Courths - Mahler, Hedwig - Liane Reinold

GIGA

Hedwig Courths - Mahler LIANA REINOLD

Naslov izvornika: LIANA REINOLD

GIGA

Liana Reinold je zagrlila čovjeka koji je ušao i pogledala ga nježno. — Striče Joachime, dragi striče Joachime! Napokon si ponovno došao kući svojoj Liani. Ovaj si puta tako dugo izbivao. Stric Joachim ju je toplo pogledao i zagrlio je. — Moja draga Liano, jesi li čeznula za mnom? Gospoña doktor Bartels prisustvovala je tom susretu podmuklo nasmiješena a zatim je izišla iz sobe. Liana je sretna pogledala strica. — Ovaj mi je puta rastanak s tobom bio još teži i bolniji nego inače. Kako sam sretna što si opet sa mnom. Ti si za mene najmiliji čovjek na svijetu. Jedini koga imam i koji me voli. Ti si za mene pravi otac. Više od tebe ne bih mogla voljeti ni vlastitog oca, da sam;ga poznavala i da je još živ. Plemenito lice pedesetgodišnjaka trzalo se od dubokog uzbuñenja. Djelovao je veoma ©tnijeno. Bio je još mladenački vitak, a njegova gusta tamna kosa posijedila je samo na sljepoočicama. Glatko izbrijano lice i sjajne oči činile su ga mlañim no što je uistinu bio. To više što njegove kretnje bijahu živahne i elastične. — Sretan sam, Liano, što me voliš poput oca. Želim zauvijek zauzimati to mjesto u tvom srcu. Liana ga je povela do naslonjača kraj prozora. Morao je sjesti, a ona je prisjela na ručku naslonjača i zagrlila ga. — Kako ćeš dugo ovaj put ostati kod kude, striče Joachime? Zar opet samo nekoliko dana? U njegovim se očima mogla nazrijeti nesigurnost. — Mogu ostati samo deset dana, dijete! Onda moram opet otići zbog svojih poslova. — Ah, ti poslovi! Samo deset dana? To će brzo proći. A tada ću opet dugo biti sama. Pritisnuo je njezinu vitku lijepu ruku na svoj obraz i zatvorio oči, kao da mora upiti te drage riječi. Tada se uspravio i prisilio se da kaže bezbrižnim glasom: — Ne ljuti se na moje poslove. Zar ti je osamljenoj bilo tako loše? Zar te gospoña doktor Bartels nije dobro zabavljala, pa ti je bilo dosadno? Liana je tiho uzdahnula. — Dosadu ne poznajem, iako nemam pravog životnog cilja, striče Joachime. Nastojim da se zaposlim. Radi zabave prevodim svoje najmilije knjige na strane jezike. Znaš, kad se uvježbam, htjela bih se ozbiljno baviti prevoñenjem. Tome se veselim. Osim toga imam i kazalište, koncerte, šetnje i samu sebe. Nisam samoj sebi nezanimljivo društvo i mogu samu sebe zaokupiti. Radije sam sama, to moram priznati, nego s gospoñom doktor. Posljednje je riječi izustila s velikim žarom. Iznenañeno ju je pogledao. — Ne voliš je? Nije li dobra prema tebi? Liana je skupila ramena kao da joj je hladno i prešla rukom preko čela. — Nastojala sam prisiliti samu sebe daje zavolim i nisam ti htjela zadavati brige. Ali ja je od samog početka nisam voljela. Ona je bila veoma ljubazna, naročito ispočetka. Ipak mi se činilo kao da se pretvara. Njezin nametljivo ljubazan način ne sviña mi se. Naročito nakon tvojeg posljednjeg boravka ovdje, ona se nekako čudno pjema meni ponaša. Njezin me način muči i uznemirava. Čudno govori, priča ružne i frivolne šale, koje ja i ne razumijem potpuno. A kad je molim da tako ne govori, obično mi dobaci neka ne izigravam nevinašce, jer mi to ionako nitko ne vjeruje. Zabrinut i uzbuñen, on je ponovno pogledao njezino lijepo lice. — Plašiš me, dijete! Pogladila ga je po ruci. — To sam znala, i zbog toga do sada nisam s tobom o tome govorila. Nabrao je čelo i mala bora, u obliku trokuta, pojavila mu se meñu očima. — Ne poznam dobro gospoñu doktor. Preporučili su mi je kao dobru pratilju i ja sam mislio da se ugodno osjećaš pod njezinim okriljem. Pritisnula je svoj obraz uz njegov.

2

GIGA

— Kad si ti ovdje, tada zaboravljam na sve nedaće. A kako sam već kazala, ona se tek nakon tvog posljednjeg boravka ovdje tako neugodno promijenila. — Morala si mi to pisati. — Nisam htjela. To bi te samo uznemirilo, a ipak mi ne bi bio mogao pomoći. Osim toga, ona provjerava moja pisma. Nedavno sam vidjela kako pokušava otvoriti moje pismo napisano tebi, koje je ostalo ležati na pisaćem stolu. Mislila je da sam izišla i uplašila se kad sam se iznenada našla kraj nje i istrgnula joj pismo iz ruke. Kad sam joj ljutito kazala da joj to zabranjujem, samo se podrugljivo nasmijala i drsko rekla: — Kao vaša zaštitnica moram znati, ne pišete li možda ljubavna pisma! — Bezobraznica! — procijedio je grof Joachim Rastenau. — To je, naravno, bio samo izgovor, striče Joachime, jer je na pismu bila tvoja, njoj dobro poznata adresa. Kao obično slala sam pismo tvom berlinskom bankaru, koji pisma šalje dalje za tobom. Dakle, ni u kom slučaju nije imala razloga pretpostaviti da je rijč o ljubavnom pismu. Kome bih ja, uostalom, pisala ljubavna pisma? Ona zna da ja ne poznajem ni jednog mladog čovjeka. Od tog vremena ja je prezirem. Grof Rastenau je skočio i stao šetati sobom. Ona ga je uznemireno pogledala. — Nisam ti to trebala kazati, striče Joachime! Pristupio joj je i nježno je pogladio po zlaćanoj kosi. — Kakva nesreća što nemaš ni majke ni oca, drago dijete! — Kazao je uzbuñeno i njegove su oči pritom bile pune tuge. Privinula se uza nj. — Pa ja imam tebe, striče Joachime! — Ali ja te tako često moram ostavljati samu, ne mogu te štititi kako bih to htio. Zato sam te tako dugo ostavio u školi. Tamo sam bar znao da si meñu veselim drugaricama. Liana se nasmiješila. — Jednom sam morala odande otići, striče Joachime! Već mije bilo gotovo dvadeset godina, kad sam prije godinu dana napustila školu i napokon došla k tebi. Pritisnuo je njezinu glavicu na svoje rame. — Draga moja! Nažalost i sada nemaš mnogo od mene. A ono što si mi pričala o gospoñi doktor veoma me uznemiruje. — To sam znala i zato sam tako dugo šutjela. Pa ti si zabrinut kao da si mi otac. Najradije ti ne bih bila ništa kazala, no danas je to gotovo protiv moje volje prešlo preko mojih usana. — Hvala Bogu! Ova žena nije pravo društvo za mladu djevojku, ma kako dobre preporuke imala. Ono što si mi kazala, dovoljno je daje otpustim. Naći ćemo bolju zamjenu za nju. Smjesta ću poduzeti sve kako bih angažirao drugu prtilicu. Ovaj ću puta biti oprezniji. Ona ga je toplo zagrlila. — Vjeruj, pao mi je kamen sa srca. Poljubio ju je očinski. I tako su stajali nježno zagrljeni kad li se vrata tiho otvoriše i u sobu se gotovo ušulja gospoña Bartels. Bijaše to visoka žena; hodala je kao da se šulja. Nisu je odmah primijetili kada je ušla i ona ih je pogledala, uz svoj podli smiješak. Zatim se nakašljala. — Oprostite, ako smetam — kazala je pretjerano slatkim tonom. —Samo sam htjela pitati želite li već ručati. Grof Rastenau se okrenuo prema njoj i tek je danas zamijetio kako to lice krije nešto lažno i podlo. — Molim vas, neka posluže — kazao je mirno. — Gospoñice Liano, sada ste valjda opet bolje volje kad se vaš gospodin stric vratio kući? — zapitala je čudnim glasom. I ne očekujući odgovor, obrtila se grofu riječima: — Gospoñica Liana vas je čeznutljivo čekala, gospodine grofe! Upravo je dirjivo kako vas voli. Grof Rastenau je postao nepovjerljiv prema toj ženi i pogledao ju je prodorno. U prvo

3

GIGA

vrijeme, kad je nastupila svoj postao, ona je prema njemu bila veoma ljubazna. Činilo mu se čak da nastoji zadobiti njegove simpatije. A to je zaista i bilo tako. Nije držala nemogućim daje taj pedesetgodišnji neženja uzme za ženu. Pretpostavljala je daje bogat. Ali je ubrzo shvatila daje sve njezino nastojanje uzaludno. Za vrijeme njegova posljednjeg boravka u veljači iznenada je promijenila svoje ponašanje prema njemu. Nestalo je prenaglašene mladenačke ljubaznosti, a mjesto toga ona se pokazala hladna i suzdržana. I upravo od tog vremena stala je s Lianom postupati istodobno neprijateljski i prenaglašeno intimno. — Ja to znam, gospoño doktor, to je obostrano. Molim vas, neka posluže ručak. — Dobro, oprostite, ako sam smetala — odvratila je uz prodoran pogled. — Niste smetali — odgovorio je on. Liana se okrenu pred neugodno upitnim pogledom te žene i stade gledati kroz prozor. Gospoña doktor napusti sobu gotovo šuljajući se, a to nikako nije odgovaralo njezinu visokom, čvrstom stasu. Grof Rastenau se okrenuo prema štićenici. On nije bio njezin stric. Meñutim, ona ga je tako zvala. Uhvatio je njezinu ruku. — Ova žena zaista nije ugodna. Tako dugo dok sam mislio daje ona tvoja dobra zaštitnica, ja sam je trpio. Danas mi to nikako ne uspijeva. No, ne budi više zle volje. Pogriješio sam što sam je uposlio. To moram popraviti. Otpustit ću je, i ti ćeš dobiti novu družbenicu. Nećemo zbog toga biti zle volje; radije uživajmo u ovih nekoliko dana koje ćemo provesti zajedno. Liana je sjajnih očiju, punih djetinjeg povjerenja, stavila svoju ruku na njegovu. — Neka tako bude, striče Joachime! Oprosti, ako sam bila zle volje. Neću više biti tako glupa. Neću pomutiti ni čas boravka s tobom. Razgovarajući tako sjedoše za mali stolić koji je bio smješen u nekoj uzdignutoj niši. Soba u kojoj su se nalazili bila je soba za dnevni boravak namještena udobno i elegantno poput svih ostalih soba. Ovaj se stan nalazio u jednom od predgraña Berlina u veoma otmjenoj kući ureñenoj sa svim komforom. Stan je imao šest soba. Od tih je soba grof Rastenau za sebe rezervirao najmanju, jer je rijetko boravio kod kuće. Druga je soba bila odreñena za gospoñu doktor Bartels. Uz nju je bila još i blagovaonica, lijepi mali salon i soba za dnevni boravak. Kraj ovih soba nalazila se Lianina dražesna spavaća soba ureñena u zlatnoj i svijetloplavoj boji. Svijetla i zračna, potuno je odgovarala njezinoj mladenačkoj ljepoti, i bila je od svih najskupocjenije ureñena. Kad je prije godinu dana Liana napustila školu, a stric je Joachim doveo u taj stan, ona je bila oduševljena. Jedino se žalila što je on za sebe odabrao najmanju sobu. — Nije trebalo da to učiniš, striče Joachime, za mene bi bila dovoljna i najmanja soba — kazala je. On je, smiješeći se, odmahnuo glavom. — Znaš da sam najveći dio vremena na putu. Kod kuće boravim samo nekoliko dana. Ova mala soba posve mi dostaje. Ovaj je stan tvoje carstvo, a ja ću biti veseo bude li ti se sviñao. I ostalo je kako je on odredio. Liana nije znala kakvim se poslovima bavi stric Joachim. Ponekad je pokušavala svrnuti razgovor na tu temu, no on bi uvijek vješto izbjegavao odgovor. Pričao joj je kako je njezin otac bio njegov najbolji prijatelj i drug u pukovniji. Nije poznavala svog oca a ni svoju majku. Ona je umrla brzo nakon oca, kada Liani nije bilo još ni godinu dana. Nije osjetila bol prigodom njihove smrti, jer je bila premalena. A stric Joachim je uvijek bio u njezinu životu poput anñela čuvara. Pričao joj je da ju je na rukama odnio od smrtne postelje njezine majke. Sam ju je, nakon majčina sprovoda, odveo u Švicarsku do neke majčine tete koja je tamo živjela. Kod tete Lott, u jednom ljupkom švicarskom gradu, ona je ostala sve do svoje dvanaeste

4

GIGA

godine. Tada je teta Lott umrla. U svojim prvim sjedanjima Liana je uvijek vidjela prijaznu kuću i drago staračko lice tete Lott, a uz nju otmjenu pojavu strica Joachima. On je svake godine nekoliko puta dolazio u posjet u malu tetinu kuću, koja se meñu visokim vrhuncima Alpa činila još manjom. Uvijek za Lianu bijaše pravi blagdan kad bi on boravio kod njih. On bi tada bio neprekidno uz nju. Ona mu je pričala sve o svom mirnom dječjem životu, a njegove su je oči gledale s mnogo ljubavi i dobrote. Poklanjao bi joj divne igračke i ispunjavao joj svaku želju. Ponekad bi ga teta Lott zbog toga i karala. — Razmazit ćete to dijete, dragi grofe; ono neprekidno iščekuje vaš ponovni dolazak i broji dane do novog susreta. Na to je grof Joachim odgovorio: — Ovo je moja jedina utjeha, teto Lott, jer znate i sami da ne mogu Lianu zadržati kraj sebe. — Zašto me ne povedeš sa sobom, striče Joachime? — pitala ga je Liana. On ju je samo žalosno pogledao. — Nemam dom za tebe, djevojčice! — Zar želiš svoju staru tetu ostaviti samu? Mislila sam da me ipak bar malo voliš. A sada više ne želiš znati za svoju tetu —kazala bi stara gospoña, tobože uvrijeñeno. Liana bi je zagrlila. — Volim te, tetiće! Stric Joachim bi nas morao obje povesti. — Glupo dijete; stric Joachim putuje po cijelom svijetu. Jednom je ovdje, drugi puta tamo. Sto bi on počeo s nama ženama. Nakon tih riječi stric Joachim je stisnuo ruku stare gospoñe. — Draga teto Lott, velika hvala za tvoju pomoć. Liana to nije posve razumjela, no jedno je ipak shvatila. Zajdnički život sa stricem Joachimom nije bio moguć. I pomirila se s time da se raduje svakom ponovnom susretu s njim. Jednako se tako veselila i sada kad bi svraćao kući. Kad je navršila dvanaest godina, umrla je teta Lott. U svom posljednjem prisebnom časku poslala je brzojav grofu Joachimu i pozvala ga da doñe. Zatim je Liani poklonila medaljon od slonove kosti na kojem je bila izrezbarena ruža. U tom se medaljonu nalazila slika neke lijepe mlade žene. — Ovo je tvoja majka, Liano! Poklonila mi je sliku i medaljon pri odlasku u Njemačku, gdje je imala biti družbenica neke njemačke plemkinje. Tamo je upoznala tvog oca. Čuvaj ovu sliku i postani jednako tako dobra kao što je to bila i tvoja majka. Ti joj veoma nalikuješ. Umrla je prije nego je stigao grof Rastenau. On ju je tako nježno tješio, iako je i sam bio veoma žalostan i potišten. Privinula se uza nj. — Dopusti mi da poñem s tobom — molila je. U tom je času otvorio medaljon koji joj je visio oko vrata. Kad je ugledao to žensko lice u njegovim se očima pojavila bol. Grčevito je stisnuo Lianu uz sebe i neprekidno je očinski cjelivao. — To nije moguće, ljubavi moja! Možda kasnije, kad odrastes. Sada moraš najprije u školu. Tamo ćeš naći mnogo veselih drugarica, a ja ću te posjećivati. Ti si moje dobro, razumno dijete i nećeš mi praviti brige. Ne, nije htjela zadavati brige svom dragom stricu. Ali je ipak kazala: — Ne želim veselih drugarica, ja hoću samo tebe. On je ipak ostao tvrd i poslao je u otmjeni penzion u Zenevi. Direktorica tog penziona bila je Madame Schopfing. Liana se tamo brzo uživjela i njezina je vedra narav našla zadovoljstvo u druženju sa školskim drugaricama. No, u srcu je uvijek osjećala čežnju za stricem Joachimom. Napokon se i ta žarka želja ispunila. Na njezin devetnaesti roñendan pisao joj je neka pričeka

5

GIGA

još pola godine, pa će je on tada povesti kući u Berlin. Kako je to vrijeme sporo prolazilo. No, napokon je ipak prošlo i k tome još nekoliko tjedana. Tada je stric Joachim došao po nju. Odveo ju je u lijepi, udobni dom, gdje ju je dočekala gospoña doktor Barrels. Ova joj se od prvog časa nije sviñala, no sve se to utopilo u njezinoj radosti što napokon može biti sa stricem Joachimom. Radost, naravno, nije dugo potrajala. Nakon nekoliko dana on je morao opet otputovati i ostaviti je samu s gospoñom Battels. Zapravo ga ni sada nije viñala češće i dulje nego prije. Svakih bi nekoliko mjeseci dolazio i ostajao osam do deset dana. Ali tada bi joj podario svaki časak svoga vremena. Za to kratko vrijeme zajedničkog boravka oni bi ispričali jedno drugome sve što su si imali kazati, ali nikada ne bi izlazili zajedno. Liani nije upalo u oči da je on to izbjegavao. Govorio joj je da on toliko mora boraviti meñu stranim ljudima, daje za njega pravi oporavak ostajanje kod kuće. A ona je mogla izlaziti s gospoñom Bartels koliko je željela. Liana još nikada do sada nije razmišljala o ponašanju strica Joachima. Bilo joj je posve prirodno što je od njega dobivala sve kao daje on zaista njezin otac. Jedino u posljednje vrijeme, zbog čudnih riječi gospoñe Bartels, ona bi ponekad osjećala nemir u duši. Jednom joj je gospoña Bartels kazala: — Čudna je ta veza izmeñu vas i grofa Rastenaua. Kako to da se on toliko brine za neko siroče? Vi ste, naravno, lijepa djevojka i on vas mora neizmjerno voljeti kad se toliko žrtvuje. Prije nekoliko dana opet je nešto kazala što je uznemirilo Lianu. Liana je ogorčeno odbila neke njezine frivolne primjedbe, zamolivši je da to više nikada ne opetuje. Gospoña Barrels ju je pogledala očima punim mržnje i zlobno joj odgovorila: — Ne izigravajte ponosnu damu. Kad biste zaista to bili, ne biste smjeli dopustiti da vas grof Rastenau izdržava. Pa vi niste u rodu s njim. Meni nećete sipati pijesak u oči. Posve točno znam tko ste i što moram misliti o vama. Liana je bila previše naivna a da bi mogla naslutiti što je gospoña Bartels time željela kazati. Osjetila je samo nelagodu, razmišljajući o tome je li uistinu zlo što od strica Joachima prima sva ta dobročinstva kao da mu je vlastito dijete. To ju je pitanje uznemiravalo sve do danas i ona je odlučila da otvoreno o tome porazgovara sa stricem. Meñutim sada, kad se nalazio kraj nje, dobar i plemenit, ona je samu sebe stala karati zbog svoje ludosti. »Ne smijem ga ražalostiti takvim pitanjem«, pomislila je i šutjela. Sve su brige nestale kad je on bio kraj nje. Razgovarala je radosno i veselo i bila je sretna što se nalazila pod njegovim okriljem. Osim toga, pao joj je kamen sa srca i stoga što će gospoña doktor Bartles uskoro otići. *** Prošlo je nekoliko dana. Grof Rastenau je upravo bio ručao s Lianom i gospoñom Bartels, kad se obratio djevojci: — Drago dijete, ostavi me nekoliko časaka s gospoñom doktor. Moram nešto s njom nasamo dogovoriti. Liana je smjesta ustala. Znala je što će se dogoditi i bila je sretna što ne mora biti svjedokom u času otkaza gospoñi Bartels. — Doći ću kasnije u tvoj salon, Liano! — dobacio je grof za njom. Nasmiješila mu se i kimnula, izišavši iz sobe. Neko je vrijeme gledao, zamišljen, za njezinom vitkom pojavom. Liana se razvila u prvu ljepoticu. Svakog bi ga dana ponovno oduševljavala otmjenost njezina bića. Ispunjavalo gaje

6

GIGA

očinskim ponosom što se ona rascvjetala poput divne ruže. Kako li ga je boljelo što je samo tako rijetko mogao biti uz nju! Najradije je nikada ne bi pustio od sebe. — Želite li nešto kazati, gospodine grofe? Tim gaje riječima gospoña Bartels trgnula iz razmišljanja. On se uspravio. Nestalo je blagog i dobrog izraza iz njegova lica. Sada je gledao strogo i odlučno. Te je dane, čuvši Lianine izjave, oštrije promatrao tu ženu. Rezultat promatranja bijaše čvrsta odlučnost daje otpusti. — Da, gospoño Bartles! Moram vam saopćiti da sam prisiljen otpustiti vas. Budući daje danas prvi svibanj, čini mi se to pogodnim danom. Moram vas zamoliti da prvog lipnja napustite moju kuću. Lice gospoñe Bartels je promijenilo boju. Ona je gledala zlobno i podmuklo. — Valjda me gospoñica Liana tužila? — prosiktala je bijesno. Pogledao ju je hladno. — Gospoñica Liana ne tužaka. To prepušta podlacima. — Pa vi ste do sada bili zadovoljni sa mnom. Ali gospoñici Liani nije pravo stoje nadzirem. Stoga zahtijeva od vas da me otpustite. To dobro znam. Vi mi ne možete ništa prigovoriti. Morate priznati, bila sam veoma diskretna i računala sam s čudnim prilikama koje vladaju u ovoj kudi, iako sam imala mnogo toga da prigovorim. Nije skidao pogled s njezina zlobnog lica. — Ne razumijem vas! Sto mislite time kazati? — zapitao je oštro. Nekoliko je časaka oklijevala i pogledala ga kao da ocjenjuje dokle može ići svojim izjavama. Napokon je kazala, s čudnim izrazom: — To valjda nije teško pogoditi. Vi vjerojatno znate bolje od mene da vodite dvostruki život. On se trgnuo i problijedio. Sad joj je bilo jasno da ga je svojom izjavom pogodila, iako se on smjesta sabrao. — Dvostruki život? Nećete li mi objasniti što time mislite reći? — pitao je on, jedva svladavši uzbuñenje. Upravo taj njegov nemir dao joj je naslutiti da je postigla pun pogodak. Sada se više nije suzdržavala. Konačno je otkrila svoje karte. Upravo stoga što je ispočetka željela osvojiti tog čovjeka, sada je nastojala da ga ponizi. — Želite li zaista da budem jasnija? — pitala je prijeteći. On se uspravio i njegove su se oči zakrijesile. Osjetio je opasnost koja se približavala. To je probudilo njegovu energiju i odlučnost. — Ja vas čak moram moliti da budete odreñeniji — odgovorio je neljubazno. Ona se borbeno uspravila. — Dakle, dobro! Kad ste me prije godinu dana zaposlili, kazali ste da ću biti družbenica vaše pokćerke. Došla sam ovamo i vi ste me primili u svom stanu. Natuknuli ste kako ćete svoju pokćerku dovesti za nekoliko dana. Naravno, nisam mogla tada naslutiti što ovdje nije u redu. Inače ne bih prihvatila taj posao. Mnogošta mi je odmah upalo u oči. Pitala sam se kako grof Rastenau dolazi do grañanske pokćerke. Činilo mi se čudnim što ste neprekidno boravili na putovanjima i samo rijetko ovdje provodili nekoliko dana. Nikada niste izlazili s gospoñicom Lianom. Noja sam šutjela i nisam vas kritizirala. Tada sam još vjerovala da Vam je Liana pokćerka. Grof Rastenau se trgnuo. — Dalje — kazao je hrapavim glasom. — Kad ste na početku veljače bili posljednji put ovdje, neka moja poznanica javila mi je da će proputovati kroz Berlin i da bi je obradovao sastanak sa mnom kod Jostyja. Pristala sam. Taje dama bila direktorica škole u Thiiringenu: gospoña Schwarze! Zastala je. Ovaj se puta grof Rastenau nije izdao. Njegovo lice nije odavalo uzbuñenje.

7

GIGA

— I dalje? — zapitao je ironično. Vidjela je da su žile na njegovu čelu nabrekle i nije se dala smesti. Udobno se naslonila u naslonjač, kao da želi uživati u zanimljivom prizoru. — Dakle, srela sam prijateljicu kod Jostyja. Sjedjele smo kraj prozora i gledale napolje. I tada ste upravo vi prošli. Moja se prijteljica trgnula. — Pogledaj, onaj gospodin koji upravo prolazi je grof Joachim Rastenau — rekla je. Pogledala sam je. Nije znala da radim kao družbenica kod vas. Ne želim da moji znanci znadu kako sam prisiljena služiti, jer ne mogu živjeti od svoje male rente. — Poznaš li grofa Rastenaua? — pitala sam oprezno, ne želeći se odati. Moja je prijateljica kimnula. — Naravno da ga poznajem. Njega u našem gradiću zna svako dijete. On osim dvorca Rastenau posjeduje još četiri ili pet velikih imanja. Tri od toga leže u našoj bližoj okolini. Često putuje svojim automobilom. Već sam ga jednom srela u nekim kupkama gdje smo bili došli na izlet. Naravno, zamolila sam svoju prijateljicu da mi ispriča sve što zna o grofu Rastenau. Nisam joj odala kako vas dobro poznajem, i to u sasvim dragim okolnostima. I tada sam, na svoje iznenañenje, saznala da grof Rastenau nije neženja, kako sam to mislila ja, jednako kao što to misli i gospoñica Liana, već da je oženjen i da ima šesnaestgodišnju kćer. Saznala sam da veći dio godine ne boravi na putovanjima, već u dvorcu Rastenau. Samo ponekad putuje odanle u svoj »dom« u Berlinu, za koji naravno tamo nitko ne zna. Tako, gospodine grofe, sada znate što sam podrazumijevala pod vašim »dvostrukim životom«. Grof Rastenau se već bio sabrao. Otkriće mu nije bilo ugodno, a došlo je i neočekivano, no uvijek je morao s njim računati. Zato je i sada bio spreman. Uspravio se mirno i pogledao podrugljivim očima opasnu ženu. — Pa što dalje? — zapitao je ironično. Ona je bila zbunjena zbog njegova mira. Koliko ga je to stajalo nije mogla ni slutiti. Nije mogla znati kako se svaki njegov živac trzao u groznici i kako je morao skupiti sve svoje snage, da bi mogao izdržati taj udarac sudbine. Gospoña Bartels je nastavila nešto manje samouvjereno: — Možete zamisliti da me izvještaj moje prijateljice veoma zanimao. Najednom sam znala o čemu je riječ u vezi s tim vašim tajanstvenim putovanjima. On je sačuvao svoj mir. — O tome ste često razmišljali? — rugao se on, primjećujući kako joj to ulijeva nesigurnost. — Naravno, čovjek o tome razmišlja. Primijetila sam, naime, da me varate! Slegnuo je ramenima. — Nisam znao da sam obvezan izvještavati vas o svojim obiteljskim prilikama. A ovdje je samo o tome riječ, i tiče se jedino zainteresiranih. No, kako vi u vezi s tim imate mnogo primjedaba, bar mi se tako čini, primit ćete moj otkaz s olakšanjem. Sada se gospoña Bartles trgnula. Mislila je da će svojim otkrićima dobiti adut u ruke i da će moći postavljati uvjete. Prevarila se u očekivanju. — Vi me, dakle, zaista želite otpustiti? — zapitala je hrapavim glasom. — Zao mi je što ste me na to prisilili — odvratio je odlučno. —Jer upravo ovaj razgovor s vama još mi je jednom dokazao, da vi niste osoba kojoj bih mogao povjeriti Lianu. Ustala je i mržnja je zasjala u njezinim očima. — Nezahvalnost je hvala za ono što sam učinila! — rekla je bijesno. I on je ustao. — Jesam li vam dužan bilo kakvu zahvalnost? — zapitao je, opet posve siguran u sebe. — U najmanju ruku već zato što gospoñici Liani nisam ispričala o vašoj ženi i kćeri, koja nije mnogo mlaña od nje. Nešto je zasjalo u njegovim očima. No, nije izgubio svoj mir. Uvidio je kako više pred Lianom ne može skrivati tajnu. Gospoña doktor će se sigurno htjeti osvetiti i neće poštedjeti Lianu od svojih otkrića. Zato je bilo bolje da joj on sam što prije sve objasni.

8

GIGA

Hladnim, nadmoćnim pogledom kazao je mirno i odlučno: — To ste joj mogli mirno ispričati. Vi pretpostavljate da su neke stvari tajna, iako to nisu. Gospoñica Liana zna sve. Poznato joj je da sam oženjen i da imam kćer. Nije potrebno da se vi zbog toga trudite. Pogledala ga je osupnuto. Zatim je, zgražajući se, promrsila: — To je zaista krasno! On nije shvatio što je mislila. Nije želio dulje raspravljati s njom. Stoga je krtko odgovorio: — Čini mi se da će za obje strane biti bolje, ako svoj boravak u ovoj kući što više skratite. Gospoñica Liana će se moći snaći s dvije služavke dok joj ne nañem novu druž-benicu. Isplatit ću vam plaću i troškove uzdržavanja do kraja otkaznog roka. Bijesno je zabacila glavu, misleći da strelice koje je odapela nisu pogodile cilj. No, da je ipak postigla što je željela, to nije mogla naslutiti. — Dobro, čim-nañem podesan smještaj, napustit ću ovu kuću —istresla je oštro i izišla. Ali odlučila je da ostane najmanje tako dugo dok on ne ode. Htjela je bar na Liani iskaliti svoju osvetu. To se moglo dogoditi samo kad grof ode. Grof Rastenau nije mogao naslutiti kakve podle sumnje gospoña Bartels gaji u svojoj duši. Daje on to znao, ne bi ni časa ostavio Lianu samu s tom ženom. On je mislio da su sumnje te žene usmjerene u posve drugom pravcu. Postoje ona izišla, grof je neraspoložen stao šetati sobom. Sada, kad je ostao sam, odbacio je svoj prividni mir. Casak je stao, pritisnuvši ruke na lice koje se nemirno trzalo. Mučno i teško je disao. Tada se uspravio i njegovo je lice ponovno postalo odlučno. Morao je to izdržati. Nitko nije smio naslutiti istinu. Tajna je morala ostati zakopana u njegovu srcu. Liana je morala saznati samo ono što joj je žena mogla odati. On joj je to morao kazati. Ionako će to biti teško za nju. Brzim i odlučnim koracima krenuo je u Lianin salon. Ona gaje čekala kraj prozora i upravo se spremala da zasvira na glasoviru. Kad je on ušao, uhvatila ga je pod ruku. — Jesi li prebrodio sve neugodnosti, striče Joachime? — zapitala je. Kimnuo je. — Da, otkazao sam gospoñi doktor Bartels. Ona će ubrzo napustiti kuću. Liana je duboko uzdahnula. Njezino lijepo lice, s nevinim očima, okrenulo se prema njemu. Debele, zlatne pletenice uokvirile su njezinu finu glavu poput najdivnijeg ukrasa. Nije znala koliko je dražesna i upravo joj je to davalo najveći čar. — Kako je prihvatila otkaz? — zapitala je. On je časak razmišljao, ne znajući kako da počne sa svojim otkrićem. — Bila je prilično uvrijeñena. — Mogu misliti. — Ne treba obraćati pozornost na to. Budući da nam ne odgovara, morao sam je otpustiti. Možda ćeš morati neko vrijeme boraviti sama s obje služavke, dok ne nañem zamjenu za nju. To će, naravno, uslijediti što je brže moguće. — Radije ću ostati sama nego u njezinom društvu. — Vjerujem ti. Ona je podlo stvorenje, u to sam se i sam uvjerio. No, sama ne smiješ ostati. Poduzet ću sve, da što prije nañem pogodnu osobu. Liana je kimnula. — Ne misli više na to. Tad si blijed i neraspoložen, striče Joachime. To ne želim vidjeti. Sto mogu učiniti da te raspoložim? Htio je dobiti na vremenu. — Pjevaj mi nešto, Liano! Pripravno je sjela za klavir i nakon kratkog razmišljanja počela s predigrom. Zatim je stala pjevati. Imala je jedan od onih punih mekih ženskih glasova koji prodiru do srca. Pjevala je dvije pjesme svog najdražeg skladatelja Griega.

9

GIGA

Prvo »Labuñe moj bijeli, kako sjaji tvoje perje«, a zatim veselu pjesmu »Agnes, moj dražesni leptiriću«. Bura u duši grofa Joachima se smirila. On je sada pred sobom vidio samo jedan put. Vragoljasto ga je zapitala: — Je li sada bolje? Kimnuo je. — Da, mala čarobnice! Smijem li u tvom salonu popušiti cigaretu? Skočila je. — Ovdje je već sve spremno. Znam da nakon ručka voliš pušiti. — Ne smeta te? Sjela je njemu nasuprot i nasmijala se. — U penzionatu smo ponekad potajno popušili koju cigaretu. Naravno, vjerojatno samo stoga što nam je to gospoña Schopfing zabranila. No, čovjek se ipak pomalo nauči na to. — Zašto mi ne bi činila društvo? — Rado. Ponudio joj je cigaretu na svoj otmjeni način. Zatim je i sam zapalio. Sada je želio započeti sa svojim priznanjem. Liana mu je, ne sluteći ništa, došla u pomoć. — Znaš li, striče Joachime, da je danas smrtni dan tete Lott? Pogledao ju je zamišljeno. — Ne, Liano, na to sam zaboravio. Dobra teta Lott! Da je bar ostala na životu. Kod nje bi ti bilo dobro. Uhvatila gaje za ruku i položila svoj obraz na nju. — S tobom mi je još bolje. Sjetila sam se smrtnog časa tete Lott, kad mi je poklonila medaljon sa slikom moje majke. Njoj na čast stavila sam ga oko vrata. Pogledao je medaljon. — Malo prije ga još nisi nosila. Uzela je medaljon od slonove kosti u ruke. — Ne, tek kada sam ostala sama sjetila sani se koji je danas dan. Promatrala sam sliku svoje majke. Čini mi se, postala sam joj veoma slična. — Veoma, Liano! Ponekad me ta sličnost iznenañuje. Sirotice moja, prerano si izgubila majku. Privinula se k njemu. — Ja imam tebe, striče Joachime! To je zvučalo veoma dirljivo i njegove su se oči ovlažile. — Majku ti nitko ne može nadoknaditi, Liano! Ona je uzdahnula. — Bila sam premlada kad sam je izgubila. Taj gubitak nikada nisam osjetila u čitavoj njegovoj veličini. Pa iako mi ne možeš nadoknaditi majku, oca si mi ipak potpuno nadomjestio. Pogledao ju je duboko dirnut. — Otac ti nikada nije nedostajao? — Ne, ti to nikada nisi dopustio. Odahnuo je. — Trudio sam se da ti ga nadomjestim. — Hvala ti — kazala je zamišljeno. — Ne mogu zamisliti kakav je moj otac bio. Majku mogu. — Vjerojatno zato, jer imaš njezinu sliku. A očevu nemaš. Kimnula je. — Možda. No, vjerujem da je to više stoga što sam ga zbog tebe pomalo zaboravila. Ti si ga veoma volio, zar ne? Pogladio ju je po kosi. — Kao sama sebe. — Bili ste časnici u istoj pukovniji? — Da, bili smo nerazdvojni. Jedan je uvijek bio spreman u svakoj prilici učiniti sve za

10

GIGA

drugoga. — Vjerojatno bi se i moj otac na jednak način pobrinuo za tvoje dijete, kao što to ti činiš za mene. — Da, on bi to sigurno učinio. Sjetila se neugodnih riječi gospoñe Battels kad je govorila o neshvatljivoj brizi strica Joachima za nju. Sad je odahnula. — Zar ne, zato smijem bez razmišljanja primiti od tebe sve ono dobro što mi pružaš. To me ne smije tištiti. Dignuo je prestrašeno ruke. — Kakva ludost, Liano! Pa ti me usrećuješ time što se smijem za tebe brinuti kao za vlastito dijete. — Htjela bih ti još samo više pokazati svoju zahvalnost. — Pa to činiš svakim svojim dahom. — Da, no htjela bih učiniti nešto naročito teško, samo da bih ti dokazala svoju zahvalnost. — Ne govori o tome, nisi mi ništa dužna. Dražesno se nasmiješila i pogledala ga svojim sjajnim smeñim očima. — To ja bolje znam. Dugo ju je gledao. Kako li je lijepa i dražesna! Duboko je uzdahnuo. — Zaista, svaki dan sve više sličiš svojoj majci. — Tome se radujem. Teta Lott je na samrtnoj postelji poželjela da postanem poput svoje majke, jer je ona bila lijepa i dobra. — Poput anñela. Budi joj uvijek slična dušom i tijelom — rekao je duboko dirnuto. Liana se uozbiljila. — Zašto je majka tako rano umrla? Gledao je pred sebe. — Jer anñeli ne žele ostaviti na zemlji svoje sestre. Ona je bila predobra za ovaj svijet. Tada je vladala teška gripa. Tvoja je majka dobila upalu pluća i umrla nakon nekoliko dana. — Možda bi bila nadvladala bolest da je imala pravu volju za životom. Vjerujem da ju je čežnja za ocem povukla za njim. Kazao si mi jednom da ga je voljela svim srcem. Kimnuo je. Njegove su se oči ovlažile. — Da, ona ga je ljubila. Liana ga je pogledala. Kad je stric Joachim govorio o njezinoj majci, uvijek je ponovno osjećala da ju je on morao voljeti. Nikada ga to nije pitala. Ali danas joj je to pitanje gorjelo iz očiju. Uhvatila ga je za ruku. — Striče Joachime, htjela bih znati zašto se nisi oženio. On se trgnuo. Ovo je bio pravi čas za priznanje. Uhvatio je njezine ruke. — Zašto si tako sigurna da nisam oženjen? Ja to nikada nisam tvrdio. Ona gaje pogledala grozničavim pogledom. — Striče Joachime? — uzviknula je uplašeno. Duboko je uzdahnuo. — Da li bi te boljelo kad bih ti kazao da sam oženjen? Problijedila je i jedva izgovorila: — Da li bi me boljelo? Ne znam. Ali to je samo šala, zar ne? —pitala je brzo. — A što, ako je istina? Uplašeno je odmahnula glavom. — Ne, gdje bi bila tvoja žena? Pa ona nije ovdje. Ti me samo dražiš. Ne bi mi to bio zatajio. Nešto nalik na jecaj prodrlo je preko njegovih usana. — Ponekad postoji potreba za čuvanjem tajne. Sto, ako me nešto prisililo da ti ne kažem da sam oženjen? Iznenada je skočila i stala preda nj. Njezine su ga oči gledale kao ugašene. — Striče Joachime, tvoje oči gledaju tako kao da je to istina. Reci mi brzo, jesi li oženjen? — pitala je bezbojnim glasom. Povukao ju je k sebi i zagrlio je kao daje želi zaštititi.

11

GIGA

— Smiri se, dijete moje! Rado bih ti to bio zauvijek zatajio. Nisam te želio uznemiriti. Pa to nema nikakvog utjecaja na našu vezu. Ipak sam ti to morao kazati. Slučajno je gospoña Bartels, prigodom mog posljednjeg boravka ovdje, saznala za to. Htjela je to prilično bezočno iskoristiti protiv mene. Rekao sam joj da ti to već odavno znaš. U njezinim je riječima ležala neka prijetnja pa sam je htio unaprijed onemogućiti. Ti to ne smiješ saznati ni od koga drugog osim od mene. Da, drago dijete, ja sam oženjen. Pogledala ga je ugasla pogleda i sakrila svoje lice na njegovu ramenu. — Otkada, striče Joachime? — pitala je tiho. — Već dugo, Liano. Dok si ti živjela u Švicarskoj kod tete Lott. Nekih godinu dana pošto sam te odveo k teti, oženio sam se. Teta Lott je to znala i savjetovala mi da ti ne kažem. Ja te nisam mogao uzeti k sebi. Mislili smo da ćeš zauvijek moći ostati kod nje. Kasnije nisam smogao hrabrosti da ti to kažem. — Zašto ne? Gledao je mračno pred sebe. — Možda bi bilo bolje da sam to učinio. Noja sam dobro mislio, dijete moje! Da sam te mogao primiti u svoju obitelj, sigurno ti to ne bih bio prešutio. Ali moj brak bijaše brak iz razuma koji su diktirale prilike. Nisam mogao zatražiti od svoje mlade žene da prihvati tuñe dijete. A kasnije, kad smo se jedno drugome približili, pravi časak je već bio propušten. Nisam više mogao govoriti svojoj ženi o tebi. U meñuvremenu nam je nebo poklonilo kćerkicu. Liana je uzbuñeno pritisnula lice u njegove ruke. — Ti imaš i kćer? — pitala je izbezumljenim glasom. Nježno joj je povukao ruke s lica. — Da, Liano, njoj je sada šesnaest godina. To je milo, pomalo divlje stvorenje. Ali vidiš, njoj je sada već šesnaest godina. Nije ti oduzela ništa od moje ljubavi. Imam je dovoljno za vas obje. Zao mi je što te to tako potreslo. Smiri se! Pa sve to ništa ne mijenja u našem odnosu. Pogledala ga je žalosno. — Ipak, striče Joachime! Za mene to mnogo mijenja, veoma mnogo — prošaptala je tiho. Pogledao ju je bolno. — Zar me sada više ne voliš? Bacila mu se na grudi. — Volim te, ti si najmiliji čovjek koga imam na svijetu. No, sve dosad sam mislila da sam i ja tebi jedina na svijetu, koju ti voliš. Sada znam da te moram dijeliti s drugima. Odmahnuo je. — Ljubav se ne može dijeliti. Ona se sama po sebi umnožava kad čovjek otvara svoje srce drugim ljudima. Može se mnogo ljudi jednako snažno voljeti. Kad neki otac ima mnogo djece, ne voli li ih on sve jednako? I jesi li ikada osjetila da ti mf>ja ljubav nedostaje? U svom srcu volim dva djeteta, tebe i svoju malu Steffie. Za obje imam dovoljno ljubavi. U tom se nikada neće ništa promijeniti. Bolno se nasmiješila. — Sada znam da nisam jedina koju voliš. Ne ljuti se na mene, što ti sve to tako otežavam. Sigurno nije lijepo što se ne mogu veseliti tome da imaš ženu i kćer. Možda ću i to kasnije naučiti. Ali sada me to boli. Jer sad više nemam prava na tvoju ljubav. Pogladio ju je po kosi i obrisao joj suze koje su joj tekle niz obraze. Nježnim ju je riječima tješio. No, ona nije mogla odagnati neizmjernu tugu iz svog srca. Privinuo ju je k sebi i nastojao je umiriti. Iznenada se ona uspravila. — Sada znam zašto si toliko putovao. To nisu nikakva poslovna putovanja. Pa ti ovdje nemaš svoj dom. Tvoja je kuća kod tvoje žene i kćerke. K meni dolaziš samo u posjete, zar ne? Uzdahnuo je. — Tako je. Ja sam gospodar dvorca Rastenau i tamo živim. Kad god se mogu osloboditi, dolazim k tebi, jer se želim uvjeriti da ti ništa ne manjka. Ne želeći uništiti tvoj osjećaj da mi pripadaš, govorio sam ti da je ovo moj dom. Moja obitelj ne sluti ništa o tebi, pa ma koliko ja

12

GIGA

to želio, ne mogu te uvesti u svoj pravi dom. Ima različnih zapreka o kojima ti sada ne mogu pričati. Zbog toga nisam želio da saznaš da imam obitelj. Nisam ti želio zadati bol. Ali gospoda me Bartels na to prisilila. Sada budi opet vesela. Teško podnosim tvoju žalost. Sve je ostalo po starome. Ne želiš valjda da budem zbog tebe zabrinut kad odem odavde. Prisilila se da savlada svoju bol i pokušala se hrabro nasmiješiti. Činilo joj se kao da je sav sunčev sjaj nestao iz njezina života. Grčevito mu je stisnula ruku. — Potrebno mi je neko vrijeme da sve to shvatim, striče Joachime! Moram to prevladati. Tada ću se smiriti. Sad mi je jasno da ti dugujem još mnogo veću zahvalnost nego što sam to dosad mislila. Ti si se morao brinuti za vlastitu obitelj. Bio je sretan što se ona malo smirila. — Ne zaboravi, Liano! Imam velike prihode sa svojih imanja. Uz dvorac Rastenau, imam još četiri druga posjeda. Ne moraš brinuti zbog mene. — Ti oduzimaš svojoj kćeri ono što meni daješ. — I ona će dovoljno dobiti. — Tvoja se kćer zove Steffie. To je vjerojatno skraćenica od Stefanie? — Da, njezina se majka zove Stefanie, a ona je krštena Stefanie—Charlotte. No, mije zovemo Steffie. Liana je zamišljeno gledala pred sebe. — Htjela bih je jednom vidjeti. Nasmiješio se i uzdahnuo. — Hoćeš li da ti pokažem njezinu sliku. Imam je kod sebe. Živahno se uspravila. — Pokaži mi je, molim te! Uzeo je fotografiju iz svoje lisnice i pružio joj je. To je bio amaterski snimak jednog sretnog trenutka. Kraj stola, ispod rascvjetanog drva, sjedila je u bijeloj haljini Steffie. Veliki bijeli slamnati šešir gurnula je iz čela, te je poput aureole okružio njezino dražesno mlañahno lice. Dvije debele, tamne pletenice visjele su joj niz leña. U ruci je držala kitu cvijeća kojom je mahala fotografu. Oči su joj bile nasmiješene i sretne, i Liani je postalo toplo oko srca. — Kakvo dražesno biće! — rekla je tiho. Grof se nasmiješio. — Ona je prava mlada divljakinja i ne voli sjediti na miru. Radije jaši ili se penje po drveću nego da sjedi u školi, i ne voli baš učiti. Neki naš prijatelj, barun Wachau, nazvao ju je »Grofica Vragoljanka«. No, ona ima dobro srce i kad bi znala za tebe, ne bi me ostavila na miru sve dok te ne bih doveo u Rastenau. Kako bih joj rado pričao o tebi kad bi to samo bilo moguće. — Ne želim da imaš neprilika zbog mene. Inače ću ti morati biti dužna još veću zahvalnost. — Dijete, prestani već jednom s tom svojom zahvalnošću. Njezine su se usne trzale. — Tek danas znam koliko ona mora biti velika. I to nikada neću zaboraviti. Osjećao je da je, što se toga tiče, mora svakako umiriti. Nije želio daje ta misao neprekidno muči. Htio joj je pružiti nešto što bi je na neki način oslobodilo i dalo joj podršku. I tada se rodila sretna misao. — Varaš se, Liano. Ti mi uopće ne moraš biti zahvalna. Brinuo sam se za tebe iz prijateljstva prema tvojim roditeljima. Imao sam obveze prema njima, a sada ih imam i prema tebi. A osim toga, zapravo sam veoma malo učinio za tebe. Nikada nismo govorili o novcu. Činilo mi se to nepotrebnim zbog iskrene veze meñu nama. Danas me prisiljavaš, eto, da spomenem i tu temu. Dakle, tvoji su roditelji ostavili stanovit imutak. Od kamata ja sam plaćao tvoje školovanje. Uredio sam ovaj stan od novca koji sam dobio prodajom ostavštine tete Lott. Daje on uistinu teti Lott kupio onu malu kućicu i plaćao za izdržavanje Liane, o tome je šutio. Liana ga je iznenañeno pogledala. — O tome nisam ništa znala. Posve je novo za mene da su mi roditelji i teta Lott nešto

13

GIGA

ostavili. Njegovo je čelo pocrvenjelo. — Nisam nikada o tome govorio, jer mi se to nije činilo važnim. No, budući da mi toliko spominješ svoju zahvalnost, morao sam ti sve objasniti. Nisam svojoj obitelji oduzeo goleme svote, da bih mogao tebe uzdržavati. Na dan tvoje punoljetnosti koji više nije daleko, ja bih ti na svaki način bio kazao sve o tvom imovnom stanju. Ali sada se to može dogoditi i nekoliko mjeseci prije. Ako želiš, možeš odmah uzeti u svoje ruke upravljanje svojim imutkom. Ona je nemirno disala. — To zvuči kao daje riječ o velikoj svoti, striče Joachime! A ja sam mislila da sam siromašna djevojka. Nastojao je da mu riječi zvuče veselo. — Milijune, naravno, nisi naslijedila. No, ipak posjeduješ imutak od ravno sto tisuća maraka. Novac sam, kao tvoj tutor, deponirao u banci. Ona je primijetila njegovu zbunjenost. Uspravila se, oštro ga pogledala i kazala: — Striče Joachime, prvi put u životu ne vjerujem tvojim riječima. Prisilio se da ostane miran. — Ali, Liano! — kazao je glasom punim predbacivanja. Uzbuñeno je stisnula njegovu ruku. — Oprosti, ne želim te uvrijediti. Postoje laži iz najplemenitijih pobuda. A ja vjerujem da mi ti želiš pokloniti spomenuti imutak iz vlastitog džepa, samo da bi u meni potisnuo osjećaj da sam tvojoj obitelji nešto dužna. Znao je da sada mora biti posve miran ne želi li sve pokvariti. Ona mu je morala vjerovati. Pogledao ju je veoma ozbiljno. — Ne, dijete moje, ne bih mogao pred svojom obitelji opravdati takav poklon. Pogledaj me, Liano, da li bi mi vjerovala kad bih ti dao časnu riječ. Problijedila je. — Naravno. Tvoja je riječ za tebe sveta. — Dakle, dobro! Dajem ti časnu riječ da taj novac potječe od tvog oca, da ga je on odredio za tebe i da sam ga prema njegovu nalogu položio u banku. Od tvog dvadeset i prvog roñendana moći ćeš sama podizati kamate tog imutka. Jesi li sada zadovoljna? Odahnula je. — Da, striče Joachime, sada sam mirna. I veoma sam sretna što posjedujem toliki novac. Kad su sjedili tako srdačno zagrljeni, netko je zakucao i gospoda Bartels je ušla bez poziva. S očima punim mržnje pogledala je dvoje ljudi. — Htjela bih vam pokazati svoju knjigu s računima, gospodine grofe — kazala je uvrijeñenim glasom. Grof Rastenau se okrenuo prema njoj. — Stavite je na stol, kasnije ču je pogledati. To je i učinila. — Vrijeme je za čaj. Molim vas hoćete li prijeći u blagovaonicu — dodala je, napuštajući sobu. Uopće nije obraćala pažnju na Lianu. Brzo su protekli posljednji dani boravka grofa Rastenaua u Berlinu. Odvezao se s Lianom autom u banku i vratio se istim kolima. Objavio je i oglas u novinama kojim je tražio zamjenu za gospoñu Bartels. Ponude je trebalo poslati njegovu bankaru. Najradije bi bio ostao sve dok ne nañe pratilju za Lianu, no stigao je neki brzojav i on je morao hitno otputovati. Nade grofa Rastenau da će gospoña Bartels otići još za vrijeme njegova boravka nisu se ispunile. Ali bio je uvjeren da se neće usuditi, da bilo što poduzme protiv Liane. Inače ni po koju cijenu ne bi bio otputovao. Nije još shvatio svu podlost te žene. Obećao je Liani da će se vratiti na njen dvadeset i prvi roñendan, ukoliko mu ne bi bilo moguće da doñe još i prije. Otputovao je veoma zabrinut. Liana je ponovno ostala sama s gospoñom Bartels i s dvije

14

GIGA

služavke. Dok je on boravio uz nju, nije joj dopuštao da se žalosti. Ona se trudila da izgleda što veselije. Sada, kad je ostala sama, obuzela ju je tuga svom snagom. Tek joj je sada postalo jasno kako se izmeñu strica Joachima i nje nešto izmijenilo. Izgubila je nekadašnji osjećaj da mu pripada. Znala je da postoje ljudi koji su mu još bliži. Oni su imali veća prava na nj. Nije se više usuñivala misliti onom istom djetinjom nježnošću o njemu kao prije. Činilo joj se kao da time nešto otima njegovoj ženi i djetetu. Liana Reinold bijaše veoma osjećajna priroda. Ostavši sama sve je više uranjala u svoju osamu i bolnu rezignaciju. Tek je sada osjećala svu težinu činjenice da je siroče, koje nije posjedovalo nikoga na čiju bi ljubav imalo pravo. Osjećala se sama i napuštena kao nikada u životu. Taj je osjećaj bio još pojačan ponašanjem gospoñe Bartels. Nastojala ju je izbjegavati. No, ipak je morala jesti zajedno s njom. I tada je hladne oči te žene ne bi ispuštale iz vida. Liana bi tada sjedila kao hipnotizirana od njezina prodornog pogleda i jedva je nešto mogla pojesti. Liana je uvijek bila sretna kad bi završila s takvim obrokom. Povukla bi se u salon sa svojim žalosnim mislima. Nije željela ni izlaziti, bojeći se da bi je gospoña Bartels pratila, kao što je to prije običavala. Iz istog razloga nije željela ići ni u kazalište, a ni na koncerte. Mnogo je čitala i svirala. No, pjevati nije mogla. Iz njezina žalosnog srca nije se mogao vinuti ni jedan ton. U to je vrijeme još nešto neugodno otkrila. Sobarica i kuharica, koje su sve do sada bile veoma ljubazne s njom, postale su odjednom zle volje i neljubazne. Posluživale su je preko volje, i ljutile se kad bi Liana nešto pitala. Liana nije znala što bi mislila o izmijenjenom ponašanju dviju žena, ne sluteći da je tome kriva gospoña Bartels. Liana je brojila dane kad će ta žena napustiti kuću, nadajući se da će se to dogoditi prije isteka otkaznog roka. Napokon je ova jednog dana, za vrijeme ručka, kazala prezirnim glasom: — Hvala Bogu, uspjelo mi je nadi novo mjesto. Htjela bih se, prije nego što nastupim to mjesto, odmoriti u ugodnoj okolici. I tako ću sutra napustiti ovu kuću. Ionako mi već gori tlo pod nogama i bit ću zadovoljna tek kad opet budem disala čisti zrak. Liana nije pazila na uvredljivi ton. Odahnula je što će se konačno riješiti te žene. — Možete otići u svako doba, gospoño doktor! Stric Joachim naložio mije da vam isplatim plaću do kraja svibnja, pa makar vi prije otišli. Gospoña Bartels je s mržnjom pogledala mladu djevojku. — To je moje pravo i ja to, naravno, tražim. Uostalom, bar biste preda mnom mogli konačno odbaciti tu svoju lakrdiju sa »stricem Joachimom«. Sto mislite, zar sam tako glupa? — pitala je prostačkim i grubim glasom. Liana ju je mirno pogledala. — Ne razumijem vas. To mi se uostalom dogaña već mjesece i mjesece. Govorite tako čudno, da vas uopće ne shvaćam. Gospoña doktor se od negodovanja nadula poput purana. — Takva drskost! Ništa me više od vas ne čudi. Vi ste najobičnija komedijantkinja. No, prije nego odem moram vam ipak jednom kazati istinu. To sam odlučila. Ne smijete vjerovati da ste me prevarili. Liana se ponovo uspravila. — Pazite što govorite, gospoño doktor! Ja vas još uvijek ne razumijem. Ne dopuštam da vrijeñate bilo mene, bilo strica Joachima. Kako se usuñujete upotrebljavati tako uvredljive izraze? To vam ne dopuštam! Gospoña Bartels se prezirno nasmijala. — Meni nećete nasuti pijesak u oči. Meni ne! I čut ćete ono što vam imam kazati. Čak i služinčad zna što se ovdje dogaña. Dakle, nije potrebno da se zgražate. To vam ne pristaje. Ili mislite da smo ovdje svi slijepi i ne znamo zašto vam je grof uredio ovaj topli kutak? Varate

15

GIGA

se! Mi svi znamo da ste ljubavnica grofa Rastenaua. Liana se stresla, kao daju je netko udario. Problijedila je i naglo se uspravila. Užasnuto je pogledala tu ženu koja ju je napala. Neko se vrijeme borila sama sa sobom, jer joj je grlo bilo stegnuto od straha i zgranutosti. Napokon je ipak kriknula: — To je uvreda! Stidite se! Kako se usuñujete grofa Rastenaua i mene uvrijediti na taj način? Pozvat će vas na odgovornost, iako sam sada bespomoćna pred vašim uvredama. Njezina je neprijateljica samo slagnula ramenima. — Dosta velikih riječi, mila moja! Kažem vam još jednom, ne možete mi sipati pijesak u oči. Neću povući svoje riječi. Tada je Liana potrčala prema vratima i naglo ih otvorila. Zastala je ponosno kraj vrata i ispružila ruku. —- Napolje! — zaviknula je sva izvan sebe. Ružni smiješak igrao je oko usana podle žene. — Nisu potrebne teatralne geste. Vi ste sigurno ranije igrali u kazalištu. Meñutim, na mene to ne djeluje. Liana je zadrhtala. — Prokleta lažljivice! Smjesta napustite ovu kuću. Ovdje nećete ostati ni sata dulje. Poslat ću vam novac u sobu. Oslobodite me svoje prisutnosti. — Samo polagano! Ne uzbuñujte se! To vam neće koristiti. Vi ionako ne možete nikoga izbacivati. Ovaj stan plaća grof Rastenau. Otići ću onda kad mi to bude odgovaralo. Dakle, otići ću sutra ujutro, kako sam i planirala. Ni ja vas više ne želim vidjeti. No, ipak ćete morati trpjeti moj prezir. U vašem vlastitom interesu savjetujem vam da sa mnom govorite u drugom tonu. Inače bih mogla javiti supruzi grofa Rastenaua da njezin muž ovdje ima ljubavnicu. A to bi značilo kraj vašega raja. Tada bi vama bilo rečeno: »Napolje!« Liana se uplašila. Protiv volje je u strahu pritisnula ruke na srce. Prijetnja njezine neprijateljice, da če sve javiti grofici Rastenau, oduzela joj je riječ. Bilo bi dovoljno da grofica nešto sazna o njezinoj egzistenciji i o posjetima njezinog supruga, pa da to prouzrokuje velike neprilike stricu Joachimu. Ali kako bi tek strašno bilo kad bi podlo ogovaranje gospoñe Bartels doprlo do ušiju grofice. Ne, to se nije smjelo dogoditi. Radije će ona sve podnijeti. Nije htjela pomutiti mir strica Joachima. — Odlazite, više vas ne mogu podnijeti — zastenjala je i pala na stolac. Gospoña Bartels je uživala gledajući joj mrsko slomljeno biće. — Oh, ponestalo vam je velikih riječi. Savjetujem vam, u vašem interesu, ne izazivajte me više. Inače ću učiniti ono što sam vam zaprijetila. Liana je zbunjeno pogledala ženu koja ju je mučila. — To ne smijete. Nije istina ono što vi govorite. Grof Rastenau ne smije imati neprilika. Ne smijete pomutiti mir njegova braka. To bi bio zločin — procijedila je. Gospoña Bartels se osjećala poput pobjednice. — Vi, dakle, i dalje lažete. To vam sigurno nije teško. Istinu je neugodnije priznati. Ja vam savjetujem, skrenite s puta kojim ste sada pošli. On vodi u propast. To su moje posljednje riječi upućene vama. Ako grofici ništa ne javljam, činim to samo stoga što toj ženi ne želim nanijeti bol. Sutra ujutro ću otputovati. Pošaljite mi novac u sobu. Neka vam dragi Bog pomogne spoznati grijeh i neka vas privede na pravi put. Tim lažno—propovjedničkim tonom napustila je gospoda Bartels sobu i zalupila vrata za sobom. Liana je zurila za njom užasnuta pogleda. Je li bila istina sve to što je sada doživjela? Jesu li zaista te strašno uvredljive riječi doprle do njezina uha? Zar je morala trpjeti uvredu? Njezine su misli nemirno lutale poput uplašene ptice u kavezu. Sto učiniti? — Striče Joachime! — jadala se kao da bi on morao doći i pomoći joj. Kad bi bar bio ovdje i pomogao joj.

16

GIGA

Ležala je na stolcu kao jsprebijana, zbunjena od sramote koja joj je bila nanesena. Činilo joj se kao da joj je nestalo tlo pod nogama i kao da pada u bezdan. I tako je sjedila shrvana golemom boli sve dok nije čula kucanje na vratima. Prestrašeno se trgnula i obrisala oči. U strahuje pogledala prema vratima, bojeći se da bi njezina neprijateljica mogla ući i naslañivati se u njezinoj patnji. Napokon se sabrala i javila se. Pojavila se sobarica, a iza nje se pokazalo debelo crveno kuharičino lice. Liana je nastojala da se svlada, videći radoznale poglede dviju služavki. — Sto želite? — zapitala je hrapavo. Kuharica, pomalo ogorčena, ali dobroćudna žena, gledala je nelagodno Lianu. Primijetila je tamne podočnjake prouzrokovane uzbuñenjem posljednjih teških sati. Okrenula se neodlučno sobarici, niskoj mršavoj osobi šiljasta lica. Sobarica se pripremila za govor. — Došla sam po novac za gospoñu doktor. I htjele bismo vam kazati da je danas petnaesti, i da vam otkazujemo, jer želimo otići slijedećeg petnaestog. Berta i ja. Liana je teškom mukom ustala. — Zašto želite otići? — zapitala je bezglasno. Kuharica je slegnula ramenima. — Želim promijeniti mjesto. Sobarica ju je ljutito gurnula u stranu. — Zašto ne kažete istinu, Berta! Mi idemo, jer ne želimo ostati ovdje. Nama je stalo do našeg dobrog glasa — rekla je bezobrazno. Najnovija bezobraština je vratila Liani samopouzdanje. Postalo joj je jasno — ma što se dogodilo, ona nije smjela izgubiti svoje dostojanstvo. Morala je naći utjehu u svojoj nevinosti. Smrtno blijeda lica i uzdignute glave pošla je do pisaćeg stola, otvorila pretinac u kojem je stric Joachim uvijek ostavljao potreban novac. Bez riječi je izbrojila tri hrpice novca. — Evo, ovo je novac za gospoñu doktor. A ovdje je za vas plaća i naknada za opskrbu do slijedećeg petnaestog. Obje ste smjesta otpuštene — kazala je mirno. I pritom je pogledala obje žene čvrsto i ponosno. One su bile pomalo uzbuñene zbog njezinog držanja. Kuharica je rukom prešla preko očiju i činilo se da joj je neugodno. — Nisam ja kriva, gospoñice! Gospoña doktor nam je kazala da moramo čuvati svoj dobar glas i da zato ne smijemo ostati kod vas, jer... no to i sami znate. A i Anna me nagovarala, pa sam tako otkazala. — Neću zadržavati ni vas, ni Annu — odgovorila je hladno Liana. — Ali ne dopuštam vam da ostanete ovdje ni časa dulje. Takva služinčad ne može boraviti u mojoj blizini. — Dobro, onda ćemo smjesta otići — odvratila je bezobrazno sobarica. — No najprije nam morate dati naše svjedodžbe. — Neka vam ih napiše gospoña doktor. Ona je vjerojatno zadovoljnija s vama nego ja. Evo, uzmite svoj novac. — Pa i ovako je dobro — drsko je odgovorila sobarica. Uzela je svoj novac, dodala kuharici njezin i ponijela novac za gospoñu Bartels. Zatim su obje djevojke izišle. Kuharica s izrazom lica, koji je odavao neugodnost i nepriliku, a sobarica ponosno uzdignute glave i čvrsta koraka. Kad su izišle, kazala je kuharica zbunjeno: — Anna, ne znam jesmo li to smjele učiniti. Anna je slegnula ramenima. — Ženo, budi zadovoljna! Napravile smo izvrstan posao. Dobile smo plaću za četiri tjedna, a ne moramo raditi. Glupa si što obraćaš pažnju na jednu takvu. — Pa da. I gospoña doktor nam je kazala da moramo otići, ako želimo sačuvati svoj dobar glas. A ja to, naravno, želim. Dužna sam to svojoj pokojnoj majci. Anna je kazala podrugljivo:

17

GIGA

— Onda prestani jadikovati. A sada ćemo spakovati svoje stvari. Kako je Liana provela ostatak dana i slijedeću noć, to kasnije ni sama nije znala. Bacila se na postelju a da se nije ni svukla. Pokrila se jer je drhtala od uzbuñenja. Ležala je tako sve do drugog jutra i tek pošto je sunce već davno bilo izišlo, ona je našla malo sna. Kad se probudila, vladala je tišina oko nje. Ustala je i pogledala na sat. Bilo je prošlo deset sati. Ogledala se mutnih i žalosnih očiju. Sav sinoćnji jad ponovno ju je spopao. Nesigurno je prisluškivala. Znala je da su obje služavke već sinoć napustile kuću. Ali nije znala je li gospoña Bartels još prisutna ili nije. Napokon se ipak usudila izići na hodnik. Sve je bilo tiho u stanu, a vrata koja su vodila u sobu gospoñe Bartels bijahu širom otvorena. Nije našla traga ni od nje, ni od njezinih stvari. Liana je odahnula i ušla u sobu. Na stolu je ležala posjetnica njezine neprijateljice i na njoj poruka: »Molim da se moja pošta pošalje za mnom u Berlin na Poštu 7.« Liana je odahnula i pogledala po sobi. Hvala Bogu, njezina je neprijateljica nestala. Bog će joj pomoći da se više nikada ne sretne s njom. Cinilo joj se da će sada moći opet slobodnije disati, jer je ta žena napustila kuću. Polagano je išla kroz prazne sobe. Ušla je i u kuhinju. Sve je bilo u redu. Sto da poduzme? Nije znala. Njezina je glava bila teška i prazna, tako da nije mogla razumno razmišljati. Osjećala se bolesnom. Nije se ni sjetila da od sinoć nije ništa jela. Boljela ju je glava, pa je pomislila da bi bilo dobro kad bi malo izišla na zrak. Svježi, čisti proljetni zrak sigurno će joj koristiti. Tada će opet moći razmišljati o svojoj sudbini. Hodala je ulicama bez plana nastojeći da izbjegava ljude. Cinilo joj se da svi vide kakva joj je sramota nanesena. Kako je sprati sa sebe? Privid je možda bio protiv nje. I stric Joachim joj nije mogao pomoći. Ta podla žena napala je i njegovu čast. Te su se neugodne misli neprekidno vrzle po njezinoj glavi. Osjećala je vrtoglavicu kao da pada u ponor. Nije obraćala pozornost na to. Morala je razmišljati o mnogo važnijim stvarima. Sto da poduzme? Možda će i drugi ljudi posumnjati u njezinu vezu sa stricem Joachimom. On je izgledao tako mlad i svjež u svojoj zivahnosti. A ona nije bila u rodu s njim. Sve će to izazvati sumnju kod ljudi. I zato će se u budućnosti morati rastati od njega, ma koliko je to boljelo. Nije smjela ostati u stanu koji je on s toliko ljubavi iznajmio za nju. Nije je smio tamo naći, kad se ponovno vrati. Zbog njega i zbog sebe morala se u buduće odreći i najkraćeg sastanka s njim. Njegova obitelj nikada nije smjela saznati za njezino postojanje. Sada kad je spoznala opasnost i više nije bila onako lakovjerna, zahvaljujući napadu gospoñe doktor Bartels, ona je morala nešto poduzeti. Da, to je morala učiniti, i to smjesta. Bilo je to potrebno za njezino dobro kao i za strica Joachima. Odlučivši o tome za vrijeme šetnje, neki hladni mir ovladao je njome. Do sada nikad u životu nije morala donositi velike odluke. Njezina se volja nikada nije probudila, nikada je nije koristila. Nikada se nije morala boriti. Sada je osjetila da će se u budućnosti moći osloniti jedino na samu sebe. Stric Joachim više nije predstavljao zaštitu u njezinom životu. Toplom zahvalnošću mislila je o njemu. Ta on je bio jedini čovjek na svijetu s kojim ju je nešto povezivalo. A to će ostati tako i onda, ako ga više nikada ne bude vidjela. Odlučila je da će biti ipak bolje ako mu sve iskreno napiše i obavijesti ga o svojoj odluci. On će je shvatiti i odobriti sve što ona učini da bi izbjegla lažne sumnje. Nije mu smjela ništa prešutjeti. Tko joj je mogao jamčiti da se njezina neprijateljica ipak neće svojim otrovnim optužbama obratiti grofici Rastenau? Stric Joachim je morao biti upozoren.

18

GIGA

I dok je tako razmišljala, njezini su koraci postajali sve umorniji i teži. Pričinjalo joj se da se sve oko nje okreće. I tako je, ne primijetivši to, stigla sve do jezera. Vidjela je pred sobom drvenu ogradu nekog mostića za koji su bili privezani čamci. U vrtoglavici posrnula je prema ogradi i pridržala se za nju. Umornim je očima ukočeno promatrala površinu vode. Nije primijetila da ju je slijedio neki mladi, elegantni gospodin. Sreo ju je prije kratkog vremena i nije je mogao ispustiti iz vida. Privukao ga je bolni izraz dražesnog djevojačkog lica i žalosne oči, u kojima danas nije svjetlucao odsjaj sunca kao inače. Iako ga Liana nije ni pogledala, ni zapazila, ipak je on zastao iza nje, potajno je promatrajući. Primijetio je umoran korak mlade dame, a i to kako se ona skrhana naslonila na ogradu. U to vrijeme ovdje nije bilo nikoga. Samo su se na jezeru vidjeli poneki jedriličari i veslači. Stranac se nekoliko puta pripremao da krene, no uvijek bi ponovno, oklijevajući, zastao. Vitka djevojačka pojava uz drvenu ogradu zarobila gaje. Iznanada je potrčao. Liana Reinold je opet osjetila jaku vrtoglavicu, ispustila je drvenu ogradu, zateturala, i bila bi pala da je nije neka snažna ruka zadržala. Stranac ju je uhvatio u posljednji čas, prije no što je pala. Zbog trzaja kojim je zadržao njezino tijelo Liana se vratila iz lagane nesvjestice. Izgubljen, mutan pogled uperila je u stranca. Skupivši svu svoju snagu uspravila se i uhvatila za drvenu ogradu. Pogledao ju je suosjećajno. — Oprostite, bilo vam je pozlilo. Zbog toga sam vam morao pomoći — kazao je pristojno, ostavši kraj nje da joj se nañe pri ruci. Liana je nastojala da se savlada i njezine su oči sada gledale nešto jasnije. Izgubile su ukočeni izraz. Kao u snu gledala je u tople, sive oči stranca. Te su je oči pozdravljale kao nešto drago i poznato. To su bile oči kakve je imao i stric Joachim. Iste boje, istog izraza, jednako tako tople i dobre. Uzdahnula je. Iako nije imala nikakvog iskustva u susretima s mladićima, odmah je osjetila da ovo nije neki čovjek željan pustolovine. Prešla je rukom preko čela. — Hvala vam, samo sam se načas loše osjećala — odgovorila je tiho. — Smijem li vam ponuditi svoju pomoć? Molim vas raspolažite sa mnom. Uspravila se, iskušavajući svoje snage. Osjetila je kako joj koljena dršću. Oslabila je zbog velikog uzbuñenja, neprospavane noći i gladi, jer od jučer u podne nije ništa jela. Bespomoćno je pogledala u njegove dobre i osjećajne oči. — Da li bih vas smjela zamoliti da pozovete taksi. Htjela bih poći kući — rekla je i bilo joj je neugodno zbog njezine slabosti. Naklonio se. — Veoma rado. No, dopustite da vas najprije odvedem do one klupe, dok nañem taksi. I kao posve razumljivo ponudio joj je svoju ruku. Položila je svoju malu drhtavu ruku u elegantnoj rukavici na njegovu. On ju je odveo do klupe, a kad je sjela brzo je otišao. Nakon nekoliko časaka zaustavio se automobilom s druge strane ceste. Ona se već bila nešto oporavila i ustala i željela je da poñe prijeko. Ali on je ostao uz nju i otpratio je. Pomogao joj je da uñe, pošto je šoferu dala svoju adresu. — Smijem li vas ostaviti samu? Inače bih sjeo uz šofera i otpratio vas. Liana je odmahnula. — Hvala vam! Vaša mi pomoć zaista više nije potrebna. Skinuo je šešir i povukao se. Još jednom su se njihove oči srele kao da žele što dublje proniknuti jedne u druge. Tada je automobil krenuo. Stranac je zastao i gledao za autom sve dok nije nestao. Zatim je krenuo u suprotnom pravcu.

19

GIGA

Nakon nekoliko časaka stigao je do nekog sanatorija kraj jezera. Htio je posjetiti prijatelja koji je ležao u sanatoriju zbog noge što ju je slomio prigodom pada s konja. Svoj boravak u Berlinu htio je iskoristiti za taj posjet, jer je bio obećao svojoj sestrični da će joj javiti o stanju bolesnika. A sad ga je na njegovom putu srela sudbina. To još nije slutio. Mlada je dama ostavila dubok dojam na njega, ali on toga još nije bio potpuno svjestan. Činilo se da je ta mala dogodovština prošlost. Nije bio čovjek koji je lakomisleno tražio pustolovine. Iako mu se djevojka smjesta svidjela, on bi svoju pomoć ponudio i najružnijoj ženi u sličnom slučaju. Bio je siguran daje mlada dama još djevojka. Djelovala je tako nevino i čisto. Pa ipak nije ni pokušao osluhnuti kako glasi njezina adresa. Meñutim, razgovarajući sada s prijateljem, neprekidno je pred sobom vidio blijedo lijepo djevojačko lice. Osjetio je nešto poput zabrinutosti pri pomisli je li dobro stigla kući. I što je vrijeme više odmicalo, on je sve više mislio na lijepu nepoznatu djevojku. Njezin izniman lik nije nestajao ispred njegovih očiju. Napokon se stao ljutiti na samog sebe. »Čovjek mora nadvladati jedan tako kratak susret« mislio je. *** I Liana je uvijek ponovno mislila na čovjeka koji joj je viteški pružio pomoć. Njegove su oči tako suosjećajno gledale u bijedu njezine duše i u njezinu osamu. Baš stoga, što je bila tako osamljena i tužna, njoj je tako mnogo pomogla njegova pomoć i suosjećanje. I dok se u automobilu vozila kući, zatvorila je oči nastojeći da zadrži njegovu sliku u pamćenju. Vidjela ga je jasno pred sobom. Morao je imati oko trideset godina. Crte lica bijahu mu energične i markantne. Nije nosio bradu. Sive oči sjale su nekako čudno iz njegova suncem opaljenog lica. Samo gornji dio čela, zaštićen šeširom, izdvajao se od brončane boje. Djelovao je otmjeno i čitava je njegova pojava bila neizmjerno simpatična. Razmišljanje o strancu omogućilo je Liani da neko vrijeme ne misli na svoj jad. No, kad se približila svom stanu, opet ju je stala osjećati svom žestinom. Njezina ju je tjelesna slabost prisilila da poñe ravno u kuhinju. Pregledala je smočnicu, gdje je još našla dovoljno zaliha. Hladno meso, jaja, maslac, kruh i konzerve. Poslije jela je popila čašu vina. Nije smjela oslabiti. Nije bilo pametno od nje što tako dugo nije jela. Pošto je sama pojela i spremila kuhinju, što je za nju bilo neuobičajeno, otišla je u salon i stala razmišljati što bi pisala stricu Joachimu. Sva svoja pisma slala je uvijek njegovu bankaru, koji ih je otpremao dalje. Stric Joachim je govorio daje to stoga što bankar uvijek ima njegovu adresu. Sad je znala pravi razlog. Pisma su morala neprimijećeno stizati u njegove ruke. Tako je i bilo. Iako je stric Joachim uvijek sam dobivao poštu, činila mu se ova mjera opreznosti ipak potrebnom. Liana bijaše sretna, znajući da će njezino pismo sigurno doći u njegove ruke. Tako mu je mogla pisati sve što joj je ležalo na srcu. To je htjela danas učiniti. Otposlat će pismo tek pošto odseli iz stana. I to što prije! To joj je bilo jasno. Morala je ipak najprije razmisliti kamo da krene. S uzdahom olakšanja pomislila je na svoj vlastiti imutak o kojem je od strica Joachima tek sada prvi puta čula. Nikada nije imala pravi pojam o novcu i njegovoj vrijednosti, no to će morati naučiti. Nije to valjda teško. Morala je život urediti tako, da proživi s četiri tisuće maraka godišnje. Dok nije mogla da poñe po kamate u banku, imala je još dovoljno novaca u pisaćem stolu. Stric Joachim joj je uvijek ostavljao dovoljno za tekuće izdatke. Ta mala kasa bijaše prilično ispražnjena uslijed isplate gospoñi doktor i služavkama, no preostalo je dovoljno za slijedećih nekoliko tjedana.

20

GIGA

Dobro joj je došlo što je znala sama urediti u banci sve poslove u vezi s isplatom. Tako će biti malo neovisnija, a stric Joachim će pak biti zadovoljan što joj ništa neće nedostajati kad više ne bude htjela primati pomoć od njega. Dok je još imala druge predodžbe o njegovu životu, činila je to bez razmišljanja. Sad je bila uvjerena da ona taj novac oduzimlje njegovoj obitelji. A to se nije smjelo dogoditi — sada više ne kad je znala kako stvari stoje. I tako je malo—pomalo objasnila u mislima neke stvari samoj sebi. Razmišljala je o tome kako će u buduće urediti svoj život. Najbolje će biti ako stricu Joachimu predloži čvrst plan. No, to nije bilo tako lako. I pošto je promislila o nekim dosta fantastičnim mogućnostima i opet ih odbacila, dohvatila je novine koje je bila donijela sa sobom. Mehanički ih je prelistavala, želeći odmoriti svoje misli. Pročitala je nekoliko redaka i dalje listala. I tako je došla do oglasa. Ništa nije probudilo njen interes. Oči su joj mehanički prelazile preko crnih slova. Pročitala bi ovo i ono, ništa ne shvaćajući. I tada je uhvatila samu sebe kako jedan oglas već nekoliko puta pročitava, a da joj tekst nije prodro do svijesti. Iznenada se trgnula i prisilila sebe da pozornije pročita oglas koji je glasio: »Za mladu damu iz dobre obitelji traži se pratilja: dobro odgojena, muzikalna i dobrodušna. Plaća nije osobito visoka. Nudi se potpuni priključak obitelji na imanju u lijepoj okolici. Molimo ponude slati na oglasni odio ovih novina, po mogućnosti s fotografijom i svjedodžbama.« Liana je neprekidno promatrala oglas. Činilo joj se kao da joj je sudbina pokazala put. Ne bi li za nju bilo najbolje da prihvati takvo mjesto? Njezini prihodi nisu bili dovoljno visoki da bi mogla angažirati pratilju za sebe. A nije mogla ni sama nigdje drugdje osnovati novi dom. Stric Joachim bi bio odviše uznemiren kad bi živjela sama i bez zaštite. Za nju je zaista bilo najbolje da nañe negdje neku obitelj. Sve dok se to ne dogodi, morala se sama snalaziti. I za to vrijeme najbolje je da nañe smještaj u nekom otmjenom obiteljskom penzionu. Sjetila se neke svoje prijateljice koja je stanovala sa svojom tetom u jednom obiteljskom penzionu, kad je prošle zime boravila u Berlinu. Liana ju je nekoliko puta tamo posjetila i obje su dame veoma hvalile smještaj. Htjela je poći najprije u taj penzion. Znala je da može snositi troškove boravka, iako je to bila otmjena kuća u zapadnom dijelu Berlina. U isto je vrijeme htjela odgovoriti na oglas. Mogla je pokušati hoće li dobiti taj posao, i je li dorasla takvom zadatku. Bila je izvanredno odgojena i, kako ju je uvjeravala gospoña Schopfing, više je od svojih drugarica naučila u penzionatu. No, tražili su i svjedodžbe. Razmišljala je. Ne, svjedodžbe nije imala, osim onih što joj ih je dala gospoña Schopfing. A one bijahu izvrsne. Možda će dostajati. Mogla je njih poslati. Na svaki način željela je pokušati. Hoće li stric Joachim biti sporazuman s takvim poslom? Njezina odluka da se natječe za to mjesto postajala je sve čvršća. Nakon nekog vremena sjela je za pisaći stol i napisala: »Cijenjena milostiva gospodo! U vezi s vašim oglasom slobodna sam ponuditi se na oglašeno mjesto. Za kratko vrijeme imat ću dvadeset ijednu godinu. Nemam oca ni majke. Posjedujem manji imutak koji mi dopušta da se odreknem visoke plaće. Sedam godina bila sam u penzionatu gospoñe Schopfing u Zenevi. Govorim dobro engleski i francuski, pjevam, sviram glasovir i nadam se da ću u svakom pogledu moći ispuniti vaše želje. Budući da još nikada nisam bila zaposlena, ne mogu vam poslati svjedodžbe, osim onih

21

GIGA

iz moje bivše škole. Menije najvažnije da se priključim k obitelji, jer sam posve sama u životu. Molim vas, razmotrite moju ponudu i odgovor pošaljite na donju adresu. Prilazem svoju fotografiju. Preporučam se sa štovanjem Liana Reinold« Dodala je adresu penziona Wesemann, kamo je namjeravala odseliti. Odahnuvši, pročitala je još jednom pismo. Nije znala je li ga dobro napisala, jer se još nikada nije javljala za neko namještenje. Pismo je smjesta odnijela do najbližeg poštanskog sandučića. Kad je to obavila, osjetila je zadovoljstvo, zbog toga što je zakoračila prema svojoj neovisnosti. Vrativši se brzo kući, započela je pisati stricu Joachimu: »Dragi, mili, striče Joachime! Danas ti se Tvoja Liana javlja teška srca. Otkad si otišao, toliko se toga za mene promijenilo. Svijet je iznenada postao posve drukčiji. Želim ti najprije kazati najteže; no, molim Te, ne uplaši se. Kad primiš ovo pismo, ja više neću biti u našem milom domu, koji si mi ti stvorio svojom očinskom ljubavlju. Ključeve stana predat ću vrataru, koji će ih sačuvati za tebe, jer su gospoña Bartels i obje služavke otišle i ja sam ostala posve sama. Kako se sve to dogodilo, ispričat ću Ti, iako mije to veoma teško. Ne mogu Ti to prešutjeti, makar bih to najradije učinila. No, iz toga bi za Tebe mogle nastati neugodnosti. Gospoda Bartels je, naime, izustila prijetnju, i njene otrovne strijele mogle bi i tebe pogoditi. Ti moraš biti pripravan na to. Bit ću kratka. Ovo je sve tako ružno i podlo da sam od užasa gotovo uzeta. Dakle, jučer mije gospoña Bartels kazala da će danas napustiti kuću. Nakon nekoliko riječi, stala me napadati, rekavši da sam pokvarena. Ono što je tvrdila za Tebe i za mene tako je podlo, da to ne želim opetovati. Moraš znati samo ono najvažnije. Nazvala me Tvojom ljubavnicom i kazala da bi to najradije javila Tvojoj ženi, kad nju ne bi toliko žalila. Izbacila sam je. Zaprijetila mije da će Tvojoj ženi javiti sve što mi je tako besramno kazala u lice. Nisam joj mogla odgovoriti iz straha da to zaista ne učini. Znala sam da svojoj ženi nisi ništa ispričao o meni. Kako bi takva ružna optužba djelovala na nju! Mir i sreća Tvoje obitelji bili bi dovedeni u opasnost. A usprkos mojoj nedužnosti, ja bih bila kriva za sve. To se ne smije dogoditi. Bilo bi mi užasno kad bi Ti, mjesto hvale za sve ono što si učinio za ubogo siroče, dobio takvu nagradu. / tako se nisam mogla obraniti od besramnih optužbi. Gospoña Bartels nije se zadovoljila time, što je mene slomila; ona je pobunila i obje služavke protiv mene. One su mi otkazale, naglašujući da ne mogu ostati kod »jedne,poput mene«. Smjesta sam ih otpustila. Otišle su još sinoć. Gospoña Bartels danas ujutro. Sada sam posve sama u stanu. Isprva mije bilo strašno pri duši. No, sad sam već nešto mirnija. Imam čisto srce, pa me užasne optužbe zlih ljudi ne mogu pogoditi. U tome moram naći utjehu. Nešto mi je postalo jasno u proteklim teškim časovima. Moram napustiti dom koji si mi Ti svojom dobrotom stvorio. Ne smije se dogoditi da još netko posumnja u nas. I zato nikada više ne smijemo biti zajedno. Bit će najbolje da se više ne vidimo. Ma koliko mi to bilo teško, ma koliko to bilo teško Tebi, moj ljubljeni drugi oče, tako to mora biti. Možda to ja bolje osjećam od tebe. Već od onog časa kad si mi kazao da imaš obitelj, osjećala sam kako nemam prava na Tvoju ljubav. Kao da sam je otimala Tvojoj obitelji. Redovito ću Ti opširno pisati. To Ti obećavam za Tvoje umirenje. Imam još nekoliko stotina maraka, a kasnije ću dobiti svoje kamate iz banke. Dobro je što sam sada barem što se toga tiče samostalna. Ne budi žalostan zbog mene. Dragi će mi Bog pomoći. On zna zastoje to učinio. Hrabra sam, otkako sam prevladala prvi užas. Sad mi je jasno i na stoje gospoña Bartels uvijek ciljala. Nikada ne bih na to pomislila. No, dosta o tome.

22

GIGA

Budi, dakle, posve miran. Ja sam hrabra. Molim Te, piši mi brzo jesi li zadovoljan sa mnom i hoćeš li me se i u buduće sjetiti očinskom ljubavlju. To će mi biti zaštita i oslonac. Tvoja pisma šalji, molim Te, do daljnjega na Poštu 50 u Berlin. Sada sam sve skinula sa srca i već mije lakše. Do viñenja, dragi stride Joachime, moj ljubljenipoočime! Neka te Bog prati! Neka ti dobročinstvo koje si učinio meni, ubogom siročetu, donese blagoslov. Možda ćemo se jednog dana moći mimo sresti. Uvijek ću te ostati dostojna i nikada neću zaboraviti koliko ti dugujem. U ljubavi i zahvalnosti, Tvoja Liana« Dovršivši dugo pismo, Liana je odahnula. Bilo joj je lakše u srcu kad je bacila na papir svoju tugu i žalost. Sad je našla i suze. Suze, koje su joj donijele olakšanje. Sakrila je lice medu ruke i dugo plakala. Suze su sprale jedan dio njezine tuge i kad su konačno presušile, Liana se odlučno digla. Nije više željela gledati u budućnost bojažljivo i ustrašeno. Ne oklijevajući, stala je spremati stvari. Sakupila je mnogo toga što joj je bilo milo i drago. Prije svega posljednju fotografiju strica Joachima. Fotografija je stajala na njezinom pisaćem stolu u jednostavnom, otmjenom okviru. On ju je sam tamo postavio na njezin dvadeseti roñendan zajedno sa svim ostalim skupocjenim darovima. Kad je pogledala sliku, morala se iznenada sjetiti onog neznanca. Pogledao ju je upravo tim očima kad joj je jutros pružao pomoć. Toplo i suosjećajno. Odmahnula je glavom. Sto bi njoj mogao značiti taj strani čovjek, koga je jednom srela u prolazu i koga nikada više u životu neće vidjeti. Tiho i nježno njezine su ruke prelazile preko fotografije. Zatim ju je brižljivo spremila. Tako je sakupila stvar po stvar. Srećom, još je posjedovala velike pletene kovčege koje je bila kupila u Zenevi uz pomoć gospoñe Schopfing. U njih je bila spremila sve svoje stvari iz penzionata kad je odlazila stricu Joachimu. Kovčege je morala sama dovući iz jedne komorice. Spremivši sve svoje stvari, bijaše veoma umoma. Osjetila je i glad. Pošla je u kuhinju i spremila večeru s čajem. Zatim je sjela za stol. Bila je sama i ponovno ju je obuzela žalost. Borila se protiv toga. Nije htjela postati slaba. Meñutim, strašna je bila osama. Samo se jednom osjećala tako sama. To je bilo prošlog Božića. Prije je proslava Božića kod tete Lott, a zatim i u penzionatu, bila uvijek veoma lijepa. Stric Joachim joj nije tako nedostajao. Prva proslava Božića u ovoj kući teško joj je pala. Stric Joachim joj je pisao kako mu poslovi ne dopuštaju da provede Božić s njom. Poslao joj je divne darove. Ona je okitila jelku. Gospoña Bartels se nije dobro osjećala i odmah je nakon večere otišla da legne. Liana je sama sjedila kraj božičnog drvca zureći u svijeće kao napušteno dijete. S čežnjom je mislila na strica Joachima i ljutila se što su ga poslovi zadržali. Sad je znala da je taj Božić, kao i sve one prije toga, proslavljao u krugu svoje obitelji. Nastojala je da ga zamisli kako u dvorcu Rastenau boravi sa svojima. Možda upravo sada tamo večeraju. Njegova se vesela kćerka Steffie šali, a on ju nežno gladi po kosi. Pri toj pomisli ponovno su joj suze navrle na oči. Brzo je ustala i pospremila suñe. Pažljivo, iako pomalo nespretno, ona je sve uredila. Kad sutra ujutro napusti stan, sve mora biti u redu. Nered je bio ružan, to nije trpjela. Pošla je zatim u salon i sjela za glasovir. Svirala je neke tužne melodije. I srce ju je boljelo, jer je sutra morala napustiti taj mirni topli dom, gdje je bila našla zaklon. Kamo će je odvesti sudbina?

23

GIGA

* * * Slijedeće jutro, kad se probudila, Liana se obukla, pripremila doručak, bojeći se da joj ne pozlije kao jučer. Navečer prije no što je zaspala ponovno se sjetila mladog neznanca. I sada, za vrijeme doručka, mislila je na nj. Njegovo opaljeno, karakteristično lice, djelovalo je na nju neizmjerno umirujuće. Činilo joj se kao da joj je sudbina poslala simpatičnog mladog čovjeka za utjehu u njezinoj samoći. Kao da joj je željela kazati, da na tom svijetu ima i dobrih ljudi. Ta ju je misao i sada pomalo tješila. Nakon doručka pošla je u penzion Wesemann. Na pokrajnjem uglu ušla je u tramvaj i povezla se do Kurfurstendamma. Tamo je izišla i pošla još nekoliko koraka pješice do penziona. Penzion se nalazio u nekoj otmjenoj, velikoj kući. Kad je pozvonila, vrata su se otvorila kao da ih je neka nevidljiva ruka pokrenula. Širokim mramornim stubama, pokrivenim crvenim sagom, popela se do prvog kata gdje se nalazio penzion. Tu je ponovno pozvonila i smjesta su se otvorila vrata na kojima je pisalo »Penzion Wesemann«. Pojavila se ljubazna sobarica u bijeloj pregači, s bijelom kapicom na glavi. Htjela bih govoriti s gospoñom major Wesemann — rekla je Liana. — Molim vas, sjednite časak. Gospoda je upravo zaposlena. Smjesta ću je pozvati. I sobarica je uvela Lianu u predsoblje, ponudivši joj stolac. Liana je sjela. Nekoje vrijeme sjedila sama u lijepoj, ugodnoj prostoriji. Ogledala se. Vidjela je okrugli stol, pun časopisa i oko njega šest pletenih stolaca, veliku garderobu s visokim zrcalom. Na podu je ležao ukusni sag. Sve je bilo puno cvijeća, a sjajno bijeli zastori sakrivali su široke, niske prozore. I tu su se nalazili stalci s cvijećem zaklanjajući vidik u dvorište. S obje strane predvorja vodio je hodnik u sobe. Da su i te sobe elegantne i ugodne i nadasve čiste, to je Liana već znala Vidjela ih je prigodom posjeta svojoj prijateljici. Odahnula je. Ovdje će modi izdržati dok se ne odluči njezina daljnja sudbina. Naslonila se u stolcu i zatvorila oči. Tada je začula zatvaranje vrata iz desnog hodnika. Čuli su se brzi elastični koraci. Liana je mislila da to gospoña Wesemann dolazi i okrenula se u smjeru koraka. Već slijedeći trenutak ona se trgnula. Nije ugledala gospoñu Wesemann, već onog mladog stranca od sinoć. I on je primijetio Lianu i smjesta u njoj prepoznao svoju lijepu neznanku. Pogledao ju je iznenañeno i uzbuñeno primijetio kako je njeno lice pocrvenjelo. Casak je oklijevao, ne znajući što da učini. Nije bio čovjek koji bi iskoristio takvu prigodu. Nije znao je li mladoj dami ugodan taj susret i sjećanje na jučerašnji dogañaj. Da gaje prepoznala, jasno se vidjelo iz njezina lica. Još se nije bio odlučio što da učini, kad su se ponovo otvorila vrata i sobarica se vratila. Tad se bez riječi naklonio pred Lianom i prošao kraj nje. Liana je zahvalila naklonom glave. Mladi je čovjek sreo sobaricu. — Je li stigla pošta za mene? — zapitao je. — Ne, poštar još nije bio ovdje. — Ako netko bude pitao za mene, recite, molim vas, da se vjerojatno prije večere neću vratiti. — Hoću, milostivi gospodine! Sobarica je pred njim otvorila vrata, a zatim se obratila Liani: — Gospoña vas očekuje. To je stranac čuo na izlasku. Neko je vrijeme neodlučno zastao na stubama i gledao u zatvorena vrata, kao da ih želi pogledom probiti.

24

GIGA

Nije mu se činilo beznačajnim što mu je sudbina ponovno dovela na put mladu damu o kojoj je od jučer neprekidno razmišljao. »Slučaj ili sudbina?«, pitao se. Kao da se ljuti na samog sebe zabacio je glavu, požurio niz stube i izišao iz kuće. A ipak su njegovi koraci, što je dalje išao, postajali sve sporiji. Na slijedećem je uglu čak i zastao sve dok mlada dama, koja je na nj ostavila tako dubok dojam, nije izišla iz kuće. Tek pošto je vidio daje zadržala taksi i odvezla se, on je nastavio svoj put. Ugledavši stranca Lianino je srce stalo nemirno udarati. Ponešto uzbuñena krenula je za sobaricom. Činilo se da i taj mladi gospodin stanuje u penzionu Wesemann. Hoće li ga ponovno sresti? Gospoña Wesemann bijaše visoka, simpatična žena čije su pametne oči odavale poznavanje ljudi. Sebi svojstvenom ljubaznošću primila je Lianu u svom malom uredu. Izvanredno se sjećala ljudi koje je već jednom srela i smjesta je u njoj prepoznala djevojku, koja je u njezinom penzionu posjećivala prijateljicu. — Sto mogu učiniti za vas, gospoñice? — zapitala je Lianu, ponudivši joj stolac. — Htjela bih neko vrijeme stanovati kod vas, jer sam posve sama na svijetu. Možete li me primiti ili više nemate slobodne sobe? — zapitala je sebi svojstvenim otmjenim mirom. Već samo Lianino vladanje bijaše dovoljno za gospoñu Wesemann kad je i ne bi bila poznavala kao prijateljicu gospoñice Sclicht. A kako je jedna lijepa soba bila slobodna, one su se brzo dogovorile. Liana je odmah htjela poći po svoju prtljagu — oprostila se od gospoñe Wesemann i ušla u taksi. Nije ni slutila da je mladi stranac promatra. Liana se odvezla u svoj bivši stan. Tamo je najprije razgovarala s vratarom, zamolivši ga da zajedno sa šoferom snese njezine kovčege. Vratar je, naravno, pristao nadajući se dobroj napojnici i pomogao joj odnijeti kovčege. Zatim je Liana još jednom prošla kroz sve prostorije. Pregledala je da li je sve u redu, pogladila još jednom svoj glasovir i brzo izišla. Zaključala je stan i predala ključeve vrataru. — Otputovat ću na dulje vrijeme. Molim vas, pričuvajte ključeve dok moj stric ne doñe i uzme ih — kazala je. Pritom je nemirno promatrala lica vratara i njegove žene. Nije znala jesu li služavke ili gospoña Bartels i pred njima iznijeli klevete o njoj. Meñutim vratar i njegova žena bijahu puni poštovanja prema njoj, zahvalivši se za obilnu napojnicu. Liana je odahnula. Prvi je puta upoznala strah pred javnim mišljenjem. Brzo se oprostila i izišla. Vratar je požurio za njom i otvorio joj vrata automobila. Liana je pogledala prozore iza kojih je više od godinu dana uživala topli dom. Njezine su se oči orosile. Sad je opet bila beskućnik. Je li ikada imala pravi dom? Ne, ona je bila otrgnuti list, prepušten burama života. Kamo će je sada otjerati sudbina? Liana se smjestila u lijepoj, svijetloj sobi penziona. Dva velika kovčega nije ni raspakirala. Sve što joj je bilo potrebno spremila je u dva manja. Te je stvari složila u ormare i ladice. Htjela je najprije sačekati odgovor strica Joachima. U penzionu Wesemann ručalo se u dva sata. Gospoña Wesemann je odvela Lianu u blagovaonicu. Čula je kako je gospoña u prolazu kazala djevojci koja je posluživala: — Gospodin Greifenberg je javio da će ipak stići na ručak. Priredite mjesto i za njega. On će odamah stići. Liana se pitala nije li gospodin Greifenberg baš onaj mladi stranac što ga je jutros srela. Tako je i bilo. Gospodin Greifenberg je, naime, stanovao u penzionu, ali nije nikada ovdje jeo. Tu je samo stanovao, jer penzion bijaše na zgodnom mjestu i jer je već godinama običavao ovdje boraviti prilikom svojih posjeta Berlinu. Hranio se s prijateljima tamo gdje bi se upravo zatekao. Ni danas se nije namjeravao vratiti prije večere. No, nije mogao zaboraviti

25

GIGA

jedno slatko djevojačko lice s tužnim očima. Otkazao je sastanak s dvojicom prijatelja, želeći da sazna kako se zove lijepa neznanka i što traži u penzionu. Možda je čak i stanovala tamo. To je morao saznati. Najbolje je bilo da ruča u penzionu. Zato je telefonski javio da će doći na ručak. Učinivši to, stao se ljutiti na samog sebe. Pitao se zašto želi upoznati lijepu neznanku. Nije obično tražio pustolovine, makar i uživao u svemu što mu je život pružao. Zašto gaje toliko dražilo poznanstvo s mladom damom? Nije mogao odgovoriti na to pitanje. Ali točno u dva sata on je stigao na ručak u penzion Wesemann. A slučaj mu je i nadalje bio sklon. Bio je običaj u penzionu Wesemann da novi gosti sjede na kraju stola, s lijeve i desne strane gospoñe Wesemann. Tada bi gospoña upoznala pridošlice s njihovim susjedima. Liana Reinold i gospodin Greifenberg bijahu posljednji pristigli gosti, pa su stoga sjedili jedno nasuprot drugome. Gospoña Wesemann ih je predstavila. I tako je gospodin Greifenberg saznao daje lijepa neznanka, koja je uostalom i opet pocrvenjela, gospoñica Reinold. I dok je jeo juhu, izmjenjujući poneku riječ s gospoñom Wesemann i Lianom, ne spominjući pritom njihov jučerašnji susret, on je samom sebi govorio: »Ne gledaj tako duboko u njezine lijepe oči, koje sjaju poput sunca. Mogao bi postati žrtvom opasne čarolije i izgubiti srce. Ti si čovjek koji se ne zadovoljava sitnicama. Igraš se s vatrom, ukoliko se smjesta ne povučeš. Ovdje možeš zadobiti samo rane. Gospoñica Reinold, koja izgleda poput mlade kneginje, ne smije tebi ništa značiti. Ne smije postojati za tebe. Za obično ljubakanje ona sigurno nije stvorena, a kad bi to i bio slučaj, tad se ona tebi ne bi sviñala. A trajna bi veza bila nemoguća. Ti nemaš slobodne ruke, Detlev. Budi, dakle, razuman i ubuduće izbjegavaj mladu damu.« Usprkos tim mudrim riječima, Detlev Greifenberg je ipak neprekidno i živo zainteresirano gledao u Lianu. Nije mu izbjegla ni jedna njezina riječ upućena gospoñi Wesemann. Njih dvije razgovarahu o gospoñici Schlicht i njezinoj teti, barunici Werden. Pokojni suprug barunice služio je u istom puku s majorom Wesemannom. I zato je barunica uvijek stanovala u ovom penzionu. — Moji mi gosti ostaju uvijek vjerni — zaključila je gospoña Wesemann. — To je posve razumljivo — primijetila je uljudno Liana. — Vaši se gosti osjećaju udobno kod vas. Pa i ja već godinama uvijek ponovno dolazim k vama — dodao je Detlev. Gospoña Wesemann je kimnula. — Tome se radujem, gospodine Greifenberg — odvratila je i čudni se smiješak pojavio na njezinu licu. Slušajući razgovor saznao je da je Liana boravila u penzionatu u Zenevi. Kad je majorica nakon nekog vremena otišla, on nije mogao, usprkos najboljim namjerama, prestati razgovarati s Lianom. Razgovarali su o Zenevi koju je gospodin Greifenberg dobro poznavao. Primijetivši da ostali gosti ne obraćaju pažnju na njih, on je tiho kazao: — Nisam znao smijem li se prisjetiti našeg jučerašnjeg susreta i da li se vi toga još sjećate. Zato nisam želio to spomenuti pred gospoñom Wesemann. Ako sam bio nepristojan, molim vas, oprostite mi. Ona je pocrvenjela, odgovorivši mirno i jednostavno: — Zaista vam nemam što oprostiti. Vi ste postupali veoma taktično. Naravno, sjećam se vaše ljubazne pomoći i veselim se što vam još jednom mogu zahvaliti. — Postiñujete me. Tako sam malo učinio za vas. Nadam se da vam je sada već bolje? — Hvala, to je bila samo prolazna slabost. On je ipak vidio kako su se pritom njezine oči ispunile tugom. Ponovno se pojavila bolna crta oko ustiju. Ona je sigurno doživjela tešku bol. »Jučer se činila više žalosnom nego

26

GIGA

bolesnom«, mislio je on. Rado bi znao što ju je mučilo. Bio je, meñutim, i odviše dobro odgojen, a da bi izustio još koju riječ o tome. Zapitao ju je poznaje li već Berlin ili prvi puta boravi ovdje. Primijetio je laku nesigurnost u njezinim crtama i već se pokajao zbog svog pitanja. Meñutim, ona se brzo svladala i odgovorila je mirno: — Već dugo poznajem Berlin. Stali su razgovarati o berlinskim kazalištima i koncertima. U njihovim bi se očima ponekad pojavio neki topli sjaj, što nije odgovaralo običnom prolaznom poznanstvu. Liana se sve više udubljivala u proučavanje crta njegova lica. Sve ju je više podsjećao na strica Joachima. Ne samo što su im oči sličile po boji, izrazu i obliku, slične su im bile i crte lica. Tu je sličnost potcrtavalo još i to što ni stric Joachim a ni gospodin Greifenberg nisu nosili bradu. Najčudnije je bilo to, što je i gospodin Greifenberg, kad bi nabrao čelo, imao meñu očima onu čudnu boru u obliku trokuta poput strica Joachima. »Zato mi je smjesta bio tako simpatičan«, mislila je. I ponovno se pitala što će stric Joachim kazati na njezino pismo i kada može očekivati njegov odgovor. U to se vratila gospoña Wesemann, a djevojka je donijela kolače. Pošto su ih pojeli, gospoña Wesemann je ustala. Sad su još samo posluživali kavu. Gospoda su se povukla u sobu za pušenje. Neki su odmah izišli. Ta došli su u Berlin da vide i dozive što više novih senzacija. I Detlev Greifenberg se morao požuriti ako je još želio da sretne svoje prijatelje. Usprkos tome ostao je u Lianinu društvu, sve dok ona nije popila kavu i, pozdravivši ga, povukla se. Tada je i on otišao, uz čvrstu odluku da ubuduće izbjegava susrete s njom. »Bit će najbolje, ako je više ne budem sretao. Car njezinih divnih očiju i bujne kose odviše je opasan.« Meñutim, i drugi je dan opet točno u dva sata stigao na ručak. Gledao je mnogo dublje u njezine oči no što je to bilo za nj dobro. I Liana je isto činila više nego je bilo korisno za mir njezina srca. Njihov je razgovor postajao topliji. A treći su dan, kada je gospodin Greifenberg, protiv svih razloga zdrava razuma, ponovno stigao na ručak, oni već razgovarali veoma srdačno gledajući jedno drugome duboko u oči, pri čemu su njihova srca glasno udarala. Četvrtog se dana pojavio Detlev veoma odlučna lica. Sam je sebi očitao bukvicu u sobi zadavši sebi riječ da će danas posljednji put zavirivati u divne i opasne oči Liane Reinold. Meñutim, danas je u potpunosti iskusio tu opasnost. Njegove su oči neprekidno promatrale njezino lice. Nakon ručka joj je pristupio prije no što je izišla iz blagovaonice. — Gospoñice — kazao je od uzbuñenja hrapavim glasom — dopustite mi da se oprostim od vas. Putujem danas poslije podne. Liana je problijedila, iako inače ničim nije odavala šta te riječi znače za nju. Od njega samog je čula da će ostati još nekih, tri —četiri dana. Vjerojatno je promijenio svoje planove. — Već danas ćete otputovati, gospodine Greifenberg? — pitala je, problijedivši. — Da, primio sam brzojav i moram otići — procijedio je— Tada vam želim sretan put. Pružila mu je ruku. On ju je poljubio i oboje je osjetilo kako njihove ruke nesigurno leže jedna u drugoj, a krv im udara sve do vršaka prstiju. — Hvala vam, milostiva gospoñice! Bila mi je čast upoznati vas. Hoćemo li se ikada više

27

GIGA

sresti u životu? Pogledala je u njegove žarke oči. — Sudbina, gospodine Greifenberg. Ona sve odreñuje — prošaptala je tiho. — Sudbina? Vi u nju vjerujete? Ona se teškom mukom nasmiješila. — Makar nisam muslimanka, ipak imam osjećaj da je naš životni put već unaprijed odreñen u knjizi sudbine. — Neka vaša sudbina bude sretna i radosna, milostiva gospoñice! — To i ja vama želim. Još joj je jednom poljubio ruku. — Nikada vas neću zaboraviti, zbogom! — jedva je izgovorio i požurio napolje. Stigavši u sobu, brzo je bacio stvari u kovčeg. Želeći samog sebe prevariti, stao je fućkati kao daje najbolje volje. Ali kad je zatvorio kovčeg, naglo je prestao fućkati. Mrka lica pristupi prozoru. Ukočeno je gledao pred sebe. I tada su njegove usne tiho oblikovale riječi koje su prodirale iz dubine njegove duše. »Ljudi se sretnu, zavole, a tada se moraju rastati.« Postao je svjestan tih riječi tek pošto ih je izgovorio. Tada se okrenuo ljutita lica. »Sada samo brzo odavde, dragi Detlev, da bi ponovno mogao razumno razmišljati. Tvoj spas leži u brzom bijegu. Pa valjda ćeš to moći nadvladati? Ovaj cvijet nije izrastao za tebe, a čovjek ne smije pružati ruke za nedokučivim. I točka!« Zaključao je kovčeg i pripremio se za odlazak. Pogled na sat kazao mu je da je krajnji čas. Dolje je već stigao i taksi, koji ga je imao odvesti na kolodvor. Stisnutih se zubi spuštao malo kasnije niz stube i brzo je uskočio u automobil. Pogled mu je odlutao gore prema prozorima. Nije primijetio da je iza zavjesa plavokosa djevojačka glava potajno promatrala ulicu. Liana Reinold ga je htjela još jednom, posljednji puta vidjeti, jer zbog njega je njezino mlado srce prvi puta u životu snažnije udaralo. Njegove posljednje riječi još su treperile u njezinoj duši: »Nikada vas neću zaboraviti.« Pritisnula je ruke na srce. Ne —i ona nikada neće zaboraviti njega. To je znala. Činilo joj se da njezin život odsada neće biti siromašniji, već bogatiji. Osjećaj, što gaje mladi čovjek probudio u njoj i koji je plaho cvjetao, bio je još posve bez želja. Opazila je kako on promatra prozore. Zatim ga je automobil odveo. *** Dvorac Rastenau bio je smješten usred thurinške šume, u divnom kraju, na brijegu koji je dominirao čitavom okolicom. Nekada je taj dvorac bio posve skroman. Ali svaki bi mu grof Rastenau prigradio po neki originalni dio i povećao posjed, pridodavajući mu komad po komad zemlje. I tako je dvorac kroz stoljeća postao velik i ponosan. Djelovao je slikovito zbog svih tih nadogradnja, iako one nisu bile stilski čiste. Rastenauovi su pripadali plemićkoj obitelji, čiji se posjed u tijeku vremena povećao. Ženidbama su se posjedu Rastenau pridružila još neka druga velika imanja. Kako je posjed mogao naslijediti samo najstariji sin, on je ostao sačuvan i nije se dijelio. Da bi se sačuvalo bogatstvo i moć ovoga roda, drugo-roñeni ili trećeroñeni sinovi morali su se zadovoljavati samo neznatnim nasljedstvom. Bogatstvo i posjed prelazili bi samo na najstarijeg sina. Meñutim, rod Rastenauovih je stao izumirati. Već dva posljednja vlasnika Rastenaua nisu

28

GIGA

imali sinove, pa je posjed prelazio na bratiće i nećake. Pretposljednji vlasnik Rastenaua imao je sina, no taj je neočekivano umro prije njega. I sadašnji grof Rastenau imao je samo kćer. Osim njega, postojao je još jedan grof Rastenau. To je bio njegov nećak. On bi nakon smrti grofa Joachima imao naslijediti Rastenau. Bile su mu trideset i tri godine, a od svoje dvanaeste godine bio je siroče. Grof Joachim ga je prihvatio i odgojio poput sina. Ne bude li pak ni on imao sinove, izumrijet će rod Rastenauovih. Grofovi Rastenau su svom imenu pridodali još i imena svojih ostalih imanja. Kćerka grofa Joachima, Steffie znala bi sa smiješkom govoriti: — Želim li navesti sva svoja imena, tada mi je samo za potpis potrebna cijela stranica papira. Zato i ne volim pisati. Tome su krivi moji preci. Zašto su morali posjedu dodavati imanje za imanjem, a imenu ime za imenom. Ona zaista nije bila ponosita na svoje otmjeno ime. Uopće se za nju nije moglo kazati da je ohola. Kao dijete najradije se igrala s vrtlarovom djecom. S njima je ludovala u vrtu, na zidinama, penjala se na drveće i ograde. Tukla se s njima i opet se mirila, pa bi još i sada ponekad ludovala s njima. Imala je već šesnaest godina, a još se nije ponašala poput dame. Tako je i tog divnog svibanjskog jutra sjedila na trešnji koja je rasla uz samu ogradu dvorca. Njezino najmilije mjesto nalazilo se medu granama stabla, odakle je preko zida promatrala divnu thurinšku zemlju. Vidjela je i široki put koji je vodio prema dvorcu. To joj je bilo i najvažnije, jer je očekivala da će jednog dana nešto divno stići tim putem. Sreća, ili možda princ iz bajke. Mogao je to biti i njezin dobar prijatelj barun Hans Wachau s kojim je neprekidno bila na ratnoj nozi, no koga ipak nije mogla sretati tako često kako je željela. Danas ga nije mogla očekivati, jer je već tjedne i tjedne ležao sa slomljenom nogom. Ipak je i danas sjedila puna nestrpljenja na trešnji. Ispod stabla se smjestila gospoñica Malwina Riickauf, njezina dugogodišnja odgojiteljica. Možda je Steffie voljela mjesto na stablu i zbog toga što je gospoñica Malwina nije mogla slijediti gore. Ona bi joj svaki puta održala propovijed kako nije otmjeno penjati se po drveću, ali Steffie je imala o tome drugačije mišljenje. Gospoñica Malwina je sjedila, dakle, na klupi s rezigniranim izrazom lica i čitala veoma glasno svojoj štićenici biografiju Lessinga. Steffie je nepažljivo slušala. Nakon nekog vremena je dobacila: — Zašto tako vičete, gospoñice? Promuknut ćete. — Nažalost moram svoj glas nepotrebno naprezati. Ne mogu se popeti do vas da budem dovoljno blizu — odgovorila je gospoñica, pomalo ljutito. — Nepotrebno se naprežete s tom dosadnom pričom o Klopstocku. Gospoñica Malwina je bacila optužujući pogled prema nebu. — Čitam vam Lessingovu biografiju, a ne... — A tako? Uostalom, svejedno! Jedno je nezanimljivo kao i drugo. Nemam vremena za takve stvari. Razmišljala sam kad će sazreti prve trešnje. Računam, potrajat će još šest tjedana. A zatim ćemo ih opljačkati. Najljepše ću vam trešnje dobacivati odozgo. Osim toga moram promatrati cestu, kao što su to činili moji preci s kule, kad su se još bavili pljačkom. — Kako to možete kazati! — uzrujavala se gospoñica. — To je zaista bilo nečuveno od mojih predaka. A sada smo još i ponosni na njih. Gospoñica Malwina je načinila gestu punu očaja. — Dakle slažete se sa mnom? — To nisam mislila. Ne bih se usudila tako nešto pomisliti o poštovanoj obitelji Rastenauovih. Mislila sam da je nečuveno što ne pratite obuku. — Ne proturječite samoj sebi. Prvo govorite kao da se ne biste usudili ništa kazati protiv

29

GIGA

obitelji Rastenau, a sada mene karate. Pa i ja sam član te obitelji. — Jeste, ali ja sam vaša odgojiteljica i moram vas karati što ne pratite nastavu. Steffie se nestašno nasmijala. — Ne ljutite se i priznajte da uopće nije važno kad je živio i patio stari Klopstock ili Lessing. Dajte im njihov zasluženi mir. — Ipak morate znati bar najnužnije o našim klasicima. — Najvažnije je da znam sva njihova djela. Moje obrazovanje će ionako pokazati mnogo rupa. »Hvala Bogu«, kako bi kazao barun Wachau. — Nije dobro što vas barun u tome podržava. Rupe u vašem obrazovanju bit će nažalost veoma velike. — Mislite? Objesit ćemo lijepu sliku preko rupa. Možda vašu fotografiju, onu posljednju u haljini s cvjetnim uzorcima. Na njoj izgledate poput proljeća. — Steffie! — zavapila je gospoñica Malwina. — Nemojte pasti u nesvijest! Ne mogu vas pridržati. Odahnite neko vrijeme, i ne ljutite se na mene. Ljutnja samo kvari ljepotu. A što će tada kazati naš mladi pastor? Znate da on traži ženu, a ja ću se pobrinuti da shvati kako ste vi najbolja za nj. On je, naime, tako plah, da stvar moram uzeti u svoje ruke. Sjedite li još čvrsto? Lice gospoñice Malwine sada je bilo tamno crveno. Uzbuñeno je listala po knjizi. — Vi zaista ponekad ne znate što govorite, Steffie! Steffie je radosno mahala nogama. — Posve točno znam. Odložite glupu knjigu i štedite svoj glas. — Moja je dužnost da vas učim. Sada je sat književnosti. — Ne budite dosadni! Najveća je dužnost čovjeka samoodržanje. To sam negdje čitala. Takvi plemeniti primjerci čovječanstva, kao što smo vi i ja, ne smiju izumrijeti. Evo, uzmite. U kutiji još ima pet izvrsnih pralinea. To vam je naknada za promuklost. Kad ih pojedete u miru, ja ću se dobrovoljno spustiti i sjedit ću pola sata mirno kraj vas poput kipa. Vi mi tada možete na brzinu ispričati sve o blagopočivšem Lessingu, tako da ću se naduti poput tijesta. Gospoñica Malwina je znala već otprije da ne može ništa učiniti, ako ne udovolji svojoj energičnoj štićenici. I tako je počela jesti praline, pomirivši se sa sudbinom. Jedući posljednji, gotovo se zagrcnula, jer se Steffie spretno stala spuštati sa stabla. Trenutak je visjela izmeñu neba i zemlje, ili bolje rečeno izmeñu gospoñice Malwine i krošnje. Njezine vitke noge u crnim čarapama i polucipelama klatarile su se ispred lica odgojiteljice. Kad se ona već pomirila s time da će joj Steffie pasti u krilo, Steffie je učinila energičnu kretnju i skočila preko ustrašene gospoñice elegantno na tlo. Dražesno se naklonila, raširivši suknju i stala recitirati: »Poput prikaze sa neba, Djevica se ukaza pred njim.« I tada je nastavila: — Evo me opet na zemlji. Pomirit ću se sa sudbinom i mirno sjesti kraj vas. Držala bih vas, meñutim, veoma plemenitom, kad biste mi mjesto o Lessingovu životu čitali neku scenu iz divne Minne von Barnhelrn. Najmmjer onu kad joj Tellheim dolazi s povezanom rukom. Žene pastora bi zapravo uvijek morale biti plemenite. Gospoñica Malwina je ponovno pocrvenjela. — Danas moju strpljivost zaista dovodite u iskušenje. Steffie ju je, smiješeći se, poljubila. — Kad pocrvenite, mnogo ste zgodniji. Doñe li gospodin pastor ponovno u goste, nastojat ću da čitavo vrijeme budete crveni. — Zaista ste nestašni — uzdahnula je odgojiteljica. Nije se ipak mogla ozbiljno naljutiti. Steffie ju je toplo zagrlila. — Vidite, vratimo se na dotičnog Lessinga. Vi mi samo morate sve znanje pružiti u probavljivim porcijama. Tada se neću opirati. Zašto da se mučim Lessingovim Životom? Za

30

GIGA

njega govore njegova djela. Kad čitam Minnu von Barn-helm, postaje mi toplo oko srca. I moja duša hvali pjesnika. Tada on za mene nije mrtav, nije živio od tada do tada. On je besmrtan. Zašto da upamtim kada je, i gdje, umro? Imam li pravo ili nemam? Gospoñica Malwina nije na to mogla ništa odgovoriti. Tako je obično bivalo. Pošto bi Steffie neko vrijeme govorila gluposti i šalila se, ona bi iznenada s nekoliko riječi dala naslutiti daje shvatila smisao onoga što su joj htjeli utuviti u glavu. Gospoñica Malwina je pročitala dakle scenu iz Minne von Barnhelm. Čitala je veoma lijepo, toplim glasom. Steffie se smirila i slušala. Iz njezinih je očiju nestao vragoljasti izraz i ona je sanjarski gledala u daljinu. Kad je odgojiteljica napokon zaklopila knjigu, ona se uspravila, uzdahnuvši, i pogledala na sat. — Moramo požuriti, gospoñice! Skoro će klopa! — zaviknula je radosno. — Vaši su izrazi ponekad zaista užasni! — Ne ljutite se! »Klopati« je divan izraz. Upotrebljava ga i Hans Wachau. — Mlada se djevojka ne smije tako izražavati. — Ne pristaje vam ljutit izraz lica. I promislite: »Proljeće života —jedan, dva brzo prolazi—jedan, dva.« Posljednje je riječi pjevala plešući oko gospoñice. Zatim se svečano naklonila: — Smijem li vas zamoliti da doñete na doručak? Otac i majka nas već očekuju. Krajnji je čas. Smijući se, povukla je odgojiteljicu za ruke i potrčala s njom. Prolazili su kroz veliki vrt okružen zidom koji se prostirao na visoravni ispred dvorca. Sve je cvalo u predivnim proljetnim bojama. Ptice su radosno pjevale i tisuće ih je sjedilo po granama kao da znaju da je baš ovdje gore svijet najljepši. Dvorac, okružen cvjetnim vrtom, izgledao je čarobno. Činio se poput dvorca iz bajke. Gospodarske su zgrade ležale u podnožju brda i nisu kvarile izgled. Grof Joachim Rastenau je sjedio sa svojom suprugom Stefanie pred dvorcem na polukružnoj terasi obasjanoj suncem. Tamo je bio postavljen stol. Grofica bijaše simpatična žena četrdesetih godina, uvijek elegantno i ukusno odjevena. Njezine kretnje bijahu mirne i otmjene. Kosa joj bijaše bujna i tamna, a boje lica svježe. Oči su joj bile slične kćerinim, no nisu gledale tako nestašno, već mirno i prijazno. — Čuješ li našeg slavuja, Stefanie? — upitao je, nasmiješen, grof Joachim kad je do njih doprla Steffina pjesma. Grofica je kimnula. — Kad je ne vidimo, tada je bar čujemo. Steffie ispunjava čitav Rastenau svojim nestašlukom. Nije se ljutila na kćerku, već je to kazala tonom majke pune ljubavi prema svome djetetu. Grof Joachim je poljubio ruku svojoj ženi. — Radujem se, Stefanie, što našeg nestaška ne sputavaš, već joj puštaš slobodu. Odmahnula je. — Najbolje u čovjeku uvene nastojimo li ga ukalupiti u šablonu. To sam spoznala na sebi. A sudbina ne zastaje pred šablonom. Zašto, dakle, dresura? Neravnine će život sam izbrusiti. — I tada će od male divljakinje postati dragocjeni kamen. Grofica se dobroćudno smješkala. —- Ti si veoma tašt otac. Još joj je jednom poljubio ruku. — Ona je tvoja kćer, Stefanie — kazao je srdačno. Crvenilo je udarilo grofici u obraze. Ovo dvoje ljudi nekoć je povezivao samo interes. Godine i godine živjeli su prilično ravnodušno jedno uz drugo, iako su gojili meñusobno poštovanje. No, jednog su se dana ipak probudili neki dublji osjećaji u njima. Muškarac se nastojao približiti ženi, a ona mu se

31

GIGA

predavala. Svakog su dana postajali bliži zahvaljujući svojem djetetu. I tako je njihov brak ipak bio sretan, možda baš stoga što ni jedno od njih nije osjetilo veliku strast. Sve su se više zbližavali. I sada bi grof Joachim sigurno već smogao dovoljno hrabrosti da ženi ispriča sve o svojoj pokćerci Liani. Ali ipak se pomalo plašio da bi time mogao pomutiti teško stečenu bračnu harmoniju. Morao bi priznati ono stoje godine i godine tajio pred njom. Plašio se da će ona izgubiti povjerenje u njega. Imao je i drugih razloga zbog kojih je šutio. No, pravi razlog nije želio ni samom sebi priznati. U njegovoj je prošlosti bilo nešto što je moralo ostati tajnom. A prije svega, bojao se da bi se baš ta tajna mogla razotkriti. U meñuvremenu se na terasi pojavila Steffie s odgojiteljicom. Brzo je dotrčala do roditelja, zagrlila ih istodobno oboje i naizmjenično izljubila. — Nemoj nas ubiti — zadirkivao ju je grof. Steffie je porumenjela. Sjeli su za stol. Sluga je, uz hladno jelo koje je već bilo posluženo, donesao topla jela. Steffie je dokazala kako joj sve prija. Za vrijeme doručka drugi je sluga nosio poštu. Grof Joachim je stao slagati pisma. Ona koja su bila namijenjena njemu stavio je u torbu, da bi ih kasnije mogao u miru pročitati u svojoj sobi. Druga je podijelio. Grofica je dobila pismo od svojih dobavljača, jedno je pismo bilo za odgojiteljicu, a nekoliko ih je grof podijelio posluzi. Na kraju je, smiješeći se, zadržao još jedno pismo. — Tko će dobiti ovo pismo? — zapitao je, zadirkujući svoju kćer. Ona gaje htjela ugrabiti. — Pismo za mene, oče? — Da, danas si i ti dobila pismo. — Daj mi ga, brzo! Grof joj je, smiješeći se, pružio pismo. Pogledala gaje. — Od Detleva — kazala je razočarano. — Pa tko bi ti inače pisao, Steffie — primijetila je majka. Steffie se brzo sabrala. Nadala se u dubini srca da će joj Hans Wachau pisati, no to nije željela ni samoj sebi priznati. — Pa od koga bih ja i mogla dobiti pismo. Detlev mi ga je obećao. — Zato jer si se žalila kako ti nitko ne piše. Steffie je pročitala adresu na pismu i nasmijala se. Njezin je bratić Deltev svojim karakterističnim rukopisom stavio na kuvertu sva njezina imena i naslove. »Visokoroñenoj grofici Stefanie Charlotte Maria od Rastenau — Greifenberg — Uerzen — Soldenau — Giitershagen na dvorcu Rastenau u Thiiringiji. Na vlastite ruke« pročitala je svečanim glasom, veoma službeno. Zatim je odlučno, u pomanjkanju noža za papir, uzela svoju vilicu i otvorila kuvertu. Pojavio se veliki list papira. Bio je gusto ispisan ovim tekstom: »Draga mala Steffie! Jedan čovjek, jedna riječ. Evo pisma koje sam ti obećao. Pišem ga u vremena izmeñu jednog interesantnog čaja kod grofice Holzbach i posjete operi. Svaka minuta mog boravka u Berlinu je skupocjena, pa možeš zaključiti koliko mije stalo do tvoje ljubavi, kad ti ipak pišem tako dugo pismo. Dakle, prvo ću te obavijestiti o onome što sam morao obaviti prema tvom nalogu. Odmah po svom dolasku u Berlin posjetio sam u sanatoriju Hansa Wachaua. Dočekao me nasmiješen jer se mnogo bolje osjeća. Neki znameniti liječnik je izvrsno uredio njegovu nogu slomljenu prilikom pada s konja. Jamči da će sve biti dobro kao i prije. Sada si sigurno poskočila od radosti, bar koliko te ja poznajem. Kazao sam Hansu Wachau kako si zaprijetila da ćeš prekinuti svoje prijateljstvo sa mnom ukoliko ga smjesta ne posjetim. To gaje veoma obradovalo. »Ona je zaista divna djevojka« rekao mi je. Ovo ti samo u povjerenju javljam. Službeno ti moram saopćiti da je veoma dirnut tvojom pažnjom i zahvaljuje ti. Dobro mu je, i ne želi ništa drugo nego da ponovno s tobom skače preko ograda

32

GIGA

ijaraka. On te srdačno pozdravlja. Htio bi da mu držiš palce, da se što prije vrati kući. Želim ti još samo to javiti da ću potkraj tjedna stići kući. To sam dogovorio sa stricem Joachimom. Prije nego što se vratim u Greifenberg i tamo se ponovno prihvatim posla, navratit ću u Rastenau. Osim toga, javljam ti da sam kod Sarottija nabavio golemu bombonijeru, a kod Sawadea tvoje najmilije jelo, kandirane lješnjake. Bit ćeš zadovoljna svojim bratićem. Molim te, pozdravi srdačno strica Joachima, a teti Stefanie izruči rukoljub. Tebi stišće ruku i ljubi smiješni nosić, tvoj bratić Detlev« S velikim je zanimanjem Steffie pročitala pismo. Bratić ju je morao veoma dobro poznavati, jer je ona zaista poskočila. Njezini su je roditelji pogledali, smiješeći se. — Jesi li primila dobre vijesti od Detleva — zapitala ju je majka. Steffie je kimnula i ponovno poskočila poželjevši da zagrli majku. — Da, majko veoma dobre. Zamislite, noga Hansa Wachau bit će posve u redu. — To je dobra vijest. Kako mu je? — zapitao je grof. — Mnogo bolje, bio je veoma veseo i javio mi da se raduje što će moći opet sa mnom preskakivati ograde i jarke. Grof i njegova žena pogledali su se sa smiješkom. Mladi grof Wachau bio im je veoma zanimljiv. — To će potrajati još neko vrijeme, Steffie! Nije potrebno da odmah skačete — primijetio je grof Joachim. Njegova ga je kćer zagrlila. — Oče, život je lijep samo kad čovjek može skakati. A to će Hans Wachau opet moći, zar ne? — Posve sigurno, iako se možda više neće moći natjecati s našom malom divljakinjom. Pa on je već došao u ozbiljne godine. Prvih četvrt stoljeća već ima dvije godine za sobom, nije li tako? Steffie je kimnula. — Dva dana nakon mog šesnaestog roñendana on je imao dvadeset i sedam godina. Zajedno smo proslavili roñendane. — To znamo — odgovorila je brzo grofica. Na svaki način, veoma mi je drago što suosjećaš s barunom Wachauom. — Mama, pa to je posve razumljivo. Ta mi smo prijatelji iz djetinjstva. Pričao mi je često kako me već kao dojenče nosio naokolo poput mladog psića kad bi sa svojim roditeljima dolazio ovamo u posjet. Volio me je, jer nikada nisam plakala. Inače su mu ostala mala djeca bila strašna. A kad sam imala tri godine, posjeo me jednom u Wachau pred sebe na svoje male saonice i spustio se sa mnom niz brijeg. Pali smo sa saonica i ja sam se našla nosom u snijegu. Pomislio je: »Sad će početi urlikali«. Iskopao me iz snijega, a ja sam se počela smijati i veselo uskliknula: »Još jedanput!« To mu se veoma sviñalo. Nas dvoje smo se uvijek držali zajedno u zlu i u dobru. Naravno, užasno sam se prestrašila kad sam čula da je prigodom pada s konja zadobio zamršeni prijelom noge. Tko i sam rado preskače prepreke, tome mora biti jasno kako je teško mirno ležati sa slomljenim udovima. Grofica je nježno pomakla uvojak s bijelog čela svoje kćeri. Znala je veoma dobro koliko Steffie voli mladog baruna Wachaua, iako se često u šali znala prepirati s njime. — Piše li Detlev još štogod zanimljivo? — zapitao je grof. — Vraća se kući potkraj tjedna, kako se s tobom dogovorio. Donijet će mi praline i kandirane lješnjake. — Znači da pismo sadrži samo dobre vijesti. Sad ću se povući i pročitati svoju poštu. Govoreći tako grof se digao i poljubio ruku svoje žene. Steffie je pogladio po kosi i poljubio je u čelo. — Ne budi tako divlja, Steffie! Inače će se gospoñica Malwina opet morati žaliti na tebe.

33

GIGA

Steffie je smiješnim pokajničkim izrazom lica pogledala gospoñicu. — Znaš oče, u biti je ona zapravo zadovoljna sa mnom. Neće da ja to primijetim zbog pedagoških razloga. Ponekad se naši nazori razilaze, kao na primjer u pogledu Lessinga. Zar ne, gospoñice? Odgojiteljica se bespomoćno nasmiješila. — Steffie ima odviše energije i teško sjedi na miru — primijetila je. Stefie joj je stisla ruku. — To ste lijepo kazali. Budući da me niste prijavili zbog trešnje, obećajem da ću tjedan dana biti uzorna učenica. A ono što ja obećam, to i održim. Danas je ponedjeljak. Do slijedećeg ću, dakle, ponedjeljka biti tako poslušna i marljiva, da ćete u tome moći uživati. A sada moram brzo odgovoriti na pismo svog bratića. Kako je glasila njegova adresa, oče? Jer on je putovao inkognito, zar ne? — Da, Steffie! Detlev Greifenberg, Berlin W, Penzion Wesemann. Steffie je kimnula. — Kada ću i ja, jednom kasnije, moći mnogo putovati, putovat ću takoñer inkognito. Naslovi su već kod kuće nesnosni, a što je tek s njima na putovanjima! Njezini su se roditelji nasmijali i grof Joachim je pošao u svoju radnu sobu. I njegova je kći otišla u svoju, dok je grofica još neko vrijeme razgovarala s gospoñicom Malwinom o odgoju svoje kćeri. Nastava je trebala da se održava još samo do kraja tekuće godine. *** Grof Joachim je sjedio za pisaćim stolom i razgledavao pristigla pisma. Najprije je otvorio veliku kuvertu koju mu je poslao njegov bankar. Kao što je pretpostavljao, našao je u njoj Lianino pismo. »Moja uboga mala Liana! Je li prešla preko toga što nije jedina u mojem srcu«, mislio je. Brzo je otvorio njezino pismo i stao čitati. Smiješak je ubrzo nestao s njegova lica i što je dalje čitao to je s većim užasom gledao u pismo. Kad ga je pročitao, stao je duboko i uzbuñeno disati, pritisnuvši ruke na čelo. Ono što mu je Liana javljala neizmjerno ga je uzbudilo. »Moje ubogo, drago dijete, koliko si propatila«, mislio jePošto je neko vrijeme zurio pred sebe ukočenim pogledom, naglo se digao. »Moram to kazati Stefanie. Ona mora primiti Lianu u Rastenau«, zaključio je. I ne oklijevajući više, požurio je prema vratima. Već je primio rukama kvaku, kad li zastane i ispusti je. — Ne, to ne može biti — zajauknuo je i sakrio lice u ruke, trzajući se od uzbuñenja. Tako je stajao neko vrijeme, dok mu se grudi uzbuñeno nadimahu. Napokon je skinuo ruke s lica i pogledao tužnim očima oko sebe. Nemirno je stao šetati sobom. Kao u vrućici motale su mu se misli glavom. »Kako bih mogao pomoći Liani? Kako daje zaštitim od prljave fantazije jedne podle žene?« Da, povukli su u blato ono što gaje povezivalo s Lianom. a on nije mogao ništa za nju učiniti. Tko će mu jamčiti da bi netko vjerovao u njegove očinske osjećaje prema Liani. Tko će vjerovati da mu je sveta i draga poput vlastite kćeri? Srce mu je glasno udaralo. Najradije bi sada sve pustio i požurio do nje. On bi to bio i učinio, daje znao gdje je može naći. Ona je to pretpostavljala i prešutjela mu je svoju novu adresu. Još je jednom uzeo pismo u ruke, želeći saznati iz njega što mu je sada činiti. Najjednostavnije bi rješenje bilo da sve prizna ženi i da dovede Lianu u Rastenau, ali to je bilo nemoguće. To nije mogao učiniti, ukoliko nije želio unesrećiti sebe i svoju obitelj. Ali što da onda učini? Liana je željela poći u neki penzion u zapadnom dijelu Berlina. Tamo ih je bilo bezbroj.

34

GIGA

Željela je da joj piše na poštu Berlin W 50. Ona je zaista sve predvidjela, ta plaha mala njegova lastavica, koja još nikada nije sama donosila odluke. Uzbuñeno je šetao sobom i ponovno pročitao pismo do kraja. Morao je samom sebi priznati: Liana je bila u pravu, strahujući da bi još netko mogao posumnjati u njihovu vezu. 1 njemu je iznenada postalo jasno kako neke pojedinosti uistinu dopuštaju rañanje takve sumnje, jer nitko nije mogao znati što njega veže za Lianu Reinold. Budući da je nije mogao dovesti u svoj dom, zaista je bilo najbolje da ona ostvari svoju namjeru i pridruži se nekoj obitelji. Pročitao je oglas koji mu je bila poslala. Nije poznavao ljude koji su tražili družbenicu za svoju kćer. Prije svega, on joj nije htio dopustiti da prima plaću. To se nije smjelo dogoditi. Zaista je bilo dobro što joj je prigodom posljednjega susreta govorio o novcu. Sada bar o tome nije morala brinuti. U stanju u kakvom se sada nalazila bilo bi lako moguće da odbije svaku dalju pomoć od njega. Tada bi ostala potpuno bez sredstava. Bol ga je ponovno obuzela. Pao je na stolac i sakrio lice u ruke. Napokon je ustao i sjeo za pisaći stol. Najvažnije je bilo sada da Liana što prije primi vijesti od njega. I on je napisao: »Moje milo, drago dijete, uboga moja Liano! Tvoje me pismo, kako i sama možeš zamisliti, užasno prestrašilo. No, što koristi razmišljati o zloći ljudi i ljutiti se zbog toga? Imaš pravo, Liano, moramo s time računati i zbog Tebe izbjegavati sva moguća sumnjičenja. Kako mi je teško što sada ne mogu požuriti do tebe i utješiti Te. Moram se toga odreći. Imaš pravo, zaista se sada ne smijemo sresti. To bi još samo otežalo Tvoj položaj. Ja ipak moram znati gdje ćeš se nalaziti. Ne smiješ mi više ni časak to tajiti, jer je ova nesigurnost užasna za mene. Smjesta mi javi svoju adresu. Dajem Ti svoju riječ da^ Ti se nikada više bez Tvog pristanka neću približiti. Želim, meñutim, znati gdje si, kako bih bar imao osjećaj da Te iz daljine promatram i štitim. Nemoj ništa definitivno odlučiti prije no što se pismeno dogovoriš sa mnom. Uviñam daje najpametnije za Tebe da se priključiš nekoj boljoj i obrazovanoj obitelji. To bi me u ovom času najviše umirilo, kad već nećeš angažirati pratilicu, za što bih Ti ja svakako dao potrebnu novčanu pomoć. Sigurno će se za taj posao lako naći dostojnija osoba od gospoñe Bartels. Ne bih Ti se približavao, a novac bi ti dostavljala moja banka. Možeš to prihvatiti bez ikakvog oklijevanja. Nećeš li to učiniti, drago dijete? Razmisli. Ni pod kojim uvjetom ne želim da primaš plaću. Ne smiješ doći u takav položaj. Na to Tvoj otac nikada ne bi pristao. Dakle, javi mi se brzo. U mislima vidim tisuće opasnosti koje Ti prijete, i neću biti miran sve dok Te ne vidim ponovno sigurno smještenu. O svemu drugome još ćemo se dogovoriti. Sada samo toliko, da bi znala da nisi napuštena, iako ne mogu biti kraj Tebe. Ne žalosti se, mala moja Liano! Ima zlih ljudi koji drže da su drugi sposobni učiniti ono što hi oni bili u stanju. Ti si moje milo, dobro dijete. Budi hrabra i čista srca kao i do sada. Srdačno Te pozdravlja i šalje Ti poljupce Tvoj stric Joachim« Ovo je pismo grof Joachim pripremio za poštu i smjesta ga odaslao. Možda će Liana već sutra poći na poštu. Morala je naći vijesti. Njezino je pismo ionako do njega putovalo dvostruko više vremena, jer je bilo dostavljeno preko bankara. Tek nakon toga mogao je pregledati ostalu poštu. Ipak bi mu se uvijek ponovno vraćala misao na Lianu s blijedim, zbunjenim licem i ustrašena pogleda. Nije razmišljao o mogućnosti da gospoña Bartels i u Rastenauu pokuša posijati svoj otrov. Danas je razmišljao samo o Liani. Nije vjerovao da bi se gospoña Bartels usudila smetati

35

GIGA

njemu i njegovoj ženi. Ukoliko se ona ipak približi njegovoj supruzi, tada će on poput pravog muškarca morati snositi sve posljedice. Zasad je samo brinuo o Liani. Za vrijeme ručka njegova ga je supruga zabrinuto pogledala. — Što je s tobom, Joachime? Tako si blijed. Zar ti nije dobro? Ili si se možda ljutio i imao neprilika? Odmahnuo je, smiješeći se. — Nije to ništa, Stefanie; samo me malo boli glava. Imam i nekakvih poslovnih neprilika. To te, meñutim, ne smije uznemiravati. Poljubio joj je ruku i nastojao je da se sabere. Čak mu je uspijevalo da se našali sa Steffie. Njegova ga je supruga, meñutim, predobro poznavala a da bi je mogao zavarati. Osjećala je da ga nešto muči. Nikada nije silom željela steći njegovo povjerenje, već je radije čekala dok bi joj se on sam povjerio. *** Liana je zaista slijedeći dan, kao i prethodni, pitala na pošti je li za nju stiglo kakvo pismo. Jučer je došla uzalud, ali danas je odahnuvši prihvatila dršćućim rukama pismo strica Joachima. Brzo se vratila u penzion Wesemann i stigavši u sobu stala je uzbuñeno čitati drage riječi pune utjehe. Zaplakala je olakšano. Na sreću stric se nije ljutio što je postupala po svojoj volji. Čak je i odobravao njezinu odluku. Bila je sretna što mu je mogla saopćiti gdje se nalazi. I njoj je bilo veoma neugodno što je veza meñu njima bila prekinuta. Smjesta mu je odgovorila i saopćila da se nalazi u penzionu Wesemann pod zaštitom majorice. Zahvalila mu je na brizi i zamolila ga neka se ne ljuti na nju što ne može prihvatiti njegovu novčanu pomoć. Htjela je živjeti od svoga vlastitog imutka, što joj neće biti teško. Obećala mu je da će se u svemu posavjetovati s njime. To je pismo smjesta poslala. Slijedećeg je dana primila pismo napisano nepoznatim rukopisom. Bio je to odgovor na njezinu ponudu. U tom joj je pismu gospoña Brinken sa Brinkenhofa javljala slijedeće: »Veoma poštovana gospoñice, Meñu svim ponudama koje smo primili najviše nam se sviñala Vaša. Nama dostaju Vaše svjedodžbe iz penzionata gospoñe Schopfing, jer i ja sama poznajem taj penzionat i znam gospoñu Schopfing kao veoma povjerljivu osobu. Drago nam je što raspolažete vlastitim imutkom. Naše dobro ne donosi velike prihode, pa Vam ne bismo mogli dati odgovarajuću plaću. Mojoj je kćerki meñutim veoma potrebna dobra družbenicajerje često sama. Nakon neke nesreće ostala joj je noga povrijeñena, pa se ne može dobro kretati. Ja sam veoma zaposlena u kućanstvu, a moj muž, koji se bavi gospodarstvom, takoñer nema vremena za nju. I tako je naša kći odviše često sama, pa se bojim da bi zbog toga mogla postati melankolična. Stoga tražimo družbenicu za nju, iako to za nas predstavlja veliku materijalnu žrtvu. Mi bismo Vas rado primili u svoju obitelj. Moja je kći tiha i nježna, a Vaša joj se slika veoma svidjela. Naše imanje leži u divnom kraju blizu poznatog lječilišta. Posjeti tom mjestu sigurno bi Vas razonodili. Samo se po sebi razumije da je hrana kod nas dobra. Čekaju Vas dvije lijepe sobe, smještene pokraj soba moje kćeri. Mi smo ljudi s kojima se može lako saživjeti. Molim Vas, javite mi prihvaćate li ovo zaposlenje i kakvu plaću tražite. Nadam se da ćemo se tada brzo dogovoriti. S poštovanjem,

36

GIGA

Gospoda Brinken na Brinkenhofu u Thilringiji« Postoje neko vrijeme razmišljala, odlučila je, da pošalje stricu Joachimu ovo pismo: »Moj drgi, mili striče Joachime! Molim Te, pročitaj ovo pismo i javi mi da li da prihvatim ponudu. Smjesta ću pisati gospodi Brinken da bi mi bilo najdraže kad ne bih primala nikakvu plaću. Tako bih bila nešto neovisnija. Mislim da će joj to biti drago, a i Tebi je tako milije. Čekam Tvoj odgovor, jer kad primim pismo gospoñe Brinken, morat ću brzo odlučiti. Šaljem Ti tisuću pozdrava, Tvoja Liana« U tom je smislu Liana odmah pisala i gospoñi Brinken. Odgovor strica Joachima brzo je stigao: »Moja draga Liano! Pao mi je kamen sa srca. Poznam obitelj Brinken. Brinkenhof leži u susjedstvu jednog od mojih imanja koje se zove Greifenberg. Sprijateljen sam s gospodinom Brinkenom i dobro poznajem njegovu ženu i kćer. To su simpatični, plemeniti ljudi. Kćer im nije lijepa — moglo hi se čak reci daje ružna — i ostala je hroma nakon neke nesreće. Ali ona je drago, dobro stvorenje, koje će Ti se sigurno svidjeti. Drago mi je što si se odrekla plaće. Tamo ćeš se dobro saživjeti, i ja ću znati da nisi daleko od mene. Za jedan sat mogu stići iz dvorca Rastenau u Greifenberg, a od tamo je četvrt sata do Brinkenhofa. Dakako, u slučaju kad bi me Ti jednom hitno pozvala. Greifenbergom upravlja moj nećak. Ja tamo rijetko dolazim. Ne moraš se plaštiti susreta sa mnom. Kad bi se to slučajno jednom i dogodilo, nećemo odati naše poznanstvo, da ne bismo izazvali nova sumnjičenja. Veoma me boli što ne mogu više učiniti za Tebe. No, nažalost, ruke su mi vezane. Stoga bi za mene predstavljalo pravu utjehu kad bih znao da se nalaziš na sigurnom mjestu u Brinkenhofu. Znam da bi tamo bila dobro smještena. Molim Te, javi mi smjesta čim sve dogovoriš i kada namjeravaš otići u Brinkenhof. Umirio sam se kad sam saznao da si se privremeno smjestila u penzionu Wesemann. Poznam tajpenzion; ja sam takoñer nekoliko puta sa svojom ženom boravio u njemu za vrijeme svog posjeta Berlinu. Neka Te Bog čuva, drago dijete! Stan u Berlinu koji si napustila više neću držati. Pokućstvo ću spremiti za Tebe u neko skladište, jer ono pripada Tebi. Kupljeno je od Tvoga novca. Priznanicu ću Ti kasnije poslati. Bit će ispostavljena na Tvoje ime, i Ti je dobro čuvaj. Možda će ti jednog dana pokućstvo zatrebati. Ostani vedra i vesela, draga moja Liano! Pozdravljam Te i šaljem očinski poljubac, Tvoj stric Joachim« Istog je dana Liana primila i pismo gospode Brinken. Javljala joj je da je, naravno, sporazumna ako Liana ne želi primati plaću. Nadala se da će joj stoga boravak u Brinkenhofu biti još ugodniji. Njezina ju je kćerka već željno očekivala. Molila ju je neka javi točan dan dolaska, da bi mogli po nju poslati kola na željezničku stanicu. Savjetovala joj je i kako će najbolje stići k njima. I tako je Lianina sudbina, bar zasad, opet krenula mirnim tijekom. Najavila je svoj dolazak za slijedeću subotu. Do tada je htjela ostati u penzionu Wesemann. U posljednjem pismu strica Joachima upalo joj je u oči ime Greifenberg. Nije nikada znala da on posjeduje imanje koje se tako zove. Pričao joj je prigodom posljednjeg susreta da osim Rastenaua ima još neka imanja, no nikada nije spomenuo njihova imena. Sada, kad je pročitala ime Greifenberg, pojavilo se pred njom karakteristično, opaljeno lice gospodina Greifenberga. Mnogo je mislila na njega. Ali nije ga dovodila u vezu s dvorcem Greifenberg i s istoimenim imanjem. Iako je djelovao veoma otmjeno, ona nije ni sanjala o tome da bi on mogao biti grof istog imena. Još je manje mogla pomisliti da bi skromni

37

GIGA

gospodin Greifenberg, koga je upoznala, mogao biti grof Rastenau—Greifenberg, nećak njezinog strica. Inače bi s posve drugim osjećajima mislila na svoje preseljenje u Brinkenhof. Sudbino, kako ti čudno vodiš ljude! *** Grof Detlev Rastenau odvezao se autom na kolodvor, pošto je napustio penzion Wesemann kao gospodin Greifenberg. S kolodvora je brzojavio u Rastenau i najavio svoj prijevremeni dolazak. Izašavši iz vlaka na željezničkoj stanici najbližoj Rastenau, ugledao je svoju sestričnu, kontesu Steffie, kako sjedi u elegantnoj kočiji koju je sama vozila. U kočiju bijahu upregnuta dva vatrena ždrijepca koja su nestrpljivo poskakivala i dahtala. — Halo, Detlev, požuri! Ne mogu zadržati konje. Vlak je, naravno, opet kasnio šest minuta. Grof Detlev se jednim skokom našao kraj nje i sjeo. — Dobar dan, Steffie! Hoćeš li meni prepustiti uzde? Energično je odmahnula. — Ne, sama ću ih zadržati. — Nećeš li me prevrnuti u jarak? — dražio ju je on. Pogledala ga je ogorčeno. — U konje se razumijem jednako dobro kao i ti. — Nemoj pretjerivati. Služio sam u konjici. Slegnula je ramenima. — Nije potrebno služiti u konjici da bi čovjek znao sve o konjima. — Dobro! Predajem se u tvoje ruke, iako pun straha. Nasmijala se. — Pa inače nisi tako plašljiv. Dao joj je bratski poljubac na dječinski oble obraze. Tada je uplašeno položio ruku na njezinu. — Casak, Steffie! Moramo pričekati moj kovčeg. Evo, već ga donose. Potreban mi je da bih se u Rastenau mogao pojaviti pristojno odjeven na ručku kod tete Stefanie, a osim toga u njemu se nalazi bombonijera. Ne bih je želio odnijeti u Greifenberg. Steffie je zadržala konje. — Donesi taj kovčeg! Grof Detlev je mahnuo nosaču, koji je zatim donio kovčeg i natovario ga na kola. Dobio je dobru napojnicu i veselo skinuo kapu. — Krenimo, Steffie! Potjeraj konje, inače će ti pobjeći. Lijepo je od tebe što si došla po mene s tako vatrenim konjima. Vozit ćemo se jednako brzo kao u automobilu. Steffie je kimnula. — S njima hoćemo. Htjela sam doći po tebe Mercedesom. Naravno sama, bez šofera. Ali otac me nije pustio. — Veoma pametno od njega. Ti bi oborila nekoliko stabala, a bila bi šteta i za tvoj predivan prćasti nosić. Napravila je grimasu. — Brini se ti za svoj nos. Zapravo bih te morala, za kaznu, izvrnuti u jarak. No, žao mi je konja. — A mene ne žališ? — Ne odviše. Bila bi šteta i za čokoladu. Ne bih htjela da se zdrobi. — Naravno, čokolada! A lješnjaci, Steffie? Sad sam miran. Njih nećeš žrtvovati tako lako kao svog bratića. Steffie je zaista znala postupati s konjima. Besprijekorno je svojim malim čvrstim rukama vodila uzde, i pošto su konji isprva kratko vrijeme galopirali, ubrzo se počeše potpuno pokoravati. — Kao bube! — kazala je radosno. Sad su imali više vremena za razgovor. — Je li ti u Berlinu bilo lijepo? — zapitala je Steffie. On je kimnuo.

38

GIGA

— Veoma lijepo. — Zašto si se vratio dva dana prije nego što si namjeravao? Duboko je uzdahnuo i pogledao zamišljeno preda se. — Bilo je krajnje vrijeme, Steffie! Berlinski me zrak opio. Pogledala ga je radoznalo. — Ja bih tek tada bila ostala. Neizmjerno bih se rado nekoliko tjedana opijala berlinskim zrakom. — I to će doći na red, Steffie! Kada jednom doñe vrijeme i ti uñeš u društveni život, roditelji će te sigurno voditi svake zime u Berlin. Tada je tamo mnogo zanimljivije nego sada, izmeñu proljeća i ljeta. — Misliš li? — Sigurno. Kako je kod kuće? Sve je u redu? — Hvala! Samo što je otac posljednje vrijeme nekako nervozan. Ne znam zašto. Rekao je neka ne brinemo, da to nije ništa važno. Ima valjda poslovne neprilike. Inače je sve u redu. — Zar još nisi gospoñicu Malwinu otjerala u smrt? Ona se nasmijala. — Ona je radosnija nego ikada. A ja znam i zašto. Neću je odati, jer je to još slatka tajna. Ja je uostalom nikada ne ljutim. Ona se samo po dužnosti pretvara, da se ljuti na svoju divlju štićenicu. U biti, ona je neizmjerno dobro stvorenje, i muči sebe i mene pedagoškim načelima, jer je za to plaćena. Srećom, u našem uzajamnom odnosu ja imam prevlast i sama upravljam svojim odgojem. Grof Detlev se glasno nasmijao. — I to će dati divne rezultate! — šalio se. Njezino je lice bilo u isti čas i vrgoljasto i duboko ozbiljno. — Divne, nadam se. To ćeš i ti doživjeti. Bilo je očito da mu se njezino sretno lice neizmjerno sviñalo. — Zaista te želja za znanjem nije zarazila. Odlučno je odmahnula. — To kod mene nećeš doživjeti. Previše pametne žene su prava muka, kazao je Hans Wachau. Pogledao ju je sa strane. — Tako! Hans je to kazao. On to sigurno mora znati! Ona je pritegla uzde čvrsto i konji su se ustremili. — Pričaj, Detlev! Kako mu je? Je li blijed? Mora li još uvijek ležati? Sto je sve kazao? — Mnogo pitaš odjednom. Natojat ću ti opširno odgovarati na sva pitanja. On je to i učinio, a ona ga je pozorno slušala. Kad je zašutio, nastavila je šutjeti i ona. Nije primijetila kako je on promatra, smiješeći se. Približili su se brdu na kojem se uzdizao dvorac. Konji su morali usporiti kas, jer su se počeli uspinjati. Oči grofa Detleva gledale su radosno dvorac Rastenau, koji se upravo na ovoj strani isticao veoma slikovito i impozantno od zelene pozadine pošumljenih bregova. — Divan je pogled na našu staru vitešku tvrñavu, zar ne, Steffie? Ona je kimnula. — Meni je srce svaki puta puno radosti kad je vidim obasjanu suncem. Znaš li, Detlev, svaka čast Berlinu, ali nešto takvo kao dvorac Rastenau tamo ne postoji, iako se čovjek svaki čas spotakne o neku palaču. On se nasmijao. — Spotaknuo se još nisam ni o jednu. Ali inače imaš pravo. I Greifenberg mi je miliji od svih berlinskih palača. — Pa to je nakon Rastenaua naš najveći i najljepši posjed. Lijep je i Giintershagen na kojem ću jednog dana okončati svoje dane. — Ti misliš stoga jer je taj dvorac odreñen kao boravište udovica gospodara Rastenaua? Kimnula je.

39

GIGA

— Da, to sam mislila. On se nasmijao. — Ne vjerujem da ćeš ikada živjeti u Guntershagenu. Sigurno ćeš se jednog dana udati. Crvenilo joj je udarilo u obraze. — Isključeno! Nikada u životu neću dobiti muža — kazala je vragoljasto. I opet se nasmijao. — Pričekaj! Imaš vremena još dvije do tri godine, prije no što odbaciš sve nade. Nasmijala se zajedno s njim. — Misliš da sve nade još nisu propale? — U to sam posve siguran. A ne budeš li se udala, ostat ćeš kod mene i vodit ćeš mi kućanstvo. — Ali ti ćeš se sigurno oženiti. — Tko zna. — Gluposti! Za tebe je zaista već krajnje vrijeme. On je tiho uzdahnuo. — Ne žuri mi se. Sada su kola prošla kroz veliku kapiju i ušla u prvo dvorište. Zastala su pred visokim portalom do kojeg je vodilo dvadeset širokih stuba. Steffie je pucnula bičem. Pojavio se sluga i pridržao konje, a zatim se pojavio konjušar da konje i kola odvede u staje. Drugi je sluga skinuo kovčeg grofa Detleva i odnio ga sporednim ulazom u dvorac. Steffie i grof Detlev uspeli su se stubama. Ušli su u prostrano, lijepo, svijetlo predvorje koje tada bijaše zamračeno i ugodno svježe. Kroz predivne prozore ukrašene slikama na staklu svjetlo je u različnim bojama padalo na kameni pod, obložen skupocjenim sagovima. Četiri debela stupa podupirala su strop, takoñer ukrašen starim slikama. Grof Joachim im je došao u susret. Poljubio je kćer i srdačno pozdravio nećaka. Već iz pozdrava se moglo naslutiti da se stric i nećak osjećaju poput oca i sina. Pola sata kasnije sjedili su za stolom u prostranoj blagovaonici. Danas nije bilo gospoñice Malwine. Ona je ručala zajedno s njima samo kad nisu imali goste. Živahno su razgovarali. Grof Detlev je pričao mnogo o zajedničkim poznanicaima. Steffie je radosno promatrala čokoladu stavljenu pokraj nje. Već ju je bila kušala. I grofu Detlevu pala je u oči bljedoća strica Joachima. Crte lica bijahu mu napete. Učinio mu se nemirnim i nervoznim, iako o tome nije govorio. Grof Detlev je želio preko noći ostati u Rastenau i sljedeće jutro nastaviti put u Greifenberg. Nakon ručka gospoda su se povukla u sobu grofa Joachima, da popuše cigaretu. Sjeli su kraj kamina u duboke kožne naslonjače. Kao i sve ostale sobe dvorca i ova je, usprkos svojoj otmjenosti, bila udobna i odavala je dobar ukus. Gospoda su zapalila cigarete i promatrala dim. Nakon nekog vremena zapitao je grof Joachim svoga nećaka, promatrajući ga sa zanimanjem: — Kako to da si se ranije vratio nego što si namjeravao? Grof Detlev je neko vrijeme promatrao dim svoje cigarete, kao da razmišlja što će odgovoriti. Zatim se malo podigao iz opuštenog položaja i pogledao strica. U tom je času postalo očito koliko oni nalikuju jedan drugome. Oba su sada imala istu čudnu boru u obliku trokuta na čelu meñu sivim očima. — Da budem iskren, napustio sam Berlin bježeći. Grof Joachim ga je upitno pogledao. — Bježeći? Od čega ili pred čim si pobjegao? Grof Detlev je duboko uzdahnuo. — Od sama sebe, ili ispred dva zlatnosmeña djevojačka oka i divnog tužnog djevojačkog lica. Grof Joachim je želio potanko ispitati svog nećaka nije li kojim slučajem sreo u penzionu Wesemann Lianu Reinold. Prije no što je mogao početi, predusreo ga je Detlev. Uspravio se. — Muškarac obično ne bježi pred lijepim djevojačkim očima, Detlev. — Obično ne. Znaš, meñutim, kakav sam ja. Ne volim površna ljubakanja. Ljubav shvaćam

40

GIGA

ozbiljno i zato bježim od nježnih osjećanja, to više što kao grof Rastenau smijem uzeti za ženu samo onu koja mi po položaju odgovara. Inače bih izgubio svoje nasljedno pravo. Naravno, već sam često razmišljao o tome da je to glupost. Mi smo zapravo u istom položaju kao članovi vladajućih obitelji. Ne smijemo odabrati svoje supruge po srcu, već prema tradiciji. — Tako je, dragi Detlev! To je grof Joachim izrekao, duboko uzdahnuvši. Detlev gaje srdačno pogledao. — Na sreću, striče, tebi ta odredba nije zadala poteškoća. Jer i slijepi zamjećuju da si tetu Stefanie oženio iz ljubavi. Tako harmoničan brak mogao je biti sklopljen samo u uzajamnoj ljubavi. Grof Joachim je gledao ukočeno pred sebe. — Misliš li? — upitao je hrapavim glasom. Nećak ga je preneraženo pogledao. — Zar nije tako? Stari se gospodin trgnuo iz svojih razmišljanja. — Imaš pravo, Detlev, ako naš brak smatraš harmoničnim. Zaista je takav, ali on je to tek naknadno postao. Nismo se uzeli iz ljubavi. I mi smo se pokoravali tradiciji. I našli samo se tek nakon dugih borbi. Dijete nam je pomoglo da se uzajamno shvatimo. — To nisam znao — prošaptao je grof Detlev. Grof Joachim je kimnuo uz fini smiješak. — Da, da, dragi moj! Čovjek vidi bit stvari tek kad im prodre u srž. Ali mi smo se odmaknuli od tvog problema. Pobjegao si pred lijepom djevojkom? Detlev je duboko uzdahnuo. — Da, postala mi je opasna. Koliko, to tek sada primjećujem. Čak iz daljine na mene snažno utječe. Vjeruješ li u ljubav na prvi pogled? Grof Joachim je gledao, čudno se smiješeći, pred sebe. — Da, vjerujem. To sam i sam prije dugo, dugo vremena iskusio. Znam da takva ljubav postoji. Grof Detlev je podupro glavu rukama. — Nikada ne bih vjerovao da takva ljubav postoji. Moje je mišljenje bilo da se dvoje ljudi mora najprije dobro upoznati prije no što se zaljube. Sad ipak vjerujem u ljubav na prvi pogled. Ti si moj prijatelj, moj najbolji. Bio si mi pravi otac kad sam kao dvanaestogodišnji dječak došao k tebi. Neću ti moći nikada zahvaliti zbog tvog toplog i srdačnog prijema. Činilo se da je grofu Joachimu neugodno. — Ne govori o tome, to je samo po sebi razumljivo. Kao nasljednik i vlasnik Rastenaua bila mije dužnost da pomažem članovima obitelji. — Da, možda toliko koliko je tebi pomagao tvoj prethodnik, prije no što si postao glava obitelji. Davao ti je tek toliku pomoć da si mogao životariti, ukoliko se sam nisi potrudio. Znam što je i koliko je tvoj stric učinio za tebe. Ali ti? Koliko si ti meni dobra učunio. Ponašao si se uvijek kao da sam ja tvoj roñeni sin. Učinio si mi dostupnim sve ljepote ovog svijeta. Prepustio si mi sve prihode Greifenberga. Samo tebi mogu zahvaliti stoje moja mladost bila sretna i bezbrižna. A sve to nije bila tvoja obveza. Grof Joachim je odmahnuo. — Ne razgovarajmo više o tome. U krajnjoj liniji to je bio egoizam s moje strane. Tako, naime, nisi morao priželjkivati moju smrt. Nije ugodno sjediti kraj pune zdjele, a oni koje voliš gladni te promatraju. A meni zaista nije potrebno ono što sam tebi prepustio. Moji su prihodi veliki. Osim toga, obavljaš mjesto mene sve poslove u svezi upravljanja Greifenbergom. Vidiš, sve sam to činio samo iz egoizma. Detlev gaje uhvatio za ruku. — Radije se neću dalje upuštati s tobom u razgovor. Napokon ćeš mi još dokazati kako sam ja tvoj dobročinitelj, jer dopuštam da mi činiš dobro. U licu grofa Joachima nešto se trznulo.

41

GIGA

— Ono što ti se čini paradoksnim, možda je baš ono pravo. Smiješeći se toplo, Detlev mu je stisnuo ruku. — U tom si pogledu pravi čudak, striče Joachime! Ali ja sam naučen na to, i morat ćeš ipak primiti moju zahvalnost. Starije gospodin brzo odmahnuo. Njegove su oči gledale tmurno i izmučeno. — Dosta — kazao je ozbiljno. — Dobro. Htio sam samo kazati da sam u tebe imao povjerenje kao u svog oca, u najboljeg prijatelja. I zato ću ti priznati što me je prijevremeno otjeralo iz Berlina. Ili te možda to ne zanima? — Mene sve zanima što se tebe tiče, u to možeš biti siguran. Govori, dakle. Upoznao si neku mladu djevojku, i ona je ostavila dubok dojam na tebe. Prema svemu što si dosad kazao, ona nije plemenita roda. Detlev je kimnuo. — Tako je, striče! Ona je grañanskog porijekla: obična gospoñica Reinold. Grof Joachim se trgnuo, gledajući zaprepašteno pred sebe. — Reinold! — kriknuo je. Nećak ga je prestrašeno pogledao. — Što je? Stari se gospodin teškom mukom svladao i pogladio se po vlažnom čelu. — Nije ništa... samo... eto čini mi se da je taj slučaj beznadan za tebe, jer spomenuta djevojka nema ni najskromnijeg plemstva. Detlev se uspravio, duboko uzdahnuvši. -— Da, posve beznadan slučaj. Zato sam i pobjegao prije no što bi bilo prekasno. — Gdje si upoznao djevojku? Pričaj — zamolio je stari gospodin, ponovno se smirivši. Detlev je ispričao sve o svom prvom susretu s Lianom Reinold, i kako je već tada bila ostavila dubok dojam na njega zbog svoje žalosne bespomoćnosti. Pričao je o kasnijem susretu u penzionu Wesemann i o tome kako ga je sve ponovno privlačilo u njezinu blizinu. Rekao je i o čemu su razgovarali. Sve uzbuñenije ocrtavao je svoje divljenje prema njoj i dubok dojam što ga je bila ostvila na nj. Grof Joachim ga je napeto slušao. Vidjelo se da intenzivno razmišlja. — Sudbina — kazao je tiho i teško. Kako je bilo čudno što je njegov nećak sreo Lianu u tom golemom Berlinu. I da ga se baš ona morala tako duboko dojmiti. — Sada znaš zašto sam se brzo vratio kući, striče! Bacit ću se naglavce u posao i nastojat ću da zaboravim ono što me izbacilo iz ravnoteže. S tim moram sam izaći na kraj. Stric ga je čudno pogledao. — Sudbina, Detlev — izustio je još jednom zamišljeno. I uspravivši se, dodao je zabrinuto: — Želim ti da izbjegneš borbe u svom srcu. One su najteže koje čovjek našeg položaja mora podnostiti. Detev je upitno pogledao strica. — Govoriš kao iz iskustva? Grof Joachim je ustao. — Možda sam jednom i sam upoznao takvu borbu, dragi dječače! U svakom slučaju, suosjećam s tobom, i želio bih ti pomoći. Ali sada doñi k teti Stefanie. Sigurno želi još neko vrijeme uživati u tvojoj pristunosti. A s njom i Steffie. Detlev je ustao, i oni su se zajedno vratili damama. Grofica Stefanie je sjedila za ručnim radom i pogledala ih svojim smirenim smiješkom. Stefanie je za to vrijeme ispitala potanko sadržaj dviju golemih bombonijera. Uhvatila je bratića pod ruku. — Čokolada je izvanredna, prava pjesma! — oduševljavala se. Pogledao ju je, smiješeći se.

42

GIGA

— Veselim se što sam pogodio tvoj ukus. Sjedili su zajedno i razgovarali. Steffie je opet stala govoriti o barunu Wachau. Njezini su roditelji željeli saznati što više o njemu. Detlev je morao misliti na ono što mu je Hans Wachau bio kazao: — Kad Steffie doraste za brak, tada ću doći kao prosac u Rastenau. Sudbina mi ju je predodredila i ja bih ubio svakoga tko bi mi stao na put. Jer ona je upravo takva, kakvom ja zamišljam svoju ženu: svježa, vesela i prirodna. Srce i jezik su joj na pravom mjestu. Ona nije slabokrvna lutkica. Uvijek je spremna ići sa mnom kroz sve prepreke i ne pada smjesta u nesvijest kad sam ponekad nešto divlji. Ona drži korak sa mnom. I to mi se sviña. Grof Joachim je te večeri bio veoma tih. Nije primjećivao kako ga je njegova žena potajno promatrala. Nije pitala što ga tišti, već je samo osjećala da ga već nekoliko dana nešto uznemiruje što joj on nije htio povjeriti. Stari je gospodin razmišljao o onome što mu je Detlev pričao o Liani. Je li nova nevolja prijetila djevojci? Jesu li je mučili isti osjećaji kao i Detleva? Kako čudno što su se baš oni sreli! Sigurno je ono jutro Liana još uvijek bila užasnuta riječima što ih joj je gospoña Bartels zlobno dobacila. Uzbuñivalo ga je što je Detlev zavolio Lianu. Sto onda, ako se to isto dogodilo i njoj? Ustao je i prišao otvorenom prozoru. Pred njim se pružala tamna topla proljetna noć. Miris procvalog jorgovana dizao se prema njemu i budio sjećanja na daleka, sretna vremena. Nebom je putovao mjesec kao tanak srp. Nije još zatamnjivao sjaj zvijezda. Njegove su misli letjele prema Liani. Kako je dobro shvaćao Detleva. Liana je toliko sličila svojoj majci. A ona je... Pogladio se po čelu. Njegove su se oči raširile kao da tamo napolju u mraku vide neku prikazu, a prikaza ga je pozdravila. Bio je to dražestan ženski lik, zlaćanoplave kose, upravo kao i kod Liane. Tada se neka ruka polagano spustila na njegovo rame, tako da se trgnuo. Prenuo se iz misli. — Divno veče, Joachime — začuo je nježan, mili glas supruge. Instinktivno je osjećala njegovu patnju i htjela mu je pokazati da suosjeća s njim i da je spremna da podijeli s njim sve što ga muči. Polagano je okrenuo oči prema njoj. Njegovo lice bijaše blijedo, a oči su gorjele. U njima se nazirala duboka bol i topla želja da bol nekome povjeri. Kako je čeznuo da plemenitoj ženi kraj sebe sve ispriča. Sve što ga je mučilo već dugo, dugo vremena i što mu nije davalo mira. Ona bi ga shvatila i vjerojatno oprostila. Ipak, nije mogao. Nije je smio opteretiti time, jer je i za nj to ponekad bilo preteško. Morao je sam snositi ono za što je bio kriv. Uspravio se i prinesao njezinu ruku usnama. — Imaš pravo, Stefanie, večer je divna. Čovjek počinje sanjariti. Miris jorgovana opija. Zatvorit ćemo prozor — rekao je. Znala je da on samo želi odvratiti njezinu pozornost. Ipak mu je pomogla da zatvori prozor. Zatim se vratila u sobu. Steffie se za to vrijeme zabavljala sa svojim bratićem. On je dobrodušno pristao na njezine šale i njezin mu je dražesni smiješak dobro činio, smirujući njegove misli i potajnu bolnu čežnju. Sada je grofica kazala kćeri: — Mislim da je vrijeme za spavanje. Steffie je ustala i bacila joj se oko vrata. — Zar zaista, mama? — Da, dijete! Mladim je ljudima potrebno mnogo sna. U čast Detleva pristala sam već na sat više. Steffie je poljubila majku. — Dobro, svirajmo dakle povečerje. Laku noć, draga majko! — Laku noć, dijete!

43

GIGA

Steffie je i oca srdačno poljubila. On ju je pogladio po svježim obrazima i poželio joj laku noć. Steffie je i Detlevu pružila ruku. — Hoću li te još vidjeti sutra ujutro, prije no što poñeš u Greifenberg? — Nadam se da hoćeš, ako ne budeš predugo spavala. Odlazim u devet sati. — Tada ću već sigurno biti budna. Dakle, do viñenja, sutra! — Do viñenja! Dobro spavaj! Nadam se da nisi kan-diranim lješnjacima pretovarila želudac. Inače ćeš imati ružne sne —rugao joj se. Slegnula je ramenima. — Mom želucu ne bi škodile ni cigle. Upravo je nepristojno otporan. Mogla bih ja još jesti, ali mudrac se brine unaprijed za dane bijede. Grof Detlev ju je promatrao iskosa. — Dane bijede? Ne izgledaš kao da si ih već upoznala. Nasmijala se. — Nema svakog dana kandiranih lješnjaka u Rastenau. Dakle, laku noć i sanjaj slatko! Naklonila se i otplesala iz sobe. Oni koji ostadoše, gledahu, smiješeći se, za njom. Razgovarali su još neko vrijeme prije no što su pošli na spavanje. Detlev je u svojoj sobi ostao još neko vrijeme kraj otvorenog prozora. Njegov je pogled lutao prema Greifen-bergu. Tamo će sutra opet započeti raditi. Htio se nekoliko dana odmoriti u Berlinu prije žetve. Proveseliti se. A sada se vratio ranjena srca. Nije to mogao tako brzo svladati, to je i sam znao. Stisnuo je zube. — Sve će to proći za dva-—tri tjedna. Nije me još moglo duboko pogoditi. Ne budem li više vidio to milo stvorenje, izgubit će se i njezin čar. Želio bih znati je li i nju zaboljelo što sam otputovao. Ne mislimo više o tome, Detlev! Pa ti si muškarac. Tako je korio samoga sebe. Ali njegove su misli neprekidno lutale oko te jedne osobe. I kad je pošao spavati, u njegovim se snima još uvijek pojavljivala zlaćana djevojačka glava. *** Slijedeće je jutro, nakon zajedničkog doručka, Steffie otpratila bratića do automobila, koji će ga odvesti u Greifenberg. To je svakako bilo udobnije nego da prvo ode na kolodvor, pa da tek zatim otputuje vlakom. Sa stricem i s tetom već se bio srdačno oprostio u dvorcu. Steffie se ovjesila o njegovu ruku i skakutala uza nj. Veselo je brbljala na svoj pomalo slobodan način. — Mnogo bih radije pošla s tobom u Greifenberg nego se dosañivala u društvu gospoñice Malwine. Kad ćemo se opet vidjeti? On je razmišljao. — Na svaki način u nedjelju, ne budeš li već prije došla u posjet u Greifenberg. — Vidjet ću što mogu učiniti. Voljela bih poći s tobom u S... na promenadni koncert. Ne bismo li jedne nedjelje mogli poći na taj izlet? S... je bilo poznato lječilište u blizini Greifenberga. — Veoma rado, Steffie! Možda će i tvoji roditelji doći s nama. — Oni zapravo nikada nemaju volje za to. Ali ja to uvijek želim. — Dobro, razgovarat ćemo u nedjelju o tome, kad navratim ovamo. — Učini to. Ne moraš se plašiti. Doći ću u najljepšoj nedjeljnoj haljini i neću ti nanijeti sramotu. Nasmijao se. — Sto se mene tiče, možeš doći i ovakva kakva si sada. Pogledala je kritično svoju bijelu haljinu. — Tako rano ujutro mogu se pojaviti u svojoj haljini za polje, šume i livade. Ali tijekom dana ta haljina postaje sve manje svježa i sve ocajnija. Ovdje u Rastenau ona ne smeta ni

44

GIGA

meni ni drugima. No u S... moram briljirati kao član obitelji Rastenau. Želim to dobro izvesti. Gosti će se iznenaditi kad se pojavim na promenadi. A mlade će dame izgubiti oči za tobom. — Valjda neće — rekao je tonom smiješne zabrinutosti. Steffie je kimnula i nasmijala se. — Sigurno hoće. — U tom bi slučaju bilo plemenitije kad bih ostao kod kuće. — Naprotiv. One su sretne kad se mogu nečemu diviti. — Dobro, žrtvovat ću se. Ali sada moram požuriti, Steffie! — Kad se ljudi rastaju, tada zastaju za časak — stala je recitirati. Ušao je u automobil. — Do viñenja, Steffie! Zalupila je vrata. — Do viñenja! Auto je krenuo niz brijeg. Steffie je, smijući se, trčala neko vrijeme za njim, a zatim je pošla u vrt gdje ju je čekala gospoñica Malwina. Kraj prozora radne sobe stajao je grof Joachim i zamišljeno gledao za nećakom. Mislio je na njegove sinoćnje riječi. A kad je za nekoliko dana stiglo Lianino pismo u kojem mu javlja daje čeka posao u Brinkenhofu, njegove su se oči zasjale. — Sudbina! izrekao je glasno kao da tu sudbinu želi izazvati. I nije svjetovao Liani da ne prihvati mjesto, što je morao učiniti zbog svoga nećaka, već joj je javio neka ga prihvati. Kad je odaslao pismo, gledao je dugo vremena zamišljeno pred sebe. Napokon je ipak odlučno podigao glavu i pošao u dvorsku biblioteku. Kraj nje se nalazio tajni arhiv. Tamo je proboravio više od jednog sata, pažljivo listajući stare papire. Ali nije našao ono, što je tražio. Kad je izišao iz arhiva, oko njegovih se usana oblikovao čvrst i odlučan izraz. »Neka stvari teku onako kako to bude odredila sudbina. Bog zna zašto je spojio to dvoje ljudi. On će sve privesti dobrom kraju.« Detlev je za sat vremena stigao u Greifenberg. Čitavo se vrijeme vozio kroz posjed Rastenaua. Posjed Rastenau graničio je sa Greifenbergom. Dvorac Greifenberg je bio takoñer veoma slikovito i masivno zdanje. Ležao je na brdu koje nije bilo tako visoko kao Rastenau. Cesta se polagano uspinjala do dvorca smještenog na kraju jednog mosta. To je u prijašnja vremena vjerojatno bio most za dizanje, a gospodari ga Greifenberga nisu spuštali, kad bi dolazili neželjeni gosti s neprijateljskim namjerama. Dvorac Greifenberg je bio upola manji od Rastenaua, i nije bio tako raskošno ureñen. Dugo vremena nije u njemu nitko živio, a zatim se tek uselio grof Detlev. Grof Joachirn gaje uredio veoma udobno, odredivši ga za stalno boravište svog nećaka. Lijepo staro pokućstvo bijaše osvježeno i postavljeno na isto mjesto gdje je stajalo nekoliko stoljeća. Sve je bilo veoma otmjeno. Detlevu se njegov dom neizmjerno sviñao. Promijenio je ovdje— ondje još ponešto i prema svom vlastitom ukusu, pa se osjećao uistinu veoma ugodno. Prije no što je došao u Greifenberg, grof Detlev je bio nekoliko godina časnik. Svukao je uniformu kad gaje njegov stric učinio gospodarem ovoga posjeda. Tek otada je život za nj dobio pravu vrijednost. Sad se osjećao kod kuće u Thiiringiji. I danas, kad je stigao u Greifenberg, osjetio je pravi čar doma. Stajao je kraj prozora svoje radne sobe i promatrao šumu koja se pružala daleko. Pomislio je: »Kod kuće je divno — predivno! I ništa mi ne nedostaje osim... mlade žene. Stric Joachim i ne sluti koliko me usrećio, učinivši me ovdje gospodarom. Mene ne privlači golemo obiteljsko imanje. Zadovoljan sam svojim domom, i ne bih se promijenio ni s kraljem. Želio bih jedino da mogu dovesti ženu prema svom vlastitom izboru. Jednu, koju bih doveo ovamo, već znam. To je Liana Reinold.«

45

GIGA

Sjetivši se tog imena stao je sanjariti. Uskoro su ga trgnuli iz snova. Očekivali su ga svakodnevni poslovi. Brzo se presvukao. Navukao je na sebe praktično jahaće odijelo, koje mu je izvanredno pristajalo. Htio je prije ručka projašiti preko polja i livada i sve pregledati. Usput je sreo svog najbližeg susjeda gospodina Brinkena. Ovaj mu je srdačno stisnuo ruku. Bio je to čvrst, stasit gospodin, pravi seoski plemić. Njegovo lice bijaše opaljeno, kosa prosijeda, a oči dobrodušne. — Dobro jutro! Jeste li se sretno vratili iz grešnog Berlina? Mislio sam da ćete ostati dulje? — kazao je prijateljski i zaustavio svog konja kraj Detleovog. — Obuzela me čežnja za domom, gospodine Brinken! Već sam jučer poslije podne stigao u Rastenau i zadržao se tamo do jutros. — Lijepo je što ste ovdje. To će moje dame veseliti. Kako je u Rastenau? Svi su zdravi? — Hvala Bogu! Samo što mi se stric Joachim činio pomalo nervoznim i umornim. — Nije ni čudo! Ima toliko posla. Znate, takvo imanje je lijepa stvar i bogatstvo nikome ne škodi. Ali, čini mi se, ja se bolje osjećam na svom malom posjedu, iako mi ne pruža mnogo više no što se iz ruke može staviti u usta. Neću steći bogatstvo. Ali što će nam stvari koje samo privlače moljce i rñu? Nemam sinova kojima bi novac bio potreban. Ne moram čak misliti ni na zeta. A moja uboga mala Hanna veoma je skromna. Za nju će uvijek biti dovoljno. Detlev je toplo pogledao starog gospodina. — Vi ste usprkos svemu bogatiji od najbogatijeg čovjeka. Treba vam zavidjeti zbog toga što ste toliko zadovoljni. U Brinkenhofu je uvijek ugodno i radosno. Lice gospodina Brinkena je zasjalo. — Veselim se što vi to kažete, dragi grofe! Ali sada i dokažite da vam se kod nas sviña i dolazite češće. Za kada vas smijem najaviti svojim damama? Htio bih im donijeti radosnu vijest, jer im zaista želim malo razonode. — Doći ću čim uhvatim nekoliko slobodnih sati. Nije potrebna najava meñu dobrim susjedima. Kako je gospoñici Hanni? Sjena je prešla inače radosnim licem staroga gospodina. — Kao i uvijek. Znate i sami. Ona se nikada ne žali. U svojoj nebeskoj strpljivosti podnosi mirno tešku sudbinu. Ne govorimo o tome! Ništa ne koristi, a ni ona sama ne želi da se jadamo zbog nje. Moja žena i ja imali smo zaista izvrsnu ideju. Znate li što smo učinili da bismo Hannu malo razvedrili? -Što? — Angažirali smo mladu družbenicu, da ne bude toliko sama. — To je izvrsna ideja. Gospodin Brinke je zasjao od sreće. — Zar ne? Kako se to već prije nismo sjetili! Sada vas ne bih htio dulje zadržavati. Sigurno želite pogledati je li sve u redu. Briga gospodara deblja kravu. A naša žetva ove godine je izvrsna! Kucnimo o drvo! — Da, čini se da će biti dobro. Potrebno nam je još samo suho vrijeme. Dakle, doći ću slijedećih dana. U meñuvremenu pozdravite srdačno svoje dame. — Izručit ću im. Nemojte doći samo na nekoliko kratkih časaka. — Ne, uredit ću tako da mogu ostati nekoliko sati. Najbolje mi odgovara veče. — Dobro, doñite naveče. Nama ste uvijek dobro došli. Dakle, do skorog viñenja. Stisnuli su si ruke i odjašili u suprotnim pravcima. Detlev je morao poći kroz šumu prije no što stane na oranice. Ostavši ponovno sam, njegove su misli odletjele prema Liani Reinold. Vidio ju je pred sobom u svoj njezinoj ljepoti. Čuo je njezin puni mekan glas, vidio njezin dražesni smiješak, koji je skrivao neku tugu. Da, Liana Reinold bijaše žena po njegovu ukusu, u to je bio uvjeren, iako je s njom proboravio samo nekoliko sati.

46

GIGA

Konj je zarzao i trgnuo ga iz misli. Dakle, i opet je lutao zabranjenim stazama u svojim mislima. Bit će mu potrebno mnogo vremena prije no što sve to zaboravi. Potjerao je konja. Uskoro je brzim kasom izašao iz šume i stigao na otvoreno polje. A tamo ga je čekao posao, koji ga je odvratio od nedopuštenih snova. Njegove su oči gledale oštro i čvrsto. Nije imao čemu prigovarati. Svi su njegovi ljudi dobro obavljali svoj posao. *** Nekoliko dana kasnije. Po cvijećem ukrašenoj terasi Brinkenhofa, išla je Hanna Brinken i zalijevala cvijeće. Na njezinu vlastitu želju prepustili su joj brigu oko cvijeća. Ovdje je mogla, naslonivši se na svoj štap, polagano ići od cvijeta do cvijeta i tako se zaposliti. Jako je šepala, pa je zato najčešće morala mirno sjediti. Njezina bolesna noga nije joj dopuštala mnogo kretanja. Prije dvije godine pogazila su je neka teretna kola, kad su se konji iznenada preplašili. Postojala je opasnost da kola pogaze skupinu djece, pa se Hanna bacila pred podivljale konje. Pritom je pala i točak joj je prešao preko noge. Bila je tako ranjena da su joj morali amputirati nogu. Ipak je neki spretni liječnik uspio spasiti nogu i zaliječiti je. Ostala je hroma. Veoma se brzo umarala hodanjem. Hanna nije bila lijepa djevojka. Imala je nisko čelo, široke jabučice i ponešto spljošten nos. Usta joj bijahu prilično velika, ali lijepa oblika. Kad bi se nasmijala, vidjeli su se njezini preñivni zubi. Imala je tamnu ravnu kosu obavijenu oko glave u dvije pletenice. Bila je srednje visine i prilično dobro grañena. To biće, koje je priroda pomalo zanemarila, posjedovalo je ipak dvije odlike: imala je lijepo oblikovane ruke i krasne, blage oči. Tamne oči odavahu sreću i zadovoljstvo, možda prvenstveno stoga što je znala da bi sve drugo nanijelo bol njezinim roditeljima. Morala je uvijek tješiti svoje roditelje zbog nesreće koja je nju zadesila. Svaki bi tjedan jednom došla k njoj djeca iz sela, koje je ona tada bila spasila, zadržavši neko vrijeme konje. Kada su djeca radosno skakutala oko nje, tada bi Hanna kazala svojoj majci: — Vidi, majčice? Za toliko radosnih života jedna noga, to nije preskupo plaćeno. Tada bi gospoña Brinken stisnula Hannu na grudi, samo da ona ne vidi bol na njezinu licu. Ona je drugačije mislila. Ta ona je bila Hannina majka. Sunce je već bilo zašlo kad je Hanna zalila sve cvijeće. Košaricu s uvelim cvjetovima i kanticu za polijevanje morala je odnijeti služavka. Zatim je Hanna uzela štap i odšepesala u sobu. Htjela je oprati lijepe ruke. Završivši s time napustila je sobu i srela je majku. To bijaše otmjena, iako ne baš lijepa žena. Hanna joj je bila veoma slična. Majka je smjesta položila nježno ruku oko Hanninog ramena. — Kamo ćeš, Hanna? — Poći ću još neko vrijeme na terasu. Napolju je tako ugodno toplo. — Doći ću s tobom, dijete! Hannine su oči radosno zasjale. — Imaš vremena za mene? To je lijepo. — Da, konačno ti mogu neko vrijeme činiti društvo. Dok se otac ne vrati! Opet si čitavo poslijepodne bila sama. Ali čekaj samo, uskoro će stići tvoja mlada družbenica. Tada će ti biti ljepše. Hanna je kimnula. — Već se veselim gospoñici Reinold. Sviña mi se njezina slika. Stigle su na verandu. — Nadajmo se da će ti se i ona sviñati. Doñi, sjedni, Hanna! Majka je htjela dovući kćeri stolicu, iako je znala da Hanna ne voli kad je poslužuju, ako to

47

GIGA

baš nije bilo neophodno potrebno. — Ostavi, majko! Radije ću neko vrijeme stajati naslonjena na ogradu. Ali ti moraš sjesti. Sigurno si umorna. Rekavši to, Hanna je ljubazno ali odlučno potisnula majku na stolac. Odmah zatim čula je topot konja. Hanna se okrenula. — Evo oca — rekla je. Tada je radosno uhvatila majčinu ruku i nastavila: — Ali on ne dolazi sam. S njim je grof Detlev. I oči gospoñe Brinken su zasjale, jer se njezina kći veselila. — Ipak je održao riječ — rekla je. Hannine su oči zasjale. — To on uvijek čini. Majka je nježno zagrlila svoje dijete. — Veseliš se što dolazi? Duboko uzdahnuvši, Hanna je kimnula. Potajno je pritisnula ruku na srce. — Pa ti to znaš, majko! Volim razgovarati s njim — nastavila je mirno. To se mlado stvorenje znalo izvanredno svladavati. Majka nije smjela primijetiti kako njezino srce glasno zakuca čim bi se pojavio grof Detlev. Nitko to nije smio primijetiti, a najmanje grof Detlev. Hanna ga je ljubila od časa kad se on prije dvije godine uselio u dvorac Greifenberg i prvi puta posjetio Brinkenhof. Tada se ona tek nekoliko dana ranije bila podigla s bolesničke postelje, i tek je pokušavala učiniti prve korake. Bila joj je potrebna sva snaga da od svojih roditelja sakrije u kakvom se očajnom duševnom stanju nalazi. Tada je stigao grof Detlev. Čuo je za njezino junačko djelo i pristupio joj s mnogo suosjećanja i pažnje. On je ljubazno razgovarao s njom i nastojao ju je razvedriti. Dolazio je često, nastojeći da joj svaki puta učini neku malu radost. Donosio bi joj cvijeće, knjige ili neke note. Muzicirao je s njom i tako je razvedravao. I tada je počela ponovno zbog njega voljeti život. »Kad bih bila zdrava, on me ne bi zamjećivao, jer ja sam ružna. Izbjegavao bi Brinkenhof, poput ostalih mladića, bojeći se mojih lažnih nada u trajne veze. Sad sam hroma, i on zna da ja ne bih nikada ni pomislila da mu mogu postati ženom. I zato mi je postao prijatelj. Kako je to lijepo. Tako mi je moja nesreća gotovo donijela sreću.« I pažljivo je zatvarala ljubav u svoje srce. Voljela ga je bez želja i bez ikakve nade, kao što čovjek voli sunce. Nedostižan poput sunca on se izdizao iznad njene beznadnosti. On ju je ispunjavao svjetlom i toplinom, samo stoga što bi ponekad dolazio k njoj i strpljivo razgovarao. Osjetivši da je u razgovoru zaboravio na njenu ružnoću, pristupajući joj poput pravog prijatelja, ona je postala neizmjerno sretnom. I danas je u njezinim očima sjala sreća zbog njegova dolaska. Uspjela je sabrati se i smiriti prije no što se on pojavio pred njom. Smiješeći se, ponudila mu je ruku. — Kako sam radosna što ste me opet jednom posjetili — kazala je svojim blagim glasom. Poljubio joj je ruku. — Moje prvo slobodno vrijeme pripada vama, gospoñice Hanna! A ostat ću ovdje i čitavo veče, ako mi vaša majka ponudi kruh s maslacem i šalicu čaja. — Ne brinite, dragi grofe! Naći će se i nešto bolje od čaja i kruha s maslacem. Svečanosti valja slaviti onda kad naiñu. — A vaš je posjet za nas uvijek svečanost — odgovorio je veselo gospodin Brinken. — Postiñujete me! — Moj je muž u pravu, dragi grofe! — Molim vas, na prireñujte ništa naročitog zbog mene. — I nećemo. To nije naš običaj, grofe! Vi ćete jednostavno večerati s nama. A moj muž ne bi

48

GIGA

bio zadovoljan s čajem i kruhom. On se čitav dan dobrano mučio. I domaćica je ponudila svom gostu da sjedne. Detlev je sjeo nasuprot Hanni koja ga je radosno promatrala. Izvukao je knjigu iz prostranog džepa svog jahaćeg kaputa. — Najnoviji roman vašeg najmilijeg pisca Rudolfa Herzoga, gospoñice Hanna! Vidio sam ga u nekoj berlinskoj knjižari. »To će biti nešto za tvoju prijateljicu Hannu«, kazao sam samom sebi, i kupio knjigu. Nadam se, to će vas bar malko obradovati. Hanna je radosna pogleda pružila ruku za knjigom. — Veoma će me obradovati. Lijepo je od vas što ste me se sjetili. Rastvorila je knjigu i vidjela napisanu posvetu. »Mojoj hrabroj prijateljici, gospoñici Hanni pl. Brinken, za tihe satove. Detlev Rastenau.« Hanna je uzdahnula. Izgubljeni joj je smiješak prešao preko usana. Pružila mu je ruku. — Hvala vam! Za knjigu i za vašu ljubaznu posvetu. Veselim se što me smatrate svojom prijateljicom. Poljubio joj je ruku. — Zar vi to niste? Kimnula je. — Jesam, vaša iskrena prijateljica! Željela bih kad bih vam to mogla dokazati. To što me držite prijateljicom, zaista me raduje. Gospodin Brinken se povukao i brzo se presvukao iz jahaćeg u udobno kućno odijelo. Gospoña Brinken je sjela kraj Hanne i Detleva. — Znate li najnovije? Hanna će dobiti družbenicu. — To mi je već kazao vaš suprug. — Postat ću veoma otmjena — šalila se Hanna. — Nadajmo se da će vaša družbenica biti mlada i vesela, da bi vas uistinu mogla razonoditi. Hanna je kimnula. — Da, ona je mlada i veoma lijepa. Odabrala sam najljepšu od svih. Primili smo dvadesetak ponuda. — I od dvadeset mladih dama odabrali ste najljepšu. To mnogo obećava — zadirkivao ju je. — Da, zamislite, Hanna je izričito zahtijevala najljepšu — kazala je gospoña Brinken, lagano uzdahnuvši. Hanna se veselo nasmijala. — Majka je bila upravo nesretna zbog toga. Najradije bi bila odabrala najružniju, koja me ne bi odviše potisnula u pozadinu. Ali ja sam protestirala. Ako Bogu nije uspjelo da mene učini lijepom, nisam osuñena na to da neprekidno oko sebe trpim ružna lica. Grof Detlev je ozbiljno odmahnuo. — Tko vam kaže da ste ružni? Pogledala gaje raširenih očiju. — Moj najiskreniji prijatelj, moje zrcalo. — Ako vam ono kaže da ste ružni, tada laže. Pogledajte svoje oči, svoje 1 ijepe zdrave zube i fine otmjene ruke. Čovjek ne može biti ružan kad sve to posjeduje, a naročito kad ima tako plemenitu dušu kao vi. Hanna je lagano pocrvenjela i pogladila ruku svoje majke. — Hvala vam, jer ste tim riječima usrećili moju majku. Njoj je tako teško što ima ružnu kćer. Gospoña Brinken je ustala i odmahnula glavom. — Za mene si uvijek bila lijepa, moja Hanna! To mi ne zadaje boli, samo kad bi ti... Prekinula se ne mogavši više svladati svoj glas. Nastojeći da se smiri, kazala je grofu Detlevu: — Oprostite mi! Otići ću na pet minuta da vidim što se dogaña u kuhinji. Rekavši to brzo je izišla iz sobe. Hanna je gledala za njom. Uboga moja majčice! Njoj je mnogo teže zbog toga što sam hroma, nego meni. Neće i ne

49

GIGA

može vjerovati da sam ja posve pomirena sa svojom sudbinom. Uhvatio ju je za ruku toplo i čvrsto. — Pomirena? Vi ste tako hrabri, gospoñice Hanna! Jednako kao što ste se se bacili ususret konjima i tako spasili nekoliko djece, tako isto ste uhvatili u svoje ruke i uzde sudbine, ne dopuštajući joj da vas savlada. Divim vam se što prenosite na roditelje svoju unutarnju radost, ne dopuštajući im da pate zbog vas. Stoga vas toliko i cijenim, i sretan sam što me držite svojim prijateljem. Kad sam uz vas, uvijek mir ovlada mnome, kao da su sve životne borbe daleko od mene. Vaše biće zrači nekim čudovitim čarom. Lijepi je smiješak ozario njezino lice. — Koliko me vaše riječi obogaćuju, dragi prijatelju! Sačuvajte mi svoje prijateljstvo, ono je jedno od mojih najdragocjenijih dobara. Ne smijete mi ga oduzeti ni tada kad ćete dovesti kući mladu ženu. Ta na mene bar neće biti ljubomorna. I to je jedna od dobrih strana moje ružnoće. Ona je to kazala posve mirno i veselo. Njezina se duša već dugo pomirila time da će se on jednom oženiti. — Bude li moja prijateljica Hanna još jednom kazala za sebe da je ružna, ozbiljno ću se naljutiti. — Ne, nikako ne bih htjela izazvati vaš bijes. — Dobro! A što se tiče moje buduće žene, ona se mora sprijateljiti s vama, inače ne bismo pristajali jedno drugome. Uostalom, za sada još i ne pomišljam na ženidbu. Uspjelo joj je da se veselo nasmije. — To će se možda dogoditi brže nego mislite. Odmahnuo je. — Ta mi se tema ne sviña. Molim vas, razgovarajmo o nečem drugome. Na primjer, o vašoj novoj druzbenici. Kad će nastupiti posao? Nije slutio koliko je ova tema povezana s prethodnom. — Već sutra o podne. Dolazi iz Berlina. Radujem se i nadam se da će biti jednako toliko simpatična koliko je i lijepa. — Fotografije ponekad varaju. — Vidjet ćemo. Nisam isprva htjela pristati da mi roditelji angažiraju družbenicu. Ocu je ionako teško isplatiti sve plaće. No, roditelji su to zahtijevali. A sada sam se uzalud brinula. Mlada dama ne želi primati plaću. Ona posjeduje vlastiti imutak, pa joj je samo važno da nañe smještaj u dobroj obitelji. Siroče je i nema nikog svoga. Na taj način činimo zapravo uslugu jedno drugome, i ona će biti svoj vlastiti gospodar. — Neće li to biti ponešto zamršen odnos? — Nadam se da neće. Na svaki način nastojat ću steći u njoj prijateljicu, i neću je smatrati podreñenom osobom. — Najvažnije je da ta mlada dama bude vesela i dobre volje, da bi vas razonodila. — Pa nisam ja baš žalobna vrba. Menije samo potreban netko tko će imati vremena za mene. Najvažnije je da se jedna drugoj sviñamo. — To je istina. Veoma sam radoznao kako ćete se složiti s tom mladom djevojkom. U to se vratila gospoña Brinken. — Možemo smjesta poći na večeru. Moj muž dolazi za mnom — rekla je. I zaista domaćin se u taj čas pojavio. — Užasno sam gladan — kazao je dobrodušno. — Samo smo na tebe čekali, oče! Rekavši to, Hanna je ustala i ovjesila se o očevu ruku. Pošli su u udobno ureñenu blagovaonicu. Stol bijaše veoma lijepo prostrt i uredna djevojka s bijelom pregačom i kapicom stala je posluživati juhu. Nakon juhe donijeli su šunku s jajima i svježom salatom, zatim pladanj s hladnim mesom, kobasicama, šunkom, te izvrsnim crnim kruhom i zlatnožutim maslacem. Uz to su servirali

50

GIGA

lagano stolno vino. Za stolom je vladalo ugodno raspoloženje. Roditelji su bili sretni što je Hanna dobre volje, a grof Detlev se uvijek dobro osjećao u krugu te obitelji, tako srdačne i jednostavne i njemu veoma simpatične. Nakon jela gospoda su vani na terasi popušila po jednu cigaretu. Zatim je Hanna svirala s grofom Detlevom. Ona je majstorski svirala glasovir, a on je imao lijep bariton i dobro je pjevao, iako nije školovao glas. Roditelji su ih slušali, udobno se smjestivši. Tako je prošlo veče na najugodniji način, i grof Detlev se čudio kako je vrijeme brzo proteklo. — S vašim dopuštenjem ubrzo ću opet doći — rekao je, opraštajući se. — Držimo vas za riječ. Uvijek se veselim kad vas vidimo. S tim riječima otpratio je gospodin Brinken svoga mladog gosta do njegova konja. Hanna je stajala kraj majke na verandi i mahala mu. A kad je grof Detlev jašio kući, prepuštajući svom konju da nañe put, razmišljao je: »Uz ženu poput Hanne Brinken možda bih pregorio Lianu Reinold. U njenoj prisutnosti čovjek zaboravi na sve svoje želje i nañe smirenje. Alija sam posljednji Rastenau i moram dovesti kući zdravu ženu. A Hanna je i previše dobra da se čovjek oženi njome bez ljubavi.« Čim je grof Detlev otišao, Hanna je krenula prema svojoj sobi. Otac je kazao: — To je bilo divno veče. Tako je lijepo čuti malo glazbe. Hanna je sastala i odvratila: — OČe, od sutra ćeš možda čuti više glazbe nego što će ti biti drago. I gospoñica Reinold je veoma muzikalna, svira klavir i pjeva. I to, kako piše, tvojim najmilijim glasom — mezzosopranom. Marljivo ćemo svirati. Kad sviram sama, ne uživam u tome kao kad to činim u društvu. Rekavši to, oprostila se od roditelja. A kad se našla sama u sobi pred zrcalom, pogledala se kritičkim pogledom, te kimnula samoj sebi uz žalostan smiješak. »Nisi odviše ružna za prijateljstvo, uboga Hanno! Ne smeta ni hroma noga. Ali sve to nije dovoljno za ljubav«, mislila je. Prije nego se mogla rastužiti, njeno je lice opet poprimilo radostan izraz. »A što bi mi koristilo da sam lijepa? Tko zna bi li me on tada ljubio. Ne može ljubiti sve lijepe žene. Kad bih bila lijepa, a on me ne bi ljubio, bilo bi sve još mnogo gore. Tada njegova buduća žena ne bi dopuštala da mu budem prijateljica. A toga se ne bih htjela odreći. To mom životu daje smisao i ljepotu. On je dobar i plemenit. Zato ga i volim -toliko ga volim da me ponekad i srce zaboli - ali samo ponekad.« I ona se okrenula od zrcala i uzela knjigu koju joj je bio donio. Otvorila ju je i pročitala posvetu: »Mojoj hrabroj prijateljici« izustila je tiho i pritisnula knjigu na srce. »Pokloni mu veliku, pravu sreću, Bože, kako bih i ja mogla ogrijati svoje srce njome«, molila je usrdno. *** Gospodin Brinken je dočekao Lianu na željezničkoj stanici. On ju je ljubazno pozdravio i odveo do kola. Njezina ga je ljepota iznenadila. Fotografija nije ni izdaleka pokazala sav čar njezine ličnosti i otmjenost njezina bića. Pomislio je kako će njegova Hanna sada zaista imati što gledati, i pomalo je bolno usporeñivao svoju kćerkicu s tom lijepom mladom družbenicom.

51

GIGA

Priznanicu za prtljagu predao je šefu stanice uz napomenu da će teretna kola stići po kovčege. Pomogao je Liani da se popne na lagana lovačka kola i potjerao je konje. — Za četvrt sata stići ćemo kući, gospoñice Reinold! Nadam se da niste umorni od putovanja — rekao je. Liana je odmahnula, s dražesnim smiješkom. — Uopće nisam umorna, gospodine Brinken! »Sudeći po smiješku i očima, ova je djevojka milo stvorenje«, mislio je gospodin Brinken. Konji su kasali cestom prema Brinkenhofu. Liana je oduševljeno promatrala okolicu. Nije još uopće poznavala Thuringiju i radovala se divnom kraju. Njezino je srce sada bilo nešto mirnije nego prije. Veliko joj je olakšanje bilo što se u svemu složila sa stricem Joachimom. Znala je da se nalazi u njegovoj blizini. Iako ga neće vidjeti i razgovarati s njim, ipak ju je umirivala pomisao da se nalazi blizu njega. Bila je sretna što je mogla napustiti Berlin, bojeći se slučajnog susreta s gospoñom Bartels, koja je za nju predstavljala pojam zla. Još bi se i sada trgnula pri pomisli na ono što joj je ta žena učinila. U njezinoj se duši rodila žarka želja da nañe mir i zaštitu u Brinkenhofu, prema kome je sada kretala kroz predivnu prirodu, koja je umirujuće djelovala na njezinu dušu. Ubrzo stigoše na Brinkenhof. Gospoña Brinken je upravo izlazila iz staje, kamo je bila pošla zbog neke bolesne krave. U tom su času kola stigla pred ulazna vrata kuće. Pristupila im je i osjetila lagani ubod u srce kad je ugledala lijepo djevojačko lice. Kako će ružno izgledati njezina uboga mala Hanna kraj ove čarobne mlade osobe. Primijetila je i to, da gospoñica Reinold nosi elegantan putni kostim i djeluje veoma otmjeno. Ali ona je bila i odviše poštena osoba, a da bi Liani pokazala kako nije posve suglasna s njezinom pojavom. Ljubazno ju je pozdravila i zamolila da doñe njezinoj kćeri. Svog supruga je poslala u staju neka sam pogleda što je s kravom. Liana je pošla s gospoñom Brinken kroz široki hodnik. Sa stropa su visjeli, po starom običaju, žetveni vijenci. Zatim su prošli kroz nekoliko udobnih soba. Hanna je kao obično, po lijepom vremenu, sjedila u naslonjaču na verandi. Kad je majka stigla s Lianom, ona je ustala. Sjajan pogled njezinih blagih tamnih očiju obavio je Lianu. — Ovo je moja kći Hanna, gospoñice Reinold — kazala je gospoña Brinken. Liana je potrčala prema Hanni, želeći joj uštedjeti napor. — Molim vas, ne mučite se, gospoñice — kazala je zabrinuto. Hanna ju je pogledala, smiješeći se. — Ne škodi mi kada stojim. Samo što ne mogu brzo hodati. Dobro došli, gospoñice Reinold! Htjela bih da vam se sviña u Brinkenhofu. Pružila je Liani ruku. — Zahvaljujem vam na ljubaznoj dobrodošlici — rekla je Liana. —Ono što sam dosad vidjela od Brinkenhofa i njegove okolice veoma mi se dopalo. — To me raduje. Ali sada morate prvo stresti putnu prašinu, a tada će već biti vrijeme da poñemo k stolu. Zar ne, majčice? Gospoña Brinken je ljubazno kimnula. — Tako je, gospoñice Reinold! Odvest ću vas u vašu sobu. — Dakle, do skorog viñenja, gospoñice Reinold — dodala je ljubazno Hanna. Gospoña Brinken je odvela Lianu na prvi kat i pokazala joj njezine sobe. Zatim se vratila kćeri. Ova je majku zagrlila radosna lica. — Kakvo je to dražesno stvorenje, majko! Čovjek postaje upravo sretan što je Bog stvorio nešto tako lijepo i drago. Gospoña Brinken je zaboravila na sve svoje predrasude, čuvši te riječi svoje kćeri. Činilo se da se Liana Reinold sviña Hanni i time je već zadobila pola njezinog srca. — Ti si, dakle, zadovoljna sa svojom družbenicom?

52

GIGA

— Ako bude samo pola tako dobra kako izgleda, onda jesam. Ja volim lijepe ljude, majčice! Nikada im nije teško zadobiti moje srce. Gospoña Brinken je privinula svoju kćer. — Nadajmo se da će biti takva kakva je njezina vanjština. A sada te moram još neko vrijeme ostaviti samu. Majka i kći se poljubiše a gospoña Brinken zatim ode. Za to vrijeme je Liana stajala u svojoj sobi. Gospoña Brinken joj je odredila dvije svijetle, ugodne prostorije. Spavaća soba bijaše namještena pokućstvom od trešnjeva drveta, za zavjesama i presvlakama od satena sa cvjetićima. Preko prozora bijahu nategnute zavjese od tila s točkicama, ukrašene šarenim vrpcama. To je izgledalo veoma lijepo. Soba za dnevni boravak u stilu bidermajera Liani se gotovo još više sviñala. Tako je dobro pristajala u ovu staru plemićku kuću. U sobama se osjećao laki miris lavendule. Uz prozor sobe za dnevni boravak stajao je stolić za šivanje s naslonjačem. Na tom se stoliću nalazila zemljana vaza s ljubičastim jorgovanom i velikim crvenim ružama. Uz drugi se prozor smjestio pisaći stol. U kutu sobe je ležao divan s okruglim stolom, a oko njega nekoliko stolaca. U drugom se kutu smjestio dražesni ormarić. I na stolu pred divanom nalazilo se cvijeće u plitkoj posudi. Pod je bio pokriven lijepim sagom u stilu ostalog namještaja. Liana bijaše veoma zadovoljna svojim novim udobnim domom. Uzdahnuvši, pristupila je prozoru s kojeg se pružao pogled prema velikom voćnjaku iza kojeg se sterala divna gusta šuma sve do bregova. Žarko podnevno sunce obasjavaše čaroban kraj. Lianinu je dušu ispunio duboki mir. Ovdje je mislila da je sigurna pred svojom neprijatelj icom. Činilo joj se kao da je stekla dom u kojem će njezina uboga duša naći mir. Ovamo je nisu mogla slijediti otrovna ogovaranja. Ipak je u njezinoj duši još preostala tiha bol, koju nije željela sama sebi priznati. Ovdje nikada neće sresti čovjeka koji je u njezinoj duši probudio toplu čežnju za nečim divnim i nepoznatim. Pokušala je ne misliti na gospodina Grei-fenberga. Njezine su se misli ipak vraćale njemu. I uvijek bi ponovno čula riječi koje joj je kazao prilikom njihovog rastanka: »Nikada vas neću zaboraviti«. Ni ona neće njega zaboraviti. Uz svu tihu bol, bilo je tako lijepo misliti na nj. U svojim mislima dočarala ga je tako vjerno kao da se zaista nalazi pred njom. Kao onda u Berlinu kad joj je pomagao i gledao je s toliko suosjećanja u svojim toplim sivim očima. Oči su je pekle, jer se zagledala u žarku sunčevu svjetlost. Okrenula se, uzdahnuvši, od prozora i brzo se stala spremati za ručak. Nije se mogla presvući jer njezina prtljaga još nije bila stigla. Imala je sa sobom samo malu putnu torbu s najpotrebnijim stvarima. Ipak je mogla obući svježu bluzu i skinuti sa sebe prah s puta. Kad je to učinila, ponovno se spustila dolje. *** Nekoliko časaka kasnije sjedila je Liana s obitelji Brinken za stolom. Svi su je primili veoma srdačno i radost joj je obuzela srce. Najviše joj je pomogla Hanna da se osjeća kao kod kuće. Navela je veoma taktično Lianu neka priča o svom dosadašnjem životu. A kad je gospoña Brinken saznala kako je Liana izgubila majku već s dvije godine, ona je posve osvojila njezino dobro srce. — I bili ste sve do nedavno u penzionu gospoñe Schopfing? —zapitala je suosjećajno. — Da — odgovorila je nesigurno Liana. — Nisam imala dom pa sam ostala što sam dulje

53

GIGA

mogla. — I vi nemate nikakvih roñaka? — Ne, roñaka nemam. Moja jedina roñakinja, teta Lott, umrla je kad mi je bilo dvanaest godina. Za mene se brinuo prijatelj mojih roditelja sve dok je to bilo moguće. Obiteljske prilike mu to sada više ne dopuštaju. Budući da nisam htjela, a niti mogla ostati sama, potražila sam mogućnost da se priključim jednoj obitelji. Liani nije bilo lako formulirati ovo, pomalo površno, objašnjenje. Završivši, uzdahnula je s olakšanjem. — To je bilo veoma razumno od vas, gospoñice Reinold! Za mladu je djevojku opasno da živi posve sama. Lijepo je od vas što ste zatražili zaštitu u jednoj obitelji. Nadam se da ćete se uskoro ovdje osjećati kao kod kuće. Mi ćemo nastojati da vam to olakšamo. Liana je zahvalno pogledala u bistre, dobre oči gospoñe Brinken. Ona joj je kimnula, da bi je ohrabrila. Tada je Liana uhvatila njezinu ruku i prinjela je usnama. — Zahvaljujem vam na dobroti, gospoño! Nakon ručka sjela je Liana zajedno s Hannom na terasu. Djevojke su živahno razgovarale nastojeći da se približe jedna drugoj. To im je i uspijevalo. Hanna se bez zavisti divila Lianinoj ljepoti i otmjenoj eleganciji, a Liana je naslutila iz Hanninog ponašanja koliko je ona plemenit i dobar čovjek. Usto je još i iskreno žalila Hannu. Okružila ju je s toliko nenametljive pažnje, da je Hanna, prvi puta nakon nesreće, uživala u tome da se netko za nju brine. Kasnije su zajedno pošle na šetnju parkom. Hanni se uvijek činilo, kad bi šetala sa stranim ljudima, da ih smeta svojom sporošću pri hodanju. Liana nije dopustila da se taj osjećaj rodi. S mnogo je takta znala zastati za hannom. Zastala bi, promatrala cvijeće i divila se voćkama. Ili bi pak razgledavala divnu okolicu. I pritom je pričala o velikom svijetu, o Berlinu i njegovu društvenom životu, o žurbi koja je tamo vladala. — Neće li vam sve to nedostajati u našem mirnom Brinkenhofu? —zapitala je Hanna, slušajući je s velikim zanimanjem. Liana je odmahnula. Prije, kad je još živjela u penzionatu, željela je izići u svijet. Ali joj je taj svijet zadao toliko boli, prestrašio je otrovnim, ružnim riječima, pa je bila sretna poput ranjene ptičice sklonivši se u tišinu Brinkenhofa. — Ne, neće mi nedostajati. Ovdje je tako lijepo. Nisam mislila daje ovaj kraj tako divan. Hannine su oči zasjale. — Da, naša je domovina lijepa. A Brinkenhof i ne leži baš izvan svijeta. Za pola sata vožnje kočijom može se stići u S... Tamo je ljeti veoma živahno, a otkada je zimski sport postao moderan, živo je i zimi. Prireñuju se koncerti, plesovi, a ponekad gostuje i poneko kazalište. Sastajemo se i sa susjedima. Oko nas se nalazi nekoliko velikih imanja. Ovdje se mnogo drži do dobrih susjedskih veza. Ipak je život ovdje mnogo mirniji nego u Berlinu. — To je samo prednost. Kazalište i koncerte sam u posljednje vrijeme puno posjećivala. Sad ću još dugo moći živjeti od uspomena na njih. — I mi ćemo se baviti glazbom, ako vam je pravo. — Naravno, ja to veoma volim. Stale su razgovarati o svojim najmilijim skladateljima, a kasnije i o piscima. Slučajno su obje imale veoma sličan ukus. To ih je odmah zbližilo. Na vrtnoj se ogradi penjalo nekoliko djece koje je Hanna spasila i pri tome povrijedila nogu. Stala su mahati i dozivati gospoñicu. Za takve slučajeve nosila bi uvijek Hanna sa sobom kesicu s bombonima. I danas ih je podijelila, a djeca su zadovoljno otrčala. Liana je promatrala Hannu kako razgovara s djecom. — Veoma volite djecu — kazala je. Hanna je kimnula i čudno se nasmiješila. — Uvijek sam ih voljela. Ali upravo ovo četvero mi je naročito priraslo srcu. Na neki sam

54

GIGA

način stekla pravo na njih. I ispričala je posve jednostvno kako je povrijedila nogu. Upravo njezina jednostavnost duboko je dirnula Lianu. Oči su joj se ovlažile. — Možete biti ponosni što ste spasili četiri ljudska života. Hanna je odmahnula glavom. — Nisam ponosna. To bi sigurno učinio i svaki drugi na mojem mjestu. Jedino sam sretna zbog toga što nisam uzalud stradala. Kad vidim tu djecu, zaboravljam na sve svoje nevolje. — Divim vam se. Ne bih bila sposobna za takvo junačko djelo. Hanna se nasmiješila. — Bit ću posve iskrena. Da sam bila znala da će mi kotač zahvatiti nogu, vjerojatno se ne bih bila usudila da zadržim konje. Htjela sam ih zaustaviti dok se djeca ne uklone. Nisam slutila da ću pasti i unesrećiti se. To zaista nije bilo junačko djelo. Nisam roñena za to. Ali razgovarajmo sada o drugim, veselijim stvarima. Liana je prešla na drugu temu. Od tog je časa osjećala prema Hanni toliko ljubavi, kao rijetko prema kome do sada. Sjedile su neko vrijeme u sjenici i razgovarale o različitim stvarima. Zatim su se vratile u kuću, da bi s Hanninim roditeljima popile čaj. Kad su sjele za stol, Liana je kao nešto posve razumljivo stala točiti svima čaj. Gospoña Brinken je morala sjediti na miru i Liana ju je pomalo mazila. Hanna i njen otac radovahu se tome. — Kakva sreća, majčice, da neko vrijeme možeš sjediti na miru —primijetila je Hanna. Obrativši se Liani, dodala je: — Majčica naime veoma mnogo radi, jer joj ja ne mogu ništa pomoći. — Možda bih vam ja od vremena do vremena mogla nešto pomoći. Rado bih to učinila, ako bih vam time pomogla — dodala je brzo Liana. Gospoña Brinken je odmahnula glavom. — Ne, ne, već ću sama obaviti svoj posao. Naročito sada, kad znam da je Hanna u vašem društvu. Iako se nećkala, ipak je Liana stala pomagati gospoñi Brinken, a da to ova nije pravo ni zamijetila. Uredila je to tako da je domaćica mogla ponekad u miru sjediti uz svoju kćer. Za to je vrijeme Liana obavljala poneki njezin posao. Hanna i otac primjećivahu spretne Lianine poteze i bijahu joj neizmjerno zahvalni. Napokon je to zapazila i sama gospoña Brinken, no sad je već bilo prekasno, jer je Liana odlučno zahtijevala da je zamijeni u nekim poslovima. — Znaš li, Hanna, tvoja družbenica je sjajna djevojka — rekao je gospodin Brinken nakon nekoliko dana. — Izgleda tako nježno i otmjeno, a ipak se ne boji posla. Bez mnogo pitanja, odmah uoči gdje može pomoći. Prije nego se majčica pobuni, ona je već posao obavila. Hanna je kimnula. — Imaš pravo, oče! Čim primijeti da sam se zadubila u čitanje, ona odmah požuri u pomoć majci. Ona je zaista dobro i milo biće, i čovjek je mora zavoljeti. I gospoña Brinken je često, promatrajući Lianu, zaključila: čovjek je mora voljeti. Cim je stigla, Liana je pisala stricu Joachimu, naravno posredstvom njegova berlinskog bankara, da je stigla na Brinkenhof i da su je veoma lijepo primili. Nije trebalo da se brine zbog nje. Brinkenovi su dobri ljudi, a Hanna je pravi anñeo. Grof Detlev je u meñuvremenu samo jednom bio u Brinkenhofu da pozdravi dame, ali tada Liana nije bila kod kuće, jer je morala nešto obaviti u selu za gospoñu Brinken. I tako se nisu sreli. A kako tom prigodom nitko nije spomenuo Lianino ime, Detlev nije mogao ni naslutiti da se osoba njegove čežnje nalazi u neposrednoj blizini. A i Liana nije znala tko je taj grof Detlev što bi ga Hanna ponekad spomenula. Hanna je veoma odlučno zahtijevala da Liana svakog dana poñe u dugu šetnju. Liana se tome radovala. Jednom zauvijek odredila je za to jutarnje sate, kad je Hanna obavljala gimnastičke vježbe za jačanje bolesne noge. Nije pritom željela ničije društvo, jer joj samoća prijaše.

55

GIGA

Samo bi jedna služavka ostala tada uz nju, ukoliko bi joj bila potrebna pomoć. Tako je Liana u to vrijeme bila slobodna. Hanna je vježbala sat vremena. Nakon toga se morala jedan sat odmarati, jer su vježbe bile veoma naporne. I tako je Liana jednog jutra opet pošla u šetnju kroz šumu. Bilo je to potkraj drugog tjedna njezina boravka u Brin-kenhofu. Gledala je radosno oko sebe. U šumi bijaše tiho kao u crkvi. Poput zelenog svoda krošnje su se drveća nadvile nad nju. Danas je pošla u pravcu kojim dosad još nije išla. Nakon dobrih pola sata zastala je i oduševljeno kriknula. Pred njom se pružala neka čistina s koje je pucao divan vidik. Ugledala je, na nevisoku brdu, slikoviti dvorac Greifenberg obasjan suncem. — Kako divno, kako prekrasno! — uskliknula je oduševljeno u šumskoj tišini. Nije se mogla odvojiti od tog pogleda. Sjela je na neko deblo, želeći da uživa u šumskoj tišini. Šešir što ga je bila objesila pomoću vrpce oko ruke položila je na travu pokraj sebe. Rukama je obuhvatila koljena i tako je predstavljala dražesnu sliku. Lepršava ljetnja haljina obavijaše joj mladenački stas, a sunce se igralo u njezinoj zlatnoj kosi koja joj je u teškim pletenicama obavijala glavu. Djevojka usred šumske tišine — zaista divna slika! Neprekidno je promatrala dvorac Greifenberg. Slutila je, naime, da je pred njom baš taj dvorac, jer joj ga je Hanna neki dan opisala i pokazala u kojem se smjeru nalazi. Već joj je i stric Joachim pisao da se Greifenberg nalazi blizu Brinkenhofa. Činilo joj se daje sad posve blizu svoga strica. Je li i Rastenau bio jednako lijep dvorac? Da ga bar jednom može vidjeti, pa makar iz daljine. — Dvorac Greifenberg — govoraše tiho. I to joj ime neprestano odzvanjaše u ušima. Greifenberg! Već samo ime dočaravaše joj preplanulo muško lice. I njezino se srce ispunilo čežnjom. Cesto je morala misliti na gospodina Greifenberga, a nadasve je žalila što ga ni u mislima nije mogla potražiti, ne znajući gdje se nalazi. Nije se usudila da u penzionu Wesemannu upita gdje on živi, a što bi joj to i koristilo? Nekoliko su se puta u prolazu sreli, izmijenili nekoliko beznačajnih riječi, a zatim se zauvijek rastali. Ipak, nekoliko njegovih riječi nije bilo bez dubljeg značenja: »Nikad vas neću zaboraviti.« Je li i njemu rastanak bio tako težak kao njoj? Je li još ponekad mislio na nju? To bi tako rado znala. Zašto joj se smjesta tako svidio? Zar zaista samo stoga što je pomalo ličio na strica Joachima? Zato što je imao iste oči poput njega? Ona to nije znala. Znala je jedino da još nikada nije ni o kome mislila s takvom čežnjom kao o njemu. — Greifenberg! Izgovarala je podglas to ime. Kako je čudno što i ovaj dvorac nosi njegovo ime! Sjedila je uronjena u misli. Iznenada se trgnula. Začula je rzanje konja. Nije bila čula kako se približio po mekom šumskom tlu. Sad se konj odjednom pojavio izmeñu drveća. Prvo je ugledala njegovu glavu, a zatim cijelog konja. Pa onda jahača. Trgnula se ugledavši opaljeno, usko muško lice, koje joj se tako često pojavljivalo u mislima. Grof Detlev je istog časa ugledao mladu djevojku pred sobom. I on se trgnuo, naglo zaustavivši konja. Njegove su oči zasjale i uronile u njezine u nijemom čuñenju. Njih se dvoje osjećalo kao u snu, nisu mogli shvatiti kako su se ovdje ponovno sreli. Grof Detlev je skočio s konja i prišao Liani. — Cijenjena gospoñice, ne vjerujem u šumske vile i slične prikaze. Inače bih vas morao smatrati nečim nadzemaljskim. Liana je problijedila i odmah zatim, na njegovo oduševljenje, pocrvenjela. — Gospodine Greifenberg... vi ste...? Prekinula je naglo svoje pitanje i pogledala prema dvorcu. Neka se čudna slutnja rodila u njoj. Njegovo otmjeno ponašanje, njegova sličnost sa stricem Joachimom...! Njezino je srce stalo glasno udarati. Stric joj je bio javio da njegov nećak živi u dvorcu Greifenberg.

56

GIGA

Stajala je kao uzeta i gledala ga neizmjerno iznenañeno. On duboko uzdahnu, kao da se mora osloboditi velikog osjećaja sreće koji ga je obuzeo. — Stojim pred vama kao pred čudom, gospoñice! Još se uvijek plašim da biste iznenada opet mogli nestati poput neke čarolije. Ali ne, vi ste to, zaista. Sudbina nam je, dakle, odredila ponovni susret. Te je riječi izgovorio teškom mukom. Ona se nastojala smiriti. — Čini se. Naravno, nisam mogla ni slutiti da ćemo se ovdje sresti — kazala je uz slabi smiješak. Skinuo je kapu kao da mu je vruće i gurnuo je u džep. — Ne, ni ja to nisam mogao ni sanjati. Iako sam mnogo mislio o vama. Tako sam često mislio, da sam sada gotovo povjerovao kako su moje misli postale stvarnost i da sam vas zato ovdje ugledao. Kako čudno! Najprije sam vas sreo u parku, zatim u penzionu Wesemann, a sad ovdje. Svuda bih vas bio potražio u svojim mislima, samo ne ovdje u šumi Greifenberga. Plašljivo se ogledala. — Zar je ovo Greifenberška šuma? -Da! — To nisam znala. A kako vi dolazite ovamo? Tihi je smiješak prešao njegovim izražajnim ustima. — Oprostite mi, što ću vam tek sada kazati tko sam. Na putovanjima obično krijem svoj naslov. To je praktičnije. Ja sam grof Rastenau. Imam pravo nositi i ime Greifenberg, pa se tim imenom služim na svojim putovanjima. Liana je čvrsto zagrizla usnice, susprežući krik. Srce joj je stalo glasno udarati. Ono stoje dosad samo slutila postade stvarnost. Čovjek koga je ljubila, bio je nećak strica Joachima. Prešla je rukom preko čela. — Vi ste grof Rastenau? Grof Detlev Rastenau? Nije mu upalo u oči otkud joj je poznato njegovo ime. Naklonio se. — Tako je, gospoñice! Grčevito je stiskala ruke i gledala pred sebe. — Dakle, ja se ovdje nalazim na vašem posjedu? — Zamjenjujući svog strica, ja sam sada zaista gospodar Greifenberga. Ali vi se sigurno ljutite na mene, što vam nisam kazao svoje pravo ime? Napokon se bila ponovno sabrala i čudno ga pogledala. — Niste imali nikakve obveze prema meni da otkrijete svoje pravo ime. Ja sam samo nešto iznenañena, jer smo se tako neočekivano sreli. I nastojeći da govori što bezbrižnije, dodala je: — Upravo sam se divila ljepoti dvorca i ne sluteći da vi u njemu živite. I on se prisilio na slični ton. — Sada smo, dakle, saznali zagonetku moje prisutnosti ovdje. Ali kako mogu protumačiti vaš boravak na tlu Greifenberga? Uspravila se kao da se mora obraniti od nekog neprijateljskog osjećaja. — To vam mogu lako objasniti. Ja se nalazim u Brinken-hol'u kao druzbenica gospoñice Hanne. On se trgnuo. — Vi ste druzbenica gospoñice Hanne? Nemoguće! — kazao je iznenañeno. — Ipak je tako. Zašto vam se to čini nemogućim? Pogladio se po čelu. — Kad biste mi kazali da ste kći vojvode, ja bih vam to smjesta vjerovao. Ali, druzbenica? Sjetio sam se! Gospoñica Hanna mi je pričala da je njezina druzbenica prihvatila to mjesto samo da bi se priključila nekoj obitelji. Tražila je zaštitu obitelji, jer živi posve sama. Nije li tako? Ona je sagnula glavu. — Nemojte zaboraviti da sam ja skromna grañanska kći. On je duboko uzdahnuo.

57

GIGA

— Ne, ja to ne zaboravljam. Ne smijem to nažalost zaboraviti, ako... Prekinuo se i stisnuo zube. Ona je rekla, uz neodlučnu kretnju: — Moram se vratiti kući. Pružio je ruku kao da je želi zadržati, ali ju je smjesta opet spustio. Zatim je brzo kazao: — Molim vas, ostanite još nekoliko časaka. Možda ste već čuli da često dolazim u Brinkenhof. Gospoñica Hanna je moja prijteljica. Nastojim je ponekad raspoložiti. Na primjer, najavio sam se za večeras. Sigurno ćemo se sresti. Kako da se ponašam prema vama? Smijem li kazati da smo se već sreli u Berlinu i jutros ovdje? Pogledala ga je bespomoćno. — Vaše mi je pitanje neugodno. Ne poznam ih još dovoljno a da bih mogla odlučiti. Molim vas, savjetujte mi što da učinimo, jer vi ih bolje poznajete. Ne volim laži. U njezinim se riječima osjetilo neograničeno povjerenje u njega i neka velika čistoća. Najradije bi je bio zagrlio i kazao: »Moja uboga, plaha ptičice, sakrij se u mom srcu i dopusti da ti pružim zaklon.« Ali to nažalost nije smio, pa je stoga nakon kraćeg razmišljanja kazao: — Brinkenovi nisu sumnjičavi, uskogrudni ljudi. Ako vam, dakle, nije neugodno reći da smo se sreli, bit će najbolje da im ispričate sve čim se vratite kući. Recite kako smo se sreli ovdje i u penzionu Wesemann, a da ste tek sada saznali moje pravo ime. Odahnula je. — To je i meni najmilije. Smjesta ću sve ispričati gospoñici Hanni. — Učinite to — rekao je nježno i pogledao je žarkim očima. Uspravila se i kimnula. — Do viñenja; moram kući! Pogledao ju je molećivo. — Niste mi malo prije pružili ruku na pozdrav. Zar ćete i sada bez toga otići? Liana se zažarila i spustila pogled. Casak je oklijevala. Ali tada je brzo položila ruku u njegovu, prisiljena na to njegovim pogledom. Osjetio je kako njezina mala ruka dršće u njegovoj. Krv mu je toplo udarila u srce i on ju je prinio svojim usnama. — Do viñenja na Brinkenhofu! Nije mogla odgovoriti. Taj čovjek bijaše njezina sudbina, osjećala je to. Njegove su sive oči imale neograničenu moć nad njom. Brzo je povukla ruku iz njegove i požurila kući, ne okrećući se. Gledao je za njom i teško disao. — Sudbino, sudbino, kako si lijepa! — kazao je tiho pred sebe. Tek pošto mu je nestala s pogleda, uspeo se na konja i odjašio. Još je uvijek bio uzbuñen. Liana je uzburkala novu oluju u njegovoj duši. *** Navečer je jedva dočekao čas polaska u Brinkenhof. Sam je sebe uvjeravo kako svakako mora tamo, jer se već prije najavio. Ali time je samo varao samoga sebe. Odjašio je u Brinkenhof jer gaje nešto neodoljivo vuklo Liani. Kad je nakon brzog jahanja stigao pred kuću, vidio je Hannu i Lianu gdje sjede na verandi. Roditelji još nisu bili prisutni. Požurio je k njima. Njegov je pogled letio pred njim i radosno se zadržao na Lianinu licu koje je problijedilo. Ipak je prvo pozdravio Hannu. — Dobar dan, gospoñice Hanno! Kako ste? Hanna mu je smiješeći se pružila ruku. — Dobra veče, grofe Detlev! Izvrsno se osjećam. Otkad je gospoñica Liana ovdje meni je divno. A sad ste i vi došli. Pa to je prekrasno! Ne moram vas predstaviti. Gospoñica Reinold mi je ispričala da ste stari poznanici koji su se danas iznenadno ponovno susreli.

58

GIGA

— Tako je, gospoñice Hanno — odgovorio je on i tek sada pozdravio veoma pristojno, ali ipak ponešto suzdržano, Lianu. Nije smio riskirati sumnjičenje. Ponovno se obratio Hanni. — Zatajili ste mi ime vaše družbenice. Hanna se nasmijala. — Da sam samo mogla naslutiti, da ste u isto vrijeme kao i gospoñica Reinold boravili u penzionu Wesemann, sigurno to ne bih prešutjela. A ni gospoñica Reinold nije mogla povezati gospodina grofa Detleva, o kome sam joj već nekoliko puta pričala, s gospodinom Greifenbergom iz penziona. Na svaki način, dobro je što se već poznajete. Molim vas, sjednite k nama. Roditelji će ubrzo doći. Sjeo je i troje mladih ljudi stade razgovarati. Liana se pritom jednako dobro svladavala kao i grof. Hanna nije mogla primijetiti što se dogaña u njihovoj duši. Ipak se potajno čudila stoje njezina lijepa družbenica ostavila Detleva tako ravnodušnim. U to stigoše Hannini roditelji i uskoro svi zajedno poñoše na večeru. Detlev je zadirkivao Hannu, da bi sakrio uzbuñenje, a Liana je izbjegavala da ga pogleda. Nakon večere domaćin reče: — Večeras ćemo vam pružiti naročito zadovoljstvo. U Brinkenhof se, naime, doselio pravi slavuj. Gospoñica Reinold ima divan mezzosopran i već nas je nekoliko puta obradovala svojim pjevanjem. Otpjevat ćete nam i danas nekoliko pjesama, zar ne? Liana je pogledala starog gospodina, smiješeći se. — Nakon takve pohvale ne usuñujem se pjevati. Grof Rastenau će nakon takve najave sigurno biti razočaran. — To zaista možemo riskirati. Siguran sam u vaš uspjeh. — Pratit ću vas na glasoviru — rekla je Hanna. Tog je poslijepodneva Hanna predložila Liani da se meñusobno nazivaju imenom, jer je to bilo mnogo jednostavnije i ugodnije. — Neće vam biti teško, Hanna? Mogla bih se inače i sama pratiti. — Ne, ne, ja ću vas pratiti. Želim sudjelovati u vašem uspjehu — šalila se Hanna. Grof Detlev ju je odveo do glasovira. Liana ih je polagano slijedila i listala note. Detlev se vratio Hanninim roditeljima zavaljenim u udobne naslonjače. Sjeo je kraj njih. Zamišljeno je promatrao obje djevojke za glasovirom. Plavokosu lijepu Lianu i ružno Hannino lice, koje su uljepšavale samo velike, tamne oči. Čovjek nije mogao zamisliti veći kontrast. Obje bjehu odjevene u lagane ljetne haljine jednostavna kroja. A ipak je Liana izgledala, i u toj skromnoj haljini, neizmjerno otmjeno. Hanna je dobacila pogled Detlevu. Primijetila je kako njegove oči očarano i s golemom čežnjom promatraju Lianu. Osjetila je bol u srcu. Njezine su se ruke same spustile na tipke i izazvale krivi ton. Ali to je brzo prošlo, i ona se opet sabrala. I tada je počela svirati. Crte njezina lica iznenada postadoše produhovljene. Nakon Hannine predigre, počela je Liana pjevati. Iz njezinih se grudiju izvijahu tonovi jasni i puni, a ipak nježni i meki. Slušali su je bez daha. Detlev je upijao te glasove kao vodu s nekog čarobnog izvora. Njegove su oči neprekidno visjele na njezinu dražesnom licu. Velika je bol ispunila njegovu dušu, jer ta djevojka bijaše za nj nedostižna. Morao ju je izbjegavati, a čitavim je bićem želio biti što bliže njoj. Lianina je pjesma zamrla i pratnja je utihnula kao u jecaju pod Hanninom rukom. Tada se Detlev prenuo iz svojih snova i ogledao se. — Sto kažete na taj užitak? Nije li to prvorazredno muziciranje? — zapitao je ponosno gospodin Brinken. Detlev je duboko uzdahnuo. — Bilo je tako lijepo da ću se osmjeliti i zatražiti dodatak —kazao je očigledno duboko dirnut.

59

GIGA

Hanna je ostala za glasovirom. Pogledala je, smiješeći se, Lianu. — Hoćete li ispuniti molbu, Liana? — Rado, ako vas to ne umara. -— Nećete doživjeti da ćemo se umoriti slušajući vas — odgovorio je gospodin Brinken. — Dakle, još jednu pjesmu, gospoñice Liano! Koju ćemo odabrati — zapitala je Hanna. — Molim vas, odlučite vi — odvratila je Liana. Hanna je stala prekapati po notama i izvukla neku Schumannovu pjesmu. — Schumann, gospoñice Liano! To je ono što odgovara vašem glasu. A nakon toga imam još jednu specijalnu želju. To se i vas tiče, grofe Detlev! — Mene, gospoñice Hanna? — zapitao je i odvratio oči od Liane. — Da, htjela bih da otpjevate duet s gospoñicom Lianom. Već sam našla i note. Detlev je upitno pogledao Lianu. — Ne znam smijem li se usuditi pjevati s gospoñicom. Moj je bariton potpuno sirov, a njezin je glas izvanredno školovan. Hanna mu je kimnula sa smiješkom, svladavajući bol svog srca. — Smijete, jer imate potreban osjećaj za glazbu. Ne bih ni izrekla molbu, da nisam sigurna da ću uživati u toj pjesmi. Vaši će se glasovi divno slagati. — To i ja mislim — kazala je domaćica, a njezin je suprug izrazio slaganje kimanjem glave. — Dobro, ja se pokoravam. Hoćete li pokušati sa mnom, gospoñice? Tim riječima obratio se Detlev Liani. Ona se nasmiješila. — Hoću! Gospoñica Hanna ima veoma mnogo muzičkog osjećaja. On se naklonio. — U to sam se i ja mnogo puta uvjerio. Nastojat ću, dakle, svim silama zadovoljiti cijenjene slušaoce. Posljednje je riječi kazao u šali Hanninim roditeljima. Liana je prvo otpjevala Schumannovu pjesmu. Njezini slušaoci opet bijahu duboko dirnuti i oduševljeni. Neko je vrijeme vladala tišina. Zatim je Hanna tiho odsvirala nekoliko akorda i prešla na Chopinov nokturno, kao da se time želi umiriti. Završivši, stavila je note dueta na klavir i pogledala Lianu i Detleva. — Tako, a sada nagrada za mene — rekla je u šali. Grof Detlev je ustao i pristupio Liani. — Sto ste odabrali — upitao je, i u isti se čas, kad i Liana, nagnuo nad note. »Tiha kao noć, duboka kao more, Neka bude tvoja ljubav, srce moje«. Pročitavši to načas su se prestrašeno pogledali, a Liana je pocrvenjela. Zbunjeno je okrenula glavu. U njegovim je očima zasjao pogled pun čežnje. Hanna je započela predigru. Nekim gotovo nadzemaljskim izrazom gledala je u note, u očekivanju ljubavne pjesme. Ponešto su nesigurno počeli pjevati, no ubrzo su se njihovi glasovi stopili u divnoj himni ljubavi. Završivši pjesmu nisu se usudili pogledati. Ni Hanna nije podigla oči. Bijaše blijeda i njezine su oči gorjele. Prsti su joj skliznuli sa tipaka i ruke su joj se splele kao u grču. Nitko nije govorio. Tada se Hanna digla i tiho zatvorila glasovir. Gospodin Brinken se trgnuo. — Zar je već kraj, Hanna? Nikada mi nije dosta takve glazbe —rekao je, sileći se na veselost. — Bilo je divno! Zaista nam mogu zavidjeti, što slušamo takvu glazbu — dodala je njegova žena. Hanna se sabrala. Hrabro je uzela srce u ruke i okrenula se svojim roditeljima. — Oni su divno pjevali. Ali nakon tog dueta ne bih htjela večeras ništa više čuti. Bolje od tog ništa više ne bi ni moglo biti. Zato sam tako energično prekinula. Željela bih još malo razgovarati. Položila je ruku na Lianinu i dala se odvesti do stolice.

60

GIGA

Detlev i Liana su se teškom mukom otrgnuli iz tog ugoñaja stvorenog kroz zajedničko pjevanje. Oni su zaista pjevali iz srca. Ali Hanna im je pomagala. Svojim finim osjećajem shvatila je što se dogaña u njihovoj duši. Njoj je pjesma više otkrila nego njezinim roditeljima. Osjetila je strah u duši, ne zbog sebe, već zbog čovjeka kojega ljubi. Kad su zatim počeli naoko mirno razgovarati, ona se smirila. Uvjeravala je samu sebe da je vidjela duhove. Zamišljala je svašta za što nije imala dokaza. Ta Detlev je sjedio posve mirno nasuprot njoj i razgovarao s njom i s Lianom. Naravno, malo prije je u njihovu pogledu pročitala da mu se Liana sviña i da joj se divi. Ali to nije morala odmah biti duboka, velika ljubav. On je znao da se ne može oženiti običnom gospoñicom Reinold. Već će se znati čuvati. Bila je glupa što se brinula prije vremena. Vjerojatno je to bilo nepotrebno. Ta on je bio muškarac. A muškarci nisu, tako je ona mislila, osjećajni poput žena. Njihovi osjećaji nisu tako duboki. Detlev je prisiljavao sama sebe da bude dobro raspoložen i zbog toga je Hanna odlučno odbacila brige. Šalila se i smijala s njime, a Liana im se pridruživala kako ne bi upala u oči. Za to se vrijeme u Hanninoj duši ipak javio tihi strah. Pomislila je: »Znam da neću postići punu životnu sreću. Ali neka bar on bude sretan, veoma sretan. Tome će se moja duša radovati.« Pri odlasku, Detlev im je ispričao kako se u nedjelju sprema sa svojom nećakinjom Steffie u S... — Ne biste li nam se pridružili? — zapitao je. Brinkenovi su smjesta bili spremni. — Morali bismo zaista gospoñicu Reinold upoznati sa susjedima, inače će misliti da iza ovih bregova prestaje svijet — rekao je gospodin Brinken. — Sto misliš, majčice? Gospoña Brinken je pogledala Hannu. — Hoćeš li, Hanna! Ona je radosno kimnula. — Naravno, majčice! Ja sam uvijek za to. — Dobro, mi ćemo se, dakle, sastati. Kada i gdje? — Recimo u dvanaest sati. Stići ćemo u pravo vrijeme na promenadni koncert. Nakon toga ćemo ručati kod Bijelog jelena. Samo, molim vas, budite točni. Moja će sestrična inače postati nestrpljiva. Gospodin Brinken se nasmijao. — Poznamo mi tu malu vragoljanku. — Ona je zaista vragoljasta — nasmijao se Detlev. — Barun Wachau ju je prvi nazvao vragoljankom. — Ona mi se sviña. Vesela je i živahna. Uvijek se radujem susretu s njom — rekla je Hanna. Detlev je kimnuo. — Da, ona je sjajna. Nije ni čudo uz takve roditelje. — U pravu ste, oboje su divni ljudi — potvrdila je gospoña Brinken. — Dakle, dogovoreno. Doći ću sa Steffie ovamo u dvanaest sati i tada može početi zbrka, jer sa Steffie bez toga ne može proći. — Sudjelovat ćemo u svemu, ukoliko ne bude pješačenja — šalila se Hanna. — To Steffie i ne želi. Ona želi sresti ljude, slušati glazbu i zabavljati se. — Za to ćemo se pobrinuti. — Dakle, do viñenja, u nedjelju u dvanaest! S tim se riječima Detlev oprostio. Liana je slušala s čudnim osjećajima spominjanje Steffie i njezinih roditelja. U duhu je vidjela pred sobom djevojku koju joj je stric Joachim bio pokazao na slici. Prikazivala je njegovu kćer gdje pod rascvjetalim stablom maše kitom cvijeća. Srce joj je bilo puno sreće, ali i žalosti. Veselila se susretu sa Steffie, ali je morala misliti i na to kako bi bilo neugodno kad bi Steffie došla u pratnji svojih roditelja. Nije bilo isključeno da se to jednog dana i dogodi. Tada će se morati prema stricu Joachimu ponašati kao prema strancu. Pri toj pomisli srce ju je zaboljelo i ponadala se da do toga neće nikada doći.

61

GIGA

Odlučila je da slijedeći dan piše stricu Joachimu o tome kako će upoznati njegovu kćer. Hoće li ga to veseliti? I što će kazati na to kad sazna da se ona i grof Detlev poznaju još iz Berlina? »Grof Detlev«. To je kazala tiho za sebe. Njezino je srce stalo glasno kucati. Nije znala smije li se radovati stoje ovdje srela čovjeka koji je osvojio njezino mlado srce. Ili je morala biti žalosna što je on bio grof Detlev Rastenau, nećak njezina strica Joachima? Sjetila se njegova pogleda kad su zajedno pročitali riječi pjesme koju je Hanna odabrala. Pritisnula je ruke na srce i zatvorila oči. Liana se slijedeće jutro veoma rano probudila i odmah je napisala pismo stricu Joachimu. Javljala mu je gdje i kada je upoznala njegova nećaka i zatim nastavila: »Sutra ću, dragi striče Joachime, upoznati tvoju kćer Steffie. Poći ćemo u S... Grof Detlev će doći s tvojom kćerkom po nas u Brinkenhof. Provest ćemo cijeli dan zajedno. U isti se čas i radujem i plašim. U Brinkenhofu mi se sve više sviña. Brinkenovi su veoma ljubazni i dobri ljudi. Vladaju se prema meni kao prema dragom gostu. Gospoñicu Hannu čovjek zaista mora voljeti zbog njenih dobrih svojstava. Veoma je draga prema meni i ja se ovdje već osjećam kao kod kuće. Ne moraš se, dakle, brinuti. Jučer sam iz daljine vidjela dvorac Greifenberg. Divan je. Navečer se pričalo o tome kako je dvorac Rastenau još mnogo veći i ljepši. A ti si njegov vlasnik. Nisam o tome mogla prije ni sanjati. Svi govore o tebi s mnogo poštovanja i divljenja. Tada mi je čudno pri duši i pitam se jesi li ti za mene još onaj isti od prije. Moja ljubav prema tebi ostala je nepromijenjena, i to će uvijek biti tako. Sudbina će mi valjda jednom dopustiti, makar izdaleka, da vidim i dvorac Rastenau. Tada ću ti domahnuti tople pozdrave, i ti ćeš to osjetiti. Možda će ti sutra po povratku tvoja kći pričati o meni. Reći će daje upoznala neku gospoñicu Reinold, družbenicu gospoñice Brinken. Tada ćeš se ti nasmiješiti i sjetiti se mene. Ja ću to osjetiti i obradovati se. Za danas dovoljno; sada moram poći na doručak. Želim ti još samo ukratko saopćiti da grof Detlev ima iste oči kao ti, i istu boru na čelu. To mi je već u Berlinu upalo u oči, još prije nego sam znala tko je on. Pričinjalo mi se da me gleda tvojim očima. Stoga mi se odmah tako sviñao i imala sam povjerenje u njega. Molim te, javi mi, misliš li da bi se grof Detlev ljutio kad bi saznao da si se ti starao za mene od ranog djetinjstva. Ne mogu u to vjerovati. Čini se da te on veoma voli i ja mislim daje on dobar i plemenit čovjek. Brinkenovi ga mnogo hvale. Ali sada moram brzo završiti s mnogo najsrdačnijih pozdrava i ljubavi. Tvoja Liana« Pismo je Liana naslovila na bankara i stavila ga zajedno s ostalim pismima pripremljenim za poštara. Liana je na doručku našla samo Hannu i njezinu majku. Gospodin Brinken je već rano ujutro pošao na polja, jer je žetva započela i čekalo ga je mnogo posla. Gospoña Brinken se nije dugo zadržala, a Liana joj je ponudila svoju pomoć za vrijeme dok Hanna bude obavljala gimnastičke vježbe. Htjela se tog dana odreći šetnje. Gospoña Brinken je rado prihvatila njezinu pomoć, jer je Liana bila spretna. Ma što Liana tog dana činila, njezine su misli uvijek bile uz grofa Detleva. Slijedeće jutro osvanu divno vrijeme. Nedjeljni je mir vladao nad Brinkenhofom. Posluga je već obavila najpotrebnije poslove, stoka bijaše nahranjena i oni su sada u nedjeljnoj odjeći prolazili dvorištem, odlazeći u crkvu. Nakon doručka roditelji se povukoše, a obje mlade dame ostadoše same na verandi. Razgovarale su o izletu u S... i Hani se pričinilo da je to pravi čas da Liani priča o grofu Detlevu. »On je nasljednik svog strica. Grof Joachim nema sina, već samo kćerku. Nakon njegove

62

GIGA

smrti grof Detlev će naslijediti čitav posjed. On je posljednji Rastenau.« Liana se morala pretvarati da joj je sve to nepoznato. — Dakle, grof Detlev će postati vlasnik velikog posjeda — rekla je. Hanna je kimnula i ozbiljno pogledala Lianu. — Da, to će postati. Ali to će mu donijeti i velike obveze. Neke od njih bit će naročito teške. — Smijem li pitati kakve su to obveze? — zapitala je tiho Liana. Hanna je duboko uzdahnula. — On, na primjer, ne smije odabrati ženu po svom srcu. Morat će uzeti djevojku svoga položaja, koja potječe od starog plemstva. Liana je postala nešto blijeda, ali je ipak uspjela savladati se. — Znači smije se oženiti samo kćerkom nekog grofa? — zapitala je, naizgled mirno. — To baš ne, ali ona mora potjecati iz stare plemićke obitelji. Bila bi, dakle, velika nesreća za njega kad bi se zaljubio u djevojku koja mu po porijeklu nije ravna. Liana je pogledala Hannu iznenañeno. Instinkivno je osjetila da ona to ne govori bez razloga. I još je nešto osjetila. Hanna nije bila ravnodušna prema grofu Detlevu. Obje su to shvatile, onim nadasve finim osjećajem zaljubljenih žena. Ali ono što bi neke podlije karaktere razdvojilo, to je ove dvije osjećajne djevojke povezalo u još toplijem prijateljstvu. Liana je morala misliti je li Hanna istog društvenog položaja kao Detlev. Meñutim, tu je misao odlučno odbacila. Nije je smjelo zanimati koga će grof" Detlev jednog dana odvesti svojoj kući. Do sada nije na to još bila ni pomislila. Njezini osjećaji prema grofu Detlevu nisu dali naslućivati neku sličnu želju. Znala je da joj je on drag i mio, ali o nekoj trajnijoj vezi još nije razmišljala. Hannine su riječi razgrnule zavjesu i njezinoj duši. Iza nje je ona skrivala svoje osjećaje, ali je ovaj čas spoznala gdje leži opasnost za nju. Morala se čuvati, da svoje srce ne bi beznadno izgubila. Obje su djevojke sada razgovarale o nevažnim stvarima. Hanna je bila sretna što je diskretno iznijela upozorenje, a Liana joj je bila zahvalna što joj je ukazala na opasnost. Da je već bila zagrizla u tu opasnost, to samoj sebi nije željela priznati. Napokon je Hanna kazala: — Sad moramo požuriti, inače nećemo biti gotove do dvanaest sati. Pošle su u svoje sobe da se presvuku za izlet u S... U ugovoreno vrijeme pred Brinkenhofom se pojavio veliki Mercedes. Liana gaje prva osmotrila, stojeći kraj Hane na verandi. Bila je dražesna u lepršavoj ljetnoj haljini. Pripremila je za sebe i kaput, da se zaštiti od prašine pri vožnji. Puna uzbuñenja promatrala je Steffie, odjevenu u dražesnu haljinu s kratkom plisiranom suknjom i prilično dugim sivim kaputičem. Opasala se pojasom od crvene kože. Podigla je tamne pletenice i sakrila ih pod bijeli slamnati šeširić, ukrašen crvenom vrpcom. Iskočila je iz automobila i otrčala na verandu, grabeći po dvije stepenice. — Dobar dan, gospoñice Hanno! Evo nas. Jeste li spremni za odlazak? Ne bih htjela izgubiti ni minutu. Hanna ju je zagrlila. — Dobar dan, Steffie! Meni je dobro. A i vama. To se vidi. Mi smo spremne. Gdje ste ostavili gospoñicu Malwinu? Steffie se nasmijala i pokazala divne zube. Njezine su oči sjale pune životne radosti. — Ostala je kod kuće, sretna što se jedan dan može odmoriti od mene. Nabavila sam joj poziv za poslijepodnevni čaj kod majke našeg gospodina pastora. Zapravo me ona morala pratiti. Tako je majka željela. Ali Detlev je na sreću javio da ćete svi vi doći s nama u S... I tad je majka dopustila gospoñici da ostane kod kuće. Ona se veseli posjetu pasto-rovoj kući, a ja se opet radujem što jednom bez nje mogu uživati u društvenom životu. Sjajno je što ćete

63

GIGA

doći s nama. Dobro ćemo se zabavljati, zar ne? Hanna je to potvrdila, smiješeći se. — Naravno. Nadam se da vam neću smetati zbog svoje noge? Steffie je zagrlila Hannu. Bile su jednako visoke. — Ne smijete tako govoriti, Hanno! Vi ste uvijek tako dobre volje, a to je najvažnije. Pa čitav ćemo put prevaliti u automobilu. A u S... u nemamo kamo mnogo hodati. Promenadom ćemo ići polagano, a nakon toga ćemo sjesti u hotelsku bašču. Hanna se nasmijala. — Dobro. Ali sad bih vas željela upoznati s našom milom novom stanarkom. Molim vas, gospoñice Liano, doñite! Liana je stajala po strani i tek sada je prišla. Steffie ju je oduševljeno pogledala. Hanna se nasmijala i predstavila ih: — Steffie Rastenau, najveća i najdražesnija vragoljanka cijelog ovog kraja. Gospoñica Liana Reinold, koja je već dva tjedna naš dobri kućni duh i slavuj Brinkenhofa. Steffie je pogledala u Lianine zlatnosmeñe oči, koje su je toplo promatrale. Srdačno joj je pružila ruku. — Gospoñica Hanna vas naziva tako lijepim imenom. A vi i jeste lijepi i mili. Sviñate mi se — kazala je srdačno. Liana je brzo prihvatila njezinu ruku i toplo je stisnula. Njezine su se oči ovlažile. — Radujem se što vam se sviñam. I vi se meni sviñate. Steffie joj je još jednom stisnula čvrsto ruku. — Budite oprezni što se tiče vašeg suda o meni. Neki me ljudi ne podnose — odvratila je. — To ne mogu vjerovati — odgovorila je Liana. — Lijepo od vas! I vi ćete danas doći s nama? — Hoću. — Divno! Bit će nas dakle šestero. Ima mjesta za sve u automobilu. A sada, požurimo! Steffie je usprkos velikom nestrpljenju oprezno i pažljivo odvela Hannu do automobila. Liana je prebacila preko leña kaput i pošla za njima. Dotle se i grof Detlev pozdravio s Hanninim roditeljima, pa im je sada dolazio u susret, da i njih pozdravi. Njegove oči zasjaše kad se sretoše s Lianinim. Ponudio je Hanni ruku i poveo je zajedno sa Steffie do auta. Tada Steffie privuče Lianu. — Doñite, gospoñice Reinold! Pripremit ćemo gospoñici Hanni udobno mjesto u kolima. Brzo su spustile sva sjedala osim jednog, odreñenog za Hannu. Pritom je Steffie radosno čavrljala i Liana se morala srdačno nasmijati. — Kako se lijepo smijete, gospoñice Reinold! Iz sveg srca. Ne volim ljude koji se ne znaju srdačno nasmijati. Mislim da ćemo postati dobre prijateljice. Vi sigurno uvijek sudje-lujete u zabavi i ne kvarite je. Liana ju je radosno pogledala. — Zaista ne. I ja se volim veseliti, ako je to ikako moguće. — Divno! Danas ćemo se dobro zabavljati. Hannu su smjestili, dobro raspoloženu, u kut automobila. — Zaista me previše mazite — rekla je ona na svoj skromni način. Steffie ju je poljubila u obraze. -f Ja se radujem kad vas mogu pomalo maziti. Kraj vas će sjesti vaša draga majčica. Na dva srednja mjesta sjest će gospoda. A gospoñica Reinold i ja ćemo sjediti sprijeda i okrenuti naslone sjedalica sučelice. Tako ćemo svi sjediti kao u krugu i moći ćemo se gledati. Tako je Steffie energično sve uredila. — Steffie, vi biste morali postati organizator — šalio se gospodin Brinken. Steffie je

64

GIGA

posljednja ušla u automobil. — Krenimo! — doviknula je šoferu. Svi su za vrijeme vožnje bili veoma dobro raspoloženi. Za to se pobrinula Steffie. Liana je sjajnih očiju sjedila kraj nje. Kćer strica Joachima veoma joj se sviñala, a i ona je pokazivala simpatije prema njojPut je vodio kroz divne šume, a zatim preko plodnih polja i livada. Sve je prohujalo kraj njih kao u letu. Automobil je vozio veoma brzo i za pola sata stigoše u S... Na promenadi bijaše već mnogo ljudi. Koncert je upravo započeo uvertirom »Strijelca vilenjaka«. Automobil je zastao pred hotelom Bijeli jelen. Izišli su. Portir je pozdravio poznate goste. Detlev ga je zamolio neka rezervira za njih stol na verandi. — Onaj u kutu, s pogledom na ruševine — rekao je. Portir je smjesta znao koji on stol misli. Predali su mu na čuvanje kapute i marame, uredili haljine i krenuli na promenadu. Tamo je vladala »velika gužva«, kako je radosno ustanovila Steffie. Svi su bili odjeveni u svečane ljetne haljine. Pozdravljali su poznanike, a Steffie je pjevušila poznate joj melodije i od džeparca kupovala mnoge nepo-trebne stvari. Detlev joj je savjetovao neka to ne čini. — Jamčim da, kao obično, ni jednu od tih stvari nećeš cijelu donijeti kući. — U Rastenau nemam prilike trošiti novac. Moram razveseliti gospoñicu Malwinu i vrtlarovu djecu. Sve ću pažljivo spremiti u automobil — rekla je. Kupila je za gospoñicu Malwinu drveni vrč i garnituru od čipaka. Za djecu je nabavila šarene perle i nekoliko crvenih i plavih balona. Privezala ih je za dugme na svom kaputu. — Trebaš samo četiri balona — primijetio je Detlev. Odlučno je odmahnula. — Moram računati s mogućim gubicima. Ako jedan odleti ili prsne, tada ih neću imati dosta za svu djecu. Otišla je sa svojim balonima i veselila se što su je ljudi začuñeno gledali. — Pazi da te baloni ne odnesu u vis — zadirkivao ju je bratić. Smijala se. — Ne brini. Sa svojih šezdeset i pet kila preteška sam za to. Požurila je u hotel i spremila darove u automobil. Samo je balone ostavila pričvršćene na gumbu. Nisu je smetali. Kad se vratila ostalima, nastojeći da nañe neku novu razbibrigu, iznenada je pocrvenjela i uhvatila Detleva za ruku. — Pogledaj, Detlev! Eno Hansa Wachaua, s majkom! uzviknula je uzbuñenim glasom. Detlev se okrenuo. Ugledao je otmjenu staru gospoñu kako vodi nekog vitkog mladića. On se oslanjao na njezinu ruku i na štap. Polagano su im se približili. — Da Steffie, to je zaista Hans Wachau. Ali tada je Steffie već bila otišla od njega. Požurila je prema majci i sinu. Baloni su letjeli za njom. — Kakva sreća što opet možete hodati! Vi ste opet zdravi! —zaviknula je blijeda od uzbuñenja. Njegove su oči zasjale od sreće. — Gospoñica Vragoljanka! Kakvo iznenañenje! Steffie je poljubila ruku njegovoj majci. — Toliko sam uzbuñena da sam na to gotovo zaboravila. Molim vas, ne ljutite se! To je bilo pravo iznenañenje! Barunica je pogladila Steffie po obrazima. — Kako bih se mogla ljutiti na vas, drago dijete? — Vi ste, dakle, potpuno ozdravili. Hans? On joj se nasmiješio i stao uspravno. — Javljam se zdrav na dužnost. Potrebno mi je još samo malo pažnje. Ali za tri —četiri tjedna opet ću s vama svladavati sve prepreke.

65

GIGA

Barunica je radosno kimnula. — Da, dijete, sada mogu opet odahnuti. Bilo je to teško vrijeme, puno uzbuñenja za mene. Kako je kod kuće? Jesu li vaši roditelji ovdje? — Ne, ja sam došla s Detlevom i s obitelji Brinken. Ali kako ste vi došli ovamo? Otkad ste ovdje, Hans? — Od jučer. — Dovela sam sama svog sina jučer iz Berlina. Odmorit će se ovdje još nekoliko dana, prije no što se vratimo u Wachau. — Pomalo sam slutio da ćemo se danas ovdje sresti, Steffie! Zato sam se i zadržao — rekao je Hans, dok je njegova majka pošla u susret Brinkenovima. Steffie je lagano pocrvenjela. — Mogli ste javiti u Rastenau da ste ovdje. — Htio sam vas iznenaditi. — Zašto? Nasmijao se i pogledao je nekako čudno nemirnim očima. — Htio sam vidjeti vaše lice kad se iznenada nañem pred vama. — Uplašila sam se na smrt — odvratila je. Nasmijao se. — Zar tako strašno izgledam? Trzala je konopcicem, na koji bjehu privezani baloni. — Ne govorite gluposti. Njegove oči zasjaše. — Hvala Bogu, to je bilo od srca! — viknuo je radosno. I ona se nasmijala. Tada je pogledala njegovu nogu. — Još vas boli? Odmahnuo je. — Sad više ne. Odakle vam ti divni baloni? Pokazala je prema prodavaču. — Tamo sam ih kupila. Za vrtlarovu djecu. — Pa njih ima samo četvero, koliko ja znam. — Da, ali dva su rezerva. — Morate mi jednog pokloniti. Htio bih ga vidjeti kako leti uz mene. Odvezala je balon i pružila mu ga. Privezao gaje za gumb na kaputu. — Molim vas, zavežite ga čvršće. Ja sam odviše nespretan. Ona je to učinila. To ju je sigurno uzbuñivalo, jer su joj pritom ruke drhtale. Kad je završila, on je odahnuo: — Jeste li ga dobro pričvrstili? Potvrdila je glavom. — Taj se više neće odvezati. — I ne treba. Sad su im prišli i ostali, pozdravljajući Hansa. Majka i sin bili su sprijateljeni, kako s Rastenauovima, tako i s Brinkenovima. Gospoña Brinken predstavila je Lianu. — Gospoñica Reinold, naša nova ukućanka — rekla je. — Ona čini društvo našoj Hanni. Barun Hans se naklonio pred Lianom i barunica ju je srdačno pozdravila. Grof Detlev je vrlo srdačno pozdravio Hansa. — Sto gospoda namjeravaju? — zapitao je Hans. — Ručat ćemo u hotelu. Rezervirali smo lijepi stol na terasi. Hoćete li nam se pridružiti? — zapitao je gospodin Brinken. — Ako nam dopuštate. Zar ne, majčice? — Veoma rado. Šetali su još do kraja koncerta, a zatim su pošli u hotel. — Samo da ne odletite, Steffie — rekao je Hans, pokazujući na balone. Steffie se bila smirila. — To je već prije primijetio Detlev — rekla je i slegnula ramenima. — Sto ste radili otkad se nismo vidjeli? Jeste li bili veoma nestašni? — rugao joj se.

66

GIGA

— Ne toliko kao onda kad mi vi činite društvo — brzo je odvratila. — Hvala Bogu, niste se promijenili — nasmijao se. — Zar ste u to sumnjali? — Pomislio sam, niste li možda već postali prava mlada dama. Podigla je ramena. — Uskoro ću navršiti sedamnaest godina. — Znam. Osam dana nakon naše zajedničke proslave roñendana ja sam pao s konja. Problijedila je. — Ne bih htjela da to još jednom doživim — izletjelo joj jeNjegove su oči visjele na njenom licu. — Jeste li bili zabrinuti zbog mene? Pogledala ga je gotovo ljutito. —- Glupo pitanje! — procijedila je, boreći se protiv vlastitih osjećaja. Nasmijao se. — Zaista ste iskreni. — Radije mi kažite kako se to moglo dogoditi baš vama, tako dobrom jahaču? Sigurno niste pazili. — Imate pravo. Misli su mi odlutale nekamo. Možda sam mislio na proslavu nekog roñendana. To je moj konj osjetio i srušio me. Na sreću, konju se nije ništa dogodilo. — Ali zato se dogodilo vama. Hoćete li opet moći jahati? — Sigurno, za nekoliko tjedana sve će biti po starom. Duboko je uzdahnula. — Kakve brige čovjek ima s vama. Najradije bi je zagrlio i poljubio. Bila je tako dražesna. — To je kazala i moja majka. Lijepo je od vas što ste bili zabrinuti za mene. — Zar i vi ne biste zbog mene, da mi se dogodila nesreća? — Posve sigurno. — No, vidite. Hvala Bogu, sad je opet sve u redu. Sto bi bilo da vaša noga nije ozdravila? — Zar biste mi tada otkazali prijateljstvo? — Gluposti! Ali isplakala bih oči zbog tuge. Uhvatio ju je za ruku. — Steffie! — kazao je nježno. Ona se trgnula i otrčala. Objesila se Liani o ruku. Hanna je išla kraj Detleva. — Sad nisam jedina koja mora polagano hodati. I barun se Wachau ne može žuriti. Pravo je olakšanje znati da se svi ne moraju vuči samo zbog mene — rekla je uz smiješak. Pogledao ju je ljuteći se tobože. — Gospoñice Hanno, to će još postati vaša fiksna ideja da drugi zbog vas moraju polagano hodati. Obratio se Liani i nastavio: — Čeka vas lijepi zadatak, gospoñice Reinold. Znate li to? Upitno ga je pogledala. — Kakav zadatak? — Morate gospoñicu Hannu izliječiti od kompleksa inferiornosti. Nju neprestano muči da predstavlja zapreku za druge. Liana se nasmijala. — Znam, već sam nastojala daje razuvjerim. Hanna ih je pogledala. — Godi mi kad me netko kara. Čovjek počinje žaliti sama sebe, kad su neprekidno svi obzirni prema njemu. A mene i ne treba žaliti. — Zaista ne treba, gospoñice Hanno! Iako vaše noge nisu više tako brze kao kod drugih ljudi, vaše su misli brže i možete pobijediti u svim natjecanjima — rekao je Detlev. Hanna je položila ruku na njegovu i hrabro mu kimnula. — Vi uvijek nalazite lijepe riječi za mene. Hvala vam! Lianino je srce bilo puno osjećaja. I ona je opazila divan

67

GIGA

način na koji se grof Detlev ophodi s Hannom. Osjećala je da to Hanni godi. Njihove su se oči srele. I kao uvijek, kad bi se to dogodilo, njegove su oči zasjale. On to nije ni znao i mislio je kako se dobro svladava. Lianin ga je čar iz sata u sat sve više savladavao. Uvijek bi ponovno samom sebi govorio kako je mora izbjegavati. Ali ipak gaje nešto neodoljivo vuklo k njoj. U to stigoše do hotela. Barun Wachau i njegova majka stanovahu ovdje. Barunica je poslala čovjeka s porukom u njihove sobe. Poručila je svojoj družbenici neka sama ruča, jer se ona i njezin sin nalaze u društvu prijatelja. Rezervirani je stol već bio prostrt. Konobar je još samo brzo pripremio dva mjesta. Jeli su u dobrom raspoloženju. Kapela je svirala u vrtu. Barun Wachau sjeo je kraj Steffie i oni veselo jedno drugo zadirkivahu. Detlev je sjedio izmeñu Hanne i Liane. Na gornjem su kraju stola sjedila starija gospoda. Svi otmjeni gosti u S... ručahu ovdje. Sva mjesta na terasi i u vrtu bijahu zauzeta. Steffie je bila oduševljena. Veselila se glazbi, svečano raspoloženim gostima, suncu, a prije svega društvu baruna Hansa. Ma koliko razgovarala s njime, ipak je nalazila vremena i za Lianu, koja joj se sve više sviñala. Steffie je bila bezgranično oduševljena tom lijepom djevojkom. — Gospoñici Hanni je dobro. Kad bih ja imala tako dražesnu družbenicu u Rastenau, ne bih činila tolike ludosti — rekla je Hansu. Dugo su sjedili za stolom. Bez ikakve zlobe razgovarahu o prolaznicima. Napokon je gospoña Brinken kazala Liani: — Morate na svaki način do fazanerije i do ruševina dvorca. Odande se pruža divan pogled. — Niste još bili tamo? — zapitao je Hans. Liana je odgovorila da nije. — Morate na svaki način gore. Za pola sata možete stići do fazanerije. a deset minuta dalje nalazi se ruševina. Steffie će vas sigurno rado otpratiti. Ionako već odviše dugo mora mirno sjediti, a njoj je to teško. Steffie je skočila. — U pravu ste. Rado ću otpratiti gospoñicu. Tko će još s nama? Nećemo smetati stariju gospodu. Za gospoñicu Hannu i Hansa je taj put prenaporan. Preostajes, dakle, jedino ti, Detleve. Hoćeš li poći? Detlev je samo čekao poziv i brzo je ustao. — Naravno, rado ću poći s vama. Steffie je pogledala Lianu, smiješeći se. — Dakle, imamo i viteza. Doñite brzo, gospoñice Liano! Pogled s ruševina je zaista divan. Liana je oklijevajući pogledala Hannu. — Mogu li vas tako dugo ostaviti samu? Hanna joj je potvrdno kimnula iako je osjaćala zabrinutost za Detleva, i nešto kao tihu bol što im se ne može pridružiti. Ali ipak se svladala. — Naravno, možete. Dobro ću se zabavljati s gospodinom Wachauom. Požurite, dakle, to se zaista isplati. Prije sam često i ja odlazila tamo. I Liana se pokorila. Uspinjala se izmeñu grofa Detleva i Steffie. Barunica Wachau gledaše oduševljeno za njom. — To je zaista dražesna mlada dama, gospoño Brinken! — Da, ona je veoma mila, i mi smo sretni stoje došla na Brinkenhof — odgovorila je. I stala je na sav glas hvaliti Lianu. *** Steffie je neprekidno trčala pred njima. Odviše je dugo morala mirno sjediti, a da bi sada mogla polagano hodati. Do ruševine je vodio širok, dobro održavan put.

68

GIGA

Detlev je hodao polaganije uz Lianu. Njegovo je srce kucalo jednako tako glasno kao i njezino. — Ne smijete se okrenuti sve dok ne stignemo gore. Tada ćete biti iznenañeni divnim pogledom i moći ćete uživati u njemu. — Poslušat ću vaš savjet — odgovorila je. — Kako vam se sviña u S...? — Divno je, a takav je, uostalom, i čitav ovaj kraj. Lijepi su i bregovi, iako nisu tako gigantski poput snijegom pokrivenih vrhunaca Švicarske, gdje sam provela svoje djetinjstvo. Ova su brda svakako mirnija sa svojim lijepim šumama. Nekako se ovdje osjaćam više kod kuće nego u Švicarskoj. — Proveli ste djetinjstvo u Švicarskoj? -Da! — Ali vi ste Nijemica. Imali ste njemačke roditelje. — Da, moj je otac bio njemački časnik. Roñena sam u Hamburgu, nekoliko tjedana pošto su se moji roditelji vratili iz Engleske, gdje je otac proveo svoj dopust. Moja je majka imala rodbinu u Švicarskoj. Tetu! A kad su roditelji umrli, odveo me stric... Zastala je. Malo je nedostajalo da kaže: stric Joachim. Sabrala se i nastavila: — Prijatelj mojih roditelja, koga sam nazvala stricem, odveo me do tete moje majke. Tamo sam ostala sve dok nisam s dvanaest godina otišla u penzionat. Slušao ju je zainteresirano. — I sad ste posve sami na svijetu? Žalosno je kimnula. — Da, posve sam sama. — I... oprostite mi što sam radoznao... zašto se ono jutro u Berlinu bili tako žalosni. Je li vas nešto mučilo? Žarko je pocrvenjela. Tiho je odvratila: — Bila sam nesretna stoga, što sam upravo tada shvatila da sam sama i bespomoćna. Ali sada, otkad sam u Brinkenhofu, sve je mnogo bolje. Ovdje sam našla dom. Ne bih htjela nikada otići. Pogledao ju je toplo. — Možda ipak, jednog dana, kad se udate — rekao je promuklo. Gledala je pred sebe udubljena u misli. — Nikad se neću udati; nikada! To je kazala tiho ali odlučno. Znala je, naime, da nikada neće pripasti drugom čovjeku osim ovome što stoji kraj nje, a on je nije mogao oženiti. — Previše ste mladi za takve odluke — promrsio je. — Ne, nisam — odgovorila je odlučno. — Takve odluke donose mlade dame samo onda, kad postoji neki naročiti razlog. Pogledala ga je u oči koje su je mirno promatrale. — Kakav razlog? — Mislim na nesretnu ljubav. Porumenjela je. — Mogu postojati i drugi razlozi. Odmahnuo je glavom. — Svi ostali razlozi nisu važni. A vi ste stvoreni zato da budete sretni i da nekog usrećite. Pogledala ga je uplašeno. Njegove oči prodirahu joj do srca. Nehotice je požurila za Steffie. — Zaostali smo. Steffie je odmakla već dobar dio puta. Uzdahnuo je. — Želite izbjeći razgovor sa mnom. A ja i nemam prava zadržati se na toj temi. Nemam! Ne smijem više o tome govoriti, jer sam grof Rastenau. Njezino je srce prestalo kucati. — Vi to kažete tako tužno, kao da je nesreća biti grof Rastenau — kazala je drhtavim glasom. — Za mene jest. To znam tek kratko vrijeme. Rado bih se promijenio sa svakim skromnim

69

GIGA

grañaninom. A znate li zašto? Nije ga se usudila pogledati, nego je samo odmahnula glavom. Gurnuo je šešir nad vruće čelo. — Kazat ću vam. Možda mi se više neće za to pružiti prilika. Jer ja vas moram izbjegavati upravo stoga što sam grof Rastenau. Rado bih se zamijenio i sa skromnim grañaninom. Ljubim, naime, djevojku bez plemstva, koja nema dovoljno predaka da bi mogla postati grofica Rastenau. Liana je stisnula usnice. Problijedjela je. Tek nakon nekog vremena mogla je promucati: — Zašto to kažete meni, baš meni? Pogledao joj je duboko u oči s bolnim izrazom. — Možda se varam, ali držim da bi baš vas to moglo zanimati. Veoma bi me obradovalo kad bi doista bilo tako. Zadrhtala je. — Već otprije znam za zakone vaše obitelji. To mi je jutros ispričala gospoñica Hanna. Sagnuo se prema njoj i pogledao je uzbuñeno. — Ali preksinoć, kad ste sa mnom pjevali, vi to još niste znali? Krv koja joj je udarila u lice, odala ju je. — Ne, tada to još nisam znala. Stisnuo je zube. Zatim je kazao suzdržanim glasom: — One su me večeri vaše oči gledale drugačije nego danas. Danas ste izbjegavali moj pogled, a preksinoć, kad se za stolom vodio razgovor o braku, gospoñica je Hanna tvrdila da se nikada neće udavati, ali vi to niste potvrdili. Pogledala je u pod. — Ne mora se uvijek kazati sve što se misli i što se namjerava činiti. Oči mu zasjaše: — — Budite iskreni, gospoñice! Recite mi zašto tada niste imali još namjeru da se ne udajete. Recite mi, preklinjem vas, da ste tu odluku tek jutros donijeli. Ponosno se uspravila. — Na to vam pitanje ne mogu odgovoriti. Ne lažem rado, a istina bi me ponizila. Pogled mu je bio pun žara. — Sudbino! Više ništa neću pitati, gospoñice! Srce mi daje odgovor na moje pitanje. Pa drugačije i ne može biti. Ali sada ne znam da li bih trebao klicati od sreće ili jecati od žalosti. Ne mogu činiti ni jedno ni drugo. Kako je dobro što su nas od mladosti učili svladavati se. Inače bi me sada uzbuñenje natjeralo na tisuću ludosti. Meñutim, ja hodam posve mirno kraj vas. Tko nas vidi, mislio bi da razgovaramo o vremenu ili o nekoj drugoj nevažnoj temi. A ipak, moja duša drhti u mojim riječima. Nije ga se usudila pogledati. — Molim vas, prijeñimo na drugu temu. — Odmah, odmah! Još vam nešto želim kazati, neću to skrivati. Pobjegao sam pred vama iz Berlina, otputovao sam prije no što sam morao. Nisam više želio da vas sretnem. Bojao sam se da se neću moći svladati. Bijeg mi nije koristio — sudbina me sustigla. Ipak vam ne bih bio odao svoje osjećaje, jer nemam pravo govoriti o tome. Moram vas upozoriti da me se čuvate. I ja sam samo čovjek. A moja mudra prijateljica Hanna htjela vas je navrijeme upozoriti. Ona je tako osjećajna. Možda je, preksinoć osjetila što se sa mnom dogaña. Stoga vam je na svoj način saopćila, da grof Rastenau nije slobodan čovjek. Liana upijaše njegove riječi. Htjela ih je zapamtiti za cijeli život. Istodobno je osjetila kako mora biti jaka, ne samo zbog sebe, već i radi njega. — Posve slobodnih ljudi nema, grofe! A nema mnogo ni onih koji postižu potpunu sreću. Čovjek mora biti skroman. Ne možemo pružati ruke za suncem. — Zar se vi tako lako zadovoljavate — zapitao je gorko. Pogledala ga je bolno. — Lako? Ne! No, naučila sam da budem stroga prema sebi. Naučila sam da u životu budem

70

GIGA

zadovoljna s malim, dok su drugi sjedili pred punim vrčevima sreće. Ostavljeni ljudi, poput mene, prolaze kroz stroge škole. Nitko im ništa ne olakšava. Tiho je zastenjao. — Kako bih ja to rado učinio. Htio bih vam skinuti zvijezde s neba. Zar to ne osjećate? — procijedio je s mukom. Prije no što je mogla odgovoriti trgnuše se, začuvši Steffien glas. — Hoćete li konačno doći? Već dugo čekam gore. Polagani ste poput staraca! — doviknula im je obijesno. Liana i Detlev sabraše se teškom mukom. Morali su na svaki način govoriti istim lakim tonom kao i Steffie. Tobože zainteresirano promatrahu fazaneriju, a zatim se polagano popeše do ruševina. Bijahu to ostaci neke stare tvrñave. Kroz sačuvan okvir nekog prozora pružao se divan pogled na pošumljena brda i plodne doline. Šuteći, stajalo je to dvoje mladih ljudi jedno uz drugo. Steffie je pogledala Lianu očekujući nešto. Liana je kimnula i njezine su se oči ovlažile. — Da, molim vas dopustite mi da još neko vrijeme uživam. Steffie je time bila zadovoljna. Počela se penjati po srušenim zidovima. Detlev je šuteći stajao kraj Liane. Njoj se činilo kao da promatra obećanu zemlju. Sreća ju je u prolazu pogladila svojim krilima, a zatim brzo ponovno odletjela. Čula je duboko, teško disanje grofa Detleva. Kao da je privlači magnetska sila, okrenula je svoje lice prema njemu. Neko su se vrijeme gledali i njihovi se pogledi nisu mogli odvojiti. Tada pristigoše neki drugi ljudi. A Steffie ih je upozorila na povratak. Sada, kad se rastrčala, željela se vratiti Hansu Wachau. I pri silasku je žurila ispred njih. Detlev je nemirno promatrao Lianu. Bila je blijeda i ozbiljna. Duboka se bol nazirala u njezinim čistim crtama. — Ljutite li se na mene što sam vam sve kazao? — zapitao j" je. Odmahnula je glavom. — Zašto bih se ljutila na vas? — Ražalostio sam vas. — Ne. Vi niste! To je bila sudbina. Neću dopustiti da me dugo muči. I vi biste moralUako postupiti. Čovjek ne smije posezati na nedokučivim. Život pruža i druge vrijednosti. Radi njih se isplati živjeti. Naročito to vrijedi za vas. Nabrao je čelo. — Ne brinite zbog mene. Ma koliko je divna spoznaja da vi to shvaćate, ja ipak moram sve to sam savladati. Jedino ne znam kako ću podnositi susrete s vama, a da vas pritom izbjegavam. Žalosno je gledala u daljinu. — Morat ću, dakle, napustiti Brinkenhof — rekla je tiho. Prestrašio se. — Ne, ni po koju cijenu! Briga o vama bi me uništila. Ne, ne! Budite posve mirni! Ja vas neću uznemirivati. Ne budem li mogao sa svojim žarkim željama živjeti u vašoj blizini, napustit ću Greifenberg. Moj stric ima i drugih posjeda. Jedan je od njih u Sleziji. Molit ću ga neka me pošalje onamo. Vi morate ostati gdje ste. U Brinkenhofu ste dobro smješteni. To će biti moja jedina utjeha koju mi ne smijete oduzeti. Steffie je zastala i objesila se Detlevu o ruku. Dvoje zaljubljenih više nije moglo razgovarati. Govorili su o nevažnim stvarima dok nisu stigli do hotela. Hanna ih je promatrala uznemireno. Nije joj izmakao turobni pogled grofa Detleva i crta bola oko Lianinih usana. Nju su sa svih strana salijetali pitanjima kako joj se sviñala ruševina. Prisilila je sebe da daje odgovore vedrim glasom.

71

GIGA

Za vrijeme njihove odsutnosti pospremili su stol i donijeli bowlu od šumskih jagoda. Gospodin Brinken ju je samo smiješao i ulio u čaše. Barunica Wachau je zadrhtala i odmah dozvala konobara. — Molim vas, pošaljite nekoga u moju sobu. Neka moja družbenica bude tako ljubazna i donese mi šal. To je čula gospoña Brinken. — Nisam znala da je gospoñica Schlegel ovdje s vama. Inače bismo je već prije pozvali da nam se pridruži. — Gospoñica Schegel više nije kod mene. Odselila je svojoj obudovljeloj sestri. Angažirala sam drugu damu i tek se moram polako naviknuti na nju. — To vam vjerujem. Gospoñica Schlegel je bila veoma draga osoba. — Da, i veoma mi nedostaje. Ja sam konzervativna i još se nisam mogla naviknuti na njezinu nasljednicu. Ali i to, nadajmo se, neće dugo potrajati. Svakako nisam smjela, siroticu zaboraviti. Morala je sama ručati, a sad vjerojatno po tom lijepom vremenu sjedi u sobi i čeka mene. Dopustit ćete da nam se pridruži? Gospoña Brinken je, naravno, smjesta pristala na naj-ljubazniji način. — Pa to je posve razumljivo, draga barunice! Liana je slijedila svoje misli, dok je samo prividno slušala brbljanje Steffie. Sjedila je leñima prema zidu. Primijetila je kako je barunica nekome domahnula. Ali nije se okrenula. Istog ju je časa Hanna uvukla u razgovor. Nije opazila gospoñu koja se približila njihovu stolu. Bila je to nova družbenica barunice. Liana je pogledala tek pošto je barunica kazala: — Dopustite da vas predstavim. Liana se trgla i smrtno problijedila. Trgnula se tako napadno, da su to primijetili ne smao grof Detlev, već i Hanna i njezina majka. Družbenica barunice Wachau bijaše gospoña doktor Bartels, Lianina neprijateljica. Ona još nije bila zamijetila Lianu. To se dogodilo tek pošto ju je barunica predstavila. U njezinim hladnim, tvrdim očima nazrela se želja za osvetom. Liana je pogledala lažno slatko lice svoje neprijateljice. Neizmjerni strah ispunio joj je srce. Najradije bi bila pobjegla. — A, gospoñica Reinold — kazala je gospoña Bartels, promatrajući podlim pogledom blijedo Lianino lice. Liana se sabrala. Sakupila je sav svoj ponos i pogledala prezirno svoju neprijateljicu. Ni za što na svijetu ne bi mogla izmijeniti pozdrav ili ma koju riječ s tom ženom. — Već se poznajete — kazala je, ništa ne sluteći, barunica. —Draga gospoño Bartels, tada je najbolje da sjednete kraj gospoñice Reinold. Gospoña Bartels ju je poslušala. Detlev je opazio kako se Lianino lice zgrčilo od užasa i gañenja. Skupila je svoje haljine samo da bi izbjegla svaki dodir s tom osobom. Uznemireno je promatrao njezino blijedo, zbunjeno lice. Gospoña Bartels se pretvarala kao da ne zamjećuje Lianino ponašanje. — To je zaista čudan susret, gospoñice Reinold! Mislila sam da ste u Berlinu — kazala je podrugljivo. Liana nije smogla snage da joj odgovori. Kad bi i njezin život ovisio o tome, ona ne bi bila mogla s tom ženom progovoriti ni riječi. Osjetila je kako joj zbog tog susreta prijeti nova opasnost. Ma koliko se toga plašila, znajući i to da ponašanjem izaziva svoju protivnicu, ona ipak nije mogla sakriti prezir. Nije mogla izdržati kraj nje, pa je ustala čim je gospoña Bartels sjela do nje. Ne odgovorivši joj, pošla je do Hanne. Zastala je iza njezine stolice. Znala je da to što čini nije pametno, ali nije mogla drugačije postupati. Hanna ju je začuñeno pogledala. Detlev i gospoña Brinken takoñer su primijetili njezino

72

GIGA

ponašanje, koje je ličilo na uvredu. — Želite li nešto od mene, gospoñice Liano? — zapitala je Hanna. — Molila bih vas da mi dopustite da ostanem kraj vas — odvratila je tiho Liana. Hanna je i odviše dobro poznavala Lianu, a da ne bi znala kako ova ima ozbiljnog razloga za takvo svoje ponašanje. Izmijenila je pogled s Detlevom, koji je sjedio kraj nje, promatrajući uzbuñeno iznenadnu scenu. Sad je skočio i gurnuo stolicu izmeñu svoje i Hannine. — Gospoñica Reinold veoma strogo shvaća svoju dužnost. Ona ne želi gospoñicu Hannu ostaviti ni časak samu. Tako je Detlev nastojao pomoći Liani. Liana je sjela drhtavih koljena. Znala je i predobro daje učinila glupost time što je razdražila svoju neprijateljicu. Njezina je duša drhtala u neizmjernom strahu. — Hvala vam — prošaptala je i pogledala šuteći pred sebe. Ostali su nastavili razgovor. Ali barunica Wachau je ipak bila primijetila uvredljivo ponašanje Liane prema gospoñi Bartels. Nije to mogla dovesti u sklad s ponašanjem inače tako dobro odgojene djevojke. Imala je neki neugodan osjećaj, koji začudo nije bio uperen prema Liani, već prema gospoñi Bartels. Sama nije znala zašto. Njezina nova družbenica nije joj bila naročito simpatična, a Liana je odmah ostavila dobar dojam na nju. Steffie je zadirkivala Hansa Wachau i tek je sa zakašnjenjem primijetila da je dobila novu susjedu. Pristojno se obratila gospoñi Bartels i stala razgovarati s njom. Gospoña Bartels je slijedila Lianu pogledom punim mržnje, u kojem se nazirala užasna prijetnja. I dok je razgovarala sa Steffie i barunom Hansom, nastojala je shvatiti odnose u tom društvu i razjasniti što ovdje radi Liana. Lukavo je stala ispitivati Steffie i tako je ubrzo saznala da je Liana družbenica gospoñice Brinken. Shvatila je i to da je grof Joachim Rastenau Steffin otac, a otmjeni i interesantni Detlev njezin bratić. Uspjela je saznati da su Rastenau i Greifenberg povezani, a da Brinkenhof leži u najbližem susjedstvu. I njezina je pokvarena mašta smjesta izmislila najpodlije stvari. Bila je uvjerena kako je grof Joachim doveo »svoju ljubavnicu« ovamo i namjestio je, da bi se mogao na što udobniji način susretati s njom. A nitko iz tog društva, čini se, nije ništa slutio o toj vezi. Gospoña Bartels je odlučila, puna zgražanja, da jednom zauvijek okonča taj skandal. To više što je ta »osoba« bila tako drska prema njoj. Vjerojatno će se pružiti prilika da joj to pošteno vrati. Liana se polako opet umirila. Bar je mogla opet odgovarati na postavljena pitanja. Ali tko ju je poznavao, morao je zamijetiti kako je tužna i žalosna. Hanna i Detlev zabrinuto su je promatrali, primjećujući daje nešto užasno muči otkad se pojavila gospoña Bartels. Detlev je instinktivno osjetio neprijateljstvo prema toj ženi. Znao je da je Lianina odbojnost opravdana. Kako bi je rado zamolio da mu povjeri što je muči! Želio ju je zaštititi. Ali nije imao prava da je to zamoli. U Lianinoj su se glavi rojile mučne, strašne misli. Sto je mogla, što je morala učiniti protiv stalnih napada od strane te žene? Ništa! Ne, ona se čak nije ni mogla braniti, nije mogla ništa objasniti. Tko bi joj i vjerovao, kad bi to i pokušala. Ta stric Joachim je zaista iznajmio stan za nju, živio je dane i dane s njom u stanu. A ona nije bila ni u kakvom rodu s njime. Nije smjela čak ni zatražiti zaštitu strica Joachima, jer kad bi se on sada založio za nju, doveo bi sebe u nezavidan položaj. Nije mogao nikoga uvjeriti u čistoću njihova odnosa. Krivo je

73

GIGA

svjetlo bacalo na nj to što je svojoj obitelji prešutio tu vezu. Zašto stric Joachim nije svojoj ženi pričao o njoj? I zbog čega je njoj prešutio da je oženjen? Tako je sjedila tužna izmeñu Hanne i Detleva i neprekidno mislila u srahu: »Tvoja će te neprijateljica odagnati iz tihog doma koji si našla. Čim će htjeti prosuti po tebi svoj otrov, ostat ćeš i opet bez utočišta. Morat ćeš to bespomoćno podnositi i skrivati u stidu svoje lice, kao da si zaista kriva. Svi će u to vjerovati. Čak i grof Detlev. Svi će te prezirati.« Zadrhtala je i u grču stisnula zube. Detlev ju je zabrinuto promatrao. — Hladno vam je, gospoñice? — pitao je. Pogledala ga je ugaslih očiju. — Ne, samo se ne osjećam dobro. — Što vam je, gospoñice? — upitala ju je sada i Hanna. — Veoma me boli glava, molim vas, ne obraćajte pozornost na mene. — Doskora ćemo poći kući — tješila ju je Hanna. I zaista za jedno sat krenuše kući. Kad su se opraštali od baruna Wachau i njegove majke, gospoña Bartels je spretno pristupila Liani. Pogledala ju je s mržnjom i šapnula joj: — Veoma ste mudro izmislili tu seosku idilu sa stricem. O tome ovdje nitko ništa ne zna. Stidite se, to je pravi skandal! Liana je morala kriknuti. Ali grlo joj se stisnulo. Odmaknula se, dršćući, od svoje mučiteljice. Ova je htjela poći za njom. Ali tada se iznenada kraj Liane pojavio grof Detlev. Nije se odmaknuo od nje sve dok se gospoña Bartels nije udaljila. Slijedio ju je neprijateljskim pogledom. Kad je zajedno s Lianom pošao do automobila, došapnuo joj je: — Ta gospoña Bartels je iz nekog razloga vaša neprija-teljica. Mogu li vam pomoći, vi mi to samo kažite. Moj život još ima vrijednost jedino ako vam mogu služiti. Liana je odmahnula glavom, tužno i umorno. — Nitko mi ne može pomoći što se tiče te žene. Ona je zaista moja neprijateljica i jaje od srca mrzim. Više nisu mogli zajedno govoriti. Stigli su do automobila. Barun Wachau je otpratio Steffie. — Dajte časnu riječ da ćete drugi tjedan doći u Rastenau —zahtijevala je Steffie. Barun se naklonio, smiješeći se. — Velika časna riječ: sigurno ću doći! Želim najprije ovdje tjedan dana trenirati hodanje, da bih na sigurnim nogama došao u Rastenau i to — bez štapa. Molim vas, pozdravite svoje roditelje. — To sigurno hoću. Dakle, do viñenja! — Do viñenja, gospoñice Vragoljanko! Hanna se već smjestila u automobilu. Sjeli su na isto mjesto kao i prigodom dolaska. Steffie je i opet posljednja sjela i još jednom domahnula barunu Wachau. — Oporavite se brzo! Stanite opet na vlastite noge! Nasmijao se i uspravio. — To već i sada mogu. Auto se odvezao. Steffie je prijateljski gurnula svoju ruku u Lianinu i stisnula je. — Nije li to bilo divno poslijepodne, gospoñice Reinold? Lianine su oči zasuzile. Čvrsto je stisnula Steffinu ruku, ovladana osjećajima. Kad bi bar smjela doći u Rastenau stricu Joachimu i sakriti se u njegovu naručaju. Kako bi to bilo divno! — Da, bilo je prekrasno — odvratila je i pogledala plaho grofa Detleva. — Čini mi se da niste više veseli kao ujutro — nastavila je Steffie. To je i drugima upalo u oči. Gospoña Brinken je pogledala upitno Lianu. Sjetila se kako se ova prestrašeno trgnula kad se pojavila gospoña Bartels. — Gospoñicu Lianu boli glava — pomogla je Hanna Liani.

74

GIGA

Steffie je pogledala Lianu. — Da, zaista ste veoma blijedi. No, glavobolja će proći. Ne smijete misliti na to. Ne misliti na to! Kad bi to Liana mogla. Najradije se više ne bi sjetila svega što joj je prouzročilo glavobolju. Ipak se svladala i prisilila je sebe da bude dobre volje. — Ni ti baš ne izgledaš veselo, Detlev — nastavila je Steffie. Izgovarao se šalom: — Zle sam volje, jer je ovo lijepo poslijepodne već prošlo. — Da, da, bowla je zaista bila odlična. Nema ništa bolje od prave bowle od jagoda. Možda je bolja od prve samo druga bowla od jagoda, a nju ćemo uskoro popiti u Brin-kcnhofu — našalio se gospodin Brinken. — Morate i mene pozvati — kazala je Steffie vragoljasto. — Naravno. Sutra ću već pogledati, kad će naše jagode sazoriti. Steffie je radosno stala pljeskati. — Sigurno ću doći. Detlev je već i opet razmišljao. Sve je više uviñao kako na svaki način mora izbjeći ponovni susret s Lianom. Morao je to učiniti kako radi nje, tako i zbog sebe. I kao da želi zauvijek upiti njezinu sliku, promatrao je neprekidno njezino dražesno, blijedo lice. I Hanna bijaše veoma tiha. Gospodin Brinken i Steffie jedini su se brinuli da se razgovor ne prekine. — Bilo je sjajno što smo sreli Hansa i njegovu majku — rekla je Steffie. — Da, veseli smo stoje barun Hans prizdravio. Njegova je majka proživjela teške dane. Znam kako joj je bilo — odgovorio je gospodin Brinken. Njegova ga je žena potajno pogladila po ruci. — Radovala sam se kad sam vidjela baruna zdrava — primijetila je. Steffie je kimnula. -I ja. — Ali nova baruničina družbenica mi se ne sviña. Gospoñica Schlegel je bila mnogo draža — dodao je barun Steffie je odahnula. — Hvala Bogu da se i vama ne sviña! Nesnosna je. Osjetila sam kako je sve postalo neugodno čim se pojavila. — To isto sam osjetio i ja. I opet smo se jednom složili —potvrdio je gospodin Brinken. — Poznajete li pobliže gospoñu Bartels, gospoñice Liano? —zapitala je njegova supruga. Liana je naglo pocrvenjela. Nervozni drhtaj oko njezinih usana odao je njezino uzbuñenje. — Poznajem je bolje nego što mi je milo. Molim vas, oslobodite me razgovora o njoj — zavapila je mukla glasa. — Primijetila sam da ste bili neugodno iznenañeni pri susretu s njom. — To je istina. — Čini mi se neizmjerno radoznalom — ponovno je uzela riječ Steffie. — Ispitivala me kao sudac istražitelj. Sve je htjela znati. Raspitala se čak i za moje roditelje. Zanimalo ju je i ime mog oca. Toliko se raspitivala o udaljenosti izmeñu Rastenaua i Brinkenhofa, kao daje želi propješačiti. Nadajmo se da je gospoña barunica neće povesti sa sobom prigodom svoje posjete Rastenau. Ja ću je svakako nastojati izbjeći. Jer tko zna što će još htjeti saznati od mene. Liana je zadrhtala čuvši te riječi. Zašto se njezina neprijateljica o svemu tome raspitivala? — To je veoma nesimpatična osoba, koju ja na mjestu gospoñe barunice ne bih trpio kraj sebe — primijetio je odlučno Detlev. Gospodin Brinken se nasmijao. — Čini se, svima nam je ta žena dobrano išla na živce, usprkos svojoj velikoj ljubaznosti. Takvi ljudi uvijek pobuñuju nepovjerenje. Ako joj činim krivo, sve ću pokajnički povući. U to stigoše u Brinkenhof. Gospoña Brinken je zamolila Detleva i Steffie neka ostanu još pola

75

GIGA

sata kod njih. Ali Detlev je to odbio. — Moram Steffie još otpremiti u Rastenau, pa vas molim da me ispričate. Srdačno su se oprostili. Kad je Liana načas položila ruku u ruku grofa Detleva, on je osjetio hladnoću i drhtaj. Čvrsto ju je stisnuo, protiv svoje volje, i pogledao ju je u oči. Hanna je to primijetila. Pritisnula je ruku na srce. Odmah zatim oprostila se na svoj ljubazni način od Detleva. Steffie je poljubila na rastanku Hannu, čvrsto stisnula ruku gospodina Brinkena, poljubila ruku njegove supruge i položila obje ruke oko Liane. — Do veoma skorog viñenja, draga gospoñice Reinold! Od srca sam vas zavoljela. Zbog tih je riječi Detlev mogao poljubiti svoju sestričnu. Liana je časak čvrsto privinula Steffie. — Zahvaljujem vam na tome, i odvraćam svim srcem vaše osjećaje. Do viñenja, ako to Bog bude dao. — Sigurno hoće — nasmijala se Steffie i ušla u automobil. Detlev je potrčao za njom. Sjeo je kraj nje i još su jednom domahnuli prije no što je automobil krenuo. Hanna je gledala za njim, a Lianine je oči obavio neki veo. *** — Ti ćeš me, dakle, otpratiti u Rastenau. Detlev? — zapitala je Steffie svog bratića kad su ostali sami u kolima. — Da, Steffie! Moram nešto dogovoriti s tvojim ocem. — Sjajno! Tako ćeš mi činiti društvo sve do kuće. Sto misliš, hoće li baloni u redu stići? — Sigurno, pa ovdje su dobro smješteni. — Vidjet ćeš kako će se djeca veseliti. Odnijet ću im još večeras. Ako svih pet stigne u redu, pustit ću petog u zrak. — Samo to učini, Steffie! Iznenada se uspravila i pogledala ga u lice. — Nisi li ti zle volje, Detlev? To mi je već poslijepodne upalo u oči. Bio si tako miran. Ne sviñaš mi se. Nasmijao se prenaglašeno. — Steffie, ti cijelo poslijepodne nisi imala vremena da obratiš pažnju za mene. Dijelila si svoj interes izmeñu Hansa Wachau i gospoñice Reinold. Veselo je kimnula. — Naravno, to su za mene bili najinteresantniji ljudi. Ne čini li se i tebi da Hans Wachau sad izgleda mnogo muškije? Njemu je ta nesreća očito dobro činila. — Bude li on to čuo, slomit će još jednu nogu. — Ne, on nije tašt. A što se gospoñice Reinold tiče, Bože, stoje to dražesno stvorenje! Kad bih bila muškarac, zaljubila bih se u nju. Čudno ju je pogledao. — Sto ti znaš o ljubavi, Steffie? — Oprosti, pa nisam više dojenče. Iako mi gospoñica Malwina dopušta čitati samo one knjige u kojima se ljubav tek spominje, ipak sam se dočepala nekih koje o tome opširno pišu. Ostalo se čovjek sam dosjeti. Ali vratimo se još jednom gospoñici Reinold. Nije mi jasno kako je prihvatila mjesto družbenice, to više što ne želi primati plaću jer joj ne treba. Ona nije za takav skromni život u Brinkenhofu. Previše je otmjena i elegantna za to. Ne čini li se to i tebi? — Da, tako je. Možda je ona začarana princeza. — Njih, nažalost, više nema. Alija se ne bih ni najmanje čudila kad bi mi netko kazao daje

76

GIGA

ona princeza. Detlev je disao duboko i teško. — Ni ja, Steffie! I zapravo je šteta što više nema čarolija. To je kazao tako neobično, da ga je Steffie iznenañeno pogledala. — Što je danas s tobom? Tako si čudan. Pogladio se po čelu i sabrao se. — Ne obraćaj pozornost na to, Steffie! Razmišljam o nečem ozbiljnom što moram dogovoriti s tvojim ocem. Zbog toga ti se činim pomalo rastresen. — Pa što ne kažeš da te razgovor sa mnom smeta — kazala je pomalo ljutito. Uzeo je njenu ruku i pogladio je. — Ne ljuti se, Steffie! Kajem se i kupit ću ti prvom prigodom čokoladu. Ona se brzo pomirila. — Gluposti, pa ja se ne ljutim. Mogao si mi odmah kazati neka šutim. Sada te više neću smetati. Nećeš čuti ni riječi od mene sve do Rastenaua. Odlučno se zavalila u sjedalo. Zaista je namjeravala šutjeti. Ali brzo je zaboravila na tu svoju odluku. I Detlev se sabrao i razgovarao koliko je to njegovo duševno stanje dopuštalo. U mislima je, meñutim, bio kod onoga stoje želio kazati stricu Joachimu. Grof Joachim je u posljednje vrijeme našao novu zabavu. Svaki bi slobodni trenutak provodio u arhivi dvorca i prekapao po starim papirima i dokumentima. U arhivi se, uz rukom pisanu kroniku roda grofova Rastenau, nalazilo još mnogo zanimljivih dokumenata, tajnih spisa i ugovora. On je tražio nešto odreñeno. Njegovoj je supruzi to upalo u oči. Nije ga, meñutim, ispitivala o tome. Bio je u posljednje vrijeme nemiran i rastresen. Sa sigurnošću je mogla pretpostavljati da ga nešto tišti. I te je nedjelje, pošto se njegova kći u pratnji Detleva odvezla u S..., grof Joachim proboravio nekoliko sati u arhivi. A zatim je, iznanada, sav radostan, ušao u sobu svoje supruge. Izgledao je poput čovjeka koji je doživio veliku sreću. Pogledala gaje ljubazno, sva sretna zbog njegove dobre volje, a on je poljubio njezinu ruku. — Ti si divna žena, Stefanie! Ni riječ prijekora nije prešla preko tvojih usana, iako sam u posljednje vrijeme bio prilično nesnosan. Odmahnula je glavom. — Nesnosan? Bila sam samo zabrinuta zbog tvog očitog nemira. Ponovno joj je poljubio ruku. — Druga žena na tvom mjestu mučila bi me pitanjima. Ti to nisi učinila. Hvala ti. Ubuduće više nećeš morati brinuti zbog mene. Nešto me mučilo. Danas ti još ne mogu o tome opširnije govoriti. Ne stoga što nemam povjerenja u tebe — ti znaš da nikome ne vjerujem više nego tebi — već stoga što te ne želim mučiti svojim mušicama. Pocrvenjela je i izgledala veoma zgodno i mladenački. — Sigurno me ne bi time mučio. Rado bih podijelila s tobom i radost i bol. Duboko je uzdahnuo. — Moja je sveta dužnost da te zaštitim od bola. A sad je sve opet u redu. Moj je put opet čist. Dakle, ne brini zbog mene. Pogledala gaje srdačno. — Kad gledaš tako smireno i radosno kao danas, tada zaista nisam više zabrinuta zbog tebe. Stali su razgovarati o drugim stvarima. — Kad će se vratiti naša mala vragoljanka? — zapitao je grof. — Nadam se da će skoro stići — odgovorila je grofica. Nisu još završili večeru, kad se pred ulazom u dvorac pojavi automobil. Čuli su trubu i pošli do prozora. Vidjeli su kako je iz automobila izišla Steffie u Detlevoj pratnji. Nekoliko časaka zatim dojurila je mlada djevojka u sobu i srdačno zagrlila roditelje, kao da se

77

GIGA

vraća s dugog putovanja. — Evo me opet! Jeste li već čeznuli za mnom? — Jesmo. Sretni smo što si opet stigla, tako je užasno pusto i mirno u kući kad te nema. — Već ste jeli? — ispitivala je Steffie dalje. — Upravo smo završili. — Šteta! Ali, Detlev će mi činiti društvo. Doñi, Detlev, ovdje još ima mnogo toga dobroga. Sigurno si i ti gladan. Grof Joachim je srdačno stisnuo ruku svom nećaku. — Radujem se što si dopratio Steffie. Nismo računali da ćeš doći. Lice grofa Detleva odavalo je napetost. Njegove su oči bile nemirne. — Ne bih bio došao, da nisam morao nešto s tobom razgovarati, stirče. Imaš li vremena za mene? Grof Joachim mu je dobacio ispitivački pogled. — Koliko god želiš. Ali ne bi li prvo večerao sa Steffie? Detlev je to otklonio. — Ne, ako dopustiš, radije bih odmah s tobom razgovarao. Htio bih se još večeras vratiti u Greifenberg. Grof Joachim je slutio što je mučilo njegova nećaka. Gurnuo je svoju ruku pod njegovu. — Raspolaži sa mnom, dragi moj! Detlev je poljubio ruku grofici. — Opraštaš, teta Stefanie, ako odvedem strica na pola sata? —- Ne dajte se smetati. — Ti, dakle, nećeš sa mnom jesti? — zapitala je Steffie. — Pa od ručka nisi ništa jeo. — Nisam gladan, Steffie! Želim ti dobar tek. A ja ću večerati kad se vratim u Greifenberg. — Nešto s tobom danas nije u redu, Detlev! Dobro, jest ću sama. — Učini to. Grof Joachim je pogladio Steffie po toplim obrazima. — Je li bilo lijepo u S..., Steffie? Zagrlila ga je. — Divno! Moram vam mnogo toga pričati. — I opet si ludovala? Odmahnula je. — Uopće nisam! Svaki dan postajem sve starija. Grof se nasmijao. — Iznenada si to spoznala? Kimnula je. — Da! A da se to već nije i prije dogodilo, za to ste vi krivi. — Mi? — zapitali su roditelji u jedan glas. — Da — potvrdila je Steffie. — Odviše sam dugo imala odgojiteljicu. To čovjeka čini djetinjastim. Svaka čast gospoñici Malwini, ali ona mi zaista ne može služiti kao uzor. Danas sam upoznala dražesnu djevojku, družbenicu Hanne Brinken. To je gospoñica Liana Reinold. Htjela bih biti takva kakva je ona. Kad bih imala takvu družbenicu, začudili biste se kako bih se brzo stala otmjeno ponašati. Grof Joachim je privinuo Steffie u svoj naručaj i poljubio je. U njegovim se očima pojavio čudan sjaj. Brzo se okrenuo i uhvatio Detleva pod ruku. — Doñi, sine moj! Steffie je htjela sjesti za stol. Ali iznenada se trgnula. — Pa ja još moram otići do vrtlara. Donijela sam nešto njegovoj djeci. Odmah ću se vratiti, majko! Brzo je otrčala iz sobe. Grofica je nasmiješeno gledala za njom. Kimnula je dvojici gospode koji su izlazili iz sobe i krenuli u radnu sobu grofa Joachima. — Sjedni i posluži se cigaretom — kazao je grof Joachim, kad su ostali sami. Detlev je, zahvalivši, odbio cigaretu i sjeo. — Ne bih sada htio pušiti. Želim ti najprije kazati što mi leži na srcu. — Kako želiš. Govori, dakle! Detlev je naslonio ruke na koljena i nagnuo se naprijed. Njegovim su licem prolazili trzaji

78

GIGA

uzbuñenja, a u očima se nazirala tiha bol. — Govorit ću bez okolišanja, striče Joachime! Nešto ću te zamoliti. Dopusti mi, molim te, da poñem u Slesku na imanje Uerzen. Ne bih više htio ostati u Greifenbergu, ili bolje rečeno, ne smijem tamo ostati. Grof Joachim se uspravio. Njegove su oči gledale ozbiljno u nećakovo lice. — Uerzen je mnogo manji posjed od Greifenberga. Kad bih pristao na tvoju molbu, ti bi loše prošao. — Znam, striče Joachime! A budući da to ipak tražim od tebe, znači da imam važnih razloga. — To i pretpostavljam. Nije mi drago što želiš otići iz naše blizine. Važniji si mi u Greifenbergu nego u Uerzenu. Smijem li saznati za tvoje razloge? Detlev se uspravio. — Nikada nisam imao tajne pred tobom, pa neću ni sada. Moraš saznati sve da bi me mogao razumjeti. Sjetit ćeš se da sam ti za vrijeme našeg posljednjeg susreta pričao kako sam zavolio neku djevojku grañanskog porijekla za vrijeme boravka u Berlinu. Zbog toga sam taj grad tako brzo napustio. Grof Joachim je kimnuo. — Da, nisam to zaboravio. Detlev je duboko uzdahnuo. — Nastojao sam svim silama da zaboravim tu djevojku, to mi možeš vjerovati. Nije mi to, naravno, uspjelo za neko kratko vrijeme. Da li bi mi to ikada uspjelo, ne znam. Kad sam prije neki dan jahao kroz Greifenberšku šumu, sreo sam je ponovno. Sjedila je na panju kao da se tamo našla pomoću neke čarolije. Ne mogu ti kazati što sam osjetio kad sam je ugledao. Samo to ću ti reći. Ugledavši je, bio sam tako sretan da sam zaboravio na sve drugo. Skočio sam s konja i pozdravio je. Saznao sam da sada živi u Brinkenhofu kao družbenica Hanne Brinken. Usprkos najboljim namjerama, već sam se te večeri našao u Brinkenhofu. Čežnja me otjerala onamo. Nije me ohladilo ni to što sam uvidio da i ja njoj nisam ravnodušan. Muzicirali smo i njezin me sladak glas posvema osvojio. Spoznao sam kako sve više tonem u taj osjećaj. Usprkos zdravom razumu bio sam danas opet s njom. I ona je bila u S... Nakon ručka razgledavali smo ruševinu. Steffie ju je htjela otpratiti pa je pozvala mene. Rado sam na to pristao. Steffie je trčala pred nama. I tako smo za cijelo vrijeme puta bili sami. Tada sam natuknuo da ja kao grof Rastenau ne mogu oženiti grañanku. Rekao sam joj kako me se mora čuvati. — A ona? — upitao je uzbuñeno grof Joachim. Detlev je pogladio čelo i pogledao pred sebe grozničavim pogledom. — Ona je to shvatila kao neminovnu sudbinu. Bila je mirna i hrabra. Kazala je kako ju je već Hanna Brinken upoznala sa zakonima naše obitelji. A rekla je i to da se nikada neće udavati. Tako je milo govorila sa mnom, tako hrabro. Nadodala je da život ima i drugih vrijednosti. A kad sam izjavio kako ne mogu podnijeti da je izbjegavam, a u isto vrijeme i susrećem, odgovorila je žalosno da će u tom slučaju napustiti Brinkenhof. Grof Joachim se trgnuo. — Htjela je otići? — Htjela je prinijeti i tu žrtvu, iako je našla sklonište u Brinkenhofu. A to ne smijem dopustiti. Ona je posve sama u životu i bez ikakve zaštite. Stoga moram otići, inače ne mogu ni za šta jamčiti. Mogao bih zaboraviti da sam Rastenau. Molim te, pomozi mi. Pošalji me u Sleziju. Tako ču izbjeći iskušenje. Grof Joachim je rukama prekrio oči. Sad ih je spustio i pogledao Detleva. — Ti je, dakle, toliko ljubiš? — pitao je, duboko dirnut. Grof Detlev je kimnuo. — Da, striče Joachime, ne znam kako mi se to moglo tako naglo dogoditi. Znam samo da je ljubim više od svog života. — Ti bi je uzeo za ženu, kad te zakoni nasljedstva naše obitelji ne bi vezali? Detlev je skočio.

79

GIGA

— Da, striče! Ne budem li skoro nestao iz njezine blizine, oženit ću se njome usprkos svim zakonima. Radije ću se odreći nasljedstva. Grof Joachim je disao duboko i teško. — I ti bi to učinio? — Ne bih te htio rastužiti. Dužan sam ti neizmjernu zahvalnost. Kad ne bih na to mislio, već bih odavno postao slab. Liana Reinold je vrijedna moje ljubavi, a vrednija je i od nasljedstva. Starije gospodin toplo i čvrsto stisnuo ruku svog nećaka i pogledao ga suznih očiju. — Dragi moj, kako te ja dobro razumijem! Bolje nego što ti misliš. Već onda kad si mi pričao o svom bijegu ja sam naslutio da je to ozbiljno. Znam da se u pitanju ljubavi ne zadovoljavaš sitnicama. I stoga sam tih dana mnogo o tome razmišljao. I pri tom se neizmjerno ljutio na zakone o nasljedstvu u našoj obitelji. Osjećao sam ih poput neprijatelja, a protiv neprijatelja se čovjek mora boriti. To sam i pokušao. Čovjek mora najprije dobro upoznati svog neprijatelja, da bi se onda mogao boriti protiv njega. I zato sam tih dana dolje u biblioteci pretražio arhiv. Tražio sam stari dokument koji sadrži zakone o nasljeñivanju. Dugo ga nisam našao. Zagubio se meñu starim ugovorima. Danas sam ga napokon našao. I kad sam ga pažljivo pregledao, otkrio sam nešto. Detlev je pozorno slušao. — Sto si otkrio? Grof Joachim je polagano ustao i prišao svom pisaćem stolu. — Donio sam dokument sa sobom i spremio u svoj pisaći stol. Želim ti ga, naime, pokazati. Izvukao je iz ladice požutjeli savijeni pergament. Pažljivo ga je rastvorio i položio pred Detleva. — Pročitaj crveno podvučeno. Ovdje piše da grofovi Rastenau mogu uzeti samo ženu iz jednako stara roda, inače će izgubiti sva prava na nasljedstvo. Detlev je kimnuo. — Ovu odredbu točno poznajem, striče! Stari je gospodin odmahnuo glavom. — Ne, jednako je tako slabo poznaješ kao što sam je i ja slabo poznavao. Sjetio sam se da sam još kao dječak čuo svog oca govoriti kako je toj odredbi dodana jedna klauzula. To se dogodilo prigodom jednog razgovora s prijateljima o temi čudnih zakona starih rodova. Posve sam se slučajno sjetio tih riječi moga oca, kad si mi ti pričao o svojoj ljubavi. I zato sam tražio taj dokument. Moje me sjećanje nije prevarilo. Pročitaj posljednju rečenicu pridodanu toj odredbi. Detlev se nagnuo nad pergament. Stric mu je prstom pokazao to mjesto. Glasilo je: »Neka bude objašnjen i naročiti slučaj kad se jedan od grofova Rastenau želi oženiti djevicom koja mu nije ravna po porijeklu. Ako je ta djevica časna i puna vrlina, i ako svi još živući grofovi Rastenau potvrde da je ona vrijedna da postane grofica Rastenau, neka ova odredba ugasi sve dok se ne ponovi isti slučaj.« Detlev je problijedio od uzbuñenja. Gledao je raširenih očiju pred sebe. — Striče Joachime! — zaviknuo je suzdržanim glasom. Stric mu je položio ruku na rame. — Jesi li shvatio, Detlev? Ovdje piše crno na bijelom da je u našoj moći da obesnazimo tešku odredbu. Jer mi smo dvojica posljednjih Rastenaua. I ako ja dadem svoj pristanak za tvoj brak s gospoñicom Reinold, tada se nitko neće moći tome suprostaviti. Detlev je skočio i zagrlio strica. — Striče Joachime, striče Joachime! Da li bi ti to učinio? Ti bi dao svoj pristanak? — procijedio je hrapavo. Grof Joachim se nasmiješio vlažnih očiju. — Možeš li mi dokazati da je gospoñica Reinold puna vrlina i časna, i daje vrijedna da postane groficom Rastenau? — zapitao je s finim humorom. — Uvjeravam te, striče, vidjet ćeš da je vrijedna da postane čak i kraljicom. Grof Joachim je uhvatio nećaka za ruku.

80

GIGA

— Znam, ti ne bi poklonio ljubav ženi koja toga ne bi bila vrijedna. A i Steffie dobro prosuñuje ljude. I tako ćemo odredbu proglasiti nevažećom. Neću da budeš nesretan, ako ja to mogu spriječiti. Detlev je grčevito stegnuo njegovu ruku. Uzbuñeno je disao, a oči su mu sjale kao u groznici. — Kako ti mogu zahvaliti, kako?! — kazao je sav izvan sebe. Čudan se smiješak ukazao na usnama grofa Joachima. — Kad bih ja bio na tvom mjestu, i stajao pred tobom tako nesretan, ne bi li tada i ti učinio isto? Detlev je duboko disao. — Postupao bih jednako kao i ti. — No, dakle! Da sam ja prije dvadeset dvije godine imao posla samo s jednim grofom Rastenauom i da sam znao za tu mogućnost, ja bih bio pokrenuo sve živo da se oženim djevojkom koja mi porijeklom nije bila ravna. Ali tada nije živio samo grof Magnus i njegov sin, već i ti. Pa da sam i dobio pristanak strica Magnusa i njegova sina, tvoj ne bih bio mogao dobiti. — Zašto ne, ja bih ti ga sigurno bio dao. Stari se gospodin nasmiješio. — Tada nisi bio punoljetan i nisi se po zakonu mogao odreći nasljedstva. Ipak ti zahvaljujem što kažeš da bi to bio učinio. Sada jedan drugom ništa ne dugujemo. Radujem se što je u mojoj moći da te mogu usrećiti. Tebe i Lianu Reinold u čiju ljubav vjeruješ. Detlev se iznanada prignuo i poljubio stričevu ruku. Ovaj ju je preplašeno povukao. Njegovo je čelo pocrvenjelo. — To ne smiješ činiti, Detlev! Ovo činim i za svoje dobro. Detlev se radosno nasmijao. — Htio bih znati kakvu korist ti od toga imaš. Stari ga je gospodin čudno pogledao. — Svako ljudsko djelo prouzrokovano je pomalo i egoizmom. Možda imam stanovite razloge u svezi s ovim što činim. Možda želim da te zadužim i zadržim u svojoj blizini, jer te ljubim poput sina. Htio bih ti učiniti što više dobra, kako ne bi poželio da me naslijediš što prije. Ljudi bi uvijek morali činiti sve, da bi njihovi nasljednici imali više koristi od njih za vrijeme njihova života nego nakon njihove smrti. Tada bi im oni željeli dugi život i iskreno bi žalili za njima. Detlev je odmahnuo, smiješeći se. — Tim riječima želiš samo otkloniti moju zahvalnost. — Ne želim zahvalnost, već ljubav. — Ona pripada tebi. Zaista si sve učinio kako bih tvoju smrt smatrao velikom nesrećom. Neka te Bog još dugo pozivi meñu nama. Dopusti da ti zahvalim i pružim svu svoju ljubav. A i djevojka, koju ljubim i koju ću moći uzeti za ženu, jednako će te tako poštivati i ljubiti kao i ja. Grof je duboko dirnut pritisnuo ruku na oči. — Neka Bog dade da uvijek tako dobro misliš o meni kao sada. I ja sam samo čovjek, a tko je od nas bez grijeha. Ali sada dosta o tome. Poñimo do tete Stefanie i do Steffie. Ostat ćeš još malo s nama. Sada te ništa više ne tjera u samoću. Sutra ću poduzeti potrebne korake da bih ukinuo tu odredbu o nasljedstvu. — Rado ću još ostati. Sad bi me čežnja mogla otjerati jedino na Brinkenhof. Htio bih kazati Liani da su sve zapreke uklonjene, zahvaljujući tvojoj dobroti. Ali kad bih i pošao onamo, svi bi već spavali. Moram, dakle, sačekati jutro. U očima grofa Joachima se nazirao sretan sjaj. Znao je sada da Lianina sudbina vodi u sigurnu luku. Sad će sve biti dobro. Samo je nebo spojilo Lianu i Detleva. — Poñi prijeko, Detlev! A ja ću dobro spremiti ovaj dokument. Potreban mi je, da bih sve to uredio. Steffie sigurno još jede, pa ćeš možda i ti sada modi nešto pojesti — kazao je nasmiješeni grof. Detlev gaje zagrlio.

81

GIGA

— Moj najbolji prijatelju, moj dobročinitelju! Neka ti Bog plati sve ono što si za mene učinio. Grof Joachim gaje brzo izgurao iz sobe i zatvorio za njim vrata. Nekoje vrijeme ostao stajati. Tada je uzeo dokument i zaključao ga u pisaći stol. Gledao ga je zamišljeno. — Njezina sreća, a i njegova, visjela je na koncu. A moja? Oprosti nam grijehe naše — rekao je tiho. I duboko dirnut zaključao je dokument. Zatim je pošao za svojim nećakom. Detlev je, dobro raspoložen, već sjedio sa Steffie kod stola. — Sto si učinio s Detlevom, oče? Potpuno se promijenio otkada je govorio s tobom. Malo prije je bio tako zle volje, a sada od radosti ne zna što bi činio — zaviknula je Steffie ugledavši oca. Grof Joachim je pristupio ženi i položio joj ruku na rame. Ona mu se nasmiješila. — Zaista Joachime, morao si učiniti Detlevu nešto naročito. Nikada ga još nisam vidjela tako radosnog kao sada. Poljubio joj je ruku. — Detlev mi je izložio svoje planove za budućnost, i ja sam pristao na njih. To je sve. — Ima li kakvih novosti? — zapitala je Steffie. — Da, Steffie, veliko i radosno iznenañenje. — Baš sam radoznala! Sto to može biti? Nisi se valjda zaručio ili zaljubio? Grofica je iznenañeno pogledala supruga, a zatim Detlev a. Detlev je skočio i duboko dirnut poljubio je teti ruku. Zatim je ponovno sjeo kraj Steffie. — Zaručio se još nisam, Steffie! Ali što još nije, može se dogoditi. Steffie je skočila i zaplesala po sobi. Zatim je zastala pred Detlevom i stala tresti njegova ramena. — Ne razmišljaj odviše dugo. Več je vrijeme! »Svibanj života jedan, dva, Brzo prolazi, jedan dva.« Svi su se nasmijali. — Zapamtit ću to, Steffie, i požuriti. — Učini to! Ali ako se zaručiš, molim te, odaberi zaručnicu koja će se i meni sviñati. — To ti obećavam, časna riječ! — Kako si brzoplet! — Ne, samo pun vjere. Grofica Stefanie je pogledala upitno svoga supruga. On ju je pogladio po ruci. — Strpi se još nekoliko dana, Stefanie! Kimnula mu je svojim dobroćudnim smiješkom. — Mogu čekati. — Ali ja sam nestrpljiva i radoznala. Vas dvojica ste veoma tajanstveni. Čini mi se da su zaruke u pripremi. Ali s kim će se Detlev zaručiti? Ovdje u okolici nema djevojke koja bi odgovarala Detlevu. A Hanna Brinken vjerojatno ne dolazi u obzir. — Ne, Steffie! Ne razbijaj svoju milu glavu, nećeš sigurno pogoditi — šalio se Detlev. Pogledala ga je radoznalo. Iznanada se prisjetila. — Znam! — Što, Steffie? — Gdje si izgubio svoje srce. — Gdje to? — U Berlinu. Čim si se vratio iz Berlina, vidjela sam da se s tobom nešto dogodilo. Poljubio ju je u obraz. — Vidovita si! — narugao joj se. *** U isto je vrijeme Liana Reinold proživljavala nekoliko veoma nesretnih sati. U Brinkenhofu

82

GIGA

su odmah nakon povratka iz S... pošli na večeru. Liana je svim silama nastojala da bude mirna i vedra. Dobro joj je došlo što su danas ranije nego inače pošli na počinak. Tek pošto je u svojoj sobi ostala sama, odbacila je masku i srušila se u stolac. Ovaj joj je dan donio odviše uzbuñenja. Najprije, ujutro, Hannina izjava kako se Detlev može oženiti jedino ženom plemenita roda, zatim susret s kćerkom strica Joachima. Tek što se smirila, došlo je do razgovora s Detlevom i do dokaza o njegovoj ljubavi. Bio je nesretan stoje morao napustiti. Na kraju se još pojavila i njezina neprijateljica! To je bilo ono najgore. Ona će sada živjeti u njezinoj blizini. Wachau je od Brinkenhofa bio udaljen jedva sat vremena. Strah i nemir ispunjavali su je, jer će je sada možda susretati. Hoće li ta žena i ovdje prosuti otrov svog ogovaranja i onemogućiti je meñu tim ljudima? Liana nije sumnjala u to. Ona je u Berlinu pobunila služinčad protiv nje. Sigurno će htjeti djelovati i na Brin-kenove. Tada će i Detlev saznati za njezina ogovaranja. A stric Joachim? Gospoña Bartels bi mogla svojom zloćom pomutiti i mir njegova braka. Sudeći po riječima koje joj je prišapnula, ona je vjerovala u neizmjerno podle stvari zbog Lianina smještaja u blizini strica Joachima. Nije li morala upozoriti strica i javiti mu da je ta žena sada družbenica barunice Wachau? Možda bi tada još na vrijeme mogao učiniti nešto da ovu ženu onemogući u njezinoj namjeri. Liana je skočila i upalila svjetlo. Htjela je smjesta pisati stricu. Pismo je morala poslati najkasnije sutra ujutro. Blijeda i umorna lica, sjela je za pisaći stol. Nije ni slutila da se upravo taj čas priprema za nju radosnija budućnost u dvorcu Rastenau. Puna straha i brige pisala je: »Moj, mili, dragi striče Joachime, Za vrijeme našeg današnjeg boravka u S... iznenada se pojavila gospoda Bartels, nova družbenica barunice Wachau. Ona je još uvijek neprijateljski nastrojena prema meni i svojim će me klevetama, bojim se, otjerati iz Brinkenhofa. Šapnula mi je gnusne riječi. Ona, naime, misli da si me ti doveo ovamo, u svoju blizinu, kao svoju ljubavnicu. Dragi striče Joachime, što sam ja učinila toj ženi da tako ružno misli o meni? Neizmjerno se plašim, pa bih najradije pobjegla kamo me noge nose. Bojim se da bi ona mogla pokušati unijeti nemir i u Tvoju kuću. Zaklinjem Te,poduzmi nešto da ta zla žena ne bi nanijela bol Tvojoj gospodi supruzi i kćeri. Večeras sam tako nesretna kao još nikada u životu. Najradije bih umrla pri pomisli da bih mogla biti oklevetana pred svim tim dragim ljudima—pred Brinkenovima, pa pred Tvojom kćerkom i grofom Detlevom. Oprosti mi što ti zadajem brige, ali ja ne znam na koga bih se drugoga mogla obratiti. Kad bih bar našla mir, pa makar u grobu! Ne bih htjela nikome nanijeti bol. Meni se čini kao da ta kleveta plazi prema meni poput nekog ogavnog, otrovnog gmaza. Ali možda će se ta žena smilovati i šutjeti. Morala bi uvidjeti koliko nam zla nanosi. Kad bi samo slutila da sam samo zbog njezinih kleveta pobjegla pred Tobom, ona bi se valjda zastidjela. Danas Ti u svom bolu ne mogu reći da sam hrabra. Odviše se danas zbilo. Znam da mi ne možeš pomoći i da Tebe ta ružna kleveta pogaña jednako kao i mene. Ali Ti si morao saznati o dolasku doktorice Bartels u Tvoju blizinu. Ne ljuti se na mene što sam Ti zadala brige. Voli me i nadalje i primi moj srdačan pozdrav Tvoja Liana« Kad je Liana napisala pismo, bilo joj je nekako lakše pri srcu. Bar je jedan čovjek na svijetu bio uvjeren u njezinu nevinost. Ali tog jednog je pogañala ista ružna sumnja kao i nju. Umorna i žalosna, pošla je u krevet. Još je dugo ležala budna prije nego ju je san savladao. I njezino ubogo srce dozivalo je ljubljenog čovjeka. Kako je samo požurio prema njoj kad se gospoña Bartels prilijepila uz nju! Ali nije mu smjela ništa kazati, naročito njemu ne! Od stida bi zanijemila. Nesretno i zdvojno je zurila u mrak. I dok se ona ovdje sama i napuštena borila sa svojom

83

GIGA

boli, Detlev je pun sreće očekivao slijedeći dan koji mu je morao donijeti ispunjenje velike sreće. *** Drugo je jutro Detlev veoma rano ustao. Pun nestrpljenja očekivao je ponovni susret s Lianom, nadajući se da će bar na časak ostati sam s njom. Želio joj je kazati da više nema zapreka njihovoj ljubavi. Dogovorio se sa stricem Joachimom da će mu, čim dobije Lianin pristanak, smjesta javiti. Tada će stric Joachim sve kazati svojoj ženi Steffie. Ostalo će se već kasnije urediti. Detlev se nije uopće čudio što je stric Joachim smjesta dao svoj pristanak za njegovu vezu s Lianom, iako je nije poznavao i nije se mogao uvjeriti u ono što je tražila povelja. Detlevu je to bilo posve naravno, kao i svakom drugom zaljubljenom, da su svi uvjereni u odlike njegove ljubljene baš kao i on sam. Radosno je obavio najnužnije poslove. Zatim je dao osedlati konja i krenuo prema Brinkenhofu. Znao je da će na imanje stići u rane sate. Ali na selu se ne pazi tako na vrijeme posjeta kao u gradu. Pun čežnje zirkao je čim je stigao pred kuću. I tada je smotrio preko ograde Lianu gdje polagano šeće s Hannom u vrtu. Nisu ga opazile. On je skočio s konja, sam ga odveo u staju i predao ga konjusaru, koji mu je kazao daje gospodin Brinken otišao u polje, a gospoña se nalazi u mljekari. Detlev mu je dao napojnicu. Brzim je korakom pošao prema vrtu, a da se nije dao najaviti gospoñi Brinken. Nakon nekoliko časaka, radosna i nasmijana lica, stao je pred mlade djevojke. Hanni je pao kamen sa srca ugledavši ga takvog. Ona je već bila veoma zabrinuta zbog Liane i njega. — Opet jednom uzalud, ti luda Hanno — kazala je samoj sebi i radosno pozdravila grofa. — Već tako rano? — upitala ga je i pružila mu ruku. — Oprostite što dolazim tako rano! Ali nisam mogao dočekati, a da vas obje ne upitam kako vam se sviñao jučerašnji izlet. Presretan je opazio kako je Liana pocrvenjela ugledavši ga. Za čas je opet problijedila. Primijetio je da se oko njezinih očiju nalaze tamni koluti. Oko usana je ležala crta bola. »Otjerat ću je svojim poljupcima«, mislio je. Činila mu se ljepšom nego ikada. »Patila je zbog mene«, mislio je i razmišljao nestrpljivo kako da joj za to zahvali i ostane nasamu s njom. — Doñite s nama u kuću. Morate s nama doručkovati. Kako vidite, jučerašnji nam je dan prijao — rekla je Hanna dok je on pozdravljao Lianu i pritom zadržao njezinu ruku u svojoj malo dulje nego je to bilo dopušteno. — Ako smijem, rado ću doručkovati s vama. — Naravno, ali ćete morati pričekati još četvrt sata. Majka je u mljekari, a otac se još nije vratio s polja. Vaš će dolazak obradovati roditelje. Našalio se: »Ako te netko primi dobro, Ne vraćaj se brzo, pobro.« Hanna se nasmijala. Ne možete dovoljno često dolaziti. Uostalom, radujem se što ste dobre volje. Pogledao je sretno u Lianine oči. — Ne možete ni slutiti kako sam dobre volje. Morat ćete me uskoro posjetiti u Greifenbergu. I Steffie vas pozdravlja i moli neka doñete u Rastenau. Naravno, i gospoñica Reinold mora doći s vama. — Našim je konjima daleko do Rastenaua, a nemamo automobil. — Auto mog strica doći će po vas i opet vas odvesti kući. Gospoñica Reinold mora upoznati

84

GIGA

Rastenau. Pogledao je toplim pogledom Lianu i primijetio kako se uplašila. Brzo se opet sabrala i pomislila: »Na dan kad gospoñica Hanna poñe u Rastenau, ja ću se razboljeti i neću je morati pratiti.« On je na drugi način tumačio zašto se ona prestrašila i pomislio je da se boji njegova žarkog pogleda. Polagano su išli prema kući. Liana nije govorila. Zadavalo joj je bol stoje Detlev tako radostan. Primijetila je daje radost iskrena i da dolazi od srca. To ju je pogañalo. Kad su stigli na terasu, kazala je Hanna: — Javit ću majci da ste ovdje, grofe! Liana ju je htjela zadržati. — Ja ću to učiniti, gospoñice Hanno! Ova je odmahnula, smiješeći se. — Gospoñice Liano, meni najbolje uspijeva da odvedem majku iz mljekare. Vas neće poslušati. Smjesta ću se vratiti. Detlev je odahnuo ostavši napokon sam s Lianom. — To mi je sudbina dugovala — izrekao je očiju sjajnih od sreće. Ona se uspravila u nesvjesnoj obrani. — Gospodine grofe! Usprkos njezinom odupiranju uhvatio joj je ruku i poljubio je nekoliko puta. — Najmilija, najdraža Liano! Danas sam tako beskrajno sretan! Zar to ne osjećate? Zar ne vidite da je sinoćnje tuge nestalo? Pogledala ga je uznemireno. — Sto se dogodilo? Ponovno joj je poljubio ruku. — Mnogo toga, Liano! Ništa nam više ne stoji na putu. Odredba zakona, koja nas je dijelila, može se poništiti. Smijem vas zaprositi, Liano, i to činim svakim svojim dahom, svakom svojom riječi. Ja te ljubim, divna, slatka moja! Ne, ne, ne boj se! Pravo da ti kažem »ti« uzet ću jednom dragom prilikom, kad budemo posve sami. Ljubim vas bezgranično, zar to ne osjećate? Brzo, recite mi da i vi mene ljubite, prije nego netko doñe! Moram to smjesta od vas čuti. Posljednje su riječi, kao u nekom strahu, proletjele preko njegovih usana. Vidio je kako je Liana problijedila. Njezine su ga oči pogledale u toploj čežnji. Najednom je zateturala kako da gubi tlo pod nogama i prije nego ju je mogao zadržati pala je u stolac. Lice joj je bilo blijedo a oči zatvorene. Uhvatio je obje njezine ruke i pritisnuo ih uplašeno na svoje srce. — Sto se dogodilo, Liano? Govorite, ljubite li me? Ne ostavljajte me bez odgovora! Ljubite li me? — pitao je strastveno. Pogledala ga je suznih očiju. Drhtala je. — Više nego svoj život. To vi znate — izrekla je tiho. — Liano! Uzvik pun sreće vinuo se s njegovih usana. Htio ju je zagrliti. Ali njezin gaje pogled zaklinjao i on se suspregnuo. — Dolazi gospoñica Hanna — šapnula je. Sretno se smijao. — Zašto ne bi vidjela koliko te ljubim. Ali, ne, najprije želim s tobom provesti nasamo neko vrijeme. Sutra ću ujutro dočekati svoju zaručnicu na onom istom mjestu gdje smo se prije nekoliko dana sreli. Čuješ li! Hoćeš li doći? Možda ću prije toga još jednom doći ovamo. Ali budem li spriječen, vidjet ćemo se sutra ujutro. Obećaj brzo da ćeš doći. — Doći ću — prošaptala je, jer je Hanna već stupila na terasu. Lianin molećivi pogled prisilio je Detleva da se smiri i da poñe u susret Hanni. Tako se Liana mogla sabrati. — Majčica će odmah doći. Uspjelo mi je daje odmamim od njezinih posuda s mlijekom. Samo će još naručiti doručak u kuhinji.

85

GIGA

— Ne ljuti li se što sam ponovno ovdje? — zadirkivao je on. Hanna se nasmijala. — Strahovito je ljuta! Eto, i otac se vraća. Hanna je stala uz ogradu terase i mahnula ocu. Za to je vrijeme Detlev još jednom mogao Liani stisnuti ruku. Ona se umorno nasmiješila. U njezinim se očima još nije nazirala sreća kao u njegovim. Ona još ne vjeruje u to da je sve u redu i da ih ništa više ne može razdvojiti. Sutra će joj sve objasniti, mislio je. Za njega je sada nebo bilo bez oblaka. Ona gaje ljubila i nije više bilo nikakvih zapreka meñu njima. Ta gaje spoznaja činila presretnim. Sjedeći zajedno s Brinkenovima i Lianom Za doručkom pričao je, da bi umirio Lianu, kako je sinoć još dugo bio u Rastenau. — Moj je stric u arhivi dvorca našao veoma interesantan dokument. Zakon nasljeñivanja naše obitelji. U njemu smo našli klauzulu koju do sada nismo poznavali. Te su riječi uglavnom bile upućene Liani, i ona je to shvatila. — Smije li se znati kakva je to klauzula? Mene te stvari naročito zanimaju — pitao je domaćin. Detlev je duboko uzdahnuo i pogledao Lianu. — Prema zakonu nasljedstva Rastenauovi, ukoliko ne žele biti isključeni iz glavnog nasljedstva, moraju uzeti za suprugu djevojku plemenita roda. — To mi je poznato. Detlev je sad pričao o povelji i o tekstu klauzule upisane u povelji. Hanna se iznenada uspravila. Njezine su oči dobile napeti izgled. Tada je kazala radosnim glasom: — Ako, dakle, vaš stric pristane da se ta klauzula primijeni, tada biste se mogli oženiti i običnom grañankom, a ne biste se pritom morali odreći nasljedstva? Detlev, koji je do tog časa promatrao samo Lianu, dobacio je pogled Hanni. — Tako je, gospoñice Hanno! Hanna se ponovno naslonila u naslonjač. Sada je znala otkuda njegovo radosno raspoloženje. Njezina pretpostavka da je ljubio Linau postade sada stvarnost. »Neka mu Bog pokloni sreću, a patit ću ja«, pomislila je i stresla se. Nastojala je svladati žalost u sebi. U toj je hrabroj djevojci živjela velika snaga, snaga ljudi koji ne žele ništa za sebe, već samo za one koje ljube. Pogledala je Lianu i opazila kako se i ona bori sa svojim uzbuñenjem. Detlev nije imao ni pojma s koliko je hrabrosti njegova mala prijateljica Hanna svladala bol koju joj je on -~ bez svog znanja i krivnje — nanosio. Detlev je još neko vrijeme razgovarao s Hanninim roditeljima o zakonima nasljedstva i pritom uvijek ponovo gledao Lianu želeći u njenim očima pročitati radost radi budućnosti. Nije znao da se Liana ne može radovati svojoj sreći, jer je crna sjena lebdjela nad njom. Nije mu uspjelo još jednom nasamu govoriti s njom. Ali zasad je bio zadovoljan. Sutra će je ujutro ponovno sresti i sve s njom dogovoriti. Ona je sad znala daje on ljubi i da su sve prepreke meñu njima uklonjene. A i on je znao da ona ljubi njega. Sada se morala prvo smiriti i stišati buru u sebi. Uskoro će je predstaviti Brinkenovima kao svoju zaručnicu. Dobro raspoložen, oprostio se nakon doručka. — Kad ćete ponovno doći? — zapitao je gospodin Brinken. Detlev je razmišljao. Danas ga je čekalo mnogo posla i nije bilo moguće da ga se oslobodi. — Možda sutra navečer, ako dopuštate — kazao je napokon. — Želite opet slušati muziciranje? To mi je posve shvatljivo. Dakle, samo doñite. Naš slavuj će sigurno pjevati. — I ja se nadam. Gospoñice, nećete nas valjda iznevjeriti? —zapitao je Lianu. Pogledala ga je plaho i nemirno. — Ako ću moći, sigurno ću pjevati. Njegove su oči zasjale.

86

GIGA

— Zamolit ću vas da još jednom otpjevamo onaj duet: Tiha kao noć, duboka kao more, Neka bude tvoja ljubav, srce moje. Mislim da ću ga sutra moći bolje otpjevati nego ono-madne. Riječi te pjesme izgovorio je veoma značajno. Liana je pocrvenjela i odvratila pogled. A Hanna Brinken je grčevito stisnula ručke svog naslonjača, tražeći u njima podršku. Dva para djevojačkih očiju gledala su za Detlevom kad je odjašio. *** Barunica Wachau je otpratila sina u njegovu sobu, pošto se u nedjelju oprostila od svojih prijatelja. Morao se neko vrijeme odmarati, jer je današnji dan za nj bio veoma naporan. Hans, naravno, nije više htio ni čuti o tome da se mora čuvati, ali želeći umiriti svoju majku, legao je. Kad ga je majka brižljivo pokrila, poljubio je njezinu ruku i kazao sa smiješkom: — Maziš me poput malog djeteta, majko! Pogladila ga je po čelu. — A ti si već muškarac, dragi Hans! Ipak ćeš za svoju majku uvijek ostati dijete. Majke ne vole kad njihova djeca odrastu. One bi ih uvijek željele štititi. A kad jednom takav veliki momak treba njegu, tada majka opet u njemu vidi svoje dijete. Dopusti mi tu brigu, Hans! Znam da ću te se uskoro morati odreći, jer moj Hans ima već planove za brak. Zagrlio ju je i pogledao sjajnih očiju. — Zar je prerano, majko? Odmahnula je smiješeći se, glavom. — Ne, ne! Još se nitko nije pokajao ako se rano odlučio za brak. Ipak ćeš morati još malo pričekati dok Steffie sazori. — Ali inače si sporazumna? — Potpuno. Djevojke poput Steffie Rastenau postaju najbolje supruge. I njihove nam prilike odgovaraju. Volim i njezine roditelje. To su veoma simpatični ljudi. Dakle, moj ćeš blagoslov dobiti. A tvoj otac kazao mi je kratko pred smrt: »Ako naš Hans jednog dana poñe kao prosac u Rastenau, tada će ispuniti i moju želju. Jer ona mi se djevojka sviña.« Hans je poljubio majci ruku. — Kad Steffie doñe u Wachau, bit će i tebi bolje. Imat ćeš i kćerku i nećeš se više morati zadovoljavati družbenicom. Gospoñica Schlegel bila je veoma draga, ali njezina mi je nasljednica neugodna. Kako sije mogla angažirati? Pa i tebi se ne sviña. Barunica je uzdahnula. — Ne sviña mi se. Isprva je ostavljala posve dobar dojam. A imala sam zbog tebe i punu glavu briga, pa nisam mnogo birala. To je bilo najjednostavnije. Usto, ona je bila jedina postarija dama koja se javila na oglas. A htjela sam angažirati gospoñu u godinama. Nisam kriva što mi se ona nakon nekog vremena sve manje sviña. Ne mogu je otpustiti bez razloga. — Ne, to ti zbog svoje dobrodušnosti zaista ne možeš. Radije ćeš se mučiti s njom. — Ali, ja to zaista ne mogu, Hans! Sad ću te ostaviti samog. Možda ćeš malko zaspati. Nasmijao se. — Želiš me udebljati? Ponašaš se kao da sam bio na smrt bolestan. A zapravo sam se cijelo vrijeme odmarao. Tebi za ljubav, dat ću se još nekoliko dana maziti, ali tada — dosta! Barunica se nasmiješila i izišla. Htjela je još poći na šetnju s gospoñom Barteles. Ona ju je već očekivala u predvorju. Obje su gospoñe neko vrijeme hodale šuteći jedna uz drugu. Gospoña Bartels je razmišljala o tome što bi poduzela kako bi privela kraju taj »skandal«. A tada joj je barunica, i ne želeći, pomogla. — Upalo mi je u oči kako vas je družbenica gospoñice Brinken na gotovo uvredljiv način, izbjegavala. Ima li to ponašanje nekog razloga? Mlada mi se dama, naime, činila dobro odgojenom i veoma taktičnom.

87

GIGA

Gospoñica Bartels je duboko uzdahnula i mržnja je zakrijesila u njezinim očima. Odgovorila je veoma slatko: -— Nije to bez razloga. Svaki susret sa mnom mora biti veoma neugodan gospoñici Reinold. Barunica ju je upitno pogledala. Pritom je imala nelagodan osjećaj. — Sto želite time kazati? Gospoña Bartels se pripremila za dugi govor. — To bih vam htjela objasniti. Već sam razmišljala o tome kako da vam to saopćim. Da to moram učiniti, u to sam bila sigurna. I to smjesta, čim sam ugledala gospoñicu Reinold u vašem društvu. To se zaista ni po koju cijenu ne smije ponoviti. Primijetila sam da ste sprijateljeni s obitelji Brinken. Sigurno vam je stalo do njih, pa želim da ih upozorite kako se u njihovu kuću, sigurno pod lažnim pretpostavkama, ušuljala nedostojna osoba. Barunica ju je prestrašeno pogledala. — Nedostojna osoba? Zar time mislite na gospoñicu Reinold? Lice gospoñe Bartels je postalo još slañe i ona je uzdahnula u dubokoj boli zbog pokvarenosti svijeta. — Morate mi vjerovati da veoma nerado o tome govorim. Ali kako sam već kazala, smatram to svojom dužnošću. Moram otići daleko u prošlost, da biste me bolje razumjeli. Dakle, prije otprilike godinu dana neki me je stariji gospodin, čije bih ime htjela prešutjeti zbog njegove obitelji, angažirao kao družbenicu za svoju nećakinju. Taj je gospodin stanovao s tom nećakinjom u elegantnom stanu u Berlinu. Ne misleći ništa zla, prihvatila sam ponudu. Mučilo me otkud nećakinja tog gospodina iz starog plemstva ima posve grañansko ime. a i velika nježnost izmeñu strica i nećakinje. Nisam pritom mislila ništa loše. Čudila sam se i tome što je gospodin navraćao tek svakih nekoliko mjeseci, i to najviše na tjedan dana. Ostalo je vrijeme, navodno, provodio na putovanjima. Pisma koja smo mu slali morali smo uputiti na njegovu banku. Sve mi se to činilo čudnim, ali sam ipak vjerovala u rodbinske odnose dvoje ljudi. No, jednog su mi se dana otvorile oči. Slučajno sam saznala da taj plemić vodi dvostruki život. On nije putovao, već je boravio na svojim imanjima. Tvrdio je da je neženja, a imao je obitelj koja nije ništa slutila o spomenutoj nećakinji. A kad bi se vraćao sa svojih navodnih putovanja, on je zapravo samo na kratko vrijeme napuštao svoju obitelj i svoj dom, te bi to vrijeme proživio zajedno s tom djevojkom u Berlinu. Dakako, on s njom nije bio ni u kakvom rodu. Ona je bila njegova ljubavnica. A ta ljubavnica je — gospoñica Reinold! Zadovoljno je uzdahnula i značajno zašutjela. Barunica se trgla. — To nije moguće! Zar je ta mlada, otmjena djevojka toliko pokvarena? Gospoña Bartels je potvrdila s tragičnim izrazom lica. — Ipak je tako, gospodo barunice! Naravno, da sam smjesta otkazala, ali prije nego sam otišla nastojala sam privesti gospoñicu Reinold na pravi put. Bila je drska i htjela me izbaciti iz kuće. Tek kad sam joj zaprijetila da ću supruzi toga gospodina sve javiti, ona se prestrašila i nastojala me dirnuti suzama. I tom njenom »stricu« sam kazala što mislim o njemu i o svemu tome. Napustila sam njihovu kuću. Vjerojatno se on ipak uplašio da ću njegovoj obitelji sve javiti. Na svaki način, gospoñica Reinold je odmah nakon mog odlaska iselila iz stana, jer su i služavke odbile služiti takvoj osobi. Možete zamisliti kako sam bila zaprepaštena vidjevši gospoñicu Reinold kao družbenicu djevojke iz dobre kuće. I to u blizini imanja njezinog navodnog strica. Vjerojatno su na taj način željeli urediti što je moguće udobnije susrete. Uvjerena sam daje gospoñica Reinold samo zbog tog razloga prihvatila novo mjesto. Kako čujem, ona ne prima plaću. Naravno, njoj to nije potrebno, sigurno je njen ljubavnik i nadalje jednako velikodušan kao i prije. On je veoma bagat i novac njemu ne igra nikakvu ulogu; može joj ispuniti svaku želju. Barunica je bila izvan sebe. Nije mogla posumnjati u te riječi. Njezina je družbenica sve tako sigurno tvrdila. Tako nešto čovjek ne može izmisliti. Nije mogla naslutiti da je gospoña Bartels vješto ispreplela istinu i laž.

88

GIGA

— Bože moj, kad bi Brinkenovi to slutili! To moramo prekinuti. Gospoña Bartels je zadovoljno kimnula. — Tako i ja mislim, gospoño barunice! Govorila sam samoj sebi da mi je dužnost da okončam taj skandal. Molim vas, raspolažite mojim informacijama na bilo koji način. — Vi me, dakle, ovlašćujete da ih mogu koristiti? — Naravno, i u svakom ću času potvrditi istinitost svojih riječi. Barunica je zamišljeno gledala pred sebe. — Sigurni ste da dotični gospodin ima posjed ovdje u blizini? — Da, to znam posve sigurno. — Tada bih ga morala poznavati. Poznajem sve vlasnike imanja u okrugu. Gospoña Bartels je kimnula. — Znam da ga poznajete, gospodo barunice! Već ste spominjali njegovo ime u mojoj prisutnosti. — I vi mi ga nećete odati? — Ne bih vam ga prešutjela, kad ta sramota ne bi pogodila i njegovu obitelj. A to želim izbjeći. Gospoña Bartels je bila puna dobrote. Barunica se ipak nekako nelagodno osjećala u njezinoj prisutnosti. Nije bila žena koja bi uživala u skandalima. — To je hvalevrijedno od vas — ipak je odgovorila. — Neizmjerno žalim ženu toga čovjeka, koji je, kao pravi podlac, vara. — I ja je žalim iz dubine srca. Ali promislite, kad biste vi bili na njezinu mjestu, ne biste li radije znali istinu pa makar koliko bolna bila? Radije nego da vas neprekidno vara. Barunica se uspravila. — Meni bi istina bila mnogo milija. — Samo sam to željela čuti od vas. Odlučila sam postupati onako kako mi vi budete savjetovali. Ja ću, dakle, prevarenoj ženi reći istinu. Tada će ona moći poduzeti potrebne korake i razdvojiti svog supruga od te pokvarenice. A ja neću morati odati ime obitelji. Barunica je stala razmišljati. — To će biti najbolje. Mora se izbjeći javni skandal iz obzira prema obitelji. Budite s tom siroticom što pažljiviji. A ja moram na svaki način kazati gospoñi Brinken, da zna koga je dovela u svoju kudu. Sutra poslije podne poći ću do nje. Moram spriječiti da gospoñica Brinken i dalje boravi u društvu te osobe. Ni Steffie, koja je bila tako ljubazna s njom, ne smije je više sresti. Gospoña Bartels je čudno pogledala barunicu. — Imate pravo, ona više ne smije doći u njenu blizinu. Barunica je zabrinuto stresla glavom. — Kako se čovjek može prevariti u ljudima! Gospoñica Reinold je ostavila na mene tako dobar dojam. Na svaki način, moram nešto poduzeti. Vi ćete me sutra otpratiti na Brinkenhof, da biste sami mogli potvrditi svoje riječi gospoñi Brinken. Možda će vas pospoña Brinken suočiti s gospoñicom Reinold. Da li biste na to pristali? U baruničinim se riječima osjetilo nešto poput tihe sumnje. — Naravno, da bih na to pristala. Već sam onda, dok su se gospoda opraštala, iskoristila časak i izrazila gospoñici Reinold svoje negodovanje. Uplašila se kad me je ugledala. Pa i sami ste primijetili kako se napadno odmaknula od mene. — Naravno da sam to opazila. Njezino je ponašanje predstavljalo uvredu za vas. Zato sam vas i pitala. Moram priznati, sve je ovo veoma neugodno, ali ne smijemo Brinkenove ostaviti u neznanju. Dakle, sutra poslijepodne poći ćemo k njima. — Kako god želite, gospoño barunice! I ja to držim najboljim. — To bez svake sumnje moramo učiniti. I još nešto; ne govorite pred mojim sinom o tome. Cijelu stvar moramo obaviti što je moguće diskretnije. — Razumijem vas, gospoño barunice! Mlada gospoda obično ne sude strogo o takvim

89

GIGA

osobama, a usto je gospoñica Reinold i veoma lijepa. Barunica se uspravila i pogledala prijekorno svoju pratilju. — Niste me dobro razumjeli. Mom sinu gospoñica Reinold sigurno nije opasna. Smiješak koji se bio ukazao na licu gospoñe Bartels ubrzo je opet nestao. — Oprostite, nisam mislila na gospodina baruna. Upalo rni je u oči kako mladi grof Rastenau izigrava viteza gospoñice Reinold. To je bila osveta gospoñe Bartels zbog neprijateljskog pogleda koji joj je on dobacio. Barunica ju je uplašeno pogledala. — Bože moj, zaista... Grof je bio naročito pažljiv. Vratimo se u hotel, gospoño Bartels. Nemam više volje za šetnju. *** Slijedeći su dan obje gospoñe pošle u Brinkenhof. Hanna i Liana razgovarahu u sjenici u vrtu. Gospodin Brinken je bio na polju, a njegova se žena bavila poslovnim knjigama. Tada su joj najavili obje dame. Iznenañeno i veselo otišla je u sobu za primanje gdje ih je dočekala. Pozdravila je srdačno barunicu, a pristojno gospoñu Bartels. — Kako se radujem što ste već danas došli, draga barunice! Smjesta ću pozvati Hannu — rekla je. Barunica je zadržala njezinu ruku u svojoj. — Ne, draga gospoño Brinken, nemojte još pozvati vašu kćer. Moram vam prije toga nešto saopćiti. Dolazim radi nekog neugodnog posla, pa je bolje da mlada dama ne bude prisutna. Gospoña Brinken je iznenañeno pogledala ozbiljno lice barunice. — To zvuči nekako čudno. Što se dogodilo? Barunica je povukla gospoñu Brinken k sebi. — Naše dugogodišnje prijateljstvo dovelo me ovamo. Kad ste jučer otišli od nas, gospoña mi je Battels povjerila nešto veoma neugodno. Sigurno ste i sami primijetili da se gospoñica Reinold čudno ponašala prema gospoñi Battels. Gospoña Brinken dobacila je pogled gospoñi Battels. Pomislila je kako je ova sigurno uvrijeñena zbog toga što ju je Liana izbjegavala i sad je došla sa zahtjevom za ispriku mlade djevojke. — Naravno, to sam primijetila. — Sigurno ste čuli i to da su se njih dvije već otprije poznavale? — Tako je. To poznanstvo, čini se, nije ostavilo ugodnih sjećanja — odvratila je gospoña Brinken, osjećajući lako neprijateljstvo prema neugodnoj gospoñi Battels. Barunica je kimunla. — Dobro ste zapazili. Dakle, ukratko: ovo mi saopćenje zaista ne pada lako, ali ja vas moram upozoriti da se klonite gospoñice Reinold. Gospoña Brinken ju je pogledala u nedoumici. — Da je se klonim? Gospoñice Reinold? — Da, draga gospoño Brinken! Barunica je uzdahnula i odlučno se uspravila. — Ne koristi oklijevati. Morate saznati da je gospoñica Reinold ljubavnica oženjena čovjeka. Čovjeka iz naših krugova, čije imanje leži u ovom kraju. Gospoña Battels ne želi spomenuti ime tog čovjeka, da bi zaštitila njegovu obitelj od neugodnosti. Ali činjenice se nažalost, ne mogu promijeniti. Gospoñica Reinold je vjerojatno prihvatila to mjesto samo da bi bila blizu svoga ljubavnika. Gospoña Brinken se osjećala kao udarena gromom. Tek nekon nekog vremena kazala je uzbuñeno: — To nije moguće! Čovjek se ne može u nekome tako prevariti.

90

GIGA

Barunica ju je uhvatila za ruku. — Ni ja to nisam htjela vjerovati. Gospoñica Reinold je ostavila tako dobar dojam na mene. Ali gospoña Battels je iznijela takve pojedinosti, da ne mogu sumnjati u to. Molim vas, gospoño Bartels, ispričajte sve što znate o tome. Gospoña Bartels nije dala daje mole. Jedva je čekala čas kad će moći iznijeti svoju optužbu. Ponovila je isto što je jučer ispričala barunici. Ono, u što je sama vjerovala, i ono što je izmislila. Pritom je zatajila da ju je grof Joachim otpustio. Gospoña Brinken ju je pažljivo saslušala. A kad je izvještaj bio završen, ona je ustala i oštro pogledala neugodno slatko lice gospoñe Bartels. — Optužba protiv mlade dame je tako teška da želim saslušati i nju, a ne samo vas. Smjesta ću je pozvati i reći joj za što ste je optužili. Nakon toga neka ona stupi pred vas. Ne vjerujem u nepoštenje te djevojke. Ako se ipak neće moći opravdati, tada za nju više nema mjesta u našoj kući. Smjesta ću je otpustiti. Ali, još jednom kažem, ja u to ne vjerujem. Gospoña Bartles je svečano spustila glavu. — Razumijem vaše uzbuñenje i nevjericu. I sama nisam htjela vjerovati ni u šta zlo u vezi s gospoñicom Reinold. Molim vas, postupajte kako želite. Ja sam, naravno, spremna pred vama opetovati u lice gospoñici Reinold svoju optužbu. — Draga gospoño Brinken, meni je sve to neizmjerno neugodno —žalila se barunica. Gospoña Brinken joj je stisnula ruku. — Učinili ste što ste morali. Ovo moramo objasniti. Oprostite časak. — Molim, mi ćemo strpljivo čekati. Gospoña Brinken je izišla. Poslala je slugu u vrt i pozvala gospoñicu Reinold u svoju sobu. Sluga je pošao po Lianu i rekao što su mu naložili. Liana je smjesta ustala i pošla gospoñi Brinken, ne sluteći što je očekuje. — Htjeli ste razgovarati sa mnogo, milostiva gospoño? Gospoña Brinken joj je pristupila. »To ne može biti, ne može«, mislila je. Liana se lagano naslonila o stolac i gledala gospoñu Brinken s očekivanjem. — Gospoñice Reinold, stigli su posjeti, barunica Wachau i gospoña Bartels. Liana je problijedila i čvrsto uhvatila ručke stolca. »To je sudbina«, pomislila je, i zadrhtala. Ali nije mogla progovoriti ni riječi. Grlo joj se stislo od straha i užasa. Gospoña Brinken je osjetila kako se u njoj raña sumnja. Nešto tvrñim glasom je nadodala: — Gospoña Bartels vas užasno optužuje. Alija neću u to vjerovati, neću vas osuditi. Ona tvrdi da ste ljubavnica oženjena muškarca koji živi u susjedstvu. Kao da ju je grom udario Liana se srušila sa stolca zbog srama i užasa, skrivajući lice rukama. Shrvala ju je pomisao da je gospoña Brinken mogla povjerovati u taj užas. Osim toga, tresla se od osjećaja ogavnosti prema toj podloj ženi. Gospoña Brinken ju je prestrašeno pogledala. Držala je Lianino ponašanje priznanjem krivnje. — Dakle, ipak je istina? Nesretni stvore, ja u to nisam htjela vjerovati usprkos odlučnim riječima gospoñe Bartels. Bože moj, kako se to moglo dogoditi? Gospoña Bartels ne želi kazati ime tog čovjeka. Želi štititi njegovu obitelj. Ali njega bi trebalo osuditi što je uništio tako mlado stvorenje. Liana se teškom mukom sabrala. Iz svega je čula da ime strica Joachima nije bilo spomenuto. Polagano je podigla glavu. Gospoña Brinken se prestrašila vidjevši očajan izraz njena lica. Jedva se sabravsi, progovorila je Liana tiho: — Vi mi ionako ne biste vjerovali, gospoño Brinken, kad bih vam kazala istinu da sam potpuno nevina i da me podlo kleveću. Ne mogu se boriti protiv toga, jer sve govori protiv mene. U licu gospoñe Brinken vidjelo se duboko smilovanje, ali povjerenja više nije bilo.

91

GIGA

— Ako niste krivi, doñite sa mnom prijeko u onu sobu. Tamo sjedi gospoña Bartels i čeka da se suoči s vama. Liana se stresla. Još je uvijek ležala na koljenima. Njezine su ruke stale kliziti po ramenima, kao da želi odbaciti nešto ogavno. Stisnula je zube. U divljem očaju, odmahnula je glavom. Nije mogla stupiti pred svoju protivnicu. Nije joj mogla kazati kako je ona kleveće. Time bi je samo još više razdražila i ona bi možda u bijesu spomenula ime strica Joachima. Tada bi se i to otkrilo, a njoj ne bi ništa koristilo. Nije htjela da njezina neprijateljica uživa u njezinoj boli. Žalosno je odmahnula glavom. — Ne želim sresti tu ženu. Ne mogu se opravdati. ^A i neću. Znam da nakon toga moram napustiti Brinkenhof. Čim sam sinoć ugledala tu ženu, bojala sam se da ću morati napustiti ovu luku mira. Oprostite mi što sam došla k vama i primite moju zahvalnost za vašu dobrotu. Vjerujte mi, u vašoj kući nije živjela nedostojna osoba. Ja sam nesretna, ali nisam grešnica. Gospoña Brinken bila je, protiv svoje volje, duboko dirnuta. Bilo joj je neizmjerno žao što je ta mlada osoba krenula krivim putem. — I sami vidite da ovdje ne možete više ostati. Molim vas, još danas napustite našu kuću. Ne mogu dopustiti da se oprostite od moje kćeri. Poñite odmah u sobu i spremite svoje stvari. Poslat ću vam djevojku koja će vam pomoći. Koliko vam je vremena potrebno da se spremite za put? Liana je teškom mukom ustala i prešla rukom preko čela. — Dva sata; mogu to i sama učiniti. — Dobro, za dva sata će vas kola odvesti na željezničku stanicu. Nešto prije sedam sati polazi vlak. Liana je spustila glavu. — Hvala vam! Želim vam sve najbolje, milostiva gospoño! — Neka vam se Bog smiluje! Spuštene glave i umorna koraka pošla je Liana u svoju sobu poput osuñenice. Jedva se dovukla i zaključala se. I tada je pala na pod, odviše slaba da bi se održala na nogama. Bila je svjesna svog tužnog položaja. Nesvjestica je nije oslobodila stvarnosti. Gospoña Brinken je gledala tužno za njom. Zatim se vratila obim damama. — Gospoñica Reinold ne želi razgovarati s vama. Bila je slomljena kad sam joj kazala za što je optužujete, iako je to već od sinoć očekivala. Moram priznati, mene je rijetko kad nešto toliko potreslo kao očaj te djevojke. Iako je svojim držanjem odavala krivnju, ipak je tvrdila da je nedužna. Sigurna sam da je zavedena. Ona je posve sama u životu. Tko bi je mogao osuditi? Barunica ju je uhvatila za ruku. — Razumijem vašu tugu. I meni je sve to bilo veoma neugodno. Čovjek nije rado krvnik. — Ne, zaista nije. Ipak vam zahvaljujem što ste došli ovamo. Gospoñica Reinold će napustiti za dva sata Brinkenhof, a da se prije toga više neće sresti s mojom kćerkom. — Nećemo vas više smetati. Nadam se da ćemo se uskoro vidjeti u veselijim okolnostima. — I ja se tome nadam. — Pozdravite gospoñicu Hannu i svoga supruga. — Hvala vam, draga barunice! Srdačan pozdrav vašem sinu. Obje su dame jedna drugoj stisnule ruke. Gospoña Bartels se naklonila gospoñi Brinken. — I menije to bilo veoma teško — rekla je, pretvarajući se. Oči gospoñe Brinken oštro su je pogledale. — Ja vam ne zaviñam — rekla je hladno i nije joj pružila ruku. Nije znala zašto osjeća odbojnost prema toj ženi. Veliko priznanje za svoju optužbu gospoña Bartels nije primila iako je kao pobjednica napuštala ovo mjesto. Gospoña Brinken se prvo malko umirila, a zatim je otišla kćeri u vrt.

92

GIGA

Hanna ju je dočekala, smiješeći se. — Je li te gospoñica Liana opet zamijenila? To je lijepo. Sjedni kraj mene. Gospoña Brinken se spustila s uzdahom kraj Hanne i zagrlila je. — Moja draga Hanno, nažalost, morat ćeš se odreći gospoñice Reinold. Još danas ona će napustiti našu kuću. Hanna je uplašeno pogledala majku. — Sto se dogodilo? Tek sada vidim da si blijeda i zbunjena. Gospoña Brinken je prešla rukom preko očiju. — Da, provela sam težak sat. Ne mogu ti točno kazati što se dogodilo. Moraš znati da je k nama došla barunica Wachau sa svojom druzbenicom. Ona mi je kazala neke veoma neugodne stvari. Rekla je da gospoñica Reinold nije na najboljem glasu. Zbog toga sam je morala odmah otpustiti. Hanna se trgnula i problijedila. Smjesta je pomislila na Detleva. Energično je stresla glavom: — Ne, majčice, to ne može biti istina. Krivo su opružili gospoñicu Reinold. Uvjerena sam u to, daje gospoña Bartels lažno okrivljuje. — Ne misliš valjda sa sam gospoñicu Reinold osudila, ne saslušavši je? Zahtijevala sam od nje da se suoči s gospoñom Bartels i da se opravda. Ona to nije mogla. Pala je na pod od očaja. Poput nesretnice, a ne poput nedužne žrtve. Ne govorimo više o tome. Moramo nastojati da je zaboravimo. Hanna je ukočeno gledala pred sebe. Zar je to bilo moguće? Zar je Liana zaista mogla biti kriva? Zar je Detlev izgubio srce za nevrijednom ženom? Uhvatila je majku za ruku i pogledala je molećivo. — Nije li moguća zabuna? Ne mogu zlo misliti o gospoñici Reinold. Nije se mogla tako pretvarati. Molim te, dopusti mi da poñem k njoj. Razgovarat ću s njom. Sto ako joj činimo krivo? Pa i to bi moglo biti. Gospoña Brinken je odmahnula. — Ne, bit će bolje da se više ne sretneš s njom. Kad bi vidjela kako je to na nju djelovalo, i ti bi se uvjerila u njezinu krivnju. Ona bi se sigurno bila opravdala kad bi to mogla. To je bilo iskreno uvjerenje gospoñe Brinken. Nije mogla naslutiti da Liana zbog stida i straha za strica Joachima nije mogla govoriti. I tako se Hanna morala pokoriti. Učinila je to teška srca. Morila ju je briga kako će to djelovati na Detleva. Znala je da on ljubi Lianu i želi je oženiti. Kako će podnijeti vijest da je ona nedostojna njegove ljubavi? Liana je — stoje brže mogla — pospremila svoje stvari. Nije pustila u sobu djevojku koju joj je gospoña Brinken, usprkos njezinom protivljenju poslala. Htjela je ostati sama sa svojom boli. Ubacila je brzo sve što joj je pripadalo u kovčege. Iako je inače mnogo pazila na svoje stvari, danas nije obraćala pažnju na to hoće li se njezine haljine zgnječiti. Sto joj je to značilo danas kad su joj oteli dobar glas. U njezinoj siromašnoj glavi lutale su misli poput uplašenih životinja. Neprekidno se pitala što bi mogla poduzeti, da bar čovjeku koga je ljubila svim srcem sve objasni. Nije li on imao pravo na to, nakon svega što joj je kazao? Sutra se imala sresti s njim u šumi. Imala je doći k njemu kao njegova zaručnica. To se više neće moći dogoditi. Nikad se više neće pojaviti pred njim. Bila je osramoćena, iako nedužna. Umrla bi od stida da se takva pojavi pred njim. Ne, nije se više smjela sresti s Detlevom. Ali pisati mu je mogla! Toga se iznenada sjetila. Da, pisat će mu. A kad napusti Brinkenhof i ponovno doñe u Berlin, tad će sve javiti i stricu Joachimu. Javit će mu i to daje ljubila grofa Detleva, i da se on htio oženiti njome. Možda će tada stric Joachim ipak moći pomoći i uvjeriti Detleva u njezinu nedužnost. Odrekla bi se veze s njim, jer ih sudbina nije htjela povezati. Ali on je nije smio

93

GIGA

prezirati, nije smio vjerovati daje svoju ljubav poklonio nevrijednoj osobi. Brzo je ubacila posljednje stvari u kovčege i zaključala ih. Tada je sjela za pisaći stol i napisala: »Grofe Rastenau! Ma što vam kazali o meni, vjerujte samo ujedno. Ja sam nevina. Meni su ruke vezane iz obzira što ih imam prema osobi koju veoma cijenim, i ja se ne mogu opravdati. Te vam riječi ne bih bila napisala da niste jutros ugovorili susret sa mnom kao s vašom zaručnicom. Budući da ste to učinili, morate znati da niste svoju ljubav poklonili nekome koji toga nije vrijedan. Mene nevinu proganjaju. U to vam se kunem onim što mije najdraže, a to znači - ljubavlju prema vama! Ipak znam da me ne možete odvesti kući kao svoju ženu, jer sam obeščašćena. Čak i ako mi povjerujete, kao što se usrdno nadam, veza meñu nama je nemoguća. Zato ću nestati iz vašeg života. Nećemo se više nikada sresti, jer se stidim što su me oklevetali, a da se nisam mogla protiv toga boriti. Neka vam Bog pokloni mir i sreću. Molit ću za to. Vaša nesretna Liana Reinold« Pismo je stavila u kuvertu i napisala adresu grofa Detleva. Namjeravala gaje predati na željezničkoj stanici. Tada će ga on dobiti najkasnije sutra ujutro, prije nego poñe na sastanak s njom. Ustala je, duboko uzdahnuvši. Sad je mogla učiniti bar nešto da smanji snagu udarca koji su joj zadali njezini neprijatelji. Pomalo smireno, spremila se za odlazak. Čula je kako su stigla kola koja su je imala odvesti na željezničku stanicu. Pozvonila je djevojci i zamolila da netko ponese njezine kovčege. Umorna je koraka prolazila kroz predvorje za slugom koji je nosio prtljagu. Nigdje nije bilo žive duše osim dvojice slugu i djevojke koja je nosila za njom neke sitnice. Popela se na kola i iscrpljeno naslonila na sjedalo. Suze, koje nije mogla isplakati, gušile su je. Bila je mrtvački blijeda i zurila je pred sebe. Osramoćena, napuštala je ovu kuću. I opet je jednom ostala bez doma. Život ju je bacao od hridi na hrid. Nigdje se nije mogla zadržati. Neutješno je mislila kako će samo u smrti naći svoj mir. *** Grof Detlev je slijedeće jutro samo na brzinu pregledao poštu. Nestrpljivo je očekivao čas kad će se ponovno sresti s Lianom. Trgnuo se primijetivši njezino pismo. Pismo mu je naročito upalo u oči zbog svog otmjenog oblika. Odmaknuo je ostala pisma i otvorio samo ovo. Brzo ga je izvukao iz kuverte i stao čitati. Nije imao pojma o onome što se zbilo u Brinkenhofu. Bio je tako siguran u svoju sreću, da su mu Lianine riječi zadavale pravi udarac. Ukočeno je zurio u pismo. Nije shvaćao smisao riječi i uvijek bi iznova čitao. Tada je skočio kao lud. Otvorio je prozor i oštro zafuckao srebrnom zviždaljkom. Konjušar se smjesta pojavio. — Dovedite brzo moga konja — viknuo je. Nekoliko časaka kasnije krenuo je prema Brinkenhofu. Njegov je konj bio sav oznojen kad je stigao onamo. Hanna je sjedila žalosna i sama na terasi. Čim gaje ugledala, osjetila je dubok bol u srcu. Jedan joj je pogled dostajao da ustanovi kako on zna za Lianin odlazak. Shvatila je i to da mu je jedino Liana to mogla javiti. Skočio je s konja i potrčao k njoj. Zastao je pred njom blijed, mučno dišući.

94

GIGA

— Dobro jutro, gospoñice Hanno! Oprostite što smetam. Veoma sam uznemiren. Molim vas, oprostite mi što sam upao u vašu kuću. Uvijek ste mi bili iskrena prijteljica, i vi morate prvi čuti što još nitko ne zna. Gospoñica Reinold je od jučer moja zaručnica. Nažalost, nisam mogao jučer biti nasamu s njom, i tako sam joj tek u prolazu mogao reći da su nestale sve zapreke našoj sreći. Molio sam je, jer sam joj mnogo toga morao kazati u četiri oka, neka jutros doñe u šumu. Ona je pristala. Mjesto toga primio sam jutros pismo u kojem mi javlja da je još sinoć morala napustiti Brinkenhof. Sto se dogodilo, gospoñice Hanno? Izgovorio je te riječi brzo i uzbuñeno, a njegove su je oči upitno promatrale. I Hanna bijaše blijeda, ali ništa nije odavalo kakvu joj je bol on nanio svojim riječima. Najveću, koju žensko srce može pogoditi. Zaboravila je samu sebe, i sve je svoje brige usredotočila na njega. — Ni sama ne znam točno što se dogodilo. Znam samo da je sinoć došla k nama brunica Wachau sa svojom družbenicom, i da su one razgovarale s mojom majkom. Njegove su se oči neprijateljski zaiskrile. — Dakle, s te je strane došao napad! Hanna je kimnula. — Tako je. Gospoña Bartels je optužila Lianu, ali ne mogu vam ništa pobliže kazati, jer i sama veoma malo znam. Pozvat ću majku, ona će vam sve ispričati. Zadržao ju je. — Recite mi samo jedno. Je li Liana zaista otišla? Žalosno je kimnula. — Da, otišla je još sinoć. Ja sam zbog toga veoma žalosna. Jer to vam želim odmah kazati: ja ne vjerujem u njezinu krivnju. Ne bih više nikada mogla nikome vjerovati kad bih se prevarila u njoj. Nisam više mogla s njom razgovarati, ali što dulje mislim o tome, sve mi se više čini nemogućim daje onako kako je rekla družbenica barunice Wachau. Izvukao je pismo koje mu je Liana bila poslala. — Molim vas, pročitajte to i pozovite majku. Imam pravo saznati što se dogodilo. Moram se boriti za svoju zaručnicu. Hanna je drhtavom rukom uzela pismo. Pročitala ga je i sve je više bila uvjerena u to, da Liana nije kriva. Vratila ga je i pogledala Detleva. -~ Ona je nedužna. Ne dajte se smesti, ma što čuli. Pritisnuo je njezinu ruku na usne. — Hvala vam za te riječi! Čvrsto mu je stisnula ruku. — Sad ću pozvati majku. Uzela je štap i požurila u kuću. On je nemirno šetao gore-dolje. Za nekoliko se časaka pojavila gospoña Brinken. Pogledala ga je iznenañeno kad ju je užurbano uhvatio za ruku i zapitao: — Sto se dogodilo s gospoñicom Reinold? Zastoje otišla? — Zašto to pitate, grofe? Otkud znate da je gospoñica Reinold otišla? Mjesto objašnjenja on joj je pružio Lianino pismo. — Molim vas, pročitajte! Ona je to učinila i problijedila. — Vi ste se htjeli oženiti s gospoñicom Reinold? — promucala je, gotovo izbezumljeno. — Ne samo što sam htio, nego ja to i sada hoću. Još uvijek držim gospoñicu Reinold svojom zaručnicom. Ona je uzdahnula i pala na stolac. Ponudila je Detlevu rukom da on sjedne. — Morat ćete se predomisliti. Molim vas, sjednite! Sve ću vam ispričati. Vi morate sve potanko saznati. — Molim vas, budite posve iskreni. Gospoña Brinken je sagnula glavu i točno i iscrpno mu ispričala što se jučer odigralo. Nije zatajila ni jednu riječ. On ju je nestrpljivo saslušao. — Vidite i sami — završila je gospoña Brinken svoj izvještaj —da se gospoñica Reinold nije suprotstavila svojoj protivnici. Zalila sam je, toliko je bila očajna. Sigurno je više nesretna nego stoje kriva. Nažalost, ne može se sumnjati u riječi gospoñe Bartels. Prava je sreća za vas

95

GIGA

što ste to saznali prije objave svojih zaruka s tom djevojkom. Detlev se uspravio i njegove su sive oči gotovo pocrnile od uzbuñenja. — Sve to ništa ne mijenja na mojoj odluci. Ma što se dogodilo, ja vjerujem u nevinost gospoñice Reinold. I moja je najsvetija dužnost da to dokažem. Gospoña Brinken ga je zamišljeno promatrala. — Vaše uvjerenje djeluje zarazno. Nitko se ne bi veselio više od mene ako u tom uspijete. Nemojte se predavati lažnim nadama. Da je ona nevina, stala bi ponosno pred svoju protivnicu i rekla joj: »Vi lažete, vi me klevećete!« On je odmahnuo glavom. — Tko zna zašto se tako ponašala. Postoji neka tajna i ja je moram objasniti. Do viñenja, ne smijem gubiti ni časa. Molim vas, pozdravite gospoñicu Hannu. Zahvaljujem joj što vjeruje mojoj zaručnici. Pozdravite i svoga supruga. — Učinit ću to. Neka vam Bog pomogne. Nadam se da ćemo se uskoro vidjeti. Otrčao je, skočio na konja i odjašio u Greifenberg. Hanna je promatrala s prozora kako on odlazi. Zatim je pošla k majci. Njezine su oči sjale, pune suza. Zagrlila je majku. — Majčice, i ja vjerujem, poput grofa Detleva, u Lianinu nevinost. Neka Bog dopusti da on to uspije i dokazati. Radi se o njegovoj sreći. Zabrinuto je gospoña Brinken pogledala u Hannino uzbuñeno lice. — Zar ti je sreća grofa Detleva tako važna? Hannino se lice stisnulo u bolu. Ali pogledala je majku čvrsto i hrabro. Ona nije smjela naslutiti što joj je Detlev značio, inače bi bila i odviše zabrinuta. — On je moj dragi prijatelj. Olakšao mije najteže časove života svojom utjehom. Ne mogu sada mirno promatrati kako je njegova sreća ugrožena. Prevarila je gospoñu Brinken svojim mirom. — Već sam se uplašila da ti on znači više od prijatelja. Hanni je uspjelo da se nasmiješi. — Ne muči se takvim mislima. Bog mi se odužio time što me s jedne strane pomalo maćehinski obdario. Ja mogu imati pravog prijatelja, a to lijepe djevojke ne mogu. Želim sačuvati njegovo prijateljstvo, jer mi je ono — uz vašu roditeljsku ljubav —najvrednije u životu. — Moja Hanna! — izustila je tiho majka. I bol zbog Hannine patnje opet je jednom ovladao njezinom dušom. Hanna joj se nasmiješila. — Da, majčice, u to možeš biti sigurna. Detlev će mi uvijek biti dobar prijatelj. I uvijek ću se moći osloniti na njegovo prijateljstvo. Kad bi bar spasio svoju sreću! Jer i ja bih htjela u njoj uživati. — Vjerojatno zato, jer sama nikada nećeš steći vlastitu sreću —tužila se majka. Hana ju je pogladila po rukama. — Ne govori tako, majčice! Zar čovjek može biti sretan samo u braku. Koliko bi onda nesretnih bilo na svijetu! Ja sam zadovoljna. A zadovoljstvo je sreća. Brzo, razveseli se. Inače ćeš i mene ražalostiti. Budi sretna što me nitko neće odvesti od tebe. Mogao se naći i netko tko bi me unesrećio. Tada bi me trebalo žaliti. Ovako, ostat ću kraj svojih dragih roditelja. Majka i kćer su se srdačno poljubile. Sad je gospoña Brinken opet bila umirena i sretna. — Gdje ću naći novu družbenicu za tebe? — pitala je. Hanna se nježno privinula uz nju. — Ne brini zbog toga. Danas ću ti odati nešto što ti još nisam htjela dosad otkriti. Nadam se da ubuduće više neću biti toliko vezana za naslonjač. Vježbe su mi ojačale nogu. Osjećam to iz dana u dan. Pogledaj i sama. Ona je odložila štap i stala hodati bez ičije pomoći po verandi. Zatim se opet vratila majci. I jedva se moglo primijetiti kako vuče nogu. Gospoña Brinken ju je gledala duboko ganuta.

96

GIGA

Grčevito je zagrlila svoje dijete. — Moja Hanna! Bože, učinio si čudo. Hanna se nasmiješila. Dirnulo ju je majčino uzbuñenje. — Veseliš se majčice, zar ne? Osjećam da će to svaki dan sve više napredovati. Mogu bolje micati nogom, a ona postaje i sve snažnija. Danas ću poći u susret ocu bez štapa. Tom viješću je Hanna potpuno odvratila majčinu pozornost od svojih osjećaja. *** Istog je jutra grof Joachim Rastenau, za vrijeme doručka, otvorio poštansku torbu u kojoj je našao mnoga poslovna pisma, a meñu njima i kuvertu svog bankara u kojoj su ležala oba Lianina pisma. Ono od subote ujutro i od nedjelje uveče. Tako je oba pisma primio istodobno. Osim toga, u torbi je bilo i nekoliko pisama za njegovu suprugu ijedna razglednica za Steffie, od baruna Wachau i njegove majke. Hans je napisao: »S najsrdačnijim pozdravima usuñujem se pitati kako je gospoñici Vragoljanki prijao izlet.« A njegova je majka dodala svoje pozdrave. Steffie se veoma radovala razglednici i uzela ju je sa sobom kad je otišla s gospoñicom Malwinom na lekciju. Grof Joachim je poljubio ruku svoje žene i povukao se u radnu sobu. Grofica Stefanie se udubila u čitanje svojih pisama. Jedno je bilo od njezine kitničarke, drugo od draguljara kome je poslala na popravak neki nakit. Treće je pismo grofica zainteresirano razgledala prije nego ga je otvorila. Poštanska štambilja je pokazivala da je poslano iz obližnjeg lječilišta S... Grofica je znala da tamo boravi njezina prijateljica barunica Wachau sa sinom, ali joj je rukopis bio nepoznat. Brzo je otvorila pismo i izvukla list papira. Prvo je pročitala potpis. »Helena Bartels« Stresla je glavom. Nije poznavala nikoga s tim imenom. Bez naročitog je zanimanja počela čitati pismo. Ali ubrzo se uzbuñeno uspravila i njeno je lice stalo mijenjati boju. Pismo je glasilo: »Cijenjena gospodo grofice! Oprostite što se netko vama stran usuñuje uputiti Vam nekoliko riječi. Njih mi nalaže iskreno suosjećanje s Vama i želja da vam pomognem. Ne bih željela izazvati skandal, i na taj način nanijeti sramotu Vama i Vašoj obitelji, stoga pismo upućujem isključivo Vama. Izvolite moju izjavu koristiti kako god to budete željeli. Oprostite mi što Vam moram zadati bol. No, ne mogu dulje šuteći podnositi kako Vas besramno varaju. Vaš suprug, gospodin grof Rastenau, ima ljubavnicu. Sigurno ste primijetili da on svakih četvrt godine na nekoliko dana odlazi iz Rastenaua. Sve to vrijeme on provodi kod svoje ljubavnice, mlade djevojke koju on naziva svojom nećakinjom i kojoj je uredio otmjeni stan u Berlinu. Izdaje se za neoženjenog čovjeka. Njegova se ljubavnica zove Liana Reinold. Imala sam tu nesreću da sam pod lažnim pretpostavkama primila namještenje kod te navodne nećakinje Vašega gospodina supruga, kao njezina druzbenica i pratilja. Tek sam nakon duljeg vremena slučajno saznala o kakvom se odnosu radi. Napustila sam to mjesto i sad sam druzbenica barunice Wachau. slučajno sam saznala da se gospoñica Reinold nalazi u Vašoj neposrednoj blizini kao druzbenica gospoñice Brinken. Vidjela sam je u nedjelju čak u društvu Vaše kćerke i mladog grofa Detleva. Oni, naravno, nisu imali pojma s kim se nalaze u društvu. Ja sam, meñutim, bila tako ogorčena da sam odlučila privesti kraju taj skandal. I zato Vam pišem ovo pismo. Pripravna sam iznijeti Vam i druge pojedinosti. Izvolite raspolagati sa mnom. Na kraju dajem Vam časnu riječ da nigdje nisam u svezi te afere spomenula ime Vašega gospodina supruga iz obzira prema Vama. Pobrinula sam se jedino za to, da gospoñica

97

GIGA

Reinold smjesta napusti Brinkenhof. S najdubljim poštovanjem Helena Bartels« Adresa: Gospoña doktor Bartels, hotel Bijeli jelen, S... Grofica Stefanie je odložila pismo i neko vrijeme gledala pred sebe. Tada je duboko uzdahnula i odlučno odmahnula glavom. — Ne, to mi on ne bi učinio, to nije moguće — kazala je glasno, kao da na taj način želi ukloniti svaku sumnju. Sjetila se oduševljenog Steffienog opisa mlade družbenice Hanne Brinken. Cijeli je jučerašnji dan pričala o njoj. I njezin ju je suprug slušao s radosnim smiješkom. Nježno je zagrlio Steffie, poljubio je i kazao neka se ugleda u mladu djevojku. Ne, to on ne bi učinio da je istina ono što piše u pismu. Odlučno se uspravila. Nije htjela dugo nositi sa sobom taj nemir. Odlučila je da poñe na pravo mjesto i da u očima svoga supruga pročita istinu. Vjerovala je da je sve to laž. S pismom u ruci, požurila je u radnu sobu svoga supruga, nastojeći da svlada uzbuñenje. On je upravo bio pročitao Lianino pismo u kojem mu je javljala daje gospoña Bartels u S... Sjetio se daje malo prije svojoj supruzi uručio pismo koje je nosilo poštansku štambilju S... Uplašio se. I upravo je razmišljao o tome, kako bi mogao saznati što je pismo sadržavalo, kad u sobu uñe njegova žena. Ugledavši njezino blijedo, uznemireno lice, smjesta je shvatio što se dogodilo. Ustao je i pošao joj zabrinuto ususret. — Što mi donosiš, Stefanie? — zapitao je ozbiljno. Pala je kao bez snage u naslonjač. Pogledala gaje i kazala: — Dragi Joachime, nas nije povezala ljubav. Ali uvijek smo se poštivali i imali smo povjerenja jedno u drugo. A sada smo se toliko zbližili koliko to samo mogu ljudi u jednom harmoničnom braku. Zato i dolazim s punim povjerenjem k tebi. Neka mije strana žena napisala pismo, i optužila te za nešto što ti nisi kadar učiniti. Redi ćeš mi sam, sve što imaš o tome kazati. Molim te, pročitaj pismo. Pružila mu ga je. Naslonio se kraj nje na pisaći stol i stao ga čitati. Žile na njegovu čelu nabrekoše, i bijes se pojavio u njegovim očima. Pročitavši do kraja, odložio je pismo. Bio je veoma blijed i njegovo se lice trzalo od uzbuñenja. Ali njegove su oči gledale čvrsto i iskreno u oči uznemirene supruge. Uhvatio je njezinu ruku. — Hvala ti Stefanie, što si s ovim pismom došla k meni bez oklijevanja. Hvala ti na povjerenju. A sada prvo i najvažnije: ne, ja ti to nikada ne bih učinio. Odviše te poštujem, odviše te volim. Sad mogu iskreno kazati da te ljubim, Stefanie! Samo tebe. Ovo je pismo plod podle fantazije, ružna kleveta osobe pune mržnje. Nije sve u tom pismu izmišljeno. Sada sam prisiljen da ti odam jednu tajnu, koju sam ti već dugo želio otkriti. Moram ti sve priznati. Pogledaj me, Stefanie! Vjeruješ li mi? Pogledala ga je ozbiljno, širom rastvorenih očiju. — Vjerujem ti kao samoj sebi, Joachime! Toplo je poljubio njezinu ruku. Tada je sjeo nasuprot nje. — Dakle, čuj me, Stefanie! Liana Reinold je moja štićenica, moja pokćerka. Nosim je u srcu kao vlastito dijete. Kad je njezina majka umrla, bile su joj dvije godine. Postala mi je kćerkom. Odveo sam je do tete njezine pokojne majke u Švicarsku i posjećivao je svake godine nekoliko puta. Zvala me »stric Joachim« i voljela me poput kćeri. Nakon smrti njezine tete odveo sam je u penzionat. Tamo je ostala do svoje devetnaeste godine i ja sam je ponekad posjećivao, da bih se uvjerio kako joj je.

98

GIGA

— A zašto mi nisi dopustio da i ja sudjelujem u tvom dobročinstvu? — prigovorila je ozbiljno grofica. Pogladio se po čelu. — Zašto? To ti ni danas, u tvom vlastitom interesu, ne mogu objasniti. Kad smo se vjenčali, Liana je imala tri godine. Ti ja bijasmo tada prilično strani jedno drugome. Nisam te poznavao kako te danas poznajem. Tada sam mislio da ne mogu od tebe tražiti da se brineš za tuñe dijete. Kasnije ti više nisam mogao govoriti o svojoj pokćerki. Osim toga, ni Liana nije znala da sam oženjen. Nisam je mogao dovesti u svoju kuću, pa nisam želio da ona osjeti kako kod nas nema mjesta za nju. Ona je mislila da nemam obitelji. Kad je postala prestara za penzionat, nisam znao kamo bih s njom. Muškarac je u takvim prilikama izgubljen. Unajmio sam, dakle, stan, kazao joj da je to moj vlastiti stan, i doveo je tamo. Nisam mogao često biti s njom, pa sam je ostavio u uvjerenju da zbog svojih poslova moram mnogo putovati. Samo sam ponekad mogao provesti nekoliko dana kod nje. Angažirao sam stanovitu gospoñu Bartels kao njezinu pratilju.Cini se da je ta žena planirala da jednog dana postane grofica Rastenau. Čim je spoznala da je to nemoguće, počela je s Lianom ružno ponašanje te žene. Ja sam joj, dakle, otkazao, na što mi je učinila strašnu scenu. Grof Joachim je ispričao sve što se dalje dogodilo. Zatim je ustao i izvadio Lianina pisma iz svog pisaćeg stola. Položio ih je pred svoju suprugu. — Možeš pročitati sva ta pisma. Iz njih ćeš najbolje vidjeti u kakvim se odnosima nalazimo. Dajem ti časnu riječ da za Lianu imam samo očinske osjećaje i da ona mene voli kako samo dijete može voljeti svoga roñenog oca. Vjeruješ li mi to? Supruga ga je tiho saslušala, neprekidno ga pritom promatrajući. — Vjerujem ti, Joachime! Ali znam i ono, što mi ne želiš kazati da bi me poštedio. On je problijedio. — Sto time misliš? — pitao je tiho. — Prešutio si da je majka Liane Reinold bila žena koju si nekad ljubio. Samo tako mogu objasniti tvoj interes za to dijete. Uhvatio je njezinu ruku i pritisnuo je na oči. Zatim je podigao glavu i pogledao je pogledom, prodirući joj do srca. — Nisam ti to želio kazati, jer ti nisam htio nanijeti bol. Da, Stefanie, ja sam nekad Lianinu majku ljubio iznad svega. Toliko da bih joj rado prinio svaku žrtvu. Kad je umrla, moj je život dugo bio prazan. Moja jedina utjeha bijaše njezino dijete. Oprosti mi, ako sam ti tim riječima zadao bol. Ali ti si to morala saznati, jer si to željela. Grofica Stefanie je duboko uzdahnula. — Nemam ti što oprostiti, Joachime! Mi smo onda jedno drugome iskreno kazali da ne osjećamo ljubav jedno prema drugome. A budući daje ovo čas priznavanja, želim i ja tebi nešto ispovjediti. Prije nego sam te upoznala, ja sam svoje srce bila poklonila drugome. Zvao se Georg Verden, a bio je siromašan poput mene. Za nas nije postojala mogućnost da jedno drugom pripadnemo. On je otišao u Afriku i tamo je poginuo. Godinu dana nakon njegove smrti postala sam tvojom ženom. Dugo sam žalila za Georgom Verdenom. Sve dok nisi osvojio moje srce. Sada smo poravnani, Joachime! Poljubio joj je obje ruke. — Ti s tvojim divnim srcem — kazao je toplo. Ona je pocrvenjela poput mlade djevojke. Želeći sakriti svoju zbunjenost, kazala je živahno: — Ipak te moram prekoriti zbog ludosti. Siromašno dijete! Moramo je brzo dovesti u Rastenau, da bismo zapušili usta klevetnicima. Njegove su oči zasjale. — Stefanie, ti bi to učinila? Nasmiješila se. — Zar si u to sumnjao? — Divim se tvom dobrom srcu. I ne mogu shvatiti da će se sve to rasplesti zahvaljujući tvojoj

99

GIGA

dobroti. Ponovno i ponovno je ljubio njezine ruke. — Neće dugo ostati kod nas, Stefanie! Ti ne znaš sve. Sad ćeš i to čuti. Detlev je Lianu upoznao još u Berlinu, a da nije znao u kakvim je vezama sa mnom. On je ljubi i želi je oženiti. O tome smo govorili u nedjelju navečer. — Ali Joachime, pa on može oženiti samo plemkinju. Nježno je položio ruku oko njezinih ramena i ispričao joj što su otkrili u onoj povelji. Rekao joj je i ono o čemu su se on i Detlev dogovorili. — Znade li Detlev za tvoj odnos prema Liani? — pitala je na kraju grofica. Odmahnuo je glavom. — Ne, on još ništa ne zna. Razmislio sam o svemu. Htio sam njemu i tebi sve ispričati istog dana. Sada će on to saznati nešto kasnije od tebe. Grofica je zamišljeno gledala pred sebe. Čudan se smiješak pojavio u njezinim očima. Lagano je pogladila kosu svoga muža. — Je li ti lakše sada, poslije priznanja? Teško je disao i ponovno je položio njezinu ruku na svoje oči. Imao je još jednu tajnu pred svojom ženom za koju ona nikada nije smjela saznati. Kako bi se rado riješio i tog tereta, ali to ipak nije mogao učiniti. — Da, Stefanie, sad mi je lakše. Zahvaljujem ti za tvoje razumijevanje i dobrotu. A sada, molim te, ponesi Lianina pisma i pročitaj ih. Grofica je to odbila. — Ja ti i bez toga vjerujem. — Ipak te molim, pročitaj ih. Tako ćeš najbolje upoznati Lianu, a moj odnos prema njoj. — Dobro, pročitat ću ih. Uzela je pisma. Istog su časa začuli automobil. Pristupili su prozoru. Dolje je Detlev upravo iskočio iz malog automobila koji mu je uvijek bio na raspolaganju u Greifenbergu, ako bi morao brzo stići u Rastenau. — Molim te, ostavi me sada samog s Detlevom. Sigurno mi mora javiti nešto naročito. Čitaj za to vrijeme Lianina pisma. I još jednom: hvala ti za tvoju dobrotu. Ona je, smiješeći se, odmahnula. — To je posve prirodno i ne trebaš toliko naglašavati. Poći ću s pismima u svoju sobu. Budem li ti potrebna, pozovi me. Poljubio joj je ruku i ona mu je odmahnula sa smiješkom. Zatim je izašla, noseći sa sobom pisma. *** Odmah zatim sluga je najavio grofa Detleva koji je htio razgovarati sa stricem. Grof je pozvao Detleva. Smjesta je primijetio njegovo uzbuñenje. — Sto se dogodilo, Detlev? Detlev je uzrujano prihvatio njegovu ruku. — Ja sam užasno nesretan, striče! Liana Reinold je otišla. Otpustili su je iznenada. Neka ju je žena zlobno oklevetala. Pročitaj pismo koje mi je Liana napisala. Tada ću ti sve dalje ispričati. Došao sam te zamoliti za dulju odsutnost. Moram potražiti Lianu i objasniti taj tajanstveni dogañaj. Molim te, neka to ne pomuti tvoju vjeru u Lianu. Ja ti jamčim da je ona nevina i čista. Grof je pročitao Lianino pismo Detlevu. Uplašio se čuvši da je Liana već napustila Brinkenhof. I njegovo je lice bilo blijedo i uzbuñeno. — Ispričaj mi sve što znaš, zamolio je. Detlev je ispričao sve što je čuo od gospoñe Brinken i ono što je dogovorio s Hannom. Grof

100

GIGA

Joachim ga je slušao okamenjena lica. U tom je času shvatio da će Lianin obraz moći očistiti tek kad pred svijetom oda svoju tajnu. Prije svega morao je Detlev saznati istinu, i ono što bi Joachim rado bio zauvijek sakrio. Onaj svoj veliki životni grijeh koji bi inače rado priznao, samo kad time ne bi unesrećio svoju obitelj. Teško je disao. Ali u njegovim je očima sjala čudna odlučnost. Sada svi ostali obziri nisu bili važni. Nije smio žrtvovati Lianu, da bi poštedio ženu i Steffie. Na sebe nije mislio. — Potražit ću Lianu, striče Joachime. A kad je nañem, ona će mi morati sve ispričati. Želim joj pomoći da se istina i njezina nevinost iznesu na svjetlo — završio je Detlev. Stric ga je pogledao. — Dragi moj Detlev, nećeš dugo morati tražiti istinu. Naći ćeš je kod mene. Čovjek, koji je navodno bio ljubavnik Liane, sjedi pred tobom, to sam ja — kazao je čvrsto i mirno, iako je bio veoma blijed. Detlev se trgnuo i iznenañeno ga pogledao. — Ti, striče Joachime!? — Da ja, dragi moj! Gospoña Bartels je upravo iste laži javila i u Rastenau. Moja je žena primila jedno pismo od nje s istim optužbama protiv mene i Liane. Upravo sam o tome govorio sa svojom ženom. Ona sada čita Lianina pisma. Objasnio sam joj daje Liana moja pokćerka, dijete žene koju sam ljubio iznad svega. Nju mi je smrt otela godinu dana prije nego sam oženio Stefanie. Detlevove su oči sretno zasjale. — Hvala Bogu! Znao sam daje posrijedi kleveta. Sad je opet sve u redu. Grof Joachim je odmahnuo glavom. — Ne, sine moj! Možda ćeš se ti zadovoljiti tim objašnjenjem, a i teta Stefanie. Ali kleveta je već odviše raširena, i na Liani će ostati sumnja. Ispitivat će je i dalje sumnjičiti. Postoji, meñutim, način da se ta kleveta o vezi izmeñu mene i Liane posve razori. To sredstvo sada moram upotrijebiti. Ne ostaje mi drugi izbor. Teško mi je, jer je ovo morala ostati tajna do kraja moga života. Ali sad moram sve priznati. Kad sam već donio takvu odluku, možda ću na kraju biti i sretan kad mi dugo nošeni teret padne sa srca. Počinio sam težak grijeh, i on ne postaje manjim time što sam ga učinio radi žene koju sam bezgranično ljubio, a ne zbog sebe. Patio sam zbog toga. Doñi, sjedni kraj mene i poslušaj me. Sjeli su jedan nasuprot drugome i Detlev je ustrašeno upitao: — Sto sada moram čuti? Joachim je neko vrijeme gledao pred sebe. Tada započe govoriti hrapavim glasom: — Sjetit ćeš se da sam ti neki dan pričao kako bih prije dvadeset i dvije godine bio veoma sretan da sam mogao obesnažiti odredbu prema kojoj sam se mogao oženiti jedino plemkinjom. Ja sam se tada nalazio u veoma teškom položaju. Grof Magnus, tadašnja glava obitelji, davao mi je samo skromnu pripomoć k mojoj maloj poručničkoj plaći. To je jedva dostajalo za mene samoga. Tada sam upoznao Doru Reinold, divno, drago stvorenje. Liana je njezina slika i prilika. Dalje ti ne moram ništa govoriti o njoj. Dora je bila siromašna. Siroče; radila je kao družbenica u jednoj meni poznatoj obitelji. Ljubio sam je neizmjerno, i ona mi je ljubav uzvraćala. Ali za nas nije postojala mogućnost vjenčanja. Čak kad bih se i odrekao nasljedstva, ne bismo imali od čega živjeti. U to sam vrijeme, nakon smrti strica Magnusa, postao gospodar svih imanja. Iznenada sam postao bogat, imao sam goleme prihode, i veoma bih se lako mogao oženiti siromašnom djevojkom, samo kad bi ona bila plemićkog roda. Tražio sam uzalud izlaz iz nastale situacije. Došao sam u iskušenje. Neću duljiti. Nagovorio sam Doru da poñe u Englesku i da se tamo nañemo. Htio sam je vjenčati tako, da to nitko u Njemačkoj ne sazna. Detlev se iznenañeno uspravio. — Striče Joachime! Joachim je žalosno kimnuo.

101

GIGA

— Da, Detlev, Dora Reinold je postala moja zakonita žena. Pošto sam neko vrijeme boravio u Engleskoj, uspjelo mi je da nabavim papire s kojima se moja žena mogla predstavljati kao gospoña Dora Reinold. A zapravo je ona bila grofica Dora Rastenau. Nitko nije za to znao osim njezine stare tete Lott. Naš vjenčani list dobro sam spremio. On leži u sefu moje banke. Nakon moje smrti imala ga je tamo naći moja kći Liana. Detlev je skočio. Uhvatio je strica Joachima za rame i kao bez duše stao ga tresti. — Striče Joachime, Liana je tvoja kći? — kriknuo je. Samo je to shvatio. To je njemu bilo glavno. — Da, ona je moja kći iz prvog braka, ali ni ona, ni bilo tko drugi to ne zna. Koliko mi je bilo teško da pred svojim dragim djetetom izigravam stranca, to samo ja znam. Ali nisam ni njoj mogao kazati tko sam. Tada bih bio morao priznati svoj grijeh i opteretiti njezinu dušu teškim brigama. Držao sam to svojom pokorom za vlastite grijehe. Zatvorio sam tajnu u svoju dušu. Lianina je majka umrla nakon dvije godine kratkog ali bezgranično sretnog braka. Lianu sam nakon smrti majke odveo teti Lott. Tada sam se ponovno oženio. Za moju prvu ženidbu nitko nije saznao. Kasnije ću ti ispričati kako sam obavljao svoje dužnosti prema Liani. Samo još ovo: gospodu Bartels sam angažirao kao pratilju svojoj kćeri, jer sam je morao, nažalost, često i drugo ostavljati samu. A taje žena, zbog naše nježne veze, u svojoj prljayoj fantaziji zamišljala nešto ružno. I to je bila teška kazna za moj grijeh. Zao mi je što je i moja nedužna kći patila zajedno sa mnom. Grof Joachim je zatim ispričao Detlevu kako je gospoda Bartels klevetala Lianu, a ona u svom strahu nije znala što bi učinila, pa je otišla u penzion Wesemann, a zatim u Brin-kenhof. — Sad možeš zamisliti — nastavio je — kako je na mene djelovalo tvoje priznanje da ljubiš Lianu. Grčevito sam tražio mogućnost, kako bih vam pomogao da ostvarite sreću. Čak da sam ti priznao daje Liana moja kći, ipak ti porijeklom ne bi bila ravna, jer je njezina majka bila grañanka. Neopisivo sam patio zbog toga. Srećom, pronašao sam onu klauzulu i otkrio izlaz iz teške situacije. Ponadao sam se da će sve biti u redu. Pretpostavljao sam da neću morati odati svoju tajnu. Ali sad ipak moram sve otkriti. Lianin dobar glas je u pitanju. Dužan sam obraniti njezinu čast. Stojim pred tobom, dragi Detlev, kao krivac. Zapravo, ti si gospodar Rastanaua, jer ja sam prvim brakom izgubio sva svoja prava. Oprosti što sam te oštetio. Platio sam za to. Sada ti ustupam svoja prava. Zaklinjem te,ne dopusti da moja obitelj trpi zbog toga. Detlev se uzbuñeno nagnuo prema svom stricu i zagrlio ga— Striče Joachime, dobro znaš da smo nas dvojica proglasili nevažećim taj glupi nasljedni zakon. Ono što vrijedi za mene, vrijedi i za tebe. Sto bi meni koristilo kad bih ukazao na svoje pravo, ako se propis tada ne bi ukinuo? Ne, ne, taj zakon više ne postoji. Ne može ni tebe ni mene isključiti iz nasljedstva. Ne znam ne bih li i ja u tom slučaju jednako tako postupao, kad ne bih našao drugu mogućnost da se oženim Lianom. Nikada nisam ni na čem oskudijevao, ti si mi bio pravi otac. Rado ti opraštam. Nema čovjeka bez grijeha. A ti si svoj iskupio. Sve ostaje po starom. Imutak je dovoljno velik za sve nas. Ti mi ništa ne duguješ. Alija tebi dugujem zahvalnost, zato što si oženio Doru Reinold koja je tako postala Lianinom majkom. Ti mi daješ svoju kćer za ženu, i time me činiš bogatijim nego da mi dadeš stotinu imanja. Duboko dirnut, grof Joachim ga je pogledao. Grčevito mu je stisnuo ruku. — Sine moj, dragi moj sine! Kako da ti zahvalim što si tako pun razumijevanja? Nisi me osudio. Detlev mu je rukom zatvorio usta. — Ne govori tako. Ti si i previše patio. — To samo Bog zna. — Sad moraš zaboraviti na sve. Ta stanovita gospoda Bartels htjela je učiniti zlo, a umjesto toga je učinila dobro. Još samo nešto nedostaje mojoj sreći: moram naći Lianu! Grof Joachim gaje pogledao kao daje upravo pomilovan.

102

GIGA

— U tome ti mogu brzo pomoći. Liana je u penzionu Wesemann i čeka tamo vijesti od mene. Detlev je duboko uzdahnuo. — Hvala Bogu, sad ćemo je brzo osloboditi straha. Napokon će naći svoj dom. — Da, hvala Bogu, Detlev! Ali sad idem do Stefanie. I ona mora čuti posljednji dio moje ispovijesti. Neka Bog dade da mi oprosti. Doñi malo kasnije. Zatim ćemo svi zajedno odlučiti što valja poduzeti. *** Grofica Stefanie pročitala je Lianina pisma. Bila je duboko ganuta. Njezine su oči bile pune suza kad je njen suprug ušao u sobu. Pošla mu je ususret. — Dragi Joachim, ubogo dijete mora smjesta doći u Rastenau. Upravo sam te htjela potražiti i dogovoriti se o tome s tobom. Gdje je Detlev? — Otišao je da pozdravi Steffie, a zatim će doći k nama. Došao sam sam k tebi, jer sam ti malo prije još nešto prešutio. I to želim skinuti sa srca. Napokon ćeš saznati tko je zapravo Liana Reinold. Sa smiješkom punim dobrote položila je grofica svoju ruku na njegovu i pogledala ga. — Nije potrebno da to ispovijediš, Joachime! Ja sam to već naslutila, kad si mi pričao o Liani. Ona nije samo kći ljubljene žene nego i tvoja roñena. Pogledao ju je iznenañeno. — To si znala, Stefanie? Fino se nasmiješila. — Za te stvari mi žene imamo šesto čulo. Smjesta sam shvatila daje Liana tvoja nezakonita kći. Odmahnuo je i pogledao je bolno. — Ne moja nezakonita kći, Stefanie, nego moja prava i zakonita kći iz prvog zakonitog braka. Ti si moja druga žena. Grofica se iznenadila. — Kako to, Joachime? Zašto se tvoja kći onda zove Liana Reinold? Odveo ju je do stolca i ispričao joj sve što je i Detlevu bio otkrio. Grofica ga je slušala s dubokom sućuti. Pogladila gaje po čelu kad je završio. Nije joj ni na pamet palo da igra ulogu suca. — Koliko si patio, ubogi moj Joachime! Zbog tvog poštenog karaktera je krivnja sigurno poput planine ležala na tvojoj duši. To je bio njezin odgovor na njegovo priznanje. Spustio je lice u ruke i osjetio se pomilovan i očišćen. Ovaj je čas brak grofa Joachima primio najveći blagoslov. Dvoje je ljudi napokon jedno drugome otkrilo svoja srca, zauvijek. Kad je Detlev stigao, postoje pozdravio Steffie, zatekao je strica i tetu gdje sjede, držeći se za ruke, u najdubljem miru i spokoju. Zagrlio ih je oboje i poljubio teti ruku. — Najdraža teta Stefanie, vratila si stricu Joachimu mir. Sad pomozi i meni da prijeñem preko posljednjih prepreka i nañem put do moje sreće. Grofica Stefanie se nasmiješila. — Sama ću poći po tvoju zaručnicu, po moju kćer i po Steffienu sestru. To morate prepustiti meni. Želim da me nova kći upozna kao dobru majku i kao osobu koja donosi sreću. Još danas putujem u Berlin. Oba su je muškarca poljubila i zagrlila. Ona se sretno nasmijala. Ali tada se uozbiljila i značajno kazala: — Vas sada čeka drugi zadatak. Morate spasiti Lianinu čast. Odvest ćete se u Brinkenhof i u

103

GIGA

S... Tamo ćete Brinkenovima i barunici Wachau kazati istinu. Mora je saznati i ta stanovita gospoña Bartels. Zbog vašeg dogovora u svezi nasljedstva, otpada razlog za skrivanje i tajenje prvoga braka, dragi Joachime! A to se i ne tiče nikoga drugog osim vas dvojice. Ako bude moguće, priredite toj gospoñi Bartels neugodnih pola sata, kao kaznu stoje toliko uplašila i izmučila Lianu. To troje ljudi se sada u brzini dogovorilo o najneop-hodnijem. Kad su završili, začuo se izvana radosni uzvik. Bijaše to Steffie. — Evo naše vragoljanke, Joachime! Imam još sat vremena do odlaska. Iskoristit ću to da Steffie, na najlakši mogući način, saopćim da ima sestru. Molim vas, budite svjedoci razgovora, da biste znali na koji ću joj to način kazati. Gospoda su pristala. Odmah zatim stupila je Steffie u sobu. — Pa tu ste svi! — Da, mi smo ovdje. Ali odakle ti dolaziš? Zar nemaš lekciju s gospoñicom Malwinom? Steffie se vragoljasto nasmijala. — Nećete me više dugo mučiti s nastavom gospoñice Malwine. Zaista više nemam što tražiti u školskoj klupi. Ionako više ništa ne mogu naučiti. Gospoñica Malwina može otići. Detlev je, smiješeći se, pogledao Steffie. — Uložit ću koju riječ za tebe, Steffie! Ona mu je kimnula. — Učini to Detlev, Bog će ti platiti. — Draga teto, dragi striče, oslobodite Steffie od daljnje nastave. Ono što još mora naučiti, naučit će je život. Grof Joachim i njegova supruga pogledali su je, smiješeći se. — Ali što ćemo s gospoñicom Malwinom? Ne možemo je samo tako otpustiti. Sto će biti s njom? — zapitala ga je grofica. Steffie se vragoljasto nasmijala. — Nju ću sjajno smjestiti. -Ti? — Da, majko! Udat ću je za našega dobrog pastora. Roditelji su je pogledali bez riječi. — Kako ćeš to učiniti, Steffie? — zapitao je Detlev. — Jednostavno. Oni se, naime, već odavno ljube. To sam primijetila, ali oni se nisu nikada našli, kao ono dvoje kraljevske djece iz bajke. Nikada nisu bili sami. I tome sam malo pripomogla. Jedno od vrtlareve djece, koji bi za mene išli kroz vatru, poslala sam gospodinu pastoru i poručila mu neka smjesta doñe u vrt pod trešnjevo stablo, jer mu želim nešto važno saopćiti. I on je došao. Malwina je problijedila i pocrvenjela. Kazala sam pastoru da moram s njim dogovoriti nešto veoma važno, ali da prvo moram govoriti s vama. Zamolila sam ga da zabavlja gospoñicu Malwinu dok se ja vratim. Otišla sam i čekala skrivena u grmlju sve dok se gospodin pastor nije odvažio da izjavi Malwini ljubav. Kad je gospoñici Malwini dao zaručnički poljubac, otišla sam sva sretna. Oni, dakle, ne čekaju tamo nestrpljivo moj povratak. — Steffie, što si ti sve kadra učiniti — uzviknula je njezina majka, a gospoda su jedva mogla suzdržati smijeh. Steffie se nasmijala. — Majčice, nemoj se siliti na ljutnju. Ja sam to učinila iz čovjekoljublja. Ono dvoje bi se gledalo beskonačno dugo s čežnjom. Osjećala sam svojom dužnošću da nadoknadim Malwini sve ono što je sa mnom doživjela i propatila. Osim toga, sad se više ne moramo brinuti zbog njezine budućnosti. Detlev je zagrlio Steffie. — Moram poljubiti tvoj nosić — rekao je radosno. Stresla ga je za ramena. — Obećao si mi radosno iznenañenje. Zato sam i došla. Dakle! Ne uzbuñujte me dulje. Svi izgledate tako sretno. Sigurno se Detlev zaručio. Htjela bih znati s kim. Grofica je zgrlila Steffie.

104

GIGA

— Reći ću ti. Dakle, Detlev se zaručio s tvojom sestrom. Steffie je iznenañeno pogledala groficu. — Pa ja nemam sestru, majko! — Imaš je, Steffie! Samo što smo ti to, iz stanovitih razloga, do danas tajili. Steffie je s nevjericom pogledala svog oca i Detleva. — Glupa šala! Odakle bi se sad iznenada stvorila moja sestra? — Reći ću ti. Dosad je to morala za tebe biti tajna. Otac je bio već jednom oženjen, prije nego je mene upoznao. Njegova je žena brzo umrla i ostavila kcerkicu. Ona je bila odgajana kod jedne roñakinje u Švicarskoj i kasnije u jednom penzionatu. Nasljedni zakoni o kojima sad više ne moramo brinuti, prinudili su oca da svoju kćer ne prizna pred svijetom, i ti to dosad nisi smjela znati, kako to nepažnjom ne bi negdje izbrbljala. Ali odsada to svi mogu saznati, a ti prije svih ostalih. Veseliš li se zbog toga? Steffie je pogledala oca i zagrlila ga. — Pa ja sam uvijek željela sestru. Meni si to mogao kazati. Ne bih te nikom izbrbljala. Niste to smjeli meni prešutjeti. Grof Joachim je zagrlio čvrsto svoju kcerkicu. — Imaš pravo — rekao je duboko dirnut. — Ali zato ćeš sada dobiti lijepu i dragu sestru. — Da? Je li zaista lijepa i dobra? — Ti si mi to sama kazala, Steffie — upala joj je majka u riječ. Steffie je iznenañeno pogledala. — Ja, majko? Pa ja je ne poznajem. — Poznaješ je. Htjeli smo da je prvo sretneš, ne znajući tko je ona. Zato smo te upoznali s njom, a da nisi znala tko je. Upoznala sije u nedjelju u Brinkenhofu. Tvoja sestra nije nitko drugi nego — gospoñica Liana Reinold! Steffie je pala poput vreće u naslonjač. — Ostala sam bez riječi, majko! — Kladim se da to neće trajati ni pet minuta — zadirkivao ju je Detlev. Imao je pravo. Steffie je odmah skočila i kličući od sreće poljubila oca i majku. — Zar je to istina? Dražesna Liana je moja sestra? Zaista me ne varate? — Ne, s takvim se stvarima čovjek ne šali. Liana je zaista tvoja sestra. I uskoro će postati Detleova žena. Steffie je progutala suze, ne želeći da pokaže ganuće. Ali njezine oči ipak bjehu vlažne. Pogledala ih je. — U mojoj se glavi sve vrti poput mlinskog točka. Htjela bih pet minuta o tome razmišljati — rekla je. No, veoma je brzo opet skočila. — Znate li što? Odmah ću se odvesti u Brinkenhof i dovesti Lianu. Sto će ona tamo? Pa ona pripada nama. Želim je bar neko vrijeme imati za sebe, prije nego je Detlev odvede. Majka ju je zagrlila. — Morat ćeš se strpiti neko vrijeme. Ona više nije u Brinkenhofu. Ona je u Berlinu. Ja ću danas popodnevnim vlakom poći po nju. Steffie je radosno zagrlila majku. — Povedi me sa sobom! — Ne, dijete, sada ne možeš sa mnom. Sutra ću se u to vrijeme vratiti s Lianom. Ti možeš dotle izabrati sobe za nju i urediti ih. Steffie je pljesnula. — Pripremit ću pravu svečanost za njen doček. Dopuštaš li, majko? Grofica se nasmiješila i pogladila joj je tamne uvojke na čelu. — Čini što hoćeš i pokaži što znaš. Steffie je, sretna, zaplesala po sobi. — Divno, divno! Čudit ćete se. Majko, kad Detlev i Liana budu proslavljali zaruke, onda ćete napokon i mene uvesti u društvo, zar ne?

105

GIGA

Roditelji su se sretno pogledali. — Hoćemo li to učiniti, Joachime? — zapitala je grofica. Detlev je zagrlio Steffie. — Molim vas, ispunite Steffienu molbu! Jamčim vam da će se ona ponašati poput prave dame. Od toga dana više se neće penjati po drveću — rekao je, smiješeći se. — Steffie, ne mogu ti danas odbiti ni jednu želju — odgovorio je otac. Steffie je radosno stala vrtjeti oca po sobi. — Stani, stani! Zar je to možda uvod u pristojno ponašanje? —zapitao ju je Detlev. Zastala je. — Ne, to je finale moga djetinjstva. Grofe Detlev, molim vašu ruku. Molim vas, odvedite me mojim roditeljima — izrekla je suzdržano i otmjeno. Detlev joj je pružio ruku i nasmijao se. Graciozno je položila vrške prstiju na nju i otmjeno u njegovoj pratnji pošla prema roditeljima. Pred njima se duboko naklonila. Ali tada je opet zaboravila na otmjeno ponašanje i stala je žarko ljubiti oca i majku. Majka se zatim morala spremiti za put. Gospoda su je htjela pratiti do vlaka. Kad su nakon nekog vremena silazili, sreli su ponešto zbunjenog pastora i gospoñicu Malwinu. — Posve sam na vas zaboravila! Majka je, naime, morala naglo otputovati. Ono zbog čega sam vas pozvala, sad više nije važno. Oprostite mi — kazala je vragoljasto Steffie. Pastor se naklonio. — Rado sam došao. Ne bih vas htio zadržati, ali ako mi dopustite, javio bih vam da sam se upravo zaručio s gospoñicom Malwinom. Da li biste mi dopustili da svoju zaručnicu povedem svojoj majci. Srdačno su im čestitali, a gospoñica Malwina je dobila dopuštenje da ode. Steffie ju je zagrlila i šapnula joj: — Je li mi uspjelo? Bez mene, pastor još dugo ne bi progovorio. — Steffie! — zaprijetila je zbunjeno gospoñica. Steffie je kimnula. -— Da, ja sam ga pozivom privela do vaših zaruka. Neodlučnost je trajala predugo. Nisam više mogla promatrati to mučenje. Ljutite li se? Gospoñica se stidljivo nasmiješila i odmahnula glavom. Steffie je bila zadovoljna. Stajala je u portalu i mahala roditeljima i Detlevu kad su odlazili. Okrenuvši se prema predvorju, vidjela je kako su se pastor i gospoñica Malwina naglo odvojili jedno od drugoga. — Dajem vam dopust do danas navečer. Danas više nećemo učiti. Uopće više nećemo učiti. Javljam vam se kao odrasla. Naklonila se pred njima i požurila uz stube. Zaručnici su otišli rukom pod ruku. *** Grof Joachim i Detlev odvezoše se u Brinkenhof. Stigli su upravo kad su ukućani polazili na ručak. Brinkenovi su veoma srdačno pozdravili pridošlice. — Rijetko imamo priliku pozdraviti vas u Brinkenhofu, dragi grofe! Dobro nam došli — rekao je svečano gospodin Brinken. — Zaista, moj je muž u pravu. Rijetko nam dolazite. Zato sad morate ostati na ručku s nama — dodala je njegova žena. Grof Joachim joj je poljubio ruku. — Rado, ako vam ne smetamo. — Ni govora. — Tada prihvaćamo poziv sa zahvalnošću. Ali prije toga morate dopustiti da vam nešto otkrijemo. Nismo slučajno došli k vama, već s odreñenom namjerom.

106

GIGA

Gospoña Brinken je pogledala grofa svojim pametnim očima i kimnula. — To sam mogla i pretpostaviti. Ne varam se valjda ako mislim da je vaš dolazak u vezi s jutrošnjim razgovorom s grofom Detlevom? — Tako je. Dopuštate li mi da govorim u prisutnosti gospoñice Hanne. Hanna je vidjela sretne Detleove oči i potajno je pritisnula ruku na srce koje je uzbuñeno udaralo. Sad je kazala s hrabrim smiješkom: — Nadam se, dragi prijatelju, da ste se na neki način oslobodili svojih briga? Detlev joj je poljubio ruku. — Da, gospoñice Hanno! Kazao sam svom stricu kako je čvrsto bilo vaše uvjerenje o nevinosti moje zaručnice. On vam zato želi zahvaliti. I grof Joachim je poljubio Hanninu ruku. — Da, zahvaljujem vam od sveg srca. A da biste saznali za svrhu našeg dolaska, moram vam kazati da sam došao da sperem klevetu s imena gospoñice Liane Reinold. Mladu su damu krivo optužili. Ja vam to mogu najbolje potvrditi, jer ja sam »navodni stric« koga je gospoña Bartels dovela u tako ružnu vezu s gospoñicom Reinold. Brinkenovi su ga iznenañeno pogledali. — Vi, grofe Rastenau? — zapitala je skamenjena gospoña Brinken. — Da, ja sam taj čovjek koji je gospoñici Reinold uredio stan i angažirao gospoñu Bartels kao njezinu pratilju. Loše sam odabrao, jer ta žena za nju nije bila zaštita već opasnost. Ona doduše nije znala ono što je i za sve ostale ljude dosad bila tajna. A to je daje Liana Reinold zapravo Liana Rastenau, moja kći iz prvog braka s Dorom Reinold, ženom iz grañanskih krugova. Da ne bi došlo do daljnjih nesporazuma, ja vam to saopćavam u isti čas s novošću da sam ruku svoje kćeri Liane dao nećaku, grofu Detlevu. Brinkenovi su bili izvan sebe zbog te novosti. Ovi dobri i plemeniti ljudi radovali su se što je na taj način bio spašen dobar glas mlade djevojke. Hanna se prva sabrala. Veoma blijeda, suznih očiju, ona je Detlevu pružila ruku. — Hvala Bogu! Oboje smo znali daje Liana nedužna. Nikad više ne bih mogla vjerovati ni jednom čovjeku da je bilo drukčije —kazala je tiho. I gospoña Brinken se sabrala. — Dragi grofe, vjerujte mi, od srca se radujem što sam se prevarila. Nikad mi nije bilo teže povjerovati u krivnju nekog čovjeka. Ali ta mlada dama bila je tako očajna, da nisam mogla drugo nego da povjerujem u tu laž. — Nije se mogla opravdati zbog straha da meni ne navuče neprilike. Uostalom, ona još i sad sama ne zna da je moja kći. Misli da je moje posvojče i da sam ja prijatelj njezinih pokojnih roditelja. Ali jedino tako podla žena poput gospoñe Bartels mogla je našoj vezi dati ružno obilježje. Ništa osim njezine pokvarene mašte nije joj davalo povoda da povjeruje u bilo što drugo osim u ljubav oca prema svojoj kćeri. Za stolom su uzbuñeno razgovarali o tome što se dogodilo. Grof Joachim je pričao Brinkenovima o svemu onoliko koliko je smatrao potrebnim. Oni su se posve zadovoljili njegovim objašnjenjem. Nisu ispitivali o stvarima koje su se ticale jedino grofove obitelji. Odmah nakon ručka gospoda su se digla i krenula u S... Stigavši onamo, najavili su se barunici Wachau i ona ih je primila. I njoj su sve objasnili. Barunica se ispričala zbog nesporazuma. Bila je izvan sebe što joj je njezina družbenica mogla plod svoje prljave i ružne mašte prikazati kao istinu. Zbog toga joj je postala nesnosna. Kad ju je grof Joachim zamolio da pozove gospoñu Bartels, ona je kimnula s odobravanjem. — Smjesta, dragi grofe. Morat čete joj dati dobru lekciju. To je zaslužila. Njezino ponašanje nije takvo da bih je mogla dulje trpjeti kraj sebe. Čovjek ne može biti siguran neće li se ona i dalje baviti ogovaranjem. To je, čini se, veoma opasna osoba —kazala je uzbuñeno. Pozvali su gospoñu Bartels.

107

GIGA

Kad je ušla i primijetila dvojicu gospode, problijedila je i njezin je pogled postao plah. No, brzo se sabrala i zauzela borbenu pozu. Grof Joachim je stao pred nju i pogledao je. — Gospoño Bartels, vi ste širili klevete o meni i o gospoñici Liani Reinold. Usudili ste se čak da s tim uznemirite i moju suprugu. Učinili ste to, iako sam vas upozorio da samo obiteljski razlozi uvjetuju ponešto čudan odnos izmeñu mene i gospoñice Reinold. Reći ću vam što mislim o vašem ponašanju. Gospoña Bartels je zauzela borbenu pozu. — Učinila sam što sam držala svojom dužnošću. Mrko ju je pogledao. — Dok ste imali svoje ugodno namještenje, gledali ste na to drugim očima. Tek pošto smo vam otkazali, postali ste drski. Ali ja više ne želim o tome govoriti. Ukratko ću vam samo kazati da bih spriječio daljnje klevete što dolaze od vas, da gospoñica Reinold nije samo moja pokćerka već prava zakonita kći iz prvog zakonitog braka. Ona je zapravo grofica Liana Rastenau. Upozoravam vas na to da ću vas, budete li je i dalje klevetali, predati sudu. Gospoña Bartels bijaše izvan sebe. Usta su joj se protiv volje otvorila. Nestalo je njezine lažne otmjenosti. Pogledala je uplašeno prema barunici koja se prezirno okrenula od nje. Napokon je nesigurno procijedila: — To ja nisam znala, gospodine grofe! — Jednako ste tako malo znali i ono što ste klevetnički širili. Tvrdili ste to s beskrajnom bezobraznošću, kao da imate čvrste dokaze u ruci. Ona se savila pod njegovim strogim pogledom. — Molim vas, oprostite! Željela sam samo najbolje. — Sumnjam u to. — Molim vas, ne zaboravite gospodine grofe da nigdje nisam spomenula vaše ime. Ni jedan čovjek, osim vaše supruge, nije ga od mene čuo. Pogledao ju je prezirno. — Niste se usudili spomenuti moje ime. Ali zato ste spomenuli ime moje bespomoćne kćerke. Vi biste je bili nesmiljeno uništili, samo da je to bilo u vašoj moći. U tom se času barunica umiješala u razgovor. — To moram i ja potvrditi, dragi grofe! Mislim da ste veoma opasna osoba, gospoño Bartels! U vašoj blizini čovjek nije siguran ni od kakvog zla. I zato vas moram zamoliti da smjesta napustite svoje mjesto kod mene. Bit će najbolje da još danas otputujete. Plača koja vam pripada bit će vam doznačena. Možete se povući i spremiti svoje stvari. Oslobodite nas odmah vaše prisutnosti. I tako je bio okončan posao gospoñe Bartels. Naklonila se prilično ustrašeno i izašla. Oni koji su ostali u sobi neko su se vrijeme gledali šuteći. Tada je braniča kazala odahnuvši: — Ljutim se na samu sebe što me ta neugodna osoba uspjela tako prevariti. Žalim što nisam vjerovala izvanredno dobrom dojmu koji je gospoñica Liana ostavila na mene. — Ne ljutite se zbog toga. Niste mogli pretpostaviti daje ta žena sve mogla izmisliti. Najbolje da čitavu tu stvar smatramo okončanom. Malo zatim vratio se barun Hans sa šetnje kući. Tek je sada saznao sve što se dogodilo i bio je ogorčen na družbenicu svoje majke. — Hvala Bogu što si je se riješila, majko! Meni je ona otpočetka bila mrska — dodao je. Detlev mu je izručio pozdrav od Steffie i ispričao mu, smiješeći se, njezin najnoviji pothvat oko zaruka njene odgojiteljice. Hans je sjajnih očiju pogledao majku. — Ona je to zaista majstorski izvela — rekao je oduševljeno. Grof Joachim je saopćio majci i sinu da su se Detlev i Liana zaručili. Oni su oduševljeno čestitali. Grof Joachim je zatim nastavio: — U čast zaruka pozvat ćemo sve svoje prijatelje u Rastenau. Tom ću prilikom uvesti u

108

GIGA

društvo ne samo svoju stariju kćer, već i mlañu. Steffie se pomoću zaruka svoje odgojiteljice oslobodila i nje i lekcija, pa nam ne preostaje ništa drugo nego daje smatramo doraslom mladom damom. Hans je oduševljeno kimnuo. — I to s punim pravom. Radujem se stoje Steffie uspjela. Grof Joachim se nasmijao. — Bojim se da će naša vragoljanka još poneki puta zaboraviti na svoju novu ulogu. — Nadam se da nikada neće izgubiti svježinu i radost. Hvala Bogu, ona nije čovjek stvoren po šabloni — dodao je Hans. Njegova majka i grof Joachim pogledaše se potajno uz smiješak. Oni su zajedno s groficom Stefanie prije nekog vremena razgovarali o tome kako bi im drago bilo kad bi se Hans i Steffie vjenčali. Kad su se stric i nećak nakon jednog sata spremili za povratak kući, donio je Hans veliki buket ruža i jedno pisamce. To je stavio u automobil. — Dragi Detlev, molim vas predajte ruže i pismo Steffie, zajedno s mojim najsrdačnijim pozdravima — zamolio je. Detlev je kimnuo i čvrsto mu stisnuo ruku. — To ću dobro obaviti. Automobil je krenuo. Gospoña Bartels je gledala za njima s prozora svoje sobe. Sada se njoj dogodilo ono stoje namijenila Liani. Otpustili su je osramoćenu. Kada su grof Joachim i Detlev prolazili pokraj Greifen-berga Detlev je poručio posluzi da će noć provesti u Rastenau. Stigavši u Rastenau, predao je Steffie cvijeće i pismo. Steffie je pocrvenjela i otvorila kuvertu. Izvukla je posjetnicu baruna Wachau. Na njoj je pisalo: »Mnogo sreće prilikom ulaska u svijet odraslih. Ljubim vam ruke Vaš Hans Wachau« Steffie je radosno mahala ružama. Otrčala je tvrdeći da ima neizmjerno mnogo posla. Gospoda su gledala, smiješeći se za njom. Zatim su stali razgovarati o dogañajima proteklih dana, sve dok nisu sa Steffie pošli na večeru. *** Liana je stigla u Berlin u prilično očajnom raspoloženju. Našla je smještaj u penzionu Wesemann, i to u istoj sobi u kojoj je stanovala i prigodom svog prvog boravka. Umorna i tužna sjedila je cijeli dan u sobi kraj prozora i zurila pred sebe. Njezino je srce bilo puno tuge. Izgubila je volju za život. Nije otvorila kovčege. Ni za što nije imala volje. Sve joj je bilo svejedno. Donijeli su joj jelo u sobu, ali ona ga nije ni dodirnula. Njezine su misli letjele neprekidno izmeñu Greifenberga i Rastenaua. Sto će sad učiniti oni koji su postali sadržaj njezina života? Nije nalazila odgovor na to pitanje. Činilo joj se da je izgubljena i napuštena od svih. Nije mogla ni zaspati. Prisluškivala je noću neprestanu buku velikoga grada. U Brinkenhofu je noću bilo tako tiho i mirno! To je zapazila. Auto za autom je dalje prolazio, izgubljeni ljudski glasovi dopirahu do nje. Bijaše umorna nakon probdjevene noći i napokon je ipak pred jutro zaspala. Prestrašena, probudila se kad je netko pokucao na njezina vrata. Pojavila se sobarica. — Gospoñice, jedna gospoña koja je upravo stigla i koja ovdje stanuje, željela bi razgovarati s vama. Liana je problijedila. Bila je ustrašena. Pred njom se pojaviše novi užasi.

109

GIGA

— Jedna gospoña? — zapitala je prestrašeno. — Da gospoña od nekih četrdeset godina. — Ona želi razgovarati sa mnom? — Da, čim je stigla pitala je stanujete li ovdje. A sad me je poslala k vama s molbom da je primite. — Kako se zove? — zapitala je nemirno Liana. — To vam želi sama kazati. Radi se o vašem obiteljskom dogañaju. Poslao ju je gospodin grof Rastenau. Liana je skočila. Njezino je srce udaralo brzo i glasno. Stric Joachim joj je poslao vijest. — Neka izvoli — izrekla je hrapavo od uzbuñenja. Sobarica je nestala. Odmah zatim pojavila se elegantna dama. Načas su obje žene zastale jedna nasuprot drugoj i gledale se nijemo i ispitivački. Grofica Stefanie bijaše duboko dirnuta ugledavši lijepo, tužno djevojačko lice. — Sto izvolite, gospoño? — izustila je napokon Liana i ponudila joj stolac. Grofica nije sjela. Pristupila je Liani i uhvatila je za ruku. — Moje ubogo dijete, došla sam da te povedem kuci, u Rastenau. Tamo je tvoj dom. Liana je zadrhtala. — Tko ste vi? Grofica se dobroćudno nasmiješila. — Tko sam ja? Od danas tvoja majka, drago dijete, ako ćeš mi dopustiti da to budem. Ja sam supruga grofa Joachima Rastenaua. Liana se trgla i uplašeno je pogledala. — Bože moj! — uzviknula je prestrašeno. Ali grofica joj nije dala vremena za razmišljanje. Zagrlila je Lianu. — Moja uboga Liano, što su ti učinili. Ali sada ćeš sve zaboraviti. Ti si moje milo dijete, ja znam sve; više nego što ti sama znaš. A da bih se odmah pokazala kao tvoja dobra majčica, redi ću ti nešto. Donosim ti divan dar. Znaš li što? Liana je odmahnula glavom. Bilo joj je kao da sanja divan san. — Meni se jedino čini da se nebo otvorilo preda mnom. Grofica je poljubila Lianu u čelo. — Odmah ću pred tobom rasprostrti svoje darove. Donosim ti oca, sestru, zaručnika, samu sebe i dom. Sto kažeš na to? Liana je zaplakala. Nije mogla govoriti. Sakrila je svoje lice na rame grofice i tako isplakala sav svoj strah i bol. Grofica ju je gladila po kosi, nastojeći je umiriti. — Moraš prije svega sve čuti. Čovjek koga ti zoveš stric Joachim zapravo je tvoj roñeni otac. Liana se trgla i pogledala je s nevjericom. — Moj otac? Moj otac? — promrsila je. — Da, Liano! Ti si Liana Rastenau, a ne Liana Reinold. Liana je sakrila lice u ruke. — Bože moj! Zar to može biti istina? — pitala je potresno. — Da, dijete! To je istina. Sve ću ti ispričati i objasniti. Ponovno je zagrlila Lianu i sve joj ispričala. Ništa joj nije prešutjela, čak ni grijeh njezina oca. Jer time je morala opravdati veliki grofov razlog što je nije već ranije priznao. Liana ju je slušala kao u snu, u divnom snu iz kojeg se plašila probuditi. Kad je grofica završila, pitala je i Liana sve što ju je još tištilo a nije joj bilo jasno. U toplom zagrljaju, poput majke i kćerke, sjedile su obje žene i svakog su časa bivale sve bliže jedna drugoj. — Sutra ujutro poći ćemo kući, drago dijete! Tamo svi jedva čekaju na tebe. Ne znam tko te željnije očekuje: otac, Steffie ili Detlev. najradije bi svi došli po tebe. Ali to ja nisam dopustila. Htjela sam zadobiti pravo na tvoju ljubav — nasmiješila se grofica. Liana ju je nježno zagrlila.

110

GIGA

— Moja draga, dobra majčice, da znaš kako ću te ljubiti i zahvaljivati ti za dobrotu. Steffie je bila jako zaposlena nakon odlaska majke. Tjerala je svu poslugu. I gospoñica Malwina je, pošto se vratila iz župnog dvora, morala sudjelovati u poslu. — Vi ćete plesti vijence i girlande, a u sve vaze stavit ćete cvijeće. Jer za prozaičan posao niste upotrebljivi u svojoj novoj sreći. Naredila je da dovuku pune košare cvijeća. Najljepše je ruže poslala u Lianinu sobu. Otac ju je radosno promatrao. Dirnut, gladio ju je po kosi, uvijek kad bi dolazila po njega, da bi se divio nekom novom aranžmanu. Očekivali su groficu i Lianu podnevnim vlakom. Mogle su stići u dvorac Rastenau sat prije ručka. Naravno, Steffie je odredila i što će biti za ručak. Ručak je morao biti veoma svečan, sastavljen bar od pet jela. Šampanjac su stavili na led i odabrali najbolje poslastice. Ništa nije smjelo manjkati. Na pisaći stol buduće Lianine sobe stavila je najnovije fotografije sebe, roditelja i Detleva. Posljednju je ukrasila malim pupoljcima ruža. Detlev je to jutro još jednom otišao u Greifenberg. Kad se sat prije dolaska vlaka vratio u Rastenau, odvukla ga je brzo pred njegovu cvijećem ukrašenu sliku u budućoj Lianinoj sobi. — Pogledaj ovo, Detlev! Kako ti se sviña? On se nasmijao, nastojeći da sakrije koliko je sretan. — Izgledam divno meñu tim ružama. Lagano ga je udarila po licu. — Nemaš se čemu smijati. To je veoma ozbiljna stvar. Naravno da nisam tvoju sliku ukrasila ružama zbog tvog lica, već stoga što sam Liani željela prirediti radost. — On ju je zagrlio i poljubio. —- Ne ljuti se. Ali kad se čovjeku srce smije od radosti, tada ne može biti ozbiljan. Brzo se umirila. — Razumijem te. Reci, nisam li divno aranžirala cvijeće? Opljačkala sam cijeli vrt. Takav dan kao današnji neće brzo ponovno doći. A do vaših zaruka narast će novo cvijeće. — Zar ono tako brzo raste? — pitao je, zadirkivajući je. — Pa možeš poslati i cvijeće iz Greifenberga. Duboko je uzdahnuo. — Već sam danas donio iz Greifenberga košaru najdivnijih crvenih ruža. I ja bih htio pozdraviti Lianu cvijećem. Ali ti mi ovdje nisi ostavila mjesta. Trgnula se. — Na to sam zapravo morala misliti. Ali to ćemo smjesta urediti. Tvoje cvijeće mora imati najbolje mjesto, ovdje usred sobe na okruglom stolu. A ovo što ovdje stoji odnijet ćemo u predvorje. Tamo još ima mnogo mjesta. Brzo, neka donesu tvoje ruže. Tako je i bilo. Steffie je ruže stavila u veliku vazu i ulila u njih svježu vodu. — Tako, ovo sad izgleda dražesne Kako samo te ruže mirišu! Jesi li nešto napisao? Kimnuo je i izvadio kuvertu. Stavila ju je u cvijeće. — Da nisi slučajno ispjevao pjesmu? Poljubio ju je, smijući se. — Odviše sam sretan za to. Osim toga, pjesma mi sigurno ne bi uspjela. A ono što ću reći Liani, to je i u prozi prava poezija. Steffie je nekoliko časaka zastala, utonuvši u snove pred ružama. Njezine su se grudi nadimale. — Detlev, je li divno biti zaljubljen! Gurnuo je svoju ruku pod njenu. — Zaljubi se brzo! Pa ti si sad odrasla. Pocrvenjela je i odmahnula glavom. — Tko zna hoće li me tko htjeti. Ja sam tako divlja. Bojim se da ću to uvijek pomalo ostati. Veselo ju je promatrao sa strane. — Takva i ostani. Hans Wachau je sinoć kazao da se nada da nikada nećeš izgubiti svoju prirodnost. Kad sam mu pričao kako si zaručila gospoñicu Malwinu, kazao je da si ti divan čovjek. On te sigurno ne bi želio drukčiju nego što si sada. Duboko je disala. Oči su joj sjale.

111

GIGA

Steffie je upravo završila ureñivanje, kad je stigao automobil s groficom i Lianom. Nekoliko časaka kasnije Liana se plačući našla u zagrljaju svog oca. I on je imao vlažne oči. Grofica Stefanie je odvela Detleva i svoju kćer tiho u susjednu sobu. — I vi ćete doći na red — kazala je svojim dobrim smiješkom. Otac i kći nisu više imali mnogo toga da kažu jedno drugome. Grofica je već sve bila objasnila. Gledali su se i držali u zagrljaju. — Uvijek sam te ljubila poput oca — jedva je od uzbuñenja promucala Liana. — Dijete moje, moje drago dijete, napokon te smijem tako zvati! — izgovorio je duboko dimuto grof Joachim. Nakon nekoliko časaka ispustio ju je iz zagrljaja i pozvao Steffie. Sestre su se zagrlile. Smijale su se i plakale istodobno, ljubeći se i gr leći. Steffie se tada sjetila Detleovih očiju punih čežnje. On je u susjednoj sobi šetao gore—dolje poput lava u kavezu. Još je jednom toplo poljubila Lianu, a zatim gurnula ruku pod očevu. — Tako oče, sad je napokon Detlev na redu — rekla je i odvukla ga. U drugoj je sobi uhvatila Detleva za ramena i izgurala ga iz sobe. — Neću dopustiti da vas smetaju do ručka — prišapnula mu je i odlučno zatvorila vrata za njim. Liana je, omamljena od sreće, stajala pred Detlevom ljepša nego ikada. Brzo joj je pristupio i uhvatio njezinu drhtavu ruku. — Liano, je li sada sve dobro? Hoćeš li biti moja zauvijek? —pitao je nježno i gledao je neizmjerno čeznut-ljivo. Podigla je prema njemu divne sjajne oči. — Ljubim te, Detlev! Neizmjerno te ljubim. Polažem svoju sudbinu u tvoje ruke. On ju je povukao u svoj zagrljaj i njihove su se usne našle u beskrajnoj sreći prvog poljupca. Činilo se kao da će zauvijek tako ostati. — Jesi li sada sretna, srce moje? — nježno je zapitao. Privila se uza nj. — Toliko sam sretna da se toga plašim. Sada bih mogla toliko toga izgubiti. Poljubio je njezine oči. — Ne boj se. Mnogo si patila, sad je pred tobom samo sreća. Sve su sjene pobijeñene. Zaljubljenici nisu dugo mogli ostati zajedno. Steffie je energično otvorila vrata. — Doñi sad u svoju sobu, sestrice! Moraš sprati putnu prašinu. Poći ćemo na ručak — rekla je. Liana je zastala ushićena u cvijećem ukrašenoj sobi i toplo zagrlila Steffie. — Sve si to tako divno okitila za mene, sestrice? — Htjela sam ti prirediti veselje. Ali cvijeće na stolu je od Detleva. Priložio je i pisamce. Sad ću te ostaviti. Ali za deset minuta moraš biti gotova. Doći ću po tebe. Još su se jednom poljubile i Steffie je izišla. Liana je sakrila svoje vruće lice u ruže. Zatim je izvadila pismo i pročitala: »Moja Liano! Mislim da će moje srce biti tako puno sreće kad te ugledam da neću moći govoriti. Zato ti želim kazati: Nikada Te se ne bih odrekao, pa makar sudbina i ne bi uklonila zapreke na našem putu. Neka Ti ove ruže kažu koliko Te ljubim. Postani mi brzo ženom. U toploj ljubavi Tvoj Detlev« Nekoje vrijeme stajala zatvorenih očiju. Tada je raširila ruke: »Bože, sačuvaj moju sreću za koju sam ti neizmjerno zahvalna.« ***

112

GIGA

Lianu su uveli u društvo na dan njezinih zaruka. Brojni, otmjeni gosti ispunjali su sve dvorane Rastenaua. Naravno, prisutni su bili i Brinkenovi i Hans Wachau s majkom. Hanna i Liana zagrlile su se šuteći. Nitko nije slutio da su velike sjajne Hannine oči govorile o najplemenitijoj pobjedi koju je čovjek mogao postići: o pobjedi nad svojim vlastitim srcem. Bila je sretna zbog Lianine sreće, kojom je usrećila i Detleva. Steffie je kraj svoje lijepe sestre bila poput dražesnog pupoljka kraj rascvale ruže. Pogledi puni divljenja slijedili su obje sestre. Grof Joachim bi uvijek iznova stisnuo ruku svojoj ženi i sretno bi je pogledao. Vidjelo se koliko je ponosan na svoju djecu. Detlev se nije micao od svoje zaručnice. A Hans je uvijek iznova računao koliko će još morati čekati dok zaprosi Steffie. 1 svaki bi puta to vrijeme skraćivao. Ostatak ljeta, jesen i zimu provela je Liana u dvorcu Rastenau. Bila je sretna i osjećala se sigurnom. Za Uskrs odveo ju je Detlev u Greifenberg. Teško mu je palo to dugo čekanje. Ali ipak nije htio stricu Joachimu odmah odvesti njegovo dijete. Za vrijeme svadbe mladog para našla su se druga dva srca za čitav život. Steffie se u ovo posljednje vrijeme pod utjecajem svoje sestre razvila u pravu malu damu. Pri tome nije izgubila ništa od svoje prirodnosti. Na svadbi svoje sestre bila je dražesna. To se u prvom redu činilo Hansu Wachau, koji je nije puštao iz vida. Meñu njima je još uvijek vladao ton zadirkivanja, ali ponekad se naslućivao i neki topliji osjećaj. Danas, na svadbi sestre, Steffie se iznenada ražalostila. Liana će sada otići s Detlevom, a nakon svadbenog putovanja nastanit će se u Greifenbergu. Tada neće moći, kao dosad, neprekidno trčati k njoj bude li joj nešto ležalo na srcu. Bit će osamljena u Rastenau, mnogo više nego prije Lianinog dolaska. Tada je bar Detlev bio ovdje. A sada ni on neće tako često dolaziti. Steffie se ogledala. Primijetila je kako Hans Wachau veoma živahno razgovara s nekom mladom djevojkom, koja je upadno očijukala s njime. U tom času, kao da je grom udario u nju, spoznala je da ljubi Hansa Wachaua. Istodobno se rodilo u njoj nešto poput ljubomore. Kako ga je ta djevojka smjela tako gledati? Ljubomora, strah i žalost, te mnogi drugi nepoznati osjećaji, odagnali su je u samoću. Sjela je u neki kut na stolac, položila ruke na stol i sakrila lice u njih. Hans Wachau, koji je ni za vrijeme razgovora s onom djevojkom nije ispuštao iz vida, pošao je za njom. Uplašio se našavši je zaplakanu. To se još nikada nije dogodilo. — Steffie, draga Steffie, zašto plačete? — pitao je uzbuñeno. Uplašila se ugledavši ga iznenada kraj sebe. — Pa ja ne plačem — istisnula je prkosno i nastojala potajno obrisati suze. On joj je dobrodušno pomogao. — Ne plačete? Ali to su suze. Zar vam je netko nešto učinio nažao? Recite mi, ja ću ga ubiti. — Tada ubijte sebe — izmaklo joj je. — Sebe? Ne mislite li to valjda ozbiljno? Sto sam vam učinio? Sabrala se. — To su gluposti. Plakala sam jer Liana odlazi i ja ponovno ostajem sama. Pogledao ju je upitno. — Niste zato plakali. Recite mi iskreno istinu kao uvijek. Sto sam učinio da ste morali plakati? Njoj su suze ponovno navrle na oči. Ljuteći se na samu sebe, napala ga je. — Ostavite me na miru! Poñite opet gospoñici Hagen s kojom ste se malo prije tako dobro zabavljali.

113

GIGA

U njegovim se očima pojavio sjaj. Iznenada ju je uhvatio za ruke i privukao je k sebi. — Ljubomora, Steffie! — kliktao je. Htjela ga se ogorčeno osloboditi, ali on ju je čvrsto držao i još snažnije privukao k sebi. — Ne, draga moja tvrdoglavko, nećeš mi pobjeći. Sada me moraš slušati, zarobio sam te i neću te više pustiti. Pogledala ga je užasnuto. — Govorite mi »ti«, barune!? Nasmijao se i čvrsto je zagrlio. — Da, i ti tako meni moraš govoriti. — To ne mogu. — Naučit ću te. Govori za mnom. Pogledala ga je zbunjeno i nesigurno. — Što to? — Pazi! Reci: dragi Hans, postat ću tvoja žena. — Ne! — zaviknula je prestrašeno. — Da! Reci to brzo. Odmahnula je glavom. — To ne mogu. Uzeo je njezinu glavu i poljubio je nježno, a ipak čvrsto u usta. — Tako, sada ćeš moći. Ili još uvijek ne možeš? Tada te moram još jednom poljubiti. — Usudi se! — viknula je prestrašeno. Ali on je to ipak učinio, opet i opet. Prvo se branila, a zatim je ležala mirno u njegovu naručju. Tada mu je uzvratila poljubac. Nakon nekog vremena kazala je poslušno: — Postat ću tvoja žena. On je bio zadovoljan. Sjedjeli su veoma dugo u kutu, zaboravivši na ostale. Iznenada su se pred njima pojavili Detlev i Liana, spremni za polazak. Steffie je zagrlila sestru. — On me poljubio i ja sam morala za njim opetovati mnoge gluposti. Sto mogu učiniti? Liana ju je srdačno poljubila. Tada je Hansu pružila ruku. — Veselim se što putujem sa spoznajom da je i moja sestra našla svoju sreću. Hans joj je poljubio ruku. — Jedno vjenčanje uvijek povlači drugo za sobom — rekao je u smijehu. — Vidiš li kako se on užasno ponaša. Sto da radim s njim? — Odvedi ga ocu. Steffie! Više neće biti tako nestašan —savjetovao joj je Detlev. Energično je kimnula. — To ću učiniti. Sretan put i javite se! Gospoda su se srdačno oprostila, a sestre se zagrlile. Pola sata kasnije objavio je grof Joachim zaruke svoje kćerke Steffie i baruna Hansa Wachau. Poželjeli su mladom paru sreću. U isto vrijeme napuštali su Liana i Detlev dvorac i krenuli na svadbeno putovanje. Na prozoru svečane dvorane stajala je Hanna Brinken i gledala za automobilom. U duši je molila za sreću čovjeka koga je ljubila bez ikakvih želja. Osjetila je malu bol, no brzo ju je savladala. — Ne mogu svi ljudi biti sretni. Bolje daje sreća mimoišla mene, nego moga voljenog. I ta joj je misao pomogla da prevlada svoju bol.

114