COYOTE CARDO
EZOTERIJSKA FIZIKADAMANHURprema učenju Oberta Airaudija
Ezoterijska fizika je područje istraživanja koje se stalno razvija. Njezin cilj je, osim širenja samih spoznaja, kreiranje stilova života u skladu sa zakonima koji upravljaju univerzalnom ravnotežom. Izučavanje tog područja omogućava istraživanje misterija svemira i ljudskih bića, s ciljem usklađivanja znanstvenog i duhovnog pogleda na svijet. Proučavanje tih tema proširuje percepciju samoga sebe i života. Prema damanhurskoj filozofiji, fizički zakoni isprepliću se sa zakonima jedne druge paralelne znanosti, koja objašnjava nastanak materije i života sa stajališta duhovnih energija koje prožimaju svemir. Ezoterijska fizika nastaje upravo zahvaljujući istraživanjima i iskustvima s tog područja. Prema učenju ove discipline, svemir nastaje u trenutku susreta „drevnih” zakona, a nastanjuju ga inteligencije različite prirode; vrijeme je dimenzija koju ljudska bića samo djelomično poimaju a Ljudsko biće je puno kompleksmje od onog što se obično misli...
Ova knjiga predstavlja 13 godina rada koje je autor posvetio proučavanju i podučavanju učenja utemeljitelja ove discipline, Falca. OBERTO AIRAUDI (Falco)
je osnivač i duhovni vođa Federacije Damanhur u Italiji te filozof, pisac, slikar i istraživač u graničnim područjima znanosti Njegova učenja duhovne fizike su dio Damanhurske duhovne vizije čiji je cilj buđenje božanske prirode čovječanstva
DAMANHUR CENTAR TALEJ Biblioteka: TALEJ Naslov izvornika: FISICA ESOTERICA Dall’insegnamento di Oberto Airaudi, a cura di Coyote Cardo Copyright© Damanhur Copyright© za hrvatsko izdanje: Damanhur centar - TALEJ Izdavač: Damanhur centar - TALEJ Zagreb, Vlaška 81a tel. 00385 I 461 98 54 Uredili: Igor Lah Višnja Dobrić Prijevod: Maja Šimleša
Lektura i korektura: Barbara Markač - Despinić, prof. Ovitak: Slavko Henigsman, foto: motiv iz Hramova čovječanstva, arhiva Damanhur CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 755503. ISBN 978-953-99898-5-7
Coyote Cardo Ezoterijska fizika prema učenju Oberta Airaudija (Falca) DAMANHUR CENTAR TALEJ Zagreb, 2011. ZAHVALA Od srca zahvaljujemo svim prijateljima Damanhura koji su nesebično i s puno ljubavi omogućili hrvatsko izdanje ove knjige.Posebno zahvaljujemo:Višnji Dobrić Barbari Markač Despinić Slavku Henigsmanu Igoru Lahu Maji Šimleša Veroni Štebih Martini i NadiCoyoteu Cardu, Esperidi Ananas, Crotalu Sezamu i Stambeccu Pescu iz Federacije Damanhur na njihovoj svestranoj podršci u razumijevanju Con Voi, Damanhur Centar Talej
KAZALO 1.
UVOD
2.
MITO ZRCALU
2.1
Božanstvo
2.2
Ljudska duša
3.
KOZMOGENEZA
3.1
Realitet i nastanak materijalnog svemira
3.2
Svijet ideja, Demiurg i Svijet brojeva
3.3
Materija i zakoni derivati
3.4
Kiša neutralnih događaja
3.5
Sinkronicitet
3.6
Jedinstveni atom
3.7
Božanstvo
3.8
Vremenska matrica
3.9
Geometrijska esencija
3.10
Kompleksnost
3.11
Kaos
3.12
Odnos između drevnih zakona i zakona derivata
3.13
Neprijatelj i nepostojanje
3.14
Svemir, Prag i Realitet
3.15
Struktura materije
4.
VRIJEME
4.1
Prvi dio: Struktura vremena
a)
Vremenski paketi
b)
Ritam
c)
Kapacitet
d)
Stupanj kompleksnosti
e)
Trenuci božanske pozornosti
f)
Vremenski ogranci
g)
Geografija vremena
h)
Vremenski rukavci
i)
Vremenski otoci j) Vremenska težina
4.2 Drugi dio: Vremensko kraljevstvo a) Vremenska temperatura 5.
52
KRATAK OSVRT NA DREVNU
51
POVIJEST ČOVJEČANSTVA
56
6.
STRUKTURA LJUDSKE DUŠE 59
7.
UNUTARNJA OSJETILA
7.1
Osjetilo božanskog 69
7.2
Osjetilo sna
69
7.3
Osjetilo želje
73
7.4
Osjetilo memorije 73
7.5
Osjetilo razmjene 74
8.
MISAO
8.1
Centri za predzagrijavanje misli
9.
SINKRONE LINIJE
10.
IZVORI ENERGIJE U MAGIJSKOJ TEHNOLOGIJI 88
10.1
Podjela energija
11.
MAGIJSKE TEHNOLOGIJE I
69
75 79
80
93
GLAVNI MAGIJSKI INSTRUMENTI 11.1
Alkemija 95
11.2
Selfika
11.3
Magijski instrumenti
11.4
Aktivatori
102
11.5
Projektori
102
11.6
Spremnici i transformatori
11.7
Prijenosnici
103
11.8
Magijske knjige
103
11.9
Sfere
11.10
Selfičke kabine
104
11.11
Psihoelaborator
104
11.12
Neutralne komore 105
11.13
Svemirski spomenici
95
97 101
102
103
107
11.14
Mantike i proricanja
107
11.15
Spirale i strukture napunjene energijom
11.16
Najnovije tehnologije
109
11.17
Lančana povezanost
113
11.18
Kozmički kolovrat 115
11.19
Vremenska sjemena
11.20
Vremenski sateliti 121
12.
MAGIJSKE TEHNOLOGIJE ZA
108
119
PUTOVANJE KROZ VRIJEME 123 13.
POVIJEST MAGIJE U NAŠE DOBA
13.1
Razdvajanje razina 134
13.2
Operacija Trijada 140
13.3
Učinci operacije Trijada
13.4
Tehnička shema funkcioniranja Trijade 146
13.5
Daljnji razvoj magije nakon završetka Trijade
13.6
Operacije usmjeravanja masa
13.7
Oslobađanje sinkronih linija 148
13.8
Projekt predatlantidskog naroda
14.
NADSVJETLOSNE BRZINE
15.
MODERNE TEORIJE O NAJVEĆIM SUSTAVIMA: NADSVEMIRI
16.
SJENA MATERIJE
17.
GRAL
18.
TRI SVIJETA MAJKE 165
133
145
147
147
149
152
156
158
161
I. UVOD
U rujnu 1991., sa skupinom prijatelja s kojima sam dijelio zanimanje za ezoteriju, posjetio sam prvi put zajednicu Damanhur u kojoj se, kako su nam rekli, istraživalo u području paranormalnog.
Na jednom štandu na damanhurskom sajmu pronašao sam knjižice na kojima se isticao natpis ,,S OBERTOM”. Objasnili su mi da su to prijepisi konferencija koje je održao Oberto Airaudi, utemeljitelj zajednice Damanhur, o raznim temama koje često imaju ezoterijsku pozadinu. Privukla me jedna od njih koja je nosila naslov „STVARNO I GOTOVO STVARNO” pa sam je kupio. Stigavši kući, krenuo sam je čitati te me malo pomalo počeo obuzimati jako čudan osjećaj: racionalno sam malo razumijevao od onoga što sam čitao. Bilo mi je jasno da se radi o specijaliziranom jeziku koji je dio puno šireg konteksta i teško razumljiv, osim ako se ne krene od samog početka učenja koje je predavač Oberto Airaudi utemeljio tijekom mnogobrojnih konferencija. No, neki drugi dio mene taj je jezik osjećao bliskim, kao da sam već negdje čuo sve te stvari koje su mi jasno odzvanjale na emocionalnoj razini, kao da sam pronašao ono što sam tražio, iako nisam shvaćao što imam pred sobom. Dvije godine kasnije, nakon što sam pročitao određeni broj knjižica ,,S OBERTOM”, došao sam prvi put na jednu od tih večeri s Obertom Aira- udijem, u maleno kazalište u koje su jedva stali svi sudionici. To su većinom bili pripadnici zajednice Damanhur, zbog čega sam se osjećao poprilično izgubljeno i uplašeno. U jednom trenutku je započelo predavanje, a ja sam ostao zapanjen kad sam shvatio da se govori o mogućnosti putovanja kroz vrijeme. Nedugo nakon toga sam shvatio da je ono o čemu Oberto Airaudi govori upravo to što sam tražio prethodnih godina. Nakon dugog lutanja u magli nejasnih i zamršenih ideja, preda mnom su se otvorili potpuno novi i neočekivani vidici. Otada sam prisustvovao svim konferencijama i tečajevima koje je držao Oberto Airaudi te sam 1995. i sam postao članom zajednice, očaran mogućnošću da vlastitom životu dam sasvim novo usmjerenje koje više odgovara mojim potrebama vezanim uz istraživanje i spoznaju. „Ezoterijska fizika”, kako se naziva učenje koje je Oberto Airaudi utemeljio na svojim konferencijama, postala je temeljem mog puta i istinska strast te sam nekoliko godina kasnije, po savjetu samog Oberta, počeo i sam održavati konferencije o toj temi. Prevladavši početnu bojažljivost, shvatio sam da je to za mene prava misija i otada se krećem u tom smjeru. Danas sam u Damanhuru član teorijske skupine, tima ljudi koji osjećaju potrebu istraživati i produbljivati Obertova učenja te ih prenositi drugima. I tako vam, nakon 13 godina rada i učenja, donosim temeljne elemente ezoterijske fizike sažete u knjizi prema mom viđenju i interpretaciji, što nikako ne predstavlja jedino moguće viđenje, već izražava samo jedno od mogućih stajališta. U tekstu se izmjenjuju teorijski dijelovi, temelji dama- nhurske filozofije, i oni praktični koji objašnjavaju kako se određena znanja primjenjuju. Tu je i važan povijesni dio zahvaljujući kojem djelovanje damanhurske škole možemo sagledati u širem kontekstu koji se tiče cijelog čovječanstva. Taj dio osobno smatram vrlo bitnim, budući da se ovako kompleksnoj tematici prvi put pokušava pristupiti na način da postane razumljiva i onima koji nisu uključeni u dotične radnje.
Ugodno čitanje.
2.
MITO ZRCALU
Mit o zrcalu je temelj magijsko-ezoterijske Damanhurske škole. Njime su definirani porijeklo i usmjerenje ljudske duše koja predstavlja središte oko kojeg se razvija cjelokupno filozofsko učenje. Prema toj pradavnoj priči koju treba pojmiti izvan materije, dakle izvan prostora i vremena, postoje DREVNA Božanstva, više inteligencije (prema ljudskim mjerilima) koje su prethodile našem materijalnom svemiru. Prema mitu ta bića imaju potrebu širiti se. Taj je koncept nemoguće bolje definirati, budući da je nama, bićima koja žive u vremenu i prostoru, teško shvatljiva potreba bića koje živi izvan toga. U tom kontekstu, za čitav niz fenomena o kojima se govori u idućem poglavlju, materija poprima oblik i postaje element od značajnog interesa za njihovu potrebu širenja. Dakle, Drevna Božanstva odlučuju ući u ovaj svijet čija im je stvarnost, bez obzira na njihovu višu prirodu, nepoznata, budući da podliježe potpuno drukčijim zakonima u odnosu na one koji vladaju u njihovoj dimenziji. Stoga možemo zamisliti da ta operacija nosi i određeni rizik. No, u priču se uključuje ono nešto još više prirode od Drevnih Božanstava što utvrđuje pravila prema kojima će se odvijati ulazak u materiju, a koje će Drevna Božanstva morati poštivati. Ovdje treba napraviti digresiju kako bismo objasnili neke koncepte koji će nam pomoći u razumijevanju mita koji se tisućljećima prenosi unutar magijskih škola. Mit u ezoteriji predstavlja jedan od sustava potajnog prenošenja znanja, u smislu da se uvijek može iščitavati na više razina od kojih je ona doslovna očito najjednostavnija i svima razumljiva. Daljnje razine razumijevanja dostupne su ovisno o razini spoznaje ili dosegnutom stupnju inicijacije čitatelja. To znači da i ovaj mit koji proučavamo ima jednake karakteristike. Sada možemo reći da znanja vezana uz prirodu Drevnih Božanstava ulaze u područje „misterija”, a ta je kategorija dostupna samo na određenom inicijacijskom stupnju. To vrijedi i za sve druge eventualne elemente slične ili više prirode od Drevnih Božanstava. Kako bismo mogli govoriti o tim znanjima u ezoterijskom kontekstu ili na razinama nižim od onih koje smo spomenuli, koristimo doslovno značenje mita. Dakle, to je način na koji trebamo pristupiti mitu o Drevnim Božanstvima. Vratimo se na silazak u materiju i vidjet ćemo da je potrebno poštivati dva pravila. Prvo, Drevna Božanstva moći će ulaziti u materijalni svemir samo pojedinačno; drugo, svako od njih će u materiji imati na raspolaganju određeno vrijeme za ostvarenje cilja, a taj je POBOŽANSTVENITI (DIVINIZIRATI) materiju, odnosno osvojiti je proučavanjem i razumijevanjem njezinih zakona, sve dok materija ne postane dijelom njegove esencije. Na taj će se način postići ranije spomenuto širenje. Nakon ulaska u materiju postoje dvije mogućnosti: 1. Drevno Božanstvo može uspjeti u ostvarenju svog plana širenja. U tom slučaju dobiva pravo ostati u materiji neodređeno vrijeme.
Plan ne mora uspjeti. U tom se slučaju Drevno Božanstvo po isteku vremena koje je imalo na raspolaganju vraća na početnu točku te slijedi pokušaj drugog Božanstva. 2.
Drevnih Božanstava ima devet. Prema saznanjima stečenim do danas, dosad su bila tri pokušaja osvajanja materije i nijedan nije uspio. Mi živimo u eri četvrtog Drevnog Božanstva koje u Damanhurskoj školi nazivamo Drevno Božanstvo ČOVJEK. Ono je, prema predaji, ušlo u materiju prije otprilike 30 milijuna godina. Ono predstavlja izvornu točku elementa kojeg nazivamo DUŠOM. Njezina nam prisutnost u materiji omogućava izravnije razumijevanje, što nije moguće za druga Drevna Božanstva.
Ezoterijska fizika odnosi se na iskustva Drevnog Božanstva Čovjeka u Svijetu materijalnih oblika. Sada ćemo izravnije ući u priču i vidjeti kako su vrijeme i prostor razlomili Drevno Božanstvo Čovjeka u jako puno dijelova pri ulasku u materijalni svemir. Taj se događaj u mitu naziva RAZBIJANJEM ZRCALA. Kako bismo shvatili ideju, metaforički možemo zamisliti Drevno Božanstvo Čovjeka kao veliko zrcalo. Nakon razbijanja, svaka krhotina zadržava jednaku moć zrcaljenja kao cijelo zrcalo, što znači da svaki dio potencijalno predstavlja cijelo Drevno Božanstvo Čovjeka. No, to je samo potencijal, budući da Drevno Božanstvo Čovjek nakon rasipanja u više dijelova gubi sjećanja. Plan tako postaje poprilično težak jer bez sjećanja očito nije moguće ništa napraviti. S druge strane, krhotine Drevnog Božanstva Čovjeka prožimaju materiju i ulaze u sve oblike, od minerala do složenijih oblika života, sakupljajući iskustva koja, budući da se događaju na prostoru kojim vladaju drukčiji zakoni od onih u dimenziji Drevnih Božanstava, predstavljaju nove elemente i obogaćuju same krhotine.
Slika I.Mit o zrcalu
Razbijanje zrcala prilikom ulaska Drevnog Božanstva Čovjeka u Svemir materijalnih oblika Kako bismo bolje shvatili ovu ideju, pojmovima u priči pridodat ćemo numeričke vrijednosti. Drevno Božanstvo Čovjek u ovom slučaju, prije ulaska u materiju, ima vrijednost 100. Znajući da je njegov plan proširiti se, možemo zaključiti da bi se ulaskom u materiju ta vrijednost trebala povećati. S druge strane moramo uzeti u obzir da ulazak u materiju dovodi do rasipanja Drvenog Božanstva Čovjeka i gubitka sjećanja. Taj događaj sigurno utječe na smanjenje potencijala koji se očituje u vrijednosti I pridodanoj svakoj krhotini. Unatoč tom ograničenju, započinje njihovo sudjelovanje u iskustvima materijalnih oblika, koja određuju postupno povećanje početne vrijednosti I. Naravno da su iskustva u materiji raznolika, ovisno o vrsti proučavanog objekta i konteksta u koji je uronjen. Stoga možemo pretpostaviti da bismo, proučavajući stanje nakon nekog vremena, uvidjeli velike razlike u vrijednostima fragmenata. Problem koji je i dalje prisutan jest izostanak sjećanja što se tiče inicijalnog plana. S tog stajališta, ako ne dođe do promjena, Drevno Božanstvo Čovjek neće moći ostvariti svoj cilj. Spomenut ćemo još jednu pojedinost; s obzirom na to da se izvorna dimenzija Drevnih Božanstava nalazi izvan vremena, nije moguće odrediti trenutak u kojem ono prelazi u materijalni svemir. To se može izmjeriti isključivo unutar samog svemira. Iz toga možemo zaključiti da Drevno Božanstvo Čovjek živi istovremeno u dvije različite dimenzije: u jednoj izvan materije, kao cjelovito biće sa sjećanjem, te u drugoj unutar materije, kao razlomljeno u puno dijelova i bez sjećanja. Onaj cjeloviti dio (izvan svemira) ne može djelovati na materijalnoj razini, osim u jednom slučaju; neki materijalni oblici mogu, preko krhotine Drvenog Božanstva Čovjeka koju nose u sebi, aktivirati poseban signal kojeg nazivamo BOŽANSKOM ISKROM. Ta jako važna funkcija ima moć aktivirati u primatelju sjećanje Drevnog Božanstva Čovjeka. Na taj se način u krhotini zrcala bude sjećanja, a budući da je ta krhotina već postala dio materijalnog oblika života, i on doživljava radikalnu promjenu. Od jednostavnog materijalnog bića prerasta u nešto što je u stanju povezati materiju i ono izvan nje. Upravo ti oblici života koji sadrže božansku iskru predvodit će plan širenja Drevnog Božanstva Čovjeka. Što se tiče našeg planeta, čovjek je jedna od četiri vrste koje trenutno posjeduju božansku iskru te, sa stajališta naše škole, ima zadatak provoditi plan Drevnog Božanstva. Zbog toga se naziva Drevno Božanstvo Čovjek.
U našem slučaju, da bismo ostvarili plan i pobožanstvenili materiju, potrebno je nanovo povezati sve krhotine zrcala i sastaviti ga unutar materije. Na taj će način i naša vrsta postati vječna zahvaljujući ostanku Drevnog Božanstva Čovjeka u materiji. U slučaju da plan ne uspije, naša će vrsta izumrijeti zajedno sa svim ostalim vrstama vezanim uz Drevno Božanstvo Čovjeka, kako bi se stvorio prostor za nove oblike života vezane uz novo Drevno Božanstvo. U tom kontekstu MAGIJU definiramo kao skup znanja koja je čovjek sakupio nakon dobivanja božanske iskre kako bi ponovno sastavio zrcalo unutar materije, čiji je najuzvišeniji izraz stvaranje Božanstva, nadentiteta koji je u stanju djelovati unutar materije uz znatno veći potencijal i vremensku protežnost u odnosu na ljudske mogućnosti. Božanstvo je, dakle, neophodni saveznik u ljudskoj evoluciji, ali, protivno učenjima raznih religija, Božanstvo je plod ljudske tehnologije: magije. No, moramo razlikovati Drevna Božanstva, izvanmaterijalne samokreira- juće inteligencije, i Božanstva koja je stvorio čovjek i koja obitavaju unutar materije te predstavljaju BOGOVE koje smo upoznali kroz dugu ljudsku povijest. Njima ćemo posvetiti iduće poglavlje. Čovjek igra neku vrstu velikog meča u kojem je na kocki njegov vlastiti opstanak. Ovdje se zaista radi o meču u kojem postoje protivnik (o njemu ćemo govoriti nešto kasnije), sudac (dio misterija) i pravila koja treba poštivati (dva pravila o kojima smo već govorili, a koja se tiču ulaska u materiju). Izvan igrališta kojeg čini čitav Svemir materijalnih oblika, više sile promatraju tijek meča, ali bez ikakvog izravnog uplitanja. 2.1
Božanstvo
U ovoj ćemo knjizi često spominjati Božanstvo, pridajući mu različita značenja i funkcije. Stoga je nužno odmah prijeći na tu temu i pokušati što bolje razjasniti pojmove. Ulazimo u područje Magije te ćemo vidjeti kako se na magijskom jeziku objašnjava ovaj fenomen. Božanstvo je koncept koji, prema definiciji, putem usmjerene misli postaje OBJEKT koji svojom percepcijom materije omogućava postojanje onome što postoji. Pokušajmo shvatiti što to znači. Božanstvo je koncept, odnosno ideja, ljudski izum. Čovjek je u stanju dati opipljivost ideji putem moći misli. To znači da, ako na neku ideju mislimo na određeni način i dovoljno dugo, ona postaje stvarni objekt. To je jedan od temelja magije: MISAO KREIRA. Božanstvo poprima vlastiti identitet i počinje obavljati jako važnu funkciju: percipira stvarnost. Kao što ćemo detaljnije objasniti u narednim poglavljima, percipiranje materije od strane živih oblika predstavlja element koji je neophodan za kontinuitet postojanja. Posebno je važna i nezamjenjiva percepcija Božanstva (koja je daleko najsloženija) i zato se kaže da percepcija materije omogućava postojanje onome što postoji. No, krenimo dalje. Kada Božanstvo dosegne određenu razinu, može izaći iz vremena. To znači da može otići u točku vremena prije postojanja ljudi i, ni više ni manje, kreirati samog čovjeka. Ovo je tipičan vremenski paradoks, no u području magije poprilično je normalno nailaziti na takve fenomene. Sada zapravo možemo reći, suprotno onome što smo ranije rekli, da je Božanstvo postojalo oduvijek, i prije nego što ga je čovjek kreirao, jer u protivnom stvarnost prije pojave ljudi ne bi mogla postojati. Da bismo razriješili ovaj paradoks, moramo izaći iz vremena i ući u logiku vječnog sadašnjeg trenutka o čemu ćemo govoriti u poglavlju posvećenom vremenu. Sada još samo moramo shvatiti zašto je čovjek smislio takvu ideju te kakvu je potrebu pokušao zadovoljiti. Ponovno ćemo posegnuti za mitom o Drevnim Božanstvima. Kada je čovjek dobio božansku iskru, odjednom se susreo sa znatno većim potencijalom i osjetio unutarnji impuls te su se u njemu počela rađati pitanja vezana uz značenje njegova prisustva u materiji, sve dok nije dosegao mogućnost
poimanja nečeg višeg od sebe, ali nevidljivog, što je kasnije definirano kao koncept Drevnog Božanstva. Nakon što je usvojio plan Drevnog Božanstva Čovjeka, čovjek se s jedne strane suočio s vrlo kratkom fizičkom egzistencijom, a s druge strane s ciljevima koje treba ostvariti u puno dužem vremenskom razdoblju. Tada je počeo tragati za kontinuitetom postojanja nakon smrti i mogućnošću ponovnog rođenja kako bi mogao nastaviti posao. Radi ostvarenja te svoje želje, trebalo mu je nešto što će moći udomiti esenciju i sjećanja pokojnika i što će biti u mogućnosti usmjeriti njegovo ponovno rođenje. To je objašnjenje fenomena reinkarnacije i razlog zbog kojeg je izmišljeno Božanstvo: da bi udomilo dušu pokojnika nakon smrti i sačuvalo njegova sjećanja. Krenuvši od potrebe za time, čovjek je u procesu koji je trajao tisućama godina razvio tehnologiju (koju danas nazivamo magijskom) za kreiranje i kontrolu Božanstva. Dakle, Božanstvo je zapravo neka vrsta spremnika za čiju je kreaciju potrebna dugotrajna usmjerena misao (religije su nastale iskrivljavanjem ovog koncepta), no pronađen je način ubrzanja kreacije tog spremnika korištenjem elemenata koji već postoje u prirodi, a to su umovi rasa. Oni imaju neke zajedničke točke s božanskim spremnicima tako da, ako krenemo od uma rase te na njega usmjerimo misao, skratit ćemo vrijeme potrebno za kreaciju Božanstva. Radi kontrole nad tom silom, dogovoreno je da se Božanstvo podijeli u bar tri različita spremnika koji prema potrebi mogu biti povezani ili odijeljeni. Osim toga, također u svrhu kontrole, potrebno je koristiti i umove životinjske rase. To je razlog zbog kojeg su mnoga Božanstva drevnih civilizacija prikazivana u obliku životinja; ne zato što su ti narodi obožavali životinje, već zato što je njihovo Božanstvo bilo izgrađeno na umu određene životinjske vrste. Za upravljanje i kontrolu energija sadržanih u tim „božanskim spremnicima”, izrađene su prikladne materijalne strukture koje obično nazivamo hramovima. Hram je, u magiji, fizička struktura izrađena u skladu s čitavim nizom pravila koja se općenito nazivaju „svetim geometrijama”. Ti specifični geometrijski odnosi u kombinaciji s općim ezoterijskim znanjem, omogućuju upravljanje golemim silama koje predstavljaju božanski spremnici koji su kroz ljudsku povijest poprimili svakojake oblike: od drevnih egipatskih piramida do novijih gotičkih katedrala, od megalitskih struktura (kao Stonehenge) do podzemnih hramova iskopanih u stijeni. Ponekad bi Božanstva izgrađena na takav način postala megastanice za odašiljanje i primanje, kako bi se ostvario kontakt s još višim elementima koje također nazivamo božanskim silama i koji egzistiraju u izvanmateri- jalnim dimenzijama neovisno o čovjeku. Te sile također potječu iz dijelova Drevnog Božanstva, ali te krhotine možemo smatrati većima od onih koje su utkane u naš materijalni svemir. Čovjek je otkrio te inteligencije istražujući područje magije tijekom tisućljetne povijesti i naučio kreirati sustave za uspostavljanje komunikacije i interakcije s njima, a sve to zato što smo suočeni s višedimenzionalnim stvorenjima naspram našeg trodimenzionalnog svijeta. To su bića koja u interakciji s materijom pokazuju s našeg stajališta nadnaravne sposobnosti. Proširivši spoznaje na tom polju, veliki magovi i civilizacije uspjeli su sklopiti „paktove” s tim bićima koja su od tog trenutka bila priznata kao Božanstva u tim civilizacijama. Kao što možemo vidjeti, tema o Božanstvima je poprilično složena i nije ju moguće obraditi u ovih nekoliko redaka. Kad bismo cijeli jedan život posvetili istraživanju tog područja, mogli bismo otkriti dublju prirodu ovih fenomena te shvatiti da Božanstvo nije nešto odvojeno od naše prirode. Na neki način, kao da je ono dio nas kojeg moramo postati svjesni. Možemo zaključiti da je naša priroda, u ovom slučaju mislim na božansku iskru utkanu u nama, sama po sebi božanska i nećemo moći do kraja shvatiti koncept Božanstva sve dok potpunim buđenjem potencijala vezanih uz našu iskru i mi sami ne postanemo Božanstva. 2.2
Ljudska duša
U našoj školi ljudsku dušu u širem smislu prepoznajemo u svemu što sadrži krhotine Drevnog Božanstva Čovjeka i što je doseglo određenu razinu kompleksnosti. To znači da, tijekom vremena koje je prisutna u materiji, svaka razvijena struktura u svemiru posjeduje ljudsku dušu, no ona/ nije ograničena na ljudski fizički oblik koji mi nastanjujemo. Ako uzmemo u obzir samo naš planet, možemo reći da ljudsku dušu predstavlja krhotina zrcala koja je dosegla razinu
božanske iskre, a to je karakteristika koju u ovom trenutku posjeduju ljudska vrsta i još jako malo drugih vrsta. Naša su istraživanja usmjerena prvenstveno na ljudsku vrstu. U 6. poglavlju ćemo detaljnije govoriti o strukturi ljudske duše. 3.
KOZMOGENEZA
3.1
Realitet i nastanak materijalnog svemira
U našoj se školi govori o dimenziji koja je postojala prije materijalnog svemira: o REALITETU, onoj pravoj stvarnosti, sjedištu apsoluta, nasuprot materiji koja predstavlja prividnu, ili modernije rečeno, virtualnu stvarnost. Nama, bićima koja pripadamo materijalnom svemiru i čija su osjetila prilagođena percepciji takvog svijeta, teško je shvatiti prirodu Realiteta, dimenzije izvan prostora i vremena, odvojene od bilo kakvih materijalnih zakona i okvira. No, materija opstaje zahvaljujući pomoći Realiteta koji ju, kao što ćemo vidjeti, kontinuirano prožima putem svojih izaslanika koje ćemo zvati ATRAKTORIMA, nositeljima tog apsolutnog načela u parcijalnom polju materije. Realitet ima veliku važnost i s filozofskog stajališta: on predstavlja cilj do kojeg nas treba dovesti magijsko ezoterijsko učenje, točku koja pretvara našu dušu u nešto vječno; jednom riječju, on predstavlja apsolutnu istinu. Proces oblikovanja materije je dio složenog sustava u kojem uzajamno djeluju različiti elementi: 1.
ATRAKTORI, odnosno tokovi Realiteta u materiji;
2.
Primordijalne energije koje nazivamo DREVNIM ZAKONIMA;
3.
Vrijeme u svojoj praiskonskoj prirodi kojeg ćemo nazvati VREMENSKOM SFEROM;
4.
Više inteligencije, odnosno DREVNA BOŽANSTVA;
5.
Druge, još u potpunosti nerazjašnjene, prirodne sile (DEMIURG o kojem ćemo kasnije govoriti);
6.
Elementi koji su dio same materije.
Šesta točka odnosi se na živa bića u svemiru koja percipiraju ono što postoji, kao što smo već objasnili u prošlom poglavlju u odlomku posvećenom Božanstvima. Odmah je jasno da nastanak materije ne možemo uklopiti u vremenski okvir. To se zapravo odvija izvan vremena. U takvom se kontekstu mogu očitovati fenomeni koji s našeg stajališta unutar vremena izgledaju kao paradoksi, na prim^ kao da posljedica prethodi uzroku. Stoga neka nas ne začudi činjenica da su za stvaranje materije potrebne i funkcije izražene u samoj materiji (percepcija) koje s naše točke gledišta ne bi mogle postojati prije nego što je ona sama oblikovana. Prema teoriji, drevni zakoni su primordijalne sile koje se očituju izvan materije (po svoj prilici u Realitetu, iako, kako ćemo kasnije vidjeti, nije baš tako), oprečne su prirode i zbog toga jasno odvojeni. Zbog određene nepravilnosti u tom sustavu koju je vjerojatno izazvao neki oblik inteligencije poput Drevnog Božanstva ili nekog drugog bića još nepoznate prirode, svi drevni zakoni su se našli u interakciji u jednoj točki. To je vjerojatno točka iz koje se u nekoliko faza počinje rađati materija, dakle prostor i vrijeme. Osim toga, ta se točka vjerojatno nalazi na površini vremenske sfere. U toj fazi vrijeme je još daleko od svoje definicije unutar materije. Ono je neka vrsta leće koja može sabrati energiju zakona i omogućiti njihovo međusobno djelovanje. Prema drugoj teoriji, nepravilnost u toku Realiteta i vremenska sfera se poklapaju. U svakom slučaju, vremenska sfera je mjesto na kojem se svemiri mogu očitovati, smještajući se na njezinim različitim dijelovima na površini ili u dubini. U tom specifičnom susretu, drevni zakoni gube svoj karakter i postaju drukčiji elementi. Rezultate tog međusobnog djelovanja nazvat ćemo zakonima derivatima upravo zato što su potekli od susreta drevnih zakona. I jednih i drugih ima osam. Svakom drevnom zakonu odgovara jedan derivat koji nosi isto ime, iako su njegove funkcije drukčije. Zadržavaju isto ime jer ćemo među njima vidjeti neke podudarnosti. To su, dakle: SIN- KRONICITET, JEDINSTVENI
ATOM, BOŽANSTVO, GEOMETRIJSKA ESENCIJA, VREMENSKA MATRICA, KIŠA NEUTRALNIH DOGAĐAJA, KAOS i KOMPLEKSNOST. Kasnije ćemo objasniti kako svaki od tih zakona djeluje unutar materije, no prije toga ćemo pojasniti jednu drugu fazu koja, prema našim shvaćanjima, prethodi procesu nastajanja svemira. 3.2
Svijet ideja, Demiurg i Svijet brojeva
Materija ne nastaje izravno susretom zakona. U tom susretu rađa se samo ideja o oblikovanju, odnosno razdiobi Jednog, Apsoluta koji kraljuje u Realitetu. U tom se svijetu rađa dimenzija koju ćemo nazvati svijetom ideja. U njemu je sadržan cijeli svemir koji se potencijalno može manifestirati, ali je još virtualan, dakle u njemu vrijeme nije prisutno. Kako bi ideje postale opipljive i materijalizirale se, potrebno im je dati vremensko usmjerenje, odnosno uroniti ih u deterministički slijed događaja. Zato na scenu stupa jedna druga sila, element čija priroda još nije u potpunosti istražena: DEMIURG. lako se ne radi o zakonu, njegova je funkcija jako slična. Demiurg daje ideji vremensko usmjerenje. Ideja se u tu svrhu mora preoblikovati putem specifičnog koda iz SVIJETA BROJEVA. To je svijet na pola puta, dimenzija koja omogućava preoblikovanje ideja prema parametrima (brojevima, ali se ne radi o našim matematičkim brojevima, već o onima iz Svijeta brojeva) koji su kompatibilni s vremenom i materijom. Jedino što razlikuje virtualni i materijalni objekt je vrijeme koje kod onog virtualnog ne postoji. Demiurg na taj način malo pomalo prenosi ideje u materijalni svijet. Tu se odvija sljedeća radnja koja sudjeluje u održanju materije, a to je percepcija živih oblika. Percipirajući materiju, mi mislimo na elemente koje promatramo i kreiramo ih kao objekte u našem umu, dakle virtualne. Funkcija percepcije je vraćanje ideje o promatranim predmetima u svijet ideja, pri čemu se zatvara krug. Na jeziku ezoterijske fizike, elemente sadržane u svijetu ideja nazvat ćemo OBJEKTIMA NEGATIVNE GUSTOĆE, a njihove ekvivalente u materiji OBJEKTIMA POZITIVNE GUSTOĆE. Dakle, Demiurg pretvara objekte iz negativne u pozitivnu gustoću, dok percepcija pretvara objekte iz pozitivne u negativnu gustoću. Možemo nadodati i to da percepcija nije linearna, budući da svaki živi oblik koji opaža personalizira percepciju određenog objekta. To znači da se ideja, koja uz Demiurgovu pomoć prelazi iz svijeta ideja u materiju, vraća u svijet ideja obogaćena čitavim nizom različitih percepcija raznih životinjskih, biljnih i drugih vrsta. Prema teoriji, u svijetu ideja je sačuvana ar- hetipska ideja o određenom objektu, dok su pridodani elementi dobiveni različitim oblicima percepcije neka vrsta „hrane” za Demiurga. No, tu ar- hetipsku ideju ne bi bilo moguće očuvati u svijetu ideja da ju ne percipira dovoljan broj različitih vrsta. Možemo reći da je raznolikost vrsta funkcionalni element u održanju svemira. I tako smo došli do fizičke dimenzije gdje vrijeme dobiva smjer. 3.3
Materija i zakoni derivati
Materija koju mi percipiramo kao čvrstu, sa stajališta zakona predstavlja polje na kojem se ideje povezuju u skladu s vremenskim usmjerenjem te prema uzročno-posljedično'j vezi. U tom polju zakoni počinju djelovati prema unaprijed utvrđenoj shemi odnosno formuli koja određuje kako će se njihova funkcija očitovati u vremenu. To bismo na matematičkom jeziku mogli nazvati algoritmom, vrlo složenom formulom, ali koja se ponavlja. Na jeziku ezoterijske fizike, te specifične kodove nazivamo vremenskim matricama. Svaki od zakona derivata ima svoju vremensku matricu koja određuje njegovo djelovanje u vremenu. I sam zakon VREMENSKA MATRICA ima svoju vremensku matricu. Sa stajališta magije, vremenske matrice imaju veliku važnost kao instrumenti kojima mag može upravljati zakonima kako bi postigao određeni učinak u materiji. Definiranje matrica je u povijesti magije predstavljalo jedno od najznačajnijih područja istraživanja koje i dalje traje, budući da još nisu sve definirane. Sada ćemo pokušati analizirati funkcije svakog zakona, uz dvije prethodne napomene: • naš je svemir nastao iz apsolutno ravnopravnog odnosa između drevnih zakona, što znači da svaki zakon ima jednaku težinu;
•
u svakom objektu koji pripada tom svemiru prisutni su svi zakoni, odnosno svaki objekt je jedan fraktal svemira.
3.4
Kiša neutralnih događaja
Putovanje ćemo započeti kišom neutralnih događaja. Zamislimo svemir kao polje po kojem neprekidno „pada kiša” čije kapi predstavljaju potencijalnu energiju koja u kontaktu s tim poljem može proizvesti materijalni događaj. Prema teoriji, svaki materijalni događaj se manifestira zahvaljujući poticaju NEUTRALNOG DOGAĐAJA, odnosno jedne kapi te kiše koja neprestano umiva našu materijalnu dimenziju. Bilo koja moguća promjena u materiji predstavlja određeni fizički događaj, dok su neutralni događaji potencijalna energija. Oni su jednaki sve dok se na neki način ne očituju u materiji. Karikirano možemo reći da je neutralni događaj koji može proizvesti eksploziju sunca identičan onome koji omogućuje mravu da napravi korak. Razlika postoji samo na materijalnoj razini. Kišu neutralnih događaja moguće je izračunati. Postoje formule pomoću kojih možemo izračunati količinu događaja koji u jednom trenutku „padnu” na određeni fizički prostor. No, kiša ne pada jednolično, već se njezin intenzitet razlikuje, pogotovo u blizini sinkronih linija (detaljnije o tome u jednom od narednih poglavlja). Svaki događaj, kada dođe u kontakt s našom materijalnom dimenzijom, može doživjeti dvije različite sudbine: 1. može se realizirati i u tom slučaju nazvat ćemo ga zgusnutim. Zgusnuti događaji su oni koji definiraju odvijanje vremena.
ne mora se realizirati, no svejedno ostaje sadržan u materiji kao ne- izraženi potencijal. To su nezgusnuti događaji. Obično na materijalnoj razini uvijek postoji određena količina nezgusnutih događaja, budući da materijalni oblici ne mogu u potpunosti iskoristiti događaje koje imaju na raspolaganju u svakoj vremenskoj frakciji. 2.
Važno je još napomenuti da događaji koje obično koristimo (jednostavno kako bismo živjeli ili bilo što učinili) više nisu neutralni, već su poprimili određena obilježja. Obojile su ih na specifičan način božanske sile koje pripadaju području utjecaja kroz kojeg događaji prolaze prije ulaska u materiju. Iz toga proizlazi da materijalne strukture upotrebljavaju događaje u skladu s bojom koja im je dodijeljena. Slika 2. Kiša neutralnih događaja
Zgusnuti događaji Ljudska razina postojanja
3.5
Sinkronicitet
To je sila koja stvara kontinuiranu vezu između svih događaja, kako istovremeno tako i na liniji vremena. Ta je veza jedan od temeljnih aspekata magije: događaji nikada nisu slučajni, već se uvijek odvijaju upravo prema načelu sinkroniciteta koje nadilazi i načelo uzroka i posljedice. To znači da ćemo, na primjer, ako usmjerimo pozornost na neke događaje koji se odvijaju u našoj okolini, vjerojatno moći razaznati uzročno-posljedičnu, odnosno determinističku vezu. Ukratko, jedan događaj uzrokuje onaj sljedeći, a taj će pak uzrokovati neki treći. Ako proučavamo događaje koji se zbivaju istovremeno, ali na jako udaljenim fizičkim mjestima, više ne možemo govoriti o uzročno-posljedičnoj vezi. Štoviše, mogli bismo reći da naizgled među njima ne postoji nikakva veza. No, nije tako, budući da uvijek postoji sinkrona veza između svih događaja. I ne samo to; ranije spomenuta uzročno-posljedična veza je samo privid (ono što proizlazi iz percepcije naših osjetila, a to, kao što znamo, nije objektivno), dok je prava veza upravo ona sinkrona. Dakle, pokušat ćemo shvatiti prirodu te veze i sagledati fenomen s čisto ljudskog stajališta. Neki događaj je za nas sinkronijski kada se očituje kao prava stvar u pravom trenutku. Pokušajmo to dočarati primjerom: osoba bez novca hitno treba nove cipele. Dok hoda ulicom razmišljajući o toj svojoj potrebi, prođe kombi koji baš slučajno prevozi cipele. Otvore se vrata i iz kombija ispadne kutija cipela. Znatiželjna osoba uzima kutiju, otvara je, nalazi par cipela i to upravo njezin broj. Kao što vidimo, to je za tu osobu pravi događaj u pravom trenutku. Gledajući s individualnog stajališta, jednako tako možemo iskusiti i asinkronijske događaje, tj. one koji nam nanose štetu, ali sa stajališta sveukupnosti univerzuma, događaji su uvijek sinkronijski i slijede zajedničko načelo koje možemo poistovjetiti s konceptom KOMPLEKSNOSTI. Dakle, sila sinkroniciteta je ona koja odabire događaje koji se odvijaju u svakoj točki prostora i vremena, na- dilazeći uzročno-posljedično načelo kojeg mi koristimo kako bismo dali smisao našoj stvarnosti. Navest ću još jedan primjer da bismo shvatili taj koncept: zamislimo jednu jednostavnu radnju kao što je držanje nekog predmeta u ruci. Trenutak kasnije otvaramo ruku i ispuštamo predmet. Ako se zapitamo kakva veza postoji između dva događaja, zasigurno ćemo odgovoriti da jedan uzrokuje drugi i to je bez sumnje tako prema našoj percepciji stvarnosti. Ako pokušamo promatrati ta dva događaja slijedeći logiku zakona derivata, vidjet ćemo da stvari funkcioniraju na drukčiji način. Prije svega, smjestit ćemo događaje u dva različita trenutka u vremenu, od kojih je svaki sinkronicitetom povezan sa svim drugim događajima koji su se istovremeno odvijali u bilo kojoj točki. Kako se ne bismo previše zapleli, ograničit ćemo polje promatranja na sljedeći način: pretpostavit ćemo da je, u trenutku kad smo mi držali predmet u ruci, neki gospodin naručivao pivo u nekom baru u Palermu. U trenutku kad je predmet počeo padati, gospodin u Palermu je počeo ispijati pivo. lako nam se to može učiniti čudnim, padanje predmeta povezano je s onime što se dogodilo u istom trenutku, dakle s ispijanjem piva, a ne s otvaranjem dlana što pripada ranijem trenutku. Paradoksalno bismo mogli reći da predmet nije pao zato što smo otvorili ruku, već zato što je gospodin u Palermu ispijao pivo. Da se taj gospodin predomislio, i naš bi predmet doživio drukčiju sudbinu. Kako to možemo objasniti? Da bi nam bilo jasnije, poslužit ćemo se novim primjerom: recimo da je sinkronicitet poput užeta za koje su privezani svi događaji. Ako određena radnja pokrene jedan od tih događaja, to će se preko užeta (dakle preko sinkroniciteta) odraziti i na svim ostalim događajima. Kao što smo već ranije rekli, ovo je načelo jako važno u magiji kao jedna od metoda na kojima se temelji magija odjeka, usmjerena ka postizanju učinka u materiji bez izravne primjene fizičkog djelovanja na određeni materijalni oblik. S obzirom na prethodni primjer, mogli bismo reći da bi, u slučaju da posjeduje odgovarajuća znanja iz područja magije odjeka, gospodin iz Palerma mogao utjecati na ispadanje predmeta, postižući naizgled paranormalni učinak, a to se zapravo savršeno uklapa u logiku zakona derivata. Kao što smo već vidjeli kod Kiše neutralnih događaja, ni sinkronicitet nije ravnomjerno raširen. I u ovom slučaju ono što čini razliku jest prisutnost sinkronih linija.
3.6
Jedinstveni atom
Radi se o beskonačno malenoj materijalnoj čestici koja putuje svemirom beskonačnom brzinom. To znači da joj je potrebno vrijeme jednako nuli da obiđe cijeli svemir. Njezina je funkcija „kreiranje" objekata koji nastanjuju svemir. U ovom slučaju, kreirati znači definirati strukturu svakog objekta u skladu s jezikom zakona. Kako bismo približili koncept, ponovno ćemo se poslužiti primjerom. Zamislimo da je svemir ploča na kojoj svaki objekt mora biti nacrtan da bi postojao. Jedinstveni atom bi u tom slučaju predstavljao kredu koja piše po ploči. Nije potreban cjelokupni crtež, već je dovoljno prikazati osnovni kod, odnosno kod po kojem zakoni prepoznaju svako pojedino tijelo u svemiru. Na jeziku ezoterijske fizike, taj kod nazivamo ritambroj. To je koncept koji možemo nadovezati na broj kojim je Demiurg definirao određenu ideju kako bi mogla uroniti u tijek vremena i postati fizički objekt, odnosno, ako vam je tako jednostavnije, broj koji razumiju i koriste zakoni derivati. No, jedinstveni atom ne predstavlja cjelokupni ritam-broj, već samo jedan njegov dio kojeg nazivamo linijom simetrije, iz razloga što ritam-broj ima vrijeme očitovanja koje odgovara jednom trenutku, dok je kretanje jedinstvenog atoma, kao što smo već ranije rekli, puno brže. Kako biste još bolje shvatili koncept ritam-broja, pročitajte poglavlje o zakonu vremenske matrice. Sve u svemu, možemo reći da je funkcija jedinstvenog atoma „nacrtati" simetriju materijalnih oblika. Grafički to možemo ovako prikazati: Slika 3. Jedinstveni atom
Linija simetrije definira odnos koji u određenom materijalnom obliku postoji između mase i energije, temeljnih komponenata koje možemo smatrati sintezom interakcije među zakonima. Masa i energija predstavljaju dva lica iste medalje: zapravo postoji samo energija, ali ako ona poprimi određeno stanje „kompresije", očituje se kao masa. 3.7
Božanstvo
U ovom slučaju riječ Božanstvo ima drugačiji smisao u odnosu na prethodno objašnjena značenja, budući da se radi o zakonu, a ne o svjesnoj inteligenciji. Ovom funkcijom je definirana prisutnost Drevnih Božanstava u materiji. Mora nam biti jasno da Drevna Božanstva ne pripadaju materiji, što bi značilo da ni ne mogu biti prisutna u ovom svemiru, no jedan od zakona derivata stvoren je upravo kako bi omogućio tu prisutnost, što nam sasvim sigurno ukazuje na ulogu koju su Drevna Božanstva imala u procesu rađanja našeg svemira. Kada se u mitu o zrcalu govori o raznim krhotinama Drevnog Božanstva koje silaze u materiju, misli se upravo na ovu funkciju, u smislu da bez nje ulazak u materiju ne bi bio moguć. Dakle, zakon Božanstvo možemo definirati kao funkciju koja omogućava silazak Drevnog Božanstva u materiju. Kako se u svakom materijalnom obliku uvijek očituje svih osam zakona, možemo reći da i kamen sadrži krhotinu Drevnog Božanstva Čovjeka, što je posljedica prisutnosti zakona Božanstva u tom objektu.
3.8
Vremenska matrica
To je funkcija koja održava ravnotežu unutar materije, upravljajući odnosima mase i energije u njihovim daljnjim pretvorbama. Znamo da se svaki oblik sastoji od mase i energije, što je rezultat interakcije osam zakona. No, odnos mase i energije nije nepromjenjiv. Naprotiv, konstantno varira iz trenutka u trenutak. Kako bismo shvatili funkciju matrice, zamislimo da energija koju odašilju zakoni za oblikovanje materije ima vrijednost I. Ta se vrijednost dijeli ne samo na sve oblike, već i na masu i energiju. Univerzum je zatvoreni sustav te u ezoterijskoj fizici također vrijedi Lavoisierov zakon, na temelju kojeg se energija ne može stvoriti ili uništiti, već samo preoblikovati. Iz toga proizlazi da vrijednost I mora ostati nepromijenjena. To znači da svaku promjenu u odnosu mase i energije unutar jednog oblika mora pratiti određena kompenzacija koja se može očitovati na svim objektima u svemiru, kako bi vrijednost I ostala nepromijenjena. I ovdje se potvrđuje načelo odjeka na temelju kojeg su svi postojeći oblici u svemiru povezani, što smo već utvrdili objašnjavajući koncept sinkroni- citeta, no to općenito vrijedi za sve zakone. Događaj koji se odnosi na jedan specifični objekt uvijek ima odjek u cijelom svemiru. Uz pomoć magije odjeka moguće je, na primjer, usmjeriti djelovanje odjeka na samo jedan određeni objekt umjesto na cijeli svemir, kako bismo postigli što izravniji i prodorniji učinak. Dakle, funkcija vremenske matrice jest iz trenutka u trenutak usklađivati vrijednosti mase i energije u svakom tijelu, što bi značilo definirati ,,formu“ linije simetrije za svaki objekt, „imajući na umu“ da njihov zbroj uvijek mora biti I. Osvrnimo se na trenutak na sljedeći detalj: linija simetrije je kod koji određuje formu prema jeziku zakona, no, budući da linija simetrije konstantno varira, kako je moguće održati identitet nekog oblika? Odgovor se krije u konceptu ritam-broja kojeg smo ranije spomenuli. Naime, varijacije u odnosu mase i energije nisu slučajne, već slijede točno utvrđeni ritam koji se ponavlja iz trenutka u trenutak. Taj ritam koji se ponavlja jest ritam-broj, kod koji definira neki oblik i sačinjen je od određenog broja linija simetrije. Prema okvirnom izračunu, recimo da u jednoj sekundi postoji bar dvadeset varijacija u odnosu mase i energije. Budući da trenutak, sa stajališta ljudske percepcije, traje 4 sekunde, možemo reći da se ritam- broj sastoji od najmanje 80 linija simetrije. 3.9
Geometrijska esencija
Pomoću ove funkcije moguće je fizički definirati svaki objekt. Naime, ovaj zakon određuje mjere nekog tijela, doslovno njegovu geometriju. Sa stajališta naše percepcije, to bi značilo odrediti fizički oblik svakog tijela, njegov obujam, težinu, gustoću. Složenija funkcija koju nije moguće tako jasno vidjeti sa stajališta ljudske percepcije jest određivanje vremensko-pro- stornog područja koje neko tijelo zauzima ili potencijalno može zauzimati. To znači da je u kodu svakog oblika sadržano i njegovo trajanje, odnosno koliko će dugo atomi koji sačinjavaju taj oblik imati upravo tu konfiguraciju koju određuje odgovarajući ritam-broj, te koliki će prostor to tijelo zauzimati tijekom trajanja u vremenu. 3.10
Kompleksnost
Također je nazivamo „strijelom kompleksnosti" jer je grafički prikazujemo kao kut nalik vrhu strijele. To je zajednički smjer u kojem se različitim brzinama kreću svi oblici u svemiru. To je i svrha samog svemira te stoga možemo reći da sinkronicitet odabire odgovarajuće događaje u pravo vrijeme na pravim mjestima, kako bi se u svemiru razvila kompleksnost. Ona je rezultat odnosa i interakcije među materijalnim oblicima te razmjene informacija, kako na kvantitativnoj, tako i na kvalitativnoj razini. Fizički rezultat koji se dobiva jest postupno smanjivanje mase uslijed povećanja informacije sadržane unutar same mase, kao što je prikazano na slici.
Slika 4.
Strijela kompleksnosti
Učinak kompleksnosti u materiji jednak je onome u elektronskoj tehnologiji mikročipova, struktura koje postaju sve manje, a sve moćnije što se tiče memorije i funkcija, u odnosu na one prethodne većih fizičkih dimenzija. Smanjenje mase je fenomen koji možemo promatrati s općeg stajališta, a ne samo na razini pojedinačnih materijalnih oblika, jer se količina sadržane informacije u svakom slučaju povećava. Kao primjer možemo navesti ljudsko biće koje tijekom egzistencije podiže razinu svijesti, dok masa ostaje gotovo nepromijenjena. Smanjenje mase također je vidljivo kad u nekom sustavu dođe do skoka kompleksnosti kao što je, na primjer, pojava prvih oblika života na našem planetu. U tom je slučaju, prije pojave samog života, postojala jako velika masa (cijeli planet) koja je sadržavala ograničen broj informacija (neživa materija ne treba osobitu količinu informacija). Zatim je, kao rezultat odgovarajućih fizičkih procesa, kemijskih reakcija ili nečeg trećeg, u nekoj bari nastala prva živa stanica (naravno da cijelim ovim procesom upravlja sinkronicitet koji je posložio odgovarajuće događaje kako bi se sve to odigralo), koja je, jednostavno zato što je živa, morala sadržavati nesumnjivo višu razinu informacija. Pokušajmo zamisliti koliko podataka naše tijelo mora obraditi u svakom trenutku da bi se održalo na životu i dobit ćemo ideju o razlici u kompleksnosti između kamena i živog bića. Dakle, vrlo mala masa prve žive stanice iz prethodnog primjera sadrži proporcionalno puno višu razinu informacija u odnosu na cijeli planet dok je još bio bezobličan, upravo onako kako je definirano strijelom kompleksnosti. Postoje četiri osnovne i nužne etape u kretanju materije prema kompleksnosti: ne-život, život, misao i Božanstvo. Kod prelaska s jedne razine na drugu dolazi do specifičnog fenomena u kojem određeni niz elemenata stvara rezultat koji nadilazi njihov matematički zbir. Na primjer, život je produkt interakcije određenih tvari, ali obilježje koje nazivamo životom nije zbroj tih tvari, već jedna viša razina, jednako kao što se interakcijom neurona u našem mozgu rađa misao koja je sama po sebi viša funkcija, a ne običan zbroj tih neurona. Božanstvo je najkompleksnija razina, što bismo mogli poistovjetiti s vrhom strijele gdje je masa jednaka nuli, a informacija apsolutna. Nakon te razine izlazimo izvan svemira i ulazimo u novu, za nas još neistraženu definiciju postojanja. Iz tog je razloga definiran i smjer izlaska iz svemira. Postoji formula, koju nazivamo ZAKONOM ČETVRTINA, koja na temelju jasno utvrđenih matematičkih odnosa definira odnos između mase i informacije tijekom prolaska kroz ranije spomenute četiri faze. Na primjer, recimo da početna kompleksnost svemira kao produkta ekvivalentne mase iznosi 1000. Prelaskom u život dovoljna je četvrtina prethodne mase kako bismo dosegli jednaki stupanj kompleksnosti. Dakle, kako bismo dobili vrijednost kompleksnosti 1000, bit će dovoljna masa vrijednosti 250. Jednaki odnos vrijedi za svaki sljedeći skok, što dovodi do zaključka da je konačni odnos između mase i informacije upravo onaj koji smo pridali Božanstvu, tj. masa jednaka nuli i najviša razina informacije koju možemo doseći u Svijetu materijalnih oblika. Postoji stalni tok kompleksnosti koji izlazi izvan granica našeg svemira i ulazi u druge, pretvarajući se, vjerojatno, u jednu od sila koje podržavaju naš svemir. Naime, postoji teorija prema kojoj se svemiri međusobno potpomažu; svaki od njih stvara elemente koji sudjeluju u održanju drugih svemira. Ta teorija, između ostalog, sagledava drevne zakone iz drugačijeg kuta od onog kako smo ih mi prikazali, definirajući ih jednostavno energijama koje su postojale prije pojave materije. O tome ćemo detaljnije govoriti kasnije.
3.11
Kaos
Stigavši do zakona Kaosa, našli smo se pred nizom funkcija koje se očituju u materijalnim oblicima, a koje su s našeg stajališta još nerazumljive, odnosno kaotične. No, prema definiciji, kaos smatramo višim redom, odnosno redom više prirode koji naša razina kompleksnosti nije u stanju dešifrirati. Pretpostavlja se da će kaos nestati u trenutku kad čovjek dosegne razinu više pravde i postane sposoban prepoznati red u tim funkcijama koje će tada dobiti drugo ime. 3.12
Odnos između drevnih zakona i zakona derivata
Slijedi sažeti opis funkcija drvenih zakona te njihove manifestacije u od govarajućim derivatima.
ZAKON
FUNKCIJA DERIVATA
DREVNA FUNKCIJA
Sinkronicitet
Odabire događaje
Univerzalni spremnik do gađaja
Jedinstveni atom
Definira simetriju materijalnih oblika
Potencijal kreacije sve
Božanstvo
Drevnim Božanstvima omo gućava pristup u Svijet materijalnih oblika
Jedinstvena esencija
Geometrijska esencija
Definira mapu vremenskoprostornog područja koje svaki objekt zauzima
Red bez materijalnih oblika
Vremenska matrica
Održava ravnotežu među materijalnim oblicima (masa energija)
Element očuvanja i usmjerenja
Kiša neutralnih događaja
Događaji usmjereni ka svrsi
Neusmjereni događaji
Kaos
Mješavina još Mješavina neusmjerenih dimenzija bez materijalnih oblika. sadržaja Stanje u kojem su događaji izraženi neovisno o božanskoj pozor nosti.
Kompleksnost
Zakon koji određuje smjer
Zakon koji uvodi u Svijet
izlaska iz svemira
3.13
materijalnih oblika
Neprijatelj i nepostojanje
Sada ćemo govoriti o ne baš lako razumljivom konceptu s kojim se materija nužno mora suočiti: nepostojanje. Ono predstavlja stanje u kojem se materija rađa te ga na neki način zauzima. Ako smo ono što se nalazi izvan materije definirali kao REALITET, sada treba pojasniti da je to rezultat evolucijskog procesa. Materija je još u mladoj fazi razvoja, zbog čega je, gledajući iz tog kuta, bliža stanju u kojem u nedostatku materije nema ni svijesti: dakle, nepostojanju. Sve ovo bismo mogli smatrati isključivo temom filozofskih rasprava da to NIŠTA , makar ne postoji, nije u stanju ometati proces prirodne evolucije materije (koji se očituje u stvaranju kompleksnosti), predstavljajući na taj način potencijalnog neprijatelja Drevnom Božanstvu. Ta oprečna sila nije svjestan oblik, niti išta manje inteligentan. Prije ga možemo opisati kao mehaničku silu koja posjeduje znatnu snagu. Kako bi Drevno Božanstvo pobijedilo ovu vrstu neprijatelja, ne treba se izravno sukobljavati s njim, već jednostavno potvrditi vlastito postojanje na način da pobožanstveni materiju prije isteka vremena koje ima na raspolaganju. Ako se dosegne ta razina, neprijatelj gubi svaku mogućnost suprotstavljanja, no dokle god traje „takmičenje", on može utjecati na materijalne oblike i uvjeriti ih da se počnu kretati u njegovom smjeru. Paradoksalno, upravo najrazvijeniji oblici života mogu upasti u tu zamku. Naime, zakoni koje smo analizirali ne predviđaju mogućnost uplitanja nepostojanja u materiju, što znači da to Ništa ne posjeduje vlastito sredstvo djelovanja u materiji. Oblici koji nemaju slobodnu volju mogu samo poštivati zakone, što znači da ne mogu ostvariti nikakav kontakt s nepostojanjem. Situacija se mijenja kod oblika koji imaju božansku iskru, a time i slobodnu volju. Oni posjeduju takvu kompleksnost da im je dana mogućnost odabira i kretanja u smjeru protivnom fizičkim zakonima. Osim toga, oblici koji pripadaju toj kategoriji mogu proširiti vlastitu percepciju izvan granica materije, što je bez daljnjega zanimljiva evolucijska mogućnost, no isto tako otkriva i drugu stranu medalje. Naime, na isti način moguće je ostvariti kontakt s načelom nepostojanja te neminovno osjetiti njegov utjecaj. Svatko od nas, htjeli mi to ili ne, izložen je utjecaju te sile, što se lako može prepoznati u svim egoističnim aspektima koji koče naš razvoj i sprečavaju nas u širenju svijesti. Neprijatelj je, dakle, u nama i potrebna je jaka volja kako bismo obuzdali to negativno načelo, volja koja se može očitovati kroz kontinuitet naših odabira. Najgora situacija je svjestan odabir kretanja u tom smjeru. Tada postajemo pravi „neprijateljski agenti" u materiji, čime neprijatelja opskrbljujemo sviješću i inteligencijom. U povijesti ljudskog roda (prije Atlan- tide) spominje se susret ljudske civilizacije s opasnim tuđinskim civilizacijama čiji je filozofski i praktični cilj bio povratak u Ništa. Kako bi ostvarile svoj naum, kretale su se prostorom i vremenom s jednim jedinim ciljem, a to je uništenje svakog oblika kompleksnosti, planirajući samouništenje kao zadnji potez. Prema toj filozofiji, samo apsolutno Ništa može doseći apsolutnu savršenost, dok svaki drugi oblik postojanja, bilo materijalni ili neki drugi, uvijek i isključivo predstavlja određenu anomaliju i umanjuje savršenost te mora biti uklonjen. Ukratko, prema konceptu naše škole, figura neprijatelja se očituje u tri različita oblika: 1.
Ništa ili nepostojanje, što predstavlja okruženje u kojem se izražava ono postojeće;
Unutarnji neprijatelj koji predstavlja zagađenje koje Ništa utiskuje u svaki oblik koji se tijekom vlastite egzistencije opire tom oprečnom impulsu; 2.
Neprijateljski agenti, odnosno oni oblici koji su se vlastitim odabirom priklonili neprijatelju, usmjerivši svoju egzistenciju k vraćanju u Ništa. 3.
3.14
Svemir, Prag i Realitet
Definiranjem zakona derivata objasnili smo u grubim crtama fenomene koji se očituju u materiji. Kako bismo dobili potpuniju sliku, potrebno je istražiti odnose koji postoje između materije i Realiteta. Točnije, postoje tri različita stanja bivanja koja ćemo nazvati FORMOM (materija), PRAGOM i REALITETOM.
Prag predstavlja međudimenziju koja nastaje između materije i Realiteta. To je dimenzija u kojoj djeluju drevni zakoni, iako djelomično izmijenjeni. Još ne postoji ni vrijeme ni materija, a dominantni element je informacija, memorija koja dolazi iz forme. Ovim crtežom možemo prikazati sveukupnost. Slika 5. Kozmogeneza
Pokretačku silu cijelog sustava predstavlja Realitet. On vrši svoj utjecaj preko kontinuiranog toka koji se slijeva u materiju, jednako kao prethodno spomenuta kiša neutralnih događaja. To se slijevanje odvija preko specifičnih struktura koje nazivamo ATRAKTORIMA. Oni su manifestacija Realiteta, onog apsolutnog u materiji. Budući da apsolut ne može biti sadržan u materiji (zakoni derivati to ne predviđaju), atraktor je zapravo nositelj inteligencije koju iz istog razloga ne možemo definirati kao apsolutnu, no u svakom slučaju radi se o obliku inteligencije koji je, s našeg stajališta, nepogrešiv. Funkcija atraktora je prikupljati i povezivati informacije radi ostvarenja određenih rezultata unutar oblika i među oblicima. Taj rezultat je ono što smo definirali kao kompleksnost. Temeljna informacija koju atraktori unose u materiju odgovara funkciji zakona derivata. Krećući od te osnovne razine, atraktori vode i potpomažu sve faze evolucije materije koje smo spominjali objašnjavajući zakon četvrtina; od atomske strukture materije do pridruživanja ljudske duše ili čak božanskih funkcija. Sjedište informacija je u Pragu. Funkcija Praga je očuvanje kompleksnosti koja se postepeno razvija u materiji, do trenutka kad će doseći razinu koja će joj omogućiti izravan ulazak u Realitet (to smo u drugom poglavlju nazvali „pobožanstvenjivanjem materije"). Sada ćemo malo detaljnije analizirati kretanje atraktora i pokušati shvatiti njegovu funkciju unutar materije. Krećemo od Realiteta: odavde atraktori preko toka kojeg smo ranije spomenuli „kreću" prema materiji. Prije nego što dospiju u Svijet materijalnih oblika, prolaze kroz Prag u kojem asimiliraju određene informacije, ovisno o vrsti funkcije koju moraju obaviti. Ta struktura koju sačinjavaju atraktor i informacije ulazi u materiju gdje postaje dio nekog materijalnog oblika ili ga općenito predstavlja. Tijekom fizičke egzistencije tog materijalnog oblika (što može biti jednostavno trajanje ako se radi o neživom objektu ili trajanje života ako se radi o živom biću), atraktor će omogućiti da se interakcijom tih informacija, pod vodstvom njegove nepogrešive inteligencije, postigne određeni rezultat za sam oblik, što će pak doprinijeti općoj kompleksnosti svemira. Kad taj oblik materijalno prestane postojati (zbog fizičkog propadanja, smrti ili bilo kojeg drugog fenomena uslijed kojeg određenom ritam-broju više ne pripada određeni oblik, rečeno na jeziku zakona), atraktor se vraća prema Realitetu noseći memoriju tog oblika, odnosno dosegnuti stupanj kompleksnosti kojeg pohranjuje u Pragu. Odatle nastavlja put prema Realitetu u neutralnom obliku kao što je i krenuo. Kakvu će sudbinu doživjeti pohranjena memorija? Da bismo odgovorili na to pitanje, poslužit ćemo se općim načelom zakona derivata prema kojem se teži maksimalnoj uštedi snage. Iz toga proizlazi da nijedan element ne može biti predmet rasipanja. Dakle, u Pragu prisustvujemo svojevrsnoj reciklaži memorije koju će
na sebe privući neki drugi atraktor na putu prema materiji (nemojmo zaboraviti da postoji kontinuirani tok atraktora koji ili ulaze ili izlaze iz materije) te će ona biti uklopljena u novi materijalni oblik. Tako se neće izgubiti prethodno dosegnuta razina kompleksnosti. Naprotiv, ona će omogućiti novom materijalnom obliku da krene od tog temeljnog potencijala. Što se tiče ljudske duše, taj se mehanizam naziva reinkarnacijom. Taj je pojam čitateljima zasigurno poznatiji. Sve u svemu, ovaj proces vrijedi za bilo koju razinu materije. Ukratko, atraktori donose informacije u materiju kako bi se proizvela kompleksnost te prenose rezultat tog procesa nazad u Prag. Prema zakonu kompleksnosti, ovaj proces predviđa progresivni rast razine opće kompleksnosti prisutne u Pragu do najviše točke (vrha strijele kompleksnosti), nakon koje je predviđena mogućnost prelaska u Realitet. Dosad smo općenito govorili o atraktorima. U trenutku kada te strukture kreću iz Realiteta, one su apsolutno identične, ali kad jednom dođu u materiju, poprimaju međusobno vrlo različite funkcije ovisno o vrsti informacija koje su preuzele iz Praga. Razlikujemo četiri osnovna tipa atraktora: 1.
MAKROATRAKTORI — upravljaju funkcijama i informacijama koje se odnose na božanske oblike.
ATRAKTORI — upravljaju strukturom ljudske duše; informacije kojima upravljaju nazivamo LJUDSKIM OSOBNOSTIMA, odnosno memorijama egzistencija koje su proživjela ljudska bića. 2.
3. MIKROATRAKTORI — unutar svakog materijalnog oblika upravljaju djelomičnim informacijama koje se odnose na sam oblik. Na primjer, prisutni su u unutarnjim organima našeg tijela, u svakoj staničnoj strukturi, odnosno u svakoj materijalnoj strukturi čija je razina kompleksnosti niža od one koja se obično pridaje ljudskoj duši (naravno da je ovakva klasifikacija rađena u skladu s ljudskom interpretacijom stvarnosti).
MIKrO-MIKROATRAKTORI — organiziraju temeljne informacije zakona neophodne za nastanak materije. Prisutni su u najmanjim komponentama materijalnih oblika, koji su konceptualno, ali ne i kao fizičke strukture, ekvivalentni ATOMIMA u tradicionalnoj fizici, dok ih u ezoterijskoj fizici nazivamo KAMENOM TEMELJCEM MATERIJE. 4.
3.15
Struktura materije
Materija je sačinjena od sklopa brojnih KAMENA TEMELJACA MATERIJE (KTM). To su najmanje materijalne čestice, pravi atomi, nakon kojih postoji još samo energija bez mase. KTM ima vrlo jasnu geometrijsku strukturu koju možemo prikazati na sljedeći način: Slika 6. Kamen temeljac materije
Kao što možemo vidjeti, radi se o dvostrukoj trostranoj piramidi. Unutar KTM-a nalaze se mikro-mikroatraktori čiji broj varira od I do 5. Ovdje dolazi do interakcije među energijama kako bi se oblikovala materija. Naime, u toj se strukturi susreću PRAZAN PROSTOR i VRIJEME što dovodi do eksplozije energije (nešto poput mikro Velikog praska) koju zatim mikro-mikroatraktori usmjeravaju i preoblikuju u 8 mogućih varijabli. No, prvo moramo razjasniti što u
ovom slučaju podrazumijevamo pod pojmovima praznog prostora i vremena. Prazan prostor u ovom slučaju predstavlja nepostojanje mase, ali ne i informacije; dakle, govorimo o nekoj vrsti „protoka misli“ kojim vrlo vjerojatno upravlja određeni oblik inteligencije (Drevno Božanstvo?). Kada smo govorili o svijetu ideja, vidjeli smo nešto dosta slično i utoliko se možemo odvažiti i povući paralelu između PRAZNOG PROSTORA kojeg trenutno analiziramo i SVIJETA IDEJA u kojem nema mase, dok je informacija na najvišoj razini, jer u tom kontekstu sve što će se moći ostvariti u materiji već postoji kao ideja. Kada govorimo o VREMENU, ovdje mislimo na VREMENSKU SFERU koju smo također već spominjali, odnosno na temeljnu ploču na kojoj se mogu očitovati različiti svemiri. Vratimo se sada na KTM; rekli smo da mikro-mikroatraktori oblikuju nastalu energiju u osam temeljnih elemenata. To su ni manje ni više nego zakoni derivati koji se u ovom slučaju podudaraju s osam geometrijskih ploha KTM-a. Sada je jasno da je prvotna funkcija zakona derivata, neovisno o onima koje smo ranije obradili, oblikovanje materije. Za dobivanje složenijih struktura, očito je potrebno povezati velik broj KTM-a. Da bismo povukli paralelu s tradicionalnom fizikom, možemo reći da spajanjem osam KTM-a dobivamo KVARK. Odavde nadalje smatramo važećima koncepte tradicionalne fizike; dakle, od subatomskih čestica dolazimo do atoma, molekula i sve složenijih struktura. Još treba nadodati da procesom oblikovanja i razvoja različitih materijalnih oblika upravljaju funkcije zakona derivata. Dakle, proces je općenito usmjeren k povećanju kompleksnosti. Još nekoliko napomena o odnosu magije prema tim konceptima. U magiji se kaže da misao kreira, a struktura KTM-a nam omogućava da shvatimo zašto. Prema teorijama ezoterijske fizike, mikro-mikroatraktori su osjetljivi na misao, što znači da putem misli možemo utjecati na njihovo djelovanje, bez obzira na to što su podložni djelovanju određenih zakona. To je JAKO VAŽAN koncept. Zahvaljujući tom mehanizmu, teoretski bismo mogli imati stvarnu moć nad materijom. No, situacija nije tako jednostavna i linearna zato što odnos između misli i ljudskih bića nije onakav kakvim ga obično zamišljamo. MISAO je tema koju obrađujemo u 8. poglavlju, a ovdje ćemo samo spomenuti da, iako nemamo onakav odnos s mislima kakav nam je potreban da iskoristimo tu moć, imamo djelotvornu zamjenu: emociju. Ja smatram da je emocija jedan od najvažnijih aspeka- ta našeg postojanja. Ona je ključ, motor i energija koja aktivira, pokreće i učvršćuje sve ono što čini dio naše egzistencije, uključujući i samu materiju. To znači da smo u stanju djelovati preko mikro-mikroatraktora i mijenjati strukturu materije, ali tim mehanizmom nikako ne upravlja um, već naša emocija. To je stanje svijesti koje čini razliku. Ne radi se samo o mentalnoj koncentraciji, već o emotivnom naboju. Na primjer, pokušajte zamisliti razliku između stanja kad mislimo da nekoga volimo i kad smo uistinu zaljubljeni. U drugom slučaju, u nama se pokreće puno drukčija energija. Upravo takvom vrstom energije možemo utjecati na materiju i to je energija koju koriste magovi. 4.
VRIJEME
Ovo poglavlje će se sastojati od dva različita dijela. U prvom ćemo dijelu proučiti spoznaje o vremenu koje nam dolaze iz magijsko-ezoterijske tradicije, a u drugom ćemo dijelu govoriti o novim teorijama razvijenim na temelju otkrića suvremenih istraživanja na polju magije. 4.1
Prvi dio: Struktura vremena
Vrijeme predstavlja teritorij na kojem se mogu očitovati zakoni. Da bi mogli postojati, materijalni objekti trebaju površinu na koju će se „osloniti", a vrijeme ispunjava tu funkciju. Postoji dimenzija koju nazivamo VREMENSKOM SFEROM i ona predstavlja vrijeme u najširem mogućem obliku. Zahvaljujući vremenskoj sferi, drevni zakoni mogu međusobno djelovati na različitim točkama te zamišljene sfere i
biti u različitim odnosima. Dakle, vremenska sfera je „prostor" u kojem egzistiraju različiti svemiri koje možemo zamisliti smještene u različitim područjima te sfere, kako na površini, tako i unutar nje. Naš svemir nalazi se unutar te šire vremenske dimenzije, ali u njemu vrijeme poprima drukčiju funkciju, prilagođenu zakonima derivatima koji se oblikuju upravo u tom kontekstu. U ovom slučaju, vrijeme ima funkciju spremnika materijalnih oblika i/ili događaja. Njegova funkcija nije pasivna, u smislu da se ne ograničava samo na sadržavanje događaja, već ih dovodi u vezu s različitim tokovima i međudjelovanjima. Način na koji naša osjetila percipiraju vrijeme predstavlja samo jedan od mnogobrojnih mogućih smjerova unutar „vremena". Vrijeme općenito možemo definirati kao teritorij kojeg možemo prijeći. Koncept vremena kao nečega što teče od prošlosti prema budućnosti vrijedi samo na našoj liniji vremena, dok su događaji po svojoj objektivnoj prirodi u odnosu istovremenosti kojeg ćemo zvati VJEČNIM SADAŠNJIM TRENUTKOM. Prošlost, sadašnjost i budućnost su zapravo različita područja na tom teritoriju, ali postoje istovremeno. Područje djelovanja magije je upravo granica između vječnog sadašnjeg trenutka i različitih mogućih vremenskih pravaca. Magijskom tehnologijom je moguće, na primjer, preuzeti funkcije iz vječnog sadašnjeg trenutka i prenijeti ih u naš tijek vremena te na taj način prouzročiti određene fenomene koje možemo doživjeti kao paranormalne jer ih nije moguće objasniti prema uzročno-posljedičnim odnosima koji vrijede u našoj dimenziji postojanja. Sve u svemu, možemo reći da postoje dvije moguće vizije vremena. S jedne strane imamo vječni sadašnji trenutak koji predstavlja stanje u kojem su svi događaji istovremeno prisutni, ali nepomični; svijest je ta koja se premješta. S druge strane imamo vrijeme kao protok i ono predstavlja niz događaja koji se odvijaju jedan za drugim prema determinističkom slijedu. To je najuobičajeniji način poimanja vremena, odnosno naša osje- tilna percepcija na taj način objašnjava događaje. No, već smo vidjeli da je takva percepcija samo iluzorna zato što se događaji odvijaju prema sin- kronijskom (vidi koncept SINRONICITETA u 3. poglavlju), a ne uzročnom principu. Unatoč tome, moramo uzeti u obzir to što naša osjetila percipiraju jer sigurno postoji funkcionalni razlog zašto su se naši osjetilni organi razvili na taj način. Sada ćemo krenuti u proučavanje čitavog niza tehničkih koncepata preko kojih ezoterijska fizika objašnjava pojam vremena. Ako promatramo vrijeme kao veliki spremnik, prvo što moramo učiniti kako bismo mogli išta pojmiti u tako prostranom polju jest podijeliti ga u manje spremnike. I to prvenstveno zato što je analiza strukture vremena i same povijesti pokazala da vrijeme, suprotno onome što bismo mogli misliti, nije jednolična struktura. Morfologija tog teritorija poprilično je šarolika. To znači da isti događaji, na primjer, mogu poprimiti različite vrijednosti ovisno o prirodi teritorija na kojem se očituju. Postoji svojevrsni ciklički slijed, ritam po kojem niz elemenata koje koristimo kao parametre za definiranje određenog vremenskog pojasa mijenjaju valenciju. Ti ciklusi definiraju i međusobno odjeljuju čitav niz malih spremnika događaja koje ćemo zvati vremenskim paketima. a)
Vremenski paketi
Vremenski paket odnosi se na točno utvrđeni vremenski okvir koji započinje određene godine i završava određeni broj godina kasnije. Prosječno trajanje jednog vremenskog paketa je 66 godina, ali događaji koji se odvijaju mogu produžiti ili skratiti to razdoblje. Mnogo je faktora koji mogu utjecati na taj proces. U nastavku ćemo proučiti neke osnovne parametre koji definiraju svaki vremenski paket. Govorit ćemo o RITMU, KAPACITETU, STUPNJU KOMPLEKSNOSTI, GUSTOĆI i TRENUCIMA BOŽANSKE POZORNOSTI. Vidjet ćemo da unutar paketa svaki od tih parametara poprima drukčiju vrijednost. Iz toga proizlazi da se vrijeme kao rezultat tih faktora u interakciji razlikuje u svakom vremenskom paketu. b)
Ritam
Ritam vremenskog paketa je koncept sličan ritam-broju materijalnih oblika, no sada ćemo ga sagledati kroz metaforu. Zamislimo da se svi materijalni oblici sadržani u nekom vremenskom paketu kreću određenim plesnim korakom u određenom glazbenom ritmu (tango, valcer...). Kao da u svakom vremenskom paketu svira određena glazba
te se oblici prisutni u njemu kreću u tom ritmu. Prema toj teoriji, u svakom vremenskom paketu svira glazba drugačijeg ritma. Promatraču koji bi gledao scenu izvana, vrijeme bi izgledalo kao niz plesnih dvorana u kojima posjetitelji plešu na različitu muziku. Kako bismo mogli što realnije pojmiti raznolikost ritmova, pokušajmo zamisliti tipičnu scenu iz života 60-ih godina i usporediti je s današnjim načinom života i razmišljanja. Razlika je očita. Tom argumentu možemo pridružiti i fenomen mode na temelju kojeg određeni načini razmišljanja bivaju prihvaćeni te potom zamijenjeni drugima. Ovim primjerima ne možemo dočarati esenciju ritma događaja u nekom vremenskom paketu, ali nam bar mogu približiti te koncepte. Sada ćemo vidjeti s tehničke strane kako oblici unutar istog vremenskog paketa imaju ritam-broj (ritam po kojem se izmjenjuju varijacije u odnosu mase i energije) koji je kompatibilan s određenim nad-ritmom. To je 38 ritam vremenskog paketa. Promatrajući dovoljno dugačak slijed vremena koji može obuhvatiti određeni broj vremenskih paketa, vidjet ćemo da su ritmovi u susjednim paketima različiti, ali da se nakon određenog broja paketa neki od njih počnu ponavljati. Ponovno ćemo se poslužiti glazbenim primjerom; ako se u jednom paketu objekti kreću u ritmu valcera, nakon njega će uslijediti deset paketa s drugačijim ritmovima, a onda ponovno dolazi valcer. Zatim slijedi pet drugačijih ritmova nakon kojih će valcer ponovno obilježiti idući vremenski paket. Vjerojatno postoje i makro-ritmovi koji definiraju frekvenciju kojom se određeni ritam ponavlja kroz vrijeme, ali njih nije lako utvrditi, budući je potrebno imati tako širok pregled vremena kakav mogu imati samo Božanstva na određenom stupnju. Slika 7. Primjer sheme prisutnosti različitih ritmova
prošlost budućnost c)
Kapacitet
Kapacitet vremenskog paketa odnosi se na količinu mase koju može sadržavati. Tu masu moguće je prikazati točnim brojem oblika ili zgusnutih događaja (vidi poglavlje o zakonima gdje objašnjavamo koncept zgusnutih događaja). Tako gledajući, vremenski paket možemo zamisliti kao zatvoreni spremnik točno definiranog obujma. Na primjer, 3 3 zamislimo spremnik obujma I m . Ako je pun vode, znat ćemo da sadrži I m vode, odnosno 1000 kg mase ili 1000 I vode; dakle, moći ćemo točno izmjeriti količinu sadržaja. Za vremenski paket vrijedi ista stvar. Znajući granice vremenskog paketa, možemo točno znati i količinu sadržane mase. Masa sadržana u vremenskom paketu imat će i određenu gustoću, a to je element koji može utjecati na protežnost samog paketa. Gustoća je element kojeg je moguće iščitati preko kompleksnosti koju stvaraju događaji sadržani u tom vremenskom paketu. Većoj kompleksnosti odgovara veća gustoća, budući je kompleksnost rezultat odnosa između materijalnih oblika i događaja. Ako je gustoća veća, trajanje vremenskog paketa bit će kraće jer će u kraćem vremenu biti izražena količina kompleksnosti predviđena za taj paket. d)
Stupanj kompleksnosti
U svakom vremenskom paketu sadržan je određeni stupanj kompleksnosti. Kao što smo vidjeli u prethodnim poglavljima, kompleksnost ima tendenciju rasta kako se krećemo prema budućnosti, iako nije uvijek tako. Dakle, na putu prema budućnosti nailazit ćemo na sve viši stupanj kompleksnosti, dok će on biti niži ako se uputimo u prošlost.
No, u paketima u prošlosti moguće je naići na prostore u kojima je kompleksnost veća od ove sadašnje. Na primjer, ako odemo u razdoblje u kojem se razvijala civilizacija Atlantide, sigurno ćemo naići na viši stupanj kompleksnosti od ovog našeg, s obzirom na tehnološku i duhovnu razinu koje je ta civilizacija dostigla. To znači da su njezin nestanak koji je uslijedio i relativni gubitak znanja kojeg su dosegli prouzročili pad stupnja kompleksnosti kojeg su proizveli. Stupanj kompleksnosti ima posebnu važnost što se tiče eventualne mogućnosti prenošenja informacija ili znanja kroz vrijeme jer određuje granice koje ne možemo zaobići te smjer u kojem se eventualno možemo kretati. Detaljnijom analizom ovih aspekata pozabavit ćemo se u idućem poglavlju u kojem ćemo se osvrnuti na sofisticiranu magijsku tehnologiju koja omogućava putovanje kroz vrijeme. ej Trenuci božanske pozornosti Na prijelazu iz jednog vremenskog paketa u drugi, uvijek postoji kraće razdoblje promjenjiva trajanja (obično ne prelazi 3 do 4 godine) koje ima posebnu važnost, budući da su događaji koji se tada odvijaju izloženi BOŽANSKOJ POZORNOSTI. U ovom slučaju govorimo o teritorijalnim božanstvima čiji ritam percepcije stvarnosti ovisi o izmjenjivanju vremenskih paketa. No, mogli bismo reći i suprotno, a to je da ritam božanske percepcije zapravo definira krajnje točke vremenskih paketa koji počinju teći u jednom trenutku božanske pozornosti i završavaju u drugom. No, to nema posebnu važnost jer ne postoji uzročno-posljedična povezanost dvaju događaja, već njihova istodobnost. Sada ćemo pokušati objasniti što je zapravo božanska pozornost. U tu svrhu možemo zamisliti da Božanstvo (u ovom slučaju govorimo o svim božanskim silama koje je stvorio čovjek, a koje su nadležne za određeni teritorij i vezane uz određeni narod, civilizaciju ili skupinu ljudi) ima ,,oko“ kojim percipira našu stvarnost. Jednako kao i naše oči, to oko neće biti stalno otvoreno, već će se svako toliko zatvoriti, poput treptaja kapaka. To znači da postoji djelić vremena u kojem oko ne vidi stvarnost, odnosno ako se nešto dogodi u tom periodu, neće biti percipirano. Sa stajališta ljudske percepcije to vremensko razdoblje odgovara djeliću sekunde koji nama nije značajan, budući se U tako kratkom vremenu ne mogu odviti događaji koji imaju početak i kraj te više nisu vidljivi u trenutku kada ponovno otvorimo oči. Kada govorimo o božanskoj percepciji, moramo napomenuti da zatvorenost očiju traje koliko i cijeli vremenski paket, dok je jedini zapaženi dio vremena upravo onaj koji nazivamo trenutkom božanske pozornosti i koji traje tek nekoliko godina. Gledajući iz tog kuta, vremenski period od otprilike 66 godina za Božanstvo predstavlja kratko razdoblje koje nije značajno za percepciju stvarnosti. Kod nas je situacija puno drukčija jer govorimo o vremenskom razdoblju koje može obuhvatiti čitav naš život. Sada nam je jasno da, promatrajući slijed vremenskih paketa, osim promjena u ritmu i stupnju kompleksnosti možemo vidjeti i kako se izmjenjuju vremenska razdoblja koja nisu izložena božanskoj percepciji (što se odnosi na vrijeme unutar paketa) i razdoblja u kojima su događaji predmet tog specifičnog fenomena kojeg smo nazvali božanskom pozornošću. Ona su definirana graničnim točkama između dva susjedna vremenska paketa. Što se tiče gustoće događaja, a samim time i kompleksnosti koju isti mogu proizvesti, postoji velika razlika između ta dva razdoblja. Dok oni događaji koji se odvijaju unutar paketa nemaju značajnu težinu u ukupnom slijedu događaja, budući da božanska percepcija nije „potvrdila” njihovo odvijanje (a već smo vidjeli da je među svakojakim mogućim percepcijama u svemiru ona božanska najvažnija), događaji koji se očituju u trenucima kada je bo- žansko oko otvoreno, poprimaju puno veću gustoću i mogu ostaviti puno značajnije i dugotrajnije posljedice. Osim toga, dok se one prve događaje može lako modificirati ili božanskom percepcijom ili izmjenjivanjem vremenskih ogranaka i različitih probnih vremena (vidi iduće poglavlje), druge nije moguće mijenjati i samim time imaju veliku težinu u povijesnom tijeku. Kako bismo dobili definiciju stvarnosti, možemo reći da se Božanstvo ograničava na percepciju događaja koji se odvijaju tijekom božanske pozornosti, rekonstruirajući one između njih na temelju tipa događaja koji su obilježili prethodne trenutke pozornosti. To znači da, prema njegovom ritmu percepcije stvarnosti koji je očito puno sporiji od našeg, događaji koji se odvijaju unutar vremenskog paketa nisu značajni, jednako kao što kod ljudske percepcije nije značajan onaj djelić sekunde koliko traje naš treptaj i u kojem naša percepcija zaista nije aktivna. Sada govorimo samo o vidu, dok percepcija drugih osjetila naravno da ostaje aktivna; radi se o metafori, a ne o izravnoj
povezanosti. Kasnije će naš mozak popuniti prazan prostor između dva opažena trenutka, rekonstruirajući događaje na temelju onoga što je zabilježio neposredno prije i neposredno nakon treptaja. Možemo zamisliti kako sličnim postupkom Božanstvo rekonstruira događaje koji su se odvili unutar vremenskog paketa. Zahvaljujući tim elementima postaje očito koliko je velika razlika u načinu na koji Božanstva i čovjek opažaju stvarnost. Otuda potječe čitav niz razmatranja o spletu događaja koji nas okružuju te o njihovom stvarnom ili iluzornom odvijanju, što ćemo analizirati u idućem poglavlju. A sada još jedna napomena o božanskoj pozornosti; na našem planetu postoje tisuće božanskih sila. Svaka od njih je nadležna za određeni zemljopisni prostor ovisno o raširenosti teritorija na kojem žive pojedinci vezani uz ta Božanstva. Kada govorimo o božanskoj pozornosti, mislimo na fenomen koji je zajednički i istovremeno se odvija za sva Božanstva u našem svijetu. Dakle, što se tiče ove funkcije, možemo govoriti o općenitom pojmu božanske pozornosti. Ne moramo točno navesti o kojem se Božanstvu radi, budući je to događaj koji se tiče cijele božanske razine postojanja. Možemo navesti nekoliko podataka o vremenskom određenju posljednjih trenutaka božanske pozornosti koji su izravno povezani s operacijama buđenja ljudske duše u posljednjih četrdesetak godina. Prvi koji nam je zanimljiv u tom smislu je 1967. godina. U toj fazi božanske pozornosti pokrenuto je RAZDVAJANJE RAZINA. Idući trenutak božanske pozornosti započeo je 1997., što ukazuje na nepravilno trajanje vremenskog paketa u odnosu na prosjek od 66 godina. To je posljednji trenutak božanske pozornosti koji smo imali i trajao je 4 godine i nekoliko mjeseci, sve do 2001. To vremensko razdoblje obilježile su nove važne operacije poput oslobađanja sinkronih linija od neprijateljske okupacije te tehnološka otkrića poput LANČANE POVEZANOSTI, koji su zaslužni za veliko ubrzanje na polju istraživanja i napretka cjelokupnog programa naše škole. Svi ti elementi bit će detaljno objašnjeni u narednim poglavljima. Slika 8. Vremenski paketi kompleksnost
kompleksnost
kompleksnost
pozornosti f)
Vremenski ogranci
Vidjeli smo da se naše postojanje odvija unutar vremenskog pravca koji ide od prošlosti prema budućnosti. Taj pravac ne predstavlja jedan jedini put, već ga možemo zamisliti kao drvo čiji je rast usmjeren prema visini i iz čijeg debla izlazi mnoštvo grana. Jednako kao i kod stabla, u vremenskoj strukturi postoji glavna linija (deblo) i mnogo sekundarnih linija (grana) koje nazivamo probnim vremenima. Vremenske linije predstavljaju različite mogućnosti razvoja jednog te istog događaja. Dakle, na tim linijama naići ćemo na nizove događaja koji imaju zajedničko porijeklo (baš kao što sve grane rastu iz istog debla), ali njihov razvoj može krenuti u različitim pravcima. U nekim se slučajevima radi o malim beznačajnim razlikama, a u drugim slučajevima te razlike mogu biti puno važnije, čak i presudne za našu egzistenciju. Razlog postojanja svih tih vremenskih linija treba tražiti u mehanizmima kompleksnosti. Možemo zamisliti da se istovremeno oblikuje više pokušaja koji će rezultirati različitim probnim vremenima. Prema zakonu kompleksnosti, jedan vremenski ogranak može nastaviti svoj razvoj dokle god postoji slijed događaja koji proizvodi dovoljno veliku kompleksnost, odnosno kompatibilan je s kutom kompleksnosti koji
obuhvaća naš svemir. Ako stupanj kompleksnosti padne ispod te razine, vremenski ogranak se prekida. To se obično događa u probnim vremenima, odnosno na sekundarnim vremenskim ograncima. Kada njihov tijek bude prekinut, glavni ogranak apsorbira njihov slijed događaja, što znači da se eliminiraju eventualne razlike i sve se iznova poslaguje prema liniji lančane povezanosti događaja na glavnom ogranku. Dakle, sekundarni ogranci su neka vrsta potpornja glavnog ogranka. U nekim se slučajevima može dogoditi da se u probnom vremenu dosegne stupanj kompleksnosti koji nadilazi čak i onaj na glavnom ogranku. Tada se zamjenjuju strane; sekundarni ogranak postaje glavni i apsorbira u sebe slijed svega onoga što je do tada sačinjavalo glavni ogranak. Sve u svemu, vrijeme je struktura kontinuirano podložna suštinskim promjenama. Postoji još jedna pojava kada razvoj sekundarnih ogranaka oblikuje PARALELNA VREMENA. U tom slučaju govorimo o linijama vremena koje se suštinski razlikuju od glavne linije te istovremeno imaju takav stupanj kompleksnosti da bi bilo šteta prekinuti ih. Stoga ti ogranci nastavljaju postojati i postaju paralelni svjetovi, odnosno vremenski ogranci koji se više neće susresti s ogrankom iz kojeg su proizašli. Takva je situacija u potpunosti usklađena s funkcijama kompleksnosti koja se ne temelji samo na odnosu između materijalnih oblika, već i na održanju različitih stvarnosti. Ta paralelna vremena u svim segmentima postaju glavni ogranci koji imaju mogućnost daljnjeg grananja, odnosno stvaranja novih probnih vremena. Dakle, naša se egzistencija odvija na vremenskom pravcu oblikovanom na način koji smo upravo opisali. Postoji određeni broj svjetova paralelnih s našim od kojih svaki ima vlastitu strukturu sekundarnih ogranaka. Ta je struktura u procesu stalne transformacije; kontinuirano se oblikuju nova probna vremena te se istovremeno neka druga prekidaju i bivaju apsorbirana. Vremenski ogranci Trenuci
Slika 9. Sada bismo trebali pokušati shvatiti međudjelovanje materijalnih oblika vremenske dimenzije. Ovu temu nije lako razumjeti budući da nam naš um i pamćenje daju smjernice koje nam zamagljuju jasnu sliku onoga što se događa. Krenut ćemo, dakle, od onoga što je definirano zakonima kako bismo kasnije sve to pokušali doživjeti i na osjetilnoj razini. Kao prvo, mi smo istovremeno prisutni na više vremenskih linija. Kao da svatko od nas ima mnogo dvojnika koji egzistiraju na drugim vremenskih ograncima gdje se događaji odvijaju drugačijim slijedom. Našoj duši ne predstavlja problem nastaniti se istovremeno u više materijalnih oblika, što će biti detaljnije objašnjeno u poglavlju posvećenom strukturi ljudske duše. Osim toga, taj je fenomen savršeno usklađen s kompleksnošću koja iskušava više putova istovremeno kako bi potakla evoluciju među oblicima. No, naša svjesna pozornost je fokusirana samo na jednu od tih linija. Da bismo dodatno zakomplicirali stvar, dodat ćemo da se naša svijest iz raznoraznih razloga može premještati s jednog ogranka na drugi i to je nešto što se svakome od nas učestalo događa na svakodnevnoj razini. Sasvim je prirodno zapitati se što nam se konkretno događa u takvim situacijama, odnosno kako to prevode naša osjetila. Jasno je da nam pet klasičnih osjetila u ovom slučaju ne mogu biti od velike pomoći jer smo već vidjeli da naša svjesna pozornost može uzeti u obzir samo po jednu vremensku liniju. Iz toga proizlazi da će se naše pamćenje, u trenutku prijelaza s jedne vremenske linije na drugu, prilagoditi novoj situaciji, pohraniti u nekom kutu naše podsvijesti memoriju iz prethodne vremenske linije i preoblikovati sva i
sjećanja vezana uz nju. Tragove tih prijelaza možemo naći u naizgled beznačajnim događajima kojima smo svi svjedočili ili smo ih izravno doživjeli. Kao najjednostavniji primjer može poslužiti traženje nekog predmeta. Uvjereni smo da se nalazi na određenom mjestu kamo smo ga sami stavili možda nekoliko sekundi ranije, ali ga ne možemo naći. Vrlo je vjerojatno da ćemo samo nekoliko trenutaka kasnije, na naše veliko iznenađenje, pronaći predmet na drugom mjestu, blizu onog gdje smo prvo tražili. Pokušajmo sada analizirati ovakvu vrstu događaja prema logici vremenskih ogranaka koje smo ranije opisali. Pretpostavimo da smo traženi predmet stavili na određeno mjesto (koje ćemo označiti s ,,A“) na jednoj vremenskoj liniji, dok smo na drugoj liniji isti predmet stavili na neko drugo mjesto (koje ćemo označiti s ,,B“). Iz razloga koje ćemo pokušati istražiti nešto kasnije, pretpostavimo da se naša svjesna pozornost premjestila s jedne vremenske linije na drugu. Što se u tom trenutku događa? Pamćenje se prilagođava novoj liniji i predmet više neće biti na mjestu ,,A“, već na mjestu ,,B“. Moramo još napomenuti da teoretski ne bi trebalo biti problema jer u trenutku kad ćemo tražiti predmet, prilagođeno pamćenje će nas odvesti na mjesto ,,B“ gdje se predmet uistinu i nalazi na toj novoj vremenskoj liniji. No, može se dogoditi da dalje pamtimo da smo predmet stavili na mjesto ,,A“, iako se nalazimo na novoj vremenskoj liniji i tada dolazi do za nas nenormalne situacije koja dovodi u krizu našu percepciju te možemo pomisliti da nas je izdalo pamćenje ili nešto slično. Čak i ako ne isključimo u potpunosti ovu posljednju mogućnost, iz primjera možemo zaključiti da je naš mozak u stanju sačuvati sjećanja na događaje iz drugih vremenskih linija, ali to se obično ne događa. To znači da postoji sposobnost kojom nismo u stanju upravljati i koja se ponekad javlja iz teško shvatljivih razloga. No, takvo nenadano i s našeg stajališta slučajno očitovanje te sposobnosti pokazalo se ponajviše kao problem, budući da, kao što smo ranije spomenuli, stvara poteškoće našem sustavu percepcije. Gledajući sa stajališta magije, sposobnost kontroliranja skokova s jednog vremenskog ogranka na drugi omogućava nam obavljanje raznoraznih radnji koje možemo odijeliti od onih na drugim linijama, a ta činjenica u mnogim slučajevima može biti jako važan faktor. i
Što se tiče strukture materijalnog oblika (vidi odlomak koji se odnosi na KTM — kamen temeljac materije u 3. poglavlju), znamo da svaka od njih ima na raspolaganju šest mogućih izbora u svakom trenutku vremena. Tih šest opcija odgovara jednakom broju vremenskih linija kojima se možemo kretati sa svakom od tih mogućnosti. U skladu s konceptom kompleksnosti, tih šest putova bit će istovremeno aktivno te svaki od njih predstavlja jedno moguće probno vrijeme. U idućem se trenutku tih šest putova stapa u jedan, budući da sama kompleksnost odabire onaj koji ima potencijal doseći njezin najviši stupanj. Potom se odmah otvara novi scenarij s drugih šest mogućih putova. Zamislimo to kao svojevrsni makrosustav u kojem svaki materijalni oblik egzistira na sličnom polju stvarnosti i bit će nam jasnije koliko se putova kontinuirano može rađati i nestajati, stvarajući na taj način ogromnu vremensku paučinu. Osim toga, svaki materijalni oblik ima pristup drugim vremenskim putovima i to onoliko koliko je proporcionalno njezinoj razini percepcije. To znači da su probna vremena manje kompleksnih oblika sadržana u probnim vremenima oblika s većom kompleksnošću koji mogu utjecati na stvarnost onih prvih. Fenomen božanske pozornosti o kojem smo govorili u prethodnom odlomku tiče se upravo ovog dijela. Sada ćemo pokušati pronaći razlog koji će nam objasniti zašto se neki oblik u određenom trenutku mora premjestiti s jedne vremenske linije na drugu. Već smo rekli da kompleksnost djeluje na tom polju režući grane koje ne daju dovoljno plodova. Zato ćemo imati niz elemenata koji će se s tih grana slijevati na onu koja u tom trenutku predstavlja glavnu granu. Ona će apsorbirati te elemente i prilagoditi ih vlastitom slijedu događaja. Među njih možemo ubrojiti i našu svjesnost. Može se dogoditi i suprotno, odnosno može se pojaviti prevelika kompleksnost u odnosu na maksimum koji ta grana može podnijeti. I u tom će se slučaju neki oblici preseliti na druge linije kako bi se smanjio ,,teret“ kompleksnosti. Ovaj koncept ima presudnu važnost za tehnologiju putovanja kroz vrijeme jer predstavlja prvi element (stvoren zahvaljujući upravo toj tehnologiji) koji pojedincu omogućuje izlazak iz vlastitog vremena. O tom ćemo fenomenu detaljnije govoriti u poglavlju posvećenom tehnologiji razvijenoj s ciljem putovanja kroz vrijeme.
g)
Geografija vremena
Ako želimo definirati razna obilježja na koja nailazimo istražujući vremenski teritorij, možemo govoriti o pravoj vremenskoj geografiji koja nam opisuje morfologiju tog prostora. Prema ljudskoj percepciji, tijek vremena možemo usporediti s rijekom koja prolazi različitim područjima (vremenskim paketima) i čiji se tok često razdvaja u više potočića (vremenskih ogranaka), koji se svako toliko ponovno spajaju s glavnom rijekom (trenuci božanske pozornosti) ili pak iz njih nastaju nove rijeke (paralelni svjetovi). U procesu odvajanja svih tih mogućih ogranaka možemo naići na specifične fenomene koji mijenjaju normalan tijek vremena kako bi stvorili određene točke u kojima vrijeme poprima neobična obilježja. Govorimo o fenomenima poput VREMENSKIH RUKAVACA, VRTLOGA, područja u blizini obale vremenske rijeke gdje je TOK SPORIJI i područja na sredini rijeke gdje je TOK BRŽI. Možemo naići na mjesta na kojima je tok rijeke prekinut uslijed čega se oblikuju područja odsječena od ostatka rijeke ili pak sama rijeka nema kontinuirani tok, već je podijeljena u više blokova. Te točke nazivamo VREMENSKIM OTOCIMA i vidjet ćemo da njihova prisutnost na određenom području definira okolnosti u ljudskoj povijesti. Naposljetku možemo naići i na umjetne strukture koje je stvorio čovjek magijskom tehnologijom. Njih ćemo zvati VREMENSKIM DVORCIMA, a prvenstveno su vezani uz potrebe VREMENSKIH PUTNIKA. I ovdje ćemo pokušati objasniti svaku od tih različitih funkcija vremena. Ako nastavimo promatrati vrijeme kao rijeku, možemo govoriti o različitim brzinama na koje možemo naići. Kao što smo maloprije rekli, imat ćemo rubna područja gdje je tok sporiji i ona središnja gdje je tok brži, no što to točno znači? To znači da na nekim ograncima vrijeme teče brže nego na drugima zahvaljujući blizini sinkronih linija oko kojih se koncentrira veća količina događaja te zahvaljujući prisutnosti kompleksnih oblika koje te događaje zgušnjavaju do odgovarajućeg stupnja. Veća vremenska brzina nekog ogranka očituje se u bržoj transformaciji materijalnih oblika i okoline karakteristične za tu vremensku liniju. Na drugim linijama gdje je tok sporiji, oblici su manje pokretni i usporeniji u vlastitom procesu transformacije. Može se dogoditi i da nas te varijacije među vremenskim ograncima kojima smo podložni prenesu s ogranka veće brzine na onaj manje brzine. To je kao da se vratimo nekoliko sati ili čak nekoliko dana unazad u vremenu. Taj bi događaj mogao izazvati fenomene poput deja-vua ili proročkih snova. U tom će se slučaju sjećanja na buduće događaje vrlo vjerojatno očitovati kroz snove. Ako sagledamo veći broj vremenskih paketa, uočit ćemo da postoje oni sporiji i oni brži. Naići ćemo na jako tečna povijesna razdoblja koja obiluju promjenama i nastajanjem novih elemenata, ali i na ona močvarna područja gdje događaji puno teže teku, usporavajući tijek evolucije. h)
Vremenski rukavci
VREMENSKI RUKAVCI (vidi sliku 10.) nastaju na mjestima gdje jedan dio rijeke, iako je povezan s ostatkom, dobiva poprilično drugačiju brzinu i smjer te poprima takva obilježja koja mu omogućavaju „čuvanje" događaja. Na neki način, kao da se na tom dijelu oblikuje mjehur izdvojen iz rijeke u kojem je vrijeme gotovo nepomično. To znači da eventualni događaji koji se tek trebaju zgusnuti ostaju u tom stanju puno duže u odnosu na normalni tijek događaja u vremenskoj rijeci. Takvo prirodno stanje može biti iskorišteno za izgradnju (putem magijske tehnologije) specifičnih struktura koje nazivamo VREMENSKIM DVORCIMA i čija je funkcija čuvanje događaja kako bi ih mogli koristiti isključivo vremenski putnici. Kao što ćemo vidjeti u poglavlju posvećenom putovanjima kroz vrijeme, odnos između vremenskog putnika i vremenskih dvoraca jednak je onome koji povezuje vozača automobila i benzinsku postaju.
Slika 10. Vremenska rijeka
Utvrda zasićenih vremenskih događaja Vremenski dvorac (koristi se za određivanje granica vremenskih imperija) Vremenski dvorci 48 Vrtlozi ili vremenski virovi su točke u vremenu u kojima događaji krenu u takvom smjeru da se okolnosti počnu ciklički ponavljati ili se pak pojavljuju međusobno jako slični sljedovi događaja u kratkom vremenskom razdoblju. Kad bismo slikovito trebali prikazati takvo stanje, na rijeci bi se doslovno oblikovao vir. Ponekad se u takvoj situaciji čini da se obrnuo smjer vremenskog tijeka i da smo krenuli prema prošlosti. Vrlo praktičan primjer je 2. polovica 20. stoljeća koju je obilježilo takvo stanje da su se u prosjeku svakih 5 do 6 godina odvijali vrlo slični događaji. i)
Vremenski otoci
VREMENSKI OTOCI su točke u vremenu odsječene od ostatka vremenske strukture zbog rascjepa (ili prekida) na liniji vremena. To znači da je prekinut uzročno-posljedični odnos koji obično obilježava događaje smještene na toj vremenskoj liniji. Uslijed tih prekida dolazi do specifičnog fenomena; kako se dva odijeljena područja sve više udaljuju jedan od drugog, tako i tijek povijesnih događaja poprima dva (ili više ako je uslijed većeg broja prekida došlo do oblikovanja više otoka) različita usmjerenja. U jednom trenutku ćemo doći do točke u kojoj ćemo na tim otocima naći toliko različite tokove događaja da će nam biti nezamislivo da su potekli od iste vremenske linije. To ostavlja poprilično negativne posljedice za gustoću ljudskog polja stvarnosti. Stvarnost postaje isprekidana, gubi se smjer koji je eventualno bio postavljen i svaki od tih otoka naći će se bez prošlosti ili moguće budućnosti, čime se mogućnosti očuvanja egzistencije u oba slučaja smanjuju. Vrijeme postaje slabije i puno pristupačniji poligon za neprijateljska djelovanja kojima je cilj vremensku strukturu na kojoj se čovjek razvija učiniti neplodnom što se tiče razvoja kompleksnosti, a samim time i evolucije. Te vremenske rascjepe moguće je otkriti i detaljnijom analizom ljudske povijesti. Na primjer, tamo gdje ćemo pronaći tragove civilizacija za koje se čini da ne potječu ni od kuda ili pak onih koje su netragom nestale bez jasno vidljivog razloga, u smislu da u vremenu koje je uslijedilo nakon njih ne postoje tragovi tih civilizacija. Zapravo, čini se da nikada nisu ni postojale. Do toga može doći kad vremenski rascjep razdvoji početak nekog događaja i njegov daljnji razvoj. U najgorem slučaju, neki dijelovi vremena, čak i cijeli vremenski paketi, mogu nestati u vremenskoj rupi nastaloj uslijed rascjepa, a da ne ostave nikakav trag. Te rascjepe možemo zamisliti kao „VREMENSKE CRNE RUPE“. Ako detaljnije analiziramo vrijeme koje se izravno tiče nas (u tom slučaju možemo uzeti u obzir razdoblje od otprilike 30.000 godina), vidjet ćemo da upravo ono obiluje vremenskim otocima. To znači da je vremenska struktura ozbiljno oštećena. Uzroci ovog fenomena nisu sasvim poznati, ali postoji čitav niz teorija o tome koje uzimaju u obzir kako prirodne uzroke tako i uplitanja visoko razvijenih tehnologija, u ovom slučaju gotovo sigurno neprijateljskih.
Među prirodne uzroke možemo ubrojiti vremenske potrese, odnosno katastrofe koje ne pogađaju prostor, već vrijeme. Može se dogoditi da uslijed vremenskog potresa jedan ili više vremenskih paketa bude „otrgnuto" s njihovog mjesta i katapultirano u neka druga područja. Tada će na jednoj strani ostati rupa, vremenska provalija koja će prekinuti vezu između dviju točaka prethodno smještenih ispred i iza istrgnutog vremenskog paketa, a na drugoj ćemo strani odjednom imati posla s događajima i oblicima koji nemaju nikakve veze s onime što se nalazi oko njih. Zamislimo da vremenski potres katapultira dinosaurusa iz njegovog vremena u našu sadašnjost. Tada bismo se doslovno morali suočiti s materijalnim oblikom čija bi prisutnost u našem vremenu izgledala potpuno apsurdno. Što se tiče umjetnih uzroka, osim namjernih neprijateljskih uplitanja možemo navesti i lošu uporabu tehnologije za putovanja kroz vrijeme, odnosno zgušnjavanje događaja u prošlosti, a da ne znamo točno predvidjeti na što bi to moglo utjecati. O tome ćemo detaljnije govoriti u idućem poglavlju. Dakle, ti otoci stvarnosti sadržavaju dijelove povijesti, odnosno tokove događaja koji se danas čine međusobno potpuno nepovezanima, a znamo da su nekoć bili dio jedne te iste vremenske linije. Takva nepovezanost stvara probleme i povjesničarima koji ne uspijevaju točno rekonstruirati pustolovine ljudskog roda. Na primjer, upravo se zbog jednog od tih vremenskih rascjepa civilizacija Atlantide (koja se razvila prije otprilike 30.000 do 20.000 godina) smatra samo mitom. Naime, vremenski rascjepi koji odvajaju našu sadašnjost od tog razdoblja onemogućavaju eventualnim tragovima, dokumentima ili ostacima te drevne i visoko razvijene civilizacije da budu vidljivi i u našem vremenu. Naša sadašnjost nalazi se na otoku koji se proteže još otprilike šesto godina u budućnost. Nakon toga slijedi jedan od tih vremensko-prostornih rascjepa i trenutno nije moguće definirati što bi se moglo nalaziti s druge strane te vremenske rupe. Dolazak do te točke može biti jako opasan jer bi se materijalni oblici našli u situaciji u kojoj nedostaje jedan od osnovnih elemenata za održanje egzistencije. Kao što ćemo kasnije vidjeti, to je jedan od najvećih problema koji se pokušava riješiti primjenom magijskih tehnologija i visokih ljudskih i božanskih potencijala. Otome ćemo detaljnije govoriti u poglavlju naslovljenom „RAZDVAJANJE RAZINA". j) Vremenska težina Analizom odnosa među događajima nailazimo na još jedno njihovo obilježje koje nazivamo VREMENSKOM TEŽINOM. Možemo si predočiti taj koncept tako da zamislimo nabor na tkanju vremena nastao uslijed priti- ska nekog zgusnutog događaja. Taj događaj, dakle, ima određenu ,,težinu“ ovisno o njegovoj težini tkanje vremena će se proporcionalno deformirati. Promatrajući određeni dio vremena, vidjet ćemo da je događaje moguće podijeliti u kategorije prema težini. Takva vrsta mjerenja je nadasve važna u analizi fenomena odjeka među materijalnim oblicima (ili događajima). Već smo ranije ustanovili da uzročnoposljedični tip odjeka vrijedi samo ako uzmemo u obzir ograničeno područje, dok u širem smislu moramo govoriti o sinkronoj vrsti povezanosti među događajima i o odjeku vezanom uz simetrije (odnos mase i energije). Njima još treba nadodati ovaj tip veze koji je nadasve vidljiv u intervencijama vremenskih putnika. Proučavanjem tog fenomena pokazalo se da djelovanje u određenoj točki vremena stvara odjek na čitavom nizu točaka smještenih u različitim vremenskim paketima, kako ranijih tako i kasnijih u odnosu na točku u kojoj je došlo do djelovanja. Analizom događaja koji su pretrpjeli određene promjene otkrivena je ova nova vrsta veze među događajima. Do odjeka na tim točkama došlo je zbog prisutnosti događaja jednake težine. Taj je novi element postao jako važan za cjelokupni vremenski eksperiment mijenjanja događaja u prošlosti kako bi se održalo razdvajanje razina ili kako bi se prouzročile promjene u sadašnjosti ili u nekim dijelovima prošlosti. i
4.2
Drugi dio: Vremensko kraljevstvo
Godine 1998. istraživanja na području magije dovela su do novog i presudnog otkrića koje je radikalno promijenilo dotadašnje poimanje vremena, omogućivši tako razvoj nove teorije o strukturi vremena koja taj fenomen promatra kao živući organizam. Danas možemo govoriti o VREMENSKOM KRALJEVSTVU u pravom smislu riječi i pridružiti ga preostalim trima tradicionalno poznatim kraljevstvima (mineralnom, životinjskom i biljnom). Sada ćemo dati kratak pregled otkrića na ovom području u posljednjih nekoliko godina. Zahvaljujući evoluciji selfičke tehnologije (vidi poglavlje o magijskim tehnologijama), od 1997. moguće je izraditi instrumente koji omogućavaju mnogo detaljnije proučavanje vremena, kao što je, na primjer, uporabom mikroskopa moguće analizirati djelić materije. U ovom se slučaju analizira tkanje vremena. Ne toliko slijed događaja (o čemu smo opširno govorili u prvom dijelu ovog poglavlja), već upravo vremensko-prostorno tkanje na kojem se taj slijed odvija. Uz pomoć novih instrumenata nastala je poprilično raznolika i nepravilna morfološka skica tkanja vremena koja je ukazala na čitav niz dotad nepoznatih elemenata koji su sigurno povezani s procesom zgušnjavanja događaja. Novootkrivene pojave koje su omogućile nastanak nove teorije o vremenskom kraljevstvu poprilično su kompleksne i odnose se na funkcije vremena teško shvatljive nekome tko nije izravno angažiran u istraživanjima na tom području. No, svejedno ćemo dosadašnja otkrića pokušati sažeti i objasniti preko nešto jednostavnijih elemenata. a)Vremenska temperatura Prvi novi koncept kojeg treba uvesti je VREMENSKA TEMPERATURA, kako smo nazvali jednu vrstu varijacije nekih vremenskih funkcija. Kako bismo shvatili tu pojavu, zamislimo da promatramo određeno zemljopisno područje što se tiče kiše događaja. Moguće je utvrditi s koliko događaja raspolaže svaki trenutak u tom području. Nakon toga slijedi analiza područja novim uređajima, čime je otkriveno da u svakom trenutku zaista pristiže tolika količina događaja, ali se i očituju neke nepravilnosti. Određeni elementi pretrpe neku vrstu devijacije ,,kuta“ upadanja u materiju. Kao da postoji nešto što koristi te događaje već i prije njihova dolaska na materijalnu razinu. Nakon devijacije događaji su i dalje iskoristivi kao da se ništa nije dogodilo, ali ta nepravilnost svejedno stvara sjenovita područja što se tiče kiše događaja i ona svjedoči o postojanju nečega što nije materijalni oblik, ali na neki način uspijeva djelovati na događaje, iako njihov potencijal očitovanja na materijalnoj razini ostaje nepromijenjen. Slika II. Vremenska vegetacija
Sjenovito područje Ljudska razina postojanja Ako kišu događaja zamislimo kao zraku svjetlosti, iz slike možemo vidjeti kako nastaju osvijetljena i sjenovita područja. Kad govorimo o te dvije različite vremenske strukture, funkcije samog vremena se mijenjaju. Utvrđeno je da ta dva područja karakterizira drukčija vremenska temperatura. Zatim se istraživanje nastavlja na novom teritoriju jednakom analizom tijeka događaja. Određeni zemljopisni prostor podijeli se u kvadrante dimenzija otprilike 5 km x 5 km te se u svakome od njih mjeri vremenska temperatura. Utvrđeno je da se u kvadrantima očituju različite
vrijednosti, u nekima visoke, a u nekima niske. Stoga smo područja na kojima se očituju mnoge nepravilnosti u smjeru padanja događaja definirali kao mjesta visoke vremenske temperature, što znači da su na tom prostoru prisutni brojni elementi (još nepoznati) koji su u interakciji s događajima i mijenjaju njihov kut ulaska u materiju. Kasnije ćemo vidjeti da to znači da neko područje ima puno kontaktnih točaka za povezivanje s paralelnim stvarnostima, drugim dimenzijama ili vremenskim ograncima. Kada je broj tih mogućih kontakata s drugim stvarnostima malen, onda govorimo o mjestima niske vremenske temperature. Te različite temperaturne vrijednosti ovise o tajanstvenim „objektima" koji djeluju na događaje, ali nisu oblici, nisu sačinjeni od materije. Na temelju tih otkrića nastaje prva mapa nekog područja podijeljenog u kvadrante dimenzija 5 km x 5 km kojima su pridane vrijednosti vremenske temperature. Nakon dodatne analize prethodno katalogiziranih područja, uslijedio je novi korak u istraživanju te je otkriveno da su se vrijednosti vremenske temperature neočekivano promijenile. Ta je promjena posljedica „premještanja" ili proširivanja polja devijacije događaja. Jednaka se pojava u nekoliko navrata očitovala na više praćenih područja što je dovelo do zaključka da vrijednosti vremenske temperature nisu stalne. Daljnjom obradom dobivenih podataka razvijena je nova teorija koja je na početku zvučala pomalo nestvarnom, ali se pokazala istinitom. Prema toj teoriji, tajanstveni „objekti" odgovorni za devijaciju kuta ulaska događaja u materiju su živuće strukture koje ne pripadaju materijalnom svemiru, već su satkane od samog vremena. Tako se rađa ideja o VREMENSKIM BIĆIMA koja imaju vlastitu egzistenciju i „životni" ritam. Njihova prisutnost na granici Svijeta materijalnih oblika uzrokuje nastanak pojave vremenske temperature, a njihov razvoj, odnosno metabolizam utječe na promjene vremenske temperature. Daljnjom analizom nastojalo se potkrijepiti teoriju praktičnim eksperimentima. Uz pomoć uređaja kojima raspolažemo moguće je prenijeti vremenske funkcije iz jednog kvadranta u drugi u kojem je temperatura drugačija. Zahvaljujući pokusu, otkriveno je da se u određenim okolnostima taj „presađeni" dio ponaša kao sjeme iz kojeg može niknuti nova struktura koja će dodatno promijeniti lokalnu vremensku temperaturu. Dakle, teorija o vremenskim bićima stoji, no da bismo je u potpunosti dokaza trebalo je na promatranom području pronaći jedno od tih vremenskih bića, a ne samo „fotografirati" njegovu sjenu preko polja devijacije događaja. Tako je istraživanje krenulo u tom smjeru i nakon nekoliko mjeseci rada pronađena je prava „frekvencija" od milijun mogućih za fotografiranje vremenskih bića pomoću novih uređaja koje smo imali na raspolaganju. li,
Tim otkrićem koncept vremenske temperature prelazi u drugi plan kako bi ostavio prostora izravnoj analizi vremenskih bića koje smo zajedničkim imenom nazvali „vremenskom vegetacijom" jer njihov životni ritam podsjeća na ritam naših biljaka. U toj su fazi otkriveni najvažniji elementi u ovom području koji će pokrenuti brojne praktične primjene i potaknuti zanimanje za nastavak istraživanja u tom smjeru. Pokazalo se da je vremenska vegetacija neka nova vrsta dimenzije koju nastanjuje velik broj živih oblika različitih karakteristika. Možemo ih razlikovati na temelju njihove vremenske protežnosti i vrste interakcije koju mogu ostvariti s materijalnom dimenzijom. Bez obzira na njihovu raznolikost, vrste koje pripadaju vremenskoj vegetaciji imaju tri zajednička osnovna obilježja: Njihov se razvoj ne odvija u određenom vremenskom pravcu, već se mogu širiti u svim smjerovima. To s našeg stajališta znači da se mogu kretati i prema budućnosti i prema prošlosti, ali i u drugim smjerovima, što je jednako izlasku iz naše dimenzije. 1.
Mogu se prilagoditi raznim zakonima i upravo se zahvaljujući tome mogu kretati kroz vrijeme prelazeći iz jedne dimenzije u drugu (čak bismo mogli reći da na neki način svojom protežnošću oni sami pletu tkanje vremena). Kao takvi mogu predstavljati dragocjen kanal za kontakt s drugim stvarnostima i dimenzijama, jednako kao i objekti koji pokazuju određene nepravilnosti. 2.
Njihova prisutnost u našoj dimenziji (iako djeluju, kao što smo ranije spomenuli, na granici naše i drugih dimenzija) očituje se kroz specifičan oblik interakcije sa živim oblicima. Snovi, memorije, sjećanja i emocije su sredstva koja tim bićima omogućavaju interakciju s nama. Najvažniji aspekt je mogućnost tih bića da promijene naša sjećanja. To se događa zato što vremenska bića u svom kretanju kroz vrijeme zapravo mogu mijenjati aspekte povezane s vremenskim ograncima na kojima je, na primjer, smješten određeni slijed događaja iz naše prošlosti. Na sličan način, promjene na vremenskim ograncima automatski će izmijeniti naša sjećanja (što predstavlja uobičajenu, a ne neobičnu pojavu), jednako kao u slučajevima kad se naša svijest kreće različitim vremenskim linijama. 3.
Iz kombinacije ovih elemenata proizlazi da vremenska bića mogu predstavljati sredstvo preko kojeg je moguće mijenjati odsječke vremena i aspekte vezane uz našu osobnu povijest. Kako bi to bilo moguće, potrebno je otkriti zakone koji reguliraju razvoj vremenske vegetacije te na taj način uspjeti bar djelomično programirati klijanje određenog vremenskog bića. Istraživanja se otad kreću upravo u tom smjeru. Analiziraju se različita vremenska bića i pokušava ih se katalogizirati te laboratorijski kombinirati elemente koji bi mogli proizvesti unaprijed definirane vremenske ogranke. Tako su nastala i VREMENSKA SJEMENA. Vremensko sjeme predstavlja najniži stadij klijanja jednog vremenskog bića, jednako kao i sjemenje naših biljaka. Dublja analiza pojedinosti iz ovog područja postala bi presložena, no možemo reći da su iz dosadašnjih istraživanja na ovom polju (do ožujka 2007.) proizašle tri vrste vremenskih sjemena koje imaju sljedeće mogućnosti: 1.
Mijenjanje aspekata naše prošlosti
2.
Programiranje aspekata naše budućnosti
Omogućavanje razvoja sposobnosti koje ne bi bile sadržane kao vjerojatnosti u normalnom vremenskom slijedu predodređenom za nas. 3.
Sva ta vremenska sjemena mogu se koristiti pojedinačno. Gledajući sa stajališta zajednice, zahvaljujući mogućnostima koje pruža raspoloživa magijska tehnologija, Damanhur danas održava stalni kontakt s nekim vrstama vremenskih bića znatne protežnosti koja, u ovom trenutku, predstavljaju dragocjene spremnike u koje je moguće pohraniti informacije i znanja. Kao vremenska tehnologija, vremenska sjemena predstavljaju sredstvo za manipulaciju vremena bližih našoj sadašnjosti (na primjer razdoblje našeg života), dok tehnologija o kojoj ćemo govoriti u jednom od narednih poglavlja omogućava lakše kretanje kroz vremena na velikoj udaljenosti od ovog našeg. 5.
KRATAK OSVRT NA DREVNU POVIJEST ČOVJEČANSTVA
Ovu temu nećemo detaljno obraditi, budući da postoje drugi tekstovi koji se bave isključivo tim područjem, no navest ćemo nekoliko važnih događaja i njihovih posljedica koji će nam omogućiti potpunije shvaćanje tema iz drugih poglavlja. Krenut ćemo od mitskog Zlatnog doba, razdoblja izgubljenog u naborima vremena (točna datacija nije moguća) u kojem je čovječanstvo raspolagalo u potpunosti svojim božanskim potencijalom. Govorimo o pravom zvjezdanom imperiju koji se prostirao u vremenu i prostoru i zauzimao jedan dio naše galaksije. Obuhvaćao je milijune svjetova naseljenih vrlo različitim oblicima života, no svi su pripadali kategoriji LJUDSKE DUŠE. Vjerojatno se radi o razdoblju od prije nekih 600.000 godina. Razvoj naše vrste na ovoj razini počinje u svjetovima udaljenim od našeg i tek puno kasnije u budućnosti razvijena ljudska vrsta dolazi na Zemlju koju je već nastanjivala starosjedilačka ljudska vrsta, no na znatno nižoj razini.
Čovječanstvo je tijekom određenog vremena (razdoblje Zlatnog doba) uspjelo stvoriti razvijenu civilizaciju, savršeno uklopljenu među druge vrste. Tragove tog vremena možemo naći u znanstvenofantastičnoj knjizi AMSCUSAT koju je Falco napisao u devedesetima. No, u jednom trenutku ljudska civilizacija koja se nastavlja širiti svemirom susreće neke druge vrste koje će se kasnije pokazati jako opasnima. Radi se o bićima koja slijede Ništa i nepostojanje je cilj koji žele dostići. Imaju znanja i tehnologije na jednakoj razini kao i ljudska rasa te se i oni šire svemirom, no njihov jedini cilj je uništenje svakog oblika života i kompleksnosti na koji naiđu. U početku čovječanstvo nije uviđalo pravu prirodu tih vrsta i, kao što se već ranije događalo, podijelilo je s njima dušu (to je operacija koju bismo danas vjerojatno nazvali genetskim inženjeringom). Kad se otkrila prava priroda tih vrsta, započinje epski sukob čovječanstva i neprijatelja. Čovječanstvo je, nažalost, pretrpjelo četiri teška poraza, budući da je bilo zatrovano iznutra zbog vlastite naivnosti. Radi se o međusobno jako udaljenim trenucima u vremenu, ali sve ih je moguće povezati u jednu povijesnu priču. Kroz ta četiri poraza čovječanstvo je pretrpjelo lobotomiju, lišeno je nekih osnovnih arhetipova, podijeljeno na muško i žensko te lišeno komunikacije s drugim vrstama. Ti su se trenuci često podudarali s fizičkim razaranjima širokih razmjera. Jedan od primjera je uništenje Atlantide do kojeg je došlo prije otprilike 15.000 do 12.000 godina, što je vjerojatno bio posljednji od četiri poraza čovječanstva. U razdobljima između tih faza čovječanstvo se svaki put iznova pokušalo oporaviti, postižući nezanemarive rezultate. Ponovno možemo navesti kao primjer Atlantidu koja predstavlja posljednju veliku ljudsku civilizaciju. No, nemojmo zaboraviti da se i ona razvila nakon što je čovječanstvo već nekoliko puta bilo poraženo. Iz ovih nekoliko redaka možemo zaključiti da se radi o jako dugoj povijesti čija kronologija nije uvijek jasna (moramo uzeti u obzir da se u mnogim slučajevima putovalo kroz vrijeme uz pomoć odgovarajućih tehnologija). No, svejedno možemo dati najosnovnije vremenske smjernice: • prije otprilike 75.000 godina oblikovala se ideja o ezoteriji kakva postoji još i danas. Rađa se potreba za potajnim prenošenjem znanja kako bismo se sakrili od neprijatelja. U tom se razdoblju pojavljuju tzv. ZVJEZDANI UČITELJI, pojedinci koji su uspjeli izbjeći loboto- miju i očuvati znanje netaknutim;
prije 35.600 godina gubi se znanje o jedinstvu koncepta Božanstva. To je dovelo do razdvajanja Božanstava, gubitka kontrole nad njima i izbijanja sukoba zbog teritorija. Da nam bude jasnije, možemo reći da je ta kategorija nedavno ponovno osvojena zahvaljujući operaciji TRIJADA; i
• prije 22.000 godina (govorimo o vremenu Atlantide) stvara se prva važna točka u programu ponovnog buđenja čovječanstva. To je ona ista točka u koju su se neki damanhurski putnici uputili 1994.;
•
prije otprilike 12.000 godina vraćeno je znanje za programiranje reinkarnacija.
Dio ove povijesti čine i mnogi događaji prepričani u najvećim mitovima. Kao primjere možemo navesti biblijsko iskušenje i dvojaki lik Lucifera, zaslužnog za važne promjene koje se tiču cijelog ljudskog roda. Prema Dama- hurskom tumačenju, Lucifer je figura iz jednog od ranijih mečeva kojeg je neko drugo Drevno Božanstvo odigralo u materiji. On je lik koji, kao i svi drugi zaostali iz prethodnih mečeva, ima anđeosku funkciju, odnosno zauzima specifično mjesto na šahovskoj ploči materijalnih oblika, ali više nema slobodnu volju. No, Lucifer je vjerojatno uspio povratiti slobodnu volju i ravnopravno se uključiti u novi meč te čak postati predstavnik čovječanstva u jednoj osjetljivoj fazi ljudske povijesti. Jedan od četiri poraza čovječanstva mogao bi se podudarati s ulaskom čovjeka u „zemaljski raj“ kojeg je kršćanstvo prikazalo kao eden , dok je to zapravo bio zatvor u kojem je čovjek bio lišen slobodne volje. Prema jednom specifičnom tumačenju, Lucifer bi bio odgovoran za taj događaj jer je kao predstavnik čovječanstva pao u iskušenje neprijateljskih sila. No, kasnije je taj isti Lucifer, kako u ovom slučaju i sama Biblija kaže, omogućio čovjeku bijeg iz zemaljskog raja povrativši slobodnu volju (jabuka koju je Eva pojela). Očito je da su događaji u ovom slučaju obojeni mitovima te je puno teže odrediti kad su se točno dogodili.
Ljudsku povijest općenito možemo sažeti u tri velika razdoblja: 1.
Zlatno doba opisano na početku poglavlja;
Propadanje ljudske civilizacije koje obuhvaća različite faze u kojima čovječanstvo doživljava poraze. Ovdje se zapravo radi o jako složenom povijesnom razdoblju koje su obilježile stalne promjene u ravnoteži, ali kroz duže vrijeme postaje vidljivo kako ljudska civilizacija posustaje; 2.
Pokušaj ponovnog buđenja, velikog ambicioznog projekta osmišljenog još u vrijeme pada Atlantide. Taj proces započinje u naše vrijeme, a projekt Damanhur predstavlja jedan od važnih elemenata. 3.
Prema mom osobnom tumačenju, Zlatno doba je nešto što je bilo pred- skazano, ali zapravo još nije dio Realiteta. Dakle, ono bi moglo predstavljati objektivnu budućnost. Jednako tako, događaji koji pripadaju dalekoj prošlosti mogli bi se zapravo ticati suvremenih zbivanja. Onda bi i zemaljski raj mogao postojati u današnje vrijeme, kao što bi poraz čovječanstva mogao biti rizik ako krenemo u određenom smjeru. Kako bismo dodatno unijeli zbrku među sve te koncepte, prisjetimo se jedne od najnovijih Falcovih izjava o vremenu: „Moguće je da se naš svemir kreće prema prošlosti, a ne, kao što svi mislimo, prema budućnosti." 6.
STRUKTURA LJUDSKE DUŠE
Prema učenju Damanhurske škole, duša je složena struktura oblikovana od različitih dijelova, poput našeg fizičkog tijela. U ovom ćemo poglavlju vidjeti kako nastaje ljudska duša i od kojih se to različitih dijelova sastoji, no moramo odmah na početku nešto pojasniti. Prema teoriji naše škole, duša je istovremeno prisutna u bar četiri različita živa oblika od kojih je najvažniji onaj ljudski, dok drugi mogu biti životinjske ili biljne prirode. Sposobnost upravljanja našom dušom u potpunosti (što podrazumijeva da smo svjesni i druga tri oblika koje ona prožima) zaista je složen pothvat i zahtijeva razinu evolucije koju nije lako doseći i koju nazivamo PROSVJETLJENJEM. U ovoj ćemo se knjizi baviti onim dijelom duše koji nastanjuje ljudske oblike. Što se tiče drugih oblika, nema dovoljno praktičnog iskustva, a istraživanje tog područja s obzirom na našu trenutnu razinu svijesti nije moguće. No, svejedno se radi o važnom konceptu jer, s filozofskog stajališta, zahvaljujući toj činjenici životinjsku vrstu u svakom smislu smatramo dijelom ljudske duše. Ovim smo se konceptom već pozabavili u drugom poglavlju, no sada ga možemo upotpuniti novim podacima. Što se tiče dijela koji slijedi, pokušat ćemo obraditi čitav niz koncepata s kojima svatko može eksperimentirati. Osim toga, postoje tečajevi na kojima je moguće naučiti različite tehnike kako bismo što bolje upravljali našom strukturom duše. Već smo u drugom poglavlju vidjeli da je duša rezultat evolucije onih fragmenata Drevnog Božanstva Čovjeka koji su ušli u materiju nakon „Razbijanja Zrcala“. Ulaskom u materiju, izgubili su svoj potencijal (memoriju), no u procesu evolucije u kojem i sami sudjeluju kroz materijalne oblike, mogu dobiti božansku iskru koja im pruža mogućnost ponovnog buđenja sjećanja i svijesti. Nastanak ljudske duše odvija se prema načelu o kojem smo govorili u 3. poglavlju (struktura materije), prema kojem se atraktori spuštaju iz Realiteta u materijalni svemir, prolazeći kroz Prag gdje prikupljaju informacije različitog stupnja kompleksnosti, ovisno o vrsti atraktora i materijalnog oblika koji treba nastaniti. U slučaju ljudske duše, prikupljene informacije nazivamo OSOBNOSTIMA. To je skup svjesnih informacija koje vuku korijene od samog nastanka našeg svemira. Osobnost predstavlja memoriju nekog pojedinca povezanu s božanskom iskrom, dok su prvobitno postojale samo NAKUPINE INTELIGENCIJE. One predstavljaju načelo kompleksnosti koje upravlja svakim materijalnim oblikom. To je memorija forme koja se postepeno obogaćuje iskustvom po načelu kompleksnosti za kojeg smo vidjeli da je jedan od zakona materije. Nakupine inteligencije prelaze s jednostavnijih na složenije oblike vođene odgovarajućim atraktorima i svaki put prolaze kroz Prag, a sjećamo se da je to mjesto na kojem se pohranjuje kompleksnost proizvedena u materiji. Dakle, prelaze s osnovnih mineralnih oblika na žive vrste, s jednostaničnih organizama na sve složenije oblike.
Kada nakupina inteligencije dosegne određenu razinu kompleksnosti, može dobiti ono specifično priznanje viših sila koje smo definirali kao božansku iskru. Od tog trenutka govorimo O LJUDSKIM OSOBNOSTIMA, a ne više o običnim nakupinama inteligencije ili o nakupinama kompleksnosti. Zahvaljujući tom procesu, jasno nam je da su osobnosti, osnovni dijelovi ljudske duše zajedno s atraktorima, rezultat prolaska kroz cjelokupnu povijest svemira preko svih faza koje su prethodile sadašnjosti. Dakle, prije nego što su prožele ljudska bića, naše memorije-osobnosti su bile stijene, bakterije, ribe, reptili, vodozemci, sisavci. Bile su i dinosaurusi od prije nekoliko milijuna godina i vrste koje su se nakon njih razvile. Od trenutka dobivanja božanske iskre započinje faza koja se odnosi na ljudske oblike. Od tog će se trenutka osobnosti uvijek vezati uz ljudsku vrstu (u svakom slučaju uz oblike mostove, odnosno one koji posjeduju božansku iskru) preko mehanizma reinkarnacije. Nakon što smo vidjeli odakle potječu osobnosti, malo ćemo detaljnije proučiti od čega se sastoji ljudska duša. Dakle, u materiji postoji tijelo koje se treba roditi i ono predstavlja signal kompleksnosti koji priziva određenu dušu. Tada će odgovarajući atraktor krenuti iz Realiteta i spustiti se do Praga gdje će naići na „skladište" osobnosti. To su praktički memorije pokojnih pojedinaca koji čekaju sljedeću inkarnaciju. Prema jasno utvrđenom programu koji upravlja i samom inteligencijom atraktora (podsjetimo se da se radi o apsolutnom načelu), atraktor će prizvati određeni broj osobnosti. Broj može varirati od minimalno 7 do 8 (ispod 5 osobnosti više ne možemo govoriti o ljudskoj duši jer bi ukupni stupanj kompleksnosti bio prenizak), do maksimalno 70 do 80 osobnosti. Struktura duše
Slika 12. Posebnost ove teorije je u tome što osobnosti pripadaju različitim pokojnim pojedincima koji su živjeli u različitim vremenima i svatko je imao drukčija obilježja. Do tog trenutka te osobnosti nisu imale veze jedna s drugom, a sada postaju dijelovi iste duše te tako oblikovana struktura (atraktor + osobnosti) ulazi u tijelo otprilike 5 do 6 dana prije rođenja. Osobnosti mogu biti muške i ženske ovisno o porijeklu, no to nema posebne veze sa spolom onoga koji se treba roditi. Svatko u sebi nosi i muške i ženske osobnosti koje međudjelovanjem mogu proizvesti elemente neophodne za evoluciju duše. Prema mitskoj tradiciji, čovjek je nekoć zapravo bio androgin, odnosno nije bilo podjele na muško i žensko što predstavlja ograničenje nametnuto čovjeku nakon poraza od neprijatelja. Zatim se osobnosti smještaju u određene organe ili dijelove tijela. Dakle, jedna će se osobnost nastaniti u srcu, druga u plućima, treća u jetrima, četvrta u bubregu i tako dalje. Svi su fizički organi pokriveni što znači da svaki od njih, osim stanične memorije koja je vezana uz genetski kod (DNK), posjeduje i dodatnu memoriju koju predstavlja određena osobnost. Posebnu funkciju među organima ima mozak koji predstavlja upravljačko središte tijela. Osobnost koja se nalazi u tom središtu nazivamo dominantom i to je ona koja se preko tijela najizravnije može
izraziti u vanjskoj stvarnosti. Prema zakonima koji upravljaju evolucijom ljudske duše, postoji mehanizam rotacije zahvaljujući kojem se sve osobnosti mogu izmjenjivati na vodećem položaju. Slika 13. Atraktor i osobnosti
To je osnovni element koji omogućuje evoluciju duše. Zahvaljujući tom mehanizmu, razvija se interakcija i razmjena među osobnostima prema istom načelu koje vrijedi i kod povezivanja materijalnih oblika, što dovodi do porasta kompleksnosti odnosno općeg povećanja znanja, a ako se sve odvija po planu, prvenstveno dolazi do integracije različitih osobnosti. Promatrajući učinak tog izmjenjivanja osobnosti, u svakome od nas možemo primijetiti kako se, recimo, tijekom dana mijenjaju naše ideje, ukusi i mišljenja o stvarima, činjenicama, drugim osobama i nama samima. Te su promjene posljedica toga što se u nama mijenja dominantna osobnost. Svaka osobnost ima svoja obilježja i povijest, budući da se oblikovala u drugačijim vremenima i na drugačijim mjestima. Osobnosti potječu iz različitih kultura, imaju različite ukuse te različite sposobnosti i karakterne elemente. Kad se čovjek rodi, njegovo tijelo nastanjuje tim „stranaca" koje je iz nekog razloga odabrao atraktor kako bi oblikovao dušu za tu egzistenciju. Općenito gledajući, glavni cilj je integracija osobnosti, što će toj duši omogućiti nastavak evolucije u skladu s njezinim osnovnim programom i to ostaje nepromijenjeno za sve eventualne buduće inkarnacije. Proces integracije osobnosti odvija se tijekom cijelog života pojedinca te može uspjeti u potpunosti (tada ćemo doživjeti prosvjetljenje), djelomično ili nikako. Može obuhvatiti sve osobnosti ili samo neke. Naime, moguće je da se neke osobnosti uspiju povezati na štetu drugih kojima ove prve neće dopustiti da se izraze. Osim toga, u procesu integracije oblikuje se i jedna nova osobnost koju smo nazvali OSOBNOST U NASTAJANJU. Tako je zovemo zato što se njezino oblikovanje odvija tijekom cijelog života pojedinca i predstavlja sve one dijelove drugih osobnosti koje smo uspjeli integrirati. Na neki način bismo mogli reći da razinu evolucije nekog pojedinca određuje kvaliteta osobnosti u nastajanju. Tek na kraju fizičkog života završava faza oblikovanja te osobnosti, dok je kod pojedinaca koji nisu uspjeli integrirati nijedan aspekt svojih osobnosti uopće neće ni biti. Tijekom života, osobnost u nastajanju se nakon prve faze razvoja može pridružiti drugima u vođenju pojedinca te, ako je dovoljno sazrela, postaje temeljna dominanta. Moramo još napomenuti da je strojarnica našeg tijela (mozak) struktura koja istovremeno može udomiti dvije osobnosti, po jednu za svaku moždanu polutku. Dakle, dominanta nije nikad samo jedna osobnost, već one dolaze u paru. Budući da su našim polutkama dodijeljene različite funkcije (obično lijeva obuhvaća naš racionalni dio, a desna emocionalni i iracionalni), moramo uzeti u obzir da su osobnosti koje dođu na vodeći položaj prilagođene tim karakteristikama. To znači da će se neke osobnosti uvijek pojaviti na desnoj, a neke na lijevoj polutki. Zaključak je sljedeći: na vodećem položaju uvijek imamo osobnosti suprotstavljenih karakteristika, što u nama budi vrlo važan mehanizam DVOJBE. Upravo on omogućava interakciju i razmjenu među osobnostima, iako nam ponekad taj kontrast može stvarati poteškoće ili nas može zbunjivati umjesto da nas usmjerava. Tu se upliće osobnost u
nastajanju koja, ako se dovoljno razvije, može zauzeti stabilniji položaj za upravljačkom pločom i osigurati smjer naše egzistencije. Nije lako shvatiti zakone prema kojima atraktori odabiru osobnosti u Pragu, no, kao što smo već ranije vidjeli, svaki atraktor posjeduje nepogrešivu inteligenciju. Stoga možemo reći da su odabrane osobnosti zasigurno one koje mogu oblikovati najučinkovitiji tim za postizanje određenog cilja, odnosno ispunjenje pojedinačnog programa duše. U svrhu određivanja i usmjeravanja tog evolucijskog programa, na scenu stupaju i druge sile koje nazivamo GOSPODARIMA KARME. Radi se o bićima koja su već završila svoj evolucijski ciklus i sada mogu obavljati važnu funkciju usmjeravanja reinkarnacija pojedinačnih duša, pokušavajući za svaku egzistenciju stvoriti uvjete prikladne za ispunjenje određenog programa. Zapravo bismo mogli reći da Gospodari karme za neku inkarnaciju određuju vrijeme i mjesto rođenja, dok atraktor odabire odgovarajuća obilježja koja će biti sadržana u osobnostima kako bi se program mogao ispuniti. I na kraju moramo uzeti u obzir da će se sve to odvijati u nadležnosti određene božanske sile koja će moći, ovisno o vrsti odnosa kakav ima s čovječanstvom (obično se ne misli na čovječanstvo općenito, već na onaj dio koji pripada određenom narodu ili je nastanjeno na određenom zemljopisnom području), dodatno usmjeriti ili utjecati na tu dušu. Taj bi utjecaj mogao biti pozitivan ako se radi o božanskoj sili POD KONTROLOM, ili pak negativan i kaotičan u slučaju Božanstva IZVAN KONTROLE kojeg ne zanima evolucija neke duše, već samo ima potrebu hraniti se njezinom životnom energijom. Sada nam je vjerojatno jasno koliko je složena panorama ljudske evolucije koja, uza sve ovo, posjeduje i ogromnu snagu SLOBODNE VOLJE, odnosno sposobnost odabira smjera vlastite egzistencije bez obzira na početne okolnosti. U svakom slučaju, očito je da će to snažno utjecati na odabire pojedinca. * * * Nakon ove poduže digresije, vratimo se u trenutak rođenja. Kao što smo rekli, određeni tim stranaca smjestio se unutar nečijeg tijela. Mehanizam rotacije osigurat će svim osobnostima mogućnost da se izraze i tako međusobno upoznaju. Zajednički cilj svih ljudskih duša je uspjeti povezati različite dijelove od kojih su sačinjene, što se nikako ne može uzeti zdravo za gotovo i nije nimalo jednostavno. Naime, u našim životima često možemo vidjeti, kako na sebi tako i na drugima, reakcije i ponašanja koje pokazuju da među našim osobnostima može lako doći do sukoba i neslaganja koji će neminovno utjecati i na naš odnos s drugima. Jedan vrlo jednostavni zakon kaže: ako u meni postoji nesklad, ako se moje osobnosti sukobljavaju, ti će se konflikti odraziti i izvan mene u odnosima s drugim ljudima. Isto vrijedi i u suprotnom slučaju; osoba koja je u stanju voljeti druge, morala je prethodno izgraditi jednaki osjećaj u sebi. Kod prosječno uravnotežene osobe, sustav rotacije omogućit će da se pravovremeno uspostavi osnovna integracija osobnosti. No, naravno da pritom postoji beskonačno mnogo varijabli; s jedne strane zato što su mehanizmi rotacije raznovrsni i temelje se na različitim ritmovima koji se isprepliću, a s druge strane zato što okolnosti na koje možemo nailaziti tijekom života i mogući izbori koji iz njih proizlaze mogu stvoriti takvu panoramu koja će sama po sebi predstavljati beskonačno mnogo varijabli. Tako se, na primjer, može dogoditi da neke osobnosti nadglasaju druge, da neke ostanu zarobljene u nekom kutu i da se ne smiju izraziti ili da se javljaju samo u posebnim okolnostima. Uslijed loše integracije osobnosti, mogu se razviti i prave bolesti poput, recimo, shizofrenije u kojoj jedna osobnost ne priznaje druge te umjesto integracije dolazi do rascjepa, ili pak megalomanije gdje jedna osobnost ovlada svim ostalima. Često se događa da osobnosti koje se ne uspijevaju izraziti preko uobičajenog mehanizma rotacije nađu druga rješenja, kao na primjer stvaranje smetnji na fizičkom organu u kojem su smještene. Ako se, na primjer, osobnost u jetrima ne uspijeva izraziti, lako je moguće da će se u tom tijelu s vremenom pojaviti problemi na jetrima, što će prisiliti druge osobnosti da obrate pozornost na taj dio. U manje ekstremnim slučajevima možemo lako vidjeti kako u komunikaciji, dok mi zagovaramo neku ideju (preko osobnosti koja je dominantna u tom trenutku), naša neverbalna komunikacija (kretnje, razna dodirivanja ili položaji koje zauzimamo) često prenose drugačije informacije, ponekad čak i u suprotnosti s onime što izražava naša dominantna osobnost. Što se tiče vremena izmjenjivanja osobnosti, postoje ritmovi na dnevnoj bazi (vezani uz ritam izmjenjivanja svjetlosti i tame) i njih je obično lakše razlikovati. Ujutro će nama dominirati jedna osobnost, oko podneva druga, navečer
treća i tako dalje. Ti se ritmovi dosta često ponavljaju i zato ih je lako i uočiti. No, postoje i puno brži ritmovi izmjenjivanja, recimo na dvadesetmi- nutnoj bazi, ili pak puno sporiji koji se mjere u danima ili tjednima. U nekim se slučajevima određeni dijelovi nas mogu pojaviti tek nekoliko puta u životu. Postoje tehnike koje nam omogućavaju da pronađemo i prepoznamo sve svoje osobnosti te da prizovemo onu najprikladniju u određenom trenutku čija bi se obilježja mogla pokazati korisnima. Ako je netko, na primjer, jako dobar u sviranju klavira, vjerojatno je ta vještina pohranjena u jednoj od njegovih osobnosti, dok bi ista radnja za druge predstavljala veći problem. Kad ta osoba svira klavir, bilo bi poželjno da je odgovarajuća osobnost na vodećem položaju, a to se ne događa uvijek. Možemo nadodati da svaka osobnost ima svoju memoriju kojoj može izravno pristupiti. To je omogućeno i drugim osobnostima, ali uz više truda i slabiji rezultat, upravo zato što pristup u tom slučaju nije izravan i zahtijeva veći utrošak energije. Sposobnost upravljanja i kontrole osobnosti nesumnjivo predstavlja veliku moć, stoga nas evolucija treba voditi u tom smjeru. Ali, kako integrirati vlastite osobnosti? Odgovor je vrlo jednostavan i vrijedi za sve duše u bilo kojoj točki vremena i prostora. Potrebna je LJUBAV. Jedini element koji može biti ljepilo među osobnostima i uz čiju pomoć možemo nadići poteškoće i sukobe koji se mogu pojaviti je ljubav. Dakle, svaka osobnost mora biti sposobna odašiljati ljubav prema drugim osobnostima ako se želi integrirati. Ljubav kao element koji može obgrliti sve naše razlike je načelo koje vodi naš božanski dio, potencijal sadržan u božanskoj iskri. S tog stajališta možemo reći da sposobnost voljenja pokazuje razinu povezanosti koju je neka osoba ostvarila sa svojim božanskim dijelom. Kao što smo već ranije rekli, kad uspijemo savršeno integrirati sve svoje osobnosti, dobivamo veliku moć. Tu važnu fazu evolucije možemo poistovjetiti s konceptom prosvjetljenja. U tom se trenutku naša svijest širi i može nadići vremenske granice te otići u vremena u kojima se svaka od naših osobnosti oblikovala, odnosno u naše prošle živote. U tom slučaju osoba raspolaže znatno većom količinom energije, budući da su sve osobnosti usmjerile „poticaje" u istom pravcu. Prosvjetljenje je fenomen koji može biti reverzibilan, no ako ga održimo dovoljno dugo vremena, možemo doseći i višu fazu evolucije duše koju nazivamo METAMORFOZOM. Možemo zamisliti kako u toj fazi osobnosti uranjaju u atraktor i stapaju se s njim. Ova metafora predstavlja fazu u kojoj su se osobnosti već u potpunosti odvojile od svojih temeljnih obilježja i dosegle razinu svijesti koja ih može izjednačiti s apsolutnom inteligencijom atraktora. Dušu koja dosegne tu razinu više ne vezuje materijalni oblik i ona može samostalno određivati svoje inkarnacije ili postojati, ne osjećajući potrebu za tijelom. Zapravo je dosegla besmrtnost jer joj, s jedne strane, više ne treba tijelo, a s druge, ako odabere postojanje u fizičkom obliku, može nastaniti više tijela istovremeno i slobodno se seliti iz jednog u drugo, neovisno o njihovom rođenju ili smrti. Možemo reći da je ta duša ispunila svoj individualni program i probudila svoje UNUTARNJE božanstvo. Kao takva može koristiti svoj potencijal kako bi na razne načine potpomogla evoluciju čovječanstva (u obliku Avatara, Poslanika, Gospodara karme, Duhovnih učitelja i vjerojatno nekih drugih nama nepoznatih funkcija). Ukratko, možemo reći da su osnovne faze evolucije ljudske duše sljedeće: integracija osobnosti, prosvjetljenje, stabilizacija prosvjetljenja odnosno metamorfoza te buđenje Unutarnjeg božanstva kojeg svi imamo u sebi. Teško da ćemo ovaj proces okončati tijekom samo jedne egzistencije i zato moramo razjasniti što se događa s našom dušom nakon smrti. Kad dođemo do ove važne faze evolucije koju predstavlja smrt, dijelo- I vi od kojih smo sačinjeni se razdvajaju. Naravno da fizičko tijelo ostaje u materiji i nastavlja svoj put slijedeći zakone materije. Atraktor se odvaja od tijela i vraća u Realitet, noseći sa sobom i naše osobnosti. Prag je me- đustanica. To je zadnja stanica za osobnosti koje se ponovno otpuštaju na mjestu odakle su krenule.
Atraktor nastavlja svoj put (metafizički) prema Realitetu. U nekim slučajevima, osobnosti na određenom stupnju razvoja jj uspijevaju prijeći u Realitet tako da ostanu vezane uz atraktor. Mogu imati sreće i stopiti se s apsolutom, ali to je samo privremeno stanje nakon kojeg slijedi povratak u Prag i iščekivanje eventualne reinkarnacije. Kad jednom dođu do Praga, osobnosti koje više nisu vezane uz atraktor raspršuju se u različitim smjerovima. Njih će pojedinačno moći privući drugi atraktori na putu do materije kako bi oblikovali različite duše. Ta činjenica povlači sa sobom dublja promišljanja o značenju našeg Ja i individualnosti. Naime, individualnost je sadržana samo u osobnosti u nastajanju koja, prisjetimo se, obuhvaća dijelove nas odnosno drugih osobnosti koje smo uspjeli povezati, dok ono što je ostalo nepovezano više neće biti dio nas. Da bismo razmišljali o eventualnoj novoj inkarnaciji naše duše, moramo usmjeriti pozornost isključivo na sudbinu osobnosti u nastajanju jer one druge nakon naše smrti više neće imati veze s nama. Kada neki atraktor ponovno privuče određenu osobnost u nastajanju, prema načelu koje smo već opisali, njoj će biti pridružene i druge osobnosti koje će, naravno, i biti najbolje za nastavak našeg programa. Dakle, mi smo u svakoj inkar- I naciji sačinjeni od jednog dijela koji ima svoj povijesni kontinuitet i drugih osobnosti koje su za nas nove te će nam dati novu priliku za integraciju. Jasno je da, zahvaljujući ovakvom sustavu, naša struktura duše može svaki put obuhvatiti sve veći broj osobnosti i obilježja koja će se malo pomalo integrirati u našu osobnost u nastajanju, i to u savršenom skladu s načelom kompleksnosti. Kroz ovaj evolucijski proces duša bi trebala malo pomalo stjecati odgovarajuće instrumente za dolazak do prosvjetljenja i daljnjih faza, s obzirom na to da prosvjetljenje može biti reverzibilni proces, dok iz metamorfoze više nema povratka. Ako je osoba u nekoj egzistenciji dosegla stupanj prosvjetljenja, to ne znači da će biti na toj razini i u idućem životu, iako će je vrlo vjerojatno lakše ponovno doseći. Ako dosegnemo razinu metamorfoze, kao što smo ranije vidjeli, definitivno izlazimo iz ovog ciklusa inkarnacija i reinkarnacija te se možemo kretati i „poprečno", neovisno o rođenjima i smrtima. To također znači da napuštamo logiku prošlih i budućih života jer oni postaju istovremeni, jednako kao što vrijedi za neki božanski oblik. I posljednja, ali nikako sekundarna napomena što se tiče duša; osobnosti kao da predstavljaju „kožu" naše duše, a ne onaj najdublji dio kojeg čini božanska iskra i individualni program duše. Naime, dok iz života u život u sebi možemo udomiti na stotine različitih osobnosti koje su bile u drugim osobama u prošlosti, a bit će i u budućnosti, program duše je element koji ostaje nepromijenjen kroz sve naše živote. Iz toga proizlazi da našu individualnost ne treba tražiti toliko u obilježjima naših osobnosti, koliko u božanskom dijelu nas koji predstavlja određenu nijansu jednog od 163 osnovna elementa od kojih je sačinjeno Drevno Božanstvo. Ako se naša pozornost zadrži samo na osobnostima, imat ćemo beskoristan život, bez rezultata koji bi mogao nadići granicu smrti i na kraju ćemo, ironične li sudbine, izgubiti individualnost. 7.
UNUTARNJA OSJETILA
Prema učenju naše škole, dobivanjem božanske iskre čovjek je primio i dodatni potencijal koji se očituje kroz niz novih osjetila koje nazivamo UNUTARNJIM OSJETILIMA. Njihova je funkcija primanje signala, ali ne izvana kao što to čine ona klasična osjetila (koje nazivamo vanjskima), već iz naše unutrašnjosti, odnosno od naše božanske iskre. Dakle, ta su osjetila sustav preko kojeg se naši božanski potencijali mogu izraziti u materiji. Ima ih određeni broj, no nije točno utvrđeno koliko. Pripadnici naše vrste bi ih trebali dobro poznavati, ali zbog davnog poraza koji je čovječanstvo pretrpjelo od neprijatelja, znanje i svjesnost o funkcijama su izgubljeni. Mi smo dosad u našoj školi istražili pet osjetila pa ćemo sada pokušati objasniti koncept i mogućnosti koje nam nudi svako od njih. 7.1
Osjetilo božanskog
Među osjetilima koja ćemo obraditi unutar ove teme, ovo najlakše izranja iz naše nesvjesne memorije. Radi se o događaju koji nije slučajan, već je rezultat vrlo jasnog odabira kojeg su napravili predstavnici čovječanstva u trenutku poraza, lako je trebala biti izgubljena sposobnost korištenja unu- 69 tarnjih osjetila, uspjeli su postići da se bar jedno
od njih održi malo više na površini te su u tu svrhu odabrali osjetilo božanskog. Ono predstavlja mogućnost širenja naše svijesti izvan materije i povezivanja s našim korijenima odnosno s Drevnim Božanstvom Čovjekom. To je osjetilo omogućilo čovjeku da u materiji osmisli i stvori Božanstvo na način koji smo opisali u prvim poglavljima knjige. Činjenica da sve ljudske civilizacije oduvijek oblikuju vlastitu sliku o božanskom preko svojih Božanstava potvrđuje tezu da je ovo osjetilo, iako neispravno, ostalo prisutno u svijesti naše vrste. I upravo su zbog njegovog lošeg ili djelomičnog funkcioniranja mnoga Božanstva iz prošlosti izbjegla kontroli. Ukratko možemo reći da nam osjetilo božanskog omogućava da ponovno nađemo svoje korijene kao ljudska duša te da shvatimo zašto se ljudska duša nalazi u materiji. Dakle, predstavnici čovječanstva su napravili taj izbor svjesni činjenice da će samo ova vrsta funkcije omogućiti čovjeku da nakon lobotomije ponovno pronađe put. 7.2
Osjetilo sna
Ovo nam osjetilo omogućava percepciju stvarnosti prisutne na Pragu. Ne radi se o percipiranju oblika, već informacija koje možemo iščitati preko kanala naših emocija. One postaju mjerni instrument pomoću kojeg možemo dešifrirati ono što percipiramo. Pokušat ćemo detaljnije objasniti ovaj koncept; naša vrsta u nekim trenucima može doći do Praga. To će se lakše dogoditi kroz faze sna, ali osjetilo sna ne smijemo brkati sa značenjem koje obično pridajemo snovima. Bit će jasnije ako kažemo da se san može očitovati na različitim razinama postepeno mijenjajući funkcije. Krećemo od jednostavnog sna kroz koji naš um iznova obrađuje i poslaguje sve ono što je bilo opaženo tijekom budne faze, preko sna u kojem se percepcija proširuje do drugih točaka u vremenu, zatim sna kroz koji možemo astralno putovati, odnosno izaći iz fizičkog tijela, da bismo na kraju došli do jedne specifične, nešto rjeđe vrste sna koji nam omogućava pristup Pragu, kraljevstvu memorija i informacija pohranjenih na tom ,,mjestu“ u iščekivanju da ponovno budu uvedene u Svijet materijalnih oblika kako bi dosegle novi stupanj kompleksnosti. Na Pragu možemo naći drevne zakone, što u materiji nije moguće jer njome upravljaju zakoni derivati. Najzanimljivija mogućnost koju nam nudi osjetilo sna je upravo kontakt sa zakonima u njihovom primordijalnom obliku i to pojedinačno, budući da se još nalaze izvan „primirja** koje će ih neraskidivo povezati. U trenutku kad se to dogodi, naš um taj signal prevodi u određenu emociju. Tada se emocija išči- tava kao da je broj na mjernom instrumentu, a ne prema značenju koje taj osjećaj obično ima za nas kad se radi o materijalnom iskustvu. Dakle, nije lako koristiti ovo osjetilo jer treba istrenirati vlastiti um da napusti uobičajenu logiku čitanja emocija. Osim toga, naš um vječno teži prevođenju bilo kakve vrste iskustva u nešto materijalno, makar ono ne imalo nikakve veze s materijom. Zato ga je potrebno istrenirati kako bismo naučili upravljati tom sposobnošću. Između 1995. i 1997. u više navrata su rađeni kolektivni vođeni pokusi u kojima se odlazilo do Praga uz pomoć selfičke tehnologije i isprobavao se kontakt sa zakonima u njihovom primordijalnom obliku. Na temelju tih iskustava i naknadne analize, otkriven je niz elemenata koji su omogućili dublje upoznavanje sustava percepcije kojeg osjetilo sna pokreće u nama. Ti su elementi pokazali da kontakt sa svakim od zakona u osobi stvara točno određen dojam odnosno osjećaj. Na primjer, kontakt sa zakonom Božanstva u osobi koja opaža, budi osjećaj ljubavi. Osim toga, probuđeni osjećaj može imati pozitivan i negativan predznak. U primjeru kojeg smo naveli, osjećaj može biti ljubav, dakle može nositi pozitivan predznak, ili može biti njezina suprotnost, odnosno mržnja. Ne smijemo zaboraviti da u ovom slučaju osjećaje ne treba brkati sa značenjem koje im obično pridajemo u materiji, već su oni samo pokazatelji koji nam daju određenu informaciju. U ovom slučaju, oba osjećaja (i ljubav i mržnja) daju nam do znanja da smo u kontaktu s drevnim zakonom Božanstva, dok razlog zašto osjećaj ima pozitivni ili negativni predznak treba potražiti u našem unutarnjem energetskom stanju. Time otvaramo novo poglavlje jer su zakoni na specifičan način povezani i s našim ADONAJ BA (čakrama). Svaki od naših energetskih centara predstavlja spremnik energije određene „frekvencije*1 koja je usklađena s jednim od drevnih zakona.
Količina energije sadržane u svakom od centara je promjenjiva i Ovisi o načinu na koji odlučujemo o vlastitim odabirima i djelovanjima u materiji. Kada na Pragu stupimo u kontakt s nekim zakonom, dobiveni osjećaj bit će pozitivan ako je spremnik vezan uz taj zakon pun, a ako u spremniku nema energije, osjećaj će biti negativan, no moguće su mnoge nijanse. Jasno je da nam negativan osjećaj ukazuje na postojanje elementa koji nije u ravnoteži u našem sustavu i zato nam signalizira da bismo se trebali opskrbiti tom vrstom energije. Kako bismo u svakom trenutku mogli iščitati signal, u to je vrijeme utvrđena još jedna veza između zakona i zadataka pa su svi podaci uvršteni u konačnu tablicu (vidi u nastavku teksta) koja prikazuje vezu svakog zakona s određenim osjećajem (s pozitivnim ili negativnim predznakom) te odgovarajućim adonaj ba (čakrama) i zadacima. Vraćajući se na prethodni primjer, Zakon Božanstvo veže se uz treći zadatak; u slučaju da prilikom povezivanja sa Zakonom Božanstva osjetimo mržnju, to bi ukazivalo na pomanjkanje te vrste energije, odnosno na nedostatak djelovanja vezanih uz sadržaj trećeg zadatka. Kako bismo popravili taj nedostatak, potrebna je učinkovitija primjena učenja vezanih uz to područje. Ako smo osjetili ljubav, znači da imamo dovoljno energije u tom spremniku. Daljnjom analizom ove teme, mogli bismo reći da nam ovakva putovanja do Praga preko osjetila sna daju privid razumijevanja osjećaja koje može iskusiti pokojna osoba koja se nalazi na Pragu i na jednaki je način povezana s energijama prisutnim u tom polju. No, postoji temeljna razlika, a to je da se dotična osoba ne može vratiti u materiju kako bi eventualno nadomjestila energiju za koju se ispostavilo da joj nedostaje. Ako se pokojnik pojavi na Pragu sa svim spremnicima praznim, lakše ćemo shvatiti zašto će se naći u situaciji koju bismo mogli nazvati paklenom. Kontakt s bilo čime u njemu će izazvati negativne osjećaje, odnosno patnju. Ako bismo to interpretirali na religiozan način, mogli bismo reći da zadatke treba poštivati da bismo izbjegli kontinuiranu bol nakon smrti. Spomenut ćemo i da su vođene vježbe izlaska u Prag predviđale i preventivno povezivanje s osobom suprotnog spola, jer se pokazalo puno učinkovitijim koristiti energiju osobe suprotnog polariteta (spola), a ne svoju, a opet ravnopravno razmjenjujući energetske potencijale koji mogu biti različiti. Još jedan važan detalj je prolazak kroz kabinu (dakle, korištenje selfičke tehnologije) kako bismo na razini našeg suptilnog tijela vrlo jasno razlučili i odvojili spremnike vezane uz čakre. Čini se da među tolike posljedice lobotomije treba ubrojiti i ovaj aspekt, odnosno nemogućnost da održimo odijeljenima naše energije vezane uz čakre, jer su u protivnom neupotrebljive. U nastavku prilažemo tablicu u kojoj su navedene sve veze među konceptima koje smo netom opisali.
7.3
Osjetilo želje
Govorimo o sposobnosti usmjeravanja odabira tijekom naše egzistencije. U ovom slučaju riječ želja ne odnosi se na uobičajene želje koje možemo imati u životu i koje nam često nameće stvarnost u kojoj živimo, već na intimno uzbuđenje koje nas nosi u određenom smjeru uvijek kad smo usklađeni s tom vrstom signala. Podsjetimo se da su unutarnja osjetila uglavnom atrofirani instrumenti i zato moramo uzeti u obzir da nije lako razlikovati ovu vrstu signala među tisućama podražaja koje primamo svaki dan. Koristiti osjetilo želje znači znati željeti s pravim stavom, što će nas dovesti na frekvenciju sinkroniciteta koji će djelovati tako da prizove željeni događaj. Zapravo svatko od nas ima jednu posebnu ŽELJU koja u širem smislu predstavlja naš program duše, cilj koji naša duša mora ostvariti u materiji i koji se podudara s onime što ona uistinu želi. Samo kretanje u tom smjeru može pružiti osjećaj istinske ispunjenosti i zadovoljstva. Sve druge želje su prividne, dio materijalne iluzije u kojoj živimo. Želja koju svatko od nas slijedi izravno je povezana s alkemijskim elementom (jednim od 163 moguća), što bez daljnjega možemo povezati s konceptom MISIJE i onim čime se Damanhurska škola bavi posljednjih nekoliko godina. U tekstu „Knjiga tri odgovora" naći ćemo vrlo zanimljivo poglavlje o mogućnosti koju dobivamo u jednom trenutku na putu inicijacije, a to je pitati Božanstvo koja je naša želja. To je jako osjetljiva faza u koju treba doći dobro pripremljen, inače će biti poništena. Preko tog rituala Božanstvo postaje neka vrsta elementa koji će potvrditi ono što smo već otkrili u sebi. Uspjeh tog čina zasigurno će nas dovesti na viši stupanj svijesti. Zahvaljujući pojašnjenju koje slijedi, moći ćemo dobiti jasniju ideju o tome što znači riječ ŽELJA kada govorimo o osjetilu želje. Korištenje tog osjetila stvara nove kanale u našoj strukturi duše, tzv. LINIJE SILE koje će nas pratiti u različitim egzistencijama. Te su linije također izravno povezane s izražavanjem naših životnih energija i one su jedan od jako važnih instrumenata interakcije sa sinkronicitetom. Regulirane na odgovarajući način, one putem osjetila želje mogu funkcionirati kao magnet za događaje te privlačiti one željene i odbijati one negativne, više-manje slično onome što polazi za rukom selfičkim strukturama.
7.4
Osjetilo memorije
Od pet osjetila koja ćemo analizirati u ovom poglavlju, ovo je sigurno najzahtjevnije što se tiče razumijevanja. Korištenjem ove sposobnosti postali bismo svjesni vlastite prisutnosti u drugim točkama u vremenu kroz naše druge živote. Tada te egzistencije više ne bismo smatrali „prošlim životima", već bi one predstavljale neke druge točke sadašnjosti u kojima bismo mogli djelovati na isti način kao i u našoj uobičajenoj sadašnjosti. I u ovom slučaju značenje riječi memorija razlikuje se od onog uobičajenog. Ne govorimo o prisjećanju stvari koje su se dogodile u drugim razdobljima, već aktivnoj percepciji istih. Mi bismo, praktički, korištenjem ovog osjetila mogli iskusiti koncept vječne sadašnjosti kojeg smo opširno opisali u poglavlju o vremenu. Ovo osjetilo moguće je koristiti samo na određenom evolucijskom stupnju kojeg predstavlja prosvjetljenje. Dok je kod drugih osjetila moguće „isprobati" kako funkcioniraju, to je u ovom slučaju puno teže ako nismo prosvijetljeni. 0
7.5
Osjetilo razmjene
Ovo osjetilo predstavlja mogućnost prenošenja sjećanja na iskustva koja nismo izravno doživjeli, tako da ih preuzmemo od drugih osoba. Kanal koji koristimo su ponovno emocije. Iskustvo koje je proživio netko drugi možemo učiniti svojim, ali mora postojati određena vrsta veze s tom osobom. Mogućnost prenošenja tih informacija direktno je proporcionalna jačini postojeće veze. U damahurskoj praksi, da bismo isprobali funkcije ovog osjetila, radili smo upravo na mogućnosti korištenja talenata, sposobnosti i vještina svih pripadnika Škole u obavljanju nekih funkcija. Na primjer, osoba koja je trebala nešto sašiti, a nije znala kako to učiniti, pokušala se povezati s nekime iz Škole koga dobro poznaje i s kime dijeli povezanost i preko inicijacijskog bratstva, a koja posjeduje tu vještinu. Ta je funkcija kasnije proširena zahvaljujući korištenju selfičke tehnologije; svatko tko danas posjeduje osobni self, u njemu ima ugrađen program koji se odnosi na mogućnost povezivanja s drugim osobama koje imaju osobni self baš za tu funkciju razmjene. Što se tiče ovog osjetila, pokusi su dali dobre rezultate vidljive u praksi. U svakom slučaju, nemojmo zaboraviti da svatko može koristiti ovo osjetilo bez pomoći selfičke tehnologije, iako je ona bez daljnjega jako učinkovita. 8. MISAO U damanhurskoj filozofiji misao predstavlja oblik energije raširen u svemiru putem odgovarajućih tokova ili struja. Radi se o elementu koji je neophodan za evoluciju živih bića, ali ga ona izravno ne stvaraju. Dakle, rad- 1 nju koju obično nazivamo „razmišljanjem" treba ponovno analizirati kako bismo joj pridali novo značenje. Prema ezoterijskoj fizici, razmišljati znači proizvoditi misao što poprima značenje stvaranja. U magiji misao kreira, čin razmišljanja kreira, no |,kreiranje misli je sposobnost koju čovjek i druga živa bića koja nastanjuju ovu razinu postojanja nemaju. Na našoj razini moguće je OBRADITI MISAO, odnosno doprijeti do izvora energije misli koji se nalazi izvan nas i transformirati je tako da je obradimo. Dakle, kada koristimo um za bilo što, mi ne razmišljamo, već obrađujemo misao. Za bolje razu mijevanje možemo se poslužiti metaforom čovjeka koji je poput ribe u moru, a more u ovom primjeru predstavlja misao, odnosno element bez kojeg riba ne bi mogla živjeti. Obrađivati misao ne znači samo koristiti sposobnost uma, već ima puno širi smisao. Općenito možemo reći da je svaki oblik djelovanja u materiji jednak obrađivanju misli. U primjeru riba, obrađivanje bi bilo kretanje vode uslijed rada peraja, dakle vezano je uz svaku radnju koju riba obavlja. Svaki živući oblik obrađuje misao na R drukčijoj razini i time postiže drukčiji evolucijski rezultat. Postoji pravi I ekosustav obrade misli koji podsjeća na hranidbeni lanac. Određene vrste koriste misao na određeni način, obrađuju je i iz nje izvlače korist za I sebe, ali je istovremeno i transformiraju u novu verziju koja je prikladna za obradu vrstama koje pripadaju drugoj razini ovog lanca obrade misli. Točno onako kako se događa u hranidbenom lancu gdje se jednostavniji I oblici hrane određenim tvarima koje složeniji oblici ne mogu izravno upo- ft trijebiti, ali ih dobivaju neizravno hraneći se jednostavnijim organizmima. I Procjenjuje se da unutar lanca obrade misli postoji četrdesetak razina i koje prethode čovjeku (svakoj od tih razina pripada određeni broj živih I bića). Naša vrsta kao OBLIK MOST nalazi se u specifičnom položaju jer
svojim načinom obrade prenosi misao s materijalne na duhovnu razinu. Tamo postoji daljnjih devet razina obrade misli koje nastanjuju nemate- B' rijalni oblici na sve višim stupnjevima razvoja. Radi se o parabožanskim i 1 božanskim oblicima čiji stupanj raste. Na zadnjim razinama (zasad se još ne zna koje su to točno), oblici na koje nailazimo (naravno da se radi o božanskim oblicima) više nisu obrađivači, već proizvođači misli. To znači da posjeduju moć kreiranja. Njihova misao u pravom smislu riječi kreira,djelujući izravno preko zakona. Njihovo djelovanje kreira misao koju će koristiti (obraditi) najniži sudionici u lancu. Možemo vidjeti kako se na taj način oblikuje neka vrsta zatvorenog kruga, iako oblike koji kreiraju misao moramo zamisliti jako širokima što se tiče dimenzija, budući da mogu oblikovati tokove i struje kojima teče misao kroz cijeli naš svemir. Općenito gledajući, funkcija misli, kao što smo već rekli, omogućava evoluciju živih oblika. Da nema misli, vrste bi se ograničile samo na preživljavanje i ne bi uspjele stvoriti ništa više od toga. S obzirom na to da struje misli imaju točno određene tokove (često slijede tokove sinkronih linija, budući da je misao potrebna tamo gdje postoji život), nisu svi svjetovi „natopljeni" tom energijom. Ako nema misli, teško će se razviti žive vrste. Još jedan važan element je taj da struje misli mogu skrenuti sa svog uobičajenog puta (za razliku od sinkronih linija koje su nepromjenjive). Tako se može dogoditi da se određene točke u svemiru koje su iskoristile tokove misli za razvoj i evoluciju života i oblika, odjednom nađu izvan tih tokova. U tom bi slučaju posljedice bile jako ozbiljne. Evolucija bi pretrpjela drastičan pad te bi u kratko vrijeme bila svedena na ništicu. Pokušajmo zamisliti taj scenarij na našem planetu i pretpostaviti što bi se dogodilo. Što se tiče čovjeka, njegove intelektualne sposobnosti bi malaksale, memorija, kultura, tehnološka znanja i sve ono po čemu se naša civilizacija razlikuje od drugih bilo bi izgubljeno. U jako kratko vrijeme čovjek bi nazadovao do kamenog doba te bi očuvao samo instinkt za preživljavanjem. Prema nekim teorijama, naš je planet vjerojatno već pretrpio takve udarce, što je možda uzrokovalo nestanak vrsta ili civilizacija koje su se razvile u prošlosti. Sličan, ali manje ozbiljan fenomen bilo bi smanjenje intenziteta toka misli unutar samih struja. U tom bi slučaju posljedice bile iste samo manje drastične, proporcionalne smanjenju toka. Pokušajmo, na primjer, zamisliti situaciju u kojoj naša atmosfera ne raspolaže normalnom količinom kisika za disanje (oko 21%), već je taj postotak smanjen na 15%. Tada bi se sve naše funkcije usporile uslijed smanjenja kisika i sigurno bi izgubile i na kakvoći. Smanjenjem toka misli dogodila bi se slična stvar; sve bi naše sposobnosti bile djelomično oslabljene te bi lakše isplivali oblici ponašanja i djelovanja na vrlo niskom stupnju, upravo zato što bi naš instinkt u većoj mjeri težio zadovoljenju potrebe za preživljavanjem. Ovaj oblik fenomena je uobičajeniji od potpunog isključenja iz toka misli, što se događa puno rjeđe. Kao praktičan primjer može poslužiti naše aktualno razdoblje. Trenutno svjedočimo osjetnom smanjenju toka misli koje je otpočelo 2001. i postepeno se pogoršava. Analizirajući događaje iz tih godina u cijelom svijetu, možemo iščitati povijest na drukčiji način ako uzmemo u obzir ovaj jako važan faktor. Prema trenutnim procjenama, ta će faza depresije misli trajati još otprilike pet do šest godina1 (vidi poglavlje o magijskim tehnologijama i VREMENSKIM SATELITIMA). Koji su uzroci tih skretanja ili smanjenja tokova misli? I ovo je jako kompleksna tema za koju ne postoje apsolutne tvrdnje, već samo niz elemenata koje treba imati na umu. Prvenstveno je to odnos između misli i vremena jer se misao kreće tkanjem vremena. U 4. poglavlju smo vidjeli da tkanje vremena i prostora na nekim mjestima može biti oštećeno, razderano ili prorijeđeno u tolikoj mjeri da se oblikuju „vremenski otoci“. Sva ta stanja odražavaju se i na tokovima misli; vrijeme za misao predstavlja isto što i krvožilni sustav za krv. Dakle, u slučaju rupa u vremenskoj strukturi, pojavit će se i rupe misli. No, možemo potvrditi i suprotno; skretanje toka misli oštećuje okolno tkanje vremena. To znači da između dva stanja ne postoji uzročno-posljedična veza, već istodobno odvijanje. Sigurno postoje prirodni fenomeni koji uzrokuju nastanak takvih situacija (koje smatramo katastrofama s obzirom na tijek života), ali jednako tako možemo razmišljati o umjetnim uzrocima poput nepravilne uporabe vremenske tehnologije (što može stvoriti takve paradokse koji će značajno poremetiti neku vremensku zonu) ili čak o neprijateljskim tehnologijama koje namjerno stvaraju te situacije kako bi uništile kompleksnost. Na primjer, poprilično napredna tehnologija koja se koristi vremenskom vegetacijom i vremenskim sjemenima mogla bi u takvoj mjeri utjecati na tkanje prostora i vremena, a samim time i na tokove misli. Mogućnost obrane ili popravka rupa misli praktički ne postoji ili je jako ograničena. Nije moguće osigurati zalihe misli, a tehnologija vremenskih sjemena koja bi mogla funkcionirati za popravak oštećenja na tkanju vremena, na današnjoj razini kontrole tih struktura još je nedostatna kad govorimo o ostvarenju ovakvih ciljeva.
Danas je najbolja moguća obrana pripadnost određenom narodu ili zajednici koji će kroz neko vrijeme uspjeti održati dovoljno visoku temperaturu misli koja bi se na individualnoj razini drastično smanjila. Zadržat ćemo se na ljudskoj vrsti i pokušati shvatiti što za nas znači obrađivati misao. Drugim riječima, mogli bismo reći da mi ne mislimo, već se prisjećamo da smo mislili. Ta igra riječi znači da je čin razmišljanja neposredan te da naš um može samo kasniti u tom procesu, dakle prisjećati se, ali ne i izravno djelovati. To znači da um ne može izravno djelovati u materiji nego treba pomoć RUKU. Naše razmišljanje se zapravo odvija preko ruku, odnosno preko fizičkog djelovanja koje doista mijenja stvarnost, dok puko umovanje to nije u stanju napraviti. Evo zašto u damanhurskoj filozofiji koncept djelovanja ima najvažniju ulogu. No, ako se mi samo sjećamo, tko je mislio umjesto nas? Odgovor na ovo pitanje je poprilično kompleksan i obuhvaća različite aspekte i dimenzije, među kojima treba uzeti u obzir i fenomen sjene materije. Možemo krenuti od koncepta RIJEKA. To su, prema damanhurskoj filozofiji, glavni oblici uvjetovanosti kojima je izložena svaka osoba i koji upravljaju instinktima, mjestom rođenja, okruženjem u kojem smo odrasli i oblikovali se te interakcijom s drugim osobama (prvenstveno s roditeljima, učiteljima i prijateljima). Svaki pojedinac na podražaje gotovo uvijek reagira uvjetovan ovim faktorima, a ne na temelju neutralne procjene sadašnjosti. To je jedan od elemenata koji nas udaljava od misli. Da smo u stanju isključiti sve te oblike uvjetovanosti, bili bismo puno bliži moći misli. Stvaranje znanja i duhovni put su elementi koji nas vode u tom smjeru. Pomoću magijskih znanja, čovjek je u stanju simulirati funkcije misli i tako upravljati zakonima jednako kao više sile. I ovaj nam koncept jasno daje do znanja kolika je moć pohranjena u magijskom znanju. U iskustvima svakog pojedinca možemo naći jako rijetke trenutke u kojima se misao obrađuje na razini vrlo bliskoj samom kreiranju. Radi se o rijetkim prigodama kada koristimo slobodnu volju (procjenjuje se da čovjek tijekom jednog života proživljenog u ovom razdoblju koristi slobodnu volju sveukupno oko dvije minute). U tim trenucima aktiviramo moć koja upravlja našim božanskim dijelom te postajemo sposobni kreirati putem misli. Ta moć stvaranja prvenstveno se očituje na vremenskoj strukturi. Slobodna volja predstavlja moć odabira, onog stvarnog odabira koji nije uvjetovan rijekama. Sam čin razmišljanja ovakvih razmjera daje nam mogućnost preusmjeravanja vremenske linije kojom se krećemo ili čak stvaranja jedne sasvim nove koja će u sebi moći sadržati događaje koji će učvrstiti naš izbor. To je jedini slučaj u kojem čovjek ne obrađuje misao, već RAZMIŠLJA (ako ne uzmemo u obzir moć magijske tehnologije koja je, u svakom slučaju, vezana uz tu funkciju jer mag može biti samo osoba koja je u stanju koristiti slobodnu volju u većoj mjeri). Možemo pretpostaviti da će u tom slučaju val događaja koji je pokrenula naša misao utjecati na druge oblike koji u tom trenutku obavljaju funkciju obrađivanja misli, odnosno prisjećaju se da su mislili, što je upravo onakva situacija u kakvoj se i mi obično nalazimo. Na temelju ovog posljednjeg elementa možemo zaključiti da naš odnos s mislima nije uvijek isti, već je njegova priroda nestalna, jednako kao i naša prisutnost na određenom broju vremenskih ogranaka. Da budemo precizniji, taj promjenjivi odnos s mislima povezan je s konceptom SJENE MATERIJE koji ćemo obraditi u jednom od narednih poglavlja. 8.1
Centri za predzagrijavanje misli
Svoj prostor zaslužuju i centri za predzagrijavanje misli, važne strukture koje potpomažu i podupiru evoluciju određenih svjetova prema smjernicama za to određenih tijela u okviru imperija čovječanstva (vidi poglavlje o povijesti čovječanstva sa stajališta magije). Radi se o centrima za koje bismo u našem svijetu rekli da su redovničkog tipa, nešto poput samostana u kojima bića za to osposobljena uz pomoć magijskih tehnologija obavljaju funkciju koju nazivamo PREDZAGRIJAVA- NJEM MISLI. Ta operacija predstavlja jednu vrstu predobrade misli koja će zatim, obrađena na takav način, dospjeti do određenih mjesta (svjetova) koji u tom trenutku imaju podršku što se tiče evolucije. Tada će bića koja nastanjuju taj svijet moći brže i učinkovitije dalje obrađivati misao, što će ubrzati evoluciju. Zamislimo, na primjer, da je misao natopljena vodom te da se obradom temperatura vode mora podići na 10 stupnjeva. U za to određenim centrima voda će se prethodno zagrijati na 5 stupnjeva (iz ovog primjera dolazi termin predzagrijavanja misli) i kada stigne na odredište, bit će potrebno utrošiti manju količinu energije da bismo je obradili do kraja. Ovo je, naravno, samo primjer. Funkcije misli su puno složenije od energije koja je potrebna za zagrijavanje vode.
Isto vrijedi i za operaciju koja se provodi u tim centrima pa ako bismo to usporedili s raspoloživim tehnologijama, mogli bismo reći da nas podsjeća na sferna odašiljanja na sinkrone linije (vidi poglavlje o magijskim tehnologijama). 9.
SINKRONE LINIJE
Kad bismo svemir usporedili s velikim mozgom, zvijezde bismo mogli zamisliti kao neurone, a sinapse koje ih povezuju i oblikuju moćnu mrežu moždane komunikacije u ovom bi slučaju bile sinkrone linije. To su veliki energetski tokovi koji kolaju svemirom prenoseći različite energije i informacije. Međusobno povezuju zvjezdane sustave, a unutar njih povezuju sunca s eventualnim planetima na kojima postoje oblici života ili će postojati u budućnosti. Dakle, njihova glavna funkcija je prenošenje informacija koje se odnose na život, a u ovoj intergalaktičkoj mreži pronalaze učinkovit sustav širenja unutar svemira. Drugim riječima, sinkrone linije međusobno spajaju razne sustave i svjetove na kojima postoji život. S tog stajališta bismo mogli reći da je za pronalaženje izvanzemaljskih oblika života dovoljno slijediti ove velike zvjezdane autoceste. Na svakom planetu, sinkrone linije oblikuju prostranu mrežu koja obično obavije čitav planet. Zemljina mreža je oblikovana od 18 glavnih linija od kojih 9 teče u okomitom i 9 u vodoravnom pravcu. Dok one vodoravne izgledaju poput zatvorenih prstenova, okomite linije se spajaju u jedan snop kako na sjeveru tako i na jugu, gotovo na razini polova, te nastavljaju prema svemiru. Na određenoj udaljenosti, dvije linije (ona koja izlazi na jugu i ona koja izlazi na sjeveru) ponovno se spajaju u jednu koja nastavlja teći prema suncu. Ta mreža prenosi čitav niz elemenata među kojima i: informacije koje se odnose na zemaljske oblike života i njihovu evoluciju te informacije koje dolaze s drugih svjetova i tiču se izvanzemaljskih oblika života; •
•
neinkarnirane duše (pokojnici);
•
različite oblike energije, prvenstveno onu sinkronu;
•
božanske energije.
Budući da se radi o energetskim tokovima, linije nisu jasno vidljive (osim astralnim očima, dakle prilikom odvajanja od fizičkog tijela), no njihovo se kretanje može otkriti na različite načine; proučavajući morfologiju nekog područja ili promatrajući događaje koji se tamo odvijaju. Sinkronu liniju fizički možemo zamisliti kao cijev koja u presjeku izgleda malo spljošteno. Dimenzije linije mogu doseći do 2 km u jednom i do 900 m u drugom pravcu. Unutar nje kola dvostruki energetski tok suprotnih smjerova (kao u strujnom krugu). One su jako važne u magijskoj tehnologiji, budući da je, uz pomoć odgovarajućih znanja, moguće povezati se na mrežu i tako prikupljati informacije te unositi i crpiti energiju. Kako bismo se mogli povezati na mrežu sinkronih linija, potrebno je naći sinkroni čvor, odnosno fizičko mjesto na kojem se dvije ili više linija križaju ili prolaze jedna uz drugu. U oba ćemo slučaja naići na niz MALIH LINIJA koje povezuju one veće koje se fizički ne dodiruju. Pristup nije moguće ostvariti izravno preko velikih, već preko malih linija. Potrebno je napomenuti i da tokovi velikih linija mogu biti površinski, podzemni i zračni. Kako bismo im mogli pristupiti, moramo se, uz pomoć određenog uređaja, povezati na manju liniju do koje fizički možemo doprijeti. Znači, mora biti ili na površini ili plitko pod zemljom (hram ili podzemne strukture) ili pak na visini koju možemo doseći odgovarajućim arhitektonskim oblicima (tornjevima, hramovima, piramidama i slično). Krajem sedamdesetih godina, Oberto Airaudi je započeo istraživanje koje mu je omogućilo da nakon otprilike četiri godine iscrta kartu mreže zemaljskih linija. Karta je pokazala da ima vrlo malo površinskih sinkronih čvorova (odnosno onih koje je moguće iskoristiti) te da se njihovi potencijali što se tiče pristupa razlikuju. Postoji knjiga koju je napisao sam Oberto Airaudi početkom osamdesetih, u kojoj je prvi put javnosti predstavljena karta linija i vrlo detaljno objašnjenje tokova i vrijednosti svake od osamnaest velikih linija. Objašnjeni su i različiti energetski
potencijali koje čvorovi mogu razviti. U knjizi se govori i o tome kako je teklo istraživanje, kako se fizički i astralno putovalo cijelim svijetom da bi se otkrili tokovi te prije svega nepravilnosti, odnosno čudne pojave prisutne na nekim linijama. Također se spominje astralno avanturističko putovanje u središte Zemlje slijedeći tok nekih vodoravnih linija koje su na određenim mjestima nestajale pod zemljom, te kako se došlo do impresivne POLUTEKUĆE SFERE (tako ju je autor nazvao) koja vjerojatno predstavlja jako važnu točku kontakta sa silama više prirode poput Božanstava ili mitskog GRALA. Prisutnost sinkronih linija na nekom području zasigurno će snažno utjecati na događaje, pogotovo ako smo u blizini jednog od čvorova. Na tim će mjestima djelovanje sinkroniciteta (jednog od oblika energije koju prenose linije) biti puno izražajnije u odnosu na prosječno. Iz toga proizlazi da će se mnogi događaji, kao na primjer važna otkrića ili izumi na polju istraživanja, odvijati puno lakše na tim mjestima nego na onima gdje nema sinkronih linija. Gradovi su često bili građeni upravo na tim točkama zato što ljudski senzibilitet nesvjesno reagira na privlačenje tokova sinkroniciteta kojeg prenose linije, iako to ne možemo logički i racionalno objasniti. Fizički element na koji ćemo često naići u blizini linija su rijeke. Nerijetko će se smještaj sinkronih čvorova podudarati s križanjem rijeka. U Italiji, na primjer, područje Torina savršeno odgovara tim karakteristikama. Detaljnije objašnjenje morfologije sinkronih linija naći ćete u knjizi koju smo ranije spomenuli, a mi ćemo se u ovom poglavlju baviti prije svega važnošću linija u magijskoj tehnologiji, s obzirom na njihov ogromni potencijal kojeg ćemo opisati u nastavku. Važnost linija leži u činjenici da je preko njih moguće odrediti smjer odvijanja događaja, odnosno utjecati na cjelokupno čovječanstvo usmjeravajući ga u određenom pravcu. To je moguće zato što sinkrone linije i prirodno imaju tu funkciju (preko funkcije sinkroniciteta); one nisu ograničene samo na čuvanje informacija o oblicima života koje su sadržane u sustavu, već aktivno utječu na okoliš mijenjajući sve ono što je potrebno kako bi te informacije pronašle način da se očituju kroz fizičke događaje. Budući da, kao što smo već vidjeli, magijska tehnologija omogućava povezivanje na tu mrežu i unošenje novih informacija, možemo zaključiti da je moguće utjecati na stvarnost i tijek događaja koji će se malo pomalo početi očitovati nakon ubacivanja određenih informacija u linije. Pokušajmo pokazati na primjeru što to može značiti: da u jednu sinkronu liniju ubacimo poruku „crvena boja je važna", mogli bismo ustanoviti da su se nakon određenog vremena (koje varira u skladu s čitavim nizom elemenata koji ovise o razini znanja operatera te o snazi pristupnog čvora preko kojeg odašilje poruku) očitovali događaji koji su potvrdili tu informaciju. To znači da je informacija zaista promijenila smjer događaja preko sinkroniciteta sadržanog unutar linije kojeg je ta poruka usmjerila. Moglo bi se dogoditi da se na područjima kojima ta sinkrona linija prolazi razvije moda koja daje prednost crvenoj boji u odijevanju, na reklamnim plakatima, u izlozima trgovina, u časopisima... Sve u svemu, posvuda bi dominirala crvena boja. Lako je zamisliti kako bi takvu mogućnost iskoristio eventualni neprijatelj čovječanstva, no isto tako možemo pretpostaviti da su razne škole i civilizacije u ljudskoj povijesti imale mogućnost i znanje ovladati ovom važnom funkcijom te da su je koristili kako bi usmjerili evoluciju čovječanstva. U mnogim slučajevima su izbijali ratovi koji su se, naizgled, vodili zbog određenih ciljeva, a zapravo su potajno bili isplanirani s namjerom osvajanja pristupnih čvorova sinkronih linija. Ako promotrimo lokacije mnogih važnih spomenika ili hramova raznih civilizacija te ako ih usporedimo s kartom sinkronih linija, možemo vidjeti da su u mnogim slučajevima ti hramovi bili građeni upravo na mjestima pristupnih čvorova ili uz tokove sinkronih linija, što potvrđuje činjenicu da su te energije već prije bile poznate. To se, na primjer, može reći za egipatske piramide, mnoge gotičke katedrale, tibetanske i grčke hramove te za razne strukture koje su oblikovale američke civilizacije poput Maya, Azteka i Inka (na primjer slavne Nazca linije). Na isti popis možemo uvrstiti i megalitske strukture poput Stonehengea ili onih na sjeveru Francuske, zatim mnoga mjesta vezana uz druidske kultove te mnoga svetišta i crkve diljem svijeta. U Kini su sinkrone linije nazivali zmajevim linijama zbog njihovog krivudavog toka. lako su bile plod istraživanja različitih civilizacija koje su pripadale različitim razdobljima, svaka od tih struktura omogućavala je korištenje energije koja kola linijama. U nekim je slučajevima bilo također moguće unositi nove informacije kako bi se izmijenili ljudski događaji. U ovom slučaju govorimo samo o ljudskim događajima jer se oni najviše tiču nas, no sinkro- nicitet sam po sebi djeluje i ima utjecaj na svaki oblik života.
Tijekom posljednjih nekoliko stoljeća zemaljske povijesti to se znanje postepeno gubilo usporedno s gubitkom kontrole nad božanskim silama, čiji su hramovi, kako smo maloprije rekli, bili povezani sa sinkronim linijama. Sve je to omogućilo neprijateljskim silama da u potpunosti preuzmu kontrolu nad linijama i okrenu ih protiv čovječanstva. 1975. godine završava jedna važna faza u magijskom ratu; tada sile čovječanstva uspijevaju zauzeti položaje i dolazi do preraspodjele moći te se mijenja ravnoteža i pozicije na „šahovskoj ploči". Zahvaljujući tome, mogao je krenuti projekt vezan uz Damanhursku školu koji, između ostalog, predviđa oslobađanje sinkronih linija od neprijateljske okupacije. Krajem sedamdesetih situacija na sinkronim linijama bila je poprilično ozbiljna. Mreža je u potpunosti bila pod okupacijom sila koje su htjele uništiti čovječanstvo i zbog toga je cijeli sustav kontinuirano širio informacije koje bi za nekoliko stoljeća dovele do nestanka života na Zemlji. Pokretanjem projekta Damanhur, nakon mnogo stoljeća neprijateljske okupacije započinje i rat za oslobođenje sinkronih linija. Kako bismo shvatili značenje i razmjere ratnih zbivanja vezanih uz kontrolu linija, moramo znati da osvajanje pristupa linijama preko čvorova omogućava blokadu ulaza u linije, što drugima onemogućava povezivanje. Naravno da nije tako lako doprijeti do linija, ali iz onoga što smo dosad vidjeli, očito je da neprijateljske sile posjeduju tehnologiju za pristup. Prema tom istom načelu, neprijatelj je tijekom prošlih stoljeća uspio malo pomalo zauzeti cijelu mrežu i tako onemogućiti čovječanstvu svaki oblik korištenja linija. 1978. godine započela je izgradnja podzemne strukture pod imenom „Hramovi čovječanstva" koja je, među mnogim drugim stvarima, predviđala i povezivanje na VELIČANSTVENI sinkroni čvor (u terminologiji koju koristi Oberto Airaudi u knjizi o sinkronim linijama „veličanstveni čvor“ je mjesto susreta više linija, bilo vodoravnih ili okomitih, te predstavlja čvor s najvećim potencijalom raspoložive energije), koji se nalazi upravo na mjestu iskapanja Hrama. Taj je čvor jedan od najvažnijih na cijelom planetu. Izgradnja Hrama i izrada sferno-selfičkog uređaja za povezivanje na mrežu (vidi poglavlje posvećeno magijskim tehnologijama) predstavljali su jedan od neophodnih koraka koje je čovječanstvo moralo napraviti kako bi ponovno osvojilo linije. No, u prvoj fazi svi su pristupi bili blokirani i zato je krenuo čitav niz gerilskih operacija koje su predviđale „bušenje" linija pomoću spirala jako visokog energetskog potencijala. Te su operacije bile poprilično opasne u slučaju da dođe do neprijateljskog protunapada. Istovremeno se nastavilo s fazama BUĐENJA božanskih sila koje će sačinjavati TRIJADU (vidi poglavlje o operaciji TRIJADA). Zahvaljujući daljnjim operacijama, osvajanje dijelova linija nastavilo se „korak po korak". Faza oslobađanja je trajala dosta dugo. 1990., nakon što je uspostavljena kontrola nad određenim postotkom mreže linija, krenule su SFERNE OPERACIJE pomoću kojih je napokon započelo unošenje novih informacija u linije, da bi se popravile sve katastrofe koje je proizvela neprijateljska okupacija. Prisjetimo se, između ostalog, prijetnje od nuklearnog rata koja se najviše osjećala sedamdesetih godina te zagađenja okoliša koje se odvijalo potpuno izvan kontrole, ostavivši posljedice kojih čovjek možda još ni dandanas nije u cijelosti svjestan. 1998. godine došlo je do slučajnog otkrića u magijskoj tehnologiji kojeg smo kasnije nazvali tehnologijom LANČANOG POVEZIVANJA i koja se pokazala ključnom za okončanje operacije koja je trajala više od dvadeset godina. U tom trenutku bilo je oslobođeno 45% linija mreže. U rujnu 1999., zahvaljujući novim mogućnostima koje je ta tehnologija nudila, provedena je završna faza oslobađanja. Akcijom koju neprijatelj nikako nije mogao predvidjeti, uspjelo se u jedan mah doprijeti do znatno većeg energetskog potencijala, u odnosu na onaj standardni koji je bio na raspolaganju do tog trenutka za takvu vrstu pothvata, te je u samo mjesec dana zgusnutih operacija uz pomoć sfera, raznih sredstava i specifičnih radnji na pojedinačnim linijama koje su se obavljale tijekom PUTOVANJA, okončano oslobađanje ostatka mreže (otprilike 55%) koji je još bio u neprijateljskim rukama. I u ovoj fazi, kao što se već dogodilo nekoliko puta u prošlosti, jedan od odlučujućih faktora bila je pomoć raznih savezničkih sila, prvenstveno nekih vrsta sa specifičnim obilježjima koja su mogla biti iskorištena kao oružje I protiv neprijatelja. U damanhurskoj terminologiji te su vrste preimenovane 1 u IGLE, GRMLJE, SVJETILJKE, POKRIVAČE (detaljnije informacije o ovim savezničkim silama možete naći u djelu „KNJIGA IGRE"). Nakon te faze izravnog napada koja je okončana u našu korist, uslijedila je faza „čišćenja" unutarnjih tokova linija koja je trajala oko dvije godine. Radi se o strukturama koje podsjećaju na selfičke sklopove i koje su raspoređene po unutarnjim stjenkama linija. Ti su sklopovi dijelom prirodni, a dijelom ih I oblikuju oni koji kontroliraju linije te tako čine dio sustava kontrole.
U tom su slučaju sklopovi bili djelo neprijateljskih sila i predstavljali su neku vrstu virusa koji je mogao prouzročiti ozbiljne probleme prilikom pristupa linijama. Dakle, da bismo se u potpunosti mogli koristiti sinkronim linijama, trebalo je očistiti unutarnje tokove, nakon čega je uslijedilo oblikovanje novih kako bi se zapečatio novi sustav kontrole linija. Danas je mreža sinkronih linija u potpunosti pod kontrolom i koristi se na puno načina, kako za sferna odašiljanja, tako i kao izvor energije. Što se tiče ovog drugog, moramo napomenuti da je primjena tehnologije lančanog povezivanja koja je osigurala dovršetak oslobađanja linija, omogućila i 1 pristup onim područjima koja su bila nedostupna te samim time neiskori- stiva. Kada smo govorili o sinkronim čvorovima, vidjeli smo da je postotak I onih iskoristivih iznimno malen, budući da se moraju nalaziti na površini. No, otvaranjem mogućnosti oblikovanja malih umjetnih linija (strukture S dobivene „lančanim povezivanjem" mogu obavljati istu funkciju kao i male I linije; zapravo se radi o umjetnoj maloj liniji, a osnovna razlika je u tome što ta struktura nije trajna, već podložna gubljenju svojstava poput meta- 1 la koji u kontaktu s magnetom i sam postaje magnetičan, no kad se kontakt prekine, i magnetski učinak u metalu nakon nekog vremena nestaje), najprije je postalo moguće koristiti sinkrone čvorove smještene u dubini, I a nakon toga, kako se tehnologija lančanog povezivanja usavršavala, i sin krone čvorove izvan našeg planeta. Na taj su način otkrivene nove karakteristike sinkronih linija koje su j omogućile paralelni razvoj drugih tehnologija poput alkemije. Otkriveno je da se priroda sinkroniciteta mijenja ovisno o točki izvlačenja. Dok se energija sadržana u čvorovima na površini općenito naziva sinkronicitetom, ako ! krenemo prema dubini, naići ćemo na bar tri različite vrste energije. To su: I. Sinkrona energija;
2. Telurska energija;
3. Vremenska energija. Sinkrona energija iz dubine je najsličnija površinskoj, ali njezina je količina tisuću puta veća (evo zašto je u završnoj fazi oslobađanja linija odjednom otkriven neočekivani energetski potencijal). Telurska energija se veže uz inteligentne sile koje su neke civilizacije iz prošlosti nazivale Podzemnim božanstvima, Božanstvima iz Hada ili demonima. Njezinu prirodu bismo mogli definirati kao „eksplozivnu", stoga zahtijeva vrlo precizne sustave kontrole. Vremenska energija je jedna varijanta sinkroniciteta koja je u interakciji prvenstveno s oblicima koje smo nazvali „vremenskom vegetacijom". Sljedeća faza je bilo naše sunce na kojem također postoje važne točke za eventualno crpljenje energije. Nakon što je tehnologija to omogućila te se stiglo i do tih mjesta, pokazalo se da je tamo moguće izvući bar dvadeset različitih vrsta energija. Mogli bismo reći da se energijom dobivenom na tim mjestima može više manipulirati u odnosu na onu koju smo prikupi na sinkronim čvorovima. Odličan primjer je nafta koja se vadi iz dubine te se zatim prerađuje u toliko različitih tvari na površini. Što se tiče tokova sinkrone energije, u našem se svemiru prirodno odvija sličan proces. Zamislimo da postoji izvorišna točka odakle se energija odašilje u čistom obliku. Svaki put kad linije uđu u neki sustav (Sunčev, planetarni ili bilo koji drugi u kojem se mijenjaju elementi u odnosu na prethodnu situaciju, prvenstveno što se tiče gravitacije), prilagode energiju novim uvjetima. Iz toga proizlazi da se gama mogućih funkcija te energije sužava, kao da od nafte prijeđemo na plastiku. Iz plastike više nećemo moći dobiti benzin, ali ćemo u krajnjem slučaju moći proizvesti sve moguće podvrste plastike. li
Sve u svemu, važno je da izvan našeg planeta (ne zaboravimo da lančana povezanost može biti usmjerena i u svemir i u prazan prostor) možemo doprijeti do sve čišćih oblika sinkrone energije. Na taj se način dobivaju one vrste energije kojima ne raspolažemo na Zemlji. No, u slučaju velikih udaljenosti (čak izvan našeg Sunčevog sustava), stupaju na scenu druge tehnologije, budući da se lančanim povezivanjem mogu doseći te točke, ali da bismo mogli crpiti energiju na tako velikim udaljenostima, potrebna je ogromna masa koja će to nadomjestiti (govorimo o planetarnim dimenzijama).
Stoga postaje prijeko potrebno imati na raspolaganju usmjerenu masu. Taj je koncept detaljno objašnjen u poglavlju posvećenom Trijadi, u odlomku koji govori o operacijama usmjeravanja masa. Ovo ćemo poglavlje zaključiti na način da spomenemo trenutni cilj istraživanja na tom polju; radi se o jednoj točki (koja je otkrivena zahvaljujući proučavanju vremenskih bića) udaljenoj od Zemlje devet i pol svjetlosnih sati.
10.
IZVORI ENERGIJE U MAGIJSKOJ TEHNOLOGIJI
Kad se djeluje u magiji, o kakvoj god da se operaciji radi, potrebno je raspolagati energijom. Naravno da taj koncept ne vrijedi samo za magiju zato što je jasno da svaki fizički događaj zahtijeva utrošak energje, odnosno, da budemo precizniji, pretvorbu energije. No, u magijskoj tehnologiji često imamo posla s tako specifičnim i nestalnim vrstama energije koje su još ili nepoznate ili nejasno definirane u klasičnoj fizici. U ovom ćemo poglavlju govoriti o glavnim oblicima energije i njihovom izvoru. No, uza sve te oblike morat ćemo uzeti u obzir i energiju koju proizvodi čovjek tijekom vlastite egzistencije. Ona predstavlja filtar kroz koji moraju proći svi drugi oblici energije kako bi s ljudskog stajališta bili iskoristivi. Govorimo o VITALNIM JEDINICAMA. Vitalna jedinica predstavlja temeljni mjerni sustav na području energija vezanih uz magijsku tehnologiju i odgovara količini svjesne pažnje koju osoba u prosjeku iskazuje tijekom šezdeset i šest godina života. Već iz te definicije možemo zaključiti da je to jako važan koncept u magiji; ljudska percepcija je energija. Naša osjetila samim time što obavljaju svoju funkciju stvaraju energiju. Uostalom, već smo spomenuli ovaj koncept u poglavlju posvećenom kozmogenezi, gdje smo percepciju živih bića naveli kao jedan od temeljnih faktora za održanje postojanja materije dajući mu time jako veliku energetsku vrijednost. Napominjemo da pažnja izražena tijekom tih 66 godina odgovara onoj koju bi proizvela u potpunosti svjesna i kontinuirano prisutna osoba. Ako uzmemo u obzir ljudske sposobnosti koje su u prosjeku na puno nižoj razini upravo zbog lobotomije, procjenjuje se da je potrebno 12.000 pojedinaca kako bi se dobio potencijal jedne vitalne jedinice, dok to inače može proizvesti samo jedna prosvijetljena osoba. Životna energija koju osoba proizvede obično se koristi za fizičku egzistenciju te osobe, no u magijskoj tehnologiji postoje razni sustavi prikupljanja i korištenja tog potencijala za svakojake ciljeve. U magijskim operacijama iskorišteni energetski potencijal obično se mjeri u vitalnim jedinicama. Kada se radi o operacijama određenih razmjera, količina utrošene energije je uvijek veća od I (u magijskim operacijama sastavljanja Trijade govorimo o stotinama tisuća vitalnih jedinica). Dakle, važno je naglasiti da mag ne koristi izravno vlastitu životnu energiju, već poseže za raznim izvorima i spremnicima u kojima se ta energija nakuplja. Energija često potječe iz različitih izvora te se naknadno transformira u vitalne jedinice kroz postu-pak ranije spomenutog filtriranja.
Izvor iz kojeg se crpe vitalne jedinice na prvom mjestu predstavljaju ži-vući oblici (ne samo ljudski, već i životinjski). No, u tom se slučaju energi-ja može teško očuvati, stoga ju je najbolje izravno i neposredno koristiti. Korištenjem raznih tehnika poput metrature (Damanhurska tehnika koja se koristi za razvoj fizičkih osjetila), svetog plesa, rituala i dru-gih oblika svete umjetnosti moguće je umnogostručiti potencijal koji sva-ki pojedinac proizvodi i tako dobiti u kratko vrijeme puno veću količinu energije od jedne vitalne jedinice (sjetimo se mnogobrojnih rituala koji se izvode kako bi se napunile kabine za putovanje kroz vrijeme). Drugi izvori vitalnih jedinica su BOŽANSKI SPREMNICI u koje se slije-vaju duše nakon smrti, pohranjujući svoj djelić proizvedene vitalne jedini-ce koji njima više ne treba, budući da više ne egzistiraju unutar materije. U tom je slučaju neophodno biti povezan s božanskim silama pod kontrolom od kojih je moguće izvući taj potencijal. Poseban slučaj je energija u obliku neutralnih događaja koje Božanstvo počne nakupljati ulaskom u fazu sna i koja postaje dostupna u trenutku kad se Božanstvo probudi (za pojašnjenje pojmova božanskog sna i buđenja vidi poglavlje o Trijadi). Pri-sjetimo se da je Božanstvo u interakciji s događajima prije nego što dos-piju do materijalne razine postojanja, na način da ih usmjeri ili, ako vam je tako draže, oboji. Kad određeno Božanstvo uđe u fazu sna, odnosno kad izgubi vezu s materijalnim oblicima, ono nastavlja upijati i bojiti događaje, no oni više neće stići do materije jer je veza prekinuta. Iz toga proizlazi da će ti događaji ostati pohranjeni u spremnicima Božanstava. Za vrijeme trajanja faze "sna", nakupljeni potencijal raste. Kad se iz materije djeluje s ciljem buđenja te sile, odnosno kad se pokušava ponovno uspostaviti kon-takt, recimo sklapanjem novog saveza između određene skupine ljudi (naroda) i božanske sile, tada se svi nakupljeni događaji slijevaju u materiju. Oni predstavljaju jako visoki potencijal koji može poslužiti, naprimjer, za preusmjeravanje toka naše linije vremena. Dakle, mag je prije svega osoba koja posjeduje odgovarajuća znanja za prikupljanje, vađenje i upravljanje energijom koja će biti preoblikovana u vitalne jedinice za korištenje. Dio energije se raspoređuje u odgovaraju-će magijske instrumente (vidi iduće poglavlje u kojem se detaljno govori o magijskim instrumentima) koji unaprijed usmjeravaju energiju za određene vrste funkcija koje svaki od njih mora obavljati, dio će ostati pohranjen u Hramovima, a dio otpada na svjesnu energiju koju predstavljaju sile speci-fičnog senzibiliteta, dakle ili božanske sile ili entiteti niže razine. Među silama više razine posebnu pozornost zaslužuje koncept GRALA, izvora energije čiju snagu ljudski um teško može zamisliti, osim ako ne po-sjeduje odgovarajuća znanja. Gral predstavlja arhetip svih spremnika ener-gije, on je mjerilo energije u teurgiji (magijske operacije kojima je mogu-će mijenjati božansku energiju i prirodu samih Božanstava) te omogućuje pretvorbu bilo koje vrste energije u bilo koju drugu. Funkcije Grala ulaze u igru samo u slučaju posebno složenih i uzvišenih operacija, s obzirom na vrlo visoku razinu znanja neophodnog za rukovanje tom golemom si-lom koju nije moguće kontrolirati, već samo prizvati. Gral je jedini mogući spremnik u kojem dolazi do pretvorbe energije tijekom operacija teurgijske magije. Za detaljniju sliku o prirodi i povijesti Grala, proučite poglavlje posvećeno upravo toj temi. U prethodnom smo poglavlju vidjeli da su sinkrone linije značajan izvor sinkrone energije koju je moguće crpiti iz sinkronih čvorova različitih po-tencijala, što ovisi o njihovoj pojedinačnoj vrijednosti. U tim istim čvorovima često ćemo naići na još jedan oblik energije ko-jeg nazivamo "rudnik događaja" ili "vremenski rudnik". Radi se o prirodnim nakupinama neutralnih događaja koji se nisu fizički očitovali (zovemo ih nezgusnutim događajima) te su ih upili sinkroni čvorovi. Sve te događaje moguće je "izvući" primjenom odgovarajućih tehnika tako da oslobodimo njihov potencijal koji je možda dugo vremena bio neizražen. Taj oblik ener-gije koristi se u tehnologiji za putovanja kroz vrijeme. Rudnici mogu biti pri-rodne strukture (brda ili spilje) ili ljudske građevine (poput hrama izgrađe-nog na prikladnom mjestu). U tom slučaju govorimo o umjetnim rudnicima. Koncept vremenskih rudnika odnosi se i na događaje koji teoretski ras-polažu oblicima smještenim ispod zemlje, zarobljenima u stijeni ili tlu, te nemaju mogućnost korištenja potencijala, koji u ovom slučaju ostaje sa-čuvan. Kako bi se ti događaji izvukli, potrebno je osloboditi područje na način da omogućimo strujanje zraka. U fazama iskapanja Hramova
čovje-čanstva posebna je pozornost posvećena ovom aspektu, kako bi Hram, između ostalog, mogao obavljati i funkciju vremenskog rudnika. U mnogim hodnicima i dvoranama strujanje zraka je element koji prenosi dobivenu energiju. Ta se energija dodatno pojačava zahvaljujući umjetničkim djelima naslikanim ili isklesanim na zidovima. Umjetnost, zapravo, igra jako važnu ulogu u upravljanju energijom. Stoga sve umjetničke prikaze u Hramu treba promatrati i kao sustav za stvaranje, pojačavanje i upravljanje energijama. Za operacije iskapanja u podzemnom Hramu korištena je i odgovarajuća mjera, tzv. "vremenska jedinica" koja je predstavljala dio vitalne jedinice i odgovarala određenoj zapremnini iskopane zemlje (približno 220 vedara). Tehnologija crpljenja energije iz sinkronih linija znatno se promijenila posljednjih godina nakon primjene revolucionarnog otkrića na tom polju: LANČANOG POVEZIVANJA. U idućem poglavlju ćemo detaljnije istra-žiti mehanizme ove vrste tehnologije koja, što se tiče aspekta koji nas za-nima u ovom poglavlju, omogućava oblikovanje umjetnih malih linija u jako kratkom vremenu. Zahvaljujući novim mogućnostima, omogućen je pristup mnogim sinkronim čvorovima smještenim pod zemljom na područjima koja su prije bila nedostupna. U posljednjih nekoliko godina razvijen je čitav niz sustava (Kozmički kolovrat u Baiti i klizni uređaji na šinama u Hramovima čovječanstva) za crpljenje energije iz tih točaka. U usporedbi s prijašnjim sustavima, ovi novi uređaji predstavljaju prava industrijska postrojenja koja ispumpavaju znatno veće količine energije u odnosu na prijašnju fazu. Osim toga, kako se polje djelovanja tehnologije lančanog povezivanja postepeno širilo, krenulo se u osvajanje mogućih točaka za crpljenje energije izvan našeg planeta, odnosno, kao što smo vidjeli u prethodnom poglavlju, pre-ma suncu pa čak i izvan našeg Sunčevog sustava. Možemo reći da su zemaljski i izvanzemaljski sinkroni čvorovi danas je-dan od najvažnijih izvora energije. Sada ćemo se posvetiti posebnijim oblicima energije koje odašilju OBJEK-TI S ANOMALIJAMA. Radi se o objektima koji pokazuju određene nepra-vilnosti u odnosu sa zakonima, što rezultira neuravnoteženim odnosom među silama pa čak i nepostojanjem nekih zakona. Ti su objekti dragocjeni zato što ističu neke aspekte zakona koji obično nisu vidljivi kod klasičnih objekata, budući da postoji neki oblik uzajamnog poništavanja kod očito-vanja zakona, što će bilo koji fenomen učiniti nevidljivim. Kod objekata s anomalijama nije utvrđeno to poništavanje, odnosno jest, ali u puno blažem obliku. Stoga ako neki objekt ima, na primjer, veću količinu sinkroniciteta u odnosu na prisutnost drugih zakona, vjerojatno će u komunikaciji s dru-gim objektima isticati pojave vezane uz sinkronicitet, koje će tako moći biti otkrivene i proučene. Objekti s anomalijama su posebno dragocjeni u proučavanju vremenskih matrica vezanih uz zakone derivate. Jedan od najzanimljivijih i iznimno dragocjenih objekata te vrste je TORZIONI ČVOR kod kojeg je prisutna velika anomalija što se tiče zakona kompleksnosti. Fizički izgleda kao kvarcna stijena, a moguće ga je naći samo na mjestu sinkronih čvorova. Što se tiče energije, to je neka mješa-vina sinkroniciteta, rudnika događaja pa čak i neiskorištene slobodne volje. Okolnosti koje pogoduju oblikovanju ovih nevjerojatnih struktura toliko su složene da su ti objekti iznimno rijetki. Torzioni čvor je karakterističan po iznimno visokom stupnju kompleksnosti, što je rezultat interakcije energija od kojih je sačinjen. Tolika količina kompleksnosti apsolutno je nepomirlji-va s činjenicom da se radi o neživom obliku koji, prema zakonu četvrtina, pripada prvoj četvrtini (odnosno najnižem stupnju kompleksnosti). Osim toga, upravo zato što je beživotni oblik, torzioni čvor nema mogućnost izraziti tu ogromnu kompleksnost koju sadrži u sebi (znamo da se kom-pleksnost nekog materijalnog oblika izražava kroz kvalitativno i kvantita-tivno povezivanje s drugim oblicima). No, ako kompleksnost postoji, znači da se na neki način i očituje. Priro-da je taj problem riješila oblikujući vrlo specifičnu pojavu koja predstavlja razlog zbog kojeg su ti objekti jako dragocjeni. Ta se pojava očituje u odaši-ljanju neke vrste polja sile, nešto poput protežnosti aure koja se može širiti vremenom i prostorom veći broj svjetlosnih godina te na taj način prekriti sve druge oblike na tom području. Stoga se u torzionom čvoru odražavaju sve memorije tih oblika, neovisno o njihovoj prirodi. Čvor time postaje to-liko široki izvor informacija da ga je nemoguće pohraniti u memoriju naših najmodernijih i najmoćnijih računala. Ti su objekti neophodni u magijskoj tehnologiji za izradu PSIHOELABORATORA,
struktura koje omogućava-ju obradu iznimno složenih podataka. Kad bismo psihoelaborator uspore-dili s računalom, torzioni čvor bi bio njegova središnja memorija. Za više detalja o psihoelaboratoru proučite poglavlje o magijskim tehnologijama. Još treba napomenuti da torzioni čvor, kad se jednom poveže s psihoelaboratorom, postepeno troši svoj potencijal te se njegovo područje dje-lovanja malo pomalo sužava. Prirodni mehanizam koji omogućava nasta-nak ovih objekata samo je djelomično poznat, zbog čega je nemoguće, s obzirom na današnju razinu znanja, proizvesti takve okolnosti tehnološkim postupkom, a s druge strane je jako teško naći te objekte jer su iznimno rijetki. Ako svemu tome pridodamo i činjenicu da su za provođenje odre-đenih magijskih operacija neophodni izračuni koje nam samo psihoelabo-rator može napraviti, postat će nam jasno koliku vrijednost mogu imati ti „fragmenti stijena". No, naravno da je bez odgovarajuće tehnološke po-drške potencijal torzionog čvora u potpunosti neiskoristiv. Još jedan karakterističan slučaj je TVAR-NE-TVAR, pojava na pola puta između materije i energije, odakle je i dobila to zanimljivo ime. Možemo je zamisliti kao neku vrstu maglice iznad određenog područja, najčešće iznad mjesta na kojima su razni živući oblici pronašli svoja staništa. Karakteristična je po tome što je naša misao može oblikovati; ona može poprimiti bilo koji oblik koji zamislimo. Nastaje kao nusproizvod funkcija misli koje se odnose na život (u ovom slučaju nije važno radi li se o pravim mislima ili o OBRAĐIVANJU MISLI) te se njezina gustoća na nekom po-dručju postupno povećava. Nalazi se unutar pojasa na visini od otprilike 30 do 150 cm iznad tla. Njezin položaj uvjetovan je činjenicom da većina zemaljskih živih bića živi unutar tog pojasa (u ovom slučaju govorimo o životu na kopnu). Tvar-ne-tvar je jako osjetljiva struktura koju lako može oštetiti ljudsko neuravnoteženo djelovanje. Oštećenom tkivu treba jako puno vremena za regeneraciju. Upravo zato tvar-ne-tvar nije prisutna na mnogim područjima jer su previše zagađena na energetskoj razini, dok se na drugim mjestima koja su na neki način pod kontrolom, tkivo uspijeva zgusnuti te se, kada dosegne određeni stupanj gustoće, može i „sakupiti". Magijska tehnologija predviđa različite sustave za prikupljanje, kako pomo-ću selfičkih uređaja, tako i ljudskim djelovanjem (prikupljanje se može oba-viti uz pomoć, recimo, tehnike metrature). Prikupljena tvar-ne-tvar može se koristiti u raznim područjima. Budući da se lako oblikuje, prikladna je za mnoge stvari. Naime, obično su svi magijski instrumenti obloženi jed-nim slojem tvari-ne-tvari. I sinkrone linije su prirodno obložene na sličan način. Osim toga, vizije često nastaju kao produkt naših misli koje oblikuju tvar-ne-tvar prema ideji koju imaju u tom trenutku. Na primjer, ako neka osoba vidi nešto čudno u šumi te pomisli da se možda radi o patuljku, njezina će misao oblikovati tvar-ne-tvar upravo prema slici koju ta osoba ima o patuljcima. Dakle, oso-ba će vidjeti patuljka upravo onako kako ga je zamišljala, no to ne isključuje mogućnost da je zaista neki duh prirode utjecao na percepciju te osobe. I tzv. misaone forme (u originalu "forme-pensiero") su strukture koje oblikuju tvar-ne-tvar. Važno je zna-ti da su oni neka vrsta filtra za događaje koje mi zgušnjavamo. Možemo zamisliti kako misaone forme prenose svoju frekvenciju na događaje laga-no ih "nijansirajući" (prisjetimo se koncepta božanskog bojenja događaja o čemu smo govorili u poglavlju o zakonima). Iz toga možemo lako zaklju-čiti da će negativne misaone forme dati negativno usmjerenje događajima i obratno. S tog stajališta možemo reći da je svaka osoba majstor zanata, kreator vlastite stvarnosti, u dobru i u zlu. 10.1
Podjela energija
Općenito gledajući, postoji trideset i jedan osnovni oblik energije na našem planetu koje prema njihovoj prirodi možemo svrstati u grupe koje obično sadrže po 4 oblika. To nije konačna podjela, budući da u trenutku 1
U originalu ,,forme-pensiero“ njezinog predstavljanja u studenom 1999. još nije bila potpuna. Da vidimo koji su dijelovi dosad definirani.
Imamo grupu koja se odnosi na ŽIVOTNE ENERGIJE, a one obuhvaćaju: 1.
Seksualne energije (više od 90%)
2.
Mentalne energije
3.
Nedefinirane
To su tri vrste životnih energija, ali one se u materiji očituju u četiri oblika. Druga grupa odnosi se na VRIJEME. I ovdje imamo četiri različita oblika od kojih su nam poznati vremenski rudnici i vremenske jedinice. Treća grupa veže se uz koncept BRZINE; ovdje ubrajamo i nadsvjetlosne brzine. I one postoje u četiri različita oblika vezana uz prolaz kroz različite dimenzije (svako polje brzine predstavlja paralelni svemir). Iduća se grupa odnosi na energiju koja pokreće atraktore (općenito je nazivamo INTELIGENCIJOM) i koja sadrži naredna četiri oblika. Posebni slučajevi su ILE, otok koji u izoliranim uvjetima omogućava pronalaženje značenja određenih elemenata, što u normalnim uvjetima ne bi bilo moguće, te GRAL o kojem smo ranije govorili. Među zakonima derivatima, neposredno iskoristivim energijama možemo smatrati SINKRONICITET i KIŠU DOGAĐAJA, dok od sila koje i tradicionalna fizika priznaje možemo navesti GRAVITACIJU, ELEKTRO- MAGNETIZAM i JAKE I SLABE NUKLEARNE INTERAKCIJE koje smatramo jednom silom. Još je ostalo nedefinirano osam oblika. II.
MAGIJSKE TEHNOLOGIJE I GLAVNI MAGIJSKI INSTRUMENTI
U ovom ćemo poglavlju pokušati dočarati kompleksnost djelovanja u okviru damanhurske magije i dati pregled temeljnih struja tradicionalne magije i istraživanja koja se trenutno provode te tehnika i glavnih instrumenata koji se koriste. I l.l Alkemija Krenut ćemo od ALKEMIJE koja je temelj cjelokupne magije, budući da obuhvaća tehnike pomoću kojih se spravljaju sve tvari i instrumenti korišteni na polju magije. U alkemiji se općenito barata različitim tvarima i elementima koji se dovode u interakciju kako bi se proizvele složenije strukture. Ima nekih sličnosti s modernom kemijom, ali tvar je u alkemiji puno kompleksniji pojam od njezinog ekvivalenta u kemiji. Na primjer, ako mi je za neku operaciju potrebna litra destilirane vode, prema logici tradicionalne kemije, nabavit ću tu tvar i upotrijebiti je, u smislu da ne postoji više mogućih varijanti. U alkemiji je situacija poprilično drugačija; prije svega treba imati na umu vrijeme kad smo uzeli vodu jer ono samo po sebi predstavlja novi niz varijabli. Osim toga, treba uzeti u obzir koje Božanstvo boji događaje u tom trenutku i sve moguće energetske varijacije u trenutku ulaska u materiju jer svaka od njih toj vodi može pridati drukčija obilježja koja će promijeniti njezinu valenciju. I na kraju, te su okolnosti često neponovljive. U alkemiji nije moguće dva puta proizvesti isti element. Čak i ako uspijemo savršeno reproducirati prethodne uvjete, to bi se svejedno odvijalo u drukčijem vremenu. Kako bismo to izbjegli, moguće je proizvesti veću količinu određene tvari te 11 „zalediti onaj dio koji nismo iskoristili. Zatim ga je potrebno izolirati kako do njega više ne bi doprli nikakvi vanjski utjecaji i da mu karakteristike ostanu nepromijenjene. Treba naglasiti da su alkemijske tvari jako osjetljive i podložne
promjenama (u smislu da mogu izgubiti svoja obilježja, odnosno biti onečišćene) pa čak i ako ih samo držimo u ruci i pričamo. Na temelju tvari kojima barata, alkemija se dijeli u tri osnovne grane: 1.
Alkemija ugašenih sila
2.
Alkemija živih sila
3.
Alkemija metala ili Vremenska alkemija
U prvoj se koristi pet osnovnih elemenata: zrak, voda, vatra, zemlja i eter. Oni su temeljni izraz zakona derivata u materiji, budući da je svaki objekt sačinjen od različitih dijelova tih elemenata (što je isto kao da kažemo da je sačinjen od karakteristične mješavine zakona derivata). Dakle, korištenjem tih elemenata ostvarujemo interakciju sa samim zakonima. Značenje alkemije ugašenih sila je načelno sljedeće: u drevnoj tradiciji to je bio duhovni put oplemenjivanja, koji je u idealnom slučaju trebao dovesti do dobivanja zlata kao fizičkog elementa kad bi se dosegao jednako toliko plemeniti stupanj razvoja. U modernoj alkemiji taj koncept više nije u središtu pozornosti, budući da je rukovanje živim silama dobilo puno veću važnost. „Kamen mudrosti" drevnih alkemičara danas nazivamo buđenjem Unutarnjeg božanstva na individualnom putu. Postoji i moderna interpretacija koncepta kamena mudrosti vezana uz tehnologiju mikroatraktora. Na polju živih sila koriste se živuće energije, odnosno one koje stvaraju živi oblici. Alkemija živih sila je srce teurgijske magije. Ona djeluje koristeći čitavu paletu mogućih nijansi naše životne energije. Govorimo o EMOCIJAMA, OSJEĆAJIMA i o 163 OSNOVNA ELEMENTA koji sačinjavaju Drevno Božanstvo. Životne sile moguće je crpiti i iz životinjskih oblika određenih karakteristika. U tom slučaju još vrijedi srednjovjekovna tradicija; simbolički prikaz himere opisuje obilježja mnogih „dijelova životinja" te kroz odgovarajuće formule otkriva što se sve može dobiti korištenjem tih sila. To je područje poprilično široko, a tiče se moguće komunikacije između čovjeka i božanskih sila. Stoga razne vrste himera treba gledati kao posrednike između ljudske i božanske razine. Ovo je srce magije, zakoračili smo u sferu najskrovitijih tajni, a simbolički jezik zapravo krije pravi ključ za pristup tim silama, rezerviranim samo za magove ili posve- ćenike (inicijate) na dovoljno visokom stupnju. Važno je ne doslovno tumačiti 1 formule koje možemo naći u srednjovjekovnim grimoarima gdje se spominju različiti dijelovi životinja od kojih treba napraviti „varivo". Kad se u tim knjigama govori, recimo, o LAVLJEM REPU, treba znati da se misli na određeno obilježje, funkciju odnosno nijansu životinjske životne energije koja prebiva upravo u tom dijelu fizičkog tijela. U alkemijsko-magijskoj tehnologiji, te se sile mogu dobiti raznim ritualima koji koriste zakon „isto privlači isto". Dakle, nije potrebno lavu fizički odrezati rep jer nam u tom obliku ničemu ne bi služio. Još jedno moguće tumačenje himera odnosi se na ARHETIPE koje je čovječanstvo izgubilo tijekom velikog magijskog rata. Prema drevnoj tradiciji, čovjek je sakrio arhetipe u različite dijelove životinja kako bi ih spasio od neprijateljske otimačine. Prema tom tumačenju, određene alkemijske formule koje grafički prikazujemo u obliku himera vjerojatno se odnose na ta važna znanja (arhetipe) koje je veći dio čovječanstva izgubio.
Kad ih jednom oblikujemo prema alkemijskim pravilima, himere postaju prava živa bića koja obavljaju funkcije za koje su programirane. S tog stajališta možemo razlikovati životinjske i ljudske himere (one koje imaju ljudska obilježja). Temeljna razlika je u mogućnosti korištenja slobodne volje; dok životinjske himere nemaju mogućnost izaći iz svog programa, one ljudske imaju neki oblik slobodne volje te mogu kroz obavljanje svojih funkcija izraziti i vlastite izbore. Među živim silama, najveći dio predstavljaju seksualne energije. U ovo područje spada i seksualna magija. Treba naglasiti da seksualne sile moramo shvatiti u puno širem smislu od jednostavnog poimanja energije koja se ispoljava tijekom spolnih odnosa. Na primjer, svaki umjetnik stvarajući svoje umjetničko djelo izražava seksualnu energiju. Možemo shvatiti sve- obuhvatnost tog koncepta i ako uzmemo u obzir da je 90% naših životnih energija zapravo seksualne prirode. Sa stajališta magije, upravljanje seksualnom energijom omogućava korištenje tih moćnih sila kako bi se nadišla ljudska sfera i doseglo Božanstvo. U vremenskoj alkemiji, koju nazivamo i alkemijom metala s obzirom na veliku količinu vremena koje je svaki metal nakupio da bi bio to što jest, koriste se „dijelovi vremena". Primjer za ovu granu alkemije je niz operacija vezanih uz sastavljanje TRIJADE u kojima su za sklapanje braka među božanskim silama korišteni i vremenski paketi koji su sadržavali sama Božanstva. Da bi se moglo djelovati na taj način, spravljaju se alkemijske tvari koje su preko načela odjeka povezane s odgovarajućim dijelovima vremena. 11.2
Selfika
Još jedna od temeljnih grana magijske tehnologije je SELFIKA koja koristi devet osnovnih elemenata. Među njih ubrajamo onih pet već ranije spomenutih koji se upotrebljavaju u alkemiji ugašenih sila te BRZINU, TVAR- NE-TVAR, EMOCIJU i VRIJEME. Selfika predstavlja mogućnost prizivanja oblika života iz drugih dimenzija (nadsvjetlosnih svemira paralelnih s našim) koje smo nazvali selfičkim bićima, da bi ostvarili interakciju s našim svemirom u kojem, zahvaljujući svojim karakteristikama, mogu poprilično učinkovito manipulirati silama vezanim uz sinkronicitet. Kako bi djelovanje nekog selfičkog bića bilo moguće u našem svemiru, potrebno je izraditi odgovarajuću fizičku strukturu koju nazivamo selfičkom strukturom. Ona predstavlja tijelo koje će to biće koristiti u našem svijetu. Naime, selfičko biće ne bi moglo djelovati unutar materije sa svojim tijelom, budući da je njegova egzistencija definirana drugim zakonima. S našeg stajališta, ta su bića oblikovana samo od energije, no u njihovoj dimenziji ona se povezuju s materijalnim tijelima. Nama najzanimljivija specifičnost selfičkih bića je njihova osjetilna percepcija. Budući da dolaze iz svijeta smještenog unutar pojasa nadsvjetlosnih brzina, njihov odnos s vremenom im omogućuje, jednom kad uđu u naš svijet, percepciju događaja koji se s našeg stajališta još nisu odvili. Ono što je za nas samo mogući događaj, za selfičko biće predstavlja ekvivalent fizičkog objekta na kojeg se može djelovati. Drugim riječima, kao što neki oblik određenog senzibiliteta može utjecati na fizički predmet, tako i selfičko biće na isti način može utjecati na događaj koji još nije zgusnut. Mogućnosti djelovanja uključuju ubrzanje ili odgađanje nekog događaja ili potpuno isključivanje istog, održavajući ga nezgusnutim. Posjeduju i mogućnost zgušnjavanja događaja u određenoj točki koji se inače ne bi dogodili. Mogućnost takve vrste utjecaja na događaje vezana je uz funkcije sinkroniciteta. Fizički dio se izrađuje u skladu s jasno utvrđenim pravilima te se mogu koristiti različiti materijali i tehnologije. Najčešće se koriste određeni metali. Selfika se počela razvijati već u prvim godinama damanhurske povijesti te je tijekom vremena došlo do napretka u sustavima realizacije i mogućnostima koje nudi ta vrsta tehnologije. Svaka selfička struktura ima svoj program koji definira način djelovanja na događaje te ima određeni potencijal prilagođen programu. Snaga sel- fa ovisi o kompleksnosti fizičkog dijela te se očituje kroz veću ili manju mogućnost djelovanja na sinkrone funkcije. Selfička bića dolaze iz jedne te iste dimenzije, no postoji mnoštvo različitih vrsta s drukčijom razinom kompleksnosti.
„Rađanje" selfa u našem svijetu događa se po završetku izrade fizičke strukture te nakon izvođenja propisanog rituala koji omogućava prizivanje odgovarajućeg selfičkog bića koje će se „utjeloviti" u toj strukturi. Razina kompleksnosti odabranog selfičkog bića prilagođena je razini kompleksnosti fizičkog dijela. Mogućnost prizivanja selfičkih struktura u naš svemir ovisi o tome postoji li savez između čovjeka i selfičke vrste. Taj je savez dio znanja kojeg nam je podarila magijsko-ezoterijska tradicija i koje potječe iz onog razdoblja ljudske povijesti u kojem je naš potencijal još bio potpun. Također treba pojasniti da ta bića ne pripadaju Drevnom Božanstvu Čovjeku, stoga su takvi savezi iznimno rijetki. I neke civilizacije u prošlosti su razvile ta znanja. Selfika je sigurno imala široko područje primjene na Atlantidi, a i Egipćani i Sumerani su posjedovali ta znanja, na što ukazuju i arheološki nalazi. Selfičke strukture kojima danas raspolažemo možemo podijeliti u dvije velike kategorije: selfovi za osobnu upotrebu i selfovi koji obavljaju složenije funkcije i koji u pravom smislu riječi spadaju u područje magijskih tehnologija. Takvu podjelu možemo napraviti i za druge tehnologije. Općenito možemo reći da su se raznorazna tehnološka dostignuća prvobitno koristila za operacije koje imaju veze s višim ciljevima kojima teži naša škola, a kad je to bilo moguće, primjenjivala su se i za osobne funkcije. Selfovi prve kategorije često imaju terapeutsku funkciju, odnosno vezani su uz radnje koje se tiču aure ili suptilnih tijela. To su obično predmeti koji se mogu nositi zato što moraju biti smješteni unutar aure. U tu kategoriju ulaze i selfovi za okolinu čije su funkcije usmjerene na djelovanje unutar nekog prostora (stanova, pojedinačnih soba, automobila). Selfovi druge kategorije su često strukture većih dimenzija čiji su sklopovi puno kompleksniji. Oni su sastavni dio mnogih magijskih i alkemijskih operacija, funkcija u različitim hramovima te instrumenata koji se koriste u najnaprednijim istraživanjima na polju magije. Ako uzmemo u obzir tehnike izrade selfičkih struktura, možemo napraviti još jednu podjelu vezanu uz razvoj same tehnike, malo pomalo kako se koristila. Tako možemo krenuti od prvih struktura koje su bile izrađene u prvim godinama damanhurske povijesti i za koje su bili korišteni dijelovi biljaka. Iz razloga koji imaju veze s kompleksnošću, u toj prvoj fazi morale su se koristiti žive komponente. Nakon toga se prešlo na upotrebu metala, prvenstveno bakra. Takve su strukture još aktualne za mnoge vrste selfova. Metali koji se koriste su bakar, željezo, olovo, zlato, srebro te mesing. Osim njih koriste se i druge tvari poput tinjca2, zrnca soli i vode. U ovoj vrsti selfičkih struktura često se pojavljuje motiv spirale. U ovakvim selfičkim sklopovima uobičajeni su spiralni oblici ili omatanja kao kod električnih solenoida3. Jedan drugi sustav temelji se na izradi dvodimenzionalnih sklopova koji se iscrtavaju alkemijski spravljenim tintama na višeslojnim podlogama, preko kojih se još ručno može nanijeti lak koji stvara dodatni sloj prozirnog filma. Ovom tehnikom se prvenstveno izrađuju OSOBNI SELFOVI i dijelovi važnih magijskih instrumenata. Osobni selfovi su posebni sinkroni selfovi koji se mogu povjeriti posvećenicima (inicijatima) ili osobama koje nekako dobiju tu mogućnost. To nije uobičajena selfička struktura koja se može i kupiti, već iznimno kompleksno biće koje pomaže osobi u odabirima i na duhovnom putu. Osim toga sadrži učinkoviti sustav obrane protiv događaja koji bi mogli dovesti u opasnost život te osobe. Ovu vrstu osobnih selfova izrađuje Oberto Airaudi. Programi sadržani u tim selfovima mogu obuhvaćati različite funkcije koje su često vezane uz operacije u kojima se koriste druge tehnologije ili magijski instrumenti. Najčešći su oni koji se tiču pristupa sfernim operacijama na sinkronim linijama ili povezivanja s funkcijama vremenskih matrica, korak po korak kako se otkrivaju u istraživanjima.
2 3
Postoje i drugi važni magijski instrumenti (ARKA, EMET, SARKOFAG) koji se izrađuju ovom vrstom tehnike u više slojeva. To su sučelja na našoj razini stvarnosti koja omogućuju pristup posebno velikim i važnim silama u obavljanju većine magijsko-teurgijskih operacija. Sljedeću razinu predstavljaju SFEROSELFOVI, strukture koje povezuju dvije različite tehnologije; selfičku i sfernu. Sfere (detaljnije o njima u jednom od narednih odlomaka) su instrumenti koji omogućavaju prijenos energija, funkcija i informacija na daljinu. Dakle, to su selfičke strukture čiji se program može usmjeriti i odvijati na fizički udaljenim mjestima u odnosu na točku na kojoj se uređaj nalazi. Sferoselfovi se mogu koristiti pojedinačno, također i za osobne funkcije, ili mogu biti dijelovi komplek- snijih sklopova koji obavljaju više funkcije. Možemo ih usporediti s tranzistorima u elektronici, odnosno s komponentama koje su prisutne u bilo kojem tipu elektroničkog sklopa. Među složene instrumente koji koriste funkcije sferoselfova možemo ubrojiti VREMENSKE KABINE, uređaje za prizivanje i uvođenje MIKROATRAKTORA, UREĐAJE ZA LANČANO POVEZIVANJE i mnoge druge naprave koje se koriste u najnaprednijim istraživanjima vremenske fizike. Postoji suštinska razlika između sferoselfova i drugih vrsta selfova, budući da se ove prve ne smatra živim bićima. Njih nastanjuje određena inteligencija, ali se ne radi o biću kakvo smo opisali na početku poglavlja. To su inteligentne energije, ali nemaju podlogu u obliku žive strukture. Dakle, sferoself najpreciznije možemo definirati kao poluživi stroj, kao inteligentni stroj. Na sljedećoj razini ćemo naći KRISTALNE SELFOVE. To su strukture koje kao fizičku podlogu koriste kristale u koje se mogu uklesati minijaturni selfički sklopovi koji koriste geometrijska svojstva kristala (poznato je da je kristalna struktura posebno pravilna i stoga prikladna za korištenje kao memorija). Ovakve sklopove nije moguće ručno izrađivati kao u slučaju svih prethodnih tehnika, već se treba poslužiti drugim tehnologijama. Radi se o jako naprednim strukturama. Postoji samo nekoliko primjeraka kristalnih selfova i svi su važni magijski instrumenti koji obavljaju funkcije u okviru većih magijskih operacija. Najpoznatiji je PROSTORNO-VREMEN- SKI KRISTALNI SELF kojeg su koristili neki vremenski putnici za orijentaciju u odnosu na razne točke u vremenu kojima su prošli. Najvišu razinu selfičke tehnologije predstavljaju tekuće strukture unutar kojih se izrađuju selfički sklopovi na atomskoj razini, zahvaljujući mogućnostima koje nudi tehnologija LANČANOG POVEZIVANJA (detaljnije o tome u jednom od narednih odlomaka). Na toj se razini potpuno mijenja početna ideja o selfičkim strukturama koje, u ovom slučaju, mogu biti nevidljive i mikroskopske te se čak mogu izrađivati izravno u našem tijelu. U tom se slučaju selfički sklopovi izrađuju pomoću UREĐAJA ZA LANČANO POVEZIVANJE koji omogućuju usmjeravanje atoma neke tekućine (obično se koriste tekućine, ali učinak lančane povezanosti može se postići na bilo kojoj fizičkoj tvari) na način da oblikuju selfički sklop. Trenutno se tekući selfovi koriste u strukturi koju nazivamo KOZMIČKIM KOLOVRATOM (detaljnije o tome u jednom od narednih odlomaka), u kojem postoji hidraulički sklop koji se kreće kroz i oko raznih menhira te unutar kojeg se nalazi određeni broj tekućih sferoselfova. U ovom je slučaju tehnologija lančanog povezivanja riješila praktični problem koji je predstavljala potreba za kontinuiranim kretanjem sferoselfova uz pomoć Kozmičkog kolovrata. Prije pojave lančane povezanosti, koristili su se normalni sferoselfovi koje se prevozilo na šinama uz pomoć električnih uređaja. Budući da se cijela konstrukcija nalazila na otvorenom, nastajali su problemi oko održavanja. Ti su problemi u potpunosti riješeni zamjenom tih uređaja hidrauličkim sklopovima koji alkemijsku tekućinu koja sadrži ranije spomenute tekuće sferoselfove održava u stalnom pokretu. 11.3
Magijski instrumenti
To su alkemijski pripremljeni objekti koji u različitoj mjeri mogu sadržavati vitalne jedinice. Osim toga sadrže jedan ili više programa za upravljanje, što znači da svaki od njih obavlja određenu funkciju koristeći energetski potencijal kojim raspolaže. Gotovo uvijek sadrže jedan selfički dio, smatra ih se živima jer je njihov stupanj kompleksnosti
iznimno visok te imaju vlastitu inteligenciju i sustave sigurnosti koji nadomještaju eventualne ljudske pogreške prilikom korištenja. Aktivira ih volja operatera koji njima rukuje i to su u svakom smislu objekti s anomalijama koje mogu koristiti isključivo posvećenici (inicijati). Osim toga, vezani su uz vrijeme u kojem su izrađeni te su programirani za korištenje unutar određenih dobnih razdoblja operatera. Sigurnosni programi također služe kako bi se mogućnost upotrebe ograničila samo na određene osobe. To su „alati" koje mag ili svećenik koristi da bi oblikovao, pokretao ili prenosio energije, otvarao ili zatvarao kanale te ostvarivao kontakte s višim silama. Sada ćemo nešto reći o glavnim instrumentima koji se koriste u magijskoj tehnologiji te ćemo ih podijeliti po funkcijama. 11.4
Aktivatori
To su instrumenti koji imaju funkciju aktivirati magijske strukture ili sklopove. U magiji se koristi velik broj shema koje često sadrže geometrijske oblike. Radi se o strukturama koje omogućavaju obavljanje različitih funkcija poput izdvajanja, uključivanja, otvaranja kontakata s drugim dimenzijama, spajanja, razdvajanja i slično. No, te se funkcije aktiviraju samo u trenutku kad se strukture napune odgovarajućom energijom uz pomoć aktivato- ra. Punjenje struktura jednako je prolasku struje u nekom elektroničkom sklopu. Postoji određeni broj aktivatora različitih naboja; od djelića vitalnih jedinica do nekoliko stotina. Aktivator može ili aktivirati ili isključiti određenu strukturu, odašiljući ili apsorbirajući energiju. Ovoj kategoriji pripadaju NOŽ, različiti štapovi AKTIVATORI i ZASTAVA. 11.5
Projektori
Kao što sama riječ kaže, služe za projiciranje energije iz jedne točke u drugu. U ovu kategoriju ulaze SADATEK4, SUTEN5, SFERE (detaljnije o njima u jednom od narednih odlomaka) i OGLEDALA. 11.6
Spremnici i transformatori
To su prvenstveno kaleži vezani uz funkcije GRALA koji sadrže i transformiraju božanske energije. U ovu kategoriju možemo uključiti i multiplikator. II.7
Prijenosnici
Omogućavaju prijenos energije s jedne točke na drugu. To su najčešće ŠTAPIĆI. Što se tiče funkcija, postoje i specifičniji instrumenti poput ARKE koja se smatra polu-Božanstvom zato što može udomiti dijelove božanskih sila, zatim EMETA koji ima jako važnu funkciju u svim operacijama TRIJADE te instrumenta sa štapićima odnosno UREĐAJA ZA LANČANO POVEZIVANJE. On je najnoviji i otvorio je nove razine djelovanja u teurgijskoj magiji (u početku se zvao Instrument voda). Korištenjem tog instrumenta očitovale su se nepredviđene okolnosti koje su omogućile otkriće tehnologije LANČANOG POVEZIVANJA. 11.8
Magijske knjige
Ne treba ih smatrati knjigama u klasičnom smislu, lako sadrže informacije koje se mogu iščitati, puno su sličniji konceptu ARKE, budući da mogu udomiti sile i tako baratati energijama poput drugih instrumenata. Treba pojasniti 4
da magijska knjiga u doslovnom smislu ne postoji zato što se magijsko znanje ne može pretočiti u pisani oblik, već se može prenositi samo putem RIJEČI, UMJETNOSTI I ARHITEKTURE. U ovom slučaju, učinkovitost informacija sadržanih u njima ovisi o snazi koju sama knjiga posjeduje (i magijske knjige posjeduju naboj koji se mjeri u vitalnim jedinicama). Magijsku knjigu možemo smatrati umjetničkim predmetom. 11.9
Sfere
To su instrumenti za projiciranje, ali možemo ih smatrati i sustavima za povezivanje. Sačinjeni su od alkemijskih tekućina obično sadržanih u sfer- nim oblicima od stakla ili pleksiglasa. Omogućuju povezivanje sa sinkronim linijama, božanskim silama i vremenom. Njihove različite funkcije ovise o vrsti priprave alkemijskih tekućina. Najčešće se koriste za sferna odašiljanja na sinkrone linije, dok se za proročke i teurgijske funkcije koriste one posebno pripremljene za kontakt s tim silama. Sfere programirane za vremensko povezivanje omogućavaju otvaranje prozora na drugim vremenskim paketima. Njima su se prvenstveno služili tzv. ,,SFERIBALL-ovi“ kako bi slijedili vremenske putnike tijekom njihovih misija. Ovom popisu treba pridodati i druge sustave magijskih tehnologija: Sredstva To su dvodimenzionalne sheme koje aktivacijom uz pomoć odgovarajućih aktivatora postaju sustavi za ne-fizička putovanja; putuje se suptilnim tijelima. Te se strukture kreću sinkronim linijama te koriste sinkronicitet koji njima teče. Dakle, treba unaprijed pripremiti odgovarajući ,,prozor“ za ulazak na linije. Nužan je tim od nekoliko osoba kako bi se sredstva pokrenula. Kreću se ogromnim brzinama koje se mijenjaju ovisno o vrsti sredstva. Ona jednostavnija kreću se prostorom, a ona složenija i vremenom. 11.10
Selfičke kabine
To su strukture koje se sastoje od selfičkog i elektromagnetskog dijela. Što se tiče fizičkog opisa kabina, proučite poglavlje o putovanjima kroz vrijeme. Što se tiče funkcija, možemo reći da su to instrumenti koji mogu utjecati na energiju i masu oblika, a primjenjuju se kako za složene operacije poput vremensko-prostornih putovanja, tako i za razne funkcije vezane uz auru, suptilna tijela, terapeutska djelovanja koja se programiraju pojedinačno za svaki slučaj te kao kabine za stanično pomlađivanje. Jedna varijanta kabina su uređaji za prizivanje i uvođenje MIKROATRAKTORA. Ti uređaji raspolažu komponentama poput sferoselfova i cijevi od bakra i mesinga, sličnim onima na selfičkim kabinama. 11.11
Psihoelaborator
Ovo je jedna od najkompleksnijih primjena što se tiče upravljanja informacijama u magijskoj tehnologiji. Ne možemo ga definirati kao pojedinačnu strukturu, budući da se radi o jednoj od funkcija koje uređaji u podzemnom Hramu mogu obavljati. Trenutno ne raspolažemo cjelovitim opisom dijelova koji sačinjavaju psihoelaborator, ali možemo reći da su uključeni svi selfički i sferni uređaji i kabine. Ovaj uređaj je neka vrsta psihičkog računala i sadrži naprave koje se mogu povezati s mozgom neke osobe. U stanju je obraditi toliku količinu podataka koliku bi naš um teško mogao obuhvatiti i dati odgovore za koje bi nam inače, ako nisu pravilno usmjereni, moglo trebati duže od prosječnog trajanja ljudskog života. Središnju memoriju psihoelaboratora, kao što smo već opisali u poglavlju o izvorima energije, čini torzioni čvor, jako rijetki objekt koji, između ostalog, troši vlastitu memoriju prilikom svake upotrebe psihoelaboratora.
Ova vrsta tehnologije koristi se samo u slučajevima kada ljudski um nikako ne može riješiti određeni problem, no nužno je znati postaviti ,,pitanje" na odgovarajući način kako ne bismo dobili nerazumljivi odgovor ili pak toliko širok da ga ne možemo iskoristiti. Kao praktičan primjer mogu poslužiti smjer kretanja ili točno mjesto dolaska u vremensko-prostornim putovanjima, obrada podataka koji se tiču istraživanja vremenskih matrica te općenito izračuni podataka vezanih uz najmodernija istraživanja. Psihoelaborator je tehnologija kojom raspolažemo od 1998. Od 1994. počela se razvijati tehnologija za putovanja kroz vrijeme; tijekom tih nekoliko godina bilo je moguće koristiti psihoelaborator iz vremena Atlan- tide i to u slučajevima koji su zahtijevali takvu funkciju. Neke vremenske misije imale su u prvom redu sljedeću funkciju: prenijeti čitav niz podataka na Atlantidu, unijeti ih u lokalni psihoelaborator koji bi ih obradio i odaslao odgovor. Odgovor je bio uskladišten u odgovarajuće kristale koji su potom bili preneseni u sadašnje vrijeme da bi ih se analiziralo i izvuklo dragocjene informacije. 11.12
Neutralne komore
Nazivamo ih i prostorijama za kompenzaciju, a to su instrumenti čija je funkcija izolirati prostor koji one same omeđuju od bilo kakve vrste utjecaja vezanog uz nestabilnosti među različitim vremenskim linijama. Sa stajališta zakona, trebali bismo reći da ono što stavimo u neutralnu komoru ostaje izolirano u odnosu na tok linije simetrije materijalnih oblika koja prenosi odjek s jednog oblika na drugi, obuhvaćajući i ranije spomenute vremenske varijable. Funkcija tih struktura je očuvanje podataka vezanih uz stvarnost netaknutima kada se provode operacije unošenja promjena, posebice kroz vremenska putovanja. Naime, u tom bi se slučaju moglo dogoditi da se potaknu takve promjene u događajima koje bi mogle oblikovati nove linije stvarnosti ili učvrstiti linije probnog vremena. No, na povratku iz misije, vremenski putnik bi se našao na istoj liniji nove generacije te bi se on sam prilagodio promjenama koje bi bile uklopljene u njegovu memoriju kao normalni događaji pa ne bi mogao uočiti nastale promjene. Kako bi to bilo moguće, potrebno je, uz pomoć neutralne komore, izolirati informacije vezane uz događaje koje želimo izmijeniti. Na taj način, iako će se stvarnost izmijeniti zbog promjena koje je prouzročilo određeno djelovanje u vremenu, podaci očuvani u neutralnoj komori neće moći biti izmijenjeni i
i omogućit će nam da utvrdimo razliku prije i nakon provođenja operacije. Da bismo to pojasnili na primjeru, možemo zamisliti da je cilj neke vremenske misije izmjena poznatog povijesnog događaja, dokumentiranog u nekoj povijesnoj knjizi. U tom bismo slučaju mogli uzeti dva primjerka iste knjige te bismo jedan od njih tijekom vremenske misije mogli staviti u neutralnu komoru. Ako misija uspije i ako se zaista nešto promijeni u vezi s tim događajima, odmah bi nastala nova verzija povijesti. To bi stvorilo nestabilnosti među raznim vremenskim ograncima koji mogu doći do naše stvarnosti slijedeći vrlo kompleksnu putanju. No, s našeg stajališta, u tom slučaju dvije knjige više ne bi bile identične, budući da bi ona iz neutralne komore ostala nepromijenjena, dok bi drugi tekst opisao taj povijesni događaj prema novoj verziji nastaloj na temelju unesenih promjena. No, podsjetimo se da nije tako lako mijenjati prošle događaje. Dakle, sad nam je jasna funkcija neutralnih komora, a to je omogućiti očuvanje memorija vezanih uz različite vremenske linije.
Kada govorimo o fizičkim strukturama, i ovdje se radi o dijelovima da- manhurskog podzemnog Hrama koji funkcioniraju po jednom od više mo* gućih programa. U ovom slučaju mislimo na dvoranu sfera (koja je zahvaljujući zlatnoj oblozi najbolje izolirana), na različite laboratorije s kabinama te na razne selfičke uređaje samog Hrama. Jedna jako važna i kontinuirano aktivna funkcija neutralnih komora je praćenje razlika vezanih uz projekt RAZDVAJANJA RAZINA (vidi poglavlje o toj temi). U tom slučaju, sustav uz uređaje iz ovog vremena koristi i komore
smještene u drugim vremenskim točkama. Kako bismo dobili točnu sliku tih razlika, trebaju nam četiri različite točke na koje ćemo se fokusirati i odgovarajuće neutralne komore, kako je prikazano na slici: Slika 15. Neutralne komore
Komora D nalazi se na „pročelju" vremena, odnosno na najdaljoj točki poznatog nam vremena na originalnoj vremenskoj razini. Komore B i C nalaze se na razini sadašnjosti i to B na novoj razini, a C na staroj, dok se komora A nalazi u jako dalekoj točki u prošlosti. Dok su komore B i C pomične, odnosno prirodno slijede tijek vremena, komore A i D su nepomične u svojim vremenskim točkama. Cijelim sustavom upravlja sferni uređaj u Hramu (Dvorana sfera), preko kojeg se mogu kontinuirano iščitavati ti podaci. Cilj ovog sustava je utvrditi je li došlo do smanjenja ili nestanka razlika među događajima koje su temelj održanja projekta razdvajanja razina. U slučaju da se to potvrdi, uređaj je programiran za automatsku intervenciju kako bi se djelovanjem na sinkronim linijama korigirali događaji. Ako korekcija zahtijeva nešto veći potencijal, neophodno je ljudsko djelovanje. Od 1967. do danas, posebno opasne točke za održanje projekta razdvajanja razina bile su 1983. i 1990. 11.13
Svemirski spomenici
To su astralne strukture izgrađene u jako dalekim vremenima čija je funkcija očuvati sve informacije vezane uz određenu civilizaciju ili razdoblje i prenijeti ih na druga mjesta i u druga vremena. Svemirski spomenik je zapravo struktura koja nakon dugog razdoblja izgradnje i skladištenja informacija može biti odaslana u svemir kao neka vrsta satelita. On će napraviti krug svemirom te će se, nakon nekog vremena (može se raditi i o tisućljećima), vratiti na polazišnu točku. Ako lokalne civilizacije imaju potrebna znanja, moći će pristupiti toj svojevrsnoj banci podataka i izvući informacije o razdobljima njihove povijesti čiji fizički tragovi možda više ne postoje. Ovdje možemo spomenuti značajan susret iz 1992. s jednim od svemirskih spomenika kojeg je izgradila civilizacija Atlantide i koji nam je dao važne informacije vezane uz operacije koje se i danas odvijaju. Damanhur gradi svoj svemirski spomenik. I i.14 Mantike i proricanja Mantike i proricanja su konceptualno slični sustavi, no različitog opsega djelovanja. Obje tehnike služe za istraživanje naše neposredne budućnosti te dobivanje sinkronih naznaka o izborima koji bi mogli ostaviti određene posljedice u bliskoj budućnosti. Mantika se prvenstveno temelji na načelu sinkroniciteta; budući da su svi događaji međusobno povezani, svaki od njih potencijalno može biti odgovor na naše eventualno pitanje. Kako bismo mogli iščitati odgovor, jednostavno se moramo uskladiti sa sinkronicitetom, odnosno doseći stanje svijesti u kojem će naše viđenje povezanosti među događajima nadići uzročno-posljedično načelo, dakle vjerojatno će biti bliže konceptu sinkroniciteta. Drugim riječima, mantika je sinkronijsko čitanje znakova i događaja koji se u tom trenutku odvijaju oko osobe koja ju prakticira. Kako bismo mogli iščitati znakove, naš um mora biti u stanju obuhvatiti eventualne prethodno utvrđene
simbole (odnosno, treba se prilagoditi činjenici da neki objekti već imaju unaprijed određeno značenje) te pratiti asocijacije, što se mora odvijati istovremeno da bismo mogli objasniti sve druge događaje čije značenje nije unaprijed utvrđeno. Onaj tko prakticira mantiku, obično koristi sustav već katalogiziranih znakova koji pojednostavljuju čitanje. U magijsko-ezoterijskoj tradiciji, krenuvši od tih vrlo jednostavnih koncepata, razvili su se jako složeni i jednako toliko precizni oblici mantike poput TAROTA, 7 KAMENČIĆA i SINKRONE KNJIGE. To su oni najpoznatiji u Damanhuru. Proricanje je nešto moćniji sustav istraživanja vremena koji nam omogućuje praćenje puno dužih vremenskih perioda, lako je mantika vrlo zanimljiv sustav istraživanja, to je tehnika koju svatko tko posjeduje temeljna znanja vezana uz tu temu može prakticirati. Proricanje već spada među magijske tehnologije; to je tehnika koja koristi funkcije određene božanske sile. Najpoznatiji oblik proricanja je Put Proroštva kojeg predstavlja skupina osoba uvježbanih za kontakt sa specifičnom vrstom božanskih sila koje predstavljaju PROROČKE SILE. Put Proroštva je vrlo moćna metoda istraživanja i djelovanja u vremenu. Može se primjenjivati i na individualnoj razini, kako bismo dobili odgovore na posebno teška pitanja s kojima se svatko može susresti na osobnom putu. Koristi se za istraživanje prošlih života osobe koja to zatraži, za davanje odgovora na pojedinačna pitanja (jednako kao i u antičkoj Grčkoj) te za davanje kolektivnih uputa prvenstveno vezanih uz damanhurski narod ili onih koje se odnose općenito na čovječanstvo. Put Proroštva ima jako važnu funkciju i u teurgiji vezanoj uz operacije TRIJADE, no o tome detaljnije u 13. poglavlju. 11.15
Spirale i strukture napunjene energijom
U magijskim operacijama često se koriste različiti geometrijski oblici, ponekad i kombinacija više njih, kako bi se oblikovala struktura potrebna za određenu operaciju. Te strukture imaju razne funkcije. Da bi djelovale, moraju biti aktivirane, odnosno napunjene određenim energetskim potencijalom (mjeri se u vitalnim jedinicama), što se može postići samo aktiva- torima. Pomoću takvog sklopa moguće je, ovisno o potrebama date operacije, izolirati prostor, sadržavati energiju, otvoriti ili zatvoriti prolaze u druge dimenzije, rastaviti sile na manje dijelove, preoblikovati energije te njihovim korištenjem aktivirati specifične funkcije. U damanhurskoj praksi mogu se naći neke vrlo jednostavne sheme poput struktura koje se koriste za rituale povodom solsticija i ekvinocija, ali i one puno složenije koje su se koristile za sve operacije vezane uz sastavljanje TRIJADE. Spirale su strukture koje omogućuju manipulaciju prostorno-vremen- skim tkanjem, a učinak takvog djelovanja ovisit će o vrsti potencijala kojim su aktivirane. Poznat je eksperiment u kojem je na laserskoj zraci koja je prolazila prostorom iznad spirale visokog energetskog potencijala uočena mala devijacija, što je potvrdilo teoriju o savijanju prostora. Što se tiče primjene, ona se kreće od raznih jednostavnijih oblika djelovanja na suptilna tijela (učinak se postiže prolaskom kroz spiralu) koja se mogu širiti i stimulirati kako bi se pojačala percepcija ili ponovno aktivirala memorija vezana uz prošle živote (obično se koristi na seminarima istraživanja prošlih života) ili postigli određeni učinci što se tiče naših osobnosti i tako dalje, pa sve do puno složenijih i moćnijih operacija poput prve faze „magijskog rata" za oslobođenje sinkronih linija. U toj su se fazi koristile spirale iznimno visokih potencijala (koje nisu tako lako dostupne), pomoću kojih je bilo moguće „bušiti" sinkrone linije. Budući da se u toj prvoj fazi nije moglo pristupiti linijama preko čvorova, bilo je nužno djelovati na takav način. 11.16
Najnovije tehnologije
Već smo u poglavlju o strukturi materije vidjeli što su mikroatraktori te koliki potencijal posjeduju kao nositelji apsolutne inteligencije kako bi mogli upravljati informacijama kojima su napunjeni. Tada smo govorili o funkcijama
atraktora prema prirodnim zakonima, dok ćemo sada analizirati mogućnost korištenja njihovog potencijala uz pomoć tehnologije. Ideja korištenja atraktora uz pomoć tehnoloških sustava proizašla je iz činjenice što u nekim slučajevima određene operacije zahtijevaju razinu kompleksnosti koja je veća od trenutno raspoloživog znanja. Atraktori (ne zaboravimo da se podjela atraktora u četiri grupe odnosi samo na vrstu informacije kojima upravljaju, dok je njihova priroda uvijek ista) sadržavaju maksimalnu razinu kompleksnosti koja se može doseći u Svijetu materijalnih oblika te, ako raspolažu osnovnim informacijama, potencijalno mogu ostvariti bilo kakav rezultat. Kao praktičan primjer mogu nam poslužiti terapeut- ske intervencije u ljudskom tijelu. Pretpostavimo da neki od naših organa ima određenu disfunkciju za koju današnja medicina ne može naći rješenje u obliku učinkovite terapije. S druge strane, ako proučimo stanje organa kod zdrave osobe, relativno je jednostavno dobiti informaciju kakav bi on trebao biti da bi normalno funkcionirao. Dakle, mogli bismo reći da je postupak ozdravljenja tog organa moguće povjeriti mikroatraktoru, u koji bismo trebali unijeti informacije o stanju koje bi taj organ trebao doseći, a koje odgovara njegovom optimalnom stanju funkcioniranja. Kako bismo proveli tu operaciju, potrebno je fizički unijeti atraktor u odgovarajući organ te pritom riješiti problem koji proizlazi iz činjenice da atraktor nije materijalni oblik i samim time nema fizičku strukturu. Tijekom istraživanja tog područja, suočili smo se s nizom poteškoća: •
kako „pokupiti" atraktore;
kako inteligenciju koja nije vezana uz materijalni oblik preoblikovati u fizički element; kako sažeti apsolutnu inteligenciju atraktora i usmjeriti je samo na određeni program; •
kako unijeti atraktor u fizički objekt na koji želimo djelovati.
Sada ćemo korak po korak pokušati objasniti svaki od tih problema, uz napomenu da su istraživanja dovela do izrade složenih selfičkih uređaja koji su po nekim aspektima slični vremenskim kabinama te omogućuju obavljanje ranije navedenih funkcija. Krenut ćemo od prve točke; podsjetimo se da se atraktori neprekidno slijevaju iz Realiteta u Svijet materijalnih oblika privučeni signalima kompleksnosti koji se odašilju s materijalne razine. Zapravo rađanje živih oblika odašilje taj signal (iako treba naglasiti da su atraktori prisutni na svim materijalnim razinama, pa tako i u neživim oblicima; podsjetimo se mikro-mikroatraktora koji su prisutni u svakom kamenu temeljcu materije) i upravo na tome rade dotični uređaji. Kad je oblikovana prva kabina za unošenje mikroatraktora, Falco je proizveo jednu alkemijsku tekućinu nazvanu PRAISKONSKOM TEKUĆINOM, u kojoj su bile privremeno kondenzirane sve faze koje su u našem svemiru dovele do nastanka života. Ta je kabina, preko svog moćnog sferoselfičkog uređaja i specifične alkemijske tekućine, u stanju odaslati signal koji oponaša onaj koji se odašilje rođenjem nekog živog bića. Putem tog signala moguće je prizvati atraktor kojeg tada kabina „uhvati". U tom trenutku, selfički uređaj treba upisati program koji će mikroatraktor morati slijediti, ograničavajući na taj način polje djelovanja samog atraktora koji više neće biti apsolutni element, već će djelovati prema smjernicama programa. To možda izgleda kao ograničavanje, no važno je da inteligencija koja djeluje s ciIjem izvršenja programa ne bude apsolutna, već relativna. Naime, apsolutna inteligencija bi se mogla pokazati i protivna tom programu. Idući korak je primjena mikroatraktora na fizičkom objektu na koji treba djelovati. U dosadašnjim eksperimentima, mikroatraktori su korišteni prvenstveno za terapeutske funkcije i bili su unošeni u ljudsko tijelo. U toj se fazi koristi sustav za projiciranje uz pomoć laserskih zraka i magnetskih polja, a svime upravlja selfički uređaj. Tada se program usklađuje s mikroatraktorom te unošenjem u neki fizički dio poprima oblik. Preuzimanje fizičkog oblika je nužan korak zato što samo fizičko tijelo može proizvesti učinak na drugom fizičkom tijelu. Nakon unošenja, mikroatraktor počinje djelovati kako bi izvršio svoj program. Da bismo shvatili prirodu djelovanja mikroatraktora, treba se podsjetiti funkcije mikro-mikroatraktora unutar kamena temeljca materije.
Njihovo djelovanje usmjerava tijek zakona, što znači da atraktor može izvesti tako kompleksnu radnju koja će izravno djelovati na zakone te će uspjeti zaobići sve otežavajuće okolnosti s kojima bismo se susreli da djelujemo isključivo na fizičkoj razini. Dakle, teoretski ne postoje granice djelovanja mikroatraktora; oni mogu djelovati na razini sinkroniciteta ili kiše događaja (općenito na razini bilo kojeg zakona) kako bi postigli odgovarajući učinak, ako je zadatak jasno opisan (u našem primjeru to znači izraditi preciznu sliku organa u zdravom stanju i pri savršenom funkcioniranju). No, činjenica da ograničavamo njihovu apsolutnu prirodu povlači sa sobom i vremensko ograničenje. To znači da je svaki program izvediv, no treba procijeniti vrijeme potrebno za postizanje rezultata. Na primjer, zamislimo da u teško oboljelom organu imamo atraktor koji bi ga mogao dovesti do savršenog funkcioniranja za 200 godina. Jasno je da takva intervencija ne bi bila korisna jer bi osoba sigurno prije umrla. Ta potreba za vremenom proizlazi iz činjenice da atraktor, izgubivši svoju apsolutnu memoriju, mora djelovati mijenjajući stanicu po stanicu i provodeći milijardu intervencija, što nužno zahtijeva više vremena. Kako bi se zaobišla ta prepreka, istraživanje je odmah krenulo u smjeru ispitivanja i otkrivanja niza metoda za korištenje što većeg broja atraktora odjednom, čime bi se znatno smanjilo ukupno vrijeme djelovanja. Jedna grana tog istraživanja bavi se upravo traženjem načina da spoji i održi na okupu što veći broj atraktora. Danas postoje razni uređaji za trajno unošenje mikroatraktora. Također postoje instrumenti koji ispuštaju mikroatraktore na kraće vrijeme i onda ih ponovno uvlače. Na tom principu funkcioniraju stiloselfovi, selfič- ki instrumenti koji djeluju prema načelu sličnom akupunturi, iako njihovo djelovanje nije usmjereno na meridijane, već na mikrolinije. Dosad smo opisivali općenito funkcioniranje mikroatraktora, no trebali bismo razlikovati tri vrste koje se koriste u različitim situacijama jer postoje neke razlike u samom načinu funkcioniranja. Dakle, možemo govoriti o: 1.
prirodnim mikroatraktorima
2.
umjetnim mikroatraktorima
3.
neutralnim mikroatraktorima.
Mi smo opisali umjetne atraktore koje tako nazivamo upravo zato što se signal koji ih privlači odašilje iz ranije spomenutih selfičkih uređaja. Dakle, to nije prirodan, već tehnološki postupak. Prirodni mikroatraktori privlače se drukčijim tehnikama; na primjer, to je jedna od funkcija koju obavljaju pokretni uređaji koji se koriste za „putovanja". Za takvu vrstu „prikupljanja" mikroatraktora potrebno je pokrenuti odgovarajuće mase i volumene, a sam postupak je jako skup i zahtjevan u odnosu na korištenje kabina za privlačenje umjetnih mikroatraktora. Prema približnom izračunu, ako se prethodno spomenutim sredstvima prođe ruta od 250 km, moguće je „uhvatiti" jedan atraktor. No, s druge strane, njihov potencijal djelovanja je znatno kompleksniji zato što se radi o atraktorima koji dolaze u Svijet materijalnih oblika na prirodan način te su u stanju upravljati funkcijama vezanim uz život i neke složenije oblike. Zapravo bi se moglo reći da se te atraktore skreće s njihove originalne putanje, a njihovo prirodno porijeklo omogućava postizanje rezultata u materiji u puno kraćem vremenu u odnosu na umjetne atraktore. Ako se vratimo na prijašnji primjer intervencije recimo na jetri, djelovanje prirodnih mikroatraktora ne bi bilo usmjereno na pojedinačne stanice, već bi se mogao postići istovremeni učinak na cijelom organu. Ti su atraktori, dakle, jako dragocjeni, ali je njihova dostupnost ograničena s obzirom na vrijeme i trošak prikupljanja. Stoga se koriste gotovo isključivo za rješavanje potencijalno smrtonosnih fizičkih oštećenja nastalih uslijed teških nesreća.
U takvim slučajevima, nužna je neposredna i djelotvorna intervencija u vrlo kratkom vremenu gdje nam druge vrste atraktora ne bi bile od koristi. Atraktorima upravlja izravno Falco, kako u prikupljanju, tako i u primjeni u netom navedenim slučajevima. To su intervencije na visokoj razini magijske tehnologije. Za sve druge terapeutske slučajeve u kojima nije apsolutno neophodno postići rezultat u kratkom roku, primjenjuju se umjetni atraktori. Njih se priziva i primjenjuje pomoću odgovarajućih kabina o kojima smo govorili. Damanhurski zdravstveni sustav primjenom znanstvenih protokola bilježi sve slučajeve i postignute rezultate, kako bi se dobio stvarni pregled učinkovitosti. Trenutna istraživanja usmjerena su na razvijanje tehnika koje će omogućiti istovremeno korištenje sve većeg broja mikroatraktora. Kako broj atraktora raste, smanjuje se vrijeme potrebno za postizanje značajnih rezultata. Osim terapeutske funkcije, mikroatraktor i imaju široko polje primjene i među kompleksnijim tehnologijama gdje se često upotrebljavaju u kombinaciji s drugim tehnologijama kako bi se dobile funkcije koje je nemoguće postići samo jednom od njih. Ovdje možemo navesti primjer VREMENSKIH SATELITA (vidi odlomak o toj temi) koji funkcioniraju zahvaljujući povezivanju mikroatraktora, selfika, tehnologije lančanog povezivanja i vremenskih sjemena. Neutralni mikroatraktori su ponešto drugačija skupina, budući da to nisu doslovno atraktori, već prazne ljušture koje nemaju vlastitu inteligenciju poput atraktora, ali imaju jednaki odnos s materijalnom razinom. To zna- či.da ne mogu samostalno djelovati u Svijetu materijalnih oblika, ali imaju strukturu koja bi se, uz pomoć odgovarajućeg programa, dala iskoristiti za djelovanje na materiju s jednakim mogućnostima koje nude mikroatraktori. Te su strukture otkrivene prikupljanjem prirodnih atraktora; u istu 113 „mrežu" redovito se „hvataju" i ti posebni atraktori bez inteligencije. Neko vrijeme ih se nije uzimalo u obzir u istraživanjima, ali je tada otkriveno da ih je moguće koristiti kao atraktore. Od drugih kategorija razlikuju se prvenstveno po tome što neutralni atraktor djeluje samo slijedeći program nije u stanju nalaziti različite putove za izvršavanje programa što obično rade prirodni i umjetni atraktori. S druge strane, to je obilježje iznimno važno u eksperimentiranju gdje je nužno imati strogo pod kontrolom ono što se događa. Neutralni atraktori se koriste prvenstveno u eksperimentima s vremenskim sjemenima (vidi poglavlje o toj temi). 11.17
Lančana povezanost
U najmodernijim primjenama, tehnologija lančane povezanosti predstavlja jako važnu kariku koja je omogućila otvaranje mnogih novih putova. Do otkrića ove vrste tehnologije došlo je slučajno (odnosno trebali bismo reći sinkronijski) tijekom ispitivanja jednog novog magijskog instrumenta izrađenog za naprednije faze sastavljanja TRIJADE (instrumenta sa štapićima kojeg smo u toj fazi nazivali instrumentom voda). To je bilo 1998. Tijekom jedne faze ispitivanja koje se obavljalo u morskoj vodi, primijećeno je da taj instrument stvara neke čudne niti u vodi. Ta pojava nije bila izravno povezana s funkcijama instrumenta, dakle radilo se o nepredviđenom sekundarnom efektu. Analizom je otkriveno da stvaranje tih niti uzrokuje jedna specifična pojava koju smo nazvali upravo LANČANOM POVEZANOŠĆU. Radilo se o poravnavanju elektromagnetskih sila na atomskoj razini. Isto takvo stanje obično nalazimo u magnetu, no u ovom slučaju pojava nije izazivala magnetski učinak, ali jedan detalj je svejedno pobudio zanimanje. Te niti u obliku povezanih molekula vode, koje su na atomskoj razini bile raspoređene kao da su dio magneta, mogle su biti neka vrsta vodiča energije. Ta je pojava detaljnije istražena te su za nekoliko mjeseci izrađeni selfički uređaji koji su izravno mogli proizvesti pojavu lančane povezanosti, koja se do tada pojavljivala samo kao sekundarni efekt prilikom korištenja instrumenta sa štapićima. Zahvaljujući tim prvim uređajima, daljnje istraživanje je bilo olakšano.
Ubrzo se došlo do zaključka da je moguće stvoriti provodljive strukture i sklopove, a da ih nije potrebno doslovno izraditi, već jednostavno usmjeriti materiju na atomskoj razini, odnosno primijeniti pojavu LANČANOG POVEZIVANJA. U međuvremenu je, zahvaljujući istraživanjima, proizveden učinak na različitim materijalima. Krenuvši od morske vode, ubrzo je postignut učinak u zraku i u čvrstoj materiji, a malo pomalo otvorena je i mogućnost djelovanja u praznom prostoru. Područje primjene je vrlo široko, ali je prvenstveno usmjereno na jedan određeni element koji će u damanhurskim magijskim tehnologijama omogućiti skok na višu razinu. Falco ga je opisao kao povijesni prijelaz do kojeg je došlo razvojem industrijskog doba, uslijed nastanka prvih strojeva koji su omogućili znatno veći obujam proizvodnje u odnosu na prijašnje zanatske sustave. U našem slučaju, industrijske uređaje su predstavljali sustavi za vađenje energije iz sinkronih linija. Najvažniji aspekt lančane povezanosti bila je činjenica da ona u materiji oblikuje stanje identično onome koje nastaje prolaskom sinkronih linija. I u ovom slučaju materija biva usmjerena na atomskoj razini te tako postaje neka vrsta vodiča koji omogućava prolazak energija koje teku sinkronim linijama. To je značilo da je tehnologijom lančanog povezivanja moguće izraditi umjetne sinkrone linije. Nas je posebno zanimala izrada malih linija jer je preko njih bilo moguće doseći sinkrone čvorove smještene na dotad nedostupnim mjestima. U poglavlju posvećenom sinkronim linijama vidjeli smo da na planetu postoji mnogo sinkronih čvorova, ali većina njih nije iskoristiva jer su smješteni ili na velikim dubinama ili visoko u zraku. Ni u jednom slučaju ih fizički nije moguće doseći. Znamo da je za korištenje sinkronog čvora neophodno fizički izraditi odgovarajući uređaj na tom mjestu. On se doslovno mora nalaziti iznad prolaza malih linija prisutnih oko tog čvora. Ta je nova tehnologija omogućila priključivanje na sve one čvorove koji su prije bili nedostupni te je time omogućen pristup ranije nezamislivim količinama energije. Nedostajalo je još nekoliko elemenata da bi se do toga došlo. Treba uzeti u obzir činjenicu da pojava lančane povezanosti nije trajna u materiji, već opada nakon 20 do 30 minuta. To znači da brzina oblikovanja umjetne male linije mora biti dovoljno velika kako bi se uspjelo doći do sinkronog čvora u vremenu kraćem od 20 minuta, jer će nakon toga ,,cijev“ lančanog povezivanja početi nestajati te neće biti moguće izvući energiju. Prvi uređaji su omogućili stvaranje pojave lančanog povezivanja u različitim vrstama materijala, ali postupak je bio poprilično spor i nije ga bilo moguće ubrzati u tom obliku. Iz tog je razloga osmišljen drukčiji sustav te je tako nastao projekt prvog Kozmičkog kolovrata. 11.18
Kozmički kolovrat
KOZMIČKI KOLOVRAT je struktura koja se sastoji od velikih menhi- ra povezanih uređajem za lančano povezivanje. Ta je struktura izrađena 1998. na području HRAMA BAITE. Nastala je s ciljem trajnog povezivanja sa sustavom dubokih sinkronih čvorova, ali je istovremeno predstavljala jedan od instrumenata vezanih uz operacije TRIJADE. Služila je kao sredstvo povezivanja između Božanstava spojenih u TRIJADI i masa planeta našeg Sunčevog sustava. Zato su menhiri vezani uz SUNCE, MJESEC, VENERU, MARS, MERKUR, JUPITER, SATURN i URAN. Kolovrat je na taj način omogućavao kontinuirano izvlačenje energije iz tih dubokih čvorova koja bi se, dolaskom na površinu, omatala oko menhira, baš kao pređa na vreteno. Svaki menhir ima karakteristična obilježja koja može prenijeti na pređu (vidi poglavlje o TRIJADI). Na taj se način ona početna energija može podijeliti u osam različitih vrsta (prva verzija kolovrata sastojala se od osam menhira). Iz Kozmičkog kolovrata, proizvedeno i oko menhira omotano „predivo" moglo se prenijeti na daljinu do pokretnih uređaja korištenih na putovanju te ga se moglo iskoristiti za tadašnje ciljeve istraživalačkih operacija. Kolovrat je prije svega omogućavao ubrzanje procesa tkanja niti lančanog povezivanja. Taj je detalj bio ključan iz ranije spomenutih razloga. Za tu je funkciju bila neophodna određena vrsta tkanja oko menhira u kolovratu. U tim su se operacijama magijski instrumenti trebali kružno kretati oko menhira. To su na početku ručno izvodile osobe koje su fizički prenosile instrumente. Da bismo shvatili kako funkcionira ubrzanje, pretpostavimo da je početna brzina bila 10 m/s. Tim postupkom, fizički prijeđena daljina pri svakom napravljenom krugu omogućavala je u jednakoj mjeri povećanje brzine tkanja. To znači da, ako je napravljeno sto krugova oko menhira, a jedan krug je dugačak 3 metra, brzina tkanja je ukupno mogla narasti za 300 m/s. Operacije tkanja su se neko vrijeme nastavile izvoditi pomoću tog manualnog sustava.
U međuvremenu je raspolaganje novom energijom dobivenom iz raznih dubinskih čvorova omogućilo ogromne promjene u vrlo malo vremena. Nakon prve faze eksperimentiranja kako bi se uređaji za lančano povezivanje dotjerali do savršenstva, prešlo se na ostvarenje prvog praktičnog cilja u okviru magijskog rata. Radilo se o OSLOBAĐANJU SINKRONIH LINIJA od neprijateljske okupacije. Ta je operacija, kao što smo već objasnili u poglavlju o sinkronim linijama, zapravo započela već u prvim godinama damanhurske povijesti. U nekih 20 godina oslobođeno je oko 45% sinkronih tokova. Zahvaljujući velikoj količini energije koja je dobivena pristupom dubokim sinkronim čvorovima, bilo je moguće prijeći u napad u velikom stilu. U samo mjesec dana zgusnutih operacija dovršena je faza oslobađanja, čime se itekako dobilo na vremenu jer je za tu fazu bilo predviđeno puno duže razdoblje. Idući korak bila je mehanizacija tkanja na kolovratu, što se do tada radi- 116 lo ručno. Postavljene su šine kojima su kružili električni vlakići, prenoseći odgovarajuće sferoselfove koji su preuzeli funkciju instrumenata korištenih u manualnom sustavu. Tako su se operacije mogle puno brže odvijati. Pređa lančanog povezivanja, kao što smo već ranije objasnili, najviše se koristila za istraživalačke operacije tijekom putovanja, a njezine dvije najvažnije funkcije su: 1.
Stvaranje mreža za istraživanje vremenskih matrica
2.
Eksperimenti mijenjanja atmosferskog vremena.
U tom razdoblju otkriven je još jedan ključan detalj; priroda energije dobivene iz dubinskih sinkronih čvorova nije jednaka onoj koju možemo naći na površini. Ispostavilo se da je priroda podzemne energije čišća. Veća čistoća znači da se početna energija može oblikovati u više različitih oblika, dok se ona površinska očituje jedino u sinkronim funkcijama o kojima smo ranije govorili. Dakle, možemo razlikovati tri glavna oblika energije: 1.
Sinkrona energija
2.
Telurska energija
3.
Vremenska energija.
Sinkrona energija je najsličnija površinskoj, no postoji velika razlika u količinskom odnosu. U ovom slučaju omjer sile je puno veći, tako da je smišljena prikladna mjerna jedinica kojom bismo je mogli što točnije definirati. Ta nova mjerna jedinica nazvana je sinkronim naponom. Zahvaljujući većoj sili, rat za oslobođenje sinkronih linija je jako brzo okončan, prije predviđenog vremena. Telurska energija je vezana uz svjesne sile čije je težište u ovom dijelu svijeta. To su sile s kojima se već kontaktiralo u prošlosti te ih se nazivalo Božanstvima Hada ili sličnim imenima. Radi se o jako moćnim silama koje je teško kontrolirati. U ljudskoj povijesti zabilježeno je nekoliko pokušaja korištenja tih inteligencija koji su često loše završavali. Vremenska energija se prvenstveno tiče razvoja vremenske vegetacije koja se prilagođava tokovima te energije. Dakle, povezana je s prirodom vremena. To je zapravo jedna od komponenti koje čine strukturu vremena. Budući da smo imali na raspolaganju tako kompleksni uređaj koji je u stanju kontinuirano povećavati brzinu prijenosa lančane povezanosti, jedan od ciljeva postaje dosezanje drugih, još daljih točaka kako bi se izvukla još čišća energija. O čemu se zapravo radi? Postoji primarni izvor širenja sinkronih linija (točnije četiri osnovne točke koje nazivamo srcima galaksije) odakle kreće apsolutno čista energija. To znači da se iz jednog izvora može izvući bilo koji oblik energije. Kako sinkrone linije dopiru do lokalnih sustava i ulaze u određene galaksije, sunčeve sustave i pojedinačne svjetove, priroda energije koju prenose prilagođava se tim sustavima i oblikuje prema funkcijama koje će morati obavljati. No, na taj način gubi fleksibilnost i sve se više sužavaju mogućnosti daljnjih pretvorbi u druge energije. Zaključak je sljedeći: ako uz pomoć cijevi za lančano povezivanje uspijemo doseći sunce, odnosno ono prvo
što linije dotaknu kad se udalje od Zemlje, moći ćemo izvući energiju veće čistoće. Jednako tako, ako izađemo iz našeg Sunčevog sustava i dosegnemo „međuzvjezdani sinkroni čvor“, energija će imati još jači potencijal djelovanja te ćemo na naš planet moći prenijeti energije koje ovdje nikako ne bi mogle biti proizvedene. No, ta nas konstatacija ponovno vraća na temu o brzini prijenosa lančanog povezivanja koja mora biti dovoljno velika da pravovremeno dođemo do mjesta odakle želimo izvući energiju. Iz tog se razloga nastavlja s mehanizacijom sustava za ubrzanje, koji se nakon električnih vlakića razvija zahvaljujući tehnološkim inovacijama dobivenim primjenom lančane povezanosti na selfikama. Jedan od provedenih eksperimenata bilo je oblikovanje selfičkih mikro-sklopova. Cilj je bio smanjiti u velikoj mjeri određene selfičke strukture te ih oblikovati unutar različitih materijala i to na potpuno drugačiji način od onog tradicionalnog kojeg smo opisali u poglavlju vezanom uz selfiku. Tako su vrlo brzo nastali jako praktični tekući sferoselfovi, oblikovani unutar tekućine koja je mogla biti stavljena u krug oko menhira, što bi zamijenilo električne vlakiće. Željeznički sustav je na taj način bio zamijenjen hidrauličkim sklopovima koji su puno praktičniji; održavanje je vrlo jednostavno u odnosu na željeznički sustav na čije se održavanje zbog čestih kvarova gubilo puno vremena. Paralelno se krenulo s izradom novog uređaja za vađenje energije iz središta Zemlje. Sustav je izgrađen unutar podzemnog Hrama. Radi se o pomičnoj složenoj selfičkoj strukturi na metalnim šinama, pojačanoj sustavom cirkulacije s tekućim sferoselfovima poput onog u Kozmičkom kolovratu. Hidraulički sklop je vidljiv u svim dvoranama budući da prolazi svim dijelovima podzemne strukture. Novi uređaj je nastao iz potrebe za crplje- njem različitih vrsta energija. Na primjer, ovaj je specijaliziran za crpljenje vremenske energije, a s ciljem širenja potencijala vremenske tehnologije. Današnja je situacija sljedeća: već nekoliko godina uređaji su u stanju crpiti energiju iz sunca, čija priroda nam omogućava pretvorbu dobivene energije u otprilike dvadeset različitih oblika. Neki od njih omogućili su revolucionarne promjene i na određenim sustavima vezanim uz alkemiju živih bića. Brzina prijenosa lančane povezanosti znatno je veća od brzine svjetlosti, a istraživanja su dovela do otkrića drugih točaka izvan Sunčevog sustava odakle se može crpiti još čišća energija. No, na tako velikim udaljenostima ulaze u igru i drugi faktori, prije svega nužnost korištenja jako velikih masa. Vađenje energije zapravo funkcionira na principu „pumpanja", a masa menhira predstavlja klip te pumpe. Kada je točka crpljenja na toliko velikoj udaljenosti, potrebna masa može biti velika koliko i cijeli jedan planet. Osim toga, masa koju koristimo mora biti posebno pripremljena kroz odgovarajuće rituale da bi mogla obavljati tu funkciju. To je razlog zbog kojeg se ovakve radnje moraju osloniti i nadovezati na jednu od važnih operacija projekta TRIJADA; „operaciju usmjeravanja masa“. Otome ćemo detaljnije govoriti u poglavlju posvećenom Trijadi, no ukratko možemo reći da se tim operacijama masa planeta našeg Sunčevog sustava postepeno usklađuje s frekvencijom novog božanskog aparata kojeg predstavlja TRIJADA. Malo pomalo kako se masa usmjerava, može se koristiti i za povećanje dimenzija klipa pumpe koju predstavlja Kozmički kolovrat. U tim točkama koje su udaljene od Zemlje 9 i pol svjetlosnih sati, za vađenje energije potrebna je masa jednaka otprilike 2/3 Sunčeve mase. Trenutno još nije moguće djelovati u tom smjeru zato što usmjerena masa koju smo dobili kroz dosadašnje operacije još nije dosegla tu razinu, dok je brzina kojom raspolažemo i više nego dovoljna da se na vrijeme dođe do tih točaka, odnosno u manje od 20 minuta, nakon čega učinak lančane povezanosti počinje slabiti. Ovim ritmom kojim se odvijaju operacije usmjeravanja masa, vjerojatno će i taj cilj biti ostvaren za nekoliko godina, a istraživanja bi mogla dovesti i do razvoja novih sredstava za dodatno ubrzanje vremena. Sada ćemo pokušati sažeti posljedice otkrića tehnologije lančane povezanosti: •
znatno se povećala količina raspoložive energije;
oslobađanje sinkronih linija okončano je puno ranije nego što je bilo predviđeno; •
stvoreni su temelji za oblikovanje Kozmičkog kolovrata;
došlo je do revolucionarnih promjena i u selfičkoj tehnologiji — omogućeno je oblikovanje tekućih sferoselfova; •
omogućeno je dobivanje novih oblika energije iz dubinskih i zvjezdanih sinkronih čvorova;
•
omogućeno je eksperimentiranje vezano uz kontrolu atmosferskog vremena.
11.19
Vremensko sjeme
Radi se o tehnologiji koja je rezultat istraživanja vremenske vegetacije o kojoj smo detaljnije govorili u poglavlju o vremenu. Vremensko sjeme je za vremensku vegetaciju isto što i klasično sjeme za drvo, odnosno omogućava klijanje određene strukture vremenske vegetacije koja se može, kao što smo već vidjeli, razviti na bilo kojem vremenskom pravcu i mijenjati vremensku strukturu kojom prolazi i na kojoj se razvija. Ova nam tehnologija dopušta laboratorijsko oblikovanje vremenskog sjemena koje je moguće programirati. To znači da se programom može odrediti njihovo kretanje do određene točke u vremenu i provođenje određenih promjena. Ova je tehnologija dostupna i za osobnu upotrebu. U našoj školi moguće je pohađati tri različita seminara kako bi se naučilo koristiti isti toliki broj vremenskog sjemenja. U naprednijoj magijskoj tehnologiji, vremensko sjeme je kao i mikroatraktor temeljne komponente većih struktura čije se funkcije mogu reprogramirati ovisno o potrebi. Istraživanje vremenskog sjemena predstavlja područje koje u velikoj mjeri još treba istražiti, budući da je teško programirati njihove funkcije jednom kad izađu iz naše linije vremena i upravo je to njihovo temeljno obilježje. Trenutno raspolažemo s tri tipa vremenskog sjemena za osobnu upotrebu te ćemo objasniti njihove funkcije: PRVI TIP omogućava mijenjanje aspekata i događaja koji čine dio naše prošlosti. Moguće ih je programirati za odlazak u jednu ili više točaka u prošlosti i djelovanje na vremenskoj strukturi, tako da se promijeni ravnoteža između probnih i stvarnih vremena. Na taj način, događaj koji je možda bio sadržan samo u jednom od naših probnih vremena može dobiti težinu događaja koji pripada glavnoj liniji našeg vremena, mijenjajući na taj način i eventualne posljedice u budućnosti. Taj se tip sjemena koristi na prvom seminaru kojeg smo nazvali seminarom za preoblikovanje sjećanja. DRUGI TIP je sličan prvom, ali se u ovom slučaju djeluje u smjeru budućnosti. Omogućava definiranje linije budućih događaja programiranjem osnovnih aspekata. Drugim riječima, moguće je rezervirati personaliziranu liniju vremena u budućnosti. Korištenje ove vrste sjemena također je predmet jednog od seminara. •
TREĆI TIP je onaj koji omogućava, i dalje na osobnoj razini, razvoj dodatnih probnih vremena u odnosu na ona prirodna. To bi omogućilo razvoj raznih sposobnosti ili događaja koji inače ne bi bili predviđeni na našoj normalnoj liniji vjerojatnosti. Da bi se to postiglo, dotično sjeme mora djelovati izvan naše linije vremena, što nas dovodi do ranije spomenutog problema, odnosno poteškoća s kontroliranjem sjemena izvan granica naše linije vremena. Iz tog razloga treći tip vremenskog sjemena mora imati ograničen rok trajanja. Osnovni program predviđa trajanje od petnaest dana i unutar tog vremena moguće ga je kontrolirati. Svako vremensko sjeme treće kategorije programirano je za posebne funkcije. Korištenjem takvog sjemena, tijekom tih petnaestak dana aktivirat će se događaji i okolnosti u kojima ćemo moći „kušati" elemente koji su dio njegovog programa. Nakon tog vremena, sjeme će prestati obavljati svoju funkciju jer bi inače moglo izbjeći kontroli te više ne bi bilo moguće predvidjeti posljedice. Nakon toga ovisi o osobi hoće li uspjeti zadržati i na svojoj uobičajenoj liniji vremena plodove iskustava iz tih 15-ak dana. Kako bismo nastavili i produbili istraživanje, moguće je eventualno ponovno upotrijebiti istu vrstu vremenskog sjemena. •
Osim tih kategorija vremenskog sjemena postoje i mnoge druge oblikovane i programirane na specifičan način za određene funkcije. Njih nije moguće katalogizirati. Još jedna važna pojedinost vezana uz sve vrste vremenskih sjemena jest činjenica da se programiranje uvijek odvija preko spajanja s mikroatraktorima koji kontroliraju i upravljaju dotičnim programima. 11.20
Vremenski sateliti
To su sustavi koji omogućuju istraživanje i definiranje vremenskog teritorija. Postoje različite vrste vremenskih satelita koji se koriste ovisno o potrebnim funkcijama. Prvi tip o kojem smo govorili služi za orijentaciju u vremenskoj navigaciji. Oni su trajno smješteni na određenim točkama u vremenu. Uz pomoć dovoljnog broja ovakvih vremenskih satelita moguće je oblikovati neku vrstu vremenskog GPS-a. Prema približnom izračunu, za točnu definiciju jedne
točke u vremenu potrebno je 800 različitih međusobno povezanih točaka i jednako toliko vremenskih satelita. Kada je započelo eksperimentiranje vezano uz putovanja kroz vrijeme, ustanovljeno je da već postoji velik broj satelita koje su postavili razni vremenski imperiji koji su osnivali kolonije u vremenu. Njima se mogu koristiti svi koji raspolažu tom vrstom tehnologije. I mi smo ih koristili, a da nismo postavili vlastite. Za tu funkciju moguće je iskoristiti i zvijezde koje predstavljaju neku vrstu prirodnih vremenskih satelita. Posljednjih nekoliko godina radimo na jednoj drugoj vrsti satelita čija je funkcija istraživanje teritorija budućeg vremena, odnosno onih točaka do kojih se na drugačiji način ne može doći. Takvi se sateliti izrađuju u damanhurskim laboratorijima te bivaju „lansirani" iz ove točke u vremenu zato što podaci koje trebaju dostaviti imaju svrhu samo u našoj sadašnjosti. Dakle, oni nisu fiksni, već slijede određenu vremensku putanju. Ti su sateliti namijenjeni za istraživanje narednih šesto godina budućnosti, a to se vrijeme podudara s trajanjem koje projekt RAZDVAJANJA RAZINA (vidi poglavlje o povijesti magije u suvremenom dobu) mora dostići. Radi dovršenja toga projekta, treba nam dovoljno detaljna mapa linija vjerojatnosti koje se očituju u vremenu u narednih šesto godina, da bismo mogli utvrditi koja od njih je najviše usklađena s projektom. Kako bismo te satelite mogli odaslati ,,u orbitu", napravljena je prikladna „rampa za lansiranje" proširenjem KOZMIČKOG KOLOVRATA. 2003. izgrađena je ta nova impozantna struktura koja se temelji na korištenju menhira te u ovom slučaju i velikih portala (sličnih onima u Stonehengeu). Dodavanjem ove nove funkcije koja se koristi cijelom strukturom, veličina kolovrata je i više nego udvostručena. Postupak lansiranja predviđa posebnu operaciju koja osim svih menhira i portala kolovrata uključuje i određene instrumente među kojima je i jedno zrcalo s tri leće izrađeno upravo za tu funkciju. Tijekom faze lansiranja, masa menhira koristi se za mijenjanje vremenskog pravca; kompliciranim postupcima izračunavaju se vremenski kutovi kojima sateliti moraju proći, a aktivacija svakog menhira proporcionalna je kutno-vremenskom usmjerenju koje mora dati satelitu. Satelit se fizički smješta u odgovarajuću točku i njegova se masa prenosi na odredišnu točku u vremenu, zbog čega na kraju operacije satelit više nije prisutan. Njegov povratak nije predviđen, no satelit može odašiljati podatke koje postupno bilježi prema našoj sadašnjosti. Te podatke primaju i dekodiraju pokretni uređaji u kamperima, čije funkcioniranje zahtijeva i ljudsku intervenciju. Sa stajališta tehnologije, vremenski sateliti su selfičke strukture koje se kombiniraju s mikroatraktorima, uređajima za lančano povezivanje i vremenskim sjemenima. Međudjelovanje tih različitih sustava satelitu omogućava kretanje određenom putanjom kroz vrijeme koja često prolazi zonama u prošlosti da bi potom izronila u budućnosti. Zahvaljujući funkcijama vremenskih sjemena, postaje moguće proći i onim mjestima na kojima je tkanje vremena oštećeno, što bi inače prouzročilo gubitak putanje te nemogućnost slanja podataka. Do danas su proizvedene dvije generacije ove vrste vremenskog satelita. Prva je omogućila prvotnu funkciju satelita, a to je prikupljanje i odašiljanje podataka do baze. Druga generacija osim prikupljanja podataka omogućava i male intervencije zgušnjavanja događaja. Zgušnjavanje budućih događaja u praktičnom smislu znači povećanje vjerojatnosti da se isti i očituju. 122 Nakon prve faze izrade vremenske mape, radni program predviđa djelovanje na različitim razinama s ciljem učvršćivanja događaja na onim linijama vremena koje se smatra najprikladnijima za razvoj projekta buđenja Čovječanstva kojeg Damanhur provodi. Kada se izradi dovoljno precizna mapa, bit će omogućen izravan pristup tim točkama u vremenu pomoću vremenskih kabina. Jednu drugu vrstu satelita čija se upotreba predviđa u budućnosti nazvali smo „satelitom Sunčeve putanje". To je sustav koji se kreće istom putanjom kao planeti oko sunca. Možemo zamisliti da će ti sustavi slijediti putanju nekog planeta, ali uz određenu vremensku prednost, kako bi unaprijed ispitali vrijeme kojim će se proći. 12.
MAGIJSKE TEHNOLOGIJE ZA PUTOVANJE KROZ VRIJEME
Od 1992. do 1994. mnoge su večeri s Falcom bile posvećene istraživanju vremenske tehnologije, analizirajući nekoliko tisuća detalja koje treba imati na umu kada se razmatra mogućnost putovanja kroz vrijeme. U ovom ćemo poglavlju pokušati dati što potpuniju sliku saznanja kojima naša tehnologija raspolaže na ovom polju.
Prije svega treba razmotriti što uopće znači putovati kroz vrijeme sa stajališta opće teorije o vremenu koju smo analizirali u prethodnom poglavlju; u tu je svrhu bez daljnjega potrebno uzeti u obzir vremenske pakete i njihove pojedinačne karakteristike te pojmiti putovanje kroz vrijeme kao premještanje iz jednog vremenskog paketa u drugi. Kako bi bilo moguće izvesti takvu operaciju, potrebno je raspolagati svim podacima vezanim uz ritam, kompleksnost i kapacitet određenog vremenskog paketa. I tada, iako smo vrijeme definirali kao vječni sadašnji trenutak, odnosno kao teritorij kojim se teoretski možemo kretati u svim smjerovima, svejedno treba razlikovati kretanje prema prošlosti koju možemo lakše upoznati, od kretanja prema budućnosti, budući da događaji koji bi je trebali definirati s našeg stajališta još nisu zgusnuti. Ako uzmemo u obzir kompleksnost, vidjet ćemo da i taj važan faktor ukazuje na činjenicu da je lakše kretati se prema prošlosti, odnosno prema stanju manje kompleksnosti u odnosu na polazišnu točku. Kompleksnost je zapravo temeljna stavka cijelog tehnološkog sustava; vidjet ćemo da se putovanje odvija manipulacijom kompleksnosti. Vremenskog putnika možemo promatrati kao zgusnuti događaj određene kompleksnosti koji mora ući u neki drugi događaj u vremenu na odredišnoj točki. Slijedeći već poznati primjer, na temelju kojeg svaki događaj možemo prikazati kvadratom čije su dimenzije obrnuto proporcionalne razini kompleksnosti, lako možemo zaključiti da događaj veće kompleksnosti može ući u onaj manje kompleksnosti, dok obratno nije moguće. To je jednako tvrdnji da je moguće putovati u prošlost dok u budućnost nije, uz napomenu da ćemo se pred kraj ovog poglavlja osvrnuti na određene tehnološke inovacije. Naredno ograničenje predstavlja ritam vremenskih paketa; vidjeli smo u prošlom poglavlju da su ritmovi često nekompatibilni, zbog čega materijalni oblik koji se kreće kroz vrijeme može ući samo u vremenski paket čiji je ritam kompatibilan s ritmom njegovog paketa. Još jedan važan element koji treba uzeti u obzir odnosi se na ulazak strane mase, odnosno mase vremenskog putnika u vremenski paket kojeg, budući da je već prošao, treba smatrati zgusnutim. To znači da je pun, i zato, da bismo u njega uopće mogli unijeti određenu masu, recimo 70 kg, jednako toliko trebamo izvući. Ovim ćemo primjerom pokušati olakšati razumijevanje: zamislimo odredišni vremenski paket kao bocu punu vode. U trenutku ulaska neke mase u tu bocu neizbježno dolazi do istjecanja jednake količine vode. Ako voda ne izađe iz boce, nijedan drugi element ne može ući u nju. Posljednji detalj koji ćemo analizirati sa stajališta teorije prije nego što krenemo u detaljnije tehničko pojašnjenje vremenske tehnologije odnosi se na dostupnost događaja vremenskom putniku jednom kad dođe na odredište. Iz onoga što je rečeno znamo da će se vrlo vjerojatno raditi o nekoj točki u prošlosti u kojoj kiša neutralnih događaja više nije aktivna, budući da je dotični vremenski paket već zgusnut. Stoga je neophodno raspolagati svim informacijama o tom vremenskom paketu, da bi se mogla utvrditi dostupnost eventualnih nezgusnutih događaja prisutnih u njemu, osim same tehnološke mogućnosti prijenosa događaja s polazišne točke. Vremenska tehnologija, osim što omogućava prijenos materijalnog oblika iz jednog vremenskog paketa u drugi, mora biti u stanju riješiti sve eventualne probleme, kako bi se putovanje odvijalo u skladu s funkcioniranjem zakona derivata koje smo analizirali u prethodnim poglavljima. Sada ćemo prijeći na analizu složene vremenske tehnologije koja u suštini koristi uređaje zvane SELFIČKE KABINE. One funkcioniraju na principu tehnologije koju bismo mogli definirati kao četiri petine magijska i jedna petina klasična. Ova vrsta tehnologije nije izmišljena ni iz čega, već predstavlja tehnološku reprodukciju onoga što su neke životinjske vrste (nezemaljske) u stanju učiniti da bi pobjegle grabežljivcima. Te vrste imaju sposobnost sažimanja i širenja vlastite kompleksnosti, što im omogućuje male skokove u vremenu, dovoljne da im zajamče bijeg. Dakle, ova se tehnologija temelji na kompleksnosti. Postoje i drugi sustavi putovanja kroz vrijeme, no naša je škola razvila upravo ovaj. Sada ćemo definirati stvarne mogućnosti koje nudi ova tehnologija i koji se uvjeti moraju poštivati: Moguće je putovati kroz vrijeme koristeći vlastito fizičko tijelo (fizičko putovanje) ili samo suptilni dio našeg bića (putovanje zaposjedanjem drugog tijela). U ovom drugom slučaju koristi se lokalno živo biće koje se privremeno „zaposjeda"; 1.
2.
Moguće je putovati u prošlost, u stanja manje kompleksnosti u odnosu na polazišnu točku;
3.
Odredišni vremenski paket mora imati ritam kompatibilan s ritmom vremenskog putnika;
Za vremenskog putnika subjektivno trajanje vremena se ne mijenja (vremenski putnik se putovanjem u prošlost neće pomladiti); 4.
Samo živući oblici mogu putovati na ovaj način, budući da se samo kompleksniji elementi poput živućih oblika mogu kretati već zgusnutim prostorom kao što je neki vremenski paket u prošlosti. 5.
Sada ćemo vidjeti od čega se sastoje vremenske kabine i kako tijekom putovanja kroz vrijeme funkcionira cjeloviti uređaj, koji obuhvaća i čitavo selfičko postrojenje Podzemnog hrama s pristupom rudniku događaja. Kabina se sastoji od okruglog metalnog diska promjera oko 120 cm o kojeg je obješeno 19 metalnih bakrenih i mjedenih šipki koje čine neku vrstu Faradayevog kaveza. Tu su i određene električne aparature (frekvenci- ometar i elektrostatički uređaji) povezane s diskom i šipkama. Dno kabine čini okruglo drveno postolje unutar kojeg se nalazi dio selfičkog uređaja, a oko njega je veliki dvostruki krug koji obuhvaća cijelu površinu kabine. Zatim imamo sferoselfički uređaj koji je u svojoj prvoj verziji, prilikom ispitivanja kabina u proljeće 1994., predviđao po jedan sferoself za svaku od 16 šipaka. Kompletni uređaj kabine povezan je sa selfičkim postrojenjem Hrama. Danas je kabina znatno složeniji uređaj, budući da je obogaćena desecima sferoselfova povezanih sa sustavom multiplikatora, što joj dodatno uvećava snagu. Nikako ne smijemo zanemariti vezu s božanstvom koje, kao što ćemo vidjeti dalje u tekstu, obavlja jako važan dio procesa bez kojeg ovako složena operacija kao što je putovanje kroz vrijeme nikako ne bi bila moguća. Potrebne su čak i funkcije vezane uz silu GRALA. Sada ćemo kroz nekoliko točaka pokušati objasniti što se događa tijekom putovanja kroz vrijeme i koje funkcije imaju netom opisani uređaji. Osim što osoba koja se priprema za putovanje kroz vrijeme mora proći odgovarajuće pripreme, kako fizičke koje obuhvaćaju i aspekte vezane uz preživljavanje, tako i psihološke budući da se mora suočiti s iznimno, prvenstveno za um, zahtjevnim iskustvom, vremenski putnik biva podvrgnut i hipnozi tijekom koje se u njegovu memoriju unose posebni KODOVI koji za naš um predstavljaju prijevod ritmova vremenskih paketa. Poznavanje tih kodova spada među najtajnije informacije iz područja vremenske tehnologije. Zato se tijekom hipnoze unosi i posthipnotička naredba koja će po završetku misije izbrisati te kodove iz svjesne memorije. Postoji osam temeljnih kodova i oni određuju u koji će vremenski paket putnik biti transportiran. Potom slijedi aktivacija kabine korištenjem energije koju izravno proizvodi za to predodređen tim . Ovdje govorimo o vitalnim energijama koje se izražavaju kroz razne tehnike poput pjevanja, plesa, ritmova i muzike. Uređaji u raznim prostorijama u Hramu u kojima se odvijaju ove aktivnosti upijaju tu energiju i usmjeravaju je ka selfičkim uređajima kabina. No, u posljednjih nekoliko godina ova se faza punjenja energijom više ne odvija istovremeno s putovanjima, već tijekom periodičkih rituala u kojima se svaki put nakupi određena količina energije koja se potom, kada je to potrebno, koristi za aktivaciju kabina. Energija prolazi i kroz električni dio. Struja određene frekvencije prolazi diskom i šipkama stvarajući elektromagnetsko polje oblikovano tako da stvori rezonantni učinak između mase šipki i tijela putnika. Šipke su teške oko šezdeset i šest kilograma. Njihova težina mora odgovarati masi koju treba prenijeti i zato postoji sustav koji kompenzira višak ili manjak mase. Možemo reći da sferoselfički uređaj obavlja niz djelovanja na šipkama koje po načelu odjeka imaju učinak na vremenskog putnika. U kabini se oblikuje i elektrostatičko polje koje zgušnjava prostor i, taloženjem na koži vremenskog putnika, stvara savršen odraz tijela u negativu koje, između ostalog, odgovara obliku suptilnih tijela. Selfički uređaj može precrtati taj otisak i kopirati njegov oblik te ga prenijeti u određenom trenutku onkraj vremenskih vrata. Pogledajmo sada 126 detaljnije koje sve funkcije obavlja selfički uređaj kabine: • Energija dobivena ranije spomenutim tehnikama usmjerava se na vremenskog putnika, izazivajući potpuno osjetilno zasićenje. Ovo naglo preopterećenje osjetilnim informacijama dovodi do najvišeg stupnja kompleksnosti koje vremenskog putnika izbacuje iz njegova uobičajenog tijeka vremena i projicira ga u neposrednu budućnost;
.
Taj val energije ima svojstvo djelovanja i na razini atoma koji sačinjavaju vremenskog putnika, preciznije, na razini kvarkova. Kvarkovi su neka vrsta trake koju se može razvući (kao takvi su dvodimenzio- nalne prirode, odnosno nemaju masu) ili saviti oblikujući karakterističnu Mobiusovu traku (u tom su slučaju trodimenzionalne, dakle materijalne prirode). Odgovarajućim energetskim signalom moguće je otvoriti zatvoreni kvark i obratno. To znači da se masa pretvara u energiju, a to je upravo ono što se događa s masom putnika. Ovdje je važno naglasiti da se sve opisane faze događaju u nultom vremenu; u protivnom bi dematerijalizacija izazvala nuklearnu eksploziju; Kada su kvarkovi otvoreni, oni predstavljaju simetričnu strukturu. Selfički uređaj za svaku kopiju kvarka nadodaje po jedan element koji stvara asimetriju, tako da ih se može razlikovati od drugih struktura; •
Jednom kad je tijelo dematerijalizirano, postaje neophodnim imati auru. Ona drži na okupu sve te rastavljene dijelove te, zahvaljujući efektu isijavanja koje stvara energija, sprječava njihovo rasipanje. I to je razlog zbog kojeg samo živući oblici mogu putovati ovom tehnikom. Također treba napomenuti da aura u sebi sadržava i nacrt strukture ljudskog tijela koje se dematerijaliziralo. Cijela površina kabine obuhvaćena je aktivnim magijskim obručem koji štiti fizičko i suptilno tijelo od eventualnih upada sablasti ili drugih entiteta koji bi odmah, čim se njegov suptilni dio nađe s onu stranu vremenskih vrata, nasrnuli na tijelo; Sljedeći korak je promjena vremenskog pravca koji je obično usmjeren prema budućnosti, zato što su mnogi kameni temeljci materije od kojih smo sačinjeni tako orijentirani. To je određeno pritiskom zgusnutih događaja koji je veći u dijelu kamena temeljca materije okrenutog prema budućnosti (vidi STRUKTURU MATERIJE). Za ovu operaciju selfički uređaj odgovarajućom količinom neutralnih događaja nadopunjuje dio KTM-ova okrenutih prema prošlosti. U trenutku kad se premaši težina strane orijentirane prema budućnosti, smjer na liniji vremena se okreće. Tada se putnika projicira u liniju simetrije materijalnih oblika kojom se sada, budući da više nije materijalno biće, može kretati. Što se pak vremenskog putnika tiče, on će uočiti vremenska vrata koja izgledaju poput nekakvog crnog zareza ili su jajolika oblika i pomična u zraku. Kada spazi vrata, putnik mora odmah proći kroz njih i na taj način ulazi u liniju simetrije. Tada je moguće kretanje cijelim prostor- no-vremenskim kontinuumom našeg univerzuma brzinom jedinstvenog atoma, odnosno brzinom jednakom nuli. Vremenski putnik će se međutim moći ponovno materijalizirati samo u točki smještenoj na njegovom vremenskom pravcu, jedinoj s kojim je njegova fizička struktura kompatibilna. Odredišni paket definiran je unesenim vremenskim kodovima; Putnik stiže na odredište. Treba pojasniti da se u tom trenutku po- lazišna i odredišna točka podudaraju što se tiče prostora, budući da aktivacija kabine i djelovanje božanskih sila savijaju tkanje prostora i vremena. Sferoselfov signal u ovom slučaju navodi otvorene kvar- kove da se iznova saviju, odnosno da nanovo materijaliziraju tijelo putnika. Kako bi to bilo moguće, nužno je prenijeti jednaku masu u suprotnom smjeru, kompenzirajući na taj način ulazak strane mase u odredišni vremenski paket. U tu svrhu koristi se voda koja, iako sama po sebi nije živa, predstavlja temelj života (podsjetimo se da više od 60% našeg tijela čini voda). Iz tog se razloga odredišna mjesta vremenskih putnika biraju pretežno blizu većih količina vode. U fazi prijenosa, kad kompenzacijska voda stigne do vremenskih kabina, može se skupiti u odgovarajuće posude ili direktno odaslati u zrak u obliku vlage. Razmotrit ćemo sada neke elemente vezane uz događaje nakon što putnik stigne na odredište. Područje koje nas zanima bit će podvrgnuto opsežnom proučavanju da bi se detaljno upoznali događaji koji će se odvijati u vremenu u kojem će boraviti putnik. Istražit će se količina nezgusnutih događaja prisutnih na tom području. Također treba uzeti u obzir očituje li se u tom paketu prisutnost našeg referentnog božanstva što se tiče bojenja događaja. Ako se nalazimo u vremenu u kojem naše božanstvo nije prisutno, događaji će nam biti nekompatibilni. U tom slučaju treba pribjeći funkcijama GRALA, jedinoj sili koja je u stanju prevesti događaje jedne boje u drugu, tako da nam postanu kompatibilni. Osim toga, prisutnost GRALA čitavo područje čini fluidnim, omogućavajući drugačije oblikovanje vremena dodavanjem novih elemenata. Bez takve intervencije, vremenska struktura bila bi puno kruća i bilo bi gotovo nemoguće unijeti promjene u već zgusnute događaje u nekom prošlom vremenu. Putnik stiže gol na odredište zato što se odjeća, budući da nije organska tvar, ne može prenijeti. No, male je predmete moguće prenijeti u ustima. Budući da postoji ograničen broj događaja koji se mogu upotrijebiti u već zgusnutom paketu, treba
pokušati iskoristiti što manju količinu, pogotovo ako mislimo da ćemo se morati vratiti na to mjesto. Taj omjer događaja je obrnuto proporcionalan prijeđenoj vremenskoj udaljenosti. Ako odemo u neko područje dovoljno daleko u prošlosti, znatno se povećava količina nezgusnutih događaja koje možemo iskoristiti, imajući pritom na umu razliku u kompleksnosti koja je u tom slučaju zasigurno veća. Važno je nadodati i da u vremenskim putovanjima nije uvijek moguće doći direktno na odredište. U tom je slučaju potrebno koristiti VREMENSKE DVORCE, posebne strukture kreirane u tu svrhu u određenim točkama u vremenu. To su spremnici nezgusnutih događaja zaštićeni utvrdom zgusnutih događaja koja ih, poput zida koji priječi pristup nekom mjestu, čini nedostupnim oblicima života koji obitavaju u tom vremenu. Utvrda je izgrađena tako da je u nju moguće ući samo ako znamo odgovarajuće kodove. Radi se o poprilično složenim tehničkim aspektima; taj bismo mehanizam mogli usporediti s labirintom kroz kojeg je moguće proći samo ako imamo kartu. Razlog zbog kojeg se u nekim slučajevima koriste vremenski dvorci vezan je uz geografiju vremena; naime, geografska struktura vremenskog teritorija otežava putovanje u neke vremenske pakete. Posljedica toga je što se ponekad potencijal nezgusnutih događaja koje putnik ima na raspolaganju (u svojoj auri) pri polasku u potpunosti potroši prije dolaska na odredište. U tom slučaju, da bi se putovanje moglo realizirati, potrebno je programirati prolaz kroz jedan ili više vremenskih dvoraca; dakle, izračunati količinu nezgusnutih događaja koji se potroše putem i umetnuti u um vremenskog putnika pristupne kodove dvoraca kroz koje treba proći. Vremenski dvorci su prije svega energetske strukture, ali su i vezani uz određene fizičke strukture. Različitih su oblika i napravljeni su na različite načine, ovisno o točki vremena u kojoj su smješteni, a moguće ih je graditi u vremenskim područjima specifičnih obilježja; obično se koriste vremenski rukavci ili točke u kojima se tijek vremena sužava na određeni način (vidi sliku u odlomku posvećenom vremenskim rukavcima). Na tim je mjestima lakše oblikovati utvrdu zasićenih događaja, budući da su te točke dobrim dijelom već izdvojene iz same strukture vremenskog teritorija. Sada ćemo analizirati što se događa pri povratku vremenskog putnika. Prije svega treba znati da će se aktivacijom kabine ponovno pojaviti vremenska vrata, ali ne u istoj točki kao prvi put. To prostorno odstupanje ovisi o Zemljinoj rotaciji. Da bi se ta točka poravnala s prijašnjom dolaznom točkom, potrebno je pričekati 24 sata da Zemlja ponovno zauzme isti položaj. Radi toga informacije kojima raspolaže vremenski putnik sadrže i koordinate vremenskih vrata za povratak. Ne zaboravimo da vremenski putnik dolazi na odredište gol i bez ikakvih instrumenata i zato treba naglasiti koliko je važna njegova sposobnost orijentacije. Pretpostavimo da informacija vezana uz povratak predviđa odlazak 2 km jugoistočno od do- lazišne točke. Vremenski putnik mora biti u stanju naći jugoistok i doći na vrijeme do zadane točke. Kad se vremenska vrata jednom otvore, moguće ih je zadržati samo nekoliko trenutaka; dakle, vremenski putnik mora biti točan kako ne bi propustio vrata. U slučaju da se nešto takvo dogodi, morat će se osposobiti druga vrata koja će se pojaviti opet na nekom novom mjestu. Tada ima više poteškoća jer, s jedne strane, putniku treba poslati informacije vezane uz koordinate novih vrata, a s druge strane, vrijeme čekanja se može odužiti s obzirom na to da nekoliko minuta, koliko je u sadašnjem vremenu potrebno da se naprave izračuni za nova vrata, odgovara proporcionalno dužem vremenu u prošlosti. Kada vremenski putnik uoči vrata, mora brzo doći do njih i ući. Sada se ponavlja cijeli mehanizam koji smo ranije opisali; kodovi određuju smjer prema paketu u kojem je sadržana naša sadašnjost, vremenski smjer se okreće prema budućnosti, a parametri razmjene vremenskog putnika i kompenzacijske vode se obrću. Također treba imati na umu mogućnost putovanja u one točke u vremenu u kojima se raspolaže jednakom vrstom tehnologije (kao što je to bio slučaj putovanja na Atlantidu); tada je moguće, umjesto dolaska na neko nepoznato mjesto, stići u kabinu programiranu za prihvat, čime se umanjuju potencijalni rizici vezani uz okruženje u koje dolazimo. Isto vrijedi i za povratak; u tom je slučaju moguće krenuti iz te iste kabine za prihvat, čime se izbjegava kruženje u potrazi za „vremenskim vratima1*. Okolnosti koje smo dosad izložili tiču se fizičkog putovanja. Sada ćemo pokušati objasniti i putovanja putem zaposjedanja drugog tijela. U tom su slučaju faze u kabini gotovo jednake; kroz vremenska vrata prolazi samo suptilni dio, dok fizičko tijelo ostaje u kabini u stanju latentnog sna. Kada duša i drugi suptilni dijelovi stignu na odredište, oni ulaze u neki tamošnji oblik života unaprijed određen u fazi proučavanja terena koja prethodi putovanju. Podsjetimo se da je moguće zaposjesti i životinjske i ljudske oblike života, što nam omogućava korištenje nekih njihovih obilježja.
Ovakva vrsta putovanja može biti jako korisna kad trebamo komunicirati s tamošnjim ljudima, budući da zaposjedanjem pojedinca iz te točke u vremenu možemo komunicirati njegovim jezikom. Još jedan detalj koji ne treba zanemariti jest činjenica da će vremenski putnik komunicirati s pojedincima u drugom vremenu preko tamošnje osobe, a ne izravno iz svog tijela, čime se izbjegava trauma do koje neminovno dolazi prilikom susreta vremenskih putnika i pojedinaca iz nekog drugog vremena. Pokušajmo, na primjer, zamisliti kako bismo mi reagirali da se odjednom pred nama niotkuda stvori neka osoba (između ostalog gola) koja želi komunicirati s nama. Tijekom cijelog putovanja kabina ostaje aktivna jer mora održavati vezu između dvije točke u vremenu. U protivnom bi se presjekla „pupčana vrpca** koja suptilna tijela povezuje s fizičkim tijelom putnika, što bi značilo smrt. Ovakva vrsta putovanja je skuplja s obzirom na potrošnju energije, no nije potrebna kompenzacija s vodom, budući da se ne prenosi masa, već samo kompleksnost. Ono po čemu se ovakvo putovanje još razlikuje od fizičkog jest put kojim prolazimo krećući se kroz vrijeme. Ne koristimo liniju simetrije materijalnih oblika, već se krećemo uzduž jednog specifičnog kuta koji spaja vremenske pakete, onog istog kuta koji određuje odnos mase i informacije u pravcu kompleksnosti. Radi se o kutu od 51°51’, a vremenska kabina je ta koja unaprijed uspostavlja vezu s odredišnom točkom preko tog specifičnog kuta, koji omogućava putovanje s onu stranu vremenskih kulisa koje definiraju različite pakete. U fazi samog putovanja, kako fizičkog tako i onog putem zaposjedanja, važnu funkciju imaju tzv. SFERI BALU , sferni operateri obučeni za korištenje sfera koje mogu povezivati različite točke u vremenu. Ova funkcija omogućava percepciju onoga što se događa u točki u koju je stigao vremenski putnik, znatno povećavajući sigurnost misije, pogotovo kad se radi o fizičkim misijama, u kojima tijekom samog putovanja zapravo nismo povezani sa sadašnjošću. U slučaju da dođe do određenih poteškoća, nije ih moguće uočiti sve do ponovnog otvaranja vremenskih vrata za povratak, dok veza preko sfera omogućava promatranje tijeka putovanja koristeći osjetila različitih životinjskih oblika prisutnih na tom mjestu. Dakle, ovaj specifični sferni program omogućava neinvazivno zaposjedanje bilo kojeg životinjskog oblika koji se nađe u određenom području djelovanja koje čini polje pokriveno sfernom projekcijom. Putem takvog „nježnog zaposjedanja" ne mijenja se ponašanje dotične životinje, već se samo promatra okolina kroz njezina osjetila. Tijekom obuke vremenskih putnika, zaposjedanjem različitih životinja poput ptica, sisavaca i riba, ispitani su i ovi sustavi kako bi se uvježbalo promatranje određene sredine iz različitih kutova. Od 1994. godine provedeno je na tisuće eksperimenata i vremenskih misija; kroz ta iskustva eksperimentiralo se s velikim brojem varijabli u načinima intervencije, da bi se otkrilo kakve sve posljedice može izazvati jedno vremensko putovanje. Na temelju rezultata tih istraživanja utvrđeno je da je intervencijom vremenskog putnika moguće prouzročiti Četiri različite vrste odjeka: Odjek preko uzroka i posljedice; to je najjednostavniji oblik, lako vidljiv i bez posebnih eksperimenata. Omogućio nam je da otkrijemo zašto je u određenim situacijama ova vrsta odjeka prekidana i nije davala željeni rezultat. Drugim riječima, zamislimo da odemo u neku točku u vremenu napraviti određenu promjenu, računajući da će ona potaknuti niz drugih promjena koje bi trebale postati vidljive u sadašnjosti ili neposredno po povratku s misije ili nedugo nakon toga, ali da te posljedice nikad ne stignu do sadašnjeg trenutka. Istraživanja su pokazala da je ova vrsta odjeka najslabija; njegove učinke često poništavaju vremenski valovi koji ne funkcioniraju prema načelu uzroka i posljedice. 1.
Odjek preko ekvivalentnosti ili kompatibilnosti ritma vremenskog paketa; to znači da intervencija vremenskog putnika u određenom 2.
vremenskom paketu stvara val koji će stići u pakete prvenstveno istog ili sličnog ritma, preskačući one druge. Ovime se objašnjava ono što smo netom rekli o prekidu uzročno-posljedične veze. 3. Odjek preko vremenske težine; u najmodernijim istraživanjima strukture vremena otkriven je i ovaj novi način mjerenja događaja koji povezuje odvijanje vremena s jednim drugačijim vremenskim okvirom. Svako djelovanje na
neki događaj određene TEŽINE (vidi objašnjenje koncepta VREMENSKE TEŽINE u poglavlju o vremenu) stvara odjek na drugim događajima jednake težine, kako u smjeru budućnosti tako i u smjeru prošlosti u odnosu na početni događaj. 4. Odjek preko kompleksnosti; do njega dolazi zahvaljujući činjenici da putnik nosi sa sobom svoju razinu kompleksnosti. Određena radnja koju putnik napravi u nekoj točki u prošlosti (gdje je kompleksnost obično manja) ima neposredan odjek u onoj točki u vremenu čija se razina kompleksnosti podudara s putnikovom. Očito je da je ta točka ona ista sadašnjost iz koje je putnik krenuo; to nam govori da radnje izvršene u određenim točkama u prošlosti, bez obzira na cilj djelovanja, uvijek imaju neposredne odjeke u sadašnjosti. Njih je obično teže pratiti zbog varijacija na različitim vremenskim linijama u sadašnjosti koje ta djelovanja uzrokuju. Da bi se otkrili ti učinci,
potrebno je koristiti tehnologiju NEUTRALNIH KOMORA (vidi poglavlje MAGIJSKE TEHNOLOGIJE). Trenutno se tehnologija putovanja kroz vrijeme koristi prvenstveno za praćenje projekta PREDATLANTIDSKOG NARODA, o čemu govorim u poglavlju o povijesti novijih magijskih operacija. 13.
POVIJEST MAGIJE U NAŠE DOBA
U posljednjih 30 godina u našem se svijetu odvio čitav niz aktivnosti i operacija na magijskoj razini koje su dovele do radikalnih promjena za sudbinu ljudske evolucije. U ovom ćemo poglavlju govoriti o ulozi koju je odigrala Damanhurska škola u okviru šire perspektive gdje se naše doba smatra glavnom strateškom točkom za usmjeravanje evolucije ljudske vrste. To znači da će, neovisno o vremenu koje je preostalo na raspolaganju Drevnom Božanstvu Čovjeku, ono što se dogodi u ovoj točki vremena (i što se jednim dijelom već dogodilo) biti odlučujuće za ishod meča. Prema magijskom tumačenju, damahurske korijene treba tražiti u različitim razdobljima u kojima su se, što se tiče programa Drevnog Božanstva u svijetu materije, odvijale značajne aktivnosti na ljudskoj razini, a o čemu smo već govorili u poglavlju posvećenom povijesti čovječanstva. Damanhur postoji u današnje doba zahvaljujući tome što je u nekim drugim vremenima odabran ovaj smjer odvijanja događaja, da bi se sudjelovalo, da to tako kažemo, u odlučujućim fazama meča. Dakle, Falco se inkarnirao u ovoj točki u vremenu i donio jasno definiran program koji treba ostvariti i koji je uključivao osnivanje Damanhura. Damanhurska stvarnost je poprilično raznolika zato što se djeluje na toliko različitih područja. U ovom ćemo se poglavlju prvenstveno baviti velikim magijskim operacijama koje su završile ili će se tek odigrati, a koje su promijenile i nastavit će mijenjati sliku našeg planeta. Tako možemo razlikovati tri velika područja djelovanja: •
RAZDVAJANJE RAZINA
•
OPERACIJA TRIJADE
•
OSLOBAĐANJE SINKRONIH LINIJA
U sva tri slučaja radi se o dugotrajnim operacijama u vremenu koje se sastoje od mnoštva različitih faza, a zajedno predstavljaju elemente neophodne za vraćanje čovjeka u stanje u kojem će iznova moći probuditi svoj božanski potencijal (poštujući, naravno, koncept slobodne volje) i za pobjedu u meču koji se odigrava u materiji. Sve tri operacije su međusobno snažno povezane kroz uzajamno nadopunjavanje. Sada ćemo ih pokušati detaljnije opisati i potrudit ćemo se u najvećoj mogućoj mjeri, kao i do sada, dati kronološki prikaz provedenih faza. Govorit ćemo i o najnovijoj velikoj operaciji koja se odigrala u jednom drugom razdoblju, a bila je pokrenuta i vođena iz sadašnjosti zahvaljujući damanhurskoj vremenskoj tehnologiji. To je PROJEKT PREDA- TLANTIDSKOG NARODA odnosno projekt UČVRŠĆIVANJA ATLANTIDE.
13.1
Razdvajanje razina
Prva operacija koja se u potpunosti odvila u naše doba je razdvajanje razina. To je vremenska operacija koja je omogućila oblikovanje nove linije vremena, s ciljem trajnog mijenjanja tijeka ljudske povijesti u posljednjih nekoliko stoljeća. Ako gledamo iz našeg kuta, treba napomenuti da je riječ o budućim stoljećima, dok se gledajući iz druge perspektive zapravo radi o prošlosti. Pokušat ćemo uvesti malo reda u priču; Zemlja, 2567. godina, točka apsolutne sadašnjosti, odnosno najdalja točka koju je sadašnjost na svojim različitim linijama vremena dostigla. Netko dobiva jedno „specifično pismo" (radi se o Falcu koji fizički egzistira i u ovom vremenu) u kojem ga se upozorava na predstojeću opasnost: čovječanstvo je pred nestankom. Nalazimo se u vremenu u kojem je čovječanstvo bez sumnje krenulo u negativnom smjeru te poruka iz pisma zvuči poprilično vjerojatno. Nema detaljnih informacija o razlogu zbog kojeg bi čovječanstvo moglo prestati postojati, osim jednog uznemirujućeg detalja koji se tiče strukture vremena. Naime, čini se da u toj točki dolazi do iznenadnog prekida vremena, do rupe odnosno praznine u vremenu. To predstavlja ozbiljnu opasnost; u slučaju da se kroz normalni tijek vremena dođe do te točke, materijal- nost bi u nedostatku vremenske strukture prestala postojati. Prema jednoj drugoj mogućoj teoriji, nastanak praznine u vremenu je posljedica degeneracije ljudske rase koja je u tom slučaju definitivno izgubila božansku iskru te se ponovno vratila na razinu životinjskih vrsta. U oba slučaja čeka nas dramatična budućnost pa se počinje razmišljati o mogućim načinima uklanjanja opasnosti. Analiza situacije dovela je do zaključka da iz te točke vremena nije moguće više ništa učiniti da bi se situacija popravila. Jedina je nada putovanje u prošlost. Time bi se izmijenio jedan dio ljudske povijesti, što zasigurno predstavlja jako kompleksnu, ali ne i nemoguću operaciju. Naime, radi se o intervenciji koja na vremenski ogranak treba „nakalemiti“ jednu novu liniju i na nju postepeno navoditi čovječanstvo, dajući događajima novo usmjerenje. Naravno da govorimo o intervenciji na visokom stupnju magijske tehnologije koja predviđa korištenje božanskih sila odgovarajuće razine te drugih sila, poput GRALA. Operacija takvih razmjera zahtijeva odobrenje VIJEĆA, vrhovnog tijela Imperija čovječanstva koje nadzire i upravlja evolucijom svjetova na kojima je prisutna ljudska duša. Dakle, Vijeće se okuplja da bi procijenilo mogućnost takve intervencije, lako je jedan dio vijeća protiv, Falco uspijeva dobiti podršku nekih članova i operacija je na kraju odobrena. Vijeće je na početku bilo protiv inter- vencije jer je smatralo da je neprijatelj previše onečistio čovječanstvo na Zemlji, a na temelju zakona o neuplitanju koji vrijedi unutar zbora oslobođenih svjetova, nije moguć nikakav oblik intervencije u svijetu na kojem se ne očituju znakovi makar minimalnog buđenja svijesti. S druge strane, Zemlja predstavlja važnu stratešku točku u prostorno-vremenskoj navigaciji u ovom dijelu svemira, zahvaljujući specifičnoj mreži sinkronih linija koja je puno gušća u odnosu na prosječnu gustoću linija na drugim planetima. Osim toga, Sunčev sustav u kojem se nalazimo obiluje PROLAZIMA U DRUGE DIMENZIJE koji Zemljin geografski položaj čine još zanimljivijim. I na kraju također možemo uzeti u obzir činjenicu da se nijednom članu Vijeća nije sviđala ideja da planet, na kojem je u jednom razdoblju bio smješten glavni grad Imperija (u jednoj fazi civilizacije Atlantide) nepovratno padne u neprijateljske ruke. Nakon što su svi ti elementi uzeti u obzir, projekt je odobren. Falco programira svoju inkarnaciju u našem vremenu i rađa se 1950. Program je, između ostalog, predviđao prizivanje čitavog niza duša iz različitih vremenskih razdoblja da se okupe u ovoj točki vremena, da bi zajedničkim snagama mogli provesti ovu iznimno važnu vremensku operaciju koja je nazvana RAZDVAJANJE RAZINA. Kroz odrastanje, Falco na razne načine malo pomalo u potpunosti vraća svoju svijest. Priča se da je, nedugo nakon njegova rođenja, neki neznanac došao u njegovu kuću i uručio majci jednu škrinju uz precizne upute prema kojima škrinja mora biti predana Obertu u ruke tek kad navrši određeni broj godina. Majka se držala uputa i kad je mladi Oberto dobio škrinju, u njoj je našao niz važnih elemenata za ponovno buđenje svijesti. Prije svega knjigu koja je sadržavala opis cijelog njegovog života koji je dotad proživio te naputke za budućnost. Kako je knjiga bila čitana, tako su stranice nestajale; nije smio ostati nikakav trag tih informacija, budući da se operacija morala provoditi u apsolutnoj tajnosti što se tiče neprijateljskih sila koje uopće nisu očekivale takvu vrstu intervencije u tom vremenu. Vrlo je vjerojatno da je stari gospodin koji je donio škrinju bio sam Falco koji je doputovao kroz vrijeme iz apsolutne sadašnjosti da bi sam sebi dostavio informacije vezane uz projekt koji je trebalo provesti u ovom vremenu. Još jedan važan trenutak na putu ponovnog buđenja mladog Oberta veže se uz jedan specifičan susret početkom šezdesetih godina u kojem se ponovno našao sa samim sobom iz budućnosti, taj put čak iz istog života. Tom prilikom mladom Obertu se ponovno obratio on sam, u dobi između pedeset i šezdeset godina, te mu je uručio SFEROSELF. Bilo je zaista mnogo paranormalnih epizoda koje su obilježile prve godine Falcova života, no vratimo se na projekt
razdvajanja razina. Došli smo do 1967. godine. Falco je u to vrijeme već bio započeo s provođenjem operacije koja će postati jako važna i za program Trijade: buđenje Horusa. Prisjetimo se da Božanstvo ulaskom u fazu sna nastavlja „bojiti događaje", ali, budući da je kontakt prekinut, oni više ne pristižu do materijalne razine. Tijekom faze sna svi obojeni događaji nakupljaju se u spremnicima Božanstava. U trenutku kad se ono probudi svi ti događaji postaju dostupni u obliku energije koju je moguće koristiti u materiji. Upravo zahvaljujući toj vrsti energije koja je dobivena buđenjem Horusa bilo je moguće pokrenuti projekt RAZDVAJANJA RAZINA. Ta prva operacija je provedena 19. ožujka 1967. godine. Zahvaljujući čitavom nizu vrlo specifičnih događaja (koji su još i danas obavijeni velom tajne), oblikovana je nova linija vremena na kojoj ljudska povijest kreće u drugom smjeru. Sljedeći korak koji će omogućiti održanje nove linije vremena bio je osnivanje Damanhura. Tako smo došli do 1975. godine. Kratko prije toga okončana je jedna faza magijskog rata između čovječanstva i neprijateljskih sila, na sreću u našu korist. Taj događaj donosi velike promjene u preraspodjeli moći na svjetskoj sceni. Zahvaljujući tom valu povoljnih događaja nastaje CENTAR HORUS u Torinu, prvi korak koji će, tri godine kasnije, dovesti do osnutka Damanhura. U toj prvoj fazi, nastavak provođenja programa buđenja Horusa je, s magijskog stajališta, omogućavao održanje projekta razdvajanja razina. Trebali bismo nešto reći i o tome zašto je bilo odabrano upravo to Božanstvo koje će, kao što ćemo vidjeti, biti od velike važnosti i za operaciju Trijade. Među zemaljskim božanstvima koja su tijekom posljednjih stoljeća izbjegla ljudskoj kontroli, Horus je bio jedno od malobrojnih (na toj razini) koja nikad nisu „izdala" čovječanstvo, dakle nikad nije došlo do situacije koju bismo tehnički mogli nazvati stanjem IZVAN KONTROLE. Osim toga, sila HORUS je pratila čovječanstvo tijekom tri druga povijesna razdoblja iznimno važna za ostvarenje projekta ljudske duše u materiji; predatlantidsko razdoblje, vrijeme Atlantide i egipatsko doba. Očita je i bliska veza Falca i Horusa6. Nakon toga kreću putovanja na mnoga mjesta u svijetu na kojima su ostali sačuvani tragovi, sjećanja i energije za nastavak operacije. Ta su putovanja istovremeno omogućila iscrtavanje karte sinkronih linija planeta. Posjećene su sljedeće točke: Afrika (zemlja Dogona), Stonehenge u Engleskoj, Egipat u više navrata, Peru, Nepal, Sri Lanka i Kina. Sljedeća faza započinje 1983. godine u trenutku kad se u Damanhuru, tada starom četiri godine, rađa IGRA ŽIVOTA i započinje VELIKO PUTOVANJE. U tom su razdoblju energije toliko intenzivne da za mnoge osobe koncept PROSVJETLJENJA postaje sve opipljiviji. To je vrijeme KINESKOG PROBLEMA, LUKA I STRIJELE te POTRAGE ZA GRALOM. Upravo se epizoda luka i strijele pamti u damanhurskoj povijesti kao novi naboj za održanje projekta razdvajanja razina koji zahtijeva kontinuirani prinos energije da se ne bi spojio s prethodnim vremenskim ogrankom. Od tog se trenutka nova linija vremena širi na cijeli planet, dok je prethodno bila ograničena na određeni teritorij. Dakle, do tog je trenutka nova linija vremena bila poprilično nestabilna, odnosno čovječanstvo se djelomično moglo nalaziti na toj liniji, a djelomično na staroj gdje su događaji nesumnjivo krenuli u negativnom smjeru. To je 1990. godine kulminiralo izbijanjem rata koji je na tom vremenskom ogranku bio poznat kao Treći svjetski rat, u kojem je korišten sovjetski i američki nuklearni arsenal i koji je za sobom ostavio milijarde mrtvih. S druge strane, na našoj liniji vremena, ovoj novoj, odigralo se mnogo događaja koji ne postoje na staroj liniji, počevši od studentskih prosvjeda l?68. godine. Na staroj liniji nikada nisu postojali ni Damanhur ni ponovna buđenja Božanstava ni sve što dolazi s tim. Dakle razlike između dva ogranka su konkretne, ali novoj liniji kontinuirano prijeti opasnost: ona originalna bi je mogla usisati, budući da ima „iza sebe“ šest stoljeća povijesti, nasuprot malom broju godina s ove strane, što nekako treba uravnotežiti. Naime, bilo je mnogo trenutaka u kojima je opasnost od propadanja projekta bila iznimno velika; u tim situacijama došlo je do približavanja (što se tiče sličnosti) sljedova događaja prisutnih na dva različita vremenska ogranka. 1985. godine u Damanhuru je proveden eksperiment VRUĆE ULJE u kojem se jedna grupa ljudi tijekom cijele godine uvježbavala za preživljavanje, konzumirajući isključivo namirnice koje su sami proizvodili i životinje koje su sami uzgajali i hranili po istom principu. Na taj su se način pripremali za eventualne opasne situacije u kojima hrana više nije bila zajamčena ili zbog nestašice ili zbog zagađenja. Nedugo nakon provođenja tog eksperimenta došlo je do nesreće u Černobilu koja je dovela upravo do toga da se neke namirnice ne mogu konzumirati jer su potencijalno bile zagađene radioaktivnim tvarima koje je vjetar raspršio po cijeloj Europi. 1989. godine, godinu dana prije izbijanja nuklearnog rata na drugom ogranku, Damanhur se nanovo pripremao za suočavanje s predstojećom nuklearnom zimom.
To je bila jedna od tih točaka gdje su se sljedovi događaja na dvije razine opasno približili. Na sreću, sve je dobro prošlo i opasnost je uklonjena. Nakon nekog vremena, u novinama je osvanula vijest o otkriću tajnog vojnog plana tadašnjeg SSSR-a koji je predviđao napad na Poljsku u rujnu 1990. Ne zna se točno zbog čega je plan promijenjen, ali sa sigurnošću možemo reći da bi, u slučaju da je bio proveden, izbio svjetski rat i s ove strane, što bi utjecalo na nepovratno spajanje dviju linija vremena. Što se tiče projekta Trijade, između 1983. i 1990. godine nastavljaju se operacije buđenja. Nakon Horusa slijedi buđenje sila vezanih uz ženski princip. One će biti obuhvaćene unutar šireg koncepta BOŽICE MORA (zato što su ženska božanstva često bila vezana uz element vode i more) koji će nositi ime BASTET. Zatim slijedi buđenje treće božanske sile koja će kao inteligentna sila predstavljati cijeli planet i bit će poznata pod imenom PAN. Te se operacije dijelom provode na raznim mjestima u Da- manhuru, a dijelom tijekom određenih faza PUTOVANJA. GARGANO i SICILIJA su neka od mjesta koja su imala veliku važnost u tim operacijama. Tijekom jedne faze putovanja nađen je i prvi kalež vezan uz silu GRALA, što će se pokazati neophodnim u narednim fazama sastavljanja TRIJADE. Ako pratimo kronološki slijed drugih operacija, treba napomenuti da 1990. godine započinje i faza izravnih SFERNIH ODAŠILJANJA kroz sinkrone linije, a i projekt TRIJADE je detaljnije definiran upravo u to vrijeme. Tada započinju operacije SKLAPANJA BOŽANSKIH BRAKOVA, STAPANJA i ZGUŠNJAVANJA koje ćemo detaljnije objasniti u narednom poglavlju. Tako dolazimo do 1994. godine. Uređaji vremenskih kabina su spremni i započinje nova faza u kojoj su mnogi Damanhurci, nakon iscrpnih priprema u trajanju od dvije godine, iskusili putovanja kroz vrijeme. Putovalo se u različita razdoblja i na različita zemljopisna područja da bi se unio čitav niz promjena koje će, čak i kroz aktivnosti u prošlom vremenu, potpomoći u održanju projekta razdvajanja razina. Stoga se dugo vremena eksperimentiralo da bi se utvrdilo kakva je intervencija potrebna radi promjene slijeda događaja te do koje granice je to izvedivo. Iz tog razdoblja pamtimo prvenstveno putovanja na Atlantidu, kontakt s izvanzemaljskim brodom (na jednom putovanju kroz vrijeme, dakle u prošlosti) na kojem su dobivene informacije dragocjene za nalaženje pete vremenske matrice, te putovanje na planet koji je od Zemlje udaljen 180 svjetlosnih godina i smješten 61.000 godina u prošlosti i na kojem je damanhurski vremenski putnik posjetio centar za obuku za korištenje raznih vrsta vremenskih kabina. Umjesto početnog plana koji je predviđao višemjesečnu intervenciju jednog tima vremenskih putnika u točki smještenoj otprilike 4.700 godina u prošlosti, provedene su kraće i brojnije misije na većem broju drugih točaka u vremenu. Što se tiče operacija TRIJADE, važan element tijekom jednog od putovanja na Atlantidu bilo je prenošenje šezdeset i šest imena važnih Božanstava iz tog razdoblja koja su u našem vremenu bila nepoznata i tek naknadno uvrštena u strukturu Trijade. Kao što smo već nekoliko puta spomenuli, 1998. godine revolucionarno otkriće LANČANE POVEZANOSTI donosi na scenu nove elemente od presudne važnosti, omogućivši prije svega okončanje borbe za oslobođenje sinkronih linija 1999. godine, puno prije očekivanog vremena, te dovršavanje projekta TRIJADE 2002. godine. Ovaj posljednji događaj je označio važnu fazu u održanju projekta razdvajanja razina. Naime, TRIJADA predstavlja prvi nepovratni element, razinu s koje se nije moguće vratiti unazad, a prije svega, to je sustav koji se gotovo samostalno brine za održanje nove linije vremena. Od tog trenutka program razdvajanja razina prelazi u sljedeću fazu koja je trenutno aktualna i koja predviđa istraživanje linija mogućih budućnosti proizašlih iz ove nove linije vremena. U tu se svrhu koriste VREMENSKI SATELITI, čije će nam funkcije omogućiti izradu mape budućeg vremena koje nas dijeli od apsolutne sadašnjosti. Iduća faza bit će zgušnjavanje vremenskih linija koje će biti odabrane kao pravci kojima se treba kretati, i to uz pomoć operacija UČVRŠĆIVANJA DOGAĐAJA koje će se provoditi pomoću različitih sustava, što ne isključuje i fizička putovanja u ključne točke budućnosti. Operacija razdvajanja razina teoretski će biti završena kada prođe svih 600 godina (od kojih je 40 već prošlo) i na ovoj novoj liniji vremena, što će rezultirati, ako sve dobro prođe, definitivnim ukidanjem stare linije i njezinom apsorpcijom u ovu novu koja će tako postati glavna. To znači da se započeti program mora nastaviti i nakon završetka naših fizičkih života, što ukazuje na nužnost korištenja mehanizama za programiranje reinkarnacija.
I za kraj još moramo podsjetiti, kao što smo rekli na početku ovog poglavlja, da se cijela operacija izvodila u prošlosti jer je na taj način mogla ostati skrivena od očiju neprijatelja dovoljno dugo da se moglo doći do nepovratnih etapa. Prioritet Falcove strategije bio je djelovati tako da ostanemo nevidljivi neprijateljskim silama. Otkriće operacija, posebice u prvim fazama, uništilo bi svaku nadu za nastavak projekta. Prema procjenama, naše su aktivnosti u vremenu, ako sve teče po planu, trebale ostati tajne otprilike 30 do 40 godina (počevši od 1967. godine). Nakon toga bi rezultati ionako postali previše očigledni da bismo mogli ostati nevidljivi, ali se računalo i na činjenicu da ćemo u to vrijeme već zauzeti položaje koji će nam omogućiti otvoreno suočavanje sa suparnikom, što će značiti da smo dovoljno osnažili. Postoji još jedan detalj koji nas dovodi do novog vremenskog paradoksa na koje često nailazimo u damanhurskoj povijesti; naime, od stvari koje još treba napraviti u ovom vremenu, tu je i slanje slavnog ,,PISMA“ u budućnost koje bi trebao primiti Falco da bi mogao definitivno zatvoriti krug. No, to nas vraća na ono osnovno pitanje, odnosno TKO JE KOGA UPOZORIO? 13.2
Operacija Trijada
Prema Falcovim riječima, sastavljanje Trijade predstavlja apsolutno naj- kompleksniju i najobuhvatniju operaciju teurgijske magije koju je čovjek ikad izveo u svojoj povijesti. Radi se o djelovanju usmjerenom na božanske sile: to se pokazalo nužnim, budući da je veći dio zemaljskih Božanstava izbjegao ljudskoj kontroli, što je ostavilo katastrofalne posljedice u povijesti i evoluciji čovječanstva. Zahvaljujući toj intervenciji visoke teurgijske magije, danas su sva Božanstva poznate nam ljudske povijesti usmjerena i preoblikovana, odvojena od njihovog uobičajenog teritorija koji su pokrivala i uklopljena u novu shemu jedinstvenog usmjerenja. Smještena su u zasebne spremnike i nanovo posložena prema drugačijem rasporedu, da bi se iznova mogao uspostaviti uravnoteženi odnos između čovječanstva i božanskih sila, kakav nije postojao više od 20.000 godina. Naime, prisjetimo se ljudske povijesti u posljednjih nekoliko tisućljeća u kojima je čovječanstvo živjelo u poremećenim uvjetima, što se često nije ni znalo te se takvo stanje smatralo normalnim. Tisuće godina svakojakih ratova i sukoba, religioznih zabluda, negiranja znanja i gubitka naše božanske prirode; sve je to, naizgled, bilo prouzročeno ljudskim djelovanjem, dok su pravi razlozi, odnosno uzroci raznih oprečnosti do kojih je dolazilo na božanskoj razini u sustavu koji se našao izvan kontrole, ostali skriveni. No, naravno da povijest ne bilježi samo takve događaje: bilo je i primjera drugih naroda koji su na određeno vrijeme razvili korektniji odnos sa silama, imajući na umu da je jedinstveno znanje koje je postojalo u prijašnjim razdobljima bilo rascjepkano i raspršeno. Posljedice te disperzije znanja očitovale su se prvenstveno kroz koncept teritorijalnosti i u predatorskom odnosu koji se razvio između božanskih sila i čovječanstva. Teritorijalnost je često dovodila do kontrastnih situacija među različitim silama koje su, suprotstavljajući se jedna drugoj, neminovno izazivale sukobe i na ljudskoj razini. To bi najčešće rezultiralo novim ratom. Ne zaboravimo da se moć utjecaja Božanstva na materiju očituje kroz „bojenje događaja**, a budući da više nije postojao nikakav oblik ljudske kontrole uz pomoć prikladnih tehnologija, božanske sile su mogle manipulirati ljudima kao marionetama. Dakle, po ovom ključu bismo mogli nanovo interpretirati mnoge događaje u ljudskoj povijesti. Teritorijalnost je uzrokovala nastanak još nekih pojava; osoba povezana s određenim Božanstvom mogla je, na primjer, umrijeti izvan svog teritorija. U tom bi slučaju njezinu dušu, koja treba biti stopljena sa svojim Božanstvom, usisala sila koja je teritorijalno bila nadležna za to područje. Osim toga, ljudske duše koje su se nakon smrti našle unutar Božanstva izvan kontrole, bile bi lišene iskustava i energije i odaslane u nove inkarnacije gdje su vječno morale kretati od početka. Kad ovakvoj božanskoj situaciji pridodamo činjenicu da su i sinkronim linijama (još jedan strateški važan element za kontrolu događaja) upravljale neprijateljske sile (vidi poglavlje o sinkronim linijama), možemo reći da je Zemlja početkom sedamdesetih godina predstavljala zatvor za ljudske duše, neminovno osuđene na samouništenje. U tom je kontekstu OPERACIJA TRIJADA predstavljala jedan od elemenata nužnih za stvaranje nove i nepredviđene mogućnosti oslobađanja ljudske duše.
Tehnički se sastoji od niza različitih teurgijskih operacija koje su se odvijale tijekom više od 20 godina. Prve faze su se odnosile na BUĐENJA HO- RUSA, ŽENSKE SILE nazvane BASTET i PANA, sile koju poistovjećujemo s planetom Zemljom u cjelini. To su operacije koje zahtijevaju jako visoki potencijal izražen u vitalnim jedinicama, a odvijale su se u razdoblju nestašice energije. Zato smo u nekoliko navrata energiju dobili „na posudbu11, zahvaljujući suradnji s našim saveznicima izvan ovog svijeta. Kronološki gledano, prvo buđenje započinje prije osnivanja Damanhura (podsjetimo se da je 1967. godine pokrenut projekt razdvajanja razina zahvaljujući završetku prve faze buđenja Horusa) i nastavlja se do kraja sedamdesetih godina. Na prvoj Školi meditacije tek osnovanog Damanhura marljivo se radilo na toj operaciji. Drugo buđenje kreće početkom osamdesetih i traje nekoliko godina. Ženske sile su u početku bile poznate pod imenima GEA, DEME- TRA i AFRODITA te su naknadno objedinjene u jedinstvenoj sili nazvanoj BASTET. Krajem osamdesetih započinje faza buđenja PANA koji je, kao svjesna i inteligentna sila, trebao pokrenuti cijeli planetarni sustav da bismo se oslobodili različitih oblika zagađenja i neograničenog iskorištavanja resursa (na primjer sječe šuma u ekvatorijalnom području). Osim važnih ritualnih faza, to vrijeme (1989.) pamtimo i po operaciji „PAN REVIVE"; to je bio sustav osmišljen za uključivanje velikog broja ljudi diljem svijeta u operaciju buđenja ove sile. U tu je svrhu podijeljeno na tisuće letaka na kojima je bila otisnuta mentalna shema kojom je trebalo proći (kako se to obično radi sa shemama), te upute vezane uz funkciju te radnje. Prolaskom kroz shemu, osobe bi se povezale s tom silom, što je omogućilo prijenos malog energetskog potencijala koji je iskorišten za operacije buđenja. Podsjetimo se da smo tada još bili u fazi u kojoj su energetske potrebe za provođenje operacija često prelazile raspoloživu količinu. Operaciju PAN REVIVE možemo tumačiti i s tog stajališta. Svako od ta tri buđenja predstavlja jako važno postignuće sa stajališta magije jer je na taj način otvoren pristup raznim mogućnostima koje danas u Damanhuru uzimamo zdravo za gotovo, zaboravljajući ponekad da ne bismo raspolagali tolikim potencijalom da magijske operacije nisu bile provedene. U opsežnim arhivima TRIJADE temeljito su dokumentirane sve mogućnosti dobivene u svakom od buđenja. Možemo se podsjetiti nekih od njih: pokretanje projekta razdvajanja razina, alkemija, programiranje reinkarnacija, korištenje sinkronih potencijala i odašiljanje kroz linije te putovanja kroz vrijeme. Također treba uzeti u obzir način na koji su se te kompleksne operacije odrazile na čovječanstvo. Naime, pozornost usmjerena na ženske sile potaknula je buđenje žene u svijetu. Nije slučajno da su razni pokreti za zaštitu i veličanje žena osnovani ili ojačani upravo u osamdesetima. Isto tako je i buđenje PANA zasigurno utjecalo na postupno buđenje ekološke svijesti u svijetu, pod čime se misli na pokušaj uspostavljanja ravnoteže između čovjeka i prirode, između iskorištavanja prirodnih resursa i ljudskih aktivnosti kojima se želi nadomjestiti taj potencijal u korist okoliša. Nakon završetka faze buđenja, započinje faza SKLAPANJA BRAKOVA. Ovdje treba uvesti u priču i silu GRAL. Od tog trenutka operacije TRIJADE predviđaju različite oblike interakcije među božanskim silama. Takav oblik djelovanja stvara energiju koju samo spremnik poput GRALA može obuhvatiti i stabilizirati. Zato se kronološki moramo nadovezati na prvu potragu za Gralom koja se odigrala tijekom putovanja 1984. godine. Sklapanjem BRAKOVA božanske se sile ujedinjuju. Njihovim spajanjem stvara se visoki energetski potencijal te se oblikuju i neke druge sile koje nazivamo DJECOM. U toj fazi sklopljeni su brakovi između HORUSA, DEE I PANA iz kojih je proizašlo šest novih božanskih sila, od kojih smo neke definirali TAJANSTVENIMA jer su u tom trenutku bile nepredvidive (kasnije su analizirane zahvaljujući napretku magijske tehnologije). Tako se počinju organizirati prve sile iz čega će proizaći cjelokupni sustav. Dakle, po završetku te faze imamo devet Božanstava (devet je broj koji se javlja u polazišnim božanskim shemama poput devet Drevnih Božanstava ili devet Božanstava od kojih kreće oblikovanje svijeta prema drevnim Egipćanima). Tako smo došli i do početka devedesetih kada se usporedno odvijaju druge važne ritualne operacije prizivanja i učvršćivanja kontakta sa silom Grala. To je bilo neophodno i zato što prisutnost Grala nije imala nikakav kontinuitet (za razliku od danas), a u narednim fazama Trijade ritam prizivanja je trebao postati učestaliji. Nakon toga dolazimo do treće faze u kojoj je tim osoba koje su obavljale sve te operacije proširio istraživanje na cjelokupnu poznatu povijest čovječanstva, da bi se ušlo u trag SVIM DOKUMENTIRANIM BOŽANSKIM SILAMA. Program Trijade je za ovu fazu predvidio resetiranje svega onoga što se, gubitkom kontrole nad Božanstvima,
oblikovalo na energetskoj razini. Da bi to bilo izvedivo trebalo je djelovati doslovno na svakoj od tih sila, mijenjajući joj valenciju i uključujući je u novu shemu u nastanku. U tu je svrhu nastavljeno SKLAPANJE BRAKOVA, odnosno SPAJANJE. Tako je otpočela jedna duga faza u kojoj je svako od tih Božanstava (danas ih u Trijadi ima oko 1800), prema jasno utvrđenoj shemi, vjenčano s jednom od tri glavne sile (HORUS, BASTET i PAN). U tim je operacijama svaka sila bila raščlanjena u svom osnovnom spremniku te ponovno sastavljena koristeći i spremnike drugih Božanstava, tako da joj se promijeni unutarnja shema. Svrha tog postupka bilo je ponovno uspostavljanje kontakta koji više neće biti zagađen te vraćanje kontrole. Tako je u shemu uvršteno nekoliko tisuća različitih Božanstava koja su pripadala raznim narodima iz svih razdoblja. U četvrtoj fazi trebalo je nekako smanjiti broj Božanstava; konačni cilj projekta Trijade bio je oblikovanje nove božanske strukture na čijem će vrhu biti jedno Božanstvo (u ovom slučaju HORUS), ali koje će istovremeno sadržavati karakteristike svih drugih Božanstava uvrštenih u taj novi sustav. Na taj će način svi narodi, od kojih je svaki vezan uz specifičnu božansku silu koja je prethodno bila izvan kontrole, moći održati tu vezu koja je nakon provedenih operacija i dalje usmjerena na sile istog imena, ali čija je priroda suštinski izmijenjena. Dakle, tada kreću operacije STAPANJA i ZGUŠNJAVANJA sila. Na taj se način Božanstva raspoređuju unutar hijerarhijske ljestvice prema prethodno utvrđenoj shemi. Sile niže razine „stapaju se“ s onima višeg reda. Operacijom stapanja jedno se Božanstvo u potpunosti integrira u drugo gubeći svoju originalnu prirodu. U drugom slučaju, operacijom zgušnjavanja Božanstva se također integriraju u sile više razine, ali zadržavaju dio svoje originalne prirode. Odabir postupka ovisi o vrsti sile, njezinoj protežnosti i povijesti odnosa s određenim narodom. Sigurno je postojala velika razlika između Božanstava koja su imala pozitivan odnos s čovječanstvom i onih drugih koja su mogla biti poprilično negativna i opasna.
Godine 1994., zahvaljujući kontaktima s civilizacijom Atlantide kroz vremenska putovanja, dobiveno je 66 imena božanskih sila iz toga doba. Falco je smatrao jako važnim uvrstiti i ta Božanstva u Trijadu te su svi postupci bili primijenjeni i na tim novim silama. Nakon toga je uslijedila faza teritorijalnih operacija, odnosno operacija USMJERAVANJA MASA. One su osmišljene zato da bi se u shemu Trijade moglo uvrstiti čitavo mnoštvo manjih sila koje povijesno nisu bile dokumentirane, odnosno nisu se znala njihova imena. Za te je operacije planet bio podijeljen u kvadrante prema određenim zemljopisnim koordinatama, a svaki od njih je dodatno bio podijeljen na mase kopna i vode. U svakoj od tih teurgijskih operacija u određenom kvadrantu se provodio postupak usklađivanja cjelokupne mase s frekvencijom Trijade. Kao da je provedena neka vrsta čišćenja teritorija koje je obuhvaćalo sve eventualno prisutne teritorijalne sile i usklađivalo ih s frekvencijom sheme Trijade, u koju su potom bile i uvrštene. Procjenjuje se da je u aktualnoj shemi prisutno otprilike 300.000 takvih sila. Ta je faza trajala nekoliko godina (govorimo o drugoj polovici devedesetih). Kao što ćemo kasnije vidjeti, ista je operacija ponovljena nakon završetka sastavljanja Trijade, ali ovaj put s drugim ciljem koji se sa Zemlje proširio i na druge planete našeg Sunčevog sustava. Radi se o operacijama koje se trenutno odvijaju i o kojima ćemo govoriti u narednim poglavljima. 144 I tako se približavamo kraju; 1998. godine započinju operacije redukcije kojima se utvrđuju glavni stupnjevi hijerarhije u Trijadi. Tim se operacijama postupno prelazi na sve više razine, smanjujući broj sila prisutnih na njima. Tako je definirana razina od 66 većih sila s koje se prelazi na 33, zatim na 22, onda na 12 pa na 6. Zadnje razine, na kojima su tri sile (HORUS, BASTET i PAN), a na samom vrhu Trijade jedna jedina (HORUS), odgovaraju onima koje su oblikovane već u prvim operacijama. Do velikog povijesnog okončanja projekta dolazi 24. lipnja 2002. godine zajedničkom operacijom u kojoj sudjeluje čitav damanhurski narod. Narednog dana, 25. lipnja 2002. godine osvanula je prva zora novog doba u kojem će čovjek dobiti mogućnost ponovnog buđenja duše. Potom slijedi dvomjesečna faza u kojoj Trijada biva zapečaćena, čime se sklapa novi pakt, odnosno novi savez s božanskim silama koje su ponovno u službi ljudske evolucije. Ta faza završava 12. kolovoza 2002. godine.
13.3
Učinci operacije Trijada
Učinci ovih operacija na našem svijetu su makroskopski. Po završetku projekta, Falco je rekao da će nam trebati barem dvadeset godina da postanemo svjesni razmjera te ogromne operacije. Ono što već sada jako dobro znamo jest to da su napokon nestala Božanstva izvan kontrole te da Trijada sada jednolično nijansira događaje; to bi, poštujući, naravno, koncept slobodne volje, čovječanstvo trebalo odvesti u smjeru povezivanja različitih naroda i kultura i harmoničnog odnosa sa svijetom u kojem živimo. Što se tiče odnosa s božanskim, Trijada donosi mogućnost izravnog kontakta s Božanstvom svakom ljudskom biću koje to želi. Nema više potrebe za posrednicima u obliku religije ili bilo čega drugog, koji su odgovorni za većinu sukoba u našoj povijesti. Dakle, svatko se može obratiti Božanstvu koje priznaje i svaki će narod nastaviti održavati vezu sa svojim Božanstvima. Naime, ova je operacija osmišljena tako da se ne upleće u vjeru i religiozna i filozofska uvjerenja pojedinaca, već poštuje i prihvaća razlike. Takva harmonija već postoji na božanskoj razini, no trebat će proći još neko vrijeme dok se učinci ne počnu očitovati i na materijalnoj razini, vjerojatno tih dvadesetak godina koje smo ranije spomenuli. Isto tako treba napomenuti da posljedice višestoljetnog življenja uz Božanstva izvan kontrole ne mogu nestati preko noći, već će tragovi i ostaci još neko vrijeme biti prisutni na Zemlji. Vrlo je vjerojatno da ćemo u narednih dvadeset godina svjedočiti radikalnoj transformaciji svjetskog društva, upravo zato što je današnje društveno ustrojstvo rezultat tog dugog razdoblja obilježenog neravnotežom između čovječanstva i Božanstava. Društvo u kojem danas živimo zapravo nije po mjeri čovjeka i zato će se ti aspekti nužno morati promijeniti. U tim ćemo godinama također biti svjedoci očajničkih poteza raznih skupina koje su bile vezane uz posebno krvoločne božanske sile izvan kontrole, a kojima božanski aparat sada više nije na raspolaganju. Što se tiče vremenske strukture, svjedočit ćemo i fenomenu smanjenja trajanja vremenskih paketa, čime će trenuci božanske pozornosti postati učestaliji u linearnom vremenu. To je od presudne važnosti za nas jer znamo da se važne promjene na ljudskoj razini mogu dogoditi upravo u trenucima božanske pozornosti. Ako ih imamo više na raspolaganju u kraćem razdoblju, smanjit će se vrijeme potrebno za unošenje promjena. Znamo daje prethodni vremenski paket trajao trideset godina (1967. - 1997.), dok je za ovaj tekući koji je započeo 2001. godine predviđeno još kraće trajanje, otprilike petnaest godina. Osim toga, operacija Trijada obilježila je i jednu važnu etapu u projektu razdvajanja razina, budući da novi božanski aparat gotovo samostalno može održavati novu liniju vremena. To je omogućilo prijelaz u sljedeću fazu ove operacije u kojoj pozornost više ne treba biti usmjerena samo na održanje strukture nove vremenske razine, već se može proširiti i na budućnost da bismo vidjeli u kojem se smjeru ovaj projekt može nastaviti. U toj se fazi koristi program vezan uz vremenske satelite (vidi odlomak o satelitima u poglavlju o magijskim tehnologijama). 13.4
Tehnička shema funkcioniranja Trijade
Godine 1998., nakon što je dovršeno oblikovanje strukture Kozmičkog kolovrata (vidi poglavlje o magijskim tehnologijama), provedene su ritualne operacije kojima je utvrđena shema po kojoj bi Trijada trebala funkcionirati. lako operacija još nije bila okončana, shema je postavljena da bi se bar djelomice mogle koristiti funkcije Trijade jer su okolnosti to zahtijevale. To je bio trenutak u kojem je otkriće lančane povezanosti radikalno promijenilo čitav niz tehnoloških sustava i označilo početak nove tehnološke ere. Tim su operacijama, na temelju sličnih obilježja, Božanstva u Trijadi podijeljena u sedam osnovnih grupa i svaka od njih vezana je uz jedan dan u tjednu. Svaka od tih grupa je imala svoju Trijadu, odnosno tri glavna Božanstva (koja su bila odabrana među najvećim Božanstvima u hijerarhiji Trijade), koja su na odgovarajući dan predstavljala cjelokupnu Trijadu. Grupa je ritualno bila vezana uz jedan menhir Kozmičkog kolovrata koji je, kao što znamo, bio povezan s jednim od planeta sučevog sustava. Na primjer, ponedjeljkom se aktivira skupina od približno dvjesto Božanstava koje predstavlja njihova Trijada koja je preko Kolovrata u ovom slučaju povezana na masu mjeseca. Tijekom tog dana, svako od tih Božanstava ,,zaviri“ u materiju na određeno vrijeme (drugačijeg trajanja za svako od njih), izmjenjujući se s drugima u bojenju događaja. Isti postupak vrijedi i za druge dane.
Povezivanje s masama planeta bilo je nužno da bi se nadomjestila početna masa i masa u ravnoteži vanja božanskih energija, što je ranije predstavljao koncept teritorijalnosti svojstven svakom Božanstvu, a koji je naknadno ukinut operacijama Božanskih brakova i Spajanja. Ta je shema poznata pod imenom TRIJADA DANA. S magijsko-alkemijskog stajališta poznavanje tih detalja je nužno zato što prilikom oblikovanja bilo kakve tvari, energije ili učinka u materiji, treba uvijek uzeti u obzir Božanstvo koje u tom trenutku boji događaje. 13.5
Daljnji razvoj magije nakon završetka Trijade
Okončanjem projekta Trijade omogućen je pristup bogatoj baštini informacija i znanja, sadržanih u spremnicima svih Božanstava koja sačinjavaju ovu novu strukturu. Operacije koje su uslijedile odmah nakon dovršetka projekta bile su usmjerene na ,,istovarivanje“ te impozantne prtljage, koju smo nazvali MIRAZ TRIJADE, na našu razinu postojanja. Budući da se radilo o količini puno većoj od one koja se može obuhvatiti i primijeniti u ovom razdoblju i imajući na umu da informacije dolaze iz različitih vremena i civilizacija, u toj je fazi korišten psihoelaborator; funkcije apsolutnog sinkroniciteta programirane su tako da se iz tog mnoštva sadržaja izdvoje oni najprikladniji i najprimjenjiviji u našem prostorno-vremenskom kontekstu. Nakon što je napravljen odabir i pripremljen niz odgovarajućih spremnika za pohranu informacija (među kojima i Hramovi, osobni selfovi te dijelom i jedna posebna kategorija vremenskih bića s kojima je uspostavljen kontakt), krenula je prva faza „skidanja podataka" koja je predviđala skladištenje u spremnike svih tih informacija koje smo nazvali PAKETIMA TRIJADE, a da se još nije znalo o čemu se radi. I u ovoj fazi bila je važna prisutnost Grala koji je, osim pohranjivanja podataka, imao i funkciju DISTRIBUCIJE znanja. Nakon ove prve faze skidanja podataka, pokrenute su nove operacije koje još traju i koje smo nazvali OTVARANJEM PAKETA TRIJADE. U tim novim operacijama, paketi se postupno otvaraju kroz rituale te tako informacije sadržane u njima postaju dostupne. Radi se o raznim znanjima: od najsofisticiranijih magijskih tehnologija do informacija o povijesti čovječanstva i društvenim organizacijama. To se nasljeđe postepeno odašilje sinkronim linijama da bi inspiriralo ljudske umove diljem svijeta. Do danas je otvoreno otprilike 600 paketa. 13.6
Operacije usmjeravanja masa
OPERACIJE USMJERAVANJA MASA koje su se već ranije provodile na Zemlji da bi se u Trijadu uvrstile i sve manje božanske sile nepoznatih imena, ponovno postaju aktualne u ovom novom posttrijadskom razdoblju. U ovom slučaju cilj operacija je dovesti određenu masu na frekvenciju Trijade (odnosno frekvenciju HORUSA). Kao što smo već ranije objasnili, kada koristimo određeni energetski potencijal uvijek treba imati na raspolaganju masu koja će to nadomjestiti. Zahvaljujući razvoju magijske tehnologije u posljednjih nekoliko godina i osjetno većim količinama energije koje danas možemo iskoristiti, potreba za odgovarajućim masama je znatno porasla. Nakon određenog stupnja spomenuta masa može poprimiti razmjere cijelog planeta. Da bismo mogli koristiti tolike mase, na njima je potrebno provesti postupak usmjeravanja. Dakle, te su složene teurgijske operacije bile prvo provedene na Zemlji koja je bila podijeljena u više dijelova, kao i u prijašnjim operacijama usmjeravanja, i čija je masa dio po dio usklađivana s frekvencijom HORUSA, od površine pa sve do središta planeta. Nakon Zemlje, projekt se proširio na cijeli Sunčev sustav i na svakom planetu provedena je jednaka operacija. Radi se o jako dugačkom procesu, no kroz njega se postepeno povećavaju mogućnosti intervencije za svaku operaciju. Do danas (prosinac 2007. godine) usmjerene su mase ZEMLJE, MJESECA, MARSA, VENERE, MERKURA i JUPITERA. Zahvaljujući tim operacijama je masa, koja se sada može koristiti za ranije spomenute funkcije, znatno porasla. Osim toga, na taj je način postalo moguće proporcionalno upravljati svim funkcijama koje proizlaze iz mase, poput na primjer gravitacije. Iz toga proizlazi da bi, u slučaju opasnosti od udara asteroida u Zemlju, korištenjem potencijala usmjerenih masa planeta bilo moguće stvoriti dovoljno snažan gravitacijski potisak koji bi mogao preusmjeriti kretanje asteroida. Nakon završetka operacija usmjeravanja masa u cijelom sustavu, uključujući i Sunce, vjerojatno ćemo moći raspolagati i važnim vremenskim funkcijama makroskopskih razmjera.
Među ostalim funkcijama planetarnih masa treba napomenuti i one vezane uz crpljenje energije iz sinkronih čvorova na velikoj udaljenosti od Zemlje (vidi poglavlje o sinkronim linijama i odlomak o lančanoj povezanosti u poglavlju o magijskim tehnologijama). Još jedan aspekt ovih operacija je mogućnost da se neka inteligencija ili svijest vezana uz određeni planet, onako kako to tumači na primjer astrologija, uvrsti u Trijadu, koja će na taj način proširiti svoje granice izvan planeta Zemlje. 13.7
Oslobađanje sinkronih linija
Ojednom dijelu ove druge važne operacije već smo govorili u poglavlju posvećenom sinkronim linijama. Naravno da ta operaciji čini dio povijesti velikih magijskih operacija našeg doba. Kao što smo vidjeli, epizode ovih triju velikih operacija se isprepliću u mnogim točkama i svaka od njih se nadovezuje na određene faze neke druge. Priču bismo mogli upotpuniti i drugim elementima koji su nam u ovom trenutku još nepoznati, izuzev nekoliko pojedinosti. U ovom slučaju govorimo o završetku magijskog rata 1975. godine u okolnostima koje su i dalje obavijene velom tajne, zatim o nizu operacija koje su pomogle drugim svjetovima u oslobođenju njihovih linija i božanskog sustava, o brojnim posjetima Enkidua, Falcovog izvanzemaljskog prijatelja koji ima svoju ulogu u ovom meču, a koja nikad nije u potpunosti razjašnjena, o tolikim PUTOVANJIMA na kojima su se odigrali oni nepoznati dijelovi prethodno opisanih operacija, o tisućama iskustava u vremenu i vjerojatno o još mnogim drugim stvarima, iako bi u ovoj fazi knjige šira slika trebala biti već dovoljno jasna. 13.8
Projekt predatlantidskog naroda
Projekt predatlantidskog naroda je, kronološki gledano, posljednja velika operacija temeljena na vremenskoj tehnologiji koja je također otpočela 1998. godine. Cilj ove operacije je učvršćivanje događaja, tako da se kroz putovanja prošlost ponove događaji koji su već bili zgusnuti u normalnom tijeku vremena, da bi im se dodatno povećala gustoća, odnosno težina u tkanju vremena. Takve se operacije provode u onim točkama u vremenu gdje je uočena smanjena gustoća, odnosno kidanje tkanja vremena. Kao što smo već vidjeli u poglavlju o vremenu, takve situacije mogu biti jako opasne za strukturu vremena i oblike života koji je nastanjuju. Naime, zbog načela odjeka ili uzročnoposljedičnog načela, mogu izazvati smetnje i oslabljenja u drugim točkama u vremenu ili čak mogu prouzročiti nastanak prave rupe, poput one nama dobro poznate koja se nalazi u apsolutnoj sadašnjosti na staroj liniji vremena. Da bi se izbjegla oštećenja u tim točkama u vremenu, moguće je, zahvaljujući već dovoljno testiranoj vremenskoj tehnologiji kojom raspolažemo, provesti operacije učvršćivanja događaja. To se metaforički može prikazati kao retuširanje izblijedjelog i nečitkog natpisa, da iznova postane čitljiv. Kada se takav postupak provede na strukturi vremena, određena točka dobije novu gustoću. Ali ne samo to: signal koji se odašilje nakon operacije učvršćivanja širi se na sve druge eventualne točke u vremenu povezane s onom na kojoj se provodi postupak. Praktički dolazi do krpanja tkanja vremena, što se sa stajališta ljudske povijesti očituje kao izranjanje prethodno nepoznatih dijelova povijesti koji su ključni za poznavanje sadašnjosti. ii
Sada ćemo proučiti ovu vrstu operacije koja nije samo jednostavna intervencija u jednoj točki vremena, već je, što se tiče učinka i nužnog kontinuiteta, više nalik projektu RAZDVAJANJA RAZINA. Potreba za pokretanjem nove operacije tolikih razmjera proizlazi iz čvrste povezanosti naše aktualne Damanhurske škole i nekih faza civilizacije Atlantide. Znamo da mnoga znanja koja danas koristimo u našem okruženju potječu iz te velike civilizacije, posljednje razvijene civilizacije koja je izgrađena na ovom svijetu. I mnoge duše vezane uz projekt „ČEPOVA" dolaze iz tog vremena, a možemo navesti i brojne druge stvari (umjetnost, sveti jezik, itd.) U kolektivnoj svijesti čovječanstva našeg doba, civilizacija Atlantide se prvenstveno smatra mitom ili veličanjem neke stvarnosti ni po čemu različite od drugih, ali prikazane na takav način da se iz nje može izvući dobra znanstvenofantastična knjiga ili film. To je posljedica činjenice što nema vjerodostojnih dokaza, ostataka, svjedočanstava ili drevnih dokumenata koji bi potvrdili postojanje Atlantide. Za klasičnu arheologiju Atlantida je samo mit. Malo otvoreniji istraživači skloni
su vjerovati da su neki objekti ipak pronađeni, ali, kao što smo već rekli, to nije dovoljno da uvjeri javnost u stvarno postojanje te civilizacije. Što se tiče vremenske strukture, mi se nalazimo upravo u onakvim okolnostima kakve smo ranije opisali; naša je sadašnjost snažno povezana uz povijesne događaje vezane uz tu civilizaciju, ali iz ove točke u vremenu njezino postojanje više nije vidljivo. To znači da je točka u kojoj je Atlantida smještena izgubila dio svoje gustoće; da se poslužimo prijašnjom metaforom, natpis je izblijedio i postao nečitljiv. Iz toga proizlazi da se i u ovoj točki koju mi trenutno nastanjujemo osjećaju posljedice tog smanjenja gustoće, što bi moglo predstavljati poprilično ozbiljnu prepreku za evoluciju čovječanstva. Možda nije slučajno da od 2001. godine prolazimo kroz razdoblje DEPRESIJE MISLI i s time se, u svakom slučaju, treba suočiti. Zato se pokreće ova nova velika operacija koja predviđa učvršćivanje cjelokupnog atlantidskog razdoblja. Da bi se mogla provesti tako složena operacija, potrebno je krenuti od još ranijeg vremena, stoga program započinje potragom za prikladnim vremenskim zonama gdje će biti moguće postaviti projekt. Riječ je o osnivanju novog naroda na području na kojem nema nikakve definirane civilizacije ili stvarnosti i o vođenju tog naroda kroz razvoj korak po korak. Godine 1998. kada je operacija otpočela, nakon što je pronađeno najprikladnije područje, Falco je počeo, u pravilnim razmacima, često putovati kroz vrijeme i prikazivati se određenoj skupini ljudi kao Božanstvo, s ciljem da im povjeri misiju. Možemo zamisliti kako su ta prikazanja, u vremenu koje je praktički na razini kamenog doba, mogla biti sugestivna i učinkovita. Tamošnje osobe uopće nisu preispitivale tu istinu i prilagodile su se situaciji. Tako je započela nova pustolovina prepuna vremenskih misija koje se odvijaju u detaljno izračunatim vremenskim razmacima, s ciljem praćenja razvoja civilizacije kroz koji bi taj narod, u dogledno nama još nepoznato vrijeme, trebao prerasti u utemeljitelje Atlantide. Kompleksnost ovog projekta možemo naslutiti ako pokušamo zamisliti što znači programirati i pratiti razvoj jednog naroda, razvoj ljudske povijesti koja kreće od kamenog doba i vodi do osnivanja najrazvijenije civilizacije koju ezoterijska tradicija pamti na ovom planetu. Ovih devet godina7, koliko je u našoj sadašnjosti prošlo od pokretanja projekta, odgovara vremenu od nekoliko stoljeća povijesti s druge strane, koja se kontinuirano prate i nadziru kroz mnogobrojna putovanja. Zabilježeni su brojni događaji, naseljena su različita zemljopisna područja, osnovani su mnogi gradovi, bilo je i građanskih ratova, a u više navrata su provedene i selekcije, da bi se mogao održati odgovarajući zanos koji će omogućiti ostvarenje programa. Prije nekoliko godina je započela faza u kojoj su mogli izravno sudjelovati i mnogi Damanhurci kroz projekt programiranih inkarnacija u toj točki u vremenu. U nekim slučajevima su iste osobe proživjele čak i više od jednog života u toj stvarnosti. Trebamo se podsjetiti da duši nije problem biti istovremeno prisutna u više točaka u vremenu. Gledajući iz sadašnjeg trenutka, takvo iskustvo donosi trenutno obogaćivanje novim osobnostima, odnosno novim dijelovima vezanim upravo uz te inkarnacije. U svakom slučaju, kontrole se i dalje provode preko vremenskih putovanja koja se, gledano iz odredišne točke, trenutno odvijaju jednom godišnje. U trenutku kad će ta civilizacija izgrađena prema posebnom programu osnovati Atlantidu, operacija učvršćivanja bit će dovršena. To bi trebalo proizvesti zanimljiv učinak u sadašnjosti; vjerojatno ćemo svjedočiti specifičnim otkrićima na polju arheologije ili u nekom drugom obliku, a koja će, u svakom slučaju, dovesti do preispitivanja trenutne verzije povijesti. Naime, ako Atlantida postane gušća na tkanju vremena, to bi se, na temelju povezanosti koju smo prethodno spomenuli, trebalo očitovati i u našoj sadašnjosti. U posljednjih se nekoliko godina nešto već pomaklo na tom planu; došlo je do zanimljivih otkrića u Bosni gdje je utvrđeno da su neka brda, iznimno pravilnih geometrijskih oblika, zapravo drevne piramide, sigurno puno starije od bilo koje povijesno dokumentirane civilizacije. Ćak se povećao i broj mogućih mjesta gdje bi se mogli naći eventualni ostaci; danas ih je desetak. Zanimljiv je i događaj od prije nekoliko godina koji ne možemo izravno povezati s ovom temom, no koji bi nas mogao potaknuti na razmišljanje. Radi se o otkriću inovativne tehnike restauriranja drevnih knjiga, koja je omogućila čitanje već davno pronađenih tekstova koji dosad nisu bili čitljivi zbog prevelike oštećenosti i dotrajalosti. To upućuje na mogućnost da bi nam mnoga svjedočanstva o povijesnim događajima već sad mogla biti dostupna, no u nedostatku znanja ili tehnologije koji bi nam omogućili tumačenje eventualnih informacija sadržanih u njima, istina bi mogla ostati
skrivena još neodređeno vrijeme. Osim toga, taj se koncept savršeno uklapa u princip učvršćivanja koji je usmjeren na ponavljanje, a ne mijenjanje već zgusnutih događaja. Ta je operacija još u punom jeku te bi kroz neko vrijeme informacije koje smo ovdje naveli mogle postati zastarjele. Najnovije vijesti odnose se na činjenicu da je operacija dovela do razdvajanja vremenskih razina, vrlo sličnog onome koje je provedeno u našoj sadašnjosti, dok je budućnost projekta trenutno poprilično neodređena, odnosno moguć je velik broj pravaca uz mnoštvo varijabli. 14.
NADSVJETLOSNE BRZINE
Prema Einsteinovoj teoriji relativnosti, najveća moguća brzina u našem svemiru jednaka je brzini svjetlosti, odnosno 300.000 km/s. Ta brzina definira i protok vremena za našu stvarnost, budući da su nam osjetila ugo- đena upravo na svjetlost. Dakle, kad bi nešto prešlo tu brzinu, našlo bi se u netipičnim okolnostima s obzirom na protok vremena, odnosno moglo bi završiti na nekom potpuno drukčijem vremenskom pravcu. Iz formule E = mc2 (energija = masa x brzina na kvadrat) proizlazi da bi svaki materijalni objekt u trenutku postizanja ili premašivanja brzine svjetlosti poprimio beskonačnu masu, odnosno njegove bi dimenzije postale veće od svemira unutar kojeg bi trebao biti sadržan, što dovodi do očiglednog paradoksa. U ezoterijskoj fizici ovaj problem možemo lako riješiti primjenom teorije o paralelnim svemirima. Već smo na više mjesta spomenuli taj fenomen; u primijenjenoj magijskoj tehnologiji normalno je uzeti u obzir mogućnost postojanja različitih razina egzistencije na kojima poimanje vremena ne mora biti isto kao naše. To znači da bi mogle postojati razine stvarnosti ili čitavi svemiri paralelni s našim, na kojima bi brzina svjetlosti mogla biti ona najmanja, a ne najveća moguća. Naravno da se u takvim okolnostima drastično mijenja poimanje vremena i oblika života na koje bismo mogli naići. Na takvoj bismo liniji sigurno našli čitav niz vremensko-prostornih anomalija koje smo možda vidjeli u znanstvenofantastičnim filmovima ili pročitali u nekoj knjizi. U tom bi slučaju neki objekt unutar sebe zaista mogao sadržavati cijeli jedan paralelni svemir. Osim toga, zakon magije „KAKO GORE TAKO DOLJE" dovodi nas do paradoksa kineskih kutija, po kojem svaka kutija u sebi sadrži jednu manju i tako sve dok ne dođemo do one apsolutno najmanje, unutar koje ćemo naći, kad podignemo poklopac, beskraj svemira ili ćemo vidjeti same sebe mikroskopskih dimenzija kako otvaramo sve te kutije. Nakon ovog teoretskog uvoda možemo prijeći na glavnu temu ovog poglavlja. Materijalni svemir je puno prostraniji nego što ga obično zamišljamo. Igralište na kojem Drevno Božanstvo Čovjek odigrava svoj meč predstavlja samo jedan dio materije i to je područje zaista ograničeno brzinom svjetlosti. To znači da je maksimalna brzina koju možemo postići na tom prostoru brzina svjetlosti, upravo onako kako to prikazuje Einsteinova formula. No, postoje i druga područja i sektori tog istog svemira u kojima referentna brzina postepeno raste. Da budemo precizniji, sveukupno postoji 8 sektora kojima odgovara 8 različitih paralelnih svemira. Svi su oni dio materije, ali svaki je utemeljen na vlastitoj referentnoj brzini. Brzina svjetlosti je najmanja od tih osam brzina. Nakon nje slijedi brzina koju ćemo nazvati A i koja je pet puta veća od brzine svjetlosti, dakle iznosi 1.500.000 km/s. Tim se svemirom ne mogu kretati materijalni oblici koje nose obilježja našeg svemira, ali bi u njemu mogli egzistirati objekti čija je materijal- nost slična stanju plazme, dok energije i informacije kolaju bez problema. U sljedećem svemiru koji ćemo zvati B, brzina je 80 puta veća od brzine A, dakle približno iznosi 120.000.000 km/s. Tom bismo brzinom mogli za 40 dana stići do sustava Alfa Centauri, udaljenog 4,3 svjetlosne godine. Ta je dimenzija pak kompatibilna s našim oblikom materijalnosti. Moramo imati na umu da se povećanjem brzine mijenja više parametara stvarnosti: osim vremena koje smo već naveli i prostor se postupno iskrivljava te se mijenja i samo značenje brzine. Sljedeća brzina C, 90 puta veća od brzine B, doseže 108 milijardi km/s, skraćujući vrijeme dolaska do sustava Alfa Centauri na 10,6 sati. Brzina D je 12.000 puta veća od brzine C i njome bismo došli do Alfe Centauri za otprilike 3 sekunde, dok bismo brzinom E, koja je 800 puta veća od prethodne, obišli našu galaksiju promjera oko 300.000 svjetlosnih godina za otprilike 5 minuta. Kad bi dimenzije cjelokupnog materijalnog svemira iznosile oko 4 milijarde
svjetlosnih godina (kako se teoretiziralo do prije nekoliko godina, a što je odgovaralo i starosti svemira), njime bismo mogli proći za l.lll sati, odnosno 46 dana, odnosno mjesec i pol, odnosno 66.666 minuta. Kad dođemo do najveće brzine koju ćemo nazvati G, dobit ćemo brzinu jedinstvenog atoma koja odgovara apsolutnoj brzini, uzmemo li u obzir kružni tok vremena, no na temelju našeg mjerenja trenutka koji traje 4 sekunde, to bi bilo vrijeme potrebno jedinstvenom atomu da obiđe cijeli svemir. U tom bi slučaju i vijek trajanja svemira bio 4 sekunde. Drugim riječima, u takvom prostoru može egzistirati samo jedinstveni atom, budući da nema ni vremena ni mjesta ni za jedan drugi element. Zakoni, kojih u našem svemiru brzine svjetlosti brojimo 8, u ovom bi se slučaju sveli na jedan, zato što je pri tolikoj brzini jedina iskoristiva funkcija upravo funkcija jedinstvenog atoma. Gledajući iz drugog kuta, trebali bismo reći da je to točka u kojoj se oblikuju zakoni derivati, dakle točka primirja drevnih zakona. Taj bismo koncept mogli objasniti i na sljedeći način; zamislimo da se zakoni, koje u tom sektoru predstavlja samo koncept jedinstvenog atoma, počinju postupno očitovati smanjivanjem referentne brzine pri ulasku u druge sektore i proporcionalno šire dimenzije svemira. U nekim od tih svemira, vrijeme i prostor se iskrivljuju do te mjere da se koncept udaljenosti radikalno mijenja. Na primjer, moglo bi se dogoditi da za dolazak od točke A do točke B ne moramo prijeći nikakav prostor, već samo uronimo u točki A i izronimo u točki B. Vratimo se sada na paradoks kineskih kutija, odnosno na svemire sadržane unutar nekog objekta. U magijskim operacijama često se prolazi tim prostorima. Na vremenskim putovanjima se, primjerice, koristi linija simetrije materijalnih oblika te se putuje brzinom jedinstvenog atoma. Tako je moguće sabiti vrijeme u odgovarajućoj mjeri da bismo, teoretski, dosegli bilo koju točku u vremenu. U sinkronim linijama informacije i energije putuju brzinama većim od brzine svjetlosti. U bilo kojoj aktivnosti koja podrazumijeva promjenu vremenskog pravca, prolazimo u nekom obliku kroz neki od tih svemira. Spomenut ćemo još jednu zanimljivu pojedinost; dok naš sektor brzine svjetlosti nastanjuje Drevno Božanstvo Čovjek, u drugim su sektorima prisutna druga Drevna Božanstva. Dakle, zapravo su i te druge sile na svoj način prisutne u materiji, iako je ono slavno igralište ograničeno na sektor ju kojem obitava Drevno Božanstvo Čovjek. I selfička bića dolaze iz jednog od tih sektora i zbog toga kažemo da ne potječu od Drevnog Božanstva Čovjeka, iako, na temelju saveza o kojem smo govorili u poglavlju posvećenom selfikama, poprimaju njegova obilježja u trenutku ulaska u naš svemir. Dakle, u svakom od tih osam sektora očituje se prisutnost jednog Drevnog Božanstva i uvijek je vidljiva dominantnost jednog zakona, uz iznimku našeg sektora gdje je omjer među zakonima u potpunosti ravnomjeran. Kao što ste već pretpostavili, nedostaje nam jedno Drevno Božanstvo jer znamo da ih ima devet. Što se toga tiče, moramo imati na umu činjenicu da broj kao takav ima vrijednost samo među materijalnim oblicima i da Drevno Božanstvo ne može biti u potpunosti prisutno u materiji. Dakle, jedan njegov dio mora biti zastupljen i izvan materijalnog svemira da bi se održala istovremena prisutnost u vremenu i izvan njega. 15.
MODERNE TEORIJE O NAJVEĆIM SUSTAVIMA: NADSVEMIRI
Kada smo govorili o kozmogenezi, u jednom smo trenutku spomenuli SVIJET IDEJA, SVIJET BROJEVA i DEMIURGA, koji zajedno sudjeluju u procesu nastanka materije. Ti su elementi prenijeti u našu Školu negdje oko 1995. godine. Danas raspolažemo naprednijim teorijama koje ne zamjenjuju funkcije tih triju svjetova, već ih stavljaju u drugačije okvire unutar najvećih sustava. Sada ćemo uvesti pojam NADSVEMIRA, makro polja postojanja koje je opsežnije u odnosu na koncept jednog svemira, budući da nadsvemir može obuhvaćati veći broj pojedinačnih svemira. Prema toj teoriji, ono što postoji mogli bismo prikazati kao niz tih makro polja koja su izravno ili na neki drugi još nedefinirani način povezana s Drevnim Božanstvima. Svijet ideja, Demiurg i Svijet brojeva bili bi dio mnoštva nadsvemira, a materijalni oblici bi predstavljali četvrti nadsvemir. Ono što te elemente čini međusobno različitima jest činjenica da svaki funkcionira prema vlastitim zakonima koji se ne mogu primijeniti u drugim nadsve- mirima. Tako gledano, samo REALITET može predstavljati nadzakon koji je u stanju proći svakim od nadsvemira i očitovati se u njemu prema jednakom načelu totaliteta, apsoluta i ravnoteže. Broj nadsvemira trenutno nije definiran, ali se zna da ima veze s brojem Drevnih Božanstava, lako je svaki od tih nadsvemira utemeljen na različitim zakonima,
ustanovljeno je da je pristup svakome od njih definiran kombinacijom koja koristi dijelove drugih nadsvemira; na primjer, dobro nam je poznata kombinacija koja dovodi do materije: IDEJE - BROJEVI - DEMIURG, upravo onako kako je opisano u poglavlju o kozmogenezi. Krećući odozgo, u najvećim ćemo sustavima uvijek naći NEPOKRETNOG POKRETAČA koji je iznad svega drugog. Ispod njega su DREVNA BOŽANSTVA kao svjesni elementi. Istovremeno ćemo uvesti i ovaj novi koncept NADSVEMIRA koji vjerojatno predstavljaju polje očitovanja Drevnih Božanstava, budući da je svako od njih manje ili više izravno povezano s jednim od nadsvemira. S druge strane, znamo da je Drevno Božanstvo Čovjek četvrto po redu dolazaka u materiju, zbog čega različite teorije treba uklopiti u viši red, a za to nam vjerojatno nedostaju još neki elementi. Zakoni o kojima smo na opširan način govorili u prvom dijelu knjige vrijede samo za nadsvemir materijalnih oblika, dok u drugima nalazimo neke druge zakone koji nam trenutno nisu poznati. No, imamo na raspolaganju koncept REALITETA koji bi mogao predstavljati put kojim se može proći kroz sve nadsvemire. Što se tiče Realiteta, moramo spomenuti još jedan element koji je isplivao tijekom analize nadsvemira: Realitet se u materiji može očitovati kao TOČKA RAVNOTEŽE MEĐU RAZLIČITIM VREMENSKIM PRAVCIMA. Taj je koncept vezan uz načelo učvršćivanja događaja, u smislu da dvije različite točke u vremenu međusobno povezane preko načela odjeka (uvjetovanog izravnom ili nelinearnom uzročno-posljedičnom vezom, omjerom vremenske težine ili zajedničkim ritmom vremenskog paketa), ako su „učvršćene", mogu oblikovati tu točku ravnoteže, odnosno toliko stabilnu vezu među događajima da je NIJE MOGUĆE MIJENJATI. Što se tiče odlomka u poglavlju o kozmogenezi u kojem objašnjavamo koncepte Svijeta brojeva, Demiurga i Svijeta ideja, trebali bismo ga dopuniti unošenjem pojmova koje smo razmotrili u ovom poglavlju. Budući da su se ti novi elementi pojavili dok je knjiga još bila u izradi, odlučio sam zadržati oba djela, da bih i u ovom slučaju dao povijesnu perspektivu naše filozofije koja se razvija kroz vrijeme, onako kako pristižu novootkriveni ili istraženi elementi ili pak kako se damanhurski narod uzdiže na više razine. 16.
SJENA MATERIJE
Proces oblikovanja materije o kojem smo govorili u prvim poglavljima knjige treba nadopuniti još jednim elementom: fenomenom SJENE. Radi se o sekundarnoj, ali neodvojivoj funkciji materije; zahvaljujući njoj, svaki put kad dođe do nastanka nekog oblika (prisjetimo se postupka koji predviđa prijelaz iz Svijeta ideja u Svijet materijalnih oblika preko Svijeta brojeva i Demiurga), postiže se efekt zrcala, odnosno formira se potpuno isti materijalni oblik, ali s karakteristikama zrcalnog odraza, praktički kao otisak u negativu. Budući da taj oblik — sjena ne može egzistirati na istoj razini postojanja kao i originalni oblik, on se projicira u odgovarajući svijet koji smo nazvali SVIJETOM SJENA. To je dimenzija u kojoj se očituje naličje materijalnog svijeta, njegov odraz u zrcalu. Funkcija ove pojave je uspostavljanje ravnoteže sila u trenutku nastanka nekog oblika tako da ga se ,,izvuče“ iz Realiteta. Sjenu jednostavno možemo promatrati kao otisak u negativu koji nastaje u Realitetu izvlačenjem određenog oblika. Naravno da se Realitetu ništa ne oduzima jer on ostaje apsolutni element, no svejedno dolazi do stvaranja te sjene koja se projicira u odgovarajuću dimenziju. Da nema te projekcije sjene, materijalni oblik ne bi mogao opstati u postojanju jer se ne bi mogao održati kao odvojen od Realiteta. Kao da je materijalni oblik na jednoj strani vage, a sjena na drugoj. Ako vaga nije uravnotežena, oblik ne može postojati (a samim time ni sjena). Postoje dvije teorije o stvarnosti koja se može oblikovati u dimenziji sjene. Prva teorija sjenu promatra samo kao zrcalni odraz materijalnog oblika; znači da ti oblici — sjene nisu samostalni, već poput slike u zrcalu prikazuju ono što se događa u dimenziji materijalnih oblika. Druga teorija predviđa složeniji sustav u kojem materijalni objekt stvara svoju sjenu koja se oblikuje kao slika u zrcalu, ali se potom osamostaljuje i na taj način postaje puno sličnija originalnom obliku. Sličnost je tolika da može omogućiti čak i obliku — sjeni stvaranje druge sjene. Pretpostavlja se da je taj fenomen moguće ponoviti pet puta, nakon čega bi peta sjena kao svoju sjenu projicirala onaj prvotni oblik, što bi zatvorilo krug. Ta teorija predviđa postojanje jedne specifične vrste stvarnosti u kojoj nije lako odrediti koja je razina postojanja vezana uz materijalni oblik, a koja uz sjenu.
Ako uzmemo u obzir čitav niz koncepata koje možemo naći u drugim dijelovima ove knjige, mogli bismo reći da je naša Škola sklonija ovoj drugoj teoriji; damanhurska teorija o našem odnosu s mislima (vidi poglavlje posvećeno toj temi), koja govori o prisjećanju, a ne kreiranju, daje nam naslutiti da smo i mi dio sjene, a ne oblika. Naime, budući da mi ne mislimo, već se samo prisjećamo da smo mislili, to bi moglo značiti da smo mi, baš kao sjena u ovom slučaju, uvjetovani onim koji MISLI, odnosno onim koji egzistira u Svijetu materijalnih oblika, te da se ne krećemo zahvaljujući svojoj slobodnoj volji, već naše postupke uvjetuje biće koje misli. S druge strane, mi tvrdimo da posjedujemo slobodnu volju koju ipak koristimo, makar ne u kontinuitetu. U trenutku u kojem izražavamo slobodnu volju, ne možemo ne biti u Svijetu materijalnih oblika jer u tom trenutku izražavamo moć koja je vezana uz našu božansku iskru, što znači da smo mi točka kreiranja misli koja eventualno može uvjetovati druge elemente (sjenu) da se kreću u istom smjeru. Takvo rezoniranje nas dovodi do zaključka da smo mi vjerojatno bića koja mogu „lelujati*1 između oba stanja. Između ostalog, zanimljivo je da se ljudski oblici mogu kretati na 6 mogućih linija vremena u svakom trenutku, kao što postoji 6 različitih dimenzija koje se, prema ovoj teoriji, oblikuju uzastopnim projiciranjem sjena. U oba slučaja možemo prelaziti s jedne linije na drugu. Razrada ovih aspekata mogla bi nas dovesti do zaključka da se radi o istoj pojavi, ali opisanoj iz dva različita kuta, no trenutno na tom polju ne raspolažemo čvrstim elementima. U svakom slučaju, svijet sjene je opsežno dokumentiran i koristi se u magiji. U KNJIZI TRI ODGOVORA (Drevna knjiga magije) spominje se, na primjer, sustav putovanja u kojem se koriste zrcala. Takvo putovanje izgleda kao neka vrsta teleportiranja; navodno se prolazi kroz dimenzije sjena koje su u ovom slučaju opisane kao preokrenuti svjetovi gdje sunca kruže oko planeta. Knjiga također upozorava na opasnost u slučaju da ostanemo zarobljeni u tim dimenzijama. Sjena je važan element i u alkemiji. Oblikovanjem svakog elementa uvijek nastaje i njegova sjena koju treba uzeti u obzir i kontrolirati jer bi u protivnom mogla ometati funkcioniranje proizvedenog elementa. Također moramo imati na umu da za svaki od elemenata koje smo spominjali u ovoj knjizi postoji i njegova verzija sjene i pritom ne mislimo samo na materijalne oblike, već i na elemente poput atraktora, zakona, raznih vrsta sila, sve do samog GRALA. U magijskom znanju, svijet sjene u određenim situacijama predstavlja izvor, a u nekim drugim potencijalnu opasnost jer određeni elementi te dimenzije mogu postati kanali za prolaz neprijatelja, pod čim podrazumijevamo nepostojanje. Naime, postoje PROTUATRAKTORI, odnosno sjene atraktora koje predstavljaju suprotnost inteligencije, što ne znači nepostojanje iste, već njezino negiranje. Jednako tako postoje ANTIZAKONI, odnosno zakoni koji upravljaju dimenzijom sjene i koji također djeluju na suprotan način od originalnih zakona. Tako možemo zamisliti, recimo, i ANTIKOMPLEKSNOST koja je u stanju razviti sustav koji će težiti uništenju onoga što za nas predstavlja kompleksnost. Dakle, sile oprečne evoluciji i očitovanju ljudske duše u materiji u nekim se slučajevima mogu očitovati i preko ovih specifičnih kanala. Na putu inicijacije, u određenoj fazi je nužno istražiti i taj dio znanja koji bismo mogli definirati kao tamnu stranu, da bismo dobili potpunu sliku svih dijelova stvarnosti. Drugim riječima, MAG je to što jest između ostalog i zato što je prošao kroz to specifično područje znanja. GRAL ima svoju suprotnu stranu u toj dimenziji, stvarnost koja je bila predmet jako važnih ritualnih operacija koje su omogućile učestaliju prisutnost GRALA u originalnom obliku na našoj razini postojanja, što je bilo neophodno za teurgijske operacije vezane uz Trijadu. Dakle, svijet sjene je za određene aspekte jako zanimljiva dimenzija, dok u drugim slučajevima može biti poprilično varljiva pojava. No, to je u svakom slučaju element koji treba uzeti u obzir da bismo u potpunosti mogli shvatiti ono što se događa u svijetu materije. I
17.
GRAL
Sve religiozne i duhovne tradicije spominju, svaka na svoj način, specifični mistični objekt tajanstvenih i čudotvornih moći: GRAL. Mi ćemo u ovom poglavlju istražiti elemente koji su u magijskoj tradiciji vezani uz ovaj važan i uzvišen koncept, zanemarujući razna povijesna tumačenja koja su se stoljećima oblikovala i prenosila.
GRAL se u književnosti počinje spominjati oko 1100. godine, s prvim francuskim romanom na tu temu, ali magijska tradicija GRALA je puno drevnija. Kao što smo već rekli u drugim dijelovima ove knjige, GRAL nije predmet, već inteligentna sila jako visoke razine, viša od mnogih božanskih sila. On ne potječe iz ovog svemira, već posjeduje sposobnost, kao i objekti s anomalijama, prolaska kroz različite svemire, što znači da može proći i kroz naš, privučen božanskom prisut- nošću. Njegova snaga ima toliki utjecaj na prostorno-vremensko tkanje našeg svemira da bi njegovo zadržavanje u nekoj točki nakon određenog vremena izazvalo ,,rastvaranje“, odnosno svi bi se elementi koji sačinjavaju stvarnost raspršili i stvarnost bi se dezintegrirala. Ovu bismo pojavu mogli dočarati i metaforom; zamislimo da je GRAL središte Sunca, točka čija svojstva ne dopuštaju nijednoj prisutnoj tvari ili objektu da ostane u prvotnom stanju; sve bi bilo uvučeno u nuklearne reakcije ogromnih razmjera koje kontinuirano stvaraju energiju koju Sunce širi. GRAL je, upravo zahvaljujući tom specifičnom svojstvu, postao jako moćan instrument na polju magije, koji je u stanju ubrzati i popratiti energetske reakcije takvih razmjera koje ne bi mogao podržati nijedan drugi poznati element. U drevnim ezoterijskim mitovima GRAL predstavlja prvu ljudsku tvorevinu, što simbolizira prvi čin više inteligencije proizašao od ljudske vrste. Postoji i priča o GRALU kao DUHOVNOM UREĐAJU koji je čovječanstvo izradilo u pradavnim vremenima kao bedem znanja koje je tada bilo raspoloživo. Prema toj priči, GRAL bi bio jedna od važnih stvari koje su bile spašene prilikom uništenja Atlantide i koji je nekoliko puta nestajao i bio tražen (odatle potječu raznorazne književne sage koje su se širile ponajviše u Srednjem vijeku). GRAL kao sila predstavlja element koji se ne razvija, budući da je već dosegao razinu savršenstva i potpunosti. Mogli bismo ga definirati kao zakon kojeg pokreće vlastita inteligencija. Uz pomoć magijskih znanja, GRAL se može prizvati, ali ne i kontrolirati, što je u slučaju božanskih sila moguće. Poistovjećivanje GRALA s raznim predmetima proizlazi iz činjenice da se pomoću magije mogu pripremiti objekti koji obavljaju funkciju sakupljača energije Grala. S obzirom na njegovu prodornost, GRAL se nikad ne zadržava na nekom prostoru toliko dugo da ugrozi cjelovitost stvarnosti. Da bi se mogla iskoristiti njegova svojstva, u magiji su osmišljeni posebni objekti, pripremljeni na odgovarajući način kako bi ta sila prošla kroz njih i ostavila otisak svoje energije. Kao što smo već ranije rekli, ti predmeti postaju sakupljači koji se u svakom narednom prolasku pune VREMENOM GRALA. GRAL je tijekom ljudske povijesti bio tražen i pronađen 5 puta u 5 različitih razdoblja. U svakom od njih GRAL je imao drugačije značenje te ga se poistovjećivalo s drukčijim predmetima. Neki od njih su bili, na primjer, METEORU koji je kasnije postao ŠTIT pa onda ŠTAR Mi se trenutno nalazimo na završetku petog razdoblja koje je započelo srednjovjekovnim epopejama u kojima se GRAL poistovjećivao s KALEŽOM i imao je funkciju spremnika. U magijskoj tehnologiji postoje tri glavne funkcije GRALA: spremnik, pretvarač i mjerač energije. GRAL može pretvoriti bilo koju energiju u bilo koju drugu, može povezivati i dovoditi u interakciju energije koje ni na koji drugi način ne bi imale tu mogućnost (na primjer: božanski brakovi) te određuje točnu količinu energije koja će biti korištena za svaku od tih operacija. Gralova mjera spada u najuzvišenija znanja na polju magije. Naša je Škola odigrala važnu ulogu u tom petom razdoblju potrage za GRALOM. Našli smo i prepoznali tu silu, osnivanjem i razvojem naroda stekli smo dostojnost i čistoću neophodne za održanje kontakta s njom, a i magijsko znanje je odigralo svoju ulogu omogućivši učestalije uspostavljanje kontakta u odnosu na prve godine kada je ova faza započela. U da- manhurskoj povijesti, prvi tragovi GRALA pojavljuju se u prvim fazama putovanja IGRE ŽIVOTA 1984. godine, kada je pronađen prvi kalež koji je silu udomio nekoliko stoljeća ranije te je sadržavao važan trag za kontakt s njom. Drugi važan trag je pronađen u jednom hramu na Sri Lanki, također u jednoj fazi putovanja početkom osamdesetih godina. Tamo je skupina redovnika otprilike 6.000 godina čuvala vatru vezanu uz silu GRALA. Falco je u pratnji jedne skupine putnika stupio u kontakt s tim redovnicima koji su mu predali vatru koju je donio u Damanhur. Nekoliko mjeseci kasnije, hram su uništili tamilski pobunjenici i poubijali sve redovnike.
Došlo je vrijeme da otvorimo još jedno poglavlje u ovoj priči; zapravo postoje TRI GRALA, od kojih su dva trenutno na Zemlji, a treći se nalazi izvan našeg svijeta. Tragovi vezani uz prvi kalež i vatru koju su Falcu predali budistički redovnici odnosili su se na dva različita GRALA. Trenutno nismo u stanju dati više detalja, zato što su povijest i karakter te sile, uzevši u obzir njezinu trojnu prirodu, prepuni misterija. Što se tiče njezine trojne prirode, vjeruje se da će ponovno spajanje TRIJU GRALOVA označiti trenutak u kojem će naš svijet konačno biti oslobođen. Mogli bismo povući paralelu između ovog koncepta i spajanja triju svjetova majki (vidi iduće poglavlje), za što su potrebne upravo funkcije Grala. Vratimo se damanhurskoj povijesti; u prvoj fazi su pronalaskom ranije navedenih tragova ostvareni prvi kontakti. U sljedećoj fazi ta je sila u nekoliko navrata prošla uz damanhurski teritorij, što je svaki put bila posebna prilika i cijeli se narod pripremao za taj veliki događaj. Još jedna točka kontakta u tim prvim godinama bilo je Torinsko platno izloženo u Torinu. Čini se da je taj predmet, kojeg se štuje kao plahtu u koju je bio umotan Krist kad je sahranjen, u starijoj magijskoj povijesti bio vezan uz tu silu kao točka kontakta s našom dimenzijom. Naime, u tom području magijske tehnologije koristimo predmete koji su pripremljeni kao skupljači, ali i one koji će predstavljati STOLNJAK na koji će GRAL biti položen. Stolnjak tehnički predstavlja referentnu točku naše dimenzije; ne zaboravimo da je ta sila zapravo nad-objekt s anomalijama koji se kreće različitim svemirima i dimenzijama. Prisutnost Torinskog platna u Torinu značila je prisutnost Grala, odnosno nekoga u Torinu tko je čuvao Gral. U složenom procesu u ravnoteži vanja sila tijekom posljednjih nekoliko stoljeća, grad Torino je imao specifičnu funkciju, zbog čega se na njegovom teritoriju čuvao Gral, ali onaj tko ga je čuvao nije se njime koristio. Funkcija Torinskog platna se održala do početka osamdesetih kada je zamijenjena, u svojoj funkciji prema Gralu, zastavom Igre života koja je prvo bila ukradena tijekom jednog putovanja, a zatim ju je Falco magijskim pothvatom vratio. Zastava je, upravo zahvaljujući toj operaciji vraćanja, tijekom koje je prošla linijom simetrije materijalnih oblika i obišla cijeli svemir, poprimila odgovarajuće karakteristike da bi mogla postati novi stolnjak GRALA. Krajem osamdesetih provedeno je niz ritualnih operacija koje su, koristeći i funkcije SJENE GRALA, uspjele osigurati učestaliju prisutnost te sile. Naime, u devedesetima je izvršen najveći dio teurgijskih operacija vezanih uz sastavljanje Trijade, za što je bila potrebna češća prisutnost te sile. Okončanjem operacija Trijade 2002. godine obilježen je i službeni završetak tog petog razdoblja u kojem je damanhurski narod odigrao jednaku ulogu kao i srednjovjekovni vitezovi u svoje doba. Našli smo i razotkrili GRAL te ispunili njegovu funkciju kaleža koja se dovršenjem Trijade mogla smatrati zaključenom. U narednom periodu svjedočit ćemo novom zastiranju GRALA, odnosno njegovom otkrivanju, kako bi se najavilo šesto razdoblje u kojem će ponovno krenuti potraga za tom silom koju će poistovjećivati s drugačijim predmetom i koja će imati drugačiju funkciju. Iza kraj treba spomenuti nevjerojatnu priliku za pojedinačni kontakt s GRALOM koju su dobili mnogi inicijati, za čime se u drugim razdobljima često uzalud tragalo čitav život. 18.
TRI SVIJETA MAJKE
Prema ezoterijskoj tradiciji, u svijetu u kojem živimo, u dalekoj se prošlosti odvio jedan specifični događaj, o čijim uzrocima postoje različite teorije i koji je prouzročio podjelu svijeta. Iz prvotnog jedinstvenog sustava oblikovala su se tri različita svijeta: LJUDSKI SVIJET, SVIJET DUHOVA PRIRODE i BILJNI SVIJET. To su SVJETOVI MAJKE u kojima se božanska iskra nastanila u čovjeku u ljudskom svijetu, u duhovima prirode u njihovom svijetu te u biljnim stvorenjima u tom trećem svijetu, lako imaju zajedničko porijeklo, zbog te podjele više nisu u kontaktu, ali je moguće ostvariti neizravnu vezu preko svjetova odjeka. Naime, između te tri različite stvarnosti, može se oblikovati čitava paleta međunijansi koje mogu sadržavati obilježja više svjetova. Prema drevnoj teoriji jednog učenika grčkog filozofa Kleombrota, ti su svjetovi raspoređeni po vrhovima istostraničnog trokuta, a uzduž stranica su se oblikovali različiti svjetovi odjeka, njih 60 na svakoj. Prema toj teoriji, koja stvarnost prikazuje kao jasno utvrđenu geometrijsku
strukturu, mogućih svjetova bi bilo 183; 3 svijeta majke i 180 svjetova odjeka, po 60 na svakoj stranici tog zamišljenog trokuta. U damanhurskoj filozofiji taj smo koncept pokušali protumačiti na sljedeći način: postoje 3 svijeta majke koji su nastali podjelom primordijalnog svijeta. Osim njih postoje 163 moguća elementa raspršena u materijalnom svemiru koji su nastali rasipanjem Drevnog Božanstva u materiji. I naposljetku postoji 20 osnovnih arhetipova koji su oduzeti čovječanstvu u davnom porazu od neprijatelja. I u ovom slučaju ukupan zbroj iznosi 183. Pokušajmo sada analizirati kakvu stvarnost predstavljaju ove teorije. Očito je da se nalazimo u Svijetu materijalnih oblika, ali podjela svjetova se ne proteže na cijeli univerzum, već ipak postoje granice, iako nisu jasno definirane. Naime, neki drevni mitovi pripovijedaju o razdoblju u kojem su sva stvorenja iz ta tri svijeta spokojno živjela u istoj stvarnosti. Dakle, duhovi prirode u toj fazi ljudske povijesti nisu bili više ili manje vidljivi ili imaginarni entiteti kao što se danas često misli, već su bili fizička bića baš kao i mi. Biljna stvorenja (koja danas postoje samo u posebnom svijetu) imala su puno drugačije mogućnosti od onih koje danas možemo vidjeti kod biljnih stvorenja našeg svijeta. Zatim je došlo do razdiobe koju je možda prouzročio neki prirodni događaj ili pak intervencija neprijateljskih sila. Tako su nastale okolnosti koje ne dopuštaju pobožanstvenjivanje materije, što se može postići samo u cjelovitoj i jedinstvenoj stvarnosti. No, postoji još jedna teorija prema kojoj Zlatno doba nije dio prošlosti, već predstavlja budućnost s kojom će se naša i one druge vrste iz preostala dva svijeta susresti u trenutku kad proces oblikovanja svemira napokon bude dovršen. Ta vizija obuhvaća teoriju o procesu evolucije svemira i materijalnih oblika u širem opsegu, koja predviđa da će primjena zakona imati ograničene učinke različitih karakteristika. Iz analize postojećih stvarnosti u ta tri svijeta (naravno da govorimo o magijskom znanju) proizlazi činjenica da su zakoni, takvi kakvi se očituju u svakom od svjetova, nepotpuni. Prema tome, činjenica da u našem svijetu ne možemo percipirati oblike života poput duhova prirode ne ovisi o nemogućnosti naših osjetilnih organa, već o samoj prirodi naše stvarnosti koja, budući da nije cjelovita, ne može obuhvatiti te druge stvarnosti. S druge pak strane postoje aspekti tih različitih stvarnosti koji zahtijevaju primjenu zakona u cjelini i zbog toga se vjeruje da je nekoć postojao oblik stvarnosti u kojem je primjena zakona bila cjelovita. Proučavajući prirodu vremena, nailazili smo na razne paradokse u kojima su posljedice često prethodile uzrocima, što bi moglo potvrditi teoriju da dio stvarnosti koji predstavljaju ova tri svijeta zaista prolazi kroz fazu evolucije koja će dovesti do spajanja te tri različite stvarnosti. Već su danas vidljivi znakovi tog spajanja; Božanstva, na primjer, predstavljaju oblike svijesti za koje stvarnost nije podijeljena, već je cjelovita, u smislu da su u njima sadržana sva tri oblika očitovanja). U magiji je ujedinjenje svjetova u svakom slučaju koncept koji se uzima u obzir. Budući da je taj proces neophodan za sastavljanje zrcala, pokrenut je projekt vezan uz magijske operacije intervencija na vremenu i na zakonima da bi se potaknuo proces ujedinjavanja. To može podsjećati na projekt sastavljanja Trijade, samo što se u ovom slučaju ne radi o manipulaciji božanskih sila, već svjetova, dimenzija i dijelova stvarnosti. I ovdje je nužna prisutnost GRALA kao elementa koji omogućava protok i pretvorbu bilo koje vrste energije, no sada smo već u novoj fazi potrage za tom silom (vidi poglavlje o GRALU), zbog čega funkcija kroz koju će se GRAL očitovati više neće biti ona tradicionalna funkcija spremnika u obliku kaleža, već neka druga koja nam trenutno još nije poznata. Što se tiče tog područja istraživanja, znamo da će za utvrđivanje nove funkcije Grala (koju će nam otkriti novi predmet) biti potrebno zaključiti istraživanje vremenskih matrica.
COYOTE CARDO (Mario Faruolo) živi u Damanhuru gdje se bavi istraživanjima i produbljivanjem znanja Ezoterijske fizike na temu koje već godinama redovito održava tečajeve i seminare u Italiji i širom Europe.
DAMANHUR CENTAR TALEJ Damanhur centar Talej osnovan je 2004. godine u Zagrebu. Tafej na svetom jeziku Damanhura označava simbol vizije, sna i inspiracije. Centar je središte Sirenja damanhurske ideje za cijelu Hrvatsku i mjesto je susreta ljudi koji žele podržati viziju Damanhura i damanhurski društveni model življenja kroz prožimanje svakodnevnog života duhovnim vrijednostima. Rad članova temelji se na entuzijazmu, solidarnosti i volonterskom radu. e-mail:
[email protected] www.damanhur.hr telefoni: 00385 I 461 98 54 00385 95 901 68 83 Damanhur centar TALEJ 10000 Zagreb, Vlaška 81a
Centar promiče svjesnost slobodnog izbora te odnos poštovanja prema prirodi i svim živim bićima, organizira predavanja i seminare Sveučilišta Olami Damanhur (astralno putovanje, drevne i izvanzemaljske civilizacije — Atlantida, istraživanje unutarnjih osobnosti, istraživanje prošfih života, tarot (egipatski i Bral Talej), unutarnja harmonizacija, upravljanje emocijama, kontakt s biljnim svijetom, duhovna fizika, transformacija sjećanja preko medija i vremenskog sjemena, buđenje unutarnjih osjetila, putevi snova, razvoj paranormalnih sposobnosti, prepoznavanje i interpretacija unutarnjih odgovora, novi mediji, osnaživanje mikrolinija, otkrivanje životne misije i dr.), prevodi i izdaje knjige u svojoj nakladi, pruža mogućnost terapija i savjetovanja te upoznavanje sa selfičlđm instrumentima i selfičkim slikama. Selfički instrumenti (self na sanskrtskom jeziku znači spirala) privlače korisna stanja u fizički život osobe i povezuju ih sa mikrolinijama ljudskog tijela, U organizaciji Centra u Zagrebu održavaju se Škola meditacije i Škola misterija koje vode instruktori iz Damanhura. Moguće se uključiti i u trogodišnju Školu za pranoterapeute u Damanhuru, koju je završilo i nekoliko polaznika iz Hrvatske.I I http://www.damanhur.org/ http://www.sel-et.com/en/ http://www.damanhurwelcome.com/ http://www.thetemples.org/en http://damanhur.hr/ http://www.orocrea.com/ http://www.quadriselfici.it
