Crkveno Graditeljstvo Kiparstvo i Slikarstvo - Kniewald

CRKVENO KIPARSTVO

GRADITELJSTVO t SLIKARSTVO

Predgovor

S .odobrenjem duhQvne oblasti zagrebačke nadbiskupije br. 1902./44.

Udovoljavajući opetovanoj želji mnogih sveće"(lika objelodanjujem moja ovogodišnja predavanja iz crkvene umjetnosti na bogoslovnom fakultetu hrvatskog sveučilišta. U tim ,je predavanjima prikazan razvitak kršćanskog graditeljstva, slikarstva i kiparstva od prvih kTŠćanskih vremena do danas. Uvodno predavanje uvodi slušače, odnosno čitatelje, u razmatranje bitnih vlastitosti i izra,žajnih sredstava svake od spomenutih likovnih umjetnost'i. U svom sam se razlaganju ograničio na najbitni,7e, jer su to tražile prilike vremena. Oni, kojima je dobro poznat razvitak graditeljstva, slikarstva i kiparstva, ne će stoga naći novih podataka. Nije to ni svrha ovih predavanja. Želim samo svojim slušačima i svećenicima u pastvi dati kratki poviestni priegled o razvitku crkvenog graditeljstva, slikarstva i kiparstva, koji će im moći poslužiti ,za prvu orientaciju u pitanju umjetničkih stilova. Pri tom je moralo izostati mnogo djelo i mnogo ime, koje bi se ma i u najkraćem obćenitom prikazu razvitka likovnih umjetnosti moralo spomenuti. Ali svrha je mojih predavanja nešto 'uža, jer se ne odnosi na likovne umjetnosti uobće, nego samo na crkvenu umjetnost. Ovo je, koliko znadem, prvi pokušaj, da se na hrvatskom jeziku dade priegled crkvene likovne umjetnosti kao takve. Kritičari i poznavaoci razvitka likovnih umjetnosti dobro će učiniti, ako uoče ovu okolnost. Tu će i za njih biti možda gdjekoji novi pogled. Crkvena se umjetnost ne može promatrati samo

s gledišta obćeg umjetničkog mzvitka, nego je va1.70. promatrati i .)gledišta Crkve. koja 11 svojim hramovima i bogoslužju širom otvorila vmta svim ~mjetn?stima. Ovo sam gledi,šte objasnio u proslogodlsnpm predavanjima, koja su izašla pod naslovom: Crkvena umjetnost, Zagreb 1943. . Na mudroslovnorn se fakultetu, kako jei pravo 1 potrebno, poviest umjetnosti preda,je posve obćemto, tako, da je 11 ta mzmatmnja uključena i svjetovna i crkvena umjetnost, s osobitim, obziro~l ~w poviest ljudske uljudbe. Tu sc uljudbeno-poviestnim i psiholožkim načinom upoznaje mzvitak umjetničkog stvaranja i oblikovanja. Svemu tomu val/a da u predavan.jima na um.;etničko,j akademl?l pn~ođe i upoznavanje s1'edstava likovnog izm~avanJa, to će reći tehničko upoznavanje umjetmcke, g~~đe (kamena, bronce, drva, boja). S pravom lz.nce prof. Ljubo Babić želju, da bi predavanJa 12 poviesti umjetnosti na umjetničkoj akademiji imala biti vi.še predavanja me ti era (umjetničke vještine), o. manje preda'vanja o životu samog umjetnika. Slu.šači bogoslovnog fakulteta treb.a da kao budući svećenici u predavanjima iz pomestl crkvene umjetnosti budu upozoreni i, na CTkveno gledište, prema kojemu svak~ umjetniBco dje,lo u crkvi treba biti sveto po svom sadržaju, ([ obcemtoi doista' umjetničko po Svom obliku. Prvi se zahtjev ne kosi ni s razložnomi potrebitom umjetnikovom slobodom, ni s umjetnošću samo'rn. Kod izvedbe Hiindelova omto1'ijal\.I e s s i a s IL Londonu prisustvovao je i veliki Hiindelov štovatelj kralj Đuro II. Nakon izvedbe rekaoie krai'i Hiindelu s puno priznanja: »Zahvalan sa;n \/am', :Jer ste Nam pružili veliki užitak«, Hiindel se poklonio i odgovorio: » Veličanstvo, onda je mo'ie nastojanje bilo uzalud. Jer ja nisarn htio' dl< ljudi u mO:Jem djelu uživaju, nego samih želio ]Jotw;i, da budu bolji". To, i ništa drugo, želi CTki'U, had je uzela liepe umjetnosti u svoju službu. sr ž zakona kršćanske umjetnosti., o kojima !can.

crkvenog zakonika. A kad se umjetnik ne bi držao oclih zakona kršćanske umjetnosti, tada mu Crkva, počevši od tridentskog sabora do kan. 1279, crkvenog zakonika zatvara vrata svojih hramova, jer ne može dopustiti, da u hramu budu izložene slike, koje bi izkrivile katoličku nauku, ili bi vrieđale potrebitu čednost i pristojnost, ili b'i dale povoda, da se neuki zavedu u bludnju. Tu treba onda i s na,še strane iZTeći .jasnu rieč, kojom se ni na.jmanje ne dira ni u umjetnikovu osobu ni u formalne umjetničke vlastitosti njegova djela, U ovoj je knjižici prika.zan samo razvitak nkvenog graditeljstva, slikarstva i kiparstva u stranom svietu. U XX.-XXI. svezku Cro o. t i o. S o. cro. prikazao sam ra,zvitak crkvenih likovnih umjetnosti u Hrvatskoj. Tako se obje ove studije međusobno nadopunjuju. U Cro cl t i et S o. cro. mogao sam ra.zvitak crkvene umjetnosti u Hrvatskoj ilustrirati s d1Jadesetak slika. Ovaj obći. priegled razvitka crkvene likovne umjetnost-i ne mogu nažalost uresit'iilust1'acijama, U ovoj sam knjižici odustao od navođenja cbilne književnosti, kojom sam se slu.žio prircđu'iući ova predavanja, Poznavaocima je poznata i oni ('e lako zapaziLi koliko i gdje se njome slu.žim. A početnici,ma, kojw1U je ova Tlccmien,iena, nije ni potrebna ni pristupačna. Dođe li jednom u mirniji,m 1J1'emenima do drugog izdan.ja, trebat: će razvitak nkvene umjetnosti. 1L H1'vatskoj OTganički povezati srazvitkom crkvene um:ietnosti uobće. U z ostale nadopvne b'ebat će tada dodati Hustracije i iitwraturn, 1164 §I.

U

Zagrebu,

dne

1. siečnja

1944.

o > l-J

v')

..-. W I-

«

cl

~

(9

O

z

w

>

~ ~

U

Kršćansko graditeljstvo Graditelj podiže zgrade, koje služe u više ili milnje prq~tičnes:vrhe: posebničke stanove, obćillSkc viećnice;'tiieae;kazališta, tvornice, muzeje, palače. :škole, bolnice i crkve. Svaka od ovih zgrada treba odgovarati onoj posebnoj svrsi, lwjoj je namienjena. I upravo po tomu razpoznaje se dobar graditelj, što je čitava zgrada >~dobro građena«, što je trajna. i :što u svom tlocrtu, prerezu i u svim pojedinostima odgovara onoj posebnoj svrsi, kojoj je namienjena. Ali g:r'c1ditelj može uz to biti i umjetnik. On to ;postaje ~Jl;;n časom, kad strogoj svršnosti zgrade, lwju gradi, pridoda onaj višak, koji sa svršnošću Jwo takvom nema nikakve veze. Taj se :višak zove: sldad, ljepota, stil. Ako je graditelj pazio na to, da zgrada, kojugr~ld:, ne služi samo određenoj praktičnoj svrsi, nego da 11 svim svojim dielovima djeluje kao skladna cjelina, tada ova zgrada postaje ltie})om. Za to nije potreban nikakav osobiti ures; dovoljno je, da vlada sklad među dielovima i cjelinom. Pridođe li još prikladni ures pojedinih dielova, tada se može govoriti o »stilu«, kojim je zgrada građena. Stil, t. j. način, kako je proveden sklad i ures, ovisi o samOm graditelju i o ukusu i shvaćanju onoga doba i kraja, u kojem graditelj gradi. Graditelj se dakle kao umjetnik u tome razli'kuje od umjetnika - slikara i umjetnika - kipara, što podiže zgrade, koje obično služe u praktične svrhe. AJi da se ta zgrada može smatrati umjetninoill, mora njezinoj čistoj svršnosti pridoći sklad i ljepo- , ta .li vjekovnom razvitku graditeljstva· kao umjet-

nosti razlikujemo onda ~ upravo kao i u slikarstvu i kiparstvurazličite stilove ili slogo~ve. Bez slika bi i bez kipova čovjek ~ konacno mogao živjeti, ali se teže dade zamisliti ljudski ži.~ vot bez kuće i kućišta, bez krova nad glavom, kOJL nas štiti od vremenskih nepogoda i od različitih pogibli i neprilika. Velika je dakako razlika između primitivnog skloništa, pa i između tvorničke 7,grade ili američkih nebodera, što su ih sagradili vješti inžiniri, i palače ili hrama, što ga je izgradio umjetnik. Ta se razlika sastoji 11 tomu, što način, kako' je građena palača ili hram, privlači naše oko i uz-· rokuje naše divljenje, premda nema, kao takav. n:kakve praktične svrhe. Upravo je graditeljstvo očiti dokaz da svršnost i umjetnička ljepota nisU' u ;leprem~stivoj opreci. Čak su u graditeljstvu upravo one gradnje, koje služe 11 neku ruku i praktičnim svrhama, redovno veće umjetnine od onih" koje ne služe nikakvoj praktično.i svrsi. Tako su na pr: crkve i palače u većoj mjeri »umjetničke( nego slavoluci ili (arhitektonski) spomenici. Nesamo slikar i ldpar, nego i graditelj-umjetnik izrazuje jedan veliki, čuvstvom naglašeni doživlja.iTaj j~ iz'ražaj doduše neukom čovjeku u p.oje~inostima težko shvatljiv, jer kamen u gradItelJstvu ostaje kamen i djeluje kao kamen, dok u plasti6 Ile djeluje kao kamen, nego kao prilika neke osobe. Pa i pojedini građevni oblici, sami za sebe, ne kazuju ništa, osim što možda odaju izvjestnu funkciju li strukturi čitave zgrade. Ali kod graditeljstva" upravo kao i u glasbi, pojedini oblik, pojedini zvuk,. pojedini elemenat, ne znači sam za sebe ništa, nego, tek u vezi s drugima dobiva vriednost, sadržaj L boju. Zato su i prozvali arhitekturu kamenom glasbom. Svaka je umjetnost po svojoj biti simbolička" jer duševno izrazuje sjetiinim i tvarnim izražajerr~. Najviše se umjetnička simbolika očituje u gradIteljstvu i uglasbi. Gotički je hram drugačije građeIlt od gotičke viećnice, premda SU građeni istim stilom,

istim načinom i istom građom. Gotički hram simbolizira jedan snažni akord Sursum corda, te se diže nebu u visine. A gotička se viećnica, uza svu mnogobrojnost tornjeva i tornjića, proširila i učvrstila na zemlji kao simbol zemaljske obćine, kojoj služL Kraljevska je palača opet drugačije građena, a drugačije dvorac ili zaselak imućnog posebnika. I ti tlocrtu i u visinskom nacrtu mjerodavna je pri tom dakako praktična svrha, kojoj ima zgrada služiti. Ova okolnost daje u mnogom smjer gradnji i njenoj s:mbolici. A ono, što graditelj ne može izraziti samim arhitektonskim oblicima, to ,prepušta kiparu i slikaru. Glavna je zadaća svake gradnje da zidom omeđi određeni prostor i da ga pokrije krovom, i to tako, da u zgradu dolazi dovoljno svietla i zraka i da se u zgradu može ulaziti i iz nje izlaziti. Sve se to dade postići i na vrlo primitivan način: deblima, zemljom, daskama i slamom. Isto se, i mnogo bolje, postizava i ciglom i tesanim kamenom i armiranim betonom. Ali dOkgraditelj).1 ,lebdi pred očima samo ovaj praktični cilj i ništa v:še, dotle ne možemo govoriti o umjetnosti. Čim graditelj počne u razpored pojednih prostorija i njihovih d:elova unositi ono, što smo nazvali skladom, stilom, uresom, o kojemu ne ovisi ni praktična korist ni udobnost tih prostorija i njihovih sastavnih dielova, nego samo njihova »ljepota«, tim časom poč:nje i graditeljska umjetnost u svom djelovanju. Od ljepotnih je ele-mena ta u gra'diteljstvu najvažniji s:'mbolički izražen odnos sile i teže u visinu, izvjestne simetrije lievo i desno, te omjer prostora i arhitektonskih d:elova. Sve to valja da bude istinsko, a ne varavo i izvještačeno. Kolone egipatskih i grčkih hramova, koje nose kameni arhitrav, liepo odražavaju izjednačenje sile i tereta: težki arhitrav stoji na vitkim kolonama, koje uzprkos svoje vitkosti imadu toliku snagu, da ga drže u visini, gdje treba da bude. Isti je omjer sile i tereta izražen u zidovima starokršćanskih ba-

zilika, koji počivaju na vitkim kolonama, a zidovi nose težkoi široko krovište. To se, na drugi načiil, opetuje i u romaničkim i renesansnim i baroknim hramovima, kao i u bizantskom slogu, gdje sam3 '1 stupa nose kupolu, koja se nadvija nad hramom i dominira čitavom gradnjom. Gotičke katedrale ul svojoj konstrukciji neSamo da izražavaju nošenje tereta, da ostane tamo, gdje mu je mjesto, nego simboliziraju i svladavanje tereta, kao da ne postoji sila teže: ovdje naoko reakcija sile kao qa nije jednaka akciji teže, kao da je daleko nadvisuje i kao da se s njom igra. Bez simetrije, bar naoko, ne može se zamisliti liepa građevina. Tu mora biti sredina, lievo i desno. Sredina je bujnija, viša i slobodnija, »lievo« i »desno« niže i konstruktivnije. Matematička simetrija nije potrebna, osobito u pokrajnim lađama velikih -hramova. Omjer svih arhitektonskih dielov~l traži ponajprije da se sve ravna prema jedinstvenom smjeru: »]1apred«, sredina, »natrag« i to i centralno i longihidii1:alno. U vertikalnom smjeru mora biti jasno razlučeno, a opet dobro povezano: »dolje«, srediIn i »gore'. Sredina je puna života i smjelo se diže uvis. Vrh je jednostavniji i lag-aniji, a donji vidljivi dio valja da je označen kao onaj, koji nosi i sredinu i vrhunac, pa zato treba da je solidan i tež; od sredine. Sve je to dosljedno provedeno već u egipatskim piramidama. Konstruktivni dielovi, koji nose teret zidova i krovišta, ne smiju biti sakriti, već kao kod ljudskog kostura treba da budu tako obaviti, da se kod svakog vidi i razaznaje, koja mu je funkcija dodieljena, Ovi dielovi daju čitavoj gradnji značaj i razpored, Vanjština mora odgovarati nutrašnjosti u okomitom i vodoravnom smjeru. Pročelje ne bi smjelo biti samostalno građena bez organičke veze s nutrašnjosti, kako to vidimo na pr. na mnogobrojnim baroknim crkvama.

~a gradnju se upotrebljava drvo, opeka, kamen., ar.mIram beton. Svaka od ovih građa ima svoje vla~ St1t~ z~kone, kojih Se valja držati. Zidovi, koji su građe~~ od neplemenite građe, na pr. od opeke, bet~~l!1Ih netesanog kamena, moraju se ožbukati i njIhove se plohe rado rese slikama. Plemenitu' va sl1ka: Zaruke sv. Katarine. Tintorettu se pripisuju slike u dominikanskom samostanu u Bolu na Braču i u franjev2.čkom sa,.. mostanu u šibeniku. Paolo seV e,r o n e s e od Tintoretta razlikuje" svojim sivo:~~~tim ter nom. Ni njegove slike vjerskog sadržaja nemaju obično nikakvog vjerskog značenja. Njegove su biblijske gostbe, slikane u samostanskim blagovaonicama, u stvari gostbe bogatih mletčana i mletčanki, zaokružene divotnom renesansnom l;trhitekturom. Pred crkvenim se sudom mo,rao opravdavati radi »luđaka, pijanica, patuljaka, i sličnih stvari« na svojim slikama. U Strossmayerovoj se galeriji slika čuva Alegorija mudrosti i snage od Paola Veronese. Pripisuju mu i Krist i Zebedejeva žena. Ne smijemo u ovom kratkom prikazu mimoići dviju slikarskih porodica, koje su u 16. st. mnogo radile za cr!rve u, Dalmaciji. To su porodice Santa Croc~ i~aš"s~6d1"cf··!3,a..)J._t.l;t. J.:; J OJ~,e pripadaiui"i""'Francesco (1516.-1584.). oVim se umjetnicima pripisuje poliptih u Košljunu , poliptih u Poljudu, oltarna slika sv. Bartola u Kotoru, Bogorodi:ca u Poljudu, slike u Hvaru, Kni.pnju (Posljedn.ja večera), Dubaštici, Bakru (Presv. Trojstvo), Lopudu, Visu

i t. d, Mletačkim slikarima Jl;t.c;g~;~;§;~:.§:~.,~!lQ C1515.~1592.} .iL~andro Bq,ssano (1551.-1622.) pripisuju Pieta u Hvaru, sv. Franjo PaoJskiu Hvaru, Bagorodicd.. Ruža-rica u' Vrboskoj na otoku Hvaru, Krist na križu u Hvaru, presveta Trojstvo u' Korčuli, Rođ~nje Kristovo u Prčanju i Po,,: klonstvo pastira u Hvaru. U Stl'ossmayerovoj gal€-' riji čuvaju se ove slikeJ acopa Bassano: Kršte~je sv. LuciLe, sv: Ivana Krstitelja i Krist na maslinskoj gori. N j e~ a čk o slikarstvo 16.st. nadovezuje na. njeJ:1'l~člre~~~~~~l~.. st.,a od Italije preuzima ugla.vnom"sa.mo'i~,p:o~r~()rez;bari slikar. Glavna Sl1 Wu·!'djm.·~'k"Hlnioltaru St.. Wolfgang kod Salz; 1)l).rg~(1481.) i,'u,Brixenu (danas u Augsburgu ;j Mijnchenu),Pacher je u PadoV:i bio učenik' Man+: tegne, pl;t,je od njega preuzeo rješavalljeperspelh tivt:4ih.problerna. Kod togapada\ Pacher· upretje" tanosti.

r' to

i

:p li ~,r je tvrdi, ali osjećajni Niemac. On • je o,," .. o.' • .., vrlo 'QlfzPl'iro~i. On traži i daje kamkter1'stlcnu mdiVidualnost. Njegov put u Veneciju 1505. i prijate1J§tv6 Bel1inijem otvara mu očLZfl boje, a put tl Nizozemsku 1520. vraća mu opet veselje na boji, koje se bilo umanjilo uslied toga,što je m€đutim mnogo radio u bakrorezu i u drVorezu. Dlirer je obje ove tehnike u mnogom unapriedio i svoju slavu ima ponajviše zahvaliti upravo svojiln bakrorezima, koji su se posvuda proširili. Njegove slike y'

''''1~~~~;\4;;"..

,."

....

,

MadpJJ.l:l. s,P1.tčlC:PgJ",,(l?eI}jn)

i /Rai1P~~y",(J:)re§~yn)

jasno odaju neposredni utjecaj talijanske renesanse u Veneciji. NajboljamJJ j~,,§U~~,.1?r~~,Y:7:~Eg~stvo, danas u Beču, nastala nakon što se vratlo IZ Venecijeudomov~nu~ Niemcima se ova malena oltama slika čini odviše šarenom, ali upravo ovo šarenilo ponio je Diirer sa sobom iz Venecije. Htio je nasljedovati onaj bujni venecianski kolorit, kojemu se u Veneciji divio, ali ga nije mogao u punoj mjeri dostići, jer nije bio toliko vješt ruko-' vanju bojom, osobito na onako skučenom prostoru. na kojem je naslikao množtvo svetaca.' Diirerovi drvorezi i bakrorezi obrađuju život Gospin i mukU!. Isusovu na različit način: jednom kao genTe-slike, a drugi put opet tako, da se izostavlja sve suvišno i čitava se pažnja sl\:reće samo na bitni biblijski događaj., Nakon povratka iz Nizozemske naslikao je Dlir~I:4 evanđEf}i~.ta,koji su tako snažno prika:" zan~, da ih se s pravom označuje i kao 4 temperamenta. Grli lle\\ a 1 cl je kao slikar možda i znatniji od lJuretii:' Orije osamljen poputMiphelan~ela, melankoličan i nesretan u braku. R.adi snage nje-, gOya kistil i boje nazvali su ga njemačidni ,Coreggiom. Ali Grline\vald ne slika bujnih druži' ov(),ga sv~eta. On sene veseli s ovim svietom, negq svo,jim kistom s1ika~elllnosrdnu,strah?v1tu z1)ilju. On neposredno nad9\tezuje' 'na, njeina~k'o 'slikarstvo '15~ st. i nema n:kakveveze' s Italijom. Najzna.člljnija su mu djela: oltar, određen za Isenheim (dtiims 11

Kolmaru) i Razpeće iz Tauberbischofsheima (danas li Karlsruhe). Boja, ugođaj, crtež, sve je u, sJ1J~Qi strahov:t9g,?~~J1ra,Jizl11a,kojim su slikana obq. (Yva Razpeća: To'j'e'··mclzQ'iC'"'!'"'granica,preko koje crkvena umjetnost jedva moći prieći. Jedno RQ~, đenje Isusovo u Strossmayerovoj galeriji slika pri-, pisuju neki GrUnewaldu, a neki opet Luki Ley~ dena. ':

-- . .'.'.'

.'.' , • .' .',,; .-..,,:,,',.... /, ".'··i.,,..:,.,,.,~,·,'i)~,'Y\''''·'''l\:'i';''''·.\·.':·~-3"*' ,.'C""'i',~(~·';·

rij; nalazi sc njegov sv. Jeronim. Glavni je zastupnikITl.il~ridske.škole piego deSilva xye la z~ q u eZ(T599:'T,mt660.rdvorski slikar i marš~l Filipa IV. Njegove se slike.odlikuju. POI'i.epnim.svietlom, koje je svuda prisutno. VelazqueZ:,illla smisla za zbilju, bJa ona liepa ili ružna. Uglavnom je slikao portr'ete i svjetovne predmete. Od riedkih vjerskih slika spominjemo njegovo Razpeće, koje očituje sve odlike Velazquezova kista i sjedinjuje ih s velikim dostojanstvom i mirom Razpetoga. Seyil!c;kl,l.školu predstavlja najveći crkyeni ..slikar gpa~tJmške Bartolome EstebanM,llEiL!:Q (J617.-1682.), koji je čitav svoj život proveo slikajući sl:ke gotovo izključivo vjerskog sadržaja. U svemu .je naslJmo oko,usovu Jeruzalem, u Frankfu~tu tr~.umJ vjer~ nad umjetnostima, il' stolnoj ~r7' kV1 .U..~ol~uAk!,ilnJ~nje Gospino. U Strossmayerovoj galenJI slIka cilvaJu se Overbeckovi nacrti Za slike u đ~kovačk?jstolnojGrkvi (slike nisu izvedene). ?n~J~sto Over~ec~a, ~oji je već bio preslab za taj velIkI posao, IzslIkalI Su đakovačku stoinu crkvu TlO svojim kartonima A. jvI.Sei.tz i Ljlldey!t Seitz. U Strossmayerovoj Se'galefiJi""ču~i:tJti~'i';~n~'k;ri'Sen:i()';:'" vi . kartoni, te »Kraljica anđela« od Ljudevita SeItz~ (1869.). 'Philipp V e i t '(1877.) slika mnoge pobozn~ olta.rne slike. Eduard von Ste i n 1 e (1' .18?6) I~ao Je mnogo uspjeha u slikanju malih pob~zmh .slIka. U Strossmayerovoj galeriji čuvaju se tn Stemleove slike. Snažniji je Joseph F i.iric 11. (1800.-1876.) u svojim slikama iz života Isusova i Marijina. N.ajjači među Nazarencima bio je Petar 99rnel1 u.::; (1783.-1867.). U Ludwigskirche u Munchenu naslikao je al fresco rođenje Kristovo, .R:az~eće: stvorenje svieta i posljednji sud. S~e to I ld~Jno I formalno podsjeća na Michelangela. all u snaZI zaostaje za sikstinskom kapelom. Corneliuso~ ~čenik A. Maksimilian S e i t z (1811.-. 1888.) I njegov sin Lodovico (1844.-1908.) slikali su mnogo u Njemačkoj i Italiji. Lodovico je bio ravnatelj vatikanske pinakoteke. Najvažniji su nizovi slika ovog »posljednjeg Nazarenca« u Loretu li Padovi i u Đakovu. ' U prvi mah začuđuje, da je smjer Overbecka i Corneliusa već pred 80 godina najoštrije odklonio ~e~i~eriu~.,Sc~lLZ, osnivač. P~PJ·.Qn§k,~ ...llrojetničke skole. Glaviiu-je·pogrješku ove struje Lenz vidio u !omu, što kod Nazarenae~l. nema monumentalnosti. sto ne:na. statik~. Živ~prirodanemastatike, u njoj sve tece, I zato Je li ŽIVOjprirodi sve samo časovito. Lenz uvodi u umjetnQ§t9gJJhQy)j~.1;111 :p~irodu, mo.. ~ume~talnost,. mir i stilizaciju, koj~"'ćrpe osobito Iz Eg.I~ta, ali' je i sam stvara. Beuronske freSke li kapehcI sv. Maura, mozaici u Montecassino, križni

·:-.... li put li St.li ttg ..... cu~u'. kao ...•i Regina .... ;',... . Martyrum .• '., ...; ...•. EIr)J).U~tt..J.{,Qi!,,~f~g~ najbolji su pnmJen remekdJeIa / beu;bllSke"'SIi}iarske škole. Ova je škola pod V;odStvorn·P. Dešiderija Lenza O. S. B. svies.tno na.PU·stila .sYa.~Lna.tura.H2ia.:n;t ..i uvela. hiera.tični ideal\Zam, koji' svojoj stilizaciji,svoj~m ka~onu .crta 1 boja,. i po svojoj.simbCilicidolaZl sasvux: blIzu mod~r~ nom ekspres,!o:nizInu,premda se od nJega po :voJ~J hieratičnosti bitno razlikuje. Ali 19 st.. p:-esl? Je gotovo s prezirom prek~ D~~idet7a Lenz.~, lpnklo~. nilo se proizvodima. umJetmcke ~k?~~;.~~;ll.~lle~~&Q}"'" profesora Karla}Ji lot y a (1826.-1886,), k~J.~.Je pro~zvodila »žive slike«sJmz~lištn?m k~m~?Zlc.IJ~m1 i s kazalištnim efektima. Mozda Je najveCI uvsP.Je ;1 od svih slika ovoga smjera s vjerskim sadrzaJem »Isus pred, Pilatom« i Razpeće Mihaela Lieha (1844.-1900.), poznatog pod umjetničkim imenom Mihaly Munkacsy. Anselm? Fe~e.rbac~ (1829.-1880.) sviestno je i hotIce s~az:m ko~ont svoga kista pojačao talijanskim i antiknlm utjecao jima. Preslikao je Tizlanovu. Ass~n~~ .(Karls:~he). 1854. slika Feuerbach S-elcenhsbckIm nac1Dom Skidanje s križa i Kušanje sv. Antonija, 1860. BI. Dj. Mariju s djetetom Isusom, koja poc1sj~ćana R:~fae1a i Andriju del Sarto, 1863. Pieta (C?alen~likarstvom nemaju n~ka.kve veze,09noYlleje c~~e.mod~rnog.ekspresionizma, ukoliko ovaj urp.jet":' mckI smJer donositrajruih vriJednosti, postavi.o tro-

~is~~,~.~j·~JElt'~~fl*t;,·ti'~~f~7~~i ~/~~'~iirj~'~s; , dio slikati, jer mu je to bilo »odviše težko«. To znači, da Krist u njegovoj duši nije bio živ. je smn za sebe kazao, da je »u svojoj nevjernosti neke vrste vjernik«, j'er je izvan sv,ake crkve tražio 'najdublje značenje stvari. Tako je moderni ekspresionizam povezan sa svjetovnim naziranjem, ko}e nije materia1ističko, ali"\je zato ipak u svojem spir:itualizmu mnogo bliže teosofiji i BergBonovoj filosofij,j intuicije, nego" kršćanstvu, kako je o~o s,adržano u bibb.jJ. i crkvenoj predaji. Moderm umjetnd.ci, koji ne vjeruju u Krista, ili ako li nj »vjeruju«, tada su tu »vjeru« oni sebi sami sačinili, ali Krist, u kogia »vjeruju«, nije Krist, kpg.a propovteda sv, Pavao i sv. Ivan, ne mogu u~jet?ički iz::aziti kršćanskih tajna, jer u njih ne vJer~Ju. To Je t11ag.ikamodernog ekspresionizma, U.ko~llmželi proddeti u crkvu. Doklegod ekspres1on.lZ~mne ~l'ekne u ~olll~.!l:gt.~,J.~E,~,,,,,i~Jil,,~1?,~~oj molItV1,dotle ce mu ostati zatVQrena crkven'a '\jr,ata. ~ ako dođe vrieme, da umjetnici kao ljudi budu Iskreni vjernici, tada će se obnoviti vremena Giotta, fra Angelica, Michelangela, El Greca i Griinewialda. Da nas lova nada ne vara, svjedoči na pr. beuronsk.a umjetnička škola i Baumhauerov križni put u stolnoj crkvi u Baumbergu. . .U jednom se slažu i naturalizam i impresionizam ] ekspresi()uizam. Sve ove struje zabacnjt11jepOtu kao predmet umjetničkog izraza. Ako već govore' o ljepat:, tada je naturalistiIna liepo ono, što je

q~~,~"b"

1očno onako" kako je li prirodi, doki{l?:~r.:~~i9p.i~te smatraju liepim ono, što odgovara njil1ovom~c~šQ~ ~iton;d~jmu, a~~gg~i~~l"~,~?rio, s~o~po :~jihO:~ shvacanJu dobro Izrazava--'01W,sto om zele IzrazItI. Kad se opet prirodnost«, »dojam« i »izraz« sjedine 11 harmonijsku cjelinu s ljepotom i s iskrenom vjerom; tada će ponovno uzkrsnuti kršćansko slikarstvo i kršćanska umjetnost uobće_

CRKVENO

KIPARSTVO

Crkveno

kiparstvo

. Kiparstvo prikazuje neku osobu, radnju ili misao u podpunom tjelesnom, t. j. tr?()irn??-zi0llaJnom obliku.pok§:1.ikt;j,+stv:osamo sebi stvarl:t""'iiktivni trodlmenzioria1ni''''p;;;stor, svietlo i boju, služi se kiparstvo pravim prostorom i pravim prirodnim svietlom. Zato je kip i slobodna skupina pravo područje kiparstva, a relief se može smatr.at,i nekim prielazom kiparstva u slikarstvo. Kariatida je , , ",:,:,-~.::; •.~"~~':':.i.u.\~;H'::"''''' prlelaz izkiparstyau graditeljstvo. Ali i kariatida i relie:("spada područje kiparstva, jer kariatida izriče jezikom skulpture čin nošenja tereta, a relief stvara stereoskopske oblike, koji se od kipa i slobodne skupine samo time razlikuju, što ove upotrebljavaju sve tri dimenzije podpuno, a relief upotrebljava zbiljsku dubinu prostora samo nepodpuno. '"'"~''''''''''':'',::,:.''',:.,."",'"-".,--".,,,-.,"",-,,, "','''.

"-, '.'.'-,.,.,.,.-

'. < .'.'

""""""

,

u

Gradnja, ..u kojoj kipar izradjuje kipove, Skupine jest kamen, osobito mramor, zatim kovine, osobito zlato, srebro, bakar, bronca, mjed. i konačno drvo, bjelokost, terracotta ... Svaka od ovih građa zahtieva posebnu tehniku i posebno oruđe. Kalllen se kleše, kovina se lieva ili se izbija, .cize1ira igravira, drvofJ5jelokost se dube i iz~ rezuje, terracottase.~0clelira. Ova neživa i težka građa ima podumjetnik:ovom rukom da dobije život i da bude izražaj života. Plastično se u kiparskoj građi prikazuje osobito čovjek. U manjoj mjeri prikazuje plastika životinje, a ako one nastupaju samostalno, tada su ili simboli ili ornamenat. I biljke su često simbol ili ures. Priroda i

i'reJ.lefe;

zgrade dolaze ponaJVlse u reliefima kao okvir zbivanja, koj·e je prikazano u reliefu. Statua ili slobodni kip sam je u sebi posve zatvoren Stoga kipu osohito priliči etosplastič.J,.1(Jg mira, kako to vidimo n. pr. na Sofoklo.vu kipu u Lateranu. Umj'ereni patos Apolona s citarom dokazuje, da plastični mir nije jedina i izključiva vlastitost dobrih kipova. A da nije ni pragmatičnost vanjske radnje tuđa statuarnoj I!la~tic~, do.k~zuje egipatski pisar u Louvreu i broncam kIp djecaka, kako vadi trn iz lieve noge (u kapitoliskom muzeju u Rimu). Jaki patos i vanjsku radnju mo~e dakako kipar na slobodnoj statui samo onda prIkazati, ako je uzrok radnje posve jasan i gledaoc\l poznat. .. .. Slobodna skupina prikazuje Jednu Ih VIse osoba u odnosu s nekom pojavom, pa tu ima više mjesta i patosui dramatici, jer je lako prikaz~ti razlog kretnje i patosa, kako to vidimo kod dIskobola Laookona i Niobe. , Relief je još slobodniji, jer može prikazati )oš više osoba i može ih metnuti u željenu okolmu. Zato· je kod reliefa i slikovitost veća, atimei dobiva i pragmatičnost predmeta. na obse?,u, je~ se u reliefu može mhogo jasnije prikazatI radnJa nego u skupini ili u slobodnom ~pu. . . . Kao najvišu zadaću~rparstY3c shvacaJu mnogI, od renesanse amo, prik~. 'nagog ljudskog tiela i njegovih dražesti. Kod izticanja ove ljepote kao da se koji put opaža na grčkim kipovima neko oslabljenje i umanjenje duševnosti na li;u, samo ~a duševni izraz lica ne. bi došao u oprecnost s nagIm tielom i njegovim crtama i oblicima. Duševni je izraz u skulpturl težka stvar, ali nije neostvarivo Najljepši je izraz ljudske duše,. 01>0, doduše nemoo'uće prikazati plastičnim načinom, pa i onda, kad ;e mjesto Q(~nejabučice stavUa li očne šupljine dra(TOkamenje. Ali i na licu i kretnjama i držanjem ~ielog tiela i haljinama može se izraziti mnoga d~ševna vrednota i upravo se po tomu i pozna maJ-

st~r. Je~, na ~raju, čitava je umjetnost zapravo izrazavanJe dusevnog svieta sjetilnim oblikom, a nic p~što umanjenje duševnosti i poten'Qiranje sjetilno~ sb, Na~ost nij.: zato vrhovno pravilo plastike, jer su G~Cl u SVoJIm.statuama prikazivali nago ljudSk~ belo. Najljepše su tvorevine grčke plastike odJ~vene, tako Zeus, Hera, Apolon Kitharodes, Artemls, pa (u starije doba) i sama Afrodita božica ljubavi. Tek se Praksiteles usudio prikazati Afro.ditu u njezinoj nagosti. Ali ne znači li to ujedno i opadanje grčke plastike s njezine » klasične« visiil:.? Ne ~alja. zaboraviti, da su Grci odmlad~h nogu bl11 naVIkli gledati u svojim gimnazijama nagog muskarca kao atletu, trkača, diskobola, ratnika. Nagu ženu viđamo u grčkoj plastici tek riedkoi to su većinom Afrodite i Venere. Postoji, doduŠe, 1 l?objednička . Nike, koja slav:odobitno leprši s 'C?hmp~na ze~lju, a odielo joj se pri tom toliko prilJ.ub~JuJeuz. b:lo, da su joj svi tjelesni oblici provldm, I umIruca Amazonka kralja Attalosa u smrtnoj bO'rbi zadnjih uzdisaja odkriva bUjne oblike Svoga tiela. Ali ne odkriva Ii upravo time umjetnik ,znakove dekadause, jer, na kraju, što imade tjelesna draž sa. smrtnom borbom i ne znači li ova poveZ8host dIsharmoniju, inače toliko stranu harmoničkojgrčkoj duši? Fidijina Athene Parthenos (438. prije Krista) i njegov ZeusPanlielIe'nios u Olimpiji, izrađeni u slonovoj kosti 1 zl,atu, 'Uza sav sjaj i dragocjenost građe nisu na(Ti. neaa o.djeveni i to, Atena posve, a Zeus' na dOllj:~ di~Yu bela. Ovu Atenu i Zeusa dolazili su Grci iz da.l~ine gledati, ne da se dive sjetilnoj ljepoti nj:Il0va bela, nego da zaborave bol i tugu i da dobiju pravi pojam o božanstvu. Odjeveni dielovi tiela nesamo da ne sJabe plastičkog dojma, nego mogu svojim :kontrastom jače iztaći duševni sadržaj kipa, skupine ili reliefa. v

PO Lessing-ovu mišljenju ne bi smjela plastika prikazati nešto posve prolazno, a isto tako niti momenat najjačeg afekta. Ali ako je taj momenat naj-

jačeg afekta u stvari najplodniji momenat čitave ,raft:pje, ak.o se u njemu odražava i ono, što jepro'šlo i krije klicaonoga, što nadolazi, tada možekipar prika;;ati .i .prolazni .momenat najjačeg afekta. Nije li upravo u Laookonu. majstorski prikazan užasni. patos nasilne smrti, koji uključuje i proš~ lost(r.,aookonov grieh protiv Apolona, simbolizi.ran Apolonovim žrtvenikom, i Apolonovu kaznu: dvie zmije), i sadašnjost (mlađi sin umire, otac upravo ugrižen od zmije), i budućnost (stariji brat, koga čeka ista sudbina)? Brzi pokret i jaki afekt ~amo su onda »neplastični«, kad nep1aju vIdljiva i razumljiva razloga, ili ako su prisiljeni. Grčka je plastika bila ipolfhr()mirana. Ta se poli4romijaznala postići raznoii'kom,' . često vrlo skupocjenom građom, kao n. pr. na Fidijinom k'pu Atene i Zeusa, a i bojadisanjem. I srednji je viek bojadisao skulpture, a isto tako i barok, osobito one, koje su bile rađene u drvu. Uobće može vriediti kao pravilo, da se plemenita građa ne bojadiše i da se tim »idealizmom« skulptura razlikuje od slikarskog .»naturalizma«. I kiparstvo se dakle služi, kao i slikarstvo, ne samo crtom, negoi. 9()joIli i svietlom, kao svojim izražajnim sredstvima; Ali drugačije od slikarstva. U slikarstvu je boja isto toliko važna, kao i crta, pa često i važnija. U kiparstvu je važnija likovna crta od boje, barem, ukoliko je rieč o boji. kojom umjetnik bojadiše kip ili relief. Boja plemenite' građe, iz koje je izdjelan kip ili relief, bitno pridonosi umjetničkom učinku. Na prvi bi se mah činilo,. da kipar računa samo sa svietlom, koje okružuje njego.vo djelo. Ali tome nije tako. Svaka plemenita građa, kao mramor, kamen, srebro, zlato, bronca, bjelokost, iz koje kipar izvija svoje kipove j reliefe, imade nesamo svoju boju, nego i svoje svietlo. Isto se može reći i za umjetničkupolihr()~ miju drvenih sklllptura. Skulpture, koje po'" svojoj građi nemaju svoie boje i svoieg svietla, ne zadovoljavaju umjetničkog oka. Upravo po tomu sei . .'

.. \".,

,.",

dieli tvar . se sastoji. k 1. . ; ., l'z k Oje • . nep.lemenitu '.Z. ato s e one '. skuI s u P.tUT ."). ..... t .. a,k'u p.lemen.ltu ' ,., .. ,e. za Kono • 1 I ea rzam k .. srednjem vieku l' .. '. '. OJI se u. ranom ond . aZVlJa najprIje u barb k a u romaUlcku stil"' . .. .. ::q;:s, u, a M ".,., " IzaclJUmonumentaI 'h bI' onumentalna je stilizaci'a" ,? Ika. dosegla svoj vrhunac J .. krscansk.og kiparstva t va u diecezanskom uf:!0 ICI. RazpetI Krist iz drje strahovito iznak~uzeJu u B.re.slau. (15. st.) tako . . en u svoJoJ bolI d preslomzam« ovog m . t . v ' a se »eksćim od Grunewald aJs ora. moze smatrati još ve. . ova, ukolIko se d k k liobce može o-ovo T ' a a 0, ovdje jedan od ovih r~ lt o e~~presionizmu. Jer Nj . maJs ora Ulje . t . c>ekspresionista I v SVles no htIO biti sama bol i pa~~j:r~~ve .tez~e boli. stvorila je ta Ovaj je dakle izraz' s o JU Je umJetn~k shvatio. '1 . amo sredstvo kOJ' 1 v. ClJU, za kOJ'im J' .vI ,e s UZIonom e IS a Cltava sr d . umjetno,st Akad'· . . e oVJecna crkvena . Je u gObCI »o-otičk 1'" . t··v Icka stilizaciJ'a« po .tal o a lllIJa« 1 »gos Il. modom kad t· . VIse Ulje imao ništa' . . . '. aj »Iz.raz« mom b IzraZItI, nego Je postao nor..' "e .. , z; z~yota tada ulazI't'k " ' . erI· ..·····..·.."·""'·,,,·,,·'·, . u go 1 u nat ralo p Jen lZ:r;nalpgradsk,v, . ....." ..;:11.• lsam .. ~ikanijenik~d ~hViltii!'dh~i'~a~ U I~hJI, ~dj.e gaJe sve do Donatella u 1 Je~ kor?er:~, kIparstvo oslonom na antik Dg aV110mIdeahstlcko s jakim zbilju, ali i On Seu~ ona.tello zahv~ća i li životnu ?blik.e. -Mi~b~l..QeP:~~~~~~ oslan~a ~a an.~i~e ldeahsm'" ···'·'·'C'·. prekIda. 1 S oblcmm om 1 s natural smo k' . ' vodi . do 'll'hunGa.....simbOli~i~' Iparstvu,. t~ doČuvstvenost kasnog'" .·b···'·..·''''k'···· · ~ :~,~R~eslomzam. A k d . . ara a stvara lZrai;""'kšt'" Il. .~e nastupIlo zasićenje tada dolaZI' kl e .. ase. sa SVOJImnasI' .d .' . '" l1SIClzaJTl .. JR;....QY:§\;!!.Jem hladne er vk"·;'''''''',~,·''''·''·, kon mnogo'g Iut . ..·..~'''" .... h.;.i· • ~rc e antlk.e, Na~ . " anja proglasen '·Ii·······. Jedlmm pravim smjer k'. Je e spreslomsam vrata ostala ugla om Iparstva. Ali crkvena su samo sUriedka e~~om ~at~o~:na ekspresii:>nismu i preslomstlcka djela mogla biti 1

v,

v.·.·

V

v;

..•...• , ..~

v.

V

• V

,

•

v.··

.

....

••

smjeitena u crkvi. Tu dolazi često u sUko~,Wiš:' ljenje »poznavaoca« sa shvaćanjeIllv~Hke' v~ćine vje~nika .. »Poznavaoci« progiasujW poj~Clinit\skU!p:.. koje obrađuju vjersku temu, velikom umjet~ ninom, pa traže, da se te umjetnine smjeste u crkvu. Kod takvih se pokušaja neriedko vjernici bune i revoltiraju. Onomu, koji znade, zašto Crkva uzima umjetnost u svoju službu, jasno je, zašto se vjernici bune. Oni se bune zato, jer ono, što je u tim djelima izraženo, nije kršćansko. shvaćanje, ..-0,:,:, nego pojedinaqnQwj$ljenJe ..ih 6sjecanJe . um]etmkov'ct+13'Lia.iTtt"d';':""2ITb '"d~~~šnjih 'um']etnlka"ue"Živi dubijim vjerskim ž.ivotom, lako se desi, da ono, što je umjetnik htio reći, ne odgovara shvaćanju i osjećanju kršćanske zajednice, nego je iZl'azppjedinačnog, često i osamljenog, a možda i krivog mišljenja. saIlloglIYr1jetnika. Ovo vriedi nesamo za osrednje tal~mte; nego i za najveće umjetnike, jer ni oni ne mogu dati ni izraziti onoga, čega nemaju n duši. U umjetničkim atelierima, u muzejima i izložbenim dvoranama moći ćemo se diviti izražaj~ noj snazi ,mnogih djela, koja uza sve to ne spadajU li crkvu, jer crkva nije nirnuzej niizlQ~1?eJ:la.dyorana, nego .B0žjrli·r~m. Kipov~_~ti}reu.~r,:~yi!~~~~ da bUdujz;~az vjere~ršćailskezajednice, a. ne iz-" Taz osamljenog, T"'zafO"YJer'nic'fm'a:'nerazumljivog, ili možda i krivog mišljenja pojedino,g umjetnika~ Uerkvi vlada vjera,a lHllj~triost služi vjeri. Umjetnost je ucrkviskl~omna ~ri~illa religionis. Kad umjetnici shvate, da u crkvi umjetnost služi vjeri, tada će shvatiti ito, da u crJty:~t~r.~h~.~!,J!1i1gJ:~~Jl;i i da, nij~..samO'rn ~~QtGiU, Crkvi je glavno, da vjer:' ilki sad:i-žaj, onako, kako ga Crkva' uči, bude umjetnički izražen, .i to načinom, koji jeu sveml1 svet i shvatljiv vjernicima, za koje je određen~ Umjetnici treba da se prema tomu ravnaju, jer' ovo' je stanovište Crkve načelno i ;nepromjenljivo~ Crkva nikad neĆe od svojih hramova učiniti mu" zeje ili' izložbene dvorane, gdje vlada umjetnički oblik, U katoličkim· će crkvama uviekvladati

tur~;'

_~>''''v,).~':''';'A''i