Crna Bjelina Nove Engleske

Za Annette Windom

Zašto se svi rugaju ekonomistima? Točno su predvidjeli trinaest od prethodnih pet recesija! Stara studentska šala

PROLOG LANDING LJETI

TRAĈEVI SE OKO MRTVIH ROJE POPUT MUHA, A MI IH PRATIMO SVOJIM finim nosovima. Nitko od nas ne trača, ali volimo slušati one koji to čine. Stoga, da ste se slučajno zatekli u prolazu kroz selo Tyler‘s Landing u prvih nekoliko tjedana nakon što je istraga napokon završila a posljednji novinari otišli kućama, i da ste otišli u Cookie‘s Place u Glavnoj ulici da kupite groţđice prelivene čokoladom, specijalitet kuće, imali biste priliku slušati bucmastu Veru Brightwood kako priča tko je kriv, tko nije kriv i tko nikako ne moţe biti kriv. Što se Vere tiče, cijela zbrka nije počela u studenom kad je ubijen onaj crni profesor, nego jedne neočekivano sparne zimske noći devet mjeseci prije - recimo u veljači - kad je lijepa Vanessa Carlyle, kojoj je bilo šesnaest godina, no kao da je imala pedeset ako vjerujete onome što se priča, na gradskoj ledini zapalila očev tamnoplavi Mercedes. Da, tako je, kaţe Vera, baš auto onoga Carlylea, na čijim je pismima, prema riječima Joea Vauxa iz poštanskog ureda, pisalo ―Veleštovani‖. Ĉovjek jedva moţe povjerovati u kolikoj su mjeri ljudi danas umišljeni. Osmjehujete se i slušate, gledate kroz veliki izlog dućana i uţivate u vedrini ljeta Nove Engleske. Vera Brightwood vam u mislima izaziva riječ brbljav. Kod nje jedna ţalopojka glatko prelazi u drugu i ubrzo vas uvjerava da nema ništa protiv Obitelji Carlyle, iako je svima u proteklih šest godina govorila, a i vama će reći, da im grad nikako nije trebao dopustiti da izgrade onu golemu kuću na Pattersonovu zemljištu. A to je opet vodi natrag do poţara. No dobro, pogriješila je u nekoliko pojedinosti. Primjerice, Vanessa te noći zapravo uopće nije razgovarala s profesorom, to je nepobitno dokazano, iako su oboje, kako će vas Vera podsjetiti, bili crnci. No to je samo njezin stil. Priče su Veri poput slatkiša: morate ih dotjerati da budu maštovitije od susjedovih priča, ili gubite klijentelu. Njezina tehnika, provjerena dugim iskustvom, uključuje napuhavanje kakvog manjeg detalja, ubacivanje druge sočnije glasine, i - voilà - evo poslastice vrijedne svakog uljepšavanja. Moţda nema uvijek pravo, ali nikada nije dosadna. Uostalom, kakva je šteta u tome ako slušate, zar ne? Cookie‘s Place je u Landingu bio verzija pariškog Cafea de la Régence, a ono što se obično govori o ovom drugom vrijedi i za prvi: prije ili poslije svatko tko drţi do sebe navrati ovamo. A to ne vrijedi samo za tri tisuće ljudi iz sela, jer za Cookie‘s je čulo pola stanovništva drţave. Priča se da je vrlo davno Woody Allen snimio

unutrašnjost dućana za neki film, ali kako Vera ništa ne govori, to vjerojatno nije istina. Iako bi trebala biti. Plohe šanka su od bijelog uglačanog mramora prošaranog krivudavim zelenim linijama. Jarkocrveni znak Coca-Cole star je pola stoljeća. Jedna jedina prostorija proteţe se unedogled, ali zapravo ima šest metara duţine sa devet širine, dok su ostalo samo varke ogledala. Slatkiši su izloţeni u staklenim posudama i vitrinama: raznobojni štapići od peperminta, lizalice s dugim crvenim zavijucima, stotine vrsta bombona od ţelea, pralina, gumbića, slatkih slamki, karamela. Zatim su tu mali poštanski sandučići, Kipovi slobode i Fordovi automobili Model T iz kojih ispadaju peperminti, tvrdi bomboni na štapićima ili zamotani u tuljce, bomboni u obliku ţivotinja, osam vrsta karamela i sva moguća čokolada koju bi poţelio svaki ovisnik, uključujući i jednu elegantnu vrstu koja je prkosila svakoj dijeti, a bila je Verina vlastita tvorevina nazvana čokolada s brusnicama. Uvijek se peče nešto novo. Slatke arome vas gotovo izluđuju, baš onako kako su i zamišljene. Bez obzira na to volite li slatkiše ili ne, počnu vam rasti zazubice dok vas obuzima grešno zadovoljstvo i, prije nego što se snađete naručujete sve što se u trgovini nudi. Izrazito deţmekasta Vera, nadutih i ruţičastih obraza, sa sijedom kosom uredno skupljenom u dvije punđe, odoka vaţe pola kilograma groţđica prelivenih čokoladom, dok vam od njezinih priča otpadaju uši, i promuklim glasom pušačice objašnjava vam u čemu se sastoji problem s kućom Obitelji Carlyle. A vi slušate njezinu priču jer vam je zaista stalo do tih groţđica. Vera govori o kući. Navodi dobre, čvrste razloge zbog kojih Obitelji Carlyle nije trebalo dati dozvolu da je sagrade. Kaţe da je livadu trebalo ostaviti na miru, da djeca imaju gdje igrati softbol. Pa zatim, kuća narušava pogled s ceste dolje prema dolini. I prevelika je, a u svakom slučaju previše razmetljiva, sa svim onim oštrim kutovima, zidovima u staklu koji odraţavaju sunčane zrake, pa dok vozite pokraj kuće čini vam se kao da vam namiguje, osobito ako baš gledate u nju, što Vera, koja ţivi s druge strane umjetnog jezera dovoljno dugo da se protivi svakoj kući izgrađenoj kilometrima naokolo, čini češće nego što voli priznati. Oh, Vera je sva ustreptala i ispod finog porculanskog tena isijava bijes. Uvjereni ste da je ta ţena luda i počinjete se primicati vratima, čvrsto drţeći svoje groţđice prelivene čokoladom, ali Vera vas zaustavlja s jednom riječi. ―A što je s autom?‖ pita, i vi se sjetite onoga što je rekla o djevojci - kako joj je ono bilo ime? - Vanessi. ―Ţelite li čuti o tom autu?‖ pita Vera. ―Svakako‖, kaţete. Vera je sretna što vam to moţe ispričati, ali prije toga moţda biste ţeljeli čokoladne karamel-kocke? Drugi specijalitet Cookie‘sa su karamel-kocke s maslacem i rumom, s orasima ili bez oraha. Dok vam jarkozelenu kutiju veţe svojim zaštitnim znakom, zelenom vrpcom - za Veru ne postoji selotejp; ne, gospodine! - ona kaţe, oh, usput rečeno, sigurno vam je zaboravila spomenuti da si je lijepa Vanessa, dok je auto gorio, pokušala prerezati vene skalpelom.

A kad ste poslušali Veru do kraja, moţda i dalje niste sigurni što biste mislili, osim da vas preplavljuje suosjećanje za Vanessu, a da ne spominjemo njezine roditelje, sestru i dva brata. Vera toliko priča da vam se počinje vrtjeti u glavi, ali na kraju sve jasno vidite kao da ste bili tamo, jer Vera Brightwood ima taj dar, uvijek ga je imala, moţe oţiviti priču: sjajni plavi Mercedes, potpuno nov, uzet na otplatu prije tri mjeseca, s prijeđenih samo tri tisuće dvjesto kilometara, kako gori poput lomače na betoniranom kolnom prilazu gradskoj vijećnici od crvene cigle, dok pada zimski sumrak, a nedaleko je ta visoka, mršava crna djevojka, čije draţesno lice zakrivaju bogato ispletene pletenice, i koja mirno sjedi na drvenoj klupi i muči se sa skalpelom, nastojeći prerezati koţu koja se opire. Siroto dijete, završava Vera priču s prikladnom suzom u oku. Skloni ste se sloţiti s tim. Ali znate, dodaje Vera sotto voce, dok vas pokušava nagovoriti da kupite voćne bombone Jelly Belly koji dobro idu s vašim groţđicama, premda svi sveučilišni profesori kupuju imanja jer su zaključili da je danas otmjeno preurediti seljačke kuće, u gradu ima samo pet crnačkih Obitelji. Iznenađeni ste i pitate zar grad vodi računa o takvim stvarima. Ona pita na koje to stvari mislite. Paţljivo preformulirate svoj prigovor. Objasnite da mislite na Obitelji afroameričkog podrijetla koje tu ţive. Zar vodite brigu o tome koliko ih ima? Neki od nas da, kaţe vam Vera. Zašto? Vera se nagne bliţe da vam šapne, a dah joj je kiselo-slatkast, kao da joj nešto fermentira u utrobi. Pogled ţutih očiju podiţe prema vratima za svaki slučaj, ako uđe jedan od onih liberala. Zbog novca, kaţe ona. O tim stvarima vodimo računa zbog novca. Znajte da nemamo ništa protiv obojenih, ali promet nekretninama u posljednje je vrijeme prilično zamro, a još nisam čula za mjesto u kojemu bi susjedstvo crnaca podiglo vrijednost nekretnina. Pokaţite mi takav gradić i zalagat ću se za slobodnu kupoprodaju kuća neovisno o podrijetlu kupca. Oh, i trebali su Vanessu poslati u zatvor nakon što je zapalila auto; Veri je već dosta toga kako se te obojene uvijek mazi. Zgranuti ste, pokušavate prosvjedovati, ali Vera se ne ţeli osjećati krivom. Kaţe da ste sve pogrešno shvatili, ona nema ništa protiv obojenih i nikad nije imala, čak ni onda kad su spaljivali sve što im se našlo na putu dok Lyndon B. Johnson, počivao u miru, nije pozvao Nacionalnu gardu da ih zaustavi: uznemirena je zbog jedne glupe kuće. Tikvani, prosikće ona, ali nije jasno o kome zapravo govori. Zaključujete da je vrijeme da pođete. Ostavljate Veru i sad ste omamljeni na ţarkom ljetnom suncu, njezina tirada još vam zvoni u glavi i znate samo da ţelite što prije otići iz Landinga što je dalje moguće. Nalazite svoj auto, trepćete dok vam se pogled ne razbistri, uz riku motora

jurite iz grada, ma tko mari za ograničenje brzine. Ta ţena je luda. Pretpostavljate da se negdje iza velikog oglasnog panoa skriva policajac, ali odlučite riskirati, jer Verina vas je priča uznemirila i sad ste lakoumni. A moţda se izvučete, jer gradska policija nije više tako revna kao što je bila prije nekoliko mjeseci. Sad je sve mirno gotovo kao i prošlog studenog, kao zamrznuti interregnum nakon Vanessina paleţa, a prije ubojstava koja su slijedila, prije nego što se vrijeme uvrnulo i povijest umarširala u Lånding, zahtijevajući osvetu; u drugom tjednu studenog, kad se svatko u veselom bjelačkom selu Tyler‘s Landing osjećao sigurno. Posljednji put u dogledno vrijeme.

PRVI DIO MAKSIMIRANJE KORISNOSTI Funkcija korisnosti - U ekonomiji, mjera sklonosti potrošača izraţena količinom zadovoljstva koju osoba doţivljava prilikom konzumacije niza ţeljenih dobara i usluga. Ekonomska teorija pretpostavlja da ljudi čine racionalne napore kako bi dosegli maksimum svoje koristi. Ponekad korist jedne osobe ovisi o koristi druge.

1. POGLAVLJE PREĈAC

(I) U PETAK JE NESTALA MAĈKA, ZVALI SU IZ BlJELE KUĆE, A JEANNIE JE temperatura skočila na 39,4 - rekla je njezina paziteljica kad je Julija nazvala iz jekom ispunjenog mramornog predvorja Lombard Halla, gdje su ona i suprug bili domaćini nekadašnjim studentima, od kojih su neki bili tajanstveni, a jedan ili dvojica su očekivali da protiv njih budu podignute optuţnice, dok im je jedina vrlina bila brdo novca. Poslije toga stvari su se mahom pogoršavale, kako je njezina baka običavala govoriti, iako harlemske izreke bake Vee, oblikovane ritmom jednog razdoblja kad je crna rasa imala određenu otmjenu dozu humora o sebi, ne bi dobro prošle u Landingu pa je Julija Carlyle dugo preodgajala samu sebe da ih izbjegava. Mačka je bila najmanji problem, iako se to poslije pokazalo kao koban znak. Dugina Koalicija, dječja smrdljiva mačka, znala je nestajati i prije i obično bi se vratila, ali tu i tamo ne bi se više vratila pa bi je zamijenila druga grozna mačka istog imena. Bijela kuća je bila nešto drugo. Lemasterov cimer s koledţa, koji je sad predsjedao Ovalnim uredom, telefonirao bi barem jedanput mjesečno, obično da malo pročavrlja, nešto što Juliji nikad prije nije palo na pamet da bi predsjednici Sjedinjenih Američkih Drţava mogli raditi. Što se tiče Jeannie, najmlađe od četvero djece koja je čvrsto zakoraknula u osmu godinu grozničavog djetinjstva, njezina je majka sad već znala da ne treba juriti kući na svaki skok ţive u toplomjeru. Tylenol i oblozi dosad su porazili svaki virus koji se usudio napasti to dijete, pa će vjerojatno suzbiti i ovaj. Julija je paziteljici dala stroge upute i vratila se beskrajnoj večeri, na vrijeme da čuje Lemasterove završne šale. Bilo je jedanaest minuta do deset, drugog petka u studenom, godine gospodnje 2003. Izvan Lombard Halla snijeg je rano stigao, već ga je na tlu bilo pet centimetara, a očekivalo se još. Kad je poslije policija rekonstruirala događaje te noći, profesor Kellen Zant je tada već bio mrtav i na putu u grad u svojem autu.

(II) POSLIJE. VELIKE LAGANE PAHULJE I DALJE SU PADALE. JULIJA I LEMASTER brzo su vozili cestom Four Mile, u Cadillacu Escalade sa svim dodacima, crne boje kako je propisano, a kao što i pristoji njihovoj ulozi najslavnijeg bračnog para u afroameričkoj osamljenoj predstraţi u okrugu Harbor. Tako ih je barem Julija vidjela, čak i nakon što se obitelj prije šest godina preselila, kako je Lemaster duhovito govorio, u ―srce bjeline‖. Veći dio braka proţivjeli su u Elm Harboru, u najvećemu gradu okruga, sa sveučilištem kojemu je njezin suprug sada bio na čelu. Dosad su se već trebali preseliti natrag, ali stara palača puna propuha koju je sveučilište namijenilo svojem predsjedniku upravo se preuređivala, što je bio nesporni uvjet koji im je Lemaster postavio kad je prihvatio imenovanje. Upravni odbor se brinuo zbog toga što će ljudi misliti ako se tako mnogo novca potroši na smještaj u vrijeme kad je bilo teško namaknuti sredstva za uređenje učionica, ali Lemaster je, kao i uvijek, sa svojim kolegama bio istovremeno umjeren i nepopustljiv. ―Ljudi te više cijene‖, objašnjavao je supruzi, ―ako ih više košta da te dobiju nego što su očekivali.‖ ―Ili te zbog toga zamrze‖, prigovorila mu je Julija, ali Lemaster je ostao postojan; jer u svojoj Obitelji on je bio tipični crnac s Kariba te stoga samo nepopustljiv. Vozili su se. Goleme pahulje jurile su prema vjetrobranu. Bile su mekane i grudaste, onakve koje su svakom stanovniku Nove Engleske davale do znanja da se mećava polako pribliţava i da njezino središnje oko tek treba doći. Julija se durila, naslonjena na tamnu koţu, bijesna zbog neugodnosti koju je doţivjela kad je dvojicu nekadašnjih studenata oslovila imenom onog drugoga i nakon što je pola večeri jednu suprugu po imenu Carlotta zvala Charlotte, a ova ju je svojim teškim jenkijevskim naglaskom uvjeravala da se ne uzrujava zbog toga. Draga, to je česta pogreška. Lemaster, koji u cijelom ţivotu nije zaboravio ničije ime, šarmirao je sve redom tako da su se smješkali, ali kao što dobro zna, svatko tko je od bogataša pokušao namaknuti novac za neku svrhu, mala krhotina uvrede moţe srezati potencijalnu donaciju i više nego napola, a u ovoj gomili ljudi pola je značilo iznos od osam brojki. Julija je rekla: ―Vanessa više ne podmeće poţare.‖ Vanessa, maturantica srednje škole, bila je njihovo drugo od četvero djece. Prvo i treće - njihova dva sina - bili su na školovanju u drugom gradu. Njezin suprug reče: ―Hvala ti na svemu večeras.‖ ―Jesi li čuo što sam rekla?‖ ―Jesam, ljubavi.‖ Riječi su bile brze i skeptične, pune onog izazivačkog prizvuka, ali ne onako kako zvuči britanski naglasak. ―Jesi li čula što sam ja rekao?‖ Brzo i lagano je skrenuo da izbjegne neku ţivotinju na cesti. ―Znam da mrziš takve stvari. Obećavam ti da ću te opterećivati njima što je manje moguće.‖ ―Oh, Lemmie, ma daj. Bila sam uţasna. Skupit ćeš više novca ako me ostaviš kod kuće.‖

―Pogrešno, Jules. Cameron Knowland mi je rekao da je tako uţivao u tvojem društvu da će povećati svoje obećanje za pet milijuna.‖ Julija je bila u jednom od svojih raspoloţenja i razuvjeravanje je bilo posljednje za čim je ţudjela. Mećava je bila neobična za studeni. Pitala se što li će donijeti. U prednjim svjetlima auta vjetar je spretno miješao snijeg u koncentričnim krugovima bjeline, stvarajući iluziju da automobil nešto uvlači u veliki lijevak. Cesta Four Mile nije bila najbrţi put iz grada do kuće, ali Carlyleovi su planirali skrenuti do mulitpleksa po svoje drugo dijete. Nakon duţeg vremena izašla je sa svojim dečkom, s ―onim Caseyjem‖, kako ga je Lemaster zvao. Zaslon GPS-a na upravljačkoj ploči pokazivao je da su dobrano zašli s ceste, što je značilo da računalo nikad nije čulo za Four Mile, koja sluţbeno nije ni postojala. Ali Lemaster se ne bi odrekao voljenog prečaca čak ni u oluji, a seoske ceste, koje još nisu unijete na karte, bile su mu najdraţe. ―Cameron Knowland‖, reče Julija razgovijetno, ―je svinja.‖ Njezin je suprug malo čekao. ―Drago mi je da ga progone ljudi iz SEC-a1. Nadam se da će završiti u zatvoru.‖ ―Ne radi se o Cameronu, Jules, već o njegovoj tvrtki.‖ Lemaster je govorio svojim omiljenim blagim načinom profesora koji ispravlja tvrdnju, tonom koji je nekoć, jako davno, voljela. ―Najviše što će dobiti bit će novčana kazna u građanskom postupku.‖ ―Ja samo znam da mi nije prestao zavirivali u dekolte.‖ ―Trebala si ga pljusnuti.‖ Okrenula se iznenađeno i s osjećajem koji je trebao biti nešto kao zahvalnost. Lemaster se nasmijao. ―Cameron bi povukao svoje obećanje, ali Carlotta bi udvostručila iznos.‖ Kratka bračna šutnja. Julija je bila bolno svjesna da je te večeri potpuno ostala bez krhke, ne baš koketne leţernosti zbog koje je prije četvrt stoljeća postala najpopularnija djevojka u srednjoj školi u New Hampshireu. Poput svojeg supruga, bila je nešto niţa od prosjeka. Koţa joj je bila mnogo svjetlija od njegove plavo crne, jer njezin je nepoznati otac bio, kako ga je Lemaster ustrajno nazivao, pripadnik bijele rase. Sive su joj oči bile neobično velike za ţenu njezina sitnog stasa. Malo izbočena čeljust bila je ublaţena simpatičnom jamicom. Usta su joj bila primamljivo izvijena. Kad se smiješila, lijeva strana širokih usana podizala se malo više od desne, što je bio znak, kako je njezin suprug volio reći, pritajene liberalne politike. Bila je na glasu kao osoba koja se svima brzo svidi. Ali bilo je dana kad se sve činilo laţno i usiljeno. Tako je osjećala zbog stalnog ţivota u blizini kampusa. Već je tri godine bila prodekanica Teološkog fakulteta kad su Lemastera iz Washingtona doveli ovamo da vodi sveučilište. Nova karijera njezina supruga na neki je način samo još produbila osjećaj da ona tu ne pripada. Julija je s djecom ostala u Landingu tijekom godine i pol dok joj je muţ bio savjetnik u Bijeloj kući. Lemaster je kod kuće provodio sve

1

Securities and Exchange Commission, Komisija za vrijednosne papire i burzu; federalna agencija koja regulira američko financijsko tržište.

vikende koje je mogao. Ljudi su izmišljali sočne tračeve kako bi objasnili njegove nedolaske, od kojih nijedan nije bio istinit, ali kao što je baka Vee običavala govoriti, istina ti je vaţna jedino ako ti to ţeliš. ―Baš si neozbiljan‖, rekla je, iako, na njezino često nezadovoljstvo, muţ joj nije bio nimalo neozbiljan. Pogledala je kroz prozor. Glatko zabijeljena stabla promicala su pokraj njih, uglavnom četinjari. Bilo je rano za snijeg, još nije stigla zima, još nije bilo ništa, zaista: samo ono dugo razdoblje studeni koje u Novoj Engleskoj prethodi Danu zahvalnosti i koje su trgovine proglasile boţičnim razdobljem iako su svi znali da se radi samo o hladnoći. Julija je veći dio djetinjstva provela u Hanoveru, u New Hampshireu, gdje joj je majka bila profesorica na Dartmouthu, te je stoga bila navikla na rani snijeg, no ovo je bilo smiješno. Rekla je: ―Moţemo li razgovarati o Vanessi?‖ ―Što je s njom?‖ ―Paleţi. S tim je gotovo, Lemmie.‖ Stanka. Lemaster se igrao malim satelitskim radiom, promijenio je glazbu, ne traţeći njezinu suglasnost, s njezinih oboţavanih melodija brodvejskih mjuziklâ - baka Već ih je voljela, pa tako i ona - na svoju tajnu strasi, buntovniji, oštriji i manje komercijalni spektrum hip hopa. Na ekranu su joj sjajna zelena slova govorila da su bijesne seksualne bombastične fraze koje su joj vrijeđale bubnjiće iz devet zvučnika nešto što se zov e Goodie Mobb. ―Kako znaš da je gotovo?‖ upita on. ―Pa, prije svega, nije to učinila u posljednju godinu dana. Osim toga i doktor Brady to kaţe.‖ ―Devet mjeseci‖, reče Lemaster precizno. ―A ona nije kći Vincenta Bradyja‖, doda on, dok su mu tanki prsti čvrsto stisnuli upravljač, ali s oprezom, ne u bijesu, jer vremenske su se prilike pretvorile od odvratnih u grozne. Letimice ga je pogledala i utišala pulsirajuću glazbu, za svaki slučaj, ako za promjenu on poţeli razgovarati. Ali istezao je vrat naginjući se naprijed, nadajući se da će bolje vidjeti kroz guste pahulje koje su padale brţe nego što su ih brisači mogli očistiti. Nosio je naočale s metalnim okvirima. Kozja bradica i brkovi bili su mu tako savršeno podrezani da su mogli biti i nevidljivi na njegovoj glatkoj koţi boje ebanovine, da nije bilo tisuću sijedih točkica koje su se razmještale slijedeći micanje njegove čeljusti svaki put kad bi progovorio. ―Kakva pogreška‖, reče Lemaster, a Juliji je trebala sekunda da shvati kako cilja na psihijatra, a ne na jednog od mnogih neprijatelja koje je začudo i bez truda skupio u šest mjeseci kao predsjednik Sveučilišta. Julija je bila zaprepaštena kad je sudac odredio izbor intenzivne terapije ili zatvorsku kaznu. Vanessa se veselo ponudila da odsjedi svoju kaznu - ―Ne moţete reći da je nisam zasluţila‖ - ali Julija je znala kako je tamo, jer je prije volontirala u gradskom zatvoru za maloljetnike. Nije mogla zamisliti kako bi njezina rastresena, inteligentna i umjetnički nadarena kći preţivjela i dva dana među grubim tinejdţerima pokupljenima s ulice i bačenima zajedno u zatvor. Kao što je njezina

baka znala govoriti, postoje naši crnci i postoje drugi crnci - i Julija je cijelog ţivota u to potajno vjerovala. I tako je Lemaster izabrao Bradyja, profesora na Medicinskom fakultetu koji je navodno bio jedan od najboljih psihijatara za adolescente u zemlji, ali Julija je šutjela, iako bi kao i Vanessa više voljela neku ţenu, ili barem nekoga iz tamnije nacije. Prije dvadeset godina nikad nije zamišljala da će postati supruga koja će šutjeti. Nije zamišljala mnoge stvari. ―Cameron mi je rekao nešto zanimljivo‖, reče Lemaster kad je zaključio da se dovoljno divi. Prošli su pokraj dva siva konja na ograđenom pašnjaku, prekrivena dekama zbog hladnoće, ali inače kao da nisu bili uznemireni i sjajnim su očima gledali rijedak noćni promet. ―Prije dva tjedna dobio je vrlo čudan telefonski poziv." Taj smijeh pun pouzdanja, spreman na akciju, ruka dignuta s upravljača da naglasi riječi, vedar pogled u smjeru Julije. Lemaster je volio biti za jedno koplje bolji od svakoga u svojoj blizini, a ni zbog svoje ţene nije pravio nikakvu iznimku. ―Od jednog tvojeg starog prijatelja, ako baš hoćeš. Navodno...‖ ―Lemmie, pazi! Pazi!” Prekasno. (III) SVAKI STANOVNIK NOVE ENGLESKE ZNA DA SU NOĆU ŠUME POD SNIJEGOM vrlo glasne. Cvrkut ptica, prikradanje ţivotinja, zviţdanje, zujanje vjetra, pucketanje i škripanje grana - mnogo se toga moţe čuti, samo ako vaš Escalade nije u grabi dok mu motor šišti i zapinje, šišti i zapinje, a Goodie Mobb i dalje dreči iz devet zvučnika. Julija se izvukla ispod zračnog jastuka, a suprug je pruţio ruku da joj pomogne. Drhteći je pogledala gore-dolje po udubini u snijegu koja je bila cesta Four Mile. Lemaster joj je rukama prekrio lice. Sva zbunjena, pljusnula ga je po rukama da ih makne. On ju je strpljivo opet okrenuo prema sebi. Shvatila je da je pita osjeća li se dobro. Na čelu i u ustima imao je krvi, puno krvi. Na njoj je bio red da ga pita kako je, a na njemu da je uvjeri kako je dobro. Tu izvan grada nije bilo signala na mobitelu: oboje su pokušali. ―Što ćemo sada?‖ upita Julija, drhteći zbog mnogih dobrih razloga. Pokušala je odlučiti da li da se ljuti na njega zato što je skrenuo pogled s ceste prije oštrog zavoja, koji je oduvijek bio tu u svih šest godina koliko su ţivjeli ovdje. ―Ĉekat ćemo da naiđe neki auto.‖ ―Nitko ne vozi ovuda osim tebe.‖ Lemaster je izašao iz jarka i popeo se na cestu. ―Vozili smo deset minuta i mimoišli se s dva auta. Sljedeći će ubrzo doći.‖ Zašutio je i u jednom očajnom trenutku uplašila se da on izračunava točan trenutak kad bi trebali očekivati sljedeći

automobil. ―Ostavit ćemo upaljena prednja svjetla. Auto koji naiđe će ih vidjeti i usporiti.‖ Glas mu je bio smiren, kao i onoga dana kad ga je predsjednik drţave zamolio da dođe u Washington i, kao stup morala i poštenja, raščisti najnoviju zbrku u Bijeloj kući; smiren kao one noći prije dva desetljeća kad mu je Julija rekla da je trudna, a on joj je na to odgovorio, bez uzbuđenja ili predbacivanja, da se moraju vjenčati. Lemaster je često govorio da moralni ţivot više zahtijeva ra/um nego strast. Moţda je tako, ali previše razuma moţe te otjerati u ludilo. ―Trebala bi čekati u autu. Tu je vani hladno.‖ ―Što je s Vanessom? Ĉeka nas da dođemo po nju.‖ ―Neka čeka.‖ Julija, nesigurna, učini što joj je muţ predloţio. Bio je osam godina stariji od nje i ta joj je razlika nekoć pruţala izvjesnu sigurnost, ali posljednjih godina sve je više osjećala da se prema njoj ponaša kao prema djetetu. Baka Već je običavala reći da ako se udaš za muškarca zato što ţeliš da se brine za tebe, izlaţeš se opasnosti da on to i čini. Upravo dok se spremala ući u topli auto, na mjesečini je nekoliko metara dalje ugledala otrcan zaveţljaj u jarku. Napravila je pola koraka prema njemu, a par divljih stvorenja uţarenih očiju trzne dlakavim glavama podiţući ih sa svojeg obroka, a onda se brzo izgube između drveća. Zaključi da se radi o jelenu. Taj tamni humak gotovo prekriven snijegom, vjerojatno je jelen kojega je udario auto i odbacio u jarak, te je tako postao večera za neke ţivotinje koje su odbile pasti u zimski san. Drhtala je i zakopčala kaput, a onda se okrenula prema Escaladi. Nije joj trebao pogled izbliza na neku krvavu ţivotinju, kojoj nedostaju najmekši dijelovi tijela. Tek kad je rukom uhvatila kvaku na vratima, zaustavi se. Jeleni, pomislila je, rijetko kad nose cipele. Progutala je neočekivanu knedlu u grlu. ―Lemmie.‖ Ali njezin je odlučni suprug već bio na cesti i mirno čekao da rukom zaustavi idući auto, čak ako to potraje do proljeća. ―Lemmie!‖ U trenutku se stvorio pokraj nje. On je to mogao. Lemaster je bio ludo zaljubljen u vlastitu pouzdanost, znala je reći njezina prijateljica Tessa Kenner. Prisilio me da se zaljubim u njega, objasnila je Julija svojoj nezadovoljnoj majci, koja je ţeljela zeta iz neke stare Obitelji, a ne čovjeka s nekog otoka. Nisam imala izbora. ―Što se dogodilo, Jules?‖ ―Mislila sam da je ono jelen, ali... pa, tamo je tijelo.‖ Pokazala je rukom. Pogledom je slijedio njezin prst, a onda polaganim korakom krenuo jarkom da bolje pogleda. ―Ne diraj ga!‖ rekla je, jer je već klečao i brisao snijeg s lica, vjerojatno narušavajući mjesto zločina, barem prema onome što je vidjela u seriji CSI, o kojoj je bila ovisnica. Ĉekala je, napola sjedeći u aulu s otvorenim vratima, dok

joj je zračni jastuk onemogućavao da dosegne radio, koji je ţarko ţeljela isključiti. Lemaster se vratio, a usko mu je lice bilo smrknuto. ―Nije jelen‖, reče on gotovo utješnim glasom, a malu čvrstu ruku poloţi joj je na rame. ―Radi se o muškarcu. A ţivotinje su već... pa, znaš.‖ Julija je čekala, čitajući mu s lica da to nije najvaţnija stvar koju joj suprug ţeli reći. Napokon je uzdahnuo. ―Jules, poznajemo ga.‖

2. POGLAVLJE TERIJERI

(I) DETEKTIVI SU BILI UGLAĐENI I BIJELCI I VRLO PRISTOJNI, ILI ZATO ŠTO IM JE to bilo u prirodi, ili zbog poštovanja prema Lemasteru, predsjedniku sveučilišta, što je njemu bila samo odskočna daska prema nekoj značajnijoj sinekuri, o čemu su on i supruga raspravljali, no samo između sebe, dok su svi drugi to pretpostavljali. U kuću na kraju Ulice Hunter‘s Meadow stigli su malo prije deset sati u subotu, u pratnji nervoznog policajca iz minijaturne policije Tyler‘s Landinga, mlitavog muškarca po imenu Nilsson, čiji je mlitavi sin prije četiri godine bio u Julijinoj skupini studenata koji su slušali osnove znanosti - iste one godine kad su je najurili, ili kad je dala otkaz, ovisno kako na to gledate - i dvojice budnih terijera iz drţavne policije, čiji su prigušeni glasovi i kratko ošišana smeđa kosa bili tako slični da su mogli biti i blizanci. Podsjetili su je, sa svojim smrknutim i uljudnim profesionalizmom, na pomorske oficire koji su jednog listopada u doba Reagana došli u kuću u Ulici North Balch u Hanoveru, u New Hampshireu, da obavijeste njezinu majku i najnovijeg privremenog očuha da je njezin brat blizanac, Jay, koji je bio u marincima, poginuo u Grenadi. Julija se tek nedavno bila udala i upravo je postala majka pa se baš bolnom slučajnošću našla kod kuće, zato što je dan prije Mona Veazie slavila pedeset treći rođendan, a provela ga tako što je cijeli dan na koljenima njihala unuka Prestona, nazvanog po Moninu ocu, arhitektu. Tako je kći imala priliku sjediti u dnevnoj sobi i gledati kako joj majka djelomice umire. Do trenutka kad su detektivi pozvonili na vratima kuće zvane Hunterovi visovi - tu gore svako je zdanje imalo ime - nenadani snijeg je prestao padati, a gospodin Unebner iz grada očistio je dugački, vijugavi kolni prilaz ne jedanput nego dvaput. Jarko jutarnje sunce tako se snaţno odraţavalo od treperave bjeline da su je zaboljele oči. A moţda je bol imala dublji uzrok: iako je Julija na neko vrijeme prestala plakati, mala Jeannie je šmrcajući zbog prehlade zatekla mamu kako bjesni sama na sebe pred ogledalom u kupaonici, gdje joj se tuţno smiješio raniji, sretniji odraz nje same. Nije moguće da se ovo događa, rekla je Julija sebi. Ali bilo je moguće. Detektivi su bili podsjetnici sivih lica na okrutnu istinu kako smrt prati svaki ţivot. I tako, kad ju je Lemaster pozvao, umila se, popravila šminku i sišla da vidi što ţele. Tijekom

nekoliko sati nakon pronalaska tijela, obavili su velik dio posla. Samo nekoliko detalja, rekli su. Nekoliko pitanja, gospodo, ţao nam je što vas tako rano uznemiravamo, ali ovo je istraga o ubojstvu. Razumijete. Carlyleovi su razumjeli. Svi su sjedili u dnevnoj sobi, gdje je Lemaster zapalio'novu vatru u kaminu, ispod osrednjeg akvarela koji je prikazivao ozbiljne muškarce na atlantskoj plaţi Barbadosa, i ne, hvala vam, detektivi nisu htjeli ništa popiti. Julija je ţudjela za čašom vina bez obzira na doba dana, ali slijedila je muţev trezveni primjer i ostala pri vodi. Lemasterov tajnik, Flew, podupirao je šefa u kriznim trenucima pa je sloţio bogat pladanj svega što je uspio pronaći - s krekerima, hladnim narescima, sirom brie - ali nitko se nije ponudio osim Julije. Osjećala se kao proţdrljivica, koju muči i raskrinkava suprugova suzdrţljivost. Jeannie se navodno odmarala, ali vjerojatnije je bila na vrhu stuba, gdje je na odmorištu prisluškivala. Elegantni, kompetentni Flew također je vjerojatno slušao, moţda iz spremnice za srebrninu i posuđe, ako nije nešto ribao u kuhinji, jer mrzio je svaki nered, a naročito onaj koji je gušio ţivot njegova šefa: svaki put kad bi Flew ušao u kuću u Ulici Hunter‘s Meadow i počeo se ogledavati, Julija se osjetila nedostatnom i kao da je on ocjenjuje. Vanessa je bila u svojoj sobi, s čvrsto zatvorenim vratima, i vjerojatno je spavala, no moguće je da je bila za računalom, jer je razvila vlastite metode potiskivanja boli i zbunjenosti zbog doţivljaja ljudske smrtnosti. Isto vrijedi i za čvrstog Lemastera. Na ploči kamina stajala je obiteljska Biblija, visoka trideset centimetara, krem boje i upadljiva. Do nje je stajao sluţbeni Molitvenik anglikanske crkve, verzija iz 1928., jer je Lemaster Carlyle bio glava tradicionalne anglikanske Obitelji i perverzno je bio ponosan što ga nije briga tko za to zna. Blizanci terijeri rekli su da znaju koliko nam je teško, ali njihove usklađene oči govorile su da ne znaju. Sjedili su jedan do drugoga na kauču od brušene koţe, uvezenom iz Italije, koji je Lemaster mrzio jer je bio napadan, i jer je on sam posjedovao štedljivost jednog imigranta. Mlitavi Nilsson osamljeno je sjedio na drvenom stolcu s maštovito izrađenim naslonom, jednom od nekoliko komada namještaja koji je Julija zadrţala iz Monine kuće u New Hampshireu. Kao i pisaći stol u stilu Louisa XV. u predvorju, stari je stolac potjecao iz bakine slavne kuće u Harlemu. Prema Moninim riječima, u jednom je razdoblju svatko tko je nešto značio u tamnijoj naciji prošao kroz salon Amarette Veazie; time je mislila reći svatko tko je teţio nekom poloţaju u onome što su zvali Klan, čijim su snaţno učvršćenim granicama, nekoć davno marljivo patrolirali baka Vee i njezini prijatelji, kako pogrešna vrsta crnaca ne bi silom ušla unutra. Kad je svojim bijelim prijateljima pokušala objasniti što je Klan, nikad nisu potpuno shvaćali. Ali Julija nije bila iznenađena: kad god bi spomenula da su u njezinoj Obitelji arhitekti već sedam generacija, čak ju je i većina crnaca gledala sa saţaljenjem, kao da je pretjerala s pričom o svojim precima koji su gradili vlastite

straćare. A zapravo je Veazie & Eiden još u devetnaestom stoljeću bila jedna od pet najvećih arhitektonskih tvrtki na Manhattanu. Terijeri nisu izgledali kao da bi bili zainteresirani za društvenu povijest zajednice. Njihova razrađena pitanja dolazila su polako, što je bila nova tortura. Puno su vremena provodili listajući svoje notese. Julija ih je ţeljela zadaviti, čak se činilo da je i spokojni Lemaster bio napet ispod svoje pristojnosti, ali u zraku se gotovo mogla napipati neizbjeţna tragedija nad susretom crnih Amerikanaca i bijele policije, a najbolje namjere sa svih strana nisu imale ništa s tim. Niti je Julija bila sigurna da su im namjere najbolje moguće, no upravo u ovom trenutku misli su joj bile na dvjesto različitih mjesta. Oni su uporno išli dalje. Nastavljali su pitati o tome zašto su Carlyleovi izabrali onaj put kući, kao da sumnjaju u cijelu priču o tome da im je kći bila u kinu. Mršaviji terijer je naglašavao da se Vanessa autom vratila kući sa svojim dečkom. Julija je objasnila da je ta odluka kćeri tinejdţerice izravno prkosila očevoj zapovijedi. Lemaster joj je oprostio taj prekršaj jer je razumio Vanessinu brigu zbog kašnjenja roditelja. Priča se činila nategnutom čak i Juliji, a detektivi su se sigurno sloţili jer su je prekinuli kako bi istaknuli da je cesta Four Mile nekadašnja cesta drvosječa i da presijeca zemljište vodovodne tvrtke, a svuda su postavljeni znakovi zabrane stupanja na posjed. ―Svi voze cestom Four Mile‖, reče Julija nesigurno, prije nego što ju je Lemaster stigao spriječiti. ―Ne nalaze svi leš‖, reče onaj mršaviji. Ne, ali netko mora, gotovo je izlanula, osjećajući se kao da je opet studentica teologije i raspravlja o zabludi o sinkronosti. ―A zato i jesmo svi ovdje‖, reče Lemaster s poletom. Došlo je do kratkog prekida kad je ušao Flew, svijetle čupave kose i s pjegicama, nudeći na pladnju šalice vruće čokolade. Julija je uzela jednu iz pristojnosti, ali detektivi nisu. Njihove su ga oči pratile dok je izlazio iz prostorije. Pitali su dalje o autima koji su prolazili prije njih i koji su došli za njima, pitali su jesu li mobiteli ikada radili na tom području, o otiscima stopala i tragovima guma, pitali su jesu li Carlyleovi ikoga vidjeli, zašto je Lemaster skrenuo pogled s ceste, zašto je dirao tijelo: kao bivši tuţitelj sigurno je znao da... Lemaster je na svako pitanje davao tih, siguran odgovor. Dok je sjedila u previše ukrašenoj sobi, okruţena onom vrstom razmetanja po kojoj je Klan nekada bio slavan, dok su joj sjećanja naglo navirala, Julija je zaključila da je više nego voljna muţu prepustiti vodstvo. U tom trenutku misli joj nisu bile nimalo pouzdane. Propuštala je djeliće razgovora. Iako je sjedila, osjećala se kao da se klima na nogama. Jedva da je uopće spavala. Nazvala je oba sina - Aarona na Philips Exeteru i Prestona na M.I.T.-u - i primila je dosad više od dvadesetak poziva tog jutra. Novinare je uputila na Flewa, koji je stigao u cik zore i bio stručnjak za izraţavanje svojeg mišljenja. Većina ostalih poziva bila je od članica njezina kluba

Bubamare, koje su na svoj usplahireni način bile privučene nesreći, a svaka sestra Bubamara je izjavila, kao da čita pripremljeni tekst, da joj je ―ţao što te budim‖, ali ―čula sam vijest‖ i ―htjela sam vidjeti kako se drţiš‖ - no, stvarno su zvale da ispipaju neku informaciju iznutra koja bi odgovarala nekom od tračeva koji su već kruţili malobrojnom zajednicom srednje i gornje klase Afroamerikanaca u toj pokrajini. Tako su se članice zvale, sestre Bubamare, naglašavajući svoju intimnost i posebnost. Morali ste biti netko da vas prime, kako su starije članice voljele reći, uglavnom prisjećajući se starih dana jer danas je crnkinja mogla postati netko u jednoj generaciji: što se u starim danima baš nije događalo. Mnogo kasnije, kad je zima postala mračna i zastrašujuća, Julija se prisjećala upravo tog trenutka: kako je sjedila u dnevnoj sobi i gledala van na prvi snijeg, detektivi su nastavljali sa svojim pitanjima, a zalutale misli su joj golicale um - misli na Bubamare, misli o baki Vee, misli o pričama koje je slušala cijeloga ţivota o starom Harlemu i danima kad je Klan još bio vaţan, čak i crncima koji mu nisu pripadali. Ĉinilo se kao da je tog strašnog jutra, nakon što je našla tijelo Kellena Zanta, Julija Carlyle znala da je odgovor na misterij, koji će se ubrzo omotati oko njezine ranjene Obitelji, leţao u maglovitoj povijesti tamnije nacije. (II) TERIJERI SU PREŠLI NA KELLENA ZANTA, DOK JE PLAMEN TREPERIO U ognjištu. Carlyleovi su ga poznavali, naravno, i odmah su to priznali: nisu ga znali samo iz kampusa, već i bliskije, onako kako se poznavala većina članova Klana, jer su stalno susretali iste ljude, tamna koţa s tamnom koţom, u beskrajnom nizu večera i proslava, skupljanja novca, plesova u klubovima, na knjiţevnim domjencima - iako je Kellen Zant, siromašan dečko s juga nejasna podrijetla, rođen izvan Klana, proveo mnoge godine krčeći si put unutra. ―Jeste li ga često viđali?‖ pitao je jedan od terijera. ―Ne često‖, odgovorio je Lemaster prije nego što je Julija stigla smisliti odgovor. ―Ali viđali ste ga na društvenim okupljanjima?‖ Lemaster opet odgovara, igra igru: ―To ovisi o tome kako definirate viđali.” Vratili su se svojim notesima, nimalo zabavljeni. Bio je vaţan čovjek, rekli su, kao da ne postavljaju pitanje. Bio je samo ekonomist, rekao je Lemaster, nekadašnji majstor sveučilišnog prešutnog podcjenjivanja, ne implicirajući da ekonomija nije ozbiljna, nego da Kellen nije bio ozbiljan, jer je usprkos svojoj slavi na tom području posljednjih godina malo znanstveno radio, dajući prednost zaradi koju je ostvarivao kao savjetodavac velikim korporacijama. ―Je li bio dobar u svojem poslu?‖ pitali su blizanci terijeri, a Lemaster im je ponudio svoj najšarmantniji osmijeh i odgovor. ―Imao je Tysonovu profesuru na ekonomiji. To je jedna od najprestiţnijih katedri sa zakladom. Takve ne dijelimo samo za dobro ponašanje.‖

Ne razumjevši ironiju, moţda namjerno, detektivi su upitali je li profesor Zant bio poznat po lošem ponašanju. Lemasler je imao poseban način na koji je dizao debele, prema gore počešljane obrve, a to vas je trebalo podsjetiti na to da je 011 pametniji. Sad je to učinio. Julija nije mogla zaključiti jesu li detektivi reagirali na to. ―Cijeloj će sveučilišnoj zajednici nedostajati njegova mudrost i pamet‖, reče on, kao da sastavlja pohvalu ili moţda izjavu za tisak, jer ga je ravnatelj informativnog odjela kampusa od sinoć zvao već četiri puta. Detektivi su nešto zabiljeţili, moţda ono o Kellenovoj mudrosti, moţda o pameti, i nastavili pritiskati. Pitali su za neprijatelje. Nijedan poznat. Pitali su za skandale i korupciju. Ništa od toga poznato, a Julija je morala zatomiti ţelju da se povuče u sebe. Pitali su o nedavnim svađama, prepiranjima i zamjerkama, pitali su kako se slagao s kolegama, studentima, susjedima i prijateljima. Oh, i kad smo već kod te teme, nisu li se predsjednik Sveučilišta Carlyle i profesor Zant nedavno javno posvađali? Julija se uspravi, baš kao i detektivi, a policajac Nilsson je bio dovoljno pristojan da izgleda kao da mu je neugodno. Lemasterova ruka stisnula je Julijinu, koja nije bila svjesna da je on drţi sve dok joj njegov smireni glas nije poručio da je ona ta osoba koju umiruje. ―Ne. To je bila glupost medija, koji tragaju za pričama koje bi Afroamerikance prikazale u lošem svjetlu.‖ Moţe li im reći što se zaista dogodilo? ―Prošlog proljeća imao sam niz privatnih sastanaka s vodećim profesorima, nakon što sam prihvatio ovaj posao a prije nego što sam uzeo uzde u ruke. U razgovoru s Kellenom sugerirao sam da bi ekonomist njegova značaja mogao mnogo toga učiniti da promijeni svijet kad bi manje energije trošio na privatne klijente a više na znanost.‖ Smeteno se nasmiješio. Lemasterove inteligentne oči okrenule su se blistavom glasoviru radije nego pozornim licima terijera. ―Kellen je rekao da će o tome razmisliti. To je sve.‖ Mršaviji detektiv, po imenu Chrebet, kao da se zainteresirao. ―Našao sam neka izvješća u kojima stoji da se vas dvojica nikada niste slagali. Zbog neke privatne stvari.‖ ―Besmislica.‖ ―Pročitao sam da je profesor Zant bio tako bijesan da je pomišljao na to da ode sa Sveučilišta.‖ Lemaster je izrekao svoju omiljenu izreku: ―Više volim činjenice nego vijesti.‖

Nitko se nije osmjehnuo. ―Je li taj sastanak bio privatan?‖ ―Samo nas dvojica.‖ ―Pa kako su onda novinari saznali za to?‖ Lemaster je odlučio to pitanje shvatiti kao retoričko. Pogledao je na ručni sat, a onda provjerio je li njihova pozornost usmjerena prije svega na njega. Obećali su mu postaviti još samo nekoliko pitanja. Profesor Zant je mnogo zarađivao, zar ne? Od svojih privatnih klijenata? Ovo posljednje pitanje bilo je zbog nekog razloga upućeno Juliji, koja je spustila pogled da prouči zamršene no obične šare ne baš sasvim perzijskog saga. Slegnula je ramenima. Opet su se okrenuli Lemasteru. Izumio je neku formulu ili tako nešto. Je li tako? Bolji način procjenjivanja vrijednosti prošlih dionica usklađenih za hipotetske situacije, rekao je Lemaster, ponovno igrajući misaone igrice. To je bilo još za vrijeme poslijediplomskog studija. Terijeri su čekali. Lemaster je popunjavao tišinu. ZantFeldmanova jednadţba, rekao je, bila je jedan od najvećih koraka u teoriji financija tijekom proteklih pola stoljeća. Ali moţda su terijeri znali i za veći, jer nisu bili impresionirani nego su samo provjeravali nešto u svojim notesima i nastavili postavljati pitanja. Nije bio oţenjen? Prema vašem saznanju nije imao ni djevojku? Moţda dečka? Ne? Imate li kakvu ideju tko bi ţelio njegovu smrt? Carlyleovi su rekli da je to i za njih tajna. Chrebet reče: ―Jeste li čuli da smo našli automobil?‖ ―Vidjeli smo na vijestima‖, reče Lemaster. ―Na industrijskom parkiralištu uz cestu Route 48. Koliko moţemo zaključiti, netko je u autu pucao u njega - dva metka u glavu - izbacio ga pokraj ceste i odvezao auto na industrijsko parkiralište gdje ga je ostavio.‖ ―Nema osumnjičenih?‖ ―Ne još.‖ Julija je bila impresionirana time kako je njezin suprug preuzeo vođenje razgovora; ali to je uvijek činio. Samo nekoliko tjedana nakon što su se doselili u Landing, zalutao je na dupkom puni sastanak odbora za podjelu zemljišta u zone građevinskih namjena, našao je sjedalo u straţnjim redovima, kao osamljeni predstavnik onoga što je njegovo studentsko bratstvo zvalo tamnija nacija, a za sat vremena već samo što nije izdavao zapovijedi. ―Je li što odneseno iz autu?‖ upita on sada. ―Njegova lisnica. Ključevi. Moţda još neke stvari.‖ ―Pljačka?‖ ―Mogla je biti pljačka. Moţda je namjerno izvedeno tako da izgleda kao pljačka.‖ Juliju ponovo zgrabi nervoza. Prema onome što je vidjela na televiziji očekivala je da će ovo biti trenutak kad će detektivi pitati gdje su se nalazili večer prije, između osam i deset sati. Umjesto toga, izvadili su fotografije. Chrebet je iz fascikla izvukao dvije. Prvu je pruţio Lemasteru, koji ju je letimice pogledao pa pruţio svojoj supruzi

i čekao drugu. Julija je pogledala i skrenula pogled. Prikazivala je zlatni Audi TT kojim se Kellen tako ponosio. Znao je govoriti da uţiva u istom luksuzu kao i budale koje kupuju skuplje sportske automobile, samo što je njegov jeftiniji, što manje troši i što je pouzdaniji. Sjedala su bila presvučena koţom krem boje, ali na fotografiji je suvozačevo sjedalo bilo crno od krvi. ―Na njega je pucano negdje drugdje, a zatim je odvezen do ceste Four Mile‖, reče Chrebet, nastavljajući priču. ―Neko je vrijeme krvario.‖ Dva metka, mislila je Julija. Jedan je sigurno bio sasvim dovoljan. Lemaster se duţe zadrţao na drugoj fotografiji dok su ih detektivi pitali imaju li kakvu ideju, ma kako nejasnu, o tome tko bi mogao počiniti nešto tako strašno. Zatim je ona dobila drugu fotografiju i još je manje shvaćala motiv zbog kojega im pokazuju fotografije, osim ako ih nisu namjeravali šokirati. Snimak Kellenova lica iz neposredne blizine, vjerojatno snimljen u mrtvačnici. Da, to je bio on, koliko je mogla zaključiti po ono malo lica koliko je ostalo neoštećeno. Kellenove oči, tamnosmeđe i obično nasmijane, bile su čvrsto zaklopljene. Takav refleks nije postojao, sjetila se da je učila na seminaru još na koledţu. Kad čovjek umire polako, da, oči se zaklope, kao u snu. Ali u slučaju nenadane, nasilne traume, trebale bi ostati otvorene. Namrštila se. Jesu li mu mrtvozornici zatvorili oči? Moţda je to učinio ubojica, kao čin ljubaznosti. Ili se moţda nije dobro sjećala gradiva s koledţa. Ne, progovorio je Lester, a Julija je primijetila da su fotografije vratili u fascikl. Niti moja supruga ni ja nemamo ideju tko bi takvo što učinio, rekao je, lagano oponašajući i izrugujući se ritmu njihovih rečenica. Julija je ponovo čekala da upitaju gdje su Carlyleovi bili sinoć, u koje god doba da se zločin dogodio. Umjesto toga, Chiebet je pitao na čemu je ekonomist radio. Lemaster je odgovorio da ako misle na njegov znanstveni rad, trebaju pitati kolege iz njegova odsjeka. Detektivi su čekali. Rekao je da on sam nema nikakvu ideju, pogledao je prema svojoj ţeni, koja je ponovila isto poput jeke. Pitali su čime se profesor Zant mogao baviti osim znanstvenim radom, i opet im Carlyleovi nisu mogli pomoći: tako se izrazio Lemaster, govoreći za njih oboje. Detektivi su izmijenili neki signal očima. Oh, da, gotovo da su zaboravili još jednu stvar. Biste li vi, gospođo Carlyle, mogli okarakterizirati svoju vezu s preminulim? Vezu? Niste li nekoć bili bliski, intimni prijatelji? Trenutak je ostala bez riječi, a samo su detektivi bili u stanju ostvariti kontakt pogledom s bilo kime u sobi. Povijest se nagomilavala iza nje, gusta i jaka. Prisjetila se lica koje je imalo izraz takvog zaraznog veselja, prštećeg ushita usmjerenog samo na nju. Da, bili smo, nakratko. Ali to je bilo prije nego što sam se udala. Moţete li nam reći kad ste posljednji put s njim razgovarali?

Time kao da su rekli da joj ne vjeruju. Gospodo, dan nam je pun obveza, rekao je Lemaster, a njoj je srce brţe zakucalo iz zahvalnosti prema njemu, čak joj se učinilo da osjeća ljubav. Ispričali su se i uz zahvaljivanje krenuli prema vratima.

3. POGLAVLJE KEPLER

―GRAD JE BURE BARUTA‖, REĈE BORIS GIBBS SA ZADOVOLJSTVOM. ―SPREMAN je eksplodirati svake minute.‖ Julija, koja jutros nije primijetila ni demonstrante ni interventnu policiju dok je išla prema Teološkom fakultetu, pristojno kimne glavom i ne reče ništa. Pod gradom je mislio na Elm Harbor, gdje je bilo sveučilište i gdje su ona i Boris u ovom trenutku ručali; nije mislio na Landing, udaljen gotovo pola sata. Landing, gdje su oboje ţivjeli, bio je, naravno, gotovo potpuno bijel; a grad... nije. ―Slušam već neko vrijeme tog radijskog voditelja, Kwamea ili kako se već zove. U redu, malo pretjeruje, ali, Julija, ima more slušatelja. More. Gutaju svaku njegovu riječ i, vjeruj mi, sve više ih podbada.‖ Ĉinilo se kao da se nada da će se nešto dogoditi. Mnogo bijelih liberala ovih se dana isto ponaša, očajnički čekaju da se afroamerički dio nacije probudi i izvede ljevicu iz pustinje. Ali Boris Gibbs nije bio liberal. Nije bio pobornik nijedne političke struje, barem ne takve koju bi itko prepoznao, a jedva da je imao ikakvih emocija osim burnog zadovoljstva samim sobom. Ţivio je za to da u djeliće analizira događaje ili ideje ili ljudski ego. Kad biste ga pritisnuli, priznao bi grešnu ţelju da oštro kritizira druge ljude. To mu je bio, kako je često govorio, trn u peti. Ĉinilo se da je ushićen time što ga ima. ―Vjerujem ti, Borise.‖ ―Sjećaš se onog crnog profesora kojeg su policajci iz kampusa pretukli prije dvije godine? I nenaoruţanog klinca koji je stradao u pucnjavi tijekom potjere za autom. Plus sve redovno sranje svakodnevnog ţivota. Ova stvar s Kellenom je posljednja kap, upamti što li kaţem. Rasizam s kojim se tvoj narod u današnje vrijeme mora suočavati je deprimirajući.‖ Tvoj narod. To joj se svidjelo, gotovo podjednako kao i nazvati ubojstvo ova stvar s Kellenom. Bezbojnim je glasom rekla: ―Borise, čitam novine. Radilo se o oruţanoj pljački, ne o zločinu zbog mrţnje.‖ Boris je odmahnuo glavom na njezinu naivnost i jako i ruţno zinuo da odgrize komad golemog i ruţnog hamburgera. Prema vlastitom mišljenju bio je golem i ruţan muškarac, naduta ruţičastog lica i izvijenih, nesretnih crta lica koje su odavale bijedan ţivot, ali bio je jedan od najsretnijih ljudi koje je poznavala: uvijek je govorio ono što mu je bilo na umu i tako je izbjegavao stres potiskivanja. Njih su

dvoje zajedno bili prodekani Keplerova četvrtastog dvorišta, što je bio popularni naziv Teološkog fakulteta, iako bi se Boris, u neku ruku povjesničar kampusa, poţurio da vam kaţe kako je Kepler ime zgrade, a ne fakulteta. Kad nije bio zabavljen stalnim kritiziranjem, Boris je malo predavao, a uglavnom je upravljao budţetom Teološkog fakulteta, u čemu je bio genijalac, ali ga je dekan mudro drţao izvan pogleda javnosti. ―Tako barem kaţe policija‖, reče on, smijuljeći se. ―A to znači?‖ ―Znači da si odrasla osoba, Julija. Sama moraš odlučiti u što ćeš vjerovati.‖ Julija proguta oštar odgovor koji joj se naglo pojavio u grlu. Bio je utorak i bila je umorna od spekulacija o Kellenu Zantu. Ali kampus gotovo ni o čemu drugom nije razgovarao. Nema mnogo Ivy League sveučilišta čijeg je profesora netko ustrijelio, a pogotovo ne tako popularnoga kao što je bio Kellen. U dva dana sveučilišne su novine uspjele šest put spomenuti da je predsjednik Sveučilišta našao tijelo, kako je u člancima stajalo, svojeg ―povremenog protivnika‖. Ĉak ni Kepler nije bio imun. Mala Iris Feynman, treća prodekanica u njihovu slabo plaćenom administrativnom trijumviratu - upravljala je ―vanjskim poslovima‖, što je podrazumijevalo odnose sa Sveučilištem, nekolicinom bivših studenata koji su imali novca za donacije i sa svakim novinarom koji bi slučajno zalutao k njima, dok bi, recimo, traţio poslovnu školu - danas je već bila u Julijinu uredu donoseći trač prema kojemu je ubojstvo počinio nezadovoljni poslijediplomac. Ali ako se kladimo, stavimo pametan ulog rekao je stari Clay Maxwell, stručnjak za Stari zavjet, kad ga je Julija srela na putu do fakultetske aule pune propuha kako bi si natočila šalicu groznom kavom, jedinom kakvu je Kepler mogao ponuditi - dakle, pametan ulog na ljubomornog muţa. Julija je rekla: "Molim te, moţemo li se vratiti na temu budţeta?" Jer to je i bio predmet ovog ručka s Borisom u jednom od mnogih bezličnih kafe-restorana u blizini Teološkog fakulteta. Njihova je dekanica, Claire Alvarez, prema napucima prorektora zatraţila prijedloge o smanjenju troškova za 5 posto i kao Scrooge2, ţeljela je njihove dopise do Boţića. Svi su na Kepleru znali da slijede loše vijesti. Skupina studenata je sjedila u susjednom separeu, nelagodno su pogledavali dvoje dekana i brinuli koji će od njihovih najdraţih programa biti sasječen. U današnje se vrijeme na kampusu mnogo više energije trošilo na okrivljavanje nego na rješavanje problema, i bilo je jasno na koga će se svaliti krivnja. Julija je obnašala portfolije studentske dekanice i privremene dekanice za upise - budţet više nije dozvoljavao dva radna mjesta - a primala je samo pola plaće za dva posla s punim radnim vremenom. Nezadovoljna, već je ranije pripremila tri prijedloga kako da smanji svoj dio proračuna: jedan koji će okrenuti strane studente protiv nje, drugi koji će razbjesniti ţene i treći koji će pripadnike manjina uvjeriti da je ista kao i keks Oreo 2

Podli škrtac (prema liku Ebenezera Scroogea iz Božićne priče Charlesa Dickensa).

crna izvana, bijela iznutra - a tako su je i običavali zvati na fakultetu. ―Budţet?‖ Boris se nasmijao. ―Ponovo ga reţu.‖ Jednom je rukom gestikulirao, a drugom je drţao hamburger. Vani je nebo poprimilo boju svjeţeg škriljevca. Julija je bila dovoljno Jenki da pročita signale: dolazio je novi snijeg. Osim toga, tako su rekli na kanalu za prognozu vremena. Gledala je Borisa kako maše hamburgerom, koji je bio pretrpan svim mogućim začinima i iz kojega je curilo. Mljackavi umaci kapali su na sve strane. Ostali su se gosti okrenuli od njih. Uz njihov stol pojavila se konobarica da krpom obriše najveće mrlje i da mu donese još jedan Dr Pepper. Ignorirao ju je, kao i uvijek, ali bio je poznat kao gost koji daje velike napojnice. Polizao je senf s debelih prstiju. Dvije su se ţene razvele od Borisa Gibbsa. Bilo je lako vidjeti zašto. ―Uvijek će nam rezati budţet. To je zbog toga što nismo znanstvenici ni kapitalisti, Julija. Ne cjepkamo gene niti pišemo softverske programe. Ne zarađujemo im gomile novca. Bavimo se Bogom pa nismo vaţni.‖ ―Ja sam znanstvenica‖, reče ona i usiljeno se nasmiješi. To je bila istina: diplomirala je biologiju i godinama ju je predavala u višim razredima osnovne škole. Boris podigne uglate obrve poput vraţjih krila. Oči mu se izbulje, ali uvijek su mu bile takve. Zgrabi prljavu salvetu da obriše usta i uspije taj jednostavni potez napraviti glasnim i mljackavim. Julija je katkad sumnjala da je cijela ta slika u stilu tako sam ruţan i odvratan zapravo bila samo gluma, smišljena ne toliko da drţi svijet postrance koliko da učini intrigantnim ono što bi inače bila dosadna daveţ. Za razliku od Julije, Boris je svaki semestar drţao predavanja i bio je omiljen među studentima, iako je njegov predmet bila sistematična teologija, zahtjevan kolegij, obred zrelosti od kojeg su budući pastori drhtali. Julija i Boris nisu bili baš prijatelji, ali njegova tvrdoglava nepristojnost bila je za nju izvor beskrajne fascinacije, na isti način kao kad je bila studentica i kad ju je fascinirala vrsta kukca koji jede svoju braću i sestre. ―Dakle, dobro. Ako si znanstvenica, zbroji dva i dva. Ako se radilo o pljački, kako to da su ostavili auto? Taj Audi sigurno nešto vrijedi, zar ne? Zar ne?‖ U učionici je svoje studente mrcvario gotovo na isti način: Govorite li o Kristologiji ili o soteriologiji3? Dakle? Znate li uopće u čemu je razlika? ―A kako to da su ga odvezli sve do predgrađa? Dakle? Zašto ga jednostavno nisu izbacili iz auta u gradu? Ionako nitko ne bi primijetio.‖ Boris se naslonio, vrlo zadovoljan svojim argumentima i odmah je pokvario dojam prolivši piće. ―Ne znam, Borise‖, reče Julija, kao da nije provela sate i sate razbijajući glavu o istom pitanju. ―Nisam razmišljala o tome. Bio je to neugodan trenutak i voljela bih ga donekle zaboraviti umjesto da me svi stalno o tome ispituju.‖ Dug udah. ―Moţeš li sada, molim te, pogledati ove brojke koje sam razradila? Mislim da sam našla način kako zadrţati obje svoje asistentice.‖ Boris je ţelio da otpusti onu s punim 3

Grana teologije koja se bavi spasenjem, osobito kroz Isusa Krista.

radnim vremenom a zadrţi onu na pola radnog vremena: to je bilo posljednje što je Julija htjela učiniti, naročito zato što je asistentica s punim radnim vremenom bila jedina crna tajnica na Kepleru. ―Reći ću ti još nešto. Taj tvoj prijatelj Kellen. Priča se da je odrţavao uspaljenu vezu s nekom udanom ţenom.‖ Oči su mu bile pohlepne. ―Pitam se s kim.‖ ―Kellen je stalno imao veze.‖ Obrazi su joj se zaţarili. ―Volio je da se ţivot oko njega mijenja. Ništa ga nije uzbuđivalo osim budućnosti i njezinih... mogućnosti. Govorio bi da nikada ne ţeli ništa raditi dvaput.‖ Julija se trgnula i prisilila da zašuti. Zaboga, kako je mogla dopustiti kolegi dekanu da je navede na ovo? Kellen je govorio o seksu kad je iznio tu primjedbu, a bilo je to tako davno, gotovo u prošlom ţivotu - seksu, i to slučajno, baš s njom. ―Boris, molim te, ako pogledaš moje prijedloge.. ―Već sam ih pogledao. Samo smeće. Previše se trudiš hiti ljubazna. Suoči se s činjenicama, Julija. Netko će te na kraju ipak zamrziti, zar ne? Tako je. Zato je jedini način da iskusiš imalo autonomije taj da izabereš tko.‖ Konobarica koja je znala Borisove sklonosti, donijela mu je treći Dr Pepper a da je nije ni zamolio. Ispio je pola u jednom gutljaju. ―Svejedno, ta udana ţena? Ĉujem da je prilično utjecajna u gradu. Ili je to njezin suprug.‖ ―Borise, što pokušavaš reći?‖ Ignorirao je njezino ogorčenje. Obrisao je prste u ostatke salvete, zgrbio se i nagnuo bliţe njoj, povećavajući tako vjerojatnost da je poprska pljuvačkom. ―Dakle, ideš li dolje u New Orleans ili kamo već, na pogreb?‖ ―U Arkadelphiju. Da, idem.‖ Pitala se zašto se opet zarumenjela. ―A što je s našim cijenjenim predsjednikom Sveučilišta? Hoće li nositi zastavu, odrţati posmrtni govor, plakati krokodilskim suzama?‖ ―Lemaster ima previše posla.‖ ―Baš šteta.‖ Nacerio se, pokazavši prljave zube. ―Treba li ti društvo?‖ ―Već ga imam, hvala ti.‖ Sad joj se još više ţurilo da pobjegne od njega. ―Pa, dobro. Zabavi se, ako je to ono što čovjek radi na pogrebima. Kako su to djeca primila?‖ ―Dobro su‖, reče ona, a nije bila sigurna laţe li ili ne. Moţda bi trebala spomenuti svojeg najstarijeg sina Prestona, koji je na fakultetu i koji nikad ne zove kući, ako to nije nuţno? Ili Vanessu, čiji bi problemi bili dovoljni da se napiše knjiga? Ili Aarona, u devetom razredu, koji je pobjegao u Exeter da izbjegne napetost kod kuće otkad mu je starija sestra uhićena? A što je s Jeannie, koja je bila odlučnija nego ikada da se dokaţe u Obitelji kao savršena mala princeza? Osjećala je kako se sve četvero udaljuju od nje, a bol zbog gubitka skretala joj je misli u joj tuţnijim smjerovima. ―Nisu ga zaista poznavali‖, reče ona, pomalo neodređeno. ―Ili barem ne jako dobro.‖ On je već skrenuo na novu temu. ―Oh, slušaj, reći ću ti još nešto što sam čuo o

tvojem prijatelju Kellenu. Nekoliko ljudi tamo u Landingu prilično se naljutilo na njega.‖ Boris je ţivio tek kilometar i pol od Hunterovih visova i volio je širiti glasine, od kojih su neke bile istinite. Napokon, Julija se zainteresirala i protiv svoje volje. ―Ljuti su na Kellena? Ljudi u Landingu? Što je Kellen imao s Landingom?‖ ―Nemam pojma, ali što god to bilo, sigurno je nagnalo mnoge ljude da se nakostriješe.‖ ―Pa, bez uvrede, ali ne vidim kako je Kellen mogao išta raditi u Landingu a da ja ne bih za to znala. Rekao bi mi...‖ Julija je zašutjela, zbunjena zbog vlastitih riječi. Oči kolege su joj se rugale i govorile da je primijetio njezinu pogrešku, ali da će sačuvati zadirkivanje za neki pogodniji trenutak. ―Hoću reći, čula bih za to. Svi bismo čuli.‖ ―Osim ako nije ţelio da znaš‖, reče njezin kolega dekan i uzme još jedan veliki cureći zalogaj hamburgera. (II) Do NEDJELJE POSLIJEPODNE, DVA DANA PRIJE NJEZINA RUĈKA S BORISOM, trač-babe su posvuda počele zujati poput muha. Ne postoji takva mreţica ni sprej koji bi ih zaustavili. Prestanete se javljati na telefon, a oni vam dođu u obliku televizijskih vijesti. Isključite televizor, a oni iskoče na zaslonu računala kao najnovija vijest dana. Maknete se od računala i zazvoni telefon: u ovom slučaju medeni glas Tonye Montez, glavne sestre Bubamare u okrugu Harbor, koja joj je zadihanim glasom govorila kako je upravo slušala neku lokalnu radiopostaju, vraćajući se kući s jutarnje mise u baptističkoj crkvi (Da, usput rečeno, veća sam vjernica od tebe!), i čula je voditelja Kwamea Kennerlyja kako izjavljuje da je ubojstvo Kellena Zanta jednom i zasvagda dokazalo da postoji otvorena sezona lova na muškarce afričke dijaspore. Nije se često slagala s Kwameom, rekla je Tonya, što je bila laţ, ali u ovom je slučaju imao pravo. Julija je pokušala nešto reći, ali ništa ne moţe usporiti Bubamaru kad jednom krene. Samo čekaj i gledaj, rekla je Tonya. Bit će još toga. Još čega, pitala je Julija, moţda ne shvativši poantu. Sljedeća je bila Donna Newman, koju je Julija - u kupnji s Jeannie - srela kasnije te nedjelje na odjelu delikatesa u trgovini Stop & Shop uz cestu Route 48. Donna, koja je vodila pola društvenih klubova u Landingu - Bjelački kruţok zanovijetanja, kako ih je Lemaster zvao - čula je da je ―taj Zant‖ viđen u gradu one noći kad je umro. ―Naravno da je viđen‖, reče Julija.

―Hoću reći, prije nego što ste ga našli." Pogledala je gore i dolje niz prolaz između polica. ―Kaţu da je bio s nekom ţenom", reče Donna zloslutno, ali on je uvijek bio s nekom ţenom. Zatim, u ponedjeljak, na telefonu je bila Tessa Kenner, Julijina cimerica s Dartmoutha, s kojom jedva da se ikad čula, a još manje viđala osim na televiziji, gdje je Tessa dva sata čitala vijesti, pet dana u tjednu, na jednoj od kabelskih mreţa i to ne zato što je na Dartmouthu bila u sestrinstvu Phi Beta Kappa ili najbolja na Pravnom fakultetu već zato što je imala onu glavnu odliku koju su producenti traţili: plavu kosu. Ali Tessa joj je dvaput spasila ţivot u onim lošim starim vremenima, a Julija joj nekako nije mogla zamjeriti zbog onoga što je Lemaster uporno nazivao beznadeţnim traćenjem talenta. Međutim, Tessa je postavljala više pitanja a manje širila trač, a Julija je, usprkos toplom kutku u srcu u kojem je čuvala Svoju cimericu, izbjegavala odgovore kao da pleše oko njih. Sloţile su se da će je Julija posjetiti kad sljedeći put dođe u Washington, a Tessa će nju posjetiti ako ikada bude prolazila kroz Elm Harbor, iako nitko nikada tu nije prolazio. Zatim je Tessa, prije nego što će spustiti slušalicu, postavila ono najgore od svih pitanja. ―A vas ste dvoje završili, zar ne? Mislim, zaista je sve gotovo?‖ ―Naravno.‖ ―Znači, nije bilo nikakve male naznake nečega?‖ Profesionalno se nasmijala, kao da je smijeh bio predmet koji je studirala. ―Nikakvih sočnih mrvica?‖ ―Tessa, jesi li zato nazvala? Da se raspituješ o meni i Kellenu?‖ ―Ne radim ni na kakvoj priči‖, reče ona uzbuđeno, odbacujući optuţbu koju Julija nije ni izgovorila. ―Samo sam zabrinuta za tebe, to je sve.‖ ―Dobro sam‖, lagala je Julija, pitajući se kakve će priče Tessa širiti kroz više krugove televizijskih novinara; i neće li se njezina prošlost ipak vratiti da je ugrize. Kasnije te večeri, dok se ispred svakog prozora snijeg kovitlao poput derviša, Mona je nazvala iz Francuske - Mona koja nikad nije razgovarala telefonom jer je znala da njezin aparat prisluškuju! - kako bi se uvjerila da se njezina kći sa svime teško nosi, baš kako je i očekivala, i da upita je li čula priču da je Kellen bio nekakav fašist, koji je okrenuo kabanicu i po cijelom svijetu radio za krvoločne diktatore koji su imali potporu Amerike. Ne, odgovorila je Juliju svojoj ludoj majci. Tu je informaciju propustila. Ali Kellen je bio ekonomist, rekla je, pa je pomalo sumnjala u tu priču. A, usput, kako si ti? ―Pa, sve što mogu reći je da mi je tako drago što se nisi udala za njega.‖ Kao da ju je ikada zaprosio. Moni se Kellen nikad nije sviđao, baš kao što joj se nije sviđao ni Lemaster, jer nijedan nije bio zapravo jedan od nas, draga - jedan je bio presiromašan, a drugi previše crn - a isto tako nikad se nije slagala s kćerinom odlukom da odgaja djecu u predgrađu (gdje će im prijatelji biti bijeli) i da prihvati posao na Teološkom

fakultetu (jer Bog je bio mrtav). Da ste je pritisnuli pitanjima, Julija vjerojatno ne bi mogla naći nijedan vid svojega ţivota s kojim je njezina majka bila zadovoljna; ali, kako to često biva, nezadovoljstvo je bilo obostrano, jer su njih dvije zauvijek bile zatvorene u svojoj tamnici animoziteta, koja je nastala još u Julijinoj adolescentnoj dobi, kad je Mona rekla da se nijednog njezina djeteta ne tiče koji im je od njezinih ljubavnika zapravo otac ili za koga će se udati ili kako često. ―Mona, hvala na pozivu. Lijepo te je čuti.‖ ―Nedostajat ću ti kad me ne bude, Julija Anne‖ - tako ju je Mona zvala kad je bila ljuta. ―Dođi za Boţić.‖ Ali taj je poziv samo izazvao prodiku o tome zašto je pogrešno slaviti blagdane koji su značili prevlast jedne kulture i isključivali sve ostale. Isto tako je i Dan zahvalnosti, koji je bio sljedećeg tjedna, dobio što ga ide. Sjedinjene Američke Drţave bile su, strogo je podsjetila Mona svoju kćer, uzrok većine svjetskih nevolja, a iskazivati zahvalu i blagoslivljati naciju izgrađenu na krvoproliću nije bila poboţnost nego hipokrizija. Ona je otprilike isto govorila u postojanom nizu grozničavih pisama koja su razni časopisi i novine poslušno objavljivali i čiji su se urednici sjećali tko je Mona Veazie ili što je jednom bila. ―Oh, dobro. Pomalo sam zaboravila na to.‖ ―Samo ti govori sa mnom tim tonom, Julija Anne. Ali ne moţeš promijeniti činjenice. Tvoj Kellen je bio pokvaren. Bio je varalica. Mario je samo za novac.‖ Stanka, ali očekivano protuslovlje nije dolazilo. ―Istina je, draga. Vidjet ćeš.‖ ―Nije bio moj Kellen‖, reče Julija, iako je jednom davno on to ipak bio. (III) N AKON RUĈKA S B ORISOM , NIJEPOŢURILA NATRAG U SVOJ U RED N EG O NA parkiralište, zato što je morala otići zubaru zbog zuba koji je okrhinila u automobilskoj nesreći. Na trenutak se uspaničila kad nije mogla naći Escalade, a onda se sjetila da je u radionici gdje mu stavljaju novo vjetrobransko staklo, zračne jastuke i branike. Na posao je došla pouzdanim starim karavanom Volvo, boje bakra i osrednje nagrizenim hrđom, proizvedenim još onda kad su se vrata otključavala ključem, a zračni jastuci bili nešto tajanstveno i znak luksuza. Od dana kad je dobila vozačku dozvolu do dana kad je zapalila Mercedes Vanessa je bila glavna vozačica karavana. Sad Vanessa nije smjela ni sjesti za upravljač. Julija je oklijevala prije nego što je ušla. Parkiralište je bilo krcato: Teološki fakultet ga je dijelio sa zgradom fakulteta društvenih znanosti Hilliman Social Science Tower. Zgrada je bila odvratna nakaza staklenih zidova na drugoj strani Ulice Hudson, koja je poput rijeke razdvajala dva načina objašnjavanja svijeta. Kad su ga prije dvije godine pozvali da na Kepleru predaje o odvajanju crkve i drţave, Lemaster je tvrdio

da bi Teološki fakultet trebao biti ―otok transcendentne jasnoće u moru sekularne konfuzije‖. Ona je pogriješila kad je te riječi ponovila Kellenu, koji se na to nasmijao. Svaka disciplina misli da je pametan otočić s ekskluzivnim pristupom istini, Julija, prekorio ju je. Ono po čemu se Teološki fakultet razlikuje je to što se čak ni tvoji diplomirani studenti ne slaţu. Prošlo je dvadesetak godina otkad je Kellen naglo postao nejasan i opterećen. Dvadeset godina braka, dvadeset godina majčinstva, četrnaest ovdje u gradu i posljednjih šest u Landingu. Sagradili su svoju razmetljivu kuću pomoću Lemasterova prihoda kao konzultanta i s dobrim dijelom njezina nasljedstva koje je dobila od bake Vee. Sad su se, nakon što je Lemaster već šest mjeseci bio predsjednik Sveučilišta, pripremali preseliti u starinsku vilu, koja se jedva mogla vidjeti iza građevinskih skela, malo niţe niz brijeg. Palo joj je na pamet da je i ta vila stajala u sjeni Hilliman Towera. Julija se zagledala u zeleno staklo koje kao da je namigivalo. Kellenov prostrani ured bio je gore, na šestom katu Hillimana, gdje su sjedili vaţni ljudi, pokretači i usmjeravatelji, i gledali dolje na sve ostale, jer se Ulica Hudson protezala nizbrdo prema kompleksu zgrada u gotičkom stilu, koje su činile središnji dio kampusa. Nikad nijednoj duši nije spomenula da iz svojeg ureda na prvom katu vidi Kellenov prozor, ali pretpostavljala je da je on znao. Istrenirala se da ne gleda prečesto prema njemu. Ali sad je gledala, pitajući se što je to ekonomist mogao napravili u Landingu da natjera ljude da se nakostriješe; i zašto bi to skrivao od nje, kad ju je obično zvao s najprozirnijom izlikom. "Oprostite, gospođo. Hoćete li krenuti? Zapeo sam ovdje.‖ Okrenula se. Iza nje je muškarac, u svojim četrdesetima, nestrpljivo čekao i drţao se za vrata svojeg BMW-a. Prepoznala ga je: slavni antropolog, uvijek na TV postaji PBS i dosta značajan politički aktivist. Ion njegova glasa govorio je da nema pojma tko je ona i zašto je sa svojim prastarim Volvom zakrčila parkiralište namijenjeno isključivo profesorima. Ako su u kampusima Sveučilišta Ivy League čak i najliberalniji kolege jedva primjećivali crnce, crne ţene bile su nevidljive. Julijina luđa majka, još dok je predavala na Dartmouthu, ne bi ţalila vremena da ošine profesora oštrom britvom svojeg jezika, nakon čega bi ga vjerojatno odvela u krevet, jer je bila slaba na bijele muškarce općenito, a osobito na intelektualce. Ali Julija u tom trenutku nije bila slaba ni na koga. ―Oprostite‖, reče ona i sjedne u auto.

4. POGLAVLJE MARY

(I) DA BISTE STIGLI U ARKADELPHIJU U ARKANSASU, LETITE U LITTLE ROCK, unajmite auto i vozite se takoreći dovijeka, autocestom koju dijelite s kamionima natovarenim trupcima, s kamionima trgovačkog lanca Wal-Mart, s građevinskim kamionima, s kamionima koji prevoze poljoprivredne proizvode i s onim bezimenim, bezličnim grdosijama koje naglo zariču iza vas zahtijevajući, zapovijedajući vam da ubrzate ili se maknete s puta, najpoţeljnije oboje, a zatim prođu pokraj vas u uzvišenom gnjevu na osamnaest, dvadeset, a katkad vam se čini i na pedeset kotača, dok zračni zid poput groma udara u vaš spori unajmljeni autić. Naljepnice na odbojnicima poručuju da će pravo na nošenje oruţja nestati posljednje. Propovjednici na radiju su glasniji nego što su bili kad ste ih prošli put slušali. Nigdje nije istaknuta zabrana ograničenja brzine. Prolazite pokraj panoa koji reklamiraju crkve, pokraj kipova koji reklamiraju crkve, pokraj jarko osvijetljenih kriţeva koji reklamiraju crkve, a na većini panoa su i slike američke zastave, pa se mnogi jedva razlikuju od brojnih plakata koji slave Republikansku stranku, i na kraju vam ipak sine da ste dobrano daleko od Nove Engleske. Julija Carlyle, osjećajući se neobično oslobođenom, normalno bi sve to promatrala fasciniranom zaokupljenošću, jer ju je studij prirodnih znanosti naučio da joj promatranje postane svakodnevna pojava. Ali sada je bila zaokupljena nečim drugim. Još je razvrstavala emocije vezane uz iznenadnu smrt muškarca prema kojemu je nekoć davno osjećala strastvenu ţelju, ubojiti bijes i većinu ostalih emocija između te dvije krajnosti. Kellena je upoznala kad je bila Vanessinih godina, brucošica na Dartmouthu. U to je vrijeme mladi, manje poznati i grešno privlačni Kellen Zant bio na poslijediplomskom studiju i radio je kao asistent predavač na kolegiju Uvod u ekonomiju. Julija je jednog poslijepodneva svratila u njegov ured da joj pomogne nacrtati krivulje indiferencije, a kako je baka već običavala govoriti, sanjarenje je uskoro dovelo do činjenja. ―Jesi li tu, mama?‖ pitala je Vanessa, sjedeći pokraj nje na suvozačevu sjedalu unajmljenog Sablea, a ljupko smeđe lice s izduţenom, izraţajnom strukturom kostiju bilo joj je nestvarno smireno iza zavjese od zveckavih pletenica ukrašenih perlicama. ―Hmm?‖

―Ne bi trebala sanjariti dok voziš.‖ Julija je znala da je kći djelomice zadirkuje a djelomice se ţali, jer nije bila za upravljačem auta od veljače, barem nije koliko su to roditelji znali. Da joj dopuste 47 otputovati na pogreb bila je izvrsna zamisao Vincenta Bradyja, zato da bi se, kako je rekao, majka i kći ponovo zbliţile. Otac se protivio njezinu odlasku, ali njih troje su ga obradili. Na kraju, nisu toliko svladali Lemasterov otpor koliko su mu dali ono što mu je najviše trebalo: nekoga koga će moći okriviti ako sve pođe po zlu. Što se tiče dvodnevnog izbivanja iz škole, Vanessa je bila dovoljno bistra da njezin izostanak neće predstavljati problem, a usto je bila i dovoljno marginalna da nitko ne primijeti da je nema. Savršena Jeannie je spavala kod prijatelja, što je bio luksuz koji Vanessa u ovom trenutku nije imala na, kako ga je zvala, popisu dopuštenih stvari. ―Ne sanjarim‖, reče Julija, skrećući u susjedni trak kako bi propustila veliki kamion s prikolicom da protutnji pokraj njih. Lagani oblaci tjerani vjetrom stvarali su dojam da je blijedo plavetnilo neba vrlo daleko. Toplina je bila neočekivan dar. ―Samo razmišljam.‖ ―O Kellenu?‖ ―Dušo, mislim da si htjela reći o ‗profesoru Zantu‘.‖ ―Svejedno.‖ Julija je skoro zaustavila auto nasred autoceste. ―Ne. Nije svejedno. Radi se o...‖ ―Poštovanju starijih. Znam.‖ Vanessin je prozor bio spušten, i ona je oslonila ruku na rub. Na sebi je imala tamnoplavu haljinu i bisernu ogrlicu, ali nagovoriti je na to bila je prava muka: da joj je majka dopustila, tinejdţerica hi bila odjenula traperice i klompe. Vanessa je uţivala u svojoj ekscentričnosti. Prošle se jeseni, sve dok je nisu uhvatili, dvaput iskrala iz kuće i otišla u školu odjevena u naopako okrenutu odjeću, što je bila ideja iz neke pjesme, kao protest protiv konformizma. ―Mama? Jesi li ga poštovala?‖ ―Poštovala njega? Kellena?‖ Bilo je to novo pitanje. Ali kći joj se smijuckala i nije joj dala priliku da promisli. ―Mislim da si htjela reći ‗profesora Zanta‘ ‖, reče Vanessa. ―Uostalom, mislim da uopće nije bio toliko ugledan.‖ ―Nemoj tako, dušo, jedva da si ga poznavala.‖ ―Moţda nisam, ali čula sam tebe i tatu kako o njemu govorite.‖ Lemastera, rekla je Julija sama sebi ugledavši izlaz s autoceste. Ne mene. Lemastera. Nikad ne bih pred djecom raspravljala o Kellenu. Ali jedan dio nje znao je da tijekom proteklih dvadeset godina jedva prošao dan a da Kellen Zant, nemiran, divan, primamljiv, strpljiv, amoralan, nije zauzimao tajni kutak njezinih misli.

(II) POPUT AUTOCESTE, GRADIĆ ARKADELPHIA SE VEĆINOM SASTOJI OD CRKVI. Moţda ne doslovno, ali posjetitelju koji dolazi prvi put mora se oprostiti što stekne takav dojam, jer na svakom uglu kao da stoji jedna crkva, pa iako je većina dom evangelicima, i glavne vjerske struje također su dobro zastupljene. Vođena sustavom Nikad izgubljeni, Julija je u unajmljenom automobilu vozila pokraj grandioznih viktorijanskih vila, jednoličnih rančeva na povišenim terenima i nastamba tako malenih da se slobodno mogu nazvati straćarama. Na ulaznim stubama straćara sjedila je gradska smrknuta sirotinja, potištena i pretila, podjednako crnci i bijelci. Siromaštvo bijelaca predstavljalo je Ameriku o kojoj je malo znala. Da bi došla do crkve, prošla je pokraj skladišta stisnutog u uskoj pokrajnjoj uličici, zatim je kod osnovne škole sagrađene od crvene cigle naglo skrenula ulijevo. Zgrada je bila mala i uredna, drvena i okrečena u bijelo, a ţalovanje u njoj razulareno i puno suza. Lijes je bio zatvoren. Sprijeda je sjedila nekolicina članova Obitelji, a svečano mjesto dodijeljeno je Sethu Zantu, neumornom ujaku, junaku svake priče koju joj je Kellen ispričao o svojem djetinjstvu. To što Kellen nije poznavao oca predstavljalo je svakodnevnu bol o kojoj su on i Julija običavali razgovarati, jer on nije imao Lemasterovu postojanu vjeru u jednostavnu vrlinu da najdublju patnju treba potisnuti duboko u sebi. Kellenova majka bila je još tinejdţerica kad je umrla od predoziranja, a tada je Seth ušao u njegov ţivot. Nepismeni automehaničar je zajedno sa svojom pokojnom suprugom Sylvijom odgojio nadarenog dječaka, koji je do kraja školovanja obarao sve rekorde. Rodbinski su bili prilično udaljeni. Kellen je bio opušten i mršav, s lakoćom pokreta koju neki ljudi imaju kao dar, a drugi im na tome cijeli ţivot zavide. Seth je bio zdepast i širok, oniţi i izgledao je kao da bi mu građa tijela trebala poboljšati mogućnosti preţivljavanja u nekom okrutnom svijetu. Nije bilo poznato koliko je staro njegovo sjajno nedjeljno odijelo, ali nosio ga je s ponosom. Tetke, bratići i sestrične krasili su preostali dio klupe. Nadia, KelIenova bivša supruga, sjedila je jedan red iza njih, svijetlocrvene kose po kojoj se vidljivo isticala. Radila je kao nekakav stručnjak za računala u Silikonskoj dolini, a sad je čvrsto drţala za ruku natmurenog dječaka od kojih deset godina. To je sigurno bio sin o kojemu je Kellen često govorio, ali kojega Julija nije nikada upoznala. Nadia i Kellen su se vjenčali na Stanfordu, gdje je on pet godina predavao. Brak je bio kratak i potrajao je tek toliko koliko je Kellenu trebalo da nađe posao na Istočnoj obali, jer on nikada nije bio tip koji bi se negdje skrasio; Kellen kao Kellen, a s obzirom na to da je izumio Zant-Feldmanovu jednadţbu, svaki odsjek ekonomije u Novoj Engleskoj mu je nudio katedru. Odlučio je preseliti se u Elm Harbor, a Julija je odlučila ne pitati se zašto. ‗Mama‖, reče Vanessa, a usnama joj je skoro dodirivala uho. Sjedile su u straţnjem redu klupa, nisu se ţeljele nikome nametati, iako je Julija znala da ju je

Seth vidio. Mala crkva bila je tek napola puna, ali od buke su se tresle krovne grede. Kako je proteklo desetljeće slavila misu sa strogim i tradicionalnim anglikanskim vjernicima, Julija nije bila spremna ni za duţinu ni za oduševljenje sluţbom Boţjom. 47 Ĉinilo joj se da šepavi pastor snaţnih grudi govori satima i vuče bolesnu nogu dok galopira naprijed-natrag ispred vjernika - nije bilo oltara, ili barem ne onoga što je Julija pod tim podrazumijevala - a vjernici su ga pratili glasnim povicima ―Haleluja‖ i ―Amen‖. Tu se sviralo na pijaninu, pjevalo i pljeskalo. Dvije su ţene drţale u ruci def i neprestano se i nespretno njima sluţile. Nekoliko se rođaka onesvijestilo. Nije to baš bio Klan u činu molitve, ali Vanessa se uţivjela, ustala je i počela njihati tijelom, pljeskati i pjevati čak kad nije znala nijednu riječ. Julija je zaboravila kako vjera moţe biti radosna; ili moţda nikada nije ni znala, jer je Teološki fakultet, gdje je jednom studirala a sada radila, proţivljavao svoje dane u magli ideologije i povijesno-kritičke metodologije, i nije bila svjesna da moţe postojati takvo uzbuđenje zbog Boga, osim kao neki iracionalni dodatak politici Republikanske stranke, kako se mislilo u kampusu. ―Mama!‖ reče Vanessa, ovaj put glasnije. ―Stišaj glas, dušo. Što je?‖ ―Gledaj.‖ ―Što da gledam?‖ Vanessa je ispruţila vitku ruku i pokazala na nešto iza svoje majke, prema jedinoj bjelkinji koja nije bila u srodstvu s Nadiom, nekoj ţeni jarosna izraza lica i guste crne raščupane kose, čiji je skupocjeni šal bio tako nemarno svezan da je Julija pomislila kako ga je ţena stavila na sebe dok se vozila u autu i da je na pogreb stigla u posljednjem trenutku: iako je već bila tu kad su one stigle. ―Što s njom?‖ upita Julija tiho, trudeći se da se iz pristojnosti ne naviruje previše. Ţena je izgledala strašno ljuta, kao da joj je sve u tom danu pošlo ukrivo, ali nespretno vezivanje Hermèsova ljubičastog svilenog šala u autu ima takav učinak. ―Nije ga baš jako voljela.‖ ―Nije što?‖ Dvije klupe ispred njih snaţna se starija crnkinja s kićenim nedjeljnim šeširom na glavi okrenula i oštro ih pogledala. Julija se šćućuri od nelagode. ―I govori tiše.‖ ―Kellena. Mrzila je Kellena.‖ Kao što ga je mrzila svaka ţena s kojom je izlazio ili to pokušao. ―Profesora Zanta ili gospodina Zanta. Po čemu to zaključuješ?‖ ―Pogledaj joj lice, mama‖, promrmlja Vanessa, koja je imala majčinski talent da čita izraz lica drugih ljudi i uvjerenost kao njezin otac da moraš biti velika budala ako se ne slaţeš sa zaključcima jednog tako briljantnog uma kao što je njezin. ―Ono ne govori da joj osoba nedostaje. Samo se ţeli uvjeriti da je zaista mrtav, tako da ga ne mora ponovo ubiti.‖ ―Hajde, dušo, prestani. Zašto bi ţena došla ovamo, ako je mrzila Kel... profesora

Zanta?‖ Vanessa je nastavila gledati, ignorirajući majčinu zapovijed da prestane. Dvaput se činilo da nešto pokušava objasniti. Ali, devet mjeseci nakon poţara, još su postojali trenuci kad bi se, usprkos svem svojem šarmu i brbljavosti, Vanessa uspjela zapetljati u vihor svojeg neobičnog uma i nije mogla naći riječi koje su joj trebale. Spustila je šiljatu bradu, naslonila se na trošnu uglačanu klupu i zbunjena zaklopila oči, iako se činilo kao da se moli. (III) VANI, NA SUNCU, OBILAZEĆI JEDNU ZA DRUGOM SKUPINU RASPRIĈANIH pripadnika rodbine, ali nikad se ne predstavljajući drukčije nego samo imenom i tvrdnjom da je stara pokojnikova prijateljica, Julija je izgubila kćer iz vida. Samo tako nestati, bila je jedna od Vanessinih specijalnosti. Vincent Brady tu je naviku opisao kao prirodnu, nastalu iz potrebe za kontrolom i neovisnošću, ali Lemaster je rekao da je Vanessa neposlušna. Julija je odbijala od sebe osjećaj panike, uvjeravajući se da u nepoznatom gradu djevojka ne moţe otići daleko, pa se probijala između ljudi prema Nadiji da joj izrazi sućut. Bivša supruga imala je tvrd pogled u zlatnim očima. Bez obzira na to kakvu je politiku zastupala kod kuće, bila je iscrpljena od mora tolikih crnih lica. Julija je odmah primijetila da ţeni nije trebao još jedan zagrljaj i stoga se rukovala s njom. Kad je čula njezino ime, Nadia je postala hladna i odbojna. Kellen i Nadia se nisu čak ni upoznali kad je on s Julijom imao što god to bilo da su imali, a ipak ju je ta ţena gledala kao da je spremna s njom se potući. Julija se pitala što je Kellen rekao svojoj supruzi i kada. Dio njegova šarma prema ţenama sastojao se u tome da je ţena uvijek vjerovala onome što joj je rekao; dio njegova terora sastojao se u tome da ste uvijek znali da mu ne biste trebali vjerovati. Julija je kratko razgovarala sa ţilavim Sethom, koji ju je zamolio da poslije svrati do njegove kuće: ―Imam nešto što bi Kellen ţelio da bude tvoje.‖ Divlje joj je namignuo, kao da joj je time ţelio reći da će joj se posjet isplatiti. Sad je znala od koga je Kellen to naučio. ―Odjeni leţernu odjeću.‖ Julija se okrenula i ugledala Vanessu kako stoji sa strane uza zid crkve i opušteno se smije s gomilom djece svojih godina ali i mlađima, a među njima je i Nadijin štrkljavi sin. Dječak se smješkao onome što je Vanessa rekla. I Julija se nasmiješi. Ljudi su uvijek oboţavali njezinu kćer čim bi je upoznali i moţda i idući put, ali treći susret je već mogao biti nezgodan. Osmijeh joj je izblijedio s lica kad se sjetila starmale djevojčice koja je voljela glasovir, balet i nedjeljni vjeronauk, koja je umjesto slatkiša gutala knjige o igrama riječi, čiji je poseban smiješak bio rezerviran samo za majku. A onda su joj misli, iako im se pokušala oduprijeti, skočile na onu uţasnu noć prošle veljače kad je Vanessa zapalila Mercedes.

Lemaster je kao i obično bio izvan grada i Juliju je bez njega morala prebrodili prve sale. Prvi policajac na mjestu događaja, muškarac tridesetih godina dječačkog lica, koji u svojem ţivotu nikada nije vidio ništa slično tome, jer Landing nije imao kriminal vrijedan spomena, upitao je Vanessu što je učinila i zašto je to učinila, ali ne na način kako to propisuju pravila struke, no u svakom slučaju nepropisno, ali sad to nije vaţno, jer slučaj ionako neće ići pred sud. Nekadašnja odlikašica, a tada već u rangu niţih, B-minus ako ne i lošijih ocjena, slegnula je mršavim ramenima, ne gledajući ga u oči ni u jednom trenutku, i rekla glasom otupjelim od izgubljene nade, Zašto ne? Onda je, zagledavši se u plamen, s krvlju umrljanim zapešćima i sjenom osmijeha koji joj je razvlačio usne, dodala, Nije li ovo nešto super? U bolnici su je dva dana drţali svezanu, dajući joj jedan sedativ za drugim sve dok nisu pogodili dozu. Ĉekajući povratak supruga, Julija je sjedila u hodniku s jednom ili dvije sestre Bubamare, slušala je Vanessu kako preklinje da netko dođe, bilo tko, samo da dođe i neka je ubije. ―Julija?‖ reče neki glas tiho. ―Gospođo Carlyle?‖ Osjetila je olakšanje zbog odvraćanja paţnje, okrenula se i našla se licem u lice sa ţenom divlje kose, koja je sjedila do njih u klupi. Ljutnja je nestala, ali crvenilo na ţeninim blijedoţutim obrazima govorilo je da je taj osjećaj spreman planuti dvadeset četiri sata na dan. Hermèsov šal bio je još više ukoso nego prije. Ĉinilo se da je Julijinih godina, a svojim je ponašanjem davala do znanja da je puno toga vidjela u ţivotu. ―Jesmo li se već srele?‖ upita Julija s bahatošću svoje majke, jer nepoznati ljudi je nisu imali pravo zvati imenom. ―Gospođa... ah...‖ ―Mallard‖4, reče ţena, a pritom je zaista iskazivala neku ptičju uznemirenost, usta su joj se otvarala kao da će svakog trena gaknuti dok je satenastom rukom prešla preko Julijine kao perom. ―Mary Mallard.‖ ―Odakle ste poznavali Kellena?‖ ―Hoćete reći, što radim ovdje s obzirom na to da sam bijela?‖ Julija se zacrvenjela, a onda se pokazalo da na pačjem licu Mary Mallard ipak ima mjesta za osmijeh. ―Nisam jedna od njegovih ţena, ako je to ono na što ste mislili. Ne, ne, zajedno smo radili na jednom projektu. Nismo završili. Šteta.‖ Podigla je dugu plosnatu bradu. ―Propustili ste bdijenje uz mrtvaca.‖ ―Doletjele smo tek jutros‖, objasni Julija, s neočekivanim tonom isprike. Koje god profesije bila Mary Mallard, bila je izvrsna u izbacivanju ljudi iz ravnoteţe. ―Znam. Očekivala sam vas sinoć.‖ ―Očekivali me?‖ Uz rub pločnika ţalobnici su se ukrcavali u automobile da naričući krenu prema groblju. Mary Mallard se poigravala šalom. ―Imala sam tek toliko vremena da nađem jedan od dijelova. Još su mi potrebna tri.‖ ―Dijelovi čega?‖ 4

Divlja patka.

―Viška.‖ Julija se osjećala kao idiot na konvenciji genija, ali moţda je to bilo zbog sunca. ―Oprostite. Viška čega?‖ ―Ja sam spisateljica, gospođo Carlyle. Malo me čudi da niste čuli za mene.‖ Iz nečijih drugih usta to bi zvučalo kao mrzovoljno prigovaranje, ali Mary je samo iznijela činjenicu. Popravljala je prstima svoju zapletenu kosu, ali tu nije bilo pomoći. Izbočena usta davala su joj komičan izgled, ali Julija je znala da je to samo varka. Mary Mallard bila je ozbiljna ţena, čije su jasne, skeptične oči znale da laţete prije nego što ste to i učinili. ―Bavim se istraţivačkim novinarstvom.‖ Julijin umorni mozak konačno je izvukao ime i lice iz stotina sati kasnonoćnih talk show emisija, koje je pratila zbog nesanice. ―Pišete knjige o skandalima. Tko je zaista ubio JFK-a. O uroti protiv Martina Luthera Kinga. O takvim stvarima. Teorijama konspiracije.‖ ―Volim izbliza pogledati stvari koje ostatak medija radije zakopa, da.‖ ―Naţalost, nijednu nisam pročitala. Nisu baš moj izbor...‖ ―Molim vas, nemojte sad početi s onim nadmoćnim sranjem u stilu Ivy Leaguea.‖ Ton joj je i dalje bio miran, kao da govori vremensku prognozu. Malo dalje pokraj crkve Vanessa je kriomice pogledavala majku, s očitom ţeljom da prisluškuje. ―Kellen mi je potpuno vjerovao. Trebali biste i vi.‖ ―U vezi sa čim bih vam trebala vjerovati?‖ ―Ma, hajde, Julija. Višak. Uhvatiti višak. Tako je Kellen to nazivao.‖ ―Ne razumijem.‖ ―Govorio je da su funkcije korisnosti kupaca međusobno ovisne i da će mu to omogućiti da uhvati višak. Jedan dio tog viška dijelio je sa mnom. Rekao je da ćeš ti dobiti ostatak.‖ Julija je odmahnula glavom. ―To prvi put čujem. A nije čak ni na razumljivom engleskom.‖ ―Kellen je na licu imao oţiljak. Otprilike ovdje.‖ Njeţnim je prstima dotaknula Julijin obraz ispod desnog uha. Zadrhtala je, ne zbog dodira, već zbog sjećanja. Točno je znala gdje je bio oţiljak i kako ga je zaradio: od njezinih noktiju. Pokušala mu je, i to s razlogom, iskopati oči. Prije dvije godine u jednoj televizijskoj emisiji naveliko je lagao o svojem djetinjstvu i oţiljak nazvao suvenirom iz vremena ratova bandi. ―Samo mali bijeli krug. Ĉovjek bi ga jedva primijetio, kad ne bi znao da je tamo. Ali Kellen mi ga je pokazao.‖ ―Razumijem.‖ ―Govorim ti to zato da mi povjeruješ. Zaista sam bila bliska s Kellenom, Julija smijem li te zvati Julija? - i zaista smo radili zajedno.‖ ―Prema tvojim riječima.‖ ―Stvar je u tome da mi je dao samo jednu fotografiju.‖ Premjestila je teţinu na drugu nogu, izvukla iz torbice kutiju cigareta, osvrnula se oko sebe, a onda se predomislila u vezi s pušenjem. ―Pa, ta fotografija nije dovoljna. Ništa ne dokazuje.

Kellen je to znao. Rekao je da fotografija sluţi samo tome da malo izaziva. Zato je spavao na sofi. I dakle?‖ Julija se pitala nije li još omamljenija nego što je mislila, moţda zato što je rano ustala i daleko vozila, ili je zaista to što je novinarka govorila imalo tako malo smisla kao što se činilo. ―Ţao mi je, gospođo Mallard. Mary. Nisam sigurna o čemu zapravo govorimo.‖ Pačja su se usta ovjesila. ―Stvarno? Pa, to je vrlo ţalosno.‖ ―Što je ţalosno?‖ ―Mislila sam da ti imaš druga tri dijela. Sigurna sam da je Kellen to rekao.‖ ―Kad bi mi rekla na koja tri dijela misliš...‖ Mary je odmahnula glavom. ―Jedna je stvar ako mi laţeš. Ako ne...‖ Slegnula je ramenima. ―Ipak, drago mi je da smo se upoznale.‖ ―Ali...‖ Spisateljica se već okrenula da pođe. Onda se naglo okrenula natrag. ―Julija, namjeravam preskočiti odlazak na groblje. Mislim da sam imala onoliko Kellena koliko sam mogla podnijeti.‖ Ĉupave obrve su joj se skupile. ―Postoji samo jedan problem. Ako ostali dijelovi viška nisu kod tebe, kod koga su?‖ Zbunjeno je zatresla glavom. ―Ĉinio mi se tako siguran.‖

5. POGLAVLJE ONA KOJA JE POBJEGLA

(I) POSLIJE GROBLJA, JULIJA I VANESSA su PRONAŠLE LIJEPO VIKTORIJANSKO prenoćište u Sjevernoj desetoj ulici, gdje su se istuširale i presvukle u sobi versajskih dimenzija, tako škrto ali ukusno namještenoj da im se činilo kao da su na otvorenom prostoru. Vanessa se u kupaonici oduševila zlatnim listićima na ogledalu obješenom pod kutom od zida, a Julijino iskusno oko smjestilo ga je u devetnaesto stoljeće, stil Louisa XVI, vjerojatno ručno izrađeno u New Orleansu, a svakako prilično vrijedno. Na trenutak je pomislila da ponudi otkupnu cijenu, jer starine su joj bile peta ili šesta ljubav i znala je prepoznati kvalitetu. Pozlata je bila izravno nanesena na staklo rijetko viđen postupak poznat kao églomisé - a ogledalo je odozgo imalo i prozirnu ploču unutar koje je bila još jedna pozlata. Ponekad joj je ţivot s Lemasterom izgledao kao pozlata na staklu: ostatak Klana joj je zavidio na savršenom braku, ali Julija je poznavala njegovu glatku i sjajnu krhkost. Pogledala je izbliza. Ogledala su bila njezin interes. Baka Vee ih je kupovala kamo god bi pošla, a zbirka u njezinoj velikoj kući na Aveniji Edgecombe nekoć je bila ponos Harlema, ali većina ih je završila u Francuskoj s Julijinom majkom, koja ih je prodavala jedno po jedno, zajedno sa svim vrijednim predmetima kojih se dokopala, a sve zato da bi mogla ispisivati čekove organizacijama koje su obećavale ukinuti rat, siromaštvo, neznanje, tlačenje i mrţnju, po mogućnosti do kraja idućeg mjeseca. Julija je prstima prešla preko filigranskog rada, pitajući se, apsurdno, moţe li zamršena arabeska skrivati mikrofon. Nije imala pojma zašto tako razmišlja. Sigurno ju je preplašila Mary Mallard. Sjetivši se svojega cilja, upitala je Vanessu o čemu su ona i ostala djeca razgovarali. ―Ah, pa znaš‖, reče ona, a prsti, koji su joj katkad ţivjeli vlastitim ţivotom, zapinjali su na kopči ogrlice Mikimoto, sve dok joj Julija nije pomogla. Usprkos Lemasterovu negodovanju, Julija je odbijala nositi laţni nakit, a ni kćeri to nije dopuštala, jer, kako je rekla, Klan bi primijetio. ―Samo stare priče.‖ ―Priče o profesoru Zantu?‖ Još je gledala ogledalo i proučavala ljupki églomisé. Vanessa ga je kao dijete zvala eggameese, nakon što je jednom čula majku kako telefonom razgovara s trgovcem umjetninama i ţali se na neki kričavi églomisé, i jedno ga je vrijeme zamišljala kao noćnog puzavca koji reţi i ţivi u ogledalu u njezinoj sobi: Mama, tata, bojim se, Eggameese me gleda!

―O ovdašnjim koledţima i takvim stvarima. O povijesti. Imaju stvarno dobru tradiciju i sve to, duhove, pa taj ubojiti tornado prije nekoliko godina, slavne bitke. O takvim stvarima. Jesi li znala da su u Građanskom ratu evakuirali cijeli grad?‖ Slijedi prikladna afroamerička zamjerka. ―Vjerojatno samo bijelce.‖ ―Da.‖ Kao i ostatak njezine generacije, Vanessa nije mogla manje mariti za to. ―Imaju još i taj slavni park. Oh, mama, slušaj.‖ Vanessine sive oči su zablistale. Govorila je, kao što je to često činila kad bi se njezin čudni mozak prebacio u četvrtu brzinu i zahuktao. ―Trebali bi ga zvati Ei, Park hlada.” ―Zašto?‖ ―To je anagram od Arkadelphia.‖ Anagrami su joj bili posebna ljubav i bila je nadarena za njih. ―To si sad smislila? U glavi?‖ Vanessa je, sva narogušena, propustila bit pitanja. ―Pa, to je najbolje čega sam se mogla dosjetiti ovako iznenada.‖ Kad joj je nervoza splasnula, ramena su joj se opet zgrbila. Vanessa" se voljela igrati riječima. Lemaster je mislio da je tratila um na te igrice, ali doktor Brady ju je poticao. Julija je anagrame smatrala sablasnim zrcalima riječi i fraza, od kojih su neke bile pozlaćene. ―Uostalom, pitali su me postoje li kakve priče o mjestu u kojem ţivimo i rekla sam im da imamo samo snijeg.‖ Julijino sljedeće pitanje izašlo je nervozno, jer Klan je poučavao prezentiranje Obitelji svijetu kao nečeg savršenog. Razvlačiti prljavo rublje bio je prekršaj ravan veleizdaji. ―Nisi im pričala o... Gini?‖ Vanessa je naborala nos i nacerila se. ―Oh, mama, ma daj. Znaš kako Gina mrzi kad pričam o njoj.‖ ―Dobro, dobro. Sama si rekla.‖ Obje su se vratile odijevanju, kći vrlo ozbiljno, a majka s nelagodom. Julija se nije usudila ništa više reći. Ona i Vanessa su se neprekidno svađale, kako to već adolescentne kćeri i njihove majke čine, i Julija je uţivala u rijetkim trenucima mira. Gina Joule je prema jednoj teoriji bila uzrok Vanessine neobične manije. Prema drugom mišljenju, Vanessina opsjednutost Ginom bila je samo simbol, neka vrsta jungovske manifestacije dublje traume. Gina je imala sedamnaest godina, kao Vanessa, ţivjela je u Landingu, kao Vanessa - a otac joj je, kao Vanessin, predavao na sveučilištu. Zapravo, Merrill Barnes Joule bio je omiljeni dekan Teološkog fakulteta: još jedna veza. Merrill Joule je čak bio vodeći kandidat za predsjednika Sveučilišta, ali događaji su ga pretekli. Gina je bila srameţljivo, kreativno dijete, baš kao i Vanessa, a njezino jedino pravo iskustvo sa suprotnim spolom počelo je one jeseni kad je krenula u jedanaesti razred: to jest, otprilike u vrijeme kad je i Vanessa otišla na svoj prvi izlazak. Bila je visoka kao i Vanessa, umjereno se smiješila i bila pomalo štrkljasto graciozna. Vanessa je na komodi drţala povećanu novinsku fotografiju Gine sve dok je doktor Brady nije zamolio, Julija preklinjala, a Lemaster joj zapovjedio da fotografiju ukloni.

Kad god bi Vanessa neočekivano nestala na sat ili dva, objasnila bi da ju je Gina trebala i na tome bi ostalo. Istina, Gina je bila bijela, a Julija nikada nije zaboravila majčinu maksimu da svojoj djeci nađe crne prijatelje. Međutim, boja Ginine koţe bila je najmanji problem u prijateljstvu dviju djevojaka. A problem nije bio ni u tome što je Vanessa prošle godine svakoga iznenadila, uključujući i svoju učiteljicu, izjavom u posljednjem trenutku da će promijeniti temu seminarskog rada na naprednom tečaju iz američke povijesti - odlučila je pisati o Gini. Ne, najveći problem bio je taj što je Merrill Joule bio pokojan već dobrih dvadeset pet godina, a njegova kći Gina se utopila na gradskoj plaţi, još onda kad je poštanska marka stajala osam centi, CocaCola deset centi, a Leonid Breţnjev bio na čelu Sovjetskog Saveza. (II) UPRAVO JE TAJ SEMINARSKI RAD, NARAVNO, POKRENUO SVE VANESSINE probleme, jer je bio prezahtjevan za učenike jedanaestog razreda, što je bila i Vanessa kad je kiksala na tom referatu i zapalila auto. Napredni tečaj američke povijesti traţio je nemoguće. Tako je bar Julija smatrala i bila je manje agnostična kad je u pitanju njezina kći nego kada se radilo o Bogu kojega je slavila svake nedjelje u nepopustljivo prkosnoj crkvi Svetog Mateja te je čvrsto ostajala pri tom gledištu usprkos suprotnim argumentima liječnika, učitelja, svojeg uzvišenog muţa, pa čak i same Vanesse, koja je godinu dana poslije ustrajala na tome da i dalje ţeli završiti svoje istraţivanje. Referat je dobio sramotnu ocjenu C+ jer su mu, prema riječima gospođe Klein, usprkos elegantno sročenom tekstu, izvori podataka bili mršavi - a Julija, koja je pročitala referat, slagala se s time. Vanessa je do prije godinu dana bila uzorna učenica, s ambicijama sličnim onima starijeg brata, koji je srednju školu završio sa šesnaest godina i upisao se na Massachusetts Institute of Technology. Razdoblje nakon toga bilo je bolno kad se radi o njezinu ţivotopisu. Još je postizala dobre rezultate na testovima, ali što zbog ponašanja, uhićenja i ocjena koje su rapidno padale, savjetnici s koledţa više nisu znali što bi joj savjetovali. Vanessa je više nego jedanput rekla da bi bila sretna da se upiše na drţavno sveučilište ili čak na dvogodišnji koledţ, ali Lemaster, imigrant, bio je popriličan snob u vezi s obrazovanjem; kad smo kod toga, to je bila i Julija i veći dio Klana. U regionalnoj srednjoj školi, gdje su Afroamerikanci predstavljali manje od 2 posto studentskog tijela, Prestonovi prijatelji uglavnom su bili štreberi koji su voljeli matematiku i računala, ali Vanessa se druţila s marginalnijim građanima, kako ih je Lemaster mudro zvao. Aktivnosti su joj bile sablasno eklektične. Povijesni klub, koalicija za prava ţivotinja, sudjelovanje u timu za kviz znanja. Bila je čudno dijete, puno suprotnosti. Voljela je hip-hop, a pjevala u zboru za srednjovjekovnu glazbu. Rješavala je kriţaljke i anagrame poput demona, ali često je znala neočekivano griješiti u pravopisu kad god bi pisala neki referat. Istovremeno je bila

potpredsjednica Mladih republikanaca i COGS-a5, Koalicije homoseksualaca i heteroseksualaca. Bila je deklarirana i agresivna pacifistica, ali voljela je čitati o ratovima. Na policama u njezinoj sobi nalazile su se knjige o slavnim bitkama i plastični modeli borbenih zrakoplova i brodova izrađenih od dječjeg pribora, zatim zbirka poţutjelih društvenih igara iz Avalon Hilla, pronađenih na nekoj rasprodaji ili na eBayu: Gettysburg, Waterloo, Iwo Jima. Nekih bi večeri tumarala po kući s knjigom o nekoj drevnoj bici i pritom pjevušila poput srednjovjekovnog redovnika. Lemaster je odbijao to trpjeti, ali činilo se da Julija, kad bi djelovala sama, nije bila u stanju natjerati je da prestane. ―Mama, to me čini sretnom‖, uporno je ponavljala tinejdţerica, znajući kako navesti ma jku da popusti. Julija je samo ţeljela da Vanessino pojanje što manje sliči posmrtnim marševima. Isprva je sve bilo u redu: Vanessa je u listopadu, prije godinu dana, odlučila napisati referat o reakciji u Landingu na odluku Vrhovnog suda iz pedesetih godina o desegregaciji škola i marljivo je provodila vrijeme u javnoj knjiţnici, arhivima odbora za školovanje i u Povijesnom društvu okruga Harbor. Tada je objavila da namjerava promijeniti temu. Više je nije zanimala priča iz pedesetih. Umjesto toga, opčinila ju je smrt Gine, osamljenice kao što je i sama bila. Julija, koja je još imala instinkte učiteljice tinejdţera, odmah je izrazila svoje protivljenje: kakvu tezu uopće moţe izgraditi na temelju koje bi pisala o Gini? Jer Ginina je priča bila dobro poznata. Nestala je jedne noći nakon što je posljednji put viđena u društvu crnog tinejdţera iz grada, kojega je, iako nikad nije bio formalno optuţen za zločin, samo nekoliko dana poslije slučajno ubila policija, jer je ukrao auto, što je bio događaj koji je potaknuo jedinu rasnu pobunu u povijesti okruga. U međuvremenu, voda je izbacila Ginino tijelo. Policija je rekla da je bila silovana i da se borila s napadačem. Vanessa je odgovorila da je nije briga za tezu, marila je za jadnu Ginu. Više ništa nije htjela reći. Carlyleovi su se uznemirili. Tijekom godina i drugi su se učenici na naprednom tečaju povijesti našli opčinjeni Gininom pričom, ali nitko od njih upozorila je Lynn Klein Juliju - nije pisao dobre referate. Ĉak je i Preston nakratko pogledao tu temu, prije nego što ju je odbacio u korist neke iscrpnije. Julija je tješila sebe i supruga činjenicom da referat ne treba predati prije oţujka, pa ako im se kći donekle izgubila kao brodica na moru, barem je rano krenula na put natrag prema sigurnosti kopna. Vanessa je tada počela izbjegavati prijatelje, ocjene su joj se pogoršale, a Lemaster je, za čiji je imigrantski senzibilitet svjedodţba značila sve, bio spreman, kako je sam izjavio, poduzeti određene mjere. Ali Vanessa ga je preduhitrila zapalila je auto na tridesetu godišnjicu Ginine smrti i uvukla obitelj u vrtlog u kojem su se trenutačno nalazili. ―Učinila sam to zbog Gine‖, bilo je jedino objašnjenje koje je ponudila skupini psihijatara u Sveučilišnoj bolnici, svojem psihoterapeutu Vinu Bradyju, roditeljima, znatiţeljnim prijateljima u školi, među kojima je bio i onaj Casey, čije zanimanje za 5

Coalition of Gays and Straights.

nju nije otišlo dalje od povremenog izlaska s njom prije paleţa. Vanessa je na kraju završila referat, iako tek u travnju, a konačni produkt bio je baš onako loš kao što su njezini roditelji i učitelji očekivali, jer nije iznijela ništa više od nekoliko novinskih izvješća o, Gininu nestanku te da je slučaj ostao nerazjašnjen. ―Treba ti snaţnija teza‖, napisala je gospođa Klein, ―i veća raznolikost dokaza.‖ Vanessa je pitala smije li pokušati s novim nacrtom sastava. Gospoda Klein je rekla da naravno da moţe, ali nije obećala da će joj promijeniti ocjenu. Sedam mjeseci poslije Vanessa je još radila na tome. Julija je u uredu čuvala jedan primjerak u, kako ga je zvala, Vanessinu dosjeu, zajedno s fotografijom Gine Joule koja je donedavno krasila komodu njezine kćeri. Lynn Klein nije znala - nitko nije, osim Obitelji i doktora Bradyja - da bi tu i tamo Vanessa i Gina sjele i malo popričale. (III) KUĆA JE BILA KATNICA, ĈETVRTASTA I PREKRIVENA PLAVOM SINDROM, NA sunčanoj strani ulice. Ţivica je bila uredno pošišana, ali izblijedjeli sanduci za cvijeće uz ulazni prag bili su prazni. Pločnik je zakrčilo šest automobila, među kojima se isticao skrhani kamion koji je izmučeno stajao na kolnom prilazu. Veliki crni pas drijemao je na ispucanom betonu i izgledao prestar za posao psa čuvara. Na prozorima su visjele lijepe zavjese, a Julija je imala osjećaj da su domaće izrade. Seth Zant je sjedio na vrhu ulaznih stuba, drţeći u ruci Pepsi, i promatrao Juliju kako se uvlači na posljednje slobodno mjesto za parkiranje. Pitala se kakav je dar imao za nju. ―Uspjele ste doći‖, reče Seth. ―Dobro.‖ ―Naravno da jesmo.‖ Pogled mu se dugo zadrţao na Vanessi. ―Kladim se da moraš štapom tjerati dečke od sebe.‖ Djevojka je pocrvenjela, spustila pogled i nije mogla prozboriti ni riječi. Julija stisne smrznutu ruku svoje kćeri i odgovori umjesto nje. ―Trudimo se biti njeţne prema njima koliko moţemo. Štap nosimo samo u posebnim slučajevima.‖ Nije bilo jako duhovito, ali Seth se ipak nasmijao, da im objema pokaţe da je shvatio poruku. Okupljanje je bilo one vrste koju je Lemaster tako briljantno podnosio, Julija vrlo loše, a Vanessa nikako. Cijelo je vrijeme stajala u kutu pokraj zdjele s punčem sve dok ju jedan od beskrajnog niza rođaka nije odvukao u k u h i n j u i natjerao da pomogne, puneći pladnjeve na stolu u dnevnoj sobi kad bi s njih ponestalo pečene ribe, piletine i rebara s roštilja. Seth Zant je pak došao po Juliju. Umjesto da joj preda to zbog čega ju je pozvao, upoznao ju je s mnogim ljudima predstavljajući je kao ―veliku ljubav Kellenova ţivota‖ ili ―onu koja je pobjegla‖, sve dok ona to više nije mogla podnositi i zamolila ga da prestane. Onda ju je posjeo na sofu kao počasnu gošću i pustio ostale da naizmjence sjede do nje i govore joj otprilike isto ono što i

Seth, počinjući to uvijek s: ―Dakle, Julija, čujem da si bila...‖ Svi su imali neku priču o Kellenu koju su joj ţeljeli ispričati. Krupna ţena iz crkve po imenu Ellie, koja je odrasla s Kellenom i zvučala kao da je bila jako zaljubljena u njega, opisala ga je kao znatiţeljnog, nestrpljivog dječaka koji je zapadao u mnoge tučnjave, čak i s mnogo većom djecom od sebe, jer znaš, Julija, imao je tako dobro srce, uvijek je hodao naokolo traţeći neki izgovor da zaštiti slabe. Radio je Gospodnji posao, Julija, bez obzira na nestašluke u koje je upadao kad je otišao na sjever. Julija je pristojno kimala glavom. Jedan vrlo star muškarac, kojeg su zvali Stari Tim, ispričao joj je kako se Kellen u srednjoj školi suprotstavio tipu s noţem, koji je na nekoj zabavi gnjavio jednu djevojku. ―Bio je još u srednjoj školi, taj Kellen, mršavi mali učenik devetog razreda, ali te je noći gotovo ubio muškarca i nikad zbog toga nije izgubio ni minute sna.‖ Ispričaj joj i ostalo, rekla je Ellie. A i dobio je tu djevojku. Takav je bio Kellen, objašnjavao je Stari Tim, dok su ostali rođaci, s Vanessinom pomoći, raščišćavali tanjure sa stolova i donosili pitu od limuna i domaći sladoled, što je Julija prihvatila jer ju njezini dobri anđeli nisu uspjeli nagovoriti da odbije. "Zato muškarci uglavnom rade gluposti‖, reče Stari Tim, namigujući. Odloţio je u stranu prazan tanjur s kojeg je pojeo pitu i potapšao se po velikom trbuhu. ―Da impresioniraju djevojku.‖ ―Ja mislim da je to bilo hrabro‖, reče Ellie, a Julija se upitala nije li ona bila ta djevojka. Ali drugi dio nje sjećao se drugih tučnjava u koje se Kellen umiješao tijekom godine i pol koliko su proveli zajedno na Manhattanu. Bilo je to obično s većim muškarcima, u barovima iz kojih su ga izbacivali i noćnim klubovima u koje mu je bio zabranjen pristup. Sjećala se kako je jedna tučnjava završila tako da je stajala preplašena nad bolničkim kolicima u hitnoj sluţbi bolnice Saint Luke’s Roosevelt Hospital, u središnjem Manhattanu dok je liječnik Indijac s neodobravanjem pincetom vadio krhotine stakla iz njegova ramena. Vaš je dečko, rekao je liječnik, vrlo ljutit mladić. Jedan od razloga zašto se Julija tako ţivo sjećala tog događaja bio je taj što ga je upravo ona udarila bocom. ―Vrlo hrabro‖, ponovila je Ellie s toplinom u glasu. Stari Tim nije bio impresioniran. ―Znaš li kakva je razlika između biti hrabar i glup? Hrabro je kad se tučeš zato što moraš. Glupo je kad se tučeš zato što ţeliš. Upravo je to bio Kellenov problem. Volio se tući.‖ Seth se stvori pokraj nje. ―Mogu li te ukrasti na minutu, zlato?‖ Automatski je pogledala prema kuhinji, gdje je sa svojeg odličnog mjesta na sofi vidjela Vanessu kako riba lonce pod budnim okom starijih ţena. Djevojka je izgledala savršeno zadovoljna i smirena repetitivnim pokretima. ―Ona je u redu‖, reče Seth, prateći Julijin pogled. ―Ovo neće dugo potrajati.‖ Leţerno odjeven u čiste svijetlosmeđe hlače i umrljanu košulju, Seth ju je poveo

uz uske stube u prostoriju koja se nalazila iznad male garaţe za jedan auto. Odmah je znala da je to Kellenova soba, ne toliko po pedantno sloţenim posterima, krevetu i knjigama, ni po tekstovima iz ekonomije, matematike i znanosti na policama. Ne, nego je znala vidjevši kako na komodi leţi krhko srebrno ručno ogledalo. ―To je moje‖, naglo je rekla, iako ga njezine oči nisu vidjele od onog posljednjeg rastanka s Kellenom. Jurnula je preko sobe i uzela ga u ruke. ―To je moje ogledalo.‖ ―Ovdje je godinama‖, reče Seth, promatrajući je. ―Godinama?‖ ―Mislio sam da je to ţensko ogledalo, ne muško. Ali Kellen ga je volio imati u blizini.‖ ―Volio je?‖ upita Julija, a lice joj je iznenada oblila toplina. Podigla je ogledalo. Bilo je srebrno i ukrašeno kornjačevinom, s filigranski ukrašenim drškom i poleđinom, proizvedeno u kasnom devetnaestom stoljeću u radionici slavnog britanskog proizvođača Williama Comynsa, čiji je zaštitni znak bio urezan na dršku i skriven ukrasima. Baka Vee joj ga je dala samo nekoliko mjeseci prije smrti. Julija ga je oboţavala, ali ostavila ga je u Kellenovu stanu kad ju je Tessa, protiv Julijine volje, odvukla s Manhattana kako bi je spasila od daljnjeg maltretiranja. Jedno je vrijeme oklijevala zatraţiti natrag ogledalo, jer se plašila da će, ako progovori s Kellenom, ponovo pasti u njegov krevet; a onda, nakon što je upoznala Lemastera i ojačala, bilo joj je nelagodno traţiti ga da joj vrati ogledalo. Imalo je malu vrijednost na trţištu starina - u najboljem slučaju dvjesto ili tristo dolara - i Julija je smatrala da ga je Kellen u nekom trenutku bacio ili prodao, ili dao nekoj ţeni. ―Nisam znala što se s njim dogodilo‖, reče ona iskreno. ―Ţelio je da ga dobiješ. To mi je mnogo puta rekao. Nisam ni znao da je tvoje.‖ ―Ne znam što bih rekla.‖ Brana Julijine volje zadrţavala je suze tijekom leta, voţnje i mise, pa čak i tijekom pokopa, ali sad su suze našle pukotine i počele teći. Seth Zant, dovoljno mudar da ništa ne kaţe, pruţi joj rupčić. Potapkala je oči. Mali je prozor gledao na kolni prilaz na koji je padao sumrak i gdje su gosti slagali zapakirane ostatke hrane u svoja vozila. Smijeh, zagrljaji, odlasci. Ispuhala je nos. Iskoristila je ogledalo da popravi frizuru. Preokrenula ga je i noktom protrljala površinu da provjeri u kakvom je stanju. Kellen nije odrţavao srebrnu površinu i dopustio je da potamni. Pogledala je zaštitni znak proizvođača. Na nekoliko je mjesta bio izgreben i jedva prepoznatljiv. U mislima je smanjila cijenu s dvije ili tri stotine dolara na dvadeset pet do pedeset. Ĉekaj. ―Seth?‖ ―Hmmm?‖ ―Je li Kellen ostavio... još nešto za mene?‖ Znala je da to zvuči pohlepno, ali

morala je znati. Mary Mallard joj je stavila bubu u uho. Uhvatiti višak. Što god da je to značilo. ―Što, na primjer?‖ ―Oho, mama‖, reče Vanessa iza nje. ―Pogledaj se. Bajno si izgledala!‖ Julija se okrene. Kći joj je stajala na vratima, smješkala se i proučavala fotografiju u plastičnom okviru na komodi. Julija je fotografiju primijetila čim je ušla, ali ju je ignorirala. Sad je prišla komodi i da, nema sumnje, to je bila ona, ruku pod ruku s Kellenom, šetali su Broadwayem, koji je Kellen, kao i većina crnaca, prezirao iz principa. Ali s vremena na vrijeme odlazio je tamo zbog nje, kao što je to činio i Lemaster. Ona je imala na sebi majicu s tankim naramenicama, cipele s visokim potplatima i apsurdno kratke hlačice. Zar se zaista tako odijevala? Podigla je ogledalo Williama Comynsa, pogledala se sa svoje četrdeset tri godine i pokušala se prisjetiti kakav je bio osjećaj imati dvadeset tri. ―Ne, hoću reći, svakako, i sada sjajno izgledaš, ali hej." Sad je u šla u sobu i nagnula se da bolje prouči sliku. ―Ovo je stvarno kul. Sviđa mi se komplet koji nosiš. Htjela bih pet takvih.‖ Smijuckala se jer je rezultat bio jedan nula za nju. ―Dakle, jeste li vas dvoje bili par ili tako nešto?‖ ―Vanessa, dušo, ne osjećam se ugodno kad pričam o tome.. ―Tvoja je majka bila velika ljubav mojega nećaka‖, potvrdi Seth, nimalo ne pomogavši tim riječima. ―Uvijek ju je zvao: ona koja je pobjegla.‖ ―To stvarno zvuči romantično‖, reče Vanessa, koja je sad stajala do polica i pretraţivala knjige kao da se nalazi u knjiţnici, a ne u paţljivo odrţavanom svetištu. Vani je lahor njihao krošnje stabala koja su postajala sve tamnija. Moţda je u ovim juţnijim krajevima zima bila blaţa, ali svakako je dolazila. ―I tako totalno kul.‖ ―Bilo je to... prilično davno.‖ ―Ako ţeliš, moţeš uzeti i fotografiju‖, reče Seth. Vanessa je upitala: ―Zna li tata?‖ ―Naravno da tvoj otac zna‖, reče Julija, polako tonući. Ĉija je to bila zamisao da povede Vanessu sa sobom? Tko je uopće izmislio djecu? ―Rekla bih da si oduvijek bila slaba na starije muškarce, zar ne?‖ Vanessa je izvukla knjigu o diferencijalnom računu i prelistavala stranice kao da se nada da će između njih naći neku novčanicu. ―Ah, Vanessa, to nije... hm, baš lijepo reći.‖ ―Ne kaţem da Kellen nije bio itekako privlačan. Zato i mogu razumjeti.‖ ―Vanessa!‖ Kći je nije slušala. Počela je brţe okretati stranice, ljutito gledajući vlastite ruke jer se nisu htjele zaustaviti, kako se ponekad znalo dogoditi, prema riječima doktora Bradyja, kad se trudila potisnuti traumu u sebi - traumu koja je ostala neidentificirana i čije je postojanje Vanessa nijekala, iako ih je doktor Brady uvjeravao da postoji. U Juliji se probudila majka i ona zaboravi na nelagodu te

slijedeći upute psihijatra, dotakne Vanessu po ramenu i njeţno joj reče da vrati knjigu na policu. ―Pusti je‖, reče Seth Zant. ―Tu gore nema ništa vrijedno.‖ Julija je počela objašnjavati, ali on je nastavio ne slušajući je. ―Hoću reći, knjige, slike i ogledalo sve je što su ostavili.‖ ―Oni?‖ Seth je noktom kucnuo po stoliću. ―Kellen je običavao dolaziti ovamo dolje na tjedan ili dva i tu bi radio. Pobjegao bi od svega. Imao je tu i računalo, pisač, biljeţnice, ne znam što sve ne. Uostalom, to su i odnijeli.‖ ―Tko je odnio?‖ ―Netko mi je provalio u kuću dok sam bio na sjeveru da identificiram tijelo. Ipak, čudno je. Dolje imamo veliki televizor, Sylvijine dragulje i svašta drugo. No pretpostavljam da su se morali preplašiti psa ili tako nešto, jer bili su samo u ovoj sobi, a sve što su uzeli bio je Kellenov rad.‖

6. POGLAVLJE RIZIK ZALIHA

(I) MALI JEREMY FLEW DOĈEKAO IH JE U ZRAKOPLOVNOJ LUCI, JER JE Lemaster, koji je trebao doći po njih, bio u New Yorku na sastanku Empyrealsa, minornog društvenog crnačkog kluba čiji je bio odani član. Nazvao je Juliju da joj kaţe da će poslije vjerojatno otići vlakom u Washington i neće se vraćati kući, jer ga je prijatelj koji je imao godišnju kartu Redskinsa pozvao na sutrašnju utakmicu. Julija jedva da je i pokušala prikriti bijes i u ljutini je zapovjedila Flewu da im ponese torbe, što je on bez prigovora učinio. Brbljao je cijelim putem do parkirališta, uglavnom o vremenu, ali također i o tome kako je onaj uţasni Kwame Kennedy opet bio na radiju i olajavao sveučilište, novog predsjednika i činjenicu da spomenuti predsjednik ţivi upravo u Tyler‘s Landingu. Ignorirajući te informacije, Julija je izvadila mobitel da nazove Wendy Tollefson, kod koje je Lemaster dogovorio da Jeannie prenoći: Wendy je oboţavala Jeannie i bila je Julijina prijateljica još iz vremena kad je radila kao učiteljica. Nije imala vlastite djece i često je znala odsjesti u kući Hunterovi visovi da čuva djevojčice kad bi oboje roditelja Carlyle bili izvan grada. Jeannie ju je zamolila da ostane prespavati preko noći, jer su baš igrale Monopoly. Flew se dovezao Land Roverom u vlasništvu sveučilišta, jer je bio sigurniji na snijegu, a Julija je, još uvijek ljuta, ušla u auto i s Vanessom se smjestila na straţnjim sjedištima, moţda zato da ga podsjeti da je samo glorificirani vozač. Nije se ljutila na gospodina Flewa, ljutila se na Lemastera, koji nije bio u blizini da ga napadne, pa je umjesto toga napala njegova pomoćnika. Mrzila je tu stranu svoje osobnosti, ţeljela je biti topla i neobavezna u svakodnevnom ţivotu baš onako kako je većina ljudi za nju mislila, ali od Mone je djelomice naslijedila potrebu da povremeno iskaţe svoju pripadnost Klanu - naročito pred onima koje je Lemasterovo bratstvo Empyreals voljelo nazivati pripadnicima bljeđe nacije. ―Jeste li gladne?‖ upita Flew sprijeda, dok se auto probijao kroz snijeg. ―Ne‖, reče Julija. ―Da‖, reče Vanessa. ―Pripremio sam vam nešto za prezalogajiti kod kuće ili, ako ţelite, moţemo stati negdje usput. Ima jedna zalogajnica s brzom hranom, a, naravno, ima i jedno mjesto

koje nudi dobre morske specijalitete...‖ ―Ţivim u ovom okrugu od početka osamdesetih‖, prekine ga Julija. Još odonda kad ju je Kellen gotovo ubio. ―Znam gdje se nalaze restorani.‖ Bilo je nemoguće narušiti raspoloţenje tog malog čovjeka. U retrovizoru joj se pogled susreo s njegovim prijateljskim plavim očima. ―Nije li to začuđujuće, gospođo Carlyle, kako, bez obzira na to koliko znamo o nečemu, uvijek moţemo naučiti nešto novo?‖ Julija se zarumenjela, pa onda još više, svjesna da je Vanessa sa zanimanjem promatra iza navodno pospanih kapaka. Kako se nije mogla dosjetiti prikladnog odgovora, ispričala se zbog zajedljivosti i nastavila uvjeravati gospodina Flewa da ništa nije skrivio, iako ju je uvjeravao da se nije uvrijedio. Neko je vrijeme promatrala krajolik, osjećala se napušteno i osamljeno, kao što se često osjećala u ljusci svojeg pokornog braka. Lemaster joj je neprestano propovijedao o vaţnosti i prednosti obveza nad ţeljama u moralnom ţivotu, a Julija se često pitala, no nikad se nije usudila naglas reći, misli li on pritom na odnos sa svojom ţenom. Je li postojalo nešto što bi on više volio raditi? S nekim drugim? Nije smatrala da ju je prevario u dvadeset godina braka, ali čovjek nikad ne moţe biti siguran. Njezina cimerica s koledţa, Tessa Kenner, kratko je vrijeme bila udana za crnca, jednog značajnog povjesničara, koji se prema njoj loše odnosio. Tessa tada još nije bila televizijska spikerica nego je radila kao profesorica prava i spremno mu je opraštala, gotovo sretno, ono što je nazivala njegovim sitnim grijesima, dok je jednom prilikom, uz kavu, objašnjavala Juliji kako je to jednostavno potreba svih crnih muškaraca, rođena iz stoljeća rasne potlačenosti, da se oslobode represivnih stega burţujskih seksualnih običaja. Sigurna sam da i ti imaš iste probleme s Lemasterom, promrmljala je Tessa u brzoj, nemarnoj rasnoj primjedbi bijele intelektualke, koja drţi šalicu objema rukama, onako kako to čine ljudi na televizijskim reklamama i nigdje drugdje. Budi sigurna da ih nemam. Tessa je kimnula glavom, a plave su joj oči bile pune saţaljenja na romantično samozavaravanje mnogih ţena koje bi, kad bi samo mogle vidjeti svijet neukrašen i kakav stvarno jest, zbacile okove tradicije i laţne savjesnosti te bi izgradile nešto potpuno novo i uzbuđujuće. ―Nekad znaš biti prava kučka‖, rekla je Julija, moţda Tessi, moţda sebi, moţda čak i Moni, jer je sanjala i sad se naglo prenula kad je Land Rover skrenuo na šljunak dugog kolnog prilaza Huntérovim visovima. Zatreptala je i osvrnula se. Vanessa je još spavala, ovaj put stvarno. ―Hvala‖, reče Julija gospodinu Flewu. ―To je bilo brzo. I vrlo ugodna voţnja.‖ Jeremy Flew je nije slušao. Usporio je na zavojitom prilazu stotinjak metara prije kuće, prednja su svjetla osvjetljavala snijeg i gusto zbijeno drveće u poput tinte crnoj i utihloj tami. ―Gospođo Carlyle, je li se dogodila kakva nesreća?‖

―Nesreća?‖ Zaustavio je auto. Ţuti snop prednjih svjetala obasjao je dva u nizu elegantnih stupica s lanternama, koji su u razmaku od šest metara obrubljivali prilaz kući Carlyleovih. Oba stupica bila su slomljena u podnoţju i leţala su u snijegu. ―Ah, to. To se dogodilo prošlog tjedna za vrijeme oluje. One noći - kad je umro profesor Zant. Mislim da ih je gospodin Huebner srušio ralicom. Već sam mu ostavila dvije poruke ali još me nije nazvao.‖ Julija se pitala ne daje li mu previše informacija, jer ju je Jeremy čudno gledao u retrovizoru. ―Ne poznajete ga‖, nastavila je mljeti i poţeljela da barem zna kako promijeniti temu. ―Ali Mitch Huebner je u neku ruku legenda u Landingu. Ţivi u šumi sa svojim puškama i psima i. nikad ni riječi ni s kim ne prozbori. Ne bih rekla da je tip koji se sluţi telefonom. Moţda bih mu trebala poslati poruku.‖ Tišina je bila duboka i napeta dok je Julija čekala da vidi hoće li Lemasterov pomoćnik povjerovati u te gluposti. ―Jeste li sigurni?‖ upita naposljetku gospodin Flew. ―Da je to učinio Mitch Huebner?‖ ―A tko bi drugi?‖ ―Novine izvještavaju da je na autu profesora Zanta udubljen prednji lijevi branik. Policija moli svakoga tko je prošlog petka moţda imao neku nezgodu i pobjegao s mjesta događaja da se javi i tako dalje, i tako dalje.‖ Julija protrlja oči. Pogleda kroz prozor. Zavoj prilaza na kojemu su bile dvije srušene lanterne tvorio je malu udolinu iz koje niste mogli vidjeti ni kuću ni cestu što je značilo da ni kuća ni cesta nisu vidjele vas. Kolni prilaz je ponirao, vijugao, klizio i bio put koji je prkosio smrti. Svake bi zime ralica gospodina Huebnera odnijela gornji sloj šljunka i nagurala ga na vrh breţuljka, a svakog proljeća oni bi mu ponovo plaćali da taj šljunak rastrese natrag po prilazu. ―Još vas ne shvaćam‖, lagala je. U vanjskom retrovizoru poskakivali su demoni, ali to je bila samo varka ţutog svjetla koje se igralo u vjetrom nošenom snijegu. ―Srušene svjetiljke su na lijevoj strani vašeg kolnog prilaza.‖ ―Kad gospodin Huebner malo popije...‖ ―Moţda biste trebali pozvati policiju, gospođo Carlyle.‖ Panika. Jesu li detektivi prošlog vikenda primijetili srušene svjetiljke? Ali nisu ništa pitali. A nije ni Lemaster niti itko od mnogih dobronamjernih posjetitelja. ―Jeremy, molim vas. Slušajte me. Kellen Zant nije prošlog petka bio u ovoj kući. Molim vas, nemojte to sugerirati.‖ ―Je li moguće da je bio tu, a da niste primijetili? Vi i gospodin Carlyle bili ste u Lombard Hallu veći dio večeri.‖ ―Ali upravo u tome je stvar.‖ Julija je s teškoćom nastojala ostati mirna. ―Nije bilo razloga zašto bi dolazio ovamo.‖ Na kolnom prilazu bio je oštar zavoj, a zatim zaravan gdje su vozači mogli ispraviti i bolje usmjeriti vozilo. Upravo su se tu na

zavoju nalazile srušene lanterne. Julija se pribrala. ―Lemaster i ja smo bili na večeri priređenoj za bivše studente sveučilišta. Vanessa je bila vani s dečkom. Jeannie je trebala provesti noć kod prijateljice, ali se razboljela. No, Kellen bi smatrao da je kuća prazna. Pa zašto bi onda dolazio po mećavi čak ovamo u Hunter‘s Meadow, ako nikoga nema kod kuće? ―To sam se i ja pitao‖, reče gospodin Flew. Ponovo je pokrenuo Land Rover i nastavio vijugavim putem prema kući koja se nazirala pred njima. Julija je okrenula glavu i gledala kolni put sve dok nije nestao u sjenama.

(II) POSLIJE. JULIJA JE STAJALA NA OMILJENOM MJESTU UZ PROZOR U DNEVNOJ sobi i gledala nizbrdo prema cesti, pitajući se je li Kellen zaista bio na njihovu kolnom prilazu one noći kad je umro; također se pitala zašto tu mogućnost nije spomenula policiji, pa čak ni svojem muţu. Na sebi je imala vunenu pidţamu i najdraţi kućni ogrtač, plavi, već izlizan, dug do gleţnjeva i od debele tkanine. Imala ga je još od njihova medenog mjeseca i vjerovala je da Obitelji donosi sreću. Nosila je naočale kako bi oči odmorila od kontaktnih leća. Provjerila je elektroničku poštu i odmaknula se od nje prikladno ravnodušna. Pokušala je izmijeniti instant-poruke s prijateljima, ali nitko od poznatih nije bio na netu, čak ni Tessa, koja je također bila noćna ptica. Surfajući netom, naišla je na manje spomena Kellerova imena nego što je očekivala, ali zato je naišla na informacije o Mary Mallard, uključujući internetske adrese čija je svrha bila promicanje njezinih teorija te internetske adrese čija se svrha bila raskrinkavanje tih istih teorija. U kuhinjskom smeću leţala je prazna kutija Verinih pralina s kapucinom, odmah do prazne vrećice kukuruznih kokica za mikrovalnu pećnicu - onih bez maslaca, jer je pazila na teţinu. Razmišljala je o posljednjem susretu s Kellenom, u trgovačkom centru u Norportu, tri dana prije njegova ubojstva. U nevolji sam, rekao joj je, divlje se osvrćući dok su sjedili u restoranu trgovačkog centra, a Julija se pitala je li njihov susret tek slučajan. Nekoliko vrećica s boţićnim poklonima leţalo joj je oko nogu; uvijek je rano obavljala boţićnu kupnju. Trebam tvoju pomoć, dodao je Kellen, ali to je uvijek govorio. Julija ga je ponukala da više objasni. Ne mogu zadrţati cijeli inventar. Moram rasporediti rizik. Kakav rizik? Rizik zaliha. Uhvatio ju je za ruku. Povukla ju je natrag. Ovo su crni dani, rekao je Kellen, koji je obično izbjegavao metafore koje su povezivale crnilo sa zlom. Ovo su crni dani i ono je vaţno. Ti si jedina koja mi moţe pomoći. Julija je započela govor o tome kako je on mora prestati slijediti, kako se ovako ne moţe dalje, mora je ostaviti na miru, isti govor koji mu je uvijek drţala, a Kellen je

počeo objašnjavati, kao i uvijek, da je ovaj put ozbiljan, da ne flertuje s njom nego zaista treba njezinu pomoć. U tom je trenutku opazila Reginu Thackery i Bitsy Farnsworth, dvije sestre Bubamare, kako na katu izlaze iz trgovine Lord & Taylor pa je skočila na noge i rekla Kellenu da joj se ţuri, jer je posljednje što joj je trebalo bilo da sestre Bubamare potaknu priče o Julijinu javnom sastanku sa-znaš-već-kime. Moram rasporediti rizik. Rizik zaliha. Još jedan ekonomski izraz. Baš kao i uhvatiti višak. Kellen je volio svoj ţargon, u to nije bilo sumnje, i ubacivao je takve izraze u svakodnevni razgovor koliko je god često mogao, obično da prikrije namjere, kao što je činio tijekom njihovih zajedničkih dana na Manhattanu, kada bi, nakon što se Julija umorila od vikanja na njega, nazivao svoje avanture s drugim ţenama racionalnim vjeţbama iz maksimiranja korisnosti. Međutim, ovaj put imala je predosjećaj da joj tada nastojao nešto reći. Nešto što je prema mišljenju Mary Mallard već znala. Julija je promatrala snijeg, pitajući se je li Kellen zaista pokušavao svladati kolni prilaz u uţasnoj oluji one noći kad je umro, istodobno očekujući da će kuća biti prazna. I nije li se, kad je ugledao auto bejbisiterice, u panici okrenuo i udario u rasvjetne stupice. Nije mogla shvatiti zašto bi ţelio doći u kuću u kojoj nikoga nema, baš kao što nije znala što je htio reći u trgovačkom centru kad je izjavio kako ţeli da ona sudjeluje u njegovu riziku zaliha; ili da je crno vaţno. Ali moţda je bilo najbolje da ne mari za to. Kellen Zant bio je njezina prošlost i nije ju imao pravo ponovo uvlačiti u svoj ţivot, čak ni svojom smrću i zagonetkom koju je ostavio za sobom: ranio ju je, zamalo ju je ubio i nije imao prava na nju. Dok je sada stajala u dnevnoj sobi, a oko nje noćna tama Nove Engleske postajala sve ţivlja, Julija je uzela u naručje Duginu Koaliciju, jer su joj vlastita djeca bila prevelika. Ĉeznula je u ţivotu za onim što nije bilo njezino i drugi su čeznuli za njom, a zbrkan ţivot koji je iz toga proizašao bio je, prema njezinu mišljenju, iza nje. Lemaster je bio njezino duševno zdravlje. Njezina luka spasa. Ništa se više nije trebalo dogoditi. Ali nešto se dogodilo. Prvo je Vanessa zapalila auto, a sada... sve ovo. Uzela je praznu čašu za vino koju je ostavila na niskom stoliću i okrenula se prema izduţenoj dnevnoj sobi, s tapetama u klasičnoj zelenoj boji, u kojoj su se veliki polukruţni prozori protezali od stropa visokog dva metra i devedeset pa sve do dvadeset centimetara iznad poda. Koncertni glasovir, stari Steinway, ispunjavao je polukruţni prostor, a spašen je iz kuće Amaretle Veazie, gdje je u stani dobra vremena Duke Ellington povremeno znao prebirati po njegovim tipkama. Preston i Aaron su loše svirali, a najmlađa Jeannie nije uopće znala‘. Vanessa je prekrasno svirala. Kad se prošle godine za Dan zahvalnosti okupila šira obitelj, Julija im je sa svojom kćeri predstavila rezultat šestotjednog vjeţbanja s iskusnim učiteljem. Izvele

su Capriccio Espagnole Rimsky-Korsakova, najzahtjevniji klavirski duet klasičnog repertoara, i usprkos nekim pogreškama, svakome su natjerale suzu na oko, čak i Lemasteru. ―Mrzim ovo‖, rekla je Julija govoreći o njegovu poslu, a implicitno i o svojemu. Moţda je razgovarala sa svojim pokojnim bratom blizancem, Jayom. ―Zaista, zaista mrzim ovo.‖ Jay nije odgovorio. Osjećala se osamljeno i bilo joj je hladno. Lemasterova odanost njegovu malom bratstvu iznova ju je naljutila. Empyrealsi su izumirali; svi su tako govorili. U gornjim slojevima tamnije nacije, pripadnost tom klubu imala je takvu vaţnost koju njezini bijeli prijatelji nisu mogli potpuno razumjeti. Lemaster se lako mogao pridruţiti nekom od većih, prestiţnijih klubova, ali odbio je njihove ponude. Od svih noći da baš večeras ode u New York, pa onda u Washington... Prisilila se da prestane o tome misliti. On ju je spasio. Jednostavno je bilo tako. Istinski je voljela samo dva muškarca u ţivotu, jednog koji ju je uništio i onog koji je ponovo skupio sve djeliće njezina bića. Ipak, pitala se kad će se ţivot prestati događati njoj i kad će se ona početi događati ţivotu. Kellen se pitao isto. Običavao ju je zadirkivati zato što je uludo tratila ţivot. Moţda je Mary Mallard imala pravo. Moţda joj je Kellen ostavio svoj višak. Moţda je čak očekivao... Ne. Ne. Neće više o tome. Ostat će pribrana, što je značilo drţati se podalje od misli o Kellenu. Stajala je uz prozor dok je vjetar šibao snijeg u visoke, glatke nanose. Pitala se što se dogodilo sa svom obilnom, nabujalom energijom koju je izlijevala u ţivot. Opet se radilo o smrti njezina brata. Samo su tri marinca poginula u operaciji u Granadi, a Jay Veazie je bio jedan od njih. Posthumno je primio Mornarički kriţ za ―izvanredno junaštvo‖, koji je Mona bacila u ribnjak nedaleko od njihove kuće u Ulici North Balch. Poslije toga, njezina se politika iz radikalne pretvorila u zastrašujuću. Što se tiče Kellena, koliko je Julija znala, od njega se očekivalo obračunavanje, ne ovaj apsolutni, mračni, sivi zid, ta zastrašujuća čvrstina ţivotnog svršetka koja se naglo dogodila usred ţivota. U odsutnosti dijagnoze raka ili neočekivanog moţdanog udara, organizam koji zovemo ljudskim ne bi trebao iznevjeriti povjerenje koje mu ukazuje vlasnik, barem ne još dugi niz godina. Sjetila se posljednje rasprave s Kellenom u trgovačkom centru u Norportu i kako mu nije dopustila da završi što god to bilo što joj je pokušavao reći o riziku zaliha i o tome kako je crno vaţno. Kad je ugledala Bitsy i Reginu i skočila sa stolice, Kellen ju je uhvatio za ruku i upitao mogu li se dogovoriti o nekom terminu kad bi se našli da razgovaraju. Uvjerena u to da su mu motivi kao i uvijek skriveni, Julija je navukla masku bahatosti i odgovorila mu kako to baš i nije dobra zamisao, a osim toga, moţe li on maknuti svoju jebenu ruku s njezine podlaktice? - jer uz njega je bila

drukčija osoba, a velik dio te razlike izlazio joj je iz usta. Rekao je da zaista moraju razgovarati što je prije moguće i da bi se mogli sastati na nekom manje posjećenom mjestu, ako će se ona zbog toga ugodnije osjećati. Julija je moţda zbog povećanog opreza shvatila te riječi kao poziv na ljubakanje i rekla mu da je ostavi na miru. Posljednje što joj je trebalo u ţivotu bile su njegove gluposti, tako mu je rekla. Ljutnja te primjedbe na odlasku, vlastita odluka da se okrene na peti i odlučno udalji prije nego što joj Kellen ima priliku odgovoriti, bili su stalna bol u njezinu srcu: nije se čak ni oprostila od njega.

7. P OGL AVLJE PREPREDENI TONY

(I) Među Julijinim najdraţim studentima bio je i miroljubiv mladić PO imenu Poynting, briljantan i zbunjen gay aktivist, kojega su privlačili strogost i nauk pravoslavnog kršćanstva i koji se nadao da će unutar njega naći uzani procjep za iznimku u odnosu na prihvaćenu tradiciju - koju je inače objeručke prihvaćao, čak i onaj dio koji su pravoslavci i katolici nazivali ―vjernost apostolskoj tradiciji‖, a autsajderi ―ne dopuštanje ţenama da budu svećenice‖. U ponedjeljak nakon pogreba svanulo je hladno, ali vedro jutro i Poynting je sjedio u Julijinu uredu s pitanjem o mogućim izvorima stipendiranja planiranog ljetnog putovanja u Bolognu kako bi istraţivao bratovštine osnovane u trinaestom stoljeću s ciljem provođenja spolnog ćudoređa Crkve. Moguće je da je Joe Poynting samo ţelio besplatan put u Italiju, ali i većina njezinih kolega spremno bi prihvatila isto. Tako je Julija, u onih nekoliko slobodnih minuta prije sastanka sa svojom šeficom, s velikim uţivanjem otvorila uredno sloţene fascikle kako bi našla zakladu koja bi ga mogla stipendirati. Traţeći, našli su tri ili četiri zaklade, što je bilo tri ili četiri više nego što je nalazila za većinu studenata koji bi traţili financijsku pomoć u ţelji da učine nešto zanimljivo, jer smatralo se da religija općenito, a posebice teološki fakultet, nisu nimalo seksi. Pronalaţenje načina na koje će studentske projekte ubaciti u nejasne odraze zamisli o onome što su zaklade zaista ţeljele financirati bila je jedna od najdraţih strana njezina posla: naposljetku, ogledala su je oduvijek zanimala. Kad je Poynting, sav sretan, bio na odlasku, Julija ga zaustavi. ―Joe? Niste li kao glavni predmet na Vanderbiltu imali ekonomiju?‖ ―Jesam, prije mnogo godina.‖ "Ali sjećate li se još malo terminologije?‖ Uređivala je radni stol, slagala obrasce za molbe natrag u pripadajuće fascikle, a fascikle u njihove ladice. ―Na primjer ‗hvatanje viška‘. Što to znači?‖ Njezin je student stajao na vratima i lupkao prstima po usnama. ―Ah, dakle, ovako. Potrošački višak je, recimo, razlika između vrijednosti koju neko dobro ima za vas i cijene koju za to dobro platite. Prema teoriji, kupujete samo ako je

cijena manja od vrijednosti koju pridajete dobru. Bit je u tome da prodavač nastoji tu marţu učiniti što manjom. To jest, prodavač ţeli uhvatiti nešto od vašeg viška, ako moţe. On to postiţe tako što vas pokušava navesti da platite cijenu vrlo sličnu stvarnoj vrijednosti koju pridajete dobru.‖ Poynting se nasmijao. ―Otprilike tako nekako.‖ Julija je razmišljala o tome. Zar je tako jednostavno? ―Još jedno pitanje.‖ ―Da čujem.‖ ―Zašto bi netko mislio da je najbolji način hvatanja viška draţba?‖ ―Ima li to veze s profesorom koji je ubijen? Onim vašim prijateljem?‖ Diplomatski se izrazio. ―Je li to razlog zbog kojega pitate?‖ Julija je oklijevala. Znala je da Joe Poynting, kao i mnogi crni studenti na sveučilištu, gaji nelagodno štovanje prema Kellenu Zantu. S jedne strane smatrali su ga savršenim muškarcem svoje rase, uvijek je bio na televiziji i osuđivao diskriminaciju u američkim korporacijama; a s druge strane, smatrali su ga nekom vrstom rasnog poduzetnika, koji je gradio carstvo od predavačkih turneja i konzaltinga i to na temelju griţnje savjesti bijelih biznismena. Neki su studenti Kellena čak smatrali prodanom dušom. Julija nije bila potpuno sigurna gdje se tu uklapao mladi Poynting i kako ga nije ţeljela uvrijediti, odlučila je izbjeći odgovor na pitanje. ―Samo bih u tome htjela vašu pomoć. Je li to OK?‖ ―Za vas, sve.‖ Nacerili su se jedno drugome. ―Odgovor je u onome što se naziva ‗prokletstvo pobjednika‘. Pretpostavimo da draţbujete za dobro koje planirate poslije prodati, ali niste sigurni koja će biti preprodajna vrijednost. Morate nagađati kako biste na draţbi ponudili pravu cijenu. Ali ako u draţbovanju imate takmace, problem je u tome da često morate ponuditi više od preprodajne vrijednosti ako ţelite kupiti dobro. To jest, ne moţete se odmah okrenuti i prodati to što ste kupili. Drugim riječima, ako vam je cilj preprodaja, moguće je da prodavač na draţbi uhvati sav vaš višak." ―Događa li se to uvijek?‖ ―Naravno da ne. Trţišna vrijednost moţda nije najvaţnija stvar. To jest, moţda ţelite određeno dobro zbog nekih drugih razloga, a ne zbog preprodaje. A postoje i načini da se organizira draţba koja pokušava spriječiti prokletstvo pobjednika i neke od drugih poznatih paradoksa. Ali nisam baš stručan za teoriju draţbovanja.‖ Lice mu se razvedrilo. ―Ĉini mi se da se sjećam da je profesor Zant prije nekoliko godina objavio članak o draţbama.‖ Kladim se da jest. ―Ali što znači kad netko o nečemu govori kao o vlastitom višku?‖ ―Ako zna o čemu govori - ako je ekonomist, recimo - vjerojatno misli na nešto što je uspio zadrţati u razmjeni, nešto čega se bio spreman odreći, ali nije morao.‖ Nastala je stanka dok se činilo da joj mladić svojim svevidećim očima

ponire u dušu. ―Nešto što je za njega bilo vrijedno.‖ ―A rizik zaliha? Što to znači?‖ ―Ah, to. To spada u osnovne pojmove. Recimo da ste biznismen. Drţite zalihe dobara za prodaju. Problem je u tome što one mogu izgubiti na vrijednosti. Ostanete zatrpani računalima koja nitko ne ţeli. Ili haljinama koje su izašle iz mode. Zato nastojite smanjiti svoj rizik zaliha. Dobar način da to učinite je da nađete nekog drugog da za vas drţi taj inventar, tako da niste vi zatrpani njime. Onda ga naručujete prema potrebi, a rizik zaliha ima netko drugi.‖ ―Crni dani? Crno je vaţno?‖ Napokon ga je zbunila. ―To mi je nešto novo‖, reče on. Kad je opet bila sama, pokušala je čitati fascikle kandidata s rano pristiglim molbama za upis, ali nije mogla smetnuti s uma razgovor s Joem Poyntingom i kako se sve poklapalo s onim što joj je rekla Mary Mallard. Nije mogla vjerovati da je jadnog Poyntinga ispitivala o svemu i to samo nekoliko dana nakon što je sama sebi obećala da će se drţati dalje od Kellenovog malog misterija. Ali Kellen je uvijek tako utjecao na nju. Bez obzira na to koliko se ona zaklinjala da će prekinuti s njim, uvijek bi doteturala natrag. Ĉak i nakon što se udala, Kellen bi je pronašao kao da je imao nadnaravno osjetilo za to kad Lemaster nije kod kuće. Kellen sa svojim sporim, pospanim, sirupastim juţnjačkim glasom kojim bi je smekšao i odobrovoljio, kojim bi rastopio svaku prepreku koju je pokušala podići, a ponekad ju je samo puka sreća spašavala da mu se opet teturajući ne vrati. Pogledala je na ručni sat. Vrijeme je za sastanak s dekanicom. Dok je išla niz hodnike, razmišljala je o tome kako sada barem zna jedan dio priče. Ne puno, ali ipak mrvicu. Kellen je nešto prodavao. To je bio veliki misterij. Ili je to već prodao ili je baš namjeravao; kako god bilo, planirao je zadrţati najbolji dio za sebe. Problem je bio u tome što je ţelio rasporediti rizik. Ţelio je da mu Julija čuva nešto - što god to bilo. Rekao je Mary da će to biti kod Julije ako mu se nešto dogodi. Ubijen je za manje od tjedan dana nakon što ju je zamolio i ona ga odbila. Nije znala je li, prije nego što je ubijen, našao nekoga drugog da mu to čuva. (II) ―KAKO JE OBITELJ?‖ UPITA VEDRO CLAIRE ALVAREZ. ―TAKO MNOGO DJECE. To je predivno. Jednostavno predivno. Baš ti zavidim.‖ ―Svi su dobro‖, reče Julija. ―Zna li Vanessa kamo će ići nakon škole?‖ ―Ah, još ne zna.‖ ―Pa, znam da će biti zvijezda kamo god pošla. Izvanredna je.‖

Dekanica Teološkog fakulteta kimne glavom. Bila je visoka, eterična ţena koja je u proteklih petnaest godina predavala kršćansku etiku studentima koji su sve više sumnjali u postojanje ikakva morala. Njezina bi vas ljubaznost prekrila poput pokrivača. Stari Clay Maxwell, koji je već dobrano zašao u godine kad je prije dvadeset godina predavao Juliji, volio je reći da vas Claire moţe natjerati da se osjećate toplo i omamljeno tako da prespavate onaj dio kad vam upravo uručuje otkaz. ―Hvala ti‖, reče Julija, iako ju je razgovor o Vanessi i koledţu strašio. ―Je li uţivala u Francuskoj? Upravo se vratila iz Francuske, zar ne?‖ ―Bilo joj je vrlo lijepo‖, reče Julija, izbjegavajući spomenuti da je to bilo prije godinu dana, kao Vanessin poklon za šesnaesti rođendan i da se radilo o privatnom posjetu baki Mo, prije nego što je sve krenulo po zlu. ―Jednostavno oboţavam tu djevojku‖, reče Claire, kao da razgovaraju o nekoj glazbenici ili slikarici, a ne o tinejdţerici s mnogo problema. Ali Claire je naišla na malo ţena koje joj se nisu sviđale. Bila je vodeći stručnjak u zemlji vjerojatno jedini nacionalni stručnjak - za teologiju svetosti velike metodističke evangeličarke Phoebe Palmer, koja se, koliko je Julija znala iz Claireinih čestih i zanesenih predavanju, istakla u godinama prije Građanskog rata, kad su se ostali protestantski svećenici svađali oko pitanja ropstva u naciji koja je vjerovala u Boţju riječ, lako što je preskočila tu temu, a zatim otišla iz grada i odlučila ratne godine provesti u Engleskoj. ―Usput rečeno, jesi li u kakvoj nevolji?‖ ―U nevolji?‖ upita Julija iznenađeno. ―Ja, ah, nadam se da nisam.‖ ―Ţao mi je što zvučim tako melodramatično‖, reče Claire, a njeţne crte lica sloţila je u poluosmijeh, koji je bio njezin jedini poznati izraz lica. ―Znam da bismo trebale razgovarati o upisima i financijskoj pomoći, ali doći ćemo i do toga. No upravo mi je u neobičan posjet došao jedan odvjetnik, koji je također i jedan od većih donatora. Pokazalo se da je ţelio razgovarati samo o tebi. Ĉudno, zar ne?‖ Sklopila je ruke pokraj uglačane srebrne kutije za cigare, koja je bila nemoguća tradicija njezina ureda. ―Zove se Tice. Anthony Tice. Bavi se onim kasnonoćnim televizijskim reklamama.‖ Zašutjela je, očito čekajući priznanje. ―Vidjela sam ih‖, reče Julija oprezno, a prsti su joj čvrsto stisnuli fascikl s prezentacijom koju su pripremale za prorektora Sveučilišta. ―Ali ne poznajem ga.‖ ―Ništa time nisi izgubila. Nije osobito ugodan čovjek. Vrlo je pametan, vrlo dobro izgleda i toga je svjestan. Dao nam je stotinu tisuća dolara godišnje u protekle dvije godine. Nisam sigurna zašto gospodin Tice misli da smo vrijedni njegova dobročinstva‖ - podigla je pogled prema portretima bivših dekana,

kao da će tamo naći odgovor - ―ali drţavni teološki fakulteti baš i ne plivaju u novcu.‖ ―Claire, što je pitao o meni?‖ ―Dvije stvari. O tvojoj vezi s jadnim Kellenom Zantom...‖ ―Nismo imali vezu‖, upadne Julija, malo prebrzo. ―... i drugo, kakva si osoba. Imaš li integritet? Hrabrosti za svoja uvjerenja? Jesi li spremna riskirati zbog nekog velikog cilja?‖ Ustala je i polako počela koračati po svojem dugom, sjenovitom uredu, koji je tek umjereno razvedrilo novembarsko sunce. ―Ĉinilo se kao da ti se sprema ponuditi neki posao. To sam barem na početku pomislila.‖ Dekanica je došla do prozora. Igrala se popravljajući si kosu i gledajući van, iako se nije imalo što vidjeti osim turobne zimske slike Ulice Hudson i, s kraće strane prostorije, otmjene, ruţne razmetljivosti zgrade fakulteta društvenih znanosti Hilliman Social Science Tower, koja kao da je uobraţeno s visoka gledala na praznovjernu svjetinu s Keplera: jedna je bila zgrada gdje je istina bila mjerljiva ali ne i vječna, a druga gdje je istina bila vječna ali ne i mjerljiva. ―Pjevala sam ti hvalospjeve, naravno. Rekla sam mu da je fakultet uvijek bio ponosan što te moţe ubrojiti u svoje poslijediplomce i kako smo bili ushićeni prije tri i pol godine kad si odlučila doći i raditi s nama.‖ ―Hvala ti‖, reče Julija, koja zapravo nikada nije doktorirala. ―I pitao je još kako se nosiš sa svim tim pritiskom. Mislio je na pronalaţenje Kellerovih zemnih ostataka. Rekla sam mu da je sigurno bilo strašno, naravno, ali da se ti fantastično nosiš sa svime.‖ Prekriţenih ruku se okrenula opet prema unutrašnjosti prostorije. ―Stvarno se dobro nosiš, znaš. To je jedna od tvojih mnogih krasnih kvaliteta, Julija. Stvari te ne pogađaju. Podjednako uţivaš u onome što je stvorio Bog, bez obzira na to što se događa u tvojem ţivotu.‖ Julija je pognula glavu. Ovo je bilo malo previše, čak i za Claire. Sad sigurno slijedi trenutak prosudbe i kazne. Nervozno je počela grickati donju usnu, što je bila navika koju je Mona neuspješno pokušala zatrti tako što joj je jodom premazivala usnu. ―Ovdje si nešto više od tri godine. Studenti te oboţavaju. Ostali profesori te poštuju. Ĉini se da i ti svakoga voliš. Pretpostavljam da bi se dobro slagala i s gospodinom Ticeom, koliko god bio neugodan. Ţeli se sastati s tobom, Julija.‖ Claire je učinila da to zvuči kao romantičan sastanak naslijepo s nepoznatom osobom. ―Da, taj je tip usredotočen samo na sebe i vjerojatno je pohlepan, a kad počne govoriti ne zna stati. Ali, Julija, ako moţeš podnositi Borisa Gibbsa, onda moţeš podnijeti svakoga.‖ ―O čemu Tice ţeli razgovarati?‖ ―Pretpostavljam o Kellenu Zantu. Kaţe da su se njih dvojica poznavali.

Zajedno su radili na nekom projektu. Nisu uspjeli završiti svoje istraţivanje. Dobila sam dojam da bi gospodin Tice moţda ţelio tebe unovačiti na Kellenovo mjesto.‖ ―Oh, Claire, ne. Ni u kom slučaju.‖ Podigla je ljubazno dlan. ―Ne pada mi na pamet da te prisiljavam, Julija. Ali razmisli o tome. Gospodin Tice je ipak jedan od glavnih dobročinitelja škole, a ti si... dekanica. Moţeš barem s njim razgovarati. Ili ne. Ovisi o tebi.‖ Što je značilo da zapravo ne ovisi. ―Razmislit ću o tome‖, obeća Julija. Dugovala je to Claire, i obje su to znale, jer ju je Claire potraţila u onim mjesecima jada nakon što je izgubila posao u drţavnoj školi. Do dana današnjeg Julija nije znala zastoje Claire to učinila, iako je ova voljela drţati govore u kojima je na sav glas trubila o Kepleru kao fakultetu na kojem cvjeta raznolikost. ―Nešto čudno se dogodilo tek na kraju našeg razgovora. Upitao me jesi li uspješna u svojem poslu. Naravno, rekla sam da si izvanredna. Pa, to je točno. Tvoj ured je najuredniji i najučinkovitiji u cijeloj zgradi, Julija. Ti to znaš. To sam mu, naravno, i rekla. A onda me pitao smije li ga pogledati. Tvoj ured. U tom sam mu trenutku morala reći da, koliko god smo mu zahvalni na pomoći, postoje neke granice...‖ Ali Julija nije čula ostatak jer je jurila niz hodnik. (III) ―JESI U SIGURNA DA NIŠTA NE NEDOSTAJE?‖ PITAO JE LEMASTER, PJENEĆI se od bijesa. ―Koliko vidim, ništa.‖ ―Ne vjerujem da se to dogodilo. Ne vjerujem.‖ ―I ja jedva da vjerujem.‖ Sjedili su u Lemasterovu radnom studiju, koji je zapravo bio jednokatnica odvojena od glavne kuće nadsvođenim prolazom. Osim nekoliko obiteljskih fotografija i niza prozora okrenutih prema jugu, knjige su prekrivale svaki centimetar zida. Lemaster joj je još u danima udvaranja rekao da mu je najveća ţelja ţivjeti u knjiţnici. Sad je to gotovo bila istina. ―Poznajem tog Ticea. Bio sam s njim u nekoliko pravnih povjerenstava. Polovica klijenata su mu propalice. Mafiozi, osuđeni teroristi, ubojice i koljači. Ozbiljno govorim. U redu, i oni zasluţuju da ih netko zastupa, ali zabrinem se kad jedan čovjek osjeća da treba braniti sve njih. Prepredeni Tony. Tako ga zovu.‖ Duboko je uzdahnuo. ―Stvar je u tome da nije loš odvjetnik. Zapravo je prilično dobar. Ali nema osjećaja za moral. Nimalo. A u glavi nema nijedne samostalne misli. Ne ţeli ni ulicu prijeći a da mu klijent prije ne plati. Znači, ako je ţelio vidjeti unutrašnjost tvojeg ureda, to je bilo zbog nekog klijenta.‖

Julija je pijuckala vino. Otvorili su bocu prilično pretencioznog bijelog vina iz doline Napa. ―Kakvog klijenta?‖ ―Nemam pojma. Ali, Jules, zamisli koliko je tip drzak. Dolazi u moj kampus i pokušava navesti jednu od mojih dekanica da mu otvori ured moje supruge!‖ Sad je bio na nogama i dugim koracima koračao po sobi. ―U redu. U redu. Ne moraš vjerovati, ali zapravo nije prekršio nikakve etičke kanone, pa čak ni zakonski. Odvjetnici imaju puno slobode da... nema veze. Neće se izvući s ovim." Moj kampus, nije mogla ne čuti. Moje dekanice. Moja supruga. ―Upravo si rekao da nije prekršio zakon i nije prekrši etičke kanone.‖ ―To nije vaţno.‖ ―Nije?‖ Zadrhtao je i zastao. Kad bi Lemaster započeo s tom glumom, stupajući naokolo po sobi, Julija je morala skrivati smiješak, jer kako je bio vrlo nizak, podsjećao ju je na dijete koje ima histerični napad. ―Utvrđeni zakoni nisu nuţno prava mjera ispravnog i krivog.‖ ―Što namjeravaš učiniti?‖ ―Pobrinuti se da se ovo ne ponovi. I to odmah, vjeruj mi.‖ Rekao je to onim kreni-već-jednom tonom, koji je imao kad se ţelio vratiti svojem poslu. Ona se u ovoj svečanoj prostoriji često osjećala kao pokorna podnositeljica molbe. Ĉesto je to i bila. ―Ĉekaj. Jules, čekaj. Još jedna stvar.‖ ―Hmm?‖ ―Imaš li pojma zašto taj Tice ţeli vidjeti tvoj ured? Što je traţio?‖ ―Ne znam.‖ ―Fascikl o Vanessi?‖ Mislio je na zbirku novinskih izrezaka i podsjetnika na probleme njihove kćeri, koje je drţala na Kepleru u nekom laţnom uvjerenju da će tamo biti sigurniji nego kod kuće. ―Ne znam. Mislim da Claire i ne zna za taj fascikl.‖ ―Moţda Tony zna.‖ Pogladio je sijedu kozju bradicu. ―Pa, dobro. Nema veze. Ţao mi je da si to morala doţivjeti, Jules. Pobrinut ću se za sve.‖ Julija je oklijevala. U dvadeset godina njihova braka Lemaster je uvijek obećavao da će se pobrinuti za svaki problem na koji bi naišli i uglavnom bi odrţao riječ. Zapitala se kad je prošla onu točku između oslanjanja na osobu i ovisnosti o njoj. ―Hvala, dragi‖, rekla je. Već je bio za prijenosnim računalom i samo joj se nasmiješio. Prošla je nadsvođenim prolazom i ušla u kuću. Moţda je Tice zaista tragao za fasciklom o Vanessi. Moţda je zastupao nekoga tko ih je planirao tuţiti sudu zbog nekog prekršaja, još nepoznatog, koji je njihova kći tinejdţerica

počinila. Ali Julija je imala drugo objašnjenje, koje nije bila spremna podijeliti sa svojim muţem. Mary Mallard je pretpostavljala, u zabludi, da je Kellen prije smrti Juliji povjerio svoj višak. Nije postojao nijedan mogući razlog zbog kojega bi Mary bila jedina koja je tako mislila.

8. POGLAVLJE GLAVNA ULICA

(I) SLJEDEĆEG POSLIJEPODNEVA, DVA DANA PRIJE DANA ZAHVALNOSTI, JULIJA se poput lopova iskrala iz Cookie‘sa, noseći slatkiše koje je kupila kao poklone za razne prijatelje i kolege. Na samom dnu vrećice bila je smrt za dijetu, kutija pralina s kapucinom koju je kupila za sebe. Dok bi stajala u Verinoj trgovini, često je zamišljala prijatelje ovisno o njihovu ukusu: Tonya Montez iz Bubamara bila je krokant s kikirikijem, Iris Feynman na drugoj strani hodnika na Kepleru bila je karamel-kolač s vanilijom, a Boris Gibbs uvijek s mislima o budţetu, koji je trošio vlastiti novac na jeftinije slatkiše iz drogerija CVS lanca, ali nikad ne bi odbio neki besplatni poklončić - Borisa je poistovjećivala s ljepljivim, neurednim, čokoladom prekrivenim višnjama. Vani u Glavnoj ulici dan je bio jasan, ali turoban. Ledene sige ukrašavale su trgovine, drveće i parkirališne satove. Julija je u prolazu prepoznala nekoliko lica, ali nije baš pozorno gledala. Bila je zabrinuta. Jeannie je zadovoljno koračala uz majku, dok joj je lice bilo skriveno u krznom podstavljenoj kapuljači skupe zimske jakne, a istovremeno je u usta ubacivala voćne bombončiće Jelly Belly. Naravno da je Jeannie bila zadovoljna. Uvijek je bila zadovoljna. Za razliku od svoje braće, Jeannie kao da je slabosti svoje starije sestre smatrala prilikom da pokaţe svoje adute. Ogrtač princeze Klana, nekoć obavijen oko Julijinih ramena - kao što je nekad, pedesetih u Harlemu, bio oko Moninih - počeo je kliziti s Vanessinih još i prije poţara. Jeannie kao da je mislila da je ogrtač sada njezin. U svojim mračnijim trenucima Julija je s čuđenjem zurila u svoje

četvero djece i osjećala kako je neuspjeli majčinstva promatra i gleda natrag kroz njih. ―Poţuri, dušo.‖ ―Zašto?‖ Još jedan Jelly Belly. ―Zato što je skoro pet.‖ ―Pa?‖ ―Moramo otići do gospodina Carringtona prije nego što zatvori.‖ ―Zašto?‖ Klasična Jeannie. Na svoj opušteni način nikad nije bila potpuno neposlušna, ali uvijek je ţeljela znati razloge. Svejedno, Julija nije namjeravala objašnjavati svojem najmlađem djetetu kako se Vera Bright- wood, usred jednog od njezinih otrovnih monologa, izlanula da je vidjela mamina bivšeg ljubavnika, tri dana prije nego što je umro, kako ulazi u Old Landing, trgovinu antikvitetima na drugoj strani ulice. I da je tamo ostao sat vremena. (II) FRANK CARRINGTON BIO JE, PREMA JULIJINU MIŠLJENJU, TIPIĈNI STANOVNIK Landinga: bijelac, kršan i oduvijek u gradu. Svojevremeno bio je sve, od zamjenika šefa policije, vozača školskog autobusa do pipničara, prije nego što je otkrio da ima oko za starine, ili barem talent za oderati turiste, i tako je otvorio Old Landing. Selo je bilo udaljeno od Elm Harbora dobrih devetnaest kilometara. Zahvaljujući mudrosti - ili tvrdoglavosti - odbora za građevinsku podjelu zemljišta, Landing su, za razliku od drugih obalnih gradova u okrugu, tek trebali potpuno kolonizirati zaposleni ljudi koji svakodnevno putuju na posao u grad. Selo je bilo puno tipova poput Franka Carringtona. Kiptjeli su od negodovanja prema zaposlenicima sa sveučilišta koji su se doseljavali, podizali cijene i birali demokrate u gradsko vijeće, ali istodobno su ţudjeli za zveckavom gotovinom, koju su im ubacivali u blagajnu. ―Što s njim?‖ upita Frank, kad mu je Julija objasnila zašto je došla. ―Je li bio ovdje?‖ ―Ja sam poslovan čovjek‖, objasnio je trgovac, jenkijevski ravnim tonom. Bio je zimski blijed, vitak kako to već jesu stanovnici Nove Engleske, a svijetlosmeđu kosu češljao je na mladenački način. Trgovina mu je bila duguljasta i mračna, natrpana starinama od kojih je polovica bila skrivena u sjeni. ―Sklapam posao sa svakim tko prođe kroz ova vrata. No neki naši ovdašnji trgovci ne vole pripadnike manjina. Ja nisam takav. Znate da mi je drago da ste svi vi ovdje.‖ Da, znala je, jer joj je to govorio svaki put kad bi došla kupiti neku sitnicu ili

povremeno i neku veću stvar. ―Trebamo više manjina‖, izjavio je on, istim tonom kojim bi govorio da predlaţe novi semafor za Ulicu Pleasant. ―Svih vrsta‖, doda on poboţno. Julija je proučavala dvokraki svijećnjak i nije ništa rekla. ―Kako je Pres?‖ upita Frank i dalje tjerajući isto, jer se cijeli Landing još divio njezinu prvorođencu. Ĉetiri godine nakon Prestonove prijevremene mature, lokalna srednja škola još se nije oporavila od činjenice da joj je jedini pravi genij crnac. A nije se oporavio ni Lemaster, čime je odnos oca i sina zauvijek narušen, s obje strane, zbog činjenice da mu je sin pametniji od njega. ―Kladim se da i dalje radi na ponos Landinga!‖ reče Frank, blijedo se smješkajući. ―Preston je dobro.‖ ―Najbistriji crni dečko kojega je itko ovdje vidio‖, reče on, izrekavši to kao kompliment. ―Dakle, pričajte mi o ostatku Obitelji.‖ Julija se nije dala smesti. ―Što je ţelio, Frank?‖ Pogledala je prema Jeannie, koja je stajala ispred prozora i divila se boţićnom seocetu od porculana. Natpis je upozoravao kupce da ne diraju predmete, ali Julija je znala da će za koji trenutak Jeannie uzeti u ruke jednu od figurica i vjerojatno je razbiti. ―Kellen Zant. Kad je bio ovdje. Što je ţelio?‖ ―Isto što i svi drugi. Nešto kupiti.‖ ―Kupio je nešto od vas? Kellen?‖ ―Postoji li razlog zašto ne bi kupio?‖ ―Što je kupio?‖ Oklijevao je trenutak, kao da odvaguje koliko će naplatiti tu informaciju. Frank je bio visok ali pogrbljen, kao da mu je visina bila veća od ambicije. Pogled mu je stalno klizio preko Julijina ramena prema Jeannie, koja je sad već klečala. ―Sjećate se onog velikog ogledala koje se rotira u okviru, iz devetnaestog stoljeća, koje ste gledali prošlog mjeseca?‖ ―Naravno.‖ Također se sjetila da je Frank Carrington za ogledalo traţio tisuću osamsto dolara, što je bila čista ludost. ―Kupio ga je.‖ "Kellen je kupio pokretno stojeće ogledalo? Zašlo bi ga, zaboga, kupio? Kellen nije imao pojma o antikvitetima." ―Ali ovaj je kupio.‖ Nadimao se od ponosa. ―I još je platio punu cijenu.‖ ―Ali to nema smisla. Što bi Kellen radio sa starinskim ogledalom?‖ Ponovo su Frankove oči skrenule na Jeannie, koja je dosljedna sebi podigla s postolja malu zgradu ţeljezničke stanice. Prinijela ju je blizu lica i navirila se unutra. Upozorenja i pravila su se odnosila na one manje savršene od nje. ―Rekao je da će to biti dar.‖

―Dar?‖ Trenutak nerazumne ljubomore. ―Za koga?‖ ―Za vas.‖ Julija je pogledala svoju kćer, jer nije ţeljela da je ona čuje. Zatim je uhvatila starca za nadlakticu i povukla ga dublje u mračnu trgovinu. ―Nije smiješno‖, reče ona. ―Julija, ne šalim se. Pitao me što vam se sviđa i ja sam mu rekao.‖ ―Ali...‖ Zašutjela je, nesigurna kako da mu objasni stvar. Da, svakako, ona i Kellen su tu i tamo izmjenjivali ukrasne sitnice i slatkiše: primjerice onaj rođendanski kolač. Ali Julija nikako nije mogla pojmiti da bi joj on kupio ogledalo za tisuću osamsto dolara. Bila je udana ţena! Što je mislio da će reći svojem suprugu od koga ga je dobila? Nikad ga ne bi prihvatila, što je Kellen sigurno znao, a osim toga... ―Ali nije mi ga dao.‖ ―Pa, nije‖, prizna Frank Carrington, trljajući sablasne ruke kao da s njih ispire odgovornost. ―Ţao mi je zbog toga. Ali rekao mi je da će mi se javiti s uputama za isporuku. No nije se više javio.‖ ―Hoćete reći...‖ ―Još je tu. Ţelite li ga vidjeti?‖ (III) I TAKO JE JULIJA, NADAJUĆI SE DA ĆE SE POKAZATI DA JE SVE SAN, DOBILA priliku detaljno pogledati drugo ogledalo koje joj je Kellen ostavio. ―Pa, Julija, razumjet ćete da vam ga ne mogu dati‖, reče Frank, skidajući zaštitnu tkaninu protiv prašine. ―Ja sam samo imao dojam da vam je namjeravao pokloniti ogledalo, ali to ne znam sigurno. Zato je ogledalo još u njegovu vlasništvu. Odnosno, dio njegove ostavštine.‖ ―Razumijem‖, reče Julija, kruţeći oko ovalnog ogledala, automatski primjećujući pukotine i ogrebotine. Bilo je u lošem stanju, ali joj se sviđalo zbog njegove starosti. Još od djetinjstva, Julija je gajila tajnu teoriju o tome po čemu se stara ogledala razlikuju od ostalih starina: ako dovoljno dugo gledate u jedno, polako vam se pokazuju obrisi svih ţena koje su se desetljećima ukrašavale i ogledale u njemu. Tamo u Hanoveru, a još više u kući bake Vee u Harlemu, mlada Julija je satima stajala pred posrebrenim staklom i čekala da joj se u odrazu ukaţe povijest. Dosad, usprkos godinama gledanja, nije imala sreće, ali povremeno bi zamislila Monu iza sebe kako je visokim glasom, s primjesom samosaţaljenja i zadovoljstva samom sobom, upozorava da bi trebala prestati tako uporno proganjati to što je zamišljala s druge strane ogledala: Ako dovoljno dugo zuriš u te stvari, govorila je njezina majka, navodno citirajući baku Vee, pretvorit ćeš se u jednu od njih.

―Prava ljepota, zar ne?‖ promrmlja Frank, kao da joj pokušava prodati ogledalo. Glas mu je postao još piskaviji, što se obično događalo kad je bio nervozan. Primijetila je da su mu ruke ponovo počele drhtati i pitala se zašto. Moţda je planirao zadrţati ogledalo i ponovo ga prodati. ―Lijepo je‖, lagala je, slaţući se s njim. Zapravo su se vlasnici loše brinuli za njega. Nagnula je ogledalo i osjetila kako se nepotrebno klima. Staklo je bilo uglačano, ali odraz joj je u njemu bio izobličen na neravnoj površini, kao u onim ludim ogledalima u zabavištu. Što ga je više pregledavala, to ju je pokretno ogledalo u okviru podsjećalo na nešto, ali nije se mogla sjetiti na što. ―Jedna od ukrasnih ruţa na vrhu okvira je slomljena‖, reče ona. ‗―Napuknuta.‖ ―To je velika napuklina.‖ Frank je raširio ruke, moţda da naznači kako je šteta izvan njegova dometa. Julija je proučavala spojeve i osovine za okret, prstima je čak zagrebla komadić ljepila. ―Kellen je platio punu cijenu?‖ ―Aha.‖ ―Nakon što ste mu rekli da sam pogledala ogledalo?‖ ―Aha.‖ Julija zatrese glavom, potpuno zbunjena. Nije razumjela zašto bi joj Kellen kupio jedno ruţno, precijenjeno ogledalo u tako jadnom stanju. Ali ako se broji i Comynsovo ogledalo koje joj je Seth predao u Arkadelphiji, to su bila dva ogledala od Kellena u jednom tjednu. Ĉak i muškarac tako impulzivan kao što je bio Kellen Zant, imao bi neki razlog za taj par neobičnih darova. Je li to bilo ono o čemu je nešto načuo Boris Gibbs? Da je Kellen bio u Landingu i kupovao joj skup antikni predmet? Ali zašto bi se itko zbog toga ljutio? Je li to moţda bio višak o kojemu se raspitivala Mary Mallard, onaj za koji joj je Kellen rekao da će ga dati Juliji? Opet je dotaknula potrganu ukrasnu ruţu okvira. Ako je poznavala Kellena - a jest - nije smjerao ništa dobro. Ali nije mogla nazreti gdje se krije veza između kupovanja ogledala i loših namjera. Podsjetila je samu sebe da se prestane mučiti pitanjima. Ono što je Kellen moţda namjeravao nije bio njezin problem. Dok je bio ţiv, uvijek ju je iznova pokušavao uvući natrag u svoj ţivot. Ona mu neće dopustiti da u tome uspije sada kad je mrtav. Prvi put od Kellenove smrti, Julijina ljutnja na njega počela je ublaţavati bol. ―I to je bilo sve što je rekao? Da je ovo dar za mene?‖ ―Pa, ne baš sve.” Frank se povukao tako daleko u tamu da se činilo kao da mu glas plovi zrakom. ―Rekao je da će vam se ogledalo svidjeti zato što volite povijest.‖ Ali njoj je povijest bila dosadna. Kellenu je sigurno tisuću puta rekla da je zanima budućnost a ne prošlost, što je bio grijeh zbog kojega ju je Mona redovito korila. Upravo se spremala to izreći, moţda neoprezno, kad se iz

prednjeg dijela trgovine začuo zvuk lomljave. Jeannie je stajala nekoliko gracioznih koraka udaljena od razbijene porculanske zgrade, očiju neduţno razrogačenih i s rukama sigurno skrivenim iza leđa. ―Nisam ja‖, rekla je.

9. P OGL AVLJE POVRŠINSKA NAPETOST

(I) LEMASTEROVA DRUGA SESTRIĈNA ASTRID DOŠLA JE U GRAD ZA DAN ZAHVALNOSTI, dovukavši sa sobom svoje dvoje ozbiljne, povučene i štrkljaste djece, a kao i obično u kuću u Ulici Hunter‘s Meadow unijela je neku sumanutu energiju, sumornu, takvu koja puši cigaretu za cigaretom. Astrid Venable je bila tamna, sićušna i lijepa, baš kao i Lemaster, ali i podjednako arogantna i pametna. Oboje su emigrirali kao tinejdţeri, a odgojila ih je zajedno s Astridinim mlađim bratom Harrisonom, uspješnim investicijskim bankarom - ista stroga tetka u Chicagu. Poslala ih je u katoličku školu, pokušavajući istovremeno ubiti dvije muhe jednim udarcem. Astrid se fokusirala, kao da je laserska zraka, na sve što bi je zainteresiralo, no uglavnom na svoj posao na Capitol Hillu, na .svoj društveni krug, jer joj je ţivot u klubovima tamnije nacije bio drugi dom, a ponekad i prvi: obavljala je duţnost nacionalne potpredsjednice Bubamara, a trenutačno je bila nacionalna tajnica za jedno od ekskluzivnijih crnih sestrinstava i nikad ne bi propustila ni konvenciju niti bilo koju priliku da vam kaţe zašto ste i vi trebali biti tamo. Astrid nije mislila ni na koga osim na sebe. Iritiralo bi je ako joj Lemaster nije odgovarao na pisma elektroničke pošte odmah čim bi ih dobio i često je znala nazvati Hunterove visove kasno noću, znajući da je Julija uvijek budna, da joj kaţe da uključi televizor i to brzo, jer je postaja Public Broadcasting davala dokumentarac o nekom nepoznatom crnom kiparu za kojeg Julija nikada nije čula i nikada neće. Ako bi joj Julija rekla da upravo nešto radi, Astrid bi poprimila obrambeni ton i naljutila se. Što se tiče njezine djece, bili su neuredni prljavci i snobovi. Ostavljali su za sobom odjeću, cipele, elektroničke igrice, boce Coca-Cole i mrvice keksa, ravnomjerno ih raspršujući po Hunterovim Visovima na način koji je sugerirao da je to ispravno postupanje ili da postoje sluškinje, što je tijekom njihova odrastanja bila činjenica. Prije nego što se preselila u Washington, Astrid je bila partnerica u odvjetničkom uredu na Wall Streetu, i imala je više ušteđenog novca nego što će njezin bratić, koji sigurno nije skapavao od gladi, zaraditi u pet godina. Lemaster je odlučno izbjegavao rasprave o politici, ali osim o svojim klubovima, Astrid nije govorila ni o čemu drugome, a mrzila je svaku

vašu izgovorenu riječ, ako niste poput papige ponavljali ono što je ona govorila. U Astridinoj prošlosti postojali su neki muţevi, a svi i nisu bili njezini, i moţda će ih biti u budućnosti. Lemaster je svoju sestričnu smatrao kreštavom, nepromišljenom lajavicom, a k tome i majkom koja kvari vlastitu djecu. Svojoj je supruzi rekao da se tu djecu jedva moţe prepoznati kao karipsku, jer on je još kao dio svoje baštine, postojala ona ili ne, posjedovao onaj borbeni imigrantski ponos. Julija se potajno bojala Astrid. Astrid je doletjela u srijedu, s poljupcima, zagrljajima i vrećicama punim boţičnih darova, a Julija je pripremila obrok od naglo pirjanog povrća s tofuom kao dodatak blagdanskoj purici za Dan zahvalnosti, i to stoga što nitko u Astridinoj Obitelji nije jeo meso ni perad, to jest barem dok im je majka bila u blizini. Djeca su, rekla je Astrid, ponijela svoje domaće zadaće, iako su po onom što je Julija mogla zaključiti uglavnom igrali videoigrice i spajali svoja prijenosna računala na kućni širokopojasni internetski sustav, tako da mogu s prijateljima izmjenjivati instant-poruke. Ručak je na Dan zahvalnosti uspio istovremeno biti bučan i nepotpun - bučan zato što je Astrid neprekidno blebetala i zato što je za stolom bilo puno ljudi, uključujući Wendy Tollefson, Julijinu dobru prijateljicu iz nastavničkih dana, te nekoliko prijatelja sa sveučilišta koji nisu imali s kime provesti praznik; nepotpun zato što se nije pojavio nijedan sin Obitelji Carlyle. Aaron je dobio dopuštenje da provede Dan zahvalnosti u Teksasu s Obitelji svojeg bogatog cimera, a Preston je, kao i obično tajanstven u svojoj nepristojnosti, jednostavno je najavio elektroničkom poštom i bez objašnjenja da neće doći. Na Julijin poticaj, Lemaster je zamolio Suzanne de Broglie, profesoricu na Teološkom fakultetu, da blagoslovi hranu. Suzanne se u molitvi obratila ―Boţici, našoj majci‖, a predsjednik Sveučilišta bijesno je gledao svoju ţenu. Poslije deserta svi prisutni za stolom su, u skladu s obiteljskom tradicijom, izrazili svoju zahvalnost zbog nečega. Jeannie je Bogu zahvalila zbog predivne mame i tate, predivne sestre i obojice predivne braće te zbog svakoga tko je ţiv, a i zbog onih koji su mrtvi. Vanessina je molitva bila nečujna. Kad je došao red na Astrid, izrazila je zahvalnost zbog poraza posljednjeg pokušaja da se unište javne škole tako što bi siromašna djeca dobila plaćenu školarinu, budući da su škole tako izravno na gubitku i dodala je da se gorljivo nada da će Bog uskoro prokazati religioznu desnicu kao nevjernički zabludjele ljude. Suzannin otac, također profesor teologije, bio je strogi tradicionalist i jedan od Lemasterovih najvećih junaka. Poslije ručka bilo je jasno da Lemmie jedva čeka da je upita što bi Eduard de Broglie mislio o njezinoj molitvi. Prije nekoliko godina moţda bi to i učinio. Ali sad je bio predsjednik Sveučilišta i stoga se zadovoljio time da se poslije ispuše na svojoj ţeni. Problem je bio u

tome, pričao je Juliji dok su se spremali na spavanje, što ljudi ţele tako malog Boga da im stane u dţep hlača i da ga izvuku samo kad im je potreban da bi stekli neku svjetovnu dobit. Nitko ne ţeli Boga koji nam govori što da radimo, rekao je. Ţelimo Boga koji zapovijeda samo ono što Mu mi kaţemo da nam zapovjedi i koji nam dopušta ono što Mu mi dopustimo. Ţelimo Boga koji je manji od nas, koji nikad nije neposlušan, koji zna gdje mu je mjesto. Nije ni čudo da nitko više ne odlazi u crkvu. Zašto se moliti tako beznačajnom biću? Julija je, kao i svi drugi u Obitelji, čula taj govor stotine puta. Sloţila se s njime, jer Lemaster je volio kad se s njim slaţete. Leţeći pokraj njega, pokušala je zamisliti muţa sa smislom za humor. U petak navečer, Julija je ţeljela odvući svoju obiteljsku sestričnu, kako su je djeca nazivala, na mjesečni sastanak Bubamara, jer je Astrid, iako se preselila u Washington, ostala članica slavne podruţnice okruga Westchester, pred kojom su se sve ostale podruţnice klanjale iz poniznosti baš kao i obične zavisti. Westchester je pokupio značajan dio crnačkog bogatijeg sloja New Yorka i šire okolice, a među članicama te podruţnice bila je čak i predsjednica jedne tvrtke s popisa Fortune 5006, dvije supruge direktora tvrtki s popisa Fortune 100, dvije prezenterice velikih televizijskih kuća, četiri supruge njujorških sportskih zvijezda koje zarađuju milijune, i tako dalje i tako dalje, pa sve do onih koje su, poput Astrid, bile samo (kako je baka Vee običavala govoriti) dobrostojeće. Na Julijino iznenađenje, Astrid je izjavila da je iscrpljena, pa su ostale kod kuće i s Vanessom utroje kartale pinochle, što je u slavnim danima Harlema gotovo bila sluţbena kartaška igra Klana. Jele su kukuruzne kokice, gledale neki stari film i uglavnom čekale Lemastera, koji je morao nakratko svratiti na neku večeru povodom odlaska u mirovinu gradskog crnog odvjetnika; Julija je lukavo naslućivala da je upravo ţelja da vidi svojeg bratića, a ne smrtni grijeh kao što je umor, bila razlog zbog kojega je Astrid ostala kod kuće. ―Jesu li te mediji prestali gnjaviti, draga?‖ upitala je u jednom trenutku Juliju, tako je iznenadivši da je odigrala pogrešnu kartu. ―Misliš zbog onoga što se dogodilo Kellenu?‖ Nervozan smijeh. ―To je sve davna prošlost, s obzirom na to kako danas funkcioniraju ciklusi vijesti.‖ ―Pitam se je li to istina.‖ ―Je li što istina?‖ ―Da je sve to davna prošlost.‖ Izgledala je zabrinuto, kao da joj treba cigareta, a Julija je znala da će se uskoro ispričati i reći da ide u kratku šetnju u vrt. Astrid je osjetila da je proučava. ―Samo čekam da se još nešto dogodi. To je ono čime se bavim i od čega ţivim.‖ Julija se sjetila pokretnog ogledala i nije ništa rekla, ali Vanessa, koja je dotad zbrajala kartaške bodove, dobaci tetki Astrid zabrinut pogled, uhvativši nijansu 6

Poslovni časopis Fortune svake godine objavljuje popis 500 najuspješnijih američkih tvrtki.

koja je njezinoj majci promakla. ―Brine li se senator zbog onoga na čemu je Kellen radio?‖ Senator je bio Astridin šef. ―Ne, ne, dušo, ne budi luda. Ne. Zašto uopće tako nešto govoriš?‖ Onda se ispričala i otišla u onu šetnju, ne čekajući da joj Vanessa odgovori. I Julija se pitala zašto je to njezina kći pitala, ali prije nego što je mogla ispipati stvar, Vanessa je pobjegla razgovarati na mobitel, jer ju je nazvao onaj Casey. Poslije je Julija čavrljala s obiteljskom sestričnom u gostinskoj sobi u podrumu, ukrašenoj posterima predstava s Broadwaya u kojima su sudjelovali crni umjetnici, a Astrid je rekla ono što je uvijek govorila, da ne razumije zašto Julija ne sluša autentičnu glazbu zajednice, pod čime je mislila grozne pjesme sa ţenomrzačkim stihovima, koje su bile Lemasterova tajna ljubav. Vanessa je laka koraka doplesala sa ţeljom da tetki Astrid pokaţe fotografiju koju im je Seth Zant dao u Arkadelphiji. Julija se ukočila od uţasa. Mislila je da je fotografiju dobro spremila, ali sakriti nešto od Vanesse predstavljalo je nezahvalan zadatak, kako su shvatili već onda kad je tek prohodala i pronašla zalihu boţićnih darova koju je Lemaster ugurao u straţnji dio zaključanog ormarića u svojem radnom studiju. ―Zaista su bili zaljubljeni par‖, reče Vanessa pobjedonosno. Astrid razrogači oči. ―Stvarno?‖ Julija je već vidjela što je čeka u budućnosti, kad se ovaj sočni podatak proslijedi od usta do usta, od jedne podruţnice Bubamara do druge. Astrid joj se nasmiješi. ―Lemaster mi to nikada nije rekao.‖ ―On je, hm, dobar u čuvanju tajni‖, reče Julija, osjećajući neobičnu potrebu da se ispriča. ―Slaţem se‖, reče Astrid, a ton joj je bio preziran, kao da je čuvanje tajne još jedan porok. (II) TAJ POSJET, USPRKOS BLAGDANSKOM RAZDOBLJU, NIJE BIO DRUŠTVENE PRI- rode. Radilo se o poslu, a ovih je dana jedini posao kojim se Astrid bavila bila politika. Radila je kao predstojnica ureda senatora Malcolma Whisteda, još jednog starog Lemasterova prijatelja. Korijeni tog poznanstva sezali su još u studentske dane, kad su obojica proveli posljednje dvije godine na kampusu kao dio četvorke koja je dijelila apartman Hilliman, a koji je prema uvjetima nekog davnog sporazuma rezerviran za najstarijeg člana klana Hilliman koji u tom trenutku pohađa koledţ i za trojicu njegovih prijatelja. Apartman je zauzimao veći dio zadnjeg kata Hilliman Halla, studentskog dormitorija, kojeg ne treba brkati sa zgradom fakulteta društvenih znanosti i desetak drugih zgrada na kampusu, a sve zbog toga što je obitelj Hilliman bila jedan od najvećih dobročinitelja Sveučilišta. Ostatak kata zauzimale su dvije manje sobe,

ovih dana vrlo traţene zbog blizine s apartmanom Hilliman, iako su nekada bile sobe za sluge. Jock Hilliman se kasnije u ţivotu dodatno obogatio kao kupac posrnulih kompanija, a u Lemasterovo je vrijeme imao apartman za sebe i skandalizirao je rodbinu pozvavši mladog crnca da se useli; bilo je to prvi put, šaptali su njegovi rođaci, da je crnjo prešao prag apartmana Hilliman a da nije sluga. Pozvao je još dvojicu prijatelja, tada poznatih kao Scrunchy i Mal, od kojih je na kraju jedan postao predsjednik Sjedinjenih Američkih Drţava, a drugi vaţan senator koji se spremao za demokratske prednominacijske izbore koji su počinjali za tri mjeseca sastankom stranačkih aktivista u Iowi i, ako sve bude po planu, planirao se iduće jeseni kandidirati protiv Scrunchyja. Novine su već bile fascinirane mogućnošću da se nekadašnji cimeri natječu jedan protiv drugoga. Ali njihova veza nije bila tako bliska kao što se činilo. Jock, Scrunchy i Mal uglavnom nisu ostali u vezi lijekom godina, ali Lemaster je, sa svojom nadnaravnom djelotvornom snagom prijateljstva, ostao blizak sa svom trojicom. Kad je Jock prije tri godine umro - u naručju mnogo mlađe ljubavnice, iako su osmrtnice spomenule samo da se radilo o srčanom udaru tijekom posjeta prijatelju - Lemaster mu je odrţao tako savršen posmrtni govor da su čak Scrunchy i Mal, nesentimentalni političari kakvi su već bili, uspjeli istisnuti nekoliko suza za kamere. Upravo je Lemaster bio taj koji je pomogao Astrid naći ovaj posao. (III) ASTRID JE PROVELA VEĆI DIO SUBOTNJEG POSLIJEPODNEVA ZATVORENA U radnom studiju sa svojim bratićem, a njihove povišene glasove mogli su čuti svi koji su se, kao Julija, ušuljali natkrivenim prolazom, zakoračili u predvorje i pritisnuli uho na teška vrata. Nije mogla razabrati riječi, ali je razumjela večer prije, po malim naznakama drţanja tijela i pogledima, da je makar jedanput Astrid u ulozi moliteljice, a Lemaster drţi sve karte. Nije se mogla dugo zadrţavati i to ne samo zato što bi je netko mogao vidjeti: morala je otići po djecu u mulitplex kino, gdje su u raznim kombinacijama, njezina i Astridina djeca gledala filmove. Vozeći se tamo u potpuno popravljenom Escaladeu, pokušala je zaključiti oko čega su se njih dvoje prepirali. U kinu je zatekla Jeannie kako ukočeno sjedi na klupi s Odessom, Astridinom trinaestogodišnjom kćeri, nakon što su odgledale novi Disneyjev film, a sa sokom u jednoj ruci i mobitelom u drugoj, koračao je gore-dolje Odessin brat, Cedric, petnaestogodišnjak, neobično visok za jednog Carlylea, koji je, dobivši dopuštenje od rastresene majke, otišao gledati film namijenjen starijima od 17 godina, u kojem je vrvjelo od vampira, osvajanja svijeta i

krvavih prizora. Svi su čekali Vanessu, koja se našla s onim Caseyjem i gledala s njim romantičnu komediju. Julija se toliko disciplinirala da se više nije pitala što njih dvoje rade u tami. Njihov je film bio najkraći, ali Casey je vjerojatno zakasnio i par je otišao na neku drugu projekciju. Ne misleći ni na koga drugog osim na sebe. Jeannie je veselo brbljala jer joj se svidio Disney, profinjena Odessa se pretvarala da je film bio ispod njezina nivoa, a visoki Cedric bio je previše zaokupljen razgovorom na mobitelu da bi mogao pozdraviti tetku Juliju. Provjerila je vremena početka predstava, vidjela da romantična komedija neće završiti još sat i deset minuta pa je predloţila da prijeđu u kineski restoran na drugoj strani ulice i da se poslije vrate po Vanessu. Dok su se svi brzo usuglašavali s njezinim prijedlogom, Julija je u predvorju primijetila onog Caseyja, vrlo prisnog s djevojkom koju bi Vanessa nazvala ―trivijalnom plavušom‖ i koja je čak na ovoj novembarskoj hladnoći pokazivala dovoljno golog mesa da bi je u danima Julijine mladosti moţda i uhitili. Bijesna u Vanessino ime, ignorirajući svako razumno pravilo da se kao roditelj ne miješa, Julija je pojurila preko predvorja, potapšala nadobudnog pjesnika po ramenu, ali zamalo ju je uhvatio nespremnu, jer kao i uvijek vlaţne, osjećajne zelene oči Caseyja Waytta bile su pune čiste nevinosti. ―Gospođo Carlyle! Hej, kako ste? Je li zaista bilo strašno? Vanessa kaţe da je bilo zaista strašno.‖ Laktom je gurkao trivijalnu plavušu dok je pokušavao ispitati informacije iz prve ruke. ―Ovo je Vanessina mama. Ona je našla onog mrtvog crnca.‖ Plavuša je promrmljala nešto što je mogao biti pozdrav. ―Pa, jeste li dobro?‖ upita Casey, manje kao izraz suosjećanja, a više kao pokušaj da naglasi svoj status osobe bliske s Obitelji o kojoj se u Landingu svakako najviše govorilo. Smeđi uvojci dječački su mu se uvijali preko čela. Njeţne su mu loknice davale bajronski izgled i upravo je ta pjesnička strana privukla Vanessu; to i činjenica da joj je on jedini udvarao u lokalnoj srednjoj školi, gdje je moţda samo dvadesetero djece od tisuću četiristo bilo crno. ―Vanessa kaţe da je bilo krvavo, da mu je glava otkinuta pucnjem i svašta još.‖ ―Casey, a gdje je točno Vanessa? Što ti radiš ovdje vani‖ - pogledala je plavušu - ―dok unutra još traje film?‖ ―Nisam ja kriv, gospođo Carlyle. Predomislila se. Nije htjela ići u kino. Morala je obaviti nešto drugo. A ja sam onda sreo Melanie, znate, iz škole. Pa sam pomislio...‖ ―Što drugo?‖ ―Što?‖ ―Casey, što je to drugo morala obaviti? Gdje mi je kći?‖ Rukom je neodređeno pokazao prema parkiralištu. Jeannie je stajala u blizini,

široko raširenih očiju od uzbuđenja, a takve su joj bile uvijek na prvi znak da će Vanessa prouzročiti neku nevolju. Posegnula je za majčinom rukom. Odessa je sada također razgovarala na mobitelu, pridruţivši se bratu u ignoriranju svijeta oko sebe. ―Rekla je da mora nešto obaviti.‖ Polako je poprimao zabrinut izgled. ―Skroz se čudno ponašala. Pokušao sam je zaustaviti, gospodo Carlyle. Stvarno jesam.‖ ―Što obaviti? Kamo je otišla?‖ Casey je pogledao trivijalnu plavušu, koja se povukla korak unatrag da grize nokte. ―Uvijek to čini. Kad god smo zajedno.‖ Sad je šaptao, očiju uperenih u sag, a Julija je protiv svoje volje osjetila njegovu zbunjenost i bol. Moţda mu je zaista bilo stalo do Vanesse. ―Odemo na večeru, odemo u kino, odemo svakud i sve je u redu, a onda, ona odjednom poskoči i nekamo odjuri. I to uvijek zbog istog razloga.‖ Podigao je pogled izmučenih očiju i na trenutak njih dvoje podijele zajedničku spoznaju krivnje zato što nisu u stanju kontrolirati, pa čak ni razumjeti, osobu koju su voljeli. ―Uvijek zato što je treba Gina.‖ (IV) U RASPON JULIJINIH EMOCIJA NIKAD SE NIJE POTPUNO UKLAPALA PANIKA. Ţene Obitelji Veazie bile su planeri i rješavateljice problema, organizirane i samosvjesne, na neki način i neoprezne, spremne riskirati pogrešku radije nego da ništa ne učine. Kako je Mona često govorila, tamnija nacija je samo uz odlučnost i trud ţena preţivjela sitne ludosti svojih muškaraca. Kad je Julija, samo nekoliko tjedana nakon što je počela ţivjeti s Lemasterom, otkrila da je u drugom stanju, nije ni oklijevala ni plakala, nego je otišla ravno svojem dečku da mu kaţe novost, uzimajući zdravo za gotovo da će njihova budućnost ovisiti o njegovoj prvoj reakciji. Da joj je predloţio pobačaj, pljusnula bi ga; da je rekao kako je to problem koji mora sama riješiti, iskopala bi mu oči prije nego što bi za sobom zatvorila vrata nadajući se da će mu iskopati barem jedno; no kad je on umjesto toga predloţio vjenčanje, Julija ga je odbila, s neuvjerljivim razlogom da ga ne ţeli prisiliti na donošenje nagle odluke. No Lemaster ju je uvjeravao da odluka nije nagla. Već je neko vrijeme razmišljao o tome da je zaprosi, ali sprječavala ga je srameţljivost. Julija ga je gotovo pljusnula i zbog te tvrdnje, jer Lemmie nikad u ţivotu nije ni na tren bio srameţljiv. S rukama na bokovima, grubo ga je pozvala da to dokaţe. Nasmiješio se i rekao: ―Ako bude djevojčica, spreman sam je nazvati Amaretta.‖ Ali rodio se dječak i nazvali su ga Preston, po suprugu bake Vee i Julijinu jedinom poznatom djedu. Planirajući kao i uvijek, sad nije nazvala ni muţa ni policiju. Umjesto toga, nazvala je Vanessin broj mobitela. Javila se govorna sekretarica.

Misli. Planiraj. Djeluj. Gina. Kad god bi Vanessa krenula lutati, govorila bi da to radi zbog Gine. Utrpala je djecu u Escaladu, natjerala bratiće i sestrične da uz negodovanje ugase mobitele i krenula cestom Route 48, navirujući se putem prema napola praznim trgovinama, pustim kompleksima trgovačkih centara i oko automobilskih predstavništava, koji kao da su ovih dana okruţivali sve prigradske četvrti. Nakon nekoliko minuta svi su se pridruţili toj zabavi, ali upravo kad je Cedric počeo naglas nagađati o mogućim nesrećama koje su joj se moţda dogodile, Vanessa je odgovorila na poziv. ―U Povijesnom društvu sam. Vidjela sam da si me pokušala nazvati, ali u čitaonici se ne smijem sluţiti mobitelom.‖ ―Gdje si?‖ ―Nešto istraţujem. Imala sam jednu ideju.‖ Zaboravi ideju. ―Zaboga, kako si dospjela donde? Do tamo ima sedam, osam kilometara!‖ ―Pozvala sam taksi.‖ ―Vanessa...‖ ―Znam, mama. Znam. Trebala sam prvo tebe pitati.‖ Bila je iziritirano strpljiva, poput odrasle osobe koja već dugo pati. ―Ali ti bi rekla ne.‖ ―Tako je!‖ ―Pa, zato te nisam ni pitala. Nisam htjela da mi kaţeš ne. Mama, shvatit ću ako me ţeliš kazniti zabranom izlazaka.‖ Dajući joj tu dozvolu svemu je dala prizvuk kao da roditelji kaţnjavaju djecu zbog svojih hirova; što je, u mnogim slučajevima, bilo točno. ―Našla sam ono zbog čega sam došla.‖ ―A to je bilo - što?‖ ―Poslije ću ti pričati o tome. Upravo se spremaju zatvoriti. Ţeliš li doći po mene ili moţda ne?‖ I tako je Julija izmijenila redoslijed. Prvo je otišla po Vanessu, ostavivši špotanciju za kasnije. Prethodno je planirala da će Vanessu odvesti u trgovački centar, da potraţi haljinu za Grand, Orange and White Cotillion7 odmah poslije Boţića, jer to je bio društveni događaj godine u novoengleskom ogranku Klana, ali Vanessa nije ţeljela ići. Moţda je to bio pravi razlog zašto je pobjegla: da izbjegne kupovanje haljine u majčinu društvu. (V) VRATIVŠI SE KUĆI, VANESSA JE MORALA NAPRAVITI DOMAĆU ZADAĆU, Jeannie se zabavila pisanjem pjesme o mački koja je otišla na Mjesec, a Astridina djeca su nestala u podrumu da rade nešto svoje. Astrid se durila u prizemlju, u sobi za goste. Lemaster je otišao na neku večeru u kampusu, nakon koje je planirao 7 omladina uči bonton i lijepo ponašanje.

svratiti na malu proslavu koju je gradonačelnik Elm Harbora organizirao za nekolicinu dobrih prijatelja. Lemaster zapravo nije mogao podnijeti gradonačelnika, do srţi pokvarenog čovjeka po imenu Shea, ali zahtjevi posla su bili zahtjevi posla. Poslije je Julija skoknula u supermarket, povevši sa sobom Vanessu da joj očita dugoočekivanu lekciju. Djevojka je slušala u tvrdoglavoj tišini, ljutito zureći kroz prozor, a kad se Julija umorila, rekla je ono što i obično: ―Ti to ne razumiješ.‖ Tek su kasnije te večeri, dok su leţali u krevetu gledajući kasnu košarkašku utakmicu sa Zapadne obale, i dok je Lemaster još bio ljut zbog prepirke s Astrid, njih dvoje dobili priliku da provedu malo vremena zajedno. ―Znaš li koji je Astridin najveći problem?‖ upita Lemaster svoju ţenu, koja je već drijemala na njegovu čvrstom ramenu. ―Mmm-mmm.‖ ―Ona je od onih ljudi koji misle da ništa nije tako vaţno kao izbori.‖ ―Moţda ovaj put ima pravo.‖ ―Nema. Nije u pravu.‖ Rastreseno ju je poljubio u čelo, ne prihvaćajući mogućnost da je pogriješio: jer, iako je bio daleko šarmantniji od Astrid, Lemaster nije bio ništa manje siguran u samoga sebe. Citirao je svoju najdraţu maksimu: ―Pobjeđivanje nije vrlina.‖ Julija je čekala, ali onda je postalo očito da je tema koju je njezin suprug tek načeo, već bila završena. Malo se razbjesnjela, kao i uvijek kad bi je isključio. Zatim mu je, nakon dvije reklame i neuspješnog napora da ga potakne na ljubavni ţar, konačno ispričala o Vanessinu popodnevnom nestanku, umanjivši kćerinu neposlušnost i iskoristivši ulogu onog Caseyja kako bi muţu dala nekoga koga će moći okriviti. Lemaster ju je saslušao, zatim je mijenjao kanale sve dok nije završio na TV o knjigama, gdje je slavni romanopisac objašnjavao zašto muškarci nikada ne bi smjeli pisati ţenskim glasom. Julija je znala da ne treba prekidati njegovo razmišljanje. Lemaster je bio od onih generala koji nikada ne pucaju dok nisu spremni protivnika dignuti u zrak i poslati na onaj svijet. ―Brady je idiot‖, reče on napokon. ―Totalni idiot. Otkud sam to mogao znati? Na Medicinskom fakultetu je šef adolescentne psihijatrije.‖ Lemaster je odgovarao na primjedbu koju se nije sjetila ni spomenuti. ―Ljudi mu pjevaju hvalospjeve. I - što on čini? Sjedi i govori da trebamo poštovati Vanessin glas, dopuštajući joj - kako to on zove?‖ ―Da provodi svoje djelovanje.‖ Julija je zadrhtala u zagušljivoj sobi - Lemaster je bio agresivno sklon tropskoj klimi, naročito u Novoj Engleskoj, i volio je do kraja pojačati grijanje a da nikada ne pita slaţe li se ona s tim - jer se sjetila mučnih mjeseci nakon Vanessina uhićenja. Odvjetnici, psihijatri, socijalni radnici, suci, pa drugi psihijatri, intervjui, izvješća, sudnice i tako dalje i tako dalje. U glavi joj se vrtjelo i više nije znala koja je od njih, majka ili kći,

poludjela. A bilo je trenutaka - ona to nikada neće priznati! - kad bi joj laknulo što ima ostalo troje djece, uglavnom normalne, iako je primat Vanessinih potreba danas značio da su ostala djeca zakinuta u vremenu provedenom s majkom. Lemaster se koncentrirao na televiziju, očito nesvjestan njezina sve većeg nezadovoljstva. Rekla je: ―On kaţe da joj treba dovoljno prostora da bude nezavisna u svojem djelovanju.‖ ―Točno tako. Naša se kći pokuša ubiti, a Brady kaţe da joj treba više prostora. Kakav kreten.‖ Iako nije ni podignuo glas, Julija je osjetila da si sam predbacuje. Njezin je Lemmie rijetko kad griješio i mrzio je samoga sebe zbog tih nekoliko greškica. ―Trebalo bi mu oduzeti licencu‖, promrmlja Lemaster, a ona se zapitala, jer njezin je muţ poznavao svakoga tko je nešto značio, ne planira li on moţda ozbiljno na tome poraditi. ―Što ţeliš učiniti? Naći nekoga novoga?‖ ―Ne znam. Moţda.‖ Ljutit zbog vlastite neodlučnosti, opet je promijenio kanal, preskačući vijesti u potrazi za nekom boljom istinom. ―Kladim se da ga Vanessa sad već voli. Kaţe nam da joj dopustimo da bude nezavisna u svojem djelovanju. Danas je svakako bila nezavisna, zar ne?‖ Julija se divila svojem suprugu, ali ponekad ga je ţeljela pljusnuli. Zar je zaista tako malo pozornosti obraćao na najveću krizu u svojoj kući? ―Oh, Lemmie, ona ga ne moţe podnijeti. Ţeli ţenu, liječnicu.‖ Ali muškarci s Barhadosa imaju problem kad se trebaju povući, čak i kada su, da bi ostali u prednosti, prisiljeni ne sloţiti se sa samim sobom. ―Moţda je to dokaz da on dobro radi: to što joj se ne sviđa. Previše se ljudi danas ravna prema tome što im se sviđa. Kako se ljudi osjećaju.‖ Kako je to često bivalo, njezin je suprug govorio kao. da je soba puna ljudi. ―Ne ţelim da se Vanessi njezin terapeut sviđa", nastavljao je dalje. ―Što se mene tiče, moţe ga mrziti iz dna duše, ali glavno je da joj pomaţe. A to je ono, Jules, što ne znam. Što ne znamo. Pomaţe li joj on ili ne.‖ Proizveo je zvuk koji se mogao protumačiti kao bijesno reţanje. ―Gina. Opet Gina. Samo nam je to trebalo. Svaki put kad pobjegne, razlog je isti. Gina ju je trebala. Sam Bog zna što govori svojim prijateljima.‖ Time je mislio, što njezini prijatelji govore svojim roditeljima. ―Ili što piše na svojem blogu.‖ ―U blogu nikad ne piše o Gini.‖ ―Točno. Jer Gina to ne ţeli od nje.‖ Lemaster uzdahne, a onda Julija s olakšanjem osjeti kako se njegovo tijelo opušta u njezinim rukama. ―Mislim da nitko ne moţe biti idiot u vezi sa svim. Brady je rekao da više ne bismo trebali popuštati u vezi s Ginom. Prije nisam bio siguran, ali sada mislim da ima pravo.‖ To je Juliju iznenadilo. Potpuno je preskočio relativno sočna pitanja Vanessina kratkog nestanka i suučesništva onog Caseyja, i s obje je noge uskočio točno tamo gdje ona nije ţeljela da ode. ―Dakle - ovako ćemo. Ona više

ne smije provoditi ni minute brinući se o onome što se dogodilo Gini. Jednostavno ne smije. Brady moţe raditi i raditi kako bi dospio do izvora njezine opsesije, ali u međuvremenu ţeli da mi Vanessi ne dopustimo da i dalje ide tim putem. U tome je bio vrlo jasan. Zato dajmo Vanessi na znanje da se slaţemo s njim.‖ Supruzi nije ni dao priliku da izrazi mišljenje. ―A znaš li što još? Vanessi je bolje. Mnogo bolje. Ili joj je barem bilo. Sve dok... pa, do nedavnih događaja.‖ Je li mislio na Kellenovo ubojstvo? Astridin posjet? Ili je mislio - zar je moguće da je to mislio - da je okrivljavao Juliju zato što je na neki način ponovo kćeri ubacila u glavu misli o Gini? ―Njoj je i dalje dobro‖, reče Julija. ―Vidjet ćemo.‖ ―Što ćemo vidjeti?‖ rekla je, kao da joj ţivot visi o koncu, i pitajući se - oh, kako je mrzila takve trenutke! - pitajući se je li uopće draga svojemu muţu, i ne gleda li on na njihov brak, kao što je uglavnom gledao na ţivot, kroz prizmu zamorne obveze. ―Vidjet ćemo‖, reče on polako, ―moţe li se ona opet odreći te opsesije.‖ ―Govoriš kao da je u stanju birati.‖ ―Mislim da vjerojatno moţe. Osim ako je događaji ne dovedu u iskušenje da pođe krivim smjerom.‖ Ovo je bilo nalik površinskoj napetosti, zaključila je Julija, jer duboko u sebi još je bila profesorica biologije koja je toj znanosti poučavala više razrede osnovne škole i koja je stalno tragala za analogijama. Njezina skrivena ljutnja bila je kao zrak unutar balona, koji pritišće i pritišće na tanku opnu samokontrole, koja moţe u sebi drţati plinove koji se šire sve do trenutka dok ne pukne. Tada će sve odjedanput izaći. Osjećajući se stjerana u kut i spremna da se otrese na njega, Julija se ukoči uz sitno Lemasterovo tijelo. ―Ah, dobro‖, reče on, osjećajući da je otišao predaleko. ―Nema veze. Gotovo je. Vanessa je na sigurnom. To je ono vaţno. U redu, malo je zbacila jaram sa sebe. Ali pretpostavljam da je to ono što punokrvne ţivotinje čine, zar ne? U osnovi je dobro dijete. Nije učinila ništa glupo.‖ Ĉinilo se da se riječima pokušava udaljiti od svojih najgorih nagona. ―Moţda Brady i nije potpuna katastrofa. A što se tiče onog Caseyja, pa, nema smisla sve svaliti na njega. On je jednostavno takav. Razmaţeno bjelačko dijete sveučilišnog profesora.‖ ―Vanessa se sada makar više druţi s prijateljima‖, pridometne beznadno Julija, sad kad je Lemaster završio s procjenom svih redom. ―Da.‖ Hladan kao čelik. ―Bez sumnje.‖ Ponovo je promijenio kanal: na onaj koji je davao akcijski film u kojemu je samo junak znao istinu i bio prisiljen, bez vidljivog oklijevanja, ubiti svakoga tko mu se nađe na putu. Gledali su kako ponovo puni oruţje i nastavlja pucati.

Julija, empiričarka, pitala se kako podnosi teţinu streljiva. ―Lemmie?‖ ―Hmm?‖ ―Večeras, dok smo te čekale‖ - oklijevala je, ne ţeleći spomenuti kćerino ime sad kad se oluja malo stišala - ―pitala sam se nije li to što Astrid ţeli...‖ ―Ţeli prljavštinu.‖ Glas mu je još bio leden. "Predsjednik i ja smo bili cimeri, prijatelji smo već godinama i ona je zaključila da sigurno znam sve njegove prljave tajne. Rekao sam joj da nam je i Mal bio cimer, svi smo bili zajedno u apartmanu Hilliman, i neka Mala pita za prljave stvari. Ona kaţe da je senator previše fin čovjek, et cetera, et cetera, ali ustvari mislim da je njezin problem u tome što Mal ne zna nijednu prljavu tajnu.‖ Stanka. ―A kako je Jock mrtav, Astrid tvrdi, a mozak joj funkcionira samo na taj način, da je to dokaz da postoje prljave stvari. Jock je umro od srčanog udara, u krevetu s ljubavnicom, i Astrid kaţe da je i ljubavnica umiješana u to.‖ Juliji je trebao trenutak prije nego što je shvatila da je završio. ―Zar postoji išta prljavo što bi se moglo znati?‖ ―Jules, ne mogu o tome govoriti.‖ ―Znam. Znam. Samo sam mislila, hm, čak ako mi ne moţeš reći što je to, samo sam se pitala ima li to moţda kakve veze s Kellenom?‖ Još jedan time out dok se njezin suprug savjetovao s čudnim malim sucem u svojoj glavi. ―Ista stara Astrid. Radi ono što ţeli, a vrag neka uzme sve druge.‖ Lemaster je zijevnuo. ―Kad ona krene u svoj pohod, ne moţeš je urazumiti. Ali ne brini. Razgovarat ću s Malom. On će joj narediti da prestane njuškati.‖ Ne brini? ―Zar će on to zaista učiniti? Samo zato što ćeš ga zamoliti?‖ ―Naravno.‖ Još jedan problem je riješen: način na koji je on to činio sličio je čaroliji. Kratko ju je poljubio, ugasio televizor, okrenuo se na svoju stranu i zaklopio oči. Nije joj odgovorio na pitanje o Kellenu.

10.

P OGL AVLJE

ŠETNJA PO PLAŢI

(I) UJUTRO JE LEMASTER ODVEO VANESSU I JEANNIE NA MISU S POĈETKOM U jedanaest sati, u crkvu koju su samouvjereno nazvali Sveti Matej, a koja se prije nekoliko godina odcijepila od episkopalne crkve u bijesnom nastupu teološke pravičnosti. Astridina djeca ostala su spavati. Julija i Astrid otišle su na kasni zajutrak u Klub Landing, privatno i skupo utočište gradskih bogataša, u koji je obitelj konačno bila pozvana da se učlani onda kad je Lemmie počeo raditi u Bijeloj kući. Kellen se šalio da se grad sigurno kladio da će obitelj slijediti Lemastera u Washington, pa da članstvo nikada neće ni iskoristiti a to je moţda bila istina. ―Moraš natjerati Lemastera da uvidi‖, reče Astrid, ―kako mu je pogled na svijet uzak. Ne moţeš cijeli ţivot proţivjeti sjedeći na ogradi. Ne moţeš izbjegavati odgovornost odabiranja strane. Problemi s kojima se suočavamo od ţivotne su vaţnosti. Ljudima njegova kalibra, i tvojega, ne smije se dopustiti da za sebe zadrţavaju informacije.‖ ―Kakve informacije?‖ Astrid se igrala sa ţitnim pahuljicama i sojinim mlijekom. Obrok joj je upotpunjavalo još nekoliko kriški dinje. Julija je jedva bila u stanju kušati poširana jaja s kobasicom, od straha da će Astrid zapravo vidjeti kako joj se taloţe kile. ―Predsjednik Sjedinjenih Američkih Drţava je jednom bio najbolji prijatelj s tvojim muţem. Na koledţu je upadao u svakakve nepodopštine. Nekoć davno mogli smo govoriti da podatke iz studentskih dana nekog javnog duţnosnika ne treba objavljivati u javnost. Ali ta su vremena prošla, Julija. Neka su pitanja previše vaţna.‖ Bila je to njezina mantra i, na neki način, ideologija. "Scrunchy" - kakav čudan nadimak, voljela bih znati kako ga je dobio Scrunchy je nakon koledţa govorio prijateljima da je na studiju radio strašnu stvari. Moţda je mislio samo na to da se prečesto opijao i s vremena na vrijeme znao bi se probuditi u nečijem nepoznatom krevetu. Ali moţda je mislio i na nešto više od toga. Ţeljeli bismo saznati što.‖ U Astridinu ţargonu mi je označavalo sile pravičnosti i istine. Ali potvrdila je ono što je Lemaster govorio. ―Scrunchy bi se povjerio Lemasteru, ako bi se uopće ikome povjeravao. Ţeljeli bismo znati što mu je povjerio. Ĉinjenica da se tvoj suprug tako

jako trudi sačuvati te tajne daje naslutiti da su to tajne koje vrijedi ispričati.‖ ―Ili ih vrijedi sačuvati‖, promrmljala je Julija pomislivši opet na Kellena, ali Astrid se pravila da nije čula. Astrid je htjela Lemmiejeve tajne. Mary Mallard je htjela Julijine. Odjednom kao da su svi mislili da Carlyleovi imaju povjerljive informacije. Potisnula je iz misli slike Kelle - nova dva ogledala: iako mrtav, neće je ponovo usisati u svoj svijet. Konobar ih je upitao ţele li još nešto naručiti. ―Ove su godine bile uţasne za našu zemlju, Julija, uţasne. Ponovo se vratio srednji vijek, ako se smijem metaforički izraziti. Lemaster priča o časti i odanosti, o drţanju svoje riječi. Ali ne moţeš pobijediti u borbi protiv zla ako ti je jedna ruka vezana na leđima.‖ ―Mislim da bi se predsjednik drţave sloţio s tobom.‖ Stisnutih usana, gledajući u stranu, onako kako pravi vjernici čine kad se netko izruguje njihovoj vjeri, rekla je: ―Ovo nije šaljiva tema.‖ ―Oprosti.‖ ―Ozbiljno se brinem zbog tebe, Julija. Nekad si bila više politički orijentirana.‖ ―Mislim da si me zamijenila s mojom majkom.‖ Prišle su im dvije ţene, Julijine poznanice iz grada, i pozdravile ih. Julija ih je predstavila, ali bilo je jasno da nitko neće zapamtiti ime osobe s kojom se upoznao. Uz zveckanje nakita, izmijenile su male toboţnje poljupce i otišle dalje. Astrid ih je promatrala dok su odlazile. ―Uplašile su se da ću se doseliti ovamo.‖ ―Zašto bi ih to brinulo?‖ ―Ako se previše nas doseli, oni će se morati iseliti.‖ Julija se zarumenjela i iznenađena počela je hraniti Landing. ―Ljudi ovdje nisu takvi.‖ ―Bijelci su posvuda takvi.‖ Astrid je ţeljela platiti zajutrak, vjerojatno zato da pokaţe svoju platinastu American Express karticu, ali Julija joj je objasnila da se sve konzumacije zbrajaju na računu člana kluba. Astrid joj je pokušala dati nešto gotova novca, da plati za svoj dio, ali Julija je to pristojno odbila, ne ţeleći ništa dugovati Astrid, baš kao što je bilo očito da ni ova nije htjela biti duţna njoj. Stajale su na prvoj stubi na ulaznim vratima, zbog čega su se gosti bljeđe nacije morali ispričavati dok su iz zaobilazili ulazeći, što je bila igra koju je Lemaster ponekad također volio igrati. S njihove desne strane, niz padinu se glatko spuštao najbolji golfski teren u tom okrugu za bijelce. Astridin let, manjim zrakoplovom iz zračne luke Elm Harbora, bio je predviđen za četiri. ―I mi imamo isti problem u Bubamarama‖, reče Astrid, kao da nastavlja neki raniji razgovor. Ali pokazalo se da baš to čini. ―Na konvenciji u Dallasu - nisi bila tamo, zar ne? - nekoliko nas ponudilo je rezoluciju koja bi imala kritički stav o ovoj drţavnoj administraciji i njezinim rezultatima. Ne bismo zauzimali stranu u ovim izborima - to bi naravno bilo protuzakonito za jednu neprofitnu udrugu - ali moţemo se što je najviše moguće primaknuti graničnoj crti. Govoriti istinu o onome

što se događa u ovoj zemlji i pustiti sestrama Bubamarama da odluče kako će glasovati. Znaš li što se dogodilo? Nisu to htjeli čak ni iznijeti na dnevni red skupa. Pustili su da zamre u pododboru. Laurel St. Jacques je odrţala govor o tome kako je u tradiciji organizacije da se drţimo dalje od politike. Kao da je tradicija neki argument. Starije su ţene, one koje su od pamtivijeka tu, kimale glavama, klicale i pljeskale. Sve osim Aurelije Treene, spisateljice - upoznala si Aurie, zar ne? Nisi? Pa, Aurie je pravi dragulj. Sigurno ima sedamdeset devet, osamdeset godina, tako nešto. Bubamara je već pedeset godina. U ona davna vremena ţivjela je u Harlemu. Poznaje neke od ovih klubova otkad su osnovani.‖ Julija je pokušala reći što zna o Aurie Treene, o tome kako kod kuće na istaknutom mjestu na policama stoje potpisani primjerci njezinih romana, kako ju je još dok je bila dijete upoznala preko bake Vee. Ali Astrid je slušala samo ustima. ―Aurie je poznavala tvoju baku. Rekla je da je to već dugo vremena prokletstvo za najbolje među nama, pa je stoga prokletstvo i za naše klubove. Za sestrinstva, bratstva, društvene klubove, za sve. Naši najbolji ljudi dosegnu izvjesim razinu uspjeha, i onda odluče da su se izdigli iznad politike. Jedan razlog zbog kojega su tako odani svojini klubovima - Aurelija je to rekla - je taj što im to omogućava da izraze solidarnost sa zajednicom, a da zapravo ništa ne moraju poduzeti u vezi s tim. Mogu čestitati jedan drugome na svojim postignućima, a teţnju za pravdom mogu prepustiti onima koje su ostavili iza sebe.‖ Tijekom tog monologa sišle su niz stube. Prešle su ulicu jer, osim na golfskom terenu, u klubu nije bilo dozvoljeno pušiti, čak ni pred ulazom. Odvodni jarci bili su puni bljuzgave vode. ―Ali Aurie je još nešto rekla, Julija. Rekla nam je da je najgori krivac za sve klub kojem su u stara vremena pripadali najuspješniji muškarci, i to oni koji su najmanje od svih ţeljeli riskirati svoj društveni poloţaj, a to je bio klub Empyreals. Lemasterov klub‖, dodala je nepotrebno, nasmijavši se smijehom koji je sličio na ljutita lajanje. ―Empyreals moţda više nije tako vaţan, ali pretpostavljam da je to jedna od tradicija koje se drţe, ha? To da se ne daju uvući u politiku.‖ ―Astrid, pa to su samo klubovi.‖ ―Ništa nije samo nešto‖, odbrusila joj je, kao kad profesor teologije objašnjava Heideggera. ―Ono što hoću reći je da nitko ne očekuje da dječaci skauti budu u politici. Ili oni iz šahovskog kluba. Ili... ronilačkog kluba. Ljudima treba prostor da bi se opustili.‖ ―Ali ne smiju se opuštati tako da im to bude profesija od koje ţive. Ne u današnje vrijeme.‖ Julija se ugrizla za jezik. Raspravljanje s Astrid bilo je isto kao da raspravlja s Lemmiejem: njih su dvoje uvijek imali zalihu ubojitih odgovora. Uključujući i one koji nisu baš bili ubojiti. ―Dobra si ţena‖, uvjeravala ju je Astrid dok su polako hodale prema gradskoj plaţi. Tanak sloj novog snijega blistao je na podnevnom suncu. Nekoliko galebova

ostalo je tu usprkos zimi i hranili su se na pločniku. ―Lemaster bi mnogo mogao od tebe naučiti.‖ ―Ja sam naučila mnogo od njega.‖ ―Ti si mu ţena, Julija. Bliţa si mu nego itko na svijetu. Moraš ga natjerati da se urazumi.‖ Nastala je stanka dok joj se uţasna ideja uobličavala u mislima. ―A ţeli li on uopće da taj čovjek bude ponovo izabran? To što je radio u Bijeloj kući - to je bila samo sluţba svojoj novoj domovini, zar ne? A ne sluţba predsjedniku?‖ Ĉinilo se da je često ponavljala laj argument, vjerojatno sa svojim prijateljima u Washingtonu čija je mišljenja izbjegavala. ―Nije moguće da je Lemaster pristalica?" Julija je odlučila da se neće upuštati u to. ―Astrid, on ti je bratić. Pitaj ga.‖ ―On tvrdi da je neutralan.‖ Začulo se siktanje. ―Kao da je neutralnost moguća.‖ Protrlja lice kao da je iscrpljena. Nije bila navikla na protivljenje. ―Dobro. Ako nije pristalica, to moţe dokazati. Mogao bi pomoći.‖ ―Moţda mu se jednostavno ne sviđa igrati prljavo‖, reče Julija, povlačeći zatvarač sportske jakne da se zaštiti od ledena zraka. ―Nije prljavo. To znači učiniti ono što je potrebno.‖ ―Astrid...‖ ―Ili da ga zaobiđemo.‖ Astrid je uhvatila Juliju ispod ruke i prinijela usne blizu njezina uha. Sad su došle do krajnje svrhe šetnje. ―Mislim, sve bi tajne mogle izaći na vidjelo a da Lemaster ne bude njihov izvor. On ne bi čak ni morao znati da su razotkrivene.‖ Začuo se zadovoljan smijeh pušačice, dok je slobodnom rukom mahala cigaretom. ―A svakako ne bi trebao znati kako su izašle na vidjelo.‖ Julija jasno reče: ―Ne znam nikakve predsjednikove tajne, Astrid.‖ ―Moramo poraziti tog čovjeka. Za dobrobit zemlje.‖ A ako senator Whisted pobijedi, ti ćeš vjerojatno biti predstojnica ureda u Bijeloj kući, zar ne? Naglas je rekla: ―Svejedno, ipak ne znam nikakve tajne. Sve do jučer nisam znala ni da postoje neke tajne.‖ ―Pa, postoje. U to smo sigurni.‖ Mi: opet dobri dečki. ―Scrunchy je običavao Lemasteru sve pričati. A Lemaster sve kaţe tebi.‖ Bio je red na Juliji da se nasmije. Šutnula je čizmom u nanos snijega. ―Ako u to vjeruješ, Astrid, onda ne poznaješ svojeg bratića onako dobro kao što misliš.‖ ―To bi ti sigurno rekao. Previše je pikantno da zadrţi za sebe.‖ Postoji granica do koje moţete istinski nijekati neku tvrdnju prije nego što počnete sumnjati u vlastitu priču. ―Lemaster ne govori tajne, Astrid. Točka. Zato ih i zna tako puno. On vjeruje da ništa nije vaţnije od časti.‖ Zatrese glavom, osjećajući se neobično patetično. Odlučila je da neće Astrid reći da s Lemasterom ide u utorak na večeru u Bijelu kuću; iako ona to već zacijelo zna. ―Lemmie uvijek kaţe da moraš pretpostavljati da će onaj kojemu povjeriš tajnu to reći istom broju osoba kojem si i sama rekla.‖

―Ĉast?‖ Ponovila je Astrid kao jeka, a glas joj je bio proţet skeptičnošću koju čuvamo za otkriće dotad neslućenog poroka. ―Odanost. Drţiš svoju riječ čak i kad te to košta. I takve slične stvari. Lemmie će u grob odnijeti glavu punu tajni.‖ Julija se pokušavala dosjetiti nekog načina na koji bi joj objasnila bit, načina koji će Astrid cijeniti. Ponovo su joj se uplele u razmišljanje misli o Kellenu i ogledalima i ponovo ih je odagnala. ―Gledaj. Moţda on zna i Malove tajne. Obojicu ih poznaje već trideset godina. Jesi li ikad pomislila na. to? Lemaster čuva Scrunchyjeve tajne, ali čuva i Malove. To mi se čini pošteno.‖ Ali Astrid se nije moglo tako lako skrenuti s puta. ―To nije isto. Jedan čovjek ţeli spasiti zemlju. Drugi je uništava. Poštena igra nema veze s tim. Postoji samo jedan moralan put: štitiš jednog čovjeka i pokušaš zaustaviti onoga drugog.‖ (II) ŠETNJA IH JE DOVELA DO PARKIRALIŠTA POKRAJ GRADSKE PLAŢE, MALE i bijele kao i cijeli Landing, i po sveopćem mišljenju, najslikovitije i najdramatičnije u okrugu Harbor. Julija, koja je poput svoje slavne majke bila u konfliktu između dviju suparničkih struja koje su je svaka vukle na svoju stranu: ekskluzivnosti Klana i pravde za narod, uvijek je osjećala potajno pakosno uzbuđenje i slastan ushit na pomisao da je prebivalište u Landingu Obitelji omogućilo dostupnost plaţe, o kojoj su drugi samo mogli maštati. Kupači iz drugih gradića uvijek su se pokušali neopazice ušuljati. Kwame Kennerly, najpopularniji lokalni voditelj onoga što se u tom poslu zove urbani radio, neprestano je bjesnio protiv ―segregirane‖ plaţe. Prije nego što se dogodilo što god se već Vanessi dogodilo, obitelj je običavala ovuda šetati nedjeljom poslije mise, čak i usred zime, kad je pijesak bio tvrd, a voda tako prkosno siva da je Juliju potajno uzbuđivala i plašila svojim implicitnim nagovještajem vječnosti. Prije trideset godina ovdje se utopila Gina Joule. Dvije su ţene prešle preko snijegom prekrivena parkirališta, ispod niskog neba boje škriljevca, a Astrid joj je još uvijek šaptala o razlozima zbog kojih bi Julija trebala navesti muţa da s njom podijeli sve prljave tajne koje je čuvao o Scrunchyju. Danas je čuvar bio neki bubuljičavi dječak i gledao ih je bez velikog zanimanja. Julija mu je naglašeno domahnula, jer uvijek je bilo moguće da se radi o nekome tko bi se mogao uvrijediti ako ga ne prepozna. Otvarao je kutiju karamel bombona omotanu prepoznatljivom zelenom trakom Vere Brightwood i ako ne smanji količinu, bubuljice će ga još dugo pratiti. Plaćati nekom klincu da bude čuvar plaţe zimi činilo joj se kao bacanje novca, ali tu je uvijek bio netko, dvadeset četiri sata dnevno, što je bila tradicija koja se protezala još iz ratnog razdoblja - pri čemu su gradski starci podrazumijevali Drugi svjetski rat - kad su radnici iz ljevaonica koje su radile za brodogradnju, tada smještenih u obliţnjim gradićima, običavali masovno dolaziti u Landing u vrijeme ručka da pojedu obrok uz vodu. Trenutačno je na najvišem drţavnom sudu bila podignuta tuţba protiv grada i njegove politike, a tuţitelje je -

uključujući Kwamea Kennerlyja - zastupala nekolicina profesora Pravnog fakulteta. Julija, koju su nanovo razdirale egalitarističke pretenzije i urođena snobovština, nije bila sigurna što misli o mogućnosti da ubuduće ta prekrasna plaţa, tako izvrsna u svojoj izolaciji, odjednom bude preplavljena mnoštvom ljudi. Nakon što je iscrpila temu pobačaja i rata, Astrid je nastavila pričati o energetskoj politici i alternativnim izvorima energije. Tada je iz svoje kućice pred njih zakoračio bubuljičavi dječak. ―Samo za stanovnike grada‖, reče on odsječno, podiţući ruku. S rukama na bokovima Julija se naglo okrene, zabaci glavu unatrag, jer nikad se nije toliko osjećala pripadnicom Klana nego kad je bila s Astrid. ―Molim?‖ ―Plaţa je zatvorena za šire građanstvo. Pristup je dopušten samo stanovnicima i njihovim gostima.‖ Potapkao je sjajni znak u crvenoj, bijeloj i plavoj boji, za slučaj da je gluha. Drugi čuvari su obično uvijek drijemali. ―Gradska odredba.‖ ―Ja ţivim u ovom gradu. Na ovu plaţu dolazim već šest godina.‖ “Samo stanovnici i njihovi gosti‖, ponovi on, kao da ga nije dobro čula. ―Jesi li me čuo?‖ ―Plaţa je zatvorena.‖ Kao da mu se magnetofonska vrpca u glavi premotala na početak. ―Gradska odredba.‖ Juliji su obrazi gorjeli. Nije mogla vjerovati da je doţivjela takvo poniţenje pred Astrid, čiji je poluosmijeh davao na znanje da je ova nezgoda dokaz koji joj je išao u prilog. Trenutak prije, pred njihovim je očima tinejdţer s dva psa bez problema prošao pokraj čuvareve kućice. Bijeli tinejdţer. ―Slušaj me, ti mladiću...‖ ―Samo stanovnici i njihovi gosti. Plaţa je zatvorena.‖ Obiteljska sestrična joj je poloţila ruku na rame. ―To je ono zbog čega moramo onog čovjeka maknuti iz Bijele kuće. Tako da se prestanu događati ovakva sranja.‖ ―Ĉekaj.‖ Julija je gledala iza čuvareve kućice, preko praznog parkirališta, dolje prema hladnom, glatkom pješčanom nagibu i zapjenjenoj vodi koja ih je pozivala. U mašti je osjetila njezinu hladnoću. Ona je bila jedna Veazie i neće prihvatiti poraz; pogledala je dječaka u oči i shvatila da i ne mora. ―Poznajem te‖, rekla mu je mirno. ―Gradska odredba. Samo stanovnici i njihovi...‖ ―Ti si Petey Wysocki, zar ne?‖ Ovo ga je ušutkalo. Bubuljičava čeljust mu se opustila. ―Ah...‖ ―Ja sam Julija Carlyle. Sjećaš me se? U osmom razredu sam ti predavala uvod u prirodne znanosti.‖ ―Oh. Ah. Ah.‖ Kao muškarac kad diţe utege. ―Da! Tako je! Kako ste, gospođo Carlyle?‖ ―Dobro sam, Petey. Dobro sam.‖ U mislima se osmjehivala na sjećanje, jer kao učiteljica voljela je Peteyja zato što se na nastavi uvijek trudio. ―Kako je tvoja obitelj?‖ upita ga sada i dalje se smješkajući. ―Jesam li dobro čula da ti se sestra udala?‖

Zacrvenio se i bilo mu je drago što se toga sjetila. ―Da, a sad radi na drugom djetetu. Moţete li to povjerovati?‖ ―Sjajno. Lijepo mi‖ - pretraţivala je svoje beskrajne mentalne popise dok je Astrid gledala, očito impresionirana - ―pozdravi Doreen. I svojega brata, ah, Mikeyja. Reci Mikeyju da sam ga pozdravila.‖ ―Hoću.‖ ―A također i tvoje roditelje.‖ ―Reći ću im, gospođo Carlyle. Hoću. Hvala.‖ ―Hvala tebi, Petey‖, reče ona i krene prema savršenom pijesku. Bez obzira na godišnje doba, mogla bi izuti cipele i skinuti čarape, zarolati nogavice hlača i zakoračiti do gleţnjeva u ledenu vodu. ―Ĉekajte, gospođo Carlyle.‖ Julija se okrenula. ―Da, Petey?‖ ―Ţao mi je, gospođo Carlyle. Ipak vas ne mogu pustiti na plaţu.‖ ―Molim?‖ ―Iako vas poznajem. Ipak, pravilo vaţi za stanovnike i njihove goste.‖ Lupnuo je po znaku s ispisanim upozorenjem. ―Gradska odredba.‖

11.

P OGL AVLJE

PRIVATNA VEĈERA

(I) ―ZANIMA ME ŠTO TE NAMJERAVA ZAMOLITI DA UĈINIŠ‖, REĈE JULIJA SMIJEŠEĆI se suprugu u ogledalu dok je stajala iza njega i namještala mu ovratnik, iako je, ako ćemo pravo, već savršeno leţao. Ali on je bio odgajan tako da od supruge očekuje da mu popravi male sitnice u izgledu. Kao znanstvenik i predsjednik Sveučilišta, Lemaster Carlyle je zagovarao jednakost ţena. Ali u svojem je domu, kako je ponosno govorio, ostao tradicionalist; i što god drugo ta riječ još podrazumijevala, njemu je značila da mu Julija mora svakog jutra namjestiti kravatu i poravnati ovratnik. ―Ne znamo da me on išta namjerava zamoliti. Tek sam počeo s novim poslom. Zato se vjerojatno ne radi ni o čemu drugome nego o neobaveznom druţenju. Već dugo vremena nismo svi zajedno sjeli za stol.‖ Ali strastvena ambicija u njegovim blistavim očima govorila je nešto drugo. ―Skoro godina dana.‖ ―Tako nekako.‖ Poravnao je raspor na sakou, okrenuo se na jednu stranu pa na drugu i šepirio se pred ogledalom. Preko ruke je prebacio tamni svečani kaput. Nakon šest mjeseci na mjestu predsjednika Sveučilišta, Lemaster je bio spreman krenuti na nešto novo. Nakon dvadeset godina braka bio je stalno spreman krenuti na nešto novo. ―Mislim da smo spremni‖, reče on, a njoj je trebao trenutak da shvati kako govori o današnjoj večeri. Julija, kojoj se nikada nije sviđalo kako izgleda u večernjoj toaleti, nije se nimalo slagala, ali drţala je jezik za zubima. Lemasteru je sve što je imao u garderobnom ormaru savršeno pristajalo. Da se ona nije odrekla višanja s vanilijom i pralina s kapučinom, ništa iz njezina ormara ne bi joj pristajalo. Nanovo je obećala sama sebi da će se drţati podalje od Cookie‘sa: tek je bio prvi utorak u prosincu i ostalo je dosta vremena da odrţi čvrstu odluku koju je donijela još u siječnju. Sjela je na krevet da obuje salonke i bacila pogled kroz prozor. Bili su u Hay-Adamsu, hotelu koji joj se sviđao zbog načina na koji su sobe, sa zidovima obloţenim drvom, odisale poviješću, ali ovaj je put njihov izbor bio uvjetovan blizinom hotela i Bijele kuće. Iako je Ured za domjenke ponudio toliko ţeljeno parkirališno mjesto, u ova vremena pojačanih sigurnosnih mjera ne bi bilo kraja čekanju dok im pregledaju vozilo; jedini

pouzdani način da dođu tamo bio je da idu pješice. ―Daj mi samo minutu da nazovem kući.‖ ―Zašto?‖ Julija je na trenutak ostala bez riječi. Zar nije bilo očito? ―Da čujem jesu li djeca dobro. Trebaju li nešto.‖ Lemaster je pokazao rukom na sjajnu ručnu torbicu Isabelle Fiore. Julija je imala nekoliko lijepih torbica, od više dobrih proizvođača, jer odmalena su je učili da je posebna večernja torbica znak istinske dame i usprkos najvećim naporima, nije se mogla prestati truditi da bude takva dama. ―Imaš svoj mobitel.‖ Potapšao se po dţepu. ―I ja imam svoj. Wendy nije srameţljiva mimoza. Nazvat će ako se što dogodi.‖ ―Osjećala bih se sigurnije...‖ Podigao je ruke s otvorenim dlanovima, ali time je htio iskazati svoju pobjedu, ne predaju. ―Ne, Jules, molim te, nemoj me pogrešno shvatiti. Ne pokušavam ti reći što da radiš. Ako moraš nazvati, samo daj. Imamo vremena.‖ Nacerio se. ―Što god ti je potrebno, na tvojoj sam strani.‖ Potrebno. Htjela ga je pljusnuti, ali samo ga je poljubila u obraz. U dizalu su razgovarali kako su proveli poslijepodne. Julija je ručala s Tessom Kenner, upijala tračeve iz Washingtona, začuđena u kolikoj je mjeri Tessa još više posvijetlila kosu. Lemaster se našao s bivšim, danas utjecajnim studentima sveučilišta i lobistima, ali veći dio posla obavio je telefonom. Dok su prolazili kroz park Lafayette u svjeţoj vošingtonskoj noći, Julija nesigurna na potpeticama, čvršće se drţala za njegovu ruku više zbog ravnoteţe nego zbog poze. Rekao je: ―Usput rečeno, zaboravio ________________________________________________ *Social Office, ured Bijele kuće koji planira, koordinira i organizira sluţbene domjenke i večere.

sam li spomenuti da je jučer detektiv svratio u Lombard da razgovara sa mnom. Chrebet.‖ ―Što je htio?‖ Ne o svjetiljkama na stupićima. Molim te. I ne o ogledalima. Ali jedan dio nje znao je da Lemaster nikada u ţivotu nije ništa zaboravio. ―Imao je neka pitanja - ovo će čudno zvučati - o tome tko je mogao znati da ćemo se one večeri vraćati kući cestom Four Mile Road.‖ ―Zašto?‖ Slegnuo je ramenima. ―Chrebet kao da ima ideju o tome da je Kellenov ubojica moţda namjerno tamo ostavio tijelo.‖ Pod nogama im je škripala sol kojom su bili posipane staze. ―Tako da ga mi nađemo.‖ ―Što?‖ ―Naglasio sam da tko god to bio, morao je biti strašno siguran da ćemo putem stati. Kako je itko mogao znati da ćemo imati nesreću?‖ Ledeno se nasmijao.

―Chrebet je rekao da mora pratiti svaku mogućnost, bez obzira na to koliko malo vjerojatna bila. Onda je pogrešno citirao Conana Doylea.‖ Ĉvršće se uhvati za njegovu ruku. ―Ali zašto - mislim, tko...‖ ―Ja nemam pojma tko. Nemam pojma zašto.‖ Julija je uhvatila gotovo neprimjetno isticanje zamjenice i osjetila kako u njoj raste bijes. Na trenutak je prestala paziti gdje staje. Gotovo su stigli do sjeverozapadnog ulaza i čuvareve kućice. ―Što bi to trebalo značiti?‖ ―Da nemam pojma ni tko ni zašto.‖ ―Ne. Sugeriraš da bih ja mogla znati zašto.‖ ―Naravno da ne. Rekao sam mu da nijedno od nas nema blagog pojma. Oh, dobro, ipak ne kasnimo.‖ Pokazao je na taksi, na prvom kriţanju, na uglu Sedamnaeste ulice, iz kojega je izlazio vođa većine Predstavničkog doma sa suprugom. U parku su demonstranti udarali u bubnjeve, ali Julija se nije mogla sjetiti zbog čega. ―Lemmie, čekaj. Ĉekaj.‖ Povukla ga je za ruku da ga zaustavi, jer u suprotnom on će se ţurno baciti na proračunato šarmiranje i neće ga više dobiti natrag. ―Što ne valja, Jules?‖ ―Ţelim da mi kaţeš istinu.‖ ―Nemam naviku da ti išta drugo govorim. Muţ sam ti.‖ Oh, dobro, to sve objašnjava. ―Molim te, Lemmie. Reci mi da ne misliš da bih ja mogla znati tko je to učinio.‖ Obrve su mu oblikovale naopačke okrenulo V, a lo je mrzila. Noćna svjeţina štipala ga je za tamne obraze i dala im neki sjaj. Na hladnoći je njegovo oštro lice uvijek izgledalo privlačno i tako nedokučivo. ―Ne, Jules. Ne mislim da bi ti mogla znati. U redu?‖ ―Ne znam.‖ Bila je mrzovoljna, nesigurna, spremna vrištati. Lemmie ju je znao dovesti u takvo stanje, bilo namjerno ili ne: uzeo bi njezinu savršeno razumnu indignaciju i pretvorio je u savršeno nerazumnu sramotu. ―Valjda.‖ Odmahnula je glavom. ―Ne znam. Sve je tako zbrkano. Mrzim ovo.‖ ―Sve će biti dobro, Jules.‖ ―Ne znaš čak ni o čemu govorim!‖ ―Zanimljivo.‖ ―Što to?‖ ―Kako se ti strašno uzrujaš svaki put kad se spomene Kellenovo ime.‖ ―To što si rekao je uţasno bezvezno sranje.‖ Te njegove oči, tako lijepe, izraţajne i pametne. Predbacivanje. Osuđivanje. Bol. Lemaster nije odobravao vulgarnost, a ljubaznost u njegovu glasu nastojala joj je to dati do znanja. ―Smiri se, Jules. Slušaj. Ţao mi je. To baš nije dobro zvučalo. Volim te. Ne bih te povrijedio nizašto na svijetu niti dopustio da te itko drugi povrijedi. Znaš to. Zato mi reci, Jules. Molim te. Reci mi zbog čega si toliko uznemirena.‖ Zbog

činjenice da se strašno uzrujam svaki put kad se spomene Kellenovo ime. Zbog činjenice da nam je srušio svjetiljke na kolnom prilazu. Zbog činjenice da mi je ostavio dva ogledala. Zbog činjenice da sam propustila priliku da se s njime oprostim. Zbog činjenice da nam se kći ponekad ukoči kad ujutro pokušava pojesti svoje ţitne pahuljice. Zbog činjenice da je ljubav za tebe obveza, ne izbor. Zbog činjenice da sam zatrudnjela i udala se za muškarca koji me je smirivao umjesto da još jednom, posljednji put, pokušam s muškarcem koji... ―Ni zbog čega.‖ Nasmiješila se svojim naherenim osmijehom, i još jedanput mu poravnala kravatu. Bio je dobar čovjek, podsjetila je samu sebe. Ĉvrst i postojan. ―Ţao mi je, zlato. Hajdemo k predsjedniku i otkrijmo koji ti je sljedeći posao namijenio.‖ Ali kad su ušli u Bijelu kuću, shvatila je da ovo okupljanje nema n i k a k v e veze s Lemaslerovom karijerom, pa čak ni s njim osobno. Večera je bila u Ţutoj ovalnoj sobi, na katu u privatnim prostorijama, s pogledom između stupova Trumanova balkona na jug, prema obelisku Washington Monument i dalje. Predsjednik i prva dama, Lemaster i Julija i tri druga para: istaknuti romanopisac koji se glasno protivio da predsjednik bude izabran na izborima, novi šef drugog najvećeg think tanka u gradu i kongresmen kojega su vani vidjeli. Vođa većine i teoretičar iz think tanka su obojica poveli sa sobom supruge; romanopisac je poveo djevojku. Znači neće biti nuđenja zaposlenja. Ovo je bila zabava tipa ―promiješaj i spoji‖ kakve je predsjednik navodno volio. Ali, na trenutak sve što je Julija vidjela bila je djevojka romanopisca, koja je, prema njegovim riječima izgovorenima kroz smijeh, sve u šesnaest pisala bolje od njega. ―Julija i ja smo se već upoznale.‖ ―Zaista?‖ ―Oh, da. Baš te je lijepo opet vidjeti‖, reče Mary Mallard. (II) NJIH SU DVIJE STAJALE NA BALKONU, U SJENI JEDNOG OD MASIVNIH STUPOVA, dok su svjetla bila namjerno prigušena zbog sigurnosti. Unutra je zabava ušla u fazu a sjećaš se vremena kad smo. Juţni travnjak bio je obasjan reflektorima i s njihove je povoljne pozicije izgledao kao nogometno igralište prije vaţne utakmice. Mary Mallard reče: ―Nadala sam se da ćeš me dosad već nazvati.‖ ―Zašto bih to učinila?‖ ―Da mi kaţeš da si našla Kellenov višak.‖ Spisateljica je ugasila cigaretu, koja je bila izlika da izađe ovamo samo u Julijinu društvu - koja više nije pušila ali je, za razliku od većine pripadnika svoje osuđivanju sklone generacije, mogla razumjeti one koji su pušili. Iako je Maryno pačje lice bilo blaţe nego što ga je Julija pamtila s pogreba, oči crne poput opsidijana nisu izgubile ništa od svojeg fanatičnog sjaja. Oko vrata je imala drugi Hermèsov šal, ovaj put u šarenilu ljubičasto-plavkastih

nijansi. ―Istina je, Julija, da zaista mislim kako bismo morale zajedno raditi. Mislim da imamo zajednički cilj.‖ ―Koji bi to bio cilj, Mary?‖ ―Istina. Svaka od nas je, na svoj način, posvećena istini.‖ ―Shvaćam‖, reče Julija, naslonivši se na metalnu ogradu. ―Ne misliš tako. Ali ti si ta koja je dobila otkaz zato što si dopustila jednoj trinaestogodišnjakinji da na satu prirodnih znanosti objasni razredu zašto smatra da je priča o Postanku istinita i da je Bog stvorio svijet u šest da na.‖ Julija je bila zatečena. Nije joj palo na pamet da će Mary proučiti njezinu prošlost. “Nisam dobila otkaz.‖ ―Mnogi su se roditelji bunili, trebalo se odrţati saslušanje, sindikat je potraţio siguran zaklon, a ti si dala ostavku.‖ Spisateljica je bila precizna. ―Ponudili su ti da odrţiš nekoliko predavanja, što si odbila. Usput, kako ti je kći? Vincent Brady ima briljantnu reputaciju. Slaţeš li se da ju je opravdano zasluţio? Ili je još prerano reći?‖ Julija je bila spremna počupati se s njom. ―Rekla si svoje, Mary. A sada, ţeliš li mi reći što ja zapravo radim ovdje ili se najprije moraš još malo praviti vaţna?‖ Ton bijele ţene ostao je smiren. Zapalila je drugu cigaretu i sklopljenih očiju duboko povukla dim, a Julija se sjećala slasne golicave topline kakvu osjeća pušač dok puši vani u hladnoj noći; i to ne samo duhan. Rane pahuljice snijega, sićušne i krhke kao novorođenče pogladile su im lica. ―Ovdje si zato što su te predsjednik i prva dama pozvali na večeru‖, reče Mary. ―Molim te nemoj od toga praviti nešto što to nije.‖ ―Ovdje sam zato što si htjela razgovarati sa mnom.‖ ―Julija, ja sam samo piskaralo. Ured za domjenke Bijele kuće ne pleše baš onako kako ja sviram. Da sam htjela razgovarati s tobom, navratila bih u sobu 118 u glavnoj zgradi u Keplerovu četvrtastom dvorištu ili na benzinsku crpku Exxona uz cestu Route 48 u Langfordu, gdje kupuješ benzin dvaput tjedno na povratku kući, ili bih otišla u Gretinu tavernu u Glavnoj ulici, gdje voliš popiti kavu nakon posla, ili u pekaru na kriţanju ulica King i Hudson, gdje si znala povremeno doručkovati s Kellenom Zantom.‖ Usprkos bijesu, Julija je bila osupnuta ovim leţernim razotkrivanjem toga koliko je činjenica ta ţena saznala o njezinoj svakodnevici. Ipak je nastavila igru, jer jedna Veazie nikada ne odustaje. ―Osim ako se nisi ţeljela sastati sa mnom na mjestu gdje ne postoji nikakva mogućnost da nas netko slučajno čuje.‖ ―Iako oni to ne priznaju, oduvijek vjerujem u to da tajna sluţba ima ozvučenu cijelu Bijelu kuću.‖ ―Ipak, moţda ne i balkon.‖ M a r y se nasmiješila. Usne je namazala jarkocrveno, jer bi inače bile gotovo nevidljive, iako su bile vrlo izbočene. ―Da. Vjerojatno ne i balkon.‖ Ugasila je i drugu

cigaretu. Dolje ispod njih, straţari u odori sumnjičavo su ih pogledavali tijekom ophodnje. Spisateljica im je mahnula, pa je isto učinila i Julija, za svaki slučaj, ako po mahanju odlučuju u koga će pucati. ―I, da, imaš pravo, kad sam čula da ćeš biti ovdje morala sam nagovoriti onog mojeg dobitnika Pulitzera unutra da me dovede kao svoju pratilju umjesto neke druge.‖ Bacila je pogled prema vratima. ―Trebalo ga je dugo nagovarati.‖ ―Zar bih zbog toga trebala biti polaskana?‖ ―Ne. Trebala bi me prestati napadati i poslušati minutu. Šalim se. OK., ne šalim se. Ali, molim te, ozbiljno, Julija. Daj mi samo minutu. Kellen je došao k meni, nije bilo obratno. Ţelim da to shvatiš. Bio je na tragu nečemu vaţnome. Nekoj staroj priči koju su svi pogrešno shvatili. Tako je rekao. I da će implikacije biti - razorne.‖ ―Uvijek je bio besramni promicatelj samoga sebe.‖ ―Moţda je tako.‖ Izvukla je treću cigaretu, dvoumila se da li da je zapali ili ne, a onda je popustila pred iskušenjem. ―Ali bio je preplašen, Julija, a ja ga nikad prije nisam vidjela uplašenog. Ponudio mi je mamac. Tako se sâm izrazio, mamac. Rekao je da kad bude imao cijelu priču, dat će mi i ostatak. Ne prije.‖ Napravila je stanku. ―Rekao je da je imao pomoć pri sastavljanju inventara. Rekao je da mu je Crna dama pomogla. Tako ju je nazvao, Julija. Moglo se čuti veliko slovo. Prirodno, zaključila sam da si to ti. Crna dama, sestra Bubamara - vidiš sličnost.8 Hoću reći, sve ste crnkinje, zar ne? Vi Bubamare?‖ ―To je zapravo sporno pitanje. Povelja ne spominje boju koţe, iako se podrazumijeva, a nekoliko podruţnica je pokušalo primiti u članstvo bjelkinje da popune budţet, jer nije baš jeftino biti njihov član, ali ne mogu naći...‖ Julija se prisili da ušuti. ―I zato si me gnjavila na pogrebu? Jer misliš da sam Kellenova Crna dama?‖ ―To je bio jedan dio priče. Ali Kellen je također rekao da ako mu se išta dogodi, sve je sredio tako da se višak prenese njegovoj djevojci koja je pobjegla. Po mojem mišljenju to si ti.‖ ―To moţe biti bilo koja od desetak ţena. Imao ih je vrlo mnogo.‖ ―Ne vjerujem, Julija. Ni ti u to ne vjeruješ.‖ Jednim potezom prsta odbacila je cigaretu preko balkona, a crveni pepeo je u luku odletio u h l a d n u noć. Bio je lo čin koji je Julija smatrala podjednako v u l g a r n i m koliko i nepristojnim, ali također simpatično prkosnim, jer ju je, začudo, podsjetio na Vanessu. ―Ma, hajde, Julija. Ţelio je da nastaviš njegov posao. U redu, nitko te ne moţe prisiliti. Ako odlučiš da ne ţeliš ni pokušati, to je tvoja stvar. Razumijem.‖ ―Baš m i j e drago‖, reče Julija, iznervirana njezinim saţalijevanjem svisoka. ―Znam da zvuči glupo. Ali Kellen je rekao da ima pouzdane podatke o velikoj političkoj zvjerci.‖ Pokazala je rukom prema staklenim vratima. ―Moţda o 8 Engleska riječ za bubamaru je ladybird, a Crna dama je Black lady.

ovom tipu unutra. Moţda o nekome drugome. Ne znam, a on nije htio reći.‖ Moţda o ovom tipu unutra. Ne. Ne. Nemoj o tome misliti. Ne pozivaj Kellena natrag u svoj ţivot. ―To nije moja bitka, Mary.‖ Okrenula se od nje da pogleda prema Monumentu i crvenim svjetlima koja su ţmirkala oko njega zbog zračnog prometa, iako više zračni promet tu nije bio dopušten. ―Ne. Pretpostavljam da nije.‖ Julija je čula neki ton u spisateljičinu glasu ili joj se tako barem učinilo. Okrenula se natrag prema njoj. ―Postoji još nešto. Nešto što mi ne ţeliš reći.‖ ―Trebale bismo se vratiti unutra.‖ Usprkos uţarenim očima, glas joj je bio miran poput jesenskih voda. ―Primijetit će uskoro da nas već dugo nema.‖ ―Što si izostavila, Mary? Što ti je Kellen još rekao?‖ Jedan trenutak bijela je ţena odvagivala koliko da kaţe. Iznutra se čulo kako se romanopisac smije, bučno od pića. ―Rekao je da će tako srediti stvar da djevojka koja je pobjegla dobije samo jedan, ah, izbor za maksimiziranje blagostanja.‖ ―Kakav izbor?‖ ―O tome treba li... poći njegovim tragom. Traţiti njegov višak. Njegov inventar. Ĉini se da je Kellen mislio da te moţe, ah, natjerati da pomogneš.‖ Dok je Julija procesuirala tu uznemirujuću zamisao, Mary je nešto pisala na posjetnici, koju joj je potom pruţila. ―Imam isti broj kod kuće i na poslu. Napisala sam ti broj mobitela. Kad me nazoveš, sjedam u prvi zrakoplov.‖ ―Sumnjam da ću te zvati.‖ ―Zato što te ne zanima što je Kellen smjerao. To si mi već rekla.‖ Mary je posegnula za cigaretama, predomislila se i vratila ih natrag u torbicu. ― I l i moţda samo glumiš. Kaţu da voliš kazalište.‖ Spisateljica je u torbi potraţila komad papira i pruţila ga Juliji. Još uvijek ljuta, odmotala je papir, brzo pogledala što piše, pa još jednom. Raspoloţenje joj je splasnulo. Snjeţne pahuljice su plesale preko reflektorima obasjanog travnjaka. U rukama je drţala fotokopiju pisma elektroinstalatera kojega je preporučio Norm Wyatt, arhitekt koji je dizajnirao kuću i baš slučajno to je bio otac onog Caseyja. Pismo je bilo naslovljeno na Juliju i sastojalo se od proračuna troškova za postavljanje novih rasvjetnih stupica na kolnom prilazu Carlyleovih. Glas Mary Mallard kao da je dolazio izdaleka i obraćao joj se. ―Mislim da bi mnoge ljude zanimalo što se točno dogodilo s vašim rasvjetnim stupićima, Julija.‖ Julija se čvrsto uhvati za ogradu, dok su se u njoj kovitlale njezine zaraćene osobnosti, prošlost i sadašnjost, majka i dijete, poslušna i agresivna, obrambena i strpljiva, grešnica i pokajnica, mrziteljica i ljubavnica. Nije znala koja će od njih ostati na nogama, kad završi njihov sablasni ples. ―Baš si prava kuja‖, konačno je rekla. ―Jesi li to znala?‖ Mary je čekala. ―Dakle što je zapravo ovo? Optuţuješ li me za neku vrstu...‖

Ali u tom je trenutku predsjednik sam otvorio velika balkonska vrata i izašao van da vidi što rade, a onda ih je pozvao unutra na igru pogađanja, šaradu. Dobar izbor. (III) LEMASTER JE ZAVRŠIO VEĈER U LOŠEM RASPOLOŢENJU, NAKON ŠTO JE SHVATIO da večera nije bila ništa drugo do društveno okupljanje, pa je cijelim putem do hotela zbog nečega gunđao. Julija se premišljala treba li mu reći za Mary, ali na kraju je zaključila da ne moţe. Ne još. Stoga je pustila muţa da nastavi, sve dok sam ne shvati koliko je blizu cmizdrenju. Tada se trgnuo, kao što je i predvidjela. Carlyleovi se nikada nisu ţalili. Carlyleovi su prelazili u napad, okretali situaciju u tvoju korist, hvatali bika za rogove, mijenjali brzine - on, Astrid i njezin brat Harrison, sve troje gotovo besramno uspješni u svojim karijerama, na toliko su različitih načina opisivali svoju zajedničku ţivotnu filozofiju da su zvučali kao instruktori jedno drugome, što su moţda i bili. I tako se večeras, kao i obično, Lemaster preobrazio, poslavši ponovo vedar i siguran muškarac kakvog je poznavala još s Teološkog fakulteta otprije dvadesetak godina. Dok su sjedili za stolom u svojem apartmanu u hotelu, jeli kasni obrok i pili piće gledajući košarkašku utakmicu, pričao joj je kako ga je predsjednik odveo u malu radnu sobu na privatni razgovor, na zavist ostalih gostiju. ―Što je htio?‖ ―Pa, okolišao je, ali da skratim priču, htio je da mu obećam da neću podrţati Mala Whisteda. Navodno su se proširile neke glasine, moţda zbog Astridina kratkog posjeta.‖ Ĉekala je, ali Lemaster ju je natjerao da upita. ―I jesi li obećao?‖ ―Rekao sam mu isto što i Astrid. Završio sam s politikom. Rekao sam mu da sam agresivno neutralan.‖ Njegov trijumfalni smiješak, večeras je bio obojen tugom. ―Rekao sam mu da su se obje stranke toliko udaljile od bilo kakvog istinskog zanimanja za budućnost Afroamerikanaca da mi nije puno stalo tko će pobijediti.‖ Veselost je izblijedjela. ―To je istina, Jules. Ne zanima me.‖ ―Znam‖, reče ona, jer to joj je često govorio, iako je u ovom trenutku smisao tih riječi bio nekako dublji, poput temeljnog aksioma njegove vjere. ―Znaš u čemu je problem? Bijelci nas se više ne boje.‖ Htjela mu je odgovoriti, ali pustila ga je da se sam ispetlja. ―Osim toga,‖ reče on, razvedrivši se, ―kao da moja potpora nešto vrijedi.‖ ―Oh, Lemmie, ali vrijedi‖, uvjeravala ga je, a onda su neko vrijeme razgovarali o sportu. Jedini nelagodni trenutak desio se kad su malo kasnije leţali u krevetu, nakon

kratkog i sluţbenog obavljanja bračne duţnosti, i Lemaster je upitao Juliju, koja je već drijemala, o čemu je tako dugo razgovarala s ―onom ţenom‖. ―Ţenski razgovori‖, pokušala se izvući Julija, igrajući na kartu njegove taštine. ―Koje vrste?‖ ―Ne ţeliš znati‖, reče ona, ispravno nagađajući kakav će biti njegov odgovor. Njegova privlačna glava podigla se u zrak. ―Molim te, Jules, nemoj mi reći da ste vani puši le. Mislio sam da si prestala.‖ ―Znaš onaj stari vic. Sigurna sam da mogu prestati, jer sam prestala već mnogo puta.‖ Zatim ga je povukla dolje da ga poljubi, poznavajući svojeg muţa u lom području bolje nego što se sam znao. Mislivši kako ju je uhvatio u grijehu, nije dalje traţio laţ. I onda, točno po planu, leţeći pokraj nje u tami, Lemaster je počeo objašnjavati, kao da bi ijedna ţiva odrasla osoba uopće mogla gajiti kakve sumnje, sve zdravstvene rizike koje je sa sobom nosilo pušenje. Julija ga je drţala u naručju i milovala mu leda, kimala glavom i obećala da će biti bolja, jer obećanja su bila ono što je volio. Jednom je rekla Tessi da problem nije u tome da Lemmie misli kako je bolji od drugih ljudi. Jednostavno je jako uţivao u drţanju lekcija.

12.

P O G LAVLJ E

JEDAN GOTOVO NORMALAN DAN

(I) MLADI KRŠĆANSKI SOCIJALISTI ZAHTIJEVALI SU POSTUPAK ZA OPOZIV PREDsjednika Sjedinjenih Američkih Drţava, profesorica Helen Bohr je među studentima traţila znanstvenog novaka koji zna ugaritski jezik9, odbor aktivista homoseksualaca i lezbijki organizirao je piknik za one koji ţele s njima razgovarati, a Vesperadosi su trebali još dva tenora: ukratko, oglasna ploča pred Julijinim uredom bila je ista kao i svakog drugog četvrtka poslijepodne, baš kao i ostatak sjenovitog hodnika u gotičkom stilu, ako se izuzme mršav, ozbiljan muškarac u smeđem odijelu i s mekanom kapom, koji je strpljivo čekao i sjedio na izblijedjeloj drvenoj klupi. Isprva ga Julija nije ni primijetila, jer je bila previše frustrirana zbog poslovnog ručka s administratorima Lombard Halla, koji su Teološki fakultet pokušali natjerati da bude selektivniji u biranju studenata - u suprotnom, rekli su, nakon što su obradili velike količine brojčanih podataka, studentske grupe će primati manje studenata, što je značilo manje novca od školarina i novi krug otkaza za profesore. Julija se sinoć ţalila Lemasteru da neki njegovi ljudi kao da zamišljaju svijet pun dvadesetdvogodišnjih genija koji umiru od ţelje da dvije-tri godine, provedu pripremajući se za svećeničku sluţbu, ali rekao joj je da se on ne moţe miješati, clii Kepler mora sam popraviti svoje narušene odnose. Vratila se na Kepler frustrirana i posramljena, i moţda ljuta na supruga zbog njegovih sitničavih stavova o doličnom ponašanju, kao da si u cijeloj povijesti univerzuma nitko nikada nije dopustio da zatraţi uslugu preko reda. Još je bjesnjela u sebi dok je otključavala ured. Prije Lemasterova trijumfalnog povratka iz Washingtona prošlog proljeća, kad je stao na čelo sveučilišta koje je volio, ona ga nikad nije morala traţiti ni za kakvu dozvolu. Sada kao da je cijeli Teološki fakultet, nekoć njezino svetište, cijenio Juliju uglavnom kao vezu do njezina supruga. Još je zbog jednog razloga bila ljuta. Prekjučer, u Washingtonu, Tessa ju je ispitivala o povjerljivim informacijama o tome u kakvom su odnosu u studentskim danima bili predsjednik i senator Whisted. Julija je nervozno odgovorila da ne zna 9

Jezik poznat samo u pisanom obliku, iz drevnog grada Ugarita, otkrivenog u Siriji 1928. Iznimno je važan za proučavatelje Staroga zavjeta, jer pomoću njega objašnjavaju hebrejske tekstove.

jesu li uopće bili prijatelji i da se ne osjeća ugodno govoriti o tome. Tessa je sinoć u svojoj emisiji rekla svijetu da je iz izvora bliskom obojici kandidata saznala da dvojica muškaraca vjerojatno nisu bili prijatelji na koledţu. Zloslutnim je glasom dodala da je njezinu izvoru bilo nelagodno čak i raspravljati o toj temi. Julija je jutros nazvala Tessu, ali njezina nekadašnja cimerica nije našla za shodno ni da joj... ―Gospođo Carlyle?‖ Od iznenađenja se naglo okrenula, jer nitko je na kampusu nije tako zvao. Za mlađe studente je bila ―dekanica Carlyle‖, za nastavno osoblje ―Julija‖, a inzistirala je da je isto oslovljavaju stariji studenti. Muškarac je skinuo kapu, razotkrivši kosu, ošišanu na poznati vojnički način, i ušiljeno, zatvoreno lice; iako se nije smiješio, njezin ju je posjetitelj gledao blijedim očima kojima je malo nedostajalo da budu suosjećajne. Julija je rekla: ―Mogu li vam pomoći?‖ - ton joj je bio vjerojatno previše odsječan - a onda je shvatila tko je on, prije nego Sto je progovorio. ―Zovem se Richard Chrebet, gospođo Carlyle. Poručnik sam u Odjelu za ubojstva u drţavnoj policiji.‖ Pokazao je svoju iskaznicu. ―Moţda se sjećate da smo razgovarali u vašoj kući prije dva tjedna. Imate li moţda sada koji slobodni trenutak.‖ Ogledala, pomislila je divlje. Seth Zant im je rekao o ogledalu Comyns. Frank Carrington o pokretnom ogledalu u okviru. ―Neki dan ste posjetili mojega muţa.‖ ―Da. A sad sam došao k vama.‖ Zvučalo je kao dječja igra. ―Smijem li pitati o čemu je riječ?‖ ―Radi se o vašoj kćeri.‖ Panika majke. ―Mojoj kćeri? Kojoj? Što se dogodilo?" Podigao je obje ruke, ali ni u jednom trenutku nije se nasmiješio. ―Ništa se nije dogodilo. Djeca su vam dobro. Ipak, moramo razgovarati o Vanessi.‖

(II) KAD SU UŠLI U JULIJIN BESPRIJEKORNO ĈISTI URED, MAHNULA JE PREMA STOLICI i zatvorila vrata, nešto što gotovo nikad nije činila osim kad bi imala konzultacije sa studentima i to stoga što je Kepler imao dugu tradiciju neformalnosti, a također i zato što je voljela o sebi stvarati prijateljsku sliku. Chrebet je sjedio vrlo uspravno, poput prosca koji se sprema zatraţiti ruku svoje voljene - kad bolje promisli, to je bila usporedba koja je navela skupinu studenata da prošle godine na nekoliko dana bojkotiraju kolegij starog Claya Maxwella o Pavlu, nakon što se tom usporedbom posluţio na predavanju. Razlog koji su naveli bio je: seksizam i heteroseksizam. Julija se motala po uredu, zalijevala je cvijeće, izula čizme i obula balerinke, premjestila je neke papire na svojem savršeno urednom stolu i činila sve što je mogla

samo da odgodi ono što joj je poručnik Chrebet došao reći. Došao je baš kada su obje njezine asistentice bile vani, jedna na ručku, a druga je obavljala neke poslove. Moţda je upravo tako planirao. Usprkos svojoj ukočenosti, činilo se da mu se ne ţuri, kao da je bio čovjek koji je u svojem ţivotu u čekanju nadmašio i prave profesionalce. Konačno joj je ponestalo ideja i sjela je. ―Što je s Vanessom?‖ ―Gospođo Carlyle, dopustite mi da na početku objasnim kako i sâm imam djecu...‖ ―Julija, molim.‖ ―Onda vi mene zovite Rick.‖ Ali istraţitelj .se i dalje nije nasmiješio. ―Imam djecu i stoga razumijem kako ih roditelj snaţno ţeli zaštititi. Od svojih nadređenih traţio sam dozvolu da razgovaram s vašom kćeri, Vanessom. U svakom bih slučaju došao ovamo, prije nego što razgovaram s njom, jer ona je, dakako, maloljetna. Imam još jedan razlog. Vi ste joj majka. Moţda moţete objasniti stvari koje će mi promaknuti. Ili mi moţete pomoći formulirati prava pitanja.‖ Došao je i prošao trenutak kad je mislila da će se onesvijestiti. ―Samo mi recite sve, Rick. Nemojte me pripremati. Recite mi.‖ ―Ne ţelim da pogrešno shvatite. Ni na koji način ne sugeriram da Vanessa ima bilo kakve veze s onim što se dogodilo profesoru Zantu. Ali mislim da bi nam ona mogla pomoći da bacimo svjetlo na problem koji se pokazao teţim nego što smo očekivali - kako da otkrijemo na čemu je profesor Zant radio kad je umro.‖ ―Zašto bi Vanessa išta znala o tome?‖ ―Moţda ne zna. Zato joj ţelimo postaviti nekoliko pitanja.‖ ―Pitajte mene.‖ ―Ona je pod nadzorom psihijatra, zar ne? Vaša kći. Zbog problema s ponašanjem.‖ Kimnuo je glavom kao da je ţelio reći da svaki tinejdţer ima takve probleme. ―Kako to ide?‖ Ali Julija nije ţeljela da je uvuče u tu temu. Jučer se Vincent Brady, Vanessin terapeut, pitao naglas pred Julijom ne pati li djevojka od posttraumatskog stresnog poremećaja - posebno je naglasio njezinu sklonost tome da se ukoči i distancira od okoline - povrh tjeskobe i opsesivno-kompulzivnog poremećaja koje je prije dijagnosticirao. Ako je stresni poremećaj stvarno bio dio problema, objašnjavao je, početna trauma datira prije smrti Kellena Zanta i paleţa očeva automobila: to je bilo očito, rekao je Vin, po onome što je nazvao njezinom biheviorističkom putanjom. Također je tijekom proteklih mjeseci pretpostavljao da je Vanessa pokazivala simptome tipične za one koji uzimaju drogu ili alkohol, a moţda i simptome apstinencije, iako su nalazi krvi bili uzastopno negativni. Već je ranije isključio bilo kakvo seksualno napastovanje. Lemaster je mrmljajući rekao da Brady prolazi kroz udţbenik kao liječnik psihijatar na prvoj godini staţiranja.

―Zašto mislite da bi Vanessa znala na čemu je Kellen radio?‖ upita ona, ignorirajući njegovo pitanje. ―Dajte mi neke razloge.‖ Podigao je jedan prst kao da počinje nabrajati. Gromoglasan smijeh pred vratima rekao joj je da su se njezine asistentice vratile. ―Prvo. Vanessa je prošlog ljeta volontirala nekoliko sati tjedno u javnoj kuhinji u Metodističkoj crkvi pokraj kampusa. Profesor Zant je povremeno volontirao u istoj kuhinji.‖ ―Ne vidim nikakvu povezanost. Kladim se da je još pedeset ljudi tamo volontiralo.‖ ―Sedam odraslih i četvero tinejdţera. Oni su bili redoviti, uvijek prisutni barem dva sata na tjedan.‖ Odmahnula je glavom. ―Svejedno, ne vidim kakve to veze ima s...‖ ―Drugo.‖ Još jedan prst. ―U listopadu, na svoj sedamnaesti rođendan, vaša je kći od tajanstvenog oboţavatelja primila pošiljku, karamel-kolač od javorova sirupa i oraha.‖ Ova brza paljba, tako različita od smirenog ritma kojim se sluţio u Hunterovim visovima u Lemasterovoj prisutnosti, izazvala je u Juliji, a zaključila je da je to i bila svrha, potrebu da odmah iz rukava izbaci izravne odgovore. ―Pretpostavljala je da joj je to poslao njezin dečko...‖ ―Na kartici nije bilo riječi ‗s ljubavlju‘. Pisalo je ‗hvala ti‘. Točno?‖ Iznenađena zbog njegova poznavanja takvih pojedinosti, Julija je samo mogla kimnuti glavom. ―Je li vaša kći slučajno spomenula nešto da je kolač bio pljesniv?‖ Svjetlo oko nje počelo je tamnjeti. Moţda se sunce sakrilo iza oblaka. Moţda će tamo i ostati. ―Pljesniv? Zašto bi bio pljesniv?‖ ―Julija, je li ona to rekla?‖ ―Nije koliko se sjećam. Ne.‖ Kucanje. Vrata su se širom otvorila. Na njima je stajala Latisha, njezina pozamašna asistentica s punim radnim vremenom, ona za koju je Boris Gibbs traţio da je otpusti. ―Julija? Nazvali su nas iz računalnog odjela. U vezi s pokvarenim računalom.‖ Onim koje se počelo zamrzavati i redovito gasiti. U tom trenutku spomenuto računalo nije bilo u sobi, nego negdje drugdje u kampusu, gdje su ga provjeravali, stavljali u karantenu, liječili. ―Ne sad, molim te.‖ ―Ali rekli su da je vaţno...‖ ―Molim te. Učinit ćemo to poslije, u redu?‖ Latisha je pogledala Juliju, zatim detektiva, a onda se, širom otvorenih očiju, povukla s vrata i izašla iz prostorije uz niz ţustrih isprika. Kao i svi na Kepleru, Latisha je bila itekako svjesna i plašila se otpuštanja koja su slijedila, i sad je bila sigurna da je ona jedna od onih koji će dobiti otkaz, jer nije bila dovoljno dugo na sveučilištu da po kolektivnom ugovoru dobije zaštićeni status. Kad su se vrata zatvorila, Rick Chrebet je nastavio ne trepnuvši okom. ―Tri tjedna

prije nego što je vaša kći dobila paket, vi ste Kellenu Zantu za rođendan poslali karamel-kolač u kutiji, kupljen kod Cookie‘s u Glavnoj ulici u Tyler‘s Landingu.‖ ―Da, jesam.‖ "Kolač je bio od javorova sirupa i oraha, zar ne?‖ Julija se osjećala kao da je fizički napada. Nije ju bilo briga je li tamo neki sudac potpisao deset sudskih poziva. Ona će zadaviti onu Veru Hrightwood. ―Mislim da je vaša kći dobila kolač od profesora Zanta. Kutija je bila ista kao i ona koju ste poslali njemu. Zato je moţda bio pljesniv.‖ Tišina je bila takva da se moglo čuti kako igla pada na pod. Zidovi prostorije su se lelujali. Julija je znala da će ako se okrene, likovi od obojenog stakla koji su ukrašavali prozore početi drhtati od negodovanja. Ništa nije rekla. ―Treće. Najvaţnije. Voljeli bismo znati zašto se broj mobitela vaše kćeri nalazio u adresaru Kellena Zanta.‖ "Šalite se.‖ ―Naţalost, ozbiljan sam, gospođo Carlyle, Julija. Ne samo da je njezin broj bio u njegovu adresaru, nego ju je profesor Zant u dva tjedna prije svoje smrti nazvao barem pet puta, a ona njega najmanje tri puta.‖ Samo prije nekoliko tjedana Julija je ţalovala zbog tuţne činjenice da je Kellen umro prije nego što se imala priliku oprostiti s njime. Sada je u jednom suludom trenutku poţeljela da je još ţiv, tako da sâma ima to zadovoljstvo da ga moţe ubiti. Polako. Bolno. Ali poput pojasa za spašavanje drţala se svojega razuma: skoro je potonula, ali drţala se, a kad je odgovorila i sama je bila impresionirana smirenošću svojega glasa. ―Zašto mi to govorite, Rick? Prije bih pomislila da ćete nas - Vanessu - iznenaditi time, umjesto da me upozoravate. Znate da ću je to pitati.‖ Chrebet je prekriţio koščate noge, a preko koljena je prepleo prste. Palo joj je na pamet da poručnik ništa ne biljeţi. ―Nadam se da ćete je pitati, gospođo Carlyle. Naţalost, bojim se da je vrlo moguće da ja neću imati priliku za to.‖ ―Ne razumijem.‖ ―Moţda nećemo dobiti odobrenje da razgovaramo s njom.‖ ―Zašto ne?‖ Detektiv ju je kratko odmjerio svojim blijedim očima, kao da se pita ima li smisla da se gnjavi s odgovorom. A ona je konačno shvatila da se radi o ljutnji: to je ono što je čitala na njegovu ušiljenom, zatvorenom licu. Bijes atletičara kojemu je netko u posljednjem krugu podmetnuo nogu. ―Julija, zar ne čitate novine? Ovaj će slučaj uskoro bili završen. Radilo se o pljački.‖ Tek kad je otišao, Julija si je dopustila da se s čuđenjem zapita zašto detektiv nije sva ta pitanja postavio onda kad je posjetio Lemastera.

(III) OSTAVŠI SAMA U SVOJEM MALOM UREDU, JULIJA JE POĈELA s PROCESOM nerazmišljanja. Uredila je police na kojima nije trebalo ništa slagati. Na radnom stoluje poravnala rubove tri hrpe fascikla s upisnim prijavama, posloţivši ih na milimetar ravno. Budući da je već zalila biljke, dala im je još raznih hranjivih dodataka, zatim je stajala uz prozor i gledala kroz zavojite prozirne dijelove obojena stakla kako Rick Chrebet prelazi preko parkirališta i naginje se protiv popodnevnog vjetra koji je šibao sa sjevera. Poštovala je ogorčeni ţar koji je primijetila u njegovim blijedim očima na kraju razgovora: oštra bol zbog nemogućnosti da se bori za ono što mu je duša govorila da mora izboriti. To je običavala svakoga jutra vidjeti u ogledalu u završnim tjednima svoje veze s Kellenom. Navukla je zimsku jaknu s kapuljačom i obula čizme od janjećeg krzna. Obično je s Keplera odlazila najranije što je mogla, kako bi stigla kući prije djece. Autobusi su Vanessu i Jeannie ostavljali pred kućom nešto poslije tri. Sad je bilo nekoliko minuta do dva. Voţnja do kuće traje dvadeset pet minuta. U vanjskom uredu Latisha joj je pruţila obavijest koju su joj poslali iz računalnog odjela, s izvještajem o onome što su našli, dok je Foxon, njezina bijela asistentica na pola radnog vremena, koja, činilo joj se, kao da nikada nije ništa radila i očito nije voljela imati crnkinju za šeficu, nešto vaţno šaptala na telefon: Foxon, koja će, ako Latishu otpuste, biti promaknuta. ―Ostavi mi to na stolu‖, reče Julija. ―Rekli su da vam to pokaţem čim je prije moguće.‖ Prijekor. Zbunjenost. Strah. ―Trebali biste barem pogledati." ―Moram ići. Pogledat ću sutra.‖ Ali Latisha je, na Julijino iznenađenje, ostala čvrsto nepokolebljiva. ―Rekli su danas.‖ ―Molim te. Samo to ostavi - ne, nema veze.‖ Uzela je papir, preklopila ga i gurnula u dţep. Pokušavajući se neprimjetno iskrasti iz zgrade, Julija je naletjela na svoje zamjenike Borisa Gibbsa i Iris Feynman. Boris joj je salutirao svojom uobičajenom čokoladnom pločicom i mahnuo joj umrljanom rukom. Sjetila se da je obećao da će otkriti što je Kellen radio u Landingu. Ĉinilo joj se da je prošlo sto godina od njihova zajedničkog ručka. I ris je, rekao je Boris, opet pravila probleme. “Ja kaţem da je Kepler previše usredotočen na kršćanstvo. Ona kaţe da se to i očekuje, to je teološki fakultet. A ona je Ţidovka. Ona bi trebala predvoditi prosvjede!‖ U svijetu Borisa Gibbsa, to je prolazilo kao humor. ―To nije moja vrsta polemike‖, reče Julija, pogledavajući prema izlazu. ―Julija nije Boţja ţena‖, objasni Boris, kao da Iris to nije znala. ―Ide u crkvu, ali nije Boţja ţena. Julija je staromodna. Ide zato što je muţ vodi. On je tradicionalni anglikanac. To je pristojan način da se kaţe kako on voli reakcionarni molitvenik,

koji je ostatak svijeta odbacio.‖ Zagrize čokoladu i uperi prst u Juliju. ―Imam neke informacije za tebe.‖ Iris se nasmiješi od olakšanja i reče da će ih ostaviti da razgovaraju. ―Boris, ţao mi je. Sada ne mogu.‖ ―Gradio je kuću.‖ To joj je usporilo korak, što je vjerojatno i ţelio. ―On je - što?‖ ―Tvoj Kellen si je gradio kuću u Landingu.‖ Ponovo odgrize veliki zalogaj. ―Razgledao je lijep teren s privatnom plaţom, razgovarao s geodetom, obavio sve potrebno.‖ Nakon razgovora s Chrebetom, bilo joj je teško shvatiti sve ovo. ―Govoriš mi da se Kellen Zant namjeravao preseliti u Tyler‘s Landing.‖ ―U svakom slučaju, gradio je kuću‖, odgovori on, vrlo zadovoljan sam sobom. ―Izgleda da ti ni to nije rekao.‖ Lagano ju je lupnuo po ramenu, a ona se upitala je li ostavio mrlje od čokolade. ―Ima toga još. Ali ţuriš se, pa ću ti ostalo ispričati drugi put.‖ Boris je sa smijehom pošao niz hodnik. Tek će mnogo kasnije Julija shvatiti da je njegova rasprava s Iris bila pravi ključ rješenja. (IV) ―NIJE BOŢJA ŢENA‖, PONOVI ONA GLASNO, JER SU JE JOŠ PEKLE BORISOVE okrutne riječi zadirkivanja. Uputivši se prema glavnom izlazu, dok je pokušavala odlučiti kako da Vanessi postavi pitanje koje se mora postaviti, promijenila je smjer i ušla u kapelicu Kepler, vlastiti prostor molitve Teološkog fakulteta, ni blizu toliko otmjen kao sveučilišna kapelica, ali savršeno svrhovit. Ogledala se po velikoj, hladnoj prostoriji s freskama koje su se ljuštile i s ukrasnim vijencem štukature na zidovima i vidjela da je potpuno sama. Polako je hodala središnjim prolazom. Glavni oltar bio je stotinu godina star i s rezbarijama izblijedjelih stihova iz osmog poglavlja Ivanova evanđelja. Postojao je i drugi oltar, napravljen od mlađeg, svjetlijeg drva, bez ikakvih stihova. Uzduţ zidova i u nekoliko manjih prostorija bilo je naslagano dovoljno stolica, raspela, oltarnih stolnjaka, kaleţa, kandila za tamjan i krstionica da bi svaka kršćanska denominacija, osim onih najstroţih, mogla svojim vjernicima pruţiti svu udobnost. U tamnom kutu stajala je klimava polica sa svijećama u bakrenim postoljima, od kojih nijedna nije bila zapaljena. Gore visoko, hladno se svjetlo poslijepodnevnog sunca iskrilo kroz niz prozora pri stropu. Tu su se prije dvadeset godina ona i Lemaster vjenčali, što su njihove osupnute Obitelji podnosile sa zajedničkim bijesnim stoicizmom, a svaka je strana bila duboko uvjerena da ga je Julija uhvatila u mreţu, jer je na dan vjenčanja bila u petom mjesecu trudnoće, koju je već bilo teško prikrivati. Na leđima je osjećala majčin pogled pun nijemog poniţenja, a poslije je tvrdila da se od cijele ceremonije jedino sjećala toga kako je Lemastera uhvatila za ruku i pobjegla glavom bez obzira. Bila je to laţ. Zapravo se sjećala svake bolne minute, čak i onoga dijela kad je u sebi

proklinjala Boga, usred davanja bračnog zavjeta, zato što ju je doveo u tu situaciju; jer Julija, kao dobra američka protestantica, nije baš mogla potpuno shvatiti ideju da je za svoje probleme moţda sama kriva. Otkad se prije tri i pol godine vratila na Teološki fakultet, Julija je stekla naviku da dolazi ovamo kad je trebala razmišljati, jer kapelica jedva da je i bila u uporabi tijekom tjedna, pa je mogla sjediti u relativnom miru. To jest, mogla je sjediti u miru ako se Kellen ne bi iskrao iz svojeg ureda u golemoj zgradi društvenih znanosti odmah preko puta Ulice Hudson, kliznuo pokraj nje u klupu da s njom podijeli svoje najnovije probleme. Ili bi se vratila u ured na prvom katu i zatekla ga kako se nezadovoljno naviruje u hodnik: uvijek se radilo o nekoj krizi o kojoj nije mogao razgovarati ni sa kim drugim, jer ga nitko nikada nije razumio. Kad mu je rekla da je ostavi na miru, odvukao bi se na onaj afektirani, izrazito tuţni način koji neki osorni muškarci mogu poprimiti u tren oka, samo da bi se pojavio tjedan dana kasnije, ili se javio elektroničkom poštom ili telefonom, i predloţio joj ručak, kavu ili što god ona ţeli. Iscrpljivao ju je. I tako bi se našli, a Kellen bi joj pričao o ţeni koja mu je stvarala neprilike, ili o kolegi koji ga je zadirkivao da u posljednje vrijeme ne radi puno na znanosti, ili o potencijalnom klijentu koji je unajmio drugog ekonomista usprkos Kellenovim boljim kvalifikacijama. Morat ćeš to sam riješiti, rekla bi mu ona, citirajući baku Vee. Odrasli tako rade. Rješavaju stvari. Na pamet mi padaju druge stvari koje bi ovaj odrasli radije rješavao, odgovorio bi joj, izazivajući je svojim blagim očima. Ne moţeš voditi sređen ţivot, ako ti je najvaţnija poţuda. Pretpostavljala je da sada vjerojatno citira Lemastera. Pa tko ţeli voditi sređeni ţivot? Kellen je bio inteligentan, obrazovan i svuda dočekivan sa štovanjem. Bio je također i veliko dijete, koje je ţeljelo da mu Julija glumi mamicu, da mu bude rame za plakanje kao što je nekada bila, samo što nije namjeravao plakati u slučaju da ikad uspije glavu poloţiti na njezino rame. Ono što je Kellen govorio Juliji na tisuću malih načina bilo je isto što joj je i Seth Zant rekao na dan pogreba: ona je bila ta koja je pobjegla. Uglavnom se drţala na udaljenosti. Onom prilikom u trgovačkom centru u Norportu, Kellen joj je rekao da mora raspodijeliti rizik zaliha jer se našao u neprilikama, da su pred njima crni dani i da je crno vaţno. Odbacila je to kao još jedno slinavo nabacivanje, jer Kellen je u ţivotu bio u tolikim raznim neprilikama da je bilo teško zamisliti da bi neka pojedina mogla biti najgora. Sada više nije bila tako sigurna. Ono nije bilo nabacivanje. Nego poruka. Boris je imao pravo, naravno. Julija nije vjerovala u Boga, ne zapravo. Prije

dvadeset godina ona i Lemaster su počeli zajedno ţivjeti i prestali studirati na teologiji. Lemaster zato što se počeo plašiti da je ono što je učio moţda bilo laţno, a Julija zato što se počela plašiti da je ono što je učila moţda istinito. S vremenom su oboje svladali svoje bojazni i vratili se studiju. Otac Freed u Svetom Mateju često je govorio o raju. Lemaster je pozorno slušao. Julija mu je udovoljavala. Ali kad je duboko u duši pogledala u budućnost od dva, tri, a moţda i četiri desetljeća, vidjela se u nekoj hladnoj bolnici, okruţena bezdušnim strojevima, gdje je jedno ili dvoje djece drţi za ruku, suprug joj je već odavno mrtav, a i ona sama čeka da se spusti crni zastor dok je s druge strane čeka samo praznina. Vrijeme je da krene. Posegnula je u dţep za ključevima auta i našla obavijest računalnog odjela. Rastvorila je mali list papira, pročitala ga jedanput brzo, zatim drugi put malo podrobnije, dok su joj pred očima iskakale ključne fraze:.. .prepuno špijunirajućeg softvera... sofisticiranije od običnih koje se mogu kupiti... nije proizvod amatera... zaobišao antivirusni program... krivotvoren program osobnog organizatora... prali svaku pritisnutu tipku... svaka internetska adresa ili elektronička pošta... takve kvalitete koju koristi Savezna vlada, obično sa sudskim nalogom.. .- Kellen je rekao da ima dokaze koji terete neku veliku političku ličnost. I da je te dokaze ostavio njoj. Julija Carlyle je još bila, kao i uvijek, uvjereni agnostik. Ipak, dok je sjedila sama u praznoj, umirućoj kapelici, spustila je glavu i molila.

13.

POGLAVLJE

MAJKA, KĆI I PRIJATELJICA

(I) ―MOGU LI RAZGOVARATI S TOBOM, DUŠO?‖ UPITA JULIJA, ZAKORAĈIVŠI U sobu svojeg drugog djeteta. Vanessa je, zgrbljena nad računalom sa svojom prijateljicom Smith, slegnula ramenima, ali istovremeno i počela zatvarati sve instant-poruke koje su se pojavljivale na zaslonu kad god je bila na internetu. Njezina je majka znala da je normalno da tinejdţerica, u njeţnim godinama kad je uhvaćena između slobode djeteta i tereta odrasle osobe, pokušava zaštititi svoju privatnost. Ipak, bila je zabrinuta zbog prijatelja koje je njezina kći nalazila na internetu i zbog tajni koje im je razotkrivala i s njima dijelila. Na Vanessinu krilu leţala je sklupčana Dugina Koalicija i bijesno je gledala Juliju kao da gleda nekog neprijatelja. Smith je imala piercinge na gotovo svakom komadiću sablasno blijede koţe koja nije bila pokrivena teškom crnom odjećom. Ona nije čak ni podigla pogled. Kroz prozor se vidjelo noćno nebo, vedro i lijepo, ali najavili su ujutro još snijega. ―Vanessa?‖ ―A-ha.‖ Odgovarala je lakonski, čak donekle bezobrazno, kao i uvijek dok je Smith bila prisutna. Smith je prije dvije godine još bila bjelačko dijete s kosom mišje boje i zvala se Janine Goldsmith. Sad joj je glava ošišana gotovo do koţe, kimala je dok je proučavala neki predmet na svojem krilu. Julija se pitala nije li djevojka drogirana. ―S tobom razgovaram, Vanessa.‖ ―Ĉujem te.‖ Julija je prišla bliţe, a duga haljina joj se vukla po podu jer je izula cipele s visokom petom onoga trenutka kad su ona i Lemaster ušli u kuću. Bio je petak i vratili su se s još jedne svečane večere, ovaj put sa svrhom skupljanja financijskih sredstava za fond koledţa, koji je pomagao studentima iz redova manjina. Julija je uglavnom plesala dok je Lemaster uglavnom cirkulirao i obrađivao goste. ―Vanessa‖, reče Julija ponovo. ―Vanessa, hoćeš li se okrenuti prema meni? I stišati glazbu?‖ Nerazgovijetni zvukovi u sobi bili su iznenađujuće glasni, premda gotovo nečujni u hodniku. ―Evo.‖ Vanessa se okrenula na stolici, cerekajući se majci, dok se Smithova

nastavila igrati s nekim predmetom. Julija je sada mogla vidjeti da se radi o elektroničkoj napravi, koja prije mjesec dana vjerojatno nije bila ni izumljena, a u sljedećem će mjesecu postati najnovija ludost koju će svi htjeti imati. Roditelji su joj, nakon ţestoke rastave, ţeljeli u svemu udovoljiti i vjerovali su da kupnjom mogu pronaći put do naklonosti svoje kćeri. Vanessa je namignula. Umjesto kontaktnih leća imala je naočale, što je često bio slučaj kasno noću. Preko široke pidţame nosila je ogrtač. Stopala je gurnula u papuče u obliku zečića, tako stare i razvučene da se Julija pitala kako moţe hodati bez spoticanja. Vanessa ju je baš tog poslijepodneva pitala smije li otići na lasersku operaciju očiju. Bio je petak i Smithova je trebala prenoćiti kod njih, ali usprkos kasnom satu nije pokazivala znakove da se sprema na počinak. Julija je rekla: ―Zdravo, Janine. Kako si?‖ Smithova se nije ni pomaknula. Ta današnja djeca. Vanessi: ―Htjela bih razgovarati s tobom.‖ ―Dobro.‖ ―Večeras si škrta na riječima.‖ ―Aha.‖ Bila je to Vanessina jenkijevska persona tipična za Novu Englesku, jedna od nekoliko osobnosti između kojih je birala kad je štitila svoju ranjivu nutrinu. Vincent Brady ih je upozorio da se ne daju smesti onime što im je kći izvanjski pokazivala. ―Dušo, je li sve u redu?‖ ―Je.‖ Lijeno je gladila Duginu Koaliciju po debeljuškastom vratu. ―Moţemo li razgovarati nasamo?‖ Ţeljela je postaviti pitanje Ricka Chrebeta bez njegove prisutnosti; ali bila je također bijesna na samu sebe što je traţila dopuštenje. No nije znala nijedan izravan način na koji hi uspostavila odnos sa svojom kćeri. Još nisu donijele nikakvu odluku hoće li Vanessa poslije Boţića ići na ples Orange and White Cotillion, a Julija se nije mogla odlučiti treba li je prisiliti na to. Više nije bila sigurna da će se njezine zapovijedi slušati. Ah, Boţe, što nije u redu s njezinom kćeri? ―Same smo i kad je Smithova tu‖, reče Vanessa. Ruka joj je drhtala, ali uspjela se kontrolirati. ―Ionako joj sve govorim.‖ Smithova je nešto tiho progunđala što se moglo protumačiti kao tuga ili veselje, neslaganje ili uzbuđenje, pa čak i kao kratko hrkanje. Naprava u njezinu krilu imala je mali zaslon. Je li to bio DVD plejer? Julija reče: ―Moţeš li izaći na sekundu, molim te, dušo?‖ Vanessa smrknuto kimne, kao da ţeli reći ―duţnost je duţnost‖, ali Smithova je nakratko pogleda, dok joj je blijedo lice imalo oštar izgled neodobravanja, kao da su sva pravila lijepog ponašanja potpuno zastarjela. Kad su se našle na galeriji, širokom balkonu između Vanessine sobe i mosta prema velikoj bračnoj spavaonici, Julija se nagnula bliţe i rekla: ―Je li ona OK? Ta

Janine?‖ ―Zaklela se na šutnju. Dok ne prestane nasilje.‖ O, pa da, to sve objašnjava. ―Ah, dušo, slušaj me. Bit ću kratka. Već dugo te ţelim pitati...‖ ―Ĉetiri.‖ ―Što?‖ ―Koliko sam se puta srela s Kellenom Zantom.‖ Smiješak. ―Dugo sam čekala da me to pitaš.‖ (II) JULIJA JE PREBACILA TEŢINU S JEDNOG BOLNOG STOPALA NA DRUGO. PUSTILA je da prođe cijeli dan prije nego što je odlučila postaviti pitanje, jer da je pritisnula Vanessu u prvim satima nakon Chrebetova posjeta, bila bi zaista preţestoka, a odnos s najstarijom kćeri već je ionako bio dovoljno teţak. Lemaster je bio u prizemlju i razgovarao s Flewom, koji ih je dočekao na povratku, obavljajući neki njoj nepoznati zadatak. ―Ispričaj me na trenutak‖, rekla je Vanessi, jer je primijetila da su Jeanniena vrata, ukrašena njezinim savršenim malim pjesmicama, savršeno malo pritvorena. Julija je prešla preko širokog odmorišta na stubama i pokucala. Jedini odgovor bili su brzi koraci malih stopala. ―Jeannie, idi spavati.‖ Pričekala je prigušeni odgovor, zatim se okrenula Vanessi i povukla je da sjednu na dvosjed jer joj je bilo bolno stajati. ―Ţeliš li mi ispričati o onome što se dogodilo s Kellenom Zantom?‖ “Voljna sam ti ispričati.‖ Julija je s naporom potisnula nervoznu reakciju, ne ţeljevši oponašati,, što je prečesto činila, svoju impulzivnu i razdraţljivu majku. ―Vanessa, molim te, prestani. Pričaj mi.‖ ―Ako ţeliš.‖ Protrljala je oči, zatim je bacila pogled gotovo strastvene čeţnje prema vratima svoje sobe. Julija se zapitala misli li njezina kći na Janine - ne, sad je Smithova - ili na računalo. Palo joj je na pamet da je njezina kći strašno umorna i da bi vjerojatno trebala biti u krevetu. Ali Vanessa i Smithova će ostati budne do zore i raditi što god je već bilo to što su radile. ―Prvi put sam ga slučajno srela u knjiţnici Teološkog fakulteta, mislim negdje u studenom. Prije godinu dana. Mislim.‖ Julija, koja nikada ne bi rekla da njezina kći ima problem s pamćenjem, još je bila na prvoj zapreci. ―Naišla si na Kellena... u Kepleru?‖ ―Aha. Dok sam istraţivala materijale za svoj seminarski rad. Izlazila sam iz arhiva, a on je bio u čitaonici...‖ ―Ĉekaj, dušo. Ĉekaj. Jesi li sigurna?‖ ―Ne, mama. Sve sam izmislila.‖ Proizvela je neki zvuk. Duševna bol? Ljutnja?

―Da, mama, sigurna sam. Ĉak sam bila malo iznenađena, jer sam pomislila, znaš, on je ipak veliki ekonomist, veliki zločesti korporativni konzultant, a tata je stalno govorio da se ne bavi baš puno sa znanošću, pa što onda radi u knjiţnici? Naročito u knjiţnici Teološkog fakulteta? Ali bio je tamo. A poslije toga, hm, u siječnju. Onda negdje tijekom ljeta. Pa ove jeseni. U rujnu ili tako nekako. Još jedanput na Teološkom fakultetu i jedanput u Povijesnom društvu...‖ ―U Povijesnom društvu okruga Harbor?‖ ―Da. A vidjela sam ga i jedan dan poslije škole.‖ ―Došao je u srednju školu?‖ ―Baš je, znaš, prolazio u autu kad sam izlazila. Pitao me ţelim li popiti kavu ili tako nešto.‖ ―To kopile‖, reče Julija prije nego što se mogla svladati, ponovo poţeljevši da sama ima mogućnost ubiti ga iznova. ―Dušo, što... o čemu ste vas dvoje razgovarali?‖ "Znaš. O školi. O vremenu. O tome kako mi kosa dobro izgleda.‖ ―Govorio je o tvojoj kosi?‖ upita Julija, tonući brzo. ―Aha. I kako sam slika i prilika svoje majke. Jedino je rekao preslika. Pogrešno se izrazio.‖ Srameţljiv osmijeh pojavi joj se na usnama i odmah nestane. ―O tome kako mu se sviđa moj ukus u odijevanju. Kako sam bistra. O igrama riječi. Volio je igre riječi. Dodijavao mi je, mama.‖ Zadršće. ―Slao mi je elektroničke poruke i instantporuke preko interneta i zvao me. Postalo je pomalo jezivo. Bio je prestar da me naziva telefonom.‖ ―Oh, dušo, on nije... hoću reći, vas dvoje... Molim te, reci mi...‖ ―Nisam spavala s njim, ako to ţeliš reći! To je previše odvratno da bi se izreklo!‖ Vanessina se glava pognula i prekrila je oči rukama. Protrljala je sljepoočice. Već joj je sigurno bilo zlo od svih tih pitanja na koja je stalno morala odgovarati, a sada evo i vlastite majke koja još više pogoršava stvar. Julija je poţalila što se upustila u to. Ali morala je zaštititi svoju kćer od... čega god. ―Ţao mi je, dušo, da moraš prolaziti kroz sve ovo.‖ ―I meni. Izgledalo je kao da me prati i progoni. Kao što sam rekla. Jezivo.‖ ―Da si makar rekla meni ili ocu. Mi bismo to riješili.‖ ―Pa, riješeno je, zar ne?‖ reče djevojka trpko. Nastala je stanka dok su obje o tom razmišljale. Vanesssino se lice polako objesilo dok su joj u mislima postajale jasnije implikacije njezine primjedbe, a Juliju je preplavio val gađenja, dok ju je neki mali zlobni glas uvjeravao da je Kellen zasluţio ono što je dobio. Zatim je Julija postavila pitanje koje joj se motalo po glavi od trenutka kad ju je posjetio Rick Chrebet. ―Dušo, je li te pitao o referatu?‖ ―Mojem referatu?‖ ―Onom o Gini Joule.‖

Vanessa je spustila pogled i oštro se nasmijala. ―Oh, mama, ma daj. Nije njemu bilo stalo do mojeg referata. Bilo mu je stalo samo do toga da mi zaviri u gaćice.‖ ―Oh, dušo...‖ ―Odvratni perverznjak. Imao je četrdeset devet godina ili tako nekako, a jurio je za tinejdţericom. Htio je da idem s njim na kavu” Julija se još borila da odrţi glavu iznad vode, da ne previdi Sumu zbog drveća, i još je uplela tu sve metafore kojih se mogla sjetiti, samo da dobije svoj odgovor. ―Znači, on te nikada nije... ah, pitao o tome što se one noći zaista dogodilo s Ginom?‖ Vanessa je tako naglo podigla glavu da su joj se pletenice zanjihalo. ―Gini se zapravo ništa nije dogodilo, mama. Zar nisi pročitala moj referat? Ubio ju je DeShaun Moton. Sjećaš se?‖ Svejedno će prepričali poznatu priču. Bila je to još jedna navika koju je naslijedila od oca. ―Gina se jako posvađala s majkom, izjurila je iz kuće i hodala naokolo. DeShaun je ukrao BMW, na putu do grada ugledao je tu slatku bijelu djevojku pokraj parka, zaustavio je auto, udvarao joj se malo i Gina je, mala glupača kakva je već bila, sjela u auto. Moţda zato što je bila bijesna na majku. Djevojke čine gluposti kad ih majke razbjesne. Mislim, ne, nijedna od djevojaka koje poznajemo, nego, hm, onako općenito. Zatim ju je DeShaun odvezao na plaţu, pokušao učiniti ono što" dečki već pokušavaju, posvađali su se i ona se utopila. A DeShaun, pa, on je dao petama vjetra. Samo što je bio glup. Pet ili šest dana poslije se vratio i ukrao drugi auto, policija ga je progonila, bum i mrtav je. OK, dobro, znam da to nisu trebali učiniti, ali mama, bio je kriv. Ma, molim te. Dokazi su bili jasni kao dan. Naravno, ljudi bi ţeljeli da DeShaun nije bio kriv, jer bio je crn, a Gina bijela, i znaš već, crnce linčuju zbog ubojstva bijelih djevojaka, to je obrazac star kao...‖ Vanessa kao da se nije mogla odlučiti koliko je bio star taj obrazac i na trenutak su joj se usne nečujno pomicale. Julija je ovaj put bila dovoljno prisebna da pusti kćer da se sama izvuče iz toga. ―Mama, uzmi referat i pročitaj ga ponovo. Vidjela sam dokumentaciju o tom slučaju. Nije bila čak ni pribliţno onako. Jasna kao na dlanu. Imali su svjedoke. Imali su njegov dotadašnji dosje. Imali su sve. Istina, došlo je do prosvjeda, ali prosvjednici su bili u krivu. Ţeljela sam da su u pravu. Zato sam i pisala taj referat, da dokaţem da je DeShaun bio nevin. Ali nije bio nevin.‖ Vanessa je ponovo zašutjela, prešla je rukom preko prsa kao da otresa ostatke svoje tirade. Nasmiješila se kao da se sve to nikada nije dogodilo i smireno progovorila. ―Uostalom, ne bih se trebala zbog njega uzrujavati. Zbog Kellena. Bilo je odvratno.‖ ―Znam. Ţao mi je, dušo.‖ ―I stvarno ne znam na čemu je Kellen radio, mama. Nije mi rekao: Ali što ako je kojim slučajem stvarno istraţivao ono što se dogodilo Gini? Pa, moţda je zaključio da DeShaun to nije počinio i namjeravao je reći cijelome svijetu? Tada bi lagao, mama.‖ ―Jako si sigurna u to.‖ "Hej, sjećaš se što mi je tata rekao prije nego što sam počela pisali referat? Rekao je

da se od učenika koji radi na referatu očekuje da postane nešto kao vodeći svjetski ekspert o toj temi. Pa, evo me, ja sam ta. Vodeći svjetski ekspert za Ginu Joule. I da, mama, vrlo sam sigurna da je DeShaun Moton krivac. A isto tako i obitelj, pretpostavljam, jer su odustali od sudske tuţbe protiv Landinga. Nisu čak dobili ni nagodbu.‖ ―Jesi li to rekla Kellenu?‖ ―Naravno da nisam.‖ Oči su joj se razrogačile od nevjerice. ―Nikad nismo razgovarali o tome. Rekla sam ti. Kellena nije bilo briga tko je ubio Ginu. Zanimalo ga je da mi gleda u noge. Odvratno.‖ ―Znači, oni telefonski pozivi...‖ ―Navaljivao je da se nađemo. Bio je luđak.‖ Opet smirenje. Kao da isključiš prekidač. ―Nemoj reći tati, OK? Dobit će napadaj. A k tome, tip je mrtav. Počivao u miru.‖ Julija je mislila otprilike isto. ―I to je bilo sve? Suma sumarum vašeg odnosa?‖ Vanessa je opet naglo trgnula glavom nagore, a Julija je znala da je upotrijebila pogrešne riječi. ―Nismo imali odnos! Upravo sam ti rekla! Ma, daj shvati! To je odvratno!‖ Janineina je glava provirila iza vrata, kao da ţeli vidjeti treba li pomoći prijateljici. Julija je zurila u nju dok se, sa svim svojim piercingom, nije ponovo povukla. U međuvremenu Vanessa nije prestajala govoriti kao navijena: ―Mama, nismo čak bili ni prijatelji. Nismo bili ništa. Ja sam se bavila svojim poslom, a on je naišao i gnjavio me. U redu? Tipovi to ponekad čine, čak i oni stariji. Sigurna sam da se to i tebi dogodilo.‖ ―Nisam to mislila, dušo. Iskreno.‖ Djeca, naročito tinejdţerice, imaju cijeli raspon prezirnih pogleda, a Vanessa je sad poslala majci jedan od najboljih. ―Svakako, mama.‖ ―Dušo...‖ ―I vidiš, sad kad znam da ste vas dvoje bili par, sad to ima smisla. Gnjavio me zato što je mislio da će te to zabrinuti.‖ Julija je bila zapanjena dubinom tog uvida - i koliko je to vjerojatno bila istina. ―Ţao mi je, dušo, da si to morala doţivjeti. Istinski mi je ţao. Oh, dušo.‖ Ponudila joj je zagrljaj, koji Vanessa, mirna kao kip, nije ni prihvatila ni odbila. ―Bio je uţasan čovjek. Baš tako.‖ Pitala se koga je pokušavala u to uvjerili. ―Nije imao nikakvo pravo da išta od toga učini. Tako sam ponosna na tebe, na način na koji si to riješila...‖ Vanessin tihi odgovor ju je pokosio. ―Oh, mama, nemaš pojma kako sam to riješila.‖ U Julijinim mislima počela se oblikovati opasna ideja, ona koju je potiskivala i potiskivala, još od razgovora s onim Caseyjem u multipleks kinu. Opet ju je potisnula.

―Pa, ponosim se tobom, dušo. I volim te.‖ ―Ima li još što?‖ upita Vanessa, s onom Lemasterovom bahatošću. ―Jer stvarno sam dobro, dajem ti riječ. I voljela bih se vratiti onome što sam radila.‖ ―Ah, ne, nema ništa više‖, reče Julija, skrivajući ogorčenje, optuţujući samu sebe zato što je tako loša u pokušajima da svoju djecu uvuče u ozbiljan razgovor. ―Oh, usput, dušo, što zapravo radiš?‖ ―Štedim tebi i tati brdo novca za MP3. Ali ne brini, uglavnom skidam CD-e koje sam posudila od Caseyja i koristim file-swapper za koji nitko nikada nije čuo, s neke jako dobre korejske internetske stranice. Nemoj me tako gledati. Bit će sve u redu. Moji sustavi anti-hunterbota rade. RIAA10 me‖ - izgovorila je to kao rii-a - ―nikada neće otkriti.‖ ―A kako bi opisala to što radiš kad bi ti materinji jezik bio engleski?‖ ―Preuzimam glazbene datoteke.‖ ―Oh.‖ Nastala je nelagodna tišina. Julija je pokušavala shvatiti kad je postala tako bespomoćna nad svojom kćeri adolescenticom. Palo joj je na pamet, i to ne prvi put, da nijedno od njezine djece nema bliskog prijatelja crnca, ako se ne računaju djeca koju su poznavali preko roditelja: točno ono što ju je Mona upozorila da će se dogoditi kad su se iz grada preselili ovamo. ―Legalno?‖ ―Ne.‖ ―Pa, nemoj onda, u redu?‖ ―Svakako, mama.‖ ―Vanessa?‖ ―Da, mama.‖ Ruka joj je bila na kugli kvake od vrata i više nije pokušavala zamaskirati nestrpljenje. Julija je bila sigurna da joj kći laţe, ali nije mogla dokučiti o čemu. ―Što je ono s čime se Janine igra? Ona, ah, elektronička naprava?‖ "Milina, ona se sad zove Smith, to je iz protesta, sjećaš se?‖ ―Odgovori mi.‖ Vanessa je mogla biti pedantna čak i kad je opisivala nepodopštine. ―Ta naprava nanjuši mobilne mreţe ESN ili MIN. Očekuje se da funkcionira čak i u AMPS-u i NAMPS-u. Sad je testiramo.‖ ―Na engleskom, molim. Što radi?‖ ―Klonira brojeve mobitela. Znaš, tako da pozivi budu besplatni.‖ Vanessa je vidjela da je majčino lice posivjelo. ―Ne brini. Ona to ne čini zbog zarade. Našla je planove na internetu i samo je htjela vidjeti moţe li napraviti takvu spravu.‖ Julija se s boli sjetila kako je Janine Goldsmith uzastopno osvajala prve nagrade na školskim natjecanjima iz prirodnih znanosti. I kad joj Vanessa nije htjela pomoći da napravi... što god je ono radila. Druga stvar koje se sjetila bilo je da se Lemaster

10 Recording Industry Association of America, Američka udruga proizvođača nosača zvuka.

protivio tome da Janine prespava kod njih. Julija ga je nekako uspjela nagovoriti da bi podigla Vanessino raspoloţenje. ―Reci joj da to spremi, u redu? Malčice je protuzakonito. A i nije u redu to raditi‖, dodala je Julija. Ali te naknadne misli nosile su sa sobom malo moralne teţine. ―OK, mama.‖ Opet onaj slatki osmijeh, nalik dobrodošlici u novu religiju. (III) ODRŢALA JE SVOJE POLOVIĈNO OBEĆANJE VANESSI. NIJE REKLA LEMASTERU za Kellenovu nastranu pozornost prema njihovoj kćeri. Nije imalo ni smisla, uvjeravala je samu sebe, leţeći pokraj muţa i pokušavajući zaspati. Kellen je bio mrtav. Vanessin krhki oporavak bio je izboren teškom mukom. Nadolazeći svršetak sluţbenog interesa za Kellena Zanta bio je najbolja vijest koju je čula... pa, otkad ga je netko upucao. Rekla je: ―Lemmie?‖ ―Hmmm?‖ ―Jučer me je posjetio onaj detektiv. Chrebet.‖ Bilo je tamno kao da su u šatoru, na nekom kampiranju na koja je Mona običavala voditi svoju djecu dok su bila vrlo mala, nadajući se da će ih tako spriječiti da postanu mlakonje kad odrastu. ―Rekao je da namjeravaju završiti istragu.‖ ―I ja sam to čuo.‖ Glas mu je pospan. ―Pljačka ili tako nešto.‖ ―To je i meni rekao." ―Ĉini se strašno prikladno.‖ Nakratko je podignuo glavu, zatim se opet namjestio za spavanje. ―Ali pretpostavljam da se nas neće pitati.‖ Zijevnuo je. To je bio njegov stil, da ostavlja iza sebe ono što' se nije moglo promijeniti. Julija je u mislima mogla vidjeti logorsku vatru, povijanje ţutih i crvenih plamenova nad koje pada noć. ―Oh, usput rečeno, razgovarao sam s Malom Whistedom.‖ Pauza. ―O Astrid.‖ Ĉim si ušao u Bijelu kuću i proveo nekoliko minuta nasamo s predsjednikom, pomislila je Julija, ali ugušila je tu misao prije nego što se mogla razviti. ―OK.‖ ―Rekao je da će je opozvati. Ne vjeruje u takvu vrstu...‖ ―OK.‖ ―Astrid je jednostavno takva.‖ Lemaster ju je privukao bliţe sebi. ―Ĉovjek ne moţe birati rodbinu.‖ Poljubac. ―Srećom, moţe birati suprugu.‖ Lijepa međuigra u tami, s malo švrljanja i prodiranja. Zatim: ―Lemmie? Što misliš da se stvarno dogodilo? S Kellenom, mislim.‖ S jedne strane, ţeljela je da se njegov briljantni um okrene problemu, jer se umorila da sama o tome nagađa. S druge strane, provjeravala ga je. Pustio ju je da tako dugo čeka da se pobojala da je zaspao. Ponovo su misli, koje se uţasavala misliti, prizivale njezinu pozornost i ona ih je s mukom odbijala. ―Pretpostavljam da je onaj tko je to učinio sigurno mislio da za to postoji dobar razlog.‖ ―Ali tko bi ga toliko mrzio?‖

―Jules, nije se moralo raditi o mrţnji.‖ ―Što bi drugo moglo biti?‖ Osluškivala je njegov odgovor, zamišljala vreću za spavanje, ţar vatre koji se polako gasi, zvijezde dijamantnog sjaja na tamnom baršunastom nebu. ―Znam kako bi to Kellen nazvao‖, reče on naposljetku. ―Racionalno maksimiranje svojih interesa.‖

14.

POGLAVLJE

IZNENADNI GOST

(I) U NEDJELJU NAVEĈER JULIJA JE VEĈERALA U GRADU S DVIJE SESTRE Bubamare: s Reginom Thackery, porodničarkom koja je predavala na Medicinskom fakultetu, i s Kimmer Madison, partnericom u najvećoj odvjetničkoj tvrtki u gradu. Njih tri su, tehnički gledano, bile pododbor pododbora, sa zadatkom da osmisle svrhu odrţavanja dobrotvornog plesa, planiranog za svibanj, a sve zato što je njihova udruga ţeljela pronaći način na koji će potpomoći zdravstvenoj sluţbi za trudne maloljetnice, ne zauzimajući istovremeno nikakav stav o pobačaju. Regina se dobrovoljno javila i povukla sa sobom Kimmer, svoju blisku prijateljicu, koja zapravo nikad nije dolazila na sastanke njihove udruge, iako je povremeno sina dovodila u Bubice, dječji ogranak stvoren prije mnogo desetaka godina zato da ţene iz srednje klase tamnije nacije mogu naći prijatelje za igru svojim sinovima i kćerima, koji su bili predragocjeni da bi ih se pustilo u crnu svjetinu, a opet su bili precrni da ih se bez opasnosti pusti među bijelce. Julija se nije jasno sjećala kako se sama našla u tom pododboru. Trio se dosad sastao dvaput i nisu takoreći napravile ništa, a ovaj je sastanak u Cadaver‘su, skupom iako specifičnom restoranu u središtu grada, išao istim smjerom: dobra hrana, dobro vino, dobar razgovor, a ni spomena o njihovoj temi. Julija bi obično uţivala u tim okupljanjima. Ali večeras je bila rastresena i to su obje sestre Bubamare primijetile. ―Dušo, jesi li dobro?‖ ―Kod kuće je sve u redu?‖ Nisu je mogle privući politikom. Nisu je mogle privući svojim tračevima, čak ni kad je Kimmer nehotice ponudila sočan zalogaj izjavom daje odlučila, zahvaljujući nedostatku crnih muškaraca određene dobi i kvalitete, ponovo se viđati sa svojim bivšim muţem. Nisu je mogle privući čak ni raspravom o vezama, kada bi se ona obično pretvarala, uviđajući kako ostatak Klana smatra da je njezin brak idealan; ali, s obzirom na to da je od Mone naučila da nikada ne treba prljavo rublje razvlačiti u javnosti, ni sa kim na ovome svijetu nije podijelila hladnu, istinu da je ţivot s Lemasterom sličio svakodnevnom penjanju na Everest. Bez kisika.

―Ţao mi je‖, rekla je kad njihovo zadirkivanje nije polučilo uspjeh. Pijuckala je vino i piljila u tilapiju11, koju jedva da je taknula, kao da je prepoznala novog neprijatelja. ―Ovi posljednji tjedni bili su teški.‖ Razumjele su, a očima su molile još. ―Moţda se nismo trebali odseliti iz grada‖, nastavila je, iznenadivši samu sebe. Moţda je s njima dijelila komadić istine, iako ne, to je sigurno, svoje najdublje strahove. ―Ĉini se da od prvog trenutka kad smo stigli u Landing...‖ ―Hej, gle tko je ovdje‖, reče Kimmer s iznenadnim pomanjkanjem oduševljenja, a lijepo lice boje lješnjaka naguţvalo joj se s gađenjem dok je gledala preko gostiju u restoranu. Poput Lemastera, Kimberly Madison kao da je poznavala svakoga u gradu. Julija i Regina su se okrenule baš kad je visok i vitak muškarac bljeđe nacije sretno prilazio njihovu stolu, a veselje mu je sjalo iz prijateljskih plavih očiju i svaka vlas bila mu je na svojem mjestu. Imali ste osjećaj da ga raduje sve što pripada ţivotu. ―Ne ustajte, ne ustajte‖, reče on, mašući velikim rukama, iako se nitko nije ni pomaknuo. ―Kimberly, draga, upoznaj me sa svojim prijateljicama.‖ ―Regina. Julija. Ovo je Anthony Tice.‖ (II) PREPOZNALA GA JE IZ TELEVIZIJSKIH REKLAMA, ALI UŢIVO JE BIO JOŠ prodorniji. Imao je onaj malo nagrizeni dobri izgled i privlačni osmijeh muškarca koji je mnogo vremena provodio vjeţbajući pred ogledalom, a široka ramena govorila su da je puno vremena provodio i u teretani. Ĉula je da je Tice znao uspostaviti začuđujuće dobar odnos s porotom, a vidjevši ga sad svojim očima, povjerovala je u to. ―Dakle!‖ reče on, lica ozarena takvim ushitom da joj je postalo mučno. ―Julija Carlyle. Napokon se upoznajemo. Drago mi je. Zaista.‖ ―Odlazite‖, reče Julija, a obje sestre Bubamare su se okrenule da je pogledaju. On je umjesto toga sjeo. ―Moramo razgovarati o mnogim stvarima‖, uvjeravao ju je on. “Poznaješ ga?‖ upita Regina. Adonis pravnog svijeta ih je pozdravio i to je bilo dovoljno. Julija mu je detaljno i s dosta riječi rekla što misli, već joj je tjednima trebao neki ventil da se ispuše, a gluposti ovoga muškarca u razgovoru s njezinom dekanicom sigurno su samo doprinijele tome. Tony Tice kao da se nije iznenadio i nije se dao smesti. Stoički je podnio njezinu ţestinu. Kad je završila, njezine su Bubmare samo zurile u nju; baš kao i njezin dio restorana. ―Trebam samo par minuta.‖ Odijelo mu je savršeno pristajalo. Cipele su blistale. Stopala su mu, kao i ruke, bila vrlo duga. ―Da ste mi odgovorili na pozive, ne bih vas

11

Vrsta slatkovodne ribe.

morao uznemiravati.‖ ―Nisam vam odgovorila na pozive jer ne ţelim razgovarati s vama.‖ ―Ĉujete li je? Ne ţeli s vama razgovarati‖, reče Kimmer, prelazeći na njezinu stranu. Njegov vodootporni smiješak nije blijedio. ―Bit ću kratak, Kimberly, draga. Moje dame, moţete se vratiti svojoj večeri za sekundu.‖ Juliji je rekao: ―Jeste li razgovarali o meni sa svojom dekanicom?‖ ―Sigurno. Rekla je da moţda ove godine nećete dati svoj doprinos ako ne razgovaram s vama.‖ Zazvonio joj je mobitel. Ignorirala je poziv. ―Pa, sad smo razgovarali i moţete platiti svoj dio.‖ Kimmer se ponovo pokušala ubaciti u razgovor. ―Radi se o tome da zastupam jednog klijenta.‖ Nagnuo se naprijed i pokušavao je namamiti da se i ona nagne prema njemu tako da moţe šaptati, ali Julija je odbila tu igru. ―Moj klijent je radio na zajedničkom poslu s profesorom Zantom, a bojim se da taj posao nisu dovršili. Ja u neku ruku skupljam i slaţem komadiće slagalice...‖ Julija je podigla ruke jer nije ţeljela da Regina i Kimmer čuju išta o tome. ―OK, dobro, razgovarat ću s vama jednu minutu. Ali samo minutu.‖ Udaljila se od stola zajedno s njim i prošli su kroz predvorje, gdje su čekali gosti bez rezervacije. Izašli su na ulicu, gdje je ledeno hladna kiša zamijenila snijeg, i stali ispod tende restorana. Juliju je do bijesa dovodila njegova samodopadna bjelina i, osjećajući da pripada Klanu, odmah se dala u napad. ―Kako se usuđujete tek tako pojaviti i prekinuti nam večeru.‖ ―Odvjetnik sam. Nepristojnošću zarađujem za ţivot.‖ ―Pa, što god da prodajete, ne ţelim kupiti.‖ ―Kupujem, ne prodajem.‖ ―Gospodine Tice, nemam ništa na prodaju. Bez obzira na to što mislite, nisam bila Kellenova Crna dama.‖ Nadala se da će ga time prodrmati, ali on je odmah prodrmao nju. ―Vidim da ste razgovarali s Mary Mallard‖, reče on. ―Ne bih joj vjerovao, da sam na vašem mjestu. Profesor Zant radio je sa mnom, a ne s gospođom Mallard. Namjeravao je prodati mojem klijentu. Gospođa Mallard je uljez. Ne biste joj smjeli dopustiti ni da vam se pribliţi.‖ ―Nakon današnjeg dana, više vama neću dopustiti da mi priđete.‖ Smiješak mu ni u jednom trenu nije silazio s lica i morala je priznati da je to ostavljalo prilično simpatičan dojam. ―Dopustite mi da pojednostavnim stvar, tako vam neću oduzeti puno vremena. Profesor Zant je posjedovao nešto što je moj klijent ţelio kupiti. Dogovorili su posao. Zant je mojem klijentu dao, moţemo reći, mamac. Obećao mu je isporučiti i sam predmet u roku od dva tjedna, a onda ga je netko ubio.‖

―Jeste li završili?‖ ―Shari Larid‖, reče on iznenada. ―Što?‖ ―To je ime. Shari Larid.‖ Slovkao je riječi. ―Radi kao učiteljica na . zamjenama. Profesor Zant je rekao da će ona imati materijale koje on prodaje i da ćete vi znati gdje ju moţete naći.‖ Julija je odmahnula glavom. ―Ne poznajem nikoga s tim imenom. Dok sam radila u New Yorku poznavala sam odvjetnika koji se zvao Aird. I to je to. Gotovi smo, Hoćete li, molim vas, sada otići?‖ Kad se Tice samo nastavio smješkati, pokušala je ponovo: ―Tko vam je klijent?‖ ―Povlaštene informacije. Ţao mi je.‖ Nije izgledao kao da mu je ţao. ―Reći ću vam isto ono što sam rekla Mary. Nemam pojma što je Kellen radio kad je umro. Ništa mi nije rekao. Ništa mi nije ostavio. Nismo imali takvu vrstu... pa, odnosa.‖ Neočekivan ţar u obrazima natjerao ju je da počne mucati. ―I nije mi drago da itko sugerira nešto suprotno. Stoga se vratite i recite svojim tajanstvenim klijentima da ste uprskali stvar. Recite im da ste naišli na pogrešnu djevojku.‖ I dalje je bio nepomućen. ―Nemate pojma koliko je ovo vaţno. Mogla bi vas čekati lijepa nagrada ako pomognete. Mogli bismo sklopiti posao.‖ Odmahnuo je rukom zbog njezina novog odbijanja. ―Samo razmislite o tome. To je sve što traţim.‖ ―Vi ste poludjeli.‖ Ponovo joj je zazvonio mobitel. Julija nervozno pogleda na zaslon. Claire Alvarez. Što god je htjela, moglo je pričekati. ―U redu, gospodine Tice. Ţelite sklopiti posao? Učinimo to. Ovo su moji uvjeti i o njima nećemo pregovarati.‖ Prstom je ubola zrak. ―Priđite mi još jedanput, iz bilo kojeg razloga, i morat ću vas dati uhititi. Točka.‖ ―Javit ću vam se‖, reče on, nepomućen, i spusti joj u ruku svoju, neţeljenu, posjetnicu. Julijin osmijeh bio je okrutan. Nije često davala oduška svojoj ljutnji, barem ne svih tih godina braka s Lemasterom. Ĉinilo joj se kao da je pod utjecajem droge, samo što je bilo prirodnije. Pobrinula se da odvjetnik dobro vidi kad je poderala posjetnicu napola i bacila komadiće u prljavi snijeg zgrnut uz rub ulice. Odlučnim koracima vratila se u restoran, nastojeći pokazati bahatost u hodu. Lemaster je bio dolje u Floridi, prikupljajući novčana sredstva, ali kad se vrati, ispričat će mu kako ju je Tice uznemiravao i pustiti ga, kako je sâm rekao, da učini nešto u vezi s tim čovjekom. U međuvremenu se osjećala pobjedonosno. Dobro je oprala prepredenog Tonyja. Dvadeset godina je puštala svojeg supruga da rješava njezine probleme, a sad je ovaj riješila sama. Dok je ponovo sjedala za stol, Regina i Kimmer su primijetile promjenu njezina raspoloţenja, otišle su čak tako daleko da je zadirkuju o tajnom razgovoru. Julija se, još omamljena od uspjeha, pridruţila njihovoj šali.

Mobitel joj je ponovo zazvonio. Ĉudno da je dekanica bila tuko uporna. Izašla je u predvorje da razgovara s njom. Claire je zvučala potreseno i zamolila je Juliju da odmah dode k njoj. Julija pogleda na sat. Bilo je gotovo devet. Pitala je moţe li problem čekati do sutra. Claire joj objasni zašto mora doći. Prije dva sata, dok je Boris Gibbs prelazio preko punog parkirališta nakon boţićne kupnje u velikom centru u Norportu, luksuzni sportski terenac se zanio na snijegu, pokosio ga i prešao preko njega. I iako im nitko nije vjerovao - u hitnim slučajevima ljudi su skloni vidjeti neobične stvari - dvoje uţasnutih svjedoka poslije je inzistiralo na tome da je terenac krenuo natraške i još jedanput ga udario. (III) POSLIJE. JULIJA JE U PRIZEMLJU U DNEVNOJ SOBI PRETRAŢIVALA TELEVIZIJSKE kanale dok je nova oluja zavijala oko zabata krova, kao da zahtijeva da je puste unutra. Nije padao snijeg nego samo gusta odvratna, ledeno hladna kiša zbog koje je vrt već bio nevidljiv, usprkos reflektorima, a ljutite su kapi pljuštale poput rafalne paljbe. CNN. Klik. Fox news. Klik. MSNBC. Klik. Ništa. Za razliku od Kellena, jadni Boris nije dospio na televizijske vijesti. Naposljetku, bila je to samo jedna prometna nesreća, a Boris je bio bijelac i nitko vaţan izvan Keplera nije ga poznavao, osim šačice profesora u njegovoj struci, a ako ćemo pravo, čak ni svi oni. Razdraţeno je ugasila televizor i otišla u kuhinju do radnog stola da pokuša naći nešto na internetu. Ali nastavila je zamišljati kako je događaj morao izgledati. Vozilo udara. Padate na tlo, u bolu kakav još nikad niste osjetili, ali ţivi ste. Olakšanje vam preplavljuje onaj dio tijela koji vam je još ostao. Zatim se terenac vraća. Vozi natraške. Policija je zanemarila izvješća, ali Julija je znala da će ona ţivjeti u njezinim noćnim morama. Pitala se što je Boris čuo na kraju. Turiranje motora. Vriskove, naravno, moţda svoje vlastite. Zatim onaj posljednji škljocaj kad se svjetlo pretvara u tamu. A što je Kellen čuo. Je li njegov mozak imao priliku razabrati pucanj? Smatrala je da nije. Samo trenutak boli. Ili iznenađenja. Nakon kojega je slijedilo... što god. Crtu između ţivota i smrti, svega i ničega, bilo je tako lako prijeći. Ostavite svoj auto na pogrešnom kraju parkirališta i neobjašnjivo čudo prestaje: srce više ne tuče, pluća ne dišu, mozak ne misli. Nekih je dana Julija odano vjerovala u Boga, u uskrsnuće mrtvih, u zagrobni ţivot i sve ostale tvrdnje nicejskog vjerovanja koje je recitirala nedjeljom ujutro u Svetom Mateju. Drugih je dana pak vjerovala samo u dokaze biologije: svi se organizmi vraćaju u prah i kad se entropija istroši, isto će se

dogoditi i s cijelim univerzumom. Ona ipak nije bila baš neupoznata sa smrću, i to ne samo zato što je prije dvadeset godina izgubila Jaya, svojeg brata blizanca. Još dok je bila na koledţu, a to nitko osim Tesse nije znao, pokušala je samoubojstvo kad ju je Kellen ostavio. Ljutita koračajući kući nakon večere u svoj stan u blizini knjiţare, napisala je oštro pisamce, vjerojatno Kellenu, a moţda i Moni, zatim je pomno našminkala lice, odjenula najskuplju haljinu, progutala bočicu Valijuma i sklupčala se na kauču, veselo zamišljajući prizor kad se njezina cimerica te večeri vrati i nađe umjetnički aranţirani leš. Jedino, Tessa se te večeri nije vratila kući, a Julija se iznenadila kad se ujutro probudila, bolnih udova i ukočena od smiješnog poloţaja u kojem je sjedila nakon što je u snu nekako povratila većinu tableta, bljujući dovoljno snaţno tako da se nije ugušila nekim komadićem. Sjedila je u vlastitoj bljuvotini. Sve je bilo tako danteovski. I prilično nezgodno: u filmovima su tablete uvijek djelovale. Osjećala se divno nekompetentno. Ustati je bilo nešto najteţe što je dotad u ţivotu napravila. Od svjetla joj se vrtjelo u glavi. Ţmirkanjem ga je raspršila u iskrice. Kroz prozor je vidjela da je novi snijeg prekrio kampus. Bacila je bočicu, bacila je haljinu i tuširala se cijelu vječnost, a onda je odmarširala do pustog odjela ekonomije - bila je subota - ušla kroz prozor i svojim je ključevima izgrebla dušu iz uglačanih vrata Kellenove sobe. Za dobru mjeru, razbila je i stakleni prozorčić, ali ţice su spriječile da se staklo rasprsne. Zatim je, probijajući se kroz snijeg, otišla do kuće u Ulici North Balch, u koju jedva da je i svraćala tijekom dvije godine koledţa, i rekla Moni da na neko vrijeme ţeli prekinuti studij i moţda malo putovati: Sri Lanka je zvučala dovoljno daleko, iako joj je također palo na pamet da bi mogla pobjeći i priključiti se revolucionarima u zemlji koju su elitni krugovi u onim danima zvali Azanija.12 U svojoj radnoj sobi Mona je nešto marljivo pisala dok je u kaminu gorjela slaba vatra, kakvu je voljela. Proučavala je kćerino umiveno i upalo lice, gubitak teţine, drhtave prste, divlju nesigurnost u očima; ili je samo razmišljala o glasinama koje su joj došle do ušiju; kako god bilo, kao iskusna psihologinja točno je procijenila situaciju. ―Zašto umjesto toga jednostavno ne ubiješ tog tipa?‖ upitala je. ―Jer onaj tko je mojoj Draguljčici mogao ovo učiniti, ne zavređuje da ţivi." I vratila se svojem poslu. A Julija se, kao i uvijek, opet vratila Kellenu. I to ne samo na Dartmouth. Kad se poslije diplome preselila na Manhattan zbog posla u reklamnoj agenciji - dobila ga je preko jedne od mnogih Moninih veza, jer je u onim danima, prije svojeg radikalnog razdoblja, savjetovala proizvođače sapuna, piva i automobila kako privući crne kupce - tada se i Kellen preselio na Sveučilište Columbia. Plaća i povlastice su bile sjajne, a on je i ţudio za ţivotnim stilom New Yorka, uključujući značajne mogućnosti stjecanja dohotka u svojstvu konzultanta. Ali kad je došao njuškati za Julijom, uvjerio ju je da je ona glavni razlog njegova preseljenja, a ona mu je, iako se

12

Kroz povijest, naziv za različite dijelove supsaharske Afrike; u 20. stoljeću protivnici režima bijele manjine tako su zvali Južnoafričku Republiku.

zaklela da više nikada neće s njim razgovarati, dopustila da je u to uvjeri. I to dobro uvjeri. Tijekom boravka u New Yorku Kellen je bio kamion, koji je krenuo natraške, pregazio je, okrenuo se i još jedanput prešao preko nje, dok je Julija samo leţala, dopuštajući da se to događa, iznova i iznova, s više boli nego što je mislila da je moguće, dani i noći bili su joj kemijski potpomognuti sve do onog vikenda kad je Tessa, na drugoj godini studija prava, došla u New York na ručak i neku predstavu na Broadwayu, bacila jedan pogled na svoju nekadašnju cimericu i donijela odluku umjesto nje. Tessa je natjerala Juliju da se spakira, odvukla ju je do auta i odvezla u Elm Harbor, gdje je svoju crnu prijateljicu drţala na oku tri dana, čak i u kupaonici, a onda joj je, kad je Juliji ponestalo psovki, zapovjedila da se upiše na neku katedru, bilo koju, Tessi je bilo svejedno, ali samo da se ne vraća... Telefon je zvonio. Bila je gotovo ponoć, a telefon je zvonio. Julija je na trenutak doţivjela halucinaciju. Zvao je Boris. Tko drugi? Boris je konačno završio svoj izvještaj o tome što se događa u Landingu, kamion ga je promašio, još je bio ţiv. Dršćućom rukom podigla je slušalicu. Ma, dobro, rekla je sama sebi, ipak zove Lemaster. Zove iz Istočnog Podunka ili kojeg god mjesta gdje provodi večer šarmirajući ljude i prikupljajući novčana sredstva. Moţda je neki Vanessin prijatelj, koji nagađa hoće li sutra biti nastave s obzirom na vremensku prognozu i najavljenu oluju. Ili zove jedan od sinova da porazgovara o planovima za Boţić. Opet pogrešno. ―Julija, bok, ovdje Bruce Vallely. Oprosti što te zovem tako kasno. Moţda me se ne sjećaš, ali moja ţena Grace bila je članica Bubamara.‖ ―Naravno da se sjećam, ne budi smiješan‖, reče Julija, iznenađena što čuje njegov opušteni, sigurni glas. Bruce je bio direktor sluţbe sigurnosti u kampusu i zacijelo je ţelio razgovarati s Lemasterom. Nagađajući kako taj kasni poziv znači novu porciju loših vijesti, nesvjesnom obrambenom gestom privukla je k sebi prednji dio starog kućnog ogrtača i odlučila da poslije mora provjeriti lokacije na kojima se nalaze njezini bliţnji. ―Grace je bila vrlo draga ţena. Oboţavala sam je. Moja sućut.‖ Ali taj su razgovor već prošli prije godinu dana na pogrebu i nijedno od njih dvoje nije ţeljelo sve prolaziti ispočetka. Sada se vjerojatno radilo o Borisu Gibbsu. Zato je Julija rekla: ―Bruce, ako trebaš Lemastera, otišao je u Miami...‖ ―Ne, Julija. Zapravo ţelim razgovarati s tobom.‖ Bruce je bio izdanak jedne ranije generacije muškaraca tamnije nacije, bio je oprezan i govorio je polako. Ĉinilo se da se svaka izgovorena rečenica rađala mjesecima. Smatrala je da ljudi vjerojatno misle kako nije osobito bistar, jer američka kultura uglavnom cijeni brzinu, primjerice u poplavi standardiziranih testova - koje je Julija doslovce mrzila. Također je smatrala da je Bruce Vallely bio pametniji nego što su ljudi mislili. ―Dopusti mi da ti kaţem da

je sve u redu. Ništa se strašno nije dogodilo. Samo sam se pitao jesi li sutra slobodna i mogu li doći do tebe da te vidim.‖ ―Misliš ovamo? U Landing?‖ ―Da.‖ ―Ali baš sam na Teološkom fakultetu...‖ ―Znam gdje radiš, Julija. Ali mislim da bi bilo bolje kad bismo razgovarali daleko od znatiţeljnih očiju.‖ Znatiţeljnih očiju? ―Vraćam se kući oko tri...‖ ―Ako se slaţeš, mislim da bi bilo bolje da ne dolazim u vašu kuću. Trebali bismo se sastati negdje drugdje.‖ Julija trepne. No Bruce je bio ozbiljan muškarac, moţda čak i previše. Što god bi rekao, mislio je doslovno. ―Bruce, o čemu se radi? Što se događa?‖ ―Julija, radi se o Kellenu Zantu. Vaţno je i... ima veze s tobom.‖ ―Što sa mnom?‖ Ponovo je morala čekati. ―Radije bih li objasnio sutra. Ne ţelim te unaprijed učiniti pristranom.‖ Ţeli čuti o mojim razbijenim rasvjetnim stupićima. O ogledalima. O višku i riziku zaliha. Bruce je dao ime taverne koju je znao na cesti Route 48, odmah izvan grada, a Julija je, još omamljena, rekla da će se s njim tamo sastati na povratku kući iz Keplera. Poslije, na katu, dok je hladna prosinačka kiša lijevala po prozorskim staklima, Julija se mučila pronaći pravi poloţaj u kojem će moći zaspati, ali nelagoda koja ju je drţala budnom bila je više duševna nego fizička. Osamljena i zabrinuta, bacakala se i vrtjela u krevetu, razmišljajući o onim posljednjim riječima. Učiniti je pristranom u vezi s čime? Bruce je pripadao onoj vrsti muškaraca koji su imali dobar razlog za sve što su činili pa je pretpostavljala da on i sada ima razlog. Ipak je ostajala neugodna istina: iako je bio Gracein suprug, a Grace je bila apsolutno simpatično stvorenje, Julija nije dobro poznavala Brucea i nije joj se osobito sviđao. Moţda zato što ju je plašio. Prije nego što je preuzeo mjesto u kampusu, bio je viši detektiv u gradskoj policiji. Jednog su dana on i partner poslani da uhite nekog serijskog napasnika djece. Netko je pogriješio, nikad nije objašnjeno što i kako, a Bruce je završio tako da je sam morao ući u kuću. Osumnjičenik je umro opirući se uhićenju, iako je bio nenaoruţan. Bruce Vallely mu je slomio vrat. Za taj je junački čin dobio medalju. Idućeg siječnja je povodom predsjednikova govora o stanju nacije dobio poziv da sjedi u predsjednikovoj loţi.

15.

POGLAVLJE TAJNIK

(I) Ono ŠTO JE BRUCE VALLELY U SVOJEM POSLU NAJVIŠE MRZIO BILO JE TO da ga nadređeni pozivaju k sebi, ali uz radno mjesto direktora sluţbe sigurnosti u kampusu to se podrazumijevalo. Podrazumijevalo se da vas poziva prorektor. Dekanica. Načelnik gradske policije, koji je sa svojim starim prijateljem Bruceom ţelio ostvariti bolju suradnju, iako ga je, ako ćemo govoriti istinu i posramiti vraga, načelnik policije mrzio u vrijeme dok su zajedno radili u istoj zgradi. I bezbrojna povjerenstva iz kampusa, kojima je ex officio podnosio izvješća. A zatim, bili su tu i stvarno grozni dani kad bi Brucea po sluţbenoj duţnosti zapalo da obavijesti roditelje, supruţnike, braću i sestre - rado bih da za vas imam bolje vijesti, ali vaša je kći sinoć bila na zabavi studentskog bratstva i čini se da je... - i slušao bi njihove krikove, suze i uzajamno optuţivanje i pitao se zašto zapravo nije otišao u mirovinu i povukao se nekamo na jug, onako kako je Grace uvijek govorila da bi trebali učiniti kad napusti policiju. Svi su ti dani bili loši. Ali najgori od svih bio je utorak poslije ubojstva profesora Kellena Zanta, dva tjedna i šest dana prije nego što je na svoj uvijeni način stupio u kontakt s Julijom Carlyle. Tog je utorka Brucea Vallelyja pozvao k sebi tajnik Sveučilišta, konfuzan, mali, stariji gospodin čija je ruţičasta ćela sjala na mutnom svjetlu velikih lustera i koji kao da je cijelo vrijeme šaptao, osobito kad se nalazio na većoj udaljenosti, a koji je slučajno bio i počasni direktor sluţbe sigurnosti u kampusu, iako je u svakodnevnoj praksi Bruce podnosio izvješća uglavnom potpredsjednici kampusa, a preko nje i dalje, novom predsjedniku Lemasteru Carlyleu, kojega je sreo pet-šest puta i duboko ga prezirao. Ali danas je bio tajnikov dan i sastanak se trebao odrţati na tajnikovu domaćem terenu. To je značilo odlazak u zgradu administracije, Admin Quad kako je stajalo na zemljovidima, u zgradu u koju je Bruce mrzio odlaziti čak i kad se radilo o svečanostima, a kamoli na dan kao što je bio ovaj. Sveučilišna uprava smjestila se u tri zgrade nalik grobnicama, s krovom od crijepa i mramornim pročeljima, na juţnom kraju kampusa te na bezbrojnim katovima unajmljenog prostora u središtu grada. Uredi u središtu grada nalazili su se u dva od nekoliko slabo iskorištenih gradskih poslovnih tornjeva. Uzeti su u najam uz velik popust, tako da se Sveučilište moglo pohvaliti s još jednom investicijom u zajednici, a istovremeno

uštedjeti novac. No bilo je prestiţno imati ured u jednom od mauzoleja, jer tako su izgledali sa svojim mramornim stubama, stupovima i ukrasnim zidnim vijencima od štukature, s prozorima sa strane uokvirenima s uţljebljenjem i s dvostrukim vratima od kovana ţeljeza, koja su izgledala kao da svaka teţe tri tone, a vjerojatno i jesu. Najveći od tri mauzoleja, koji se nalazio na juţnoj strani u odnosu na ostala dva, bio je Marshall Lombard Hall i u njemu su urede imali predsjednik, prorektor i tajnik, tehnički tri najviša funkcionara Sveučilišta. Kao i u mnogim drugim javnim zgradama tog razdoblja, mramorne prednje stube bile su donekle preduboke i nisu čovjeku omogućavale da ubrza korak. Penjući se polako, Bruce je pretpostavljao da je danas pozvan u vezi s ubojstvom Kellena Zanta. Ĉuo je od jednog starog prijatelja iz policije da je Sveučilište činilo izuzetno velik pritisak na vlasti da riješe ubojstvo jednog od njihovih profesora. A u gradu Elm Harboru i njegovim predgrađima Sveučilište je moglo stvoriti prilično velik pritisak. Imao je pravo - ali ne onako kako je mislio. (II) Niz SOBA KOJE SU PRIPADALE TAJNIKU SVEUĈILIŠTA NALAZILE su SE NA prvom katu Lombard Halla i zauzimale su veći dio straţnjeg dijela kata. Njegovih osam širokih prozora - njegovih jer dosad je svaki tajnik bio muškarac - pruţalo je predivan pogled na park Harbor i, prema arhitektovoj originalnoj zamisli, na vodenu površinu koja se protezala s druge strane, iako su se sada mogle vidjeti samo trgovačke zgrade koje su, gledane s autoceste, tvorile veći dio gradske vizure. Bruce je pretpostavljan da se u tome mora skrivali neka poruka, ali on nije bio čovjek sklon metaforama. Volio je riječi koje su imale značenje, pitanja koja su imala odgovore i ljude koji nisu nudili pet različitih razloga da objasne zašto dobro nije nimalo bolje od zla. ―Naţalost, imamo jednu malu krizu pred sobom‖, promrmljao je tajnik s drugog kraja uglačanog pisaćeg stola preostalog iz starih dana, prevelikog za bilo kakav ozbiljan posao, ali baš prave veličine, kojom je podređenima davao do znanja koliko su nisko na ljestvici. Zidovi su bili prekriveni njeţnozelenom tkaninom, što je bila boja Sveučilišta. Upaljene zidne svjetiljke osvjetljavale su namrgođene portrete velikih mrtvih bijelaca, koji su proteklih desetljeća upravljali ovim mjestom. ―Bit će mi drago da pomognem‖, reče Bruce, jer ga je Grace, dok je bila ţiva, uvijek upozoravala da pokuša biti pristojniji, naročito prema onima koji su nadzirali njegove financije i osobni dohodak. Upamti, mene više neće biti da ti počistim nered, Lee - nitko ga drugi nije tako zvao, a nije ni ona kad bi netko drugi bio prisutan. Radilo se o igri riječi s njegovim prezimenom, a i o počasti kung fu filmovima koji su ga fascinirali u ranim godinama njihova savršenog braka. ―Zaista?‖ ―Naravno, gospodine.‖

―Grad se digao na noge. Uobičajeni sumnjivci, propovijedaju o rasizmu i o tome kako je Sveučilište izvor sveg zla i ne znam čega sve ne. Ljudi mi pričaju da je situacija bačva baruta, djelomice i zbog profesora Zanta, koji je bio crnac, i tako dalje.‖ ―Samo mi recite što trebate‖, poletno reče Bruce, nadajući se da zvuči iskreno, jer je ţelio zadrţati svoj posao. Nije on bio glup. Znao je kakvu ulogu igra boja njegove koţe. Kad su ga primili na posao dali su to na sva zvona, nakon što je prethodni direktor osiguranja dao ostavku pod pritiscima, koji su slijedili nakon niza rasnih incidenata u kojima je sudjelovala sveučilišna policija. Moţda je jedan od najgorih svakako onaj koji se najviše svidio novinarima - bio prije dvije godine, kad je crni profesor opljačkan usred kampusa, a policajci koji su došli na poziv dopustili su napadačima da pobjegnu, dok su pištolje drţali uperene u profesora. To je dokrajčilo Bruceova prethodnika i Bruce Vallely je dobio posao. Grace je tada još pucala od dobrog zdravlja i bila je presretna zbog njega. Plaća mu je bila gotovo dvostruko veća od one koju je dobivao u gradskoj sluţbi, a dodaci na plaću bili su zapanjujući. Ako je zadrţati sve to značilo povremeno ulagivanje tipovima poput tajnika, onda će Bruce to i činiti. ―Znate da moţete računati na mene.‖ Tajnik je izvio svoje čupave sijede obrve tek toliko da svojem gostu da do znanja da još nije u to uvjeren. Taj se niski čovjek zvao Trevor Lami, a prvi mu je bratić bio neka velika faca tamo na Pravnom fakultetu, bivši dekan, ali koliko je Bruce znao Landovo pravo biračko tijelo bili su nekadašnji studenti određene skupine: i to skupine bijelaca, potomaka starih bogatih Obitelji. On je bio njihov šampion, njihov čovjek u ključnim povjerenstvima, njihov zagovornik u ratovima o političkoj korektnosti, a u najgorim trenucima, njihov špijun. Govorkalo se da moţe staviti veto na razne odluke, od izbora novog predsjednika Sveučilišta do određivanja lokacije za novu teretanu. Tijekom godina bio je na dvanaestak različitih poloţaja u kampusu, no uvijek na administrativnim, nikad na akademskim. Bio je u kasnim šezdesetim godinama ţivota. Svojim sitnim očima i naočalama bez okvira, u odijelima s prslukom i zlatnim satom na lancu, sa svojom sitnom bradom i njeţnim, nespretnim rukama, izgledao je kao pravi kicoš i oportunist. Njegova navika da izgovara besmislene riječi - Dö i Oh, nema sumnje i Razumijem predstavljalo je pola njegova vokabulara - samo je pojačavala taj dojam. Ali Bruce je, već osamnaest mjeseci na tom poslu, znao da Trevor Land nije čovjek s kojim se treba šaliti. Jednom je, tjedan ili dva nakon što je počeo raditi, Bruce bio pozvan baš kao i danas, a Trevor Land ga je zamolio da poništi nalog za uhićenje, zbog voţnje u pijanom stanju, kćeri jednog utjecajnog čovjeka, nekadašnjeg studenta Sveučilišta. U to vrijeme Bruce još nije shvatio prirodu svojega posla. Mislio je da je još policajac, nije shvaćao da je postao političar. Stoga je rekao da je uhićenje u nadleţnosti grada a ne policije iz kampusa te je tako izvan njegove jurisdikcije. Sićušne gmazovske oči, obično tako pospane, na trenutak su se širom otvorile i

Brucea je iznenadilo primitivno lukavstvo koje je u njima vidio. I moć. A onda se kicoška fasada opet zatvorila. Pa, da, razumijem, ako mislite da se ništa ne moţe učiniti, pa, da, pretpostavljam da bih ja mogao otići i prijaviti činjenicu - ton glasa sad je bio dvojben: dijelio je s njime svoju dilemu, kao jedan svjetski čovjek s drugim. Jedino, vidite, oni su navikli moliti male usluge. Mislim na nekadašnje studente, oni su posvuda isti, je li tako? Kako ide onaj stari stih? Promjena je neprijatelj pamćenja. Da. Nekadašnji studenti vole da status ostane prilično quo, šefe Vallely. Kratko se nasmijao u bradu, kao da je ova misao bila njihova zajednička šala. Da, dakle, što da čovjek učini? Njihovi novčani doprinosi. su, naposljetku, ono na što se oslanjamo kad je u pitanju fiskalno zdravlje. Nismo socijalisti, zar ne? Privatno obrazovanje zahtijeva privatne donacije. I tu smo dakle. I da, bojim se, ako im se zamjerimo, šefe Vallely, neće biti jako sretni, ako razumijete što ţelim reći. Ti nekadašnji studenti. Male stvari kao što su djeca, obitelj, znate već, njima su jako vaţne. Napravio je malen, sveobuhvatan zamah rukom, koji kao da je trebao pokazati da Trevor Land shvaća kako svaka rasa ima svoje Obitelji. Naposljetku, tko od nas ne voli svoju obitelj? I malo dobrog raspoloţenja, svi smo mi imali svoje trenutke, zar ne? Ne moţemo reći da se radi o nekom ubojstvu ili takvom čemu... Bruce nije bio glup i shvatio je poruku. Nasmiješio se, kimnuo glavom i rekao da će vidjeti što moţe učiniti, zatim se bijesan vratio u svoj ured na rubu kampusa i pročitao nekoliko stihova iz Pavlove poslanice Kološanima da se smiri. Tada je nazvao neke prijatelje iz grada, zatraţio da mu učine uslugu i uspio je poništiti uhićenje. Osjećao se prljavo dok je to radio, čak je pomislio na otkaz - iz principa ali Grace je, još uvijek nesvjesna onoga što joj raste u gušterači, na prelijepim parcelama razgledavala nove kuće, koje su se tih dana gradile u Norportu i sretna mu pričala kako trebaju kuću koja će odgovarati njegovu novom statusu, ne znajući da, jer je on nikada ne bi opteretio onim što je znao, da je njegov status u kampusu bio otprilike na razini ljudi koji su čistili zahode i oni su k tome još imali i sindikat, a on nije. Sve ovo hoće reći da je Bruce Vallely, iako nije imao blagog pojma što je Trevor Land danas za njega isplanirao, s nekom moralnom sigurnošću znao da što god to bilo, on će to mrziti. Imao je pravo. (III) ―Samo JEDNA MALA OBIJESNA ZABAVA‖, PROMRMLJAO JE TREVOR LAND, a oči su mu bile pospane i nefokusirane. ―Nije nikakva kriza, zaista, ako ne dopustimo drugima da događaj u to pretvore. Znate kako je.‖ ―Znam kako je‖, ponovi Bruce, bjesneći u sebi. ―Ti su se dečki samo zabavljali. Nisu bili umiješani ni u što drugo što se moţda dogodilo. Strašna stvar, ali čovjek mora ići dalje, zar ne? I paziti na interese

institucije.‖ ―Da, gospodine.‖ Trevor Land je uţivao kad su ga podređeni oslovljavali s gospodine. ―S druge strane, ako su te noći vidjeli automobil profesora Zanta u blizini hokejaškog klizališta, to znači da su očevici.‖ ―Očevici. Zvuči tako formalno, zar ne? Nisam siguran da mi se to sviđa.‖ Podigao je obje ruke da dokaţe svoju neduţnost. ―Naposljetku, moramo očuvati svoje ime, zar ne?‖ ―Da, gospodine," ponovi Bruce, ―ali policija vodi istragu o ubojstvu, a predsjednik Carlyle mi je zapovjedio da s njima surađujem na svaki mogući način.‖ ―I mi s njima u potpunosti surađujemo. Oh, da. Ali to je moja poanta, razumijete, šefe Vallely.‖ Bruce je kontrolirao mišiće lica. Grace ga je tako paţljivo izvjeţbala da se ne kostriješi naočigled. Nitko ga osim Trevora Landa nije zvao ―šefe‖, i to mu nije ni bila titula, ali iz tajnikovih usta uvijek je zvučalo patronizirajuće: kao podcjenjivanje, podsjećanje na mjesto na kojem se nalazi. ―To je moja poanta‖, ponovi mali čovjek. ―Jedno nema veze s drugim. To su dobri dečki, šefe Vallely. Dobri dečki. Poznajem većinu njihovih roditelja.‖ ―Ranije te večeri pili su u baru, gospodine tajnice. Prema vašim riječima, barem dvojica od njih su maloljetni.‖ Oklijevao je, ali morao je to reći. ―Jedno ili dva imena znam otprije. Poznati su kao izgrednici. Ţao mi je, gospodine.‖ ―Pa, da, pretpostavljam da se to moţe tako nazvati. Provaljivali su u knjiţnice i takve stvari.‖ One neduţne ruke opet su se podigle, njeţne i podatne, nespretne kad se radilo o isključivosti. ―Ali u petak navečer, šefe Vallely, samo su popili koje piće. To je sve.‖ Bruce je zaključio da će na kraju biti prisiljen popustiti, ali još se nije bio spreman prepustiti bez borbe. ―Gospodine, to je protuzakonito. Također je i opasno.‖ ―Pa, da, šefe Vallely, naravno, čovjek ţeli da se zakoni provode, da se studenti zaštite i tako dalje. Istodobno, šefe, čovjek mora imati malo razumijevanja‖, reče tajnik, odjedanput postavši duša tolerancije. ―Ovih dana nema tako mnogo načina za davanje oduška muškom veselju, šefe. Studentska bratstva su na izdisaju, moţe se reći da su mrtva. Ĉujem da je jedno od njih upravo izglasalo da će primati ţene, ako to moţete zamisliti. Sada se zovu ‗društveni klub‘.‖ Njegova suzdrţana donja čeljust pomakla se kao da ţvače, ali pedantno čista prostorija nije nudila naznake da je itko u njoj nedavne jeo ili da je ikada imao pravo da to učini. Trevor Land ispruţi prst u zrak, kao da je rimski kip, a zatim ga polako spusti sve dok nije pokazivao na samoga sebe. ―Nije stvar u tome da čovjek ima nešto protiv ţena. Mišljenja sam da se mogu učlaniti kamo god ţele. Ne volim seksizam, ako me pitate. S druge strane, tu i tamo dječaci se moraju sastati s drugim dječacima i ispuhati malo energije. Neduţno, šefe. Neduţno.‖ Tajnik je napravio stanku i na trenutak je svaki od njih dvojice čekao da onaj drugi počne, kao pokeraši koji nisu sigurni u protivnikove karte.

Kad je postalo jasno tla je Bruce spreman sjediti cijeli dan, Trevor Land je nastavio sa svojini predavanjem. ―Po mojem mišljenju nije lako biti mlad. Ne, ako ste osoba od kvalitete. I najbolji konj na svijetu mora isprobati koliko su mu čvrste uzde, šefe Vallely. Savršeno prirodno, pod uvjetom da nitko ne bude ozlijeđen ili nešto slično. I ja sam to činio. I vi ste. Usuđujem se reći da će dječaci uvijek to činiti.‖ ―Da, gospodine, potpuno se slaţem. Međutim...‖ Riječ slaţem bila je sve što je tajniku trebalo. Prst je opet bio u zraku, ovaj put uperen u Bruceovu čvrstu bradu. ―Onda razumijete kako je, šefe Vallely. Mladi veseli ljudi, ništa više. Ali čovjek moţe zamisliti, šefe, da će novine, ako nešto nanjuše, pa, s obzirom na tragične događaje od prošlog vikenda‖ - mislio je na ubojstvo - ―čovjek moţe razumjeti, naravno, kako se to lako moţe napuhati izvan svake mjere. Na našu zajedničku štetu, mogao bih dodati. Bure baruta.‖ Sklopivši ruke poput skrušenog, ali nestašnog školarca kakav je moţda nekada bio, Trevor Land je zaključio svoju propovijed u tugaljivom tonu. ―Kao tajnik Sveučilišta, šefe Vallely, nosim tešku odgovornost da zaštitim reputaciju naše institucije. Vi ste tu da mi pomognete u tome, šefe. Zato smo vas doveli na Sveučilište.‖ Bruce je udobnije sjeo, malo je razmišljao, dok je dobro očuvana zelena koţa naslonjača ugodno pucketala. Uviđao je problem zbog kojega je Trevor Land vjerojatno morao provesti besanu noć. Nitko još nije rekao da je Kellen Zant ubijen na posjedu koji pripada Sveučilištu; a moţda neće nikada ni reći, jer nije postojao nikakav razlog da se to smatra istinitim. S druge strane, policija je sumnjala da je ubijen na mjestu na kojemu je pronađen. Gotovo je bilo sigurno da se radi o bizarnoj pljački. Dosad Sveučilište nije bilo pod sumnjom. S druge strane, ti su studenti vidjeli u kampusu zlatni Audi, barem su tako tvrdili. Učinilo mu se neobičnim da je Trevor Land prvi saznao za to i učinilo mu se smiješnim što je smatrao da je to vaţno i da se treba zatajiti pred policijom, ali tajnik je, prema vlastitom ponosnom priznanju, uvijek stavljao interese Sveučilišta na prvo mjesto. Bruceu je bilo jasno kako se to moralo dogoditi. Nasmrt preplašeni, dečki su otišli do nekog utjecajnog nekadašnjeg studenta - vjerojatno roditelja - koji je nazvao nekoga, a taj je pak probudio tajnika i zamolio ga da sredi stvar. Priča je, onako kako ju je Trevor Land ispričao, bila nejasna i malo vjerojatna, ali upravo je baš zato moţda bila istinita. Što im je privuklo pozornost na auto? Trevor Lancl nije se smatrao stručnim da izrazi svoje mišljenje. Jesu li vidjeli nešto unutra? Trevor Land nije, naţalost, imao nikakvih saznanja da to tvrdi. Jesu li prepoznali osobu ili osobe dok su se pribliţavali autu? Trevor Land ne bi se usudio o tome nagađati. Zašto nisu otišli na policiju? Tu je napokon tajnik mogao nešto korisno reći, na svoj neizravni, propovjednički način. Jedan ili dvojica od tih dječaka već su prije upali u neke neprilike i znate već kako to ide, šefe, kad mladi ljudi počnu manje brinuti za

pravdu, a više za laţne optuţbe... ―Mi bismo trebali reći policiji‖, reče Bruce odlučno. ―To je jedino ispravno što se moţe učiniti.‖ ―Oh, bez sumnje, bez sumnje. Naravno, razumijem.‖ ―Ozbiljno mislim, gospodine tajnice. Dečki su očevici. I mogli bi biti svjedoci.‖ ―Pa, da, moţda. Osim što ništa nisu vidjeli.‖ ―Gospodine, mi to ne znamo. Vi to ne znate. Nisu bili na razgovoru.‖ Zamalo je rekao ispitivanju. ―Mislite da laţu? Da štite leđa jedan drugome ili tako nešto?‖ Oprezno, oprezno. ―Mislim, gospodine, da kad profesionalac odvoji vrijeme za razgovor s očevicem koji je siguran da ništa nije vidio, ponekad se pokaţe da je očevidac imao onu jednu jedinu mrvicu informacije koja moţe potpuno rasvijetliti slučaj.‖ Trevor Land je masirao mesnatu bradu. Sitne su mu očice izgledale manje nego ikad. ―Razumijem. Vrlo dobro. Dobro ste to uočili, šefe. Dobra primjedba. Moţda ne znaju koliko toga znaju. Ali mi ipak imamo tu svoj interes. Sveučilište. Ne moţemo imati još jedan skandal, već ih je bilo previše u posljednjih nekoliko godina. A isto tako ne moţemo uvrijediti Obitelji tih mladića. Nikako te Obitelji. S druge strane, ne ţelimo se miješati u istragu. Sad, kad biste nam mogli pomoći oko toga, šefe, kad biste smislili način kako da odrţimo ravnoteţu oba interesa, pa, to bi nam mnogo značilo. Prije svega zahvalnost. S moje strane. Od Sveučilišta. Također i od Obitelji. Nikad ne znate kad vam moţe zatrebati nečija usluga. A ako imate dobre ljude kao duţnike, znate što mislim.‖ ―Kad kaţete pomoć, time mislite na.. ―Šefe Vallely, moţda biste vi trebali obaviti prvi razgovor. Da vidite moţete li moţda iščeprkati kakvu informaciju iz njih.‖ Brzo su zaključili posao i dogovorili plan koji je Trevor Land, nema sumnje, imao na umu od trenutka kad je primio prvi telefonski poziv od koje god već osobe koja je mogla potpaliti vatru pod takvim čovjekom kao što je bio on. Bruce je bio direktor sluţbe sigurnosti u kampusu i umirovljeni detektiv. Prema tajnikovim riječima nije mu se imalo što prigovoriti. On će sam obaviti razgovor, bez snimanja, bez ikoga tko bi slušao sa strane i zatim će svoja otkrića iznijeti Trevoru Landu, koji će tada, kako je sam tajnik to neobično rekao, zauzeti gledište. Ako dečki imaju informacije koje treba javiti policiji, pa, dobro, Bruce će ih proslijediti, a dečki će morati preuzeti rizik. Ali u suprotnome, ako se pokaţe, kako je to Trevor Land nagađao, da se ne radi ni o čemu osim o mladenačkoj obijesnoj zabavi, pijanoj terevenki, dakle, onda neće biti razloga da itko o tome išta sazna, zar ne? Neće biti razloga, sloţio se Bruce. Tada je Trevor Land učinio nešto što nije bilo poznato da je ikada prije učinio, barem ne s nevaţnim potrčkalom kao što je bio direktor sluţbe sigurnosti u kampusu. Gegajući se, zaobišao je elegantno ulašteni, kilometar široki stol, bucmastu ruku je obavio oko Bruceovih ramena i ispratio ga do vrata, s mnogo

kimanja glavom, namigivanja i obećanja o velikim stvarima koje ih čekaju, ako on ovaj slučaj završi na ―uravnoteţen i zadovoljavajući način‖. Vozeći se golfskim vozilom natrag u svoj ured, Bruce je mislio o stanu u Juţnoj Karolini i kako ga je Grace čak i na samrtničkoj postelji poticala da ode u mirovinu i preseli se tamo. Pretpostavljao je da neće biti ništa loše u tome ako ode dolje i još jednom pogleda stan. Zatim se sjetio da mu je kći još na koledţu i koliko on sam uţiva u Ladanjskom klubu Norport, čiju članarinu si je sada mogao priuštiti, i gdje je njegov rehabilitirani Mustang kabriolet bio nadaleko najprivlačniji automobil na parkiralištu. Ali njegova se savjest odbijala skrivati iza novca, a um se nije htio usredotočiti ni na što drugo osim na upozorenje apostola Pavla da je prava bitka u ovome ţivotu ona protiv poglavarstava i vlasti.

16.

POGLAVLJE

PRIGODNI STUDENT

(I) BRUCE VALLELY NIJE BIO ĈOVJEK SKLON INTROSPEKCIJI. BIO JE OPREZAN mislilac, ali samo o zagonetkama koje je ţivot stavljao pred njega, nikada o svojim motivacijama. I tako, kad je već idućeg jutra s jednim od studenata obavljao prvi razgovor, nije se potrudio upitati je li nepotrebno oštar ili skeptičan zbog vlastitih gorkih sjećanja na djetinjstvo u Elm Harboru, kad su mladići slični ovome u čijem se neurednom stanu upravo nalazio - ukratko, bijelci i privilegirani - svisoka gledali na njegova oca zato što je na Sveučilištu kosio travu, podrezivao ţivicu i plijevio cvijetnjake; ili na njegovu majku zato što je čistila profesorske koševe za smeće, prala im školske ploče i voskom laštila podove. Bruce je odrastao uz ogorčene priče. O tome kako bi povremeno neki liberalniji studenti mrmljajući brzo pozdravili njegove roditelje, spuštena pogleda, ako bi se slučajno mimoišli u hodniku. Nitko se nije potrudio da im zapamti imena - to jest prezime. Studenti upola mlađi od njegove majke oslovljavali su je s ―Danielle‖, jer su to pročitali na izvezenoj oznaci na njezinoj odori; njegova oca, đakona u crkvi i strogog, ponosnog muškarca, zvali su ―Joe‖. I mislili su da svijetu čine dobro već samim time što obraćaju pozornost na svoje sluge. Ne mogu si pomoći, običavala je govoriti njegova majka. Gospod im je toliko mnogo dao da, naravno, zaboravljaju kako da budu ljudi. Ali Bruce je, čak i kao dijete, mislio da je majka u zabludi. Itekako su si oni mogli pomoći i promijeniti se. Samo nisu htjeli. Bruce Vallely je uţivao u mnogim stvarima tijekom godine i pol koliko je proveo radeći na Sveučilištu, a najviše je uţivao u plaći, dodacima uz nju i statusu; ali, duboko u srcu, osjećao je sve prije nego ljubav prema većini ljudi s kojima ga je posao dovodio u dodir. U trenucima najvećeg stresa, kad je njegova urođena sklonost neprijateljstvu, ljutnji ili prijetnji postajala najizraţenija, prisjetio bi se posljednjeg obećanja koje je dao Grace, da će izbjegavati neprilike jer nje više neće biti da ga vadi iz njih. Dan nakon sastanka s Trevorom Landom, a dva tjedna prije nego što je nazvao Juliju Carlyle, Bruceu Vallelyju je trebao i posljednji atom snage i volje da odrţi zadanu riječ, jer sastanak s prvim od studenata s kojim je razgovarao na zamolbu tajnika... nije išao dobro. ―Na to pitanje ne moram odgovoriti‖, rekao je mladić po treći put ili po trideseti. Bio je štrkljasti bijeli klinac, visok i tanak, s dugom smeđom kosom i majicom koja je

usputnog prolaznika pozivala na seksualni snošaj s kapitalizmom. Bruce nije bio siguran kako se to radi. ―U tvojem je interesu da surađuješ sa mnom‖, reče Bruce blago. ―Zašto? Zato što vi to kaţete?‖ ―Zato što ovo nije sluţbeno. Ja nisam redovni policajac. Ono što mi kaţeš ostat će sigurno‖, reče Bruce, znajući da to nije sasvim istinito. Ni pribliţno. Mali kao da se trgnuo, ali ne jako. ―Pa, samo smo vidjeli auto. Nismo vidjeli tipa.‖ ―Kako ste znali da je to bio isti auto?‖ ―Ne sjećam se.‖ ―Tko ga je od vas prvi ugledao?‖ ―Ni toga se ne sjećam.‖ Bruce se namrštio, znajući da nezadovoljni izraz njegova lica izaziva veliki strah u većini bijelaca koje susreće. A to se uočljivo dogodilo i s mršavim Nathanielom Knowlandom, koji se fizički usukao i odmaknuo od njega, tonući dublje u mekani kauč u dnevnoj sobi svojega momačkog stana. Bruce je sjedio na drvenoj stolici s ravnim naslonom, koju je posudio iz kompleta oko stola u blagovaonici. Stan Natea Knowlanda nalazio se na dvanaestom katu stambenog tornja Rogoff, najbliţe što je grad imao, a što bi se moglo nazvati luksuznim neboderom. Jedan se zid sav sastojao od prozora i pruţao je panoramski pogled na Elm Harbor pa dalje iznad Sveučilišta, preko parka i četvrtastih poslovnih zgrada u centru grada pa sve dolje do mora, gdje su čak i po lošem vremenu plovile jedrilice. Malo studenata si je moglo priuštiti ţivot u tom stilu, ali Nateov otac - Trevor Land se potrudio podsjetiti Brucea na to - danas je bio jedan od najbogatijih među nekadašnjim studentima Sveučilišta. Zapravo, Cameron Knowland bio je ono sto je Sveučilište zvalo ―viši član upravnog odbora‖ - u stvari, bio je predsjednik sveučilišnog odbora. U Bruceovim mislima to je bio već jedan minus za Nathaniela Knowlanda. Njegova neprijateljska bahatost bila je drugi. Treće, Bruce je jednostavno imao loš dan i nije bio spreman još dugo sjediti i slušati gluposti. Nate Knowland imao je dvadeset tri godine i vratio se na posljednju godinu studija nakon kraćeg prekida, kad je radio u očevoj tvrtki. ―Ne sjećaš se‖, ponovi Bruce, a u glasu mu se jasno čula nevjerica. ―Tako je.‖ ―Ti si pametan klinac. Moraš se sjećati nečega što se dogodilo prije nekoliko dana.‖ Nate se podrugljivo smješkao. U kampusu su studenti bili kraljevi, profesori su bili boţanskog soja, a Bruce Vallely, ne pripadajući nijednoj skupini, bio je nitko i ništa. Za Nathaniela Knowlanda bio je samo sluga. Kao i čovjek koji kosi travu. Ili ţena koja pere školske ploče. Bruce se pitao kakav bi stav mladić zauzeo kad bi

naletio na sadašnjeg predsjednika Sveučilišta. Ali, znajući tko je bio Nathanielov otac, vjerojatno su se već sreli. Nathaniel Knowland je ponovio: ―Ne sjećam se.‖ ―Petak navečer. Noć kad je ubijen profesor Zant. Ovdje je to bila posebna večer, Nate. Kako očekuješ da ti povjerujem da se ne sjećaš?‖ ―Ako sam vam rekao da se ne sjećam, onda je to zato što se ne sjećam.‖ Bruce zaključi da to više neće trpjeti. (II) BRUCE VALLELY BIO JE DOBRO PLAĆEN ZA SVOJ POSAO. IMAO JE OBVEZE prema svojoj Obitelji i prema Sveučilištu. Trevoru Landu je dao neka obećanja. Ali po instinktu još je bio policajac. Zato je naglo ustao, preplašivši mladog Nathaniela Knowlanda, koji je moţda zaboravio da je muškarac s kojim je bio u stanu ne samo crnac nego i visok sto devedeset šest centimetara, s dobrih sto kilograma. I jednom je ubio čovjeka golim rukama. Jedanput koliko su ljudi znali. Bruce je polako prešao preko prostora koji ih je dijelio, nagnuo se nad kauč dovoljno blizu mladićeva blijedog i preplašenog lica da osjeti miris njegova nezdravog daha. ―Laţete mi, gospodine Knowland. Ne, nemoj se svađati. Laţeš. Ja to znam, a znaš i ti. Jedino pitanje koje moramo riješiti je u vezi s čime laţeš. Moţeš mi to odmah reći ili za pet minuta, ili ćeš mi reći za jedan sat, ali ne sumnjam u to da ćeš mi reći.‖ Nate Knowland se još više usukao kao da bi ga dodir s Bruceom mogao inficirati, okrenuo je glavu u stranu izlaţući Bruceu na pogled delikatno uho s naušnicom, čiji je dijamant sigurno bio pravi. Nešto je promrmljao. ―Što je to bilo? Nisam te čuo, Nate.‖ ―Rekao sam da ţelim odvjetnika.‖ ―Jebi ga, nema šanse.‖ Klimava mu je glava naglo poskočila, a oči se raširile. ―Znam koja su mi prava!‖ ―Ne znaš ti ništa ni o čemu.‖ Naginjao se bliţe, puštao da mu bijes izobliči lice i svojom uţarenošću opeče Natea Knowlanda. Bruce je već dvadeset četiri sata obuzdavao svoj temperament, od trenutka sastanka s Trevorom Landom, i sad je bio dobar osjećaj izbaciti to sve iz sebe. Oprosti, Grace. ―Ti se smatraš studentom. Znaš li odakle dolazi riječ studenti Iz latinskog. Označava nekoga tko se jako trudi. Drugim riječima, nekoga tko je paţljiv i marljivo radi.‖ Ove je rečenice uvijek primjenjivao kod svakog studenta kojega bi ispitivao. Katkad je djelovalo, katkad ne. Ali Nathaniel Knowland nije izgledao otporan. Umjesto da ţivi s prijateljima u studentskom domu, bio je ovdje u ovom peterosobnom stanu. Zašto je jednom studentu, koji je ţivio sam, trebalo toliko prostora, kad su mnogi drugi imali tako

malo, predstavljalo je misterij koji će Bruce razmatrati neki drugi dan: vjerojatno onaj isti dan kad shvati zašto četvero članova Obitelji Carlyle treba sedamsto četrdeset kvadratnih metara ţivotnoga prostora. No u Nathanielovu slučaju bio je siguran da ih je tata platio. A dječak kao Nate ţeli svaki cent koji otac moţe potrošiti na njega, dok je istovremeno ogorčen zbog svoje ovisnosti. Bruce je već ranije kod mnogih studenata vidio to ogorčenje, a prije mnogo godina čak i kod svojih kolega studenata na drţavnom sveučilištu. Iz iskustva je s pouzdanjem znao da to ogorčenje, ako se okrene iznutra prema van, moţe slomiti mladićev otpor. Zato se potrudio da vrlo paţljivo kaţe: ―Vidiš, Nate, moţda jednog dana i budeš student, ali sada si - po tome kako se ponašaš - razmaţeni bogataški dječačić, čiji tatica plaća nekog ulizicu da ti doda padobran svaki put kad odlučiš ţmirećki skočiti iz aviona. Imam vijest za lebe, Nate. Tatica nije ovdje s nama. Sami smo ti i ja. Dakle, rekao si da ţeliš odvjetnika. Da još uvijek radim u gradskoj policiji, to bi moţda nešto i značilo. Morao bih te prestati ispitivati dok ti neki tip, u odijelu koje košta kao moja cjelogodišnja plaća, ne objasni najučinkovitije načine na koje ćeš lagati. Ali ne radim u gradskoj policiji, Nate. Ja sam sveučilišni policajac. To znači da radim privatno i tvoja ustavna prava, kako ih zoveš, imaju točno toliko značaja koliko i uskršnji zec. Okay?‖ Nathaniel Knowland je bio razmaţen, ali nije bio glup. Glas mu se popeo za oktavu ili dvije, ali jasno je rekao: ―Onda imam prava prema sveučilišnom zakonu. Postoji cijeli niz postupaka koje morate slijediti.‖ Bruce je kimnuo glavom. ―Tako je, Nate, i moţeš inzistirati na svojim pravima ako ţeliš. Moţeš inzistirati na postupku pred pravosudnim tribunalom. A znaš li što? To će značiti formalni dosje. Ne postoji način da spriječiš policiju da sazna za to. Obvezni smo podnijeti izvješće.‖ To je zapravo bila laţ. Posljednje što je Bruce ţelio bilo je poslati Nathaniela Knowlanda pred tribunal, čiji su postupci bili tajni, a transkripti zapečaćeni. ―Slušaj me, Nate. Bojiš se. Razumijem to. I misliš kako ne ţeliš sa mnom razgovarati. Razumijem i to. Ali, Nate, vjeruj mi, definitivno ne ţeliš razgovarati s policijom. Ovaj grad se sprema eksplodirati zbog Kellena Zanta, a policija bi voljela dobiti u šake razmaţeno bijelo derište, koje je za sebe zadrţalo informacije o zločinu. To će procuriti u novine, Nate, i novine će te ţivoga pojesti.‖ ―Ne moţete tako razgovarati sa mnom!‖ ―Samo ti govorim ono što mislim da će se dogoditi.‖ ―Prijetite mi.‖ Glas mu je bio gotovo cvileţ, ali ispod se još čuo prkos. Moţda je bio ţilaviji nego što je izgledao. ―Samo predviđam, Nate.‖ Bruceov glas bio je tih. ―To je sve.‖ ―Ne moţete tako razgovarati sa mnom! Postoji valjda neki zakon! Ne moţete mi prijetiti niti... iznuditi priznanje pod prisilom.‖ ―Slušaj me, Nate. Moraš shvatiti kako to sada ide. U kampusu sam ja zakon. Ti si osumnjičeni.‖

―Osumnjičeni!‖ ―Osim ako mi nešto ne počneš pričati, da.‖ Mladićev pogled skretao je u svim smjerovima, kao da očekuje pomoć. ―Ja... ali... to je bila pljačka! Pročitao sam u novinama! Zašto bili opljačkao nekog crnca? Pogledajte ovaj stan!‖ Bruce Vallely ga je skoro pljusnuo. Malo mu je nedostajalo. Ruka se digla u zrak, velika, crna i ljuta. Neki crnac: to je bio izraz koji ga je razbjesnio. Ali na zapešću je gotovo mogao osjetiti Graceine prste pune ljubavi, koji mu ruku spuštaju uz tijelo. A na licu Nathaniela Knowlanda ugledao je novu budnost, manje straha, a više čiste panike. Jer nitko ne ţeli, a najmanje bogati, mršavi bijeli klinac, biti sam s bijesnim crncem. ―Moj otac će vam oduzeti posao!‖ najavi Nate, no oči su mu još bile širom otvorene, a odavao ga je sada već kreštav glas. ―Svakako. Zato te je i poslao na svoje nekadašnje sveučilište, da se upetljaš u ubojstvo.‖ ―Nisam upleten!‖ ―Ili si upleten ili znaš tko jest.‖ Bruce je čučnuo, obavio snaţnu ruku oko ţgoljavog vrata Nathaniela Knowlanda, koji mu je sada jako ţelio zavrnuti. Imao je dugu masnu kosu. Ramena su mu drhtala. Bruce je progovorio očinskim glasom. ―Sad me slušaj, Nate. U velikoj si, velikoj nevolji, ti i tvoji kompići. Vidio si nešto što mi ne ţeliš reći. I učinio si nešto što mi ne ţeliš reći. Još gore, ne govoriš ni policajcima. Oni se znaju naljutiti zbog takvih stvari. Znaš li koja je kazna u ovoj drţavi za ometanje provođenja pravde? Nate, reći ću ti besplatno, nije tako strašna kao kazna za suučesništvo u ubojstvu, što tebe upravo čeka. Nije vaţno jesi li suučesnik prije čina ili poslije‖ - to je bila laţ, ali nema veze, jer slijedila ju je odmah druga - ―ako nešto znaš, a ne govoriš, ipak si u nevolji.‖ Nathaniel Knowland spusti pogled i promrmlja nekoliko riječi, ali samo za sebe. I bolje je, zaključi Bruce, da nije razumio što je mladić rekao, jer je sumnjao da bi ga spoznaja koju je to psovku mladić izrekao, mogla zaista jako razljutiti. Moţda i previše. Blago reče: ―Hajde, Nate, nikad neće biti bolji trenutak da to kaţeš. A ako se radi o nečemu neugodnom i ako nije protuzakonito, onda ti je bolje da kaţeš meni sada nego poslije policiji.‖ ―Ne ţelim nikoga drugog upletati‖, reče mladić, iznenadivši Brucea svojom odvaţnošću. ―Reći ću vam što sam vidio. Što sam učinio. To je sve.‖ ―Zvuči mi kao dobar početak.‖ ―Nije samo početak, nego i kraj. Ţelim da to bude jasno. Neću govoriti ni o jednom svojem prijatelju." Kao gradski detektiv, Bruce je običavao slušati tu priču svaki put iznova u mračnim sobičcima, koji su smrdjeli po znoju i u kojima su se obavljali razgovori. Ponekad bi čak pokušao drsko odvratiti: Zašto nećeš govoriti o njima? Tu su na kraju

hodnika, govore o tebi. Ponekad je ta igra upalila, ponekad nije, ali zbog takvih se laţi poslije osjećao prljavo. Sada takva laţ ne bi ni prošla. Zato je rekao: ―Slušaj, Nate'. Moţeš ograničiti svoje komentare‖ - gotovo je rekao priznanje - ―koliko god hoćeš. Nemam nikakvu ovlast da te prisilim da mi kaţeš što se dogodilo. Samo mislim da je to ipak u tvojem interesu.‖ I tako je momak počeo pričati. (III) RADILO SE O TOME, REKAO JE NATE KNOWLAND, DA SU SE SAMO POKUŠALI malo zabaviti. Studenti su, mladi su, bio je petak navečer, a uskoro će otići odavde i početi ozbiljne karijere. Cijeli su dan učili, osim kratke igre skvoša poslijepodne, barem je to vrijedilo za Natea, i navečer su razmišljali što bi mogli raditi. Jedan ili dvojica su imali djevojke, ali to je bila noć za dečke. Bilo ih je petero, dvojica bogatih sinova i dvojica onih koji se uvijek druţe s bogatima. Dolje u Nelsonu popili su nekoliko piva... “Nelson u Ulici Henley?‖ Kimnuo je glavom. ―Izvan kampusa‖, dodao je kao da se nada da će time ograničiti Bruceovu pravnu nadleţnost. ―Uostalom, većina nas je punoljetna i smijemo piti alkohol, a valjda nije protuzakonito malo se naroljati, ako time nikome ne nanosiš štetu‖ - ako je Bruce mislio da su njih petorica uz pivo kušali još kakvu ilegalnu tvar, nije to namjeravao spominjati. Ili barem ne dotle dok mu to ne donese neku prednost. ―Dakle, poslije toga smo otišli na hokejašku utakmicu. Ali Dartmouth je vodio cijelo vrijeme i ubrzo nam je dojadilo. Jedan od nas se u devet trebao naći s djevojkom pa smo bili u Ulici Town, ah, negdje oko osam i petnaest, osam trideset, tako nekako. Bili smo na ulici i pokušavali odlučiti kamo ćemo dalje i tada smo ugledali auto.‖ Kad Bruce, namjerno, nije reagirao, Nate je pokušao ponovo. ―Zlatni Audi, onakav u kojem je ubijen Zant, bio je parkiran na ulici.‖ ―Tko je rekao da je ubijen u autu?‖ Nathaniel je zatreptao, ne toliko uplašeno koliko zbunjeno. ―Bilo je u vijestima.‖ ―Kako si znao da je to njegov auto?‖ Vratili su se tamo gdje su počeli. Samo što je ovaj put Nate odgovorio. ―Jer smo i njega vidjeli.‖ To je bilo nešto novo. Ne baš onako kako je ispričao Trevor Land ili kako je propustio reći. Bruce je razmišljao da moţda tajnik Sveučilišta nije znao, a moţda je znao, ali nije rekao. Kako god bilo, uvijek je loše ako ispitivač pokazuje iznenađenje, osim ako time ne ţeli nešto postići. Zato Bruce, i ne podigavši ton, reče: ―Oprosti, ali tko ti je ‗on‘?‖ Nathaniel Knowland je postao nestrpljiv. ―Zant. Prošao je točno pokraj nas. Jedan

od prijatelja studira ekonomiju i kod njega sluša kolegij.‖ ―A kako se zove taj prijatelj koji ga je prepoznao?‖ Zatresao je glavom, prkosno kao i svako dijete. ―Rekao sam vam, neću dečke uvlačiti u nepriliku.‖ Podigao je kaţiprst u zrak i uperio ga prema stropu. Bila je to gesta koja je podsjećala na Trevora Landa. ―Imam svoja moralna načela.‖ ―Razumijem.‖ Potapšao ga je po leđima, ispravio se i napravio nekoliko koraka po prostranoj sobi. Bruce je ponekad morao glumiti istodobno i dobrog i lošeg policajca. Glas mu je i dalje bio blag. ―U redu. Dakle, vidio si profesora Zanta. Što je radio?‖ ―Rekao sam vam. Hodao je, prošao pokraj nas, a onda je sjeo u auto.‖ ―Odakle je došao?‖ ―Ne znam. Iza nas. Mislim, ah, došli su iz smjera kampusa. Nismo vidjeli točno odakle.‖ Ovaj put nije mogao sakriti iznenađenje u glasu. ―Oni?‖ ―Da, oni. Ako me prestanete prekidati, sve ću objasniti.‖ Student je duboko udahnuo. ―Bio je s nekom ţenom. Barem mislim da je to bila ţena. Mogao je biti i niţi muškarac. I ne, ne bih rekao da bi je itko od nas mogao prepoznati, ako bi je opet vidio. Hoću reći, dok su hodali ulicom, ona je bila s unutrašnje strane, a on s vanjske, tako da je on ulazio u krugove svjetla uličnih svjetiljki i izlazio iz njih, dok je ona bila izvan. Kao da je bila dovoljno mudra da ne dopusti ikome da joj vidi lice. Mogu vam reći da je bila crnkinja. To je sigurno. I na sebi je imala bijeli kišni ogrtač s kapuljačom, lako da joj je lice bilo donekle skriveno.‖ ―Usred snjeţne mećave ona je nosila kišnu kabanicu? A ne zimsku jaknu od perja? Siguran si?‖ Odlučno je kimnuo glavom. ―Imala je kabanicu. Bijelu. Neku sjajnu. Zbog toga ju je bilo teško vidjeti u snijegu.‖ Naduo je obraze i obgrlio se rukama kao da se pokušava ugrijati, a onda je nastavio. ―No, dobro, sjeli su u auto - on prvi, na sjedalo suvozača, a ona je sjela na vozačevo mjesto - sjeli su u auto, odvezli se i to je to.‖ Bruce je zamislio tu sliku, ali nešto je bilo pogrešno, iako nije mogao navesti zbog čega. Nate Knowland je nastavio pričati. ―Pretpostavljali smo, znate, on ima izvjesnu reputaciju. To jest, imao je. Pa smo zaključili da su on i ta ţena - mislim, nisu pokazivali nikakvu naklonost niti nešto slično - ali...‖ ―Dopusti da razjasnim. Auto je bio parkiran u Ulici Town, preko puta klizališta.‖ ―Aha.‖ Klizalište je bilo okrenuto prema straţnjem ulazu u toranj Hilliman, gdje je Zant imao ured. Dosad je priča barem bila uvjerljiva. ―Siguran si da je profesor Zant prvi ušao? I da je ţena u bijeloj kabanici vozila?‖ ―Tako je.‖ Nate Knowland se trijeznio

iz stanja predivnog osjećaja opijenosti uţasom. Elegantne crte lica su mu se opustile, a oči se ovlaţile i izgubile sjaj. ―Ne znam. Samo vam govorim ono što smo vidjeli.‖ ―Naravno, bili ste prilično pijani.‖ ―Popili smo nekoliko pića. Nismo bili pijani. I svi smo vidjeli isto.‖ ―Istu ţenu u kišnoj kabanici.‖ ―Da.‖ Bruce je to zabiljeţio u svojem notesu, napravio je sićušni simbol koji je samo on mogao dešifrirati. Nateova priča bila je toliko jednostavna i dosadna da je mogla proći kao svjedokova izmišljotina, da nije bilo ta dva detalja. ―Sjećaš li se još čega?‖ Kimnuo je glavom. ―Imala je britanski naglasak.‖ ―Znači da si čuo što govore?‖ ―Samo jednu ili dvije rečenice. Ali razgovarali su o predsjedniku Carlyleu.‖ Još jedna zabilješka. I to je, također, bilo više od škrtih podataka koje mu je dao Trevor Land. ―Što s njim?‖ Nate je odmahnuo glavom. ―Nismo puno čuli, rekao sam vam. Ali zvučalo je kao da je ona pokušavala profesoru Zantu reći da je predsjednik previše moćan da bi mu se suprotstavili.‖ ―Moţeš li mi točno ponoviti njihove riječi?‖ ―Mislim da su rekli: ‗Previše moćan za nas da mu se suprotstavimo.‘ Tako nekako.‖ Nervozno je slegnuo ramenima. ―To je sve što smo čuli.‖

17.

POGLAVLJE DUG

―REKAO BIH, ŠEFE, DA NIJE DOVOLJNO‖, REĈE TREVOR LAND SUMORNO. ―Budalasta priča pijanog školarca. Nije vrijedna da. bi se zbog toga gnjavilo policiju.‖ ―Gospodine tajnice, vidjeli su ţrtvu one noći kad je ubijen. Vidjeli su ga u kampusu, gdje policija još i ne istraţuje. I ne samo to. Vidjeli su ga s drugom osobom, otprilike sat i pol prije nego što je nađeno njegovo tijelo. Kako to nije vrijedno uznemiravanja policije?‖ Na drugom kraju telefonske linije nastala je duga šutnja. Bruce se pitao je li tajnik svjestan da je njegov podređeni propustio jedan detalj: primamljiv komentar o Lemasteru Carlyleu. Kad je Trevor Land progovorio, bilo je to istim tuţnim tonom. ―Šefe Vallely, ja vam nisam od one vrste ljudi koja će čovjeku reći kako da radi svoj posao, naročito čovjeku vaših kvalifikacija. Ako mislite da morate otići na policiju, pa, to će biti vaša odluka, ne moja. Prijenos ovlaštenja. To je moja filozofija upravljanja. Moţe vas se samo zamoliti da ne zaboravite na dobar ugled sveučilišta. Ne moţemo si priuštiti još jedan skandal.‖ ―Da, gospodine, ali...‖ ―Poslušajte me još samo trenutak, šefe Vallely, ako moţete. Mala napomena. Saslušali ste mladićevu priču. Ali zasad ste samo to čuli. Razmislite.‖ Bruce je zamislio prst ponovo uperen u strop, tako nalik kipu. ―Moţda je bio pijan i ne sjeća se što je vidio ili se točno sjeća. Još ne znamo o kojemu od toga dvoga je riječ.‖ ―To treba dokučiti policija, ne mi.‖ ―Svakako. Svakako. Ali, šefe Vallely, ako izuzmemo vas, naravno, policija našeg lijepog grada nije poznata po diskreciji. Barem ne kad se radi o sveučilištu. Iz iskustva vam mogu reći, šefe, da je reći policiji isto što i reći novinama. Ne mogu čuvali tajnu kao što se ni Odisej nije mogao oduprijeti Sirenama, a njih, znate, nitko neće zavezati za jarbol.‖ Bruce zapravo nije znao, ali nije to namjeravao reći. ―Sad, profesor Zant je bio visoko cijenjen član ove zajednice i mi bismo, naravno, ţeljeli dati sve od sebe da pomognemo privesti njegova ubojicu pred lice pravde. I zato smo, šefe, sretni što imamo čovjeka vašega kalibra. Sad, ono što ćete odlučiti učiniti je vaša stvar. Ali smijem li vam ponuditi jedan mali savjet? Proistekao, iskreno govoreći, iz desetljeća rada koja sam posvetio sveučilištu?‖ Mislio je zapovijed, ne savjet. ―Naravno, gospodine.‖ ―Pa, šefe, da sam ja pred dilemom, vjerojatno bih ţelio čvršće dokaze prije nego što bih riskirao kaljanje reputacije sveučilišta izlaskom pred lokalne novinare.

Između čekića i nakovnja, priznajem da se radi otprilike o takvoj situaciji, ali moţda bi bilo bolje čekati. Samo dotle dok ne bih imao malo više podataka.‖ Bruce je šutio još neko vrijeme, ali Trevor Land je očito čekao da on progovori. Zato je polako i razgovijetno rekao: ―Gospodine tajnice, predlaţete li mi da započnem podrobniju... istragu?‖ Glas Trevora Landa kao da je postao još pospaniji. ―Ah, dakle, šefe Vallely, ne bih ţelio svoj savjet tako snaţno okarakterizirati. Radije bih predloţio da postupite u skladu s onim što smo prije raspravili. Mislim da biste se trebali pozabaviti time da objasnite pojedinosti koje su još nejasne. Nemojte nagliti sa zaključcima, to je jedna stvar. Primite se toga, recimo, poslije Dana zahvalnosti. Strpljenje. Marljivost. Da. Znači, šefe, moj stav? Pobrinite se da sve nejasne pojedinosti budu objašnjene, poslaţite lijepo u red sve patkice, a onda svakako otiđite k vlastima i iznesite im informacije, uz moj blagoslov.‖ Direktor sluţbe sigurnosti u kampusu gledao je svoju fotografiju s vjenčanja na vrhu bife-ormarića. Grace je bila tako lijepa i mlada, iako je s godinama postajala sve ljepša. Kad bi je samo imao na nekoliko minuta da se posavjetuje s njom i iskoristi njezinu mudrost i humor. Ali prošlo je već godinu dana što je umrla, jedva navršivši pedeset, a on se suočavao s tajnikovim ljigavim cinizmom naoruţan samo svojim integritetom. Nije se pretvarao - za razliku od izvjesnog predsjednika Sveučilišta kojega bi mogao imenovati - da je u tom pogledu izuzetan. ―Smijem li vas nešto upitati?‖ ―Molim vas, samo dajte, šefe.‖ ―Pretpostavimo da pristanem učinili onako kako vi... predlaţete. I pretpostavimo da dođe trenutak, moţda prilično skoro, kad ću smatrati da sam poredao sve patkice, a vi nećete." ―Oprostite, ali nisam sasvim razumio pitanje, šefe Vallely.‘‘ Bruce je više volio raspravu licem u lice, kad je svoju visinu mogao koristiti kao prednost, čak i protiv nadređenih: ali uz pomoć Graceina sretnog lica ispod prozora, bio je spreman hrvati se i preko telefona. Preţivio je već oštar bratoubilački rat u policijskoj upravi, a davno prije- i pravi ţestoki rat u dţungli Centralne Amerike; u svakom je trenutku, ljudima kao što je Trevor Land, mogao uzvratiti na neiskrene, frazama prikrivene prijetnje. Stoga je jurnuo tamo gdje se i anđeli boje kročiti. ―Gospodine, kao što znate, povelja prema kojoj moj odsjek radi, ima ključno pravilo prema kojemu svaki dokaz krivičnog djela na koji naiđemo, moramo proslijediti, i to smjesta, policiji ili drugim nadleţnim vlastima.‖ Kratka stanka da se riječi shvate. ―Moţda mogu pričekati nekoliko dana, ali prije ili poslije skupit ću i objasniti sve pojedinosti. Pretpostavimo da se u tom trenutku vi i ja ne sloţimo o tome koji je sljedeći korak koji se mora poduzeti. Ĉiji će stav prevladati?‖ Odgovor je, premda zacijelo pripremljen unaprijed, vrlo sporo stizao, kao da

tajnik ţeli da Bruce pomisli kako on upravo sada razmatra sve opcije. ―Ah, vidim što vas brine. Da. Ali zapamtite, šefe Vallely, da je isključivo do vas što ćete učiniti. Moje male sugestije su upravo to, sugestije. Naravno, rekao bih da je krajnje nevjerojatno da bismo se nas dvojica našli u takvom neslaganju. Ali kad bi se to dogodilo... pa, recimo, nećemo se sad izjašnjavati. Prijeći ćemo preko tog mosta kad dođemo do njega umjesto da ga unaprijed spalimo, ako me razumijete.‖ ―Mislim da razumijem.‖ ―Izvrsno, šefe Vallely, izvrsno. I znate što, šefe, kad sve ovo završi, bez skandala, bez narušavanja ugleda Sveučilišta, a pravda bude zadovoljena - kad sve bude gotovo, šefe Vallely, molim vas, zapamtite da ćete u meni imati prijatelja i podršku za cijeli ţivot, a ne mogu reći da u poslovima nemam određenog utjecaja. A i vi ćete biti zbrinuti. U to vas uvjeravam.‖ Bruce je zaključio da što je previše, previše je. ―A to konkretno znači...?‖ Tajnik je, stari lisac, točno procijenio raspoloţenje svojeg podređenog. ―Budite sigurni da vas nisam mislio uvrijediti, šefe Vallely. Ništa takvo nisam imao na umu.‖ ―Smijem li vas upitati što ste mislili?‖ ―Samo to da ste dio Obitelji, šefe. I da mislim kako ćete se uvjeriti da sam vam koristan kao duţnik.‖ Nasmijao se, jer su obojica znali da je pretjerao, da je vrlo lako, upravo u tom trenutku, svojeg podčinjenog mogao pretvoriti u neprijatelja. Bruce je zamolio tajnika da malo pričeka na liniji. Odloţio je slušalicu na klimavi radni stol i zavrtio se na stolici prema prozoru s ruţnim pogledom na prazne autobuse. Sjetio se čudnog razgovora sa svojim nekadašnjim partnerom, Rickom Chrebetom. Njih dvojica su se našli na piću u ponedjeljak navečer, a Bruce se pripremio na dobronamjerno zadirkivanje, jer su policajci u gradskoj i drţavnoj sluţbi smatrali da policija u kampusu ima lagodan ţivot. Umjesto toga, ogorčeni Rick Chrebet mu je ispričao kako su oni na višim poloţajima u policiji već odlučili da je Zantovo ubojstvo posljedica pljačke, moţda čak i neuspjele otmice automobila. Vršili su pritisak na istraţitelje da prihvate istu teoriju. Rick je mislio da ih moţe zavlačiti tjedan dana, moţda i dva, ali naposljetku će morati popustiti. Kad je Bruce izrazio iznenađenje - čovjek je bio mrtav tek tri dana! - Rick se nasmiješio, ispio još jedno pivo i rekao mu da odluka dolazi s vrha a ne odozdo iz redova policije. Više od toga nije ţelio reći. Bruceu je sada palo na pamet, dok je ponovo uzimao slušalicu u ruke, da bi moţda mogao uspjeti tamo gdje njegov nekadašnji tim nije mogao te tako zaduţiti sveučilište, koje je nekada mučilo njegove roditelje. Mogao je Trevoru Landu reći ―ne‖ i zadrţati svoj posao do umirovljenja. Mogao je reći ―da‖, zbog pogrešnog razloga - osobne ambicije, na primjer. Ili zbog ispravnog razloga - da dospije u poloţaj u kojem će moći ubrati ono što ga slijedi.

―Bit će mi drago da pomognem‖, rekao je tajniku, ne znajući zašto mu svaki instinkt za preţivljavanje vrišti u uho da odgovori suprotno.

18.

POGLAVLJE

ORIGINALNI MISLILAC

(I) ―DAJTE MI MINUTU‖, REĈE ARTHUR LEWIN, KORAĈAJUĆI PO SVOJEM inostranom, ali spartanskom uredu na odsjeku ekonomije. Imao je još jedan ured na Matematičkom fakultetu i treći na jednom od beskrajnih interdisciplinarnih studija, koje ima svako sveučilište. Imao je trideset dvije godine, ali u kampusu je već bio legenda. ―Hoću reći, to je, znate, malo nastrano. Nastrano, ali također i uzbudljivo.‖ Bio je utorak, 2. prosinca, pet dana poslije Dana zahvalnosti, a Bruce je, kako mu je zapovjeđeno, nastavljao sa skupljanjem i objašnjavanjem pojedinosti. ―Zar zaista?‖ ―Pa, vidite, Bruce - imate li što protiv da vas zovem Bruce? - radi se o tome da me policija nikad prije nije ispitivala. Pa, znate, ako ne računamo ono vrijeme dok sam studirao.‖ Bruce Vallely je i dalje sjedio s druge strane okruglog stola, na kojemu su bili visoko naslagani papiri i reprint izdanja, a koji je Arthuru Lewinu sluţio kao radni stol. Na uskom zidu bila su dva prozora, a dva računala - prijenosno i ono za radni stol— nalazila su se na stolu ispod prozora. Na većem računalu se činilo kao da lete sve sami brojevi. Prijenosno računalo je pokazivalo nešto poput skice znanstvenog članka, prepunog jednadţbi, iako je na zaslonu bio aktiviran prozor s igricom koju Bruce nije odmah prepoznao - raznobojne pijune trebalo je razmjestiti na polja koja su se mijenjala. Art Lewin je igrao sa strojem i činilo se da pobjeđuje. Pokraj računala se nalazila jedna jedina fotografija u starinskom pozlaćenom okviru, a prikazivala je dvije djevojčice sa ţivahnim sivim očima kakve je imao i Arthur Lewin. Drugih obiteljskih slika nije bilo. ―Jeste li upali u neku nepriliku dok ste bili na koledţu?‖ upita Bruce. ―Zar se to ne događa svima?‖ ―Ne znam za svakoga. Pitam se samo što je bilo s vama.‖ Art Lewin se nastavio smješkati. Na sebi je imao traperice, stare čizme i čupavi smeđi pulover, a crvenkasta mu je kosa bila gusta i nepočešljana. Izgledao je kao da se danima nije brijao. Lice mu je bilo mekano i punašno, kao da nikada nije izgubio dječje salo. Sive oči bile su mu prijateljske i uzbuđene iza sićušnih leća. Imao je onaj ushićeni optimizam osobnog trenera i stil odijevanja iscrpljenog studenta u vrijeme ispita. Bio je izvanredni profesor ekonomije i, prema dvoje ljudi kod kojih se Bruce

raspitao, moţda je bio najveći genij na tom području nakon Kennetha Arrowa. Bruce nije znao niti je mario za to tko je Kenneth Arrow. Njegovo polje interesa bilo je uţe: zanimao ga je Kellen Zant, a ovaj je muškarac, kako su svi govorili, bio Kellenov najbolji prijatelj. Moţda njegov jedini prijatelj. Zant je bio nekoliko godina stariji i bio je učitelj Arta Lewina, njegov vodič kroz studij i mentor na odsjeku. Većina ljudi s kojima je Bruce razgovarao kao da je mislila da je štićenik davno nadmašio svojeg mentora. Profesor Lewin je rekao: ―Vjerovali ili ne, ali to je istina. Svatko upadne u neku nevolju na koledţu. Dobro, ne svi. Ali većina momaka su u nekom sukobu sa zakonom prije tridesete. Slušajte. O tome ima dosta podataka. Ţelite li znati koliki je postotak mladića koji su bili uhićeni? Usput, to nema veze s rasnim pitanjem. Ĉitamo sva ona izvješća o tome kako je trećina muškaraca u Washingtonu došla u dodir s kriminalističkim dijelom pravosuđa ili tako nekako, zar ne? To je glupost. Te su brojke malo dotjerane. Morale bi biti mnogo veće. Slušaj. U općoj populaciji? Svi muškarci? Omjer svih muškaraca koji su uhićeni u rasponu je od jedne trećine do polovine, moţda malo veći, ovisno o tome koliko daleko ideš unatrag - koju dob istraţuješ - i što smatraš uhićenjem.‖ ―Za mene je uhićenje kad stavim lisice.‖ ―Točno. Točno. Ali razmotrite ovo.‖ Ekonomist ga uopće nije slušao. U uredu nije bilo nikakvih ormarića s datotekom, ali na jednom je zidu visjela bijela školska ploča. Art Lewin je poskočio i krenuo prema njoj kao da se priprema na tučnjavu i počeo po njoj nešto skicirati s dva flomastera u boji. Povukao je okomitu crtu i zatim vodoravnu koja se kao baza protezala nadesno. Bruce je prepoznao graf i koordinantne osi. Profesor je nacrtao vijugavu crtu i označio je kao f(x). ―Ova funkcija je recimo, vjerojatnost uhićenja prema dobi. Dobro? Vidite kako se spušta? Za malu djecu ne postoji - radimo samo na muškoj populaciji, OK? - a diţe se u ranim tinejdţerskim godinama i onda - bum - ovdje - imamo maksimum, u kasnim tinejdţerskim godinama i na početku dvadesetih; a onda se ovdje prilično pravilno spušta. U dobi iznad trideset godina- prilično je nisko. S pedeset nitko ne bude uhićen. Sve je to dobro poznato, zar ne? Ta krivulja - ovo je varljivo - predstavlja populaciju prema starosnoj dobi. Brzo starimo. Pretpostavljam da znamo što to znači. Odgovor: kriminalitet će se smanjivati. Mora. Neizbjeţno. Jer samo su mladi muškarci‖ - tu je lupnuo flomasterom po ploči - ―kriminalci. Slijedimo te iste dobne skupine prema tome kako stare i vidimo da prestaju raditi što god da su činili. Više nema zločina. Pa, dobro, nije nula, ali je proizvoljno mali broj.‖ ―Zato što su u zatvoru.‖ ―Jako duhovito. Dobar vic. Ali nije tako. Ne. Zašto manje krše zakon? Odgovor: jer su stariji. Sad moţemo...‖ ―Profesore Lewin. Zaista. Poslije moţemo odrţati predavanje.‖ ―Znam, znam. Ali,

evo u čemu je stvar. Gledajte. Vidite ova višekratna presijecanja? Znate li što to znači?‖ ―Profesore Lewin. Molim vas, prestanite. Dosta je bilo. Arthure!‖ Ekonomist se polako okrenuo, s neduţnim pogledom u sivim očima i na trenutak kao da je zaboravio gdje se nalazi. Zatim se vratio, namršten, poput djeteta-genija u trenutku kad se pravi vaţan, a prekinula ga je neka bezosjećajna odrasla osoba. ―Ţao mi je. Mislio sam da će vas zanimati.‖ Bruce ga nije ţelio uvrijediti. ―Profesore, to je fascinantno. Zaista. I moţda mi drugi put to moţete detaljno objasniti.‖ ―Napisao sam članak o tome. Imam kopiju‖ - zaronio je u papire naslagane na polici iza radnog stola, koja je uredno bila označena naljepnicom REPRINT TISKANIH RADOVA, i izvukao članak od osam ili deset stranica - ―koju moţete pročitati u slobodno vrijeme. Onda moţemo nastaviti o tome, OK?‖ ―Svakako.‖ ―Mnogi podaci o toj temi jednostavno su pogrešni. To sam dokazao.‖ "Vjerujem." Glupavo se osmjehnuo. ―Znam da blebećem. Bruce, volim svoj posao. Jednostavno ga volim.‖ Bruce mu je uzvratio smiješkom. Osmijeh ne košta ništa. ―To vidim.‖ ―Znate, Bruce, četrdesetih i pedesetih - govorimo o poslijeratnim godinama, kad je Amerika stajala sama, bez suparnika, i sve te gluposti - matematičari su mislili da mogu nacrtati točnu funkciju i riješiti sve društvene probleme. Ĉak i kriminal. Govorim o ekonomistima koji su to računali.‖ ―A sada?‖ ―Sada, rekao bih, matematički pristup i dalje dominira. Moraš znati teoriju, ali profesija se - rekao bih, ispravno - ponovo sve više zanima za primijenjenu matematiku. Mnogi od nas misle da je došao trenutak da izađemo van i spasimo svijet. Znam da mislite da pretjerujem, ali, OK, poslušajte me minutu.‖ Sad je mahao objema rukama, prsti su mu pokazivali u svim smjerovima, čovjek je imao začuđujuće mnogo energije, kao da je u prostoriji bila još jedna osoba. ―Slušajte. Što je zapravo ekonomija? Bezvezna znanost? Ne. Odgovor: to je znanost o raspodjeli dobara i usluga podloţnih ograničenju. Pa, što nije podloţno ograničenju? Odgovor: sve. Vojna strategija, političke kampanje, jaja, čak i seks. Sve je podloţno ograničenju, Bruce. Dakle, na neki način, ekonomija je vrsta saţetka svega što je vaţno u ljudskoj egzistenciji. Mi zaista u svojim rukama imamo alat kojim ćemo spasiti svijet. Prilično dobro, ha?‖ ―Je li to isto mislio i Kellen Zant?‖ Manična energija Arthura Lewina počela je splašnjavati. Nije se odmaknuo od bijele ploče i bilo je jasno da nema namjeru sjesti, ali uska su mu se ramena malo pogrbila i dvaput je kimnuo obraslom bradom, kao da se predaje upadu realnosti.

―Da. Kellen. Kakvo sranje.‖ ―Moţemo li minutu razgovarati o njemu?‖ ―O Kellenu? Slušajte. Nemojte steći krivu sliku o njemu, Bruce. Nije istina ono što ljudi govore. Nije bio u tome samo zbog novca. Uvijek je govorio da ekonomisti mogu poboljšati svijet, samo kad bismo usmjerili paţnju na prave probleme.‖ Bruce je blago rekao: ―To baš nije ono o čemu sam ţelio razgovarati.‖ ―Ne? Nego o čemu?‖ ―Pa, primjerice, mogli bismo razgovarati o tome tko ga je ţelio ubili." Smiješak se vratio, ali bez ranijeg veselja, koje vam je govorilo koliko je Arthur Lewin volio svoj posao. Ovaj put samo je potvrdivao postojanje apsurda. ―Pa, mislim da bismo mogli reći da sam ja to ţelio.‖ (II) HODALI SU PREKO SREDIŠNJEG DIJELA KAMPUSA, JER JE ARTHUR LHWIN odlučio da se ţeli kretati dok govori o tome, a on je bio čovjek koji je uglavnom radio što je htio: potpuno odrastao Nate Knowland, samo s puno više šarma. Sljapkali su preko tamne bljuzgavice. Bruce se podsjetio na to daje Art Lewin zvijezda u usponu. Njegov prethodnik na mjestu direktora sigurnosti u kampusu izgubio je posao zbog skandala i to goreg, zato što s profesorima Sveučilišta nije odrţavao dobre odnose. ―Dopustite mi da vam nešto ispričam o Kellenovu poslu. Ne mislim na ZantFeldman...‖ ―Oprostite, profesore. I drugi su spomenuli Zant-Feldmana, ali nitko mi još nije rekao što je to točno.‖ Art Lewin se opet nasmiješio. Bruce mu je uzvratio smiješak, impresioniran time što mladi muškarac nije zakolutao očima kao što bi učinili mnogi profesori. Nekadašnjem detektivu palo je na pamet da je za jednog profesora istinska prednost ako voli svoj predmet: ako uţivate razgovarati o svojem području, nikada nećete tretirati pitanje ili onoga koji ga postavlja kao glupo. ―To je formula za procjenjivanje vrijednosnih papira, naročito dioničkih opcija, ali za razliku od recimo Black-Scholesa, ta se formula osvrće unatrag. Hoću reći da je to način odgovaranja na pitanje: ‗U svjetlu onoga što znamo, kakva je bila vrijednost ove konkretne opcije kad je bila ustanovljena prije deset godina?‘ To je zapravo pametna mjera stohastičke nepostojanosti, koja koristi diferencijal - ma, nije vaţno. OK. Vidite, Kellen je bio na poslijediplomskom studiju na Dartmouthu kad je smislio tu formulu. Onda mu je taj Feldman s Columbije pomogao da je razradi dok je Kellen tamo proveo dvije godine na poslijedoktorskom studiju. A znate li još nešto, Bruce, nije istina ono što se govori, da je Kellen nije mogao sam završiti. To je samo rasizam, OK? Ali pretpostavljam da sve znate o tome, je li tako? I tako, stvar je u tome da je Kellen na temelju Zant-Feldmana dobio mnoge ponude da radi kao konzultant. OK?‖

Bruce nije bio ništa pametniji nego prije. ―OK.‖ ―Ali u posljednje vrijeme više se nije bavio samo Zant-Feldmanom. Pokušavao je primijeniti neka solistici ranija sredstva pomoću kojih bi se terminsko trţište razvilo na temelju događaja. Pokušati saznati mogu li stručnjaci predvidjeti što će se dogoditi iduće godine ili za deset godina na, recimo, trţištu robe. Jer, znate, sada je vrlo popularna ta ideja da masa ljudi moţda zna najbolje. U ekonomiji je to stara ideja. Tako trţišta posluju. S tim ima veze i teorija kaosa. Jeste li vidjeli literaturu o tome? Mnogo toga danas stiţe u popularni tisak.‖ Izgovorio je popularan tako da je zvučalo kao prostota. ―Bojim se da sam to propustio.‖ Sumnjičavo je kimnuo glavom. Bruce je odmah primijetio da to nije bilo područje blisko Artu Lewinu. ―Recimo da čovjek ţeli znati koliko se bombončića nalazi u staklenci? Pokazalo se da je najbolje pitati mnoge ljude i uzeti prosjek njihovih odgovora. Ĉak ako nijedan odgovor nije bio ni blizu točnog rješenja, velika je vjerojatnost da će prosječna vrijednost biti. Što je više ljudi koji pokušavaju pogoditi, to će odgovor biti točniji. Zato što se same kognitivne pogreške međusobno niveliraju. Ili - moţda ţeliš pogoditi rezultat izbora. Hoćeš li pitati ljude za koga namjeravaju glasovati? Odgovor je: ne. To je medijska glupost. Ne. Bolje ćeš predvidjeti ako pitaš ljude tko će prema njihovu mišljenju pobijediti. Što bi bilo kad bi stvorio, recimo, neko elektronsko trţište i omogućio ljudima da kupuju i prodaju terminske ugovore o izborima? Pokazalo bi se da ćeš se prilično pribliţiti stvarnom postotku glasova na izborima. Prilično kul, ha?‖ Bruce ga je ponovo blago spustio na zemlju, jer je bio uvjeren da bi, ako ga ne zaustavi, Art Lewin tako mogao nastaviti cijelo poslijepodne. ―Profesore, sve je to vrlo zanimljivo i jednoga dana, kad obojica budemo imali više vremena, vrlo bih rado poslušao sve detalje. Ali sada bih ţelio biti malo konkretniji.‖ ―Konkretniji?‖ ponovio je ekonomist kao jeka, stresavši se s gnušanjem kao da ţeli dati do znanja da su tu jedino vaţne velike apstrakcije. ―Kako konkretniji?‖ ―Na primjer, da govorimo o Kellenu Zantu. Ne o njegovu radu. Nego o čovjeku.‖ ―Ĉovjek se poistovjetio sa svojim poslom. Ne moţete ga razumjeti ako ne razumijete njegov rad.‖ ―Sada ga još ne pokušavam razumjeti, profesore. Pokušavam shvatiti što mu se točno dogodilo.‖ Poţurio se iskoristiti svoju prednost dok je Art Lewin razmišljao o ovim riječima. ―Zašlo ne bismo počeli s (im kad ste ga posljednji put vidjeli?‖ ―Posljednji put sam vidio Kellena - rekao sam to policiji - onoga dana kad je umro. U petak. Igrali smo šah u mojem uredu, baš kao i svakog petka. Brzopotezni. S pet minuta za razmišljanje. Na taj smo način mogli vremenski zbiti nekoliko igara da dobijemo realistični...‖ Ekonomist je zastao, a dijete u njemu se opet počelo braniti protiv optuţbi koje još nisu ni iznesene. ―Shvatite, Bruce, to je samo bio naš način da

se malo zabavimo, OK? Neki ljudi igraju nogomet, neki se opijaju. Ne, čekaj, i ja se znam napiti, to nije dobar primjer. Ali neki ljudi - šta ja znam - puštaju zmajeve i takve stvari.‖ ―Kad se to zbivalo? Kad je došao u ured?‖ ―Ah, negdje oko četiri. U to bismo vrijeme obično počinjali. Mislim, znate, nisam gledao na sat. Ali rekao bih da je bilo četiri.‖ ―Tko je pobjeđivao? U petak, prije nego što je umro?‖ Dopustio je da se samo lagano, ali tek neznatno, nazre malo nestrpljivosti. ―Oh, pa, ja sam pobijedio u više partija‖, reče ekonomist, kao da je Bruce propustio bit. ―Ali to se ne računa. Kellen je bio rastresen. Nije mislio na šah. A k tome, nismo ni završili. Obično smo igrali do deset. Naručili bismo kinesku hranu, razgovarali o poslu, igrali šah. Ali u petak smo rano završili.‖ Zastao je ispred golema snjeţnog nanosa, okrenuo se i dignuo ruku, preduhitrivši prigovor koji još nije ni čuo. ―Ĉekajte, Bruce. Ĉekajte. Ţelim tu nešto razjasniti, OK? Nije istina ono što govore o Kellenu. Bio je briljantan. Baš kao što sam i ja. Nije se bavio samo konzaltingom. Zanimao ga je znanstveni rad. Nije bio lijen. Takve su primjedbe rasističke. Pisao je knjigu o igrama i ozbiljno se posvetio tome. Imao je mnogo projekata na kojima je radio.‖ ―Siguran sam da je tako‖, reče Bruce nakon što je trenutak procjenjivao i u glavi spremao informacije. Nebo se smrklo, ali on je imao osjećaj da ni mrak ni hladnoća neće usporiti Arta Lewina u njegovoj ţustroj akademskoj šetnji. ―A imao je također i taj novi projekt. Od prošle godine ili tako nekako. Nešto vrlo tajanstveno. O novom načinu gledanja na stari problem. To je sve što je htio reći. Namjeravao je zaraditi milijune. Tako je rekao,. Bruce. Milijune.‖ ―Siguran sam da je to rekao. Ali što ste vas dvojica radili one večeri kad je umro?‖ "Igrali smo šah. Onda je otišao.‖ ―U koje doba?" ―Nije bilo kasno. Ne znam. Pet sati. Pet i petnaest. Pitao sam Kellena- pitao sam ga - rekao sam: ‗Ĉemu ţurba?‘ Rekao mi je da ima dogovoren sastanak. Dakle, Bruee, znao sam na kakvu je glasu pa sam pretpostavio da se radi o ţeni. Vjerojatno o udanoj ţeni. Takve je više volio, znate to? Ne? Običavao je govoriti da voli udane ţene više od slobodnih i još s dvoje ili troje male djece kod kuće, što manja djeca to bolje. Govorio je da je tako manje komplicirano. Kellen je bio - ne znam - rekao bih da se nevoljko upuštao u ozbiljnije veze. Njegovo preferiranje udanih ţena moţemo smatrati racionalnom strategijom za maksimiranje seksualnog zadovoljstva uz minimalan rizik obveze. Vidite, Bruce, obvezivanje povlači sa sobom troškove. To su oportunitetni troškovi - potrošna vrijednost onoga što bi umjesto toga mogao raditi a tu slijede i značajni rizici. Mogli bismo ih nazvati rizicima poslije obvezivanja. Recimo, rizik pogreške. Kad zaključiš da mrziš bračnog druga. Ili da nekoga drugog više voliš. Sad, neki se ljudi ţene ili se obvezuju na drugi način da bi kontrolirali

rizik. Na primjer, rizik samotnog ţivota. Kako god učiniš, radi se o kompromisu, naravno. Sad, u Kellenovu slučaju, on je ţelio izbjeći rizik da bude zarobljen. Naravno, imao je na raspolaganju mnoge strategije i na njegovo preferiranje udanih ţena moţemo gledati kao na oblik osiguranja. Jer, ako bolje promisliš, spavati s udanim ţenama na neki je način skuplje nego spavati sa slobodnima. Trošak je vrijednost opasnosti da budeš uhvaćen - rizik toga da budeš uhvaćen umanjen je vjerojatnošću da se to zaista dogodi. Mogli bismo reći da taj dodatni trošak predstavlja iznos koji je osoba, nesklona upuštanju u ozbiljnije veze, voljna platiti kako bi se osigurala protiv toga da završi u čvrstoj vezi. koju...‖ Opet je Bruce Vallely svojega svjedoka blago spustio na zemlju. ―Moţemo li se vratiti na trenutak kad je profesor Zant otišao iz ureda. Rekao je da ima sastanak, a vi ste zaključili da se radi o ţeni.‖ ―Točno. To je ono što sam.. ―Je li razjasnio stvar? Je li rekao da se sastaje s nekom ţenom, udanom ili ne?‖ Došli su čak do zgrade Fakulteta prirodnih znanosti, grandiozne, četvrtaste nakaze u koju je Sveučilište polagalo svoje nade za budućnost, osobito kad se malo zakašnjelo, pokušalo nametnuti kao središte novih tehnologija. Oko njih dvojice studenti su se slijevali i prolazili u ozbiljnim, uţurbanim skupinama. "Nije‖, reče Art Lewin, nadvisujući Uručen jer se popeo na prljavu uzvisinu snijega, koju je ralica nagurala uza zid računalnog centra, jer je vozač iz neobjašnjivog razloga odlučio maknuti s travnjaka čisti bijeli snjeţni pokrivač. ―Ne, nije mi rekao. Osim što se malo našalio. Rekao je da razmišlja o odlasku na Jamajku.‖ ―Jamajku? To je rekao?‖ Ekonomist je kimnuo glavom. ―Rekao je da tamo mora ţurno obaviti jedan posao. Na Jamajci.‖ ―Jeste li sigurni da je rekao Jamajka?‖ Art se nastavio penjati, kao da će mu fizička udaljenost dati neku perspektivu; ili mu je moţda bilo dosta ispitivanja. Više nije bilo zabavno, a za sve Arthure Lewine ovoga svijeta, odgojene da vjeruju kako će sve biti dobro samo ako ostanu pametni, ţivot je morao biti zabavan ili ga nije vrijedilo ţivjeti. ―Tako je. Rekao je da ide na Jamajku i da ako imam mrvicu mozga u glavi, zaključit ću zašto. On je obično govorio takve stvari, Bruce. Mrvicu mozga.‖ ―Rekao je da biste trebali zaključiti kamo se uputio?‖ ―Da. Kao da se radi o još jednoj od njegovih igara.‖ Art je sad već bio na samom vrhu, stopala su mu bila gotovo dva metra iznad tla, oprezno se okretao oko sebe kao da je gospodar svega što vidi oko sebe. Progovorio je nešto tišim glasom, jer Bruce ga je dostigao: ―Podsjetio sam ga na to da ako se radi o zagonetki, onda mi mora ostaviti neke ključeve rješenja. Znate što mi je rekao? Rekao je: ‗Već jesam‘.‖

(III) KRENULI su NATRAG KROZ SNIJEG, SILAZEĆI NIZ SNJEŢNU UZVISINU, A RAMENA Arta Lewina ponovo su se pogrbila. Ne, ovo nije bilo zabavno. Bruce je mislio da zna što mladi muškarac misli. Da mu je prijatelj i mentor stvarno otišao. Prisjetivši se dobrih dana koje su zajedno proveli - uz formule, šah, rasprave, natjecanje - sad mu je postalo jasno koliko je izgubio. ―Razmislite dobro.‖ ―Razmišljam.‖ Ton glasa Arta Lewina sad je bio razdraţljiv. ―Nije bilo oproštajnog pisma? Elektroničke pošte poslane u posljednjoj minuti? Ili moţda kakve jednadţbe na ploči? Jeste li zaista sigurni da nije ostavio nikakvu naznaku o tome što je mislio spomenuvši Jamajku?‖ ―Siguran sam. Siguran sam." "A moţda postoji nešto anonimno. Neka obavijest iz izvora koji...‖ ―Nema ništa, Bruce. Iskreno. Zar mislite da ne razbijam glavu pokušavajući pronaći neko rješenje?‖ Dječački je uzdahnuo. Došli su do pločnika, gdje su brzajući automobili prljavu bljuzgavicu raspršivali u ledenom pljusku. Ţivnuo je. ―Ipak, imao sam jednu ideju.‖ ―Recite.‖ ―Pa, znate, kao što rekoh volio je ţene. Zato sam pomislio da je moţda planirao, znate, naći se s nekom. Moţda Jamajčankom. U motelu ili tako nešto, na zajedničkom vikendu.‖ ―Zašto bi morao ići u motel? Zar nije ţivio sam?‖ ―Točno.‖ Razdraţilo ga je da mu je promakla ta činjenica. Tada se razvedrio. ―Znači moţda je kod kuće očekivao neku Jamajčanku?‖ Bruce ga je letimice pogledao u hodu, a u glavi mu se oblikovala zamisao. Profesor je osjetio pogled i nije mu se baš svidio pa je povećao udaljenost između njih dvojice. Prošli su ispod vrata od kovanog ţeljeza i ponovo se našli tamo odakle su krenuli, u dvorištu fakulteta, a tada je palo pitanje. ―Jeste li vi i profesor Zant ikada raspravljali o Lemasteru Carlyleu?‖ Ekonomistu je u ţgoljavu vratu počela poskakivati Adamova jabučica. ―Oh, pa svatko, ah, ima mišljenje o Lemasteru. Ali samo smo ćaskali.‖ ―Znate li je li Zant moţda imao nešto protiv njega?‖ ―Pa, Kellen je bio od onih koji imaju mnogo zamjerki protiv ljudi, ali većina ih se odnosila na ljude koje nikada nije upoznao. Znate. Političare, aktiviste, poznate kolumniste, ljude za koje je smatrao da uludo trate svoj utjecaj.‖ Sad su se vratili na njegov teritorij i stajao je malo uspravnije. ―Znate, Bruce, postoji ta literatura o političkoj znanosti, koja se odnosi na inicijative političara. Što se pokazalo kao najbolji način predviđanja načina na koji glasuju? Odgovor: ţelja za tim da ponovo budu izabrani. Zagovarati neko nepopularno načelo je vrlo mali dio politike, koji većina istraţivanja ne moţe ni uočiti. Kellen je mrzio ljude koji bi učinili sve samo da

napreduju i da na tom mjestu ostanu.‖ Poput Lemastera Carlylea, pomisli Bruce, ali pitao se ne zavaravaju li ga vlastite pristranosti. ―Što je s gospođom Carlyle?‖ Sljedeća primjedba sune zrakom kao da ţeli zadavili pomisao koja se rađala: ―Ne, Bruce. Nemojte to ni pomisliti, shvaćale? 'To je bilo davno. Kellenu su se sviđale udane ţene, ali nije bio lud.‖ . ―Lud?‖ ―Ne ţeliš se petljati sa ţenom čovjeka kao što je Lemaster Carlyle. Ne usuđuješ se. Bez obzira na to kakve se glasine čuju o tome što se događa ili ne događa između njih. A osim toga, znam da je Julija privlačna, ali zar nema već četrdeset godina ili tako nekako? To je za Kellena donekle prestaro. Volio je mlađe.‖ ―Zašto ne?‖ ―Zašto ne, što?‖ ―Zašto se ne ţeliš petljati sa ţenom čovjeka kao što je Lemaster Carlyle? Zašto je to tako luda stvar?‖ Izraz lica Arta Lewina govorio je da je moţda i Bruce malo lud. ―Ma, hajde‖, reče on i s mukom se nasmije. ―On to ne bi baš dobro primio, zar ne?‖ ―Pretpostavljam da ne bi‖, reče Bruce, siguran da je propustio neki detalj. Stajali su pred teškim drvenim vratima zgrade fakulteta. Stara ţeljezna brava više nije funkcionirala. Art je drţao u ruci elektronički ključ. Bruce je imao otpirač koji je otvarao sva vrata u kampusu. Ekonomist je podigao pogled prema nebu, a Bruce se pripremio na raspravu o uzročnicima koji utječu na vrijeme. Umjesto toga, mladi je muškarac postao čeznutljiv. ―Znate li još nešto? Nije samo Kellen mrzio Lemastera Carlylea. Mislim da ni Lemaster nije previše volio Kellena.‖ ―Zašto to kaţete?‖ ―Pa, znate, imali su polemiku u novinama. No čak i prije toga. Jedanput sam ih vidio zajedno, u sveučilišnom vijeću, dok je Lemaster još bio profesor prava, a prije nego što je otišao u Washington. Ja sam tada tek završio poslijediplomski. No to nije vaţno. Sveučilišno vijeće je raspravljalo o prijedlogu povjerenstva da se dopuni sveučilišni etički kodeks, tako da se bez iznimke zabrane spolni odnosi između profesora i studenata. Lemaster je snaţno podrţavao tu ideju. Kellen je bio jedan od vođa opozicije i tvrdio je da, ovaj, govorio je da odrasli mogu sami donositi odluke, no recimo kako je u tome moglo biti i malčice vlastitog interesa. Za vrijeme prekida, naletjeli su jedan na drugoga u hodniku i Kellen je upitao Lemastera zašto se tako ţestoko bori kad je svakome jasno da će prijedlog, bez glasovanja, biti odgođen za neku drugu sjednicu. Lemaster ga je pogledao, znate već, onim svojim čeličnim pogledom, kao da je naš zajednički otac i k tome pun prezira. I rekao je: 'Ti se protiviš tom pravilu. Meni je to dovoljan razlog da ga zagovaram.‘

Kellen je rekao: ‗Ne pravi od toga privatnu stvar‘ - ili tako nekako. Lemaster ga je i dalje gledao kao da je neki zanimljivi primjerak glodavca. Rekao je: ‗Nije to osobno. Sluţbeno je. Ja samo mislim da si opasan čovjek.‘ Ili tako nekako.‖ ―Je li još netko čuo taj razgovor?‖ ―Zaista ne znam. Moguće je. U hodniku je bilo dosta ljudi. Mislim, nisu vikali niti što drugo, obojica su bili prilično uljudni, ali ne bih rekao da ih je bilo briga hoće li ih tko čuti ili ne.‖ Bruce je odvagivao priču. Zaključio je da je previše tanka. Ĉak i kad ju je uklopio u ono što mu je Art ispričao o noći ubojstva, ipak je sve bilo previše tanko. ―Shvaćam‖, bilo je sve što je rekao. Jaz tišine. Kao da su igrali poker jedan s drugim. ―Ako me više ne trebate, uzeo bih svoju torbu i krenuo kući...‖ reče Art. ―Ĉekajte.‖ ―Umoran sam, Bruce.‖ Mrzovoljno dijete se vratilo. ―Ima još samo jedna stvar.‖ Uzdahnuo je i ogledao se oko sebe kao da očekuje pomoć. Dok su šetali, sivi sumrak se nadvio nad kampus. Ledeni vjetar je nagoviještao još gore vrijeme. Profesor je svoje njeţne ruke gurnuo u dţepove i zlokobno je gledao direktora sigurnosti u kampusu, a Bruceu je u tom trenutku postalo jasno da je Art Lewin uţasno nesretan muškarac. ―Moţe, Bruce, moţe. Još jedna stvar.‖ ―Dok smo bili u vašem uredu, rekli ste i da ste ţeljeli ubiti Kellena Zanta.‖ Oči mladoga muškarca su se raširile. ―Pa, nisam to ozbiljno mislio. Bila je to neke vrste... samo sam pokušavao iznijeti tvrdnju.‖ ―Mislite li da bi mi to mogli detaljnije objasniti?‖ ―To nije tajna, Bruce. Govorio sam o tome s istraţiteljima. Ako ţeliš naći motiv, samo pronađi muţeve svih onih ţena koje je zaveo. Jedan od njih je sigurno bio dovoljno bijesan.‖ Zastao je. ―Ili dovoljno povrijeđen.‖ Brueeu je tada postalo jasno. Sjetio se fotografije na njegovu stolu: dvoje djece, ali ne i majka. Pogledao je Artovu lijevu ruku. Nije bilo vjenčanog prstena, ali na njegovu je mjestu bilo udubljenje. ―Rastavljeni ste.‖ ―Točno.‖ ―Je li Kellen Zant imao veze s tim?‖ Art Lewin je opet pogledao u stranu, Adamova jabučica mu je poskakivala dok se borio s nečim što se uznemirilo u njemu. Dječačko lice mu se zarumenjelo i izgledao je povrijeđeno. ―Moglo bi se reći.‖ ―Kellen je... spavao s vašom ţenom?‖ ―Ukrao mi je ţenu.‖ ―Što?‖ ―Malo se preračunao.‖ Vrištavo se nasmijao, napola suludo. ―Carol me ostavila, mene i djecu, da bi trčala za njim. Na to nije računao.‖

―Ţena vas je ostavila zbog Kellena Zanta? Kad se to dogodilo?‖ ―Oh, prije devet, deset mjeseci. I više. Uskoro će biti godina dana, ako bolje razmislim.‖ Bruce se namrštio. O tome od svojih izvora nije ništa čuo, ni riječi. Rekao je: ―Art, dopustite da pojasnim stvar. Ţena vas je ostavila zbog tog muškarca, a vi ste i dalje s njim igrali šah? Svakog petka poslijepodne?‖ ―Mrzio sam samo muškarca. Njegov um nisam volio ništa manje.‖ To je bilo previše da bi Bruce shvatio, pa je to ostavio na stranu za kasnije razmatranje. ―Znači... vaša ţena... Carol... što je Kellen učinio kad je rekla da vas ostavlja?‖ ―Kellen? Što mislite da je učinio? Rekao sam vam, nevoljko se upuštao u ozbiljnije veze. Poslao ju je natrag. Rekao je da dogovor nije bio takav.‖ ―Poslao ju je natrag... k vama?‖ Art je kimnuo glavom. ―Vratila se, lupala je po vratima usred noći, dan nakon što je otišla. Plakala je, bila jadna, govorila da je napravila veliku pogrešku. Mislio sam da je sve smiješno. Smijao sam se kao lud. Pustio sam je unutra, ali sutradan sam joj rekao da se selim iz kuće.‖ Bruceu je sve zujalo u glavi. Nekako nije mogao zamisliti taj smijeh. A onda je, pogledavši u tuţno, pohlepno lice mladog muškarca, to odjednom mogao. ―Pustili ste je u kuću, a vi ste se iselili?‖ "Ne. 'To sam joj samo rekao. Nisam se namjeravao iseliti, ni u kom slučaju.‖ ―Razumijem‖, reče Bruce, iako nije. ―Moţda bih trebao razgovarati s Carol. Gdje je ona sada?‖ ―Kod kuće.‖ ―Kod kuće? Kod svojih roditelja?‖ ―Ne, Bruce. Nije kod svojih roditelja. Kod kuće je, u našoj kući. Zato moram krenuti. Carol će me čekati s večerom.‖ ―Ali mislio sam da ste... uh...‖ ―Rastavljeni. Točno.‖ ―Pa kako onda, zaboga...‖ ―Samo smo rastavljeni, Bruce. To ne znači da ne moţemo ţivjeti zajedno. Učinivši to, ostvarili smo razumnu vjeţbu u racionalnom upravljanju rizikom. Ne postoje pravne zapreke u slučaju da jedno od nas poţeli promjenu, a u međuvremenu, Carol i ja uţivamo u svim prednostima bračnog ţivota. Ponekad će poţeljeti ostati vani cijelu noć s nekim drugim. Ili ću ja to poţeljeti. Ili oboje.‖ Zimsko bljedilo mu je nestalo s lica, koje je sada bilo rumeno. ―Tada punica pazi na djecu. Ali, ne, više mi nije punica, zar ne? Mislim da ne postoji riječ za to. Moja otuđena punica? Ne znam. No svejedno, bit je u tome da smo Carol i ja slobodni i moţemo se viđati s drugim ljudima. Ako ţelimo, to i učinimo. U tom smislu, ono što se dogodilo s Kellenom,

bilo je dobro za nas. Mislim da bi se moglo reći da je imalo oslobađajući učinak na naše racionalne sposobnosti. Više nas ne sputavaju umjetne barijere. Moţemo donositi odluke uz pomoć boljih informacija. Postali smo učinkovitiji u potrazi za srećom.‖ Glava Arta Lewina je poskakivala, njegovo se adolescentno lice osmjehivalo, glas mu je postao snaţniji i činilo se da gotovo i nije svjestan kako Bruce pokraj njega drhti od nemoćna bijesa. ―Znate, mnogi ljudi koji nisu vjenčani, ţive zajedno. To je nešto što tek dolazi. Nisam čak više siguran da za tradicionalni brak postoji ikakav racionalni argument. Bez vanjskog pritiska, vjerskog ili društvenog, da se sklopi brak, nijedan racionalan i svojoj dobrobiti sklon pojedinac nikada ne bi ušao u brak. Zapravo, prema stopi po kojoj se brojevi uvećavaju, moţemo očekivati...‖ Art Lewin je još bio zadubljen u svoje trabunjanje, dok je Bruce, koji to više nije mogao podnositi, nestao u mraku. Donio je odluku: ţivot u kampusu nije bio za njega. Mladi ekonomist je rekao da za tradicionalni brak ne postoji racionalni argument, a jedan dio Brucca Vallelyja ga je zbog toga mrzio. Bruce mu je mogao ponuditi savršeno racionalan argument, iako je pretpostavljao da jedan znanstvenik, obrazovan na moderan način, to nikada ne bi shvatio. Za Brucea se argument u prilog braku sastojao od jedne jedine prekrasne riječi. Grace.

1 9. POGLAVLJE UZNEMIRUJUĆA TUŢBA

(I) VRATIVŠI SE U URED NA NEKOLIKO DRAGOCJENIH MINUTA, PRIJE NEGO ŠTO JE poţurio kući nastojeći izbjeći mećavu, Bruce je nazvao Ricka Chrebeta. Nije se mogao neograničeno pozivati na uzvrat usluge, ali ovo što mu je trebalo, zaista mu je trebalo. Rick je za promjenu bio za radnim stolom i potvrdio je da su dugo razgovarali s Artom Lewinom prije nego što je sve prekinuto, i da, uočili su njegovu primjedbu o Jamajci. Da, provjerili su to: Rick je rekao da nisu baš potpuno izgubili svu kompetentnost otkad ih je Bruce napustio. I, ne, Zant se nije nalazio ni u čijem računalu za bilo koje odredište, ni za taj vikend ni za bilo koji drugi termin: ni za Jamajku, ni za Karibe, nije bio predbiljeţen za let zrakoplovom, za hotel, za iznajmljivanje auta, ni za krstarenje, nigdje ga nije bilo. Baš se vratio s puta u Dallas i Atlantu, gdje je imao prezentacije za svoje klijente. Na putu kući zaustavio se u Arkadelphiji i posjetio ujaka. Za tjedan dana, da nije ubijen, ekonomist je trebao poći u Los Angeles da posjeti drugog klijenta, ali još nije ništa rezervirao: u klijentovoj tvrtki, u odjelu za putovanja još su čekali da im se javi. ―Putovao je prvim razredom‖, reče Rick sa strahopoštovanjem. Zant je ipak rezervirao karte, kupio ih je rano da svojim domaćinima uštedi na cijeni prijevoza, ali odredište je bilo Sveučilište u Chicagu. Tamo se u travnju planirala konferencija, a on je trebao odrţati predavanje o optimalnoj razini preljuba. ―Ozbiljno‖, reče Rick. Još nešto, dodao je, spuštajući ton glasa. Zant je nedavno koristio svoju karticu za elektroničku naplatu cestarine, na autocesti u Massachusettsu. Ali nije zabiljeţen posjet nijednom hotelu ni motelu, a također ga nije vidio nijedan od prijatelja iz sjevernog dijela Nove Engleske. ―Zagonetka‖, reče Rick. Bruce se sloţio. ―Da, Kellen Zant je dosta radio na konzaltingu.‖ ―Točno‖, reče Rick. ―Znaš li na čemu je radio kad je umro?‖ Duga šutnja. Dvojica kolega kao da su njuškali jedan drugoga. ―Zar je to što je radio drţavna tajna?‖ Na Bruceovo iznenađenje, njegova dosjetka nije izazvala smijeh, čak ni onaj

mlaki koji bi mu poručio da nije nimalo smiješan. Umjesto toga, tišina se produţila kao da je Rick Chrebet odvagivao tuţne mogućnosti, koje njegov stari partner nije mogao ni zamisliti. Kad je Rick progovorio, njegov obično opor glas bio je proţet neodlučnošću. ―Radilo se o pljački, Bruce. Znaš to, zar ne?‖ ―Ĉitao sam u novinama, ali ...‖ ―Ne istraţujemo njegov konzultantski rad ni njegov privatni ţivot niti bilo što drugo.‖ Riječi su bile spore i bolno jasne. ―Traţimo naoruţanog pljačkaša, koji ţrtvama puca u glavu. Točka. Uskoro će izaći sluţbena izjava.‖ ―Pretpostavimo da nije bila pljačka. Pretpostavimo.. ―Druge su mogućnosti također uzete u obzir. Sad su zatvorene.‖ ―Znači li to...‖ Rick je bio neumoljiv, iako na prijateljski način. ―Poznajemo se dugo, Bruce. Znam kako radi tvoj sumnjičavi mali mozak. Znam da sad sigurno misliš, dva brza pucnja u potiljak, to izgleda kao čin profesionalca. I sigurno misliš, da bez obzira na to na čemu je Zant radio, zacijelo je preplašio nekoga jako vaţnog. Ali griješiš, Bruce. Sve su te mogućnosti isključene.‖ Bruce je razmišljao. Godinama su bili partneri, a prijatelji gotovo podjednako dugo, i znali su kako poslati poruku a da to nitko ne primijeti. Rick je upotrijebio pasivni oblik. Nije rekao da su on i njegovi ljudi zaključili da neće iskušati druge mogućnosti. Rekao je da su zatvorene - implicirajući time da ih je netko drugi zatvorio. Zato je Bruce odgovorio podjednako oprezno. ―Daj mi trenutak da se snađem. OK, radilo se o pljački. Prihvaćam to. Samo nastojim objasniti neke nejasne pojedinosti.‖ Rick se šuplje nasmijao, a Brueeu je palo na pamet da je njegov stari partner, koji se obično znao valjati od veselja, sad bio potpuno zbunjen, ako ne i jadan. ―Bruce, više nisi policajac. Nejasne pojedinosti ne spadaju u tvoj resor.‖ ―Ove pojedinosti spadaju. Radi se o Sveučilištu. Ja ne... radim na slučaju.‖ Ponovo je trajalo dugo dok nije dobio odgovor i Bruce se pitao koju je nevidljivu crtu prekoračio. Zacijelo je preplašio nekoga jako vaţnog. U vanjskim uredskim prostorijama netko je galamio zbog košarkaške utakmice u kojoj je favorit gadno izgubio. Rick je rekao: ―Ţao mi je, Bruce. Njegov rad je slijepa ulica. To je naš zaključak.‖ ―Tko je to zaključio?‖ Opet razvučena tišina, riječi koje se izvlače na svjetlo dana poput blaga zakopanog u nekoj grobnici. ―Zaista sad ne mogu ulaziti u te detalje, Bruce.‖ ―Ovo stvarno vodi sve do vrha? Je li to ono što mi ţeliš reći?‖ Još jedno zatišje na telefonu. Snijeg predviđen prognozom počeo je kapati po prozoru, samo što se većinom sastojao od kišnih kapi. Ono malo pahulja što

je bilo, otopilo se prije nego što su se uspjele prilijepiti: donekle slično sluţbenoj istrazi. Bruce se pitao zašto mu je partner isprva bio toliko susretljiv, ali je usporio tijek informacija kad su dotakli temu Kellenova rada. ―Ţao mi je‖, reče Rick na kraju, a Bruce je znao da ne treba dalje siliti s pitanjima. Već je traţio, i nije dobio, pristup Audiju i Zantovoj kući. Bude li traţio previše usluga, čak će i Rick doći do točke na kojoj će vrlo lako početi izgovoriti riječ ne. ―OK. Samo još jedna stvar.‖ ―Dobro, Bruce‖, reče njegov partner u golfu, ali u trpkom glasu začula se nota upozorenja. ―Kaţu da je Kellen Zant bio pomalo ţenskar. Kaţu da je naročito volio udane ţene.‖ ―To nije pitanje.‖ Sad je bio nestrpljiv, uslugama je očito došao kraj. ―Sigurno si razgovarao s nekima od, ah, supruga koji su umiješani.‖ ―I sa ţenama. Na što ciljaš?‖ ―Je li itko od njih... Jesi li se ikada usredotočio na jednoga od njih kao na sumnjivu osobu?‖ Na drugom kraju tišina. Šuštanje papira. U pozadini su se čuli glasovi. Je li Rick odloţio slušalicu? Nije. Skinuo je pomoćne slušalice s glave i šaptao je izravno u telefonsku slušalicu. "Prekoračio si granicu, Bruce. Ne mogu o tome raspravljati.‖ ―Hajde, Rick. Pa to sam ja.‖ ―Aha, Bruce, ti si. Hoćeš li me udariti šakom u nos ako ne progovorim?‖ ―Znaš da nikada nisam takvo što učinio.‖ ―Neki tipovi koje si dovukao ovamo itekako misle da to moţeš učiniti.‖ Teţak uzdah. ―Zapravo, čini mi se da se sjećam dvojice koji su uloţili tuţbu zbog povrede svojih građanskih prava.‖ ―Što? To se nikada nije dogodilo!‖ ―Mislim da jest.‖ ―Što je ovo, nekakva šala?‖ Iako Rick više nije imao slušalice na glavi, glas mu je bio podjednako udaljen i opor kao i prije. ―Upravo se razmatraju dvije tuţbe. Moţda su podnesene nakon što si otišao iz policije.‖ ―Postoje pravila. Uprava bi me trebala obavijestiti.‖ ―Moţda se obavijest negdje zagubila.‖ Bruce je rukom prošao kroz kratku, čekinjavu kosu, pokušavajući srediti misli oko nečega što je moglo biti jedino prijetnja. ―Što mi to govoriš, Rick? Jesam li pod istragom?‖ Stanka. S drugog kraja začuo se glas, ali ne više tako oštar. ―Bio bih oprezan da sam na tvojem mjestu, to je sve što ti kaţem.‖

(II) BRUCE JE POŢELIO LAKU NOĆ LJUDIMA IZ DRUGE SMJENE, KOJI SU UPRAVO dolazili, dispečeru i naredniku u zgradi, zaštitarima iz dva vozila ophodnje koja su upravo kretala, trojici časnika i jednom administratoru, koji su radili u kampusu od nekoliko stotina jutara: eto što je agonija izbalansiranog budţeta. Još šest patrolnih kola i tri kombija stajali su iza vrata ograde pod električnim naponom, čekali su dnevnu smjenu i dan s više novca. Prošao je kroz dvostruka staklena vrata i našao se na parkiralištu. Nikad nije ostavljao Mustanga na mjestu koje je bilo rezervirano za njega, zato što je bilo teško izaći autom natraške i okrenuti se. Supruga mu je preminula, djeca su odrasla i sad je brigom zbog ogrebotina na glatkoj crvenoj površini auta nadomještao potrebu za paţnjom i briţnošću prema nekome. Otvorio je vrata i sumorno se osmjehnuo, prisjetivši se svih onih godina kad bi najprije otvorio vrata na suprotnoj strani za Grace, koja je izjavljivala da u svemu podrţava neovisnost ţena osim kad se radi o... pa, o tome tko prvi ulazi u auto. Razmišljanje o Grace potaknulo je nešto u njegovim mislima, nešto u vezi s Kellenom Zantom i njegovim autom... Zastao je. Osjećao je da ga netko promatra. Brze oči koje su poznavale mrak dţungle i bliješteću pustinju preletjele su preko sjena koje su leţale iza udaljenog kraja parkirališta, tamo gdje je završavao posjed sveučilišta. Granicu je sačinjavalo nekoliko manjih kuća, dvije zatvorene tvornice, i još dalje, breţuljak koji se lagano uzdizao i na čijem su se vrhu građevinari nadali izgraditi luksuzne vile. Pokret privlači pogled i u mraku najcrnje noći, ali Bruce, zbog ţutog odsjaja lampi koje su osvjetljavale i u teoriji štitile parkiralište, nije vidio ništa. Ipak nešto. Naznaku kretnje u šumi pokraj jedne od kuća, pregib u tami nalik na kratko zgušnjavanje zraka. Nestalo je. Ţivotinja. Nalet vjetra. Imaginacija prouzročena stresom; i tu je boljku poznavao. Ipak, Bruce Vallely je bio čovjek koji je radije vjerovao svojim instinktima nego da ih preispituje. Ako je osjetio da ga netko gleda, onda ga je netko gledao. Ali koliko god dugo čekao, nije mogao iznova vidjeti ono čudno uvijanje u šumi. Bruce je zatresao glavom, zatim je opet mirno stao i zagledao se u svoju ruku. Još ju je drţao poloţenu na širom otvorena vrata automobila. Vratio mu se onaj nemir u mislima. Sjetio se kako bi uvijek Grace pruţio ruku i pomogao joj da sjedne u auto, bio je kavalir kako su njezini roditelji običavali reći, a onda bi dobro zatvorio njezina vrata prije nego što bi otvorio svoja.

Naravno. Shvatio je što ga je mučilo tijekom razgovora s Nathanielom Knowlandom. Što mu je taj student teologije rekao o noći kad je vidio Kellena Zanta? S njim je bila neka ţena, mršava prikaza, crnkinja s britanskim naglaskom, koja je bila odjevena u nešto što je moţda bilo, a moţda i nije, bijela kišna kabanica. Zajedno su ušli u Zantov zlatni Audi TT u Ulici Town, preko puta stadiona. Ţena je vozila, sjetio se Bruce. A Kellen Zant je ušao u auto prvi i to na strani suvozača. Bruce je oštro ispitivao mladića i on se nije pokolebao u tom posebnom detalju. Kellen Zant, veliki ţenskar, ne samo da je dozvolio neznanki da vozi njegov auto, već joj nije ni pridrţao vrata da uđe prije nego što je sâm sjeo u auto. Kliznuo je iza upravljača Mustanga i dok je palio motor, Bruce je osjetio kako mu se oblikuju dvije usporedne teze. Jedna je bila mogućnost da je Kellen bio previše rastresen, ili previše ljut, da bude pristojan. To mu se činilo malo vjerojatnim. Pristojnost nije bila izbor nego odgoj. Navika da muškarac dami otvori vrata auta bila je tako duboko usađena da je preţivljavala i trenutke zanosa ili je uopće nije bilo. No dobro, za generaciju koja je okotila Nathaniela Knowlanda ili za generaciju koja slijedi za nekoliko godina, takve pristojne geste nisu značile ništa, čak bi mogle biti shvaćene kao uvreda. Ali profesor Zant je bio iz jednog drugog vremena. Dok je vozio pokraj groblja prema Ulici Royal i dalje prema North Elmu i svojem domu, sve je to navelo Brucea da pomisli i na drugu mogućnost: naime, da je Kellen Zant ušao prvi u auto zato što mu je njegova suputnica tako rekla. A zašto bi učinio ono što mu je zapovjedila? Pa, ovisi. Ali činjenica je da su i policajci i, recimo, agenti tajne sluţbe bolno svjesni da je za razliku od kaputa i sakoa, široka, komotna kišna kabanica izvrsno mjesto za skrivanje ruke koja drţi pištolj.

20. POGLAVLJE VEĈERNJI POSJET

(I) NEDJELJA NAVEĈER. Ĉetvrtasta, moderna kuća Kellena Zanta bila je okruţena drvećem i smještena podalje od ceste na zemljištu od tri četvrtine jutra u četvrti Hobby Hill, jednoj od najskupljih i najstarijih u Elm Harboru. Kuća je bila ―hladna‖, što je u policijskom ţargonu značilo da su policijski timovi toliko često ulazili i izlazili da unutra nije ostala ni mrvica netaknutog ili neotkrivenog dokaza. Ali Bruce Vallely nije sjedio u svojem Mustangu u pokrajnjoj ulici iza ugla zato što je traţio ključni dokaz koji bi riješio cijeli slučaj. Bio je tu zato što je ţelio provesti sat ili dva hodajući po kući, proučavajući namještaj ili način na koji je u kuhinji sloţena hrana ili izbor postera i fotografija na zidovima, jer to mu je bio najdraţi način na koji je ulazio u umove onih koji mu više nisu bili u stanju odgovarati na pitanja. Škakljiv dio bio je u tome što nije imao nikakav sluţbeni status, a veza koju je imao u policiji glatko je odbila njegov zahtjev za dopuštenjem da uđe u kuću. Vlasnika nije bilo da ga izravno pita. Kellen Zant nije ostavio oporuku i njegova će ostavština još mjesecima, ako ne i godinama, biti pravno nedostupna. Zato je Bruce smislio staromodni plan. Provalit će unutra. Smatrao je da će alarm biti isključen, jer nije bilo nikoga tko bi plaćao račun ili unio šifru te da susjedima neće biti neobično vidjeti čovjeka, pa makar i crnca, koji nešto petlja oko ulaznih vrata - ili bolje, straţnjih - jer je tuda sigurno prošlo toliko tehničara koji su skupljali dokaze da su dosad susjedi već zacijelo odlučili navući zavjese i ignorirati svaku buku. Postojalo je još nešto. Bruce je razgovarao s čovjekom čiji se posjed sa straţnje sirane dodirivao sa Zantovim. Bio je umirovljeni profesor klasične knjiţevnosti, zvao se Bischoff i tvrdio je da je vidio dvoje ljudi kako ulaze u kuću na straţnja vrata, one noći kad je ubijen Kellen Zant. Ono što je bilo zanimljivo bilo je to da se zaklinjao da su ušli točno u osam i petnaest-, iste one noći kad je Nathaniel Knowland primijetio ekonomista u ulici Town, pred stadionom. Bischoff je bio siguran u vrijeme zato što se u tom trenutku nalazio u kupaonici i uzimao lijek, prema

vrlo strogom rasporedu. Ĉak je izvadio plan sa satnicom da pokaţe Bruceu, a zatim je povukao analogiju s nečime u Ovidiju, za kojega Bruce nikada nije čuo, a kamoli ga čitao. Razmišljajući ponovo o tome, Bruce je pretpostavljao da je bilo moguće da je Nate Knowland pogriješio u vremenu za nekoliko minuta ili je moţda Zant krenuo ranije nego što je mladi Knowland mislio. Sa svojom je pratiljom poţurio gore na Hobby Hill, što je bila voţnja od pet-šest minuta. Ali zašto bi se skrivali i ulazili na straţnja vrata? Bischoff je tvrdio da nisu došli s kolnog prilaza nego kroz šumarak. Bruce je upitao klasicista je li policiji ispričao tu priču, on mu je to potvrdio i pokazao poslovnu posjetnicu policajke - Janey Wei, koju je Bruce znao i koja je bila zvijezda u usponu - i rekao da mu je obećala da će se javiti, ali nikad to nije učinila. Zato je Bruce sad parkirao auto nadomak šumarka kroz koji su, prema Bischoffovim riječima, uljezi došli. Uljezi koji su ušli u kuću nakon što je Kellen Zant otišao, ali prije nego što je umro - jer kad je umro, policija se mogla pojaviti svakog trena - i koji su se mogli odlučiti na ulazak samo ako su znali da ih Zant neće iznenaditi. Da bi izašli iz šumarka na mjestu koje je pokazao umirovljeni profesor, morali su prijeći preko travnjaka. Mogli su birati između nekoliko njih i Bruce je sumnjao da je itko od susjeda išta vidio. Ali njihova je odluka povlačila za sobom određen rizik, i pitao se što su tako grčevito htjeli da su se izloţili opasnosti da budu uhvaćeni. Izašao je iz Mustanga s alatom za obijanje brava u dţepu i krenuo Ulicom Hobby u kojoj su se masivne, uspavane viktorijanske vile natjecale s masivnim, uspavanim kućama u kolonijalnom stilu oko toga koja je najskuplja kuća u gradu. Tu nije ţivjelo puno crnaca. Ako se dobro sjećao, osim Zanta, od crnaca je tu ţivjela samo još jedna neudana crnkinja, partnerica u lokalnoj odvjetničkoj tvrtki. Kako su uspijevali opstati među bijelcima, ti osamljeni pioniri? Nije mogao dokučiti i zaključio je da ga nije ni briga. Posao. Fokusiraj se na posao. Bila je večer, tek je prošlo osam, jer je ţelio vidjeti ulicu onako kako je izgledala kad su uljezi provaljivali u kuću. Gotovo u svakoj kući bila su upaljena svjetla. Dnevne sobe ili blagovaonice gledale su na travnjake. Kako su se, zaboga, ti posjetitelji provukli, naročito u snjeţnoj noći, kad se svaki pokret ocrtava na bijeloj pozadini? Rizik je bio golem. Šuljati se preko travnjaka, moglo je značiti propast, osobito tako rano navečer kad bi se neki roditelj mogao vraćati kasno kući ili tinejdţer iznijeti smeće iz kuće, ili ako bi se neki pas uznemirio. Zatim je uočio jednu mogućnost. Na uglu ulice preuređivala se jedna od najvećih kuća i izgledalo je da ti radovi traju već neko vrijeme. Istina, zemljište se nije doticalo s kućom Kellena Zanta, ali kad je Bruce zašao iza kuće, otkrio je da stabla, koja su se protezala duţ straţnjih dvorišta svih kuća u ulici, rastu dovoljno gusto da se čovjek uz

minimum opreza moţe kretati od jednog posjeda do drugog, sve dok ne stigne do staze koja vodi u kuću ekonomista. Bruce je upravo tako učinio i, iako se polako kretao da izbjegne nepotrebnu buku, nije mu trebalo više od dvije-tri minute. Nije bilo naodmet ni to što je staza već bila označena, barem za njegovo iskusno oko iz dţungle, s dvije savinute manje grančice i sa slomljenim granama, što je pokazivalo da su tuda prošli ljudi, prvo prema unutra, da uđu u kuću, a onda kad su završili, prema van, krećući se malo drukčijim smjerom, probijajući si novi put. Klasicist Bischoff je vidio ono što je rekao da je vidio. Bruce je provjerio svoj alat. Trevor Land bi se jako iznenadio zbog Bruceova pothvata, ali to je bio jedini način na koji je znao kako dalje nastaviti istraţivati slučaj. Nije očekivao naći dokaz o tome tko je počinitelj zločina. Traţio je samo dokaz o tome tko je bio Kellen Zant. Brzo će i neopaţeno ući u kuću i izaći iz nje, a Trevor Land za to neće nikad saznati. (II) PREŠAO JE PREKO MJESEĈINOM OBASJANOG TRAVNJAKA IZA KUĆE, JER JE VEĆ davno naučio da priroda gotovo uvijek daje dovoljno svjetla, samo ako dopustite da vam se oči naviknu. Udubina u dubokom snijegu zapravo je bila bazen, prekriven tijekom zime. Zidovi kuće bili su od drvenih ploča obojenih u sivo, a prozori se nisu zatvarali gore-dolje nego su imali krila. Prije trideset ili četrdeset godina, kad se ovdje gradilo, taj stil je sigurno bio nešto novo. Trebalo mu je samo devedeset sekundi da obije bravu i bio je u pravu kad je nagađao da će alarm biti isključen. Nije bio čak namješten ni na funkciju ―promatranje‖, čime bi zvučni signal bip najavio otvaranje vrata i zabiljeţio nepozvanog gosta u nekom računalu u Kanzasu ili Karačiju. Bruce nije upalio svjetlo. Stajao je u kuhinji i čekao da mu se oči prilagode na gušću tamu u kući. Sjajne mrlje pokazivale su u mraku mjesta koja su istraţitelji posipali fluorescentnim prahom za otkrivanje otisaka prstiju, nešto što im je u današnje vrijeme bilo vrlo omiljeno. Bruce je i dalje više volio tradicionalni crni prah, moţda zbog ozbiljnosti te boje. Kuhinja je bila s detaljima od nehrđajućeg čelika i nije se mnogo koristila. Suđe i posuđe bili su najnovijeg datuma i blistali su. Hrptovi kuharica nisu imali pregibe. Zant se volio praviti vaţan, ali nije volio kuhati i očito je rijetko imao nekoga tko bi mu kuhao. Ispod svakog besprijekorno blistavog plinskog plamenika na štednjaku oblikovao je mali podloţak od zguţvane aluminijske folije, što je vjerojatno bio običaj koji je donio s Juga i koji se danas rijetko viđa. U gotovo praznom hladnjaku našao je dokaz još jednog običaja: otvorenu kutiju sode bikarbone, koja je upijala mirise. Malo prosipane sode na polici govorilo mu je da su policajci zagrabili u kutiju i moţda uzeli malo praha kao uzorak. Policija ili drugi uljezi, oni koji su upali prije policije. Zašto taj prah?

Što su traţili? O tome će brinuti poslije. Bruce je krenuo u hodnik. Dnevna soba i blagovaonica bile su namještene čudnom kombinacijom novih teških komada namještaja i onih skandinavskog dizajna, kakav je bio moderan prije dvadeset godina. Zant si je mogao priuštiti da slijedi modu vremena, ali očito nije ţelio. Ipak, prema onome što je Bruce saznao, ekonomist baš i nije bio jako vezan za stare običaje. Moţda je odlučio da neće kupovati nove stolove i stolice jer nije za to imao vremena; ili, što je vjerojatnije, zato što je čuvanjem nekih komada namještaja pokušao sačuvati i nešto drugo. Pitanje je bilo što. Krenuo je dalje prizemljem. Posvuda su bile knjige. Bile su izvučene i vraćene na mjesto, očito nekom nemarnijom rukom nego što je bila ona Kellena Zanta, jer je profesor volio da sve bude pregledno i uredno posloţeno. Nije bilo sumnje u to da je policija donekle pretraţivala, ali ono što se zaista dojmilo Brucea bilo je sljedeće: tko god je ušao ovamo u noći Zantova ubojstva, obavio je pomnu pretragu, ostavljajući za sobom malo tragova, ne ţeleći da policijski istraţitelji nađu ispreturanu kuću, što bi moglo dovesti do proširenja sluţbene istrage. Prvi privremeni zaključak: oni prvi, nesluţbeni tragači bili su profesionalci. Drugi: znali su ili nagađali da će, u nedostatku ozbiljnih dokaza koji ukazuju na provalu, potraga za ubojicom biti završena. Bruce je našao Zantovu radnu sobu i na zidovima očekivanu zbirku diploma, priznanja i fotografija. Mnogo, mnogo fotografija: čovjek je očito bio zaljubljen u svoj lik. Ormarić s dokumentima očito je bio pregledan i kladio bi se da je nestalo sve što je iole imalo veze sa Zantovim financijama. Nije vidio čekovnu knjiţicu ni okretni adresar Rolodex ni knjiţicu s adresama, po kojima je obično mogao rekonstruirati nečiji ţivot. Zaključio je da su bili uredno označeni i spremljeni u plastične vrećice kao policijski dokazi. U stara vremena Bruce bi dobio bankovne izvode i popis telefonskih poziva koje bi mogao proučiti, ali ne i sada kao nesluţbeni istraţitelj i sluţbeni lakaj Trevora Landa. Nije vaţno. Snaći će se s onim što nađe. Stvari na radnom stolu bile su posloţene tako da naprave mjesta za računalo, ali nije ga bilo: očito su ga detektivi posudili da pregledaju tvrdi disk. Međutim, nije bilo vjerojatno da je to jedino računalo. Ĉovjek poput Kellena Zanta zacijelo je nosio i elegantno prijenosno računalo. Art Lewin je imao dva ili tri. Bruce je u svoju staromodnu, u koţu uvezanu biljeţnicu unio zabilješku da poslije provjeri je li koje računalo nađeno. Kad je namjeravao izaći iz sobe, primijetio je na pisaču debeo snop papira, moţda posljednji rad koji je ekonomist napisao, vjerojatno u grubom nacrtu. Ţuto je svjetlo bljeskalo,

vjerojatno zato što uređaj nije bio priključen na računalo. Ako su te papire ostavili i policija i provalnici, vjerojatno nisu bili od nekog značaja, ali on je bio metodičan čovjek i stoga ih je uzeo u ruke, prelistavao, zastajao tu i tamo da nešto pročita. Koliko je mogao razabrati, radilo se o tri nedovršena zasebna znanstvena članka, od kojih nijedan nije bio kratak. Pregledao je prvi primijetio je da je kao suautor naveden Art Lewin. ... ali, s obzirom na to da je relativno uspješno oslobođenje ţena dovelo do toga da je brak ţenama postao manje ekonomski nuţan, i stoga manje privlačan, moţemo predvidjeli da će se manji broj ţena udavali ili, među onima koje se udaju, da će ih manje ostati u braku. Postoje podaci koji potvrđuju oba predviđanja... Bruce je zadrhtao, revoltiran zbog svođenja braka na analizu podataka. Zatim se pribrao - što bi se drugo moglo analizirati? - i prolistao dalje kroz snop papira. ... naravno, i draţba na prvu cijenu i draţba tipa all-pay, na duge staze imaju istu konvergenciju, ako igrači primijene strategije koje im omogućavaju da uče na rezultatima prethodnih igrača. To vrijedi bez obzira na to jesu li preferencije ponuđača istaknute. Međutim, ako igrači sudjeluju samo u jednom ponavljanju draţbe, vjerojatnije je da će zarada draţbovatelja biti veća... Ovaj put se Bruce nasmiješio u zagušljivoj tami radne sobe. Znanstvenici su imali toliko mnogo načina na koje su znali reći: ―Pokloni se mojoj genijalnosti.‖ Odloţio je i taj članak. Zbog sljedećeg se morao zamisliti. ... ali još danima poslije Ginino tijelo nije pronađeno. Iako do dana današnjeg dokazi upućuju na mladog DeShauna, godinama nakon ubojstva gradom su poput zimskog vjetra kruţile glasine... Bruce se namrštio. Ĉudno je da bi se Kellen Zant bavio tim starim slučajem. A riječi jedva da su zvučale kao znanstveni članak Kellena Zanta. Zvučale su... adolescentski. Potraţio je naslovnu stranicu i shvatio. Instinkt, instinkt. Već je bio kriv zbog provaljivanja u kuću pa je smatrao da će krađa članka od dvanaest stranica biti manji prekršaj, posebno zato što Zant i nije bio autor. Spremio je papire u dţep. Još jednom je pogledao po radnoj sobi. Zašto je policija odnijela računalo? Zbog općih načela ili su imali određeni cilj o kojem tek moraju obavijestiti sveučilište? Ili ga je uzeo onaj tko je provalio u kuću one noći kad je Zant

ubijen? Bruce je zatresao glavom. Na trenutak mu je paţnju privukao zid s diplomama i fotografijama. Nešto je bilo neobično, ali nije točno znao što. Zastao jc i provirio van u dvorište. Učinilo mu se da je vidio svjetlo, kratak bljesak, kao signal, ali iako je čekao i čekao pokraj prozora, nije se više ponovilo. Otišao je na kat. Tri spavaće sobe. Nijedna baš prostrana ili moderna. Jedna je izgledala nekorišteno, druga je imala izrazito ţenstvenu crtu, sa suhim cvijećem u vazi bilo je to jedino cvijeće koje je vidio u kući, što znači da ga Zant nije volio - a na komodi nekoliko vrsta pudera i krema. Ladice su bile prazne. Ormar je bio prazan. Je li tu boravila neka ţena? Ako jest, je li odnijela svoje stvari prije ili poslije ubojstva? Zašto je ostavila kozmetiku? Zato što se kutijice lako otvore i naprave nered ako ste u ţurbi. Ili se poslije ubojstva bila potajice u kući ili je, ako je to bilo prije, otišla u ţurbi. Policija se pitala isto: prah za uzimanje otisaka prstiju sjajio je u mraku. Bruce je unio još jednu bilješku u biljeţnicu. Listajući unatrag, stavio je dvije kvačice uz dva retka koja su se odnosila na njegov razgovor s Arthurom Lewinom, proteţeom profesora Zanta. Instinkt. Uzeo je dvije kutijice s kremama. Jedna je bila egzotična i na prvi pogled skupa hidratantna krema za lice, dok je u drugoj bio puder u prahu s naljepnicom na kojoj je bio obris Afrike. Obje je spustio u plastičnu vrećicu koju je donio sa sobom, a zatim ju je stavio u dţep. Moţda će im naći vlasnicu, a ako se detektivi vrate, što je bilo malo vjerojatno, dvije nestale kutijice neće ni primijetiti. Na kraju je otišao u glavnu spavaću sobu. Opet skandinavski namještaj, uključujući komodu, tako staru i oštećenu da je jednu stranu podupirao prašni udţbenik iz ekonomije. Ali Zant je imao novaca. Dva ista ormara za odjeću bila su dupkom puna s toliko pomodne odjeće da bi se pola Hollywooda moglo odjenuti za dodjelu Oscara. U gornjoj ladici komode nalazili su se stalci za igle za kravate i gumbe za manţete, ali prazni. Neobično. U drugim dvjema ladicama nalazilo se donje rublje, čarape, pidţame, puloveri, sportska odjeća, i sve je bilo tako savršeno izglačano da su ga zaboljele oči. U donjoj ladici našao je obiteljske albume, fotografije, stare svjedodţbe, besmislene drangulije. U kupaonici je ormarić za lijekove bio prazan. Policija je sigurno uzela sve iz njega. Pločice su bile stare koliko i kuća, negdje su nedostajale fuge, neke su se pločice nadigle, ali sve su površine blistale. Ispod nije bilo ništa skriveno. Moţda Zant jednostavno nije mario za svoj okoliš tako dugo dok je sve oko njega bilo čisto.

Ali letio je prvim razredom, odsjedao u hotelima s četiri zvjezdice i odijevao se kao Rothschild. Ili rock zvijezda. Bruce je zatresao glavom i upravo je namjeravao izaći iz sobe, a onda se okrenuo prema komodi. Privlačila ga je ona donja ladica s fotografijama. Nije bilo boljeg načina da se upozna s čovjekom. Ali za to će mu trebati svjetlo. Zato je sjeo na pod, stavio baterijsku svjetiljku pod krevet i uključio je, a onda je počeo pregledavati albume i slike. Obitelj. Zant prije puberteta s nekim starijim bračnim parom, vjerojatno s ujnom i ujakom koji su ga odgojili. Sin u Kaliforniji kojega nikad nije posjećivao, fotografije koje su ga prikazivale u svim ţivotnim razdobljima. Kellen Zant kako prima razne nagrade, Kellen Zant drţi razna predavanja, Kellen Zant na raznim dodjelama diploma, Kellen Zant se rukuje s raznim dostojanstvenicima. Nešto je u svemu tome bilo neobično. Onda mu je sinulo. Nije bilo nijedne fotografije Kellena Zanta s bilo kojom ţenom njegove dobi. Niti s bivšom suprugom niti s djevojkom u kakvom lunaparku ili u plesnoj školi, pa čak nije bilo nijednog od onih glupavih kompleta od tri fotografije koje dobijete kad se slikate u automatu u robnoj kući, a koje gotovo svi ljudi imaju. Bili su tu portreti njega samoga u svim razdobljima, ali on nije bio samo glavna zvijezda te predstave. On je bio cijela izvedba. Bruce je sjedio na podu i pokušavao dokučiti takvo rezoniranje. Zamišljao je pokraj sebe Arta Lewina kako mu objašnjava činjenicu da je to što nije sačuvao fotografije bivših djevojaka racionalan način maksimiranja vjerojatnosti da će time ugoditi sadašnjim djevojkama. Naposljetku, nitko se nije ţelio probuditi u krevetu nepoznatoga muškarca, pogledati njegove stvari i posvuda nalaziti podsjetnike na bivše djevojke. Imalo je smisla. Druga je mogućnost bila ta da je ekonomistov ego bio takve veličine da mu nikad nije palo na pamet kako se moţe naći neka draţ u toplom prisjećanju na prošle romantične veze, pa čak i na one koje su loše. završile. Bruceov pastor, Morris Young, volio je reći da ne postoji nijedna osoba koju smo u ţivotu sreli, kojoj ne treba i koja nije zasluţila da se za nju cijeloga ţivota molimo; a i samima nam treba i zasluţujemo da se i ona cijeloga ţivota moli za nas. ―Pa ti to sad analiziraj, profesore", reče Bruce, progovorivši naglas prvi put otkad je ušao u kuću. Ugasio je baterijsku svjetiljku, vratio albume na mjesto i stao pokraj prozora, ovaj put gledajući na prednje dvorište i sa strane kuće, jer mu se učinilo da je vidio još jedan treptaj svjetla. Ali njegove su oštre oči mogle razabrati samo zaigrane mjesečeve zrake, koje su ga izazivale odsjajem s blistavog zamrznutog snijega.

(III) VRATIO SE DOLJE U KUHINJU, ALI KAD SE SPREMAO IZAĆI, BRUCE JE OPET zastao. Prizor mu nije dao mira. Bacio je posljednji brz i profesionalan pogled po prostoriji, traţeći nešto što se ne slaţe. Blistavi tanjuri i šalice. Blistav nehrđajući čelik. Gotovo prazan hladnjak. Gurmanski plinski štednjak, rijetko korišten, jer je Zant rijetko kuhao. Bruce je opet pogledao. To je to. Podlošci od zguţvane folije koje je Zant gurnuo ispod plamenika, da se u njih cijedi proliveno jelo i da očuvaju čiste površine. Starinski juţnjački štih, tako neprimjeren modernoj kuhinji. Ĉak da je ekonomist i bio odgojen na taj način, zašto bi se time opterećivao, ako nikada nije koristio štednjak? Zašto narušiti čiste, sjajne, moderne linije? Bruce je zastao ispred štednjaka. Podigao je plamenike i jednu po jednu foliju koja je štitila prostor ispod njih. U trećem pokušaju je našao: debeo sloj papira. Zašto bi to netko sakrio ispod plamenika, gdje slučajno moţe izgorjeti? Zato što se nitko ne bi sjetio tu gledati; i zato što to sami moţete spaliti u dvije sekunde ako se ukaţe potreba. Papiri su bili dvaput preklopljeni i Bruce ih je njeţno rastvorio, zgrbljen na kuhinjskom podu, koristeći se baterijom da prouči svoje otkriće. Prvi papir. Indigo-kopija tipkanog izvješća procjenitelja štete iz osiguravajućeg društva, s procjenom štete za popravak jako oštećenog auta i s datumom od početka oţujka 1973. Prepoznao je ime osiguravajućeg društva i znao da ono više ne postoji. Automehaničarska radionica mu nije bila poznata, ali adresa je upućivala na Scottsville, mrtvi industrijski gradić nekoliko kilometara sjeverozapadno od Elm Harbora i nimalo blizu Tyler‘s Landinga. Nije bilo naznake o vlasniku auta. Samo broj police i broj molbe za naknadu štete. U redu, prijenos novca iz osiguravajućeg društva mogao bi biti dokaz koji bi jedan ekonomist mogao smatrati korisnim. Ali čega je to bio dokaz? Gdje je to, zaboga, Zant pronašao? Zašto je to bilo tako paţljivo skriveno, kao da je najvrednije od svega? Drugi papir. Poţutjelo policijsko izvješće iz Tyier's Landinga adresirano na tajnika gradskog vijeća, a dijelovi s datumom i potpisom bili su otrgnuti. Saţetak neke nedavne aktivnosti, moţda u sklopu izglasavanja proračuna. Nekoliko je rečenica bilo podvučeno: Brojna izvješća o crncima koji su proteklih tjedana u autima prolazili kroz grad, moţda su utemeljena. Policajci su prošli mjesec zaustavili jednog crnca blizu gradskog parka. U ispravama mu je stajalo da je general zrakoplovnih snaga, a izjavio je da je samo u prolazu. Iste večeri zaustavljen je još jedan i pokazalo se da je sluţbenik u Kongresu. Moguće je da ih pozivaju k sebi na druţenje neki malo ―liberalniji‖ građani našega grada. ―Ni vi meni niste nimalo draţi‖, promrmlja Bruce, koji ni za ţivu glavu nije

mogao razumjeti zašto se crnci sele u predgrađa. Treći papir. Mali list vjerojatno istrgnut iz notesa ili dnevnika, s oštrim prevelikom rukopisom, malo razmrljanim, očito muškim, i s tekstom koji je počinjao u sredini jedne rečenice i završavao na sredini druge: ... ali prema riječima zamjenika Nacchija, nijedan od njezinih prijatelja nije ju vidio te večeri. Zamjenik Nacchio također izvještava da je oko devet sati te večeri pokucala na vrata jedne svoje učiteljice, neke gospođe Spicer, i zamolila je da se posluţi telefonom. To je izvješće poslije... Savršeno nerazumljivo. Pretpostavljao je da će morati otkriti tko je zapravo zamjenik Nacchio ili tko je bio, s obzirom na to da je papir bio star i mrvio se. U redu. Morat će saznati više o tome što je Kellen Zant namjeravao prije nego što je ubijen. Razgovor s Artom Lewinom nije bio dovoljan. Bruce je ponovo presavio policijsku izjavu i papir iz osiguravajućeg . društva i zajedno s papirom istrgnutim iz dnevnika sve spremio u svoju biljeţnicu. Aluminijsku foliju je ponovo zguţvao i vratio ispod plamenika, nadajući se da nije ostavio nikakav trag. Još je oklijevao. Da, našao je ono što su svi drugi previdjeli, ali ipak mu je nešto kuckalo u primozgu. Imao je osjećaj da mu paţnja promiče pokraj nečega očitog. U mislima se vraćao kroz prostorije u kući. Policijsko izvješće, izvadak iz dnevnika, izjava osiguravajućeg društva, skriveni od radoznalih očiju. Ladica puna fotografija Kellena Zanta. Rezervna spavaća soba s naznakama da je tu nedavno boravila ţena. Radna soba natrpana knjigama i uobičajeni ego-zid s akademskim diplomama. Namještaj, ni upola tako grandiozan kako si je ekonomist mogao priuštiti. Zbunjujući nered, ali Bruce je već znao da mu se baš ne sviđa taj čovjek koji ga je stvorio. ―Vrijeme je da pođem‖, reče on naglas i već je poloţio ruku na kuglu kvake kuhinjskih vrata, kad je shvatio što mu je promaklo. Vratio se u radnu sobu, do fotografija izloţenih na zidu. Eto. Kellen Zant u svečanoj odjeći, na nekom prijamu, smješka se dok prima plaketu od Billa Clintona. Lemaster i Julija Carlyle stoje u prvom redu i plješću. OK, pa što? Bruce je preletio pogledom na drugu. Fotografija iz novina, prikazuje Kellena Zanta dok trči u dobrotvornoj utrci za skupljanje novca za oboljele od AIDS-a. I tu je Julija Carlyle, također sudjeluje u trci, a dijeli ih svega dvoje-troje drugih sudionika. Pa još jedna: Kellen Zant, leţerno odjeven, na nekoj koktel-zabavi, smije se vicu koji je ispričao Johnnie Cochran. Ostala nasmijana lica uz njega pripadaju Spikeu Leeju, Skipu Gatesu, Charlesu Ogletreeju... i Juliji Carlyle. Sljedeća fotografija: Kellen Zant drţi govor u crkvi punoj uvis podignutih crnačkih lica, s izrazom očekivanja, prigodom proslave godišnjice nekog značajnog

događaja za građansku ravnopravnost. I tu je, u prvom redu, s licem koje ga oduševljeno gleda, Julija Carlyle. Kad je završio pregled, nabrojio je sedamnaest fotografija na zidu radne sobe, a Julija je našla svoje mjesto na osam njih. To je bilo njegovo tajno svetište, skriveno od bistrog oka povremenih ljubavnica, a također i od profesionalnih tragača. Nije bilo ozbiljnog dokaza koji bi ukazivao na bilo koju drugu ţenu. Zant nije za zid izabrao nijednu fotografiju koja bi izbliza prikazivala ţene, osim ako se nije mogla izrezati tako da ističe Juliju. I ne samo to. Bruce se bio spreman okladiti da skandinavski namještaj, koji Kellen Zant nije imao srca baciti, potječe iz njihovih zajedničkih dana. Moţda ga je drţao u spremištu tijekom kratkog boravka u Palo Altu i još kratkotrajnijeg braka, ali vrativši se na istok ponovo ga je stavio u upotrebu. Pokazalo se da ekonomist ima svoju skrivenu sentimentalnu ţicu i to zastrašujućih dimenzija. Bruce nije imao pojma jesu li mu osjećaji bili uzvraćeni, ali jedno je bilo jasno: Art Lewin je imao krivo. Dvadeset godina nakon što su prekinuli, Kellen Zant bio je opsjednut svojom bivšom ljubavnicom Julijom Carlyle.

21. POGLAVLJE ODGOVOR

(I) ―KAKO SI, JULIJA?‖ ―Dobro. Dobro.‖ Bruce Vallely je ozbiljno kimao glavom dok joj je sjedio nasuprot s druge strane stola, u zadimljenoj taverni na cesti Route 48. Sivo zimsko svjetlo Nove Engleske sipilo je kroz jeftine obojene prozore. Bilo je pola tri. Unutra tek šačica gostiju. Julija ga je upozorila da ima samo nekoliko minuta: ţeljela se vratiti kući prije prvog školskog autobusa u tri sata. Ĉvrsto je odlučila da taj razgovor svede na najkraću moguću mjeru i, da Bruce nije bio Gracein suprug - a sada udovac - i da Grace nije bila sestra Bubamara, Julija vjerojatno ne bi ni pristala naći se s njim. Poloţaj prve dame Sveučilišta ipak je, naposljetku, pruţao dosta povlastica. ―Kako je Vanessa? Ĉuo sam što se dogodilo. Vrlo mi je ţao.‖ ―Sad je bolje, hvala.‖ ―A ostatak Obitelji?‖ ―Svi su dobro‖, reče Julija, zapanjeno. Dosad je ovaj ―hitni‖ sastanak, na ovom neobičnom mjestu, bio samo nevezano ćaskanje. Nije mogla reći kruţi li on oko svojeg cilja ili su ga već prošli. U međuvremenu, kao da ni sama nije mogla prestati izgovarati banalnosti, a izgleda da nije mogao ni on. Osvrnula se oko sebe, nadajući se da neće ugledati nikoga poznatog, jer joj se taj sastanak činio neobično nalik na neki tajni ljubavni sastanak. Sjetila se - a pretpostavljala je da je isto i s Bruceom - one noći kad su se njih dvoje prvi put sreli, u danima kad još nije ţivjela s Lemasterom, kad je mlad i i nekako siroviji Bruce Vallely, zajedno s drugim policajcem došao u njezin studentski stančić u Elm Harboru, javivši se na dojavu o provali, a ona je koketirala s njim i ne potrudivši se provjeriti ima li na lijevoj ruci vjenčani prsten, koji je nosio čak i sada, iako je Grace preminula prije godinu dana. Bruce se uvrijedio i nije to pokušao sakriti, postao je hladan i poslovan i ţurilo mu se što prije otići. Godinama poslije, naučila je cijeniti tu reakciju, iako ju je u ono vrijeme povrijedila i posramila. ―A tvoj muţ? Kako se on snašao?‖ Juliju je iznenadio vlastiti nervozni hihot, ostatak iz djetinjstva provedenog u

Hanoveru u rasno mješovitoj sredini, kad je hihotanje bilo sredstvo samozaštite i način na koji je mogla postati podjednako omiljena među crncima i bijelcima. ―Lemaster? U formi, kao i uvijek.‖ Sjetila se da je, tehnički gledano, Bruce radio za njezina muţa i odlučila je da ih oboje na to podsjeti. ―Voli svoj posao. Voli ga. Rekla bih da se snašao kao riba u vodi.‖ Bruce se nasmiješio. ―Već je imao nekoliko prijepornih situacija. Zato bih rekao da se lijepo snašao.‖ ―Da, jest‖, reče ona zbunjeno. ―On je izuzetan čovjek‖, reče Bruce, a svečani ton glasa kao da joj je sugerirao da to zapiše u slučaju da se takvo pitanje pojavi na ispitu. ―Sretni ste što imate jedno drugo.‖ ―Oh, da, hvala. I Grace... je bila predivna, također.‖ Kiseo smiješak. Julija je imala osjećaj da je nešto pogrešno rekla, ali nije bila sigurna što. Mona i baka Vee je zapravo nisu naučile što prema bontonu treba reći o pokojnoj prijateljici, a najmanje što reći prijateljičinu suprugu. ―Da, bila je‖, reče Bruce bezličnim glasom. ―Bila je sretna što te ima‖, čula je samu sebe kako govori i zacrvenjela se. ―Ja sam bio blagoslovljen što imam nju.‖ Na ovo se nije imalo što reći pa je šutjela. Za susjednim stolom netk o je vrlo glasno pričao prostačku priču, ali Julija je čula samo dijelove. Nelagoda u njoj je rasla. Zaključila je da njih dvoje svima upadaju u oči, naginju se jedno prema drugome za stolom u kutu, bili su jedini crni par - zapravo jedini crnci - u prostoriji. Mona ju je odgojila da iznad svega cijeni reputaciju. Poţeljela je da on već jednom prijeđe na stvar i pusti je da ode. Bruce ili nije bio svjestan njezina rastućeg nemira, ili ga to nije zanimalo, no ipak je imao spreman odgovor, kao da je proteklih deset minuta samo čekao da ona izjavi takvo što. ―Grace je bila mudra ţena, Julija. Ali ti to znaš. Bila je nervozna kad sam preuzeo ovaj posao. Cijenila je višu plaću, ali jedan dio nje ţelio je krenuti u Juţnu Karolinu. Moţda sam trebao učiniti to što je ţeljela.‖ Bruce je izrazio taj osjećaj bez gorčine ili prezira prema samome sebi. Bio je iskren čovjek, naviknut na linearni način razmišljanja i jednostavno je izjavljivao činjenice; u kampusu je to bila rijetkost. ―Uvijek te je podupirala, Bruce. Što god si odlučio učiniti.‖ ―Znam to, ali svejedno ti hvala. Običavala mi je govoriti da ako mislim nešto učiniti, neka to učinim dobro. Pokušao sam slijediti njezin savjet.‖ Kimnuo je glavom, nagnuo se naprijed, sklopio svoje goleme ruke na stolu da joj pokaţe da se pribliţavaju srţi problema. ―Slušaj me, Julija. Dopusti da ti objasnim svoj poloţaj ovdje. Direktor sam sigurnosti na kampusu. Imam ovlasti, smijem uhićivati, baš kao i moji ljudi. Ali nemam ovlast da, osim unutar vrlo uskih granica, vodim istragu. Sveučilišna policija bavi se sprječavanjem kriminaliteta, ali ne rješava slučajeve. OK? ―OK‖, reče Julija, a ništa joj nije bilo jasno. Ĉinilo joj se kao da se on ponovo vraća

na argument čiji joj je početak promakao. ―Naša povelja to jasno daje na znanje. Ako naiđemo na dokaze koji zahtijevaju ozbiljnu kriminalističku istragu, prepuštamo je gradskoj ili drţavnoj policiji.‖ ―OK.‖ ―Dakle, unutar tih granica ţelio bih ti, ako smijem, postaviti nekoliko pitanja o Kellenu Zantu.‖ Nagla promjena svjetla i temperature u prostoriji vjerojatno su bili, pomislila je Julija, samo rezultat njezine mašte. Bila bi prevelika slučajnost da se sunce upravo u tom trenutku odlučilo sakriti iza oblaka, a vjetar da je odabrao isti trenutak da zabubnja po prozorima. ―Kakva pitanja?‖ Bruce se nasmiješi, kao da joj ţeli reći da se ne treba brinuti. ―Ništa komplicirano. Samo pokušavam objasniti neke nejasne pojedinosti. Ali shvatio sam da ga nikad nisam upoznao. Moţda mi moţeš malo pomoći, reći mi kakav je bio čovjek.‖ ―Mislila sam da je slučaj zatvoren. Radilo se o pljački, tako kaţu u novinama.‖ ―Kao što rekoh, zaista samo razjašnjavam neke pojedinosti." ―Zar ne moţeš razgovarati s policijom? Dobiti njihova izvješća?‖ ―Recimo samo da su izvješća nedostupna. Izvješća iz Landinga, izvješća policije iz Elm Harbora, izvješća drţavne policije. Imam njihove zaključke, dva memoranduma, svaki po tri, četiri stranice. Ali to je sve što sam uspio nabaviti. Nema transkripata obavijesnih razgovora. Nema biljeţaka istraţitelja. Samo zaključci.‖ Znanstveni duh u njoj slijedio je zadanu jednadţbu. ―Obično uspijevaš dobiti više?‖ ―Obično.‖ Kratko je zastao. ―Daju mi ono što mi moraju dati, ali obično uspijem dobiti više, bilo nečijom dobrotom ili pomoću nekih veza.‖ ―Zašto je sad drukčije s Kellenom Zantom?‖ Ispuhnuo je zrak iz pluća, očito nastojeći odlučiti treba li skinuti i posljednji veo. Vrata za izlaz u slučaju opasnosti su se otvorila, jer se netko naslonio na prečku za otvaranje. Provirile su dvije glave, srednjoškolci s namjerom da popiju piće poslije nastave, ali odmah su pretpostavili da je Bruce policajac a Julija učiteljica, što i nije bilo daleko jer to su nekada i bili, pa su glave odmah nestale. ―Istina je da ne znam što je sad drukčije. Ţelim to saznati.‖ ―Ţao mi je, ali ne razumijem.‖ Bruce uzdahne, protegne duge noge i pogleda po restoranu. Otvorila su se kuhinjska viseća vrata od nehrđajućeg čelika. Ĉinilo se kao da je to mogao predosjetiti djelić sekunde prije nego što se zaista dogodilo. Pojavila se sredovječna ţena bljeđe nacije, odjevena u ruţičastu odoru, noseći ubruse omotane u smeđi papir i počela je puniti drţače za ubruse na stolovima, postavljajući ih za večernju guţvu. Pogledala ih je bez zanimanja, a onda se vratila svojem poslu. Očito zadovoljan,

Bruceov se pogled opet vratio Juliji. ―Zbog nekog razloga, Julija, čini se da im je zapovjeđeno da se drţe podalje od mene.‖ ―Ozbiljno?‖ Kimnuo je glavom i odmah nastavio. ―Nisam siguran što se zbiva. Moţda se radi o nekoj birokratskoj zbrci. Ne znam. Ali u međuvremenu imam mnogo poslu koji treba obaviti. Za početak, volio bih više znati o Kellenu Zantu i njegovu radu.‖ ―Trebao bi razgovarati s njegovim prijateljima.‖ Glas joj je zvučao oporo čak i u vlastitim ušima, ali ta igra mačke i miša koju je on izgleda igrao, odjednom ju je uznemirila. Kamo je smjerao? ―Nije imao mnogo prijatelja, Julija. Kolege, to svakako, i razgovarao sam s njima. Ali nije imao prijatelje. Zapravo, neki su mi ljudi rekli da si mu ti moţda najbolji prijatelj.‖ Svijet joj se zaljuljao, jer se sjetila onog kad je posljednji put u trgovačkom centru u Norportu slučajno srela Kellena i kad su se porječkali... ―Ovih posljednjih godina jedva da sam ga poznavala‖, reče ona. ―Zaista.‖ Izekao je to kao tvrdnju, a ne kao pitanje. ―Da, zaista.‖ ―One noći kad je ubijen, rekao je jednoj osobi da se sprema na put u Jamajku. Ali nitko ne moţe naći rezervaciju u hotelu na njegovo ime niti avionsku ili brodsku kartu.‖ Osjetila je da je ta iznenadna gruba briţnost bila strategija, čiji je cilj bio da je šokira i navede da progovori. ―Mislim da je to bila neka šifra. Neka vrsta poruke. Jamajka predstavlja nešto drugo.‖ ―Nemam pojma‖, reče Julija, mrvicu prebrzo, i ponovo osjeti ono posebno pospano uzbuđenje koje bi je obuzimalo kad bi joj Kellen prilazio. Jamajka, Jamajka. Grizla je usnicu. ―Nemam pojma‖, ponovila je, nastojeći zvučati neduţno poput likova iz mjuzikla The Music Man. ―Postavlja se pitanje na čemu je radio kad je umro‖, reče Bruce trenutak poslije. ―Ĉini se da si ti jedina kojoj bi on povjerio svoje tajne.‖ ―Ja?‖ ―Svi tako kaţu.‖ ―Pa, svi su u krivu.‖ Pokušala je drugi manevar, iako joj je palo na pamet da se svaki uspješan obavještajni razgovor sastoji od toga da vas ispitanik pokušava skrenuti s traga. ―Potraţio me neki odvjetnik. Tice, Anthony Tice. Rekao je da je radio s Kellenom. Moţda on zna.‖ Bruce je zurio. Julija je zurila u njega. Nekome je ispao tanjur, netko drugi se nasmijao, ali Julija se nije okrenula. Nastojanje da drsko izdrţi Monin pogled svih tih godina naučilo ju je ponešto o tome kako izbjeći stupicu da bude prva koja će prekinuti tišinu.

Naposljetku je Bruce spustio pogled na svoju biljeţnicu, ne kao ustupak nego zbog promjene planova. Kojim god da je putem namjeravao nastaviti razgovor, sad je odlučio skrenuti. Međutim, prije nego što je otvorio usta, Julija mu dobaci drugu kost. Osjećala se slatko nestašnom i dodala je: ―Oh, a ima još i jedna ţena u Washingtonu, Mary Mallard. Rekla je da mu je prijateljica. Mogao bi i s njom razgovarati.‖ ―Sa spisateljicom?‖ ―To ona kaţe.‖ Julija je oklijevala, ali je nastavila. ―Bruce? Zna li se išta o Borisu Gibbsu?‖ ―Bijeg s mjesta nesreće‖, reče on, i dalje pišući. ―Zašto?‖ ―Samo sam... poznavala sam ga. Radili smo zajedno.‖ I on mi je imao nešto reći, baš kao i Kellen. ―To znam‖, reče Bruce, a zatim, ne diţući pogled, uzvrati joj udarac. ―Julija, još nešto. Ţelio bih razgovarati s Vanessom.‖ Julijin se svijet opet zanjihao. Prvo Chrebet, a sada njegov nekadašnji partner. ―S Vanessom? Zašto? O čemu?‖ ―O Kellenu Zantu.‖ Julija je već odmahivala glavom. ―Ma, hajde, Bruce. Vanessa ne zna ništa o Kellenu Zantu. Zašto hoćeš razgovarati s njom?‖ Zadrhtala je. ―Neću dopustiti da je se uznemirava, Bruce. Niti u vezi s time, niti s ičim drugim. Dvaput tjedno odlazi na psihoterapiju.‖ ―Mislio sam da si rekla da joj je dobro.‖ Izgovorio je to brzo, poput istraţitelja na unakrsnom ispitivanju. ―Bit će, samo ako je svi vi ostavite na miru.‖ Zamislio se. Julija je pomislila da izgleda iskreno zabrinut, ali moţda je samo vidjela ono što je htjela. Kad je progovorio, oprezno je birao riječi kao da se radi o slobodnom penjanju kad penjač zna da jedan pogrešan pokret moţe značiti pad s velike visine. ―Nije mi namjera uznemiriti je. Ali postoji nekoliko detalja koje bih volio provjeriti. Ne zaboravi, Kellen Zant je bio član profesorskog-zbora i njegovo ubojstvo se dogodilo tijekom mojega mandata na poloţaju direktora sigurnosti kampusa.‖ Osjetila je kako je zapljuskuje njegovo nestrpljenje, ali zadrţala je kameno lice. ―A osim toga‖, reče on, ―vaţno je da razgovaram s Vanessom. Neke informacije ne mogu dobiti nigdje drugdje.‖ ―Kakve informacije?‖ "Prije svega, zašto je na njegovu pisaču leţala kopija njezina referata iz trećeg razreda srednje škole.‖

(II) BRUCE VALLELY JE SVOJEDOBNON VIDIO MNOGE SVJEDOKE KOJI SU SE BORILI sa ţeljom da se vrpolje ili skrenu pogled u stranu, nastojeći tako stvoriti dojam spokojne neduţnosti, potpuno suprotan od onoga što su osjećali. Sada je to vidio i kod Julije Carlyle, u mnogo tanahnih nijansi kojima je tijelo iskazivalo nervozu pa čak i strah. Od trenutka kad je ugledao Vanessino ime na naslovnoj stranici, nagađao je da je pogodio zlatnu ţicu koju su drugi tragači promašili, ali sad je bio siguran u to. Promatrao je Juliju, stjeranu u kut i nesigurnu. Bruce nije mnogo drţao do nje ili do bilo kojega od sve većeg broja dobrostojećih crnih roditelja, koji su sa svojim potomcima nestajali u ljiljanskibijelim predgrađima čim bi im se ukazala prilika, ali mislio je da ju razumije: vukla je svoju djecu prema djetinjstvu sličnom njezinu. Bila je majka, osjećala se zaštitnički, a znao je da će je njezin strah samo nagnati da se još ţešće bori. Stoga ga je morao ublaţiti. Rekao je: ―Nitko ne sumnjiči Vanessu nizašto. Nitko ne smatra da je na bilo koji način bila upletena. Ţelim da to bude jasno.‖ Ali njezine su oči govorile da to nije dobro objasnio. ―Julija, ovo je moj problem. Ne mogu obaviti svoj posao dok ne otkrijem na čemu je radio Kellen Zant. Ti mi sada kaţeš da ne znaš. Uzmimo da je to istina. Njegovi prijatelji i kolege ne znaju. A ipak postoje ljudi koji to nastoje otkriti, što sugerira da bez obzira na čemu je radio, nekome je to bilo vaţno.‖ Bruce se morao suzdrţati da ne citira Ricka: Zacijelo je preplašio nekoga jako vaţnog. ―Onda otkrijem da je imao kopiju referata tvoje kćeri. I to ne fotokopiju iz knjiţnice. Bio je to ispis s njegova računala, Julija. Ne vidim kako je to moguće, osim ako mu ona nije tekst poslala elektroničkim putem ili mu dala disketu. Što znači da ga je poznavala. I ne samo poznavala, nego da je bila u bliskom kontaktu s njim...‖ Julija ga je prekinula na tako sladak način da je Bruce bio siguran da je ta slatkoća laţna. ―Kako znaš da je kopija bila na pisaču?‖ ―Vidio sam je.‖ ―Oh, zaista? Zar tvoje nesluţbeno objašnjavanje nejasnih podrazumijeva i provaljivanje u kuće sveučilišnih profesora?‖

pojedinosti

Bruce je bio suviše iskusan stari lisac a da bi se uvrijedio. ―Julija, moţda je to bio pisač u njegovu uredu. Stvarno me zanima zašto misliš da se radi o njegovoj kući.‖ Bijesno ga je gledala. ―Molim te, shvati, Julija. Ne pokušavam povrijedili Vanessu ni tvoju obitelj. Ali moram znati zašto mu je dala referat." Bez upozorenja, Julija skoči na noge. ―Ţao mi je, Bruce. Kasno je. Moram kući da dočekam djecu.‖ Bruce je također ustao, dobrano je nadvisujući, ali nije se dala zastrašiti. ―Julija, čekaj minutu. Stani malo. Nisam mislio reći...‖

―Bruce, ţao mi je. Odgovor je ‗ne‘. Jednostavno ne. Nema nikakvih ali, ako. Ne, ne smiješ razgovarati s Vanessom ni s bilo kojim članom moje Obitelji. Niti o onoj noći, niti o ičemu drugome.‖ ―Julija...‖ Prkosna majka, odlučna da zaštiti svoje dijete. ―Dugo se poznajemo, Bruce. Voljela sam Grace i ona je voljela tebe pa te ne bih povrijedila nizašto na svijetu. Neću ovo spomenuti Lemasteru. Ali ako pokušaš razgovarati s mojom kćeri, o bilo kojoj temi, ako ikada načneš pitanje o Vanessi i Kellenu Zantu, s bilo kime i ja čujem za to, zasigurno ću to reći svojem suprugu, a on ne samo da će te najuriti, nego ćemo upotrijebiti sav utjecaj koji imamo protiv tebe. A ovdje je, Bruce, to jedan veliki utjecaj. Stoga to zapamti‖, završi ona, nekako traljavije nego što je namjeravala. Bruce je zurio u nju. Nije bio uplašen nego svakako osupnut. i ponovo joj se činilo da je nekako neobično zadovoljan. Julija je znala da je previše rekla, otišla je predaleko, ali to je bila značajka Obitelji Veazie. No ovo jedva da je bio trenutak kad se trebala povući. ―Samo ti to upamti‖, ponovi Julija, jer Bruce nije rekao ni riječ. Pokazala je na njihove kave. ―Pretpostavljam da ćeš ovo preuzeti na sebe‖, dodala je. ―Mislim da ću moći sama izaći.‖ I drhteći - više od straha nego od bijesa - izjurila je iz restorana. Preţivjela je. To si je neprestano ponavljala dok je ţurila kući svojim Escaladeom, a omiljene je pjesme iz filmova pojačala što više samo da utišaju njezin strah. Preţivjela je, njezina kći je preţivjela, njezina obitelj je preţivjela. Sluţbena istraga je završena, Tony Tice i Mary Mallard nisu se imali za što uhvatiti, a Bruce je samo grebao po površini, zabrinut za to tko je ubio Kellena, a nije traţio dublju istinu. Njemu nije bilo vaţno, kao što se čini da je bilo svima drugima, što je to Kellen razotkrio i zbog čega je ubijen. Brucea nije bilo briga za prljavštinu koju je Astrid pokušala iskopati. Nije ga zanimala mogućnost, bez obzira na to koliko se činila nevjerojatnom, koja je nju progonila u kasnim noćnim salima dok je budna leţala u svojoj divovskoj kući: da je prije trideset godina, dok je bio student, čovjek koji je sada bio predsjednik Sjedinjenih Američkih Drţava počinio uţasan zločin; ili da mu čovjek koji je sad predsjednik Sveučilišta pomaţe sve zataškati. (III) B RUC E JE SJEDIO U SVOJEM DRAGOM OLDTAJMERU MUSTANGU I VOZIO natrag prema Elm Harboru. Zaboravio je kako je dobar osjećaj biti policajac umjesto administrator. Obavio je točno ono što je namjeravao obaviti. Ni u jednom trenutku nije očekivao da će mu Julija dopustiti da razgovara s njezinom kćeri. Ali njezini su mu odgovori rekli da je savršeno dobro znala da postoji neka neobična veza između Vanesse i Kellena Zanta. Gdje su bile granice, to nije znao i zapravo mu nije bilo ni vaţno. Bilo je dovoljno da je veza postojala. U mislima je zbrojio sve dokaze koje je skupio. Julija Carlyle je jednom bila u vezi

s Kellenom Zantom i govorilo se da je taj odnos na njoj ostavio traga. Juliju su posljednjih godina često viđali u njegovu društvu. Štoviše, ekonomist je bio opsjednut njome i prilično je otvoreno iskazivao prezir prema tradicionalnim bračnim sponama. Što se tiče Vanesse, njezinu vezu sa Zantom nijedan otac odrastao na Karibima, barem od Bruceovih poznanika, ne bi tolerirao ni sekundu. Dodajte svemu jednostavnu činjenicu da između Kellena Zanta i Julijina supruga već dugo postoji zla krv. A tajanstvena crnkinja s britanskim naglaskom - pa, Bruce je bio prilično siguran da i na to ima odgovor. Jureći niz autocestu, Bruce Vallely se divio mogućnosti, sve većoj vjerojatnosti, da Zantova smrt nije posljedica pljačke i da nema nikakve veze s njegovim poslom. Nije bilo sumnje da je zločin počinjen preko posrednika naslaganih tako debelo da naručitelj moţda nikada neće biti uhvaćen. Ali Bruceu su instinkti govorili da je Lemaster Carlyle sredio da Kellen Zant bude ubijen.

D R U G I DI O PONUDA I POTRAŢNJA Krivulja ponude - U ekonomiji, grafički prikaz načina na koji ponuda nekog dobra ili usluga varira ovisno o ponuđenoj cijeni. Krivulje ponude obično rastu, što znači da veća potraţnja za nekim proizvodom, uz povećanje cijena, rezultira većom ponudom. Ako postojeći proizvođači ne mogu zadovoljiti potraţnju, na trţištu se pojavljuju nove tvrtke.

22.POGLAVLJE POLUDRAGI KAMEN

(I) Cameron KNOWLAND STIGAO JE U ĈETVRTAK. VESELO SE KOTRLJAO KROZ galerije Keplerova četvrtastog dvorišta pune propuha, izbjegavajući komadiće ţbuke koja je otpadala i stare kartonske kutije za pohranjivanje predmeta nagurane u svaki kutak, sve dok nije našao put do Julijina malog sređenog ureda, sa starinskim namještajem, savršeno okupanog prosinačkim suncem i punog dekoncentrirajuće kakofonije zvukova s Ulice Hudson, koja se, kako se činilo, protezala tek nekoliko centimetara dalje od njezina radnog stola. Kao i obično, vrata ureda bila su otvorena, što je bila tradicija koja je potjecala još od osnutka Teološkog fakulteta, a imalo je neke veze s izbjegavanjem grijeha. Njezina marljiva asistentica Latisha, ona s punim radnim vremenom, za koju je Boris Gibbs ţelio da joj Julija da otkaz, otišla je obaviti neki posao pa ga je najavila Minnie Foxon - lijena, zaposlena na pola radnog vremena, Boris je ţelio da je Julija zadrţi čiji su površan ton glasa i spušten pogled govorili svijetu da bi više od svega voljela raditi bilo što drugo. Ali ovo je bio jedan od onih dana kad je i Julija osjećala isto, pitajući se kako je i ona sama završila tu, učiteljica biologije koja je tek napola vjerovala u znanost, skrasila se na Teološkom fakultetu, koji je tek napola vjerovao u Boga. ―Kad sam već ovdje‖, odjekivao je Cameronov glas. Bio je od onih niskih, debeljuškastih muškaraca koji oko sebe stvaraju slobodan prostor pukim zračenjem svoje moći. ―Sastao sam se s Claire Alvarez. Tvojom dekanicom‖, doda on, za svaki slučaj ako je Julija zaboravila. "Uvijek mi je zadovoljstvo‖, lagala je Julija, smetena neočekivanim posjetom. ―Što te dovodi na moj kraj kampusa?" Pokušala je zvučali koketno, ali vjerojatno je ispalo umišljeno: "Prije bili pomislila da ćeš ostati dolje u podnoţju breţuljka i drţali se svjetovnjaka." Isijavala je najviše tople srdačnosti što je mogla, s obzirom na to da je taj čovjek praktički bio Lemasterov šef, pa tako, naravno, i njezin. Zapravo je bila sumorno raspoloţena. Upravo se vratila s dugog ručka sa Suzanne de Broglie i Stanleyjem Penroseom, koji su je pokušali uvjeriti da ne ukine program koji je svakog ljeta u Latinsku Ameriku slao dva studenta na studij teologije oslobođenja iz prve ruke, gdje su gradili kuće, radili kao učitelji, organizirali radnike i općenito sudjelovali u

globalnom ratu protiv reakcionarnih snaga. Julija se trudila ne pokazati da zna da je program osuđen na propast već po tome kako ga je njezin muţ ismijavao u opuštenim trenucima kod kuće. ―Nisam zapravo u Elm Harboru poslovno‖, reče Cameron, koji je riječi koristio vrlo škrto, kao da je naučio jezik kroz pisma elektroničke pošte. Njegove blijedoplave oči imale su anđeoski izraz sućuti, kao da je trpio bol koju će uskoro i ona iskusiti. ―U New Yorku sam da se nađem s lovašima. Došao sam srediti jedan problem svoga sina. Uznemiravanje od strane sveučilišnog policajca. Ne sjećam se detalja. Vjerojatno sve preuveličano. Moj Nate to obično čini.‖ Prekriţio je zdepaste noge. Odijelo golubinje sive boje bilo je tako vješto skrojeno da ste lako mogli pomisliti da je mišićav prije nego debeo. ―Pomislio sam da prošećem do Keplera zato što uvijek čujem neke tugaljive priče, kako nitko više ne mari za Boga.‖ Julija nije bila sigurna da bi njezina dekanica izabrala upravo takve riječi, ali ovaj put je odlučila mudro šutjeti. Osvrnuo se po njezinu uredu. ―Htio sam se uvjeriti‖, doda on, sa sumnjom u glasu. ―Nisam baš ni ja blizak Bogu. Ipak, ima načina da se pomogne.‖ ―To bi bilo lijepo.‖ Julija je to ozbiljno mislila, ali Cameron se namrštio kao da naslućuje neku uvredu. Bio je u ranim šezdesetim, počeo je od nule i iz svog predivnog dvorca u San Marinu, pokraj Los Angelesa, upravljao je skupinom uzajamnih investicijskih fondova koje je osnovao prije gotovo četrdeset godina. Izgledao je neobično poletno, usprkos svojem zaokruţenom tijelu, i imao je očaravajuću široku gestu koja je ispunjavala zrak mogućnostima, energijom, čak nadom: imali ste osjećaj da je to čovjek koji je hrabar i snalaţljiv i moţe riješiti sve vaše probleme, samo ako mu date priliku. ―Povirio sam nosom u kapelu. Puna je skela. O čemu se radi?‖ "Urušio se dio krova." "Hmm. Opasan simbol.‖ Naginjao se sad na drugu stranu sjedeći na tvrdoj drvenoj stolici, promatrajući biblijske prizore na oknima od vitraţa. ―Profesori su još uzbunjeni? Donose rezolucije? Misle da je Lemaster samo marioneta utjecajnih bivših studenata? Namjeravaju završiti s tim multikulturalizmom ili čime li već? Pretpostavljam da misle kako bismo mi trebali samo davati novac i šutjeti.‖ Nagla promjena teme iznenadila je Juliju i čula je samu sebe kako mu nudi previše isprika. ―To je sve preuveličano. Mediji su prenapuhali stvar. Radi se samo o šačici profesora. Osim toga, znaš Lemmieja. Svojim će šarmom naći put...‖ ―Dobro. U redu.‖ Julija je shvatila, doduše prekasno, da joj Cameron nije ni postavio pitanje. ―Dopusti mi da ti kaţem zašto sam ovdje.‖ ―Svakako‖, reče Julija, smiješeći se, ali brinući se koliko će to dugo potrajati, jer je imala još samo sat vremena da završi posao, ako je htjela stići kući prije školskih autobusa. Viši član upravnog odbora čitao joj je misli. ―Neću ti uzeti puno vremena‖, reče

on pogledavši na svoj sat da joj pokaţe čije vrijeme je dragocjenije. ―Samo bih ţeljela stići kući prije djece.‖ Cameron je kimnuo. ―Nisu li dvoje na koledţu?‖ ―Jedan. Naš najstariji sin. Preston.‖ ―Sviđa mu se?‖ ―Mislim da dâ. Sad je na poslijediplomskom studiju.‖ S dvadeset godina. ―Izvrsno mu ide.‖ ―Zar nemate i kćer koja se namjerava uskoro upisati?‖ Naravno da su imali i Cameron je to dobro znao. Morao je znati i za zbrku oko njezinih molbi, osobito zbog svih Vanessinih poteškoća od prošle godine. Znači ovo je bio samo kampusu primjeren način isticanja sebe nad drugima. ―Postupak je tek na početku‖, reče ona oprezno. Kao da je nije čuo. ―Znaš čime sam se bavio protekle dvije godine?‖ Bogaćenjem. Varanjem investitora. Zaštitom svoje djece od posljedica njihovih djela. ―Naţalost ne znam.‖ ―Pomaţem predsjedniku u prikupljanju novčanih sredstava, naročito na Zapadu. Pomaţem cijeloj stranci.‖ Juliji je trebao trenutak da u glavi procesuira informaciju, jer je pomislila da on ima na umu predsjednika Sveučilišta. "Ne mislim se hvaliti. Ali moguće je da sam najbolji sakupljač novca kojeg imaju.‖ ―Razumijem‖, reče Julija, ali nije razumjela. Nije ju valjda došao traţiti novac. Imao bi bolje izglede kad bi pokušao predvidjeti dan Isusova ponovnog dolaska. Što ne znači da je ona nuţno vjerovala u Isusov ponovni dolazak. ―Radi se o sljedećem, Julija. Mislim da se tvoj muţ ne ponaša razborito.‖ To ju je natjeralo da sjedne uspravnije. ―Razborito? U vezi s čim?‖ ―S ovim izborima koji se pribliţavaju. Najvaţnijima u nekoliko desetljeća. Treba djelovati punom parom ili bi liberali mogli pobijediti. Lemaster je pametan čovjek. Mora to vidjeti. Ali ne ţeli pomoći.‖ ―Kakvu pomoć imaš na umu?‖ ―Nezgodno je o tome govoriti, ali sklon sam reći što mislim.‖ Skinuo je nogu prebačenu preko druge, nagnuo se naprijed, stješnjavajući je u skučenu prostoru iza radnog stola. ―Jednostavno, zaista. Lemaster poznaje senatora Malcolma Whisteda više od trideset godina. Cimeri su s koledţa i tako dalje. Whisted mi se uvijek činio kao neki pompozni tip. Govorka se da ima puno toga za tajiti. Moţda jedan dio toga ima veze s njegovim godinama provedenim na koledţu. A Lemaster...‖ Julija je prasnula u smijeh. Nije si mogla pomoći. Déjà vu viđen ponovo, kao što je izjavio Yogi Berra13. Isto pitanje. Isti odgovor. ―Camerone, moj suprug je vrlo principijelan.‖ ―K vragu i principi‖, reče financijer, savršeno ozbiljan. Prste je poloţio na rub Julijina stola. ―Nisu to samo tek tako neki izbori. Ovi su vaţni.” ―Reći ću ti zašto sam se nasmijala. Bi li te iznenadilo kad bi saznao da je netko, ah, recimo, s druge strane nedavno pokušao navesti Lemastera da oblati tvojeg 13

Legendarni hvatač New York Yankeeja, poznat po pogrešnom izražavanju.

čovjeka?‖ ―Nisam nimalo iznenađen. Liberali ne prezaju ni od čega u ţelji da steknu kontrolu nad drţavom. Pretvorit će je u zemlju u kojoj se neće moći ţivjeti, vjeruj mi. Naročito za biznis. Zato Lemaster mora pomoći.‖ Podigao je ruku da zaustavi njezin odgovor. ―Ne brini. To je lako učiniti bez buke. Nitko ne treba znati da je informacija potekla od Lemastera. Moţe se koristiti posrednik, na primjer...‖ Julija se osjećala nervozno, razdraţeno, spremnom za napad. Oduvijek je mrzila uspaljenu retoriku i apsolutno jc odbijala sudjelovati u njoj. Kad bi ljudi govorili na taj način, čak ljudi s čijim se stavovima slagala, ona bi automatski počela gravitirati prema suprotnom taboru, kojem su se oni suprotstavljali. Još na koledţu, kad su saznali da je Mona voli zvati svojim Draguljem, drugi crni studenti dali su Juliji nadimak Poludragi kamen, izrugujući joj se tako zbog njezina odbijanja da se uključi u borbu za ideje koje su oni smatrali vaţnima. ―Lemaster je odbio suprotnu stranu, Camerone. Odbit će i tebe.‖ ―Već jest. Ali ti ga trebaš potaknuti da se predomisli. Natjeraj ga da uvidi da je to u njegovu interesu.‖ Viši član upravnog odbora bio je na nogama. Blijede oči su je gledale trepćući, zadrţavajući se ponovo tamo gdje nisu smjele. ―Također i u tvojem interesu, Julija. Natjeraj ga da se predomisli.‖ ―Ne bih rekla da smatram kako mi je mjesto da se...‖ ―Sredit ćemo nešto od ovoga.‖ Nejasno je mahnuo rukom po sobi. ―Negdje ćemo naći novac. Ne brini.‖ Iznenada se nasmiješio. ―Julija. Reci. Da ne znaš slučajno na čemu je radio tvoj prijatelj Kellen Zant? Onda kad je umro?‖ Prenula se toliko da je odgovorila iskreno. ―Ah, ne. Ne znam. I sama se to pitam.‖ ―Reći ću ti nešto zanimljivo, Julija. Nazvao me. Ni dva tjedna prije nego što je umro. Nije htio razgovarati s mojim pomoćnikom, inzistirao je da razgovara s velikim šefom. Tvrtka ga je već prije angaţirala, nešto malo u vezi s konzaltingom. Dizajnirao nam je neku marketinšku igru koja našim analitičarima omogućava da se klade kako će se dionice kretati i da dobiju bodove ako su u pravu, izgube ih ako pogriješe, a na kraju slijedi lijepa nagrada. Bio je pravi trgovac, taj Zant.‖ Njegove su riječi bile pune divljenja. I zadovoljstva. ―Rekao je da ima neke svjeţe informacije. Koje će odnijeti prevagu u kampanji. Tako je rekao. Nije htio reći na koju će stranu prevagnuti. Pametno kopile. Rekao je da je to roba za prodaju. Za prodaju, Julija. Zamisli to. Staviti cijenu na budućnost ove nacije!‖ ―Odbio si ga?‖ upita ona, pozorno očekujući da i on, poput Mary Mallard, spomene Crnu damu. ―Rekao sam da ćemo razgovarati kad sljedeći put dođem na Istočnu obalu. Trebali smo se naći na doručku onoga jutra, nakon što je ubijen.‖ Rukovanje s njim bilo je poput brzog udara groma. ―Slušaj. Pozdravi sve doma. OK, Julija?‖

(II) J ULIJA JE UREĐIVALA MEMORANDUM KAD JE STARI CLAY MAXWELL POVIRIO u ured. Bio joj je najdraţi profesor prije dvadeset godina, iako je ona bila sve samo ne njegova najdraţa studentica. ―Pretpostavljam da sj čula novosti‖, reče on. ―Kakve novosti?‖ ―O sestrični tvojega muţa. Astrid Venable.‖ ―Što je s njom?‖ Panika. ―Je li dobro?‖ ― Whisted ju je jutros najurio. Nešto u vezi s neovlaštenim istraţivanjem opozicije.‖ Clay je slegnuo svojim opreznim apolitičnim ramenima. ―Odrţao je i lijepi mali govor, sve o tome kako planira voditi čistu kampanju, ali siguran sam da postoji drugi razlog. Nikoga ne bi najurili zbog onoga što je Astrid navodno učinila. Hoću reći, to je sve što i rade ovih dana, zar ne? Kandidati? Kopaju i traţe prljavštinu.‖ (III) L EMASTER JE TOG POSLIJEPODNEVA MOGAO SUPRUZI POSVETITI TOĈNO DESET minuta u svojem prostranom uredu u Lombard Hallu, prije dolaska prorektora i potpredsjednika za financije, koji su obično uspijevali deprimirati čak i nesavladivog predsjednika, a poslije odlaska vođa studentskog prosvjedničkog pokreta koji su zahtijevali da se sveučilište odvoji od kompanija koje posluju sa zemljama u kojima djeluje američka vojska - ne shvaćajući da je na svijetu tek nešto više od desetak zemalja u kojima nema američkih vojnika, a od tih zemalja jedva da koja ima čvrstu valutu u koju se moţe investirati. ―Jules, nemam veze s tim. Pridaješ mi previše moći.‖ ―Rekao si da si razgovarao s Malcolmom. Da ga nagovoriš da je opozove.‖ Lemaster je trezveno kimao glavom. ―Upravo to sam i učinio. Nisam se ţalio ni postavljao zahtjeve. Predloţio sam mu da kaţe Astrid neka malo uspori s istraţivanjem opozicije ili će priča postati sama činjenica da ona ruje i kopa, a ne ono što bude iskopala.‖ ―I to je bilo sve?‖ Šarmantnu, vragolast osmijeh. ―Nije bilo potrebe ni za čim drugim. Ni vremena. Iznio sam svoj stav i Mal je rekao da će ispitati stvar. Zatim je morao poći na neki sastanak. Razgovarali smo otprilike pet minuta. Najviše šest, sedam.‖ Julija se namrštila, sigurna da je nešto propustila - ne u muţevu objašnjenju, nego kod Malcolma Whisteda. Ali pokušavati silom proniknuti u to bilo je kao da pokušavate disati tako da rukama grabite zrak. Rekla je: ―Jesi li razgovarao s njom?‖ ―Naravno.‖

―Kako je?‖ nastavi Julija. Kao što je često činio, Lemaster je odgovorio na pitanje koje je ţelio čuti, jer je uvijek volio biti nadmoćan, naročito u odnosu na sve ljude u svojoj okolini. Kad je prošlog proljeća izabran za predsjednika sveučilišta, morao je Timesu dati obvezatni intervju. Novinar ga je pitao što namjerava učiniti u vezi s optuţbama da administracija u kampusu nije dovoljno raznolika, jer su na svim visokim poloţajima samo bijelci. Lemaster je na to ponudio svoj najoholiji smiješak - Julija je bila prisutna, vidjela ga i gotovo ustuknula - i odgovorio kako je njegov plan prihvatiti ponuđeno mjesto. Novinaru to nije bilo duhovito, moţda se čak osjećao patronizirano te je izokrenuo citat tako da je izgledalo kako je novi predsjednik neosjetljiv na spomenuti problem i Lemaster je, još prije nego što je dobio prvu plaću, morao uredniku napisati jedno od onih poniznih pisama u stilu Nisam se najbolje izrazio kad sam iznosio mišljenje. Jedino je njegova supruga znala koliko mu je to bilo bolno. Ali to iskustvo ga nije nimalo promijenilo. I dalje nije mogao podnijeti da ne bude najpametnija osoba u prostoriji i neprestano je tragao za prilikom da to pokaţe. Iz dana u dan Lemaster je na sluţbenim večerama i primanjima, ali također i kod kuće, iznova dokazivao svoju genijalnost kad bi vam uputio leţernu kritiku, gotovo kao kompliment. Naročito ako je Kellen bio prisutan: tada se činilo da bi u njezinu suprugu sokovi intelektualnog rivalstva potekli posebno snaţno, a Kellenov bi ego odmah uzvraćao, kao da se drevna muška borba za nadmoć i osvajanje ţenki u njihovoj generaciji pretvorila u varijantu igre ―tuceta‖14, prepunu ţargona, hvalisanja poznanstvom s poznatim osobama i dokazivanja erudicije. Ĉinilo se kao da ekonomist maše crvenom krpom izazivajući njezina muţa, vjerojatno hotimice; a Lemaster, usprkos svem šarmu i smirenoj gracioznosti, znao je kako tla naoštri jezik tako da vas sreţe i ostavi leţati u krvi na podu. Sad je rekao: ―Astrid me uvjeravala da me nizašto ne krivi. To vjerojatno nije istina. Rekao bih da me sigurno okrivljuje, opravdano ili ne. Izgledalo bi, ah, iznimno od nje da ne krivi nikoga drugog.‖ ―Trebala bi kriviti samu sebe‖, istakne Julija, vidjevši po suprugovu drţanju da joj je vrijeme isteklo. ―Ili bi mogla kriviti senatora.‖ Lemaster je samo slegnuo ramenima. ―Moguće je, Lemmie. Samo to kaţem. To što je učinila - pokušala učiniti nije se činilo tako ozbiljno. Barem ne u onom trenutku. Tu mora biti još nečega što se ne vidi na prvi pogled.‖ ―Siguran sam da ima‖, reče Lemaster, a pogled mu je skretao prema izvješću koje je morao pročitati da bi se pripremio za sastanak o proračunu. Dopustivši da je njeţno i posesivno poljubi, Julija ga na izlazu upita: ―Što je s Cameronom? Hoćeš li i njega dati najuriti?‖ 14 The dozens, u sklopu afroameričke tradicije, verbalni sparing kao natjecanje u duhovitosti, samokontroli i mentalnoj agilnosti, kroz naizmjenično (dobroćudno) omalovažavanje suparnikovih bližnjih, prije svega majke.

―Jules, nisam ja kriv što su najurili Astrid. Rekao sam ti.‖ Prelistavao je dokument. ―Uostalom, Cameron je malo prevelik zalogaj da bih mu se suprotstavio.‖ Nasmijao se. Njegova supruga se nije. ―Lemmie?‖ ―Da, Jules?‖ Nije imala izbora nego ići ravno u glavu. ―One noći kad je umro, Kellen je nekome rekao da se sprema na Jamajku.‖ ―Moţda i jest.‖ ―Nema avionske karte ni hotelske rezervacije.‖ ―Pa, to je onda problem za policiju.‖ ―Više nije‖, reče Julija, jer je istraga završila, baš kako je Chrebet predvidio. ―Pretpostavljam da nije.‖ Lemaster ju je opet poljubio, a izvješće gurnuo pod ruku. Sve glasnije brujanje razgovora iza čvrstih hrastovih vrata davalo je Juliji do znanja da je prekoračila dobrodošlicu. Njegov strogo organizirani radni dan bio je malo u zaostatku. ―Zašto spominješ taj put na Jamajku?‖ ―Pitala sam se imaš li kakvu ideju...‖ Ali njegovo joj je lice govorilo da nema, iako je ţelio suprotno. "Jules?‖ Zastala je s rukom na vratima. "Da, Lcmmic?‖ Spustio je pogled na izvješće. ―Što misliš o Bruceu Vallelyju?‖ ―O Bruceu? Zašto pitaš o njemu?‖ ―Koliko sam shvatio, razmišlja o odlasku na neki drugi posao‖, reče Lemaster ne diţući pogled. ―Pitam se trebamo li ga pokušati nagovoriti da ostane.‖ Julija je s mukom progutala, premjestila teţinu sjedne noge na drugu i osjećala se kao onda u srednjoj školi kad ju je pedagoginja optuţila da laţe o krađi svoje torbice samo da bi drugu djevojku uvalila u nepriliku. ―Ah, pa - mislim da to ovisi o tebi.‖ Briljantan osmijeh. ―Hvala ti, draga.‖ (IV) VRATIVŠI SE U KEPLER, JULIJA JE BRZO PROLETJELA KROZ SVOJ POSAO. Opomenula je studenta koji je propustio previše predavanja i dala savjet studentici koju je dečko prestao zvati. Pročitala je dosjee kandidata za studij i dala sve od sebe da uđe u trag svojim asistenticama. Ĉak je nekoliko puta pokušala nazvati Astrid, zamišljajući je kod kuće u blizini Capitol Hilla, kako hoda amo-tamo, puši cigaretu za cigaretom i ignorira neprekidnu zvonjavu telefona. Ili je moţda Astrid odbijala prihvatiti samo Julijin poziv. Što misliš o Bruceu Vallelyju? Uzela je olovku i provela neko vrijeme rješavajući anagrame imena ―Shari Larid‖,

imena za koje ju je pitao Tony Tice, i zato što je Kellen volio igre riječi. Rezultati koje je dobila - Hard liar is? Dial Harris? Rash rail id?15 - nisu bili zadovoljavajući. Ni na jednoj internetskoj stranici nije se pojavila Shari Larid, ali moţda je Julija to ime pogrešno upamtila i stoga pogrešno ispisivala. Dva i trideset: vrijeme da spremi stvari u torbicu i pretekne autobuse koji kreću prema Hunterovim visovima. Baš kad se spremala izaći iz ureda, pala joj je na pamet jedna misao. Bruce Vallely je našao kopiju Vanessina referata na Kellenovu računalu. Referat je postojao u dvije varijante: original koji je predala, i koji je gospođa Klein ocijenila onako loše, i revidirana verzija, radni nacrt, s nekim naknadnim istraţivanjem koje je njezina kći napravila. Kad hi znala koju je verziju Kellen imao, mogla bi više znati o njegovu odnosu s Vanessom iako će je prije ili poslije, usprkos strogim preporukama doktora Bradyja da se njegova pacijentica ne ispituje unakrsno, morati izravno pitali, baš kao što je sugerirao Rick Chrebet. U donjoj desnoj ladici radnog stola, skriven medu drugim fasciklima s raznim studentskim formularima, Julija je drţala Vanessin dosje - svoju raznoliku zbirku, od izrezaka o podmetnutom poţaru do izblijedjele novinske fotografije Gine, koja je nekada ukrašavala Vanessin toaletni stolić. U dosjeu su također bile obje verzije referata. Samo što nisu bile. Kad je izvukla fascikl i otvorila ga, unutra su bili jedino novinski izresci. Sve drugo je nestalo. Bila bi optuţila prepredenog Tonyja Ticea, ali dokazi su govorili drugo: po cijelom maslinastom fasciklu, poput krvavih mrlja nakon umorstva, bili su otisci prstiju od razmrljane smeđe čokolade, koje je ostavio pokojni Boris Gibbs dok je pretraţivao njezin radni stol.

15

Okorjeli lažac je? Nazovi Harris? Id nagle željeznice?

23.P OGL AVLJE OGLEDALO, OGLEDALCE

(I) VERU Brightwood je neizmjerno veselilo što je sportski terenac koji je pregazio ubogog Borisa Gibbsa gore u Norportu bio zapravo njezin, ukraden prije dva dana iz njezine kuće u Ulici Pleasant. Dolje u Cookie‘su pričala je stalnim gostima i svakome tko bi zalutao unutra, o satima koje je provela s detektivima i kako nitko nije mario kad im je prvi put prijavila nestanak auta. Već je bilo vrijeme da obrate pozornost na val zločina koji je zahvatio selo, rekla je. Broj napada u Landingu se tijekom protekle godine udvostručio, izjavila je, i barem jedanput njezina je statistika bila točna, iako je propustila spomenuti da se to udvostručenje svodi s dva slučaja na četiri. Ali Vera je bila gotovo jedini izvor vijesti u gradu, a kao što je Lemaster naglasio uz osmijeh kad se Julija potuţila, taj njezin propust da spomene detalje koji brojke čine manje impresivnima bio je navika takoreći zajednička svim pripadnicima medija. Julija je nekoliko poslijepodneva provela u Glavnoj ulici, lutajući od trgovine do trgovine, skupljajući priče, paţljivo slušajući tračeve, traţeći istinu. Beth Stonington, najbolja agentica nekretnina u gradu, koja je Carlyleovima prodala zemljište na kojem su sagradili Hunterove visove, tvrdila je da nitko nije mogao razgledati nekoliko preostalih parcela uz more a da ona za to ne bi čula. A kad ju je Julija dalje ispitivala, misleći da je Boris moţda krivo načuo priču, odlučno je rekla da Kellen Zant nije razgledavao nijednu kuću ponuđenu na trţištu. Ona bi znala za to. Zato što je bio crnac, pomislila je Julija, ali nije ništa rekla. Carrie Hisset te, večernja šefica u drogeriji CVC nikad nije upoznala Kellena Zanta, ali često je viđala Borisa Gibbsa. ljudi su govorili da postoji nešto između njih. I, ne, uvjeravala je ozbiljno Juliju, Boris je nikada nije pitao za Zanta. Greta Hudak, koja je vodila istoimenu tavernu, ispričala je Juliji ono što je rekla i policiji, da je visoki crnac, koji ne ţivi u Landingu, jedanput ili dvaput svratio na ručak, ali nije ga mogla prepoznati na fotografiji. Julija ju je upitala kako je znala da on ne ţivi u gradu. Upamtila bih ga, rekla je Greta. Danny Weiss, vlasnik lokalne knjiţare kojoj baš nije najbolje išlo, prodao je Zanki knjigu o starinskom namještaju, tjedan ili dva prije nego što je ovaj ubijen. Lurleen Maddox iz poklon-trgovine Luma‘s Gifts rekla joj je da je Kellen Zant zaista svratio, istog onog dana kad je kupio knjigu. ―Je li nešto kupio?‖

―Samo malo ogledalo igračku‖, reče ona s trpkim negodovanjem zbog njegove škrtosti. (II) I TAKO JE BILO JASNO DA JOJ JE KELLEN NEŠTO GOVORIO. KUPOVAO JE ogledala, isporučivao je ogledala, pokušavao ih poklanjati kao darove, iako je umro prije nego što je ostvario svoj naum. Ţelio je da ona prati njegovu stazu poput nekog noćnog stvorenja, ostavljao joj je tragove duţ puta kroz Landing, signalizirao je Juliji na način koji je ona bez sumnje trebala smatrati neodoljivim i neupitnim, a ona se pak čudila činjenici da dotada nije bila svjesna njegove prisutnosti u svojem gradu. Bilo je to kao da su se svi trgovci u Glavnoj ulici urotili da od nje sakriju jednostavnu istinu o tome što je Kellen smjerao. Ali što je smjerao? Rizik zaliha. Crna materija je vaţna. Julija ipak nije mogla shvatiti kako je Kellen namjeravao dignuti predsjedničku kampanju u zrak. Najvjerojatnija ideja upućivala je na to da je imao dokaze o tome kako je predsjednik Sjedinjenih Američkih Drţava, kao student na trećoj godini, ubio Ginu Joule i skrivao to trideset godina. U panici zbog suočavanja s Bruceom Vallelyjem, ona je zapravo povjerovala u tu mogućnost. Sada, u smirenijem trenutku, osjećala je da bi optuţivanje predsjednika, čak i u mislima, značilo upasti u nečiju tuđu paranoju. Osim toga, nije bilo razloga smatrati da je to bio Scrunchy. Naposljetku, Lemaster nije bio u apartmanu Hilliman da bi odrţavao red: proljetni semestar 1973. proveo je na studiju u Oxfordu. Bilo koji od njegovih cimera Serunchy ili Mal ili Jock Hilliman - mogli su napraviti bilo kakvu nepodopštinu a da Veliki brat, kako su ga zvali, ne sazna za to. Vanessa je, međutim, ustrajno tvrdila da je ubojica bio DeShaun Moton. Julija je u nedjelju povela kćer na ručak u tavernu Greta’s i opet joj postavila nekoliko pitanja. ―Rekla sam ti, Kellen i ja nikada nismo o tome razgovarali.‖ ―Nikada?‖ ―Pa, pitao me na čemu radim. Kad sam rekla na slučaju Gine Joule i da je jasno kako je to počinio DeShaun, dao mi je kompliment zato što sam spremna zauzeti nepopularni stav.‖ Vilica joj je zazveckala, jer joj je zadrhtala ruka. ―Gnusni perverznjak.‖ ―Zašto mi to nisi ranije rekla?‖ ―Što to?‖ ―Da si mu rekla za Ginu?‖ Vanessa kao da nije bila u stanju smisliti neki odgovor, ili ga barem nije mogla artikulirati. Pognula je glavu i sakrila lice pletenicama. Ruka joj je još jače drhtala pa je odloţila vilicu. Vani je bila vedra i prohladna noć. Automobili su potpuno ravnodušno vozili kroz jučerašnji snijeg.

―Dušo?‖ ―Da, mama?‖ ―Jesi li dala Kellenu kopiju referata?‖ Nasmiješila se prisjećajući se, poput starice koja se prisjeća mladosti. ―Obećao mi je pomoći da ga objavim. Bio je gnusan. Samo je htio - pa znaš što je htio.‖ Odrezala je komad lososa. ―Poslala sam mu ga elektroničkom poštom.‖ Ţvakala je. ―Ali nikad mi se nije javio. Pretpostavljam da tekst nije bio dovoljno dobar.‖ Lice joj se smračilo kao jesenski oblak. ―Znaš, mama, znao je biti prilično okrutan. Taj tvoj Kellen.‖ ―Znam, dušo.‖ Prekrila joj je ruke svojima. ―Znam.‖ Vozeći se kući, dok je Vanessa ţmirkala rješavajući na krilu zadaću iz matematike, Julija je u mislima ponavljala redoslijed događaja. Moţda jest. Moţda nije. Recimo da se Kellen motao oko Keplera, nadajući se da će ugledati Juliju, spreman napraviti neku scenu. Naletio je na Vanessu i, ugodno iznenađen, malo je zadirkivao, vjerojatno zato da tako s udaljenosti zadirkuje Juliju, a vjerojatno i malo zbog same Vanesse - pa, sve je moguće. Zatim drugi dan dolazi na Teološki fakultet i Vanessa je opet tu, u knjiţnici radi na svojem istraţivanju. Moţda flertujc s njom. Razgovaraju. Saznaje za referat. O Gini. Izvlači li kakav zaključak? Donosi li sam neke procjeno i otkriva da je bijela djevojka umrla dok su Scrunchy i ostali zajedno stanovali u apartmanu Hilliman? Ili je već znao, pa je u tom slučaju Vanessa bila samo izvor dodatnih informacija? Bilo kako bilo, Kellen je zaintrigiran i dalje istraţuje stvar i otkriva - što? - predsjednika? Je li umro zbog osobe za koju je zaključio da je kriva? Je li Boris umro zbog istog razloga? Julija zadrhti, djelomično zbog brige, djelomično od olakšanja: Vanessa je nedavno izjavila da odustaje od referata. ―Dušo?‖ ―Da, mama?‖ Uz sjaj male svjetiljke prikvačene na notesu bijesno je ispisivala jednadţbe koje su se širile papirom. ―Jesi li sigurna da je to učinio DeShaun? Aposlutno sigurna?‖ ―Aha.‖ ―Nema dokaza o nekome drugome?‖ ―Nema.‖ Vanessa je okrenula zadnju stranicu knjige iz matematike, provjerila rješenje i, mršteći se, počela sve brisati. Propustila je jedan korak u zadatku. ―Mislim, netko je mogao laţirati dokaze ili tako nešto", nastavila je, počevši rješavati zadatak ispočetka. ―Znaš. Pokušao nekome smjestiti.‖ Osmjehnula se i sama sebi kimnula. Sad je dobro postavila jednadţbu. ―Ali ne bih rekla da je to Kellen radio.‖ ―Zašto ne, dušo?‖ reče Julija, diveći se kako je Vanessa, kao i obično, uvijek bila korak naprijed. ―Zato što ako nekome ţeliš smjestiti, to zahtijeva... strast. Zahtijeva da se posvetiš tome. A znaš li što? Zaista bi morao mrziti svoju ţrtvu da toliko riskira.‖ Vanessa je bila na drugom poglavlju i radila na novom zadatku. ―Hoću reći, koga bi Kellen

toliko mrzio?‖ (III) POSLIJE, KOD KUĆE, JULIJA SE NAGLO PROBUDILA. BILO JE POLA DVA. SANJALA je, kao i obično, da se kroz snijeg probija između stabala dok je progoni neko bijesno grozomorno stvorenje i reţi kako ona nije baš tako draga kao što ljudi misle. Negdje pred njom je bilo utočište, ali san je uvijek završavao prije nego što bi saznala je li došla do njega ili ne. Ono što ju je ovoga puta probudilo bilo je resko, glasno naricanje. Zvuk je prestao, moţda je bio samo dio sna. Pokraj nje je predsjednik Sveučilišta i dalje hrkao. Julija se spustila na jastuk, ali odmah je ponovo uspravno sjela. Ne. Nije bio san. Evo ga, opet taj zvuk, sad tiši, ali Julija je poput svoje kćeri imala izuzetan sluh: obje su svirale klavir. Prebacila je noge preko ruba kreveta, navukla papuče i ogrnula se svojim omiljenim ofucanim kućnim ogrtačem. Pratila je zvuk do Vanessine sobe. Prislonila je uho na vrata. Ĉulo se neko cvileće zujanje, s nejasnom melodijom. Zvuk je utihnuo. Dok je razmišljala da pokuca ili ne, vrata su se naglo otvorila. U pidţami i bosonoga, Vanessa je progovorila prije nego što je Julija stigla išta upitati. ―Pronašla sam tu stvarno kul web adresu, koja ti dopušta skinuti sve te pogrebne tuţaljke iz različitih kultura. Ne moţeš to učiniti sa slušalicama. Trebaju ti zvučnici da ih stvarno osjetiš.‖ Julija se navirila iza svoje kćeri. Soba je bila u neredu, odjeća, papiri i knjige bili su naslagani posvuda, ali mogla je tu i tamo razabrati razbacane zvučnike marke Bose. Koliko se sjećala, bilo ih je osam. ―Stišala sam zvuk do kraja i ţao mi je ako je bilo preglasno, ali u neku mi je ruku i drago. Moţemo zajedno slušati. Ovo će ti se svidjeti.‖ ―Sutra je radni dan i ideš u školu.‖ ―Spavat ću na satu francuskog. Sjedni.‖ Povukla je majku u sobu i zatvorila vrata. Prije nego što se spustila na stolicu, Julija je maknula knjigu s magarećim ušima, o bitki kod Staljingrada. Kad se Vanessa nagnula preko stola, Julija je spazila laptop, skriven između zida koji su tvorile boce Perrier i blistave kutije CD-a. Začula se melodija, tugaljiva i slatka. Ritmično pjevušenje. Vanessa je bosim nogama počela polako kliziti na jednu pa na drugu stranu. ―Oni plešu na ovo, mama‖, objasnila je, ljupko slijeţući ramenima i smješkajući se. ―To sam slušala kad si pokucala na vrata. Ništa pokvareno. To je pjesma naroda Ewe iz Gane. Imaju poseban ples kad umre starija osoba. Ne znam sve pokrete pa sam ih većinu izmislila.‖ Sklopila je oči, podigla vitke ruke u zrak i počela izvijati tijelom. Trenutak poslije i Julija je skočila na noge i pridruţila se kćeri u plesu uz pogrebno naricanje. Saginjale su se, lelujale i okretale, trudeći da se prisjete i da zaborave. Vanessa je pritisnula tipku miša. Začula se druga pjesma, brţeg tempa, bez pratnje, bila je zapravo samo brţe naricanje. Julija

se vrtjela i vrtjela, zato što je pokret bio stvaran a smrt je bila prevara, i da se samo mogla vrtjeti dovoljno brzo nitko nikada ne bi morao umrijeti. Vanessa je uz smijeh objašnjavala iz koje kulture naricaljka dolazi i kako, s izuzetkom Zapada, u većini kultura plešu na pogrebima, ali njezina se majka izgubila u glazbi i pokretu, jedva da ju je slušala, vrtjela se i vrtjela, osjećajući kako joj neobične suze radosnice teku niz obraze boje meda, zato što Kellen moţda i jest bio mrtav, baš kao i Jay i baka Vee, ali ona je bila ţiva, bila je tu i plesala sa svojom kćeri i one će riješiti tu stvar, počet će ispočetka,, one će... ―Ova mi je najdraţa‖, reče Vanessa. Tišina. Julija se prestala vrtjeti. Ĉekala je. Ništa se nije dogodilo. Vanessa je stajala pogrbljena nad stolom. Prsti su joj bili poloţeni na mišu i drhtali su, ali nije mogla pritisnuti tipku. Trudila se i trudila, a na kraju je okrenula bespomoćan pogled prema majci. Julija je prešla preko sobe, uhvatila kćer za ruke, stisnula ih svojima i privila je u zagrljaj, drţeći je čvrsto, sve dok se ono zbog čega se ukočila nije pretvorilo u jecaje. Shvatila je tada, dok je mislila o Vanessinim suzama i traumi koju je prema riječima Vincenta Bradyja potiskivala u sebi, da više nema nikakva izbora. Morala je učiniti točno ono Što su od nje htjeli Mary Mallard i Tony Tice. Morala je tiho raditi, ali ipak raditi. Morala je otkriti na čemu je Kellen radio kad je umro - ne zbog Kellena, nego zbog Vanesse. A moţda, pomislila je, i zbog sebe same.

24. P OGLAV LJE JAHAĈI

(I) ĈAK I ONDA KAD JE BIO U SPECIJALNIM JEDINICAMA, BRUCE VALLELY JE rijetko radio sam. Bio je izvjeţban da bude dio tima i sada mu je trebao suradnik. Julija Carlyle bila bi najbolja za to, ali uzet će koga moţe. Zato je, s izlikom, pozvao Gwen Turian, svoju marljivu zamjenicu, koja se uvijek drţala pravila i koja je imala čin poručnice, ali je, vjerojatno pod utjecajem Hollywooda, inzistirala da je se oslovljava prezimenom, a svojega je šefa zvala, čak u lice, jednostavno ―direktore‖. U petak kasno ujutro stajao je u predvorju zgrade u kojoj su se nalazili uredi njegova malobrojnog osoblja, toptao je i otresao prljavi snijeg s čizama, dok je istovremeno iz sebe pokušavao izbaciti ostatak napetosti, posljedicu toga što je po pravilima sluţbe bio prisutan kad su pripadnici drţavne sluţbe za narkotike s nalogom za pretres došli u jedan od studentskih domova, gdje su dvojica kratkovidnih studenata političkih znanosti prodavali drogu, a roditelji im, naţalost, nisu imali jake veze i poznanstva kojima bi uspjeli potaći Trevora Landa da se prihvati telefona. Jedan od studenata je u panici skočio kroz prozor, slomio palac na nozi, a Bruce je znao da će sljedećih mjesec ili dva morati pobijati optuţbe o brutalnosti policije. Upravo je pokupio poštu i poruke iz svojeg pretinca, kad se pokraj njega stvorila Turian, visoka, mršava i nervozno zamišljena, u plavoj odori od serţa, koja je na njoj visjela kao loš kazališni rekvizit. ―Dobro jutro, direktore‖, reče ona ukočeno, pruţajući mu kuvertu. ―Imam rezultate istrage koje ste traţili.‖ ―Hvala ti, Gwen.‖ Poručnica se namrštila, moţda zato što bi je u filmovima zvali samo ―Turian.‖ Pištolj na njezinu boku izgledao je veći nego što su pravila propisivala, a Bruceu se činilo da dodatni remeni nikako ne mogu biti u skladu s propisima. Ali sama odora već je bila afektiranje na neki način: prema tradiciji sveučilišta, policajci u ophodnji nosili su plavu boju, ali nadzornici su bili odjeveni kao poslovni ljudi. Ĉinilo se kao da je neodlučna bi li krenula ili ne, a kad se on uputio prema svojem uredu, pošla je za njim. ―Gwen, u nečemu je problem?‖

―Smijem li s vama govoriti otvoreno, gospodine?‖ ―Naravno, poručnice‖, reče on, a njezine su tamnozelene oči na to zasjale. Za razliku od Brucea i većine ostalih, Turian ranije nije radila u drţavnoj policiji. ―Gospodine, ova informacija - je li to dio odobrene istrage?‖ ―Zašto meni ne prepustiš da se brinem o tim stvarima, Gwen?‖ ―Da, gospodine. Samo, da bih došla do nje, morala sam se sluţili sporednim kanalima i morala sam im nešto reći...‖ Alarm. ―Što si im rekla?‖ ―Da postoji mogućnost da sveučilište uđe u parnicu zbog jednog starog slučaja. Ţao mi je, direktore, to je bilo najbolje čega sam se mogla sjetiti.‖ Bruce se nasmiješi. ―Izvrsno obavljeno. To je zaista bilo dobro... Turian.‖ ―Hvala vam, gospodine‖, reče njegova zamjenica, ne uzvrativši mu osmijeh. (II) A U TO ,

Ĉ I JI

JE

I D EN TI F I K ACI J S KI

BR O J

N A V ED EN

U

P O TV R DI

O

koju je Kellen Zant sakrio u svojoj kuhinji,-bio je Jaguar XKE, ili je to barem nekad bio, jer ga je procjenitelj štete proglasio potpuno uništenim. Vlasnik je bio neki Jonathan Hilliman. Bruce je sjedio za radnim stolom i mrštio se. Ime mu je bilo poznato. Okrenuo se prema zaslonu računala, utipkao ime u Google i za djelić sekunde imao je odgovor: Da. Jonathan Hilliman - ―Jock‖, kako su ga svi zvali - nekada je studirao na ovom sveučilištu i bio je potomak Obitelji Hilliman, koja je već generacijama slovila kao bogata. Ĉlanovi Obitelji Hilliman ţivjeli su iza zidova od novca, poput onih u Gatsbyju, i rijetko su se pojavljivali u javnosti, osim kad su po njima nazivali neke zgrade. Jock je pomalo bio plejboj, a umro je prije tri godine od srčanog udara. Nije ostavio nasljednika - ali bilo je još dosta drugih Hillimana. Pa što? Zašto je Kellen Zant toliko mario za Jocka Hillimana i njegovu automobilsku nesreću? I zašto je njegovo ime tako poznato zvučalo Bruceovim ušima? Ali Gwendolyn Turian je u svojoj revnosti da ispravno obavi zadatak, pridodala jednu bilješku; dok ju je čitao, Bruce se sjetio mrvice onoga što mu je rečeno na razgovoru pri zapošljavanju. Na najvišem katu jednog od studentskih domova, s predivnim pogledom na okoliš i more, nalazio se apartman Hilliman, fantastičan četverosobni prostor otmjeniji od bilo kojega drugog u kampusu. Obitelj Hilliman ga je izgradila prije pedeset ili šezdeset godina i davala je značajne iznose za njegovo odrţavanje, uz uvjet da, kad god je neki Hilliman na sveučilištu, on (u ona vremena to je uvijek bio ―on‖) moţe stanovati u apartmanu i sam birati svoje cimere. To je objašnjavalo zašto je ime Hilliman Bruceu zvonilo u glavi. Ali zašto je OSI G UR AN J U

zagolicalo Kellena Zanta? Vratio se na Google, pokušavajući sad traţiti ime Hilliman povezano s imenom ekonomista, ali nije dobio ništa. Dakle, nešto je bilo skriveno. Zamislio se. Što je pokretalo Zanta? Očito, njegov ego. Potreba da pobjegne od svoje prošlosti skupljajući materijalne predmete. Dobro, ali to je bio klišej. Sjetio se fotografija u njegovoj radnoj sobi, od kojih je polovica prikazivala Juliju Carlyle. Još jedan nagon. Zašto ne? Traţio je internetske stranice na kojima su oba imena, pokojnog Jonathana Hillimana i imena Carlyle, i na zaslonu mu se pokazalo tisuće adresa. Pregledao je nekoliko, brzo našao povezanost, iako ne onakvu kakvu je očekivao. Njihova su se imena uglavnom pojavljivala u portretima velikog Lemastera. Naravno. Zvali su ih Fantastična četvorica, Ĉetiri jahača i još mnogim drugim imenima koje su im dali drugi ili oni sami sebi. Na koledţu su ih znali kao: tip iz studentskog bratstva, politiko iz kampusa, šampion triju sportova i štreber koji je postavljao nove rekorde u ocjenama. Danas su trojica od njih ţiva i to su: predsjednik SAD-a, senator koji je oko bacio na Bijelu kuću i Lemaster, koji je uspijevao u svemu čega se prihvatio. Jahači. Turian je dodala i članak o Jocku Hillimanu, tiskan u The New Yorkeru još u devedesetima, dok su si još sva četvorica nastojala stvoriti ime. Bruce je pogledom preletio tekst. Nije bio siguran što traţi, ali pustio je da riječi ostave dojam: Mislim da je Mal smislio ime... tek smo poslije postali cimeri... zaista neobičan kvartet... izgrednici amateri... ubrzo se pročulo za njih po cijelom gradu... drugi su se pokušavali priključiti ali ja sam uvijek bio protiv povećanja broja članova... od mojega oca, da se oni bolji moraju drţati zajedno... odlučio sam da skupini treba omogućiti da se ugasi kad i posljednji od nas diplomira... počeli su nas uvaţavati podjednako studenti i profesori... apartman Hilliman nije baš bio središte tulu- marenja, ali nismo ni mi bili za odbaciti... neka vrsta tajnog društva s četiri člana... izgrađenog na povjerenju... dijelili smo takoreći sve... Nisu prihvaćali nove članove: Lemasteru se to sigurno sviđalo, zaključio je Bruce. Bio je to ekskluzivni bjelački klub u nizu ekskluzivnih crnačkih kojima će se poslije priključiti: oni bolji moraju se drţati zajedno. Natrag na priču. Prolistao je nekoliko stranica i bio fasciniran. ... svatko je imao svoju specijalnost... Lemaster je čvrsto odlučio da

diplomira kao najbolji na godini, jer to još nikad nije učinio jedan... to mu je promaklo za pola boda kad je dobio 4 na posljednjem ispitu iz više matematike... Bruce se nasmiješio, prepustivši se na trenutak divljenju čovjeku, za kojega je napola sumnjao da je umiješan u ubojstvo Kellena Zanta. Trudio se da diplomira kao najbolji a ipak je izabrao kolegij više matematike radije nego neki uvodni kolegij, gdje bi dobio peticu već samim time što se pojavio na ispitu. Bruce je pogledom preletio sljedeću stranicu, zastao i ponovo počeo paţljivo čitati: Dok smo bili na posljednjoj godini sveučilište je prvi put dopustilo upis ţenama, a mi smo, kao i ostali studenti, brzo pali u nirvanu. Prije toga smo zadovoljavali svoje potrebe, moţemo tako reći, svaki prema svojim sklonostima. Lemaster je bio vrlo diskretan, izlazio je s mirnom mladom damom iz ţenskog katoličkog koledţa u Norportu. Mal je bio u ozbiljnoj vezi s pomalo luckastom studenticom na poslijediplomskom studiju antropologije, koja je imala velike planove da digne u zrak cijeli svijet i sve počne iznova. Sto se mene tiče, pa, optuţivali su me da svaki tjedan imam novu ţenu, ili bih moţda trebao reći djevojku, ali njihove su mi godine bile potpuno nevaţne. Moja je specijalnost bila zavođenje naivnih tinejdţerica, kćeri profesora sa sveučilišta... Bruce nije dalje čitao. Naslonio se na naslon stolice i protrljao oči. Što je Zant mislio da je nanjušio kao trag? Naivnih tinejdţerica, kćeri profesora sa sveučilišta. Kakva je bila previše zaštićena Gina Joule? Jer prema svemu sudeći, ta je djevojka ţivjela pod staklenim zvonom ţivot prepun pravila, strog čak i za ono vrijeme. Je li se Jock Hilliman šalio u intervjuu? Jer ako se nije, tajna koja je obavijala Ginin nestanak, bila je jednostavnija nego što se činilo. Bruce izvadi kopiju Vanessina referata, koju je uzeo iz Kellenove kuće. Gina je upravo navršila sedamnaest godina. Posvađala se s majkom, izjurila iz kuće, svratila u Cookie‘s na sladoled, a onda je očito odšetala do parka gdje ju je pokupio DeShaun. Janet Spicer, jedna od njezinih profesorica, sada već pokojna, stanovala je pokraj parka i vidjela ju je kako sjeda u ukradeni BMW s DeShaunom. Kraj priče. Ili moţda nije? Bruce je otišao do sefa, gurnuo u stranu pištolj, koji u kampusu nije smio nositi osim kad je bio u odori, i izvukao druge materijale koje je uzeo iz kuće profesora Zanta. Stranicu iz dnevnika:

Zamjenik Nacchio također izvještava da je oko devet sati te večeri pokucala na vrata jedne svoje učiteljice, neke gospođe Spicer, i zamolila je da se posluţi telefonom. To je izvješće poslije... Poslije je povučeno. Nije li to bila riječ koja bi slijedila da je našao iduću stranicu? Ili moţda potvrđeno? Bruce je u mislima prebirao po tom problemu. Moţda činjenice nisu bile ništa drugačije nego onakve kakve su izgledale. Recimo da je Jock nekako probio zaštitni zid koji su roditelji podigli oko Gine i uspio se sastati s njom, pa čak je i zavesti. Ona je prijateljima u Cookie‘su rekla da će poći kući pješice, a zapravo je otišla na sastanak sa svojim tajnim ljubavnikom, Jockom Hillimanom. Moţda je čak i svađa s majkom bila samo odglumljena. Naposljetku, bilo je Valentinovo i Gina se sigurno ţeljela naći sa svojim dečkom. Zato je svratila do kuće gospođe Spicer da nazove Joeka - onda nije bilo mobitela! i on je došao po nju svojim Jaguarom. Prema izvještaju procjenitelja štete Jaguar je totalno slupan u nesreći tjedan dana nakon Ginina nestanka, i to u Seottsvilleu, nimalo blizu Tyler‘s Landinga. Ali izvještaj je, Bruce je kao stari policajac to dobro znao, bio samo komad papira. U redu. Pretpostavimo, u svrhu rasprave, da je obitelj Hilliman svojim novcem i utjecajem uspjela frizirati izvještaj. Podmitili su procjenitelja štete, autolimarsku radionicu, policiju, svakoga koga je trebalo. Onda je povezanost jasna. Gina Joule je umrla nakon što je te večeri sjela u Jaguar, i na neki način tajna je sačuvana svih tih godina. To je moralo biti ono što je Kellen Zant otkrio. To je bio razlog tajnovitosti. Kellen je saznao da je sveučilište, preko jednog od najprominentnijih bivših studenata, povezano sa smrću, slučajnom ili namjernom, Gine Joule. Pitao se koliko je ljudi još znalo. I koliko ih je zataškavalo stvar. Ali uzbuđenje mu je splasnulo podjednako brzo kao što se pojavilo. Pretpostavka je bila pogrešna. Nitko ne bi ubio Kellena Zanta da njegovom smrću sakrije činjenice ako je pravi ubojica već bio mrtav. A Jock Hilliman je neupitno bio mrtav. Dijelili smo takoreći sve. Je li to bilo ono? Je li to bio ključ? Da su Ĉetiri jahača ―dijelila sve‖? Zar ―sve‖ ne bi uključivalo Japan? Ali svjedoci su vidjeli Ginu u gradskom parku kako razgovara s DeShaunom Motonom, šesnaestogodišnjakom, koji je te večeri, u to nema sumnje, u Landingu ukrao automobil, a nekoliko dana poslije bjeţao je pred policijom, koja ga je dostigla i ubila. Slučaj završen.

Problem je bio u tome što su drugi svjedoci samo vidjeli da tinejdţeri razgovaraju. Jedino je Janet Spicer tvrdila da je vidjela Ginu Joule kako ulazi u ukradeni auto. A DeShaun je naveden kao osumnjičeni za ubojstvo tek nakon što je i sam ubijen. Bruce se još jedanput vratio na Vanessin referat. Merrill Joule je bio jedan od najpopularnijih profesora u kampusu. I jedan od onih koji je imao najbolje veze. Njegova je supruga bila sestrična Cicera Hadleyja, tadašnjeg predsjednika Sveučilišta, Ginin krsni kum bio je niţi sluţbenik u Lombard Hallu i zvao se Trevor Land. Što je ono rekao Nate Knowland? Bruce je prolistao svoju biljeţnicu. Evo. Nate je slučajno čuo Kellena Zanta i nepoznatu crnkinju kako razgovaraju o Lemasteru Carlyleu u Ulici Town, one noći kad je ekonomist ubijen, a jasno je čuo Zanta kako šapće da je predsjednik sveučilišta previše moćan da bi mu se suprotstavili. Bruce je prišao prozoru, koji je gledao na sivo parkiralište na kojemu je sveučilište gomilalo svoju flotu otpisanih školskih autobusa, prebojilo bi ih bojama sveučilišta pa bi autobusi jurili po kampusu u parodiji djelotvornog prijevoznog sustava. Parkiralište je obično bilo i dom za ralice svih veličina, ali drţavu je snašlo neočekivano topljenje snijega pa su sve ralice bile vani na čišćenju bljuzgavice. Oh, bio je tako umoran od tih zima u Novoj Engleskoj. Ginu su vidjeli s crncem. A Jahači su sve dijelili. Nije ni čudo da ga je Julija Carlyle tako prijeteći upozorila da se drţi podalje. Znala je ili nagađala istu istinu kao i Bruce. Lemaster Carlyle. Previše moćan da bi mu se profesor Zant suprotstavio. Ali ubojstvo? Osim ako Kellen Zant nije imao mnogo uvjerljivije dokaze od ovih komadića koje je Bruce našao ispod plamenika, reakcija se činila... pretjeranom. S druge pak strane, prema njegovu iskustvu, ubojice su se rijetko kad ponašali racionalno. Zazvonio je telefon, njegova izravna linija, a na prikazu broja pozivatelja pokazao se njegov najomraţeniji broj. ―Šefe Vallely? Ovdje Trevor Land. Sretan Boţić i sve ostalo. Pitam se moţete li navratiti do mene u moj dio kampusa kad budete išli kući.‖ (III) SJEDILI su u PLIŠANIM NASLONJAĈIMA ISPRED KAMINA KOJI JE NEKIM ĈUDOM još radio, vjerojatno je bio posljednji u kampusu i vjerojatno u suprotnosti s protupoţarnim propisima. Cijev dimnjaka sigurno godinama nije čišćena, jer je zrak bio pun dima. Tajnik je najprije htio razgovarati o jutrošnjoj raciji u studentskom domu i promrmljao je nešto o tome kako će se to sigurno

―odraziti kao štetno‖ za dobar glas sveučilišta. Bruce mu je rekao da smatra da je racija bila pogreška i da je u ime sveučilišta izrazio odlučno protivljenje. ―A kako bi čovjek inače postupio u tom slučaju, pitam se? Preprodaja droge i što sve ne.‖ ―Mogao sam ih uhititi negdje drugdje u kampusu, između predavanja. Bez rizika ikakve ozljede.‖ ―Točno.‖ Polusklopljene oči skrivale su sve što je tajnik mislio. ―Ali drţavni tuţitelj se mora suočiti s glasačima, šefe Vallely, dok vi ne morate. Uznemirivati sveučilište - terorizirati, čak - moţda ne spada u dobar policijski posao, ali je dobro u politici. Naročito kad ima toliko putra na glavi u vezi sa slučajem Zant.‖ ―Da, gospodine‖, reče Bruce, sad kad je spomenut pravi razlog ovog sastanka. Zbog dima iz ilegalnog kamina sjenovita je soba bila još mračnija. Tajnik je izrazio što ga zanima. Izvještaj o tome koliko je Bruce učinio. Pojedinosti razgovora koje je vodio. Ali Gina Joule bila je kumče Trevora Landa i policijski instinkt nije Bruceu dopustio da razotkrije sve informacije do kojih je došao. ―Tek sam na početku istrage‖, reče on. Tajnik je kimnuo, jedva ga slušajući. Bruce skoro da ga nije ni vidio kroz omaglicu, koja je polako ispunjavala sobu. ―Stvar je u tome da je taj Zant natjerao i više od nekoliko ljudi da se naroguše. Nisam siguran u čemu je problem, zaista, zašto su svi skočili na noge, ali jesu. Bivši utjecajni studenti zovu svakodnevno. Sad imam dva mrtva profesora, ne jednog, i vremena su teška, šefe Vallely. Vremena su teška za sveučilište koje volimo. U redu, Gibbs je bio nesretan slučaj. Zant je ubojstvo i pljačka. Ipak, ne vjerujemo u uskršnjeg zeca i takve stvari, zar ne, šefe? Iskusni smo ljudi i tako dalje. Ali malo je rano da spuštamo čamce za spašavanje, šefe Vallely, slaţete li se? Ne moţemo dopustiti da sveučilište trpi, zar ne? Svi sloţno, tako stoje stvari. Istina. Vodstvo na vrhu trenutačno je slabo. Pa, dobro, nije to njegova krivica. Sve to s njegovom kćeri i tako dalje, ţalostan slučaj, ali i to je jedna od onih stvari. Profesori su se digli na noge zbog ovog ili onog. Nije baš najbolji trenutak da se ide k predsjedniku pitati ga za odluke. Vaša zapovjedna hijerarhija ide sve do potpredsjednice, ali ona će svejedno pitati predsjednika. Rekao bih da ćemo čovjeku učiniti uslugu ako ga ne opterećujemo tim problemima. Bolje je da se za sve obratite meni.‖ Bruceu su oči suzile od dima, ali činilo se da Trevoru Landu ne smeta. ―Sila ne pila, šefe Vallely. Ne moţemo dopustiti da institucija trpi. Pokušajte biti što neprimjetniji. Bez uznemiravanja profesora. Oni to ne vole i ţale se. Isto i sa studentima. Taj Knowland. Posjetio me njegov otac. Ne

smijemo od bivših studenata napraviti protivnike. Istraţite slučaj Zant, da, ali bez previše buke. Imam za vas jedan trag‖, reče on i zastane da promućka brendi u čaši. ―Bit ću vam zahvalan‖, reče Bruce, mućkajući svoj brendi, ali ne ispijajući ga, jer ga je pokojna supruga potpuno odvikla od pića i nije namjeravao pogaziti nijedno od obećanja koje joj je dao. Sad su bili na glavnoj točki sastanka. Kroz uzduţne, visoke prozore vidjelo se kako vani zalazi sunce i razvlači sjene zgrada preko snijegom prekrivena travnjaka. ―Da. Dobro. Posljednja točka, šefe. Posljednja točka. Još je jedan razlog zašto su mi bivši studenti sjeli za vrat. Pokazalo se da se ne radi samo o skandalu. Neki od njih imali su poslovne veze sa Zantom. Istraţivanja, konzalting, ni sam ne znam što sve ne. Većina ih je zadovoljna njegovim radom, kako i treba biti. Briljantan čovjek, po svemu sudeći. Ali čini se da nekolicina njih, šefe Vallely, misli da im je on uzeo nešto što im pripada.‖ ―Što na primjer?‖ Tajnik je spustio pogled svojih pametnih očiju da provjeri smeđu tekućinu u čaši. ―Zaista ne bih znao. Korporacijske tajne. Povjerljive informacije. Formule. Nije to naš teren, šefe. Ali što god je uzeo, oni su prilično očajni i ţele to natrag.‖ ―Moţete li mi reći radi li se o nekom predmetu - jesu li to, recimo, kakva biljeţnica ili papiri - ili nešto što čovjek moţe drţati u glavi?‖ ―Zaista ne bih znao. Bojim se da ti bivši studenti nisu baš susretljivi. Ţele i ovce i novce. Vratiti tu stvar a da ne kaţu o čemu se radi. Posao za detektiva. Spada više u vašu nego moju domenu.‖ ―Moţda kad bih mogao razgovarati s tim, ah, tim bivšim studentima...‖ ―Ne dolazi u obzir, šefe Vallely. To su vam povjerljivi izvori i slično. Vjerujte mi, jer znam ih cijelu vječnost.‖ Bruce se povukao, što je bilo prilično lako u tom uredu nalik na spilju. ―Razumijem‖, promrmlja on. ―Šefe, ako im to nađete, mogli bismo reći da će biti prilično zahvalni. Sami ćete si ispisati ček, znate već.‖ Opet je dignuo prst, tako nalik na rimskog cara. ―Jedan savjet. Nemojte se nikada zamjeriti bivšim studentima, šefe Vallely. Moć kvari, znate već. To je sigurno kao dan. Zapravo, nisu oni loši ljudi, ali prilično su navikli da bude po njihovu." Pametne oči caklile su veseljem. ―Ali vrlo lako se nakostriješe, kad ne dobiju ono što ţele.‖ ―Razumijem‖, reče Bruce ponovo, dok su mu se od ljutnje kostriješile dlake na vratu. ―Nisu od one vrste ljudi kojima biste se htjeli zamjeriti‖, reče tajnik i natoči si još malo brendija. Lagano je zatresao pametnom glavom, zatim se zavjerenički osmjehnuo, što je uvijek radio kad bi priveo sastanak kraju. ―Bivši

studenti‖, reče on i ispije. (IV) VOZEĆI SE KUĆI POSLIJE NEOBIĈNOG SASTANKA, BRUCE JE POĈEO NASLUĆIVATI PLAN Kellena Zanta. Zašto bi Zant nešto ukrao klijentu? Nešto vrijedno? Ne zbog novca: prema mišljenju Ricka Chrebeta, prije smrti ekonomist je u banci imao lijepu svoticu od nekoliko milijuna i još nekoliko u svojem mirovinskom fondu. Ipak, bio je ekonomist i gledao je na ţivot u terminima transakcije i učinkovitosti. Jedini razlog zbog kojega se mogao odlučiti na rizik krađe bio je zbog stjecanja nečega što nije mogao kupiti novcem. Stoga ta stvar nije bila namijenjena njegovu vlastitu zadovoljstvu; uzeo je to zbog trţišne vrijednosti, trampio ju je za nešto što nije mogao kupiti novcem. Bruce je imao ideju što bi to moglo biti. Pitao se je li i tajnik vidio ono što je on vidio. Vjerojatno. Trevor Land je izigravao krajnju budalu, ali zapravo je bio jedan od najlukavijih ljudi koje je Bruce ikada upoznao i direktor sluţbe sigurnosti u kampusu sumnjao je u vlastitu sposobnost da ga nadmudri. Taj je čovječuljak sigurno dokučio što je Zant smjerao. Trevor Land je jako volio svoje kumče Ginu. Svi su to govorili. Ako je Zantov rad trebao razotkriti njezina ubojicu, tajnik je itekako imao razlog da Brucea usmjerava na pravi trag. Kamo god ga on mogao odvesti.

25. POGLAV LJE LEPRŠANJE KRILCIMA

(I) KRUPNA TONYA MONTEZ, GLAVNA SESTRA BUBAMARA IZ OKRUGA HARBOR, hi la jc ta koja je dala ključ rješenja, i premda zaista nije imala blagog pojma da je to učinila, poslije se, kad su stigli novinari da zbroje štetu i zaključe koga treba okriviti, šepirila kao da je isključivo ona zasluţna za one manje skandalozne Julijine naknadne odluke. A moţda je na neki način i bila, jer Kellen je volio u šali reći da tračanje ima vaţnu regulatornu funkciju, manje zbog informacije koju sadrţi, a više zbog informacije koja je ispuštena: ljudi bi izbjegavali izvjesne neprihvatljive obrasce ponašanja kako bi time izbjegli trač o sebi. Što ne znači da je Tonya bila tračerica. O, ne. Bubamare su letjele visoko iznad takvih stvari, a da bi izrazile svoj prezir prema tračanju, često su uz zatomljen smijeh ispričale kakvu glupu priču, koju su manje disciplinirane pripadnice zajednice marljivo širile dalje. Pa kad je Tonya u utorak, odmah nakon večere, zastala pred velikom kućom na zavoju Ulice Hunter‘s Meadow, posljednje što joj je bilo na pameti bilo je tračanje. Naravno. Tonya je ţivjela dobrih četrnaest, petnaest kilometara dalje na zapadnom rubu okruga, daleko od srca bjeline, ali svejedno je došla ovamo, kao što to odana sestra Bubamara i treba, i to zbog isključivog razloga da osobno s Julijom pretrese što se prije dva tjedna dogodilo na sastanku na kojemu se trebao donijeti plan o tome kako će se njihova podruţnica predstaviti na plesu Grand Orange and White Cotillion u Bostonu odmah nakon Boţića - a sigurno nije došla da čuje najnoviji trač o ludoj kćeri, koji će proslijediti članicama Klana u Elm Harboru. U trenutku kad je Tonya pozvonila i iznenadila se kad je mali Flew sretno otvorio teška ulazna vrata, Julija tada već, kako je baka Vee znala reći, nije bila raspoloţena. Lemaster se trebao ranije vratiti kući da joj pomogne uokviriti prilično lijepu afro-kubansku sliku, koju je našla u jednoj gradskoj galeriji. Uvijek savjestan u obavljanju svojih duţnosti, uvijek raspoloţen za dogovor, suprug je Juliju podsjetio na slomljeni starinski okvir za slike, koji je uz popust kupila od Franka Carringtona prije nekoliko mjeseci i koji je kasnije namjeravala popraviti. Ĉini se da je okvir odgovarajuće velik, rekao je Lemaster: njih će dvoje to zajedno obaviti. Vjerojatno je trebala znati da će on

umjesto sebe poslati Flewa. Lemaster je bio radoholičar u Bijeloj kući, u zgradi Saveznog suda, na pravnom fakultetu; bio je radoholičar još onda dok su bili studenti na Kepleru, s čvrstom odlukom, kako joj je jednog poslijepodneva rekao u knjiţnici Teološkog fakulteta, da nijedna knjiga njemu nadohvat ruci ne ostane nepročitana. Julija je bila potpuno očarana apsurdnošću te zamisli. To što je znala da je briljantan mladi odvjetnik, koji je mislio da mu je poziv u svećeništvu, namjerava time očarati, nije nimalo umanjilo djelotvornost njegove strategije. Zato vjerojatno i nije bilo slučajno da su prvi put vodili ljubav te iste noći: između naslaganih knjiga u podrumu Keplerove knjiţnice, nakon zatvaranja, jer jedino se tamo moglo naći Lemastera, a kad ga je našla, morala se snaći. ―Dvojica bogatih bivših studenata neočekivano su se pojavili u gradu‖, rekao je gospodin Flew s tonom isprike. On je sve više vremena provodio u kući, čak i kad mu je gospodar bio odsutan. Julija ga je, nevoljko, počela prihvaćati kao tajanstveni, ali ustaljeni dio obiteljskog ţivota. Tu i tamo čak bi ostao prespavati u gostinskoj sobi, jer bi nakon nekog kasnog sastanka Lemaster inzistirao da se mladića ne prisiljava da noću vozi natrag u grad, gdje je imao stan. Julija je bila previše dobro odgojena - ili previše meka srca da se usprotivi i čak se počela privikavati na to da on na svoj sitničavi način nije mogao proći pokraj štednjaka marke Thermador a da ne zgrabi neku krpu i specijalno laštilo te počne čistiti crnu staklenu plohu, sve dok ne bi blistala. Nije ga mogla do kraja shvatiti. Bio je vitak, plavokos vilenjak, s impresivnim diplomama i radnim iskustvom na četiri kontinenta, s prevelikim kvalifikacijama za posao koji je radio, i nadao se, kako je rekao Lemaster, da će jednoga dana doći do toga da vodi malu neprofitnu organizaciju, dok je u međuvremenu bio zadovoljan time što trčkara u sjeni velikoga čovjeka. Ali Julija u ovom trenutku nije bila zadovoljna. Ni sa čime. Dapače, sve dok se nije začulo zvono na vratima, Julija je provela gotovo dva sata u priručnoj radionici smještenoj u neiskorištenom krilu garaţe za četiri automobila, gdje se tuţila na Mary Mallard koja nije prestajala nazivati i ţustro je pričala Flewu o svojim namjerama - jer joj suprug nije bio prisutan da čuje njezinu tiradu - da nešto mora brzo poduzeti u vezi s tom ţenom. ―Prepustite to meni‖, reče vilenjak, a u emocionalnom stanju u kojem je bila, Julija je na trenutak pomislila da on govori o Mary a ne o zvonu na vratima. Kimnula je i obrisala znoj s čela. Posao je bio teţi nego što je očekivala, naročito zato što su se spojevi u starom, omekšalom drvu razilazili i trebalo ih je popraviti. Srećom je Flew bio nadaren da shvati kako stvari ispravno funkcioniraju i brzo je otkrio pod kojim će kutom injekciju punu ţivotinjskog ljepila ubrizgati u spojeve okvira, koji je Julija čvrsto pridrţavala. Zatim, dok je još drţala sve dijelove priljubljene, on ih je omotao ljepljivom vrpcom.

―Hvala na pomoći‖, rekla je Julija. Jeannie je promatrala cijeli postupak, a promatrala je i Jeremyja Flewa, za kojega se malo zagrijala i mislila da je to samo njezina tajna. Sad je poskočila na noge i, savršeno oponašajući njegov visoki slađahni glas, rekla: ―Prepustite to meni.‖ ―Pusti gospodina Flewa da se pobrine za to‖, reče njezina majka. Trenutak poslije Flew se vratio i obavijestio Juliju, kao što bi učinio dobar batler, da je stigla ―gospođa Montez‖ i da čeka u solariju. ―Ja ću završiti ovdje‖, reče on. Julija je sad bila totalno zbunjena i pitala se što njezina supruga tjera da ovog stranca stalno šalje u njihov dom. Obrisala je čelo krpom i odlučila ga pustiti da završi posao. ―Dušo, dođi sa mnom‖, reče Julija najmlađoj kćeri. Jeannie je, gledajući svojeg junaka, rekla: ―Ja ću završiti ovdje.‖ ―Jeans, trebala bi poći s majkom‖, reče mali Flew, i tek je tada njezina kći poskočila sa stolca i ţurnim korakom krenula prema kuhinji. (II) TONYA JE DONIJELA BOCU VINA, DOBAR CHARDONAY IZ DOLINE NAPA, jer Julija je voljela vino, a osim toga, među sestrama Bubamarama pričalo se da je Julija u posljednje vrijeme postala mrzovoljna pa se Tonya nadala da ako je već neće razvedrili, harem će je smekšati. Tako su sjedile u dnevnoj sobi i pijuckale vino (okus je bio voćni, ali malo je previše vukao na hrastovu bačvu, procijenila je Juliju, koja je o enologiji naučila od Mone) dok je Tonya, punašna i zaobljena ţena bujnih oblina i velikodušna karaktera, čavrljala o svim mogućim temama osim o onoj koja ju je najviše zanimala. Jeannie se iskrala, vjerojatno da promatra gospodina Flewa. Tonya je prešla na poslove Bubamara, podsjećajući Juliju svojim lukavim, pomalo nametljivim tonom da se od svakoga očekivalo da dođe na sastanak odrţan u kući Alice Henner (i, ah, dušo, čini se da nakon drugog djeteta ta ţena jednostavno ne moţe smršavjeti), a to je ujedno bio i posljednji rok da se donese novac za ulaznice, isključivo za članove i njihove goste. ―Hoću reći, ti ideš na Cotillion ples, zar ne?‖ Tonyine sjajne oči, velike kao u srne, stalno su skretale prema predvorju, kao da se nada da će se neizgovoreno pitanje pojaviti glavom i bradom. Ali neizgovoreno pitanje bilo je na katu i radilo je svoju domaću zadaću ili je slalo SMS poruke Janinei Goldsmith, koja se sad samo odazivala na Smith, ili je moţda pisalo blog Unosne gluposti. No tek se trebalo vidjeti hoće li Vanessa zadrţati svoje čitatelje kad jednom izađe iz svijeta stvarnog ubojstva i vrati se svojim uobičajenim sumornim temama srednjovjekovnih napjeva, povijesti ratovanja i tlačenju adolescenata. Anagram

njezine internetske stranice, koji je stalno iskakao ako ste došli do nje, bio je GREŠNA RAZBORITA N.E. PJESMA16 - gdje je ―N.E.‖ značilo Novu Englesku. Julija nije taj naslov smatrala osobito pametnim, a Lemaster je iz principa mrzio sve blogove, dok je doktor Brady izjavio da ga ohrabruje to što njegova pacijentica koristi riječ razborita. Lemasterov se princip temeljio na tome da su blogovi izmišljeni nakon njegove mladosti. ―Idemo na Cotillion ples, da. Nikad ga ne propuštamo.‖ To je bila istina. Orange and White je za Klan bio društveni događaj godine i iako više nije bio toliko vaţan za mlade djevojke koje su prvi put ulazile u društvo, bal je pripadnicima elite još omogućavao da jedni druge podsjete, usred bučnih protesta i uzaludnosti njihove tajnovite segregacije, da su stvarni i da je njihovo postojanje vaţno. ―Ali rekla sam ti da neću doći na sastanak‖, nastavila je Julija. ―Sjećaš se? Bili smo na večeri u Bijeloj kući.‖ Tonya je prekrila usta, ―Oh, dušo, nisam to mogla reći sestrama Bubamarama, zar ne?‖ ―Ta večera nije bila tajna, Tonya. Predsjednik i Lemaster se već dugo poznaju.‖ Glavna sestra Bubamara poloţila je mekanu, nepoţeljnu ruku na Julijino bedro. ―Da, ali ne ţeliš valjda da se ta informacija razglasi.‖ ―Ne ţelim?‖ ―Naši ljudi ne vole predsjednika drţave, Julija.‖ ―Zar je zaista tako?‖ upita Julija. Ona je, baš kao i Tonya, glasovala za drugog kandidata, ali ţene iz Obitelji Veazie nisu dopuštale da im bilo tko zapovijeda. ―Sigurno mi je promakla direktiva iz Crne centrale.‖ Tonya joj se upravo spremala odbrusiti, kad je primijetila da joj u kutu nakrivljenih usana titra osmijeh pa se i sama nasmiješila. ―Dobro, baš sam navalila. Ali, dušo, moram biti sigurna da idete na Cotillion. Zato sam ovdje. Da te osobno zamolim. Hoću reći, tvoja je obitelj zapravo utemeljila cijelu stvar.‖ ―I što sam onda ja? Neki izloţak?‖ ―Ma, hajde, Julija. Ti si srce i duša zabave.‖ To je samo paravan, podsjetila je Julija samu sebe. S druge strane, većina ostalih je vjerojatno na vrijeme uplatila novac, jer je Cotillion bio pitanje od najvećeg značaja: gotovo podjednako ozbiljno kao i beskrajne rasprave o tome treba li u lokalnom statutu unijeti promjenu u paragraf (e) (3) i riječ onih zamijeniti s ovih, te je li Bitsy Farnsworth prošli mjesec na drugoj večeri svečanog primanja u organizaciji regionalne konferencije u Syracusi nosila istu haljinu kao i prije dvije godine, ili - lude li ţene! - samo haljinu sličnog kroja. ―Ne moraš me moliti, Tonya. Doći ćemo, rekla sam ti.‖ 16 Gainful Nonsenses (Unosne gluposti) daje anagram SINFULSANENE. SONG.

Svjetlokosa Flewova glava provirila je u sobu. Okvir za slike bio je gotov. Gdje bi ga Julija ţeljela objesiti? Da, zaista, knjiţnica je izvrstan odabir. Znao je baš savršeno mjesto, točno iznad stilskog komada namještaja marke Hepplewhite: mogao bi skinuti onu nesretnu Escherovu grafiku. Bi li ona imala što protiv da mu Jeannie pomogne? Djevojčica je imala tako dobro oko. Oh, on je za njih dvije servirao malo briea da prigrizu. Usput - okrenuo se Tony s malim naklonom - tko je ovo ljupko stvorenje? Zašto se nikada prije nisu sreli? Bili bi najbolji prijatelji, rekao je glavnoj sestri Bubamari. U to je bio siguran. ―Zaboga, tko je ovo bio?" upita Tonya, rumeneći se, kad su opet bile same. ―Jeremy. Gospodin Flew. Radi za Lemmieja." Dugina .Koalicija došetala je k njima i sjela usred visokih biljaka smještenih uz polukruţne prozore. Bila je nepomična poput keramičke figure. Vani su reflektori obasjavali travnjak, koji se spuštao prema rezervoaru. Svjetla udaljenih kuća svjetlucala su s druge strane. ―On je nekakav... rekla bih, generalni pomoćnik. Većina ga ljudi zove samo Flew.‖ ―Ali što radi ovdje? Zar nisi rekla da je Lemaster u uredu?‖ ―Pa, da, ali - svejedno, Jeremy je tu.‖ Glasine. Samo joj je trebalo još glasina. ―Malo je čudan, zar ne?‖ Unatoč tome napunila je usta sirom i krekerima. ―Ispričat ću ti jednu smiješnu priču. Bila sam neki dan na sastanku odbora u kući Sandre Maxson. Onda je Alice Henner spomenula nekog odvjetnika, mislim da je rekla da se zove Tice. Došao joj je u ured i htio joj postaviti nekoliko pitanja o Kellenu Zantu i čime se ovaj bavio. Izbacila ga je iz ureda, naravno. To se od nje i očekuje s onom njezinom ćudi. Nato je Patrice Pomeroy rekla: ―Zaista? 1 kod mene je bio.‖ Isto i s Bitsy Farnsworth. Iako Bitsy nema ured. Samo hoda naokolo i troši suprugov...‖ ―Zar mi hoćeš reći da Anthony Tice razgovara sa svim sestrama Bubamarama?‖ Tonya je svijetlosmeđom rukom prekrila okrugla, izazivačka usta. Nokti su joj blistali prilično jakom ruţičastom bojom. ―Oh, ne bih znala za sve. S nekima.‖ Tonya je bila direktorica osnovne škole i voljela je biti precizna. ―Dakle, što mi ţeliš reći, dušo? Da poznaješ tog tipa?‖ ―Upoznali smo se.‖ ―Zvuči kao da susret nije dobro prošao.‖ ―I meni je postavio ista pitanja‖, reče Julija, skrivajući se među ostalim ţenama. ―Pa, ja još čekam svoj red.‖ Uzela je drugi zalogaj, iznenađujuće damski, i zagrizla kreker. ―Ne moţemo reći da nemaš dovoljno problema pred sobom,

Julija. Teško je razdoblje. Znam to. Moja djeca zavide Vanessi. Misle da je njezin ţivot uzbudljiv iz minute u minutu. Nemaju pojma. Ja znam da je teško. Dušo, svi razumiju, ali ljudi su počeli govorkati. Kaţu, Julija misli da je bolja od ostalih i zato ne ţeli dolaziti. Dakle, ja znam da to nije istina, iako nitko od njih ne ţivi u palači. Ipak, vjeruj mi, dušo, da ovisi o meni, li bi mogla dolazili i odlazili kako ti se svidi. Ali ne ovisi, zar ne? Statut određuje godišnji minimalni broj dolazaka na sastanke. Na polovicu njih. To je samo šest godišnje. To moţeš ostvariti. Ima ljudi koji su na listi čekanja za učlanjenje‖, slagala je. ―Ne kritiziram te, dušo, ali mogli bi te suspendirati. Dobra je vijest ta da postoji odredba o izuzeću u slučaju privatnih problema, prema 10 (b) (5), pod pretpostavkom da se sloţi većina članica izvršnog odbora te većina prisutnih, i da se na sljedećem sastanku glasa o cijeloj...‖ Julija je traţila pogodan trenutak da je prekine, jer kad Bubamara zaleprša krilcima neumoljiva je poput zimskog vjetra i podjednako topla i mazna. ―Tonya prestani. Ĉekaj. Stani malo. Moraš im reći. Kaţi svima. Anthony Tice je pošast. Neka se drţe što dalje od njega.‖ Vučji osmijeh i čekanje povjerljive informacije. ―Zašto to kaţeš, dušo?‖ ―Vjeruj mi na riječ.‖ ―Moţeš li mi nešto natuknuti.‖ ―Molim te, Tonya. Moraš mi vjerovati. Ali njemu nitko ništa ne smije reći.‖ Oklijevala je prije nego što je dodala. ―Naročito ako se raspituje o meni.‖ ―Zar će i to učiniti? Pitati o tebi?‖ U uzbuđenju je poskočila sa sofe i bez pitanja sjela na klupicu uz klavir, počela prebirati po tipkama, proizvevši zvuk koji je Julijina učiteljica klavira zvala napuklom ţicom. ―Misliš, o tebi i Kellenu?‖ ―Molim te, ne čini to‖, reče Julija, osjećajući se glupavo i oholo. ―Što da ne činim?‖ ―Ne igraj se tipkama.‖ ―Mislila sam da hoćeš reći da ne zadirkujem.‖ Odsvirala je još nekoliko neskladnih tonova iz mjuzikla Moje pjesme, moji snovi. ―To je ono što voliš, zar ne? Broadway?‖ Julija je postajala sve uznemirenija. ―Prestani, Tonya, OK? Molim te.‖ ―Ĉekaj, čekaj, sjetila sam se. Sjetila sam se. Duke Ellington je svirao na ovom klaviru.‖ ―Da, tako je.‖ Tonya je nervozno spustila poklopac. ―Stvarno si posebna, znaš to?‖ ―Obiteljska crta‖, reče Julija, kao da se ţeli ispričati. ―Znači - hoće li pitati?" Ustala je i traţila svoju jaknu. "Hoće li postavljati pitanja o tebi i Kellenu? Je li mu to plan?"

Julija je zadrhtala od pomisli kakve priče kruţe. ―Tonya, molim te. Između mene i Kellena nije bilo ničega?‖ ―O, stvarno?‖ ―Hoću reći, već godinama nije. Još davno prije nego što se pojavio Lemmie.‖ Došle su do vrata. ―Julija, dušo?‖ ―Hmmm?‖ ―Je li sve u redu između tebe i Lemastera?‖ Opet je bila zapanjena. ―Kakvo je to pitanje?‖ ―Samo se pitam.‖ ―Ali zašto pitati takvo što?‖ Drhtala je od negodovanja. ―Ma, stvarno, Tonya!‖ ―Ništa. Zaboravi da sam pitala.‖ Okrenula se i otišla. (III) KASNIJE TE VEĈERI, JULJIA JE BILA U PODRUMU I POSPREMALA, JER KUĆA se još nije potpuno oporavila od sinoćnje zabave na kojoj su Jeanniene prijateljice ostale prespavati. Slavile su početak zimskih praznika. Pod Lemasterovim reţimom, svako je njihovo dijete bilo odgovorno za ponašanje svojih prijatelja. Bilo je to pravilo, govorio je, koje je dopuštalo samo dobre zamisli. Jeanniene prijateljice, sve pripadnice bljeđe nacije, ostavile su za sobom popriličan nered. Mona Veazie bi u zvučnom dosegu ušiju svoje kćeri kritizirala njihov odgoj i Julija je bila u kušnji da i sama učini isto. Našla je papirnate tanjure za pizzu, zabranjene tu dolje, i prolivene sokove. Posvuda su bili razbacani DVD-i i video-igre, od kojih mnogi izvan svojih zaštitnih kutija. Stanje u kojem je bila kupaonica nije se moglo opisati riječima. Mogla je čekati čistačicu koja im je dolazila dvaput tjedno, ali Julija je od majke naučila da nikada ne ostavlja nered netaknut, a donji dio kuće svakako je bio u neredu. Jeannie je imala sve veću potrebu za usavršavanjem i, naţalost, odlučila se druţiti samo s djecom iz dobrostojećih Obitelji u Landingu, bilo s onima koji su imali puno novca ili s onima povezanim sa sveučilištem. Julija je ribala, skupljala predmete i usisavala. Presvukla je futon-madrace, zatim otišla u gostinsku sobu i učinila isto s krevetom i trosjedom na rasklapanje. Soba je bila ukrašena posterima brodvejskih mjuzikla, ali samo onih o crnačkim temama ili s crnom postavom. Bila je to zbirka koju je započela još na Manahattanu, dok ju je Kellen običavao zadirkivati jer je voljela pjesme iz mjuzikla. Rekao je da je Broadway glazba bijele Amerike. Tri su stvari od kojih ti kao da stalno bjeţiš, govorio je. Od svojeg naroda, svoje prošlosti i svojega Boga. Ali tu u ovoj podrumskoj prostoriji u Hunterovim visovima, okruţena s Ethel Waters, Lenom Horne, Paulom Robesonom, Earthom Kitt i desecima drugih,

Julija je uvjeravala samu sebe da je bio u krivu. Tu su bili njezini ljudi. Tu je bila njezina prošlost. Pitala se što Jeanniene prijateljice misle o tim posterima. I Astrid, koja je uvijek dobivala tu sobu. Tvoj narod i tvoja prošlost. Julija sjedne na krevet s kojeg je upravo skinula posteljinu. Povijest, rekao je Frank Carrington, ponavljajući što mu je Kellen rekao kad je donio veliko pokretno ogledalo. Rekao je da će vam se ogledalo svidjeti zato što volite povijest. Zar je moguće... Pjesme iz mjuzikla. Tonya ju je zadirkivala, baš kao i Kellen, kao što su svi činili, zato što je voljela pjesme s Broadwaya. Svi su njezini prijatelji znali što voli. Okrenula se da pogleda poster Lene Horne. Kellen je nekim ljudima one noći kad je umro spomenuo Jamajku. Spremao se na Jamajku. Nitko nije našao avionsku kartu ni rezervaciju. Nitko nije znao što to znači. Ali Julija je sad znala. Slavna naslovna pjesma iz mjuzikla Jamajka. Slavna barem među onima koji su poznavali povijest Afroamerikanaca na Broadwayu. Lena Horne je pjevala o otočiću na rijeci Hudson. Lemaster je u govoru odrţanom na Teološkom fakultetu, govoru kojemu se Kellen izrugivao, nazvao Kepler ―otokom transcendentne jasnoće u moru sekularne konfuzije‖. Keplerovo četvrtasto dvorište, otočić... u Ulici Hudson. To je bila Kellenova poruka. Poruka samo za Julijine uši. Moţda je naposljetku ona ipak bila Crna dama. One noći kad je umro, Kellen je posjetio Teološki fakultet, a ako nije htio da itko drugi shvati tu poruku, to je podrazumijevalo da je tamo nešto sakrio, nešto negdje samo za Juliju i nikoga drugog da... ―Mama?‖ Na vratima je stajala savršena Jeannie. ―Htjela sam ti pomoći pospremati. Djevojčice su ostavile takav nered za sobom.‖ Cmoknula je jezikom točno onako kao što bi učinila baka Vee, koja je umrla dvadeset godina prije Jeanneina rođenja. ―O, gotova si.‖ Odglumila je iznenađenje. ―Vidim da sam zakasnila. No, dobro.‖' Brzo je otrčala dalje.

26. POGLAVLJE

PERSONA GRATA

(I) BR UCE V ALLELY BIO JE NESRETAN . M ARLJIVO JE ZA SLJEDEĆU GODINU pripremao preliminarni proračun koji će podnijeti prorektoru. Nezgodno je bilo samo to što je upravo prošli tjedan dobio memorandum, s informacijom da se njegovu odsjeku proračun smanjuje za 2,5 posto, što je bio sastavni dio nastojanja sveučilišta da sreţe operativne troškove, Sto je pak bila posljedica smanjenja dobiti od ulaganja. Ipak, njegove su upute bile eksplicitne: trebao je pronaći načine štednje bez otpuštanja zaštitara, bez odgađanja nabave ―vitalne‖ opreme ili slabljenja ―zaštite kampusa‖. Moţda bi Penn i Teller19 mogli riješiti taj trik, ali Bruce nije imao pojma kako da to učini. Ipak, on je bio šef i radilo se o njegovu poslu pa je sjedio u uredu punom propuha, sa ţutim notesom na stolu, kombinirajući razne permutacije brojeva, od kojih se nijedna nije uklapala. Pogledao je kroz prozor na parkiralište i flotu sveučilišnih autobusa, obojenih u boje sveučilišta. Nekoliko ih je bilo prekriveno snijegom. Do Boţića je bilo tjedan i pol, ali nije bilo Grace da ga učini posebnim. Prvi takav Boţić. Pokušao se osloboditi tog raspoloţenja i ponovo se nagnuo nad ţuti notes, igrajući se brojevima na kalkulatoru ne bi li shvatio kako da zadovolji prorektorove nemoguće zahtjeve. Imao je neku predodţbu, iako nejasnu i daleku, o tome kako se drţavni zakonodavci i članovi Kongresa muče dok sastavljaju proračun u razdoblju ograničenih financijskih

____________________________________________________ 19 Zabavljači u Las Vegasu čija je predstava spoj iluzije i komedije.

sredstava. Bruce je sam sebi obećao da neće nikada više tvrdili da je posao političara lagan. Mediji su im, zajedno s običnim glasačima, zagorčavali ţivot, ali istina je, od njih se traţilo da ostvare nemoguće; a ponekad su to i činili. Misli mu nisu bile usredotočene na posao. Barem ne na ovaj dio. Mislio je o slučaju. Početkom tjedna zatraţio je pomoć od jednog prijatelja iz baptističke crkve Temple, kamo je prije s Grace, a sada ponekad i sam, odlazio na misu. Otkrio je odakle potječu one kutijice iz gostinske sobe u kući Kellena Zanta: bile su to kozmetičke kreme koje je proizvodila mala tvrtka iz Detroita, u crnačkom vlasništvu, a mogle su se kupiti samo u jednoj parfumeriji u gradu, u kojoj je, eto baš slučajno, Julija Carlyle bila redoviti kupac. U redu, kremu je mogla kupiti i neka druga crnkinja i ostaviti je u sobi. No problem je bio u tome što Kellen nije izlazio s crnkinjama. Izlazio je s bjelkinjama. S izuzetkom Julije. Ipak, Bruce nije mogao zamisliti Juliju kako kriomice ulazi u Kellenovu kuću na Hobby Hillu i izlazi iz nje i to ne samo zato što bi je gotovo sigurno netko primijetio. Smatrao je da ona jednostavno nije taj tip ţene. Takvo bi ponašanje, kod nje kao pripadnice Klana, bilo za nju nedostojno. Neka druga crnkinja? S britanskim naglaskom? Vrlo čudno, a postajalo je sve čudnije. Bruce se silio da se usredotoči na proračun. Još se mučio s brojkama kad mu je recepcionar javio da je na drugoj liniji Rick Chrebet. ―Najbolje bi bilo da se negdje nađemo‖, reče Rick. (II) ―NIJE NIŠTA OSOBNO‖, REĈE RICK CHREBET. ―Laknulo mi je.‖ ―Ozbiljno, Bruce. Nema nikakve veze s tobom.‖ Bljuzgavice više nije bilo, ostalo je samo sjećanje na nju. Vrijeme je ponovo bilo zimsko i hladno. Bruce Vallely je gurnuo svoje slavne ruke dublje u dţepove kaputa, poţeljevši da je umjesto njega obukao zimsku vjetrovku s kapuljačom. Dvojica muškaraca su se spuštala stazom za tegljenje lađa koja je pratila smrdljivi kanal Harbor. Metar i dvadeset centimetara visoka trska odvajala je smrznuto blato od vode. S desne strane, na strmini iznad staze protezala se Ulica Deepwater pa su im tri, četiri metra iznad glave jurili automobili, traţeći prečac kojim bi izbjegli popodnevnu prometnu guţvu. Teoretski je teren oko kanala bio park. Ali samo teoretski. U stvarnosti, to je bio neuređen i pust kraj. Šaljivdţije u policiji znali su govoriti da je Bog napravio Ricka Chrebeta od onoga što mu je preostalo nakon što je napravio Brucea, jer Rick je bio - svi članovi tima iz

prostorije za sastanke znali su litaniju napamet - niţi, mršaviji, sporiji, hladnokrvniji i bljeđi od svojeg partnera. Još dok su obojica bili novoprimljeni policajci, prije nekih dvadesetak godina, moglo se reći da je Rick Chrebet imao plavu kosu, ali desetljeća su im obojici podjednako prošarala kosu sjedinama. Bruce je sad bio u mirovini, a nakon što su ga nedavno preskočili u promaknuću za kapetana i Rick je razmišljao o umirovljenju, no ipak je još uţivao u svojem poslu. Nekoliko minuta nije se čuo nikakav zvuk osim njihovih koraka u snijegu: jedan par teških nogu, jedan par laganijih, par teških, par laganijih, ritam je bio tako ravnomjeran i predvidiv kao i njihovo dugo prijateljstvo. Napokon je Bruce progovorio. ―Ako nije osobno, što se događa? Nema nikakve istrage, spominje se samo pljačka. Sve je drugo zaustavljeno.‖ ―Reci mi nešto što ne znam.‖ ―To je pljačka? To je konačan zaključak?‖ Rick je nosio dug štap. Sad ga je bacio u trsku i uznemirio koje god ţivotinje da su tamo ţivjele, jer se u svakom smjeru uskomešalo uznemireno gibanje. ―Rekao sam ti da će do toga doći.‖ Bruce podigne lice prema izmučenom popodnevnom nebu. Svijetla mrlja nagovještavala je da je tamo negdje sunce još ţivo. ―Odjedanput nitko ne ţeli sa mnom razgovarati.‖ ―Ja razgovaram.‖ Bruce je primijetio da je njegov nekadašnji partner vrlo ljut. ―Nema veze. Točno znam što ţeliš reći.‖ ―Dakle - što se događa?‖ Partner ga je gledao. ―Zašto te to toliko zanima? U mirovini si.‖ Bruce je znao da mu ovaj put ne moţe podvaliti objašnjenje o "razjašnjavanju nejasnih pojedinosti‖. ―Pod pritiskom sam, Rick. Moji šefovi ţele biti sigurni da je poduzeto sve što se moglo učiniti. Znaš kako to ide.‖ Ali Rick Chrebet nije rekao zna li kako to ide ili ne zna. ―Gledaj, Bruce. Ovo je vrlo povjerljivo. A ljudi baš nisu zbog toga sretni.‖ Stanka. ―Ĉujem da je Ben Church prijetio da će dati ostavku. A Janey Wei je imala napad bijesa.‖ Bruce je pokušao zamisliti sitnu Janey kako gubi ţivce, ali nije mogao. ―Zbog čega su se toliko naljutili? Što se dogodilo?‖ ―Gledaj. Mi slijedimo zapovijedi, zar ne? Od onih gore. Recimo to tako. Nekoliko dana nakon ubojstva, policajci u Landingu su se samo vrtjeli ukrug, ali Ben i Janey su našli nekoliko tragova. Počeli su lijepo slagati slučaj. Oboje su - ma, zanemarimo detalje. Vaţno je da su se maknuli s mrtve točke. U redu?‖ Šetnja ih je dovela do blatnog ruba livade pod vodom. Visoke trave podsjećale su na drač i bile su neugledne i ruţne. ―I tako - prolazi još jedan dan, a Janey i Ben pronađu još nekoliko informacija, a ţele obaviti i jedan razgovor. Ne s nekim osumnjičenim ili takvo što, nego samo kao sljedeći trag u istrazi. Radilo se o nekome tko ih je mogao uputiti u pravom smjeru.

Ţeljeli su razgovarati s tom osobom, ali pokazalo se da se radi o nečemu osjetljivom, zbog... pa zbog nekih razloga. Morali su traţiti dopuštenje. Došli su k ljudima od kojih moraju traţiti dopuštenje - tu se uklapaju i tvoji viši autoriteti, zar ne? - i čekaju i čekaju, a onda moţda dva ili tri dana poslije dobivaju naređenje. Nema razgovora. Nema umovanja, ni sa kim. Zatim, dva tjedna poslije dolazi zapovijed da se istraga prekida. Na tome se više ne radi. Nazovi slučaj oruţanom pljačkom, zatvori slučaj i predaj sve bilješke, sve dosjee, zapečaćene i potpisane. Hoćeš znati zašto?‖ ―Da.‖ ―I mi bismo htjeli. Naročito Janey i Ben. Sve što znamo jest da je drţavna tuţiteljica osobno nazvala. Jedna glasina kaţe da je to bio FBI. Drugi govore da se ona zabrinula zbog izbora sljedeće godine i da bi joj taj slučaj mogao visjeti nad glavom. Svejedno, više su vlasti svima u policiji rekle da se maknu sa slučaja. Odsada samo traţimo ljude koji su mu moţda htjeli ukrasti lisnicu i ključeve. I tu je kraj.‖ ―Ali Ben i Janey...‖ "Hej, Janey ima malu djecu, isto i Ben, iako ih nikada ne vida otkad se razveo. Otplaćuju kredite za kuću. Štede za mirovinu. Hoću ti reći, Bruce, shvati. OK, malo je nategnuto, ali pljačka ima smisla. Moţda je to čak i bila pljačka. Ljudi će prihvatiti taj zaključak. Ţive će nas oderati ako ne nađemo počinitelje, ali vjerovat će u motiv pljačke.‖ Pribliţili su se kraju staze. Put im je prepriječio hrđavi bicikl. Tu gdje je sada bila ustajala i negostoljubiva voda, nekada je Bruce kao dječak sa starijim bratom spuštao u vodu njihov kanu. Sada je čak i led koji je plutao po površini izgledao zagađeno. Bruce reče: ―Ta Theresa Pappas, drţavna tuţiteljica, dobra je prijateljica s Carlyleovima, zar ne?‖ Rick je slegnuo ramenima. ―Jedna stvar koju sam naučio u ovoj istrazi je ta da su svi osim Kellena Zanta prijatelji Lemastera Carlylea. Ah, neke ljude on pomalo i straši, jer pozna mnoge vaţne ljude i drmatore. No svejedno nitko ne ţeli reći ni riječ protiv...‖ Zastao je i potapšao svojeg bivšeg partnera po leđima. Lice mu je imalo kiseo izraz. ―Slušaj, Bruce. Nisam te zbog toga zvao da razgovaramo. Jesu li nam zapovjedili da nazovemo Zantovo ubojstvo pljačkom ili nekako drukčije, to nije tvoj problem.‖ ―Zašto si me onda pozvao?‖ ―Zato što - a ovo mora ostati strogo među nama - ovih dana nisi baš persona grata, ako se tako kaţe.‖ ―O čemu to govoriš?‖ ―Imali smo neke probleme. Nestali su nam neki dokazi. Ĉak i Zantov mobitel, vjerovao ili ne. Zato je gospođa Pappas spustila na nas teški poklopac. Zapovijed kaţe da nitko ne smije pričati o slučaju. I vrlo je konkretna.‖ U Rickovim okruglastim očima vidjelo se da je na muci, ali i da je odlučan. ―Izričito nam se kaţe

da ne smijemo razgovarati s izvjesnim Bruceom Vallelyjem, direktorom sluţbe sigurnosti u kampusu.‖ Po starom kanalu plutali su tanki komadi leda. S druge strane, u dijelu grada poznatom kao Vanjski Elm, strpljivi su građevinari raščistili područje najbliţe obali i izgradili stambene zgrade, trgovačke centre, igrališta i drveno šetalište uz obalu. Sretnim slučajem svi su ţitelji bili bijeli pa je to bio etnički očišćen raj usred grada, ali cijene su ipak bile prilično razumne: s obzirom na to da su tu ţivjeli pripadnici treće generacije doseljenika. ―Ozbiljno?‖ ―Zapravo, Bruce, još je gore od toga.‖ ―Kako gore?" Rick Chrebet je još uvijek drţao ruke duboko u dţepovima. Dah mu je na ledenu /raku oblikovao blijede kolutove. ―Znaju da provodiš nekakvu privatnu istragu, Bruce. Znaju da si bio u Zantovoj' kući. Ja nisam blizak s gospođom Pappas - ne u slučaju kao što je ovaj - ali priča se da razmišljaju o podizanju optuţnice protiv tebe, zbog ometanja istrage.‖

27.

POGLAVLJE

OPET COMYNSOVO OGLEDALO

(I) JULIJA SE METODIĈNO PRIHVATILA ZADATKA, ALI TAKOĐER I IMPULZIVNO, ŠTO je bila kombinacija koja joj je u ţivotu često donijela mnoge uspješne trenutke, ali i mnoge neuspjehe. Ĉinilo se da Mary Mallard i Tony 'Pice misle da joj je Kellen nešto predao. Onaj višak koji je namjeravao uhvatiti. Zalihe koje nije ţelio drţati kod sebe. Osim tajanstvenih poruka i povremenog neţeljenog dara, čokoladnih karamel-kocaka, Julija se mogla dosjetiti samo jednog predmeta za koji se Kellen nedavno pobrinuo da joj bude dostavljen. Ogledalo. Ručno ogledalo s drškom od srebra i kornjačevine, rad Williama Comynsa iz Londona, koje joj je poklonila baka Vee malo prije smrti i koje je Kellen očito dvadeset godina čuvao pokraj svojeg radnog stola. I tako je u četvrtak kasno navečer, dok je kuća drijemala, Julija uzela ogledalo sa stolića u kutu spavaće sobe i odnijela ga dolje u kuhinju, dugačku veliku prostoriju s modernim i skupim granitnim radnim plohama na ormarićima, koji su u izloţbenoj dvorani izgledali prekrasno, ali kad bi pao mrak, činilo se kao da iz zraka isišu i posljednji tračak svjetla. Na proslavi koju je prije pet godina Lemaster organizirao za profesore sveučilišta, Kellen je - prilikom jednog od rijetkih posjeta Hunterovim visovima - primijetio da ga radne plohe podsjećaju na Klan. Bile su čvrste, tamne i otporne, ponosno i odlučno čuvajući sve što je bilo nekorisno u afroameričkoj zajednici. Julija mu je tada rekla da je ostavi na miru. Sad je poloţila ogledalo ispod svjetiljke za čitanje, odmah do računala koje je

stajalo na kuhinjskom radnom stolu. Očistila ga je i ulaštila, ali ne s onoliko truda koliko je ogledalo zahtijevalo. Trebala ga je odnijeti stručnjaku, zaključila je, okrećući ga i pregledavajući. Ma hajde, Kellenu, rekla je u mislima. Ako sam tvoja Crna dama, pričaj mi. Zašto si mi dao to ogledalo? Što ono znači? Ogledalo, višak, rizik zaliha. I Jamajka. Zašto si one večeri otišao na Teološki fakultet? Nije mogla uočiti nikakvu misao vodilju koja se kroz to provlačila, ništa nije imalo smisla. Prošla je prstima preko delikatnog filigranskog rada na poleđini, pregršti listića uz rubove, dok je u sredini bio simbol sunca obrubljen kraljevskim ukrasima. Osjetila je kako joj ljutnja raste, ne samo zbog toga što nije mogla shvatiti vaţnost tog ogledala, ako je uopće bilo vaţno, već također zato što je Kellen bio nemaran prema ogledalu i dopustio da se potamnjela površina toliko izgrebe da je jedva mogla razabrati slova W*C na zaštitnom znaku slavnog proizvođača, od svih tih... Zaštitni znak? Odloţila je ogledalo i usmjerila na njega jarko svjetlo svjetiljke. Zaštitni znak Comynsa bilo je slovo W, a slijedilo ga je slovo C, s kruţićem između njih, izbočenim otprilike do tri četvrtine visine slova. Bio je skriven ukrasom, ali svaki bi stručnjak znao kamo treba gledati. No ovaj zaštitni znak nije bio samo izgreben. Bio je izbrisan. To se nije dogodilo zbog stalnog trenja i uporabe. Bilo je namjerno. Okrenula je ogledalo naopačke i odmah je to primijetila. Slova su bila... promijenjena. Promijenjena na takav način da samo onaj tko poznaje zaštitni znak moţe išta primijetiti; a to je malo tko osim Julije mogao znati. Slovo C bilo je okrenuto na pogrešan način, dugi zavijutak bio je uredno prepolovljen vodoravnom crticom. A kod slova W lijevi je dio bio izbrisan, dok je srednji dio koji treba stršati prema gore bio skrenut u stranu te se naginjao udesno. Nije imalo smisla. Oh, da, imalo je. To je bilo ogledalo. Nasmiješila se. Već je znala što je Kellen učinio, ali svejedno je odnijela ogledalo do kozmetičkog stolića u susjednu sobu da se uvjeri. Prinijela ga je pred ogledalo i zaista, ako se pomnije pogledalo, tek se u odrazu drugog ogledala vidjelo da je zaštitni znak promijenjen. Više nije pisalo W*C. Sada se moglo pročitati E*K. Osmijeh joj je zamro na licu. Što ili tko je, zaboga, bio E*K. Eddie Krueger? Ne, on se zvao Freddy. Edward Kennedy? Ernst Kaltenbrunner? Elegantni Kellen? Moţda je pogrešno razumjela. Moţda je pogrešno pročitala novi zaštitni znak ili se moţda previše trudila, učitavajući velika značenja koja je ţeljela naći tamo gdje su bile samo normalne ogrebotine nastale uporabom. Ipak, kako je kao osoba uvijek bila organizirana, snimila je digitalnim fotoaparatom nekoliko snimaka, i odraze u ogledalu i malo ogledalo kako leţi na stoliću, nekoliko snimaka izbliza da se vidi zaštitni znak, i sve ih je unijela u laptop računalo, a zatim poslala u Kodak, gdje je pohranjivala svoje digitalne snimke.

Strpljivost joj nije bila prirođena, ali ako je ogledalo predstavljalo neku poruku, Julija je znala da će je s vremenom uspjeti shvatiti. (II) RANIJE TOGA DANA, ZAMOLILA JE LATISHU DA NAZOVE JOEA POYNTINGA, koji je ţurno došao, vjerojatno zabrinut nije li dekanica otkrila neku odredbu prema kojoj ne bi imao pravo na stipendiju koju je traţio za istraţivanje u Bologni. Umjesto toga, Julija je okrenula licem nadolje notes na kojemu je još ispisivala moguće varijante imena ―Shari Larid‖, zatim je zatvorila vrata, što se rijetko događalo, i zatraţila od mladića da se zakune na šutnju. Tada mu je postavila pitanje. ―Svake večeri dokasno učite u knjiţnici. Tamo ste do zatvaranja, a katkad i duţe. Ono što bih htjela znati je jeste li kada vidjeli profesora Zanta.‖ ―U knjiţnici Kepler?‖ ―Da.‖ Joe je kimnuo. ―Naravno, vidio sam ga. Ponekad navečer, a ponekad u kasno poslijepodne.‖ ―Što je radio?‖ ―Pretpostavljam da je istraţivao nešto. Nisam ga pitao.‖ ―Mislila sam reći, što ste vidjeli?‖ Student je sjedio skupljenih koljena i s rukama poloţenim na krilo. Julija je osjetila da baš nije volio Kellena. ―Obično je ulazio u arhiv i izlazio iz arhiva.‖ To potvrđuje Vanessinu priču. Osim... ―Koliko često ste ga viđali u arhivu?‖ ―Rekao bih, barem jedanput tjedno.‖ Naravno. Kellen je dolazio na Teološki fakultet, kad bi Julija već otišla kući, što je značilo da ne dolazi samo zato da je naljuti. A nije traţio ni Vanessu, koja je prošle godine bila u arhivu moţda pet puta. Ne. Kellen Zant je bio na Kepleru zato što je radio na vlastitom projektu. U arhivu. (III) LEMASTER SE PROBUDIO KAD MU SE SUPRUGA PONOVO UŠULJALA U SPAVAĆU sobu, a kad se uvukla i legla pokraj njega u krevet, posegnuo je za njom. Julija nije imala ništa protiv. Ţivci su joj bili napeti, bila je zabrinuta, zbunjena, pomalo uplašena i spremna na tjelesnu utjehu kao potvrdu realnosti njihova zajedničkog ţivota. Lemmie je vodio ljubav onako kako je radio i sve drugo: obzirno, savjesno obavljajući duţnost i kao da potpuno vlada sobom i svime oko sebe. Bio je dovoljno muško da se ponosi njezinim uţitkom, ali i previše samosvjestan da bi pomislio kako bi moţda moglo biti i neke prednosti u tome da se povremeno odrekne kontrole. Ona bi katkad u trenutku njeţnosti uhvatila njegov pogled, ozbiljne smeđe

oči bile bi pozorne i strpljive jer mislio je samo na njezine potrebe u trenutku kad bi mrvica muške sebičnosti mogla ugodu pretvoriti u srh uzbuđenja. Tu i tamo ona bi se uhvatila kako se pita što je to, ako uopće postoji, što moţe zapaliti vatru u njezinu suprugu; jer ga nikada nije vidjela, svih tih godina što su proveli zajedno, da je istinski izgubio samokontrolu. Julija se zaljubila u njega tjedan dana nakon što se upisala na Teološki fakultet, dok ga je gledala kako svojim nastupom privlači svačiju pozornost u predavaonici gdje je gostujući profesor s Cambridgea terorizirao zastrašene slušatelje predavanjem o tome zašto je Bog nuţno stvoritelj sveg zla; Lemaster mu se suprotstavio, dok prisutni profesori kao da su se bojali išta reći. Svidio joj se njegov oštri um, način na koji je ostvarivao akademski uspjeh još prije nego što je diplomirao, te kako je i kasnije na pravnom fakultetu bio zvijezda, i u pravničkoj profesiji, prije nego što je odustao na pola karijere i pokušao otkriti nije li njegovo zvanje u teologiji. Svidjela joj se njegova njeţna šarmantna samouvjerenost, nadnaravna smirenost koju je unosio u svaku situaciju pa i u krevet, stvarajući lako protuteţu iscrpljujućem uzbuđenju Kellena Zanta. I svidio joj se način na koji su njihove zaruke poljuljale Klan i to zato što Lemaster Carlyle, bez obzira na svoje vrline, draga, nije zapravo jedan od nas. A onda se pokazalo da je on jedan Empyreal. Jedan Empyreal - zar nisu svi pomrli ili bili na izdisaju? Zar nisu bankrotirali? Kako se Julija, čija je baka utemeljila Sestre Bubamare, mogla udati za jednog Empyreala? I, naravno, on je bio s Kariba i tamne crne puti, jer su se sve one otporne predrasude iz starih harlemskih vremena još uvijek skrivale u izvjesnim nespomenutim kucima. Sada, poslije seksa, čvrsto se privinula uz njega, pitajući se kakve tajne zapravo skriva, što je to odbio reći i Astrid Venable i Cameronu Knowlandu o onome što je znao još iz davnih dana dok je ţivio u apartmanu Hilliman. Lemaster, dječak iz katoličke škole, vezao se čvrstim sponama načela i obveza, a Julija je smatrala da je to upravo ono što kod njega voli, iako vrline poput odanosti i diskrecije mogu stati na put pokušajima da se pronađe istina. ―Dobar si čovjek‖, reče Julija, ljubeći ga u rame dok je spavao. Stisnula se još bliţe uz njega. ―Dobar čovjek‖, ponovi ona, nadajući se da je to istina.

28. PO G LAV LJ E PRKOSEĆI OZBILJNOSTI

(I) U ARHIV TEOLOŠKOG FAKULTETA ULAZILO SE KROZ NEKU VRSTU PREDVORJA poput onoga u kapelici, zajedno sa zaštitnom ogradom od kovanog ţeljeza kakve obično štite oltar. Ulaz se nalazio u knjiţnici Kepler, na juţnom kraju čitaonice s visokim stropom. Julija je u knjiţnicu odlazila što je rjeđe mogla, ali u srijedu je ţustro kročila preko poda od škripavih neravnih dasaka prekrivenih neučinkovitim starim sagom. Jedan je zid bio skriven iza građevinskih skela. Ostali su bili prepuni knjiga, prozora i portreta slavnih propovjednika i teologa koji su diplomirali na Kepleru. Većina ih je izgledala razočarano. Na ovom kraju su Biblije u svim verzijama. Na onom, djela slavnih teologa; ili saţeci radova velikih teologa; ili računala da nađete saţetke saţetaka. Nekoliko studenata je bez znatiţelje podiglo pogled. Kod ţeljeznih rešetaka se bezvoljna recepcionarka pretvarala da provjerava podatke na Julijinoj sveučilišnoj iskaznici. Julija je tada sišla metalnim stubama u srce svetišta, gdje u tom trenutku nitko drugi nije kopao po knjigama. Teološki fakultet je imao zbirku propovijedi, pamfleta i holografskih pisama, od kojih su mnogi imali neprocjenjivu vrijednost, a sve se tretiralo kao ―zatvorena‖ cjelina, što je značilo da ste morali ispisati listić sa zahtjevom koje djelo traţite, zatim ste čekali u maloj radnoj sobi da vam arhivist ili jedan od njegovih pomoćnika donese materijale koje ste trebali. Iz arhiva se ništa nije moglo iznijeti, ali ako ste bili redoviti posjetitelj, dali bi vam kolica na kotačićima na kojima ste drţali svoje papire dok ste se morali posvećivati frivolnim stvarima kao što su predavanja, obitelj ili san. Da bi se dragocjeno blago očuvalo, klima-uređaji i aparati za isušivanje zraka sve su odrţavali suhim tijekom cijele godine, a Julija je već tada, dok je stajala između dugih stolova, radnih mjesta odijeljenih paravanom i pokretnih brončanih polica na malim tračnicama, znala da će je ostatak dana svrbjeti koţa. Misli. Joe Poynting rekao je da je proteklih mjeseci ovdje nekoliko puta vidio Kellena, obično kasno poslijepodne ili navečer - to jest, kad je bilo sigurno da ga Julija, koja je odlazila kući rano popodne, neće vidjeti. Arhiv. Što je, dakle, radio?

Primaknula se jednim kolicima na kotačima i prešla prstima preko naslaganih plavih fascikla, a svi su bili vezani smeđom uzicom. Naljepnice su joj govorile da netko istraţuje propovijedi iz francuskih crkava u vrijeme Pariške komune. Nije zvučalo kao nešto što bi zanimalo Kellena. Na susjednim kolicima bili su financijski izvještaji iz razdoblja prije Drugoga svjetskog rata, a vezani za ono što se isprva zvalo Federalno vijeće Crkava. Moţda je Kellen radio na ekonomskoj povijesti... ―Mogu li vam pomoći, dekanice Carlyle?‖ Julija je spustila ruku uz tijelo poput djeteta uhvaćenog u prijestupu, naglo se okrenula s onim ukočenim smiješkom na licu kakav je imala u danima provedenim u Hanoveru, i našla se kako gleda u sablasno, sjajno lice Roda Rutherforda, knjiţničara i glavnog arhivista na Kepleru. ―Nisam vas vidjela‖, reče ona. ―Oprostite.‖ ―Mogu li vam pomoći?‖ ponovi on, a formalnost u glasu bila je više simbol poštovanja prema tradiciji nego prema Juliji. ―Vrlo mi je ţao što vam smetam‖, reče ona, nehotice oponašajući njegov grobni glas. ―Imam jedno pitanje.‖ ―Razumijem.‖ ―Vaţno pitanje‖, nastavi ona, malo glupavo. ―Vaţno. Dobro.‖ ―Mogu li s vama nasamo razgovarati?‖ ―Svakako.‖ Poveo ju je u svoj bijelo oličeni sobičak, namješten jeftinim metalnim namještajem, jer Rod Rutherford nije smatrao da se novac knjiţnice treba trošiti na bilo što drugo osim na knjige. Sjela mu je prekoputa i govorila nekoliko minuta, drhtureći u umjetnoj svjeţini prostora, dotjerujući i naglašavajući priču, no prema vlastitu mišljenju, nudeći samo razumnu verziju istine. ―Zaista bih vam ţelio pomoći, dekanice Carlyle", reče knjiţničar, nakon što ju je saslušao. ―Ali bojim se da je to što traţite potpuno nemoguće.‖ ―Traţim samo da mi kaţete koje je fascikle profesor Zant pregledavao.‖ ―Naţalost, nisam u mogućnosti čak ni da vam potvrdim da je bio ovdje.‖ Roderick Ryan Rutherford joj je uputio smiješak u kojem nije bilo ni naznake isprike. Bio je jeziv, lešu sličan muškarac, blijed kao" da ţivi u spilji, pedantan i preziran, s nervirajućom navikom da se pojavi iza vas u hodniku ili na parkiralištu kad ste još trenutak ranije bili sigurni da ste sami. Julija ga nije dobro poznavala, jer posao ju je rijetko dovodio u kontakt s knjiţnicom ili arhivom, a on je vodio oboje i oboje je spadalo u radni djelokrug Borisa Gibbsa. Zapravo, još je uvijek bila osjetljiva na svoje neujednačene ocjene iz studentskih dana i rijetko je zalazila u nekad grandioznu čitaonicu, a u knjiţnicu nije ušla od dana kad je napustila studij. Obišla je arhiv kad je postala dekanica i vratila se prije godinu i pol da uvede Vanessu, koja

je tu trebala raditi na svojem istraţivanju. ―A još manje vam mogu potvrditi je li uopće i koje je materijale traţio iz zbirke‖, govorio je gospodin Rutherford. ―Moţda netko drugi zna?‖ ―Oh, zaboga. Ne kaţem da nemam informacije koje traţite, dekanice Carlyle. Ali ne mogu vam ih predati. Potpuno nemoguće.‖ Podigao je prst, napravio njime krug u zraku, kao da je podsjeća na širi svijet. ―Pravila, znate.‖ ―Pravila?‖ ―Vi zacijelo vjerujete u pravila, dekanice Carlyle.‖ Sablasne ruke prale su jedna drugu kao u gramzivog pogrebnog poduzetnika. ―Bez pravila, ljudi ţive u anarhiji. A jedna knjiţnica ne moţe podnijeti anarhiju. Još manje to moţe arhiv.‖ ―Da, ali...‖ ―Takvi podaci su potpuno tajni. Kao zamjenica dekana, vi sigurno znate za pravilo 22-C, koje se odnosi na privatnost podataka knjiţnice, a koje je senat prihvatio 1973., nakon što je Kongres usvojio amandman Buckley, a odbor opunomoćenika naknadno je ratificirao...‖ ―Gospodine Rutherford, pokušajte razumjeti‖ - on je volio formalno oslovljavanje -―koliko je to vaţno. Ne mogu vam nabrojiti sve razloge, ali...‖ ―Nema sumnje da se radi o pitanju ţivota i smrti." Zvučao je potpuno ravnodušno. "Ali ja sluţim, iz nuţde, drugoj muzi. Knjiţnica je riznica znanja, dekanice Carlyle. Mjesto njegova očuvanja. U prijašnjim vremenima cijenili su rad na očuvanju znanja. Više ne. Danas se znanje podudara sa ţeljom. Ničemu što je neugodno ne dopuštamo da bude istinito. Ponovo smo zapali u srednji vijek. Stoga mi nastojimo očuvati svoj poloţaj tako da ustrajemo na pravilima. Oni koji ustraju u tome da igraju po drugim pravilima, igraju negdje drugdje.‖ Sjedeći s druge strane njegova radnog stola dok ju je prijekorno gledao, Julija se pitala ne sanja li moţda ovu neočekivanu prepreku. Nije očekivala ovakav otpor, ali pokušala je ostati smirena, dok je razmišljala. Tješila se da to nije zbog njezine boje koţe, ali nije bila potpuno uvjerena, jer je često osjećala, pa čak i na tako otvoreno liberalnom kampusu kao što je bio ovaj, da su se neka vrata - intelektualna, društvena, reputacijska - otvarala samo stanovnicima bljeđe nacije. Ali Roderick Rutherford je na svakoga gledao svisoka. Uvijek je imala dojam da je ne ignorira toliko, koliko je hladan prema njoj: podilazili su je ţmarci kad bi on šapćući napola okrenuo glavu u stranu dok bi razgovarao s njom. Odlučila je početi ponovo. ―Ne traţim mnogo. Znam da je profesor Zant bio ovdje nekoliko puta, kasno navečer, mjesec dana prije smrti. Sve što traţim...‖ ―Kasno navečer? O, zaboga, to onda nema nikakve veze s nama. Arhiv se zatvara u pola šest, znate, svih šest dana u tjednu. Sedmog dana se odmaramo. To je vic.‖ Nijedno od njih se nije nasmijalo. Na zidu iza njegove duguljaste glave visio je namrgođeni portret slavnog abolicionista iz Nove Engleske. Dva ţućkasta prozora gore na zidu bila su na razini tla i imala su rešetke. U sivkastim sjenama prolazila su

stopala. U hladnoj sobi ništa nije davalo naslutiti da vani sja sunce. ―Pa, koliko mi je poznato, profesor Zant bio je ovdje dolje i kasnije od tog vremena.‖ ―Ne vidim kako je to moguće, dekanice Carlyle. Osobno zaključavam vrata. Gospođa Bethe ima ključ, naravno, ali jedva da bi se vratila pustiti nekoga unutra bez odobrenja. Pretpostavljam da bi mogli ući pripadnici sveučilišne policije, iako se usuđujem reći da bi oni napravili veliku gungulu s obzirom na to da ne znaju šifru alarmnog uređaja.‖ ―Claire Alvarez bi sigurno mogla...‖ ―Zaboga, ne. Dekanica Alvarez nema ključ i ne zna šifru alarma. Vjerujem da samo gospoda Bethe i ja znamo šifru.‖ ―Što onda radite kad netko ţeli raditi dokasno? Suzanne de Broglie je stalno ovdje tijekom noći.‖ ―Profesorica de Broglie nam kaţe koje fascikle ţeli i mi joj ih ostavljamo u glavnoj čitaonici. Ona ih preuzima uz potpis, odnosi ih u fakultetsku knjiţnicu i tamo radi. Naravno, takav zahtjev ne bismo bilo kome odobrili, ali savjesna profesorica se s neobično mnogo poštovanja odnosi prema našoj zbirci.‖ ―Jeste li i s Kellenom Zantom imali takav dogovor?‖ Ponovo su njegove ruke i prsti prešli jedni preko drugih, kao zasebna bića u nekoj neprirodnoj borbi. ―Draga moja dekanice Carlyle, to nikako ne bih mogao reći.‖ Bijesno je razmišljala. U knjiţnici Roda Rutherforda postojali su i bili jedino vaţni na papiru zabiljeţeni zapisi. S prezirom se gledalo na kompjuterizirane informacije. Sve se zapisivalo, jer Roderick Rutherford moţda jest a moţda nije vjerovao u Boga, ali vjerovao je u stara vremena s gorljivošću nedavnog preobraćenika. ―U redu. Ne moţete mi reći koje je spise zatraţio. Ali ako je bio ovdje, imali biste njegov potpis. Morao ih je potpisom zaduţiti i vratiti.‖ ―Nema sumnje.‖ ―Smijem li to vidjeti?‖ Jedva je kontrolirala razdraţenost. ―Oh, ne, dekanice Carlyle, bojim se da to ne dolazi u obzir. Ponovo, pravilo 22-C točno određuje to pitanje. Prihvaćeno je nakon pet mjeseci rasprave. Mislim da nas dvoje nemamo slobodne ruke da ga promijenimo.‖ ―Gospodine Rutherford, molim vas.‖ Podigla je u zrak obje ruke u obrani od te birokratske plime. Arhivist je zašutio, ali mu se izraz nezadovoljna lica nije smekšao. ―Nisam ljubomorna studentica teologije koja pokušava otkriti je li njezin dečko te večeri zaista bio u arhivu ili ne.‖ Iako je svojedobno odigrala i tu ulogu. ―Ovo je povezano s... ah, s onim što se dogodilo profesoru Zantu.‖ ―Da. Vrlo ţalosna stvar.‖ ―Onda ćete razumjeti zašto...‖ ―Imate li sudski nalog? Bilo kakvu sudsku odredbu?‖ Pogledao je u njezine ruke kao da se nada da će je tu naći. ―Neku drugu vrstu ovlaštenja?‖ Odmahnula je glavom. ―Ne, ali sigurna sam da razumijete da...‖

―U tom slučaju, zaista mi je vrlo ţao, dekanice Carlyle. Ne mogu vam nikako pomoći.‖ Pala joj je na um jedna misao. ―Pretpostavimo da se vratim s direktorom sigurnosti u kampusu?‖ ―Hoćete reći, sluţbe sigurnosti. S direktorom sluţbe sigurnosti na kampusu.‖ Koščat prst pritisnuo je snaţno na bradu, a prozirno čelo se naboralo još dublje. ―Da. Dobro. Naţalost, dekanice Carlyle, ako direktor dođe bez relevantnog ovlaštenja, i on će, također, otići praznih ruku.‖ Odmahnuo je duguljastom glavom da naglasi svoju tvrdnju. ―Bez sudskog naloga. Bez ovlaštenja. Potpuno protiv pravila, dekanice Carlyle. Zaista biste trebali više paţnje obratiti propisima.‖ Posljednja šansa. Progutala je ponos. ―Gospodine Rutherford, vi znate tko sam. Znate i tko mi je suprug.‖ ―Zaista, znam. A smijem li reći da me se nimalo nije dojmilo gunđanje protiv njega koje se čuje sa svih strana.‖ ―Ah, dobro, hvala vam. Mislim.‖ Pribrala se. ―Gospodine Rutherford, kad bi vam predsjednik Sveučilišta dao izravnu zapovijed, vi biste svakako...‖ Podigao je bjeličastu ruku daje zaustavi. ―Dekanice Carlyle, dopustite mi da vas lišim uobičajene zablude. Bojim se da nisam zaposlenik u nadleţnosti vašega supruga. Kao ni ijedan član profesorskog zbora. Mjesto predsjednika Sveučilišta je više, ah, savjetodavno nego nalogodavno, barem kad se radi o akademskom pozivu. U svakom slučaju, pravilo 22-C me apsolutno obvezuje.‖ Julija više nije namjeravala ništa reći, jer je uvidjela koliko je to jalovo. Bilo je kao da raspravlja s loše programiranim računalom. Lemaster je volio knjiţnice, knjige, tradiciju, ali Julija bi se uvijek opredijelila za internet. Okrenula se i odlučno krenula prema izlazu. ―Dekanice Carlyle.‖ Rekao je to tiho. Odgovorila mu je preko ramena, ne ţeleći ga pogledati. ―Da, gospodine Rutherford.‖ ―Predlaţem vam da proučite pravila. Moţda otkrijete neku relevantnu iznimku.‖ To je prevršilo mjeru. Prešao je crtu koja je dijelila uskogrudnost od omalovaţavanja. Ali kad se naglo okrenula da ga ošine jezikom, vidjela je da je sama u hodniku.

(II) Nahranila JE DJECU i LEMASTERA, opisala im svoj dan kao UOBIĈAJEN, bez ikakvih događaja, a zatim je opet sjela u Escalade i odjurila natrag u Elm Harbor, i dalje napeta i frustrirana zbog sukoba s Rodom Rutherfordom. Do kuće Kimmer Madison stigla je malo poslije sedam i trideset. Viktorijanska kuća na Hobby Hillu bila je lijepa i stara. Te se večeri ad hoc okupilo povjerenstvo čiji je zadatak bio sastaviti neutralnu izjavu o pobačaju, a uz neobavezno brbljanje i pijuckanje vina pokušale su razmotriti mogućnost da zaista obave jedan dio posla. Julija je donijela dobar Saint-Hilaire Blanquette de Limoux, Monin dar, a ona je bila velik frankofil. Kimmer i Regina Thackery riječima su tračale druge ţene, a Juliju samo očima. Naslutila je po malim naznakama tijekom proteklog tjedna da se verzija priče o njezinu sastanku s Bruceom Vallelyjem raširila među lokalnim sestrama Bubamarama i prvi put joj je palo na pamet da je Lemaster zapravo sretan što pripada muškom klubu koji se gasi i koji ima samo četiristo članova, nasuprot Bubamarama, čije su se podruţnice rasprostrle preko cijelih Sjedinjenih Drţava i u šesnaest drugih zemalja. Julija je uhvatila poglede njihovih znatiţeljnih očiju i pitala se što su čule. Kako joj nitko nije ţelio ništa izravno reći, nije znala koliko je pogrešnih zaključaka kruţilo u pričama. A dok je udobno sjedila na kauču i razgovarala o politici u Washingtonu i najnovijim filmovima, dok je Kimmerin šestogodišnji sin bučno skakutao u prizemlju, Julija je bila previše potomak Obitelji Veazie da bi jednostavno postavila to pitanje. I tako je sjedila i patila, a u mislima se poigravala idejom koja ju je mučila cijeli dan. Svaki čas je kriomice pogledavala na ručni sat, ali tek je malo prije deset bio pristojan trenutak da se oprosti i krene. Pomogla je klimavoj Regini Thackery da siđe klizavim kolnim prilazom. Opet je padala susnjeţica. ―Hoćeš li moći sama kući?‖ ―I ti si popila koliko i ja‖, optuţi je Regina prilično oštro. Julija je prikrila smiješak. Zapravo je uvijek oprezno pila i uspjela je cijelu večer ostati na jednoj čaši, dovoljno da je okrijepi a da joj ne umanji sposobnost prosuđivanja. ―Ĉini mi se da hodam prilično ravno‖, reče ona. ―Ti idi svojim putem, a ja ću svojim.‖ ―Moţda bih te trebala prebaciti svojim autom.‖ ―Julija, nisi naša mamica.‖ Regina ju je odgurnula, ali kako joj je Julija kao nekadašnja učiteljica prirodnih znanosti mogla reći, sila reakcije joj je jednako uzvratila. Regina se sruši u travu. Julija joj pokušava pomoći da ustane, ali mlada ţena istrgne ruku iz Julijine. ―Zar nemaš dovoljno nevolja sa svojom kćeri?‖ Iako ju je povrijedila, Julija je i dalje pokušavala pomoći. ―Brinem se za tebe, to je sve.‖

―Dušo, ovo je Amerika.‖ S bijesom u očima, Regina je ustala: teturala je, naravno, ali definitivno je bila na nogama. ―Ne govori mi što trebam učiniti. Igraj po svojim pravilima, OK? A ja ću igrati po svojim.‖ Julija je bila zapanjena i nije prijateljici otela ključeve od auta kako je planirala nego je pustila Reginu da sjedne u svoju Acuru RL i odveze se niz zaleđenu cestu. Julija je samo stajala i gledala za njom. Reginina posljednja otrovna primjedba kao da je otvorila nova vrata. ―Oh, Kellen‖, reče Julija ledenom zraku. ―Oh, Kellen, ti pametno, pametno kopile.‖ Dok je sjedala u Escalade, izgovorila je brzu molitvu za Regininu sigurnost, za svaki slučaj ako netko ipak sluša. Ali uglavnom se usredotočila na svoje odredište i odvaţnu apsurdnost onoga što je namjeravala poduzeti. Pravila, rekla je sama sebi. Došao je trenutak da sama određuje svoja pravila. (III) SUSNJEŢICA SE PRETVORILA U PRAVI SNIJEG. NOĆ JE BILA BEZ MJESECA. JULIJA je izašla iz Escaladea u prijeteću sjenu Hillimana Towera, u kojemu je čak u pola jedanaest još bilo osvijetljeno nekoliko ureda. Svojom ključ-karticom ušla je u Kepler na pokrajnja vrata i kad je zakoraknula unutra pitala se nije li Kellen bio tu u tako kasni sat da je i on trebao digitalnu dozvolu za ulazak; i tko mu ju je dao. Luda si, rekla je sama sebi Moninim glasom. Apsolutno luda. Sad znamo od koga je Vanessa to naslijedila. Strpat će te u ludnicu. U mutno osvijetljenom hodniku koraci su joj odjekivali kao da se za njom zatvaraju vrata ćelije. Nije se mogla sjetiti kad je posljednji put u ovo doba bila na Teološkom fakultetu, a sumnjala je da je ikada tako kasno bila ovdje sama. U svojem je uredu zalila cvijeće i uzvrtjela se oko savršeno sloţenih stvari na radnom stolu. Uzela je nekoliko dopisa koje je morala proučili za sutrašnji sastanak s Iris Feynman, a koje je namjerno ostavila kako hi si osigurala ispriku za povratak ovamo u slučaju da netko primijeti da je došla, ili ako moţda provjeri digitalne zapise. Vrativši se u hodnik, naišla je na trio iscrpljenih studenata koji su nerazumljivo raspravljali o Kierkegaardu i bili podjednako kao i sama Julija zaprepašteni da u ovo noćno doba susreću dekanicu. Veselo im je zaţeljela laku noć i napadno izašla iz zgrade. Stavila je dopise ti auto, osvrnula se oko sebe i, ne dajući si vremena da razmisli, krenula kroz snijeg. Ovaj put nije pošla niza stube do pokrajnjeg ulaza, nego do straţnje strane zgrade, gdje je nagomilani snijeg još bio u hrpama ispod prozora puste prostorije za druţenje. Ĉučnula je uza zid od starih cigli, ignorirajući hladnoću oko nogu, i našla ono što je traţila: udubinu koja je vodila do podrumskih prozora. Onih prozora koje je vidjela visoko na zidu dok je sjedila u uredu Roda Rutherforda.

Iz arhivistove perspektive bili su čvrsto zatvoreni i zaštićeni rešetkama, ali neki su studenti svoju dekanicu izabrali za svoju ispovjednicu i prije nekoliko mjeseci mlada ţena koja je sjedila u Julijinu uredu, nakon što je od Julije zatraţila da se zakune na čuvanje tajne, priznala je kako se jedne noći ušuljala u arhiv da unakazi portret bivšeg profesora optuţenog za seksualno uznemiravanje. ―Kako ste ušli?‖ pitala je Julija, ponosno se diveći drskosti mlade ţene. Studentica joj je objasnila. Prije je radila u arhivu da bi mogla plaćati školarinu i, dok je slagala dokumente u uredu Roda Rutherforda, primijetila je da su vijci na nekim šipkama labavi. Nakon toga, kad god bi bila sama, popela bi se na stolicu i provela nekoliko minuta olabavljujući ih. Kamen zida bio je stotinu godina star, šipke barem polovicu toga i popustili su s iznenađujućom lakoćom. Ostavila je vijke tako da se činilo kao da su na mjestu, zatim je odigla pokrov sa zasuna tako da se ne zatvara do kraja, a ta se šteta odozdo nije vidjela. ―Sve ste to napravili samo da nacrtate brkove jadnom profesoru Millikanu?‖ ―Nisu bili brkovi.‖ Nije bilo čudo da je Roderick Rutherford poslao portret na čišćenje, a da nikada nije točno rekao zašto. Je li knjiţničar primijetio tajni ulaz svoje demonstratorice? Očito nije: kad se Julija nagnula prema prozorskom udubljenju i gurnula prozor, stakleno se krilo otvorilo uz iznenadno pucketanje. Oklijevala je, a tada se, osvrnuvši se posljednji put, spustila u udubljenje. Snijeg joj se zalijepio za elegantne čizme. Onda je, ne ţeleći razmišljati o posljedicama, poslušala savjet s Broadwaya, jer ju je Reginina primjedba da bi trebala slijediti vlastita pravila podsjetila na Elphabu, antijunakinju iz mjuzikla Zloćka, koja je pjevala o tome kako više neće igrati po pravilima tuđe igre, nego da je došao trenutak da zaţmiri i skoči. Nakon dugog i smirenog braka, bio je dobar osjećaj opet činiti nešto riskantno. Zaţmirila je i skočila... (IV) ... I STROVALILA SE, A GLAVOM JE TEK ZA NEKOLIKO CENTIMETARA PROMAŠILA ormar za spise. Odmah je uvidjela pogrešku. Nije ponijela baterijsku svjetiljku. Nije razmislila ni kako će izaći, i dok je gledala prozor koji je visio, pitala se nije li neki posebni kutak pakla rezerviran za istinske glupane. U mekanom, snjeţnom odsjaju s prozora našla je prekidač i upalila fluorescentne svjetiljke, rezonirajući kako nitko ne stoji iza zgrade Teološkog fakulteta i ne naviruje se u podrum da vidi jesu li upaljena svjetla; barem ne nitko od onih koji su znali da je arhiv zaključan i alarm uključen u pet i trideset, šest dana u tjednu, jer se gospodin Rutherford odmarao sedmoga. Pokušala je zaključiti radi li se tu o provali i neovlaštenom ulasku u zatvoreni dio zgrade u koju je imala pravo ući dvadeset četiri sata na dan.

Nije vaţno. Zaţmiri i skoči. Svi su ormari u uredu Roda Rutherforda bili zaključani, ali njegovi papiri joj nisu bili cilj. Zaustavila se u radnoj sobi. I sam arhiv je tijekom noći bio zaključan, ali ni on joj nije bio cilj. Ne večeras. Prešla je preko neravna poda prekrivenog linoleumom do odijeljenog kutka u kojem je radila gospođa Bethe, Rutherfordova pomoćnica koja je slagala zahtjeve za dokumente u dugačke sive kutije iza svojega stola. Kutije su bile uredno posloţene, ali ni na koji način zapečaćene, i Julija je brzo prolistala njihov sadrţaj. Nije bilo Kellenova zahtjeva iz posljednje noći njegova ţivota. Namrštila se i krenula natrag, stranicu po stranicu, što nije bilo naročito teško, jer je arhiv Teološkog fakulteta, nekad Keplerov ponos, zapravo bio rijetko korišten. Prelistala je prošli studeni i listopad. Napokon je našla zahtjev s Kellenovim imenom iz sredine tog mjeseca. Izvadila ga je, pogledala, pa još jedanput, da se uvjeri da zaista piše Zant. Listajući unatrag, sve brţe, našla ih je još nekoliko, a gotovo su svi traţili dokumente iz iste zbirke. Svezak taj i taj, folio taj i taj, iz dokumenata Merrilla Barnesa Joulea. Bila je to ista zbirka koju je prije godinu dana koristila Vanessa dok je pisala svoj kobni referat. Julija je naglo sjela na radni stol, slijepo se zagledavši preko niska sobička, a krv što joj je navrla u glavu zaglušivala je buku klima-ure- đaja. Sada je sa sigurnošću znala zbog čega sva strka, što je htjela Astrid, a i Cameron Knowland, Tony Tice i Mary Mallard. Znala je koji je to višak Kellen pokušavao ostvariti i kakav je rizik zaliha očajnički pokušavao raspodijeliti. Potvrdilo se ono u što je sumnjala. U vrijeme smrti Kellen Zant je istraţivao ubojstvo Gine Joule. I bez obzira na to što je Vanessa mislila, Kellen je vjerovao da će njegov odgovor dignuti izbore u zrak.

29.

POGLAVLJE

ULAGAĈ

(I) LEMASTER CARLYLE BIO JE OD ONIH LJUDI KOJI SKUPLJAJU POZNANIKE radije nego prijatelje, ali Marlon Thackery, suprug sestre Bubamare Regine, bio mu je bliţi od ikoga drugog u okrugu Harbor. Marlon je bio uspješan financijski menadţer u jednoj njujorškoj tvrtki, a Lemasterov prethodnik ga je zaposlio da upravlja sveučilišnom zakladom. Bio je visok muškarac, viši od Brucea Vallelyja, ali tako mršav da biste se uplašili kako će ga oštra riječ prepoloviti, i tako beznadeţno skroman da ako biste u kampusu prošli pokraj njega dok hoda pognute glave, zgrbljenih ramena jer se nekamo uputio svojim poslom, pomislili biste da je Afroamerikanac iz radničke klase, koji se ţuri na radno mjesto negdje u nekom podrumu i da je od onih koji se drţe što dalje od pogleda ljudi. Ĉak i u svojem svijetlom modernom uredu, u neboderu sa staklenim zidovima u središtu grada, s prekrasnim pogledom na plaţu i ocean, izgledao je kao uljez koji sjedi iza tuđeg stola, a Bruce kao da je čekao šefa da dođe i zauzme njegovo mjesto. Pogleda uperena u staklenu površinu stola, Marlon reče: ―Lemaster voli svoju ţenu. Zašto mislite da to nije tako?‖ Glas mu je bio jedva čujniji od mrmljanja, ali, prema svemu sudeći, bio je financijski genij. Na policama je stajalo nekoliko golfskih trofeja, dok su ostatak prostora popunjavale fotografije njegove lijepe supruge i triju anđeoskih kćeri, snimljenih u svim uzrastima, te je bilo očito da nije sve vrijeme provodio povučen u sebe kao što je sada bio. Ljudi su govorili da je fantastičan otac. ―Zaista je neobično da to pitate.‖ ―Nisam rekao da ne voli svoju ţenu. Pitao sam kako su se upoznali.‖ ―Pa, ja mislim da je to čudno pitanje."

―Spada u popunjavanje podataka o ţivotu profesora Zanta. To je sve. Zato, molim vas, gospodine Hackery. Udovoljite mi.‖ Financijski menadţer još nije mogao podići pogled. Oči su mu gledale u jedan od nekoliko računalnih zaslona pred njim, dok Bruce nije uopće shvaćao što znače svi ti grafikoni i brojevi. Vrata su bila otvorena i svako malo brzo su ulazili pomoćnici i ostavljali vrlo vaţne dopise. Poluprivatna tvrtka koja je vodila investicije sveučilišta zapošljavala je trideset šest ljudi na dva kata, ali sedamnaest milijardi dolara je mnogo novca. ―Lemaster nije čovjek lagana karaktera‖, konačno reče Marlon Thackery. ―Julija je Julija. Draga je. Svi to znaju. Lemaster je usredotočen. Kontrolira se. Drţi se problema koji su pred njim. Imigrant je‖, doda on, kao da to sve objašnjava. ―Odrastao je bez ičega, a sada ima svijet pod nogama. Pravo. Politiku. Obje stranke ga ţele da se kandidira za poloţaj. Senatora. Guvernera. Znate li koliko lovaca na glave iz raznih korporacija zove svaki mjesec? Koliko investicijskih banaka? Mogao je biti glavni izvršni direktor u - ma, nema veze. Sve to on drţi na okupu tako da sebe drţi cjelovitim, a sebe drţi cjelovitim zbog braka. Julija moţda i ne zna da mu je oslonac i čvrsta stijena, ali jest. Za njega je brak sve, jer bez braka on ništa ne bi mogao.‖ Bruce je u tome uočio neku skrivenu potku, a zatim se upitao je li sve umislio. ―Rekli ste da mu je brak sve. Ne Julija. Nego brak. Kao da je to simbol nečega.‖ ―Mislio sam Julija.‖ Ne, nisi. ―Sreli su se još kao studenti‖, reče Bruce. ―Na Teološkom fakultetu. Tako je. Lemaster je bio pomoćnik drţavnog tuţitelja kad sam ga upoznao - a zatim odvjetnik na Wall Streetu. Dao je otkaz, putovao svijetom, proveo godinu dana u Africi, vratio se kući na Barbados, vratio se ovamo, malo volontirao u Brooklynu, a onda je odlučio da moţda ţeli postati episkopalni svećenik. Upisao se na Kepler, upoznao Juliju, napustio studij, oţenio se. Pridruţio se profesorskom zboru na Pravnom fakultetu. Lutanja su prestala. Skrasio se. A, poslije toga, znate već, mjesto suca, Bijela kuća, sve ostalo.‖ To je bilo to. Moralo je biti. ―Kad kaţete da se skrasio...‖ ―Mislio sam na njegovu karijeru. Ĉekajte malo.‖ Pritisnuo je neke tipke, pomaknuo miša. ―Oprostite. Moram ovdje brzo reagirati.‖ ―Samo na karijeru?‖ "Zar ima još nešto?" ―Što je s njegovim privatnim ţivotom? Morale su postojati neke ţene i prije Julije.‘‘ ―Očito‖, reče Marlon, sada stisnutih usana i usredotočen, a Bruce je znao da je blizu srţi onoga što svi pokušavaju zataškati. ―Upoznao je Juliju kad mu je bilo - koliko? - trideset? Koliko ste ga dugo poznavali prije toga?‖

―Moţda pet godina. Šest.‖ ―Je li imao mnogo ţena?‖ Vratio se tipkovnici. Nije bilo sumnje da vrijednosnice negdje fluktuiraju. A onda je Marlon Thackery, pogleda i dalje zalijepljena za monitor, progovorio kutom usana. ―To vas se zapravo ne tiče.‖ ―Znači li to da mi ne ţelite reći?‖ ―Da. To znači da vam ne ţelim reći.‖ Da je istraga bila sluţbena ili Marlon Thackery manje vaţna osoba, Bruce bi moţda pokušao sa zastrašivanjem. Ali činjenice su bile činjenice. Pogledao je prema oceanu i valovima koji su se kotrljali i izabrao delikatniji pristup. ―Rekli ste da se Lemaster skrasio nakon Julije. Rekli ste da je običavao vrludati...‖ Stolica se naglo okrenula. ―Više ne vrluda. Nikada ne bi prevario suprugu. Ne onaj Lemaster kojega poznajem. Molim vas ne sugerirajte takvo što. Iskreno rečeno, takva je izjava klevetničke prirode. Ne bih se iznenadio da se pokaţe kao osnova za tuţbu. Vi niste sluţbena osoba. Ne moţete se time braniti.‖ ―Nisam izjavio ništa slično. Ono što me zanima je to da ste vi to tako brzo zanijekali. Pitam vas kako je upoznao suprugu, a vi mi kaţete da je prestao s vrludanjem. Kaţete mi da mu je Julija čvrsta stijena i oslonac.‖ Bruce je okrenuo čistu stranicu svoje biljeţnice, ali samo zbog dojma. ―Mislim da time sugerirate da je njegov društveni ţivot prije Julije bio... sloţeniji. Je li to točno?‖ Stanka. ―Sloţeniji. Da.‖ ―Svih onih pet, šest godina koliko ste ga poznavali prije nego što su se sreli?‖ Duţa stanka. ―Pretpostavljam da je tako.‖ ―Znate li s kim je izlazio dok je bio na koledţu?‖ ―Ima li ovo zaista kakve veze s onim što se dogodilo Kellenu Zantu?" Pospane oči nakratko su bljesnule vatrom. ― I l i je to samo neka vaša privatna vendetta?" ―Udovoljite‖, reče Bruce, kontrolirajući se s naporom i uz Gracein šapat potpore. ―Znam da izgleda nepovezano.‖ ―Nije samo nepovezano nego je iz druge galaksije.‖ ―Što je s Washingtonom? Proveo je godinu i pol u Bijeloj kući?‖ ―Što s tim?‖ ―Obitelj mu je ostala ovdje. Znate li zašto?‖ ―Mislim da nisu ţeljeli djeci prekinuti školovanje. Kakvo je to pitanje? Morate biti oprezni, Bruce. Vrlo oprezni.‖ Začuo se lagan zvuk, ping, i on se opet okrenuo računalu. ―Nadam se da ste svjesni toga da ću Lemasteru reći za ovaj razgovor‖, reče on krajem usana. ―Ţelim da to bude jasno.‖ ―Naravno‖, reče Bruce, koji ništa manje nije ni očekivao. Vjerojatno je malo pokušavao podbosti predsjednika, prije njihova neizbjeţnog razgovora. Ali Thackery je bio u pravu. On više nije imao nikakve sluţbene ovlasti i morao je oprezno kročiti.

―Ne bih od vas ništa drugo ni traţio.‖ ―Dobro. Jer ne bih vam udovoljio.‖ Marlon Thackery je još malo čekao, a zatim mu je odgovorio na jedno drugo pitanje. ―Nisam ga tada poznavao, ali koliko znam viđao se s jednom djevojkom s Katoličkog sveučilišta. To je bilo davno prije Julije, naravno.‖ Oči bez tračka humora su ga opet pogledale. ―Ovaj razgovor mi je neugodan, Bruce. Zašto vas toliko zanima što je Lemaster radio na koledţu? I s kim? Najprije Kellen Zant, a sad vi.‖ ―Ţelite reći da vas je profesor Zant ispitivao o...‖ ―Slušajte me, Bruce. Razgovarali smo o vama, Lemaster i ja. On baš nije siguran što namjeravate. Ni ja nisam baš siguran što namjeravate. A imam osjećaj da ni vi sami to ne znate. Ali reći ću vam jedno. Lemaster Carlyle nije čovjek kojemu se treba ispriječiti na putu. A znate li još nešto? Julija Carlyle nije ţena kojoj se treba ispriječiti na putu. Oni štite jedno drugo, Bruce. Ţestoko. Štite svoju obitelj. Ţestoko.‖ ―Što mi pokušavate reći?‖ ―Ţivim od toga da analiziram brojeve i predviđam događaje. Pa da vidimo.‖ Zgrbio se nad čistim stolom. Računalo je zazujalo, ali on je ignorirao zvuk. ―Lemasterova sestrična prouzroči problem i nestane. Cameron Knowland napravi problem i, ako govorimo povjerljivo u četiri oka, upao je u nepriliku i s Bijelom kućom, a moţda čak planira odstupiti s mjesta višeg člana upravnog odbora. Anthony Tice prouzroči problem i koliko sam čuo, Odvjetnička komora istraţuje njegovo ponašanje u nekoliko slučajeva. Samo vas upozoravam. Zašto me tako gledate?‖ Bruce je ustao. I Kellen Zant je također prouzročio problem, povikao je, ali ne baš naglas. (II) V R A TI V ŠI se u ured, Bruce je gledao kako snijeg pada nošen vjetrom i pokušavao je u mislima sve razvrstati. Nada da će s usana Marlona Thackeryja čuti ime ―Gina Joule‖ ionako je bila na klimavim nogama. Ipak posjet nije bio uzaludan. Financijski menadţer ga je upozorio da bi ga Lemaster mogao sudski goniti i dao mu je naslutiti da bi mogao izgubiti posao. A Marlon je bio već druga osoba, moţda i treća, koja ga je upozorila što se dogodilo ljudima koji su se suprotstavili Lemasteru Carlyleu. Ipak, ništa od toga nije dalo naslutiti nasilje, samo bezobzirno korištenje poznanstava, utjecaja i svih sredstava koja su mu bila pri ruci. Linija koja je dijelila Odvjetničku komoru i slučaj odvjetnika koji vam nije prestajao gnjaviti suprugu, i unajmljenog ubojicu koji se trebao pobrinuti za njezina bivšeg ljubavnika, bila je jasna kao dan. Nitko je ne bi nehotice prekoračio. Odloţio je u stranu biljeţnicu i posvetio se porukama koje su pristigle. Jedan od njegovih policajaca slomio je zapešće igrajući košarku te sutradan navečer neće moći raditi. Sutra će se igrati hokejaška utakmica i Bruce je uvijek slao trojicu ljudi na

klizalište kampusa. Morat će naći nekoga drugog. Unutar klizališta bilo je vaţno kontrolirati gomilu gledatelja, baš kao što je izvan kampusa bilo vaţno kontrolirati promet. Kad su se igrale hokejaške utakmice, grad je mudro zabranjivao parkirati u Ulici Town, i... Ĉekaj malo. Privukao je natrag biljeţnicu i prolistao na sam početak. Izjava Nathaniela Knowlanda: Bili smo u Ulici Town, ah, negdje oko osam i petnaest, osam trideset, tako nekako. Bili smo na ulici i pokušavali odlučiti kamo ćemo dalje i tada smo ugledali auto. Zlatni Audi, onakav u kojem je ubijen Zant, bio je parkiran na ulici. Nije moguće. Audi nije mogao hiti parkiran u Ulici Town, ne ako je utakmica počela u sedam i trideset. Ne, ako je policajac patrolirao ulicom cijele večeri, a na njegov poziv pauk hi se pojavio u roku pet minula. Nathaniel Knowland je lagao koliko je dug i širok. Gdje god da je vidio Kellena Zanta kako ulazi u Audi - ako je malac uopće vidio profesora - to nije bilo u Ulici Town. Nakon što ga je Nateov tatica oprao, Trevor Land je upozorio Brucea da se ubuduće drţi što dalje od tog svjedoka, ali Bruce nikada nije puno drţao do upozorenja. Posegnuo je za telefonom, ali telefonska sekretarica Natea Knowlanda obavijestila ga je da je razmaţeno bogato derište već otišlo na praznike.

30.

POGLAVLJE

PONOVO U STAROM LANDINGU

(I) ODLUĈILA JE PONOVO POSJETITI FRANKA CARRINGTONA, JER JOJ JE BIO JEDAN od najdraţih trgovaca u Glavnoj ulici, a i zato što je volio pripadnike manjina i razgovarao je s Kellenom tri dana prije njegove smrti, ali najviše zbog jedne činjenice koju je pamtila iz Frankove prošlosti - a i zato što je bio nervozan onoga dana kad ga je posjetila. Julija je mislila da zna zašto. U međuvremenu, oboje su se pretvarali da je Julija došla kao i obično razgledati ponuđenu robu. Pokretno stojeće ogledalo koje joj je Kellen kupio još je bilo u straţnjem dijelu trgovine, ali sad je Frank imao lijepo ogledalo s početka devetnaestog stoljeća, s oslikanim mornarskim motivima, onakvo kakvo je vidjela u katalogu muzeja Winterthur i kojemu se divila. Već je ranije Franka zamolila da pripazi kad jedno takvo bude na prodaju. ―Ovo je godinama bilo u privatnom vlasništvu‖, reče Frank, odmatajući ga na tezgi. ―Moja klijentica je kći vlasnice. Majka je umrla. Kći sada čisti kuću. Prilično je vrijedno‖, slaţe. ―Mmm.‖ ―Ţeli sve brzo prodati. Kladim se da će dati jeftino.‖ ―Svakako.‖ Osjećala je njegov pogled na sebi dok je proučavala ogledalo. Ruke su mu se opet tresle. Uvijek su se tresle, ali danas se činilo još gore. Bolest? Nervoza? Nadvio se nad nju. Ponekad joj se činilo da je Frank previše pomno gleda, a ovo je bio jedan od tih dana. Ignorirala je njegov pogled. Primijetila je patinu i upitala čime su je čistili. Frank, naţalost, nije znao. Pokazala je prstom na mjesto gdje je popravljana boja na bijelom

hrastovom okviru i upitala je li original. Naţalost, Frank joj nije mogao pomoći. Nije bio obrazovan čovjek, kako je često izjavljivao s ponosnom poniznošću, ali tijekom godina provedenih u tom poslu naučio je ne uljepšavati ili davali jamstva. Ušli ste u njegovu trgovinu, pregledali robu, a ono što ste vidjeli to ste i dobili. Ako niste imali dobro oko, to je bio vaš problem. ―Mislim da je boja naknadno dodana.‖ Prepredeno, prepredeno. Htjela je to ogledalo. Htjela je i odgovore. Katkad se ţivot sastoji od toga da nastojite dobiti oboje. ―Ne bih znao.‖ ―To će mu smanjiti vrijednost.‖ ―Ako vi tako kaţete.‖ Bijesno je računala i dala mu ―uzmi-ili-ostavi‖ ponudu, kako je to naučila od bake Vee: Nikad se ne cjenkaj, govorila je Amaretta. Pristojno, ali odšeći. To je način na koji se ostaje bogat. Julija je zanemarila taj savjet samo u Kellenovu slučaju. Nije se mogla odšetati, bilo je to nemoguće. Tessa ju je morala silom odvući. Ali ovaj put, obećala je sama sebi - ova j će se put odšetati od Kellena. Hoće. Dala si je obećanje. Ĉim dobije nekoliko odgovora. Frank je spominjao druge kupce i visoke troškove, ali Julija nije htjela ni mrvicu uzmaknuti i on je na kraju popustio, jer je znao, baš kao i ona, da je cijena poštena. Dok su se rukovali, Julija je rekla, najleţernijim glasom kojim je mogla: ―Ljudi govore da ste nekada bili policajac.‖ ―Zamjenik šerifa‖, reče on odmah, ne podiţući pogled s čitača kreditnih kartica, ovaj je bio od onih s tipkama. ―Davno je to bilo.‖ ―Prije trideset godina.‖ Stanka. ―Tako nekako.‖ ―Kad je Gina Joule...‖ Naglo se okrenuo, kao kip na pomičnom postolju, s rukama sklopljenim kao na molitvu. ―Potpišite ovdje, molim‖, reče on. Ruke su mu drhtale. ―Samo sam htjela pitati...‖ ―Znam što ste htjeli pitali.‖ "Frank..." ―Mi ne govorimo o tome.‖ ―Tko to mi'!" Istrgnuo je kopiju listića za plaćanje kreditnom karticom i predao joj ga. ―Vi ste novopridošli, Julija. Niste rođeni u Landingu. Ali, meni ste dragi. Sviđa mi se vaša obitelj. Drago mi je da ste ovdje. I znate da mislim kako ovdje trebamo više manjina. No postoje stvari‖ - bacio je pogled prema prednjem dijelu trgovine, gdje je prije mjesec dana Jean nie razbila porculansku kućicu ţeljezničke postaje; danas je Julija došla sama - ―o kojima nije sigurno razgovarati.‖

―Nije sigurno?‖ ―Nisam hrabar muškarac‖, reče Frank i opet spusti glavu da to dokaţe. Julija zakorači pred njega, unijevši mu se u lice i tjerajući ga da je pogleda. ―Frank, slušajte me. Rekli ste da znate zašto sam tu. Došla sam zbog Gine. I zbog onoga što se dogodilo one noći. Bili ste policajac. Zamjenik šerifa. Ne moţe se reći da u Landingu ima mnogo zločina. Morali ste raditi na tom slučaju.‖ Njegove su je oprezne oči gledale. ―Svi kaţu daje to učinio DeShaun Moton. Po načinu kako sada reagirate, čini mi se da ne mislite tako.‖ Kao da nema nijedne kosti u tijelu, odmicao se od nje i odmahnuo je glavom - u znak odbijanja, a ne nijekanja. Julija ga je uhvatila za ramena, poţeljevši da to moţe istresti iz njega. ―Frank, molim vas. Ovo nije samo radoznalost. Radi se o - vaţno je. Moram znati.‖ Oklijevao je, jako je grizao donju usnu u agoniji neodlučnosti, a zatim je prišao k vratima i okrenuo znak koji je visio, tako da s vanjske strane više nije pisalo ZDRAVO, OTVORENI SMO! nego ODMAH SE VRAĆAM! Zatim ju je prstom pozvao u straţnji dio prostorije. Julija je primijetila da on radi upravo sve ono što treba izbjegavati kad ne ţelite privući pozornost i zabrinula se zbog nesretnih glasina koje će uskoro krenuti kroz brbljavo seoce, ali svejedno je pošla za njim. (II) SJEDILI SU ZA RADNIM STOLOM I PILI KAVU. KROZ NAPUKNUTI PROZOR prodirao je leden povjetarac, ali Frank Carrington, štedljiv kao i svaki Jenki, nije namjeravao pojačati grijanje. Ako vam je hladno, navucite još jedan dţemper. Frank je izravno prešao na stvar, poput neodlučnog pokajnika koji je odlučio sve priznali. ―U pravu ste, Julija. Radio sam na slučaju Joule. Svi su bili na lom slučaju. Gledajte. Cijela policija se u ono vrijeme sastojala od jednog pozornika, dvojice dispečera i tri zamjenika. Onda su iz grada posudili nas, detektive iz drţavne policije. Bilo je pritisaka. Političkih pritisaka. I u novinama. U ono vrijeme nismo imali toliko profesora. Grad je bio... siromašan. Ah, svakako, bilo je velikih kuća uz obalu, ali uglavnom su tu bili farmeri i u Glavnoj ulici pokoja trgovina. Na neki smo način bili daleko od grada i još nismo bili u modi. I tu moţete vidjeti problem. Ubijena je djevojčica? Kći jednog od rijetkih profesora koje imamo? Da. Bilo je pritisaka. Mnogo. Stari Arnie Huebner je u ono vrijeme bio pozornik, a Tommy Highsmith mu je bio šef. Tommy je bio glavni upravitelj grada17 još odonda kad je Mojsije sišao sa Sinaja s Deset Boţjih zapovijedi i sigurno je već imao osamdeset godina, ali u ono vrijeme Landing je bio Tommyjev grad. Arnie bi dolazio svaki dan i pričao nam kako se Tommy ţali. A obitelj Joule, pa, oni su imali dobre veze i 17

U nekim gradovima Nove Engleske i danas uz gradonačelnika postoji odbor upravitelja grada, kojima je na čelu glavni upravitelj

selectman).

(First

poznanstva. Nazivao je guverner, neki ljudi iz Washingtona - znate već. Pritiskali su Tommyja, Tommy je pritiskao Arnieja, a ovaj sve nas ostale.‖ Ispijao je već drugu šalicu kave. Julija jedva da je kušala prvu. Ponudio joj je šećerom preliveno pecivo koji je također izgledalo kao da ga je donio Mojsije. Kroz prozor se vidjelo kako vjetar vitla jučerašnjim snijegom. ―Bilo je i lokalnih pritisaka. Od predsjednika Sveučilišta. Od Obitelji Land. Gina je bila jedna od njih. I od Whistedovih...‖ ―Whisted? Kao - senator Whisted?‖ ―Naravno. Znate da je senator u ono vrijeme bio student, zar ne? Dakle, njegova je obitelj bila prilično politički značajna u ovoj drţavi. To znate. Ono što moţda ne znate je da mu je Merrill Joule bio krsni kum. Mal je bio blizak s Obitelji Joule. Obično je kod njih večerao nekoliko puta mjesečno. A kad je Gina umrla, njegov je glas bio najglasniji od svih koji su zahtijevali pravdu. Tada je mogao imati - koliko? dvadeset i jednu godinu? Organizirao je skupine za potragu, mislim, dok voda nije izbacila tijelo na obalu. Zatim, kad smo je našli, zvao nas je telefonom pet puta dnevno i zahtijevao da nešto poduzmemo. To je trajalo tjedan dana, a onda, pretpostavljam da ga je netko opozvao.‖ ―Opozvao?‖ Umorno je slegnuo ramenima. Popio je još malo kave, navukao kiseo izraz lica, a onda bacio pogled prema izlogu trgovine s takvom nelagodom da je Julija gotovo očekivala da će upasti neki loši momci. ―Pa, prestao nas je gnjaviti. To je sve što znam. Ali nastavili smo traţiti. Zapravo, nismo ništa drugo ni radili nego se bavili slučajem Joule.‖ Stanka. ―Uostalom, to je sluţbena priča. A moţda je djelomično istinita. Moću reći, da, bilo je pritisaka, i to u velikoj mjeri. Ali ima još nešto. Julija, znate kakav je Landing pa, vjerojatno mislite da je donekle konzervativan gradić, što i jest. A u ono vrijeme, pa, ako ništa drugo, bio je još konzervativniji. Volim misliti da smo danas konzervativni na koristan način. Ali onda, pa, bili smo konzervativni na loš način. Ne znam kako da ovo kaţem na dobar način.‖ Trgovac antikvitetima se kretao dok je to govorio. Ĉinilo se da mu je stol postao ograničavajući, a straţnji dio trgovine premalen. Obilazio je police i navirivao se tu i tamo, kao da ţeli naći ostatak priče. ―Nisu ţeljeli da se slučaj riješi. Eto. Nisu ţeljeli, Julija. Usredotočili su se na DeShauna gotovo od prve minute kad je ubijen u pucnjavi. Ni na koga drugog. Samo DeShaun. Pričalo se o nekom njezinu dečku, ali nismo to istraţivali. A postojali su i drugi tragovi koje nismo provjeravali.‖ Frank je našao mjesto gdje će se smjestiti. Sjeo je, mašući dugačkim nogama, na drvenu klupicu smještenu između dviju šivaćih mašina u novoengleskom stilu, od kojih je jedna moţda čak bila originalni model Shaw & Clark, poznata kao ―zatvoreni stup‖. ―Koncentrirali smo se samo na DeShauna. Tako su nam rekli i tako smo učinili. A pozornik Huebner, pa, on je bio bijesan zbog cijele stvari, ali što je mogao učiniti? Pozornice, imate dobro

mjesto, naročito u gradiću kao što je ovaj, s tako malo zločina. Zato je šutio i radio.‖ Julija je upitala: ―Tko su to ‗oni‘?‖ ―Oni?‖ ―Rekli ste da nisu htjeli da se slučaj riješi. Rekli ste: oni su vam kazali. Pretpostavljam da su ti isti ‗oni‘ rekli pozorniku što da radi. Tko su bili oni?‖ Riječi koje je izgovorio izašle su bez intonacije i blijede, kao da se s mukom probijaju između stisnutih usana. ―Ne znam. Nitko od nas nije znao. Ali postojali su pritisci. To smo svi znali. I pozornik je. rekao..." Opet je ustao, okrenuo joj se leđima, a lice je pritisnuo uz prozor. ―Dan baš kao što je današnji‖, reče Frank, a Julija je isprva pomislila da je promijenio temu. ―Snijeg je padao gusto kao da ga odozgo netko sipa. Bili smo u postaji, u prostoriji za otpremu sluţbe. Tako smo je zvali. Bila je to neka vrsta vica. Zapravo smo imali na raspolaganju samo mali kutak gradske vijećnice, dolje u podrumu, sa straţnje strane. Moralo je biti negdje oko četiri, jer sam upravo počeo smjenu. Arnie je bio tamo i Ralphie Nacchio - već je pokojni - i dnevni dispečer Cheryl Wysocki. Mislim da se preselila u Floridu. Svejedno, bilo nas je samo četvero, a Arnie je satima bio na nekom sastanku. Ušao je, kao da bjeţi pred snjeţnom olujom, i kazao nam, dobro, ovako stoje stvari, okrenite stolice na stolove i pometite pod do sljedećeg slučaja. To je bio jedan od njegovih izraza. Mislio je reći da je lov završen. Bilo je to, da vidimo, hm, tri ili četiri dana nakon što je crni dječak ubijen. Moţda četiri dana. Ušao je u prostoriju i stajao dok se s njega cijedio otopljeni snijeg i rekao nam da je sve gotovo i da je vrijeme da se vratimo uobičajenim zadacima. A Ralphie, pa, Ralphie je uvijek imao dug jezik - upitao je Arnieja kakvi su to točno zadaci. Ralphie je bio taj koji je načuo govorkanja o tome da postoji neki djevojčin dečko, o kojemu drţavna policija nije razmišljala ni minutu. A Ralphie je imao i druge tragove. Bio je dobar policajac. Svejedno, Ralphie je rekao, hm, ako nam zadatak nije rješavati ubojstva, onda se uopće ne trebamo ni baviti tim poslom. Arnie ga je pogledao onako kako bi vas inače pogledao kad je smatrao da ste drski. Kao da će vas zgrabiti i baciti kroz prozor. I dodao je da kad je posljednji put provjeravao zaduţenja, nije primijetio da bi on morao slijediti Ralphiejeve zapovijedi. I tako je Ralphie začepio. Poštovao sam Arnolda Huebnera. No ovo je bilo previše. Arnie je bio dobar čovjek, ali u ovom je slučaju slijedio zapovijedi, a one su smrdjele. Nazovite me moralnom kukavicom ako hoćete. Nisam se prepirao, ali ipak više nisam mogao ostati u policiji. Šest mjeseci poslije - sedam - dao sam otkaz. Ralphie je otišao sljedeće godine. I tu je priči kraj.‖ ―Nije‖, reče Julija dok joj je analitički dio mozga nadjačavao uskipjeli bijes. ―Nije, Frank. To nije kraj priče.‖ ―To je sve što znam‖, inzistirao je on. "Ne bih rekla. Još uvijek me ne moţete pogledati u oči. Ima nešto što mi ne ţelite reći.‖ ―Julija..."

―Ima još nešto osim te priče. A Kellen Zant je znao što je to, zar ne? Moţda vam je čak o tome postavljao pitanja, kad je došao kupiti ono stojeće pokretno ogledalo.‖ Tišina. Ali trgovac antikvitetima nakratko je dignuo glavu prije nego što se još jedanput okrenuo prema prozoru. ―Ma hajde, Frank. Zašto ste mi ispričali sve ovo?‖ ―Zato što je vrijeme, Julija. Vrijeme je da laţi prestanu. Vrijeme je da grad plati.‖ ―Grad?‖ Njegove oči pune boli i obrubljene strahom, još jedanput su se susrele s njezinima. ―Arnie je pisao dnevnik‖, reče Frank. ―Mislim da je zabiljeţio sve razloge zbog kojih je smatrao da DeShaun nije bio kriv. Moţda je čak napisao tko je to po njegovu mišljenju učinio. A kladim se da je zapisao tko ga je prisiljavao da optuţi DeShauna.‖ Zastao je. ―Nitko ne zna što se s dnevnikom dogodilo, Julija. Ljudi u gradu znaju da ga je imao, ali nitko ne zna gdje je. Ĉak ni njegov sin. Mitch. Prije deset, dvanaest godina Mitch je ponudio neku vrstu novčane nagrade svakome tko mu donese dnevnik. Nije bilo kandidata.‖ Osvrnuo se po trgovini kao da očekuje da će dnevnik naći na nekoj od polica. ―A ja? Mislim da više i ne postoji.‖ ―Zašto?‖ ―Zato što se još nije pojavio. Vidite, Julija, zapitajte se i sami. Netko vrši pritisak na Arnolda Huebnera da odustane od slučaja. Arnoldov dnevnik nestane. Da sam ja bio taj koji je vršio pritisak i da sam se dočepao dnevnika, spalio bih ga. Ne bih ga drţao negdje skrivenog.‖ Julija se sjetila Tonyja Ticea ispred restorana kako joj govori o nekoj stvari koju njegov klijent pokušava kupiti. Sad je upitala: ―Jeste li išta od ovoga ispričali Kellenu Zantu?‖ Frank se naglo okrenuo od prozora. ―Išta od čega?‖ ―O dnevniku?‖ Polako je odmahnuo glavom, kao da mu je ta zamisao nepoznata. ―Ţao mi je, Julija. Onako je kako sam vam rekao. Kellen Zant nije došao u trgovinu razgovarati o Gini. Došao je kupiti starinsko ogledalo.‖ Na vratima, s paţljivo zamotanim ogledalom u rukama, Julija postavi posljednje pitanje. ―A što ako onaj tko ima dnevnik i onaj tko je vršiti pritisak nisu ista osoba?‖ Trgovac je raširio mekane ruke. ―Mislim da vas ne razumijem.‖ ―Dnevnik. Dnevnik Arnolda Huebnera. Moţda ga onaj tko je prekinuo istragu slučaja nije našao. Moţda ga je netko sakrio i čuvao podalje od... od loših tipova.‖ ―Mislim da je to moguće.‖ Zvučao je skeptično. ―Ali, ne znam. Jer da sam ja ta osoba, dao bih ga u javnost. Sprao bih ljagu s imena tog sirotog crnog dječaka.‖ ―Ja se mogu dosjetiti još dviju mogućnosti‖, reče Julija manje-više sama sebi. ―Kojih?‖ ―Moţda je još skriven i dobri ga momci nisu još našli. Ili je moţda...‖ Tu se prekinula. Nije htjela iznijeti najgoru mogućnost, da su se Kellenove

pohlepne ruke nekako dočepale Huebnerova dnevnika i umjesto da očisti DeShaunovo ime, on ga je nudio onom kupcu koji je za njega bio spreman najviše platiti. ―Julija, moţda neko vrijeme ne biste trebali navraćati u trgovinu. Ĉovjek moţe zapasti u grdne nevolje samo zato što govori o tim stvarima.‖ (III) JULIJA ODMARŠIRA KROZ VRATA, DRŢEĆI POD RUKOM KUPLJENO OGLEDALO iz Winterthurova kataloga i s namjerom da svrati u Cookie‘s prije nego što se zatvori. Ali umjesto toga, u podnoţju stuba nagazi na komad crnog leda. Noge joj polete ispod nje, ogledalo se razbije na pločniku, a glavom bi bila udarila u obliţnji zid da je u tom trenutku nije zgrabila jedna snaţna ruka. Što se dalje dogodilo bilo je zbunjujuće. Mitch Huebner, širokih ramena, crvena lica, polupijan i neobrijan, sa šiltericom na glavi, čvrsto ju je drţao za ramena i jednim je zamahom uspravio na noge. Zatim je vidio o kome se radi i unio joj se u lice, prijeteći joj debelim prstom i zahtijevajući da prestane širiti sve one laţi o tome kako joj je razbio rasvjetne stupice i da ne ţeli platiti. Julija, omamljena od pada i još omamljenija od slučajnosti da ga je susrela neposredno nakon Frankove priče, isprva nije imala pojma o čemu joj Huebner govori. Rekao je da mu to šteti poslu, da nikad u ţivotu nije odbio platiti štetu koju je nekome napravio, ali da ga ljuti što ga se prisiljava da plati nešto što nije učinio. Njegove su joj riječi bile potpuna besmislica, čisto blebetanje. Zatim Mitch zašuti, okrene se i reče nešto što je zvučalo kao ―Uuf!‖ - točno onako kako to pišu u crtanim stripovima - i između njih se stvori Jeremy Flew, dlanova podignutih prema snaţnijem muškarcu kao da nudi mir, ali također ga odvajajući od Julije - uz izvjestan rizik po samoga sebe, primijetila je Julija, u slučaju da gospodin Huebner odluči šakom razbiti mršavo lice manjeg muškarca. ―Molim vas, ostavite gospođu Carlyle na miru‖, reče Flew razumnim tonom. ―Ne ţelimo nikakve nevolje.‖ ―Dovraga, tko si ti?‖ zbunjeno upita drugi. Mutne oči odmjeravale su Flewa, a zatim sijevnule prema Juliji. ―Ne pravim nikakve nevolje. Ona ih pravi.‖ ―Molim vas, nemojte ponovo staviti ruke na gospođu Carlyle.‖ ―Ona svima priča laţi...‖ ―Molim vas‖, reče Flew ponovo, glasom slatkog razuma usred vjetrom šibane ulice. Nekoliko je prolaznika zastalo da promatra zabavu. Julija je bila podjednako zapanjena kao i Mitch Huebner i nije imala pojma otkuda se samo taj mali vilenjak stvorio. ―Ovo je privatni razgovor‖, obrecne se Huebner i pokuša se progurati pokraj Flewa, ali ovaj se pomaknuo zajedno s njim, razdvajajući ga od Julije.

―Molim vas, gospodine, ne činite to.‖ ―Ona me kalja!‖ ―Vjerujem da ste htjeli reći kleveće‖, reče Flew i dalje se smješkajući. I tako je Mitch Huebner spustio ruke na niţeg muškarca i umjesto da ga pomete u stranu od bijesa, našao se sjedeći na zamrznutom pločniku dok je Flew i dalje stajao s podignutim raširenim rukama. Huebner se počeo dizati, ali Flew ga je opet gurnuo. Ĉinilo se da to zahtijeva malo napora. Smiješak mu je stalno titrao na licu. ―Dovraga, tko si ti?‖ upita Mitch ponovo, ali s manje ţestine. Bio je tako golem i za ljude u Landingu zastrašujući. Prije trideset godina bio je najveći nasilnik u mjesnim školama: stanovnici Landinga još su drhtali kad bi pričali stare priče. Ali evo ga ovdje, sjedi na straţnjici, očito mu se nimalo ne ţuri ustati. Juliji ga je bilo ţao. ―Prijatelj gospode Carlyle.‖ ―Pa, bolje ti je da me više ne takneš.‖ ―Molim vas, drţite se dalje od gospode Carlyle‖, ponovi New poput automata. Julija reče: ―Jeremy, čekajte.‖ ―Samo pokušavam...‖ ―Pustite ga da ustane.‖ Niski muškarac brzo zakorači unatrag, a gospodin Huebner se osovi na noge. Ljutita je prstom pokazao na Flewa. ―Pokušaj to još jedanput, ti malo kopile, i vidjet ćemo tko će izvući deblji kraj.‖ ―Ne, hvala‖, reče Flew uz pristojan naklon. Ali ostao je između golemog muškarca i Julije, a ona je u njegovim zaigranim očima vidjela nešto što ju je prestrašilo. Rekla je: ―Imate pravo, gospodine Huebner. Oprostite.‖ ―Što?‖ ―Zao mi je ako sam vas laţno optuţila. Sigurna sam da niste razbili moje rasvjetne stupice i pogriješila sam ako sam bilo kome rekla da jeste. Molim vas, oprostite mi. Nadam se da ćete još mnogo godina odrţavati naš kolni prilaz.‖ Na njegovo čuđenje, stisne mu ruku, golemu šapu koja je progutala njezinu sitnu ruku. ―Voljela bih vam postaviti jedno pitanje, ako smijem.‖ ―Kakvo pitanje?‖ reče on i dalje namrgođeno gledajući Jeremyja Flewa. ―O vašem ocu..." ―Što s njim?‖ ―Pitala sam se jeste li ikada našli njegov dnevnik.‖ U natečenim crvenim očima opet se pojavila ţestina i, osjetivši ponovo nabijenu atmosferu, Flew se primakne bliţe. Ali Huebner ju je samo ljutita gledao, onda se okrenuo na peti i otišao velikim koracima. Prateći je do Escaladea, mali Flew je prasnuo u napadaj nervoznog smijeha. ―Nikad prije nisam to učinio. Godinama odlazim na satove samoobrane, ali nikad se nisam trebao time posluţiti. Znate li što? Sad mi je jasno zašto ljudi kreću u

rat? Kako zabavno!‖ ―Ako pobijedite", promrmlja Julija, koja je u ratobornim očima Mitcha Huebnera, prije nego što se povukao, vidjela poniţenje i njegova bliskog srodnika, ubojstvo. Ali gospodin Flew se samo nastavio smijati smijehom ushićenog krvnika, a Julija ga je, dok se mučila izvlačeći noge iz snijega, zaboravila upitati otkud se, zaboga, pojavio baš u trenutku kad ga je trebala. Bila je previše zaokupljena razmišljanjem o tome koga je zapravo njezin suprug pozvao u njihov dom. I zašto.

31.

POGLAVLJE

PRIJATELJSKI SAVJET

(I) IDUĆEG JE POSLIJEPODNEVA SENATOR MALCOLM WHISTED GOVORIO NA političkom skupu na rubu kampusa, što je bila riskantna odluka u vrijeme završnih ispita, ali bio je to jedini termin za posjet svojoj drţavi koji je mogao ugurati u raspored. U tom jednom danu imao je čak četiri pojavljivanja, ako se ne računa nesluţbeni čaj koji je popio sa studentima političkih znanosti, predmet koji je i sam studirao prije odlaska u Ministarstvo vanjskih poslova, zatim na poslijediplomski studij, zatim na vlastitu sveučilišnu sinekuru i onda u visoku politiku. Te je večeri senator večerao u kući starih prijatelja, Lemastera i Julije Carlyle. Događaj je paţljivo isplaniran da ne izgleda kao domjenak za skupljanje novčanih priloga, jer su Lemaster i Julija bili domaćini u dvostrukoj ulozi - kao predsjednik i prva dama Sveučilišta, a također i kao dobri stari prijatelji senatora Malcolma Whisteda i njegove supruge Maureen - te ih se ni u jednoj ulozi nije smjelo smatrati pristranima prema bilo kojoj političkoj stranci. Kako je to rekao Lemaster. Na iznenađenje meteorologa vrijeme je ostalo lijepo, tako da su svi došli. Kad završi obnova predsjedničke vile, Carlyleovi će primati goste u kampusu, ali zasad je poziv na večeru značio da gosti dolaze u njihovu kuću u Tyler‘s Landingu. Na popisu gostiju nalazila su se četrdeset dva imena, ako se ne broje pomoćnici. Servirali su švedski stol. Mnogi su jeli drţeći tanjur na krilu, i kako su bili stari cimeri glasno su razgovarali i raspitivali se jedni o drugima. Gosti su uglavnom bili profesori sa sveučilišta i mahom su oblijetali oko senatora, moţda se natječući za mjesta u novoj vladi, moţda samo uţivajući u pomisli da će Antikrist uskoro hiti istjeran iz Bijele kuće. Nekolicina gostiju pripadala je visokim uglednicima iz Elm

Harbora. Drugi su bili poznanici Carlyleovih iz Landinga, samo poznanici, jer bi pokušaj da se pronađu ―prijatelji‖ bio previše zahtjevan. Dok su ţivjeli u sumornom, oronulom Elm Harboru, Julija je nastojala da ga što prije napuste. Onoga dana kad su se Carlyleovi tamo doselili, na vratima su im se pojavili susjedi raznih boja koţe, noseći zdjele sa sloţencima i svjeţe ispečenim kolačima, i nakon uzajamnih poziva da posjete jedni druge, s tim su se ljudima sprijateljili. U šest godina koliko su ţivjeli na adresi Hunter‘s Meadow, s kućama toliko udaljenim jedna od druge kao da su ih dijelili kontinenti, Julija je znala imena moţda dviju najbliţih Obitelji. Tu je bila istinska pritajena segregacija, u srcu integracije. Nije bilo vandalizama. Nisu palili kriţeve. Nitko im nije dobacivao uvredljive epitete. Nisu im napadali obitelj. Jednostavno su ih ignorirali. Ali na večeru s Malcolmom Whistedom odjedanput su svi ţeljeli doći. Većina se ljudi okupljala oko počasnoga gosta, koji je poput svih uspješnih političara imao dar te vam se činilo da s najvećom paţnjom sluša vaše malo pitanje ili problem, dok su mu misli bile na sutrašnjem govoru ili uvodnom članku urednika današnjeg Timesa. Prilazili su mu njegovi pomoćnici i nešto šaptali: jedno natjecanje između cimera bilo je i oko toga kojega će od njih više puta pozvati da se javi na telefon. Na drugoj strani ulaznog predvorja nalazila se knjiţnica s privatnom kupaonicom pa je stoga mogla posluţiti i kao dodatna gostinska soba. Senator Whisted ju je pretvorio u privremeni ured i tu je preuzimao telefonske pozive ili svojim pomoćnicima odgovarao na pitanja. Kako je večer prolazila, sve je više vremena provodio unutra. Julija se kao domaćica kretala od jedne skupine do druge, ţeleći da je Lemaster pokraj nje umjesto da na drugoj strani prostorije obavlja istu duţnost. U polukruţnom prostoru izbočenog prozora, odmah do klavira, stajala je Suzanne de Broglie s Teološkog fakulteta i sanjivo objašnjavala Donni Newman, doajenki društvene scene Landinga, kako nijedna moralna osoba ne moţe podrţavati hegemoniju načela ―krv za naftu‖ postojeće vlade. Vani u solariju, Marcus Hadley, profesor prava i stari Lemasterov prijatelj, drţao je predavanje Gayle Gittelman, vodećoj odvjetnici za kazneno pravo u njihovu okrugu, o tome kako je potrebno ignorirati potporu u obliku školskih bonova za siromašne crne roditelje u siromašnim gradskim četvrtima, jer to jednostavno predstavlja dokaz o pomnom rasističkom ispiranju mozga. Julija je kao djevojčica voljela odlaziti na zabave u Harlemu, jer su odisale mračnom radošću i veseljem Klana, ali u kampusu je zamrzila takve zabave s njihovim samouvjerenim bjelačkim propovj edničkim tonom, na koje je zbog svojega poloţaja morala odlazili. Lemaster joj se tu i tamo nasmiješio preko sobe, dok je obilazio goste i čak ju je poljubio u prolazu, ali Julija sada nije ništa uzimala zdravo za gotovo i nagađala je da njezin suprug radi predstavu za svoje goste. U jednom trenutku te večeri, dok se Julija, stojeći u kutu dnevne sobe pokušavala s mukom izvući iz razgovora o tome kako obitelj mirne savjesti odlazi na misu u

crkvu Svetog Mateja poznatu po iudim desničarski orijentiranim vjernicima, po ramenu ju je potapšao Jeremy Flew i upitao njezine sugovornike smije li im na minutu ukrasti gospođu Carlyle. ―Senator bi ţelio razgovarati s vama‖, promrmlja on, predajući je jednom od senatorovih pomoćnika, koji je već kucao na vrata knjiţnice. Unutra je Malcolm Whisted sjedio na radnom stolu. Olabavio je kravatu i mahao jednom dugom nogom, a njegova elegantna supruga Maureen iscrpljeno je utonula u naslonjač. Maureen je rekla: ―Hvala ti što si nas pozvala na večeru, Julija.‖ ―To nam je zadovoljstvo. I čast.‖ ―Zaista se moramo češće sastajati. Moraš nas nazvati kad idući put dođeš u Washington.‖ Izgovorila je moraš tako da je zvučalo kao prava zapovijed. ―Ne moţemo dopustiti da opet prođe tako dugo vremena.‖ ―Slaţem se‖, reče Julija, neuspješno nastojeći gledati i nju i njega. Bračni par se pogleda. Senator reče: ―Ţelio bih objasniti što se dogodilo s Astrid.‖ ―O, ne, ne, ne moraš...‖ ―Ja vodim samo čiste kampanje, Julija. Nikakve druge.‖ ―To mora biti jasno‖, zapovjedi Maureen, savršena ţena političara i, prema nekima, mozak koji je stajao iza svega. ―Ne smiješ zaboraviti kojoj vrsti muškaraca pripada moj suprug.‖ Whisted je bijesno pogleda, ali uspije ublaţiti pogled prije nego što je Julija bila sigurna što je vidjela. U glasu mu se čuo ton i samopouzdanje, kao da se radi o odgovoru na novinarsko pitanje. ―Astrid Venable je marljivo radila za nas. Ţelim joj sve najbolje. Ali htjela je iskopati prljavštinu iz ţivota naših suparnika, a mi to ne činimo.‖ Pogled mu je i dalje bio usmjeren prema supruzi. ―Mi smo dobri dečki.‖ "Razumijem", reče Juliju, dok je iza leđa jednom rukom nervozno masirala drugu. "A od svojih suparnika traţimo istu uljudnost‖, reče senator. "Naravno.‖ "Nitko nije svetac, Julija. Svatko ima tajne iz prošlosti. Ja ih imam. Imaš ih i ti. Svatko ih ima.‖ Julija se naglo umirila. ―Ono što moj muţ pokušava reći‖, objasni Maureen nepotrebno, čvrsto zatvorenih očiju, ―je da smo svi prošli kroz svoja divlja razdoblja.‖ Odmakne s čela kosu s prvim sjedinama. Već je ranije izula cipele. Davno prije, prije nego što joj je muţ ušao u nacionalnu politiku, Maureen je govorila ljudima da zna čitati sudbinu iz dlana i aura. Jedne je noći, na nekoj proslavi u Hamptonsu, prorekla Juliji sudbinu i predvidjela desetljeća topline i radosti. ―Ne mogu zamisliti zašto bi itko pokušavao iskopati te stvari. Moraš znati da to nema nikakve veze s načinom na koji bi se netko ponašao kad dođe na vlast.‖

―Kampanje bi trebale biti o idejama‖, reče senator. ―Ne o osobnostima‖, doda njegova ţena. ―O budućnosti.‖ ―Ne o prošlosti.‖ ―O tome kakav je čovjek sada.― ―Ne o tome što je čovjek nekada bio.‖ Netko je pokucao na vrata i provirila je glava jednog od pomoćnika. Senator je rekao da će biti slobodan za minutu i glava je nestala. Svi su bili u pokretu. Senator je poravnavao kravatu, Maureen je navukla cipele, Julija se povlačila. Nije ni primijetila kad ju je Whisted uhvatio za ruku, dvaput je zamahnuo u znak rukovanja ali ju je i dalje nastavio drţati, dok su mu crne, iskrene oči sa ţarom gledale u njezine. ―Očuvajmo kampanju čistom‖, reče on i klizne van iz knjiţnice da se sastane sa svojim oboţavateljima. Maureen je oklijevala. ―Julija.‖ ―Da, Maureen.‖ ―Moj muţ je dobar čovjek. To trebaš znati.‖ Julija je osjetila umor i neki strah, iako nije znala zašto. Prije je smatrala da se radilo o Scrunchyju. Ako je bio jedan od Jahača, onda je to bio Scrunchy. Ali sada više nije bila sigurna. ―Znam to, Maureen. Zaista.‖ ―Imao je svoju mladost. Svi smo je imali.‖ ―Razumijem.‖ ―Julija, slušaj me.‖ Uzela je Julijine ruke u svoje. Maureen je bila visoka ţena i pomalo simpatično nespretna usprkos vanjskoj eleganciji. ―Nitko ne mari za to što je netko učinio u toj dobi. Većina nas je učinila nešto i sad moţda ţelimo da nismo. Moj muţ je učinio stvari za koje sam sigurna da ţali što ih je učinio. Ali nikada ne bi nikoga povrijedio. Nikada.‖ ―Maureen...‖ ―Moj suprug nije bogat, Julija.‖ Iznenadan osmijeh, poput neočekivanog blaga. ―Whistedovi su uvijek vjerovali u sluţenje javnom dobru.‖ ―Razumijem‖, reče Julija, iako nije. ―Ţao mi je zbog Astrid. Istinski ţao. Molim te nemoj to mojem suprugu uzeti za zlo. Kampanja će biti oštra. Astrid razumije.‖ ―Vjeruj mi, Maureen, nemam ništa protiv tvojega supruga.‖ ―Dobro. Baš mi je drago.‖ Neko vrijeme ju je gledala kao da odvaguje koliko da joj kaţe. Odabrala je uglađeno skretanje s teme. ―Nazovi me kad budeš u Washingtonu. Trebale bismo više vremena provesti zajedno.‖ ―Hvala ti.‖ ―Ili ako moţemo nešto učiniti za vas. Nazovi.‖ ―Hoću.‖ Pokušala je izvući ruke, ali nije se mogla osloboditi. ―Hvala.‖ ―Takav je Landing‖, objasni Maureen dok je pogledom strijeljala Juliju. Dodir joj je

bio lagan i topao. Julija se meškoljila. ―Sjećam se kako je bilo dok smo ţivjeli ovdje. Landing utječe na ljude. Stvari koje se tu događaju uvijek su...‖ Prekinula se, zagrlila Juliju i izašla. (II) U PREDVORJU, JULIJA SE POZDRAVILA SA SENATOROM I NJEGOVOM SUPRUGOM i, trljajući oči, promatrala ljude koji su polako odlazili, a nekoliko posljednjih gostiju primicalo se vratima. Senator je ţelio da ona prestane. Jednostavno to. Malcolm Whisted je ţelio da Kellenov višak ostane zakopan, a to je ţeljela i njegova ţena. Što je značilo... ―Dakle - čula si o Ticeu?" Marcus Hadley se odjedanput stvorio pokraj nje, bijel i pozamašan i samouvjereno sklon kritiziranju drugih. Njegova je obitelj bila povezana sa Sveučilištem čak duţe od Landovih. Stric mu je bio jedan od Lemasterovih prethodnika na mjestu predsjednika. Njegov je djed otkrio slavni fosil dinosaura. U danima dok su Mare i Lemaster obojica bili profesori, obično su organizirali natjecanje - prilično ozbiljno, s pravilima koja nitko nije razumio - kojim se trebalo odrediti koji je od njih dvojice briljantniji član profesorskog zbora na Pravnom fakultetu. ―Znaš onog odvjetnika? Onog s reklamama.‖ ―Tony Tice?‖ reče ona dok je u njoj sve više rasla nelagodna slutnja. ―Točno. Lemaster mi je ispričao kako te gnjavio.‖ Julija je shvatila da je cijelo vrijeme drţala čašu. Pruţila ju je konobaru i osjetila kako se soba ljulja. ―Što s njim? Što je sad učinio?‖ ―Premlatio je svoju djevojku. Gayle Gittelman nam je to rekla.‖ ―Što? Što je učinio?‖ ―Tice. Prepredeni Tony.‖ Promatrao ju je. ―Uhićen je.‖

32.

POGLAVLJE

DENNISON

(I) SLJEDEĆEG PONEDJELJKA, JULIJA i Lemaster su se odvezli u NEW Hampshire da pokupe Aarona u Exeteru, gdje je njihov četrnaestogodišnjak bio izuzetno popularan, moţda zbog svojeg velikog šarma ili moţda zato što mu je otac bio predsjednik Sveučilišta na koje se znatni dio učenika te škole namjeravao upisati. Odlučili su otići zajedno, ali razgovor je tijekom voţnje bio škrtiji nego inače. Sinoć je Preston nazvao iz Cambridgea da im javi da za Boţić neće doći kući. S najnovijom je djevojkom namjeravao otići u Meksiko. Julija je bila osupnuta. Nijedno od djece nikada nije propustilo Boţić. Preklinjala ga je. Svađala se. Preston je kao i uvijek bio nepokolebljiv. Odlučila je da skrenu i da ga posjete, ali rekao joj je da se ne trudi: odlazili su ranim jutarnjim letom. Tonya Montez, šefica lokalne podruţnice Bubamara, znala je govoriti da je roditeljstvo proces u kojem promatrate svoju djecu kako polako gube zanimanje za vas. S Julijinim najstarijim sinom, proces je već završio. Svejedno su se odvezli do njegova stana, samo da se uvjere. Nitko se nije javio na zvono. ―Pretpostavljam da su već otišli‖, reče Lemaster. ―Valjda‖, reče Julija, potajno zabrinuta da ih Preston samo ignorira. Htjela je znati zašto njihov prvorođenac tako uporno izbjegava svoje roditelje. Kad bi ţelje bile konji, govorila je baka Vee, onda bi i prosjaci jahali. Uz Prestona se i ona osjećala kao prosjak. Krenuvši iz Cambridgea prešli su most i ušli u Boston. Zaustavili su se pred katnicom u beskrajnom labirintu uskih, krivudavih ulica u povijesnoj četvrti Beacon Hill. Bilo je nemoguće naći parkirališno mjesto, ali Lemasler je naposljetku izveo čudo i uvukao Mercedes na mjesto koje je na prvi pogled izgledalo dovoljno veliko

tek za dječji bicikl. Pobjedonosno je zamahnuo šakom po zraku, jer pobjeđivati usprkos nepovoljnoj situaciji za njega je bio hobi, a ona gaje poljubila u obraz, jer je njezin hobi bio čestitati mu. Nebo je bilo niska, neprekinuta omaglica, posljedica gustog smoga ili tmastih oblaka. Stopala su im klizila preko neravne kaldrme pločnika, čije su kamene kocke bile skliske zato što nisu baš svi vlasnici kuća podjednako marljivo čistili snijeg. Kuće su bile izgrađene od čvrste cigle, stisnute jedna do druge i skupe. Malo koja je imala travnjak. Prozori su se otvarali izravno na ulicu, kao u mnogim dijelovima Europe; dok ste prolazili, mogli ste vidjeti susjede koji spavaju, briju se, odijevaju, grle, cijeli spektar aktivnosti onih tek probuđenih. Julija se i sama osjećala kao da se tek probudila. Prvi put nakon dugo vremena upuštala se u rizik. Naći će Kellenov dokaz i spasiti svoju kćer: osim ako je ponos, naravno, ne dovede do pada, a priznavala je da je to uvijek moguće. Kuća je bila baš kao i sve ostale, osim što je bila na uglu i imala je vrt malo veći od poštanske marke, okruţen niskom ogradom od kovana ţeljeza, koju je trebalo prebojiti. Dok su stajali na ulaznim stubama, imali su predivan pogled niz breţuljak, prema Bostonskom parku i Gradskom vrtu. Mjedeni zvekir imao je oblik orla i bio star vjerojatno više od stotinu godina. Visoka medicinska sestra, nevjerojatno lijepa, uvela ih je unutra i haićanskim naglaskom im šapnula da se gospodin Dennison danas osjeća malo bolje. Bolje od čega, pitala se Julija, ali nije se usudila izreći naglas. Medicinska sestra ih je povela niz dugačak uzak hodnik do sobe u straţnjem dijelu kuće, koja je mogla biti blagovaonica, salon ili soba za kartanje. Bay Dennison je u svoje vrijeme igrao poker za visoke uloge, u igrama u kojima su moćnici mogli kartati podalje od oštrog oka novinara; osim, naravno, onih novinara koji su bili pozvani da igraju. Starac je bio u invalidskim kolicima, do sredine grudi zamotan u deke i ignorirao je lijepi pogled kroz prozor. Zbog nekoliko bolesti izgubio je na teţini - tijelo ga je izdavalo u svakom dijelu koji su doktori odlučili testirati - ali ipak je u ramenima ostao drsko snaţan, a odlučnost mu se i dalje ocrtavala na opuštenoj ţutoj koţi brade i podsjećala vas na moć koju je nekada imao u američkoj politici. Obično bi uz njega bio i neki asistent, ali brzo ih je otpuštao i, prema Lemasterovim riječima, u očekivanju sljedećeg, trenutačno je bio bez asistenta. Pred njim su, na stoliću s kotačićima, bili raštrkani papiri, korektura novog, trećeg dijela njegove vrlo popularne autobiografije, a kad su oni ušli, bio je nagnut nad tekstom i s olovkom u ruci ţustro unosio ispravke, očito uzbuđen zbog mogućnosti da ispljune još više otrova, premda je samo Bog znao tko je još ostao da ga nabije na kolac. ―Samo trenutak‖, oštro je rekao, ne okrenuvši se. ―Samo polako, gospodine‖, reče Lemaster, a Julija je letimice pogledala supruga, koji je izgledao spreman stajati i čekati cijeli dan ako mu se tako zapovjedi. Nikome drugome nije odgovarao na taj način. Zapravo, nikada nije čula da je ikoga oslovio s

―gospodine‖. Nikada nije proniknula u sve dimenzije odnosa koji je njezin suprug imao s tim čovjekom. Ali prije nekih tridesetak godina, kongresmen Byron Dennison uputio je mnogo mlađeg Lemastera na put profesionalne slave, uočivši neograničen potencijal u pripravniku koji je staţirao tijekom ljeta, i uzeo ga pod svoje veliko zaštitničko krilo koje je potaknulo mnoge druge karijere u istoj generaciji Afroamerikanaca. Otvarao je zatvorena vrata, ravnao put pred njim i, kako su godine prolazile, brinuo se da se Lemaster drţi tog puta. Za razliku od većine ostalih, Lemaster to nikada nije zaboravio. ―Nije ostalo mnogo vremena‖, odgovorio je starac, marljivo nešto pišući crvenom olovkom. Navirujući mu se preko ramena, Julija je vidjela da sada ganja duhove nekadašnjih prijatelja u pokretu za građanska prava. Baš ono što je drţavi trebalo. ―Sve ćete vi nas nadţivjeti, gospodine Dennisone‖, reče njezin suprug. ―Jedino ako svi planirate otići u sljedećih šest mjeseci.‖ ―Trebali biste pokušati pozitivno misliti.‖ ―Daj mi neki razlog.‖ Okrenuo je stranicu i vratio se svojem bolnom črčkanju. ―Svejedno, pozitivno razmišljanje nije pomoglo Zantu, zar ne? Jadno kopile. Mislio sam da su tamo u vašem kraju završili s linčovanjem naših ljudi.‖ Lemaster se osmjehnuo iza leđa svojega mentora. ―Doveo sam Juliju.‖ Glava se podigla, stolac se okrenuo za puni krug i smiješak dobrodošlice se raširio preko ispijena sivog lica, na kojemu je koţa labavo visjela u naborima kao da će se oguliti. Jedno mu je oko bilo blijedo i bjeţalo je, ali drugo je bilo bistro i oštro kao i uvijek. ―Znači doveo si je. Ne znam čime si je zasluţio. Predobro je za tebe. Little Masteru‘1‖ - tako ga je Dennison oduvijek zvao. Ali Lemaster ga je volio i svi su to znali. Za dva mjeseca starac će imati rođendansku proslavu i to je uvijek bilo bučno slavlje na kojemu su se pojavljivale stotine vaţnih drmatora, slavlje koje Lemaster nikada nije propuštao, a posljednjih je godina pomagao u organizaciji. ―Kako si, Julija? Jesi li već imala onih petnaest ljubavnih afera na koje imaš pravo? Jer morala bi traţiti nekoga boljeg, s obzirom na to kakvo si predivno stvorenje. Da sam ja u braku s ovim našim Little Masterom, već bih ga davno ostavio. Ne znam kako ga podnosiš. Svetica si. Mučenica. Podignut će ti spomenik. Slušaj, moţeš dobiti moj. Uskoro će mi postaviti bistu gore na Capitolu. Blesava amaterska ideja. Neću se pojaviti. Rekli su mi: To je samo kratka šetnja. Odgovorio sam: Zar vam izgledam kao da mogu hodati? Amateri.‖ ―Dobro je ponovo vas vidjeti, Bay‖, reče ona, uzvraćajući mu osmijeh, jer on nikada nije očekivao nikakav odgovor na svoje šuplje zvučne fraze. On joj je još prije mnogo godina naredio da ga zove nadimkom, što je bio još jedan od mnogih trikova kojima je drţao Lemastera na svojem mjestu. Nastojao je da svi njegovi štićenici znaju gdje im je mjesto; ono po čemu se Lemaster razlikovao, bila je njegova spremnost da tu i ostane, što je bila osobina kojoj se Julija kod njega divila, iako nije

znala baš reći zašto. ―Kako ti je majka?‖ ―Cvate i napreduje.‖ ―Još je u Francuskoj? Još lovi mladu piletinu?‖ Mona je pokraj Toulo- usea ţivjela s mladim Englezom po imenu Hap, dvadeset godina mlađim od sebe - a ime mu je, rekla je Mona, bilo skraćeno od happiness18. ―Kaţe da se neće vratiti sve dok opet ne budemo imali demokraciju.‖ Bay Dennison se nikada nije zapravo smijao: bilo je to više ushićeno revanje, razdragano i pomalo svisoka, kao da je samo on vidio svijet u autentičnom svjetlu i kao cjelinu. ―To će biti dan.‖ Još jedan grohot. ―A je li na putu kakva nova knjiga?‖ Mahnuo je prema papirima na stoliću pred sobom. ―Moram pratiti konkurenciju.‖ Julija je odmahnula glavom. Mona nije izdala knjigu već više od deset godina, iako su njezini bijesni eseji i dalje nalazili čitatelje u marginalnijim publikacijama ljutitih ljevičara koji su gajili pravedničku mrţnju. ―Sve knjiţare su isključivo vaše.‖ ―Jednom sam s njom izašao. Moţda dva puta. Bila si još mala djevojčica.‖ Zdravo oko promatralo ju je pogledom koji bi bio svojstven mlađem muškarcu. Prema Lemasterovim riječima, najgori tumor mu je bio iza onog lošeg oka. ―Je li ti to ikada rekla?‖ ―Jest, Bay. I vi ste mi rekli.‖ ―Otišli smo u Bijelu kuću. Predsjednik je bio LBJ. Plesali smo cijelu noć i Lyndon je s njom također plesao. Nije ju htio pustiti. A sirota Lady Bird se nagnula k meni i rekla mi: ‗Nemam ništa protiv toga da on pleše, ali zašto mora sliniti nad njom?‘ Dennison se nasmijao, pa su se i njegovi gosti također nasmijali. Ta se priča pojavila u drugoj knjizi njegovih memoara. Većina povjesničara i dobri poznavatelji Johnsona smatrali su da u tome nema ništa više istine nego ü ostatku Bayovih ogorčenih i preuveličanih sjećanja, od kojih su mnoga izazvala bijesna poricanja. Ali on se mudro zaštitio od sudskih optuţbi za klevetu tako što je ocrnio samo one koji su već bili mrtvi. ―Sviđao mi se LBJ. Ljudi su ga mrzili zbog Vijetnama, ali bio je najbolji od svih. Dao je Zakon o građanskim pravima. Program ‗Veliko društvo‘. Zakon o glasačkim pravima. Znao je kako sjediti u straţnjem uredu, piti viski i sklapati poslove. Ako se s tobom rukovao, odrţao bi riječ. To je ono što je vaţno, Julija. Odrţati svoju riječ.‖ Krišom je pogledao Little Mastera, kao da očekuje neki argument. ―Slaţem se‖, reče Lemaster, kao šlagvort. Byron Dennison se ipak obraćao samo Juliji. ―Znaš što je danas problem? Nismo imali pravog pijanca u Bijeloj kući još od Nixona. Ne znam kako uspijevaju išta napraviti bez viskija. Nije ni čudo da stalno jedni drugima skaču za vrat. Ako ţeliš znati moj stav, mislim da dolje u Washingtonu previše apstiniraju od alkohola.‖ 18

Sreća.

―Moţda imate pravo.‖ Posjećujemo umiruće da bismo od njih dobili dopuštenje da nastavimo ţivjeti, govorila je baka Vee. Moţda to objašnjava zašto se slaţemo sa svime što nam kaţu. ―Volio sam i Nixona. On bi ti dao veliki popust i prihvatljivu cijenu. Jedino si morao svu srebrninu zaključati na sigurno mjesto i drţati ruke na stolu.‖ ―To uvijek kaţete, Bay.‖ ―Sjedni mi u krilo.‖ "Ne mogu. Moram paziti na krvni tlak." Dennison se nasmijao, smijehom koji je bio vlaţan i slinav, a Julija se smiješila da mu da do znanja kako je i ona vedro raspoloţena i pritom je izgovorila pitanje koje je potaknuo njegov raniji komentar. ―Bay, jeste li poznavali Kellena Zanta?" S veseljem je pljusnuo rukom po stolu. ―Svatko je poznavao tog starog prevaranta.‖ ―Prevaranta?‖ ―Prijetnjama je privolio svakoga da ga zaposli. Zaradio je bogatstvo zato što je bio sluţbeni, nepokolebljivo lojalan crnac ekonomist s diplomom.‖ Zdravo oko se okrenulo prema njoj. Lemaster je šuteći stajao, poput gledatelja u predstavi. ―Sviđao mi se. Da, bio je prevarant. Ali bio je moja vrsta prevaranta.‖ ―Ne razumijem.‖ ―Sigurno razumiješ. Zant bi nazvao neku korporaciju i rekao: ‗Kako to da nemate nijednog crnog konzultanta?‘ Zatim bi im zaprijetio da će otići na televiziju i napraviti rusvaj zato što nemaju nijednog crnca. I pogodi što? Zaposlili bi njega.‖ Usprkos prisutnosti supruga i poštovanja prema starcu, Julija nije mogla spriječiti da joj se u glasu ne začuje određena hladnoća. ―Bio je dobar u poslu. Oni modeli za određivanje vrijednosti opcija...‖ Opet se nasmijao. Poput većine ljudi naviklih na moć, Byron Dennison je cijenio vlastito mišljenje više od činjenica drugih ljudi. “Bio je dobar u onom što je radio. A ono što je najbolje radio bilo je zarađivanje novca za Kellena Zanta. Znam da je govorio da to radi za klijenta. Znam da je govorio da to radi zbog ljudi. Ali zapravo je to radio zbog Kelle'na Zanta.‖ ―Samo sam htjela reći...‖ ―Ne moraš preda mnom braniti svoje dečke, Julija. Rekao sam ti da mi se sviđao.‖ Gorućih obraza Julija mu je pokušala odgovoriti, ali starac ju je zgrabio za zapešće, prestao se smijati i privukao je k sebi tako da joj je mogao šapnuti u uho. ―Vjeruj svojem suprugu‖, promrmljao je uţarenim i vlaţnim dahom umirućega. ―Trudim se‖, reče Julija, vrlo iznenađena, dok se Lemaster udubio u proučavanje zida s diplomama i fotografijama svojega mentora. Stisak mu je bio čeličan. ―Potrudi se jače. Bitno je." Nakon toga je slijedio dio posjeta koji je Julija mrzila. Nakon ritualnih zagrljaja, ritualnog pića i ritualnih pitanja o djeci, nju su pristojno ali odlučno izbacili iz kuće.

Bay Dennison je proučavao lice svojeg štićenika i rekao Juliji da se vrati za sat vremena. Znajući da će se to dogoditi, odjenula je široke hlače i tenisice. A nakon što je cijelu jesen provela preblizu Cookie‘sa, dobro će joj doći malo vjeţbanja. I tako je ostavila dvojicu muškaraca same. Bili su u svojem elementu, spletkareći zajedno. Bay Dennison je mnogo godina bio vrhovni voditelj Empyrealsa, a Lemaster, u svih dvadeset godina koliko ga je znala, nikad nije donio neku veliku odluku a da se prije nije konzultirao sa svojim mentorom. Klub Empyreals je moţda bio dosta nisko i udaljen od vrha hijerarhijske piramide, ali ta je veza ipak bila vaţna i njezin suprug nije dopuštao da zamre. Julija se pitala kakvu odluku sada donosi. Zaustavila se kod trgovine delikatesama da kupi bocu vode, a onda je prošla kroz Gradski vrt i iznenadila se koliko je mnogo ljudi bilo tamo. Tlo je bilo prekriveno starim snijegom, ali temperatura se kretala oko četiri Celzijeva stupnja. Savršeno vrijeme za šetnju. Drţala se glavnih staza, nekoliko puta prelazila svaki most, oštrim je korakom prolazila pokraj kipova i spomenika, jer je hodala zbog vjeţbe a ne zbog razgledavanja, i stoga oštrim tempom jer je tijekom zime izgubila kondiciju. Kad je treći put prošla pokraj pozelenjelog kipa borca za aboliciju Wendella Phillipsa, na klupi je sjedila Mary Mallard i smješkala joj se. ―Puna sam iznenađenja‖, reče spisateljica. (II) I MARY JE OBULA TENISICE, PA su HODALE ZAJEDNO. ZAPALILA JE CIGARETU, ali Julija ju je natjerala da je ugasi. ―Promijenila si se‖, reče Mary, namještajući maramu. ―Nadam se da je stvarno tako.‖ ―Sviđaš mi se ovakva. Sredila si sranja i pribrala se. Gledaš ljude u oči. Samouvjerena si. Ĉak drukčije hodaš.‖ Julija se morala nasmijati. ―Sve to u nekoliko tjedana.‖ Zatim je upitala: ―Što radiš ovdje, Mary? Očito si me slijedila.‖ ―Od Elm Harbora? To bi zahtijevalo vrlo spretnu voţnju a da me ne primijetite.‖ ―Dobro, spretna si vozačica.‖ Prolazile su pokraj turističkih brodića, poslaganih i prekrivenih zaštitom od zimskog vremena. Na obali je skupina djece igrala kompliciranu verziju ―ledene babe‖, a nadgledale su ih časne sestre. ―Tu sam zato što ti je potrebna pomoć, Julija. Ne moţeš to učiniti sama.‖ ―Hodam sama veći dio svojeg ţivota.‖ ―Mislim na pronalaţenje onoga na čemu je Kellen radio. Očito je da si to naumila. Barem je meni očito.‖ Mahnula je rukom. ―A to također objašnjava i auru koju imaš ovih dana.‖ Nasmijala se, ali ovaj put sama. Imala je čak i svoju bocu vode i ispijala

je velikim gutljajima. ―Ozbiljno, Julija. Potrebna ti je moja pomoć. Mogu te spasiti od neprilika. Uštedjeti ti neke pogreške. Podijeliti s tobom svoje izvore podataka. Moju ekspertizu.‖ ―Mary...‖ ―I mogu ti reći nešto što sigurno ne znaš.‖ ―Na primjer, što?‖ Došle su do velikih stijena. Mary je sjela, a Julija se rastezala. ―Kao, na primjer, da nisam jedina osoba koja te je danas slijedila.‖ Julijin prvi instinkt, kojemu se nije mogla oduprijeti, bio je da se divlje ogleda oko sebe, iako nije imala pojma ni što ni koga traţi. Drugi potez je bio da mrko pogleda Mary. ―To si izmislila.‖ Mary je slegnula ramenima. ―Moţda jesam. Moţda nisam. U tome je stvar. Tebi čak nije palo na pamet da se upitaš. A kad bi se i zapitala, ne bi znala kamo trebaš gledati.‖ ―A ti bi znala?‖ ―Naravno. Kakve ono knjige pišem? Tu i tamo odlučim se za praćenje osobe.‖ I za neumjereni ponos i paranoju, pomisli Julija, ali ništa nije rekla. Mary je imala pravo. Nije to mogla izvesti sama. Štoviše, nije ni ţeljela. Bilo bi divno imati partnericu. Postavljalo se pitanje je li Mary bila prava osoba za to. ―Reci mi što ti je Kellen točno rekao.‖ ―Ovo si zaista nova ti, zar ne?‖ ―Hajde, Mary. Na audiciji si za posao. Što je Kellen namjeravao? Što je rekao?‖ Spisateljica je uzdahnula i zagledala se prema jezercu. Kip Napravite mjesta za pačiće blistao je tamnim sjajem na vedrom zimskom suncu. Mary je očito ţeljela cigaretu i Julija je osjetila perverzan ponos zato što joj nije dopustila da puši. ―Kellen je prije nekoliko mjeseci došao k meni. Upoznali smo se kad sam ga intervjuirala za moju knjigu o skandalima korporacijskog računovodstva. Kellen je zaradio brdo novca svojim predavanjima, a drţao je predavanja i o skandalima pa smo se tako zapravo i upoznali. Volio je kapitalizam, nije ga zabrinjavalo što postoje krajnosti, vjerovao je da se trţišta uglavnom mogu sama regulirati. I volio je raspravljati. Naučila sam da se ne trebam suprotstavljati onome što je govorio, jer mu je puno značila pobjeda u raspravi. I da, ako te to zanima, nabacivao mi se nekoliko puta, ali, pa, od toga nije bilo ništa.‖ Poloţila je dlanove na stijenu, zabacila glavu i sklopila oči da uţiva u suncu. ―No, svejedno. Nazvao me prošlog ljeta i rekao da je smislio nešto što će me zanimati. Predloţila sam da se nađemo na piću sljedeći put kad dođe u Washington, što se i dogodilo, otprilike tjedan dana poslije. Mislim da je bio kraj srpnja, jer u kolovozu odlazim u Maine. Ispričao mi je o Gini Joule. Nikad prije nisam za nju čula. Ispričao mi je cijelu priču, a ja sam mu rekla da postoji milijun takvih priča. Nije me to zanimalo, osim ako nije postojala

mogućnost da se napiše knjiga ili barem članak. Rekao je da je taj slučaj drukčiji. Nije se radilo samo o nekom crnom dječaku kojega su linčovali zbog navodnog ubojstva bijele djevojke. Crni dječak je umro umjesto nekoga tko je bio vaţan. To je Kellenov izraz. Netko tko je bio vaţan.‖ ―I tako si se zainteresirala.‖ ―Malo. Ne previše. S obzirom na to čime se bavim da bih preţivjela, ljudi mi stalno nude takve priče. Ali onda mi je ispričao o apartmanu Hilliman i tko je tamo ţivio i onda sam se jako, jako zainteresirala. Rekao je da je prilično siguran da moţe dokazati da je jedan od momaka iz apartmana Hilliman izlazio s njom, što bi već napravilo veliku pukotinu u sluţbenoj verziji slučaja, a moţda bi potpuno poremetilo i same izbore. Rekao je da je siguran da će s vremenom moći i više dokazati. Rekao je da će to staviti na trţište. Odrţat će draţbu da uhvati višak. Draţbu tipa all-pay19, rekao je. Nisam znala što je to, ali nije bilo ni vaţno. Pitala sam ga zašto mi to govori. Rekla sam mu da ne plaćam za informacije, čak ni za informacije koje mogu poremetiti izbore. Rekao je da mu treba netko tko zna kako prezentirati priču. Ţelio je da za tu draţbu opišem što je otkrio. Rekla sam mu da to baš nije ono čime se bavim, ali vjeruj mi, Julia, tada sam već zagrizla. Ţeljela sam tu priču. Problem je bio u tome što je traţio da mu se zakunem da ništa neću reći ni ţivoj duši. Pa, zarađujem za ţivot lako da pišem o onome što saznam, a ne da to čuvam kao tajnu. Prepirali smo se nekoliko tjedana, a onda je rekao da će mi poslati mamac u obliku probnog materijala da vidim da ne mulja. U rujnu sam poštom dobila fotografiju. Nije bilo adrese pošiljatelja, n i popratnih riječi, ali poštanski ţig bio je iz Elm Harbora.‖ ―Što je bilo na fotografiji?‖ upita Julija, jer je Mary zašutjela i napućila usne, moţda povlačeći dim iz imaginarne cigarete. ―Mladić koji spava na kauču. To je bilo sve. Mladić, stariji tinejdţer ili moţda na početku dvadesetih, usnuo na kauču. Nazvala sam Kellena i rekla mu da to ništa ne pomaţe. Odgovorio mi je da ako mogu saznati tko je mladić, on će mi razotkriti gdje je fotografija snimljena. I tako sam učinila. Nije mi trebalo dugo, jer znala sam koga istraţuje. Na fotografiji je bio senator Malcolm Whisted, dok je bio na koledţu. Kad sam to rekla Kellenu, poslao mi je kratku bilješku s nekom adresom iz Tyler‘s Landinga. Provjerila sam tko je ţivio na toj adresi u vrijeme dok je senator studirao i, naravno, bila je to kuća Merrilla i Anne Joule. ―To nije mnogo da bi se nešto započelo.‖ ―I ja sam mu to rekla. Isto ono što sam ti rekla na pogrebu. Ĉinjenica da je senator Whisted jedanput spavao u njezinoj kući ništa ne dokazuje. Whistedovi su svakoga poznavali. Kellen me upitao da li bi bilo vaţno ako bi mi rekao da je mladi Mal tada 19

Dražba na kojoj, kao i drugdje, pobjeđuje ponuđač koji ponudi najvišu cijenu. No u ovom tipu dražbe svi nuditelji moraju đražbovatelju isplatiti iznose koje su nudili tijekom dražbe.

bio pijan. Rekla sam da ne bi. Na koledţu su svi stalno pijani. Kellen se nasmijao. Rekao je da se zato taj dio priče zove mamac.‖ ―I to je bilo sve?‖ ―Ne baš.‖ Mary je skupila usne, s velikom ţeljom da zapali cigaretu. ―Rekao je da cijeli slučaj zapravo dokazuje zašto je nekonkurentna konzumacija gotovo nemoguća.‖ ―Ponovi mi to još jedanput.‖ Mary je to učinila i posudila Juliji olovku i papir da to zapiše. ―To znači...‖ započne spisateljica, ali Julija je podigla ruku da je zaustavi. Nije ţeljela Maryna objašnjenja. Niti njezine stavove. ―Hvala.‖ Julija je pogledala na sat. ―Moram ići.‖ ―Lemaster je s Bayom Dennisonom, zar ne?‖ ―Vrlo ti dobro to ide, Mary.‖ ―Hej, ne trebaš mi još i ti da mi to kaţeš.‖ Ustala je. "Znači, dogovorile smo se?‖ ―Nismo.‖ Lice bijele ţene se opustilo od razočaranja. ―Ali rekla sam ti..." ―Mary, slušaj. Napola si u pravu. Trebam pomoć. I tvoja bi mi svakako dobro došla. Voljela bih da mi se pridruţiš. Ali ako pristaneš, moraš znati da je to moj projekt, ne tvoj, i informacije koje ću ti dati bit će one koje odaberem da ti dam.‖ Još je razmišljala. ―I ništa ne smiješ napisati bez mojeg odobrenja.‖ ―Jesi li sigurna da ti i Kellen niste bili vjenčani ili nešto slično? Hoću reći, govorite potpuno jednako.‖ ―Ah, ima još nešto. Prekidamo tijekom boţićnih praznika.‖ Mary je bila zapanjena. ―Julija, znaš da su za dva mjeseca predizbori u Iowi.‖ ―Ako prije moţeš riješiti misterij bez mene, samo izvoli.‖ ―A ja sam mislila da sam ja kučka.‖ Julija se nasmiješila. Baš je bilo zabavno izigravati osobu koja je glavna.

33.

POGLAVLJE

SVIM NA ZEMLJI MIR, VESELJE

(I) Boţić JE PROHUJAO POKRAJ OBITELJI KAO VELIKI REKLAMNI PANO UZ autocestu. Isprva je bio samo udaljeno treperenje, zatim je postajao sve veći i bliţi, a onda je odjedanput bio golem, svijetao, veseo i lako čitljiv, ali trepnite okom i već ga vidite u retrovizoru, iza zavoja kojim ste upravo prošli, a onda ga više nema. Astrid je došla u grad sa svojom djecom, jer je s bratićem očito zakopala ratnu sjekiru. Ĉak je otišla na ponoćku u crkvu Svetog Mateja, gdje je poslije mise Lemaster pokazao neobično pomanjkanje takta, kad se svakome tko ga je htio slušati ţalio na jaslice blizu oltara. Kako je Lemaster govorio, nije mu smetala plava kosa djetešca Isusa niti jasne arijevske crte lica Marije i Josipa, nego mu je smetala prisutnost i broj svetih triju kraljeva, trojice mudraca. Uz kavu u ţupnom dvoru, tvrdio je da se u Evanđelju po Mateju ne spominje broj kraljeva, ali se eksplicitno spominje da su posjetili dijete (ne novorođenče) Isusa u njegovoj kući - ne, kako to tradicija drţi, u štalici gdje je rođen. Pastire su, a ne tri kralja, odveli do jaslica u štali. Viši starješina, blijed poput leša i gotovo podjednako ţivahan, grobnim je glasom promrmljao da upravo tradicija odrţava ljude u anglikanskoj vjeri, ali Lemaster se nije pokolebao. Tradicija je jedno, rekao je. Opirati se evanđelju, nešto je sasvim drugo. Vozeći se kući, dok je Escalade hrabro drţao smjer po skliskim zavojima, Lemaster se ţestoko jadao svojoj ţeni i dijelu svoje Obitelji - drugi su se vozili s tetkom Astrid u njezinu Lincoln Navigatoru – o tome kako se Crkva opire onome što je očito jednostavna istina. Kad joj je otac na trenutak zastao da hi udahnuo dok je velika obitelj šutjela, Vanessa se na straţnjem sjedalu nagnula naprijed, između mekanih anatomskih sjedala, i slatko upitala je li zaista vjerojatno da. je samo tata u pravu, a da su svi drugi bili u krivu, od onih koji su stoljećima slijedili tradiciju pa sve do

onih koji su cun muchogusto slavili blagdan Tri kralja. Prije nego što je stigao odgovoriti, nastavila je: ―To je slično putovanjima svetog Pavla u prvom stoljeću. Ne znamo na koja je sve mjesta otišao. Biblija nam to ne kaţe. Ali tradicija upotpunjava odgovore, zar ne? Tradicija nam govori da je otišao u Španjolsku, ništa je ne pobija i nitko joj se takoreći ne suprotstavlja pa kaţemo, da, OK, vjerojatno je otišao u Španjolsku. Dakle - što ima loše u tome da se prihvati tradicija prema kojoj su zapravo bila tri mudraca? Naposljetku, u Bibliji ne stoji da se radilo o nekom drugom broju.‖ Lemaster je zaustio da joj odgovori - njeţno, kao što je uvijek činio kad je Vanessa govorila - ali zašutio je kad je primijetio, u istom trenutku kao i svi ostali u autu, da joj se usta i dalje miču iako joj je glas utihnuo. Kad su stigli u Hunterove visove, dočekao ih je Jeremy Flew, koji kao da nije imao svoj dom. Ponudio im je liker od jaja, delikatno pojačan alkoholom, a djeci je pomogao da Djedu Boţićnjaku ostave kekse i čašu mlijeka. Ĉetvero mladih tada je poţurilo u svoje sobe da omoguće odraslima da zamotaju poklone - nijedan nije bio od Mone, koja je uvijek zaboravljala, a poslije se ispričavala. Julija je pokušala i Vanessu poslati u krevet, ali kći joj se proglasila prestarom za takve gluposti i odbila je. Umjesto toga, sjedila je u kuhinji i pila jedan dijetalni Sprite za drugim i ponovo čitala raskupusanu knjigu o vojnoj strategiji Rimljana. ―Što radiš?‖ upitala ju je tetka Astrid u jednom trenutku. ―Ĉitam.‖ ―Htjela sam reći, zašto provodiš tako mnogo vremena čitajući o ratu? Kad bismo svi trebali zajednički raditi na miru.‖ Vanessa ni u jednom trenutku nije podigla pogled. ―Spremam se‖, reče ona. Tako su proveli Badnjak. (II) BRUCE VALLELY PROVEO JE KASNO POSLIJEPODNE BADNJAKA U TRGOVAĈKOM centru u Norportu, ali nije kupovao. Sjedio je u kabrioletu Mustang, s podignutim krovom, na udaljenom kraju parkirališta, i razgovarao s Rickom Chrebetom, čija je obitelj mislila da kupuje još neke darove u posljednjem trenutku. Rick je stalno ponavljat) da dovodi u opasnost svoju penziju akt) ga uhvate. Ali svejedno mu je predao neke bilješke. Vrativši se kući, Bruce se divio količini posla koji je Rick uspio obaviti prije negt) što je istraga prekinuta. Ĉak je zaključio, sličnim ali ne identičnim načinom rezoniranja, da je Lemaster Carlyle mogući osumnjičenik. Kick je bio manje impulzivan od svojeg nekadašnjeg partnera, ali ipak se potrudit) nabaviti jednu stvar koju je Bruce previdio. Kopiju Lemasterova ţivotopisa. Jedan pogled na nju bio je dovoljan da Bruceova teorija padne u vodu. Gina Joule je nestala u veljači 1973., dok je Lemaster bio na trećoj godini studija.

Ţivotopis je bio jasan i nedvosmislen: Siječanj-lipanj 1973., studij u Oxfordu. Kad se sveučilište opet otvori na prvi dan nove godine, Bruce će provjeriti datume da bude siguran da je ţivotopis točan. Ali već je znao da će biti točan. Osim ako budući predsjednik sveučilišta nije u ono vrijeme poţurio kući u Ameriku da ubije Ginu Joule i brzo odletio natrag u Englesku, Lemaster nikako nije mogao biti krivac. To nije značilo da nije mogao ubiti Zanta, ali uvelike je umanjilo tu vjerojatnost. Bruce će morati, protiv svoje volje, potraţiti druge mogućnosti. Odloţio je posao u stranu i otišao u dnevnu sobu gdje je njegova kći Laurie, došavši za blagdane kući iz koledţa, kitila boţićno drvce. (III) NA Boţić, pritajen u zatišju medijskih vijesti, Cameron Knowland tiho je prekinuo sve veze s kampanjom i izborom predsjednika Sjedinjenih Drţava na drugi mandat. Knowlandov je ured objavio pismo, koje mediji jedva da su primijetili sve dok nije prošlo tjedan dana. U pismu se uvelike ispričava zbog ―upuštanja u aktivnosti koje su moţda davale dojam da je teţio razotkrivanju skandaloznih informacija o vodećim kandidatima druge stranke‖. U izjavi Bijele kuće zahvalili su mu na njegovoj sluţbi tijekom godina te prijateljstvu prema predsjedniku, ali nisu izrazili nikakvo ţaljenje zbog njegova odlaska. Astrid je za to saznala prije ostalih u Obitelji, jer joj je netko poslao SMS poruku, a netko drugi ju je nazvao. Priča je 26. prosinca dobila minutu i pol u večernjim vijestima. Astrid je gledala s bolesnim pogledom u očima. Julija ju je namjeravala pitati kako je čula te glasine o tome da Lemaster skriva prljave tajne, ali vidjevši Astridinu iskrenu tugu, nije se usudila. Astrid je sljedeći dan s djecom krenula kući. Julija je te večeri gledala Tessinu emisiju. Nekadašnje cimerice su se pomirile nakon Tessine male izdaje Julijina povjerenja. Uvijek su se mirile. Julija nikad neće prestati biti zahvalna Tessi što joj je spasila ţivot, a Tessa nikad neće prestati računati na njezinu zahvalnost. Večeras je Tessa govorila o mogućnosti da dva odlaska, Astrid Venable i Camerona Knowlanda, a oboje su bili vaţne karike u političkom stroju, upućuju na pojavu uljudnosti, što je bila dobrodošla promjena u odnosu na kampanje iz prethodnih godina. Julija se brinula da oni znače zapravo pojavu nečega drugoga. Nije još točno znala čega. Sjetila se kako je Lemaster, nakon što je rekao da je Cameron prejak da bi mu se suprotstavio, iste večeri nekome govorio mobitelom: ... čovjek je bio vraški drzak da umaršira u ured i zaprijeti mojoj supruzi nasred mojega kampusa. Neću to trpjeti. Da, znam. Znam, ali me nije briga. Neću to podnositi. Jesam li bio jasan? A i taj Tice, koji se po cijelom gradu raspituje o mojoj supruzi. Neću to trpjeti u svojem gradu. Je li to jasno? Julija se namjeravala prišuljati muţu i zagrliti ga da ga razvedri. Ali ono što ju je odbilo i potjeralo natrag u krevet gdje je navukla pokrivače preko glave, bilo je, opet, njegovo korištenje posvojnih zamjenica.

34.

POGLAVLJE

SVIJET S DRUGE STRANE OGLEDALA

(I) VELIKI ORANGE AND WHITE COTILLION ORGANIZIRAN JE PO ĈETRDESET TREĆI put u Novoj Engleskoj i kao i obično odrţan u otmjenom hotelu u Bostonu, nekoliko dana prije Nove godine: kokteli, zatim večera pa ples, ponekad do zore, viši slojevi afroameričkog stanovništva kolektivno su se opuštali i otmjeni i uspješni, gledali su na sebe s odobravanjem. Bijela Amerika nije poznavala ništa slično, a nije ni znala ništa o tome. Sestre Bubamare su započele tu tradiciju, najprije u New Yorku, pa u Washingtonu i sada u osam različitih regija diljem zemlje, još u ona vremena kad je uvođenje mladih djevojaka u društvo otmjenih i vrlo otmjenih Obitelji tamnije nacije zapravo bilo vaţno, i kad nije postojalo drugo mjesto gdje bi se to učinilo. Sada je sve manje mladih djevojaka bilo zainteresirano za ulogu debitantice. Ali Veliki Orange and, White Cotillion se nastavljao. Pripadnice Bubamara još su nosile tradicionalne bijele svečane duge haljine s nekim narančastim detaljem, a njihovi gosti - nekoć davno to su bili samo njihovi muţevi - bili su odjeveni u crne frakovi s bijelim leptir-kravatama, iako je Julija, stojeći u plesnoj dvorani s Lemasterom, Marlonom i Reginom Thackery, uočila dva ili tri para gdje su obje partnerice bile odjevene u bijele haljine, što je bio rezultat dvogodišnjih gorljivih rasprava. ―Mislim da Bitsy ima istu haljinu u kojoj je bila prošle godine‖, reče Regina. Njihova nezgoda na kolnom putu kod Kimmer potpuno je zaboravljena. ―Ova je nova", uvjeravala ju je Julija. "Bila sam s njom kad ju je kupila.‖ ―Pa, izgleda kao da je ista, a znam da sam torbicu već sigurno vidjela." ―Prošle je godine imala haljinu s dubokim dekolteom na leđima.‖ ―Ti to zoveš leđima?‖ Lemaster i Marlon su u međuvremenu odšetali prema skupini imućnih muškaraca iz novoengleskog ogranka nacije, od kojih je šest ili sedam dobroćudno promatralo gomilu kao da uočavaju razlike u društvenom statusu: nije bilo kao u stara vremena, kad je Klan bio malobrojan i teško je bilo ući u njega. Lemaster je bio u svojem elementu, glasno je pričao viceve zbog kojih se

cijelo društvo hihotalo, velikani industrije, politike i umjetnosti bili su očarani duhovitošću koju nikad nije iskazivao kod kuće. U ovakvim bi se prilikama Juliji često činilo kao da su prošli kroz ogledalo i ušli u čaroban svijet u kojemu je Lemaster bio šarmer prije nego ljubazan muškarac koji se drţi na distanci i s kojim dijeli postelju, a ona je pak središte paţnje i zavisti ostalih ţena. Sada, dok Regina nije prestajala s ogovaranjem, Julija se naprezala da čuje što muškarci govore, jer je kao i uvijek bila fascinirana sposobnošću svojega muţa da očara slušatelje. Nije čula ništa osim smijeha. ―Trebali bi plesati‖, reče neki glas do nje. ―A isto tako i ti.‖ Julija se okrenula i nasmiješila, jer je Aurelia Treene, sa svojih sedamdeset i nešto godina, bila i ostala njezina najdraţa spisateljica i jedna od najdraţih osoba, iako su se viđale samo na svečanostima poput ove. Aurie je bila visoka, vitka i blaga, s mirnim trezvenim autoritetom, koji vam je govorio da je već sve vidjela i doţivjela. Ona i Mona su u ona vremena u Harlemu bile dobre prijateljice i suparnice, iako je Aurie potjecala iz Tennesseeja. Običavala ih je posjećivati u kući u Ulici North Balch barem jedanput godišnje. Sad je ţivjela u Maineu. ―Kako ti je mama?‖ ―Cvate i napreduje.‖ ―Ona je divna ţena.‖ Na plesnom podiju bila je guţva i sastav je glasno svirao, ali Aurelia ni u jednom trenutku nije povisila glas. Nad njih kao da se nadvila kupola tišine. ―Još te uvijek mnogo toga moţe naučiti.‖ ―Znam.‖ Julija je pijuckala pjenušac. Auriene njeţne ruke bile su prazne. Odabrala je narančasti šal kojim je dopunila svečanu haljinu. Došla je bez pratitelja i otplesala nekoliko plesova, obično s iznenađenim i polaskanim ţenama, od kojih je većinu bila udana. ―Ali ne vidimo se često, a znaš kako ona mrzi razgovarati na telefon.‖ ―To joj je vrlo pametno, u ovim okolnostima.‖ ―Kojim okolnostima?‖ "Pa sa svim tim što se događa.‖ Ovaj put Julija se okrenula prema njoj. ―Što se događa?‖ Aurie se nasmiješi i kucne prstom po sljepoočici, kao da ţeli dati do znanja da Julija savršeno dobro zna o čemu govori. Prišao im je konobar s pladnjem pjenušca. Julija je uzela drugu čašu. Aurie je također uzela piće, ali nije počela piti. Promijenila je temu. ―Sigurno si vrlo ponosna.‖ ―Ponosna?‖ Pokazala je čašom. ―Na Lemastera. To je velika čast. Velika. To dobije tako malo muškaraca.‖ ―Pa, da, svakako. Iako mjesto predsjednika Sveučilišta nosi sa sobom probleme, a neki su profesori uvijek spremni da ga razapnu, ipak je...‖ ―Nisam na to mislila...‖

―Na što si mislila?‖ Auriena ruka je dotakla Julijino rame i brzo ga stisnula, kao kandţama. ―Ma, hajde, Julija. Cijelog ţivota skupljam izvore informacija. Ne moraš od mene skrivati svoje tajne.‖ ―Kakve tajne?‖ Nelagodno se nasmiješi. ―Što sam to zaboravila od Lemmiejevih uspjeha? Jer popis je vrlo dugačak‖ - o, kako je mrzila biti poslušna ţenica, baš je mrzila! - ―i nije jednostavno sve pamtiti.‖ ―Pa to da je postao Vrličnik.‖ ―Što je postao?‖ ―Vrličnik. I tako se nastavlja obiteljska tradicija.‖ponovo stisak, još snaţniji. ―Ne moraš glumiti. Svakako, neznanci ne moraju znati, ali ja imam svoje veze u bratstvima.‖ Julija je zbunjeno zatresla glavom. Moţda je pjenušac bio razlog da se ponovo osjećala kao idiot na konvenciji genija. ―Ţao mi je, Aurie. Nemam blagog pojma o čemu govoriš.‖ ―Što mi hoćeš reći? Da ti je rekao pravo ime? Ne Vrličnik, nego ono kojim Empyrealsi stvarno zovu zamjenika zapovjednika?‖ Drhtaj uzbuđenja. ―Dakle, to je poslastica, Julija. Prava poslastica. Što ti je rekao? Hajde. Reci mi.‖ Julija ju je samo gledala. "Hoćeš reći da je moj muţ... zamjenik zapovjednika Empyrealsa?‖ ―Nisi znala? Oh, Julija, nemoj mi reći da imaš jednog od onih tipova koji pripada staroj školi, da slijedi sve tradicije, da autsajderi ne smiju znati što se događa i tako dalje.‖ ―Lemaster ne moţe biti veći predstavnik stare škole nego što jest." ―Znači dao se u nasljednika? Radi cijelu stvar?‖ ―Nasljednik?‖ ―Empyrealsi ih regrutiraju mlade. Pa, to vjerojatno znaš. Mnogi članovi pripremaju svoje sinove. Naravno, Bay Dennison nije imao djece...‖ Prekinulo ju je bjelodano iznenađenje na Julijinu licu. Preko spisateljičinih elegantnih crta lica pala je maska, u trenu, kao da su ona i Lemaster zaista dio tog tajnog svijeta s druge strane ogledala, dok je Julija ostala autsajder. ―No, nije vaţno. Ĉestitam. Ali, molim te, zaboravi da sam išta rekla.‖ Krajičkom oka Julija je primijetila da im se Lemaster pribliţava, domahuje im i smješka se, očito spreman ponovo zaplesati za svoje oboţavatelje. Aurie je bila spremna krenuti. Julija reče: ―Ĉekaj. Ĉekaj minutu. Reci mi jednu stvar.‖ ―Jednu.‖ Zvučala je zlovoljna, vjerojatno na samu sebe, zato što je izlanula tajnu. ―Mislim da mi Lemaster nije ništa rekao zato što su Empyrealsi stari i umiru.‖ Promatrala je Aurelijino lice. ―Stari su i umiru, zar ne? Jedan nevaţan, minorni društveni klub, koji čak ne spominju kad se sastavljaju popisi prestiţnih klubova?

U pravu sam, zar ne, Aurie? Zar nisam?‖ ―Naravno da su stari.‖ ―Sigurna si?‖ Spisateljica je letimično pogledala Lemastera koji im je prilazio, a zatim se nasmiješila Juliji s blistavim otpuštanjem. ―Oh, tako si slatka. Tako slatka.‖ Aurie je poljubila Juliju u vrh nosa i vratila se svojoj pratnji.

(II) U HOTELU SU UZELI TRI SOBE, JEDNU ZA RODITELJE, DRUGU ZA A AR ON A , a treću su dijelile djevojke, jer Vanessa je pobijedila u posljednjoj bitki, sukobu volja sa svojom majkom i nije bila među mladim ţenama koje su te večeri formalno uvedene u društvo. Julija i Lemaster su se popeli na kat oko jedan sat ujutro. Lemaster je otišao spavati. Julija je obišla djecu. Aaron je razgovarao mobitelom. Jeannie je spavala, ali Julija je ostala budna i gledala glupavu komediju koju je Vanessa voljela, i povremeno bi pogledavala svoje najmlađe dijete da bude sigurna da se neće probuditi i slušati uţasan prosti jezik; iako ga je moţda svejedno upijala. Julija i Vanessa su se ispruţile na krevetu, zagrlivši se kao što su nekada znale. Malo su razgovarale, malo se smijale filmu, a onda je Julija naglo dignula glavu i vidjela da Vanessa hrče, a digitalni sat je pokazivao da će uskoro biti tri. Odšuljala se natrag u svoju sobu, obukla spavaćicu i uvukla se među plahte, trudeći se da ne probudi supruga. Svejedno se probudio. Poljubili su se i malo milovali, ali pokazalo se da su preumorni za išta energičnije pa je ona poloţila glavu na njegovo rame dok joj je gladio vrat i rame, onako kako je voljela. Pričali su o plesu, o smjernicama Sveučilišta i o tome što Preston radi u Meksiku. Onda ga je Julija upitala zašto joj nije spomenuo da je izabran - nije bila sigurna ni koji je pravi naziv - da je postao Vrličnik. ―Jules, zakleli smo se na tajnost. Znaš to.‖ ―Ali rekao si mi da je Bay Dennison prije bio... kako već zovete poglavara.‖ ―Veliki vrhovnik. Ponekad ga zovemo Autor.‖ Nasmijao se u mraku hotelske sobe. I ona također. U još jednu od tradicija tamnije nacije spadali su i ti fantastični nazivi. ―Eto. Rekao sam ti jednu tajnu Em- pyrealsa. Jesi li sad sretna?‖ Poljubila ga je. ―Znači - ti si Vrličnik?‖ Prekid vijesti zbog još jednog bloka reklama. ―Da, Jules. Jesam. A sad, molim te. Ne moţemo više o tome razgovarati.‖ ―Moţeš li mi makar reći što znači ‗Vrličnik‘?‖ Aurie je rekla da postoji još neko

ime, ime kojim se koriste samo članovi.‖ Tišina. Pokušala je ponovo: ―Pa, dobro, reci mi koliko dugo si na toj duţnosti.‖ ―Deset godina.‖ ―Zašto tako dugo? Nikad nisam čula za nešto takvo?" ―Zato što smo strpljivi ljudi.‖ Sanjiv prekid. Bilo je lijepo saznati nekoliko tajni svojega supruga, iako je osjećala da se ispod ovih kriju dublje, još fascinantnije tajne. ―Lemmie?‖ ―Hmmm?‖ ―Smijem li te nešto vaţno pitati?‖ ―Ova pitanja malo prije nisu bila vaţna?‖ Nije dopustila da je smete. ―Aurelia je rekla da se nastavlja obiteljska tradicija. Što je time mislila? Postoji li na Barbadosu podruţnica Empyrealsa?‖ Ponovo ju je pustio da čeka. ―Aurelia ima dug jezik‖, reče on. ―Što je htjela reći, Lemmie?‖ ―Ne bih znao, Jules.‖ ―Što je onda s nasljednikom? Jesi li ga izabrao?‖ Tišina. ―Reci mi onda nešto drugo. Jesu li Empyrealsi zaista stari i umiru? Aurelia se nasmijala kad sam joj to rekla. Sjećaš se kako se Mona uzrujala kad sam joj rekla da se namjeravamo vjenčati? Htjela je nekoga iz prestiţnijeg kluba. Tako je rekla. Bila je bijesna kad nisi htio napustiti Empyrealse i prijeći u klub Boulé ili Guardsmen. Sjećaš se? Smijali smo se tome što ona tako ozbiljno uzima društvenu scenu. Smijali smo se, Lemmie.‖ ―Sjećam se.‖ ―Ali jesmo li bili u pravu? Ili postoje neki aspekti Empyrealsa za koje ne znam?‖ ―Naravno da postoje aspekti za koje ne znaš. Ne pričamo o tome autsajderima, a ti si, moja ljubavi, autsajder.‖ .. Toliko, što se tiče ovog smjera istrage. Još nije bila spremna napustiti slatki mir povečerja uz logorsku vatricu, pa je pokušala drugim putem. ―Lemmie?‖ ―Hmmm?‖ ―Sjećaš se godine kad je umrla Gina Joule?‖ ―Ubijena je.‖ Rekao je čvrsto i nepopustljivo. "Da.‖ Zahvalno ga je stisnula zbog toga. "One godine kad je ubijena. Vralio si se iz Engleske, kad ono, u svibnju?‘' ―U lipnju.‖ ―Jesu li ljudi još pričali o... ubojstvu?‖ ―Ne puno. Nisu baš.‖

Oklijevala je. ―A Mal? Ili Scrunchy? Jesu li oni govorili o tome?‖ ―Zapravo se ne sjećam.‖ ―Ţelim reći...‖ ―Prošlo je tri, Jules. Sutra nas čeka duga voţnja.‖ Odmaknuo se od nje i okrenuo na stranu, ostavljajući je samu u hladnoj tami.

35.

POGLAVLJE

PRIJATELJSKI RAZGOVOR

(I) ―LIJEPO JE OD VAS ŠTO STE ODVOJILI VRIJEME DA ME PRIMITE‖, REĈE BRUCI : Vallely sa smiješkom. Bilo je to tek drugi put da se našao u predsjednikovu uredu i nije htio ni u čemu pogriješiti, naročito nakon neugodnosti s Marionom Thackeryjem. Ali Lemaster Carlyle bio je prijateljski raspoloţen koliko se to moţe poţeljeti. ―Nema na čemu, Bruce. To je najmanje što mogu učiniti. Htio bih još jednom reći koliko mi je ţao zbog vaše supruge.‖ ―Hvala.‖ ―Kako je Laurie? Studira na Drţavnom sveučilištu Pennsylvania, zar ne? Zvijezda je atletskog tima?‖ ―Tako nekako.‖ Predsjednik se osmjehnuo i kimnuo glavom. Nije se sluţio nikakvim bilješkama. Umjesto da Bruceu ponudi mjesto s druge strane svojeg masivnog radnog stola, pokazao mu je rukom prema sofi, a ţustri pomoćnik im je donio čaj. Bio je prvi utorak u siječnju 2004. Sveučilište je tek počelo s radom. ―Koliko sam čuo, ţeli postati veterinarka. Je li to još uvijek tako? A Brucie? Još je strah i trepet u Mornarici? Sluţi li na podmornici?‖ ―Da, gospodine. Na USS Michigan, u Pacifičkoj floti.‖ Lemaster je bio dobar u tome. Bruce mu je to morao priznati. Podsjetio se da mora biti na oprezu. Predsjednik je i dalje bio osumnjičenik za ubojstvo, iako su ga sumnjičili samo Bruce i moţda Trevor Land. ―Nije slijedio oca i krenuo u specijalne postrojbe?‖ Bruce se iznenadio. Lemasterove su oči zablistale zbog ove male pobjede. Ni u čijem dosjeu nije pisalo ―specijalne postrojbe‖. Netko je morao znati gdje treba kopati; i morao je imati upućenog pomoćnika da mu omogući kopanje. ―Nije, gospodine.‖ ―Dakle - što mogu učiniti za vas, Bruce? Razumio sam da se radi o jadnom Kellenu.‖

―Da, gospodine.‖ Lemaster je nastavio dalje. ―Trevor mi je rekao da mu pomaţete. Mislim da je to sjajna ideja.‖ Bruce je bio siguran da nema mnogo ljudi, koji bi izvan filma zapravo rekli za neku ideju da je sjajna. ―Samo radim svoj posao, gospodine.‖ ―Moţete ispustiti to ‗gospodine‘, Bruce. Nismo u vojsci, a i supruge su nam se druţile.‖ Prebacio je nogu preko noge i pijuckao čaj. Bio je slika i prilika opuštenosti. ―Drago mi je da istraţujete taj slučaj, Bruce. Ne vjerujem u priču o pljački i siguran sam da i nitko drugi ne vjeruje. Nadam se da ćete naći neke odgovore.‖ Bruce je izvadio svoju biljeţnicu. ―Moţete li mi reći zašto ne vjerujete da se radilo o pljački?‖ ―Moţda je to instinkt. Previše je pogodno.‖ ―Pogodno?‖ Predsjednik prezirno otpuhne. ―Pucaju u čovjeka večer prije nego što se trebao sastati s našim članom upravnog odbora. A on mi kaţe da je Kellen imao neke informacije koje bi bile korisne na izborima? Da, Bruce. Mislim da je to prilično prikladno.‖ ―Znate li kojoj strani su informacije trebale pomoći?‖ Snaţno odmahne glavom. ―Ne. Mislim da ni Cameron ne zna, ali slobodno ga pitajte.‖ ―Moţete li mi opisati svoj odnos s Kellenom Zantom?‖ ―Nismo ga imali. Davno prije, prije nego što smo se Julija i ja vjenčali, ona i Kellen bili su u bliskoj vezi. Siguran sam da to znate. Dakle, otada pa do danas, posao nas nije dovodio u kontakt. Veći dio vremena dok sam bio profesor prava, Kellen je predavao u Chicagu ili na Stanfordu. Vratio se u grad neposredno prije nego što sam postao sudac, ali bio je u odsjeku ekonomije. Zatim, kad sam ja otišao, bio sam... otišao sam.‖ ―Koliko znam Kellen Zant i vaša supruga su ostali prijatelji.‖ Prvi put je Lemaster Carlyle malo splasnuo. ―Valjda.‖ ―Je li vas to smetalo?‖ ―To da su prijatelji? Pretpostavljam da jesi.‖ Osmijeh je izblijedio, ali Bruce je brzo vidio da se njegov plijen nije, kako je mislio, smeo. Glatke crte lica postale su briţne. ―Bruce, slušajte me. Sve je ovo povjerljivo, zar ne? Vidite, problem je u tome da kad su Kellen i moja supruga imali blisku vezu, on ju je jako povrijedio. Na mnogo je načina bio nasilnik. Rekao bih, ne u fizičkom smislu. Ali postoji nešto što se zove emocionalno nasilje, a ono moţe podjednako raniti. Brinuo sam se da bi on mogao ponovo povrijediti moju suprugu.‖ Bruce je kimnuo glavom i biljeţio. Zatim je, ne podigavši pogled, upitao: ―Imate li razloga misliti da ju je profesor Zant pokušavao povrijediti?‖ ―Nisam siguran da vas razumijem.‖

Ali Bruce je bio siguran da on itekako dobro razumije. ―Mislio sam, recimo, posljednjih godina. Otkad se Kellen Zant vratio u kampus. Je li na bilo koji način povrijedio vašu suprugu?‖ ―Nadam se da nije.‖ Opet se naslonio na naslon stolice. ―Volio bih da mogu pretpostavljati da bih saznao za to.‖ Bruce je opazio paţljiv izbor riječi, to što nije jasno zanijekao, ali odlučio je da, umjesto nastavka te teme, zabiljeţi prijetvornost za ubuduće. ―Imamo nekoliko pitanja o noći kad ste našli tijelo.‖ ―Slobodno pitajte.‖ ―Zaustavili ste auto jer ste imali nesreću.‖ ―Neugodno mi je, ali odgovor je da.‖ Ţalosno je zatresao glavom. Telefon je zazujao nekoliko puta, ali Lemaster ga je ignorirao. ―U redu, radi se o oštrom zavoju, a bila je i oluja. Ipak, tom cestom vozim šest godina. Nikad nisam promašio zavoj.‖ ―Je li se išta posebno dogodilo zbog čega ste promašili zavoj? Moţda je jelen iskočio iz šume ili takvo što?‖ ―Bojim se da nije. Nemam isprike.‖ ―Niste usporili zato što ste u jarku primijetili tijelo?‖ Opet je nestalo vedrog prijateljstva, a provirio je ledeni karijerist, prijatelj predsjednika Sjedinjenih Američkih Drţava i milijunaša. ―Razumijem zašto to morate pitati, Bruce. Bio sam tuţitelj. Znam kakav je postupak. Dopustite mi da vam uštedim nešto vremena. Nisam ubio Kellena Zanta. Nisam se ni dogovorio s nekim da ubije Kellena Zanta. Nisam znao da je njegovo tijelo tamo u trenutku kad sam imao nesreću. Dobro?" ―Da, gospodine. Nisam namjeravao postavili ta pitanja.‖ ―Ali mislim da ne biste dobro obavljali svoj posao da se niste to pitali.‖ Bruce je pustio da ta primjedba ostane bez komentara, jer je bio dovoljno velik birokrat da prepozna kako tu nema pravog odgovora. ―Još samo jedno pitanje, gospodine, ako smijem.‖ ―Izvolite.‖ ―Prema ljudima koji su bili prisutni, onu ste večer tri puta izlazili za vrijeme večere zbog poziva na vaš mobitel.‖ ―Ĉini mi se da je tako.‖ ―Ali rečeno mi je da ste inače prilično skrupulozni i smatrate da ne treba odgovarati na pozive dok čovjek sjedi za stolom, naročito ako je u pitanju sluţbena večera, osim ako se ne radi o hitnom slučaju. Smijem li vas pitati tko vas je zvao i je li se te večeri radilo o hitnom slučaju?‖ Nabrojio ih je na prste. ―Jedan poziv bio je od moje kćeri, koja je bila vani u kinu. Htjela je da se dogovorimo o tome kada da dođemo autom po nju. Jedan je poziv bio iz Bijele kuće. Uvijek se javljam kad zove predsjednik - veliki predsjednik - ali ovaj put sam mu rekao da sam zaposlen s jednom obvezom na koledţu i upitao ga mogu li ga nazvati kasnije.‖ Zabavljao ga je

izgled Bruceova lica. ―Da, ljudi to čine. I on je samo čovjek.‖ ―A treći poziv?‖ Lemaster se namrštio. ―Sjećam se samo dva. Jeste li sigurni da je bio-i treći?‖ ―Tako su mi rekli.‖ ―Pa, morat ću pogledati u ispise svojih poziva i vidjeti što mogu naći.‖ Glatko, čarobno, Lemaster je podigao Brucea na noge i poveo kroz ured. Rukovali su se. ―Hvala vam što ste se toga prihvatili, Bruce. Zaista. Mi to svi cijenimo.‖ Bruce je ispalio posljednju strelicu. ―Oh, skoro sam zaboravio.‖ ―Molim vas, Bruce. To je još starija igra.‖ Zajedno su se nasmijali, ali bilo je jasno da se predsjednikovo dobro raspoloţenje počelo mrviti na rubovima, što je vjerojatno i bila Bruceova namjera. Ţivahan pomoćnik se vratio, a posao mu se očito sastojao od toga da uvodi i izvodi posjetitelje. Bruceu je palo na pamet da ga je negdje već vidio, ali nije se mogao sjetiti gdje. ―U vezi s onim pozivima na mobitel. Je li se radilo o vašem privatnom mobitelu ili sluţbenom?" Mrštenje lica. ―Siguran sam da bi me kći zvala na privatni mobitel. Vjerojatno i Bijela kuća, također.‖ ―A treći poziv?‖ ―Rekao sam vam. Ne sjećam se trećeg poziva.‖ (II) VRATIVŠI SE U URED, BRUCE JE PREGLEDAO SVOJE ZABILJEŠKE INTERVJUA. Da, svjedoci su se slagali, Lemaster se javio na tri poziva, a jedan svjedok je čak rekao da su bila četiri. Dva su bila kratka, što je odgovaralo dogovoru da ode po kćer i zamolbi predsjedniku Sjedinjenih Američkih Drţava da ga nazove kasnije, što je bio podvig samopouzdanja ili neumjerenog ponosa koji je Brucea ostavljao bez daha. Treći razgovor bio je dug. Svi su se u tome slagali. Bruce je poţelio da je istraga sluţbena. Da ima pravo pozivanja svjedoka. Da moţe provjeriti ispise telefonskih poziva, bankovne račune, izvode kreditnih kartica, sva mjesta na kojima ljudi ostavljaju tragove o svojem ţivotu. Ali nije imao sluţbeni status. Ĉinio je svojim šefovima i sveučilištu uslugu. Sve što je mogao učiniti bilo je da postavlja pitanja. To jest, mogao je postavljati pitanja ako je mogao naći svjedoke. Na straţnjoj stranici biljeţnice imao je popis ljudi koje je još trebao posjetiti, uključujući Nathaniela Knowlanda, koji mu je lagao o tome gdje je vidio Kellena Zanta one noći kad je umro. Knowland se nije vratio na sveučilište da nastavi proljetni semestar. Bruce je razgovarao s Carol Lewin, koja je mogla dokazati da je bila izvan grada one noći kad je ubijen Zant. Ali sad mu je ponestajalo svjedoka. Zbog nekog razloga upozorenje Ricka Chrebeta stalno mu se vrtjelo po glavi: dokazi su nestajali iz policije, a među njima i Zantov mobitel. Ali zašto? Ispisi

telefonskih poziva zacijelo su sadrţavali sve informacije koje bi netko ţelio imati. Mobiteli. Ĉekaj. Prolistao je nekoliko stranica unatrag i primijetio jednu mogućnost koju je previdio. Prva dva poziva koja je Lemaster Carlyle primio one večeri kad je ubijen Kellen Zant bila su na njegov privatni mobitel. Pretpostavimo, ali samo pretpostavimo, da je treći poziv bio na sluţbeni mobitel. Bruce je izvukao telefonski imenik kampusa. Dakako, ured telekomunikacija je spadao u domenu tajnika Sveučilištu. Nazvao je Trevora Landa. ―Pitao sam se, gospodine, moţete li nabaviti ispis telefonskih poziva zu neki određeni mobitel.‖ "Ah, pa, šefe Vallely, sumnjam da odredbe u vezi s tim...‖ ―Shvatit ću to kao potvrdan odgovor.‖

36. P O G LAV LJ E HUEBNER

(I) JULIJA JE ODUVIJEK ZNALA DA JE MITCH HUEBNER TAMO NEGDJE, KAKO je govorila baka Vee, ali sve dok nije izašla iz Escaladea u dvorištu njegove osamljene kućice u East Woodsu, nije shvaćala da je riječ lud preblaga. Stajala je i u čudu se ogledavala. Imao je psa, naravno, prljavo crno čudovište po imenu Goetz, koje je reţalo, slinilo i smrdjelo dok je bio u kabini ralice, a sada je dahtao na nju, dok ga je zadrţavao samo lanac koji je njezinu neiskusnu oku izgledao pretanak da bi ga zaustavio, ako zaista napadne. Cjepanice za ogrjev bile su sloţene u nasumičnim hrpama, neke su bile uredno pokrivene ceradom, neke razbacane po tlu, moţda zato što ih je srušio pijani raličar. Kuća je bila jednokatnica od tamna drva, s dva napukla prozora na zidu pred kojim se Julija sada nalazila, a rupe u zidu bile su zakrpane kreozotom ili smolom. Pokraj vrata stajao je nedovršeni totem, izrezbaren iz debelog trupca, s licem koje bi preplašilo i samoga vraga. Dvije velike grane bile su svezane u kriţ, obojen zlatnom bojom i postavljen na krov, dajući sumornoj kući izgled kakve zabačene crkve s američkog Juga, gdje je dominantan protestantski fundamentalizam, jedino što u kući nije odzvanjalo razuzdano veselje. Kamiona gospodina Huebnera nije bilo, ali je na betonskim blokovima leţao stari Ford. Julija je već na prvi pogled vidjela da je iz starog auta dijelove za onaj koji vozi. Gospodin Huebner je bio od one vrste muškaraca koji voze samo automobile koje mogu sami popraviti. Jednom ga je čula kako s ogorčenim prezirom govori o novoj generaciji automehaničara, koji priključuju automobile na računala kako bi otkrili kvar te preuzimaju popravke s interneta, dok je politički iskusiti Lemaster, koji se ponosio time što se sa svakim moţe sloţit i, kimao glavom u znak potpunog slaganja. Julija nije ţeljela hiti ovdje sama, ali smatrala je da i nema velik izbor. Djeca su bila u školi, osim Aarona, koji je imao još tjedan dana praznika. Lemaster je otputovao iz grada. Nikad neće imati bolju priliku otkriti je li imala pravo, je li Kellen Zant došao ovamo i uzeo

dnevnik već odavno pokojnog Arnolda Huebnera, pozornika u vrijeme Ginine smrti. Drţeći na oku Goetza, koji je kesio zube, reţao i slinio zapjenjene visuljke sline, ali nije napravio nijedan pokret, Julija se centimetar po centimetar pribliţavala kući. ―Dobar psić‖, mrmljala je, jer je negdje pročitala da je korisno tako govoriti psu. ―Dobar psić. Lijep psić. Dobar dečko.‖ Pas je škljocnuo zubima, ali sa sigurne udaljenosti. Moţda je bio plašljivac. ―Dobar psić. Da. Da. Ja sam prijateljica, vidiš?‖ Podigla je ruke da ţivotinja vidi kako su prazne. Pitala se osjeća li on na njoj miris mačke i hoće li to nešto značiti. ―Dobar dečko. Lijep psić.‖ Goetz je golemu glavu spustio na čupave šape. Drhtao je, moţda od hladnoće, iako mu je krzno bilo gusto. Iza njega, pseća je kućica izgledala itekako premalena. Gledao ju je, a jezik mu je visio iz usta. ―Da. Dobar pas. Dobar dečko.‖ Ispruţila je ruku prema vratima. Oslonjena na zid stajala je lopata za snijeg, čiji je drţak bio tako prljav i star da je mogla završiti kao muzejski primjerak. Mitch Huebner je očistio stazu, ali napravio je samo uski prolaz. Pokucala je, jer nije bilo zvona i jer je već zaključila da ga nema kod kuće, što je vjerojatno i ţeljela. ―Gospodine Huebner?‖ zazvala je. Nije bilo odgovora. Provirila je kroz zamrljano staklo, ali bilo je kao da gleda u nečiji san, jer je sve bilo u sjenama i prošarano naznakama bjeličastog kretanja. Zadrhtala je. ―Gospodine Huebner? Jeste li kod kuće?‖ Ništa. ―Gospodine Huebner. Tu je Julija Carlyle. Ţeljela bih razgovarati s vama.‖ Snaţnije je pokucala. Nešto se u šumi pomaknulo i pas je naglo trznuo glavom da pogleda. Ona također. Nešto je uznemirilo neku ljutitu pticu, crvenorepog jastreba koliko je mogla reći na prvi pogled. Julija se pokušala prisjetiti odlaze li jastrebovi tijekom zime na jug. Jer ako da, zašto je ovaj odlučio ostati. Ĉekala je, ali su snijegom prekrivena stabla ostala mirna. Pogledala je niz raskvašeni puteljak kojim se dovezla, ali nije vidjela ni znaka ţivota. Među drvećem je glasno zaškripao snijeg. To je Eggamese, pomislila je rastreseno. ―Što misliš?‖ upitala je psa. ―Je li tatica ovdje?‖ Tako su dok je ona bila dijete zvali vlasnike pasa. Ţivotinja je bijesno zurila u nju, s isplaţenim debelim, ruţičastim

jezikom. ―Jeste li sami?‖ Opet je pokucala. ―Gospodine Huebner, trebam samo minutu.‖ Nije bilo odgovora. Oklijevala je, ogledavajući se oko sebe. Goetz je pasivno promatrao i teško disao. Pitala se koliko je star. Pitala se je li uopće muţjak. Pitala se što je radio Anthony Tice. Pitala se radi li Bruce Vallely i dalje na tom slučaju. Pitala se zašto su se obje kampanje usredotočile na istu prljavštinu i koji od dečki je to učinio. Pitala se voli li je Lemaster ili samo obavlja ono što smatra svojom duţnošću. Zapravo, pitala se sto pitanja kojih se mogla sjetiti, osim onoga zašto joj ruka okreće kuglu kvake na vratima i zašto su joj instinkti, koji su obično bili točni, govorili da će vrata biti otključana, jer su zaista i bila. Pozvala je gospodina Huebnera po imenu, ali sve je bilo samo predstava. Vrhom čizme dotaknula je kućni prag. Bez upozoravajućeg reţanja, pas je nasrnuo. Jedini zvuk koji se čuo bilo je iznenadno pucanje tankog lanca. (II) LEMASTER JE JEDNOM REKAO, DJELOMIĈNO U ŠALI A DJELOMIĈNO IZ STRAhopoštovanja, da je Julija poput kukca, sposobna misliti i drugim dijelovima tijela osim mozgom. Zapravo, izrekao je tu primjedbu jednog davnog njeţnog jutra u njihovu bračnom krevetu, ali Julija je, kao stvorenje s instinktom, znala da je u svakodnevnom ţivotu prati ista nevjerojatna brzina donošenja odluka. Stoga nije razmišljala kako nema vremena jurnuti u kuću i zatvoriti vrata, to je već znala dok je Goetz smireno leţao u dvorištu, znala je to na isti način kao što je znala koji je CD u CD-mjenjaču njezina Escaladea i koju je bluzu Jeannie imala na doručku. Sve su to bile informacije na koje nikada ne bi obratila pozornost, osim ako se ne bi pokazalo da joj trebaju. Nije mogla pobjeći psu, nije ga mogla izbjeći, nije se mogla skriti iza nekog zaklona. Za dobar plan nije imala vremena. Preostala joj je samo lopata, koju je već čvrsto drţala rukama u rukavicama, jer ju je zgrabila bez razmišljanja na prvi znak kad se pas pokrenuo. Naglo se na mjestu okrenula, gotovo izgubivši ravnoteţu u trenutku dok je zvijer skakala na nju. Jako je zamahnula lopatom, kao da je još uvijek igračica softbola u srednjoj školi Hanover High. Sudar s glavom ţivotinje bio je snaţan. Bilo je kao da je udarila u čvrstu stijenu. Dlanovi su je zapekli, a Goetz je pao na trijem, gdje je zatresao

njuškom, zakoprcao se na ledu da uhvati zalet, okrenuo se i, dok mu je slina i dalje divlje curila, napao je drugi put, ovaj put reţeći. Nagađala je da mu je povrijedila samo ponos. Julija je, sada u panici, zamahnula drugi put, promašivši glavu i udarivši ga u gornji dio torza. Pas zacvili od boli, ali nastavi je napadati. Teške šape pritisnu jaknu i, naslonivši se na nju cijelom teţinom, pas je sruši. Julija vrisne. I ona i Goetz padnu na led s istim muklim udarom i na trenutak su oboje bili podjednako iznenađeni. Oštrica lopate nalazila se između njezina lica i razjapljenih psećih čeljusti. Bila je omamljena od pada, ali u nosu i ustima osjećala je smrad vrućeg, odvratnog daha, koji ju je tako naglo osvijestio kao što bi i mirisna soi. Crne divlje oči gledale su je s mrţnjom, a njuška je pritiskala lopatu, jer je ţivotinja bila preglupa da shvati kako njuškom moţe odgurnuti metal u stranu. Prije ili poslije Goetz će to shvatiti metodom pokušaja i pogreške. Julija je u ţivotu iskusila paniku, ali nikada nešto slično ovome. Srce joj je bilo spremno pobjeći, bez ostatka tijela. Pokušala se trzajem podići, ali bila je premalena ili je prostor bio preuzak ili je, najvjerojatnije, pas jednostavno bio prevelik. Oslobodila je ruku ispod lopate, ali to je ţivotinji samo dalo cilj pa je nasrnuo prema njezinim prstima i zarinuo zube u rukavicu. Instinktivno je trznula rukom, rukavica je skliznula i ostala u raljama bijesnog psa. Debela, na zimu otporna tkanina ga je zbunila i zalijepila mu se za zube. Otvarao je i zatvarao njušku, reţao, šapom se nastojao osloboditi rukavice, dok je Julija izvukla ispod njega nogu i snaţno ga šutnula. Goetz je pokušao ostati na njoj, ali opet se poskliznuo i ona se otkotrljala u stranu. Pokušala je ustati, ali trijem je bio sklizak od leda. A onda je opet bio na njoj, ovaj put skočio joj je na leda. nije imala lopatu da se brani, ništa osim jakne, ali tkanina je bila pretanka a njegove čeljust i preblizu. Vrištala je, nespretno ga udarala i učinilo joj se da čuje povik, ali pomislila je da je njezin vlastiti, a Goetz ionako nije popuštao pa je opet počela vrištati... Pucanj je došao kao totalno iznenađenje. (III) TEŢINE JE NESTALO. JULIJA JE LEŢALA NA TLU, TEŠKO JE DISALA OD UŢASA, nakratko nesposobna da se pomakne. ―Glupa kuja‖, reče netko, što joj je ponovo pokrenulo krv pa se otkotrljala u stranu, drhteći od panike koja ju je još proţimala iako je bila spremna i na svađu, sve dok nije ugledala Mitcha Huebnera kako

tuţno gleda svojega psa. Goetz nije bio pogođen. Barem je Julija to mislila, ali od svega onog crnog krzna nije bilo lako reći. Bio je preplašen - ne on, ona, kuja je bila preplašena - povlačila se prema naherenoj psećoj kućici, dok je Mitch Huebner leţerno ispod ruke drţao sačmaricu, nakon što je potjerao psa. Stajao je na papučici kamioneta, a ulubljena ţuta ralica bila je okrenuta prema brvnari kao da je namjerava srušiti. Još nije pogledao u Julijinu smjeru. Ugasio je motor i ona je čekala da vrati pušku natrag na prečku iznad sjedala, ali nije to učinio. Sad je prvi put primijetila da nekoliko naljepnica na staklu iza vozača reklamira imena nekih organizacija, koje bi se jedva mogle ugurati među desničarske skupine i u usporedbi s kojima je Savezna udruga vlasnika vatrenog oruţja bila bliţa Nacionalnom vijeću Crkava. Sišao je s kamioneta i napravio veliku predstavu od prilaţenja psećoj kućici, gdje se Goetz i dalje durila sve dok njezin vlasnik nije čučnuo pokraj nje i, mrmljajući smirujuće riječi, dao joj hamburger, za koji je Julija isprva pomislila da je kost. Kuja je brzo uspravno sjela, ponudivši onaj poluosmijeh koji psi tako dobro znaju sloţiti kad ţele da ih se voli, a onda je krenula trgati meso s uţitkom koji bi zacijelo bila voljela pokazati i da je mogla zagristi u Juliju. ―Ispričavam se zbog psa‖, reče gospodin Huebner, stojeći sada nekoliko koraka udaljen od trijema i dalje ne gledajući svoju gošću, koja je najmanje od svega očekivala ispriku, jer je u mislima već sloţila jednu ili dvije pričice kao izgovor. ―Potrga svaki lanac koji stavim na nju. Jednog će dana nekoga ozlijediti. Nikad se nije znala savladavati.‖ Teško je uzdahnuo. "Valjda bih je trebao dati uspavati, ali volim tog starog psa.‖ ―Mogli biste napraviti ogradu‖, predloţi Julija, ustajući i trljajući straţnjicu, još bolnu od pada na led. Od navale adrenalina dah joj je još bio isprekidan. Nije ju uopće upitao je li u redu. ―To bih mogao. Ali dosta košta.‖ ―Morate nešto poduzeti u vezi s njom.‖ Zapuhala se i ostala bez daha. ―Kao što ste i sami rekli, mogla bi nekoga ozlijediti.‖ ―Nema više baš neke zube.‖ ―Meni su izgledali prilično oštri.‖ ―Skoro sam glupu kuju morao upucati.‖ Zatresao je glavom. Šilt karirane kape skrivao mu je izraz lica. ―Nikad prije nisam takvo što morao učiniti. Rekao bih da ste je stvarno preplašili.‖ ―Opasna je.‖

―Ne dolazi mi mnogo posjetitelja. Danas nisam nikoga očekivao.‖ Napokon je podigao pogled i dalje drţeći sačmaricu ispod ruke. Lice mu je kao i obično bilo jako crveno, kao da je nekoliko prethodnih jutara davao prednost piću, a ne brijanju. Nosio je stare traperice i čizme za lov, koje su prešle mnogo kilometara, i vjetrovku, kojom kao da je ţelio dokazati kako mu korijeni seţu duboko u ilovaču Nove Engleske da bi ga ovo malo hladnoće moglo prestrašiti. ―Nisam namjeravala ovako upasti. Nisam vas mogla dobiti na telefon. Kucala sam i eto, vrata su se sama otvorila, a onda je ona.. ―Ništa vam ne bi učinila da niste pokušali ući u kuću.‖ ―Pa, ja...‖ ―Jeste li ušli u moju kuću, gospođo Carlyle?‖ Zaskočio ju je bijelac, ono što je najviše mrzila. Mitch Huebner ju je uhvatio na djelu. A imao je i sačmaricu. Na trenutak usta su joj se samo otvarala bez glasa prije nego što je riječi posloţila kako treba. ―Moţda sam zakoraknula jednom nogom unutra.‖ ―Moţda i jeste.‖ Spustio je pušku. ―Prema onome kako su me odgajali, to smo zvali neovlašteno stupanje na tuđi posjed.‖ Stanka. Shvatila je da on čeka da mu ona uzvrati ljubaznost za ljubaznost. ―Oprostite, gospodine Huebner. Nisam namjeravala ulaziti. Vrata su bila otvorena.‖ Moţda su joj hladne jenkijevske oči oprostile, ali ne puno. ―Mogu li što učiniti za vas, gospodo Carlyle?" ―Ah, pa, da. Htjela sam vam postaviti nekoliko pitanja, ako imate minutu vremena.‖ Zadrhtala je. Ponešto zbog naknadnog šoka, a ponešto od novog straha i hladnoće. Prsti su joj bili ledeni. Pitala se kamo je Goetz odbacila njezinu rukavicu. ―Nije valjda o rasvjetnim stupićima. Nisam ja taj koji ih je srušio, gospođo Carlyle.‖ Rekao je to mrzovoljno, ali vrlo jasno. ―Udario sam u jednu ili dvije ulične lampe, tijekom godina u koji poštanski sandučić, čak i u zid zatrpan ispod snijega. Znam kako je to kad se u nešto zaletim. Ali nisam udario u vaše stupice.‖ Nasmiješila mu se, što baš nije bilo lako jer su joj zubi cvokotali od hladnoće i adrenalina. ―Već sam vam prije rekla, gospodine Huebner, i opet ću vam reći. Ne krivim vas zbog stupica.‖ Protrljala je lakat na koji je pala. ―Znam da ih niste vi srušili. Ţao mi je što sam ikada pomislila da jeste.‖ Prošao je trenutak, a onda je na njemu bio red da se zamisli. Otklonila mu je sumnje. Sto je još ţelio? Tada je slegnuo ramenima i teška koraka zakoračio na trijem. ―Uđite, ako ţelite‖, reče on, ponovo

je ne gledajući. Gospodin Huebner izgledao je malo previše nervozno, čak ako su i riješili problem rasvjetnih stupica. Julija je osjećala da su ţene bile njegovi rijetki posjetitelji, osim moţda onih koje su visjele po barovima na manje uglednom kraju ceste Route 48. Slijedeći njegov primjer, Julija Carlyle je zakoračila preko praga i ušla u njegovo ludilo. Sve je bilo pogrešno. Gotovo neprimjetno, ali svakako pogrešno. Na kamenom ognjištu vidjela je ne samo nagorjele cjepanice, nego i dugačke, od čađi pocrnjele noţeve, koje je gospodin Huebner očito zagrijavao. Iznad ploče kamina bilo je prljavo ogledalo, ali prljavština se na neki način činila namjernom, kao da je dijete zamrljalo površinu markerom. Moţda je obično drţao ogledalo prekriveno: na neuglačanom podu od dasaka leţala je deka, nekad plava, a sad izgrizena od moljaca i upravo odgovarajuće veličine. Prozori su, osim onoga na vratima, imali kapke i svaki je imao neku grančicu - vrijeska? - pričvršćenu spajalicom na spoju prozorskih krila. Na kapcima su crnom bojom bili nacrtani kriţevi. Po cijeloj je sobi leţalo dovoljno pištolja, pušaka i poluautomatskog oruţja da bi se mogao započeti manji rat, a vjerojatno i završiti. Dva kipa Djevice Marije, veličine vrtnih statua, stajala su sa svake strane ulaznih vrata poput alarmnog sustava u videotrgovini. Druga čvrsto zatvorena vrata vjerojatno su vodila u kuhinju, kupaonicu, moţda u spavaću sobu, iako joj se činilo da gospodin Huebner spava na staroj soli od crvene koţe, ispod pokrivača ukrašena grubo nacrtanim kriţevima. Duguljasta parola uzduţ jednog zida pozivala je na premoć bijelaca. O, ovo je bila super ideja, Julija. U sredini sobe gospodin Huebner je skinuo rukavice i odbacio ih, zajedno sa šeširom, na stol. Uzeo je vrećicu keksa Oreo, koja je moţda tu već mjesecima leţala, a čiji je otvor bio pomno presavijen, kao da je to učinilo poslušno dijete. ―Mogu li vam što ponuditi?‖ reče on, još uvijek je ne gledajući. ―Ne, hvala‖, reče Julija, stojeći vrlo mirno i osjećajući se vrlo uštogljeno i jako preplašeno. Ulazna su vrata bila širom otvorena. Nije ju zamolio da ih zatvori, a da jest, jurnula bi van prema autu jer joj je bio draţi sukob s Goetz nego suočavanje s gospodinom Huebnerom iza zatvorenih vrata tog ludog sobička. Njegova je ludost bila nešto ţivo što je gorjelo u njemu, i dok mu je stajala blizu, osjećala je da to moţe udahnuti poput duhanskog dima te se s vremenom i sama razboljeti. ―Dakle - što ste me ţeljeli pitati?‖

―Pa...‖ Slijedio je njezin pogled prema zidu i stijegu o bjelačkoj premoći. Nasmijao se sebi u bradu. ―Hej, neka vas to ne uznemirava. To je samo da je preplaši i otjera. Ne znači ništa.‖ Julija je osjećala kako je zakoračila u hladnu, bockavu rječicu nemogućeg. ―Da preplaši koga?‖ Namrštio se, mirna pogleda, ali sjajnih i ipak praznih očiju, poput očiju mrtvog stvorenja pokraj kojega noću prođete na cesti. ―Mislim da znate odgovor, gospođo Carlyle. Inače ne biste bili ovdje.‖ Julija se borila protiv potrebe da obliţe usne. Vani je vjetar promijenio smjer. Pas je zavijao, a ona je osjećala kroz zimsku jaknu kako je hladna struja zraka škaklja po donjem dijelu leđa. Nije htjela ništa pitati. Apsolutno je odbijala, čak i podsvjesno, da pita. I zato se nesigurno vratila svojem tekstu. ―Vi ste... poznavali ste onog ubijenog profesora. Kellena Zanta.‖ ―Jesam li?‖ ―Došao je k vama. Ţelio je dnevnik vašega oca.‖ ―Moţda.‖ Prekriţio je snaţne ruke. Nije skinuo vjetrovku, a koliko je Julija znala, moţda je ispod skrivao još koju pušku ili dvije. ―Zašto vas zanima, gospođo Carlyle?‖ Pogled joj je ponovo skrenuo prema prljavom ogledalu, zamračenim prozorima, vjerskim simbolima razbacanim po prostoriji. Ništa nije izgledalo novo. ―Vaš je otac bio policajac kad je ubijena Gina Joule. Obitelj Joule je jedno vrijeme dizala prašinu, a onda je slučaj zatvoren. Ubojica je DeShaun Moton. Svi su se sloţili. Vaš je otac bio na konferenciji za novinare.‖ Promatrala mu je lice. ―Naravno da je poslije došlo do nemira i Landing je neko vrijeme bio na lošem glasu. Sa skandalom je završila i karijera vašeg oca. Moţe se reći da je i s Huebnerovima u Landingu bilo završeno. Prije Ginine smrti Huebneri su bili prilično ugledni. Poslije, vaš je otac‖ - nije htjela reći da se Arnold Huebner propio i umro od pića, iako je prema Veri Brightwood upravo tako bilo - ―pa, bio je u nemilosti. Obje vaše sestre su napustile grad. Vi ste ostali, ali preselili ste se ovamo, gdje ne morate brinuti o... o...‖ Nije završila rečenicu, nego je novim pogledom počela gledati na stvari oko sebe. ―Sve ovo. To je zbog Gine, zar ne?‖ Jeţurci, jeţurci. U trenutku dok je izgovarala riječi, znala je da im nikada neće povjerovati. Ono što je bilo vaţno bilo je hoće li im gospodin Huebner povjerovati. ―Ona... vas

muči. Proganja vas.‖ Julija je pričekala, ali Mitch Huebner bio je istesan iz grubog novoengleskog kamena. ―Zašto? Zato što je vaš otac imenovao pogrešnog ubojicu.‖ Pokazala je na Djevice. ―Nadate se da ćete je otjerati. Kriţevima. A ono je češnjak, zar ne? Na prozorima.‖ Sačmarica se brzo podigla i Julija je bila spremna na bijeg, ali on ju je očito otvarao samo zato da u dlan izbaci preostalu čahuru. ―Što ako jest?‖ reče on, gledajući dolje. ―Vaš otac nikada nije u to vjerovao. Nikada nije vjerovao da je ubojica bio DeShaun. Ne stvarno. To je zapisao u svojem dnevniku. O tome je cijela ova stvar. Ono što je profesor Zant traţio. Dnevnik vašega oca.‖ Pokušala se sjetiti što je rekao Frank. ―Postojala je jedna moćna obitelj, zar ne? Koja je štitila samu sebe. Kellen vam je rekao da to moţe dokazati, a zauzvrat je ţelio taj dnevnik.‖ ―Moţda ga je ţelio, gospođo Carlyle, ali nisam mu ga mogao dati. Dnevnik se zagubio.‖ ―To svi misle. Nisam sigurna da vjerujem u to.‖ ―Raspisao sam nagradu...‖ "Ĉula sam. Ali mislim da je nagrada samo krinka. Mislim da ste cijelo vrijeme imali dnevnik, ali pretvarali ste se da ga nemate, jer ste htjeli ostati što dalje od neprilika. Mislim da vas je Kellen nagovorio da mu ga predate. Moţda vam je obećao da će utjerati pravdu. Ne znam. Ali mislim da ste mu dali dnevnik i zato je bio siguran da zna...‖ "Da zna što, gospođo Carlyle?‖ ―Tko je zaista ubio Ginu Joule.‖ (IV) JULIA JE ODBILA PONUDU DA SJEDNE U KUĆI, A MLTCH HUEBNER JE ODBIO napustiti svoj posjed, pa su došli do kompromisa tako da su izašli na trijem pred kućom, gdje je ona oprezno drţala Goetz na oku. Pas je leţao sklupčan i durio se pokraj svojeg potrganog lanca. Njih su dvoje u rukama drţali pivo Budweiser. Julija ga nije htjela odbijanjem pića još više udaljiti. Kad god bi on srknuo, ona bi ispila mali gutljaj. ―Reći ću vam nešto smiješno, gospođo Carlyle. Nitko me nikada ništa ne pita. Svi misle da sam lud, misle da sam prljav i znaju da sam iz pogrešnog dijela grada. I tako se svi pitaju što se zaista dogodilo one noći, a nitko me nikada ništa ne pita. Kad je vaša Vanessa prije godinu, godinu i pol, došla razgovarati sa mnom, bila je prva nakon dugo vremena, gospođo Carlyle. Moţda sam bio malo nepristojan. Nisam

joj puno rekao. Nisam joj to bio duţan. Ali rekao sam joj kako su mojeg oca skoro protjerali iz grada, kad nije mogao otkriti tko je ubio malu Ginu. U ono vrijeme Landing nije bio kao danas, pun sveučilišnih profesora, direktora i sličnih. Bili smo samo omanji grad. Kad su se Jouleovi doselili, pa, moţda smo imali dva ili tri profesora, a svi'su ţivjeli dolje u blizini gradskog parka. Trebali su nam, gospođo Carlyle. Trebao nam je njihov utjecaj. Njihov novac. U ono vrijeme je najbogatiji čovjek u gradu bio gospodin Brightwood - Verin tata - koji je upravljao bankom. Ali ono malo što je imao ne bi značilo puno u bilo kojem velikom gradu, pa čak ni u Elm Harboru. Zato su Jouleovi bili velike zvjerke. Isto tako i ostali profesori.‖ Mitch Huebner se nasmije onako kako to čine golemi muškarci, ali smijeh mu je bio prošaran tonovima sirove tuge. Vjetar je s debelih, samotnih grana meo snijeg. ―Dakle,‖ nastavi on, ―gradski su oci već imali taj san, da pretvore Landing u ono što su nazivali grad-spavaonica. Postignite to da se ljudi koji svakodnevno putuju na posao presele u grad. Većina nas je smatrala da ne znaju gdje im je dupe a gdje glava, kako uzrečica kaţe, ali to im je bio san. Da je Gina bila lokalna djevojka, sve bi bilo dobro. Ali bila je kći profesora, gospodo Carlyle. Vidite li zašto je to vaţno? Ako Landing to nije mogao riješiti, kako smo mogli privući putnike da se presele u grad? I naravno da su Jouleovi vršili svaki mogući pritisak. Tko im moţe zamjeriti? Merrill Joule je povukao sve veze koje je imao. Poznavao je guvernera. Predsjednik Sveučilišta - tada je to bio čovjek koji se zvao Cicero Hadley, onaj koji je proveo sva ona građanska prava - pa, stari je Cicero bio blizak s Nixonovim ljudima i tako je savezna policija također vršila pritisak. A obitelj gospođe Joule bila je vlasnik novina i poslali su ljude da naprave veliku priču.‖ Julija se u mislima ponovo vratila na Vanessin rad. ―Nikad nije bilo neke velike priče. Moţda kratki spomen u nekoliko drţavnih novina i to je bilo sve.‖ Gospodin Huebner je kimao glavom i potegnuo gutljaj piva. Julija je otpila damski gutljajčić. Oduvijek je mrzila pivo, ali sad joj se okus nije činio tako strašan kao što je pamtila. Umirivali su je zimski zvuci šume. Pitala se nije li se smekšala s godinama; ili je to samo pivo u njoj stvaralo ugodno treperenje. ―Tako je, gospođo Carlyle. Velika priča nikad nije objavljena. Kako sam čuo od svojega oca, Merrill Joule se predomislio. Kći mu je bila mrtva i sramoćenje grada neće mu je vratiti. Jouleovi nikada nisu

stvarno vjerovali da je to učinio mladi crnac. Merrill je odlučio i dalje vršiti pritisak da sazna što se dogodilo njegovoj kćeri, ali ne na tako javan način. On je bio liberal, gospođo Carlyle. I to staromodan. Ne današnje sranje kad je to stil ţivota. Bio je od onih koji su vjerovali u poţrtvovnost, u pomaganje onima manje sretnima. U ono je vrijeme grad bio siromašan. Ne kao danas. I Merrill Joule nije ţelio da ga njegova tragedija još više osiromaši. Gospođa Joule je obećala osnovati zakladu u Ginino ime, čime bi poslala djecu Landinga na koledţ. Ali prije nego što je to stigla učiniti, pa... imala je svojih problema.‖ I toga se Julija sjećala iz Vanessina referata. Nakon što joj je kći poginula, Anna Joule je godinu dana putovala Europom. Vrativši se, naglo je oboljela i sljedeće je desetljeće provela u nizu mentalnih institucija, gdje je tvrdila da svake noći razgovara sa svojom kćeri. Što se tiče Merrilla, on si je oduzeo ţivot ili se slučajno utopio, usred noći na gradskoj plaţi, pet godina nakon što je i Gina tu umrla. ―Pričajte mi o dnevniku.‖ ―Pričam vam o dnevniku." Mitch Huebner je progovorio glasom filozofu. 'laj ju je čovjek nastavio iznenađivati i pitala se nije li samo poza ono što ljudi smatraju da su njegovi politički stavovi i prividni nedostatak zanimanja za intelektualna pitanja. ―Vidite, gospođo Carlyle, vi prosuđujete u skladu s onim što govore ljudi u gradu. Ali oni ne govore sve što znaju. Ne vama. Ni vašoj Vanessi. Vi ste autsajderi. Ne samo zato što ne ţivite dugo u gradu. Već i zato... pa, zato što niste bili ovdje kad se to dogodilo. Pogledajte bilo koji grad u Novoj Engleskoj, gospođo Carlyle, i naći ćete crtu koja se proteţe po sredini. S jedne strane su ljudi koji ne znaju tajne. Na drugoj su ljudi koji su oduvijek tu, koji se drţe povijesti grada kao da su im to korijeni, onakvi koji stabla drţe uspravnima. Posijecite tajne razotkrijte ih javno - i cijeli će grad uvenuti i pomest će ga prvi sjeveroistočnjak.‖ Odloţio je pivo i nagnuo glavu u stranu. ―A postoji još jedan razlog. Još jedan razlog zbog kojega vam ljudi ne ţele ispričati priču. Nemojte se uvrijediti, gospođo Carlyle, ali niste... bjelkinja.‖ ―Zašto je ta razlika vaţna?‖ ―To je jednostavno razlika. Ţao mi je, gospođo Carlyle, ali to je ţivot.‖ Prisilila se na neuobičajenu smirenost. ―U čemu je tajna, gospodine Huebner? Što ljudi u Landingu skrivaju?‖ Još jedan veliki gutljaj. Već je bio na trećem pivu, moţda i četvrtom. Julija se mučila s drugom limenkom, iako se nije baš sjećala kad je

završila prvu. ―Da, gospođo Carlyle. U pravu ste. Imao sam očev dnevnik. Pojavio se prije deset godina u ormaru sa spisima u podrumu gradske vijećnice, zajedno s gomilom očeva smeća, koje su namjeravali baciti. Ali više ga nemam. Dao sam ga Zantu, kao što ste rekli.‖ Dignuo je ruku prije nego što je mogla postaviti očito pitanje. ―Ne znam što je učinio s njim. I nikad ga nisam pročitao. Nikad ga nisam ni otvorio. Nazovite me kukavicom. Istina je da nisam ţelio znati. Ali, ono što mi je otac uvijek govorio je da je Gina imala dečka. Nekog studenta s koledţa s kojim se viđala.‖ ―I ja sam to čula‖, reče Julija, pomalo razočarana. ―Piše li to u dnevniku? Ime njezina dečka?‖ Kimnuo je glavom zagledan u šumu. ―Najvjerojatnije. Ali otac mi je rekao još nešto, gospođo Carlyle. One noći kad je Gina umrla, postojao je jedan svjedok koji ju je vidio da je sjela u DeShaunov auto...‖ ―Gospoda Spicer. Njezina učiteljica.‖ ―Točno. Gospođa Spiccr. Promijenila je svoju priču.‖ Ĉekao je da Julija kaţe da već zna i za taj dio priče, ali ovaj put je bila mudrija. ―Tata mi je pričao da je poslije otišao k njoj, pokucao na straţnji ulaz kuće i izvukao istinu iz nje. Ĉini se da je Gina zaista pozvonila one noći na njezina vrata, baš kao što je gospoda Spiccr rekla prvi put. Ne samo to. Gina ju je zamolila da nazove s njezina telefona. Pola sata ili moţda kakvih četrdeset pet minuta poslije, pred kućom se pojavio sportski auto, a unutra su bila dva muškarca.‖ ―Dva!‖ ―Tako je. Dva tipa. Studenti. Bijelci. Jedan od njih je pozvonio na vrata, ali gospođa Spicer je vidjela drugoga u autu. Gina je zagrlila prvoga i onda, kad je izašla - dok je gospođa Spicer cijelo vrijeme gledala kroz prozor - kad je Gina prišla autu, izgledala je kao da nije očekivala drugog tipa. Gina i njezin dečko su se porječkali, ona je izgledala bijesna, ali ušla je u auto. Bilo je to posljednji put da ju je itko vidio.‖ Mitch Huebner je slegnuo ramenima i ispio još piva. ―Moj tata je pitao zašto je promijenila priču. Gospođa Spicer je rekla da se preplašila. Moj je otac mislio da je neki novac prešao iz ruke u ruku.. Zašutio je i nagnuo glavu u stranu. Ĉuo je nešto u šumi, nešto što je njoj promaklo. ―Jeste li došli sami, gospođo Carlyle?‖ ―Da. Da, naravno.‖ Okrenula se u smjeru njegova pogleda i vidjela samo uzbudljivu, tihu ljepotu šume prekrivene snijegom. ―Zašto?‖ ―Jeste li sigurni?‖ ―Sigurna sam, gospodine Huebner.‖ Polagano je uzeo sačmaricu, s mjesta gdje ju je ostavio pokraj vrata,

i poloţio je na krilo. Rekao je: ―Netko je tamo u mojoj šumi i pravi vraţju buku nastojeći ostati tiho.‖ ―Djeca...‖ ―Djeca ne dolaze ovamo, gospođo Carlyle. Mitch Huebner je lud. Mitch Huebner je desničar i luđak. Mitch Hüebner jede djecu za doručak. Plaše me se.‖ Julija je pogledala na drugu stranu, ali ništa nije vidjela. ―Srne...‖ ―Ili posjetitelji s Marsa. Ne, to je netko ljudskog roda. Ali ako se previše pribliţi, Goetz će se pobrinuti za njega.‖ Rukom je napravio brzi signal i golemi se pas neozlijeđen podigao na noge i nestao između snijegom zavijenih stabala. ―Gdje sam ono stao?‖ ―Ah, što vam je otac rekao o noći kad je nestala Gina Joule.‖ Milch Huebner kimne glavom. ―Poznavao sam Ginu. Ne dobro. Površno. Imao sam, oh, oko trinaest, četrnaest godina kad se to dogodilo. Viđao sam je po gradu. Primjećivao sam je onako kao što svi trinaestogodišnjaci počinju primjećivati lijepe djevojke par godina starije od njih. Nikad je nisam vidio s dečkom. Zbog strogih roditelja. Nije da je nisu voljeli. Ali bila im je jedinica i teško su je dobili, pa su je štitili kao da je nekakva zaštićena vrsta na ovoj Boţjoj zemlji. Većinu ovdašnjih dječaka, pa, bilo je strah da je pozovu van. Gina je bila prava ljepotica, a Merrill Joule je bio strah i trepet. Mogla je imati svakog dečka kojeg je htjela, tako je bila lijepa.‖ Julija je sakrila smiješak iza drugog gutljaja piva. Kako je samo Mitch Huebner morao biti zaljubljen. ―Zvučite kao da... ste imali visoko mišljenje o njoj.‖ ―Ne samo ja, gospođo Carlyle. Svi su imali. Ljudi su je prirodno voljeli. Moţda je to bilo zbog‖ - stresao se, zatim kao da je uhvatio njezine misli, jer je spustio neobrijanu bradu postrance i zatresao glavom. ―Sad, nemojte me krivo shvatiti. Ja sam bio iz pogrešnog dijela grada. Svakako, otac mi je bio policajac, ali Gina je pripadala sveučilištu, a građani se ne druţe sa sveučilištarcima.‖ Mali gutljaj. ―Svejedno, tata mi je jednom pričao da je istina ono što se priča, ne moţete se boriti protiv gradskog vijeća. Radi se o tome, gospođo Carlyle, da su u ono vrijeme još postojali ljudi tako veliki da ih niste mogli dotaknuti. Nije bilo kao danas, kad novinari jure za svakim političarom koji ne moţe drţati hlače zakopčane. Ne, u onim danima...‖ Opet je zastao, skočio na noge s puškom u ruci, a ona se okrenula na vrijeme da čuje ljutit povik iz šume i Goetz kako laje. ―Pođimo vidjeti tko je tamo‖, reče on, ţureći kroz snijeg. Julija ga je slijedila, ne zato što je ţeljela otići u šumu, nego zato što

je ţeljela čuti kraj priče. Zašli su među drveće, uglavnom crnogoricu, tako visoku i gustu da je sunce polako nestajalo. Bilo je kao da hodaju u sumrak, iako je bila sredina dana. ―Je li sve ovo vaš posjed?‖ upita ona. ―Govorite tiše‖, šapne on, slijedeći psa iznenađujuće lakim korakom. ―Ali tko...‖ ―Molim vas, gospođo Carlyle. Vjerujte mi.‖ Stigli su do čistine. Tamo je bila Goetz i veselo mahala repom. Ispod njezine šape vidjela se muška sjajna crna mokasinka, koja je očito pripadala čovjeku s vrlo velikim stopalima. Vrh cipele bio je proţvakan. Milch Huebner je čučimo i podignuo cipelu vrhom puške. ―Hah. Izgleda skupo.‖ ―Da, tako je‖, reče Julija na distanci. ―Ţelite li je? Meni takve fine cipele ne trebaju.‖ Julija je odmahnula glavom. Nije htjela imati nikakve veze s tim. ―Ni meni‖, reče ona. Mitch Huebner je slegnuo ramenima i bacio cipelu dublje u šumu, ali Goetz je mislila da se igraju i odmah ju je donijela natrag. Kad su se vratili do kuće, ona je rekla: ―Gospodine Huebner, slušajte. Ono što ste rekli o Gini...‖ ―Moj je tata govorio da čovjek mora birati svoje bitke i da bi bilo bolje za sve na koje se to odnosi kad bi izabrali neku drugu.‖ ―Dnevnik ste našli prije deset godina.‖ ―Tako je, gospođo Carlyle.‖ To je otprilike bilo vrijeme kad se jedan od Jahača natjecao za svoj prvi mandat u Senatu, a drugi za prvi mandat guvernera. ―Jeste li ikome rekli da ga imate? Mislim, prije deset godina?‖ Nedokučivo slijeganje ramenima. ―Ali dali ste dnevnik Kellenu Zantu. I nikad više niste vidjeli dnevnik.‖ ―A-ha.‖ Oklijevala je prije sljedećeg očitog pitanja. ―Zašto je tako vaţno to što nisam bijela?‖ Mitch Huebner je odmahnuo glavom. Negodovanje? Odbijanje? Ili samo dobra staromodna jenkijevska šutljivost? ―Je li‖ - priznajući sada sama sebi posljednju uţasnu činjenicu ―ţelite li reći... da je dečko... onaj student...-bio je... crn?‖ ―Dečki koji su došli po nju bili su bijelci.‖ ―Gospodine Huebner, moram to znati. Moram znati.‖

I dalje potpuna šutnja. Tonući brzo, Julija je pokušala još jedanput. ―A samo je Kellen znao s kime se našla one noći.‖ Kimnuo je glavom, usredotočivši se na iznenadnu potrebu da ulašti branik kamiona nekom prljavom, suhom krpom. ―Vidite li zašto ne ţelim znati?" Bacio je krpu natrag na straţnje sjedalo. ―Ubili su ga zbog loga.‖ ―Razumijem.‖ ―Mislim da je vrijeme da pođete, gospodo Carlyle.‖ ―I ja mislim.‖ Glas joj je bio drven. Previše se toga događalo. Lemaster je tada bio izvan zemlje, podsjetila je samu sebe. Ĉak i da ju je poznavao - a Mitch Huebner čak nije potvrdio da je Ginin dečko bio crn - nije hici u zemlji. ―Hvala vam na vašem vremenu, gospodine Huebner.‖ Trenutak poslije bila je u Escaladeu, ali tek što je upalila motor, on se pojavio pokraj prozora, nelagodno se osmjehujući i s malim paketom u ruci. ―Što je to?‖ ―Od profesora Zanta. Rekao je da vam to dam.‖ Osjećaj pomiješana bijesa i straha. ―Da date meni? I čekali ste do sada?‖ ―Rekao je da vam to dam ako se budete raspitivali o dnevniku mojega oca. I samo ako pitate za dnevnik.‖ Odmaknuo se od auta, bez smiješka. ―Vrijeme je da pođete‖, ponovi on. Odvezla se nekoliko stotina metara u šumu, pozorno gledajući neće li gdje ugledati muškarca kojemu nedostaje jedna nova crna mokasinka. Recimo šminkera Tonyja Ticea: čula je da je izašao iz zatvora uz jamčevinu. Zatim, kad nije nikoga vidjela, zaustavila je auto uz cestu i otvorila paket. Naravno. Još jedno ogledalo. Ili bolje rečeno, jedan komad. Bilo je to jeftino ogledalo koje je kupio u trgovini poklona Luma‘s Gifts, na dršku je još bila kartica s cijenom. Ogledalo je bilo neravno razbijeno po sredini tako da je u njemu vidjela samo pola lica, što se činilo prikladnim. Bila je tu poslovna posjetnica - pisalo je: A. W. ACME, GEODETI - i ispod Kellenovim neravnim, nalijevo ukošenim rukopisom dodano Tajnica? Oh, ovo bi trebala biti velika pomoć. Okrenula je posjetnicu i našla bilješku s istim rukopisom:

Moja najdraţa slatka J. - Odnesi ogledalo poštenom čovjeku. A ako imaš problema s pronalaţenjem Shari Lurid, kreni vlakom. Uvijek tvoj, K. Opet njegove igre riječi. Totalne besmislice. Ali ispod ogledala je bilo blago. Dvije poţutjele stranice istrgnute iz nestalog dnevnika. Julija je pogledala gore i dolje niz cestu, namjestila se i počela čitati.

37. POGLAVLJE

DVA SASTANKA

(I) JULIJA JE ZNALA ZA ACME GEODETE JER SU JOJ NAPRAVILI NEKE NACRTE potrebne za građevinsku dozvolu za Hunterove visove, što je bio dug proces u kojem je Landing stavljao pred njih jednu prepreku za drugom sve dok Lemaster nije posjetio glavnog upravitelja grada. Otišao je u posjet sa svojim prijateljem Jerryjem Nathansonom, izvršnim partnerom u najvećoj odvjetničkoj tvrtki u gradu, koji je bio tako ljubazan da procijeni koliko bi grad morao platiti u sudskom sporu s Carlyleovima, koji bi vjerojatno dobili. Selo je popustilo, kuća je izgrađena i neko je vrijeme Tyler‘s Landing pucao od zavisti. To što su Lemaster i Julija imali takvu prekrasnu kuću i tako malo lokalnih prijatelja proţelo je Monu nacionalističkim ushitom kad joj je Julija prvi put ispričala priču, dok su šetale vinogradom iza majčine kuće u Plaisance-du-Touchu: Trebala bi biti sretna, izjavila je Mona, zato što imaš nešto što pripadnici bjelačke rase ţele, a nikad neće moći imati. Ne računajući sve Oprahe Winfrey i Tigere Woodse ovoga svijeta, nema mnogo ljudi koji to mogu reći. Za to čak postoji i riječ, rekla je Mona, a Julija je sumnjala da ju je majka izmislila, iako je poslije naišla na tu riječ u nekoliko odličnih ţenskih eseja: afrofaktofilija. Zagrijavši se za temu, Mona je objasnila da se riječ odnosi na ţelju pripadnika bjelačke rase (kao i Lemmie, uvijek ih je tako zvala) za predmetima koje skupljaju ili proizvode ljudi afričke dijaspore, što joj je bio drugi omiljeni izraz. Oni nas mrze, ali vole naše dragocjenosti i lijepe stvari, objašnjavala je. Oni čeznu. Zatim je pogledala svoju kćer očima kokete i Julija je u jednom omamljujućem trenutku pomislila da razumije djelić razloga zbog kojeg je njezina majka uvijek i isključivo trčala za bijelim muškarcima. A ponekad čeznu za našim dragocjenim i lijepim bićima. Kao što je Kellen čeznuo za Julijom i inzistirao, čak i nakon smrti, na tome da je

uvuče u svoj svijet. Acme je pronašla u preuređenom velikom štaglju, na krivom kraju grada. Ĉavrljala je s Amy Warren, ona je bila ―A. W.‖ iz imena tvrtke i koristila je samo inicijale, a zapošljavala je uglavnom muškarce, jer su ţene u toj struci smatrali lošom šalom. Amy se, eto, zaista sjećala Kellena Zanta pa je to čak rekla policiji nakon njegove smrti. Prema njezinim riječima došao je samo jedanput i rekao im da traţi gradilište uz more te da će moţda trebati napraviti neke studije. ―Dala sam mu posjetnicu.‖ ―I što je onda bilo?‖ ―Nikad se više nije javio.‖ Zato što Kellen zapravo i nije istraţivao teren, zaključila je Julija dok se vozila natrag u grad, baš kao što nije niti namjeravao sagraditi kuću. Samo je još jedanput bacao dimnu zavjesu. Ili slao signal. Kuća nije bila cilj. Signal je bio cilj i Julija je ponovo sumnjala da je bio namijenjen njoj. Sve ono što je napisao na poleđini posjetnice nešto je značilo i Kellen je zamišljao da će Julija to dokučiti. (II) KAKO JE POLEĐINA KARTICE BILA NEJASNA, POĈELA JE s PREDNJOM STRANOM. Naposljetku, tajnik Sveučilišta zvao se Land - slaba povezanost, ali to je bilo najbolje što je uspjela postići. Našli su se na čaju u profesorskom klubu, ali, naţalost, Trevor Land je priznao da je jedva poznavao tog čovjeka, danas ima toliko profesora i svi su tako zaposleni. ―Napredak. Jesam za to, o, da. U današnje vrijeme ili publicitet ili smrt. Ali, dekanice Carlyle, to nam zaista predstavlja prepreku na putu našeg znanstvenog stremljenja.‖ Promrmljala je nešto što je moralo značiti da se slaţe s njim. Razgovor je skrenuo na prijedlog o izglasavanju nepovjerenja koji su forsirali neki članovi profesorskog zbora, što je bio napad na njezina supruga potaknut, kako se činilo, brojnim činjenicama, a posebno njegovom odlukom da provede spajanje rodnih studija i ţenskih studija, kako je predloţilo njegovo povjerenstvo za proračun, ali još više njegov stari prijatelj, a sadašnji stanar Bijele kuće. ―Lemmie kaţe da neće doći tlo glasovanja", reče Julija. "Ne bih znao. Nisam član sveučilišnog vijeća. Nisam čovjek politike, dekanice Carlyle. Ţivi i pusti druge ţivjeti, to je donekle moj moto. Brinem se za instituciju.‖ Srameţljivo se osmjehnuo. ―Mislim da je vaš suprug najbolje što se ovoj instituciji dogodilo posljednjih desetljeća.‖ Uzvratila mu je osmijeh. A onda ju je iznenadio. ―Koliko sam shvatio, dekanice Carlyle, vi i profesor Zant bili ste, u neku ruku, prijatelji.‖ ―U neku ruku‖, sloţila se ona, oprezno, skrivajući sve veću nelagodu iza malog sendviča. ―Pitam samo zato što je on imao prijatelje i pristalice među bivšim utjecajnim

studentima. Mnogo njih. Sve bi učinili da pomognu, čovjek ih samo treba zamoliti.‖ ―U čemu da pomognu?‖ ―Bilo čemu što bi se moglo dogoditi, dekanice Carlyle. Bilo čemu što bi se moglo dogoditi.‖ Očito je čekao, prepuštajući odluku Juliji, koja se konačno odlučila na skok. ―Gina Joule je bila vaše kumče.‖ ―Tako je.‖ ―Mislim da je Kellen moţda istraţivao što se zaista dogodilo one noći.‖ Tišina. ―I postoje, ah, te priče u Landingu. Stare priče. Da je moţda sluţbena verzija tih događaja...‖ Njegov dlan, bijel poput krede i zapovjednički odlučan, prekinuo je njezine komentare. ―Dekanice Carlyle, to baš nije razgovor u kojemu bi čovjek uţivao.‖ ―Razumijem. Ali nitko nije bio tako blizak s Merrillom Jouleom kao vi.‖ Kad tajnik nije ţelio ništa reći da to porekne, malo se ohrabrila. ―Senator Whisted bio je kumče Merrilla Joulea. Pitam se koliko je dobro poznavao obitelj.‖ ―Whistedovi su bili obitelj koja je ţeljela svakoga poznavati, dekanice Carlyle. To je od prilične koristi u politici, reklo bi se.‖ Osjetila je gađenje u njegovu kultiviranom glasu. ―Nema sumnje da je mladić dolazio u kuću na poneku večeru i slično.‖ ―Znači da je znao Ginu.‖ ―Rekao bih da je bilo tako.‖ Potvrda dijela Maryne priče: one fotografije. "Je li imao neko mišljenje, ah, o tome je li sluţbena priča bila istinita? Da je onaj mladi crnac bio, ah, ubojica?‖ ―Ljudi baš ne vole raspravljati s policijom. Ipak, obitelj je na prvom mjestu i tako to. Mislim da bi čovjek sve učinio da zaštiti svoju obitelj. Ipak, nije do nas da kaţnjavamo, ne hvala vam lijepa na tome. Isto sam rekao i Merrillu. Anni. Mladom Whistedu. Osveta je neće vratiti i znate već. Bolje je graditi nego rušiti.‖ ―Mladi Whisted? Mislite na Malcolma?‖ Tajnik je pijuckao čaj i nije ništa rekao. Julija je spustila šalicu, ogledala se po klubu, ali nitko ih nije slušao. ―Taj ste razgovor mogli voditi jedino ako su Merrill, Anna i Mal Whisted znali tko je krivac i ako je ta osoba još bila ţiva.‖ ―Moţda biste se ţeljeli sastati s direktorom osiguranja Vallelyjem.‖ ―S Bruceom? Zašto?‖ ―Razgovarajte sa šefom Vallelyjem‖, ponovi on. Otpio je malo čaja i napravio grimasu, poručujući svijetu da je sve što se promijenilo postalo još gore. ―Vjerujem da on istraţuje smrt profesora Zanta i sve to. Ne bih se iznenadio kad bi vam on odgovorio na vaša ostala pitanja.‖ ―Već smo se sastali i, iskreno govoreći, nije mi se svidio način na koji...‖ ―Zaboga, pogledajte koliko je već sati. Uvijek mi je ugodno razgovarati s vama,

dekanice Carlyle, ali posao neće čekati. Zapravo, imam popodne sastanak na vašoj strani. Bit ću sretan ako vas mogu povesti kući, bilo što. Ali pretpostavljam da već imate osiguran prijevoz, zar ne?‖ Kad je s novim brigama otišla iz profesorskog kluba, nije primijetila da na drugoj strani ulice u crvenom Mustangu sjedi Bruce Vallely. (III) SLIJEDITI JULIJU CARLYLE BIO JE MANJI I SAMO POVREMENI DIO BRUCEOVE istrage. Nije očekivao da ona iznenada zakoči i zaustavi auto uz cestu, posegne u trulo stablo i izvuče ono na čemu je Kellen Zant radio. Ili, kad bi to učinila, nema razloga smatrati da bi to učinila tijekom tri, četiri sata tjedno koliko ju je slijedio. Ipak, čovjek nikad ne zna. Koliko god bila mala vjerojatnost da ona nabasa na odgovor zagonetke dok je on drţi na oku, ta bi vjerojatnost bila još manja ako je ne bi slijedio. Escalade je bio zdepast i snaţan, no motor mu je ipak glatko preo i nije ga bilo teško slijediti po gradskim ulicama. Nije krenula prema autocesti. Ĉinilo se da joj jc draţi put kući u Landing zaobilaznim, duţim puteni. On se drţao na sigurnoj udaljenosti od jednog i pol stambenog bloka, dovoljno blizu da je dostigne ako neočekivano skrene, a dovoljno daleko da ga ne opazi u retrovizoru. Izašla je iz grada i nastavila prema Langfordu, a Bruce je još više usporio povećavši razmak između njih, jer je i promet bio rjeđi. Langford kat) da se sastojao samo od trgovačkih centara i benzinskih postaja. Julija je vrlo brzo vozila. Ĉuo je da ona uţiva pjevati za volanom i pitao se koju glazbu najviše voli. Pričalo se da Lemaster voli hip-hop. Teško mu je bilo to progutati, ali ukusi su bili čudan način... Netko drugi ju je slijedio. Mali bijeli auto. Da nije usporio, nikad ga ne bi primijetio. Ali kad je Julija stala na svojoj uobičajenoj benzinskoj postaji da napuni golemi rezervoar terenca koji guta gorivo, bijeli auto je stao na parkiralištu zalogajnice s druge strane ceste. Bruce nije čak ni usporio. Prošao je pokraj njih i parkirao auto kod manje poslovne zgrade, odakle je u vanjskom retrovizoru mogao promatrati Escalade. Dobro. Imalo je smisla. Bilo je mnogo ljudi zainteresiranih za ono Što je Kellen Zant namjeravao učiniti. Što ih je bilo više koji vjeruju da je to ostavio Juliji Carlyle, to je bilo vjerojatnije da će je netko početi pratiti. Bruce je pretpostavljao da joj nitko ne ţeli nauditi. Cilj mora biti pronalaţenje onoga što je namjeravala otkriti. Akcija. Bijeli auto je projurio pokraj njega, izvevši isti trik kao i Bruce, slijedeći je sprijeda, ali ne tako neprimjetno. Vozač se zaustavio nekoliko stambenih blokova niţe niz cestu. Bruce mu je vidio lice i toliko se zapanjio da mu je Escalade skoro promaknuo. Upalio je motor i krenuo za njim. Prepoznao je vozača bijelog auta. Bio je to ţivahan mali pomoćnik, koji ga je uveo

u ured Lemastera Carlylea i ispratio iz njega.

38. POGLAVLJE

OPET GLAVNA ULICA

(I) STIGAVŠI U LANDING, NAKON ZAGONETNOG RAZGOVORA S TREVOROM Landom, Julija je parkirala auto u Glavnoj ulici, upravo kad je počelo snijeţiti. Izašla je iz auta s namjerom da skokne u Cookie‘s na brzi fiks, što će kao i uvijek prikriti kupnjom darova za ostale i staklenkom bombončića Jelly Belly za Lemasterov radni stol u Lombard Hallu. Ljutnja je gorjela u njoj. Bruce Vallely. Zar je Trevor Land zaista očekivao da razgovara s Bruceom Vallelyjem? Istim onim Bruceom Vallelyjem koji bi, uz samo malo ohrabrenja, iščeprkao da je Vanessa bila povezana s Kellenom? I koji se, prema izvještaju sestre Bubamare Regine Thackery o Bruceovu razgovoru s njezinim muţem, previše raspitivao o Lemasteru? Julija je mislila da bi moţda bilo bolje da Bruce Vallely ode u prijevremenu mirovinu. Oh, drag je on čovjek, govorila je sama sebi dok je ţurila niz pločnik i nastojala se smiriti. Bruce je bio golem i nespretan u društvu, ali činilo se da nije nimalo zloban. Grace ga je svakako oboţavala. No svaka vrsta suradnje podrazumijevala bi rizik... Cookie‘s je bio zatvoren. Ĉudno. Otkad ljudi pamte Vera Brightwood nije otišla na godišnji odmor, a bolesna nije bila nikada. Lemaster je volio reći da se ona rješava bakterija tako da ih u obliku svojih tuţaljki prenosi kupcima. Julija je pogledala na sat. Još nije bilo dva i trideset, a slastičarnica je obično bila otvorena do pola pet. Vera nije radila nedjeljom i ponedjeljkom, ali danas je bio petak. S praga je bio pometen snijeg i bio je posut solju, a kako je Vera bila previše škrta da nekome plati da joj to učini, sigurno je to učinila sama, što je pak značilo da

je trgovina bila otvorena ranije tog dana. Julija je pokucala, zatim povirila kroz staklo da se uvjeri, ali trgovina je bila prazna. Zbunjena, pošla je ulicom, tri ulaza dalje do Luma‘s Gifts da se raspita kod Lurleen Maddox, jedine Verine prijateljice nije li vodeća tračerica u Landingu doţivjela kakvu nesreću ili smrtni slučaj u Obitelji. Ali i Luma je zatvorila trgovinu. Julija je stajala na pločniku i grizla usnicu. Je li u Landingu neki posebni praznik? Nije, jer je cvjećarnica bila otvorena. Također i Gretina taverna i agencija za prodaju nekretnina, knjiţara i drogerija CVS, koja je stajala na zemljištu gdje je nekad bila velika vila u kojoj su Anna i Merrill Joule ţivjeli sa svojom kćeri. Pogledala je na drugu stranu ulice. Trgovina antikvitetima bila je zatvorena. Je li Frank otišao iz grada, tjeran svojim strahovima? Pa gdje su bile Vera i Lurleen? Bez razmišljanja krenula je prema knjiţari, čiji je vlasnik bio Daniel Weiss, nekadašnji profesor šekspirolog i Lemasterov česti saveznik u potrazi za rijetkim starim knjigama. Danny će moţda znati što se događa. Ali pomoćnik u knjiţari joj je rekao da je gospodin Weiss danas rano otišao. Rekao je da ide na sastanak. ―Oh, tako je‖, reče Julija, loše laţući. ―Zaboravila sam. Danny i moj suprug su imali dogovor da danas zajedno ručaju.‖ ―Zaista. Oho. Moţda sam nešto pobrkao. Mislim da je gospodin Weiss rekao da mora vidjeti gospođicu Brightwood.‖ Našavši se opet vani u Glavnoj ulici, Julija je razmišljala. Zašto ju je to brinulo? Nije bio njezin posao da se miješa u prijateljstva trgovaca u Glavnoj ulici, a ako su se neki htjeli naći u petak poslijepodne, to se nje nije ticalo. I ona je sama bila članica nekoliko društvenih klubova u Landingu - jedan je bio Bjelački kruţok kreštalica - i znala je koliko su skloni provjeravati odanost time što bi zakazivali sastanke u neobično vrijeme. Ali Julija je rezonirala protiv vlastitih uvjerenja. Dok je sjedala za upravljač Escaladea, morala je priznati da je slučajna podudarnost događaja prevelika. Trevor Land, koji je igrom slučaja bio krsni kum Gine Joule, rekao joj je da tog poslijepodneva mora doći u Landing zbog nekog sastanka. I odjedanput, iz Glavne ulice skupina starih stanovnika Landinga također nestaje - na neki sastanak.

Reći ću ti nešto što sam čuo o tvojem prijatelju Kellenu, rekao joj je onomad Boris Gibbs na ručku. Nekoliko ljudi lamo u Landingu prilično se naljutilo na njega. Julija je udahnula. Moţda je samo počela razmišljati kao Mallardiea, u svemu vidjeti konspiraciju, ali dok je sjedila u Escaladeu i bubnjala prstima po upravljaču, odlučila je da mora saznati. Instinkt joj je govorio gdje da traţi. Odvezla se prema sjeveru, dalje od Glavne ulice i brzo izašla iz središta sela. U retrovizoru je pratila promet. Kuće su postajale sve raštrkanije na šumom obraslim parcelama, a onda je prešla uzak most i našla se u ruralnom sjevernom dijelu Landinga, sa širokim poljima savršene bjeline, isprekidanim s dovoljno kamenih zidova i seljačkih kuća da potaknu inspiraciju u cijeloj vojsci pjesnika Nove Engleske. Snijeg se počeo pretvarati u kišu. Namjerno je išla duţim, zaobilaznim putem zato što je primijetila da je prati auto i ţeljela je vidjeti hoće li je on, ili ona, nastaviti pratiti. Escalade se penjao uz breţuljak, a auto je i dalje bio iza nje, otprilike tristotinjak metara. Projurila je kroz šumarak crnogoričnog drveća, a kad je pogledala iza sebe auto je i dalje bio tamo. Skrenula je s glavne ceste na puteljak očišćen od snijega i zastala, prilično smiono, čekajući da njezin progonitelj prođe, ali za svaki slučaj imala je spreman mobitel. Ništa. Bubnjala je prstima, promatrala cestu, gledala na sat, gledala kako nebo mijenja boju iz plavkastosive u sivu. Teške smrznute kapi lupkale su po automobilu. Napokon je zaključila da se prevarila i vratila se na cestu. Nakon pet minuta opet se našla među drvećem. Našla je cestu Pleasant. Skutrena u šumi, na kraju slijepe ceste nalazila se tamnocrvena drvena kuća Vere Brightwood. Julija nije usporila ni u jednom trenutku. Zaokrenula je u širokom luku, zanijevši se straţnjim dijelom auta po klizavom asfaltu i brzo otišla dalje. Na Verinu kolnom prilazu stajala su tri ili četiri auta. Jedan je bio kamionet Franka Carringtona. Drugi je bio plavi Infiniti, koji je nekoliko puta vidjela u Hunterovim visovima. Pripadao je Trevoru Landu. Nekoliko ljudi tamo u Landingu prilično se naljutilo na njega. Moţda su se svi ljutiti ljudi napokon sastali.

(II) JULIJA .JE ZA DLAKU USPJELA STIĆI KUĆI PRIJE ŠKOLSKIH AUTOBUSA I SAD je slušala kako Jeannie brblja o svojem danu dok je Vanessa na katu pjevušila. Nazvala je dekanica da se dogovore za sastanak sljedećeg tjedna sa statističarima Lombarda, ali Julija je, iako duboko u raspravi o detaljima, svejedno osjetila da je sve manje zanimaju poslovi Teološkog fakulteta. Stalno se navirivala kroz prozor dnevne sobe kao da očekuje da sastanak u Verinoj kući završi bijesnim maršem do Hunterovih visova. Pomislila je da nazove Lemastera, koji je bio dolje u Washingtonu, ali nije bila sigurna što bi mu rekla. Napisala je elektroničko pismo Mary Mallard, naglašavajući mogućnost da neki starosjedioci Landinga nešto smjeraju. Zatim je djeci pripremila večeru i poslala ih da pišu domaće zadaće. Gore u velikoj spavaćoj sobi skutrila se na krevetu s Duginom Koalicijom, natočila si čašu vina i počela gledati neki stari film. Kad je otvorila oči, bilo je skoro jedanaest. Savršena Jeannie se sama savršeno spremila u krevet, ali Vanessa je bila dolje u kuhinji, sjedila je za sjajnim crnim šankom sa zdjelicom pahuljica Cheerios pokraj sebe i ţurno radila domaću zadaću jer ju je prekasno započela. Julija je stala uz sudoper dok su joj se mislima raspredale zamršene niti konspiracije i dok je pokušavala smisliti pitanje, koje samo jedna osoba na cijelom svijetu - osoba koja je sjedila pred njom - neće smatrati suludim. Ali prije nego što ga je mogla izreći, progovorila je Vanessa. ―Oh, mama, dok si spavala, dobila si poruku od Mary. Kaţe da je vaţno.‖ ―Od Mary?‖ Julija se iznenadila. Kao i Mona, spisateljica Mary je izbjegavala telefon, ako nije bilo izuzetno vaţno. ―Mary Mallard?‖ Vanessa je kimnula glavom, ţustro ispravljajući prijevod iz francuskog. ―Ah-ha.‖ ―Je li poručila da je nazovem?‖ ―Nije zvala telefonom.‖ ―Zar hoćeš reći da je došla ovamo?‖ ―Ne, mama, nije.‖ Iza sitnih pletenica nazirao se smiješak. Vanessa je kao i Kellen voljela igre riječima. ―Poslala je elektroničko pismo.‖ ―Tebi je poslala? Ne vjerujem.‖ ―Ne, mama. Tebi je poslala pismo.‖ ―Zar čitaš moju elektroničku poštu?‖ ―Stvarno bi trebala češće mijenjati svoju lozinku, a ne samo jedanput u par godina.‖ Julijin je glas bio jednoličan od bijesa. 1 straha. ―Koliko si pročitala?" ―Dovoljno da znam da uludo tratiš vrijeme. DeShaun je krivac. Nitko drugi. Samo DeShaun. Upamti da sam ja vodeći svjetski ekspert za Ginu Joule.‖ Vanessa cijelo to vrijeme nije digla nos s knjige. U noćnoj tišini ton njezina glasa bio je smiren i umirujući, poput glasa neke odrasle osobe i autoriteta. Stoga je eksplozija koja je slijedila bila

šok. ―I zašto se vas dvije jednostavno ne bavite svojim poslom? To je učinio DeShaim! Zašto sve ne ostavite na miru? Zašto dopuštaš da ta ţena manipulira tobom? Obično si uvijek sve ostavljala na miru, pa ostavi onda i to!‖ Vanessa je drhtala, ali unijela je u svoje riječi treperavu smirenost. ―No svejedno, u pismu Mary kaţe da je našla svjedoka koji - ma, nije vaţno. Pročitaj sama.‖ ―Dušo, zašto si se toliko uzrujala? Što ne valja?‖ ―Ništa.‖ Okrenula je stranicu praveći se da čita. ―Dakle, što je sljedeće? Potraga za Shari Larid?‖ Julija poloţi drhtavu ruku na Vanessino rame. ―Dušo, ne moţeš biti dio ovoga.‖ Tvrdoglava, gnjevna šutnja. ―Ozbiljno mislim. To je za tvoje dobro.‖ ―Tko ţeli biti dio toga? Ti i tvoji odvratni prijatelji.‖ ―Samo mi obećaj da ćeš se drţati dalje od svega.‖ Poljubila ju je u čelo. Vanessa još nije htjela pogledati majku. Sjetivši se što je Vanessa učinila, Julija se odmaknula i uspravila. ―I da više nikada nisi čitala tuđu poštu! Znaš da se to ne smije!‖ ―Kriv je DeShaun.‖ To kao da je bila njezina litanija. Splasnula je, iscrpljena. Doktor Brady je upozorio Carlyleove da se pobrinu da Vanessa dovoljno spava. ―Tratiš vrijeme.‖ ―Ne radi se o tome da ti ne vjerujem. Ali mislim da ću promijeniti lozinku.‖ ―Dobra ideja.‖ Julija je sjela pred računalo, kliknula mišem i namrštila se. ―Dušo?‖ ―Hmmm?‖ ―Moţeš li mi pokazati kako se to radi?‖

39. POGLAVLJE

MOLITVA

(I) OBITELJ CARLYLE NEDJELJOM JE UGLAVNOM ODLAZILA NA MISU U NORPORT, u crkvu Svetog Mateja apostola, gdje su vjernici bili anglikanci, ali su prema viđenju svojeg prkosnog ţupnika okrenuli leđa apostaziji. Episkopalna dijeceza se s time nije slagala te je došlo do sudskog spora i još nije bilo riješeno tko je vlasnik crkve. Kad se tek načulo da bi Lemaster mogao postati predsjednik Sveučilišta, studentske su novine nekoliko tjedana zaredom slale reportera u Svetog Mateja na misu, a onda objavile priču u kojoj se s prilično bijesa tvrdilo da ţupnik, otac Freed, očito smatra da je Biblija boţanski nadahnuta Riječ Boţja. Citirana su dva profesora s Teološkog fakulteta prema kojima takav stav sadrţi inherentne opasnosti. Nedjeljom bi dvije jutarnje mise privukle rasno miješanu pastvu, s jedne strane razne karipske imigrante odgojene u anglo-katoličkoj tradiciji, koji su običaje američkog ogranka smatrali besmislenima i nemarnima - muškarci bi dolazili bez kravate, a svećenik je, dok bi posvećivao kruh i vino, stajao iza oltara okrenut licem prema vjernicima umjesto da bude okrenut Bogu i oh, usput rečeno, kakva je to glupost o ţenama svećenicama? -a s druge strane, nepokolebljiv sloj imućnih bijelaca, raštrkanih ostataka starih novoengleskih Obitelji koje su tek morale prihvatiti sluţbeni Molitvenik anglikanske crkve, revidiran prije četvrt stoljeća. Lemaster je energiju crpio iz tradicije. Za njega je i sama ideja ―crkve‖ obuhvaćala trajnu instituciju, kojoj je povjerena skrb nad povijesnim naučavanjem apostola ―depozitom‖, kako su ga tradicionalisti još uvijek zvali - u kojemu se vjernik, ţiveći svoj prolazni ţivot u vjeri i strahu, nije usuđivao promijenili nijedno slovo. Što se tiče djece, Sveli Matej je bila jedina crkva koju su znali. Julija ini nikada nije dala do znanja kako joj se uvijek činilo da zagušljivi miris tamjana, neizbjeţan u svakom razdoblju iako blaţeno odsutan od Pepelnice do uskrsnog bdijenja, pretvara ton orgulja u ţivcirajući glazbeni zapis iz starih filmova o Drakuli s Belom Lugosijem, a koje je ona kao mlada obično gledala dokasno nedjeljom navečer na crno-bijelom televizoru smještenom na toaletnom stoliću, i bila je to sinestezija koju se nije usuđivala priznati ni suprugu, da je slučajno ne bi

smatrao nedostatno poboţnom. Bilo bi pogrešno reći da Lemasteru Carlyleu u ţivotu ništa nije značilo više od slavljenja euharistije u Svetom Mateju, ali broj stvari koje su značile nešto više bio je malen. Usprkos svem vanjskom liberalizmu, Lemaster je bio poglavar tradicionalnog kućanstva. Što je htio, to je dobio. I tako su se treće nedjelje nakon Boţića Carlyleovi hrabro suočili s ledenom mećavom zbog koje je voţnja gore do Norporta, na misu u jedanaest sati, bila prava pustolovina. (II) ŢUPNIK JE PRED SOBOM RAŠIRIO PJEGAVE RUKE I SVEĈANO ODRECITIRAO tradicionalni poziv k oltaru, prema verziji sluţbenog Molitvenika iz 1928., jer otac Freed i njegovo sve manje stado nisu ţeljeli ni čuti za neki drugi. ―Vi koji se iskreno i duboko kajete zbog svojih grijeha, koji ţivite u ljubavi i milosti sa svojim susjedima i namjeravate voditi nov ţivot slijedeći Boţje zapovijedi i koji odsada kročite njegovim svetim putovima, priđite u vjeri i uzmite sveti sakrament na svoju utjehu; i skromni se ispovjedite svemogućem Bogu, poboţno klečeći.‖ U tišini se čulo komešanje nogu, vjernici su ustali s klupa i kleknuli na klecala od crvene koţe. Obitelj Carlyle je, kao što je to godinama činila, također zauzela poloţaj, kako je to sada odsutni Preston, kućni vicmaher, običavao nazivati. Osim Vanesse, koja je šmrcala i ostala sjediti. Njezin se otac, na koljenima do nje, namrštio i povukao je za rukav. Vanessa je odmahnula glavom i istrgla vitku ruku iz njegova stiska. Na velikom oltaru treperile su dvije jednake svijeće kao da su na povjetarcu. Netko je kihnuo. Netko zajecao. ―Moraš se ispovjediti, dušo‖, prosikće Lemaster. ―Ne.‖ "Ne moţeš primili sakrament, ako se ne ispovjediš.‖ ―Onda neću.‖ Otac je napravio grimasu. ―Ali lo je sav smisao euharistijske molitve.‖ ―Znam.‖ ―Vanessa, što ne valja?‖ upita on, i dalje šapćući, ali sada su i drugi počeli gledati, ne samo Julija i djeca, već ih je osuđujući gledala i gospođa Galloway u klupi ispred njih, a također i preţivjeli članovi velikog klana Traynor iza njih. Jedna od malobrojnih stvari koje je Lemaster mrzio, što je njegova ţena dobro znala, bilo je učiniti faux pas pred bijelcima koji vas gledaju. ―Ništa‖, odreţe Vanessa dovoljno glasno da je se čulo do oltara. Jeannie je promatrala s ushitom i zaprepaštenjem. ―Vanessa‖, reče Julija, trljajući joj ruku. ―Hajde, dušo, poslušaj.‖ Glasnije: ―Dušo, hajde.‖ ―Ne!‖ poviče Vanessa, skoči na noge, progura se pokraj oca, izađe u glavni prolaz

između klupa i krene prema predvorju ili, kako ga anglikanci zovu, narteksu. Julija se počela dizati s namjerom da pođe za njom, ali Lemaster joj je mahnuo da ostane na mjestu. Pretpostavila je da će on poći, ali on je samo pognuo glavu nad pomno sklopljenim rukama, oslonivši ih na naslon sjedala pred sobom i nastavio svoju tihu molitvu pokajanja. Julija ga je oponašala, sklopila je oči da spriječi suze koje su navirale i počela moliti Boga da oprosti i njoj i Vanessi i Lemasteru. Zatim ju je obuzeo bijes majke koja voli svoje dijete. Ustala je i, ne potrudivši se da išta objasni muţu, izašla u prolaz između klupa i pošla za svojom kćeri. (III) ―NE MOGU VIŠE PRIMATI PRIĈEST‖, REĈE JOJ VANESSA NAKON ŠTO SU ŠUTKE hodale nekoliko minuta niz snijegom okovanu glavnu ulicu u Norportu. Nekoliko je automobila projurilo pokraj njih, ali ta je poslovna četvrt zapravo bila prilično pusta. Julija kimne kao da je ta informacija najnormalnija stvar na kugli zemaljskoj. Pitala se što Lemaster sada radi i zašto ih nije slijedio. Valjda već vodi Jeannie do oltara. ―Zar me nećeš pitati zašto?" ―Ţeliš li da pitam zašto?‖ ―Oh, mama, ne čini to. Dosta mi je takvih pitanja od psihoterapeuta.‖ Dopuštajući da je tako, Julija je pokušala prebaciti ruku preko kćerina ramena, ali Vanessa se izmigoljila. Julija reče: ―OK, reci mi zašto se više ne moţeš pričestiti?‖ ―Zato što nisam u ljubavi i milosti sa svojim susjedima.‖ Zamahnula je rukama lijevo i desno niz ulicu. ―Tako kaţe molitva, zar ne? Nisam u ljubavi i milosti i...‖ Julija ju je ponovo bezuspješno pokušala zagrliti. ―O, dušo, ne misle oni doslovno ljubav i milost sa svim tvojim susjedima.‖ Vanessa se ukočila. ―Ne? Nego što onda misle?‖ Dok je Julija traţila odgovor, njezina se kći opet pokunjila. ―Nije vaţno. Ţao mi je, mama. Slušaj. Ja... slušaj. Nisi ti kriva, OK? Radi se samo o tome‖ - na tren, tako kratko da se Julija poslije pitala je li to zaista vidjela, Vanessine su se oči napunile suzama; i odmah se osušile - ―ne mogu to više činiti. Nikad više.‖ ―Zbog toga su i stavili ispovijed prije pričesti, dušo.‖ Julija, čija je vjera u pojedinosti anglikanske tradicije u najboljem slučaju bila nepostojana, sada se umorila od te dijalektike. Ipak osjetila je blizinu traume na koju ju je Vincent Brady upozorio. ―Ĉak ako ne moţeš reći meni, moţeš reći Bogu.‖ ―Slušaj, ne ţelim razgovarati o tome, OK? Moţemo li jednostavno ne govoriti o tome? Zašto vi ljudi morate o svemu razgovarati?‖ Julija bi katkad postala autoritarna prije nego što bi bila svjesna da se tako ponaša. ―Pretpostavljam da pod ‗vi ljudi‘ podrazumijevaš svojeg oca i mene.‖ Vanessa se zaustavi pred jeftinim malim dućanom delikatesa, čiji vlasnik kao da

je ostavljao meso u izlogu i nakon zatvaranja, što se Juliji činilo lošom idejom, a vjerojatno i kršenjem nekih šesnaest odredbi zakona o hrani. ―Mislim na svakoga. Svi uvijek ţele razgovarati. Svi ţele da ja govorim. Ali postoje stvari o kojima se jednostavno ne moţe govoriti?‖ ―Ne moţeš razgovarati sa mnom? Ili ne moţeš razgovarati ni sa kim drugim?‖ "Zašto postaneš takva?" poviče Vanessa, okrene se naglo oko sebe i otetura ulicom. ―Slušaj. Ne ţelim više ići u crkvu. Ne ţelim se više ispovijedati. Ne ţelim više razgovarali s Bogom.‖ ―Ne vjeruješ u Boga?‖ ―Nisam to rekla. Rekla sam samo da ne ţelim razgovarati s Njim. Ne više...‖ Zastala je, a onda se poţurila naprijed, dok je Julija grabila velikim koracima da odrţi korak sa svojom visokom kćeri. ―Vanessa, molim te. Što se dogodilo?‖ Ovaj put ju je uspjela zagrliti, jedino joj se činilo da grli zmiju koja se izvija. ―Je li ti netko nešto učinio? Kellen? Radi li se o Kellenu? Prestani! Vanessa!‖ ―Slušaj, zaboravi sve, OK? Zaboravi što sam rekla. Ţao mi je što sam izašla iz crkve. Samo zaboravi.‖ Julija je također imala naglu narav, samo što ju je uz Bradyjevo vodstvo drţala pod kontrolom, naročito u blizini Vanesse. No ponekad je bilo teško. Rekla je što je mogla njeţnije, ali oštrije nego što je ţeljela: ―Vanessa, volim te. Zbog tebe bih hodala kroz vatru. Ti to znaš. Ne znam što te muči, no što god to bilo, samo ti ţelim pomoći. Ţelim da budeš sretna.‖ Govor je, kao što se i bojala, propao. ―Sretna! Ţeliš da budem sretna!‖ ―Da, draga. Naravno da ţelim.‖ ―Onda reci senatoru Whistedu da se povuče iz utrke.‖ ―Što da učinim?‖ ―Namjeravaju ga nominirati, zar ne?‖ Opet one nagle suze, pojave se i nestanu. ―Pa, nemoj im to dopustiti!‖ ―Dušo...‖ ―Tata moţe sve učiniti, zar ne? Jednim telefonskim pozivom moţe najuriti ljude s posla. Ako kaţe Whistedu da se povuče iz utrke, on će se povući.‖ Julija je stajala drhtureći na vjetru, s rukama u dţepovima, nespremna da se prepusti vrlo stvarnoj mogućnosti da je tajna riješena. Ţeljela je da to bude Scrunchy, ali sada su dokazi upućivali na drugu stranu. Kellen je poslao Mary fotografiju Mala Whisteda. Maureen Whisted je upozorila Juliju da su svi imali neke tajne u prošlosti. Mitch Huebner je prije deset godina krenuo u lov na očev dnevnik - otprilike u vrijeme prve kampanje Mala Whisteda za senat. A sada je tu Vanessa, samozvani stručnjak za taj slučaj koja je tvrdila da je DeShaun krivac no ipak smatra da bi Malcolm Whisted trebao odustati od stranačkih predizbora. Julija je progovorila njeţno, ali nepopustljivim tonom.

―Ima li to kakve veze s Ginom?‖ Vanessa je podigla bradu, a široka usta počela su joj se micati. U jednom svijetlom trenutku Julija je pomislila da će njezino drugo najstarije dijete početi objašnjavati. Vanessa odmahne glavom. ―Slušaj. To čak nije bila moja ideja, OK? On mi je rekao...‖ Prekrila je usta i odmahnula glavom, a vjetar joj je napuhavao zimsku jaknu. Bile su vrlo blizu, tako bolno blizu. Julija je njeţno rekla. ―Nastavi, dušo. U redu je.‖ Vanessa je pokušala. Podigla je dlan kao da ţeli pokazati odgovor i ponovila: ―On mi je rekao da pokušam...‖ Opet je zašutjela. ―Tko ti je rekao, dušo? Tko ti je i što rekao?‖ ―Nema veze, mama. Nije vaţno.‖ ―Ali dušo...‖ ―Ne.‖ Ruke je ispruţila ispred sebe, s dlanovima nadolje. Bio je to znak odricanja koji je Vanessa koristila još kao dijete. Mogla je bili tako nepopustljiva kao i njezin otac, odrastao na Barbadosu, a ţivot s njima dvoma ponekad kao da je isisavao sav kisik iz zraka. ―Završilo je, OK? Samo ostavi sve na miru.‖ Budite čvrsti, ali iskazujte ljubav, rekao je Brady. Nemojte unakrsno ispitivati. Nikad je nemojte stjerajte u kut. Ali ni na trenutak ne zaboravite i ne dopustite ni da ona zaboravi, tko je od vas dijete, a tko roditelj. ―U redu, Vanessa. Ne moramo razgovarati o tome. Ne baš sada. Ali vraćamo se unutra.‖ Naznaka čelične odlučnosti da podsjeti kćer kako i harlemska strana zna biti podjednako tvrda kao i ona s Barbadosa. ―Ne.‖ ―Što si rekla?‖ ―Rekla sam ne. Ne idem.‖ Još više čelika. ―Vanessa, nisam ovdje na ulici da ispitujem javno mišljenje.‖ ―A ja ne izraţavam mišljenje. Govorim činjenicu. Ne mogu se vratiti unutra.‖ Tada se smirila. "Slušaj. Zaista ne mogu sada hiti unutra. Ţao mi je. N e ţelim hiti drska. Ali ne mogu se vratili tamo. Jednostavno ne mogu. Molim le, nemoj me silili.‖ Julija je proučavala izmučeno lice svojeg djeteta, vidjela je kako joj se u očima skupljaju suze, osjećala kako se i njezine zamagljuju. Oh, Vanessa, što je to s tobom? Što se događa? ―Ostat ću ovdje s tobom.‖ ―Ne moraš to činiti.‖ ―Ţelim.‖ "Ne. Ne, u redu je.‖ Dotaknula je majčin kaput, gestom koja je istovremeno značila ljubav i otpuštanje. ―Zaista. Vrati se unutra. Moţda još moţeš dobiti hostiju.‖ ―Vanessa...‖ ―Dobro sam, mama. Stvarno. Obećavam da neću ništa zapaliti, OK? ―Nisam to

htjela...‖ ―Mama, slušaj. Velika sam djevojka. Ţelim samo biti sama nekoliko minuta, to je sve.‖ Njezine su je oči preklinjale. ―Molim te, mama. Vjeruj mi.‖ Znala je što će Lemaster reći, ali ovaj put nije bilo na njemu da išta kaţe. Vincent Brady je sugerirao da pokaţu više povjerenja u Vanessu i Julija je odlučila pokušati. ―OK, dušo. Naći ćemo se za petnaest minuta. Moţda i manje.‖ ―Ĉekat ću vas kod auta.‖ ―Obećavam?‖ Vanessa je lagano potapšala majku po ramenu. ―Ne brini. Rekla sam da ću vas čekati. I hoću.‖ ―OK.‖ Ali nije. Prošlo je još deset sati dok joj nisu ušli u trag.

TREĆI DIO ĈIŠĆENJE TRŢIŠTA Ĉišćenje trţišta - U ekonomiji, proces u kojem trţišta traţe ravnoteţu, kad ponuda raste da zadovolji sve veću potraţnju ili kad se potraţnja smanjuje zbog visokih cijena. Većina ekonomista smatra da čišćenje trţišta iskazuje minimalnu potrebu za vanjskom intervencijom, ali mnogi vjeruju da se u odsutnosti regulacija današnja kompleksna trţišta ne čiste djelotvorno. Oštre rasprave vode se o tome utječe li intervencija na bolji ili gori rad trţišta.

40. POGLAVLJE

PONOVO BOSTON

(I) ―JULIJA, REKAO SAM TI DA NE RAĐAŠ DJECU‖, PROŠAPTAO JE BYRON DENNISON, dok mu je agonija zatezala crte snaţnog lica. ―Oh, Bay, niste to rekli.‖ Brisala mu je usta platnenim ubrusom. Usprkos njegovu snaţnom protivljenju, opet je bio u bolnici i bespomoćan, jer je nekoliko tjelesnih sustava istovremeno odlučilo posustajati. Ĉlanovi njegove Obitelji bez sumnje bi pohrlili k njemu, da je imao obitelj. Političari i slavne osobe pojavili su se i zadrţali dovoljno dugo da ih se fotografira i da izreknu koju laţ o velikoj privrţenosti prema mrzovoljnom starcu, ali bdijenje uz smrtnu postelju prepušteno je uglavnom maloj šačici sljedbenika, od kojih je većina bila previše okupirana svojim karijerama da bi puno bdjeli. Lemaster je ovaj tjedan bio kod njega već tri puta. ―Rekli ste samo da na svijetu postoje dvije vrste ljudi, oni koji su roditelji i oni koji se zabavljaju.‖ Nakašljao se, nasmijao i malo pljucnuo pljuvačke. Ruka mu se trznula, ali nije se nikamo određeno pomaknula. Imao je privatnu sobu, lijepo uređenu i skupu, ali ipak je mirisala na sve one stvari zbog kojih izbjegavamo bolnice i njihov specifični miris. Iako mu se tijelo raspadalo, jedno zdravo oko mu je iskrilo, a um mu je bio bistar kao i uvijek. ―A zabavljate li se? Ti i Little Master? Vidiš? Imao sam pravo.‖ Namještao se u krevetu. Julija mu je poravnala jastuke. Upravo je vratila Aarona u školu i navratila u Boston na par dana, naročito zato da posjeti Byrona, ali i da se nađe s Mary Mallard. ―On te voli, Julija. To moraš upamtiti. Voli te onoliko koliko moţe. Slušaj me. On je ranjen muškarac. Prokletstvo, svi smo. Little Master je ranjen muškarac, ja sam ranjen. U redu, i ti si ranjena ţena, ali za ţene je drukčije. Vama je dopušteno da budete ranjene. Nama nije." ―Bay, to je malo zastarjelo.‖

―Ja sam malo zastario. Lemaster je malo zastario. Osam godina je stariji od tebe, Julija. Tih osam godina je golema razlika. On pripada drugoj generaciji. Ne zaboravi to. A znaš li što je najveća razlika između muškaraca onda i danas? Ne nosimo svoje rane kao da su medalje. Mi nosimo medalje kao rane. Razumiješ?‖ Lijeva strana usana nije mu se pravilno zatvarala. Ponovo mu ih je obrisala. ―Kad kaţem da te voli koliko moţe, to i mislim. Nikad te ne bi povrijedio. Nikad. Ni tebe ni djecu.‖ ―Svatko, u određenoj situaciji...‖ ―Misliš u pogrešnoj situaciji. Ali on nije svatko. On je Little Master. Muškarac koji je toliko obuzet svojim duţnostima i obvezama da nema nijedne slobodne minute da promisli tko je. Kad bi te on izdao, znala bi to drugi dan. Ne bi mogao funkcionirati. Ti si mu ţena, ali poznajem ga mnogo duţe nego ti. Pobrini se da očuvaš cijelim Little Masterov svijet, Julija. Kraj govora.‖ I bio je. Klonuo je, oči su mu zatreperile, disanje je postalo teţe. Na jednom od mnogih monitora promijenio se ritam, a ona se zapitala treba li pozvati medicinsku sestru. U posjet mu je mogao doći samo po jedan posjetitelj, ali nitko drugi nije čekao, a osim toga, Bay ju je zamolio da ostane malo duţe. Rekla je: ―Treba li vam što?‖ ―Samo mito za svetog Petra,‖ Julija se nasmiješila. Zdravo oko ju je potraţilo. ―Vidiš? Vidiš? To je nešto što nikad ne bih mogao reći Little Masteru. On mrzi viceve o vjeri.‖ ―Zna biti pomalo... pompozan.‖ ―Glupost. Little Master nije pompozan. Samo nema smisao za humor.‖ ―Bay...‖ ―Znam. Znam. U vezi s tom drugom stvari.‖ Naglo je dignuo ruku i spustio je na njezinu. Drţala je njegovu hladnu ruku i pritiskala hladnu koţu na toplinu svoje. ―Moj savjet je da zaboraviš na to.‖ Julija se iznenadila. ―Zaboravim na to?‖ ―Slušaj me. Imaš kćer za koju se moraš brinuti. Imaš i mladu djecu. Svoj posao, brak - milijun drugih stvari za učiniti. Ima ljudi koji uludo potroše ţivot, nastojeći steći bolji poloţaj ne bi li mogli utjecati na političku kampanju." Kašalj mu je bio šupalj, vlaţan i štropotao je u grudima. "Julija, ostavi taj posao njima." "Ne mislim na politiku. Mislim na pravdu.‖ "Pravda.‖ Nije se baš nacerio, ali malo je nedostajalo. ―Dopusti mi da ti nešto kaţem. Ljudi koji ţele pravdu uzrokuju više uţasa na svijetu nego svi ostali... Nije vaţno. Nije vaţno. Star sam. Samo što nisam umro. Ne slušaj me.‖ Ne slušati ga bilo je posljednje što je Julija ţeljela učiniti. Ţarko je ţeljela njegov savjet uglavnom zato što je, za razliku od većine odraslih osoba njegove dobi, on zaista bio odrastao. Kroz široke prozore se vidjelo da popodnevno sunce zalazi na vedrom, savršenom nebu. ―Ako je jedan od kandidata ubio onu djevojčicu...‖ ―Znaš što je Lincoln rekao? U politici bi zakon o zastari trebao biti kratak.‖

―Ma hajde, Bay. Ne govorimo o seksualnom preljubu ili mućkanju s porezima. Govorimo o nekome tko je ubio tinejdţericu i to prikrio. A ako je to učinio jedan od njih, pa makar bio senator ili predsjednik...‖ ―Ako. Moţda. Mogao je. Moguće. Izvori kaţu. To je ono što nam uništava demokraciju, Julija. Sve je u pogodbenom obliku. Sve je glasina. Ali to je na televiziji ili na internetu pa onda mora biti istina. Ako pomaţe našoj strani, onda je istina. Ako je na korist lošim dečkima, onda je to prljava, ruţna stranačka politika, zar ne?‖ Na njezino iznenađenje uspio se malo pridignuti i sjesti. Jedan od aparata se glasno pobunio i naveo i drugi aparat da mu se pridruţi. ―Ako imaš činjenice - ne glasine, ne zamisli, ne nagađanja, nego stvarne činjenice, dokaze - onda ih odnesi vlastimâ. FBI-u. CIA-i. Nije me briga kome.‖ Opet je legao, iscrpljen. ―Ali ako nemaš? Ako je sve što imaš glasina, aluzija, neimenovani izvor i slično sranje, onda ne idi s time nikamo. Zaboravi na to. To ti je savjet starca. Moţeš ga slobodno ignorirati.‖ Zaklopio je oči. Predah. Ušla je sestra, uţurbala se po sobi i počela pisaljkom biljeţiti nešto na malom ručnom računalu. Bay je bez ţara koketirao s njom. Sestra se umorno nasmiješila. Ovaj je prekid bio dobrodošao, barem Juliji, jer nije znala što bi rekla. Vlastima! Pa, naravno, od Baya se očekivalo da tako reagira, s obzirom na to da je i sam dugo bio sastavni dio vladajućih struktura. Julija se sjećala, dok je bila na Dartmout- hu, kako bi crni studenti, a i ona s njima, samo sjedili i osuđivali sve pripadnike tamnije nacije koji su imali kakav stvarni utjecaj, a sve na temelju iskvarene teorije da je utjecaj tili ljudi sam po se bi dokaz njihove nelojalnosti. Naročito se za kongresmena Byrona Dennisona govorkalo da ima moćne bijelce koji ga štite, bogataše koji mu podrţavaju karijeru, na stranu što nije postojao drugi način da se uđe u Kongres. Ali sada, kad je Bay spomenuo vlasti, Julijina prva uspaničena pomisao odnosila se na Vanessu, čiji bi odnos s Kellenom vlasti sigurno istraţile. Osim toga, činilo se da Byron Dennison staje na Lemasterovu stranu u raspravi koju su Julija i Lemaster uvjeţbavali desetke puta. Vjera njezina supruga u birokratizam tijekom godina bila je kamen povremene smutnje između njih dvoje. Poput mnogih Afroamerikanaca koji su odrasli u privilegiranom i imućnom sloju, Julija je duboko u sebi osjećala sumnju prema drţavnom aparatu. Moţda je to bilo zbog utjecaja lude Mone, koja je mnogim svojim sljedbenicima nastavila propovijedati da su Sjedinjene Američke Drţave izvor većine zla u svijetu. Moţda se radilo o utjecaju stručnjaka za odnose s javnošću, čime se Julija, u jednom od svojih mnogih ţivota, ţeljela baviti. Ili je to moţda - kako je sam Lemmie uvijek volio tvrditi, bez obzira na to koliko bi je povrijedio - bio samo Julijin način poistovjećivanja vlastite dobre sudbine sa sudbinom onih manje sretnih, s kojima gotovo nije imala nikakav kontakt dok je odrastala u New Hampshireu, a i vrlo malo otada do danas.

Kad je sestra opet otišla, Byron Dennison se namjestio u krevetu i teško disao. ―Bay?‖ ―Još sam tu.‖ Liznula je usne i poţeljela da nekako moţe navlaţiti i grlo. ―Bay, radi se o tome da se ne mogu obratiti vlastima. Ne mogu.‖ Na tren joj je glas gotovo utihnuo. ―Ţao mi je.‖ ―Tvoja je odluka, ne moja. Rekao sam ti, ignoriraj moj savjet ako ţeliš.‖ Ovaj put je kašalj bio suh, a zvučao je neizmjerno gore. ―Reći ću ti još jednu tajnu. Ako ti kći ne ţeli reći gdje je bila, ima svoje razloge. Pametna djevojka. Uvijek mi se sviđala. Znači izvukla se malo iz jarma. Pa, Julija, tako to čine punokrvne ţivotinje. A tvoja Vanessa je takva. Ima dobre gene. Nema veze. Ne slušaj me. Umoran sam.‖ ―Bay...‖ ―Ššš. Spavam.‖ ―Ne spavate.‖ Nasmiješio se, a oči je i dulje drţao čvrsto zatvorene. ―Što si ono rekla, gdje si je našla? U diskoklubu?‖ ―Zapravo, našao ju je direktor sluţbe sigurnosti u kampusu. Našao ju je u klubu. Njezina prijateljica Smith - Janine Goldsmith - ju je pokupila pred crkvom i odvezla na ţeljezničku stanicu. Vanessa je otišla u New York. Ne ţeli reći kamo. Kaţe da nije našla ono što je traţila, ali ne ţeli reći što je traţila. Vratila se vlakom, uzela taksi i otišla u klub...‖ ―Moţda joj je samo trebao predah.‖ ―Moţda.‖ Julija se pokušala smiriti. Neki dan je strašno planula. Baš kao i Lemaster, ali na doktora Bradyja, ne na Vanessu. Odlučio je prekinuti s liječnikom čim nađu novog psihoterapeuta. ―Ali ne bih rekla. Mislim da to ima veze s... Nije vaţno. Ukratko, Vanessa je strogo kaţnjena zabranom izlazaka. Ne moţe se viđati s Janine, ne smije razgovarati s njom, niti joj slati SMS poruke, ništa.‖ Julija je zašutjela, jer se soba počela okretati, a aparati su joj bubnjali u ušima, no to je vjerojatno bila samo njezina krv. ―Ukratko, Bruce Vallely joj je ušao u trag i našao je u klubu gdje pleše s momcima dvaput starijima od sebe. Rekla je da se samo htjela malo zabaviti prije nego što ostari. Malo zabave koju Gina nikad nije doţivjela.‖ Opet joj je trebalo nekoliko trenutaka da se pribere, prisjećajući se kako je Vanessa rekla jedino da nije imala izbora. ―Oh, i kao maloljetnu nisu je smjeli pustiti u klub, čak iako ništa nije pila. Pretpostavljam da je Lemmie već poduzeo sve da im oduzmu dozvolu točenja alkohola.‖ ―Dobro za njega.‖ ―To ste ga vi naučili, zar ne?‖ ―Naučio, što?‖ ―O moći. Kako da je koristi. I kad.‖ Zdravo oko se otvorilo. Na sivom licu izbio je znoj. ―Svima sam govorio. Koristite moć na bilo koji način ţelite. Obogatite se. Pomozite sirotinji. Što god. Vaţno je da je

koristite i nastavite se njom koristiti. Ako pustite moć leţati naokolo neiskorištenu, netko će je drugi pokupiti. Moć treba koristiti, u suprotnom nije stvarna.‖ Kašalj. ―Ako je koristiš, ljudi će zaključiti da si moćna osoba, naviknut će se da rade što ti ţeliš, a to ti daje više moći. Samo je nikada nemoj koristiti za pravdu. Ljudi su stvarni, pravda je apstraktna. Apstraktno je kad počnu ubojstva.‖ Julija je kao empiričarka mrzila apstrakcije, što je bio jedan od razloga zbog kojih jedva da je ijednom kročila u učionicu otkad je počela raditi na Teološkom fakultetu. Ljutnja je u njoj rasla dok je slušala i grizla je donju usnicu. ―Bay, ah, jedino što ima druga stvar...‖ ―Nemoj reći Little Masteru o čemu smo razgovarali. Ja sve pamtim.‖ ―Ţao mi je što vas dovodim u taj poloţaj, Bay. Naročito sada.‖ ―Julija, ja čuvam mnoge tajne. Ljudi kao što sam ja, ţive od toga. Ĉuvamo tajne.‖ Gugutavo se nasmijao. ―Vrijeme me je pregazilo. Učili su me da tajne treba ponijeti u grob. Ako današnjim ljudima povjeriš neku tajnu, misle samo na to kojeg će novinara prvog nazvati. Nema više integriteta. Nema časti. I sam Bog zna, nema lojalnosti. Ne mogu drţati zatvorena usta. Samo ţele vidjeti svoja imena u novinama, čak ako ih navode kao ‗neimenovane izvore‘ ili ‗osobe koje poznaju situaciju‘. Novinari su podjednako loši. Razmišljaju naopako. Ĉini se da misle kako netko tko ne ţeli dati sluţbenu izjavu automatski govori istinu. Kao da bi koji častan čovjek izdao povjerenje svojih kolega. Ţao mi je. Kraj govora. Ignoriraj me.‖ Jedva ga je čula. ―Lemaster je pod velikim... pritiskom. Mislim da ne bi razumio zašto ovo moram raditi.‖ Tiho se i s mukom nasmijao. ―Ne brini, Julija. Ja razumijem. Sad me slušaj. Slušaš li?‖ ―Naravno.‖ Stisnula mu je ruku, jer odjedanput nije bila sigurna da je Bay vidi. ―Da sam ja ti? Što bih ţelio znati?‖ ―Da?‖ ―Ne gdje je moja djevojčica provela one sate u New Yorku. Zašto je moja djevojčica provela one sate u New Yorku. Rekao sam ti, pametna je. I odlučna, kao i njezina majka. Pitam se je li imala...‖ Oči su mu se opet zaklopile. Spavao je. (II) ―ŠTO TI JE TOĈNO KELLEN REKAO O SVOJOJ CRNOJ DAMI?‖ UPITA JULIJA. Ona i Mary sjedile su u separeu u jednom restoranu u Cambridgeu, na drugoj strani trga nasuprot hotelu Inn u Harvardu, gdje je Julija odsjela tu noć. Bezuspješno je pokušavala stupiti u kontakt sa sinom, Prestonom, i odabrala je taj hotel da mu bude blizu, no intuicija joj je govorila da se on neće javiti na telefon sve dok ona ne ode. ―Prije nego što su ga uhitili, Tony Tice je intervjuirao sestre Bubamare. Vjerojatno je mislio da jedna od nas mora biti Crna dama.‖

Mary je prebirala po svojoj salati od rikole i piletine s roštilja. Te salate nije bilo na jelovniku, ali ona je šarmirala konobara da joj je pripremi. Kao i mnogi strastveni pušači, bila je izbirljiva u jelu. Studenti koji su se okupili za susjednim stolom bili su utješno bučni. Mary ju je uvjerila da je najbolje mjesto gdje vas nitko neće čuti u bučnoj gomili. ―Samo to da mu je Crna dama pomagala u istraţivanju. Oh, i da je jedna od njegovih starih priča.‖ Nasmiješila se skupljenih usana. ―Ne brini, to ne moţe biti tvoja Vanessa, jer Kellen je rekao da je Crna dama već dugo na ovom svijetu i svašta je vidjela.‖ Julija je zamišljeno ţvakala svoj gnjecavi hamburger. ―To je drugi razlog zbog kojeg si mislila da sam to ja? Zato što sam jedna od njegovih starih priča?‖ ―Osim ako nije spavao s nekom drugom sestrom Bubamarom.‖ Vidjela je izraz Julijina lica. ―Oprosti. Prilično sam netaktična.‖ ―Slaţem se.‖ Mary je podigla zalogaj rikole na vilici, zatim se predomislila i vratila ga natrag na tanjur. ―Ali onda sam zaključila da griješim. Postalo mi je prilično jasno da su Crna dama koja mu je pomagala u istraţivanju i djevojka iz New Yorka koja će na sebe preuzeti rizik zaliha, bile dvije različite osobe.‖ ―Jedna od njegovih starih priča‖, reče Julija, dok joj se počela oblikovati ideja, iako ne ona koju je bila spremna podijeliti s Mary. ―Sad mi pričaj kako je Tice bio povezan s Kellenom‖, reče ona odlučno. ―Stvarno si sklona zapovijedanju, znaš li to?‖ ―Nemaš ni pojma koliko‖, reče Julija, potajno se radujući svojoj novoj ―ja‖, mnogo sličnijoj onoj staroj, nego onoj koja je s Lemasterom dijelila stol i postelju. Poludragi kamen je nestao. Vratila se Draguljčica. ―Pa, sve što znam je ono što m je Kellen rekao. Tony je imao klijenta koji se ţelio na draţbi nadmetati za višak. Stekla sam dojam da je taj klijent bio s druge strane zakona, a kad bi Kellen mogao dokazati ono što je mislio da moţe dokazati, pa, vidiš zašto bi to imalo smisla.‖ ―Ljudi kaţu da su Tonijevi klijenti mafijaši ili teroristi ili...‖ ―Ili koalicija teksaških naftaša ili tajkuni iz Silikonske doline. Svi su oni podjednako opasni, Julija. Podjednako korumpirani.‖ Mary je bila potpuno ozbiljna. ―Nemoj dati da te zavaraju proizvoljne etikete koje nam govore što je legalno, a što nije. Bez obzira na to tko su mu bili klijenti, svatko tko je ţelio platiti višak je opasan." Promiješala je salatu i uspjela naći gljivu koja joj se dopala. "Hoću reći, netko je ubio Kellena. A moţda i tvojeg prijatelja Borisa, također. Bog zna koga još." Julija kimne, iako ne zbog slaganja s njom. Gurnula je u usta jedan pomfrit. U kozmetičkom salonu u središtu grada čula je divlje teorije o konspiraciji, a također i u radioemisiji Kwame Kennerlyja i bilo je lako zaboraviti da su i bijelci podjednako bili sposobni u svašta povjerovati.

―Je li se Tony isprva obratio Kellenu ili je Kellen došao k Tonyju?‖ ―Dobro pitanje. Pitala sam Kellena to isto. Naţalost, nikad mi nije odgovorio‖, reče Mary i gurne salatu u stranu. ―Radi se o tome da mi je Kellen rekao da planira draţbu za svoj inventar. Nazvao ju je ‗all-pay draţba‘. Znaš li što to znači? Morala sam pogledati u rječnik. To je draţba na kojoj platiš svoju ponudu bez obzira na to dobiješ li ţeljeni predmet ili ne.‖ ―Zašto bi to itko učinio? To je ludost.‖ ―Ne, nije, ako malo razmisliš. Ljudi će nuditi manje, jer znaju da će izgubiti novac ako njihova ponuda nije najveća. Znači, ako moţeš pogoditi koliko će drugi nuditi, dobit ćeš predmet za manje novca na draţbi tipa all-pay nego na drugim draţbama. Suludo je bilo to što je Kellen mislio da će sve ostati tajna i nakon što on izbaci svoje pipce. Jesi gotova?‖ Julija se nasmiješi. Razumjela je. Pet minuta poslije šetale su u svjeţoj noći preko harvardskog dvorišta. Većina je ulaza bila zaključana tijekom noći, a prozori su bili jarko osvijetljeni na masivnim georgijanskim studentskim domovima. Mary je već bila na drugoj cigareti. ―Par puta sam se susrela s Bruceom Vallelyjem‖, reče Julija. ―Na prijedlog Trevora Landa. I znaš li što? Nije on tako loš. Nespretan je, ali nekako drag.‖ ―Njam-njam.‖ Julija je sune laktom. ―Prestani. Zapravo mi je rekao neke korisne informacije. Ĉak sam sastavila kronološki niz.‖ ―Pričaj.‖ ―One noći kad je umrla, Ginu su vidjeli da razgovara s DeShaunom. U redu. Ali evo u čemu je štos. Jedna svjedokinja - učiteljica - kaţe da je vidjela Ginu ţivu nakon što je navodno sjela u DeShaunov auto. Onda je promijenila priču. Rekla je da se zabunila.‖ Julija zadrhti. ―Ipak, prema riječima Mitcha Huebnera, ona nije samo vidjela Ginu. Pustila ju je čak u kuću da nekoga nazove telefonom. Pola sata poslije. pred njezinom se kućom zaustavlja sportski auto s dva mladića. Jedan izlazi van. Gina se s njim prepire, ali na kraju sve troje odlaze zajedno u autu. I to je to." Trenutak su šutke hodale. Onda je Julija nastavila. ―Dakle - tko su bili ti mladići? Pa, Mitch Huebner kaţe da je Gina imala dečka s kojim se tajno sastajala. A Bruce kaţe da je Jaguar Jocka Hillimana te noći imao nesreću. Jock je sam priznao da je bio specijalist za zavođenje kćeri sveučilišnih profesora. U onim danima, čak i više nego danas, to je bio rizičan pothvat. Ne bi se baš svatko toga prihvatio. Pretpostavljam da je Jock bio njezin dečko.‖ ―A Mal Whisted je bio obiteljski prijatelj.‖ "To ne znači da Scrunchy nije mogao biti u autu. Ne znamo koja su dvojica bila.‖ Grickala je usnicu. ―Ako ćemo pravedno, mogao je biti Jock i netko koga se uopće nismo sjetile.‖ ―Ali ti ne vjeruješ u to, a isto tako ni ja.‖ Sad je bio red na Mary. ―Rekla sam ti da

sam našla jednog svjedoka. To je tip koji je s predsjednikom studirao i koji kaţe da je spreman dati sluţbenu izjavu. Ţivi na Srednjem zapadu. Kune se da je Scrunchy one noći bio na tulumu u studentskom bratstvu, da je previše popio i zaspao na nekom kauču. Ostao je tamo spavati cijele noći. Tip kaţe da se sjeća zato što se radilo o proslavi Valentinova, a Scrunchy se pojavio sa ţenom koja je otišla s tuluma u pratnji nekoga drugoga i Scrunchy se sav raspekmezio. Dakle, ako ovaj tip govori istinu, one noći u autu nije sjedio Scrunchy.‖ ―Previše pogodno‖, reče Julija. ―I ja kaţem. Svjedoci koji se pojavljuju baš kad ih ljudi trebaju.‖ Ispuhnula je dim. ―Ipak, tip nije sam došao k meni. Ja sam ga pronašla. Ne znam, Julija. Ne zvuči kao da izmišlja.‖ ―Je li on spomenuo riječ raspekmezio?‘ ―Zašto je to vaţno?‖ ―Slobodno reci da imam predrasude, ali ne čini mi se kao riječ koju koriste studenti u bratstvu.‖ Julijine čizme kao da su s odobravanjem zaškripale na snijegu. ―Usput, koliko si Scrunchyjevih kolega iz bratstva nazvala prije nego što si našla ovoga koji je spreman pričati?‖ Mary se nasmiješila. ―A ja sam mislila da sam ja zagovornica teorije konspiracije.‖ Prešla je na drugu temu. ―Pokušala sam pronaći izvor u Obitelji Hilliman. Ali vrlo su tajanstveni, ţive iza mnogo zidova sačinjenih od odvjetnika i slugu, tako da ne mogu pronaći put do njih. Razgovarala sam s jednim svojim prijateljem, koji je o njima napisao knjigu, i kaţe mi da ni on nije imao nijedan dobar izvor iznutra. Mislim da nam Hillimani neće puno pomoći.‖ Oklijevala je. ―Ipak, našla sam nešto o tvojem dečku. Hej, nema razloga za grubosti. O Bruceu Vallelyjii. Dok je bio u Specijalnim jedinicama u Centralnoj Americi, premlatio je nekog sirotog tipa iz CIA-e, koji je jedva preţivio. Razlog je bio to što CIA nije htjela spasiti nekog doušnika za kojim su tragali odredi smrti. Vrlo je zaštitnički tip, taj Bruce Vallely.‖ ―Hmm.‖ Julija nije bila sigurna što da misli o ovom posljednjem. Brzo je pogledala preko ramena. Osjećala je kao da je netko promatra. ―Jesi li ozbiljno mislila ono prije par tjedana? O tome kako me moţda prate?‖ ―Naravno.‖ ―Zbog čega si to rekla?‖ Vrh cigarete se zaţario dok je Mary uvlačila dim. ―Osjećaj. Kad si često s ljudima kojima je profesija da prate druge ljude - a puno sam vremena provela s njima onda jednostavno stekneš taj osjećaj. Nekoliko puta, čak i u okrugu Harbor, bila sam blizu tebe, a nisi primijetila. Ne bih rekla da sam ja jedina. Neki veliki ljudi zabrinuti su zbog onoga što je Kellen radio, Julija. Moćni ljudi. Oni ţele znati što smjeraš.‖ ―Prošli tjedan, u Landingu, bio je jedan auto za koji sam mislila da me slijedi.‖ ―Ne bih se iznenadila.‖

―A u računalu sam imala najmoderniji spyware program...‖ ―To potvrđuje ono što sam rekla, zar ne? To su moćni ljudi, Julija.‖ ―Imaš li kakvu ideju tko bi mogli biti?‖ ―Radim na tome.‖ ―Prati li nas netko sada?‖ ―Ne bih rekla. Nikad ne moţeš biti sigurna^ ali ne bih rekla.‖ Ispuh- nula je dim kroz nos. ―Kampusi koledţa poznati su kao teški tereni, kaţu mi moji prijatelji iz te struke. Studenti koji sjede naokolo ne radeći ništa, ni po čemu se ne ističu. Ali stariji ljudi su uočljivi. Ako su stariji ljudi na kampusu, oni su se uvijek nekamo uputili. Koledţi danas pripadaju klincima.‖ ―Svakako se nadam da je tako.‖ ―Zbog tvojih nepodopština prošlog mjeseca‖, reče spisateljica uz osmijeh. ―To je bilo prilično hrabro od tebe. Provaliti u podrum vlastitog fakulteta. Ali, znaš, Julija, vjerojatno si posvuda ostavila otiske svojih prstiju." ―Sve sam uzela u obzir. Mislim da će biti u redu. Postoje opravdani razlozi zašto su moji otisci u knjiţnici.‖ ―Na rešetkama prozora dva i pol metra od poda?‖ ―OK, dakle nisam sve uzela u obzir.‖ Draškanje dima u nosu probudilo joj je staru ţelju. Ĉvrsto je odlučila da joj se odupre. Studenti su se kretali u malim skupinama, s podignutim kapuljačama dok su se naginjali i borili s vjetrom. Ali Julija je bila iz New Hampshirea, a Mary iz Mainea i nijedna nije bila spremna priznati da im je temperatura neugodno niska. ―Radi se o tome da sam pogriješila.‖ ―Pogriješila u vezi s čim?‖ ―Pa, imam jednog studenta - Joea - koji mi duguje uslugu. Htjela sam otkriti točno koje je dokumenate o slučaju Joule Kellen koristio, ali nisam htjela pobuditi sumnju arhivista, koji me već ionako ne voli. Zato sam Joeu dala potrebne izvore i zamolila ga da ode u knjiţnicu i pretvara se da mu trebaju za istraţivanje. To je i učinio.‖ Skrenule su u slijepu ulicu i vratile se istim putem da izađu van. Julija je imala osjećaj da je Mary namjerno pošla tim putem da provjeri tko im je iza leđa. U sveučilišnom dvorištu odjeknuli su ljutiti glasovi, neki se par glasno svađao, barem nakratko. Dok je bila u Dartmouthu, Julija i Kellen su imali nekoliko takvih sukoba s nadvikivanjem, usred gradske ledine, i mrzili su jedno drugo toliko da su morali poći natrag u krevet da to dokaţu. ―To je bilo pametno‖, reče Mary. ―Iskoristiti studenta, mislim. Dakle - koji su bili izvori?‖ ‗‗Nije ih bilo. To je čudan dio priče. Kellen je napisao ‗Zbirka Merrill Joule‘ na vrh obrasca za zahtjev knjige, ali nijedan od brojeva na listiću nije odgovarao ničemu u dokumentima slučaja Joule. Joeu se to učinilo neobičnim i zamolio je gospođu Bethe - ona je pomoćnica arhivista - zamolio je gospođu Bethe moţe li mu reći kojim dokumentima ti brojevi zapravo odgovaraju. Ali odbila je. Rekla je da je to protiv

pravila. Morao bi joj najprije pokazati bona fide akademsku potrebu za bilo kojom zbirkom u koju je ţelio ući, a papir prepun brojeva nije bio dovoljan.‖ ―Zvuči kao prava mustra. Hoćeš jednu?‖ Ponudila joj je cigaretu. Ovisnici mrze kad moraju sami patiti. S naporom, Julija je mahnula rukom, odbijajući. ―Njih dvoje vode taj arhiv kao da je najvaţnija stvar da nitko ne sazna što imaju unutra. Rod Rutherford vjerojatno na osiguranje tog mjesta troši koliko i na knjige.‖ Obje su ţene zastale. ―Misliš li isto ono što i ja?‖ Mary reče: ―Dodatne brave, alarm, rešetke na prozorima i osoblje koje nikome ne vjeruje, koje ne moţeš nagovoriti da prekrše pravila i tjeraju te da ostaviš desetke pisanih dokaza, ako ikada uđeš unutra.‖ Julija reče: ―Savršeno mjesto za skrivanje nečega što ne ţeliš da itko nađe.‖ ―Kao, recimo, stranice iz dnevnika Arnolda Huebnera. I ostali višak, u kojem god da je obliku.‖ ―Savršeno‖, reče Julija opet. Stanka. ―Osim što ne moţemo uči.‖ ―Mi ne moţemo. Ti moţeš.‖ ―Kako da to točno izvedem?‖ ―Nemam pojma. Ali ne brini. U prošlih nekoliko tjedana iz šešira izvlačiš sve briljantne stvari, jednu bolju od druge. Sigurna sam da ćeš se i tu nečega dosjetiti.‖ Julija je sumnjala u to, ali pravila se da pristaje. ―A kad uđem, što da traţim?‖ ―I to prepuštam tebi.‖ ―Baš ti hvala.‖ ―Ozbiljno. Ti si ta kojoj je ostavio natuknice i tragove. Nije ih ostavio ni meni ni Tonyju ni ikome drugome. Kellen ih je ostavio tebi i ti ih moţeš interpretirati.‖ Julija je oslonila ruke na bokove. ―I dok riskiram svoj vrat šuljajući se u Keplerov arhiv i dok pretraţujem desetke tisuća folija ili što god već imaju, dok traţim tih nekoliko stranica dnevnika, što ćeš ti točno raditi?‖ ―Istraţivat ću. Intervjuirati. Pisati memorandume.‖ ―Drugim riječima, ništa.‖ ―Marljivo ću raditi i sastavljati rezime za ponudu knjige izdavaču.‖ ―Mislila sam što ćeš raditi da meni pomogneš?‖ Mary je sloţila čedan izraz lica i prstom napravila jamicu na bradi. ―Pa, u srednjoj školi sam bila navijačica.‖ Nasmijala se u zimsku noć. ―Hip, hip, hura.‖

41. POGLAVLJE

CRNA MATERIJA

(I) JULIJA NIJE SVE REKLA MARY. KAD SE OPET NAŠLA SAMA, SKRENULA JE Escaladeom u uske pokrajnje uličice Cambridgea i parkirala najednom nezgodnom uglu, tri bloka od adrese koja ju je zanimala, jer bliţe nije našla nijedno parkirališno mjesto dovoljno široko za svoj auto. Znala je da ako pozvoni, njezin će sin naći neki izgovor, pa je zato besposleno čekala pokraj ulaza dok iz niske zgrade nije izašla skupina studenata, a onda se provukla pokraj njih dok joj je jedan pristojno pridrţao vrata. Na četvrtom katu čula je povišene glasove prije nego što je stigla do stana. Svejedno je pokucala, dovoljno glasno da se čuje u toj galami. Vrata su se naglo otvorila, a crvenokosa djevojka od oko dvadeset godina, s očima natečenim od suza, zareţala je: ―Što hoćete?‖ Zatim se pojavio Preston, nizak, čvrste građe i savršeno samodostatan. Nikoga nije trebao, a najmanje roditelje ili plačljivu djevojku. ―Dakle‖, reče on. Svojoj djevojci: ―Vjerovala ili ne, ova ozbiljna ljepotica je moja majka.‖ Nastala je tišina u kojoj je svatko čekao da netko drugi progovori. ―Pretpostavljam da moţeš ući.‖ Dnevna soba i kuhinja bile su prljave, a ostale prostorije nisu Juliji pokazali. ―Megan nije baš neka domaćica. Pa, što moţeš očekivati? Povjesničarka je, a ne znanstvenica.‖ Imao je očev očaravajući smiješak, ali oči su mu bile kao zima u Novoj Engleskoj. ―Oh, dobro, zaboravio sam. Ni ti nisi znanstvenica, zar ne, mama? Ti si biologinja. Biologinja- teologinja.‖ Sjedili su na suprotnim stranama klimava stola. Megan je servirala kavu i ustajale kroasane, a onda je nestala. Julija je pokušala razgovarati o nevaţnim sitnicama, čak je rekla Prestonu koliko joj nedostaje, ali on se ponašao kao da je razgovor razbibriga koju dijeliš samo sa svojim vršnjacima. U društvu svojeg sina osjećala se nesigurno, čak inferiorno. Mary Mallard je ne bi prepoznala. ―Što hoćeš, mama? Nisi došla ovamo čavrljati. Da si nazvala, mogao sam ti uštedjeti trud.‖ ―Zar me toliko mrziš?‖ ―Ne mrzim tebe‖, reče on divlje, a Julija jedva da je mogla krivo shvatiti bit.

―O čemu se radi, Prestone? To s tvojim ocem?‖ ―Što radiš ovdje, mama?‖ Julija je shvatila da je postigla da se sin u njezinu društvu osjeća podjednako nelagodno kao i ona u njegovu. Nije( I Ibilo'prirodnog načina na koji bi se povezali I) jedno s drugim. Sjećala se kakav je bio kao dječak, način na koji je uţivao u njezinim zagrljajima nakon svakog novog uspjeha. Svi su govorili da će Preston uvijek biti majčin sin, a Vanessa tatina kći. Poput mnogih generalizacija koje odrasli govore o djeci, tako se i ova pokazala pogrešnom. Rekla je: ―Je li ti otac ikada govorio o svojem studentskom bratstvu? O Empyrealsima? Moţda o... tome da budeš njegov nasljednik?‖ ―Naravno.‖ Zanimanje mu je sjajilo u očima, ali čekao je da ona odigra bolju kartu. ―Kao feudalni vlastelin sa svojim prvorođenim sinom. Pravo primogeniture.‖ ―A ti si rekao ne?‖ ―Ne zanima me to sranje. Stare Obitelji. Tradicije. Sve te gluposti.‖ Megan je plakala u drugoj sobi, ali Preston je bio previše napuhan od ponosa da bi primijetio. ―Pokušavam otkriti crnu materiju, a on se brine za tamniju naciju.‖ ―Crnu materiju?‖ ―Temeljnu materiju svemira. Jednadţbe predviđaju— Nije vaţno, ionako ne bi razumjela. Mama, što hoćeš'?‖ Uzbuđenje. Crna materija je vaţna, rekao je Kellen. ―U ovom trenutku, ţelim da mi kaţeš što je crna materija.‖ ―Ozbiljno?‖ Kimnula je glavom. "U svemiru nema dovoljno materije. Eto, to je to. Moţemo detektirati samo jedan posto materije i energije koje bi trebale postojati. To nam govore jednadţbe. Gravitacija, pozadinske zračenje - sve je pogrešno. Zato se ta druga materija, materija koju ne moţemo naći, zove crna materija. Prije su mislili da se radi o mrtvim zvijezdama ili moţda o neutrino česticama, ali pokazalo se da nije tako. Neki fizičari će ti reći da je to samo mit, ali većina nas smatra da se radi o pravoj materiji. Tamo je negdje ili moţda ovdje, moţda prolazi kroz nas cijeli dan‖ - sad je ţivnuo dok je govorio o svojem radu, mahao je rukama naprijed i natrag kao čovjek koji hoda kroz vodu - ―a mi je jednostavno ne moţemo detektirati. Shvaćaš? Odmah ispod površine. Ne moţemo je naći, ali znamo da mora biti tamo. I mama, ovaj svemir koji vidimo, to je tako sićušan djelić onoga što je stvarno. Tako je tanak da je gotovo iluzija. Kad bismo mogli naći crnu materiju, onda bismo stvarno znali što se događa.‖ To je moralo biti to. Ono što je Kellen ţelio da ona shvati. Crna materija bila je dolje ispod površine: što se stvarno događa. A Preston joj je ponudio aluziju a da ga nije ni traţila. Crna materija. Tamnija nacija. Empyrealsi su popularizirali izraz tamnija nacija. Ono što se vrtjelo pred očima bila je iluzija. Crna materija, skrivena

ruka Empyrealsa - to je bila tajnovita stvarnost. Ali što je bila ta skrivena stvarnost? Što su Empyrealsi radili? (II) P RESTON JE JEDVA DOĈEKAO DA JE ISPRATI IZ STANA . R EKAO JE DA MORA ići u laboratorij, a moţda je i morao. U kuhinji je Megan dizala veliku buku. Julija se na vratima okrene sinu. ―Tvoja prijateljica se čini draga.‖ ―Ona je samo razonoda.‖ Jao. ―Nedostaješ mi‖, reče ona. ―Svima nedostaješ.‖ ―Kako slatko, mama.‖ Još jedan promašaj. Pokušala je ponovo. ―Rekao si da me ne mrziš. Znači li to da mrziš oca?‖ Na licu mu se pojavila pakost, uzavrela i nepobitna. Ĉinilo se da se sprema odgovoriti, ali s disciplinom koju je naslijedio od oca, odlučio je čekati i otkriti kakav joj je plan, prije nego što ga pobije, baš kao što je čekao na potez protivnika kad je odnio treće mjesto na juniorskom šahovskom prvenstvu SAD-a. "Moram ići", reče. ―Je li to razlog zbog kojega ne dolaziš kući, Prestone? Zbog onoga što ti je otac rekao o Empyrealsima?‖ S mukom je progutala, sklopila oči i skočila u nepoznato. ―Što ti je rekao?‖ ―Ne, mama. Ne zbog toga.‖ ―Onda zbog čega? Zašto ste se zaratili?‖ ―Nije to rat. Jednostavno se ne sviđamo jedan drugome.‖ Njegovo lice joj je govorilo da je tema završena. Julija je znala da ne treba siliti: ljudi su govorili da Preston sliči na majku, ali čvrsto stisnuta usta i oči s pogledom odlučio sam, pripadali su samo Lemasteru. ―Dobro, Prestone. U redu.‖ Pitala se hoće li joj se ijedno od njezine djece ikad više povjeriti. Ton njegova glasa postao je njeţniji. ―Hej, kako je Nessa? Kako se drţi s cijelim tim slučajem o Gini?‖ ―Začuđujuće je jaka, ako gledamo...‖ Julija je prekrila usta. Gotovo joj je promakla njegova pogreška. ―Kakav slučaj o Gini? Što ti znaš o tome što se događa, Prestone?‖ ―Samo provjeravam je li ona dobro. Jer je pobjegla i sve to.‖ ―A tko ti je za to rekao? Ili da to ima ikakve veze s Ginom?‖ Julija je odgovorila na svoje pitanje. ―Vanessa ti je rekla, zar ne, Prestone? Nisi u kontaktu ni sa kim iz Obitelji, ali čini se da znaš što se događa s Vanessom. Ne zoveš je telefonom, to bi se vidjelo na telefonskom računu.‖ One noći kad je Smith prespavala kod Vanesse, Julija je vidjela upaljeno računalo i sjetila se kako je Vanessa brzo zatvorila elektroničku poštu kad je majka ušla u sobu. ―U redu. U kontaktu si s njom. Ona ti

o svemu priča. A - i ti njoj pričaš, zar ne?‖ ―Volim svoju sestru‖, reče on, braneći se. ―Kladim se da je voliš. Kladim se da je tako.‖ Julija je bila ljutita. Na sebe. Osjećala se kao budala zato što to nije ranije vidjela. Rekao mi je da pokušam, izjavila je Vanessa. (III) ―Taj slučaj s Ginom - tako si ga nazvao. Ali zaboravio si mi reći da je taj slučaj s Ginom tvoja ideja od samog početka. Prije godinu dana Vanessa je imala potpuno drugu temu. Mjesec dana poslije objavila je da istraţuje što se dogodilo Gini. A tko bi joj tu ideju stavio u glavu, ako ne ti?‖ Sin joj je šutio. ―Što se dogodilo, Prestone? Nešto te tjera da se drţiš podalje od te teme, a onda kaţeš sestri da se baci na to. O čemu se radi?‖ "To je bila zanimljiva tema, mama. To je sve." "Ne, Prestone. To nije sve. Ti si poput svojega oca. Nikada ne radiš ništa samo zbog štosa. Uvijek imaš razlog.‖ Pročitala je nestrpljivost na njegovu lijepom licu. ―Što te ponukalo da kaţeš sestri da promijeni temu?‖ Iako je sada time zapravo mislila: Što te pokreće? ―Nizašto na svijetu ne bih povrijedio Nessu.‖ ―Povrijedio je? Nije bila opsjednuta Ginom sve dok nije počela pisati referat po tvojem savjetu! To je ono što joj nanosi bol!‖ ―Ne ţelim više govoriti o Gini, mama.‖ Brzo se i dječački nacerio. ―Sad me ispričaj, ali moram ići svojoj djevojci i lagati joj malo. Ti sigurno znaš kako je to.‖ ―Što bi to trebalo...‖ Tada je shvatila, i u jednom dugom trenutku njezin bijes bio je jednak njegovu. ―Kellen Zant je bio ovdje, zar ne? Moţda ti je ispričao i neke stare priče o tvojoj majci. Zatim te zamolio ovo što i ja traţim. A ti si mu rekao - što?‖ ―Da ne vjerujem u duhove ni u Djeda Mraza niti u crne dječake koji se pojavljuju baš u pravom trenutku da ih se optuţi za ubojstvo slatke male bijele djevojčice.‖ ―Tvoja sestra je čini se sigurna.. ―Rekao sam ti, mama, ne ţelim više govoriti o tome. Gotovo.‖ Ispuhnuo je zrak iz pluća. Julija je znala da će sljedeći ustupak biti njegov posljednji. ―Ali reći ću ti za tatu.‖ ―Kakve veze tvoj otac ima s...‖ ―Ne s Ginom. S Empyrealsima. Pitala si me što mi je rekao.‖ Premjestio je teţinu s jedne noge na drugu, pogledao na ručni sat, osvrnuo se preko ramena, zatim je zgrabio za ruku i povukao u slabo osvijetljeni hodnik. ―Znaš ono iz Biblije? Kako je Sotona odveo Isusa na planinu i pokazao mu svoje kraljevstvo na zemlji i rekao mu da sve moţe imati, samo ako padne na koljena i pokloni se vragu?‖ Preston je zakoračio natrag u stan. ―To je Lemaster Carlyle, mama. To je tvoj suprug. Vrag.‖ ―Ali što to znači?‖ ―Samo to što sam rekao. Mami me svjetovnom moći. Što bih ja trebao učiniti s jebenom svjetovnom moći? Radim na vaţnim stvarima, mama. Kao što je upotreba

plave horizontalne grane zvijezda u istraţivanju Lyman alfa apsorpcije u spektru kvazara.‖ Rugao joj se i oboje su to znali. ―Molim te nemoj više dolaziti a da prije ne nazoveš. Nije pristojno.‖ Zatvorio je vrata. (III) ŢENE IZ OBITELJI VEAZIE NIKAD NISU PLAKALE, ZATO JE JULIJA SLIJEPO TETURALA po snijegom zametenim ulicama, prisiljavajući svoj um da. obraduje podatke, jer od Prestona je dobila sve što će joj ikada dati. Kellen je bio taj koji je ţelio da ona to čuje. Na to se stalno podsjećala. Kellen je ţelio da čuje Prestonovu priču, a iako su joj nedostajali detalji, barem je imala glavne obrise. Od svakog Empyreala očekivalo se da odgoji mladog nasljednika, a Lemaster je pokušao regrutirati najstarijeg sina. Ali Preston je odbio njegovo mamljenje. To neslaganje nije bilo izvor mrţnje koju je njezin sin tako pomno gajio prema svojem ocu; to je bio rezultat. Je li Lemaster prešao na Aarona? Ali Julija ga je ispitivala cijelim putem do Exetera i bila je sigurna da on ništa ne zna. Nakon što ga je Preston odbio, Lemaster bi mogao pokušati s nekim izvan Obitelji. S nekim mladim crncem. Studentom? Nekadašnjim pravnim pripravnikom? Odmahnula je glavom. Mogućnosti su bile tako raznovrsne, a njezine informacije previše ograničene. Crna materija. Skrivena moć svemira. Lemmie je inzistirao na tome da Empyrealsi nisu bili ništa drugo nego jedan nevaţan muški klub iz Harlema. Aurie je natuknuo da su nešto više, a sad je isto učinio i Preston - s Kellenovom implicitnom podrškom. Mami svjetovnom moći. Moć nad čime? Zaboga, što bi Empyrealsi mogli imati s Kellenovim viškom? Istraţivanje o Gini Joule? Ne moţemo to naći, ali znamo da mom biti tamo. Znaš što, Prestone? I ja se isto osjećam. Promašila je auto otišavši dva bloka dalje, moţda namjerno, a sada se vraćala i ugledala iza sebe neku ţenu koja sg jednako naglo okrenula i počela u dţepu traţiti mobitel. Moţda se javljala na iznenadni poziv. Moţda je slijedila Juliju, koja se uopće nije skrivala. Moţda se paranoja Mary Mallard sad poigravala Julijinim umom. Oklijevala je. Ali Escalade je bio u tom smjeru, ravno iza te ţene. Hodala je brţe, prema ţeni, koja je stajala pred nekim izlogom pognute glave i brbljala na telefon. Julija joj se pribliţila. Uspaničene oči srele su se s drugim uspaničenim očima. Julija se uspjela hrabro nasmiješiti u prolazu. ―Morat ćete se malo više potruditi‖, reče ona.

Ţena se trgnula i zakoračila unatrag. Zatim je strah nestao. Posegnula je rukom u dţep i izvadila, ne noţ ni pištolj, ni račun za svjetlosne stupice na kolnom prilazu, nego nekoliko zguţvanih dolarskih novčanica. Pruţila ih je Juliji. ―Nadam se da će ovo malo pomoći‖, reče ona i vrati se svojem razgovoru.

42. P O G L A V L J E JOŠ JEDNA ŠETNJA PO PLAŢI

(I) ―S VE ŠTO SAM MU REKAO ‖, REĈE L EMASTER , DOK MU SE NA ZABRINU TOM licu očitavala zbunjenost, ―bilo je da mu ljudi poput Byrona Dennisona mogu pomoći u karijeri. Nasmijao se. Nikad nisam čuo Prestona da se tako jako smije. Rekao je da mu oni ne mogu pomoći jer ništa ne znaju o znanosti. Kad sam mu pokušao objasniti da nije u tome bit, rekao mi je da ga nimalo ne zanima moj način ţivota. Tako je to nazvao. Moj način ţivota. Nije objasnio što bi to trebalo značiti.‖ Bili su u Mercedesu, na putu kući s još jedne proslave u kampusu: gostovali su na večeri povodom početka konferencije za analitičare vanjske politike, koji nisu bili dio drţavnog aparata. ―Trebao si mi reći‖, reče Julija zaklopljenih očiju dok se naslanjala na koţnati naslon. Sama je sebi zvučala plašljivo. Kad su stigli u Landing, Julija je osjećala da ima manje samopouzdanja nego što je pokazala pred Mary Mallard; ili ju je moţda Mary poticala onako kako je suprug nikada nije. ―Dakle - kakav je sada plan?‖ Uspravno je sjela. ―Jesi li regrutirao Aarona?‖ Dugo je Lemaster šutio dok je Mercedes preo kroz odvratnu zimsku kišu. ―Naše me tradicije ponešto sputavaju‖, reče on napokon. ―Trenutačno nemam proteţea.‖ Odlučila je pucati malim kalibrom. ―Ali to nije vaţno, zar ne? Za nekoliko godina Empyrealsi će se ugasiti, je li tako?‖ ―Prije ili poslije, Jules, svi ćemo se ugasiti.‖ Kod kuće, Vanessa je rasturala tetu igrajući s njom Scrabble. Astrid je u trenucima krize odmah odano pohrlila k njima. Julija je podsjetila kćer da je sutra radni dan, a Vanessa joj je smireno odgovorila da je formalno obrazovanje navika, ne nuţnost. No ipak je otišla na kat u svoju sobu. ―Astrid i ja imamo nekog posla‖, reče Lemaster tonom upozorenja, a Julija reče da je ionako planirala ranije leći. Provjerila je spava li Jeannie, a zatim je nečujno otišla u spavaću sobu. Iz ogledala u kupaonici gledao ju je izmučen odraz. Nove bore kao da su se urezale u njezino ovalno lice, ili ih je sad prvi put primjećivala. Oči su joj bile velike i tuţne kao u napuštena djeteta. Njezine nekada glatke usne bile su

izgrizene i iskrivljene od mrštenja, baš onako kako ju je majka upozoravala da će biti, ako se njezina Draguljčica ne bude smijala. Zaključila je daje briga brzo čini starom, jer se osjećala iscrpljeno i bez energije. Ovakvog se lica jedino sjećala kad je one noći popila bočicu tableta; a u ono vrijeme je imala samo dvadeset godina i bila je dovoljno nezrela da bude uvjerena kako izuzetno duboka bol predstavlja jedinstvenu značajku njezina postojanja, da to nitko drugi nikada nije iskusio i stoga je neshvatljiva izvan granica njezina vlastita uma. Jučer, na Kepleru, Julija se obrecnula na iznenađenu Iris Feynman bez ikakva razloga. Iris je nakon sastanka o budţetu primijetila da Julija izgleda iscrpljeno, a Julija joj je odgovorila da je umorna od toga da svi uvijek očekuju od nje da se osmjehuje. Kad je sat poslije navratio Clay Maxwell da im ispriča neke priče, kao što je često činio, o tome kakav je Teološki fakultet bio u svojem zlatnom razdoblju, Julija mu je rekla da ima puno posla, ali nije se potrudila spomenuti da se cijelo jutro uglavnom bavi prekoravanjem same sebe zbog toga što je bila gruba prema Iris. A onda je nazvala dekanica da pita je li se Julija pomirila s Tonyjem Ticeom... Glasovi iz prizemlja postajali su sve glasniji. Astrid je vikala. No to joj je bio običaj. ―Počevši od sljedećeg tjedna‖, promrmljao je poslije pospano njezin suprug, ―gospodin Flew će biti ovdje takoreći na puno radno vrijeme.‖ ―Ovdje?‖ Priljubila se uz njega, budnija nego što je htjela biti. ―Misliš, u kući?‖ ―A-ha.‖ ―Zašto, Lemmie?‖ ―Preuređuje ured i slaţe stvari. Ima puno papira za razvrstavanje. Samo na nekoliko tjedana.‖ ―Pa, tome se svi moţemo radovati", reče ona i ostane leţati budna jer su je morile brige. (II) UJUTRO SE JULIJA VRATILA NA PLAŢU DA PROŠEĆE SA SUPRUGOVOM SESTRIĈNOM. Pazila je da se ne zaustavi u Glavnoj ulici. Od onog nelagodnog događaja nakon čaja s Trevorom Landom, drţala se što dalje od samoga sela i obavljala je kupnju, na iznenađenje svih u Obitelji, među običnim pukom u trgovačkim centrima uzduţ ceste Route 48. Problem je bio u tome što nije mogla ni pogledati fasadu Cookie‘sa ili Old Landinga ili knjiţare a da se ne zapita o čemu su vlasnici razgovarali onog popodneva u Verinoj kući i je li tajnik sveučilišta bio s njima. Došla je do toga da je na zimu gledala kao na čvrstu utvrdu koja štiti Landing i njegove tajne od autsajdera kakav je i sama bila. Hladnoća vam je prodirala u kosti, usporavala vas i

konačno potpuno zaustavila - osim, naravno, ako niste već ranije napustili grad. Razmatrala je i tu opciju, otišla je čak tako daleko da pita Lemmieja moţe li se rad na predsjedničkoj vili nekako ubrzati. ―Moţe, ako nemaš ništa protiv da ti se uruši krov.‖ Istina je bila u tome da, koliko god ju je Landing počeo uznemiravati, ni kampus više nije bio mjesto gdje se osjećala kao kod kuće. Opet je na poslu uzela slobodan dan. Iris Feynman ju je upozorila da su neki ljudi po Kepleru počeli mrmljati da si Julija, kao prva dama Sveučilišta, uzima previše slobode. Claire Alvarez je svakoga tko se raspitivao uvjeravala - govorila je Iris - da Teološki fakultet ne bi trebao biti mjesto gdje će se ljude kaţnjavati zato što se brinu za potrebe svoje Obitelji. Ali Clay Maxwell je nazvao da je podsjeti na činjenicu da kad je dekanica najslađa, zapravo je najpodmuklija. Julija mu je odgovorila da ako netko drugi ţeli njezino radno mjesto, ona će mu ga drage volje prepustiti. Ovaj put kad su Julija i Astrid stigle do ulaza na plaţu nitko ih nije pokušavao zaustaviti, čuvar jedva da je podigao pogled sa stripa, moţda zato što su svi u gradu čuli za to kako čak ni supruga predsjednika Sveučilišta, koja je ţivjela u Landingu, nije mogla stupiti na plaţu. Kwame Kennerly je u svojoj emisiji govorio o tom incidentu skoro mjesec dana. Naravno, nikad nije rekao od koga je saznao za slučaj, i premda su neki u gradu sumnjali na Juliju, ona nikada ne bi učinila nešto tako podmuklo, iako je bila i više nego sretna da proširi priču među sestrama Bubamarama. Ako je nekoliko njih to odlučilo proslijediti dal je, pa, to nije učinila Julija: Bubamare su, naposljetku, bile protiv tračeva. Astrid, koja je sada radila u vošingtonskom uredu jedne pravne tvrtke iz New Yorka, zadirkivala je Juliju kako bi muţa trebala natjerati da zaradi nešto novca - jer je Lemaster, s plaćom predsjednika Sveučilišta tek malo manjom od milijun dolara, bio najsiromašniji u Obitelji. Julija je promijenila temu. Da, rekla je Astrid. Njezin prvi izvor bio je Kellen Zant. Da, rekla je ponovo, odgovarajući na sljedeće pitanje, vidjela je Kellena kratko prije njegove smrti, ali ne, naglasila je Astrid, one noći. Na Julijino propitivanje pokazalo se da ga je Astrid često viđala: ―Ono je bila tvoja kozmetika u njegovoj kući, zar ne?‖ Bruce Vallely joj je ispričao nekoliko sitnica iz svojeg istraţivanja, dok se trudio da je pridobije na svoju stranu i suradnju. ―Osim ako nije pripadala nekoj od drugih ţena.‖ ―Dolazila si u grad da se s njim nađeš? I nisi nam se javila?‖ Astrid prkosno otpuhne. ―Tako da biste mogli učiniti - što?‖ Julija se borila s iznenađenjem i ljubomorom pa je preskočila to pitanje.

Moguće je, govorila je Astrid, da ih je netko vidio zajedno. Bili su oprezni, ali svatko učini pogrešku. Ipak, one noći nije bila u Elm Harboru, a uostalom, nije shvaćala da neki rasistički bijeli malac ne bi razlikovao britanski naglasak od onoga s Barbadosa. I, da, rekla je - dok joj je Julija postavljala jedno banalno pitanje za drugim, da joj olakša pripovijedanje - da, Kellen je stupio u kontakt s njom, nije bilo obrnuto. ―Počelo je prije nekih šest mjeseci. Rekao je da ima materijal koji bi mogao utjecati na ishod predsjedničkih izbora. Naravno da sam bila zainteresirana. Svaki Amerikanac pri zdravoj pameti bi bio. Da bih se riješila ove škvadre, upotrijebila bih sva potrebna sredstva. Izmislila sam da moram poslovno otići u New York; on je došao vlakom. Popili smo čaj u hotelu Stanhope, gdje svi ionako šapću, a on, kopile jedno, odmah ravno u rebra. Kao prvo, rekao mi je da hoće novac. Nije mi namjeravao dopustiti da uhvatim višak vrijednosti za njegov trud, tako je rekao, a ja sam to shvatila kao neku blesavu šalu koja kola među ekonomistima. Rekla sam mu da ne bi bilo prikladno plaćati za istraţivanje suprotne strane i da bi to loše izgledalo u novinama. Baš je bio pohlepan mali seronja, zar ne? Odgovorio mi je da će u tom slučaju sve zadrţati za sebe.‖ Astrid je pušila, a Julija je nastojala ostali uz vjetar. Ĉinilo se da su galebovi zainteresirani, kao da je cigareta bila neka hrana koju će ţena uskoro odbaciti. ―Kao drugo, odbio mi je reći kojoj će strani dokazi naštetiti. Rekao je da će moja strana ionako izgubiti pa to stoga i nije neki veliki problem. Stajao je tamo i rekao da ako ga zamolim, ako lijepo kaţem ‗molim te', moţda će mi reći. Zašto je bio tako zao?‖ ―Jesi li ga zamolila?‖ ―Pljusnula sam ga.‖ ―Usred Stanhopea?‖ ―Na pločniku.‖ ―Pa, izazivao je takve reakcije u ljudima.‖ Astrid ju je letimice pogledala kao da je to bila uvreda, zatim se blijedo nasmiješila i bacila cigaretu u vodu. Julija je revoltirano okrenula glavu. ―Treće, rekao mi je da priča ide dalje, to nije bilo sve. Zatim se ponudio da me časti večerom. Pa, znao je kako biti šarmer. Pretpostavljam da ti je to poznato.‖ Stresla se, kao da odbacuje od sebe to sjećanje. ―Jedna stvar vodila je k drugoj.‖ ―Vaša veza...‖ ―Nije bila veza. Nemoj to formalizirati. Ponekad smo spavali skupa. To je bilo sve. Sigurna sam da se Kellen viđao s drugim ţenama, kopile jedno.‖

Trenutak je bila nesigurna, a kad je opet progovorila Astrid je bila savršeno mirna. ―Nisam znala, Julija. O vama dvoma. Kellen je čuvao tvoju tajnu, ako si se pitala o tome. Zabavljali smo se, Julija. Ne poričem. Ali sada, gledajući unatrag - vidim da nisam bila njegov tip. Volio je bijele ţene i one koje se čvrsto prilijepe za muškarca. Mislim da je sa mnom spavao samo zato da ti se osveti. Mislim da se nadao da ćeš za to saznati.‖ Ali ja nisam bjelkinja, Julija je zamalo rekla - iako je Kellen uvijek govorio da voli njezinu koţu boje meda, koju je ona često mrzila. S druge strane, bila sam tip koji se čvrsto prilijepi. ―Trajalo je samo dva mjeseca‖, govorila je Astrid. ―Do rujna je već bilo gotovo. Onda me u studenom nazvao da me pita jesam li još zainteresirana. To je bilo one srijede prije nego što je umro. Mislila sam da me pita jesam li zainteresirana za njega, ali Kellen je govorio o informacijama. Ţelio je da se sastanemo u New Yorku. Pa, dotad sam već završila sa suzama i nisam ţeljela početi iznova. Rekla sam mu da mi kaţe što mi ima reći. Postalo mu je nelagodno - rekao je da mu moţda prisluškuju telefon - no naposljetku mi je rekao da ako ţelim materijal, moram dati novčanu ponudu i to brzo. Rekao je da ga planira prodati za dan ili dva. Organizirao je draţbu i morala sam odmah dati ponudu. I još je rekao - pa, rekao je da ako mu se išta dogodi, moţda mi se ukaţe prilika da ipak dobijem materijal.‖ Izvadila je iz dţepa drugu cigaretu, onda se predomislila i vratila je natrag. Prezrivo je otpuhnula. ―Rekla sam mu da ću razmisliti. Dva dana poslije, netko mu je pucao u glavu.‖ Prodati za dan ili dva. Vraćajući se prema autu, Julija je tu rečenicu premetala po mislima. Prodati za dan ili dva. U subotu ujutro imao je dogovoreni doručak s Cameronom Knowlandom, toga se sjećala. Ali njih dvojica se nisu prije sreli i stoga nije mogao biti siguran da će postići poslovni sporazum. Prodati za dan ili dva. ―Julija?‖ reče Astrid. ―Zamislila sam se. Oprosti.‖ ―Jesi li primijetila da nijedan novinar ne istraţuje ništa o predsjednikovim studentskim godinama? Mrzim tu vrstu zavjere šutnje. Ti bi trebala nazvati svoju staru cimericu. Tessu. Reci joj da otkrije skandal.‖ ―Nazovi je sama‖, reče Julija hladnije nego što je namjeravala. Ali jedan dio nje bio je bijesan, zbog razloga o kojima se nije usudila ni misliti. ―Učinila bih to.‖ Rekla je to kao da se samo po sebi razumije. ―Ali nitko mi više ne odgovara na pozive.‖ ―Sigurna sam da to nije istina.‖ Ali svejedno je za svaki slučaj stisnula Astridinu ruku, ako je ipak istina. Kellen je nazvao senatorovu stranu u srijedu, a s predsjednikom se

planirao vidjeti u subotu, što je značilo da onaj s kim se našao u petak ne pripada nijednoj strani. Mary je imala pravo. Još je netko bio zainteresiran. Moţda netko koga je Kellen upoznao te večeri. Drugi potencijalni draţbovatelj, koji se zbog nekog ra/loga okomio na njega i... Julija se zaustavila. Na poklopcu motora njezina Escaladea sjedio je Tony Tice. (III) ―HOĆETE LI SIĆI S AUTA?‖ Njegova lijepa glava bila je podignuta prema blistavom zimskom suncu. Rekao je: ―Zar me nećete upoznati sa svojom ljupkom prijateljicom?‖ ―Tony Tice, Astrid Venable. Tony je nedavno bio uhićen zato što je premlatio svoju djevojku. A ako me ne prestane slijediti, opet će ga uhititi.‖ ―Izašao sam uz jamčevinu, a radilo se o namještaljci. Nema šanse da to ode pred sud.‖ Julija je namjestila svoj najhladniji ton glasa. ―Sigurna sam u to.‖ ―A što se tiče toga da me ponovno uhite‖ - skočio je s auta i stao u snijeg kao spomenik vlastitoj postojanosti - ―pa, prije tri godine tuţio sam policiju iz kampusa i dobio slučaj. Volio bih dobiti priliku da tuţim i Landing.‖ ―Zar vas tako ushićuje da me pratite? Jer mislim da je cipela koju je proţvakao pas Mitcha Huebnera pripadala vama.‖ Odvjetnik se ne potrudi odgovoriti. Posegnuo je rukom u jaknu, ali izvukao je samo mobitel. Gledao je u zaslon. ―Htio sam vam pruţiti posljednju priliku da surađujete sa mnom. Bojim se da su moji klijenti nezadovoljni.‖ ―Posljednju priliku prije čega?‖ ―Prije nego što podnesem tuţbu protiv vas.‖ I dalje se smješkao. Ali Julija je iza tih riječi osjetila očaj. ―Takozvanu replevin tuţbu. To je postupak kojim se od tuţene strane traţi da oštećeniku vrati imovinu koju je tuţeni nezakonito...‖ ―Znam što znači tuţba za vraćanje zaplijenjene imovine‖, lagala je ona. ―O kakvoj se imovini radi?‖ ―Što god je Zant ostavio. To je po zakonu moje, Julija. Ili bolje rečeno, najprije je prodano mojim klijentima. I tako to ne moţe biti vaše. Nego mojih klijenata. Moţete mi to sada dati ili ćete čekati sudski nalog.‖ Zazvonio mu je mobitel. Slušao je i rekao: ―Ne, ona je ovdje. Upravo razgovaram s njom. Da.‖ Spremio je mobitel. ―Oprostite.‖

"Tko je to bio?‖ "Zar me zaista ţelite natjerati da vas tuţim, Julija?‖ Raširio je ruke. ―Razmislite o tome. Tijekom davanja iskaza u sudski zapisnik izaći će na vidjelo cijela priča. O Crnoj dami, o vašem nekadašnjem odnosu sa Zantoni, o Vanessi, o svemu. Zar zaista ţelite da vam djeca o svemu tome čitaju u novinama?‖ Astrid je sad prvi put progovorila. ―Pregazi ga autom‖, reče ona.

43.

POGLAVLJE

MALA MOLBA

(I) BRUCE je PREUZEO telefonski POZIV od GAYLE GITTELMAN dok je sjedio za radnim stolom i čitao osobni dosje o Jeremyju Flewu, koji je pouzdana Turian nabavila uz neku drugu izliku. Flew je imao trideset dvije godine. Pojavio se prošle godine kad je došao i novi predsjednik Sveučilišta. Diplomirao je na drţavnom Sveučilištu Michigan, dvije godine bio je na poslijediplomskom studiju u Georgetownu u Školi za vanjsku politiku, zatim osam godina u State Departmentu, jednu godinu je radio u konzultantskoj tvrtki za koju Bruce nikada nije čuo, a sada je bio pomoćnik predsjednika Sveučilišta. Bruce je tragao za nekom poveznicom sa Sveučilištem, ali je nije našao. Traţio je poveznicu s Lemasterom, ali je nije našao. Dosje nije sadrţavao pisma preporuke. U ţivotopisu je spomenuo dvojicu umirovljenih sluţbenika iz sluţbe za poslove s inozemstvom. U zdravstvenom i ţivotnom osiguranju, koje je Flew priloţio, nije naveo nijednu uzdrţavanu osobu. Ono što je Bruce smatrao najintrigantnijim bilo je razdoblje u State Departmentu. Sve što je u ţivotopisu stajalo bilo je ―razni poslovi u inozemstvu‖. Bruce Vallely bio je dobro upoznat s takvim prazninama u sluţbenim dokumentima. Svatko tko bi dobio u ruke dokumente o Bruceu otkrio bi sličnu prazninu, jer je veći dio zadataka koje je obavljao tijekom sluţenja u vojnim specijalnim jedinicama, u Centralnoj Americi tijekom Reaganova mandata, bio tema koja je zauvijek bila obavijena velom šutnje. Pitao se koje je poslove Jeremyja Flewa obavijao veo šutnje i gdje ih je obavljao; i nije li one noći kad je Kellen Zant ubijen, Flew moţda obavio telefonski razgovor obavijen velom šutnje i nazvao Lemastera Carlylea da mu kaţe, primjerice, gdje bi trebao imati svoju ―nesreću". U redu, bila je to spekulacija. Bruce je to priznavao, iako nije bio spreman priznali

ono na čemu je inzistirao Marlon Thackery - da je njegova neprekidna usredotočenost na Lemastera Carlylea smrdjela na vendetu. Nije teţio tome da osveti svoje roditelje - tvrdio je Bruce – i nije nalazio poticaj u ogorčenju na elitu Afroamerikanaca. Ne. Samo je pokušavao otkriti što se dogodilo Kellenu Zantu. Obodren svojom potkrijepljenom sigurnošću, Bruce je ponovo otvorio osobni dosje o Jeremyju Flewu i upravo tada mu je recepcionarka javila da ga na drugoj liniji zove Gayle. Bruce je poznavao Gayle površno, onako kako stariji policajci uvijek poznaju vrhunske odvjetnike za krivično pravo u nekom gradu. Uzajamno divljenje između dugogodišnjeg detektiva i odvjetnice koja je zastupala, i to poprilično uspješno, mnoge koje je on uhitio, nije bilo moguće, ali svakako, priznavao je da Gayle ima dobar um i ozbiljna je u radu. Nikada nije bila od onih koji bi tratili tuđe vrijeme. I tako je preuzeo njezin poziv. ―Jedan moj klijent ţeli s vama razgovarati, još jutros ako je moguće‖, reče odvjetnica. ―Moram vas upozoriti, stvar je pomalo nezgodna, jer on upravo čeka da mu se sudi.‖ Radi se o Kwameu Kennerlyju, nagađao je on, jer tog su radio- voditelja stalno uhićivali zato što se protiv svega bunio. ―O čemu?‖ Trenutak je oklijevala, kao da je čak i u tom trenutku Gayle Gittelman ţeljela da njezin klijent izrazi drukčiju ţelju. ―Zamolio me da vam kaţem da ima informacije o onome što se zaista dogodilo Kellenu Zantu.‖ ‗‗Zašto se ne nagodi s drţavnim tuţiteljem?‖ ―Ako vam ispriča, pobrinite se da ja za to saznam.‖ Gayle mu je tada rekla kako se klijent zove i Bruce posegne za svojom jaknom. (II) ANTHONY TICE NAMJERAVAO JE BRUCEU ISPRIĈATI ŠTO JE MANJE MOGAO I činilo se da ga ta mogućnost jako raduje. On je prema Bruceovu mišljenju bio čista suprotnost Gayle Gittelman, protivnik prema kojemu nije gajio ni poštovanje ni divljenje. Tony je uvijek bio onakva vrsta odvjetnika koji nije mogao spomenuti da ga obvezuje odvjetnički imunitet a da se pritom ne nasmije u bradu, jer time nije isticao svetost svoje obaveze nego to što u rukavu ima asa. ―Bruce, znate kako to ide", reče odvjetnik, oslovivši ga imenom jer je glumio da je svačiji prijatelj, dok je stvarnost bila potpuno suprotna. ―Ne bih mogao ostali u ovom poslu kad bih govorio o povjerljivim podacima svojih klijenata. Ne bih imao nijednog klijenta. Izbacili bi me iz odvjetničke komore‖, zaključi on ponosno. ―Vi ćete to razumjeti, Bruce. Provjerio sam vas. Znam vašu prošlost.‖ Bruce je kimao glavom kao da ţeli reći da zaista razumije. Gledali su se sjedeći na suprotnim stranama velikog konferencijskog stola u uredu Gayle Gittelman. Gayle

nije bila prisutna. ―Jeste li zato traţili da se nađete sa mnom?‖ Lice mu je imalo kameni izraz. ―Traţite od mene da vam pomognem da se izvučete iz kaše u kojoj se nalazite?‖ ―Ne, ne, ne, ništa takvo.‖ Bijeli zubi blistali su u širokom, zavodljivom osmijehu. ―Znam tu vrstu namještaljke i znam kako treba postupati.‖ ―Tako da uznemiravate Juliju Carlyle?‖ Lemaster je samo nekoliko sati nakon one epizode nazvao Brucea i zahtijevao da jednom zauvijek dobro upozori tog muškarca. Predsjednik Sveučilišta bio je tako ljut da je Bruce gotovo očekivao da ga ovaj upita zna li koga tko bi ga oslobodio tog napasnog odvjetnika ili kako to već ide. ―Tony, taj potez mi se učinio kao naznaka panike. Sigurno ste u ozbiljnoj nevolji.‖ ―Zašto to mislite?‖ ―Prvo vas uhite. Onda uznemiravate gospođu Carlyle. Sada traţite moju pomoć. To mi sve zvuči kao čin očajnika.‖ ―Razlog zašto su me uhitili‖, reče odvjetnik s indignacijom, ―je taj što sam brzo rješavao ovaj slučaj. Prilično sam se pribliţio mogućnosti da otkrijem ono što je Kellen sakrio.‖ Odvjetnik je poloţio ruke na stol, zapešća je sasvim pribliţio kao da očekuje da mu netko stavi lisice. Bruce se pitao je li prepredeni Tony zaista tako samouvjeren u svoju sposobnost da se izvuče od optuţbe. Lukavi pogled prelijetao je preko Bruceova tvrdog lica. Bruce je u svojoj karijeri uhićivao svakakve tipove: one za koje ste znali da neće moći odsjediti kaznu, one za koje ste pretpostavljali da će iza rešetaka naći Boga i one koji će cijelu kaznu odsjediti smišljajući osvetu te na kraju postati još opakiji nego što su bili kad su ušli u zatvor. Anthonyja Ticea je svrstao u posljednju kategoriju. ―Ako vi tako kaţete‖, reče Bruce nakon kratke šutnje. Divlji osmijeh. ―Dakle, Bruce, znam što mislite o meni. Znam što svi misle o meni. I o mojoj... klijenteli. Ali zbog toga je Kellen došao na moja vrata. Zbog klijentele koju svi mrze.‖ Bruce kimne i odšuti. Iz iskustva je znao da kad čovjek ţeli nešto priznati, on će priznati, ne samo isljedniku nego svakome tko naiđe: barmenu, svojoj djevojci, strancu u vlaku. ―Kellen je došao u posjed nečega vrlo vrijednog i ţelio je znati koliko bi jedan moj klijent mogao ponuditi za to. Razgovarao sam sa svojim klijentima, koji su razmislili o tome i traţili dokaz. Kellen im je dao ono što je nazvao mamac. Stranicu iz izvjesnog dnevnika. Pa, moji su klijenti bili impresionirani. Malo su se cjenkali, povuci-potegni, i na kraju su postigli dogovor. Ja nisam bio prisutan pri njegovu sklapanju, Bruce. Bio sam samo broker. Naravno, broker uzima svoj postotak.‖ ―Naravno.‖ Tony se namrštio, ali očito nije primijetio nikakav uvredljiv ton. Bruce se pitao je li i on jedan od onih moćnih bijelaca kojima smeta ako ih ispituje crnac. Ali u ovom

slučaju odvjetnik je pozvao upravo njega. ―Nevolja je počela‖, nastavi pričati Tice, ―kad su mi klijenti došli i rekli da su od nekih prijatelja čuli da Kellen i drugima nudi na prodaju ono što je pristao prodati njima. Bruce, moji klijenti su strpljivi ljudi, ali to ih je, naravno, razljutilo. Sastali su se sa mnom i rekli mi da podsjetim Zanta na njihov dogovor. Oni, ti moji klijenti, ne vole baš varalice.‖ ―Znači sastali ste se s njim. S Kellenom Zantom.‖ ―Sastao sam se s njim. I nasmijao mi se u lice. Rekao je da će se odrţati draţba, a moji se klijenti mogu nadmetati zajedno sa svima ostalima. Odgovorio sam da oni tako ne rade. Rekao je da će u tom slučaju naći drugog kupca. Jedan mu upravo dolazi sutradan u grad i moţda s njim sklopi posao.‖ Bruce je kotrljao olovku naprijed-natrag po stolu, jer je već prije otkrio da privlačenje pozornosti sugovornika često kod njega potiče potrebu da i dalje govori. Isti je učinak imala i dobra pljuska, pa je Bruce zato rekao ne diţući pogled: ―Jesu li ga vaši klijenti ubili? Ili je to njihov odvjetnik učinio umjesto njih?‖ ―Moji klijenti nisu imali razlog da naude Kellenu. Ni ja. Ţeljeli su ono što je prodavao.‖ Ali Bruceu je palo na pamet da je odvjetnik previše lukav, da je priča koju je ispričao prejednostavna. Kellen Zant nije bio budala. Ne bi sklopio sporazum s ljudima kakvi su bili ovi koje je zastupao Tice, a onda ga prekršio da ostvari profit. Ticeovi klijenti imali su prilično nezgodan način utjerivanja naknade štete zbog raskida ugovora. Vjerojatnije je da je prepredeni Tony svojim klijentima i prije Zantova pristanka rekao da je sporazum postignut. Moţda je odvjetnik već uzeo svoj postotak. Nije bilo ni čudno što je bio zabrinut. ―Vaši klijenti su zacijelo očajni‖, reče Bruce. ―Moji klijenti nisu ljudi koji bi bili očajni.‖ Spustio je pogled na svoje ruke. ―To su ljudi koji druge ljude čine očajnima.‖ ―Jeste li vi očajni? Je li to razlog zašto ste me pozvali?‖ ―Morate razumjeti način na koji moji klijenti razmišljaju, Bruce. Zadali su si cilj i idu ravno prema njemu. Vrlo vojnički. Vrlo organizirano. Vrlo opsjednuti svojom misijom. Vaša vrsta ljudi, Bruce.‖ Arogancija se vratila. ―Mislim da biste im vi mogli pomoći.‖ ―Šalite se.‖ ―Stvar je u tome, Bruce, da sam ih dosad mogao nagovoriti da se strpe. Da ne čine ništa, da samo čekaju i puste neka se događaji sami odvijaju. Kao što sam rekao, strpljivi su ljudi. Ali neće čekati dovijeka. Prije ili poslije, ako ne bude nekih konkretnih rezultata, mogli bi se odlučiti da poduzmu neke aktivne mjere. A oni nisu od one vrste ljudi koje će odvratiti sitne trivijalnosti, kao primjerice hoće li netko pritom stradati.‖ ―Zvuči mi kao da su pravi veseljaci.‖ ―Nisu. Uvjeravam vas.‖

Bruce je slegnuo ramenima i uţivao u pogledu na odvjetnika koji kao da se usukao. ―Zašto mi ne ispričate i ostalo?‖ ―Ostalo?‖ ―Zant vam je rekao da ima drugog kupca koji je sutradan trebao stići u grad. Kladim se da je to bio Cameron Knowland. Zant i Knowland su trebali zajedno doručkovati u subotu, ali Zant je ubijen u petak navečer. To znači da ste se vidjeli sa Zantom one večeri kad je umro. Tada ste se porječkali. I zato ste zabrinuti. Ne brinu vas samo vaši klijenti. Radi se o policiji, pravoj policiji. Sve dok se istraga nije završila, bojali ste se da će čuti kako ste vas dvojica te večeri bili zajedno i pripisati vam zločin.‖ ―Nikad me ne bi osudili. Nisam to učinio.‖ "Moţda ne. Ali uhićenje hi vas upropastilo." Sklopio je svoje velike ruke tako da ih l ice moţe vidjeti, "Pa, Tony, ispričajte mi ostatak. Ispričajte mi što se dogodilo one noći kad je Zant umro.‖ I odvjetnik je to učinio. (III) ĈINILO SE TAKO JEDNOSTAVNO, REKAO JE TICE. NAZVAO JE ZANTA u ured u petak poslijepodne i Zant je pristao da se nađu u pet i trideset na parkiralištu kod Hilliman Towera. Zakasnio je nekoliko minuta, ali donio je sa sobom još jedan mamac. Još jednu stranicu iz dnevnika, pričao je Tice, gdje je netko napisao da je čuvar plaţe naglo obolio od zaboravitisa. Puno je novca kolalo naokolo, pisao je nepoznati autor, a onda je stranica završavala. Tony je uzeo taj mamac, ali svejedno je objasnio stav svojih klijenata. Kao što je Bruce i pretpostavljao, Kellen je nijekao da je sklopio bilo kakav sporazum. Tony je rekao da se to njegovim klijentima neće svidjeti. Kellen je razmislio o tome, a zatim rekao odvjetniku da se ponovo nađu na istom parkiralištu za dva sata - to jest, u pola osam. Tada je sjeo u svoj auto i odvezao se. ―Ali vi ste ga slijedili.‖ ―Pokušao sam. Promet je bio gust zbog hokejaške utakmice. Ne poznajem kampus baš tako dobro. Skrenuo je u neku uličicu, a kad sam tamo stigao, nije ga više bilo.‖ I tako se Tony malo motao okolo, kruţio je tim područjem, nadajući se da će ugledati auto. Klijenti su ga dvaput zvali da čuju kako napreduje i dvaput ih je uvjeravao da radi na tome. U sedam i petnaest se vratio na parkiralište, a Audi je bio tamo. Bio je prekriven s prilično sitnog snijega, zbog oluje, i Tice je shvatio da je nasamaren. Ekonomist je sigurno napravio nekoliko krugova oko stambenih blokova, znajući da ga Tice prati, a onda se vratio na parkiralište, posljednje mjesto na kojem bi ga Tice traţio. I tako je odvjetnik sjedio u autu i promatrao Audi i ulaz u Hilliman Tower, a u sedam i četrdeset pet Zant mu je pokucao na prozor i iznenadio ga. Došao je s druge strane.

―S koje druge strane?‖ ―Odozdo. Ne znam. Iz umjetničkog centra, Teološkog fakulteta, mnogo je zgrada tamo dolje.‖ Zant je pozvao Tonyja u svoj auto na voţnju. Odvjetnik je ušao u Audi i odvezli su se u Tyler‘s Landing. Tice se stalno raspitivao kamo idu, a ekonomist mu je govorio da ne brine, da mu samo ţeli nešto pokazati. U Glavnu ulicu došli su oko osam i petnaest, a tada je zazvonio Zantov mobitel. Parkirao je auto, rekao odvjetniku da pričeka, a onda je izašao iz auta da razgovara. Bio je ljut ili uznemiren. Puno je galamio. Tony je čak iznutra čuo dijelove razgovora. U jednom trenutku Zant je povikao, Ne moţeš to učiniti. Na kraju je rekao, Ne, u gradu sam. Ja ću doći k tebi. Zatim je, vidljivo drhteći, Zant sjeo u auto i rekao odvjetniku da izađe. Došlo je do promjene plana, objasnio mu je. Pokazao mu je Gretinu Tavernu na drugoj strani ulice. Neka ode tamo i popije kavu ili nešto drugo. Ako se ne vratim za sat vremena, pozovite si taksi i zaboravite da se ova večer ikada dogodila. Zant se više nije vratio, a odvjetnik je pozvao taksi. ―Je li vam rekao kamo ide?‖ ―Nije.‖ ―Ili tko ga je zvao?‖ ―Ne.‖ ―I vi niste ništa od ovoga ispričali policiji?‖ Odmahnuo je glavom. ―Nisu uopće razgovarali sa mnom.‖ ―Ali vi ste razgovarali sa svojim klijentima, zar ne? Moţda ste ih nazvali iz auta, dok je Zant vani razgovarao na mobitel? Ili iz taverne dok ste čekali taksi?‖ Bruce je kimao glavom, potvrđujući vlastite pretpostavke. ―Nazvali ste svoje klijente i rekli im da izgleda da će se on neko vrijeme zadrţati u Landingu, a oni su nekoga poslali da pretraţi njegovu kuću.‖ ―To ne mogu potvrditi.‖ ―Ne morate. I ne brinite se. Znam da niste ubili Zanta. Nisu ni vaši klijenti. Ţiv im je mnogo više vrijedio.‖ Odvjetnik je ţivnuo i ispratio Brucea do vrata konferencijske dvorane. ―Imate pravo, Bruce. U sosu sam. Treba mi nešto što mogu pokazati svojim klijentima. Morate mi pomoći. Priča se da ste neumoran istraţitelj. Siguran sam da ćete pronaći Zantov višak.‖ ―Ne postoji nijedan razlog zbog kojeg bih vam pomogao.‖ ―Vjerujte, ne ţelite da moji klijenti postanu aktivni. Mogu ih smiriti ako im kaţem da ste spremni dijeliti ono što nađete.‖ Bruce osjeti zamamne trace predstojeće bitke. ―Ne bojim se vaših klijenata.‖

Prepredeni Tony poloţi ruku na njegovu nadlakticu. "Niste jedina osoba koja je u ovo umiješana, Bruce. Zato razmislite o tome, OK?‖ U prednjem uredu, Gayle Gittelnian se poţurila k njemu. ―Jeste li dobili kakve korisne informacije? Bilo što čime mogu trgovati?‖ ―Vaš klijent‖, reče Bruce, ―nije baš ugodna osoba.‖ ―Da?‖ Podigla se na vrške prstiju i prošaptala. ―Njegovi klijenti su još gori.‖

44.

POGLAVLJE

GNIJEZDO

(I) ZA ROMANTIĈNE DEMOGRAFE, A DA NE SPOMINJEMO KRITIĈARE RESTORANA, gradić Elm Harbor bio je prava multietnička poslastica, jer im je u jednoj jedinoj ulici, Ulici Henley, nedaleko od kampusa, nudio rusku, etiopsku, korejsku, talijansku, irsku, malezijsku i grčku kuhinju: i sve to samo na sjevernoj strani ulice. ―Ţivi spomenik raznolikosti‖, volio je govoriti gradonačelnik depresivnog metropolisa nad kojim je tako korumpirano vladao. Tako je išla sluţbena priča. Stanovnici Gnijezda, nelaskavog nadimka koji je označavao trio etnički crnih četvrti, ispričali bi vam drukčiju priču. Gnijezdo je počinjalo tri ulice sjeverozapadno od kampusa i protezalo se nekih deset ili dvanaest ulica - granica je bila nepouzdana kao i policijske patrole - i malo je bilo studenata koji bi svojevoljno ušli u taj kvart, osim šačice idealista, studenata volontera koji su dodatno poučavali osnovnoškolce ili predvodili skaute, i koje su njihovi prijatelji zbog toga smatrali ekscentricima ili jednostavno glupima. Za one koji su ţivjeli i uglavnom umirali u Gnijezdu - nazvali su se Ptičice, vjerojatno u nekoj vrsti solidarne samoobrane - grad Elm Harbor demografski je bio jednostavan: postojali su crnci i postojali su bijelci, i ni na jednom mjestu, osim moţda u uredu socijalne skrbi i u sudnici, nisu se sretali jedni s drugima. Ptičice su vjerovale da ostatak grada voli da bude tako. Julija Carlyle nije dijelila njihov stav o gradu, ali iako to nikad ne bi priznala, čak ni Lemmieju, često je dijelila stav grada o Ptičicama. Gnijezdo je za Juliju bilo mračno, opasno mjesto, s bandama namrgođenih hip hopera na svakom uglu, spremnih planuti svakog trena i počiniti kakav

nasilan čin. Empiričarka je tragala za činjenicama, ali sada na teţi način. Zaista, nije imala drugog izbora. Julija je prošla pokraj sirotinjskih stambenih zgrada, četvrtastih i beskrajnih, sagrađenih od crvene cigle prije četrdeset ili više godina, u skladu s teorijom da siromašnima treba neka vrsta prijelaznog stanovanja dok se penju društvenom ljestvicom u radničku klasu. Na ulaznim stubama sjedile su majke, mlađe od Vanesse, s djecom u svijetloplavim kolicima, izašle su da udahnu malo zimskog zraka, slušaju glazbu na slušalicama i flertuju s dečkima, kao da su nakon što su si nakopale na glavu jedno ili dvoje djece, sada bile spremne pokušati dobiti još koje. Između stambenih zgrada nalazili su se redovi obiteljskih kuća. Moţda su nekoć i bile lijepe. Sad su neke bile zatvorene daskama, druge su imale ţeljezne šipke na prozorima, a rijetko koja je pokazivala znakove ţivota. U jednom od dvorišta s uţitkom su se grudala dva dječaka u dobi od oko tri godine. Jedan jeftini sportski auto blokirao je pola ceste ispred Julije i to samo zato što je vozač primijetio poznanika i ţelio malo popričati. Dok je Julija vozila pokraj njih, njihove oči pune zavisti pratile su njezin plavi Mercedes, baš kao što ju je pratila i glazba koju su tako velikodušno dijelili sa svima. Ukus im se nije razlikovao od Lemasterova, bas je bio tako glasan da je osjećala pulsiranje vibracija iza prsne kosti. Bilo je tu također i trgovina s jeftinim natpisima, uglavnom trgovina hranom, salona za kosu i nokte, i onih za iznajmljivanje namještaja, što je bio trijumvirat koji je očito predstavljao osnovne potrebe njezina naroda, jer na to ste mogli svagdje naići. Bili su tu i pogrebni saloni. I brijačnica. Puno crkava, od afričke metodističko-episkopalne do baptističke i do zbunjujućeg niza nedominacijskih kongregacija te do skromnih prostora u prizemlju poslovnih zgrada, u kojima bi se neka pozamašna ţena, koja je osjetila poziv - Lemasterova omalovaţavajuća fraza - smjestila kao svećenica, nazvala svoju misiju tabernakul i uplovila u biznis. Tu je bila ulica koju je traţila. Julija je naglo zakočila, gotovo je promašila zavoj, ali Mercedes ju je slušao i skrenula je spretno i bez zanošenja, a svakako bez škripanja guma. Adresu je lako našla. Bila je to mala, skladna kuća u nizu, obojena zeleno, ali svakako ţeljna novog sloja boje, s navučenim zavjesama dok je u dvorištu plastični tricikl samo s dva kolača leţao oslonjen na nisku drvenu ogradu. Ovo je još bilo Gnijezdo, stoga je pogledom pretraţila okolinu prije nego što je otvorila vrata auta i odrješito zakoračila na trijem, cijelo vrijeme drţeći na oku Mercedes, iako je ostavila uključen alarm. Prije nego što su se vrata otvorila u hodniku je čula lagane korake. Na vertikalnom prozoru pokraj vrata zavjesa se odmakla malo u stranu. Provirilo je crno lice, Julija je ponudila svoj najbolji osmijeh, ali lice je već bilo nestalo. Negdje je plakalo dijete, ali moţda u susjednoj

kući. Ĉula je zveckanje metalnih lanaca dok je netko s druge strane vrata otključavao niz zasuna i primijetila je da na prozorima nema rešetaka. Lemaster je tvrdio da se područja s puno kriminala mogu prepoznati po rešetkama na prozorima. Vrata su se otvorila, a Julija zatomi uzvik iznenađenja. Ţena koja je stajala pred njom bila je nekoliko godina starija i mnogo ljepša, ako se ocjenjuje na klasičan način, jer joj je koţa bila glađa, imala je izduţene kosti i privlačnije lice. Julijino iskusno oko uočilo je nenapadnu odjeću, jeftino krojenu, njezine obične tek pozlaćene okrugle naušnice i pretjerano izravnanu kosu. Ipak joj je drţanje odavalo izvjesnu notu neusiljene autoritativnosti, kao da je svijet mjesto koje je s naporom svladala. ―Mogu li vam pomoći?‖ upita ona, a glas joj je bio malo hrapav i oprezan. Julija je uspjela izgovoriti: ―Oprostite. Traţim, pretpostavljam, vašu majku.‖ ―Moju majku?‖ ―Traţim Theresu Vinney. Majku DeShauna Motona.‖ Pomislila je kako je ovo vjerojatno DeShaunova sestra, što bi na kraju moglo biti i bolje. ―Ja sam Theresa Vinney. Ja sam DeShaunova majka.‖ Trenutak reevaluacije. Sve što je Julija znala o ţivotu bilo je pogrešno. Ali zašto ova ţena ne bi mogla biti DeShaunova majka? Bilo mu je šesnaest kad je umro, prije trideset godina. Ako ga je rodila kao vrlo mlada djevojka, sad je u šezdesetim godinama. Julija ju je glupo gledala. Oči Therese Vinney bile su široko razmaknute, a koţa oko njih oteţala je od briga. Da. Ima najmanje šezdeset godina. Julija je zaključila da je njezin maloprijašnji zaključak bio halucinacija: ţena nije bila lako lijepa, koliko je izgledala progonjeno, drţanje joj je bilo manje kraljevsko, a više nervozno. ―Vrlo mi je ţao, gospodo Vinney. Zovem se Julija Carlyle. Radim... radim na sveučilištu. Moţete li moţda odvojiti nekoliko minuta za razgovor?‖ ―Nisam udana.‖ Namrštila se, kao da čeka da Julija zakoluta očima. ―Moţete me zvati gospođica Terry.‖ Julija kimne s poštovanjem. ―Zaista bih cijenila ako mi poklonite nekoliko minuta svojeg vremena, gospođice Terry. Voljela bih razgovarati s vama.‖ ―O čemu?‖ ―O tome što se zaista dogodilo one noći kad je poginuo vaš sin.‖ (II) Kuća je bila natrpana stvarima, polumračna, ali čista. Sjedile su u dnevnoj sobi, na namještaju koji je bio one vrste koju na kredit kupujete u trgovinama s popustom. Ĉupava zelena tkanina bila je zaštićena prozirnim plastičnim folijama kakve je jedva itko više koristio osim ljudi u sirotinjskim četvrtima. Zidovi su bili ukrašeni fotografijama djece, unuka, nećaka i nećakinja u tolikom broju da Julija, čiji je brat

već davno umro, nije mogla shvatiti kako bi se itko mogao snaći u tolikim fotografijama. Niz sjajnih sportskih trofeja stajao je na stolu u kutu, poput zaboravljenih idola, a Juliji je instinkt govorio da koja god ih je mlada osoba zasluţila, sigurno se više ne bavi tim sportom, u kojem je nekada briljirala. Gospođica Terry je skuhala instant-kavu i servirala je u rasparenim šalicama, jedna je bila ostatak starog keramičkog kompleta, a druga je na sebi imala natpis lanca restorana brze hrane. Dok je dolazila ovamo, Julija je odlučila da će razgovor sličiti na nesputano brbljanje dviju djevojaka. Tako je to namjeravala odigrati. Jedino što gospođica Terry nije bila tek tamo neka djevojka. Theresa Vinney je priznala da je na ovom Boţjem svijetu provela šezdeset jednu godinu, tijekom kojih je izrodila petero djece. Imala je šest unuka za koje je znala i dvoje praunuka. Julija je pokušala izračunati dob svih tih generacija, ali zadatak joj je bio preteţak. Moţda su joj njezini sinovi, objašnjavala je gospođica Terry s potpunom iskrenošću koja je razoruţavala, dali i koje drugo unuče, ali nije za to znala i pretpostavljala je da nisu ni oni. Julija, vječita znanstvenica, računala je u sebi. Kad su ga ubili, DeShauini je bilo šesnaest godina. Ako govori istinu o svojini godinama, onda je ta čvrsta, otmjenu i prilično lijepa poboţna ţena, koja joj sjedi nasuprot na plastičnom pokrovu koji je škripao svaki put kad bi se nagnula da popije gutljaj kave, rodila DeShauna kad joj je bilo petnaest godina. Julija je donirala dosta novca za programe koji su radili na sprečavanju maloljetničke trudnoće, čak je dala potporu, na veselo zgraţanje svojega supruga, besplatnom dijeljenju kondoma u drţavnim školama. Ali te ljude kojima je pomagala susretala je samo izdaleka. Nije bila socijalna radnica, a nije puno ni volontirala - posao i djeca su joj ispunjavali sve vrijeme. Kad je otac Freed govorio o tome da se Bogu treba dati jedna desetina svojeg vremena, talenata i bogatstva, Julija bi obično zaključila da je dosta dati bogatstvo. Usprkos brizi za problem koji je poput mnogih drugih nazivala ―djeca imaju djecu‖, Julija nikad nije doţivjela da je jedan problem posjedne u svoju dnevnu sobu i ponudi je kavom. ―Niste odavde‖, reče gospođica Terry, dok su joj oči istovremeno bile bezizraţajne i optuţujuće. ―Ah, nisam.‖ ―Niste odrasli u ovom gradu?‖ ―Nisam. Odrasla sam u Hanoveru.‖ ―Gdje je Hanover?‖ upita ona, nimalo zbunjena i bez nelagode. ―Ah, u New Hampshireu.‖ Sporo ispitivanje se nastavilo, a glas gospođice Terry sličio je onome nepovjerljive učiteljice. ―A gdje sada ţivite, Julija?‖ ―U Landingu‖, nevoljko je priznala, a riječi su je pekle kao da je izdala svoje ljude. Sad joj se Klan činio jako daleko.

―U Tyler’s Landingu.‖ ―Naţalost, tako je.‖ ―Tamo gdje je navodno DeShaun ubio onu djevojku.‖ Stanka. ―I gdje su oni odmah ubili njega.‖ ―Da, točno. Vrlo mi je ţao, gospođice Terry.‖ ―Nemate tamo mnogo naših ljudi.‖ ―Ne, nemamo.‖ ―Koliko?‖ "Ne znam točno.‖ Ali sjetila se kako je Belli Stonington, agentica za prodaju nekretnina koja im je prodala parcelu, bez razmišljanja znala točan broj kad su je pitali, kao da je svaki tjedan gradom cirkulirao neki popis s najnovijim izmjenama da se vidi tko je došao, a tko otišao. Kellen Zant je to običavao zvati ―skeniranje crnčuga‖. ―Svi su bijeli?‖ ―Skoro svi.‖ Gospođica Terry kimne. Iza nje uokvireni poster reklamirao je davnu izloţbu u sveučilišnom muzeju s temom Podzemne ţeljeznice20. Ĉasopisi popularni među tamnijom nacijom - Ebony, Essence, Jet - miješali su se na podu pokraj njezine stolice. Svake je godine Ebony uvrštavao Lemastera Carlylea na popis stotinu najutjecajnijih crnih Amerikanaca. Julija je nagađala da je među prvih pet. ―Dolazila sam ja u vaš grad, Julija. Nekad sam tamo čistila kuće.‖ Grimasa. ―Razumijem zašto se grad sviđa bijelcima. Sve je lijepo i uredno, a nema nijednog od nas. Ali za nas? Za naš narod? Recite mi, Julija. Zašto ste ţeljeli otići čak tamo ţivjeti?‖ S prijateljicama s koledţa, sa sestrama Bubamarama, s Monom, s Lemasterovom Obitelji, Julija je uvjeţbala stotinu različitih odgovora na to pitanje. A sada, oči u oči s DeShaunovom majkom, osjetila je kako je neiskrena i pomna objašnjenja peku u grlu poput trnja. ―Htjeli smo najbolje za djecu. Znate već. Dobre škole i takve stvari.‖ ―Mmmm-hmm.‖ ―I mislim... da mi se sviđa ta atmosfera Nove Engleske.‖ ―Mmmm-hmm.‖ ―Ali mislim da smo najviše od svega htjeli odgajati djecu negdje gdje ćemo osjećati da su sigurna.‖ Gospođica Terry je ţivnula na to. ―Sigurna. Moj DeShaun je svakako bio siguran. Osam policajaca je bilo oko njega, trebao je stvarno biti siguran.‖ ―O tome sam ţeljela s vama razgovarati‖, reče Julija nakon kratke očajne šutnje.

20

Sustav putova, pomagača i "stanica” kojima su se služili američki robovi bježeći s Juga na Sjever i u Kanadu.

―Pa, ja ne ţelim govoriti o tome.‖ Oči su joj bile blistave i izazivale na sukob. ―Podigli smo tuţbu, ali odustali smo od sudskog procesa već prije mnogo godina. Zašto sad ţelite opet kopati po tome?" Ljutilo se nasmijala. ―Osam policajaca, a DeShaun je mrtav. Ne znam što se tu još ima reći.‖ U Juliji se probudi majka. ―Molim vas, gospođice Terry. Trebam vašu pomoć.‖ Sjetila se Franka Carringtona i kako je u svojoj trgovini inzistirao na tome da je DeShaun bio neduţan; i Vanesse koja je u Hunterovim visovima tvrdila da je DeShaun kriv. ―Ne bih vas uznemiravala da se ne radi o mojoj kćeri. U nevolji je.‖ Oči su joj se suzile, s pomiješanim osjećajem sumnje i suosjećanja. ―A kako će pomoći ako počnete kopati po prošlosti?‖ ―Prije nekoliko mjeseci su... našli mrtvaca u Landingu. Crnca. Profesora. Ne znam jeste li čuli za to.‖ Gospođica Terry nije ništa rekla, a izraz lica joj je bio nepopustljiv, kao da je odlučila natjerati Juliju da ispriča i ostalo. ―Mislim da je taj ubijeni muškarac... taj profesor... pokušavao otkriti što se dogodilo one noći. Smatrao je da je DeShaun neduţan.‖ Starija ţena je i dalje sjedila kao skamenjena. ―Gospođice Terry, ja sam našla njegovo tijelo, a moja kći... moja kći je pisala referat o DeShaunu i mislim da je otkrila nešto što je izluđuje.‖ Eto. Izgovorila je te riječi. Ono što Julija nikad nije izrekla tako izravno, čak ni Lemasteru, upravo je priznala ovoj strankinji koja ju je, čak i sad, samo gledala i čekala. ―Molim vas. Moram znati.‖ ―Što morate znati, Julija?‖ ―Zašto ste odustali od parnice.‖

45.

POGLAVLJE

PRIĈA GOSPOĐICE TERRY

(I) DA BI ISPRIĈALA DESHAUNOVU PRIĈU, GOSPOĐICA TERRY JE NADUGAĈKO I naširoko krenula kroz vlastitu priču. Ţivjela je ţivot većinom u grijehu, rekla je, i u svoje je vrijeme učinila mnoge stvari zbog kojih se nije ponosila. ―Rođena sam malo niţe u ovoj ulici, u Sveučilišnoj bolnici i odrasla sam u onim stambenim zgradama, prijeko u South Elmu. U ono vrijeme tamo nisu ţivjeli samo crnci. Imali smo i bijelce, a i neke druge obojene. Moja je majka radila za Sveučilište. Zvali su je ―C specijalist za prehranu‖ ili tako nekako, ali svi smo znali da je bila kuharica. Otac mi je bio nadstojnik zgrade u drţavnoj školi. Dok je bio dječak, radio je kao čistač cipela za studente sveučilišta. Znate kako se to radilo? Ne? Stajao bi pod prozorima studentskog doma sa skupinom drugih dječaka, i oni bi, ti studenti naravno, bacali cipele kroz prozor, a crni dječaci bi se tukli za njih. Zatim bi - oni koji su pobijedili - uzeli cipele kući i očistili ih tijekom noći, a ujutro bi ih donijeli na straţnja vrata studentskog doma. Nisu smjeli ući. U ono vrijeme obojenima je bio zabranjen ulazak.‖ Udobnije se namjestila na stolici. ―Moj je otac govorio da je najvaţnija stvar dostojanstvo. Bio je nadstojnik zgrade, ali uvijek je imao čiste cipele i kad god smo išli u posjete, u svakom trenutku u kojem nije morao nositi odoru bio je odjeven u odijelo s kravatom. Ĉinilo se da ima samo jedno odijelo, crno, i straţnjica mu je bila sva sjajna i izlizana, ali nosio ga je kad god je mogao. I bijelu košulju. U slobodne dane hodao bi gore-dolje ulicom u svojem crnom odijelu i bijeloj košulji. Izgledao je kao pogrebnik, ali sva su ga djeca u susjedstvu, čak i razbijači, poštovala, Julija. Svi su činili što im je rekao. Bilo je to u onim danima kad se moglo razgovarati sa susjedovom djecom ako su bila zločesta, moglo ih se zgrabiti za ruku i protresti, reći im da odu kući i nitko vas ne bi sudski gonio ili dao uhititi, ili što već.‖ Gospođica Terry je zašutjela, smiješak sjećanja pretapao se u nešto njeţnije i tuţnije, i preplavila su je neka druga sjećanja. Uzela je kolačić s pladnja od aluminijske folije, odgrizla komadić i vratila ga natrag k ostalima. Julija je, mrzeći se zbog svojeg automatskog opreza i fobije od dodira s prljavštinom, dobro pogledala

koji je kolačić gospođica Terry zagrizla, gdje ga je spustila na pladanj i koje je druge dodirivao. ―Bilo nas je šestero djece i moţda je to bilo previše za njega, jer je dobio srčani napad i umro kad mi je bilo osam godina. Pokopali smo ga u istom onom crnom odijelu. Majku smo pokopali prije dvije godine. Bilo joj je osamdeset sedam. Ţilava ţena i dala je sve od sebe da zadrţi obitelj na okupu, Julija. Ali vremena su postala pomalo divlja i većina nas djece je... pa i mi smo postali divlji s tim vremenima. Ne svi. Moja srednja sestra je čak završila koledţ - išla je u Hampton - zove se Rebecca i udala se za dragog čovjeka. Rebecca je sad učiteljica dolje u Virginiji, odakle joj je suprug. A jedan od moje braće, zvali smo ga Neebie - Benjamin - otišao je iz grada, ali drugim putem, pridruţio se marincima. Sad ima trgovinu autodijelova, gore u glavnom gradu savezne drţave. Njih dvoje su izašli odavde. Mi drugi smo ostali, upadali u neprilike, ovakve ili onakve. Jedan mi je brat umro u zatvoru. Imam mlađeg brata, pedeset pet mu je godina, koji ţivi na ulici. I još jednu sestru, najmlađu. Ona stalno upada iz jednog problema u drugi. Sad kaţe da se ne drogira, ali još je negdje vani na ulici.‖ Julija je pomislila na srednju školu Hanover High i karijere kojima su njezine prijateljice, od kojih nijedna nije bila crnkinja, sasvim normalno teţile: medicina, inţenjerstvo, mikrobiologija, pravo. Neke su više od svega ţeljele postati majke, ali zamišljale su - i uglavnom to i postigle - ono što je Julija danas imala, djecu u stabilnom braku. To je bio jedan način odrastanja u ovoj zemlji. Drugi je bio onakav kako ga je opisala gospođica Terry. ―Ne kaţem da svatko mora završiti na ulici‖, nastavi gospođica Terry. ―Slušajte bijelce dok govore o nama. Oni misle da je svatko iz ovog dijela grada svodnik, kurva, diler ili narkoman. Istina je zapravo, Julija, da većina ljudi ovdje radi da bi preţivjeli. Teško je, jer nema nikakve pomoći osim Gospodnje, ali moţe se ostvariti. Jedino mnogi ljudi, a naročito djeca, to ne mogu postići.‖ Gospođica Terry je drugi put zagrizla kolačić. Juliju je napokon uhvatila ritam razgovora, a znala je dobro da sada ne smije zaustavljati tijek. I tako je, iako je jako ţeljela, nije prekidala. ―Rodila sam djecu dok sam još bila premlada da bih znala. Nisam ih znala odgajati. Nisam znala kako izbjeći da ne budem ―noseća‖, kako je to mama zvala. I nisam koristila razum koji mi je dragi Bog dao pa nisam znala da sam prije svega trebala naučiti reći ne. Bila sam divlja, kao i moja mlađa sestra. A ona se ugledala u mene, Julija. Gledala je kako se ja ponašam. Naučila sam je svakoj pogrešnoj stvari koja postoji na ovom svijetu. Upropastila si je ţivot, jer je prije toga vidjela mene kako činim isto.‖ ―Ljudi donose vlastite odluke‖, prekine je Julija automatski, zaboravljajući na odluku koju je donijela prije nekoliko sekundi. ―Ha. Zar tako misle ljudi tamo u imućnim predgrađima? Jer kod nas ovdje dolje

na plantaţi prevladava ideja da se od nas očekuje da budemo uzori. Svaka odrasla osoba treba pokazati svakom djetetu kako da postupa. Svako starije dijete treba pokazati svakom mlađem djetetu kako da postupa. Nama je tako govorio otac, iznova i iznova, prije nego što je umro. A poslije, ja više nisam ţeljela nikome biti uzor. Htjela sam raditi po svome i ne brinuti se ni za koga drugog. Slično onom košarkašu - kako se zvao? - onaj koji je rekao da ne ţeli biti uzor djeci.‖ ―Charles Barkley.‖ ―Barkley. Tako je. Uvijek sam ga voljela gledati kako igra, ali Julija, jako je pogriješio u vezi s tim uzorom. Ĉovjek to ne odlučuje sam. Ne moţeš birati. Moja mlađa sestra je učinila ono što je vidjela da ja činim. A kad sam rodila djecu, pa, oni su postupali onako kako su vidjeli mene da postupam i kako postupaju svi njihovi vršnjaci. Sada redovito odlazim u crkvu i ţalim što nisam tako činila ranije, dovoljno rano da pomognem svojoj djeci, Julija. Ali u ono vrijeme Bog i ja nismo bili u dobrim odnosima, osim što bih tu i tamo spomenula ime Boţje uzalud. A DeShaun, pa on je bio divlje dijete. Kako je vrijeme prolazilo postajao je sve gori. Mislila sam da ga mogu obuzdati, jer tada sam se već spasila. Ipak, bez oca, pokušala sam sve, ali to je bio pravi rat. Učlanila sam ga u skaute, pa na sveučilište u onaj dopunski program poslije škole, gdje su mu dodijelili starijeg brata, ali nakon nekog vremena DeShaun više nije htio ići.‖ Zadrhtala je prisjećajući se sljedećeg poglavlja svoje priče. ―Grijeh ponosa. Mislila sam da mogu izaći na kraj s njim, Julija. Ali mislim da sam ipak bila samo slaba ţena, osobito duboko u sebi, tamo gdje je vaţno, jer bez obzira na to koliko sam se usrdno molila, Julija, taj je dječak uvijek bio previše za mene. Ali, nema sumnje da je u njemu bio sam vrag. Namjeravala sam ga izbaciti iz kuće. Previše se budalasto ponašao i radio mnogo toga što je bilo čisto zlo, ali prije nego što sam ga stigla izbaciti, ukrao je auto i postigao da ga ubiju.‖ Nije bilo suza dok se priča naglo i silovito pribliţila kraju: umjesto toga, prkosan pogled, kao da izaziva svoju gošću da joj se drsko suprotstavi. Julija je znala da mora oprezno kročiti. ―Ţao mi je, gospođice Terry. Imam samo par pitanja.‖ ―Julija, dopustite da vam olakšam.‖ Glas joj je bio hladan. ―Moj DeShaun je bio zlobna sitna duša. Krao je aute. Dvaput je uhićen zbog napada. One noći kad je umrla ona djevojka, bio je u Landingu. Vjerujem u to. Poznavao je Landing, zato što sam nekada tamo radila kao čistačica. Te je noći ukrao auto. Vjerujem u to. Kaţu da je razgovarao s tom djevojkom dolje u gradskom parku. I to vjerujem. A točno je da smo podigli tuţbu. No odustali smo od parnice. Nismo dobili nikakvu nagodbu niti što slično. Jednostavno smo odustali. Jeste li zadovoljni?‖ ―Ne.‖ ―Zašto ne? Što sam izostavila?‖ ―Rekli ste da vjerujete da je DeShaun one noći bio u Landingu. Vjerujete i da je ukrao auto. Vjerujete da je razgovarao s Ginom te večeri. Ali niste rekli da vjerujete da ju je ubio.‖

Tišina. ―Nitko nikad nije skupio forenzične dokaze, gospođice Terry. Ništa nije Ginu povezivalo s ukradenim autom. Ne znamo je li ikada sjela u taj auto.‖ U malenoj polumračnoj sobi Julija se od uzbuđenja nagnula naprijed i vidjela kako se gospođica Terry trznula unatrag. ―Mislim da to već znate. Mislim da ste zato podigli tuţbu. Dopustite mi da vam sada kaţem nešto što moţda niste znali. Nakon što je Gina Joule razgovarala s DeShaunom u parku - nakon! - pojavila se pred vratima jedne svoje učiteljice a da joj ni vlas nije falila na glavi.‖ I dalje tišina. Ali sada se valjala poput mračne kvantne pjene prije Velikog praska. ―Mislim da zapravo ne vjerujete da je DeShaun ubio tu djevojku. Mislim da niste nikada u to povjerovali. Mislim da ste podigli tuţbu jer niste u to vjerovali. I mislim da je razlog zbog kojeg ste odustali od parnice bez nagodbe bio taj da vam je netko platio.‖ Theresa Vinney glasno otpuhne, zatrese glavom, ali ništa ne reče. ―Mislim da je netko drugi ubio tu djevojku, netko moćan i bogat. Mislim tla se sve zataškalo. Mislim da im je to baš došlo kao naručeno kad se DeShaun pojavio.‖ Julija više nije mogla podnijeti šutnju gospođice T erry. Njezin vlastiti bijes je bujao, majčinski, pravičan i čist. ―Mislim da vas je netko posjetit), moţda je sjedio upravo ovdje gdje ja sjedim i rekao vam da ako odustanete od parnice, on će vam dati - koliko? - deset tisuća? Pedeset? Sto? Koliko vam je ponudio, gospođice Terry?‖ ―Zašto se ţelite upletati u to?‖ upita starija ţena. ―Ţelim da pravda izađe na vidjelo.‖ ―Pravda.‖ Još jedno prezirno otpuhivanje, ovaj put podsjetilo ju je na Baya Dennisona. ―Julija, pokopala sam troje djece, jedno zbog droge, jedno zbog AIDS-a i DeShauna, a nijedno nije bilo spašeno. Moj mali DeShaun je poginuo nakon što je ukrao auto. Kaţu da je ubio bijelu djevojku, a naši su ljudi bili spremni srušiti cijelu četvrt. No ja sam mu majka i odustala sam od parnice, i to je ušutkalo prosvjede. Ljudi su se vratili svojim ţivotima. I evo sada vas, sjedite u mojoj dnevnoj sobi, pijete moju kavu i govorite da ste samo navratili da mi date do znanja, ako me kojim slučajem to brine, da DeShaun nije ubio onu malu bjelkinju. A onda me vrijeđate, kaţete da sam odustala od parnice jer mi je neki crnac došao u kuću i dao novac. Ja sam poboţna ţena, Julija, a ne neka fifica koja na lak način ţeli doći do love. Dakle moje je mišljenje da je najbolje pustiti da sve ide onako kako ide. Svi znaju da je DeShaun ubio onu djevojku. Ostavimo to tako.‖ Gospođica Terry je ukočeno ustala. ―A sada, Julija, dušo, mislim da moram u crkvi obaviti nekoliko stvari, ako nemate ništa protiv. Ali svakako vam ţelim zahvaliti što ste došli čak ovamo da razgovarate sa mnom i ţelim vam Boţji blagoslov dok se vozite kući u svoje lijepo predgrađe.‖ Julija reče: ―Ni u jednom trenutku nisam rekla da je čovjek koji vam je platio bio crnac.‖

(II) GOSPOĐICA TERRY JE PREDLOŢILA MALU ŠETNJU DO CRKVE, TRI ULICE dalje, zato što je mislila, kako je rekla Juliji čim su izašle iz kuće, da je tajno prisluškuju. Bijelcima, rekla je, ne trebaju crnci koji ne znaju gdje im je mjesto, a sirotog doktora Kinga su itekako prisluškivali prije nego što su ga ubili. ―Zar zaista niste znali da je bio crnac?‖ upita ona. ―Ne dok mi niste rekli.‖ ―Pa, trebala bih naučiti svoj glupi jezik drţati za zubima." Susjedstvo je poznavalo gospođicu Terry i poštovali su je. Moţda su i njih odgajale majke koje su vikale na njih, jer to je bio način na koji je ona komunicirala sa svima osim s Julijom, vičući iz sveg glasa neka prestanu s time što rade! I njezin povik bi, začudo, bio dovoljan. Kad je prekorila malu djecu zato što bacaju grude snijega na automobile, prestali su; a kad je potjerala četrnaestogodišnje dilere, pognuli su glavu i udaljili se. Moraš zasluţiti poštovanje ljudi, objašnjavala je gospođica Terry dok su išle, a njezine crne plastične čizme s laţnim krznom šuštale su dok su hodale pločnikom. Ljudi moraju znati da ćeš učiniti ono što kaţeš. Opet je zvučala kao Byron Dennison i Juliji je palo na pamet da tajna moći mora svugdje biti ista i svi su je moćni ljudi znali. Julija je rekla da se slaţe s tim mišljenjem. ―Jeste li zaista sigurni da se ţelite upustiti u to?‖ upita gospođica Terry dok su skretale u Treću ulicu. ―Jesam, gospođice Terry.‖ ―Zbog vaše kćeri. Spomenuli ste to.‖ Julija je uzdahnula, odvagujući moguće odgovore i opredijelivši se za istinu. ―Da. No to je bilo samo napola točno.‖ Crne oči gospođice Terry ispitivački su je gledale. ―Onaj čovjek koji je ubijen u Landingu. Onaj profesor. Ja sam ga, ah, poznavala sam ga. Nekoć smo bili bliski. Ne. To čak nije ni pravi razlog.‖ Poboţna sugovornica je strpljivo čekala. ―Radim to također i zbog sebe. Mislim da sam takva osoba - cijeli ţivot sam puštala da se ljudi brinu za mene. Da me štite od svijeta. Dvadeset godina sam bila sigurna. Sad je trenutak da vratim uslugu.‖ Prešle su još jednu ulicu. Gospođica Terry strpljivo je čekala da se promijeni svjetlo na semaforu pa je i Julija čekala, iako čekanje nije bilo u njezinoj prirodi. Gospođica Terry je domahnula nekom poznaniku, a zatim je uzela Juliju za ruku. Pokazala joj je kuću u kojoj se okupljaju narkomani da puše crack. Pokazala joj je sjedište jedne političke stranke, u kojoj se nalazilo osoblje jedino tijekom izbornog razdoblja. Rekla je: ―Recimo da imate pravo u vezi s onim što se dogodilo, Julija. Ne slaţem se s vama. Ali recimo da ste u pravu. Recimo da smo odustali od parnice zbog novca. Svi u gradu su pratili taj slučaj, Julija. Onda je došlo do nemira. Pa ako smo prešutjeli da smo dobili malo novca, sigurno smo imali jako dobar razlog.‖

―Mogu to razumjeti, gospođice Terry.‖ ―Ne zbog pohlepe.‖ "Naravno." Stigle su do crkve, četvrtaste zgrade koja je nekada bila skladište. Sad je bila obojena u bijelo, s dugim vertikalnim prozorima i zvala se Kuća poboţne svetosti, a riječi su bile ispisane vatreno crvenim slovima, visokim metar i dvadeset centimetara, zajedno s identitetom osnivača, pribliţno jednako velikom, a njegovo ime nije bilo Isus. Ukrašena vrata bila su zatvorena, ali gospođica Terry je povela Juliju preko velikog, gotovo praznog parkirališta sa strane zgrade gdje je bio izlaz za nuţdu. Unutra je bilo prohladno i Julija je zaključila da sigurno štede tako što tijekom tjedna termostat drţe na niţoj temperaturi. U svetištu su bile obične stolice a ne crkvene klupe i Juliji se činilo da bi se unutra moglo udobno smjestiti blizu tisuću ljudi. Upitala je koliko ih redovito dolazi. ―Dolaze uglavnom nedjeljom. Ĉetiristo ljudi. Petsto. Dvostruko na Boţić i Uskrs.‖ ―Impresionirana sam‖, reče Julija sjetivši se Lemasterove tvrdoglave anglikanske pastve, koja je malom pobjedom smatrala već ako bi se okupilo pedeset ţupljana, a velikim čudom ako bi premašili sto.‖ ―Nema potrebe da budete. To je Boţje djelo.‖ "Ah-ha‖, reče Julija, boreći se protiv ţelje da odgrize koţicu uz nokat i pitajući se zašto ju je, zaboga, gospođica Terry dovela ovamo. Prošle su pokraj dvoje vrlo dotjeranih vjernika, koji su gospođicu Terry radosno pozdravili, bar se tako Juliji činilo. Njih dvije su prošle crkvom prema straţnjem dijelu i nekom hodniku - zgrada je bila golema - te se našle u učionici za nedjeljni vjeronauk. Na zidu su se nalazili prizori iz Biblije i citati iz oba Zavjeta. Bio je tu i kalendar na kojem su biljeţili dolaske učenika, a uz popis imena djece bio je niz kvačica i minusa. Na biblijskim prizorima svi su bili crnci. Sjele su na niske dječje stolice, okrenute jedna prema drugoj sa svake strane stolića. ―DeShaun nije imao ovakvu sobu u kojoj bi mogao odrastati. Ove crkve onda još nije bilo. Nijedno od moje djece nije ovdje odgajano. Ali većina moje unučadi počelo je ili ovdje ili na sličnom mjestu u nekoj drugoj crkvi. Što se mene tiče, ja se nisam obratila Gospodinu sve dok nisam dobrano zašla u godine, ali većina ovdašnje djece odrasta u crkvi. Svake nedjelje slušaju riječ Boţju, pjevaju himne, krste se.‖ Jul ija se spremala izraziti svoje slaganje, ali odlučila je ne upadati u riječ. ―Julija, ovdje imamo tonu male djece. Većina ovdašnjih crkava ima puno djece, ali ova naročito. Najčešće ih dovode majke. Ţao mi je što moram reći da njihovi očevi nisu jako zainteresirani za ono što Gospod ima ponuditi, iako samo nebo zna da im to treba. Većina njih se ne ţeli potruditi i vjenčati s majkama svoje djece. Kad bi nekada mlada dama zatrudnjela, pa, njezina braća i otac bi se već sljedećeg dana pojavili na pragu mladićeva doma s namjerom da mu naprave probleme, u slučaju

da ne postupi ispravno, a nakon nekoliko mjeseci sigurno bismo imali vjenčanje.‖ Julija se zarumenjela i spustila pogled, prisjećajući se opet kako ju je Lemasterova tetka optuţila da ga je trudnoćom natjerala u brak. Gospođica Terry nije ništa primijetila. ―Pa, to su bila dobra stara vremena‖, nastavi ona. ―Ali danas, Julija? Morali bismo ih traţiti po zatvorima i grobljima. Ili dolje na uglu ulice. To su mjesta gdje bismo najvjerojatnije našli djetetova oca. Tamo bismo našli i braću. A oni bi rekli: ‗Bjeţi mi s očiju‘.‖ Julija je poţeljela da ima strpljivost svojega supruga. Rekla je: ―Gospođice Terry, moţemo li samo razgovarati o DeShaunu...‖ ―Julija, dušo, pa upravo o tome govorim. Morate razumjeti što mi ovdje pokušavamo učiniti. Pokušavamo zadrţati tu djecu u crkvi, jer je crkva jedina nada koju većina njih ima. Idu u školu i mogu se oblačiti kako god ţele, a nikada ne čuju ništa o Bogu nego samo o seksu i o tome da budu ono što jesu i rade ono što ţele. Pa, moţda je za bijelce u predgrađima u redu da govore djeci da rade ono što ţele, da budu što jesu, i što god već tamo uče. Ne bih to znala. Jedino znam da je za našu djecu to katastrofa, Julija. Jednostavno katastrofa. Neki glupi dječak napravi dijete blesavoj djevojci, a bijelci kaţu da se ne moraju vjenčati i da je pogrešno prisiljavati ih na brak. Mi ih oponašamo. Radimo što nam bijelci govore. Vidite, Julija, mi smo u biti ovdje još uvijek kao na plantaţi. Bijelci postavljaju pravila. Bijelci kaţu nema Boga u školama i tako se u školama ne govori o Bogu. Bijelci kaţu da djeci ne moţete zabraniti seks i onda se djeca seksaju. Bijelci kaţu da ih ne smijete posramiti ako zatrudne, stoga se nitko ne srami. Kao što rekoh, bijelci postavljaju pravila. A onda odu ţivjeti u svoju veliku kuću. A kako je ovdje kod nas u poljima? Nitko nas ne pita za mišljenje. Zato ţivimo na uličnom uglu ili u Boţjoj kući. Ovdje dolje ne postoji treća mogućnost.‖ Svaka je riječ pekla. Svaka je rečenica bila tvrdnja koju je Julija strasno ţeljela pobiti u raspravi. Ali nije se usudila uvrijediti Theresu Vinney, ne sad kad je bila tako blizu cilja. Morala se usredotočili. ―A DeShaun..." ―DeShaun je izabrao ulični ugao, Julija, i to ga je ubilo. Bio je zao, Julija. Od dana kad je izašao iz moje utrobe, ţelio je stvari na svoj način. Taj dječak nikad nije dao da mu se nešto kaţe. Onoga dana kad je umro rekla sam mu da ću ga izbaciti iz kuće. Kako je ispalo, nisam imala prilike. A sad, ţelite li pravdu?‖ Mahnula je rukom pokazujući prostor oko njih, bogato ukrašenu crkvu s golemim svetištem i mnogo učionica. ―Ovo je naša pravda, Julija. Ne neki nakićeni vladin program. Ova zgrada. Ova zgrada je sve što imamo. I to je sve što nam treba.‖ Julija se spremala prigovoriti, ali gospođica Terry nije završila. U dvorani je netko bez sluha pjevao neku melodiju u stilu Motowna iz šezdesetih, ali drugi oštar glas je pjevaču rekao da ušuti. ―Slušajte me, Julija. Da, podigli smo tuţbu. Da, odustali smo od nje. Ali ne kaţem zašto. No reći ću vam sljedeće. Bog je ovdje napravio čudo. Sagradili smo ovu crkvu.

Sagradili smo školu. Imamo nekoliko donatora. Svakih šest mjeseci pošalju nam lijep ček, a svaki cent ide za crkvu i školu. Rastemo iz godine u godinu. Pokušavamo našu djecu naučiti ono što bijelci ne ţele da naučimo, na primjer, koliko ih mnogo Bog voli i razliku između dobra i zla. Ne moţemo puno platiti pa naši učitelji nisu onakvi kakve imate vi tamo u predgrađima, ali činimo najbolje što moţemo.‖ U jednom luckastom trenutku Julija je pomislila da u njezinu tvrdom pogledu čita optuţbu, kao da je DeShaunova majka znala da je njezina gošća nekoć bila učiteljica i sad je čekala da ponudi svoje volonterske usluge. Ali gospođica Terry je samo skupljala snagu da nastavi s predavanjem. Prstom je bola zrak. ―Sad, DeShaun je mrtav i ako se odlučite kopati po tome, nijedna ga novinska priča neće vratiti. ‗Ako neki moćni bijelac završi u zatvoru, ni to ga neće vratiti. Ali s ovom školom, Julija, s ovom crkvom, moţda moţemo spasiti našu djecu i spriječiti da krenu DeShaunovim putem.‖ Glas joj se smekšao. ―Vi ste nekada bili učiteljica, zar ne?‖ Julija se naljutila, ali zadrţala je smirenost i vanjska napetost je izdrţala navalu osjećaja iznutra. ―Predavala sam u drţavnim školama gotovo. Zastala je, svjesna da je propustila bit. ―Kako ste znali da sam bila učiteljica? Kellen Zant vam je rekao, zar ne? Onaj profesor kojeg su ubili. Došao je k vama i razgovarao o vašem sinu.‖ Theresa Vinney kimne. ―Bilo je to, ah, negdje prošlog proljeća. Moţda početkom ljeta. Pitao me isto što i vi, je li mi neki crnac platio da odustanem od tuţbe.‖ ―Pitao vas je za crnca?" ―Tako sam rekla.‖ Tako jednostavno, shvatila je Julija. Trebala je to vidjeti. Kellenova motivacija dolazila je u jasniji fokus. Moţda, naposljetku,, ipak nije teţio samo novcu. Sve do danas, Julija ne bi bila pomislila da je čovjek koji je hodao naokolo i čistio dokaze nakon Ginina ubojstva bio crnac. Ĉak i sada znala je za to samo zato što je to Theresa Vinney slučajno spomenula. Kellen je imao tu informaciju prije nego što je došao. Moţda ju je saznao iz dnevnika. Ili je moţda znao zato što ju je čuo od... ―Gospođice Terry?‖ ―Da, draga?‖ ―Kad vas je profesor Zant pitao je li vam crnac ponudio novac, što ste mu rekli?‖ ―Da Bog ima za njega plan.‖ Potapšala je Julijine koljeno. ―Sad, Julija, iskreno mi je ţao zbog onoga kroz što prolazi vaša kći. Zamolit ću sve u crkvi da se mole za nju. Ali mislim da biste trebali otići kući i zbrojiti zbog čega ste sve blagoslovljeni i sretni. Morate se brinuti za svoju djecu, Julija. Nas pustite da se brinemo za našu.‖

46.

POGLAVLJE

JOŠ DVA SASTANKA

(I) ―Imam većinu onoga što ste traţili‖, reče Bruce Vallely. ―NE sve. Ali većinu.‖ S druge strane stola Julija Carlyle je napravila grimasu. Bruceu je djelovala malo razmaţeno, ili se jednostavno navikla da sve bude po njezinu. Znao je da ju je Trevor Land potaknuo da razgovara s njim. Julija se sa svoje strane ponudila da mu pomogne, ali inzistirala je da razmijene informacije. ―Onda ćemo raditi s onim što imamo‖, reče Julija. Nalazili su se u Ruby Tuesdayu u trgovačkom centru u Norportu, a Bruce je osjetio kako mu autoritet klizi kroz prste i prelazi k njoj. Ne tako davno, smatrao je tu ţenu slabom i previše tetošenom, tipičnom princezom Zlatne obale, kojoj bi se na koledţu njegovi prijatelji iz radničke klase nemilosrdno izrugivali. Ali iza njezine mekoće skrivao se čelik. Sjetio se upozorenja Marlona Thackeryja da se ne zamjeri ni Juliji ni njezinu suprugu. ―Recite mi što ste dosad skupili‖, zapovjedi mu ona, kao da on radi za nju. Bruce se zamalo nasmiješio. ―Nisam otkrio mnogo‖, reče on, gurajući drugu omotnicu preko stola, za njezinu zbirku. ―Što se tiče javnosti dostupnih podataka, Empyrealsi moţda nisu bankrotirali, ali blizu su. Vlasnici su jednog kluba u Brooklynu. Na klubu je nekih desetak pljenidbenih prava. Empyrealsi su nekada imali i lijepo zemljište u Hamptonsu, gdje su planirali sagraditi vrlo otmjen ladanjski klub isključivo u vlasništvu crnaca. Zemljište im je zaplijenjeno prije dvadeset godina. Imali su i hotel u Atlantic Cityju još u pedesetima i šezdesetima, ali sada je zemlja dio parkirališta kasina i Empyrcalsi ne posjeduju nijedan dio. Julija, mislim da im ne ide baš dobro.‖ ―Hmmm.‖ ―Smijem li pitati zašto ste htjeli te informacije?‖ ―Da.‖ Ĉekao je, a onda se namrštio. ―Da, što?‖ ―Da, Bruce, moţete pitati. Ali neću vam reći.‖ Potapšala ga je po ruci, instinktivno, jer je u prošlosti smišljeno dodirivala ljude, otkrivši da se na taj način bolje povezuje s njima. ―Svejedno, hvala vam. Ozbiljno to mislim. Nazvala sam vas jer se nisam mogla sjetiti nikoga drugog.‖ ―Ima li to kakve veze s vašim suprugom?‖ ―Ţao mi je, Bruce. Ne ţelim razgovarati o tome.‖ ―On je član Empyrealsa, zar ne?‖ Bruce se nagnuo preko stola, nadao se više

preklinjući nego prijeteći. ―Julija?‖ Odlučno je odmahnula glavom. ―Ne silite me, Bruce.‖ Uznemiravalo ga je nešto u njezinim očima, a moţda je ona vidjela nešto i u njegovima, jer je spustila ruku na stol. Počela je bubnjati prstima. ―U redu‖, reče Bruce. ―Sad je na vama red da mi date neke informacije.‖ Ali nije imala ništa. Ne, nije vidjela nikoga prije nego što su našli Kellenovo tijelo. Ne, nije imala pojma kamo se on mogao uputiti one noći kad je ubijen niti što znači ―Jamajka‖. Bruce reče: ―One je večeri bio na Teološkom fakultetu, zar ne?‖ Bila je to razumna slutnja nakon njegova razgovora s Tonyjem Ticeom, koji je bez sumnje došao na istu pomisao. Bruce je znao da je u pravu kad je Julija, pokušavajući potisnuti reakciju, ipak reagirala. ―Zašto je bio tamo, Julija? Jeste li mu tamo nešto ostavili? Je li on ostavio nešto vama?‖ Odmahnula je glavom, više u znak odbijanja nego nijekanja. On reče: ―A što je s Ginom Joule? Mislite li da je moguće da je Kellen Zant istraţivao smrt Gine Joule? Jer meni se čini da je bilo tako.‖ ―Ne znam.‖ ―Je li ušao u trag nekome na visokom poloţaju, tko bi bio povezan s ubojstvom? Je li zbog toga ubijen?‖ Raširila je ruke i nasmiješila mu se svojim nakošenim osmijehom. ―Zaista, Bruce, nikako vam ne mogu pomoći.‖ "Ne moţete to učiniti bez tuđe pomoči", reče on, ali Julija je bila previše obuzeta računanjem koliko novca da ostavi kako bi platila svoju polovicu računa. (II) JULIJA JE PRONAŠLA JOEA POYNTINGA U STUDENTSKOM SALONU GDJE SE mučio sastavljajući propovijed za kolegij homiletike. Ţeljela je znati definiciju izraza ―nekonkurentna konzumacija‖, što je bio ekonomski termin, a Joe je ponovo bio njezina muza. ―Konzumacija je konkurenta‖, reče on, ―kad moja uporaba neke stvari ostavlja manje za vas. Pogledajte kroz prozor. Vidite li galebove? Svađaju se zbog komada hrane. Kad je jedan od njih pojede, njegova konzumacija je konkurentna za sve ostale, jer oni ne mogu pojesti taj komad hrane. Razumijete?‖ Julija je kimnula glavom. ―Konzumacija je nekonkurentna kad moja uporaba ne utječe na vašu. Opet pogledajte galebove. Vidite li kako im se sunčev sjaj odbija od krila? Sliči dugi? Lijepo je vidjeti, a činjenica da ja to gledam ne smanjuje vašu sposobnost da i vi gledate. Oboje moţemo u tome uţivati. Nekonkurentno. Razumijete?‖ Razumjela je. Zahvalila mu je. Radilo se o nekonkurentnoj konzumaciji, kako je Kellen rekao Mary i poslao joj fotografiju Malcolma Whisteda. Malcolma Whisteda, koji je poznavao obitelj Joule.

Bilo je više nego nemoralno govoriti o ljudskom biću kao konzumiranom, ali moţda je to bilo ono što je Kellen imao na umu. Ako je Gina imala samo jednog dečka, onda je konzumacija bila konkurentna. Ali ako je imala, recimo, više od jednog - onda je bila nekonkurentna. To je moralo biti ono što im je Kellen pokušavao reći. Dvojica mladića koji su one noći Jaguarom došli po Ginu, planirali su je podijeliti. Recimo da je Jock bio njezin dečko. Moţda je jedan od njegovih cimera postao malo ljubomoran na ono što je Jock dobivao. A Jock, najveći ljubitelj zabave od cijelog društva koje je voljelo zabavu, rekao je da kad ona idući put nazove, njegov cimer svakako moţe poći s njima. Podijelit ćemo je. Dijeliti ljudsko biće, kao da je seksualna igračka. Nekonkurentna konzumacija. Samo što Gina nije bila spremna tla je se podijeli. Gina se borila. I izgubila. Julija je premetala problem u mislima, a onda ga na trenutak zaboravila. Bljesnula joj je inspiracija. Galebovi. Galebovi, sea gulls. Kellen i njegove igre riječi. Izvadila je notes na kojem je bezuspješno ispisivala anagrame od ―Shari Larid‖, tajanstvene zamjenske učiteljice koju nitko nije mogao naći. Naravno da je nitko nije mogao naći. Nije ni postojala, osim kao poruka za Julijine uši. Opisavši je kao zamjensku učiteljicu, on joj je davao uputu. Larid je bila vrsta galeba, a ako zamijenite ―Larid‖ i umetnete ―Gull‖ dobit ćete ―Shari Gull‖, što je bio anagram od...

47.

POGLAVLJE

SUGAR HILL

(I) U SUBOTU SU MAJKE IZ PODRUŢNICE BUBAMARA HARBOR UZELE SVOJU najmlađu djecu - Bubice - i krenule na Manhattan, gdje su ručale u restoranu Mars 2112 s njegovom zgodnom šašavom svemirskom dekoracijom. Zatim su odvele djecu na matineju Kralja lavova na Broadway. Išle su svojim automobilima. Julija je vozila Escalade i povela sa sobom Kimmer Madison i njezina sina, Bentleyja, koji je bio dvije godine mlađi od Jeannie. Julija bi bila zahvalna za predah od svojih briga, da je izlet bio samo predah. Ali nije. Isplanirala je jedan usputni posjet. Odlučila je svoje putnike o tome obavijestiti tek na povratku kući. Kimmer je veći dio puta u grad provela moleći Juliju da stiša radio dok se javljala na pozive na svojem mobitelu, jer za današnje odvjetnike, kao i za ostale profesionalce, ured više nema prirodne granice. Između svojih hitnih razgovora, Kimmer je s ljubavlju gledala dvoje djece koja su na straţnjem sjedalu ignorirala jedno drugo i mrmljala, iznova i iznova: ―Tko zna što budućnost krije za ovo dvoje?‖ - jer je Kimmer, kao i Julija, potjecala iz jedne od kraljevskih Obitelji tamnije nacije i brinula se zbog budućnosti tradicija. Film je bio pogodak čak i među potpuno nesentimentalnim majkama - kakva je Kimmer - ili onima koje su ga, kao Julija, već vidjele, a djeca su moljakala da ostanu u gradu i na večeri. No njihova je karavana krenula usprkos dječjim ţeljama i do pola šest svi su automobili krenuli iz grada. Svi osim Escaladea. Julija je objasnila zašlo će morati zastati putem. ―Ako imaš vremena‖, obratila se Kimmer. ―Koliko dugo?‖ Gledala je pritom na sat. Vidjevši da je uhvaćena, zarazno se nasmiješila. Kimmer je voljela zabavu, bila je drska i pametna. Iza sebe je imala dva

braka i bilo je lako zamisliti da novi muţevi samo čekaju svoj red. ―Skrenut ćemo na pola sata izvan puta. Ne više.‖ ―Pola sata?‖ ―Moţeš čekati u autu s djecom. Kad stignemo, trebat će mi samo desetak minuta.‖ ―Kamo idemo?‖ ―U Harlem.‖ ―Julija, skoro će šest.‖ ―Oni ne zatvaraju u šest.‖ (II) POSLJEDNJI PUT KAD JE JULIJA CARLYLE VIDJELA TROKATNICU NA KRIŢANJU Avenije Edgecombe i Zapadne 145. ulice, sva su njezina djeca bila s njom i sretna. Bilo je to prije sedam godina, kad je Julija došla s Tessom i svima im pokazivala Harlem, prepričavajući napola upamćene priče i oponašajući baku Vee. Unatoč njezinoj nevoljkosti, djeca su glasno zahtijevala da ih odveze da na brzinu pogledaju bajkovitu vilu Veazie. Nisu se zaustavljali i nitko nije izašao iz auta, samo su prošli pokraj u nadi da nitko od njih neće primijetiti kako se nekoć ponosno zdanje, okvir za mnoge priče njihove majke, pretvorilo u ruševnu nakazu. Uguravši Escalade u prostor koji kao da mu je bio namijenjen, Julija večeras nije očekivala ništa više. Znala je da je to jalov posao, ali morala je ipak pokušati. Za slučaj da joj ne uspije riješiti anagram ―Shari Larid‖, Kellen se pobrinuo da joj gospodin Huebner preda poruku. Sjedni na vlak, pisao je Kellen, poznavajući glazbeni ukus svoje nekadašnje ljubavnice: Broadway i zvuk velikog dţez-orkestra, po mogućnosti u izvedbi umjetnika njezine nacije. Prijevod je bio trivijalan: Ella Fitzgerald i Duke Ellington učinili su slavnom pjesmu Billyja Strayhorna o ―A‖ vlaku koji vozi u Harlem na Sugar Hill. Sugar Hill je bila najviša točka u Harlemu, gdje se u ono vrijeme elita tamnije nacije, nevidljiva za šire društvo, udobno smjestila u stanovima i kućama namještenim podjednako lijepo kao i one u Aveniji Park, te je svisoka gledala na srednju klasu crnaca u Striver's Rowu, dolje oko 138. ulice, a i juţnije, gdje su se niţi slojevi tiskali u predjelu koji su stanovnici Sugar Hilla prezirno nazivali Dolina. Sugar Hill gdje je Amaretta Veazie predsjedala svojim slavnim dvorom, kao jedna od ―svjetloputih carica‖, kako ih je nazvao Adam Clayton Powell, Jr. - i bila jedna od matrijarha koje su vladale elitnim krajem Harlema. Amaretta je bila prva sestra Bubamara; Amaretta je pokušala ograničiti članstvo u Klanu na šačicu starih Obitelji, onako kako je to činila cijela njezina generacija, smatrajući ekskluzivnost darom za buduće generacije; Amareta koja je, poput ostalih carica, doţivjela neuspjeh. Tamnija nacija se pokazala prevelikom i talentiranom; ili je integracija bila isuviše privlačna; kako god bilo, ali Klan se proširio i istanjio. Prema legendi Bubamare su utemeljene u njenoj kući. U onoj u kojoj je, u starim

danima, Amaretta čuvala svoju slavnu zbirku ogledala. Kellen joj je slao ogledala i podsjetio je na povijest, samo da bude siguran da će ona shvatiti bit. Kako je to Vanessa dokučila Juliji nije bilo jasno, ali ovo je bilo i odredište njezine kćeri, ova kuća Obitelji Veazie. Julija je bila sigurna u to. Vanessa je prije svoje majke shvatila da je ta kuća srce Kellenova misterija i zbog nečega ju je ţeljela sama posjetiti. Problem je bio u tome što se Vanessa nije sjećala adrese i pokušala ju je pronaći samo okom. Poput mnogih Afroamerikanaca koji tu nikada nisu ţivjeli, Vanessa je podcijenila prostranost Harlema, stotine i stotine četvrtastih stambenih blokova. Pretraţivati Harlem nije bilo isto kao i pretraţivati kakav gradić u Novoj Engleskoj. Šansa da pukim slučajem naletite na jednu kuću u svim onim ulicama i bulevarima, onoga što je nekad bio glavni grad tamnije nacije, bila je jednaka nuli. Kao što je Vanessa i sama otkrila. Nije čudo što je odlučila proplesati onu noć, najprije u klubu u Elm Harboru, a poslije, što je znala samo njezina majka, uz pogrebne ţalopojke iza zaključanih vrata svoje sobe. Julija nije imala pojma zašto je Kellen ţelio da ona ode u Amarettinu kuću; ali bila je potpuno sigurna da je to bilo mjesto koje je ţelio da ona posjeti. Izašla je iz auta. Zamolila je Kimmer da pričeka u autu s djecom. ―Ući ćeš tamo?‖ ―Najviše na deset minuta. Vjerojatno ionako nikoga nema kod kuće.‖ ―Julija, daj. Nalazimo se usred Harlema." Odvjetnica se ogledavala oko sebe kao da očekuje da se pojavi vojska pobjeglih zatvorenika, s uzijima spremnim za paljbu. ―Pogledaj oko sebe. Ovaj dio je sad gospodski. Savršeno smo sigurni.‖ ―Ali...‖ ―Molim te. Moram to učiniti.‖ Odvjetnica je ozbiljnim pogledom obuhvatila Julijino lice, zatim se osvrnula po četvrti. Premjestila se na vozačevo sjedalo. ―Kruţit ću oko bloka‖, reče Kimmer, koja je iznad svega mrzila sjediti mirno. Julija joj je okrenula leđa i uspela se stubama. (III) ZGRADA JE BILA JARKO OSVIJETLJENA U RANOJ ZIMSKOJ VEĈERI, S LIJEPIM zavjesama na prozorima, s neoštećenim ciglama fasade i s uredno pometenim snijegom na ulaznim stubama. Sigurno haluciniram, zaključi Julija. Njezin neposlušni mozak vodio ju je četrdeset godina unatrag, u dane kad se s bratom i sestričnama igrala upravo na ovom pločniku, čekajući da ih sluţavka bake Vee pozove na večeru. Ali kad je pogledala preko ramena, tamo je stajao Escalade, a Kimmer se mučila izvesti

veliki auto s parkirališnog mjesta kako bi mogla kruţiti oko bloka. Okrenuvši se opet vratima, Julija je primijetila sjajne nove tipke zvona i shvatila da je elegantna stara kuća adaptirana u više stanova, po jedan na svakom katu, uključujući i podrum s ograđenim straţnjim dvorištem. Sugar Hill se vraćao. Postao je jedno od najpopularnijih četvrti za kupnju kuće na Manahattnu: tako je govorio Times, a također i njezini najdraţi blogovi o nekretninama. Super. Vila Veazie je pretvorena u stanove. Što sad? Uzela je ručno ogledalo koje je spremila u dţep, ali je u zatamnjenom zrcalu vidjela samo svoj odraz, s čelom naboranim od nesigurnosti. Kellen joj je rekao da ga ponese sa sobom, ali nije mogla dokučiti zašto. Nije znala što učiniti. Namjeravala se okrenuti i vratiti u auto, ali primijetila je neki pokret s desne strane. Na polukruţnom izbočenom prozoru stana u prizemlju stajao je muškarac, pušio cigaru i gledao je. U redu, dobro. Nasmiješila mu se i mahnula kao da su stari prijatelji, pokazala rukom na vrata i pritisnula drugo zvonce odozdo, nadajući se da je to ono pravo. Muškarac je nestao, a sekundu poslije ulazna vrata su zastenjala od elektroničkog naboja, jezičac brave je zvecnuo i Julija je zakoračila u predvorje. Uzorak od narančastih i bijelih pločica na podu foajea bio je isti kakvog se sjećala. Drveni zidovi bili su nedavno prelakirani i sada su se sjajili, dodani su novi poštanski sandučići, a pred njom, gdje je nekada stajala arkada koja je vodila u salon, sad su bila dosta čvrsta vrata, ojačana metalnim šipkama, a onaj isti muškarac ih je pridrţavao otvorenima, s istom cigarom u ruci i ispitivački ju je gledao. Smeđe lice bilo mu je tako glatko i samouvjereno da ju je podsjetio na Kellena. Iza njega je bio hodnik, a vrata njegova prizemnog stana bila su otvorena i iz njega su dopirali ugodni zvuci dţeza. Upitao ju je: ―Jeste li vi Margot?‖ ―Ja? Oh, ne. Nisam. Nekoć sam, ah, nekoć sam ţivjela ovdje. To jest provodila sam neko vrijeme ovdje.‖ Ispruţila je ruku. ―Zovem se Julija. Julija Carlyle.‖ Dlan mu je bio vlaţan i rukovanje je bilo razočaravajuće. ―Niste mogli ţivjeti ovdje, Julija. Ja sam tek drugi vlasnik ovog stana.‖ Namrštio se, pogledao brzo preko njezina ramena, moţda traţeći nekoga vaţnijeg. ―Jeste li sigurni da niste Margot?‖ Nervozan osmijeh isprike. ―Radi se o spoju naslijepo.‖ ―Moja baka je bila vlasnica cijele kuće.‖ ―Retta Veazie?‖ ―Amaretta Veazie. Da.‖ ―Ĉuo sam za nju. U ono su je vrijeme običavali zvali Retta.‖ Povukao je dim iz cigare, zakoračio prema njoj i stresao pepeo van na ulicu, podsjetivši je na Mary

Mallard. U skupoj košulji i s olabavljenom kravatom, izgledao je kao da je imućan i da se dosađuje. ―Pa, što mogu učiniti za vas, gospođo Carlyle?‖ ―Došla sam poslovno u grad i prolazila sam ovuda i - dakle, nisam znala da su adaptirali kuću. Morala sam stati i pogledati je.‖ Slegnula je ramenima, svjesna da previše govori, što je uvijek činila kad bi bila nervozna. ―Nisam vam htjela smetati. Samo sam ţeljela vidjeti kako kuća danas izgleda.‖ ―O, ne. Ne. Ne smetate, gospođo Carlyle. Molim vas, uđite. Baš sam namjeravao nešto popiti.‖ Oklijevala je. Nije joj se činilo tia je pokušava zavesti, a naposljetku, cijeli smisao dolaska ovamo bio je da poviri u kuću, s ogledalom koje je spremila natrag u dţep. Ali sigurnost koju je osjećala prije pola sata polako se rastakala u oblak magle i više nije bila uvjerena u svoje namjere. Taj zadatak s ogledalom bio je smiješan. Ogledalo je bilo staklo, srebro i —i poneki Eggameese— s ukrašenim drškom, sastavljeno ljudskom rukom u radionici ili negdje u nekoj tvornici, a nije bilo ulaz u prošlost ili budućnost niti u kakav skriveni nadnaravni svijet, gdje svi postrance gledaju na stvari. Ući unutra bilo bi glupo. Bez obzira na to što joj je Kellen moţda ţelio poručiti. Osmjehnula se i povukla natrag. ―Ne, hvala vam. Ţao mi je što sam vas uznemirila. Vratite se svojem piću.‖ Muškar-ac na vratima je duboko povukao dim, ali nije se ni pomaknuo. Njegove su je oštre oči boje lješnjaka odmjeravale i čak i prije nego što je naslutila nevolju, Julija se zapitala kako je, zaboga, mogao znati da je udana. ―Nadam se da će osoba koju očekujete uskoro doći‖, reče ona, povlačeći se sve više. ―Još jedanput hvala.‖ Iz dubine stana začuo se neki poznati glas, koji je rekao: ―Oh, moţeš nam pokloniti par minuta, Julija. Slobodno uđi.‖ (IV) CAMERON KNOWLAND JU JE POZIVAO RUKOM I S IZRAZOM LICA I DRŢANJEM vlasnika, koji su joj govorili da je stan njegov, a moţda i cijela kuća. ―Pa, ovo je iznenađenje‖, reče ona, jer je nešto morala reći. ―Nadam se da nije neugodno.‖ ―To ovisi o tome zašto smo svi zapravo ovdje.‖ Cameron se osmjehnuo. Julija je pogledala oko sebe. Strop je bio podjednako visok kao što se sjećala. Skupo namješten prostor izraţavao je modernu neutralnost, koju nikakva količina novca nije mogla pretvoriti u dobar ukus. Muškarac koji joj se smješkao s prozora pripadao je Klanu: osjetila je to u načinu njegova govora, odijevanja i po tome kako se drţao; nije bilo tragičnog mlitavog prezira mladića njihove nacije niti nervozne samouvjerenosti onih koji su se tek nedavno obogatili. Bio je vjerojatno deset godina mlađi od nje, a u prvoj minuti bilo je jasno da je Cameron glavni, a da mu je crnac potrčko.

lako ona nije ni mislila da je drukčije. ―Ţao mi je zbog melodrame, Julija.‖ Sjedio je na rubu dugačkog stola. ―Slučajno sam nekim poslom došao u grad. Moji su mi ljudi rekli da i ti dolaziš..." ―Koji ljudi?‖ upita ona oštro. Cameron se nasmiješi. ―Moji su mi ljudi rekli da i ti dolaziš, pa eto, nisi bila u Harlemu od Zantove smrti. Nadao sam se da će ovo biti dobra prilika. Pogodio sam.‖ Njegov je ton govorio da obično uvijek pogodi. ―Ovo je... tvoj stan?‖ ―Prije je bio Kellenov. Jesi li to znala? Kupio ga je čim se kuća našla na trţištu.‖ ―Kako si čuo da dolazim ovamo?‖ upita ona, još uvijek drvenim tonom glasa. Kad se Cameron samo nastavio smješkati, pokušala je s drugim pitanjem: ―Tony Tice. Jesi li ti njegov tajnoviti klijent?‖ Ovo je barem izazvalo zabrinuto mrštenje. ―Vrlo neugodan čovjek. Svakako nisam. Nakon što je Kellen umro, Tice je stupio u kontakt sa mnom da mi predloţi... Ma, nije vaţno. Ne, Julija. Nemam nikakve veze s njim i ne ţelim s njim ništa imati.‖ ―Dobro‖, reče ona, a mislila je ozbiljno. Milijarder se osvrnuo po sobi. ―Ovo je prekrasan stan. Kaţu mi da je cijela kuća bila prekrasna, u ona stara vremena. Sugar Hill.‖ Valjao je to ime po ustima. ―Sve do prije nekoliko mjeseci, nikada nisam čuo za njega. Ali ovo je bilo srce Harlema, zar ne? Tvojeg Harlema. Tvoje Obitelji. I ostalih starih Obitelji.‖ ―Da.‖ ―Ne boj se, Julija. Nitko ti ne ţeli nikakvo zlo.‖ ―Ne bojim se.‖ Protrljala je oči. ―Samo sam umorna od toga da mi svi laţu.‖ Cameron Knowland se spusti sa stola i čučne pred nju. ―Kada sam ti lagao, Julija? Jesam li ti rekao ijednu stvar koja nije bila istinita?‖ Ali njoj je trebalo više od toga da je se uvjeri. ―Traţimo istu stvar. Kellenov višak. Pogledaj uokolo. Kupio sam ovaj stan. Kupio sam ga sa svime što se nalazilo u njemu. Nije vaţno kako. Postoje načini. Sadrţaj stana bio je od ključne vaţnosti. Htio sam sve zadrţati onako kako je Kellen ostavio. Puno je vremena potrošio na uređenje stana i da sve bude onako kako je ţelio. Dolazio je ovamo najmanje jedanput mjesečno. Nisi to znala?‖ ―Ne, Cameron. Nisam znala.‖ ―Pa, dolazio je. A znaš li što ima na zidovima radne sobe?‖ Pokazao je na jedna vrata. ―Slike na kojima si ti, eto što. Ili ti i on zajedno. Mislim da je tvoj bivši ljubavnik gajio ozbiljne osjećaje prema tebi, Julija.‖ Uspravio se. ―Reći ću ti još nešto. Nisi samo ti na slikama. Nego i tvoja djeca.‖ ―Moja djeca?‖ Kimnuo je. ―Moţeš doći i sama se uvjeriti, ako ţeliš.‖ Tako je i učinila, pošavši poslušno za njim u radnu sobu, gdje su zidovi bili

prekriveni tkaninom tamnoruţičaste boje, njezine najdraţe nijanse. I naravno, bile su tu fotografije samo Julije, Julije i Kellena, fotografije Julije s djecom, neke uvećane iz časopisa ili snimljene - tako joj se sada činilo - potajice. Njezini drhtavi prsti dotaknuli su fotografiju koje se sjećala, sva djeca su se migoljila sjedeći joj u krilu, a bila je izrezana iz časopisa Ebony u kojem je tiskan članak o odrasloj djeci nekih pripadnika harlemske generacije. Suze su je pokušale iznenaditi, ali nova ih Julija odmah potisnula. ―Mislim da je ovo mjesto pripremao za tebe‖, reče Cameron iza nje. ―Za mene? Što bi to trebalo značiti?‖ ―Mislim da je trebalo biti ljubavno gnijezdo.‖ U hipu se okrenula, spremna da mu se unese u lice. ―Ne, ne, ne, Julija, ne. Smiri se. Ne sugeriram ništa nedolično, osim u imaginaciji sirotog Kellena. Mislim da je planirao pripremiti ovaj stan i onda ti ga dati kao dar. Ţelio te natrag, Julija. Pokušavao se boriti za tebe.‖ Nije bila sigurna da li da se nasmije ili zaplače pa je nastavila tvrdoglavo šutjeti. Ipak, nešto ju je golicalo u mislima. Cameron je mahnuo rukom, pokazujući cijeli prostor. ―Pitaš se zašto sam kupio ovaj stan.‖ ―Da.‖ ―Zato što sam se nadao da će višak biti negdje ovdje. Skriven. Odgovor. Ključ zagonetke. Bilo što. S obzirom na to koliko je vremena provodio ovdje, ne mogu vjerovati da nije za sobom ostavio nekakve podatke.‖ ―Mislila sam da nisi više uključen u izbornu kampanju.‖ Nasmijao se u bradu, a cijelo tijelo mu se zatreslo od veselja. ―O, Julija. Utjecaj tvojega supruga je velik, ali nije beskrajan. ljudi kao ja, rade što ţele. Jednostavno preferiramo raditi, to što radimo, zakulisno. Osim toga‖ - sad je bio na nogama i kruţio po sobi - ―ne treba sve biti za nekoga drugoga. Nisam altruist. Volio bih kad bi predsjednik drţave ponovo bio izabran, ali ako ne bude, dobro. Zato sam kupio ovaj stan. Zar ne razumiješ? Ako postoji način da otkrijem što je Kellen smjerao, ţelim ga naći. Ţelim dokaze. Nije me briga koga će dokazi zarezati. Ako dokaz govori da je predsjednik učinio nešto pogrešno, onda ću ga zakopati. Ako je dokaz protiv senatora Whisteda, onda ću ga se čvrsto drţati i ako on pobijedi, iskoristit ću ga, ah, da spriječim senatora da ne zabludi predaleko od onoga gdje treba biti.‖ To je bilo to. Zamalo. Zamalo. Mogla je čak prijeći preko perfidnosti njegove motivacije, nakon što je shvatila da je skoro na cilju. ―A ako dokaz govori protiv predsjednika drţave‖, reče ona polako, ―ipak ga moţeš iskoristiti tako da se pobrineš da predsjednik ne zabludi predaleko.‖ Prekriţio je ruke na prsima. ―Valjda.‖ ―Ali nemaš takav dokaz, zar ne?‖ ―Ne još.‖

Skoro se nasmiješila. ―Ţao mi je.‖ ―Julija. Dođi. Nisi svratila ovamo bez razloga. Kellen ti je ostavio neku poruku. Neki znak. Tragaš za nečim.‖ Opet je zamahnuo rukom. ―Ne daj se smetati.‖ ―Ţao mi je, Camerone. Zaista ti ne mogu pomoći.‖ ―Savršeno sam uvjeren da mi moţeš pomoći. Slobodno uzmi vremena koliko ti treba. Razgledaj naokolo.‖ ―Donekle se ţurim...‖ Investitor je mahnuo i odmah se pojavio njegov crni potrčko. ―Molim te izađi i reci gospođi Madison da će se gospođa Carlyle zadrţati par minuta duţe. Ĉekaj. Pozovi ih unutra. Nađi neke kekse ili nešto drugo za djecu.‖ ―Zaista moramo poći‖, reče Julija, ali potrčko je već izašao iz sobe. Naposljetku, Cameron je bio samo dobri stari gospodin Knowland, koji je, prema Jeannienim riječima, posjedovao sveučilište. Prilično točno.

(V)

I TAKO JE RAZGLEDALA. MOGLA JE OTIĆI. SMATRALA E DA JE C A MERON ne bi zaustavio. Mogla je sjesti u Escalade, odvesti se kući u Landing s Kimmer i djecom, ijednom zauvijek zaboraviti Kellena i njegov višak. Ali nije. Zar koji ju je doveo dovle - ţar da riješi misterij, ne rješavanja radi nego da spasi Vanessu - čvrsto ju je drţao u svojem stisku. Kellen ju je odveo u djetinjstvo, u dane kad je, dok je oko nje blijedjelo elitno društvo Harlema, Amaretta Veazie pokušavala odrţati svoj salon onakvim kakvim su ga ona i ostale carice vodile u davnim danima. Tri su stvari od kojih ti kao da stalno bjeţiš, govorio je. Od svojeg naroda, svoje prošlosti i svojega Boga. Kellen ju je poveo natrag k njezinu narodu preko gospođice Terry, i u njezinu prošlost, upravo ovdje u Harlemu. Pretpostavljala je da će Bog biti sljedeći, ali nije znala kako. ―Julija?‖ ―Ššš‖, rekla je, s veseljem u sebi zato što je ušutkala milijardera. I djelovalo je. Stajala je u glavnom predvorju zgrade i zagledala se u dugačko ogledalo - još jedno veliko ogledalo koje rotira u okviru - i sjetila se da je kao djevojčica promatrala Sidneyja Poitiera i Harryja Belafontea kako tu stoje i poravnavaju kravate i ovratnike prije nego što su se bacili u gomilu koja ih je čekala na zabavi Amarette Veazie. Jednom, kad joj je bilo oko pet godina, počasni gost bio je Martin Luther King, Jr. Drugi put je Hubert Humphrey organizirao domjenak za prikupljanje novčanih

sredstava. A onda i onaj nesretni dan u proljeće 1972. kad je Mona, uz pomoć svojih blizanaca, protiv njezine volje strpala bijesnu baku Vee u svoj auto marke Plymouth i povela je na dugu voţnju do Hanovera. Ĉuvši tu priču, Kellen je rekao... To je bilo to. Odmaknula se korak od ogledala i pošla u stan, a Cameron ju je slijedio pogledom, dok su djeca za kuhinjskim stolom jela sladoled, a Kimmer se motala oko njih poput tjelesnog čuvara. Potrčko nije bilo nigdje na vidiku. ―Došla sam ovamo nekoliko puta s Kellenom‖, reče, ne znajući zašto je odlučila to ispričati, osim što su joj instinkti govorili da će njezina priča odvući paţnju. ―Dok smo bili... skupa. Ţeljela sam mu pokazati Harlem. Ali sve je bilo drukčije. Ova je kuća bila u stanju propadanja. Obloţena daskama. Svejedno smo se uvukli unutra, (jurnuli smo u stranu neke šperploče i popeli se kroz prozor.‖ Jednog ću dana kupiti ovu kuću, obećao joj je Kellen stojeći usred smeća. Za nas. Poljubac. Za tebe. Drugi poljubac. I za našu djecu. Treći. Previše je ovdje povijesti da bi se zatrla. Mrzim povijest, rekla je. Kad bih ja imao tvoju povijest, volio bih je, odgovorio joj je Kellen. Te je večeri otišao na jedan sastanak koji joj je ranije zaboravio spomenuti i nije se vratio do jutra. ―Ĉega se još sjećaš?‖ poticao ju je Cameron stojeći iza nje, ali to je bilo potpuno nepotrebno. ―Došli smo dvaput ovamo tijekom naše veze i oba puta smo provalili.‖ Nasmijala se. ―Nisu čak ni zamijenili daske. Drugi put smo zatekli nekog beskućnika koji je ţivio u jednoj od prostorija. Htjela sam otići, ali Kellen ga je izbacio iz kuće.‖ ―Jeste li vas dvoje ikada poslije došli ovamo?‖ ―Ne.‖ Da. Posljednje zbogom. Skupivši ostatke svoje veaziejevske hrabrosti, Julija je sjela na vlak i došla ovamo u grad da kaţe muškarcu koji joj je uništio ţivot da postoji netko drugi tko bi je mogao spasiti. Našli su se na ručku u restoranu Sylvia‘s harlemskoj legendi i jednom od njegovih najdraţih - a Julija mu je, gledajući ga ravno u oči, rekla da je trudna i da se udaje za Lemastera. Promatrala je kako se na njegovu licu bore emocije. Ljutnja. Zaprepaštenje. Ljubomora? Nikad nije otkrila. Ali tijekom mjeseci u kojima je Julija izlazila s Lemasterom - čak i dok je ţivjela s njim Kellen bi tu i tamo nazvao ili joj poslao poruku, bilo zato sto ju je ţelio drţati na uzici ili zato što ju je htio odvojiti od Lemastera. Tada je, kad je čuo njezinu vijest, malo pričekao, nasmiješio se, čestitao joj i nagnuo se preko stola da je poljubi, ovlaš, u usta. Poslije su podzemnom ţeljeznicom otišli na Sugar Hill da posljednji put razgledaju kuću. Mjesec dana poslije on je prihvatio posao na Sveučilištu Chicago i nikad se zapravo nije s njom oprostio.

Ali toga dana, početkom 1983., uspeli su se kroz isti prozor, iako je ovaj put bio paţljivije zatvoren daskama. Kellen je prišao kaminu, gdje je bogato izrezbareni drveni okvir bio sve što je podsjećalo na veliko ukrasno ogledalo na zidu iznad kamina. Okrenula se. Sad je tu bilo novo ogledalo, ali rezbareni okvir bio je isti. Za onoga posjela 1983. Kellen je iz jakne izvukao švicarski noţ i u filigranski rad urezao njihove inicijale i datum. Sad je prešla preko sobe, dok ju je Cameron u stopu pratio. Pogledala je ogledalo i u odrazu nije vidjela sredovječnu ţenu u pratnji zabrinutog milijardera, nego nervoznu dvadesetogodišnju trudnicu, koja je osjećala kako joj ţivot klizi iz vlastitih ruku u tuđe. Nasmiješila se, ali njezin mlađi odraz bio je na rubu suza. Prestani, nečujno je izrekla, mičući samo usnama. Ne mogu, jednako joj je odvratio odraz. Dok su joj obrazi gorjeli, Julija je prstima prelazila preko okvira, pazeći da se drţi podalje od onoga mjesta. Sjećala se kako je Kellen izrezbario KZ & JV, i godinu 1983. Zatim je pokušao, ali nije uspio, uvući je u poljubac koji je bio itekako strastveniji od čednog poljupca koji su izmijenili u restoranu. U to je vrijeme Julija bila istovremeno ponosna i tuţna zbog svoje nove sposobnosti da ga odbije. Slova su sada, poput zaštitnog znaka proizvođača na ogledalu Comyns, bila izblijedjela, nečitka, a lak kojim su bila premazana kao da im je podario trajnost. ―Što si našla?‖ upita Cameron. ―Još ništa.‖ Na vrh njegove profesije dovela ga je inteligencija, a ne samo sreća. Pokazao je prstom na urezane linije. ―Što je ovo?‖ ―Ne znam.‖ ―Piše 83 i još neki znakovi.‖ Nagnuo se bliţe. ―Ne mogu ih razabrati.‖ ―Ne bih rekla da to išta znači.‖ ―Zašto bi Kellen to urezao? Mora nešto značiti.‖ ―Zašto misliš da je to učinio Kellen?‖ Odmaknula se od ogledala i prišla prozoru, koji je gledao na straţnje dvorište, gdje ju je Amaretta tjerala da satima sjedi na stolcu od kovana ţeljeza, kako bi vjeţbala manire za stolom. I tu je sada proučavala rezbarije i odraze. ―Ništa‖, reče. ―Misli‖, predloţi on. ―Pokušala sam razmišljati. Ne mogu se dosjetiti ničega drugog.‖ Otišla je u kuhinju i u prolazu pomilovala Jeannie po ramenu. Ali tu je sve bilo novo. Nasumce je otvorila nekoliko kuhinjskih ormarića. U blagovaonici je pri stropu bio sačuvan stari vijenac ukrašen zupcima i sad se pretvarala da ga proučava. Provjerila je drvene oplate na zidovima u obje spavaće sobe. Odmahnula je glavom.

―Što je sa svim onim ogledalima koja ti je poslao?‖ Očito je viši član upravnog odbora dobro napravio svoju domaću zadaću. ―Moraju nešto značiti!‖ Julija je odmahnula glavom. ―Mislim da me je pomoću njih ţelio dovesti ovamo. Ali ne vidim ništa što... bih prepoznala.‖ Tuţno slijeganje ramenima. ―Moţda sam krivo razumjela. Moţda si i ti.‖ ―Ne pokušavaš valjda reći...‖ ―Ovdje nema ničega.‖ Okrenula se licem prema njemu. ―Gotovo je, Camerone. Ne mogu to naći. Ti ga ne moţeš naći. Ako je išta i bilo za naći, skriveno je negdje drugdje. Ja sam završila.‖ ―Završila?‖ ―Završila s traţenjem. Dosta mi je. Imam obitelj za koju se moram brinuti...‖ ―Ne moţeš sada stati!‖ ―Mogu i hoću. Umorna sam od ovoga. Kellen nije bio dobar čovjek, Camerone. Ti samo slobodno nastavi traţiti, ako hoćeš. Ali ja sam gotova.‖ ―Dobro. Dobro.‖ Jedva da ju je slušao, koliko ga je preplavio bijes. Ako mu ona ne moţe pomoći i ako ga ne moţe omesti, onda mu je bila nevaţna. Još se pjenio dok je odlazila po Kimmer i djecu, izašla iz stana i krenula prema mjestu gdje je crni potrčko proveo posljednjih pola sata čuvajući joj auto. Našla je ono po što je došla. (VI) ―ZNAĈI TO JE BIO VELIKI CAMERON KNOWLAND‖, PROMRMLJA KIMMER DOK je Julija otključavala vrata auta. Ulica je bila mračna, ali osvjeţavajuće tiha. ―Zašto se htio naći s tobom u Harlemu? Mislim, je li to bio neki dogovoreni sastanak?‖ ―Duga je to priča.‖ ―U ovom gustom prometu subotnje večeri imamo sate i sate.‖ ―Moţda neki drugi put.‖ Uţurbano je pisala i crtala šare koje je memorirala, a koje je Kellen urezao pokraj broja 83 u drvenoj oplati zida. Rezbarija je bila prilično nakićena, posvuda su bili mali visuljci i vitičasti zavijuci, tako da oteţaju čitanje natraškc. Ali Julija, koja je ponijela svoje ogledalo, nije imala problema. Natraške gledano, mogla je pročitati urezano BCP. Kako Kellen nije s brojevima ništa učinio, pretpostavljala je da ih mora čitati kakvi jesu. BCP 83. Nije bila sigurna gdje je Kellen ţelio da dalje traţi, ali ovaj put je barem imala neku teoriju. ―Mama‖, reče Jeanie i počne je odozada vući za rukav. ―Ne brini, dušo. Sada idemo kući. I cijelim putem moţeš spavati.‖ ―Ne, mama, ne govorim o tome. Gledaj. Gledaj!‖ Pogledala je u smjeru koji joj je kći pokazivala, prema malom parku na drugoj strani ulice. Kimmer je već razgovarala na mobitelu. ―Što da gledam?‖ upita ona svoje najmlađe dijete. ―Bio je tamo, mama!‖ Jeannie je bila ushićena i istovremeno zabrinuta. ―Bio je! Sad

je otišao, ali bio je tamo!‖ ―Tko to?‖ ―Jeremy!‖ Sutnula je nogom naslon vozačeva sjedala da pokaţe koliko je pitanje glupo. ―Gospodin Flew! Bio je tamo prijeko na klupi!‖ Julija se nervozno nasmijala, svjesna da je Kimmer pomno promatra. ―O, dušo, on radi kod kuće u Elm Harboru. Sigurna sam da ti se pričinilo.‖ Barem se nadam da je tako, pomislila je, ali nije to rekla. Moţda je Jeannie ugledala Jeremyja. Moţda nije. Julija je svakako već neko vrijeme sumn jala da je netko prati i to ne samo zato što je to spomenula Mary Mallard. Osjećala je poglede potpunih stranaca poput vrućeg daha na potiljku. Moţda su neki od njih radili za Camerona Knowlanda. Ako je namjeravala obaviti svoj zadatak, nije si mogla dopustiti da je prate. Spuštajući se sa Sugar Hilla prema Aveniji Madison i mostu preko rijeke East River i dalje prema Bronxu i Novoj Engleskoj, Julija je dobila novu ideju. Ideje su je neprestano opsjedale od onog trenutka koji je Mary nazvala njezinim oslobođenjem, a Lemaster je rekao da se nešto čudno događa s njom; a neke od tih ideja bile su prilično dobre. Ovaj put ju je nadahnulo neprestano Kimmerino klepetanje. Mobiteli. Nešto u vezi s mobitelima. Prema Bruceu Vallelyju, Kellenov mobitel nestao je iz policijske arhive. Kao i Kimmer tako i Tony Tice kao da nije bio u stanju odvojiti se od svojega. Julija se sjetila one noći kad je Janine Goldsmith prespavala kod njih, prije nego što je Vanessa dobila zabranu izlazaka sa Smithovom. Julija jc uhvatila dvije tinejdţerice kako se igraju s nekom napravom koja klonira brojeve mobitela, a napravile su je pomoću nacrta koje su našle na internetu. Mobiteli. Naravno. Pitala se je li Smithova ikad pokušala napraviti... Hmmm.

48.

POGLAVLJE

SIGURNOST U MASI

(I) U NEDJELJU NAVEĈER ODRŢAVAO SE JOŠ JEDAN SASTANAK ODBORA BUBAMARA, ali ovaj put se nijedna nije pretvarala da je ne zanima kako je Julijina obitelj, naročito Vanessa, i sestre Bubamare su je obasule svojim lepršavim briţnim riječima. Već je prošlo deset kad je Julija napokon krenula Escaladeom kući. Bila je iscrpljena od sve iskazane paţnje i nije ţeljela ništa drugo nego da se što prije strovali u krevet. Vozila je kroz grad. Jedva da je ikada išla autocestom, naročito noću, jer je više voljela relativnu udobnost gradskih ulica. Ali gradske su ulice bile prazne. Bojaţljive pahulje snijega kao da su se provlačile kroz sjajne farove njezinih prednjih svjetala i kao da im je bilo neugodno što padaju tako rijetke. Kasnije te noći one će se ponosno vratiti u pratnji trilijuna svojih prijateljica. Sigurnost u masi: ista ona teorija koja je još hrabrila Bubamare i Empyrealse i desetke drugih skupina kojima su teţili Afroamerikanci srednje klase. Nekoć davno, dok su profesionalno najuspješniji pojedinci tamnije nacije zbog segregacije još bili izvan društvenog ţivota bijelaca, bratstva, sestrinstva i klubovi ispunjavali su potrebu da se druţite s ljudima slična obrazovanja i postignuća. Danas kad su nestale čak i najformalnije barijere, crni Amerikanci u vrhu svoje profesije kao da su s vremena na vrijeme osjećali potrebu da odbace osobnost koja je donijela uspjeh u široj, bijeloj zajednici i da izbjegnu sitna šaputanja i uvrede, čijeg postojanja su se potajice bojali - i da se za promjenu malo druţe s uspješnim ljudima svojega naroda. Sigurnost je ipak bila u masi. I Julija Carlyle, koja je odrasla u Hanoveru okruţena bijelom djecom, čije su najbliskije prijateljice veći dio ţivota bile bjelkinje i koja je sada ţivjela u Tylers Landingu, u srcu bjeline, osjećala je istu teţnju. Zaustavila se kao i obično u Langfordu zbog benzina, na Exxonovoj crpki na cesti Route 48 - voljela je svoj auto, ali činilo se da mu rezervoar treba napuniti svaka dva dana - i namjestila pumpu, a zatim ušla unutra kupiti šalicu odvratne

kave. Kad se našla uz svoj auto i vadila mobitel usprkos znaku zabrane, iz drugog auta koji je na crpku došao nekoliko sekundi poslije nje, izašao je mršav muškarac u tankoj vjetrovci i upitao je moţe li s njom nakratko razgovarati. ―Ţurim‖, reče Julija glasom koji je sličio njezinoj majci, jer je pretpostavila da će je čovjek ţicati novac, iako uopće nije izgledao sirotinjski bijedno. Odmah je prestala točiti benzin i objesila je crijevo. Odmahnula je rukom da joj ne treba račun. ―Ţao mi je‖, reče ona i ispruţi ruku da otvori vrata. ―Treba mi samo trenutak, gospođo Carlyle.‖ Trenutak zapanjenosti i paralize zbog zvuka vlastitog imena, a trenutak je bilo sve što je neznancu trebalo. Poloţio je ruku na njezinu nadlakticu. Izvukla se iz njegova dodira. ―Ne dirajte me.‖ Primijetila je da je neznanac izabrao trenutak kad na benzinskoj crpki nije bilo nijednog drugog auta. Gusta raščupana kosa bila je neke neodređene smeđe boje. U jednom uhu je imao dijamantnu naušnicu. ―Tko ste vi?‖ ―Imam samo nekoliko pitanja.‖ ―Ja nemam nikakvih odgovora.‖ ―Bojim se da ću morati inzistirati.‖ ―Ostavite me na miru‖, odreţe mu ona i brzo otvori vrata. Muškarac ju je opet zgrabio za ruku, ovaj put čvršće. Prenerazila se, počela se boriti, ali njegov je stisak bio čeličan. Vukao ju je dalje od auta. Bacila mu je kavu u lice i podigla ruku za dobru snaţnu pljusku, ali muškarac je već bio na koljenima, ne zbog kipuće kave, već zato što mu je Bruce Vallely prikliještio vrat. Bruce je zakoračio unatrag, a muškarac je ustao, s rukama spuštenima uz tijelo i ne progovorivši ni riječi. ―Otkud ste se stvorili?‖ upita Julija, iznenađena i uţasnuta. Sigurnost u masi, zaista. Drhtala je i već je, u nekoherentnim mislima, donijela odluku da više nikad u ţivotu neće stati da natoči benzin. ―Mislio sam da se drţite dalje od novinara", reče Bruee. ―Novinara?‖ Bruce kimne glavom. Lagane pahulje snijega prekrivale su mu čupavu kosu. Jednu ruku drţao je na neznančevu ramenu. Drugu nije mogla vidjeti. ―Ovaj gospodin je novinar. Recite gospodi Carlyle da ste novinar.‖ ―Novinar sam‖, potvrdi neznanac mehanički. U savršenom svijetu Julija bi primijetila da nešto ne valja. Ali navala adrenalina izokrene moć prosuđivanja. Osim toga, već su je zamarali novinari kao vrsta i u posljednje vrijeme nije odgovarala ni na Tessine pozive. ―Morat ćemo malo popričati, ovaj gospodin i ja.‖ Bruce je rukom pokazao na neznančev auto, a smeđokosi muškarac je krenuo prema njemu. ―Saznat ću za koga radi i pobrinut se da vam više ne smeta.‖ ―Ĉekajte‖, reče Julija. ―Što vi radite ovdje?‖

―Kupujem benzin.‖ ―Ali...‖ ―Oprostit ćete, ali moramo krenuti.‖ Kad su se njih dvojica odvezla u neznančevu autu, Julija je napokon primijetila Bruceov Mustang. Stajao je na parkiralištu davno zatvorene cvjećarnice na drugoj strani ceste. (II) KAD SE SIGURNO VRATILA KUĆI I SMIRILA S DVIJE ĈAŠE RAZIGRANOG RIZLINGA iz Montereya, Julija je odlučila postupiti po instinktu koji ju je preplavio kad je u Harlemu primijetila kako se Kimmer ne moţe odvojiti od svojeg mobitela. Ni Tony Tice, Kimmerin kolega odvjetnik, također nije mogao ţivjeti bez svojeg mobitela. Julija je bila spremna pripisati Ginino ubojstvo Malcolmu Whistedu, ali zaustavila ju je odlučnost Camerona Knowlanda. Morat će razgovarati s Mary, koja Joj je rekla kako je i sama otkrila neke iznenađujuće stvari. Dvije su se ţene namjeravale naći za nekoliko dana. U međuvremenu, Julija je našla Vanessu u kuhinji kako sjedi za sjajnim crnim šankom, uz nju napola pojedena jabuka i čaša mlijeka, a nos je gurnula u knjigu pjesama Emily Dickinson, iz školske knjiţnice. ―Gina je bila u pravu‖, reče djevojka, ne diţući pogled. ―Gina?‖ "Uvijek sam mislila da je Dickinsonova precijenjena, ali nije. Genijalna je." Okrenula je stranicu. ― I l i je bila. Nikad me poezija nije baš puno zanimala, ali slušaj ovo.‖ ―Dušo...‖ ―Slušaj.‖ Našla je što je traţila: “Ushit je odlazak Kopnene duše na more— Pokraj kuća, pokraj rtova U duboku vječnost!” Vanessa je prstima pratila stihove kao da ţeli upamtiti njihov dodir, a onda je stavila platnenu oznaku između stranica knjige i zaklopila je. ―Stavit ću to na svoj blog‖, rekla je i, okrenuvši se na visokom stolcu, zamahnula knjigom poput onih gorljivih propovjednika koji s Biblijom u ruci naviještaju vječnu vatru pakla. ―Ta je ţena razumjela smrt.‖ Julija je traţila prikladne riječi. ―Tako mi je drago da si našla.. ―Junakinju‖, završi njezina kći. ―Ne brini, mama. Ne namjeravam uskoro početi komunicirati s njezinim duhom.‖ ―Oh, pa, vrlo dobro.‖ Julija se na nekoliko minuta posvetila sudoperu, ribala je što je trebalo oribati,

ispirala ono što je trebalo isprati. Ovi kasni sati još su pripadali njima dvjema. Lemaster i Jeans su drijemali na katu, gospodin Flew u podrumu. Vanessa je moţda osjetila da je majka nešto htjela pa je ostala na kuhinjskom šanku, čitala i pucketala jezikom. Julija je čekala koliko je mogla izdrţati. lJDušo?‖ Opušteno, opušteno, jedva podiţući pogled dok je brisala radne plohe. ―Sjećaš se one elektroničke igračke s kojom ste se ti i Janine igrale prošli mjesec? One stvari, ah, koja klonira brojeve mobitela?‖ Vanessine glatke obraze prekrilo je rumenilo. Bila je spremna planuti. ―Rekla si nam da prestanemo i prestale smo, OK? I nismo se igrale. To nije bila igračka.‖ ―Ne, ne, razumijem. Razumijem.‖ Podigla je ruke u znak mira. ―Dušo, ne kritiziram te. Ţelim te pitati za, ah, drugu napravu za koju bih se mogla kladiti da je Janine negdje ima.‖ ―Smith.‖ ―Tako je. Smith. Dok ne prestane nasilje.‖ ―Ne, to je zakletva šutnje. Nje/ino ime je protest protiv konzumerizma i regimentacije.‖ ―U redu. Dobro. Oprosti.‖ Spustila je krpu, naslonila se na ormarić i objasnila kćeri na što je mislila. Vanessa je nekoliko puta odmahnula glavom, a onda odlučno rekla: ―Te stvari nisu nezakonite. Pa, jesu na nekim mjestima. U većini mjesta. A naša drţava je jedno od tih mjesta. Zapravo, cijela zemlja.‖ ―Ima li to ona? To je sve što ţelim znati.‖ ―Zašto?‖ upitala je prkosno. ―Što ćeš učiniti ako ima?‖ ―Posuditi je od nje. Ali bez njezina znanja.‖ Vanessa je razmišljala i namrštila obrve. ―Zašto ti to treba?‖ ―Da prodam Hollywoodu. Da se tome klanjam u slobodno vrijeme. Da stavim kao ukras na policu iznad kamina. Kakve veze ima zašto mi to treba?‖ ―Samo pitam.‖ Zatim oštro nastavi i naduri se: ―Ne moraš mi odmah skakati za vrat.‖ Julija se smekša. ―Oprosti, dušo. Recimo samo da mi je to as u rukavu.‖ Njezina je kći razmišljala o tim riječima. ―Kako?‖ ―Što, kako?‖ ―Kako ćeš to posuditi od Smith a da ona ne zna?‖ ―Ah, taj dio je jednostavan. Ti ćeš to posuditi od Smith, a ja ću posuditi od tebe.‖ Vanessa je odmah zatresla glavom. ―Ne mogu posuditi. Imam zabranu izlazaka sa Smithovom. Nije mi dopušteno da se viđam s njom. Ne smijem razgovarati s njom. Ne smijem joj slati SMS poruke niti elektroničku poštu niti što drugo. Ĉak ne smijem sjediti pokraj nje u kafeteriji. Dakle, ja to ne mogu posuditi.‖ Julija je podbočila ruke na bokove. ―Vanessa Amaretta Carlyle, poznajem te od onoga dana kad sam te rodila i kad si cviljela i borila se od prvog trenutka. Ti si jedna Veazie od vrha glave s prekrasnim pletenicama pa sve dolje do svojih lijepih

smeđih noţnih prstiju. Uvijek sve radiš na svoj način. Odbijam vjerovati da si poštovala sve ove zabrane samo zato što smo ti rekli, a ne bi me jako iznenadilo da čujem kako se nisi pridrţavala nijedne.‖ Podigla je ruku da zaustavi graktavi prosvjed. ―Sada me slušaj. Nije me briga jesi li prekršila zabrane ili nisi. Dajem ti razrješenje. Budi diskretna. Nemoj nikome reći što namjeravaš. Ali posudi tu stvar od Smithove i donesi mi je.‖ Djevojčina su usta ostala otvorena. ―Kladim se da ne ţeliš da to kaţem tati, je li tako?‖ ―Ja ću se pobrinuti za tvojeg oca.‖ ―Aha. Kladim se da hoćeš.‖ ―Što bi to trebalo značiti?‖ Naglo se nasmiješila, poput zrake sunca zimi. ―To znači da mi se sviđa ova nova osoba koja si postala. Volim je.‖ Julija se nasmiješila. ―Znaš što, dušo? I ja je također volim.‖ (III) To ŠTO SE BRUCE NAŠAO U BLIZINI ONE NOĆI KAD JE NEZNANAC PRIŠAO JULIJI Carlyle moglo se makar djelomice pripisati sreći. Nije ju pratio svake večeri. Nije imao pomoćnika, upravljao je jednim cijelim odsjekom i svaka minuta koju je ukrao za slučaj Zant bila je minuta koju nije mogao koristiti za nešto što je bilo učinkovitije. Ali praćenje je bilo najnametljivije od svega, zato je to rijetko činio. S druge strane, brinulo ga je upozorenje Tonyja Ticea da njegovi klijenti postaju aktivniji. I odvjetnik je bio u pravu. Oni se neće opterećivati Bruceom. Ako će ikoga progoniti, bit će to netko tko im zapravo moţe dati informaciju. Netko poput Julije Carlyle, za koju je Tice vjerovao da je Zantova Crna dama. Bruce je pratio Juliju na sastanak odrţan u kući Tonye Montez, zatim je otišao na večeru s nekim prijateljima i još se na vrijeme stigao vratiti da je dočeka kad je odlazila sa sastanka. Odlučio ju je slijediti, samo da vidi da je situacija čista, ne prati li je još tkogod - naročito, je li Jeremy Flew još u priči - ali umjesto njega primijetio je neznanca. Bruce je promatrao i čekao i na kraju je intervenirao kad je vidio da je muškarac hvata za ruku. Neznanac se prestao opirati kad je osjetio Bruceov pištolj na leđima, jer sigurno nije znao da pravila Sveučilišta nijednom policajcu iz kampusa, čak ni direktoru sigurnosti, ne dopuštaju nošenje oruţja osim ako nije u odori; a nije znao ni da je ono što je osjetio na leđima bila samo drvena cijev. Parkirali su auto na općinskom parkiralištu, skriveni iza ţutih školskih autobusa. Ispitivanje je bilo neugodno. Nakon što je Bruce ustanovio da muškarac ima pištolj zataknut za pojas, sigurno bi ga bio predao policiji, ali također je našao špricu i plastične lisice. Bruce je zastao na trenutak. Ovo nije bio tek tako neki nasilnik, poslan s namjerom da zaplaši Juliju

Carlyle. Taj ju je čovjek namjeravao oteti. Klijenti Tonyja Ticea zaista su postajali aktivni. Ulozi u ovoj igri su se promijenili i on ih je brzo morao vratiti na staro. Bruce je nakon ispitivanja odveo muškarca u Sveučilišnu bolnicu, pokazao svoje isprave i izmislio neku priču, znajući da mu neznanac neće proturječiti. Iz Mustanga je nazvao odvjetnika da mu kaţe da mogu sklopiti dogovor. Ako se Bruce Vallely dočepa Kellenova viška, predat će ga Tonyjevim klijentima.

49.

POGLAVLJE

OPET COMYNSOVO OGLEDALO

(I) MARY MALLARD JE DOŠLA I OTIŠLA, OSTAVIVŠI INFORMACIJU KOJA JE bila upravo onako iznenađujuća kao što je i obećala. Prema njezinim izvorima, predsjednik Sjedinjenih Američkih Drţava i senator Malcolm Whisted nedavno su imali najmanje dva, a vjerojatno tri, nesluţbena sastanka. Informacije koje su procurile uskoro će biti objavljene, rekla je Mary, a govorit će o tome da su raspravljali o vanjskoj politici, jer su obojica ţeljeli ostaviti predsjednički i nestranački opredijeljen dojam. Ali Maryni su izvori rekli da nije bio prisutan nijedan pomoćnik i da su sastanci dugo trajali. Zauzvrat, Julija joj je ispričala kako je u New Yorku srela Camerona Knowlanda. Zadrţala je za sebe podatak o tome što je tamo otkrila. Nikada ranije nije Mary ni spomenula postojanje Comynsova ogledala. Kad je Mary otišla, Julija je provjerila obiteljski kalendar. Jedan od sastanaka odrţao se kad je Lemaster bio u Washingtonu. Ali kad ga je pitala, ponovio je tvrdnju Baya Dennisona da za glasinu nećemo reći da je vjerojatnije točna zato što je onaj tko je izmišlja odbija reći svoje ime. ―To nije poricanje‖, rekla je Julija. ―Nisam čuo nikakvu optuţbu‖, odgovorio je on mirno. U međuvremenu, ona je tragala za BCP 83. Kellen je obećao da će je vratiti Bogu i Julija je nagađala da je BCP kratica za Book of Common Prayer*. Ali kad je provjerila sve primjerke u kući - verziju iz 1928. kojoj je Lamaster davao prednost i modernije lekslove koje koriste gotovo sve episkopalne crkve - nikakve bilješke ni kartice ni fotografije nisu se nalazile na 83. stranici, niti na kojoj drugoj. Provela je cijelo jedno poslijepodne u knjiţnici na Kepleru, pregledavajući svako izdanje

Molitvenika koje je mogla naći, na svim dostupnim jezicima, ali, na svoje razočaranje, nije ništa našla. Ĉak je izmišljala opravdanja da posjeti sobe svojih kolega na Teološkom fakultetu, nadajući se da oni moţda na svojim policama imaju koji primjerak. Stajala je tako ćaskajući sa Suzanne de Broglie ili Clayom Maxwellom o sastancima profesorskog zbora ili stanju neke biljke, a onda bi kao usput uzela Molitvenik koji je bio nadohvat ruke. Nije imala sreće. Jednog je poslijepodneva Julija ranije stigla na sastanak s Claire Alvarez, koju je zadrţala neka obveza u kampusu. Jedna asistentica pozvala je Juliju da pričeka u dekaničinu uredu. Claire se pojavila nekoliko minuta kasnije i zatekla svoju zamjenicu na pomičnim ljestvama kako s visoke police ormara sa staklenim vratima izvlači prastari primjerak knjige, u koju je prema dugoj tradiciji svaki dekan dopisivao posvetu prije nego što ju je predavao svojem nasljedniku. Claire Alvarez nije pokazala iznenađenje. Blaţeno se nasmiješila, što je bio jedini način na koji je uvijek iskazivala ljutnju, te je primijetila da i ona katkad crpi nadahnuće u tome da s vremena na vrijeme pročita što su drugi tu napisali, a onda je njeţno izvukla knjigu iz Julijinih ruku. Ali Julija ju je dovoljno dugo drţala da se uvjeri kako ništa nije umetnuto unutra. Kad su završile sa sastankom, dekanica je poloţila ruku na Julijino rame i rekla, glasom punim slatkoće i ljubavi, da su joj ljudi rekli kako se čini da je Julija, studentska dekanica, u posljednje vrijeme propustila nekoliko radnih dana. Naravno, ne radi se o tome da netko biljeţi dolaske, ali je li kod kuće sve u redu? Je? I Vanessa je dobro? To je krasno, uvjeravala ju je Claire Alvarez, jednostavno krasno. Oh, usput rečeno, kad bude imala priliku, hoće li biti tako ljubazna, bi li mogla samo ako se u razgovoru za to pojavi prilika, naravno! - ali moţda ne bi imala ništa protiv da svojem suprugu spomene kako se Teološki fakultet još nada da će Lombard Hall s naklonošću gledati na zahtjev za dodjelu novčanih sredstava kojima hi se dovršio popravak krova na kapelici? Te iste večeri Julija se odvezla do Svetog Mateja, jer crkva je bila otvorena dokasno za tjedne molitvene sastanke, i osjećajući se budalasto, poslije je provela više od sat vremena razvrstavajući knjige po klupama - ne, hvalu vam, ne trebam pomoć, mogu to sama, hvala! - i dalje bez ikakva rezultata. Drugi dan je na Kepleru, poslije ručka, povukla u stranu Suzanne de Broglie, jer je ova provodila u arhivu više vremena nego bilo koji drugi profesor. Suzanne, uvijek nestrpljiva u blizini stvarnih ljudi, prekinula ju je prije nego što je izgovorila pitanje. Na drugoj razini ispod podruma, rekla je. To je bila razina gdje su drţali rijetko korištene knjige. Druga razina ispod podruma. Sada je bio petak navečer i Julija se, još uzbuđena, smjestila pred klavir, jer je drugi način na koji se opuštala bio da svira. Jeannie je spavala kod prijateljica, a Lemaster je opet otputovao iz grada pa su u kući bile samo Julija i Vanessa. Vanessa

je zatvorila vrata svoje sobe i vrlo je vjerojatno da je slušala glazbu preko slušalica. Nije ţeljela da je se uznemirava. Zato je Julija napravila nekoliko vjeţbi za prste i onda počela svirati. Ovaj put ništa klasično nego svoje omiljene melodije s Broadwaya. Odsvirala je potpuri iz Kralj i ja, još jedan iz Moje pjesme, moji snovi, zastajući tu i tamo jer joj se činilo da klavir treba ugoditi. Sjetila se kako je Tonya Montez sjedila za tipkama i pitala se nije li glavna sestra Bubamara nešto oštetila kad je zalupila poklopcem. Bila je sve više iziritirana. Ovaj klavir je vrijedio cijelo bogatstvo. Na njemu je svirao Duke Ellington, i to često. A Tonya se prema instrumentu ponijela kao... Ĉekaj. Je li to moguće? Julija se popela na kat u spavaću sobu, otvorila ladicu toaletnog stolića i izvadila ogledalo bake Vee, ono koje joj je Seth Zant vratio nakon što ga je Kellen drţao kao taoca dvadeset godina. Upalila je svjetla oko stolića, podigla ogledalo Williama Comynsa da pregleda poleđinu. Da, baš kao što je i prije mislila. Zaštitni znak proizvođača W*C bio je izgreben i zamijenjen natraške okrenutim slovima koja su se mogla pročitati kao E%K. Ogledalo bake Vee. E*K. Pravo ime Dukea Ellingtona bilo je Edward Kennedy i to su znali svi ljubitelji dţeza i svaki stariji pripadnik tamnije nacije. Edward Kennedy Ellington. Vrativši se u prizemlje, paţljivo je pregledala klavir. Nije zastala da se upita kako je Kellen ušao u kuću da bi sakrio što god da je sakrio. Bilo joj je dovoljno da zna da je to učinio. Zbog toga je došao u njihovu kuću one noći kad je ubijen. Ţelio je ponovo uzeti ono što je tu sakrio, ali vidio je auto bejbisiterice, uspaničio se, okrenuo i vraćajući se na cestu pokosio rasvjetne stupice. Julija je počela traţiti. Pogledala je unutar klavirske klupice, ali tamo su bile samo note. Pogledala je ispod. Pogledala je unutar klavira. Ispod njega. U svaki kutak. I ništa nije vidjela. Ni urezanu poruku ni komadić papira niti kakvu fotografiju. Ništa. Uspravila se, frustrirana i oznojena. U redu, pogriješila je. Pretpostavimo da je točno pročitala slova E*K, ali nije pogodila da se radi o klaviru. Da nije Kellen moţda mislio na Amarettinu kuću u Harlemu, gdje je nekada bio klavir? Ali upravo je bila tamo... Začula je korake iza sebe. ―Pleši sa mnom‖, reče Vanessa, a glas joj je bio njeţan i milujući. ―Kao što si prošli mjesec. To mi se svidjelo.‖ ―Dušo, kasno je. Mislim da...‖ ―Samo malo? Molim te.‖ Kako je mogla odbiti? I tako su plesale u dnevnoj sobi, lagano kao što je svirao

dţez. Moţda su malo plakale, ali nijedna to nije komentirala. Kad je Julija napokon na prstima otišla u svoju spavaću sobu, već je davno prošlo jedan. Otišla je u kupaonicu i objesila ogrtač od frotira, a na jastuku ju je zatekla duguljasta bijela koverta. Sjetila se davnog običaja svoje kćeri da joj po kući ostavlja komadiće papira s porukama da je voli. Ah ta djevojka, reče Julija u sebi, smješkajući se. Zatim je primijetila da sa strane vise trake selotejpa na kojima su se još drţali komadići laka za drvo. ―Je li to ono što si traţila?‖ upita Vanessa, koja joj se opet prišuljala iza leđa. (II) ―TI SVE NAĐEŠ‖, REĈE JULIJA TONOM GLASA U KOJEM SU SE MIJEŠALI FRUSTRACIJA I divljenje. Kao mala djevojčica Vanessa im je upropastila i više od jednog Badnjaka tako što bi s veseljem izjavila da je otkrila mjesto na kojem su mama i tata sakrili darove. Naposljetku su ih prestali skrivati kod kuće. ―Većinu stvari‖, reče Vanessa samodopadno. ―Jesi li...‖ ―Pročitala ih? Ah-ha. To su stranice iz dnevnika nekog muškarca.‖ Uzela je kuvertu od Julije, ali samo zato da iz nje izvadi presavijene papire i pruţi ih majci. ―Tu su svi razlozi zbog kojih DeShaun ne moţe biti krivac. Piše da Ginini otisci nisu bili u autu, ni njezina krv, a da činjenica što ih je netko vidio kako razgovaraju ne znači da je ikada sjela u njegov auto. Pogledaj posljednju stranicu.‖ Julija je već brzo čitala i našla to mjesto. ―Vidiš li što kaţe? Ţelio je dalje istraţivati, ali nisu mu dopustili. Kaţe da je sa svojim zamjenikom otišao na neki sastanak i tamo su mu zapovjedili da prestane s istragom.‖ Morala je na trenutak zašutjeti da bi omogućila ustima da sustignu njezine misli. ―Jedino što ne kaţe tko je bio na tom sastanku. Ne znam zašto to tebe zanima‖, nastavi Vanessa, dok joj je jedna ruka drhtala. ―Kriv je DeShaun. Svatko tko kaţe da nije, laţe. Ja sam vodeći svjetski ekspert za...‖ ―Zašto si tako nepopustljiva, dušo?‖ ―Nisam nepopustljiva. U pravu sam.‖ ―Znaš da moram provjeriti. Moram biti sigurna.‖ Glas joj je odjedanput postao sitan: ―Znam.‖ Julija je po treći put čitala stranice. Nije tu bilo ničega novoga, osim jedne kratke fraze. Pogledala je svoju kćer. Pletenice su joj pale na lice tako da se činilo da glas ne pripada nijednom tijelu. ―Mama? Jesi li dobro?‖ Julija reče: ―Ovo sve mijenja.‖

50.

POGLAVLJE

KUCA IGRAĈAKA

(I) FRANK CARRINGTON ŢIVIO JE U LIJEPOJ ALI TROŠNOJ VIKTORIJANSKOJ KUĆI nedaleko od gradskog parka - mjesta na kojemu je, prema sluţbenoj priči, siroti DeShaun Moton pokupio Ginu Joule one noći kad ju je navodno ubio. Julija je sada stajala na pragu. Sa starih ţljebova visjele su ledene sige. Jedan dio nje znao je da ne bi trebala biti tu, naročito ne u pratnji Vanesse, ali djevojka nije htjela čekati u autu. Julija se pomalo i sama osjećala kao tinejdţerica. Vanessa je ranije bila u kući svoje prijateljice Smith, gdje ju je Julija pokupila, a otišla je tamo posuditi napravu koja je sada leţala u Julijinoj torbici. Nije si mogla dopustiti da čeka više ijedan dan, jer je na vratima Old Landinga opet visio znak ―Zatvoreno‖, a Vera Brightwood je rekla da se Frank seli iz grada. ―Navratila sam samo da posjetim Shirley‖, slagala je još prije nego što je Frank širom otvorio vrata: gospođa Carrington je prije dva dana teško pala na ledu i to je Juliji posluţilo kao dobar izgovor. ―Kako joj je gleţanj?‖ ―Bolje je.‖ Pogledavao je iza Vanesse, koja je nemirno stajala pred kućom. ―Poslao sam je njezinoj rodbini u Vermont.‖ Nagnuo je glavu u stranu. ―Mislim da bih i ja mogao poći za njom.‖ ―Zašto?‖ ―Upozorio sam vas, Julija. Rekao sam vam da postoje stvari o kojima ne bih trebao pričati. Pa, natjerali ste me da govorim o njima, a postoje neki ljudi koji nisu jako sretni zbog mene. Recimo to tako.‖ Uhvatio je njezin pogled. ―O, ne, nemojte se ništa brinuti. Vi ste udani za velikog Lemastera Carlylea. Vas nitko ne moţe taknuti. Ali svatko moţe mene." Julija ga je upitala mogu li ona i Vanessa ipak ući na minutu, a on je odgovorio da joj nema više ništa reći. Ipak ih je pustio unutra, kao što je znala da će učiniti, jer bila mu je najbolji kupac, a i zato što je bio od onih muškaraca koje lako nagovorite na ono što ţelite.

―Pazite na igračke‖, upozori on, vodeći ih u sobu s niskim stropom u straţnjem dijelu kuće. ―Igračke?‖ ―Ah-ha.‖ Pokazalo se da su to ratne igračke. Modeli zrakoplova, tenkova, brodova, obojenih vojnika u urednim i - Julija je nagađala - precizno točnim vrstama. Nad svime su dominirali izlošci, karte i bojna polja u trodimenzionalnom obliku, diorame, koji su leţali posvuda naokolo. Tereni su bili pomno izrađeni i uključivali su breţuljke, mala zelena stabla, ceste i rijeke i uredne kartice s ispisanim mjestima i datumima, usporedo s plastičnim markerima koji su označavali vojske i mornarice. Julija, koja je voljela mir, ostala je bez riječi. Ali svejedno je postavljala pitanja, iz pristojnosti, a Frank je postajao sve uzbuđeniji dok ih je vodio u obilazak mnogih bitaka u kojima se nikad nije borio, ali očito bi ih vodio bolje od stvarnih generala - Termopila, Prva bitka kod Manassasa, Drugi Manassas, Waterloo, bitka u Ardenima i ostale koje je zaboravila istog trenutka kad joj ih je pokazao - dok je Vanessa, za koju se Julija nadala da će ostaviti dojam, stajala kao komad pokućstva, ukočena od srameţljivosti. On je pomicao figurice po pločama s ljubavlju u pokretima. ―Vrlo impresivno‖, promrmlja Julija. Zatim su njih troje sjeli na slobodna mjesta po sobi i pili dijetne Coca-Cole. Na sredini sobe stajala je ploča na kojoj je Frank još radio i koja mu je dosad bila najambiciozniji projekt, diorama je zauzimala skoro cijelu površinu poda. Boje, kartice i plastični vojnici bili su razasuti posvuda po sagu, a Julija je mogla zamisliti jadnu Shirley kako ga pokušava natjerati da pospremi za sobom. ―Dakle, što mogu učiniti za vas?‖ upita on napokon. ―Jer, rekao sam vam, završio sam s pričanjem o Gini Joule.‖ Vanessa se uspravila na spomen tog imena, a zatim se ponovo vratila u svoju obamrlost. ―Našla sam dio dnevnika‖, reče Julija. ―Ozbiljno? Arniejeva dnevnika?" ―Da.‖ Kimnuo je i zamalo se osmjehnuo. ―Onda biste ga trebali odnijeti u policiju. Te papire. Da se pokaţe istina.‖ ―Naţalost, nemam dovoljno da to učinim. No onaj dio koji imam zaista potiče jedno zanimljivo pitanje.‖ Pogledala je svoju kćer, koja kao da je zadrijemala. ―Rekli ste mi prošli mjesec da je Arnold Huebner, onoga dana kad je objavio da je istraga završila, bio na nekom sastanku. Nije donio odluku sve dok se nije vratio s tog sastanka. Sjećate se?‖ ―Sjećam se.‖ Ali u očima mu se opet pojavio onaj progonjeni pogled. On je bio

najbolji izvor koji je imala, moţda jedini koji je ostao ţiv, a nečeg se uţasno bojao. ―Isto to kaţe Arnold Huebner u dnevniku. Da se odrţao sastanak. Ali ne kaţe s kim se našao na sastanku.‖ Kad ga ovo nije trgnulo, Julija je nastavila. ―Vi to znate, zar ne? Znate s kime se sastao.‖ ―S tajnikom gradskog vijeća. To nije nikakva tajna.‖ ―Tko je još bio tamo?‖ Tvrdoglava šutnja. ―U dnevniku Arnold Huebner kaţe da su mu ‗oni‘ rekli da prekine s istragom. Nije bila samo jedna osoba. Barem dvije. Dakle, tko mu je još rekao? Arnold Huebner nije napisao ‗ja sam‘ otišao na sastanak. Napisao je ‗mi‘. A vi ste mu bili zamjenik. Ne Ralphie Nacchio. Vi. Mislim da ste vi bili na tom sastanku, Frank. Mislim da znate tko je zapovjedio Arnoldu Huebneru da odustane od slučaja. Mislim da se zato bojite, ali zato ste također i sami traţili taj dnevnik sve ove godine. Divili ste se Arnoldu Huebneru i promatrali kako ga tjeraju da popusti. Ţelite da ta osoba koja je ubila Ginu Joule bude dovedena pred lice pravde. Samo niste htjeli to sâmi učiniti da svoju obitelj ne izloţite riziku. Trebao vam je netko drugi. Trebali ste mene...‖ Vanessa je odjedanput prekrila lice, poručujući Juliji da je otišla predaleko, čak prije nego što je Frank eksplodirao. ―Nemate nikakvo pravo! Nikakvo pravo!‖ Bio je na nogama, maloprije blago lice bilo je u crvenim mrljama od bijesa i straha. U ruci je drţao dugačke škare s kratkim oštricama kojima je obrezivao plastiku za svoje igračke. Izgledao je kao da se sprema nekoga probosti. Umjesto toga, odloţio je škare i pokazao im vrata. ―Ţelim da odete odavde. Smjesta. Idite odmah, Julija. Mislim to ozbiljno.‖ ―Nisam pokušavala...‖ ―Rekao sam vam da ne namjeravam govoriti o tome. Nisam o tome govorio trideset godina pa neću početi ni sada. Ne, Julija. Nema više raspravljanja. Previše dobro uvjeravale. Ne otvarajte usta i idile. Samo idile.‖ Julija se bunila i pokušavala ga umilostiviti, ali Frank je otpratio svoje gošće do vrata, dok je njegov bijes pucketao u zraku poput udaljenih munja. Rekao je da odlazi u Norwich, najvjerojatnije sutradan i da se ne namjerava nikada vratiti u ovaj uţasni gradić. Vanessa, koja je šutjela, okrenula je glavu u stranu, kao da je uvrijeđena ili kao da čuje zvukove koji su njima promakli. Na izlazu, gdje ih je dočekao hladan vjetar, Frank se prisilio da mu glas zvuči smireno. Nije bio ništa manje ljut, ali kontrolirao se. ―Ţao mi je što sam vikao na vas, Julija. Ali nikad više ne ţelim čuti za vas.‖ ―Razumijem‖, reče Julija poraţeno. ―Oprostite.‖ ―Loša su vremena u Landingu. To je sve.‖ ―Razumijem‖, reče ona ponovo, jer se nije mogla sjetiti ničega drugog. Mislila je da će Franka Carringtona moći lako nagovoriti, ali strah čini začuđujuće stvari. Vanessa je stajala pokraj nje, posramljena zbog neuspjeha njihove misije i majčine očigledne zastrašenosti. Djevojka je mozgala kako poraz pretvoriti u pobjedu, kao

što su uvijek činili generali kojima se divila. Odjedanput je Gina bila pokraj nje, prvi put nakon dugo vremena, i ţustro joj signalizirala da privuče njezinu pozornost, a Vanessa se nakon početnog razdoblja drhtava nećkanja -Ako gledaš u te stvari predugo i sama ćeš se pretvoriti u njih! - okrenula da je posluša. Gina se popela na vrškove prstiju i provela nekih pola minute šapćući joj u uho sve dok Vanessa naposljetku nije kimnula glavom. ―Gospodine Carrington? Smijem li otići u zahod?‖ Bivši zamjenik šerifa je uzdahnuo kao da ţeli reći da se to na kraju uvijek dogodi, zatim je šire otvorio vrata i pokazao prema kraju hodnika. ―Druga vrata lijevo‖, reče on. Vanessa se okrenula majci. ―Bit ću gotova za minutu.‖ ―Ĉekat ću te ovdje, dušo.‖ Brinula se zbog nje. Naravno. Vanessa je rekla: ―Kako bi bilo da upališ auto i uključiš grijanje?‖ ―Radije ću čekati.‖ ―Brzo će ona‖, reče Frank ljutito. ―Ima pravo, mama. Brzo ću. Obećavam. Ali moraš me čekati u autu.‖ Nagnula se i poljubila majku u čelo. ―Vjeruj mi‖, reče ona tiho. ―Molim te.‖ (II) VANESSA SE POŢURILA U ZAHOD - ZAISTA JE MORALA IĆI - i ĈULA KAKO se glasno zatvaraju ulazna vrata i kako joj trgovac starinama dubokim glasom govori da mu javi kad je gotova. Stajala je pred ogledalom, namještala pletenice, slušala daljnje Ginine savjete i skupljala hrabrost. Sad si tu, govorila joj je Gina. Onda se potrudi i saznaj. Izašla je iz kupaonice. ―Gospodine Carrington?‖ pozove ona. Iz radne sobe začuo se njegov glas, bez tračka dobrodošlice. ―Pretpostavljam da sama moţeš naći izlaz.‖ ―Samo sam vas htjela pitati još jednu stvar.‖ ―Nemam ništa više reći. Ţao mi je.‖ Vanessa je ušla u sobu, gdje je trgovac starinama plavom bojom bojio jedan dio diorame, koji je poprimao oblik rijeke, slično preokrenutom slovu V, dok je druga rijeka, već gotova, skretala prema ovoj. Gina je mrmljala da ona to moţe učiniti, da, moţe, a Vanessa je čula i glas Franka Carringtona koji je pita zašto je još tu. Gledala je i gledala i pogledom prelazila preko stotina karata spremljenih u zapanjujućoj memoriji koju nitko nikada nije cijenio, jer nisu cijenili ni ono što je u nju pohranjivala, ali napokon se upalilo svjetlo i duboko u njoj učenica- -kakva-je-moglabiti je prošaptala, Volga.

On je opet postajao ljutit i uspravio se da je izbaci iz kuće, ali ona nije dizala pogled. ―U što buljiš?‖ odlučno je upita on. Vanessa je pokazala rukom na desni kut diorame. ―Teren je ovdje pogrešan.‖ ―Što si rekla?‖ ―Previše je zelen. Ne bi smjelo biti ni drveća ni trave. Veći je dio bio gola zemlja.‖ Razrogačio je oči, s pomiješanim strahom i bijesom. ―Gospođice‖ - da je bila muško, moţda bi je oslovio i s ―dečko‖21 - ―mrzim što to moram reći, ali ne znate, jebote, o čemu govorite. Oprostite na izrazu.‖ Prišla je bliţe, a prste je još drţala ispruţene. "Ovo je Kalmička stepa, zar ne? Trebala bi biti juţno od Staljingrada.‖ ―Da?‖ ―Ovo je operacija ‗Blue‘, ljeto 1942., dok su Nijemci pobjeđivali. Voljela sam tu operaciju.‖ Rukom je zaokruţila prostor. ―Ĉetvrta panzer divizija zaobišla je s juga i onda opet krenula na sjever, i nije bilo nikoga da brani stepu osim nekih mornara koje su na brzinu dovukli iz Sibira ili već odnekud.‖ ―Imali su tenkove. T-34.‖ ―Samo mornare. Moţda marince. Nikakvih tenkova.‖ ―Zvala se ‗Barbarosa‘‖, reče on, gledajući je. ―A ne ‗Blue‘.‖ ―Ne. Do ljeta je to bila operacija ‗Blue‘. Da je Hitler krenuo samo na naftna polja i da nije inzistirao da zauzmu grad, moţda bi dobio rat. Hvala Bogu što je bio takav vojni idiot.‖ ―Otkud sve to znaš?‖ Vanessa si je dopustila smiješak. ―Rekla bih da volim čitati.‖ ―O ratu?‖ ―Da.‖ ―O slavnim bitkama? I svemu tome?‖ ―Ah-ha.‖ Frank Carrington se nije zapravo nasmiješio - ona nije ni mislila da su njegovi mišići lica u stanju to izvesti - ali progunđao je nešto i izvio lice u grimasu koja je mogla značiti ushićenje zbog susreta s davno izgubljenim rođakom ili razočaranje nakon saznanja da su rezultati medicinskih pretraga pozitivni. ―Ĉudan hobi za djevojku.‖ Vanessa je kimnula glavom. ―U školi misle da sam šašav.‖ ―Ĉudna stvar. U selu i za mene misle da sam šašava.‖ Traţila je neki prikladan odgovor. Ponudila joj ga je Gina, koja je voljela Emily Dickinson. ―Onda smo u tome par‖, recitirala je Vanessa po Gininu diktatu. ―Ne recite nikome.‖ 21

Na američkom Jugu gospodari su svoje robove, i djecu i odrasle, zvali “boy”, stoga je vrlo uvredljivo odraslom crncu obratiti se s tom riječi.

(III) VANI, U ESCAI.ADEU, JULIJA JE POSTAJALA NERVOZNA. KOLIKO JOJ TREBA DA završi u zahodu? Pitala se je li bilo pametno ostaviti Vanessu samu. Nije mogla prestali o tome razmišljati. Obično tako odlučna, Julija sada nije mogla odlučiti da li da ponovo pozvoni ili ne. Sunce je zašlo za niske zimske oblake i sa sobom odnijelo njezino samopouzdanje. Drhtala je, pojačala grijanje i usmjerila ga na noge, iako joj se od ugodne topline počelo spavati. Pojavio se poznati san, kako trči kroz snijegom obavijenu šumu, a neko strašno noćno stvorenje joj je odmah za petama... Začula je kucanje na prozoru, poput kandţi nekog leša. Prenula se, a zatim se stresla i razbudila. Na suvozačkoj strani auta, stajala je nestrpljivo Vanessa i toptala nogama od zime. Ĉudno je da se Julija nije sjećala da je zaključala vrata. ―Što si tako dugo radila? Brinula sam se zbog tebe.‖ ―Razgovarali smo.‖ ―O čemu?‖ ―O onome zbog čega smo i došle ovamo.‖ ―O sastanku?‖ Vanessa kimne. ―Ali prvo smo razgovarali o Staljingradu.‖ Julija je nagazila na kočnicu, ali Escalade je još bio na kolnom prilazu. ―O čemu?‖ ―Staljingradu. Najgora bitka u Drugom svjetskom ratu. Moţda najgora ikad. Završila je u zimu 1943. i vjerojatno preokrenula tijek rata.‖ ―Aha.‖ Nastala je stanka dok je svaka od njih čekala da ona druga progovori. ―Ah, i što ste zaključili o... Staljingradu?‖ Odgovor se dugo slagao, odjekivao je poput jeke, kao u grobnici i nekako daleko, obojen tragedijom, kao da je Vanessa drţala govor na nekom dalekom sprovodu. ―Da su jedini ljudski ţivoti koje smatramo zaista dragocjenim ţivoti ljudi koje dobro poznajemo. Svatko je spreman ţrtvovati tuđe ţivote.‖ Juliju je to zapeklo i trebalo joj je nekoliko sekundi da shvati da ovo nije pljuska namijenjena njoj osobno. Odlučila je prijeći preko toga. ―Razumijem‖, bilo je sve što je rekla. ―Ne vjeruješ u to, zar ne?‖ Samozadovoljan smiješak? Ne, nije, bila je to samo uobičajena podrugljiva nevinost kojom je Vansessa ocjenjivala svijet izvan svojega uma i percepcija. ―Ili misliš da ne vjeruješ.‖ ―Vjerujem da je svaki ţivot dragocjen‖, reče Julija tiho, ali odlučno. ―Ĉak i nerođeni ţivot?‖ O, nebesa! O, pomozi Boţe! Vanessa nikad nije pitala za majčino mišljenje o moralnim problemima, a Julija, ne baš previše sigurna u vlastite etičke stavove, radje bi da tako i ostane. ―Ja sam, ali, nisam baš potpuno uvjerena da se to moţe nazvati ţivotom.‖ ―Otac Freed kaţe da su to ţivoti.‖ ―Ljudi imaju različita mišljenja o tom pitanju‖, reče Julija, boreći se da izađe iz

kuta u kojem se našla, a da nije ni znala kako je tamo stjerana. ―Ĉak i različite religije imaju, ah, različita mišljenja. I zato, pa... zato nitko nema pravo, ah, nametati... uh, svoje poglede na sporno pitanje...‖ Posustala je. Izgubila je nit. Sve se činilo tako jednostavno i jasno dok je sjedila na Kepleru i lamentirala o napadu na najvaţnije od svih ljudskih prava, ali sjedeći u ovom pregrijanom autu sa svojom inteligentnom i radoznalom kćeri, Juliji je sve bilo maglovito i nesigurno. Drhtavim je glasom rekla: ―Moţda bismo trebale, ah, razgovarati o tome neki drugi put.‖ Ĉinilo se da Vanessa nije bila svjesna njezine nelagode, ali Julija je sumnjala da ona prikriva to zapaţanje, jer to je dijete sve vidjelo, što je bila činjenica koju Lemaster nije ţelio shvatiti. ―OK‖, rekla je. Prolazile su pokraj gradskog parka. Lagani popodnevni naleti vjetra i snijega počeli su plesati preko vjetrobranskog stakla. ―Vanessa?‖ ―Hmmm?‖ ―Što ti je gospodin Carrington rekao o sastanku?‖ ―Postao je puno ljubazniji kad je otkrio da znam nešto o Staljingradu. Pomogla sam mu oko diorame. Napravio je nekoliko pogrešaka.‖ ―Pogrešaka?‖ ―U vezi s terenom. Imenom jednoga grada. Putem kojim se kretala Šesta armija. Postavio ih je da prelaze Don juţno od Kalača, ako to moţeš vjerovati.‖ Brzo ju je pogledala. Tko je ovo starmalo dijete? Što je još prolazilo tim mozgom, a što je skrivala od pogleda javnosti? Što je to Bog usadio u to biće? I otkud je ta misao došla? ―Što još?‖ ―Oh, on zna mnogo više od mene.‖ Za razliku od većine pametnih tinejdţera - ili većine pametnih odraslih ljudi - Vanessa je mogla priznati istinu bez nelagode, moţda zato što je takve primjerke rijetko susretala. ―Naučila sam mnogo o ratu. Ĉak mi je dao knjigu da pročitam.‖ Pokazala je dobro istrošenu knjigu koju je napisao neki Keegan. ―Rekao je da je mogu zadrţati ako ţelim.‖ ―Vanessa...‖ ―Jesi li znala da su mnogi filmovi pogrešni? Strijelci nisu mogli lukom probiti oklop, pa je mnogo puta - kad je konjica nosila oklope? — jedini smisao napada na njih imao psihološko značenje. Juriš i galama. Bez ikakvih posljedica. Samo strah.‖ Frustrirana tim okolišnim razmatranjem, Julija je izravno upitala: ―Što se dogodilo na onom sastanku?‖ “Dolazila sam na to‖, reče Vanessa, kao da je to manje vaţan dio razgovora. ―Na sastanku su bili tajnik gradskog vijeća, šerif Huebner, gospodin Carrington i jedan crnac.‖ ―Tko?‖ ―Crnac. I činilo se da je on glavni.‖ Julijino lice je posivjelo, ali njezina je kći veselo nastavila. ―Visok, širokih ramena, malo debeo. Koţa mu je bila gotovo ţuta. Nije rekao kako se zove, ali gospodin Carrington misli da je mogao biti kongresmen. Mama, jesi li dobro?‖

Ne, nije joj bilo dobro. Bila je bijesna zato što su je zavaravali i uţasno preplašena. Ali zadrţala je smirenost u glasu. ―Rekla sam ti da ne ţelim da se ti u to miješaš.‖ Vanessa je drsko odgovorila. ―Da nije bilo mene, ne bi znala ništa od ovoga.‖ Moţda nisam ni ţeljela znati, reče Julija, ali ne baš jako glasno. Odlučila je sutradan ujutro otići u Boston i u lice pitati Byron a Dennison a što je radio u Landingu deset dana nakon ubojstva Gine Joule, a koliko je Julija znala, i godinu dana poslije u Elm Harboru, gdje je uvjeravao DeShaunovu obitelj da odustanu od parnice. Ali te iste večeri nazvali su iz bolnice da im kaţu da je Bay zaspao - ovaj put zauvijek.

51.

POGLAVLJE

MONA

(I) U DRUGOM TJEDNU VELJAĈE, USPRKOS ŢESTOKIM PRIGOVORIMA SUPRUGA, ali zbog svoje kćeri, Julija Carlyle je odletjela u Pariz, gdje je provela noć u jednom od onih prekrasnih malih hotela koji se niţu u sporednim ulicama, a ujutro je vlakom krenula na jug u Toulouse, gdje ju je Hap, Monin nevjenčani suprug, čekao sa starim crvenim Renaultom 18 GTX. On je bio muškarac u pedesetim godinama, polagana i teška koraka, oblih ramena, kao da je desetljećima teško radio, i nevesela osmijeha koji je podsjećao na iscrpljena konobara koji se pita kad će već jednom svemu kraj. U trzajima je pomicao ručku svojevoljnog ručnog mjenjača s pet brzina kao da se radi o starom neprijatelju, a pritom jedva da je govorio dok su brzali kroz predgrađe, izašli iz grada, prolazili pokraj šumaraka i između beskrajnih polja. Julija je bila zahvalna na prilici da odrijema, gleda krajolik i uglavnom da mozga i razmišlja kako početi razgovor s majkom, koja joj je prešutjela velik dio obiteljske prošlosti. ―Bit će joj drago da te vidi‖, reče u jednom trenutku Hap. ―Kladim se da hoće‖, odreţe Julija, što ga je ušutkalo na neko vrijeme. Kuća je bila mala, trošna i s cementnom ţbukom, crvenim crepovima i crvenim tendama koje su štitile neke prozore, dok su drugi imali samo metalne okvire, ali tkanina tende je nestala. Vrt je uglavnom bio smeđ, ali sad je bio posut nenadanim snijegom i Julija se pitala nije li ga donijela sa sobom. Foaje je bio od crvenkastog mramora. Iste boje bili su i raščehani dugački tepisi. Svaki put kad bi je posjetila, Juliji se činilo da se Mona predozira bojama i poţeljela bi da se Mona odluči

na redekoriranje kuće: iako za takva lickanja nije bilo novca, jer Mona nije bila te sreće da se uda za štedljivog imigranta prve generacije, nego je umjesto toga provela godine dijeleći svoje nasljedstvo svakome tko se borio za pravedne ciljeve ili imao srcedrapateljnu priču ili lijepe oči. Iza kuće bila je šuma. U prizemlju su dvije spavaće sobe gledale na zidom ograđeni vrt s izblijedjelim pločicama, klimavim stolcima i stolom od kovana ţeljeza i presahlu fontanu, koja vas je upozoravala da ţivot na kraju presuši. S druge strane breţuljka prostirali su se umirući vinogradi. Mona je nekoć mislila da će na njima moći zarađivati, prije nego što je otkrila da su vinogradi zasađeni posebno nekvalitetnom lozom. ―Sići će za minutu‖, reče Hap s izrazom iscrpljene isprike. ―Mogu li te nečim ponuditi?‖ ―Ne, hvala‖, reče Julija, znajući da je majka voli ostaviti da čeka. Mona je na katu imala veliku spavaću sobu, Hap je spavao u sobici pokraj kuhinje, koja je nekada sigurno bila soba za sluškinju, a Julija će dobiti apartman za goste na drugom kraju kuće. U rijetkim prilikama kad bi došla u posjet s jednim djetetom ili više njih, svi bi zajedno dijelili apartman, smješteni bliţe Hapu nego Moni, i Julija se još nije oporavila od tog odbacivanja. To je bio svijet njezine majke. Mona se pojavila na vrhu stubišta, sitna i ţivahna, u kućnom ogrtaču i bučno kišući u maramicu. Nesigurno se nasmiješila u znak dobrodošlice, jer Julija ne bi prešla sav taj put samo zbog topline obiteljskog okupljanja. Mona joj je dopustila da je očekivano zagrli, ali okrenula se od nje prije nego što ju je Julija bila spremna pustiti iz zagrljaja, a kao ispriku je navela virus koji je napao njezino mršavo tijelo, iako je pravi razlog bio drugi. ―Smršavjela si, draga.‖ ―Ne, nisam. Od prošle godine udebljala sam se dva i pol kilograma.‖ ―Uvijek si pomno biljeţila promjene. Uvijek posebno pazila na svoju liniju. A i dečki su je pomno gledali.‖ Kihnula je, a onda je primijetila u kakvu je raspoloţenju njezina kći. ―Pa, draga, u ono si vrijeme bila prava koketa. Zaista. Ne kaţem da si to i sada.” Druga stvar u vezi s Monom bila je da nikada niste znali koji će kut izabrati, na svoj slatki, skromni način, da bi vas iz njega napala. ―Dobro te je opet vidjeti‖, reče Julija, ali pojavio se Hap s čajem i krekerima i spasio svoju voljenu Monu od obveze da nešto odgovori. Julija se otišla raspakirati i duriti. Za večerom se Mona jadala. Jadala se kako zbog blizine Airbusa rastu cijene. Govorila je kako je uţasno što tako mnogo Amerikanaca tih dana dolazi u grad da bi "lovili" u Safari parku. Kako su Sjedinjene Američke Drţave vodeći svjetski sponzor terorizma. Kako joj se sviđa što Francuzi ne dopuštaju muslimankama da u školama nose marame i kako ţeli da ih zabrane i u Americi, zajedno s kriţevima i malim crveno-bijelo-plavim zastavicama-pribadačama. Jadala se zbog svega čega se mogla sjetiti, samo nije pitala za razlog zbog kojega je

njezina kći došla u Francusku. Nevezano je pričala nervoznom energijom zatvorenika, koji zna da kad riječi utihnu, počinje računanje... i brzo završava. Julija ju je pitala za stare dane, ispipavajući, pritišćući, mameći je. Ali promašila je cilj. ―Empyrealsi su uvijek bili vrlo čudno bratstvo‖, rekla je Mona dok se napadno mučila popeti uza stube, uţivajući u svojoj bolesti. ―To je vrijedilo još i prije nego što su propali, naravno. Prije bankrota i svega ostaloga. Oh, ali bili su mustre! Imali su limit od četiristo članova za cijelu naciju. Prema njihovoj povelji, četiristo tamnoputih dţentlmena od kvalitete. Svi su znali koliko su bili ekskluzivni, ali oni sami nikad se nisu time hvalisali. Zapravo, draga, u ono vrijeme članovima nije bilo dopušteno čak ni priznati da njihov klub postoji. Nikad nisu bili baš jako uočljivi muškarci. Nikad nisu bili slatkorječivi. Bili su tihi, uspješni tipovi koji na zabavama nikada nisu imali ništa reći.‖ Došla je do pola stubišta, a glas joj se vukao za njom poput pare iz lokomotive sjećanja. ―Reći ću ti nešto, draga. To u ono vrijeme nisam vidjela, ali znaš kakvi su onda bili? Ti Empyrealsi? Poput šutljivog, namrgođenog djeteta u školi, koje ne pripada kliki i nikad ni sa kim ne razgovara, nema prijatelja, onakvo dijete koje i ne primjećuješ sve dok se jednoga jutra ne pojavi s lovačkom puškom i ne odluči natjerati svijet da obrati na njega pozornost.‖ Otišla je u krevet. (II) UJUTRO SU SE ODVEZLE U MONTECH POGLEDATI UMJETNI KANAL ZA BRODOVE, koji je vrlo često bio u fazi popravaka, dok bi snaţni traktori besposleno stajali sa strane. Traktori su povlačili klin, koji je tjerao golemi vodeni val da se uspne uz kosinu kanala, val je nosio brodice ili teglenicu na kojoj ste se mogli voziti i sve je izgledalo kao da se suprotstavlja sili teţe i normalnom iskustvu. Mona je voljela pričati priču o danu kad su gumeni kotači kliznuli s tračnica zbog prolivene nafte pa su se turisti u voţnji kanalom nagnuli, a moţda ih je nekolicina i pala u prljavu vodu, ali Julija, koja se kanalom vozila u osamdesetima, kad je Mona nju i bebu Prestona dovela u Francusku neposredno nakon završetka gradnje kanala - i nedugo nakon što je Jay umro - nije znala da li da vjeruje majci ili ne. Mnoga su njezina sjećanja, naročito na Toulouse, bila sretna, a Mona je zbog nekog razloga posebno uţivala u tome da ih pokvari. Francuzi kanal zovu La Pente d‘Eau, što je bio naziv koji se Juliji sviđao zato što se kotrljao po jeziku. Cijela konstrukcija zapravo spada u jedno od tehnoloških svjetskih čuda: gdje drugdje moţete vidjeti vodu kako teče uzbrdo? Kad bi Julija samo znala kako da se tako lako uspne na svoje planine: dvadeset četiri sata se već nalazila u Plaisance-du-Touchu, a još nije došla do glavne stvari. Mona ju je tek trebala ohrabriti. Hap im je spakirao piknik-ručak i njih su dvije neko vrijeme šetale šumom i birale staze na kojima je bila mrvicu manja vjerojatnost da će ih srušiti jureći

biciklisti. Kad god bi Julija došla u posjet, očekivala je da će otkriti da je Mona naglo ostarjela; ali to se nikad nije dogodilo. Mona je već prošla sedamdesetu, ali imala je istu ţilavu energiju koje se Julija sjećala iz djetinjstva, kad je, traţeći pravi ogranak prave skupine djece iz Klana, vozila Juliju i Jaya po cijeloj Novoj Engleskoj: u Providence na boţićnu zabavu, u Boston na cotillion ples, u Springfield na juniorski bal. Iako je baka Vee pripadala mnogim klubovima, a Veaziejeve su bile među osnivačima ponekog studentskog sestrinstva s grčkim slovom u imenu, Mona je uvijek bila više samo pratilja i čvrsto se, skroz izgrizenim noktima, drţala svakog mogućeg rješenja koje joj se nudilo u odgajanju vlastite djece u Hanoveru, istovremeno ţiveći prema svojem pravilu da prijatelji njezine djece moraju uglavnom potjecati iz tamnije nacije; i usprkos svojim egalitarnim pretenzijama, imala je na umu ono što bi baka Vee zvala boljom polovicom nacije. Tek je prošlo podne i visoka su stabla stajala usred malih okruglih sjena kao usred tamnih mlaka. Julija se nejasno sjećala da Montech leţi na naplavnoj ravnici i većina stabala bila je raspršena u malim šumarci- ma, ali ovdje je šuma bila gusta. Zrak je mirisao na vodu i šaš. Nakon pola sata tumaranja, skoro bez riječi, po prohladnom poslijepodnevnom suncu, Mona je pokazala malu čistinu pokraj mirnog ribnjaka. ―Tamo.‖ Julija se trudila nasmiješiti. ―Uvijek se zaustavljamo na istom mjestu.‖ Majka joj se nasmiješila. "Znaš koliko sam konzervativna." I tako su sjele na zgodno razmještene panjeve, jele svoje sendviče, slušale skrivene ţivotinje, od kojih neke ljudskog roda, kako brzaju kroz nisko raslinje. U daljini je zujao neki motor, ljudi su vikali, trubio je auto. Mona reče: ―Nešto te muči.‖ ―Ah-ha.‖ ―Je li Lemaster? Ponovo se loše ponaša prema tebi?‖ Julija je odmahnula rukom kao da tjera muhu, iako nijedne nije bilo u blizini. ―Lemaster je anđeo, Mona. Stalno ti to ponavljam. Ne bi učinio ništa čime bi me povrijedio.‖ ―Draga, čitam novine. Herald Tribune kaţe da je on na popisu kandidata za ministra unutrašnjih poslova.‖ ―Ne mogu govoriti o...‖ ―Za te ljude. On bi zapravo radio za te ljude. Mislim da nikada neću razumjeti ljude kao što je on.‖ Crnce kao što je on, to je zapravo mislila, i poput jeke ponovila ono što je rekla Astrid. Julija se nagnula natrag, ruke je poloţila na drvo, a lice okrenula uvis prema suncu, pitajući se je li tamo gore Bog, ili dalje u svemiru, promatra li, sluša, i zna li već unaprijed kako će se sve završiti. Otkrila je da lakše podnosi Monu kad ne

mora gledati u njezine sitne, crne, ljubavlju ispunjene, molećive, pravične, lude, bolno usluţne oči. ―Neću s tobom raspravljati o Lemmieju. U redu? Neću.‖ Bila je odlučna, ali pazila je da ne povisi glas na majku, za svaki slučaj, jer Deset zapovijedi su moţda istinite. ―Mona, nisam zbog toga ovdje.‖ ―Zašto si onda ovdje?‖ upitala je tugaljivo. ―Što ţeliš? Uvijek nešto ţeliš.‖ ―Mona...‖ ―To je istina, draga. Uvijek se pokaţe da imaš neku namjeru. Znam, znam. Ţeliš samo savjet. Ĉovjek bi pomislio da nemaš prijateljica s kojima bi razgovarala.‖ Povjetarac joj je dotaknuo rukav debele jakne. Julija se trudila da ne plane. Mona zapravo nije ni u što od ovoga vjerovala; samo je htjela da je kći razuvjeri: Da, da, tvoj savjet osobito cijenim. Ali Julija se već odavno umorila od laskanja majci. Ako njezina prisutnost u Francuskoj, dok joj je obitelj kod kuće zbunjena i pati, nije bila dovoljan dokaz, odanosti, onda više od toga nije imala što ponuditi. ―Mona, samo sam htjela razgovarati‖, reče ona, ali gotovo se ugušila svim onim neobuzdanim riječima koje je silom potiskivala u grlu. Još uvijek nije mogla doći do srţi problema. ―Moţemo li to učiniti? Samo razgovarati?‖ ―Sad razgovaramo‖, reče Mona i dotakne kćerino koljeno. ―Zar ovo nije razgovor?‖ ―Ne, Mona. Nije. Radiš ono što uvijek radiš. Ti govoriš. Od mene se očekuje da mirno sjedim i slušam.‖ ―Dakle, oprosti.‖ Bila je povrijeđena i rukom se uhvatila za vrat. ―Nema potrebe da vičeš na svoju majku.‖ ―Ne vičem.‖ Ali vikala je, jer ju je Mona namjerno isprovocirala. Svaki razgovor s velikom Monom Veazie bio je minsko polje pravičnosti kroz koje ste puzali na vlastitu odgovornost. Obično ste mogli preţivjeti ako se ne biste dotakli američke politike. Ako ste stali na taj okidač, svijet je eksplodirao.‖ ―Dobro, povisila si glas.‖ Julija se poţurila preduhitriti moguću litaniju prituţbi o svim malim načinima na koje ju je Julija, koja joj je i dalje svaki mjesec poštom slala dvije tisuće dragocjenih dolara, povrijedila tijekom godina. ―Mona, molim te. Slušaj. Moram te nešto pitati.‖ Sljedeće su riječi teško izlazile, ali znala je što je mir s njezinom majkom zahtijevao. ―Trebam... trebam tvoju pomoć. Radi se o Vanessi.‖ Monin je osmijeh bio blistav i zadovoljan. ―Pa, zašto odmah to nisi rekla?‖ (III) ―KOLIKO SAM TI PUTA REKLA DA SI PRESTROGA s TOM DJEVOJKOM‖, PREKINE je Mona kad je čula, ili kad je mislila da je čula, bit kćerina problema. ―Za početak, ne bi je smjela odgajati tamo sa svom onom bijelom djecom. Rekla sam ti, ako naša rasa hoće preţivjeti, svatko od nas će morati imati...‖

―Više crnih nego bijelih prijatelja. Znam, Mona. Znam.‖ ―Ali ništa ne poduzimaš u vezi s tim, zar ne? Vanessini prijatelji su svi bijelci, zar ne?‖ ―Nisu svi...‖ Monine su oči blistale od zadovoljstva, ―Znam. Znam. Ide na dječje domjenke, nekada je bila članica Bubica, i vjerojatno ima koje crno dijete u onoj vašoj crkvi. Pričala mi je o tome, draga.‖ Podigla je malu ruku da spriječi bilo kakav prigovor. ―Ali to se ne računa. To nisu njezini dobri prijatelji. Njezini dobri prijatelji su bijelci iz njezine škole.‖ ―Ti si mene podjednako odgajala‖, odreţe Julija, ljuta i smetena, što je moţda i bila namjera njezine majke. ―A ti ne bi trebala ponavljati moje pogreške‖, savjetovala ju je Mona, vrlo zadovoljna sobom. Na trenutak su se borile bez riječi. Julija je vrškom cipele gurkala košaru za piknik. Dva biciklista na tandem-biciklu prozujala su pokraj njih - muško i ţensko, pomislila je, ali pogled na njih bio je kratak te je samo vidjela crnu kosu kako se vijori ispod jarkih kaciga. Dolje, uz kanal, smijala su se djeca. Dan je počeo vedar i lijep, ali sad su se skupljali oblaci; ili se to moţda samo mijenjalo njezino raspoloţenje. ―Mona, molim te, slušaj me‖, reče Julija napokon, ne gledajući majku. ―Da, pogriješila sam s Vanessom. I s ostalima, također. Ali ne ţelim pričati o svojim pogreškama. Ne danas. Ţelim pričati o povijesti.‖ ―O povijesti?‖ ―Prošli mjesec slučajno sam srela tvoju prijateljicu Aureliju Treene, na plesu Grand Cotillion. Znaš što mi je rekla? Da je moj suprug Vrličnik Empyrealsa i da nastavlja obiteljsku tradiciju. Ali Lemaster je prva generacija doseljenika. Znači da je mislila na Veaziejevu stranu Obitelji.‖ Zašutjela je. ―Reci mi, Mona. Je li djed Vee bio Empyreal? Je li Preston Veazie moţda čak bio, ah, Vrličnik Empyrealsa?‖ Njezina se majka nasmijala. ―Ali, da, draga. Bio je.‖ ―I kad si mi to namjeravala reći?‖ ―Nisam sigurna da je to ikada iskrsnulo kao tema u nekom razgovoru. Nisam to skrivala od tebe‖, poţurila se dodati Mona. ―Jednostavno nikad nije bilo razloga da o tome raspravljamo.‖ ―Pa, onda, raspravljajmo o tome. Kad sam se udala za Lemmieja, a ti si bila nezadovoljna zato što je bio Empyreal, to nije bilo zato što su mali i nevaţni, zar ne?‖ Šutnja. ―Hajde, Mona. Neću te pustiti da se izvučeš.‖ Naposljetku je podigla pogled, ali Mona je bila prava majstorica pokeraškog izraza lica. ―Ta priča s Ginom Joule kojom je Vanessa opsjednuta? Empyrealsi su poslije bili upleteni na neki način.

Ţelim znati kako. I zašto. Ţelim znati što je tvoj stari ljubavnik Bay Dennison tamo radio.‖ Njezina je majka još čekala. ―Pitam samo zato što kod kuće imam posvemašnji kaos i mislim da mi je Aurie pokušavala reći da je to povezano. Hajde. Ti znaš nešto o njima što ja ne znam. Mislim da je sad vrijeme da mi kaţeš.‖ ―Što da ti kaţem, draga?‖ ―Tko su zapravo Empyrealsi.‖

52.

POGLAVLJE

EMPYREALSI

(I) ―MORAŠ SI PREDOĈITI, DRAGA, KAKO JE TO BILO U ONA VREMENA. KAD SMO zaista ţivjeli kao dvije nacije. Tamnija nacija. Bljeđa nacija. Te su nazive izmislili Empyrealsi, draga. Ili su ih u svakom slučaju popularizirali. Ti Empyrealsi su bili tako velika stvar. U ono vrijeme.‖ Sad su ponovo šetale stazom koja je krivudala između drveća. Negdje izvan vidokruga ţuborila je voda. U zraku je bila nova svjeţina i Julija je pretpostavljala da će uskoro opet snijeţiti. ―Tada su se osnivale sve te skupine. Tako malo naših ljudi bilo je obrazovano, ali oni koji jesu, pa, oni su studirali fiziku, grčki, Konfucija, a jedini posao koji su mogli dobiti bio je onaj lučkog radnika u velikom gradu, ili moţda, ako im se posrećilo, mogli su postati pogrebnici ili učitelji. Svi ti pametni, stručni, obrazovani muškarci - i poneka ţena, ali uglavnom muškarci - a bijeli svijet im je zatvarao vrata. I zato su se, prirodno, ţeljeli druţiti s drugima svoje vrste. Mnogi od tih klubova potekli su iz takvog okruţja, draga.‖ ―I svisoka su gledali na ostatak svojega naroda.‖ ―Moţda jesu. Moţda jesu. Nemojmo ih osuđivati, draga. Ne još. Stvar je u tome, da su imali probleme. Mnogo i mnogo problema. Klubovi su bili mjesta na kojima se to moglo zaboraviti i pokušati stvoriti mjesto gdje će moći voditi intelektualne razgovore ili makar razgovarati s ljudima koji su razumjeli toliko koliko i ti.‖ Juliju je to previše zamaralo. ―Mona, molim te. Nisam došla čak ovamo da bih slušala lekciju iz povijesti. Ne ţelim znati kako su te skupine počinjale. Ţelim znati o Empyrealsima.‖ ―Zbog svojeg Lemastera. Zato što je on Vrličnik.‖ ―To nije jedini razlog."

―Što još ima, draga?‖ ―Od trenutka kad sam razgovarala s Aurelijom, ima ta jedna priča iz mojeg djetinjstva koja mi ne izlazi iz glave. Bilo je to u Hanoveru. U studenom 1972. Sjećam se zato što je Nixon upravo bio ponovo izabran. Baka Vee je tada ţivjela s nama. Pozvala si k nama neke ljude da gledaju objavljivanje izbornih rezultata. Bila sam dijete, ali sjećam se kako ste sjedili i gledali kako Nixon osvaja jednu saveznu drţavu za drugom, i svi ste imali isti izraz lica, kao da vas je netko udario u - pa, dobrano vas udario. Sjećaš se te večeri?‖ ―Naravno da se sjećam, draga. U ono smo vrijeme bili obitelj. Još sam vas oboje imala. Tebe i Jaya, draga.‖ Nasmiješila se i ovlaš prstima prešla preko Julijina mršavog ramena, kao da se pokušava odlučiti hoće li je zagrliti. ―Zaboga, iznenađena sam da se sjećaš. Imali smo proslavu. U ono vrijeme nas je bilo malo na sveučilištu. Mislim, crnaca. Pali smo u depresiju. Poludjeli. Svi smo se okupili i napili.‖ Široka usta su joj se iskrivila od neodobravanja. ―A ti se toga sjećaš? Koliko ti je bilo godina, draga? Ĉetiri? Pet?‖ ―Dvanaest.‖ Imala je samo jedno ţivo dijete, a Mona nije mogla upamtiti koliko joj je kći stara. Julija se trudila da se ne razljuti. ―Baka Vee se umorila. Rekla si mi da je odvedem u krevet. Dok smo se penjale na kat u njezinu sobu, rekla je neke čudne stvari. Dobro, znam da u onim danima baka Vee više nije bila potpuno pri sebi, i godinama nisam o tome mislila, ali u posljednje vrijeme ne mogu se otarasiti tih misli. Rekla je da to samo pokazuje kako bi se Klan trebao drţati podalje od miješanja u izbore. Rekla je da je Klan trebao naučiti lekciju iz ‘56. O čemu su razgovarali, Mona? Što se dogodilo ‘56? Što se dogodilo ‘72?‖ ―Republikanci su oba puta nadmoćno pobijedili. Eto što se dogodilo.‖ ―Ne. Nije na to mislila. Rekla je: ‗Kladili su se na pogrešnog konja, kao i obično.‘ Ti si je pokušala ušutkati, ali baku Vee se nije moglo samo tako ušutkati. Odvela sam je u hodnik, ali ona je još vikala. Rekla je da oni stalno pokušavaju i stalno sve upropaste. I još je rekla: ‗Poglavar je takav idiot.‖ Staza se račvala i Mona je izabrala puteljak koji je bio više obrastao travom. Šuma se brzo obavila oko njih, istiskujući ono malo topline koju je dan nudio. Dok je starija ţena poskakivala naprijed, Julija se zatekla kako mora brzati da bi s njom odrţala korak. ―Pogrešno si čula, draga", vikne joj ovu preko rumena. "Baka je sigurno govorila o Perryju Mountu.1' To je bio jedan dječak iz Harlema - upoznala si ga, ali bila si mala pa se ne sjećaš - ali jadni je Perry tako jako ţelio biti utjecajan. Sudjelovanje u jednoj drugoj kampanji, čak ne McGovernovoj. Njegov kandidat nije ni nominiran. Jadni Perry se kladio na pogrešnog konja. To je naša povijest, draga. Crnci su se uvijek kladili na gubitnike. To objašnjava zašto smo tu gdje jesmo.‖ ―Nije rekla ‗Perry Mount‘. Rekla je the ‗Paramount‘.‖ ―Sigurna sam da nije.‖

―Jest. Točno je tako rekla.‖ Julija je sustigla majku. ―A onda je rekla - rekla je: ‗Trebali su poslušati Prestona.‘ Godinama sam se pitala što je time mislila. Onda mi je, neki tjedan, Lemmie rekao da poglavara Empyrealsa zovu i Paramount i sve mi je postalo jasno. Baka je govorila da su se Empyrealsi kladili na pogrešnog konja, zato što im je vođa bio idiot. Bili su uključeni u izbore, zar ne?‖ ―Oh, pa, izborne koalicije su komplicirane...‖ ―Mona, prestani. Prestani. Nikakvih više igara ne ţelim. Nema više skrivanja. Reci mi.‖ Monine drske oči boje lješnjaka nisu dosad nijedanput trepnule, ali sada je skrenula pogled u stranu. Julija je navaljivala. ―Hajde, Mona. Baka nije govorila općenito o rasi. Bila je previše lukava. Zadirkivala je. Mislila je da odaje tajne.‖ Mrštenje. ―I rekla je još nešto, Mona. Mislim da to nisi čula. Otpratila sam je do njezine sobe, kao što sam činila svake večeri. Kad sam je spremila u postelju i ušuškala, rekla je da njima treba ili novi autor ili novi plan. Nisam znala o čemu govori. Ali nije govorila o tamnijoj naciji. Rekla je ‗njima‘, ne ‗nama‘. A poglavar Empyrealsa nije poznat samo kao Paramount, zar ne? Također ga zovu Autor. Mislim da je baka Vee govorila o Empyrealsima. Mislim da su pokušali učiniti nešto u vezi s predsjedničkim izborima i nije im uspjelo.‖ Majka je reagirala. Bez sumnje. Izvijala se dok je hitala naprijed. ―Što je to bilo, Mona? Što su učinili?‖ ―Ništa što bi se tebe ticalo.‖ ―Mona, nisam dijete.‖ ―Jesi, u nekim stvarima.‖ Podigla je mršavu ruku da spriječi protest. Spremala se na jedan od svojih govora. ―Moţda si u pravu, draga. Posjedovati znanje nije grijeh, zar ne? Na ovome svijetu samo nas tajne razdvajaju. To pomanjkanje znanja. U tome je opasnost. Drugu, mi smo razumna bića. Stvoreni smo da dišemo istinu. Potrebnu nam je da ţivimo. Kad je istina za kojom ţudimo skrivena, udišemo laţi kako se ne bismo ugušili.‖ Njezine su svijetle oči postale ozbiljne. ―U redu, draga. Nije vaţno. Ţeliš čuti priču i ja ću ti je ispričati. Ali, vjeruj mi, Julija Anne, poţalit ćeš što si je ikada čula.‖ (II) DOŠLE SU DO NOVOG RAĈVANJA STAZE. MONA JE ZATREPTALA POPUT SOVE, navirila se u oba smjera i prinijela šaku ustima, a Juliji je postalo jasno da majka nije sigurna kojom stazom krenuti. Jedan dio nje bio je spreman čekati i natjerati Monu da zamoli za pomoć, ali prije nego što je kći stigla odlučiti koliko će dugo pustiti majku da pati, zakoračila je pokraj neodlučne starice, poloţila joj ruku na usahlo rame i odabrala lijevi puteljak, koji se blago dizao uzbrdo prema čistini. Dok su se penjale, činilo se da se Mona opustila i riječi su opet lagano potekle. ―Dogodilo se to 1956., baš kao što si rekla. Ţivjela sam kod kuće dok sam pripremala poslijediplomski ispit na Columbiji. Ali ima nešto što moraš znati, draga, a to je da je u ono vrijeme najmoćniji crnac u zemlji - tada smo ih zvali Negro - dakle, najmoćniji

Negro, a vjerojatno i najpoznatiji, bio Adam Clayton Powell. Upoznala si ga. Bila si još dijete. Sigurno se ne sjećaš. Ĉešće si viđala njegovu prvu suprugu na otoku Martha‘s Vineyard. Nije vaţno. Dakle, Adam je bio toliko utjecajan da je uspio uvjeriti Eisenhowera da desegregira vojne baze i kinodvorane i sve to prije nego što je Vrhovni sud presudio u slučaju Brown. Izuzetan čovjek. Bio je pastor Abesinijske baptističke crkve u 138. ulici, baš kao i njegov otac. Također je godinama bio član Kongresa. Na strani demokrata, naravno, iako u ono doba, draga, nije bilo pogrešno biti ni republikanac. Mislim da je većina ljudi iz Klana vjerojatno glasala za republikance. Ne većina crnaca. Većina Klana. Dakle, stvari su bile drukčije. Ali Adam je bio demokrat. I onda je 1956. zaprepastio cijeli svijet kad je podrţao Eisenhowera za predsjednika. Demokratski kandidat je bio dragi Adlai Stevenson. Simpatičan, drag čovjek. Nije imao velike šanse, shvatit ćeš, ali čovjek se uvijek nada. Naročito ako je mogao pridobiti svakog crnog glasača. Tada nije bilo kao danas. U ono vrijeme demokrati nisu mogli biti sigurni da će crnci glasovati za njih. Nisu nas uzimali zdravo za gotovo, a da nam ništa ne daju zauzvrat, kao što čine danas. Naši su vođe bili dovoljno mudri da ponekad sklapaju sporazume s republikancima, umjesto da ih samo nazivaju pogrdnim imenima i time zajamče da nas nikada ne slušaju. Nije vaţno. Bitno je da je Adlai pokušao pridobili na svoju siranu cjelokupno crnačko vodstvo. A lađa je Adam izjavio da će podrţali Kisenhowera. Potpuno je iznenadio jadne demokrate. Naravno, Stevenson se ţelio sastati s Powollom. Sastali su se u tajnosti. Pogodi gdje?‖ ―U kući bake Vee?‖ Strmina se naglo uzdizala. Šetnja je postajala naporna za Juliju, a još više za njezinu majku, ali nijedna nije htjela prva predloţiti odmor. Ako je Mona bila uznemirena time kako je Julija odgovorom na retoričko pitanje pokvarila dramatičnost trenutka, nije to pokazala. ―Upravo tako, draga. U kući Veaziejevih na Aveniji Edgecombe. Točno u radnoj sobi mojega oca. Tvoj djed nije bio samo domaćin nego im je sportski sudio. Tada sam hodala s dečkom koji se zvao Eddie i te smo večeri trebali izaći van. Stajali smo u foajeu. Ĉuli smo odlomke razgovora. Adam je rekao da je umoran od podupiranja stranke, koja je bila toliko obvezna svojem juţnjačkom krilu da svojom platformom nije mogla čak ni mlako podrţati presudu Brown, i umoran od stranke koja je predvodila Kongres, ali nije mogla izglasati savezni zakon protiv linčovanja. Rekao je da ako je to najbolje što demokrati mogu učiniti, onda će se on radije okrenuti republikancima. Adlai je rekao da bi mogao sve to promijeniti ako bude izabran, no Powell se nije htio predomisliti. Mislim da je Stevensonu bilo jasno da je sastanak samo predstava, da Powell ni u jednom trenutku nije imao namjeru pregovarati. Potpuno je bio za Eisenhowera. Barem sam ja tako mislila. Onda nas je moj otac uhvatio kako prisluškujemo u foajeu. Pobjesnio je i zalupio vratima.‖ Mona se nasmiješila. ―Ti se nikada ne bi našla u takvoj situaciji, zar ne? Prisluškivati u foajeu. U Hanoveru si se uvijek potrudila da

budeš sigurna da te tvoj pratilac čeka. To ti se sviđalo, zar ne? Ostavila bi svojeg dečka samoga u prizemlju sve dok nisi bila spremna na svečani ulazak. A oni su te čekali. Tjerala si ih da ti jedu iz ruke. To ti se uvijek sviđalo, zar ne? Da se dečki potrgaju oko tebe? U ono si vrijeme bila velika koketa. Ali nije vaţno.‖ Julija je kiptjela od bijesa no uspjela je ostati mirna. ―Te večeri smo Eddie i ja razgovarali o tome. I on je čuo jedan dio sa sastanka. Pa smo nas dvoje zaključili da je Powell imao drugi razlog. Nije se radilo samo o zakonu protiv linčovanja ili o tome jesu li moćnici s Juga imali previše utjecaja u stranci. Ne. Bio je previše strastven. Powell nije bio glup. Morao je znati da Eisenhower ime neke sumnje o građanskim pravima, a da ih Stevenson nema. Ali Powell je čvrsto odlučio da te godine neće glasovati za demokrate, bez obzira na to što mu Stevenson ponudi. A Eddie je imao teoriju zašto je to tako. Rekao je: ‗Moţda Powell ne voli ostale koji podupiru Stevensona.' Jednostavno tako.‖ Izašle su iz šume na hrbat s kojeg se pruţao pogled na raspršena sićušna sela nalik na igračke. Mona je dosegnula svoj limit. Juliji je to odmah bilo jasno. Majčine ruke su drhtale. ―Moţemo se ovdje malo zaustaviti i odmoriti, ako ţeliš.‖ Ali Mona je preduboko ušla u priču da bi sada o tome razmišljala. ―I tako sam upitala svoju majku. Baku Vee. Nekoliko dana poslije. Odijevale smo se, vjerojatno smo išle na neki domjenak Bubamara. Mislim da se radilo o karminama. Odijevale smo se u narančastu i bijelu boju, jer, kad umre sestra Bubamara, na njezine karmine odlaziš u tim bojama. Dobro, to već znaš. Katkad zaboravim. Nije vaţno. Pitala sam je. Amarettu. Samo me je pogledala, Julija. Znam da kad si bila mala, običavala si govoriti da te znam pogledati nekim posebnim pogledom, kao da si najniţa od najniţeg. Mojim pogledom koji je govorio ‗kako si me mogla tako razočarati‘. Sjećam se. Pa, obično sam ti rekla da sam to naslijedila od Amarette. Samo što su njezini pogledi bili gori. Pogledala me kao da sam samim postavljanjem pitanja već izdala Klan. A draga, znaš li što mi je rekla? Rekla je: ‗Morali smo pokušati, draga.‘ To mi je rekla. To je sve što je rekla. I, da, znam, moţda je samo govorila o sastanku. O pokušaju da unesu malo mira u Demokratsku stranku. Ali nisam dobila taj dojam. Dobila sam dojam da je govorila o nečemu većem. A za Amarettu je samo jedna stvar bila dovoljno velika da se kvalificira za tu vrstu - oboţavane apstrakcije. Ne Bog. Ne Amerika. Ne Harlem ni tamnija nacija. Klan. Jedino Klan. Za Amarettu nije postojao nijedan drugi ‗mi‘. Stekla sam dojam da mi pokušava reći kako se Klan kockao i izgubio. Da je Klan stavio velik ulog na Adlaija Stevensona, a Adam Clayton Powell im je to pokvario.‖ Julija odmahne glavom. ―Onda ne vidim u čemu je veliki problem. Klan je podrţao Stevenšona. On je izgubio. Pa što?‖ ―Draga, uopće ne mislim da su Empyrealsi na izdisaju. Mislim da im baš dobro

ide. Tajnoviti su kao i uvijek, ali snaţni. ―Kaţeš da su sve one priče o tome kako su stari i nevaţni - samo neka vrsta prikrivanja?‖ ―Ja samo mislim da nešto smjeraju. Uvijek su nešto smjerali.‖ ―Kao što, na primjer?‖ Krenule su natrag niz breţuljak. Mona je koraćala malim koracima, gotovo nogu pred nogu, a Juliju se sad morala jako truditi da ne odluta naprijed. "Stara sam, Juliju Anne, i ne bi me trebala isuviše ozbiljno shvaćati. Ali Aurelijine informacije su bile pogrešne. Tvoj djed nije bio Vrličnik. Ili nije bio samo Vrličnik. Poslije je postao Veliki vrhovnik. Bio je na čelu deset godina, prije Baya Dennisona. Sve bi to trebalo biti velika tajna, ali Preston nije imao tajne pred tvojom bakom. I dopusti mi da ti kaţem što je baka Vee rekla meni, godinama poslije. Empyrealsi su uvijek bili opsjednuti predsjednikom drţave.‖ ―Misliš, htjeli su utjecati na njega.‖ ―Ne, draga. Hoću reći da su ga htjeli izabrati.‖ Oko njih se šuma prorijedila. Mona je bila na kraju snaga i na kraju svoje priče. ―Što se tiče one večeri iz ‘56., baka Vee mi je rekla da su Empyrealsi vladali Stevensonom. Tako se Amaretta izrazila, vladali su njime. Bio je njihov čovjek. Nisu ga samo podrţavali. Imali su neki utjecaj nad njim. Isto tako i ‘72. Ne nad McGovernom. Nad jednim od drugih demokrata. Ali nešto se dogodilo i on nije nominiran. Vidiš, Julija, tvoj je djed imao tu neku ideju da je jedini način na koji nešto moţeš dobiti od bijelaca taj da njihovo oruţje iskoristiš protiv njih. Oni nikad ne bi učinili pravu stvar zbog čiste savjesti, govorio je. Učinili bi to samo zbog vlastitog interesa. Mi smo morali posjedovati svojega kandidata, rekao je tvojoj baki. Isto kao moćni bijelci. Trebali smo čovjeka koji će se boriti za našu stvar ne zato što bi ga mučila savjest, nego zato što mu okolnosti ne pruţaju drugi izbor.‖ ―Ucjena‖, prodašće Julija. ―Govoriš o ucjeni.‖ ―Ne znam sigurno, Julija Anne. Moguće je. Sve što znam je da su Empyrealsi razvili tu ideju da im trebaju moćni bijelci koje će posjedovati tako da ih drţe u šaci i koje će postaviti na poloţaje gdje neće imati drugog izbora nego da pomognu našem narodu. To je bila zamisao djeda Veea. Barem mislim da je bila.‖ ―Ţeliš li reći da su Empyrealsi posjedovali Adlaija Stevensona?‖ Mona je dugo oklijevala, dok su joj se oči zagledale u ogledalo vlastite mladosti. ―Adlai je bio dobar čovjek. Ĉastan čovjek. Ĉovjek s integritetom. Mislim da ga nitko nije mogao posjedovati.‖ Opet se okrenula svojoj kćeri. ―Ne, draga. Vrlo bih se iznenadila da su ga Empyrealsi posjedovali. Ali moguće je da su to mislili.‖ Tuţno se poluglasno nasmijala. ―Te veze imaju stare, stare korijene, draga. Iz starih Obitelji. Naših. Njihovih. Crnih i bijelih. Desetljećima i više. Nije sve moralo biti prisila. Jedan dio je bio više... uzajamno koristoljublje.‖ Julija je ţivnula. ―Zar govoriš o prelaţenju-'―? Zar su neke stare bijele Obitelji

zapravo crne?‖ Jedva je to mogla pojmiti. ―Zar si to mislila?‖ Mona je zatresla glavom. ―Oh, ne, ne, draga. Uopće ne. Oh, moglo bi biti. Moguće je. U ona vremena uvjeti su bili jednostavno grozni. Ako ti se ukazala prilika da pobjegneš od tamnije nacije i pridruţiš se bijelom svijetu - da, moglo se dogoditi. Ali to nije ono što sam htjela reći. Samo kaţem da je moglo postojati zajedništvo interesa. Stare bijele i crne Obitelji moţda su na kraju radile zajedno. Nemoj pretpostavljati da se tu radi samo o Empyrealsima.‖ Opet onaj smijeh, nalik na nervoznog promatrača tragedije. ―Julija, stara sam ţena, i stara budala. Ne bi me smjela ozbiljno shvaćati. U mojim godinama um nas je sklon prevariti.‖ Sad je već bila nesigurna na nogama. ―Umorna sam, Julija. Moram se vratiti i prileći.‖ ―Samo što nismo došle do auta.‖ ―Ne ţelim više govoriti.‖ ―Molim te. Samo još jedno.‖ ―Makni svoju ruku s mene, Julija Anne.‖ ―Oprosti. Oprosti.‖ Nije ni primijetila da je uhvatila majku za ruku - stisnula je, dosta čvrsto od ljutine, onako kako je običavala stisnuti Kellenovu ruku kad bi je poprijeko pogledao ili kad je nije gledao. ―Mona, molim te. Samo mi reci. Kaţeš da su Empyrealsi običavali skupljati podatke o moćnim ljudima, i da su ih koristili da da poboljšaju uvjete ţivljenja u zajednici? Jesi li to htjela reći?‖ ―Tako mi je rekla Amaretta.‖ Mona je odmahnula glavom. ―Mislim da nitko zapravo ne zna.‖ ―Ali to mora biti istina, Mona. Byron Dennison je bio u Landingu tjedan i pol nakon ubojstva Gine Joule, i takoreći je davao zapovijedi. Zašto bi inače bio ondje?‖ ―Draga, tada sam već bila udana. Ţivjela sam u New Hampshireu. Ne bih ti znala reći.‖ ―Ma, hajde, Mona. Nekad si hodala s njim. Zar ţeliš reći da ti nikad nije spomenuo neki plan?‖ Osmijeh je opet bio onaj koji vas otpušta i kao u bakice. "Ako je Day Dennison bio tajni manipulator kao što se čini tla misliš, draga, zašto bi dopustio da bude viđen? To je sve vrlo čudno.‖ Došle su do auta. Mona je zamolila kćer da sjedne za upravljač, a Julija koja nikada nije vozila s ručnim mjenjačem, osim kad bi dolazila u posjet majci, je pristala. Auto se trzao i tresao cijelim putem do kuće. Mona se nije ţalila. Oči su joj bile čvrsto sklopljene i iako zapravo nije spavala, bila je sretna što se moţe praviti da spava. (III) JULIJA NIKAD NEĆE SA SIGURNOŠĆU ZNATI. DOK JE TE NOĆI LEŢALA U KREVETU i pokušavala naći udoban poloţaj na starom, uleknutom madracu, čudila se kako se veliki dio ţivota tamnije nacije odvijao iza vela neznanja.

O postojanju starih Obitelji, s novcem, obrazovanjem i tradicijom, o čemu većina crnih Amerikanaca i gotovo svi bijelci nisu ništa znali. O tajnama njihovih ekskluzivnih bratstava i sestrinstava, autsajderi su znali mnogo manje nego što su mislili. O Empyrealsima, najekskluzivnijem od svih klubova, nisu znali ništa. Sve joj se to kovitlalo mislima. Veliki vrhovnik. Adlai Stevenson. Vrličnik. Kellen Zant, koji obećava da će rasturiti izbore, a zatim ga ubiju. Zadrijemala je, napola budna, napola u snu, miješajući događaje iz protekla tri mjeseca. A onda je shvatila. Ne sve. Bit će mnogo nezavršenih niti koje će morati povezati. Ali dok je leţala tamo u prezagrijanoj gostinskoj sobi na prvom katu majčine trošne kuće u Plaisancedu-Touch, Julija Veazie Carlyle vidjela je oblik plana Empyrealsa i napokon shvatila što je Kellen mislio da zna. Ostalo je samo pitanje je li bio u pravu. Spavala je loše i sanjala snijeg. (IV) OPROSTITI SE UJUTRO OD MONE BILO JE TEŢE NEGO ŠTO JE JULIJA OĈEKIVALA, ne zato što je majka pokazivala kajanje već zato što je kći bila preplavljena njime. Mona nije pokušala pomoći isprikom. Ponašala se kao da se jučerašnja rasprava nije dogodila. Za doručkom je Hap oblijetao oko njih kao i obično, a Julija je odjedanput vidjela svoju majku kao više i manje od onoga što je uvijek zamišljala. Mona je bila stara, kopnjela je, bila je malođušna. Hap se brinuo za nju, a Mona je, bez obzira na ţivahnost koju je imala u mladosti, sail bila u godinama kad je sve što je ţeljela bilo da se netko brine za nju. A što je u tome bilo tako strašno? ―Ţao mi je, Mona‖, reče ona, nadajući se da ne zvuči šuplje. ―Zbog čega, draga?‖ ―Zbog načina na koji sam... razgovarala s tobom jučer. Oprosti.‖ ―Hormoni‖, reče majka, kao što je običavala govoriti dok je Julija bila tinejdţerica i kad su se sukobljavale. Samo što se Mona smijala. Za doručkom je Hap preuzeo ulogu suca i dobro pazio da se razgovor ne pretvori u nešto što bi moglo još više uznemiriti njegovu ljubav. Poslije je Mona izjavila da je iscrpljena. ―Ipak mi je drago što si došla, draga.‖ ―I meni.‖ Julija je hodala uz majku niz kratak hodnik s ispucanim parketom. Vrata velike spavaće sobe trebalo je prebojiti. Poţeljela je dobitak na lutriji tako da se moţe brinuti za Monu kako to ona zasluţuje. Zatim je znanstvenica u njoj preuzela vodstvo, podsjetivši je da ţelje nisu konji i da većina ljudi na svijetu ţivi mnogo gore od ovoga. Mona je uhvatila kćer za ruku, stisnula je bez snage i nasmiješila se. Rekla je: ―Ne bi me smjela slušati, draga. U mojim godinama ljudi su skloni nevezano brbljati. I sve znati.‖

―Mislila sam da su sedamdesete nove pedesete.‖ ―Stvarno? Jer u ovom trenu mi se čine kao staračke devedesete.‖ ―Volim te, mama‖, izletjelo je Juliji. Mona je donekle izgledala kao da joj je drago, izgledala je kao kad čujemo da se neki daleki rođak ponovo oţenio. ―I ja tebe volim‖, rekla je, a smeđe oči boje lješnjaka gledale su nekamo daleko. ―Sad me slušaj, draga. Nemam pojma što se događa u... Americi. Ne razumijem tu zemlju. Ne znam jesam li je ikada razumjela. Ali ovo znam. To nije dobra zemlja za naše ljude. Za crnce. Za tamniju naciju. Afroamerikance. Nije dobra zemlja. Nikad nije bila i nikad neće biti.‖ Podigla je ruku da spriječi kćerin prigovor. ―Dio si Klana, draga. Ĉini ti se da je to neka vrsta slobode. Ali to je poput onog ogledala tamo prijeko.‖ Pokazala je rukom. ―Ljudi u ogledalu uopće nisu slobodni, zar ne? Oni samo rade što im dopuste ljudi s ove strane ogledala. Mi se krećemo i oni se kreću na isti način. Mi govorimo i oni govore. Mi zastajemo, zastaju i oni.‖ ―Mislim da je to već napisao Lewis Carroll.‖ "Slušaj me, draga, Ono što mi je baku Vee rekla o Empyrealsima? O njihovoj velikoj zamisli? U pravu si. Nije bila prisebna. Ne znam koliko od toga je činjenica a koliko mašta. Ĉak fantazija. Ali, draga Julijo, što ako je istina? Ako Empyrealsi ne umiru? Ako se samo skrivaju u sjenama u ogledalu gdje ih ne moţeš vidjeti, ako snuju i kuju zavjere, pokušavajući natjerati bijelce da učine ono što je ispravno?‖ Iscrpljeno je slegnula ramenima. ―Samo se pitam, draga: tko moţe reći da su u krivu?‖ Naglo je pustila kćerinu ruku i, zatvarajući vrata za sobom, ponovo se povukla u svoj izabrani egzil. (V) NEZADOVOLJNA, ALI ZNAJUĆI DA JE OSUĐENA DA TAKO I OSTANE, JULIJA JE konačno otputovala. Hap ju je odvezao na postaju Toulouse, dok se ona bez rezultata pitala kakav je zaista njegov odnos s Monom. Na rampi ju je nespretno zagrlio i predao joj vrećicu sa zaboravljenim boţićnim darovima za djecu, ali vrlo lijepo zamotanim. Julija mu je rekla da zahvali Moni, ali pretpostavljala je da ih je on kupio, i to nedavno. Vlak je petnaest minuta kasnio s polaskom: što je u Francuskoj nacionalna katastrofa. Voţnja je trajala šest sati, i opet je spavala na putu, odbijajući prijateljske pokušaje razgovora s mladim američkim parom, koji joj je sjedio nasuprot i koji su vrlo nalikovali na ljubavnike pokraj kojih su ona i Mona dvaput prošle na stazi u Montechu. U Parizu je odsjela u istom hotelu i odjednom joj se učinilo da su recepcionar, muškarac koji je u predvorju čitao novine i nasmiješeni liftboj dio iste sveobuhvatne zavjere. Dječak koji joj je donio doručak gledao ju je krajičkom oka dok je stajala u frotirnom ogrtaču i čekala da završi sa serviranjem, i pitala se divi li joj se zbog nogu ili ga je poslao netko za koga radi. Pokazalo se da je otići iz zemlje bilo čak teţe nego ostaviti Monu. Vidjela je kako

su se sluţbeniku raširile oči kad je njezinom putovnicom prošao ispod skenera. Policajac ju je odveo u malu sobu u prizemlju, gdje su dvije ţene u odori pregledale njezinu prtljagu, pod budnim okom dvojice muškaraca u odijelima, od kojih je jedan bio iz američkog veleposlanstva, a rekao je da je došao da bi pazio na njezina prava, no nije skidao pogled sa stola. Ţene su pregledale njezinu kozmetiku i prljavo donje rublje. Ĉak su odmotale zakašnjele boţićne darove i pritom se pokazalo da su to nemaštovite turističke tričarije. Jedino što nisu pretraţile bila je ona sama - ţene su to ţeljele učiniti, ali spriječio ih je muškarac iz veleposlanstva - i to je bilo dobro, jer je upravo na sebi Julija sakrila sadrţaj duge debele omotnice koju je našla stisnutu između darova u poklon-vrećici. Naposljetku su joj s galskom nevoljkosti dopustili da nastavi put. Muškarac iz veleposlanstva se ispričao, nešto im je oštro rekao na francuskom, a Julija se sjetila da je veleposlanik bio jedan od najpouzdanijih starih prijatelja američkog predsjednika. Kao da se ţeli iskupiti, zrakoplovna kompanija ju je smjestila u prvi razred. Zadrijemala je na sat vremena, suzbijajući prirodni nagon da se poţuri, jer moţda su je i dalje promatrali. Onda je otišla u toalet, gdje je iz skrivene kuverte izvukla tri stranice. Pročitala je pravni dokument, moţda i peti put od sinoć. Vrativši se na svoje mjesto, vratila je papire u omotnicu i spremila je u ručnu prtljagu. Pozvonila je stjuardesi pa su raspravljale koja sve vina imaju u avionu: s obzirom na to da se radilo o Air Franceu, bilo ih je podosta. Popila je dvije čaše prije nego što su joj se ruke prestale tresti. Dokument je bio priznanje slučajnog ubojstva Gine Joule 14. veljače 1973. Potpisao ga je Lemasterov treći cimer iz apartmana Hilliman, pokojni Jonathan ―Jock‖ Hilliman.

53.

POGLAVLJE

DOLAZAK

(I) Au LEMASTER NIJE VJEROVAO NI RIJEĈ. NAKON SVIH TIH GODINA, MOGLA je razlikovati hladnu trezvenost zadivljenog iznenađenja od njeţne racionalnosti oprezne skeptičnosti. Dočekao ju je izvan sigurnosne zone, nasmiješio se, mahnuo joj i pruţio cvijet koji je Jeannie napravila u školi i koji je govorio koliko je voljena. Sada mu je u autu ispričala nepovezane dijelove priče, pitajući se na kraju koliko mu moţe vjerovati; i koliko je on njoj vjerovao. ―Ti ljudi su mi prijatelji‖, reče on njeţno kad je završila. ―Ţelim da to bude jasno. Pa, ti to već znaš, ali ţelim to naglasiti. Moţda sam pristran, ali svu trojicu poznajem više od trideset godina. Pa, Jocka manje, s obzirom na to da više nije s nama.‖ Julija ga je gledala dok je Mercedes zadovoljno preo kroz noć. Dok su miljokazi promicali pokraj njih na autocesti Hutchinson River, mali i blistavozeleni u prednjim svjetlima auta, oštro su se ocrtavali na pozadini od stabala i beskrajne bjeline iza njih. Nazvala je muţa prije nego što je sjela u avion, zamolila ga je da otkaţe limuzinu i osobno je dočeka u zračnoj luci. Zamolila ga je da dođe sam - to jest, bez gospodina Flewa. Nije htjela preko telefona obrazloţiti zašto to ţeli, a srećom Lemaster nije pitao. Ali znala je da je došao trenutak, kako je baka Vee običavala reći, da se olakša duša. Ili da se makar malo olakša. Ispričala je suprugu o tome kako su je pretraţili i po njegovoj je reakciji znala da će američki promatrač uskoro dobiti premještaj u neku zabit punu komaraca. Ispričala mu je o priznanju, ali zasad je izostavila Empyrealse, pretpostavljajući da neće htjeti razgovarati o tome. ―Zar ţeliš reći da ne bih trebala u to vjerovati?‖

―Zar ne misliš da je sve prilično pogodno, Jules? Kao slučajno, tvoja majka ima potpisano priznanje Jocka Hillimana, onako pri ruci, za svaki slučaj, ako je ti zapitaš o tome.‖ Uzdahnuo je i zatresao glavom, onako kako je uvijek činio kad bi spomenuo Monu. ―A što se tiče Mala i predsjednika, pa, da, u redu, nisu savršeni. Učinili su stvari zbog kojih bi se morali stidjeti, da. Uţasne stvari.‖ Oklijevao je. ―Stvari o kojima se Astrid raspitivala. Mal i Scrunchy su podjednako... krivi. Nisu ni sveci ni anđeli. Samo su grešna ljudska bića, kao i svi mi.‖ Odlučno je kimnuo glavom, kao da time ţeli dokazati tvrdnju, moţda sam sebi. Okrenuo se s podignutim dlanom kao da preklinje. ―Strašne stvari, Jules. Obojica. I, da, stvari o kojima su s vremena na vrijeme traţili moj savjet. Stvari o kojima ne mogu govoriti. Ali, Jules, to što ti sugeriraš nije manji grijeh ili dječji nestašluk. Govoriš o ubojstvu. Ili, ako je to bio nesretni slučaj, moţda o ubojstvu iz nehaja. Ipak, radi se o oduzimanju ljudskog ţivota. Što je najveći zločin u knjigama svakog civiliziranog društva.‖ Uštipnula se za nos i protrljala oči, pitajući se nije li joj um izuzetno umoran od putovanja amo-tamo preko Atlantika ili je njezin suprug naročito nerazumljiv. Namjerava li razgovarati o dokazima ili ne? ―Jules, gledaj. Ne mogu zamisliti da je itko od njih učinio to što sugeriraš. Ni sada. Ni onda.‖ Prešao je iz jednog traka u drugi da bi zaobišao jedan spori kombi. Ton glasa ostao mu je smireno ljubazan. Makar jedanput nije se čuo bijesni hip-hop. Radio je svirao klasičnu glazbu. ―A ako je jedan od njih ikada učinio nešto takvo, moţda slučajno, mislim da bi ga toliko proţela krivnja i uţas da bi jedva funkcionirao. Svatko bi znao da se dogodilo nešto strašno.‖ ―Ti nisi bio tamo‖, podsjeti ga Julija. ―Studirao si na Oxfordu. To se dogodilo u veljači. Ti si se vratio u lipnju. Imali su četiri mjeseca da se smire.‖ Ali naletjela je na onu tvrdoglavost u njemu, na Everest na koji se iznova trebalo popeti. ―U redu. Dozvoljavam. Nisam sveznajući. Mogao sam ih pogrešno prosuditi. Mogli su me prevariti. Ako jesu, pa, očit odgovor je da je to učinio Jock.‖ Potapšao je kuvertu koja mu je leţala na krilu. ―Imaš ovo priznanje i čini se da vjeruješ da je pravo. Prema ovome što si mi ispričala, njegov Jaguar imao je nesreću one noći kad je Gina ubijena, a Bruce Vallely misli da je njegova obitelj to zataškala. Znači, ako sam pogriješio, vjerojatno sam pogriješio s Jockom.‖ Julija je sjedila savršeno nepomično u tropski vrućem autu, nije ništa govorila, obuzimale su je sumnje, a paţljivo razrađena hipoteza raspadala se pred napadom vlastite nelagode, jer je njezina velika vještina bila odlučnost, a ne samopouzdanje. Ono što ju je tjeralo naprijed bila je sumnja da su dvojbe također opsjedale i Lemastera. ―U redu. Ali pogledaj i drugo stajalište. Jockovo priznanje je previše pogodno. Tako se vraćaš na teoriju da je krivac Mal ili Scrunchy. To znači da je jedan od njih, a sam Bog zna koliko još drugih ljudi, proveo sve ove godine uspješno tajeći ubojstvo počinjeno na koledţu. A moţda je znao i gdje će unajmiti ubojicu za Kellena Zanta, kad se ovaj

previše pribliţio tajni.‖ Osmijeh se vratio, ali ne onaj topli slatki smiješak dobrodošlice mirnijem svijetu, osmijeh kojim ju je zaveo prije dvadeset godina, nego je Lemaster sada bio nagao pa čak i drzak znanstvenik koji nikada ne griješi i ţeli da vam to bude jasno. ―Dakle, da, Jules, jedna je mogućnost da svih ovih godina postoji tajna zavjera da se prikrije uţasan zločin. No tu zacijelo moţemo primijeniti Occamovu oštricu29. Nemojmo uvoditi nepotrebne teze. Dopusti mi da predloţim jednostavnije objašnjenje za ono što si otkrila - iako će to Kellena ocrtati u nepovoljnijem svjetlu.‖ Julija je znala da njezin suprug moţe osjetiti naglu pojavu napetosti u njoj - čak ju je namjerno potaknuo. Ĉekala je da pobije njezin argument, onako kako je uvijek činio. ―Zavjera je moţda mnogo manja, Jules, i moţda nema nikakve veze s onim što se zapravo dogodilo prije trideset jedne godine.‖ Oči su mu bile čvrsto uperene naprijed na cestu. Njegove male, kompetentne ruke okretale su upravljač sa smirenim autoritetom. ―Tvoji dokazi dolaze iz tri izvora. Kellen Zant, Mona Veazie i ta Mary Mallard. Točno?‖ ―Valjda. Da.‖ ―A koji bi se od njih mogao smatrati iole pouzdanim izvorom?‖ To ju je zapeklo, kao što je vjerojatno i trebalo. ―U redu, pametnjakoviću. Ako su njih troje zajedno kovali urotu - Bog zna kako - zašto su to učinili? Kakav je cilj te zavjere?‖ ―Novac‖, reče Lemaster. ―Što?‖ ―Novac, Jules. Razmisli o tome.‖ Glatko je skrenuo na benzinsku crpku, gdje je drskom bijelom radniku bahato objasnio što treba i on mu je počeo puniti rezervoar. Lemaster se okrenuo supruzi, dotaknuo je po obrazu s takvom njeţnom i iznenađujućom privrţenošću da je Juliji stao dah. ―Jules, slušaj me minutu. Ne, slušaj. Muškarci o kojima govoriš - ne Jock, nego ostali - ako su povezani, čak nekom implikacijom ili aluzijom, s ubojstvom maloljetne djevojke, pa onda su im karijere gotove.‖ ―Ţeliš reći da su Mary, Kellen i Mona planirali ucjenu?‖ brzo upita ona. ―Krivotvorili dokaze? Sirili glasine? Koristili mene i Vanessu kao pomoć?‖ ―Znam da zvuči pretjerano. Ne kaţem da vjerujem u to. Ali mislim da je mnogo vjerojatnije nego trideset godina skrivanja krivnje, što bi moralo uključiti toliko mnogo ljudi da jednostavno nije moguće da bi to ostalo tajna. Pokušavam zamisliti koliko bi bila široka mreţa zataškavanja i ne mogu čak pojmiti taj broj. Plus, postoji problem podmetanja dokaza da bi se okrivio DeShaun Moton...‖ ―Ne vidim kako bi jedna konspiracija bila gora od druge‖, reče ona natmurena i zbunjena, što je on moţda i namjeravao postići svojim riječima. ―Ne gora. Manje vjerojatna.‖

―Onda kako objašnjavaš Anthonyja Ticea? Astrid? Astrid je rekla da je Kellen imao dokaze koji bi...‖ ―Promijenili ishod izbora. Da. Ali to bi se dogodilo i u slučaju da su dokazi izmišljeni.‖ Platio je nepristojnom radniku na benzinskoj crpki i čak mu dao veliku napojnicu, jer to su činili svi Lemasteri Carlylei ovoga svijeta, iako valuta nije uvijek bila gotovina. Izašao je opet na autocestu. ―Ne kaţem da vjerujem u to. Ne znam što bih vjerovao. Reći ću ti ipak u što vjerujem. Vjerujem da Kellen nije smišljao ništa dobro. Vjerujem da Tony Tice ne smišlja ništa dobro. A sada vjerujem i da ta Mary Mallard ne smišlja ništa dobro i morat ću nešto poduzeti u vezi s njom.‖ Glas mu je postao ţestok. ―Zlo mi je od ovoga. Ne od tebe. Nego od njih. Nitko se prema mojoj ţeni neće tako ponašati. I ne samo prema mojoj ţeni. Vrijeme je da bijelci prestanu, Jules. Nije me briga koliko su moćni. Završilo je razdoblje u kojem oni mogu tek tako...‖ ―Netko nas prati‖, reče ona.

(II) Ako noću paţljivo gledate, prednja svjetla su prepoznatljiva. Ova su imala plavkast odsjaj ksenona i bila su bliţe postavljena nego kod većine automobila te su tako sugerirala da se radi o niskom ili sportskom autu. Između njih i malo niţe sjao je par maglenki. Trapezoidni razmještaj jedva da se mogao previdjeti. Vidjela ga je dok su napuštali zračnu luku, ponovo na autocesti Van Wyck, a na mostu dok su čekali kod naplatnih kućica bio je nekoliko auta iza njih. Ista je svjetla vidjela u sjenama benzinske crpke na kojoj su se zaustavili. Uvijek dođe onaj trenutak kad slučajnost više nije slučajnost. Nakon što je rekla suprugu da ih netko prati, grickala je zglobove na prstima, što je činila kao dijete sve dok ih Mona nije premazala jodom, a sada je čekala da joj se on naruga. Upitao je: ―Koliko dugo?‖ Julija je od iznenađenja uspravno sjela. ―Što?‖ ―Koliko nas već dugo prate?‖ ―Od zračne luke JFK. Bili su i na benzinskoj crpki. Lemmie.. ―Koji od njih?‖ ―Onaj sa ţaruljama s ksenonom...‖ ―Vidim ga.‖ Glatko je kliznuo u preticajni trak i ubrzao. Obuzelo ju je olakšanje, koje kao da ju je milovalo. ―Zašto mi nisi prije rekla?‖ ―Mislila sam da mi nećeš vjerovati.‖ ―Ludice.‖ Ispruţio je ruku i promrsio joj kosu, a zatim je nagazio na gas. Mercedes je poskočio, kazaljka brzinomjera se pribliţavala brojci sto četrdeset pet, ali auto jedva da je zadrhtao. Julija se okrenula da pogleda unatrag. Svjetla drugog auta zaostajala su za njima. Pogledala je naprijed i povikala. Pred njima se nalazio

oštar zavoj, a on je lagano stao na kočnicu, zatim ponovo na gas i auto se tek malo zanio straţnjim dijelom, ali vozio je kako je vozač htio. ―Lemmie, uspori!‖ ―Drţi se.‖ ―Zaustavit će nas policija - ah!‖ Prije nego što je auto koji ih je slijedio uspio doći do zavoja, Lemaster je snaţno okrenuo upravljač udesno, iznenadivši time jednog vozača kojemu je presjekao put, a onda je i drugi vozač ostao iza njih, a on je lagano prošao kroz izlaznu rampu. Izašli su s autoceste i sad su vozili gradskim ulicama negdje u okrugu Westchester. Dok je hvatala dah, on je uredno zaustavio auto ispod nadvoţnjaka tako da su bili nevidljivi ako netko gleda odozgo. Ĉekali su deset ili petnaest sekundi - Sto je cijela vječnost kad se vozi velikom brzinom - a onda su nastavili pokraj restorana brze prehrane i benzinskih crpki sve dok nije ugledao mali bar. ―Hajdemo na piće‖, reče on. ―Lemmie, trebali bismo nekoga nazvati.‖ ―Ne, ne bismo. Dođi. Moramo razgovarati. I vjeruj mi, oboma će nam dobro doći piće.‖ Pogledala ga je. Zar ga je toliko potreslo što ih je netko pratio? Ili ju je opet ţelio oraspoloţiti? ―Lemmie, što je? Što se dogodilo?‖ Osmijeh mu je bio njeţan i umirujući. Opet joj je dodirnuo lice, a kad je progovorio, znala je zašto je bio toliko topao od trenutka kad je došao pred nju, zašto je bio tako njeţan dok je raspravljao s njom o teoriji konspiracije, čak zašto je sudjelovao u bjeţanju pred autom, za koji ni na trenutak nije povjerovao da ih prati. ―Dogodila se nesreća‖, reče on.

54.

POGLAVLJE

PONOVO NA HOBBY HILLU

(I) ―Ovo JE IZNENAĐENJE, ŠEFE VALLELY‖, REĈE TAJNIK SVEUĈILIŠTA, STOJEĆI na vratima svoje elegantne viktorijanske kuće u Ulici Hobby. Bio je samo u košulji, s olabavljenom kravatom, a na nogama je imao udobne papuče. ―Ĉovjek cijeni svoju privatnost. Zapravo se ne sjećam da sam vas pozvao. Moţda biste bili tako ljubazni da mi objasnite značenje ovog posjeta.‖ ―Nije moglo čekati‖, reče Bruce i mislio je to ozbiljno. ―Zaista ne razumijem, šefe Vallely.‖ ―Ne bih bio ovdje da se ne radi o hitnom slučaju, gospodine tajnice. A sada, molim vas, smijem li ući?‖ Trevor Land je trenutak razmišljao o tome. Bio je petak i upravo je prošlo osam, a Bruce je proteklih sat vremena sjedio u autu parkiranom niţe niz ulicu i čekao da tajnik stigne kući, a zatim mu je dao nekoliko minuta da se raskomoti. Nije imao izbora. Svaki je policajac znao da će svjedok vjerojatno biti više zbunjen ako ga iznenadite. Ali biti zbunjen i biti precizan nije bilo jedno te isto. Naposljetku tajnik zakorači u stranu. Foaje je bio širok i vrlo elegantan, namještaj je bio od punog drveta i star, i kako se činilo Bruceovu neiskusnom oku, vrijedan. Zidove su prekrivale uljene slike seoskog pejzaţa, i ovdje dolje i na stubištu. Bruceu su uglavnom signalizirale novac. Trevor Land ţivio je sam otkad mu je prije devet godina umrla supruga. Osim voska za namještaj Bruce je namirisao podgrijanu hranu i shvatio da je starca prekinuo u večeri. ―Gospodine tajniče, ţao mi je ako je ovo loš trenutak..." ―Pretpostavljam da imate dobre razloge.‖ Poveo ga je u malu radnu sobu, čiji su

zidovi bili prekriveni sjajnim, tamnim oplatama od drva, s policama punim lijepo uvezanih prvih izdanja knjiga, a bilo je tu još slika s pejzaţima. ―Sjednite, šefe Vallely.‖ Poslušao ga je i smjestio se na sofu jer su stolice ispred radnog stola izgledale klimave i skupe. Na niskom stoliću stajao je šah od punog drveta, a figure su bile raspoređene u kompliciran poloţaj. ―Upravo sam stigao iz stana Nathaniela Knowlanda‖, počne Bruce, a Trevor Land se razbjesni - zapravo je napućio usta, nagnuo glavu i počeo lagano mrmljati, a Bruce je morao zašutjeti da bi ga čuo. ―Nije do mene da govorim nekome kako da radi svoj posao. Ipak, čovjek donekle očekuje da se njegovi razumni zahtjevi poštuju. Ispravite me ako griješim, šefe Vallely, ali vjerujem da smo vi i ja razgovarali o mladom Knowlandu. Otac je došao k meni - sjećate se - i zamolio, kao uslugu, da budemo ljubazni i ostavimo njegova sina na miru. Pa, nekadašnji studenti su takvi kakvi jesu i čovjek im se ne voli suprotstavljati bez vrlo dobrog razloga. Stoga bih mogao pretpostaviti da ste ga vi imali. Jer inače ne bih volio ni misliti kakve bi mogle biti posljedice.‖ ―Potpuno vas razumijem, gospodine tajnice. I u pravu ste, ne bih otišao u stan Nathaniela Knowlanda bez dobrog razloga. A imao sam ga.‖ Trevor Land je s povlađivanjem kimnuo glavom. Time što je izabrao sofu Bruce ga je prisilio da iz pristojnosti sjedne u jedan od naslonjača, te mu je tako uskratio mogućnost zastrašivanja koja se povezuje s osobom koja sjedi za radnim stolom, malo manjim od onoga u Lombard Hallu. ―Morao sam ići jer sam shvatio da njegova priča nije istinita. Nije mogla biti. One večeri kad je ubijen profesor Zant igrala se hokejaška utakmica, stoga nitko nije mogao parkirati u Ulici Town.‖ Zastao je trenutak da tajnik shvati što je rekao. ―Stoga nitko nije mogao tamo vidjeti profesora kako ulazi u svoj auto. A ako su Knowland i njegovi prijatelji bili u Ulici Town te večeri, pa makar i pijani, sigurno bi primijetili da tamo nije bilo nijednog parkiranog automobila i zato bi smislili bolju priču, ako im je trebala priča.‖ ―Fascinantno opaţanje, šefe Vallely.‖ ―Zapravo i nije. Ispao sam idiot što to prije nisam uvidio. One večeri Nathaniel Knowland nije bio ni blizu Ulice Town i nije vidio profesora Zanta. Ne u Ulici Town. Niti bilo gdje drugdje. To je razlog zbog kojega ne moţe sa svojom pričom otići na policiju. Oni imaju više mogućnosti da to provjere. Mogli bi početi traţiti njegove imaginarne prijatelje, za sat vremena bi našli rupe u njegovoj priči, ali kako ja moram raditi sam, tri mjeseca sam lovio vlastiti rep pokušavajući zaključiti zašto je Zant bio tamo.‖ ―Fascinantan logički niz, šefe Vallely. A je li mladi Knowland potvrdio sve ove vaše spekulacije?‖ ―Znate savršeno dobro da nije. Vratio se kući. Uzeo je slobodan semestar.‖ ―Baš šteta.‖ Trevor Land je napućio beskrvne usne. Ĉinilo se kao da ga ništa ne

moţe uznemiriti ni pokrenuti, kao da je jedan od velikih brijestova po kojima je grad dobio ime22, čije je korijenje bilo tako duboko zamrznuto u tlu Nove Engleske da bi ga samo bomba podigla na noge. ―Znači, zapravo ne moţete potvrditi svoj logički niz, zar ne? Sve ostaje spekulacija. Šteta.‖ Bruce je odmahnuo glavom. ―Nije spekulacija. To je jedino objašnjenje koje ima smisla.‖ ―Ništa nemam protiv nagađanja, imajte to na umu. Razum, spekulacija, imaginacija, sve su to dijelovi naših intelektualnih sposobnosti.‖ Zamišljene oči uperio je u krajolik iza Bruceove glave. Zidne su svjetiljke bile iznenađujuće jake, moţda su sluţile kao pomoć njegovu sve slabijem vidu. ―S druge strane, šefe Vallely, razum nije isto što i činjenica, zar ne?‖ Ukočeno je pomaknuo glavu, u pokretu koji je bio nešto između kimanja i otpuštanja. ―Sad mi recite, molim vas, zašto bi se mladi Knowland toliko trudio? Izmislio takvu priču i onda pobjegao?‖ ―Mislim da on to nije učinio.‖ ―Molim vas, ponovite.‖ ‗‗Nathaniel Knowland nije izmislio priču‖, reče Bruce naginjući se preko izrezbarenog niskog stolića koji ih je dijelio. ―Samo ju je ponovio.‖ ―Onda se čovjek, prirodno, pita ako mladi Knowland nije izmislio priču, pa tko je onda?‖ ―Ne znam tko ju je izmislio. Ali znam tko je Nathanielu rekao da mi je ispriča.‖ ―A tko bi to mogao biti, šefe Vallely?‖ ―Vi.‖ (II) T AJNIK SVEUĈILIŠTA , UGLAĐEN I DOBRO ODGOJEN ĈOVJEK , OSTAO JE LEDENO miran i nekako ledeno zabavljen, kao i svaki put kad je Bruce s njim razgovarao. Jednostavno je svojim malim, ukočenim ustima izvodio poznate pokrete ţvakanja i rekao: ―Fascinantna ideja, šefe Vallely.‖ ―Podupire je logički niz.‖ ―Ĉovjek bi rekao da tako i treba biti.‖ ―Smijem li vam objasniti?‖ ―Molim vas.‖ Sklopio je ruke na krilu poput paţljivog studenta. ―Počnimo s pretpostavkom da je Nate Knowland lagao. Lagao je vrlo detaljno. Ali, zašto bi to učinio? Ne zato da bi sebe zaštitio od vlasti. Da nije spomenuo priču o profesoru Zantu u Ulici Town, vlasti ne bi na njega obratile ni najmanju pozornost. Znači lagao je da pomogne nekome drugome - ne da pomogne sebi, ili ne izravno.‖ Bruce je od zadovoljstva protrljao dlan o dlan. ―Onda se postavlja pitanje tko će biti na dobitku ako ja povjerujem da je profesor Zant viđen one večeri u Ulici Town, u 22

Engl. elm, brijest.

društvu crnkinje s britanskim naglaskom. Prvi odgovor - onaj očiti - je da to koristi ubojici, ako je profesor Zant u tom trenutku zapravo negdje drugdje, negdje gdje to ubojica mora sakriti.‖ Ĉak i kad je bijesno prigovarao, Trevor Land je zvučao smireno samouvjeren, onako kako to mogu članovi starih bogatih Obitelji. ―Svakako, šefe Vallely, vaša namjera ne moţe biti ta da sugerirate kako sam ja...‖ ―Ubio Kellena Zanta? Ne, ne, gospodine tajnice. Ništa slično. Molim vas. Dopustite mi da nastavim.‖ Namjestio se na sofi. U hodniku je veliki sat s klatnom u ormariću glasno otkucavao. ―Ne. Kao što rekoh. Prva mi je pomisao bila da ubojica ţeli da mislim kako je Zant bio na jednom mjestu, dok je zapravo bio na drugom. Zašto me ne bi natjerao da trčim za tajanstvenom crnkinjom s britanskim naglaskom i da nagađam kamo su se njih dvoje odvezli? Ali onda mi je palo na pamet da bi se ubojica, ako mu je glavni motiv bio prikriti zločin, izlagao velikom riziku. Nathaniel Knowland nije baš čovjek od diskrecije. Moţda će priču ispričati svojim prijateljima.‖ ―Savršeno dobro rezoniranje, šefe Vallely.‖ ―Stoga sam shvatio da priča mora imati drugu svrhu, a ne samo da me zavede na krivi put. Pojedinosti su zapravo vaţne. Da vam objasnim zašto, trebao bih vam reći da sam već bio skeptičan u pogledu priče, a posebno zbog detalja. Konkretno, činilo mi se da je Nute Knowland previše siguran da je Zant prvi sjeo u auto, a tajanstvena crnkinja poslije njega. Mislim da to nije bio dio originalne priče. Mislim da ju je Nate malo uljepšao, a jedanput kad je to dodao, bilo je teško povući, čak i kad je bilo očito da sam posumnjao u to.‖ Tajnik se igrao s figurom skakača, koja je bila osvojena i maknuta s ploče. Plaketa na zidu slavila je četrdeset godina sluţbe na sveučilištu. ―Moţe li se pitati zašto ste imali sumnje?‖ ―Zato što je Kellen Zant bio dobro poznati šarmer, prema svemu sudeći veliki šarmer. Takav bi muškarac otvorio i pridrţao dami vrata.‖ ―Vremena se mijenjaju, šefe Vallely. Ne uvijek nabolje, ali svejedno se mijenjaju. Moţda vjerujemo u udvornost, ali ţivimo u vremenima kad je to postalo passé!' ―Istina. Ali Kellen Zant je odrastao u malom juţnjačkom gradiću, gdje je lijepo ponašanje itekako vaţno, i - uostalom, bio sam skeptičan. To je jedan detalj. Ali druga dva, u koja sam isprva vjerovao, bila su vaţnija. Prvo, crnkinja s britanskim naglaskom i drugo, lokacija - to jest, Ulica Town. Mislim da su te pojedinosti pomno improvizirane i to isključivo zbog mene. Crnkinja s britanskim naglaskom je posebno pametna ideja, jer će podilaziti mojim, ah, predrasudama. Prirodno je da ću pretpostaviti kako Nate Knowland, s obzirom da je bijelac, neće moći lako razlikovati britanski naglasak od barbadoskog. Trebao sam zaključiti da je crnkinja koja je te večeri bila s profesorom Zantom Astrid Venable, sestrična Lemastera Carlylea.‖ ―Smije li vas se pitati zašto bi autor te priče ţelio da to pomislite?‖

‗'‗Mogu se dosjetiti dva razloga. U ono je vrijeme Astrid Venable bila viša suradnica senatora Malcolma Whisteda. Ako bi bila umiješana u smrt profesora Zanta, makar samo u glasinama, to ne bi baš pomoglo senatorovim izgledima da se kandidira za predsjednika. Drugi razlog, to stavlja Zantovu smrt donekle preblizu trona.‖ ―Trona?‖ ―U prenesenom smislu. Ako bi umiješanost Astrid Venable u ubojstvo ugrozilo karijeru senatora Malcolma Whisteda, onda bi zacijelo dokrajčilo i karijeru Lemastera Carlylea.‖ ―Onda znači da sugerirate, šefe Vallely, kako je onaj tko je izmislio tu priču, namjeravao naštetiti jednoj ili drugoj karijeri?‖ ―Mislim da je to moguće, da. Zato sam, naravno, pomislio na C'a- merona Knowlanda, Nateova oca, i velikog propagatora predsjednika. Moţda je Cameron, djelujući kroz sina, iskoristio ubojstvo da naudi senatoru.‖ Nastao je trenutak tišine dok su dvojica muškaraca razmišljala. Bruceov pogled zastao je na šahovskoj ploči s dvije vojske, jednom crnom, a drugom bijelom, uhvaćene ukoštac u vječitom boju. Kad god bi jedna bitka završila, poslagati biste figure i krenuli u drugu bitku. Odjednom se osjetio strašno umornim. ―Fascinantna zamisao, šefe Vallely. Problem je u tome što se ne podudara potpuno s činjenicama. Cameron Knowland je bio najveći propagator koji se zalagao da Lemaster dobije ovaj posao, to je jedno. Ostao je uz njega kroz nesigurne prve mjesece, to je drugo. I treće, šefe Vallely, slučajno bih rekao da znam da su njih dvojica već jako dugo prijatelji.‖ ―Da, gospodine tajnice, pomislio sam na to. A osim toga, Astrid Venable apsolutno poriče da je one noći bila u Elm Harboru. Poznavala ga je, neko je vrijeme s njim izlazila u društvo, razgovarala je s njim dva dana prije ubojstva, ali nije ga vidjela one noći. Recimo da se čini kako govori istinu, jer je sudjelovala na forumu o medijima i politici, baš one noći, na Sveučilištu Texas. Mogli ste je vidjeti na CSPAN-u23.‖ Bruce se nasmiješio. ―I tako sam zaključio da laţ, pod pretpostavkom da je to bila laţ, nije bila smišljena da sruši Lemastera Carlylea. Moţda Astrid Venable, moţda Malcolma Whisteda, ali ne Lemastera Carlylea. I to me dovodi do drugog od moja dva detalja, za koje mislim da su smišljeni zbog mene.‖ ―A koji je to, šefe Vallely?‖ ―Lokacija. Ulica Town je samo dva bloka udaljena od Hilliman Towera, gdje je Zant imao ured, ali ona je također i straţnja granica Keplerova četvrtastog dvorišta i Teološkog fakulteta, na kojemu je Julija Carlyle prodekanica. Slučajno je Julija Carlyle i nekadašnja ljubavnica Kellena Zanta, a on je o stao opsjednut njome do posljednjeg dana ţivota, što sam otkrio kako se od mene i očekivalo. Tko god je izmislio tu priču, ţelio je da razmotrim mogućnost da 23

Javna televizija koja se uglavnom bavi politikom u Kongresu i kulturnim i društvenim događanjima.

je Kellen Zant bio u Ulici Town, jer je te večeri bio i u Kepleru. Nije vaţno zašto. Trebao sam početi razmišljati o njima dvoma, o Kellenu Zantu i Juliji Carlyle, i spekulirati o raznim mogućnostima.‖ ―Zaista, šefe Vallely, ovo postaje prilično melodramatično.‖ Podigao je glatke bijele dlanove kao da ţeli dokazali svoju nevinost. ―Da se razumijemo, budućnost svašta donosi, seksualnu slobodu i tako dalje. Rekao bih da sam prilično liberalan. Svakome kako mu paše, kaţem. Ali rekao bih da me se Julija Carlyle nije dojmila kao ţena koja...‖ ―Slaţem se s vama, gospodine tajnice. Slaţem se. Bit je u tome da, tko god je izmudrovao tu priču, ţelio je da razmišljam na taj način.‖ Tajnik opet napući usnice. Pogled mu je prelazio preko polica s knjigama. Moţda je odgovor bio tamo. ―Zar ćete me ozbiljno optuţiti da sam, kako ste rekli, izmudrovao tu priču?‖ ―Ne, gospodine tajnice. Ne mislim da ste je izmislili. Mislim da ste je samo proslijedili. Trebao vam je svjedok kojega ćete prisiliti na suradnju i kojega ću ja moći zastrašiti, po mogućnosti netko s utjecajnim ocem, kojega ćete nahušati na mene, kako biste me natjerali da još upornije istraţujem, budem li zamišljao da me bogati bivši studenti ne ţele na svojem tragu.‖ Kad ovo nije izazvalo poricanje, Bruce je samouvjereno nastavio. ―Nakon što ste prvo predloţili priču, mogli ste pratiti kako napredujem i uvjeriti se, kroz svoje stalne sumnje, da ću nastaviti vjerovati da je priča istinita.‖ ―A kako sam, da budemo precizni, prisilio mladog Knowlanda? Ako znamo da on zaista ima, kako ste to lijepo rekli, utjecajnog oca.‖ ―Zbog utjecajnog oca. U tome je cijela bit.‖ Bruce je samo s naporom ostao sjediti na sofi. Ţelio je ustati i koračati prostorijom, ali tajnik bi to mogao krivo protumačiti. ―Nathaniel Knowland je marginalan student, previše je zaokupljen zabavom da bi nastavu i učenje ozbiljno shvaćao. Istovremeno, brinuo se da će razočarati oca. Kako su mu ocjene postajale sve lošije, to se više brinuo. Mislim da ste mu vi dali neku potporu. Dogovorili ste se s njim kako ćete ga zadrţati na studiju. Uzet će jedan slobodan semestar, a onda se vratiti ujesen i okrenuti novi list.‖ ―A to nas dovodi tamo gdje smo i počeli, šefe Vallely. Ĉak ako bih vam, rasprave radi, potvrdio vaše neobične hipoteze, čovjek bi sada morao zamisliti da postoji neka osoba koja, oprostit ćete mi što to kaţem, ima dovoljno utjecaja da me uvuče u svoj opaki plan, a također i poticaj da vas zavedem na krivi put, kako u vezi s upletenošću Astrid Venable, tako i o mogućoj vezi Kellena Zanta i Julije Carlyle.‖ ―Točno.‖ A sada u bit. "Došao sam večeras ovamo jer se moram uvjeriti, i to hitno, je li istina što sam rekao. Ne smijem vam reći zašto, ali igra je postala prilično opasna. Ušli su neki novi igrači. Moramo izbrisati laţ jednom zauvijek ili... pa, neki bi ljudi mogli stradati.‖ Oči Trevora Landa su se suzile. Ĉinilo se da računa: ovolika prednost s ovom odlukom, onolika s drugom odlukom. Politika kampusa se mijenjala i burkala, ali tajnik je uvijek preţivljavao. Radio je za četiri predsjednika Sveučilišta, od kojih su

dvojica morala otići protiv svoje volje. On sam nikad se nije čak ni spotaknuo. ―Vrlo dobro, šefe Vallely‖, reče on napokon. ―Pretpostavimo da vam vjerujem. Imate li na umu takvu osobu? Takvog čovjeka s pravim motivima i pravim... vezama i poznanstvima?‖ ―Da, gospodine tajnice. I vjerujem da točno znate na koga mislim.‖ Sada se cerio, više zajedljivo nego ironično. Bilo je očito da je Trevor Land donio odluku. ―Zašto mi ipak ne biste rekli?‖ ―Lemaster Carlyle.‖ ―Fascinantna zamisao, šefe Vallely. A, molim vas, recite mi zašto bi predsjednik Sveučilišta...‖ Zazvonio je Bruceov mobitel. Ignorirao je zvonjavu. ―Ovo me nečega sjetilo‖, reče tajnik. Ustao je i mahnuo Bruceu da ostane sjediti. Iz radnog stola izvadio je kuvertu. ―Ispisi telefonskih poziva koje ste traţili.‖ Pruţio mu ih je. ―A sada, molim vas ispričajte me, šefe Vallely, ali vjerujem da je ovaj sastanak završen. Rekao bih da se moram vratiti svojoj večeri prije nego što se ohladi. Samo nastavite tako raditi, šefe. Nastavite tim putem kojim ste krenuli.‖ Vraćajući se do auta, Bruce je uzvratio poziv svojoj zamjenici, Turian. Jedan je profesor bio ozbiljno ozlijeđen, rekla je drhtavim glasom. Još jedan nalet auta i vozač koji bjeţi s mjesta nesreće, na parkiralištu u Langfordu, nedaleko od granice s Tyler‘s Landingom. ―O kome se radi?‖ ―O šefu adolescentne psihijatrije na Medicinskom fakultetu. Zove se Brady, Vincent Brady.‖

55.

POGLAVLJE

NEPOTPUNE INFORMACIJE

(I) ―KAKO JE VANESSA TO PRIMILA?‖ UPITA MARY MALLARD. ―Nisam baš sigurna.‖ Julija je miješala kavu. Sjedile su u zalogajnici na uglu ulica King i Hudson, gdje je Julija, kako je Mary to naglasila još u Bijeloj kući, običavala dolaziti s Kellenom. ―Vrlo je... introvertna. Ne dopušta ljudima da saznaju o čemu razmišlja. Ima tako puno lica, tako mnogo slojeva, bez obzira na to koliko ih oljuštiš, nikada ne dođeš do same srţi.‖ ―Moţda je njezina srţ nešto što se tiče samo nje. Moţda bi se svijet trebao drţati dalje.‖ ―Moţda.‖ ―Djeci treba mnogo prostora‖, reče Mary s autoritetom ţene koja nikada nije odgajala dijete. ―Moţda.‖ ―A policija kaţe da se radi o nesretnom slučaju?‖ Julija kimne, s više nelagode nego ikad. Bio je utorak. U Lombard Hallu je imala sastanak u pauzi za ručak i zato su ona i Mary stigle popiti samo kavu. Ţeljela je to preskočiti. Nije ništa rekla Mary o Empyrealsima. ―Njegova tajnica kaţe da je nestala njegova poslovna torba, ali policija izgleda misli da su ga opljačkali nakon što ga je srušio auto.‖ ―Ovih dana u kampusu ima mnogo nesreća nakon kojih vozači bjeţe s mjesta nesreće.‖ Mary je bubnjala prstima po stolu, meškoljila se na klupi i još na nekoliko načina davala do znanja da je spremna za novu cigaretu. Vani je sunce jarko sjalo, ali temperatura je još bila ispod nule, a zbog vjetra se činilo da je još hladnije. ―Julija, gledaj. Nisi ni u kakvoj opasnosti. Tvoja obitelj nije u opasnosti. Da su te htjeli sredili, sredili bi te.‖ Pustila je da joj to postane potpuno jasno. ―Ako je Brady imao nesretan slučaj, super. Ako su ţeljeli njegovu aktovku, onda su sigurno ţeljeli nešto u njoj, a ja sam se spremna kladiti da su to njegovi papiri o Vanessi. Ţele znati što je ona rekla psihijatru, jer ţele znati što je Kellen rekao njoj.‖

―Mislim da joj Kellen nije ništa rekao. Nije znala na čemu je radio.‖ ―Oni se drţe na distanci, Julija. Zabrinuti su. Tko god je to stvarno učinio - tko god je zaista ubio Ginu - sada se boji da će to izaći na vidjelo.‖ Kratko se osmjehnula, a zatim brzo pogledala Juliju pogledom koji je već dobro poznavala. ―Ali vratimo se na posao.‖ Potapšala je kuvertu. ―Slaţem se s Lemasterom. Ovo je priznanje strašno pogodno.‖ ―Valjda.‖ ―Jesi li primijetila da se radi o fotokopiji?‖ ―Pa?‖ ―Pitam se koliko još kopija kruţi naokolo.‖ Opet je bubnjala prstima. ―I zašto je tvoja majka imala jednu koju ti je sad dala.‖ Bubnjanje, bubnjanje. ―To bi moglo biti neko sredstvo, koje se koristi kad se netko isuviše pribliţi onome što se zaista događa.‖ Prsti su se milostivo zaustavili. ―Pitanje je, koliko ljudi ima kopije? I zašto je majka tebi dala jednu?‖ ―To nije jedno pitanje nego dva?‖ Spisateljica je ignorirala to što joj je Julija spustila. Ali odmah je naletjela na novu minu. ―Što mi to ne ţeliš reći?‖ ―Većinu detalja iz svog ţivota‖, reče Julija ţustro i duhovito. Mary se nije ni pokušala nasmiješiti. ―Dopusti mi da ti nešto kaţem. Imam drugi projekt za knjigu na kojoj bih mogla raditi. Vrlo lijepi mali ekspoze o lobistima i crnim fondovima na Capitol Hillu.‖ ―Moţda bi to onda trebala i napisati.‖ ―Ozbiljno?‖ ―Lemmie misli da bih trebala prestati.‖ ―Ali ti ne misliš.‖ Podigla je kuvertu. ―Nećeš me prevariti, Julija. Planiraš nešto opako, a moţda i protuzakonito. Ţelim biti dio toga.‖ ―Namjeravam se vratiti u arhiv.‖ ―Zašto?" ―Za svaki slučaj ako je priznanje laţno. Kao što si rekla, strašno je pogodno." Počela je bubnjati prstima. Sad je Mary i nju zarazila. ―Imam svega nekoliko stranica dnevnika. To nije dovoljno da bi netko za to platio. Ili ubio. Mora postojati još nešto. Kladim se da je to ono što je Kellen sakrio u knjiţnici.‖ ―Kada misliš ići?‖ Julija slegne ramenima. Mary reče: ―Protumačila si neke od Kellenovih znakova, zar ne?‖ Još jedno slijeganje ramenima. Spisateljica je bila puna nade. ―Još mi ne vjeruješ, zar ne?‖ ―Ne znam kad ću ići.‖ Stanka. ―Ali mislim da mi ne treba tvoje dopuštenje.‖ ―Znači - što hoćeš reći? Jesam li opet navijačica?‖

―Hip, hip, hura‖, reče Julija. (II) J ULI J A se na vrijeme vratila kući da dočeka školske autobuse i Jeannie, koja je uletjela u kuću sa svojom uobičajenom savršenom energijom, te Vanessu koja se vukla uza stube kao da na leđima nosi teret cijelog svijeta: tijekom vikenda je godišnjica Ginine smrti prošla neprimijećeno, ali toga je jutra za doručkom zbog toga Vanessa napravila strku. Jeremy Flew je i dalje preuređivao Lemasterovu radnu sobu, a sada je preuzeo i kuhinju da pripremi specijalnu večeru, što mu je Julija odlučila dopustiti. Jeannie je inzistirala da mu pomogne, a Julija joj je dopustila. Ĉekala je dok nije čula Jeremyjeve strpljive upute i Jeannieno bezbriţno hihotanje, i dok su njih dvoje bili zabavljeni svojim poslom, otišla je u Vanessinu sobu da razgovara s njom. Vanessa je na krevetu leţala ispruţena na leđima, sklopljenih očiju i sa slušalicama na glavi, nečujno je plakala i slušala pogrebne naricaljke. Julija je odgurnula stolac na kotačićima od stola i sjela, zabrinutim očima gledajući figuru koja se odmarala na krevetu. Nije mogla zamisliti kakav je to osjećaj kad vam terapeuta netko ozlijedi i zamalo ubije. Njeţno je potapšala kćer po ramenu. Vanessa je naglo otvorila oči pune prestrašenog iznenađenja, što je bilo uţasno vidjeti, sve dok se taj pogled nije rastopio u smiješak. Maknula je slušalice s glave, sjela i odnekud izvukla knjigu, ali Julija je još vidjela tragove suza. ―Samo sam odmarala oči‖, reče Vanessa. ―Imam domaću zadaću.‖ ―Jesi li dobro?‖ ―A-ha.‖ Prošlo je nekoliko dugih sekundi. ―Dušo?‖ Nos u knjizi. ―Hmmm?‖ ―Smijem li te nešto pitati?‖ ―Mislim da si upravo pitala?‖ ―Jako smiješno.‖ Julija se malčice pribliţi. ―Slušaj, dušo. Je li ti Kellen ikada spomenuo... nekoga koga je nazvao Crna dama?‖ Vanessa je okrenula stranicu i sasvim leţerno posegnula za bocom vode Perrier. Ĉinilo se da joj dugo treba da proguta gutljaj. ―Mislila sam da više nećemo raspravljati o tim stvarima.‖ Julija zagrize usnicu. Neovlašteno je zakoračila na tuđi teritorij, a nije čak znala ni čija policija patrolira granicom. ―A ja sam mislila da smo zaključile kako ţene iz Obitelji Veazie ne zanimaju tuđa pravila.‖ Stanka. ―Baš kao i vješticu Elphabu.‖ ―Ne.‖ ―Ne kao Elphabu?‖

―Ne, Kellen mi nikada nije spomenuo Crnu damu. Ţao mi je, mama.‖ Upravo kad se razočarana spremala na prstima išuljati iz sobe, Julija je primijetila naznaku osmijeha na Vanessinu draţesnom licu i shvatila da je djevojka u odgovoru ţeljela naglasiti Kellenovo ime. Osvrnula se preko ramena, ali vrata su i dalje bila zatvorena. ―Dušo, što mi pokušavaš reći?‖ ―Da Kellen nikada nije spomenuo Crnu damu.‖ ―Kellen je nikad nije spomenuo.‖ Shvatila je. ―Znači netko drugi jest.‖ Djevojka je okrenula novu stranicu. ―Ah-ha.‖ Opet su se ona i njezina pametna kći našle pred pitanjem vrijednim jackpota. Prisilila se da joj glas bude njeţno strpljiv. ―Tko, dušo? Tko je spomenuo Crnu damu?‖ ―Na Kellenovu pogrebu.‖ ―Kellenov pogreb", ponovi Juliju, pomislivši na Mary Mallard, što je značilo da su je razgovori s Vanessom samo vodili ukrug. Sekundu poslije sjetila se da na pogrebu Mary i Vanessa nisu ni trenutak bile zajedno. ―Netko je spomenuo Crnu damu na Kellenovu pogrebu.‖ U glavi je prelazila preko svih igrača: Kellenove bivše supruge Nadie; Kellenova ujaka Setha; svih ljudi u Sethovoj kući... ―Ah-ha. Sjećaš se kako sam se druţila s djecom, a oni su mi pričali stare priče o Arkadelphiji? Ti si se razljutila kad sam ti ispričala onu o Građanskom ratu. Pa, oni dolje imaju tu jednu legendu. Imaju sve one lijepe koledţe, vidjele smo ih, sjećaš se? O jednom od njih postoji legenda. Govori o studentici koju je dečko ostavio zbog druge djevojke.‖ Zaokruţila je jezikom po unutrašnjosti usta, a lice joj se na tren namreškalo, kao da se načas sjetila Caseyja koji je već dosta dugo nije nazvao. ―Dakle, prema legendi ona se bacila sa zvonika i otada njezin duh luta kampusom.‖ ―I to je Crna dama?‖ ―Tako je. Zovu je Crna dama Arkadelphije.‖ ―Dio njegove prošlosti‖, prošapće Julija, uglavnom sebi i pitajući se kako je mogla previdjeti nešto tako očito. Je li se neka od njegovih ţena uspjela ubiti? Morat će smisliti neki razlog zbog kojeg će se vratiti u Arkadelphiju, iako, kako će znati što da traţi... ―Oh, mama?‖ Vanessa je još čitala, ali se sad okrenula na trbuh, što je bio znak otpuštanja podjednako nepogrešiv kao i Lemasterova navika da se okrene prema računalu. ―Ima još nešto.‖ ―Što, dušo?‖ ―Ta Crna dama. Ona je zapravo bjelkinja.‖ (III) STAJALA

JE UZ PROZOR U DNEVNOJ SOBI, POKRAJ

STEINWAYA,

I PROMATRALA

večernju

paradu prednjih automobilskih svjetala niz Ulicu Hunter‘s Meadow. Bilo je mnogo više automobila nego što bi se moglo očekivati s obzirom na relativno mali broj kuća na tom breţuljku. Uvijek je zamišljala da su u mnogim sjedili znatiţeljni građani koji su ţeljeli vidjeti kakvu je to grandioznu kuću izgradila crnačka obitelj, moţda su ţeljeli zuriti, moţda se izrugivati, a moţda jednostavno pokušati razumjeti taj novi fenomen afroameričkih bogataša: jer, koliko je bijela Amerika znala, prije pozitivne akcije - nikada nijedan crnac nije imao ni novac ni obrazovanje. A moţda su ljudi iz nekih automobila motrili na nju. Julija je znala da je netko tamo, da je gleda i gleda, čeka da se pojavi s Kellenovim viškom i da je ta osoba spremna oteti joj to iz ruke i odjuriti - pa, k nekome drugome. Znala je, jer joj je Mary rekla, i zbog onoga što se dogodilo u Parizu, ali također je znala jer je to mogla osjetiti onako kako stanovnici Nove Engleske po iznenadnoj blagoj promjeni smjera zimskog vjetra mogu osjetiti nejasan šapat nevidljivih oblaka, koji su još za obzorom, i nailazak oluje, iako je nebo vedro i savršeno plavo. S onoliko domišljatosti koliko je imala, pokušavala je smisliti način da zaobiđe svoje nadziratelje, jer ih je osjetila, ali nikad dosad vidjela. Dio plana bila je posudba male naprave od Smithove, koja je sad sigurno leţala u pretincu za rukavice u njezinu Escaladeu. Sada je morala napraviti novi plan. Crna dama bila je bijela. Julija se osjećala kao glupača. Već je tjednima pokušavala ući u trag Kellenovoj partnerici u zločinu, toj ţeni koju je zvao Crna dama, a nije shvaćala da je Crna dama uporno pokušavala njoj ući u trag. Iako se smatrala pametnom, Juliju je nadmudrila njezina bijela sjena, zavarala ju je pretpostavka da je Crna dama crnkinja i sestra Bubamara; i da Crna dama nikada ne bi mogla biti tako lukava i zatrti sumnju spominjanjem izraza ―Crna dama‖. Ohrabrivši se, sišla je u podrum do gostinske sobe. Mali Jeremy Flew bio je potpuno odjeven i još budan, a otvorio joj je vrata prije nego što je pokucala. ―Dobra večer, gospođo Carlyle‖, reče on, nimalo smeten. ―Mogu li razgovarati s vama na trenutak?‖ ―O čemu?‖ ―Više se radi o komu nego o čemu.‖ ―Smatrajte moje pitanje onda prikladno promijenjenim.‖ Nije se baš smiješio.

________________________________________________ 32 Pozitivna akcija (affirmative action) je politika osiguravanja određenog broja radnih mjesta i mogućnosti upisa

na sveučilišta i si. za manjine koje su najčešće zakinute zbog rase, spola itd.

"Sjećale li se kako ste onom prilikom u Glavnoj ulici zadrţali gospodina Huchnera podulje od mene?‖ ―Naravno.‖ ―Pa, postoji još netko koga bih voljela da zadrţite podalje od mene.‖ ―Mislim da ste moţda krivo shvatili što ja točno...‖ ―Molim vas, Jeremy. Znam zašto ste ovdje. Mislim da mi se to ne sviđa, ali razumijem.‖ ―Shvaćam‖, reče on trenutak poslije. ―Dakle, hoćete li mi pomoći? Molim vas?‖ ―Moţda.‖ Oprezne su mu oči blistale blijedim i bezazlenim pogledom. Doslovno je shvaćao riječi. Pitala se mora li on najprije s nekim provjeriti svoju odluku. ―Koga biste to ţeljeli zadrţati podalje od sebe?‖ ―Ţenu po imenu Mary Mallard.‖

56.

POGLAVLJE

PONOVO NORPORT

(I) ―RICK CHREBET JE NA GODIŠNJEM ODMORU‖, REĈE BRUCE VALLELY. ―VRAĆA se sljedeći tjedan. Vjerujem da vaše pitanje moţe dotad čekati.‖ Opet su bili u Ruby Tuesdayu, a Julija je istovremeno bila odlučna u zahtjevima i tajanstvena. Ţeljela je da on nagovori bivšeg partnera, poručnika Chrebeta, da joj odgovori na jedno jedino pitanje, lako je odbijala reći Bruceu koje je to pitanje, bilo je jasno da je mislila kako će odgovor okrenuti naglavačke... pa, takoreći sve. ―Ali svejedno ćete nam dogovoriti sastanak?‖ zamoli ona. ―Naravno.‖ ―Onda, u redu‖, reče Julija, kao da je sve dogovoreno. ―Dakle, pričajte mi o doktoru Bradyju.‖ ―Što se ima reći? Klasičan bijeg s mjesta nesreće. Nesretan slučaj. Samo što vi očito ne vjerujete u to. Ni ja.‖ Malo je zastao. ―Moţda biste mi mogli reći što su traţili.‖ Julija je oklijevala, vidjelo se da se koleba, a onda si je dopustila da mu ponudi jednu vrijednu mrvicu informacije. ―Vanessa ne zna ništa o ovome što se događa. Ţelim da to bude jasno. Ona ne zna ništa. Ali neki ljudi misle da zna. Iz mojeg je ureda ukraden jedan dosje i moţda...‖ ―Ţelite reći da je netko pokušao ubiti Vincenta Bradyja da bi mogao zaviriti u njegove dosjee?‖ Julija je slegnula ramenima i zagrizla svoj hamburger. Nije zastupala nikakvu teoriju. "Ali zašlo ga ubili? Zašto nisu jednostavno provalili u njegov ured?‖ ―Vanessa ima novu terapeutkinju. Zove se Sara Jacobstein. Popunili smo

mnogo formulara da bismo otvorili novi karton kod Sare i tada smo otkrili, prema podacima iz ureda doktora Bradyja, da nedostaje mnogo dosjea. Nije bilo nikakvog znaka provale, nitko nije aktivirao alarm." ―Kaţete da je Brady nosio dosjee sa sobom. U aktovci.‖ ―Moţda.‖ ―Zašto bi ih nosio naokolo?‖ Nasmiješila se svojim iskrivljenim osmijehom. ―Zato postoje policajci. Da odgovore na takva pitanja. Moţda ih je proučavao. Moţda ih je ţelio prodati. Bilo koji razlog je moguć.‖ Dok su se opraštali na parkiralištu, Bruce je još jednom pokušao. ―Julija, ne moţete to sami učiniti.‖ ―Što učiniti?‖ ―Molim vas, nemojte se igrati. U ovome postoje aspekti o kojima ništa ne znate. Postoje zainteresirane strane. Kellen Zant je potaknuo poţar koji guta sve pred sobom. Ne radi se samo o politici. Mnogo više je u igri. Ne bih volio da vam...‖ Zašutio je. Jedan dugi trenutak su se gledali, a onda se zarumenjeli i skrenuli pogled u stranu. ―Bruce?‖ reče ona dok su se rastajali. ―Da, Julija?‖ ―Tko je bio onaj čovjek? Onaj koji me napao na Exxonovoj crpki?‖ ―Novinar. Rekao sam vam.‖ Odjednom se činilo da mu se ţuri. ―Iz kojih novina?‖ ―Nekog tabloida. Ne sjećam se više.‖ ―Hvala vam.‖ Prijateljski zagrljaj. ―Za sve.‖ Podigla je pogled prema njegovim očima. Njezine su, primijetio je, bile više sive nego smeđe. ―Trebala bih od vas još jednu uslugu.‖ Iskrivljen osmijeh. ―Veliku.‖ ―Kakvu uslugu?‖ ―Prestanite me pratiti.‖ ―Što?‖ ―Ţelim da me prestanete pratiti, Bruce. Savršeno sam sigurna." Zakoračila je unatrag, drţeći situaciju pod kontrolom. ―Samo čekajte na moj poziv.‖ (II) BRUCE JU JE GLEDAO s UDALJENOSTI DOK JE SJEDALA U ESCALADE. SITNA, elegantna, kompetentna ţena, koja je ţestoko štitila svoju obitelj. Nije ţeljela da itko istraţuje Vanessinu povezanost s Kellenom Zantom. Zato je inzistirala da sve radi sama. Zato je htjela da se Bruce drţi na distanci. On se barem nadao da je Julija štitila samo tu tajnu. Alternativa je bila da je štitila što god da je Zant otkrio; ili još gore, da je štitila osobu, tko god to bio, na koju se odnosi ono što je Zant otkrio.

Pitao se zna li ona da je Jeremy Flew prati u stopu još češće nego sam Bruce; i zna li onoliko o Flewovoj prošlosti koliko je on, Bruce, znao. I je li znala da, sudeći prema svemu, nitko ne zna gdje je taj mali čovjek bio one noći kad je ubijen Kellen Zant. ―Budite oprezni‖, reče Bruce, ali vrlo tiho. Svejedno, bilo mu je jasno, iako to Trevor Land ni u jednom trenutku nije priznao, da je Lemaster autor apsurdne priče koju je mu je ispričao Nathaniel Knowland, sa svim ukrašavanjima, o onoj noći kad je Zant ubijen. Predsjednik Sveučilišta je nekako uspio postići da se završi sluţbena istraga, a onda je spretno potaknuo Brucea da nastavi tragati, umjesto Ricka Chrebeta i njegove ekipe. Zašto zatvoriti istragu samo da bi je opet započeo? Zašto je Lemaster ţelio da njegov direktor sigurnosti u kampusu prati kretanje njegove supruge i traţi dokaze o nekoj povezanosti? To ga je pitanje zbunjivalo, a ipak je osjećao da mu je odgovor pred nosom, skriven u informacijama koje je već skupio, i kad bi samo malo sve uzburkao, istina bi mu moţda pala u krilo.

5 7. POGLAVLJE OPET U KNJIŢNICI

(I) JULIJA JE OVAJ PUT SAMOUVJERENO UŠLA U RADNU SOBU ARHIVA, ĈVRSTO drţeći u rukama fotokopije Kellenovih zahtjeva za korištenje nekih materijala. Ovo sam nova ja, stalno je ponavljala u sebi, iako je nešto duboko u njoj treperilo na pomisao ponovnog odbijanja. Ovo sam nova ja. Izabrala je kasno poslijepodne, jer je ujutro bila veća guţva, a odlučila se za gospođu Bethe, a ne za Rodericka Rutherforda, jer je bilo poznato da se gospođa Bethe povremeno pokuša i nasmiješiti. Ali ne danas. ―Ovi navodi ne odgovaraju dokumentima Joule‖, objasni gospođa Bethe, skoro bez daha od čuđenja da bi itko mogao drukčije misliti. ―Svi ti materijali nalaze se u drugim zbirkama.‖ ―Znam to.‖ Vratila joj je formulare sa zahtjevima. ―Onda vas molim da napišete imena odgovarajućih zbirki, tu na odgovarajuću crtu. Pravila zahtijevaju...‖ ―Da, gospođo Bethe, znam što pravila zahtijevaju. Ali s obzirom na to da imate brojeve, zar pronalaţenje dokumenata zahtijeva još nešto osim da se ode do naznačene police i pregratka i da se dokumenti izvade? Hoću reći, ne postoji praktično nikakva prepreka, zar ne? Gospođa Bethe je nosila male okrugle naočale, bisernu ogrlicu i pleteni kompletić. U arhivu je radila kao pomoćnica već dvadeset pet godina i za nju su neslaganje i drskost bili jedno te isto. ―Pričekajte ovdje‖, reče ona, pokupi listiće za zahtjev knjiga, čime je Juliji pruţila trenutak opojne nade. A onda ju je zbrisala, jer je odmarširala preko male prostorije u ured glavnog arhivista. Oh, baš sjajno. Trenutak poslije pojavio se Roderick Rutherford i, trljajući dlanove jedan o drugi kao da je upravo slagao neke prašnjave materijale, prišao Juliji, dok se gospođa Bethe vratila u svoj odjeljak. ―Što moţemo danas učiniti za vas, dekanice Carlyle?‖ ―Moţete mi pokazati dosjee iz ovog zahtjeva.‖ Prešla je rukom preko stranice na kojoj je napisala brojeve za odgovarajući folio i svezak. Knjiţničar je brzo pogledom preletio preko papira, nabrao obrve i počeo micati stisnutim usnama kao da nešto

nečujno govori. ―Smijem li pitati zašto vam to treba?‖ ―Zar nije dovoljno da mi treba?‖ ―Oh, ne, dekanice Carlyle, uopće ne. Arhiv je otvoren samo za znanstvenike s bona fide interesom za materijale dostupne u našoj zbirci.‖ Vratio joj je papir. ―Ne mogu vam dopustiti da proučavate ijedan od ovih fascikala bez legitimnog akademskog razloga.‖ Ne opet! ―Što se smatra akademskim razlogom, gospodine Rutherford?‖ ―Recimo da pišete knjigu ili članak zbog kojih morate...‖ ―Dobro. Tako je.‖ ―Što je tako, dekanice Carlyle?‖ ―Pišem članak. Ĉlanak o tome što se dogodilo Gini Joule prije trideset i nešto godina. Eto. Sad imam znanstveni cilj.‖ Rod Ruherford se osmjehnuo, što je bila rijetkost. Sad kad je to učinio, Julija je znala razlog i nadala se da to neće uskoro ponoviti. Smiješak je bio škrt i uobraţen, nije se odraţavao ni na jednom drugom dijelu lica, koje ju je netremice gledalo: bio je to onakav vedar, sulud osmijeh kakav očekujemo na licu malog dječaka dok iz zabave ţivom leptiru kida krila. Ili u mlade djevojke kad zapali očev tamnoplavi Mercedes u gradskom parku na godišnjicu smrti Gine Joule. ―Naţalost, dekanice Carlyle, jedini je problem u tome što vam ne vjerujem.‖ ―Molim?‖ ―Vjerujem, dekanice Carlyle, da mi laţete.‖ Mirno je dodao. ―Ne postoji nikakav članak.‖ ―Laţem! Vi optuţujete mene da laţem!" Provala bijesa zaprepastila je gospodu Bethe, koja ju skupljala svoje stvari s pisaćeg stola: što znači da je neznatno nagnula glavu u smjeru dugog radnog stola, kao da osluškuje udaljenu glazbu, koje se nejasno sjećala. Nijedanput nije pogledala prema njima, prešla je prostoriju kr enuvši prema teškim vratima koja su vodila u arhiv, okrenula bravu i uključila alarm. Onda je izašla. ―To je točno, dekanice Carlyle. Optuţujem vas da laţete. Naravno, obično se to mene ne bi ticalo. Ali kako ne vjerujem da imate bona fide znanstveni cilj, ne mogu udovoljiti vašem zahtjevu.‖ Raširio je ruke. ―Savršeno je očito da i dalje tragate za onim dokumentima, koje jc profesor Zant moţda pretraţivao, ako je uopće ikoje pregledavao. Postojeća pravila mi zabranjuju da ikome proslijedim tu informaciju. Vjerujem da sam vam to već prije rekao.‖ ―Da, jeste, gospodine Rutherford. Pravilo 22-C, mislim da ste tako rekli. Koje je sveučilišno vijeće usvojilo 1973., nakon Buckleyjeva amandmana.‖ ―Točno, dekanice Carlyle.‖ ―Jedini je problem u tome što Buckleyjev amandman nije prošao u Kongresu sve

do 1974. Provjerila sam. Rekli ste mi da pomno proučim pravila, pa sam to i učinila.‖ Obrve su mu se blago nabrale. ―Moţda sam pogriješio.‖ ―Ne bih rekla. Vi ne činite takve pogreške. Osim ako ih ne činite namjerno.‖ Iz torbe na ramenu izvukla je sveučilišni pravilnik. Našla je stranicu koju je ţeljela. ―A postoji još nešto. Tu je Pravilo 22. U njemu ništa ne piše o privatnosti, zar ne? Govori o dvije vrste povjerenstva sastavljenog od profesora, stalnog i ad hoc povjerenstva.‖ Prstom je tapkala relevantni odlomak. ―I postoji još samo Dio B.‖ ―Kako ţalosno.‖ Njegove duge blijede ruke opet su pravile kretnje kao da se peru. ―Kako je to ţalosno.‖ Julija se napola osmjehnula. ―Dobri ste, gospodine Rutherford. Vrlo ste dobri. Nikad ne bih pogodila da je cijela vaša priča samo fasada. Ali, kao što rekoh, vi ne činite takve pogreške. Dali ste mi laţne informacije zbog nekog razloga. Voljela bih znati zašto.‖ Odmahnuo je glavom. ―Naţalost, ne mogu narušiti načelo povjerljivosti. O kojem god pravilu se radilo, nisam u mogućnosti reći vam je li profesor Zant ikada bio ovdje ili koje je fascikle pretraţivao.‖ ―Samo mi recite zašto ste izmislili tu priču o pravilu." ―Dekanice Carlyle, pravila postoje za dobrobit cijele zajednice. Za svakoga od nas.‖ ―Samo sam...‖ ―I za naše Obitelji.‖ ―Za naše Obitelji?‖ Ignorirao je njezino iznenađenje. ―I niste mi donijeli nikakvu autorizaciju? Nikakav sudski poziv ili takvo što?‖ ―Nisam...‖ Oh! On je glumio ozbiljnu polovicu komičarskog dvojca. Roderick. Ozbiljna luda. Je li to bilo moguće? ―Pričekajte me ovdje malo‖, reče ona zapovjednim glasom, najstroţe što je mogla. ―Ĉekajte me ovdje.‖ ―Ah, zaboga.‖ Pogledao je svoj sat. ―Kako dan proleti. Već je pet i trideset. Vrijeme je da zaključam arhiv za danas.‖ ―Pet minuta‖, reče ona i ne čekajući odgovor poţurila se u svoj ured. Otvorila je torbu i izvadila slomljeno ogledalo iz poklon-trgovine Luma‘s Gifts. Dvije minute poslije, već je opet stajala pred njim. ―Što da radim s tim, dekanice Carlyle?‖ promrmlja knjiţničar, mršteći se na ogledalo koje je poloţila na upijajući papir. ―Što je to točno?‖ ―Znate što je to.‖ Barem se tako nadala. ―Moja autorizacija.‖ ―Ĉini mi se malo vjerojatno.‖ ―Negdje imate drugu polovicu. Trebate provjeriti poklapaju li se. Zatim mi trebate

dati ono što ţelim.‖ Odmahnuo je glavom, odbijajući uzeti ponuđeni predmet. ―Kad bih zaista imao drugu polovicu, kako to vi kaţete, ne bi mi trebalo nimalo vremena da proučim poklapaju li se polovice? Bilo bi to očito na prvi pogled.‖ ―Zar ţelite reći...‖ ―Dekanice Carlyle, već je pola šest. Arhiv se sad zatvara.‖ ―Gospodine Rutherford, ne moţete samo tako...‖ ―Bojim se da moram.‖ Bio je na nogama, tanak i visok. ―Ţalosno je, dekanice Carlyle, ali nisam u mogućnosti pomoći vam u ovoj stvari. Pravila o vremenu zatvaranja su nedvosmislena.‖ "Ne moţete samo tako otići usred razgovora!" ―Netočno, dekanice Carlyle." Navlačio je debelu pernatu jaknu koja je još više naglašavala nego prikrivala njegovu mršavost. ―Upravo to mogu učiniti." Navukao je kapu, ugasio sva svjetla osim onog koje je bilo točno iznad stola gdje su sjedili i izašao kroz vrata. Ona je zaprepašteno stajala. Brava se okrenula. Upalila su se crvena svjetla. Alarm je uključen. A Julija Carlyle bila je sama, zaključana u arhivu. (II) P RVI JOJ JE INSTINKT GOVORIO DA SE RADI O POGREŠCI . R OD R UTHERFORD je, zbunjen njezinim zahtjevima, slijedio rutinske pokrete završavanja radnog dana i izašao iz arhiva točno u pola šest zato što je uvijek tako činio, osim nedjeljom, kad se odmarao. Ali to je bilo apsurdno. Zacijelo je dio njegove svakodnevne rutine bila i provjera nije li se tko sakrio unutra kako bi narušio savršenstvo očuvanja znanja. Zato se okrenula drugoj strani. Ostavio ju je unutra namjerno. Kako god bilo, reakcija je bila očita. Lupala je po teškim dvostrukim vratima koja su vodila prema stubama i zvala ga imenom, zatim je pozivala bilo koga - ali, naravno, nitko je nije mogao čuti jer je cijeli taj dio knjiţnice bio prazan nakon što bi se zaključao arhiv. O, sjajno. Ovaj put neće se moći popeti kroz prozor. Rešetke su popravljene. To je već ranije provjerila. Ĉvrsto je zgrabila mobitel, koji je sad nudio utjehu, ali kad ga je otvorila otkrila je da tu u podrumu, okruţena metalnim gredama i betonom, nema signala. Na radnom stolu arhivista nalazio se telefon, ali slušalica je bila osigurana lokotom popularnim još iz njezinih studentskih dana, kad su neplaćeni telefonski računi predstavljali značajan problem u proračunu. Julija nije imala ključ lokota. Pogledala je kroz vrata telefon gospođe Bethe, ali i taj je bio jednako osiguran. Oh, ovo je sjajno, Julija. Baš sjajno. Arhivist te zaključao unutra. Sad moraš samo

sjediti i čekati da dođe Eggameese i da te pojede. Ili da ti netko metkom prosvira glupu glavu. Prisilila je samu sebe da se malo smiri. Za ovo mora postojali neki razlog. Prva hipoteza: Roderick Rutherford je sve do vrškova svojih maniki- ranih prstiju bio upleten u ovu potragu za Kellenovim viškom. Kellen je mrtav. Boris Gibbs je mrtav. Bruce Vallely ju je pokušao upozoriti, rekao je da bi i ona mogla poginuti ako nastavi s potragom. Zato je moţda Eggameese zaista tu negdje vrebao i ona je bila sljedeća na popisu. Zadrhtala je, opet skočila na noge i počela ponovo lupati po vratima i vikati. Znala je da je nitko ne moţe čuti, ali nije mogla a da ništa ne učini. Kad je panika popustila, opet je sjela. Druga hipoteza: Nitko je ne ţeli ubiti. Stoga je ludost Rodericka Rutherforda imala neku logiku. Tko god sutra ujutro prvi otvori arhiv zateći će je ovdje, a ona će se pobrinuti da knjiţničar izgubi posao, a moţda završi i u zatvoru. Stoga je on očito očekivao da ga ona neće prijaviti. Zašto ne? Imala je ideju. Moţda su bili na istoj strani. Prišla je velikim vratima spremišta i pokušala ih gurnuti. Svjetla su ljutito zatreptala. U redu, trebala je šifru da uđe. Na vanjskim je vratima bio alarm, na unutarnjim neka kombinacija, a samo su Roderick Rutherford i njegova pomoćnica znali oboje. Postojala su ona pravila, da spriječe krađu... Pravila. Pravila? Što joj je ono rekao? Pravilo 22-C. Nepostojeće pravilo. Na ploči su se nalazile brojke i slova. Pritisnula je 2, 2, C i zatim gurnula vrata. Crvena svjetla su treptala. OK, nije uspjela pogoditi otprve. Ali arhivist je lagao o godini kad je pravilo usvojeno kao i o broju tog pravila. Sad je pokušala 2, 2, C, 1, 9, 7, 3. Bez rezultata. Što je još rekao? Prihvaćeno je nakon pet mjeseci rasprave. Utipkala je 2, 2, C, 5. Ništa. Zatim 2, 2, C, 1, 9, 7, 3, 5. Ništa. Iskušavala je jednu permutaciju za drugom, istim slovima i brojkama, jer stajati lu i utipkavati moguće kombinacije u automatsku bravu ipak je bilo smislenije nego čučati u kutu i vikati koliko je grlo nosi. A onda je uspjela. Pet mjeseci značilo je kombinaciju od pet brojeva i slova. Pritisnula je 2, 2, C, 7, 3. Svjetla su promijenila boju u zeleno. Začuo se metalni

škljocaj, vlaţan i teţak u prohladnoj tišini. Povukla je kvaku i masivna vrata su se lako otvorila kad ih je povukla.

58. POGLAVLJE

AUTOMATSKO NIVELIRANJE

(I) S VJETLA SU BILA UGAŠENA , ALI ONA SE POSLUŢILA BATERIJSKOM SVJETILJKOM iz knjiţničareva stola. I u tom dijelu zgrade na svim su prozorima bile šipke i svi su gledali na parkiralište tako da je postojala velika vjerojatnost da netko primijeti ako bi zapalila velika svjetla na stropu. Prešla je zrakom svjetla kroz tamu. Odbijala se od staklenih vitrina u kojima su bile izloţene vrijedne knjige i holografski prikazi dokumenata, što je smatrala smiješnim jer nitko nije smio ovamo zalaziti. U dubini tog ekscentričnog malog muzeja bilo je dizalo, s običnim vratima i prozorčićem u obliku romba te s izlizanom mjedenom pločom i jednim napuknutim plastičnim tipkalom s dva svjetalca: ZAUZETO i SLOBODNO. Svjetlo za SLOBODNO mutno je svijetlilo. U dizalo se ulazilo tako da ručno otvorite vrata, uhvatite ručku i povučete unutarnja vrata u stranu. Budalast sistem, beznadno zastario, ali Claire Alvarez još nije skupila dovoljno novca za njegovo renoviranje. Zatvorivši za sobom sva vrata, Julija je oklijevala nekoliko sekundi prije nego što je pritisnula gumb za drugu razinu podruma, kamo prema riječima Suzanne de Broglie nitko nikada nije odlazio. Negdje visoko zabrujao je i zastenjao motor. Dok se dizalo škripeći pokretalo, učinilo joj se da čuje još neki zvuk, vani u radnoj sobi, ali tamo nije moglo biti nikoga. Zazvonio bi alarm. Osvrnula se po uskoj kabini dizala. Dok je bila studentica, ovaj dio knjiţnice pripadao je središnjem dijelu i svatko sa sveučilišnom iskaznicom imao je pristup. Sjetila se kako se istim ovim dizalom spuštala u isti podrum jedne davne zimske večeri, vjerojatno nervoznija nego što je bila danas, a jurila je za velikim Lemasterom Carlyleom, osam godina starijim od sebe, koji je rekao da će raditi dokasno. Nakon pristojnog oklijevanja i oštre svađe s Tessom, odlučila mu je dopustiti

da je zavede. Uvijek je bila impulzivna i odmah je krenula u akciju, a ako je on bio u knjiţnici, pa, onda će knjiţnica morati posluţiti... Obrati pozornost na zadatak, oštro je zapovjedila sama sebi, jer ono se dogodilo u nekom ţivotu prije tisuću godina. Oblizala je usne. Dizalo je bilo sporo. U razini očiju napola oguljena crveno-bijela naljepnica upozoravala je: OVO DIZALO NEMA AUTOMATSKO NIVELIRANJE. OPREZ PRI IZLAŢENJU. Sjajno. Da sam osoba koja je sklona oprezu, ne bih, prije svega, ni bila ovdje. Julija je čvrsto rukama drţala aktovku kako bi spriječila njihovo drhtanje. Spuštala se u podrum, gledala kako katovi promiču s druge strane vrata i u jednom uţasnom trenutku učinilo joj se da je dizalo nosi u Pakao, mjesto kazne za njezine grijehe i da nikada više neće vidjeti svoju obitelj. A onda je pomislila, iako je i to moralo biti samo proizvod njezine mašte, da je zvuk koji je čula prije nego što je ušla u dizalo bio zvuk otvaranja dvostrukih vrata na katu. To je sigurno Eggameese dolazio po nju. Ne. Nije. Samo su Rod Rutherford i gospođa Bethe imali ključ. Rutherford ju je zaključao, a malo je vjerojatno da će sad doći gospođa Bethe da je pusti van. Stoga, gore nije bilo nikoga. Prestani, Julija. Usredotoči se na zadatak. Bez obzira na crvenu upozoravajuću naljepnicu, Julija se spotaknula dok je izlazila iz dizala. Sve joj je ispalo iz ruke. Skupljala je aktovku i raspršene fotokopije, kad je primijetila da je pod kabine dizala gotovo pet centimetara niţi od podrumskog poda. NEMA AUTOMATSKO NIVELIRANJE, ma nemoj mi reći. Zatvorila je vrata dizala iza sebe i zakoračila u najdublji dio fonda knjiţnice. Dugo je prošlo od posljednji put. Zastala je, omirisala zrak, osluškivala zračne struje, a onda je zaključila da je sama. Hodala je uzduţ polica obojenih sivom bojom sličnoj onoj za ratne brodove, a koraci su joj odjekivali na metalnim podnim pločama. Jedva je primjećivala stare knjige i pamflete, uredno posloţene knjige folio formata s propovijedima, izvještajima, pismima, dnevnicima i zapisnicima koji su sačinjavali značajan dio povijesti religije u Novoj Engleskoj. Nije gledala u ono što se nalazilo na policama. Gledala je slova i brojke. To je bilo u redu. Znala je da jest. Ovdje dolje, u utrobi Teološkog fakulteta, bilo je mjesto na koje je Kellen sakrio nedostajuće dijelove svojega viška. Skrivene samo šifrom koju će ona razumjeti, skrivene na mjestima na koja će samo Julija otići. Ekonomist je tijekom ţivota nije uspio privoljeti da izađe iz svojega svijeta pa se pobrinuo da bude prisutna ovdje nakon njegove smrti. Bilo je trenutaka kad je mislila da mu cilj nije bila pravda nego zlobni inat. ―Malo si previše usredotočena na samu sebe, Jules‖, reče ona, preplašivši se zbog precizne imitacije njeţnog prijekornog tona glasa svojeg supruga. ―Ne vrti se sve oko tebe.‖ “Kellen se vrtio oko mene‖, odgovori ona, riječima koje nikada ne bi izgovorila Lemasteru u lice. ―Osim onda kada se nije‖, morala je priznati.

Bila je blizu. Brojevi su počeli sličiti onima koje je imala na karticama u ruci. Prašina je bila posvuda. Nekoć je ta zbirka bila u stalnoj uporabi, kad su studenti i znanstvenici mislili da se mudrost moţe steći čitanjem riječi velikih mislilaca iz prošlosti, iz stvarnih tekstova u kojima su se te riječi nalazile: na tiskanoj stranici, ne na zaslonu računala. Danas kao da više nitko ne mari za mjesta kao što je ovo - nitko osim šačice tradicionalista kao što je njezin suprug, ljudi koji vole u rukama drţati čvrste odraze ranijih generacija, moţda kao podsjetnik da je palača morala i razuma na koju su potrošili cijeli ţivot da bi je sagradili, trajnija nego što mogu zamisliti oni koji samo mišem i tipkovnicom prozuje kroz ideje. Postojanost podrazumijeva vrijeme: ništa trajno nije bilo brzo sagrađeno. ―Počinje predstava‖, reče Julija. Došla je do prve Kellenove lokacije, do prašnog kutka zbirke propovijedi iz osamnaestog stoljeća. Usporedila je slovo i broj i iz plavog fascikla izvukla desetak gusto rukom ispisanih stranica, izblijedjelom tintom, a napisao ih je neki nepoznati... Začula je zvuk u tami ispred sebe. Instinktivno je okrenula zraku baterijske svjetiljke u prolaz između polica, ali ništa nije vidjela. Zvučalo je kao mukli udarac. Bila je sigurna u to. Kao mukli zvuk knjige koja pada s police jer ju je, recimo, srušila nespretna ljudska ruka. Ali ne na ovoj razini, zaključila je. Nego kat više. Još je netko bio ovdje. Ali kad je ugasila bateriju i pomno osluhnula, ostala je samo tama i tišina. Dosta sa sranjem od te baterije. Pipala je uzduţ zida traţeći prekidač za svjetlo, pritisnula ga, a onda odskočila unatrag zbog šuštavog zvuka motora, koji se pokrenuo. Lupanje srca i disanje vratili su joj se pribliţno na normalu kad je shvatila da je to samo zvuk klimavog dizala, koje je netko pozvao na viši kat arhiva. Nije imalo veze s njom. Sve bi to bilo dobro, ali arhiv je bio zatvoren, ulazna vrata osigurana alarmom i nitko nije trebao biti tu osim nje. U redu. U redu. Moţda je dizalo programirano da se automatski vraća na kat. Motor se zaustavio. Klizna vrata koja se otvaraju ručno nisu zazvečala: to bi se čulo i ovdje dolje. Bila je sama. Natrag na posao. Uguranu između stranica neke malo poznate propovijedi, koju je napisao još manje poznat propovjednik iz osamnaestog stoljeća, našla je čistu bijelu kuvertu nalik na onu koju je Kellen prilijepio ispod klavira. Drugu je našla u jednoj davnoj skici za zaboravljenu monografiju o Aristotelovu shvaćanju Boga, koju je sastavio neki nevaţni istraţivač religije od prije sto godina. A nestašno stiješnjenu unutar

programa godišnje satiričke studentske predstave na Kepleru iz 1953., godine Kellenova rođenja, našla je i treću. Baš je gurnula treću kuvertu u torbu, kad ju je trgnuo jasan zvuk koraka na metalnim stubama. ―Smjesta morate otići odavle‖, promrmlja Roderick Ryan Rutherford, sablasna lica iskrivljenog u masku neodobravanja, koje kao da je lebdjelo iznad nje u zamračenom arhivu. ―Dekanice Carlyle, vi naravno shvaćate da ne moţete bez pratnje ostati sami u arhivu. Takvo se ponašanje apsolutno kosi s pravilima.‖ Baš kao i zgrabiti arhivista i poljubiti ga u obraz, ali svejedno je to učinila.

(II) N IKADA NEĆU ZNATI ZAŠTO , REKLA JE J ULIJA SAMA SE B I , HITAJUĆI NIZ prazan hodnik prema svojem uredu. To da je Rod Rutherford pomogao Kellenu u njegovu projektu, bilo je očito. Prenio joj je ključne upute tijekom prvog posjeta, a kada se drugi put vratila s autorizacijom u ruci, pretvarao se da je odbija, no ostavio ju je u arhivu da moţe otići do polica s materijalima. Nakon određenog intervala vratio se da je pusti van i iako nije ţelio ni čuti za to da ona ponese dokumente sa sobom, čekao je dok je fotokopirala materijale - iako je inzistirao da cijenu fotokopija pripiše na njezin sveučilišni račun. Pristojno ali odlučno odbijao je odgovoriti na njezina pitanja, braneći se pravilom povjerljivosti. Kad je otišla, ostao je u arhivu, moţda da pregleda police i vrati sve opet na svoje mjesto. Zašto je pomagao Kellenu? Rodova majka bila je knjiţničarka na Kepleru, prva ţena na tom poloţaju, i on joj je pomagao tijekom ljetnih praznika, razvijajući interes za to područje. Bio je premlad da bi se mogao udvarati Gini Joule, ali ne i premlad da je ne bi poznavao. Moţda su Rutherfordovi i Jouleovi bili bliski. Moţda je veza između Obitelji bila slabija - ili očiglednija. Julija nikada neće znati, a gospodin Rutherford joj nikada neće reći. Povjerljivost. Odanost. Tajne. Laţi. Je li cijeli svijet funkcionirao na taj način ili je ovo bilo nešto posebno tipično za koledţe Nove Engleske? Jer, osim kratkog izleta na Manhattan, kad je naučila imena moţda samo dvoje svojih susjeda, Julija zapravo nikada nije ţivjela negdje drugdje. Moţda je arhivistova paranoja pomalo prešla i na nju, jer je zaključala i vanjska i unutarnja vrata svojih uredskih prostorija, zatim je sjela za stol, upalivši samo svjetiljku za čitanje, i počela pregledavati ono što je našla. Kuverte su prikladno bile označene brojevima 1, 2 i 3, ispisanim Kellenovim kosim rukopisom. Počela je s prvom, koja je ujedno bila i najdeblja. Sastojala se od niza pisama koja je Merrill Joule pisao svojoj supruzi, kada je nakon Ginine smrti otišla u Europu. Julija je čitala i brzo se udubila.

4. travnja, 1973. Najdraţa Anna, nadam se da će te ovo pismo zateći u zdravlju i da ti i Margaret nastavljate uţivati u vašem odmoru u inozemstvu. Ovdje se ništa nije promijenilo. Predsjednik Nixon se i dalje migolji i izvrdava, ali mislim da će na kraju pasti. Na sveučilištu je u posljednje vrijeme prehladno da bi se odrţavale demonstracije protiv rata, ali s dolaskom proljeća mislim da ćemo opet dobiti svoj dio kolača. Ovdje u Landingu stanje se smiruje i to onako kako si predvidjela. Pozdravljam tvoju mudrost. Podsjećam te da pravda dolazi u mnogo oblika. Cijeli ţivot ti i ja smo marširali u znak potpore viziji pravde, koja je diobena, a ne osvetnička. Moţemo li se sad toga odreći samo zato što je umro jedan član naše Obitelji? Neprijatelj je loš sustav, ne loši ljudi. Eduard je u pravu. Naš zadatak nije traţiti daljnje kaţnjavanje nego popraviti svijet najviše koliko nam mogućnosti dopuštaju. Ono što se događa u onoj crkvi dobar je primjer. Vaţno je krenuti dalje... U onoj crkvi, je li to crkva gospođice Terry? Pravda u mnogo oblika je govorila da su se njih dvoje - što? - odrekli osvete u zamjenu za nešto bolje? Julija nije mogla znati koliko su pisama njih dvoje izmijenili prije sljedećeg kojeg se Kellen domogao, gdje god da ih je našao. Ali ton se potpuno promijenio. Nestalo je smirujućeg, gotovo uobraţenog gospodara i vladara kućanstva, koji jedva da je priznavao tugu svoje supruge ili vlastitu; na njegovu mjestu sad je bio čovjek kojega je obuzela nenadana panika. 12. listopada, 1973. Najdraţa Anna, imam samo minutu da napišem ovo pismo. Sjedim u uredu Kena Steinberga, i da, znam što misliš o odvjetnicima, ali Ken je takoreći član Obitelji i, da budem iskren, trebam njegov savjet. Situacija se promijenila. Prate me. Da, svaki paranoik to kaţe. Ali, draga, ti me poznaješ. Nisam sklon hiperbolama. Prate me. Osjećam njihove crne oči na sebi čak i kada ih ne vidim. Osjećam njihov dah u svojoj blizini. Oni su svoje učinili. Svakoga su uputili u pogrešnom smjeru. Zamračili su ono što je trebalo biti jasno. Dao sam svoju riječ da ću prihvatiti njihovu viziju pravde, ali oni ipak ne vjeruju da ću se drţati svoje strane pogodbe. Mislim da nisu u stanju presresti pisma poštanske sluţbe Sjedinjenih Drţava. Još. Preklinjem te da budeš oprezna. Mislim da bi trebala produţiti boravak u Europi sve dok li ne dam znak da je sigurno vratiti se...

Julija je opet pročitala ključne rečenice. Svakoga su uputili u pogrešnom smjeru. Krivotvorili su dokaze? Izmišljali alibije? Prate me. Zadrhtala je. Osjećam njihov dah u svojoj blizini. ―Točno znam kako se osjećaš‖, rekla je u zrak. Treće pismo pisano je pet mjeseci poslije. Vanessa je u svojem referatu napisala da je Anna Joule nakon Ginine smrti produţila svoju europsku turneju. Očito je Anna poslušala suprugov savjet. 7. oţujka, 1974. Najdraţa Anna, uništi ovo pismo kad ga pročitaš. Bojim se da se sve raspada. Čini se da je Nixonova sudbina i naša. Nemoguće je zataškati stvar. Uvijek postoji doušnik. Uvijek. Opet je tvoja mudrost bila točna. Bolje je slijediti istinu. Ţao mi je što te nisam slušao. Ipak nije sve izgubljeno. Za razliku od Nixona, mi imamo izbor. Prijatelji nas nisu napustili. A mislim da će nam na čast posluţiti i naša ţivotna borba za pravdu. Dobri smo ljudi, ti i ja. Nismo čudovišta. Ponekad smo znali pogriješiti, ali pogreške nisu isto što i zlo, zar ne? Pogrešna procjena ne mora nuţno voditi u pakao - ne, ako smo napravili sve što smo mogli s onim čime smo raspolagali. Dali smo sve od sebe da osiguramo da naša voljena kći nije umrla uzalud. Ako smo bili u krivu, barem smo griješili svrstavajući se na stranu ljubavi prema bliţnjemu. Kako bi pisma smjestila u neki kontekst, otvorila je drugu kuvertu, u kojoj su bile stranice iz dnevnika policijskog narednika: Studenti su dali alibije od kojih nijedan nije odrţiv, ali to ne smijemo detaljno istraţivati. Osim toga, sa svim tim novcem koji naokolo teče, ne mogu nikome vjerovati. Ĉak ni svojim ljudima. Ĉak ni sebi. Nije dovoljno. Ovo sigurno nisu mogli biti svi Kellenovi dokazi. Sa strepnjom je uzela posljednju kovertu. Još jedna fotokopija... Julija je s trzajem podigla glavu. Ĉula je škljocaj brave i otvaranje vanjskih vrata svojeg ureda, iako je bila sigurna da ih je zaključala. Sjetila se zvuka dizala dok je bila u podrumu i kako je pomislila da je programirano da se vrati na glavni kat; tek joj je sada palo na pamet sa se Rod Rutherford uvijek koristio stubama, a da se klimavo staro di/alo vjerojatno nije moglo nizašto programirati.

Nikamo nije mogla pobjeći. Sjedila je savršeno mirno i čekala da se Eggameese pojavi i uleti kroz vrata. Sirom su se otvorila, a Julija se ukočila. ―Baš si prava‖, reče Mary Mallard, cereći se. ―Hoću reći, dobra si u ovome.‖ (III) JULIJA JE VEĆ BILA NA NOGAMA 1 BRZO SVE PAPIRE GURALA NATRAG U kuverte. ―Što radiš ovdje?‖ zahtijevala je. ―Kako si ušla?‖ Maryn smiješak je izblijedio. ―Pretpostavljam da mi još ne vjeruješ.‖ ―Ne ţelim te u svojoj blizini.‖ ―Što se dogodilo? Mislila sam da sam tvoja navijačica.‖ Zamahnula je nevidljivim pomponima. ―Znaš. Hip, hip, hura.‖ ―Mislim da sam ti poslala elektroničko pismo u kojem sam ti objasnila zašto se ne bismo trebale viđati.‖ Spisateljica se opet nacerila. ―Pa, suprotno onome što si moţda čula, mene baš nije tako lako maknuti u stranu.‖ ―Znači, Mary, što? Došla si ovamo i - što? - slijedila si me naokolo?‖ ―Tako nekako.‖ Julija je zatresla glavom. ―Kako si ušla ovamo?‖ ponovila je Julija, nastojeći da radni stol i dalje ostane između njih. ―U zgradu, to je bilo lako. Ĉekala sam da izađe nekoliko studenata i čak su mi pridrţali vrata da uđem. Nitko nikad ne misli da neka ţena smjera zlo.‖ Podigla je ključ. ―A što se tiče ureda, pa, u Bostonu sam ti neopazice uzela ključeve iz dţepa, dala napraviti duplikate i spustila ti ih natrag u dţep dok smo šetale parkom. Prilično dobro, zar ne?‖ Julija je gotovo ostala bez riječi. ―To je podlo.‖ ―OK, znači da sam podla i nisam šarmantna. Kad pišeš knjige kakve ja pišem, naučiš pomalo od svega.‖ Julija je pogledala iza nje, pitajući se što se dogodilo s Jeremyjem Flewom - i nije li pogrešno procijenila njegova zaduţenja. ―Lagala si mi‖, reče ona. ―O čemu?‖ ―O Crnoj dami? To je bilo lukavo.‖ ―Što je bilo?‖ ―Pretvarati se na taj način.‖ Gurnula je kuverte u aktovku. Istovremeno je ispod dlana prikrila sprej sa suzavcem, koji ju je Lemaster tjerao da uvijek nosi sa sobom. Nikad ga prije nije koristila, ali sada nije namjeravala dopustiti da svi materijali padnu u krive ruke. Nije znala za koga Mary radi. Znala je samo da je nikada više ne ţeli vidjeli. ―Molim te, Mary, ne ţelim više s tobom razgovarati niti te više vidjeti. Molim te, idi odavde.‖

Novinarka je raširila ruke, a pačje lice joj se namrgodilo. ―Ne znam o čemu govoriš, Julija.‖ ―Govorim o svem onom sranju u vezi s Crnom damom. Na samom početku si me prevarila.‖ ―Ne, Julija. Nikada te nisam prevarila.‖ ―Ne? Sjećaš se kako si provjerila podatke o meni prije susreta u Bijeloj kući? Pa, i ja sam se konačno opametila. I ja sam tebe provjerila. Zašto mi nisi rekla da si u rodu s predsjednikom drţave?‖ Maryno lice se smračilo. ―Šališ se, zar ne? To si saznala od nekog idiota s interneta. Nismo u rodu. Moţda smo si bratići u osmom koljenu ili još dalje. To znači da smo imali zajedničkog pretka koji je potpisao Deklaraciju nezavisnosti. Hajde, Julija. Po toj logici, moja je obitelj povezana s gotovo svim predsjednicima.‖ Očajnički smiješak. ―A vjerojatno i tvoja.‖ ―Samo idi odavde.‖ ―Što je u kuvertama, Julija? Koga štitiš?‖ ―Nikoga. Ţelim da odeš.‖ Mary je odmahnula glavom. ―Ne mogu to učiniti. Predizbori u Iowi su za dva tjedna.‖ Pokazala je rukom na aktovku. ―Moramo iskoristiti to što je tu unutra, Julija. Ne moţemo dopustiti da se neki tip koji ţeli sjediti u Ovalnom uredu izvuče s ubojstvom koje je počinio.‖ ―Ja sad odlazim.‖ Zaobišla je stol. ―Molim te, ne slijedi me.‖ ―Julija, stani. Stani malo. Reci mi što se događa.‖ ―Mary, makni mi se s puta.‖ Novinarka je ispruţila ruku. ―Reci mi što je u...‖ Julija ju je poprskala sprejem. Ravno u lice.

5 9. POGLAVLJE VELJAĈA 1973.

(I) ―SRETNA SI ŠTO NEĆE PODNIJETI TUŢBU‖, REĈE LEMASTER. ―Morala sam se zaštititi!‖ Njezin suprug odmahne glavom. Stajao je ispred toaletnog stolića i vjeţbao s utezima. ―Mogli smo je vjerojatno uhititi zbog neovlaštenog ulaska ili provale. Ali vas dvije ste se donedavno druţile. Nijedna porota neće povjerovati da te ţeljela napasti.‖ Zastao je. ―Ĉak ni ja to ne vjerujem.‖ Julija je bila nervozna, znojna i bijesna na samu sebe i sad je povukla pokrivač preko glave. Nikada prije nije nekoga napala sa zaštitnim sprejem. Pretpostavljala je da će to djelovati kao u filmovima, kad tip počne hvatati dah, trljati oči, kad pada na zid dok vi jurnete pokraj njega. Ali Mary je vrištala, hvatala se rukama za grlo, tijelo joj se grčilo i, prije nego što je pala na pod gdje se sklupčala u fetalni poloţaj, naizmjenično je suho i vlaţno disala, a onda ju je Julija prestala grliti i ispričavati joj se i ustala da nazove hitnu pomoć na 911. Pola noći provela je na hitnoj, čekajući da joj nešto kaţu. Lemaster je kao i obično ujutro vjeţbao, prije nego što je krenula u kampus. Julija se tek spremala na počinak. ―Uostalom, što je to bilo tako vaţno?‖ upita on. ―Zbog čega ste se vas dvije potukle?‖ ―Ţelim znati što se dogodilo one noći kad je Gina ubijena. Što se zaista dogodilo.‖ ―Jules, bio sam u Engleskoj. Nisam bio ovdje.‖ Julija je naglo izvukla glavu ispod pokrivača i sjela. ―Otvori moju aktovku.‖ ―Hmmm?‖ ―Moju aktovku.‖ Učinio je to dobronamjerno, odloţivši utege i u sportskoj odjeći sjeo je do nje na krevet. Otvorio je tanku koţnatu torbu. Našao je kuverte. ―Ovo?‖ ―Pogledaj u kuvertu broj tri.‖ Učinio je to i sa zainteresiranim izrazom lica prelazio preko stranica pisama i onih iz dnevnika. Dobrog raspoloţenja nestalo je kad je stigao do zadnje stranice. ―Ne‖, rekao je.

―Da‖, reče ona. ―To je nemoguće.‖ ―Nije.‖ Uspravila se sjedeći. ―Dragi? Mislim da je vrijeme da mi kaţeš istinu.‖ Drţao je u ruci fotokopiju povratne avionske karte. Podigao je pogled prema njoj, a zbog njegova izmučenog pogleda poţeljela ga je zagrliti i zauvijek zaštititi, ali isto tako i da ga više nikad ne mora pogledati. Karta je bila za relaciju London - Boston, s datumom iz veljače 1973., na Lemasterovo ime. ―Došao si zbog rođendana Baya Dennisona‖, reče Julija. ―Nikad ga nisi propuštao.‖ (II) TOPLO su SE ODJENULI I PJEŠICE KRENULI NIZ PADINU PREMA REZERVOARU, dok su im čizme ugodno škripale. ―Ne znam sve‖, reče Lemaster. ―Ĉak ne znam puno. Ili nisam znao. Sad znam više.‖ Letimice ju je pogledao. Ona je nastojala zadrţati neutralan izraz lica. ―Da. Da. Vratio sam se zbog Bayove proslave. Imao sam jedan slobodan dan pa sam došao ovamo u kampus.‖ ―Vidjeti svoje prijatelje?‖ ―Zapravo, ne. Nego da provjerim knjige i stvari koje sam ostavio u apartmanu Hilliman. Ţelio sam se uvjeriti da ih nitko nije dirao. Moji cimeri su imali naviku premještati moje stvari. Mislili su da je to smiješno. Stigao sam navečer četrnaestoga, ali nikoga nije bilo kod kuće. Provjerio sam stvari i, nekim čudom, sve je bilo na svojem mjestu. Pozdravio sam nekoliko ljudi u studentskom domu, ali bio sam iscrpljen od leta i otišao sam spavati, misleći kako ću se idućeg jutra autom odvesti na proslavu.‖ Stigli su do ograde. Lemaster se uhvatio kao da se bojao da će pasti. Glas mu se pojačao. ―Onda sam se, pa otprilike oko dva ili tri ujutro, probudio. Ili bolje rečeno, probudio me jedan od mojih cimera. Rekao je da je u velikoj nevolji. Dogodilo se nešto strašno.‖ ―Koji cimer?‖ upita ona, ali otišla je predaleko u priči. ―Upitao sam što se dogodilo. Nije htio reći. Samo je rekao da je u nevolji i - pa, moţda su svi bili u nevolji. Bio je pijan, plakao je i bio uplašen. Vrlo uplašen. Dakle, bilo mi je dvadeset godina, Jules. Nisam bio siguran što da učinim. Rekao sam mu neka se naspava i da će ujutro sve izgledati bolje. Otišao je u krevet. A ja sam ustao, obukao se, uzeo svoje stvari, sjeo u auto i pobjegao odande. Vozio sam ravno u Boston. I da, napustio sam ga u njegovoj nevolji. Ali, Jules, znaš, moji su cimeri često bili pijani, često su bili u nevolji i uvijek su me molili da sredim stvar. Zvali su me Veliki brat. Pretpostavljam da se nisam osjećao raspoloţenim za dobra djela. Vratio sam se u Ameriku na otprilike sedamdeset dva sata i sad taj tip ţeli da prvi cijeli dan

provedem sređujući neki njegov problem. Ne, hvala. Otišao sam u Boston na proslavu rođendana.‖ Ponovo su krenuli, hodajući uz ogradu. Juliji je postajalo hladno, ali nije ga namjeravala prekidati. ―Te večeri bila je proslava. U jednom trenutku sam se našao nasamo s Bayom Dennisonom i rekao mu što se dogodilo. Mislim da sam ga zamolio da razgovaram s njim. Moţda je on mene prvi pitao kako sam. Nisam siguran. Bilo kako bilo, ispričao sam mu o svojem cimeru. Bay je razmislio i rekao da bih se trebao vratiti i reći mu, ako se radi o nečemu ozbiljnom, da dođe u Boston i Bayu ispriča cijelu priču pa će on vidjeti što moţe učiniti. A ja sam pomislio kako je to sjajno, Bay će sve srediti, taj mladić ima dobre veze, moţda mu ipak mogu pomoći. Zato sam se sutradan - to je bio šesnaesti - odvezao natrag u Elm Harbor, našao svojeg cimera, rekao mu da ode u Boston i razgovara s Bayom. Uvjerio sam ga da Bay moţe riješiti njegov problem. U ono vrijeme sam mislio da Bay Dennison moţe učiniti sve. A moţda je i mogao.‖ ―Je li otišao?‖ upita Julija, kad je suprug malo zastao. ―Da. Otišao je. Ja sam tada već bio opet u Engleskoj. Nisam znao o kakvoj nevolji je riječ i nisam znao kako je to Bay sredio. Ali cimer mi je napisao pismo u kojem kaţe da je sve u redu i da mi je duţnik. Morao sam samo zatraţiti, a on će mi dati sve što poţelim. Tada i zauvijek.‖ Kao, na primjer, odbaciti Camerona Knowlanda, pomisli Julija, ali ne reče ništa. Kao najuriti Astrid. Kao zatvoriti daljnju istragu ili baciti u zatvor Tonyja Ticea. ―Kad sam se vratio u lipnju, moji su cimeri bili neobično briţni i paţljivi. Ako sam prije bio Veliki brat, sad sam bio Gospodar i gazda. Bilo je čudno. Bilo je kao da sam ih sve spasio, ali nisam zapravo spasio nikoga. Samo sam jednoga od njih poslao k Bayu. Ipak, stalno su mi činili neke usluge, čak i kad nisam traţio, i podsjećali su me da su moji duţnici, da moram samo zatraţiti itd., itd. Naravno, nisam ih odbio, iako sam bio itekako zbunjen. Nisam znao što su učinili niti što je Bay učinio.‖ ―Ono priznanje‖, napomene Julija, ali Lemaster je ţelio pričati na svoj način. ―Diplomirao sam, zaposlio se, dobio drugi posao, otišao na Teološki fakultet, upoznao tebe, vjenčali smo se.‖ ―Izostavio si ‗zaljubio sam se‘.‖ ―To se podrazumijeva.‖ Stigli su do granice kampusa, duboko u snijegom obavijenoj šumi, i sad su se počeli vraćati drugim putem. ―Svejedno, tada sam već bio Empyreal. Na niskom poloţaju. Onom koji oni zovu legionar.‖ ―Klub ne izumire, zar ne?‖ ―Ne. Ne zapravo. Povlače se - u podzemlje.‖ Oklijevao je. Sad nije govorio o vlastitom iskustvu nego o stvarima za koje je obećao da ih nikada nikome neće razotkriti. ―To je dio strategije, Jules. Vaţan dio. Ostati u sjeni.‖ ―Kakve strategije?‖ ―Pomoći našoj zajednici. Jules, slušaj.‖ Hodao je brţe, natjeravši je tako da se zapuše

dok je drţala s njim korak. ―Uzmimo za primjer, hipotetski, nekog dječaka iz studentskog bratstva, bogato dijete, s dobrim vezama, u nekom od vrhunskih sveučilišta u zemlji. Njegova obitelj za njega planira velike stvari. Njegov jedini problem je što se strašno zaljubi u sedamnaestogodišnju kćer svojeg profesora. A on nije od onih koji su ikada naučili kako se oduprijeti iskušenju. Obitelj mu je uvijek priskakala u pomoć kad bi se uvalio u nepriliku. Oni mogu svakoga kupiti. I tako on počinje flertovati s tom - s tim djetetom. Jer ona to jest, dijete. No onu mu uzvraća i flertuju s njim. I nakon nekog vremena njih se dvoje počnu kriomice sastajati. U redu, nikada nisu otišli do kraja, kao što smo govorili u onim danima. Ali rade štošta, taj student i djevojka. Zatim se, jedne noći, jedan od njegovih cimera poţeli pridruţiti zabavi. Kaţe: ‗Zašto bi ti bio jedini koji se motaš oko nje? Mi sve dijelimo. Trebao bi s nama dijeliti.‘ Moţda se porječkaju. Hipotetski. Ili je moţda prvi student bio odmah spreman pristati, jer - pa, jer je bio pokvaren do krajnje amoralnosti. I tako su te noći njih dvojica sjeli u auto i krenuli po nju. Valentinovo je, ali ona se lako moţe sastati sa svojim dečkom kad god poţeli. Izazove svađu s majkom i uvrijeđeno ode iz kuće. Eto, tako jednostavno. I stvarno, te večeri ona i majka viču jedna na drugu i naša hipotetska tinejdţerica izjuri iz kuće. Njezin dečko dolazi autom po nju. Samo što su u autu dva mladića, ne jedan, i obojica su već dosta popili. Moţda se ona sad osjeća malo nelagodno, ali svejedno sjeda u auto. Voze se na plaţu. Tamo se naš prvi student - njezin mladić - omamljen od pića, onesvijesti u autu. Drugi se mladić, podjednako bogat i razmaţen kao i onaj prvi, poţeli malo ljubakati. Moţda je ona isprva i pristala. Moţda se odmah počela opirati. Bilo kako bilo, situacija je otišla dalje nego što je ona planirala. Kazala mu je da prestane. On nije ţelio. Nikada nije trebao prestati u svojem ţivotu. Njegova je obitelj dotada već isplatila desetak djevojaka. Što znači jedna više? Zato je postao grub s njom.‖ Došli su pred kuću. Vrtna garnitura bila je prekrivena snijegom. ―I ona bjeţi‖, reče Julija. ―Točno. Ona bjeţi. Hipotetski. Sredina je zime, a ona na plaţi bjeţi. Tamo je čuvar. Tinejdţer. Uvijek postoji čuvar. Ali, sirota djevojka, trči u pogrešnom smjeru. Ne prema čuvarevoj kućici nego prema vodi. Naš je student progoni. Ne zaboravi da je pijan gotovo do besvijesti, a moţda je i ona popila koje piće. Dostigao ju je baš kad je došla do vode. Moţda su se borili. Moţda ga je samo pljusnula, a on joj vratio, mnogo jače nego što je htio. Bilo kako bilo, pala je u vodu. I nije više ustala.‖ Liznuo je usne. ―Hipotetski.‖ ―Dobro‖, reče Julija, provjeravajući koliko je sati. Morat će uskoro ući u kuću da bude sigurna da će joj kćeri stići na školski autobus. ―Hipotetski‖, ponovila je kao jeka. ―A onda je nastala panika. Naš student je pokušava privesti svijesti, ali ne zna

kako. Odustaje. Pušta vodi tla je preuzme. Moţda ju je čak i gurnuo. Ne znam. Trkom se vratio u auto, pokušava probuditi prijatelja, ali ne moţe. Zato odmagli što je moguće brţe natrag u kampus, jer kampus je siguran. Kampus je dom. Kampus je mjesto odakle moţeš nazvati obitelj i reći im da dođu i poprave ono što si učinio, jedino što se sada radi o nečemu malo ozbiljnijem nego što je zavođenje - koje je, iako to zaboravljamo, nekad bilo krivični prekršaj. Napokon uspije probuditi prijatelja, ali mu, naravno, ne kaţe što se dogodilo. Teturaju uza stube, dolaze u apartman i - gle čuda! - vratio im se cimer kojega jedno vrijeme nije bilo. Onaj kojega zovu Veliki brat.‖ ―Njihov crni cimer.‖ Lemaster se sumorno nasmiješio. ―I tako ga naš student budi i počinje blebetati o tome kako je ovaj put u velikoj neprilici, a dan i pol kasnije Veliki brat se vraća i kaţe mu da ode u Boston, jednom stručnjaku, maheru koji će sve srediti. I naš student ode. Maher ga sasluša. Zatim mu postavlja dva pitanja. Je li ih itko vidio na plaţi? Samo čuvar. Sjeća li se njegov cimer ičega? Ne. Maher mu tada kaţe da sve prepusti njemu. I za dvadeset četiri sata on ima cijeli plan. Jer tada je već znao da je neki mladić, crnac, ukrao u gradu auto. Plan se sastoji od toga da se krivica prebaci na mladog crnca. No postoji i rezervni plan, ako nešto pođe po zlu. Pijanog cimera, onoga koji je prespavao cijeli događaj, mora se uvjeriti da je on počinio zločin, a da je naš student bio taj koji je sve prespavao. Maher se i s njim sastao i ispričao mu prepravljenu priču. Sredit ćemo sve tako da tvoj prijatelj bude optuţen, rekao je. Postoji samo jedan uvjet. Obojica moraju potpisati priznanja...‖ ―Zašto bi to učinili?‖ ―Zato što ih je maher gurnuo između čekića i nakovnja. Potpiši priznanje i bit će kao da se nikada ništa nije dogodilo, osim što ćemo uvijek imati to priznanje, za svaki slučaj, ako jednom zatrebamo neku uslugu. Ili nemoj potpisati i okušaj sreću na sudu, imajući na umu da maher moţe svjedočiti protiv tebe, a on ima veliku moć. Moţda takvu da pobijedi bogate Obitelji. Sigurno dovoljnu da im pruţi veliku bitku. A naravno, u bitki će, bez obzira na to pobijedili ili izgubili, budućnost mladića biti uništena. A za takve Obitelji, blistava budućnost je ono za što ih odgajaju.‖ I on je pogledao na svoj sat. ―Vrijeme je da probudimo djecu.‖ ―Lemmie, čekaj.‖ Poloţila je ruku na njegovu. ―Što ne valja?‖ ―Koliko dugo znaš za ovo?‖ Njegove tamne oči sad su bile njeţne, ponovo smirene i sa sobom i s njom. "Otkad su me izabrali za Vrličnika." "Hoćeš reći, da svih ovih godina...‖ ―Nisam znao što se dogodilo. Sumnjao sam da ima neke veze s Ginom - kako ne bih? - ali nisam znao i nisam pitao. A zanimljivo je da su moji cimeri, pa, sigurno su

pretpostavljali kako ja sve znam o tome. Jer, svih ovih godina, kad bih zamolio za uslugu, oni bi mi je učinili.‖ Pridrţavao joj je otvorena vrata. ―Naravno, ne traţim mnogo usluga.‖ Djeca su se sjurila u prizemlje. Julija je natjerala Lemastera da pričeka, jer je inače volio rano odlaziti na posao. Ali nisu završili i oboje su to znali. Jeremy Flew je čistio kuhinju dok je Julija pratila djecu do školskog autobusa. (III) ―Pitaš se što je maher mislio da radi. Točno ću ti reći. ON i njegov... klub... imaju jednu teoriju. Prema njoj Amerika ništa ne daje badava. Oni vjeruju da Amerika neće prijeći ulicu da pomogne crncu, barem ne ako nije prisiljena. I zato ono što rade, što su radili već dugo, jest to da skupljaju nepovoljne informacije o ljudima na visokim poloţajima. Ili o ljudima od kojih se očekuje da će dospjeti na takve visoke poloţaje. Novinari i oporbeni političari vole iskoristiti takve informacije, izbaciti ljude s poloţaja na kojem se nalaze. Naš hipotetski maher to smatra ludošću. Ako o nekoj moćnoj osobi pronađeš prljave informacije i iskoristiš ih da osobu otjeraš s poloţaja, što si dobila? Političara bez vlasti i prljave ruke, a nijedno ti ne koristi. Bolje ga je zadrţati na poloţaju i dati mu do znanja što imaš te ga s vremena na vrijeme blago gurnuti u smjeru pravde. Na taj način imaš moćnog političara i čiste ruke, ali on ipak radi što ţeliš. Ne uvijek‖, doda Lemaster brzo. ―Moraš to štedljivo koristiti ili se sistem raspada. Ali treba gurkati. U to oni vjeruju. U gurkanje.‖ Primijetio je predbacivanje u Julijinim očima. ―Hajde, Jules. Koliko si mi puta rekla da više nijedna stranka zapravo ne mari za tamniju naciju? Kako se republikanci samo brinu kako da sreţu poreze i povećaju vojsku, a demokrati se samo bave pitanjem pobačaja i pravima homoseksualaca. Zar nije to ono što uvijek govoriš, barem privatno? Pa, naš hipotetski maher i njegov klub se slučajno slaţu s tobom. Misle da identitet stranke na vlasti nimalo ne utječe na ţivot Afroamerikanaca. Njima je samo vaţno jesu li ljudi na vlasti oni nad kojima imaju neki utjecaj.‖ ―Slaţeš li se ti s tim?" upita ona silnim glasom. ―Misliš li da je on u pravu?‖ ―Razumijem njegovo stajalište. Ostanimo kod toga.‖ Vezao si je kravatu. Vidio je da je ona još nezadovoljna. ―Jules, slušaj. Pretpostavimo da moţeš dokazati tko je ubojica. Mislim da to nije moguće, ali pretpostavimo da jest, nakon svih tih godina. Pretpostavimo da to moţeš dokazati, objaviti dokaze u javnosti i njega strpati doţivotno u zatvor. Bi li to vratilo mrtvu djevojku? Bi li pomoglo našem narodu?‖ Ozbiljno je odmahnuo glavom, u slučaju da ona nije pogodila pravi odgovor. ―Ne, Jules. Ne. Ovo je jedini način koji ima smisla. Jedini način na koji pravda zapravo nešto postiţe, a da to nije samo naše uzajamno tapšanje po leđima. To je emocionalno manje zadovoljavajuće - nema katarze - ali čini dobro stvarnim

ljudima.‖ Navukao je sako, okrenuo se na jednu i drugu stranu pred ogledalom, promatrajući kako pada mekana vunena tkanina. ―Lemmie, ne. Ne moţeš tu završiti.‖ ―Već sam rekao više nego što sam trebao.‖ ―Molim te. Postoji Jockovo priznanje. Je li je on zaista ubio? Ili je on bio taj njezin dečko, mrtav pijan na straţnjem sjedalu?‖ ―Kakve to veze ima?‖ ―Tvoj maher je moţda ucjenjivao dvojicu muškaraca zbog istog zločina!‖ ―Dvostruka pravda, ne misliš li tako?‖ Odmahnula je glavom. ―Mislim da je to bio Scrunchy. Mislim da je uvijek Scrunchy. Mislim da je Jockovo priznanje prikrivanje. Ono što je Merrill Joule nazvao upućivanje svakoga u pogrešnom smjeru. Mislim da je razlog zbog kojeg je Mona imala priznanje taj što među elitom postoje ljudi koji, na neki način, znaju istinu i ako se itko previše pribliţi, od njih se očekuje da ih puste da se spotaknu na Jockovo priznanje kako bi ih skrenuli s pravog traga.‖ Ustala je, ali se još nije počela odijevati za posao. ―Mislim - ako je to Scrunchy učinio? - nadam se da pati. Zasluţuje da pati.‖ ―Nije vaţno tko je počinio zločin. Ne zapravo. Reći ću ti nešto, Jules. Obojica su krivi. Bili su bogati, pijani studenti. Sva ljudska bića su smrtna i nesavršena, odrastaju i postaju relativno pošteni i čestiti ljudi. To je u redu. Ali pitala si me o prošlosti. Dobro. Razgovarajmo o prošlosti. Bili su čudovišta. Ĉinili su što su htjeli i pretpostavljali da će netko za njima počistiti nered. Zbog njihova imena i Obitelji, netko je to obično i napravio. Imali su taj zajednički stav većina bijelaca ga ima, barem u Americi, ali osobito bogataši, bez obzira na to gdje se nalaze u političkom spektru svaki dan to vidim u kampusu kod ljudi s ljevice i vidim to svakodnevno u Washingtonu kod ljudi s desnice - dakle, imali su taj stav da su prikraćeni. Svijet im je sve dao, ali oni kao da su mislili da im pripada još više od toga. Netko ih je povrijedio. Netko je uzeo nešto što su imali ili im uskratio nešto za čime su čeznuli. Sjede naokolo i podupiru jedan kod drugoga osjećaj da su svuda oko njih loši ljudi, koji im pokušavaju ukrasti njihove igračke.‖ Prišao je prozoru. Snijeg je padao u mekanim pahuljama. On je u mislima bio jako daleko. ―A reći ću ti još nešto. Nisam izmislio taj plan. Nisam ništa znao o njemu. Kad sam prvi put čuo za to - prije godinu dana? - mislio sam da je to - ludost. Svakako protuzakonito; vjerojatno nemoralno; ali sigurno ludo. Ĉak sam razgovarao s nekim ljudima u Vijeću o tome da se to zaustavi. Veliki vrhovnik me odveo u stranu. Rekao mi je: ‗Razmisli o svemu. Mnogo je truda uloţeno u to. Mnogo razmišljanja.‘ Ja sam ipak mislio da je to pogrešno, Jules. Sad pak nisam tako siguran. Danas, kad gledam oko sebe, kad slušam o čemu blebeće naša elita, u zemlji u kojoj je rješavanje rasnih i klasnih problema nekada bilo središnje pitanje politike, kad vidim kako je bljeđa nacija

prešla na druge probleme a iza sebe ostavila tamniju naciju, danas mislim da je naš hipotetski maher moţda bio u pravu u vezi s Amerikom...‖ Izašao je iz sobe. Ostavši sama sa svojim mislima, Julija nije bila pripravna baviti se apstrakcijama. Zapela je na konkretnijim problemima, kao što je, primjerice, tko je ubio Ginu Joule. Pitala se koga to njezin suprug štiti. Priznanja se mogu krivotvoriti. Priznanja se mogu iznuditi. Bez obzira na to koliko je dokaza upućivalo na Jocka ili Scrunchyja, nije se mogla otresti snaţnog dojma da je Maureen Whisted, dolje u radnoj sobi one noći kad su priredili večeru, bila uţasnuta činjenicom kako bi Kellenov višak mogao dokazati da je to učinio njezin suprug.

60. POGLAVLJE

RELATIVNI AUTORITET

(I) BRUCE VALLELY SJEDIO JE U TAMNOM BUICK CENTURYJU, SVOJEM SLUŢBENOM autu, nakon što je prethodno našao parkirališno mjesto u Ulici Hudson, odakle je nesmetano mogao paziti na ulaz Teološkog fakulteta. Bubnjao je prstima po upravljaču, gledao vrata kroz guste snjeţne pahulje, jer to je bio jedini izlaz za koji je znao da se njime Julija uvijek sluţi. Nije ni pomislio na neobičnu rasnu inverziju tog trenutka - crni policajac ţeli otkriti zašto jedan bijelac slijedi jednu crnkinju - ali odlučio je da je, bez obzira na sve, došao trenutak za kratak razgovor s gospodinom Flewom. Recimo, da ga zamoli da mu objasni gdje je bio između osam i deset one noći kad je Kellen Zant ubijen. I nije li moţda bio u trgovačkom centru u Norportu onoga dana kad je pregaţen Boris Gibbs. Ali, čak i više nego što je ţelio riješiti zločin, ţelio je shvatiti kako je, zaboga, čovjek kao Lemaster Carlyle mogao zaposliti jednog Jeremyja Flewa; jer nikako nije mogao prihvatiti ideju da je Flew taj posao dobio tek pukom slučajnošću. Akcija. Julija je velikim koracima silazila niz prednje stube u društvu dviju studentica, koje su se uz smijeh oprostile od nje i krenule prema središtu kampusa. Julija je stajala trenutak, okretala glavu kao da provjerava ulicu, a moţda je, svjesno ili ne, upravo to i činila. Nakon nekog vremena, čak i mozak amatera moţe prepoznati da ga netko prati. Kad je pogledom prešla preko njegova auta, trudio se ostati savršeno miran, jer bi spuštanje ili okretanje glave u stranu samo privuklo njezinu pozornost. Ĉinilo se da je blijeda. Zabrinuta. Ĉak uplašena. Pa, tko ne bi bio, sa svim teretima koje nosi? Naposljetku je krenula prema parkiralištu, čvrsto steţući šal oko vrata. Uspela se uz tri stube prema platou s kojeg je površno očišćen snijeg i dvaput se poskliznula prije nego što je stigla do Escaladea. Bruce se okrenuo da opet promatra Kepler i doista, tamo je bio mali Flew. Pojavio se na izlazu sa strane zgrade, koji se nije vidio s prednjih vrata, te je i on zaobilazno krenuo prema parkiralištu. Bruce je morao brzo donijeti odluku. Mogao je odmah tu

zaustaviti pomoćnika i ispitati ga, ostavljajući Juliju da ode bez pratnje, ili je mogao slijediti Flewa, koji je slijedio Juliju. Ali imao je predosjećaj da će ga Jeremy Flew, nekadašnji neovisni konzultant u State Departmentu, odmah primijetiti u prometu. Bolje je da odmah ovdje završi s tom zbrkom. Ipak, Bruce nije namjeravao podcijeniti tog osumnjičenika. Iz pretinca za rukavice izvadio je svoj Smith & Wesson 64 i spustio ga u futrolu na pojasu, koju po pravilima nije smio nositi. Polako je otvorio vrata, ovaj put zahvalan za veliku bijelu pahuljastu tišinu snijega, koji je brzo padao, i lagano je potrčao zametenom stazom, koja je zaobilazila Keplerovo dvorište. Julija je već skoro stigla do svojeg auta, spuštene glave, blijeda lica, ţurna koraka i pomalo teturajući, kao da ju je nešto natjeralo u paniku. Pitao se je li to Flew primijetio. Pitao se je li Flew bio razlog. Ţivahni Flew se, s druge strane, nije nimalo ţurio, oprezno je provjeravao svaki korak, pazeći da s previše brzine ne izazove pometnju, a tada bi se Julija okrenula. Ili je moţda bio siguran da zna kamo se uputila i stoga nije vidio potrebu da ţuri. Bruce je smišljao kako da mu prepriječi put i smislio je savršen plan. Pojavio se iz sjene iza granitnog uporišta zgrade fakulteta upravo kad je Jeremy Flew stigao do snijegom prekrivenih stuba parkirališta. ―U redu, gospodine Flew. Dosta će biti dovle.‖ Mali čovjek se zaustavio, ali pogledao je pokraj njega, prema Juliji, koja je sjedala u Escalade. ―Što mogu učiniti za vas, gospodine Vallely?‖ ―Mislim da moramo razgovarati.‖ ―Ne baš sada.‖ ―Da, gospodine Flew. Baš sada.‖ Oči vilenjaka ponovo su se okrenule prema Bruceu, činilo se kao da mu uzima mjeru, a onda su opet skrenule slijediti Juliju. ―Gospodine Vallely, bojim se da me čeka hitan posao.‖ ―Da slijedite Juliju Carlyle i vidite što namjerava?‖ ―Hitan posao. Ispričajte me.‖ Flew je zakoračio da ga zaobiđe. Ali Bruce je bio mnogo veći i tijelom se ispriječio između malog čovjeka i parkirališta. ―Bojim se da ću morati inzistirati.‖ ―Ne vjerujem da me moţete zadrţati ovdje, gospodine Vallely.‖ ―Ako dovodite u pitanje moj autoritet...‖ ―Uopće ne, gospodine Vallely. Potpuno razumijem da ste dobili posebna zaduţenja. Ipak, ne vjerujem da me moţete zadrţati ovdje.‖ ―Pa, nisam siguran kako to mislite, ali moţda je najlakše...‖ Bilo je vrlo brzo i vrlo neočekivano, a poslije je Bruce priznao da je vjerojatno ostario. U jednom trenutku njegova je ruka bila na nadlaktici malog muškarca, a sljedećeg ga je taj mali čovjek s iznenađujućom njeţnošću srušio na leđa u snijeg. Zaprepašten, Bruce je iskoristio jednu cijelu sekundu da se pribere, a jedna sekunda je bilo sve što je Flew trebao. Do trenutka kad se bivši detektiv uspentrao na noge,

Lemasterov specijalni pomoćnik već je bio na pola parkirališta, sprintajući prema bijelom autu, koji je Bruce već ranije negdje vidio. Povući pištolj na pomoćnika predsjednika Sveučilišta i još nasred kampusa nije dolazilo u obzir, a osim toga, Bruce već mjesecima nije vjeţbao u streljani. Procjenjujući udaljenost i šanse, Bruce je potrčao, ne za Flewom niti Escaladeom, koji je upravo izlazio na Ulicu Hudson, nego je krenuo prema izlazu parkirališta. Kad biste se autom pribliţili rampi, teţina kotača pokretala je prekidač i vrata su se otvarala. Taj je proces trajao nekoliko sekundi i to će mu biti druga prilika da prepriječi put Jeremyju Flewu. Ali kad se Bruce zaustavio da pogleda natrag prema parkiralištu, bijeli je auto i dalje stajao prekriven svjeţim snijegom, a čudni mali čovjek je nestao. (II) BRUCE JE, FRUSTRIRAN, RAZMIŠLJAO KOJE su MU OPCIJE PREOSTALE. JULIJA je otišla, a Flew mu je pobjegao. Mogao bi nazvati Juliju na mobitel, ali što bi joj rekao? Da je u opasnosti? Nije imao razloga misliti da je to tako - da ju je Flew ţelio ozlijediti, već bi to davno učinio - a osim toga, ako se pokaţe da je upozorenje laţno, ona mu nikad više neće vjerovati. Svejedno ju je pokušao nazvali, ali dobio je samo njezin pretinac govorne pošle. Nije ostavio nikakvu poruku. Umjesto loga, odlučio je pokušali otkriti zašto je otišla u takvoj ţurbi, jer bi mu razumijevanje njezina razloga moglo pomoći da pogodi njezino odredište. U uredu je bila samo još Latisha. Foxon je otišla već prije nekoliko sati. Mlada ţena je ustala, a u očima joj se pojavio strah. On joj se nespretno ispričao zato što ju je prestrašio. Zatim je rekao: "Moram znati kamo je otišla dekanica Carlyle.‖ ―Otišla je kući.‖ ―Jeste li sigurni?‖ Latisha je pokazala na sat. ―Skoro će šest. Imala je sastanak vijeća. Mrzi kad mora ostati ovako kasno.‖ Bruce je odmahnuo glavom. Vidio je Julijino lice i znao je, jednostavno je znao, da je bila prestrašena. ―Što je radila neposredno prije nego što je otišla?‖ ―Zašto to morate znati?‖ upita mlada ţena razumno. ―Mislim da bi mogla biti u neprilici.‖ ―Jeste li vi uzrok te neprilike?‖ ―Nadam se da nisam. Ţelim joj pomoći.‖ Latisha je polako razmišljala. Dragocjene sekunde su prolazile, ali Bruce je nije ţelio poţurivati. Konačno je rekla: ―Znate tko joj je muţ, zar ne?‖ ―Da.‖ ―Znate, da će vas on upropastiti ako laţete.‖ ―Da.‖

Ušavši u ured, Bruce je pogledom pretraţivao sve ali ništa nije dirao i samo je čekao da nešto neobično izleti van. Sve što je našao bila je poslovna posjetnica, umetnuta ispod tipkovnice kako ne bi odletjela sa stola. Pisalo je: A. W. ACME, GEODETI, a ispod, Kellenovim kosim rukopisom, ―—tajnica?‖ Bruce je uzeo posjetnicu. ―Znate li što je ovo?‖ upitao je Latishu. Razrogačenih očiju niječno je odmahivala glavom. ―Vi ste tajnica dekanicc Carlyle?‖ Pokazao je na rukopis. ―Jeste li to vi?‖ ―Nisam tajnica.‖ Istovremeno je bila ponosna i preplašena. ―Više se tako ne zovemo. Ja sam administrativna pomoćnica 3. klase.‖ Bruce je naglas razmišljao. ―Imate pravo. Oprostite. Na Sveučilištu više nema tajnica. Pa, postoji glavni tajnik Sveučilišta, naravno...‖ Zastao je i oboje su se zagledali u posjetnicu. ―Je li dekanica Carlyle primila kakve pozive prije nego što je otišla?‖ ―Sama se javlja na telefon kad je ovdje.‖ ―OK. Pokušajte se sjetiti. Je li telefon zvonio?‖ Polako je odmahnula glavom. ―Danas poslijepodne bilo je tiho.‖ ―Je li itko došao k njoj? Student? Profesor?‖ Opet je odmahnula glavom. ―Došao joj je jedan student, ali prije dva sata.‖ ―Molim vas, Latisha. Pomozite mi. Bilo što, čega se sjećate.‖ ―Gledala je tu posjetnicu. Kao da je nešto crtkala po njoj.‖ Bruce opet pogleda. Julija je nacrtala krugove oko svakog pojedinog slova. Nekoliko krugova. Ništa nije imalo smisla. ―I nitko je nije došao posjetiti?‖ ―Nitko.‖ ―U redu. Znate li njezinu lozinku za elektroničku poštu?‖ Oči su joj se opet raširile. ―Ne brinite. Ja sam direktor sigurnosti u kampusu.‖ ―Ali mi ne bismo smjeli...‖ ―Latisha, molim vas. Dekanica Carlyle - Julija - je u nevolji. Znate to. Inteligentna ste mlada ţena. Morali ste osjetiti da se nešto događa.‖ Znajući da je plaši njegova visina i snaga, govorio je najblaţe što je mogao. ―Molim vas. Pokušavam joj pomoći. Vi morate pomoći meni, da bih pomogao njoj, a nemamo puno vremena.‖ Trajalo je manje od minute. Posljednje elektroničko pismo koje je Julija otvorila prije nego što je izjurila iz ureda bilo je od Vanesse. Poruka je bila kratka i doslovce je pisalo: ―To je znak minusa.‖ Bruce je bio zbunjen, a onda je uzeo posjetnicu i opet je pogledao. Tada mu je sinulo.

Znak minusa. Još jedna od onih igara riječi. Tajnik je bio Trevor Land. Oduzmite njegovo prezime iz naslova* i ostat će samo A. W. Acme, Surveyors. Pa? Bruce upita: ―Znate li je li još nešto radila?‖ Latisha je grickala usnicu, kao da se boji šeficu uvaliti u nepriliku. Ali kad je već otišla ovako daleko... Okrenula se računalu, gdje je Julija ostavila otvoren svoj pretraţivač Firefox. Kliknula je mišem nekoliko puta. ―To je radila.‖ Bruce je pogledao. Internetska stranica Anagram Server. Julija je utipkala ono što je ostalo na posjetnici kad je izbacila riječ ―Land‖. Bruce je kimnuo Latishi, koja je pritisnula ISPIS. Pisač je izbacivao stranicu za stranicom mogućih varijacija. Bruce ih je počeo pregledavati, ali Latisha je stojeći iza gomile papira odjednom tiho uskliknula. Pruţila mu je stranicu i pokazala redak. Riječi su bile izmiješane, ali u mislima on ih je brzo poredao. Pisalo je: VERA MI JE BILA IZVOR.24 ―Tko je Vera?‖ upita on. ―Ne znam.‖ Onda se sjetila. ―Oh, čokoladne karamel-kocke!‖ Potrčala je prema svojem stolu i trenutak poslije se vratila s kutijom, skoro praznom, što je objašnjavalo zašto je Latisha bila tako krupna. ―Vidite?‖ Pokazala je naljepnicu. Bruce je pogledao na svoj sat. Nazvao je broj, ali trgovina je bila zatvorena. Nazvao je informacije, ali broj Vere Brightwood nije bio izlistan, a Bruce nije imao sluţbeno ovlaštenje da ga zatraţi. Nazvao je Juliju na mobitel, ali vjerojatno je bila u području koje nije primalo signal. Nazvao je Hunterove visove, no tamo se nitko nije javljao. ―Ĉini mi se da ću se uskoro osjećati prilično glupo‖, reče on. Latisha je zabrinuto podignula obrve. Nazvao je Ricka Chrebeta. Njegov partner se upravo vratio s odmora i pozdravio ga riječima: ―Zar je moguće da me zove društveni izopćenik!‖ No svejedno ga je saslušao, a onda rekao Bruceu da ostane na vezi. Pet minuta poslije, Rick se opet javio, ali samo tla kaţe Bruceu da ga nazove za deset minuta. Dvadeset minuta poslije, sad već u svojem autu vozeći se prema Landingu, Bruce je konačno dobio Ricka. ―Ne znam što se događa. Policijske patrole već su na putu, a i ja dolazim. Stiţu izvješća da se na toj adresi čula pucnjava.‖ Bruce je vozio brţe.

24

VERA WAS MY SOURCE.

(III) NA Verinu kolnom prilazu zatekla je skoro iste automobile i znala je da je došla u krivo vrijeme, ali i u dobrom trenutku. Zvono na vratima sviralo je uvodne note američke himne Star-Spangled Banner. Kad je Vera otvorila vrata, samo je stajala i zurila. ―Ne biste trebali biti ovdje‖, rekla je naposljetku. ―O, da, trebam biti.‖ ―Odlazite.‖ ―Ţelim se pridruţiti sastanku.‖ Ušla je unutra gdje se činilo da se nebrojeno mnogo mačaka mota po hodniku i po stubištu. Sastanak se odrţavao u dnevnoj sobi. Namještaj je bio star i čvrst. Na stolu su bili sendviči i sokovi. Lurleen Maddox, iz trgovine Luma‘s Gifts, ukočeno je sjedila na klupici za dvoje. Danny Weiss, iz knjiţare, nelagodno je sjedio u naslonjaču. Trevor Land je stajao pokraj kamina, odlučan i nepomičan, nalik na novoengleski hrast. A u stolici za ljuljanje pred kaminom, gledajući ostale kao što kralj gleda svoje podanike, sjedio je bijeli muškarac četrdesetih godina, za kojega je Julija znala da ga je prije vidjela, ali nije se mogla sjetiti gdje. ―Ovo je malo iznenađenje, moglo bi se reći‖, progovori Trevor Land. ―Nisam je mogla spriječiti da uđe‖, reče Vera. ―Igra je gotova‖, zacereka se Lurleen kao vještica, a ionako je bila napola luda. Julija se osvrne po udobnoj sobi. Nitko joj nije ponudio da sjedne. Koliko je znala, prekinula je društvance koje se okupilo na razgovoru. Stare prijatelje. Sjetila se Mitcha Huebnera, koji ju je upozorio da autsajderi nikad nisu znali gradske tajne. I Franka Carringtona, koji je rekao da hi mogao upasti u nepriliku bude li govorio o onome što se dogodilo Gini. Pet bijelih lica pogledavala su jedno drugo i čekali da se pojavi neki voda. Naposljetku je neznanac s poznatim licem hladno rekao: ―Trebali biste otići, gospodo Carlyle. Trebali biste zaboraviti da ste ikada bili ovdje." Prepoznala je glas. ―Sjećam vas se. Bili ste u Hunterovim visovima. Na večeri koju smo priredili u čast senatora Whisteda. Bili ste tamo. Vi ste zamijenili Astrid.‖ Pokazala je rukom na ostale. ―Što je ovo? Mala skupina koja će vam pomoći zataškati ono što je vaš šef učinio prije trideset godina?‖ ―Zaista sad morate otići‖, reče senatorov pomoćnik. ―Za vlastito dobro.‖ ―Neću dok mi netko ne kaţe što se događa.‖ Ponovo je zavladala napeta tišina. Danny Weiss naposljetku reče: ―Julija, molim vas. Nije ono što mislite.‖ Lurleen se opet vještičje nasmije. ―Itekako jest!‖ Trevor Land reče: ―Ĉovjek bi rekao da se osjećamo gotovo optuţeni bez dokaza.‖ ―Ne optuţujem‖, reče ona. ―Pokušavam razumjeti. Ţelim znati što se dogodilo Gini Joule.‖

―I mi također‖, reče Danny Weiss, gledajući ostale i očekujući potporu. Julija se okrene Veri. ―Ne znam za druge, ali vi ste pomagali Kellenu, zar ne? Pomogli ste mu da dođe do podataka o Landingu. Moţda vam se sviđala Gina, jer ne znam - moţda je bila u vašoj trgovini one večeri kad je umrla. Mislim da ste vi osoba koju on naziva Crna dama.‖ Vidjela je nešto na Verinu licu. ―To je bila jedna od njegovih šala.‖ Trevor Land reče: ―Ĉovjek jedva da zna što bi rekao...‖ ―Samo mi recite istinu. Molim vas. Samo ţelim znati ono što vi znate.‖ ―Ljudi bi mogli stradati‖, reče Danny. ―Ako mislite na obitelj Joule, već znam da su pristali na zataškavanje. Ono što sve do večeras nisam znala, bilo je koga to grad pokušava zaštititi.‖ Trevor Land zatrese glavom. ―Dobro sam poznavao mladog Malcolma. Oboţavao je to dijete. Predvodio je skupine koje su tragale za njom i sve to.‖ Julija reče: ―Linija između oboţavanja i ţudnje...‖ Nije išla dalje. Whistedov pomoćnik skočio je na noge. ―Niste tako pametni kao što mislite‖, reče on, krenuvši prema njoj. ―Ljudi znaju gdje sam‖, reče ona sa strahom. ―Kako lijepo od njih‖, reče on, prođe pokraj nje i krene ljutito prema vratima. Svi su ga gledali kako odlazi. ―A druga stvar je...‖ počne Julija. Zatim su začuli kako je četrdesetogodišnjak vani povikao: ―Hej, što je ovo? Ne moţete...‖ Ali očito je mogao. Senatorov pomoćnik uletio je natrag u sobu, jer ga je gurnuo prilično pijani Anthony Tice, koji je drţao pištolj. ―Ĉini se da je cijela banda ovdje‖, reče odvjetnik. (IV) PREPREDENI TONY ŢELIO JE DA GA SHVATE. NIJE ON BIO LOŠ ĈOVJEK, REKAO je mašući pištoljem u drhtavoj ruci. Samo se ţelio uvjeriti da je vlada stavila točku na svako ―t‖ i crticu na ―i‖ - bio je malo smušen - prije nego što bilo kome oduzme slobodu. Ali njegovi klijenti su, rekao je, bili strpljivi ljudi. Vrlo strpljivi. A njihova strpljivost njega je dovodila do očaja. Nije to bila njegova krivica, uvjeravao je preplašenu skupinu u kojoj je Julija sada sjedila kao punopravna članica. Ali njemu je trebao taj dnevnik i trebao mu je odmah, večeras. Klijenti su mu dali do znanja da mu je rok istekao. ―Sretni smo kad moţemo pomoći‖, uvjeravao ga je Trevor Land, drţeći u zraku njeţne ruţičaste dlanove kao i svi drugi. ―Ĉovjek u nevolji je brat. To je naš credo. Problem je doduše u tome što ne znamo na koji dnevnik mislite.‖ ―Da, znate‖, reče Lurleen. Prvi put Juliji je palo na pamet da su sve one prazne pivske boce zapravo bile njezine.

―Ne znamo gdje je dnevnik‖, reče Whistedov pomoćnik. ―I mi ga ţelimo podjednako kao i vi.‖ ―Laţete‖, reče odvjetnik gotovo sretno. ―Kad ne biste imali dnevnik, ona ne bila ovdje.‖ Pištoljem je nejasno pokazao na Juliju. ―Ona je pogodila sve ključeve zagonetke. Zar ne, Julija? I ne ţeli završiti pred sudom. I zato je..." Kamen je razbio prozor iza Anthonyja Ticca, koji se tako naglo okrenuo i čučnuo kao čovjek koji se zna koristiti pištoljem. Povikao je preko ruba prozora: ―Misliš da te se bojim, Bruce? Moji klijenti će te pojesti za doručak.‖ Vani tišina. Tice je izvadio mobitel, pritisnuo tipku push-to-talk i čekao, ali ništa se nije dogodilo. Pogledao je ljude oko sebe, navirio se kroz prozor i opet pritisnuo tipku. Ništa. Pritisnuo je tipku za brzo biranje brojeva, ali bez rezultata. Podigao je pištolj i ispalio tri brza hica kroz prozor, koja su glasno odjeknula u malom hodniku kuće. ―Kopilad‖, promrmlja on i opet pokuša dobiti vezu na mobitelu. Senatorov pomoćnik u tom je trenutku odlučio ustati, ali čak i pijan, odvjetnik je bio prebrz za njega i odmah mu je uperio pištolj u grudi. ―Nemojte‖, reče on. Julija je nešto ugledala i skočila na noge. Pištolj se odmah okrenuo prema njoj. ―Odmah‖, počne on. Ali prije nego što je stigao reći ―sjednite‖, mali okretni lik spretno je skočio kroz prozor, Tice se našao ispruţen na podu, a pištolj prepredenog Tonyja u ruci Jeremyja Flewa.

61. POGLAVLJE

ODLASCI

(I) ―To JE BILO ZANIMLJIVO‖, REĈE JULIJA. ―IMATI PRAVOG TJELESNOG ĈUVARA. Nikad ga prije nisam imala.‖ ―Vjerojatno ti nije ni trebao.‖ ―Zao mi je što sam te poprskala sprejem.‖ Mary Mallard je hodala uz nju kroz veliko predvorje ţeljezničke stanice i sad se uspjela gorko nasmijati. ―Ne toliko ţao koliko je meni.‖ Nosila je manju putnu torbu za jednodnevno putovanje. ―Julija, jesi li sigurna? Da je bio samo tjelesni čuvar? Ništa drugo?‖ Julija ju je značajno pogledala. Usporile su. Nestrpljivi putnici gurali su se pokraj njih. S čizama i cipela topio se snijeg i pod je bio opasno klizak. ―Što si još imala na umu?‖ ―Tvoj dečko Bruce Vallely...‖ ―Moj što?" ―Oprosti. Bruce. Tvoj dobri kompić Bruce. Imao je tu neku ideju da moţda Jeremy Flew ne smjera ništa dobro. A osim toga, zašto bi Lemaster premjestio tjelesnog čuvara u vašu kuću?‖ Podigla je ruku. ―Ĉekaj. Znam. Ne moţeš mi reći, je li tako?‖ ―Tako je.‖ ―Ali zabranjeno mi je pisati o njemu.‖ ―Tako je.‖ ―Mislim da ti naš dogovor daje previše moći.‖ ―Mislim da najavljuju dolazak tvojeg vlaka.‖

Na peronu se Mary opet okrenula prema njoj. ―Julija, slušaj me. Ne, samo slušaj. Mislim da je Tice lud. Jednostavno lud. U redu, ima klijente. Vršili su pritisak na njega to hi svakoga natjeralo da poludi. Ali zar zaista misliš da je moguće da je on ubio Kellena? Razmisli o tome. Njegovi klijenti su ţeljeli kupiti ono što je Kellen prodavao. Zašto bi ga Tice ubio?‖ Julija slegne ramenima. ―U redu‖, nastavi Mary. ―Moţda je autom zgazio Bradyja ili naveo nekoga da to učini. Trebali su mu Bradyjevi dosjei da zadovolji svoje klijente. To ti priznajem. Mogao je i na tvoje računalo ubaciti špijunske programe. Moţda je potplatio jednu od tvojih pomoćnica‖ - Juliji nije bilo teško pogoditi koja bi to bila - ―ili je moţda provalio u ured i sam to učinio. Samo zbog pokušaja da ubije Bradyja, čekaju ga godine zatvora. Ali, Julija, ako je učinio jednu stvar, ne znači da je učinio i drugu, zar ne?‖ Šutnja. Ledena zimska kiša bockala ih je po licu. ―Policija misli da su uhvatili ubojicu. Tony još nije rekao ni riječ. Ali ti to ne vjeruješ, zar ne? Misliš da je ubojica još negdje na slobodi. Netko koga još nismo upoznale.‖ Ali u pogledu su joj se vidjele još sočnije mogućnosti. Tvoj suprug, govorilo je njezino tamno, patki slično lice. Tvoj tajanstveni gospodin Flew. Moţda čak i ti! Julija joj je uzvratila pogled, mučena svojim nelagodnim mislima. Upitala je Jeremyja zašto nije zaustavio Mary Mallard one noći u arhivu. Izgovarao se drugim obvezama, o kojima joj nije smio ništa reći. Moţda. Ali druga je mogućnost bila ova: iz kojeg god svijeta da je došao, bio je to svijet u kojem se Mary, sa svojom mreţom izvora podataka, slobodno kretala. Moţda su se prije sreli i jedno drugome dugovali usluge. A moţda je paranoja bila zarazna. Mary reče: ―Razgovarala sam s jednom od tvojih kolegica. Sa Suzanne de Broglie. Njezini i Ginini roditelji bili su najbolji prijatelji. Suzanne kaţe da joj je otac pričao da je Merrill Joule sklopio sporazum s vragom. Mislim da znaš što je time mislio. Ali nećeš mi reći, zar ne?‖ ―Propustit ćeš vlak.‖ ―Ne namjeravam prestati tragati, Julija. Naš dogovor ne vrijedi za činjenice koje sama iskopam. Ovo je sad postala isuviše dobra priča.‖ Svejedno ju je zagrlila. ―Bez obzira na to hoćeš li mi pomoći ili ne, otkrit ću tko ga je ubio.‖ ―1 napisat ćeš o tome lijepu knjigu, zar ne?" ―To mi je posao.‖ Spisateljica je oklijevala. ―Razgovarala sam i s Tessom. Ispričala mi je nešto malo o tebi i Kellenu. Vašu povijest. I, Julija, ţao mi je - nisam dotad shvaćala koliko li je sve ovo moralo biti teško...‖ ―Dobro sam, Mary. Zaista.‖ Ali pitala se kome je još njezina nekadašnja cimerica ispričala priču i čudila se kako s vremenom neka prijateljstva cvatu i sazrijevaju, a

neka druga, najbolja, ipak mogu istrunuti. ―Reci Tessi da sam je pozdravila.‖ Mary se popela u vlak. Julija se odmaknula korak. ―Sretan put‖, rekla je. ―Julija, dušo?‖ ―Hmmm?‖ ―Ako misliš da je ubojica na slobodi? Ako ga zaista odeš traţiti?‖ Digla je u zrak ruke i mahnula imaginarnim pom-pom ukrasima. ―Hip, hip, hura.‖ (II) VANESSA JE ĈEKALA U ESCALADEU. NJIH DVIJE OTIŠLE SU U GRAD NA RUĈAK, u restoran koji im se sviđao, a koji je Lemaster zvao ekspres-restoran za quiche s paprati. Julija reče: ―Hvala ti, dušo.‖ Podigla je obrve, baš kao i njezin otac. ―Na čemu?‖ ―Pa, kao prvo, na tome što si posebna divna osoba. Kao drugo, zato što si mi pomogla s Kellenovim igrama riječi. Mislim da si u tome bolja nego što je on bio. I treće, zato što si mi posudila onu napravu od Smithove.‖ Nasmiješile su se jedna drugoj. Julija je otpočetka znala da Tice nije mogao raditi sam. Već samo to da je s vremena na vrijeme prati, istodobno se brinući zbog skorašnje parnice na sudu, bilo bi prezahtjevno za njega. Morao je imati jednog ili više ortaka. Kad je Julija otišla k Veri da je pohvali zbog toga što je pomagala Kellenu da ispravi nepravdu učinjenu DeShaunu i kad je Tony banuo, misleći da je tamo i rješenje misterija, Jeremy Flew se pojavio istog trena. Tony je htio mobitelom pozvati pomoć; ili bolje rečeno, pokušao je. Na svoje razočaranje, nije mogao dobiti signal. Smilhova je sklopila prigušivač, elektroničku napravu koja je ometala mobitelu sinkronizaciju signala s najbliţeg repetitora-odašiljača. Kao šio je Vanessa primijetila, takvi prigušivači koji su ometali prijam bili su protuzakoniti u Sjedinjenim Američkim Drţavama; ali drugi tipovi nisu bili podjednako djelotvorni. Mogla se pouzdati samo u ovaj koji je ometao prijam. Bila je sigurna da bi Jeremy, potpuno sam, mogao lako svladati jednog čovjeka a u ovom slučaju, izmlatio je jadnog Tonyja Ticea skoro nasmrt a da se takoreći nije ni oznojio. Ne namjeravam te pitati gdje si ga nabavio, rekla je Julija suprugu. A ja ti ne namjeravam reći. Ali Lemaster je apsolutno nijekao da je Jeremy bio tjelesni čuvar, bio je samo još jedan njegov pomoćnik, a ako je slučajno imao neke korisne talente, to bolje. Kad je Tice uhićen, Flew je podnio trenutačnu ostavku. Jeannie je bila shrvana i nakon njegova odlaska inzistirala je, njemu u spomen, da je zovu samo ―Jeans‖. Dok je sada sjedila za stolom, nasuprot svojoj najstarijoj kćeri, Julija ju je pitala

kako joj se sviđa nova terapeutkinja, Sara Jacobstein, povezana s Medicinskim fakultetom i jednim njihovim obiteljskim prijateljem još iz dana dok su ţivjeli u gradu, i čiji je suprug radio na Pravnom fakultetu s Lemasterom. ―Volim je!‖ usklikne sretno Vanessa, a Julija joj je vjerovala svaku riječ. Nastavile su razgovarati o školi, o ―onom‖ Caseyju, koji se opet motao oko nje, i na koji se fakultet Vanessa misli upisati - samo što je Vanessa rekla da ne ţeli poticati nikakve nade, nego čekati da vidi koji će je fakultet primiti. Sara Jacobstein je ţena koja ima strpljenja, rekla je Vanessa. A onda su se, neizbjeţno, posvađale onako kako to čine majke i kćeri. ―Mislim da je vrijeme da mi kaţeš kako je Kellen ušao u kuću‖, reče Julija tiho. ―U kuću?‖ Razrogačila je oči, previše neduţno. ―Da podmetne svoju malu kuvertu ispod klavira ili gdje god ju je već zalijepio. Jesi li bila prisutna kad je to učinio? Ili si mu samo posudila ključ?‖ ―Ne i ne.‖ Julija se nagnula naprijed. ―Hajde, dušo. Moţeš mi reći.‖ Vanessa se prilijepila za naslon stolice, podigla je jedno koljeno do grudi i počela se lagano ljuljati. ―Kaţem ti. Zašto bih ga pustila u kuću ili mu dala ključ? Nabacivao mi se. To je odvratno. Nisam ga ţeljela u svojoj blizini.‖ Njezin drhtaj gađenja činio se iskren. ―Sigurno ne bih voljela biti sama s njim u praznoj kući.‖ ―Kako je onda ušao?‖ ―Pretpostavljala sam da ti znaš odgovor na to‖, reče Vanessa i ponovo se među njima podigla hladnoća. (III) DVA DANA KASNIJE, OTIŠLA JE POPODNE NA KAVU s BRUCEOM, POTPUNO otvoreno, u kafeteriju nasred kampusa, na isto mjesto gdje se običavala sastajati s Kellenom. Bez ikakve nelagode domahnula je Alici Henner, sestri Bubamari koja je predavala povijest, jer je nekako tijekom posljednja tri mjeseca odlučila da se nikada više neće osjećati nelagodno i posramljeno. Ĉinilo se da je Bruce taj kome je nelagodno. Nakon nekoliko minuta uvodnih riječi, Julija ga je podsjetila da je obećao kako je više neće pratiti. Uvjeravao ju je da mu je u interesu bila samo njezina sigurnost i da ju je čuvao od malog Flewa. Nijedno od njih dvoje nije vjerovalo ni riječ od toga. Neko su vrijeme sjedili i gledali kroz prozor oblake, a Julija se sjetila kako je nekada poučavala svoje osmaše o razlici između klime i vremena, tako što im je govorila da o klimi razmišljaju kao o svemu onome što se nudi u supermarketu, dok je vrijeme ono što su danas stavili u košaricu. Zaključila je da njezin ţivot trenutačno pati zbog lošeg vremena - ali ne i zbog loše klime.

Bruce reče: ―Bilo je zabavno.‖ ―Što to?‖ ―Upoznati se malo bolje s vama.‖ Nasmijao se. ―Iako ste osoba koja frustrira i šefuje.‖ ―Ne činite mi se kao osoba koja bi dopustila da joj netko šefuje.‖ A onda su, vidjevši kamo ih taj razgovor vodi, skrenuli na druge teme. Bruce je pitao nešto slično kao i Mary Mallard: misli li Julija da je Tice kriv? Odgovorila mu je protupitanjem: je li joj dogovorio sastanak s Rickom Chrebetom kako bi mu postavila neka pitanja? ―Dogovorio sam", reče on, s nedoumicom u glasu. ―Ne mogu obećati da će vam reći ono što vas zanima.‖ ―Reći će.‖ ―Kako moţete biti tako sigurni?‖ Nasmiješila se iskrivljenim osmijehom, tako puna energije i samopouzdanja. ―Nije baš općepoznato, Bruce, ali mogu biti vrlo šarmantna kad se potrudim.‖ Kad su izašli, Bruce je gledao kako se Julija u Escaladeu ubacuje u promet i vraća u Landing. Gwen Turian se pojavila iz jedne trgovine. ―Sve je sređeno‖, reče ona.

62. POGLAVLJE

DVOBOJ

(I) ĈETVRTE SUBOTE U VELJAĈI NAZVAO JE FRANK CARRINGTON DA KAŢE KAKO ima još jedno ogledalo iz devetnaestog stoljeća s nautičkim motivima, kojim bi zamijenila ono koje je razbila. Julija je rekla da će navratiti tog popodneva, jer njih su se dvoje pomirili nakon one svađe u njegovoj kući. Stigla je neposredno prije zatvaranja, jer je morala odvesti Jeans na balet i rođendansku proslavu, a također i zato što je mislila da je manja vjerojatnost da ih prije zatvaranja netko prekine. Parkirala je, pogledala preko ulice, ali Vera je otputovala na odmor. Nitko se nije sjećao kad je posljednji put otišla. Lurleen Maddox, koja je Kellenu prodala jeftino ručno ogledalo, upravo je zaključavala vrata svoje trgovine. ―Drago mi je što ste došli‖, reče Frank nervoznim visokim glasom. ―Uzet ću vam samo minutu.‖ Stajala je uz pult i čekala, zaintrigirana ali ne zaista iznenađena time što Frank nikada nije ostvario svoju prijetnju da će napustiti grad. Iz straţnje prostorije donio je paket, odmotao ogledalo i poloţio ga na stakleni pult da ga ona pregleda. ―Napuklo je‖, reče ona. ―Pogledajte ovo.‖ ―To se moţe lako popraviti.‖ Svejedno su dogovorili veliki popust. Dok je Frank ponovo zamatao ogledalo, Julija reče: ―Smijem li vas nešto pitati?‖ ―Naravno.‖ ―Razgovarala sam s Rickom Chrebetom detektivom koji je radio na slučaju

Kellenova ubojstva?" ―Ma da. Ĉuo sam da su uhitili onog odvjetnika.‖ "Da. Ali, Frank, nešto sam se pitala. Tijekom istrage, Rick je jednog popodneva svratio u moj ured i spomenuo neke karamel-kocke koje sam poslala Kellenu za rođendan. A Kellen je iste kocke poslao mojoj kćeri.‖ ―Ah-ha.‖ Okrenuo se i uzeo njezinu kreditnu karticu. ―Pa, ima tu nešto čudno. Nisam poslala kolač iz Verine trgovine. Poslala sam je preko sveučilišne pošte. Nitko nije znao da sam poslala taj kolač, osim mene i Kellena. I nitko nije znao da je Kellen taj kolač poslao mojoj kćeri osim Kellena. Ĉak ni Vanessa nije znala od koga je.‖ Izvukao je račun da ga ona potpiše. ―Stvarno?‖ ―Dakle, pitala sam Ricka Chrebeta otkud zna za taj kolač. Znate što mi je rekao?‖ ―Ne znam.‖ ―Rekao mi je da ste mu vi to rekli.‖ Frank je podignuo kiselo lice, stisnutih i vlaţnih očiju. ―Ja? Kako bih ja takvo što znao? Samo sam jedanput vidio tog čovjeka, onaj put kad je došao u trgovinu da...‖ ―Da kupi veliko pokretno ogledalo. Znam.‖ Kićeno je ispisala svoje ime. ―Svejedno, čini mi se da nije samo Vera Brightwood bila Kellenova pomagačica u Landingu. Vera uglavnom zna tračeve. Njemu bi sigurno trebao i netko tko zna činjenice.‖ ―Ima smisla.‖ ―Recimo, neki bivši policajac koji je radio na slučaju Gine Joule?‖ Još jedno kimanje glavom. ―Ima smisla‖, ponovi on, pruţajući joj ţutu kopiju računa. ―To bi bio prilično impresivan tim. Vi, Vera, Boris Gibbs i Kellen, svi ste pokušali naći onaj dnevnik. Kako biste pravog ubojicu priveli pravdi. Očistili ljagu s DeShaunova imena.‖ ―Valjda.‖ ―Mislim da je to vrijedno pohvale.‖ Nervozno se nacerio. ―Volim pripadnike manjina.‖ "Znam to, Frank. Ali postoji par problema.‖ ―Problema?‖ Oprezno, oprezno, odmjeravajući kolika je udaljenost do vrata. On je bio s druge strane pulta. Nije ju nikako mogao uhvatiti ako potrči prema izlazu. ―Kao prvo, cesta Four Mile nije ni na jednoj karti ili u sustavu GPS. Znači da tko god je ubio Kellena i ostavio ga tamo, mora biti mještanin. To isključuje Tonyja Ticea ili nekog fantomskog plaćenog ubojicu. A drugo, sad već imam skoro cijeli dnevnik. Pročitala sam ga, Frank. Arnie Huebner je rekao da ne moţe vjerovati svojim ljudima, zbog sveg novca koji je kolao naokolo. Mislim

da se Arnie bojao da je jedan od njegovih zamjenika vjerojatno uključen u zataškavanje. Moţda je čak primio mito. To bi za zamjenika, ako je još ţiv, bio prilično snaţan motiv da ubije Kellena Zanta, iako se moţda pretvara da pomaţe. Zamjenik je moţda zamolio Zanta da autom dođe po njega onog petka navečer, moţda da izađu zajedno i potraţe još nekolike indicija. Kellen je bio malo zabrinut. Moţda je čak sumnjao. Pokušao je ostaviti neke materijale u jedinoj kući koju je znao u Landingu, ali nije znao kako. Mislim da ga je ubio zamjenik, Frank. Mislim da ga je ubio zamjenik i uzeo dokaze koje je Kellen imao kod sebe, a onda, kad je otkrio da tamo nema dnevnika, malo se uspaničio i moţda je nekome nehotice rekao, nekome kome će to biti vaţno - na primjer, meni - da je dnevnik negdje vani i čeka da ga nađemo.‖ Frank kimne. ―Kaţete da imate dnevnik.‖ ―Ah-ha.‖ ―Hajdemo onda po njega.‖ Njezin plan da istrči iz trgovine nije uzeo u obzir pištolj. U tom je trenutku zazvonilo zvonce nad ulaznim vratima. Oboje su podigli pogled. ―Prekidam li nešto?‖ upita Mary Mallard. Zatim je ugledala Fran- kovu ruku. ―Opaa.‖ (II) SJELI su u ESCALADE, TAKO DA JE JULIJA VOZILA, A FRANK JE DRŢAO PIŠTOLJ uperen u nju. Još je bio nervozan, ali putem je pričao kratke viceve da razbije napetost, a nijedan nije bio smiješan. Julija se grizla i to ne samo zato što bi ona i Mary mogle obje biti mrtve za pet minuta. Ona je bila ta koja je uvjeravala Brucea Vallelyja da moţe paziti na sebe. I znala je da je on potajice ne prati. Tu na sporednim cestama East Woodsa promet je bio tako rijedak da bi se njegov auto vidio izdaleka. Mary je sjedila straga s rukama vezanim iza sebe i počela s tiradom "ne znate vi tko sam ja", ali na kraju je utihnula kad joj je Frank zaprijetio da će joj zavezali usta. Julija je bila bijesna na prijateljicu zato što se ponovo pojavila, ali kad bi nanjušila trag priče, Mary je bila nezaustavljiva. ―Kamo idemo?‖ upita Frank. ―Rekli ste da ţelile dnevnik. Vodim vas tamo gdje je dnevnik.‖ Cesta Four Mile granala se na nekoliko mjesta. Nitko ih ne bi mogao pratiti tko nije dobro poznavao to područje. Frank je poznavao to područje. Bruce nije. Mobiteli nisu radili, a sustav GPS nikad nije ni čuo za to mjesto. Oh, ovo je bio super plan. "Gdje je?‖ upita on. "Dobro je skriven.‖

―Bolje vam je da tamo stignemo za pet minuta.‖ ―Neće trebati tako dugo.‖ Mary reče: ―Nemoj mu dati dnevnik‖, iako nije nikako mogla znati ima li ga Julija ili ne. Frank reče: ―Rekao sam da ušutite.‖ Pogledao je uokolo i shvatio gdje su. ―Ovdje nitko ne ţivi osim Mitcha Huebnera.‖ Tada mu je sinulo. ―Zar mi ţelite reći da Mitch Huebner cijelo vrijeme ima dnevnik kod sebe?‖ Nasmijao se. ―Laţljivo staro kopile.‖ Julija nije odgovorila. Skrenula je na jedan odvojak, pa na drugi, vozeći sve dublje u šumu. ―Julija, što radite?‖ Brzo je vozila i ništa nije odgovorila. ―Hajde, Julija‖, reče bivši zamjenik šerifa. ―Ovuda se ne ide k Huebneru. Promašili ste skretanje. Julija! Što radite? Usporite!‖ Umjesto toga, povećala je brzinu, a čvrsti je auto skakao preko snjeţnih nanosa i štropotao preko graba. Carrington je podignuo pištolj. ―Bilo bi dosta, Julija. Impresioniran sam. Ali, zaista, stvarno nema smisla. Nećemo se više igrati.‖ ―Ionako ćete nas ubiti!‖ ―Ako ne zaustaviš auto‖, odgovori on mirno, ―mislim da vjerojatno i hoću.‖ ―Ubojstvo je grijeh protiv Boţjeg dara...‖ ―Zaustavi auto, Julija.‖ ―Kako ţeliš‖, reče Julija i snaţno okrene upravljač, do kraja pritisne papučicu za gas i zabije Escalade u najveće stablo koje je vidjela pred sobom. (III) SVIJET SE SVEO NA KRISTALNU JEDNOSTAVNOST. Frank je bio omamljen. Julija je bila omamljena. Na straţnjem sjedalu Mary je jaukala. Nije bila vezana pojasom, ali vjerojatno ju je spasio bočni zračni jastuk. Svejedno je kut pod kojim je drţala nogu sugerirao prilično ruţan prijelom. U posljednjem trenutku Julija je skrenula i namjerno udarila u stablo postrance radije nego frontalno: no svejedno je udarac bio jak. Rezervoar je puknuo i osjetio se intenzivan miris benzina. Mary je sve glasnije stenjala. Bez riječi, Julija i Frank su otvorili svoja vrata i isteturali van, pokušavajući se orijentirati. Bivši zamjenik šerifa, začudo, nije ispustio pištolj iz ruke. Juliji je bilo svejedno. Nije htjela pištolj. Htjela je torbicu Mary Mallard i našla ju je na podu auta. ―U redu, Julija‖, reče Frank teško dišući. ―To je bilo zabavno. Vrijeme za igru je završilo.‖

―Tko se igra?‖ ―Nisi to učinila zato što si se uplašila. Učinila si to iz zabave. Učinila si zato što nešto znaš, a ne ţeliš da ja saznam. Što znaš?‖ Julija ništa ne reče. Sagnula se pokraj auta i pretraţivala torbicu sirote Mary dok je benzin stvarao mlaku u snijegu. Sjetila se srednjoškolske kemije i nečega što joj je Vanessa rekla nakon posjeta Franku, o strijelama, luku i oklopu. ―Prestani glumiti, Julija. Ustani. Nisi ozbiljno povrijeđena.‖ Vidio je što ona radi. ―I makni se od te torbice!‖ Julija je ustala. Drţala je u ruci upaljač iz Maryne torbice. ―Moja prijateljica previše puši‖, reče Julija. ―Što?‖ ―Ţelim da spustiš pištolj, okreneš mi leđa i kreneš u šumu u onom smjeru‖ pokazala je rukom dublje u šumu - ―i da brojiš, ah, recimo, do tisuću.‖ Frank je odmahnuo glavom i dalje čvrsto drţeći pištolj. U drugoj ruci imao je baterijsku svjetiljku koju je izvukao iz nekog dţepa - i koja će mu se vjerojatno pokazati korisnom, sada kad se počela spuštati tama zimske večeri. Njegovo samopouzdanje bilo je odvratno. "Učini to", reče ona. "Ili što?" Zapalila je upaljač. Trgovac je odskočio unatrag. "Frank, jesi li ikada vidio eksploziju benzina? Koliko visoko moţe plamen liznuli? Na kojoj udaljenosti moţe sprţiti? Jesi li to ikada vidio?‖ ―Što namjeravaš učiniti, Julija? Baciti upaljač na mene?‖ ―Ne.‖ Drţala ga je čvršće, a zatim je rukom pokazala na benzin koji se posvuda razlio. ―Samo ću ga ispustiti na tlo.‖ U šumi tišina. Barem između ovo dvoje ljudi. Ţivotinje su se šuljale kroz nisko raslinje. Vjetar je pucketao u granama. Gorivo je i dalje kapalo, kap, kap, kap. ―Nećeš to učiniti, Julija.‖ Ali nije zvučao tako siguran. ―Ţeliš izgorjeti? Ţeliš da ti prijateljica u autu izgori?‖ ―Za razliku od čega drugog?‖ ―Za razliku da mi kaţeš što si zaključila prije nego što si slupala auto i da mi kaţeš gdje je drugi ključ zagonetke skriven u šumi, nakon čega ću nestati iz tvojeg ţivota.‖ Osmjehnuo se. ―A jesi li govorila istinu o kući Mitcha Huebnera? Znaš što. Prošećimo dotamo i pogledajmo. Ako je dnevnik tamo, nazvat ćemo 911 za tvoju prijateljicu, a ja nestajem. Ako nije, ako si mi lagala, pa, to je onda nešto drugo.‖ Julija je odmahnula glavom. Ruka u kojoj je drţala upaljač divlje joj se tresla. U daljini je čula sirene. ―Ne. Ne moţeš si priuštiti da me ostaviš na ţivotu.

Previše znam.‖ ―Što znaš, Julija?‖ "Previše‖, ponovi ona. Mary je u autu plakala od velike boli, a Julija je znala da ako se ovo brzo ne završi i sama će se slomiti suosjećajući s njom. ―Gubimo vrijeme, Julija. Makni taj upaljač. Hajdemo po dnevnik. Onda moţemo potraţiti pomoć za tvoju prijateljicu.‖ ―Ne.‖ Zakoračila je bliţe. ―Ako me ubiješ, upaljač pada. To ti je jasno, zar ne?‖ Bilo je očito da jest. Odmaknuo se. ―Još si dovoljno blizu.‖ ―Julija, molim te. Razmisli. Ti nisi kao tvoj muţ. Ne vidiš svijet jednostavno na dva načina, moj način i pogrešan način. Svijet je kompleksan. Ti cijeniš nijanse. Nisi kao u crtanom stripu...‖ ―Brojim do pet, Prank.‖ Bivši policajac je spustio pištolj. Nasmiješio se. ―Gledaj, Julija. Ĉak i ako znaš istinu - ili misliš da znaš - ako budeš hodala naokolo i pričala je ljudima, tko će ti vjerovati? Svijet je previše podijeljen, Julija. Nitko ne mari za ‗pravu‘ istinu. Mare samo za ono što pomaţe njihovoj strani ili škodi drugoj.‖ Još jednom je odmahnula glavom. Julija je odbijala prihvatiti ideju da je svijet tako ciničan. Postojali su ljudi koji su vjerovali u istinu. Morali su postojati. A Frankove zabrinute oči govorile su da i on također u to vjeruje. ―Idi‖, rekla je tiho. ―Samo idi. Molim te. Odlazi odavde.‖ ―Julija...‖ ―Brojim do pet. Onda ću baciti upaljač.‖ ―Nećeš.‖ ―Jedan.‖ Ruka joj je opet bila čvrsta poput stijene. Sirene su govorile da će neka sluţba stići za par minuta. ―Dva.‖ ―Nećeš to učiniti. Nećeš ubiti svoju prijateljicu. Ţeliš vidjeti kako ti djeca rastu.‖ ―Mislim da ti nećeš dopustiti da se to dogodi. Tri.‖ ―Samoubojstvo je grijeh‖, pokuša on, igrajući na drugu kartu Julijine naravi. ―Ĉetiri.‖ Julija je visoko podigla upaljač, začuđena snagom koja joj je pulsirala u ruci. ―Bolje ti je da kreneš, Frank.‖ ―To je grijeh protiv Boţjeg dara ţivota, a isto tako ako ubiješ nekoga drugog...‖ ―Pet.‖ Rastvorila je prste. Tamo gdje je stajao Frank Carrington ostala je samo mrlja golog snijega i

slomljena grančica. Julija je instinktivno pokušala uhvatiti upaljač. Zbog svoje prirodne nespretnosti nije ga uhvatila. Upaljač je padao, zavrtio se i upao u mlaku u koju je i dalje kapao benzin.

63. POGLAVLJE

TEST IZ PRIRODNIH ZNANOSTI

(I) ZA LAIKA, A PONEKAD I ZA STRUĈNJAKA, ZNANOST SE VRLO MALO razlikuje od vjere. Vjeruje se u nedostatku analize, a često i dokaza - to jest, ne trudimo se sami proučiti dokaze, nego se oslanjamo na vrhovne svećenike da nam kaţu što jest a što nije. A vrhovni svećenici ponekad ne znaju ništa više od nas, no ipak njihovo strastveno naučavanje tvori predloţak kroz koji promatramo svijet. Ako oni griješe, griješimo i mi. Upaljač je pao. Plamen, iznenadan i narančast. Širi se, poskakuje, vruć je. Julija odskoči unatrag. Plamen je liznuo, zašištao, a onda se ţmirkajući ugasio, kao što je Julija, bivša učiteljica prirodnih znanosti, znala da će se dogoditi. Vrhovni svećenici Hollywooda svaki su put tu pogriješili, što zna svaki učitelj prirodnih znanosti u Americi, ali se ne usuđuje to naučavati, jer će neka budala to htjeti iskušati. U filmovima se automobili sudaraju i eksplodiraju. Junaci pucaju na aute i oni eksplodiraju. Automobili padaju s litica i zgrada i eksplodiraju. U stvarnom ţivotu benzin će rijetko kada eksplodirati, osim ako nije u zatvorenom spremniku, a čak i tada tek kad plinovi stvore dovoljan pritisak - ali nikada ako ga se nakupi previše. Benzin je čak teško zapaliti, naročito po hladnom vremenu. Frank Carrington je gledao previše filmova. (II) JEDINI PROBLEM S JULIJINOM TEORIJOM BIO JE TAJ ŠTO JE BILA NEPOTPUNA. Kako nije bilo eksplozije, Frank će se uskoro vratiti. I to loše raspoloţen. Julija je odlučila da ga neće čekati.

Poţurila je do auta, ali s aktiviranim zračnim jastucima nije ga se moglo pokrenuti. Nagnula se unutra, provjerila Maryno bilo i poljubila je u obraz. Koţa joj je bila skliska od znoja. Spisateljica više nije stenjala. Julija nije znala je li još pri svijesti. Stisnula je Marynu ruku. Svuda je bilo strašno puno krvi. ―Slušaj me‖, rekla je. ―Ĉuju se sirene. Netko dolazi. Oni će ti pomoći. Ili ću ja poslati pomoć. Ali ne mogu ostati ovdje.‖ . Kao odgovor, Mary joj je uzvratila stiskom ruke, a oči su joj se nakratko otvorile. ―Idi‖, prošapće Mary. ―Ţao mi je.‖ ―Ovo me neće učiniti nimalo šarmantnijom.‖ Nasmijala se. Onda je zastenjala. Oči su joj se sklopile, a onda opet otvorile. ―Idi!‖ Julija je krenula. Frank Carrington je pobjegao putem kojim su došli pa je Julija odlučila krenuti dublje u šumu, bacakajući se i boreći s visokim nanosima snijega i visokog grmlja. Za dvije minute više nije vidjela čistinu. Nakon tri već se izgubila. Sjajno. Baš sjajno. Baš joj je to trebalo. Koliko je znala, moţda se Frank vraćao u krugu i moţda će u svojem pokušaju bijega baš naletjeti na njega. Trebala je ostati gdje je bila. Sirene su sigurno značile spas. Ipak je trčala, posrtala i dizala se, i trčala dalje, nesigurna kuda ide, sigurna jedino u to da ne smije stati. Snijeg joj se cijedio u čizme, u ovratnik, i uskoro joj je ohladio koţu. Smijala se ili plakala, oboje je bilo jednako; izbjegla je smrt od metka i smrt samoubojstvom, a evo je ovdje gdje će se smrznuti. Posegnula je za mobitelom, ali ostao je u autu. Cesta. Ugledala je cestu. Ne, bila je to druga cesta, onaj odvojak kojim nije htjela krenuti. I čula je pucnjeve. Dva su pucnja odjeknula u šumi. Sekundu poslije, ţivotinje i ptice počele su uzbuđeno bjeţali. Julija se okrenula, odlučivši da će slijedili ţivotinjski svijet, koji će sa svojini savršenim osjećajem za smjer sigurno znati kuda treba bjeţali da se udaljiš. Palo joj je na pamet da su pucnji bili usmjereni u njezinu pravcu. Frank Carrington je znao gdje je ona. Trčala je. Trčala je od svoje prošlosti prema svojoj budućnosti, trčala je od Klana i od srca bjeline, od svijeta očekivanja, a također i od svijeta nade. Trčala je od svojega muţa prema svojoj djeci, od svojega posla prema svojim snovima. Trčala je, a stopala su joj jedva dodirivala površinu, jurila je kroz šumu dok joj je hladnoća prodirala u kosti od sveg snijega koji joj se zavukao ispod odjeće, ali ipak je trčala i trčala i trčala. I pala u jarak.

Pokušavala se uzverati van kad je iza sebe začula škripanje snijega. ―Pa, ovo je bilo jako zabavno‖, reče Frank Carrington, drţeći pištolj čvrsto u ruci. ―Uvijek sam čuo ljude kako za tebe govore da si izvrsna učiteljica prirodnih znanosti.‖

64. POGLAVLJE

SRCE BJELINE

(I) NAJGORE JE BILO TO, KAKO JE FRANK VESELO NAGLASIO, ŠTO SU BILI MANJE od kilometra udaljeni od brvnare Mitcha Huebnera. Julija ga je molila da najprije pozovu pomoć za Mary, ali Frank joj je rekao da je sama kriva što je onesposobila auto. Kad mu je pokušala prkositi, zaprijetio je da ako pokuša učiniti bilo što osim hodati s njim prema Fluebnerovu imanju, pucat će joj u leđa i pustiti je da iskrvari, a onda će se vratiti do auta i isto učiniti s Mary. ―To je neljudski‖, reče Julija, ne mogavši smisliti ništa oštrije. ―Hajde, zar nisi čitala povijesne knjige? To je vrlo ljudski.‖ I tako su marširali preko snjeţnih nanosa kroz šumu, izbjegavali ceste, a Frank je vodio jer je poznavao put. Juliji se činilo da beskonačno hodaju, a stopala su joj uskoro bila tako hladna da nije mogla osjetiti prste, no to jedva da je bilo vaţno, jer je bila previše preplašena da bi se brinula. ―Taj Zant je zaista bio poseban, zar ne?‖ reče ubojica. ―Sve nas je pustio da nagađamo.‖ ―Itekako je bio nešto‖, reče Julija, ali Frank nije bio raspoloţen za ironiju. ―Bio je pravi karakter. Zabavljač. Sviđao mi se.‖ ―Primijetila sam.‖ ―Nisam imao izbora, Julija. Sve je povezao.‖ Odjedanput je bio bijesan, moţda naslućujući njezino neizraţeno protivljenje. ―Bio sam dijete, Julija. Imao sam dvadeset četiri godine! Ne moţeš me drţali odgovornim za ono što sam učinio s dvadeset četiri godine!" ―Bio si malo stariji kad si ubio Kellena", reče ona tiho. Marširali su, stabla prekrivena snijegom kao da su prolazila pokraj njih, a svako je u noći skrivalo svoju mračnu, dugovječnu povijest. Kellen, u svojem srcu ipak dijete sela, uvijek je govorio kako voli snijeg. Volio ga je zbog njegove nasumičnosti, rekao je. Zbog činjenice da je trebao nas da mu

damo smisao. Ništa u Kellenovu svijetu nije imalo svrhu ili značenje drukčije od onog koje je Kellen odredio. Sve što je stvoreno za Kellena bilo je novo i svjeţe, jer ga nije bilo briga što je bilo tko drugi mislio. Ta kvaliteta lakoće, to leţerno odbacivanje konvencije jednom ju je privuklo k njemu, jer joj se činilo buntovnim i ideološki uzbudljivim, prije nego što je priznala, nakon godina provedenih kao jedna od njegovih druţica, da je Kellen jednostavno bio narcisoidan; a godinama poslije, i da je na neki temeljni način u osnovi bio zao. ―Evo nas‖, reče Frank Carrington s istim ludim veseljem. Stigli su do ugaţene staze koja je vodila do ulaza u nakošenu, praznu brvnaru. Mitch Huebner je, kao što je i očekivala, bio negdje na cesti s ralicom. ―Godinama nisam bio ovdje‖, reče Frank. ―Od onoga dana kad sam morao donijeti ček jer mi je stari magarac zaprijetio da mi više neće čistiti kolni prilaz.‖ ―Da, znam da je nezgodno platiti za pruţene usluge.‖ ―Zaista ne znaš kad treba prestati, zar ne?‖ ―Ne, u posljednje vrijeme ne znam.‖ Frank Carrington spusti ruku na njezino rame da je uspori. Trak svjetla njegove baterijske svjetiljke igrao se po dvorištu, osvjetljavajući razbacano drvo za ogrjev, razbijene prozore mračne šupe, pasju kućicu... pasju kućicu. ―Što je to?‖ ―To je Goetz‖, reče Julija nervozno. ―Pas?‖ ―Da.‖ ―Je li na lancu?‖ ―Da.‖ ―Ne sviđa mi se kako izgleda. Moţda bih ga trebao ustrijeliti.‖ Povratila je malo svoje oholosti. ―Kuja je.‖ Počeli su prelaziti preko dvorišta. Kad su došli do sluha, pas je zareţao. Frank je bacio pogled preko ramena, prešao svjetlom preko lanca i za sebe promrmljao: ―Trebao sam ga ustrijelili.‖ ―Samo izvoli‖, reče Julija. ―Što, zar imaš nešto protiv pasa?‖ ―Samo protiv ovoga. Kad sam zadnji put bila ovdje, srušila me.‖ Osjetila je u tami kako je on proučava i pitala se nije li previše rekla. Ali Frank se samo nasmijao. ―Znaš što. Ako išta pokušaš, bacit ću te kuji za večeru. Kako ti to zvuči?‖ Iskreno je zadrhtala. ―Uđimo.‖ Stigli su do vrata.

Julija je pazila da ne dotakne kvaku. ―Obično je otvoreno‖, reče ona. ―Ţeliš li ući prvi?‖ On reče: ―Zar ti sličim na takvu budalu?‖ ―Jesi li siguran?‖ ―Ne troši uludo vrijeme, Julija. Otvori vrata.‖ Kimne, s mukom proguta i stavi ruku na kvaku. Bez rukavica činila joj se sluzava, kao da je ţiva, izvija se i klizi joj kroz ruku kao mrtva riba. Okrene kuglu kvake i gurne. Goetz bezglasno navali. (II) F RANK JE BIO VRLO BRZ . O KRENUO SE , ĈUĈNUO I PREBACIO PIŠTOLJ PREKO zapešća, pogledao niz cijev, a sve za manje od sekunde, i to bi bilo dovoljno vremena, raznio bi golemog psa na komadiće da mu Julija nije pokvarila posao tako što ga je lopatom udarila u uho: istom onom lopatom koja ju je tako neučinkovito branila pri prvom posjetu brvnari gospodina Huebnera. Zamjenik nije bio ranjen, ali bio je omamljen i oba su hica otišla visoko u zrak. Drhtavom rukom zgrabio je Juliju za gleţanj i imao dovoljno snage da je povuče na tlo, baš kad mu je Goetz skočila na trbuh. Još jedan pucanj, a onda je ispustio pištolj i počeo vikati, zatim je počeo vrištati, bilo je grozno, najgori zvuk koji je čula u ţivotu. Prekrila je uši i otpuzala što dalje, dok su je noge boljele od pada. Ţeljela je da Frank Carrington stvarno zasluţuje to što ga je snašlo, ţeljela je da bude sila zemaljske kazne i odluke, ţeljela da mu pas razdere i osakati meso zbog onoga što je učinio Kellenu i njezinoj obitelji, i molila se iz dna duše za snagu da moţe mrziti svojega bliţnjega, da stoji ravnodušno postrance ili čak veselo, dok ga Goetz razdire i komada. Ali nije mogla. Nije mogla pustiti da dijete jedne druge majke umre na takav način. Podigla se na koljena, snaţno zamahnuta lopatom i tresnula njome Goetz... ... ali nije bilo dovoljno jako... ... Frank je vrištao i bespomoćno grebao rukama oko sebe... ... posvuda krv, prskala je crna po mjesečini... ... nikada nije vidjela takvu kašu... ... ponovo je udarila psa, i još jednom, kao ţena u vrućici, a moţda se koji put i okliznula i udarila Franka umjesto psa, a moţda je koji put udarila Franka i namjerno, zamahivala je i zamahivala, opet i ponovo... Julija se okrenula.

Pas je bio mrtav. Sjela je na trijem. Završeno. Gotovo. Ili ne posve: ispod psećeg unakaţenog trupla nešto krvavo i opasno počelo se micati. Frank Carrington je bio ţiv, ali kad mu je pogledala u oči, iz njih ju je gledao neki neljudski mrak. Nije izgovorio ni riječ, samo se napola cerio, krv mu je curila niz jako razderano lice, trudio se uspraviti, napola je vukao jedno stopalo pod neprirodnim kutom, a zakrvavljenom je rukom, s koje je kapala krv, nevjerojatno, još čvrsto drţao pištolj. Kad je naposljetku otvorio usta, šupalj zagrobni zvuk bio je poput glasa iz svih njezinih noćnih mora koje su postale stvarnost. ―Julija‖, reklo je to biće, grgljajući i kašljući. ―Nije lijepo.‖ Ispruţio je obje ruke prema njoj, pištolj se tresao, ali svaki bi hitac pogodio, no Juliju su ostavile i hrabrost i snaga pa se samo nagnula natrag i čekala njegov demonski zagrljaj. Ne budi glupa, sekice, reče njezin brat Jay, negdje duboko u njoj. Ustala je i potrčala. (III) BJEŢATI KROZ SNIJEG VODI JEDINO U LAŢNU SLOBODU. JULIJA JE to shvatila već nakon desetak metara. Na jasnoj mjesečini, njezini su se tragovi ocrtavali kao crne mrlje na svjetlucavom bijelom pokrovu polja. Ako Frank Carrington moţe hodati donekle brzo, neće imati nimalo problema slijediti njezin trag. Nije imala vremena za analizu pa se prepustila instinktu koji ju je tako često spašavao. Instinkt joj je govorio da se drţi drveća, gdje će mrak oteţati praćenje tragova muškarcu koji se ţuri. Mobitel bi joj najbolje pomogao, ali bio je umetnut u stalak u Escaladeu. I tako su joj stabla bila jedina nada u spas. Iza sebe ga čuje kako viče, a moţda čuje i drugi automobil koji usporava, ali ne usudi se zastajkivati. Dočepala se šume. Jedan korak, drugi korak. Brza između stabala, osluškuje progonitelja, ali čuje samo noćne zvukove šume, male ţivotinje koje trče u zaklon, povjetarac koji se igra sa zamrznutim granama. Trči. Šuma je sablasna i čini se kao da osjeća njezinu prisutnost, svjesna je i zabrinuta, nesigurna je li ona prijatelj ili protivnik. Da nije bila uvjerena kako su duhovi samo kreacije opsjednutih adolescentica, Julija bi sigurno pomislila kako trče uz nju šumom. Kad se okrenula da pogleda iza sebe, nije vidjela nikoga i ništa: samo bljesak mjesečine koja prodire kroz

crnogoricu... i dalek sjaj uličnih svjetiljaka. Spotaknula se i shvatila da je udarila u rub pločnika i da stoji na asfaltu. Odjedanput stabla više nisu šuma nego samo zeleni rijetki pojas zelenila koji kuće ispred nje razdvaja od ceste iza nje. Pojavila se u nekom nepoznatom predgrađu, koje baš nije bilo neka imućna četvrt, s identičnim kućama u neokolonijalnom stilu, kakve su već bijeli neokolonijalisti gradili na zemlji koja je nekada pripadala urođenicima. Prestani, rekla je sama sebi, prepoznajući delirij. U sablasnoj zimskoj tišini ulice Julija je zaključila da će poslije razmatrati rasnu ironiju toga trenutka; sad joj je samo laknulo što je izašla iz šume i bila blizu ljudi, jer ljudi su značili telefone, a telefon je značio policiju. Potrčala je preko tihe ulice prema najbliţoj kući, svijetloplavoj s lijepim zavjesama i dječjim plastičnim triciklom, koji je virio iz snijega na travnjaku. Divlje je zalupala po vratima, a onda je shvatila da bi kasnonoćno kucanje moglo biti shvaćeno kao opasnost i staloţeno je pozvonila. Ĉeka, oprezno se osvrće preko ramena. Ništa. Opet zvoni, zatim lupa i oprezno viče "Upomoć!" a onda sve isto samo glasnije. 'Trenutak poslije iza zavjese na prozoru tlo vrata provirilo je zabrinuto blijedo lice, s naočalama i uvijačima u kosi. Oči su joj preplašene i još uvećane staklima naočala. Dijete se čvrsto pripilo uz ţeninu nogu. Julija joj dovikne: ―Molim vas, trebam pomoć‖, a onda, kad se bijelo lice nije ni pomaknulo, napravila je znak rukom da ţeli telefon i namjestila najšarmantniji osmijeh koji je uspjela, uzevši u obzir da je tamo negdje bio hodajući leš koji ju je ţelio ubiti. Ţena u panici razrogači oči i zatrese glavom. Dijete joj se i dalje privijalo uz nogu. Ţena odmahne rukom kao da je tjera, a zatim se na njezinim usnama moglo nedvojbeno pročitati kako nečujno govori: Odlazite! Pustila je zavjesu da padne, a Julija je ustuknula, zaprepaštena, i krenula stazom dobro posutom solju i dalje gledajući ţenu na prozoru sobe, za koju je pretpostavljala daje dnevni boravak, kako s očajničkim zadovoljstvom promatra bijeg tamnoputog neznanca. (IV) ODBILI SU JE U JOŠ DVIJE KUĆE, u DRUGE DVIJE SU JE POTJERALI PSI I JULIJA je izgubila nadu da će joj neki od vlasnika kuća, njezinih sugrađana iz Landinga, ponuditi zaklon - toplu vatru, vruću čokoladu, moţda čak i

pušku iz ormarića - dok zajedno čekaju dolazak jednog od svega nekoliko policijskih automobila koje je grad imao. Umjesto toga, gledala je kako se stanari sa strahom odmiču od prozora, kao da je neki terorist ili nositelj zarazne bolesti ili crnkinja. Poţurila je do ulaza u jednu slijepu ulicu, sad već daleko od zelenog pojasa šume. Moţda bi trebala kamenom razbiti nečiji prozor, pod pretpostavkom da će skriveni ukućani barem pozvati policiju da se zaštite od podivljale crnkinje; ali ona je računala da će se skloniti u jednoj od kuća i sad se ne usuđuje riskirati i zadrţavati u blizini očekujući policiju, svakako ne s onom zvijeri od Carringtona koja je progoni. Mobitel joj je u autu. Ona ţuri, ali nije sigurna od čega bjeţi ili prema čemu. Počeo je padati lagani snijeg, ali, Sto je mnogo vaţnije, vjetar je postao ledeniji. Prošlo je deset i ovo već postaje smiješno. Nije moguće da je toliko bespomoćna u gradiću koji je posljednjih šest godina zvala svojim domom. Mjesec koji je bio tako svijetao u nekom davnom ţivotu dok su se ona i Mary i Frank vozili u Escaladeu, sad je nestao. Nije mogla zaključiti progoni li je još, a ako da, koliko joj se pribliţio. Zna samo da se ne usuđuje slali. Jer tijelo joj je sad stalno u stavu trčanja, ne hodanja. Trči po škripavu snijegu u visokim čizmama i sigurna je da će se pri svakom koraku poskliznuti i pasti. Ostavila je iza sebe kuće poredane poput slova U i shvatila da je ova četvrt veća nego što je mislila, a identično građene drvene kuće nizale su se u blokovima. To je sigurno Cromwell Woods, jedino naselje te veličine u njihovu gradu, a ime mu je dao neki graditelj, povijesno nepismen anglofil, po lordu zaštitniku, kraljevom ubojici, koji je tiranizirao Englesku u ime naroda. Sjetila se da u Cromwell Woodsu ima skoro tisuću kuća, po cijenama koje su smatrane dostupne niţoj srednjoj klasi, i da se grad grčevito borio kako bi ih spriječio da se masovno doseljavaju. Poslije, Julija. O tome misli poslije. Koncentriraj se. Moraš izaći odavde! Ĉetvrt u kojoj ne ţivite zbunjujuće je i zastrašujuće mjesto, naročito noću i ako pješačite. Ne poznajete kuće ni drveće ni ljude. Ne znate imena ulica, koje u Americi sve jednako zvuče: Belmont vodi do Park, a ova do Ulice Colony. Graditelji nikad ne nazovu ulice Wojtyla ili Montanez ili Chen. Ĉini se kao da cijela nacija, bez obzira na to koje je zapravo nacionalnosti, ţeli ţivjeti u tipičnom predgrađu gdje su stanovnici bijelci, anglosaksonci i protestanti, u takozvanom Waspvilleu. I Julija je nekada za tim čeznula; jedino sada, kad zaista ţivi u jednom takvom Waspvilleu, otkriva da je u teškim trenucima kao što je ovaj, to predgrađe bez velikodušnosti, a zapravo i bez smisla.

Zato je prestala trčati, jer je bila tako umorna i jer nije znala kojim putem krenuti. Svaka joj je ulica izgledala isto. Svaki put kad je pomislila da je pronašla izlaz, opet je skretala prema šumovitom dijelu i Franku. Svaki put kad je pomislila da je zaobišla novi ugao, ugledala bi znak s imenom i zaključila da je već prošla tim blokom ulica. Noge su joj govorile da im je dosta. Bedra su joj poručivala da više nema pravo naređivati svojem tijelu. Palo joj je na pamet da bi metak Franka Carringtona bio mnogo bolji od mnogih drugih sudbina koje ju moţda čekaju, kao ta da napravi više ijedan korak po ovom uţasnom hladnom vremenu. Snijeg je sad padao mnogo gušće i Julija je pretpostavljala da kad bi legla na mali travnjak pred zadnjom kućom u kojoj su je odbili, ubrzo bi se smrznula. To moţda i ne bi bilo tako loše. Sjela je na tlo. Hladno, ali podnošljivo. Uskoro će završiti. Napokon. Ustani, Julija. Odlazi. Ne postojiš. Ti si samo poruka koju šalje druga polovica mojega mozga. Povratak u atavistička vremena, kad lijeva polovica mozga nije bila nadmoćna. Julian Jaynes je to dokazao i vjerujem mu. Bio je psiholog, ako ne znate, a brat i ja smo po njemu dobili ime. Julian Jaynes bio je vrlo mudar psiholog, ali bio je u zabludi. A sad, ustani! Ustala je, ako ni zbog čega drugog onda da utiša taj glas u sebi. Ali sad su joj hlače bile prekrivene snijegom, koji će se ubrzo početi topiti od tjelesne topline i namočiti joj noge. ―Bolje ti je da ovo bude nešto vaţno‖, progunđa ona, ali glas joj nije odgovorio. Oprezno je napravila jedan korak. Udara je ledeni vjetar. Ljuljajući se na nogama, Julija se ogledava neće li ugledati Franka Carringtona. Umorno tijelo osjeća kao jedan ukočeni blok leda. Ĉini joj se da se smrzava iznutra prema van. Neuspješno se pokušava sjetiti naziva za taj proces. Njezinu je mozgu svega dosta. Zlo joj je već od ovoga snijega. I od ove noći. Moţda je najbolje ponovo sjesti i čekati da taj glas u glavi umre od smrzavanja. A onda je ugledala nešto najstrašnije što je mogla zamisliti. Frank ju je sustigao. Tamo je, nije dalje od jednog uličnog bloka, vuče se, šepajući, niz ulicu. Ona naređuje tijelu da trči, ali tijelo joj je zaspalo. On se vuče prema njoj, a stopalo mu se izvija sa svakim korakom. Nitko ne otvara vrata. Nitko joj ne priskače u pomoć. Ĉuje povik, ali to je samo bijesni vjetar. Ipak se okrenula, pokušala trčati ali uspjela je napraviti samo korak ili dva prije nego što je posrnula i pala u zagrljaj hladnog novoengleskog snijega.

Frank Carrington se nadvija nad njom, zimska jakna mu je natopljena krvlju, oči su mu obrubljene veselim ludilom, mlatara rukom u kojoj drţi pištolj, ali uperio ga je prema njoj. Julija se sili uspraviti na noge, odlučna da se ne preda bez borbe. Zamahnula je rukom prema njemu, ali nema snage i nije sigurna hoće li ga pljusnuti ili udariti šakom. Kako bilo, njegova glava snaţno trzne unatrag. Zatim ju je Bruce Vallely uhvatio u zagrljaj dok ona plače, odvodi je dalje od tijela, koje slomljena vrata leţi u snijegu.

65. POGLAVLJE

DRAŢBA ALL-PAY

(I) A ONDA SU U GRAD STIGLI NOVINAR], HORDE OSVAJAĈA KOJE SE KOTRLJAJU duţ sporednih zelenilom obraslih puteljaka i cesta u potrazi za savršenim intervjuom, ushićeni zbog mogućnosti da slave jednu osobu iz svojih redova, koja je nesebično dovela u opasnost vlastiti ţivot i došla čak u okrug Harbor kako bi natjerala u stupicu trgovca antikvitetima, povezanog s mafijom. Smatrali su da je junakinja, Mary Mallard, prilično nesusretljiva kad je zabranila da joj itko dolazi u posjet u privatnu sobu u bolnici, čije je dodatne troškove snosilo sveučilište u znak zahvalnosti zbog onoga što je učinila - zato što je spomenuti trgovac antikvitetima, pokojni Frank Carrington, odgovoran za ubojstvo profesora Kellena Zanta i kratkotrajnu otmicu supruge predsjednika Sveučilišta, profesora Lemastera Carlylea, za koju je očito namjeravao traţiti otkupninu. Novinska redakcija sveučilišta nije ţeljela surađivati i organizirati intervjue bilo s predsjednikovom suprugom bilo s direktorom sigurnosti u kampusu, koji je riješio slučaj, iako su ga u nekim novinskim člancima zvali šefom osiguranja u kampusu ili nekom drugom varijantom. U prvim danima izvještavanja, točnost im nije bila jača strana; dapače, čak ni kasnije. Novine su javljale da je Mary Mallard pretrpjela višestruke prijelome i unutarnje ozljede, zadobivene dok je uz prijetnju pištoljem bila prisiljena voziti crni Escalade prve dame Sveučilišta, te se mudro i hrabro zabila autom u stablo. To što je odbijala dati intervjue smatralo se, i na tome su joj kolege zavidjeli, pokušajem da zadrţi za sebe pojedinosti sve dok ne dode trenutak da objavi planiranu knjigu. Šef osiguranja Sveučilišta - ili kako se već taj njegov poloţaj zove – imao je neku vaţnu sporednu ulogu, a horde novinara glasno su zahtijevale njegovu priču, no, naţalost, on je izabrao upravo to razdoblje da ode na svoj zasluţeni godišnji odmor i potraţi kakve se kuće nude na prodaju u Juţnoj Carolini, kamo se namjeravao

preseliti nakon odlaska u mirovinu. Što se tiče Carlyleovih, horde novinara su ih opsjedale nekoliko dana. Predsjednik Carlyle je za kamere dao zahvalnu, šarmantnu i duhovitu izjavu, ali novinare je inače na udaljenosti drţala falanga sastavljena od direktora za informiranje javnosti, nekoliko dama koje su se nazivale sestre Bubamare, predsjednikove sestrične Astrid Venable i njegove ozbiljne tajnice, Katie Chu, koja se tijekom opsade takoreći preselila u njihovu kuću. Nekoliko neustrašivih izvjestitelja, nakon što su ih odbili u Lombard Hallu, ušuljalo se u Keplerovo dvorište gdje su traţili Juliju Carlyle i saznali da je dala ostavku. Dekanica je dala izjavu u kojoj kaţe da se fakultet ponosi što Juliju moţe ubrojiti u svoje diplomirane studente te kako su svi zahvalni za njezin doprinos, koji krasi izuzetan integritet i hrabrost. Izjava je zvučala kao da se Julija vratila iz rata. Za sve dodatne upite trebalo se obratiti Iris Feynman. Obitelj Carlyle i Mary Mallard odbijali su razgovarati o tragičnim događajima te ledene novoengleske večeri (kako je to opisao jedan televizijski komentator), ali horde novinara svejedno su imale dosta drugog materijala. U selu Tyler‘s Landing je vlasnica Cookie‘sa i nesluţbena gradska povjesničarka i savjest grada, Vera Brightwood, davala jedan intervju za drugim. Mnoge poznanice Julije Carlyle također su pjevale hvalospjeve, a među njima je glavna bila Tonya Montez, koju je nekoliko novinara opisalo kao njezinu blisku pouzdanicu, a komentator jednih večernjih vijesti čak ju je nazvao sestričnom. Julijina vrlo draga prijateljica Tessa Kenner, imala je veliku minutaţu na televizijskom programu, i to ne samo u svojoj emisiji, a davala je naslutiti da zna mnogo više nego što govori. U međuvremenu je u kampusu popularnost predsjednika Carlylea vrtoglavo rasla. Nijedna od smjernica koje su izazvale nezadovoljstvo sveučilišnih profesora nije promijenjena, ali je, pa moţemo tako reći, kontekst sad bio drugačiji. On više nije bio čudovišni tiranin postavljen na poloţaj uz potporu nekadašnjih studenata, a danas utjecajnih i desničarski orijentiranih. Zapravo, da, bio je. Ali sada je imao nov status, onaj najomiljeniji u kampusu, poloţaj ţrtve - stvarne ţrtve, Afroamerikaca čija je obitelj dovedena u opasnost zbog bijelog rasista. Istina, obitelj Carlyle oblikovana je prema smjernicama koje su bile i seksističke i heteronormativne, te stoga nije bila poţeljan primjer koji bi trebalo isticati, ali status ţrtve bio je savršen. (Među ugnjetavanim narodima, čak i one koji pokušavaju ţivjeti prema nelegitimnim normama kulture, na kraju pregaze reakcionarne sile!) I tako, usprkos otporu nekolicine zadrtih protivnika promjene, dopustili su mu da spoji rodne studije sa ţenskim studijima.

Dopustili su mu da postroţi, radije nego olabavi, borbu sveučilišta protiv ovisnosti i droga. Međutim, kad je u proljeće predloţio imenovanje povjerenstva da razmotri je li poţeljno ponovo uvoditi programe ROTC25 u kampus, stare borbene linije su ponovo uspostavljene: jedna je stvar biti ţrtva, ali dopustiti da na svete zasade akademskog svijeta zakroči najopasnija organizacija na svijetu, to je bilo nešto sasvim drugo. Nijedna novinska priča nije spominjala predsjednika Sjedinjenih Američkih Drţava ili senatora iz Nove Engleske, koji se nadao sjesti na njegovo mjesto, ili neki nepoznati muški klub iz Harlema, koji je zapao u krizu. Ali postojala je jedna pritajenija drama, potpuno izvan pozornosti medija, u kojoj su diskretni izaslanici ljudi koji su poznavali određene ljude, a koji su opet imali dobre veze i poznanstva, neopazice dolazili u grad na savjetovanje s Carlyleovima, da provjere je li sve u redu, da pitaju treba li im što, da obećaju pomoć u svakom problemu i da se raspitaju, nenametljivo, jesu li se tijekom proteklih nekoliko tjedana, kojim slučajem, proširile glasine i tvrdnje, koje bi mogle prikazati ovog ili onog kandidata u ... Ne, ne i ne, govorili su Carlyleovi. Mi se ne bavimo politikom. Ali ako se išta novo pojavi, vi ćete biti prvi koji će saznati. (II) U MEĐUVREMENU JE NOVA TERAPEUTKINJA VÀNESSE CARLYLE IZJAVILA da neće pokušavati ―izliječiti‖ djevojku od toga da bude tinejdţerica. Ja sam osoba s kojom moţe razgovarati, rekla je doktorica Jacobstein. U ovoj fazi našeg odnosa, ne ţelim se pretvarati da sam nešto drugo. Pa tko će joj onda odrediti granice? upitala je vrlo iznenađena Julija. Zapravo, to je zadatak roditelja, rekla je Sara. A što je s traumom koja je uzrok njezina ponašanja? Završena je, rekla je Sara. Julija je bila zapanjena. Oči liječnice su bile ljubazne, ali kad je govorila zvučala je kao Lemaster. Rekla bih vam kad bih mogla, odgovorila je. Ali pravila to ne dopuštaju. Sve što mogu reći je da se trauma temeljila na pogrešnoj percepciji. Na nečemu za što je Vanessa vjerovala da je istina. Sada zna da nije. Julija je upitala znači li to da joj je kći sada dobro. Ne, nije dobro. Ima još mnogo problema koje treba riješiti. Ali ţilava je. 25

ROTC, Reserve Officers Training Course. Svaka grana vojske sponzorira određeni program ROTC, prema kojemu studenti imaju plaćeno školovanje, a zauzvrat moraju nakon školovanja provesti određen broj godina u aktivnoj vojnoj službi.

Ona će ih riješiti. A Gina? Hoće li se vratiti? Ukočen smiješak. Jednostavno ćemo morati čekati i vidjeti, zar ne? Kod kuće, Julija je pozorno promatrala svoju kćer. Vanessa je nastavila čitati o ratovima i slušati svoje pogrebne ţalopojke, a u sitne sate je i dalje plesala s majkom. Kad bi je Julija pitala je li istina da se osjeća bolje, kći bi je zagrlila i rekla: ―Zahvaljujući tebi.‖ Julija je upitala što to znači. Sjajnih očiju, Vanessa je uvjeravala majku da će sama to shvatiti. U međuvremenu je Jeannie, koju su sad svi zvali Jeans, nastavila svoju potragu za savršenstvom, ali nakon nekoliko dana zbunjenog ţalovanja, upitala je najprije majku, a onda i oca, zašto gospodin Flew više ne navraća k njima. Odselio se, podsjetili bi je roditelji. Kamo se odselio, ţeljela je znati i pritom bi udarila o tlo savršenom nogom. Ţeljela mu je pisati; a također nije mogla podnijeti pomisao da je on otišao bez pozdrava. Julija nije znala odgovor, a Lemaster nije ţelio reći. Jeannie - Jeans - je uvijek mogla šarmirati oca i on je naposljetku popustio, nevoljko, te pristao proslijediti pismo ako ga ona napiše. Učinila je to, on ga je proslijedio, a tri tjedna poslije dobila je odgovor adresiran osobno na nju, s poštanskim ţigom jedne od turbulentnih bivših sovjetskih republika. Svi mu oni nedostaju, pisao je Jeremy Flew, ali duţnost ga zove. Što se tiče ostale djece, sinova, Aaron je ţelio doći kući, da podrţi obitelj u trenucima krize, ali roditelji su odlučili da treba ostati u školi. Ravnatelj ih je uvjeravao da ga Akademija Phillips Exeter moţe zaštititi od medija: ostvarili su to čudo i s drugim svojim učenicima, koji su bili još traţeniji. Preston ih nije uspio nazvati, a kad je Julija napokon stupila u kontakt s njim, rekao joj je da se sprema u Australiju, gdje će provesti veći dio sljedeće godine na jednoj od velikih svjetskih zvjezdarnica i oh, da, jedan mu je kolega sa studija spomenuo tla mu je obitelj u svim vijestima, ali on nije obraćao mnogo pozornosti, jer oni su uvijek bili u vije stima. Hoćemo li se vidjeti prije nego što odeš? Putujem sutra, rekao je Preston, ali tako je uvijek bilo. Onda se sredinom oţujka, kad su novinari otišli, s odmora vratio direktor sigurnosti u kampusu i Julija je znala da je došao trenutak za sljedeći čin.

66. POGLAVLJE ... TADA BI I PROSJACI JAHALI

―DAKLE, KAMO ĆETE POĆI ODAVDE?‖ UPITA JULIJA CARLYLE. ―ŠTO JE sljedeće za velikog Brucea Vallelyja?‖ Zarumenio se, slegnuo ramenima i spustio pogled svojih odlučnih, blagih očiju. Vrijeme je ponovo bilo vedro i sunčano kako se to katkad zna dogoditi u novoengleskoj zimi, prije nego što ih opet obaviju debeli sivi zidovi. Sjedili su tamo gdje je cijela priča započela, u taverni na cesti Route 48. Oko njih ista nezainteresirana gomila, ista nezanimljiva hrana, isto izobličeno zujanje besmislenih razgovora, isti snijeg koji malo pada, malo ne, kao da se vrijeme ne moţe odlučiti. Kad Bruce ništa nije rekao, nego je samo pijuckao kavu, Julija je nastavila: ―Zar zaista odlazite u mirovinu? Zar to rade ljudi kad im na policama ponestane prostora za odlikovanja?‖ ―Mislim da ne daju odlikovanja za ono... što sam ja učinio.‖ ―Trebali bi‖, reče ona, a mislila je ozbiljno. ―Julija, slomio sam čovjeku vrat, a drugoga sam‖ - traţio je prave riječi - ―prema drugom sam se ponio onako kako Bog nikada nije smatrao da bi se jedno stvorenje trebalo ponijeti prema drugome.‖ Julija je pretpostavljala da se radi o novinaru - ili što god je zapravo bio - onome koji ju je zamalo napao na benzinskoj crpki u Langfordu. Sad je znala da je Bruce sklopio nekakvu nagodbu s klijentima Tonyja Ticea, a ona je čak pridonijela s kuvertom koju je dobila od Mone i cijelim njezinim sadrţajem, kojim je Bruceu omogućila da isplati klijente. Ali odlučila je da neće duboko zabadali nos u to. ―Pa, zahvalna sam.‖ Toboţe se namrštila. ―Iako sam vam rekla da me ne slijedite. Kako ste me našli?‖ ―Pomoću odašiljača na vašem autu.‖ Propustio joj je reći da je njegova zamjenica Turian bila ta koja ga je kriomice pričvrstila dok su Julija i Bruce sjedili u zalogajnici. On je preporučio Gwen za svoju nasljednicu, ali Lombard Hall je kao i obično djelovao brzinom ledenjaka. ―Prilično sam siguran da sam time prekršio

zakon‖, doda on. Na trenutak su zajedno šutjeli dok su tanjuri zveckali, vrata se s treskom zatvarala, a lagani šumor komunikacije ljudi oko njih dizao se i padao preko njih. Juliji se činilo, prema onome što je vidjela i što joj je Mary ispričala, da je Bruce rijetko dopuštao da mu zakon stane na put. Prije nekoliko mjeseci Julija bi rekla da za njezina supruga vrijedi upravo suprotno. Bruce reče: ―Dakle - kako je Vanessa?‖ ―Sara kaţe da će biti dobro. Potrebno je još na tome raditi, ali bit će dobro.‖ ―U toj ţivotnoj dobi su ţilavi.‖ ―Oh, Bruce, Grace je imala pravo o vama.‖ Zadirkivala ga je, ali i mislila ozbiljno. Po tanjuru su joj skakale sjene jutarnjega sunca, kao da su se igrale lovice. ―Stvarno ste beznadni kad se radi o djeci, zar ne? Ne, Bruce, kasne tinejdţerske godine nisu ţilava dob. To su godine kad djeca lako padnu pod utjecaj svega i svačega, dob kad svaka loša ocjena, prištić ili nesretna zaljubljenost znače da će se svemir urušiti u sebe. Znate što kaţe Lemaster? Da je Zapad izmislio adolescenciju onda kad smo se dovoljno obogatili i više nismo trebali tinejdţere kao radnu snagu, ali loše smo je izmislili. Tek smo na modelu 1.2 ili tako nekako. To je ono što Lemmie kaţe‖, ponovi Julija, a muţevo ime joj je čudno zazvučalo na vlastitim usnama. Poţurila je nastaviti. ―Istina je, Bruce, da Vanessa prolazi kroz uţasno razdoblje. Ne plače niti ima noćne more, to nije njezin način. Nego pleše uz pogrebne ţalopojke. Proučava ratove. Smije se i doima ushićeno. Ali iznutra pati. Znam da pati. Ne krivim je. Ne znam kako bih ja preţivjela to kroz što je ona prošla.‖ ―Shvaćam što ţelite reći‖, reče on svojim polaganim glasom, kao da pomno upija svaku riječ. Nije skidao pogled s Julije, a i njezine oči, iako im je divlje zapovijedala da spuste pogled, nisu je htjele poslušati. Osjećala se nemirno i nesigurno. ―Moţda joj je potrebna promjena okoline.‖ ―Mislila sam je poslije mature odvesti na neko vrijeme u Francusku", očajnički je brbljala. ―Dobro se sluţe s Monom..." ―Nisam to mislio.‖ ―Znam da niste, Bruce." Prvi val panike probijao se kroz njezin sigurni nastup. ―Ali to je ono što sam ja mislila. U ovom trenutku, to je jedina promjena koju joj mogu ponuditi.‖ Sjetila se još jedne Lemasterove česte izjave. ―Svijet je takav kakav je. Nije nikako drukčiji, nego je ovakav. Znate što je moja baka Vee znala govoriti? Kad bi ţelje bile konji i prosjaci bi jahali. Ali ţelje nisu konji. I nisu stvarne. Nemaju veze s... s...‖ Oklijevala je, zbunjena hrabrim bolom u njegovim očima, i počela posrtati, gubiti uporište u rijeci koja je, prije samo par sekundi, tekla mirno i u pravom smjeru. ―Mi smo stvarni ljudi, Bruce. Postoje ljudi koji ţive u ogledalima, rade što ţele, kao da su im ţivoti samo odrazi i kao da nisu stvarni. Ali postoje i drugi ljudi

koji ţive s ove strane ogledala, koji moraju ignorirati odraze, bez obzira na to koliko oni svjetlucali. To znači biti odrasla osoba, Bruce.‖ Julija je čekala. Sad je bio red na njega. Ţeljela je da on izjavi svoje osjećaje, tako da mu moţe reći kako se dogovorila s Lemasterom da je duţnost vaţnija od svega. Htjela je da joj on priča kako ţivot moţe biti prekrasan, tako da mu ona moţe reći kako je već ţivjela ţivotom osobe koja je nepouzdana i skoro se ubila u procesu. Htjela je da on govori o budućnosti, tako da ona moţe govoriti o budućnosti koju planira s muţem, koji ju je spasio kad ga je trebala i koji sada treba nju. Bruce je njeţno govorio. ―Sve što sam mislio bilo je da će joj preseljenje u Elm Harbor činiti dobro.‖ Julija ga je gledala. Još je volio svoju Grace. Psjećala se glupo i mlado i romantično. Bruce Vallely očito nije. ―Zapravo,‖ reče on, ―došao sam razgovarati o nečemu drugome.‖ ―O čemu?‖ ―O onoj noći kad je ubijen Kellen Zant.‖ Julija se pripremila na ono što slijedi, pitajući se koliko je još šokant- nih vijesti ostalo. ―Frank ga je ubio. Frank Carrington. Nije ţelio da dnevnik dođe u javnost. Zatim je zaključio da se mora zaštititi...‖ Nije završila rečenicu. Bruce kimne. ―Da, mislim da ga je ubio Frank Carrington. I mislim da ste točno objasnili njegov motiv. Ali ima jedan dokaz koji se ne uklapa u priču i mislim da biste mi vi trebali reći što da s tim uči nim.‖ Izvadio je omotnicu koju mu je dao Trevor Land. "Ispis sveučilišnih telefonskih poziva‖, objasni on i izvuče jednu stranicu. ―Prema izvjesnom broju mobitela, one noći kad je ubijen Zant.‖ ―Ne ţelim to vidjeti.‖ ―Ne ţelim vam to pokazati.‖ Ali svejedno je to učinio. Bio je to broj Lemasterova mobitela. Pokraj datuma spomenute noći bio je zaokruţen poziv, otprilike jedan sat prije nego što su otišli s večere u Lombard Hallu. Anthony Tice je zvao njezina muţa. Vani na ulici su se nespretno zagrlili. Oboje su znali da im je ovo posljednji sastanak. ―Smijem li nešto pitati?‖ reče ona. ―Svakako.‖ Podigla je omotnicu. ―Zašto to niste dali policiji?‖ Nasmijao se onim svojim umornim osmijehom. ―Istraga je završena‖, reče on. Pa, to je bila istina. Julija je osjetila kako se hladnoća novoengleske zime diţe s tla i spušta s neba, kako je sa svojim poznatim hladnim pipcima grabi za ruke i

noge, odlučna da nju, Juliju, spriječi u činjenju bilo kakve gluposti. A onda joj je sinulo, isprva nejasno, a onda sa sve snaţnijim uvjerenjem, da nikada neće ţivjeti nigdje drugdje; da se čvrsto vjenčala s Novom Engleskom baš kao što je bila vjenčana s Lemasterom; da joj je korijenje duboko prodrlo u tlo, ispod zaleđene površine i dublje u meku, smeđu toplinu, koja izađe na vidjelo kod proljetne sjetve. Rekla je, ili joj je moţda izletjelo: ―Nedostajat ćete mi.‖ Onaj topli smiješak zadrhtao mu je u kutovima usana, kratko je kimnuo teškom glavom i onda, kao dobar vojnik kakav je oduvijek pokušavao biti, bez ijedne riječi prigovora ili pozdrava, Bruce Vallely je slijedio svoje zapovijedi i odmarširao u svoju zasluţenu mirovinu.

67. POGLAVLJE PRIVIDNO ZATIŠJE

(I) LIPANJ. SVE JE OPET MIRNO, SVE OSIM JULIJE, KOJA JE POPUT KAVE U APARATU tri mjeseca kipjela i filtrirala se i pretvarala se da se ţivot ponovo vratio u stanje savršenstva. Preuređenje stare vile u Ulici Town, upravo tamo gdje počinje cesta Hobby, bilo je gotovo, a prema riječima kritičara arhitekture, od rezultata vam je zastajao dah: najbolje djelo Norma Wyatta, uzvišen i profinjen spoj tradicionalnog i modernog, skrivena tehnološka čuda, pozornost i na najmanji ukrasni zavijutak na straţnjoj verandi renoviranoj u laţnom gotičkom stilu, sa slobodnim linijama zbog kojih se čini da se kuća izdiţe iz krajolika i nadmeće svojim značajem, iako zapravo nije ništa veća od drugih starih vila u tom dijelu kampusa. Lemaster se tijekom travnja gotovo potpuno preselio u kuću i ţivio u njoj stalno, osim vikendima i pokoje večeri u tjednu, a među sestrama Bubamarama kolala je šala da savršeni Carlyleovi iskušavaju kakav bi bio ţivot kad bi se razdvojili. Šala je bila samo napola smiješna, jer je bila i samo napola pogrešna. Mary Mallard se tada već premjestila u rehabilitacijski centar u Maineu, bliţe svojoj majci, ali Julija joj je cijelo proljeće odlazila najmanje jedanput tjedno u posjet, jer svaka se pokušavala pribliţiti, makar i za centimetar, bliţe istini. Tijekom jednog od tih posjeta Mary je spomenula da je Kellen sigurno morao imati neki izvor unutar same zavjere da bi uopće počeo sa svojim istraţivanjima; a Julija je, pomno tajeći od svoje partnerice da je ―zavjeru‖ započeo određeni muški klub iz Harlema na rubu bankrota, sumnjala da to Mary ionako zna. A onda je, jednog vedrog proljetnog poslijepodneva, dok su šetale oko rehabilitacijskog centra, Mary pokazala Juliji ispis internetske stranice Anagram Server. Jedan anagram bio je zaokruţen. Julija je slala i poblijedjela kao smrt. ―Ţao mi je‖, reče Mary. ―Ne vjerujem svojim očima.‖ ―Nisam sigurna da je u tome pravi problem.‖ U ovom slučaju, Mary je imala pravo, ali to što je bila u pravu zategnulo je njihove odnose i pokazalo se da je nova tenzija više nego što njihovo partnerstvo moţe izdrţati. I tako su se počele dopisivati na daljinu umjesto da budu bliske prijateljice, što su se moţda nadale da će biti. Ĉim je završila škola, Julija se s djecom spakirala iz velike kuće u Hunter‘s

Meadowu, napustila je srce bjeline i vratila se u grad. Beth Stonington ih je uvjeravala, i svakoga drugog tko je htio slušati, ali uglavnom svoje suparnike, da će prodajna cijena uvelike premašiti dva milijuna, moţda čak biti bliţe tri, s obzirom na to što se u posljednje vrijeme događalo s nekretninama u Landingu. Zašto bi se itko odrekao takve idile i izabrao odgajati djecu u umirućem gradu kao što je Elm Harbor, ni Beth ni njezini prijatelji i poznanici nisu mogli shvatiti. ―To je Lemasterov posao, dušo, a ne tvoj‖, objašnjavala je Beth Juliji, ali tek nakon što se uvjerila da se njezina klijentica ni pod kojim uvjetima neće predomisliti; jer nije imalo smisla samo zbog puke znatiţelje prodaju dovesti u pitanje. ―To je također i moj posao‖, ozbiljno ju je uvjeravala Julija, ali Beth je svima pričala kako su Julijine sive oči bile mutne i natečene, kao da je dugo plakala. ―Moţda je samo alergija‖, rekli su neki odlučniji, mislivši to kao šalu iako je u stvarnosti to zaista bila istina. I tako se obitelj skrasila. Aaron će se ujesen vratiti na Exeter, gdje je izvrsno napredovao. Savršena Jeans primljena je u četvrti razred u Ogdenu, najvaţnijem rasadniku za Hilltop, najekskluzivniju privatnu srednju školu u gradu, i kako se na neki način te stvari danas tako rješavaju, time joj je bila osigurana svijetla budućnost. Što se tiče Vanesse, primljena je na nekim koledţima, na nekim odbijena, a dokumente je ostavila na jednom od koledţa zvanih Sedam sestara, na veliko olakšanje svojih roditelja. Onda je, ne traţivši dopuštenje, pa čak i ne informirajući majku ili oca sve dok cijela stvar nije završila, uspjela ishoditi odgodu upisa i obavijestila ih da se u listopadu, kad navrši osamnaest godina, namjerava pridruţiti svojoj prijateljici Smith i da kane autom proputovati Ameriku. "Ne smiješ vozili", reče Lemnster. "Oprosti tata, ali tu se tebe neće pitati", odgovori ona s odlučnom pristojnošću, koju je naučila od oca, a onda je nastavila citirati relevantan odlomak iz nekog djela Georgea Orwella o španjolskom građanskom ratu, pokušavajući dokazati da je značenje dinamično, a kategorije su promjenjive u skladu s onim kako činjenice plešu svoj svakodnevni ples: ―Vojnik koji je bjeţao nije bio fašist pa ga Orwell nije mogao ubiti. A djevojka kojoj je osamnaest godina nije dijete pa joj ne moţeš zapovijedati što da radi.‖ ―Ne govorim o zakonu‖, reče on nervozno. ―A ja da. S osamnaest sam punoljetna. Nisam opasna ni za sebe ni za druge. Mogu ići kamo ţelim, činiti što ţelim. Je li tako? Pa vi ste me odgojili. Sad ćete jednostavno morati vjerovati da ste me dobro odgojili.‖ ―Još si moje dijete...‖ počne Lemaster. ―Ali ne u hijerarhijskom smislu. Moram te poštovati, kako kaţe Biblija. Ali ne i slušati. Ne, kad odrastem.‖ Podigla je ruke s dlanovima prema naprijed. ―Ne

suprotstavljam ti se, tata. Radim ono što moram učiniti. Na isti način na koji si se ti odlučio upisati na teološki fakultet umjesto u poslovnu školu, kako su htjeli tvoji roditelji.‖ ―Što kaţe doktorica Jacobstein?‖ ―Da obavezno sa sobom ponesem mobitel.‖ Lemaster je, na iznenađenje svoje supruge, odustao od apstraktnih pravila svijeta u korist praktičnih: ―Ĉak i da te pustimo da ideš, Smithova mi se ne čini kao najpouzdanija suputnica.‖ ―Onda smo savršen par, jer ni ja nisam baš jako pouzdana.‖ Dodala je još da ako im se svidi Los Angeles, moţda tamo ostanu i potraţe posao, a u tom slučaju će odgoda upisa biti... još više produţena. ―Oni neće zauvijek čekati‖, reče joj otac, prilično ljut i potpuno nemoćan. ―Pravu osobu će čekati. To mi uvijek govoriš.‖ ―Vanessa...‖ ―Vrijeme je da se odraste‖, reče ona i izađe iz sobe, ne rekavši točno tko bi od njih trebao odrasti. Poslije je Julija sjedila na Vanessinu krevetu dok je djevojka leţala na trbuhu i programirala svoj prenosivi DVD player. Dugina Koalicija je zadovoljno sjedila na prozorskoj dasci i lizala šape. ―Više ne plešeš.‖ ―Dosadile su mi ţalopojke.‖ Pokazala je rukom. ―Ipak, još imam svoje knjige o ratovima. Idu sa mnom na put. Zato, mama, ne brini. Obećavam ti da se neću potpuno izliječiti a da ti se prije ne javim.‖ Prije nego što je Julija uspjela smisliti neki vedar odgovor, Vanessa ju je poljubila. ―Šalim se. Ali sad ozbiljno. Neke knjige ću ponijeti sa sobom.‖ Pogledala je prema mački. ―Voljela bih da i Duga moţe ići.‖ ―Ide li i Gina?‖ upita Julija plašljivo. Kako joj kći nije ţeljela odgovoriti, pokušala je ponovo: ―Ili je putovanje prije svega i bilo njezina ideja?‖ Kći se okrenula da pogleda majku. Lice joj je bilo skriveno zanjihanim pletenicama, ali Julija je bila prilično sigurna da je vidjela smiješak. Onda se Vanessa okrenula i vratila svojem poslu. (II) NEKOLIKO DANA KASNIJE, NAKON ŠTO JE TO ODGAĐALA KOLIKO JE MOGLA, Julija se odvezla u Landing. Na brzinu je pogledala kuću, uvjerila se da se trava redovito zalijeva i šiša i da trgovci nekretninama i njihovi kupci, dok razgledavaju kuću, nisu još ništa uništili, a onda se odvezla niz Glavnu ulicu. Parkirala je novi Escalade pokraj gradskog parka, gdje je Vanessa zapalila očev auto, mahnula je na pozdrav nekolicini iznenađenih poznanika i prešla ulicu. U Cookie‘su je Vera Brightwood ponavljala kako je presretna što je vidi i počela je zamatati kapučino- praline, ne čekajući da joj Julija zapravo kaţe što ţeli. Julija ju je pustila da izvaţe bombone, zamota ih i zakine je na vagi, dok je pričala što profesori sa sveučilišta,

osim ovdje prisutnih, čine ovome gradu. Julija reče: ―Htjela sam razgovarati o onome što se one noći dogodilo u vašoj kući.‖ ―Koja je to noć bila?‖ ―Ona kad su uhitili Ticea. Onog odvjetnika.‖ Vera se nasmiješila svojim pohlepnim porculanskim osmijehom. Spomenute je noći bila ljuta zato što ju je Julija optuţila da je ona Kellenova Crna dama i tajni izvor podataka koji mu je omogućio potragu za dnevnikom. Ali nijedan drugi izvor ne bi bio bolji. Vera je znala putove i stranputice gradske prošlosti bolje od ikoga drugog. ―Tuţila sam ga‖, reče Vera. ―Jeste li čuli za to? Zbog onoga što je učinio one noći. Operušat ću ga do zadnjeg centa.‖ ―Mislim da će najprije jedno vrijeme provesti u zatvoru." ―Vjerojatno", sloţila se Vera. ―Imala bih samo jedno pitanje." ―Mmm-hmmm.‖ Dodala je, a da je Julija nije zamolila, nekoliko bombončića Jelly Belly za staklenku na Lemasterovu radnom stolu u Lombard Hallu. ―Kako je Tony Tice znao da ću one večeri biti u vašoj kući? Sigurna sam da me nije slijedio. Ĉovjek koji me je, pa, štitio, pobrinuo bi se za to. A Tice nije ţivio u Landingu. Pa kako se onda pojavio kod vas?‖ ―Ne bih znala, draga.‖ ―Mislila sam da moţda znate. Mislila sam da si je moţda cijela vaša skupina dala u zadatak osvetiti Ginu. Ljudi ste koje svi smatraju - oprostite na izrazu besramnim desničarima, ali svejedno vam se nije svidjelo da neduţni crni dječak trpi zbog onoga što je učinio neki mladi bijelac, bogati student. Mislim da su svi u vašoj skupini podrţavali Kellena Zanta, jednom kad ste saznali na čemu radi. Moţda su mu neki neizravno pomogli, ali svi su pomagali. A mislim i da vas je prevario. Umjesto da krene u potragu za pravdom, on je krenuo za novcem.‖ ―Imam danas predivne čokoladne karamel-kocke s brusnicama.‖ ―Ne mislim da ste kao skupina nasilni. Mislim da ste bili šokirani kad je Kellen ubijen. Šokirani i preplašeni. Mislim da je Frank Carrington bio član vaše skupine i kladim se da je glumio kako je šokiran kao i svi ostali.‖ Julija je izvadila novac da plati, ali Vera je rekla da kuća časti. ―One noći kad je Kellen umro, Frank je morao znati da se Kellen sprema postići dogovor o prodaji dnevnika. Pa, kako bi to mogao znati osim ako nije čuo od nekoga iz vaše skupine? Od pomoćnika senatora Whisteda, zar ne? Odrastao je u Landingu, ţelio se osvetiti zbog Gine na isti način kao i vi ostali, a moţda je od Astrid čuo što se sprema pa je to rekao ostalima, uključujući i Franka.‖ ―Nismo nikoga ţeljeli povrijediti‖, reče Vera nakon dugog razmišljanja. ―Gina je bila dobra djevojka, Julija. Ne kao ove današnje djevojke. Bila je dobra. Tko god je to učinio zasluţuje kaznu.‖ Promatrala je svoju najbolju mušteriju, koja je vjerojatno posljednji put kupovala u njezinoj trgovini. Njezin nelagodni

poluosmijeh podsjetio je Juliju na Latishu, njezinu bivšu tajnicu, koja je napokon dobila zaštićeni status prema sporazumu kolektivnog ugovora, nakon što je Minnie Foxon bez objašnjenja zatraţila premještaj u drugi odsjek. ―Ono što mu je Kellen namjeravao učiniti. Što mu vi namjeravate učiniti. Moţda ono što mu vaš suprug namjerava učiniti.‖ Okrenula se i počela vagali krokant s kikirikijem. "Ali u krivu ste, Julija. Nismo znali za dnevnik. Tko bi nam to rekao? Da, pretpostavljam da imate pravo u vezi s Whistedovim čovjekom, on bi to znao. Moţda je on rekao Franku. Ni u kojem slučaju nije rekao nijednom od nas.‖ Julija je ubacila u usta dva bombončića Jelly Belly. U ogledalu iza pulta zamišljeno ju je gledala druga Julija, u ruţičastoj nijansi. Kako je točno senator Whisted bio povezan sa skupinom? Pomagao im je, ili je promatrao kako napreduju? Mislila je da je dobro shvatila redoslijed: Frank ubije Kellena da bi dnevnik ostao tajna, zatim ubije Borisa Gibbsa, jer kad je ukrao Vanessin dosje, vidio je da se Boris previše pribliţio tome da nastavi Kellenovo istraţivanje. Priča je bila savršeno dosljedna. Ali je li bila istinita? upitala je svoj odraz u ogledalu, dok je Vera rezala i zamatala slatkiše. Zašto Frank nije odlučio radije bodriti Kellena - ili, ako ne Kellena, onda makar Borisa - i onda, kad bi dnevnik izašao na svjetlo dana, dočepati ga se i uništiti? Radi se o pomoćniku, zaključila je Julija. Samo je Whistedov pomoćnik mogao znati da Kellen ima dnevnik. Ako je zaista rekao Franku, onda je to bilo samo zato što se nadao da će nekadašnji zamjenik šerifa stupiti u akciju - ali kako je pomoćnik mogao znati da je Frank umiješan? Je li moguće da telefonski razgovor koji je Tony Tice slučajno čuo one noći kad je Kellen ubijen, nije bio s Frankom Carringtonom nego s pomoćnikom jednog američkog senatora, koji je zaprijetio dvostrukom prevarom, što je Kellena nagnalo da se ţurno s njim sastane...‖ Ali iza površine ogledala nalazio se samo srebrnast odraz, a dalje od toga nitko nije mogao vidjeti. U međuvremenu je Vera Brightwood ţivnula iza sjajnog pulta. ―Julija, znate što. Bilo mi je drago kad ste izgradili kuću u Ulici Hunter‘s Meadow i mrzila sam kad su vas ljudi pokušavali spriječiti, jer uvijek sam podrţavala slobodnu kupoprodaju kuća, neovisno o podrijetlu kupca...‖ Julija reče da se ţuri na posao. ―Novine kaţu da ste dali otkaz.‖ ―Imam novi posao.‖ ―Što radite?‖ upita Vera, gladna novih tračeva koje bi širila dalje. ―Predajem znanstvene predmete‖, reče Julija. Kad je sjela u Escalade, pojačala je svoje omiljene pjesme iz revijskih predstava i odvezla se prema gradu i Gnijezdu i školi gospođice Terry.

68. POGLAVLJE

PROKLETSTVO POBJEDNIKA

(I) U SUBOTU JE PADALA KIŠA. JULIJA SE VRATILA NA KEPLER, ALI NE DA SE oprosti. Već je izdrţala oproštajnu zabavu i namjerno je izabrala vikend za ovu ekspediciju, jer je bilo malo vjerojatno da će njezini, sada bivši, kolege biti prisutni. Nisu oni bili loši, ali više nisu bili njezini ljudi. Bili su Lemasterovi ljudi. Dio njegova kampusa. Njegova grada. Njegova svijeta. Zaposlila se na Teološkom fakultetu kao da bjeţi u neko svetište, nakon poniţavajućeg razdoblja predavanja u drţavnim školama, ali svetišta često znaju postati tamnice, i tako je opet morala pobjeći. Sad se vratila s razlogom. Nije morala traţiti parkirališno mjesto jer je Teološki fakultet bio samo ulicu dalje od predsjedničke velike kuće, a nije joj trebao ni ključ, jer joj je jedan student pridrţao vrata dok je izlazio. Posljednje večeri svojega ţivota, izbjegavajući Tonyja Ticea i ţureći na Kepler, Kellen Zant je vjerojatno ušao na isti način. Nestao je na gotovo dva sata, a onda se opet pojavio. Ali što je mogao raditi na Teološkom fakultetu u to doba dana? Arhiv je već bio zatvoren. Učionice, uredi, sve bi mu bilo nedostupno. Sve osim kapelice, koja je bila otvorena cijelu noć. BCP 83. Ipak je pogrešno shvatila Kellenovu rezbariju na Sugar Hillu. Pretpostavljala je da joj je pokušavao reći ime knjige u kojoj je sakrio treći ključ zagonetke. Ali Molitvenik anglikanske crkve neće je, bez nečega dodatnog, vratili njezinu Bogu, kako je Kellen obećao da će se dogodili. Odgovor nije bio na stranicama knjige. Ali stranice su ipak upućivalo na odgovor. Ušla je u kapelicu kroz teška dvokrilna vrata koja su vodila u glavno predvorje Keplera i stajala u crkvenoj lađi da joj se oči naviknu na polumrak. Vani je bila oluja i kroz prozore jedva da je prodiralo svjetlo, kako kroz niz prozora pri stropu,

tako i kroz vitraţe. U kutu je neka mlada ţena molila i povremeno jecala, ali bivša dekanica nije prišla da joj pomogne, jer prekidati nekoga u molitvi nije bilo pristojno. Osim njih dvije, kapelica je bila prazna. Julija je pošla prema oltaru. Na 83. stranici Molitvenika iz 1928. - jedinog kojeg je Lemaster dopuštao u kući - svećenik završava s posvećenjem kruha i vina i dijeli ih ljudima. One noći kad je umro, Kellen je vjerojatno išao istim putem kao i ona. Sigurno je izabrao neko mjesto, za hitni slučaj. Moţda svi oni posjeti kapelici; naposljetku nisu bili zato da bi nju naljutio. U svakom slučaju, ne isključivo zbog toga. Julija se popela uza stube za crkveni zbor. Glavni oltar od čvrstog novoengleskog bora, stajao je točno ispred nje, ali ona ga je samo površno pregledala. Kellen je morao poantirati do samog kraja i sad se napokon trebao izjasniti. Stari visoki oltar od cigle i tamnijeg drva, s izrezbarenim riječima iz Ivanova evanđelja, bio je ugrađen u udaljeni zid i takoreći nije ničemu sluţio, osim na predavanjima o liturgiji da pokaţe budućim pastorima što ne treba činiti. Bio je ostatak iz onih dana kad su svećenici u svim ortodoksnim tradicijama vjernicima okretali leđa dok bi razgovarali s Bogom, a okretali se licem prema njima samo kad bi govorili u ime Boga. Kellen je sigurno smatrao taj simbolizam nečim čemu se ne moţe oduprijeti. On nije bio Boţji čovjek, ali, naravno, njegov protivnik je bio. Razgovarati s Bogom. Okrenuvši se leđima prema zamišljenim vjernicima, Julija je stajala ispred središnjeg dijela oltara, pred blistavim zlatnim ormarićem, gdje su nekoć čuvane posvećene hostije. Ormarić je bio zaključan. Prelazila je prstima duţ tkanine kojom je bio prekriven - više se nije sjećala naziva za taj pokrov - i ništa nije našla. Osvrnula se oko sebe da vidi gleda li je tko i da taj ne pomisli kako postupa budalasto. Uplakana studentica je otišla i Julija je cijelo svetište - opet ta riječ! imala samo za sebe. Zakoračila je korak unatrag, odoka je odmjerila gdje bi točno svećenik stajao dok bi se kretao od kruha prema vinu, a koristila se iskustvom svih godina tijekom kojih je odlazila u crkvu Svetog Mateja, gdje se otac Fred koristio samo visokim oltarom. Pomaknula se malo prema desnoj sirani, zatim se spustila na koljena i posegnula rukom ispod oltara. I izvukla debelu omotnicu. Otvorila ju je i problijedjela. Nije moguće. Apsurdno. Ono u što je gledala nije moglo biti skriveno ispod oltara jer je to bilo kod Kellena kad je umro. Vrijeme se ne vraća unatrag. Mrtvaci ne hodaju. Takva čarobna magija ne postoji. Ĉak i tu u kapelici Teološkog fakulteta, gdje su generacije studenata i profesora klečale u molitvi Nemogućem, Julija Carlyle nije htjela prihvatiti nadnaravno objašnjenje. U ruci je drţala nestali mobitel Kellena Zanta.

(II) JULIJA JE SJEDILA U ESCALADEU, SLUŠALA GLAZBU IZ MJUZIKLA I PROMATRALA kako se kiša slijeva niz vjetrobransko staklo. Bila je bez daha i pretpostavljala da je sigurno trčala zbunjena od uţasa, ali u ovom su joj trenutku svi detalji bili pomalo mutni. Ţurno se vratila u veliku kuću predsjednika Sveučilišta, sjela u auto i sad se uputila u centar grada prema poslovnom neboderu, gdje je njezin suprug drţao govor koaliciji lokalnih građanskih organizacija. Parkirala je auto i, odjevena u traperice, odlučnim koracima prošla kroz predvorje, jer više nije bila osoba koju se moţe zaustaviti. Na zadnjem katu je, ignorirajući usrdne molbe glavnog konobara, prošla kroz restoran i krenula prema velikoj privatnoj blagovaonici u kutu. Katie Chu, Lemasterova tajnica čije je lice uvijek bilo bez smiješka, uvjeravala ju je da će predsjednik uskoro završiti s govorom, ali Julija se provukla pokraj nje. Stala je u straţnji dio prostorije i ni na njezinu licu također nije bilo osmijeha. Nekoliko glava se okrenulo. Stajala je tamo raščupane kose dok se voda s nje cijedila na parket. Nije ju bilo briga hoće li gosti moţda početi mrmljati da je prva dama Sveučilišta poludjela kao i njezina kći. Lemaster je stajao za govornicom. Njegove su oči prešle preko nje, ali nisu se zadrţale na njoj. Ispričao je nekoliko šala, svi su se nasmijali, a onda se srdačno sa svima rukovao dok je prolazio između stolova. Poljubio je ledene usne svoje supruge, obavio neţeljenu ruku oko njezina struka i izveo je iz blagovaonice, dok je Katie Chu ostala da bi se ispričala u njegovo ime. Spuštali su se šutke dok je Julija, znajući da nikada neće pobijediti muţa u borbi strpljenja, postajala sve umornija od vlastitog bijesa. Pritisnula je glavu o njegovo rame. Pomilovao joj je vlaţnu kosu. ―Našla sam mobitel‖, rekla je. ―Očekivao sam to.‖ ―Znao si? I za BCP 83?‖ ―Cameron mi je rekao.‖ ―Zar on još misli da moţe ucjenjivati - koga god?‖ Lemaster je stavio prst pod njezinu bradu i podigao joj lice prema svojemu. ―Mislim da mu je sada jasno.‖ ―Jer samo Empyrealsi to mogu činiti‖, predloţi ona, ali stigli su u predvorje, gdje se dvoje sudionika koji su propustili govor ipak ţeljelo rukovati s niskim crnim znanstvenikom, najmoćnijim čovjekom okruga. Njezin suprug je, poput kralja, primio poštovanje običnih ljudi, kao da mu to pripada. Julija se pitala nije li on i najmoćniji čovjek u zemlji. Ili jedan od njih. U jednom ludom trenutku pucala je od ponosa, manje zbog svojeg supruga a više zbog svojeg naroda, a osobito zbog jednog nepoznatog muškog kluba iz Harlema: bijelci, govorila je baka Vee, nemaju pojma što smo mi u stanju učiniti. Zajedno su izašli van u oluju. Lemaster se dovezao ovamo s Katie Chu pa su se

stoga on i supruga vratili kući u Escaladeu. ―Što je Kellen zaista sakrio?‖ upita Julija, zaklopljenih očiju i zavaljena na sjedalu, dok je iz zvučnika treštala omiljena glazba njezina supruga. ―U kapelici. Prije nego što si to maknuo. Što je bilo tamo?‖ ―Ništa vaţno‖, reče on, ali tek nakon što se trenutak konzultirao s malim savjetnikom u svojoj glavi. ―Kellen je mislio da ima konačan dokaz, ali bio je u krivu.‖ ―Što je to bilo, Lemmie?‖ ―Što to?‖ ―Taj dokaz. Višak. Što je sakrio u kapelici?‖ Ovaj put je trebalo duţe čekati. Julija je uspravnije sjela. Očekivala je da joj neće odgovoriti. Vani je kiša jače padala, vjetar je prevrtao kante za smeće i ukrasne skulpture po travnjacima: bila je to ljetna verzija zimske oluje koja ih je nagnala da krenu tom uţasnom cestom. Pitala se koliko je već dugo Lemaster pogađao njezine planove i kako je uspijevao postići da mu izmotavanje izgleda tako prirodno i ispravno. ―Kartu za vlak‖, reče on. ―Molim?‖ "To je sakrio ispod oltaru. Kartu za vlak, jednosmjernu, iz Elm Harbora za Boston. s datumom od IH. veljače, 1973." Julija je grickala usnu. ―Kako hi dokazao koji je od studenata otišao k Dennisonu po savjet. Onaj koji je ubio Ginu." "Pretpostavljam da je i Kellen tako mislio.‖ Sljedeće pitanje postavila je što je mogla leţernije. ―Ĉije je ime bilo na njoj?‖ Stigli su kući. Uveo je Escalade uredno u garaţu za dva automobila, prilično manju nego što je bila ona koju su imali tamo u Landingu, ali riješili su se Volva. ―Zašto je to vaţno?‖ upita on naposljetku. ―Samo sam mislila da bi ţelio biti siguran da ucjenjuješ pravog čovjeka.‖ ―Svi su oni bili pravi‖, reče Lemaster i izađe iz auta. Juliji je trebalo nekoliko minuta da se pribere, a onda je, nimalo krotko, pošla za njim. (III) SJEDILI SU NA KATU U LEMASTEROVOJ NOVOJ RADNOJ SOBI, KOJA JE ZAUZIMALA veći dio drugog kata. Na stolu između njih leţao je Kellenov mobitel. Julija nije pitala kako je njezin suprug došao do njega. Nije ţeljela znati koliko su se duboko pipci njegova nepoznatog harlemskog kluba uvukli u ţivot okruga Harbor ili šire okoline. Ĉekala je da joj ispriča priču. Nije sumnjala da će on to učiniti: u suprotnom, nikada ne bi ostavio mobitel u kapelici da ga ona nađe. ―Pogriješio sam‖, reče Lemaster. Pijuckao je vino koje je ona donijela na kat. ―Napravio sam prirodnu pogrešku, rekao bih, s obzirom na okolnosti, ali ipak pogrešku. Jedna je vodila k drugoj i, dakle, evo nas tu.‖

Julija nije ništa rekla. Kroz prozor se vidjelo da je vani oluja po- sustajala, vidjela je i gotičke tornjeve sveučilišta, dalje malo uz brijeg. Kampus njezina supruga. ―Onaj Casey je šmokljan‖, nastavi on, poigravajući se elegantnim srebrnastim mobitelom, vrteći ga sad u jednom, sad u drugom smjeru. ―Beskičmenjak, kao jegulja. To je bilo jasno od samoga početka. Svakako, moţda je izigravao buntovnog pjesnika kako bi impresionirao našu kćer, moţda se pretvarao da je nekonformist, ali on nije kao ona Smithova. Nije kao Vanessa. On nikada ne bi prekršio pravila, barem ne usred razdoblja upisa na koledţe. Previše je ambiciozan, Jules. U redu, majka mu je dekanica Pravnog fakulteta, ali ja sam predsjednik Sveučilišta. On mi se nikako ne bi volio zamjeriti. Savršeno je dobro znao da Vanessa ne smije sjesti u njegov auto. Nije bilo vaţno koliko ga je ona molila ili što mu je obećala. On bi je odbio. Nikako nije moguće da ju je taj Casey odvezao kući poslije kina, one noći kad je ubijen Kellen.‖ Julija je naglo odvojila pogled od prozora i pogledala muţa. Lemaster je kimnuo glavom. ―Sjećaš li se da ti je Casey rekao kako Vanessa uvijek pobjegne kad izađu zajedno? Mislim da ti je pokušao poslati poruku. I ti to misliš, zar ne, Jules?‖ Nije čekao da se ona s tim sloţi. ―Rekao ti je da je pobjegla one noći kad je Kellen umro. Nije ţelio nastaviti s mogućim implikacijama pa ti je to stresao u krilo, a ti si odlučila - pametno - da ne gledaš dalje. Ali oboje znamo što se dogodilo. I oboje znamo kako se te noći vratila kući, zar ne?‖ Spustila je pogled u krilo. Ruke su joj drhtale, baš onako kao i ruke njezine kćeri. Prekrila je jednu ruku drugom, ali nije mogla zaustaviti drhtanje. Duboko u glavi zujanje se pretvorilo u zvonjavu koja joj se širila cijelim tijelom. Lemaster je u međuvremenu rasklopio mobitel. Uključio ga je, čekao da se aktivira, zatim je dvaput stisnuo tipku i pronašao sve nedavne pozive. Gurnuo je mobitel prema njoj, ona se nagnula, ne ţeleći ga dotaknuti svojim drhtavim prstima. Navirila se, pokušavajući natjerati mozak da radi. Posljednji poziv koji je Kellen primio bio je s broja koji je Julija prepoznala: od Franka Carringtona. A pretposljednji je bio s broja koji je još bolje znala: Vanessina. ―Pogledaj vrijeme‖, reče Lemaster. Julija pogleda. Dvadeset sati i osamnaest minuta. ―To je bio poziv na koji se Kellen javio dok je bio u Glavnoj ulici s Tonyjem Ticeom‖, reče Lemaster. ―Zbog tog je poziva izbacio Tonyja iz auta. To je poziv zbog kojega se morao poţuriti i nešto obaviti.‖ Julija je povratila glas. ―Ali prema Tonyjevoj priči, taj koji ga je zvao, mu je prijetio - bio je uznemiren - a Vanessa ga ničime nije mogla preplašiti...‖ ―Naravno da je mogla.‖ Naravno da je mogla. Tako jednostavno. Tako jasno. Vanessa je one noći htjela nešto od Kellena, a ako to ne bude dobila, reći će svojem ocu o njegovim namjerama.

Julija ipak nije mogla pojmili cijelu stvar. "Ali što bi ona, što bi mogla ţeljeti da on..." Zaustavila se. Vrijeme je teklo unatrag. Mary Mallard joj pokazuje svoj anagram. Natrag. Natrag. Vanessa u Hunterovim visovima divlje inzistira u kuhinji da je DeShaun i samo DeShaun ubojica. Natrag. Dalje. Vanessa inzistira da napiše jednostavno uţasan referat kojim bi dokazala istu tvrdnju. Natrag. Natrag. Zapalila je Mercedes na godišnjicu smrti Gine Joule, što je bila kulminacija ludila koje ju je spopalo gotovo istog momenta kad je počela istraţivati događaje one noći na Valentinovo prije tri desetljeća. Brzi skok prema naprijed, Julija i Lemaster leţe u krevetu one noći kad je Janine Goldsmith došla i prespavala kod njih, a Lemaster joj govori da tko god je ubio Kellena, nije ga morao mrziti da to učini. Što bi drugo moglo biti? pitala je tada Julija. Lemasterov odgovor joj je sada odjeknuo kao grom: Racionalno maksimiranje svojih interesa. I druga, još bolnija slika: Vanessa je pred Svetim Matejom one strašne nedjelje, izvlači iz šešira ime Malcoma Whisteda, očajnički ţeli skrenuti s puta majku, koja sve bliţe kruţi oko istine. Sada je rekla: ―Vanessin blog. GAINFUL NONSENSES. To je anagram.‖ ―Da. Od SINFUL SANE N. E. SONG.‖ ―Ne samo od toga.‖ Napisala je riječi koje joj je Mary Mallard pokazala. GINA FLEES NUN‘S SON.36 Lemasterove guste obrve su se skupile i smrknule. ―Ti si išao u katoličku školu, Lemmie. I odrastao si bez majke. Shvaćaš? Sin redovnice?‖ ―Shvaćam‖, reče on tiho. ―To je razlog. To je Vanessina trauma. Ono što ju je gurnulo preko ruba prije godinu i pol.‖ Julija je potapšala papir. ―Mislila je da si ti ubio Ginu Joule.‖ Uzela je papir i poderala ga na trake, onda je ustala i prešla preko sobe da ga baci u sjeckalicu za papir, koju je Lemaster uvijek drţao nadohvat ruci. ―To je bila trauma. To je bila velika tajna. Tebe je štitila, Lemmie. Njezin referat. Odbijanje da prihvati mogućnost da je to učinio itko drugi osim DeShauna. Dokazi su posvuda. Mislila je da si ti to učinio.‖ ―Preston joj je tu ideju stavio u glavu‖, reče Lemaster bezizraţajno. ―I tamo je ostala - pa, sve do ovih posljednjih događaja.‖ Julija je uzela mobitel i pritisnula tipku da ponovo osvijetli zaslon. Prinijela ga je bliţe licu, zabuljila se, sve dok joj ga Lemaster nije njeţno uzeo iz ruke. Sklopio je mobitel, okrenuo ga i izvadio bateriju. Izvadio je iz ladice čekić. Razbio je plastičnu masku, pronašao memorijsku karticu, a onda i nju zdrobio. Krš je uredno gurnuo u stranu. Svojim je rukama prekrio suprugine, moţda da joj time pokaţe kako je svjestan njezine potresenosti, a onda je čekao. ―I oko toga se sve vrtjelo. Mislila sam da štitiš predsjednika drţave ili Mala Whisteda ili Empyrealse i njihov glupi plan. Ali štitio si Vanessu.‖ Pogled joj se

zamaglio. ―Nisi ţelio da itko sazna da je one noći bila u Kellenovu autu. Zato da mu zaprijeti. Da mu jasno kaţe, bude li ikome rekao da je to učinio njezin otac, ona će reći svijetu kako je on - da je‖ - nije mogla izgovoriti te riječi - ―iskazao neprikladnu paţnju prema njoj. Da je itko znao, ljudi bi mislili da je ona - oh, Lemmie.‖ Julija je obrisala oči. ―Uspio si srediti da netko ukrade taj mobitel, moţda si se i sam riješio ispisa telefonskih poziva, u kojem god bunkeru ih telefonska kompanija čuva. Jesi li to mogao učiniti, Lemmie? Imaš li takvu‖ - traţila je pravu riječ - ―takav autoritet?‖ Julija je sad bila na nogama. Nije se sjećala kad je ustala, ali fizički se povlačila što dalje od muţa i sad je stajala pokraj prozora, zurila je u njega s mješavinom straha i divljenja, uţasavajući se zaključka, voleći supruga zbog njegova instinktivnog iskorištavanja moći koju su mu Empyrealsi dali u ruke - a iskoristio ju je da zaštiti svoju obitelj. ―Hoćeš li imati problema? Zato što si zloporabio moć koju su ti povjerili? Empyrealsi?‖ ―Hoću, ako otkriju.‖ Konačno se nasmiješio. ―Sjedni, Jules. Sjedni i natoči nam još malo vina.‖ (IV) ―NE MOGU TI REĆI SVE, JULES. ĈAK NI SADA. ALI, DA, IMAM MALU ZALIHU dokaza, koju dobro čuvam. Ne dokaze kakve imaju Empyrealsi, kao što je originalno Jockovo priznanje.‖ Potapšao je stranice. ―Nekoliko sitnica, koje su samo moje. Da drţim svoje prijatelje na uzdi. Moje stare kompiće s koledţa. Naposljetku, ako promisliš o tome, mogli bi se početi otimati jednog dana i pokušati me se riješiti. Empyrealsi me nikad ne bi osvetili, znaš. Oni su se u to upustili na duge staze. Njihov fokus je dobrobit tamnije nacije, a ne očuvati Lemastera Carlylea. Zato sam zadrţao svoju zalihu dokaza. Svake godine kod našeg odvjetnika pohranjujem novo pismo, u kojem mu kaţem gdje sam sve sakrio. Scrunchy to zna. Mal zna. Oni su prilično moćni ljudi, ali drţe se podalje od mene. I moje obitelji." "A Jeremy je bio ovdje, za slučaj da se ne budu." ―Pa, da. Bio je. Za svaki slučaj ako neki njihovi ljudi, neupućeni u pravila, postanu malo grubi. Isprva sam ga ţelio u blizini. Ali onda sam shvatio koliko se ljudi mota naokolo i njuška - da, tako je. A tada sam poţelio i da bude u kući ili, kad moţe, da prati svakoga od nas tko je u tom trenutku vani. Poduzeo sam i druge mjere, također. Nije sad vaţno koje.‖ Druge mjere. Odmah joj je bilo jasno. Trevor Land. Ginin krsni kum. Trevor je od početka bio Lemasterov čovjek. Preko Trevora je Lemaster dogovorio da se i Bruce umiješa u istragu, znajući da je Bruce uporan i savjestan, da će često biti u blizini Julije pa čak i Vanesse, sve dok ne dobije svoje odgovore, te da će svojom snaţnom pojavom mnogo značiti u slučaju kakve opasnosti. Uspio je sve to a da ni u jednom trenutku nije na sebe skrenuo paţnju javnosti, što bi se dogodilo da je

unajmio tjelesnog čuvara. ―Dakle, ako si sve krio,‖ reče Julija, ―kako je to Vanessa pronašla?‖ ―U to vrijeme drţao sam zalihu dokaza u radnoj sobi. Bila je u zaključanom ormariću. Otprilike mjesec dana nakon Vanessina povratka iz Francuske, jedne sam se večeri vratio kući i zatekao obijenu bravu. Bio sam u panici, vjeruj mi. Mislio sam da su provalili Scrunchyjevi ljudi. Ili Whistedovi. Ali ne. Netko je prolistao sve papire, ali nedostajala je samo avionska karta. To je morala biti Vanessa.‖ ―Ona sve nađe‖, sloţila se Julija. Ali u sebi je pomislila kako je napokon jedan korak ispred svojega supruga. Klavir. Kellen nikada nije ništa zalijepio pod klavir. Nije ni ušao u kuću. Vanessa je Kellenu ukrala taj ključ zagonetke i sakrila ga tamo da bi imala objašnjenje zašto je Audi srušio rasvjetne stupice one noći kad ju je on vozio kući. Rekla je: ―I što će biti sada, Lemmie? Drţiš u šaci obojicu muškaraca.‖ ―Istina.‖ ―Ali nisu obojica mogli počiniti zločin. Jock je vozio auto. Mal Whisted je bio pijan i vjerojatno se ničega ne sjeća, a njegova obitelj i nema toliko novca koliko je ta konspiracija koštala. A Scrunchy - pa, on nije bio tamo. Je li tako? No moţda im je pomogao da sve zataškaju. Time drţiš i njega u škripcu. Ili su moţda Empyrealsi svakom od njih pokazali kakav namješteni dokaz. I tako, do dana današnjeg, obojica misle da su je ubili.‖ Odbrojavala je argumente na prste, divila se lukavosti iako je prezirala sâm čin. ―To je od samoga početka bio Bayev plan. Neka se svaki spotiče o onoga drugoga. Reći svakome: Ti si to učinio, ali mi ćemo prikriti stvar, tako da drugi misli da je on krivac. Zašto ne? Naposljetku, Empyrealsi nisu znali koji će se od njih dvojice najviše uzdignuti, ali pametno su stavili svoje uloge u igru.‖ ―Da, dobra oklada.‖ Izgledao je tuţno. ―Sve ove godine, sva ta desetljeća, bijelci su pretpostavljali da su oni glavni. Ideologija Empyrealsa je da to ne mora biti tako. Tamnija nacija moţe iskazati golemu moć tako dugo dok krijemo karte koje drţimo u ruci. Javnu moć bijelci nikada ne bi mogli podnijeti. Skrivenoj moći ne mogu ništa.‖ ―Ali ako je ruka ... skrivena... zašto su Jock i Mal ikada povjerovali u to da Empyrealsi imaju tako veliku moć?‖ ―Vjerujem da kad je policija skrenula pozornost na DeShauna, njih trojicu je to uvjerilo da Empyrealsi mogu učiniti ono što obećaju. Ali i ostvariti svoje prijetnje.‖ ―I to je bilo to. Potpisali su priznanja. Glupi mali studentici. Potpisali su priznanja, obitelj Hilliman je nabavila novac da sve potplate i svih ovih godina Mal Whisted je bio uvjeren da ga ti pokrivaš. Svih ovih godina Scrunchy je bio uvjeren da ga pokrivaš. Nijedan nije znao čak ni da je onaj drugi osumnjičen. I naravno, otpuštali su svoje pomoćnike kad bi ovi to počeli istraţivati. Ti si im to rekao, a oni nisu imali izbora. Sigurno sam bila idiotkinja, kad to nisam vidjela. Oh, Lemmie!

Naravno da si moţeš priuštiti da budeš blaziran u vezi s izborima! Empyrealsi pobjeđuju u svakom slučaju!‖ ―Upamti, Jules, ja sam na scenu došao kasno. Stvari su takve kakve jesu.‖ Zašutio je dok je ustajao i prišao prozoru. Nije mu smetao njezin bijesni pogled. ―Dakle - reci mi, Jules. Što bi ti učinila? Da moţeš birati. Što bi htjela da sad učinimo?‖ ―Da ih pustiš iz šaka. Reci obojici da su slobodni.‖ ―Ne mislim da će se to dogoditi. Kao prvo, to nije moja odluka. Ja sam relativno nevaţan igrač u Empyrealsima, bez obzira na to kakvu titulu imao. Kao drugo - pa, bilo je mnogo rizičnih ulaganja, to jest potopljenih troškova, Jules. Predaleko smo otišli da bismo se sada vraćali.‖ ―Lemmie, ma daj! Predsjednik - Scrunchy - je neduţan! Isto tako i senator Whisted! Bili su pijani, ali nikoga nisu ubili! Kako, zaboga, moţeš reći da je sad prekasno za povratak? Ucjenjujete krive ljude!‖ ―Pretpostavljam da je tako‖, reče on i napokon se okrene i pode prema svojem računalu. Tap-tap-tap. Poţeljela ga je ugušili i istisnuli iz njega i posljednju iskru ţivota. Ţeljela ga je zauvijek zagrlili, ţeljela je pokupili svoju obitelj i pobjeći u brda. Zurila je u muškarca koji ju je spasio, muškarca koji je vjerovao u duţnost a ne u ţelju, rastrganog mnogim konfliktnim obvezama tako da više nije mogao razumjeli slobodnu volju, osobito vlastitu. ―To je pogrešno, Lemmie. Zar ne razumiješ zašto je pogrešno?‖ ―Ne, Jules. Ne razumijem zašto je pogrešno.‖ Naposljetku ju je pogledao umornim očima. Zapanjena znakom stvarne tjelesne slabosti kod svojega muţa, Julija se odmaknula korak unatrag. ―Prije nekoliko mjeseci, kad si mislila da je predsjednik kriv, izgledala si zadovoljna - neodlučna, ali zadovoljna - da će put koji smo izabrali, voditi k najboljem rješenju za naš narod. Za tamniju naciju. Zar si se predomislila? Zar ne vidiš da je mogućnost da pomognemo svojem narodu ista, bez obzira na to tko je počinio konkretno nedjelo?‖ Potonula je u naslonjač. Suprug ju je suosjećajno gledao. ―Ĉudim ti se, Jules. Ĉudim se. Ta mogućnost da za svoj narod izborimo pravdu ni na koji način ne ovisi o pravom identitetu krivca za zločin koji je svijet već odavno zaboravio. Jules, mi osvećujemo puno veći zločin. Ne zaboravi to.‖ Sad je znala što ju je plašilo. Samouvjerenost kojoj se dugo kod njega divila, čak i kad bi prerasla u ponos, bila je zapravo fanatizam ideologa. Sve te godine koje je proveo za stolom izrugujući se podjednako ljevici i desnici, uvjerile su je da Lemaster ne zastupa nikakvu politiku vrijednu spomena, osim divljenja vlastitoj genijalnosti. Sad je vidjela koliko je bila u krivu. Njegova politika bila je politika čiste i savršene pravičnost i. Kako je njegov najdraţi filozof Isaiah Berlin jednom

rekao, nijedan ideal vrijedan borbe nije uzeo više ţrtava. ―Ali ne moţeš vjerovati da će sve ostati tajna. Prije ili poslije izaći će na vidjelo. Uvijek tako bude.‖ ―Ne, Jules. Ne bude. Svijet je pun tajni koje ljudi uspijevaju skrivali," Tap-taptap. ―Ova ne bi izašla na vidjelo da Byron Dennison nije bio onako arogantan. Nije se mogao oduprijeti iskušenju. Morao se osobno sastati s tim studentom umjesto da je poslao posrednika. Morao je otići na sastanak u Landingu, da bi uţivao gledati bijelce dok plešu onako kako on svira. Zaboravio je da naša ruka mora ostati skrivena," Brzo ju je pogledao. ―Uostalom, sad je opet skrivena.‖ ―Što je s DeShaunom?‖ upita ona. ―Jesi li spreman tu laţ ostavili da i dalje ţivi?‖ Šutio je. ―Ništa ne bi izgubio kad bi razotkrio - pustio da nekako procuri - da je Jock Hilliman zapravo pravi ubojica. Ne bi ni Scrunchyja ni Mala ispustio iz šaka. Obojica misle da su ga oni ubili. Misle da je dokaz o Jockovoj krivnji krivotvoren. Misle da su ona priznanja, koja si ih natjerao da potpišu...‖ ―Empyrealsi su ih natjerali da ih potpišu.‖ ―... koja si ih natjerao da potpišu‖, ponovi ona, ―dovoljna. Bit će vjerojatno nervozni kad vide da se slučaj starog zločina ponovo otvara. Ali ipak će još biti tvoji.‖ Slegnuo je ramenima. ―Kakav si ti to čovjek?‖ upita ona naposljetku, dok su je pluća boljela kao da se uspinjala na visoku planinu. Ali nije znala penje li se ili spušta. ―Hajde, Lemmie. Zar ti nije stalo do istine?‖ ―Jedina istina koja je vaţna‖, reče Lemaster s ozbiljnom ljubaznošću, ―je istina o tome koliko moţemo postići za svoj narod.‖ Opet ju je pogledao. ―Volim te, Jules. Volim te od prvoga dana na Teološkom fakultetu. Ali ovaj plan je sada moja odgovornost. Ne mogu ga se odreći na samom pragu.‖ Zanjihala se u dugoj svijetloj sobi, svladana osjećajima, jer nije znala tko je on. Je li joj lagao maloprije kad je rekao da je nevaţni igrač? Njegove sumnje kao da su nestale u blistavom sjaju ţeljenog uvjerenja. Uvijek je svakoga mogao natjerati da u bilo što povjeruje, a sad je uvjerio sebe da vjeruje kako su Empyrealsi bili u pravu. Moţda upravo u posljednjih deset minuta. A ludost u svemu bila je što je ona shvaćala njegov cilj. Ne nije. Lemaster je bio u pravu. Ne nije. Svijet je mario. Ne nije. ―Hoćeš li me sada ostaviti, Jules? Uzeti djecu, pobjeći u Francusku, pozvati novinare i zamoliti ih da spase jadnog Scrunchyja i Mala iz kandţi nekolicine staraca tamnije nacije iz nekog malog beznačajnog harlemskog kluba, koji potajno kontrolira sudbinu nacije? Zar zaista misliš da bi itko osim ekstremnih desničara krajnje desnice ikada mogao pomisliti da je to istina?‖ ―Mogla bih pokušati.‖

―Da, mogla bi. A ja ću te uvijek voljeti, bez obzira na to što učiniš.‖ Njeţno je govorio, onako kako govorimo s teško bolesnim ljudima. ―Ţelio bih da ostaneš. Ţelim te uz sebe. Ako to ne moţeš podnijeti, razumjet ću. Ali, molim te, Jules, shvati moj poloţaj. Moram raditi taj posao. Ako tebe imam uza se, radit ću ga bolje.‖ "A Tony Tice? Zašto si bio u kontaktu s Tonyjem Ticeom?‖ Ali to je već shvatila. "Igrao je na oba kraja prema sredini, zar ne? To je tada poslao tvoj projekt. Morao si ga zaštititi. Ti i... i Jeremy Flew. Empyrealsi su ga poslali, zar ne? Da pazi na nas, ali također da jednim okom nadgleda stvari. Znao si što Kellen radi. Imao si Tonyja da ti kaţe koliko je daleko Kellen dogurao s istraţivanjem, ali Tony je smatrao da je to previše dobra šansa da bi je propustio. Prevario te.‖ Još jedna misao. ―Onih stotinu tisuća koje je svake godine donirao Teološkom fakultetu. Jesu li i to bili Empyrealsi? Oh, Lemmie! Jesu li mi kupili radno mjesto?‖ Zavrtjelo joj se. Skupila je snagu da se pribere. ―Mislim da Tony Tice neće dugo ostati u zatvoru, je li tako, Lemmie? Nazvat ćeš nekoga i njemu će ponuditi slatku nagodbu.‖ Oklijevala je. ―Bruce mi je rekao, a i Vanessa, da je Kellen počeo raditi na tom projektu prije godinu i pol. Ti si još bio u Bijeloj kući. Ali Empyrealsi su trebali nekoga da pazi na događaje. Moţda da upravlja cijelim projektom. A najbolji način da se to učini bio je da ti, recimo, postaneš predsjednik Sveučilišta. Najmoćniji čovjek u okrugu. Kako su to učinili? Jesu li natjerali Hillimane da nazovu Camerona? Kako?‖ Kad je konačno progovorio u glasu mu se čuo ton upozorenja. ―Bila je to potraga za pravdom. To je sve.‖ Pitanja su se rojila. Je li Frank Carrington zaista sam samcat prouzročio toliko pustošenje? Je li Jeremy Flew djelovao samo kao tjelohranitelj ili je moţda imao neku aktivniju ulogu? A što je s Kellenom - kako je uspio toliko toga saznati i tako brzo? Je li imao neki izvor unutar Empyrealsa? Ali znala je da joj muţ neće ponuditi nikakve odgovore. Zato je postavila pitanje koje je bilo najvaţnije: ―Ali tko je taj koji daje nalog, Lemmie? Tko odlučuje kada upotrijebiti taj... taj utjecaj? Tko je toliko mudar?‖ Lemaster je jedan dugi trenutak zurio u svoju suprugu, onda je skočio na noge i odlučnim koracima zaobišao stol. Julija se instinktivno povukla, a vratile su joj se sve sumnje. Uhvatio ju je za ramena i gurkajući je odveo u privatnu kupaonicu u sklopu radne sobe. ―Lemmie, što radiš? Pusti me!‖ ―Gledaj‖, reče on. ―Što?‖ ―Ti si ta koja voli ogledala! Sad, gledaj!‖ Okrenula se. I tu je bio odgovor na sva njezina pitanja, iz ogledala ju je gledalo tajno breme koje su morali zajednički nosili.

EPILOG

PALAĈA SVIH RASPOLOŢENJA

(I) LJETO. JULIJA JE STAJALA U POLUKRUŢNOM PROSTORU IZBOĈENOG PROZORA, u straţnjem dijelu palače Mallard juţno od Portlanda, u drţavi Maine, i kroz tanke je zavjese promatrala Atlantik. Tamni i veličanstveni valovi kotrljali su se prema obali, strpljivo udarajući o stijene koje su danas ponosno stajale odupirući se napadima, ali kad dođe punina vremena, kao i sve što se čini čvrstim i nepromjenjivim, i one će se pretvoriti u prah. ―Dakle - što bih sada trebala učiniti?‖ upita Mary Mallard iza nje. Sjedila je na sofi, a bolesnu nogu ispruţila je na jastucima. ―Objaviti istinu? Reci mi, Julija. Što bih trebala učiniti?‖ ―Ne znaš istinu‖, reče Julija trenutak poslije. ―Kao ni ja.‖ ―Ipak, znamo laţi.‖ Julija kimne, ali ništa nije rekla. Kuća je pripadala Marynoj majci i bila je namještena po grandioznom lošem jenkijevskom ukusu. Travnjak iza kuće prostirao se dolje sve do zaštitnog zida obale, gdje je sada Evelyn Mallard, rodbinski povezana s tolikim predsjednicima da ih nitko nije mogao pobrojiti, šetala s Jeannie. Ljetno sunce Maina svjetlucalo je na njihovoj usklađenoj bijeloj odjeći. Jeannie se - ne, Jeans, odsada uvijek Jeans - smijala, našavši u ovoj bogatoj primorskoj zajednici juţno od Portlanda cijeli novi svijet koji je vrijedilo šarmirati svojom savršenošću. Aaron je ljeto provodio dolje u Babsonu, na programu za buduće poslovne menadţere, ali došao je ovamo i proveo s njima prošli vikend. Preston je obećao dovesti Megan ili njezinu nasljednicu, samo ako Lemaster ne bude u blizini, a Julija se nadala da će tako biti. Smithova i Vanessa rano su krenule na svoje putovanje diljem Amerike, jer im roditelji nisu imali dovoljno snage da ih zaustave. Dvoje (ili troje) njih povremeno bi telefoniralo roditeljima da ih uvjere kako su dobro. Lemaster je stalno zvao da kaţe kako će doći za nekoliko dana, a onda bi njegov

novi tajnik nazvao i rekao da neće doći. ―Veći dio toga sam riješila, Julija. Jock je ubio Ginu. Whisted je one noći bio tamo s njim, a jadni Scrunchy je bio na nekom studentskom tulumu, pijan do besvijesti. On nije bio ni blizu plaţe.‖ ―Moţda.‖ ―To je velika priča, Julija. Trideset godina staro ubojstvo, crni mladić optuţen za to i praktički linčovan, a sad se pokazalo da je senator Whisted bio tamo kad se sve dogodilo. Golema priča. Ali ne mogu je objaviti, zar ne? Nemam čvrste dokaze. Ne mogu objaviti da netko negdje nagađa što je moţda bilo, itd. itd. Ti znaš i ja znam, ali ne moţemo dokazati ni riječi.‖ Zastala je da omogući Juliji da nešto kaţe, ali Julija je šutjela. Zavjese su se razdvojile u iznenadnom naletu morskog povjetarca. Na katu, u gostinskoj sobi leţalo je Julijino nedovršeno pismo majci. Pokušala je pisati i Lemmieju, ali nije mogla smisliti što da kaţe. Iza nje Mary je još govorila, moţda samoj sebi. ―Osim toga, znamo da je to onakva vrsta priče zbog koje ljude ubijaju, zar ne? Hoću reći, zaista ih ubiju. Ako to objavim, poslat će nekoga da me ubije, zar ne?‖ ―Moţda.‖ ―I to te ne brine?‖ Julija se sjetila razgovora s Vanessom, kad su, prije milijun godina, izašle iz kuće Franka Carringtona. ―Naravno da me brine. Mislim da je svaki ţivot dragocjen.‖ Grickala je usnicu. ―Ali, Mary, radi se o...‖ ―Nisam na to mislila.‖ Novinarka je bila nestrpljiva. ―Hoću reći, zar te ne brine da Whisted nikada neće biti priveden pred lice pravde? Da će moţda doći čak do Bijele kuće?‖ ―On to nije učinio. Zaspati na straţnjem sjedalu auta nije zločin.‖ ―Bio je tamo, Julija. Glasači bi to trebali znati.‖ Julija je svojim odgovorom iznenadila samu sebe. U Maineu se nalazila veći dio mjeseca. Trebala je neku osobu od povjerenja i shvativši koliki dio priče je Mary sama dokučila, Julija joj je ispričala glavninu, ispustivši međutim uloge koje su odigrali Empyrealsi - i njezin muţ. Lemastera već tjednima nije vidjela. A ipak, evo je tu, gdje promovira njegove argumente. Sjetila se kako ju je njegova ruka čvrsto uhvatila za nadlakticu i natjerala je da se suoči s ogledalom dok joj je govorio da pogleda tko će donositi odluke. ―Dopusti da ti ispričan» o pravdi", reče ona. ―Kad bi mogla pisati o Malu Whistedu - pretpostavimo da je on to čak učinio i da to moţeš dokazati - što hi se dogodilo? Otišao bi u zatvor, zar ne? Dobio bi što zasluţuje. Ali što bi se dogodilo s tamnijom nacijom? Zašto tamnija nacija ne bi imala priliku dobiti što zasluţuje? Zatvori Whisteda i imat ćeš zadovoljstvo utoliko što ćeš znati da je čovjek koji je prije trideset godina učinio strašnu stvar sada iza rešetaka. I to je to. Ali ostavi ga na slobodi da napreduje, da se moţda uzdigne sve do Bijele kuće, i dobil ćeš

moćnog saveznika koji će gurati svoju stranku u smjeru kojim treba ići. Moţeš Whistedu dati pravdu ili moţeš Afroamerici dati pravilu. Eto, kako je to jednostavno.‖ ―Nije to jednostavno, Julija. To je... amoralno.‖ Citirala je Astrid. ―Rat protiv zla ne moţeš dobiti s jednom rukom zavezanom iza leđa.‖ ―Zar zaista misliš da je Amerika zlo?‖ ―Ne. Mislim da Amerika ima kratak raspon paţnje.‖ (II) MALCOLM WHISTED POBIJEDIO JE NA STRANAĈKIM PREDIZBORIMA. NOVINARI su još uţivali u priči o dva studenta cimera, koji su se odmjeravali u trci za predsjedničko mjesto i u svem uzbuđenju nisu obraćali paţnju na mnoge ostavke njihovih ljudi na niţim poloţajima. Svatko je još pokušavao iskopati prljavo rublje druge strane i diskreditirati je u skladu sa svojim političkim preferencama: Vojni karton vašeg čovjeka je vaţan! Ispitivati vojni karton mojeg čovjeka je gangsterska politika! Ĉudno, ali nitko nije smatrao studentske godine dvojice kandidata plodnim poljem vrijednim ispitivanja - moţda zato što su novinari, urednici i aktivisti imali iza sebe vlastite studentske dane i voljeli o njima misliti kao o temi kojoj je sigurno, čak energično, zabranjen pristup. Nitko nije čak ni aludirao na savršenu ravnoteţu terora, na mogućnost da bi jedan opskurni muški klub iz Harlema, čija je povelja ograničavala članstvo na ―četiristo izvrsnih dţentlmena crne boje koţe‖, mogao u svojim rukama drţati budućnost obojice muškaraca, zato što je bio u posjedu dokaza da je svaki od njih počinio ubojstvo, dokaza u koje je svaki potpuno vjerovao, iako nijedan nije bio krivac za zločin. Strpljivost moţe hiti sama po sebi strategija, kao što je Lemaster volio govoriti a u ovom slučaju, empirealska strpljivost odnijela je pobjedu. Julija je razmišljala o tome da napusti muţa nakon onog posljednjeg sukoba, da uzme djecu i ode - nekamo. No sprečavao ju je sve jači osjećaj duţnosti - duţnosti i, donekle, zahvalnosti. Lemaster je bio stranac, ali svejedno ju je spasio i nikad je nije izdao ili povrijedio. Stroga, duboko usađena uvjerenja kojima je ograničavao svoj ţivot, nisu, kako je Julija otkrila, podjednako ograničavala i nju. On je ţivio na svoj način, a ona na svoj. Mogli su tako nastaviti pod jednim krovom. Mogli su tako ići kroz ţivot. Ĉinili su to već dvadeset jednu godinu, usprkos njezinim preostalim i smušenim osjećajima prema Kellenu, koji su se poput mača priječili između njih. Mogli su nastaviti i ne samo zato što su Lemaster i njegovi Empyrealsi čvrsto drţali uzde s takvom zastrašujućom i opresivnom dobrohotnošću. Kellen ju je oslobodio. Koji god bio njegov motiv - pravda ili ljubomora - njegova potraga za Gininim ubojicom i ludi plan da Juliju uvuče u svoju spletku su je umjesto toga oslobodili tamnice tuđih očekivanja.

Uţivala je u novom poslu i ne samo zato što je bila daleko od Lema- sterova kampusa. Pomagala je mladim ljudima koji su, i prečesto, sluţili političarima kao kulise, a aktivistima kao publika koja plješće. Svi su suosjećali s njihovim neugodnim poloţajem i svi su izbjegavali dodatne kontakte ako nisu bili nuţni - u svakom slučaju, oni koji su si to mogli dopustiti. Julija Carlyle, odgojena u New Hampshireu, stajala je u maloj učionici u školi gospođice Terry, usred najopasnije četvrti Elm Harbora, i dijelila svoje znanje za plaću koja nije vrijedna ni spomena, ali voljela je svaku minutu. Ĉak je povremeno dolazila na misu u Kuću poboţne svetosti, a nakon susreta s tamošnjim ljudima odlazila je kući, ako već ne tako da joj se čaša prelijeva, onda barem s osnaţenim osjećajem očajnih potreba tamnije nacije i s uvjerenjem kako je mala vjerojatnost da će bilo koja politička stranka, prepuštena sama sebi, ikada učiniti nešto više od izgovaranja praznih riječi o moralnom imperativu da se te potrebe zadovolje. Svakako da u zahuktaloj predsjedničkoj kampanji koja se vodila oko nje nitko nije posvetio ni jednu ozbiljnu misao onome što bi trebalo učiniti u vezi s rasom i siromaštvom - ne, kad postoje vaţni problemi s kojima se treba suočiti. Uvijek su postojali vaţni problemi s kojima se trebalo suočiti. Rasa i siromaštvo mogu doći na red i poslije. Moţda je zbog toga Isus rekao da ćemo siromašne uvijek imati oko sebe; znao je dokle će se, čak i dva tisućljeća poslije, popeti na popisu političkih prioriteta. Ono što je Mona već davno rekla, citirajući nekog piscu, nalazilo je sve većeg odjeka kod Julije kako su tjedni prolazili: bijelci su mnogo više zainteresirani za ravnopravnost svojih supruga i kćeri nego za ravnopravnost svojih slugu. To je bio drugi razlog zbog kojega nije ostavila Lemastera. Ostala je s njim jer je mislila da je on moţda u pravu. (III) POSLUH, NA PLAŢI, JULIJA JE GLEDALA KAKO SE JEANS ZABAVLJA I SKAKUĆE, mala maza Klana. Sa slamnatim šeširom na glavi i sunčanim naočalama koje su joj skrivale oči, Julija je završavala pismo baki Mo. Draga Mona, često se pitam zašto si nas, kad si mogla birati cijeli svijet, odlučila podizati u New Hampshireu. Voljela sam svaku minutu provedenu u Hanoveru, ali ti nikada nisi bila istinski sretna. Nismo bili nimalo blizu - ničega, barem ne onoga svijeta koji je oblikovao tebe i cijelu tvoju generaciju naših ljudi, svijeta s kojim si ţeljela da tvoja djeca ostanu povezana bez obzira na udaljenost. Ljeta su bila prekrasna, ali zime su bile apsurdne. Grad je bio predivan, ali kao i cijela Nova Engleska, bijel. Sada mi se čini da razumijem. Da bi narod bio velik, mora biti i star, a da bude star mora imati svoju prošlost. U prošlosti su velike pobjede, ali i velike

tragedije. Mudrost je u tome da razlikujemo jedno od drugoga - i da znamo sačuvati tajne. Mislim da si nas preselila u Hanover zbog zima. Vrijeme prekrije istinu poput snijega. Najbolji dio ţivljenja u Novoj Engleskoj je u tome što dugo potraje da se snijeg otopi. Voli te, Julija Pismo je poslala jutarnjom poštom.

BILJEŠKA PISCA

Ĉitatelji knjige CAR OCEANSKOG PERIVOJA, romana u kojem se Lemaster i Julija Carlyle prvi put pojavljuju, moţda se sjećaju da je obitelj ţivjela u predgrađu koje se zvalo Canner‘s Point, a ne Tyler‘s Landing. Preselio sam ih zbog niza razloga povezanih s pričom. Kao što sam objasnio u bilješci pisca u prethodnom romanu, Elm Harbor nije prozirno zamaskiran New Haven, iako ću ponoviti ono što sam tamo napisao, da ta dva grada dijele mnoge zajedničke duhove. Isto se mora primijeniti na svaku moguću usporedbu Keplera i Teološkog fakulteta na Yaleu. I naravno, trebalo bi biti nepotrebno uopće napominjati, ali vjerojatno nije, da bez obzira na to koji su događaji nadahnuli priču, to je samo priča - od onih ―što ako‖ i ne teţi ničemu drugome. Ni Sestre Bubamare ni Empyrealsi nisu stvarne udruge, niti se temelje na nekim postojećim. Također, njihovi članovi nisu oslikani na temelju stvarnih ţena i muškaraca, koje moţda poznajem. Duboko se divim sposobnosti tradicionalnih klubova tamnije nacije da sačuvaju svoje tradicije u jednom netradicionalnom vremenu. Priča o Crnoj dami do danas je poznata u okolici Arkadelphije, u Arkansasu, iako s mnogo više ispravaka i dodataka nego štura priča koju je Vanessa Carlyle ispričala u romanu. Internetska stranica Anagram Server moţe se naći na www. wordsmith.org ali - smatrajte se upozoreni - moţete postati ovisnici. Stranica Gainful Nonsenses ne postoji. Dok ovo pišem, koledţ Dartmouth ne nudi mogućnost doktorskog studija iz ekonomije, pa stoga Kellen Zant nije mogao tamo provoditi svoj poslijediplomski studij. Mogao sam njegovu vezu s Julijom smjestiti na neko drugo sveučilište Nove Engleske, ali bilo mi je preteško oduprijeti se privlačnosti slike Julije kako se probija kroz sav onaj snijeg u kampusu. Godine 2004. stranački predizbori u Iowi odrţani su sredinom siječnja, ali to je bilo prerano za moju priču pa sam ih, prilično bezobzirno, premjestio na malo kasniji termin. Također sam izmiješao, nadam se ne u velikoj mjeri, neke aspekte dinamike suvremene predsjedničke kampanje. Tvrdnja Lemastera Carlylea o tome kako čovjek ţeli stvoriti Boga koji treba čovjekov savjet nadahnuta je djelomično raspravom o Dostojevskom u iznenađujuće izvrsnoj knjizi Davida Bentleyja Harta iz 2005., The Doors of the Sea: Where Was God in the Tsunami? - iako Hart, naravno, nije odgovoran za sve nedostatke u Lemasterovu izlaganju. Kao i uvijek, zahvaljujem svojoj zastrašujuće strpljivoj literarnoj agentici Lynn Nesbit. U iznimno velikoj mjeri pomogle su mi smjernice i ohrabrenja mojih urednica, Robin Desser i Phyllis Grann, koje su izdrţale

frustracije zbog ritma kojim sam predavao rukopis i zbog toga što su obranile priču od mojih mnogih loših odluka. Također bih ţelio zahvaliti ljubiteljima mojeg neodlučno ponuđenog prvog romana, čiji su me uporni zahtjevi tjerali da nastavim raditi na ovome. Korisne savjete dobio sam i od malog kruga prisnih prijatelja, koji su pročitali sve ili samo dijelove rukopisa u nastajanju, naročito od mojih dragih prijatelja Georgea Jonesa i Lorette Pleasant-Jones. Na kraju, nema riječi kojima bih izrazio zahvalnost svojoj supruzi Enoli, mojoj najpaţljivijoj i najkritičnijoj čitateljici, i našoj prekrasnoj djeci, Leah i Andrewu. Njih troje su zaista Boţji dar u mojem ţivotu. Lipanj, 2006.

KIKA