezina sina. Došlo je vrijeme, i ona se osjeti stvarno uzbuđena od brige, koja je rasla; kad ga je ujutro na dan ispita, poljubila — njen najrjeđi izvor pažnje — i gledala za njim, kako mirno ide u susret velikoj pustolovini, visjela joj je suza na vjeđa-raa, i požurila se u prednju sobu, da gleda za njim niz ulicu. Ponos i nježnost rasli su u njoj, kad se okrenuo i mahao joj radosno i pouzdano. Njegovo ju je pouzdanje ganulo. Obično je, učvršćena iskustvom, njena snaga bila bezgranična, ali se danas osjećala iscrpljenom, mlitavom, od očekivanja.

Ona je obavljala svoj posao, govorila razborito, davala odgovarajuće odgovore kad su je pitali, ali nije bila potpuno svijesna i, kasnije, nije se mogla sjetiti, kako je to sve ostvarila. U podne se nije vratila kući — Petar je trebao ručati ha sveučilištu — nego svrati sama kod gospođice Chisholm u čajanu, gdje je sjela, duhom odsutna, i jela paštetu za dva pennvja — izvrsnu paštetu, veoma sočnu — a da joj nije osjećala ukusa. Zapravo je sjedila u dvorani za ispite i proma313trala, kako leti pero njezina sina; viljuška, zaista, mogla je biti pero, a izdašni sok paštete tinta, kad bi bilo onako, kako je ona osjećala. Beskonačni se dan približi večeri, napustila je poslovnicu točno u pet sati i popela se u crveni tramvaj, da se odveze kući. Dok je žurila uza stube, disanje joj se ubrza; znala je, da je prerano za njegov povratak, ali je predosjećala vijesti, koje će on donijeti. Nije bila raspoložena za slučajan razgovor, ali kad je otvorila vrata svoga stana i htjela ući, otvoriše se vrata susjednog stana i jedna mlada žena, držeći nekoliko paketa, nagovori je smiješeći se. »Ove su stvari stigle dok niste bili ovdje«, reče, pružajući pakete Lucy. Imala je svijetlu kosu, na gornjoj usni lake zlaćane maljice, okruglo lice, nasmijano, crveno, tijelo joj je bilo sklono punoći, i istodobno je izgledala nevino i lukavo; dodade gotovo nepovjerljivo: »Uzela sam to za vas, da uštedim dječaku dolaženje još jednom.« »To je ljubazno od vas«, reče Lucy, uzimajući pakete i okrećući se da ode. »Ja sam gospođa Finch«, počne druga, još oklijevajući na pragu. »Da — Bessie Finch mi je ime.« »Tako«, odvrati Lucy, odbojno. Ona je bez naročitoga oduševljenja opazila dolazak novih stanara u susjedni stan; osim toga, brigu susjeda već je jednom iskusila; nije bila voljna da to ponovi; ipak ju je nešto nenamješteno na licu ove žene zadržalo, da ne zatvori vrata. »Vi ste ovdje novi, kako čujem«, poče Bessie opet. »Kao i mi.« Bilo je jasno, da joj, da upotrebi svoj izraz, što je Lucy upoznala kasnije, »od brbljanja jezik već viri iz usta.« »Da,« prizna Lucy, zlovoljno, »ovdje smo novi.« »Veoma se veselim, što sam se s vama upoznala«, odvrati Bessie iskreno. »Znate, ljudi na ovim stubama nisu baš jako društveni. Bar se tako meni čini. A sama sam razgovorljiva. Prijeko u Whiteinchu — gdje moja majka ima voćarnicu — bilo je uvijek mnogo društva — tamo smo ugledna porodica, znate, jer imamo dućan. Već je tako dugo na istome mjestu, da nas svi poznaju! Ali ovdje je drugačije. I gospodin Finch —■ moj suprug« — ovdje Bessie pocrveni — »da, gospodin Finch i ja nismo dugo u braku.

Gospodin Finch je zaposlen cijeloga dana, i kada uveče dođe kući, bude katkada tako 314 umoran, da mu nije mnogo stalo do pripovijedanja. Često mi je dosadno.« »I ja sam cijeloga dana zaposlena«, odgovori Lucy obeshrabrujući. »To je sigurno vaš dječak, kojeg uvijek vidim, zar ne?« istrajaše Bessie. »Tako je pristojan mladić. Nedavno me je pozdravio na stubama — oh, pravi džentlmen, vjerujte mi. Gospodin Frinch i ja već smo razgovarali o tome, kamo ćete ga dati.« Kod tih riječi, koje su našle najslabije mjesto u oklopu njezina ponosa, Lucijina se ruka, koja je već bila u pokretu da energično zatvori vrata, zaustavi. »Moj dječak pohađa sveučilište«, primijeti hladno. »Studira medicinu.« Bessie Finch je bila vidljivo zbunjena; obrve joj se digoše nad jednostavnim smeđim očima; šutjela je trenutak, onda se kratko i zbunjeno nasmiješi. »Gospodin Finch radi kod Lusha i kompanije«, reče »firma viskija, znate — tamo ima sjajno mjesto i uz to još izvrsnu plaću.« Lucy se usiljeno nasmiješi. Nju nije zanimao taj vječni gospodin Finch, kojega je već često vidjela izdaleka, mali, debeli čovjek, za kojim je na stubama ostajao neobičan miris alkohola; i nije bila sklona popustiti nagonu prijaznosti koji je jednom tako jako utjecao na nju, kad je bila sama i mlada žena. »Hvala vam, što ste primili moje pakete«, reče zaključujući i zatvarajući vrata. »Sa zadovoljstvom«, uvjeravaše Bessie, nanovo se smijući. »Da, veselilo* me je.« Ali je iza osmijeha ipak ležalo malo uzbuđenja, kao da neka unutarnja nervoza još uvijek teži da se rastereti govorom. Ali joj Lucy ne dade priliku da nastavi; kimne joj u znak pozdrava i zatvori vrata. Ode u zadnju sobu i odloži pakete, nevažnu međuigru bitke odmah je zaboravila. Čekala je, a mišići lica joj se objesiše od bojažljivoga iščekivanja. Njezin se ponos protivio, da prizna taj strah, ali u trenutku, kada je čula njegovo kucanje — nije zviždukao, što je odmah protumačila kao nepovoljan znak — strese se odjednom, uplašena glasnim ubrzanim lupanjem srca. Pošla je da mu otvori, ukočeno. 315 ■AIzgledao je blijed i umoran; mrlja tinte mu je stajala na lijevom obrazu; ništa nije rekao kad je ušao. Pošli su u kuhinju.

»Imam nešto toplo za tebe«, reče jasnim glasom. »Već je gotovo, ako hoćeš.« On se baci na krevet u alkovenu •—• naravno, da u toj prostoriji nije bilo otomana — i zagleda se u strop. »Dobro!« reče napokon. Ta jedina riječ, i način, na koji ju je izgovorio, prožme je toplim udivljenjem. Iza maske mira buktalo joj je srce, kad je donijela ukusni gulaš, koji mu je pripremila. »Dakle, ti izgleda da nisi vrlo znatiželjna«, reče on poslije jednoga trenutka, dok je s namještenim mirom ukočeno gledao u istu karnišu. »Zašto ne pitaš, kako sam prošao?« Ona zastade, držala je ukočeno u zraku vrelu, u servijetu umotanu zdjelu. »Dakle, dobro si prošao?« zapita, mirno dižući obrve. To bijaše naročita lukavo odigrana ravnodušnost; osjećala je, kako su joj kod tih riječi drhtala koljena. »Prošao sam slavno i pobijedio«, odgovori on brzo. »Još je prerano o> tome govoriti, naravno. Ali pismeni zadaci su prošli lako •— djetinjski lako. Kroz matematiku sam samo plivao, a engleski sipao kao iz rukava.« Oduševljenje mu je raslo uporedo s riječima. »Čudo, kako je dobro išlo, a kada sam izišao i razgovarao s nekolicinom mladića, rekli su mi, da su pokvarili pismene zadatke.« Ona se nije micala, samo su joj oči svijetlile prema njemu; osjeti neko prolazno saučešće prema majkama onih »mladića, koji su pokvarili pismene zadatke«; onda joj se u uznemireno grlo digoše olakšanje i ponos. Za trenutak nije mogla govoriti, stajala je sasvim tiho, lutajući pogledom promatrala je njegovu punu pojavu, koja je ležala. Njena nježnost obuhvati njegovu pojavu s izrazom dirljive tragike. Vidjela je koščate zglobove ruku, kako izlaze iz prekratkih rukava, vidjela je gotovo sjajne laktove njegova kaputa, njegovo blijedo lice, i — najjasniji dokaz njegova truda, koji je izazvao vrhunac njezina duševnog uzbuđenja — tintu na prstima i obrazu. Ali sada, kad je postigao namjeravam utisak, zažubori divljim potokom riječi nagli izvještaj o toku dana; opisa gledajući unazad, opširno, što je uradio, i način, na koji je to uradio. Slušala je njegov brzi govor, a sama je sebi rekla, 316 kako je bila mudra njezina žrtva, kad ga je dala u školu u Loughtownu; pitaše se, kako bi ga mogla nagraditi, što se tako dugo i tako marljivo posvetio učenju. Da, tako je mislila, on je sjajno radio; tako, kako je brat Alovsius govorio: »Valjanu konju ne treba mamuza.« Mamuzu, za dječaka

kao što je Petar. Za vrijeme, dok mu je nosila jelo i nudila ga, da pošteno zagrabi, nije je napuštala misao o nagradi. Htjela mu je prirediti neko veselje, zasluženi dar za tu pobjedu, koju je, to je sigurno znala, izvojevao. XVIII ' Slijedećih dana, kako je malaksao poticaj tog velikog događaja, Petar zapade u apatiju. Valjalo je čekati cijeli mjesec, dok budu objavljeni rezultati, a sada nije imao što raditi. Raspoloženje mu se mijenjalo; ljenčario je po stanu, pravio zlovoljne primjedbe o vrućini ljeta i prašini ulice. Žalio je, što nema prijatelja, čak i što nema bicikla, kojim bi se mogao odvesti u hladovi tu okolinu. Naravno da je bilo nemoguće, da se pridruži mladeži susjedstva, a ona nije bila — »privremeno«, kako je rekla —■ u stanju da mu kupi bicikl. Jednom ga je, kad se vraćala uveče, primijetila, kako izlazi iz Demariove kavane, kamo je išao s punim pravom, da ugasi žeđ sa ledenim pićem. Ona se počne brinuti; bojala se onih spuštenih ramena, koja je povremeno kod njega primjećivala. Bojažljivo' je osjećala, da bi mu to moglo škoditi zdravlju, što nema promjene zraka. Onda odjednom, kao< grom iz vedra neba, dođe neko pi-smo'. Ono ju je potpuno izbacilo iz kolosijeka, nju, koja je stalno proricala svoju sreću, i uvjeravala, da joj ona dolazi jedino njenim trudom. Bilo je od Edwarda — izraz, iako to ona nije znala, nečiste svećeničke savjesti — u kojem ju je obavještavao, da se nadao, da će moći Petra pozvati k sebi na nekoliko dana praznika, ali mu je to sada nažalost nemoguće. Radi jetara preporučen mu je put na Madeiru, a kao opipljivi znak žaljenja priključuje dar od pet funti. To je bilo slično Edwardu, koji je mrzio, da ga mole za novac, i volio ga je davati sam i na osobit način. Ali cijelih pet funti. Bila je ganuta; kakvo uživanje osjećati među prstima taj šuštavi papir, koliko dugo nije imala ona, koja je morala raditi s masnim bakrenim i izlizanim srebrnim novcem, odjednom u rukama toliko bogatstvo. Odmah je osjetila želju, da novčanicu sačuva, ali.da razumno kupi neki zaista potrebni komad pokućstva. Petar je u svojoj sobi trebao imati sag; na njenom je krevetu, koji je kupila iz druge ruke, puklo jedno trošno pero. Ali strastveno odbije te misli. Najednom je op-sjedne neka lakomislenost — neka ludost. Iako je to popuštanje u sebi osjetila kao slabost, bezumnu slabost, ipak su okolnosti, koje su je izazvale, bile naročite. Petrov period studija, njegov umorni izgled, gradski zrak, koji iscrpljuje, a koji ih je oboje oslabio, duboko uvjerenje, da njima po pravu pripada oporavak, činjenica da ona kao službenica kod Hendersona i Shawa — i ako joj ta čast pripada samo sasvim kratko vrijeme — može imati deset dana odmora u srpnju: svi su je ti obziri pokolebali. Dok je

tromo hodala vrelim i prljavim trotoarima svoga rajona, ugleda viziju plavog mora, kako pleše pred njom; ugleda Petra i sebe na obali toga mora; ukratko njenim riječima: »nešto ju je nadjačalo«. Medeiru nije mogla sebi priuštiti, ali je odmor ipak mogla ostvariti. Oni su ga zaslužili, Petar i ona, i oni će otputovati na oporavak, makar ta novčanica od pet funti otišla do zadnjega pennvja. Kada je svome sinu saopćila ovu odluku, njegov pogled postade sjajan, a ramena mu se ispraviše; prestane odmah proklinjati vrijeme, koje je sad postalo idealno za boravak na obali. Do kraja tjedna govorili su mornarskim izrazima, pravili kružni put po kolodvorima da bi proučili različite krasno obojene plakate, i, poslije nekoliko s užitkom izvedenih potraga po željezničkim prospektima u pogledu izdataka jednog takvog izleta odlučiše, po savjetu gospođice Tinto, da posjete Doune. Gospođica Tinto je tamo poznavala jednu damu, koja je »izdavala« sobe —■ gospođicu Tweedy — u čiji glas i urednost nije nimalo sumnjala i za koju je jamčila samo sebi svojstvenim neobičnim snažnim stiskanjem usana. Brzo- napisaše gospođici Tweedy i u pravo vrijeme dobiše odgovor, u kome je gospođica Tweedy objasnila, da nema ništa protiv toga, da primi gospođu Moore i sina za neznatnu sumu od trideset i pet šilinga na tjedan — ne računajući kupanje, rasvjetu u spavaćoj sobi, čišćenje cipela, čaj i upotrebu kuhinje. I tako se odlučiše. Teška vućina grada, koja je s pločnika prodirala kroz potplate cipela i pojačavala odvratne mirise slumova u kojima je ona provodila svoje dane, postadoše ništa u oduševljenju toga očekivanja. Spremili su se metođično. Uveče pred odlazak spakova ona sve stvari u Petrov kovčeg i odgovarajući na njegovo ruganje •—• on upotrebljavaše riječi »medeni mjesec« — dade neočekivan, veseo i duhovit odgovor. Ona je, nadalje, pronicljivošću generala odredila, da muž gospođe Collins, koji je opet bio bez posla u dokovima i veselio se da nekako zaradi pola šilinga, donese kovčeg na kolodvor, dok će njih dvoje stići za njim tramvajem: sretan početak, koji je značio uštedu od ravno dva šilinga. Ujutro — jutro velikoga dana — bilo je lijepo. Gospođa Finch, koja se neočekivano pojavila na stubama, obeća crve-neći se i potpuno dobrovoljno, da će paziti na stan. Ljubazno od nje, mišljaše Lucy, trenutačno dobrodušna. Išli su niz ulicu. Na uglu su ušli u tramvaj tako obične boje — ali u tako neobičnom duševnom uzbuđenju. Ona jednostavno nije mogla priznati, da je to bilo isto ono vozilo, koje ju je inače drndajući vozilo u White Street. Ne; danas su tmurne strane kola svijetlile živim purpurnim, sjajem; čak su i dugmeta konduktera magično blistala.

Na kolodvoru je čekao Collins zbog kovčega, oslobodivši je od prigušenog straha, koji je imala zbog njegove trezvenosti, i uskoro su sjedili u vlaku. Otputovali su. Dan je bio topao i sunčan; željeznički nasipi sjali su se živahnom zlatnožutom bojom maslačka; para se vijorila i dizala bijela na plavom jasnom nebu. Kad se Lucy uvalila u svoje sjedište i naslonila lice na grubi topli jastuk, osjeti olakšanje, nevjerojatnu lakoću, sretno oslobođenje zbog toga brzog udaljivanja od grada. Bilo joj je, kao da je slatko zelenilo, polja zaboravila, i opet ga prepoznala u novom oduševljenju. Gotovo je bilo nevjerojatno, kako su njene oči, ugledavši par običnih maslačaka u travi nasipa, mogle zaigrati takvim nenadanim zanosom. Ali je to bilo* tako. Nakon zaparne prljavštine grada ovaj je put nalikovao na naglu opojnost, na novo spoznanje ljepote života, buđenje gotovo bolne čežnje za životnom ra'do-sti. Bila je tiha, mirna, kad su stigli u Doune. Kuća gospođice Tweeđy, koju su s naporom jedva našli, ležala je daleko od buke zavodljivih igrališta golfa i hotela u tihom kraju grada; a gospođica Tweedy bila je trijezna mala 319 žena, sa sitnom glavom, dugim bijelim mlitavim vratom, velikim sjetnim očima, i nekim tužnim tonom u slabom glasu. Ona ih oboje pozdravi ljubazno. »Našli ste kuću, vidim«, reče potišteno. »Da — oh, da«, odgovori Lucy ljubazno. »Svatko me poznaje«, reče gospođica Tweedy s tužnim zanosom. »U gradu sam vrlo ugledna žena. Nadam se, da ne ćete stavljati velike prigovore jelu —«. Mjerila ih je sjajnim očima. »Kuham samo jednostavnu hranu. Najjednostavnije od najjednostavnijega. Ali sve prvoklasno.« »Da! U to sam uvjerena«, ubaci Lucy. »Ali cijene živežnih namirnica«, reče opet druga, iznenada podigavši oči. »To je sramota. Sve stoji danas hrpu novaca. Maslac je poskupio za dva pennyja, šećer za penny, brašno za pola pennyja. Kako da tu žive pošteni ljudi, to mi je zagonetka«. Pod njenim se izazivačkim pogledom Lucy poče neugodno osjećati. »Ako vi želite da plaćam neku malenkost više nego što je utanačeno, gospođice Tweedy«, reče, »naravno' da sam spremna izaći vam u susret.« Gospođica Tweedy ispruži odbijajući ruku. »Ni pennyja, gospođo Moore, ni kad biste preda me pali na koljena«, reče patetično. »Moji su uvjeti razumni, i neka tako1 razumni ostanu. Ima stanodavki —■ mogu vam neke i navesti iz ove ulice — koje bi skočile na vaš prijedlog. Ali ja? Ne, gospođo Moore! Te žene neka samo jedre

unaokolo u svome nojevom perju, ako im to pravi veselje — ja hoću da sačuvam svoj glas bez mrlje, pa makar voda došla do guše« — stade, da uzme daha — »ali ako budete pri rastanku smatrali, da ste dobro pogodili, onda se ne može ništa prigovoriti, ako žrtvujete pola šilinga za gubavce. Godinama već pomažem rad za spas gubavaca — tih sirotih nesretnih bića.« Mala stanodavka opet udahnu, onda upravi čeznutljiv pogled na Petra i primijeti polako: »Vaš sin?« Kako je dobila ne-izbježiv odgovor, podiže zamršeni pramen kose s obraza i gurne ga brižljivo za lijevo uho. »Ne ću tvrditi da nije ugodno imati liječnika u porodici. Nemam ništa protiv liječnika. Oh, ne! Oni čine najbolje što mogu, u to sam uvjerena. Nekada uspije, a nekada ne.« Spusti glas, dodade drhtavim šapatom: »za ženu moga nećaka nisu mogli ništa učiniti.« »Šteta«, reče Lucy. »Ona je bolesna?« 320 »Bila, gospođo Moore. Bila«, odgovori gospođica Tweedy, svečanim i šupljim glasom. »Zimus smo je pokopali, a ja sam je svojim rukama položila na odar. Bila je« — njezina je donja usna drhtala kad patetično podiže pogled — »bila je najljepši mrtvac, kojega sam ikada opremila, gospođo Moore. Pravi anđeo. Dala sam joj ljiljan u njenu malu ruku. Svatko je rekao, da nije moglo biti ljepše. Imam pravi dar za to, vidite. Dolazilo mi je da zaplačem, kad su je pokapali — bila je takva slika dražesti«. Svijetlo, gotovo kao oživljavanje, prožme kod govora ugašene crte gospođice Tweedy. Nastavi: »Jednom ću vam pokazati medaljon, koji mi je dao njen muž za uspomenu. Bio je veoma zahvalan — i veoma je pošten mlad čovjek. Iako ima namjeru da uzme na Blago-vijest jednu drugu.« Nastupi stanka. Onda se gospođica Tweedy s uzdahom obrati praktičnim stvarima. Objasnila je vrijeme obroka i odlazak na misu, prorokovala promjenu vremena, opominjala, da se neoprezno ne kupaju i da kasno' ne liježu, i onda tiho nestala iz sobe. Po njenom odlasku zavlada mrtva tišina. »Ovdje je barem lijepo čisto«, reče Lucy, gledajući unaokolo zadovoljno. »Barem?« upita Petar. »Da — ona mi se čini malo čudna, zar ne?« »Ljiljan«, citirao je on s naglaskom. Oni se pogledaše, onda im se potkrade jedan osmijeh, koji se sve više i više širio i konačno prerastao u glasan smijeh. Ta ih veselost potpuno savlada; smijali su se i smijali. »Ljiljan —•« promuca on tiho, dok se gegao prema kaminu. Lucy obrisa suze iz očiju.

»Prestani«, zadahta ona konačno, »čut će te«; ali su joj se usne još uvijek trzale, kad je uzimala kotlić za čaj. Ali im je, naravno, gospođica Tweedy porasla u očima, kad su je bliže upoznali: u njezinoj je sjeti bilo nešto, što ju je oslobađalo utučenosti; a njena vještina u kuhanju i pečenju bijaše nenadmašiva. »Uštipci gospođice Tweedy« po-stadoše odmah poslovični u istom stepenu kao i »ljiljan«; ona se »povjerila Lucy«, da se upotrebi njen izraz, »rastrgala se« za njih obadvoje, olakšala svoja zgrčena prsa pripovijedanjem jedne porodične priče pune važnih stvari i tragičnih pojedinosti; porodične priče, koja se nije odlikovala toliko značajnim djelima svojih junaka, koliko strašnom snagom tvrdokornih i podmuklih bolesti, koje su ih spopale i konačno odvele u bolji svijet. Ni vrijeme se nije ravnalo po onom prvom tmurnom proročanstvu, nego je donijelo niz lijepih dana, koji su prolazili blago i sanjarski. Lucy je malo radila; besposlica je bila njen glavni oporavak. Najviše je voljela sjediti na toploj hridi i gledati more — ne na plavi ocean, kojim ju je njena mašta zavaravala, već u sivu boju mora, njegovu blještavu daljinu, na more, koje se je u neprekidnome nemiru, beskrajnoj istrajnosti, valjalo; valovi lizahu obalni šljunak do njenih nogu —■ dugi jezici valova pretvarahu se u kapi. Pokretna snaga ove vode u gibanju bila je istrajna, jednaka životnoj snazi; to je za nju bilo nadahnuće, nadahnuće, koje nije jasno raspoznavala, ali koje je nesvijesno usisavala kroz svoje tijelo, koje je mirovalo, tako kako je ovdje sjedila, dokona i nenapeta. Daska za skakanje uzdizala se od hridi nad dubokom zelenom uvalom; Petar se ovdje kupao svakoga jutra. Kad je skakao, pogled na njegovo tijelo, koje se uvilo kroz zrak prouzrokovao joj je neobično slikovito veselje. Njegova podrugljiva riječ dođe joj u sjećanje i izazove joj smiješak. Medeni mjesec sa svojim, sinom — kako besmislena misao! A Kada se obukao, popeo se do> nje s još vlažnom kosom, maramom, za kupanje muškarački omotanom oko vrata, i pošto je zatražio njeno mišljenje o vrijednosti svojih podviga, šetali su podosta, do luke, da bi se on ugrijao. Bili su stalno zajedno. Povremeno je izgledalo, kao da on teži da proširi krug svoje zabave i tada je upravljao zavidne poglede na igrača golfa, koji je nosio preko ramena torbu sa štapovima; katkada je pokazivao laku zlovolju nad skučenošću njihova kapitala, ali ona mu je davala toliko džeparca, koliko god je mogla; i, ustvari, većinom je bio prema njoj dobar. On počne da postaje dobronamjeran i uviđavan a kada se jednom za vrijeme šetnje jedno- muško oko upravilo na nju s odobravanjem primijeti: »Ti si žena, koja još dolbro izgledaš, znaš, majko«; i kimne ohrabrujući. Izmisli i podmetne joj jednu vrlo nježnu simpatiju za prvaka artističke

trupe i dražio ju je tvrdnjom, da ona gine pod tom tajnom i neuzvraćenom naklonošću. Uveče su se, poslije čaja, šetali ruku pod ruku duž travom pokrivenog obalnog šetališta, išli su konačno onim artistima. Za četiri pennvja bilo im je dopušteno1 ući u rezerviran prostor i udobno sjesti u stolice, ali je taj luksus, kako su zaključili, bio' ušteda; napolju stajati značilo je biti progonjen od male crvene samotne vreće za sakupljanje, a Lucy, u svome sadanjem raspoloženju, nije imala srca da uskrati prilog. Predstava je, osim toga, bila izvrsna — trupa Vala Pinkertona uživala je glas, koji nije zaostajao ni za jednom drugom duž morske obale, a Val sam, danju nepoznata veličina, ali noću junak, razlikovao se od svih svojih ljudi po širokoj crvenoj vrpci, koja je dijagonalno sjekla bijeli prednji dio košulje za frak, gotovo s kontinentalnom otmjenošću —• da, Val Pinkerton je izgledao aristokratski —• gotovo oholo — i imao je bariton, koji je oduševljavao. Luciji i Petru izgledalo je tada, da je on dostigao vrhunac svoga stvaranja, kada je, jednom rukom romantično ispruženom, a drugom rječito na vrpcom ukrašenom srcu, pjevao: »Daisy, Daisy, pokloni mi svoju ruku, Ako me ne uslišiš, izgubit ću pamet. Ne će to biti otmjena udaja; Jer ne možemo uzeti kočiju; Ali ako se ljubi Vozi se lijepo I na dvosjednom biciklu«. »Mi ćemo sebi već moći dopustiti kočiju, majko«, primijeti Petar lukavom ljubaznošću. »Nemoj se o tome ništa brinuti.« Opet je to bila revnosna utjeha za budućnost, koja ju je uvijek oduševljavala. I stalno> je imao na umu nju, kada. su mu misli lepršale u budućnost. Često1 su artista molili, da ponovi »Daisy«, i kad je divni Val lično objavio da će »ponoviti staru najmiliju« pjesmu, imali su osjećaj da to on pjeva isključivo za njih. Na putu kući, išli su usko priljubljeni kroz toplu tamu, pjevušili su drugu melodiju, a u refrenu im se potkrade jedna duboka bas-nota — šum mora, koje se u skrivenoj uvali dizalo i spuštalo. Dok su išli, slani svježi i vlažni zrak puhaše im u obraze; svijetla udaljene luke bacala su zašiljene žute crte preko crne vode; lakom rosom pokrivena ledina pod njihovim nogama bila je plastična. Pred hotelom 21*

323Marime — čiji visoki osvijetljeni prozori nagovještavahu njegov nestidljivi sjaj —• Lucy bi češće stisnula sinovljevu ruku i onda bi stali, da iz sigurne tame i udaljenosti promatraju prelaženje konobara, oble linije ramena žena, koje se nazirahu iz večernjih haljina, pred njima se otkri cijela slika te osigurane i profinjene egzistencije. Ispunjeni revnošću skrivenog promatrača, svako je od njih kod ove scene osjećalo osobitu želju, on užaren, ona pasivna; ipak je to za svakoga od njih značilo jedan doživljaj, koji se penjao u grlu i pojačavao, dok nije postao prava stvarnost. Ona je sebe vidjela kako na kraju duge borbe, koja joj je još predstojala, živi u atmosferi lake besposlice; a on, otvorivši usta, crtao je svoju budućnost upravo u takvoj eleganciji i bogatstvu. Kada su pošli, ispunjeni svojim mislima, nisu mnogo govorili; ali je ona bila svijesna uže veze među njima, zajedničkoga cilja, koji ih je povezivao. Za čitavo ovo sretno vrijeme, ispunjeno dražesnom pri-snošću, gotovo je prestala da ga smatra sinom. Drugarstvo s njim ispunjavalo je cijeli njen dan; visjela je o njegovim riječima, čekala njegov osmijeh, unaprijed je bila spremna, što je god bolje mogla, da mu ispuni svaku želju. Jela, za koja su molili stanodavku da im priredi, bila su ona, koja je on želio ili molio. Veselila se, što može udovoljiti njegovim. hirovima, no ipak je to činila većinom pod maskom osornosti. Nikada nije dopustila, da njeno držanje bude slabo zbog njene nježnosti. Nije ga mazila. To bi očigledno bila luda misao. Njezino davanje nije bilo1 popuštanje, nego znak sklonosti, a tražila je, da joj se istoim sklonošću i uzvrati. Takav je odnos zavladao među njima za vrijeme boravka u Douneu, pa kada je, konačno, taj odmor, kao i svi odmori, došao kraju, izgledalo je, da je taj odnos među njima čvrsto i trajno ustaljen. Lucy se vrati u ulicu Flowers s osjećajem sigurnosti, spremna za borbu i budućnost. U Douneu su samo malo govorili o rezultatu ispita, izbjegavali su tu temu tiho podrazumijevajući sigurnost. Njen vlastiti osjećaj težio je neizbježno za tim, da podupre njegovu vjeru: što on nije sve u prošlosti postigao? Ipak je njeno uzbuđenje bilo opet ponešto grozničavo, kako se približavao dan objavljivanja rezultata. I kada je zaista osvanulo jutro toga dana, ruke joj kod oblačenja potpuno otkazaše. 324 Bila je subota i on reče, da namjerava ići na sveučilište u jedanaest sati jer će dotle rezultat sigurno biti objavljen na oglasnoj ploči; bit će u stanju da joj vijest saopći, bilo dobru ili lošu, kad se vrati u podne. »Oh, mora biti dobra«, reče ona naglo, već je bila oibu-čena da izađe na ulicu, ali je nesvijesno odugovlačila na vratima.

»I ja mislim«, dodade on. Svladavanje osjećaja napravi ih suzdržljivima. I tako savlađujući se ona reče: »Sada moram ići ili ću zakasniti«; i otrže se. Dok je išla niz ulicu, koja je još uvijek zadržala svježinu jutarnjeg zraka, osjećala se nestrpljivom. Iako je već pun mjesec, čekala sa stoičkom ravnodušnošću, sada je bila u nervoznome nemiru, i činilo joj se, da se ono malo sati do ručka produžuje beskonačno. Na uglu je jedan starac držao malu papirnicu i baš je bio zaposlen stavljanjem oglasa za jutarnje novine pred svoje prozore, i, kada je prošla, dođe joj uslijed idejne asocijacije upravo jedna misao. Zaustavi se naglo, povrati se, uđe u radnju, i kupi »Glasgow Herald«. Idući do tramvajske stanice držala je složene novine u ruci, kajući se gotovo za svoj impuls, sjetivši se, da događaji u jutarnjem listu uopće još nisu mogli biti objavljeni. Ali ipak, za vrijeme dok je sjedila u crvenome tramvaju, njene su ruke drhteći otvarale velike stranice. Oči su joj lutale nemirno preko svakodnevnih vijesti: potresa u Japanu, nagle plime u Borneu, ubojstava u Leedsu; tražile su bojažljivo saopćenje veće važnosti. Ali uskoro opazi, da taj važni događaj nije bio spomenut. Kada bi Petrovo ime bilo u novinama, odmah bi se uzdiglo iz smušene razbacanosti mrtvih riječi i beskorisnih slova. Pusti da joj novine napola sklizriu io koljena, kada najednom primijeti naslov: »Sveučilišne vijesti« — i popis imena. Oči joj gutahu kratak popis •—• samo dvadeset i pet imena — i sve imena bez značenja, imena grozno prazna, koja nisu ništa značila. To nije bio pravi popis. Uplašeni joj pogled kliznu gore k naslovu članka. Onda joj odmah padne na pamet opravdanje tražeći drugi izlaz. Bio je to taj popis; ali mora da se potkrala neka greška. Štamparska greška. Ime njezina sina bilo je izostavljeno iz toga škrtog popisa. Ona je gutala suho i čitala sve ponovno. Dvadeset i pet sretnih kandidata od gotovo dvije stotine, koji su se natjecali za raspisane stipen325dije. Tu bijaše naznačena svaka njihova pojedinost: škola; dodijeljena stipendija; čak i njihova glupa, ohola, nađuvena krsna imena. Njene se obrve ogorčeno namrštiše. Napokon je bilo očito: nije stajala pred njegovim, već pred svojim neuspjehom. Dugi uzdah, koji joj se oteo iz ukočena tijela, izgledao je kao izdisaj posljednje nade. Pusti, da joj novine padnu kraj nogu. Sjedila je buljeći preda se ispunjena gorkim očajem. Žestina razočaranja prouzrokovala joj je tjelesnu nelagodnost. Izgubljena, izađe iz kola. Nije htjela ići kroz te prometne ulice, već je samo željela da nemoćna sjedne i dia plače.

U poslovnici nije ništa govorila, no ipak još uvijek dok je radila svoj posao, nije mogla shvatiti cijeli razvoj; u sebi je još uvijek gajila nadu. Njegovo je napredovanje u školi zadovoljavalo; solidno je radio; na dan ispita pokazao je, da je sam zadovoljan svojim radom; a ona je, sa svoje strane, molila; da, ona je molila. Cijela joj stvar izazva neočekivano zaprepaštenje. Upravo se u takvoj duševnoj smutnji žurila kući odmah poslije jedan. Subotom je bila slobodna pola dana i tada je običavala doći kući ranije nego obično. Kratak pogled na njegovo lice bio joj je dovoljan, da potvrdi njezinu najgoru bojazan, razmrska njenu posljednju nadu. Sjedio je uvaljen u stolicu, uvukao glavu među ramena, ruke duboko gurnuo u džepove hlača: imao je isto držanje apatične žalosti kao kada je pokazivao napadaje dječjeg prkosa ili kad je bio bolestan u Ardfillanu. Odavno je znala, da je takvo* klonulo držanje najdublji stepen na barometru njegovih osjećaja. I sada je vidjela, da je dostigao najtežu tugu. »Ostavi to, sine«, reče ona odmah, zaboravivši trenutno svoj vlastiti jad, kad ga je vidjela takvoga. »Ti si učinio najbolje što- si mogao.« »To je prevara«, reče on žalosno, držeći blijedo lice okrenuto od nje. »Sve je to laž.« »Kako ti to misliš?« mucala je, jer je osjećala, da je njegovim nagovještenjem potvrđena njena vlastita nejasna sumnja. »Izgleda, da oni uopće ne čitaju pismene zadatke kako treba«, reče on zlovoljno. »Bace ih na strop i gledaju, koji će tamo ostati najduže. Taj dobiva prvu nagradu.« Prekinuo 326 je, a onda opet nastavio, »kažem ti, da sam izradio odlične pismene zadatke —• sjajne, bez izuzetka.« »Možda su i drugi bili dobri«, mrmljala je isprekidano. »Možda —«. Čudnovato, mislila je na one, koji su priznali, da su loše riješili ispitne zadatke. »To^ je sve pristranost, kažem ti — samo, se gleda, tko dolazi iz koje škole«, govorio je gotovo uporno. »Ponašali su se prema meni kao prema psu.« »Ali —« »Tako je pravo«, poviče on »krivi mene. Radi tako i dalje i budi protiv mene. Nakon što sam se skoro ubio.« Usne su joj drhtale; blago i milujući stavi mu ruku preko ramena. Ali on je strese i reče glasom, koji je zvučio kao natopljen suzama: »Ostavi me na miru, majko. Zar me ne možeš ostaviti na miru? Ti isto tako dobro znaš kao i ja, da sam zaslužio stipendiju. I to nije pošteno, kažem ti.«

Ona ništa ne reče, a ruka joj beznadno pade niz tijelo; mislila je samo na njega i na gorčinu njegova razočaranja. Njegova mržnja je možda bila nepravedna, ali joj je izgledala sasvim prirodna. Dugo je vremena stajala šuteći; onda teška srca poče ići kroz sobu, kao da je htjela napraviti red. Napokon je imala namjeru nešto primijetiti, kad se odjednom diže poklopac sandučića za poštu i opet se zatvori. Čula je kako je jedno pismo palo na pod u predsoblju. Nesigurno je gledala njegov ukočeni profil, i iz njegove apatije zaključa, da je to morala biti potvrda one nesretne vijesti: službeno saopćenje o< njegovu neuspjehu. »Idi samo«, reče zlovoljno, ne dižući glavu, »idi napolje i donesi ga. Ali mi ga nemoj pokazati. Već sam sit cijele te stvari.« Imao je isti predosjećaj kao i ona; ipak ona ode polako u predsoblje i diže pismo. Kada se vratila, dobaci mu još jedan suosjećajni pogled, i sa sjetnom slutnjom otvori omot. Trenutak je stajala potpuno mirno, onda joj ruka pritisne grudi i kratki, neartikulirani krik vine se iz njenih usana. Umorno joj lice postade živahno; oči joj se, još uvijek ne vjerujući, još uvijek uprte u pismo, raširiše i ispuniše iskrama sjaja. »Petre!« šaputala je. »Oh, Petre!« 327»Što je?« I zbog njezina tona skoči i istrže joj pismo iz ruke. »Zar ne vidiš?« reče umorno. Više nije mogla govoriti; zaplakala je; čulo se kratko, histerično jecanje i ona pade na stolicu. Njegovo lice je bilo zamišljeno, na njemu se odražavalo protuslovlje duševnih uzbuđenja, iznenađenja, zapa-njenosti i napokon neizmjerne ekstaze. »Reekie trust!« reče on vatreno, »nikada o tome nisam čuo.« »Ali ja jesam«, uzviknu ona. »Gospođica Tinto' mi je pričala o tome. Dala sam, da se upišeš naprosto — oh, naprosto za svaki slučaj. Oh, zar to nije sjajno?« On opet pogleda pismo, U ovome jev stajalo s malo riječi, da je izabran za stipendiju Reekie trusta — stipendija je dvadeset i pet funti godišnje, kroz pet godina — zadužbine pokojne Kezia Reekie za potpomaganje sinova udovica u naročito siromašnim prilikama. Sa gotovo surovom kratkoćom stajalo je dalje, da je on doduše dvadeset i sedmi na listi otvorenoga natjecanja, ali je prvi, koji upravo ispunjava uvjete za tu stipendiju. Neka stupi u vezu s pisarom — kod Fullertona i kompanije — pod datom adresom, što je moguće prije. »O tome nisam ništa znao. Jesi li me ti upisala?« »O tome sam čula u poslovnici«, dodađe ona revnosno. »To uopće nisam držala potrebnim, ali jedno popodne prolazeći kraj Fullertona, i sama ne

znam zašto — popela sam se gore i dala sam im sve potankosti o — o meni — i što< —■ što zarađujem.« On ju je gledao ukočeno. »Dobro, na svaki sam način nešto dobio«, odgovori on polako, gledajući u nju. »Sada možemo to ipak ostvariti«, reče ona radujući se. Lice joj je pocrvenjelo; riječi su joj strujale s usana. »Više nisam znala, što da počnem. Bila sam na kraju svoje mudrosti. Mislila sam, sve je svršeno. Oh! Nije li to krasno!« Njezina ga radost zarazi; ali mu se ipak za trenutak pogled naoblači. »Zaista je više nego drskost staviti me na dvadeset i sedmo mjesto.« Počasti vodstvo ispitne komisije konačno po-rugljivom psovkom. 328 »Ipak je krasno«, ustraja ona. »Sada imamo sve, što hoćemo — i zapamti —• ti si pred stotinu drugih, koji su težili za istim.« Ta mu strana stvari, koju još nije odmjerio, izazva najednom osjećaj sreće. »Imaš pravo«, uzviknu. Raspoloženje mu je raslo; baci se unazad na stolicu, upravi oči prema stropu i reče: »Pokazao sam, svima za inat.« Više nego to, nije se moglo reći. Bilo je već sve izgubljeno i sada je opet dobiveno. Ono razdoblje straha, koje su preživjeli, ostavilo je svojim sjajnim svršetkom ushićeni osjećaj olakšanja. Topla se nada za budućnost uvuče u nju, oči su joj blistale i drhtale od sreće. XIX Život, koji je sada izgledao krasan, klizio je za oboje veselo. Imali su povjerljive sate razgovora, u kojima su ćaskali O' njegovoj budućnosti na sveučilištu. On izgovaraše riječi »Unija« samosvijesnim izrazom čovjeka, koji će uskoro imati pravo da postane članom tog istaknutog .društva; osim toga, naročito uveče, poduzimao je duga daleka lutanja, pri čemu je način, kako je mahao štapom i kako je glavu držao visoko, označivao samosvijest, da je ličnost, ili da će uskoro biti; mladić na pragu tajanstvenih nauka. Kad se jedne večeri s takve šetnje vratio kasnije nego obično, bio je iznenađen, kad je vidio majku da sjedi u stolici za ljuljanje s otvorenim pismom u ruci. Bila je to čitava poplava pisama: tri u mjesec dana —dakle tri više nego obično! Usne mu se skupiše u pitanje, ali prije nego što je nešto rekao, Lucy reče: »Nikada ne ćeš pogoditi, od koga je, Petre«, zastade, gizdavo, prekrsti noge u pustenim papučama, dok se lagano ljuljala. Gospodin Lennox!« Ali on nije bio impresioniran. Sjećanje na Lennoxa bilo mu je blijedo, i njegovo pismo baš nije imalo nikakva utjecaja na njegov sadašnji život.

»To me ostavlja prilično hladnim«, odvrati, a tiho ironično trzanje usne pristajalo je njegovu budućem zvanju.»Ali, to nije pravo, Petre«, odgovori ona, pogledavši ga brzo1. Pusti, da pismo padne i lupi se zamišljeno po koljenu, onda ga opet pogleda malo svijesna njegove krivice. »Sada i on hoće, da nas posjeti —■ u sulbatu.« »Što to ne kažeš.« Onda zazvižda; nastavi zamišljenim ruganjem: »Neka salmo dođe, imat ćemo veselo- društvo u palači.« Ona pogleda polako unaokolo po palači — to je bila njegova ironična oznaka njihova doma — i reče: »Kako mogu nekoga pozvati ovamo? Suviše je loše —■ osobito, kad nas je uvijek posjećivao u Ardfillanu«. Sjećanje na ponosnu eleganciju njene vile, kojoj je iluziju vrijeme pozlatilo, poče joj trzati čelo; onda se njezino lice odjednom sasvim razvedri. »Mogla bih tako iidesiti, da se sastanemo na čaju kod gospođice Chisholms«, reče ona odlučno. »Da, to ću i učiniti.« On prasne u glasan smijeh, obraćajući joj se kao u trzajima. »Ti i stari Lennox, majko«, dahtaše on, »kako se skitate. To je lijepo — lijepo — oh, lijepo!« On se ispravi, savije ruku i, afektirajući preko mjere, podrugljivo ih prikaza, kako zajedno šetaju jednom otmjenom ulicom. Ona ga promatraše, napola ljuta, napola nasmijana. »Tako se rugati!« srdila se, i zastade. »Ipak ću se sastati s njim. On nije zao čovjek — ma što sam prije mogla misliti o njemu.« Ona je zapravo gajila nejasnu, nerazumljivu želju, da opet vidi Lennoxa, nakon što je svome sinu konačno osigurala karijeru; a ta misao da s njim bude na čaju —■ njen prijedlog, s kojim će on, to je znala, odmah biti suglasan — sviđala joj se. Nakon što> je trenutak kratko razmišljala, uze pero i odgovori. Tokom slijedećeg dana nije na ovo sasvim zaboravila. To je ležalo ugodno u pozadini njenih misli, budilo; jedan dugo zapušteni i uspavani nagon; ustvari je povremeno bila iznenađena svojim, vlastitim iščekivanjem, ali je to objašnjavala sjećanjem na stare obaveze prema Lennoxu i svojim sadanjim rijetkim razonodama. . U petak uveče promatrala je svoju garderobu — bio je to prilično lagano i žalosno provedeni pregled. Svoju »sivu« 330 nije upotrebljavala, i već je bila sita te haljine; osim toga, kad ju je točno pogledala, pokazivao se na rubu i rukavima neki slabi sumnjivi sjaj.

»Staromodno«, mislila je, držeći je kritički pred sobom. Ali, znala se pomoći. Imala je ovratnik od čipke — prave Cluny, dugo vremena čuvani vrijedni Frankov dar —• i donese ga, poslije malo traženja, iz dubine svoje jedine ladice. Opran, izglačan, prišiven neposredno na ogrlicu haljine, djelovao je kao ugodna promjena i osvježio ozbiljnu haljinu, tako da je pristajala za ovu priliku i godišnje doba. Kada je u subotu popodne stajala pred ogledalom obučena, s radošću primijeti ovratnik, instinktivno je osjetila da joj pristaje. Da; tako udešena stara, siva, nije bila, konačno, ni loša. Petar, koji je njene pripreme promatrao pogledima, u kojima je bilo ironije i u još većoj mjeri znatiželje, uredio je tako-, da je otišao na nogometnu utakmicu. Kako je u tim pogledima uhvatila sjenku neizgovorenih pitanja, to mu je rekla zibogom prilično svijesna svoje krivice, i obećala, da će se vratiti na vrijeme, da mu spremi večeru. Tramvaj za pola pennvja stajao joj je opet na raspolaganju, da je preveze; ovoga puta žuta kola i brza — što ju je uplašilo-, da bi mogla prerano doći na George Square: koji je označila kao mjesto sastanka. Zaključila je, da će on ovom prilikom, nasuprot onome historijskome prvome danu u Saddleriggsu, doći ranije a da će ona zakasniti. Dan je bio ugodan, sunce toplo, nebo kao san plavo, ulice mirne i svježe polivene protiv prašine. I bila je ugodno raspoložena. Na usnama je imala onaj veseli, tihi osjećajni osmijeh, koji je uvijek pokazivao njezin mir; zapravo, to je bila vanjska pojava sve one blagodati, koja je bila u njoj. I nije došla ranije. Lennox je već stajao tamo, gledao, nestrpljivo, i izgledalo je, kako se ona i nadala, kao da je čeka već izvjesno vrijeme. On je opazi, dok je bila udaljena još dobar dio puta i, skidajući naglo šešir, poče se smiješiti —■ onim krivim osmijehom, koji se ukoči u težnji da se održi ravnim, i za vrijeme dok mu je prilazila, postade unekoliko usiljen. »Jeste li vi prerano- — ili sam ja zakasnila?« zapita ona radosno, nije bilo ničega namještenoga u pogledu, koji mu je dobacila. »Ja sam poranio, mislim — da, da, poranio sam«, reče s glupim izrazom; a Tron Clock, otkucavajući četvrt sata, odmah ga utjera u laž. Ona se nasmije; osjećala se potpuno ugodno, što se njihov odnos tako u osnovi preokrenuo. »Dobro«, reče ona konačno, »kako se osjećate kao čovjek, koji ima slobodnog vremena.« S prepredenim izrazom gladio je bradu. »Ne baš suviše dobro, znate«, reče. »I ne baš osobito sjajno.« Zavlada kratka šutnja, trenutak su stajali zbunjeni na pločniku; tada on, izbacivši prsa, reče: »Željeli ste, da pijemo čaj? Rekli ste u pismu —«

»Vrlo rado«, odgovori ona toplo. »Već umirem od želje za čajem.« »U redu — u redu.« Njena je sigurnost u njemu prouzrokovala osjećaj unutarnjeg zadovoljstva; sasvim na svoj stari način on stisnu njezinu ruku i zajedno pođu prema najbližoj radnji Chis-holmsove u Alston Stfeetu. Malo ju je iznenadio taj jasni dokaz ponovnoga oživljavanja njegove naklonosti, ali nije ništa pokazala, a kad su ušli u salon za čaj, ona zastade, pogleda ga ljubazno, i zapita: »Gdje ćemo sjesti?« Iako je lokal bio prilično pun, nije dugo oklijevao. To je bilo vrijeme razgranatoga poslovanja i slave gospođice Chis-holms, kada je ova u svoje čajne salone okupljala bolje i odabranije goste — »čaj kod gospođice Chisholms«, bio je ustvari poznati otmjeni običaj onih dana. Ali Lennox nije imao nastup slabosti; opazivši prazan stol kraj prozora, pokaza ga energičnim pokretom brade. Otišli su tamo i sjeli; ali tek što su sjeli, kada dođe jedna konobarica —• žureći. »Ovaj je stol zauzet«, reče. Lennox je pogleda. »On mi to nije rekao«, odgovori mirno. »A osim toga ni jedan drugi nije slobodan.« »Ali vam kažem, da je zauzet«, odgovori konobarica odlučno; izgledala je izmučena i loše raspoložena zbog vrućine. Ali se Lennox značajno maši za džep, i pruži ruku prema njoj još značajnije. »Dobro, gospodine«, reče konobarica promijenjenim tonom, »vidjet ću — da, vidjet ću, što se može učiniti«. Oklijevaše, nasmiješi se i ode. Lennox upravi pogled na Lucy s naivnim zadovoljstvom. »To je smisao novca«, reče proučavajući njeno lice. »Počinjem mijenjati svoje nazore, vidite. Prije sam uvijek mislio1, da je novac samo zato, da se spremi — ali on može, kad se upotrebi, omogućiti zadovoljstvo.« Lucy ne odgovori; ali je povlađivala njegovoj primjedbi: bilo bi ugodno, kad bi i manji točkovi života bili tako podmazani. Caj je donijet i šutke natočen. »Niste ljuti«, poče on konačno, »što sam vam pisao?« »Ni govora«, odgovori ona s otvorenim osmijehom. Zastade. »Ja sam već sve to pregorjela, budući da sam se zaposlila. Ali možda sam zaista bila malo nerazborita, kad ste me izbacili na ulicu.« Namjerno je upotrebila tu frazu, kao ruganje i provociranje. Ali se on pred tim uplaši.

»Ne«, reče ozbiljno. »Nemam želju da razgovaram o vašem izbacivanju. Baš naprotiv. Vidite — vidite, to-, što sam se povukao od posla, nanijelo mi je težak udarac. Nisam mogao vjerovati, da je to moguće ali za mene je to bilo upravo tako, kao kad nekome umre žena. Da, prvo sam se osjećao prilično izgubljen.« Zastade, pipaše rastreseno za olovkom, koje nije bilo, onda odjednom nastavi: »Ali postepeno sam opet malo došao k sebi. Polako sam uvidio, da u životu ima viših stvari, nego sklapati poslove.« U galami i žagoru lokala, ona ga pogleda šuteći, rastreseno se igrajući žlicom za čaj, stvarno osjećajući, da ovdje ispod te kore ponosa, leži neobična tragedija: osamljeni, ne-privlačivi mali čovjek, koji je svoj život izgradio na jednoj zamisli — i to kakvoj zamisli! sasvim drugačijoj od one, na kojoj je ona izgradila svoj •— i sada otkrio, kako se ona smrvila pod njegovim nogama. Neuspjeh ■— ah, da neuspjeh! No, njezina se ideja naravno nije mogla tako razbiti. »I zato sam vam htio nešto reći«, istraja, s neobičnim tonom u glasu. »Nešto važno«. Čekala je. Njegovo lice, usprkos svoj njegovoj, urođenoj lukavosti, ne pokazivaše nimalo oprezan izgled. »Na sadanjem vašem mjestu nije vam baš previše dobro?« reče napokon, promatrajući je napeto. 332 333»Sasvim dobro«, odgovori ona mirno. »Ali vi ne možete dalje tako raditi«, tvrdio je. »To je samo nešto provizorno. To apsolutno nije za vas.« »Čovjek već dođe do toga, da radi svaki posao, kad samo 'pokuša. Osim toga, to činim za svoga dječaka.« »Napustite to«, reče on polako, značajno. »Napustit ću, kad Petar apsolvira. To će biti uskoro.« Smješkala se pouzdano. »Jedino ako imate da predložite što bolje?« »Napustite to«, ponovi on, još lakše, još značajnije. Ona se prestade igrati žličicom za čaj, diže glavu, i pogleda ga odjednom napeto. Bila je uplašena, ne toliko njegovim riječima, koliko njegovim licem, koje je samosvijesno, ali glupavo, skrivalo nešto, što izazva njenu znatiželju. Oštro udahnu. »Više nisam mlad«, reče. »Ali, s druge strane nisam star čovjek. Da, zdrav sam. Hitar kao vrabac! Imam životne energije. Trebam nekoga, tko će mi pomoći da uživam u blagostanju. Osim toga osamljen sam — prokleto oisamljen sada, otkako sam napustio posao.« Zastade, vidio' je, da je shvatila njegovu misao.

Ona se borila, da dođe do daha, pažnja joj postade napeta. Izgledalo je nevjerojatno, ali je bilo tako. Lennox, koji je godinama bio^ — upravo »Lennox« — u pozadini njenoga života! Ovdje u ovom prepunjenom salonu za čaj — u prostoriji, koja je najmanje pristajala za romantične izjave —■ ponudio joj je udaju. Najednom je imala glupu želju, da se smije, želju, koju je mogla suzdržati samo zahvaljujući pogledu toga samoljubivoga, ali ipak neobično! dirljivoga lica. »Sve ovo1 vrijeme rado sam vas gledao«, čula je, da joj govori, izgledalo je, da ga je stajalo truda, da to izgovori. Napetost godinama sputavanog osjećaja drhtaše, gotovo apsurdno, kroz te riječi; ipak je u njima ležalo nešto- tragično — nešto, što je bilo zatvoreno, dok nije bilo prekasno. »Ali to je nemoguće«, izjavi ona polako; »vi to znate« —• tim je riječima udarila na najvažniju zapreku, razliku u njihovim vjeroispovijestima. »Ja sam slobodouman čovjek«, odvrati velikodušno. »To za mene u ovo vrijeme nije nikakva zapreka.« Ona ga pogleda ozbiljno, mišljaše na one dane u Ardfil-lanu, kad je sjedio za njenim stolom, osjeti se neobično đir334 nuta njegovom izjavom. Ali je od onoga vremena, kad mu se smiješila iz vrta svoje vile, ostavila za sobom dugi put. Polako strese glavom. »Nema smisla. Ja imam svoga dječaka, vidite«, reče sa spuštenim pogledom. »Ne, to ne može biti.« On planu, smiješka nestade. »Što!« reče ne vjerujući. »Vi ne ćete — vi odbijate •—«. »Ja naprosto ne bih mogla«, odgovori ona. »Ne mislite ozbiljno?« mucaše on, tanka mu se kora samoljublja razbi. »Ja sam valjan čovjek —■ vi ne znate, što sve imam. Mogao bih vam ispuniti svaku želju.« Oklijevala je samo trenutak. Znala je, da je on bogat čovjek; da je pošten čovjek; da je za nju značio udobnost i sigurnost. Da joj je to rekao onoga posljednjega dana u poslovnici, kad je bila u dubokom očajanju, bez sumnje bi to bila prihvatila. Ali je sada bilo prekasno. Sada — ah, sada su stvari stajale sasvim drugačije: sin joj je učinio prvi korak na stazi uspjeha, sada je bila uz njega vezana neraskidno, lice joj je bilo upravljeno* prema vjetru, ne moleći, nego* zahtijevajući, nije legla bespomoćno na zemlju, da pusti vijavici života da bjesni preko nje, nego se borila — borila se za svoj konačni trijumf. »Razmislite o tome«, reče on najednom, gotovo moleći. »To ne bi imalo nikakva smisla«, ponovi ona aažaljivo, i dok je govorila, najednom nastade napetost između njih.

Opet je čula glasove i smijeh, lupkanje porculana i zve-čanje čajnih šalica. On nije dalje istrajao; bio je toliko zbunjen. Ali, pokušao je da svoju nesreću sakrije onim; starim poznatim kratkim smijehom, te reče: »Mislim, da činite veliku pogrešku. Ali sam vas, ipak, smio pitati.« »Naravno«, odgovori ona, ozbiljno, oblačeći rukavice. »Žao mi je — to je sve.« »Ako mi dopustite kazati još posljednju riječ«, reče on nešto' oštrije, a blijedo; mu je lice bilo još uvijek crveno: »Na vašem mjestu, ja se ne bih previše žrtvovao za toga dječaka, znate.« Ona mu se ljubazno nasmiješi; ali je njegovu primjedbu uzela kao izraz objašnjive uvrede, smatrala je, da je mora ignorirati. Ona je bila ona, a Petar je bio Petar; te jedinstvene i neosporne istine uzdigle su njen slučaj iznad svih iskustvenih činjenica cijeloga svijeta. 335»A ako sa svojim prijateljima ne ostanete u vezi — ili ne održite vaš krug interesa«, nastavi on s razvučenim licem, »suviše ćete se zaletjeti u tu stvar. To sam nažalost sam doživio na sebi.« »Ali nas dvoje ćemo biti uvijek dobri prijatelji«, potvrdi ona sigurno. On je čudnovato pogleda, ne odgovori; onda gurnu unazad svoju stolicu i nespretno se digne. Izašli su iz salona za čaj šuteći. Napolju, u blizini trga, on prekide dugu tišnu. »Sad idem na vlak«, reče konačno. »Ovdje inače nemam nikakva posla.« Misao, da on odlazi, izazva u njoj čudnu utučenost; sada je imala nastranu želju, da on ne ide. Ali kako ga je i pod kojim izgovorom mogla zadržati? »Hoću li vas skoro opet vidjeti?« reče, zastade, gledajući ga u lice, stajala je kod ulaza u kolodvor Queen Street. »Svakako — svakako,« odgovori on; ali ona uopće nije mogla razumjeti neobično prodorni pogled, koji je pratio njegove riječi. Nagonski ispruži ruku. Njegova je bila topla, vene mu se uzdizahu, kao da su se mogle stisnuti. »Zbogom, dakle.« »Zbogom«. Ona je ostala i gledala za njegovom pojavom, koja se uda-Ijivala, isto onako, kako je, godinama prije, gledala sa svojih vrtnih vrata dok bi nestajao; i sada je opet osjećala onu neopisivu čežnju. Savlada ludi impuls, 'da potrči za njim; okrene se i polako pođe svojim putem. Prilično žalosno, odmjeri: »Opet ću ga skoro vidjeti —■ Veoma skoro. On nije loš, Previše je dobar prijatelj, da bih ga htjela sasvim izgubiti.« Da, željela je da ga opet vidi, i kod te misli odjednom se sjeti one primjedbe, koju je učinio na rastanku. Najednom, izgledalo joj je, da je i on razumio njeno značenje, i osjeti ono sakriveno predbacivanje u sebi. Namršti se, ali

se misao nije dala izbrisati; za cijelo vrijeme puta do kuće mislila je na to, da je izgubila prijateljstvo. I pogled, koji joj je dobacio! Zar je zaista mislio, da će ona, zato što ga nije htjela uzeti, prestati misliti na njega, prestati smatrati ga prijateljem? I sve druge. Zar je bila njena 336 Bpt« krivica, da je Joe potpuno iščezao iz njenoga života, da je Richard s njom postupao tako> ponižavajuće, da je Edward samo sporadično pokazivao interes za njene prilike? Ona oštro udahne. Hiljadu puta ne! Onda najednom pomisli na gospođicu Hocking, s kojom je stvarno provela pet godina svoga života. Šest je mjeseci prošlo od kako su nesretnu ženu stavili u ludnicu, a ona je nije ni jedan jedini put posjetila ili se za nju raspitala. Ovdje je znala, da je stvarno kriva. Uđe u stan s osjećajem neugodne svijesti da je kriva, Nije bila samoljubiva — odbaci tu misao — ali joj brazda između obrva postade još dublja i nije htjela nestati. Kada je Petar došao kući, čekalo ga je njegovo jelo spremljeno, ali je još uvijek bila duhom odsutna i nije bila sklona, da trpi malo bučniji način njegove šale. »Da li ti je stari Lennox udvarao?« upita ravnodušno, pogodivši upravo ironično postavljenim pitanjem istinu. »Šuti!« zapovjedi mu ona. »I preda mnom nemoj više tako govoriti o jednom poštenom čovjeku!« On visoko podiže obrve; ali zašuti. Mogao je shvatiti, kad ona govori ozbiljno. Bila je cijele noći nemirna, nije dobro spavala. Nešto ju je, nije znala što, mučilo. I njezin je nemir i dalje trajao. Odluči — i to joj se činilo kao oslobođenje savjesti — da posjeti gospođicu Hocking u Blanfordu. Bilo je malo, što je mogla učiniti, ipak je nejasno osjećala, da se na neki način mora opravdati pred svojom nečistom savješću. Dakle slijedeće subote —• uvjerila se, da je to dan posjeta — ode u ludnicu. Opet je dan bio lijep — opet jedan ljupki dan ovoga iznad svega ljupkog, dragog ljeta — i dok je išla putem, kroz lijepi predio, bila je svijesna osjećaja iznenađenja. Ničega neobičnoga nije bilo ovdje — izgledalo je kao park dobro uređenoga imanja. Tri teniska igrališta ležala su joj s desne strane, a s lijeve voćnjak s voćem, koje je sazrijevalo. Prošla je pokraj dvojice vrtlara, koji su polako i metodično meli prerano opalo lišće. U daljini je primijetila malu grupu ljudi, koji su unaokolo išli očigledno sasvim normalno i potpuno mirno. Gore dolje, gdje se kolni put odjednom

dijelio, opet naiđe na jednoga vrtlara, koji je metlom meo i, pošto nije sigurno znala u kome pravcu ima ići, zastade. 22 Tri ljubavi 337»Možete li mi pokazati put u zapadnu zgradu?« upita ljubazno. On podiže glavu i zabulji se u nju. Ali ne odgovori. Umjesto toga zatvori oči i isplazi jezik, groznom djetinjom grimasom gađenja; onda opet sasvim mirno otvori oči, uvuče jezik, sagne glavu i nastavi jednomjerno bezbrižno metenje lišća. Ona pocrveni i brzo se okrene. Ona nije dobro vidjela: čudnovate su se stvari događale iza prividnoga mira tog tihog parka. Bez napora nađe zapadnu kuću, i ovdje bijjaše mirno — hladno i lijepo, kao na bilo kojem imanju. Ovdje joj nisu pravili nikakve poteškoće, kad je pitala, da li može razgovarati s gospođicom Hocking. Slijedila ju je bolničarka — jedna malena starija žena, koja je za pojasom imala ključ na lancu i nosila urednu kapu. Slijedila ju je kroz hodnik, i kroz mnoga vrata na putu, koja su se sva bez izuzetka tek morala otvarati prije nego što se moglo proći. Ključ postade tako na neki način amajlija, kao znak zgrade i kada se sa šumom okrenuo u posljednjim vratima, bolničarka stade i reče kratko: »Tu je.« Lucy stupi unutra. Bijaše to neobična prostorija, i nju odmah prožme naročita groza od straha. Bijaše to tako neobično. Zidovi i pod bijahu sivi • —■ od jedne sumorne sive boje kita —• bijahu meki kao kit, kada bi ih čovjek dotakao; bijahu obloženi jastucima. Nikakav običan prozor nije puštao svijetlo sunca unutra, nego- mali četvorouglasti otvor, rešetka, visoko gore napravljen u zidu, koji je samo bezvoljno dopuštao ulaz za nekoliko kosih zraka svijetla. Također ovdje nije bilo ni pokućstva. Ne, ništa se u toj prostoriji nije nalazilo, osim pojave jedne žene, koja je čučala u kutu. Tamo je čučala i nije se osvrtala na otvaranje vrata, ostala je tiha, povučena u sebe, zadubljena u beskonačni zadatak. Derala je papir, a prsti su joj pri tome bili u neprekidnom pokretu. Novine su ležale na njenim koljenima, i ona ih je kidala u sićušne komadiće — u tako neopisivo male komade, da je svaki bio manji od glave male prihadače. Oko nje ležao je produkt njezina rada, fini prah bijeloga papira, na nekim mjestima nagomilan kao snježna poljana, i od vremena do vremena ta je žena nježnim pokretom skoro milovala tu prašinu. Najednom pogleda. To bijaše gospođica Hocking! Trzaj jurnu preko Lucijina lica; stupi naprijed. 338 »Pinkie! Zar me ne poznajete?« reče. Ali Pinkie ne dade nikakva odgovora; ni najblaža sjenka prepoznavanja ne ležaše u njenim praznim dubokim plavim očima, koje više nisu bile sanjarske, nego beznadne i bez sjaja.

»Pinkie! Vi me opet prepoznajete?« Lucy bijaše dirnuta, zaplašena, neizmjerno nesretna. »Nema nikakva smisla da joj se govori«, reče bolničarka stručno. »Kad je takva, ne dobijemo često tjednima ni jedne riječi iz nje.« »Ali ona će ipak —«, mucaše Lucy. »Nemojte joj prilaziti, molim vas«, reče druga, sasvim ljubazno. »U stanju je da vas napadne.« Lucy stajaše sasvim mirno, promatraše ovu ženu, koja je bila njena prijateljica, a sada je čučala u kutu ove strašne prostorije kao neobična, uplašena životinja. Kao vidna razlika dođe joj brza vizija onog prvog ručka kod Allen'sa, te Pinkie sa svom svojom ljubaznošću i djetinjom živahnošću. A sada ovo — ovo stvorenje! I ti prsti koji su u beskonačnost derali, derali, u jednom luđačkom koncentriranom bijesu uništavali svjedočanstvo onih štampanih listova. Rad bez smisla! S nehotičnom grozom Lucy se okrene. Nije ovo mogla duže podnijeti. »Dajem joj novine, da bi bila mirna«, reče njegovateljica, dok je uskoro u povratku otvarala redom vrata. »To je jedino, što —« »Da, da« reče Lucy naglo. Nejasno je vidjela luđački povod iza tog besmislenog pothvata. »Ja poznajem sve male spletke i lukavosti bolesnika«, primijeti druga samopouzdano1. »Već sam ovdje trideset godina.« Lucy je pogleda sa strane — to masno, prozaično lice, prilično važno — zaobljene usne, gegavi, naduti hod — i ključ, simbol njezina kraljevstva! Trideset godina na ovome mjestu — trideset godina otvaranja vrata! Kakva slika života! Oprosti se od njegovateljice, koja joj se ljubazno nasmiješi — sve je to bilo uključeno u dnevni posao, i siđe kolnim putem. Bila je duboko uzbuđena ovim posjetom gospođice Hocking. Nehotice stisnu pesnice. Najednom, joj se učini nevje22* 339rojatno, parodija božje pravednosti, da može biti dopuštena takva strašna nejednakost. Sva ljudska bića unutar ovih zidova bijahu lišena razuma, pala duboko ispod životinja. A zbog čega? Ona zgrčena pojava u ćeliji, kojoj je put kroz ludost utrt, utrt — to ju je progonilo; i poslije godina ta će pojava biti još tamo, bez duha, beskorisna, zatvorena u svoje vlastito ništavilo. Prođe kroz lijepo ukrašenu kapiju, i udalji se od ludnice, zbunjena i utučena. Danima je Lucy držao taj teški, tmurni osjećaj, ali se postepeno izgubio. Ona je imala pred sobom svoj cilj. Otvaranje sveučilišta bilo je na pragu, i

pomisao na skori nastup njezina sina potpuno ju je okupila. Imala je svoje vlastite hrabre ambicije. Nije joj predstojalo deranje papira! Njen je cilj bio važan, i dakako., to je znala, daleko od besmislica. XX Primala je dvadeset i pet šilinga na tjedan. Od toga je sedam šilinga išlo za stanarinu — zapravo joj bijahu »d Hendersona i Shawa odbijeni od plaće prije nego što ju je primila. Plin za kuhanje i rasvjetu, ugljen po 8 pennvja vreća, čistačica za pranje stuba 6 pennvja — međutim je ponekad, lošijih sedmica, Lucy bila ta, a ne gospođa Collins, koja je to obavljala — sve je to, u prosjeku, progutalo još 3 šilinga sedmično. Ustvari je imala samo 15 šilinga sedmično, da bi dva čovjeka snabdjela neophodnim potrebama za život i čak nekim od manjih raskoši. Petnaest šilinga tjedno — to nije bilo mnogo. Nije skrivala činjenicu, da je to bila borba — za nju, uistinu teška borba — ali ta borba ne će trajati vječno. U tome je bila njena utjeha. Ona nije bila mučenica i veselila se činjenici, da je vrijeme njezinog odricanja ograničeno; zapravo je iz dana u dan postajalo kraće. Unijela ga je, usprkos njegovoj usporedbi s krticom, odlično raspodijeliti. Poznavala je trgovine, u kojima se moglo kupiti najjeftinije — bila je u stanju ići dvije milje, da kupi nešto povoljno. I znala je postupati s trgovcima: ljubazno, ali čvrsto; ona ne bijaše, po njenim vlastitim riječima, onaj, 340 koga bi mogli prevariti. Zar je bilo moguće, da bi se dala prevariti, kad je karijera njezina sina gotovo zavisila od tih pojedinih pennvja, koji su morali proći kroz njene uporne prste? Kod svih tih kupovanja imala je »njuh« kako u pogledu kvalitete, tako i u pogledu mjere, i tražila je najbolje. Uživala je tako poštovanje kod gospodina Tutta —- učtivog mesara s kozičavim vratom i hrskavim nosom — da je svoju neznatnu količinu odreska —■ obično četvrt funte —- dobivala »debelo rezano«, upravo nevjerojatna povlastica, protivna svim pravilima Ortodoksnoga mesarstva. Ipak, bilo je tako. Iako je srce gospodina Tutta na tome krvarilo, ipak je on za nju redovno, pod njenim bojažljivim ali prisiljavajućim pogledom unakazio simetriju najljepših bedara. Najzad je konačno i zauvijek dozvolila one naivne ljubaznosti svoje susjede Bessie Finch, i na taj način mogla u trgovini njene majke dobro kupati: voće, na primjer, koje je bilo dobro u subotu, ali više ne će biti dobro u ponedjeljak. Tri milje, marš do Whiteincha i natrag: ali je ona po hladu večeri išla na taj put; Petar je veoma volio voće. Ustvari da odgovori toj sklonosti, morala je do krajnosti stisnuti svoju novčarku. Bila je na primjer poneko je subote, te

blagoslovljene svečanosti dana isplate, pr imami j ena lakomislenošću urođene hrabrosti te primamljivim lupkanjem srebra u svojoj novčarci, pa joj, povremeno i pod kraj slijedeće sedmice, upravo više nije ostajao u novčarci ni jedan jedini komad novca. I pronašla je male uštede. Za vrijeme cijele sedmice na primjer pregorjela bi tramvaj, i išla u poslovnicu pješke, i na kraju sedmice upo-trebila svoju malu uštedu, za to da njemu pokloni neku skromnu poslasticu: kolač od Coopera ili kutiju one čokolade sa đumbirom, koju je tako rado jeo. Ali ne da ga je hranila takvim poslasticama. Upravo je bila genijalna za jednostavnu kuhinju. Ništa nije znala o kalorijama, a ipak, imala je instinkt za ona jela, koja pružaju najviše hrabrosti. Od samoga početka bila je načisto s tim, da Petar, kao student, mladić, koji raste i nježnoga je zdravlja, mora biti pošteno hranjen. Znala je vrijednost na roštilju pečenoga komada mesa. Ali, nažalost, znala je i to, kakav ima ukus. Petnaest šilinga omogućivahu engleski odrezak za jedno, ali ne, jao, za dvoje. U ovim trenucima, kada je priređivala večeru za njega, moglo se dogoditi, da postane slaba i skoro podlegne. Kada bi se iz svoga rajona žurila, da mu pripremi jelo, dok 341bi se naginjala nad mali plinski štednjak, spopadao bi je njezin zdravi apetit i gotovo nadvladao. Onda bi postala svije-sna divljih i primitivnih nagona, koji bi se probudili u njoj; ukusni mirisi, koji bi se dizali od pečenoga mesa, prodirali bi joj primamljivo u nosnice, prouzrokujući u njoj naglu tjeskobu, i voda bi joj se skupila u ustima. Već sama boja pržena mesa, već sam puni sok pečenja, izazivahu trzanje njezinih usana kao trzanje gubica gladna psa. Ali je pobijedila. Ne će pustiti da podlegne. Kad je kradom pratila njegove vesele pokrete nožem i viljuškom, s uživanjem je promatrala, kako je njegov apetit izvrstan; no to nije umanjilo njenu brigu za njegovo zdravlje. Da, posredno je i ona tako osjetila draž toga komada mesa. Ali pitanje ishrane nije bila jedina teškoća; neočekivani problemi iskrsavali su bez prestanka iz najneobičnijih i najgorih područja. Na primjer, pitanje njezinih cipela. S haljinama je bilo jednostavno, unaprijed je znala, da sa svojom sadanjom garderobom mora izaći. Rublje i čarape mogli su se prema potrebama popravljati i krpati. Nitko sada od nje nije tražio, da nosi fino platno. Ali je s obućom bilo drugačije. Njen je posao iziskivao mnogo hodanja —■ a ona je išla više nego što je bilo potrebno, jer je htjela uštedjeti na tramvajskoj vožnji —-i tako je mnogo lutala trotoarima, koji su bili tvrdi i neprijateljski prema potplatima. To je imalo posljedicu, da je svoje cipele upravo jadno iznosila, i premda je uvijek bila ponosna na svoju brižljivo obuvenu nogu — jer je ta noga bila mala — postepeno je došla do- zaključka, kada je više dana uzastopce dolazila kući s mokrim,

rashlađenim nogama, da je to bio lažni ponos. Poslije toga nosila je cipele s najdebljim potplatima, koje je uopće mogla dobiti; bile su teške, i malo glomazne. Naručila ih je kod jednog malog po-stolara-krpe nedaleko White Streeta i natjerala ih neograničenom upotrebom željeznih potkova da traju tako dugo, dok i gornja koža nije pukla. Kod Petra je to bilo drugačije. On je bio osjetljiv što se ticalo obuće, i mnogo je držao do svoga oblačenja. Nadalje, on je morao, pa makar samo da ne bude napadan, biti dobro obučen, kada je posjećivao predavanja; i bio je u stanju, da s malim ostatkom svoje stipendije, pošto je bila plaćena školarina, prema prilikama to postigne. I upravo je razumio na začuđujući način — u svojim stvarima — da sve rasporedi. 342 Uvijek je do posljednjeg pennvja točno znao, gdje i kako stoji. Historija s dječjom »kutijom« za štednju ponovi se: vodio je mali dnevnik, te uskoro otkrio, kakva se ušteda mudro postigne, ako kupi knjige antikvarno kod Stenhousea; bio je točan, uredan i nikada rasipan. I već u samome početku obeshrabri njena nastojanja, da mu pomogne kod obračuna. Radilo se, kako je naglasio, o njegovu vlastitom novcu; i točno je znao, šta s tim ima da počne. S njegovim je odijelima bilo ovako: i tu je Lucy pridonijela svoj dio, tako da je poslije ponovljenoga i brižljivoga istraživanja — gospođica Tinto je tu bila konačni savjeto-davac —■ otkrila krojača Warda, koji je obećao, da će tkaninu i cijenu uskladiti prema Petrovu vitkom stasu i još nježnijoj novčarci. Prvi posjet Wardu ostao joj je u sjećanju —■ gotovo je podsjećao na onu kupovinu opreme za školu —■ jer je, i tu, Lucy vodila svog sina u krojačku radionicu. Držao se ukočeno kao lutka za probe pred dugim ogledalom, pokazivao je svoje iznošene naramenice i trpio je lako pocrvenjevši, kao svijestan krivice, poniženje pred štapom za uzimanje mjere. Ali Ward nije bio1 neznalica, ni običan krojlačić, opasan vrpcom za mjerenje i jastučićem punim igala; on je bio pristao, mlad čovjek, koji je tek prije kratkog vremena otvorio radionicu, malen rastom, ali velik taktom i razumijevanjem; u svome vlastitome odijelu, koje je sam izradio pokazivao se kao model stasite i prave elegancije. On se Luciji obraćao izrazom »madame«; čak ju je i pitao — naravno bezuspješno — ne će li imati čast, da za nju izradi kostim; a sačuvao je, s proračunom za budućnost, toplu i razumnu ljubaznost prema Petru. Odijelo je bilo iz točkastog sivog homespuna, koji je Lucy izabrala poslije veoma brižljivog opipavanja, više radi njegove topline i izdržljivosti za nošenje, nego radi nekog iznenađujućeg djelovanja boja. Petrov je ukus bila privukla jedna lakša i modernija tkanina; ali se Ward, sa živom

simpatijom za sina, potpuno priključio majci; za jednoga gospodina, tako je rekao, nije preporučljivo, da postane poznat po odijelu; sivo će možda malo mirno djelovati, ali će se dobro »nosati«, izgledat će besprijekorno distingue: to je, nastavi on, »kroj« koji odlučuje — od koga sve zavisi, a on (pogleda znalački Petra) lično jamči, da je u toj tajnoj, varljivoj, ali bitnoj umjetnosti, majstor. 343Naravno da je odijelo značilo trijumf — kaput se skladno zaoblio preko razborito vatiranih ramena, naprijed je dobro stajao, reveri bijahu mali i na ugao, hlače dvije usporedne linije krajnje točnosti — pravi trijumf elegancije i krojačkoga genija. Osim toga, dok je probao i dok je odijelo bilo završeno, Petar se sprijateljio s krojačem: poslije svake probe oni su »prekinuli sjednicu« — to bijaše Wardov izraz kao domaćina — i uz šalicu kave govorili o budućnosti, koja im se obadvojici, iako u različitim sferama, otvarala tako svijetla. Bilo mu je ugodno, sjedeći kraj prozora, da, dok su tramvaji vozili gore i dolje ulicom i dok je sav živahni promet grada prolazio u nekoj začaranoj struji kraj njih, uživa u krasnom izgledu, koji mu se otvara. Kod tih kava on je unaprijed probao okus života: bio je siguran za svoju karijeru na sveučilištu; i prije svega, to je nalikovalo na misao vodilju povučenu kroz cijelo djelo, bio je svijestan, da će mu konačni uspjeh biti osiguran. Bilo je divno. S ovim prvim odijelom pravljenim kod krojača brižljivo je postupao, presvukao bi se svaki put, kad se vratio s predavanja i obukao bi stare stvari iz mladosti, kaput bi pažljivo prebacio preko naslona stolice, svake bi noći zdušno spavao na hlačama, koje su ležale ravno potisnute ispod madraca. I bio je, neizbježnom praveđnošću vremena i okolnosti, nagrađen. Kad je došla slijedeća isplata stipendije i kada je bila turobno isplaćena školarina, koja ovoga semestra nije, bila visoka, izgledalo je sasvim naravno, da se ostatak upotrebi za popunjavanje njegove garderobe. Još jedno- odijelo — ono karirano — i elegantni proljetni kaput dođoše u kartonskim kutijama i svilenom papiru u Flowers Street br. 53. Petar je postao dobro obučeni mladi čovjek, zadivljavao je svoju majku, Bessie Finch, gospođu Collins, i — kakav pozitivni dokaz njegove vrijednosti — izazivao povremeno podrugljivo zviždanje uličnih dječaka pred Demariovom Venecijanskom kavanom. Gospođa Collins čak ostavi svoj pribor za čišćenje, da bi poluzasjenjenim okom gledala sjaj, koji nestaje niz stepenice, te primijetivši jednom Luciju, reče joj: »Izgleda kao knez.« Olabavila je krzneni ovratnik, koji ju je skoro zagušio. »Zločin je misliti, da će i on jednom pušiti i ići s djevojkama kao i ostali.« '

344 Lucy prihvati pravilni kompliment, ne obazirajući se na smiješno mnijenje i šuteći samodopadljivo. Nije se brinula, poznavala je svoga sina: njegovu postojanost, čistoću srca, vjernost prema njoj. Drugi sinovi možda bi se mogli kolebati i pasti, ali Petar — dobro, on je bio njen, i ta neopoziva činjenica sama bila je dovoljna. Još nije bio postao predsjednik »Unije«, ali je njegov napredak, isto tako kao i njegovo vladanje, bio dobar, i ona je to opazila sa silnim interesom; to ustvari postade izvor, iz koga je stalno i sve više crpla utjehu, postade duboki i tajni izvor svega njenog veselja. Za vrijeme dugih večeri, koje su zajedno proveli, razveselio bi je u naročitim prilikama svojim punim i dalekosežnim povjerenjem. Tako bi ga pratila, kao očarana, u njegovim zoološkim pustolovinama s mrtvim morskim mačkama i nezgrapnim amebama, pridružila mu se u dubokoumnim kemijskim istraživanjima sa srebrnim nitratima i kloridima, slušala zapanjeno o botaničkim čudima kambija, i — u fizici — o do sada nikada neslućenom principu gravitacije. Njene svijetle oči, upravljene u njegove usne, koje su se micale, prekoračile bi granice optike, koju je obzirno tumačio, i ona bi ustvari pred sobom vidjela njegov napredak kroz ta prekrasna područja. Vidjela bi ga za mikroskopom, sa staklima i bojama pri ruci, s kirurškim nožem čvrsto upravljenim na mrtvi lumbricus (zar je zaista jednom to isto nazvao crvom i upotrebljavao povremeno kao mamac na udici?); osjećala hi brzo dizanje temperature plavih plamenova Bunsenovih plamenika; aromatični miris benzina pomiješanog s kanadskim balzamom penjao se nadražujući u njen nos; čula bi glas profesora, micanje njegovih drugova studenata, te spore korake, koji su napolju odjekivali kroz trijemove. Ona je svoj život iživljavala u njegovom, ne samo uveče, kad je govorio o velikim događajima dana, nego i tokom čitavog dana; kad se njen duh, katkada, kad bi izašla iz nekog stana prokletih, ili možda upravo vidjela ljepotu sunčeve zrake, koja je prodirala kroz prljavštinu stražnjih dvorišta, s napetošću koja ju je odjednom svladala, dovinuo do pomisli na nj, koji je radio u onoj klasičnoj građevini na brežuljku. I sam zvuk zvona sa sveučilišta, kad bi odjeknuo nad gradom i tiho prodro do njenih ušiju, doveo bi ga k njoj, vezao bi je s njim u ljubavi i jedinstvu cilja. Uveče, na njegovu molbu, naročito pred ispite, ispitivala bi njegov zadatak, borila se s izgovorom latinskih riječi ili s formulama kemijskih jednadžbi. Njegovo strpljivo veselje nad njenim naporom, da slijedi njegovo nabrajanje tako dubokih stvari kao što je nomenklatura shizomiceta,

natjeralo bi je na suosjećajni smijeh; a kada bi imala posla s invertebratima, stvarale su njene jezične greške novu terminologiju, koja ih je oboje dovodila do izliva veselosti. Uskoro, naravno, prijeđe na studije, kraj kojih ona prijašnja istraživanja izgledahu dječjom igrom. Ovdje ga, naravno nije mogla slijediti i ponuđena rnu pomoć ne bijaše ni od kakve koristi. On odmahivaše glavom tajanstveno, čak opominjući, tako je imala osjećaj, da je prodrla u carstvo, koje bijašu tabu; ipak bi joj, u trenucima razgovorljivosti, ispričao koju groznu pojedinost iz anatomske dvorane, na što bi se sva naježila, ili ju je uplašio anegdotom o grimasama majmuna bez mozga. Povre-raeno, s njegovim silaskom u pakao dvorane za seciranje, otklonio bi hranu, i pokazivao zlovolju prema robi gospodina Tutta, naročito kada je došla na stol ne sasvim, pečena. Ali je ta faza brzo prolazila, i on je bio u stanju da bez uznemirenja, s muškaračkim smijehom, spomene ukočene žrtve svoga blistavog noža. Ona je doduše primila tu studentsku robust-nost, ali se nikada nije mogla sasvim snaći u njegovu držanju prema onim nesretnicima, koji su na takav način završili svoj život na mramornoj ploči. Za nju je ovakav tragični završetak bio najbjednija stvar u nesretnome životu; i jednom je imala strašnu moru ispunjenu grozotama mrtvačnice. Umrijeti zgažen i nepoznat; biti ispružen na tim strašnim nosilima; ona se zgrozi. Ali ona spozna, da on nikada ne bi mogao izvršiti takav posao, a da ne uzme vanjski izgled ravnodušnosti. Osim toga njegov uspjeh u povremenim stručnim ispitima opravdavaše sredstva za veliki a slavni cilj. Da, on je napredovao. Srce joj naraste kod te pomisli. Epizoda kod natjecanja za stipendije probudila je bila kod nje prolaznu brigu, ali je to bilo zaboravljeno, zakopano u podzemlju nedostojnih misli. On je sjajno radio, i polagao ispite savjesno, ne s blistavim uspjehom površnih odlikovanja ili sa skupocjenim ugledom nagrada, već s udobnom solidnošću, u sigurnom znaku postojanog uravnoteženog duha, što je za nju više značilo nego svi dvojbeni vatrometi genija. 346 Izgledalo joj je kao juče, kada ga je gledala kroz prozor, i promatrala kako — ukočenim koracima iz obzira prema odijelu — odlazi na prvo predavanje na sveučilištu; a sada je već položio i drugi stručni ispit, bio je krcat temeljnim znanjem anatomije i fiziologije. »To je ,pons asinorum' koji sam prešao«, tvrdio je s uzdahom zadovoljstva. »Sada ide lako.« Ona je dosta znala jezik učenih ljudi, da bi razumjela njegovu primjedbu. »Taj most nije bio sagrađen za tebe, Petre«, odgovori ona mirno. »Očito ne«, prihvati on zamišljeno; tada se nasmije.

»Ima dva ili tri stara kolege koji još pokušavaju da ga prijeđu, majko. Već su u godinama. Malo smiješno — zar ne? Jedan je oženjen ■— ima dvoje djece.« Ona strese glavom i reče skoro apodiktično, »ne dolazi svatko s mozgom na svijet •—.« Kada je napokon vidjela njegovo ime crno na bijelom u popisu onih, koji su položili drugi stručni ispit, prožme je, u uizdrhtalom divljenju, osjećaj, koji je potvrđivao njezine vlastite sposobnosti u prosuđivanju, jedno slatko opravdanje puta, kojim je išla. »To će već svima pokazati«, mislila je pobjedonosno, stavljajući u tu kategoriju sve one, koji su posumnjali u razboritost njezina postupka. Bila je ponosna, a njen je opravdani ponos očito dijelio i Edward. Velečasni je gospodin vidio rezultate u »Heraldu«, bio je razveseljen tim novim sjajem na imenu Moore, možda i osjećajem, da bi to moglo biti od koristi za njegov vlastiti uspon u crkvi i popularnost u biskupiji, te je, sjedeći pred tom viješću i svojom jutarnjom čokoladom, zapitao svoju domaćicu: »Hoće li biskup to čitati, što vi mislite?« A gospođica O'Regan odgovori točno: »On sigurno' zna, da je to vaš sinovac, velečasni«, i tako potvrdi uvjerenje, koje je on i tražio. Sada je Edward pisao pismo studentu osobno, pozivajući ga, da naredne praznike provede kod njega, ovoga puta ne na Madeiri, nego naprosto u Svetome Andrewu, gdje je svećenik, još uvijek po liječničkom savjetu, namjeravao da protrese svoja jetra štapom za golf. : Lucy se veselila tom priznanju. Ne gledajući na materijalnu dobit od ovoga — nekako ju je Petrovo zdravlje i pi347tanje njegova odmora veoma mučilo — ovo joj je dalo nemalo lično priznanje, jer je Edward na taj način posredno priznao svoju suglasnost. Nije žalila, što nju nije pozvao, da dođe s njim; to se ne bi moglo nikako provesti: nije imala haljina, »dva muškarca« htjela su da budu zajedno, ona bi im smetala; i premda nije vidjela Edwarda odavno, uzela je sadanje razilaženje njihovih života kao činjenicu. Ali je imala veseli osjećaj priznanja ispraćajući Petra kad je polazio na put stricu u Sveti Andrew. Boravak će i život u dobrom hotelu koristiti njegovu ponašanju, rastjerat će još zadnju zaostalu plašljivost njegova dječaštva; osim toga znala je, da će u Edwardovu besprijekornu društvu, iznad svdh sumnji biti siguran, i to je bez njena znanja oduzelo rastanku svaku nelagodnost. Ona sama nije od onoga puta kod gospođice Tweedy bila više na oporavku, ali ovo je, tvrdila je, samo malo značilo za jednu ženu, koja je stvarno bila tako jaka kao konj. Duhom je uživala u njegovoj promjeni zraka. Šarena poštanska dopisnica s hotelom koji je izgledao kao palača —■ njegova je soba za spavanje bila označena zvjezdicom ■— dođe u

najmljeni stan u ulici Flowers o podne jednoga dana u kolovozu. Smijala se preuveličanom grbu, koji je visio u sredini impozantne fasade kao pauk, koji se penje. Izgledao je to veoma privlačan hotel. Nije bila nesklona prema hotelima; kada bi bila pristojno obučena i imala novaca u novčarci, tada bi joj, svakako, trijem jednoga hotela na obali ovoga zaparnoga poslijepodneva pružio — na poštanskoj je dopisnici otkrila čak palme i pletene stolice — zavodljivu hladovinu. Tamo bi nosila plavu šantungsvilu, i imala bi, tako je mislila, široki ljetni šešir naravno, suncobran. Bilo bi ugodno izvući se iz ove otrcane haljine — kraj sve njene prihvatljive trajnosti, ona nije bila dovoljno moderna za Grand Hotel. Da, dala bi prednost plavome. Zatvori oči, vidjela je sebe, kako sjedi pod palmom kraj Petra, koji joj je naručio sladoled. Sladoled je bio ružičast sa slatkim vafMma, koje je jela tako rado; a konobar koji ju je dvorio, bijaše nadasve uslužan. Uvijek je imala strah pred konobarima — i u samim ranim danima vjereništva s Frankom, kad ju je ovaj, prodrman iz svoje tromosti, jednom izveo — ali sada, poduprta Petrovom besprijekornom i punom ljubavi, prisutnošću, osjećala je skoro prezir prema konobaru. Ona mu nije mogla vidjeti lice, već samo ćelu na pognutoj glavi,: ali 348 je bila uvjerena, da je on smatra dražesnom i damom. Dala mu je šest pennvja; tada otvori oči, a pogled joj pade na ostatke telećeg gležnja, koji ju je beznadno ukočeno gledao već tri dana. Nije imala volje da kuha, kad Petar nije bio ovdje; pretpostavljala je štoviše, da će se odmarati — često je to za nju bila prava hajka žuriti se iz svoga područja kući i spremati jelo u ono ograničeno slobodno vrijeme, ali je sada promatrala bez srdžbe to jelo, koje ju je tek malo uzbuđivalo. Pogled joj je bio upravljen u nedaleku budućnost; vizija joj preobrazi izrezuckanu kost u jednog kopuna u aspiku, sa možda, špargama. Bilo je još uvijek života u njoj i (s dubokim zadovoljstvom) osjećala je, da se njeno vrijeme štednje i trpljenja brzo bliži kraju. Veselo raspoložena stavi poštansku dopisnicu na kamin — kao vidljiv predmet nadahnuća —, opere šalicu od čaja i tanjur te spremi sobu. Bila je to ista soba, isto tako gola, bez pokućstva. Ali kako je to moglo biti drugačije? Kako je mogla opremiti stan kad ju je kojiput tek jedan jedini šiling dijelio od potpune neimaštine? Ipak šiling je ovdje, a što se ostaloga tiče, moglo se i čekati. Još uvijek je bila raspoložena, kada je uzela kovčeg i ponovo požurila na posao. Opet je išla u slum; opet je energično kucala na ona neizbježiva vrata; opet s onim neizbježivim objašnjenjem »Henderson i Shaw«; dalje i dalje, tamnim stubištima, sa zaprljanim novcem u ruci, s tim upravo glupim kovčegom, potresena prljavim sli-

kama, ogađena odvratnim mirisima, gamadi, prljavštinom, držeći usto glavu visoko, čvrsta uz svoju ideju. On se vratio sa odmora na moru tamno opaljen i skoro mornarski veseo. »Bomba« bijaše riječ, koju je upotrebljavao, da izrazi stepen svoga naročitog zadovoljstva; i njegovi pogledi prema stricu Edwardu temeljito su se — kao i njegova vlastita konstitucija — promijenili na oporom moru; stric Edward je klasificiran kao »ne loša stara kuća«. Kako ju je poslije zbunio svojom pričom o sjaju toga dopusta, a ona ga iznenadila rastresenim pitanjem, da li ga je u hotelu posluživao jedan ćelavi konobar. On je pitajući pogleda, onda se nasmijao. »Konobarice, majko, samo konobarice! Ni jedan konobar u cijelome lokalu.« »Dobro — onda će jednom biti«, odvrati ona sanjarski, »i sladoled od jiagoda.« Njegov se smijeh pretvori u grmljavinu. 349»Ti si zgodna, Lucy«, dahtaše on; u posljednje se vrijeme naučio da je zove krsnim imenom. Iako je osjećala nježnost u tome, nije mogla baš potpuno trpjeti. »Majko«, ispravi oštro. »Ali usprkos svemu«, nastavi on s očima vlažnim od suza, »to s konobarom —«. I značajno se pipne po čelu. Ona zašuti, malo ljuta zbog njegove neobične slobode. Ali ta je sloboda dolazila iz neobične privrženosti; u to je bila sigurna; njezina se ljutina rastopi pod njegovim smijehom. Te je jeseni počeo sa službom u bolnici, Počeo se stvarno brijati ne povremeno, već stalno, sa samrtničkom ozbiljnošću. Stric Edward, upućen u sve potrebe toalete — on je čak upotrebljavao kremu za lice poslije pranja — dao mu je jednu od svojih britava, izvrsnu britvu, koja doduše mije bila iz Toleda, ali je ipak skidala prelatovu bradu za vrijeme njegova slavnog boravka u Spaniji. Pomisao na to, da se već brije, čudnovato je dirnu. Svako bi jutro, prije nego što je ustao, grijala za nj nešto vode u kotlu. Njezina je odanost rasla. Ona bi ga tom prilikom pogledala zamišljeno- i sretno: opet ima muškarca u kući. Jesen se osjećala u zraku. Odmor za nju nije dolazio u obzir, ali ju je ta promjena godišnjeg doba upravo tako osvježila, kao promjena scene — onaj hladni dah, koji' je toliko voljela, lišće koje je u parku tiho padalo na zemlju, živahnost, koja je ispunjavala oštri zrak. Iz svega toga ona izvuče snagu — hrabrost, koja je uvijek njezinu nastojanju davala živ polet. XXI

»Znaš, majko«, reče, iako je pretpostavljao, da to ona znade; rekao1 je očigledno ravnodušno, a iz dugoga iskustva bio je nacistu, da ona to nije znala, »sutra je ples.« »Oh!« odgovori ona bez naročitog interesa; orida, poslije jednog trenutka, dodade: »Da li da ti sada spremim stol?« »Ako hoćeš.« »Još nema šest«, primijeti ona, dižući se sa stolice, »ali ću, ipak, upaliti plinsko svijetlo.« Prerana tama kasne jesenje večeri skoro je utopila mirnu prostoriju u sumrak. 350 »Ovaj ples —« nastavi on. Plin se upali uz oštri pucanj; obično je palila veoma oprezno, a bez sumnje je to bio iznenadni šum, od koga se lako stresla. »Kakav ples?« zapita oštro. »Ovaj ples —« nastavi on. »Išao bih jako rado, znaš.« Začuđeno ga pogleda; jedan je trenutak mislila da on misli na jedan od onih plesova u Groveovoj plesnoj dvorani — jednu od onih bučnih i ružnih priredaba oglašenih kao »otmjeni plesovi — rukavice poželjne, plesne cipele obavezne.« Kakav bi drugi ples dolazio u obzir prema njenim materijalnim mogućnostima? Ali, prije nego je mogla progovoriti, on reče: »Daje ga u Unionu — Beta-klub. Bit će odličan bife.« Ova posljednja riječ, koja je obećavala rafinirana uživanja, gurne njegovu primjedbu u carstvo fantazije. Bife, svakako! A upravo su jadno večerali — on kajganu, ona jadni krajičak sira. Toga se dana nije dobro osjećala — imala je naporan dan — a uz to je bio petak, kad ju je stanje njezine novčarke uvijek uznemirivalo — i grlo, koje od katara u Ardfillanu nikada nije bilo osobito zdravo, boljelo ju je sumnjivo; sada je, omotavši čarapu oko vrata i ugrijavši konačno noge u pustenim papučama, bila spremna da se odmori. A on joj govori o plesu! »Čekaj, dok nam bude išlo bolje i onda govori o plesanju«, reče ona grublje nego što je namjeravala. »Gdje ćeš zaboga dobiti frak — i novac za ulaznice? Sigurno je dosta skupo, a tek jedan takav bife!« Ona mu te riječi dobaci lju-tito. »Samo se nemojte uzrujavati, madame Lucy«, reče on miroljubivo. »Dobio sam ulaznicu od jednog odbornika —■ besplatno, znaš — tu se možeš u mene pouzdati. Imaju premalo muškaraca •— to je!« Promatrala ga je, dok je on gledao nokte. »Ali frak?« reče konačno u blažem tonu. »I to se možda može urediti. Oh, da, možda — možda.«

»Valjda ga ne ćeš posuditi«, reče ona brzo, pogođena jednom ponižavajućom uspomenom na razne »agencije za odijevanje« koje su ležale na otrcanoj periferiji njezina rajona. »To ti ne ću dopustiti.« 351»Veliki bože, ne«, poviče on ljutito. »Tako se nešto ne radi.« Onda opet postane siguran i ljubazan kao i prije. »Ja ne ću da nosim takve prnje s kuka za odijela. Ne! Ja znam bolji put.« »Koji to?« upita ona otresito; dražio ju je svojim ružnim odugovlačenjem, a uz to u takvoj jednoj glupoj stvari, stvari, koja ju je ljutila. »Dobro, bio sam prije neki dan kod Warda«, odgovori brzo. »Ti znaš, da smo najbolji prijatelji. Razgovarali smo o pitanju jednoga večernjeg odijela.« Večernje odijelo, naravno, mislila je. Zašto ne frak? »Rekao sam mu, da to još nekoliko godina ne ću sebi moći dopustiti. Htio mi je dati kredit, ali to mi se nije sviđalo.« Napravi značajnu stanku, dok mu je sada pogled postao naivan, da bi izmamio njen pristanak; ali, kako ona nije govorila, on nastavi: »Dobro, znaš, Ward je sasvim dobar momak. On ima na čuvanju jedno večernje odijelo neke osobe, koja je otputovala u Kinu — i ostavila ga radi popravka. Ja — ja sam ga probao — pristaje mi kao saliveno.« Lupkao se po zubima glumeći ravnodušnost. »I skrojeno je divno.« Frak čovjeka u Kini! To je bila laž, direktna, čisto fantastično. »Gospodin Ward ga ne će moćd tebi posuditi«, reče ona polako. »Oh, ali on hoće«, odvrati on odmah. »On mi je to čvrsto obećao. Mogu ga imati sutra ujutro, nitko neće ništa saznati.« »Ali — znaš li plesati?« nastavi ona, s nesvijesnom sumnjom. »Oh, znam se okrenuti«, cerio se. Ona je bila začuđena. Vidjela je, da je stvar promislio; zapravo je sve već bilo u redu; bila je iznenađena njegovom snalazijivošću. Ona nije željela, da on ide; bila je svakako jako protivna tome; ali je on čekao — čekao na njenu riječ. »Kad već imaš frak i kartu, onda možeš ići«, reče konačno opirući se, glasom, koji kao da je dolazio, zvoneći, iz velike daljine. »Jako ljubazno, Lucy«, odgovori on praveći se zadovoljnim. »To bi bilo uređeno. Sada ćemo dovesti u red stol i raditi dalje.« Spremiše stol, ali za vrijeme večeri, njene su oči od vremena do vremena gledale na nj neobično dugo. Nenadano na352 činjanje ove teme nalikovalo je na zamku, koja se odjednom zatvorila pred njezinim nosom; i ona se osjećala čisto uplašenom, makar je znala, da je to smiješno, i znala je, doduše, poslovicu: »Od samog rada bez razonode postaje Jack tupim dečkom«; bila je sigurna u Petrovo nepromijenjeno

poštenje; njena početna prehlada, govorila je samoj sebi, bila je kriva, što se tako osjećala ali ju je ipak misao na ples — na razonodu toliko različitu od onoga ljetovanja sa stricem Edwar-dom —■ ispunjavala jedva razumljivom neugodnošću, koja je trajala cijelo veče i povremeno se vraćala tokom slijedećega dana. Uz to joj je slijedeće večeri grlo bilo još više upaljeno, ali o tome nije ništa rekla Petru. On je večerao brzo i, kako je izgledalo, nije primijetio ništa, onda je, pogledavši je sa strane s osmijehom, ušao u uličnu sobu s kutijom od kartona, koju je tog popodneva donio kući. Ona mu bez riječi spremi toplu vodu u kupaonici; činilo joj se, kad je osluškivala njegove pokrete, da je trebao dugo vremena za brijanje — obično je to obavljao vrlo brzo. Mislila je i na sve one stvari potrebne za »večernje odijelo« — gdje li je njih nabavio? USini joj se odjednom u najvećoj mjeri neumjesnim, da se on sada tako nacifra u tom jadnom stanu; žar nije imao osjećaja za to, što se pristoji, a što ne? Prijašnja joj se zlovolja i srdžba povratiše, još jače. Ali kad je konačno čula njegov korak pred vratima, okrene se od vodovoda puna očekivanja. On mirno uđe; išao je sigurno U posuđenim lakiranim cipelama. »Dobro«, primijeti mirno1, »kako izgledam?« Zapanjena mogla je tu samo stajati, s ruku joj je kapala voda od pranja, usta joj bijahu otvorena, hvatala je zrak, kao riba. To nije njen sin! — to otmjeno i krasno stvorenje, čije je lice preko bespnijekornog visokog ovratnika i bijele košulje prozirno ružičasto sjalo, čija leđa pod ravnim plohama finog crnog štofa pokazivahu gipku i nježnu eleganciju. On je nadmašio sve! Val Pinkerton bijaše, usprkos svojoj drečavoj crvenoj ukrasnoj vrpci, ništica upoređen s ovim. Bila je ganuta, tako duboko ganuta, da su joj suze navrle u oči! i »Oh Petre!« mrmljala je, »zaista — zaista izgledaš sjajno.« : . „> 23 Tri ljubavi 353 4,Pogled na sina, koji je tu stajao, pred jadnom pozadinom kuhinje, u ovoj posuđenoj odjeći kao mladi Apolon, taka je duboko dirnu, da ju je gotovo boljelo. U ovom je trenutku imala za njega osjećaj, koji prije nije poznavala —■ napadnu nježnost — divljenje, pomiješano s ljubavlju. Frank nikada nije imao frak! Frank! Ne, Frank nije nikada tako ni izgledao. Nikada nije ljubila Franka tako, kao što je ljubila svoga sina ovoga trenutka.

»Ne mogu se snaći«, šaputala je opet; bijaše to jedan od onih rijetkih slučajeva, kad je nehotice dala maha svojim osjećajima pred njim. »Jedva te prepoznajem. Ti si — ti si —.« »Odjeća pravi čovjeka, znaš«, reče. Kod ovoga izraza njenih očiju imao je pristojnosti, da se osjeća nelagodno. »Ali moraš priznati, da je veoma pristala. Ti ne ćeš valjda čekati na mene«, nastavi, dok je pred zidnim ogledalom, velikim četiri kvadratna palca, naravnavao kravatu fraka. »Oh, da, da, sigurno«, reče brzo. »Drugačije se ne može zamisliti.« Pusti — vježbe radi — da mu malo ispadnu manžete, te reče: »Već je vrijeme«. Najednom pogleda i vidje njeno napeto lice. »No, mislim, da bi i ti rado išla, Lucy«, šalio se. »I dok sam tamo, sigurno ne bi ni ti sjedila.« Ona ne odgovori, ali se strese; onda joj lice postade tvrdo. Za trenutak zavlada tišina. »Ne ćeš doći kasno«, reče ukočeno. »Ne boj se! Sutra je rad kao i obično! Iščetkaj me malo, majko, hoćeš li?« Očetka ga, i kad je, konačno, krasota njegova fraka bila sakrivena kaputom, a sjaj košulje- zasjenjen tamnocrvenim svilenim šalom, koji je našla u svojoj ladici, mahnu joj na pozdrav i zadovoljno strci niz stepenice. Ona se vrati, da hladna i rastresena dovrši pranje suda; jedva je bila svijesna vlastitih pokreta; kuća joj se odjednom činila tiha i grozna, gotovo lišena svoga sjaja. Večeras je bio njezin red da pere stube, ali ju je prehlada sada tako uhvatila, da je zamolila čistačicu da dođe, iako je to kao i uvijek, smatrala svojom slabošću. Ali to je bila sreća, mislila je, i usne joj se trzahu ironično. Bila je lijepa slika, da ona pere stube i da se od čabra ukloni, kako bi pustila svoga sina da prođe ponosito. 354 Usprkos viziji, koja ju je upravo obuzela, poče na sasvim neobičan i neobjašnjiv način padati duhom, tako da je bila sasvim daleko o'd toga da bi se veselila dolasku gospođe Col-lins i njenom filozofskom raspoloženju u većini večeri, koje se moglo opisati njenom frazom: »Sve mi je to komično.« Ali večeras, kada je došla, Martha je bila, da se opet upotrebi njena fraza, »isprebijan pas«, i, dovevši bez mnogo riječi stvari u red, počela napolju raditi, pljeskati krpom uz žalosne stihove svoje najmilije pjesme: i to je išlo tako — malo u falset, mljaskajući riječima ugodno uronjenima jedna u drugu: »Kad bih bila opet djevojka,

AV djevojka nikad ne ću biti Dok jabuka ne poraste Na drvu naranče Kad bi samo moje dijete bilo na svijetu, I kad bi se koprcalo i vikalo; A ja bih bila mrtva, I zakopana, I zelena trava iznad mene.« Kroz tanka vrata prodiraše ta tužna pjesmica do Lucije s istrajnošću koja je razdraživala. Da, večeras je jedva bila raspoložena za baladu, ali kada je Martha bila gotova, dade joj uobičajenih šest pennvja i upita: »Što vam je večeras, Martha? Je li vaš muž opet bez posla?« Martha Collins popravi šešir ■— neizbjezivi znak njezina shvaćanja dostojanstva — i odmah reče, a da nije ni trep-nula: »To je radi moga najmlađega sina, gospođo. Pravi je đavo, kad ima svoje mušice. I sada ga moram ženiti, jer će se inače zlo dogoditi.« »Da li se što- dogodilo?« ispitivaše Lucy. »Oh, znam, da to nije ništa neobično; nešto, radi čega ne treba razbijati glavu. Da, volja je božja, mislim, ali kad se radi o najmlađem, to ženi teško pada.« Pogled joj se užari. »Uhvatila ga neka zmija i oglasila ocem svoga kopileta.« »Shvaćam«, reče Lucy polako. Onaj mladić — još je pamtila njegovo naivno cerenje, slično Petrovu! I sada joj to, ta neobična sličnost izazove nelagodnosti. 355I »A on mi ipak redovno svaki tjedan donosi kući jedanaest šilinga«, jadikovaše gospođa Collins. »Neka joj to ne donese sreću — toj prokletnici.« Lucy je stajala na vratima, dok je uvrijeđena majka, dozivajući prokletstvo neba na tu vješticu, koja je zavela njezina Benjamina, silazila polako niz stepenice. Ali je taj događaj djelovao na nju depresivno kao malo koji. Uđe, hodala je besciljno, unaokolo po stanu, digne skinute stvari svoga sina, uredi mu brijaći pribor u kupaonici, vrati se u zadnju sobu i sjedne. Gledala je na sat tri puta u pola sata; onda se, nemirna, diže i stavi juhu na vatru: možda će je on htjeti, kada se vrati; a tanjur juhe će i njezinu grlu činiti dobro. Opet sjedne; nije imala dovoljno energije da plete; sat joj pokazivaše, da je njegovo uobičajeno vrijeme za spavanje već prošlo, i osjećala se neobično, što ga nije vidjela da sjedi pred njom. Pitala se, da li -se on zabavlja.

Buljila je pred sebe, držala ruke besposleno u krilu, a izraz joj lica pokazivaše gotovo hladnu strogost. Onda je odjednom bila iznenađena lakim kucanjem na vrata. Trenutak je mislila, da je to njen sin, i odmah se diže sa stolice. Ali to nije bio on; bila je to, čudnovato, susjeda gospođa Finch; nervozno je stajala na pragu. »Vidjela sam po svijetlu, da još niste u krevetu«, poče Bessie, s osmijehom, koji je bio tek sjena njezina uobičajenog smijeha. »I mislila sam —■ da bih mogla ući i ostati malo kod vas.« »Ostati kod mene«, ponovi Lucy. S dobrim je razlogom branila svakome ulaz u svoj stan; a ova želja, ovako kasno, bila je nešto veoma neobično. »Da«, mucaše Bessie. »Tako me je spopao strah. Ovo je — ovo je jedna od noći, kada gospodin Finch dolazi kasno. Nekada ne dođe ni do dvanaest.« Puno joj je lice izgledalo blijedo na svijetlu stuba. »Uđite«, reče Lucy, nakon trenutka oklijevanja. Osjećala se obaveznom prema Bessie i Bessinoj majci, i njezin joj osjećaj pravednosti zabrani, da je odbije. Ali joj je ton bio hladan. Ušle su u kuhinju, gdje je Bessie, usprkos drhtanju, brzo bacila znatiželjan pogled na uređenje prostorije; sjele su jedna prema drugoj. »Zbilja je vrlo ljubazno od vas«, dahtala je gošća, kratkim gutljajem, »da me primate.« »Ostavite.« »Ne znam, što me je spopalo! Znate — cijeli sam dan bila sama — sjediti satima —« zastade gotovo razdraženo; ali Lucy, iako je promatrala njeno uzbuđenje, nije postavila ni jeđno> znatiželjno pitanje; nastupi neugodna šutnja. »Petar je na plesu«, reče konačno, trudeći se da olabavi napetost tišine. »Na plesu]« odjeknu gospođa Finch; oči joj zasvijetliše blijedim sjajem. »Rado sam plesala — tako sam voljela laku muziku.« »Da?« reče Lucy učtivo. »O, da svakako«, odgovori Bessie, kojoj se oko odjednom ovlaži, dok su joj zlatne dlačice na gornjoj usni počele drhtati. »Na jednom sam plesu — upoznala gospodina Fincha. Imala sam bijelu haljinu i u kosi žutu vrpcu, i lijep žuti pojas. On je rekao, da sam —« njezino meko, okruglo lice razvuče se u groteskne nabore, i sada se suze otvoreno izliše. Polegne glavu na stranu na stol i jecaše neprestano; između toga je ubacivala dašćući, rastrgano jađikovanje. »Oprostite ■— oprostite«, zavijala je, »da sam ušla i da tako plačem. Ali ne mogu drugačije. Ne mogu drugačije, kažem vam. To je zbog Johna — moga Johnnija. Tako ga volim •—«. Prekinula je, napola ugušena jecanjem, a Lucy je u nagloj, uplašenoj viziji vidjela toga

Johnnija, bezazlenog malog čovjeka iz susjednog stana, masnog, ćelavog i srednjih godina. Johnnie nije bio nikakav Romeo, ali usprkos tome ženik, ideal, izvor i početak Bessine sreće. »Što se dogodilo?« povika Lucy. »Piće — piće«, zavijaše Bessie. »Mjesecima sam to zadržavala za sebe, a sada me gotovo guši. Cijelo vrijeme mora piti, piti, piti, kažem. vam. Nisam o tome imala pojma, kad sam pošla za nj — mislila sam, da rado popije koju čašu i da je to sve. Oh! to je moja smrt — moja smrt; da, a ja sam tako pošteno odgojena. Nema jedne večeri da ne dođe pijan kući. A moja majka — ona me opominjala — ali oh, volim ga, tako ga volim. To je nevolja.« . Strašna se sumnja diže u Lucy. »Na kraju — na kraju tuče li vas?« 33?»Ne, to ne«, uzdisaše druga žena. »Samo kada bi to radio! Čak bih i htjela, da me izlema. Da, da me golu izlema«, opet uzdisaše histerično. »Ja njega trebam, kažem vam — a on ne će ništa drugo nego da pije. Padne u krevet i hrče kao svinja — to je sve, što sada imam od njega — hrkanje!« smijala se divlje. »Ujutro jede šunku s jajima i zaklinje se, da ne će više piti. Onda dođe uveče kući isto tako kao i do sada. Sasvim, mrtav pijan!« I ona nastavi da se ljulja tamo i amo histerično, žestoko lupajući glavu o tvrdi stol, kao da je u bolu od svakoga takvog udarca osjetila uživanje. Lucy nije znala što da radi. Ona nije mogla pokazati svoje osjećaje; nije mogla da jednostavno pokaže simpatije; ali je bila potresena. Sjedila je ukočena, buljila sažaljivo u ovu prignutu pojavu, mudro šutjela čekajući da provala dođe do kraja. Konačno Bessie diže glavu, obrisa oči nadlanicom kao zaplakano dijete! »Ponašala sam se glupo«, reče useknuvši se. »Vrlo glupo. Zar ne?« »Ne, ne«, reče Lucy umirujući, »i ja — ja žalim.« »Na svaki način dobro mi je činilo«, odgovori druga, »i ja sam vam zaista veoma zahvalna.« Zastala je, a onda nastavi blagim prkosom: »Vi sada sve znate o meni. Ali se za to ne brinem. Ja sam zdrava, i ne mogu drugačije.« Dok je govorila, naže glavu prisluškujući, a tada reče mlitavo: »Čini mi se, da sada dolazi. Radije ću izaći.« Obadvije su šuteći izašle na vrata, i primijetile, kako se John Finch polako penje. Dolazio je brižno točnim koracima, s opreznom rukom čvrsto na balustradi: bio je miran —■ tako miran — i sam bi njegov dah zapalio zrak. Jak je miris bijeloga luka išao pred njim, i tako je došao, ljubazno, dostojanstveno; njegovi pogledi, koji su mjerili svijet, priznavanu bratstvo ljudi, proklamirali su ga dapače.

»Ah!« reče mirno, kad se popeo; promatrao ih je duboko misaono, ali bez iznenađenja. »Gospa Moore i moja Bessie. Dobro!« Njegova jutarnja šutljivost je nestala; sada je govorio brižno, lako mucajući, govorom notorne pijanice. Zatvori jedno oko i nastavi konvencionalno: »Lijepa noć napolju.« »Hajde uđi, John,« reče Bessie beznadno. »Mora govorim gospa Moore«, reče John ljubazno. »Oh, hajde, John.« 358 »Mora govorim. Bessie — mora govorim.« Ona ga uzme za ruku i pokuša uvesti u stan; ali se on upre o tuste kratke noge i najednom reče: »Gospa Moore, poznajem vašega šurjaka Joea. Moja dobra mušterija u Levenfordu. Fini veliki Joe —.« Ali je Lucy, s posljednjim sažaljivim pogledom na Bes-sino izmučeno lice, gotovo već zatvorila vrata; stajala je tu trenutak ukočeno, prisluškujući; onda je napokon čula, kako su ušli, pijan se govor napokon rasplinuo u šutnju. Vratila se u kuhinju. Kakvo veče! Bila je smušena njegovom neobičnošću i nesvakidašnjošću. Skretanje od redovne navike, iznenađujući pogled na njezina sina, koji se u okretu ruke pretvorio u čovjeka mode, njegovo izbivanje na plesu, onda — kao da sve to ne bi bilo dosta — najednom neočekivano iskrsnu tragedija ovih dvoje —■ prosta, nedostojna, odbojna, ali se iz svega toga u njeno biće uzdizaše dvostruki strah, koji poče polako uzimati čvrsti oblik. I taj je strah počne mučiti. Što ako njegov usud bude isti kao i onaj nesretnog sina gospođe Collins? Ili čak ruševine nesretnoga Fincha? Osim toga govorio je i o nekom bifeu. Fantazija joj je prikazala sliku polukružne točionice, koja je blistala od svjetlosti, po kojoj su se vrzli bogati mladići u večernjim odijelima i njega primamili, da obavi je vinovo lišće oko slje-počica. Bila je luda, što ga je pustila da ide. Lice joj postade nevjerojatno tvrdo. Gunđala je na svoju vlastitu slabost, koja mu je dopustila da ide; drhtala je u sebi — utučena nekim bolnim predosjećajem nesreće. Tako je sjedila čekajući. I onda, iz neobičnosti i nevjerojatne muke ove noći, začu se na stubama korak ■— lak, siguran i brz. Nije se micala; ali joj se pogled rasvijetli. To je bio> njen sin! I on se pojavi odmah, rumen, veseo, bezbrižan i malo vlažan oko* ovratnika. »Što još budna, stara djevojko?« reče kada je ušao u sobu. »Ti treba da već nekoliko sati spavaš!«

Spavati! Gotovo se smijala! Olakšanje, svakako, kada ga je vidjela, diglo ju je odjednom u sva nebesa. Opet je bio tu: normalan, bez oholosti, besprijekoran, ni traga od alkohola u njegovu dahu, obraza neokaljanih škodljivim milovanjem kakve djevojčure. Nikada više ne će sumnjati u njega. Nikada! »Jesi li se dobro zabavljao?« upita ona ljubazno. 359»Oh, sasvim prihvatljivo«, odgovori, pošto je o tome tobože razmišljao. »Bile su tamo prilično osrednje žene«; i on sleže ramenima s omalovažavajućim izrazom. Njeno je srce klicalo. »Sigurno si plesao s nekom zgodnom«, pitaše ona, mučeći sama sebe da nađe sigurnoist. »Ni s jednom!« Nasmija se kratko. »Takva jedna dama rekla mi je, da joj cijelo vrijeme gazim po nogama.« Ona je dobro slutila, veče nije bilo za njega blještavi uspjeh: povremeno su ga upozorili na to, da samo okretanje u dvorani nije plesanje. On naglo zijevnu. Pogled na to zijevanje, tako prirodno, tako samo od sebe, tako beskonačno umirujuće, opet je potpuno uspostavio njeno povjerenje prema njemu. Dade mu šalicu tople juhe i gledala je, kako ju je ispio. Onda, u pola dva, ode sretna u krevet, smijući se svojoj vlastitoj besmislici. Odmah je zaspala. XXII »Prokleto je dosadno, da tako puste nekoga da dođe«, reče Petar, pošto su napustili poslovnicu Fullerton i kompanija. »Zaista bi se moglo vjerovati, da nam daju milostinju.« Bio je tamo da podigne četvrtgodišnji iznos svoje stipendije, a Lucy ga je, da ispuni uvjet čovjekoljubive, ali nepovjerljive dobrotvorke, morala pratiti. »Nikada se ne zna«, odgovori ona blago; mislila je na nečuveni ali ipak mogući slučaj nekoga studenta, koji bi odmah sa svojom stipendijom otrčao u najbližu točionicu, zatim dodade: »Netko može i prevariti. Svakome se ne može vjerovati.« Nije dodala »kao tebi«, ali je pri tome mislila. Način, kako je čitavo vrijeme upotrebljavao novac, bio je besprijekoran; nije ni jedan jedini penny profućkao, sve je izdao za ono što je bilo potrebno i na samoga sebe. »Mora da je to bila stara luda guska«, mrmljao je tiho, i njegov je ton Kezie Reekie i njen trust konačno i trajno prognao iz kruga dostojnih. »Što si rekao?« reče Lucy. Ponekad je mislila, da postaje pomalo gluha. »Blagoslovio sam »Kezie«, izjavi on dvosmisleno, »udovicu trgovca mirodijama.«

360 Išli su prema tramvaju po jasnom sunčanom svijetlu proljetnoga popodneva. Molila je dozvolu, da može ranije svršiti s poslom, i sada joj to, što je mogla sa svojim sinom biti ovdje u ovo vrijeme, izazva jedan neobično blaženi osjećaj.. Rijetko' se desilo, da je imala prilike zajedno s njim izaći; naravno da je on subotnje slobodno popodne iskoristio »za utakmicu«, nedjeljom je ona naučila da ide na ranu misu, a prijepodne je upotrebila da mu priredi topli ručak, dok je on izlazio oko jedanaest sati. Zbog svojih glupih utvara od one plesne noći ■— još uvijek je osjećala grižnju savjesti; kada se sjetila toga — možda se je još revnosnije za njega vezala. Sada se mogla smješkati na one sumnje, ali je poslije samoga događaja ipak bila još neko vrijeme nervozna, i tako rastresena. Kad je jednom vidjela frak, kako bezazleno mirno visi u ormaru, razdraženo je rekla: »Kada će ovo otići iz kuće? On nije tvoj, zar ne?« On se smješkao, primijetio je: »Ne treba se žuriti, majko. On te ne će ugristi. Dok ga Ward ne bude tražio.« Sama njegova blagost djelovala je na nju kao predba-civanje. Sada je, kad su zakrenuli u jednu življu ulicu, i samo sjećanje na tu smiješnu sumnju ležalo daleko od nje. Bila je zadovoljna, uživala je: sunce, njegovo društvo, i njeno oslobođenje od sirotinjske četvrti grada, gdje joj je, uslijed zaraze šarlaha, posao u posljednje vrijeme bio naročito težak. Dok je išla kroz taj najotajeniji dio grada, povremeno je veselo bacila pogled u izloge. Neobično, kada je bila sama, izbjegavala je tu ulicu s mnogim trgovinama i guranjem modernih žena; ili se bar žurila, da je brzo prođe; zbog kontrasta prema pločnicima, kojima je obično išla, a i radi svog skromnog odijela, imala je osjećaj manje vrijednosti i nezadovoljstva. Sada, nasuprot, kada je Petar bio kraj nje, njegova elegantna pratnja ju je veselila, sačuvala je ugodno držanje i sa zadovoljstvom je upijala poglede, koje su prolaznici bacali na njega. Primijetila je, da je jabot u modi, i da je blijedoružičasto —■ što joj je oduvijek dobro pristajalo — bila vladajuća boja. Iako u posljednjih pet godina nije kupila ni jednu haljinu, bilo je uživanje otkriti, da joj interes za modu još uvijek nije izblijedio; mislila je, kako zaista voli haljine —uvijek 361je rado bila dobro obučena — a kada Petar bude apsolvirao, uvjeravala se, to će sebi moći priuštiti. Pogled na izloge podiže joj dobru volju. »Zaista je lijep dan«, reče, dižući pogled s izloga na Petra. »Mirišeš li proljeće u zraku?«

»Ovdje ima mnogo mirisa, svakako,« odgovori on prilično stisnuto. Za čitavo vrijeme ove ekspedicije bio je šutljiv, i sada je oholim izrazom gledao na mnoštvo oko njih i na nju. »Lavenda mi je nekad bio najmiliji«, odvrati ona. »Jednoga ćeš mi dana morati pokloniti cijelu golemu bocu.« Jedva što je izgovorila te riječi, kad joj odjednom otvoreno lice dobi zakopčani izgled; usne joj poblijediše i pusti pogled ravno pred sebe kao u beskonačnost. Vidjela je, kako iz Ravsove radnje — najluksuzni]eg krojačkog salona u ulici — izlazi pojava jedne elegantno obučene žene. To je bila njena snaha, Eva — Richardova žena. To nije bilo prvi put, da je vidjela Evu, koja je bila neumoran posjetilac dućana u tom području i uopće u gradu; ona je često vidjela Evu, ali Eva nikada nije vidjela nju. Možda je Lucy znala, kako joj je neugodna odjeća i zanimanje, možda se sjećala posljednjeg susreta u Ralstonu, pa je to sve išlo na ruku međusobnom izbjegavanju pogleda; ali je imala gorko uvjerenje, da Eva, iz pobude neiskrenoga snobizma, izbjegava susret. S tim je mislima počela usporavati korake, kad joj se Eva odjednom obrati svojim rafiniranim i afektacijama bogatim glasom. Stresla se; opet povrati pogled stvarnosti. »To si ti, Lucy, zaista«, reče Eva svojim starim žubore-njem. »Tebe sresti ovdje!« »Da«, odgovori Lucy sa svijesnom ironijom, »to je rijetkost.« Krv joj se povratila u lice, i osjećala je, bijesna, da je pocrvenjela. Nije se. bojala Eve, niti straha, da pokaže, da ne trpi svoju snahu. Ali se Eva smješkala: bila je hladna, učtiva i sigurna u držanju. Lako stisnutih usana mjerila je Lucy elegantni kostim rađen po mjeri, i šešir ružičaste boje, jabot od čipaka — to je zaista bila moda •—■ dugi kišobran, koji se koketno njihao na savijenoj ruci; nije nedostajao' ni jedan komad u skupoj opremi. »Dolazim često u grad, ali sam tako kratkovidna, da sada jedva koga prepoznajem na ulici,« nastavi Eva — i u toj nenarnještenoj izjavi vidje Lucy potvrdu svoje sumnje. 362. »Mene moj posao' vodi u jedan drugi dio grada«, primijeti naglašavajući i s očitom kratkoćom. Eva ispusti sućutni glas — to joj je lako padalo s usana — onda njezin osmijeh klizne na Petra, pa ocjenjujući obuhvati njegovu stasitu pojavu. »Pa zar je to zaista tvoj dječak?«, reče. »Tako što — već čitav čovjek!« »Ah, još ne sasvim,« reče Lucy zaključujući; ali je mislila: ,zato si stala — jer si se htjela obavijestiti o mome sinu'; onda dodade: »Žurimo se da stignemo na tramvaj.«

Ali Eva ne pokaza, da bi išla; umjesto toga primijeti Petru: »Jedva bih te prepoznala — a ti si moj nećak. Zar to nije smiješno? Zašto te čitavo> vrijeme nismo vidjeli?« »Ne znam, ujna Eva«, odgovori Petar; njegove je rastre-senosti nestalo, kao da je otpuhnuta njezinim mondenskim prijaznim držanjem; smiješio se, prilično preko mjere. »Mi zaista ne izlazimo mnogo.« Blagom je rezignacijom pokazao, kao* da živi samoćom pustinjaka. »Kako ružno od tvoje majke — da te tako drži vrpcama svoje pregače«, psovala je ujna Eva, okrenuvši se Luciji i predbacujući prijetila joj prstom u glatkoj rukavici. »Naravno, mi želimo da te vidimo kod nas u ,Le Nidu.'« »Petar radi«, reče Lucy oštro, »isto i ja.« Eva se malo nasmije da doprinese razgovoru — kao ptica — bacila je glavu unazad, oštrim uglastim nosom veselo je kljucala u zrak. »Mi nemamo mnogo vremena da idemo okolo«, dobaci Lucy. Znala je, da je bila uvredljiva, ali nešto poput nekog neprijateljskog gibanja, koje se dizalo ispod glatke i otmjene elegancije ove druge, prisili je da doda: »Mi moramo teško raditi.« »Ali, majko«, reče Petar opet. Izgledao je njenom ne-pristojnošću iskreno osramoćen, pogledao je svoju ujnu kao da se ispričava. »Ja bih htjela samo, da od vremena do vremena dolaziš k nama subotom,« reče Eva značajno. »Smiješno je, da se jedva poznajemo među sobom.« 363Smiješno! Da, mislila je Lucy Ijutito, ali zbog toga ja nisam kriva. »Doći su veoma rado«, reče Petar uporno. »Tamo vani u Ralstonu je krasno.« »Povremeno igramo tenis«, reče Eva. »Potpuno bez ceremonija.« Bez ceremonija! Tko je ikada čuo o ceremonijalnom igranju tenisa, mišljaše Lucy gorko. »Tenis!« odjeknu on. »Dražesno!« »Ti igraš, zar ne?« laskaše ona. »Pa« — odugovlačio je — »već bih nekako znao. Često sam to želio«. Zacijelo ga je njegova mladenačka fantazija često obukla u flanelasto odijelo bez mrlja, besprijekornoga kroja i još mu uz to dala reket u pripravnu ruku. ■ ■jil »Dobro, ja inzistiram, da ti dođeš«, šuškaše Eva. »I dovedi svoju majku — naravno. Ja ću ti sigurno pisati.« »Nažalost Petar nema reketa«, reče Lucy utučenim glasom. »On ne će moći doći.« Bila je odlučila, o tome je bila nacistu, da se stavi u suprotnu poziciju. Voljela je Petra, ali ga je svi jesno odvajala od svijeta; znala je vrlo dobro, da mu želi, da može igrati tenis do mile volje; no ipak se diglo

nešto u njezinu grlu, što ju je mučilo i prisililo, da se protivi prihvaćanju ovoga poziva. Nije voljela Evu; osjećala je Ijubomor, jer ta druga žena nema ni sjene prava na Petra; niti Eichard, niti Richardova žena, nisu se dobro ponijeli prema njoj ili njenome sinu. Evin mondeni izraz superiornosti dražio ju je; sama Evina prisutnost otrovala je zdrav zrak, potamnila joj sjaj dana. »Ne!« ponovila je. »On ne će moći doći!« »Dobro« reče Eva, smješkajući se, poslije jednoga trenutka, »moram se požuriti«; ali njen izraz kao da je govorio Petru: »Suviše sam dama, da dalje govorim o tome, ali ćemo vidjeti, da li taj pristali mladić ipak ne će doći u ,Le Nid'.« Lucy i njen sin popeše se šutke u tramvaj. Usta su joj bila stisnuta, glava ukočeno uspravljena. A on — on je bio ljut: njegova umišljenost dođe opet do izražaja s još većim i naduvenijim dostojanstvom. Ipak, on je bio prvi, koji je poslije duže šutnje progovorio. »Smijem li pitati, zašto si bila tako nepristojna prema njoj?« a u tomu je ležao prisiljeni promišljeni mir. 364 »Oh, ne znam, Petre«, reče ona uzdišući, dok je gledala u njega svijesna krivice. »Bilo je prilično glupo od mene. Ja je ne trpim. Ne smatram je iskrenom.« To je točno prikazalo punom otvorenošću njezino mišljenje o Evinu karakteru. »Dobro, ja nalazim, da je dražesna,« odgovori on brzo; »i bilo je lijepo od nje, što me je pozvala.« »Kako možeš tamo ići?« odgovori ona oštro. »Ti znaš, da ti predstoji konačni ispit. Ti niti imaš vremena niti odijela za takve stvari. Hoćeš li ubuduće i svoje flanelske stvari poslati sebi iz Kine?« Razvuče usne sardonski, ali se odmah pokaja zbog te aluzije na pozajmljeni frak, čim ju je izgovorila. »Ujna Eva ostavlja ugodan i ljubazan utisak«, dobaci on oholo. »Ljubazan!« ponovi ona, ne bez gorčine. Što je on znao 0 Evi — da li joj mlijeko ili ocat kola pod mekom kožom natopljenom cold-kremom. On primijeti njenu šutnju i, mjereći je pažljivo, reče naduveno: »Nadam se, da na nju nisi ljubomorna, jer je slučajno dobro obučena, i jer joj ide bolje nego tebi?« Njegovo je predbacivanje pogodilo tako blizu cilja, da je od ovoga bilo odvojeno samo tankom kožicom, tako da je pocrvenjeia od ljutine sve do vrata. »Nemoj mi tako govoriti«, reče ona. »Ne?« zapita on podrugljivo. »I ne zaboravi, da sam ja tvoja majka«, svlada se ona žestoko. »Richard i njegovi nisu ništa učinili za nas.«

»Oh, dobro —« zbog njenog je tona postao manji; ali kad se pribrao, ipak nastavi prkosno: »Moglo bi se upravo vjerovati, da su ljudi obavezani da trče za nama i da nas hrane. Danas se ne smije biti nerazborit. Svatko ima svoje vlastite poslove i brige. I ako čovjek hoće imati prijatelja, mora ih potražiti, a ne sakrivati se u pobočne ulice.« Dok je pravio ove primjedbe, ona je čvrsto stisnula usne, da bi ugušila zgražanje, i gledala je ukočeno preda se. Vidjela je, kako bi beskorisno bilo nastaviti tu svađu. Pošto su tako prisno živjeli zajedno, bile su međusobne svađe neizbježne, to je znala, ali su joj one uvijek ostavljale upravo osjećaj fizičke smetenosti i klonulosti, pa je uložila svaki napor, da ih izbjegne. 365Kad su sišli s tramvaja, on je bio još uvijek jednako zlovoljan; nije mogao govoriti, a kada su došli u stan, bijahu njihovi odnosi još uvijek napeti. Ona ode da spremi čaj, dok je on počeo pariti lice vrućim parama. U posljednje je vrijeme bio, od laičkoga izraza »sujedac« —■ i sada je, sjedeći pred ogledalom, pokajnički i pod bolovima vadio te crne točke iz uparene kože. Nepristrano promatrano, to nije izgledalo^ tako loše, i ona je priznavala, da razumije njegovo stanovište. On je bio mlad; stajao je na pragu života; do toga vremena, dok mu ne bude mogla dopustiti pristalu okolinu, njegova je prirodna želja za razonodom — a isto tako i njena — bila stišana, filozofski mir, kojim se ogradila da može čekati, bio je nedostižan za njegovu oluji sličnu mladost; konačno je osjetila sućut za njegovu hirovitu nestrpljivost. Iz toga toka misli izraste u njoj misao, da je njegovo vrijeme za odmor i razbibrigu preskučeno; gajila je istrajhu želju, da nađe razonodu, koja bi za oboje dobro došla. Tu je stvar bez uspjeha razmatrala više dana, osjećala je, da, ako ga hoće držati blizu sebe, mora imati više razumijevanja prema njegovim potrebama za razonodu; tada joj, neočekivano, dođe u pomoć jedan sretan slučaj. Gospođica joj Tinto ponudi dvije karte za »Empire«. Neshvatljivo je bilo, da su gospodske i pritom puritanske grudi gospođice Tinto mogle skrivati sklonost, da posjećuju ta mjesta razonode. Ali to je u stvari zaista bio slučaj: grudi gospođice Tinto bijahu djevičanske, ali ne bijahu uvele; isto tako i grudi njene starije i još dostojanstvenije sestre. Gospođica Tinto i njena sestra često su sebi »dopuštale jedno veče« u »Empireu«, pa su —■ za važnije priredbe koje dolaze — točno i brižljivo već dugo unaprijed naručile ulaznice za najbolja mjesta. I sada je sestra gospođice Tinto bila bolesna; sestre su vis jele jedna o drugoj —• potjecale su iz jedne, kako je Lucy često sa žalosnim sjećanjem, na svoj vlastiti tako drugačiji udes čula, »veoma složne porodice«; uopće, nije moglo o tome biti ni govora, da bi se gospođica Tinto samoljubivo i sama mogla usuditi u

pozlaćene portale »Em-pirea«, dok joj je sestra ležala u krevetu mučena bolovima' u kostima. Ulaznice bijahu Luciji milostivo ponuđene i date bez mrmljanja, ona je primila zahvalno, naravno s pristojnim izrazima žaljenja. 366 Zapravo je bila veoma vesela. Ulaznice su stvarno stajale po tri šilinga komad — suma, koju ona sebi nikako nije mogla dopustiti — i upravo su bile za mjesta, koja je željela. Kada je ono veče išla kući, korak joj je bio čio i svjež, i čim je Petar došao, klikne prilično uzbuđeno: »Pogodi, što imajm? Dvije ulaznice za »Empire« za sutra.« On visoko podiže obrve, i, poslije izražajne stanke, izjavi: »Nadam se, da ne treba vate, majko!« onda, videći njen izraz, da ga ne razumije, dođade stručno: »Besplatne ulaznice — ulaznice ni za šta — loš program.« »Oh, ne, Petre«, bunila se ona. »Gospođica Tinto nikada ne će takvo što učiniti!« »Što je onda?« »No — zapravo — jedva znam.« Pod njegovim pogledima oduševljenje joj nešto splasnu. »Daj da vidim —« reče gladeći bradu; izgledalo je, da razmišlja, kao netko, tko je u takvim stvarima bio iskusniji od nje. »Daj da vidim — da — to je mislim Marie Lloyd koja ima glavnu točku.« »Marie Lloyd!« reče ona i opet se uspravi. »Oh, ona je sjajna, zar ne? Tako bih je rado vidjela. Ljubimica Londona! Znala sam, da gospođica Tinto može samo —.« Pod njegovim podrugljivim pogledom ona odustane od smiješka, da sretni nastup Marie Lloyd razmatra puna zahvalnosti kao opravdanje poštenja gospođice Tinto i kao potvrdu svoga vlastitog dobrog ukusa. »Ona je već dugo u svome zvanju«, primijeti on. »Ipak, moglo bi biti sasvim prihvatljivo.« »Naravno da će biti«, primijeti ona toplo. »Krasno ćemo se zabaviti.« Zaista, slijedeće je večeri osjećala, da se mora pozabaviti. Smiješila se pri pomisli na Marie. Da, razmotrila je onu reklamu pred »Empireom«, i računala je s tim, da će se, zahvaljujući gospođici Lloyd, jednom moći smijati od srca — upravo to, što joj je bilo potrebno. Kako je ono išla njena pjesma, koju su svi pjevali ispod glasa? »Ruševina sam, koju je Cromwell malo uništio.« Da, to je bilo: neopisivo duhovito! Počela je to pjevušiti. Petar nije bio kod kuće: pošto je posjećivao večernja predavanja na jednoj klinici, dogovorio se s njom, da se nađu kod Charing Crossa; i tako, pošto se i posljednji put uvjerila

367da su karte kod nje — kakva žalost da ih zaboravi! — zaključala je stan i otišla. Napolju je zrak bio hladan i titrao je, u samome centru tog dosadnoga sivog grada već se osjećalo proljeće; jedan je tegleći konj prolazio sa sjajnom vrpcom koketno upletenom u grivu; nekoliko je vrabaca lepršalo po prašini, izgledalo je, da traže večernje kupanje. Osjećala 'se živahnom, sjećajući se na one dane, tako lijepe i, kako se činilo, tako blize, kada je, ruku pod ruku s Petrom, šetala obalom u Douneu, pri-mamljena Valom Pinkertonom i njegovim zvijezdama. Na Charing Cross je došla prerano. Vukla se po Paltock-uglu gore dolje, uživala je u večernjem zraku i svome vlastitom iščekivanju užitka ove večeri. Ljudi su čekali —■ to bijaše omiljena točka za sastanke; bila je to ugodno šarena i živahna slika. Ona se odjednom uplaši, kad ju je netko lupio po laktu — ponosnim i ljubaznim posjedničkim pokretom. , »Idemo dalje, molim«, reče jedan glas tik uz njeno uho. Strese se i brzo okrene. To je bio Petar, nasmijan, skinuo je šešir i opet ga stavio lukavo nakrivljeno, kako je to i pristajalo večeri znalačkih uživanja. »Kako si me prestrašio«, reče ona polako; ali su joj oči zasvijetlile kada ga je primijetila. »To oživi jetra«, odgovori on, u ozbiljnom oponašanju strica Edwarda, onda je, uzevši joj ruku, poče pratiti duž već tamne ulice. Ona sakri svoj osmijeh, jedan tajanstveni osmijeh, izazvan ne toliko njegovim smiješnim riječima, koliko više brzim ostvarenjem neke nenadane sreće. »Imamo li karte, madame?« upita on s pretjeranim, ruganjem kad su stigli do pozlaćenoga portala »Empirea«. »Ili smo ih zaboravili na sanduku za ugalj u palači?« Dok je još govorio, karte su već bile u njenoj ruci, i ona mu ih pruži pokretom glave, koji je potvrđivao njenu ličnu točnost. Pro jedrili su kraj jednoga vratara koji je izgledao kao admiral i ušli u kazalište baš točno u trenutku, kada je orkestar, koji se pokazao iz svojih tajnih katakombi, trijumfalno zasvirao Blakesov »veliki marš«. Obrazi su joj malo pocrve-njeli pri ovakvom ulazu; ali je njegovo držanje bilo veličanstveno: pokloni penny za program s dostojanstvenim izrazom, 368 s lakoćom nađe mjesta, promotri publiku bezbrižno prije no što je nemarno sjeo kraj nje. »Tu ima mnogo poleta, zar ne?« reče ona na koncu uvertire. »Imamo krasna mjesta.« Pogledala je okolo, osjetila je, da ga ne sramoti; skinula je šešir i kratki kaput i bila je svijesna svoje svježe nakovrčane i lijepo

počešljane kose. Također je bila svijesna dražesne sigurnosti, da će se zabavljati. Prošlo je već zapravo pet godina, kako nije bila u kazalištu. »Athleto i Angelo«, mrmljala je čitajući program, »atletičari«. Dok je još govorila, otvori se zastor i na pozornici se pokaza dražesna šumska priroda, a pred pozadinom sličnom drveću, isprepletenom kao kraci polipa, stajali su Athleto i Angelo klanjajući se. Bili su zdepasti masivnih nogu i bezizražajni, imaH su duge jako navoštene brkove i bjelkaste trikoe, koji su bili sigurno pričvršćeni sjajnim kopčama. »Dojenčad u šumi«, reče joj on tiho na uho. Ona se nasmije; ali u ovoj njegovoj okrutnoj poruzi nije vidjela iskre duhovitosti. »Mali izgleda kao gospodin Andrews« šaptala je predana sjećanjima; »sigurno zbog brkova«. Šuteći su gledali, kako Athleto i Angelo s iskolačenim očnim jabučicama dižu nevjerojatne i sve teže terete. »Sasvim dobro«, uvjeravaše ona kritički, kad je pod slabim pljeskom odobravanja pojačanim tušem orkestra zastor pao. »To je tek prva točka«, odgovori on obzirno. »Ništa naročito.« Ali se, dok je još govorio, otvori zastor za drugu točku, Lucy brzo okrene program prema svijetlu pozornice. »P. Elmer Harrison«, obavijesti Petra, »obojeni pjevač.« Onda radoznalo pogleda. Elmer je bio obojen: bio je crn. Ali kakva god mu je bila koža, glas mu je bio bogat i zvučan. Imao je lijep osmijeh: zanosan/ osmijeh crvenih usana, u kojem su se obline usana i bjelokost zubi očaravajući isprepli tali između ogromnih mu ušiju. Pjevao je ariju toreadora iz opere Carmen i »Kad dođe oseka«. Oseku je izveo majstorski, tu se pomalo spustio do nepoznatih dubina kromatske skale, posljednji su mu zvuči bili tako muklo i bezdano duboki, da je s galerije došlo do glasnih povika. Na to on neposredno prijeđe iz dubina na vrh visine i odgovori sa »Home, Sweet Home«; i bilo je žarko: uopće se nije moglo posumnjati, da P. Elmer Harrison ne gaji za svoju pradomovinu trajnu naklonost. Ona je priznala, da je Elmer bio dobar — »podnošljivo« to je bio Petrov izraz — ali ono, što je imalo doći, bilo je više nego podnošljivo1. Bio je to »sjajan program«, kako se moglo naslutiti iz oštroumnosti gospođice Tinto, i Lucy je osjećala puno uživanje u toku njegova odvijanja, kao da je vino strujalo kroz nju. Poslije gospodina Harrisona došli su Cascarellasi s trostrukim trapezom. I kad su se okretali u nevjerojatnim visinama izazivajući vrtoglavicu, pojaviše se Otto i Olga, da pjesmom umire uzbuđene živce; pjevali su: »S"da ga moram nazvati ocem« i »Jesi li kod kuće našao takvu djevojku

kao Mary?« s dražesnom i potpunom harmonijom. Onda dođe Pri-mavesi — »spretni žongler«, kako je o njemu stajalo u »Eve-ning Newsu«, »ne maloga znanja«; Ebenezer Edward, u čistom crvenilu, »lovac, koji govori trbuhom«; Elle Tortamada, čudo bez kostiju, žena zmija sa gotovo dosadnom spretnošću. Ali je, naravno, ono očekivanje bez daha ove večeri bilo koncentrirano na Marie, koja dođe na red —• da bi podražila pohlepu —■ tek kasno poslije odmora. I Marie je bila neusporediva. Stvarno nije bilo nikakvoga pridjeva, koji bi imao dovoljan superlativ za Marie: Marie je bila u trikou i u divnoj formi. Prvo je pjevala, sa svojstvenom joj podražujućom lukavosti. »Tako se bojim ići kući po tami«. I, oh, kako je svaki muškarac među slušaocima čeznuo, da je oslobodi toga straha. Onda je pjevala pjesmu o francuskoj dami, koja je na tajanstveni način bila zahvaćena onim tvrdokornim zlom — debljinom — »embonpoint«. »Um —• bon —• pom«, pjevaše Marie, i svakoga puta, kad je to pjevala, a to je bilo često, žmirkaše jednim okom, drmaše bokovima, i dodavaše jedan stručni, »Oh je — oh je« »Um — bon — pom — pom — pom« —• »oh je ■—■ oh je.« Bilo je to razorno. Marie se kretala duž pozornice. Gi-zdala se, podupirala se. Iskusnim rukama pravila je pokrete vi obliku valova oko listova, oko grudi, oko drugih još intimnijih dijelova nego što su grudi, koji trebahu nagovijestiti debljinu. A onda — stalno s udarcem bubnja — dolazio je 370 onaj ubojiti, oštro razdirući, vječiti krik. »Um — bon — pom« i njegov odjek, sa zvukom cimbala, »oh je — oh je.« Kuća je ludovala. Napolju, u gradu, tramvaji su tumarali umorno, stražari stajahu zlovoljni na uglovima ulica, muževi su tukli svoje žene, djeca — da, djeca su se rađala. Ali ovdje — ah, ovdje, Marie je bila središte svemira; ljubav svakoga muškarca među gledaocima pripadala je njoj! isto tako Lucijina sklonost. Suze su tekle preko Lucijinih obraza; u ekstazi uhvati Petrovu ruku. »Oh, Petre«, dahtaše, »ona — ona je čudesna.« Mlitav od smijeha, on je šaputao izmoreno: »Oh je — oh je.« »Ja sam — ja sam —« mucala je. »Ja sam —« Ali nije mogla izreći. »Um — bon — bom«, pjevala je Marie posljednji i stoti puta. I cijela je kuća urlala slavni refren: »Oh je — oh je.« Ali to' još nije bio vrhunac. Poslije, pošto je svoju publiku učinila potpuno nemoćnom, Marie je nastavila, metaforom rečeno, da slušaocima udara pečat svog genija! Opet je navalila na publiku kao netko, tko je opijen bijesom izašao iz kolosijeka i konačno je pjevala: »Ruševina sam, koju je

Cromwell malo uništio«. Ruševina — Marie, nježna Marie, ruševina; a Cromwell, takvo što, Oliver Cromwell —• oh, to je bilo previše! Bilo je to više nego što je moglo podnijeti meso i krv. Snažni su muškarci jecali od smijeha. Petar je štucaio, a Lucy — Lucy se uvalila unazad u stolicu i plakala suzama bespomoćnog veselja. Svladana, tako, gledala je Marijinu posljednju točku kroz veličanstvenu ekstatičnu maglu. Oboje su bili tako izvan sebe, da su jedva vidjeli posljednju točku — film pod naslovom »Sestra malog na brodu«. Jedva su mogli stajati uspravno dok su slušali »God Save the King«. Oh, r,ijetko, krasno, i jedinstveno uživanje! Koliko ju je to veselilo. Život s Petrom uz nju bio je konačno ipak sjajan. Izađoše iz zapanjenoga kazališta na hladnu ulicu, gdje se skoro zmija ljudi poredala za drugu predstavu. 24* 371 i»Zamisli, da moraš još jednom, sve vidjeti«, reče ona već otriježnjena, sažaljivim sjećanjem na Athleta i Angela. »Ali, oh, Petre, bilo je izvrsno!« »Oni su za to plaćeni! Novac. To je ono, što okreće kotače.« On stade, da od jednog dječaka, koji je izvikivao, kupi novine, onda na uglu pred jednim žutim tramvajem podiže ruku visoko zapovijedajući. Tramvaj posluša s negodujućim škripanjem. »Na krov?« upita, gledajući preko ramena unazad u nju kada su ušli. Ona potvrdi glavo)m. Na putu kući čitao' je pažljivo novine. Sjedila je sasvim uz njega, povremeno ga je pogledala ispod šešira, mislila je, kako se dražesno ponio prema njoj; čak do tog zadnjeg pitanja, koje mjesto voli u tramvaju. Kako se lijepo zabavljala! Bila je sretna, tako sretna, kao kad je bila najsretnija s Frankom. Ispuni je osjećaj neobičnoga blaženstva; napola zatvori oči, osjećala je njegovo rame na svome, željela je, da tramvaj vozi dalje i dalje kao sada. Uvijek — uvijek •— uvijek! Onda on najednom reče: »Čuj — tu je novost za tebe.« Ona otvori oči i pogleda ga. »Slušaj to — stric je Edward imenovan kanonikom.« Uzbuđenim joj je glasom pročitao kratku vijest, da je velečasni Edward Moore zbog svoga položaja i duge službe u dijecezi imenovan kanonikom. »To je sjajno za staroga dječaka, zar ne?« zaključi on. »Sjajno«, priznade ona; nije bila zanesena viješću, u sadašnjem ju je raspoloženju osjetila kao sporedno ugodnu. »Moram mu pisati i čestitati«, reče on zamišljeno poslije jednoga trenutka. »To1 je pravo«, reče ona.

On je pogleda znatiželjno, i kasnije, kada su išli kroz Flowers Street, najednom primijeti: »Zašto' nisi uvijek takva, majko?« »Kako' to misliš?« upita ona brzo. »Oh, ti već znaš, što mislim.« Bio je sasvim ozbiljan. »Prirodna — ne tako osjetljiva i ukočena. Ona ne odgovori. Kad su ušli u stan, na podu je u predsoblju ležalo jedno pismo. 372 »Od strica Edwarda«, reče on. »Ali sada on više nije velika novost.« Ali pismo, koje je imalo na omotu velik zlatan monogram, nije bilo od novog kanonika. Bilo je od Eve, pozvala ga je, da u subotu kod njih igra tenis, a u postskriptumu je govorila: »Dovedi svoju majku, ako hoće da dođe«. On je pogleda, kao da hoće reći: »Sada znaš, što mislim. Što imaš na to kazati?« Ali, iako' je odjednom osjetila neugodnost, nije ništa rekla. Odmjerila je: »On zna, da ja ne želim, da on ide. I on ne će ići.« Odlučila je, da taj tok misli ne izrazi riječima. Zato je šutke gledala, kako je bacio Evino pismo u vatru i sjeo da napiše žarku čestitku stricu Edwardu. XXIII Ali on je ipak išao na tu partiju tenisa, i ona ga nije pratila. Nije bilo scene. Sve se odigralo potpuno jednostavno. Cijelog je tjedna ta tema bila za njih tabu. Ona je žestoko mislila: »Znam, da ne će ići«. Ali se odlučio, da ode. U subotu ujutro obukao je s naročitom brižljivošću najlakše što je imao-: žestoko se ljutio1, što nema flanelskih stvari, ali ovom prilikom nije bilo utočišta u Kini, a što se ticalo i nedostatka reketa, odlučio je, da se osigura na taj način, što će reći, da je iščašio zglob na ruci; i napisao je Lucy ceduljicu, u kojoj je objasnio svoju odsutnost. To bješe strašan okret situacije — taj sistem ceduljica uvela je ona sama. Kad su njegova predavanja padala baš u vrijeme ručka, pa je time bila prisiljena otići prije njegova povratka, običavala je ostaviti mu olovkom napisanu obavijest — ■ na primjer: »Ručak u štednjaku: doći ću uskoro. Pozdrav«; a kako gorko sada treba da ta giljotina padne na njenu vlastitu glavu! Na ceduljici je napisao, skrivajući svoj prkos pod glupu šaljivost: »Provest ću popodne kod male Eve. — Ujak Tom.« Onda je, sasvim gotov, stajao trenutak pred ogledalom ormara za odijela i promatrao' se; preko crta mu se postepeno širio osmijeh zadovoljstva. Sam se sebi poklonio u ogle'dalu i izvede pokrete rukovanja, diže drugu ruku i, usprkos ozlijeđenom zglobu, snažno, zamahnu reketom; onda se nasmijao

svojoj vlastitoj mašti, popravio kravatu, bacio posljednji pogled na sebe, i otišao. ' 373Bio je krasan ljetni dan — jedan od onih, kada je zrak svjetlucao u sjaju sunčeve svjetlosti — i on idući niz ulicu hrabro protegne ramenima. Dao je sebi donekle veličanstven izgled, kad je prošao pored Alice Maitland, koja je upravo išla na svoj sat muzike, odgovorio je, kad ga je zastrašeno i crveneći se pozdravila, naravno, ta Alica — to je znao — i glava mu je prečvrsto stajala na ramenima, da bi mogao učiniti ma i najmanju glupost u tome pravcu; ali je ipak bilo ugodno, upijati žarki danak njenih očiju. Možda ju je tihi smiješak, s kojim joj je odgovorio, učinio sretnom za cio ostatak dana. Tko zna? Na kolodvoru je bio isto tako raspoložen, i nagnan jednom neobjašnjivom rasipničkom željom, uzeo je povratnu kartu prvog razreda do Ralstona. Bilo je to nepotrebno, taj skupi ispad za čovjeka, koji je morao računati sa svakom parom kao on; ali kad se bacio u prazni kupej i stavio noge u elegantnim cipelama na otmjene jastuke, priznao je, da je taj doživljaj bio vrijedan vanrednog izdatka od sedam pen-nyja. Putovanje je prošlo brzo: još nije bilo tri sata, kad je vlak stigao u Ralston. Naravno, da je znao vrlo dobro, kakvu je to nevoljnu pogrešku pretpostavljalo za točnost, jer iako je išao veoma lagano, bilo je još uvijek rano, prerano, kad je došao pred »Le Nid«. Kod vrtnih je vrata neodlučno stao. Pred njim je ležala jedna površina, preko koje je bila zategnuta mreža, označena krivudavim crtama kao tenisko igralište, s redom stolica sa strane. Ali je bilo prazno, isto kao i stolice. Odjednom mu sigurnost postade manja. Nije znao igrati tenis; ipak nije trebao doći, brzo se okrene i žurno ode uz ulicu, glavu je sagnuo, da ga ne bi vidjeli s prozora. Postepeno mu koraci postadoše sporiji, tumarao je unaokolo jedno četvrt sata, dosađujući se. Ali, usprkos neraspoloženju, divio se lijepim vilama toga najljepšega predgrađa. Naročito mu se svidjela jedna — »The Towers«' stajalo je ime preko široke bijele kapije, a kuća je u plemenitom nastojanju tražila da opravda taj naslov rasipničkom punoćom baroknih tornjića ukrašenih drvom i štu-katurom, koji su se mogli vidjeti kroz grmove rododendrona 1 The Towers-kule. 374 na zavijenom prilaznom putu. Impozantno mjesto za stanovanje, tako je mislio, i nekako mu to ime ostade u pameti. Napokon mu se povrati sigurnost, pošto je pogledao na sat i posljednji put, uputio se kući ujne Eve.

Došao je kasno, i red stolica bio je gotovo sav zauzet od gomile ljudi, koji su mu bili okrenuti leđima, brbljajući i smijući se sa svim znacima povjerljivosti. Uz to je još pred kapijom ujne Eve stajao automobil, velik crveni automobil, s lijepim uzdignutim sjedištima od crvenog safijana i lijepim malim hladnjakom od bronce s plavim lavom na vrhu. Jedan Argvll, to je vidio odmah, s uzbuđenim unutarnjim drhtanjem; stvarno je jedan Argvll stajao pred ujninom kapijom; i kada je otvorio kapiju, opet se zbunio, jer nije znao, da li da pristupi ili da ide dalje k vratima kuće. To mu se učini najsigurniji put, i pošto se popeo tri stube, povuče lako za zvonce, nervoznom je ozbiljnošću rekao svoje ime djevojci, koja mu je otvorila vrata. Odveden je u salon, gdje je već sve bilo spremljeno za popodnevni čaj, s morem sendviča, kolača, pikantnim salatama i blještavim srebrnim posuđem. Sjedio je veoma ukočeno na rubu stolice i čekao, upravio je pogled na raskošne pripreme i prisluškivao razgovor, koji je kao brbljanje čuo kroz poluotvoreni prozor. Stvarno je to bila njegova prva pustolovina u društvu i bio je nervozan. Njegova prijašnja očekivanja, da će na sveučilištu predstavljati naročito dobru figuru, jedva su se ispunila: na onom je plesu, na primjer, graciozno, za vrijeme najvećeg dijela večeri podupirao stup na vratima. A sada se gotovo uplašio, kad je ujna Eva ušla tapkajući a Charlie ju je slijedio nešto, lakše. Oboje su ga pozdravili ljubaznom dobrodošlicom. »A tvoj reket?« reče ujna Eva djetinjasto poslije kratkoga brbljanja. Nosila je bijeli pike i narančastu vrpcu, koju je ciganski zaplela kroz tamnu kosu. »Ti valjda ne misliš, da ne ćeš igrati.« Pocrvenio je i mucao. »Moj zglob na ruci — iščašen, znaš.« Ujna Eva baci pogled na zglob ruke, pomače glavu u stranu i koketno zaprijeti prstom: »Ti moraš igrati«, reče zadirkujući. »Mi računamo na tebe. Trči s Charlijem gore. On će ti pozajmiti nešto od svojih stvari.« 375»Stvarno, zbilja — iščašenje — sasvim ukočeno, znaš«, protestirao je, pocrvenjevši još jače. Ali ih ujna Eva, zapovjedničkim šuškanjem, potjera gore, o tom iščašenju nije htjela ništa čuti. I prije nego što je mogao pronaći uvjerljivije simptome, već je bio u Charlijevoj spavaćoj sobi, jednoj mladenački neurednoj prostoriji s knjigama i slikama u boji, gledao je kako njegov bratić iz dobro napunjene donje ladice ormara izvlači jednu flanelastu .garnituru. »To će ti pristajati«, reče Charlie, uspravljajući se. Bio je po prilici visok kao i Petar, a i istih godina, tatman, ozbiljan, malo umišljen kao i otac mu, ali ljubazan; sada je mjerio Petra, zaista zadovoljan, smiješio se svojim

širokim vrlo ugodnim smiješkom. »Hoćeš li cigaretu, dok se presvlačiš«, upita, otvarajući dozu. »Negdje sam spremio jedan reket, koji možeš uzeti.« »Vrlo ljubazno od tebe«, mrmljaše Petar, otkopčavajući hlače. »Osjećao sam se tako izvan forane, da uopće nisam ni mislio da ponesem svoje stvari.« Charlie se nasloni na kamin i izbaci dug oblak dima, nemarno pušeći. »Loše je ovo naše tenisko igralište«, primijeti usput. »Lopte stalno padaju u grmlje. Osim toga, to je glupa igra. Ja igram samoi zato, da bih ostao vitak.« »Ja nisam igrao već dosta dugo«, reče Petar na isti način — cigareta — koja mu je davala samopouzdanje, visila mu je iz kuta usana. »To je više igra za djevojke, mislim.« Povuče košulju preko glave, otkrivši u drugarskoj bezočnosti velik dio svoje gole kože. »Danas su ovdje dvije zgodne djevojike — Kitty i Rosie. »Da?« '..'.. »Mene interesuje gospođica Darting — naime Kittv.« »Oh!« odgovori Petar. Htio je da kaže nešto pristalo, nešto upravo mudro, ali mu toga trenutka nije ništa drugo došlo na um. Izbaci dim kroz nos blazirano, šutke oblačeći tek posuđene- cipele. Kad je bio gotov, sišli su dolje do igrališta. Dok su se približavali grupi, koja je sjedila na stolicama, opet se osjećao zbunjen i bilo mu je neugodno. Elegantni ljudi, mislio je, nervozno pripremajući osmijeh. Posuđene flanelske stvari stvarale su mu osjećaj, da je clown; Charlijev reket mu je u ruci izgledao kao banjo; ali je s uspjehom svršio 376 navalu predstavljanja s mnogim stisćima ruku, izjavama »drago mi je«, i sa gotovo neprekidnim smijanjem. Zaista, bili su tO' ugodni ljudi, svi ti prijatelji ujne Eve, i sasvim miadi — ona je rado gledala mlade ljude oko sebe. Tu je bila gospođa Mac Bride Ivy — prisna prijateljica Evina —• plava, pristala, s mnogo pokreta, blistava, još" prilično mlada udovica jednoga džentlemena, koji je sa steznicima stekao svoj imutak. I Kittv Darting, vesela, živahna mala brineta s vragolastim pogledom uperenim na Charlija i s ocem, koji je svoj imutak stečen mesarskim obrtom umnogostručio nedavnim poslom sa smrzavanjem mesa i sebe učinio uglednim u društvu. I Vera je bila tu, smalokrvna, s naočarima, nagnuta naprijed, lijepo obučena, ali ne jako zanimljiva, kraj nje je bio mladić poput bureta, zvao se Jim, s crvenim licem, na-žderan; nekako udoban, i njegova sestra — Rosie!

Sada je sjedio na stolici kraj Rosie, ukočeno je gledao na razderanu žicu svog banja (ili je to zapravo bio reket?, ali je ipak u svojoj suviše vidljivoj rastresenosti pogledao koso na susjedu. Unaokolo je tekao razgovor prekinut njegovim dolaskom: brbljanje o modi — tko će slijedeće večeri prirediti whist, da li se odlazi u novu izložbenu zgradu u Maiden-hall Streetu, i, izgleda bar tako, da li nije sramota, da gospođa Moody (između svih) bude zamoljena, da otvori dobrotvorni bazar u četvrtak. Napokon on pogleda svoju susjedu neposredno. Bila je visoka, smeđih očiju, i nekako daleka, koža joj je bila meka, boje mlijeka i lako poprskana sunčanim pjegama, kosa joj je imala brončani sjaj, naglašen zelenom vrpcom, koja ju je držala. Njezina prividna oholost gotovo ga uplaši, no ipak izbaci: »Igrate li mnogo — tenis, mislim? « Smiješila se, to je odma'h preokrenulo nepokretnost njezinih crta u privlačnu mekoću. »Da«, reče povjerljivo1. A on ju je držao oholom! »A vi?« Postade sigurniji, ništa ne rekavši povuče obrve visoko. »Moja je najmilija igra kriket«, odgovori zamišljeno. Zar jednom nije dobio sa sedamnaest točaka protiv brata Johna Jakoba? Nastavi, uvjeren i sam "u svoju nezgodu mnogim ponavljanjem, »a osim toga, ozlijedio sam zglob na ruci.« Prvo- na nju ostavi dubok utisak, drugo- probudi samilost. »Sigurno živite u gradu«, primijeti stidljivo: dostojanstvo joj je bilo samo maska preko blagosti; za takvo- jedno 3*77božansko stvorenje imala je, to je sada vidio, u najvećoj mjeri privlačnu stidljivost. »Nisam vas nikada vidjela ovdje kod nas.« »Da«, dodade on otežući, s pogledom na ujnu Evu, koja je, daleko da bi se moglo čuti, prekinula svoje brbljanje na kraju reda, da bi ga ohrabrila živim klimanjem. »Prvobitno s)mo živjeli na selu«, dodade on. »Ali smo sada iznajmili stan u gradu, dok sam ja na sveučilištu.« »Vi dakle studirate na sveučilištu?« Njezine su oči gledale u njegove s toplom radoznalošću. On klimnu; dodade lakonski: »Medicinu!« Ona sklopi ruke. »Oh, kako sjajno! Otac je najprije htio, da Jim to studira. To je tako otmjeno zvanje. Ali je on htio da uđe u posao. Mislim, da je biti liječnik — divno!« Nastupi stanka, za to je vrijeme gledao prilično zbunjeno. »Stanujete li ovdje?« upita napokon. »Da. Naša kuća nije daleko odavde. »The Towers«. Strašno ime — ali je otac talio htio.«

The Towers! Naćuli uši, i zabulji se u Rosie s novim interesom neobično potenciranim poštovanjem. Ona je bila divno biće, sa svojim toplim pogledom, jako bijelim vratom, mekim rukama, sa svojom dražesnom haljinom, od teške i neobično skupe svile opasanom svijetlozelenim kožnim pojasom. »Kako ste došli ovamo?« upita on odjednom, polušaljivo. »Usput vas nisam vidio.« Ona ga pogleda iznenađenim osmijehom. »Došli smo u automobilu. Jim je sasvim lud za njim.« The Towers! I taj zbunjujući veliki Argvll! Zaista, to je bilo uzbudljivije nego što je mogao i sanjati. To je bilo društvo, za kojim je čeznuo; kome je, svakako*, s punim pravom pripadao. »Slijedeća igra«, poviče veselo ujna Eva. »Rosie i Petar protiv Ive i Jima.« : On ustade poslušno, zabrinutosti je gotovo sasvim nestalo. »Morate mi pomoći«, mrmljao je značajno Rosie, dok su prelazili teniskim igrališteim. »Već je tome dugo od moje posljednje igre.« Ona mu se umjesto odgovora gotovo povjerljivo nasmiješi. 378 Nesreću, igra nije bila suviše burna. Bila je blaga, laka, i slična stolnome tenisu, koji je igrao jednom ili dva puta u Guild-dvorani u Port Doranu. Jimov je stil bio suviše brz —■ žestoki udarci u mrežu; okruglasta se udovica, suviše ukočena uslijed stezanja steznika posljednje mode, mogla cerekati koliko je god htjela, ali se kretala u ograničenom krugu: pune su joj grudi uhvatile loptu kada je pokušavala da trči. Rosie je bila pouzdana, pomogla mu je svojim savjetima. Zahvaljujući tim savjetijma, nije učinio nikakvu glupost, nego je, tjme se oslobodivši, uzeo reket visoko za dršku i držao loptu što duže u zraku; ispunio je svoje zadatke, kako je izgledalo, ne sa sramotom. Pobijedili su, Rosie i on, i napustili igralište praćeni priličnim pljeskom. »Dobar set«, šuškaše ujna Eva. »Sada idemo dalje! Ti ćeš uzeti Kitty, Charles, a ja Veru«; i vodila ju je na prazno tenisko igralište sa živahno zabačenom glavom. »Igrali ste sjajno« mrmljala je Rosie, srčući limunadu, koju joj je on galantno donio s maloga bifea. »I još s vašim zglobom.« On povuče dugačak gutljaj iz svoje čaše, pogled mu se zadržavao na igračima. To< je bio život. Stvarno je to bio! Ispruživši noge obuvene u bijelo —• zaista, izgledao je upadljivo dobro u flanelskom. odijelu — gladeći brižno začešljanu kosu, onda baci pogled na Rosie. »Upravo sam imao vrlo dobrog suigrača, znate«, primijeti hrabro.

Ona se smiješila, promatrala je igru šutke. Odigrano je par setova — ujna Eva je bila oduševljena, razvila je neograničenu društvenu energiju u sastavljanju uvijek novih promjena među svojim gostima. »Ivy —• ovoga ćeš puta uzeti Petra, a Kitty, ti —« Tako je išlo dalje. On je promatrao svoju ujnu i našao je, da je dražesna, vidio je u njoj oličenje ljubaznosti, i rascvjetao se pod tom ljubaznošću. Njegovo je pouzdanje raslo; on se zabavljao. Još jednom je igrao s Rosie, i sreli su se kao stari prijatelji. Opet su pobijedili. Onda su, pod pastirskim štapom ujne Eve, veselo otišli na čaj. To je bilo veselo, upravo impresivno svojom neformalnošću, to je, upravo, bio njegov prvi »čaj u salonu«, otkako ga je stric Edward još kao dječaka vodio u ceremonijalne salone gospođice Mac Tara. Da se nije sjećao svojih svježih trijumfa na teniskome igra379listu kao potpore, možda bi problijedio kod tog brzog naizmjeničnog pružanja šalica i pred ravnotežom koja se od njega tražila. Ali mu je sada bilo nemoguće, da se osjeća omaiova-ženim. Nasloni se malo unazad u stolici kraj Rosie, s osvajačkim izrazom, promišljeno, našavši u njoj dražesnog partnera — mirnog i gotovo stidljivog. »Uzmite kolača, želite li?« »Hoću abernethvsa.« »Još čaja, želite li?« »Dajte mi svoju šalicu, molim.« Da, bilo je neobično lako njoj govoriti, i ona ga je ohrabrivala, poklonivši mu svu svoju pažnju. Nije bila kao gospođica Darting, čiji su pogledi slobodno kružili prostorijom, ili Vera, koja je bila ravnodušna prema svemu i svačemu osim prema uštipcima s maslacem. Bio je zadovoljan sam sa sobom, s Rosie — da, zapravo sa svakim. Kada je došlo vrijeme za pušenje, Charles ga je ponudio iz svoje doze. »Hoćeš li jednu, stari?« Stari, zaista! Bijaše to divno priznanje jednakosti, konačni pečat udaren na njegov položaj u društvu. Ispuni ga jedna mala navala topline. Ovi su ljudi bili ljubazni, dobrodušni, dražesni. Ipak je od njegove majke bilo suviše glupo, što nije htjela ništa imati s njima! Slučajno se okrene Rosi: »Nadam se, da' ćemo se opet sresti«, usudi se. »Danas čovjek zaista nailazi na tako malo ugodnih ljudi.« Smiješila se nenamješteno i gledala na svoju meku široku šaku. »To je istina«, priznade zamišljeno. Nastupi stanka. Kad je pogledao na njene spuštene trepavice, koje kao da su joj osjenjivale okruglaste obraze, najednom je zaželio, da kaže nešto laskavo, osobiti kompliment. Mučio je mozak, pokušao je da izmisli kakvu

ne suviše smjelu primjedbu, i napokon mu pogled padne na kopču na njenoj haljini, koju je nosila; dekoltiranu po posljednjoj modi. »Kako vam ta kopča dobro pristaje«, mrmljao je zbunjeno. .. . • . . >,, Ona je uze-u prste ne misleći. ....... »Ne nalazim ničega naročitoga u takvim stvarima«, primijeti ona, »ali je kamen dobar.« On uzdahnu duboko, potpuno smušen. Mislio je, da je taj ukras od kristala, a u stvari je to bio pravi brilijant —^ jedan 38b tako veliki plameni kamen, da su mu oči od tog novog otkrića počele svijetliti simpatijom. »Morate jednom u gradu poći sa (mnom na čaj«, čuo je sam sebe kako govori, ne sanjarskom drskošću. Pogledi im se susretoše. »Kako rado«, smiješila se. Ali ujna Eva ustade, reče da svatko, tko je gotov, mora da ide na upravo prekrasno sunčano svijetlo. »Izgleda mi, da se ti zabavljaš«, šapnu Petru u prolazu. On joj se naceri, držeći joj galantno otvorena vrata. I opet tenis, opet smijeh, opet brbljanje. Između dva seta pomagao je Rosie da traži izgubljenu loptu u grmlju. Njihove su sagnute glave došle tako blizu jedna drugoj, ispod jednog grma borova, da je mogao vidjeti sitne kapljice znoja na njenoj gornjoj usni. Pogled, koji je oduševljavao! Oko šest sati došao je ujak Richard izvukavši se napolje, da bi na svoj način — s nosom visoko u zraku, ali s određenom šaljivošću, koja je ublaživala njegovu strogost — vidio što se događa. Izgledalo je, da je obradovan, kad je vidio Petra, poslije nekoliko trenutaka sjedne kraj njega — nešto po strani. »Žao mi je, što tvoja majka nije mogla doći«, reče oprezno, prekrstivši noge. »Kako joj je?« »Izvrsno, hvala.« Richard zaklima glavom. »Veseli me. Jako me veseli.« Zastade, pogled je držao upravljen u vrh cipele. »Ponekad imam osjećaj, da je tvoja' majka nepravedna prema nama. Mi za nju nismo odgovorni, naravno. Ali mi vam hoćemo dobro, unatoč svemu.« »Naravno«, odgovori Petar naglo. »To i mislim.« Tada nastupi prekid. »Možda se život loše poigrao s Lucijom«, nastavi Richard. »To je razumljivo. Ali protiv nje ne gojim nikakvu zlu volju. Htio bih, da si s tim

načisto, moj mladiću. I ti ćeš ovdje biti uvijek dobro došao. Tvoja ujna Eva —.« Pogled mu je nježno kružio k udaljenoj pojavi njegove supruge. »Da, tvoja ujna Eva vrlo rado gleda mlade ljude oko sebe. Dođi ovamo, kada god samo hoćeš.« Petar je bio pun zahvalnosti, duboko zahvalan. »I ja se veoma veselim tvoctne napretku«, nastavi ujak Richard. »Bilo je vrijeme, kada sam gajio sumnju, što pri381znaj em. Ali sada, kada te vidim, nisam iznenađen. Samo se drži, moj mladiću, i proći ćeš s razvijenim zastavama.« »Hvala, ujače«, mucaše Petar. Nije ni mislio o tome, za što se zahvaljivao; no ipak se osjećao zahvalnim. »Onda, izruči moje pozdrave svojoj majci«, reče Richard, dok je vukao zlatni sat i opet poprimio svoju običnu osornost. »Sada moram ići.« Zašto mu je, mišljaše Petar kada je ujak otišao, sjećanje na majku odjednom prouzrokovalo neugodan osjećaj; ispunjavalo ga je osjećajem otrcanosti? Bijaše to kao da se osjeća vezanim, da ga je nešto sprečavalo, nešto, što nije mogao predstaviti; i želio je da tu vezu prekine, da tu zapreku ukloni. Ali, u jednom trenutku ipak nestade toga osjećaja; počeo se opet zabavljati. Napokon sunčano svijetlo skliznu s ledine i diže se laki vjetrić, koji strese slabokrvnu Veru. Tada nastane opći odlazak kućama, i on, koji nije htio da pokvari taj krasni dan time, što bi svojim domaćinima dugo bio na teretu, odmah ode gore da se presvuče, Prvo se hladno- tuširao u velikoj emajliranoj kadi — ta je sasvim drugačije izgledala nego puknuto oblo korito kod kuće — onda se obuče neobično brižljivo, začešlja kosu Charlijevim briljantinom dok se nije sjajila, i siđe dolje. Rosie i Jim upravo su htjeli otići — nekako je imao utisak, da je ona odugovlačila s opraštanjem dok on ne siđe — i sada se Rosie okrene njemu i upita ga svojim mekim glasom: »Možemo li vas odvesti na kolodvor?« »Vozimo se svi«, reče Kitty veselo svojim naglim načinom. On se oprosti od Eve i Richarda prekomjernom i rječitom zahvalnošću: kako im se mogao dovoljno nazahvaljivati, pitao se; onda je slijedio ostale u velikim crvenim kolima. Nevjerojatno da on, koji je još prije nekoliko kratkih sati stidljivo stajao upravo pred ovom kapijom, sada klizi odavde automobilom — kao član veseloga društva. Zbog gužve je na zadnjem sjedištu bio jako stisnut uz Rosie, tako da je sa svakim pokretom kola osjećao klizavi pokret svile na toj glatkoj koži. Da li je ona pocrvenjela? On to nije znao; ali je znao, da je bio sretan, raspoložen.

382 Vukli su se peronolm, gdje je — Ralston je bio glavna stanica —■ vlak već čekao. Kako je sada blagoslivao svoju kartu prvoga razreda! S kneževskim izrazom ravnodušnosti stupi u svoj kupej i nagne se kroz prozor maloj grupi, koja. je stajala pred njim. Bilo je još više mondenske brbljavosti, još više smijeha. Jim, koji je odjednom pokazao da je šaljiv, izvadi punu ruku novčića i napade automat. Sada su svi jeli čokolade pred njegovim prozorom, onda je lokomotiva zazviždala, vagoni se postepeno pokrenuše, i on je otputovao. Učtivo je digao šešir i držao ga u ruci, pogled je nepomično upravio na grupu, koja je postajala sve manja. Da li je umišljao ili je Rosie zaista odvratila stisak njegove ruke? Ona mu je sada inahnula kratko posljednji put, kad je kod zaokreta nestao njezinu pogledu. Razdragan podiže prozor i baci se na jastuke. Htio je vikati, pjevati. Bilo je krasno; veličanstveno; sjajno! Kako se krasno zabavljao! Bio je lijep mladić, i kako se sjajno izvukao iz svega ovoga — s osobitim uspjehom! I kako divni ljudi! Rosie, naročito, s kulama i velikim Argvllom u pozadini, s onim brilijantom, koji se tako bezbrižno blistao na njenim okruglastim prsima. Najednom se nasmije. Život se pred njim otvara kao čudom. Onda zatvori oči, i zavali se unazad, dok mu je još uvijek tihi smijeh poigravao oko usana. XXIV Ona se vratila s posla kasno: kad je, u četvrt do dva, ušla u stan, njega tu jednostavno nije bilo. S napetim izrazom maši se za glupavom ceduljom: »Provest ću popodne kod male Eve. —• Ujak Tom.« Ništa o tome, da će se skoro vratiti, nikakva misao za nju; nikakva riječ nježnosti. Dok je čitala, lice joj jako pocrveni, onda skide šešir i divlje ga baci na kredenc. Gušila se. Ipak je otišao tamo, njoj za inat. Sjedne, pustila je misli iz ove prostorije u daljinu. Ali se u jednom trenutku naglo uspravi. Zašto je tako mislila; tako ljubomorno; tako žestoko; zašto je sama sebe gurala u to ogorčeno raspoloženje? Što joj je došlo? Prije nekoliko godina ona bi se s uživanjem naslađivala pred mogućnošću jedne takve zabave — pred nju izađe vizija onoga izleta, što ga je načinila s Petrom u Port Do-ran; ali se od onoga vremena s njom dogodila ne383obična, podmukla promjena. Ona nije, naravno, imala pristale haljine; nije trpjela Evu; gajila je pravednu ljutnju na Ri-charda; osim toga bila je izmorena teškim poslom preko tjedna; aji je bio neki drugi razlog pored svega toga, da je odbila onaj poziv. Da li su niz tih godina rada i borbi i straha i svijest o tome, kako živi sada, razorili u njoj prohtjev za društvenom razonodom? Ne, to nije bio razlog. Eva će, svakako, znati, da

je sin bio neposlušan prema njoj. I sada joj se pojavi sjećanje na nedavni susret i rani je. Da, pobjeda je bila Evina. Eva je progledala cijelu stvar. Mora da je to bio, znala je to, sjajan pikantan trijumf za to malo šuškavo neiskreno stvorenje, koje joj je priredilo ovu lukavost. Poče gajiti protiv Eve skoro đavolsko ogorčenje. Htjela je da. bude sa svojim sinom ostavljena na miru. To je bilo. Neka dignu ruke s Petra. On je bio njen. Ona ga je htjela sasvim za sebe; i kada nije bio kod nje osjećala se očajnom. Da, to je priznala. Automatski se diže i postavi kotlić da bi spremila ne-izbježivo sredstvo utjehe — šalicu čaja. Svladala se i skupi •sve svoje snage. Nije postojala sveopća zavjera, da joj oduzmu sina. A on joj je bio odan. Ublaži se sjećanjem na ono krasno veče u »Empiru«. Pila je čaj, uzela je neku knjigu i pokušala čitati. Dolje je Alice Maitland počela za klavirom svirati one beskonačne skale, koje su joj stalno bile tako dosadne. Ali ovog puta uopće nije čula zapinjanje nota, niti je vidjela štampane riječi pred sobom. Čekala je i ojačavala se u odluci, da ga ne draži svojim bijesom. Ipak, vidjela je, kad se vratio iz Ralstona, s naročitim-osjećajem razočaranja u srcu, da je bio veselo raspoložen; prisilnim ga, ali ipak ništa manje ljubaznim glasom, upita: »Jesi li se zabavljao?« Očito olakšan takvim dočekom, žuboreći je prikazao svoje utiske iz »Le Nida«. »Svi te pozdravljaju«, zaključi on značajno, bez daha od bure oduševljenja. »U redu!« Stalo ju je strašno napora, da održi svoju odluku i da ostane mirna. Njihovi pozdravi, zaista! Da li su ga ti pozdravi doveli na sveučilište? .384 »Ne mogu ništa loše reći o njima«, nastavi on dalje neoprezno. »Ne?« »Danas se mora plivati sa strujom — ne protiv nje.« »Kako sada izgleda Vera?« upita ona neposredno. »Oh, jedva sam govorio s njom.« Zastade, onda se nasmiješi očaravajući. »Ali je tamo bila cijela gomila veselih zgodnih ljudi. Jedno je društvo došlo čak s Argyll-automo~ bilom. Vrlo lijepim. Mora da je stajao brdo novaca. I ja ne ću dotle mirovati, dok i ja ne budem imao takva kola — i toliko novaca, da ih mogu držati.« Smijao se. »Danas se može sve načiniti, kad se ima dosta novaca.« Onda mu smiješak odumre i s gađenjem se zagleda po prostoriji. »Strašno1 je to, pošto je čovjek bio u jednoj tako

pristojnoj kući, vratiti se u ovakvu rupu. Treba samo da vidiš njihovu kupaonicu! Kako bismo mi mogli ovamo ikada ikoga pozvati?« »Dobro«, odgovori ona gotovo umorna, »ne će više dugo trajati.« »Hvala bogu!« Njegov je ton za nju bio upravo nesnošljiv; ona je stajala tik: pred strašnom provalom: ali preko njenoga jezika nije prešla ni riječ. Šutke je promatrala dok" je izlazio iz sobe da se presvuče. Onda'se vrati, baci knjige na stol i počne raditi. »To je svakako prošlo«, mišljaše ona poslije nekoliko trenutaka, čestitajući sama sebi što se svladala. »Bio je u tom nesretnom društvu. Ali sada ne će više misliti na to.« Očito nije ni mislio; jer više nikada nije. o tome govorio. Ipak se ona u sebi osjećala veoma nelagodno. Da li je to bilo njezino umišljanje —■ ona nastranost, za koju je okrivljavao —■ ili je on izgledao stvarno na neki način promijenjen? Osjećala se neugodno; nije bila sigurna. Da li je onim lošim izletom u nj bio posijan neki tajanstveni nemir? Bilo je to glupo, smiješna misao, ali se nikako nije mogla osloboditi od toga. Cesto je uveče dizala pogled s pletiva i primijetila kako je sa svojim knjigama sanjarski neobično buljio u daljinu; promatraše, kako je postao još brižljiviji pri oblačenju; tužio se gorče nego prije zbog nestašice novaca; iz bolnice je donio neku vodu za lice. Kada je jednom iznenada došla kući, jer je nešto zaboravila, zatekla ga je, kako za stolom divlje piše. Svi ti neshvatljivi znaci nisu vodili nikamo. Vidjela je, da se bezrazložno pravi smiješnom. Zar se, osim toga, nije čvrsto 25 Tri ljubavi 385odlučila, da nikada više ne dopusti, da se sumnja uvuče u slast njene ljubavi? Nije se htjela glupo baciti u nesreću jednim tako zaslijepljenim korakom. Bila je dovoljna strašna zabuna s Frankom. Ne, ne, ona nije sumnjala u Petra. I kad je jedno popodne kasno u svibnju, poslije svoga dnevnoga posla, ušla u poslovnicu, pozdravi je smijeh, koji je zaustavi. Nitko je nije opazio; tako je žestoko bilo veselo, a Adam Dandie, koji je ubirao stanarinu lokala u centru, bijaše žarište i izvor te razonode. Stajala je na pragu vrata, morala se nehotice smijati. Dandie, glumac po prirodi, koji je rado prikazivao karikature, u kojima je kao lakrdijaš svoja tjelesna svojstva iskoristio do' krajnjih granica, sada je bio zabavljen takvom jednom pozom, kojom je nezadrživo zabavljao, gospođicu Tinto i, naravno, sam sebe. Glavu je okrenuo uzdignuto umiljavajući se, ruku nježno savio, malo krive noge zaljubljeno svinuo kao Kupidov luk, i tako je upravo pratio' nevidljivoga druga — očito ženu —• kroz lokal. »Tako sam ga zaista vidio — istina,

kao što tu stojim«, reče, širokim gestom pantomime. Bilo je veoma šaljivo; smijeh ga je tresao. Niz Maidenhall Street! »Dopusti mi, draga«, rekao je. »Smijem li ti dati ruku.« Gospođica je Tinto' upravo htjela da popusti u svojoj ukočenosti, kad odjednom diže pogled i spazi Luciju. Odmah joj osmijeh i dvostruka brada padne mlitavo dolje, lice joj se preli zbunjenim crvenilom; neposredno se okrene i obrati pažnju svojim trgovačkim knjigama. »Što se dogodilo?« upita Lucy, zatvarajući vrata i stupajući u lokal. Kod te je pantomime, koju joj je — prije dužega vremena — njoj u čast prikazao Petar, imala neugodan predosjećaj. Gospođica Tinto pusti jedan neartikulirani glas, koji nije ništa govorio; ali nenadmašivi Dandie, čija je drskost preživjela i to otkriće, stupi hrabro nasuprot situaciji. »Recite mi«, istrajaše Lucy. »Nije potrebno«, reče Dandie. Lucy je buljila u njega, ćud joj se ispunila neveselom sumnjom. »Zar je bilo nešto, što se tiče mene?« upita ona strogo. »Ni govora!« ponovi on. »Samo mala šala!« »Ticalo se mene«, istrajaše ona oštro. »Naprijed—istim.« Njegov izraz posta'de kiseo. 386 »Kažem vam, da nije ništa«, reče. »Slučajno sam popodne vidio vašeg dječaka —■ ispod ruke s jednom krasojkom. To je sve!« I on se spusti kraj svoga pisaćeg stola, baci knjigu s ožalošćenim izrazom i počne glasno zbrajati. Osjeti, kako je jako pocrvenjela; na usnama joj je drhtalo da odbaci njegovu tvrdnju. Ali je odugovlačila. A ako — a ako.ima pravo? On je poznavao Petra, koji je jednom prilikom došao po nju u poslovnicu; i imao je dobar vid; da, sramotne, špijunske oči. »O tome ne bih razbijala glavu«, reče gospođica Tinto odjednom, istodobno okrenuta svojoj trgovačkoj knjizi. »Svaki mladi čovjek načini jednom glupost.« Lucy ne odgovori. Njezin sin i glupost! Ujede se za usne osjetivši, da je ova druga žena promatra. Ode do svog stola, baci na njega kovčeg, i bijesno otvori knjigu. U pet sati napusti lokal bez riječi pozdrava. Gotovo je trčala, a ipak joj se činilo1, da ne može dovoljno brzo stići kući. On je već bio tu, čekao je, kad je stigla u Flowers Street. »Naprijed, Lucy«, reče on ljubezno. »Umirem za čajem.« Ona duboko udahne i pogleda ga u lice. »Gdje si bio popodne?« izdere se na njega.

»Zašto — što se dogodilo?« Izraz mu se zbog njezina tona promijenio. »Gdje si bio?« ponovi ona žešće. »U dispanzeru —■ u ambulanti ■—-gdje sam uvijek.« »Kamo si poslije išao?« Ove su riječi bile pune bijesa. On je čudnovato pogleda. »Oh, slušaj majko. Što ti zapravo želiš znati?« »Odgovori mi!« »S kim misliš, da govoriš?« reče on najednom zagrijano. »Moglo bi se misliti, da sam školarac, tako se ponašaš prema meni.« »Odgovori mi!« ponovi ona glasno. »Oh, prestani, neba ti!« »Odgovori mi!» viknu ona, po treći- put. »Ne budi luda!« nastavi on; ali je izgledalo, da je se malo boji. Buljili su jedno u drugo napeto i bez riječi; njene su usne bile blijede; mogla je osjetiti, kako joj srce dršće kao ptica u mreži. »Vidjeli su te popodne u Maidenhall Streetu s jednom djevojkom — ispod ruke.« Posljednje su riječi bile izgovo25* 387rene zadahtano, zvučale su smiješno, pretjerano — to je bio vrhunac njene optužbe. Njegovo se lice otegne. »Što, ako i jest«, reče on uporno. »To te se ništa ne tiče.« On nije poricao! Osjećaj joj u grudima postade nesnošljiv. »Ne tiče!« odgovori ona bijesno. »Što ti misliš, za ime božje? Ti moraš da radiš svoj posao —• a ne da razbacuješ vrijeme na takve gluposti. I pored toga, jedva da imaš jedan penny u džepu!« »Dobro, čija je to krivica?« »Samo ti to misli«, izbi ona. »Biti tako viđen usred bijela dana. Ti •— ti možeš da izgubiš svoju stipendiju, ako se to sazna. To' ponizuje! To je sramotno!« »Kakve to gluposti govoriš?« reče on zagrijano. »Ne napadaj odmah' tako. Što je loše u tome, što sam učinio?« »Loše!« »Da —• loše?« Usne su joj drhtale, dok je buljila u njega. »Jesi li ti lud?« poviče žestoko. »Zar zaboravljaš naš položaj ovdje — zatvoreni kao što jesmo u ovoj kasarni? Ti se ideš skitati s nekom, tupoglavom kreaturom iz Maiđenhall Streeta« —• strah joj je preuveličao značenje njegova sauče-stvovanja u lagodnome životu — »a ja saim radila

kao rob, da bih te podigla. Zar ti ništa drugo nemaš, nego da se ponašaš tako jadno glupavo?« »Mene podići?« odvrati on oholo, primivši tu opasku. »Mislio sam, da imam stipendiju.« »Zar ja upravo«, drhtala je ona, »ne otkidam zalogaj od usta, da bih ga dala tebi?« »Ne budi uvijek tako neukusna« reče on s hladnim omalovažavanjem. »Što?« Njegovo je držanje ubode i učini, da izgubi vladanje nad sobom. Daleko zamahnu rukom i dade mu strašnu ćušku. Šum jakog udarca zvučao je kroz prostoriju kao eksplozija. On zatetura unazad, jer je to došlo suviše neočekivano i prihvati se čvrsto za stolnjak, tako da je posuđe za čaj palo na pod, gdje su se neki komadi razbili s glasnom, lupom. Lice mu je, smiješno i plašljivo, bilo blijedo; na obrazu mu se polako počeo pokazivati crvenkasti otisak njezinih prstiju. 388 , '■ :. »Tako, dakle, tako?« mucaše on. »Dobro — sada znamo, kako stojimo.« Neprestano se popravi iz svog glupoga položaja i ode, s osobitim velikim dostojanstvom, u prednju sobu zalupivši vrata snažno za sobom. Pratila ga je pogledom, u kome su se sada sjale suze; bolno je disala, kao da je trčala. Onda odjednom začuje šum u predsoblju; u uzbuđenju je pri povratku ostavila vanjska vrata otvorena,' i sada gospođa Finch upade u stan. »Mislila sam — mislila sam, da sam nešto čula«, poviče Bessie, a njene krupne okrugle oči izgledahu kao da su otkrile svoju vlastitu nesreću, kao da su gledale jedan slični žalosni događaj. »Jeste li pali?« »Da — udarila sam se«, reče Lucy, gledajući drugu ženu kao u transu; tako da je tek tada izgledalo, da govori neistinu, »o stol.« »Jeste li bolesni?« mucaše Bessie. »Mogu li vam pomoći?« »Sad mi je sasvim dobro.« Te je riječi izgovorila s naporom, dok joj se ukočena ruka podupirala o stol. Gospođa se Finch saže i pokupi pale stvari za čaj —• jedna šalica i tanjur bijahu razbijeni; onda diže svoje pocrvenjelo lice i bojažljivo predloži: »Mogla bih vam donijeti čašicu rakije.« »Ne!« Lucy pokretom otkloni pomoć. »Samo me ostavite, želim da budem sama.« »Ali —« istraja.se Bessie; onda se nečim u^ držanju ove druge osjeti prisiljenom. Napusti sobu zapanjena izraza na svome okruglom crvenom licu, zatvori vanjska vrata od stana za sobom gotovo1 svijesna krivice. Kada je gospođa Finch otišla, Lucy se skljoka na stolicu. Osjećala se smiješno slabom, a ruka, koja joj je ležala na koljenu, lako je drhtala.

Sjedila je tako pet minuta, onda se diže i popi čašu hladne vode. Polako joj se povrati boja u lice. Onda uze da spremi čaj, ponovno prostre stol, baci razbijeno suđe u sanduk, i najzad dobije opet potpuno vanjski mir, koji joj je gotovo pričinjao bol. Potom ode na njegova vrata i zakuca energično. »Petre«, reče tihim, svladanim glasom, »tvoj čaj!« Nije sačekala njegov odgovor, nego se odmah vrati u kuhinju, u koju poslije trenutka najveće napetosti, dođe i on. Ušao, je polako, ruke su mu bile u džepovima, usta su mu bila ljutito razvučena, usprkos njegovim godinama i uzrastu izraz mu pokazivaše gotovo očajnu tugu. Sjeo je za stol, počeo je 389šutke jesti. Njena ruka, kad mu pruži šalicu čaja, bijaše odlučna i čvrsta. »Prženoga kruha«, upita jasno, pružajući mu poslužavnik. Nastade duga tišina. »Hvala, majko«, reče, zatim je s mukom žvakao vrući prženi kruh natopljen maslacem, s mukom, kao da je od drveta. Prožme je dubok i moćan duševni pokret, istodobno i neizmjerno olakšanje — ispod prividnoga mira hučao je divlji potok osjećaja. Pogledi su joj sažaljivo padali na njegovu sagnutu glavu. Bila je izgubila vladanje nad sobom. Nije namjeravala da ga ponizi; ova joj je pobjeda bila gotovo bolna. Ali je to učinila za njegovo dobro. Svakako za njegovo dobro, a možda i za njezino. Da — konačno za njihovo zajedničko dobro. XXV Osjećala je, da su njihovi dobri odnosi opet uspostavljeni, i kako je zapravo išla za tim, opravda svoje držanje, poveća trud, da mu pokaže, što ima na sebi. On je sada radio za posljednji stručni ispit, a i ona se na svoj način spremala za zadnju strastvenu napetost. Bilo je teško. Za vrijeme toga ljeta njen se ekonomski položaj pogoršao. U posljednje su vrijeme cijene nekih živežnih namirnica porasle; a njeni se prihodi nisu povećali. Porast nije bio strašan; samo, kako je gospođica Tweedy jednom primijetila, pola pennvja tu i pola pennvja tamo, ipak za Lucy bijahu i te zadnje polovice pennvja tvrđave životne borbe, koje su morale biti s napoirom osvojene i sačuvane bolnom budnošću. Sada je već bilo vrijeme da poboljša svoj položaj. S tom je optimističkom mišlju svojedobno stupila u poslovnicu Henderson i Shaw; ali je sada već dugo vremena poznavala svoje vlastite granice. Nije bila mudra — naprotiv, riječ »glupa« bila je više nego jedamput upotrebljena za nju — ali je bila nacistu, da nikada svoj sadašnji ponižavajući posao ne će zamijeniti nekim boljim. To je mjesto moralo poslužiti svojoj svrsi; onda će ga odbaciti. I, iako nije imala sjajne nadarenosti, bila je ipak zagrižljivo tvrdoglava, prokušanom

nepopustljivom tvrdoglavošću: njen je duh očito jačao kako su se teškoće povećavale i Ijutito je rastao u njoj. 390 Kada bi je čovjek vidio, kako dolazi niz Flowers Street uveče — jedne sparne ljetne večeri, kad je zrak između umornih kuća tromo visio —■ izgledala je kao duh, koji je namjeravao pobjeći iz zatvora svoga iskidanog mesa. Dolazila je polako putem, odjeća joj se-—sada do krajnosti iznošena — lijepila od vrućine, šešir joj je —■ sada trošan i zelenkastoga oboda — stajao ravno na čelu, pojava joj je bila uspravna, ali joj je jedno rame malo padalo, pod teretom torbe, u kojoj su bile svakodnevne namirnice. Usne su joj bile blijede, oči sanjarske i krupne, lice bezbojno, s oštro ocrtanom mršavo-šću, koja je pustila, da kosti lica uglasto i gotovo oporo stoje napolju. Oko nje je ležala ona neobična atmosfera osamlje-nosti. Svojoj okolini nije poklanjala pažnju, hladnokrvno je izbjegavala djecu, koja su se igrala, nije se brinula za žene, koje su buljile u nju prekinuvši tiho brbljanje, da bi je pratile pogledima. Te su žene već imale određeno ime za nju; ali ona o tome nije znala ništa, potpuno ravnodušna prema mišljenju, koje bi one mogle imati o njezinu držanju. Iako nije bila svijesna nikakvoga mučeništva, upravo je nalikovala prognanoj — prognanoj od same sebe, koja je išla u susret cilju ljubavi i požrtvovnosti. Doduše, bila je opsjednuta tim ciljem, ali ne bez osjećaja prema bolima, koje joj je prouzrokovao. I trpjela je; znala je, usprkos svom vanjskom izgledu nepobijeđenosti, da se vrlo brzo približuje kraju sposobnosti, da trpi. Često se, usred noći budila u svojoj vlažnoj sobi potpuno oznojena od strašnoga pritiska more. Petar, na primjer, nije položio ispit; ili ga je ostavilo zdravlje; ili je, u neiskazanim mukama i s rukom zabodenom u ništa, izgubila novčarku. Najdublja žalost tragičnosti. Ali je ipak bila progonjena od toga straha — straha jednoga sloma kroz neku novčanu nesreću. Ništa nije činilo, što je njezin budžet bio sastavljen samo od pennvja, njen je pospani mozak s mukom računao, računao bolno opet i opet ponovno, tragao je za boljim načinom, kako da razdijeli tu jadnu plaću. Nekada se probudila potpuno iscrpljena, kao da joj je led od novaca bez milosti razbio tijelo. Smisao njezina života bio je: svega se odreći za volju konačne i krajnje naknade. Nikakva žrtva za to nije bila prevelika, za vrhunac, kome je težila s punim naporom. Oblačenje, oporavak, sve je to zaboravila — pokušala je da se 391ograniči u jelu. Hrana joj postade utvrđena i jednolična kao i njena vlastita volja. Bijaše to dijeta; ne pilići i šparge, koje je tako rado jela, ali je bilo dovoljno, da se od toga može živjeti — potvrdu za to vidjela je u

White Streetu — a to je trenutno bilo sve, što je tražila. Nije trpjela ni naročite teškoće uslijed suviše brašnene hrane, ako se ne uzmu u obzir prolazni napadi vrtoglavice. Ali je ovakva ishrana počela, a da ona to nije ni slutila, utjecati na njezine zube. Nekad su njezini zubi bili čvrsti i jednaki, bijeli — tako je Fraink često rekao — kao svježe mlijeko. U Flowers Streetu im je i dalje posvetila veliku brigu, time, što ih je i uveče i ujutro čistila praškom za zube; ali četkice za zube — naročito one jeftine — tako brzo gube dlake, da ih je s vremenom prestala kupovati i umjesto njih upotrebljavala je presavijeni komad platna. Onda je u interesu štednje napustila i to — Petar je uvijek sam kupovao pastu za zube —■ pa čak i prašak za zube, i upotrebljavala sol ■— krupnu sol, koju je poznavala kao izvrsno sredstvo za čišćenje. I sada je bila posljedica ovoga ograničavanja to, da su joj zubi naglo propadali. U posljednje je vrijeme stvarno patila od mučnih napada bolova zubi, od dva šuplja kutnjaka — zapravo njihovih ostataka — na obje strane donje čeljusti. Nije znala, što da počne. Energično je nastojala, da Petra spominjanjem toga ne uznemiruje; on je bio duboko u pripremama za ispit, imao je svoje vlastite brige. No neposredna ju je bol dovodila do bjesnila, to više, što je bila zaokupljena posljednjim stupnjem njegovih studija i što je htjela biti tim zaokupljena. Ta ju je bol ljutila, u vrijeme, kada je željela da se cijelom dušom baci u taj posljednji napor. Pokušala je, da za njega učini sve moguće. Danju je trčala za svojim poslom, potom se žurila kući, da se brine za njegovu udobnost; obroci su mu se postavljali na stol kao čarolijom; iz straha da mu ne smeta, satima je sjedila potpuno nepomično, u svojoj omiljenoj sobnoj ljuljašci; pletivo je nosila u drugu sobu, da ga ne bi zveket igala odvraćao; rijetkom se hrabrošću usudila dolje do gospođe Maitland, da je potakne da privremeno ograniči vježbe svoje kćeri. Mislila je na sve, i ništa nije previdjela; tako se, usprkos svim teškoćama, digla u visine, koje su sigurno bile uzvišene. Ali ti bolovi zuba, da, smiješna smetnja prema uzvišenome — što je mogla protiv toga? Upravo u to vrijeme kad je 392 željela da se osjeća najbolje, da preuzme na' sebe posljednji napor za vrijeme njegova ispita, upravo je tada ukočiše svojim mučenjem. Kada se dan prije ispita žurila u svom tjednom krugu kroz White Street, i upravo kada je trenutak progovorila s gospođom Collins, usred jedne rečenice napadoše je strašni bolovi. Odmah se uhvati za obraz, lice joj se razvuče. »Bolovi u licu, kako?« upita Martha sućutno. Upravo je s

ljubavlju čuvala potomka svoga zabludjeloga sina. Dijete je privremeno povjerila njenoj brizi ona »lopuža«, koja je upravo sada bila zatvorena u Rotten Rowu, a koja je opet bila trudna. »Da, bolovi zubi«, reče Lucy kada je oštrina napada otupjela. »Što se ne ohrabrite i ne date da se izvadi?« odgovori gospođa Collins, lupkajući umirujuće goli stražnji dio dojenčeta i pomičući mu tamo i amo pred ljutitim očima porculanskoga psa. »Moj je Benny prošle godine dao na zubnoj klinici da mu se jedan izvadi, i uopće nije ništa osjetio. Najprije je potrošio skupe novce za viski da umrtvi bol, a onda je otišao gore i izvadili su mu ga besplatno.« »Zbilja?« odgovori Lucy polako, spopadnuta jednom misli. Zubna klinika — tu je bilo besplatno! Zapravo, to nije bila bol, nego cijena vađenja, čega se bojala. Ipak, nekako se njezin ponos uplaši pred tim, da se ponizi da uzme u obzir javnu ustanovu besplatno; "ona —-. Lucy Moore —■ da učini takvo nešto. To se nije moglo zamisliti. Ali se bolovi ne umanjiše, i kada je, poslije pet sati istoga dana, išla Young Streetom, stade pred uličnom radnjom jednog američkog zubara —■ jeftinim poduzećem, koje je u prolazu već često opazila. Kolebala se, onda odmah uđe unutra. Namjeravala je, da samo pita, jer je taj zubar — samo po imenu, jer nije imao nikakve kvalifikacije — bio željan zarade. Bio je to visok, plećat čovjek, u odijelu od plavoga serža i sa stalnim osmijehom pred blještavim zlatnim zubima; stavio ju je u crvenu plišanu stolicu prije nego što je mogla negodovati. »Ne bi bila loša misao povaditi sve zube i napraviti umjetno zubalo«, predloži on veselo, igrajući se kliještima. 393»Ne — ne. Hoću da se samo oslobodim bolova«, odgovori ona. »Onda uzmimo četiri van, za početak«; i diže štrcaljku za injekcije. »Uopće ništa ne ćete osjetiti, s kokainom. Tako je jednostavno kao bik» što.« Ona stavi svoju ruku na njegovu. »A cijena?« protestirala je. »To bih htjela znati prije svega.« »Pet šilinga sve skupa.« »Ja to ne mogu —•« poče. »Recimo, četiri šilinga.« Ona strese glavom, i htjede ustati sa stolice. »Recimo tri i pol«, reče on, držeći je čvrsto. »Ali to je krajnje — jedva mi pokriva troškove injekcije.« Tri šilinga i šest pennvja! To je još uvijek bila nemoguća svota. Razmišljala je jedan trenutak, a onda, pogledavši ga, reče tiho:

»A što stoji — bez ičega?« On je buljio u nju, sada je tek konačno razumio, da je to puka sirotinja. »Oh, to«, odgovori. »To ću uraditi za dva šilinga.« »Sasvim dobro«, reče napokon. Nasloni se u stolici unazad, uhvati čvrsto naslone, zatvori oči, i otvori usta. Bješe to smišljena tortura, izgledalo je, da joj kroz vilice prodiru plameni jezici, da se spuštaju sve do mozga. Nikada nije slutila, da bi nešto moglo biti tako mukotrpno — škripanje kliješta po zadnjem zubu prodiraše joj kroz najunutar-njiju srž. Ali nije pustila glasa. Napokon je bilo gotovo. Ispravi se, vodom, koju joj je pružio, ispere krv iz usta, onda ustane blijeda u licu, otvori svoju trošnu novčarku, dade mu dva šilinga. Bješe to neznatna cijena za spas njezina ponosa. Na putu kući osjećala se mlitavom, savladana nepoznatom slabošću živaca. »Gospode bože, majko«, reče Petar, pogledavši je kada je ušla, »što ti se za volju neba dogodilo?« »Ništa«, odgovori ona. »Možda je vrućina. Ali tebi — kako je bilo tebi?« I kao i obično počne mu spremati čaj. Slijedećeg je dana počeo ispit: posljednji. 394 Njena su se usta polako oporavljala, ali se, oslobođena tvrdokornih bolova, osjećala svježom ženom. Tokom slijedećih dana nije pokazivala znake zabrinutosti. Bila je mirna, jačala je njegovo samopouzdanje svojim neizrečenim povjerenjem. Cijelog ga je tjedna gledala kako dolazi i odlazi: podupirala ga je snagom svoje duše, susretala nepokolebljivim mirom. Osjećala se slabom i mlitavom, kao zbog lakoumnog traćenja snaga, sklona napadima neobičnoga uzbuđenja. Kad je došao dan, u koji su trebali biti objavljeni rezultati ispita, izbi to dugo zatajivano uzbuđenje, i gotovo je izdade. Uspjeh joj je značio sve. U nekom je određenom fa-talizmu osjećala, da, ako on propadne, ne bi više mogla biti sposobna da ponovo preuzme na sebe taj nadljudski posao. U tome je, znala je, dostigla krajnje granice svojih snaga. Dalji je tjedan prolazio polako, ali ta misao nije nestala: ona joj je bila još u pameti, kada je ujutro velikoga dana išla u poslovnicu. XXVI »Vi ste snop živaca, moja ženo«, reče gospođica Tinto s nadmoćnim dostojanstvom, koje nije bilo bez predbaciva-nja. »Kao da bi to i najmanje koristilo, da se i uzrujavate.« »Čini mi se, da vam je tako pri duši« ubaci Adam Dandie iz udaljenoga ugla lokala, i •—• kao da je žestoko drhtao •— tresao je svoje ravne udove u uzbuđenju nesvjestice.

»Ne baš tako«, reče Lucy s usiljenim osmijehom. »Ah!« reče Dandie, prestavši da se trese i povrativši se svojoj uobičajenoj zagrižljivosti. »Kakvoga smisla ima bojati se? On će već proći sasvim dobro. Danas se sve propusti. To je lako kao i igra.« »Lako! Nadljudski je to teško«, odvrati ona oštro, a onda zastade. »Ali će Petar to već postići.« »Zašto se onda brinete?« reče Dandie mudro. Imao je začudnu sposobnost, da pri svakom objašnjavanju izokrene riječi sugovornika i da uvijek ima pravo. »Oh, ja se ne brinem«, reče Lucy, bacajući glavu unazad. »To je dobro«, reče Dandie sa zajedljivim cerenjem. 395 '■i!Gospođica Tintoi sjmijala se gotovo dahćući: »Već ćete saznati u pravo vrijeme«, reče, zaključujući s mu'drim izrazom, »i svijet se ne će prestati okretati oko —.« Odjednom je zazvonio telefon. Ona prekide, diže slušalicu i slušaše. Onda se, s neobičnim izrazom, okrene Lucy. »Izvolite«, reče. »Vas traže.« Oboje se pogledaše dok je išla prema stolu. To je bio Petrov glas, koji je tako čisto zvučao kroz žicu, kao da je on stajao tu do nje. »Jesi li ti, majko?« »Da.« »Dobro —« on zastade. »Mislio sam, da te nazovem, znaš.« »Što je?« napadaše ona. »Nije ■—■ nije valjda —.« »Oh ne. Ništa loše.« »Što je dakle?« Odjednom, je spopade slabost. Još se nikada nije dogodilo, da ju je nazvao, i sada je njegovo odugovlačenje pobudilo u njoj uvjerenje, da prijeti neka nesreća. »Dobro — došla mi je misao, da će te zanimati —.« »Da«, prekide ona brzo. Njegov je smijeh zadirkujući zvučao kroz žicu. »Nemojte se uzrujavati, madame Lucy.« Nije ništa rekla; samo je drhtala, bila je bolesna od očekivanja. »Ipak,« nastavi njegov glas šaljivo, »zanimat će te, da govoriš s doktorom Mooreom.« Sekundu nije ništa razumjela; onda promuca: »Petre — je li istina!« »Da, to je činjenica«, uvjeravaše je lako. »Upravo sam bio gore i pogledao popis. To je stvarnost.«

Nije mogla progovoriti; oči su joj odjednom bile zaslijepljene od suza; svladavajući val ekstaze, prijeđe preko nje. »Ti si ipak cijelo vrijeme znala, da ću položiti, zar ne?« »Da, da«, mucala je; jezik joj izgledaše ukočen; uzbuđenje je prijetilo, da će je ugušiti. Nastupi šutnja; izgledalo je, da je čekao, da mu čestita; ali je ona bila još suviše uzbuđena, da bi mogla govoriti. Onda se opet javi njegov glas. »U podne ne ću doći kući —• zajedno sam s nekolicinom ostalih — mala svečanost.« »Naravno«, odvrati ona brzo. »U redu, majko« 396 »Petre —!« Napokon nađe izraz za svoju sreću. Ali je on otišao. Buljila je u telefon, zaslijepljena unutarnjim svijetlom; onda polako objesi slušalicu. Obuze je visoko, plemenito blaženstvo; lice joj je svijetlilo neobičnim sjajem. Borila se, ali je borba prošla. Rvala se, ali je rvanje završeno. I dobila je; da, pobjeda je bila njena. Bila je obranjena! Oboje sjedinjeni dobili su u tom strašnom nejednakom sudaru. Ni iz čega je i ni s čim podigla svoga sina u jedno otmjeno i uzvišeno zvanje. Mogao je postati pisar, trgovački pomoćnik, zanatlija, običan radnik u brodogradilištu. Ali ne — ona je odlučila drugačije; sama je stajala s tom odlukom; i s kakvom je energijom tu konačnu odluku izvela. Najednom joj je izgledalo, da će joj srce odletjeti. Osjećala je želju, da u ekstazi svoje sreće glasno viče. Pogleda naokolo po poslovnici ushićena. Pobjeda! Pobjeda! Izvojevala ju je! »Položio je!« poviče, s razumljivim .uzbuđenjem. »Moj je dječak položio!« Oboje je pogledaše jedan trenutak, šutke. »Zar vam nisam rekao?« reče Dandie. »Zar nisam rekao, da je lako? »Lijepo« reče gospođica Tinto s odobravajućim klimanjem. »Lijepo! Je li dobio odlikovanje — ili slično?« »Ne znam — to je sporedno«, odgovori Lucy uzbuđeno. Nedostatak oduševljenja iznenadi je. To novo čudo svemira nije u njima pobudilo niti zapanjenost, a ni divljenje. Pristojno su mrmljali mlake riječi čestitanja. Veselili su se; ali nisu bili zaneseni. »Sada stev ponosna majka«, reče Dandie, ne bez sjene poruge. »Sada ste bez briga, svakako«, reče gospođica Tinto jedro, »a to je blagoslov.« »Sada će postati prevelika za svoje cipele«, reče Dandie mudro, obraćajući se stropu. »Napustit će nas i povući će se na svoje seosko dobro.«

»To mislim«, odvrati Lucy razdragano. »Već mi je pri-lično1 dosta toga posla.« I nasmiješi im se. Napustila je poslovnicu s istim toplim užarenim osjećajem sreće. Na ulicama je život grada izgledao odjednom pre-obražen: boje tramvaja kao da bijahu izrezane iz duginih boja; ljudi, koji su žurili kraj nje na posao, pokazivahu ra397dosnu veselost; izlozi su privlačili; sunce je zračilo svijetlim sjajem; čak i zrak bijaše izvanredan i blistaše kao pjenušavo vino. ■■■'. Dok je tokom dana obavljala svoj posao, koji joj, čudnovato, nije bio težak, mislila je na svoj trijumf — trijumf njezina sina postao je njezin — i ta je misao nepomično stajala pred njom. U razmacima je sama sebi govorila kratke uzvike čuđenja i divljenja. Lice joj bijaše napokon oslobođeno svoje uobičajene ukočenosti, živo kao u mlade djevojke usne su joj, ne više opuštene, imale isti zadovoljni polet kao u mladosti. Noga joj je dobila opet svoju elastičnost, leđa gipkost. Deset riječi telefonom, i deset je godina kao čudom palo s njezinih ramena. Ona je promatrala tu stvar ne tako, kako se mogla promatrati. -Jedna žena bez značenja, jedna žena zaposlena niskim i gotovo prljavim poslom, jedna žena, koja je sve svoje dane provela u radu pod nesnosnim slikama i mirisima sirotinjske četvrti — ta je žena štedjela i škrtarila i gladovala, da bi njen priprosti sin svršio provincijsku srednju školu i, konačno, u društvu stotine drugih isto tako nedoraslih i neiskusnih drugova, koji su neispravno i s krivim naglaskom latinski izgovarali Hipokratovu zakletvu, bio jednostavno pušten u široki svijet. Nikakvo čudo, što je Dan-die samo s naporom zadržao zijevanje, što je ton gospođice Tinto zvučao samo umjereno toplo. Ali za Lucy to nije.bilo tako. Ne! Milijun puta ne! Za nju je to bila homerska borba; cijena golema; i sada pobjeda — tako teško izvojevana — neiskazano oduševljenje! Kad se te večeri vratila u Flowers Street i popela se preko oštećenog i orunjenog stubišta, vidjela je ušavši u stan, da se vratio prije nje. Stala je, oči joj se ovlažile od nenadanih suza. Ispustila je sve, što je nosila. »Petre«, poviče, šireći ruke. »Petre«. XXVII Konačno je došao taj veliki dan trijumfa. Oblačila se za ceremoniju promocije, obrazi su joj lako pocrvenjeli, pokreti joj, od uzbuđenja, bijahu malo nesigurni. Petar, svečan kao mladoženja, već je otišao —■ bio je prisiljen posuditi talar — i sada ona, jednim okom okrenutim prema satu, poče brzo oblačiti svoju novu haljinu. Kada je

398 vukla haljinu preko glave, njena se žurba odjednom utiša jednom tihom brigom. Tu je haljinu sama pravila, od jednoga komada smeđega voala — prigodne kupnje iz dućana za ostatke u ulici nedaleko Tuttove mesnice, — i skrojila ju je po kroju iz »Weldonova kućnog krojača«, i to bez šivaćeg stroja tokom večeri prošle sedmice brzo i dobro, kako je god to mogla. Sada je bila prilično skeptična prema svome djelu, i kad se ogledala u ogledalu, postade, ne prvi put, prilično kritična što se ticalo same haljine. Nije bila iznošena niti masna kao »relikvija«, i bijaše odjeća. Ali to bijahu, točno uzevši, sve njene prednosti! To nije bila haljina, koju je željela — nešto meko i prozirno, što ipak ne bi tako jasno pokazivalo oblike njezine odebljale pojave —■ ali je ipak bila, nerado je priznala, najbolje što je mogla nabaviti. Ali kakvu je ulogu igrala jedna haljina! Važna je bila promocija, kao i to, da vidi, kako mu se — njezinu sinu — pred cijelim svijetom dodjeljuje doktorski šešir. . Godinama se veselila toj slici, i sada je, evo, trijumf ira-jući došla. To je bio njezin trijumf, isto kao i njegov, i gledajući ona će ga s njim potajno podijeliti, u skrovitim dubinama svoga srca. Poslije posljednjega pogleda u ogledalo, požuri se da donese cipele. Uze ih s police nad štednjakom i pogleda; onda joj se lice odjednom otegne, otegne bolno. Zbog njih je gajila sumnju, jaku sumnju. One bijahu veoma stare; veoma iznošene; kada su bile vlažne, ona ih je upravo na toj polici sušila i sušila tokom noći, da bi ujutro bile donekle upotrebljive. I sada je to zadnje prebrzo sušenje zapečatilo i njihovu i njenu sudbinu. Kakva strašna neugodnost! Potplat desne cipele bijaše potpuno popucao. Ne bijaše to jedna pukotina — nego više rupa, izrezuckanih i uglastih u istrošenome potplatu, kroz koje je mogla turiti mali prst. Unaokolo se gubila izderana koža — ako je to, uopće, bila koža ■— i trošila se, a njene se oči od bijede raširiše. Htjela je kupiti par novih cipela, ali jednostavno nije imala novaca. Vađenje zuba, šešir, ostatak sume za haljinu — sve to razbacivanje posljednjih dana uništilo ju je; i sada još i vrijeme — bilo je samo četvrt do jedanaest, do časa početka svečanosti — i ovaj dan — bio je petak, a sutra je 399tek bio dan isplate — sve joj je to konačno onemogućilo, da kupi nove cipele. Najednom joj dođe divlja misao, da posudi par cipela od Bessie Finch, ali, iako bi Bessie bila »veoma voljna da joj pomogne«, Bessine bi

ogromne cipele na njezinim malim nogama nalikovale čamcima. I tako nije bilo izbora; nekako će se morati pomoći. Polako ode do sanduka —• pribježišta za sve i svašta r— i izvuče komad krutog smeđeg papira. Previne ga mnogostruko, i onda stavi — kao dopunu potplatu — u poderanu cipelu. Izvana je čak utrljala malo crne masti za obuću, da to možda učini nevidljivim, a i da papir izjednači s kožom. Onda obuje cipele. Ta joj je cipela bila tijesna, mnogo tješnja nego druga, ali joj je barem pružala osjećaj, varavi osjećaj čvrstine. Zašto bi se brinula za cipele? Ništa više nego- za haljinu. Glavno, da je to bio- taj dan — taj slavni dan! Kada je napolju stupila na stubište, našla je vrata Fin-chevih otvorena, i iza njih u .predsoblju gospođu Finch, koja je čekala. »Mislila sam, da će vas to veseliti«, reče osjećajna Bessie. »Nabavila sam to kod majke — naročito — jer znam kamo idete«; i upravo romantičnim izrazom pruži Luciji jednu crvenu ružu uvezanu u kiticu s ukrasnim travčicama. »Evo i jedne igle«, navaljivaše, i prije nego što je Lucy mogla prigovoriti, pričvrsti joj ružu na grudi loše sašivene haljine. »Dražesno«, potvrdi, pošto je diveći se zabacila glavu unazad. »Sada se nešto vidi.« »Hvala vam«, reče Lucy zbunjeno. Sumnjala je u djelovanje toga ukrasa, ali se snašla. Svojedobno je gojila sumnju zbog Bessine ljubaznosti. Zar se nije onaj blagi pogled, kad je pao na Petra, potajno rasvijetlio u neudovoljenom žaru? Ali sada, svakako, ta je briga bila bespredmetna. Oni će se tako brzo iseliti odavde! Iznenađujućom srećom Petar je već našao posla u jednoj bolnici — jedno »neznatno« mjesto na šest mjeseci u »Royal Easteru«. U međuvremenu će ona izraditi svoje planove. Onda će otići odavde. Tada, poslije nekoliko daljih riječi, siđe niz trošne stube i uputi se, uzdignute glave, s ružom na grudima, s napuknutim cipelama na nogama, prema sveučilištu. Čudnovato, da nikada prije toga nije bila u toj zgradi; ova je u tih pet godina natkrilila njen opstanak, a da onanije došla ni u njezinu blizinu. Danas se pokazala —- kao i ona — 400 svečana: jednoprezi i automobili dolazili su pred ulaz, mnoštvo svijeta bilo je na terasama, zastava je nehajno lepršala na svojoj visokoj, bijeloj motci. Odjednom osjeti, da će zakasniti, i ubrza korake na po-šljunčanom putu. Bijaše to prenagla žestina. Gruba površina puta razdere joj bez milosti papirni potplat; kamenje slično zubima razgrize u komade tanak uložak. Nije prešla ni sto koraka, a već je gazila čarapom, a ni daljih sto, kada se i

čarapa razderala, i osjećala je hladni šljunak na goloj nozi. Bijaše to više nego neugodno. Ali ona ne će stati. Uzbuđena, žarkocrvena lica, uspne se uz brežuljak. Sat je odmjereno udarao jedanaest puta, kad je stupila u mir kolonada. Išla je za posljednjim zaostalim čovjekom preko kružnih stuba, i ušla, još uvijek crvena u licu, u svečanu dvoranu — imala je sreću, da visoko gore, na prepunoj galeriji, nađe sjedište uza zid. Tu duboko odahne, osjećala se sigurnom i neopaženiom. Gledala je unaokolo, ali nije mogla vidjeti Petra. U dvorani su bili stisnuti elegantni ljudi. Sjedila je, nehotice sa-krivši razderanu cipelu, oholo uspravna. Odjednom zatutnjaše orgulje — glasnim, zanosnim zvukom, koji se, nadglašujući šum razgovora, proširio i ispunio dvoranu poletnom ekstazom. Bilo joj je, kao da će se uzdići s lebdećim zvukovima. Ovi postadoše simbolom njezine pobjede, bure, u kojoj je njen duh odjednom razvio krila. Muzika prestade, i ona se, s grozom, opet povrati na zemlju i u dvoranu. Kao u snu promatraše ulazak profesora, koji su išli dvojica po dvojica iza žezlonoše duž reda stupova; izgledali su staloženo i ukočeno u svojim talarima i s neobičnim kapama. Njihovi su plaštevi blistali u živim bojama — žarkocrveno i plavo i žuto — kad su se spustili u tamu naslonjača. Rektor, čovjek kratka vrata sa šiljatom bradom i prodirnim pogledom, stupi na govornicu. Izgovorio je latinsku molitvu; onda koral. Potom je počela svečanost promocije. Ona se, u svom sjedištu, koje bijaše sasvim otraga na galeriji, žustro nagne naprijed i vidje, kako one pojave u ta^-larima, jedna za drugom, stupaju pred govornicu, kako ponizna držanja prigibaju koljena, našto je rektor dodirnuo svakog pojedinca i svečano mu predao njegov pergament.; Impresivan prizor! Odjednom se njezino tijelo ispravi — ukoči se od očekivanja. Napokon — bijaše prozvano Petrovo ime. Sada je duboko crvenilo pokrilo njezine obraze, kad je vidjela, kako njezin sin dolazi s mjesta ispod galerije i ide prema govornici, uspravljen, a talar lagano zaostaje za njim. Bio je blijed, vidjela je, ali sabran; i izveo je savršenim držanjem traženi ritual; klekao je, nagnuo se, ustao — sve je to on tako lijepo radio! Srce joj je drhtalo u grudima — nije bilo prosto udaranje, nego lepršanje, kao lepršanje krila. Pozdravio ga je sasvim lijep pljesak kad se digao; glavni aplauz negdje dolje u dvorani, dolazio je tako, da ju je gotovo uplašio. Ona je previše ponosna, previše svijesna trenutka, previše njim svladana. Htjela mu je

kasnije reći, što je osjećala. Bijaše to suviše duboko čuvstvo, suviše tajno, da bi se javno pokazalo. Dobro, bilo je završeno! Sad mu je udaren posljednji pečat. Za nju se svečanost završila u vrtoglavici zvuka i pokreta. Opet su zatutnjale orgulje — sada je bila himna zahvalnosti — onda se s ostalima diže i počne krčiti put iz dvorane. To je bilo teško. Svuda su stajali ljudi govoreći i smijući se; nisu žurili; stvorili su male grupe, skupine, koje joj za-tvoriše put. Ponetko ju je znatiželjno pogledao, činilo joj se — mjerio ju je od glave do pete, i onda brzo okrenuo pogled. Nije se htjela progurati kroz te ljude, a ipak je željela izaći. Obećala je, da će pričekati Petra napolju u kolonadama. Napokon je dostigla kolonade, koje više nisu bile tiher nego ispunjene jednim dijelom one tako dobro obučene mase. Vidjela je, da je bila na krivome mjestu, da ovamo nikada nije pristajala, da njena karikatura od haljine tako loše djeluje, kao da je omotala komad vreće. Što je se to ticalo? Uskoro će sve to pripadati prošlosti: onda će za nju biti saten, ne vreća! Sada je ona čekala svoga sina. Htjeli su da zajedno odu. Čekala je stojeći okrenuta leđima prema jednom od lukova, posmatrala je živu pozornicu ravnodušna lica. Onda se, odjednom, gomila razrijedi, i ona ga opazi. Odmah su joj se oči počele smiješiti; ali odjednom se zgrozi i uspravi se. Ruke joj se zgrčiše u pesnice, obrve joj se skupiše u nagloj tamnoj zapanjenosti, postavši lagano nepomične i zamišljeno ukočene. Njen sin bio je tu, gologlav, u talaru, koji Je otvoren lelujao oko njega; brbljao je, smijao se, bio je središte jedne grupe. Kako je iznenađenim očima promatrala tu grupu, tako su joj se usta stisnula od gnjevnog prezira. Polako prijeđe rukom preko očiju, smušeno. Da, bilo je nevjerojatno; ni u snu ne bi tako što držala mogućim — ali je bilo tako. Svi su bili tu — sva rodbina, svi oni, koji su se zakleli na njenu propast — Richard, s Verom i Charlsoim i neizbježnom Evom; Edward također; i konačno, Joe sa svojom sestrom Polly. Joe je bio prvi, koji ju je vidio; on je pozva glupim pokretom šapetine. Pogledi sviju upraviše se na nju. Nepomično je stajala tu jedan dugi trenutak; onda polako, kao u snu, priđe grupi. »Dopusti, da ti čestitam, Lucy«, reče Richard neposredno, na način, koji joj se učini neiskrenim i odvratno namještenim. »Izvanredno lijep uspjeh tvoga dječaka vrijedan priznanja.« Ona ukočeno i mehanički uze njegovu ruku, još uvijek smušena od udaraca, što ih sve vidi. »I vrlo prikladna prilika za ponovni sastanak jedne porodice«, reče Edward, blagom učtivošću. On pokaza na Joea i Polly. »Kad mi je Petar

pisao, mislio sam, da bismo se svi mogli ovdje sastati. Mi smo svi ponosni na njega.« »Sigurno — silno smo se veselili da dođemo«, izbaci Joe u ekscesu ugodne razgovorljivosti. »I sve vas pozivam u Grosvenor na objed.« »Morali smo doći da ti pljeskamo«, primijeti Eva ljubazno, uštinuvši Petrovu ruku. »To bi jednostavno bilo previše neljubazno, 'da nismo došli.« Smijala se prema Luciji pod elegantnim šeširom s mlitavo palim obodom, i mahnuvši rukom nekolici mladih ljudi koji su stajali za njom — to za Luciju bijahu samo mrlje boja, nastavi slatko: »Doveli smo nekoliko Petrovih prijatelja s tenisa, da bi pljeskanje bilo jače.« Onda je mrmljala, predstavljajući, nekoliko imena, koja Lucy, još uvijek gledajući grupu kruto i ukočeno, nije čula. I nije ni željela čuti. U njoj je gorio bijes, koji se lagano dizao, mržnja, koja je ponovno natjerala crvenilo u njene blijede obraze. Kakva prava imaju ti ljudi, pod smiješnim izgovorom prijateljstva, da dođu ovamo i da se približe njezinu sinu? Što su oni imali s njim — ili, zapravo, s njom? S kakvim su razlogom sebi dopustili, da sada učestvuju u 402 26* 403ovoj fazi njene nesumnjivo izvojevane pobjede? Ona je bila ta, koja je zastavu nosila u boj, i sada su došli ovamo ovi drugi, da bespravno dijele njezin trijumf. Nisu je poznavali; prezirali su je; pustili su je, da se bori sama. Sjećanje na njezino rvanje naglo joj se prikaza sa svom gorčinom, stravom i satrtom nuždom. Stisnu zube, da zadrži suze koje su navirale. Porodični sastanak, svakako. Dobri bože! To je bilo nepodnošljivo! »Čini mi se, da je već prilično kasno za vaš porodični sastanak«, čula je sama sebe kako kaže Edwardu, ledenim glasom. »Nikada nije prekasno da se stavi zakrpa«, reče Eva s kratkim hihotom, a od te glupe primjedbe popusti napetost i nastade sveopći smijeh.' »Hajde, majko«, šaptaše joj Petar bojažljivo u uho, »nemoj biti čudna — upravo danas. Svi nam oni hoće dobro.« Ona mu dobaci užareni pogled bijesa. »A što je, sada, s jelom?« upade brzo Joe miroljubivom šaljivošću. »Već sam napola izgladnio. Kod Grosvenora ćemo prirediti veličanstveni banket. Me Killop je moj dobar prijatelj; dat" će nam posebnu sobu. A što se tiče pića, priuštit ćemo sebi šampanjac cijele bujice.« Okrene se glupo prema Luciji i dodade: »Sada smo opet svi prijatelji, zar ne? A siromašan je onaj, koji se nikada ne može veseliti.«

Uz sveopće smijanje i odobravanje mrmljajući krenuše prema dvorištu — taj pokret povuče i Luci ju s grupom. Pogled joj je bio tvrd; nešto joj je u prsima prijetilo, da će pući. »Bili smo oduševljeni, kad smo čuli o vašem unapređenju«, reče Eva s koketnim pohvalnim pogledom prema kne-ževskome purpuru kolatora kanonika. »Ako bi jednom u dijecezi ustrebali novog nadbiskupa — ...« Značajno prekide. On ljubazno otkloni pokretom alabastreno bijele ruke. »Kod Grosvenora, naravno.« »Petre, tko je bio onaj mladić, što je posrnuo preko talara?« »Naročito volim Veuve Cliquot — kada je dovoljno suh.« »Sreća, doći u Eastern!« Sada su svi govorili u jedan mah; ona nije mogla doći do riječi. : . ... ■.:..'.■:. ,... . ...■,.' . ^Hl »Smjestit ćemo se u automobilu«, reče jedan glas iza nje. »Bit će zgodna gužva, ali Petar može sjesti na tvoja koljena, Rosie.« Groza prožme Luciju; rado bi se okrenula, ali nije mogla. ' Išla je kraj Polly — da, kraj Polly, koja bijaše deblja nego ikada, dašćući pod svojim prostim, prozirnim, skupocjenim haljinama. I Polly je, pogledavši je zabrinuto, upita: »Što imaš na nozi? šepaš, kao da imaš proširene vene.« Ona ne odgovori na te proste riječi; htjela je doći do Petra, da ga odvede, da s njim bude sama —■ udvoje — nesmetano. Ali je proguraše dalje, kroz luk vrata, k prilaznom putu, gdje je u redu automobila i jednoprega stajala velika crvena mašina, čiji se bronzom uokvireni hladnjak sjao na suncu. »Sada, svi na palubu!« reče isti glas. »Već ćemo napuniti stara kola.« Mladi čovjek, koji je govorio, sada, s ohrabrujućim osmijehom, otvori vrata s obje strane automobila i skoči na mjesto vozača. »Naprijed, Rosie — ti možeš podnijeti jedan sudar — ti ćeš biti prva sardina.« »Zar ne ćete ući, gospođo Moore?« zapita netko tik uz Lucy. Ona se naglo okrene. Visoka, prilično puna djevojka, iste kose i očiju kao i onaj drugi, smiješila joj se ljubazno, nešto nervozno. Ali Lucy nije odvratila smiješak. Bila je hladna, ožalošćena, bijesna; cijela joj se stvar činila kao sra>-motna zavjera protiv nje. ,; »Ne mogu ući«, odgovori kratko, rastrzana svojim osjećajima. Diže se opći uzvik protesta. »Ali ti moraš poći, majko«, silio ju je Petar viteški; skinuo je svoj talar, i sada se zabrinuto nagnuo k njoj. Ali joj se u njezinu jadu upravo njegova zabrinutost učini kao lice-mjerstvo.

»Ti znaš, da ne mogu poći,« odgovori, dobacujući mu hladan pogled, koji joj je raskomadao vlastito srce. »Hajde, pođi, Lucy«, umiješa se Edward ohrabrujući. : »Ne, ne mogu«, odgovori ona bolno. »Ali zašto ne?« pitaše Joe, turivši palac, u rupu rukava prsluka — kako je mrzila tu pozu! »A godinama nismo sjedili zajedno!« 404 405Svi su je pogledali. »Moram ići na posao«, lagala je, gledajući ih ukočeno. Nastupi neugodna šutnja; Eva kratko zahihota — ali je zvučalo nervozno — i uđe u automobil. Petrovo lice postade tamnocrveno, dok ga je Rosie pogledala ne razumijevajući.' »Tko hoće ići, neka uđe!« reče Richard odjednom, hladno. »Ne možemo ovdje stajati cio dan, a Lucy zna sama, što je veseli.« Nagnuo je glavu i još nešto šaputao Evi. Kod tih riječi svi uđoše u veliki automobil — svi osim Lucije. Motor je brektao pod crvenom kapom; dim je izbijao iz odvodnika; osjećala je, kako pogled njezina sina miruje na njoj smušeno, magnetično ukočen. Prije nego je automobil krenuo, ona se pokrene, prisili svoje bore na izraz vanjske učtivosti, brzo se oprosti, okrene, i ode niz ulicu. Čula je, kako je mašina s bukom otišla, ali se nije okrenula da pogleda; kada je, zbog nastale tišine, razabrala, da su morali nestati, nije se povratila. Išla je krivim putem u Flowers Street, obilaznim putem, koji je bio duži najmanje za jednu milju, i vodio kroz labirint otrcanih ulica Particka. Da se jednostavno povratila, mogla je to izbjeći. Ali ne; to ona ne će učiniti. Uzdignute glave, koračala je dalje — išla je svojim vlastitim putem! Ali, kad je došla do stana, na njoj je ležao bolan umor, i odmah se baci, ne skinuvši šešir i rukavice, na svoj krevet u kuhinji. Tako je ležala, nepomično, buljeći u raspucani i požutjeli strop. Izgovor, da je morala na posao, bijaše, naravno, laž. Imala je čitav dan slobodan, velikodušni dar gospođice Tinto; bila je slobodna, dok se nije — naravno, i iz nužde — morala u pet sati pojaviti u poslovnici, da podigne plaću. Zašto je dakle bila ovdje, tupa, nesretna, žudeći nekom nepoznatom cilju, kad je mogla s Petrom ručati i uz ono društvo piti šampanjac? Nemirno se micala, mučena ljubomornom boli. To je bilo tako nepravedno, tako nemoguće — sve to! Petar je bio njezin — jače vezan nego samim rođenjem. Od onoga dana, po povratku iz Port Dorana, kad se kao osmogodišnji dječačić bacio u njen naručaj, ona ga je sebi privila lancem skovanim njezinim vlastitim rukama.

406 Zatvori oči; nježni miris ruže na njezinu srcu lagano, joj se pope u nozdrve — bijaše izabran kao jad, kao bol nedo-stignute čežnje. Digne se u jedan sat, napravi jak čaj, i popi gorku i jaku mješavinu. Osjećala se bolje, mirnije. Zamišljeno skide poderanu cipelu i rastrganu čarapu, primijetila je, da joj je noga bila ozlijeđena i da je očito krvarila. To nije bilo ništa — samo sitnica; nije ni osjećala; ali opere ranu, zakrpa čarapu, osposobi cipelu — po prijašnjem receptu — opet za upotrebu i obuje je. Sama je uvidjela, da se neumjesno uzbudila. To društvo, taj nenadani sastanak te neželjene rodbine, bijaše samo slučaj, događaj, koji je morao skoro proći, i koji se više nikada ne će ponoviti. Mir joj je rastao. U tome je raspoloženju hodala po stanu, gore i dolje, napravila red, stavila ružu u vodu u šalici za čaj, i konačno, u četiri, izašla i odvezla se tramvajem u poslovnicu. Tamo je bila šutljiva i mirna. Sve je, tako je objasnila pod ispitujućim pogledom gospođice Tinto, išlo sjajno. Ali je, kad je primila plaću, iskoristila prvu priliku da napusti poslovnicu. Kao razlog za to navede nuždu, da je neodgodivo morala nešto kupiti, a to objašnjenje bar nije bilo izlika. Čak napravi krug po svojim najmilijim trgovinama i kupi neobično veliku količinu stvari. Danas se nije upustila u uobičajeno oštro cjenkanje, nego je kupovala sasvim drugačije, gotovo lakomisleno. Raspoloženje joj, postavši sve mekše, prijeđe gotovo u neku vrstu vrtoglavice. Bilo je očito, da je jutros u iznenađenju izgubila samo vladanje — udarac, neočekivanje svega toga, doveo ju je brzo do ljutine. »Ta moja naprasitost!« mišljaše otegnuta lica. Onda se, stekavši potpuno svoju duševnu ravnotežu, nasmiješi prvi puta od jutros. I stvarno, bilo je suviše uzbudljivo izdati novac tako ne misleći. Čak je kupila i kiticu cvijeća kod stare žene na uglu James Square. Cvijeće! Divlja rasipnost, prouzrokovana tim novim raspoloženjem i, možda, sjećanjem na ružu Bessie Finch. Zar je moglo biti nešto bezum-nije? Iskoči iz tramvaja na Kelvinbanku i, natovarena paketima, izađe brzo kroz ulicu — to je bilo sasvim drugačije nego inače njezin zamišljeni hod. On se još nije vratio, činjenica, koja ju je samo razveselila, i sada svom mogućom brzinom skide šešir, obuje pustene papuče i počne pripremati večeru. Da, neka ne bude jadna večera, nego prava večera. On je, očito, ručao kao Grosvenora. I neka sada ocijeni razliku između prednosti skupocjene kuhinje, i ove njezine. Ova će večera isto tako biti lijepa svečanost, opravdanje i naknada. Dopustila je rijetki luksus — kokoš, i kad je ta ptica, koja je mnogo obećavala, bila punjena i cvrčala na vatri — bijaše mala, i bit će brzo pečena — poče pripremati dodatke ovom svečanom jelu. Jelovnik joj

bijaše častoljubiv: juha od rajčica, pečeno pile s krumpirima u ljusci — nitko nije znao, to je često tvrdila, tako ukusno prirediti krumpire kao ona — švicarska torta svježa iz slastičarnice Colville, i, konačno, kava, gusta, crna, mirisna. To bijaše jelovnik. Zar bi gospođica O'Regan mogla napraviti nešto bolje? Zasukanih rukava i zadubljena lica, bijaše skoro u mladenačkoj hitrosti. Dok se jelo kuhalo, postavi stol, izabra one najmanje oštećene komade posuđa, pokrije zakrpu u sredini stolnjaka plavom vazom s kiticom cvijeća. Onda je, konačno, bila spremna da ga dočeka. Sjedne, ugodno zamorena, u ugodnom očekivanju, s okom ukočenim na satu, na kome je bila samo jedna minuta do sedam. On će skoro doći: bio je točan, i jutros joj je, na njeno pitanje — već je onda imala nejasno^ u vidu tu svečanost — naznačio sedam sati kao vrijeme svoga povratka. Tako je sjedila, čekala i prisluškivala, da začuje njegov korak na stubama. Ali ništa nije čula: nikakav korak, nikakav zvižduk pozdrava. U sedam i po ustade, ode u uličnu sobu i zagleda se kroz prozor duž ulice; ali njega nije bilo. Vrati se u kuhinju i pogleda na sat. Četvrt do osam! Uplašila se, ali joj pogled, kružeei po stolu, skoro izgubi taj trenutni nemir. Sve je bilo u potpunom redu; večera je čekala na štednjaku. Revno popravi snopiće cvijeća i sjedne. Ali nije mogla mirno sjediti. Ustade, ushoda se po prostoriji tamo i amo, odugovlačila je, opet otišla do prozora, promatrala s bojažljivim očekivanjem praznu ulicu, a onda se opet polako vratila. Opet sjedne, ponovno pogleda na sat, čekala je u sve većoj bojazni i strahu. Postepeno njezino veselo iščekivanje postade tupo; na-bor joj se povuče posred čela; hitrosti nestade s lica. Što mu se dogodilo? Prošlo je osam sati. Prožme je osjećaj neugodnosti. Tražila je, da se umiri, ali nije mogla. Opet je bila na nogama, kretala se bez predaha, pogledavala na sat, stajala kraj prozora i gledala napeto napolje, motala se oko vrata; da, čak ih je otvarala, kao da bi htjela presresti na stubama brzi zvuk njegovih koraka: čekala je, čekala, čekala, da čuje bat njegovih koraka. Bilo je devet sati, a on se još nije vratio. Silila se, da sjedne. Devet i po, a on još nije došao. Večera bijaše po|-kvarena — ptica potpuno prepečena, krumpiri kao koža, kava — kaljuža s prljavim talogom na dnu lonca. Ohlađenoj praznom sivoćom tame koja je prodirala, ugasi joj se potpuno veselje zbog tog dana, diže se, spremi stol, izlije kavu, nalije juhu u zemljani lonac, stavi pile u ormar za suđe — izbrisa svaki trag svoga

bogatog banketa. Usta joj se razvukoše neiskazano žalosno; ali joj oko, krupno i vlažno, kako je samo moglo biti, ne proli ni suze. Kad je napokon došao kući — upravo je udaralo deset — ona je sjedila i plela; čelo joj je bilo glatko, lice nedokučivo. »Nisam se mogao osloboditi od tih ljudi«, reče čim je ušao; bio je bez daha, ali nasmijan, sjajno dobre volje. »Sigurno si mislila, da uopće ne ću doći? Jesi li bila u brizi?« Ona ni za trenutak ne prekide pletenje, ali ga čvrsto pogleda. »Ne — znala sam, da ćeš doći«, odgovori; onda polako dodade, a svaka je riječ zvučala naglašeno i napeto: »A zašto da budem u brizi? Pred nama je čitava budućnost!« XXVIII Pet mjeseci kasnije, kad se njegovo zaposlenje u bolnici bližilo kraju, čvrsto je odlučila, što će dalje raditi njih dvoje. Na njegovu povremenu primjedbu, da bilo dobro, kad bi mu netko htio financirati praksu, imala je samo trpeljdvi smiješak. Istom mu je bilo dvadeset i dvije; i odakle, za ime božje, da dođe novac? Ne; samo je jedan put bio prohodan i veseo, iako je možda sa sobom nosio tvrdi rad. Ali je rad bio neophodan mladome čovjeku, koji treba da na408 409pređuje, a što se ticalo truda, sigurno su i ona i on bili na to naučeni? On treba da uzme mjesto vanjskog asistenta u Engleskoj — negdje u pokrajini — i tamo će mu ona voditi kućanstvo. Engleska joj je odgovarala iz dvaju razloga: plaće su tanno bile veće nego na sjeveru, i ona je prije svega željela da prekine svaku vezu sa svojom sadašnjom okolinom. Predugo se u Glasgowu namučila, da bi ga mogla voljeti, i, osim toga, u nekim je predgrađima bila tako poznata ličnost, -da je uvijek postojala mogućnost, da bi ljaga njezina prijašnjeg zanimanja mogla pasti na zanimanje njezina sina i da bi mogla uništiti njegovu početnu praksu. Ona će dakle ići u Englesku. Pred sobom je vidjela malu urednu kuću u nekom udobnom trgovištu — naravno da za početak nije moglo biti ništa veličanstvenog, ali čisto i pošteno, da, i s mjedenom pločicom na vratima. I kako će ona čistiti tu mjed! Zapravo je imala u glavi sjajnu misao. Čitala je »Lancet« — redovno je čitala taj časopis u Mitchellovoj biblioteci — i prije tjedan dana naišla na jedan oglas, i dok ga je čitala, odjednom joj zasjaše oči. Društvo za liječničku pomoć u North Staf-fordu traži dva asistenta, dva vrsna mlada čovjeka — apsolventi Glasgowa imali su čak prednost — i, za rad preko cijeloga dana, svaki će primati plaću od tri stotine i pedeset funti godišnje, i imati besplatan stan, s ogrevom i svijetlom! Sigurna zarada; i sve to, a da se ne mora uložiti ni pennjr

kapitala. Bila je oduševljena. I odmah dva slobodna mjesta. Sigurno je, da Petar može dobiti jedno. Odmah ga je nazvala u »Royal Eastern«, ispunjena svojim planovima. I on je vidio oglas; ali, čudnovato, sumnjao je. Ugovorna ga praksa nije primamljivala; Britansko udruženje liječnika nerado je to gledalo; to je naporna služba, još jedan posao, i posao, koji svakako, jednom udari pečat na čovjeka i spusti nivo zvanju. Sve u svemu, izjasnio se, prilično razložno, protiv natjecanja za to mjesto. Ali je ona bila sasvim drugoga mišljenja; jučer mu je telefonirala, a sada će u subotu popodne tu stvar temeljito razmotriti, kad je on posjeti. Običavao je dolaziti u to vrijeme, ali su mu posjeti, od nedavno, s obzirom na službu — to je nazvao »gnjavažom« — postali malo neredoviti. Ne-r davno je, također, neko neugodno čuvstvo podrhtavalo i ta410 lasalo se u njoj, ali nije mogla otkriti, iz kojega razloga. ■Činilo joj se, da je jedva znala, kako je stajala s njim; on je postao zatvoren; htjela je shvatiti njegovo ponašanje, ali nije mogla. U tih ga je pet mjeseci vidjela manje nego što je priznavala. U svojoj samoći, jer ga je tako rijetko viđala, crpla je utjehu i iz činjenice, da je »Royal Eastern« tako blizu nje; i često je uvečer sentimentalno nalazila pribježišta u toj blizini, sjedila je u tami ulične sobe i gledala, kako se iza sveučilišta na brežuljku preko puta žare svijetla bolnice. Kako je tako ovdje sjedila, poduprta laktom o naslon za ruke na stolici, s obrazom priljubljenim u šupljinu dlana, imala je još uvijek ono neobično čuvstvo nezadovoljstva; i ono mrgođenje zabune na čelu — u posljednje vrijeme gotovo stalno — još je uvijek uporno stajalo iznad njezinih obrva. Lice joj je ojačalo, kao da se u posljednje vrijeme bolje hranila. I nosila je pristalu haljinu od serža — ona, koju je sama pravila, bijaše već davno darovana zahvalnoj gospođi Collins — ali je izgledalo, da se još uvijek ne osjeća udobno. Pogledi joj bijahu nemirni. Možda je trebala odmora! I zaista je tako udesila, da svoj četrnaestodnevni odmor iskoristi početkom slijedećega mjeseca. Poslije toga će jamačno napustiti svoj posao, i, na mudri savjet gospođice Tinto, pristala je, da »od H. i S. izvuče još odmor«, prije nego što napusti mjesto. Sama od sebe, jedva da bi se za to potrudila — tako je njezina misao bila kruto upravljena na budućnost njezinu i sinovu. Odjednom, dok je ovdje ovako sjedila, zazvoni. Polako se digne, jer je znala, da to nije bio Petar, koji se još uvijek javljao na svoj osobiti način, i, dok je išla u predsoblje, zatvori vrata ulične sobe, koja bijahu otvorena. U posljednje joj je vrijeme praznina njezina stana jasnije došla u svijest, i

činilo joj se, da je pametno, da ovu izvana lako vidljivu praznu prostoriju zatvori pred tuđim pogledom. Onda ode do ulaza. Na pragu bijaše jedan stariji čovjek, crvena lica, crte mu bijahu ukočene u upitni osmijeh, koji mu otkrivaše zlatni zub, a sjajna koža kvrgastoga nosa bijaše svučena u finu mrežu nabora i bora. Bio je niska rasta, nosio je kaput od glatke crne čohe s baršunastom ogrlicom, nizak ovratnik, preko koga su visjeli nabori crvenkastoga vrata, i široku kra411vatu s blistavom iglom od granata. Prsti mu, gotovo pokriveni s tri prstena, koji su se smjestili duboko u meso, dr-žahu uspravno po sredini teški malacca-štap sa srebrnom: glavom, a na glavi mu je stajala, usko preko ušiju, kapa od astrahanskoga krzna gotovo u obliku turbana — neobična kapa, koja je odmah maloga čovjeka načinila originalnom, osobom. »Gospođa Moore?« upita stranac, još uvijek s onim osmijehom, identificirajući je mudrim pogledima iz naborima okruženih sjajnih očiju. »Da!« odgovori ona prilično osorno, ne suviše ugodno-dirnuta njegovim neobičnim držanjem. On klimnu glavom pun priznanja za svoju vlastitu mudrost, i reče, poslije kratke stanke: »Mislio sam, da mogu govoriti s vama.« Ona je buljila u njega, onda reče: »Što hoćete? Ja vas ne poznajem.« On se odjednom strese od unutarnjega veselja, kao da mu je misao, da se ne poznaju, priredila neizmjerno veselje:: onda primijeti: »Uskoro ćemo se upoznati — sigurno — sigurno!« »Sto hoćete?« reče ona opet. On zažmiri napola očima, lukavo. »Htio bih s vama razgovarati radi vašega sina.« Ona se zaustavi u pokretu, da mu zatvori vrata upravo-pred nosom. »Tako je pravo! Nemojte«, reče i opet se nabra njegov sjajni nos — to je upravo bio njegov osmijeh -— »biti tako ukočeni prema meni. Ući ću i govorit ću s vama nekoliko riječi.« Ona otezaše, onda se, gotovo protiv volje, pomakne u stranu. Ime njezina sina otvorilo mu je ulaz kao talisman. »O čemu se radi?« zapita smjesta gledajući mu u lice, a' srce joj je lupalo. To bijaše prekid njezina raspoloženja u mirnom raspoloženju. Možda je to bio zajmodavac, nekakav zao čovjek, u čije je pandže Petar pao? On sjedne, raširi koljena, podupre obje ruke o držak štapa. »Stajalo me je truda, da vas nađem« primijeti ljubazno, nagnuvši se naprijed. »On je tako zatvoren, vaš mladić — bar što se tiče nekih stvari. Drugi put opet govori toliko, đa

mu se ne bi maslac rastopio u ustima. Ali je ipak sjajan mlad momak.« On joj se nasmiješi. »Ima poleta, koliko samo hoće!« Ona je bila do krajnosti zbunjena. »Što hoćete?« istrajaše ona tvrdim i neugodnim glasom. »No, no, gospođo«, ublaži on. »Nemojte biti tako oholi — vi i ja, oboje, postat ćemo dobri prijatelji.« Hihotao je izrazom, koji je mnogo kazivao, udari se lako drškom štapa prema zlatnome zubu, onda odjednom reče: »Ja sam Tully.« Promatraše djelovanje te riječi, a onda dodade: »Vi poznajete to ime — Tully draguljar — u Alston Streetu. To sam ja.« Zapanjeno je buljila u njega. Pogled joj klizne preko njega, pade na njegovu iglu za kravatu, prstenje, štap; promatrala je čak i smiješnu kapu, koja je ležala na stolu kraj njega. Dakle to je Tully; taj nakinđureni groteskni mali ■čovjek nakićen neotkupljenim zalozima. Međutim, usprkos svemu čuđenju, što je on u njezinu stanu, otvori usta i reče: »Da, znam tko ste vi; vi niste draguljar. Vi posuđujete novac uz zalog — vi ste vlasnik stanova bijede.« On prsnu u glasni smijeh i lupaše štapom po podu. »Dobro, dobro, dobro,« vikaše uopće nepogođen. »Tako je pravo. Volim iskrenost — kao moj John Jameson.« Zastade, obrisa ■oči rupčićem žute boje poput kanarinca. »Da — kazali su mi, da ste divlji, i, boga mi, to je istina.« »Tko vam je to rekao?« reče ona bijesno. On joj ljubazno namignu. »Vaši prijatelji u Ralstonu, moja draga. Ali ja držim jezik za zubima. Ja naime stanujem tamo, znate. Imam finu Tsuću, i nekoliko jutara zemlje s divnim vrtovima -— vi ćete doći i morate to pogledati — i sve sam to smogao posuđivanjem na zaloge i iznajmljivanjem. Ha! Ha! Ha!« Opet se tresao nad tom malom šalom. Ona se s trudom svlada. Sjedne za stol nasuprot njemu. »Hoćete li biti ljubazni, da mi kažete, što želite?« zapita tvrdim tonom. »Možda je moj mladić pao u vaše proklete lihvarske pandže. Koliko vam duguje?« Na ove njene riječi, a osobito na njihov ton, njegov se izraz odmah promijeni; žmirkao je na nju, a onda reče: »Dobri bože, ne, ženo. Ja nisam lihvar.« Zastade. »Vaš mladić trči za mojom kćerkom Rosie — to je sve.« Zavali se 412 413uvrijeđena izraza nazad u stolicu, kao da je čekao njenu ispriku. Ali se ona nije ispričala; bila je kao udarena pa glavi; usne joj se razvukoše, dok je u njega buljila bez riječi. On je bio prvi, koji prekine šutnju.

»Da, on juri za mojom djevojkom. I ima za čim, boga mL Slika i prilika svoje pokojne majke, koja je među anđelima. Ona je moja ljubimica, moja kći.« Baci pogled na njeno blijedo, napeto lice, i nastavi obzirno: »Istina, nemam ništa protiv vašega mladića. On doduše nema novaca — ali to ništa ne smeta. Ja ga imam. Mnogo, mnogo. Moja će Rosie dobiti lijep miraz. A on ima lijepo mjesto. Da, on se uzdigao i napreduje u lijepom zvanju. Veoma ga volim, usprkos svemu njegovu laganju.« Ona se strese; ali on to ne primijeti i nastavi: »Mnogo za njega govori, da je to postigao, i on ima glavu upravo na pravome mjestu; on zna, da su dva i dva četiri. To govori u njegov prilog.« Ona je još uvijek sjedila omamljena — satrta; ali joj se kroz maglu misli otpora diže-jedno mutno sjećanje. Rosie! Tenis! Evini prijatelji u Ral-stonu. I ona krupna, crvenokosa djevojka kod promocije, koja ju je kraj automobila malo nervozno gledala: »Zar nećete ući prvi, gospođo Moore?« I onda opet nasmijani glas brata, »Petar će sjesti na tvoja koljena, Rosie.« Prođrma je strašna borba. Rosie Tully — kći toga prokletog lihvara i vlasnika kuća bijede; za koga je ona teglila i teglila, otimala onoj pukoj sirotinji skupu stanarinu, da bi on plaćao svoju vilu i vrtove, da novac stavlja u džep i da o svoju gnjusnu kćer može vješati skupocjene haljine! Ona se zgrozi, onda joj zubi zaškrgutaše. »Da li ima još nešto, što preporučuje moga sina?« reče tonom svladane gorčine. »Da, da, da,« reče on široko. »On ima pravu vjeru. To je druga stvar, koja za njega govori. Ne ću za moju Rosie miješani brak. Kada ide pred oltar, neka taj bude pravi.« Njegova je gruba samodopadljivost razbjesni; u njoj se diže bijes, koji je rastao iz strašne slomljenosti zbog ovoga otkrića. »I sada, kad ste zadovoljili svoju radoznalost«, reče-oštrim, jasnim glasom, »dolazim ja na red.« »Eh, kako?« »Da li moj sin zna, da ste ovdje?« 414 »Ne, to sigurno ne zna. To je bila Tullvjeva misao — naime moja vlastita.« Ovom šalom razdere i posljednju nit njezina strpljenja. »I tako je sve uređeno?« rugaše se ona. »Dobri bože, ne, gospođo. Još ima mnogo stvari, koje treba srediti.« »Svakako!« Njezin sarkazam bijaše đavolski. On je pogleda. »Znam, što vi kod toga osjećate. Ali vi ne čete imati nikakva gubitka. Na to ću već paziti.« Mjerio-je važno skromni namještaj

sobe. »Poslat ću vam nekoliko stvari za vaš stan i nekoliko sagova i slično. Budite razumni, sada! Poslat ću vam i —.« »Šutite!« povika ona bijesno. »Zar mislite, da trebam vašu prokletu milost — ja ili moj sin?« On zinu. »Milost? Oh, vi me još pravo ne poznajete,« izbaci, »i još ne poznajete ni moju Rosie!« »I nikada je ne ću ni upoznati«, odgovori ona gorko. »Što — što?« Bio je pogođen u najosjetljivije mjesto; crveno mu lice dobi sivu boju bijele repe. »Zaboga, gospođo,« odvrati zagrijan, »tko dobije moju Rosie, bit će sretan^ čovjek.« Ona je buljila u njega ne shvaćajući. »Moj sin ne,« odgovori tihim, zgusnutim glasom. Onda se digne i zagleda se u nj nepomično. »Dobri bože, vi ste zbilja ludi!« drhtaše on; prijašnja mu je sigurnost nestala. »To je za njega prilika, kakvu ima samo jednom u životu. I pri tome, što sam pripravan činiti za njega.« Ispruži ruku, preklinjući. »Hoćemo li sklopiti posao, gospođo. Volim svoju kćer i hoću da bude sretna. To me je dovelo ovamo. Sada, hoćete li mi izaći u susret na poputa?« »Ne!« reče ona žestoko. »Zašto ne?« upita on. »Odbijam — više ne treba da znate.« Zar će se upuštati-u svađu s ovim prokletim lihvarom? On je zapanjeno buljio u nju; napokon se digne. »Vi niste normalni. Ne, ne, vi niste normalni. Ali to su mi rekli — da, rekli su mi.« Ponovo klevete iza njezinih leđa! »Ako sam takva«, izusti ona, »ne treba imati posla sa mnom.« 41&On je pogleda opet, napuhne svoje crvene obraze. »Boga mi, vi ste čudni«, reče konačno. »Obećajem vam, da više ništa ne ću imati s vama«; onda polako stavi svoju smiješnu kapu, zatrese glavom, i ode. Odmah zatim popusti njezino ukočeno držanje; sjela je bez snage. U očima joj se opet pokaza onaj prijašnji pogled —■ izraz samilosne utučenosti, korji joj je ovaj udarac prouzrokovao.- Da; udarac je bio strašan, sudbina tako surovo nepravedna! Upravo kći toga Tullvja, prije svih ostalih! Eva, ona je ta, koja je to prijateljstvo pomagala — kod te joj se misli stegoše usne — Eva, sa svojim partijama tenisa, društvenih pretenzija, i sa svojim nevjernim hinjenim prijateljstvom. To je uistinu bila nova rana —• sol utrljana u ranu, koja se već upaljena gnojila.

I Petar — zašto joj nije ništa rekao? Sada joj usne drih-tahu. Bol ljubomora prožme je — bol, koja se produbljivala. Ali brzo dođe odgovor: bio je mlad, zaveden, zaslijepljen, podatan. Sve je drugo bilo nemoguće. Ne; njegove namjere nisu mogle biti ozbiljne — opet ljubomorno odbaci tu misao od sebe. Ali je morala odmah raditi — morala je s njim govoriti još to popodne. To mora učiniti! Nije bio njezin običaj da šutke sjedi, dok njezin sin ne bude primamljen u glupu smušenost, koja bi mogla unišititi njegovu sjajnu budućnost. S napetim izrazom pogleda na sat. Tri i četvrt! To je bilo već kasnije nego njegovo uobičajeno vrijeme; možda je i danas bio prezaposlen, te ne može doći. Ali ako ne dođe, bijaše odlučila otići do njega. Ode u uličnu sobu i upravi pogled prijeko prema bolnici. XXIX Svijesnim se naporom volje prisili, da čeka još pola sata, za koje je vrijeme stajala kraj prozora nepomično, ukočena pogleda pod stisnutim obrvama. Onda isturivši bradu, odlučno krene. Stavi šešir, uzme rukavice, i ne odugovlačeći izađe iz stana. Dan je bio vjetrovit; ali je njen osjećaj bio još burniji nego ovaj vjetar. Tada, dok je brzo išla niz ulicu, zaključi, da prije svega sačuva mir. To je, znala je, jedini mogući način. Mir u toj neočekivanoj krizi! Ovoga puta ne smije biti divljeg i očajnog zatrčavanja, nego mir. 416; Kada je prošla prašni park i približila se bolnici, uperi joj se pogled ukočeno na izdužene sive zidove. Da bez dozvole ili poznavanja mjesta stupi u tu tajanstvenu zgradu, bijaše već samo po sebi neobičan doživljaj. Ali ona će to učiniti! Ne može zatezati. Energično je prešla preko velikog popločenog dvorišta, između isturenih terasa bolničkih odjela, gdje su bolesnici u žarkocrvenim bluzama ležali po suncu. Kod glavnoga se ulaza obrati na vratara, koji je bio u vratarnici. »Doktoru Mooreu«, izbaci kratko. Vratar odloži novine i pogleda; bijaše to star čovjek, i sada je promatraše preko naočara s pesimizmom bogatoga iskustva. »Doktor Moore je, mislim izašao«, reče; dvoumeći je tresao ćelavu glavu. »Mislim da nije«, odvrati ona, i kratko reče, tko je. »Naravno«, reče konačno stari čovjek, »ako je važno i vi hoćete da pokušate — to je na prvom katu desno.« Pokretom ruke označi joj bez optimizma stube, kojima treba da se popne. Išla je, kako ju je uputio, kamenim stubama i kroz bijelo popločani hodnik; oštri miris kloroforma i karbola dođe joj neobičan; kroz jedna poluotvorena staklena vrata mogla je baciti površan pogled na red kreveta.

Na kraju hodnika stade, pred njom bijahu troja vrata, onda odjednom ču glasan smijeh, srednja se vrata otvoriše, i jedna sestra iskrsnu neposredno pred nju. Sestra bijaše niska, žena srednjih godina s naboranom kapom; manšete kao i široki uškrobljen pojas sjali su se kao snijeg. Osmijeh, koji je još ležao na njezinu licu, nestade kad je ugledala Lucy. »Molim?« upita kratko. »Želim govoriti s doktorom Mooreom«, reče Lucy jed-lako osorno. »Radi bolesnika?« »Ne!« »Primljeni u bolnicu?« »Ne!« One gledahu jedna drugu. Sestra zastade, prepoznavši duh, koji je dorastao njezinu. 27 Tri ljubavi 417»Nažalost ne možete govoriti s njim«, odgovori, pokazujući važnu nestrpljivost. »Doktor nije u službi, i sada se s njim ne može govoriti.« »On će me primiti — on je moj sin.« »Vaš sin?« Sestrino lice prvo pokazivaše čuđenje, a onda prijeđe u suzdržljivu ljubaznost. »Dobro«, reče napokon, »u tom slučaju izvolite. Ja sam sestra Cooper — sestra na ovome katu.« Zastade. »Upravo je malo društvo na čaju — ili, zapravo, ja ga dajem za njega.« Izraz joj postade još blaži, i službeni izgled potpuno nestade. »Samo da sve izgleda pristojno — vi razumijete.« Lucy ne reče ništa. Nije imala pojma, što je kruto uškro-bljena sestra mislila; i nije bila raspoložena, da ispituje značenje te aluzije. Ali kad ju je slijedila u liječnikov stan, odmah je razumjela smisao tih riječi. Njeno lice, koje se smekšalo za susret sa sinom, odjednom poblijedi i otvrdne u gorkoj ukočenosti. Mali stol s bijelim stolnjakom bijaše postavljen za čaj. Petar je bio tu, držao je šalicu u ruci; da,, bio je tu, sjedio je na otomanu; a kraj njega, sjedeći na istome otomanu, također sa šalicom u ruci, bijaše Rosie Tully. Potpuno besprijekorna i svakdanja situacija — ugodan mlađ čovjek, sasvim zadovoljan svemirom, služio je čajem mladu ženu, koja je izgledala isto tako zadovoljna, i to pred majčinskim očima sestre sa svojeg odjela. Ali za Luciju to nije bilo nešto obično. Bilo je strašno, očajno, neopisivo potresno. Novi udar, neugodan, jer je došao tako neočekivano. Bila je utučena prisnošću ovih dvoje na otomanu. Kao da joj je ćuška zazvonila u ušima, osjeti odjednom bol sa strane. Oči joj se, van sebe, ne mogahu: odvojiti od lijepe mladenačke pojave crvenokose djevojke,, koja je sjedila

tako blizu njezina sina. Bila je lijepa, i ona je to sad vidjela — opet je osjetila onu bol ljubomora, koja ju je mučila! — svijetla koža, sa sjenkom sunčanih pjega, smeđih očiju, imala je lijepe bijele ruke i meka malo ispupčena usta. Kako je samo mogao onaj užasni Tully imati ovako dražesnu kćer! Kako su ova krv i ovo mlijeko mogli izaći ispod sjene onih triju mjedenih kugli — znaka zalaga-onice. Usne joj poblijediše i razvukoše se u stranu; ruke,, koje su se naradile za tog sina, zatvoriše joj se čvrsto. 418 »Vaša vam je majka došla u posjet, "doktore«, reče sestra s galantnom srdačnošću, pod kojom je njen oštri pogled blistao promatrajući. Petrova šalica uzdrhta. Pogleda unaokolo, i odmah mu se izraz promijeni, postade zbunjen i uplašen. »Oh, da«, odvrati glupo. Vladala je napeta šutnja — strašna stanka — a gospođica Tully polako pocrveni, zbunjeno. »Izvolite stolicu, gospođo Moore«, prekide sestra s najvećom srdačnošću. »Obećala sam, da ću uzeti čaja. Uzmite i vi jednu šalicu.« Lucy ukočeno sjedne, leđa joj bijahu ravna kao puščana cijev, pogled joj se ne odvoji od djevojke na otomanu. To više, ah! ne bijaše eter zadovoljstva, u kojem se svemir okretao oko ovoga otomana. »Jedan komad?« Kliješta za šećer bijahu lagano, upitno uzdignuta. »Tako«. Lucy ne reče ništa. »I vrhnja, da, slatkoga.« Sestra je osjećala napetost u hladnoj atmosferi, kao vojnički konj skoru borbu, pripremila se da vidi taj novi i neočekivani preokret u društvu s još većim zadovoljstvom. »Nadam se, da je po vašem ukusu«, reče revnosnom brižlji-vošću, pružajući šalicu. Opet nastupi stanka: Rosie je još uvijek bila crvena kao ruža; sestra Cooper u najboljem raspoloženju i revnosna; Petar se očajnički borio, da se snađe. »To — to je neočekivana čast, majko,« mucaše napokon. Slabi i neuspjeli pokušaj, da se našali! »Da. Toliko sam bila iznenađena, da ste me mogli srušiti malim prstom«, ubaci sestra Cooper. »I nikada vas ne bih držala za doktorovu majku. Nikada!« Zastade, ostavivši smisao ovih riječi nejasan, onda se nasmiješi i opet okrene pogled prema Luciji. »Ali niste mogli doći ni u kakvoj zgodnijoj prilici, zar ne?« »Očigledno ne«, reče Lucy s mukom; osjećaše, kako joj ruka, u kojoj drži šalicu, drhti: ne od uzbuđenja, nego od bijesa. Mir, doduše, mislila je. Mir. Jednom, u sličnoj krizi, u koliko ju je posljedica onda bacila njena naglost. Sestra Cooper se smijala s priznanjem: nije bila zlobna — ali to je bila situacija! Kakvu će krasnu priču moći večeras pričati u zajedničkoj sobi! »Vi živite na selu, zar ne?« poče ona, »Ardfillan, mislim, da je rekao vaš sin.«

»Živim, u neposrednoj blizini,« reče Lucy kratko. 27* 419i »Tako!« odgovori sestra Cpoper, iznenađeno. »Uvijek sam slušala, da ste na selu.«..,:..-. »U neposrednoj blizini, kažem.« Te riječi bijahu izgovorene prijeteći kratko. »Još komad kolača, majko«, izbaci Petar u strašnoj zabuni. »Ali, ona nije još dotakla ni prvi.« reče sestra živahno. Opet nastupi tišina. I ta je tišina i dalje trajala, sve dok se Rosie, napokon, skupivši svu hrabrost, ne obrati Luciji. »Ne nalazite li, da je danas divan dan«? reče s malo originalnosti, ali s mnogo dobre volje; crvenilo joj je nestalo, a u dirljivo mekom licu samo su usne zadržale svoju boju. Petar brzo pogleda na majku; isto učini i sestra Cooper, koja, naćulivši uši, očekivaše odgovor na ovaj blagi poziv na prijateljstvo. Ali Lucy, proučavajući šare saga ukočenim licem, ne odgovori. Znala je, što mora misliti o tome mekom biću na otomanu. Žestina ogorčenja, koja je u njoj bjesnila, odjednom se izli preko nje kao mržnja. Ljubomor je — neobičan, neprirodan ljubomor — gorio kao vatra u njezinim grudima. »Ugodno je«, reče sestra s kratkim živahnim uzdahom, »vani«. Smiješila se ljubazno, i dodade: »Još šalicu čaja, gospođice Tully?« »Ne, zaista ne mogu.« U tom je trenutku, stvarno, izgledala, kao da bi je još jedan gutalj mogao zagušiti. »Vi doktore?« zvučalo je malo zajedljivo. »Ne — ne«, štavi prste između okovratnika i vrata. »Ne više, hvala.« Izgledao je ljutito i neugodno; nesposobnost da postane gospodar situacije izazva u njemu osjećaj poniženja, koji se izrodio u nagli bijes protiv matere. Zašto ga nije mogla pustiti na miru? Zašto je ovdje sjedila s licem kao led — ne govoreći ništa, tvrdoglavo ustrajna u pravljenju neugodnosti? Smrknuto pogleda prema sestri Cooper, koja je sada sebi nalila drugu šalicu čaja. »Nažalost jako volim čaj«, objasni važno. Samo je njena prisutnost držala smetenu situaciju na golom nivou prisiljene učtivosti, i ona — svi jesna toga — postade revnosna više nego ikada. »Da, nalazim, da mi čini dobro. Ja sam na odgovornom položaju, znate. Dvije dvorane, sa po petnaest kreveta u svakoj. Imam da nadgledam jednu njegovateljicu i tri pripravnice — i, naravno« — ovdje se smiješila s uškro420 bijenom obiješću— »moram uvijek paziti na mlađe doktore, koje ovdje imam.«

Lucy je nijemo pogleda s gnjevnom hladnoćom. »Da, zaista. Razrogačili biste oči, kad biste vidjeli sve, što sam ja već vidjela za ovo vrijeme. Što su sve u stacnju da učine. Penju se kroz prozore unutra i van — noću —■ namazu jedan drugoga metilen-plavilom, piju brendi iz kućne apoteke. Ali takve stvari ne radi doktor Moore — oh, ne! On je najmirniji, koga sam imala od dugoga vremena. Naravno, držim, da jedan ozbilj>an odgoj veoma učvrsti mladoga čovjeka. Mislite li i vi tako?« I baci na Luciju jedan vragolasti upitni pogled. Ali Lucy nije slušala. Njezina pažnja, ukočeno upravljena na taj otoman, bila je otklonjena šumnim pokretom. Odjednom se strese. Rosie, koja očigledno nije više mogla podnositi tu situaciju — ili to buljenje — ustade. »Idem,« reče tiho Petru. : I on je nešto šaptao i, ustavši, ode do vrata. Rosie se okrene. »Hvala vam na gostoprimstvu«, reče sestri Cooper. Onda se obrati Luciji, bez srdžbe, zapravo suzdržavajući zabunu, i reče stidljivo. »Zbogom, gospođo Moore.« »Zbogom«, reče Lucy naglo i odlučno tvrđo. S tim prvim i posljednjim riječima izbrisa Rosie Tully iz svoga života. Dok je govorila, gledajući kako Rosie odlazi s poprišta svoga poraza, osjeti, da je obuzima osjećaj trijumfa. Da, bila je mirna: nije prenaglila, hladna, odlučno čvrsta. Rosie je koliko god bila lijepa, bila samo pljeva pred divljom burom njezine volje. Kako ju je lako otjerala! Ali, naravno, imala je odlučnosti, iskustva, hrabrosti — da, i pravo na svojoj strani. Iznenada se obrati na sestru Cooper. »Rado bih nešto govorila sa sinom«, reče iskreno. »Nemate ništa protiv?« Sestra je buljila u nju visoko dignutih obrva, kao da je hoće optužiti za nepristojno držanje. »I ovako sam već htjela otići«, odgovori ljutito. »Imam posla, znate.« Diže se; za njom se vrata zatvoriše s prezirnom lupom. Lucy se okrene sinu. Napokon su bili sami. Trenutak ga je šutke gledala, onda joj izraz lica polako omekša — rta421pokon opet pokazivaše neiskazanu nježnost svoje ljubavi prema njemu. »Htjela sam, da taj svijet ode«, reče polako. On ju je ljutito gledao, a onda napravi nestrpljivi pokret glavom i odgovori oštro: »I lijepu si pometnju ovdje priredila. Nečuveno — tako se ponašati. Još prije večeri bit će rašireno po cijeloj bolnici. Budi sigurna, da će ta glupa sestra Cooper pričati svuda.« »AH ja sam morala doći, Petre. Zar to ne možeš razumjeti?« »Ne, ja to ne razumijem.«

Njegov ju je ton iznenadio; ali ona će mu već dokazati; da je imala pravo. »Čekala sam na tebe sat,« objasni prisiljeno ravnodušnim tonom. »Nisam znala, da li ćeš doći kući. Morala sam govoriti s tobom.« On se kratko i ljutito nasmije. »Ako bi čovjek tebe slušao, pomislio bi, da sam dijete na uzdci tvoje pregače. Zar još uvijek ne mogu paziti sam na sebe? Zašto moraš trčati za mnom, da upadneš u svaku priliku — da me dovedeš u najgluplji položaj pred — pred svakim?« Ona ga pogleda, vidjela je ono izdajničko tamno crvenilo, kako se diže na njegovu obrazu. »Došla sam samo radi toga, što ne ću, da učiniš glupost«, odgovori ona čvrsto. »Što sam učinio?« izbaci on. »Reci mi. Da li pijem, kartam, jesam li lopov?« Punio se snažnim bijesom. »Sto kaže sestra Cooper o meni? Da sam najmirniji pomoćni liječnik, koga je odavno imala ovdje. A ti ipak govoriš kao da ja —.« »Mislim na tvoju budućnost«, prekide ga, obraćajući mu se glasno. »Dobro, ako je tako, zar ne ćeš da budem sretan?« odvrati on neposredno; i, nakon jedne trijumfalne stanke, nastavi. »Prirodno je, da sam se zainteresirao za — za gospođicu Tully. Ne poričem to i ne stidim se toga. Ona je sjajna djevojka.« Njeno se lice odmah promijeni — dobi sivu boju. Njegove su je riječi raskomadale; čvrsto stisnu naslon svoje stolice i nagnu se naprijed. 422 »Ne govori tako«, reče osorno. »Ja treba da mirno sjedim i gledam, kako se ti upuštaš s jednim običnim sitnim nitkovom?« On je pogleda s prkosnim bijesom. »Nitkovom«, ponovi. »Dopusti da ti kaženi, da je gospođica Tully veoma bogata djevojka.« Zar nije mogao misliti ni na što drugo, nego na novac —-i to još na tako prljav novac? »I nemoj početi da vrijeđaš«, nastavi on. »Bila si već dosta surova, dok je Rosie bila ovdje. Zar ne možeš biti pristojna?« »Što!« reče ona grozničavim glasom. Tko ju je već jednom opomenuo, da bude pristojna prema drugoj ženi? Nije zašutjela da bi razmislila! »Ti je dakle tako nazivaš? Rosie?« »A zašto ne?« odgovori, gurajući po podu otirač. »To je ime, koje joj pristaje.« Opet samrtna muka ljubomora. Dok je sjedila, drhtali su joj udovi; usprkos nastojanju, da se savlada, izbaci:

»Što je ona učinila za tebe, da to zasluži?« On je pogleda: preokret raspoloženja poslije poniženja ohrabri ga, da je pogleda. »Nije učinila ništa«, poviče. »I ne ću da ona nešto radi. Ja nju ljubim — i ona ljubi mene — to je sve.« »Ljubiti!« izgovori ona žestoko. »Što ona zna o ljubavi — to meko stvorenje s licem od mlijeka? Da li bi ona radila za tebe s prstima do kostiju ranjavam? Da li bi se borila za tebe i vukla za tebe i gladovala za tebe?« »Ja i ne ću, da ona takvo što radi«, reče on pocrvenjevši. »Ima još drugih stvari u životu.« »Koliko je već dugo poznaješ?« nastavi ona, u onom neugodnom nategnutom tonu. »Nekoliko mjeseci— i zato, što ima lice lutke i jer je smatraš lijepom, ti zaboravljaš mene.« Promuklo hroptaše njezin dah, kao da je bila blizu toga da se uguši. »Sramota je, da se tako ponašaš. Zar nemaš zahvalnosti, nikakav osjećaj pristojnosti?« »Što ti zapravo očekuješ od mene?« odvrati on ljutito. »Zar možda misliš, da se nikada ne ću ženiti, nikada napredovati u životu? Misliš li, da me uvijek možeš držati uz suknju?« »Zar ti, još nemaš ni dvadeset i tri«, povika ona, u srdžbi, »možeš reći tako što. Kako se usuđuješ? Kad čovjek 423pomisli, da tako jednostavno govoriš o braku —:. kod prvog pogleda na neko glupo nasmijano lice!« »Ne govori tako dalje«, odgovori on mrzovoljno. »Ne trpim to.« »Govorit ću dalje«, dahtaše ona i prinese ruku vratu. »I to ću jednom zauvijek „dovesti u red. Ti si sve što imatm; — i vidjeti te, da se tako ponašaš — u tim godinama — dovodi me do ludila!« S bolnim se naporom opet svlada; hladni: znoj pokri njenu kožu. Lice joj je bilo strogo, kad je jasno i razgovijetno rekla: »Što ti zapravo misliš s tom Rosie Tully?« To je ime nabacila ljutitom odlučnošću. Njezine su ga riječi uplašile; njegov se mir počne gubiti; buljio je u nju neugodno i mrmljao: »Što ti hoćeš, te se uzrujavaš — upravo ni za što — dižeš toliku galamu ni za što? To je glupo.« »Ne ćeš od mene praviti ludu«, istrajaše ona grubo. »Još ne«. »Ne, ne«, reče on nemirno. »Kako bih to mogao učiniti? Nemoj se praviti smiješnom. Među nama je sve u redu.« »Onda odgovori na pitanje,« reče ona Ijutito. »Što kaniš početi s tom — tom lutkom, koju ti je Eva bacila o vrat?« »Ne tako, majko«, prekide je on zbunjen. »Ne pravi toliku viku.«

Njegov oholi izraz bijaše nestao: opet je pogleda, nešto mrmljajući. Ali ona ne dopusti, da je on odvrati od njezina cilja. Odlučila je, da temu jednom zauvijek završi, da uhvati tu ludost, da je razmrska, razori, prije nego što bi procvjetala i mogla uništiti nju. »Posljednji put pitam, hoćeš li mi reći«, nastavi Ijutito, »hoćeš li je se odreći?« On bijaše natjeran u škripac; da, potpuno u škripac. Ona je bila tako nerazborita, nepristupačna kompromisu; bio bi to beznadni pokušaj, da joj govori o Rosinoj ljubavi prema njemu ili o velikodušnom interesu, što ga je gospodin Tully pokazivao prema njemu, a koji je išao tako daleko, da je bio pripravan da financira praksu svoga budućega zeta •—-ili uopće o svitn tim krasnim planovima njegove budućnosti. Kako bi se to moglo njoj objasniti? Mogao je tako jasno razabrati, kako bi se držala, kad bi joj otkrio svoje planove; 424 bila je tako čudna, da bi mogla načiniti scenu, teškoće, bilo« kakav skandal. Odjednom on diže pogled, koji je prkosno buljio u sag,. i pogleda je — s onim starim naivnim izrazom svoga dje-čaštva. »Nešto ima u tome, što ti kažeš, majko«, reče polako. »Možda sam zaista premlad, da mislim na takve stvari. Mo~* žda za godinu ili dvije —.« Prekide, dok joj se još uvijek plašljivo smiješio. Nasta stanka. Dugo ga je vremena gledala s potajnom napetošću. »Ti ćeš odbaciti cijelu tu besmislicu?« upita ga polako. »Ti ćeš se nje odreći — nikoga ne ćeš pustiti između nas?« Pravio se kao da odugovlači, onda reče potpuno neposredno i otvoreno: »U redu, majko. Neka bude, kako ti želiš.« Opet zavlada tišina, dok je njen pogled ponovo težio da prodre u dubine njegovih tamnih smeđih očiju. Onda ona uzdahnu; stisnute joj se usne otpustiše. To je bio Petar, njen sin, njeno vlastito meso i krv. On joj nije mogao slagati. Ona je pobijedila. »Dao si mi svoju riječ, Petre,« reče mirno. »I, poslije svega, to je tvoja dužnost i moje pravo.« »Da, majko«, reče on. Ona mu stavi ruku na mišicu. »Moraš mi još nešto obećati, prije nego što napustim ovu: sobu«, reče polako. »Pravo je, a i lako, da to učiniš.« On joj se nasmiješi otežući nesigurno; ona je s pogledom još uvijek ukočeno upravljenim na njega, duboko uzimala daha.

»Hoću da se natječeš za mjesto u North Stafforđshireu. Jednom moramo početi, i što prije, to bolje.« Opet nastupi stanka, elektricitetom napunjena šutnja gotovo bez daha. Onda on saže pogled. »Naravno da ću to učiniti!« reče konačno, bubnjajući po-naslonu stolice. »Ti znaš, da se možeš pouzdati u mene.« »Za te dvije stvari dao si mi svoju riječ«; reče ona tiho.. Njegov je pogled lutao bez odmora, izbjegavao je napetost, njena pogleda. »U redu«, reče brzo. »Obećao sam.« 425iIzgledao joj je kao dječak, koji je, radi neke pogreške, pozvan do njenih koljena. I sada mu je, svakako*, odjednom bilo oprošteno. Ukočenost njezina lica popusti, uzbuđenje prodre kroz tu masku od leda; jedna joj suza polako dzviraše iz oka i spuštaše se niz blijedi obraz. »Znala sam, da ćeš ispravno postupiti prema meni, Petre,« reče dirljivim tonom, pogođena nenadanom boli, jer je posumnjala u njega. »Znala sam, sine moj.« Još prije nego što je pošla, bijaše napisana njegova molba za mjesto u Staffordshireu. Kod ove je molbe imala predosjećaj —■ osjećala je neobičnu sigurnost, da će uspjeti. Svojom ju je rukom predala na poštu, pri povratku u Flowers Street. XXX Otputovala je na odmor s osjećajem teško izvojevane pobjede. U određenome smislu uopće nije željela putovati: bila je suviše zauzeta time, što je gledala unaprijed, duh joj je previše težio tome, da uredi svoj budući život. Ali je sve bilo uređeno, kako u poslovnici, tako i kod gospođice Tweedy; osim toga, osjećala je, kako je poslije uspjeha obuhvaća nadahnuće, te se, gotovo s fatalističkim mirolm, baci u prilike, koje su je odvele nazad u Doune. I ako iz Stafforda nije dolazio odgovor, imala je ipak onaj određeni osjećaj — optimistički možda, ali razumljiv u njenom sadanjem raspoloženju; pa, kada on to mjesto i ne bi dobio, bilo je i drugih — da, on će sasvim sigurno dobiti mjesto asistenta, kada bude koncem travnja završio rad u bolnici. I tako se zadovoljna odvezla s kolodvora Sv. Enoch. I Petar je došao da je isprati. Bio je, zapravo, on taj, koji ju je poticao, da putuje; i dok je sada vlak jurio preko istih željezničkih nasipa, preko kojih je putovala prije pet godina, opet je vidjela posljednji izraz na njegovu licu: zbunjen, gotovo kao da se ispričava. Umiri je sjećanje na taj izraz. On se tako očito vratio k njoj. Bio je dobar mladić, njen Petar, pristupačan razboru; a ona mu je objasnila glupost njegova držanja. I istina, sa dvadeset i tri već misliti na

takvu vezu. Da, on joj se vratio. Tu nije bilo sumnje. Ne. Jednom je sumnjala u Franka. Ah; da je onda samo povjerovala njegovim 426 riječima. Pa neka je samo radi one pouke, ona nikada ne će posumnjati u riječ i vjernost svoga sina. Doune se, to je primijetila kada je stigla, mnogo promijenio —■ redovi novih vila stajahu oko kolodvora — ali se gospođica Tweedy nije promijenila. Gotovo ju je ispunilo prijateljskim osjećajem, kad je opet vidjela, poslije toliko godina, mršavu, naprijed lako pognutu pojavu. A gospođica Tweedy bijaše isto tako, na svoj neobični način, vesela, što vidi Luciju. »Znate«, reče, stavljajući zdjelu sa znamenitim uštipcima i podupirući bijelu koščatu ruku o oštri kut kuka, »ne mogu sebi pomoći, ali moram priznati, da je ugodno opet vas vidjeti. Ne događa se često, da mi je do nekog gosta toliko stalo kao do vas. Ali je tako. I nisam vas nikada zaboravila. Često sam mislila na vas i pitala se — da, pitala sam. se, da li vam se nije dogodila neka nesreća.« Lucy, sjedeći u naslonjaču, •obujmivši koljena rukama, pogleda gospođicu Tweedy i nasmije se. »Ne izgledam kao da mi se nešto naročito desilo.« Gospođica Tweedy polako strese glavom i tiho stavi žlicu na tanjur. »Postali ste sasvim druga žena«, reče sućutno. »Ah, da, žalosno ste se promijenili. Morali ste se boriti, moja ženo, "to sam odmah pomislila, čim sam vam danas otvorila vrata — i to teško boriti, ako se jako ne varam.« I gospođica Tweedy razvuče kuteve usta prema dolje i opet strese glavom, kao ■da je se bar za vrijeme te stanke nije moglo prevariti. »Sada je, svakako, sve prošlo«, odgovori Lucy. »Da, — postali ste stariji«, reče gospođica Tweedy svojim mlitavim glasom, »i uži u licu — mnogo uži.« »Ni vi sami niste osobito debeli, gospođice Tweedy«, reče X,ucy blago. »Ja«, uzdahnu gospođica Tweedy kratko. »Ja sam upravo postala sjenka. Ne jedem ni toliko, da bi vrabac od toga mogao živjeti. Ne mogu. Od rođenja sam bila nježna. Kao vaš mladić«, nastavi. »On nije ostavljao utisak snažna mlada čovjeka, koliko se njega sjećam. Bio je nešto izbirljiv u jelu, zar ne?« »Sada mu je sasvim dobro. Pogledajte ga sami. Upravo sam postavila njegovu fotografiju u spavaću sobu.« 427»Pogledala sam«, reče gospođica Tweedy s dostojanstvenim sveznanjem. »Malo je gizdelin, to se vidi. Vi ste učinili mnogo za tog mladog čovjeka. Nadam se, da ne ćete žeti nezahvalnost.« Ušutje —

koraknu vratima. »Sada ću vam donijeti čaj. Dobro će vam doći poslije puta. Umaraju ti vlakovi! Da, upravo tako.« Tiho nestane, u par trenutaka se povrati s kotlićem za čaj, stavi ga na stol, klimnu značajno na'Luciju, primijetivši: »Najbolji čaj!« Onda se njena krhka pojava izgubi iz sobe. ; Te večeri Lucy ode rano u krevet i spavala je čvrsto. Slijedeće se jutro probudi osvježena, i odmah poslije doručka izađe. Preko noći je padala snažna kiša, ali je sada puhao s mora svježi vjetar, koji je požurivao njene korake metući duž glavne ulice grada. Stade kraj pošte i pošalje kartu Petru •— nikakvu obojenu bezvrijednost, nego mirni izgled: obale, s neupadljivim tekstom. »Ima li novosti iz S.?« pitaše — ta mu je karta mogla biti stavljena na stol za doručak, a da mu ne priredi nikakve neugodnosti. Tada, kada je s ovim završila, prisili svoje misli da iziđu iz kruga svoga razmatranja, te pošalje drugu kartu — ovoga puta blagu duhovitost — gospođici Tinto, Time je u potpunosti završila sa svojom korespondencijom. Okrene se, ode niz ulicu, veselo se boreći s vjetrom, koji u njoj, usprkos tvrđenju gospođice Tweedy, izazva osjećaj snage i gotovo mladosti. Pred jednom prodavaonicom, voća pogled joj primamljivaše živahno crvenilo jabuka u košari. Stajala je — jabuke je oduvijek neobično voljela; prošlo je već dugo vremena, kako ih nije jela. Naglim impulsom uđe u prodavaonicu i kupi par zrelih komada. Na obali, gdje bijaše svježe i vjetrovito, stade, da bi izbjegla jakom vjetru, za jedan mali drveni paviljon, koji je napravljen u međuvremenu od njezina posljednjeg posjeta, preko puta stijene, na kojoj je onda uvijek sjedila. Ovdje je mogla biti sama, zaštićena od vjetra; pogleda na nemirnu vodu, koja je od vremena do vremena uzbacivala visoke oblake pjene, koji blistavi padahu dolje gotovo do njenih nogu. Zamišljeno je jela jabuku, veselila se ovome uživanju. Odmah zatim pojede drugu, stavi kore^u papirnatu vrećicu, stisnu je u kuglu, i onda opet pogleda na more. A sada — što da radi? Bila je, očevidno', potpuno na odmoru — što je u određenom smislu u sebi sadržavalo i ra428 zonodu. Trebala bi naći mogućnost da prebrodi neugodne vremenske prilike, ali ona nije imala takve mogućnosti. Prilazi razonodi, koji njoj stajahu na raspoloženju, bijahu ograničeni. Trenutak je mislila na šetnje, ali je onda našla, da je, po naravi svoga posla, umorna baš od hodanja. Osim toga, nije naročito željela, da sama seta po tom jakom vjetru. Mogla je kupiti časopise ili novine. Ali je imala samo malo volje za čitanje i nije osjećala nikakvu znatiželju za ono, što se događa u svijetu. Što je se ticalo, da li državni papiri rastu ili padaju za poen, ili da li su u Peruu izabrali

novoga predsjednika? Priznala je, da je njena ravnodušnost bila čudna, ali je ipak nije mogla savladati. Takva je upravo postala. Godine borbe modelirale su je takvom. Raspoloženje joj se preokrene. Odjednom vidje sebe kao osamljenu ženu, srednjih godina, koja tu sjedi u toj vjetrovitoj daščari na pustoj plaži, ženu s malo prijatelja, ženu, koju su i oni, koji je poznavahu, krivo gledali. Ženu s blijedim licem, stasom koji deblja, i rukama koje su postale grulbe od kućnoga posla, koji je obavljala. Neizbježno joj misli kli-znuše unazad na onaj odmor, koji je ovdje provela s Petrom prije pet godina, i žarko su letjele u sretne uspomene, kad je buljila na hrapavu sivu vodu kupališta. U misli ga je vidjela, kako je pod sunčanom svjetlošću skočio s daske u vodu. Nasmiješila se kod te uspomene — kako je žarko želio njezinu pohvalu: kako ju je, kada je mokar izronio, uvijek pitao za mišljenje o formi svoga skoka. Lice joj je svijetlilo 11 zamišljenom blijesku dok je slijedila unazad njihov život onih veselih dana, kada je svojim mislima pustila uzde, predajući se bez zapreke sanjarenju. Napokon dođe k sebi jednim trzajem, koji je bio gotovo ■drhtanje. Osjećala je hladnoću. Uzdahne, ustane, pokrene ukočene udove, i vrati se u stan. Uvečer je još uvijek slijedila tragove svojih uspomena, i ode preko u zabavište. Ovdje je, gotovo sa smiješnim strahom, primijetila, da otmjeni Val Pinkerton više ne gospodari niskim drvenim podijem. Da; ■on je otišao — njegovu elegantnu, u frak obučenu trupu, zamijenila je mlađa i drskija četa, s besramnim ponašanjem pierota, koja je sa svojim drvenim kutijama za priloge štropotala s nemilosrdnom žurbom. Trenutak je buljila u te ljude s licem isto tako drvenim kao i njihove kutije. Jedna je djevojka, u kratkoj suknji, 429s kapom poput luđačke naherenom pod izazovnim kutom, drmala resama i vragolasto dignutim kažiprstom, dok je obijesno pjevala: »Molly O'Morgan! Molly O'Morgan ta mala — ta djevojka Irkinja — Talijanka.« Prosta besmislica. Brzi i bezvrijedni tok modernoga doba! Uspomena na Vala Pin-kertona, »pjevača«, visokog, s crnom vrpcom, s rukom na srcu, zanesenoga nježnošću svoga vlastitoga osjećaja, diže se pred Lucijom u dostojanstvenoj oprečnosti; vidjela je samu sebe, kako sjedi s Petrom u rezerviranim sjedištima, kako su okrenuli lice gore, dražesno ushićeni pjevanjem. Što ono-bijaše? »Daisy, Daisy, pokloni mi ruku.« Okrete se neposredno. Smiješno se ponašala, bila je dirljiva, sentimentalna, budala. Nitko o njoj nije vodio računa. Djeca skakahu po travi unaokolo, dok su im roditelji udobno stajali i slušali ili se u parovima šetali gore i dolje. Nalazila se u tome mnoštvu, ali nekako nije bila dio toga. Vjetar se stišao početkom večeri, ali kada je silazila, postade muzika tiša i pomiješa

se s vjetrom i neizmjernim mrmljanjem valova u jedan konačni šapat. Okrete se nazad u sve veću tamu. Prođe pored pročelja Grand hotela i jedva pogleda: još nikada nije bila u toj sjajnoj zgradi, i ni sada to nije željela; sve što je tražila, bijaše ona uredna kućica i mjedena pločica s imenom — negdje, gdje bilo, samo s imenom njezina sina. Kada se vratila, gospođica Tweedy stajaše u prolazu, imala je mističnu sposobnost stanodavke, da trenutno osvane, da tajanstveno kao iz poda uskrsne u takvim prilikama; i,, gledajući Luciju, reče: »Večeras ste blijedi, gospođo Moore.« »Umorna sam, mislim« odgovori Lucy. »To čini zrak«, čeče gospođica Tweedy mudro; »taj vas iscrpe prvi dan.« »Da — mora da je zrak.« »I zahladnjelo je.« »Da, jeste.« Pogledale su se u prolazu; zaleprša izraz, kojim se Lu-ciji priznavala potpuna staleška jednakost. »Termofor je u vašem krevetu, svakako«, reče proročanski. »On je dakle pripravan za vas, ako ste vi pripravni za njega.« Tako Lucy ode u krevet. 430 Naredni su dani prolazili tiho. Da, potaknuto tako dugim odmorom, dobro joj se raspoloženje ipak povrati; pro-žme je neobični osjećaj ugodnosti. Malo je čitala i šetala, ali je najradije sjedila u paviljonu pod stijenom. Vrijeme je i dalje bilo oporo; ali joj je jaki, slani zrak ulivao, a da to nije ni znala, nešto od svoje svježine i snage. Od Petra nije dobila ni riječi, ali drugo što nije ni očekivala; on je i u svoje najbolje doba bio lijen da piše, ali kad je prošao jedan tjedan, otpoče brojiti dane, koji je još dijele od povratka. Revnost joj se probudi; neprestano je u pameti valjala planove o budućnosti; s osjećajem sreće uvi-dje, da sada, svakako, tek predstoji prava nagrada za njezin trud. Predzadnjega dana boravka ovdje, izađe poslije doručka iz stana i u osjećanju istrajnoga ushićenja naprosto se izloži bjesnilu upornog vjetra. S ponovno produljenom revnošću osjećala je, da je do^ bro biti živ, osjećala je strašnu draž života, koji joj se opet otvorio poslije grčevitih muka u proteklih pet godina. Uživala je u šetnji kroz ugodni grad, sa svježe očišćenim pragovima vrata i s mokrim prozorima, s bučnom trgovinom ujutro, veselila se slanju svoje svaktjdnevne poštanske karte, na kojoj je ovoga puta, u slučaju da bi on našao vremena i mogao izaći pred nju, označila i sat svoga povratka slijedećega dana. Uopće nije išla na svoje omiljelo mjesto ispod stijena, nego je, okrenuvši uz vjetar, radosno koračala duž obale. Raspoloženje joj je tražilo pokret. A uzrok ovome raspoloženju, njezinoj radosti, njezinu zanosu — bijaše jasan, potpuno jasan. Točnije poricala. Vraćala se svome sinu.

Išla je tako daleko, da je zakasnila na ručak, i žureći, s obrazima išibanim od vjetra, brzo se uspela stubama, koje vode kući gospođice Tweedy. U predsoblju odahne, objesi kaput, ostavi kišobran na mjesto, i kada se okrenula, iskrsnu gospođica Tweedy iz druge sobe. Domaćica se smiješila preko poslužavnika. »Izgledate bolje«, reče ocjenjujući, »mnogo bolje.« Onda poslije kratke stanke, dodade: »Pismo za vas je na kaminu — lijepo debelo pismo, kako se vidi.« Lucijine oči zasvijetliše — sada je postojala samo jedna osoba, koja joj je pisala — i ona odgovori na osmijeh gospo431•rthv Tweedy. Pismo od Petra: dobre vijesti o njegovu mjestu: to bijofie uzbudljiva misao. »Lijepo!« reče, a tu bi riječ mogao izgovoriti i sam IVtiir. »To je ono, koje očekujem«. I brzo ode u svoju sobu. Pismo je bilo, kako je gospođica Tweedy naglasila, na kuminu. I bilo je od Petra. Ona bi, kako je često tvrdila, Hvngđje prepoznala njegov uredni rukopis; i dok je pismo mjerila na ruci, mučeći samu sebe u očekivanju, u sjećanje Joj dođoše ona pisma, koja joj je običavao pisati iz škole. Bijahu ono sjajna pisma, umjetnička, ljubičastom tintom pi-Muna, a dokazivahu joj njegovu naklonost, njegovu nepokolebivu vjernost. I ovdje bijaše jedno pismo, koje je također svjedočilo o loj istoj vjernosti. Radovala se: sada je priznala, da joj je za ova dva tjedna njegova šutnja izazvala onu tihu neugodnost. Oči su joj blistale; u licu joj je bila napetost, gotovo uzvišena nježnost, kada je otvorila omot i izvukla ispisani iirnk. Smiješeći se počne čitati. Onda se odjednom ugasi svijetlo s njezina lica, koje se linma iskočila pred oči, ne jedna riječ, već jedan lanac riječi, ic riječ, nego misao. Došla je kao munja, ta razorna spo-naja — u strašnom pustošenju groma, iskra brža, svjetlija, ictfo bilo koja munja. Ne ote joj se nikakav krik — bila je skamenjena do utnje — ali joj se ruka, koja je držala papir, zgrčila i zatim očela drhtati kao pri udaru kapi. Rosino ime stajaše u pismu, ponavljano i opet ponav-mio između smjernih i pronicavih riječi, koje su plesale rod njezinim luđačkim očima. Rosino ime. Otputovao je s Rosie. Uzeo je dio neke prakse, koju je i>8Jn otac kupio za njega u Londonu. On ju je izdao, nju — svoju majku!

Spopade je strašna studen, jednaka boli raspadanja, i 3ka se tama očaja spusti preko nje kao smrt. Nepomično je tjiilu, onda se odjednom zgrozi. Tijelo joj se činilo mrtvo; I ali njen duh nije bio mrtav; živio je, kuhao se u muci misli — u vrenju grozničavoga mišljenja, u kome je bilo sve otkriveno. Ona je bila otišla — jednostavno im se uklonila s puta. Bili su se urotili iza njenih leđa; gurnuta je u stranu, ponižena, omalovažena. Ali poniženje nije bilo ništa. Omalovaženje nije bilo ništa. On je otišao — njen sin — oženjen! Poslije njenih godina patnje, prokletoga samoprijegora, poslije svega što je trpjela i izdržala, ostavio ju je. Iskoristio ju je, prevario i bacio u stranu. Popela se preko zapreke gotovo nesavladivih teškoća, da bi ga pustila u naručje druge žene. To bijaše mučenje — nepodnosivo mučenje. Omamljena duševnim mukama, umorno se skljoka na stolicu. Pismo odleprša iz njezine ruke. 28 Tri ljubaviKNJIGA TREĆA Devet mjeseci kasnije sjedila je Lucy u kuhinji svoga stana u Flowers Streetu. Prostorija je bila samo malo izmijenjena, siva i bez pokućstva kao i prije, možda su zastori postali prljavi, čađavim je prozorima još više trebalo čišćenja, a vlažna mrlja na stropu bila je pokrivena još gušćom i tamnijom plijesni. Zar je ikada mogla sanjati da će živjeti u ovakvoj prostoriji? Nikada! Ali što je njoj do toga — što su značile takve ništavosti kao što su prašina i nered? To joj sada uopće nije smetalo. U posljednje se vrijeme nije brinula za stan, bila je zadubljena u veće stvari, stvari dubljega značaja. Onaj strašni dan u Douneu: onda je mislila, da joj je život završen — uništen, razmrskan, razoren. Kako je bila glupa, slijepa, nevjerojatno glupa! Sada se mogla smijati na one ponosne boli svoga sumornog i tako jako za-lutalog osjećaja. Bila je žena, koja saginje pogled k zemlji i na jednoj obali neizmjerne prevare skuplja šareni šljunak, koji je zasljepljuje beskrajnom obmanom, da pod hladnim morem gorčine traži obalu sreće — to je bila. Nije otkrila šareni šljunak, nego pepeo, samo pepeo, koji je žestoko sipala na svoju glavu; trag je toga pepela bio u njezinim ustima, sa svim onim mekim i odvratnim ukusom neispunjenja. Ipak, možda su ta uzaludna lutanja bila u određenom smislu dio božanskoga promisla — sredstvo, koje ju je do toga dovelo: miran je osmijeh igrao preko njezina zadubljenog lica dok je odmjerivala svoju sadanju sreću. Ona je nije zaslužila, ali ju je ipak na čudnovat način postigla — ona je bila njezina — makar to izgledalo i nevjerojatno — njezina svojina.

Kratko je vrijeme sjedila zamišljena kraj stola: upravo je završila ručak, jer se bila, otkako nije morala u jedan sat žuriti kući, vratila na običaj da kasno ruča, u četiri. Onda 434 rastreseno uzme, kako je izgledalo, bez sjećanja na ono strašno pismo, od koga je u Douneu pala na pod, pismo, koje je ležalo kraj tanjura, i preleti ga sasvim hladno. A ipak, i ovo je pismo bilo od njezina sina, datirano dan prije i s naštampanom adresom: Maida Vale, London. »Moja draga majko«, glasilo je — »zaista sam se veselio tvome pismu i tome, da je kod tebe sve u redu. Mi se olboje osjećamo vrlo dobro i sretni smo. Praksa ide veoma dobro. Veselit ćeš se, da čuješ, da imam jednog novog pacijenta, i to pravu damu — zamisli to! Možda si već čula za nju: lady Macarthv. Plaća nam pola gvineje — možeš li to zamisliti! Dakle vidiš, da tvoj sin ne napreduje tako loše. Još će ga jednoga dana vidjeti u Harlev. Streetu. Da, to namjeravam — i to u skoro vrijeme. Vjeruj mi, ako jednoga dana ne postanem slavan, to ne će biti zato, što nisam učinio što mogu. U međuvremenu moramo imati strpljivosti (to neka ne bude igra riječi, moja draga). Još uvijek čeznem, da budeš ovdje kod nas, ali je to u sadanjem trenutku teško. Naravno užasna mi je svaka misao, da ti još radiš, ali svaki penny, koji zaslužim, ulažem u praksu, i priznat ćeš, da je za nas od bitne važnosti, da učvrstimo svoj položaj. Rosin je tata bio tako dobar — prošlog je tjedna opet došao u posjet — neka je blagosloven, ne može se rastati od nas. On je zaista neobično dobar, ali ne možemo tražiti, da on uzme sve na sebe. Ipak, nije više daleko dan, kada ćeš i ti biti ovdje i mi svi zajedno. To za mene ne može ići dosta brzo a onda ću biti u stanju da se za tebe zaista lijepo brinem i da te učinim nezavisnom za cio život. To bi ti voljela, znam. Rosie šalje nježne pozdrave, a isto tako i ja. Tvoj vjerni sin Petar.« To je pismo pročitala sasvim mirno. Bilo je tipično za pisma, koja joj je sada slao — lijep primjer onih epistola, koje su prosječno stizale jedamput nedjeljno, i na koje je ona odgovarala trijezno, istom točnošću. Da, bilo je puno ljubavi, odano pismo, puno žarkih obećanja. Ta obećanja! Bez sumnje, da je mislio na to — a zar bi ona to učinila? Zar je bila nepravedna? To nije znala: ipak je nejasno osjećala, da će joj on i u daljih deset godina možda dati još uvijek isti 28*

435zavjet. I bilo je čudno, što te misli u njoj ne probudiše nikakav gorki osjećaj. Čudna, svakako, bijaše ta nova podnošljivost — ona nikada nije bila podnošljiva žena. Onda joj misli požure unazad. Prije devet mjeseci -— da li bi i onda mogla te uredno ispisane riječi promatrati isto tako mirno i bez strasti? Da li sada može prepoznati svoje prošle boli kao ohole trzaje jedne prevarene duše, makar su joj donijele tešku uspomenu: povratak iz Dounea — nikada to nije mogla zaboraviti.*—nikada! Nije mogla to zaboraviti, tadanju gorčinu i pustoš u svojoj duši. Taj povratak u stan, tako prazan, tako potpuno napušten — i sada je još prožmc groza kad se sjeti na to i — onda je nalikovala na Judu ženu. Dolje, Maitlandovi su imali goste — bučno društvo uz lupu i svirku na klaviru, uz zborno pjevanje i divlji udar plesa. Poznavala je ta vesela društva već odavno, ali tada, kada je nervozno išla tamo i amo, ta joj je galama parala uho i uzbuđivala je. A ne manje i ta potpuna samoća stana. Sama, napuštena, tako ravnodušno poslije tih godina najteže žrtve, zatvorena među gole zidove, te se kao u kavezu kod svakoga žestokog okreta u hodanju podsjećala na borbu, na odbačenu žrtvu — to nije mogla snositi. Očajna, >brzo je otišla, s namjerom da uguši vrevu svoje duše, u hučnu vrevu ulice. Subotom uveče u Young Streetu — da li je to bio život ili ludilo? Svijetla bijahu oštra, trotoari brujahu glasnim zvucima i bojama; žene s maramama ruku pod ruku vikahu, smijahu se; gomila se valjala dalje brbljajući i željna razonode; uličarke stajahu na uglovima, pripravne na skok, čekahu, nuđahu se muškarcima; blijeda djeca, unakažena i propala, prosjačila su, igrala se, rvala; tramvaji su se vukli, gostionice bijahu širom otvorene, s mnogo smijeha, vike, pjesme, sa svađom pijanih: sve se to kod nje pomiješalo kao smušeni san, nalik noćnoj zakovitlanoj utvari, kojoj je čvrsto središte bila ona sama. Stajala čvrsto ili ne, to je bilo isto; ona nije pripadala armiji bezbrižnih; ona je bila izgubljena, žena s izgubljenom vjerom. Gorko se kajala za sve u životu. Kajala se čak i za svoju krepost. Zašto nije otrgla krajičak sreće od života? Imala je tijelo — bolje i življe tijelo nego ove jeftine uličarke, koje su svoje dvojbene draži iznosile na vidjelo; ona je imala osjećaja. AH je ona to ubila, sve zatvorila. Zašto se sama zatvorila u uske granice ponosa, zašto je škrtarila, šte436 djela, odrekla se gotovo svega — i sve to ni-za što? To je bilo njeno vlastito djelo. Načinom svoga života rugala se sama sebi. Žestoko je željela da nestane, u neku stranu kovitlaca, ili vječit zaborav. Kakvu je naknadu imala za te duge godine žrtve? Oči joj se napuniše vrelim suzama kod sjećanja na sve to što je učinila. I sada je bila napuštena kao odgurnuta

ljubavnica; nekorisna, u životnim uvjetima nepromijenjene bijede: nikada ne bi mogla sebe vidjeti u sinovljevoj kući, u ovisnom položaju, zapravo primati milostinju njegove privrženosti. Ne! Zvijezda, na koju je prikovala svoj ideal vjernosti, ugasila se; idol, što ga je podigla, bješe razbijen pod njezinim nogama. Sve je bilo žrtvovano; i žrtvovano uludo i slijepo. Tako je tada išla kroz lude ulice i vratila se u stan tek kasno u noć, u mir, koji ju je uplašio. Ipak, usprkos tome miru, nije mogla spavati; prevrtala se cijele noći. Slijedećega je dana — u nedjelju — umorna ležala u krevetu, buljila ni u što, i ne pomislivši na crkvu, slušala, kako prolaze teške sekunde. U ponedjeljak se dovukla u poslovnicu. Tamo je morala ići; to je bio njezin kruh; nije htjela biti zavisna ni od koga — tako stupi u lokal tupo i ravnodušno, ali u strahu pred neizbježnom scenom: skrivenim pogledima, sućuti, koju nije željela, i onoga pod tom sućuti: »Rekla sam vam«; »Bili ste opominjani i niste na to pazili.« To je bio kao udar mačem u njezino tijelo, muka, koja reže njen ponos — nju, koja se tako hrabro hvalila, što će učiniti, kada njezin sin završi. Onda, pošto se odlučnim licem suprotstavila toj gorkoj činjenici, na put u sirotinjsku četvrt. Natrag u onaj krug gnjusnog i ponižavajućeg posla, sada bez ikakvog cilja, koji bi je osokolio. Dalje, u tu besmislenu muku, biti rob života. Opet je počelo sve iznova. Uz to razglednice, kojima ju je mladi par bombardirao s bračnoga putovanja po Bretanji. Kako je voljela Bretanju, s njenim osobitostima — kako je govorila Rosie — as njenom sjajnom kuhinjom — kako je govorio njezin sin. Već su napo-minjali o drugom putovanju tamo. Te su karte dolazile svaki dan, ponude mira, znaci odanosti — šarene boje, žene s kapama i u drvenim cipelama, jedriličari u sjaju zalaza sunca. — »Nije li to lijepa slika, majko?« — lijepa slika; ali za nju teško opominjanje na gubitak: njih su dvoje putovali, bili su 437u inozemstvu, uživali život, a ona je bila ovdje, ostavljena kao komad otpatka, da, kao krpa papira i ljuske naranči, koje pokrivaju pločnik Flowers Streeta. Na nju se spusti utuče-nost, na čelo joj je pao oblak, koji je stalno postajao tamniji i činio se težim. Bez sumnje bi se trebala pomiriti s događajem i priznati činjenicu uobičajenim načinom: slatkim uzbuđenjem opro-štenja, dirljivim pismom sretnome paru, skromnom aluzijom na neznatnu tjednu potporu, tužnim uspomenama pomiješanim sa sentimentalnom vizijom budućnosti, kada će za par godina, sijeda, sjedeći u kutu, milovati dojenče na svojim koljenima. Ali to joj nije bilo dato. Kod te misli prožme je hladno bockanje odvratnosti. Ljutito je osjećala, da je prevarena, pokradena u svome pravu;

i nikakvo sredstvo za ubla-ženje, nikakvo slabo veselje na jadnu i nepouzdanu staračku mirovinu nije moglo ugasiti nanijetu joj nepravdu i gorčinu poraza. Život joj se činio bezvrijedan i prazan — prazan, bez ikakve nade. Dani su se vukli dalje, i kako je tjedan prolazio, tako se još više povukla u sebe. Subota je došla, onda opet nedjelja, s upomenom na dužnost toga dana. Ravnodušno, umorno, dignuta samo običajem, išla je put crkve, ali ne, naravno, u crkvu svetoga Patricka. Tamo su je poznavali, i budući da se instinktivno uplašila pred bujicom pitanja, kojih se sada besmisleno bojala u svojoj bolesnoj osjetljivosti, sada je išla u neku dalju crkvu, župnu crkvu svete Marije, malu građevinu na tihome ujestu, koje je ležalo neobično po strani od buke poslovnih ulica. Nejasno se mogla sjetiti, da je čula o toj crkvi: o crkvi ili o njezinu svećeniku — jedno od to dvoje bilo je, nije više točno znala, bilo joj je svejedno. Tamo je išla, da je ne prepoznaju. Ali su njezini razlozi bili od neznatne važnosti, način, kako je tamo išla, nije bio ništa uspoređen s načinom, kako se vratila. Išla je tamo — to je samo bilo važno. Sagnuta pod svojim nepodnosivim bremenom, mučena duševnom mukom, dirnuta onom nesigurnom i nesnosnom čežnjom — snaga, koja se činila već gotovo istrošenom — stupila je u crkvu. I tamo se dogodilo čudo; jer je bilo zaista čudo. Bar ona u to nije mogla sumnjati. I sada, kad je sjedila kraj svoga neurednoga stola, očeliči se njezino lice pri sjećanju na to. 438 Da, ruka, koja je vodila njen život, privela ju je tome cilju. Ona je to znala. Konačno je bila uvjerena u to. Ostala je nekoliko trenutaka sjedeći, dok joj je tihi osmijeh prešao preko blijedoga lica, onda se diže, stavi sinovljevo pismo među ostala — u prasnu hrpu na kaminu — i, uzevši Stvari, mirno ode iz kuće. Došla je u poslovnicu u pola pet, prišla svome stolu, sjela, i počela brojiti sadržaj kovčega. Onda prekontrolira knjigu. Konačno se obrati gospođici Tinto. »Da li je gospodin Rattrav u svojoj sobi?« upita mirno. Gospođica Tinto prekide pisanje i zamišljeno gledaše uzduž nosa svoju trgovačku knjigu. To je bilo neobično pitanje — obično se putovi Lucijini i gospodina Rattrava nisu susretali. »Da, gore je,« odgovori napokon, ne okrećući glavu. »Čula sam ga prije nego što ste vi došli.« »Hvala vam«, odgovori Lucy. Ustade i izađe iz sobe. Ali se sada gospođica Tinto okrene; promatraše zatvorena vrata očima koje iskočiše od iznenađenja.

Lucy se vrati za pet minuta, polako, i gospođica Tinto odmah poče. »Je li bio tamo?« upita pažljivo; ali je to bilo posredno pitanje za bliže, podrobnije objašnjavanje. »Da.« Lucy zastade, onda dodađe ne promijenivši svoj ravnodušni ton: »Upravo sam otkazala.« Gospođica Tinto dahtaše; potpuno se okrene i gledaše je s veličanstvenom ra'doznalošću. »Dakle putujete dolje — u London?« reče. »To je lijepo! Napokon idete svome mladiću.« Lucy je pogleda za trenutak. »Ne, ne to«, reče konačno. »Ali napuštam ovo mjesto za mjesec dana.« Priđe stolu, sredi knjige, opet ode do vrata. »Sada odlazim«, dodade. »Potpuno sam gotova.« »Ali što ćete početi?« upita gospođica Tinto, i sama strašna "radoznalost, koja pojmljivo razdiraše ove pristojne grudi, izazva ovo sasvim nepristojno pitanje. »Imam druge poslove«, reče Lucy nesigurno. Onda klimnu, reče laku noć i napusti poslovnicu. Druge planove! Opet je gospođica Tinto buljila ispred sebe; duševno je još uvijek buljila, kada Dandie — koji je zakasnio zbog neurednosti tramvaja — uđe u lokal. 439Bio je loše volje, osorno nabaci šešir o klin, reče ogađen: »Najgori tramvaji u Evropi; uvijek se pokvare kao za inat jbaš kada se čovjek žuri. Onda velika navala, navala, navala, kada čovjek hoće prijeći u slijedeći. Žene su gore od muškaraca — one to nazivaju kupovanjem. Obična skitnja. I uz to nisam ni dobro spavao. Prava muka. Pokraj mene su svirali klavir cijele noći. Tump, tump, tump.« Odjednom sasvim prestane, onda odjednom počne: »Kupit ću praskalice i stavit ću ih pod prozor. Gdje je tu vlast?« Ali gospođica Tinto ne poklanjaše nikakvu pažnju njegovoj tiradi; novost, koja je kuhala u njoj, nije mogla zadržati. »Ona ide«, primijeti, pokretom glave, koji je mnogo kazivao, prema praznome stolu. »Večeras je otkazala.« Dandie oštro diže glavu i poslije jedne stanke se okrene. »Što kažete!« Radoznalo savije svoje krive noge oko stolice — svaka je nalikovala na upitnik. Onda, zlovolja mu još uvijek nije sasvim nestala, dodade: »Ide li svome čudu od sina?« »Ne!« Mnogo je nagovještanja ležalo u tome slogu. »Što onda — što poslije?«

»Bog zna«, odgovori gospođica Tinto polako. Nije često pozivala boga, ali sada je izgledalo, da predosjeća strašne stvari; i nastavi isto tako tmurno: »I bog zna, što će biti s njom. Ona je sama sebi najveći neprijatelj, jadno stvorenje. Iskreno je žalim.« »Vi je žalite? Ona ne žali samu sebe. Posljednjih dana ide po zraku.« »Po zraku?« »Znate — gore u oblacima.« »Nekada gleda tako čudnovato — što je sve iza toga?« Zavlada šutnja. Dandie se grebao po glavi krajem držala i primijeti bez strasti, pri čemu je svaku riječ izgovorio polako, s nadmoćnim izrazom poznavaoca: »Znate, sada ima posla s religijom, razumijete li?« Gospojica Tinto kratko nagnu glavu. »Dobro —« reče oprezno." »Sada ima posla s religijom«, istraja Dandie. »Već sam vidio takve stvari. Bijaše jedna žena na mitingu pod vedrim nebom, koji sam jednom posjetio. Išao sam, jer sam se htio zabavljati, šale radi! No! Trebali ste vidjeti, kako ju je uhva440 tilo. Znao sam i jednoga muškarca — Gilmour se zvao — da, slaže se — Gilmour. Svojedobno je bio teška pijanica. Ali kada se bio obratio — na mitingu Vojske spasa u Gorbalsu — znate, išao bi okolo i razbio bi svaku bocu viskija koju bi vidio. Često bi došao u gostionicu i štapom lupao po točionici. Napokon su ga radi toga zatvorili ■— i, dođa-vola, bilo je krajnje vrijeme.« Zastade. »Ali kod žene je to najgore. I kažem vam, to je, što ona ima. Simptomi se mogu prepoznati na milju. Da, da, katolik ili nekatolik. Svatko to može dobiti podjednako. Bar tako to izgleda, svakako.« »Doživjela je takvo razočaranje«, mrmljaše gospođica Tinto. »To je, upravo, zar ne razumijete?« nastavi neumoljivo Dandie. »Bila je zrela za to. To je bilo upravo neizbježivo.« »Neizb jezivo?« »Kad se jednoj ženi kao što je ona zada dovoljno jak udarac, onda joj raste vjera. To je tako svuda. Oh, imao sam s njom ovih dana veliku svađu oko tih stvari. Ali mi je gotovo odgrizla nos.« »Ali što kani početi, za boga miloga.« »Ona zna sigurno, ako vi ne znate«, odvrati Dandie misaono. »Vjerujte mi, ako je žena, koja zna što hoće.« Opet se okrene svome stolu, cereći se. »Tako dugo* dok ne počne razbijati boce viskija.« Ali se gospođica Tinto

nije smijala. Na-brala je čelo i polako ne razumijevajući tresla glavom, kao. da bi to mogla biti loša stvar — loša stvar za nekoga. II Lucy je išla prema tramvajskoj stanici prilično brzo, kao žena s određenim ciljem, ona, koja se još prije nekoliko mjeseci vukla i tako klonula mislima, da nema ničega, zašto bi mogla živjeti. To je svakako bilo čudo. I kao takvo promatraše obilje blagoslova izlitog na nju, veličinu promjene, koja je, kako je znala, poplavila njezin život. Neka samo gospođica Tinto mršti čelo i neka se čudi; neka se Dandie ceri podrugljivo kako samo hoće. To je se nije ticalo. Neka slatko čuvstvo pobožnosti, koje ju je sada prožimalo, za njih bude samo predmet poruge, njoj je to p@t-puno ravnodušno. Bila je sretna, sretnija nego ikada i kako bi drugi mogli razumjeti tu sreću — tu veliku radost duše, -' 441kojoj se i ona sama jedva prestala čuditi? Ipak je ta radost bila njena vlastita, užareni, nježni plamen, pred kojim je sve Ostalo izblijedjelo u nešto neznatno; bukteći plamen, koji je stalno tražila, i za koji bi uvijek ustanovila, da je varav — napokon je bio njena svojina. To je bio razlog njezine nove vesele strpljivosti i izraza mirnog, sigurnog cilja. Na Kelvinbanku siđe s tramvaja i počne ići poznatim putem kroz Flowers Street. U tim pljesnivim ulicama, koje su joj jednom ulile duboku odvratnost, ne pokazivaše njezino lice nikakva gađenja. Kad je došla u stan, spremi čaja i uza nj pojede neku malenkost. Onda se digne bez odugovlačenja, opra lice i ruke, uredi kosu, i opet izađe. Na stubištu joj pogled časak pade na vrata susjednoga Stana, koja su time, što je tablica bila nedavno skinuta, pokazivala, da su se Finchovi iselili. Da, kratka idila našla je svoj neizbježivi svršetak: Bessie se u suzama vratila majci, a John je sa svojom bocom našao neko ljubazno sklonište. Zar je moglo biti jasnijeg dokaza za ludost zemaljske ispraznosti? Kada je sišla niz stepenice, s Lucijinih se usana ote po-luzatajeni uzdah. Žalila je Bessie. Jednom je ona bila takva — u zabludi, smetena, nastojeći da iscijedi jednu jedinu kaplju sreće iz nečega, u čemu bijaše samo praznina. Napolju, dok je klizila kroz sve jaču tamu, — namjerno je izbjegavala dobro osvijetljene glavne ulice — pojavi joj se jedna nuzgredna uspomena na one dane, kad je željela da ugrabi oholo veselje svijeta, kad su je zanimale svjetlosti i gomile i izlozi, kad je čak potpala i pod ništavne oholosti oblačenje. Zar je zaista jednom postojalo krzno, u kome se okretala pred ogledalom, i onda pitala Nettu »kako izgleda?« Zar je zaista postojalo vrijeme, kad je sjela i najela se kolača s kremom? Kolača s kremom, svakako! Te su joj se. uspomene činile netjelesne i zamračene —

davno, davno prošle. Da, u ovoj čudnoj sreći, koja se izlila na nju, te su ništavnosti nestale u daljini, i pri svemu je tome osjećala samo nesigurno kajanje, što .se jednom njima tako ludo predala. Sada je već skoro bila na Garnet Squaru i lakoćom rođenom iz poznavanja okoline, išla je duž jedne kratke, kri-vudave i loše osvijetljene ulice i izbila .neposredno pred crkvu svete Marije. To naglo iskrsavanje iz uskih i krivudavih uličica doživjela je svaki put kao simboliku: nalikovalo je 442 na ono veliko čudotvorno oslobođenje, koje joj je podijeljeno prilikom prvog posjeta ovoj crkvi. I opet je, kad je stupila kroz uska gotska vrata, mislila na ono uzvišeno duševno doživljavanje, na koje je onda došla. Kako bi to mogla zaboraviti u velikoj bujici, sličnoj oslobođenome divljem potoku, koja je prohujala kao iskra, kao zrak munje milosti, čisto unutarnje žarenje jednoga zasljepljujućeg svijetla; i dogodilo se, cio je tok njezina života odvraćen, i sama je trenut-nost njezina oslobođenja olakšavala. Nije bilo ništa manje nego čudo! Mislila je, kako je cijeloga života lovila utvare, dok joj je ovo — ovo veliko, jedina stvarnost — izbjeglo. Dogodilo se prije devet mjeseci, one nedjelje — oh, bla-:gosloveni, blagosloveni dan! —■ upravo u toj tamnoj i prljavoj crkvi. Na koljenima je, poluskrivena iza stubova, pokušala moliti — mehanički, gotovo ne misleći, suviše satrta svojom tugom, da bi joj mogla dati vanjski oblik, koji je inače obilježavao njezinu pobožnost. Možda uopće nikada nije bila pobožna, bila je vođena samo običajem i time, što je u tome gledala svoju dužnost. I onoga je dana sigurno bila suviše utučena, da nađe snagu volje za molitvu. Onda je bila tako istrošena, i bivstvovanje joj je bilo slično napetoj struni, koja je u neizdrživoj napetosti uskoro morala pući. Tada je odjednom digla glavu. Tada je, svakako, ona struna pukla, i pod drhćućim odzvukom toga prijeloma upravo je pogledala u njegovo lice. Njegovo lice! Stresla se. Nastranu i prema dolje bijaše okrenuto to lice, i pod teškim vjeđama u mirnom, ali ipak mukotrpnome spoznanju gledahu oči na nju. Probode je čudan bolan ubod mačem, i ona se skljoka u sjenku stuba. Ali pogled nije mogla odvratiti. Pogled joj je bio neopozivo privučen onim mirnim bolom ispunjenim očima, koje su tugovale zbog nje, koje su izgledale namrgođene od bolnoga predbacivanja. Onda poče osjećati, kako drhti, jer joj je lice čvrsto držalo sve, što god je mogla osjećati. Žalost je bila pritisnuta na svaku crtu: čelo razde-rano i krvari, obrazi upali i bez krvi, kroz poluotvorene usne vidio se žedni jezik. Strašna borba osamljene i mučeničke smrti bila je izražena na tim istrzanim crtama. Ali to lice nije bilo mrtvo. Bijaše živo, dizalo ju je gore onom neobičnom prisilnom moći, miješalo je sažaljenje s boli, snagu sa slabošću,

strogost sa sućuti. Odjednom se poboja, da se ne onesvijesti, i očajnički je željela da se sabere, da spusti pogled. 443Bijaše samo jedno raspelo na stupu iznad nje: lice Isusovo,, kada je visio na križu: ništa, što ona nije poznavala, ništa, što nije prije vidjela, već hiljadu puta. Moglo je biti veliko i slično živome ali nije bilo ništa drugo, nego drvo, gips i boja„ Oh, ona je to lice Krista, koji trpi, često vidjela, ali nikada, nikada tako kao onda. To joj je bilo tako blizu, stvarno i živo, dahom na izmučenim usnama, i znojem preko mučeničkih obrva; i ove su oči izgledale da čekaju nju, da razumiju njezinu bijedu, da joj pružaju milost i mir i ljubav. Cijeloga njezina života očekivao ju je Isus, strpljivo i pun boli; i tek sada je to vidjela. On je čekao na ovaj trenutak. Okolina joj se rasplinu kao u magli, a ova pojava dobi svijetli i prozračni vijenac. IsusT Isus! Njegovo je lice svijetlilo na nju. Njezin spasitelj, koga je ona napustila i zanemarila, nudi joj svoju ljubav! Prazan,, utučen, napušten, takav, kakav je god bio — ona je bila njegova. On ju je razumio; on ju je zvao: njegovo oko, što plamti od sažaljenja, njegov bok, koji radi nje krvari, njegovo jadno tijelo bičevano je zbog nje, njegove ruke — raširene na toj prečci križa — široko otvorene, da prime nju. I on je patio, i to sveznajuće oko, koje trpi, vidjelo je sve, što je podnijela. On je bio taj, koji je proklamirao bezvrijednost svih stvari osim ljubavi boga. Zar nije on odredio tok njene sudbine tako, da ona konačno dođe njemu? Odjednom prodre u njezino uho jedan zvučni glas: »Prvo-tražite kraljevstvo božje.« Lice joj poblijedi; bila je svladana; prožme je nježnost. Oh, pogled toga promijenjenoga lica! — bijaše suviše puno zraka svjetlosti, da bi ga mogla podnijeti. Srce joj silno lupaše u neobičnoj pobožnosti, koja je upravo izlazila iz njezina jada; i koja je rasla i rasla, dok njeno jadno tijelo više nije moglo izdržati to bujanje unutarnjega žara; u njoj se nešto otvori; duh joj odjednom razapne drhtanje i on poleti gore k pojavi Krista — njezina spasitelja. Prodirao je gore, gore, gore u njegov rašireni naručaj, oh,. nenadano nevjerojatno veselje! U svojoj je ekstazi osjećala, kako je njen otkupitelj blago sklopio ruke oko nje. Glava joj padne naprijed, iz očiju joj je naglo navrla strašna provala suza. Ležala je na njegovim grudima, jecajući od veselja. Isus — sin boga života — slava očeva — sjajni vijenac vječnoga svijetla — želja bregova vječnih — on je bio njen„ i ona je napokon bila njegova. Zašto mu se nije obratila prije? 444 Hodočastila je po pustinjama oholosti, namučila se u beskorisnom trudu. Ali je sada došla njemu; sada se njena duša digla k slatkom sjedinjenju sa svojim stvoriteljem. To je bio cilj, za koji je stvorena. Kraj toga sjedinjenja

život nije bio ništa — smrt nije bila ništa! Oko nje se glasovi anđela rastopiše u jednu nebesku harmoniju blaženstva. »Isuse! Isuse!« mrmljala je u ekstazi. »Napokon sam došla k tebi. Ti si moj, i ja sam tvoja zauvijek i zauvijek.« Dugo je vremena ostala na koljenima, zanesena oduševljenjem svoga uživanja. Od službe božje nije vidjela ništa; ništa nije čula od propovijedi. Nije primijetila nikoga, ostala je i sama neprimijećena. Nije ni osjetila, kad je siromašno općinstvo izašlo iz crkve; ostala je sama. Onda se polako pomače. Lice joj je sada, kao i ono lice u viziji, bilo preobraženo. Zar je mogla misliti, da će ona, koja je tako nesretna stupila u crkvu, napustiti je ovako, utješena i smirena. Brzo, pobožno, sagne se i poljubi noge lika pribijenog na križ. Tako uzdignuta, osjećala je, da ju je progonio i vrebao na nju strah, ta sreća nije mogla biti trajna. Izgledalo joj je kao blago preskupocjeno za nju. Ali je taj strah bio bezrazložan. Nikada se još nije obratila nijednoj misli, koja je nije progonila s užarenom iskrenošću. I trajala je; bila je stvarno njena; i dnevno je rasla, postala je najunutarnjija suština njezina života. Bilo je mnogo toga, za što se morala kajati: za svu svoju zemaljsku hladnoću i nemarnost. Bilo je krasno, kako je bogato i brzo procvala njezina pobožnost, a s tim cvjetanjem umnožilo se i ono duboko korijenje blaženstva. Vratila se u crkvu svete Marije; i opet se neopozivo obraćala. Ne bijaše nikakva naročita prednost na toj maloj i urednoj kapeli, ali ovdje se dogodila, da je, kroz uzvišenu dobrotu svoga spasitelja, našla milost. Ovamo je dolazila da moli, da svoj rad, svoj život, samu sebe prinese bogu, da prisustvuje svetome bogosluženju, da svakodnevno primi pričest: oni dragocjeno čuvani trenuci, kada joj je Isus dao svoje tijelo, ujedinio sebe s njom, sada su joj preplavili dušu nevjerojatnom ekstazom uživanja. Nikada prije nije prepoznala pravo značenje oltarskog svetootajstva. Prije, kada je u doba Uskrsa izvršavala svoje dužnosti, bješe joj osjećaj, da primi hostiju i da na jeziku rastopi tanki listić, 445svečan, ali ne bješe uzbudljiv niti ju je u čemu učvršćivao. To je uzimala kao dio svoje vjere; tako su je učili; ali sada — kakva i kolika razlika! To sjedinjenje s Isusom bijaše-stvarno i ovoga je. časa razbuktalo njezin žar, pojačalo strast njezina čeznuća — njena joj je vizija donijela slatki oporavak onoga trenutka, kada ju je on prigrlio u svoje ljubljeno naručje. Ali što bi ona mogla učiniti, da pokaže tu svoju ljubav i zahvalnost? Veća iskrenost njezine pobožnosti tražila je, da više čini, blago ju je tjerala dalje na sve veće žrtve. Čeznula je za užim i povezanijim sjedinjenjem. Sve za

Isusa — to je u stvari bilo prekretnica njezina života, i trglo ju je naprijed kao neizbježivi val poplave. Onda je odjednom došlo objavljenje, jedne večeri, kada je pobožno razmišljajući sjedila u svojoj mirnoj sobi; možda su tako došle i blage vijesti Mariji. Bilo je tako jednostavno, tako neizbježivo; možda samo umišljanje; onima, koji to nisu mogli razumjeti, gotovo smiješno; ali je to za nju bilo nadahnuće natprirodne sile. Predati se potpuno bogu! Bijaše to onaj nagon trajne podčinjenosti koji je pokretaše. I što bi je u njezinu životu sprečavalo, da se odrekne svijeta? Ne, ničega nije bilo, što bi je moglo zadržati; činilo se, kao da cio njezin život — ono postepeno opadanje svake svjetovne vjere — pokazuje pripremu za taj uzvišeni cilj. Odmah pade na koljena i zahvali se Isusu za tu misao. Onda se to polako učvrstilo u njoj. Svoga je ispovjednika molila za savjet i dobila ga. Onda sasvim mirno prihvati svoju odluku. Prije devet mjeseci ušla je u crkvu kao nesretna i razočarana žena. Sve ju je prevarilo. Ali je to ležalo za njomr sada je imala nešto, što nikada nije moglo prevariti. I to bijaše razlog njezine nagle odluke, da napusti mjesto kod Hendersona i Shawa; i djelimično bješe i to razlog, da je sada, ove večeri, bila ovdje u crkvi. Poslije odsluženoga blagoslova ostala je ovdje, na koljenima, promatrajući svećenika, kako napušta oltar i ulazi u sakristiju. On je bio taj, koji joj je pomogao; i sada je htjela govoriti s njime. To bijaše otac John Talbot, koji je u ono doba vodio župu svete Marije u Garnet Squareu. Stog, vjeran, čovjek neokaljane iskrenosti, sami njegovi neprijatelji nisu mogli posumnjati u odanost njegove vjere. Ta ga je duboka pobažnost 446 s njegovih imanja — poticaše iz poznate posjedničke porodice — odvela crkvi; i isto ga je uvjerenje još uvijek vodilo. Fanatik, koji je sam radio u svojoj siromašnoj župi, tvrdokorno postio, nije jeo meso, pio je samo vodu, stalno nosio mučeničku košulju, šibao se u ponoć pred oltarom — potajno je vježbao svako mučenje tijela. Bio je obilježan kao luda, kao. svetac, kao bogomoljac, ali nikada — već je samo njegovo, bivstvovanje to isključivalo — nikada kao pozer. Bio je visok, mršav i uspravan, njegova je ispaćena pojava djelovala nemilosrdnim i gotovo ogorčenim utjecajem. Bio je taman, s mršavim, blijedim licem, finim orlovskim nosom, nježnih nosnica, usne su mu bile uske kao nit, a oči velike, stroge, duboko upale. To lice nije nikada otpustilo svoju napetost, isto kao ni njegovo biće, nego je ostajalo ozbiljno, oštro, udubljeno, zapravo gotovo strašno. Sada, presvukao se u sakristiji —

u prostoriji tmurnoj, kroz koju je lako provijavao aromatični miris tamjana i toploga voska,, u kojoj je bio potpuni mir do pokreta dvojice oltarskih dječaka, koji su u kutu skidali svoje ministrantske haljine — i složi odijelo za bogosluženje na određeno mjesto. Tada, odjednom, zakuca na unutarnjim vratima — vratima, koja su vodila u crkvu. »Iziđite«, reče Talbot dvojici dječaka, ne okrećući glave. Glas mu je bio hladan i neljubazno ozbiljan, i oni su ga odmah poslušali, izašli su kroz stražnji ulaz, koji je vodio neposredno u dvorište. On još brižno poravna odijelo za bogosluženje, stavi beretu, ode do vrata i sam ih otvori. »Očekivao sam vas«, reče odmah. I, pustivši Luciju u sakristiju, odmjeri je ozbiljno, zastavši. »Dakle ste se odlučili?« »Da, oče.« »Sve ste ocijenili, što sam vam govorio?« »Ocijenila sam sve.« »Da se morate potpuno predati —« Ona to potvrdi sa čvrstim dostojanstvom, i za kratko su. vrijeme oboje stajali šutke, oči u oči. Njegovo je lice bilo tmurno i još uvijek strogo, ali sada, kao već i prije, ona je crpla neobično smirenje iz te čvrstoće. »To je jedino, na što sam upravila svoj duh«, mrmljala je trenutak kasnije, »odlučila sam se. Za mene ništa drugo. 44.?više nema vrijednosti. Ne bih se mogla odvratiti od te misli, i — i vi mi to savjetujete. U vašim sam rukama.« »U božjim ste rukama«, ispravi je strogo. Nastupi opet stanka; on je ne ponudi da sjedne, taj je razgovor vodio kao uporno pokajanje za oboje. »Poznajem vas gotovo devet mjeseci«, reče napokon, »i znam ponešto o vašem životu. Vi niste mladi. Možete pružiti još samo ostatak. Ali, ako ste spremni da trpite, da se potpuno predate —« »Hoću — oh, hoću!« prekide ga ona. »Onda sam spreman, da vam pomognem. Smatram, da ■ste zaista pozvani. To jedino utječe na mene. Poziv vam je prekasno došao — ali ipak, došao je.« Stade, izgledao je kao da je daleko i sasvim odvojen od sadašnjosti, ali ga je ona posmatrala užarena pogleda. »Razmišaljo sam o toj stvari«, rezimira. »Red službenica božjih, dobro ga poznajem. On najbolje pristaje vama. Već sam dvije moliteljice poslao tamo, i držale su se, da nisu bolje mogle.« »Govorili ste o karmelićankama, mislim«, prekide ona živo. »Tamo je prestrogo. Vi niste vaše toliko mladi, da izdržite tu disciplinu«, primijeti on bez strasti. »Osim toga, morate misliti na svoj položaj, svoje godine. Što možete pružiti, da biste red naveli da vas primi? Ne, pod prilikama kako stoje, ne će vas primiti.«

Ona pocrveni, ali je još uvijek držala pogled upravljen na njegovo lice. »U redu, o kome sam govorio — nije disciplina suviše stroga, ali ipak dovoljna. Jedina je šteta što matična kuća leži u inozemstvu — u Sentiensu, kraj Bruxellesa. Morat -ćete tamo provesti najmanje tri godine — možda ostatak svoga života. Ali će vas poslije zavjeta poslati ovamo natrag u neku kuću u zemlji.« »To ništa ne mijenja na stvari«, ubaci ona revnosno. »Želim da odem — da odem od svega toga.« »Ne radi se o tome, što vi želite. Kada primite veo, morate zaboraviti, što vi želite.« On opet zastane. »Već sam pisao majci generalici; preostaju još neke formalnosti, koje vi sami morate ispuniti.« »Da — sve.« »Neke dokumente o rođenju, o potvrdi, liječnička svjedodžba i potvrda o smrti vašega muža. Konačno, trebat će 448 vam dvije preporuke. Naravno, ja ću dati jednu, a drugu« — pogleda je brzo — »predlažem, da priloži kanonik Moore.« »Odmah ću mu pisati«, reče ona; zatim, poslije trenutka, dodade, »kada mogu očekivati —« »Majka generalica će vam pisati. Ako vas prime — možda za mjesec dana; odluka je u njezinim rukama.« Za mjesec dana! To bijaše njena nada. Na tu misao pro-struja kroz nju neobična pobožnost, koja je rasla i nalikovala na pijanstvo. »Vi ste bili dobri prema meni, oče«, mrmljala je. »Htjela bih vam zahvaliti.« »Ništa to ne znači.« Ton mu je sadržavao gotovo otklanjanje, sažaljivi prezir svega ljudskoga osjećaja. Onda je zašutio, i ta značajna šutnja završi kratki razgovor. »Idite u miru«, reče, kada je pošla prema vratima. Ona je bila sretna. Taj je korak učinila od slobodne volje. Tih nekoliko trenutaka razgovora, tako suzdržljivoga i neosjećajnoga, pratit će je u željenu luku. Stupi u crkvu. Kako je dan izmicao, tako se lađa, koja je odzvanjala ravnomjerno, punila tminom koju je prekidalo samo titravo crveno tinjanje vječnoga svijetla. Za trenutak klekne, ispunjena uzbudljivim osjećajem zahvalnosti. Samo da bude primljena! Molila je, da bude bogu uslužna kao njegova službenica; onda bi sva njena hladnoća, sva prijašnja ravnodušnost, mogli naći oproštenje. Ali će ona biti primljena. Već je osjećala, da joj je život upravljen za tim jednim ciljem.

Obuze je mir, samoća i tama. Zanesena unutarnjom vizijom, upravi žarke poglede u tamu iza onog titravog svijetla; tijelo joj je, preklinjući, težilo strastvenoj predaji za onom crnom prazninom oltara. »Sve — sve za Isusa!« — kod nje nije moglo biti polovičnosti. Da, morala je sve prinijeti. Kako su bili slijepi oni, koji su zbacili slatko blaženstvo božje ljubavi! To je bilo sve u životu. To je bilo svijetlo, na koje su ti neobični spojevi nagona — njena duša — lepršajući kao leptirići, u slijepoj noći i nepodnosivoj čežnji bili privučeni. Neobična, neobična misao, da je ona, Lucy Moore, zaista bila spremna da ide u samostan. Samo je ona mogla razumjeti pravo značenje toga koraka. »Sve — sve za Isusa!« Njemu se ona podala sa svim strastvenim žarom zaručnice! 29 Tri ljubavi 449III Tako je, kako joj je njezin duhovni savjetnik predložio, pisala Edwarđu, i slijedeće je subote bila začuđena načinom njegova odgovora. Jer njegov odgovor ne bijaše pismo, već, zaista, posjet, osobni posjet kanonikov. »Došao sam, Lucy«, reče poslije nagloga pozdravljanja, bez oklijevanja i prilično bez daha. »Zaposlen sam. Veoma sam zaposlen. U četiri imam sastanak dijeceze, ali sam jednostavno morao doći.« Posljednjih se godina jedva primjetno promijenio — plahost mu sada bijaše pokrivena dostojanstvom, blagost čeznula za svečanim držanjem. »Što znači to, što mi pišeš u pismu?« nastavi, dižući obrve s ljubaznim predbacivanjem i vadeći pismeni dokaz iz džepa. »To sigurno ne misliš ozbiljno?« »Potpuno ozbiljno« uvjeravala ga je, mirno ga gledajući kako sjeda u sobnu ljuljačku, sada jedinu sigurnu stolicu u njezinu stanu. Bila je iznenađena njegovim posjetom, ali nije bila u neprilici. Davno su prošli dani, kada joj je siromaštvo njezina doma tjeralo stid u obraz. Ne, sada je plivala u tome siromaštvu — siromaštvu propovijedanom od Krista. »Ali to ne može biti ozbiljno, moja draga Lucy«, prigovaraše kanonik, hladeći lice pismom — suviše se brzo popeo uza stube, i posljednje je vrijeme trpio donekle od nateklih jetara — »ili bar nisi sasvim nacistu — oprosti mi — što namjeravaš. Da li znaš, što to znači — kakvu muku to donosi sa sobom?« »Nikakvu veću muku, no što sam naučena. Pravilnik mi je objašnjen. -Osim toga, tu muku prinosim bogu.« Bila je smirena — smirena i pribrana. »Svakako vrlo pohvalno.« Pogleda je obzirno. »Ali govoreći sasvim iskreno, Lucy, ti u svojim godinama ne smiješ ni u snu misliti na to.«

Godine! Zar je možda mislio kod toga izraza s mnogo značenja na neke nastrane pobude? A njoj je bilo samo četrdeset i dvije. Nabra čelo, htjede nešto reći; ali on nastavi naglo. »Sada bih ti htio reći nekoliko riječi. U posljednje si vrijeme doživjela veoma teške časove, moja draga. Ali put, kojim si pošla, čini ti čast. Petrova ženidba, gotovo bijeg — da, to je bilo iznenađenje i za mene. Tako mlad! Ali konačna 450 I —- to je zakon prirode. Kako kaže sveti Pavao: »Bolje je oženiti se, nego trpjeti« — na svaki bi ga način jednom morala izgubiti. Prije ild poslije — što to znači? I nije ni tako-suviše rano. U Španiji, dakle« — mislio je topla pogleda na minule dane — »u Španiji se uzimaju veoma mladi. Brzo sazrijevaju, naročito žene. Čak sam vidio, da se uzima i sa četrnaest. Osim toga, Petar je dobio tako sjajnu partiju. Krasna djevojka, katolikinja — da, dražesna djevojka — dražesna« — pusti, da mu taj pridjev zadovoljno klizne s jezika — »i još bogata — kakvi izgledi za mladića s tom lijepom praksom u Londonu. Piše mi, da sjajno napreduje — čak da liječi i plemstvo, sposoban mladić. Za nekoliko mjeseci po prilici bit će u stanju, da se brine za tebe. Ti si mnogo za njega učinila — da, svakako da jesi — ali će ti to biti vraćeno, ako budeš imala strpljenja.« Nasloni se unazad i ispruži meku bijelu ruku. »Pax vobiscum!« Njegov je izraz govorio sasvim jasno: na što! na što se ti imaš potužiti! »Mislim, da pitanje o tome, što je prošlo, nema s tim nikakve veze« reče ona sa začudnom blagošću. »Moram samo gledati u budućnost.« »Da, da, moja draga. Ali te možda navodi na to, da prenagliš, razumljiva žalost, srdžba. Mislim na to vjenčanje, ta.ko reći iza tvojih leđa. Ali bog zna, da s tim nemam ništa.« Ona polako strese glavom, ulažući svoje neopozive argumente. »Ti me ne poznaješ ni sada još, Edwarde! Ta misao znači sada za mene sve. U našem sam Gospodu našla sreću, neizmjernu sreću.« Ironična činjenica: prelat se uplaši od njezinih riječi kao uplašen konj; onda je duž svoga finoga nosa pogleda dvojbeno. »Da, da«, ponovi, ovoga puta dobroćudni]e. Zastade. »Dobro, priznajem, da hoćeš ići — no da li si tu žrtvu odmjerila?« Zategnu usne. »Ne može se svijet tako lako napustiti, kako ti misliš.« Ona lakim trzajem usana mišljaše na ovo »svijet«: brlog, ovaj stan, njezin suri robovski život. »Ja to mogu«, odgovori, kraće, nego što je namjeravala. »I ja ću ga se odreći.«

»I onda samostanska život«, istrajaše on prodorno. »Za taj se život mora biti postepeno uobličen, dok je čovjek još l. 29* 451mlad. Ti ćeš naći, u svojim godinama — da, naći ćeš u tome poniženja.« , , , »Zar ga ovdje nisam dosta našla?« odvrati ona, bez gorčine. »Zar nisam ustanovila, da ovaj život ništa ne sadrži, osim ljubavi prema bogu?« »Možeš bogu služiti i napolju, u svijetu«, nagovaraše je on, lako pocrvenjevši. »Mi svećenici radimo to.« »Za mene je sve ili ništa«, odgovori ona odmah, čvrsto. »Na mene je došao poziv.« On pucne jezikom, misleći na one dane, kad je bila tako elegantno obučena, svježa i zavodljiva, i kad je došla k njemu sa svojim sinom. Kako bi je samo mogao odvratiti od te — da, te gluposti? »Što te je napalo?« upita je napokon, mjereći je oštro; onda se odjednom njegova duga gornja usna trže u ugodan osmijeh; i sjećajući se toga, da je uvijek rado slušala njegove male duhovitosti, dodade: »Nadam se, da nisi imala viziju, nadam se — sličnu kao stara dama, koja je bila nedavno kod mene. Gospođica Mac Tara — ti ćeš je se još sjećati.« Za-stade, ovlaži usne načinom najboljega odgoja. »Ona je imućna, jedan od mojih najboljih župljana, i tako pobožna, kako se samo može poželjeti. »Kanoniče«, reče mi u velikom uzbuđenju, »vidjela sam nebesku visinu. Vidjela sam boga oca i boga sina. Poslije večere sinoć vidjela sam ih tako jasno, kao sada vašu velečasnost.« »Oh,« rekoh — dobro je poznajem, znaš, i ona voli uvečer svoju čašicu vina. »Poslije večere, dakle? A koliko ste popili porta?« »Samo dvije čašice, kanoniče. Nikada ne pijem više. Recite mi, da li je to bilo čudo?« »Dvije čašice«, odgovorih. Idite kući, moja draga dobra dušo. Večeras popijte tri čašice, i bez sumnje ćete vidjeti cijelo sveto trojstvo.« Blagonaklono se smijao svojoj vlastitoj šali — koju je tako izvrsno izveo; ali njeno lice ne pokazivaše nikakav osmijeh ostavši tako ukočeno, da se njegova radost postepeno zasu pijeskom. Nastupi kratka stanka, za koje ju je gledao sa strane, zbunjen neuspjehom svoje dobre namjere. »Budi razumna sada, Lucy«, reče napokon u pomirljivu tonu. »Nikada se nisam miješao u tvoje stvari; ali sada — ja sam svećenik i sve to poznajem iz neposredne blizine — ja te odlučno odvraćam od toga.« 452

Ona ga pogleda, kako je tu sjedio, dobro ugojen, okruglastih ruku i obraza, i uglađen dobrim životom i s osjećajem vlastite važnosti, onda odmah njezine misli odletješe Talbo-tovoj pojavi; mršavoj, izgladnjeloj, iscrpljenoj od unutarnjega žara. Čelo joj se nabra. Vjerovahu li oba ova čovjeka u istu vjeru? Znala je, na svaki način, za kojim primjerom želi da se povede. »Otac Talbot mi je rekao, da sam pozvana«, odgovori hladno. »On me je savjetovao, da idem.« Njegovo lice obli duboko crvenilo. »Talbot!« izreče. »On je zaslijepljen — buntovnik; i — i biskup je bacio oko na njega. Ti ne smiješ previše polagati na njegove riječi. Mi imamo dužnosti prema životu i prema sebi samima.« Zastade, opet brzo povrati svećeničku blagost i nastavi ozbiljno i uporno: »Ne! Ne diže se naš ugled ovdje, kad jurimo okolo u starim odijelima i šišamo glave; mi moramo ići s vremenom. Pazi, baš sam jučer kod jednoga probudio zanimanje za vjeru pri partiji golfa —« Govorio je sa zadovoljstvom i ne bez određenog autoriteta — bio je dobro poznat kao igrač. Ona ga pogleda neposredno, očima, koje su izgledale kao da će ga probušiti. »Upravo ti, prije svih ostalih — ti zaista ne ćeš pokušati da me odvratiš od toga, da se posvetim službi božjoj!« Crvenilo mu se, koje još nije nestalo, odmah produbi; nemirno se vrpoljio; njezina otvorenost ne bijaše zapravo suviše ukusna. »Ja hoću samo da te sačuvam od jedne gluposti. Ti si prilično tvrdoglava — ne ću kazati smušena, i ponekad uzmeš uzde jako među zube. Svaki će ti razuman čovjek reći isto što i ja. Sama gospođica O'Regan misli —« Rečenicu prekide značajnim pokretom ramena. Tako, dakle je govorio o njoj s gospođicom O'Regen — s tom blijedom čuvaricom njegove flanelske udobnosti! Opet u njoj usplamti onaj osjećaj gorke povrede. »Takva sam, kakva sam«, reče brzo, »i takvom me je stvorio bog. Ali nikada ne bih o tebi govorila iza tvojih leđa. I, još više, poslije tvojih riječi moglo se misliti, da idem đavolu, a ne u samostan.« Uvrijeđen, trže se unazad, uzdiže ruke — gotovo apo-v stolska pojava. 453»Lucy — Lucy«, protestiraše, »taj tvoj jezik!« Ona se svlada, spusti ruke u krilo. »Oprosti, Edwarde«, reče čvrsto, ali s jasnom oznakom njezine nove poniznosti naginjanjem glave. »Ali idem. Ništa, što možeš reći, ne ćeš to izmijeniti. Idem, da se žrtvujem za Isusa!«

Slijedila je duža šutnja poslije tih posljednjih riječi, koje su, kako je izgledalo, dolazile iz dna njezine duše. »Dobro, dobro«, reče on s pokretom, koji je izražavao bolnu rezignaciju — da li je ova bila istinita ili ne, to se nije moglo vidjeti — »radi po svojoj volji. Ali onda nemoj reći da te nisam opominjao.« Pogleda okolo po sobi s izrazom čovjeka, koji je izvršio svoju dužnost. Vladala je tišina, onda ona diže pogled. »Mogu li ti ponuditi šalicu čaja?« upita, sasvim blago. »Ne će mi praviti nikakve poteškoće.« »Ne, ne,« odbijaše on, dižući se. »Poslije sastanka sam na objedu kod nadbiskupa. Prije toga ne ću ništa uzimati.« Svoju dužnost je ispunio, izgledalo je, da hoće žurno da ode. U malom se predsoblju rukovaše čvrsto, i on u pritisku svojih punašnih prstiju dade svečani izraz. »Zbogom, Lucy, i bog neka te blagoslovi. Možda će ti, poslije svega, biti udijeljena milost, da uspiješ. Jer smo u božjim rukatma — mi i svi ljudi.« Dok je stajala na pragu, ispunio je gotovo cijela vrata, ali, usprkos njegovoj krupnoj masi tijela, korak mu bješe, kada je odmjereno silazio stubama, mek i pun. Ona brzo zatvori vrata za njim i povrati se u sobu. E!d-ward ju je opominjao da se sasvim ne posveti bogu! Zar bi se mogla zamisliti smješnija situacija? Ali ona nije bila raspoložena za smijeh. Naprotiv, usne joj se stisnuše; pogled joj posta mek i svijetlio je nekadanjim sjajem; ništa je nije moglo odvratiti od radosti i slave njezina predavanja. Bilo je jasno — jasno, da on to uopće nije razumio. Ona će se usprkos njemu posvetiti Isusu. Pogled joj se polako upravi u daljinu, i u njen vidokrug iskrsnu vizija Kristove pojave, krvave, sa pet dubokih rana, raširenih ruku prema njoj. 454 IV Znala je, neizbježno, sa svim uvjerenjem onoga unutarnjega svijetla, da će ići, ali je, kada je konačno došao odgovor da je primljena, odjednom osjetila navalu sretnoga blaženstva. Časna joj je majka generalica, finim uglađenim rukopisom, i začuđujućim odličnim engleskim jezikom, saopćivala, da je dobila »snažan utisak« od Lucijina pisma i preporuke dobroga oca Talbota. Zbog toga je, usprkos gospođinim godinama, pripravna da je primi u red uz već navedene uvjete kao početnicu. Neka je hvala bogu! Okom je vjere Lucy vidjela, da se pred njom otvaraju vrata; otvaraju k zadovoljstvu i sreći molitve.

Veselo se i odmah počne pripremati za odlazak iz jedne sredine, od koje je godinama bila neizmjerno tlačena. Osjeti neobičnu slobodu, osjeti olakšanje i energiju, užarenu energiju, koja je dolazila iz unutarnje vatre. Misao, da je morala napustiti zemlju, nije za nju značila nikakvu teškoću. Tome se veselila. »Odreci se svega što imaš i slijedi me«, zapovijedao je Gospod. A čega je ona zapravo imala da se odrekne?' Pobrinula se za odnošenje svojih stvari, koje je stareti-nar njezine četvrti — drugi ne bi te starudije ni primio — kupio za četrdeset i pet šilinga. Četrdeset i pet šilinga — to je bilo bar nešto, što pokriva tek jedan dio njezinih izdataka. Radi ostatka morala se obratiti svome sinu — radilo se o jednoj neznatnoj sumi, za koju je bilo nemoguće, da bi je mogao odbiti. Ipak joj je bilo slično, da mu nije pisala. Htjela mu je u Londonu sve lično objasniti. Imala je svoj vlastiti način rada. Da, odlučila se da otputuje bez mnogo buke. Prema kome treba da ima obzira? Prema Richardu i Evi, Joeu, Polly, čak Edwarđu? Taj događaj ne će uzvitlati mirnu površinu tih egzistencija. Tako je bio skučen njezin život događajima, za koje je sama bila kriva, da se već sada osjećala izoliranom, čudnovato izdvojenom. S ocem je Talbo-tom govorila više puta, to su bili formalni razgovori, čija je suzdržljivost izgleda potpirivala vatru njezine revnosti. Prolaznu joj je žalost pričinjavalo to, da se oprosti s gospođicom Tinto, ali se od ostalih poznatih oprostila ravnodušno i veselo, ne otkrivajući svoju namjeru. Ona napušta svoj 455posao; ide na jug, na odmor, u neku svrhu, koja joj je upravo došla u pamet. Nije željela teatralni rastanak. I kako je rado išla! I tako je, ujutro prvoga ožujka, sjedila u vlaku za London, blijeda, jednostavno obučena, žena srednjih godina čvrsta pogleda i s lakim naborima na čelu, imala je iznad sebe u mreži za prtljag smješten zgnječeni nekadašnji kovčeg svoga sina — zar je ona mogla predvidjeti njegovu sadanju upotrebu? — u kome je bilo zapakovano samo nekoliko stvari. U desnoj je rukavici imala voznu kartu, u novčarci nešto manje od tri funte, a u srcu, strastveno čuvano kao blago, skupocjeni posjed ljubavi prema bogu. Možda joj se put zbog njezina žara činio iznad svakoga očekivanja dug. Putovala je samo malo — u stvari nikada, i premda se Frank po svome običaju sasvim neodređeno igrao mišlju o putovanju po Kontinentu, nikada nije išla iz Škotske. Hrane nije imala sa sobom; novine joj nisu trebale; nije žalila za razgovorom. Sjedila je sasvim tiho u kutu svoga kupeja, šutjela, udubljena u razmišljanje, ispunjena zanosnim oduševljenjem. U Creweu je popila šalicu čaja i pojela komad kolača, stojeći i na brzinu u bifeu.

U Eustonu, kamo je napokon stigla u šest, stupi u gužvu na peronu i odmah pozove nosača, koji opet, pozove jedno-preg. Usred gurnjave bijaše potpuno mirna, i imala je svoj plan jasno u glavi. Nije htjela ići svome sinu. Ne. Niti je gojila bijesnu srdžbu, a nije više osjećala ni ljubomore prema Rosie, ali im se nije htjela nametnuti. Otišla je u mali hotel u Gower Street, toplo preporučen od gospođice Tinto, koja ga je, pri jednom nezaboravnom izletu sa svojom sestrom, našla »poštenim i solidnim«. Ovdje nije bilo, iako nije najavila dolazak, nikakvih teškoća. Mirno je i sabrano, neuznemi-rivana galamom ulica ili čudnovatim doživljajima što ulazi u strani hotel, naručila svoju sobu, kao da je u takvim stvarima veoma iskusna. Onda odmah siđe dolje, da telefonira svome sinu. Njegovo je ime stajalo u knjizi, i njegov broj, ona je to lako našla, i bez odugovlačenja nazove. Bio je sam na aparatu i odazvao se veselim, uslužnim, izričito službenim glasom* punim očekivanjS; ali krađa se ona javila i rekla odakle govori, postade taj glas upravo na groteskan način-slab. Poslije duge, čudne šutnje, dođe odgovor, prilično pro-mukao: »Što — što ti radiš ovdje, tako ti cijeloga svijeta!« »Dođi k meni«, odgovori ona; »onda ću ti reći.« Nastupi mučna stanka; naprosto je mogla vidjeti, kako je svladan s čuđenjem. »Ali bilo bi bolje, da dođeš ovamo, majko,« i onda opet stanka. »Zašto nisi ništa rekla o svome putu? Da — ti moraš doći ovamo.« Usne su joj se tiho smiješile u školjku. »Čekam te dakle tokom večeri«, reče ona. Onda objesi slušalicu i izađe iž govornice. Pola sata Aasnije došao je, uzrujan, zbunjen, skrivajući jedan osjećaj naglašavanjem drugoga. I sada su sjedili u njenoj sobi licem u lice jedno prema drugome — on se bacio na krevet, ona naslonjena na slamnoj stolici, jedinoj u prostoriji — oboje ganuti sjećanjem na sve ono, što se dogodilo od njihova posljednjeg sastanka. »To ti ne misliš ozbiljno, majko,« reče on po treći put,, još uvijek bez daha i ne shvaćajući. »Zaista, to je za mene najteži potres od —« Prekide i poče trgati tanki crveni jorgan. »Ne mogu razumjeti, zašto'me nisi mogla obavijestiti«. »A jesi li ti mene obavijestio?« upita ona s lakim žalosnim osmijehom. On duboko pocrveni, još uvijek sagnute glave, prsti su mu nastavili igru s jorganom. »Rosie bi željela, da dođeš k nama«, objasni on zbunjeno. »Ona to zaista želi. To je bilo posljednje, što mi je rekla prije nego što sam došao ovamo.« On zastade, odjednom ožalošćen. »To je takva zbrka, da si

odjednom ovako banula. I ta tvoja-misao u tvojim godinama — tako što još nikada nisam čuo. Što će, za boga miloga, ljudi reći?« Ona ga mirno pogleda, nešto sažaljivo. Bilo je to prirodno, što se brinuo o ništavilu svijeta. Usprkos njezinoj: pripravnosti, duboko ju je uzbudilo to, što ga opet vidi. Sva se prisnost njihova zajedničkoga života opet diže i izađe pred nju. Tako se malo promijenio: njegovo držanje, njegov osmijeh, ostali su isti, pokazivaše staru plašljivu, nehotičnu dražesnost. Još ga je uvijek voljela; ali sada, naravno, njezin stav, nje'zina ljubav, bijahu drugačiji. Sve je vidjela u pra456 45T-vom svijetlu — sada su male stvari života bile prognane kao nevažne prema jedinom važnom i vječitom cilju spasenja. Njezine su mu se oči smiješile. Da li se zaista jednom mučila u grozničavom trudu, da bi kroz njegov uspjeh postigla "svjetovno zadovoljstvo? Čudna ludost! Nikakvo čudo, da je bila kažnjena. U ovome je trenutku vidjela bistro i jasno pravednost kazne, koju je izdržala, i, u uzvišenoj spoznaji, pokorila joj se kao instrumentu svoga puta k milosti. »Ne ću ništa da znam o tome, da se ti tamo živa zakopaš«, negodovaše on opet. »To mi slabo služi na čast.« »Znam, što osjećaš, moj sine«, reče ona polako, i dok je govorila, njezina kratka pojava dostiže veličanstvenu veličinu, »ali ipak idem.« »Dođi k nama i smatraj to kao svršeno. Kažem ti, da Rosie hoće, da dođeš k nama.« »Kakvog bi to imalo smisla?« odgovori ona s neobičnim, nesvijesnim neprijateljstvom. »Rosie me više nikada ne će vidjeti. Odlazim neodgodivo — sutra ili prekosutra.« On diže pogled, napola moleći, napola žalostan. »Ti mi ne pripisuješ krivicu? To je bilo samo prirodno.« »Ne krivim te ni za što. Ti ne razumiješ, kako sam sretna.« »Htio sam toliko učiniti za tebe«, reče on plašljivo. »Ti znaš, što sam ti pisao. Bilo je samo pitanje vremena. Sve sam htio učiniti za tebe.« »Naravno da ima određenih stvari, koje mi trebaju« odvrati ona, mirno, držeći situaciju. »Troškovi su neznatni.« Oči mu se odjednom ovlažiše, instinkt posjedovanja bijaše mu svladan od misli na njezin odlazak, opet je negodovao i uvjeravaše je u svoju spremnost, da joj pomogne. U navali osjećaja njegova prirodna škrtost bijaše savladana; pitaše za pojedinosti, izvuče novčarku, dirljivo joj pruži nekoliko novčanica. »Nabavi sve, što trebaš«, reče nježno. »To je najmanje, što mogu učiniti za tebe.« Imao je svu mekoću Mooreovih u trenucima krize, i dao je svoj dar

određenom širokogrud-nošću; zapravo, iz toga je crpio osjećaj, da je svoju dužnost -obavio revnosno. Prije devet mjeseci ona bi taj dar prezirno odbila, ali sada je uzela novac bez prigovora ili premišljanja. On nije bio određen za nju, nego za boga. I, još više pogođen tim mirom nego bilo kakvim izrazom osjećaja, svladan trenutnom nježnošću, obasipao ju je daljim uvjeravanjem, obe458 •ćanjima, izrazima žaljenja. Ali je njezino samosvladavanje bilo veliko. Imao je neobičan osjećaj, da je ona od njega udaljena vječnostima. Kada je ustao da ode, reče, nesretno: »Doći ću k tebi sutra.« Ona mu se opet nasmiješi i poljubi ga. Kada je otišao, sjedila je trenutak zamišljeno, onda ustane, spremi novac, koji joj je dao, i siđe niz stube. Tamo uđe u udobnu, crvenosmeđe tapetiranu blagovaonicu, gdje je po-služiše jednostavnim, ali izvrsnim jelom. Jela je s uživanjem, ali, sjedeći u kutu, nije poklanjala nikakve pažnje ostalim gostima u dvorani. Pogled joj, koji se, kako je izgledalo, školovao za poniznost i pobožnost, ostade ukočen, upravljen na sivobijeli stolnjak. Čim je završila, odmah se diže. Još nije bilo osam sati, i ona, tjerana unutarnjom snagom, uze šešir i kaput, raspita se u uredu, izađe iz hotela. Ulice su kucale životom: nalikovale su na velike žile, kroz koje prolazi stalna živa struja. Uzduž su vozili dvoprezi i taksiji. Ljudi su odlazili na večeru — ili u kazalište. Jedna se privatna kola provezoše. Vidjela je svjetlucanje bijelih prsa košulje, svijetljenje jednog golog ramena. Često je u prošlim vremenima puna veselog iščekivanja gledala, kako dolazi njezin prvi posjet Londonu — najprije se o njem dogovarala s Frankom i onda, dugo vremena po tome, s Petrom: u taj su program uzeli i malu gozbu, u Trocađeru — odlučili su se na kicošenje — možda čak i malo vina; dobar komad u kazalištu da se odobre ili nasmiju; onda večera negdje u Sohou radi prave boemske okoline — da, ona je to sve planirala. Ali je sada sve to prošlo— bijaše pepeo u njezinim ustima, neželjen, neopažen. Kada bi joj netko ponudio taj nekada davno tako željeni program, hladno bi okrenula glavu. To nije bilo ništa — ništa u usporedbi s ovim, što sada ima. Dok je išla dalje, osjeti čežnju — slatku čežnju, koju je samo ona mogla razumjeti. Tokom cijeloga dana morala se lišiti utjehe posjeta crkvi, a u srcu joj je bila želja, koja je kliktala za tim, da bude zadovoljena. Opet se morala propitati, ali je poslije malo traženja nađe i uđe u crkvu, u koju su je bili uputili. Tu je klekla i prekrstila se s uzdahom sreće.

Bilo je kasno kad se vratila u hotel; umorna od puta, spavala je čvrsto — sretnim snom bez snova. Slijedeće jutro 459ustade rano. Imala je nabaviti svoju opremu, i poslije doručka, uzme list majke nadstojnice i novac, koji joj je dao Petar, te izađe. Bilo je teško; pokušala je u četiri trgovine bez uspjeha: dizali su obrve na grubi materijal i obični kroj stvari, koje je tražila. Ali sada uzdignute obrve nisu za nju više ništa značile, i napokon, poslije dugoga traženja — traženja, koje je za nju u njezinu revnom raspoloženju postalo pravo veselje — dođe u jednu tihu radnju u Edgware Road, u kojoj su imali što joj je trebalo: skromna crna haljina od serža, koja joj je dopirala od vrata do gležnjeva, grubo rublje iz materijala garantirano trajnog, vunene čarape, pamučne kre-vetske plahte i par grubih gunjeva. Ukupan izdatak bio je prilično malen — cijene su bile u skladu sa skromnošću dućana — a mogla se pouzdati u to, da je kupila samo vrijedne stvari, ako ne sebe radi, a ono radi volje Isusove. Kasnije su tokom dana kupljene stvari poslane u hotel, gdje ih je brižno stavila u svoj kovčeg. Uvečer je opet posjeti sin, i jedan su sat sjedili zajedno u njenoj maloj spavaćoj sobi. Bio je' to čudnovat razgovor, obilježen istom takvom njegovom čudnom usiljenošću. Ona je opet osjećala ono bujanje svoje sklonosti prema njemu: ta ljubav nikada nije mogla proći; ali je ona sada prije bila u sjećanju nego u preživljavanju, kao osjećaj, koji je postojao, koji je još prepoznala, ali prepoznala iz daljine, kao udaljen od stremljenja njezine duše. Ali je ipak bila žalosna radi njegova očaja. On je sada imao vremena da razmišlja o položaju, i bio je duboko pogođen neopozivošću rastanka. Njegova sebičnost ne bijaše obrana protiv te navale naslijeđenoga osjećaja, niti je bila dovoljno velika, da bi se oduprla očevidnoj prijetnji njezina odlaska. Da se to odigralo daleko od njega — da je ona otišla neposredno iz Glasgowa — sve bi bilo drugačije. Posjedovao je jednu sretnu, uz neznatni egoizam tako čestu osobinu, da može da isključi stvari, koje su bile van njegove neposredne pristupačne sfere. Njegova ženidba, na primjer, provedena dok nje nije bilo, pokazivala je to osobito jasno. Onda je mogao da mučnu misao na majku i njezin očaj jednostavno protjera. Ali sada —ta nesretna situacija, dovedena mu neposredno pred oči njezinom stvarnom prisutnošću u toj maloj spavaćoj sobi — to je probudilo živu bol, iako možda prolaznu. 460 Pitao ju je opet i opet, da li joj je dao dovoljno novaca; ponudio joj, sasvim iskreno, još. Bar je to bio jasan primjer njegove iskrenosti! Ali ona se skoro smiješila: što bi joj novac mogao koristiti sada? On će na sebe preuzeti njezinu malu obavezu prema redu — i to je dovoljna naknada za

sve, što je ona učinila za njega. Čudnovato, taj trud, jednom za nju tako očajan, postade, u sjećanju, dalek i čak sićušan. Dok ga je trpjela, izgledao je nezaboravan, pekao je kao porođajna muka; ali sada se ta muka smanjila na jednu čudnovatu beznačajnost. Bio je vrlo osjećajan, suze su mu napunile oči, kada ju je pitao, zašto ga ostavlja. Opet je i opet počeo s tim: cijelo je vrijeme imao planove za njezinu budućnost; to je namjeravao izvršiti, i to je predvidio; a prije svega, ona ima, kako to točno zna, uvijek dom u njegovu domu; sama je Rosie rekla — Da, iako ga je tješila, bio je duboko zbunjen. Ništa nije koristilo, što je ukazivala na vidne znakove svoje sreće, njegova je klonulost postajala još veća. Godine su prohujale preko njih, ali su, njoj se tako činilo, opet bili u onim danima njegova djetinjstva u Ardfillanu. I stvarno, kada se oprostio, gotovo je plakao — to je bila tako očito dječačka žalost, da joj je izmamila blagi sažaljivi osmijeh. Kada je napokon otišao, ostala je sjedeći, udubljena u misli na ono vrijeme, pogled joj bijaše uravnotežen, onaj jedva primjetni osmijeh sjećanja ležao joj je još uvijek oko lako otvorenih usta. Nekako je imala osjećaj, da bi se rado ovako rastala od njega, r to je bio rastanak. Obećao joj je, da će je slijedeće jutro odvesti na Victo-ria-kolodvor. Ali se njen predosjećaj ostvari: kada je došlo jutro, telefonom je obaviještena, da je zadržan slučajem jednoga pacijenta i da će doći ravno na kolodvor. Ali nije došao: to nije bila njegova krivica; nije mogao ostaviti pacijenta. I ona je u određenom smislu bila zadovoljna time. Stalno je gojila želju, da njen odlazak proteče mirno i nenapadno. Nikakvo prijetvorno odricanje — nikakav melodra-matični rastanak, nikakvo veliko hinjenje osjećaja sada na pragu samostana. Već je sama misao na to ispuni prezirom. Njen je osjećaj ležao u njoj — ljubav prema bogu; žrtvovati se bogu: to je bio poticaj, snaga, koja ju je strastvenom žestinom tjerala na ovaj korak. I sada je pala i posljednja 461ograda, prebrođena je posljednja svjetovna zapreka, zvižduci, sve brže i brže lokomotive u vožnji nalikovali su zvucima truba, koji su objavljivali slavu božju. Sa svoga sjedišta u kupeju gledala je kroz prozor, dok je vedra priroda Kenta — ljepša nego ikakva slika — promicala pred njenim zanesenim i svijetlim očima. Usta su joj nijemo kao dašak oblikovala: »Slava bogu.« Kotači su odgovarali i ponovno odgovarali taj neizgovoreni hosana. »Slava bogu«; »slava bogu«; »slava bogu«! To je u njoj glasno brujalo kao orgulje, i u ekstazi bez riječi odlazilo s nje na svi-jetloplavu kupolu neba. Da; bog je zaista bio milostiv prema njoj, već u tim manjim stvarima, koje je tako malo cijenila. I protiv volje, bojala se plovidbe, ali kad je došla do

Dovera i njegovih vap-nenačkih stijena, našla je more tiho i mirno kao jezero bez vjetra. Sve joj je išlo na ruku. Bog je sjedio na svome prijestolju u krasoti svoga hrama i smiješio se na nju dobroćudnom svemoći. Jednolično njihanje lađe, koja je mirno plovila, stupi na mjesto grmljavine kotača, ali je to za nju bio isti ritam. Išao je naprijed — naprijed u susret posljednjem cilju njezina bivstvovanja. To bijaše smisao njezina puta — blaženstvo, burno, užareno, meko: lupanje u njezinim grudima nalik na lupanje krila o vjetar. U Calaisu je brzo prošla carinu — prtljaga joj se po oznaci imala pregledati tek u Bruxellesu — i bez scene ili teškoće nesporazumijevanja sasvim nesmetano uđe u »brzi«. Sve joj je to bilo tako lako, kao vođeno onom božanskom rukom. Vlak pođe; opet kotači počeše svoje trijumfalno pjevanje. Uzbuđenje se u njoj diže brzo, ne zbog novoga pejsaža? ravne sive zemlje s bijelim drumovima i redovima jablana,, koji su prolazili kraj nje kao san: nego zbog izgleda na skori kraj njezina puta. To bijaše gotovo nastojanje, živa žedna revnost. Mislila je, kako je prije devet mjeseci smatrala svoj život završenim. Gotovo se smijala na to — smijala glasno. Ništa u tome njezinu životu — a taj je kraj nje projurio kao sada pejsaž — nije nalikovalo ovome. Kako bi moglo i biti? Njezini osjećaji za muža i za sina — kako bi mogli biti jednaki sadanjoj ljubavi prema Isusu? I to, želja da pokloni sebe Isusu, bijaše uistinu razlog, da je sjedila u tome vlaku, koji je lupao bliže i bliže njemu. 162 U Tournaiu joj voznu kartu, sada još samo ostatak, ponovo probušiše. Kasnije je jela sendviče, koje je ponijela iz hotela. Jedna Engleskinja, koja je sjedila njoj nasuprot, poče površni razgovor. Lucy odgovori, čak se i smiješila na njezine primjedbe; bila je, doduše, ljubazna, ali na odstojanju. Kako bi i moglo biti 'drugačije? Prošli su Lille, Baisieux i Blan-dain. Da li se osjećala umorna? Leđa su je malo boljela; možda su joj oči bile vrele i upaljene; ali duh joj je bio veseo, jedva da je osjećala umor. Bila je cijelo vrijeme pod silnim utiskom, da se približava, i kada su, napokon, ravni sunčani zraci parali tamno nebo i klizili preko smušenog kaosa krovova i tornjeva, vlak je usporio i ušao u stanicu. Bila je u Bruxellesu. Odmah siđe na peron, na kome za trenutak zastade, svojom je nepokretnošću dijelila struju mase, koja se valjala. Onda se njezin izraz odjednom ozari; primijetila je dvije redovnice, kako stoje blizu ograde, i one su je, očito, kako god to izgledalo neshvatljivo, primijetile. Ona pođe; također pođoše i one dvije; nehotice je između njih brzinom strijele skliznuo pogled upoznavanja; one su išle naprijed jedna za drugom. Oh, sreće ■— oh, uzbudljivog sastanka, predodređenog J°j °d rođenja.

»Dolazite iz Engleske?« reče manja od sestara, smiješila se i klimala glavom. Govorila je zadivljujuće dobro engleski — i to je, .kao i ovaj, tako jednostavni susret, primjer dobrote i ohrabrenja providnosti. »Vrlo skoro«, reče druga redovnica, također engleski, ali pogrešno i s naporom, pokretom je glave označila smisao svojih riječi — naime da je vlak stigao točno. »To je lijepo od vas, što ste došle po mene«, mrmljala je Lucy. Iako je imala nejasnih briga zbog dolaska i samoće u tom stranom gradu, sada ih je oplakivala svojom zahvalnošću. »Nije to ništa«, reče prva; »tako nam je bilo naređeno.« Ona prekide, onda, pokazujući na svoju pratilju, predstavljajući, dodade. »Časna majka Marija Emanuela, odgojiteljica početnica; a ja — ja sam sestra Josephine, nadzornica postu-latkinja.« Lucy im odvrati toplim osmijehom. »Vi govorite engleski tako dobro.« 463»Nije to ništa«, reče sestra Josephine opet. »Imamo u Engleskoj nekoliko kuća. Majka generalica govori također vrlo dobro«. »Ali ne smijemo stajati«, prekide majka Marija Emanuela mirno. »Ne, ne, ne smijemo stajati«, odmah prihvati sestra Josephine. »Tamo je prtljaga.« Okrene se, prilično svijesna krivice, i ode naprijed put carinarnice. Tu je, dok je kovčeg donesen, Lucy imala vremena da odmjeri obje redovnice. Nosile su dugi tamni kaput za izlaz, koji je prekrivao redovničko odijelo, zastirući cijelu pojavu, i svaka je imala bijelu kapu na glavi i povez preko čela pod crnom koprenom reda. Time je njihova sličnost završavala. Sestra je Josephine bila srednjega rasta, tamnije i mutnije kože lica s proširenim porama, tupa nosa, malih zelenih očiju, živih, obrva, kao da govore, i vesela, brza, djetinjasta držanja. Nejasno je podsjećala na nekoga, ali tko je to bio, to se Lucy trenutno nije mogla sjetiti. Časna majka Marija Emanuela, učiteljica početnica, bijaše krupna, ozbiljna, plavih očiju, uskih, vrlo suhih usana, oštrih zubi, očnjaka, koji su stajali vidno naprijed kad se u rijetkim prilikama smiješila, i imala je tako ujednačeno i bezlično držanje, da je izgledala gotovo egzaltirana. Sestra je Josephine, kako je izgledalo, pokazivala prema njoj otvorenu i uslužnu poslušnost, ne toliko radi neke razlike u rangu, koliko iz onoga poštovanja — nesretnoga duga, koji slabiji karakter plaća jačemu. Upravo je sada Josephine makla rukama i govorila veoma brzo na francuskom jeziku carinarniku, koji je pažljivo slušao, klanjao se i opet klanjao s velikim uvaženjem, i konačno ukočeno s istim izrazom

poštovanja skinuo svoju visoku kapu. Potoni je plavom kredom napravio zamršene šare na otvorenom kovčegu, onda je odjednom viknuo: »Nosač!« U trenutku se stvori nosač u plavoj bluzi i stavi kovčeg na rame. »To je veoma ugodno«, reče Josephine, okrećući se da ide s izrazom velikog zadovoljstva. Govorila je torzo, brbljavo, ali s poštovanjem prema svojoj drugarici, i kada su sve tri išle duž perona, ona primijeti Luciji: »To je otac naše sestre Claire. On stoji visoko — vrlo visoko kod carine.« Pokaza jednu pristojnu visinu. »Naše se464 stre, koje dolaze u Sentiens, ne plaćaju carinu. To je ipak velika povlastica.« Izađoše iz kolodvora na otvoreni veliki trg i odmah uđože u jeđnopreg, koji je čekao. Nosač je otpušten s malim bijelim srebrnim novčićem i ukočenim klimanjem Marije Emanuele; vrata se zalupiše; jeđnopreg pođe kaldrmom. Lucy, koja se kod tog ljuljanja morala sabrati, držaše pogled oboren; osjećala je, kako je obje redovnice sa suprotnog sjedišta promatraju s naivnom znatiželjom. »Umorni ste?« reče sestra Josephine odjednom. Ona je bila govorljivija. »Ne, ne«, odgovori Lucy, pogledavši brzo. Takvo priznanje slabosti ne će ona tako brzo ili tako lako dati. »Prijelaz preko mora bio je veoma miran.« Nehotice se, kako je primijetila, prilagodila njihovu načinu govora. »Valovi ne umiruju«, reče sestra Josephine ljubazno. »No — onda je prošlo«, primijeti Marija Emanuela neposredno. Nastade kratka šutnja, onda ona poče tiho govoriti francuski. Lucy dobi toplu naklonost ljubaznosti prema objema ženama, s kojima će, kako je osjećala, sada biti zajedno, ali nije htjela prekidati njihov razgovor; i tako okrene pogled i gledaše kroz uski prozor tamnoga zatvorenoga jednoprega. Vidjela je živu ulicu, punu otvorenih kočija i malih tramvaja, koji izgledahu da se vrzu naokolo razuzdanom brzinom. Bili su tu i redovi kavana: čitala im je imena — »Cafe du Pays«, »Cafe Belgique«, »Cafe du Postillon«: tuceti kavana s ljudima i ženama, koji su sjedili napolju za malim okruglim stolovima. Svijet ne bijaše živahan, nego miran, tup i zadovoljan. Pića stajahu pred njima na stolovima sa staklenim pločama, ali je izgledalo, da ih nitko ne pije. Samo su tako sjedili i gledali, i crpli zrak. Napokon jeđnopreg skrenu iz glavne ulice i uspne se uz jedan brežuljak, pokraj nejasnih obrisa kipova, jedne fontane, preko nekoga trga, duž jedne velike zgrade — je li to bila palača? — onda stiže u mirniju četvrt, u kojoj bijahu duge tamne kuće sa željeznim ogradama i žaluzijama kao u šutnji, a mjestimično po koja trgovina. Kakva li su čudna imena: »Epicerie« —

»Boulanger« — »Robes« — »Charcu-tier« — bila na natpisima iznad vrata. Zaista je bila u čudnoj zemlji. 30 Tri ljubavi 465Onda dalje, preko uskoga kanala u .predgrađe, gdje su kuće bile odvojene jedna od druge: male kamene kuće sa živim ornamentalnim fasadama: prošli su pored ograda, dalje, gdje više nije bilo kuća. Odjednom su izbili na rub neke šume, koja se nejasno vidljiva pružala daleko u sve jaču tamu, i koja izgledaše velika i mračna kao prašuma. »Foret du Sentiens«, reče sestra Josephine. »Odmah smo tu«, i — izvukavši ruku iz rukava — pokaza na vrh blage uzvisine nalijevo. Lucy napeto gledaše kroz uski prozor. Prema tamnoj neprozirnosti neba koje se mračilo vidje nejasno tamnije obrise jedne građevine, koja je ležala na vrhu brežuljka i izgledala kao slijepi miš, koji čuči raširenih krila. Srce joj uzdrhti i počne brzo lupati. Više nije bila na putu; stigla je — na cilj svoga puta. Kada je jednopreg sa šumom vozio po šljunčanom putu, osjećala je, da je kroz nju proetru-jalo drhtanje jednako groznici nade i veselja. Napokon — napokon je bila tu! Samostan Sentiens, matična kuća reda, koja joj izdaleka izgledaše kao slijepi miš, koji čuči, u stvari je imala pristali] i oblik križa. Glava križa, koja je gledala na obližnju Rue de Camboix, iza visoke željezne ograde, kroz koju su se pe-njale vinjage, sastojale se od predsoblja, »soba za razgovor«, i gore nekoliko spavaćih soba određenih za prigodne goste — sve su te prostorije bile ugodne i otvorene i penjačicama obraslom fasadom okrenute prema tihoj ulici. Sa svake strane po sredini ove građevine pružahu se iza visokih zidova dva krila: u lijevome bijaše refektorij, radna prostorija i ćelije sestara, koje su položile zavjet; kraj toga je ležala uska zasebna građevina, »Postulat«, kojemu je već ime kazivalo, da je uređen za postulatkinje; tu je bio — naizgled naknadno određen — i dugi tavan za novodošle sestre; u desnome, pravoj kopiji lijevoga, bile su ćelije, refektorij, i radna soba novih. Konačno, straga, pod pravim kutom na ta dva krila i predstavljajući usko stablo križa prostirala se crkva, koja je uskim vitkim tornjem visoko nadvisila najviše grane nedaleke crvene bukve. Ta četiri glavna dijela zgrade dijelilo je, zajedničko i u određenom smislu središno postavljeno, kamenim pločama popločeno dvorište, kojemu je u sredini statua svetoga Josipa neposredno, mirno i nepomično gledala u prozore samostanske kuhinje pred sobom. I, pružajući se dolje i unazad, oko crkve ali i još dalje od nje, vrt —■ velik, divan vrt, čije je drveće bilo uređeno u aleje i avenije. Uglavnom su to bile voćke, šljive, trešnje i breskve, ali je bilo i drugih — lipa i tisa, lovora i kalina, a ruže penjačice

plele su se i ovijale oko sjenica, koje ukrašavaju blještavo bijele kamene staze. Dugi kameni zid opasivaše sve to, i kao da to ne bješe dosta, priroda je načinila jednu daljnju prepreku — šumu Sentiens, koja je u stvari sasvim gusto dopirala do zida, štiteći ga kao tamna i neprodorna zapreka. Tako je cijela zajednica bila opasana kao citadela —• kao tvrđava s jednim jedinim, i to prilično kompliciranim prilazom. Da bi čovjek mogao pristupiti toj citadeli, morao je zvoniti na zvonce, čekati, stati, da bi ga vidjeli kroz prozorčić s rešetkom, prije nego što bi ga pustila spora sestra iskušenica, koja je čuvala ulaz; potom je trebalo ući u predsoblje, tada se, pomoću osobitoga ključa, koji je otvarao vrata, moglo proći kroz red soba za razgovor. Onda je tek čovjek stajao na pragu samostana. I sada je u jednoj od tih prednjih soba za razgovor sjedila Lucy — čekala je. Bila je sama — sestra Josephine, i majka Marija Emanuela otišle su da potraže nadstojnicu, da bi joj javile njezin dolazak ■— i dok je čekala, pogledi su joj kružili po maloj sobi. Bila je prazna —■ jedan stol pokriven voštanim platnom — nekoliko tvrdih stolica poredanih naročitom točnošću, jedna žuta kaljava peć sa savijenim dimnjakom, jedna jedina slika: Isus ide preko vode; to bijaše sav uređaj. Ali praznina te prostorije nije bila ništa prema njenoj vidnoj i upravo strašnoj čistoći: drveni se pod sjajio kao ogledalo'; stara se peć svjetlucala u tamnom sjaju, a njezin je dimnjak blistao kao novi cilindar; stol, stolice čak kvake na vratima, sve je bilo očišćeno zapanjivom brigom. Bijaše jedno vrijeme, kad se Lucy ponosila besprijekornom čistoćom svoje kuće, ali nikada — ne, nikada — ona ne bijaše tako zaslijepljena i bez mrlje kao ova. Još uvijek se čudila, kada se otvoriše vrata, i jedna starija žena veličanstveno uđe u sobu; pratile su je Josephine i Marija Emanuela. Bila je visoka, jaka, i izgledala je još krupnija u širokoj odjeći reda. Lice joj bijaše bijelo i puno. 30* 467glava nagnuta naprijed, oči smeđe, kratkovidne, smanjene debelim čeličnim naočalama na veličinu zrnca krunice, i ima-đahu prodoran napet pogled, a donji joj zubi, izbačeni naprijed i vrlo žuti, davahu naročiti kritični izgled, kao da je stalno korila cio svijet. Ali, bila je pojava dostojna poštovanja; i sada je prišla Luciji, pružajući joj obje ruke. »Dobro došla!« reče s naročitom ozbiljnošću punom poštovan j a. Lucy ustade; nagonski je znala, da stoji pred časnom majkom generalicom, i — kao žarišna točka triju pogleda koji je promatrahu — pruži ruke. Zavlada stanka.

»Vi niste mladi«, nastavi časna majka generalica, koja je sada stajala tako blizu do Lucije, da joj je svaka riječ bila zavijena u gotovo jedva primjetljivi miris usta, »ali su putovi božji s jednom dušom vrijedni divljenja. Radnik, koji dolazi u vinograd u jedanaesti sat. Razumijete li? To je blagoslov božji, da ste došli.« Ušuti, zatim upita brzo mijenjajući temu: »Jeste li umorni?« »Ne, majko«. Znala je nagonski, da je to bio način odgovora. »Treba li vam osvježenja?« »Ne, majko.« Generalica stupi unazad, zadovoljno, pustivši bradu da joj padne na grudi. »Došli ste u dobar čas. Kasnije večeras ne bismo vas mogli primiti. Morali biste spavati ovdje — nad sobom za razgovore. Ali sada smo spremne. Primit ćemo vas još prije molitve. Nemate mnogo vremena da se priberete —■ ali, zgodno je.« Kada se okrenula, pogled joj padne na obje sestre, koje su odmah pune poštovanja oborile oči. »Sada je sestra Josephine vaša pretpostavljena«, objasni ljubazno, »za nekoliko tjedana, možda —■ onda, u vašem novicijatu, morat ćete slušati časnu majku Mariju Emanuelu.« Lako klimnu, i odšušti vratima čvrstinom apsolutne autokracije; kada je napuštala sobu, reče konačno, ne okrećući glavu: »Sestra mi je Josephine govorila; veselim se, da vam je prtljaga prošla bez plaćanja carine. To je za vas dobar znak.« 468 Vrata se zatvoriše za njom. Trenutak nitko nije govorio — kao da je uzbuđenoj atmosferi trebalo dati vremena da se smiri poslije odlaska te uzvišene ličnosti — onda sestra Josephine reče ljubazno, kao da se obraća djetetu: »Dođite — pripremit ćemo vas«; i uzevši Luciju za ruku, otvori vrata i odvede je u drugu malu sobu za razgovor. Sestra ih je Marija Emanuela pratila šuteći; bio je strogi propis, da zaređena sestra nije smjela s osobom koja nije položila zavjet ostati sama -— uvijek su morale biti dvije: i opet su tu stajale i čekale, dok je nakon trenutka ušla jedna stara sestra iskušenica, koja je u prekrštenim rukama nosila nekoliko crnih uredno složenih grubih koprena. Dok je Lucy uspravno sjedila, a boja joj lica postajaše crvena, raspravljalo se oko- izbora i pristajanja koprene^ Ona bijaše od jeftinog krutog materijala — nešto slično, kako to u crkvi nose seljanke u Italiji — ali da se ona pravilno uredi na njezinoj kosi, bijaše zadatak, koji je iziskivao mnogo stručnosti. Morala je uvijek nositi tu koprenu u crkvi, tako su joj

rekli, i dobila je malu kutiju od ljepenke, gdje ju je, za sve ostalo vrijeme, morala spremiti uredno složenu. Odjednom se začulo glasno zvonjenje zvona, i tako izbor bude izvršen. Sestra iskušenica uze vraćene koprene, i odmah nestade. »Ustanite!« reče sestra Josephine. Lucy se diže. Odjednom osjeti zabunu. »Sto moram raditi?« upita nervozno. »Ništa baš«, odgovori druga obzirno. »Tako jednostavno za postulatkinje —• tako sasvim drugačije nego kod obučenih. Vi ćete klečati na klecalu, a mi ćemo pjevati »Magnificat« — vrlo lijepo. Da, to je lako za vas.« Ona diže prst ohrabrujući, onda opet uzme Lucijinu ruku, i pođe, opet praćena Marijom Emanuelom — sada je ova upotrebila svoj ključ — i tako napuste sobu. Išle su preko čistog hodnika i onda stadoše pred jednim dvostrukim vratima. »To je crkva«, reče sestra Josephine značajno, dok je ukočeni prst stavila na usne, koje su se još uvijek lako smiješile. Onda spusti prst i " one stupiše u zadnji dio> crkve. Lucy lagano diže pogled, koji je, od umora i neobične uzru-janosti, bio spušten u ovom trenutku. Onda njezine oči pre-' stadoše postepeno biti zbunjene, već se napuniše svijetlom 469nježnošću. Njezin put, neobičnost toga mjesta, formalnosti u sobi za razgovor — sve je to trenutno zaboravila. Ljepota crkve bijaše neobična. Unutra je bila duga i visoka, zidovi su bili obloženi smeđim tamnim drvetom, konkavni strop — obojadisan i blistav kao visoko zasvođeno nebo — nije se gotovo ni vidio. Osvijetljena samo svijećama na oltaru i još jednom svijećom sa svake strane klupe za molitvu pred ogradom oltara, crkva izgledaše ispunjena dubokim i tajanstvenim mirom. Mali oltar bijaše od bijeloga mramora. Ležao je u polukrugu, koji je činilo pet prozora od obojenog stakla; sada je bio bez života i u tami, i, nadvišen velikim križem, izgledaše da stoji daleko više nego što je stajao uzdignut nad razinom poda sa pet niskih mramornih stuba. Svijeće su plamtjele i slale meki vijenac zraka na brončana vrata sve-tohraništa, i na masu blijedoga cvijeća, koje je s obje njegove strane podložno spustilo glave. Na zidovima su se nejasno vidjele postaje križnog puta, i isto tako nejasno crne pojave redovnica, koje su klečale u onoj šutnji, koja se nigdje ne osjeća tako predano kao u samostanskoj crkvi, u šutnji, koja je Lucijino srce dizala divnim osjećajem mira i radosti. Na jedan znak stupi naprijed, klekne na klecalo, nastojeći da se sabere i da izgovori molitvu. Ali nije mogla. Cijela joj misao bješe ispunjena žestokim osjećajem, da je napokon bila ovdje, među tom zajednicom pobožnih žena —• ona, koja je cio svoj život živjela u svijetu, i živjela tako nedostojno. Sada je sebe prinijela na

žrtvu, prinijela je ostatak tog bezvrijednog postojanja svome stvoritelju. Kakav je mir ležao* na toj odabranoj kući božjoj, samilost i milost i veselje za nju! Goruće joj suze potekoše u oči. Dok je tako klečala, odjednom zabruji tihi ton orgulja, bujao je lagano u veličanstvenu rapsodiju zvuka. Glasnije i glasnije! Zbor glasova poče pjevati: »Veni Creator Spiritus.« Slušaše omamljena, srce joj nabuja. Onda dođe »Magnificat.« »Magnificat anima mea Dominus: Et exsultavdt spiritus meus in Deo salutari meo.« Pjevalo se za nju — da joj se usprkos njenoj nedostoj-nosti ukaže dobrodošlica. Nešto je prijetilo da je uguši — duša joj je hvalila Gospoda, duh joj je lebdio u bogu, njezinu spasitelju — razdiruća joj žestina uzbuđenosti u grudima bijaše nesnosna; suze su joj tiho tekle niz obraze. Zašto je bila 470 tako slijepa? U životu bijaše jedno jedino: ljubav prema bogu. Lupi se pobožno u grudi: »Bog neka mi bude milostiv, meni grešnici. Slatka Isuse, dozvoli mi, da te volim sve više i više.« Sada pjevahu tedeum. »Te Deum laudamus: te Dominum confitemur.« I u njezinu se srcu sada diže kao odgovor himna zahvalnosti. Bog ju je primio. Misao joj, upravljena u budućnost, bijaše ispunjena žestinom odluke. Oduševljenje je ponese sve više i više. Kako će joj ovdje biti lako, da zaboravi svijet i njegovo nastavilo, da se preda, potpuno preda Isusu. Isus je bio ovdje, i tu ga je mogla ljubiti uvijek. Pjevanje se završilo i nastade šutnja — šutnja u razmišljanju. Onda poslije jednoga trenutka osjeti, da joj je ruka dodirnuta. Pogleda i diže se. Opet sagnute glave, napusti crkvu i uđe u samostan. Sada se, zahvaljujući tome što je primljena, i onoj jednostavnoj ceremoniji, nalazila u unutrašnjosti klauzure. To je bio prvi korak. Ovdje je stajala nepomično, dok joj je ista sestra iskušenica skinula koprenu i pričvrstila crnu kapu, koju je odsada morala nositi. »Vi večeras ne ćete čekati na molitve«, reče sestra Jo-sephdne zapovjednički; »očito ste premoreni.« Išla je naprijed k jednim firnisom namazanim vratima, nad kojima je bila naslikana riječ »Postulat«, i kako ih je otvorila širom, tako su se vidjele čiste drvene stube. Išle su uz te stube šuteći, onda skrenuše u uski hodnik isprekidan nizom vrata. Oko nje vladaše mir i onaj neobični miris samostana: vlažan, topao' miris, jedinstven, neopisiv. Koraci su im odzvanjali tiho po praznim daskama. Onda sestra Josephine otvori predzadnja vrata. Okolo bijaše tamno, ali, pipajući za šibicama, nađe ih u maloj tamnoj rupi i upali svijeću

čije svijetlo otkri sićušnu, golu sobu, koja je imala samo strunjaču, jedan mali ormar za umivanje i na zidu ve-Mko raspelo. »To je ćelija«, reče. »Kao postulatkinji dodijeljena vam je jedna svijeća — jedna za tjedan dana. Ali samo dok ne postanete »novakinja«. Biti u krevetu u devet s ugašenom svijećom — to je red. A red se mora poštovati.« 471Posljednja rečenica pade s njezinih usana kao svečana, često ponavljana pjesma pohvalnica; pogleda Lučiju popustljivo. ■ »Kako sam već objasnila, večeras ste premoreni. Ali sutra ćete početi učiti.« Sjena jednoga osmijeha ljuljala se na njenim ravnim crtama. Išla je k vratima. »Slava bogu«, reče. To je bilo njeno laku noć. I Lucy odgovori, kako su je bili naučili: »Navijeke.« Vrata se zatvoriše lagano. Bila je sama. Sama u svojoj ćeliji. Tako se brzo ispunila njena želja, da je jedva mogla shvatiti, da je sve to bila stvarnost. Glava joj udaraše bolno od umora i žestine duševnog doživljavanja, koje je bjesnilo u njoj. Da, osjećala se potpuno' malaksalom; i, iz običaja, zakratko, proleti joj u smiješnoj isekundi misao na utjehu, koju bi joj pružila šalica čaja; ta bi je sigurno povratila. Ali ta misao trajaše samo trenutak. Kakva besmislica! Tiho se smiješila, ode malome prozoru, i otvori ga. Odmah jurnu slatki noćni zrak osvježujući na njezino vrelo lice. Sladak bijaše taj zrak s dahom zemlje i šume, svjež s hladnom vlagom rose. Stajala je tu trenutak i gledala u potpunu tamu, dok se za njom plamen svijeće trzao i bacao gigantske sjene po zidu. Onda odjednom, iz tame, iz one pogledu sakrivene šume, dopre čisti i odabrani zvuk: pjesma puna ljepote, tako neočekivana, tako- uzvišena i strastvena, da se činilo, da ne dolazi sa zemlje. Slušala je očarana, dok su zvuči strujali i dizali se i padali u veselom očaravanju, očaravanju ispunjenom nečim, što bješe divlje i slobodno. Divan, oh, kako divan bijaše taj iznenadni zanosni cvrkut! Bila je to pjesma slavuja. I ona prodre k njoj kao konačna spoznaja njezina blaženstva. S punim se srcem okrene od prozora, brzo se svuče, i ode u krevet. Da, ovdje je bilo utočište i prebogati mir! Prije nego što je ugasila svijeću, posljednji predmet, na kome joj počivaše pogled, bijaše raspelo na suprotnome zidu. 472 VI U četiri i po ujutro glasno odzvanjaše samostanske-zvono. Lucy se probudi uplašena. Bilo je još tamno; teška tamna noć; i njezina glava bijaše teška, ispunjena nemirnim nestvarnostima sna i zvonkim odzvukom zvona. Gdje

je bila? Misao joj je pipala. To nije mogla razumjeti. Onda kroz maglu njezine smetenosti odjeknu kucanje na vratima, i zatim odmah začu žive riječi: »Slava bogu! Slava bogu!« Ona odmah odgovori: »Navijeke!« Prisluškivala je, čula je, kako su koraci odmicali hodnikom, zatim kucanje i opet pozdrav: »Slava bogu!« i opet odgovor: »Navijeke!« Na što je mislila? Bezodvlačno ustati, bez predomišljanja ma i za trenutak, to je bio. prvi čin samoodricanja, koji je dan donio. To je morala znati. Ovdje je bila na početku svoga posfculatstva, i zar da se opire prvoj naredbi reda! Naglo skoči sa strunjače i upali svijeću. Umiti se i obući novu haljinu i kapu bijaše posao od par trenutaka. Ogledala nije bilo u prostoriji, i to^ je, možda, bilo sasvim dobro, jer je u toj dugoj crnoj haljini i kapi pružala neobično groteskan izgled. Onda je još morala namjestiti krevet, proliti prljavu vodu, dovesti ćeliju u potpun red. To je revnosno izvela. U pet i četvrt zvono je ponovo zvonilo — ona je znala, da je to ovoga puta »Angelus« — i odmah potom začuje otvaranje vrata i tapkanje nogu hodnikom. Izađe iz ćelije i nagonski pođe za posljednjom crnom pojavom, koja je-upravo nestala na kraju tamnog hodnika, siđe niz stepenice i stupi u tmurnu crkvu, gdje je zajednica već bila sakupljena. Nejasna je polusvjetlost ispunjavala crkvu, u kojoj su tiho kle-čeće pojave izgledale kao kolo sjena, ali ona nađe svoje mjesto, u prednjoj klupi među ostalim postulatkinjama. Tamo je došla i odmah klekla. Nagonski se držala uspravno i grčila je lice i ruke. Šutnja pobožnosti, koja je slijedila iza jutarnje molitve, nalikovala je tišini grobnice. Nitko se nije micao; tišina je bila potpuna. Onda, u tmurni sumrak, lagano prodirahu prve crte jutarnjeg sivila — tanke crte boja, koje s obojenih prozora padahu niz apsidu. Tišina bude tada prekinuta šumom dana koji nastupaše: cvrkutom mnoštva ptica s drveća koje okruživaše crkvu. ' . 473Dok je tako klečala, izazvaše joj odjednom osobite boje dana porast osjećaja: gotovo vrtoglavicu, neobično uzdignuta glava izgledaše joj lakša, srce joj je u visokom iščekivanju udaralo brže. U molitvi je žarko molila za milost, da bude takva, kao ove pobožne duše oko nje. U šest i po zvono opet zazvoni, i poče misa koju je čitao mali, zgrbljen svećenik, veoma star čovjek, s rukama koje su drhtale, i lagana koraka, s tankim piskavim glasom, koji je kreštao u višim tonovima. Misa je zato trajala dugo, a potom su slijedile molitve zahvalnosti; onda se, u osam, zajednica šuteći diže, i pođe iz crkve na doručak. Držeći se sebi jednakih, Lucy se vrati u »Postulat«, i, zajednički s ostalim postulatkinjama, kojih je bilo pet, slijedila je sestru Josephine u refektorij. To bijaše prostorija, s dugim drvenim stolom, kojemu sa strana stajahu

klupe — gola i ozbiljna prostorija; ali na stolu već bješe postavljen doručak — sedam točno uređenih šalica s tamnom tekućinom, i kraj svake šalice, isto tako točno postavljena porcija kruha. Značajna stanka; onda, pošto izmoliše molitvu, sestra Josephine sjedne na čelo stola a s obje strane sjedoše postu-latkinje na svoja mjesta. Lucy sjedne na slobodno mjesto i, kao i ostale, poče jesti šuteći. Bila je iscrpena dugim i nenaviklim postom, ipak je izgledalo, da ima čudnovato malo apetita. Tamna tekućina u šalici nije bila kava, nego neki nadomjestak kave, bez truna šećera, i bješe jetke gorčine. Niti kriška kruha ne bijaše to, što je ona pod tim razumijevala; suha, gruba i sivo-žuta, bijaše teška, ali bez okusa. No, ona je poznavala žrtve, koje se traže od nje, i bila je gorljivo pripravna da ih podnese. Odlučno pristupi obroku, ponašaše se isto kao i druge, držala je pogled oboren, sačuvala nepomućenu šutnju. U osam i četvrt bude završen doručak, i sve se odmah digoše. »Vi ćete čekati«, šaputaše sestra Josephine Luciji, dok su druge jedna za drugom napuštale prostoriju; kada su sve otišle, dodaje glasnije: »Sada je vrijeme da naučite dužnosti.« Lucy pogleda ljubazno. »Svoju sam prostoriju uredila«, mrmljala je drugoj. Sestra se Josephine namršti. »Ne, ne ■—■ ne tako«, reče žalosnim glasom. »Ne ,moju' — nikada,,moj a'. To nije vaša ćelija. Vi je imate samo do474 brotom reda i milošću božjom. Ništa nije vaše. Sve je »naše«. Morate reći ,naša' ćelija.« Lucy pocrveni. »To nisam znala, sestro«, objasni tihim glasom. »Ne odgovarajte!« reče Josephine brzo. »Osim ako imate što pitati, šutnja je pravilo. A pravilo se mora poštovati.« Za-šutje ljubazno, ali važno. »Osim toga, morate se obraćati vašoj pretpostavljenoj sa svim poštovanjem. Vaša pretpostavljena stoji nad vama pred bogom. Ona mora za vas biti isto što i bog. Razumijte uvijek, da morate postići poniznost. To je prvo.« Lucy se ujede za usne i saže pogled. Znala je, da je potpuno nevina — primjedba joj je bila tako jednostavna, tako zaista bezazlena! Ali sestra Josephine nastavi, tonom, koji doduše ne sadržavaše srdžbu, nego bijaše prožet samo djetinjastom istraj-nošću. »Znati, kako se moli, nije još sve, a religiozni život ne znači satima klečati pred svetohraništem«, objasni. »Moraju se učiti lekcije poniznosti. Mislite

na to, što je rekao naš najsvetiji Gospod: »Morate postati kao mala djeca!« Da, upamtite.« Lucy slušaše poslušno, odjednom zavlada njome impuls, koji se dizaše, da izjavi: »Nisalm mislila loše!« Poslušno istraja u nijemoj šutnji; i kada sestra Josephine, poslije posljednjeg ispitujućeg pogleda, izvuče ključ i izađe iz refektorija, slijedila ju je sagnute glave. Išle su do kraja hodnika, i pošto su prošle kroz dvoja vrata, koja je otvorila sestra Josephine, zaustavile su se pred nekoliko ormara. »Pazite sada, Lucy«, reče učiteljica obzirno. »Vi ste službenica Gospodova, i morate s veseljem obavljati najniže poslove. Zato ćete, prvo, početi s tim, što ćete očetkati i očistiti, ,petit pays'.« Četkati i častiti? Usprkos svoje revnosti, Lucy se strese. Sigurno nije dobro razumjela? Ona nije došla ovamo da igra ulogu služavke: ovdje ima sestara iskušenica, seljanki iz okoline, koje bi rado obavile tu vrstu posla. Ako ne može moliti, šit će, vest će, krpati odjeću, koja se upotrebljava kod službe božje: ali to, sigurno :—! 475»Uzmite četku, kutiju i pijesak«, reče učiteljica, mirno otključavajući vrata ormara, »i dođite brzo. Već smo zakasnile.« Luaijin se izraz natmuri zbunjeno, četku, kutiju i pijesak! Da, i saže se i uze to; sada je to imala u rukama i slijedila je sestru Josephine k nepoznatome području »petit pays«. Odjednom opet pocrveni — duboko i bolno — kad je sestra stajala pred izvjesnim mjestom, i ovo jasno označila kao područje njezina rada. »Petit pays«. To bješe eufemistička oznaka za zahode »Postulata«! »Vidite«, reče učiteljica ljubazno, »sada ćete čistiti i čistiti. »Ovlažite pijesak -r- tako; i pospite —• tako: onda brižljivo trljajte. Poslije toga ne smije ostati nikakva prašina ni pijesak ... To-nije ugodno. Ništa ne zaboraviti ili ostaviti.« Tupo je buljila Lucy na polje svoga rada; još uvijek tamnocrvena lica, pogledom, koji je tražio dozvolu da govori. »Da?« reče učiteljica. »Moram li ja to raditi?«, reče Lucy tihim glasom. »Naređeno vam je«, odgovori druga obzirno. »To je volja božja«. Onda se nasmiješi svojim naivnim i rijetko praznim osmijehom, okrene se, i s rukama gurnutim u rukave ode niz hodnike. »Volja božja!« Lucy stajaše sasvim tiho; onda polako pade na koljena i počne čistiti nužnike: ovlažila je pijesak —■ tako; i posipala — tako; i trljala je sporim i brižnim pokretima. Zar u životu još nije dosta obavljala nedostojnog i niskog posla? A ovo za nju —■ čiji se duh izdigao, i plamtio u ljubavi božjoj — ne bijaše samo nisko: to bijaše neizrecivo poniženje.

Trenutak je radila s naročito ukočenim izrazom lica; onda joj se, odjednom, s usana otkide dugačak uzdah. Nije bila u pravu! Da, naravno da nije bila u pravu! Morala je raditi, kako joj je bilo zapovjeđeno, pokorit će se bez prigovora redu. Sada još nije vidjela, ali će kasnije već razumjeti. Bila je umorna, kroz sve to neobično rastresena. Ali je imala hrabrosti i odlučnosti. »Slava Isusu! Slava njegovu presvetom srču!«; onda tiho počne litanije. Šuteći nastavi posao, i s bolovima u leđima radila je do podne. Onda zazvoni zvono, koje je sada zagospodarilo nje476 zinim životom. Ukočeno se diže iz klečanja u trenutak kada se pojavila sestra Josephine. »Jeste li gotovi?« upita sestra ljubazno; bio je to velik ustupak, da je uopće nešto rekla. »Da«, odgovori Lucy s najdubljom pokornošću. Josephine je gledala unaokolo, i pri tome njene male zelene oči izgubiše svoju ljubaznost i nabraše se zlovoljno. »Nije dobro urađeno«, reče rastrgano; »nisam zadovoljna.« Lucy otvori usne da odgovori; ali ih opet odmah stisne. »Vidite ovo ovdje«, nastavi sestra, dok se duboko sag-nula i pokazivala na nekoliko čvrsto prilijepljenih zrna vlažnoga pijeska, koja su se sakrila u jednoj pukotini drvenog ruba. »Nije u redu — i to poslije svega onoga, što sam rekla!« Izgrebla je pijesak noktom i uspravila se, držeći ga visoko kao nešto odvratno1. Onda, kada ga je konačno bacila u najbližu rupu, reče snažno: »Dobri bog vas za to ne će ljubiti. Kada već ja nisam tu da pazim, njegovo vas oko stalno motri. Dosta —■ to ćete već jednom razumjeti.« I ona se okrene. Jedno nenamjerno zaostalo zrno pijeska u pukotini. Za to biti ukoren. Zar je sanjala? Lucy je tupo slijedila sestru Josephinu u refektorij, i stajala je, čekajući pred mjestom određenim za nju. Već su i ostale postulatkinje bile tu — vratile su se sa svojih zadataka kakvi god su ti bili; ali nisu joj rekle ni riječi, niti su je pogledale; i tako i ona obori pogled zemlji. Poslije molitve sjele su; onda jedna sestra iskušenica donese dugu emajliranu zdjelu, u kojoj je bilo sedam prijesnih usoljenih haringa. Sestra Josephine uze najveću —■ djelo požrtvovnosti, jer su bile tako neukusne — onda ostade svakoj postulatkinji po jedna, koju dobije na grubi kameni tanjur, s komadom kruha, i to isto tako velikim i ukusnim, kakav su dobile kod doručka. Lucy pogleda haringu, koja je mlitavo ležala u svojoj lokvi soli, meka i fosforescentna, tako prijesna i uljena, da joj se

odmah zgadilo. Bila je gladna, ali joj se želudac grčio kod toga pogleda. To nije bila vrsta hrane, na koju je ona navikla; ali iako je bila pripravna na težak i jednostavan život, ovo nije bilo ono, što je očekivala. Kradomice primijeti, da su ostale već počele jesti, i onda polako, s unutarnjom grozom, uze nož i viljušku. Riba je mirisala pokvareno, 477odvratno —■ jedva je mogla držati zalogaj u ustima. Već ju je sam pogled na smekšano meso, koje se, kada ga je probola, pokrilo svojim mliječnim eksudatom, gonio na povraćanje. Ipak se prisili da proguta. Ako su ostale mogle jesti, može i ona. Sestra Josephine odjednom uhvati njezin pogled, i, do-zvolivši sebi da povrijedi tišinu, primijeti ohrabrujući: »Dobra je; da. Kada stara sestra Adrienne ima bolove žuči, uvijek traži soljenu haringu.« Ne šum, nego prije groza odobravanja prostruja redom ostale postulatkinje, koje, usprkos izrazu pokajanja, ipak promatrahu i najmanji znak svoje učiteljice. I sada se svaka sa svojom susjedom natjecaše, ili se to tako Luciji činilo, da izvojuje priznanje Josephinino, dok napokon na svakome tanjuru ostade samo hrptenjača ribe, tako oglodana i očišćena, da se sjala. Potom je zdjela još jednom zaokružila oko stola, i na nju staviše kosti; onda svaka kruhom, čija se dvostruka upotreba sada pokazala, otrlja tanjur, dok se nije sjao. Poslije jedne stanke, budu ti tako očišćeni tanjuri pruženi na čelo stola, i svaka je dobila priličnu porciju pudinga od kruha, koji je šuteći nosila ista sestra iskušenica. Ali, usprkos čišćenju kruhom, na tanjuru je ostao oštar miris — jesti ovaj puding značilo je opet osjetiti jetkost haringe. Kcda je puding pojeden — a bilo je zabranjeno tražiti još —■ budu tanjuri isto tako očišćeni kao i prije, i pojedena i zadnja mrva kruha. Onda dođe stanka; sestra Josephine pogleda unaokolo i ustade. Opet je izmoljena molitva; time je ručak bio završen. Onda su pod vodstvom učiteljičinim išle u crkvu, jedna iza druge; tamo je bio naglas čitan odlomak »Nasljedovanja«; zatim izađoše iz crkve u vrt — ne u dalji i otvoreni vrt, nego u mali, odijeljen ogradom i rezerviran isključivo za njih. Još je dublja tišina visjela u zraku, kada Josephine diže prst, i time rastrže koprenu tišine: šest je glasova govorilo istodobno — upravo se ispucaše poslije suzdržijivosti dugih časova. »Deo gratias« bio je krik •—■ i zvučao je kao glasno »hura« — bio je odmor! Lucy se strese kod tog svračjeg brbljanja, ali joj se Josephine osmjehivala umirujući. »Samo naprijed«, reče poslije jednog trenutka, »dozvoljeno je. Sada treba da se sprijateljite.« Okrene se prema

478 ostalih pet, skupljenih u malu grupu, koje prekinuše brbljanje, da bi pogledale Luciju ukočeno naivno. »Marguerite — Emilie ■—■ Therese«, reče učiteljica, pri čemu je ove tri jasno imenovala i označila pokretima ruku. To su bile mlade žene, sve srednje visine, i Luciji su se činile neobično slične — tamne kose, tamnijih očiju, i ljubazna blijeda lica sada oživljena osmijehom dobrodošlice. »Sestrične su, iz dobre bruxelleske porodice«, primijeti, zaba-civši usne. »A ovo su« pokaza na druge dvije — Gabrielle i Wilhelmine.« Gabrielle — visoka, zamišljena — saže glavu, i mrmljaše riječi pozdrava, ali Wilhelmine — krupna, zdepasta žena, lica seljanke — stajaše plećata, otvorenih usta, buljila je tupo. »Wilhelmine slabo čuje, ali ima dobar miraz«, reče Josephine veselo; »Flamanka je iz Steinacha. Došla je nedavno s dobra svoga oca —■ mnogo, mnogo krava, i mlijeka.« Klim-nu prema snažnom tijelu ove: »Mnogo mlijeka — da, i vidi se.« »Reclame!« reče Therese, zadirkujući — ulovila je se-strin pokret; »une borane affiche pour la ferme.« I kod tih riječi sve odjednom izbiše u žuboreći smijeh. Flamanka zatrepće vjeđama duboko uraslih očiju, ispruži tupu bradu i naceri se. »Ja čujem!« derala se, dubokim glasom. »Ali pazite! Još nisam zaklana.« To bijaše veliki »divertissement«, i izazva novu buru veselosti, u kojoj je čak i Josephine sudjelovala. Onda se grupa smiješeći se i brbljajući okupi oko Lucije •— savlada je brzim nerazumljivim brbljanjem. Ali, poslije jednoga trenutka je oslobodi, jer je sestra Josephine počela govoriti, i izgledalo je, po njenim brzim i okretnim pokretima, da daje živi prikaz jednoga doživljaja. Mora da je bio prilično uzbudljiv doživljaj. Od vremena do vremena pogledi su se okretali Luciji, glave klimale, mrmljahu se kratke rečenice odobravanja. Riječ »douane« bijaše ponavljana, i opet ponavljana; onda joj odjednom posta jasno, da je Josephine govorila o svome trijumfu nad carinskim vlastima. Događaj, da je onaj jadni stučeni kovčeg prošao »douane« neotvoren, držao je cio samostan u uzbuđenju i grozničavome veselju. 479»To je zaista gentil«, reče Emilie, »zbilja gentil od oca sestre Claire.« Poslije te priče nastupi prekid, ali kratkotrajan; irelevantna, Wilhelmine se naglo duboko nasmija, i tresla je glavom kao obijesna krava. »Moram trčati«, reče razigrana. »Oh! kako moram trčati!« Zaleprša novim smijehom, i poče trčati put sjenice, pri čemu je bacala stopala u visinu, a ruke njihala s jedne strane na drugu.

»Uhvatite je!« poviče Josephine veselo. »Uhvatite je za sajam!« Opet izbi smijeh, malen kao od cerekanja; onda se, upravo djetinjastom naivnom veselošću, Therese, Emilie, Mar-guerite, praćene nešto mlitavom Gabriellom, pokrenuše da uhvate zdepastu Flamanku. Još uvijek s osmijehom, promatraše učiteljica živahne skokove; a onda se obrati na Luciju. »Biti veseo, dobro je za srce«, objasni vedro. »Biti kao mala djeca —• takve moramo postati.« Ovdje prekide, primijetivši Lucijino nijemo i začuđeno lice. »Ovdje ne smijete biti preozbiljni, ni prešutljivi«, karala je, i pokazavši nabor na Lucijinu čelu, dodade: »To mora nestati. Dobra redovnica stalno je zadovoljna. Za vrijeme odmora mora se smijati! , Mislite — ovdje smo mala djeca Isusova.« »Teško je smijati se na zapovijed«, reče Lucy sumnjičavo, a oči su joj još uvijek bile skupljene neobičnim zapanjenjem; bila je došla ovamo moliti, a ne smijati se — »osobito«, dodade veoma plaho, »osobito smijati se ničemu.« »Ne, ne!« povika Josephine. »Vi ne smijete popustiti. Vi se morate nadvladati.« Onda odjednom stisne ruke i preokrene oči u karikaturu pretjerane pobožnosti. »To nije dosta za dobru redovnicu!« Lucy pocrveni, i onda nastupi šutnja, prekidana povremeno samo kratkim smijehom s druge strane sjenice. Sestra ju je promatrala znatiželjno; onda reče ljubazno: »S vremenom ćete biti kao ove. Bit će vam lakše kada vam konačno bude slobodno govoriti. I pogledajte — sada ću vam dati nešto skupocjeno.« Smiješila se i svečano izvukla ruku iz džepa svoga habita. »Ovo je ključ raja.« Uistinu, bijaše to ključ o kratkom kožnom remenu, na kome je bila utisnuta riječ »Postulat«. »Imaju ga sve postulatkinje«, objasni Josephine, »jer su sva vrata zaključana. Sada, kad 480 idete po svojim dužnostima, mažete sami otvarati vrata. On se nosi uvijek u lijevome džepu. Razumijete li?« »Da, sestro«; i Lucy uze ključ. Zar je zaista razumjela? Gdje je već vidjela takav ključ? Osjećala se glupom, neobično smušenom. Siliti se na smijeh, nositi uvijek »ključ u lijevome džepu«, služiti bogu, gdje se zrnce pijeska izgreblo iz pukotine poda jednoga zahoda — zar je to očekivala? Kada se tako potpuno predala bogu, zar s tim ne bi trebala biti zaboravljena sićušnost života i izgubljena pred veličanstvenošću ove uzvišene strasti? Brzo se sabere, savlada to nezadovoljstvo i potpuno neodgovorne misli. Htjela je učiti. Kasnije će razumjeti.

Zvonjenje zvona značilo je kraj odmora, i već kod prvoga zvuka odmah ušutje vesela vika. Opet postadoše ozbiljne i u dugome se redu vratiše u »Postulat« duhovnoj lektiri. Popodne je prošlo u laganoj progresivnoj harmoniji: zvono je zvonilo metodički, slušalo se bez pogovora. Sjesti i ustati; ući u crkvu i napustiti je; kleknuti za molitvu, i onda se opet dići; razmišljati i onda ne razmišljati za vrijeme dugih, tihih časova bijahu izvršene te mirne radnje kao ritual. I ona je bila punim poletom pripravna da slijedi taj ritual. Od svoga obraćanja uvijek je voljela duge sate samoće, u kojima je mogla probuditi ono tajanstveno čuvstvo svoga odnosa prema bogu. Ali će joj sada život zajednice postati njezin vlastiti. Za ljubav volje božje učinit će to. Kod blagoslova svjetlucahu svijetla svijeća s oltara prema njoj — bijeli plameni jezici — i između toga svjetlu-canja, zaokruženoga zlatnom posudom za svetu hostiju, bijaše izvor sve sreće za nju — njezine utjehe — jedne vdzije tako blistave, da bi se mogla podnijeti. Ovuda je osjećala, kako joj je bilo lakše. Isus je bio tu radi nje — Krist je razapet radi nje. Oborene se glave ponizila. Upravo, tko je bila ona, da se i za trenutak usudila kritizirati pravilo? Umirena, napusti crkvu. Gutala je svoju večeru, kašu od nezaslađena griza, kao da je veselo ispunila pokoru. Nikakva žrtva nije bila prevelika. »Moram vas upozoriti«, šaputaše joj Josephine, kada su poslije večernje molitve išle uza stube, »poslije crkve vaš veo — nije bio složen u svojoj kutijici.« 31 Tri ljubavi 481Ali će sutra biti složen — nikakva žrtva nije bila prevelika. . U osam i po bila je u svojoj ćeliji — sama. Ote joj se dugi uzdah, uzdah dubokoga olakšanja. Tako je s uspjehom ostavila taj dan za sobom, pretrpjela i njegovu neobičnost i njegove muke, to joj je prouzrokovalo raspoloženje neodoljivoga zadovoljstva. Sve je to za nju bilo tako novo i tako teško, i dan bijaše beskonačan. Da, sada je upoznala teškoće; ali ih je htjela nadvladati. Nikada u životu nije priznala poraz. Ne će ni sada. Mogla je izdržati. Trenutak je buljila kroz prozor u duboku tamu: kiša je padala polako, i meka je vlaga dodirivala njezine obraze, i u tome se trenutku osjećala uzdignuta, tako svježa i slobodna, kao da je napolju. Onda se umorno svuče i leže u krevet. Iz bljedoće njezina lica gledahu joj velike i tamne oči. Ugasi svijeću i leže. Te večeri nije pjevao slavuj, ali je, u pravilnom dizanju i padanju, kroz tanki zid pokrajnje ćelije prodiralo lagano hroptavo Wilhelminino hrkanje. VII

»I kada je sveti Benedikt«, čitaše tiho Emilie, »molio u svojoj ćeliji, prikaza mu se sotona u strašnom obličju i reče mu rugajući se, da sada ide da mu potraži djecu na njihovu poslu. Sveti se čovjek uplaši i odmah pošalje jednoga anđela, da opomene braću, da se čuvaju. Ali još anđeo nije ni stigao, kada se po moći zla zidovi, koje su oni gradili, odjednom srušiše, zatrpavši pod sobom jednoga novaka. Redovnici bijahu jako ožalošćeni, ne samo radi gubitka svoga truda, nego i radi gubitka brata. Jedan od njih brzo otrča Benediktu, ovaj mirno naredi, da dječaka donesu njemu u ćeliju. Ali mladić bijaše tako razmrskan i samljeven, da ga nisu mogli drugačije nositi, nego su komade stavili u vreću. Tako su ga donijeli svecu, ovaj položi komade na prostirač, na koji se običavao bacati pri molitvi. Onda ih Benedikt sve otpusti i zatvori vrata, preklinjaše boga, da ne pusti svoga neprijatelja da trijumfira. Odjednom odjeknu strašan udar groma; komadi se sakupiše, i mrtvac skoči živ, i —« Jednoličnim glasom čitaše Emilie dalje u zajedničkoj sobi novicijata, gdje je pod očima Marije Emanuele bilo oko stola skupljeno svih dvadeset novakinja na duhovnu lektiru. Među tim novakinjama na zadnjoj od klupa bez naslona bila je Lucy. Da; njezino je doba postulatstva prošlo, haljina joj je zamijenjena habitom i bijelim velom, sada joj je noga koračala u klauzuri novicijata — sve je to bilo postignuto i izvršeno njezinim redovnim preoblačenjem. Velika promjena! —• promjena, koju je toplo pozdravila kod ove svečanosti. U »Postulatu« je bila »niti riba niti meso«: bila je to misao, koja ju je stalno držala za vrijeme ono malo mjeseci. »To nije život redovnice«, neprestano je govorila, za vrijeme dok se silila da slijedi one običaje, koji su joj se činili, da stoje u tako velikoj oprečnosti s njenom pobožnošću. Naprosto je to bio preobražaj; priprema za život, za kojim je tako odlučno čeznula; to je u potpunosti priznavala. Ipak nije bilo sumnje — to je bilo razdoblje teškoća, ispunjeno ponovljenim opomenama radi njene netočnosti. Dan, kada je zaboravila, da najskrovitije kutove svoje lopatice za smeće očisti malim komadom drveta, koje je ležalo pripravno samo u tu svrhu; strašan trenutak, kada je stupila u crkvu bez koprene; onaj događaj, kada je nepažnjom ušla u vrtu na put određen isključivo za redovnice, i kada je odatle bila potjerana uzbuđenim naređenjem: »Idite! Idite! Zabranjeno je!« —• to je bilo samo nekoliko grešaka njezina neiskustva. Ali je sada »Postulat« ležao za njom — sada je imala hafoit, koprenu, disciplinu, knjigu svetoga pravila •— sada je bila napredovala dalje na putu k svome posljednjem zvanju! »Anđeli su«, nastavi Emilijin glas, »pratili Benedikta na njegovu putu; i anđeli su mu izašli u susret: anđeli čuvari siromašnih potištenih stanovnika.

S bezgraničnim veseljem preklinjahu svetoga čovjeka, da potjera duhove tame —« Iako je Lucy s nepotpunim poznavanjem francuskog jezika mogla da sasvim dobro prati potpuno jasno izgovorene riječi, poče se njena pažnja, a da to nije ni znala, nesvijesno kolebati — ne zato, što je čudo. dobrog svetog Benedikta stavila pod upitnik! Ona je vjerovala! To bijaše čudo, isto — slično čudu s hljebovima i ribama, koračanju preko vode, dizanju kćeri Jairove. Ipak je, protiv volje, mislila na »culpu«. Kao i u »Postulatu«, bilo je, i ovdje propisa, propisa, koje je morala pokorno slušati i koje je morala učiti, da bi ih razumjela. »Culpa«! Uvijek je poslije lektire dolazila »culpa«, a danas, petak je, ne će biti obična »culpa«, nego »chapitre desculpes«. ispovijed javna i na koljenima svih počinjenih prijestupa posljednjeg tjedna. »Culpa!« Naravno, da je to bilo potrebno: to bijaše jedan dio pravila, koje je ona sada priznavala kao riječ božju: ali ipak nije mogla, makar kako to neobično balo da na tu neposredno predstojeću ceremoniju misli bez unutarnjeg nemira. Jutros je bila u crkvi odvraćena istom mišlju, odvraćena od svoje molitve sjećanjem na jednu stvar, koja je tako očito bila postavljena za njeno dobro. To nije bilo razborito: a u »culpi« nije ležala nikakva tvrdoća, koja bi opravdala to neobično stanovište. Bijaše lako; jednostavno apsurdno jednostavno: prosto priznanje lakih povreda pravila. Ipak je nekako jednostavnost ovoga, otvorena svuda, bila ono, što ju je tako zbunjivalo. Nikakav strah pred obredom, nego skrušeni osjećaj djeteta pred svojim učiteljem, nešto, što se protivilo svoj uzvišenoj veličini njezine vjere. Neposredno se strese: zašto je tako mislila — opet? Nabra čelo. Nije smjela pustiti, da se takvim mislima odvrati. »Benediktovo je lice zračilo u nebeskome svijetlu, a seljaci, koji su to vidjeli, okupiše se oko njega i prisluškivahu sa strahopoštovanjem njegovu —« Ovdje zazvoni zvono, i Emilie pri njegovu prvom zapovjedničkom zvuku zanijemi usred rečenice, kao munjom pogođena. To je upravo zadivljavalo: naravno pokoravanje pravilu: i Marija Emanuela, pozorna kao uvijek, diže se sa svoje stolice s ravnim naslonom uz lako odobravanje nagibom glave. Poslušna Emilie stajala je već visoko u njezinoj milosti. Istodobno s učiteljicom ustale su odmah i ostale, i sada su šuteći klečale pred kipom presvetog srca, koji je stajao na lakiranom podnožju kraj stola za čitanje. Glasno se ponovi »Veni Creator Spiritus« »Veni Creator Spiritus,« Mentes tuorum visita: Imple superna gratia

Quae tu creasti pectora.« Poslije »Amena« nastupi kratka stanka radi unutarnjega sabiranja, tada se učiteljica diže i, praćena od ostalih, koje stadoše u red jedna za drugom — poredane vrlo slično po rangu starješinstva, uđe u pokrajnu prostoriju. Ova već bijaše spremljena: u njoj bijaše jedan velik naslonjač upadljivo 484 u sredini, a unaokolo široki polukrug manjih stolica postavljenih kao sateliti oko planete. Marija Emanuela uputi se ravno svome prijestolju i spusti se na nj veličanstveno dok su novakinje —• stojeći pred svojim sjedištima — čekale znak, da sjednu. Prošlo je nekoliko trenutaka dok je ona bacila pogled na njihova lica, onda njezino bezizražajno oko dade svoj pristanak. Čulo se tiho šuškanje, potom opet zavlada mir; opet je pažnja svih bila upravljena na pojavu u sredini i opet je Lucy osjećala ' onu istrajnu duševnu neugodnost, što joj je bilo tako žao. Pogleda Mariju Emanuelu — ova je ravnodušno prelistavala notes, u kome je bio popis svih otkrivenih grešaka tokom prošlog tjedna — i osjeti naglu želju, da odvrati svoj pogled. Ona je voljela Mariju Emanuelu — ona ju je morala voljeti i cijeniti — takve su se stvari podrazumijevale same po sebi u ovoj kući božjoj. A ipak, otkako je bila nova u novicijatu, u stvari se osjećala mučena nekom neodređenom uznemirenošću. Sigurna je, da je bio nemoguć taj predosjećaj. Ovdje su sve u naručju Isusovu bile sestre; sve po nuždi povezane svojom zajedničkom ljubavlju pod tim zajedničkim krovom, i iz sve je duše svoje ona tu ljubav željela dati i primiti. Zašto je, onda, imala taj neobični predosjećaj, da Marija Emanuela i ona nisu bile vezane naklonošću? U »Postulatu«, Josephine se smješkala kod svoga predbacivanja, ali ova druga, tako različna, tako iznad svega, ta se nije smješkala. Ne; njezine bezbojne oči, koje su sve promatrale, bijahu hladne, njezino biće svakom ljudskom osjećaju daleko i strano, njen cio stav ukočen i pun ledene ravnodušnosti. Već način, kako je voljela da vodi taj nevažni sud, odisaše velikom strogošću. Ona nije mogla biti nemarna u ispunjavanju dužnosti i dostojanstva. Kada je trebalo ubiti zmiju, onda će je ona ubiti, i još raskomadano tijelo gaziti duboko- u prašinu. Sada, karakterističnim pokretom svojih lijepih ruku — Lucy je već dobro poznavala taj pokret — namjesti kapu i ukoči pogled na prvoj novakinji. To je bio trenutak početka »culpe«. U zraku kao da visi duboka šutnja očekivanja: revnost onih, koje su voljele ovaj običaj; povlačenje ostalih, kojima je bio neugodan: napeto iščekivanje te međuigre, koja je prekidala jednoličnost života.

»Počnite«, reče Marija Emanuela kratko. 485"Prva novakinja pade odmah na koljena, tako da se uslijed odskoka ove teške pojave pod odazvao praznim zvukom. Veselo i sabrano, odblebeta kao napamet naučenu zadaću: »U svetoj poslušnosti priznajem sve greške, koje sam počinila protiv pravila, osobito« — duboko udahnu — »što nisam posjedovala duh siromaštva, jer sam kod šivanja slomila iglu.« Učiteljica zaklopi oči, i izgledalo je, da razmišlja. »Izmolit ćete tri očenaša«, reče ravnodušno. »I ubuduće pazite bolje na svoje igle. Te igle, one stoje zajednicu lijepih novaca.« Prva novakinja saže poslušno glavu i poče sa svojom pokorom, dok je slijedeća, jedna mlada Talijanka — zvala se Assunta — pala na koljena pred učiteljicom i počela brzo, nervozno; »U svetoj poslužnosti priznajem, sve greške, koje sam počinila protiv pravila, osobito — osobito«, mucala je, »osobito, što nisam posjedovala pobožne čednosti i išla prebrzo duž hodnika.« Nastupi stanka —• neugodna stanka; Marija Emanuela otvori polako svoje bezbojne ali prodiruće oči. »Inače nemate ništa više da kažete?« »Ne, bonne mere«, odgovori Assunta, bolno pocrvenjevši. »Ne sjećam se ničega drugoga.« »Pokušajte, molim, sjetite se«, dođe hladan odgovor. »Ja — ja se ne mogu sjetiti, ma bonne mere«, mucaiše druga; brzo nestade njezina crvenila, i sada lice ne bijaše više tamno, nego odjednom postade blijedo i plašljivo. Marija Emanuela diže svoj pogled bez strasti prema stropu, tako da je šutnja odjednom bila nužna. »Kad sam jučer pregledala vaš ormar«, reče ledeno, »našla sam vam dvije maramice ispod ručnika. Znate vrlo dobro, da je to protivno propisu. Stalno učite, da veći predmeti moraju ležati dolje. Maramice moraju ležati preko ručnika — ne ručnik preko maramica.« Prekide, onda nastavi režući: »zato ćete izmoliti tri »ave — les bras en croix« — u refektoriju za vrijeme ručka.« Lucy je osjećala zlovolju, kao i kako se nešto u njoj protivilo: greška bijaše tako sićušna, a skrušenost grešnice tako jadna. Već je prije primijetila ovu sestru Assuntu — malu, neznatnu ženu, pobožnu i nježnu, koja je bila sklona tome, 486 da se kod najmanje riječi grdnje uvuče u sebe. Sigurno je bilo nepravedno, jedna obična i sićušna tiranija, kazniti tako jadno slabo biće. Opet je prožme vreli val onoga osjećaja, kojega se tako jako bojala. Polagati toliku

važnost na mjesto dviju maramica, a iz položaja jednoga ručnika praviti toliko ozbiljno pitanje — zar nije bilo groteskno? Zar je to ikada smatrala mogućim? Usne joj se stisnuše, a prsti trzahu nervozno. Osjećala je vrućinu u srcu i drhtala je, probudi joj se stid. Da, kod prijašnjih »culpi«, već je osjećala taj niski i po~ nižujući stari. Zašto, zašto, zašto je to< moralo biti —? naporom se savlada. Ne smije tako' misliti; mora svladati svoj suviše burni duh; to bijaše grijeh, suprotstaviti svoje mišljenje autoritetu, koji je bio postavljen nad njom voljom božjom. Spusti pogled. »Culpa« lagano odmicaše dalje prema njoj. Jedna je zapustila svoje dužnosti. Tri »ave«. Jedna je govorila s redovnicom. Samo dvije »ave« —• sigurno bješe ljubimica. Onda je došla jedna, koja je povrijedila dužnost šutnje. Tri očenaša i jedno vjerovanje. Jedna dalje priznala je, da je ostavila jelo na tanjuru; tri »glorije« klečeći za ljuske, koje su ostale na kosti haringe. A druga je bila suviše suzdržljiva kod odmora. To je bila naročito njena greška; još uvijek se nije mogla priključiti cvrkutavom smijehu i pištanju, koje pokazivaše čistoću srca. Ali oh, ona nije smjela tako misliti; to je bilo gorko i nepravilno i protivilo se svetome pravilu! Saže pogled, kad je slijedeća novakinja pala na koljena. Sada je to bila Mar-guerite, koja je prolila vodu po podu u hodniku. Dobila je dugačku pokoru. U prošloj je godini izdavano dvadeset franaka, da se namazu ti podovi. A voda je izjedala mazanje, doslovno ga je žderala. »Culpa« se nastavljala. Svaka pojedina imala je nešto da prizna — bio je strašan grijeh poniznosti tvrditi potpunu nevinost: kakva drskost! Osim toga, pravilo je određivalo, da svaka mora prijaviti drugu, zato je bilo daleko pametnije prijaviti sam sebe. Ipak su svi ti priznati grijesi, umnogostručeni i uveličani, težili kao pero na vazi. Sve je to bilo toliko besmisleno — tako nerazumno; dječja igra suda, a ni za što. Što! Zar je. opet to mislila? čelo joj se bolno nabra; 487ugrize se za usne i mumljaše brzo kratku molitvu. Nije bilo čudo, da se bojala »culpe«, kad su tu uveli takvu surovu nepravednost. Morala je — morala je svladati taj grešni prkos svoga duha; strpljivo se predati volji božjoj. Skoro će doći na red. Njezina susjeda, Wilhelmine, nemirno se vrpoljila; njeno se puno, tupo lice trzalo bojažljivo s otvorenim ustima i ukočenim fascinirajućim pogledima na Mariju Emanuelu, izgledalo je, da je imala

velik strah, kao mirna krava, kojoj prijeti teška nesreća. Kada je pala na koljena, jedva je mogla izgovoriti riječi: »U svetoj pokornosti priznajem sve greške, koje sam počinila protiv pravila, osobito — osobito —«. Mucala je i slomi se; onda joj se digoše pune grudi, gutala je više puta, i mucala: »Ne mogu sebi pomoći — jutros sam razbila svoj lonac.« Vladaše ukočena tišina. »Zašto me niste obavijestili?« pitaše Marija Emanuela. Široko otvorenih usta, Wilhelmine žmirkaše zbunjeno, s uzbuđenjem krave; glava joj pade na stranu, glupo. »Vi znate, da se svi razbijeni predmeti moraju donijeti dolje i staviti na stol po strani u refektoriju«, nastavi učiteljica oštrijim glasom. Ali Wilhelmine nije mogla više izdržati; počne sliniti, plakati histerično, i između jecaja glasno i dugo hvatati zrak. Trenutak ju je Marija Emanuela promatrala bezizražajno; onda reče hladno: »Ustanite. Uzmite stolicu i sjedite u kut sobe leđima prema meni — da vas ne moram gledati.« Dašćući, Wilhelmine se diže i odvuče stolicu u najdalji kut sobe, gdje je sjela kao kažnjeno dijete, kako joj je rečeno. Dugo vremena njene tužaljke kao mukanje goveda razdirahu zrak, ali Marija Emanuela nije htjela nastaviti prije, nego što je zavladala tišina. I sada bješe red na Luciji. Osjećala se napuštena poslije motrenja groteskne zbunjenosti Flamanke, nije mogla naći pouku u otkriću, da je taj izvor svetosti razlupao njezin noćni lonac. Ona klekne. Što je htjela reći pred tom skupinom? Jedna joj misao> dođe u pamet — da, bila je na odmoru suz-držljiva — i s priličnom rječitošću priznade tu krivicu, potom je čekala na svoju pokoru. Ali je ne dobi. »Zar nemate ništa više?« 488 Ona se kao pod iznenadnim ubodom strese i pogleda, te vidje, da ju je Marija Emanuela promatrala izrazom suca. Sigurno to nije bila ona — da, ipak je bila ona — kojoj se obratila? Nije odgovorila. »Zar ovog tjedna nije vaša dužnost, da pazite na umivaonike?« nastavi druga. Lucijine se obrve Gkupiše, i polako odgovori: »Da, ma bonne mere.« To bijaše njena dužnost i ispunjavala ju je neugodno točno; umivaonici su bili čisti bez mrlje. Ali učiteljica nastavi:

»Danas sam našla dva mala komada sapuna otkinuta od velikog komada, kako slobodno leže u zdjelici za sapun. To je protivno pravilu. U vašoj knjizi propisa naći ćete, da u takvom slučaju veliki komad sapuna ima biti odstranjen, dok odlomijeni komadi imaju biti zamotani u komad mu-slina, sve dok ne budu potpuno iskorišteni. Vi ste to propustili.« Lucy pogleda. Zar je zaista ležalo skriveno neprijateljstvo iza tih bezbojnih očiju? Nemoguće. Nevoljko svlada tu misao; i tako se prisili, da kaže: »Da, ma bonne mere.« »Vi znate da se tjedne dužnosti moraju ispunjavati besprijekorno?« Strašna misao: komadić sapuna stavljen nasuprot njezinu vječnom spasenju; ali se svlada. »Da ma bonne mere«; i ona se saže da primi svoju pokoru i oštru grdnju. Kada je izmolila svoje očenaše, diže se s koljena. Bila je posljednja. »Culpa« je prošla; ona duboko uzdahne: da, to je bilo prošlo — do slijedećeg tjedna. VIII Breskve samostanskog vrta cvjetahu i rasuše svoj cvijet po travi kao pjenu. Već su se otvorili pupovi kozje krvi; već su glicinije ovile svoje vijuge kroz kolibice. Bukva iza crkve stajaše u dubljem sjaju, viseći s lišćem milovanim svjetlošću i nježnim vjetrićem ranoga ljeta. Ali slatka mlitavost toga godišnjega doba bijaše daleko od Lucije — daleko kao san. K njoj ne prodiraše ni blagi 489zrak, dok je sjedila u raidnoj sobi novicijata, upletena u svoge misli i šila. S promjenom godišnjeg doba činilo se, da se i 'ona promijenila, koliko jako, to nije znala, jer ni ovdje nije bilo, kao ni u »Postulatu«, ogledala, a promatranje tijela bijaše zabranjeno propisom. Njezin se stas, uvijen u habit, nije mogao poznati, ipak je bila slabija, mnogo slabija, i ramena joj postaše više uglasta. Lice joj je izgledalo, da je postalo manje, mala površina zaokružena bijelom kapom; oči, nasuprot tome, izgledahu, osjenčane tamnije, ruke uske i u pokretima neobično nervozne. Znala je, naravno, da je omršavjela, ali je tu činjenicu priznala bez žaljenja. Možda ju je dijeta, iako je bila primjerna i ugodna, napravila vitkijom. Hrana je bila takva, na kakvu ona nije bila navikla, strana njezinu nepcu, i mogla ju je samo s naporom volje gutati, i možda nepotpuno probaviti. Ali ona nije znala, da se o tome radilo; ne, za to se nije ni brinula. Kao žuljevi, koji su se stvorili na njezinim koljenima, tako se i njeno stanje postepeno razvijalo, a ona mu ne pridavaše nikakvo značenje. Nije mu htjela posvetiti nikakvu pažnju. Nije htjela misliti na svoje zdravlje, niti priznati posljedice slabosti. Jednom ili dva puta dođe joj u pamet ona nabačena Edwardova primjedba, ali je odmah mislila na drugo. Ona će izdržati, usprkos onom

dostojanstvenom proročanstvu. Ovu čudnu novu nervozu, iznenadno lupanje srca, kada bi je netko neočekivano nagovorio, najpo-slije vrtoglavice, koje su joj davale neobični osjećaj eterske lakoće — sve je to odlučno prezirala. Ne. Imala je da misli na drugo. Kad su je pitali, kako se osjeća, odgovorila je, da joj je dobro, vrlo dobro, bio je neki nesvijesni ponos u čvrstoći tog odgovora. Ipak nije to bio samo ponos, koji ju je pokretao: to je bila njezina volja, i jedan duh usmjeren prema nečem vitalnijem, nego što' su sićušni obziri ishrane i zdravlja —duh ispravljen unutarnjim mudrovanjem, koje ju je već tjednima bilo spopadalo. Ta borba u njoj — od nje se nije mogla osloboditi — nije se mogla riješiti tog vječnog sukoba. Molila je za mir, borila se i borila opet. Ipak, sada je stalno osjećala, kako je obuzima naročita zabrinutost. Napušten bijaše njezin san o svetim ženama, koje idu kao madona, s nježnim grudima i licem, čistim rukama i dostojno blagim usnama. Zašto je to liila njena predodžba o redovničkom životu? Ta bile su žene; što je Joe rekao jednom prije dugo, dugo vremena? —»Svi smo mi samo ljudi, zar ne?« Da, sve su ovdje bile ljudi. Ali kako je to bila potisnuta čovječnost; kako čudnovata, udaljena od života, veoma daleko od onoga, što je očekivala. I upravo čudnovatost toga prouzrokovaše joj ponekad naglu bolnu zapanjenost. Zašto je bila ovdje, u neobičnom odijelu, među strankiinjama, čiji je jezik i dječju naivnost oponašala? za ljubav božju. Bog ju je doveo ovamo, i htjela je ovdije ostati. To je bio odgovor — odgovor, s kojim je pokušala da divlje razmrska svoju jadnu nesigurnost. Ali svome strahu nije mogla izbjeći. Bijaše to Marija Emanuela, njena časna majka, koja je kao izvor toga straha stajala pred njom. Posljednje je vrijeme bila neobično nervozna, osjećala je, kao da je između učiteljice i nje stvoreno oštro neprijateljstvo: skoro — skoro mržnja. Strese se. To nije moglo biti. To je bilo nemoguće u toj kući, čiji su žitelj/i do posljednjega morali biti prožeti ljubavlju božjom. Ipak, kako je mogla drugačije protumačiti to trajno proganjanje? Proganjanje? — to je zapravo bila prava riječ. Dok joj je igla išla gore i dolje, pusti, u neumornome razmišljanju, da joj pred očima prođu posljednji tjedni, i ponovno se uhvati za gorke uspomene, šibaše se vlastitim mislima i još jednom bolnim preživljavanjem svojih poniženja — koja su sva bila tako sićušna, da su je ranila i boljela samom svojom glupošću. I ovog tjedna. Običan pregled njezina ormara — dvije maramice nisu bile uredno složene. Pregled njezine ćelije: neznatni nabor na

pokrivaču, jedna jedina kap vode na podu pred umivaonikom. »Qa mange le vernis!« — rečeno joj je tonom besprimjerne ogorčenosti! I radi takvih propusta morala je stajati ovdje kao jadno dijete, stajati osramoćena riječima Marije Emanuele. Kod toga joj se imena skupiše usne, i igla joj je letjela tamo-amo. Kada im je prve večeri, na kolodvoru, prišla smiješeći se, nagonski je osjetila hladnoću učitelj ičinu; ali je sada ta hladnoća izgledala pojačana i gorkom antipatijom. A ona — kako je mogla žestoko vratiti taj osjećaj! Ali nije smjela; mprala ga je sakriti; ugušiti ga; zatući. Ipak je to bilo nepravedno, to gonjenje. Zašto bi veselje i divljenje molitve bilo razarano udarcima mačem stalnoga karanja? Čelo joj se namršti kod te misli. 491Da 14 je to bila njena utvara? Ali, ne, to nije moglo biti. Imala je neprekidno predosjećaj nesreće, osjećaja, da je nekako bila od ostalih izlučena, odvojena. Bila je uvjerena, da ju je Marija Emanuela mrzila. Čak sada, dok je sjedeći šila, sagnute glave, izgledalo joj je, da osjeća bezbojne oči hladno uperene na sebe. Nehotice pogleda na kraj prostorije, i odmah je prožme osjećaj neugodnosti, jer ju je učiteljica promatrala mirno, izgledalo je, da bez strasti čita njezine misli. Brzo spusti pogled na šivanje, ogorčena svojom zabrinutošću. Čega se imala bojati? Nije se bojala nikoga osim boga. Nikada u dijelome životu nije joj nedostajalo hrabrosti, da glavu drži uspravno. Uvijek je znala držati se ispravno. Oko nje su sjedile ostale novakinje, oko dvadeset njih na niskim klupama uz duge stolove, koji ispunjavahu prostoriju, i šutećii su šile, ne sluteći ništa o komešanju u njezinoj duši. Odjednom se osjećala tromom, ruke joj bijahu nemoćne i umorne; omršavjele; ali uporno nastavi s radom, rubljenjem pokrivača za oltar. Skoro je bila gotova, i onda napokon stavi posao u krilo i prestane s radom. Vladala je ttišina, onda: »Je li komad gotov?« Prodre kroz tišinu odaje pitanje Marije Emanuele. »Gotov je, ma bonne mere«, odgovori Lucy, ne pogledavši u one oči. Zašto joj nije pogledala u oči? Zar je to napokon bila poniznost? Učiteljica se diže, i, došavši, pogleda rad podrobno. »Hm! Hm!« Oštro pucne jezikom, onda diže pokrivač. Bijaše li to samo umišljanje, ili ga je zaista držala prezirno? Onda dođoše riječi: »Kako ste ga uprljali!« a za Luciju je to naglašavanje glagola bilo upravo đavolsko. Groza je prožme, napast odgovora ludovaše divlje u njezinim grudima. Njoj to predbaciti! Pokrivač je dobila prljav. Učiteljica je to znala, i znala je, također, da su njezine ruke bile potpuno čiste. »Zar ne razumijete?« istraja Marija Emanuela. »Vi ste to uprljali.«

Usne joj već formirahu odgovor: »Da, ma bonne mere«; ali se odjednom nešto prekide u njoj; sva njezina žestoka srdžba prodiraše joj na usne. Što se je ticalo, što je pravilo propisivalo ponižavajuće trpljenje svih nepravdi, poslušnu 492 pokoru za greške, koje nikada nisu bile počinjene! Ona izazovno pogleda. »Zar ne razumijete?« ponovi ona polako i jasno. »Komad je bio prljav, kada sam ga primila!« Kakva strahovita povreda pravila! Neko se naročito hroptanje dzvi kod ostalih novakinja pri tome odgovoru i pri strahoti toga odgovora. Ali Marija Emanuela ostade sasvim mirna. Jedva primjetljiv, neobjašnjiv izraz ležaše na njezinim blijedim usnama. Izgledalo je, da uopće nije polagala važnost na primjedbu, ali, složivši pokrivač znalački, reče bez strasti: »Dosta je. Prije ručka ćete za pokoru ljubiti noge, a za vrijeme jela klečati — les bras en croix.« Onda se vrati na svoje mjesto. Lucy se držala ukočeno uspravno; usko joj lice bijaše pokriveno mučnim bljedilom; napad vrtoglavice, koji ju je tako često hvatao, lebdio je oko njezine glave kao magla. Zašto se morala pokoriti ovoj — ovoj tiraniji? bijaše pitanje, koje je gorjelo u njezinu mozgu. To je bilo tako bezrazložno, tako nepravedno. Bog nije htio imati svoj svijet takav: tako sićušan, tako djetinjast! Zar je morala sagnuti svoje čelo u prašinu i puzi ti? Zar se morala odreći svega, što je bilo njeno unutarnje biće, izderati duh iz tijela, sve napustiti, da postigne ono savršenstvo, kojim su joj bile napunjene uši? Ipak je u ljudskoj duši moralo biti snage — ne ove izblijedjele, beskrvne bljutavosti, koja se ovdje tražila od nje. Sada je zvonilo zvono za ručak, koje je kao nož rezalo njezino uzdrhtalo razmišljanje — zvono, koje je sada tako vidno vladalo nad njom. Ona ustade s ostalima, lica slična maski, i priključi im se, koračale su u redu pojedinačno iza učiteljice kao djeca, kao guske, u refektorij. Da, sada bijaše u jednoj struji, tjerana polako, ali uvijek u toj struji, uvijek promatrana. Bijaše izmoljena molitva prije jela; onda sjedoše na jednu stranu dugačkog, uskog stola, leđima prema zidu. Ali Lucy nije sjela. Ona je stajala s očima upravljenim na Mariju Emanuelu, lice joj bijaše mirno, sakrila je ono unutarnje uzbuđenje gnjevnom napetošću svojih oslabljenih živaca. Nikada ne će, makar je to stajalo krajnjega napora volje, pokazati, kakvu je patnju za nju značila ta pokora. 493Ali sada učiteljica dade mali znak, i ona polako dođe pred nju, da učini tu nesnosnu pokoru — pred Marijom Ema-nuelom ili pred bogom?

Sigurno je izgubila svoj humor, jer bi se inače smijala. Da, sigurno bi se morala smijati, kad bi vidjela samu sebe na koljenima, kako ljubi cipele tih dvadeset žena: kleknuti, sagnuti lice zemlji, ustati, korak dalje, opet kleknuti, opet spustiti usne — poljubiti te cipele. Često se kao djevojčica igrala dječjih igara, pjevala dječju pjesmicu: »Klekni, poljubi pod —• moja lijepa gospo!« Dobro-, biti kao malo dijete — kako je Josephine jednom rekla: »Mala igračka Isusova!« A zašto da ne? Ali kakve, su to bile cipele. Velike i male; glatke i raspucane; neke s naboranim gornjim dijelom i plavom gumom sa strane; neke zakrpane i sašivene rukama sestre corđoniere; neke kvr-gaste uslijed smiješne izbočine kurjeg oka; neke kisela zadaha i smrada znojnih nogu; ali sve — pnitisnute skupa zbog nevinosti, sve okružene gustim crnim rubom suknje, sve pripravne za njezin poljubac. Kad bi je sada mogao Vidjeti Frank — on, koji je ljubio- te usne u ljubavi — ili Petar, ili čak Edward, koji je možda sada išao preko igrališta za golf, ili s uživanjem jeo komad telećeg brisa i govorio »Poslastica!« — što bi oni mislili o njoj? Oni bi se možda smijali — to je izgledalo tako smiješno, kako je na koljenima pravila krug, ona, žena u srednjim godinama, puzala je po podu, gurala glavu pod stol, udarala se u glavu, ljubila noge tih stranih žena! Možda se i Isus smijao, upravo zbog toga mučenja, na koje je bila ovdje osuđena. On je bio- umro za nju, i zato se, po riječima Marije Emanuele, ona morala poniziti za njega. Napokon je bilo prošlo. Teturajući diže se, ode u sredinu i klekne, leđima prema stolu. Raširila je ruke — »les bras en croix« — kako joj je bilo naređeno, držala se ukočeno s natrag nagnutom glavom. Sva se morala, u tome položaju duha i tijela, predati tihim molitvama. Ali zar je mogla moliti? Straga je čula tiho šuštanje početka obroka — pružanje tanjura, lako lupkanje viljušaka po porculanu, mirno struganje stolice Marije Emanuele, šuštanje hatoita sestara iiskušenica. I sve je vrijeme klečala, raširenih ruku, dašćući pri pomisli na ovu grotesknu tiraniju, koja je ogorčavala i trovala njezinu dušu. A za nju se pretpostavljalo, da moli! Osjećala se slabo, i taj joj umarajući položaj postade nesnosan. Ali nije htjela popustiti. Ona će toj Mariji Ema-nueii već pokazati, ona će im svima pokazati, kako je mogla podnositi boli. Zar ih nije podnosila u svijetu? Zato je i došla ovamo. Ali gdje je bio- ogrtač mira, u koji se nadala uvi ti svoiju ispaćenu dušu? Zar je to bilo ovdje: s »les bras en croix«, s pogledima Marije Emanuele budno upravljenima u njezina leđa? Počela je osjećati, da su joj ruke olovni utezi; onda se taj osjećaj postepeno potkrade uz ruke, koje su bile vučene prema dolje i bolno- se trzale na

grudima. Bol postade nesnosna; htjede spustiti ruke. Osjećaše, kako joj uz iscrpljenost poče lupati srce teškim ritmom. Morala je spustiti te beživotne olovne teške ruke. Ali ih nije htjela spustiti. Nikakva odanost, nego žestoki ju je ponos držao nepomično. Napokon se završio ručak; čula je tiho pomicanje klupa unazad, blagu buku općega ustajanja, molitve poslije jela; onda polako povlačenje k vratima. »Dosta je.« Učiteljica je stajala kraj nje, bez strasti joj javi, da se sada može dići i ručati. Još jedan jedini trenutak bijaše Lucy u ovome položaju; onda joj ruke padoše dolje; ustade u najdubljoj šutnji. Kad se Marija Emanuela izgubila iz prostorije, ode do svoga mjesta i sjede. Olakšanje bijaše divno; ali se osjećala bolesnom, prsti su joj zamrli pa je drveno pipkala nožem i viljuškom. Sestra joj iskušenica, mala pogrbljena žena sa smušenim crvenosmeđim licem, donese jelo uz brzi pogled sućuti. Luciju spopadne bezgranična želja, da govori s tom jednostavnom seljankom, u kojoj je otkrila još neke preostale tragove čovječnosti. Jedna riječ naklonosti. Ali, ne. To nije smjela; pravilo je zahtijevalo šutnju toga časa. I tako je jela šuteći, plašljivo, ovoga trenutka ne napeta samoćom. Danas su imali meso — neobična svečanost za zajednicu, ali ne, nažalost, za nju • — komad mesa, i to bijaše konjsko meso, prepečeno samo malo na površini, i tako da je još uvijek zadržalo svoju purpurnoblijedu boju. Rezala ga je na veoma sitne komade, lako drhtavim prstima i napola odsutna pogleda, silila se da ga jede. Opet jednom taj trud, ta vječita borba, ovo vučenje za sobom jednog sve dužeg 495lanca. Pošto je nisu promatrali, izraz joj bijaše rastresen, oči joj se skupiše u lakoj zabuni, malo joj lice postade iskrivljeno, ali ipak nekako puno prezira. Kad je bila gotova, pogleda kroz prozor, i vidje, da pada kiša — topli pljusak, koji će oprati lišće, i jak — tako jak, da je novakinje na svaki način potjerao iz vrta. Ustade, prisili se da ode u zajedničku prostoriju, gdje se održavao* odmor kod tog lošeg vremena. Opet nastupi ona nutarnja borba, kada je stupila u bučnu prostoriju. Nitko joj nije posvećivao pažnju pri dolasku — bilo je protiv pravila, da se, pa makar i kasno, pozdravi poslije ispunjene pokore; ali je znala, što je imala činiti. Morala je brbljati i smijati se s ostalima, nije smjela na svoje poniženje sačuvati nikakvu uspomenu, morala je izvana i vidno dati do znanja, da ne gaji srdžbu. Kad je sjela kraj prozora, gdje je mala grupa brbljala i cerila se — među njima bijahu Therese, Wilhelmine i Marguerite — osjećala je, kako uči-teljičini pogledi pažljivo miruju na njoj. Ali danas, odvratila je glavu, nije se brinula za to.

Vani je padala kiša, lupkajući ustrajno, ali to nije smetalo nekim sestrama iskušenicama, da dolje u vrtu rade, za-dignutih habita, s plavim stražnjim dijelovima u zraku, raširenih nogu u drvenim cipelama. Nije ih se ticala ni kiša niti pravilo. Odjednom je strese zvuk nekoga glasa na njezinu uhu. »To će zabaviti prste« — bijaše to ljubazan glas jedne novakinje kraj nje, koja joj je na krilo stavila papirnatu kutiju sa zamršenim koncima. Svaka je pojedina za vrijeme odmora, kad je padala kiša, imala malo zanimanje — preokretanje starih kuverata, da bi se mogle opet upotrebiti, motanje i ponovno uređivanje ostataka tkanina iz radne sobe, vezanje konopa, iz kojih su se pravili bičevi — različito zanimanje, preporučeno pravilom. I sada, sumorno odgovarajući na smiješak svoje susjede, poče Lucy namotavati sićušne niti, kojima bijaše napunjena ta kutija. Nit uredno razmrsiti, uzlove joj razvezati, ispraviti je, smotati u pravilne male loptice; to bijaše njen sadanji zadatak. Oko nje je tekao razgovor dalje; riječi su letjele tamo i amo kao lopte od perja. 496 »Moramo sastaviti par stihova za čestitku.« »Ah da, godišnjicu bonne mere.« »Vi ćete napisati nekoliko stihova, Therese.« »Ali naravno — za bonne mere — to se po sebi razumije.« Zašutješe. Da li je to bila njezina ogorčena mašta, ili su zaista sve te primjedbe bile revnosno određene za uho Marije Emanuele i iskrsavale samo s jednom željom — svidjeti se? »Oh, vidite, ma bonne mere, kako lijepa boja!« reče jedna, izvadivši mačjim pokretom iz svoje kutije komad satena i držeći ga visoko. Marija Emanuela klimnu glavom ozbiljno, i pogleda —• ali naravno ne suviše pažljivo. Odjednom Marguerite pokaza pod s izrazom kao da je učinila veselo otkriće. »Oh, sestra je Gabrielle opet, ma bone mere, izgubila podvezicu!« Bijaše to komad čohe, koji su u samostanu upotrebljavali kao podvezicu. Zavlada opći smijeh, dok je Gabrielle pocrvenjela i smiješeći se digla malu podvezicu. »Jasno je, da to nije vaše«, reče Therese Wilhelmini, koja je sjedila kraj nje. Iz moćnih grudi prodiraše dubok i jasan Wilhelminin smijeh. Nasta kratka stanka, dok je ona nastavila sa svojim zadatkom — rezala je novinski papir u četverokute, neugodno jednake, za ljubav božju i za konačni cilj u »petit

pays«. U njezinu je neposrednom susjedstvu taj rad, već cijelo vrijeme, budio javno i naivno veselje, i sada je Therese, vraćajući se na temu i okrenuvši se ostalima, zadirkujući rekla: »Ne smijete je smetati. Morate je pustiti, da dalje radi sa »'delicatesse«. »čudesno je spretna, zar ne«? »Da, to je nadarenost.« Čulo- se lako cerekanje. »Već ćete vidjeti«, odgovori Wilhelmine, s kratkim glasnim smijehom: odavno se, već odavno oporavila od jada kod priznavanja grijeha. »Kasnije — vidjet ćete.« Uze jedan od papirnatih četverokuta u masnu šapu. »Nemojte to tako držati«, primijeti Therese naivno. »Tako je suviše jasno.« Izbi živi smijeh, kod kojega je i Marija Emanuela, stojeći budno iznad stvari, lako razvukla ukočene usne. Bijaše to prirodni humor, jednostavan, jasan, pristupačan; kao u male djece; smijati se i biti veseo. Ali se Lucy nije smijala. Njoj se to učini odvratno, i sva joj se srdžba, koja kuhaše u njoj, uzdiže odjednom visoko. Zar je to bilo mjerilo ljudske duše, koja je čeznula za svojim spasiteljem? Odgurnuta, slomljena, i zbunjena, još se čvrsto držala svoje vlastite vjere. Htjela je ići naprijed, istrajati, pobijediti. Odlučno stisnu ztibe. Tako je sjedila ukočeno, blijeda uska lica, izmučena tijela, neizmjerno tragična figura: motala je pipajući nespretnim prstima kratke niti — kao simbol razmršenja njezine kratke životne niti. IX Zar su je promatrali? Nije znala. Ali je stalno imala neobičan prodirni osjećaj, da idu za tajnama njezine duše. Pritisnuta svakodnevnošću zajedničkog života, strastveno je čeznula za samoćom. Ali nikada nije bila sama, s iznimkom onih časova mraka u svojoj ćeliji, gdje je ležala i kruto buljila u bezobličnu tamu, želeći da se skrivena pojava raspetoga na zidu preko puta okruži svjetlošću pred njezinim pogledom. Samo je njezina fantazija za vrijeme besanih noći osvijetlila tu figuru, osim kada nije mjesec svojom letimičnom zrakom probio kroz uske rešetke i pokazao Krista od gipsa stvarnog i blijedog. Spavala je malo, nemirnim, često prekidanim snom. Nije bilo više kao u »Postulatu« strunjače, i sada je imala postelju redovnica — vreću, rahlo ispunjenu slamom. Marija Emanuela je jednoga dana rekla, bezlično i dostojanstveno kao uvijek: »Prošla su dva mjeseca od vašega oblačenja. Od večeras treba da ležite u slami, kao naš dragi Gospod u jaslama.« Bilo je pravo i jeftino. Što je bilo dosta dobro za Spasitelja, bilo je predobro za nju. To ne bijaše žrtva. Ali, ako joj je duh hrabro primio žrtvu

na sebe, tijelo joj se protivilo da nađe sna na toj slamnjači. Osim toga, prije kratkoga vremena dodijeljena joj je druga ćelija — to je odgovaralo pra498 vilu: predugo zadržavanje u jednoj ćeliji utiskivaše zabranjen žig posjedovanja — a ona nije navikla na promjenu. Čeznula je za onim snom, koji joj još uvijek nije dolazio. Za vrijeme tih sati tame i ubitačne tišine, koju ne prekidaše ni tiktakanje sata, nervozno je čekala na prve pruge svjetlosti, i tada se njezin mozak zakačio za pojedine niti misli i iz toga ispreo strah od uhođenja. Ne samo stalni nadzor sveznajućega oka Marije Emanuele, tako joj se činilo, nego i ćutljivije i tajnovitije promatranje, koje se pružalo izvan novicijata. Kratki razgovori iza zatvorenih vrata; Jo-sephine, Marija Emanuela, i časna majka generalica u ozbiljnom razgovoru; iznenadni i ispitujući pogled, koji je dobacila nadstojnica pri izlazu iz crkve. Zar je to bilo njezino prosto umišljanje? Moralo je tako biti; a ipak je bila tu ona činjenica, preko koje se nije moglo prijeći: onaj neobični razgovor! To je bilo jednoga dana za vrijeme odmora, tada ju je pogledala časna majka generalica i rekla joj: »Zajednica primjećuje, da mršavite. Jeste li bolesni?« Ona se odmah obrani od optužbe, da je bolesna. »Potrebno je biti zdrav, ako netko hoće slijediti opće pravilo. Tu ne smije biti nikakve iznimke. Preslabo zdravlje i preoholo srce ne mogu dati dobre redovnice.« Zar je njeno srce bilo oholo? Njeno srce, srce žene, koja je na koljenima vršila nedostojnu i bezrazložnu pokoru? Ostala je nijema. »Čujem, da ste u molitvi zaista nadareni milošću, tako će vam sigurno naš dobri bog pokloniti milost, da možete nastaviti život.« Nastaviti život! To bijahu riječi, koje je Lucy uzela sa sobom, koje su joj neugodno i uvijek odjekivale, koje su joj iznenada dolazile s užarenom intenzivnošću u pamet, naročito noću. One sadržavahu s nesigurnošću koja muči, prijetnju, da će doći do neuspjeha: ona, koja nije nikada još zatajila, ona nije mogla zatajiti ni sada u ovome zadnjem najvažnijem pothvatu. Iako je ovo sada bilo njena kušnja, nikada ona nije samostan promatrala drugačije, nego — od prvoga dana — kao svoj dom — kao stalno i posljednje utočište. I neobjašnjivo bijaše to, da je, iako je našla tako neobičan život, tako strog i nerazuman, svim žarom strasti svoje prirode gojila žestoku želju, da ga nastavi. Kao u svjetlosti munje, sjeti se, s kakvom je veličanstvenom sigurnošću stupila u taj samostan; zar je bila stvorenje slabe volje, da je tako mogla izgubiti snagu i vjeru? Bog ju je u

svojoj neizmjernoj ljubavi doveo ovamo; to bijaše stijena, za koju se uhvatila. Usprkos njezinoj unutarnjoj sumnji i borbi i strašnom danku, koji je morala dati ovim borbama, bijaše krajnje odlučna, da izdrži do gorkog svršetka. To bijaše paradoks; ali je to bila ona. I sada je došao taj strah od neuspjeha, kao sjenka, koja je zbrisala sve ostale sjenke, protiv koga se morala naoružati; i to možda bijaše razlog, zašto se u njoj ustalilo uvjerenje, da je promatraju sa svih strana. Ona bijaše ta, koja je samu sebe neprekidno uhodila. Taj istrajni strah od prijetećeg i nepoznatog nalikovao je tihom, dugo odzvanjajućem tonu udarenom po strunama njezinih prenapetih živaca. Taj je zvuk brujao u njezinim ušima i miješao se sa zvučnom šutnjom. Ona je i ne znajući bila u silnome strahu, njeno usko lice prisluškivaše, isključivo, u atmosferi napetog iščekivanja. Fina mreža nabora ukapala se u kutove njezinih tamnih očiju, a napadi nesavladivog trzaja često joj iskrivljavahu mlitavi obraz. Od vremena do vremena pri hodu, imala je čudan osjećaj, da ide po zračnim jastucima — to bijaše lako i gotovo veselo napredovanje, koje se uvijek svršavalo napadajem vrtoglavice. Ipak je nastavila, modelirajući se svladavanjem volje u naređenu joj formu, podržavana u svim nezgodama žarkim ciljem svoje ljubavi. To je činila za Isusa. Isusa, svoga ljubljenoga Gospoda, koji je šiban za nju, trnjem okrunjen, razapet i umro mučeničkom smrću. Kada je on za nju tako trpio, zašto bi se ona ustručavala, da za njega ovako trpi? »Sve za Isusa! Sve za njegovu ljubav« — to je bio vječiti cilj njezine duše. Za vrijeme dugih sati tame, dok je bila zatvorena u svojoj ćeliji, bješe zaokupljena tom ljubavlju. To je nalikovalo plamenom jeziku, koji je buktio u njoj. Često je u neugodnoj tami vidjela presveto srce Isusovo kao živo pred sobom, okruženo tinjajućim, ljubećim, strastvenim plamenima — ono ju je ljubilo, čekajući njezino obožavanje. Očigledno je ta vizija tražila od nje, da skoči sa svoje slamnjače i padne na koljena, da se preda i tijelom i dušom Isusu. Samo ju je pravilo suzdržavalo, da čezne raširenih očiju i čeka na to, da joj prvo jutarnje zvono dozvoli da se digne i da stupi pred njega. »Slava bogu. Navijeke.« Onda se, u tami, naglo diže, nervozno obuče izmučeno tijelo, i požuri u crkvu, gdje se, pred stvarnošću boga, pokorno baci na tle u obožavanju. Tamo, u tami svoda, opet je vidjela uske plamene jezike oko tabernakula, tako da su stalni platneni svijeća izgledali blijedi. Tako je, znala je, sveti duh sišao na apostole, tako se digao žar s lomače mnogog mučenika — u takvim se plamenovima, gdje joj svaki kao simbol dodirivaše žar duše, uzdizaše u ekstazu ljubavi.

Naravno da je, u noći, za kratka spavanja, bila često uplašena strašnim snom: divljim uzbuđenjem — plameni se dizahu na njezinu zapovijed — samostan je gorio kao žrtva bogu. I onda se probudila, u ledenom znoju strave. To, naravno, bijaše samo mora — fantazija bez razloga i odnosa prema njenoj ljubavi za Krista. »Slava bogu.« »Navijeke.« Kako je često dala taj pobožni odgovor? Tek nekoliko kratkih mjeseci — ali za nju značajnih mjeseci — koji bijahu ogromna vremenska razdoblja. Breskve bijahu zrele u šarenom vrtu, visjele su s grana krupne i slatke, pucajući od vlastitog soka, strujeći na toplom suncu blagim vonjem. Bijaše ugodno diviti se za trenutak, za vrijeme odmora, tome plodu božje dobrote, gledati sestre iskušenice, kada ga beru, grubim ali pažljivim rukama, i spremaju u velike plosnate košare za sajam. Ali naravno, da nije bilo dopušteno ništa drugo osim divljenja. Već im se pričala ona priča, i opet pričala — ponavljana godinama, s kratkim zgražajućim gestama — o onoj novakinji — ne redovnici — to se nije moglo ni zamisliti! — ne u ovom redu — to bi bio apsurd! — ali novakinji nekog drugog reda — možda karmelićanki; da, zbilja bijaše karmelićanka — koja je pala kao žrtva dvoglavoj nemani neposlušnosti i lakomosti. Ona je u vrtu svoga samostana žudjela za nektarom, u neblaženoj je zaslijepljenosti odbacila od sebe svoju krepost i htjela je potajno ubrati plod i pojesti ga. — Kratki uzvik zaprepaštenosti Therese! — Ali se s dobrim bogom ne smije igrati. Ne! U tom nektaru bijaše koštica. I 501ona je novakinja, u velikoj brani svoje potajne proždrlji-vosti, progutala košticu, i ova joj je zastala u grlu, tako da se ugušila. Opet kratki izljev očaja i gađenja! »Ma bonne (mere —« »Moi, je ne —« Ali kako god su ti plodovi bili lijepi, Lucy nije imala želju za njima. Možda je jednom bila drugačija — davno; onda bi je misao na breskvu ugodno primamljivala; sada joj bijaše ravnodušna. Ipak, voljela je vrt, u koji je uvijek, za odmor, ulazila s osjećajem neobičnoga olakšanja. Tu joj bijaše darovano i veselje neobičnoga i neočekivanog drugarstva, koje je učinilo, da taj vrt pod teškim slatkim voćkama još veselije očekuje. Sestra Adrienne ju je prva nagovorila — stara sestra, koja je habit reda nosila već gotovo šezdeset godina od svojih osamdeset, koje tako miroljubivo ležahu iza nje. Adrienne bijaše skupljena, smežurana pojava s naboranim licem i bez zuba, oči joj bijahu (povremeno kapahu crveno obrubljene kao u goluba) ipak nekako jasne i ljubazne kao i njezin osmijeh.

Krunica na koju je molila, visjela joj je iz rukava, a u satima sunčanoga svijetla šetala je kroz vrt. I jednoga je dana posrnula, i kada joj je Lucy priskočila, odjednom je počela govoriti. Samo su joj godine — bijaše najstariji član zajednice — davale pravo, da nagovori jednu novakinju. »Moja je šezdesetgodišnjica u samostanu na blagdan dvanaest svetih mučenika« rekla je neočekivano. »Zar to nije vrijedno pažnje?« Njezina blaga jednostavnost izmami bolni osmijeh na Lucvjinu ravnodušnom licu. »I ako budete dobri«, nastavi Adrienne, »dobit ćete za ručak kave i mali gateau glace.« Lucy je već čula o tim posebnim komadićima kolača: danima to bijaše radostan predmet razgovora novakinja za vrijeme odmora. »Moram vam čestitati«, reče ona zbunjeno. Adrienne se opet nasmiješi ne odgovorivši, i onda, sag-nuvši glavu na prsa, ode stazom. Ali se slijedećega dana vrati i opet je govorila s Lucijom. »Jučer sam vas primijetila«, reče. »Zar mi niste vi čestitali proslavu, koja pada na dan dvanaest svetih mučenika? Uzmite, dakle, ovu sličicu za vaš molitvenik.« Pružila joj malu zlatom obrubljenu sliku sa slikom djeteta Isusa, i kada je Lucy pogledala, oči joj postadoše polako vlažne. »To je tako dobrostivo«, mucaše, neobično dirnuta tim malim znakom ljudske dobrote. »To je dijete Isus«, reče druga, još uvijek klimajući starom glavom. »Tako sladak — tako nježan. Kako je blažena djevica, koja je majka jednoga takvoga djeteta. Da li vas veseli?« * »Da, veseli me«, reče Lucy tihim glasom. »Ovo dijete držati u naručju«, nastavi Adrienne. »Ja zaista zavidim dobroj majci.« Lucy se nije mogla svladati. Odjednom provala osjećaja trzaše kroz njeno srce; izbaci kratki, tihi uzdah. Učini joj se, da je raskinuta jedna koprena, i odjednom je vidjela sebe, kako doji svoje dijete na obali kod Ardfillana. Svladana razdirućim osjećajem, neopisivom bolju, koja je bjesnjela u njezinoj duši, svladana duševnim zadovoljstvom od one čežnje, koja joj bijaše bit života, stajala je ovdje i ne znajući obujmi sliku. Onda se bez riječi, ukočeno udalji. Stara je redovnica promatraše blagim, predbacujućim pogledom, onda se polako okrenu: »Je vais la suivre«, mumljaše. »Je vais la suivre.« Uslijedilo je neobično i postepeno prijateljstvo — odnos, koji nije potpuno odgovarao pravilu; ipak je za nju u tome momentu njezina života Adriennino prijateljstvo — ako se to moglo nazvati prijateljstvom —

značilo gotovo milost, gotovo trenutnu pomoć pred nesrećom koja se očigledno približavala. Izgledalo je, da se, gotovo, prikovala uz. staricu; i tu je pokušala da dobije malo od onoga mira, za kojim je sada toliko očajno čeznula. Šezdeset godina duhovnica! Istražiti dubine staričina srca sigurno je značilo zauvijek riješiti vječitu zagonetku, koja je nju držala opsjenjenom. I silila je Adrienne, da to otkrije. »Da, punih je šezdeset godina na dan dvanaest svetih mučenika, kako nosim habit.« »I veoma ste sretni — veoma zadovoljni?« silila je Lucy. »Sreća je grijati svoje stare kosti na suncu«, odgovori Adrienne zadovoljno; »i osim toga, sada dolazi moja godišnjica koja pada na dan dvanaest mučenika! Vi razumijete!« »Ali —« 503»Ah, ušla sam s velikom revnošću«, mrmljaše starica predana uspomenama. »Jasno pamtim. I kako je moja sirota majka gorko plakala kod moga oblačenja — ona uopće nije bila sporazumna. Ali kasnije — taj žar —• ne znam.« Zastade, jedna joj se muha nesmetano vukla preko blagog, pospanog lica. »Znate«, poče opet, »u ovom se životu čovjek sili, da nešto čini — stalno nešto čini. Jednom sam čitala o nekom velikom svecu — zaboravila sam gdje; sada sam tako zaboravna — koji ni jedan jedini put u svome redovničkom životu nije imao milosti prave pobožnosti, i ako je cijelo vrijeme molio za nju. Ali usprkos tome on je nastavio sve dalje i dalje, silio se za volju božju, da čini što nije htio činiti. Rekao je »vjerujem«. Onda je morao vjerovati. To je vjera. To je razumljivo.« Opet je zastala dremljivo. »Smatram, da sama nisam svetica, ali tako je i sa mnom.« Lucy je pogleda revno. »Ali nagrada, sestro«, mrmljala je, »kada umrete.« »Ja još ne ću umrijeti«, odgovori Adrienne s neobičnom snagom, tako da se muha uplašila od ovih neugodnih misli i odletjela s njezina nosa. »Mislim, da je život vrlo ugodan —• ako grijem, na suncu svoje stare kosti. To mi je sada dovoljno. I onda ima uspomena tako slatkih.« Osmijeh joj se poljepša od tih uspomena, dok joj je duh — duh veoma starog čovjeka — s lakoćom odletio u daleko djetinjstvo. »U mome domu u Liegu bijaše ugodno. Tamo je u kutu dvorišta stajalo skromno drvo, kraj koga sam se uvijek igrala. Jednom su me poveli na veliki godišnji sajam — tada dođoše cigani — i njihova djeca bila su podučavana. Imala sam plavu haljinu, i mnogo kovrča u kosi. »Mon petit chou frise«

— tako me je uvijek zvao otac.« Govorila je tiho još kratko vrijeme; onda Lucy, u zabuni, koja je rasla, upita: »Ali sigurno — sigurno želite biti kod našega Gospoda?« Poslije duge šutnje stade redovnica polako objašnjavati: »Veoma je čudnovato. Da, veoma čudnovato: jednom u Italiji — gdje sam mnogo godina služila našem redu —dogodio se jedan događaj. Tamo je živio neki nadbiskup u penziji — veoma star čovjek, veoma pobožan. Odjednom se razboli. Sto se dogodilo? On ne veli: »Star sam. Ja vjerujem. 504 Pustite me da umrem za volju velike sreće, da budem kod Gospoda.« Ne, ne! Tražio je liječnika i specijaliste. Odlučeno je, da ga operiraju. Da, on pristaje, da bi ozdravio. Oporavio se. I veselio se —tako se veselio; i ljudi su molili mnoge molitve zahvalnosti. To je čudnovato, zar ne?« Zvonjenje zvona oglašavalo je svršetak odmora, i Lucy je išla čudnovato izbačena iz ravnoteže k crkvi — da izmoli za sebe mjesto u nebu, za kojim Adrienne uopće nije čeznula. Tako kod stare redovnice nije našla rješenje, koje je sada tako neumorno tražila, ali joj je ipak njezino društvo donijelo olakšavajući mir. Ona joj se priključila u neobičnoj, bezgraničnoj odanosti. O odmoru je mogla izbjeći prirodni pogled učiteljičin i ono vječito :»Oh, ma bonne mere«; »gledajte, ma bonne mere, to je prvi kestenov cvijet«; »kako je poni brzo narastao?«; i to bijaše neizrecivo olakšanje. Kad bi je neko predbacivanje Marije Emanuele dovelo u uzdrhtali bijes, kada bi je onaj neugodni osjećaj pritisnuo kao mrtvački pokrov, onda se silila da misli na ono staro, stoičko lice! To bijaše jedinstvena utjeha. Da nije ni slutila, sama spoznaja, da o odmoru može razgovarati s Adriennom, pomogla joj je iznad svega, jačala je njezinu strpljivost. Stara Adrienne postade tako neopaženo protuteža Mariji Emanueli. Kada ne bi bilo divne utjehe tog olakšanja, osjećala je, da bi se morala izgubiti u kaljuži mržnje. Nesklonost je Marije Emanuele izgledala da raste, kao i ono tiho neprijateljstvo među njima. Ona se još silila razmišljajući, da li da trpi i sluša. Htjela je da ide dalje. Silit će se, da ide dalje. Onda je došao dan svečanosti dvanaest svetih mučenika. Zbog naročite prilike radi sutrašnje svečanosti razgovarala je s Adriennom nešto duže nego inače. Starica joj je poklonila još jednu sliku, i kada je zvono zvonilo, još je oko Luci-jinih usana ležao osmijeh dok je išla kroz vrt, držeći sliku otvoreno u ruci. Onda odjednom osjeti, da je na njoj prikovan pogled Marije Emanuele. Odmah se izgubi osmijeh s njezina lica i brzo gurnu sliku u džep. Ne bješe izgovorena ni jedna riječ. Ipak se ona zgrozi, saže

glavu, kao da ju je odjednom, pogodio udar vjetra. Nije bilo ničega, tako je rekla sama sebi — ničega! Ipak, sjećanje na taj pogled ostade u njezinu pamćenju neugodno cijelog popodneva. Opet je, ne gledajući tamo, osjećala, kako te oči miruju na njoj hladno razmišljajući i ispitujući, i opet se zgrozi. Sva se njezina nesklonost prema 505drugoj povrati mučeničkom postojanošću, i više nije mogla biti opovrgnuta. To, dakle, bijaše istina! Svim snagama svoje oslabljene prirode mrzila je i prezirala Mariju Emanuelu. Ali to nije mogla, to nije smjela dopustiti. Ona ju je morala voljeti i biti joj podložna. Pružiti drugi obraz, to sada bijaše propis, po kome je morala udesiti život. U divljoj zbunjenosti duha i duše stupi u crkvu na večernju molitvu. Morala je taj osjećaj suprotstavljanja suzbiti. Morala se — morala pokoriti. S bolnom napetošću upravi pogled neposredno na blistavo svetohranište, molila je šuteći, s drhtavom pobožnošću. Ah, kako je molila! Molila je za milost, da izdrži — molila je za znak, možda znak milosti i mira. Došla je iz crkve zanesena, vlažnih očiju, još uvijek svijetlih od odsjeva pobožnosti. Sada je bila ojačana većom snagom, da bi mogla prkositi noći bez sna. Posljednja je od svih novakinja napustila crkvu i nije odrnah pošla uz stube; namjeravala je proći kroz hodnik do pobočnih vrata, jer joj je bila dužnost svake večeri da ih zatvori: jednostavan zadatak, jedan od mnogih poslova, koji pripadaše novakinjama. Ali, prije nego što je mogla krenuti dalje, na rubu stuba iz sjene stupi neka pojava i neposredno je zadrža. To bijaše Marija Emanuela. »Trenutak, molim vas«, reče učiteljica tihim glasom. Lucy se uplaši. Pravilo je propisivalo opću šutnju poslije večernje molitve, koje je rijetko, a i onda samo oprezno, kod naročito važnih događaja, smjelo biti povrijeđeno. Čuđenje joj se pomiješa sa zabrinutošću, kada je pogledala drugu u tamnome hodniku. Tama toga hodnika bijaše nijema, i izgledalo je, kao da u njoj odjekuje tišina. »Propustila sam, da vas poučim«, nastavi Marija Emanuela svojim hladnim, preciznim tonom, »o nečemu, što morate znati prije sutrašnjega dana.« Zašuti, uspravna, tamna i neugodna pojava, gotovo nečovječna u tome svijetlu. Onda reče hladno: »Tiče se sestre Adrienne.« Lucy osjeti, kako joj se srce skupi. Zar je to bio znak, koji je izmolila? Postade joj hladnije i udovi kao da joj odjednom omlitaviše. »Promatrala sam«, nastavi druga, hladno kao sudac, »da ste o odmoru s njom mnogo zajedno. To nije ispravno — takva povjerljivost. Sestra Adrienne ima tu povlasticu s obzirom na svoju starost, ali vi je nemate. Razumijete li?«

Da li je razumjela? Bljeđilo njezina izmučena lica, koje Je blistalo kroz tamu hodnika, odgovorilo je na pitanje ćuta-njem. Bilo je, dakle, kako je očekivala. Naglim je predosjeća-njem naslutila, da opet stoji pred poniženjem, nepravdom i grdnjom. Opet i opet — zar to ne će nikada prestati? Odjednom joj ponovo poče trzanje obraza, ali istraja nepomično i ne odgovori. »Da bi neka žena postala dobra redovnica«, nastavi druga, »neophodno je predati sve.« U tom glasu ne bijaše nikakve srdžbe, samo hladni autoritet. Ali Lucy ni ovoga puta ne odgovori. »Razumijete li?« pitaše učiteljica konačno svojim mirnim i odmjerenim tonom. Tada, očekujući, zastade. Lucy se strese. To bijaše onaj trenutak: ne znak, za koji je molila, nešto drugo, bolje! I sada, kao da je to očekivala, sama je s ovom ženom, koja ju je tako ponizivala; prihvati to naglo. Njeno srce, koje se bilo skupilo, kao da se odjednom raširilo. Tanke joj usnice drhtahu, blijede joj se usnice stisnuše u jednu ukočenu liniju, kada upita s oštrim prezirom: »Smijem li govoriti?« Učiteljica lako saže poluokrenutu glavu. »Vi znate, da me je sestra Adrienne prva nagovorila?« »To je svejedno.« »I kada me opet nagovori, što moram raditi?« »Ono, što vam je naređeno. Ne odgovarajte.« Pogledaše se, i u Lucijinim očima poče blistati svijetlo nagle borbenosti. Ona je bila žena s dušom, ne puzavac ili beskičmeni slabić, koji se obraćao gmižući prašinoim i po dužnosti ližući pljuvačku, i rekao: »Oh, pardon, ma bonne mere« radi jedne nepoznate pogreške, koja nije nikada postojala. Odjednom prođe kao vatra kroz njezine žile gorki osjećaj odvratnosti. Ona je stajala isto tako visoko kao ova blijeda i neplodna kreatura. Da, stajala je više. Usprkos svome smežu-ranom i uvelom tijelu, bila je jača — iznad ove druge. Ona je poznavala slast ljubavi i boli poroda. Nije bila beskrvna stara usidjelica, koja je potiskujući nagon stvarala oduška u toj bezrazložnoj ludosti. Bila je žena, i nije se bojala. Zabaci glavu unazad kao bijesni konj, usko joj se i mršavo lice promijeni, kada se okrete nasuprot Mariji Emanueli s prijetećim izrazom. »Priznajte«, reče otvorenim glasom, »da mi već tri mjeseca život činite paklom?« »Paklom?« Taj zvuk bijaše nehotičan, popraćen brzim skrivanjem pogleda. »Neizrecivim paklom. I to sve ni radi čega.«

Riječi dolažahu kao da vriju i s furioznom brzinom. »Sebi ste stavili u zadatak, da mene grdite i ponizujete, i to ni za što.« Mariji Emanueli trzahu se vjeđe jedva vidljivo. Postala je neobično blijeda. »Tako je to«, odgovori polako, »ali za vaše dobro — za vaše najbolje.« »Za moje najbolje!« poviče Lucy. Učini nagli pokret otklanjanja, i kada je digla ruku, povuče se Marija Emanuela nehotično na stubama. »To nije pravo«, reče povišeno, glas joj je postao neobično tanak. »Ne ponašate se dolično.« Strašno veselje prožme Lucijina prsa. Vidjela je ovaj nemir, i to osjećaše sa jedva snošljivim divljenjem. »Vi vidite, što sam«, reče strastveno: »ja sam se pokorila. I cijelo sam vrijeme jača od vas.« Lice Marije Emanuele izgledaše u sjeni predsoblja plavo sivo. »Govoriti tako, jest protiv volje božje«, reče suzdržanim glasom. »Sutra ćete morati izdržati pokoru.« »Pokoru!« Obuze je divlje ogorčenje i nadvlada je odjednom s hladnom odvratnošću. »Još nije sutra«, reče prezirno. Buljila je u ovu drugu, sada u sjeni naslonjenu na tamni zid. Iz nje je pobjegla krepost, i na njenom je mjestu ostao jedino prezir. »Kasno je«, reče učiteljica odugovlačeći; »vrijeme je, da se povučem.« Trenutak se obje žene gledahu šutke, onda Marija Emanuela polako saže oči, okrete se i poče silaziti niza stube. Stisnutih šaka i s usnama, koje se trzahu, gledaše Lucy za njom. »Ne mogu«, mislila je, »ne mogu to podnositi.« Onda se okrene s izrazom naglog očaja k vratima. Ali ih ne zaključa. Umjesto toga, otvori ih i dašćući se zagleda u slatku, tajanstvenu ljepotu noći. Pred njom bijaše vrt, preliven tracima mjesečeve svjetlosti. Iza nje, okružen ogradom, bješe kokoši-njac — ćelija sićušnosti i jad. Srce joj je glasno lupalo, dok je stajala na pragu, okrećući vrelo lice nježnom zovu noći, zabačene glave, tijela uspravljena u tami, dršćući i uspravna, slična zategnutosti napetog luka. Onda se odjednom taj luk odape. Strese se. Vrata zalupiše za njom. Dršćući, pojuri u slobodu zraka. X Vrt je proguta kao hladno, duboko more. U trenutku, kada je pojurila iz vrata, bijaše zadubljena, odvojena od stvarnosti, opkoljena strašnim tamnim valovima, koji su nijemo klizili oko nje. Nagonski je pobjegla, i sada je bježala dalje tjerana nekom snagom, jurila je pognuta onamo, samo da pobjegne.

Na travi vlažnoj od magle, osjenčanoj tihim sjenkama drveća, njene noge ne odjekivahu. Njezina je sagnuta pojava lebdjela kroz sablasno svijetlo, slično nestvarnoj putujućoj sjeni, koja nije slijedila nikakvu stazu, niti je ostavljala kakav trag. Ali kamo je išla? Trčala je — trčala je s naglim zasoplje-nim dahom, trčala je nikamo. Zatvorena onom neprelaznom pregradom, koja okruživaše imanje, kamo je mogla pobjeći? U njezinu potresu i zabuni već sam pokret u bijeg izazva joj strah, koji je rastao. Okružena zidom, šumom i noći, kao u mišolovci pod ravnodušnim svodom neba, nalikovala je na ribicu, koja je — sićušna i uplašena — tražila svoj put kroz neizmjerne, neistražene oceane i hladni bezdan dubine, u koji ne prodire ni svijetlo niti razum. U bijegu se smjesta zaustavi, dašćući, u divljem očaju. Kamo je išla? Što je ovdje tražila? Ona, Lucy Moore, sama u toj ogromnoj, neshvatljivoj ogradi, sama isključena, u ovo doba, usred tuđe zemlje. Dirnu svoje uvele grudi i zabaci glavu. Mjesec je nalikovao na blijedu hostiju u tamnom sveto-hraništu neizmjernosti, blistao je na nju ne donoseći joj utjehe. Zvijezde ne bijahu ništa drugo, nego zlatni prah rasut bez reda. A inače, to tmurno nebo pružaše samo tamu, tamu u kojoj se utapala i bila ništa. Tupo diže ruku na čelo, pokuša misliti, savladana mirisom zreloga voća, koji je lebdio u mirnom zraku kao ispari509vanje vina, koje postaje zamorno. Oko nje vrt dobi .obličje: drveće je stajalo mirno kao kipovi, blijedo cvijeće kao nepomično koraljno drveće. Kakva su se draž i mir sjedinjavali na udobnom miroljubivom mjestu i ležali ovdje rašireni pred njom. Da — došla je ovamo za volju mira — skupi obrve kod sjećanja na to. Lice joj se iskrivi, i cijela tek sad otkrivena ljepota vrta rastopi se kod te pomisli i bijaše izgubljena za nju. Nesnosne uspomene udarahu je gorčinom, koja je rasla, i opet joj se obrve skupiše, trzajući se pod divljim bolom. Došla je ovamo za volju ljubavi božje — da mu se potpuno preda. Ne toliko bogu, koliko mnogo više Isusu — Isusu Spasitelju, razapetom radi ljubavi prema njoj. Isus bijaše bog — sin i otac zajedno sa svetim duhom, svi su jedno. Jedna tajna sigurna u svojoj neshvatljivosti, tako čvrsta i sigurna, da o njoj sada nije ni razmišljala, nego je samo slijepo pipala u svojoj ljubavi prema Kristu. To ju je vuklo ovamo, tjeralo u slatke boli žrtve i u bezgraničnu predanost. Ali što je bio kraj? Ruke joj se zgrčiše jedna u drugu, a oči se naglo upra-više prema slabom bezobličnom obrisu samostana, koji je ležao nezgrapno i strašeći u tami. Tamo, u toj ogradi, nastanjenoj od blijedih kreatura, koje se kretahu kao mašine na zvuk zvona — tamo se trudila i učila da odbaci divljinu, da izvuče plemenitost iz svoje duše, da unutarnji život svoje

ljubavi raspe u ništa. Zgrčena ništavnošću, izmučena disciplinom, puzala je po prašini i ljubila cipele, dok je svom dušom težila onoj svojoj uzvišenoj ljubavi. Bog ju je stvorio ženom, s dušom, koja bijaše njegova duša. Poniziti tu dušu, značilo je poniziti boga. Ona će se boriti, i boriti do kraja; trpjet će; umrijet će; ali glavu ne će više sagnuti. Takva je bila oduvijek, i takva hoće da ostane. Žestoki joj se prezir združi s gorkim bijesom. Zar to uopće bijahu žene tamo u tim uskim ćelijama, ili bespolna bića, koja se kretahu slično sjenama — neplodne usidjelice, koje se nisu trebale boriti za svoju nevinost? Divlje se vrati na uspomenu na svoj život. Kako je god njezino tijelo' sada bilo iscrpljeno', ono je ispunilo svoj zadatak; njezino je krilo nosilo plod, nabrekle su joj grudi punile usne dojenčeta, što god je bila, bila je žena, koja je ljubila i radila i žestoko se borila cijeloga svoga života. 510 Odjednom je ispuni preobražaj osjećanja, i, okrenuvši se, gledaše napeto oko sebe. Morala je nešto poduzeti. Nije smjela stajati u neredu i dopustiti, da je luda bujica izvanjskih priliva odnese dalje. Nikada to nije činila. I Isus je bio na njezinoj strani, znajući o njenoj ljubavi, i sada je gledao na nju, dok je tu tako stajala i širila ruke u susret njemu. Laki joj smiješak zagrije ukočeno lice. »Isuse«, zašaputa odjednom nehotice, »pomozi mi!« Brzo saže glavu i stajaše kruto, kao da prisluškuje. Onda reče glasno, neposredno, remeteći mir noći kao meteor, koji se vinuo visoko gore preko tamnog neba: »Isuse! Isuse! Pomozi mi sada! Ovamo sam došla zbog tvoje ljubavi.« Opet iščekivaše, prisluškivaše, zbunjeno bliještećim okom i divljom napetošću. Ali » bezdušnog teškog neba odgovora ne bi. Pomaknu se nemirno i razgiba hladne udove, dok joj se onaj prijašnji strah vraćao nejasno i kao da joj čelo dodirivaše: vlažnim prstom. Poče se polako i kruto udaljivati od drveća. Onda, odjednom, nestade mjeseca iza oblaka, i cio vrt odmah utonu u tamu. Ubrza korake potaknuta mrakom, koji sve uništava, koji ju je tako beskonačno sada zaokružio. Tijelo joj, trulo od pretrpljenih nevolja, bijaše nagnuto naprijed. Noge joj pipahu dalje. Ruke su joj visjele mlitavo sa strane. U slje-počicama joj udaraše bilo. Omamljena, pitaše se, zašto joj Isus nije pomogao. Prije jednog trenutka molila je za njegovu pomoć. Samo za jedan znak! I bila je gurnuta u tamu. To je bio odgovor. Zar i njemu samome ne bijaše jednom tako u jednom vrtu po imenu Getseman: zar nije i on kao i ona vikao u pomoć? Ali ni njega nije to mimoišlo. Nije ni nju. Odjednom je spopade strašan duševni strah sličan užasnom udaru vjetra, pod kojim njezin duh potonu i

ljuljaše se kao brod u orkanu. Zar je bol Kristova nalikovala njenoj vlastitoj boli — sve ni zbog čega? Zašto je bila ovdje? Ova tama učini, da joj je izgledalo, da slijepo tumara ne kroz vrt, već kroz vasionu. Njezina ljubav prema mužu, prema sinu, prema Isusu — to bijaše ista ljubav ponovljena — besmisleno ponovljena. Drhtaše. Njezina nježnost prema djetetu Spasitelju bijaše naprosto nježnost, kojom je bila ispunjena, kada joj je njezino dojenče ležalo u naručju. Smiješak djeteta Isusa bijaše smiješak njezina vlastitog sina, njezina ljubav za jednoga bijaše ljubav za obojicu. I Frank! Opet je vidjela one blijede, voštane ruke naborane smrću, i nejaisnu, tajanstvenu sliku njegova lica. I njegovo tijelo bijaše Kristovo tijelo, mlitavo, klonulo, skinuto s križa od svetih žena i postavljeno u grobnicu. To bijaše ista beživotna, iskrivljena ljudska pojava. Tihi, neartikularni krik izbi s njenih usana. Također joj i sve misli bijahu neartikularne, vile su se između nesigurnosti i sumnje. Ali u središtu toga neizrecivog kaosa zbunjenosti vezahu se tri ljubavi luđački u jednu jedinu i tajanstveno se rastopiše u trojstvo, koje bijaše jedno. Koje je iz nje izviralo! Njezino žensko tijelo bijaše izvor sve ljubavi, izašlo iz zemlje, iz koje je sve dolazilo, moralo se u zemlju vratiti i opet postati pepeo. Čvrsto stišće ruke preko očiju i zajeca glasno. Drhtala je i žurila dalje, kao divljač gonjena nevidljivom hajkom. Zar je bila došla na ovo mjesto, da izgubi svoju vjeru? To je bilo nemoguće! Žestoko se borila protiv te misli. Isus je umro, da izbavi nju. On je u njoj probudio žar svoje ljubavi: ljubavi za njegovo plameno srce. Oni plameni, koji lizahu svetohra-nište — makar su bili vizija jedne egzaltirane misli — činjenica, da je tamo bio Isus — dijete Isus, kako je rekla stara Adrienne — tako slatka misao: tijelom i dušom u supstanci sakramenta. Ona hostija bijaše božanstvo — ne kruh, nego bog. Zar bi mogla obožavati kruh, sebe izjednačiti s pogan-kom, baciti se u prah pred komadom kruha? To je bio Isus, njen slatki Isus, koga je uzela — primila na svoje grudi, koje ga ljube, kada je klečala pred oltarom, a hostija joj se rastopila na jeziku. Zar hoće opovrći svoga milog Gospodina, koga je tako strastveno ljubila? On bijaše prisutan snagom čuda. Čuda njezine božanske ljubavi. Ali što je bilo čudo? To bijaše riječ; rađanje slova abecede. Zar je bilo drugih abeceda i drugih slova, drugih vjera, drugih čuda, drugih bogova, i u daljinama prostranstva, neizmjernosti svemira drugih svjetova, koji vitlahu kroz prostor, gdje su bića klečala pred simbolima svoje vjere, ne znajući ništa o imenu Kristovu?

Što ju je, za ime božje, spopalo? Zar postaje luda? Uzdi-sala je, i kao bijesna pade na koljena. »Isuse! Isuse!« poviče. »Tvoje plemenito čelo izbođeno trnjem; tvoje ljupko lice, s koga cure znoj i krv. Ljubim te! Ljubim te! Pomozi mojoj nevjeri.« Strastveno se lupi po grudima i diže glavu. Ništa se ne pokaza na nijemome nebu, što bi joj kazalo, da se njezin glas čuo ili da se u neizmj ernosti izgubio zauvijek. Zar je i ona bila izgubljena? Otrovana beznadnošću, napuštena. Mlitavo se skljoka, oko joj blistaše svjetlošću divljine. Njezina vjera bijaše besmisao — idiotsko brbljanje. Nije moglo biti boga! Krist je bio čovjek. Nikada nije bilo čudesa i nikada ih nije moglo ni biti. Priča o pobožnom Benediktu s njegovom svetom torbom bijaše samo glupa legenda. Ona građevina tamo, s ključem u svakim vratima, koji se morao okrenuti, bijaše naprosto ludnica. Ključ! Sada se sjećala! Ključ u Brandfordu. I onaj prazni pogled, koji obilježavaše bezumno lice gospođice Hocking. I zato je sve bilo uzalud •— deranje papira — tragično beskorisni položaj! Zgrozi se. Istovremeno joj se činilo, da iz velike daljine čuje zvonjenje zvona, neobično, uporno lupetanje — ne vijest mira, nego uzbune. Je li to bilo zvono, ili naprosto bubnjanje u njenim ušima? Zar je to dolazilo iz one ludnice, u kojoj joj je, zvonom i ključem, život prošao tako beskorisno, kontroliran zvonjenjem jednoga i okretanjem drugoga? Zvonjenje se čuje dalje — dalje — dalje — bubnjalo je kroz noć. Onda se u tami pokazaše slabe svijetle točkice, koje su se nesigurno micale, lutajući i varajući kao daleka varava svijetla. Fascinirana buljila je tamo, onda odjednom skoči na noge. Svijetla su sa svih strana dolazila prema njoj vitlajući kao zvuk zvonjenja onog drugog udaljenog zvona. Bila je prestravljena. Ona je napustila boga — opovrgavala ga je! Zar je sada bila progonjena od vragova, koji nalijetahu da je muče? Suho joj se grlo suzi pod mlitavom vikom. Okrene se, pokuša trčati, ali nekako nije mogla. Pokuša, zatim pokuša opet, s neiskazanom mukom, da pomakne svoju bezosjećajnu i ukočenu pojavu. Ali bijaše okamenjeno nepomična. Učini posljednji grčeviti napor; rvala se, borila, odbijala od sebe vražja svijetla; onda se njezino ukočeno tijelo smiri i pade bez snage na zemlju u još dublju tamu nesvjestice. Tu su je našli oni, koji su je tražili sa svjetiljkama, i takvu su je odnijeli natrag u samostan. XI Kada se probudila, osjećaše toplo svijetlo jutarnje sunčeve zrake, koja ležaše na njezinu licu, strujeći preko krevet-skoga pokrivača; to bijaše tako

neočekivan i nestvaran doživljaj, da je odmah zatvorila oči. Ali ih poslije jednoga trenutka otvori. Jedan visoki čovjek u stajaćem odijelu stajaše kraj kreveta. Duga mu brada bijaše rezana četverouglasto; cviker balansiraše na dugom mu i ozbiljnom nosu. Ali on sam ne bijaše ozbiljan: jednu je ruku gurnuo u prsluk, smiješio se. »Dobro ste spavali« reče ohrabrujući. »Da, svakako se osjećate bolje.« Njezino se ukočeno lice nije smiješilo, nije ni odgovorila, ali joj natečene vjeđe opet padoše. Iako se osjećala pospanom, nije spavala. Nejasno je čula glasove; uglađeni i formalni razgovor; to bijaše dostojanstveni odlazak liječnika. Da, pretpostavljala je, da je to liječnik. Osim »cure«, nijedan drugi muškarac nije mogao biti pušten u samostan. Još jednom naglo otvori oči i pogleda unaokolo. Pogled joj odmah pade na staru sestru »infirmiere«, koja je klimala i ljubazno se smiješila preko visoke mjedene rešetke, koja je činila podnožje kreveta. Ali ona nije bila u bolesničkoj dvorani, niti u svojoj ćeliji. Krevet, u kome je ležala, odmah isključivaše tu mogućnost; to bijaše »un grand lit«, tako velik i mek poslije one slamnjače, da joj se činilo, da uopće ne leži na nečemu, već da lebdi umotana oblakom. A soba? Soba bijaše suviše ugodna, smještaj prebogat! Bruxelleski sag na parketnom podu, žuti čipkani zastori na prozoru, na ormaru pravo malo ogledalo koje se okreće, i, na kaminu, cvijeće — crveno cvijeće od papira, napola mak, napola ruža, gusto stisnuto u žutu vazu; da, te se sobe nije mogla sjetiti. A gdje je bio njen habit? Mirno upravi oči na stolicu kraj kreveta. Ova je bila prazna, potpuno prazna. Dakle, uzeli su joj habit, i donijeli je u tu neobično bogatu prostoriju, suprotstavili su njezinoj strašnoj neposlušnosti protiv pravila samo osmijeh i dobrotu i toga debeloga, ljubaznog seoskog liječnika guste četverouglaste brade. Da, sada je znala gdje je bila. Bila je udaljena iz samostana; bila je u jednoj od spavaćih soba iznad soba za razgovor. Opet zatvori oči. Ali nije mogla misliti. Zapravo, nije ni imala potrebu da misli. Tijelo ju je boljelo, kao da je batinano teškim palicama; glava joj bijaše zbunjena; vjeđe debele i pospane. Sada su držali na njezinim usnama šalicu s nekom tekućinom. Pila je. Jedna je muha zujala na prozorskom oknu. Opet je zaspala. Bilo je kasno popodne, kad se probudila, i sada sunce ocrtavaše meki, svijetli kvadrat na uzorku saga kraj vrata. Bila je sama u sobi — možda ju je probudilo tiho zatvaranje vrata, kad je stara »infirmiere« izlazila — i, ležeći nisko na leđima, proboravi dugo vremena mirno, ne misleći ni na što. Nejasno se sjećala svoga strašnog doživljaja u vrtu, ali bez osjećaja za vrijeme, bez oštrine, kao nečega strašnog, ali ras-plinutog, sličnog oluji,

koja je poharala i skoro razorila, ali je sada prohujala. Ne, nije htjela misliti. Osjećala se slaba, veoma slaba. Neobično. Za nju bijaše napor, da digne ruku s pokrivača; još veći napor, da digne glavu s jastuka. Onda odjednom primijeti, da nije bila sama u spavaćoj sobi, i oči joj se raširiše u začuđenom pitanju. Jedna ju je radoznala stara žena gledala, žena tako uskog i mršavog i naboranog lica, da je to djelovalo gotovo smiješno, sa sivobije-lom kosom, kratko rezanom kao u dječaka, i krupnim tamnim očima, koje su buljile iz dubokih šupljina. I ruke joj bijahu koščate, isto kao i lice, bez mesa, nevjerojatno mršave. Lucija mahinalno diže ruku, istodobno taj pokret ponovi i druga. Ona bi bolno dirnuta — gotovo u strahu. To je bila ona sama, njezina slika, koju je vidjela u ogledalu, koje je sestra »infirmiere« pogreškom stavila tu. Omamljena, leže nazad, buljeći sa svoje slike u strop, Takav je dakle mali sivi štakor od žene postao od nje — to bijaše stvarnost! A njoj još ne bijaše ni četrdeset i pet. I tek je jučer bila kao mlado i bezbrižno stvorenje, sretno u veselju života, čekala u onom krasnom mučnom svijetlu na svojim vratima, Franka. A sada? Nikakve suze ne dođoše u te krupne, tamne oči, koje se uperiše tako neposredno u strop; ali one postadoše mrtve i gledahu u neizmjernu daljinu; a blijede usne lica razvukoše se nadolje u neizmjernoj žalosti. Tako običan, a i tako čudnovat bijaše njen život. Ništa naročito; samo pustoš. Da, to bijaše prava riječ — pustoš. Rad za nešto, što nikada nije došlo; pružanje ruke za neizmjernošću! Polako saže pogled. Vrata se otvaraju lagano, i sada uđoše časna majka generalica, stara »infirmiere«, i konačno, nevjerojatno, učiteljica novakinja. Nevjerojatno, također, bijaše, da su se sve smiješile; uđoše u sobu pod potpuno pravilnim vijencem osmijeha. »Tako, tako, budni ste«, reče časna majka generalica, pri-bližujući se rubu kreveta. »Izgledate svježe.« Njena uska, borbena brada pobježe unazad, dok je gotovo smiješno, okrenula glavu i upitala »infirmiere«: »Monsieur le docteur je zadovoljan?« »Da časna majko generalice«, odgovori stara žena revnosno. »Potpuno. Već sam objasnila —« Časna majka generalica diže ruku. »On ne će doći više?« To je bilo više objašnjenje, nego pitanje. »Ne, časna majko generalice. Veli, da ima pdVjerenja u mene. Primijetio je —« Starija joj okrene svoja široka leđa.

»Vidite«, primijeti ona Luciji s ljubazno zamišljenim usnama, »da nije ništa ozbiljno. Mala slabost. Malo glavobolje. Ništa« — mahnu rukom — »ništa osobito.« »Već izgleda mirnije«, ubaci Marija Emanuela s praznim smijehom. »Ovdje je tako ugodno.« »Moj je lijek za srce vrijedan pažnje« primijeti mala »infirmiere«. »Monsieur le docteur kaže, da je sredstvo veoma »sadržajno«. Visoka hvala iz njegovih usta, uvjeravam vas, moja časna majko generalice.« »Vi morate dobiti sve što trebate«, objasni časna majka blago. »Bujon i vino, i jaja s mlijekom. Onda ne smijemo zaboraviti tako sadržajni lijek za srce sestre Marthe.« Nasmijala se na tu malu šalu. »Bilo bi ugodno' nešto voća«, mrmljaše Marija Emanuela s kraljevskim izrazom. »Tako osvježujuće — tako hladno, mislim«. Lucijine se oči skupiše. Što je ležalo iza svega toga? Zar je to mogla biti ista žena, koju ju je posljednjih šest mjeseci progonila ponižavanjem — a koja joj je sada nudila voće? »Jasno«, potvrđivaše najstarija. »Voće bi bilo preporučljivo«. Načini stanku, onda ustade. »Neka se izvrši. A sada ne smijemo dalje umarati vašu pacijentkinju, sestro.« Išle su k vratima. Nikakav spomen onoga optužujućeg prijestupa; nikakvo spominjanje kazne; nikakvo neposredno pitanje; ništa osim uviđavne dobrote! 516 Povukoše se, smiješeći se, u potpunom prijateljstvu i redu. Ona za vrijeme cijelog posjeta nije otvorila usta. Mlitava leže unazad, zapanjena. Zašto, poslije onakve strogosti, to maženje? Što su namjeravale s njom? I onda, što će biti s njom? Sestra se Marthe tiho povuče u svojim nečujnim cipelama, potom trijumfirajući donese plavi »delf-tanjur« napunjen voćem. Tu je bilo šljiva i bresaka, nektarinki i krasnih dudova sa skoro purpurnim maskom. Stavi tanjur na stolicu kraj kreveta i primijeti: »Tu je pri ruci, kada vam zatreba.« Lucy je polakim pogledima svojih umornih očiju pratila njezine pokrete, onda tiho zapita: »Koliko sam dugo ovdje?« Glas joj je u vlastitim ušima zvučao lomljivo i grubo. Martha saže glavu pokazujući na napunjeni plavi tanjur. »Samo jedan dan«, odgovori veselo'. »To nije mnogo.« Vladala je stanka; onda kroz tišinu sobe odjeknu opet Lucijin glas: »Što će se dogoditi — sa mnom?«

Ali se »infirmiere držala tako, kao> da nije čula. Nečujno su joj noge išle po podu do ormara i još uvijek sagnute glave, iz jedne dugovrate boce odmjeri neku tamnosmeđu tekućinu u jednu stisnutu žlicu. »Evo«, reče, opet se okrenuvši. »Vrijeme je za vaš lijek.« Ukusa kao sirup, taj lijek bijaše gorko topao; i poslije njega dobila je šalicu juhe. Onda zavlada tišina, prekidana samo nepravilnim udarcima vinjaga o prozorsko staklo. Pasivni mir, u kome je ona bila nepomična. Tijelo joj se nije micalo, ruke bez mesa ležahu joj ravno preko pokrivača; pogled joj bijaše opet uperen u neizmjernu daljinu izvan ovoga svijeta. Tip — tip — tip, razabra dosadnu lupu po oknu. Onda tišina. Negdje se izdaleka, slično tihom mrmljanju, čulo pjevanje, napolju se micaše bršljanovo blistavo lišće; polako je mrlja sunčeva svijetla otišla dalje i naviše, izgubivši svoj sjaj penjući se uz sivi zid, i konačno izblijedi u dubini nestalnog, sumraka. Prije no što je i posljednje tanko svijetlo nestalo, lijek ju je bacio u san. To je bio san bez snova; blaženi zaborav, kome se predala bez protivljenja. Tako dugo već nije poznavala pravi mir, i sada je ležala nepomično, ispružena, tiho dišući, nije se probudila, dok je sestra Marthe ne dirnu u rame. Ne vjerujući, gledala je svijetlo jutra; noć, nedavno tako duga i puna strave, prošla je neosjetno. »Tako ste dobri prema meni«, reče »infirmieri«, dok joj oko usana preleti lako drhtanje. »Uskoro će vam biti dobro«, odvrati druga, nervozno klimajući glavom. »Moj lijek za srce. Vi razumijete. To je specijalitet.« Sumorni osmijeh zadrhta na Lucijinim usnama. Stvarno se osjećala bolje. Glava joj bijaše teška, ali joj se u tijelu počeše buditi i vraćati valovi životne snage kao strujanje soka u nasušenome drvetu. Ali kako je bila slaba! Kad je pila čokoladu — tako izdašnu i jaku — drhtava joj je ruka mogla samo s naporom držati šalicu. A iznutra je još uvijek bila kao omamljena, paralizirana teretom sumnje. Cijelo je jutro ležala nepomično, onda se u podne otvo-riše vrata, da bi propustila iste posjetioce kao i dan prije. Opet su joj govorile komplimente o poboljšanju njezina stanja, onda pokretom ruke najstarija otpusti staru »infir-miere.« »Izgledate veoma oporavljeni«, reče, pristupivši blizu ruba kreveta. Zašutje, a onda nastavi laganim, ljubaznim tonom, uz brzo klimanje glavom: »Uskoro ćete biti sposobni za put.« Lucijin se pogled ne diže s lica sugovornice. To je bilo ono, što je očekivala, bilo je neizbježno. Ipak se njezin pasivni i oslabljeni duh protivio kod tih riječi. Htjeli su je se riješiti: prijateljski, bez neugodnosti.

To bijaše, u stvari, ili joj se tako činilo, razlog te pažnje, toga suviše ljubaznoga osmijeha. »Idem, dakle?« reče lagano. »To je mnogo bolje za vaše zdravlje« reče druga živo. Onda se okrete k Mariji Emanueli. »Jasno, da mi taj korak neobično žalimo.« Trže ramenima u opravdanju. »Ali tako oslabljena — što biste vi?« »Tako je«, reče Marija Emanuela. »Što biste vi?« Za vrijeme kratke šutnje u Lucijine grudi opet nadiraše onaj polaki val gorčine. Mirnim, ukočenim licem izjavi jasno: »Bila sam zdrava kad sam stupila u zajednicu. Čak sam imala i liječničku svjedodžbu.« »Možda vaše godine?« sugeriraše Marija Emanuela neiz-' mjernim taktom. »To je bilo protiv vas.« 518 »Vi ste bili protiv mene«, odvrati Lucy tihim glasom, »vi i sve ovdje. Stupila sam sa željom, da se uzdignem do boga, i uvijek ste me gurali dolje — odvlačili u nešto nisko i otrcano. Vi ste mi sve oduzeli!« »Vi još uvijek ne razumijete«, mucaše druga. »Pravilo je — potpuna podložnost. Samo da biste to mogli postići, bila sam stroga. Sami ste se otuđili. Tako različiti. Časna majka generalica zna —« Prekide i pruži ruke u opravdanju. »Sada više nije važno«, reče najstarija mirno, gledajući Luci ju. »To je teška patnja za zajednicu, da se vi ne slažete, međutim stvar je svršena. I sada morate biti mirni i misliti na povratak.« Lucy stisnu blijede usne. Još uvijek nikakve isprike, nikakvih predbacivanja; od početka se pretpostavljalo, da ona nije u pravu; uopće nije bila za diskusiju. Htjeli su je se riješiti — to joj je bilo jasno'. Lijepo, sada više nije imala želje da ostane! »Ne trebate se bojati«, reče ona neobično dirljivim dostojanstvom. »Odmah ću pisati svome sinu.« »Već sam pisala«, odgovori časna majka generalica mirno, »Vaš je dobri sin danas primio to pismo.« Učinili su čak i to — pisali su njezinu sinu o promjenama, za koje nije znala, o promjenama, koje će tek kasnije upoznati. Ista nepravda, koja ju je upravo tako jako naljutila, koja je izazvala njezinu staru srdžbu da nabuja! Sa svijesnom namjerom svlada drhtavi trzaj svojega obraza. »Pismo nije dovoljno«, reče mirno. »Morate telegrafirati. Telegrafirajte, da dolazim sutra.« »Ne! Ne! To je nemoguće«, usprotiviše se obje zajednički. »To je prerano. Možda za tjedan dana.«

»Ne želim ovdje ostati«, ponovi, čvrsto, zapovijedajući; i usprkos svoj svojoj slabosti očajno je čeznula za vanjskim mirom i suštinom. Ne će se pustiti. Ipak reče u naglom uzbuđenju: »Ako ne telegrafirate, da dolazim sutra navečer, ići ću na vlastitu ruku.« Buljile su u nju u ugodnoj šutnji; pogledaše se, onda opet pogledaše nju. »Vi morate ostati mirni«, reče napokon jedna od njih ublažujući. »Znate, da vas ne možemo primiti natrag. Ali je ovo nemoguće.« »Moguće je«, istraja Lucy stisnutih usana. »Sutra ujutru putujem.« Zavlada duga zbunjena šutnja. »Dobro, kada to želite«, reče napokon najstarija, s trzajem negodovanja. »Ali, zaista, to nije razborito.« Ona ne odgovori; nije se ni pomakla. Ali zaklopi oči, kao da je morala iz svoga pogleda izbrisati te omražene pojave. Dugo je vremena, pošto su obje otišle, ležala još tiho, mršave je ruke pune žila ostavila da leže na pokrivaču, obraz je malo okrenula prozoru, ležala je bijela i zgrčena. Ali usprkos njezinu miru bilo je u njoj strastvenoga srama. Jedna je Fran-kova fraza, dugo zaboravljena, sinula u njezinu sjećanju. Da, usprkos svemu njezinu igranom dostojanstvu, na lijepi su je način »izjurili«. Bila je izjurena na lijep način! Usta joj se trzahu. Ona im se nije sviđala. Stupila je u tu kuću prepuna žara ljubavi božje, s jednom jedinom strastvenom željom: biti zaručnica Isusova. A sada, njezina ljubav bijaše odbijena, njezin žar odbačen, duša ispražnjena, otpuštena zaručnica Isusova, vratila se natrag — kamo? Iscrpljena, otkrivena i prazna, kakva je bila, pokradena u posljednjem, bila je još uvijek svijesna neobične čežnje svoje duše. Napolju je sunčevo svijetlo igralo između drveća, na cvijeću su zujale pčele; nešto je iza svega toga mahalo nejasno iz maglovite daljine. Možda je još ipak bilo nečega za nju? Nije se micala, obraz joj je još uvijek bio istisnut sa strane u jastuk, srce joj se nečujno prepuni, plakala je. XII Slijedeće je jutro, jutro, koje je odredila za svoj odlazak, bilo svježe i svijetlo. Živi vjetrić udaraše mrežom vinjaga o prozorsko okno, a dalje je mogla vidjeti, kako se drveće ljulja pod vjetrom, koji je lišće crvene bukve povijao nagore prema nepokretnome nebu, držeći ga da lebdi i izgleda kao uplašene lastavice. I bijaše hladnije. Preko noći se ljeto preobrazilo u jesen. Probudila se rano i dugo je ostala u mislima. U osam se sati diže polako — čak pažljivo. Posrtala je i ljuljala se na mahove. Ali je morala paziti, da pred Marthinim radoznalim pogledima ne otkrije strašnu klonulost, koja ju je uhvatila. To bijaše neopisivo, ta klonulost: borba, da glavu drži uspravno na mlitavu vratu, napor, da kod oblačenja zaustavi drhtanje ruku.

Uzela je crnu haljinu, koju je nosila u »Postulatu«; ona je sada bila preširoka za njezino mršavo tijelo i visila je oko nje s opuštenim naborima kao suknja na strašilu za ptice. Nikada ta haljina ne djelovaše pristalo, ali sada, kada joj ju je stara »infirmiere« obukla i suzila pričvršćujući je iglama, izgledaše kako smiješno, tako i žalosno. Kada se obuvši cipele uspravila opet s vrtoglavicom u glavi, odjednom ugleda sebe u ogledalu. Kakva slika, mišljaše umorno! Ušita suknja, smiješno obješen prsluk, šešir, koji je koso ležao na ošišanoj glavi. I to bijaše ona — ona nekad tako elegantna, izbirljiva. Frank ju je čak nazivao lijepom! »Osjećate li se sada dobro poslije ustajanja?« pitaše stara Martha zabrinuto. Okrene se. »Potpuno«, odgovori tihim glasom. »Onda siđimo«, reče druga. Uputiše se dolje u razgovornicu, gdje su je već čekale Marija Emanuela i Josephine. Obadvije, zajedno poslane da je dočekaju jednom, sada joj očigledno bijahu određene za pratilje pri odlasku. Časna majka generalica nije bila prisutna, jer je toga časa bila zauzeta svojim molitvama. I njezin kovčeg bijaše u razgovornici otvoren, a kraj njega njena sirotinja — sve što je donijela sa sobom — brižljivo složeno. I morala je ostati, dok je bio načinjen inventar pred njezinim očima. Ništa ne bijaše zadržano, to je bilo oštro naglašeno. Sve, što je sa sobom donijela, bijaše tu, i sada joj je vraćeno. Sav joj novac bijaše obračunan, do posljednjega soua; to je bilo više nego dosta za put. Vozna joj karta bijaše » već kupljena, jednopreg naručen, sve obavljeno. Bilo je pravedno! A ona je još upotrebila riječ »oteto«! Napokon bude kovčeg spakovan i, pošto je brava, konačno, popustila i pukla, vezan konopom. Tako je bio siguran, ali kada je, sa svom njenom imovinom, koja se nalazila u njemu, stajao u urednoj sobi za razgovor na svojoj užoj strani, izgledao je kao i ona sama: iscrpen i razbijen udarcima i putovanjima. Čekala je, njih su tri — stara se »infirmiere« šutke izvukla napolje — sjedeći oko okrugloga stola pokrivenog voštanim platnom gledale jedna drugu. Nije se moglo primijetiti nikakvo uzbuđenje, napetost, ili nešto neobično. Ništa nije moglo odvratiti neumoljive pokrete mašine, koja ju je primila, progutala, i sada ispljuvala. Oni su išli dalje i dalje i dalje. »Časna majka generalica žali, što je spriječena«, reče Marija Emanuela po drugi put. »Zapravo, ona nije sporazumna s tim, da vi putujete tako brzo, ali vas ne može zadržavati.« Zvono je zvonilo, ali je zvučalo tiho, kao iz velike daljine.

»Brzojav je otposlan jutros«, primijeti Marija Emanuela. Suštanje tvrdoga lišća napolju izazva odjednom nepravilne kratke šumove. »Ovaj je paket«, reče Josephine, pokazujući na uredno zapakovani paketić pred sobom, »vrlo dobar ručak za vas.« Smiješila se: »Sendviči i pate« —• da, također kobasica. Sve priređeno naročito za vas.« Natrpali su je tim svjetovnim ugodnostima, malim pažnjama i osmijesima, a pri tome joj je ovdje sve ukradeno. Odjednom diže glavu. »Ako je dopušteno, rado bih se oprostila od sestre Adrienne.« Obje se duhovnice pogledaše ne odobravajući; Marija Emanuela je šutjela, ali napokon Josephine se nasmiješi svojim bezizražajnim osmijehom: »To je ipak nemoguće, nažalost«, reče. »Rano ujutro na dan njezine svečanosti dobra je sestra nađena u nesvijesti. Kap u mozak — i u međuvremenu je umrla.« Smješkala se veoma veselo. »Da, gore je na nebu veliko veselje. Tamo pozdravljaju dobrodošlicom novu sveticu.« Tako je dakle stara Adrienne provela svoju godišnjicu — bez svoje male »tasse« kave i svoga »gateau glace«. Duboka žalost svlada Luciju, koja odjednom osjeti gubitak. Adrienne je jedina u tome mjestu nestvarnosti izgledala stvarna i ljudska. I njezina smrt bijaše ovdje pozdravljena djetinjim, naivnim smiješkom: smiješkom na to, da su se pred ovom starom ženom otvorila ona zlatna vrata, iako ona nije željela da napusti sunčanu zraku ove zemlje. To je bilo tako fantastično. Onda se čulo' škripanje vozila po putu. »Kočija čeka«, reče Marija Emanuela, ustajući. »Poslat ću kočijaša unutra po prtljagu.« Pratile su je napolje: tamo je stajao isti zatvoreni jednopreg, isti stari kočijaš u istom izblijedjelom plavkastom kaputu, zakopčanom do vrata, on dotakne svoj lakirani šešir, nestane u ulazu idući po njen kovčeg, povrati se s kovčegom i konačno ga digne na bok. A u zraku je lebdio onaj dah jeseni, koji je uvijek tako voljela. Marija Emanuela okrene mjedenu bravu i otvori vrata. »Pratit ćemo vas na kolodvor.« Lucijini su pogledi pratili njene pokrete. »Ne«, reče mirno, »radije idem sama.« Ona ju je druga žena promatrala oštro. Onda prođe kratka, ukočena stanka. »Ali naša zapovijed«, ubaci Josephine, čije se sitne oči skupiše od sunčane svjetlosti i zbunjenosti. »Za mene više nema zapovijedi«, odgovori Lucy. »Sada sam sama.«

Uđe u jednopreg, povuče vrata za sobom. Kroz malo stakleno okno vidjela je oba lica, kako nerazumljivim, nešto obeshrabrenim, pogledima gledaju za njom. Tada kočijaš osinu svoga konja, i ta lica nestadoše s njezinih očiju. Bilo je završeno, tako — mirno, bez strasti, kao da se jednostavno vratila s nekog posjeta, kao da to nije bio kraj najočajnijeg iskustva njezina života. Jednopreg se kotrljaše dalje. Ona prvo nije gledala ni desno ni lijevo, nego pogled neposredno upravi u pod vozila, koje skakutaše. Onda polako diže glavu i ravnodušno pogleda na užurbanu ulicu. Ovdje bijaše mnogo žena, žena i djevojaka, koje su iz pletionice čipaka u Sentiensu žurile kući na doručak, smijući se, brbljajući, gestikulirajući, klepećući drvenim cipelama po pločniku surovom energijom. Kako izgledahu sretno i bezbrižno. Zrak bijaše ispunjen njihovim snažnim, veselim glasovima. Jednom je i ona tako započela život, s istom energijom, s istim ciljem. Stigla je na periferiju Bruxellesa; vraćala se —• istim putem, kojim je i došla. Ovdje vladaše veći mir, i put bijaše prazan — samo je neki mladić prao prozor jedne »charcu-terie«, neki »concierge« sa zelenom pregačom čistio je mjedene dijelove svoje kapije, neki mali plavi »gendarme« stajaše na uglu, sve je to bilo tako ravnodušno i naravno. Onda uđoše u Bruxelles. Opet tramvaji, promet, trgovine otvorene, kavane također otvorene, s nekoliko pijanaca, koji su ovako nevjerojatno rano već sjedili za svojim pivom. Kako je nemirno bilo njezino oko! Ogledalo za sve. Da, naprosto bijaše ogledalo. Primala je samo površinom svoga duha utiske — ovi brzi odbljesci bijahu samo svjetlost i sjene, koji prh-nuše preko površine ribnjaka. Ispod slika, koje plivahu, ležaše pusta tama, Došao je trg: prostran, pun bizarnih kipova; golubi su se kočoperili na njihovim podnožjima; pred jednoličnim fijakerima konji bijahu mlitavo opustili vratove. Onda kolodvor — vlak — sa sumporastim mirisom i uzornim sjedištima. Sada je upravo počeo njezin povratak; putovanje kroz ovu zemlju. Uredna četverouglasta polja, na njima pognuti seljaci, kao konop ravni kanali, uski redovi jablanova, koji se pod vjetrom savijahu kao perje. Već je jednom proputovala kroz tu zemlju, ispunjena krajnjim uzbuđenjem, srce joj je bilo lupalo ravnomjerno s kotačima. I kamo ju je to bilo dovelo! U ludu scenu u jednom zidovima opkoljenom vrtu, pri kojoj je gotovo izgubila razum! Strese se i otkloni tu misao. I sada se vraća! Kako je ipak bio glupav taj povratak. Odjednom je savlada osjećaj zabačenosti i beskorisnosti. Sto je bio čitav njezin život — što osim slijepe želje za besmislenim? Dalje i dalje, čežnja, bez uzroka, za nečim, što nije bilo nikada postignuto. I kako se bila teško

borila, svim snagama, trudila se objema rukama da uobliči sudbinu, za taj uzvišeni događaj. Sve, što je činila, bijaše odlučno, čvrsto. Ona nije bila pero u vjetru; ništa nije bilo slučajno; sve je dolazilo iznutra, iz nje; I kraj svega toga ova otrcana, smiješna kreatura — to povlačenje pod porazom bijaše konačni svršetak njezine sudbine. Zar je to bio svršetak? I zar je ona poražena? Nehotice diže glavu u ono osobito držanje pri osluškivanju — osluškivaše grmljavinu kotača i zvukova, koja se dizaše neprestano i udaraše isto tako kao i prije. Isti kotači, isti ritam — da, i ona ista žena! I zato joj ona lupa nije zvučala drugačije. »Dalje i dalje« govorila joj je sama. »Dalje i dalje —-dalje i dalje« — tjeraše je naprijed — naprijed, naprijed. 524 Uspravi se, otvori prozor i pusti, da joj svježi zrak udara neposredno na lice. Tako je bilo bolje. Vjetar joj, koji lupaše prema njezinu čelu, izgladi nabore, dade njezinu mlitavom tijelu poletnu snagu. Ovaj vjetar, koji je jablane, što se ljuljahu, savijao i prelijevao srebrni sjaj preko tužnih vrba, bijaše bolji — bolji nego pusti zrak, koji ju je još prije kratkog vremena zatvarao. Sada će nešto učiniti! Ne, ona nije bila pobijeđena. Kod te misli nešto se diže u njoj. Prošlost je prošla i morat će biti zaboravljena. Njena bijaše budućnost;- uvijek je budućnost bila njezina. Kako je njezina glava bila smušena, a kako ju je taj problem zbunjivao. Stvarno je bila glupa — da, glupa i nespretna. Sada nije mogla misliti, ali će već kasnije rasplesti cijelu zagonetku. Ispuni je snaga. Nagonski je znala, da je nešto stizalo za njom. To bijaše uvjerenje, sretni predosjećaj. I zaboravi svoju bolnu glavu, iscrpljeno tijelo, jadno odijelo, nesretni položaj. Zaboravi to sve, i ispuni je neobično zadovoljstvo. Tournai — Blandain — Baisieux — Lille — redom projuri pored njih. Onda bijaše u Calaisu, pusti da prođe radoznala carinska kontrola i stupi na parobrod, koji stajaše uz kej. I sada njezin pogled, uperen neposredno izvan luke, primijeti nemirni pokret sivoga mora i igru kao dim surih oblaka. Vidjela je, da će Kanal biti valovit. Neobično, ta joj misao, koja bi joj nekada izazvala najveći strah, sada ne ulijevaše nikakvu zabrinutost. Živci joj bijahu jači nego onih dana, kada je gubila hrabrost pred uzburkanim morem. Sada je znala, da će je zahvatiti morska bolest. To bijaše neizbježivo, i s tim se pomirila. Kada se brod otisnuo, nije otišla u salon, nego je ostala uz ogradu tražeći potporu protiv nagloga gibanja palube. Bijaše to baš — strašan prijelaz. Brod se valjao i gubio u teškome moru, bacan od neizmjernih vodenih masa, koje se lomljahu o njegov pramac i trup. Taj je prijevoz nalikovao na

njezin život — ona i brod bijahu jedno. Ljuljati se pod svakim udarcem, opet se dizati, pod vodstvom one unutarnje sile, koja ih je oboje tjerala, naprijed protiv divljih valova. Dalje i dalje! Vjetar je zujao kroz kosu sličan mnoštvu zviždavih strijela; ove su joj bole blijede obraze; jedan val, prelijevajući se, poplavi palubu, koja se ljuljaše, i blago se razbi do njenih nogu. Spopade je nagli osjećaj muke: nikakav tjelesni na-dražaj za povraćanjem, nego unutarnja slabost koja ubija. 525Čvrsto, prikovana uz ogradu, držala se ukočeno uspravno, dok su se tamo dolje vodene mase valjale i bješnjele. Šešir joj bijaše nakrivljen, duga joj je široka haljina lepršala kao jedro, lice joj bijaše plavo od zime, zube je čvrsto stisnula. Jedna stjuardesa prođe žureći, bila je obučena u kišnu kabanicu, no odjednom stane. Pogled joj se kratko zadrža na Luci j i. »Siđite — siđite dolje«, reče, i onda dodade: »Madame«. Madame — titula za to čudno iscrpljeno stvorenje — okrene vjetrom šibanu glavu. »Ovdje mi je bolje, mislim«, odgovori zbunjeno. »Ali vi izgledate loše. Da li biste možda brendija?« Stjuardesa ne dočeka odgovor, nego odmah donese gore čašicu brendija. Još uvijek stisnuta uz ogradu, Lucy je pila brendi. Zahvali se stjuardesi, plati dršćući, pipajući strani novac. Rakija ju je grijala, žarila je u njezinu ohlađenom tijelu kao topla srž. Da, bAlo> je veoma hladno. Reski vjetar prodira-še kroz njezinu nedovoljnu odjeću, mučeći njezinu pojavu, koja je drhtala. Zubi joj cvokotahu; izmučene crte, iz kojih je nestalo i ono malo krvi, bijahu joj iskrivljene u ledenoj ukočenosti. Oštri joj ubod prodre u bok. Ali na sreću savlada muku. Nije popuštala, nego se čvrsto držala za ogradu, puštajući, da vjetar, koji grize svojim napadima, ohladi mučninu, dok konačno nije prošla. Kao brod, probijaše se i ona hrabro. Rekli su joj, da nije sposobna da izdrži put; a izdržala ga je. Bila je u Engleskoj —• kod kuće; i poslije muke prijevoza preko Kanala mirna površina doverske luke uistinu je značila mir. Zahvaljujući uzbudljivoj borbi, u njoj se probudi tihi preokret — do izražaja dođoše njena sangvinička narav i neiscrpna hrabrost. Posjedovala je svoju duhovnu snagu! Do lučkog vlaka nije bilo daleko, ali joj noge izgledahu, kao da joj nekako ne pripadaju. Osjećala je neobičnu bol u očima i u bolku. »Ništa za carinu?« Ništa — ništa osim njezine duhovne snage! Gdje je bio peron? Morala je ići za gomilom. Nikada ne će doći do toga vlaka. Ipak je, nekako, postigla i to. Sada je zaista sjedila u kupeju, no u svojoj je

smetenosti ušla dakako u kupej za pušače; par muškaraca, koji su se smijali, galamili. Nije bilo važno: ne će tražiti nikakvo drugo mjesto sada. Nije bilo vrijedno truda. Čvrsto je stajala na cilju svoga dugog puta. Ali, bilo je toplo, veoma toplo. Ruke i čelo žarili su joj i udarali, dok su joj noge bile još uvijek ledene. U licu je osjećala crvenilo. Skrivajući, pritisnu obraz na hladni prozor. Vlak je jurio kroz puno veče. Bilo je neobično, da je vjetar prestao, tako da su pruge magle u dolini lagano nestajale kao pod koprenom. I takva se magla tiho uvuče i u njenu dušu, uđe unutra, zatim opet izađe, u malim kovitlavim vrtlozima. Ova vožnja cijeloga dana — to bijaše ono, što ju je zamaralo. Bila je samo malo umorna. Netko ju je pogledao, upitao ju je, da li želi otvoren prozor. Potvrdila je glavom. Tako je bilo bolje — hladan vjetar od kretanja vlaka, miri-šući slatko u dahu jeseni; miris suhog lišća, dah drveća, lju-tine ranog mraza. Što su tu značile njene noge, ili onaj ubod na boku; oštro ju je štipanje samo ispravljalo. I tako je oduvijek voljela fini miris toga godišnjeg doba. Dalje i dalje; tjerati naprijed; sada ne više privezana za brod, nego za vlak. Glava joj udaraše u taktu. Ali, morala je uskoro biti na cilju, i Petar će je dočekati na kolodvoru. Njezina svojina — on bar bijaše nešto, što joj je ostalo, nešto opipljivo, stvarno, kraj svih nestvarnosti posljednjeg vremena. Kroz maglu je mislila na brzojav, koji mu je poslala: njen brzojav, čiji joj je sadržaj bio potpuno prepušten na volju. Sastavila ga je sasvim kratko sve je već iz pisma saznao: »Dolazim sedam trideset Victoria mati.« Sumorni osmijeh preleti oko njezinih usana, dok je mislila na slanje toga brzojava: to ne bijaše toliko hir, koliko izazov; zastava se razvila pred licem sudbine. On će to razumjeti i znati, da ona nije pobijeđena. Da, njen je sin znao, da ona nikada ne će dopustiti poraz — bila je stučena i uništena, odrpani ostatak same sebe, ali nije bila pobijeđena. I ona se njemu vratila. Sjećanje na nježnost naglo prodiraše u nju. Onaj tako poznati, peckajući osmijeh na njezinu licu. »Ti nisi ženica, koja loše izgleda, majko.« Ruku pod ruku na obali kod Doune jedne večeri upravo kao što je ova. Zajedno na predstavi,' sjedeći jedno pored drugoga usko u polutami, i Val Pinkerton, koji je pjevao za nju: »Daisy, Daisy ..-.« Opet se lako nasmiješi. Možda je bila tvrda, nepopustljiva. Tvrdoglavo je glavom, jurila protiv onog strogo ne-izbježivog zida. Ali je sada htjela primiti ono, što se nije moglo promijeniti, primiti Rosie, primiti sve — sada.

Kao za odgovor, lokomotiva je zviždala i s lupetavim kočenjem vlak polako uđe u Victoria-kolodvor. Bila je kod kuće — ili gotovo kod kućenapokon! Sjedila je, dok se kupej ispraznio, a potom pođe. Onda je, na peronu, stajala čekajući. Oči joj imađahu i gotovo grozničav sjaj; osjećala je, kako joj je srce bolno udaralo. Da li je to bilo njezino srce, ili ona bol, što bode na boku? »Bol, koja trči« tako ju je nazvao Petar, kada joj je jednom kao mali dječak došao, crven od igre loptom. I njezino je lice sada pocrvenjelo, dok je išla polako niz peron. Gomila se postepeno izgubi, i mogla je bolje vidjeti, ali, iako je naprezala oči, nije mogla opaziti njegovu pojavu. Je li vlak prerano došao? Možda je on bio zauzet. Nije se bojala, da ne će doći. Mogla je čekati — svega nekoliko trenutaka — dok on ne dođe. Ići će gore-dolje — to joj je bilo lakše. I tako je, polako, nesigurno, počela ići gore i dolje — kao mali sivi štakor od žene neuredno obučene u svoju smiješnu odjeću. Išla je gore i dolje kolodvorskim peronom — čekajući. XIII Išla je gore i dolje peronom čitav sat. Možda bi se mogla sama uputiti kući svoga sina; ali ju je u tome sprečavala neka vrsta nesvjestice. Bijaše zbunjena, odjednom joj nestade i posljednji ostatak snage. Bez engleskog novca u džepu, nesvijesna o toku vremena, istrgnuta iz tromosti, koja ju je pustila, da se ovdje njiše kao njihalo, naprosto uvjerenjem, da će on doći, čekala je. Ali on nije mogao doći. On je otputovao. U času, kada je ona čekala, pismo časne majke generalice putovalo je za njim u Bretanju, kamo je otišao na odjmor sa Rosie — da, uvijek su govorili, da će se tamo vratiti! — da bi uživali draž svoga prvog posjeta. A brzojav, onaj brzojav, koji je sama sastavila — tako jasno, tako pozitivno, da ga je morao dovesti na kolodvor? Njega je otvorio njegov suradnik, koji nije »Čudno«, reče s ruba kreveta službujući liječnik. »I nikakva reakcija.« »Kada smo je kupali«, reče sestra, »to je bilo užasno — takva mršavost.« »Treba obavijestiti rodbinu.« »Nema ničega. Nikakvoga znaka na rublju. Nikakve torbice ni pisma, samo nešto belgijskog novca u džepu haljine. I kakva haljina!« On pogleda prema krevetu. »Obavijestit ću policiju, dakle.« »Da.« »I paravani!« Kada je odlazio, pogleda je značajno. »Api-kalna pneumonija kod ovakve konstitucije.«

I tako budu postavljeni paravani oko kreveta broj sedam. To su bili bijeli zastori, koji pred njezinim zamračenim pogledom povremeno igrahu i lepršahu: bijeli zastori poput onih, koje je imala na prozorima svoga doma u Ardfillanu. I ruke rasklopiše zastore; lica navirivahu — Petrovo lice. To bijaše njegovo lice, nasmijano i crveno, kako se vratio iz škole. I ona bijaše nekada tamo, na rtu Ardmore. Oni izleti na ribnjak i obalu. I još dalje unazad: sjedila je na obali i dojila svoga sina kao dojenče. Sunce je sjalo; slani miris morske trave puhaše u njene nozdrve; i, gledajući je s krila, Petrovo djetinje lice joj se nasmije — a potočić mu mlijeka iscuri iz kuta usta. I onda opet dođe mutna svijest, čula je tiho mrmljanje kraj kreveta i osjetila je, da joj je netko dao da pije. Kako je bila žedna! Izdužene usne gorjele su joj, jezik joj bijaše suh i natečen u grozničavoj žeđi. Pokuša obrisati usne, ali joj je izgledalo, da su joj ruke nevjerojatno natečene i da su postale teške kao olovne. I pri svemu tome disanje joj bijaše tako neujednačeno, tako teško — bijaše ulovljeno u mrežu, u šumu razbacanoga drveća, kroz koju se trudila da izađe teško dišući i rvući se za disanje. Dahtala je, dahtala ... Onda odjednom opet pade unazad. Opet lica gledahu kroz rasklopljene zastore. Frankovo lice: mirno i s onim čudnovato podrugljivim osmijehom; Anino, ironično podrugljivo, odgovara je; Nettino, crveno i otvoreno; lice Davea Bowiea, ljubazno i nasmijano; lice njezina djetinjstva, sva ona nekadanja lica, daleka, sada se pojaviše, u jednom kolu, koje se okretaše oko nje, izazivajući joj vrtoglavicu. Onda opet dođe vrijeme bolne svijesti. Gdje je bila? Tako slaba, tako ispunjena vatrom i mukom punom straha! Da li je ležala — na samrti? Ne! To nije moglo biti. Ona još nije bila gotova. Tek četrdeset i pet. Nije pobijeđena. Još je glavu držala visoko. Dalje i dalje. Kotači su bjesnjeli kao ludi naprijed — dalje i dalje! Opet nazad u delirij sna. Sada nema nikakvih lica, no mjesto njih je svjetlost — blistava svjetlost, koja je zaokruživaše — tako oštra za njezine slabe oči. Žarilo je i žarilo kao Kristova aureola. Ne, to ne bijaše to —• Kristova aureola nikada ne bijaše tako .oštra. To je bila svjetlost sunca — blistava svjetlost na blistavome moru, i svijetli se traci sunca u tome dizahu, lepršajući kao leptiri. Vratila se natrag, natrag na početak; gledala je sa svoga prozora, čekajući, dižući ruku, da zaštiti oči od onoga svijetla. To svijetlo prožme cijelo njeno biće, konačnom, blještavom snagom. Onda se naglo sve ugasi. Posljednja, vječna tama prijeđe preko nje, odjednom.

To bijaše dan poslije njezina prijema u bolnicu. Tada je umrla. Bez otpora — bez suprotstavljanja — to bijaše potpuno neizb jezivo. Donijeli su je u mrtvačnicu. Tamo su je polegli na onu debelu kamenu ploču, koja je jednom bila mora slike straha u njezinoj viziji. Noć bijaše nježna, mirna u onom kasnom jesenjem miru kakav je i ona voljela. I u nijemu se mrtvačnicu uvaljala siva magla s rijeke i ispreplela tajanstvene oblike oko njene pojave, koja je uništena ležala ovdje na kamenoj ploči, gola, oteta od svega. Nepokretno u ukočenoj maski smrti, lice joj bijaše bezizražajno. Oči zatvorene, usta blijeda i lako otvorena, ruke prekrštene preko grudi, prozirne u konačnoj nesvjestici. I pare je, dižući se gušće s vode i zemlje, umotavahu u svoju mrtvačku ponjavu.