Conrad D. Totman - Povijest Japana

NASLOV IZVORNIKA Conrad Totman A HISTORY OF JAPAN Copyright © Conrad Totman 2000 Sveučilišna tiskara d.o.o., Zagreb

U sjećanje na Ikegamija Chinpeija, izuzetnog seoskog poglavara i na njegovog sina Ikegamija Taizoa, novinara, igračaka i ljubitelja biljaka

PRVI DIO

Ne začuđuje želja da se povijest shvati u svojoj cijelosti. Saznati kako je čovječanstvo nastalo i kako se razvilo do svog sadašnjega trenutka najstarija je i najopćenitija ljudska potreba, koju svaka civilizacija izražava kroz svoje vjerske i filozofske sustave. No tek nekoliko posljednjih desetljeća postalo je moguće zadovoljiti tu potrebu s pomoću racionalne i sustavne ocjene kakvu omogućuje suvremena znanost. U drugoj polovici 19. stoljeća povijest je postala samostalnom znanošću s vlastitim predmetom i vlastitim pravilima i metodama, a ne više grana književnosti, retorike, prava, filozofije ili vjere. Svjetska je povijest to postala tek u drugoj polovici 20. st. Njezinu je pojavu usporilo, sjedne strane, neznanje —jer povijest golemih vremenskih razdoblja i prostora uopće nije bila poznata, ili je bila poznata samo djelomice i površno — a, s druge, nepostojanje široko prihvaćenog temelja na kojem bi se organiziralo i tumačilo golemo i raznoliko znanje koje posjedujemo. Obje zapreke danas brzo nestaju. Ne postoji ni jedan dio svijeta ili razdoblje njegove povijesti koje arheolozi i povjesničari ne istražuju odlučno i usavršenim sredstvima. Istina je da danas više no ikad znanje raste, a stavovi se mijenjaju i množe prebrzo da bismo ih mogli sveobuhvatno usvojiti i zapisati. Ipak možemo i moramo pokušati razumjeti ljudsku prošlost u cjelini. Suvremenom svijetu, suočenom sa svojom zajedničkom budućnošću koja donosi nagle i možda tragične promjene, potrebnaje njegova zajednička povijest. Kako danas znamo da potpuni i konačni prikaz ne možemo dobiti jednostavnim skupljanjem podataka, dajemo ono najbolje što ovoga trenutka možemo ponuditi. Kako smatramo da naša zadaća kao povjesničara nije prepoznati ili proglasiti »Kraj povijesti u ostvarenju bilo kojeg velikog nauma, ljudskog ili božanskog« znamo da ne postoji jedinstveni put ili trag, ili zlatni ključ koji otvara put k istini. Postoji, također, sve više pristupa u pisanju povijesti. Najstarije i najjednostavnije shvaćanje, da svjetsku povijest možemo najbolje razumjeti kao povijest dodira između naroda koji su ranije bili međusobno odvojeni, što (neki tako misle) uzrokuje sve promjene, danas se može primijeniti od najranijih vremena. Drugo pak važno shvaćanje bavi se gospodarskim razmjenama samodovoljnih »svjetova« koji se šire i održavaju susljedične sustave vlasti i kulture. Drugi nastoje razumjeti razlike između društava i kultura, a time osobit značaj svake od njih, uspoređujući način na koji su razvijali svoje vrijednostne

sustave, društvene odnose i strukturu vlasti. Područje ekološke povijesti, koje danas doživljava brz razvoj, vraća se drevnoj tradiciji koja uočava suodnos društva s fizičkim okolišem i drugim živim bićima, što iziskuje sveobuhvatni kulturni, kronološki i zemljopisni pristup. Blackwellova povijest svijeta ne nastoji utjeloviti ni jedan od tih pristupa, nego ih sve zastupa, kao što ih sve i rabi, pružajući suvremen, sveobuhvatan i prihvatljiv prikaz čitave ljudske prošlosti. Ona je poput kutije, u kojoj su važne pripovijesti o dugotrajnom razvoju pokrajina povezane s globalnim pregledom međusobnih utjecaja pokrajina u određenom vremenu, o velikim promjenama koje su zajedno prošle, ili jedne drugima nametnule. Svaka knjiga, naravno, odražava svojstva svojih izvora ili sudionika, kao i prosudbe i iskustvo svojega pisca, no zajednički daju okvir kroz koji možemo promatrati povijest svakog dijela svijeta, i temelj na osnovi kojega možemo uspoređivati sve oblike ljudskih djelatnosti. Okvir daje prave odnose. Usporedba donosi poštovanje razlika. To je početak koji prošlost može ponuditi budućnosti. R. I. Moore Zahvala urednika izdanja Urednik zahvaljuje svim suradnicima Blackvvellove povijesti svijeta na savjetima i pomoći pri određivanju zamisli i sadržaja čitavog izdanja, kao i pojedinih knjiga. Urednik i suradnici žele izraziti svoju neizrecivu zahvalnost, osobno i zajednički, gospodinu Johnu Davevu, koji je nekad radio za Blackwell Publishers. Objavljivanje serije povijesnih knjiga ne bi bilo započeto bez njegove vizije i oduševljenja, i ne bi bilo ostvareno bez njegove energije, vještine i diplomacije. Predgovor Japansko otočje ima, prema uobičajenim mjerilima, dosta dugu povijest ljudskog postojanja. A taje povijest jedinstvena, kao i povijest svakoga društva, zajednice ili pojedinca. Istodobno pak ona ima mnogo zajedničkog s ljudskom poviješću na drugim mjestima, prije svega po svojem promjenljivom odnosu prema okolišu, što kao posljedicu ima duboke promjene unutar samoga društva. U usporedbi s drugim živim bićima, mi, ljudska bića, Homo sapiens sapiens, ovom Zemljom ne hodamo dugo — stotinu ili dvije stotine tisuća godina, ovisno o tome kako tumačimo fosilne nalaze. Veći dio toga vremena naši su predci za sebe pronalazili »pogodna mjesta« u biosustavu »Staroga svijeta« pa su mogli uspješno preživjeti i razmnožavati se, održavati svoju vrstu i polagano, pretpostavljamo nepravilno, širiti svoju prisutnost, naraštaj za naraštajem, milenij za milenijem, diljem Afrike, Euroazije i, konačno, diljem američkog kontinenta i otočja Južnog Pacifika. Tek je nedavno, u posljednjih 10.000 godina naša vrsta doživjela brz rast stanovništva, a tek posljednjih 200 do 300 godina, osobito u posljednjih pedeset, broj je stanovnika eksponencijalno rastao. Ta tisućljeća postupnog širenja njihove prisutnosti pokazuju koliko su ljudi uspješno uskladili svoj način života s ekološkim okvirom. Kao i sva živa bića, i ljudi su, naravno, utjecali na svoju okolinu. Najvažnija je činjenica da su naši preci možda odigrali odlučujuću ulogu prije trideset ili četrdeset tisuća godina pri istrebljenju svojega rođaka, kojeg obično zovemo Homo

neanderthalensis, a prije dvanaest tisuća godina sudjelovali su u uništenju velikih četveronožnih sisavaca, kao što je veliki ljenivac, vuneni mamut i veliki jelen. Osim toga što su ljudi odigrali važnu ulogu u spomenutim događajima, oni su pridonijeli i širim promjenama u ekosustavu svojega vremena, jer je izumiranje velikih biljoždera pogodilo zajednice mesoždera, manjih biljoždera, vrsta biljaka, kukaca i drugih živih bića. Danas je gotovo nemoguće odrediti jesu li te posljedice osiromašile ili obogatile biosustav. Ritam lova i skupljanja hrane koji obilježava veći dio ljudske povijesti stvorio je samo lokalne i privremene biotičke poremećaje, te pomogao odvojiti slabije članove drugih vrsta, pa je zapravo biosustav ostao nedirnut, uvijek sposoban održavati ljude. Tek prije deset tisuća godina ili manje, kad su ljudi počeli razvijati ono što možemo nazvati »homocentričkim biološkim zajednicama« počelo je sustavno i neprekidno uništavanje globalnog biosustava, što je uglavnom smanjilo broj vrsta živih bića. Poljoprivrednim, voćarskim i stočarskim tehnikama naši su predci prepoznali skupine biljaka i životinja koje će s njima surađivati na obostrano zadovoljstvo i širili svoje zajedničko stanište izbacujući druge vrste sa sve većih površina Zemlje. Jednom naučene, vještine krčenja šuma, ispaše, i uzgoj šumskih i morskih životinja stalno su smanjivale površinu kopna i mora na kojima su druge biološke vrste mogle preživjeti. Silom oduzeta područja tad su bila iskorištavana za uzdržavanje sve mnogo-brojnijih ljudskih zajednica, pripitomljenih životinja i biljaka, i brojnih »na-metničkih« bića — štetočinja, korova, gamadi, bolesti — koji su našli svoje mjesto na promijenjenom tlu. Posljedice tih zajedničkih napora ljudi i njihovih pomagača bilo je postupno osiromašenje biosustava u kojem se mali broj povlaštenih vrsta povećavao, potiskivao druge, smanjivao genetičku raznovrsnost globalnog biosustava i konačno oslabio sposobnosti njegove prilagodbe kemijskim, klimatskim i drugim oblicima promjene. Usprkos tom dugotrajnom slabljenju biosustava, tijekom deset tisuća godina postojanja poljoprivrede, Zemljina tekuća proizvodnja bila je dovoljna za uzdržavanje homocentričnih bioloških zajednica na svim kontinentima, iako su klimatske nepravilnosti, bolesti i lokalni sukobi uzrokovali lokalne nedaće i povremene teškoće za čovječanstvo. Tek nedavno od 17. i 18. stoljeća, povećani broj ljudskih bića u raznim dijelovima svijeta počeo je postavljati dotad neviđene zahtjeve na postojeća prirodna bogatstva, i natjerao ljude da intenziviraju i izume nove načine iskorištavanja prirodnih bogatstava kako bi preživjeli. Pronađeno je nekoliko rješenja problema osiromašenih prirodnih izvora, različita po ideji, djelotvornosti i trajnosti. Postoje tri namjenska rješenja koja dobro poznajemo: (1) potiskivanje ili potlačivanje slabijih od jačih ljudskih zajednica, koje zatim same rabe zemlju i prirodne izvore koji su nekad uzdržavali pobijeđene; (2) pronalaženje sredstava kojima će se bolje iskoristiti biološke proizvodne mogućnosti na već iskorištavanim područjima; i (3) razvitak tehnika eksploatacije biološke proizvodnje iz prošlih razdoblja — osobito fosilnih goriva. Ta tri rješenja redom zovemo: osvajanje ili imperijalizam, poljoprivredna intenzifikacija i industrijalizacija. Četvrto, manje suvislo rješenje problema povećanih zahtjeva na biosustav bilo je smanjivanje potreba s pomoću manjeg broja ljudi, njihovih pomagača, ili jednih i drugih, ili smanjenje potreba po stanovniku. To je rješenje iziskivalo mnogo planiranih i neplaniranih mjera, kao stoje zamjena teglećih životinja strojevima, zamjena životinja koje daju meso i mlijeko biljnom prehranom, smanjenje

parazitskih zajednica s pomoću zamki, trovanja itd., smanjenje broja ljudi pomoću gladi, ratova, bolesti, pothranjenosti, genocida i namjernih reproduktivnih ograničenja, smanjenje potreba gospodarskim ograničenjima, bilo selektivnim bilo univerzalnim, ili pak smanjivanjem tehnološkog otpada. Danas se nalazimo na točki kad se čini da su ljudi svojom eksploatacijom doveli u krizu cjelokupni svjetski biosustav. Zemlja danas udomljuje šest milijardi ljudi, no zapravo tekuća biološka proizvodnja ovoga malenoga planeta ne može ih ni izdaleka uzdržavati onako kako su naučeni, a još manje onako kako bi željeli. Ljudska zajednica ovisi o proizvodnji nekoliko Zemalja: Zemlje suvremene biosfere, one iz prošlih desetljeća i stoljeća ostavljene u zalihama drvne građe, plodnoga tla i postojećega materijalnog bogatstva čovječanstva, i one prošlih milenija u zalihama fosilnih goriva. Danas se proizvod svih tih Zemalja troši nevjerojatnom brzinom. Kaotično širenje područja koja iskorištavaju homocentričke biološke zajednice i štete koje istodobno podnose druga kopnena i morska područja umanjuju biološku proizvodnju kopnenih i oceanskih područja i uništavaju biološke vrste i zajednice većom brzinom da je ne možemo usporediti s onom otprije šezdeset i pet, ili dvije stotine i pedeset milijuna godina. I zaista, procesi fizičkih i kemijskih postupaka industrijskoga društva na habitat i reproduktivno zdravlje imaju posljedice koje ugrožavaju sve buduće oblike života ne u tijeku jednog milenija ili stoljeća, nego u tijeku nekoliko desetljeća. Ta promjena naših ekoloških uvjeta i s njome naš pogled na život tjera nas da na nov način gledamo na svoju prošlost. Takvo me razmišljanje potaknulo na pisanje ove knjige. osobito je zanimljiva s ekološke točke gledišta. Lako ju je pratiti zahvaljujući obilju podataka i moguće ju je obraditi jer su oceanske granice Japana vrlo jasne. Stoga je dobar primjer za širu povijest razvitka ljudskoga roda unutar ograničenog životnog prostora, od skupljača (ili lov-ca-skupljača) do poljodjelskog društva i dalje do rane faze industrijalizacije koja obilježava današnje vrijeme. Kroz nju možemo pratiti izdržljivost kulture lovca—skupljača, stvaranje životne zajednice u čijem je središtu bio čovjek te uobičajene dinamike prirasta stanovništva i iskorištavanja životnoga prostora. Vidljive su raznolike strategije rješavanja posljedica prirasta stanovnika na geografski ograničenom prostoru, kao i temeljite promjene u određivanju osnovnih izvora sredstava za život i prilagođene promjene načina uporabe tih sredstava kao osnovnih obilježja poljodjelskog i industrijskog društva. Štoviše, unutar tog šireg interpretativnog konteksta, predstavlja panoramu ljudskog života: domišljatost ljudskog intelekta, ljepotu dobra ukusa, rječitost ideološke borbe, nastranosti politike i čudesno isprepletene procese društveno-gospodarskih mijena. Za svako od tih područja najbrojniji sačuvani podaci, kao i najvidljiviji i najdublji prikaz, odnose se na razdoblje od sredine 16. stoljeća dalje ali, zahvaljujući novim istraživanjima, i ranija povijest postaje sve dostupnijom. To je pak povijest puna nejasnoća, povijest koju njezini pisci, uključujući i pisca ove knjige, nisu u potpunosti rasvijetlili. Kao i većina povijesnih spisa, uglavnom je to priča o povlaštenoj manjini, njezinoj politici, misli i kulturi, dok su široke mase osuđene na zaborav, a širi ekološki kontekst sasvim zanemaren. Te činjenice, naravno, djelomično odražavaju velik nesrazmjer povijesne dokumentacije. One su djelomično pak odraz pretjerane ljudske oholosti, želje i pripovjedača i čitatelja da se druže sa značajnim ljudima, s pobjednicima, kao

da su djela običnih ljudi sasvim beznačajna. Djelomice te činjenice, u želji da ne ostanemo tek bića u vlastitom »kontekstu«, odražavaju opću težnju da vlastitim životima pridamo značenje i vrijednost tako da u povijesnim činjenicama pronalazimo »dokaz« o tomu da su ideje i djela pojedinaca zaista važna. Ova knjiga samo donekle usklađuje povlaštenu manjinu, široke mase i njihov kontekst ne zaboravljajući ograničeni domet i posljedice djelovanja elite. Druga značajka historiografije koja zaslužuje osobitu pozornost jest problem »iznimnosti« — sklonosti povjesničara da se usredotoče na iznimne osobine društva koje proučavaju. Taje sklonost u osnovi moždajednostavno odraz ljudskog etnocentrizma, želje da razlučimo »sebe« od drugih, a najčešće je to želja da se prikažu »svoje« vrline makar i isticanjem nedostataka »drugih«. Nas povjesničare pak progoni i jedan uskogrudniji profesionalni nagon — obično se bavimo partikularističkim vidovima nekoga društva jer smo većinom stručnjaci za neko posebno društvo i smatramo da je naša zadaća isticati one elemente koji »našemu« društvu daju jedinstvena, važna pa čak i privlačna obilježja. U Šestom poglavlju ove knjige, primjerice, čitatelji će naići na divljenje autora prema tvorcima i sadržaju klasične japanske visoke kulture. Moglo bi se, naravno, okarakterizirati tu aristokratsku kulturu kao krajnje uskogrudnu, elitističku i dekadentnu, kao tvorevinu privilegirane manjine u društvu zastrašujućih ekonomskih nejednakosti ili kao patetično praznovjernu i prožetu vjerovanjem u tako čudne pojave kao što su nametljivo božanstvo, spasenje i drugi svijet. Pa ipak, pogledamo li vlastita društva ili sami sebe u ogledalu, vjerojatno ćemo spoznati da nam te značajke u konačnici nisu tako strane, a možda ni tako smiješne. Čini se, ipak, da je za nas povjesničare Japana osobito važno isticati osobitost japanske povijesti. Stoga je to pitanje ovdje i naglašeno. Postoje tri interpretacije povijesti u smislu izuzetnosti —jedna globalna i dvije koje se osobito odnose na Japan, koje u tom kontekstu predstavljaju posebne probleme jer zamagljuju širi prikaz udjela Japana u zajedničkoj sudbini ljudskoga roda na zemlji. Kako je to potpunije izneseno u Četvrtom dijelu ove knjige, globalna interpretacija, koja već stotinu godina predstavlja dominantnu paradigmu za povjesničare Japana, poima povijesno iskustvo »Zapada«, »zapadnog čovjeka«, tj. »zapadne civilizacije« kao izuzetno. Čini se da ti pojmovi donekle nejasno određuju Europljane rasno i kulturno (ili bar neke Europljane) i ljude europskog podrijetla kao i pripadnike »drugih« naroda koji sebi pripisuju europsku kulturu. To znači daje ta civilizacija jedinstvena i predstavlja uzor svim drugim civilizacijama zbog toga stoje vrijedna i neponovljiva. Veliča li taj pojam slavna dostignuća »zapadnog čovjeka« ili ga proklinje zato što je vlastoručno upropastio svijet, on dovodi do analiza koje se svode na dva osnovna pojma — pojma »Zapada« sjedne i pojma »japanskog«, »orijentalnog« s druge strane — drukčijeg, čak i suparničkog etnokulturnog svijeta. Taj pojam pretpostavlja da pripadnici tog drugoga svijeta svojim običajima naprosto odgovaraju na zapadnjačke običaje, i to na dva načina: ili se uspješno ili neuspješno »pozapadnjače« ili izbjegavaju zapadnjačke pandže. Takvim se pristupom može iskriviti ono bitno, tj. mogu se previše pojednostaviti i zapostaviti bitne značajke naroda čiju povijest želimo opisati. Jedna od dvije interpretacije koje se temelje na izuzetnosti i odnose se na Japan dolazi iz Japana. Prema tom gledištu, koje zastupa teoriju o postojanju jedinstvenog japanskog nasljeđa i teoriju o povezanosti s bogovima, se podrijetlom, karakterom i važnošću razlikuje od povijesti svih drugih naroda. Povjesničaru koji slijedi takav put znanstveni je zadatak

prikazati razvoj i posljedice togajedinstvenoga nasljeđa. S tim se ciljem autori često usredotočuju na glavnu političku elitu i njezina kulturna dostignuća. No, projekt se katkad antropološki pretvara u raspravu o izuzetnim značajkama japanskog naroda ili društva u cjelini ili o posebnim vrlinama njegovih seoskih zajednica koje su navodno temelj toga društva. Ne tako davno pak industrijskoj su eliti njezini pobornici dodijelili pravo da objasni svoja navodno izuzetna dostignuća toga vremena. Drugo gledište koje japansku povijest smatra izuzetnom dolazi izvan Japana i zapravo je stav o izuzetnosti zapada prilagodilo japanskim uvjetima. Po njemu je niz jedinstvenih uvjeta doveo Japan do industrijalizacije ili »modernizacije«, pa i »pozapadnjačavanja« kakve druga »nezapadna« društva nisu uspjela postići. Povjesničar koji zastupa to gledište, bilo da se radi o marksističkom ili o laissez-faire obliku »modernizacije«, nastoji prepoznati i objasniti te jedinstvene uvjete i pokazati način na koji su oni doveli Japan do današnjeg stanja, bez obzira na to smatra li se ono pozitivnim ili negativnim. Japanska inačica izuzetnosti vlastite povijesti oslabljena je ali ne i uništena četrdesetih godina dvadesetoga stoljeća. Strana inačica, kao i njen izvornik, i dalje ima mnogo pristaša u znanstvenim krugovima. Zajednički je problem svih povijesnih pristupa temeljenih na izuzetnosti to daje u širem kontekstu ljudskih odnosa istina koju nastoji priopćiti — a to je daje Japan jedinstven, kao i svako drugo društvo, zajednica ili osoba — manje vrijedna pozornosti od druge istine koja kaže da sva društva, kao i sva živa bića, imaju zajedničkih osobina, bilo u pogledu kontekstualnih uvjeta života, biološke sposobnosti za opstanak njihovih članova, društvenog stvaralaštva (misli i djela) u vremenskoj isprepletenosti okruženja i sposobnosti, ili učinaka neprestane interakcije tih triju varijabli. Ekološki pristup povijesti Japana temelj je tog osjećaja zajedništva u ljudskoj povijesti i životu. Takav pristup od nas zahtijeva da ponovno istražimo poznato iskustvo. Kako smo obično tu povijest promatrali s različitih točaka gledišta imajući na umu različite interese, taj novi pogled mogao bi nas zbuniti. Mijenja se čak i osnovno razgraničenje povijesnih razdoblja. S ekološke točke gledišta — tj. određivanja razdoblja pomoću opisanih karakteristika odnosa između čovjeka i okoliša — može se u najširem smislu podijeliti u tri poznata dijela (»razdoblja«): društvo lovaca-skupljača, poljodjelsko društvo i industrijsko društvo. Ta se tri razdoblja jasno razlikuju iako je očito da kod pomnog istraživanja ta vremenska razgraničenja postaju nejasna i preklapaju se. U razdoblju lovaca-skupljača ljudi su živjeli kao samostalna bića (»najveći grabežljiva«) od okolnog biosustava koji je priroda sama stvarala. Radi toga su usvojili strategiju preživljavanja zajedničku mnogim vrstama — strategiju simbiotskog odnosa. Kao što pčele i biljke u cvatu surađuju na obostranu korist, tako su i ljudi gradili korisne saveze s biljkama i životinjama, »homocentrička društva«, spomenuta u Predgovoru, koja su vladala na određenom području i protjerivala druga bića te tako unaprijedila zajedničke interese. U trećem razdoblju, tj. današnjem, mi ljudi, »eksploatatori mrtvoga« posegnuli smo dalje od živog ekološkog sustava koristeći se ostacima iz prošlosti prirode, osobito onima u obliku fosilnih goriva te smo time postigli golem napredak na polju brze i fleksibilne uporabe energije. To je dovelo do velikih fizičkih i kemijskih promjena u okolišu. Usto, budući da su fosilna goriva i druga prirodna bogatstva u svijetu neravnomjerno raspoređena, čovjekova je ovisnost o lokalnim prirodnim bogatstvima s pojavom industrijalizacije prerasla u ovisnost o svjetskim bogatstvima. Nedvojbeno je ta promjena imala nezapamćene posljedice na odnose

među društvima i, kao prirodna posljedica toga, na unutarnju organizaciju i ideologiju društava koja su sudjelovala u iskorištavanju tih bogatstava. No, ta temeljna trojna vremenska podjela unatoč svojem sadržaju ne olakšava naše ispitivanje japanske povijesti jer se, osim za razdoblje posljednjih desetljeća, gotovo svi poznati podaci odnose na drugo razdoblje, poljodjelsko. Ipak možemo primijeniti osnovni pristup jer možemo napraviti daljnju podjelu na pet razdoblja koja dopušta preglednije istraživanje. To su: rano i kasno društvo lovaca-skupljača, ekstenzivno i intenzivno poljodjelsko društvo i industrijsko društvo. Nadalje, kako zaključujemo prema dostupnim podacima, čini se da je svako od tih pet razdoblja imalo dvije faze, jednu raniju i dulju s općim društvenim napretkom i jednu kasniju i kraću sa zastojem i opadanjem. Prema teoriji »isprekidane ravnoteže« koju su postavili Stephen J. Gould i drugi pristaše biološke povijesti, svaka faza zastoja na kraju bi se »rasprsnula« i slijedila bi sljedeća faza napretka. Za rano razdoblje lovaca-skupljača ima premalo podataka tako da nije moguće, ako ih je bilo, prepoznati različite faze unutar toga razdoblja. Vrlo je vjerojatno da se broj stanovnika mijenjao pod utjecajem pleistocenskih klimatskih promjena. Ograničeni podaci o kasnom razdoblju lovaca-skupljača upućuju na to daje nakon napretka, prije oko 4.500 godina, nastupio zastoj ili čak opadanje. S druge strane kronološke crte, nama blisko industrijsko društvo još uvijek se nalazi u fazi rasta. Još ne znamo hoće li se razviti u stabilan poredak. No, govorimo li o vremenu ekstenzivnog i intenzivnog poljodjelstva koji zajedno čine gotovo cijelu dokumentiranu , dinamika napredaka i zastoja znatno je jasnija, s time da su zastoji nastupili u 8. i 18. stoljeću. Tablica 0. 1 prikazuje, uzimajući u obzir velike regionalne razlike u vremenu i pojedinim događajima, ta razdoblja i faze koja pokrivaju uobičajene dijelove japanske povijesti. Vjerojatno je opće poznata povijesna istina da do demografskog rasta promatrane skupine ili vrste dolazi u relativno povoljnim ekološkim uvjetima, dok su demografski zastoj i pad odraz težih životnih uvjeta. Također je možda povijesna istina da je pomak od napretka do zastoja obrat u kojem pozitivna svakodnevna društvena pravila, ustaljeni običaji i očekivanja bivaju tako nemilosrdno iskrivljeni da pripadnici toga društva moraju prihvatiti nove kako bi se prilagodili novonastalim uvjetima. Kakogod bilo, čini se da su u Japanu 8. i 18. stoljeće bila razdoblja snažnih društvenih potresa, a ne samo neredi unutar elitnoga sloja koji su donijeli teškoće običnom svijetu, što se vidi i u mnogim drugim povijesnim trenucima, nego i dublji potres koji je široke slojeve doveo na granicu preživljavanja. Čini se da su ta vremena pokazala granice »podnošljivosti« ekosustava, tj. njegovu sposobnost da prehranjuje ljudsku biološku zajednicu toga vremena. TABLICA 0.1 : kratak pregled Doba velikog grabežljivca (1) 130.000 godina prije sadašnjosti — najstariji pouzdani dokazi o ranom društvu lovacaskupljača; kasni pleistocen; paleolitik (2) 13.000 prije sadašnjosti — pojava kasnog društva lovaca-skupljača (napredak: između 13.000 i 4.500 godina prije sadašnjosti; opadanje: između 4.500 i 3.000 godina prije sadašnjosti); holocen; mezolitik ili neolitik; Jomon Gospodar homocentričke biološke zajednice (3) 400 g. pr. Krista (2.400 godina prije sadašnjosti) — početak raspršenog poljodjelskog društva (napredak: od 400 g. pr. Kr. do 700.; zastoj: od 750. do 1250.) — od 400. pr. Kr. do 250.: razdoblje Yayoi; poljodjelsko razdoblje

— od 250. do 710.: razdoblje Kofun; kultura nadgrobnih spomenika; stvaranje države (ili razdoblje Yamato, od 300. do 645.) — od 710. do 794.: razdoblje Nara; klasična ili aristokratska birokracija (ili ritsutjo, od 645. do 900.) — od 794. do 1185.: razdoblje Heian; klasična ili aristokratska birokracija (uključuje razdoblja: Fujiwara od 900. do 1050., insei od 1050. do 1180. i Gen-pejskiratod 1180. do 1185.) — 1185. do 1250.: rano razdoblje Kamakura ili šogunat Minamoto; rani srednji vijek (4) 1250. godine — pojava intenzivnog poljodjelskog društva (napredak: od 1250. do 1700.; zastoj: od 1700. do 1870.) — od 1250. do 1333.: kasno razdoblje Kamakura — od 1333. do 1600.: razdoblje Muromachi ili Ashikaga; kasniji srednji vijek; feudalno razdoblje (uključuje razdoblje: nanbokucho od 1336. do 1392., sen-goku od 1467. do 1567., Azuchi-Momoyama od 1568. do 1600.) — od 1600. do 1867.: šogunat Edo ili Tokugawa; rano moderno doba; centralizirani feudalizam — od 1868. do 1890.: rano razdoblje Meiji; početak modernoga doba. Eksploatatori mrtvoga (5) 1890-te godine — počeci industrijskog društva (napredak: od 1890. do danas) — Imperijalni Japan (od 1890. do 1945.), uključuje kasno razdoblje Meiji, od 1890. do 1912.; razdoblje Taisho, od 1912. do 1926., rano razdoblje Showa, od 1926. do 1945. — Poduzetnički Japan (od 1945. do danas), uključuje kasno razdoblje Sh6wa, od 1945. do 1989. i rano razdoblje Heisei, od 1989. do danas. Napomena: Radi preglednosti, razdoblja su precizno označena godinama, primjerice: 250. godine umjesto »trećeg stoljeća« — kao početak faze kofun, ili 1890. godine — kao početak industrijskog društva. Pretpostavljam da se može raspravljati i o tome da smo mi, ljudska bića (ili se to odnosi samo na nas »naftalince«), stvorenja s navikama pa se zapravo teško privikavamo na velike promjene u svakodnevnom životu, pa su tako i promjene na raspršeno i intenzivno poljodjelstvo bile vrlo stresne, iako je krajnji ishod bio koristan za mnoge ljude. Postoje brojni dokazi o društvenim neredima u vrijeme kad se poljodjelstvo najprije širilo Japanom i kad se potom, nakon nekoliko stoljeća, ustalila intenzivnija poljoprivreda, organizirana oko većih i razvijenijih sela. Ni industrijalizacija nije prošla bez nezadovoljstva onih čiji je način života poremetila. No, u tim se slučajevima, za razliku od 8. i 18. stoljeća, osjeća daje brzo širenje prometa, kao posljedica tehnoloških dostignuća, stvorilo mogućnosti za »pobjednike« koji su s lakoćom ublažavali nedaće »gubitnika« i time omogućili razvitak i zatim usta-ljenost novih odnosa. Kako bismo uspjeli spoznati mnoge vidove povijesti obuhvaćene ekološkim pristupom, možda je korisno povijesni proces shvatiti s pomoću tri vida koji djeluju uzajamno a često i zajedno. Prvi je materijalna proizvodnja, djelovanje ekosustava i ljudi kao sudionika u sustavu. U ovome istraživanju nastojimo zabilježiti što se i u kojoj mjeri proizvodi i na koji je način ta proizvodnja povezana s okolišem. Drugi je vid raspodjela: ustroj društva (izražen kao socijalna, ekonomska i politička organizacija i proces) koji određuje način raspodjele dobara,

usluga, moći i povlastica. Treći je vid predstavljanje, djelovanje visoke kulture, što znači umjetnosti i književnosti i ideja oblikovanih u svrhu predstavljanja, objašnjavanja, opravdavanja i procjenjivanja stvarnosti onako kako je ljudi doživljavaju. Stavljajući odnose između ljudi i okoliša u središte analize, čini se da ovaj pristup umanjuje vrijednost mnogih činjenica koje smatramo važnima i da se predugo zadržava na pitanjima za koja nismo sigurni da su važna. No, te su tendencije nažalost u ovoj knjizi svedene na najmanju mjeru zbog malog broja podataka o okolišu i o običnim ljudima. Stoga ova knjiga neizbježno postaje u prvome redu povijest o međuljudskim odnosima. Unutar tog suženog prostora pak preveliku pozornost poklanja djelovanju privilegirane manjine koja je o sebi ostavila više podataka. Nadalje, usredotočuje se na posljednja stoljeća, za koja postoje potpuniji podaci. Radi toga ova povijest zadire u mnoga područja koja su obrađena u drugim djelima o političkoj, kulturnoj i ekonomskoj povijesti. No, takva nesrazmjerna zastupljenost viših slojeva nije u potpunosti neprikladna jer je djelovanje ljudi na ekosustav obično razmjerno njihovu bogatstvu i moći: konačno, veličina prostora i količina proizvoda biosustava kojima se netko koristi u prvome redu ovisi o količini proizvoda koje netko može kupiti ili otuđiti. Istina je da običan svijet kopa, pali, navodnjava, sadi, uzgaja, bere, siječe, lovi i ubija, to su radnje koje su, povijesno gledajući, glavni oblici odnosa ljudskog roda prema okolišu, ali njihov intenzitet u znatnoj mjeri ovisi o potražnji visokih slojeva. Zato proučavanje postupaka i onoga što je važno za visoke slojeve mnogo otkriva o povijesti okoliša u nekom društvu. Također je opravdano temeljitije proučavati kasnija stoljeća. To možemo nazvati etnocentrizmom »modernoga doba«: sve što je staro nije važno. No, postoje i važniji razlozi zbog kojih posvećujemo veću pažnju kasnijim razdobljima. Pridamo li svakoj godini u povijesti jednaku važnost prevladat će predpo-ljodjelsko doba. Zanimaju li nas podaci o kulturi i politici elite, najbolje je da se posvetimo privilegiranoj manjini poljodjelskog društva. Međutim, najpotpuniji podaci postoje za kasnija razdoblja što omogućava znanstvenu obradu društava u cjelini. Nadalje, ima više podataka za proučavanje jer, zahvaljujući dugoročnim demografskim kretanjima, Japan ima, tijekom posljednjih stotinjak godina, neproporcionalno velik broj stanovnika, dok je tijekom tisućljeća prije pojave pisanih podataka na tom otočju živjelo nesrazmjerno malo stanovnika. Zapravo je broj stanovnika bio relativno malen sve do sedamnaestog stoljeća. Primjerice, godine 1550. na japanskim je otocima živjelo samo 10 % današnjeg broja stanovnika. Tako je povijest o većini Japanaca postala povijest posljednjih stoljeća, što zorno odražavaju sljedeće stranice. Možemo tvrditi da za Japan, kao i za ljudski rod u cjelini, nedavna prošlost zaslužuje više pozornosti jer se u tom razdoblju dogodilo najviše promjena. Pretpostavljamo da se to dogodilo zbog nekoliko istodobnih pojava, koje nam omogućuju i primoravaju nas da činimo više i da se brže prilagođujemo. To pak omogućava vrlo pojačana djelotvornost uslijed dugoročnih demografskih kretanja, pa je nesrazmjerno velik broj Japanaca živio na otočju u prošlom stoljeću, a razmjerno malen broj tijekom tisućljeća prije nastanka pisanih spomenika. Sve do 17. stoljeća broj je stanovnika stvarno bio dosta malen: primjerice, godine 1550. broj stanovnika bio je oko 10 % današnjeg. Tako je povijest većine Japanaca povijest nedavnih stoljeća što odražava i ova knjiga.

Također možemo dokazivati da za Japan, kao i za čovječanstvo, nedavna prošlost zaslužuje najveću pažnju jer je u to doba došlo do najvećih promjena. Čitatelji mogu primijetiti daje u kronologiji ove knjige svako važno razdoblje kraće od prethodnog, da nakon desetaka tisuća godina skupljača slijede tisuće godina poljodjelstva i da sve završava s oko stotinu godina industrijskog doba. Imajući na umu da su se, s vremenom, znatno produžili i životni vijek i godine djetinjstva i sazrijevanja, osobito u posljednjim desetljećima, moglo se očekivati da će se međugeneracijske promjene u današnje vrijeme događati znatno sporije nego u bilo kojem ranijem razdoblju. No, čini se da su se one, zapravo, događale dramatičnom brzinom. Pretpostavljamo da do toga dolazi zbog toga što nam razni, povezani utjecaji omogućavaju da radimo više i potiču nas da to činimo brže. Zahvaljujući velikoj djelotvornosti koju je donijela industrijalizacija ljudi danas mogu »učiniti« u jednom danu, godini ili životnom vijeku više nego ikad prije — kao bankari, mesari, poljodjelci, znanstvenici, piloti ili punjači streljiva. Budući da smo u tako golemom broju prisutni na planetu koji se ne povećava, mnogo brže »popunjavamo« prostore koje smo zauzeli i zbog toga nam, više nego ikad, prijeti implozija. Zato današnja društva, uključujući i japansko, daleko brže nego ranijih tisućljeća, u procesu koji potiče inovacije, prelaze put od početnog stupnja razvitka novoga društveno-tehnološkog ustroja preko sazrijevanja do iscrpljivanja mogućnosti. Iako taj proces poticanja inovacija, njihove primjene, prerastanja i potrebe za novim inovacijama možda obilježava cijelu povijest čovječanstva, on je snažniji i prisutniji u novije doba te će zato ova knjiga tom pitanju posvetiti veću pozornost. Na kraju spomenimo ijedan vid povijesti koji je tako razvidan da ga rijetko zapažamo — činjenicu da čovječanstvo dugoročno zauzima i prisvaja sve veću površinu Zemlje. Tomu je, naravno, znatno pridonio sam rast stanovništva, no manje je zapaženo da se povećava korištena površina po stanovniku. Društvo lovaca-skupljača gotovo da nije prisvajalo prostor, dijelilo je gotovo čitav prostor s biljkama i životinjama. S pojavom poljodjelstva homocentričke zajednice same rabe velika područja, što se ubrzava s razvitkom poljodjelstva. Industrijalizacija je pak donijela najveće prisvajanje životnog prostora, o čemu govori Četvrti dio. U ovoj ćemo knjizi povremeno pratiti kako se kroz stoljeća taj opći trend razvijao u okviru japanskog zemljopisa. Upotrijebljene kratice Popis kratica za često citirana sveučilišna izdanja CUP (London, Cambridge): Cambridge University Press HUP Harvard University Press PUP Princeton University Press SUP Stanford University Press UCP (Berkelev): University of California Press (Chicago): University of Chicago Press UHP University of Hawaii Press UTP University ofTokvo Press YUP Yale Universitv Press Popis kratica za časopise najčešće citirane u knjizi AA Acta Asiatica HJAS Harvard Journal of Asiatic Studies JAS Journal of Asian Studies JJRS Japanese Journal of Religious Studies

JJS Journal of Japanese Studies MN Monumenta Nipponica TASJ Transactions of the Asiatic Societv of Japan Uporaba japanskih imena U tekstu su japanska imena navedena uobičajenim japanskim redoslijedom, prezime pa ime. No, da bismo izbjegli nedosljednosti, u bilješkama i bibliografskim citatima imena svih autora navedena su ovim redom: ime pa prezime. Uporaba nadnevaka rođenja i smrti Nadnevci rođenja i smrti, i alternativno čitanje imena, nalaze se u kazalu imena i pojmova. Zahvale Ovu su knjigu od njezina početka do njezina kraja uobličili radovi brojnih znanstvenika, čije su stotine knjiga i članaka pružile vrijedne podatke i zapažanja. Samo je manji dio tih djela dobio dostojnu zahvalu u bilješkama na kraju knjige i u popisu dodatne literature, no mnogi će autori prepoznati svoj doprinos u samome tekstu. Zahvaljujem nepoznatim čitateljima izdavača Blackwell Publishers za korisne ispravke i savjete, a preostale su pogreške isključivo moje. Zahvaljujem i osoblju i urednicima Blackvvella jer je zahvaljujući njihovoj paž-ljivosti, uslužnosti i dobroj volji ova knjiga tiskana. Zahvalan sam Sveučilišnoj knjižnici u Yaleu što mije omogućeno korištenje njezinom bogatom građom. Osobito sam zahvalan Hideou Kanekou, kustosu Istočnoazij-ske zbirke, na njegovoj nesebičnoj bibliografskoj pomoći, i Charlesu Longu, zamjeniku rektora Sveučilišta Yale, koji je ubrzao moju mirovinu tako da sam imao vremena završiti ovu knjigu. I ponovno zahvaljujem Michiko na tome stoje podnosila moju tajnovitost i opsjednutost tijekom godina čitanja, razmišljanja i pisanja ove knjige. Uvod u Prvi dio Od početka japanske povijesti do danas, geografija japanskih otoka imala je stalnu ulogu u oblikovanju njihova biosustava i civilizacije. Zbog aktivnog i stalnog utjecaja geologije, klime i biljnog i životinjskog svijeta, nije dovoljno te varijable uzeti kao pasivan kontekst tako da ih jednostavno na početku opišemo a potom zanemarimo. No, da ne bismo ispustili ukupnu važnost geografije, čini se korisnim ispitati je kao cjelinu prije nego što se upustimo u povijesnu priču koja se pretežito bavi odnosima među ljudima. Ta povijest počinje s lovcemskupljačem, s »prapovijesti« koja se može istražiti kao ranija, paleolitska kultura s vrlo malo podataka, kao kasnija kultura sa znatno više podataka koja se po svojem lončarstvu uobičajeno zove Jomon, i na pojavu poljodjelskog sustava, od oko 400. godine pr. Kr., koji se s otočja Kvushu proširio na istok po japanskom otočju. Kronologija Prvog dijela Do 130.000 g. prije sadašnjosti 32.000 g. prije sadašnjosti 12.700 g. prije sadašnjosti 4.500 g. prije sadašnjosti 2.400 g. prije sadašnjosti (400. g. pr. Kr.) 400. pr. Kr. — 250. n. Kr. nazočnost ljudi dokaži o paleolitskoj kulturi dokazi o primjeni lončarstva

vrhunac kulture Jomon kultura riže u sjeverozapadnom dijelu otoka Kvushu u Japanu se ustaljuje poljodjelstvo 1. GEOLOGIJA, KLIMA I BILJNI I ŽIVOTINJSKI SVIJET1 PREGLED POGLAVLJA Geografija Japana danas Utjecaj klime i morskih struja Geološko naslijede Bogatstvo biljnog i životinjskog svijeta Poznavanje zemljopisa bitno je za sve povjesničare, a napose za povjesničare Japana, jer su zemljopisne varijable utjecale na sva tri aspekta njegove povijesti: proizvodnu, raspodjelu i predstavljanje. Glede ovoga posljednjega, zemljopis je važan jer su mjesto i godišnje doba središnji čimbenici širokog spektra podataka i kreativnih dostignuća. Imena mjesta i nazivi ekosustava vrve značenjem. Riječi poput akamatsu (crveni bor), baiu (kišno razdoblje), yuki (snijeg) i ume (šljiva) pobuđuju slike godišnjih doba i klimatskih uvjeta kao i poezije i slikarstva. A imena mjesta — Kvoto, Kanto, Nagasaki, Tosa ili Yoshiwara — odzvanjaju na više razina, izazivajući jedan sloj značenja i osjećaja za drugim. Ako ne poznajemo te slojeve ne možemo ući u velik dio povijesnog bogatstva, a to znači da čovjek ne može spoznati što ta povijest znači onima kojima su ti slojevi bliski. Stoga velik dio japanske zemljopisne ljepote leži u njezinoj funkciji u predstavljanju povijesti. No, njezina važnija osobina leži u ključnoj ulozi koju ona ima u oblikovanju obrazaca proizvodnje i raspodjele. I opća obilježja i specifični čimbenici — primjerice, ilovača iz Kantoa, obala poluotoka 1 Neki su dijelovi ovoga poglavlja prvi put objavljeni u mojoj knjizi Early Modem Japan, UCP, Berkelev, 1993., poglavlje prvo. Kii, vulkanske erupcije na planini Asama, položaj Unutarnjeg mora i mutne vode rijeke Yodo — na manje ili više bitan način oblikovali su tijek povijesti. Osnovna fizička geografija Japana vrlo se malo promijenila tijekom stoljeća njegove pisane povijesti, tako da opis japanskih otoka kakvi su danas vrijedi za posljednja dva tisućljeća. No, kad je riječ o dužoj povijesti ljudskoga života na tim otocima, Japan je doživio velike geografske promjene, a kako su one ne samo utjecale na život svih živih bića na tom području nego su tom otočju dale i današnji izgled, vrijedno je ispitati njegovo geološko naslijeđe. Klima i biljni i životinjski svijet imali su važnu ulogu u oblikovanju njegove povijesti. Današnja geografija Japana Japan se danas sastoji od četiriju velikih otoka, Hokkaido, Honshu, Kyushu i Shikoku, nekoliko većih otoka u blizini i bezbroj otočića, od kojih su najbrojniji oni koji čine otočne lance prema jugu, Ryukyu i Bonin. Bruto kopnena površina svih otoka iznosi oko 377.000 četvornih kilometara, što po prilici odgovara površini Njemačke ili američke savezne države Montane ili Zimbabvea. Od te ukupne površine obradiva zemlja pokriva oko 56.000 četvornih kilometara, dok je ostatak, uglavnom planinska područja, prekriven šumama, pašnjacima ili naseljenim područjima.

Smješten duž istočnoga ruba Euroazije, Japan se prostire od oko 31° sjeverne geografske širine na najjužnijem dijelu otoka Kvushua do 45° u blizini najsjevernije točke otoka Hokkaido. Klima se kreće od suptropske do umjereno hladne, a šumska vegetacija, slično tome, od širokolisnih zimzelenih šuma na jugu preko širokolisne bjelogorice na velikom dijelu srednjeg Japana do bjelogoričnih borealnih šuma na otoku Hokkaido i na visoravnima otoka Honshu. Danas, kao i tijekom posljednjih nekoliko tisuća godina, većina japanskog stanovništva živi duž istočno-zapadne osovine što se prostire od sjevernog dijela otoka Kvushua preko Unutarnjeg mora do bazena Kinai i ravnica Nobi i Kanto, od kojih je ova druga najveće ravničarsko područje i sjedište megalopolisa Tokija. To dugačko područje srednjega Japana dominiralo je u povijesti njegovih stanovnika jer je Unutarnje more osiguravalo pogodan, prilično siguran transport i bilo okruženo malim ali plodnim i sigurnim obalnim ravnicama iza kojih su se prostirala bogato pošumljena područja u unutrašnjosti. Ravnice Kinai, Nobi i Kanto, sa svojom privlačnom klimom, osiguravale su temeljne uvjete za poljodjelstvo i bile dovoljno velike i plodne za potporu političkim organizacijama što su ih ambiciozni političari koristili za pridobivanje stanovnika udaljenijih krajeva. Dugotrajna prevlast područja oko Unutarnjeg mora pridonosila je održavanju loše postavljenih, ali dugotrajnih regionalnih napetosti, od kojih su najžešće bile one između stanovnika jugozapadnog i sjeveroistočnog Japana. Te su napetosti potaknute u davnim vremenima, čini se, dolaskom raznih naroda s azijskog kontinenta preko »kopnenog mosta« koji je s vremena na vrijeme povezivao otoke Kvushu i Sahalin s kontinentom, a posljednji je takav most potopljen dizanjem razine mora prije oko 13.000 godina. U kasnijim tisućljećima različiti sastavi flore japanskih šuma održavali su te regionalne podjele među stanovništvom. Primjerice, bjelogorične šume koje su prevladavale na području od srednjeg Japana prema sjeveroistoku omogućile su trajniju i gušće naseljenu kulturu lovaca-skupljača, što nije bilo moguće na jugozapadnim područjima zimzelenih šuma, koje su se pokazale manje pogodnima za tu kulturu pa su umjesto nje potaknule razvoj kulture uzgoja riže prije oko 2.400 godina (400. godina pr. Kr.). U kasnijim su stoljećima snažne kulturne razlike i različiti ekonomski uvjeti pothranjivali regionalne netrpeljivosti i izravne sukobe, najviše između »civiliziranog« zapada i »barbarskog« sjevera. U novije vrijeme te su netrpeljivosti snažno došle do izražaja u građanskim ratovima iz šezdesetih godina devetnaestoga stoljeća, što se nastavilo i tijekom dvadesetog stoljeća u obliku političkih i kulturnih nadmetanja i netrpeljivosti. Geološko naslijeđe Iz perspektive ljudi čijim dolaskom na japansko otočje počinje ljudska , to je otočje bilo i ostalo velikim i raznolikim prostorom za život. No, sa šire, globalne točke gledišta Japan je malen prostor, čije su osobine odredili oni isti tektonski procesi koji su oblikovali povijest cijeloga planeta. Na kraju krajeva, i Zemlja ima svoju povijest, kao i zemljani, pa se i mjesto Japana u toj povijesti može ukratko opisati. U usporedbi s našim svemirom, s njegovim pretpostavljenim datumom nastanka od prije nekih dvanaest milijardi godina, Zemlja je novopridošlica, nastala prije manje od polovice toga razdoblja. Prije oko dvije milijarde godina oblikovala se njezina površinska struktura kontinentalnih i oceanskih ploča, koje su

nakon toga krenule na zamršena putovanja što su ih puno godina kasnije, prije oko 250 milijuna godina, dovela do stvaranja velike konfiguracije Pangeje. Nije poznato na kojemu je dijelu Pangeje bio smješten onaj dio kontinentalne ploče na kojoj se danas nalazi Japan, ali nedavna mjerenja dubine mora pokazuju da se sjeverna polovica nalazila na sjeverozapadnom kraju nekadašnjeg superkontinenta, na rubu što ga geolozi nazivaju Sjevernoame-ričkom pločom. Kad su potresi u unutrašnjosti Zemlje, prije oko 200 milijuna godina, počeli cijepati Pangeju, ta se ploča pomaknula prema zapadu i pregazila veliki Pantalasični ocean (ploče današnjeg Tihog oceana i Filipinskog mora) pa se njezin krajnji rub spojio sa sjeveroističnim dijelom Pangeje, današnjom Euroazijskom pločom. Taje ploča napravila dug put u obrnutom smjeru, prema jugoistoku, i naglo prekrila ploču Filipinskog mora. Područje na kojemu se danas nalazi Japan bilo je smješteno na sjecištu gdje su se sudarile četiri kontinentalne i oceanske ploče. Možemo lako zamisliti daje taj sudar prouzročio goleme pritiske — preklapanje tla, iskrivljenje i vulkanske erupcije — pa se podaci o tim procesima danas čuvaju u krajnje kompliciranoj japanskoj geologiji, napose u predjelu Nagano, gdje se dogodio potpuno izravan sudar ploča. Sve od sudara ploča iz razdoblja poslije Pangeje, koji je započeo prije oko pedeset milijuna godina i još više, japansko se kopno i dalje iskrivljavalo i mijenjalo, njegovi su se predjeli podizali i spuštali, jer se neprestano mijenjala ravnoteža između eruptivnog tektonskog pritiska i reduktivne erozije. Velik dio današnjeg japanskoga kopna bio je prije oko petnaest milijuna godina pod vodom, a tekje prije oko pet milijuna godina započela njegova sadašnja orogenija. U usporedbi s Apalačijskim i Uralskim gorjima, starima oko pet stotina milijuna godina, ili sa Stjenjakom, Himalajama ili Alpama, starima desetke milijuna godina, japanske su planine izrazito mlade i svoju su današnju visinu dosegnule tijekom posljednja dva milijuna godina. Prije oko dva milijuna godina (zbog razloga povezanih sa sastavom atmosfere, kontinentalne i oceanske konfiguracije tla ili pomaka Zemljine osi i oblika Zemljine solarne orbite) na Zemlji je započelo razdoblje čestih glacijacija koje još uvijek traje. U to vrijeme, u doba pleistocena, Japan je bio jedno izduženo kopneno područje koje se sastojalo od ispresijecanih planinskih lanaca i naplavljenih ravnica na rubu kontinenta, ali od njega odvojeno dubokom depresijom —Japanskim morem. Bilo je okruženo plitkim morima na jugozapadu, dubokim oceanom najugu i istoku i plitkim tjesnacima na sjeveru. Ovisno, u prvome redu, o osekama i glacijacijalnom toku i s njim povezanim podizanjem i spuštanjem razine mora, to je područje povremeno bilo odvojeno kao skupina otoka ili spojeno s kontinentom obalnim nizinGEOLOG1JA, KLIMA I BILJNI 1 ŽIVOTINJSKI SVIJET skim pojasevima, takozvanim »kopnenim mostovima«, koji su se pružali od otoka Kvushua i Sahalina prema zapadu. Fizičke ostatke ranih glacijalnih ciklusa velikim su dijelom izbrisale kasnije fluktuacije razine mora, ali je ritam najnovijega ciklusa jasno urezan duž cijele obale japanskoga otočja. Prije 75.000 godina, pri završetku toplog interglacijalnog razdoblja, Japan se odvojio od kontinenta. Uslijedila su promjenjiva ali uglavnom hladnija tisućljeća pa su prije 32.000 godina očito ponovno nastali kopneni mostovi između otoka Kvushua i Koreje i između otoka Hokkaidoa, Sahalina i predjela Amur u Sibiru. To hladno razdoblje, posljednja faza glacijacije Wiirm i Wisconsin, doživjela je vrhunac prije oko 18.000 godina, kad je razina mora bila oko 130 do 140 metara niža od današnje. Glavni japanski otoci bili su jedno kopno, ajugozapadni

dio Japana bio je povezan s kontinentom obalnom ravnicom prekrivenom umjerenom bjelogoričnom šumom presječenom, pretpostavlja se, samojednom širokom rijekom kojom je tekla voda količine Crnoga mora. Tijekom tisućljeća u kojima se razina mora spuštala, postojeće su obalne ravnice erodirale, ostavljajući za sobom »povišene naplavine« regolita duž rubova novonastalih riječnih dolina. Kasnije, s pojavom globalnog zatop-ljavanja, osobito u razdoblju od prije 13.000 do 12.000 godina, te su se doline napunile morem i talogom. Nadiranje oceana preko obalnih nizina i dolina iz glacijalnog doba ponovno je japansko kopno pretvorilo u otoke, a podizanje razine mora dosegnulo je vrhunac prije oko 6.000 godina, kad su temperature na Zemlji bile znatno više od današnjih. U to je vrijeme mulj ispunio nekadašnje riječne doline pa kad je, tijekom sljedeće dvije do tri tisuće godina, novo, ali kratko razdoblje globalnog zahlađenja snizilo razinu mora nekoliko metara, duž cijele japanske obale izronila su znatna područja obalnih ravnica. One čine velik dio ravničarskog područja na kojemu se danas nalaze gradovi, naselja i rižina polja. Geološko je naslijeđe danas vidljivo. Neprestana stezanja tla smještenog između kontinentalne i oceanske ploče rezultiralo je stvaranjem nevjerojatno složenih nizova planinskih lanaca, koji se pružaju prema sjeveru i oblikuju Sahalinske i Kurilske otoke, i premajugu, gdje oblikuju otočne lukove Bonin i Ryukyu. Na području samog Japana taj je proces doveo do stvaranja mozaika središnjih grebena s razgranatim izdancima koji tvore kralježnicu japanskoga otočja. Na otoku Honshuu, u jednoj ključnoj dodirnoj točki Euroazijske i Sjevernoameričke ploče, središnji planinski lanci, s uskim usjecima, pretvorili su Nagano i s njim povezana područja u labirint uskih dolina, čiji vodeni brzaci krivudaju kanjonima tih planinskih lanaca s vrhovima što se uzdižu visoko iznad krošanja drveća, od kojih nekolicina prelazi nadmorsku visinu od 3.000 metara. Kako je orogensko djelovanje, koje je stvorilo japanske planine, vrlo mlado, one se uzdižu u nebo neobično okomito, s oštrim vrhovima i grebenima podložnima nevjerojatno brzoj eroziji. Za vrijeme obilnih kiša i otapanja snijega bujice odnose zemlju i drveće i tutnje potocima i rijekama punim kamenja, spuštajući se velikom brzinom u nizinska područja, gdje se ti nanosi zaustavljaju i stvaraju kamena aluvijalna lepezasta područja i taložne naplavne ravnice. Tektonski udari koji su pokrenuli brzo stvaranje japanskih planina tijekom posljednjih pet milijuna godina doveli su i do stvaranja vulkanskih planina, koje su išarale zemlju velikim brojem vulkana, površina prekrivenih lavom i pepelom i područja stalne geotermalne aktivnosti. Zapravo, japanski aktivni vulkani, kojih je oko 60, čine oko 10% danas poznatih aktivnih vulkana na svijetu.2 Tijekom tisućljeća pepeo iz vulkana isprao se u jezera i plitke obalne vode, stoje pridonijelo stvaranju sedimentarnih ravnica i sazrelo u naslage ilovače pogodne za bogatu nizinsku vegetaciju. Najpoznatije takve naplavine jesu niz dubokih slojeva stvorenih, tijekom posljednjih 350.000 godina, erupcijama iz vulkana Asama i Akagi smještenih sjeverozapadno od Tokija i nizom drugih naplavina s planina u predjelu Hakone, od kojih je planina Fuji daleko najveća i najmlađa. Pepeo s tih vrhova raspršio se i isprao prema istoku i svojim nametima stvorio bogate naslage ilovače koje čine današnju ravnicu Kanto. Planine stvorene tektonskom aktivnošću čine oko 80% današnje kopnene površine Japana. Preostalih 20% čine dvije vrste sedimentarnog područja. Raštrkana mjestimice po cijelome

Japanu, nalaze se područja pleistocenskog taloženja poznata kao diluvijalna područja, tj. erodirani ostaci ravnica nastalih uglavnom tijekom interglacijalnih razdoblja s visokom razinom mora, prije 50.000 godina i više. Ti ostaci, naknadno podignuti zbog pomicanja zemljine kore i vulkanskih erupcija i erodirani čestim bujicama, danas su povišene naplavine — uglavnom brežuljci i niski grebeni sastavljeni od nedovoljno čvrstog materijala koji se uzdiže na visini od 10 do 300 metara iznad okolnih aluvijalnih ravnica. Te ravnice, glavnina današnjega ravnoga tla, stvorene su, kao stoje već spomenuto, nakon posljednjega velikog glacijalnog razdoblja. Većina ih je izronila iz mora u vrijeme zahlađenja koje je počelo prije oko pet do šest tisuća godina. Dvije značajke toga geološkog naslijeđa zaslužuju posebnu pozornost. Prvo, za razliku od većine velikih gusto naseljenih područja, Japan nema Yutaka Sakaguchi: »Characteristics of the Physical Nature of Japan with Special Reference to Landform« u knjizi: Udruženje japanskih geografa, uredništo: Gcography of Japan, Teokokushoin Co. Ltd., Tokio, 1980., str. 4. tektonskih ravničarskih predjela, tj. horizontalnih stijena predkambrijskog ili kasnijeg podrijetla. Njegova su ravničarska područja mali sedimentarni bazeni od kojih je većina okružena strmim planinskim obroncima. To znači da iza ravničarskih predjela nema gotovo nikakvih blagih uzvisina ni brdovita tla koje bi se moglo, uz malo više truda, pretvoriti u područja za ljudski život. A ni aluvijalna lepezasta područja kao ni postojeća diluvijalna povišena tla nisu od velike koristi. Kako se planine uzdižu tako oštro, a vodene bujice erodiraju tlo, odmah iza lepezastih područja u gornjim dijelovima ravnica bogatih ilovačom, nalazi se pjeskovito, šljunkovito tlo, a potom tlo puno kamenja, bezvrijedno za poljodjelstvo. Povišene su naplavine pak često vrlo slabo upotrebljive, jer se velikim dijelom sastoje od grudaste, isprane zemlje slabe plodnosti, a obronci su im tako oštri da u slučaju kultiviranja brzo erodiraju i uništavaju plodnu zemlju u nižim predjelima. Stoga, kad jedna ljudska zajednica razvije proizvodni potencijal svoje ravničarske zemlje, više nema okolnih područja na koja se može širiti. Prijelaz od dostatne poljoprivredne proizvodnje do ekološki preopterećene nevjerojatno je brz. Drugo, premda su glacijalna razdoblja kasnog pleistocena bila odlučujuća za oblikovanje japanskih nizina, samo to područje nije bilo prekriveno ledom. S izuzetkom nekolicine malih planinskih ledenjaka, Japan nije bio podvrgnut, za razliku od sjevernog dijela Sjeverne Amerike i Europe, uništa-vajućem djelovanju leda koji je isprao niže planinske grebene, ogolilo stijene i nataložilo regolit u neravnomjernim naplavinama glacijalnog tla što je narušavalo površinu zemlje i podzemne vode. Stoga su japanske planine zadržale svoju visinu i oštrinu i plitko, kamenito tlo koje je prilično podjednako pokriveno šumama. Kad je riječ o ravnicama, nedostatak znatnijih glacijalnih ostataka znači da su regulacija i hidrologično ponašanje prirodnih odvodnih sustava ostali ravnomjerniji nego u onim područjima gdje je došlo do glacijalnog djelovanja. Ta urednija ravničarska topografija potaknula je jednake i ravnomjerne obrasce iskorištavanja zemlje, uglavnom navod-njavanog uzgoja riže i s njime nastalog društvenog ustroja. Utjecaj podneblja i morskih struja Dva čimbenika uglavnom određuju japansku klimu. Nad otočjem pusu pretežito zapadni vjetrovi koji dolaze s euroazijskog kopna i odlaze na istok preko Tihog oceana. Sa zapadnog,

ekvatorijalnog dijela Tihog oceana dolaze snažne ciklonske zračne struje i kreću se prema sjeveroistoku preko Japana i okolnih područja. Za zimskih je mjeseci klima pod utjecajem hladnog zraka što dolazi iz Sibira. Sa sjeverozapada, preko Japanskoga mora, stalno pusu hladni vjetrovi, skupljajući vlagu i pretvarajući je u snijeg što pada po zapadnoj strani planinskih lanaca otoka Honshu i doseže visinu od jednoga metra. Vjetrovi zatim dalje pusu preko visokih stijena i niz istočne padine donoseći na visoravni, obalne ravnice i u gradove, hladno, razmjerno suho vrijeme. Sibirske su zračne mase u proljeće toplije i rijetke, te zato atmosferske struje iznad Tihog oceana u sjeveroistočnu Aziju donose topliji zrak s juga Himalaje. Topao i vlažan zrak dolazi na otok Kvushu a u lipnju i srpnju i na otoke Shikoku i Honshu. Uzrokuje kasne proljetne kiše, ili baiu, poslije kojih slijedi suho ljeto koje je, unatoč sjevernoj zemljopisnoj širini otoka, dovoljno toplo i sparno za uzgoj riže. Poslije ljetnih vrućina dolaze promjenljive jesenje kiše, shiiu, praćene tajfunima. Te se ciklonalne oluje stvaraju iznad zapadnog Tihog oceana i kreću se u velikim lukovima u smjeru kazaljke na satu, prvo na zapad prema Filipinima i južnoj Kini, potom na sjever i na kraju na istok. Prvi japanski tajfuni uglavnom pogađaju otočje Ryukyu i južni Kyushu, a s dolaskom jeseni pusu prema istoku preko otoka Shikoku i Honshu. U studenom su obično bezopasni jer prelaze preko mora, jugoistočno od otočja. Drugi val hladnog vremena uzrokuje to skretanje ciklonalnih oluja prema istoku. Nove sibirske zračne mase potiskuju oceanski zrak i donose novi godišnji klimatski ciklus. Takva je klima imala presudnu ulogu u razvoju japanske civilizacije. Zbog nje otoci imaju dovoljno oborina, od 200 centimetara padalina godišnje na jugozapadu zemlje, do oko 100 centimetara na sjeveroistoku, stoje prosječno 180 centimetara u čitavoj zemlji. Zbog obilja vlage na otocima bujaju šume, iako zbog strmih padina i obilnih kiša otočje ima jednu od najviših stopa erozije u svijetu. Eroziji pridonosi i djelovanje ljudi i prirodni uzroci — potresi i erupcije vulkana. Japan je zbog toga bogat nalazištima taložnih rudača, no zato su padine izložene snažnoj eroziji i odronima zemlje te većinom nisu prikladne za poljoprivredu, čak ni za pašnjake. U čitavoj zemlji obradiva zemljišta naglo postaju neobradiva. Planinska kralježnica otočja od sjevera prema jugu uzrokuje različite klimatske uvjete, koji su utjecali na stvaranje ranije spomenutih regionalnih razlika. Na obalama Tihog oceana, osobito od Kantoa prema jugozapadu, život je ugodan zbog sunčanih zima. S druge pak strane, područja uz Japansko more, a osobito od otoka Noto prema sjeveru, rijetko su naseljena zbog hladnih zima s mnogo snijega. Iako ondje ima mnogo padalina, uglavnom pada snijeg koji u proljeće, kad se topi, otječe u more te za poljoprivredu nema dovoljno vlage. Ni ljeta na sjevernom dijelu otoka Honshu, a posebice duž Japanskog mora, nisu pogodna za poljoprivredu. To je područje izloženo efektu yamase, zbog kojega hladan zrak s Ohotskog mora ponekad ima utjecaj na ljetnu klimu, jer temperatura zraka naglo pada i tako šteti poljoprivredi. Efekt yamase ima osobito loše posljedice na uzgoj riže, jer da bi dobro uspijevala, japanska riža (Oryza sativa japonica) zahtijeva srednju ljetnu temperaturu od 20°C i više.3 Pad temperature od 2 do 3 stupnja može dovesti do 30 do 50 postotnog pada uroda riže, a utjecaj efekta yatnase može biti i snažniji. Efekt yamase ipak ne prodire dalje od pacifičke obale Tohokua. Ondje, kao i na jugu, u proljeće, ljeto i jesen uglavnom padaju kiše, što je dobro doba za poljoprivredu. I jesenji su

tajfuni korisni jer donose vlažan zrak na južnu obalu što je dobro za zimske usjeve koji se stoljećima uzgajaju u južnom Japanu. Zbog takve su klime Japanci tijekom prošla dva tisućljeća gusto naselili južne obale, osobito uz zaklonjeno Unutarnje more. Tek su se nedavno počeli nerado seliti na sjeveroistok. Ondje su uvjeti teški zbog klime i topografije, urod je manji i nesigurni]i jer sjetva nije sigurna, a sam je rad mnogo teži. Velike razlike između pokrajina posljedica su godišnjih promjena klime. Različite temperature utjecale su na biljni i životinjski svijet otočja a time i na ljude koji su od njega živjeli. Dugoročne promjene odigrale su odlučujuću ulogu u razvoju kulture kamenog doba a možda su potaknule stvaranje organiziranih država oko 200-300. godine naše ere. Kratkoročne su promjene znatno utjecale na nedavnu povijest, osobito na političke događaje iz osamdesetih godina dvanaestoga stoljeća, jer je zbog njih u kasnijim stoljećima dolazilo do propadanja usjeva i do gladi (kikin). Dva najpoznatija slučaja gladi, osamdesetih godina osamnaestog stoljeća i tridesetih godina devetnaestog stoljeća, bila su toliko bolna da i danas izrazima »Tenmei kikin« i »Tenpo kikin« prizivaju slike društvene katastrofe i kanibalizma. Zbog oceanskih je struja blaga klima na jugu postala još blažom. Južnu obalu grije kuroshio ili japanska struja, koja donosi ekvatorijalne vode s istoka od Filipina prema sjeveru kroz otočje Ryukyu i prema istoku duž južne japanske obale uz nizinu Kanto, i zatim na Tihi ocean. Na sjeveru, naprotiv, struja oyashio ili Chishima donosi arktičke vode duž Kurilskih otoka, uz Hokkaido, do istočne obale sjevernog Honshua, zbog čega su temperature niže a poljoprivredna sezona kraća. Iako je zbog obiju struja duž čitave obale razvijeno ribarstvo, kao bogat i raznolik izvor ribe, školjaka, algi i drugih 3 H. Arakawa, »Tliree Great Famines in Japan«, IVeather, (Royal Meteorological Society, London), XII, 1957: str. 211-212. morskih plodova za japanske otoke, zbog tih struja istodobno postoje velike razlike između sjeveroistoka i jugozapada. Jedna grana tople kuroshio prolazi kroz tjesnac Tsushima i ulazi u Japansko more, no slabije grije obalu zbog toga što se miješa s hladnom vodom što iz Ohotskog mora teče prema jugu. Zahvaljujući toj struji razvio se živ pomorski život, a valovi prouzročeni zapadnim vjetrovima pomicali su obalni pijesak koji je zatvorio riječna ušća i s vremenom stvorio obalne ravnice. Tisućljetni je pas de deux rijeke i mora stvorio isprepletene dine i močvare duž većeg dijela obale sjeverno od poluotoka Noto. Biljni i životinjski svijet Geološka i klimatska struktura otočja, koja je bila pogodno stanište za ljude, odredila je i njegovu floru i faunu. Budući da je Japan tisućljećima usko povezan s azijskim kontinentom, s kojim se spojio kopnenim prolazima i širokim priobalnim ravnicama tijekom hladnih razdoblja pleistocena, preuzeo je biološko bogatstvo susjednoga kopna. Prije nego što su sisavci masovno izumrli prije 12.000 godina, istočnoazijske velike zvijeri — mamuti, slonovi, losovi i divovskijelen, kao i manjijelen, divlja stoka, bizoni, magarci, konji, medvjedi, vukovi i tigrovi — lutale su japanskim šumama.4 Kasnije, nakon što su najveće životinjske vrste izumrle zbog promjene podneblja i lova, opstale su razne vrste manjih životinja — majmuni, jeleni, medvjedi, veprovi, mnoge druge kopnene životinje i velik broj vodenih i kopnenih ptica.

Biljni je svijet otočja možda zanimljiviji od životinjskog, a u svakom je slučaju važniji za život ljudi tijekom posljednjih tisućljeća. Blizina azijskog kopna ponovno se pokazala sretnom okolnošću. Čini se daje prije pleistocena Japan uživao duga razdoblja umjerena podneblja naizmjence s razdobljima tople suptropske klime pogodne za razvoj bogata biljna svijeta podrijetlom sa susjednog kontinenta. Kasnije, kad su snažne promjene vremena u ledenom dobu ugrozile šumske zajednice, biljke su se uspjele povući dovoljno daleko na jug i tako preživjeti. To je bilo moguće iz dva razloga. Prvi je to što se glavni planinski lanci protežu od sjevera prema jugu stoje olakšalo medugeneracijske migracije duž obalnih pojasa i nizinskih prolaza, tako da su se biljne vrste mogle povlačiti pred sve većom hladnoćom i Fumiko Ikawa-Smith, »Chronological Framework for the Sudy of the Palaeolithic in Japan«, Asian Perspectiues \9l\Japanese Prehistory(\9T$): 71, 74, 79. ponovno se vraćati tijekom topla vremena među-ledenih razdoblja. Kao drugo, kako je širenje polarnog leda snizilo razinu mora, plitka su se mora pretvorila u močvare, a kasnije u kopnene prolaze i ravnicu, pa su se ugrožene vrste mogle povući prema jugu duž otočja Ryukyu i dalje, sve do kineske obale, da bi se kasnije, s toplijim vremenom, ponovno preselile na sjever. Struja kuroshio prenosila je s otoka na otok sjeme ili druge vitalne dijelove biljnih vrsta što su ostale na jugu i na kraju se vratile na otočje. Zahvaljujući takvom kretanju biljaka u Japanu se uspjelo održati nevjerojatno biljno bogatstvo istočne Azije. Dok, primjerice, u zapadnoj Europi ima oko 89 vrsta iskoristivih, domaćih vrsta drveća, a u sjevernoj Americi oko 250, u istočnoj ih Aziji, uključujući Japan, ima oko 500.5 To je biološko bogatstvo važno za japansku civilizaciju zato stoje na otočju stvorilo krajnje prilagodljiv biološki sustav, koji ljudskom rodu daje raznolika bogatstva, a može se prilagoditi ljudskom otimanju. Nema dvojbe daje otočje stoljećima tako gusto naseljeno zahvaljujući takvoj biološkoj raznolikosti. 5 Franz Heske, German Forestij (New Haven: YUP, 1938), str. 52. OD POČETAKA DO POLJOPRIVREDE Han i skupljači hrane Pojava poljoprivrede Kasniji skupljači hrane Veći dio japanske povijesti, kao i povijesti čovječanstva, vremenski pripada razdoblju pleistocena, kad su se izmjenjivale oledbe i vremena zatopljenja. Nova otkrića pokazuju da su prvi ljudi vjerojatno živjeli u Japanu prije pola milijuna godina, a sigurno je da su ondje bili prije 130.000 godina. Pa ipak, mnogi tragovi paleolitičke kulture sežu do unatrag 32.000 godina. Prije otprilike 13.000 godina, kad je nakon pleistocena došao holocen (sadašnje razdoblje između ledenih doba), stvoreno je veće, tehnološki savršenije društvo, koje nije bilo poljoprivredno. Katkad ga nazivamo mezolitikom ili neolitikom, a najčešće ga poznajemo kao Jomon premajomonu ili »vrpčastim ukrasima« koji se nalaze na keramici. KulturaJomonjačalaje i slabjela tijekom deset tisuća godina sve do prije 2.500 do 2.000 godina. Tada se razvila u poljoprivredno društvo sa željeznim i brončanim alatima koje nazivamo kulturom Yayoi, a ime je dobilo po izvornom arheološkom nalazištu u Tokiju. Stoljećima je to poljoprivredno društvo postajalo sve šire i složenije, te je do otprilike 250. do 300. godine naše ere imalo velike lokalne države čiji su vladari pokapani u divovskim grobnim humcima, koje zovemo kofun. To je kraj kulture Yayoi i početak sljedećeg razdoblja Kofun, tj. razdoblja političkog ujedinjenja.

Rani skupljači hrane Ne znamo mnogo o ranom razdoblju društva skupljača u Japanu. Ono je postojalo u vrijeme kasnoga pleistocena, prije otprilike 130.000 do 13.000 godina. U to su vrijeme japanski otoci bili povremeno povezani s azijskim kopnom preko sjevernog dijela otoka Sahalina i zapadnog dijela otoka Kvushu. Bio je to dugačak kopneni »prijevoj« koji se pružao prema sjeveroistoku oko glavnoga kopnenog mora, današnjega Japanskog mora. Prije otprilike 30.000 do 22.000 godina, tijekom dosta blagog razdoblja koje je prethodilo posljednjem ledenom valu oledbe Wurm, čini se da se na prijevoju povećao broj ljudi, no, poslije se smanjio, pa je vjerojatno za glacijalnog maksimuma ondje živjelo samo nekoliko stotina ljudi.1 Kasnije potapanje priobalnih nizina vjerojatno je skrilo dokaze o mnogo većem broju stanovnika. Ti su paleolitički ljudi živjeli u špiljama i u pripećcima i očito su boravili uz padine i obale rijeka koje su gledale na jugoistok, odakle su skupine obitelji kretale u potragu za divljači i drugom hranom, a pretpostavljamo da su hranu skupljali u određenim pojasima. Prehranjivali su se uglavnom velikim životinjama iz priobalnih nizina kao što je Naumanov slon, veliki jelen i (barem na Hokkaidou) vunasti mamut. Vjerojatno su kuhali meso na hrpama vrućeg kamenja veličine šake, a taje vještina došla na istok iz okolice otoka Kvushua. Prije otprilike 18.000 godina, u doba zadnjeg Wiirmova maksimuma za kasnog pleistocena, sjeverni se dio kopnenoga prijevoja sastojao od borealnih šuma ispresijecanih dijelovima arktičke tundre koja se protezala prema jugu do planina zapadno od današnjeg Tokija. Miješane crnogorične i bjelogorične šume kakve danas postoje u Hokkaidou, Tohokuu, i u planinskom području na jugu, nekad su rasle samo na južnim nizinskim područjima. A zimzelene šume široka lista, koje danas prekrivaju područja manjih visina od Kantoa prema zapadu, zadržale su se samo na priobalnoj nizini današnjeg otoka Kvushua. Za vrijeme nekoliko tisućljeća zatopljenja u ledeno doba i otapanja koje je tada počelo, cvjetne su se vrste sporo premiještale na sjever, priobalna su se nizinska područja sužavala, a broj se velikih sisavaca smanjio. Istodobno se povećao broj ljudi u sjeveroistočnoj Aziji, te je prirodni prirast u Japanu, uz useljavanje s zapada, doveo do većega broja stanovnika na kopnenom 1 Matsuo Tsukada, »Vegetation in Prehistoric Japan: The Last 20.000 Years«, u Ricliard J. Pearson i dr., ur. Windows on thc Japanese Past: Studics in Archaeology and Prehistory Ann Arbor: Center for Japanese Studies, The University of Michigan, 1986., str. 39. prijevoju. Zbog sve manjega broja velike divljači, sve je veći broj ljudi počeo intenzivnije loviti, a lov je olakšan porastom razine mora, stoje ograničilo velike sisavce na doline. Ktomu su skupljači sve uspješnije lovili malu divljač i ribu kvalitetnije izrađenim sječivima, manjim šiljcima, od kojih su neke stavljali na štapove, kao strelice ili koplja. Zbog globalnog zatopljenja prije otprilike 13.000 godina to je bilo sve učestalije. U to je vrijeme sve više obitelji živjelo u jednostavnim, rukom izrađenim skloništima, a neke su obitelji postale sjedilačke, tako daje njihovo preživ-ljenje sve više ovisilo o lješnjacima i žirevima, koje su spremali u obližnje jame za zalihe. Pronađeni grobovi upućuju na brigu o preminulima, a možda i vjersku želju da se smire uznemireni duhovi. Neki pak predmeti, primjerice kameni kipić u obliku lutke, pokazuju zanimanje za umjetnost, bilo da su služili kao ukras bilo za magiju. Pojavljuje se trgovina, jer su stručnjaci za izradu kamenog oruđa proizvodili određene količine sječiva i šiljaka, a njihovim su se proizvodima koristili ljudi iz susjednih područja. Ti

proizvodi i potrebne sirovine nisu prevoženi samo kopnom nego i morem, a neki su predmeti došli do otoka južno od Japana. Mogućnost odlaska na ocean kanuima izdubenima iz debla ili splavima nije samo pojednostavnila trgovinu i putovanje unutar otočja, nego je održavala povremene dodire s kontinentom iako je razina mora nakon ledenog doba narasla. Napredovanje posljednjega pleistocenskog otapanja, zatopljenje i intenzivniji lov uništili su velike japanske sisavce, ostao je premalen broj za održanje vrste pa su prije otprilike 12.000 godina izumrli, kao i njihovi srodnici na sjevernoj polutci. Zbog sve manjega broja, a zatim i nestanka velikih biljoždera lovci su se sve žešće i teže borili za plijen, u čemu su bili uspješni, ali zbog toga su izbijali sukobi između raznih skupina. Broj stanovnika u Japanu neprestano se povećavao unatoč nestanku velike divljači, pa su se pojavili kasniji skupljači ili društvo Jomon koje ponekad zovemo neo-litičkim, iako nije imalo poljoprivredu. Kasniji skupljači hrane Zbog zatopljenja nakon pleistocena ponovno su prevladale bjelogorične šume koje su davale bogat urod bukvica, žira i drugih jestivih plodova pogodnih za prehranu sve raznovrsnijega životinjskog svijeta. Osobito za vrhunca kulture Jomon, prije otprilike 7.000 do 4.000 godina, toplije područje bogato vodom prehranjivalo je tako bogate i raznolike zajednice živih bića da su na velikom dijelu otočja ljudi mogli prijeći na sjedilački način života i pratiti redovna godišnja razdoblja prirodnog uroda, u svakom području drukčija. Lončarstvo je vjerojatno najvažniji dokaz o tome kako su se ljudi prilagodili drukčijoj prehrani, a znanstvenici ga danas datiraju na oko 12.700 godina prije sadašnjosti. Keramika Jomon nije značajna samo po svojoj ranoj pojavi, jer je jedna od najstarijih pronađenih, nego i po nevjerojatnoj raznolikosti i ukrasima koji su se pojavili potkraj toga tisućljeća. Izrađivanje sve veći broj uporabnih predmeta raznih veličina i oblika, a bilo je i predmeta za vjerske obrede ili za ukras. U zdjelama su ljudi mogli kuhati različite kopnene i morske plodove, pa su neprobavljive vrste biljaka, sjemenaka ili korijena postale jestivima. Tako su se ljudi, poslije mesa, prilagodili biljnoj prehrani, a sve su više jeli i morske plodove. Osim toga, ljudi iz primorja u posudama su isušivali morsku vodu i dobivali sol, kojom su trgovali s ljudima iz unutrašnjosti koji su tako dobivali dovoljno soli za svoju pretežno vegetarijansku prehranu. Sol je bila samo jedan od proizvoda čijom se razmjenom povećalo blagostanje društva Jomon. S vremenom se regionalna trgovina proširila i dopirala sve dalje, a ljudi su razmjenjivali morski ulov, druge vrste hrane, keramiku, boje i različite rukotvorine izrađene ili posebnom vještinom ili od posebne sirovine. I dalje su jeli meso. S obzirom na to daje bilo sve manje velikih sisavaca, lovci su svoje oruđe prilagodili za lov na manje, brže vrste, primjerice medvjeda, vepra i japanskogjelena, kojima su obilovala planinska područja. Lovili su uz pomoć lovačkih pasa, rabili lukove i strelice, osobito u sjevernom Japanu, te usavršili vještinu postavljanja stupica za veprove. Na rijekama su postavljali brane za ribu i harpunima, mrežama i različitim udicama lovili ribu, i na kopnu i na moru. Porast razine mora olakšao je ribarenje, jer su otoci bili okruženi bezbrojnim plitkim uvalama s muljevitim dnom, bogatim hranom, kao što pokazuje rekonstrukcija obalnog područja Kanto, prije otprilike 6.000 godina. Zahvaljujući povoljnim uvjetima broj je ljudi bivao sve veći, posebice u središnjem i sjeveroistočnom dijelu Japana. Bilo je sve više stanovnika, a naselja su bila sve veća, sa šest ili više kućanstava. Iako zbog ograničenih arheoloških dokaza ne možemo pouzdano odrediti

cjelokupni broj stanovnika, procjenom dolazimo do broja od 22.000 stanovnika Japana prije otprilike 8.000 godina te do broja od 260.000 stanovnika prije otprilike 4.500 godina. U nekim većim naseljima kuće su postavljene u krug oko središnjeg prostora koji je služio zajedničkim potrebama, kao što su grobna mjesta za članove obitelji ili jame za zalihe hrane. Osim domova, tu su bile zgrade na kat, a katkad i velike zgrade koje su vjerojatno služile nekoj vrsti zajedničkih obreda ili vladaru. Sve veći broj stanovnika iziskivao je sve više boljih ručno izgrađenih kuća. Spilje i pripećci pali su u drugi plan, a umjesto kasnih paleolitičkih koliba grube površine gradila su se mnogo veća i čvršća boravišta u jamama sa slamnatim krovovima na čvrstim stupovima duboko ukopanima u zemlju. Podovi su obično bili oko pola metra ispod razine zemlje, što je bila dobra zaštita od vjetra i hladnoće. Kuće pak promjera od tri metra i više, bile su dovoljno velike da se u njima moglo kuhati i spremati hranu. Nedavna iskopavanja duž obale Japanskoga mora otkrila su zgrade od prije 4.000 godina s podignutim podovima i solidnom konstrukcijom, što je možda dokaz dolaska useljenika.2 U kvalitetnijim su kućama ljudi mogli držati sve veći broj predmeta: osim različitih posuda i kamenog oruđa, tu su bile drvene zdjele, obojene posude, češljevi, igle, naušnice i drugi ukrasi za tijelo, te tkanine (od konoplje i ramije) i kožna odjeća. Čini se da su i obredni običaji postali složeniji. Mnoštvo glinenih kipića i kamenih alata pokazuje zanimanje za seksualnost i razmnožavanje te za magijsku zaštitu pri porođaju, bolesti i smrti. Ovisno o području, postoje veće ili manje razlike. Nastale su zbog drukčijeg podneblja na sjeveroistoku i na jugozapadu, no također su odraz etničkih raznolikosti nastalih zbog dolaska raznih skupina s kopnenih mostova otoka Sahalina i otoka Kvushua u raznim razdobljima. Postale su još veće razvitkom trgovačkih odnosa, kao naprimjer između stanovnika planinskog područja Chubu i stanovnika nizine Kanto. Kasnija je skupljačka kultura, bez obzira na ove razlike, imala svoja ograničenja. Ostaci kostiju pokazuju da su ljudi i na samom vrhuncu kulture Jomon prolazili kroz razdoblja gladi i često umirali u dobi od tridesetak godina. Prije 4.500 godina stanje je postalo teško zbog ponovnog pada globalne temperature, zbog čega su se osjetljive biljne i životinjske vrste premještale prema jugu i obali. U područjima omeđenima planinama u središnjem Japanu, gdje je porast stanovništva prije bio posebno visok, crnogorica je zamijenila šume koje su davale lješnjake i drugu vegetaciju široka lista, čime su smanjeni i količina jestivog povrća i broj sisavaca koji su se njime hranili. Zbog sve manjeg broja jelena i veprova lovci su više lovili malenu divljač i mlade životinje, no sve teži uvjeti natjerali su preživjele da napuste naselja u unutrašnjosti i da se presele na obalu, gdje je bilo dovoljno morske hrane. 2 Japan Foundation Neivsktter, 25/'4 (prosinac 1997): 6. Ta seoba, koja je vjerojatno izazvala velike sukobe među zajednicama, dovela je do intenzivnijeg iskorištavanja morskih i obalnih vrsta, što je značilo ribarenje na otvorenom moru te ubiranje divljih plodova i drugih novih jestivih vrsta raširenih u nizinama nastalima nakon povlačenja mora. Demografska su se kretanja promijenila zbog pogoršanih uvjeta pa se broj stanovnika u srednjem Japanu prije otprilike 3.300 godina smanjio, prema jednoj procjeni, na 160.000. Pojava poljoprivrede

U Japanu se prije otprilike 3.000 do 2.500 godina razvoj na otoku stopio s onim na kontinentu pa je počela civilizacija temeljena na poljoprivredi. Već su u ranijim tisućljećima poznavali divlje plodove i korištenje vatre za preinaku. No nakon početaka kulture sijeci—i—pali, u tim se stoljećima pojavila u potpunosti namjerna poljoprivreda prirodne vegetacije, svjesno obrađivanje zemlje, sijanje sjemena i njegovanje izdanaka iz kojih će nastati usjevi. Zbog hladnije klime za vrijeme kasne kulture Jomon sve je više ljudi moralo započeti jednostavni uzgoj divljih zrna ili drugih biljaka kako bi dobili željeno voće, sjemenke, lišće, korijenje ili stabljike: jedan popis sadrži i tikve, grah, shiso, egomu, konoplju, dud, repicu, čičak, i breskve.3 To je značilo raditi i dosadne poslove, no, ovladavši raznim vještinama, ljudi su, suočeni s drugom mogućnošću, zaključili daje korist od poljoprivrede važnija od napornog rada. A u Kvushuu su, čini se, počeli krčiti zemlju za uzgoj žitarica, heljde i ječma, koji su došli s kontinenta. Zbog novog zatopljenja koje je ponovno počelo potapati priobalne nizine prije otprilike 2.500 godina (500 pr. Krista.), otočani su kasnije počeli obrađivati sve veći broj malih polja u unutrašnjosti otoka. Tako je započeo običaj koji traje do danas — povećavaju se područja pogodna za život bioloških zajednica ljudi (koji su se brinuli samo za sebe), a pritisak na druge vrste postaje sve veći. Otprilike u isto vrijeme, ljudi na sjeverozapadu otoka Kvushua, dobivši otporne vrste riže kratkoga zrna (Oryza sativa japonica) od doseljenika s korejskog poluotoka, počeli su učiti o uzgoju riže u vodi. Nisu jasni značaj i razmjeri toga doseljavanja, no imali su duboke društvene i političke posljedice, o čemu govori sljedeće poglavlje. Ovdje je dovoljno primijetiti da se 3 Richard Pearson, AncientJapan, NY, George Braziller, 1992., str. 68 soj riže, kakavje postojao u današnjem području Fukuoka oko 400. godine prije naše ere, poslije širio na istok. Ustalio se u priobalnim područjima duž obale Japanskoga mora, raširio se preko Unutarnjeg mora i dalje sve do nizine Nobi, a odatle se nešto sporije širio u bjelogorične šume srednjeg Japana. Tehnike navodnjavanja toga uzgoja riže zvanog Yayoi mijenjale su se ovisno o terenu, pa su ratari u močvarnim područjima jednostavno rabili odvodne kanale kako bi uklonili prekomjernu vodu, dok su oni koji su obrađivali polja na većim visinama rabili i kanale za dovod vode kao i odvodne kanale. Sve dok je bilo dovoljno obradive zemlje, vjerojatno je prevladavao razmjerno jednostavni način obrađivanja rižinih polja, uz još neke druge oblike naizmjeničnog uzgoja na suhim poljima. Seljaci su također počeli držati pripitomljene svinje, još jedan dosta pouzdan izvor hrane. Takva poljoprivreda nije zahtijevala veliku snagu pa su starci, žene i djeca mogli obaviti veći dio posla. Zato su snažni odrasli muškarci vjerojatno i dalje išli u lov ili obavljali tradicionalno »muške« poslove. Skupljanjem se i dalje dolazilo do velikih količina hrane, tako da se lovački plijen dopunjavao žirom, lješnjacima, gomoljima i raznim drugim samoniklim biljkama. Zbog dobrog uroda toga mješovitog sustava ponovno je rastao broj stanovnika otočja, s procijenjenih 160.000 oko godine 1300. prije naše ere, čak i manje nekoliko stoljeća poslije, na procijenjenih 600.000 do 1.000.000 stanovnika do početka naše ere.4 Budući da nije bilo dovoljno divlje hrane za sve veći broj ljudi, sve su više ovisili o uzgojenoj hrani. Kad nisu mogli pronaći dovoljno vlažnu zemlju za uzgoj riže, ratari su sve više gradili nasipe, jarke i

brane kako bi doveli vodu na povišena polja. Do trećega stoljeća urod su povećali i presađivanjem rižinih sadnica s klijališta na rižina polja u pravilnijim redovima koje su laše plijevili. Takav intenzivniji uzgoj riže, s povećanim i pouzdanijim prinosom po hektaru, zahtijevao je rad svih zdravih članova zajednice, bar povremeno. Zbog togaje skupljanje hrane prestalo biti važno, a japanski je krajolik zadobio osnovna poljoprivredna obilježja koja će zadržati tisuću godina. Prinosi ovoga poljoprivrednog sustava povećali su se uporabom željeznog oruđa koje se u to vrijeme pojavilo. Bilo je lakše rezati željeznim Za suvremeni pristup demografskim pitanjima pogledaj: Keiji Imamura, Prehistork Japan, New Perspecthes on Insular East Asia, UHP, Honolulu, 1996., str. 155-60. Tsukada, str. 50., procjenjuje broj stanovnika razdoblja »Yayoi« na 1 do 2 milijuna. Shuzo Kovama, u djelu »Život i stanovništvo razdoblja Jomon«, Senri Ethnological Studies 2 (1979.), str. 56-7., procjenjuje daje razdoblje Jomon imalo najviše 260.000 stanovnika oko godine 2.400 prije naše ere, a daje oko 1.200 prije naše ere broj stanovnika pao na 160.000. Makoto Sahara, »Japanci i uzgoj riže«, AA 63 (1992.), navodeći Koyamu, daje broj od 600.000 do 1.000.000 na početku naše ere. sječivima i šiljcima; drvene su motike i lopate bile mnogo trajnije zbog željeznih vršaka. Željezne sjekire, dlijeta, svrdla, blanje i ostalo oruđe za obradu drva znatno su olakšavali krčenje zemlje, izradu drvene građe i drva za potpalu, te za gradnju drvenih zidova na rižinim poljima, izradu oruđa, vedra i drugih alata. Ta su željezna oruđa stigla s kontinenta ili su izrađena od uvoznoga sirovog željeza. Rabilo se malo oruđa zbog visoke cijene, no njegova se uporaba napredovanjem kulture Yayoi sve više povećavala. Do kasnog razdoblja kulture Yayoi čitavom se zemljom od otoka Kvushu sve do otoka Tohoku na istoku raširila poljoprivreda koja se sastojala od kulture rižinih polja, rižinih polja bez navodnjavanja, povremenog uzgoja na suhim poljima te sječe i paljenja. Na nižim, vlažnijim i ravnim područjima uglavnom se uzgajala riža, dok su se na suhim područjima, poput aluvijalnih naslaga ili terasastih nanosa, uzgajale heljda i druge kulture. Brdovitija područja bila su pogodna za sječu i paljenje, drvo za ogrjev, građevni materijal i različite divlje vrste hrane. Na krajnjem su sjeveroistoku pak prevladavali skupljanje hrane i jednostavniji oblici poljoprivrede sve do 1000. godine naše ere, pa i kasnije. Tim se, jugozapadnim sustavom mješovite poljoprivrede prehranjivalo rastuće ratarsko stanovništvo koje je zbog topografije živjelo u malim raštrkanim zajednicama i razbacanim kućanstvima. Budući daje tako veliko gorsko područje bilo prestrmo za obrađivanje, većina seje stanovnika nastanila oko aluvijalnih nizina, stoje opći obrazac naseljavanja u Japanu, kakav se zadržao sve do danas. Zaseoci u razdoblju Yayoi uglavnom su imali malo više kuća nego u razdoblju Jomon, naselja su se povećavala, a pojavom sve većih poljoprivrednih područja nastajala su i nova naselja. S vremenom su njihovi stanovnici sve manje spremali hranu u jame za pohranu, a sve više u izdignuta mjesta za pohranu u kojima se čuvala ljetina a vodu pak za piće i kućanstvo dobivali su iz jednostavnih bunara. Njihova su obitavališta zadržala osnovne značajke nekadašnjih obitavališta iz doba Jomon, no bila su veća, uglavnom promjera pet do sedam metara, te udobnija. Lokalni su uglednici imali znatno elegan-tnije kuće, s uzdignutim drvenim podovima te sa stupovima i podovima od pažljivo postavljenih daska.

I svakidašnji se život promijenio. Željeznim je iglama bilo lakše šivati odjeću, ugledniji su društveni slojevi nosili odjeću istkanu od svile i konoplje, dok je većina i dalje nosila ramiju. Bogato ukrašena keramika visoke kulture Jomon ustupila je mjesto jednostavnijem stilu lončarije čije su tanje i glatke stijenke ukrašavane urezanim crtama, a ne više vrpčastim i glinenim ukrasima. Do razdoblja kasne kulture Yayoi tu su keramiku sve češće proizvodili profesionalni lončari. Glede duhovnog života, čini se da su seoski obredi ostali isti kao za kulture Jomon, iako su useljenici, sigurno, dodali nove sadržaje. Teško je o tome govoriti jer je, kao što kaže iduće poglavlje, društvo Yayoi postajalo sve slojevitije, a sve više arheoloških nalaza govori o običajima elite, a ne običnih seljana. Nije jasno jesu li bili slični. Do 250. godine naše ere ekstenzivnoje poljodjelstvo preobrazilo krajolik otočja jer je mnoga razbacana nizinska područja otvorilo Sunčevoj svjetlosti. Poljodjelstvo je stvaralo nove ili veće zakutke za neke vrste biljaka i životinja, no druge je istjeralo s njihovih staništa, nedvojbeno uzrokujući izumiranje nekih nezabilježenih vrsta, dok je broj drugih vrsta smanjen jer su njihove jedinke morale preživljavati u neprikladnim uvjetima. Posljedice poljodjelstva mnogo su značajnije za ljudsko društvo. Ono bilježi golem i neprekidan rast. Kao što ćemo vidjeti u sljedećem odlomku, regionalna i prekomorska trgovina i putovanja znatno su porasli. Društveno je pak raslojavanje bilo sve snažnije zbog uspona povlaštene političke elite, što je dovelo do stvaranja centralističke države, poretka ritsuryd, sa svojom aristokratskom kulturom. DRUGI DIO Doba raspršenih poljodjelaca (400. prije naše ere — 1250. naše ere) Uvod u Drugi dio Poljoprivredni način života u Japanu u stoljećima nakon oko 400. godine prije naše ere nazivamo ekstenzivnim poljodjelstvom, za razliku od intenzivnog poljodjelstva koje se razvilo od 13. stoljeća do danas. A možemo ga nazivati razdobljem raspršenih poljodjelaca, jer su naselja bila dosta raspršena i rijetka, po čemu se razlikuju od većih, gusto naseljenih sela koja prate intenzivnu poljoprivredu. To doba raspršenih poljodjelaca, treće od pet povijesnih »stupnjeva razvoja« koje smo spomenuli u Uvodu, sastojalo se od dvaju naizmjeničnih razdoblja, razdoblja rasta i razdoblja zastoja. Tijekom prvoga, koje je trajalo oko tisuću godina, do 700. godine naše ere, s kontinenta su neprestano stizali doseljenici, te su na otočju znatno porasli broj stanovnika, površina obrađene zemlje, te trgovina i stupanj društvenog ustroja i djelovanja, a povećana poljoprivredna proizvodnja mogla je prehraniti rastući broj lokalnih vladara i njihovu pratnju. Ti su lokalni vladari bili prisutni na sjevernom dijelu otoka Kvushu već u 3. stoljeću prije naše ere ili prije, a u području Kinai nekoliko stoljeća poslije. Što ih je više bilo, to su se više međusobno borili za prevlast nad poljoprivrednicima, te su uspješniji među njima postupno proširili svoju moć na susjedne zajednice. Istodobno su se još snažnije raslojili te ujedinili u regionalne konfederacije i borbe i čak se zapleli u prekomorske poslove. Pobjednici u tom procesu do početka 8. stoljeća ustrojili su čvrst politički zakonodavni poredak sa sjedištem u bazenu Kinai,1 poredak što ga povjesničari zovu ritsuryo seiđo ili »sustav kaznenog i građanskog zakonika«. Kroz taj su sustav uredno prikupljali porez za svoje sjedište u Kinaiu s područja

1 Naziv Bazen Kinai odnosi se na riječno područje rijeka Yodo i Yamato, a ne pet političkih jedinica (Izumi, Kawachi, Settsu, Yamashiro i Yamato) iz razdoblja poretka ritsuryb, na što se obično misli. Pet pokrajina pokrivaju manju površinu od Bazena, isključuje pokrajine Omi i Iga i dio pokrajine Tanba isušene rijeke Oi, glavnog pritoka rijeke Yodo.između otoka Kvushua i područja Kanto, no uglavnom od proizvođača sa središnjeg dijela otoka Honshua. Zato je glavna značajka razdoblja zastoja, a koje je proizašlo iz takve političke konsolidacije, bila centralistička vlast. Ipak vlast vladara za poretka ritsuryo nije mnogo promijenila poljoprivredu ni seoski način života kakav je zatekla, jer su je zanimale samo službene promjene radi povećanja poreznih davanja. Ovisili su o bazenu Kinai, u prvome redu zbog drvne građe i drugih materijala kojima su gradili i održavali svoje gradove, palače i dvorce, kao i svoje budističke hramove i šintoistička svetišta. Većinu pak hrane za svoje gradsko stanovništvo dobivali su sa susjednih područja. Uz takvu je materijalnu podlogu vrlo malena povlaštena elita razvila profinjenu visoku kulturu s umjetnošću i književnošću čijim se dometima dive i suvremeni znalci. Do 11. su stoljeća ljudi za svoje potrebe ogolili bazen od starih šuma i dovoljno oštetili tlo u gradskim područjima tako da vladajuća elita, ograničena svojim političkim i tehnološkim razvojem, nije uspijevala namaknuti dovoljno sredstava za svoju urbanu civilizaciju. Prijestolnica Heian propada; stil elitnoga kulturnog stvaralaštva postaje tmuran i protuslovan, i budući da je borba za nedostatna sredstva preživljavanja sve žešća, sukobi postaju oštriji, a politički poredak slabiji. Nekoliko su naraštaja aristokratski vođe uspijevali odgoditi najgore tako što su se strateški prilagođavali promjenama vlasti, no potkraj 13. stoljeća japanski su vladajući slojevi započeli razdoblje nasilja i ratovanja kojim je završilo doba poretka ritsuryo i doba ekstenzivnog poljodjelstva od kojeg je taj poredak živio. Prije nego se posvetimo povijesti razdoblja raspršene poljoprivrede, ukratko ćemo opisati promjenjiv značaj odnosa između čovjeka i okoliša. U prvim su stoljećima krčenje zemljišta i ekstenzivno poljodjelstvo promijenili biljni i životinjski svijet otočja te, izlažući mnoge raspršene nizinske krajeve sunčevoj svjetlosti, promijenili izgled krajolika. Zabrinjavajuće ekološke posljedice donosi pojava poretka ritsuryo tijekom 7. i 8. stoljeća, stoje iscrpnije opisano u četvrtom poglavlju. Zapravo je prihvaćanje kineskog načina gradnje i stvaranje niza gusto naseljenih prijestolnica u bazenu Kinai dovelo do sječe šuma u bazenu, do čestih požara koji su poharali mladice, do erozije, postupnoga propadanja tla, te do poplava u nizvodnom toku rijeka. Ipak se izgradnja gradova naglo smanjila početkom 9. stoljeća, a tijekom idućih dvaju stoljeća, zbog propadanja carske vlasti i opadanja bogatstva i veličine Heiana, smanjio se čovjekov utjecaj na ekološki sustav bazena Kinai. Po razini peluda znamo da su stoljeća sječe trupaca, krčenja zemljišta, i širenja poljoprivrede sudbonosno promijenila sastav biljnih vrsta otočja. Velike površine biološki raznolike, stare šume zamijenila su polja s jednom kulturom koja su se brzo istrošila, pa su pretvorena u grmlje dok se iscrpljeno tlo ne oporavi. Pa ipak ove promjene nisu nužno značile sveopće ekološko pogoršanje; povijesni podaci pokazuju daje preživjelo dovoljno divljih životinja, većinom u manje razvijenim područjima, što znamo po tome što su se na tržnicama Heiana pojavljivale razne životinjske kože, rogovi, te drugi korisni dijelovi životinja. Imajući u vidu brojnost stanovništva u Japanu i opseg promjene staništa, sigurno su nestale neke lokalne biljne i životinjske zajednice, a neke su vrste vjerojatno izumrle a da to nije

zapisano. Slabljenje trgovine krznima u kasnom razdoblju Heiana možda je pokazatelj malenoga broja životinja. Unatoč tomu, glavne vrste divljači —jelen, vepar i medvjed — preživjele su do 20. stoljeća. Možda to možemo donekle pripisati budističkoj zabrani ubijanja životinja, no možemo sumnjati da su seljaci poštivali te zabrane, osobito za vrijeme gladi. Pretvaranje dugotrajno zimzelenih površina u trajno obradivu zemlju možda je, s druge strane, povećalo brojnost i raznolikost bioloških vrsta i omogućilo širenje površina s brzorastućom šikarom i drugim bjelogoričnim mladicama koje su mogle hraniti i davati zaklon divljači i manjim životinjama. Usto, imajući na umu tešku konfiguraciju nizinskih područja na otocima, krčenje zemlje stvorilo je kilometre i kilometre rubnih šuma, što je povoljan okoliš za raznolike životinjske vrste. I na kraju, s obzirom na to daje velik dio Japana pokriven strmim planinama, ionako je velik dio zemlje ostao pošumljen, pa je velik dio ekološkog sustava ostao netaknut, iako su sječa, lov i šumski požari doprli do njega. Jedan od razloga što stoljeća ekstenzivnog poljodjelstva u vrijeme poretka ritsuryo nisu štetila okolišu — barem izvan bazena Kinai —jest taj što se nije povećavalo ljudsko djelovanje na ekološki sustav. Prosječni uvjeti stanovanja, a time i razina materijalne potrošnje, uglavnom se nisu mijenjali, a potrebe vladajuće elite samo su se donekle povećale nakon početnog porasta koji je nastupio pri uspostavljanju vlasti ritsuryo. Osim toga, nakon 700. godine naše ere gotovo nepromijenjena potrošnja po stanovniku odgovarala je gotovo jednakom broju uzdržavanih osoba. Postojale su neke demografske razlike po regijama: Kanto je postao znatno napučeniji, dok je sjeveroistočni Japan ostao rijetko naseljen, možda zbog toga što su poznate vrste riže tamo slabo uspijevale pa je taj dio Japana zadržao stari, polupoljoprivredni sustav. Broj stanovnika nije nekontrolirano rastao ni u zapadnim ni u središnjim područjima gdje je poljoprivreda biladobro razvijena. Nastanak velikih gradova, visoki porezi, sustav prijevoza, te neprekidni dodiri s kontinentom bili su uzrokom čestih pojava bolesti, osobito malih boginja. Čini se da, ipak, nisu izbijale epidemije zbog toga što su ljudi živjeli u udaljenim selima. Zato su epidemije izbijale uz putove, jer su na otoke putnici s kontinenta donosili bolesti koje su uzimale mnoge živote i tako okrutno, ali djelotvorno zaustavile porast stanovništva. Zbog polaganog pak i nepravilnog prirasta stanovništva, ovisnog o ekstenzivnom poljodjelstvu kojim su se obradive površine sporo širile, ugrožene su vrste imale dovoljno vremena da se presele ili prilagode, pa je tako izvan bazena Kinai veći dio prirodnog biosustava ostao netaknut. Kronologija Drugog dijela oko 400. pr. n. e. i dalje oko 100. pr. n. e. do 250. n. e. oko 200. do 400 n. e. oko 390. do 410. oko 400. do 500. oko 510. do 571. 592. do 628. oko 600. do 700. 660-ih 710-ih 730-ih 740-ih Uzgoj riže u sjeverozapadnom Kvushuu. Procvat Yoshinogarija. Uspon lokalnih država. Himiko šalje poslanstvo u sjedište dinastije Wei.

Snage Wa u Koreji; Kogurvo ih odbija. Car Liu Song priznaje »Can Wa«. Vrhunac izgradnje divovskih grobnica. Keitai i Kinmei na čelu države Yamato; Soga preuzima vlast. Suiko na čelu države Yamato. Stoljeće reformi završava sustavom ritsuryo. Državni udar Taika. Snage Silla-Tang razbile japansku flotu; Silla ujedinjuje Koreju. Nemiri Jinshin: Tenmu pobjeđuje. Genmei tenno gradi Naru. Napisan Nihon shoki. Velika epidemija boginja. Shomu tenno započinje izgradnju hrama Todaiji Izlazi Manyoshu. Kanmu tenno proglašava Heian carskim gradom. oko 810. do 830. oko 890. do 1050. oko 990. do 1020. 1086. do 1129. oko 1150-ih i dalje 1180-ih oko 1200. i dalje oko 1200. do 1250. Saicho i Kukai započinju s Tendai i Shingon učenjem. Vrhunac regenata iz obitelji sjevernih Fujiwara. Objavljen Kokinshu. Djeluje Murasaki Shikibu. Fujiwara no Yorimichi gradi Feniksovu Dvoranu u Bvodoinu. Shirakawa, car koji se povukao, vodi vlast. Razvoj slikanja na pergamentu. Genpei ratovi i Minamoto no Yoritomo utemeljuje Kamakura bakufu. Hojo regenti postaju dominantni. Shinran i drugi promiču amidistički budizam. 3. POLITIČKA KONSOLIDACIJA DO GODINE 671. NAŠE ERE PREGLED POGLAVLJA Uljeciiji s kontinenta Borba za prevlast Materijalna osnovka PoJava središnje države Uvođenje središnje vlasti Japanski je poljoprivredni sustav od samog početka bio pod snažnim kontinentalnim utjecajima. Isti oni doseljenici koji su donijeli uzgoj riže, željezna i brončana oruđa i drugi pribor, donijeli su i sustav uređenja društvene zajednice, društvene hijerarhije, vojne vještine, te oštrije političke sukobe od onih u zajednici Jomon. S vremenom su se isprepleli utjecaji doseljenika i domaćih stanovnika stoje dovelo do nastanka ujedinjene države sa središtem u Kinaiu, ovisne o vlastima na otocima od Kvushua do Kantoa. Taje poljoprivredna država neprestano imala udjela u složenim odnosima sa susjednim narodima i vladarima na kontinentu. U doba pak njezina procvata domaći su se suparnici neprekidno borili za vlast.

Kontinentalni utjecaji Do prije sedam ili osam tisuća godina riža se uzgajala u središnjoj Kini, a sjevernije su se obrađivala suha polja. Stoljećima se uzgoj širio, razvijale su se lokalne države, a do otprilike prije 3.000 godina (1.000 godina prije Krista) u većini su toga područja politički vođe uspjeli nametnuti labavo ujedinjenu vlast, dinastiju Zhou. Tada je poljoprivreda došla i na Korejski poluotok, a na objema stranama Korejskog tjesnaca razni su narodi pomalo trgovali i dolazili jedni s drugima u doticaj. Pomorski dodiri između otoka Kvushu i kopna ojačali su idućih stoljeća kad je kinesko vojevanje progutalo Koreju. Sukobi koji su pratili političke promjene — propadanje i konačna propast dinastije Zhou, uspon dinastije Han 206. prije naše ere, njezina kasnija nestabilnost i neredi koji su vladali područjem Koreje i Mandžurije sve do 4. stoljeća naše ere — sve je to bilo uzrokom migracija koje su se neprestano slijevale u Japan. Većina je tih kretanja bila usmjerena na otok Kviishu, no bilo po vlastitu izboru bilo zbog vjetra ili morskih struja koje su išle prema sjeveroistoku duž obala Japanskog mora, doseljenici su naselili čitavu zapadnu obalu otoka Honshua, većinom na obali Sanin, no neki čak i na sjeveru poluotoka Nota. Arheološki nalazi upućuju na to da su do 200. prije naše ere na otoku Kvushu postojala naselja koja su živjela od uzgoja riže na vodenim poljima, branila se od vanjskih neprijatelja opkopima i nasipima, a lokalni vođe koji su njima vladali živjeli su u boljim kućama i pokapani u boljim grobovima. S vremenom su u čitavom Japanu nastajale takve zajednice, barem do Kan-toa: vidi naselje Otsuka na brežuljku, pokraj današnje Yokohame. Tipične značajke takvih utvrđenih naselja postupno su postale sve izraženije. Postala su veća, imala su sve više opkopa, koji su bili sve širi i dublji; dodane su drvene palisade i promatračnice, a domovi i grobovi lokalnih velikaša postali su profinjeniji. Štoviše, iskapanja ukazuju da se sve više ratovalo. Ima sve više oružja — mačeva, strelica i helebardi — na kosturima postoje tragovi rana i kidanja udova. Kameno oružje sve više ustupa mjesto metalnom. Važno je reći kako su se opkopi gradili u valovima, u različitim vremenskim razdobljima na Kvushuu i Kinaiu sve do razdoblja kasnog Ya-yoia. Ovakav obrazac upućuje na to da su se utvrde gradile za vrijeme političkih nereda te da su sve do doba kasnog Yayoij a takvi neredi uglavnom bili lokalni, a u najboljem slučaju regionalni. Zbog nedostatka dokaza teško je odrediti značaj odnosa između domaćeg i doseljenog stanovništva. Dokaze dodatno komplicira to što ih promatramo s gledišta etničke politike 20. stoljeća. Ipak, iz ono malo što znamo, možemo zamisliti različite odnose, u kojima su doseljenici ponekad vladali susjednim domaćim stanovnicima, a pokatkad su vladali domaći stanovnici, dok su negdje postojale potpuno odvojene zajednice, a drugdje dosta prijateljski trgovački i poslovni odnosi. K tomu nekoliko činjenica — procesi koji su trajali stoljećima s mnogo nereda na kontinentu, običaj doseljenika da se radije rasprše nego da se nasele »među svojima«, te maleni broj dokaza o tome jesu li imali veći utjecaj na domaće stanovništvo — upućuju na zaključak da su doseljenici, iako većinom Korejci, bili različita podrijetla, te imali različite etničke i političke veze. U svakom slučaju razlike su sa svakim novim naraštajem postajale sve manje, a veze »s domovinom« ili starom kulturom slabije su, bile zaboravljene ili postale romantične. Vrste grnčarije, pogrebni obredi, gospodarski odnosi i načini ustroja društvene zajednice prestali su

biti različiti, a prevladao je zajednički jezik. Analiza DNK ljudskih ostataka upućuje na postupno stapanje domaćega stanovništva s doseljenicima1. Kao što bi se moglo očekivati zbog blizine Koreje i otoka Kvushu, genetski materijal i njegov fenotip veličine kostura odražava veći korejski utjecaj na otoku Kvushuu nego dalje na istoku, gdje su doseljenici činili mnogo manji udio stanovništva. Širenje poljoprivrede u Japanu potaknulo je, osim migracija, i kulturne razmjene. Najvažnije sredstvo razmjene, metal, bilo kao oružje, oruđe, bilo obredni predmeti ili kao komad izlivene kovine kakav su rabili otočni ljevači metala, dolazio je iz Koreje. Osim toga, i razni su drugi proizvodi bili uvozni, kao platno, ukrasi za tijelo, kovanice, te glasovita kineska brončana ogledala. Regionalna je razmjena sezala na jug duž otočja Ryukyu, na sjever preko Japana do Hokkaidoa, te na zapad prema Kini i sjeveroistočnoj Aziji. Istodobno su veze s kontinentom dobile politički prizvuk. Dokazi s grobnih predmeta, kao i iz Hou Hanshua, kineskog izvora iz 1. stoljeća, pokazuju kako je nekoliko lokalnih velikaša na otoku Kvushuu (koji su se možda nedugo prije toga doselili ili bili potomci doseljenika) slalo diplomatska poslanstva, »poklonstva«, kako se to tada zvalo, u Lolang, u sjevernoj Koreji, kojije bio predstraža dinastije Han. Dva stoljeća potom izvješćajasno govore o sličnim misijama nešto prije godine 250. naše ere. Kasniji su političari održavali odnose s jednim ili s drugim kontinentalnim vlastima, a koristili su im ili za trgovinu ili za politiku. Tako Songshu, kasnija dinastička povijest, bilježi kako se tijekom 470-ih vladar Bu (velikaš iz Kinaia Yuraku iz japanskih zapisa) predstavljao kao moćni no udaljeni ratni vođa tražeći od cara Liu Songa pomoć pri osvajanjima, izričito zahtijevajući da ga car imenuje vrhovnim zapovjednikom pohoda, s ministarskim ovlastima, a da ostalima (iz redova svojih pristaša) dodijeli činove i naslove, kako bi time potaknuo njihovu odanost.2 1 Science News 151/7, 15. veljače, 1997, str. 106. — 107. 2 Ryusaku Tsunoda, prev. I L. Carrington Goodrich, ur. Japan in the Chinese Dynastic Histories, South Pasadena: P. D. i Ione Perkins, 1951., str. 24. Budući da je imao drugih diplomatskih obveza, car je vladaru Buu samo djelomice udovoljio željama, no i time je bio izjednačen s korejskim vladarima toga vremena. Pretpostavljamo da je zauzvrat car dobio podanika, političko-vojnog pristašu. Tijekom idućih dvaju stoljeća Japan je bio pod utjecajima azijskog kontinenta. Doseljenici su bili stručnjaci u politici, vojnim pitanjima i u tehnologiji. Donijeli su ideje kako o političkoj vlasti i ustroju, tako i o vjerskim uvjerenjima i običajima, od čega je najznačajniji budizam koji je u Japan stigao u 6. stoljeću, a ukorijenio se u 7. st. Na kraju, stoje možda i najvažnije, donijeli su pismenost, te su u 7. i 8. stoljeću muškarci elite ritsuijč (poretka u nastajanju) imali obvezu svladati kinesko pismo i književnost. Materijalna osnovica Politička elita u nastajanju živjela je od rada običnog puka, a nastala je samo zahvaljujući sveopćem razvoju društva. Broj stanovnika, koji je na samom početku naše ere procjenjivan na oko milijun (ili čak manje) povećao se do godine 700. naše ere na oko pet milijuna. Jedan su dio činili doseljenici, a većinu miješano domaće stanovništvo, potomci predaka iz razdoblja Jomon i novih doseljenika, društvenih kategorija koje su s vremenom prestale biti različitima. Živjeli su u zaseocima s prosječno pet do deset kuća s 50 do 75 stanovnika. Naselja koja su se razvila u utvrde postat će, naravno, mnogo veća, brojeći stotine ili možda tisuću do dvije

tisuće ljudi do kraja razdoblja Yayoi. Djelomice živeći od trgovine, te su utvrde također dobivale danak od susjednih zaselaka koje su često osnivali stanovnici utvrda šaljući ljude da obraduju novoiskrčenu zemlju. Najslavniji primjer pretvaranja zaseoka u utvrdu jest Yoshinogari, smješten nekoliko kilometara u unutrašnjosti od mora Ariake na otoku Kvushuu. Arheolozi su stručno rekonstruirali razvitak toga mjesta od nekoliko kuća do snažnoga regionalnog središta. Od godine 200. prije naše ere stanovnici na lokalitetu Yoshinogari živjeli su od skupljanja hrane i poljodjelstva, no s vremenom su napustili lov te su se sasvim posvetili poljodjelstvu. Ostaci kostura upućuju na to da se tijekom toga razdoblja jedna skupina doseljenika naselila u tom području na lako hranjivom mjestu te su s vremenom proširili svoju vlast nad susjednim zaseocima, dijelom osvajanjem a dijelom ratovanjem protiv suparničkih moćnika u blizini. U tijeku toga procesa metalno su oružje zamijenili kamenim, a gradili su sve više opkopa, zidova, proma-tračnica, oružja, te je bilo sve više nasilnih smrti. Pripadnici elite Yoshino-garija živjeli su u sve većoj udobnosti i posjedovali sve više raskošnih predmeta do kojih su dolazili trgujući sa žiteljima otočja Ryukyu i s azijskim kontinentom. Do posljednjega stoljeća prije naše ere moćnici iz utvrde pokapani su u velike grobne humke (funkyubo), običaj koji se s vremenom pojavljuje i u drugim krajevima Japana, a lokalna premoć vladara Yoshino-garija trajala je najmanje do 2. stoljeća naše ere. U stoljećima političke konsolidacije način života na selu mijenjao se ne samo u velikim mjestima poput Yoshinogarija nego i drugdje. Prosječne kuće pokazuju sve veće imovinske razlike. Na suhim poljima, koja su bila manje plodna od vodenih, kuće su i dalje bile malene zemunice, a one blizu vodenih polja bile su veće. Najraskošnije pak kuće, vlasništvo mjesne elite, imale su uzdignute, drvene podove koji su se postupno stavljali i na podove sve većega broja skladišta i drugih gospodarskih zgrada u blizini, te ograde koje su označavale granicu obiteljskog posjeda. Mnoge značajke toga društva u raslojavanju pokazuju »Zapisi o narodu Wa«, ili Wajinden na japanskom, kineski zapis nastao oko godine 280. do 297. naše ere, koji opisuje životne uvjete prije nekoliko desetljeća.3 Sastavljač IVajindena nije imao dovoljno političkog ni zemljopisnog znanja da bi točno označio mjesto gdje se nalazi Wa, no prema poznatim izvorima možemo reći daje riječ o načinu života u blizini zaljeva Hakate, na sjeverozapadu otoka Kvushua. A to je područje zapravo moglo biti središte tajanstvenog kraljevstva Wa koje je vjerojatno cvjetalo tijekom dvaju ili triju stoljeća prije otprilike 350. g. naše ere. No, arheološki nalazi pokazuju da se većina zapažanja iz zapisa VVajinden vjerojatno može primijeniti i na druga područja, barem na ona zapadno od pokrajine Kanto. Nije uvijekjasno koji se dijelovi IVajindena odnose na običan puk, a koji na njegove vođe. Budući da su postojale društvene razlike, pretpostavljamo da su promatračima s kontinenta bili bliskiji povlašteni slojevi jer su ih najbolje poznavali. U svakom slučaju, zapis kaže: Zemlja Wa je topla i blaga. Zimi kao i ljeti ljudi žive od povrća i hodaju bosi. Njihove kuće imaju sobe: otac i majka, stariji i mlađi, spavaju odvojeno. Premazuju tijela ružičastom i crvenom bojom, kao što Kinezi rabe prašak. Poslužuju meso na bambusovim i drvenim pladnjevima i jedu prstima. VVajinden je dio dodatka djelu Weiji (Povijest dinastije Wei) koja govori o »barbarima« u području Mandžurije-Koreje-Japana. Sam VVdji'je dio Sangkoji ("Povijest triju kraljevstava),

koju je sastavio povjesničar Chen Shou između 280. i 297. g. naše ere. Citati su iz knjige Tsunoda i Goodrichjapan in the Chinese Djnastic Historici, str. 8.-16. Muškarci motaju glavu platnenom trakom, a vrh glave ostavljaju otkriven. Odjeću prišivaju oko tijela. Žene pričvršćuju kosu uvis petljom. Njihova je odjeća poput nepodstavljenoga prekrivača, a oblače je kroz otvor u sredini. Čini se da su bili stvaralački narod. Vole »zaroniti u vodu kako bi ulovili ribu i školjke«. Štoviše: uzgajaju žito, rižu, konoplju i dud za svilogojstvo. Predu i tkaju i proizvode fino laneno i svileno platno. Nemaju volova, konja ni ovaca.... Ubiru se porezi. Svaka pokrajina ima hambar kao i tržnicu, gdje se razmjenjuju namirnice pod nadzorom činovnika naroda Wa. Također ratuju. »Oružje su im koplja, oklopi i drveni lukovi s kratkim donjim dijelom i dugačkim gornjim dijelom; a strijele su im od bambusa i pokatkad imaju vrh od željeza ili kosti.« Čini se daje uspješno ratovanje dovelo do pobjede. U pokrajinama pod vlašću stranih vladara »postavljen je visok činovnik kako bi nadzirao te pokrajine, kako bi ih držao u strahu i strahopoštovanju.« Nisu poštivali kineski običaj različitih položaja u obitelji, no rijetko su kada ljudi bili ravnopravni. Na sastancima i u ponašanju nema razlike između oca i sina ili između muškarca i žene... Ugledni muškarci obično imaju četiri ili pet žena; oni nižeg položaja dvije ili tri... Postoje klasne razlike među ljudima, a neki su ljudi tuđi vazali... Kada tko iz nižega sloja susretne nekog uglednika na cesti, stane uz rub ceste. Kad mu se uglednik obraća, on čučne ili klekne s obje ruke na tlu. Time pokazuje poštovanje. Kad odgovara, on kaže »ah«, što znači »da«. Poštuju zakon i red. Žene nisu nemoralne ni ljubomorne. Nema krađe, a parničenja su rijetkost. U slučaju kršenja zakona, prekršitelju se oduzimaju žena i djeca. U slučaju pak težeg zločina, pogubljuju se članovi njegova kućanstva i njegova rodbina. Vođe naroda Wa slali su veleposlanike u Kinu s nakanom da uspiju u tako opasnim pothvatima. Kad nešto poduzimaju i dođe do rasprave, tada peku kosti i proriču budućnost kako bi saznali hoće li im sudbina biti naklonjena ili neće. Najprije oglase cilj proricanja, govoreći istim načinom kao kad proriču iz kornjačina oklopa; potom provjeravaju pukotine nastale od vatre i govore što će se dogoditi. Osim toga što su se koristili kineskim načinom proricanja sudbine, po ša-manskim su običajima usmjeravali nesreću u drugom smjeru. Kad kreću na put preko mora u Kinu, uvijek izabiru čovjeka koji ima zapuštenu kosu, koji se nije riješio buha, koji ima najprljaviju odjeću, ne jede meso i ne približava se ženama. Taj čovjek ponaša se kao žalobnik i svi ga poznaju kao čuvara sreće. Ako plovidba sretno završi, tad mu svi daruju robove i druge dragocjenosti. U slučaju nesreće ili nezgode, ubijaju ga, govoreći da nije obavio svoju dužnost. Najmoćniji su, kao što smo već spomenuli, dobivali žene. Najniži su postajali robovi. Kao što smo već rekli, robovi su bili plaća za učinjene usluge. Robovi su kao porez također slani u Kinu.

Vjerski osjećaji vide se i drugdje. »U svojem bogoslužju, moćnici su jednostavno pljeskali rukama, umjesto da kleknu ili se naklone.« A kako su se nosili sa smrću? Kad netko umre, priprema se jednostruki lijes, bez vanjskog dijela. Grobove pokrivaju pijeskom kako bi napravili humak. U slučaju smrti, žalost traje više od deset dana, a za to vrijeme ne jedu meso. Glavni narikači jauču i plaču, a prijatelji pjevaju, plešu i piju alkohol. Nakon sprovoda svi članovi obitelji odlaze u vodu i čiste se u kupki pročišćenja. Sve u svemu, naš se promatrač mnogočemu divio u zemlji Wa. Predmeti pronađeni na arheološkim nalazištima olakšavaju razumijevanje tih vremena. Ostaci glinenog posuđa govore o ekonomskim razlikama zabilježenim u Wajindenu i ukazuju na rastuću važnost trgovine. Kao što kaže drugo poglavlje, do vremena kasnog doba Yayoi proizvodnja lončarstva postala je posebni obrt, a u idućim je stoljećima većina kućanstava rabila uobičajeno, crvenkasto glineno posuđe poznato pod nazivom hajiki (keramika Haji), kojim se sve do 12. stoljeća svakodnevno koristila većina ljudi. U 5. su stoljeću doseljenici donijeli novu vrstu keramike, sueki (keramika Sue), jače pečeno kameno pocakljeno posuđe izrađeno na lončarskom kolu. Budući da su je proizvodili profesionalni obrtnici koristeći se savršenijom opremom i skupljim procesom izrade, keramika Sue bijaše skupa pa su je kupovali vladajući slojevi. Imala je tako visoku cijenu kao statusni simbol da su, unatoč skupoći, komadi keramike Sue obično okruživali pokojnike u elitnim grobištima. Možda je najvažnija tehnološka promjena u kućanstvu bila peć kamado, mala peć za kuhanje uvezena s kontinenta, a u Japanu je nalazimo od 5. stoljeća. Dok se prije kuhalo u obližnjem spremištu ili na ognjištu u sredini kuće, s otvorom za dim na vrhu krova, peć kamado stajala je uza zid te je dim kroz njezin dimnjak i kroz rupu u zidu izlazio van. Peć se ložila kroz zaobljeni otvor na prednjoj strani, a zdjela s hranom stavljala se u okrugli otvor na vrhu peći. Zahvaljujući peći kamado zrak je u kući bio bolji i lakše se određivala jačina vatre. Gorivo je također bilo bolje iskorišteno, što je postalo važno kako su naselja rasla, a obližnje šume bile iskorijenjene krčenjem. Lako je povjerovati kako su kuhale žene, no vrlo je teško doći do podataka o odnosima među spolovima i o spolnoj podjeli poslova u običnom puku. Wajinden, kao što smo već pisali, kaže da »utjecajni muškarci imaju četiri ili pet žena a manje važni dvije ili tri«.4 Drugi opisi iz kasnijih stoljeća upućuju na to da su brakovi bili dosta neformalni i neobvezujući.5 Možda je zbog toga mladenka često živjela u roditeljskoj kući, bar dok djeca ne bi dovoljno odrasla i postala dovoljno korisna pa njihov otac ne bi prigovarao zbog njihove prisutnosti. Možda su djeca takvim običajem bila zaštićena od zapuštanja, no zbog njega je u kućanstvima često živjelo nekoliko odrasle djece. Članovi obitelji nisu bili čvrsto povezani, te su se lako prilagođavali promjenama zbog većih ili manjih prihoda. Bilo je važno prilagoditi se, jer prelazak na ratarstvo nije bio bezbolan, neovisno o pojačanoj društvenoj nejednakosti i političkom izrabljivanju. Dok je u razdoblju Jomon često prijetila glad zbog neredovitoga skupljanja hrane — prehrana je ovisila o urodu žira, epidemiji koja bi pokosila veprove, odlasku jata riba nekamo drugamo ili nekom drugom prirodnom poremećaju — razdoblja obilja i nestašice zahvaljujući poljodjelstvu ravnomjerno su se smjenjivala. Kasna zima do ranog ljeta postala je uobičajeno razdoblje teškoga života, a intenzitet i trajanje ove »proljetne gladi« uglavnom je ovisio o urodu iz prethodne godine. Seljaci iz razdoblja Yayoi pokušavali su umanjiti opasnost od proljetne gladi uzgojem različitih vrsta kultura, lovom i skupljanjem hrane. Zbog većega broja stanovnika pak

površine obradive zemlje povećavale su se na štetu šumskih površina, pa se moralo početi sa složenijim sustavima navodnjavanja. Bilo je sve manje divljih vrsta hrane, a bilo je i manje slobodnog vremena za skupljanje. Povrh toga, vladajuće su elite postale sve moćnije, pa su mogle lakše određivati poreze, a kako su se počele nadmetati u moći i ugledu, često su oduzimale posjede. Zbog tih je pojava u stoljećima političke konsolidacije proljetna glad postala uobičajena pojava. Elita je malokad bila izravno ugrožena glađu, no ona joj je posredno prijetila jer bi pokosila ili onesposobila uzgajivače hrane koji su prehranjivali više slojeve, a izgladnjeli seljaci morali su jesti rižu ili neku drugu hranu koju su imali, te bi tako potrošili sjeme potrebno za iduću 4 Tsunoda i Goodrich, Japan in the Chinese Djnastic Histories, str. 12. 5 Pogledaj raspravu o braku u knjizi Hitomija Tonomure, »Black Hair and Red Trousers: Gendering the Flesh in Medieval Japan«, American Historical Revieiv, 99/1 Feb. 1994., str. 135.-138. sjetvu. Da bi za sebe osigurali porezni prihod od uroda riže, lokalni i pokrajinski moćnici započeli su običaj, možda u razdoblju kasnog Yayoija i vjerojatno preuzet s kontinenta te su počeli siromašnijim seljacima posuđivati rižino sjeme (suiko), prijeko potrebnu hranu i oruđe. Time su sebi osigurali skromni prihod od kamate i porez od nove žetve. Do 8. je stoljeća suiko postao običaj ritsuryo-vođz, ujedinio je lihvarstvo i naizgled dobronamjernu vlast radi održavanja poljoprivredne proizvodnje potrebne za očuvanje povlastica elite. Borba za prevlast Proces stvaranja središnje države u Japanu trajao je stoljećima. Jasan vladajući poredak uspostavljenje tek oko 500. godine naše ere, a od tada do 671. mnogi su naraštaji nastojali učvrstiti vlast unutar toga poretka. POJAVA SREDIŠNJE DRŽAVE Politika u zemlji Wa. Do kasnog razdoblja Yayoi lokalne su vlasti, poput one vladara Yoshinogarija, bile raspršene u čitavom Japanu. Danas nisu sasvim jasna pravila vlasti i način njezina provođenja, no Wajinden govori o desetljećima ratova u zemlji Wa koji su trajali dok: ljudi nisu na vlast izabrali ženu. Zvala se Pimiko. Bavila se magijom i vračanjem, bacajući čini na ljude. Iako je bila zrele dobi, nije se udavala. Imala je mlađega brata koji joj je pomagao vladati zemljom. Malo ju je ljudi vidjelo nakon stoje postala vladaricom. U njezinoj je pratnji bilo tisuću žena i samo jedan muškarac. On ju je posluživao hranom i pićem te je bio posrednik u priopćavanju. Stolovala je u palači okruženoj tornjevima i palisadama, s naoružanim stražama koje su neprestano budno motrile.6 Wajinden tako otkriva, možda uz osudu, kako je, bar u nekim zajednicama, bila važna vjerska privola u provođenju vlasti, te kako je žena vladar bila u skladu sa zakonom. Nije jasno je li žena bila samo šaman ili je potpuno ujedinjavala crkvenu i svjetovnu vlast, no imala je zaštitu vojske. Kao i drugdje u Wajindenu, teško je odrediti koji su dijelovi istiniti, no godine 238., nakon stoje Himiko (kako obično čitamo njeno ime) došla na 6 Ovaj citat, kao i drugi, također dolaze iz prijevoda djela VVeiji, Tsunoda i Goodrich, Japan in the Chinese Dynastic Histories, str. 8.-16. vlast, poslala je veleposlanika u Koreju, u sjedište cara Weia, gdje je njena vlast dobila doličnu konfucijansku suglasnost:

Obraćamo se Pimiko, kraljici Wa, koju odsada službeno zovemo prijateljicom cara Weia... (Vaši su veleposlanici) došli ovamo s Vašim darovima, koji se sastoje od četiri roba i šest robinja, te dva komada šarene tkanine, svaki dužine šest metara. Iako živite daleko preko mora poslali ste veleposlanike s darovima. Neizmjerno cijenimo Vašu odanost i kćerinsko poštovanje. Zato Vam dodjeljujemo naslov »Kraljice zemlje Wa, prijateljske zemlje caru Weia«,... Očekujemo da ćete Vi, o Kraljice, vladati svojim narodom u miru i da ćete biti odani i poslušni. I tako je ostalo zabilježeno kako je Himiko dobila položaj vazala prema caru Weiu uobičajen u kineskoj diplomaciji. Sigurno su Himiko i njezini pomoćnici drukčije shvaćali taj odnos. Nema dvojbe da su ga prikazivali u svoju korist kad bi imali posla s drugim vladarima. Do godine 247. država carice Himiko bila je u vrlo lošim odnosima s »kraljem zemlje Kunu«, koja je navodno bila južno od zemlje Wa, te je Himiko za to molila carsku potporu. Nije jasno kako je završila njezina molba, ali nakon stoje umrla, vjerojatno naredne godine, na prijestolje je postavljen kralj, no narod ga nije slušao. Slijedila su ubojstva i atentati; tako je ubijeno više od tisuću ljudi. S odobrenjem cara Weia tada je kraljicom imenovana ženska rođakinja carice Himiko, u dobi od trinaest godina, te je »ponovno uspostavljen red«. Zbog razloga koji su imali manje veze sa zemljopisom IVajindena nego s dugotrajnim problemom zakonitosti carske vlasti, lokalnim ponosom i suvremenim nacionalnim osjećajima, dugo se žestoko raspravljalo o tome gdje se nalazila prijestolnica carice Himiko, obično nazivana Yamatai. Tome se ne mora pridavati prevelika važnost jer do 250. godine naše ere u velikom dijelu Japana nailazimo na vladare poput nje i »kralja« zemlje Kunu. Zbog ratova iz kasnog razdoblja Yayoi diljem je zemlje započela gradnja utvrda i stvaranje lokalnih država, a neki arheološki nalazi upućuju na to da je do ratova došlo zbog novog vala toplije klime, zbog čega je narasla razina mora koje je poplavilo rižina polja i priobalna naselja.7 Smatra se daje to natjeralo ratare da raskrče veće površine zemlje u višim područjima, te su se vladari sukobili nastojeći osvojiti zemlju pogodnu za razvoj ili novu proizvodnju. 7 Willian Wayne Farris, Sacreii Texts and Buried Treasures, Issucs in the Historical Archeology ofAncientJapan, Honolulu, UHP, 1998., str. 25., i Gina L. Barnes, Prchistoric Yamato, Archeology ofthe First Japanesc State, Ann Arbor: The University of Michigan Center for Japanese Studies, 1988., str. 214. Zbog ovih ili drugih razloga, tadašnji su vladari izgradili svoje utvrde: mjesta poput Yoshinogarija i Otsuke na brežuljcima kojeje bilo lako obraniti, glavna tvrđava s opkopima Yao u sredini rijeke Yamato jugoistočno od današnje Osake i dobro utvrđen Karako istočno od njega u bazenu Yamato. S vremenom su neki od tih vladara proširili svoju vlast i stvorili regionalne oblike vlasti, kakve nalazimo u područjima Kyushu, Izumo, Kibi (područje Okavame) i Kinai. Takav oblik vladavine provodila je carica Himiko, bilo da je njeno sjedište bilo na sjeveru otoka Kvushu bilo na području Kinai bilo pak gdje drugdje. Zbog sve češćih sukoba vlast lokalnih vojnih elita od 3. do 4. stoljeća ovisilaje o tome koliko uspješno nadziru poljoprivrednu proizvodnju, radnu snagu, crkvenu vlast i koliko su dobro opremljene za ratovanje. Vođe Kinaia, posebice u bazenu Yamato, bili su u prednosti jer su posjedovali najbogatije poljoprivredno područje izvan područja Kanto, još uvijek većim dijelom šumovito. Zahvaljujući prirodnim bogatstvima lakše su skupljali poreze i opremali

veće vojske. Istodobno su pak suparnici sve više ovisili o željeznom oruđu i oružju pa je postalo važno doći do glavnog izvora željeza koji je bio u Koreji. Zbog potrebe za korejskim željezom moćnici područja Kinai proširili su svoju vlast prema zapadu duž obala Unutarnjeg mora i sjevernog dijela otoka Kvushua i tako potaknuli dug proces međuregionalnih sukoba i konsolidacije. Zbog toga su se politički događaji u području Kinai i na Korejskom poluotoku isprepleli kao nikada do tada, što zapažamo na oba područja, posebice od 400. g. naše ere. Tijekom prethodnih dvaju stoljeća sjevernaje Kina bila politički rascjepkana, dok je Korejski poluotok bio podijeljen na tri najsnažnije države (Kogurvo, Paekche i Silla) ijednu slabiju — Kaya. Kavaje bila skupina napola ujedinjenih zajednica koje su rodbinskim vezama, trgovinom i diplomacijom održale veze s vladarima zemlje Wa. Takvo političko usitnjavanje stvaralo je sukobe, pa su politički nemiri razdirali poluotok i otoke sve do pedesetih godina 4. stoljeća. Zbog toga su idućih nekoliko desetljeća Korejski tjesnac potresali neprestani sukobi i diplomatska nadmudrivanja. Do devedesetih godina 4. stoljeća, kako govore korejski zapisi, sile država Wa, Kava i Paekche udružile su se protiv povremeno ujedinjenih vojski država Silla i Kogurvo, no u nizu bitaka od godine 400. do 407. vojska kralja države Kogurvo, koji se zvao Kvvanggaet'6, do nogu je potukla svoje neprijatelje, čime je privremeno završila borba za prevlast u Koreji. Država Kogurvo pobijedila je zahvaljujući konjici koja je nadjačala pješaštvo, stoje bio prvi nagovještaj velike prekretnice u ratovanju i u politici na otočju. Nije jasno je li vojska države Wa u tim ratovima uopće bila s otoka, te ako jest, odakle je došla i tko je njome zapovijedao. Najprihvatljivijim se čini objašnjenje da su vladari države sa sjevera otoka Kvushua željeli sačuvati korisne veze sa svojim predcima, kako bi se na taj način možda oduprli prijetnjama vlastodržaca iz Kinaia koji su željeli osvojiti vlast nad putovima prema Koreji. No, zbog poraza u Korejskom pothvatu država Wa nije nikad do tada bila tako izložena osvajanjima s istoka. S druge pak strane, naravno, poglavice države Kinai već su uspostavili nekakav položaj na sjevernom dijelu otoka Kvushu i porazili su ih vladari države Kogurvo.8 Kinai zadobiva prevlast. Sačuvani dokazi ne donose rješenje ove male zagonetke, no sigurno je da se otprilike u to vrijeme političko stanje u Japanu počinje značajno mijenjati. Velik broj nalaza — posebice grobni humci i njihov sadržaj, no također materijal s drugih nalazišta i izvora — bacaju svjetlo na proces političke konsolidacije tijekom kasnog doba Yayoi i idućih desetljeća. Još uvijek ima nepoznanica i nelogičnosti, no povijest koju možemo razaznati iz tog materijala govori da je do otprilike 250. do 300. godine naše ere vlast u području Kinai ustrojila neku vrstu službene samostalnosti, vjerojatno u obliku saveza, s izabranim vladarima na zapadu sve do otoka Kvushua. Ovakvi su dogovori bili prolazni, no kasnije u istom stoljeću vladari bazena Yamato postaju moćni, što dokazuju golemi grobni humci (kojun) što su ostali nakon njih. Uspostavili su neke veze s azijskim kontinentom, preuzeli metal, kovače, i druge obrtnike, te razmjenjivali robu s lokalnim poglavicama u čitavoj zemlji od područja Kanto od otoka Kvushua. Također su provodili agresivniju politiku konsolidacije, želeći uspostaviti trajniju vlast, a ne neke prolazne saveze. Pisane inačice ove povijesti Yamato pojavljuju se u zapisima Kojiki i Nihon shoki, dvama najstarijima postojećim japanskim političkim zapisima, sastavljenim oko godine 700. naše ere, o čemu govori iduće poglavlje. Ovdje je dovoljno reći da je ono što zovu kronologijom

»carske loze« u jednom trenutku bila jedna vrlo nejasna lokalna država u jugozapadnom kutu bazena Yamato u blizini planine Katsuragi (Kazuraki), a kasnije mnogo određenija vlast smještena sjeveroistočno od toga mjesta, u podnožju planine Miwa. Znanstvenici usklađuju nesigurnu kronologiju zapisa Nihon shoki kako bi pripisali vrijeme ranijeg »dvora Katsuragi«, kasnijim Yayoima, a kasniji tj., »dvor Miwa« datiraju stotinu ili nešto više godina prije 350. godine. 8 Vidi: Farris, Sacrcd Texts and Buried Treasures, str. 114. Od tog su datuma, kako se čini, neki iz područja Kinai, možda poglavice Miwa, počeli širiti svoju vlast izvan bazena Yamato. Koristeći se metodom »mrkve i batine« — darova, naslova, povlastica, vjerskih časti, prijetnji kaznom i, prema potrebi, vojnim napadima — proširili su svoju vlast sve do rijeke Yamato, a do kraja stoljeća od područja Kawachi do područja Naniwa i do obala Unutarnjeg mora. Odande su slali svoje vojske prema zapadu preko mora, pridobivajući i podjarmljujući suparnike i postupno osiguravajući pristup nalazištima metala na azijskom kontinentu neophodnog za opremanje vojski najsuvremenijim oklopima i mačevima te za izradu oruđa za krčenje šuma i obradu nove plodne zemlje. Arheološki podaci govore o širenju utjecaja vlasti iz područja Kinai. Dok se veličina, oblik i sadržaj velikih grobnih humaka iz prethodnih stoljeća razlikuju od područja do područja, s dolaskom 4. stoljeća, »grobni humak u obliku ključanice«, stil koji se prvi put pojavio u bazenu Yamato, počeli su oponašati i vladari drugih krajeva, sve do Echizena i Izumoa, a tijekom 5. stoljeća i na području Kanto. Kako su se širili grobni humci u obliku ključanice, tako su nestajali drugi pogrebni običaji elita, a grobovi uglednika sadrže isto: »brončana ogledala, mačeve i helebarde, kamene narukvice, perlice, kremen i kameno oruđe«.9 Ova je vlast širila svoj utjecaj najviše s pomoću vjere i diplomacije. S vremenomje bog Sumivoshi sa svetištem posvećenim zaštiti putnika na obali kod Naniwe dobivao sve veći broj svetišta raštrkanih duž morskog puta prema otoku Kvushuu i Koreji. Iskapanja otkrivaju kako je sve više svetišta boga Sumivoshija nastalo istodobno sa širenjem ceremonijalnih darova (najpoznatiji su posebne vrste ogledala, dragulji i mačevi) koji, pretpostavljamo, upućuju na vezu vlasti iz područja rijeke Yamato s lokalnim vladarima uz taj glavni trgovački put. Arheološki dokazi bacaju svjetlo i na vojne i na gospodarske značajke ove povijesti. Oni otkrivaju da su na jugu bazena Yamato doseljeni obrtnici u 5. stoljeću talili metal i izrađivali oružje i mačeve u korejskom stilu. A otkriva i da su isti ti obrtnici izrađivali keramiku Sue i druge predmete u blizini tih vladara, te da su ondje u velikim skladištima pohranjivali trgovačku robu. Dominantnu ulogu vladara Yamato u ovom društveno-političkom sklopu najbolje dokazuju golemi grobni humci, od kojih najpoznatije pripisujemo »carevima« Oj inu i Nintokuu. Kondavama grob s opkopima (Ojinrvo), dugačak 415 metara, vjerojatno je izgrađen nešto nakon 400. godine naše ere, ne starim, razmjerno jednostavnim načinom preoblikovanja diluvijalnog brežuljka u kojemu je iskopan rov za grobni pribor, nego mnogo napornijim Joan R. Piggott, The Emergence ofjapanese Kingship, Stanford: SUP, 1997., str. 31. procesom iskopavanja kružnogjarka u koji su nanošene stotine tona zemlje, a potom oblikovan humak željenog oblika i visine oko kamene kripte i prilaznog tunela. Ubrzo nakon toga, ili nešto prije, na obalnoj ravnici južno od Naniwe na isti je način podignut još monumentalniji humak Daisen dugačak 486 metara s tri opkopa (Nintokurvo).

Takvi pomno oblikovani divovski grobni humci, okruženi paralelnim redovima keramičkih kipića (haniwa) i valjaka — u humku Daisen bilo ih je oko 20.000 — vjerojatno su bili mjesta gdje su se održavali veličanstveni pogrebni obredi. Ostali su kao trajne poruke koje izazivaju strahopoštovanje prema pokopanima. Ako su službene identifikacije groba točne, onda su i poglavice iz bazena Yamato koji su došli nakon Nintokua također dobili veličanstven pokop, no ne tako monumentalan, sukladno svojim manje sjajnim postignućima. Kineski zapisi bacaju svjetlo i na te običaje iz 5. stoljeća. U vrijeme pobjede kralja Kvvanggaet'oa od 400. do 407. godine važna osoba u području Kinai bio je vladar Nintoku. Godine 421., dok je Nintoku još bio na vlasti, zapis Songshii izvješćuje kako je neki »Can od Waa« (pretpostavljamo Nintoku) dobio diplomatsko priznanje od nedavno ustoličene dinastije Liu Song. Bio je prvi od »petorice kraljeva zemlje Wa« koji su dobili takvo priznanje. Posljednji od petorice bio je Bu (Yuryaku), a iz zapisa Nihon shoki pouzdano znamo daje vladao od 456. do 479., te daje, kao što smo već rekli, osigurao za vladare zemlje Wei jednak položaj kao i za vode država Kogurvo i Paekche. Ako je, stoje vjerojatno, kralj Kwanggaet'6 svojom pobjedom tako oslabio vladara zemlje Wa na sjeveru otoka Kvushua daje Nintoku uspio proširiti vlast zemlje Kinai sve do područja Hakata, nestanak drevne vlasti Wa nije zabilježen jer je na kontinentu sve do 7. stoljeća naziv Wa obično značio čitav Japan. Uporna uporaba tog naziva možda je značila da vladari zemlje Kinai nisu uspjeli natjerati kontinentalne povjesničare da postanu svjesni novoga stanja. Ili su možda smatrali korisnim zadržati naziv Wa kao političku stvarnost. I zaista, postupno su prihvatili to cijenjeno ime kako bi proslavili svoju veličinu, rabeći kinesko pismo (kanji) na kojem se to ime čita daiiva ili »veliki Wa«, a znači Yamato, njihovu domovinu. Bez obzira na razloge, upornom uporabom naziva Wa na azijskom kontinentu prikrivana su nova politička kretanja na otoku, što je još i danas problem znanstvenicima koji ih žele istražiti. Vojna pouka pobjede kralja Kvvanggaet'oa postupno postaje vidljiva u Japanu jer konji, konjska oprema i pripadajuće oružje (koje se uvozi i oponaša) postaju cijenjeni politički darovi. Do pedesetih su godina 5. stoljeća, kako se čini, vladari Kinaija počeli ratovati na konjima na kojima se moglo odlaziti u udaljenije pohode, a osvajačka je vojska poražene mogla okrutnije mučiti. I drugi su vladari, čim su mogli, prihvatili novi način ratovanja. Arheološka nalazišta diljem japanskog otočja otkrivaju jačanje utrke u naoružavanju. Najvažnija posljedica ratovanja na konjima jest to što su ratovi postali znatno veći i mnogo okrutniji, a Japan se, iz zemlje u kojoj su koegzistirale međusobno odvojene regionalne države, pretvorio u jedinstveno bojno polje političkoga djelovanja gdje je bilo mjesta samo za pobjednike i poražene. Osmjelivši se, možda zbog napadačke snage ratovanja na konjima, oko godine 450. jedan od »kraljeva Wa« (Sai; vjerojatno Ingyo) zaratio je u Koreji ne znajući kakav će biti ishod. Prema zapisu Songshu, nekoliko je godina poslije na vlast došao Bu (Yuryaku), pa su pod njegovim snažnim vodstvom dulje od desetljeća vojne postrojbe države Wa, u suradnji s državama Kaya, Paekche i drugima, povremeno ratovale uglavnom protiv države Kogurvo. No godine 475. snage države Kogurvo ponovno su pobijedile. Pregazile su prijestolnicu države Paekche, natjeravši jedinice države Wa na povlačenje i pokrenuvši golemi val izbjeglica prema jugu preko tjesnaca i u blizinu područja Kinai. Tim bezglavim uzmakom potučene vojske završava još jedno razdoblje japanskog sudjelovanja u korejskim građanskim ratovima koje je istodobno donijelo novo bogatstvo u područje Kinai.

Na kraju je Yuryakuov dvor preokrenuo taj najnoviji krah u Koreji u svoju korist, a dokaz njegova uspjeha jest to stoje postao poznat kao okrutni tiranin. Naredio je da izbjeglice rade na krčenju šuma i gradnji kanala i jezera u Kavvachiju, Yamashiru i Omiju. Obrtnici su proizvodili ono što su znali, a činovnici iz države Paekche i drugih država na poluotoku donijeli su neprocjenjivo znanje o ustroju vlasti i njezinu provođenju, posebno o upravljanju zemljištem i ubiranju poreza. Dvor se i dalje koristio utjecajem lokalnih kraljevskih obitelji koje su priznavale njegovu vlast, ali je utvrdio njihove uloge i odnose tražeći usluge za pravo ubiranja poreza i upravljanja određenim područjima. Takve povlaštene kraljevske obitelji postale su poznate po imenu uji, njihove vođe kao uji no kami, a njihova kućna božanstva kao ujigami. Neki od ujija bili su potomci doseljenika; a neki su bili lokalnog podrijetla. Za razliku od prethodnih vladara, prihvatili su više-manje trajnu ulogu podčinjenih u državi oko rijeke Yamato. Njihov položaj i službu određivali su nasljedni naslovi korejskog tipa, habam ili »činovi od kosti«. S vremenom se vlast Yamatoa proširila po cijeloj zemlji, a njeni najpouzdaniji vođe uji dobivali su sela na upravljanje i sve više zemlje. Kao protutežu tim vođama, Yuryaku i njegovi nasljednici proglašavali su sve veći broj ratarskih sela kao miyake ili »kraljevske zemlje«. Njima su upravljali službenici koje je imenovao dvor, zapravo sitni činovnici, skupljači poreza. Zahvaljujući širenju dvorske vlasti njezini su vođe iskorištavali sve veći broj lokalnih stanovnika i doseljenika uz sve veću moć središnje vlasti. Do godine 500. naše ere država Yamato uspostavila je vlast bez presedana nad lokalnim vladarima od otoka Kvushua do područja Kanto. U području Kinai, njenom središtu, cvjetala je proizvodnja, a vladari na kontinentu smatrali su je ravnopravnom vlastima u Koreji i jedinom vjerodostojnom vlašću u Japanu. Južni dijelovi otoka Kvushua i Tohokua nisu bili pod njezinom vlašću kao ni vladari u pokrajini Izumo gdje se stoljećima njegovala tradicija lokalne samouprave. Bez obzira na sve veći pritisak iz područja Kinai, vladari pokrajine Izumo zadržali su svoje trgovačke veze s otocima Kibijem i Kvushuom, kao i svoje vlastite vjerske običaje. Za nekoliko će se godina, međutim, i njihova sudbina preokrenuti. JAČANJE SREDIŠNJE VLASTI Do godine 500. naše ere vladari u pokrajini Kinai vladali su većim dijelom Japana uz pomoć mnogih saveznika i podanika koji su surađivali radi obostrane koristi, te zbog straha i ideoloških borbi. Nakon poraza iz 475. vladari iz bazena Yamato odustali su od ideje širenja svoje vlasti na azijski kontinent, ako su to uopće nakanili. I dalje su njegovali odnose s inozemstvom i smirivali povremene pobune lokalnih vladara na otoku Kvushuu i drugdje. Najveći politički problem, glavni uzrok političkog meteža, dolazio je sa vrha vlasti. Bila je to borba za prijestolje, jer su pristaše vladajuće loze postajali sve moćniji, svađali se i natjecali za povlastice i spletkama željeli doći na najviši položaj. S vremenom se suzio krug pretendenata na vlast — počevši od pristaša, preko svojte pa do muške vladarske loze, koja je većinom stolovala u blizini Asuke u pokrajini Yamato ili u gradu Naniwi pokraj mora. Borba za vlast dosegla je vrhunac godine 672. nizom najžešćih sukoba toga vremena, nemirima Jinshin (Jinshin no ran). Vjerski običaji dugo su ublažavali proces političke konsolidacije jer su ih vladari povezivali sa svjetovnim obredima davanja počasti i nagrađivanja. Šesto stoljeće donosi nove oblike vjerske vlasti, osobito budizam, no oni su u početku još više zakomplicirali stanje i dali

ideološki predznak borbi za vlast. Postupno su doktrinarno i organizacijski ujedinjeni stari i novi vjerski redovi kako bi dali potporu carskom režimu u usponu. Politička povijest. Povijesni pregled ovoga razdoblja pomoći će nam da odredimo ključne čimbenike i događaje prije nego što se usredotočimo na nekoliko osobito važnih pitanja vlasti: pitanje inozemnih poslova, probleme vladara i vjersku politiku. Nakon smrti kralja Yuryakua, otprilike 479. godine, državu Yamato razdirali su unutarnji sukobi, a oko godine 506. pobunili su se nezadovoljni moćnici. Na vlast su doveli pokrajinskog velikaša imenom Keitai kojeg su sami izabrali. Od tada do 571., osim razdoblja tijekom 530-ih, čini se da su političkim životom dominirali Keitai i poslije Kinmei, ljudi koji su većinom vladali iz sjedišta u blizini Asuke. Iako su uvijek iznova bili uvučeni u korejsku politiku, uspjeli su izbjeći veće vojno upletanje, pa su svoje snage usmjerili na unutarnje poslove. Osobito su usavršili prikupljanje poreza i druge načine stvaranja prihoda i tako održali snažnu državu. Taj proces administrativne konsolidacije koristio je vladarima iz obitelji Soga, osobito vladaru Inameu i njegovu sinu Umaku, koji su bili važni jer su držali riznicu Kinmeija. Sagradili su čvrstu utvrdu blizu grada Asuka i ojačali svoju moć posredujući između važnih političara na azijskom kontinentu te kao zaštitnici doseljenih obrtnika. Možda je odlučujuća za njihov ugled bila činjenica što su se ženidbom povezali s kraljem Kinmeijem i njegovim potomcima. Jasno daje takav uspon obitelji Soga izazvao nesnošljivost drugih uglednih obitelji, a kad je obitelj Soga prihvatila budizam, spletke i sukobi dosegli su vrhunac jer je nova vjera ugrozila vjerski položaj glavnih dvorskih neprijatelja. Tijekom osamdesetih godina 6. stoljeća neprijatelji obitelji Soga krenuli su s vojskom na tu obitelj i doživjeli poraz. Umako je učvrstio svoju vlast, a 592. njegova je nećakinja Suiko, kći vladara Kinmeija, proglašena glavom vladajuće kuće. Istodobno je mladi kraljević Shotoku (Shotoku taishi), Uma-kov pranećak i unuk vladara Kinmeija, promaknut na položaj dvorskog nasljednika, što je bio nespretan naslov. Možda je time Shotoku potajno doveo muškarca na tradicionalno muški položaj gdje žene nisu bile poželjne. Naizgled je to prilagodio običaju prema kojem je na azijskom kontinentu kraljica udovica vladala uime maloljetnog prestolonasljednika. Suiko je vladala do 628., dulje od bilo kojega vladara tijekom idućih dvanaest stoljeća. Za vrijeme njezine vladavine, a i poslije, Umako, njegov sin Emishi i unuk Iruka vodili su državne poslove sve dok ih suparnici nisu uništili u silovitom državnom udaru 645. Nekoliko desetljeća vlasti obitelji Soga donosi značajan razvitak. Poput vladara Keitaija i Kinmeija, i vladari obitelji Soga manje su se upletali u događaje u Koreji. No, ipak su ponovne dinastičke borbe u Kini izazvale nemire na Korejskom poluotoku, stoje u Japan donijelo novi val izbjeglica i kontinentalnih utjecaja. Te su promjene pogodovale brzom širenju budističkih ustanova i liturgijskoga djelovanja tako da je do 640. g. budizam postao važan u životu japanske elite. Godine vladavine obitelji Soga donijele su i gospodarski napredak, prve znanstvene misije u Kinu, početke izvorne elitne književnosti na kineskom jeziku, zapisivanje pjesništva i nove graditeljske stilove. Uveden je konfucijevski način vladanja — o čemu govore novi činovi i novi stilovi odijevanja na dvoru, strože fiskalne i administrativne mjere, pisanje zakona i početak pisanja službenih dvorskih kronika.

Djelovanje vladara obitelji Soga bilo je u skladu s njihovim ambicijama, što je izazvalo otpor i dovelo do njihova svrgnuća u okrutnom dvorskom prevratu iz godine 645. Medu urotnicima u tom prevratu, kako bilježi Nihon shoki, bijahu dvije važne osobe iz japanske povijesti, poznate i po vlastitim djelima i po djelima svojih potomaka. Jedan bijaše mladi princ Naka no Oe, kasniji vladar Tenji i otac kasnijih kraljica Jito i Genmei. Drugi bijaše Naka-tomi no Kamatari, koji je na samrti dobio ime Fujiwara, počasni naslov koji je prenio na svojeg sina Fuhitoa. Fuhito je imao mnogo potomaka pa je obitelj Fujiwara postala najbrojnija muška nasljedna loza u Japanu i dala je najveći broj carskih muževa u idućim stoljećima. Bez obzira na silinu napada, vođe prevrata iz 645. zadržali su većinu promjena koje su uveli vladari Soga. Svoje prihvaćanje novoga dokazivali su neprestanim promicanjem znanja s kontinenta, otvorenom potporom budizmu i prihvaćanjem kineske kalendarske godine (nengo) te su govorili kako je njihov prevrat započeo u godini Taika ili godini »velike promjene«. U istom su duhu poticali niz odlučnih mjera za konsolidaciju vlasti i jačanje središnjeg nadzora nad zemljom i velikašima. Novu su vladajuću skupinu razdirali snažni osobni sukobi u kojima je nakon nekoliko godina krvavu pobjedu odnio Tenji. Što je još gore, on i njegovi savjetnici nisu uspjeli izbjeći upletanje u političke borbe na kontinentu, koje su postale sve nesigurnije i opasnije. Godine 663. snage Tanga i Sille potukle su veliku vojsku koja je došla u pomoć narodu Paekche, stoje za vladare Kinaija bio najteži vojni poraz u Koreji u gotovo dvjesto godina. Tenji se nekoliko godina nakon te nesreće pripremao za obranu protiv zajedničkih napada Tanga i Sille, no naposljetku je pronađeno diplomatsko rješenje i rat je izbjegnut. Tada se konačno mogao baviti unutarnjim reformama i osnaživanjem vlasti, no smrt je njegove napore prekinula 671. Tenjijevoj smrti prethodila je oštra borba za nasljedstvo između njegova sina i mlađega brata Tenmua. Žestina te borbe samo je odraz dugotrajnog razvitka ratnih vještina i oružja u prethodnim stoljećima te pripravnosti vojske zbog nedavnih događaja na kontinentu. Tenmuovom pobjedom u tim Jinshin nemirima započelo je razdoblje velike političke konsolidacije i reforme koje je konačno stvorilo sustav carske vlasti ritsuryo. Tom aristokratsko-birokratskom sustavu prethodio je razvoj ustanova u prijašnjim stoljećima koji je bio odraz neprestanog prožimanja događaja na japanskim otocima i utjecaja s azijskog kontinenta. Ipakje to bio pokušaj bez presedana kojim se politički model s kontinenta nastojao prilagoditi japanskom društvu. Rješenje nije bilo savršeno, no sustav je trajao, sa svojim dobrim i lošim značajkama, pet stotina godina. Politički su arhitekti stvorili dobro djelo. Pitanja vlasti. To je, ukratko, glavnina političke povijesti iz razdoblja od godine 500. do 671. Budući da su u središtu zbivanja bili inozemni odnosi, to je razdoblje odigralo važnu ulogu u japanskom političkom životu tijekom stoljeća političke konsolidacije, dovelo do niza promjena i izmijenilo odnose moći među pretendentima na vlast. Povijest je tih odnosa mnogo bogatija u razdoblju nakon 500. godine, a osvrnut ćemo se samo na njezina dva najznačajnija vida. Kao prvo, konačno su raskinute drevne veze između države Wa i okolice Kaya. Najprije ih je narušila pobjeda Kinaija nad otokom Kvushii, a potom su veze još više oslabjele kad su otkrićem željeza na pjeskovitom otoku Honshuu smanjene potrebe Japana za korejskim željezom. Spone su napokon prekinute tijekom 6. stoljeća kad su države u blizine Kaya, ponajprije Silla, osvojile to područje unatoč bučnim prosvjedima vladara Kinai koji su onamo povremeno slali vojsku.

Kao drugo, vlast u Koreji i prirodna bogatstva toga poluotoka dugo su bila u središtu zanimanja Japana, no pojavom dinastija Sui i Tang 581. i 618. godine, pozornost vladara Kinaija okrenula se prema zapadu, jer su vladari u sjevernoistočnoj Aziji, prvi put od mladih dana carice Himiko, imali ujedinjenu Kinu. Ta obnovljena kineska vlast (posebice savez Tang — Silla, savez zbog kojega je vlast Paekche molila pomoć) od vremena Jurvakua nikad nije dublje uvukla u politiku vladare Kinaija. Sada je glavna opasnost bila kineska, a ne korejska država. Kad je postalo jasno koliko je snažna vlast dinastije Tang, gotovo svi vladari Kinaija nastojali su o njoj nešto saznati, u želji da ojačaju svoju državu po uzoru na vladare Tanga. Kako su pak izbjeglice s kontinenta i japanske znanstvene misije donosile sve više spoznaja u područja Naniwa i Asuka, postale su zanimljive i kulturne tečevine Tanga. Tijekom 7. stoljeća sve je više pripadnika elite Kinaija učio kineski jezik, pisanje proze, poezije, slikarstvo, vjeru i političku znanost. S vremenom su postavili temelje za poredak ritsuryo. Istodobno se nastojalo pokoriti velikaše u unutrašnjosti japanskoga otočja. Ojačana je uprava, posjedi ili viši naslovi kabane davani su kao svjetovne nagrade, za postizanje suradnje katkad se rabila vjera, a katkad sila. Kojiki svjedoči o možda najboljem primjeru uporabe vjere, simboličkom obredu koji je navodno pomogao vodama Kinaija u pobijedi nad tvrdokornim otporom moćnika pokrajine Izumo. Oni su s božanstvima (kami) velikaša pokrajine Izumo postupali s poštovanjem, dajući im dostojan položaj u hijerarhiji svojih vlastitih bogova. Štoviše, proglasili su drevnog boga iz loze najvećih vladara Izumo, boga Susano-oa, buntovnim mlađim bratom božice sunca Amaterasu, navodne začetnice njihove loze. Taj je potez stavio vladare pokrajine Izumo na vrh vladarske obitelji s božanskim statusom i ozakonio mnoge obrede i materijalne povlastice. Primjer je batine a ne mrkve vojno gušenje pobune do koje je došlo na KviAshuu. Ondje se početkom 6. stoljeća bunio velikaš Tsukushi no Iwai, vladar središnjega dijela otoka Kvushua koji je vjerojatno želio obnoviti samostalnu državu Wa. Oko godine 520., kad je Keitai poslao vojsku na zapad u pomoć vladarima zemalja Kava i Paekche protiv vladara zemlje Sille, Iwai je očito postao saveznikom Sille te je zaustavio napredovanje Keitaija, one-mogućivši time njegove planove u Koreji i natjeravši njegove generale da se okrenu protiv svojeg buntovnog časnika. Na kraju su ga slomili. No, iako je to možda onemogućilo obnovu države Wa, Iwaijev je pokušaj podsjetio na samostalnost otoka Kvushua i ponovno upozorio na opasnost od odvajanja koja je povremeno ugrožavala vladare Kinaija u idućim stoljećima. Tijekom stotinu godina do 671. politička se ideologija nevjerojatno razvila, a budizam je služio za dobivanje političkoga priznanja. O tome govori Nihon shoki, apokrifna priča o dolasku budizma u Japan. Priča kaže kako je kralj zemlje Paekche tražio pomoć u borbi protiv kralja zemlje Silla, a budući da Kinmeija nije želio pomoći, kralj Paekchea poslao je novo poslanstvo. To je poslanstvo poklonilo poglavaru dinastije Asuka kip Shaka Butsu od zlata i bakra, nekoliko zastava i kišobrana, te nekoliko svezaka budističkih »Sutra«, uz sljedeću poruku: Ovo je najbolje učenje od svih. No teško gaje objasniti a i razumjeti. Ni vojvoda od Zhowa a ni Konfucije nisu ga svladali. To učenje može stvoriti vjersko dobro i zlo bez mjere i granice i tako dovesti do potpunoga razumijevanja najveće mudrosti. Zamislite čovjeka koji posjeduje sva željena blaga, te može zadovoljiti sve svoje želje. Takvo je blago ovog učenja. Svaka je

molitva uslišana, a zlo odbijeno. Štoviše, ovo se učenje iz udaljene Indije proširilo sve do tri Hana, gdje ga svi prihvaćaju s oduševljenjem.10 Bogatstvo i mudrost želja je svih koji vjeruju. 10 W. G. Aston, prev. Nihongi, Tokio: Tuttle, 1972., knjiga 2, str. 65., 66. I tako je, prema zapisima, budizam od svoje pojave na području Kinai bio vjera koju su povlaštenima donosili poslanici i izbjeglice iz Koreje. Od samog su ga početka vladari smatrali političkim oruđem, a pojedinci sredstvom za liječenje bolesti i rješavanje drugih nedaća. U početku je poslužio stranačkim ciljevima Soga, a tijekom 590-ih Umako je produbio veze svoje obitelji s budizmom izgrađujući u svojoj pokrajini veličanstveno svetište, Hokoji (Asukadera), nedaleko od mjesta gdje će nekoliko godina poslije biti sagrađena prelijepa nova palača carice Suiko, Oharida. Temelji su pagode Hokoji imali »dragulje, ukrašenu konjsku ormu, te zlatna i srebrna žezla slična onima iz grobnih humaka«.11 Takva uporaba pagode dokazuje da su nova budistička ceremonijalna središta preuzela obrednu ulogu grobnih humaka u obliku ključa. Tako se na vrhuncu vlasti Soga naglo smanjio broj novih grobnih humaka zbog toga što su se velikaši nastojali poistovjetiti sa svojim vođama. Čitamo kako su se »međusobno natjecali u izgradnji budističkih svetišta u čast svojih gospodara i roditelja.«12 Procvatom vjere, vlasti carice Suiko potrudile su se potvrditi svoju vjersku dosljednost i političku sigurnost osnivajući urede za nadzor vjerske zajednice gdje su radili pouzdani činovnici, najčešće doseljeni svećenici. Sastavljen je vjerski popis stanovništva godine 623., koji sadrži 46 hramova, 816 svećenika i 569 redovnica. Jedan je od tih hramova bio Ikarugaji, poslije nazvan Horvuji, koji i danas postoji kao jedan od najstarijih i najslavnijih povijesnih spomenika u Japanu. Elita je do četrdesetih godina sedmog stoljeća, bez obzira na različite stranke, prihvatila budizam, tako da su organizatori puča protiv vladara iz obitelji Soga godine 645. još čvršće ozakonili vjeru. Nihon shoki bilježi novoimenovanoga vladara, Kotokua, koji je, ubrzo nakon puča, proglasio da svećenici moraju dobro poznavati budističke doktrine i pomagati ondje gdje je potrebno da bi održavali hramove koje su podigli članovi plemstva. I nastavlja: Također ćemo imenovati povjerenike za hramove i glavne svećenike, koji će posjećivati sve hramove, skupljati podatke o svećenicima i redovnicama, njihovim muškim i ženskim robovima, površini zemlje koju obrađuju, o čemu će nas iscrpno izvještavati.13 Budući da su mnoge od tih hramova osnovali vođe moćnih ujija, nadziranjem hramova ujedno se nadziralo i vođe ujija. Želja Kotokua da se prati 11 Piggott, The Emergerue ofjapancse Kingship, str. 95. 12 Aston, prev. Nihongi, knjiga 2, str. 123. 13 Aston, prev. Nihongi, Knjiga 2, str. 203. vjerska doličnost i institucionalno zdravlje stopila se sa željom novoga režima za vlašću. U idućim je desetljećima budizam i dalje uživao naklonost službene vlasti, dobivao nove, sjajnije i bogatije ukrašene hramove, sve više svećenika, redovnica i pristaša, a iz inozemstva je dolazilo sve više budističkih tekstova (sutri), slika i vjerskih predmeta. Ugled budizma i njegova važnost za priznanje elite vidljiva je kako u zapisima Nihon shokija i u preživjelim pravilima iz godine 700., o čemu govori četvrto poglavlje. Stoljeća političke konsolidacije do godine 672. stvorila su poredak koji je dominirao kraljevstvom sa sjedištem u pokrajini Kinai. Započeo je diplomatske veze s nekoliko kontinentalnih država, no tek će se vidjeti koliko su oni bili stabilni. Taj je poredak, osobito u

blizini područja Kinai, razmjerno sigurno vladao nad pokrajinskim velikašima i umišljenim namjesnicima. No još nije bilo sigurno može li urediti odnose između članova vladajuće kuće. I na kraju, po kineskim je uzorima sustavno njegovao profinjenu kulturu povlaštenih, no tek će budućnost pokazati je li bio sposoban stvoriti čvrstu financijsku osnovicu potrebnu takvoj kulturi. 4. USPOSTAVA PORETKA RITSURYO (672.-750.) Politički] povijest Izvori Osnutak prijestolnice Osnutak državne crkve PREGLED POGLAVLJA Država Ritsuryo od 150. Državna hijerarhija Cinoviiištvo i financiranje vlasti Siri kontekst Životni uvjeti Kretanja u ekosustavu Danas nam se pobuna Jinshin u ljeto 672., čini najvažnijim događajem japanske političke povijesti, trenutkom kad se u nekoliko desetljeća ispunilo ono što su nagovijestila mnoga pokoljenja. Tako je ta pobuna prikazana u glavnom izvoru podataka, Nihon shokiju. I bez veličanja, promišljene selektivnosti i bogate mašte tih zapisa, ljeto sedamdeset druge još uvijek ima prijelomni značaj kao i godine 1185., 1600., 1868. ili 1945. Zapravo je proces političke konsolidacije, koji se stoljećima sporo razvijao, završen nakon 672., kad je ustanovljen ritsuryo seido ili »sustav kaznenih i građanskih zakona«. Ovim složenim, nasljednim aristokratskim sustavom upravljalo se iz velike palače u sjajnoj prijestolnici, a bio je povezan s proizvođačkim stanovništvom u unutrašnjosti preko činovnika koji su radili u glavnom gradu ili su bili poslani u pokrajinska središta da ubiru poreze i održavaju mir. To je političko uređenje imalo nekoliko zanimljivih čimbenika. Sami književni izvori privlače pozornost jer su napisani političkom odlukom, što pokazuje njihov sadržaj. Važni su osnivanje prijestolnice i prihvaćanje otmjene državne vjere. Struktura države do 750. upućuje na aristokratski, birokratski značaj same vlasti, dok društveni i ekološki pritisci dokazuju da se proces političkih promjena ekološki razgranao. No krenimo s kratkom poviješću toga vremena s pregledom glavnih likova i događaja. Politička povijest Tenmu je potukao vojsku svojega dvadeset i dvogodišnjeg nećaka u jednomjesečnom, ljetnom ratu koji se razbuktao u pokrajini Kinai i idućih četrnaest godina vladao nadasve uspješno. Izbjegavao je sukobe s pobjedničkim narodom Silla i uspio zadržati mirne odnose sa svim državama na kontinentu. Kod kuće je ovladao zemljom i velikašima, te ojačao svoje zapovjedništvo nad vojnim snagama u čitavom kraljevstvu. Činovnicima je nametnuo strogu vlast i naredio pisanje zakonika kako bi objasnio i ujednačio administrativne postupke. Naredio je da se skupe povijesni dokazi o njegovu pravu na vlast — stoje bio osobito važan zadatak znamo li koliko je nejasan njegov uspon na vlast — te je potvrdio vjerski značaj svoje države podupirući i budističke i šintoističke institucije i običaje. Konačno se posvetio, napola

uspješno, i glavnom pitanju koje je njegov uspon na prijestolje tako okrutno istaknuo: potrebi za mirnom predajom vlasti. Do svoje bolesti i smrti 686. Tenmu je snažno učvrstio svoju vlast. Veličinu njegova uspjeha ipak umanjuje činjenica što nije izgradio veliku prijestolnicu poput onih na kontinentu, koja bi bila materijalni dokaz njegovih dostignuća. Pokušavao je stvoriti prijestolnicu, no u vrijeme njegove smrti, državom Yamato još se uvijek vladalo iz skromnog sjedišta. Područje palače uključivalo je skladišta i druge zgrade, kao i samu palaču, no rodbina i činovnici stanovali su u vlastitim dvorcima, većinom u blizini Asuke, no nisu bili urbanistički povezani s palačom. Tenmua je naslijedila njegova udovica Jito, kći Tenjija, a tijekom petnaest godina svoje vladavine uspjela je riješiti pitanje odgovarajuće prijestolnice. Koristeći se kineskim uzorima i prilagođujući ih, njezina je vlada projektirala prošireno sjedište nove prijestolnice, Fujiwarafeyd, prikladno mjesto za pravu »carsku« vlast. Do 694. uspjela se useliti u svoju sjajnu novu palaču. Na sjevernom kraju golemoga pravocrtnog zemljišta bila je ne samo palača okružena zidom s veličanstvenim ulazom nego i geometrijski raspoređene zgrade s vladinim uredima, skladišta, svečane dvorane te dotad neviđeno raskošne službene rezidencije. USPOSTAVA PORETKA RITSURYO (672.-750.)Drugi veliki uspjeh carice Jito bio je taj što je okončala nasilje unutar carske obitelji tako da je zadržala razmjerno stabilnu vrhovnu vlast. Ona i Tenmu imali su nasljednika, Kusakabea, kojeg su vjenčali s mnogo mlađom sestrom carice Jito, Genmei. Mladi je par uskoro dobio kćer Gensho i sina Monmua. U želji da izbjegne sudbinu Tenjijeva sina Kusakabe ipak nije naslijedio prijestolje nakon smrti cara Tenmua 686. te umire tri godine poslije, a da nije bio imenovan nasljednikom. Kako njegova smrt ne bi potaknula borbu za prijestolje, Jito je stupila na prijestolje, te je bila poznata po neuobičajenom naslovu tennč, »božanska vladarka«. Nakon nekoliko godina (697.), kad je umro mogući suparnik mladog Monmua, abdicirala je u korist svojega unuka, čuvajući ga sve do svoje smrti 702. U međuvremenu su činovnici (među njima i ambiciozni Fujivvara no Fuhito, koji je dijelio sudbinu s caricom Jito) žurno pisali zakone, sastavljali službenu povijest, te obavljali bezbrojne rutinske upravne i ceremonijalne poslove. I zaista, povijest pamti vladavinu carice Jito po izvanrednoj rutini i ritualima, kao daje vladanje, zahvaljujući caru Tenmuu, postalo jednostavno održavanje sustava. Najslavnije postignuće njezinih činovnika bio je Zakonik Taiho (Taiho ryo) donesen na Novu godinu 702., opširna zbirka državnih zakona sastavljena prema kineskom predlošku radi određivanja osnovnih pravila uređenja ritsutjo, U kasnijim godinama vlasti Jito je imala čvrstu potporu Fuhitoa, čija je kći Mivako postala Monmuova supruga i, 701., majka njegova sina, poslije cara Shomua. Nakon smrti carice Jito iduće godine, punoljetna Genmei postala je Monmuova skrbnica, a nakon iznenadne smrti mladog cara 707. uzela je naslov tenno, te postala još odlučnijom vladaricom od Jito. Poput svoje starije sestre, Genmei je najpoznatija po prijestolnici koju je izgradila — Heijo-feyo, današnja Nara. No istodobno je, prva u Japanu pokušala uvesti novac u carsku riznicu te potaknula premjeravanje kraljevstva, zbog čega su napisani geografski leksikoni (fudoki) u kojima su obilježeni lokaliteti i njihova božanstva, opisani mjesni običaji, zabilježena prirodna bogatstva i proizvodi svojstveni pojedinim pokrajinama. Genmei je održavala red unutar carske obitelji na isti način kao i Jito. Godine 715., navodno zbog bolesti, abdicirala je u korist svoje punoljetne kćeri Gensho, a ne svojeg unuka Shomua. Čini se da Gensho tennč nije bila toliko snažna žena, te se uglavnom oslanjala na svoju majku

do njezine smrti godine 721., te na Shomuove rođake s majčine strane, Fujivvara no Fuhitoa i njegove sinove, sve do njihove smrti. Izdavanje zakonika Taiho 702. donijelo je mnoge promjene u zakonskim postupcima, a Fuhito je 718. predsjedao odboru koji je osuvremenio čitav zakonik, te izdao novu inačicu od 20 svezaka poznatu, prema datumu izdanja, kao zakonik Yoro (Yoro ritsutjo). Istodobno s tim projektom Fuhito je potaknuo sastavljače da završe Nihon shoki, stoje i učinjeno do 720., osam godina pošto su drugi završili Kojiki. Od 719. GenshS je uključila Shomua u vlast, a godine 724., ugušivši još jednu spletku starijih članova carske obitelji, abdicirala je u njegovu korist. Tada je Fuhito već bio mrtav, no jedna od njegovih kćeri, kasnije poznata pod imenom Komvo Kogo, postaje Shomuova glavna žena 716., a u idućim se godinama Fuhitovi sinovi — polubraća kraljice Komvo — uzdižu do visokih položaja. Udružili su se s Shomuom protiv suparnika koji su polagali pravo na prijestolje. Zajedno su vladali deset godina, držeći na udaljenosti neprijatelje i rješavajući svakodnevne poslove. Sam Shomu tenno jedan je od najzanimljivijih vladara u japanskoj povijesti. Obrazovan, odani budist i sin, uvjerio je narod da su mir, napredak i skladni prirodni poredak, posljedica, a time i pokazatelj carskih vrlina i dobrog upravljanja, dok su društveni nered i prirodne nesreće pokazatelji loše carske vlasti. U vrijeme njegove vladavine Japan su, nažalost, pogodile neke od najstrašnijih prirodnih nesreća u povijesti, a budući daje nevolje smatrao znakom svojeg neuspjeha, još je više pogoršao stanje svojim strogim i nedosljednim postupcima. Najveća je kvaliteta Shomuove vladavine promicanje budizma i izgradnja društvenoga blagostanja zasnovanog na tom učenju. Ironija je sudbine daje najveći uspjeh toga suosjećajnog vladara vojno osvajanje središnjeg dijela pokrajine Tohoku te protjerivanje Emishija, kako su se zvali ondašnji stanovnici, s pradjedovske zemlje. Naraštajima se sve veći broj poljoprivrednika selio prema sjeveru zaposjedajući sve šira područja. Mnogi su to vjerojatno činili bježeći od skupljača poreza, no slijedila ih je carska vlast (a pokatkad ihje i vodila) šireći poreznikov domašaj. Za vrijeme vladavine carica Genmei i Gensho dvor je posebno promicao razvoj pokrajine Tohoku pa ne začuđuje što su se doseljenici sukobili sa starosjediocima Emishima, koji su još uvijek zadržali način života skupljača iz doba države Jomon. Na sve veće otimanje Emishiji su reagirali naoružavanjem i otporom. Dvor je poslao vojsku koja je do 725. »smirila« istočno obalno područje, sjeverno od današnjeg Sendaija, gdje su zapovjednici podigli Taga-jo i druge pogranične tvrđave. Kao u Americi tisuću godina poslije, granica se poljoprivrede pomicala sve dalje, izazivajući novi otpor Emishija. Godine 737. Sh5mu je poslao još jedan vojni pohod, koji je pregazio mnoga sela Emishija i proširio carsku vlast na doline u unutrašnjosti, sjeverno od današnjeg Yamagata. Sljedećih godina niču poljoprivredna naselja u čitavoj pokrajini, između današnjih gradova Akite i Morioke. USPOSTAVA PORETKA RITSURYO (672.-750.)No vlast u samoj pokrajini Kinai nije bila tako uspješna kao osvajanje pradjedovske zemlje naroda Emishi. Tijekom tridesetih godina 8. stoljeća zemlju je poharala nezapamćena epidemija zaraznih bolesti, nesreća koja je znatno smanjila broj poljoprivrednika, osobito u zapadnom i srednjem Japanu. Epidemija je također desetkovala plemstvo, poštedjevši tennoa (cara), ali ne i njegove glavne pristaše — prinčeve i

članove obitelji Fujiwara. Shomu je nastojao umanjiti katastrofu smanjenjem poreza i vojne obveze, te je najavio velike vjerske obrede, uglavnom budističke i šintoističke. Neprestano je mijenjao savjetnike. Time je izazvao neprijateljstvo Hi-rotsugua, Fuhitoova unuka, ambicioznoga živućeg člana obitelji Fujiwara, kojegje protjerao u Dazaifu, utvrđenu postaju i pokrajinsko sjedište na otoku Kvushuu. U pothvatu sličnom onom Tsukushi no Iwaija otprije dva stoljeća, ogorčeni Hirotsugu odrekao se cara Shomua i skupio vojsku na otoku Kvushuu, probudivši tako ponovno sablast secesionizma naroda Wa uz potporu divljeg naroda Silla. Da bi spriječio upletanje kontinenta u tu razmiricu, Shomu je 740. poslao vojsku da smiri pobunu, pa je vojska nakon početne zbrke i velikih nereda, napokon slomila Hirotsugua i vratila carstvu pokrajinu. Još dok taj problem nije bio do kraja riješen, Shomu je započeo provoditi jedan od svojih najdražih nauma, plan izgradnje nove prijestolnice sjeveroistočno od Nare. Tom su zadatku nakratko stali na put činovnici i prirodna nesreća, no Shomu je tvrdoglavo ustrajao. Tek postoje pet godina besciljno lutao pokrajinom Kinai, napustio je svoj san zbog potresa i požara, te se vratio u Naru, kao slomljeni vladar koji je činovnicima prepustio veći dio državnih poslova. No Shomu je i dalje gurao svoj najdraži preostali projekt, gradnju budističke crkve koja bi bila u prijestolnici, ali bi predstavljala čitavo kraljevstvo. Kao što ćemo kasnije vidjeti, dovršio je taj posao, čime je završeno ujedinjenje države i budizma, stoje započeo Soga dvije stotine godina prije njega. U trenutku smrti cara Shomua, 756., ritsutjo seido bijaše na vrhuncu svojeg razvitka. Ponovno ga je vodila žena snažne volje, Koken tenno, kći Komvo Kogo i cara Shomua, žena koja je utjelovila loze Tenji, Tenmu, i Nakatomi no Kamatari, osnivača poretka ritsuryo. Izvori Kao što danas znamo, japanska je povijest sve do godine 500. naše ere uglavnom priča zasnovana na arheološkim dokazima, uljepšana književnim izvorima, uglavnom s kontinenta. Od te godine dalje književna djela postaju glavni izvor podataka.1 Niz djela sadrži korisne podatke, no dvije japanske zbirke, Nihon shoki (Japanska kronika, iz 720.) i Shoku Nihongi (Japanska kronika, nastavak, iz 797.) pružaju većinu podataka do godine 791. Ovo drugo djelo, kako mu samo ime kaže, nastavakje prvoga, i nastavlja priču od 697. godine dolaskom na vlast cara Monmua. To se vidi po njegovoj veličini i sadržaju, no za razliku od prvoga djela, ono bilježi novije, dobro dokumentirane događaje, te je potpuno pouzdano, dok je Nihon shoki točan samo u slučaju nekoliko posljednjih vladara, primjerice careva Tenjija, Tenmua i carice Jito. Zapisi Nihon shoki i raniji Kojiki (Zapis o povijesnim događajima iz 712.) dva su ključna djela japanske historiografije. Odredili su službenu verziju izvora, rani razvoj i značajke carske vlasti, te značajke države kojom je vladala. Oba su djela započeta na poticaj Tenmua, koji je vjerojatno želio zabilježiti prošlost kako bi ispravio »nesporazume« i tako ozakonio svoju vlast. Pisanje je sporo napredovalo, te je završeno tek mnogo godina nakon njegove smrti, za vrijeme procvata vladavine carice Genmei. Sastavljači kronike Kojiki imali su dva zadatka. Jedan je bio uzdignuti vladajuću dinastiju ističući njezinu jedinstvenu vezu s bogovima, začetnicima svemira. Drugi je bio učvrstiti njene veze s drugim uglednim obiteljima tako da njihovi kućni bogovi i mitovi budu na dovoljno visokom položaju u panteonu bogova, no na položaju koji odgovara njihovoj moći i da bude dovoljno ispod položaja vladara. Zato je Kojiki uglavnom povijest božanskih djela, s

obiljem raskošnih slika i složenih pripovijesti, koje se bave dalekom prošlošću, kad su se i razvijali ovi odnosi. Za razliku od toga nedavni su, svjetovni carevi obrađeni površno, a djelo završava smrću carice Suiko godine 628. Nihon shoki mnogo je bliži kineskoj historiografskoj tradiciji, s nakanom da zabilježi, i tako potvrdi zakonitost uzastopnih vladara sve do ondašnjega vremena. Bilježi zasluge dobrih i mane loših vladara, sa svim njihovim posljedicama, i time dokazuje koliko je važna dobra vlast. Pisci ove kronike vjerojatno su se koristili popisom vladara izrađenim za Kojiki, zajedno s 1 Joan R. Piggott, The Emcrgmce ofjapanese Kingship, Stanford, Sup, 1997., str. 287.303., vrijedan izvor pisanih izvora. USPOSTAVA PORETKA RITSURYO (672.-750.)pričama o bogovima koje sadrži, no, ukratko opisavši mitove, više su se bavili posljednjim stoljećima, o kojima su imali podatke iz kineskih, korejskih i japanskih izvora, od kojih mnogi više ne postoje. Prema kineskom su uzoru morali napisati kronologiju svoje povijesti i datume rođenja, vladavine i smrti opisanih vladara. Izvori kojima su se koristili davali su pouzdane datume za razdoblje od posljednja dva stoljeća, no datume prije toga morali su izmišljati, što su i činili. Stvorili su sustav simboličkih razdoblja da bi odredili datum osnivanja dinastije, a potom su odredili pojedina razdoblja vlasti kako bi svoju priču doveli do trenutka kad se vrijeme moglo odrediti prema drugim izvorima. Čini se daje to bilo otprilike u vrijeme »pet kraljeva naroda Wa«. Najvažnija zadaća tih pisaca povijesti bila je ozakoniti vlast cara Tenmua, a slijedom toga i njegovih potomaka. Taj su cilj postigli na više načina. Ističe se pobjeda Tenmua u nemirima Jinshin koja je predstavljena kao neviđena pobjeda poštenja nad lopovlukom. Događaj je opisan do nevjerojatnih detalja, prepričan je svaki dan rata koji je trajao mjesec dana. Zgoda ispunjava gotovo dvadeset stranica teksta (u engleskom prijevodu), stoje čini kudikamo najduljom ratnom pričom u cijeloj Kronici. Također su pokušali prikriti prirodu Tenmuova puča predstavljajući ga izravnim nasljednikom cara Tenjija, potpuno izostavljajući kratku vladavinu Tenjijeva sina. To je »ispravljeno« tek oko 1900., kad je nesretni mladić, Kobun tenno, proglašen trideset i devetim japanskim carem. Od Tenmua preko Tenjija, gledano unatrag, sastavljači su željeli odrediti genealošku lozu koja vodi izravno do Jinmua, zemaljskog osnivača njihove »carske« loze, sve do vremena kamija iz Nebeskog visočja. To je bilo potrebno — a i vrlo teško — jer se stoljećima na prijestolje dolazilo zahvaljujući okrutnim potezima moćnih obitelji koje su često bile slabo povezane zajedničkim interesima i labavim bračnim dogovorima tipičnima za ono vrijeme. Pisci nisu uspjeli dobro prikriti svaki prekid, no, imajući u vidu sklisko tlo kojim su kročili, uspjeli su sastaviti djelo vrijedno štovanja stvorivši uvjerljivu lozu za svoju vladajuću kuću. Sastavljači kronike uspjeli su predstaviti zakonitima odlučne mjere koje je provodio car Tenmu radi političkog ujedinjenja, pišući da je ta politika proglašena nakon puča Taika iz 645, i takozvane reforme Taika. Reforma je prikazana kao odvažan plan u četiri točke, a oni su je bogato ukrasili konfu-cijevskom retorikom i izrazima vjerske odanosti. Politika ujedinjenja dobila je dodatnu težinu kad su princa Shotokua, nećaka i savjetnika carice Suiko, proglasili velikim duhovnim ocem, kojemu su pripisali u zaslugu javno objavljivanje smjernica pravilnog upravljanja ritsutjo. U zapisima Nihon shoki princ Shotoku je prikazan kao zreo, nadaren, zapanjujuće dalekovidan i

nadljudski mudar čovjek. Uzdizali su ga kako bi umanjili uspjehe Soga i tako uzdigli kraljevsku obitelj iznad njezinih pristaša. Pisci kronike Nihon shoki nastojali su pokazati i ključnu ulogu režima na istočnoazijskom diplomatskom području. Kao i kineski carevi, termo (kako su ih tada nazvali) jedan su za drugim gostoljubivo dočekivali »barbarske« posjetioce izdaleka. Pisci, posebno u sedmom stoljeću, iscrpno bilježe diplomatske činjenice i mnoge posjetitelje u gradovima Asuka i Naniwa. Popis gostiju sastoji se od predstavnika naroda Emishi i Sushen iz sjevernogjapana, Havato s juga otoka Kvushu, Yaku, Tane, Amami i Toka s otočja Ryukyu, poslanika naroda Kava, Paekche, Silla, Kogurvo, Sui i Tang. Pišući povijest u kontinentalnom stilu pisci su se suočili s neobičnim problemom: morali su opravdati postojanje ženskih vladara. Kineska dinastička povijest nije priznavala žene vladare, a kad je godine 690. vrlo sposobna carska konkubina izabrana za caricu dinastije Tang, ona — slavna carica Wu, — promijenila je dinastičko ime, udaljila velikaše i došla u sukob s mnogim drugim skupinama, te je nakon petnaest godina odlučne vladavine bila zbačena državnim udarom, a nije joj pomoglo odano podupiranje budizma. Možda su izvješća o ovim nesretnim događajima, koja su stizala dok se pisao Nihon shoki, natjerala sastavljače da prihvate ženske vladare. Konačno, radili su za caricu Genmei. Služili su se neobičnim naslov tenno jer ne određuje spol, a rabio se u Kini za caricu Wu i njene muške prethodnike. Čini se da se u Japanu izraz počeo rabiti za vladavine cara Tenmua, no najčešće se odnosio na caricu Jito. Slijedom toga, pisci kronike Nihon shoki primjenjivali su taj naziv unatrag za svoj popis »careva«, od cara Jinmua dalje, te su tako potvrdili da sjajna titula bez oznake spola seže sve do vremena bogova. Duga vladavina carice Suiko bila je izvrstan presedan ženskog vladara. A oni su još čvršće utvrdili položaj ženskih vladara umećući u svoju genealogiju žensku tenno, caricu Jingu, neposredno prije vremena »pet kraljeva Wa«, možda kako bi prilagodili podatke o Himiko u Wajindenu. Opisujući je inteligentnom, mudrom i lijepom, obdarili su caricu Jingu čudesnim moćima te su je poslali u osvajanje kraljevstava u Koreji, u čemu je sjajno uspjela. Prije Jingu slijedili su lozu tenno sve do božanskoga vremena stvaranja, kad su ženski kamiji posjedovali jednaku stvaralačku moć kao i muški bogovi, i kad je ženska boginja Amaterasu Omikami postala Jinmuova baka i velika osnivačica dinastije. Završivši svoje djelo vjerojatno oko 719., pisci su stvorili priču koja je tadašnjoj vladajućoj kući dala veličanstvenu mitsku povijest. Kraljević Shoto-ku postao je veliki duhovni otac režima. U nazivu tenno našli su prikladnu kraljevsku titulu bez roda koja je odvojila njihovu vladajuću kuću od onih USPOSTAVA PORETKA RITSURYO (672.-750.)na kontinentu. U pripovijestima pak o povezanosti bogova i ljudi njihovi su saveznici i podanici dobili odgovarajući položaj nasljednih vjernih pristaša, čije se veze mogu pratiti u prošlosti preko bitaka, dogovora i milostivog početka vremena. Osnutak prijestolnice Izgradnja prijestolnice — štoviše, dviju u kratkom vremenu —još je jedan oblik sustava poretka ritsuryo. Nekoliko je čimbenika pridonijelo njihovoj izgradnji. Zbog tadašnjih promjena u japanskom političkom životu stara su sjedišta postala zastarjela, a kontinentalni je model dao mogućnost da se to izbjegne. Taj je model, međutim, stvorio nove teškoće.

Zbog bračnih običaja iz prethodnih stoljeća, važnih za stvaranje političkih saveznika, vladari su držali nekoliko palača: jednu za svoju vlastitu obitelj, a drugu za obitelj svojih supružnica, koje su obično ostajale živjeti u rodnoj kući ili blizu nje, barem nekoliko godina nakon vjenčanja. Često su mijenjali kraljevske rezidencije kako su djeca sazrijevala i kako su mijenjali bračne sveze. Više palača i pokretni dvor mogli su postojati dok broj ljudi na vlasti nije bio velik i dok nisu zahtijevali udobno stanovanje. Osim toga, kad bi stupovi i šiblje za slamnate krovove istruljeli, bilo je nužno sagraditi nove palače, svetišta, skladišta, tornjeve i tvrđave. Taj običaj mijenjanja rezidencije nije nepotrebno trošio radnu snagu i građu: kad bi došlo vrijeme, jednostavno bi se podigla nova zgrada na novom mjestu, iskoristila bi se drvna građa sa stare zgrade, a ostatak bi se spalio. Praktična potreba povremene zamjene dobila je vjersku potvrdu u ideji o onečišćenju, stoje, napokon dovelo do odredbe o redovitoj zamjeni svetišta i palača zbog duhovnoga pročišćenja, pretvorivši svakodnevnu potrebu u vjerski običaj. Sirenjem države Yamato u 6. i 7. stoljeću povećavao se broj podređenih, činovnika, količina oružja i poreznih dobara koje je trebalo smjestiti u sve veći broj zgrada. Kako se vlast širila, postalo je važno imati sve te ljude i opremu pri ruci radi lakšeg nadzora i iskorištavanja. Postalo je skupo, pa čak i nepoželjno često seliti dvor ili mijenjati zgrade. Postojalo je rješenje, a predložili su ga uvezeni stručnjaci uz potporu domaćih pristaša. Riječ je bila o kontinentalnom sustavu urbanističkoga plana i tehnike građenja. Bile su to geometrijski planirane prijestolnice s glavnim gradskim vratima i važnim zgradama na kamenim temeljima, s drvenom konstrukcijom spojenom sipom i utorom, te crijepom na krovu, koje nije trebalo često mijenjati zbog truljenja. Izgradnja takvih gradova i građevina iziskivala je mnogo radne snage i građe, što je bio dobar razlog da se prestane s povremenim zamjenama ili selidbama carskoga sjedišta. Ipak, ideja o velebnim građevinama i prijestolnicama privlačila je vladare Kinaija u 7. i 8. stoljeću. Imale su ih kontinentalne države, osobito sjajne nove kineske dinastije: bile su izraz političke moći, prvorazredni pokazatelj legitimnosti. Štoviše, arhitektura bijaše sastavni dio budizma, pa je prihvaćanje vjere neminovno vodilo do preuzimanja njezinog načina gradnje. Nekoliko protuslovnih čimbenika — teškoće u promjeni uređenja palača i prijestolnica, želja za sjajem, no otpor prema jednom, stalnom dvoru — postali su vidljivi sredinom 7. stoljeća. Promjene su nastupale, ali sporo, i na kraju je stvoren kompromis. Sintoistička svetišta i mnoge stambene zgrade i dalje su se gradili sa stupovima koji bi s vremenom istruljeli jer su odgovarali vjerskim potrebama i tabuima, dok su gradska vrata, glavne vladine zgrade i budistički hramovi građeni na kontinentalni način u nakani da budu veličanstveni i trajni. Osim toga, običaj kontinentalnih vladara da imaju »ljetnu« palaču ili pokrajinske prijestolnice, kamo su povremeno odlazili, potaknula je japanske vladare da zadrže veći broj palača. Time su opravdali održavanje dviju ili više palača. Sve u svemu, takvi su se kompromisi pokazali provedivima, iako skupima, te su tijekom 8. stoljeća postali glavnim izvorom društvenih nevolja i političkih problema. Na vrhuncu dinastije Soga, kao što smo već pisali, gradnja je hrama brzo napredovala, a nastavljena je 645. nakon državnog udara Taika. Novi su vladari također započeli gradnju proširene palače, nastavljajući s glavnim projektima u gradovima Naniwa i Asuka. Kad su se upleli u kontinentalnu politiku, počeli su mahnito graditi obrambene građevine, Tenji je

podigao glavne tvrđave na ključnim položajima na čitavom području od otoka Kvushua do pokrajine Kinai. Narod je bijedno živio jer su kulučili na gradilištima utvrda, a vladajuća je elita bila nezadovoljna. Nakon razarajućih nemira Jinshin, Tenmu je nastavio s obnovom, gradeći lijepo zdanje palače Kivomihara u gradu Asuki. A tijekom sedamdesetih godina 7. stoljeća odlučio je sagraditi bolja sjedišta i u gradovima Asuki i Naniwi. Iako je taj plan sporo napredovao, 683. iznio je planove o izgradnji trećeg središta, istočne prijestolnice, u brdovitoj pokrajini Shinano. Smrt je prekinula njegove planove, no carica Jito obnovila je glavni nacrt za sjajno novo sjedište u gradu Asuki. Ne znamo koliki je dio prijestolnice, Fujiwa-ra-feyo, završen tijekom njezine kratke vladavine, no iskapanja upućuju na to da su njeni graditelji sagradili središnji upravni prostor iste veličine kao u USPOSTAVA PORETKA RITSURYO (672.-750.)kasnije sagrađenim palačama Heijo-feyo i Heian-feyo, koji je pedeset puta veći od površine Tenmuove palače Kivomihara. Graditelji carice Jito dovozili su drvnu građu rijekom i na volovskim zapregama iz pokrajine Omi na sjeveru, što znači da u pristupačnijim šumama oko doline rijeke Yamato više nije bilo drvne građe potrebne veličine i kvalitete. Radovi su ipak napredovali pa je konačno završeno geometrijski projektirano sjedište s velikim vratima i sjajnom dvoranom za primanja u kontinentalnom stilu, s lijepom carskom palačom sagrađenom u japanskom stilu sa stupovima i slamnatim krovom, s ostalim uredskim zgradama, okruženo zidovima i opkopima. Izvan opkopa izgradili su grad s dugim ulicama i malim poprečnim uličicama, s aristokratiskim zdanjima, hramovima, tržnicama i stambenim naseljima za sve veći broj običnog puka — slugu, opskrbljivača, obrtnika i radnika. Carica Jito je palačom Fujiwara-feyo dala Japanu veliku prijestolnicu, iako je još uvijek prevladavala ideja o postojanju više palača, o njihovoj povremenoj obnovi i pokretnom dvoru. Godine 708., pošto je umro Monmu, a Genmei došla na vlast, nova tenno izdala je proglas kojim izražava žaljenje kako »još nije imala vremena razmišljati o promjeni prijestolnice«2, a obitelj i dužnosnici, kazalaje, mole je da nastavi na uobičajeni način, slijedeći upute božanstava, astrologije i geomantije (gatanje iz pijeska ili grudica zemlje), »i tako stvori temelje za trajno i snažno sjedište vlasti«. Dalje kaže: Kako su njihovi osjećaji toliko iskreni, teško se usprotiviti njihovim savjetima. K tomu, kako je Prijestolnica mjesto gdje stanuju uglednici, mjesto gdje se sastaju ljudi s raznih strana, to je razlog za veselje, ne samo za Nas, a s obzirom na to da je korisno, kako se Mi možemo tomu protiviti? U davnini, Yin su kraljevi mijenjali svoje prijestolnice pet puta, i zaslužili su naslov promicatelja napretka, kralj Zhou tri je puta mijenjao prijestolnicu i zaslužio naziv donositelja mira; mirnim je promjenama izgrađena mirna kuća koja je dugo trajala. Tako će izgradnja nove prijestolnice osigurati mir i napredak državi, te Genmei izvješćuje svoje podanike da je za to predviđen grad Nara, oko dvadeset i jedan kilometar na sjever, što odgovara uvjetima bogova i geomantije. Bez obzira na vedar ton, Genmei je dobro znala da će takav projekt biti golem teret i za plemstvo i za puk. Ipak je ustrajala u naumu unatoč protestima do kojih je ubrzo došlo. Kako bi osigurala potrebnu ravničarsku zemlju, vlada je protjerala seljake s njihovih polja i iz kuća, a radnici su raskrčili 2 J. B. Snellen, prev. »Shoku Nihoki«, TASJ, Second Series, Vol. 14, 1937., str. 218.-220. Drugi prijevod nalazi se u Piggott, The Emergence, str. 188.-9.

prostor za gradnju. Rad je bio prisilan, i dok su jedni sjekli i vukli drva iz unutrašnjosti pokrajina Omi i Iga, drugi su dovozili raznu građu iz drugih krajeva. Za to su vrijeme treći izrađivali crijep, vadili i oblikovali kamen za temelje, pilili, rezali i oblikovali drvo u odgovarajuće oblike, te podizali nove zgrade. Zahvaljujući njihovu zajedničkom trudu Genmei se u proljeće 710. uspjela useliti u svoju novu palaču u Heijo-fe^o. Idućih su godina problemi povezani s izgradnjom Heij6-feyoa postali vrlo ozbiljni i znatno su utjecali na politički život. Neprestano se novačilo radnike koji su naporno radili, a premalo jeli tako da su strašno patili, te su ili sabotirali posao ili bježali, stoje potaknulo vladu da pokuša urediti način prijevoza te iskorištavanje zemlje i rada kako bi ublažila probleme i ubrzala projekt. Aristokracija, ne mogavši zaustaviti pothvat, zaposlila je svoje vlastite skupine radnika na izgradnji dvoraca, kućnih hramova i svetišta na novom gradilištu, katkad odvlačeći radnike unovačene za državne potrebe. A zbog teškoga pristupa i visokih troškova kvalitetne drvne građe, rastavljali su građevine u Fujiwara-feyoM i odvlačili građu na sjever i ugrađivali je u nove zgrade. U međuvremenu je Genmei povećala poreze kao bi mogla financirati radove. Također je počela kovati novac a zatim je raznim lukavštinama natjerala radnike i plemstvo da njime plaćaju robu i usluge. Naredila je pisanje lokalnih zemljopisnih leksikona kako bi se odredila nalazišta skupocjenih tvari, poput tinjca, žive, sumpora, stipse, magnetskog oksida željeza i kvarca. I tako je postupno, unatoč nezadovoljstvu i otporu, izrastala nova prijestolnica okružena gradom. Do godine 715. završene su sve upravne zgrade, iako su plemstvo i običan puk gradili još desetak godina. Iste je jeseni Genmei abdicirala. Izgradnja se usporila, a pokušaji da se osnuje kovnica novca zamrli su. No još nisu do kraja napušteni stari snovi o nekoliko prijestolnica i o pokretnom dvoru. U stvarnosti se običaj sasvim promijenio. Dok su se nekadašnji vladari zastalno selili iz jedne palače u drugu, najčešće u gradove Asuka ili Naniwa, Jito, Genmei i njihovi nasljednici u 8. stoljeću kratko bi boravili u drugim palačama radi odmora, zbog vjerskih razloga, ili samo da se ondje pojave, dok bi uprava ostala u svojim uredima u Fujiwara-feyo« i kasnije, Heij6feyo«. Ipak je mladi Shomu tenno, kao i Tenmu, želio imati složeniji sustav s više prijestolnica. Oko 730. ponovno je izgradio grad Naniwu, koji je izgorio nekoliko desetljeća prije toga, i grad Heijo, gdje je sagradio novu palaču na mjestu palače svoje bake. A onda je, tijekom četrdesetih godina 8. stoljeća, kao što smo već prije kratko spomenuli, počeo mahnito graditi u pokrajini Kinai, započinjući s velikim projektima u mjestima Kuni i Shigaraki na USPOSTAVA PORETKA RITSURYO (672.-750.)sjeveru, nakon čega se preselio u grad Naniwu, a na kraju se vratio u Heijo, ponižen i očajan. Njegov se nasljednik također selio, iako ne toliko često, pokrenuvši izgradnju palača u gradu Hori u blizini jezera Biwa, u gradu Yugeu jugoistočno od grada Naniwe, u gradu Nagaoki i konačno u gradu Heianu. Od tih je pothvata ostvaren samo posljednji, Heian-feyo, čija je izgradnja toliko iscrpila državu da nije nikad završen, a carevi se više nikad nisu toliko često selili. Stalnu je prijestolnicu Japan dobio slučajem a ne planski. Idući su carevi stolovali u jednom gradu, iako su ih nedaće poput požara i političkih razdora i dalje tjerale da se sele iz jedne palače u drugu u samome gradu. Zbog ekoloških zahtjeva novoga političkog uređenja i njegove arhitekture na posljetku je prestao stari običaj postojanja nekoliko prijestolnica i dvora koji se neprestano selio.

Osnivanje državne crkve Kao što se vidi iz bogate šintoističke mitologije koju donosi kronika Kojiki, tradicija pripovijedaka i običaja o božanstvima kami kakvu je njegovala elita države Yamato, bila je okvir oko kojega je stvoren složeni panteon bogova koji je povezao obitelji lokalnih moćnika s političkim poretkom. A kronika Nihon shoki nastavila je s tom pričom govoreći kako su Tenmu i drugi vladari poštovali svetišta i njihove kami od Kantoa do Kvushua. Istodobno je dolazak kontinentalnog načina razmišljanja donio nove složene pojmovne sustave koji su se nekako morali uklopiti u ideologiju vlasti, a taj se proces lijepo vidi u kronici Nihon shoki. Sjajan je prikaz duhovnog oca princa Shotokua kao vrhunskog učitelja svih znanja. I sljedeće vladare kronika opisuje kao strastvene promicatelje uzviđene misli. Primjerice, Shotoku, pošto su ga ustoličili vođe puča Taika, svojim uzvišenim govorom o dolasku dinastije Soga na vlast upozorava ostale da pripaze: Nebesa nas štite. Zemlja nas rađa: samo je jedan Carski put. No, ovo nedavno pokvareno vrijeme uništilo je odnos između Gospodara i Vazala, dok Uzvišena Nebesa nisu donijela smrt izdajicama od Naše ruke. [Od sada će gospodar i vazal biti u slozi ili će] Nebesa poslati prokletstvo, a zemlja kugu, demoni će ih pokositi, a ljudi će ih ubiti. To je jasno kao Sunce i Mjesec.3 3 W. G. Aston, prev. Nihon shoki, Tokio, Tuttle, 1972., Knjiga 2, str. 197.-8. Ti su vladari provodili ideje i običaje konfucijevstva, daoizma, te drugih religija s kontinenta, pa ipakje budistička misao prevladala u državnoj crkvi poretka ritsuryo. Vladari Soga zagovarali su budizam zato što su smatrali daje koristan za osobno zdravlje te za državnu sigurnost, pa su do sredine 7. stoljeća vladari Kinaija aktivno i uporno podupirali budističke i šintoističke običaje bez obzira na stranačke promjene. Tenmu je osobito podupirao budizam, pa je broj od 46 hramova iz vremena carice Jito narastao na 623, od kojih je oko 545 u blizini Kinaija dobivalo državnu potporu, a samo je prijestolnica Fujiwara-feyo imala 33 hrama. Dostaje hramova bilo u udaljenim pokrajinama, a neki su zaista bili prekrasni. Tako je iskopavanje otkrilo daje hram u blizini stare države Izumo imao »fine freske na zidovima, pločice u kapelama, galerije, tornjeve i vrata kao u kraljevskim i plemićkim kućama u državi Yamato«.4 Tenmu je zahtijevao da se na dvoru poštuju budistički obredi, te je zabranio lov, ribolov i jedenje mesa. Gradio je hramove i naredio redovnicima da nastave sveto djelo prepisivanja Tripitake (goleme kineske zbirke budističkih tekstova). Zasipao je darovima redovnike iz inozemstva i posebno promicao čitanje sutri posvećenih vladarima, primjerice Konkomyo— kyo ili Sutru zlatne svjetlosti. U proljeće 685. pokrajine su dobile obavijest da: svaka kuća mora imati budističko svetište s Buddhinom slikom i budističkim zapisima. Ondje se mora moliti i donositi hranu kao žrtvu zahvalnicu.5 Tenmu je istodobno vodio brigu o tome da se poštuju šintoistički običaji, tako daje hram Ise sa svojim bogovima i dalje bio glavno svetište za državne obrede. Također je odredio da dvor uvede razne kineske obrede i običaje. Tenmuovi su nasljednici nastavili s takvom praksom, promičući vjeru u svrhu državnih interesa. Shomu pak bijaše jedan od onih koji su se najviše koristili vjerom u političkom životu. Njemu su, kao duboko pobožnom čovjeku, strašne patnje suvremenika bile dokazom njegove nesposobnosti kao vladara, te je nastojao biti krajnje neporočan. On je promicao ne samo različite vjere, na što je trošio mnogo energije, nego i vjersku gorljivost, osobito

budističku. Kad su velike boginje poharale carstvo sredinom tridesetih godina 8. stoljeća, naredio je čitanje svetih tekstova na dvoru i u pokrajinama. Zapovjedio je odricanja i vjersku službu u šintoističkim hramovima, a na kraju je donio odluku o izgradnji niza vjerskih građevina i skulptura širom zemlje. 4 Piggott, The Emergence, str. 155. 5 Aston, prev. Nihongi, knjiga 2, str. 369. Za drugi prijevod vidi: Piggott, The Emergence, str. 154. USPOSTAVA PORETKA RITSURYO (672.-750.)Godine 740., kad se pobunio Fujiwara no Hirotsugu na otoku Kvushuu, Shomu je jačao svoju vojsku naredivši izradu dvometarskih kipova bodhi-sattve Kannona i čitanje svetih rukopisa u svim pokrajinama. Po dolasku na otok Kvushu, zapovjednik njegove vojske otišao se pokloniti u hram boga Hachimana u gradu Usa, kako bi smirio gnjev prema osvajačkoj vojsci boga otoka Kvushua. Idućega pak proljeća, postoje Hirotsugu bio uhićen i pogubljen, dvor je zahvalio prigodnim darovima bogu Hachimanu. Darovi su se sastojali od budističkih sutri, a kasnije od novih hramova u budističkom stilu. Netom je saznao o Hirotsuguovoj smrti, Shomu je državnim službenicima svih pokrajina naredio da sagrade, opreme i postave osoblje u pokrajinsko svetište (kokubunsoji) i ženski samostan (kokubunniji) gdje bi se tumačila Sutra zlatne svjetlosti. Također je obnovio staru uredbu da se u svakoj pokrajini podigne sedmerokatna pagoda. Objašnjenje koje je pratilo spomenutu uredbu baca švijetlost na Shomuovo shvaćanje carske dužnosti6. Nakon uvodne isprike zbog toga stoje loš vladar, navodi sve stoje poduzeo u vezi s epidemijom velikih boginja. Zahvaljujući tome, kao što primjećuje, došli su lijepo vrijeme i dobra žetva. No još je uvijek zabrinut te određuje da se podignu pagode te da se prepiše još sutri, kako preporučuje Sutra četiriju nebeskih kraljeva (Shitenno). Sada, nastavlja on, ponovno zahtijeva podizanje pagoda kako bi osigurao vječno blagostanje carstva i budističkog učenja. K tomu je naredio izgradnju pokrajinskih muških i ženskih samostana da bi narodu približio budističko učenje. Zatim točno određuje kako će se te ustanove održavati i koliko će imati osoblja. Shomuov je sljedeći vjerski naum bio povezan s velikim planom izgradnje nove prijestolnice. Početkom godine 741. započeo je izgradnju palače u gradu Kuni. A iduće je godine započeo gradnju druge palače u gradu Shiga-rakiju, u planinama dvadeset kilometara sjeveroistočno, na mjestu dovoljno udaljenom od sukobljenih kritičara u svojoj vladi, a dovoljno blizu izvorima drvne građe, željezne rude i gline za crijep. U jesen 743. naredio je da se ondje izlije velika skulptura Buddhe, koja je trebala postati središtem novoga državnog kulta. U Shigarakiju je želio kip Rushane (Vairocana), središnjeg lika sutre Kegon. Ta je sutra bila prevedena na kineski i donesena u Japan samo dvadesetak godina prije toga, te je imala prvenstvo zbog svoje suvremenosti. Njezino je učenje bilo privlačno i zato stoje prikazivala velikoga središnjeg Rushane okruženog »s tisućama velikih Buddha i milijardu malenih bud6 Sažetak odluke koju donosi verzija na modernom jeziku Kojiro Naokieve Shoku Nihongi, Sv. 2, Tokio, Heibonsha, 1988., str. 91.-2. dha«, a vođa je svih Rushana7. Sutra kaže da se i čitatelji mogu pridružiti toj nebeskoj zajednici ako prihvate njezino učenje. Nije teško pogoditi zašto se Shomuu svidjela ta sutra i njezine slike koje ulijevaju strahopoštovanje: bio je to idealni prikaz političkog poretka kakvom je težio, gdje bi tenno milostivo vodio »tisuću« aristokratskih obitelji, dok bi ispod njih bila »milijarda« običnih

ljudi. Njegov novi sustav središnjega svetišta i pokrajinskih samostana (muških i ženskih) fizički je ujedinio političko i duhovno carstvo. Svoju je nadu o tome izrazio objavljujući svoju odluku o izradi divovske brončane skulpture u Shigarakiju: S poštovanjem naslijedivši prijestolje bez Naše vlastite zasluge, zbog neprestane brige za sve ljude kojima Mi uvijek želimo pomoći kako bi stigli na obale Buddhine-zemlje... Naša je gorljiva želja da pod okriljem Tri (budistička) Blaga dođe mir na nebo i na zemlju, te da njegove plodove uživaju čak i životinje i biljke, do kraja vremena. Zato.... Mi želimo ovom prigodom objaviti Naš zavjet o izgradnji kipa (Rushana) Buddhe u zlatu i bakru... te želimo da Nam se čitava zemlja pridruži u vjeri u buddhizam i zajednički uživa prednosti koje takva odluka donosi za postizanje buddhinstva.8 Skupljeni su radnici i započeti radovi. No ubrzo se pokazalo daje istodobna izgradnja u Kuniju i Shigarakiju bila preteška zadaća, tako da je Shomu zaustavio radove u gradu Kuni. Izgradnja vjerskog projekta očito je bila važnija. Financijska se situacija pogoršala unatoč tim mjerama štednje. Naišli su i drugi problemi, pa je izgradnja kipova u gradovima Kuniju i Shigarakiju postala kaotična. Tada su, kako dalje vidimo, od 744. do 745. ta dva gradilišta bila ugrožena velikim šumskim požarima. Kad je snažni potres pružio još jedan dokaz o božanskom nezadovoljstvu, čitav se pothvat poljuljao. Shomu je dao sve od sebe. Odredio je čitanje još većega broja sutri, a i sam ih je sve više čitao. Pokušao je udobrovoljiti boga Hachimana i duha Hirotsugua tako što je dao obiteljske titule onim uglednicima na otoku Kviishuu koji ih nisu imali. Molio se za kišu kad je buknuo jošjedan požar, i prinosio šintoističke žrtve na grobovima svih svojih carskih predaka. Sve je bilo uzalud, te se na posljetku sa svojim pristašama vratio u Naru, oni odahnuvši, a on poražen. Dužnosnici su tada ukinuli većinu njegovih odluka 7 Koyu Sonoda, »Early Buddha Worship«, u Delmer M. Brown, ur. The Cambridge History of Japan, Volumc 1, AndentJapan, Cambridge, CUP, 1993., str. 402. 8 Ryusaku Tsunoda i dr., Sourccs ojtheJapanese Tradition, NY, CUP, 1958., str. 106. Za drugi prijevod vidi: Piggott. The Emergence, str. 259. USPOSTAVA PORETKA R1TSURYO (672.-750.)iz prethodnih godina, te su, među ostalim, veliki Rushana projekt preselili u hram u gradu. Godine 747. Shomu se vratio svojim vjerskim pothvatima. Naredio je da se radovi na pokrajinskim samostanima ubrzaju, odobrio im je više zemljišta i zemljoradnike da se ubrza posao. U deset je godina izgrađena trećina samostana. A tada je, početkom 746., pronađeno zlato na nekadašnjem području naroda Emishi u pokrajini Mutsu, stoje omogućilo izradu pozlate i time završetak velikog kipa Rushane. Mjesec dana pošto je primio dokaz o tome da bogovi i Buddha odobravaju njegov projekt, Shomu je u svetištu organizirao sjajnu državnu svečanost zahvale u hramu, koji je nazvao Todaiji, zbog njegova položaja istočno od palače. Jedna je od sudionica bila šintoi-stička svećenica iz svetišta Usa na otoku Kvushuu, koja je sudjelovala u obredima koji su zahvaljivali bogu Hachimanu na pomoći pri izgradnji kipa Rushane, vjerojatno prihvaćajući, a možda i pomažući pri Hirotsuguovom porazu devet godina prije toga. Tada je Hachiman postavljen u novo svetište u sklopu unutarnjeg dijela Todaijija. Ondje je mogao biti vječni zaštitnik kami samog svetišta i carske obitelji, stoje vremenom približilo otok Kvtishu i vladare Kinaija.

Shomu je tom prigodom također odredio da se još rižinih polja pokloni hramovima važnih obitelji, uključujući Kofukuji obitelji Fujiware. Nedugo nakon toga abdicirao je u korist svoje kćeri, koja je postala Koken tenno. Građevinski su radovi u Todaijiju trajali godinama, a završeni je kompleks bio veličanstven. Omiljeni su bili učenje i kipovi škole Kegon, no skupine redovnika iz hrama proučavale su i prevodile tekstove svih glavnih tradicija budističke misli prema ondašnjem tumačenju: »šest škola« (Kegon, Hosso, Ritsu, Sanron, Kusha, Jojitsu) kao što ih obično nazivamo. Tako je Todaiji postao glavno središte budističkog učenja, jedino mjesto u Japanu s pravom poučavanja i imenovanja redovnika za čitavo carstvo. Tako je Shomu do svoje smrti stvorio instrumente državne crkve. Njegov Todaiji, sa svojim velikim Buddhom Rushanom, bijaše središtem dok-trinarnoga vjerskog sustava koji je obuhvatio čitavu državu. Njegova se moć širila preko mnogih nižih pokrajinskih muških i ženskih samostana, povezanih s Todaijijem doktrinom, pravilima i namještenicima, a sve su to uzdržavala kućanstva (hehito) koja su davala danak u robi i radu. Država Ritsuryo godine 150. Država ritsuryo uzdigla se kroz zamršen i nepredvidiv proces koji je nastao političkom voljom i političkim slučajem. Kao i u drugim društvima, sustav koji je nastao takvim procesom malokad je djelovao prema pravilima, a činovnici su neprestano prilagođavali pravila u želji da budu što djelotvornija. Ipak je dobro opisati državu kakvu su zamislili utemeljitelji zakonika Taiho i Y6ro. DRŽAVNA HIJERARHIJA Njihova je država ritsutjd složeno ustrojena struktura koja je povezivala carski dvor i običan puk preko hijerarhije središnjih, pokrajinskih, kotarskih i lokalnih predstavnika vlasti. Ti su predstavnici, činovnici odgovarajućeg podrijetla, morali osigurati održavanje mira i skupljanje danka u skladu s odredbama vlasti. Glava države, tenno, biran je prema prilagodljivim pravilima između malene grupe bliskih rođaka prethodnoga vladara. Jednom na prijestolju, ona ili on mogli su tvrditi, kao stoje Shomu učinio 743., da »Mi posjedujemo čitavo bogatstvo u zemlji; Mi posjedujemo svu vlast u zemlji«9. Ovo pravo na vlast ozakonjeno je zamršenom mrežom ideja koja je carskoj vlasti dala božansko podrijetlo, gdje je dobra vladavina značila poštivanje bogova, Bud-dha, predaka, svih živih bića i same države. Car ili carica provodili su apsolutnu vlast — mnogo manju od apsolutne moći — preko vlade s namještenicima koji su djelovali prema nebrojenim pisanim pravilima. Prema zakoniku Yoro, središnja se uprava sastojala od dvaju dijelova, jingikana, manjeg ureda koji se bavio mnogim šintoističkim državnim obredima, i daijokana ili Državnog vijeća, koje je nadziralo većinu poslova. Na čelu daijokana bila je malena skupina državnih službenika (premijer ili kancelar: daijo daijin, ministri Lijeve i Desne strane te nekoliko savjetnika) koji su činili carevo savjetodavno tijelo. Još dvanaestak starijih državnih službenika činilo je administrativnu vezu između ove male vlada-juće skupine i osam ministarstava koja su činila središnje tijelo vlasti. Tih osam ministarstava zapošljavalo je oko 350 administratora i 6.500 nižih činovnika, stručnjaka, i nižih pomoćnika. Još 3.000 sličnih činovnika radilo je u inspekcijskoj agenciji Državnog vijeća, u kućanstvima tennoa, njegovih žena, nasljednika, te nekoliko glavnih policijskih i stražarskih jedi-

9 Tsunoda i dr., Sourccs, str. 106.-7. USPOSTAVA PORETKA RITSURYO (672.-750.)nica. Tako je do 750. oko 10.000 ljudi našlo zaposlenje u središnjoj vlasti u gradu Nari. Sustav odgovornosti povezivao je središnja tijela s običnim stanovništvom. Gradski su uredi upravljali samim gradom Narom, a posebni su uredi vodili pogranične poslove u Dazaifuu, a povremeno i one na sjeveroistoku. Nad ostatkom države — četiri i više milijuna onih koji su plaćali danak i živjeli u otprilike 4.000 »gradova« (go) koji su službeno predstavljali unutrašnjost — nadzor je imalo, barem u načelu, šezdesetak pokrajinskih središta (kokufu) i 550 do 600 njima podređenih kotarskih ureda. Jedan je kokufu sadržavao nekoliko instrumenata svjetovne vlasti: »administrativne urede, skladišta, školu, vojarnicu i druge ustanove«.10 Njegovim je namještenicima, kojih je ponegdje bilo na stotine, ovisno o broju stanovnika pokrajine, upravljalo nekoliko nadređenih činovnika. Oni su provodili glavne namjesnikove zadaće: bogoslužje, popisivanje stanovništva, prehranu stanovništva, poticanje proizvodnje te nagrađivanje zasluga. Zakonik Yoro određivao je da svaki namjesnik: nadzire rižina polja i domove svih osoba, slobodnih i neslobodnih, rješavanje razmirica, skupljanje danka, skladišta i rad kulaka. Također je odgovoran za vojsku, oružje, bubnjeve i trube, poštanske postaje i zamjenu konja, svjetionike, utvrde i pašnjake, kontrolna mjesta, sve tegleće životinje, one u državnom i privatnom vlasništvu; napuštena dobra i budističke hramove-samostane i njihove svećenike.11 Malo je toga bilo izvan njegova djelokruga. U okviru svakog kokufua, kao instrumenti državne vjerske vlasti bijahu osoblje pokrajinskih budističkih muških i ženskih samostana i upravitelji pokrajinskih šintoističkih svetišta (soja). Kako su budističke ustanove služile za povezivanje pokrajinske vjere s Todaijijem, tako je postojanje šintoističkih ustanova postavilo lokalne bogove u pravi odnos prema carskim bogovima u gradovima Nari, Isi i drugdje. Pomagali su u rješavanju praktičnih problema između lokalnih i carskih svetišta, uključivali su lokalne bogove i njihove svetkovine u carski šintoistički panteon, dodjeljivali položaje i određivali obredne žrtve u lokalnim svetištima, i poticali izgradnju takvih svetišta ondje gdje ih nije bilo. Svaka je pokrajina bila podijeljena na nekoliko općina (kori) kojima su na čelu bili suci, najčešće lokalni moćnici koji su svoje položaje obično 10 John Whitney Hali, Government and Local Pouier in Japan, 500 to 1700, Princeton, PUP, 1966., str. 73.-4. Ovdje su izbrisani japanski izrazi kokuga, kokucho igundan. 11 Piggott, The Emergence, str. 193. prenosili na svoje nasljednike. Uz pomoć rodbine i podčinjenih obitelji koje su davale činovnike i vojnike, kao i obrtnike i fizičke radnike, suci su nadzirali razne vrste obrtničke djelatnosti i nadzirali ubiranje poreza i prijevoz u svojoj općini. Na položaju ispod sudaca sukobljavale su se uredne zamisli graditelja toga sustava s neurednom stvarnošću u državi. Zbog topografije je proizvođačko stanovništvo bilo neravnomjerno naseljeno u zaseocima i udaljenim kućama. Seoce je najčešće imalo od 20 do 30 kućanstava, svako s četiri do šest članova, no broj kuća i njihova međusobna udaljenost bili su različiti. K tomu, ako su djeca odgajana u rodnoj kući svoje majke (uže su se obitelji osnivale vrlo kasno), a rodne su bile velike i sastojale su se od glave obitelji, njegove (a

ponekad njene) djece, njihovih potomaka, i druge rodbine i podređenih, možda ukupno deset do dvadeset članova, koji su vjerojatno živjeli u dvije ili četiri kuće. No, radi skupljanja poreza i državnog nadzora, odredbe ritsuryo izbjegle su ovu nepravilnost tako što su objavile da službeno kućanstvo (ko) ima otprilike dvadeset članova, da pedeset takvih kućanstava čini općinu, a otprilike sedam općina čini prosječni kotar. Po svoj je prilici svaki kotarski sudac imao zadaću odrediti kako postojeće stanovnike svojega djelokruga uskladiti u ovaj sustav, a problemi usklađivanja vjerojatno su bili razlog povremenim promjenama zakona. Svako službeno kućanstvo nadzirala je glava (muškarac ili žena), koja je bila odgovorna za davanje danka. Svakoj je općini na čelu bio njezin upravitelj, lokalni uglednik, koji je bio odgovoran za: nadziranje stanovništva, sadnju poljoprivrednih kultura i duda, sprječavanje nedjela i ubiranje tlake i danka.12 Sve je to osmišljeno da se te proizvođače drži pod kontrolom, a njihovi proizvodi šalju pripadnicima viših slojeva preko kotarskih sjedišta do najvećih dužnosnika. U idealnim uvjetima te je ciljeve trebalo postići mirnim putem, no, ako se to ne ostvari, bila su dostupna i sredstva prisile. Ministarstvo vojnih poslova u gradu Nari upravljalo je vojnim sustavom koji je pružao potporu civilnim državnim službenicima. Ono je vodilo »popise jedinica, oružarnica, pašnjaka, ratnih konja, javnih i privatnih teretnih životinja, čamaca, utvrda, signalnih vatri i poštanskih cesta« i bilo ovlašteno za nadzor proizvodnje oružja, špijunažu i raspored jedinica.13 Stražarske 12 Bruce L. Batten, »Provincial Administration in Early Japan: From Ritsuryo kokka to Ocho kokka«, HJAS 53/1, June 1993: 109, citira Ryo nogige, 833. 13 Karl F. Friday, Hired Sivords: The Rise ofPrivate Warrior Poiver in EarljJapan, Stanford, SUP, 1992., str. 14. USPOSTAVA PORETKA RITSURYO (672.-750.)snage u prijestolnici sastojale su se od odabranih jedinica u kojima su služili niži plemići i drugih jedinica sastavljenih od seljaka dovedenih iz pokrajinskih bataljuna. Pokazalo se pak da ovi posljednji nisu vojno ni od kakve koristi te su ih s vremenom zamijenile stražarske snage na čelu s profesionalnim vojnicima koje su plemići iz prijestolnice sve češće uzimali za svoje osobne čuvare. Pokrajinski vojni sustav u biti se sastojao od podučenih pričuvnih snaga koje su se u slučaju opasnosti mogle mobilizirati. Svaki je lokalni velikaš u načelu zapovijedao bataljunom od 600 do 1.000 ljudi, u čije je jedinice novačen po jedan čovjek iz svakoga službenog kućanstva. Svaki je novak morao sudjelovati u povremenim vježbama, osigurati vlastitu hranu i opremu i naoružati se lukom i strijelama i mačem, a morao je imati »jedan slamnati šljem, jednu vrećicu riže, jednu šalicu zavodu, zdjelicu za sol, jedan par gležnjaka ijedan par slamnatih sandala«.14 No, zbog slabe poljoprivredne proizvodnje te su se obveze pokazale teškima, posebice kad bi muškarac zbog vojne obveze napustio svoje selo u vrijeme žetve, te su novaci radije bježali nego služili vojsku, iako ih je vojna služba oslobađala od drugih poreznih nameta. Zbog toga su pokrajinske snage novaka postale manje i mnogo manje djelotvorne nego što su njihovi tvorci kanili. Stoga su se vlasti sve više oslanjale na konjičke jedinice nastale u petom

stoljeću, što se vidi po tome koliko je dvor poticao uzgoj konja, vježbanje za konjičko ratovanje, i angažiranje lokalnih ljudi s iskustvom u tim stvarima. NAMJEŠTENICI I FINANCIRANJE VLASTI Činovnici koji su morali raditi u središnjim i pokrajinskim postajama birani su iz odgovarajućih plemićkih slojeva. Zakonik Yoro predvidio je najviše položaje za članove carske obitelji, dok je dvadeset i šest nižih položaja dodijelio čitavom plemstvu. Nekoliko povlaštenih obitelji, od kojih je najznačajnija obitelj Fujiwara, dobilo je najviša mjesta, što im je dalo gotovo isključiv pristup najvišim državnim službama i obilan prihod koji je išao uz to. Taj je prihod omogućavao carskim prinčevima i najvišem plemstvu održavanje palača u Nari i kasnije Heianu, koje su se sastojale od mnogih zgrada i velikoga broja osoblja.15 Važna je značajka toga poretka, po čemu je 14 Willian Wayne Farris, lieavenly IVarriors, The Evolulion ojJapan 's Military, 500-1200, Cambridge, MA. HUP, 1992., str. 50. 15 O veličini elitnih obitelji, vidi Willian Wayne Farris, Sacred Texts and Buried Treasures, Issues in the Historical Archeology ojAndent Japan, Honolulu: UHP, 1998., str. 162.-4-, 224.-7. sličan današnjem svijetu mega—businessa, velik nerazmjer bogatstva, položaja i moći između maloga broja obitelji na visokom položaju i tisuća nižih plemića. Glave tih nižih obitelji imale su niži položaj, a time i pravo na niže službe i znatno manje prihode i bogatstvo. U unutrašnjosti su na najviše položaje kokufu obično imenovani srednji plemići koji su dolazili iz Nare, dok su pokrajinski velikaši mogli doći samo na niže pokrajinske i kotarske položaje. U idealnim je uvjetima plemićki položaj bio nasljedan, tako daje vrlo maleni broj pripadnika nižih slojeva ušao u redove elite. Unutar plemstva pak obitelji i obiteljske loze nepredvidivo su cvjetale ili propadale, ovisno o hirovima politike, rađanja i bolesti. Zbog činjenice da je neka obiteljska imena, napose ime Fujiwara, istodobno nosilo nekoliko srodnih obitelji, nije jasan tijek uspona i padova povlaštene manjine. Tadašnji su plemići bili svjesni koliko je život nesiguran, a taje svijest, zajedno sa silnom željom da zaštite svoj položaj na vrhu ili pri vrhu visoke i uske piramide povlastica, poticala rasprave o nasljeđivanju, frakcijske borbe i druga nadmetanja koja čine tako velik dio političke povijesti elite. Životna je nesigurnost utjecala i na posjedovanje zemlje jer su oni na vrhu piramide ritsuryo odlučivali o raspolaganju zemljom imajući na umu vlastitu financijsku korist. Graditelji piramide vlasti shvatili su da njihova financijska sigurnost počiva na dvjema stvarima. Kao prvo, znali su da je njezina osnovica poljoprivredna proizvodnja, bez obzira na prinose šuma, ribarstva, i rudarstva. Tako su zemlju podijelili na dvije kategorije, obradivu i neobradivu, a važnija je bila ova prva. Kao drugo, uvidjeli su da nemaju nikakve koristi od plodne zemlje ako nije obrađena, pa su je zapravo smatrali oruđem koje su davali proizvođačima, jednako kao i poljoprivredne alate, smještaj i posudbu riže za sjetvu (suiko). I državna je riznica ustrojena po uzoru na države azijskog kontinenta koje su odigrale ključnu ulogu u stvaranju političkog sustava ritsuryo. Od sredine 7. stoljeća vladari su uveli stroži nadzor prikupljanja poreza tako što je mjerenjima određivana plodna zemlja, a popisom stanovništva broj članova zemljoradničkih obitelji. Do 8. je stoljeća stvoren složeni sustav katastarskih knjiga koje su eliti jamčile trajan, siguran dohodak. Odgovarajućim je propisima određena količina zemlje koja se dodjeljivala zemljoradničkom kućanstvu prema broju muškaraca, žena i djece, a po stanovniku se dodjeljivala najviše petina

hektara (pola jutra), ovisno o spolu i dobi. Pretpostavljalo se da parcela te veličine može prehraniti seljake i osigurati gospodarima željeni danak: dobro iskorištena zemlja i radna snaga, sretan spoj dobrohotne vlasti i izrabljivanja. Da bi se sustav održao, određeno je da se veličina parcela povremeno mijenja ovisno o promjeni veličine USPOSTAVA PORETKA RITSURYO (672.-750.)kućanstva. Sasvim je sigurno da su seljaci zbog toga davali lažne brojeve članova obitelji — i zato su kod sebe zadržavali udane kćeri. Prema sačuvanim dokazima takva je politika postojala sve do godine 800., iako se zbog promjene pravila iz godine 723. i 743. zakomplicirao i usporio postupak ponovne dodjele zemlje koji se provodio svakih šest godina. U zemljišnim se knjigama nisu bilježila stvarna polja, nego njihova površina. Činovnici su vodili izmjerenu obradivu zemlju prema geometrijskim mjerilima, u obliku šahovske ploče, na kojoj je svako polje imalo 45 hektara i bilo razdijeljeno na trideset i šest kvadratića od po 1,25 hektara, koji su, opet, bili podijeljeni na deset pravokutnih parcela jednake površine, zamišljenih polja pod nazivom kubunden, omeđenih puteljcima i jarcima za navodnjavanje. Površina kubundena uistinu je odgovarala površini stvarnih rižinih polja. No, budući da su za uzgoj riže potrebna ravna polja s plodnim površinskim tlom i nepropusnim slojem ispod njega, topografija je onemogućila primjenu toga modela na većini područja, pa su prevladavala nepravilna polja različite površine. Sustav kubunden postojao je zbog toga što se kroz njega provodila dodjela zemlje prema službenim omjerima, te kao geometarska statistika. Tako su se u zemljišne knjige bilježila kućanstva koja daju danak i količina dodijeljene im zemlje u carskom vlasništvu. Jednom popisana, službena su kućanstva postala osnovne jedinice financijskoga proračuna kad bi carevi odlučili darovati kakav prihod svojim rođacima, službenicima ili vjerskim ustanovama. Zbog toga su nazvana »prihodovnim kućanstvima« (hehito; kasnije fuko), a dodjeljivana su po pedeset veličine općine. Teoretski su pripadala carevima koji su ih darovali ili oduzimali po svojoj volji. U stvarnosti je, naravno, carska vlast nad tim nekretninama ovisila o plemstvu, a vođe poretka ritsuryo uvijek su znali da apsolutna carska vlast u znatnoj mjeri ovisi o privoli plemstva. I tako su se u stvarnosti prihodovna kućanstva proračunano dodjeljivala prema odnosima snaga između carske obitelji, prinčevskih obitelji, obitelji drugih plemića i lokalnih velikaša, te njihovih hramova i svetišta. Takvi su financijski odnosi točno određivali porezne prihode te su pojednostavnili njihovo dodjeljivanje. Prikupljena dobra i usluge bili su različiti te su razvrstani u nekoliko službenih poreznih kategorija. Ukratko, seljaci su davali rižu i ostale lokalne proizvode — sol, tkaninu, obrtničke proizvode, raznu hranu i drvo, građani su imali obvezu tlake, vojne službe i opskrbe vojske. Ti su katastarski odnosi poistovjetili zemljoradnike sa zemljom a čovjek je postao osnovicom poreznoga proračuna, bilo da se radilo o kućanstvima koja su plaćala poreze na carsku zemlju ili o »prihodovnim kućanstvima« dodijeljenima primateljima poreza. Popis je bio otežan zbog toga što se stanovništvo stalno selilo i zato što su obitelji neprekidno nastajale, rasle i nestajale tako da su mnogi katastri zastarijevali prije nego bi ušli u državne spise. Zemlja je usto dobila na vrijednosti jer je u blizini pokrajine Kinai bilo sve manje područja obradivog i pošumljenog tla, te su se za nju vodile žestoke borbe. Takve su okolnosti potkopale novi sustav, koji je promijenjen, a s

vremenom se odustalo od povremenog dodjeljivanja zemlje i došlo je do novih promjena u načinu vođenja zemljišnih knjiga. Od godine 750. velik dio japanskih zemljoradnika davao je danak koji je završavao u skladištima pokrajinskih sjedišta i u skladištima središnje vlasti u gradu Nari. Dio se tih prihoda trošio na uzdržavanja carske obitelji i održavanje dvora, no velik je dio odlazio za plaće i posebne nagrade plemićima. Porez od drugih proizvođača, od kojih su oko 15 % bila prihodovna kućanstva, odlazio je izravno u skladišta hramova, svetišta i plemićkih obitelji, u skladu s carskim propisom.16 Dobra namaknuta porezima, bez obzira na njihovo podrijetlo, uvijek su išla u korist malenoga broja povlaštenih u državi ritsuryo. Siri kontekst Tijekom stotinjak godina stvaranja poretka ritsurjo uvelike se mijenja svijet japanske elite — mijenjaju se gradski okoliš i politički običaji, razvijaju se kulturne potrebe, vjerski običaji, kao i odnosi sa širim društvom i njegovim ekosustavom. Ipakje poredak ritsuryo u biti ustrojio život povlaštenih slojeva — stoje bila kap od tisuću ljudi u moru milijuna — i imao je neznatni utjecaj na širu društvenu cjelinu. Ono što znamo o njegovim posljedicama na šire društvo govori daje sustav ritsuryo uglavnom negativno utjecao na ljudsko društvo i bio-sustav. Pretpostavljamo daje u 8. stoljeću taj poredak, sa svojim mjerilima i tehnologijom, previše opteretio ekosustav u Japanu, stoje za velik broj ljudi imalo teške posljedice. Tako je tih godina stvorena neka vrsta prelaska iz razdoblja brzog i postojanog rasta japanske poljoprivrede u razdoblje njezina znatno sporijeg i nepostojanog rasta. 16 Dana Robert Morris, Pcasant Economj in Early Japan, 650-950, Ann Arbor: University Microfilms International, 1980., str. 110., daje brojku od 15 %. Dobar dijagram poreznog sustava u Piggott, The Emergence, str. 200. USPOSTAVA PORETKA RITSURYO (672.-750.)V Životni uvjeti Poredak ritsuryo u cjelini nije znatno utjecao na način funkcioniranja poljoprivrede kakva je postojala u stoljećima društva Yayoi-Kofun. Tada je većina ljudi živjela u seoskim zajednicama sastavljenima od nekoliko velikih obitelji. Kuće su bile neravnomjerno raspršene, a ne zbijene u veća naselja kao u nedavnoj prošlosti. Postojao je maleni broj razbacanih kuća jer je u počecima poljoprivrede bilo dovoljno plodne obradive zemlje, a, budući da se ratari nisu koristili gnojivom, imali su skroman urod po jutru zemlje. Vodena rižina polja natapala su se vodom za navodnjavanje, no suha polja brzo bi postala neplodna. Kad bi se polja iscrpila, ratari bi ih ostavili nekoliko godina na ugaru, što je značilo da su obrađivana polja bila isprepletana poljima na ugaru. Polja na ugaru nisu bila osobito korisna i uglavnom su služila za uzgoj krme za vojne i teretne konje.17 Tako su velike površine zemlje hranile maleni broj ljudi koji su živjeli u rijetko naseljenim, raspršenim naseljima. Vladari su, kao i svećenstvo, osobito poznati redovnik Gyoki, nastojali povećati proizvodnju, napose u nizini rijeke Yamato. Poticali su krčenje zemlje, izgradnju sustava za navodnjavanje, proizvodili i dijelili poljoprivredne alate, te uveli nove kulture. No, nisu postigli velik uspjeh jer se poljoprivredna proizvodnja neznatno promijenila. Unatoč tomu vlast je uporno zahtijevala sve veći prihod, te je na kraju 6% čitave proizvodnje odlazilo na osnovni danak u riži i kamate na posuđeno sjeme. Zbog te nepopustljivosti u razrezu poreza bilo je malo onih na vrhu hijerarhije, te je samo nekoliko najuglednijih obitelji uživalo u bogatstvu i sigurnosti,

dok je život velikoga broja plemića bio nesiguran i ne baš lagodan. To objašnjava žestoku i katkad okrutnu borbu za zemlju i društveni položaj. No, poljoprivrednici ipak nisu lukavo varali poreznike i živjeli lagodno. Jedan znanstvenik pretpostavlja daje, uz tadašnju poreznu stopu, »prinos sa zemlje dodijeljene jednoj obitelji nedostatan za osnovne potrebe njezinih članova«.18 Zato su seljaci morali ostvariti dopunski prihod te su ili obrađivali zakupljenu zemlju ili se bavili nedopuštenom proizvodnjom ili pak obavljali dodatne poslove kao nabavljači hrane ili fizički radnici. I, konačno, mnogi su zemljoradnici nastojali izbjeći svoje zakonske obveze te su odlazili od kuće i postajali skitnicama, a vlada je opetovano izdavala proglase kako bi zaustavila 17 Čini se da su se konji i stoka počeli rabiti kao tegleće životinje za vuču kineskoga drvenog pluga sa željeznim vrhom (kamsuki). Poznat od vremena razdoblja Heian, ostaci karasukija iz 650. naše ere nedavno su pronađeni u unutrašnjosti zapadno od Kvota. Kyoto shinbun, March 11, 1993. 18 Torao Toshiva, »Nara economic and social institutions,« u The Camhridge Historf, Vol. 1, str. 424. tu pojavu, ako ništa drugo, zbog toga što je skitnice bilo nemoguće oporezivati. Do sada smo vidjeli koliko je uplitanje države ritsuryo u život seljaka bilo bolno. Za njihove je živote ono imalo dvojake posljedice: sve veće porezne stope i veću izloženost zaraznim bolestima. Te su promjene bile najznačajnije u pokrajini Kinai i oko nje, gdje je vlast bila najčvršća i gdje je stalno živjelo plemstvo, sa svojim nebrojenim slugama, radnicima i nabavljačima. Seljaci su najviše mrzili civilnu i vojnu obvezu. Kao što dokazuje veliki kojim, vladari su imali drevno pravo novačenja golemoga broja radnika za tlaku. Mnogi njihovi pohodi pokazuju pak da su mogli podići veliku vojsku. Ipak nisu mogli, ili nisu željeli, osigurati tom ljudstvu dobre životne uvjete, tako da su imali neprestani problem teških uvjeta tlake i vojnog života. Dvor i plemstvo prijevarom su i prisilom i zadržavali ljude, iako su se mnogi vojnici i radnici bunili i bježali. Neki su umirali od bolesti ili gladi dok su radili, a drugi bi imali teškoća pošto bi se vratili kući nakon završene službe. Mnogi su ljudi bili pothranjeni zbog teških nameta na proizvedenu hranu i radne obveze, bilo kod kuće bilo u prenatrpanim i prljavim vojnim ili radnim logorima. Loši životni uvjeti puka sigurno su pridonijeli procvatu »socijalnog budizma« kad su Gyoki i ostali redovnici i redovnice napuštali svoje samostane kako bi pomagali pučanima gradeći »vrtove, ribnjake, bolnice, luke, mostove, ceste i odmorišta za umorne« i budističke ustanove.19 Uspjeh putujućih redovnika koji su imali mnogo sljedbenika, nisu odobravali vladari i budistički vođe jer su smatrali da time kvare budističko učenje i poriču njihov autoritet. Zbog toga su objavili dodatna pravila i zabrane da bi zadržali budističku strogoću i nadzor nad vjerskom zajednicom. Izgradnja prijestolnice i uzdržavanje elite poretka ritsutjo prouzročili su bijedu i društvenopolitičke probleme. Drugi aspekti novoga političkog poretka doveli su do zdravstvene katastrofe. Japanu su stoljećima dodiri s kontinentom opetovano donosili bolesti. No, kad je izgrađena široka mreža cesta, službenici, glasnici, prijevoznici poreza, novačeni vojnici i radnici koji su njima putovali prenosili su klice čitavom zemljom. Zbog toga su zarazne bolesti kao velike boginje ili ospice od povremenih obiteljskih bolesti prerasle u smrtonosnu društvenu opasnost koja se širila u velikim i opetovanim epidemijama, ali u stanovništva nije

stvorila imunost. Baš kao što su kameni europski gradovi 14. stoljeća bili plodno tlo za epidemiju kuge, tako su i 19 Piggott, The Emergence, str. 224. USPOSTAVA PORETKA RITSURYO (672.-750.)seoca poretka ritsutjo pogodovala razvoju nekih bolesti, primjerice velikih boginja. O epidemijama prije 8. stoljeća ne znamo mnogo jer su se tek potkraj 7. stoljeća počele bilježiti. Ipak se spominje nekoliko velikih epidemija za vladavine carica Jito i Gensho, a nakon zatišja dvadesetih godina 8. stoljeća, sredinom tridesetih pojavljuje se nekoliko epidemija s katastrofalnim posljedicama. Te epidemije nisu pokosile samo aristokraciju u gradu Nari nego su desetkovale i poljoprivredno stanovništvo šire regije, osobito zapadno od pokrajine Kinai, kamo su putnici najviše prenosili bolest. Prema jednoj procjeni preminulo je 25% ljudi ili više u čitavoj zemlji.20 Broj je stanovnika rastao u idućim naraštajima, iako se sljedeća četiri stoljeća njegov broj neznatno povećavao, od procijenjenih 5.000.000 oko godine 700. do 5 i pol milijuna oko 900. i 7.000.000 do godine 1200. Broj stanovnika uglavnom se povećao izvan pokrajine Kinai.21 No i ta su stoljeća opetovano obilježile epidemije, ne tako strašne kao tridesetih godina 8. stoljeća, no dovoljne da zaustave porast stanovnika, jer su bolesti kosile odrasle ljude koji u mladosti nisu bili izloženi velikim boginjama, ospicama ili drugim bolestima pa nisu stekli otpornost. PROMJENE U EKOSUSTAVU Ekosustav je po svojoj prirodi toliko složeni skup međusobno promjenjivih vrijednosti da, želimo li objasniti jednu od njih, moramo pojednostavniti njihovu unutarnju dinamiku i uzročno-posljedične odnose. To postaje tim teže ako imamo dokaze samo o djeliću cjeline koju moramo ukratko objasniti. Ipak valja nešto reći o okolišu u vrijeme procvata poretka ritsuryo. Poredak ritsuryo nije imao velik utjecaj na državu u cjelini jer nije uspio promijeniti postojeći poljoprivredni sustav koji nije mogao uzdržavati veličanstvenu društvenu nadgradnju kakvu su zamislili njegovi tvorci. Točno je da su u Tohokuu velike šume pretvorene u obradiva polja kad su doseljenici (većinom iz pokrajine Kanto) oteli zemlju narodu Emishi. No i ondje su promjene slijedile obrazac prilagođen staroj biološkoj konfiguraciji drugih područja: riža u nizinama, suha polja na diluvijalnim i višim naplavnim poljima, a male krčevine između šuma. S malim je razlikama ovakav raspored 20 William Wayne Farris, Population, Disease, and Land in EarlyJapan, 645-900, Cambridge, MA: HUP, 1985., str. 65.-6. 21 Razni izvori donose različit broj stanovnika. Mi donosimo ove, trenutačno prihvaćene, Conrad Totman, The Green Archipelago: Forrestij in Pre-Industrial Japan, Berkelev: UCP, 1989., str. 172. Tablica o procjeni broja stanovnika nalazi se u djelu Hiroshija Kitoa, Nihon nisennen nojinkčshi, (Dvije tisuće godina povijesti stanovništva u Japanu), Tokio: PhP, 1983., str. 12.-13. prevladavao i drugdje u državi, što dokazuje trajnost postojećega poljoprivrednog sustava u okviru šireg ekosustava. Poredak ritsuijo, a osobito izgradnja velike prijestolnice doveli su u pokrajini Kinai do »ekološke preopterećenosti«. O tome svjedoče izvješća o slabom urodu, gladi i epidemijama, mnogobrojna izvješća o šumskim požarima te povlašteni koji se sve oštrije bore za prihod od poreza i nadzor nad prirodnim bogatstvima.

Dvor i plemstvo pokušali su skupiti dodatne poreze izvan pokrajine Kinai. Politika Tohoku u vrijeme Genmeija velikim je dijelom bila pokušaj da se proizvede više hrane. A možda je Shomu poduzimao pohode na područja naroda Emishi kako bi prikupio dodatni prihod s plodne zemlje. Povlašteni u prijestolnici malo su dobivali iz područja Tohoku zbog otežanoga prijevoza i udaljene središnje vlasti, te su i dalje ovisili o prihodima pokrajine Kinai i obližnjih područja. U području Kinai došloje do »preopterećenosti«jerje do kraja 7. stoljeća raskrčen veliki dio ravničarske zemlje, mnogo prije početka izgradnje velikih gradova, pa su drvosječe morali početi krčiti na strmim i udaljenim brežuljcima i u pokrajinama Iga i Omi. Postupno je Kinai od pokrajine prekrivene šumama postao područje nizinskih polja i ogoljenih brežuljaka, stoje promijenilo njegove hidrološke značajke, jer je smanjena godišnja količina oborina zbog bržeg otjecanja vode u more. Brežuljci su ogoljeni sječom šume i skupljanjem drva za ogrjev, stoje ubrzalo otjecanje vode i eroziju i uzrokovalo naizmjenične poplave i suše. Tako se površina rižinih polja smanjila, a učestale su poplave baš u godinama kad su vladari i poljoprivrednici nastojali povećati urod za rastuće potrebe novog poretka ritsuryo i njegovih gradova. Osim toga, sječa šuma na brežuljcima nije dala veliku površinu plodne zemlje. Zbog sve manje mogućnosti da šume pretvore u plodnu zemlju radnici oslobođeni tlake nisu mogli živjeti od poljoprivrede pa su se mnogi odavali skitnji ili su umirali. Konačno, obradiva polja na uzvisinama nisu bila plodna, a pokatkad su navodnjavana vodom s nižih, plodnijih polja. Zbog svega toga učestale su loše žetve, a time i glad. To zaključujemo iz odluka donesenih u razdobljima suše 693., 715. i 723. U onoj iz godine 723. Državno je vijeće poticalo narod da u čitavoj zemlji sadi pšenicu i ječam jer su: ... odlična hrana u razdobljima gladi. Zato smo Mi dodijelili državna sredstva i posadili pšenicu i ječam širom države za vladavine carice Jito. Od tada nismo uspjeli uzgojiti te žitarice pa nas je pogodila glad.22 22 Farris, Population, str. 106. USPOSTAVA PORETKA RITSURYO (672.-750.)Iako su suha rižina polja davala manji urod po jutru od vodenih, nisu ovisila o preopterećenom sustavu za navodnjavanje te nisu bila toliko pogođena u vrijeme suše. Zbog stalne sječe drvne građe za izgradnju i održavanje gradova, brežuljci su zarasli u lako zapaljivo grmlje mladica patuljastog bambusa i crvenog bora. Godine 703. kronike bilježe šumske požare u područjima odakle je dopremana drvna građa. Iduća desetljeća bilježe česte i opasne požare u šikarama, a četrdesetih godina 8. stoljeća požari su poharali dijelove pokrajina Omi i Iga koji su dali građu za izgradnju Nare, zaprijetili gradovima Kuni i Shigaraki i ugrozili vlast cara Shomua. Izgradnja gradova, prorijeđene šume i loša poljoprivreda u bazenu Kinai od vremena carice Jit5 natjerali su povlaštene slojeve da pokušaju zadobiti vlast nad zemljištem. To pokazuje da je sama zemlja u očima aristokrata dobila na vrijednosti jer je davala drvnu građu i gorivo za gradski način života, iako su poreznim zakonima proizvođači i dalje bili osnovica sustava. Dok je već za carice Genmei bilo sve manje drveća, poljoprivrednike se uvijek moglo naći, jer je povećan broj stanovnika i jer su se često mijenjale skupine koje su radile za tlaku, tako da su nadničari bili na sve manjoj cijeni. No, epidemija iz tridesetih godina 8. stoljeća toliko je naglo smanjila broj stanovnika, osobito u području Kinai, daje bilo sve više napuštene zemlje

i sve manje ljudi koji bije obrađivali. Novi propisi odraz su promijenjenog odnosa vrijednosti zemlje i radne snage, jer potiču proizvođače da žive na jednom mjestu, a plemstvo i hramove da povećavaju urod sa zemlje koju nadziru. Iduća su desetljeća u znaku sječe šuma, šumskih požara, suše, poplava i nestašice drvne građe. To je sve promijenilo biološki sastav nekih šuma u području Kinai, te konačno dovelo do potpunog pustošenja dijelova pokrajine Omi, osujetilo izgradnju novih prijestolnica, poticalo borbu elite za zemlju i donijelo nove vrste hrane i drugih proizvoda na tržnice grada Heiana. Ukratko, poredak ritsuryo, s obzirom na tadašnja mjerila i tehnologiju, nije mogao razviti razinu društvene nadgradnje napredniju od one kakva je postojala oko 750. U idućim su stoljećima vladari nastojali održavati postojeće. Unatoč njihovim nastojanjima, poredak ritsuryo postupno se raspadao — iako je trajao znatno dulje od većine političkih uređenja u svijetu. Novi, znatno razvijeniji politički poredak i građansko društvo mogli su se razviti tek nakon mnogo stoljeća, oko 1500., kad su zahvaljujući promjenama u unutrašnjosti zemlje znatno povećani broj poljoprivrednoga stanovništva i njihova proizvodnja pa su povlašteni slojevi prikupljenim porezom mogli razviti složeniji sustav institucija. 5. PRILAGODBA I PROPAST PORETKA RITSURYO (750.-1250.) Politički pregled PREGLED POGLAVLJA Strategije prilagodbe Carevi i regenti (750.-1050.) Insei i buke (J050.-1250.) Elementi stabilnosti Kontekstualni faktori Pokretači promjene Razmjeri promjene Uspon ratnika bušiti Poredak ritsuryo donio je demografske promjene, razmjerno brz i sustavan porast stanovništva zamijenila je gotovo potpuna stagnacija. Naravno da stagnacija ne znači prestanak promjena, pa se one i dalje nastavljaju. Promjene su pak u velikoj mjeri predstavljali društveni potresi i prilagodbe, stoje osiguralo stoljetnu postojanost značajki i opsega poslova, podjele moći i povlastica te mentaliteta društva. Govorimo li o najvišem stupnju političke moći, najbolje je stoljeća između 750. i 1250. podijeliti u četiri razdoblja. U prvom razdoblju, oko 750. do 850., dominirali su carevi (tenno) koji su prijestolnicu preselili u Heian-feyo gdje su učvrstili carsku vlast. Zatim od 850. do oko 1050. vladaju poglavari najmoćnije obitelji Fujiwara, nakon kojih oko 1050. do 1180. slijedi nekoliko snažnih, umirovljenih careva (in) koji su uglavnom vladali kao najmoćniji i najugledniji velikaši carstva. Napokon, od 1180. do 1250. vođe koalicije ratničkih obitelji {buke) sa sjedištem u pokrajini Kanto pokoravaju svoje suparnike u čitavom Japanu te iz svojeg sjedišta u Kamakuri održavaju mir u carevo ime. To su uglavnom činili preko sve slabijeg sustava ritsuijo i u PRILAGODBA 1 PROPAST PORETKA RITSURYO (750.-1250.)suradnji s izabranim plemićima koji su radili u carskim uredima u Kvotu, stoje bilo novo ime prijestolnice Heian. Povijest promjena vlasti isprepletena je s drugim aspektima političkih zbivanja. S vremenom je preinačen izvorni vojni sustav poretka ritsutjo. Ukinuto je novačenje, aristokracija se više nije bavila vojnim poslovima a profesionalni su vojnici (bushi) imali sve veću odgovornost za održavanje mira i pokoravanje razbojnika. To ih je s vremenom dovelo do vrhova vlasti. U

financijskim su stvarima nadzor nad proizvođačima i prikupljanje poreza od državnih ureda preuzela administrativna tijela hramova, svetišta, plemićkih obitelji (uključujući obitelji umirovljenih careva) te ratničkih obitelji. Zbog toga je središnja vlast imala sve slabiji nadzor nad financijama pa je sve više ovisila o drugima. Te činjenice povezane u jednu širu sliku govore o tome kako su vlast, administrativnu nadmoć, moć prisile i nadzor nad zemljištem postupno preuzimali drugi, a konačno završavaju u rukama onih kojima nije bilo važno održavati postojeću raspodjelu moći i povlastica poretka ritsutjo. Treba ipak imati na pameti da je taj proces trajao pet stotina godina. Konačna propast starog poretka manje začuđuje od činjenice daje tako dugo postojao. Upoznavši glavne crte središnje političke povijesti i njezinih glavnih likova, uređenja i događaja, pitamo se koji čimbenici mogu objasniti dugotrajnost režima ritsuryo i koji je odnos snaga doveo do njegova raspada. Takav pristup, vidjet ćemo, ističe uzročno-posljedični značaj povijesti: razvoj događaja koji je do određenog trenutka pomagao održavanju starog poretka na kraju ga je uništio prilagođujući se drugim promjenljivim čimbenicima, stoje dovelo do nove raspodjele povlastica. Poredak ritsuijo konačno se, naravno, raspao i razvijaju se novi odnosi vlasti. Nekoliko je čimbenika uništilo staru elitu — promijenjena agronom-ska praksa i seoski sustav, novi gospodarski i intelektualni utjecaji s kontinenta te pojava lokalnih ratnika koji su odbili priznati plemstvu pravo na vlast. Dugotrajni politički neredi kojima su ratnici nastojali nadzirati sve veću proizvodnju i vlast što je iz nje proizlazila te izbjeći poraz od suparnika vođenih istim ciljem, najavili su promjene. Obnavljanje države kroz sukobe zamjećuje se u Tohokuu potkraj 11. stoljeća, što ćemo vidjeti u idućim poglavljima, a veći i manji sukobi neprekidno traju do stvaranja nove države početkom 17. stoljeća. Politička povijest Povijest politike vladajućih slojeva možemo kratko opisati kroz četiri gore navedena razdoblja: vladavine careva, zatim regenata iz obitelji Fujiwara (kanpaku), umirovljenih careva te silničkih ratničkih obitelji. CAREVI I REGENTI (750.-1050.) Nakon smrti cara Shomua 756., izbili su žestoki politički sukobi u prijestolnici Heijo-feyć. Njegova je kći prebrodila dva burna mandata kao tenno Koken i Shotoku, no stranačke borbe nisu obuzdane sve dok 781. nije stupio na prijestolje razuman i odlučan car Kanmu. Kanmu je, kao i njegovi slavni prethodnici, najvažnijim dokazom dobre vladavine smatrao izgradnju prijestolnice te je odmah započeo s planom izgradnje prijestolnice u gradu Nagaoka, zapadno od mjesta gdje se utječu rijeke Katsura, Kamo i Uji. Nakon tri godine službeno se uselio u novu palaču koja zbog čestih poplava nije bila na dobrom položaju. To gaje, uz žestoke političke svađe i kobna pretskazanja, navelo da ubrzo napusti grad Nagaoka-feyo i 794. preseli se deset kilometara sjeveroistočno na drugu stranu rijeke Katsura, u prijestolnicu koju je nazvao Heian-feyo. Iako je njegov neposredni nasljednik (Heizei, vladao od 806. do 809.) bezuspješno pokušao grad Naru ponovno proglasiti prijestolnicom, Heian je stoljećima ostao sjedište poretka ritsuryo. Pokazalo se nemogućim dovršiti izgradnju, iako se Kanmu koristio recikliranom drvnom građom i crijepom, a strogim mjerama nastojao novačiti i držati pod nadzorom radnike. Unatoč svemu, graditelji su završili jezgru prijestolnice, razgranatu, pravokutnu cjelinu površine 160 hektara s vladinim zgradama u sjevernom dijelu. Izvan gradskih zidina podignute su plemićke rezidencije, nizovi kuća za obični puk, dvije velike gradske tržnice.

Središtem grada prolazila je velika avenija, Suzaku Oji protežući se četiri kilometra prema jugu do glavnih gradskih vrata Rajo (Rajomon). Kroz minula je stoljeća do nas došao glas o sjaju te avenije: Blistaju svijetlozelenom bojom, Blistaju tamnozelenom bojom, Protežući se u daljinu dokle oko seže, Bliješte poput dragulja. O, kako blješte — niske grane Vrba u Suzaku Ojiju.1 1 Ivan Morris, The WoM ofthe Shining Prime, NY: Alfred A. Knopf, 1964., str. 23. PRILAGODBA I PROPAST PORETKA RITSURVO (750.-1250.)Vrata Rajo poznajemo iz maketa i filmske scenografije, a glavnu dvoranu za primanja palače (Daigokuden) poznajemo zahvaljujući kopiji, svetištu Heian današnjeg Kvota, sagrađenom devedesetih godina 19. stoljeća u čast dolaska na vlast nove carske kuće Meiji. I Kanmu i njegov nadareni sin Saga bijahu odlučni i kreativni vladari. Prijestolnica Heian njihovje najočitiji uspjeh, iako sujoš mnogo toga učinili. Promicali su izgradnju budističkih hramova i tumačenje budističkih doktrina, od kojih su najveći utjecaj imale doktrine Tendai i Shingon jer su potvrdile Heian središtem duhovne istine i vjerske vlasti nadmoćne onoj u gradu Nari sa starim hramovima Todaiji, Kofukuji i drugim velikim svetištima. Poticali su kulturne veze s kontinentom. Promijenili su administrativne postupke da bi pojednostavili nadzor i učinili vlast djelotvornijom. Reformirali su vojni ustroj i njegova pravila. I kao posljednje, vojnom su silom daleko na sjever otjerali uporne pobunjeničke snage naroda Emishi, čime su učvrstili granicu u blizini grada Morioka. Sve u svemu, bili su nadasve uspješni. Ironija je sudbine daje sve što su učinili kako bi učvrstili moć vladara zapravo oslabilo njihove nasljednike i donijelo politički ugled starijim članovima obitelji Fujivvara. Zna se da su od vremena cara Kamatarija i njegova sina Fuhita, glavari obitelji Fujiwara bili povezani s carskom obitelji i uživali položaj povlaštene svojte, savjetnika i službenika na visokim položajima, a to je poslije u gradu Nari stvorilo dvojnu vlast — carske obitelji i obitelji Fujiwara. Do godine 850. nasljednici Fuhita (Fujiware) stvorili su suparničke loze koje su živjele od prihodovnih kućanstava, zarade od službe i položaja i drugih izvora bogatstva kojima su upravljali s promjenjivim uspjehom. Jedna od loza obitelji Fujiwara, poznata kao Hokke ili Sjeverna kuća, bila je osobito bogata i utjecajna, te je 858. jedan od njezinih vođa, Fujiwara no Yoshifusa, postao skrbnikom maloljetnog cara Seiwe, svojega unuka. Nekoliko godina poslije Yoshifusa je primio naredbu, vjerojatno od sebe samoga, »da provodi vlast u državi«2. Zbog toga je preuzeo službeni naslov sessho ili regent cara-djeteta, stoje do tada bila povlastica članova carske obitelji. Taj je naslov prenio na svojega nasljednika, Mototsunea, koji je tijekom osamdesetih godina 9. stoljeća nastavio nadzirati carske odluke i druge spise i kad je car postao punoljetan. Zbog toga je dobio nezakoniti naslov kanpaku, koji od tada označuje skrbnika odrasloga cara. Iduća su dva stoljeća njegovi nasljednici, pod imenom Sekkanke (kuća sessho i kanpaku), upravljali poslovima na dvoru. 2 G. Cameron Hurst, Insei: Abdicated Sovcreigns in the Politics o/Late Heian Japan, 1086-1185, NY, CUP, 1976., str. 68. Nekoliko se careva pokušalo suprotstaviti nametnutoj vlasti kuće Sekkanke sklapajući savez s drugim plemićima, bilo iz suparničkih kuća Fujiwara ili iz manjih kuća, od kojih je najslavniji učenjak-činovnik Sugawara no Michizane. Narod je, ogorčen ponižavajućim političkim porazom Michiza-nea od kuće Sekkanke, još stoljećima pripisivao mnoge nesreće njegovu

gnjevnom duhu. Zbog toga su nervozni poglavari kuće Fujiwara gradili i održavali hramove u počast duha Michizanea (tenjinsama) kako bi umilostivili njegov duh. Najpoznatiji je od tih hramova Kitano Tenmangu, čije moći žive i u današnjem Kvotu. Vođe obitelji Sekkanke uvijek bi pobijedili svoje protivnike. Zbog svoje su nadmoći carskim mladićima pronalazili supruge i umirovili bi ih odmah nakon rođenja nasljednika Sekkanke po ženskoj liniji. Jedna od posljedica takve strategije bila je da žene više nisu bivale caricama: regenti su nedvojbeno znali kako je mnogo lakše vladati muškim djetetom nego zrelom ženom, pa bila ona i vlastita kći. Osim toga su održavali bračne veze, vođe obitelji Sekkanke nadzirali su službena imenovanja, unapređenja i nagrađivanja, zbog čega su imali, čak i u vrijeme vođe Yoshifusa, mnogo pristaša i suradnika. Slavni pjesnik Ariwara no Narihira, ogorčeno, bez divljenja, piše o velikoj milosti obitelji Fujiwara (doslovno »dolina visterije«): Duža no ikad Sjena je visterije-Koliko je onih Koji se skrivaju Ispod njenih cvjetova.3 Zahvaljujući svojoj moći poglavari obitelji Sekkanke dodjeljivali su sve veći broj poljoprivrednih sela sebi samima, svojim saveznicima, sljedbenicima i crkvama suradnika — hramovima i svetištima. Stoje najvažnije, dodijelili su goleme posjede drevnom hramu Kofukuji obitelji Fujiwara, u Nari, i pomoćnom hramu Kasuga, čime je hram postao najveći vlasnik zemlje u pokrajini Yamato i samim time važna politička sila. Usto su članovi obitelji Sekkanke koji su bili na vlasti tako preradili zakonik ritsuryo da su administrativna tijela plemićkih obitelji {mandokoro) dobila veće zakonske ovlasti nad dodijeljenim im selima. Mnoge su posjede oslobodili carskog poreza i administracije i uključili ih u sustav s/toen (plemićka dobra). 3 Helen Craig McCullough, prev. Tales of Isc, Stanford, SUP, 1968., str. 139. Michele Marra, The Aeshtetics oj Discontent: Politics and Rcdusion in Mcdievaljapanese Literature, Honolulu: UHP, 1991., str. 45., navodi ovu pjesmu kao dokaz Ariwarina nezadovoljstva vlašću Yoshifuse. PRILAGODBA I PROPAST PORETKA RITSURYO (750.-1250.)Poglavari obitelji Sekkanke dostigli su najveću slavu u 11. stoljeću, kad su na vlasti bili Michinaga i njegov sin Yorimichi. Povijesno djelo toga vremena, Okagami, govori o svim Michinaginim uspjesima i istodobno opisuje tadašnje dvorske običaje: Michinaga je dobio naslov kampaku u svojoj tridesetoj godini (996). Nakon što je samostalno vladao u vrijeme careva Ichijoa i Sanjoa, postao je sessho sadašnjeg cara kad je Njegovo Veličanstvo, u dobi od devet godina, stupilo na prijestolje. Michinaga je tada imao pedeset ijednu godinu. Iste je godine postao kancelarom, a njegov (najstariji sin) Yorimichi regentom. Postao je budistički redovnik dvadeset prvog dana trećeg mjeseca treće godine Kannin (1019.) u dobi od pedeset i četiri godine. Osmog dana petog mjeseca dvor mu je dodijelio, iako je bio redovnik, jednaka prava kao i trima caricama, zajedno s položajem i službom. On je djed cara i prestolonasljednika i otac triju carica, ministra regenta lijeve strane, ministra palače i mnogih savjetnika; bio je na vlasti otprilike trideset ijednu godinu.4 Michinagina vlast bijaše sjajno doba za dvor, o čemu iscrpnije pišemo u idućem poglavlju. Pojavljuju se odlične spisateljice, od kojih je najslavnija Murasaki Shikibu, autorica opširne pripovijesti o životu na dvoru Genji monogatari (Priča o kraljeviću Genjiju). S vremenom je vlast obitelji Sekkanke slabjela. Bilo je to zbog sukoba unutar ogranaka obitelji Fujivvara i borbe za povlastice između hramskih dostojanstvenika, ratnih vođa i

suparničkih plemića. Najuspješniji su bili sposobni poglavari same carske obitelji. Kao umirovljeni carevi uspjeli su nadmudriti obitelj Fujiwara pretvorivši carski porez na zemlju u shoen, kojim su zatim upravljali preko svoje udruge umirovljenih careva, insei. INSEII BUKE (1050.-1250.) Kao što su članovi obitelji Sekkanke primjer duge povijesti veza Fujiwara s carskom obitelji koja je prerasla u hegemoniju nakon 850., tako je i niz umirovljenih careva koji su vladali u stoljeću nakon 1050. primjer kako su članovi carske obitelji ponovno preuzeli vlast, nakon što su od vremena carica Jito i Genmei neprestano abdicirali i popuštali. Osnovna je povijest jednostavna. Odlučni je Go-Sanjo, iskoristivši pogreške i nesreće uglednog regenta Yorimichija, postao carem 1068., kad je pokušao obnoviti carsku vlast i 4 Helen Craig McCullough, prev., Okagami, Princeton: PUP, 1980., str. 190.-1. »Njegovo Veličanstvo« iz tog odlomka je Go-Ichijo (vladao od 1016. do 1036.) oslabiti moć obitelji Sekkanke. Iako je Go-Sanjo prerano umro pet godina poslije, njegov je dvadesetogodišnji sin Shirakawa bio dovoljno moćan da stupi na prijestolje i provodi vlast. Lukavo je okrenuo poglavare obitelji Fujiwara jedne protiv drugih, zaposlio službenike iz redova drugih obitelji, i pošto se povukao 1086., proširio je sustav insei i povećao broj shoena unutar njega. Započeo je velike građevinske radove u gradu Heianu i početkom 12. stoljeća bio je toliko utjecajan u japanskom političkom životu daje istaknutiji član obitelji Fujiwara jednom izjavio: ugled vladara koji je abdicirao jednak je ugledu Njegova Veličanstva, i u ovom je trenutku on jedini politički gospodar.5 Poslije je Toba, Shirakawin sin, preuzeo vlast i vrlo brzo priključio shoene svojim posjedima insei koji su, sve do njegove smrti, bili financijskom osnovicom sjajne carske vlasti. No nakon njegove smrti osobni su sukobi toliko zatrovali grad Heian da je zavladalo političko nasilje. Odlučni umirovljeni car Go-Shirakawa izgubio je nadzor nad događajima, te se tijekom osamdesetih godina 12. stoljeća politika pretvorila u sveopći građanski rat, a umirovljeni carevi nikad više nisu vratili svoj ugled. Vlast je umirovljenih careva bila trenutačna i vidljiva obnova carske uprave, iako su sustav financijske kontrole shoen i dominantna uloga institucije insei potkopali ustrojstvo vlasti poretka ritsurjo. Ponovno je potvrđena vlast carske kuće i produžena postojeća raspodjela povlastica i moći. Tijekom velikih građevinskih radova koje su poduzeli Shirakawa i Toba izgrađene su dvije najotmjenije palače u povijesti Japana, Hosshoji i Toba-dono, a GoShirakawa je pedesetih godina 12. stoljeća završio obnovu izvorne carske palače Heian koja je izgorjela nekoliko naraštaja prije toga. S druge pak, prizemnije strane, vlast insei bila je svjedokom brzoga propadanja poretka ritsutjo. Vlast Heian najsnažnije je pogođena na sjeveru pokrajine Tohoku u vrijeme procvata obitelji Sekkanke gdje su se suprotstavljeni velikaši borili za položaje. Rat je buknuo sredinom 11. stoljeća, a odmetnici su vladali u gradu Hiraizumi, smještenom južno od današnje Morioke, tijekom osamdesetih godina 11. stoljeća. Čitava je pokrajina u idućem stoljeću bila izvan nadzora carske vlasti. I u doba obitelji Sekkanke vlast insei u neposrednoj su blizini neprestano ugrožavali naoružani ratnici-redovnici važnih hramova, osobito redovnici hrama Kofukuji u Nari i oni velikih hramova Tendai u gradovima Enrvakuji i Onjoji u blizini grada Heiana. Usto su, od

vremena Sekkankea dalje, povremenu opasnost činile gusarske bande na Unutarnjem moru, sastavljene 5 Navodi se u djelu Hursta, Insei, str. 149. Druge primjere rječitosti Munetade vidi na str. 152. PRILAGODBA I PROPAST PORETKA RITSURYO (750.-1250.)od lokalnih ratnika i njihovih pristaša. Do tridesetih su godina 12. stoljeća gusari postali ozbiljnom prijetnjom državi jer nisu priznavali pokrajinske vlasti, a istodobno su ugrožavali grad Heian, pa je dvor umjesto državnih službenika poslao profesionalnog vojnika da sa svojom vojskom uguši njihovu pobunu. To carsko oslanjanje na profesionalne ratnike govori o najvećem problemu: o usponu profesionalnih vojnika, zvanih bushi, na političku scenu. Zbog razloga o kojima ćemo poslije govoriti, do sredine je 12. stoljeća mnogo ljudi s prezimenima Minamoto i Taira (koji su također imali znakove s izgovorom Gen i Hei; od toga Genpei) obavljalo državne poslove, dobivalo prihod od poreza shoen i zapovijedalo bandama naoružanih slugu. Postajali su sve važniji u vojnim poslovima, civilne su ih vlasti slale u borbu protiv redovnika otpadnika, gusara i pobunjenika koji su i sami uglavnom bili bushi. Dužnosnici iz obitelji Genpei sve su češće davali vojnike zavađenim plemićkim obiteljima. Sredinom su 12. stoljeća imali važnu ulogu u okrutnim frakcijskim borbama na dvoru pa je na kraju častohlepni i tvrdoglavi Taira no Kivomori postao najuglednijim ratnikom u gradu i najvažnijim saveznikom cara GoShirakawe. Do sedamdesetih je godina 12. stoljeća ponašanje ratnika Kivomorija postalo slično ponašanju poglavara obitelji Sekkanke. Njegovaje kći, postavši suprugom mladom caru Takakuri, koji je i sam po majčinoj liniji bio Taira, 1178. rodila dječaka koji je dvije godine poslije postao car Antoku. Kivomori je do tada već došao do visokog položaja i službe, skupio dovoljno poreza shoen, te udobno živio u svojoj palači Rokuhara na istočnoj strani grada Heiana. Do godine 1180. svojim je bolesnim častohlepljem, visokim položajem koji još nijedan vođa buke nije postigao, svojim otimanjem zemlje i okrutnim kažnjavanjem neprijatelja, pa i samog cara Go-Shirakawe, stvorio mnogo neprijatelja i okrenuo staro plemstvo protiv sebe. Kraljević Mochihito, sin cara Go-Shirakawe, bio je ogorčen jer je smatrao da mu je Kivomori oduzeo prijestolje. Godine 1180. pridružio se uroti protiv vođe Taira, a njegov poziv na oružje izražava bijes koji su mnogi osjećali, a i primjer je političkog govora. Kivomori i njegovi sljedbenici, tvrdi Mochihito: izazvali su pobunu i porazili narod. Uzrokom su patnji činovnika i naroda, jer su osvojili i opljačkali pet pokrajina u unutrašnjosti i sedam okruga. Ograničili su kretanje bivšem vladaru, protjerali državne službenike i donijeli smrt i zabrane, davljenje i zatočeništvo. Oteli su imovinu i prigrabili zemlju, prisvojili vlast. Nagradili su nevrijedne, a kaznili nedužne. Uhitili su i utamničili dostojanstvenike raznih hramova i zatočili učenike redovnike. Za svoju su pobunu oteli svilu i rižu s planine Hiei. Oskvrnuli su prinčevske grobove, a jednom su odrubili glavu, prkosili su caru i uništili budističke zakone, a takvo što povijest još nije vidjela. Takvo gnusno ponašanje sigurno zaslužuje kaznu, i zato: Ja, drugi sin bivšega vladara, poštujući načela cara Tenmua, i slijedeći put princa Shotokua, objavljujem rat onima koji su preoteli prijestolje i uništili budističke zakone. Očekujemo da

nam pomognu ne samo ljudi, nego i providnost. Pomognu li nam svjetovni vladari, Tri (budističke) Riznice, i narodni bogovi, tada će nam svi ljudi željeti pomoći.6 Mochihitov je proglas poslan nekim ratničkim vođama, zajedno sa svim zamjerkama, spomenom na duhovnoga praoca Shotokua i cara-ratnika Tenmua, i obraćanjem bogovima, Buddhama i svima koji osjećaju nepravdu. Najugledniji od njih bijaše Minamoto no Yoritomo, koji je, preživjevši ranije progone, živio na poluotoku Izu i bio poglavar obitelji Seiwa Genji, najvažnijeg ogranka loze Minamoto koja je tvrdila da potječe od Seiwa tennoa. Pobuni su se pridružile mnoge skupine — dvorske, budističke i bushija no nesretno su prošle. Vojska obitelji Taira ubrzo je porazila Michihita i njegove pristaše, a usput je za kaznu spalila hramove Onjoji, Todaiji i Kofu-kuji zbog njihove suradnje s pobunjenicima. Još dok su trajali nemiri u pokrajini Kinai, Yoritomo je na istoku skupljao vojsku. Nije jasno je li to učinio zbog ambicije, želje za osvetom ili je mislio da će ga Kivomori ionako uništiti jer je pripadao obitelji Minamoto. Kakav god bio njegov razlog, iduće su četiri godine on i drugi vođe bushi vodili mnoge teške bitke širom carstva, od otoka Kvushua do pokrajine Tohoku, i time potaknuli pisanje najslavnije ratne priče u povijesti Japana. Kivomorijevi su pristaše poraženi do 1185., a Yoritomo je do 1190. uklonio suparnike u vlastitoj obitelji, od kojih je najpoznatiji njegov mlađi brat Yoshitsune. Također je spalio grad Hiraizumi, političko sjedište pokrajine Tohoku, čime je bila onemogućena samostalnost te pokrajine u idućih stotinu godina. Za vrijeme ratnih godina Yoritomo je učvrstio svoj položaj osvajanjem mnogo zemlje koja je donosila prihod, dodjeljivanjem zemlje svojim sljedbenicima i brzim dogovorima s dvorom o razgraničenju područja vlasti. Iz tih je događaja proizašla svojevrsna dvojna vlast. Iz svojeg je sjedišta u gradu Kamakura Yoritomo zapravo vladao većim dijelom pokrajine Kanto, odakle je zapovijedao svojim sljedbenicima i pomagao im. Yoritomo je bio obvezan održavati mir u čitavoj državi i osigurati carskoj vlasti i njezinom plemstvu prava na prihode, ovlasti, hramove i svetišta. Prevedeno u djelu Monorua Shinode, The Founding oj the Kamakura Shogunate, 1180-1185, NY, CUP, 1960., str. 151. PRILAGODBA I PROPAST PORETKA RITSURVO (750.-1250.)Dvor je zadržao, a u nekim slučajevima ponovno dobio, svoje uobičajeno pravo na carske poreze na zemlju i poreze shoen od vlasnika koji nisu bili bushi, a od tada je imao i pravo odlučivanja u pravnim sporovima. Zadržao je i svoje pravo imenovanja, no, naravno, u skladu s Yoritomovim željama. Sam je Yoritomo od dvora dobio mnogo visokih naslova, uključujući i naslov seiitaishogun, što prevodimo kao veličanstveni »generalissimo koji je pokorio barbare«. Njegovo je sjedište u gradu Kamakuri nazvano jednostavnim imenom bakufu ili »vlada pod šatorom«, što je pokazatelj kako je naslov šoguna obično bio privremena titula zavodu pohoda na pobunjeničke ili »barbarske« skupine, većinom na narod Emishi. Idućih godina ogranak obitelji Yoritomo nije uspio prevladati duboke osobne sukobe, a njegov drugi i posljednji sin ubijen je 1219. No zato je obitelj Hojo, loza njegove legendarne žene Masako, spretno provodila vlast, birajući počasnog šoguna iz Kvotoa, a u stvarnosti vladajući kao njegov regent (shikken). Stolovali su u Kvotou u palači Rokuhara, nekad u vlasništvu obitelji Taira. Vladali su šogunovim vazalima (gokenin), od kojih su mnogi bili slani u razne dijelove države, uglavnom istočno od Kvota, i živjeli na dodijeljenim im

zemljištima. Ondje su, kao jitč ili »upravitelji posjeda« imali zadatak održavati lokalni mir, osiguravati prikupljanje poreza i, prema potrebi, služiti u vojsci. Dvorski su prvaci prihvatili Yoritomovo uređenje kao nužno zlo, no nisu željeli da bakufu postane trajno središte vlasti. Osobito je Go-Toba, unuk Go-Shirakawe, bio protiv takvog posezanja pripadnika bushi za carskom vlašću pa je nastojao u državi obnoviti sustav vlasti insei. Do 1220. bio je na rubu sukoba s gradom Kamakurom, i nakon što je zbog političkih teškoća odustao od mirnoga rješenja spora, godine 1221. započeo je očajničku pobunu u nadi da će mu se priključiti nezadovoljnici, kao Mochihito 1180. No, budući da njegovi pristaše nisu bili dorasli tom zadatku vode su ih šoguna zgazili i protjerali cara Go-Tobu na otok Sado, a zatim učvrstili svoju vlast u gradu i u zapadnom Japanu. Idućih je nekoliko godina obitelj Hojo još više učvrstila svoj položaj, izdavši 1232. jednostavni zakonik sudskih načela, Goseihai (ili Joei) shikimoku, sa savjetima sucima kako rješavati pravne sporove. Tada su već držali svu vlast u svojim rukama. Osiguravši svoje vlastite interese, članovi obitelji Hojo više nisu dirali u staru raspodjelu vlasti i povlastica. Silom su držali druge ratničke bande pod kontrolom, a uglavnom su zadržali stari carski poredak, vlast ritsuryo, i povlaštene slojeve kojima je toliko dugo služila. U pet su se stoljeća poredak ritsutjo i njegovi načini upravljanja polagano mijenjali. I onda kada je dovedena do apsurda, u vrijeme dvojne vlasti, oni na vrhu tvrdili su da potječu od izvorne dvostruke vlasti carske obitelji i obitelji Fujivvara i da su zakoniti pripadnici postojećeg poretka. Ipak su vođe bushija u gradu Kamakura sebe smatrali drukčijima od stare građanske elite u Kvotou, iako su polagali pravo na carsko podrijetlo. A njihov je način vladanja nalikovao i onom prijašnjem i onom budućem. Iako su ga podupirali, sama činjenica što su uopće došli na vlast govori o slabljenju staroga poretka. Uzroci stabilnosti Možemo govoriti o nekoliko čimbenika koji su omogućili trajnost klasičnog poretka povlaštenoga sloja u Japanu. Naravno da je zbog toga i zamišljen politički sustav ritsuijo, no ovdje se moramo ukratko osvrnuti na druge čimbenike. Poredak se ritsuryo prilagođavao ili nadopunjavao kako bi održao ustaljenu raspodjelu moći i povlastica. DRUGI ČIMBENICI Jedinstvena vrhovna vlast možda je najvažniji razlog što se politički poredak održao čitavo vrijeme razdoblja Heian. Društveni ustroj i društvene vrijednosti priznavali su postojeći poredak, a mnogo šire i razina ekološke stabilnosti — domaće gospodarstvo i inozemni odnosi — i sve je to zaustavilo pojavu novih, razarajućih snaga. Glede jedinstva vlasti, Jito tenno i njezini nasljednici u carsku su obitelj uveli sustav nasljeđivanja kojim su izbjegnuti sukobi vlasti na najvišoj razini, pa u čitavom razdoblju Heian nije bilo mnogo većih razmirica u vrhu države, iako su stvarne političke odluke donosili najprije carevi, zatim regenti, a tada umirovljeni carevi, i na kraju nepouzdana dvojna vlast careva i bakujua. Zbog stabilne su vrhovne vlasti odluke bile konačne, razmirice rješavane mirnim putem, a nezadovoljnici nisu imali mogućnost izazivanja sukoba na najvišoj vlasti. Govoreći o društvenom ustroju povlaštenih slojeva moramo reći kako su labavi poligamni bračni odnosi i bliske veze između porodičnog položaja, službe i bogatstva povezivale plemićke obitelji i razvijale promjenljive, poslovne odnose gospodara-vazala unutar istovrsnih

skupina jasnih hijerarhijskih odnosa, s mogućnošću da se uvijek dođe do uglednika na najvišem položaju. Uzrok većine tadašnjeg nezadovoljstva sustavom bio je taj odnos gospodara i vazala jer je postao uobičajeni politički postupak koji nije zadirao PRILAGODBA I PROPAST PORETKA RITSURVO (750.-1250.)u osnovna načela aristokratske birokracije poretka ritsuijo. To je umanjilo mogućnosti raskola zbog političkog neprijateljstva koje se produbilo kad su vodeće obitelji, osobito carska i Fujiwara, postale protivnici. Društvene vrijednosti povlaštenoga sloja učvrstile su stabilnost. Smatrali su se nadmoćnima puku. Vjerovali su — barem formalno — da viši položaj i bogatstvo prate i veće vrline. Taj su stav potvrđivali vjerski pojmovi o božanskom podrijetlu i karmičkom utjecaju, te ideja daje poredak ritsutjo odraz budističkoga svemira i holističkog »načina« (dao) klasične kineske filozofije. Stvari su kakve jesu jer tako mora biti. Svi se rađamo prema svojim zaslugama, kako povlašteni, tako i oni niži. Nisu li osobni postupci u skladu s time, stoje čest slučaj, to je ili osobni nedostatak (ili neobični dar), možda posljedice karme, ali nije pogreška u sustavu. Na najvišoj se razini, što je Shomu dobro znao, svaka prirodna ili ljudska nesreća događa zbog lošega vladara koji ili ne može razumjeti ili ne može djelovati. Na nižim je razinama takvo shvaćanje zaustavljalo častohlepne u želji da prisvoje carsko prijestolje, održavalo gotovo neograničenu vlast obitelji Fujiwara i pojačalo mržnju prema onima koji su, kao Kivomori, prekoračili okvire svojega staleža. Strog institucionalni ustroj osiguravao je vjersku potporu hijerarhiji. U ranom su razdoblju vladari Heiana imali sigurnu zaštitu šintoističke i budističke vjere jer su izgradili mnoštvo hramova, u prvom redu za zaštitu dvorske elite i prijestolnice. I kasnije je to održavano redovitim vjersko-državnim obredima koji su uzdizali carsku svetost i vrline elite, a sudionicima u slavlju obećavali zaštitu od životnih opasnosti. Mnoge su ugledne osobe osjećale osobnu povezanost s vjerom jer su članovi plemićkih obitelji bili službenici hramova, a neki su, prema potrebi, s lakoćom prelazili iz svjetovnih u crkvena zanimanja. Zbog svega je navedenog elita bila dovoljno složna da izbjegne veće unutarnje sukobe. Zbog drugih pak čimbenika sposobni protivnici izvana nisu mogli doći na vlast bar još nekoliko stoljeća. Tomu je pridonio sam društveni ustroj jer je povukao čvrstu granicu između pismenih, obrazovanih potrošača društvenoga proizvoda i velikoga broja nepismenih proizvođača. Bile su to čvrste, nasljedne razlike koje su se vidjele po mjestu stanovanja i u svakidašnjem životu. U gradu, gdje se točno znao ugled, naslov, položaj i služba svakog pojedinca, postojala je čvrsta granica između otmjenih i običnog puka. U unutrašnjosti, gdje je živio uglavnom obični puk, između onih gore i onih dolje bio je maleni sloj seoskih poglavara i činovnika pokrajinskih ureda. Oni bez prava zbog takvog sustava nisu mogli sudjelovati u političkom životu, jer za to nisu imali sredstva. U biti je elitu od vanjskih opasnosti štitila ustaljena agronomska praksa zbog koje se gospodarstvo nije razvijalo. Zbog malog viška iskoristivog bogatstva sposobni došljaci nisu mogli potaknuti promjene. Elita je prilagođenim strategijama odmah prihvaćala povećanu proizvodnju i promijenjene gospodarske odnose do kojih bi došlo. Zato su srednji slojevi — lokalni ratnici, trgovci, obrtnici i propovjednici prosjaci — bili vrlo malobrojni, raštrkani i ovisni o pokroviteljima. Većinom bi se prilagodili postojećem poretku. Tako se ustaljena podjela između malobrojne elite i mnogobrojne svjetine nije mijenjala do 12. stoljeća, a i dalje su promjene bile postupne.

Na kraju govorimo o sasvim zanemarenim odnosima s azijskim kontinentom. Zbog mira do kojeg je u 7. stoljeću došlo na azijskom kontinentu odande je znatno smanjeno doseljavanje koje više nikad nije imalo velikog utjecaja na demografske promjene u Japanu. Prestale su diplomatske napetosti, osobito u vrijeme vladavine cara Tenmua. Iako su zbog novih nemira u 8. stoljeću na granici Koreje i Mandžurije započele pripreme za obranu, a u Nari obnovljena zamisao o »podjarmljivanju« naroda Silla, ništa se nije dogodilo. Zamijenjeni su kulturnim i trgovačkim odnosima s azijskim kontinentom u ranom razdoblju Heian, a u državi Tang otvorena su veleposlanstva radi uvoza znanja i materijalnih dobara. No zbog opasne se plovidbe bez važnog razloga nije putovalo u Kinu. Potkraj 9. stoljeća prestalo se odlaziti u Kinu jer je poljuljana dinastija Tang izgubila svoj ugled pa je elita Heiana smatrala da se ondje ništa više ne može naučiti. Putovanje postaje još opasnije nakon propasti dinastije Tang godine 907., a nekoliko protivničkih režima nisu joj bili dorasli nasljednici. Kad je kasnije u 10. stoljeću na vlast došla dinastija Song, nije se mogla usporediti s nekad sjajnom dinastijom Tang, koja je postojala prije gradova Heiana, Nare, cara Tenmua, pa i Taika, zapravo od samih početaka početka vremena. Najčešće su neki nepoznati trgovci i svećenici u budućnosti održavali povremene odnose s azijskim kontinentom. I tako od 10. do 12. stoljeća azijski kontinent gotovo da nije imao utjecaja na Japan. Poslije, osobito od 13. stoljeća dalje, porastom trgovine polagano rastu i obnovljeni politički i kulturni utjecaji. Nasuprot stoljećima prije Nare, tj. tijekom kasnog razdoblja ritsuryo, na razvoj Japana utjecao je zanemariv broj ljudi, ideja, robe i opreme s azijskog kontinenta. Povlaštena je manjina tako izbjegla nemire i osigurala dugotrajnost postojećem poretku. STRATEGIJE PRILAGODBE U svakom društvu oni na vrhu društvene ljestvice imaju dobre razloge da održe postojeće stanje i da ga opravdaju. Kako bi zadržali svoj položaj moraju se neprestano prilagođavati promjenama koje ipak nastaju. U kasnom je PRILAGODBA I PROPAST PORETKA RITSURYO (750.-1250.)razdoblju poretka ritsutjo elita morala mijenjati pravila i razviti nove postupke kako bi joj i dalje služili gradovi u novim životnim uvjetima, poljoprivreda s promijenjenim načinom upravljanja i vojne i vjerske sile drukčijih značajki i djelovanja. Uvjeti gradskog života. Heian, kao Fujiwara-feyo i Nara, izgrađen je prema geometrijskom nacrtu s dvije velike tržnice (površine dvadeset hektara) smještene u blizini južnog dijela grada, istočno i zapadno od avenije Suzaku Oj i koja je dijelila grad na dva dijela. U početku su sve proizvode gradskih obrtnika nadzirale državne agencije, i većina se proizvodnje, obrade i prodaje događala na dvjema tržnicama. No, za vrhunca obitelji Sekkanke, i za čitavo vrijeme vlasti insei, sve su veći broj poslova preuzimali službenici, obrtnici i radnici pridruženi glavnim hramovima i plemićkim kućama. Većinom su živjeli i radili na posjedu (ili u njegovoj blizini) svojih zaštitnika, a budući da su plemići zbog opetovanih požara i drugih gradskih nedaća često morali bježati u predgrađa, ondje su podizali velike i otmjene hramove i palače odgovarajuće veličine i otmjenosti, pa se tako sve veći broj radionica preselio u predgrađa. Gradske gospodarske djelatnosti time su promijenile ustroj, položaj i sudionike. Vlast je još uvijek držala elita ritsuryo jer su njezini pripadnici još uvijek bili glavni potrošači. Stvari su se promijenile i u unutrašnjosti. Vođe poretka ritsuryo kanili su u prijestolnicu, višoj vlasti, putem hijerarhije općina-okrug-pokrajina cestama i rijekama slati robu i usluge. Nekoliko je stoljeća takav ustroj donekle djelovao. Roba prikupljena porezom dolazila je u

grad i pohranjivana je u državnim skladištima ili na tržnici. Ondje su je radnici i službenici tržnice obrađivali, prodavali ili dodjeljivali ovlaštenim primateljima. Od početka su plemićka kućanstva, međutim, samostalno proizvodila neke vrste robe, a njihovi su sluge skupljali robu od prihodovnih obitelji ili drugih podređenih seljana. Robu iz svojih skladišta i radionica pohranili bi, obradili i podijelili. I hramovi su u osmom stoljeću započeli s vlastitom proizvodnjom. S vremenom su važna svetišta i plemićke obitelji, a najviše sama carska kuća, uspostavljali izravne veze sa sve većim brojem dobavljača iz unutrašnjosti, i tako zaobilazili porezne tokove i gradske tržnice. Carsku su obitelj, primjerice, češljevima opskrbljivali proizvođači češljeva iz pokrajine Izumi, a »brončanim fenjerima, hramskim zvonima, gongovima, loncima, velikim kotlovima i lavorima, ljevači kovina iz pokrajine Kawachi«.7 Drvosječe koji su živjeli uz gornji tok rijeke Oi u pokrajini Tanba smatrali su se zakupnicima Keiichi Miura, »Villages and Trade in Medieval Japan«, AA 44, 1983., str. 56. carskih posjeda i carskim dobavljačima. Proizvođači rižina slada iz zapadnoga predgrađa Kvotoa proizvodili su slad za svetište Kitano. A proizvođači seza-movog ulja iz luke Ovamazaki na rijeci Yodo opskrbljivali su uljem za svjetiljke obližnje svetište Iwashimizu Hachiman. Iako je postupak bio promijenjen, taje pokrajinska kao i gradska proizvodnja još uvijek bila namijenjena postojećoj eliti. Tek će poslije ove promjene donijeti novu raspodjelu moći. Upravljanje poljoprivrednom proizvodnjom. Poljoprivreda je, a o njoj najviše znamo, i dalje bila u vlasti elite, iako je potpuno promijenila svoj ustroj. S vremenom su se razvile različite kategorije upravljanja zemljom. Sve je više zaselaka zakonski dodijeljeno hramovima i plemićkim kućama kao shoen, a sa sve većim brojem takvih »vlastelinskih dobara« preostali zemljišni porezi dobili su naziv kokugarjo ili »pokrajinski posjedi«. No, kako je izvršna vlast na posjedima kokugaryo, kao i na posjedima shoen, pomalo prelazila u ruke lokalnih činovnika postupno se promijenio i način upravljanja njima. I dalje je objema kategorijama upravljano odozgo. Usto je, nekom čudnom slučajnošću, istodobna pojava posjeda shoen i prilagođenog posjeda kokugaryo stvorila konkurenciju zbog koje su lokalni činovnici i dalje ovisili o višoj vlasti, stoje održalo elitu ritsuryč. Da bismo pojasnili ovu posljednju činjenicu, moramo se podsjetiti da su u početku vladari ritsuijo, o čemu govori četvrti odlomak, čitavu obradivu zemlju smatrali carskom poreznom zemljom čiju su raspodjelu povremeno mijenjali. Zemlja je, prema zakonskim propisima, raspoređivana i zemljoradnicima i onima koji su živjeli od poreza. No, ti su propisi mijenjani od samog početka te su do 9. stoljeća potpuno prestale povremene preraspodjele zemljišta. Pošto su odustali od prava premještanja poljoprivrednika, zemlje i poreza, vladari Heian (osobito regenti obitelji Sekkanke) nastojali su to nadoknaditi time što su pokrajinski dužnosnici imenovani od strane središnje vlasti . imali veća prava od lokalnih, pokrajinskih, okružnih i općinskih dužnosnika koji su ondje živjeli i bili njima podčinjeni. Ovi posljednji, ugledni lokalni velikaši, često su upravljali poslovima u unutrašnjosti, a dvorski su ih poglavari nastojali oslabiti tako što su imenovani namjesnici sami birali osoblje uz čiju su pomoć vladali iz pokrajinskih sjedišta (kokufu). Dvor je, osim toga, pojednostavnio porezne i druge propise o posjedima kokugaryo, pa su namjesnici imali veću samostalnost. Dužnosnici su stručnim i pouzdanim osobljem i prilagodljivom administracijom nadvladali lokalne moćnike pa su do

PRILAGODBA I PROPAST PORETKA RITSURYO (750.-1250.)kasnog razdoblja Heian vodili poslove bez velikog upletanja dvora — uz uvjet da održavaju mir i šalju prikupljeni porezni prihod. I tako su do kasnog razdoblja Heian pokrajinski namjesnici dobili vlast na račun dvora iznad sebe i lokalnih uglednika ispod sebe. U biti se sustav oporezivanja seljačkih imanja razvio na posjedima kokugatjč. To je ipak bio sustav oporezivanja kojim je lakomost poreznika kokufu ograničavana sve češćom pojavom poreza shoen. Tijekom 8. stoljeća izraz shoen odnosio se na šumske parcele ili napuštena polja koja su ovlašteni hramovi ili plemići morali obrađivati po nalogu dvora. U pravilu je upravljanje tim parcelama ostalo u ovlasti carske vlasti i dvor je određivao prava na prihod i njihova ograničenja. Za ranog razdoblja Heian, kad više nije bilo dovoljno »prazne« zemlje, hramovi i svetišta, a poslije i plemići, počeli su uzimati obrađenu zemlju. To se ubrzalo u idućim stoljećima. Prihod vlasnika shoen razlikovao se od slučaja do slučaja, katkad su imali veći prihod i bili oslobođeni službenog poreza i nadzora vlasti. S vremenom su mnogi vlasnici bili potpuno oslobođeni poreza shoen, što su s vremenom proširili i na zemlju koju su izvorno dobili kao prihodovna kućanstva. Sve veći broj posjeda shoen obuzdao je lakomost i samostalnost lokalnih namjesnika koji su prikupljali porez na poljoprivredne posjede jer su seljaci zakupnici posjeda kokugaryo shvatili da ih vlasnik polja shoen može zakonskim smicalicama osloboditi plaćanja poreza prepuste li mu svoja polja. Njihova su polja izostavljena iz lokalnih poreznih popisa, izbjegli su sve veće poreze koje su nametali namjesnici, a zauzvrat su plaćali najam. I lokalni su uglednici, niže plemstvo i crkveni zemljoposjednici uvidjeli da mogu učvrstiti svoj položaj i obraniti se od protivnika iz pokrajinskih sjedišta tako što su svoje posjede prepuštali uglednicima koji su carskom odlukom na prepuštena imanja prenosili financijsko i pravno oslobađanje svojih posjeda od poreza shoen. Tim je postupcima mnogo zemlje prešlo iz kategorije zemljišta s carskim porezom u kategoriju plemićkih imanja, tako da su do kraja 12. stoljeća posjedi shoen činili polovicu obrađene zemlje u Japanu. To je ugrozilo financijsku osnovicu skupljača poreza s posjeda kokugaryč, pa su morali ograničiti svoje porezne zahtjeve i zakonskom zabranom zaustaviti prepuštanje zemlje. Morali su se obratiti svojim nadređenima u gradu Heianu kako bi ishodili tu zabranu, a zauzvrat su u prijestolnicu morali revno slati prikupljeni porez. Pokrajinski su namjesnici, iako administrativno neovisni, shvatili daje pametno održavati dobre odnose s višim službenicima u Heianu. Posjednici imanja shoen imali su jednako jak razlog postupiti na isti način, jer su im samo dvorske isprave o njihovu pravu shoen davale zaštitu u pravnim postupcima. Ukratko, toliko dugo dok je postojala nedvojbena vrhovna vlast na dvoru, bio to car, regent ili umirovljeni car, dvorski su prvaci mogli donositi presude, kazne i nagrade kojima su obuzdavali sve moćnije podređene. Do kraja 12. stoljeća oni su vladali, a porez stizao. Još jedna značajka upravljanja zemljom shoen pridonosila je stabilnosti tih vremena: shiki, pravna odredba o funkcioniranju imanja. Vođenje imanja shoen obuhvaćalo je mnoge ljude — zemljoradnike, upravitelje, zakonske vlasnike i zaštitnike na visokom položaju. Shiki bijahu spisi koji su propisivali njihove poslove, prava i obveze. Posebno su određivali pravo na položaj, na zemljišne granice, na vrstu kulture koja će se uzgajati, na uporabu, na najamnine ili naknade, upravljanje ili pružene usluge. Budući da su shiki iscrpno opisali svaki slučaj,

točno se mogla odrediti vrijednost svakog posjeda shoen pa su postali predmetom ugovora koji su se mijenjali prema prilikama ili se čak prenosili na osobe ili ustanove. Zakoni Shiki korištenje zemljom učinili su prilagodljivim. Dok je uređenje ritsuryo prenosilo sredstva unutar središnjeg sustava, ustroj shoen-shiki dopuštao je promjene u skladu s potrebama osoba koje su radile. Pretpostavljamo kako se taj proces, unatoč svojoj zamršenosti i zbrkanosti, prilagođavao promjenama moći i bogatstva mnogo bolje od starog sustava ritsuryo, i rješavao sukobe koji bi inače bujali te bi konačno poljuljali postojeći poredak. Pametno provođenje postupaka shiki prilagođenih pobjednicima, pristašama vladara Minamota no Yoritoma olakšao je obnovu poretka potkraj 12. stoljeća, te je tako stara elita još nekoliko desetljeća imala razmjerno udoban život. Konačno, i osnovno, potrebe skupljača poreza s imanja kokufu, i vlasnika i upravitelja imanja shoen, bile su ograničene kroničnom nestašicom i jednakim urodom. Zbog stalne, nepromijenjene agronomske prakse i demografskog pada zbog epidemija poreznici nisu željeli uzeti napuštenu zemlju. Važno im je bilo zadržati postojeće zemljoradnike. Zbog takvih okolnosti nisu se pretjerano željeli širiti i obrađivati novu zemlju. Namjesnici i posjednici imanja shoen koji su za vlastito dobro morali udovoljiti poreznim potrebama nadređenih moćnika u gradu Heianu, stoljećima nisu mogli zgrnuti dovoljno bogatstva i moći i postati smrtna opasnost za ušančenu elitu. Umjesto toga su — i oni najopasniji od njih, bushi ili vojnici — iako nevoljko, nastavili služiti svoje nadređene u gradu Heianu, nastojeći iz toga izvući što veću korist za sebe. Prilagodba promijenjenim vojnim odnosima. Prema zakonima ritsuryo, vojno je zapovjedništvo bilo okosnica političkog vodstva. Više vojne položaje PRILAGODBA I PROPAST PORETKA RITSURVO (750.-1250.)dobivali su obični viši službenici jer ih se smatralo sposobnima zato što su tijekom svojeg uspona na hijerarhiji povremeno služili kao zapovjednici carske straže. I podanici na najnižoj razini smatrali su vojnu obvezu jednom od svojih dužnosti. U pokrajinama su pak mnogi viši časnici bili uglavnom profesionalni vojnici. No oni su prije svega bili kadar za poduku i mobilizaciju, a u ratu su zapovijedali stariji časnici koji su trajno držali zapovjedne položaje, bez obzira na cilj pohoda, bilo to »pokoravanje države Slila«, gušenje pobune »barbara« Emishi bilo smirivanje unutarnjih nemira. U stvarnosti su u novačenoj vojsci bili nezadovoljni i novaci i zapovjednici, jer, iako glomazna i skupa nije bila pretjerano djelotvorna na bojnom polju. Tako su od samog početka zapovjednici morali improvizirati, dajući iskusne borce kao potporu (ili na mjesto) novačenih jedinica, najviše u ratovima na granicama naroda Emishi, kad su carske jedinice dobile pojačanje u ratnicima iz pokrajine Kanto. I drugdje su vladari zapošljavali sve veći broj profesionalnih vojnika za poslove rutinskih patrola, vođenja istraga, potraga, odvođenja u zatvor i skupljanja radnika za prisilni rad. To se najbolje vidjelo u gradu Heianu i u njegovoj okolici, gdje je ustrojena posebna policijska jedinica, kebiishi-cho, za nadzor nad ovakvim operacijama. U vrijeme vrhunca obitelji Sekkanke, kad je bilo sve više imanja shoen, a lokalne su uprave dobivale sve veću samostalnost, i dvorski i plemićki službenici sve su se više oslanjali na iskusne profesionalne vojnike koji su im čuvali imovinu, kažnjavali neprijatelje i održavali mir. Poglavari hramova pak ustrojili su vlastite jedinice ratnikaredovnika za zaštitu samostanskih dobara.

Elita ritsuryo materijalnim i ideološkim poticajima dugo je držala pod nadzorom rastući broj vojnih snaga. Dvorski prvaci, pokrajinski namjesnici, vlasnici imanja shoen i poglavari hramova davali su im posao, nagrade, napredovanja, koje su, prema potrebi, mogli povući. Možda je važnije to što su viši zapovjednici tih profesionalnih vojski s vremenom razvili osjećaj pripadanja carskoj kući, stoje bio temelj poretka ritsutjč. Rijetki su od njih bili spremni javno prkositi carskoj vlasti, a mnogi su joj željeli služiti. Vojni su zapovjednici razlog vjernosti vojnika carskoj kući. Prema zakonima ritsuryč mlađi su ogranci carske obitelji nakon šest naraštaja gubili svoj kraljevski položaj i povlastice i postajali samostalne obitelji nižega dvorskog položaja. Mnogi su potomci tih ogranaka mnogo prije prekidali s carskom obitelji zbog mogućnosti dobivanja državnih službi koje položajem nisu odgovarale pripadnicima vladarske kuće. Neke su službe bile u prijestolnici, druge u unutrašnjosti, većinom u pokrajinskim sjedištima. Jedne su bile civilne, a druge vojne. S vremenom su obitelji isključene iz carske obitelji uzele prezimena Taira i Minamoto. No nisu se smatrale članovima šire obitelji Taira i Minamoto, nego rođacima cara od kojeg su potjecali. Vukle su podrijetlo od nekoliko careva, no najpoznatije su one obitelji Taira koje vuku podrijetlo od Kanmu tenno (Kanmu Heishi), čiji je najvažniji predstavnik Kivomori, i obitelj Minamoto koja potječe od Seiwa tenno (Seiwa Genji), loze cara Yo-ritoma. Za vrijeme vlasti obitelji Sekkanke povećale su se isključene carske obitelji, a njihovi su članovi obavljali većinu svakodnevnih policijskih poslova. Najviše se radili za vode insei, i bili su protuteža obitelji Fujiwara. Umirovljeni su carevi »sredili dvor«, jer je njihova vlastita obiteljska loza postala protuteža dvojnoj vlasti obitelji Fujivvara. Potkraj 12. stoljeća prvak obitelji Fujiwara, potuživši se na velik broj članova obitelji Minamoto na visokim položajima, rekao je kako je to »rijedak uspjeh za drugu obitelj, a velika prijetnja obitelji Fujiwara«.8 U međuvremenu je carska uprava povjerila drugim ratnim vođama, Taira i Minamoto zadaću da pokore gusare, buntovnike i druge izazivače nereda, često iz redova nezadovoljnih ratnika Gen-pei. Te su ih zadaće povezale s dvorom, učvršćujući ponos zbog carskog — a time i božanskog — podrijetla. Božansko je podrijetlo bilo važno. Zbog praktičnosti ili iz uvjerenja, ratni su vođe uvijek molili kamije za pomoć u svojim pothvatima, osobito opasnim vojnim zadaćama. A nudili su zahvalnost kad bi uspjeh bio dokaz božje pomoći. Najpoznatiji su pripadnici obitelji Seiwa Genji oni koji su boga Hachimana proglasili svojim zaštitnikom. Seiwa tenno osnovao je veliki hram hvashimizu Hachiman južno od grada Heiana, i ponovno u grad doveo moćno božanstvo s Kvushua, isto ono koje je stotinu godina prije toga Shomu doveo u grad Naru kako bi mu zahvalio za svoju vojnu pobjedu nad neprijateljem Fujiwarom no Hirotsuguom a koje mu je poslije pomoglo izgraditi projekt Todaiji. Tako su članovi obitelje Seiwa Genji — Yoritomo, njegovi predci i njegovi potomci, uvijek nastojali umilostiviti boga Hachimana u gradu Kamakuri i drugdje, dižući svetišta i poštujući obrede kojima su održavali svoju vezu s dvorom i njegovim božanskim moćima i pradjedovima. I tako su zahvaljujući sustavu nagrada i napredovanja, te svojim pradjedovskim vezama mnogi naraštaji starijih vojnih obitelji zajedno s visokim plemstvom održavali mir, pokoravali one koji bi ga prekršili i na taj način stoljećima održavali postojeću raspodjelu moći i povlastica poretka ritsuryo.

8 Jennifer Brewster, prev. The Emperor Horikauia Diary, (prijevod djela Fujiware no Nagakoa, Sanuki no Suke Nikki), Honolulu, UHP, 1977., str. 24. PRILAGODBA I PROPAST PORETKA RITSURYO (750.-1250.)Vjera i država. Podatak o bogu Hachimanu upućuje najoš jedan čimbenik trajnosti klasičnoga elitnog poretka: ulogu vjere. O njoj moramo govoriti jer su veliki hramovi kao Kofukuji, Enrvakuji i Onjoji zapravo postali moćne, samostalne ustanove koje su neprestano remetile mir grada Heiana i postupno preuzele bogatstvo i moć dvora, što je nedvojbeno život vladara učinilo težim. No neki su drugi oblici službene vjere ublažavali te posljedice i održavali uspostavljeni poredak. Ne moramo mnogo govoriti o šintoizmu jer je njegova uloga nedvojbena. Dvorski su prvaci sagradili i održavali lijepe hramove posvećene zaštiti dvora i ljudi povezanih s njim. Bezbrojne su državne svečanosti potvrđivale vjerovanje u božansko podrijetlo vladara i učvrstile vezu svih obiteljskih linija s carskim panteonom božanstava. Politička je vrijednost šintoističke potpore povećana pripojenjem budizma. Do sredine 11. stoljeća vođe Heian osnovali su u pokrajini Kinai i u okolici dvadeset i dva svetišta na trima razinama vlasti, s mnogo osoblja, a svakoje bilo povezano s budističkim hramom i obdareno zemljišnim prihodom. Morali su služiti obrede i držati molitve za zaštitu države, carske obitelji i njezinih vjernih saveznika. Zbog toga su svetišta preuzela mnoge običaje daoizma, budizma i konfucijanizma koji su im dali ugođaj svetosti. Glavna su hramska središta preko pokrajinskih sjedišta povezana s tisućama nižih mjesnih svetišta raspršenih po državi. Ondje su lokalni dužnosnici morali provoditi obrede kojima su carski bogovi pomagali zajednicu, te su zbog toga njezini članovi cijenili carsku brigu. Zatim su, kad su dobili imanja shoen, hramovi slali službenike da u svakom hramu nadziru izgradnju mjesta za bogove kami i pravilno održavanje obreda. Iako manje vidljivo od šintoizma, budistički je ustroj hramova pomagao društveni poredak koji je išao na ruku ustaljenoj eliti. Hramovi su, kad bi dobili imanje shoen, slali svećenike da ondje žive i osnivaju hramove kako bi lakše ubirali porez, istodobno pomagali lokalnom stanovništvu, obavljali vjerske obrede i rješavali probleme i sukobe, ukratko, provodili središnju vlast u unutrašnjosti države. Koliko je bila važna vjerska privola vidi se iz mnogih spisa o mjesnim razmiricama: u svojim su pravnim prepirkama molitelji zazivali iste bogove i Buddhe, zaklinjali se istim zakletvama i izgovarali iste kletve kao i dvorsko plemstvo. Tako su imanja shoen u vlasništvu hramova, kao i ona u vlasništvu svetišta, plemića pa i ratničkih obitelji, izravno nastavila stvarati materijalnu osnovicu za postojeću elitu u gradu Heianu. Ono što znamo iz povijesnih dokaza jest to da su do sredine 13. stoljeća plemići upravitelji osnovanih hramova, a najznačajnije je svetište bio Enrvakuji, uspijevali obuzdati nove vjerske pokrete koji su na razne načine ugrožavali nadmoć elite. Osobito je učenje o »Čistoj zemlji« (Jodo) koje su propovijedali svećenici reformatori Honen i Shinran, poricalo vrijednosti sinkretičke vjerske misli tipične za ideologiju ritsuijo. Zato su upravitelji hrama Enrvakuji te obnovitelje i njihove pristaše protjerali u udaljene dijelove Japana, a njihovo učenje zabranili. Tako je postojeća doktrina sve do 13. stoljeća imala čvrstu potporu vladajućega sloja. Istodobno je s azijskog kontinenta došlo i učenje žena kao posebno učenje koje je ugrožavalo ustaljene vjerske istine, pa su i njezini propovjednici, a najpoznatiji su bili Eisai i Dogen, također bili progonjeni, najviše od crkvenih dostojanstvenika hrama Enrvakuji. To je usporilo širenje sektaškog učenja žena, kao i učenja Jodo, pa do 13. stoljeća zen nije niti stigao u Kvoto.

Pokretači promjene Zahvaljujući gore spomenutim čimbenicima elita ritsutjo zadržala je vlast, iako u promijenjenu obliku, sve do 13. stoljeća. Do tada je već režim pokazivao nedostatke koji su uzrokovali velike nemire osamdesetih godina 12. stoljeća, a nakon 1250., kad je ponovno uspostavljen red, dolazi do velikoga preustroja koji je polagano nasilno ukinuo stari poredak i otvorio put za uspostavu novoga. Do tog je preustroja došlo zbog dugotrajnoga procesa svekolikoga društvenog rasta i promjena, kad je japansko društvo znatno povećalo svoje mogućnosti koje su željeli iskoristiti ambiciozni pojedinci. Vojnici su bili najspremniji za tu zadaću, no dugotrajni pokušaji pobjedničkih bushija da zadrže svoje povlastice s pomoću novih nasljednih odnosa pokazali su se neuspješnima. Protivnici su neprestano ugrožavali one koji su polagali pravo na vlast, a činili su to tako uspješno, kao što ćemo vidjeti u sedmom poglavlju, da su bushi to prekinuli vojnom akcijom i do 17. zadržali važnu ulogu u političkim procesima. RAZMJERI PROMJENE Promjene koje su bile posljedice cjelokupnoga društvenog razvoja imale su mnogo pokretača, a neki su postojali već u 11. stoljeću, iako se proces u cjelini nije zapažao do kraja 13. stoljeća. Neke su promjene bile političke: slabija središnja, a jača mjesna vlast. Promjene su nastupile i u poljoprivredi: promjene u agronomskoj tehnologiji i praksi, bolje iskorištavanje obradive PRILAGODBA I PROPAST PORETKA RITSURYO (750.-1250.)zemlje, nastanak novih sela i snažniji poticaji (»mrkve i batine«) seljacima da žive u većim, stalnim selima i tako povećaju urod. I trgovina je doživjela promjene: obnavljaju se i proširuju trgovački i drugi odnosi s azijskim kontinentom, razvija se i širi domaća trgovina sa sve većim brojem dobro organiziranih trgovaca. Neke su promjene bile demografske: drukčije vrste zaraznih bolesti, sveopći porast broja stanovnika i drukčija raspodjela stanovništva po pokrajinama. Teško je objasniti kako su svi ti čimbenici djelovali jedni na druge, jer se sve zbivalo na mnogo načina. Govorit ćemo o njihovim važnijim obilježjima. Lokalni nadzor. Ne govorimo više o daljem slabljenju središnje, nego o jačanju mjesne vlasti jer to je uzrokovalo druge promjene. Za vrijeme kasnog razdoblja Heian, kada je sve veći broj seoskih posjeda proglašavan imanjima shoen, posjednici novih imanja shoen morali su potvrditi svoje vlasništvo, procijeniti veličinu uroda i odrediti tko će voditi brigu o najmu i održavati red. Da bi to postigli, morali su osuvremeniti postojeće podatke te su proveli nova katastarska mjerenja koja su odredila granice i površine imanja, urod i broj stalno nastanjenih. Ti su podaci podijeljeni u standardne jedinice popisa zvanih myo kojima su upravljali mjesni uglednici, zvani myoshu. Obvezujući ugovorni spis — myoshu shiki — određivao je najamninu koju je myoshu morao plaćati da bi mu vlasnik priznao zaradu od posla, pravo na druga imanja i sve drugo u vezi s njegovim položajem u lokalnoj zajednici. U pokrajini Kinai myoshu su bili mali posjednici čije je prosječno zemljište imalo 2,5 hektara, no u udaljenijim pokrajinama, kao Kyushu i Kanto, parcele su imale 20 i više hektara. Myoshu su bili mjesni uglednici, a njihov položaj i djelovanje određivao je dvor. Kako su bili na mjestu događaja, mogli su dobiti novu zemlju, ako je postojala, mogli su zaustaviti bijeg zemljoradnika, zapošljavati nove ljude za obradu prazne zemlje i unaprijediti poljoprivredu boljim tehnologijama — ukratko, mogli su poticati povećanje uroda. To je za njih postalo važno kad je određen najam na zemlju, što je jamčilo da će im ostati dio njihova budućeg

uroda. Usto su razdoblja nemira unutar elite, osobito nakon pedesetih godina 12. stoljeća, bila dobra prigoda za sposobne myoshue koji su s vremenom postali mjesni velikaši čiji su veliki posjedi imali vanjske zgrade, skladišta, zaštitne ograde, kućnu poslugu, te obitelji koje su im služile. U nemirnim su vremenima sluge bili vojnici za one myoshue koji su voljeli probleme rješavati silom, ili nisu imali drukčijeg izbora, ili su pak služili moćnijem ratnom vođi iz okolice. Seoska proizvodnja. Kad su myoshu (ili drugi utjecajni ljudi koji su ondje živjeli) preuzeli izvršnu vlast u unutrašnjosti zemlje, sve veći broj seljaka poticalo se ili prisiljavalo na intenzivniju obradu zemlje, na obradu i najmanje parcele, na dvostruk urod u južnim pokrajinama, na uzgoj voćnjaka ili riže na višim visinama i na obradu iz godine u godinu. Zbog intenzivne poljoprivrede nastala su nova, veća sela. U vremenima sve učestalijih nereda lokalni su vođe, kao i seljaci, davali prednost većim naseljima s većim urodom jer su bila sigurnija od razbojnika, gusara i vojnika-pljačkaša. Niz promjena u agronomskoj tehnici pridonijelo je postupnom rastu poljoprivredne proizvodnje. Redovito su obrađivane veće površine plodne zemlje zahvaljujući učestalijoj uporabi gnojiva, uglavnom pepela, komposta i stajskog gnoja. Ovog posljednjeg je bilo dovoljno, jer su se namnožili vojnički konji pa su pomagali u obradi zemlje. Bilo je više kvalitetnijeg oruđa zbog boljih ljevačkih tehnika, sve veći broj plugova i drljača koje su vukli konji i goveda pa su ratari mogli pripremiti veću površinu zemlje za obradu. Proširenje sustav navodnjavanja, a na povišena rižina polja voda je dovođena mlinskim kotačima. Uzgajane su nove, prilagodljive kulture. Najvažnija je otpornija vrsta riže (daitdmai) donesena s azijskog kontinenta vjerojatno potkraj 12. stojeća, koja je povećala urod na lošijim parcelama i tijekom nepogodnog vremena. Kontinentalni utjecaji. Riža daitdmai dokaz je o obnovljenim odnosima s azijskim kontinentom, odakle su došle nove poljoprivredne tehnike. Kao što smo već rekli, na početku razdoblja Heian prekinuti su gotovo svi dodiri s kontinentom, a u vrijeme procvata obitelji Sekkanke-m^ei povlašteni sloj Heiana sasvim se osamio na otoku. Poznavanje Kine i zanimanje za nju pretvorilo se u nejasan i udvornički romantizam u umjetničkim i književnim djelima, a primjer su pripovijetke Hamamatsu Chunagon monogatari iz 1070. i Matsura noMiya monogatari iz oko 1190. Ta djela Kinu prikazuju kao udaljeno, tajnovito i nemirno carstvo čiji najveći sinovi nisu dorasli japanskom junaku koji onamo odlazi, a njegovo poštenje i hrabrost izazivaju nevoljko divljenje Kineza kad im donese pobjedu. Kina dinastije Song tadaje doživljavala promjene koje nisu mogle zaobići Japan. Poljoprivredni je urod povećan, gospodarstvo se komercijaliziralo, a prekomorska trgovina proširila. Usto se tijekom 12. stoljeća počeo raspadati politički poredak ugrožen najezdama naroda Jurchen i poslije Mongola, što je najavilo najdramatičnije dodire Japana s kontinentalnom politikom. Obnovljeni odnosi do kojih je došlo zbog tih promjena u Kini donijeli su Japanu nove vjerske ideje, primjerice učenje žena o kojem smo govorili, a PRILAGODBA I PROPAST PORETKA RITSURYO (750.-1250.)nakon 1250. i vrlo ozbiljne političke probleme. Tijekom kasnog razdoblja Heian, utjecaj Kine na Japan bio je uglavnom gospodarski. Živa se trgovina razvila između otoka Kvushua i Kine tijekom 12. stoljeća, jedrenjaci su plovili sve dalje na istok, razmjenjujući proizvode duž Unutarnjeg mora, a do 13. su stoljeća došli sve do grada Kamakure. Trgovalo se raznim proizvodima, uglavnom luksuznom robom.

Glavni je japanski izvozni proizvod bila drvna građa, koju su vukli od otoka Kvushua do Kine gdje je bila potrebna, a glavni uvozni proizvod bile su kovanice dinastije Song. Pokazale su se toliko korisnima da su se naveliko rabile tijekom dvadesetih godina 13. stoljeća, iako u početku nisu bile prihvaćene. No, stvorile su i dodatne nerede u carstvu, jer su ih voljeli gusari i razbojnici zbog male veličine i velike vrijednosti. Zbog kovanica je i trgovačka razmjena postala nesigurnijom paje elita sve više ovisila o trgovcima koji su, osim toga što su razumjeli tajnu novčanih tokova, mogli ponuditi uvezenu luksuznu robu i zaraditi na njoj. Domaća trgovina. U većem dijelu razdoblja Heian, kao što već znamo, elita nije izgubila nadzor nad trgovinom zbog promijenjenih domaćih gospodarskih odnosa, jer je povlaštena manjina bila glavni potrošač luksuznih dobara, a ujedno je nadzirala njihovu proizvodnju. Ipak su do 12. stoljeća neke pojave počele potkopavati taj nadzor, a jedna od njih bila je pojava organiziranih skupina obrtnika i stručnih dobavljača poznatih po imenu za. Mnogi su obrtnici razdoblja Heian djelovali, što znamo po primjeru proizvođača češljeva i ljevača kovina, kao kućni dobavljači, izravno nudeći robu i usluge svetištima, plemićima i samoj carskoj kući. Tijekom 12. stoljeća, kad su političke napetosti bile sve izraženije, carstvo Heian u neredima, a ponuda otežana, sve je više tih ustanova ovlastilo posebne trgovce za da ih opskrljuju različitim vrstama robe kao što su hasure, tkanine, šivaće igle, slad, ulje za svjetiljke, ugljen, ogrjev i drvna građa. Sposobniji dobavljači s vremenom su proširili poslovanje, a kad su došle kovanice, članovi za bili su u povoljnom položaju pa su iskoristili priliku. Oni su, osim toga, postupno dobivali nove kupce zahvaljujući sve većem broju dobrostojećih lokalnih velikaša, činovnika myoshu, službenika stalno nastanjenih u okruzima i pokrajinama i lokalnih ratnih vođa, pa više nisu ovisili samo o povlaštenoj manjini carstva Heian. A kad je oko godine 1200. osnovan Kamakura bakufu, koji se sastojao od mreže mirotvoraca širom zemlje, trgovci za dobili su još više kupaca. Do 13. su stoljeća trgovci za pokućarili (raznosili robu) u unutrašnjosti, nadzirali tržište, posuđivali novac i nagovarali pripadnike manjine da radi za njih i onemogući njihove suparnike. A sve su to činili ne obazirući se na interese ili osjećaje dvora. Demografija. Sve te pojave pokazatelj su porasta materijalne proizvodnje, bilo je sve više raznovrsne robe, usluga i onih koji su ih pružali, a razmjena je rasla. Širom carstva ljudi su sve češće kontaktirali jedni s drugima, a sela su postala sve veća, brojnija i gušće naseljena. Čini se daje to promijenilo epidemiološki okoliš, jer su velike boginje i ospice postale endemski paraziti ljudske zajednice. I postupno su postale, od 11. stoljeća nadalje, izvor povremenih, nesmrtonosnih dječjih bolesti, a ne više epidemije smrtonosne za odrasle. Smanjena smrtnost zbog bolesti smirila je demografska kretanja, smanjila broj opustošenih sela i napuštene zemlje, te donijela ponovni porast broja stanovnika. Ipak je taj porast u nekoliko naraštaja bio polagan, nepostojan i neravnomjeran. Do njega je uglavnom došlo u udaljenim krajevima, poglavito u pokrajinama Kanto, Tohoku i Kvushu, gdje je još uvijek bilo neobrađene zemlje, šumska su područja davala više bogatstva, a elita je teže mogla nadzirati novu proizvodnju. No i ondje je porast stanovništva zaustavio niz slabih uroda uzrokovanih lošim vremenom izazvanim globalnim klimatskim promjenama toga doba. Najlošiji je urod bio u zapadnom Japanu početkom osamdesetih godina 12. stoljeća što je oslabilo obitelj Taira, Yoritomove neprijatelje, a još su dva loša uroda pogodila veći dio carstva u tridesetim i šezdesetim godinama 13. stoljeća.

Ti kasniji loši urodi uzrokovali su sveopću glad, stoje izazvalo društvene nemire i razbojstva. Zahvaljujući razvoju pomorstva japanski su gusari (wako) pljačkali čak i u Koreji. Većinom su plovili iz luke Tsushime, a budući da su bili izvan dosega vlasti, otimali su rižu i drugu robu za vlastitu potrošnju ili za dobru prodaju kod kuće. Osim toga što su zaustavile porast stanovništva, te su nevolje pokazale kako dvojna vlast nije kadra izaći na kraj s krizom, voditi vanjske poslove ili održavati mir. One su također nagovijestile još teže nesreće koje će trajati čitavih trideset godina nakon 1260. Bez obzira na povremene demografske zastoje, broj se stanovnika ipak polagano povećavao, te narastao s otprilike pet milijuna oko godine 700. na procijenjenih sedam milijuna 1200., a otada je broj brže rastao i dosegao vjerojatno dvanaest milijuna do godine 1600. Budući daje taj polagani porast broja stanovnika bio neravnomjerno raspoređen po regijama, smanjila se moć srednjeg Japana, izvora dominacije elite ritsuryo, ojačala je pokrajina Kanto i ubrzao se razvoj pokrajina Tohoku i Kvushu. Ondašnje su promjene potkopale zemljopisni temelj poretka ritsuryo, kao i njegovu društveno-goPRILAGODBA I PROPAST PORETKA RITSURYO (750.-1250.)spodarsku osnovicu. Vojnici koji su se uzdigli do političke moći najbolje su iskoristili te promjene. USPON VOJNIKA BUSHI Jasno je da su se bushi »uzdigli« mnogo prije 13. stoljeća, kao što se obitelj Fujiwara uzdigla mnogo prije procvata razdoblja Sekkanke. Također je jasno da njihov uspon nije ukinuo povlašteni položaj elite ritsuijo. No bio je jedan od čimbenika iz razdoblja Heian koji su promijenili sustav uzdržavanja klasične aristokracije. I postavio je temelj mogućega svrgavanja te aristokracije čime bi ona postala simbolički ostatak stare otmjenosti s jednom političkom zadaćom — ozakoniti novu vladaj uću silu. Jedan od pokretača prevrata bushi koji su se od pristaša carske dvojne vlasti, carske i vlasti Fujiwara, pretvorili u njezine razoritelje bila je postupna promjena društva i značaja samih ratnika. Pripadnici skupine bushi koji su napredovali za vrijeme razdoblja Heian djelovali su na dvjema razinama: malobrojni gornji sloj carskog podrijetla po očevoj liniji, i znatno mnogo-brojniji niži sloj koji je potjecao od raznih lokalnih velikaša. Za razliku od gornjega sloja, ovi niži bushi nisu imali razloga podupirati povlaštenu manjinu. S vremenom je nestala razlika između pripadnika bushi visoka i niska roda, a vođe pripadnika bushi, zbog svojih novih interesa, više nisu bili odani postojećemu povlaštenom sloju. Već do devedesetih godina 11. stoljeća, kao što smo već pisali, mnogobrojni članovi obitelji Minamoto bili su prijetnja barem za jednog člana obitelji Fujiwara, a od šezdesetih je godina 12. stoljeća elita izgubila povjerenje u pripadnike bushi zbog toga stoje Kivomori ugrozio njihove povlastice. Tada je Yoritomov zahtjev za stalnim vladajućim položajem uništio samu bit povjerenja plemstva u ratnike kao pokorne podređene. Ne začuđuje što su bushi na sve veće nepovjerenje i prezir plemstva uzvratili sve jačim osjećajem svoje vlastite vrijednosti. Izrazi kuge i buke uvedeni su da bi se građanska aristokracija tradicije ritsuryo razlikovala od moćnih ratničkih kuća povezanih s bakufu. Kako su sebe smatrali različitim društvenim grupama, ratnici su razvili nove izraze samopoštovanja prema kojima su buke sposobne vladajuće kuće, a kuge profinjeni kicoši sumnjive vrijednosti. To se novo shvaćanje vidi u ratnim pričama (gunki monogatari), novoj književnoj vrsti koja opisuje — i koliko je moguće uljepšava — ondašnja junačka ratna djela. Slavile su hrabrost, oplakivale gubitke, a u središtu pažnje bijahu ratnici, njihova junačka djela i njihove vrline.

Prevladajući dojam kako su plemići kulturniji, otmjeniji, profinjeniji i zbog toga možda nadmoćniji te su priče ublažavale primjerima ratničke smjelosti, poštenja i sposobnosti. Ovu suptilnu promjenu vrijednosnog sustava lijepo pokazuju upute koje je četrdesetih godina 13. stoljeća svojem nasljedniku napisao Hojo Shigetoki, koji je služio u Kvotu kao viši predstavnik (tandai) države Kamakura. (Kad vas pozovu da pokažete) poznavanje otmjenih vještina (npr. plesanja, pjevanja, kaligrafije, sviranja glazbala, slaganja stihova itd.), najbolje je odbiti i reći da ne vladate tim vještinama, a pristanite samo ako su uporni. I u tom slučaju ne smijete se uobraziti zbog uspjeha, niti se trsiti da vam plješću kako biste postali popularni. Za razliku od toga, vi se kao ratnik morate iskazati spretnim vođenjem javnih poslova, zdravim razumom te, iznad svega, poznavanjem ratničkih vještina. Ništa osim toga nije važno.9 Ljudi kao Shigetoki, ključne osobe u novom vladajućem poretku, bili su zadovoljni stanjem stvari te su počeli mijenjati odnos kuge-buke: dok su vladari ritsuryo smatrali da profesionalni civilni dužnosnici moraju zapovijedati vojnim snagama kad je to potrebno, bushi su smatrali da profesionalni vojnici mogu dobro voditi civilne poslove i vladati državom, ako ništa drugo, kao zaštitnici carske kuće. Još su mnogo opasniji za stari poredak bili mnogi drugi ratnici, osobito oni koji su naraštajima bili u pješaštvu, koji nisu bili cijenjeni te su se osjećali udaljenima ne samo od stare elite ritsuryo nego i od njezinih suradnika buke, pripadnika dvojne vlasti dvora i bakufua. Pobjede su vođe Yoritoma tijekom osamdesetih godina 12. stoljeća zapravo bile pobjede jedne skupine ratnika nad svojim protivnicima, među kojima je bio najpoznatiji Taira Kivomori, no bilo je i drugih, od grada Hakate do grada Hiraizumija. Pobjednicima je pripalo pravo na prihod, uglavnom u obliku spisa shiki, koje su dobili na štetu pobijeđenih ratnika. Zbog toga što su morali održavati mir, pobjednici su kasnije došli u nezgodne odnose i s poraženima, ali i s mnogima drugima kojima su bile ograničene mogućnosti napredovanja i smanjena sredstva za život. Raznovrsne skupine koje su kršile mir, a s vremenom ih je bilo sve više, mirovne su snage nazivale »zločinačkim bandama« akuto. Do kraja 13. stoljeća skupine akuto postale su glavnim uzrokom građanskih nereda, rastuća opasnost za dvojnu vlast i one koji su živjeli od nje. I na kraju moramo napomenuti daje skupinama akuto mnogo ljudstva dolazilo iz vojnih jedinica vlasti Kamakura. Ti su šogunski vazali, koji su nakon poraza snaga Taira i kasnijeg gušenja pobune Go-Toba godine 1221. godine bili raseljeni po čitavoj zemlji, uglavnom živjeli od najma i prihoda Carl Steenstrup, »Hojo Shigetoki's Letter of Instruction to His Son Nagatoki«, Acta Oricntalia 36, 1974., str. 426. PRILAGODBA 1 PROPAST PORETKA RITSURYO (750.-1250.)sa zemlje koju su nadzirali. Sa svakim su pak naraštajem njihove obitelji rasle i morali su svoje posjede dijeliti nasljednicima pa se njihova imovina smanjivala. Na kraju su se obiteljske grane udaljile od svoje matične obiteljske loze, isto kao kod carske i obitelji Fujivvara. Vođe bakufua često nisu udovoljavali njihovim molbama za pomoć, djelomice zbog toga što su se vođe Hojo u gradu Kamakuri više brinuli o vlastitim rođacima nego o šogunskim vazalskim obiteljima. Do kraja 13. stoljeća mnogi su vojnici bushi, koji su navodno podupirali dvojnu vlast dvora i

bakufua, zapravo izgubili osjećaj pripadanja vlasti Kamakura, te su postali najamni vojnici, akuto u pripravnosti, koji su prihvaćali svaku ponuđenu dobru službu. Do 1250. vođe buke dvojne vlasti sebe više nisu smatrali vjernim slugama uglednoga plemićkoga vladajućega sloja, nego djelatnicima političkog poretka koji je kao jednu od svojih zadaća prihvatio obvezu da čuva povlastice zamarajuće, često slabe, no korisne građanske aristokracije. No, vladajuće skupine bushi bile su slabo povezane pa se činovnički temelj poretka brzo urušavao. Pokrpan kao dvojna vlast, stari poredak ritsuryo i njegov povlašten sloj bili su u kritičnom stanju, dok su mnogi pripadnici vojnoga sloja bili spremni za daljnje, korjenite promjene. 6. KLASIČNA VISOKA KULTURA (750.-1250.) PREGLED POG LAVLJA Počeci Sirenje: kasnije godine Procvat: vrhunac sekkanke ^'erska kretanja Vjera aristokracije Umjetnost i književnost Dvorska umjetnost i liiževnost Možda je najdojmljiviji i raskošan vid društva ritsurjo njegova visoka kultura, umjetnost i književnost pismene manjine. Njihovi su se stvaraoci ugledali na domaće i kontinentalne uzore i stvorili izvorna djela koja su nadišla poznate književne vrste kao što su beletristika i esejistika, pjesništvo, slikarstvo ili vjerski tekstovi. Još i danas neka od tih cijela stoje kao spomenici čovjekova talenta, a do današnjih su dana njihove vrijednosti utjecale na mnoge naraštaje. Bila su predmetom značajnih znanstvenih istraživanja koja su cijenila vrhunsku vrijednost te visoke kulture, njen doprinos japanskoj narodnoj svijesti i njezin ugled u općoj povijesti kulture. Umjetnost i književnost stvarali su različiti ljudi. Neka su djela, osobito slike, skulpture i zgrade stvorili profesionalni majstori. Neka su, primjerice službena povijest i pjesničke zbirke, bila zadaća nadarenih dvorskih službenika. Većinu proze i poezije napisali su i skupili dvorski i crkveni amateri, dijelom za zabavu, a dijelom kao samo-dokazivanje, no još važnije kao način napredovanja u poslu, pobjede nad svojim protivnicima i zaštite dobrobiti obitelji ili stranke. Kakav god bio razlog stvaranju pojedinih djela, elita je dijelila njihov pogled na svijet i vrijednosni sustav. KLASIČNA VISOKA KULTURA (750.-1250.)Ta se umjetnost pojavila kad je političko ujedinjenje osiguralo dovoljno sigurnosti, bogatstva i vremena za znanstveno, estetsko i zabavno stvaralaštvo povlaštene manjine. To odražavaju umjetnine iz 8. stoljeća, prozna djela, pjesništvo, osobito skulptura, a vrhunac je dostignut dva stoljeća poslije, u vrijeme procvata poretka ritsutjo, za vrijeme prevlasti obitelji Sekkanke. Djela iz tog razdoblja, a najslavnije je Genji monogatari (Priča o kraljeviću Genjiju) spisateljice Murasaki Shikibu, simboliziraju tu klasičnu kulturu i snažno utječu na umjetnost i književnost kasnijih naraštaja. Poslije, u vrijeme vlasti insei i dvojne vlasti, kulturno se stvaralaštvo širilo i davalo bogate plodove. Kako je stario poredak ritsutjo, tako je bilo sve više novih djela (a i njemu su se obraćala) iz šireg i šarolikijeg dijela stanovništva, koje im je dalo veću raznolikost, širu popularnost i snažniji utjecaj na opće društvene promjene. Iznenađuje sve bogatije umjetničko stvaralaštvo u stoljećima insei dvojne vlasti, što znači da je zaista bilo više djela, ali ih je i sačuvano mnogo više nego u prošlim razdobljima. Još više iznenađuje činjenica da su u

središtu zanimanja bila vjerska pitanja, vidljiva u svim umjetničkim rodovima — književnosti, likovnim i dramskim umjetnostima. Počeci Japan je odabrao teži put do pismenosti od drugih društava. Kineski i japanski jezik potpuno su različiti — po fonetici, sintaksi i morfologiji — no Japanci su zbog historijske geografije od Kineza prihvatili pismo prilagođeno kineskom jeziku. U početku su u Japanu na kineskom pisali doseljeni pisari, no u 7. je stoljeću nekolicina japanskih učenjaka-plemića počela čitati i pisati na kineskom, uglavnom za službene namjene te zbog proučavanja i promicanja budizma. U stoljećima nakon toga službena i vjerska djela pisana su kineskim pismom, iako je to više bio spoj kineskih i japanskih riječi i sintaktičkih elemenata povezanih na različite, više manje propisane načine. Od vremena Nare i prije, pokušavalo se govorni japanski jezik izraziti kineskim znakovima (kanji), a do 10. stoljeća pojavilo se sasvim novo pismo, wabun ili »japanski način pisanja«. Krajnje pojednostavnjeni znakovi kanji (koji su se zvali kana) predstavljali su japanske slogove i omogućili brzo i jednostavno prenošenje govornog jezika. IVabun su osobito dobro rabile dvorske dame koje nisu svladale kinesko pismo. Za dvorsku je gospodu pak poznavanje kineskogjezika ostalo obvezno, iako gaje samo nekolicina dobro svladala, pa su i dalje pisali nespretnim mješovitim načinom sastavljenim od mnogo kineskih riječi, izgovora i sintakse. Ipak se takav mješoviti način pisanja s vremenom mijenjao i, da usput spomenemo, jezik je u idućim stoljećima, kad su zamrli inozemni dodiri, znatno proširio svoj rječnik. Time je on pratio opće društvene i tehnološke promjene stoje znatno pridonijelo njegovoj slušnoj i sintaktičkoj složenosti pa je njegova reforma bila otežana. Zapravo je razvoj djelotvornog, pravilnog sustava pisanja na japanskom jeziku nastavljen sve do 20. stoljeća. Za vrijeme razdoblja Nara, na početku toga dugotrajnog procesa, u usporedbi s uspjesima na području državnog ustroja, vjere, skulpture i arhitekture, književno je stvaralaštvo bilo siromašno, sigurno zbog otežanoga pismenog izražavanja. Većina je djela napisana kineskim jezikom: zapisi Nihon shoki i kasnije povijesne knjige, zemljopisni leksikoni, bezbrojni pravni propisi, vjerske priče i pjesme u kineskom stilu (kanshi). No, Kojiki, i nekoliko desetljeća kasnije 4.500 pjesama zbirke Manyoshu, prva velika zbirka pjesama u Japanu, pisani su na japanskom, a kineski su znakovi predstavljali pojedine slogove. Takav je stil pisanja bio neobično težak za prozu, no japanskoj je poeziji (waka) odgovarao, jer je većina pjesama bila kratka. Zatoje i sačuvana bogata baština ranoga pjesništva — pjesme o ljubavi i gubitku, o pohvali i radosti, o ljepoti i divljenju. Primjerice, vladaru Jomeiju, iz kasnijih godina vladavine Soga, pripisuju se pjesme koje uzdižu ljepotu okolice grada Asuke, čijoj se pitomoj ljepoti mogu diviti i suvremeni putnici, iako je danas grad okružen predgrađima: Bezbrojne su planine u Yamatu, No savršena je rajska planina Kagu; Kad uspnem se gore i pogledam na svoje kraljevstvo, Iznad široke ravnice pramenovi dima dižu se i dižu, Iznad širokog jezera galebovi šire krila; Prelijepa je to zemlja, zemlja YamatoI1 Jezero i galebovi možda su plod pjesničke slobode, no oni prizoru daju živost, širinu i ljepotu.

Do vremena kad je napisana zbirka pjesama Manjoshu godine 759. elita grada Nare stvorila je bogatu graditeljsku baštinu hramova i palača, vjerskih skulptura i obrednih predmeta. A sigurno su postojale i vjerske slike, iako ih je tako malo sačuvano da danas gotovo i nisu poznate. Prihvaćeni su konti1 Nippon Gakujutsu Shinkokai, The Man'yoshu, Ny: CUP, 1965., str. 3. Za drugi prijevod pogledaj u lan Hideo Levy, The Ten Thousand Leaves, Vol. 1, Lyricism, Princeton: PUP, 1984., str. 25. KLASIČNA VISOKA KULTURA (750.-1250.)nentalni običaji uglađena ponašanja i otmjene dvorske odjeće, kao i orkestralna glazba i službeni plesovi (gagaku; bugaku), kojima su obogaćeni starija glazba za flautu, šintoistički hramski plesovi i sveti obredi. Istodobno je budistička redovnička zajednica uvela razne vjerske običaje koje je puk prihvatio, pa su izvorni običaji štovanja bogova kami pomiješani s japanskim inačicom vjerskih običaja preuzetih od kontinentalnoga istoč-noazijskog budizma. Poznato je da je ta vjera propovijedala strogoću na svetim planinskim mjestima, što se u Japanu razvilo u planinski asketizam, kasnije poznat po imenu Shugendo. Vjersko znanje i praksa iz razdoblja Nara odlikovali su se raznolikošću i neredom i zato su, a o tome govori četvrto poglavlje, aristokratski poglavari pokušali spriječiti otpadništvo i ustrajali su na pravilnom školovanju i nadzoru svećenstva. Za obrazovanje mladih svećenika rabile su se budističke sutre i komentari, a za podučavanje laika, muškaraca i žena, glavno su sredstvo poduke bile didaktičke priče, od kojih mnoge s azijskog kontinenta. Oko godine 822. objavljena je velika zbirka takvih priča pod imenom Nihon ryoiki, djelo napisano mješovitim kinesko-japanskim stilom. Osim toga stoje postala važnim udžbenikom za promicanje vjere i jezika, knjiga je bila i uzor drugim zbirkama. Zbirke su postale glavna književna vrsta, sadržavale su i vjerske i svjetovne pripovijetke, a služile su i poučavanju i razonodi. U idućih je pet stoljeća sastavljeno oko stotinu takvih zbirki, a do danas je djelomično ili potpuno sačuvano pedeset. Procvat: vrhunac Sekkanke U početku razdoblja Heian visoka se kultura sastojala od bogate zbirke kiparskih djela, vjerskih tekstova i običaja, službenih spisa i zapisa, veličanstvenih dvorskih svečanosti i lijepe zbirke pjesama. Najveći je doprinos ovim uspjesima tijekom vrhunca Sekkanke dala dvorska književnost svojim dnevnicima (nikki) i pričama {monogatari). Te su dvije vrste književnosti nastale pod utjecajem novih vrsta budizma, Tendaija i Shingona, koji su poticali pisanje proze i pridavali duhovni smisao životima i estetici pisaca dnevnika i pripovijesti. VJERA ARISTOKRACIJE Kako bi dokazali vlast nove prijestolnice, carevi Kanmu i Soga nastojali su je učiniti središtem novog i boljeg budističkog učenja. Posljedica je učenje Tendai, koje je promicao prelat Saicho, i učenje Shingon, koje je promicao svećenik Kukai. Glavno sjedište učenja Tendai bilo je vjerski prikladno smješteno visoko na planini Hiei, na sjeveroistoku, u blizini prijestolnice. U međuvremenu je Kukai, uz pomoć cara Sage, osnovao samostansko utočište učenja Shingon na planini K6ya u planinama pokrajine Kii, a ubrzo u samome gradu i glavni hram Toji — koji je imao istu ulogu kao i svetište Todaiji u razdoblju Heian. Kad je Kukai i samo svetište Todaiji pretvorio u središte učenja Shingon, još je više učvršćena ideološka nadmoć razdoblja Heian. Radi toga su svećenici veliki kip Rushana Buddhe koji je podignuo

car Shomu preimenovali u boga Mahavairocanu, izvornog i transcendentnog oblika boga Buddhe, prema tekstovima učenja Shingon. Shingon je cvjetao u razdoblju Heian, no Tendai je dugoročno imao mnogo veći utjecaj. U kasnijim su stoljećima redovnici iz samostana Enrya-kuji, sjedišta učenja Tendai na vrhu planine Hiei, započeli najveći sektaški pokret. Ta je sekta djelomice imala uspjeha zbog toga što je samostan En-rvakuji bio blizak s elitom, pa je radio u dobrim uvjetima i lako nalazio nadarene ljude. No to djelomice možemo povezati s glavnim tekstom učenja Tendai, Lopočeve sutre (Hokekyo), koji je obilovao narodnim parabolama, poticanjem na učenje, promicanjem različitih vjerskih postupaka: meditacije, proučavanja tekstova, dobrotvorstva i vjere. Tendai se lakše prilagodio društvenim promjenama jer gaje prihvatio široki krug sljedbenika. U doba procvata razdoblja Heian Shingon je imao više sljedbenika iz redova elite ritsuryo. Mnoga su njegova ezoterična (mikkyo, tantrička) učenja postupno prilagodili svećenici hrama Enrvakuji i drugih hramova Tendai, svećenici hrama Todaiji i svećenstvo drugih svetišta u gradu Nari, a najvažniji je bio Kofukuji, hram moćne obitelji Fujiwara i njegovi ogranci. Kukai je nedvojbeno bio uvjerljivi propovjednikjer je savršeno poznavao budističku teologiju i napisao cijenjena i utjecajna djela. Plemstvo je pak voljelo njegova djela zbog njihova elitističkog značaja. Profinjeno je opisivao razine duhovne prosvijećenosti koje vode do Buddhe, dokazujući da je doktrina Shingon vrhunac vjerskog učenja. Također raspravlja o tome kako se mora postupati da se postigne prosvijećenost i objašnjava da: KLASIČNA VISOKA KULTURA (750.-1250.)... je ezoterično budističko učenje toliko savršeno da gaje nemoguće pismeno izraziti, oni koji tek postaju prosvijećenima mogu ga spoznati kroz slikarstvo. Razne poze i mudre (opisane u mandalama) znak su neizmjernog Buddhina suosjećanja; gledajući ih, možemo spoznati buddhinstvo.2 Da se oslobodimo okova racionalnog uma, moramo se prepustiti vjerskoj umjetnosti koja nas duhovno budi. Na putu k vjeri pomažu otmjene svečanosti, meditacija, svete slike, ukrašeni vjerski predmeti i drugi poticaji. Takvi su običaji opravdavali dvorsko isticanje estetskog savršenstva, o čemu govori idući odlomak. Shingon nije zahtijevao naporno proučavanje tekstova ili samotno traženje vjere i zato su ga prihvaćali ljudi koji su imali vremena i sredstava za sudjelovanje u veličanstvenim ceremonijama. Usto je učenje Shingon svima nudilo prosvijećenost »u ovome životu«, dok je učenje Tendai obećavalo prosvijećenost u budućnosti, možda nakon jedne ili dviju inkarnacija.3 Učenje Shingon cvjetalo je zahvaljujući pametnom vodstvu, prihvatljivom učenju, odličnim vezama, a vjerski su običaji dvora u doba obitelji Sekkanke bili vrhunsko estetsko iskustvo. Iako je budizam bio najvažnija teološka odrednica aristokratskih vjerskih običaja, prihvaćeni su i asketizam učenja Shugendo i mnogi obredi posvećeni bogovima kami i različiti obredi vezani uz dualizam yin-yang: »čarobni red koji vodi ljudska djela izmjenjivanjem univerzalnog yina (ženskog, tamnog, hladnog, pasivnog, zemlje, vode, mjeseca) i yanga (muškog, svijetlog, aktivnog, raja, vatre, sunca)«.4 Prihvatili su i daoističke ideje o tjelesnom zdravlju, medicinskim postupcima i samoobrazovanju u potrazi za »Putom filozofske prosvijećenosti«. Ovdje su našli svoje mjesto geomantija i astrologija, propisi i kalendarski tabui, i mnoge druge božanske tehnike kao jamstvo sretnih ishoda i odvraćanja zlih duhova i nesreće.

Sve u svemu, elita ritsuryo koristila se neobično složenom i širokom zbirkom duhovnih sredstava. Ipak je u doba vrhunca razdoblja Sekkanke došlo do snažnog neprijateljstva među hramovima, crkvenim dostojanstvenicima i svjetovnim vlastima zato što su zahvaljujući svojem uspjehu svećenici učenja Tendai i Shingon izgradili sustav hramova i zgrnuli mnogo posjeda shoen. Sukob se djelomice vodio oko pitanja prvenstva i vjerskih uvjerenja, no ipak glavni je razlog razmirica bilo institucionalno širenje koje se zbog gospodarske stagnacije moglo ostvariti samo na teret drugih. Sukobi 2 Yoshito S. Hakeda, Kukai: Major IVorks, NY: CUP, 1972., str. 145.-6. 3 Hakeda, Kukai, str. 227. 4 Ivan Morris, The World ofthe Shining Prime: Court Life in AncientJapan, NY: Alfred A. Knopf, 1964., str. 124. su se tijekom 10. stoljeća zaoštravali dok nije buknulo nasilje u kojem su ginuli ljudi, oštećivani hramovi, uništavane neprocjenjive riznice, obeshrabreni svećenici i očajavali plemići. Zbog vjerskih je nedaća sve veći broj redovnika prihvaćao učenje ami-dističkih sutri. Njihovi su tekstovi, već dugo sastavni dio budističkih propisa u Japanu, objašnjavali nedaće dolaskom »grešnih modernih vremena« (mappo) kad ljudi nikako ne mogu postići prosvijećenost (bez obzira na otmjenost ili iskrenost vjerske prakse), jer je propovijedanje učitelja Gautame (povijesnog Buddhe, Sakvamunija, ili Shake na japanskom) zaboravljeno u dalekoj prošlosti. Pojasnivši problem, sutre su nudile privlačno rješenje: zavjet Buddhe Amide da će spasiti sva razumna bića bez obzira na to u kojem su stanju. I u tim se »grešnim vremenima« može naći izlaz iz životnih teškoća vjeruje li se u spasenje boga Amide, a vjera se dokazuje pobožnim izgovaranjem riječi nenbutsu (namuAmida butsu, »zazivanje Amidina imena«). Svećenici učenja Tendai, sa svojom tradicijom temeljitoga proučavanja tekstova i crkvene prakse, brzo su prihvatili amidističku poruku — kao dio raznolike vjerske prakse — pa je nakon razdoblja Sekkanke svećenstvo i plemstvo počelo štovati boga Amidu. A u cijeloj su ga zemlji javno propovijedali redovnice (bikuni) i redovnici (hijiri) prosjaci. Svećenici vjera Shingon i Tendai važni su za nastanak bogate vjerske prakse aristokracije. Obogatili su, osim toga, i elitnu kulturu razvijajući pismenost i pismo prikladno govornom japanskom jeziku. Obnovili su umjetnost i arhitekturu i stvorili sustav vrijednosti koji će pomoći razvitku književnosti. DVORSKA UMJETNOST I KNJIŽEVNOST Zadivljuju bogatstvo i raznolikost umjetnosti i književnosti koje je stvorila povlaštena manjina u razdoblju Sekkanke. Znamo li daje elita imala samo nekoliko tisuća pripadnika, od kojih se većina bavila dosadnim državničkim i obiteljskim poslovima, a sačuvan je samo mali dio njihova stvaralaštva, dok je veći dio najslavnijih spomenika toga vremena stvoren u stoljeću nakon 940. godine, a stvorili su ih ljudi koji su jedni druge poznavali ili osobno ili po čuvenju — znamo li sve to, moramo se diviti njihovim dostignućima. Možemo proučavati to kulturno stvaralaštvo s raznih gledišta, no ovdje želimo istaknuti nekoliko općih tema. Kao prvo, zbog izvrsnog je domaćeg stvaralaštva smanjeno zanimanje za kineske uzore, a izvorne su tradicije obogaćene načinom poslije nazvanim — klasičnom japanskom kulturom. Kao drugo, bogatstvo i savršenstvo kulturnoga stvaralaštva posljedica su

KLASIČNA VISOKA KULTURA (750.-1250.)čvrstih uvjerenja o tome kako svi pravi plemići razvijaju svoje estetske sklonosti i usavršavaju svoje književne, glazbene i druge umjetničke vještine, i teže savršenstvu, jer sve drugo donosi prijezir javnosti. Kao treće, možda su zbog tog ideala sveopćega estetskog savršenstva umjetnička djela miješala književne oblike i likovnu umjetnost izmičući kasnijim podjelama na umjetničke rodove, a ipak izazivaju oduševljenje. Konačno i najvažnije, idealu savršenstva nije težio samo jedan spol. Doprinos dvorskih dama kulturnom procvatu razdoblja Heian nadmašuje doprinos muškaraca, osobito na području književnosti i odijevanja, no i na području vodećih ideja o pristojnosti, ponašanju i razumijevanju lijepoga. Nastanak japanske umjetnosti i književnosti. Zanimanje za visoku kulturu dinastije Tang pojavljuje se u 7. stoljeću, traje u 8. i doseže svoj vrhunac za vladavine Kanmua tennoa, no pada početkom 9. stoljeća. Novo pismo ivabun pokazuje da zanimanje za kineske uzore slabi. To postaje još jasnije kad se zakoni, do tada pisani prema kontinentalnim uzorima, postupno mijenjaju i prilagođuju domaćoj stvarnosti. Sve te silne promjene nalaze se u najvećoj zbirci zakona iz razdoblja ritsuryo, Engi shiki iz 927., koja nam danas služi kao izvor podataka o dvorskom zakonu razdoblja Heian. Arhitektura i urbanizam također svjedoče o napuštanju uzora dinastije Tang. Službeni su se poslovi naraštajima vodili u zgradama carske palače, a rezidencije koje su carevi i stariji plemići sagradili u predgrađima većinom nisu bile važne i nisu služile za državne poslove. No do vremena obitelji Sekkanke palača u gradu Heianu bila je oštećena u požarima i političkim neredima pa se sve više državnih poslova vodilo u plemićkim dvorcima. Ni dvorci, kao ni budistički hramovi više nisu bili, prema kontinentalnom uzoru, pravokutne građevine u samome gradu, već nepravilne zgrade sagrađene u blizini potoka ili skrivene brežuljcima. Same zgrade više nisu bile zamišljene i građene strogo, nego se izgradnja prilagođavala zemljištu i više nije poštovala kineska graditeljska pravila. Najljepši primjer arhitekture doba Sekkanke jest »pticolika« »Dvorana feniksa« (Hoodo) u By5doinu, kapelica posvećena bogu Amidi koju je opaki regent (kanpaku) Fujiwara no Yorimichi sagradio 1053. u svojem ljetnikovcu u gradu Ujiju, jugoistočno od grada Heiana. Gradilište je bilo neravno zemljište u blizini rijeke Uji, paje Yorimichi nepravilno rasporedio nekoliko zgrada i prilagodio ih terenu. U dvorani feniksa vjernici gledaju prema velikoj skulpturi boga Amide na zapadu, iza kojeg se nalazi Zapadni raj boga Amide (Jodo ili Čista zemlja). Na istoku se najprije vidi odraz parka u jezeru, a zatim rijeka koju pratimo kako se zavijajući uspinje i nestaje u planinama. Yorimichi je želio da osebujni nacrt Dvorane feniksa bude »trodimenzionalna inačica Sutre prikazanja«., važnog teksta amidističkog učenja.5 Dvorana se sastojala od skromne kapelice boga Amide s dva duga bočna krila na visokim, otvorenim stupovima i središnjeg hodnika koji je vodio do stražnjeg dijela zgrade. Mnoštvo slika prikazuje scene iz Sutre prikazanja, ali se razlikuje od ustaljene religijske ikonografije jer su svijetlo obojene i prizori su u njima pod snažnim utjecajem amidističke vjere, »Četiriju godišnjih doba (shiki) i Slavnih mjesta (meisho)« (središnjih tema carskoga svjetovnog slikarstva u prijestolnici Heian, prema uzorima umjetnosti dinastije Tang).6 Yorimichi je zgrade u Bvodoinu predvidio za drukčiju namjenu od one koju su imale u carskim vjerskim običajima, a primjer je dvorana posvećena Mahavairocani. No, kako se očekivao početak »grešnih vremena« (mappo), »Dvorana feniksa« najdulje je služila vjerskim

namjenama. Sljedećih su se godina gradile kopije Dvorane, ne samo zbog vjerskih nego i zbog estetskih razloga. Poput arhitekata i kipari su se postupno odvojili od kontinentalnih uzora ranih dana razdoblja ritsuryo, a i slikari su promijenili svoj stil i teme, o čemu svjedoči Bvodoin. Do vrhunca razdoblja Sekkanke slikari se nisu samo koristili kontinentalnim uzorima na nov i nadahnut način nego ih je nadahnjivala i domaća književnost, kao i običaji dvorskog života u gradu Heianu. Sve su češće rabili nove perspektive, oblike i boje, a njihova je umjetnost u spoju s pjesmama ili kaligrafijom služila za izradu ručnog nakita, sklopivih zaslona i vrata profinjenoga stila koji je postao poznat po imenu Yamatoe, »japanska umjetnost«. I novi način shvaćanja povijesti svjedoči o sve manjem zanimanju za kontinentalne uzore. I dalje su se tijekom 9. stoljeća pisali povijesni zapisi u kineskom stilu, nalik na Nihon shoki, kojih je ukupno napisano šest, Rikko-kushi, a prate događaje na dvoru do godine 887. Tijekom 10. stoljeća nisu ispunjeni opetovani carski zahtjevi za osuvremenjivanjem službenih zapisa, pa na kineskom nisu pisane ni one povijesne knjige koje su tada objavljene. Od prijašnjih su se povijesti znatno razlikovale oblikom, sadržajem i donošenjem dokazanih činjenica, pa su otkrivale mnogo više i bile veći izazov svojim tumačima, što ih je činilo mnogo življima. Najznačajnije ostvarenje toga, novog povijesnog pristupa jest djelo Eiga monogatari, što gaje tridesetih godina 11. stoljeća većim dijelom napisala 5 Mirni Hali Yiengpruksawan »The Phoenix Hali at Uji and the Symmetries of Replication«, Ari Bulletin 77/4, Dec. 1995., str. 649. 6 Terukazu Akiyama, »The Door Paintings in the Phoenix Hali of the Byodoin as Yamato-e«, Artibus Asiyc 53/(1/2), 1993., str. 145. KLASIČNA VISOKA KULTURA (750.-1250.)Akazome Emon, dvorska dama o kojoj danas ne znamo ništa. Pišući pismom wabun, Akazome započinje svoju povijest nadnevkom kojim završava posljednja službena povijest, godinom 887., kad na prijestolje stupa Uda tenno. Akazome opisuje procvat moći obitelji Fujivvara, s težištem na Michinaginim pobjedama. Pišući zapravo o pozadini jednog životopisa, vrlo je iscrpno opisala dvorski život. Posvetila se carskim »vjenčanjima, trudnoćama, rođenjima, smrtima i sukobima u carskom haremu«, kao i »svečanostima, zabavama, hodočašćima u svetišta i hramove, vjerskim i književnim događanjima, dvorskim obredima i osobnim uspjesima i neuspjesima.«7 Bavila se pitanjima što su zanimala plemstvo kojemu je pripadala, a ne pitanjima općih povijesnih kretanja što bi zanimalo današnjeg čitatelja. No, iako je težište njezina zanimanja bilo jednako onom pisaca povijesti Rikkokushi, ipak se razlikovalo, jer je bilo u skladu sa svojim vremenom. Život dvorskih dama mnogo je bolje opisan i objašnjen tako daje razumljiv suvremenicima, za razliku od stiliziranog načina tradicionalne historiografije »pohvale i pokude«. Još jedno, manje vrijedno povijesno djelo iz doba procvata razdoblja Sekkanke zaslužuje našu pažnju zbog svojeg odmaka od načela kineske historiografije. Ono je, osim toga, nagovijestilo važnu novu japansku književnu vrstu, gunki monogatari, ratnu priču. Riječ je o djelu Shomonki iz 940. godine, nepoznatog autora, pisanom kinesko-japanskim jezikom, a opisuje pobunu i propast vojnika Taira no Masakadoa. Opisuje nevolje, govori o patnjama izazvanima pobunom i prepričava tok događaja u poučnoj priči koja dokazuje kako se približava iskvareno doba mappo.

I pjesništvo pokazuje znakove odvajanja od kontinentalnih uzora. Divljenje prema japanskom pjesništvu potpuno je istisnulo zanimanje za kineske stihove, osobito razvijene u kasnom razdoblju Nara i eri cara Kanmua. Pjesništvo ivaka tada je već imalo ustaljeni oblik od trideset i jednoga sloga koji su se izmjenjivali po načelu 5-7-5-7-7 slogova, danas poznatom po imenu tanka. I sadržaj je određivao uporabu riječi, prihvatljive teme, opise i njihovo mjesto u pjesmi. Taj, stroži oblik pjesme ivaka proslavila je izvanredna carska antologija Kokinshu iz 905. koju pripisujemo velikom pjesniku Ki no Tsuravukiju. Sve se veća sklonost prema pjesmama waka primjećuje i u mnogim manje vrijednim, privatnim pjesničkim zbirkama. Dok je procvat pjesništva ivaka u biti oživio i uredio drevnu lirsku baštinu iz doba prije Soga, prozno stvaralaštvo desetog stoljeća bilo je novost 7 William H. And Helen Craig McCullough, A Tale qfFlowering Fortunes, Stanford, SUP, 1980., Vol. I, str. 11. u kulturnom stvaralaštvu. Proza je nastala prožimanjem i proširivanjem dviju književnih tradicija: poezije i različitih istinitih pripovijetki, danas poznatih kao setsuiva. Poezija je ušla u prozu iz pjesničkih antologija. Sastavljači antologija osmišljavali su svoja djela tako da su pjesme uvrštavali prema raznovrsnim načelima i umetali bilješke s podacima o podrijetlu pjesama. U 10. su stoljeću neki od njih proširili bilješke i tako dobili dnevnike ili pripovijetke ukrašene pjesmama. Primjer je toga Tosa nikki, djelo što gaje očito napisao Tsuravuki prema dnevniku koji je vodio za plovidbe od Tose do Heiana početkom 935. Njegov dnevnik nikki, koji iz dana u dan prati plovidbu, zapravo je napola izmišljena pripovijest prošarana pjesmama. Četrdesetak godina nakon toga dvorska dama, koju danas znamo po imenu Majka Michitsune, uredila je i popratila bilješkama svoju zbirku pjesama i pisama napisavši tako svoj životopis, Kagero nikki, o dvadeset i jednoj godini nesretnoga braka s bezobzirnim i nepažljivim visokim dužnosnikom. Druge su pisce nadahnule pripovijetke setsuiva, osobito one iz zbirke Nihon ryčiki, vjerske zbirke iz vremena cara Sage. Neki su pisci pisali nove zbirke setsuwa na isti način; tako je 984. jedan plemić sastavio djelo Sanboe, veliku, poučnu zbirku budističkih pripovijetki za obrazovanje svoje kćeri. Drugi su na nov način obrađivali oblik anegdote i stvarali šarolike zbirke u stilu setsuiva pripovijetki, komentara i razmišljanja, a da dobiju dulje djelo rasporedili bi sadržaj kronološki ili nekako drukčije. Makura no sčshi (Zapisci pod uzglavljem) spisateljice Sei Shonagon najpoznatija je raznorodna zbirka iz kasnog razdoblja Heian. To je neobično maštovita i pronicava, zajedljiva i duhovita zbirka zapažanja o bezbrojnim stranama dvorskog života i svijeta. Shonagon, primjerice, piše: Malena djeca i dojenčad moraju biti debeljuškasti. Kao i pokrajinski namjesnici i svi koji su uspjeli u životu, jer, ako su mršavi i tanki, pomislit ćemo da su mrzovoljni.^ Neki su pisci proširili tradiciju pripovijetki setsuiva pa su pisali složenije pripovijetke koje su bile čvršće povezane, umetali su pjesme na prikladna mjesta, a radnju razvijali oko glavnog lika, stvarnog ili izmišljenog. Najljepši je primjer ovoga stila Priča o kraljeviću Genjiju, spisateljice Mu-rasaki Shikibu, a stilom mu je slično i djelo Eiga monogatari autorice Akazome. 8 Ivan Morris, prev. i ur. The Pilloui Book by Night, Vol. I, NY: CUP, 1967., str. 57. KLASIČNA VISOKA KULTURA (750.-1250.)Umjetničko savršenstvo i miješanje rodova. Visok ugled koji ta djela danas uživaju pokazuje koliko je plemstvo cijenilo umjetničko

savršenstvo. Govoreći o poetici, Tsuravuki u uvodu u Kokinshu nije odredio samo mjerila nego je naveo i nedostatke najslavnijih pjesnika. »Nadbiskup Henjo«, piše on, ... ima savršen stil, no nedostaje mu sadržaj.... Pjesništvo Ariware Narihire nastoji izraziti previše sadržaja s premalo riječi... Funya no Yasuhidov jezik je lijep, no stil mu ne odgovara sadržaju. Njegove su pjesme kao preprodavači u lijepoj odjeći. Jezik redovnika Kisena iz Ujivame nejasan je pa ne znamo što misli.... Pjesništvo One no Komachi dirljivo je, no nema snage. Podsjeća na lijepu ženu koja boluje. Vjerojatno zato stoje žena. Stil pjesama Otoma Kuro-nushija nije dotjeran. Pjesme su mu poput planinskog seljaka koji se odmara s naramkom drva na leđima ispod rascvjetaloga drveta.9 Pjesma nije samo morala biti savršeno sastavljena nego i lijepo izrečena. Sei Shonagon piše oko 1001.: Jednom sam u svoju bilježnicu napisala pjesmu koja mi se vrlo svidjela. Na nesreću, jedna ju je sluškinja vidjela i nespretno izricala stihove. Zaistaje strašno kad netko mehanički izgovori pjesmu bez pravih osjećaja.10 Nedvojbeno je mnogo lošega pjesništva i dalje bilo loše predstavljano, no strah od javne kritike sigurno je poticao bolje nastupe, a zaustavio manje savršene. To se odnosilo na sva područja umjetnosti. Murasaki piše u svojem dnevniku: Sjećam se kako sam za prohladnih večeri svirala koto (citru) za sebe, dosta loše. Uvijek sam se bojala da me tko ne čuje i pomisli »kako samo povećavam sveopću tugu«. Kako sam bila smiješna, i kako jadna! I tako moja dva kotoa, jedan s trinaest, a drugi sa šest žica leže u starom ormaru pokrivena čađom, dokoni iako spremni za sviranjeSigurno bi se Murasakina svirka čula zbog načina gradnje dvoraca i načina života. I oni koji danas u miru svojega doma stidljivo sviraju za vlastiti užitak sigurno razumiju stoje ušutkalo Shikibin koto. Odjeća je bila predmetom pažljivoga promatranja kao i pjesništvo, glazba ili druge djelatnosti. Bilo je važno dobro poznavati pravila krojenja, a vrhu9 Helen Craig McCullough, Brocađc by Night, Kokin Wakashu, The First Imperial Anthologv of Japanese Poetrv, Standford, SUP, 1985., str. 146. 10 Morris, prev. The Pillmv Book, Vol. I, str. 250. 11 Richard Bowring, prev. Murasaki Shikibu, Her Diary and Poelk Metnoirs, Princeton, PUP, 1982., str. 133. nac je majstorstva znati kako i gdje se pravila mogu prekršiti. Jednom je Sei Shonagon zorno opisala kako su bili odjeveni carica Sadako i njezina pratnja. Piše kako je Carica nosila, preko trostruke grimizne svilene haljine: ... dvije halje boje šljive, jednu više, a jednu manje izvezenu. »Recite mi«, pitala je »mislite li da se boja šljive slaže s bojom grimiza? Znam da nije vrijeme za boju šljive, no ne podnosim boje poput svijetlozelene.« Iako je spoj bio neobičan, Njezino je veličanstvo izgledalo prelijepo. Boja odjeće savršeno se slagala s bojom njene kože.12 Sadako je mogla uspješno kršiti pravila zbog svojega visokog položaja i besprijekornog ukusa. Caričino ponašanje pokazuje i neke druge značajke dvorskoga vrijednosnog sustava. Smatralo se da ljudi na vrhunskim položajima imaju vrhunska svojstva. Od njih su se zahtijevali savršeno obrazovanje i stručnost, od nižih se položaja manje zahtijevalo, a sve je završavalo

na potpuno neukom puku. Ponovno navodimo Sei Shonagon koja o tome govori s očaravajućom otvo-renošću: Kaže li sluškinja za nekoga »Kakav je on izvanredan gospodin!« to izaziva naš prijezir, no postigla bi suprotno daje istu osobu uvrijedila. Pohvala sluge može umanjiti ugled žene. Ljudi iz toga sloja uvijek se loše izražavaju kad žele reći nešto lijepo. Sluge i gospodari nikako nisu smjeli zamijeniti mjesta. Aristokratski je vrijednosni sustav na fin način stopio etičke i estetske vrijednosti u jednu vrlinu. Biti lijep i poštovati zakone ljepote — primjerice, usvojiti dvorska estetska pravila — značilo je biti dobar. Aristokrati su sebe nazivali yoki hito »dobrim ljudima«, po čemu su se razlikovali od neobrazovane svjetine. Poznavati estetska mjerila značilo je imati duhovne vrijednosti, dobru karmu i mogućnost spasenja. I zato vrhunsko poznavanje dvorskih ideala nije bilo presudno samo za udobni život na ovome svijetu već i jedina mogućnost za trajno duhovno spasenje, a takvo se stajalište lijepo uklopilo u hermeneutiku učenja Shingon. Kako se od njih očekivalo da stvaraju u skladu sa svojim visokim staležom, umjetnici iz redova yoki hito razdoblja Heian stvorili su djela u kojima su vješto isprepleli njihovu namjenu s umjetničkim oblicima. To je bila raširena pojava, što se vidi po uobičajenom miješanju proze i poezije i po »dokumentarno-dramskom« stilu povijesti gdje se namjerno spajala istina s 12 Ovaj i druga dva odlomka zaredom dolaze iz Morris, prev. The Pillow Book, Vol. I, str. 115., 250., 121. KLASIČNA VISOKA KULTURA (750.-1250.)vjerojatnošću, proza i poezija, u pripovijetkama koje su bile i zabava i životopisi i poučni moralistički tekstovi. Jednako su tako u šintoističkim i budističkim obredima glazba i ples služili za vjerske ciljeve i zabavu, kao i umjetničke i vjerske slike u hramovima plemićkih dvoraca. Spoj pisanja i slikanja, osobito na rukom oslikanim smotcima i stajaćim zaslonima, možda je najznačajniji primjer mješovitih umjetničkih rodova. U vrijeme procvata razdoblja Sekkanke postalo je pomodno lijepiti prigodne pjesme na oslikane svilene zaslone. To je bila primijenjena umjetnost poznata ili kao pjesme na zaslonu (byobu-uta) ili kao pjesnička umjetnost (uta-e), ovisno o struci promatrača. Kasniji su naraštaji, o čemu ćemo još govoriti, razvili tu mješovitu pismenu i likovnu umjetnost u sjajnu tradiciju slikovnih pripovijetki na smotcima (emakimono). Žene u umjetnosti. Vrhunska je kultura bila ozbiljna stvar, osobito za dvorske dame. Želimo više pažnje posvetiti činjenici da su žene na dvoru bile najveći književni stvaraoci tadašnjega vremena zbog toga što se to tako rijetko događa u povijesti čovječanstva, a i zbog toga što je književnost bila samo mali dio njihovih umjetničkih ostvarenja. Dvorska su gospoda nedvojbeno otvorila put spisateljicama svojim zaziranjem od pisma wabun, a one su pak sigurno imale dovoljno slobodnoga vremena za pisanje. No, za stvaranje vrhunskih djela nije dovoljna samo dobra prilika. Sama organizacija i vrijednosni sustav dvorskog života omogućili su ženama pisanje i davali im razloga za stvaranje. Osobito zbog bračnih odnosa, jer žene obično nisu živjele u zajedničkom kućanstvu s muževima, a i prolaznih ljubavnih veza, žene su imale mnogo poznanika, bogato osobno iskustvo i često ne baš dobro mišljenje o ljudskom rodu. Usto su mnoge od njih, podrijetlom iz srednjega plemićkog staleža, imale dobre razloge kako bi napredovale ili bar zadržale obiteljski položaj, jer je plemićka hijerarhija bila neobično

isključiva, s vrlo malo mjesta na vrhu. Služba kod najviših staleža bijaše rijetka prilika da same, a zatim i njihovi rođaci, napreduju. Zato im je bilo važno zadobiti i zadržati naklonost careva, carica, regenata i sličnih. Zasjeniti žene s jednakim ciljem značilo je uspjeh u takvom društvenom okruženju, a ključ je uspjeha bilo savršeno vladanje dvorskim vještinama kao što su pisanja pjesama i mnoga druga društvena i umjetnička znanja. To, s druge strane, može objasniti popularnost dviju dvorskih razonoda: natjecanja i pisanje popisa. U jednoj su omiljenoj dvorskoj igri natjecatelji morali prepoznati i završiti neku slavnu pjesmu nakon što bi pročitali ili čuli nekoliko prvih riječi iz nje. U drugoj su igrači pripremali mirise, a protivnici su morali prepoznati sastojke i ocijeniti njihovu vrijednost. U ostalim su igrama sudionici morali prepoznati slavne kineske prethodnike pisanih ili slikanih pojmova. Popisa je bilo bezbroj. Sadržavali su zbirke pjesama i andegdota setsuvva. Drugi su raspoređivali podatke u kategorije, a najveći se i najraznovrsniji nalaze u knjizi Zapiscipod uzglavljem spisateljice Shonagon. Između dvorskih događaja umetnuto je mnoštvo popisa — stvari sjajnih, otmjenih, uzbudljivih, rijetkih, dosadnih, zbunjujućih, neprikladnih, tužnih, omraženih ili odvratnih, vrsta ptica, kukaca, trava, drveća, cvjetova, svečanosti, svetišta, bolesti, glazbala i tako dalje. Kratak popis stvari »koje su još daleko« govori o spisateljičinoj mudrosti: Prvi dan tisućgodišnjeg odricanja. Dan kad ćemo početi vrtjeti vrpcu haljetka hampi. Kad će putnik u Michinoku prijeći greben Osaka. Vrijeme koje je potrebno novorođenčetu da postane čovjek. Dan kad ćemo početi čitati Sutru najveće mudrosti. Dan kad čovjek u planini započne dvanaestogodišnju samoću. Pretpostavljamo da su ženama takvi spiskovi pomagali pri dvorskim natjecanjima, pisanju pjesama, udvaranju i drugim običajima koji su zahtijevali znanje. No, jednom sastavljeni, spiskovi su zatim služili kao »šalabahteri« za još teža natjecanja, pa je usavršavanje postalo još teže, a stvorene su i nove vrste natjecanja. Možda knjiga Zapisci pod uzglavljem najbolje oslikava koliko su složenima postale te igre. Znamo li da dvorani nisu opraštali pogreške nije bilo boljeg i strožeg načina za pamćenje sitnica ili razvijanje vještine duhovitog odgovora, sposobnosti bez kojih žena nije mogla uspjeti na dvoru ili ostaviti svoje misli potomstvu. U doba procvata razdoblja Sekkanke žene na dvoru prilagodile su se svojem položaju učeći i vježbajući, ljuteći se i na kraju postigle dotad neviđeno savršenstvo. Oboružane književnom vještinom, bogatim znanjem o svojem malom, plemićkom svijetu i pod neprestanim pritiskom da budu najbolje, počele su pisati kako bi izrazile svoju osobnost, našle utočište i opisale život, svoj vlastiti i život ljudi oko sebe. I tako dolazimo do Murasaki Shikibu i njezinog djela Priče o kraljeviću Gcnjiju, opširnom životopisu lijepog, izmišljenog kraljevića Genjija. Nastavci koje je Murasaki godinama pisala kružili su među njenim poznanicima na dvoru. Služili su za zabavu, ali ujedno i kao priručnik o ponašanju »kako-biti-dobar-plemić« za muške dvorjane, bili oni neiskusni početnici ili samozadovoljni, bezosjećajni, nepouzdani, a ponekad grubi i okrutni stariji mušKLASIČNA VISOKA KULTURA (750.-1250.)karei. Bila to njena želja ili ne, lik savršenoga kraljevića Genjija iz Murasakina teksta postao je uzorom tim muškarcima, a svim je dvorskim

damama postao primjerom gospodina — lijepog, uglađenog, velikodušnog i sa sjećanjem na svaku ljubavnu vezu, do kraja pažljivog. Sto god bila nakana Murasaki i spisateljica iz njezina doba, u njihovim su djelima kasniji naraštaji plemstva nalazili dvorske ideale i vodiče lijepog ponašanja kojem su se divili svi, a malo njih ga je provodilo u životu. U širem su smislu ta djela postala najvažniji izraz »japanskog ukusa«, a sve do današnjih dana ostala su mjerilo estetske uglađenosti i kulturnog savršenstva. Konačno, kulturno je stvaralaštvo iz razdoblja Sekkanke dalo dva polu-božanska lika čiji je umjetnički ugled ravan političkom ugledu kraljevića Shotokua. To su, a obojima je našao zamjerke Tsuravuki u svojem predgovoru knjizi Kokinshu, Ono no Komachi i Ariwara no Narihira koji su s vremenom postali primjer umjetničkih ideala klasičnog razdoblja. Nepoznata Komachi koja je vjerojatno bila dvorska pratilja sredinom 9. stoljeća ušla je u legendu svojim pjesništvom i ljepotom. U sljedećoj pjesmi govori o tome kako upoznati ljubavnika, a izbjeći ogovaranje: Prepuštajući se ljubavi koja ne poznaje granice, Dolazim noću — jer svijet ne osuđuje one koji kroče stazom snova.*3 Zanima nas iskrada li se Komachi na tajni sastanak dok drugi sanjaju ili u sigurnosti sanja o toj opasnoj radosti. Budući daje živjela na početku kulturnoga procvata razdoblja Sekkanke i bila potpuno nepoznata, osim po nekoliko pjesama koje joj pripisuju, Komachi su ubrzo proglasili klasičnom ljepoticom, strastvenom pjesnikinjom besprijekorna ukusa, simbolom tragične sudbine dvorskih dama i sjajnim primjerom budističke istine. Komachin muški duhovni dvojnik bijaše Ariwara no Narihira, carski unuk i uglednik na dvoru, koji se proslavio s nekoliko pjesama u zbirci Kokinshu. U desetljećima nakon njegove smrti nepoznat je autor napisao djelo po imenu Ise monogatari, vrstu »pjesničke antologije s proširenim uvodnim bilješkama zaodjevenim u beletrističku formu« koja je prvotno trebala 13 Helen Craig McCullough, prev. Kokin IVakashii, The First Imperial Anthology of Japanese Poetry, Stanford, SUP, 1985., str. 146. biti didaktička zbirka ljubavnih pjesama.14 Na kraju se to pak pretvorilo u napola dotjerani, tobože kronološki lažni životopis neimenovanog »čovjeka iz drevnih vremena« koji, kako napreduje u životu, kroz ljubavne pustolovine i pjesničke uspjehe, postaje otmjenim dvorjaninom. S vremenom su Ise počeli smatrati poviješću Narihirina života jer su u središtu pripovijesti bile njegove pjesme, a držao je i iste službene položaje kao i »čovjek iz drevnih vremena« i bile su mu pripisivane romantične zgode iz priče. Zahvaljujući tom djelu Narihira je postigao trajnu slavu kao uzorni ljubavnik, pjesnik i estet. Djelo je svim kasnijim naraštajima bilo mjerilom pravilne poetike i plemićkog ponašanja. Time je postalo, kao i pripovijetke i djela spisateljica Komachi, Murasaki i drugih dvorskih dama, osnovicom kasnijeg razumijevanja dvorske kulture i civilizacije koju je navodno predstavljala. Širenje: kasnije godine Do godine 1050. izabrana manjina razdoblja Heian stvorila je bogatu i sjajnu umjetnost i književnost, a stvaralaštvo je bilo živo i u sljedeća dva stoljeća. Osobito su sjajna djela

stvorena početkom 13. stoljeća — kad su ratna zbivanja opustošila prijestolnicu, uništila živote mnogih plemića i ponizila većinu ostalih. Stari se poredak raspadao, visoki su slojevi bili pogođeni ratom kao nikada do tada, a neželjene nedaće i promjene nisu se mogle zaustaviti. Možda to potvrđuje neugodnu istinu da se nadahnuće rađa iz boli, a ne iz radosti. To je umjetničko stvaralaštvo u cjelini zadržalo glavne značajke iz doba procvata razdoblja Sekkanke: svijest o položaju, naglasak na savršenstvu, miješanje umjetničkih rodova i aktivna uloga žena. Tek je mnogo poslije elita pokazala zanimanje za kontinentalnu umjetnost. Bilo je i novih pojava. Pojačano je međusobno prožimanje elitne i pučke kulture, osobito na području izvođačkih umjetnosti: viši slojevi prihvatili su prilagođene glazbene i plesne običaje nižih klasa. Također se, napose u književnim djelima, zapaža žaljenje za ljepšim i boljim prošlim danima. Ipak, najviše se zapaža sve veća uloga vjere u književnom stvaralaštvu, glazbi, plesu i u likovnim umjetnostima. Vjera je davala intelektualnu dubinu tuzi za prošlim vremenima i objašnjenje privremenih teškoća. 14 Citirani izraz je iz djela Helen Craig McCullough, Tales oflse, Stanford, SUP, 1968., str. 65. KLASIČNA VISOKA KULTURA (750.-1250.)Time ne želimo reći kako je društvo u cjelini bilo pobožnije nego prije, vjerujemo da su seljaci, boreći se sa strahotama života i smrti, uvijek ozbiljno shvaćali svoje lokalne obrede i bogove kami. Samo pretpostavljamo da je, zbog težih životnih uvjeta, povlaštena manjina počela pridavati veću važnost vjerskoj misli, osobito budizmu koji je istisnuo konfucijevske ideje i preplavio dvorski život snažnim budističkim uvjerenjima i interesima. A zbog širih promjena koje su počele mijenjati društvo (osobito uspon lokalnih moćnika, razvoj putovanja i trgovine i proširene poljoprivrede) ta se osnažena vjera počela širiti izvan elitnih krugova, izvan grada Heiana i nekolicine obrazovanih pojedinaca među sve brojnije stanovništvo srednjega sloja i seljaka. VJERSKA KRETANJA Dva stoljeća do godine 1250. obilježena su snažnim vjerskim kretanjima. Njihova je glavna značajka sve bogatije i sustavnije vjersko ujedinjenje, osobito šintoizma i budizma, no i Shugendoa. Ujedinjenje je za ustanove značilo neprestanu suradnju izabranih hramova i svetišta. To je za doktrine i obrede značilo »spajanje« ili sinkretističku strategiju koja je nadilazila božanstva i običaje povezanih svetišta i stvorila složeni sustav vjerske misli i djelovanja. Oživljavanje prihvaćenih budističkih učenja bijaše druga značajka tih vjerskih kretanja. Treća pojava jesu nova doktrinarna uvjerenja kojima su učvršćena načela i djelovanje sektaštva. Četvrta je pak širenje mnogoznač-noga vjerskog djelovanja u čitavom društvu. 0 sinkretizmu. Vjera poretka ritsuryo davno je odredila sastavne dijelove sinkretizma kasnog razdoblja Heian. U kasnom je razdoblju Heian, učestalo pak spominjanje dvaju pojmova kojima se objašnjavalo ujedinjeno djelovanje vjera. Prvi je bio pojam hoben ili »pogodna sredstva« prema kojemu svaki pojedinac, ovisno o svojim sposobnostima i razumijevanju vjere, postiže prosvjećenje različitim sredstvima. Drugi je bio pojam honji suijaku (hon-jaku, ukratko), prema kojemu svaka pojava posjeduje svoju pravu prirodu (honji) 1 jedan ili više njezinih izraza ili »tragova« (suijaku). Na ovu se tvrdnju pozivalo kako bi se opisalo mnoštvo pojava prema kojima su živi ili nedavno preminuli pojedinci prikazivani kao

znak nekog boga ili Buddhe ili slavnoga prethodnika, najčešće kraljevića Shotokua. Ili je neki bog kami smatran tragom Buddhe, ili — na kraju — i Buddha tragom kamija. Tijekom stoljeća dvojne vlasti insei, teorija hon-jaku bila je nadasve važna za objašnjavanje veze između šintoizma i budizma. Saigvo, aristokratski pjesnik i redovnik Shingona, objašnjava to ovako: Njišući lisnatu granu Drveta sakaki Predajem svoje srce bogovima, Jer znam da su Bogovi i Buddhe jedno.15 Te su veze hon-jaku boga i Buddhe bile posebne: Mahavairocana je bio honji, a božica sunca Amaterasu njegova suijaku; Amida je bio honji, a Hachiman njegov suijaku, i tako dalje. Takve su veze tada stvorile sustave svetišta i hramova kakve smo opisali u petom odlomku. Do kasnog razdoblja Heian svećenici Shingona i Tendaija uvrstili su ideje o hon-jakuu u sustav službenih vjerskih obreda svojih hramova, inačica Tendai bila je poznata pod imenom Sanno Ichijitsu Shinto, a Shingon pod imenom Ryobu Shinto. I Shugendo se ujedinio i obogatio svoju doktrinu i obrede, te postao organizirana i raširena vjera. Njezini profesionalni vjernici, planinski ispo-snici poznati kao yamabushi, držali su se bogatih vjerskih obreda koji su uključivali štovanje raznih bogova kami i Buddha u izabranim svetištima i hramovima, kao i stroge obrede u svetim planinskim mjestima, većinom u okolici Yoshina, južno od bazena Yamato. Shugendo je privukao poklonike na dvoru, čak i moćne umirovljene careve Shirakawu i Go-Tobu. A veze na dvoru omogućile su omiljenim yamabushijima dobivanje zemljišnoga prihoda potrebnog za održavanje njihovih svetih mjesta i vjerskih obreda. Poglavari ShugendSa zgrnuli su toliko bogatstvo da su oni sami i njihovi najvažniji hramovi, primjerice Kofukuji, desetljećima povremeno ratovali, jer su se borili za vlast nad protivnicima kako bi učvrstili nadzor nad njihovom zemljom koja je plaćala porez. Ova stoljeća, osim o snazi tih mještovitih vjera, svjedoče i o pojačanom intelektualnom djelovanju unutar osnovanih budističkih ustanova koje su pripadale učenjima Tendai i Shingon, a i starijim svetištima iz razdoblja Nara. Pretpostavljamo da su, zabrinuti zbog općeg nereda u društvu i potaknuti teolozima odmetnicima koji su odricali bilo kakvu vrijednost suvremenoj vjeri, mnogi redovnici priredili nova teološka djela kako bi objasnili i dokazali postojeće doktrine i obrede. Obnavljali su propale i ratom razrušene hramove, prepisivali sutre kako bi obnovili samostanske knjižnice, 15 Kivoko Takagi, »Saigvo— A search for Religiona^RS 4— l,March 1977., str. 58. Sakaki listovima mahali su svećenici za vrijeme šintoističkih obreda. Za tumačenje o tome kako su se stopili budizam i šintoizam glede pitanja »otjelovljenja Buddhe u biljkama«, osobito u svezi s pjesništvom Saigvoa, vidi: William R. LaFleur »Saigvo and the Buddhist Value of Nature, Part I«, Histor/ ofRdigion 13/2, Nov., 1973., str. 93.-128., i Part II, 13/3, Feb., 1974., str. 227.^8. KLASIČNA VISOKA KULTURA (750.-1250.)oslikavali poučne svitke i zaslone, klesali nove likove, obnavljali samostanske zajednice i širili mješovite doktrine i obrede kojima su vjerovali.

O sektaštvu. Redovnici su učvrstivši sinkretičku strategiju imali dosta uspjeha u obnovi vjere i hramova, i tako osigurali život svojim hramovima još nekoliko idućih stoljeća. No ipak su učenja nekih redovnika otpadnika postavila temelje glavnih vjerskih kretanja u budućim stoljećima, a najpoznatiji su bili propovjednici Amidizma, Žena i Lopočeve sutre. Dok se na amidističke sutre prije gledalo samo kao na dio širega budističkog kanona, njihovi propovjednici u kasnijem razdoblju Heian to su učenje smatrali jedinstvenim i savršenim. Propovjednici amidističkih sutri uspješno su pridobivali sljedbenike, jer je amidizam bio nadasve jednostavno, jasno i privlačno učenje. Pisana su tumačenja, odredivši godinu 1052. početkom pokvarenih vremena mappo, propisala zavjetovanje bogu Amidi jedinim pravim načinom prosvjećenja ili, prema sveopćemu shvaćanju, spasenja. To je, naravno, značilo da su sva druga vjerska učenja ili beskorisna ili čak štetna za spasenje. Potkraj 12. stoljeća, kad su politički nemiri preplavili zemlju, redovnik Honen, dobar poznavatelj doktrine Tendai, počeo je propovijedati da vrijedi samo amidistički nenbutsu i da se treba odreći svih drugih vjerskih učenja: hoben, hon-jaku, a i da sam pojam sinkretizma nema nikakve vrijednosti. Zbog svojeg, u biti heretičkog značaja, to učenje o jedinstvenosti nenbut-sua koje su propovijedali, uskoro je dovelo Honena i njegove učenike, od kojih je najpoznatiji Shinran, u sukob s većinom svećenika. Najviše su bili pogođeni svećenici hramova Enrvakujija i Kofukujija, jer su bila odbačena njihova vjerska uvjerenja i ugroženi interesi njihovih ustanova. Optužba za herezu u devet točaka koju su protiv Honena pokrenuli svećenici hrama Kofukujija 1205., svjedoči o razmjerima i žestini vjerskih sukoba. Honen je optužen daje svojim propovijedanjem oštetio druge vjere, zanemario bogove kami, iskrivio doktrinu, povrijedio budistički red i ugrozio carstvo »potkopavši učenje osam (budističkih) škola koje carstvo podržavaju«.16 Zbog te optužbe 1207. dvor je u udaljene pokrajine protjerao Honena, Shinrana i druge. Kao stoje amidističko bogoslužje dugo bilo jedno od mnogih u praksi Tendai, tako je i meditacija o kojoj govore tekstovi kineskoga Chana (Žena) bila prihvaćena na planini Hiei. Kad su obnovljeni odnosi s Kinom tijekom 16 James C. Dobbins, Jodo Shinshu, Shin Buddhism in Medieval Japan, Bloomington, Indiana Uni-versitv Press, 1989., str. 15. 12. stoljeća, japanski su svećenici okrili daje u budizmu razdoblja dinastije Song, Chan, kao samostalna sektaška vjera, istisnuo Tendai kao glavnu doktrinu. To je potaknulo neke redovnike iz hrama Enrvakuji, od kojih su najpoznatiji Eisai i Dogen, da više promiču vjeru Žena. Kao i isključivost nenbutsua, i to je učenje ugrozilo ideju o mješovitoj vjeri, pa su njegovi zagovornici uskoro bili kažnjeni. Eisaiju je bilo zabranjeno propovijedati u Kvotu, pa je 1199. otputovao na istok. Kako su poglavari u Kamakuri prihvatili njegovo učenje, ondje je propovijedao petnaest godina. Ipak je, poučen iskustvom, da ne bi izazvao neprijateljstvo svojih zaštitnika, uklopio svoj Zen u sinkretičku vjeru poglavara u Kamakuri koja se sastojala od ezoteričkih obreda propovjednika s planine Hiei i štovanja boga Hachimana na način hon-jakua. Istodobno je Dogen, propovijedajući u Kvotu i s jakim naglaskom na doktrinarnoj čistoći, doživio toliko oštru osudu daje napustio grad 1243. i povukao se u samostan u planinama Echigoa. Dok je Dogen osnivao svoju heretičku zajednicu Žena u Echigou, jedan je drugi svećenik Tendaija, Nichiren, započeo ono što će poslije postati treća glavna sekta. Smatrajući se glavnim braniteljem Tendaija od odmetničkih ideologija Amidizma i Žena opravdavao je svoj

negativni stav prema njima pozivajući se na Lopočevu sutru, središnji tekst Tendaija. Prihvatio je izabrane ezoteričke obrede i razmišljanje hon-jakuja u tradiciji Tendaija. No njegovo shvaćanje vjere — ustrajnost u stavu kako je njegovo tumačenje jedino ispravno, uvjerenje kako ga mora prenijeti najprije utjecajnim ljudima, a zatim svim svojim sunarodnjacima, vjerovanje da su ondašnji problemi nastali zbog opasnih doktrina njegovih protivnika, spremnost da ih napadne u raspravama i da ih prijavi vlastima — ubrzo gaje uvuklo u opasne razmirice i u sukob s uglednicima u Kamakuri gdje je pokušavao promicati svoje poglede sredinom 13. stoljeća. Zbog toga je doživio progone, suđenje i izgon, a njegovo je učenje ponovno obnovljeno tek mnogo vremena nakon njegove smrti 1282. Svojom su jednostavnošću i zanimljivošću, usprkos progonima, ta sektaška učenja i dalje privlačila sljedbenike pa su ih u idućim desetljećima svećenici promicali u sve većem broju hramova. Pa ipak su do kraja 13. stoljeća mješovite doktrine prevladavale i u Kvotu i Kamakuri. Kao što se vidi iz svega navedenoga o prognanim vjerskim zajednicama, čitavim se carstvom raširila vjerska praksa koju je nekada provodila isključivo elita u Heianu, a putujući propovjednici, hodočasnici, pustinjaci i vjerski prognanici širili su poruku vjere među sve većim brojem ljudi. Usto je važno reći da su propovjednici u većini bili muškarci — putujući redovnici (hijiri), KLASIČNA VISOKA KULTURA (750.-1250.)pustinjaci (tonseisha) i slavni ljudi kao Saigvo, Honen i Dogen, a obraćenici većinom žene. Ugledna tradicija ženskog šamanizma jugoistočne Azije utrla je put tim ženskim obraćenicama. To se vidi u Wajindenu, u zapisu o carici Himiko zemlje Wa, gdje su u šintoističkim hramovima postojale svećenice, a šama-nice (miko) su se brinule o siromašnima i umirućima. Zahvaljujući tomu neke su se žene mogle same uzdržavati kao iscjeljiteljicepropovjednice-zabavljačice koje su stupale u vezu s duhovima, pripovijedale priče, pjevale i plesale u predstavama koje su, ovisno o okolnostima, imale široku namjenu, od spašavanja duše pa do zavođenja. Time su širile i obogaćivale ondašnje vjerske običaje, osobito one mješovitih vjera. Istodobno su redovnice prosjakinje (bikuni) putovale, katkad skupljajući priloge za izgradnju hramova (kanjin), kadšto kao propovjednice zabavljačice, pjevajući vjerske pjesme, plešući i pripovijedajući poučne priče s pomoću slika. I one su širile doktrine koje su, iako u biti budističke, većim dijelom bile eklektičke kako bi odgovarale šarolikom slušateljstvu. Tako je do sredine trinaestog stoljeća Japan imao neobično složen vjerski poredak koji se još uvijek zasnivao na ideji mješovitih vjera i raznolikih obreda. No doktrinarna neprijateljstva i žestoki materijalni sukobi izazivali su učestale i nasilne unutarnje razmirice. Ipak se bitno raširilo područje uzajamnoga djelovanja vjera. To je vjersko djelovanje pokrivalo čitavu državu izašavši izvan okvira elite ritsuijo i obuhvativši desetke tisuća nižih ratnika, rastuću zajednicu obrtnika, trgovaca, zabavljača, a u selima utjecajne obitelji koje su vodile poslove lokalnih svetišta i hramova. I tako su razni muški i ženski putnici i propovjednici odigrali ključnu ulogu u prenošenju vjerskih misli i obreda. Usto su se vjerske teme i ideje širile kroz umjetnost i književnost koje su bile njima prožete, o čemu govori sljedeći odlomak. UMJETNOST I KNJIŽEVNOST

Žaljenje povlaštene manjine za dvorskom kulturom na umoru osjećaj je koji snažno obilježava umjetnost i književnost razdoblja dvojne vlasti inseija. Ono što je nestajalo vjerojatno su bila mjerila savršenstva i visoke vrijednosti umjetničkoga stvaranja, vrline koje su morale biti sačuvane za duhovnu izgradnju budućih naraštaja. Glavni vjerski pogledi bijahu osnovicom takvoga stava. Sve raširenija ideja o pokvarenim vremenima mappo navela je ljude da prošlost, kad su još mogli shvatiti Gautamino učenje, smatraju duhovno nadmoćnim, zauvijek izgubljenim vremenom. A zbog uvjerenja učenja Shingon da njegovanje osjetljivosti budi vjeru, što su većinom prihvaćali plemići, gubitak umjetničkog savršenstva postao je dokazom manjih duhovnih sposobnosti i smanjenih mogućnosti spasenja. Zbog takvih pogleda na prošlost i vjersku istinu u tim su stoljećima pisci i drugi umjetnici uzdizali i pokazivali prijašnja dostignuća dvorske kulture te ih oponašali i obrađivali u svojim djelima. No, osim toga što su nastojali sačuvati, oživjeti i proslaviti prošlost, svojim su djelima također željeli objasniti sadašnjost, osobito nevolje ali i uspjehe. Te teme — vjera, prizivanje prošlosti i objašnjavanje sadašnjosti — široko su zastupljene u ukupnom stvaralaštvu na polju književnosti, dramskih i likovnih umjetnosti. Najljepši su primjer slikane pripovijetke na smotcima (emakimono), možda najsjajnija djela toga vremena. Književnost. Pisci su i dalje pisali raznim stilovima. Ipak je prevladao stil kanamajiribun, stil pisanja koji je ujedinio pojednostavnjene znakove za slogove ivabuna (kana) i sveopću uporabu kineskih znakova. Iako je bio teži za pisanje od ivabuna, više je omogućavao profinjenost i razvitak književnosti. Uporabom kanjija prihvaćene su nove riječi, od kojih mnoge s azijskog kontinenta, a nije došlo do zabune i nejasnoća zbog homofona, što bi se, sigurno, bez kanjija dogodilo zbog sve većega broja riječi u jeziku, većinom izgovaranih prilagođenim načinom izjednosložnoga kineskogjezika. Zahvaljujući kanamajiribunu japanski su se pisci mogli prilagoditi društvenim i kulturnim promjenama i pisati jasno i profinjeno, vršeći i najsloženije književne zadatke na materinskom jeziku. Kanamajiribun je zaista bio toliko prilagodljiv daje u nešto izmijenjenu obliku preživio do danas kao japanski književni pismeni jezik. S takvim su pismom pisci tih stoljeća stvorili veličanstvenu zbirku djela, gradeći na temeljima iz prošlosti i onda kad su istraživali nova područja. Odredili su novu ljestvicu vrijednosti i novi raspored, promijenili ukus i stavove, kadšto namjerno, a katkad slučajno. Te vrijednosti, kao i vjerske teme i briga za sadašnjost, osobito su vidljivi u povijesnim djelima u kojima je kanamajiribun bio vrlo koristan. Napisano je nekoliko povijesnih knjiga veće ili manje vjerodostojnosti, a veliki njihov broj ubrajamo u skupinu pod nazivom kagami ili »ogledalo« (npr. Okagami, Imakagami), a novi su se kagamiji pojavljivali tijekom čitavog 13. stoljeća. Učestale su ratne priče, jer je nakon 1050. bilo sve više ratova. Niz kratkih ratnih pripovijetki pojavio se u zbirkama setsuwa, a borbe iz pedesetih i osamdesetih godina 12. stoljeća stvorile su duža djela koja su opravdavala ratove i opisivala pojedine bitke spominjući važne borce i njiKLASIČNA VISOKA KULTURA (750.-1250.)hove pothvate. No, tek su u 14. stoljeću, o kojem govori osmo poglavlje, te ratne pripovijetke dorađene i tako su postale sjajne sage, kojih je vrhunski primjer Heike monogatari. Najznačajnije povijesno djelo iz razdoblja dvojne vlasti insei jest Gu-kansho. To je velika rasprava koju je 1219. napisao Jien, utjecajni svećenik Tendaija, jedan od najupornijih

zagovornika klasičnog poretka i njegove sinkretičke vjerske tradicije. Pišući u nadi da će se vratiti carska vlast i političke povlastice njegove obitelji Kujo koja je bila ogranak porodice Fuji-wara, Jien je povijest carskog poretka predstavio kao povijest propadanja u skladu s doktrinom mappo. Propast je mogla biti usporena ili čak zaustavljena da su dužnosnici poštovali volju bogova kamija i tako na pravi način njegovali budističke vrline. Usmjerivši pažnju na desetljeća poslije 1156., tvrdio je da se dvojna vlast mogla nadvladati i ujediniti carstvo kao nekad daje tadašnji umirovljeni car Go-Toba poslušao mudre savjete ljudi kao Kujo. Kako su se događaji razvijali, Go-Toba nije mario za savjete pa su propale Jienove nade o obnovi carstva. U međuvremenu je nastavljeno skupljanje pripovijedaka za zbirku set-suiva, a najpoznatiji je izbor golem, vješto uređen Konjaku monogatari-shu iz 1120. Sastavljen od ukupno 1.200 pripovijedaka svih vrsta, od kojih su dvije trećine budističkih, Konjaku je dao građu za mnoge manje zbirke koje su se pojavile početkom 13. stoljeća, kad je bila izražajnija njihova vjerska namjena. Oko pedesetih godina 13. stoljeća zbirke setsuiva bile su još snažnije nego prije obojene žaljenjem za nestalom ljepotom davnine. Dvorske dame i dalje su pisale pjesme, dnevnike i bajke, iako u 13. stoljeću uloga žena — pisaca više nije bila značajna u visokoj kulturi. Možda je najljepše žensko književno djelo Mumjozoshi, koje je oko 1200. do 1201. sigurno napisala pjesnikinja poznata kao Kći Shunzeija, u stvari nećakinja pjesnika Fujiware no Teike. Rabeći mudro izrađen razgovorni oblik, spisateljica živo razgovara i procjenjuje književne bisere iz prošlih stoljeća. Osobito se bavila ženskim stvaralaštvom, posvećujući trećinu svojeg djela Genjiju. Mumyozoshije izvanredno svjedočanstvo o pogledima tadašnjih čitatelja na njihovo književno naslijeđe i lijep primjer romantiziranja i pogrešnog tumačenja svojstvenoga pisanju povijesti. Tako je, da se vratimo velikanima kulture Ariwari no Narihiri i Ono no Komachi, rečeno da Ise monogatori »opisuje stvarne događaje« i da je »napisan kako bi govorio o Narihivinu mekanom srcu«. A na Komachi da je sve predivno »njen izgled, značaj i ponašanje«. Nažalost, »Imala je nesretnu starost. Nitko nije proživio tako teške posljednje godine kao Komachi«.17 Romantiziranje Narihire i Komachi 17 Citirani odlomci iz Mumy6zoshija su iz Michele Marra, »Mumyozoshi, Part 3. MN 39/4, Winter, 1984., str. 419., 422., 423. nastavilo se i u idućim stoljećima i stvorilo likove veće od života koji nas i danas mogu dirnuti do suza, bilo zbog radosti bilo zbog žalosti. Prozni pisci pokazali su time do tada neviđen stupanj svijesti o književnosti, iako je pjesništvo ostalo kraljicom književnosti. Političke nevolje potkraj 12. stoljeća prouzročile su izvanredno bogato pjesničko stvaralaštvo i presudnu promjenu u načinu pisanja stihova. Subjektivnost, nakićenost i uzvišeni ton koje nalazimo u djelima Ki no Tsuravukija tri stoljeća prije toga, zamijenilo je tmurnije, opisno pjesništvo s mnogo svakodnevnih izraza i nepravilnijom sintaksom. Teika je možda najveći od nekolicine slavnih pjesnika toga vremena, a Shinkokinshu (oko 1205.), djelo koje je pripremio u suradnji s drugima na zahtjev umirovljenoga cara Go-Tome kako bi se ponovno dokazala veličina carstva, bijaše najutjecajnija od nekoliko novih pjesničkih zbirki. Već navedeni Saigy5vi stihovi očiti su dokaz vjerskog sadržaja pjesama. Tvrdnja daje umjetničko savršenstvo povezano s vjerskim uvjerenjem do-bivalaje nove poklonike, usprkos

učenju mappo. Tako je Teikin otac, pjesnik — dužnosnik Shunzei otvoreno tvrdio kako pjesništvo može »prenositi Buddhino učenje«. Izjavio je da: ... shvatim li s vremenom neograničenu dubinu Buddhina Zakona s pomoću dubine japanskoga pjesništva stvorit ću dojam ponovnog rođenja u raju i moći ću razumjeti Buddhin zavjet o spasenju svih živih bića.18 Mnogo stoljeća prije toga Kukai je govorio da nas pogled na »razne poze i mudre« slikarstva Shingon može dovesti do prosvjećenja; Shunzei je istu mogućnost pronašao u waki. Njegovi suvremenici pronalazili su djelomična duhovna obećanja u glazbi i plesu. Izvođačke umjetnosti. Glazba i ples dugo su spajale vjersku i zabavnu namjenu u raznim oblicima dvorske glazbe i plesa, plesova u svetištima i hram-skim obredima, a to se nastavilo u stoljećima inseija i dvovlasti. A bile su i veza između plemićke manjine i narodnih zabavljača i njihove umjetnosti. Dvije su struje narodne vokalne glazbe postale osobito omiljene kod dvorske elite. Jedna — narodne pjesme (saibara) koje su oduševile plemiće još u vrijeme Murasaki. Druga — imayo ili »popularne pjesme« — napjevi, ljubavne pjesme i jadikovke — nastale vjerojatno iz glazbenih točaka koje su za novac izvodile zabavljačice uz ceste i rijeke. 18 Laura W. Allen, »Images of the Poet Saigyo as Recluse«, JJS 21/2, Winter, 1995., str. 94.-5. KLASIČNA VISOKA KULTURA (750.-1250.)Najpoznatiji zaštitnik pjesama itnayo bijaše umirovljeni car Go-Shiraka-wa, kojemu je učiteljica bila Otomae, postarija, cijenjena pjevačica imayo. Zapisivao je i popratio bilješkama njezine pjesme, a sve je obogatio anegdotama i podacima koje su bile slične zbirkama pjesama, raznovrsnim popisima, a iznad svega zbirkama pripovijedaka setsuiva. On je, poput drugih sastavljača, pronalazio vjersko značenje u djelima koje je skupio, objašnjavajući: Pjesme imayo, kakve su danas popularne, nisu bile zamišljene isključivo za zabavu. Kad ih iskreno pjevamo u svetištima i hramovima, one donose božansko otkrivenje i ispunjaju naše želje. Ispunjavaju ljudima njihove želje o službenim položajima, produljuju život i odmah liječe bolesti.19 Go-Shirakawa nije pogriješio kad je u pjesmama imayo pronašao vjerske osjećaje. Mnoge su imale budistički sadržaj, a nadahnjivala ih je Lopočeva sutra. Preklapanje poruka spasenja i zavodništva upućuje na nedostatakjasne razlike između zabavljača koji su pjevali za novac i redovnica koje su ih pjevale kako bi privukle vjernike ili novčane priloge. Žene su za novac i plesale, osim toga što su pjevale, a tijekom kasnog razdoblja Heian na dvoru su bile u modi plesačice shirabyoshi, žene koje su zapravo bile »i zabavljačice i kurtizane, gejše tog vremena«.20 Odjevene u bijele odore, držeći u ruci lepeze, uz zvuke bubnjeva i činela, pružale su živahnu, očaravajuću zabavu istodobno prikazujući vjerske priče. Najveću je popularnost postigla Kamegiku, koju je obožavao Go-Toba, koja gaje, navodno, slijedila u progonstvo na otok Sado nakon njegove neuspjele pobune iz 1221. Plesne su grupe također bile omiljene na dvoru. U kasnom razdoblju Sekkanke plemići su se počeli zabavljati s dengakuom (»poljskim plesovima«), koji su očito bili pjevački i plesni obredi povezani sa sadnjom riže na poljima svetišta i hramova. Oko 1100. umirovljeni je car Shirakavva postao oduševljeni poklonik predstava dengaku pa je ples postao dijelom dvorskih obreda. U idućim desetljećima, porastom gospodarskih djelatnosti, profesionalne plesne skupine (za) pretvorile su plesove dengaku u predstave s plesom koji su pratili flauta,

bubnjevi i vokalna glazba, a bile su istodobno zabava i vjerski obred. Ovisno o mjestu izvođenja, njihova su publika bili plemići, bushi, osoblje svetišta i hramova, hodočasnici i mnogi drugi. I predstave su sarugaku, koje su izvorno bile raznolika lagana zabava a s vremenom su postale predstave s komičnom pantomimom, postale bolje 19 Yung-Hee Kim, Songs to Makc the Dust Dance, the Ryojin hisho of Tivetfth-Centurj Japan, Berkeley, UCP, 1994., str. 40. 20 To je opis P. G. O'Neilla, Early No Drama, London, Lund Humprhies, 1958., str. 45. organizirane. Glavna svetišta bila su njihovi pokrovitelji, a zauzvrat su plesači izvodili vjerske plesove i čarolije kojima se pokušavalo umilostiviti bogove. Skupine su se svidjele i svećenicima i hodočasnicima svojim izvedbama legendi o čudesima koje su potvrđivala tradiciju ili doktrinu pokroviteljske ustanove. U kasnom razdoblju Heian skupine profesionalnih plesača saruga-ku razvili su dramske priče spojene s pjesmama imayo i plesovima shirabyoshi, čime su postali još popularniji. Time su stvorili temelje za kasnije oblike kazališta. Likovne umjetnosti. Likovne umjetnosti, nikad do tada tako bogate i snažne, još su bolje izrazile vjerske osjećaje toga doba. Otkrivajući nove stilove i tehnike, skulptura i slikarstvo uhvatili su sinkretičke i sektaške teme tadašnjega vremena. Izrazili su vjerska kretanja i ostavile veličanstvene spomenike kasnijim naraštajima. Kipari su i dalje stvarali propisane Buddhine kipove za hramove i obiteljske kapele, ali su se i odmaknuli od propisanih pravila i stvorili druge kipove zapanjujuće snage i raznolikosti. Riješili su niz tehničkih pitanja i dobili goleme mogućnosti oblikovanja kad su preuzeli tehniku spajanja manjih komada drveta, a više nisu oblikovali kipove samo od jednog komada drveta. Najslavniji su Unkei i Kaikei, koji su tom tehnikom izradili neobično žive likove slavnih svećenika iz japanske tradicije i legendarnih likova iz pisane budističke tradicije. Učenje hon-jaku poticalo je kipare na stvaranje likova raznih šintoističkih božanstava i budističkih likova zaštitnika, koji su, prema potrebi, bili ili anđeoski ili zastrašujući. Jedan je od zadivljujućih primjera par golemih, dvanaest metara visokih, bogova zaštitnika Nid koji uvijek spremni stoje na velikom ulaznom tornju hrama Todaiji. Obrtnici koji su radili pod vodstvom Unkeija i Kaikeija postavili su ih ondje 1203. kad je obnova hrama bila gotovo završena, dvadeset godina nakon što gaje uništila obitelj Taira. Vjersko je slikarstvo bilo jednako dojmljivo. Izvanredan je primjer slikarstvo raigo, zasnovano na sve popularnijem amidističkom učenju. Raigo su vedre i svijetle slike koje prikazuju boga Amidu i njegovog domaćina kako silaze i dočekuju vjernike i prate ih u Zapadni raj gdje ih, sigurno, čeka konačno prosvjećenje. Druga omiljena vrsta slikarstva — mandala (mandara), kojaje još snažnije izrazila suvremenu vjeru, izvorno je stilizirani prikaz budističke doktrine u nekoj određenoj sutri. Osobito su je cijenili sljedbenici Shingona, jer je na najbolji način izražavala složenu vjeru hon-jaku toga doba s prelijepim slikama namijenjenima različitim svetištima. Neke od najljepših mandala nalaze KLASIČNA VISOKA KULTURA (750.-1250.)se u svetištima, primjerice ona u svetištu hvashimizu Hachimangu. Slavila je bogove, svečanosti, arhitekturu svetišta, i zatim prirodu, stoje sve utjelovljeno u svetim moćima svetišta.

Službeni život hramova i svetišta nisu činili samo obredi nego i to slikarstvo i kiparstvo, crkveni plesovi i predstave sarugaku. Svojom su duhovnom snagom i oni privlačili vjernike i hodočasnike, a gledatelje poticali na davanje materijalnog doprinosa svetištu. Kako se s vremenom poljuljao stari zemljišni poredak, a razvijalo se novčarsko gospodarstvo, za hramove i svetišta u čitavom carstvu postali su sve važniji pokloni vjernika, a time i uloga umjetnika izvođača i stvaralaca. Rukom oslikani smotci ili emakimono također dokazuju kakvu su važnu ulogu imali umjetnici u povezivanju vjerskih ustanova i župljana. Radeći u boji ili crno-bijelo, slikar je na smotcima tako slagao tekst i ilustracije da se, odmatanjem smotka s desne na lijevu stranu, mogla pročitati povezana pripovijetka. Pripovijetka je možda prikazivala priču iz sutri ili iz setsuiva, o životu slavljene osobe, o moći i tajnama hrama ili svetišta gdje je bila izložena ili je davala upute o pravilnom vjerskom ponašanju. Emakimono iz vremena ratova Genpei govore o neredu i nesrećama koje su ti ratovi izazvali, kao što Gaki zoshi u mnogo boja dočarava strašne patnje prokletih i umrlih. U idućim su, manje strašnim desetljećima, neki smotci slavili slavne vjerske likove, kao Saigyo monogatari emaki, koji idealizirano prikazuje hodočašća slavnoga pjesnika-svećenika Saigvoa. Smotci emakimono nisu se bavili samo vjerskim temama. Kako su ih, osim crkvenih umjetnika, stvarali i državni uredi i pojedinci, neki od najpoznatijih — svjetovna su djela. Umjetnici su razvili tehniku spajanja pjesama waka i slikarstva iz ranog razdoblja Heian te su stvorili smotke koji ilustriraju svjetovne setsmve i dulje priče i dnevnike. Najstariji je sačuvani primjer svjetovnoga smotka Genji monogatari emaki, iz 1120 do 1140. za koji se smatra da su ga zajednički izradili nadareni muškarci i žene s dvora.21 Drugi su svjetovni smotci opisivali dvorski život, službene obrede i važne događaje, uključujući ratove. Sastavljeno je nekoliko inačica ratnih priča emakimono, a najpoznatija je Heiji monogatari emaki, u kojem su opisane bitke iz pedesetih godina 12. stoljeća. Drugi su smotci uzdizali slavne povijesne likove, najčešće kraljevića Shotokua. Stapanje svjetovnih i svetih događaja lijepo se vidi na nekoliko smotaka poznatih kao Kitano Tenjin engi, a najraniji je nastao 1219. Slavili su uglednika iz ranog razdoblja Heian, Sugawaru no Michinazea koji se, o čemu 21 Julia Meech-Pekarik, »The artist's View of Ukifune«, iz djela Anđrevva Pekarika, ur. Ukifunc, Love in the Tale of Genji, NY, CUP, 1982., str. 176. govori peti odlomak, poražen od ruke obitelji Fujiwara, osvećivao vraćajući se kao duh osvetnik dok se konačno nije smirio kad su ga proglasili bogom i dali mu svetište u Kitaneu i drugim svetištima Tenjin u čitavoj zemlji. U tim su svetištima smotci engi imali ulogu totema, a vjernici su preko njih bili u dodiru s oslikanim i ispripovijedanim moćima Tenjina. Emakimono su imali najsnažniji utjecaj na slikarski stil Yamatoe, svojom »ptičjom« perspektivom događaja, finim potezima kista i stiliziranim prikazom lica i tijela. Kao i povijesne knjige, životopisi i druga književna djela stoljeća m^ei-dvojne vlasti, rukom slikani smotci održavali su romantičarsko shvaćanje klasičnog razdoblja i klasičnih vrijednosti. Takvo je shvaćanje utjecalo na kulturu kasnijih naraštaja određujući, sve do današnjih dana, japanske vrijednosti i stavove. Sve u svemu, stoljeća od vremena osnivanja Nare do sredine razdoblja vlasti Kamakure svjedoče o značajnom procvatu umjetnosti, književnosti i vjerske misli. Nekad nepismena elita svladala je niz novih kulturnih djelatnosti, uvezene običaje prilagodila svojima,

usklađivala umjetnosti i književnost s promijenjenim vremenima i ostavila bogatu kulturnu baštinu budućim naraštajima. S vremenom je mnogo toga promijenjeno, no glavna načela i ideali te kulturne baštine pokretali su japansku civilizaciju i u idućim stoljećima. TREĆI DIO Doba intenzivne poljoprivrede (1250.-1890.) Kratki pregled japanske klasične visoke kulture odveo nas je daleko od bavljenja okolišem koji nas je na njega potaknuo. A ipak ne toliko daleko. Od proizvodnje, raspodjele i predstavljanja, tročlane kategorizacije iz Uvoda, ovaj se odlomak uglavnom bavio ovom, trećom kategorijom u razdoblju zastoja raspršenih poljodjelaca. Uvjeti strogo raslojenog sustava raspodjele i proizvodnja koja nije rasla, odražavali su se u — i bili njima osnaženi — vrijednosnim sustavom i ponašanjem elite u dvorskoj umjetnosti, književnosti i vjeri. Velikim je dijelom u tom razdoblju kategorija predstavljanja pomagala održavanju običaja i polaganju prava na zakonitost postojeće elite. Budući da se poljoprivreda na kojoj je sustav počivao počela mijenjati, a s time i raspodjela bogatstva i moći, vidimo odgovarajuće promjene u kulturnom stvaranju, osobito početkom 13. stoljeća. Interesi skupina u usponu našli su svoj književni, likovni i vjerski izraz i tada kad su se stare skupine borile protiv njih, odgovarali su rabeći kulturna oruđa, kao i gospodarska, politička i vojna. Ovi drugi su do otprilike 1250. imali vlast usprkos strahu i očaju koji su tako očito pokazivali. Iako je to, nedvojbeno, bio uspjeh, konačno su se oslobodile snage promjene, a njihovo je širenje japanski život i kulturu pretvorilo iz rižina polja u palaču, o čemu govori Treći dio. Uvod u Treći dio Treći dio, da ponovno podsjetimo na kronološki okvir iz Uvoda, dovodi nas do razdoblja intenzivne poljoprivrede. Nakon dugog razdoblja rane i kasne skupljačke kulture i tisuću i pet stotina godina raspršene poljoprivrede, to je četvrta od pet temeljnih faza japanske povijesti, a traje sve dok ga u 20. stoljeću nisu potisnuli industrijski odnosi. Ritam intenzivne poljoprivrede na neki je način ponavljao ritam ekstenzivne poljoprivrede. U najširem vremenskom smislu, oba su razdoblja imala razdoblja razmjerno dugog »rasta« u kojem se »gradila država« ili manje lijepo rečeno, borbe za nadmoć među skupinama koje su se nadmetale za nadzor nad sve većom proizvodnjom u državi. Borba je dosegla vrhunac pobjedom jedne frakcije dvojne vlasti cara i klana Fujiwara i njezinog poretka ritsuryo u prvom slučaju, a obitelji Tokugawa, njenih saveznika i sustava bakuhan u drugom — koja tada preuzima svu vlast u čitavoj državi, stvarajući sustav eksploatacije kojim su se uzdržavali nasljednici vladajuće frakcije. U oba je slučaja nakon stvaranja poretka slijedilo kratko razdoblje zastoja u trajanju od nekoliko desetljeća, kad je dolazilo do prilagodbi i promjena. Takva su kretanja postupno mijenjala načine nadzora i raspodjelu moći i na kraju dovela do unutarnjih napetosti koje, zajedno s vanjskim utjecajima, uzrokuju propast starog i nastajanje novoga povijesnog razdoblja. Bez obzira na te ciklične pojave, povijest nikad ne počinje ni od čega i nikada se ne »ponavlja« pravilno: u svakoj novoj fazi uvijek postoji nešto na čemu se mora graditi i nešto što se mora odbaciti. Kao što skupljači razdoblja Jomon od svojih paleolitičkih pradjedova preuzimaju i unapređuju tehnike obrade kamena i lova, a poljoprivrednici kulture Yayoi preuzimaju i prilagođuju načine skupljanja hrane, nastambe i lončarske tehnike svojih

prethodnika, tako i intenzivni poljoprivrednici a i današnji Japanci industrijskog doba grade na naslijeđu svojih pradjedova.Rast je intenzivne poljoprivrede omogućio razvitak društva i agronom-skog sustava koji su bili mnogo širi i složeniji od prethodnih. Političke borbe koje su ga pratile bile su mnogo većih razmjera od onih iz stoljeća prije poretka ritsutjč, a konačno uređenje Tokugawa imalo je mnogo složeniji sustav raspodjele bogatstva i moći. Prinosi dobiveni od ekosustava bili su znatno veći i imali su mnogo veće posljedice za okoliš: dokje poredak ritsurjč poremetio i prouzročio dugoročne štete samo ekosustavu pokrajine Kinai, poredak Tokugawa uzdrmao gaje od južnog dijela otoka Kviishua do sjevernog dijela otoka Honshua. S druge pak strane, sve veće uništavanje okoliša dovelo je do znatno uspješnijih pokušaja njegove obnove nego što su bile povremene neučinkovite zabrane iskorištavanja šuma koje je odredio dvor u vrijeme procvata poretka ritsuryo. I na kraju, područje umjetnosti — dok su se umjetnost i književnost tih stoljeća snažno ugledale na klasičnu baštinu, sve je veći broj ljudi stvarao kulturu koja se obraćala široj publici i razvijala nove načine izraza i bogatstvo misli i slika. Objašnjavamo li tu povijest pojmovima društvenog rasta i zastoja, dolazimo do drukčije povijesne kronologije od kronologije uspona i pada središnje vlasti. Kao što smo vidjeli kod razdoblja raspršene poljoprivrede, takav je pristup podijelio razdoblje Nara, a granicu predstavljaju desetljeća vladavine tennoa Shomua. Za intenzivnu poljoprivredu granica je bliža 1700. nego 1600. i tako zaobilazi jednu od najčvršćih granica u japanskoj historiografiji, onu između chusei i kinsei ili »srednjovjekovne« i »rane moderne« povijesti. Taje tradicionalna granica ipak poučna. Označuje pomak od neprestanog ratovanja i društvenih nereda k političkoj stabilnosti i društvenom redu, mnogo izraženijim od bilo čega sličnoga u doba stvaranja poretka ritsuryo. K tomu je uspon uređenja ritsuryo početkom 8. stoljeća prouzročio tek mali porast društvenog i gospodarskog rasta ograničenog na pokrajinu Kinai, dok je sustav bakuhan u nekoliko desetljeća povećao društvo, društvene aktivnosti koje su utjecale na okoliš u čitavoj državi. Napokon, načelo rasta i zastoja koje rabimo u ovoj knjizi prekida se s još jednom prokrustovskom političkom granicom između kinseija i kindaija, »rane moderne« i »moderne« povijesti. Početakjapanskog industrijskog društva možemo odrediti kao i početak Restauracije Meiji, iako na taj način ranom društvu Meiji pridajemo i neka svojstva koja su se razvila tek nakon mnogo desetljeća. Iako to nije važno pitanje, naš pristup Restauraciju Meiji smatra mnogo manjom prekretnicom nego drugi. Opisujemo da su i dalje trajale stare političke vrijednosti i usmjerenja, kao i starije društvene, gospodarske, kulturne i ekološke značajke, djelomice zbog ljudskog izbora, no uglavnom zato što industrijalizacija nije niti započela, a njezine velike društvene posljedice pojavile su se devedesetih godina 19. stoljeća, a i poslije. S druge je strane uspostava režima Meiji sama po sebi bila važna granica čak ne govoreći o njegovoj važnosti u kasnijoj ideologiji tako da rano razdoblje Meiji moramo odvojiti od kasnog razdoblja Tokugawa. Na taj se način razlikuje od nastanka vlasti bakufua Kamakure, čijom se »dvojnom vlašću« poredak ritsuijč, koji se postupno mijenjao, prilagodio novim vremenima. To ne znači da ti događaji nisu bili slični. Pobjeda ratnika s istoka osamdesetih godina 12. stoljeća i ratnika sa zapada šezdesetih godina 19. stoljeća dogodile su se u trenucima kad su ustaljeni sustavi vlasti bili u kritičnom stanju. Restauracija je, kao i nastanak dvojne vlasti

dvora i bakufua, uspostavila red nakon kratkotrajnoga političkog nasilja. U oba su slučaja manje važni, čak beznačajni pripadnici postojećega elitističkog poretka preuzeli vlast, nezadovoljni načinom na koji su vlastodršci upravljali državom. Neznatno su promijenili odnose u vlasti i mijenjali su samo način vladanja u postojećim vladajućim slojevima. A oba su događaja pridonijela prelaženju povijesnih razdoblja. U osamdesetim godinama 12. stoljeća vanjske okolnosti u doba poglavara Kamakura ipak nisu bile toliko promijenjene kao one s kojima su se suočili pobunjenici iz 1868., i zbog toga im nisu bile potrebne velike promjene kod kuće. U desetljećima pak nakon svojeg uspona, ni oni sami, a ni njihovi nasljednici nisu doživjeli velike vanjske promjene, pa su imali mnogo manje problema kod kuće od poglavara iz razdoblja Meiji koji su se morali boriti s imperijalističkim trgovcima, političarima i propovjednicima. Zato su vladari u razdoblju Kamakura mnogo manje težili promjenama od vladara iz razdoblja Meiji, koji su do devedesetih godina 19. stoljeća odbacili sve institucije naslijeđene od razdoblja Tokugawa. I tako, dok smo uspon u razdoblju Kamakura mogli nesmetano uklopiti u povijest kasnijeg razdoblja ekstenzivne poljoprivrede, ranim razdobljem Meiji bavimo se u posebnom, dvanaestom odlomku, jer ono i nagoviješta budućnost i odražava prošlost. Kronologija trećeg djela 1272. 1274., 1281. Oko 1307. Oko 1330. 1334. 1338. Početak sukoba oko nasljeđivanja carskoga prijestolja. Mongoli dvaput neuspješno nastoje osvojiti Japan. Plemkinja Nijo piše Toivazugatari. Yoshida Kenko piše Tsurezuregusu. GoDaigo započinje Obnovu Kenmu. Ashikaga Takauji uspostavlja bakufu Muromachi.1358. Nijo Yoshimoto sastavlja Tsukubashu, prvu antologiju renga. Kannamijev stil drame no dobiva naklonost šoguna Yoshimitsua. Ashikaga Yoshimitsu završava razdoblje podijeljene carske kuće (nanbokucho). Car kuće Ming dodjeljuje Yoshimitsuu naslov »Kralj Japana«. Početak javnih zahtjeva za otpisom dugova. Akamatsu Mitsusuke ubija šoguna Yoshinorija. Započinje oninski rat, početak razdoblja sengoku. Ashikaga Yoshimasa gradi Ginkakuji. Vrhunac sektaške vlasti Honganjija. Kano Motonobu uvodi stil slikanja Kano. Čajni obred IVabicha omiljen kod elite u gradovima Sakaiju, Nari, Kvotu. Oda Nobunaga uništava Enrvakuji. Tovotomi Hidevoshi uvodi mir u državu. Hidevoshi pokušava osvojiti Kinu, ne uspijeva. Tokugawa Ievasu pobjeđuje u Sekigahari, osniva bakufu Tokugawa. Velika izgradnja u čitavoj državi, Kvoto cvjeta. Tokugawa Iemitsu uređuje unutarnje i inozemne odnose. Hishikawa Moronobu izrađuje otisak na drvu u Edu. Ihara Saikaku piše različite ukiyo zoshi u Osaki. Mivazaki Antei objavljuje N6gyč zensho. Razdoblje Genroku razvoja gradova. Oko 1690-ih do 1720-ih Naglo smanjenje broja stanovnika. 1720-ih Tokugavva Yoshimune provodi reformu Kyoh6. 1759. Yamataga Daini piše Ryushi shinron. 1780-ih Glad Tenmei. 1790-ih Matsudaira Sadanobu zalaže se za obnovu Kansei.

1808. Incident s britanskim brodom Phaeton u Nagasakiju. 1370-ih 1392. 1402. 1420-ih 1441. 1467. 1483. 1480-ih do 1532. 1540-ih Oko 1550-ih 1571. 1582. do 1592. 1592. 1593. 1590-ih do 1620-ih 1630-ih 1670-ih do 1680-ih 1680-te 1697. 1688. do 1703. 1809. Zapovijed bakufua zabranjuje sve strane brodove. 1830-ih Glad Tenpo. Oko 1830-ih do 1840-ih Procvat tiskara Katsushikea Hokusaija. 1842. 1854. do 1858. 1868. 1869. 1870. 1880-ih 1889. Japanski vođe doznaju za ishod Opijumskog rata. Japanu nametnuti neravnopravni sporazumi. Najava Restauracije Meiji. Ukinuti posjedi daimvoa. Ugušena pobuna Satsuma. Valuta stabilizirana Matsukatinom deflacijom. Objava Ustava Meiji. 7. STOLJEĆA NEREDA (1250.-1550.) PREGLED POGLAVLJA Kretanja u proizvodnji i raspodjeli Politička povijest Intenziviranje poljoprivrede Promjene na selu Promjene u okolišu Komercijnlizacija Urbanizacija Propadanje dvojne vlasti Raskid

Režim Kamion Oninski rat i veinena nakon njega Minamoto no Yoritomo nije želio uništiti ustaljeni aristokratski poredak, nego je, naprotiv, želio unutar tog uređenja stvoriti mjesto za sebe i svoje sljedbenike. U tome je uspio, ali u kratkom razdoblju. Dugoročno su sami događaji omogućili ljudima poput njega da postanu važni politički čimbenici, ali su to isto olakšali i drugima kojih je bilo sve više i sve su se žešće borili u razdoblju »srednjeg vijeka« — što su ovdje stoljeća između 1250. i 1550. i napokon uništili gotovo svaki trag uređenja ritsuryo. Kad se poredak ritsuryo raspao potkraj 16. stoljeća, ljudi koji su željeli vlast mogli su, a i morali su pronaći način vladanja kojim bi najlukaviji ili najsretniji od njih nadjačao druge i obnovio red u državi. Uzroci takvih promjena u političkoj povijesti bili su širokih razmjera i povezani. Politika elite nije utjecala na njih tako da najprije moramo objasniti opće okolnosti: zamršene postupke pojedinaca željnih vlasti u svijetu koji je sve više izmicao njihovu nadzoru, kao što su poglavari dvojne vlasti do njezine propasti, a od godine 1330. dalje, vođe bakufua Ashikaga (šogunata) i njihovih mnogih protivnika i još nepokorenih. Kretanja u proizvodnji i raspodjeli Nekoliko važnih čimbenika prouzrokovalo je metež koji obilježava politički život srednjovjekovnogjapana. Najvažniji je čimbenik povećanje materijalne proizvodnje (i prema mnogim mjerilima produktivnosti) širokih razmjera, u prvom redu poljoprivredne, ali i obrtničke. To je prouzročilo cjelokupni demografski rast kao i jačanje nekih povijesno važnih slojeva. Moglo se više trošiti na ratove i udobnost. Drugi je čimbenik koji je stvorila promijenjena proizvodnja, nastajanje većih, povezanih sela s vlastitom upravom koja su se mogla uključiti u širi politički život društva. Treći, zbog novog načina postupanja s robom i uslugama ili, ukratko, komercijalizacije — povećani rast poljoprivredne proizvodnje bio je dostupan čitavom društvu, stoje potaknulo rast proizvodnje i proširilo njezin utjecaj. Napokon, taj porast poljoprivredne proizvodnje i promjene u političkom i vjerskom životu stvorili su sve veći broj gradova u čitavoj državi i tako je došlo do raspodjele moći, bogatstva i zajedničke visoke kulture. Zbog tih je promjena japansko društvo postalo mnogobrojnije i složenije, s većim izborom dostupne robe i usluga, ali i s većim opterećenjem ekosustava. Promjene su povećale snagu čitavoga društva, a umanjile onu dvojne vlasti, i uništile one koji su dotad vladali i na kraju izbrisale sve tragove staroga poretka. Također su dale temelje ljudima koji će stvoriti novi politički poredak, najsnažniji od svih do tada viđenih u Japanu. POLJOPRIVREDA POSTAJE INTENZIVNA Razni procesi međusobnoga djelovanja, poput onih koji su upropastili poredak ritsuryo, nisu logični slijed događaja, jer ih ne možemo smatrati jednostavnim nizom uzroka i posljedica. Peto poglavlje nagovijestilo je tu temu, jerje istražilo nekoliko pojava na početku intenzivnije poljoprivrede i uz njih vezanih društvenih promjena koje su nastale. Iza 1250., da nastavimo to istraživanje, bolesti koje su nekad uzrokovale povremeno smanjenje broja stanovnika postale su uglavnom dječje bolesti. Kao što dnevnik kaže o epidemiji velikih boginja iz 1243.: Od petog mjeseca, devetnaestog dana sve se više šire velike boginje. Ovaj put pogađaju malu djecu.1 Ann Bovvman Jannetta, Epidemks and Mortality in Early Modem Japan, Princeton: PUP, 1987., str. 68.-69., citira iz Hjakurenshoa.

STOLJEĆA NEREDA (1250.-1550.)I za kasnijih se epidemija spominju umiruća djeca, a ne odrasli, što nam pokazuje daje bolest postala endemska. Iako bolno iskustvo, umiranje djece nije imalo demografske posljedice kao umiranje odraslih, jer djeca nisu bila proizvođači ili izrađivači, a i mogla su se nadomjestiti u nekoliko godina. I nakon što su te bolesti prestale uzrokovati demografski gubitak, loši urodi i glad i dalje su usporavali porast broja stanovnika sve do kraja 13. stoljeća. Od toga vremena, ipak, raste broj stanovnika i do 1600., što smo već rekli, procijenjenih sedam milijuna ljudi iz 1200. naraslo je na dvanaest milijuna. Dio toga porasta povećao je gornji i srednji sloj društva, a time i broj onih koji su imali pravo na vlast, što je bila glavna pokretačka snaga politike elite. U širem je smislu demografski rast uglavnom donio veći broj sela nego prije, a većina je nastala u 14. stoljeću i poslije, a nalazila su se na mjestima koja stariji izvori vode kao nenaseljena. Pojava velikih sela značajnija je od njihove mnogobrojnosti, jer to je značilo da okolna polja mogu prehraniti mnogo veći broj ljudi nego u prijašnjim stoljećima. Ljudi su se ondje naseljavali po nalogu myoshua ili drugih lokalnih vladara, ili su to činili dobrovoljno kako bi se obranili od pljačkaša, ili bi osnovali vjersku zajednicu ili zbog nekih drugih razloga. Sto god bio njihov razlog, mogli su to učiniti zbog novosti u poljoprivredi koje smo naveli u petom odlomku — redovitog obrađivanja zemlje, boljeg navodnjavanja, bolje uporabe mlinskih kotača, željeznog oruđa, gnojiva i raznovrsnijih kultura — zbog svega je toga urod bio toliko velik daje omogućio gušće naseljavanje. Urod je osobito povećan sustavom izravnavanja razine polja, što nije zahtijevalo visoku tehnologiju, a sve su biljke dobivale jednaku količinu vlage. Najčešće bi zemljoradnik izravnao komad zemlje da dobije rižino polje pod vodom, a višak bi zemlje rasporedio na susjednu parcelu i učinio je dovoljno visokom za obradu bez navodnjavanja. Zatim je premještao zemlju s jedne na drugu parcelu prema vremenskim i drugim uvjetima kako bi dobio najbolju razinu zemlje za najbolji urod. Bio je to naporni postupak kojim se izbjegavao gubitak površinskoga tla, a dobivala su se pravilno omeđena, ravna polja za vodeni uzgoj riže i prikladno smještena suha polja za druge kulture. Tako su močvarne ravnice velikih rijeka bile dobro iskorištene iako rijeke još nisu bile regulirane. Uzgajivači riže i dalje su se bavili navodnjavanjem. Bilo im je to važno jer se rižino polje mora navodnjavati dok riža ne isklija, a u mnogim područjima prirodni izvori vode iz potoka i izvora presušili bi u vrijeme toplih, suhih ljetnih mjeseci. Da riješe taj problem, zemljoradnici su rabili mlinske kotače, branama su potoke pretvarali u jezera i gradili nasipe i jarke te tako izgradili složene sustave navodnjavanja. U širokim ravnicama, kao što je ravnica rijeke Yamato, uz trajne brane sagradili su plitka akumulacijska jezera (saraike) gdje su zadržavali i čuvali proljetne i monsunske otpadne vode koje bi rabili za vrijeme suše. Voda je iz tih jezera bila dvostruko korisna, jer se grijala na suncu pa su biljke brže sazrijevale i bolje iskorištavale vodu. Ove su napredne tehnike prihvaćene u čitavoj zemlji do godine 1550., kad je četvrtina svih rižinih polja u središnjem i zapadnom Japanu imala dvostruke usjeve. Mnoga su suha polja također davala dva usjeva, a neka i tri. Godine 1420. poslanik iz Koreje piše da u blizini Hvogoa zemljoradnici siju zimski ječam i pšenicu ... a žanju u rano ljeto iduće godine. Nakon toga sade rižine presadnice. Početkom jeseni beru rižu.... i sade heljdu koju beru u ranu zimu (prije sadnje ječma i pšenice). Mogu sijati triput u

godini najednom polju jer ga mogu navodnjavati stavljajući branu na rijeku i puštajući vodu u polje, a zatim ga pretvaraju u suho polje odstranjujući branu i ispuštajući vodu u rijeku.2 Poljoprivreda se razlikovala po područjima, no s vremenom je postala ujednačena, intenzivnija te je sustavno obrađivanje polja postalo pravilom u sve većem dijelu zemlje. Zahvaljujući takvoj poljoprivredi zemljoradnicima je dostajala površina obradive zemlje od jednog hektara i manje za prehranu njihovih obitelji, a u srednjem su vijeku šume pretvarali u polja mali zemljoposjednici u nastojanju da povećaju potrebni urod. Seljaci čija su polja bila dovoljna za preživljavanje nisu povećavali njihovu površinu, možda zbog toga što nisu imali dovoljno radne snage za to. S vremenom je toga bilo sve više, zbog sve manje površine zemlje koja se mogla pretvoriti u obradivu, ograničenih količina vode i gnojiva, i opasnosti od izazivanja neprijateljstva kod susjeda zbog krčenja zemlje za poljoprivredu. Tako su postupno postala uobičajena zemljoradnička kućanstva s hektarom obradive zemlje, najprije u pokrajini Kinai, a zatim i drugdje. PROMIJENJENO SELO Promjene u agrotehnikama koje su omogućile preživljavanje malim zemljoposjednicima promijenile su i seosko društvo. Budući da su mali posjedi mogli preživjeti bez teglećih životinja, vanjske pomoći ili pomoći myoshua i drugih lokalnih uglednika, manje su ovisili o seoskoj eliti i nisu imali obvezu davanja radne snage. Myoshui su nedostatak radne snage rješavali tako što su 2 Kristina Kade Troost, »Common Property and Community Formation: Self-Governing Villages in Late Medieval Japan, 1300-1600«, doktorska disertacija, Harvard University, 1990., str. 75. STOLJEĆA NEREDA (1250.-1550.)svoje posjede dijelili u male parcele koje su obrađivali susjedi ili rodbina. Myoshui su osobito u središnjem Japanu, gdje su oduvijek bili najslabiji, sve manje predstavljali vlasnike imanja shoen ili drugu višu vlast, a sve su više bili poglavari samostalnih seoskih udruga (so) ili lokalnih vjerskih skupina. Seoske udruge i lokalne vjerske zajednice u početku su utemeljene da bi riješile sporove u selu koje je nekad rješavala viša vlast, a sad to više nije mogla zbog nereda u eliti ritsuryo. Iako više nije bilo vanjskog suca, bilo je sve više sporova među susjedima zbog intenzivne poljoprivrede i velikih sela. Sporovi su se obično vodili oko dodjele živežnih namirnica i usluga: iskorištavanja šume i otpada, od kojih se dobivalo gnojivo, iskorištavanja vode za navodnjavanje koju je rabilo sve više obitelji jer su sela bila sve veća, a sustavi navodnjavanja postajali veći i složeniji, ili oko međa, oko prava i dužnosti stanovnika sela i oko mnogih drugih svakodnevnih stvari. Postupno su stanovnici sela stvorili sustav vođenja općih poslova: razvili su pravila ponašanja, odredili kazne, rješavali vjerska pitanja i pitanja zabave, određivali doprinose stanovnika sela, određivali njihova prava i obveze i sve su to provodili. Ovisno o području, gospodarstvu i tradiciji, ti su se poslovi mogli rješavati na dosta ravnopravni način, no u većini sela udruga 50 sastojala se od poglavara zemljoradničkih obitelji, a nije uključivala rodbinu i druge koji su ovisili o njima. Čini se da ni žene nisu sudjelovale na sastancima soa, čak i kad su bile zemljoposjednice i sudjelovale u seoskoj proizvodnji i kad su imale važnu ulogu medija u svetištima (miko) ili sudionica u svečanostima. Kao što kaže izraz »prava stanovnika«, seljani su imali sve razvijeniju svijest o tome da se razlikuju od došljaka. Stvari su se promijenile od razdoblja Heian kad je bilo mnogo obradive

zemlje i kad su najamni radnici bili dobrodošli, do vremena kad je zahvaljujući porastu broja stanovnika čitava zemlja bila obrađena i došljaci više nisu bili potrebni. Zbog toga je jedna od važnih zadaća soa bila zabrana dolaska došljacima. A kako je, osobito u 15. stoljeću, visoka politika postala sve nasilnija, so postaje način obrane života i imovine od susjednih sela, protivničkih vjerskih skupina ili došljaka pljačkaša, bushija, razbojnika ili zaštitnika starih interesa shoen. Do sredine 15. stoljeća seoske su udruge bile vrlo raširene. Preuzele su prikupljanje poreza, što su nekad činili myoshui i drugi predstavnici carske vlasti, i pokrenuli zahtjeve i parnice protiv posjednika imanja shoen i drugih. Usto su dali pravnu pomoć organizacijama koje su branile seoske lokalne interese, poznatim kao tsuchi ikki (»udruženje lokalnih ljudi«). Ikki pobune i demonstracije protiv skupljača poreza, lihvara i drugih, zbivale su se uglavnom u blizini Kinaia, a nastale su, kao stoje dobro primijetio jedan promatrač 1430. u »selima koja su pripadala moćnim plemićima, hramovima i svetištima«.3 Kako su udruge so postajale snažne, učvrstile su lokalnu samoupravu postupnim određivanjem zajedničke suradnje. Tako su 1494. seoski poglavari iz nekoliko soa u Isi zajednički izjavili da »ako između nas postoji spor, odlučiti ćemo zajedno, pošto proučimo sve strane u slučaju«.4 U mnogim je slučajevima vjera povezivala seljane. Sekta Jodo Shin (Istinska čista zemlja), koja se zasnivala na Shinranovu amidističkom učenju, tu je odigrala važnu ulogu, no i druge su vjerske udruge poslužile tom cilju. Sela su se uglavnom povezivala po uzoru na lokalne hramove i njihove organizacije (miyaza). Sastanci soa održavali su se u zgradama svetišta, uz prisutnost samih bogova, a hramski je bubanj pozivao članove pod prijetnjom božjeg gnjeva ako se ne odazovu. Usto su protivnici zazivali bogove i Buddhe u zavjetima koji su potvrđivali njihove zahtjeve, a obećavali vjernost zajednici ako su posrijedi bili zajednički interesi. Seljani su zbog sve većih nemira počeli graditi jači obrambeni sustav, i stvarni i društveni. Do 16. je stoljeća velik broj sela u pokrajini Kinai bio okružen opkopima i nasipima koji su označavali granice sela i određivali dolazak došljaka. U pokraj ini Yamato, gdje su harali ratovi, jedan znanstvenik je nabrojio 173 sela okružena opkopima.5 Opkopi su obično bili sastavni dio navodnjavanja u selu, no njihov broj i raspored dokazuje da su imali političku namjenu. Nagovijestili su ulogu koju će opkopi imati potkraj stoljeća kad će štititi gradove i ratna sjedišta. EKOLOŠKE PROMJENE Posljedice intenzivne poljoprivrede imale su utjecaj na »hranidbeni lanac« ili »red po važnosti« biosustava koji je popustio pred rastućim brojem ljudi. Najviše se to povećanje odrazilo u selima koja su postala brojnija, veća, imala složeniji sustav i veću moć. A između zemljoradnika i vladajuće elite našlo se mnogo drugih ljudi — uglavnom ratnika, trgovaca, obrtnika i svećenika. Uz to je zbog intenzivne obrade zemlje povećana potrošnja, barem u povlaštenim društvenim slojevima. Jasno je da je povećan urod tako razgranate intenzivne poljoprivrede djelovao i na gornje i na donje karike hranidbenog lanca. Utjecao je na biljke 3 Haruko Wakita, »Towards a Wider Perspective on Medieval Commerce«, JJS , proljeće 1975., str. 334.

4 Keiji Nagahara, »The Medieval Peasant«, u Kozo Yamamura, ur., The Cambridge Histotj ojJapan, Volume 3, Medieval Japan, Cambridge: CUP, 1990., str. 335. 5 Kristina Kade Troost, »Peasant, Elites and Villages in the Fourteenth Century«, u Jeffrev P. Mass., ur., The Origins ojjapan's Medieval IVorld«, Stanford: SUP, 1997., str. 99. STOLJEĆA NEREDA (1250.-1550.)i životinje koje je rabila ljudska biološka zajednica, a ispod njih i na divlji biljni i životinjski svijet japanskog otočja. Pripitomljene su vrste bile na dobitku, a divlje na gubitku. Na nesreću za povjesničare, raspadom poretka ritsurfo prestali su se voditi i središnji državni popisi iz kojih se moglo nešto saznati o ranijim promjenama okoliša, pa ne možemo sa sigurnošću govoriti 0 pojedinostima utjecaja koji je društvo s intenzivnom poljoprivredom imalo na srednjovjekovni ekološki sustav. Ipak možemo opisati kakve je općenite 1 regionalne posljedice ono uzrokovalo. Za Japan u cjelini — što se odnosi uglavnom na otoke Honshu, Shikoku i Kviishu, ali ne i na Hokkaido, koji još uvijek nije bio dio ljudskoga društva — dugoročno povećanje obradive zemlje imalo je kao posljedicu smanjivanje broja staništa za divlji biljni i životinjski svijet dok su se područja proširila za uzgajane usjeve i domaće životinje. Što je još važnije, nestanak polja na ugaru značilo je da su polja riže i drugih kultura potpuno zamijenila velike površine na kojoj su nekad naizmjence rasle pripitomljene i divlje biljke. Teško je procijeniti posljedice proširenog sustava za navodnjavanje. Nemoguće je reći koliko su prijeko potrebne vlage izgubila neobrađena područja zbog preusmjeravanja vode na polja riže. Možda je najznačajnija posljedica intenzivnog navodnjavanja bila veća nepravilnost donjeg toka rijeka pa su tijekom ljeta potoci imali niži vodostaj stoje omogućilo stvaranje vegetacije u koritu potoka, a ondje su nastajale naplavine koje su stvarale mulj, izazivale povremene poplave i pojačavale eroziju za vrijeme visokog vodostaja. Domaće biljke i životinje imale su koristi na račun drugih biljaka i životinja ne samo širenjem površina obradive zemlje već i novim prodorima u neobrađena područja, šume osobito. Sustavna obrada zemlje i dvostruki prinosi naveli su zemljoradnike da sijeku i skupljaju sve više trave, guštika, šumskih ostataka i drugih tvari za proizvodnju nastora i pepela. Zbog toga su se mijenjale prirodne zajednice u obližnjim šumama, a kad zemljoradnici nisu bili vješti ili promišljeni, povećavala se erozija i smanjivao ukupni biljni i životinjski svijet. Zbog uporabe sve većega broja teglećih životinja i jahaćih konja povećana je potreba za krmom, koja je također dolazila iz obližnjih šuma i pustara gdje su bili pašnjaci ili ostaci žetve. Stajskim su pak gnojivom prekrivane velike površine obrađene zemlje, a ne područja odakle je ono poteklo. Na isti se način zbog većega broja stanovnika, osobito u višim društvenim slojevima, razvila trgovina željeznom robom i uporaba vatre, što je povećalo potrebe za drvenim gorivom i drvenim ugljenom. Zbog povećane sječe šuma, osobito tvrdoga drveta, promijenjen je sastav šuma jer su prednost imali otporni crveni bor i šikara. A na odabranim su mjestima posađeni voćnjaci čajevaca, duda, lješnjaka i drugih plodonosnih voćaka. Konačno, kad je potpuno iskorištena obrađena zemlja, sela su imala upravu, a došljake se držalo na udaljenosti, sve veći broj ljudi počeo se baviti krčenjem zemlje. Palili su dijelove obronaka i u pepelu uzgajali plodove, a za nekoliko su godina napuštali zemlju jer je prestala biti plodna zbog erozije i obrađivanja. Nakon toga bi napuštena područja postupno obrasla

šumom, obično crvenog bora i tropskih trava koji su mogli opstati u uništenom tlu. Za Japan u cjelini, da skratimo, intenzivna je poljoprivreda znatno povećala područja otočja na kojima su živjeli pripadnici zajednice u čijem su središtu bili ljudi i njihovi paraziti, a smanjila je područja, osobito u nizinama i podnožjima obronaka, gdje su još mogle živjeti druge vrste flore i faune. Te posljedice za okoliš nisu se ravnomjerno proširile Japanom. Kao i u prošlim stoljećima, ljudski je utjecaj bio najznačajniji u pokrajini Kinai. Krčenje šuma započeto zbog izgradnje i održavanja Fujiwara-feyođ, Nare i Heiana ogolilo je područje od starih biljaka u okolici, a nove su biljke sječene prije nego bi sazrele. Zato su graditelji morali tražiti velike komade drvne građe na drugim mjestima. S vremenom su išli sve dalje i stigli do južne pokrajine Kii, preko planina u pokrajinu Ise, zapadno uz Unutarnje more i preko tjesnaca do otoka Shikokua. Nestašica drvne građe snažno se osjetila oko 1200., kad su poglavari dvojne vlasti odlučili obnoviti hram Todaiji. Za izradu glavnih stupova morali su se zadovoljiti ne baš savršenim drvetom koje su uz velike teškoće posjekli na krajnjem zapadu otoka Honshua i uz velike troškove dovezli morem, rijekom i kopnom do grada Nare. Manji su komadi dolazili s raznih mjesta središnjeg i zapadnogjapana. U mnogo naraštaja nakon toga graditelji su se morali zadovoljiti manjim komadima drvne građe koje su dovozili vodom ili vukli kopnom iz šuma riječnih nizina uz sjeverni rub ravnice Nobi. Tako je za obnovu velikih hramova Rinzai Žena Tofukujija i Nanze-njija potrošeno tisuće kola natovarenih drvnom građom koja je dolazila iz gornjeg dijela pokrajine Nobi, preko jezera Biwa, a zatim splavima preko Ujija do Kvotoa. U bazenu su Kinai posljedice krčenja šuma i pogoršanja kvalitete tla bile dugotrajne. Neobičan su dokaz tomu nove vrste gljiva koje su uspijevale na određenom području. Područja oko Kvota gdje su u doba procvata poretka ritsuijojoš rasle gljive hiratake kojima odgovaraju vlaga i sjenovita mjesta, do 13. su stoljeća postala toliko suha da su ondje rasle gljive matsutake koje rastu iznad šupljega borovog korijenja na suhom, razmjerno osunčanom tlu. Do kraja 15. stoljeća gljive hiratake mogle su se pronaći samo u zaštićenim šumskim područjima u vlasništvu samostana. Isto tako su područja Kinaija, STOLJEĆA NEREDA (1250.-1550.)u početku poznata po bogatim nalazištima drvne građe, kasniji naraštaji poznavali po njegovu drvu za ogrjev i drvenom ugljenu, proizvodima šikara. A na osobito je ogoljelim područjima tlo postupno propalo tako da nije moglo prehraniti bujniju vegetaciju. To je dovelo do raširene pojave erozije i stvaranja mulja u donjim tokovima rijeka pa je bilo otežano iskorištavanje rijeka, osobito ušća rijeke Yodo. Stvaranje mulja također je proširilo deltu rijeke Yodo, pa je svetište Sumivoshi ostalo dublje na kopnu gdje je poslije izgrađen veliki dio današnje Osake. I drugdje su se širom zemlje činile štete okolišu izgradnjom gradova i vojnih sjedišta, kao i čestim ratovima. Ipak je jedino područje gdje su se sustavno uništavale šume bio poluotok Izu i njegova okolica, gdje su izgradnja i održavanje Kamakure stvorili do tada neviđenu i neprestanu potrebu za drvnom građom i drvenim ogrjevom. Već su do sredine 13. stoljeća gradski poglavari bili zabrinuti trgovinom malenih komada (a time i beskorisne) drvne građe i »preskupog« drveta za ogrjev. U idućim je pak stoljećima obnovu šumskih područja sprječavala neprestana potražnja za drvnim proizvodima u području Izu. Sredinom je 16. stoljeća poglavar pokrajine, pokrajinski velikaš ili daimyo (doslovno: »veliko ime«) imenom Hojo, sa sjedištem u Odawari, pokušao urediti korištenje šumama. Pozivao se na svoje pravo

ubiranja poreza i ograničavanja djelovanja korisnika šuma, djelomice zbog prihoda, no prije svega da za sebe osigura drvnu građu, bambusovinu i ogrjev. Bijaše to prvi primjer običaja koji se u idućim desetljećima proširio. KOMERCIJALIZACIJA Intenzivna je poljoprivreda tako imala posljedice koje su išle prema »dolje« preko ljudske biološke zajednice do divlje flore i faune. Njezine su posljedice išle i prema »gore« preko zemljoradnika i posrednika do političkih i vjerskih elita, gdje je poticala sve veće društvene djelatnosti. Taj proces prema gore snažno je pospješila komercijalizacija, razvijanjem inozemne i domaće trgovine, uvođenjem novca u trgovačku razmjenu i razvojem složenijih oblika trgovačkih ustanova. U 12. je stoljeću obnovljena trgovina s azijskim kontinentom, o čemu govorimo u petom odlomku, a u idućim je stoljećima ta djelatnost imala sve veći opseg i važnost. Trgovina s Korejom i Kinom, koja se sastojala od predmeta dovezenih iz jugoistočne Azije, obuhvaćala je uvoz pamuka, svile i drugih tkanina, porculana, keramike, lakirane robe, knjiga, smotaka, lijekova i hrane. Izvozili su se bakar, sumpor, drugi minerali, sklopive lepeze i zasloni, lakirana roba, kamen za tintu, mačevi i drugo oružje. Trgovina je bila raznolika sadržaja, no u čitavom je srednjem vijeku najvažniji uvozni proizvod bio kovani novac jer je postao jedino sredstvo plaćanja u domaćoj trgovini, osim krivotvorenih kovanica koje su zbog svoje loše kvalitete gubile na vrijednosti. A zbog trgovine ljudi su se i selili, mali je broj novih doseljenika živio u doseljeničkom gradu Hakati gdje su živjeli i drugi doseljenici trgovci, izbjeglice i misionari. I Japanci su odlazili u inozemstvo, a neki su i ostali u lukama na obalama azijskog kontinenta. Trgovinom, koja je bila službena i više ili manje uzajamna, bavili su se razni ljudi, a Japanci i ljudi s azijskog kontinenta sudjelovali su na sve načine. Velik dio trgovine obavljali su gusari (ivako), cjenkajući se s ljudima koji su željeli trgovati i kradući od drugih. Ovom su se drugom djelatnošću osobito bavili u nesređenim vremenima od 1330. do 1380. i od 1470. do 1570. (nanbokucho i sengoku), a njihove su bande postale mnogonacionalna muka istočnoazijskih obala. Neki su wakoi imali dozvolu, prešutnu ili javnu, dai-myoa ili druge vlasti, a neki su radili protiv vlasti. Mirnijom poduzetničkom trgovinom bavili su se trgovci, službenici hramova i daimyoi, uglavnom od 15. stoljeća dalje, kad je službena trgovina između dinastije Ming i bakufua Ashikaga prestala i prije nego su je poremetili nemiri sengoku. Ipak je najuočljivija, iako dugoročno ne i najvažnija, bila službena trgovina, poznata po imenu »trgovina s obročnim plaćanjem«. Godine 1402., carevi su Ming ovlastili Ashikagu da povremeno šalje službene poslanike na dvor kako bi donijeli »danak«, a trgovci iz njihove pratnje zauzvrat su trgovali. Ta poslanstva trgovine rovaša, iako ih je između 1404. i 1549. bilo samo sedamnaest, obično su putovala na nekoliko brodova koje su opremali trgovci, hramovi i drugi ulagači, a u oba su smjera prevozili velike količine robe. Iako su ih Kinezi smatrali službenim poslanstvima, to su bila poslanstva bakufua samo u prvim godinama, a poslije su ih preuzeli daimyoi, hramovi i trgovci. Nakon 1500. bakufu više uopće nije sudjelovao, a 1549. dinastija Ming obustavila je poslanstva zbog političkih nemira kod kuće i gusara duž obale. Do tada je već kontinentalna trgovina, osobito uvoz kovanica, potaknula razvoj domaće trgovine u čitavoj zemlji i nepovratno je promijenila način određivanja vrijednosti robe,

ciljeve i sudionike razmjene. Nekad, u doba poretka ritsuryo vrijednost se robe mjerila prema vrijednosti tkanine ili riže, a služila je za danak ili najam zemlje, no do 16. stoljeća njezina vrijednost određivala se prema vrijednosti kovanica, a njome se trgovalo. Kao što smo napomenuli u petom poglavlju, razmjenom su se u vrijeme poretka ritsuryo bavili službenici imenovani u pokrajinska sjedišta, mjesta prekrcaja i gradske tržnice. Obrtnici i dobavljači uvijek su obavljali dio razmjene izvan tih službenih tokova pa je velik dio opskrbe u kasnom STOLJEĆA NEREDA (1250.-1550.)razdoblju Heian išao preko hijerarhija shoen. A u 13. stoljeću, kad je trgovina rasla, a vladajući se slojevi raspadali, trgovci koji su u početku imali dozvolu (kao za) od posjednika imanja shoen i drugih predstavnika vlasti u svojoj su djelatnosti dobili do tada neviđen stupanj samostalnosti. U 14. su stoljeću trgovci na razne načine ujedinili ulogu veletrgovca, skladištara, prijevoznika, mjenjača novca i vlasnika zalagaonice. Zaključivali su dobre poslove s moćnijim vlastodršcima toga vremena, primjerice s Ashikagom, ali i s uspješnim daimyom ili snažnim hramovima. Djelomice pod okriljem tih pokrovitelja, poduzetnici su proširili proizvodnju i prodaju robe i usluga na gradskim tržnicama, u stambenim četvrtima, na ulazima u hramove ili na cestama. Prevozili su robu na teretnim konjima i na leđima cestama, a brodovima na rijekama i uz obale mora i iskrcavali, pohranjivali, dorađivali i prekrcavali ili prodavali svoje proizvode u sve većem broju mjesta širom države. U 16. su stoljeću mnogi samostalni trgovci za imali sjedišta u unutrašnjosti, bliže izvoru zaliha i dalje od zaraćenih vojski. Neki su, poput seoskih trgovaca iz siromašnijih zakutaka pokrajine Omi, uspostavili široku mrežu trgovačkih putova do udaljenih krajeva. Kako je rasla trgovačka djelatnost, tako su rasle potrebe za zapošljavanjem fizičkih radnika. Pripadnici skupina s rubova društva, koji su u doba procvata poretka ritsuryo obavljali za elitu Heiana »nečiste« poslove kao stoje metenje, čišćenje ili odnošenje leševa, sad su lako pronalazili posao kao skelari, kožarski pomoćnici, metalski radnici, bojitelji, gataoci i zabavljači. I kao što su se trgovci i stanovnici sela udruživali u pravne cjeline poput za i so da bi od drugih zaštitili svoje zajedničke interese, tako su se i ove skupine jednostavnih tehničkih stručnjaka postupno ujedinili u udruge koje su nastojale monopolizirati svoja zanimanja i zabraniti pristup ne-članovima. URBANIZACIJA Urbanizacija je išla ruku pod ruku s trgovinom. Njezina je najvažnija značajka sve veći broj gradova u čitavoj državi. Njihovi su se stanovnici bavili trgovinom koja je cvjetala, raznim vrstama proizvodnje i trošili sve veći dio društvenog proizvoda. No razvoj Kvota zahtijeva našu pažnju. Srednjovjekovni Kybto. Između ranog Heiana i srednjovjekovnog Kvota postoji značajna povezanost. Politička elita, kakva god bila, još je uvijek ondje stolovala većinu vremena. A grad je ostao, čak i u najcrnjim vremenima političkih previranja, središtem japanske urbane kulture i gospodarstva. I zadržao je taj položaj sve dok potkraj 17. stoljeća nije prestao uspon intenzivne poljoprivrede. Kao gospodarsko središte Kvoto je dobivao robu ne samo s azijskog kontinenta već i iz čitave zemlje. Tamošnji su obrtnici držali ugled gradu kao izvoru najfinije domaće svile i rukotvorina. A na najnižoj su društvenoj razini grada, o čemu smo govorili, obespravljeni (parije) i ljudi s rubova društva životarili kako su znali i obavljali neugodne poslove koje

drugi nisu željeli, živeći na obalama rijeka, u gudurama i prostorima koje su imućniji napustili. Do 13. se stoljeća mnogo toga ipak promijenilo. Odavno je nestao stari, pravocrtni Heian, koji ionako nikad nije dovršen, a carske su se zgrade pretvorile u gomile kuća, perivoje, polja i pustopoljine. Nestao je svijet u kojemu je živjela Murasaki Shikibu, sa svojim dvorcima i palačama, kao i naselja insei predjela Tobe i Shirakawe južno i istočno od grada. U kasnijim desetljećima dvojne vlasti u gradu i oko njega podignuto je mnogo novih skromnih hramova, većina posvećena uspješnim sektama Zen i Jodo. Mnogi od njih povremeno su gorjeli ili su preseljeni u predgrađe. Ratovi sredinom četrnaestog stoljeća opetovano su uništavali grad, no za vrijeme vlasti Ashi-kaga, oko 1370. do 1440. grad je opet procvjetao, a u njemu su našli dom službenici bakufua i mnogi daimyoi, njihovi vazali i veliki broj slugu. Broj je stanovnika narastao do procijenjenih 200.000, ali je naglo opao kad je 1467. buknuo rat Onin, i tek se ponovno povećao oko 1550. Gradska jezgra leži na zapadnoj obali rijeke Kamo, a naselja se protežu prema van, uz ceste. Nekoliko lijepih novih ljetnikovaca uljepšalo je grad, a okruživao ga je niz budističkih hramova, starih i novih, a mnogi su bili smješteni na obroncima istočno od rijeke Kamo. Kvoto se u 15. stoljeću, osobito nakon rata Onin, podijelio na sjeverni dio, Kamigvo, gdje su se nagurali vladari, i južni dio, Shimogvo. Ondje su stanovali mnogi gradski trgovci i obrtnici, i nalazili su se mnogi hramovi sekte Hokke (ili Lopoča) koju su osnovali sljedbenici Nichirena. U tom gradu, koji se mijenjao, posao je cvjetao, a trgovci se bogatili u vrijeme mira. U ratnim vremenima neki su profitirali, neki nestajali, a ostali su se snalazili i ponovno gradili nakon ratnih bitaka i razaranja. U tom su procesu preživjeli dobivali važniju ulogu u upravljanju gradom. Do sredine 15. stoljeća naselja obrtnika i trgovaca koja su nastala oko glavnih križanja Shimogvoa ujedinila su se u jedinice samostalne uprave (machi) pod nadzorom svojega vlastitoga. Postoje rat Onin uništio gradski sustav uprave oko 1470. trgovci su — proizvođači svile, trgovci rižom, proizvođači sakea, skladištari i brodari — preuzeli nadzor ili stvorili svoje vlastite za i surađivali kako bi upravljali tržištem i upravljali svojim machima. STOLJEĆA NEREDA (1250.-1550.)Do 16. su stoljeća obični gradski stanovnici koji su stanovali u tim naseljima, jednostavnog naziva shokunin ili »vješti ljudi«, bili neobično raznoliko stanovništvo koje se sastojalo od: ... trgovaca ribom, travara, prodavača mirisa i lijekova, trgovaca ogrjeva, drvenog ugljena, metli, obuće, soli, ulja i svježeg povrća .... stolara, krovopokrivača, kamenorezaca, štukatera... oružara, bojitelja indigom, vlasuljara, brusača mačeva, lakirera šešira, proizvođača češljeva, brusača igala, tkalaca, vezilja, užara, proizvođača krunica, metalskih radnika, kovača, proizvođača vjerskih slika... liječnika, medija, proroka i geomanata.6 Ulice su vrvjele uličnim trgovcima svih vrsta, vozarima i njihovim životinjama, raznim putujućim vjernicima i zabavljačima koji su uveseljavali i praznili novčanike. Dio su uličnih trgovaca bile žene. U Japanu, kao i u drugim društvima, obitelji pučana snalazile su se kako su mogle, stoje značilo da su na najbolji mogući način rabili svoju radnu snagu. Zemljoradničke su žene obrađivale polja, a s razvojem tržišnoga gospodarstva žene su sudjelovale u izradi i prodaji robe kao tčfua, proizvoda od riže i umjetničkog obrta. Kako su pak poligamni običaji elite propadali, a povećalo se gradsko stanovništvo ratnika i drugih

pripadnika srednjega sloja, žene su našle veliko novčarsko tržište za seksualne usluge koje je potaknulo razvoj organizirane prostitucije. Tada su već mnogi stanovnici gradova sebe smatrali stanovnicima određene četvrti. Mnogi su posjedovali ulične nekretnine i na njih su radije plaćali porez nego iznajmljivali od zemljoposjednika iz redova vladajućega sloja, kao u stoljećima prije toga. U svojim su četvrtima ustrojili samoobranu i do 1520. čak ih i utvrdili barikadama i konačno zemljanim bedemima i opkopima. Kad se srušila politička vlast, hramovi Hokke vodili su gradske poslove, smirivali sporove između gradskih četvrti i branili susjedstvo od neprijatelja izvana. No 1536., o čemu poslije govorimo, neprijateljske su vojske porazile skupine Hokke i od tada su poglavari građana Kvota (ma-chishu) djelovali samo kao svjetovni službenici i krajem stoljeća postali su sasvim podložni samurajima. Drugi gradovi. Usprkos svim nevoljama koje su ga zadesile, Kvoto je još uvijek bio živ i privlačan grad. Ipakje važnija značajka urbanizacije bio porast broja gradova, osobito na obalama Unutarnjeg mora i u blizini pokrajine Kinai. Prijašnjih su stoljeća gradska središta činili: prijestolnica, druga admi6 Barbara Ruch, »The Other Side of Culture in Medieval Japan«, u The Cambridgc Histoij, Vol. i, str. 513.-14. nistrativna sjedišta i nekoliko malih naselja uz vodeće hramove, u blizini domova lokalnih velikaša ili mjesta gdje se prikupljao danak, najčešće u riječnim pristaništima. No porastom poljoprivredne proizvodnje, stanovništva i trgovine rastao je i broj trgovačkih čvorišta. Razvoj od »čvorišta« do »grada« bijaše spor. Mjesta gdje se trgovalo naraštajima su služila kao povremene tržnice prije nego što bi postala stalno naseljena. Sitni su trgovci sa sobom nosili predmete koje su proizvodili i prodavali »lonce, tave, igle, motike, plugove, noževe, sezamovo ulje« i druge predmete za svakidašnju uporabu koje su izrađivali drvorezbari ili lončari i svoju bi robu izložili na ulazima hramova ili na mjestima prekrcaja gdje su se zadržavali putnici.7 U 13. su stoljeću ti sitni trgovci počeli redovito dolaziti na određena mjesta, skupljajući se triput na mjesec u početku, a šest puta mjesečno do kraja 15. stoljeća. Njih se sve više stalno naseljavalo na mjestima gdje je posao dobro išao pa su trebali pomoćno osoblje, a s vremenom i neki oblik gradske uprave koja je upravljala stanovnicima i branila grad od neželjenih došljaka. Do 1550. velik broj takvih gradova imao je stotine ili čak tisuće stanovnika. Veći su imali 5.000 do 30.000 stanovnika, a najveći su stvoreni u posebnim okolnostima: Hakata je bio glavna luka za trgovanje s Kinom, Sakai, najistočnija točka na Unutarnjem moru za otpremu robe brodovima. Mnogi su takvi gradovi nastali u zajednici sa samostanskim posjedima shoen, a velik je broj ostao u vlasti vodećih hramova sve do 15. stoljeća jer su svećenici mogli, za odgovarajuću najamninu ili pristojbu, ubrzati i zaštititi trgovačke pokušaje ovisnih obrtnika, trgovaca i za. S početkom 16. stoljeća, a osobito nakon rata Onin, vlasnici imanja shoen nisu više bili korisni stanovnicima gradova. Postupno su u svim mjestima lokalni stanovnici preuzeli vlast. Osnovali su svoja upravna vijeća, pisali vlastite zakone, nadzirali lokalne vjerske obrede i odredili granice gradova. Višim su vlastima slali porez prema potrebi, na kraju su postavili vlastitu policiju i čak su se cjenkali ili trampili s došljacima. U nekim su gradovima najugledniji trgovci vodili gradske poslove, a u drugima je vlast dijelio veći broj stanovnika. U nekim su slučajevima svećenici lokalnih hramova bili moćni, a u drugima su vlast držali lokalni ratnici. Katkad su pak stanovnici vlast nevoljko dijelili s

osobama izvan grada. Kako god bilo, sve je to kao posljedicu imalo daje središnja vlast izgubila nadzor nad proizvođačima i trgovcima, daje gospodarstvo u unutrašnjosti doživjelo brzi rast, a s njime i gradovi koje je opskrbljivalo. 7 Kozo Yamamura, »The Growth of Commerce in Medieval Japan«, u The Cambridge History, Vol. 3, str. 347 STOLJEĆA NEREDA (1250.-1550.)Ponosni su daimyoi u tim stoljećima zadržali vlastita upravna sjedišta. Osobito nakon rata Onin, kad su daimyoi rijetko dolazili u Kvoto iz svojih sjedišta u unutrašnjosti, nastali su mnogo veći plemićki gradovi. Sa središtima u udobnim i dobro utvrđenim dvorcima daimyča, ti su gradovi vrvjeli samurajima kojima su služili tamošnji svećenici, trgovci, obrtnici, radnici i zabavljači. U njihovoj su pak okolici obrtnici proizvodili sve više robe za daimyoa i njegove sljedbenike. Tako je povećan lokalni i pokrajinski proizvod koji je bio gotovo jednako velik kao u Kvotu, a gospodaru je donosio dodatni prihod. Tako je ta srednjovjekovna urbanizacija na nekoliko načina potvrdila druge značajke društvenih promjena, slabila stare snage poretka i otvarala put k političkim previranjima i obnovi. Na idućim ćemo stranicama pokušati izvršiti tešku zadaću i ispričati tu zamršenu povijest. Politička povijest Prema suvremenoj »teoriji kaosa« u osnovi je svakog »kaosa« red, iako vrlo složen. Na takav je način bila kaotična srednjovjekovna japanska politika. Politička kohezija dvojne vlasti, kojaje brzo slabjela od šezdesetih godina 13. stoljeća dalje, potpuno je nestala tridesetih godina četrnaestog stoljeća, a prevladao je nered. No bio je to logični nered: radilo se o stvarnim pitanjima, a različite osebujnosti pojedinaca, sposobnosti i prilike djelovale su unutar izgrađenoga interesnog područja, orijentacija, mogućnosti i ograničenja što je još više oblikovalo društveno-gospodarska kretanja o kojima smo prije govorili. S vremenom su oni koji su željeli vlast na tom polju na nov način rasporedili političke opeke bogatstva, vojne moći i ideologije. Najslavniji pokušaj, obnova Kenmu koju je proveo GoDaigo tridesetih godina 14. stoljeća, bila je prijevremena i nije uspjela. Prvi uspješni pokušaj, koji su proveli poglavari Ashikaga potkraj 14. stoljeća, nije bio dobro zamišljen i nije bio potpun. Njihovu su državu znanstvenici prikladno opisali kao režim kenmon, režim »moćnih kuća«.8 To je u biti bila nestabilna koalicija povlaštenih toga doba: dvora, kugea, velikih svetišta i bushija na visokim položajima. U početku je koalicija bila nestabilna jer su se njezini članovi borili između Znanstvenici izraz kenmon pripisuju Kurodai Toshiou. O znanstvenoj uporabi tog termina vidi: Mikael Adolphson, »Enrvakuji An Old Power in a New Era«, u Mass., ur., The Origins ofjapan's Medieval World, str. 238.-44. sebe, no s vremenom su morali braniti svoje interese od opasnosti iz nižih društvenih slojeva, primjerice manjih pokrajinskih ratnika (kokujin), obrtni-ka-trgovaca, seoskih poglavara i propovjednika sektaških vjerskih pokreta. I poredak ritsuryo i režim kenmon imali su zadaću braniti postojeće interese, no dok je prvi štitio malobrojnu elitu i djelovao u razdoblju sporih promjena, drugi je pokušavao zadovoljiti mnogo veći i raznovrsniji društveni sloj u vrijeme brzih promjena. Režim nije imao uspjeha i počeo se raspadati gotovo istodobno s prvim znakovima uspjeha oko 1400. Posljedica je toga nered razdoblja sengoku ili »ratujućih država«, koji obično datiramo od 1467. do 1567., kada

su uništeni posljednji tragovi klasičnog sustava vlasti nad bogatstvom, moći i ideologijom. To je potkopalo režim kenmon i dalo ambicioznim pojedincima mogućnosti da stvore temelje nove vlasti. Oni su ih iskoristili da se okrenu jedni protiv drugih i svrgnu vlastodršce u događajima koje zovemo gekokujo, »oni dolje svrgavaju one gore«, dok konačno devedesetih godina 16. stoljeća pobjednici nisu uveli mir u čitavoj državi. PROPADANJE DVOJNE VLASTI Do godine 1250. nekoliko je problema pogodilo dvojnu vlast dvora i bakufua. I dalje je trajalo neprijateljstvo civilne aristokracije kuge prema vojnoj aristokraciji buke, potaknuto sve iscrpljujućim sporovima, obično oko zemljišnoga prihoda. Ti su sporovi poticali i sve veće frakcionaštvo poglavara dvora i bakufua, jer su se potomci osoba na visokom položaju sporili oko naslova, prihoda i nasljednih prava. I na nižim su razinama ratničke obitelji slabile, jer su se i njihovi potomci borili za nasljedna prava. Čini se da su ti sukobi izbijali zato što je bilo više onih koji su imali pravo na uživanje zemlje od proizvođača koji su obrađivali premalenu površinu i nisu davali dovoljno robe kao porez. Stanje je pogoršala sve šira primjena novca, zbog čega je prikupljanje poreza postalo nepredvidljivo, a poreznici su imali prigodu za mutne poslove. Ljudi su nepromišljeno posuđivali novac, pa je ubrzo došlo do sukoba između dužnika i vjerovnika. Do godine 1270. vladajući su slojevi bili opterećeni napetostima koje su bile toliko isprepletene da su u tom kritičnom času inozemni problemi bili preveliko opterećenje za sustav koji se raspadao. Godine 1268., kad su mongolske vojske Kublaj Kana pokušavale osvojiti Kinu dinastije Song, Kan je poslao poruku sa zahtjevom da mu se Japan pokori. Poglavari bakufua odbili su zahtjev i naredili obranu otoka Kvushua. Kublaj je ponovio svoju poruku i konačno je 1274., postoje oslabio dinastiju Song, poslao morem vojsku od 28.000 mongolskih ratnika i korejskih novaka, no krvavo je odbijen na STOLJEĆA NEREDA (1250.-1550.)obalama otoka Kviishua. Usprkos tom neuspjehu Kan je zaprijetio kako još nije završio svoj posao s Japanom. Nekoliko su godina branitelji Kvushua bili spremni za obranu, i pošto je slomljena dinastija Song 1279., Kan se pripremao za ponovni pokušaj osvajanja Japana. Dvije godine nakon toga poslao je golemu osvajačku vojsku od 140.000 boraca, uglavnom Kineza, na 4.400 brodova, no tvrdoglavi otpor i slučajan tajfun kamikaze ili »božanski vjetar« iz kasnije legende uništili su osvajačku vojsku na obalama otoka i upropastili Kanov pothvat. Nezadovoljni Kan ponovno je prijetio i slijedilo je još nekoliko godina obrambenih poslova. No nakon Kublajeve smrti 1294. mongolski su vođe odustali od osvajanja Japana. Do tog su pak vremena mnoge ratničke obitelji žrtvovale krv, bogatstvo i godine života za obranu zemlje, a poglavari dvojne vlasti nisu ih primjereno nagradili. I vjerske su ustanove, koje su bile pozvane da brane narod molitvom i materijalnom pomoći, isticale svoje zasluge za sretan završetak, no nisu dobile mnogo zahvalnosti. Istodobno je obitelj Hojo, u nastojanju da organizira obranu, imenovala članove obitelji na glavne zapovjedničke položaje i dobro ih za to nagradila. I tako su nezadovoljnici imali dobrog razloga vjerovati kako je obitelj Hojo radila za svoju korist uime spasenja nacije. Tako mongolski napad nije imao samo izravne posljedice u izgubljenim životima i bogatstvu, nego je i vlast izgubila povjerenje naroda. Osim toga, rat je produbio mnoge postojeće razmirice oko zemlje, prihoda i prava na posao i položaj.

To je imalo kao posljedicu sve veći broj ljudi bez podrijetla i izvan zakona, a bande akuto ili »zle bande« postale su neprestani izvor banditizma i nereda, osobito u srednjem Japanu gdje je bilo više mogućnosti za pljačku. Drugi su se nezadovoljnici, očajnici i odlučni opredijelili za gusarenje i nisu samo pljačkali uz japanske obale, nego su svoje haračenje proširili na obale Koreje i na kraju Kine. Od dvadesetih godina 13. stoljeća dalje, o čemu govorimo u petom poglavlju, japanski su gusari ivako povremeno pljačkali u Koreji kad je u Japanu vladala glad, a u 14. je stoljeću bilo sve više sve učestalijih napada koji su postali najveći i stalni problem obalnih područja čitave istočne Azije. I dok je raslo bezakonje u srednjem Japanu i na dalekim morima, ponovno se javlja staro pitanje regionalizma. Do 14. su stoljeća veći dijelovi otoka Tohokua i Kvushua došli u ruke lokalnih poglavara kojima ni Kama-kura ni Kvoto nisu mogli vladati. U unutrašnjosti su pak vjerski propovjednici žustro zastupali sektaške doktrine koje su poticale stvaranje lokalnih vjerskih skupina ujedinjenih vjerom, a protiv mješovitih vjera koje je elita dugo rabila kako bi zadržala veze sa stanovnicima na imanjima shoen i kokugaryo u unutrašnjosti. Najrašireniji se sektaški pokret zasnivao na amidi-stičkoj doktrini, ali u 14. se stoljeću brzo razvijala i nešto mlađa sekta Hokke. U središtu vlasti stanje je pak postalo neodrživo. Nakon smrti umirovljenog cara Go-Sage godine 1272., njegova dva sina posvađala su se oko prava na carsko prijestolje, jer je ono donosilo i vlast nad carskim obiteljskim bogatstvom. Suprotstavljeni su sinovi zamolili poglavare obitelji Hojo u Kamakuri da riješe spor, no budući da su i oni sami netom preživjeli borbu između braće, jednostavno su pokušali zataškati problem kako taj spor ne bi potkopao njihove pokušaje da dobiju potporu protiv Mongola. U tu su svrhu otezali, a kasnije su odluke o carskom naslijeđu donosili naprečac, i tako su postupno uveli načelo da carsko prijestolje naizmjence nasljeđuju potomci dvojice sinova cara Go-Sage. To je bilo dovoljno da se izbjegne raspad u godinama mongolske opasnosti. No dugoročno takvom odlukom nitko nije bio zadovoljan i ujedno je ona zatrovala političko ozračje i u Kvotu i u Kamakuri. Napokon se Go-Daigo, praunuk cara Go-Sage iz jedne od suparničkih loza, uspješno suprotstavio rješenju o carskom naslijeđu koje je donijela obitelj Hojo. Kanio je vratiti vlast carskoj obitelji, no njegovje pokušaj samo uništio ostatke dvojne vlasti dvora i bakufua i ubrzao dolazak vremena nasilja i nereda. PROPAST Go-Daigo bijaše jedan od najsposobnijih, najpožrtvovnijih i najbezobzirni-jih političara u japanskoj povijesti. Dobro upućen u načela carske vlasti i vjeran samo sebi, dvadesetih godina 14. stoljeća neprestano je raznim smicalicama nastojao stvoriti temelje vlasti u skupinama od kojih se obitelj Hojo udaljila. Natjerao je dvorjane da prouče načela konfucijanskog vladanja a u preostale urede carske vlasti doveo je vjerne pripadnike kuge. Dobio je povjerenje vodećih hramova, uključujući zen-hramove kojima su se priklonili šoguni, i njegovao veze s nezadovoljnim bushijima. Kad je bakufu pokušao osujetiti njegove nakane 1331., pobjegao je iz Kvota, bio uhićen i iduće godine prognan na otoke Oki u Japanskom moru. Za vrijeme progonstva Go-Daige, drugi disidenti i dalje su se bunili, i to ljudi koji su u japansku povijest ušli kao slavni carski lojalisti. Među njima bio je hrabri ratnik Kusunoki Masashige i učeni savjetnik Kitabatake Chika-fusa. U 1333. Go-Daigo bježi s otoka Okija i okuplja oko sebe pristaše, a najpoznatiji je bio Ashikaga Takauji, stariji bakufu zapovjednik kojegje obitelj Hojo poslala da pokori Go-Daiga, no on odlučuje iskoristiti priliku. Pregazio

STOLJEĆA NEREDA (1250.-1550.)je uporište obitelji Hojo u Kvotu i postao vladajući zaštitnik navodno poslušnog cara. No stvari za njega nisu dobro završile. Go-Daigo nije se nikom pokoravao i sljedećih je godina provodio svoju Obnovu Kenmu, energično nastojeći obnoviti vladajuću carsku kuću u Kvotu. Takauji je u međuvremenu provodio sličnu ideju i gradio svoj vlastiti šogunatski režim u gradskoj četvrti Muromachi. A mnogi su drugi ratnici poduzimali vlastite vojne poduhvate kojima su postajali saveznici ili protivnici obitelji Hojo, Go-Daiga ili Takau-jija u skladu s trenutačnim prilikama. Godine 1336. nadmudrivanje se izmaklo nadzoru i u državi je nastupilo ratno stanje. U jednom je trenutku Takauji sa svojom vojskom otjeran zapadno prema otoku Kvushuu, no ubrzo se vratio i osvojio djelomično razoren grad, nakon čega je Go-Daiga, izgubivši Kusunokija i mnoge druge pristaše u bici, pobjegao na jug u planine Yoshino. Ondje je sa svojim nasljednicima vladao krnjim »južnim dvorom«, dokje u Kvotu Ashikaga postavio marionetske careve na »sjevernom dvoru«. Tvrdeći da vladaju u njegovo ime, Ashigakini su poglavari pokušali proširiti njegovu vlast širom države, gdje su s priličnim uspjehom postavili rođake (ichimon) na vlast u pokrajinama, no nisu bili ništa više pouzdani od ne-složnih velikaša (tozama) koji su vladali drugim područjima. U priči punoj sjete i crnog humora koja ipak mnogo otkriva o vremenima promjene pola su stoljeća vladala dva carska dvora, nanbokucho. Ondje su vojnici koji su željeli doći na viši položaj u borbama s protivnicima, palili Kvoto, dobivali nagrade, zauzimali zemlju i mijenjali strane kako im je odgovaralo. U tom su procesu borci postupno uništili stare običaje zemljoposjednika i diskreditirali pravo na »vlast«. Novi pak šogunatski režim u Muromachiju od početka su razdirali unutarnji sukobi koji su doveli do bratoubilačkog nasilja. A vlasti iz dijela grada Muromachija, kao i one iz planina Yoshino, samo su djelomično uspjele proširiti svoju vlast na Tohoku, Kanto i Kvushu. Do šezdesetih je godina 14. stoljeća Ashikaga pobijedio svagdje, osim na otoku Kvushuu. Ondje je mješovito društvo pokrajinskih plemića, lokalnih ratnika i gusarskih vođa wako vladalo uime kraljevića Kanenage iz planina Yoshino. Godine 1370. kineski vladari Ming, pobijedivši Mongole i u nadi da će pokoriti gusare, šalju poslanstvo za uspostavu službenih odnosa s Japanom koji je trebao plaćati poreze Kini. Kanenagaje dočekao poslanstvo na otoku Kvushuu i, nakon početnog izmotavanja, dogovorio za sebe titulu »Kralja Japana« — isto kao stoje Himiko dobila naslov »Kraljica Wa« više od tisuću godinu prije njega stoje bilo na obostranu korist, njegovu i dinastije Ming. Tada su vladari Muromachija uvidjeli da je carski kraljević udružen s propalim režimom Yoshino odlučio prihvatiti potporu Kine. Mongoli su nešto prije toga dokazali da velike flote mogu s azijskog kontinenta doploviti do Japana, a svaki se poznavatelj zapisa Nihon shoki i Shoku Nihongi sjećao imena Tsukushija no Iwaija i Fujiware no Hirotsugua koji su ugrozili vlasti pokrajine Kinai na poticaj kontinentalne politike. Da bi osujetili udruživanje Kanenage i dinastije Ming, vladari Muromachija poslali su svojega najboljeg zapovjednika, Imagawu Rvoshuna da osvoji otok Kvushu, pokori gusare i tim postupkom dobre volje poveže dinastiju Ming s Kvotom. Rvoshun je uspio u svojoj zadaći i omogućio Ashikagi uspostavu veza s Kinom, što je pridonijelo razvitku unosne trgovine. Istodobno je uništio posljednje uporište režima Yoshino i onemogućio najnoviji pokušaj osamostaljivanja otoka Kvushua.

Ta burna desetljeća obilježava potpuni nestanak društvenog reda. Na najvišem su stupnju ratnici opetovano pokazivali svoj prezir prema dvorskoj eliti. Ko no Moronao, glavni poklonik Ashikage i čovjek poznat po otvorenosti to izražava ovako: Kakva je korist od Kralja?... I zašto mu se moramo klanjati? Trebamo li Kralja zbog bilo kojeg razloga, možemo ga izraditi od drveta ili metala, a zabraniti sve žive kraljeve.9 Među ratnicima bijaše raširen oportunizam, a mijenjanje strana njihov način života. U Kvotu su satiričari ismijavali neotesanost došljaka dok su zgrade gutali požari koje su podmetali sluge ravnodušni prema starim vrijednostima. U unutrašnjosti je borba za vlast nad zemljom došla do razine mjesnih ratnika koji su sebe smatrali kokujinima, »provincijalcima«, za razliku od mlitavih »došljaka« s pravom na vlast prema nekoj smiješnoj povelji koju im je dao čovjek koji za sebe tvrdi da je šogun. Na još nižoj, seoskoj razini, suprotstavljene naoružane skupine iz susjednih sela borile su se, pljačkale i spaljivale kad parnice i molbe upućene višoj vlasti nisu bile riješene u njihovu korist. Možda su zbog toga sveopćeg nereda pretendenti na vlast gorljivo prihvaćali razne ideologije. Jedan od načina kojima su željeli biti prihvaćeni oni koji su grabili vlast bilo je izražavanje vjernosti carskoj vlasti, čiji je najljepši primjer Jino shotoki, carska kronologija ove ideologije koju je Kitabatake Chikafusa napisao oko godine 1340., dok je sudjelovao u neuspješnom pokušaju obnove carske vlasti u Tohokuu. George Šansom, A Historj ofJapan, 1334-1615, Stanford: SUP, 1961., str. 141. STOLJEĆA NEREDA (1250.-1550.)Druga je značajka te ideološke borbe pobožno zazivanje bogova, junaka i slavnih događaja iz prošlosti. Neprestano su zazivane božanske moći i traženi sveti savezi. Najbolji je primjer Takauji, koji je po uzoru na Shomuo-ve kokubunjije i pagode, pokušao uspostaviti sustav zen-hramova (Ankokuji) širom zemlje i graditi pagode (Rishoto) u hramovima Tendai i Shingon. On je sagradio i veličanstveni zen-samostan Tenrvuji kojim je želio smiriti duh preminuloga Go-Daige i istodobno ga učiniti liturgijskim središtem režima koji je stvarao, kao što je Shomu učinio u Todaijiju. U istom su duhu pokrajinski velikaši slavili pradjedovske veze s bogovima, pomagali svetišta, molili za božju pomoć i slavili bogove, Buddhe i carsku kuću. U međuvremenu su, na praktičnoj razini, poglavari bakufua sklapali saveze s pokrajinskim i lokalnim ratničkim vođama uz čiju su suradnju pokušali smiriti stanje u državi. Sedamdesetih se godina 14. stoljeća pojavio običaj kojim su poglavari Ashikaga dopuštali najvećim lokalnim velikašima, poznatijima pod nazivom daimyoi, vladati područjima koja su nadzirali, a zauzvrat su morali pomagati obitelji Ashikaga u borbama s protivnicima. Već je tada takva vlast kenmon — dvojna vlast šoguna i daimjča — postojala u središnjem Japanu i širila se na zapad prema otoku Kvushuu. REŽIM KENMON Ključna je ličnost u nastanku režima kenmon Hosokawa Yoriyuki, daimyo, saveznik Ashikage. S naslovom kanrei, koji je imao u sedamdesetim godinama 14. stoljeća, bio je regent mladomu šogunu Yoshimitsuu, kao što su poglavari Hojo bili regenti šogunu u Kamakuri, a članovi obitelji Sekkanke Fujivvara regenti carevima u Heianu. No, dok su nekadašnji regenti bili poglavari kuća koje su surađivale sa svojim nominalnim vladarima u dvojnoj vlasti, Yoriyuki je više bio moćni zastupnik interesa daimjoa u vijećima Ashikage i tako je zastupao interese pokrajinskih velikaša u vrijeme stvaranja novoga poretka.

Yoriyuki je također shvatio da su daimyoi sigurniji uz pomoć bakufua koji je dovoljno snažan da pokori opasne protivnike i buntovne podanike, a dovoljno otmjen da zadivi ostatke elite ritsutjč. Zato je podržao Yoshimit-suove odluke kojima je bakufu dobio viši položaj. Najvažnija je odluka bila izgradnja novoga sjedišta šoguna godine 1378., Hana no Gosho, na sjevernom kraju ulice Muromachi, zgrade koja je svojom otmjenošću zadivila dvor, dvorjane i samostanske poglavare. Yoriyuki ih je želio zadiviti jer su oni još uvijek nadzirali velike površine obradive zemlje i trebalo je diplomatski riješiti njihove neprestane zahtjeve za povratom imanja koja su osvojili daimyoi i niži ratnici u unutrašnjosti. Rješenje je moralo biti diplomatsko jer, kao što je daimjo imao koristi od šogunove potpore, tako je šogun imao koristi od naklonosti dvora i vodećih svetišta koji su mu davali političku legitimnost i materijalnu pomoć. Zato je šogunu bilo važno djelovati kraljevski, pošteno i pokazati odgovarajuću brigu za obespravljene, a zapravo je donosio odluke kojima je udovoljavao većini zahtjeva daimjoa. U devedesetim godinama 14. stoljeća Yoshimitsu je i sam postao odlučan voda. Pokorio je protivnike s pomoću vojne sile daimyoa koji su pristali uz njega i uspostavio čvrstu vlast bakufua na čitavom otoku Honshuu zapadno od planina Chubu. Godine 1392. nagovorio je osiromašenog pretendenta na vlast iz obitelji Yoshino da se vrati u Kvoto obećavši mu — a obećanje je poslije prekršio — da će njegov nasljednik postati car. Tada već moćni Yoshimitsu mogao je tri godine poslije narediti Imagavvi Rvoshunu, stvarnom vladaru otoka Kviishua, da se vrati u Kvoto, stoje značilo i niži položaj u Surugi. Također je povećao riznicu i upravu bakufua, njegovao veze sa samostanima, poticao daljnju izgradnju u Kvotu i razvio živu službenu trgovinu s Kinom. Yoshimitsu je, ukratko, uspio ujediniti sve važne dijelove svoje vladajuće koalicije kenmon. Njegov je jedini propust to što nije uspio potvrditi vlast Kvota na istoku: pokrajine Kanto i Tohoku potpale su pod vlast poglavara Ashikaga u Kamakuri, i najviše stoje Yoshimitsu mogao postići bio je savez bez međusobnog uplitanja, u kojem je Kvoto vladao područjem zapadno, a Kamakura istočno od Hakonea. Osnivači režima Ashikaga uglavnom su prisvojili sustav uprave od ranijeg bakufua Kamakura, iako je bio potpuno drukčiji u administrativnom, vojnom i financijskom pogledu. Dok su vazali šoguna u Kamakuri vladali u neobičnoj suradnji s carskim službenicima i zastupnicima vlasnika imanja shoen, većina je carstva Ashikaga bila djelomično ili potpuno u vlasti daimyoa, vazali bakufua vladali su manjim dijelom zemlje, a dvor i svetišta u ograničenim područjima preko sustava shoen. Dok su vojnicima Kamakure zapovijedali šogunski vazali koji su, barem u početku, bili čvrsto povezani s poglavarima bakufua, većini vojnika iz razdoblja Muromachi zapovijedali su daimvoi koji su uglavnom bili šogunovi saveznici zbog koristi, iako su im formalno bili podanici. I dok se vlast Kamakura gotovo sasvim financirala iz zemljišnog poreza, bakufu Muromachi živio je od mješavine domaće i inozemne trgovine i poslovnih pristojbi, skromnih nameta koje su caru morali davati zemljoposjednici i drugih nameta koje su plaćala svetišta, stoje zapravo značilo redovito mito i prodaju vjerskih položaja. Samo je mali dio prihoda bakufua dolazio sa zemlje Ashikaga. STOLJEĆA NEREDA (1250.-1550.)Tako je na svojem vrhuncu Yoshimitsuov bakufu u biti bio dio koalicijskog režima zasnovanog na koristi, koji je vladao srednjim i zapadnim Japanom. Zahvaljujući općem porastu stanovništva, proizvodnje i vojne sile ukupna je politička snaga na japanskom otočju bila veća nego ikad prije. I dok je središte zapravo

vladalo manjim dijelom te cjeline, Yoshimitsu je dobro znao da ima najveću vlast u Japanu i da ima mnogo veću moć od bijednog cara. Znao je i da dinastija Ming u usponu, kao i druge kineske dinastije, ne podupire careve iz starih loza, pa je u mnogim svečanim prigodama pokazivao da jednog od svojih sinova kani postaviti za cara. Time bi, sigurno, bilo prekinuto postojeće nasljeđivanje carskoga prijestolja po muškoj liniji, što Fujivvare i Taire, udajući kćeri za carske nasljednike, nikada nisu pokušali učiniti. A nastala bi carska loza Ashikaga. Do 1401. Yoshimitsu je zbog praktičnih razloga preuzeo i ono malo preostale carske vlasti. Te je godine promatrač na dvoru primijetio da šogun vodi sve dvorske obrede i imenovanja i da: Car samo piše predložena imena na papirić. Ne zna ništa o imenovanjima ispod razine ministara.A godinu dana poslije car iz dinastije Ming priznao je Yoshimitsuov položaj dajući mu naslov koji je kratko držao kraljević Kanenaga »Kralj Japana«. Zbog prerane smrti poglavara obitelji Ashikaga, šest godina poslije, njegov sin nije dobio carski položaj, no koliko god nam se vladavina Ashikaga s vremenske udaljenosti čini slabom, gledamo lije sa stajališta stare elite, bila je do tada najčvršća. Nakon Yoshimitsuove smrti odmah se počeo raspadati novi poredak kentnu. Njegovi su nasljednici odustali od carskih pretenzija i smanjili trgovinu i diplomatske veze bakufua s dinastijom Ming, što je donijelo velike štete državnoj riznici. No najveći su problem bili pogoršani odnosi između grana obitelji Ashikaga u Kvotu i Kamakuri, stoje dovelo do stvaranja urota i obnovljenih žestokih sukoba 1416. u Kantou. U tom su ratu, koji je s prekidima trajao godinama, sukobljeni vođe u Kantou novačili pristaše iz redova pokrajinskih kokujina nagrađujući ih parcelama imanja shoen. Time su oduzeli zemljišni prihod mnogim vodećim svetištima i ostalima zainteresiranima u Kvotu, pogodili samu jezgru koalicije kenmon i pogoršali odnose između pogođenih skupina i bakufua. Loše je vodstvo i dalje oslabilo bakufu u dvadesetim godinama 15. stoljeća, što je završeno iscrpljujućom svađom o nasljeđivanju. Savjetnici dai10 Akira Imatani, u suradnji s Kozom Yamamurom, »NotforLackofWillorWile:Yoshimitsu'sFailure to Supplant the Imperial Lineage«, JJS 18/1, zima 1992., str. 51. myoi bakufua napokon su razriješili spor 1428. izborom Yoshinorija, Yoshi-mitsuova sina, koji je bio opat u samostanu Enrvakujiju i vrhovni crkveni dostojanstvenik sekte Tendai. Odlučan poput oca, Yoshinori je bio pravi čovjek u pogrešnom trenutku. Bio je ozbiljan, obrazovan, s iskustvom vođenja velikih ustanova, odlučan i beskompromisan. A želio je obnoviti šogun-sku vlast i vratiti joj slavu iz vremena svojega oca. Yoshinori se od samog početka suočio s mnogim nerješivim pitanjima. U nemirnom su Kantou daimyoi, kokujini, i drugi oteli vlasnicima imanja shoen njihov prihod i vlast. Slično se događalo zapadno od planina Chubu, u srcu zemlje Muromachi. Budući daje gospodarstvo bilo komercijalizirano, ondje su interesi poretka kenmon bili ugroženi na mnogo zamršenije načine. Skupine trgovaca, obrtnika i seljaka sve su se češće udruživale, pridobivajući pristaše i djelujući u političkoj areni, okrećući stranke koalicije kenmon jedne protiv drugih i čak preuzimajući sam bakufu. Njihove dobivene povlastice ugrožavale su položaj svetišta, dvorjana i drugih pripadnika stare elite. Ugroženi odozdo, kenmon-bakufu, daimyoi i vodeći hramovi i svetišta sve su se žešće svađali. I dok je Yoshimitsu znao iskoristiti manje napetosti svojega vremena, Yoshinori je

svojim grubim vodstvom razjedinjenog i nepovjerljivog poretka kenmon još više otežao stanje. Njegovi pokušaji smirivanja Kantoa bili su kratkotrajni. U pokrajini Kinai nije uspio zaustaviti povremene pobune vodećih hramova, osobito Kofukujija i Enrvakujija, koji su pokušali vratiti svoja nekadašnja prava shoen. A nije zaustavio ni ratnike koji su osvojili zemlju, neki od njih uime nezadovoljnog pretendenta na prijestolje s juga. Daimyoi na krajnjem zapadu otoka Honshua i Kvushua bili su sasvim izvan nadzora, boreći se jedni protiv drugih i bezobzirno osvajajući imanja shoeni, povećavajući time napetosti kod elite u Kvotu. Do godine 1441. Yoshinori nije imao što pokazati nakon dvanaest godina odlučne vlasti, a njegova mu je odrješitost donijela mnoge neprijatelje. Jedan od njih, daimyo Akamatsu Mitsusuke, iskoristio je gnjev daimyoa koji je ubio Yoshinorija na vrtnoj zabavi i zatim počinio samoubojstvo, a Mitsusuke je njegovo imanje razdijelio svojim pristašama. Ljudi na nižim položajima iskoristili su taj trenutak za svoje ciljeve učinivši čitav grad Kvoto svojim taocem, i tako postigli političke promjene kojima su težili već dvadeset godina. Da objasnimo, do dvadesetih su godina 15. stoljeća koalicije kokujina, trgovaca i drugih seljana stvarale saveze koji su zatim osnivali lokalne udruge poznate po imenu tsuchi ikki, prije spomenute »mjesne solidarnosti«. Njihov je najčešći problem bila prezaduženost kod gradskih zajmodavaca, od kojih su neki bili trgovci, a većina hramski službenici. Bakufu je obično podupirao zahtjeve zajmodavaca za povrat dugova, a zauzvrat je tražio porezni prihod STOLJEĆA NEREDA (1250.-1550.)i drugu pomoć, pa je tijekom tridesetih godina 15. stoljeća bakufu odolijevao zahtjevima pobunjenika ikki za oprost i smanjenje dugova (tokusei: »pravila poštene vlasti«). No godine 1441., nekoliko tjedana nakon Yoshinorijeva ubojstva, dok su snage daimyoa dijelile područje Akamatsu, došlo je do velike pobune. Pobunjene skupine, kojih je bilo mnogo tisuća, preplavile su grad i opkolile ga svojim logorima. Osvojili su glavne hramove i svetišta Toji i Kitano Tenmangu, svakodnevno pustošili gradsko središte, zatvarali tržnice i zaustavili opskrbu grada dok bakufu nije udovoljio njihovim zahtjevima i objavio niz odluka o oprostu dugova. Tim je odlukama, uz nekoliko iznimaka, zemlja ili druge nekretnine vraćena »svojim izvornim vlasnicima«. I dok su plemići vjerovnici uspjeli zadržati svaku nekretninu koju su posjedovali više od dvadeset godina, »obični ljudi« nisu uživali takvu zaštitu.11 Sogunski poglavari, poučeni tim iskustvom, idućih su godina uvijek udovoljavali zahtjevima za odlukama tokusei. Time su izgubili povjerenje posuđivača novca, no te je prihode bakufu nadoknadio mitom od onih koji su zahtijevali oprost dugova. Jedan od razloga slabosti bakufua nakon 1441. bilo je to što su nakon Yoshinorijeve smrti bakufuom jedan za drugim vladali dvojica mladih šoguna, a drugi je bio Yoshimasa, koji je ubrzo dodao pod vlast ambicioznoga mladog daimyoa Hosokawe Katsumotoa. Katsumoto je vladao kao kanrei pedesetih i šezdesetih godina 15. stoljeća. Bakufu se u to vrijeme sveo na malo veću gradsku upravu. Od sredine 15. stoljeća njegova je policija teško obuzdavala pljačkaše u gradu, a vodstvo se uglavnom bavilo prikupljanjem prihoda. Proglasilo je mnoštvo zakona o novčanim poslovima: posudbama, zalagaonicama, dugovima, kovanju novca, kamatama itd. Podignute su mitnice gdje se nastojalo izvući što veće pristojbe od trgovaca, obrtnika i svećenika. Pozivali su se na staru vlast kako bi skupili sredstva za popravak carske palače, svetišta Ise i hrama Todaijija. Pokušali su povećati prihod od trgovine s Kinom i otočjem Ryukyu, a Yoshimasa je čak Koreju molio pomoć za popravak

velikih samostana, uključujući hram Žena Kenninji i Tenrvuji i ugledan zen-hram Yakushiji u gradu Nari. To je bilo dovoljno za pokrivanje Yoshimasovih troškova i čak dostajalo za izgradnju novog ljetnikovca 1483., današnjeg Ginkakujija. Smjestivši ga na brdima Higashivama istočno od carske palače, kao što je Yoshimitsuov ljetnikovac Kitavama (današnji Kinkakuji) bio na njenom zapadu, Yoshimasa 11 Odluke tokusai iz 1441. prevedene su u knjizi: Kenneth A. Grossberg, ur. The Laws ofthe Muromachi Bakufu, Tokio: Monumenta Nipponica, Sophia University, 1981., str. 99.102. je Kvotu dao žalosno umanjenu verziju simetrije istok-zapad, simetrije To-daiji — Saidaiji, tipične za Naru 700 godina prije toga i simetrije Toji Saiji koju je car Kanmu zamislio za Heian. Izvan granica grada vladali su daimyoi i kokujini, potpuno ravnodušni prema politici bakufua ili poreznih zahtjeva vlasnika imanja shoen, čiji je izvor prihoda brzo nestajao, isto kao i u pokrajini Kanto dvadeset godina prije toga. Tako je u šezdesetim godinama 15. stoljeća poretkom kenmon vladao potpuni nered: od dvora i dvorjana ostali su bijedni ostaci, svetišta na imanjima shoen bila su osiromašena i očajna, bakufu nije bio siguran u vlastitom gradu i nije imao nikakvu vlast nad daimydima, glavne posjede daimyča raz-dirale su frakcijske borbe i ugrožavali ratnici na nižim položajima, razne druge društvene skupine bile su sve bolje organizirane i mogle su silom štititi svoje interese. Nastupilo je stanje potpunog političkog laissezfaire. ONINSKI RAT I VREMENA NAKON NJEGA Godine 1467. počeo je rat u središtu Kamigvoa između vojski daimyoa koje su skupljene da bi ubrzale pregovore o osporavanom šogunskom položaju. Politički su pregovori izmakli nadzoru, popustili su živci i buknuloje nasilje. Borbe su se vodile u uskim ulicama, zatvorenim dvorištima i vrtovima, u kućama i između njih, pa su borci ubrzo počeli paliti i pljačkati da bi neprijateljima uništili zaklon, namaknuli gradu za obrambene utvrde i raščistili prostor za dvoboje strijelama i napade pješaštva. Jedan po jedan opljačkani su i spaljeni dvorci, palače, hramovi, manji dvorci, trgovine i skladišta. Idućih su se godina borbe proširile na četvrt Shimogvo i nekoliko predgrađa, stoje natjeralo elitu da bježi na sigurno, niži su se slojevi morali suočiti s bandama pljačkaša, nestašicama hrane i bolestima, a stanovnici iz okolice ustrojili su vlastite oružane snage za obranu od samuraja pljačkaša. Do godine 1477. velik dio grada bio je uništen. Propali su simboli središnje vlasti, umrli su ljudi koji su započeli rat, a vojske su se vratile u unutrašnjost i nastavile se boriti za vlast u zemlji. Ta promjena ratišta znak je da su posjedi daimvoa postali nesigurni jer su njihovi vlasnici odveli svoje vojske u Kvoto. Lokalni ratnici, susjedi ili podanici mogli su povećati svoju moć osvajanjem zemlje i usmjeravanjem proizvodnje u svoju korist i tako stvoriti temelj za stvaranje gekokujoa. Kao što se vidi iz toga posljednjeg razdoblja Oninskog rata, uobičajeni naziv za desetogodišnju bitku za Kvoto i njegove simbole vlasti, u najširem je smislu to samo bio trenutak žešće bitke za nadzor nad zemljom koja je STOLJEĆA NEREDA (1250.-1550.)trajala u čitavoj zemlji. Zapravo je ubrzalo stvaranje novog sustava nadzora i raspodjele vlasti i bogatstva. No rat je za građane Kvota značio strašnu nesreću. Bio je odlučujući trenutak za dvor i kuge. Uništio je veliki dio gradskoga blaga i bogatstva, natjerao u bijeg mnoge važne ličnosti, i

toliko osiromašio kuge da su nestali iz povijesti. Najžešći pristaše južnog dvora za vrijeme nereda posljednji put su bez uspjeha pokušali vratiti prijestolje. Sama pak carska kuća, izgubivši svoja imanja shoen i shvativši da više ne može ovisiti o potpori šoguna ili daimyoa, bila je toliko siromašna da nije mogla održavati palaču, a kamoli plaćati troškove krunidbe, umirovljenja ili nekog drugog državnog obreda. Budući da se više nije isplatilo biti umirovljeni car i kako više nitko nije imao razloga manipulirati carskim položajem, stotinu godina nakon Oninskog rata carevi se nisu povlačili. U stotinu dvadeset i dvije godine, od 1464. do 1586., četiri su nevažna cara vladala do svoje smrti. Dugotrajnost carskog položaja nije značila snagu, nego slabost. O neugodnom carskom položaju 1500. govori Hosokawa Masamoto, Katsumotov sin i diktator kanrei koji je tada vladao Kvotom. Zamoljen za novčanu pomoć pri krunidbi kazao je u duhu Koa no Moronaoa: Čak i ako bude krunidbe, nitko neće smatrati kraljem onoga koji to u biti nije.12 Odbio je platiti. Nitko drugi nije ponudio pomoć i tek je nakon dvadeset godina car okrunjen. A tada su sredstva nađena zbog toga što je tadašnji šogun očajnički — i uzaludno nastojao kupiti dovoljno poklonika kako ga daimyč ne bi izbacio iz grada. Kao što se iz prethodnog vidi, nakon Oninskog rata oslabljeni su i bakufu i dvor. Bakufu je izgubio nadzor nad svim izvorima prihoda i nije imao dovoljno snage da održava mir u svojoj prijestolnici. Kao što se jedan očajan kuge tužio 1484., nakon što je susjedna zalagaonica opljačkana i spaljena, a susjedstvo izgorjelo u požaru: Ukratko, takvi su neredi oko nas zato što nemamo kanrei, Odbor pravostupnika gradskog suca, šefa policije, istrage o zločinu. To je nepodnošljivo.13 U stvarnosti su postojali ljudi koji su obavljali te poslove, no bez rezultata. Bez djelotvornog bakufua, gradsku upravu postupno su preuzeli gradski trgovci i obrtnici. Nekoliko članova obitelji Ashikaga i dalje su se borili za 12 Michael Solomon »The Dilemma of Religious Power: Honganji and Hosokawa Masamoto«, MN 33/1, proljeće 1978., str. 57. 13 Ova, i sljedeća dva citata o Kvotou: Mary Elizabeth Berry, The Culture of Civil War in Kyoto, Berkelev: UCP, 1994., str. 89, 61., 165.-6. naslov šoguna, a daimyoi su oportunistički podupirali, protivili se ili — najčešće ignorirali pretendente na položaj, bili oni u Kvotu, bježali iz njega ili se pokušavali onamo vratiti, što se često događalo. No, gledano šire, svi ti događaji nisu vodili nikamo. U ovoj povijesti o neredima kenmon, najuočljiviju ulogu imaju neprestani napadi i protunapadi nekolicine vodećih daimyoa koji su se bezobzirno borili za isprazne simbole vlasti. Zaboravljena su imena i pojedinosti, no posljedice nemira u Kvotu vrijedne su naše pažnje. Prijestolnica se smanjila na veličinu malenoga, podijeljenoga grada, sjene nekadašnjega klasičnog grada, mnoge su gradske četvrti postale obrađena polja, a mnoge su obrasle u guštik. Godine 1526. putujući je pjesnik prilazio gradu s njegove istočne strane, odakle je pucao pogled na ravnicu Kamo. Ugledavši ravnicu napisao je: ... gledajući prema Kvotu, na domove bogatih i siromašnih, vidio sam samo jednu kuću tamo gdje ih je nekada bilo deset. Domovi običnih ljudi postali su polja. Palača je obrasla u ljetnu travu. To se riječima ne može izraziti. Stanje se pogoršalo kad su obnovljene borbe u idućim godinama. Nakon Oninskog rata najviše su u režimu kenmon izgubila vodeća svetišta, većinom budistički hramovi. Prije rata najugledniji su, kao Enrvakuji, Kofukuji, Todaiji i Toji, imali

svoja imanja shoen u područjima zapadno od pokrajine Kanto usprkos učestalim neredima i ratničkim provalama. No nakon rata ubrzo su izgubili porezne prihode, što je dovelo do žestokih unutarnjih borbi, nasilja i propadanja velikih hramskih zgrada. A zajedno s gradom nestajali su njegovi veliki zen-hramovi, Tenrvuji, Shokokuji i Nanzenji. Nastali mnogo kasnije uz pomoć šoguna, njihove su veličanstvene građevine progutali gradski požari, zapuštenost i krađe, a prihod uništili neredi i ratnička izvlaštenja. Čak su i vodeća šintoistička svetišta, kao Ise, Kitano Tenmangu i hvashimizu Hachimangu, izgubila svoju financijsku potporu, pa su propali usred unutarnjih zadjevica i vanjske ravnodušnosti. Kako se raspadao vjerski sustav režima kenmon, tako su na političku pozornicu dolazile nove vjerske sile. Zbrka među moćnima u prethodnim desetljećima dala je sektaškim skupinama, primjerice Shinshu (ili sekta Jodo Shin) i Hokkeshu (ili Lopočeva sekta), i razlog i prigodu da ustroje lokalne vjerske udruge za obranu svojih interesa i potporu vođama sekti na višim položajima. Nakon rata taj se proces ubrzao i do 16. stoljeća Honganji grana Shinshua razvila se u dobro organiziranu i moćnu snagu u pokrajini Kinai, a savez hramova Hokke postao je glavnom snagom u Kvotu, uglavnom u Shimogvou, s pridruženim hramovima u Nari i Sakaiju. S vlašću su došli i STOLJEĆA NEREDA (1250.-1550.)interesi koje se moralo i moglo širiti pa su sekte, htjelene htjele, postale sudionicima u vojnoj politici toga vremena. Oko godine 1480. Rennvo, čovjek koji je Honganji učinio glavnim ogrankom Shinshua, gradi veličanstveni središnji hram u Yamashinu, planinskoj zabiti istočno od Kvota, odakle vodi svoje dobro organizirane sljedbenike. Yamashina Honganji sastojao se od nekoliko zgrada i perivoja koji su se protezali na petnaest jutara zemlje okruženih zidovima, golemim vratima i opkopom. Uskoro je oko njega izrastao grad koji su radnici također okružili opkopom, gradeći zemljane humke kao dodatnu obranu. Grad je, gdje je sekta Honganji imala svu pravnu i financijsku vlast, služio i stanovnicima hrama i hodočasnicima te tako održavao veze između središnjega hrama i vjernika iz unutrašnjosti. Rennvovi nasljednici nastavili su živo djelovanje sekte Honganji i postupno su proširili njezin utjecaj na vjernike sekte Shinshu od Hokurikua do Kiija. Time ne samo da su nadjačali druge ogranke sekte Shinshu nego su i došli u sukob s vjernicima sekte Hokke i uvukli se u politiku daimyoa. To je kulminiralo dvadesetih godina 16. stoljeća, kad su vojske sekte Honganji ratovale u čitavom središnjem Japanu. No snažna je sekta potaknula neprijateljske saveze i protunapade pa je godine 1532. hram Yamashina Honganji potpuno razoren. Vođe sekte Honganji pregrupirali su se nakon te nesreće i osnovali sjedište u drugoj utvrdi, Ishivami, u močvarama ušća rijeke Yodo. Ondje su smanjili svoje zahtjeve i nagodili se s vodećim velikašima daimydima. Prepustili su daimyoima ratovanje, a sami su se posvetili mirnijim oblicima propovijedanja i izgradnje institucije. Tako su postavili temelje kasnije Osake. Uništenje hrama Yamashina Honganji ojačalo je sektu Hokkeshu koja je gotovo samostalno vladala Kvotom. Godine 1536. vođe hrama Enrvakujija, otkrivši da hramovi Hokke smanjuju njihove gradske izvore prihoda, udružili su se s daimyoima u gradu Omi, provalili u Kvoto i spalili ga. Evo što kaže jedan svjedok: Zapalili su dvadeset ijedan hram sekte Hokke i, osim toga, čitav južni Ky5to. Gorjelo je i više od polovice sjevernog Kvota. Napadali su i ubijali poklonike Nichirena i mnoge druge. Ne znam broj mrtvih. Mislim da ih je oko tisuću.

Nakon te strahote vođe sekte Hokke, kao i vođe Honganjija, povukli su se iz vojne politike. Umjesto toga, bavili su se vođenjem svojih i susjednih hramova i prepustili opasnu političku pozornicu velikašima daimyo i budućim daimyoima. Glavne crte povijesti ratujućih država sengoku, nisu toliko vidljive kao ono što se događalo u unutrašnjosti. To je pripovijest o lokalnim ratnicima koji su gradili jače temelje vlasti na ostacima staroga poretka shoen-koku-ga-ryo, uvodeći potpunu vlast nad ljudima i urodom sa zemlje kojom su vladali, a mnogo čvršću vlast nad vojnicima kojima su zapovijedali. Postupno su se proširili na susjedna područja, polagano gradeći veće posjede — zapravo male države dok najuspješniji od njih nisu postali dovoljno snažnima da se bore za najviše znakove moći i vlasti, a da ih nisu ugrozili pobunjeni podanici. To je priča o usponu »rane moderne« države ili države kinsei, o kojoj govori deveto poglavlje. Ovdje je dovoljno reći da su do 1550. tri stoljeća društvenog i gospodarskog rasta potpuno zbunila elitu kcnmon i razgradila poredak ritsuryo. Već su se počeli razvijati elementi novoga i snažnijeg poretka, iako ih mnogi još nisu primjećivali. Mnogo je izraženija bila svijest o velikom gubitku, osobito na području visoke kulture. 8. SREDNJOVJEKOVNA VISOKA KULTURA (1250.-1550.) Kultura kcnmon Dobici i gubici Arhitektura i oblikovanje vrtova Slikarstvo i pjesništvo NO i cliauoyft PREGLED POGLAVLJA Vjerski razvoj Ustrajnost sinkretizma Novi sektaški pokreti Usmena književnost Pripovjedačke tehnike Sadržaj pripovijedaka Kao što smo rekli u sedmom poglavlju, do godine 1550. tri su stoljeća srednjovjekovnih promjena uništila gotovo sve stoje ostalo od poretka ritsuryo, istodobno uništavajući sustav elite kenmon i postavljajući temelje za novi poredak. Gospodarski rast i društvene promjene bili su osnovica tih političkih promjena i odredili značaj i sadržaj kulturnoga stvaralaštva. Na najnižoj razini, porastom stanovništva i stvaranjem složenijeg društva, umjetnost i književnost postali su opsežniji i raznovrsniji: bilo je više hramova, palača, perivoja, slika, pjesništva, pjesama, drama, bajki i vjerskih susreta, ispijanja čaja, pisanja stihova i poštovanja umjetničkih djela. Kako se širio srednji društveni sloj, izgubila se granica između elitne i obične kulture, a proširila se zajednička kultura. Porastom gradova, književnost i književna publika raširili su se čitavom državom. Trgovina je poticala poduzetničko stvaranje kulture — stvaranje i prodaja djela likovne, književne i zabavne umjetnosti postali su zanimanja od kojih se živjelo — a kulturni stvaraoci »amateri«-aristokrati prestali su biti važni. Zbog obnovljenih odnosa s azijskim kontinentom, osobito trgovine, ponovno se pojavljuju kontinentalni utjecaji u umjetnosti i književnosti. I na kraju, na svim društvenim razinama, među vladajućom elitom kenmon ili na razini seoskih udruga (so), u kulturnom je životu sudjelovalo sve više ljudi, primjerice u pisanju pjesama, ispijanju čaja, skupnom plesu ili zajedničkoj vjerskoj službi. Kao stoje temelj intenzivne poljoprivrede bio već postojeći agronomski poredak i kao što je uređenje kenmon izraslo iz poretka ritsutjo kroz dvojnu vlast, tako je kulturni život tih stoljeća mnogo dugovao svojem klasičnom podrijetlu. Jasno je da su umjetnost i književnost sa svojim vrstama — pjesništvom, pripovijetkama, slikarstvom, arhitekturom, reproduktivnim

umjetnostima potekle iz klasičnih prethodnica i da su više ili manje odražavale to podrijetlo. Na isti je način vjera nastala iz aristokratskih vjerskih tradicija i svjedočila je o snažnom nasljeđu sinkretizma kao i suprotstavljenih ideja sektaštva. U užem smislu, na razini »kulture kenmon«, kako možemo nazvati umjetnost i književnost vladajućih slojeva, sudionici su težili savršenstvu koje je bilo središte klasične kulture kuge. A činili su to usprkos mnogim preprekama: osiromašenoj dvorskoj eliti, neobrazovanosti mnogih samuraja i jeftinim proizvodima kakve je tražilo tržište. Dokje vidljivo niža kakvoća nekih umjetnosti, primjerice wake, slikanja na smotcima (emakimono) i skulpture, druge su umjetnosti potvrđivale stari ideal umjetničkog savršenstva: unutrašnje uređenje, arhitektura krajolika, slikanje tintom, spojeni stihovi, drama no i čajni obred. Priznavanje savršenstva održalo je vezu estetike i etike: smatralo se da sudjelovanje na vrhunskoj razini može postati vjersko iskustvo. Zbog toga nastaju djela koja cijenimo kao vrhunski zaštitni znakjapan-ske civilizacije. Malo je teže odrediti ulogu žena u kulturnom životu. Dok su dvorske dame u razdoblju Heian bile ugledne književnice, osobito na području proze, oko 1350. one to više nisu bile. Ipak su žene, na manje vidljiv način, utjecale na umjetnost i književnost. Bile su vodeće ličnosti u razvoju nekih ratnih priča, obogatile su reproduktivne umjetnosti i proširile budizam. Glede ovoga posljednjeg, važna tema vjerskih propovijedi postaje »problem« žena i spasenja. Naravno da se nekoliko tema koje smo ovdje dotaknuli ne pojavljuje u svim dijelovima kulturne povijesti. No, opetovano se pojavljuju u kulturi kenmon. A vidljive su čak i u dijelovima kulturnoga stvaralaštva, osobito u pripovijedanju priča i sudjelovanju u vjeri pisanim tekstovima, koje su bile najraširenije u čitavom društvu. SREDNJOVJEKOVNA VISOKA KULTURA (1250.-1550.)Kultura kenmon Elitna kultura srednjovjekovnih stoljeća pokazuje nekoliko svojstava koje smo prije naveli. Proizašla je iz elite koja je bila raznovrsnija od elite poretka ritsutjo, a sastojala se od ostataka elite kuge, svećenika, osobito onih iz ogranka Rinzai žena, ambicioznih bushija, trgovaca na visokim položajima i profesionalnih zabavljača i esteta. Raširila se državom zahvaljujući nastanku novih trgovačkih gradova i pokrajinskih plemićkih sjedišta (primjerice Hakata i Yamaguchi na zapadu, Nara i Saikai u središnjem Japanu, Kamakura i Oda-wara na istoku) i kulturne dijaspore kojaje zbog rata bježala iz Kvota i naselila se drugamo i preživljavala poučavajući i zabavljajući lokalne stanovnike. GUBICI I DOBICI Kultura kenmon sporo je zauzimala mjesto kulture kuge posljednjih stoljeća poretka ritsutjč, i neki od suvremenika tih promjena žalili su za propadanjem staroga svijeta. Jedno od najslavnijih djela toga doba, Tsurezuregusa, koje je oko 1330. napisao Yoshida Kenk5, šintoistički svećenik plemićkog podrijetla, zbirka je raznorodnog štiva {zuihitsu) u stilu knjige Zapisci pod uzglavljem Sei Shonagon. Kao i prva knjiga, puna je anegdota, zapažanja i ogovaranja, no humor nije toliko zajedljiv, a knjiga ima više poučnih odlomaka i dubokih razmišljanja. Protkana je sjetom za nekadašnjom otmjenošću i propalim vremenima. »Kad u miru počnem razmišljati«, piše, »obuzme me osjećaj čežnje za prošlošću.«1 Kultura je možda najviše izgubila prestankom književnoga stvaralaštva dvorskih dama. Osiromašeni dvor i dvorjani postupno su odustali od mno-goženstva iz klasičnog društva kuge, smanjili su broj pomoćnika u kućanstvu, pa su žene morale obavljati tajničke poslove koje su nekad obavljali muškarci. Do 15. su stoljeća dvorske dame tako postale, rekli bismo,

»korisni« kotačići mnogo manjega stroja. Žene pak iz ratničkih obitelji nisu mogle postati književni divovi poput njih jer su više bile »supruge«, živjele u muževoj kući i obavljale korisne poslove pa nisu imale vremena za skupljanje drukčijih iskustava i prigodu za književno izražavanje. Prema onome što danas znamo, »posljednji srednjovjekovni dnevnik koji je napisala dvorska dama« pojavio se godine 1349.2 Toivazugatari, koji je 1307. napisala neka plemkinja Nijo, posljednje je istinski vrijedno djelo u tradiciji 1 Donald Keene, prev. Essays in Idleness, the Tsurezuregusa ofKenkb, NY: CUP, 1967., str. 29. 2 Sumito Miki, »Essays andjournals in the Medieval Period«, AA 37,1979., str. 81. Ovo djelo iz 1349. jesu memoari Takemukigaki koje je napisala dvorska dama Hino Meishi (u. 1358.). dvorske ženske proze. To je zanosna, pronicava i maštovita priča o trideset i šest godina njezina složenog života na dvoru, ispunjenog pokušajima da vlada svojim muškarcima, obuzda svoje romantične nagone i njeguje vjerske osjećaje. Odražavajući sve veću pokretljivost ljudi toga vremena, velik dio knjige govori o putovanjima spisateljice Nijo čitavim srednjim Japanom, a i pokazuje poštovanje prema nižim slojevima, što dovoljno govori o promjenama u visokom društvu Kvota. Čak su i pjesme waka, najcjenjenija književna vrsta klasičnog razdoblja, koje su obnovili Fujiwara noTeika i drugi početkom razdoblja dvojne vlasti, izgubile svoju snagu, iako su se i dalje pisale pjesme od trideset i jednog sloga. Oko godine 1450. Shotetsu, redovnik u velikom hramu Tofukuji sekte Rinzai, učenik pjesnika/političara Imagawe Rvohuna, najslavniji pjesnik svojega doba, rekao je o vodećim skupinama pjesnika ivaka toga doba: Obje su skupine dosadne. Uopće ne poštujem te degenerirane škole. Proučavam samo bitna djela Shunzeija i Teike.3 Umjesto pjesama ivaka razvijale su se pjesme u vezanim stihovima i uskoro preuzele mnoga svojstva pjesama waka. Istodobno su slojevi koji su se uspinjali na društvenoj ljestvici — ratnici, trgovci i profesionalni umjetnici — stvarali svoju vlastitu kulturu. Oko 1250. viši uglednik bakufua Hojo Shigetoki podsjeća svoje potomke da moraju steći odgovarajuće obrazovanje. Iako ih sami ne čitate, morate uz sebe imati obrazovanu osobu koja će vam čitati i tumačiti sutre i poučnu književnost. Naš je um prirodno ograničen, i ne slušamo li takva djela, ostajemo uskogrudni i bez mudrosti.4 Sljedeći su naraštaji voda bushi nastavili poticati obrazovanje i kulturno savršenstvo, pa su trgovci i profesionalni umjetnici razvijali svoje talente, a bolji od njih došli su u dodir s vodećim ličnostima kulture kenmon. Kako su do 1400. poglavari bushija postali plemići, tako su oni i njihovi vjerski i umjetnički saveznici počeli vladati elitnom kulturom Kvota. Ovdje ukratko iznosimo samo jedan važan primjer. Sogun Ashikaga Yoshimitsu imao je dobro obrazovanje, proučavao je izvorne konfucijevske tekstove kao što su Analekti i Mencije pod vodstvom nasljednih dvorskih učitelja i Gidoa, redovnika sekte Rinzai. Gido je bio i dobar poznavalac novih Song tumačenja konfucijanizma i poučio je šoguna o tome, kao i o Ženu, što je dovelo do 3 Robert H. Brower, prev. Conversations with Shotetsu, Ann Arbor: Center for Japanese Studies, The University of Michigan, 1992., str. 33.

4 Carl Steenstrup, »The Gokurakuji Letter«, MN 32/1, proljeće 1977., str. 12. SREDNJOVJEKOVNA VISOKA KULTURA (1250.-1550.)izgradnje velikoga novog hrama sekte Rinzai, Shokokuji, uz šogunov veličanstveni dvorac Hana no Gosho. U zrelijoj dobi Yoshimitsu je zavolio predstave sarugakua i kinesko pjesništvo. Toliko je zdušno pomagao sarugaku, da su iz njega Kannami i Zeami, njegovi omiljeni dramski pisci, usavršivši ga i uvodeći stroža pravila, pretvorili u dramu no. U dvorcu Hana no Gosho, i poslije, kad se povukao u svoj ljetnikovac Kitavama, u paviljonu Kinkakuji, Yoshimitsu je promicao glazbu, ples i pjesništvo, kao i druge profinjene oblike zabave, a to je činio iz zadovoljstva i političke koristi. Elitno kulturno stvaralaštvo osobito odražava obnovljene odnose s azijskim kontinentom, što počinje s kasnim razdobljem Heian. To se jasno zapaža u arhitekturi, oblikovanju okoliša i slikarstvu, o čemu ćemo više govoriti poslije, a i u oduševljenom skupljanju sitnica s kontinenta, pod imenom karamono, što su činili pripadnici kulture kenmon. Sektaški zen-budizam došao je iz Kine početkom razdoblja Kamakura, a ogranak Rinzai ostao je osobito povezan sa svojim kineskim podrijetlom. Bilo je to djelomice zbog toga stoje mnogo useljenika—svećenika imalo visoke položaje ugozanu (zajedničko ime za nekoliko utjecajnih samostana u hijerarhiji hramova sekte Rinzai), a djelomice jer je kultura kenmon njegovala snažnu naklonost prema svemu kineskom, a to su svećenici gozana nastavili kroz svoje trgovačke i kulturne odnose s kontinentom. Manje uočljiv od karamonoa ili gozana, ali s trajnijim posljedicama za kasnije naraštaje bijaše obnovljeni kineski utjecaj na pisani i govorni jezik. Obnovljeni su odnosi donijeli mnoštvo novih znakova (kanji) u japanski jezik, a, budući daje sve kinesko bilo u modi, pisci su ih rado rabili u svojoj prozi kana—majiribun. Time je pisani jezik postao snažno protkan kineskim znakovima. Njihovom je uporabom japanski jezik držao korak s promjenama u tehnologiji i dobio dodatno bogatstvo ideja, a da su kanjiji postali kana slogovni oblik pisma wabuna, to bi donijelo više homofona, a time više nejasnoća u značenju pisanog jezika. S druge pak strane, budući da se govorni kineski jezik razlikovao po pokrajinama i neprestano mijenjao, obnovljeni su dodiri s azijskim kontinentom donijeli različite kineske izgovore koji su prilagođeni tvorili nov, pomodan kineski izgovor na japanski način (poznat kao način čitanja on), koji se uglavnom rabio u riječima složenima od dvaju ili više kanjija. Nov način čitanja on nije se rabio samo za nove kanjije, nego i za složene kanjije otprije nekoliko stoljeća, iz vremena poretka ritsuijč. Zbog toga je govorni jezik bio složeniji no ikad jer su ljudi morali znati ne samo uobičajeni domaći izgovor riječi (čitanje kim) nego ijedan, dva ili više načina kineskog izgovora prema određenoj složenici kanjija. I danas, da damo samo krajnji primjer, počasni prefiks koji se piše kao jjj] izgovara se go, o, on, mi, i u rijetkim slučajevima kao gyo, ovisno o prilici. Ukratko, srednjovjekovne promjene u jeziku imale su i dobre i loše strane. Svjedoče o obnovljenom snažnom utjecaju azijskog kontinenta. To je, zajedno s idealom kulturnog savršenstva i njegovoga vjerskog opravdanja, vidljivo u najslavnijim umjetnostima kulture kenmon: slikarstvu, pjesništvu vezanih stihova, drami sarugaku no i čajnom obredu. Možda te značajke najbolje izražavaju arhitektura i perivoji toga vremena. ARHITEKTURA I OBLIKOVANJE VRTOVA

Najkraće rečeno, tijekom srednjovjekovnog razdoblja stil shinden izgradnje elitnih rezidencija ustupio je mjesto stilu shoin, koji je dobio svoj konačni oblik u 16. stoljeću. Promjena se sastojala u nekoliko arhitektonskih prilagodbi. U svojem izvornom, punom obliku klasična rezidencija shinden sastojala se od široke skupine jednokatnih paviljona povezanih hodnicima u obliku slova U koji su gledali na jug, na mnogo jutara parka s ribnjakom u sredini, otocima, mostovima i čamcima. Takav je dvorac za vrijeme poretka ritsutjo imao mali broj obitelji. Obitelji na nižim položajima imale su skromnije dvorce, a do kasnijeg razdoblja Heian gotovo nitko nije mogao održavati takav sklop zgrada. Poslije su se pak osiromašene obitelji kuge morale zadovoljiti još skučenijim uvjetima stanovanja, mnogi su morali unajmljivati kuće, dok su novi bogataši poretka kenmon zauzimali stare posjede u njihovu obliku shinden, i obnavljali ih prema svojem ukusu. Kad su vladari bushi preuzeli dvorce aristokracije kuge, i gradili nove, mnogo su točnije od elite Heian odvajali »privatno« boravište obitelji i »javni« dio kuće, a prostorije u kojima su vodili poslove zvali su kaisho ili »sastajališta«. Dok su prostorije stila shinden imale drvene podove, s uzdignutim dijelom za spavanje omekšanim rogožinom, prostorije kaisho bile su čitave prekrivene prostirkama tatami. Te prostirke, površine dva četvorna metra, debljine pet centimetara, izrađene od zbijenog rogoza (igusa) koji im je davao spužvastu, ali čvrstu strukturu, davale su udobna sjedišta, koja se lako moglo razmjestiti. Zbog prozirnih papirom pokrivenih posmičnih vrata (shoji) na vanjskim zidovima i pokretnih, neprozirnih papirnatih zidova (fusuma) između prostorija, mogli su se lako mijenjati veličina i osvjetljenje unutrašnjosti, a prostorije su se prema želji mogle otvoriti ili zatvoriti prema perivojima oko njih. A perivoji su bili osmišljeni tako da su bili povezani s prostorijama za sastanke. SREDNJOVJEKOVNA VISOKA KULTURA (1250.-1550.)Te osnovne promjene rasporeda soba kaisho učinili su otmjenima prozori i druge značajke preuzete od ehan-samostana te police za izložbu predmeta karamono. Tako osmišljene prostorije bile su mjesto sastanaka različitih društvenih skupina zbog raznih ciljeva: »slaganja cvjetnih aranžmana ili natjecanja u vazama, predstava sarugaku i no, pogađanja vrsta čaja, mjesečnih sastanaka za sastavljanje vezanih stihova na japanskom ili kineskom jeziku, zabava promatranja Mjeseca, cvijeća ili snijega, a pokatkad i budističkih obreda«.5 To se moglo provesti a da se nije unaprijed znao društveni položaj sudionika, a izbjegla se neželjena bliskost i muško-ženski susreti koji su život elite razdoblja Heian činili tako složenim. U 16. je pak stoljeću, zbog sve veće popularnosti obrednog ispijanja čaja u stilu ivabicha, o čemu govorimo poslije, tih nekoliko značajki unutarnjeg uređenja postalo primjerom rezidencijalne arhitekture stila shoin. Takva je arhitektura postala obveznom u razdoblju Edo, a do danas je preživjela kao tipičan »japanski« način unutarnjeg uređenja: soba prekrivena tatamijem sa shčjijem, fusumom i nekoliko izložbenih površina koje se sastoje od ukrasnog udubljenja (tokonoma), udubljenja s ugrađenim policama na raznim visinama (chigaidana) i udubljenjem za pisanje (tsuke shoin) s pogledom van kroz shoji. Ove promjene u unutarnjem uređenju pratile su promjene u uređenju vrtova koji su se također prilagodili promijenjenim društvenim odnosima i estetici kulture kenmon. Umjesto prostranih, osunčanih perivoja s ribnjakom iz razdoblja Heian pojavili su se šumoviti parkovi za šetnje i maleni, pažljivo osmišljeni parkovi za promatranje. Sastojali su se od strogo raspoređenog kamena, pijeska, raslinja i vode koji su nosili duhovne poruke i poticali vjerske osjećaje. Djelomice nadahnuti svojim ehan prethodnicima, neki od ranih perivoja Muromachi

sadržavali su elemente razdoblja Song, primjerice mostove na visokim lukovima, kućice za čamce, dvokatne zgrade i čajne paviljone, zamjenjujući prostranu otmjenost vrtova Heian razmetljivim, dinamičnim duhom pobjednika bushija. Kasnije, siromašnije, skromnije ličnosti iz razdoblja kenmon u desetljećima nakon Oninskog rata zadovoljili su se jednostavnijim vrtnim ukrasima. Sve u svemu, nove rezidencije sa svojim parkovima odgovarale su društveno raznolikoj kulturi koja je voljela predmete karamono, vezane stihove, čajne obrede i druge izvedbene umjetnosti. Prihvatila je i pomagala širenje novih kontinentalnih utjecaja, poticala postizanje kulturnog savršenstva i konkretno izrazila vezu estetike i vjere. Raselivši se čitavim carstvom, elita Teiji Ito, »The Development of Shoin-Style Architecture« u John Whitney Hali i Takeshi Toyoda, ur., Japan in the Muromachi Age, Berkeley: UCP, 1977., str. 237.-8. je širila svoj stil gradnje i do 1550. arhitekturu i uređenje vrtova u stilu shoin prihvatili su ljudi koji su se željeli dokazati dostignućima u kulturi. Osim toga stoje odgovarala eliti toga doba, ta se arhitektura prilagodila promjenama u japanskim šumama, poljoprivredi i radnoj snazi. Način građenja shoin prilagodio se osiromašenim šumama srednjeg Japana tako stoje rabio manje komade drvne građe za izradu kostura i krovne konstrukcije. Rabila su se lagana, papirom pokrivena posmična vrata umjesto teških unutarnjih zidova i drvenih prozorskih krila. A umjesto prvorazrednih drvenih podova došli su drugorazredni podovi sakriveni prekrivkama tatami. Papir se dobivao iz drugorazrednih šuma koje su izrasle nakon što su stare šume bile posječene, a bilo je mnogo iguse za tatamije zahvaljujući navodnjavanju koje je davalo sve više močvarne plodne zemlje. Novi stil uređenja vrtova bio je odraz drugih promjena u okolišu. Vrtovi su postali manji, čime su se prilagodili porastu broja stanovnika i gusto naseljenim gradovima. Pijesak i kamen umjesto tekuće vode rabili su se zbog manje količine vode ljeti, kad su sustavi za navodnjavanje odvodili velike količine vode u rižina polja. I na kraju, više radne snage i složeniji tehnološki zahvati kakve je zahtijevalo uređenje tih perivoja nisu bili nikakav problem za svestrano podučene pučane koji su zahvaljujući komercijalizaciji mogli lakše naći plaćeni posao. Iz togje vremena velik broj najslavnijih japanskih spomenika arhitekture i vrtne arhitekture, uključujući Yoshimitsuov Kinkakuji i Yoshimasin Gin-kakuji. No ipakje najljepši primjer Daisen-in, rezidencijalni hram smješten na prostranoj površini Daitokujija, još jednoga hrama gozana u Ky5tu. Sagrađen početkom 16. stoljeća, Daisen-in sagrađen je u stilu shoin s odajama koje izravno gledaju na sićušne pejsažne suhe perivoje (kare sansui) koji utjelovljuju estetička načela uređenja parkova toga vremena. U Daisen-inu počinjemo svoje duhovno putovanje s lijeve strane, sjedeći na tatamiju i gledajući na sjever prema pravokutnom perivoju veličine četiri na šesnaest metara. Zamišljena voda pada preko slapova koje čine dva okomita kamena, zatim bučno teče šljunkom i grebenima uskoga planinskog brzaca ispod kamenog mosta do nizinske rijeke. Ondje nas kameni »čamac« nosi na jug preko široke, tihe rijeke nasutoga šljunka, pokraj kamenitih i grmovitih krajolika u susjedni vrt na južnoj strani zgrade, do mirnog mora bezgraničnog šljunka koje burkaju samo dva šljunčana stošca. Tada, ostavljajući stošce i pješčane virove iza sebe, skrećemo pogled prema zapadu u smjeru amidističkog raja i dolazimo do potpunog mira sasma ravnoga šljunčanog vrta.6

6 Za ilustracije vidi 6. odlomak knjige: Mitchell Bring and Josse Wayembergh,Jđ/wnc.?c Gardcns, Design andMeaning, NY: McGraw-Hill, 1981. SREDNJOVJEKOVNA VISOKA KULTURA (1250.-1550.)Ukratko, dok je prostrani dvorac shinden sa svojim velikim perivojem odražavao značaj i snagu vladara poretka ritsutjo, postupno smanjivanje ovoga stila, koji je zamijenio bujan i eklektički stil iz doba procvata Ashikaga, i potpuno smanjena arhitektura kasnog razdoblja kenmon lijepo izražavaju kasniju nesretnu sudbinu središnje elite. Njezini pripadnici držali su se onoga što su imali, nesreću pretvarali u vrlinu određujući malu veličinu, jednostavnost zamisli i odsutnost ukrasa estetski poželjnima i duhovno blagotvornima. A kad se pojavila nova, moćna elita potkraj šesnaestog stoljeća — elita koja je mogla izdaleka dovoziti velike komade drvne građe, graditi prema svojim željama i usmjeriti koliko god želi vode u ukrasne ribnjake —još uvijek je prihvaćala umanjeni stil arhitekture kenmon kao dokaz svoje kulturne profinjenosti. To je neko vrijeme rezultiralo neobičnom mješavinom lažnoskromnog ukusa i pretjerivanja. Kad su ti novi vladari u idućim desetljećima učvrstili društvo, skromnu su arhitekturu uzdizali, pojednostavnili razmetljivu i konačno potvrdili čitav stil arhitekture shoin, a osobito stil čajnog paviljona. Time je završio razvoj arhitekture koji je trajao u stoljećima prije njih. SLIKARSTVO I PJESNIŠTVO Prostorije u stilu shoin bijahu savršeno mjesto za okupljanje povlaštenih. A oni su se sastajali, vrlo često, da bi jeli, pili, razgovarali i ono što nas ovdje najviše zanima razgledavali slike, sastavljali pjesme, gledali ili sudjelovali u dramskim predstavama i zajednički svečano pili čaj. Od tih četiriju umjetnosti dvije su se razvile iz svojih prethodnika (slikarstvo i pjesništvo), a dvije su bile izvorna djela svojega vremena (drama i obred ispijanja čaja). Srednjovjekovno se slikarstvo snažno oslanjalo na starije prethodnike i načela, osobito na ostavštinu kasnijeg razdoblja Heian umjetnosti Yamato-e, emakimono i vjersku umjetnost slikarstva mandara i raigo. Usto su obnovljeni kontinentalni odnosi donijeli u Japan crtanje tušem (sumi-e ili suiboku), slikarskog stila Song-Yiian. Nekoliko riječi o skulpturi. Ukočeno je kiparstvo bilo potpuna suprotnost živom slikarstvu. Poslije dinamičnog kiparstva iz ranog razdoblja Ka-makura s glavnim predstavnicima kao što su Unkei i Kaikei, dolazi dugo razdoblje u kojem je skulptura oponašala amidistička trojstva i druge uobičajene hramske skulpture. Pretpostavljamo da su učestali požari onemogućili razvoj skulpture jer su i zaštitnici i umjetnici radije ulagali svoje vrijeme i sredstva u stvaranje prijenosnih umjetničkih djela. A možemo reći da su maske drame no sa svojim snažnim i izražajnim prikazima mladalačke ljepote, ženstvenosti, starosti i demonske snage bile vrhunska djela kiparstva toga vremena. Slikarstvo je, za razliku od skulpture, imalo razdoblje nevjerojatne snage, prikazujući vjeru svojega vremena i njezin sinkretizam. Predivni su mandara prikazi hramova, svetišta i vjerskih doktrina osobito bogato izrazili mješoviti ideal. Amidističke su slike bile u središtu srednjovjekovne umjetnosti, primjerice slike raigo koje prikazuju boga Amidu kako silazi i dočekuje preminule i trojstvo u kojem Amidu okružuju dvojica nebeskih saveznika. I emakimono, najsjajnija umjetnost toga vremena (i lako prenosiva), prikazuje amidističke svece, kao na slavnoj slici Ippen Shonm eden, smotku koji je 1299. završio nepoznati redovnik, Eni. I na slici Raj zapažamo mješovito nasljeđe, gdje umjetnik prikazuje Ippena kako posjećuje šintoistička svetišta, a u želji za prosvjetljenjem pomažu mu bogovi Kumana.

Druge slike emakimono opisuju pripovijetke iz budističkih sutri, osobito iz Lopočeve sutre, i tradicije pojedinih hramova i svetišta. Nakon stoje poraz nad Mongolima dokazao kako su kamjii zaštitnici Japana, mnoštvo je najljepših slika emakimono, kao Kasuga Gongen genki iz 1309. podsjećalo na božansku moć svetišta povezanih s budističkim hramovima. U priči koja prati prikaze legendi i tradicija Kasuga, Genki jasno pokazuje teološko spajanje budističkih i šintoističkih elemenata, otkrivajući načela honji suijaku i hoben na kojima se zasniva. Objašnjava kako je šintoistički ideal čistoće: .... sam po sebi Čista zemlja, naši kamiji su Buddhe. Kako Svetište ne bi bilo Čista zemlja? Joruri i Lešinarev vrh prisutni su unutar ograde svetišta... zbog toga je sigurno Ugledni Myoe poštovao Planinu kao Lešinarev vrh, i zato je On (božanstvo u svetištu) rekao Gospodinu Toshimoriju daje to put k prosvjetljenju.....(Zaista) način kako on vodi svako živo biće, prema njegovim potrebama i razumu, nadilazi naše shvaćanje.7 Božanstvo Kasuga toliko je čisto da voli i može spasiti sva živa bića pa će nas voditi i pomoći nam, on i njegov saveznik Kofukuji. Slike emakimono bilježile su i svjetovna klasična djela, a umjetnici su stvarali nove smotke s prikazima dijelova knjiga Ise monogatari, Zapisci pod uzglavljem i drugih slavnih djela. Kako bi dobili vjerne kopije poglavari ken-mon imenovali su profesionalne umjetnike u radionicu dvorskoga slikara (edokoro) koja je postojala od vremena poretka ritsutjo. Ondje su službenici i 7 RoyallTyler, The Mirades oj the Kasuga Dcitf, NY: CUP, 1990., str. 291. Joruri i Lešinarev vrh rajevi su buddha Yakushija i Shake; planina je Mikasa iznad Kasuge; Mvoeje ugledni svećenik Kegona, Myoe shčnin, 1173.-1232.; Toshimori je dužnosnik, Fujiwara no Toshimori, oko 1120. do 1180. Myoe i Toshimori glavni su likovi na smotku. SREDNJOVJEKOVNA VISOKA KULTURA (1250.-1550.)umjetnici pisali priručnike za slikare svjetovnih i vjerskih slika emakimono, s ikonografskim crtežima kao modelom i pisanim uputama o tome kako naslikati određene prizore. Ta briga o »pravilnom« vizualnom veličanju slavne prošlosti tipična je za to vrijeme. Vjerski su dostojanstvenici smatrali da umjetnička djela promiču i uljepšavaju svetost njihovih hramova i vjera. Pripadnicima sloja kuge smotci o Genjiju, Iseu, i o drugim klasičnim remekdjelima, o dvorskim obredima i legendama o carskim svetištima služili su im kao dokaz za pravo na povlašteni položaj. Pripadnici su bushija slikama emakimono pokazivali koliko cijene klasično razdoblje i tako opravdavali svoje pravo na vlast. A smotci su izrađivani i za pokazivanje. Kako je često bilo teško odrediti društveni položaj unutar elite, postalo je važno izložiti slike, vaze i razne druge predmete karamono u udubini kaisho u dvorcima kako bi se pokazala profinjenost, bogatstvo ili utjecaj, a time i nečije pravo na visok položaj. Šire gledano, sveopći nered i razaranje možda su bili povezivani s idejom o grešnim vremenima mappo pa je poredak kenmon želio u prenosivim slikama emakimono sačuvati svete moći i slavnu kulturnu prošlost. Ako razlog za bogato stvaralaštvo smotaka i nije bila želja za zaštitom ugrožene baštine, ipakje imao takve posljedice: prema zadivljujućim slikama emakimono danas najbolje možemo zamisliti svijet koji je nestao u pustošenjima srednjovjekovnih nemira. Kao i svi pokušaji da se »sačuva« prošlost, ni taj nije bio sasvim uspješan. Uspjeh su umanjili opetovani gubici, ali i sve veći broj manjih pogrešaka u opisima. K tomu je padala kakvoća

slika i vjernost prikaza jer je zbog siromaštva elita zapošljavala lošije umjetnike koji su užurbano slikali da bi prodali što veći broj djela. I na kraju, novi stilovi mijenjali su slike, kao stoje priznat stil Yamato-e promijenjen prihvaćanjem elementa slikarstva Song-Yiian (kanga ili »kineski stil«). Najvažnijije doprinos stila Song-Yiian crtež tušem. U početku je povezivan s vjerom i odobravan od poglavara kenmon, no kasniji naraštaji profesionalnih slikara proširili su ga čitavim carstvom. U vrijeme procvata Ashi-kaga obitelj umjetnika na Yoshimitsuovu dvoru Shokokujiju stvorila je vrhunska djela, višebojna i jednobojna, u stilu Sung-Yiian. Od njih su najslavniji Josetsu, koji je djelovao za vrijeme šoguna Yoshimitsua i njegova nasljednika, njegov učenik Shubun, koji djeluje idućih nekoliko desetljeća i Sesshu, koji je slikao nakon Oninskog rata. Sesshu, o kojem najviše znamo, pobjegao je iz Kvota 1467. nakon stoje počeo rat. Njegovo školovanje u Kini platio je moćni zapadni daimyo, Ouchi Masahiro, a ostatak je života proveo u Ouchijovu udobnom i sigurnom sjedištu u Yamaguchiju. Ondje je slikao, poučavao i navodno osmišljavao perivoje. Kultura kenmon je do vremena razdoblja sengoku sasvim prihvatila umjetničku tradiciju stila Yamato-e i crtež tušem. Stil Yamato-e najviše su njegovali umjetnici obitelji Tosa koji su radili u dvorskoj slikarskoj radionici, dokje stil sumi—e cvjetao u hramovima. Profesionalni pak umjetnici s vlastitim ateljeima prihvatili su oba stila. Osobito je umjetnik Kano Motonobu, koji je slikao zaslone, smotke, lepeze i druge predmete za šoguna, dvorjane, svećenike i trgovce, usavršio vodeće stilove svojega vremena i u četrdesetim godinama 16. stoljeća zasnovao stil Kano kakav poznajemo. To je učinio spajanjem najomiljenijih elemenata stila Yamato-e i stila kanga u djelima koja su postala vrlo popularna. Na kraju su Motonobu i njegovi nasljednici stvorili potpuno udomaćen kineski stil umjetnosti u kojem su »teme i tehnike stila kanga, osobito slikanje kistom proizašlo iz krajolika slikanih tušem, spojene s kompozicijom stila yamato-e zidnog i zaslonskog slikarstva«.8 Taj otmjeni stil, snažnih poteza kistom, izrazitog crteža i živih boja, toliko se sviđao onima koji su ga mogli platiti, da su važne osobe koje su uvele mir u državi oko 1600. njime ukrasile svoje ogromne palače i dvorce. Zbog toga su slikari stila Kan5 postali službeni umjetnici režima Tokugawa. Nekoliko riječi o pjesništvu, kraljici klasičnih umjetnosti. Već su se početkom razdoblja Nara pjesnici iz zabave nadmetali u slaganju stihova, a do kasnog razdoblja Heian dvorska elita i redovničke zajednice zabavljali su se dvjema vrstama verbalnog nadmetanja. U jednoj vrsti, zvanoj ivakan renku, pjesnici su izmjenjivali strofe japanskih i kineskih stihova, a u drugoj, zvanoj renga, dodavali su sve više strofa pjesmi waka od 31 sloga. Obnavljanjem odnosa s azijskim kontinentom i osnivanjem zen-hramova, pjesništvo ivakan renku postaje vrlo omiljenim, osobito kod svećenika Žena koji su se ponovno počeli zanimati za kinesko pjesništvo (kanshi). Istodobno su pjesnici koji su željeli obnoviti pjesništvo ivaka, kao Fujivvara no Teika i njegov otac, Shun-zei, počeli rengu smatrati ozbiljnom pjesničkom vrstom. Odredili su njezina osnovna prozodijska načela: svaki stih mora biti potpun, mnoge se tradicionalne teme pjesništva waka moraju obraditi u pjesmi, nijedna se tema ne smije ponavljati više od drugih i unutar tih ograničenja cijene se raznolikost i maštovitost. U vrijeme procvata razdoblja Ashikaga pjesništvo renga postalo je vrlo omiljeno i potisnulo ivakan renku kao omiljenu vrstu pjesništva elite. Do tada su se već pojavili učene studije o

objema vrstama, a dvorjanin Nijo Yoshi-moto prvi je ugledni pjesnik renge. Po nalogu dvora sastavlja Tsukubashu Gail Capitol Weigl, »The Reception of Chinese Painting Models in Muromachi Japan«, MN 35/3, jesen 1980., str. 258. SREDNJOVJEKOVNA VISOKA KULTURA (1250.-1550.)(1357.) prvu carsku zbirku pjesama renga, a petnaest godina poslije završava Oan shinshiki, priručnik za sastavljanje stihova renga. Kasniji naraštaji pjesnika dodavali su nova pravila i na kraju stihotvorstvo iz zabave pretvorili u strogu pjesničku formu s pjesmom od stotinu strofa (hyakuin). Pjesništvo ivaka imalo je snažan utjecaj na pjesnička načela renge koja je prihvatila njegove kompozicijske kategorije i sljedove, standardne ukrase i čestu uporabu aluzija. I kao što su neki pjesnici waka, kao Saigyo, obogatili svoje pjesništvo vjerskim značenjem, tako su i majstori renge svoja djela smatrali »Putom« i, kao u slučaju slavnoga pjesnika Shinkeija, svoje pjesništvo smatrali budističkom disciplinom. Kao stoje velik broj pjesama ivaka poslužio kao osnovica za putne dnevnike iz razdoblja Heian, tako se i renga pojavljuje u putničkim dnevnicima tih stoljeća, a najpoznatiji su dnevnici uglednoga pjesnika Sogija. Sogi se od nepoznatoga pjesnika uspeo na položaj u gozan samostanu Shokukujiju gdje su mu njegovo pjesničko savršenstvo, ugodna narav i politička pronicavost otvorili put u uski krug moćne elite. Zahvaljujući tim vezama putovao je sve do otoka Kvushua i pokrajine Kanto unatoč nemirima u državi. Na svojim je putovanjima zajedno s uglednim ljudima sudjelovao na pjesničkim zabavama i tako pridonosio širenju kulture kenmon. NO I CHANOYU Kao i renga, i dramske su izvedbe bile prigoda za napredovanje nadarenim ljudima skromnog podrijetla i omogućile eliti raznih društvenih slojeva da se druži u svojim prostorijama za sastanke kaisho. Kao stoje renga proizašla iz pjesničke baštine poretka ritsuryo, tako su i sadržaji tih predstava koje su prethodile rco-kazališu, preuzeti od različitih starijih izvora. Bili su to dvorski monogatari, ratne priče, poučne priče iz budističke vjere i priče preuzete iz bogatih, raznorodnih zbirki pripovijedaka setsuiva. Glazbeni i plesni dijelovi u toj izvedbenoj umjetnosti bili su pučkog podrijetla. U svojim su nastupima sarugaku i dengaku plesne skupine (za) plesale u stilu plesne tradicije shirabyoshi o kojoj smo govorili u šestom poglavlju, i u stilu plesa kusemai, živahnog, recitativnog plesnog stila omi-ljenog u 14. stoljeću. Usavršili su svoju vještinu pripovijedanja i plesanja zabavljajući vojnike u njihovim sjedištima i svećenike u njihovim hramovima. Pomagali su u sakupljanju sredstava za hramove i svetišta jer su hodočasnicima i dobrotvorima pružali poučnu razbibrigu. U razdoblju nanbokucho profesionalne skupine zabavljača dengakua i sa-rugakua pretvorile su svoju izvođačku umjetnost u pravu profesiju, jer su u nadmetanju za pokrovitelje obogatile svoj repertoar i tehnike. U doba procvata Ashikaga konkurencija je bila oštra i konačno su se kazališni komadi i stručno tumačenje dvojice glumaca—dramskih pisaca sarugaku noa održali kao utemeljujući dijelovi zrele no-drame. Bijahu to djela Kannamija i njegova sina Zeamija, čija je skupina, Kanze-za, djelovala u Nari pod pokroviteljstvom svetišta Kasuga. Od sedamdesetih su godina 14. stoljeća dalje Kannami i Zeami, zadobili naklonost Yoshimitsua, vješto prilagodivši izvođačke stilove njegovu ukusu. Uspjeli su usprkos

društvenim predrasudama preživjelih pripadnika kugea, od kojih je jedan o plesnoj skupini Kanze-za i naklonosti mladog Yoshimit-sua prema Zeamiju napisao... ... Ovakav je sarugaku posao za prosjake i takva ljubav prema plesaču sarugakua mnogo govori o neredu u državi.9 Marljivo povlađujući ukusu elite kenmon, Zeami je oslabio takve predrasude pa je Nijo Yoshimoto, njegov mentor, rekao kako je njegova pjesnička vještina »Natprosječna nadarenost«.10 Zeami je do kraja života, mijenjajući svoj stil prema trenutačnoj modi, nastojao zadržati naklonost svojih pokrovitelja. Primjerice, skupina Kanze-za u početku je njegovala glasne, razigrane predstave, no s vremenom je Zeami shvatio kako Yoshimitsu želi profinjenije drame koje se ne bave događajima, nego psihologijom likova prikazanom na estetski privlačan i dirljiv način. Mijenjajući svoj stil da bi udovoljio svojem pokrovitelju, Zeami je značenje naziva yugen, koji je u ranijoj poetici pjesama ivaka označavao »profinjenu tajnu«, promijenio u »otmjenu i dražesnu ljepotu«, kakve su trebale biti njegove drame. Svjestan pak činjenica da dugotrajni uspjeh njegove trupe ovisi o različitim ukusima, Zeami je postavljao predstave za razne vrste publike, predstave o ratnicima, svećenicima, plemićima i običnom puku. Drame su često imale vjersku temu, govorile su i o ratnim junacima i o njihovim patnjama, a i o teškoćama svakidašnjeg obiteljskog života i o ljubavima. Zbirka Heike monogatari (o kojoj ćemo više govoriti poslije) nadahnula je mnoge ratne drame. Knjiga o Genjiju i druga klasična djela iz razdoblja Heian pružala su sadržaj, osjećaje, slike i pjesme u kojima je obrazovana elita mogla uživati. Ono no Komachi, pjesnikinja i nesretna ljepotica iz ranog razdoblja Heian, 9 Thomas Blenman Hare, Zcami's style, The Noh Plays of Zeami Motokiyo, Stanford: SUP, 1986., str. 16. Plemić je bio Go-Oshikoji Kintada (1324-1383). 10 Jin'ichi Konishi, A Histotj ofjapanese Literature, Volume Three, The High Middle Ages, Princeton: PUP, 1991., str. 534. SREDNJOVJEKOVNA VISOKA KULTURA (1250.-1550.)bila je junakinja mnogih drama. A kao predah u dugačkim, ozbiljnim predstavama služile su umetnute kratke farse i parodije kyogen. Zeami je u svojim kazališnim raspravama mnogo pisao o glumačkoj vještini, strukturi dramskoga djela, sastavljanju programa i o dramskim vrstama vrijednima izvođenja. Jednako je tako isticao kako je važno udovoljiti publici i pod cijenu žrtvovanja umjetničkih ideala: Popularnost kod široke publike znači početni i dugotrajni uspjeh izvođača drame no. A široka publika neće prihvatiti samo profinjeni stil.... (Ali) naklonost neobrazovane publike osigurava dugotrajni uspjeh.11 Rasprave Zeamija i njegovih nasljednika bile su uzor kasnijim skupinama Kanze-za, a njihovu je uspjehu, sigurno, pridonijela njegova praktičnost. No zrela drama no preuzela je njegovu estetiku, a kazalište razdoblja Edo njegova kazališna načela pretvara u stroga pravila. S vremenom su Kanze-za i druge skupine i dalje tražile pokrovitelje, obogaćivale svoj repertoar i prikazivale svoje drame pred sve širom publikom u rastućem broju plemićkih sjedišta i trgovačkih gradova. Time su, kao i pjesnici renga, širile kulturu kenmon i njezinu estetiku među ratnicima i trgovcima u unutrašnjosti. Posljednje postignuće elite o kojem moramo govoriti jest obredno ispijanje čaja. Kao i sastavljanje vezanih stihova, ono je razvijalo zajedništvo, jer je bilo prigoda za međusobno

druženje pripadnika elite kenmon. A dobilo je vjersko značenje i postalo umjetnost koja je od svojih sudionika zahtijevala savršenstvo. I na kraju, kao no i renga, s vremenom se raširilo čitavom državom. Obred ispijanja čaja u velikoj je mjeri povezan s trgovcima jer su ga oni razvili u strogi stil ivabicha ili stil »sirotinjskog čaja« koji se od tada održao i koji je postao ono što danas poznajemo po imenu chanoyil, »obred ispijanja čaja«. Za te je trgovce obred ivabicha bio važan jer im je bio prilika da budu prisni s boljima od sebe a da se nisu školovali, vjerski obrazovali, ili imali otmjeno podrijetlo. Mogli su posjedovati vrijedne predmete i pokazivati svoje bogatstvo i otmjenost ondje gdje je to bilo važno, a istodobno zadržati privid skromnosti. Vratimo se u povijest čaja. Čaj u prahu (matcha) čajnog obreda chanoyu rabili su u Kini za vrijeme dinastije Tang pa i prije, a i za vrijeme poretka ritsuryo u Japanu. Kad su potkraj razdoblja Heian obnovljeni dodiri s azijskim kontinentom, zajedno sa zen-budizmom uvedeno je ispijanje čaja matcha. U doba Go-Daigoa postao je piće otmjenih, u okviru hramova Rinzai, kad su 11 Masakazu Yamazaki, »The Aesthetics of Transformation: Zeami's Dramatic Theories«, JJS 7/2, ljeto 1981., str. 220. iz razonode svećenici »pogađali čaj« — prepoznavali odakle je. U Yoshimit-suovo vrijeme obredno ispijanje čaja postalo je dio otmjenog, no strogog stila Kitavame. U kulturi kenmon domaćin bi obično sakupio svoje prijatelje iz kruga kugea, bukea i svećenika u svojoj prostoriji kaisho i ponudio ih bogatom gozbom, a istodobno bi pokazao svoje slike i drugo blago, uglavnom predmete karamono. Zatim bi ih odveo u lijepo uređenu prostoriju s pogledom na park i ondje bi ih ponudio čajem i slatkišima. Pošto bi pripremili čaj u drugoj prostoriji, sluge bi ga donijele gostima koji su ga polagano ispijali. Takav je običaj čitavo stoljeće ostao modom u utjecajnim krugovima, sve dok Oninski rat i kasnije povremene borbe nisu prekinuli građansku sigurnost koja je omogućavala takvo uživanje. Kad su zbog rata sengoku i nereda nestale povlastice elite kenmon, otmjeni običaj ispijanja čaja ustupio je mjesto stilu poznatom kao ivabicha. Nekoliko ljudi skupilo bi su u malenoj, jednostavno namještenoj sobi po mogućnosti kolibi u stilu shoin, s četiri i pol prostirke, veličine tri na tri metra, s niskim ulazom i slamnatim krovom kako bi popili čaj i pojeli jednostavan obrok. Domaćin bi pripremio i ponudio čaj u jednostavnoj keramici, s jednostavnim priborom i uz najnužnije obrede. U 16. su stoljeću trgovci iz Shimogvoa i Sakaija bili glavni sudionici u tom sve omiljenijem običaju ivabicha. Bilo je to doba procvata grada Sakaija koji je bio i utočište izbjeglicama iz Kvota i trgovačko središte za vanjsku trgovinu i mjesto gdje su daimyči kupovali robu. Isti su ti daimyoi, s druge strane, mogli ugroziti trgovce kojima je zato bilo važno s njima održavati dobre odnose, a običaji ivabicha koje su vodili majstori čajnog obreda olakšavali su potencijalno neugodne pregovore između trgovaca i moćnika. Do sredine 16. stoljeća u Sakaiju, Nari i u Kvotu vjerojatno je postojalo »nekoliko stotina stalnih poštovalaca čajnog obreda«.12 A u to su doba najslavniji majstori čajnog obreda bili stanovnici Sakaija, uključujući i Sena Rikvua. IVabichaje tim ljudima bilo mjesto važnih političkih i trgovačkih susreta. Nije bilo potrebno uložiti mnogo sredstava u izgradnju čajne kuće koja je bila malena i jednostavna, tako da u slučaju gradskih ratova ili vojničkog otimanja vlasnik ne bi bio na velikom gubitku, a skupocjeni pribor za čaj lako se prenosio. Taj je pak pribor, a ne sam čaj ili njegovo ispijanje,

bio u središtu zanimanja ljudi koji su sudjelovali u obredu. Za trgovce i osiromašene građane Kvota pribor za čaj bio je vrijedno i dosta sigurno ulaganje u vremenima kad su i nekretnine i prihodi bili ugroženi. Za ljude pak koji 12 Citat iz: Mary Elizabeth Berry, The Culture oj Civil War in Kjoto, Berkeley: UCP, 1994., str. 272. SREDNJOVJEKOVNA VISOKA KULTURA (1250.-1550.)su trgovali vlašću taj je pribor u pregovorima ili hvalisanju imao jednaku vrijednost kao slike ili druga blaga. Kao sve što se skuplja, cijena mu je ovisila o zajedničkim mjerilima vrijednosti i želji bogatih da ga posjeduju. I tako je neprestano pokazivanje čajnog pribora tijekom obreda ivabicha bilo jednako važno i za onoga koji vodi čajni obred i za one koji trguju vlašću. Vrhunska je kultura dobar posao, što mogu potvrditi mnogi današnji trgovci. Razvoj vjere Promjene u kasnom razdoblju Heian najavljuju glavne smjernice srednjovjekovnog vjerskog razvoja. Kao što smo naveli u šestom poglavlju, svećenici školovani u hramu Enrvakuji, velikom sjedištu sekte Tendai na planini Hiei, odigrali su važnu ulogu u promicanju sektaških pokreta kasnijih stoljeća, zajedno s glavnim sektama Žena, Jodo (Amidizam) i Hokke (Lopoča). I u širem je smislu klasično vjersko naslijeđe odredilo razvoj vjere nakon 1250. Duboka vjera kasnijeg razdoblja Heian i dalje je trajala tijekom tih stoljeća nereda i zbunjujućih društvenih promjena. Ona je još snažnije utjecala na kulturu kenmon i utjecala na njezinu politiku i društvo jer je sve veći broj ljudi bio uključen u vjerski život. No to ne znači da se u redovima seljaka razvio autohtoni vjerski pokret, nego su duhovnost širili putujući propovjednici, od kojih su mnogi dolazili iz viših društvenih slojeva te su običnom puku donosili učenja koja su nekad iznosili eliti. Jasno je daje uspjeh putujućih propovjednika ovisio o tome koliko su vješto povezali svoju poruku s postojećim učenjem i vjerskim običajima krajeva u kojima su propovijedali. Tako su uspješni bili vjerski pokreti oslonjeni na različita doktrinarna, organizacijska i materijalna sredstva raznih slojeva, puka, i stoje najvažnije, rastućih srednjih staleža: trgovaca, obrtnika, zabavljača, nižih bushija, seoskih poglavara i samih putujućih propovjednika. Zbog toga su novi sektaški pokreti zadržali značaj mješovite klasične vjere. Zato je najvažnija odrednica srednjovjekovnoga vjerskog života isprepletenost sinkretičkih i sektaških usmjerenja. Pojedini su svećenici promicali određena učenja i običaje i razvijali ustanove koje su smatrali djelotvornima i važnima, pa su tako poticali sektaštvo. No ustanove su često poštovale ista vjerska načela i običaje tako da je većina u većoj ili manjoj mjeri nudila mješoviti sadržaj. POSTOJANOST SINKRETIZMA Sve do godine 1250., o čemu govorimo u Šestom poglavlju, stara su vjerska središta, sa svojim složenim obredima, sustavom mjesnih hramova i pove-zanošću s vladarima nastavila vladati vjerskim životom u Kvotu, Kamakuri i većim dijelom u unutrašnjosti, osobito u srednjem Japanu. U kasnijim su stoljećima i dalje preživjeli kao vodeće, iako sve manje važne, sile u japanskom političko-vjerskom životu. Osobito je središte Kofukuji-Kasuga u Nari ostalo glavnom silom u pokrajini Yamato sve do kraja rata Onin, a Enrvakuji je i dalje dobivao tisuće redovnika-ratnika iz mnogih hramova na planini Hiei. Na području teologije svećenici tih uglednih hramova poštivali su svoju profinjenu baštinu vjerske misli i prakse i intelektualno utjecali na nove pokrete. Tako je Muju Ichien, školovan

u zen-samostanu Rinzai, ali široko obrazovan u duhu kozmopolitskog Tendaija, izrazio ideal hobena ili »svrhovitog sredstva« pišući 1300. godine: Ne postoji samo jedan način da se dostigne Put, jer postoji mnogo uzroka i uvjeta prosvjećenja. Jednom kad čovjek shvati njihovu opću važnost, razumjet će da se razna učenja ne razlikuju po značenju. A kad ih počne provoditi, otkrit će kako različiti vjerski običaji imaju isti cilj.13 Na drugom pak mjestu, u duhu učenja honji-suijaku tvrdi, da su katni za Japance najvažniji Buddhin oblik i zbog toga ih se mora osobito poštovati. I pristaše Shugendoa (yamabushi) zadržali su svoje mješovito naslijeđe. U srednjem su vijeku mnogi od njih živjeli u selima i ustanovili hramove za svoje susjede, rabeći bogatu baštinu narodne i kontinentalne magije, nadrilijekova i božanskih moći. I tamo gdje yamabushiji nisu djelovali, zazivala su se mnoga lokalna božanstva: Jizo, Kannon, Maitreva, Amida i mnogobrojni lokalni kamiji. Sudionici komercijaliziranog gospodarstva sve su više ovisili o drevnim bogovima sreće, primjerice o Daikokuu, Ebisuu i Bisha-monu. Možda se najzanimljiviji oblik mješovitog učenja pojavljuje u šintoi-stičkoj svećeničkoj zajednici. Navodimo dva primjera. U Isi su dva povezana hrama, Watarai i Kotei (»carski«) dugo bila poistovjećivana s elitom ritsutjo. Kad je u 13. stoljeću zbog političkih nemira smanjen njihov prihod s imanja shoen, njihovo je osoblje bilo prisiljeno tražiti druge izvore prihoda, svećenici hrama Wataraija nastojali su svoje učenje učiniti privlačnim budućim pokroviteljima i darovateljima ističući posebnu povezanost svojeg učenja s 13 Robert E. Morrell, Sand and Pebbles, Albany: SUNY Press, 1985., str. 19.-20. SREDNJOVJEKOVNA VISOKA KULTURA (1250.-1550.)carskom kućom i bogovima osnivačima da bi dokazali koliko je ono vjerski djelotvorno. Na to su se pobunili svećenici svetišta Kotei, a tijekom rasprave svećenici hrama Watarai stvorili su veliku zbirku vjerskih djela o svojem učenju. Dobili su potporu iz raznih vjerskih izvora i s pomoću hon-jakua nastojali dokazati kako su njihovi osobni bogovi kamiji bili glavni čuvari budizma i države. Nastala djela, poznata kao Watarai Shinto, utjecala su na vjerska uvjerenja u 14. stoljeću i, iako je njihov utjecaj poslije smanjen, do današnjih dana razlog su učenim raspravama. U drugom je primjeru, nekoliko naraštaja kasnije kad je Watari Shinto bio u opadanju i nakon što je u Oninskom ratu uništeno svetište Yoshida (koje se nalazilo preko rijeke Kamo kod Kamigvoa) nasljedni vrhovni svećenik svetišta Yoshida (Urabe) Kanetomo želio je ponovno izgraditi svetište. Kanio gaje učiniti središtem ujedinjene šintoističke vjere koja bi vratila mir i red u državu. U sklopu toga ambicioznog plana napisao je vjerski traktat u kojemu eklektičkim i nadahnutim vjerskim mislima objašnjava sveto značenje vjerske prakse svetišta i razlaže kako su kamiji zapravo honjiji a Buddhe su njihovi suijaku. Kraljeviću Shotokuu pripisuje objavu da ...je Japan dao sjeme, Kina grane i listove, Indija cvjetove i plodove.... Budizam i konfucijanstvo samo su usputni plodovi šintoizma.14 Zbog svojih sveobuhvatnih dokaza Kanetomove teze postale su privlačna suprotnost razdvojenim sektama i dva stoljeća poslije, kad su vladari Toku-gawa nastojali zaustaviti vjerske borbe među obrazovanim slojevima, proglasili su doktrinu Yuiitsu Shinto, ime po kojoj je postala poznata, službenom vjerom u čitavoj državi, osim u velikim hramovima. NOVI SEKTAŠKI POKRETI

Tako je preko Shintoa i Shugendoa mješovita vjera došla u središte sektaških pokreta. U drugim je sektaškim pokretima preživio sinkretizam, iako su svećenici nastojali provoditi jedinstvene doktrine. Preživio je zato što su mnogo više sljedbenika zadobivali propovjednici koji su bili prilagodljivi i usvajali lokalne vjerske običaje od onih koji to nisu činili. To je bilo osobito vidljivo u Sotd—ženu i u najupornijim dijelovima amidističkog pokreta. A ogranak Rinzai— žena ne samo daje bio mješovit nego je, iako sasvim nov, imao više zajedničkog s budizmom ritsuijoa nego s vjerskim pokretima svojega doba. 14 Kanetomo Yoshida (Allan G. Grapard, prev.), Yuiitsu Shinto Myčbo Y6shu, MN 47/2, ljeto 1992., str. 153. Nekoliko riječi o Rinzaiju. Bio je vjera elite, kao i Kegon i Tendai/Shin-gon u prijašnjim stoljećima, vjera nekolicine discipliniranih, vjera vladara. Svećenike Rinzaija štitili su poglavari Kamakure u doba dvojne vlasti, a zadržali su i vjersku naklonost Ashikaga. Zato su mogli razviti složeni sustav glavnih gradskih hramova, gozana, hramova Tenrvujia, Nanzenjia i Shoko-kujia, koje su uzdržavali mnogi pokrajnji hramovi, veliki posjedi, trgovina s Kinom i pokroviteljstvo bakufua i daimjoa. Rinzai je za elitu bio osobito privlačan zbog svojega vjerskog kozmopolitizma i njegovanja estetike. Najvažnija praksa te vjere, meditacija, obogaćena je sjajnom simbolikom koja je prožimala svakidašnje običaje, prikazivanje buddha, bodhisattvi, arhata, i drugih mudraca, te slike, arhitekturu i vrtovi koji su bili važan dio kulture kenmon. Rinzai je cvjetao u kulturi kenmon, no u ratu Onin uništeni su njegovi glavni samostani, a financijski su izvori presahnuli propadanjem bakufua. Nasuprot tomu, ogranak Žena, Soto, nastao iz Dogenova učenja, imao je sasvim drukčiju povijest, sličnu povijesti sekti Jodo i Hokke. Za razliku od Rinzaija, te su se sekte gradile odozdo. Potjecale su iz naroda jer su propovjednici osnivali lokalne župe i provodili vjerske doktrine jednostavnih i jeftinih obreda koje su za pružanje duhovne utjehe zahtijevale samo vjeru, bilo u Amidu, Lopočevu sutru ili duhovnost prema vlastitu odabiru. Propovjednici tih vjera privlačili su vjernike na razne načine. Svećenici i redovnice pjevali su, plesali, pričali poučne priče, izlagali vjersku umjetnost i dijelili hamajlije. Prenosili su svoje učenje jednostavnim, razumljivim propovijedima, pjesmama i porukama. Uzdizali su jednostavno ćudoređe i obnavljali ili uvodili načela koja su prihvaćala mjesne vjerske običaje. Kako bi zadržali vjernike, propisivali su svakidašnje vjerske obrede i vodili o vjernicima brigu u slučaju rođenja, smrti, bolesti ili nesreće. Osmislili su mjesta i obrede kojima su slavili sveca-osnivača svoje sekte i održavali ili dijelili vjernicima rodoslovlja ili neke druge predmete kao dokaz vjerodostojnosti svećenika i njihove izravne veze s vjerskim moćima svoje sekte. Sve su tri sekte prošle više ili manje težak prijelaz od svojeg nastanka do procvata. Zavadili su se učenici svih velikih osnivača (Dogen, Nichiren, Honen i Shinran) i osnovali suparničke pokrete razbacane po pokrajinama. Stvari su se smirile tek u 14. stoljeću kad su neki od njihovih nasljednika propali, a neki su pronašli pravi način kojim su privukli poklonike i izgradili službenu vjeru i tako pronijeli svoje vjerovanje širom zemlje. Uvijek su spremno pružali duhovnu utjehu svojim sljedbenicima raznih vjerskih skloSREDNJOVJEKOVNA VISOKA KULTURA (1250.-1550.)nosti, poštovali svoje službene ustanove i držali na okupu svoje vjernike. Sve se to zapaža u povijesti sekti Soto, Hokke i Jodo.

Soto i Hokke. Najprije govorimo o sekti Soto jer je bila najpostojaniji sek-taški pokret toga vremena i najbezazlenija sekta u području vidljive politike. Nakon Dogenove smrti 1253. učenici su proširili njegovu vjersku praksu i postupno širili svoje učenje, osobito u Hokurikuu i Kvushuu, pridobivši mjesne ratnike i druge političke dužnosnike. Svećenici sekte Soto ne samo da su savršeno poznavali svoju vjersku doktrinu, prenoseći svojim pokroviteljima i sljedbenicima najnovija učenja, nego su i poštovali i molili se mjesnim božanstvima kamijima. Zadržali su Buddhe preuzetih mjesnih kapelica, činili čuda i održavali raskošne obrede s otajstvenim pravilima, napjevima iz svetog pisma i dojmljivim molitvama za povoljno vrijeme, žetvu, zdravlje ili sreću uz pratnju bubnjeva i glazbe. Održavali su pogrebne obrede koji su preminulima jamčili spasenje i provodili masovna zaređenja kojima je sekta prihvaćala sljedbenike mjesnih ratnika ili članove obitelji, sela ili radničkih udruga. Tako je sekta brigom o potrebama svojih sljedbenika i prihvaćanjem bogova, kako budističkih, tako i japanskih kamija, dobila potporu pokrajinskih velikaša, mjesnih ratnika i raznih stanovnika sela i gradova. Bijahu to seljaci zemljoposjednici, riječni mornari, sluškinje i »proizvođači sakea, boji-telji, kovači, stolari, glumci, misnici, vamabushiji i dječaci«.15 Godine 1550. svećenici sekte Soto vodili su oko 15.000 hramova raspršenih od sjevernog dijela otoka Honshua do južnog dijela otoka Kviishua. Nichiren, štovan kao osnivač sekte Hokke (Hokkeshu), pobjegao je iz bakufua Kamakura, o čemu govori šesto poglavlje, i proveo svoje posljednje godine poučavajući sljedbenike u zabiti jugozapadno od planine Fuji. Propovijedao je da su ezoterični budistički obredi »primjeren način« spoznavanje istine Lopočeve sutre (Hokekvo) i priznavao vezu hon-jaku između Buddhe i kamija. Također je isticao da kamiji gube svoju moć bez vjere u Lopoč, koju vjernici dokazuju neprestanim ponavljanjem mantre, natnu myčhč rengekyo. Nichirenovi nasljednici, koji su desetljećima bili u žestokom sukobu, nisu osnovali sjedište, nego su ustrojili malene, razbacane vjerske zajednice, većinom u pokrajini Kanto i na njezinim granicama. Za vrijeme razdoblja Muromachi proširili su svoju vjeru na zapad, pa su polagano nastajale vjerske zajednice u srednjem Japanu, osobito u Nari, Sakaiju i Shimogvou. Tako jedan zapis iz sedamdesetih godina 15. stoljeća govori da »su više od polovice 15 William M. Bodiford, Soto Zen in Medicual Japan, Honolulu: UHP, 1993., str. 181. stanovnika Kvota sljedbenici sekte Hokke.16 I neki pripadnici sloja kuge prišli su sekti. Kao što govorimo u sedmom poglavlju, ti su hramovi Hokke postali središtem gradskih vlasti. Nakon skupog sudjelovanja u vojnoj politici sen-goku, mnogi su se najuspješniji obrtnici i trgovci s kraja 16. stoljeća oporavili pa su mnogi pripadali toj sekti. Amidizam. Amidizam ili Jodo (Čista zemlja) imao je najsnažniji utjecaj na političku povijest. A i povijest mu je najsloženija. Od početka je bio povezan sa starom elitom i tu je vezu uvijek održavao, pa i onda kad se pretvorio u pučku vjeru. Složenost mješovite doktrine i prakse koju je naslijedio od elite dovela je do nastanka različitih, suprotstavljenih grana amidističke teologije koje su onda ugrađene u protivničke svećeničke redove i službene stranke. Neki su od tih redova bili usko povezani s elitom u Kvotu, drugi su djelovali u pokrajinama, a treći su se obraćali seljačkom stanovništvu. Povećavao se broj frakcija, mijenjali saveznici i nastavljene su vjerske borbe. U toj općoj slici ipak možemo razaznati dijelove istaknutih amidističkih pokreta, manjih sekti Ji, Bukkoji i Honganji. U početku je Ippenova sekta Ji (Jishu) bio najuspješniji amidistički pokret. Sa svojim je učenicima slijedio učenje Honenove sekte Jodo, i mnogim hodočašćima po srednjem Japanu

pridobio seljake koji su vjerovali da iskrenim zazivanjem nenbutsua (mantra namu Amida butsu) osiguravaju svoje ponovno rođenje u raju. Do vremena procvata Muromachija, oko 1400., Jishu je okupljala oko 2.000 malih vjerskih zajednica, većinom u pokrajini KantoChubu. Do tada je, pak, Shinshu, pokret potekao iz Shinranove sekte Jodo Shin (Prava čista zemlja), ogranka Honenova učenja, razvio svoje snažno sjedište u Bukkojiju, velikom hramu na obroncima istočno od rijeke Kamo. Živio je od priloga vjernika seoskih vjerskih zajednica koje su osnovali njegovi svećenici, a održavali su ga marljivim propovijedanjem, dijeljenjem hamajlija i uporabom sjajnih i eklektičkih svetih slika tijekom obreda. Unutarnju povezanost i pokretljivost pokreta poglavari su održavali određujući pravila postupanja i pod prijetnjom izopćenja i vječnih patnji za otpadnike. Povećanjem broja sljedbenika Shinshiia, svećenici sekte počeli su preobraćivati vjernike Jishua i drugih sekti. Začuđeni svjedok piše godine 1413.: .... u hramu Bukkoji u Shibutaniju, s popisom otkupljenja i rodoslovnih portreta, ljudi vrve kao mravi. To je neshvatljivo.17 16 Berry, The Culture ojcivil War, str. 153. 17 James C. Dobbins, Jodo Shinshu, Shin Buddhism in Medieval Japan, Bloomington: Indiana Uni-versity Press, 1989., str. 112.-13. SREDNJOVJEKOVNA VISOKA KULTURA (1250.-1550.)Bukkoji je bio toliko uspješan daje potpuno zasjenio obližnji hram Honganji, usprkos tomu stoje potonji polagao pravo na izravnu duhovnu vezu sa Shinranom čiji je grob čuvao. Pedeset godina poslije poglavarom Honganjija postaje Rennvo, najsposobniji, najodlučniji i najlukaviji svećenik-političar u japanskoj povijesti. Na nekoliko je načina privukao sljedbenike jednostavnoj vjeri o moći otkupljenja nenbutsua. Iskoristio je svoje veze s elitom kenmon, provodio postupke koji su donijeli sljedbenike hramu Bukkoji, poticao zajedničko pjevanje vjerskih pjesama i dijelio pastirska pisma (ofumi) pisana lako razumljivim, pučkim japanskim jezikom. Zbog mnogih neprijatelja koje su stvorili njegovi svećenici preobrativši velik broj vjernika, Rennvo je odlučio smiriti vjerske sukobe. Upozorio je svoje sljedbenike da ne kleveću druge budističke vjere, a sami da ponajprije štuju nenbutsu i da ne »podcjenjuju razne kamije, buddhe i bodhisattve.«18 Glede kamija, uvjerio je svoje sljedbenike daje za vjernike amidističke vjere prihvatljivo »vjerovati u sve njih zajedno, a ne pojedinačno jer Buddha utjelovljuje kamije.«K Rennvova politička vještina, organizacijske sposobnosti i vjerska popustljivost bijahu djelotvorni. Sljedbenici drugih amidističkih sekti preobratili su se na njegovu vjeru, i godinel481. u veličanstvenom samostanu Yamashina Honganjiju, nekad je snažni samostan Bukkoji potvrdio Rennvou da mu je podčinjen. S vremenom se povećavao broj sljedbenika samostana Honganjija, a Rennvovi su nasljednici učvrstili svoju moć kad su, kao i samostan Bukkoji, dobili pravo izopćenja i kažnjavanja neposlušnih. Izopćenje je bilo snažno sredstvo jer bi time pojedinac postao beskućnik odbačen od svijeta i nije imao (ili imala) pravo na spasenje u zagrobnom životu. Ovako se potužio sin jednog izopćenika: Svi izopćenici odlaze u pakao. Sto je još gore, u ovozemaljskom životu ljudi ga se klone i umire od gladi. On je zaista kažnjen u oba života.20

Do sredine 16. stoljeća poglavari samostana Honganji toliko su isprepleli vjersko učenje i praksu s društvenim, političkim i gospodarskim pojavama daje njihova ustanova postala najmoćnija vjerska sila u srednjem Japanu. 18 Minor L. Rogers, »Rennyo and Jodo Shinshu Piety: The Yoshizaki Years«, MN 36/1, proljeće 1981., str. 28. 19 Dobbins,_/o York Times, 15. ožujka 1999., str. A13; podaci za Japan uzeti su iz: Somucho tokeikvoku: Nihon Tokei Nenkan 1998. (Japanski statistički godišnjak)., Nihon tokei kyokai, Tokio, str. 777. gusto naseljene. Da slika bude jasnija, po jednoj službenoj procjeni gustoća naseljenosti u naseljenim područjima iznosila je oko 1990. godine 1.500 stanovnika po četvornom kilometru, dok je, primjerice, u Njemačkoj bila 360, u Francuskoj 160, a u SAD-u 50 stanovnika.8 Kao rezultat te osobite gustoće naseljenosti, svaki je kilometar infrastrukture — autocesta, željeznica, električnih i telefonskih vodova, pločnika, ulica, podzemnih željeznica, kanalizacije i vodovoda — kao i svaki kilometar što su ga prevaljivala poštanska kola, policajci, vatrogasci, dostavljači ili autobusi, opsluživao mnogo veći broj ljudi nego u onim industrijskim zemljama gdje je prostranost ravnih površina dovela do raštrkanijeg naseljavanja, a time i do manje učinkovitog sustava infrastrukture i državnih službi. Negativne posljedice toga geografskog konteksta uklanjane su njegovanjem takvih norma ponašanja kojima se smanjivala mogućnost pojave socijalne nesnošljivosti i smanjenjem dimenzija modernih kućanskih strojeva i aparata. Uvođenjem posebnog načina poslovanja, poput dostave rezervnih dijelova »u trenutku kad su potrebni« i maloprodaje malih razmjera donekle je ublažen problem skučenoga prostora, kao i proizvodnjom manjih kamiona, automobila i drugih vozila i opreme raznih vrsta. Uvedeni su i oblici rekreacije pogodni za male prostore. Čovjek odmah pomisli na prostore zvane pachinko — predvorja trgovina s nizovima vertikalno postavljenih flipera, gdje igrači mogu za sitniš satima u tišini stajati ili sjediti, jedan do drugoga, trzajući palcima i promatrajući male blještave metalne loptice kako skakuću i kližu se niz ustakljeni labirint do mogućeg dobitka u obliku bombona, cigareta i slično. Uvođenjem moderne industrijske tehnologije geografski je položaj japanskoga otočja postao prednost. U petnaestom smo poglavlju spomenuli kako su se dvadesetih godina neka područja, poput obalnog pojasa Kawasaki na južnoj strani Tokija, počela pretvarati u središta različitih grana moderne industrije. Nakon Rata na Pacifiku taj se razvoj nastavio još većom brzinom pa su se okolica Kawasakija i nekoliko drugih luka uvrstili među područja s najvećim brojem industrijskih postrojenja na svijetu. Obalno područje oko Kavvasakija razvijalo se uistinu takvom brzinom daje luka prestala biti geografski zaseban lokalitet te je postala dijelom gotovo neprekinute industrijske zone oko Tokijskog zaljeva. Nakon dvadeset

godina intenzivnog nasipavanja, do osamdesetih se godina oko petine toga zaljeva pretvorilo u kopno, čime je, po nekoj procjeni, to močvarno područje postalo sjedištem »triju čeličana, Yukio Noguchi: »Land Problems and Policies in Japan: Structural Aspects«, u knjizi: John O. Haley i Kozo Yamamura, urednici: Land Issues in Japan: A Policy Failure?, Society for Japanese Studies, Seattle, 1992., str. 14. U »naseljive prostore« ne ubrajaju se planine, pustare ni jezera. PODUZETNIČKI JAPAN: POLITIKA I GOSPODARSTVO (1945.-1990.)trinaest rafinerija nafte, šest petrokemijskih tvornica za proizvodnju etilen-skih proizvoda, dvanaest drugih kemijskih postrojenja, deset brodogradilišta, dviju tvornica automobila i četrnaest elektrana«, da ne spominjemo tisuće manjih postrojenja.9 I najnovije japanske industrijske zone sve su se više »racionalizirale«, napose u vrijeme stvaranja divovskih konbinatoa u razdolju Showa Genroku. Na tim obalnim terenima, izgrađenim na slanom močvarnom tlu prekrivenom nasipavanjem, ujedinjavali su se operativni dijelovi na obali i skladišta sirovina s postrojenjima za proizvodnju električne struje, rafinerijama i skladištima goriva, industrijskim pogonima poput čeličana, kemijskih postrojenja i brodogradilišta koja su se koristila sirovinama i energijom i, naposljetku, pristaništima i željeznicama za ukrcaj gotovih proizvoda namijenjenih tržištu. Različiti dijelovi tih kombinatoa svoju su tehnologiju modernizirali do maksimuma dozvolama, kupnjom i izumom novih sprava i postupaka. Rafinerije su nabavile opremu za krekiranje kojom se mogla prerađivati sve nekvalitetnija (i stoga jeftinija) sirova nafta. Elektrane su prešle s ugljena na naftu, a šezdesetih su godina uvedena postrojenja za termoelektrane koja su mogla izravno rabiti sirovu naftu. Slično je u tvornice čelika, izgradnjom velikih novih postrojenja, uglavnom tijekom deset godina nakon 1955., ugrađena najbolja oprema koja se u to vrijeme mogla nabaviti, opremljena složenim integriranim, kompjutoriziranim sustavima i pokretnim proizvodnim linijama tako daje najednom kraju tvornice ulazila ruda, prolazila kroz razne faze prerade od golemih visokih peći i linija za lijevanje metala do proizvodnje čeličnih cijevi visokokontrolirane kvalitete koje su izlazile na drugom kraju tvornice, gdje su se izravno ukrcavale na brodove, željeznice ili kamione i odvozile na odredište. Kao što pokazuje ovaj kratki prikaz tehnologije, birokrati i poslovni ljudi što su igrali ključne uloge u tom industrijskom razvitku u razdoblju Showa Genroku široko su poimali svoje zadaće. Osim s obrazovanjem i stručnom podukom, raznim su inicijativama i sredstvima indoktrinacije poticali, kao što smo već spomenuli, efikasnost proizvodnje i predanost radu. Naglaskom na kontrolu kvalitete i smanjenje troškova proizvodnje njihovi su proizvodi postajali sve traženiji na svjetskom tržištu. Zahvaljujući pozornosti što su je pridavali efikasnosti proizvodnih pogona, potrošnji energije i tako dalje, kao i ekspeditivnoj primjeni elektronike, minijaturizaciji, robotima i drugim 9 Yuzuru Hanayama: »Land Use Planning and Industrial Siting Policy« u knjizi: Shigeto Tsuru i Helmut Weidner, urednici: Environmental Policy in Japan, izd. Sigma, Berlin, 1989., str. 417. novostima industrijske tehnologije, Japan je u tim desetljećima osigurao vrlo konkurentan položaj na svjetskim tržištima. Sposobnost uspješnog djelovanja na svjetskim tržištima bila je nužna jer je upravo sudjelovanje na tržištima ekonomske sfere pod utjecajem Washin-gtona Japanu osiguravalo

sredstva za uvoz visoke tehnologije, goriva i drugih sirovina. Štoviše, kako se povezanost i vitalnost zemalja kinesko-sovjetskoga bloka smanjivala i kako je Hladni rat jenjavao, unatoč gorljivim ideolozima na objema stranama, japanski su dužnosnici stekli mogućnost širenja svoje trgovine i na područje iza »željezne zavjese« i postupno razvijali trgovinske odnose s Kinom, SSSR-om i drugim zemljama istočnoga bloka. Nadalje, budući da Japan nije imao kolonijalnog carstva, a uloga mu je u američkoj sferi utjecaja bila marginalna, to mu je omogućilo minimalna ulaganja u vojne svrhe, unatoč čestim pritiscima Washingtona. Relativna sloboda djelovanja vladajuće koalicije, birokrata i industrijalaca u tom, poslijeratnom kontekstu pomogla im je da izbjegnu ili da riješe razorne trgovinske sukobe. Kako je japanska industrija pretjecala inozemne konkurente u jednoj privrednoj grani za drugom, a ovi se drugi počeli obraćati svojim vladama da ih zaštite ograničavanjem uvoza japanskih proizvoda ove ili one vrste, japanske su tvornice zaobišle ta ograničenja tako što su izgradile pogone u tim zemljama i tako postale domaće tvornice, kao u slučaju japanskih tvornica automobila u Americi i u europskim zemljama, što možda daje najdojmljiviju sliku japanske učinkovitosti. Kao manje vidljiva pojava, kad su druge zemlje u procesu industrijalizacije, napose Južna Koreja, Tajvan i neki dijelovi Južne i Jugoistočne Azije, izgradili takve kapacitete da su neke njihove grane postale konkurentnije od japanskih, poput brodogradnje, tekstilne industrije i jednostavne elektronike, japanski su dužnosnici izbjegli velik broj beskorisnih i destruktivnih tržišnih natjecanja tako što su postupno gasili nekonkurentnu domaću proizvodnju nastojeći pritom izazvati minimalne štete radnicima i zajednici, tj. izbornoj bazi LDS-a. Izvori energije. Vodeći ljudi poduzetničkoga Japana shvatili su važnost tih konkurentskih prednosti jer su znali da se sve veći dio robe za japansku široku potrošnju uvozi ili se proizvodi od uvoznih sirovina ili se pak za njezinu proizvodnju rabi uvozno gorivo. Davne 1890. godine, kao što smo već spomenuli, japanska je vanjska trgovina nosila obilježje »nerazvijene« zemlje, jer su se gotovi proizvodi uvozili, a sirovine izvozile. Godine 1914. to se stanje naočigled mijenjalo, tridesetih je godina Japan već postao u znatnoj mjeri ovisan o uvozu hrane (uključujući i dubinski izlov ribe), a PODUZETNIČKI JAPAN: POLITIKA I GOSPODARSTVO (1945.-1990.)počela se javljati i potreba za uvozom goriva, u čemu je najkritičnija bila nafta za vojne svrhe. Nakon ratnoga poraza vlada je stavila naglasak na postizanje neovisnosti u pogledu energije i nastojala što više povećati domaću proizvodnju hrane i ugljena. Ali, pedesetih se godina ta politika promijenila, a u razdoblju Showa Genroku situacija je postala posve drukčija: gotovi su proizvodi činili više od 90% ukupnoga izvoza, a oko 80% uvoza činile su sirovine (prehrambene namirnice, gorivo i drugo) dok su preostalih 20% uvoza činili gotovi proizvodi i strojevi.10 Povećalo se i dubinski izlov, što je još više povećalo ovisnost stanovništva o stranim izvorima energije. Povećanje potrošnje energije u industrijskome dobu osobito je dojmljivo. U razdoblju od 1960. do 1990. ta se potrošnja upeterostručila i narasla s 952.000 milijardi kilokalorija na 4,663.000 milijardi kilokalorija.11 Ta stopa porasta bila je oko 1,63 puta brža od ukupnoga svjetskog porasta.12 U tablici VII dodatka A prikazano je kako je taj porast u potpunosti ovisio o uvozu: dok je domaća proizvodnja energije godine 1955. osiguravala gotovo 79% ukupne potrošnje, godine 1990. njezin je udio u ukupnoj potrošnji energije bio tek 17%.

Takvo stanje nije bilo poželjno. Ubrzo je izblijedjela nada iz ranoga poslijeratnog razdoblja da će domaći ugljen biti gorivo budućnosti, ali se pojavila nuklearna energija kao nova velika mogućnost stjecanja energetske neovisnosti. Japanski su znanstvenici tijekom rata bezuspješno nastojali proizvesti nuklearno oružje i, kako su pedesete odmicale, čak i na vrhuncu antinuklearnog pokreta, atomska je energija privlačila pozornost znanstvenika i državnih dužnosnika. Za ove prve bila je veliko novo znanstveno područje. Drugima je bila izvor energije koji bi mogao svesti ovisnost o uvozu na najmanju mjeru. Godine 1956. postavljeni su temelji za prvu nuklearnu elektranu, koja je (smještena na obali pored Tokaimure, oko 110 km sjeveroistočno od Tokija) puštena u rad 1965. Energetski »šokovi« iz sedamdesetih godina, koji se spominju malo kasnije, dali su poticaja tomu programu pa je početkom devedesetih godina u pogonu bilo već više od četrdeset reaktora na sedamnaest lokacija, koji su proizvodili više od 25% ukupne električne struje. 10 Takafusa Nakamura: The Postivarjapanese Economy, Its Development and Structure, UTP, Tokio, 1981., str. 60. — 61. 11 Japanski statistički godiSnjak za 1996., str. 358. 12 Yano Tsuneta Kinenkai, urednik: Nippon, A Charted Survey ofJapan 1994 — 1995, Kokuseisha, Tokio, 1994. Izračunano na temelju tablica na str. 245. i 246. PODUZETNIČKI JAPAN: POLITIKA I GOSPODARSTVO (1945.-1990.)Primjena atomske energije usporila je rastuću potrebu Japana za uvozom goriva, ali nije osigurala energetsku neovisnost kakvu su državni dužnosnici nastojali postići. Zamišljali su izgradnju niza oplodnih reaktora koji će re-procesirati gorivo i smanjiti potrebu za uvozom urana, ali osamdesetih je godina, zbog tehničkih problema i rastuće zabrinutosti javnosti, većina tih planova odbačena. Izjalovila su se i prijašnja nastojanja Japana da stvori vlastitu tehnologiju fizije pa je Japan i dalje bio prisiljen uvoziti nuklearnu opremu iz Amerike. Zbog nuklearnih pak incidenata u nekim zemljama, napose zbog černobilske katastrofe iz 1986. i uznemirujućih događaja u nuklearnim elektranama u Japanu, javnost se usprotivila svim vrstama nuklearne energije. Naposljetku je japanska nuklearna industrija ostala ovisna o uvoznoj opremi i o gorivu pa se postupno ohladio entuzijazam japanskih dužnosnika prema atomskoj energiji, koji je sedamdesetih godina bio na vrhuncu, stoje dovelo do usporavanja izgradnje nuklearnih elektrana, smanjenja planirane gradnje i nevoljkoga priznanja da atomska energija nije ključ za postizanje energetske neovisnosti. Naprotiv, otprilike godine 1990. pojavili su se problemi oko uskladištenja sve većih količina nuklearnog otpada na japanskom tlu koje je vrlo podložno potresima i oko toga što će se učiniti s radioaktivnim nuklearnim elektranama kad jednog dana prestanu raditi, stoje problem svih industrijskih zemalja. I kad je riječ o ugljenu kao gorivu kojim Japan najviše obiluje, porast njegova uvoza bio je zapanjujući, kao što pokazuje tablica VIII, u dodatku A. Tijekom pedesetih godina, podsjetimo se, japanski su dužnosnici odlučili smanjiti domaću proizvodnju ugljena i uvoziti razne vrste goriva iz inozemstva. No, ugljen je za neke namjene i dalje bio koristan pa je stoga godine 1990. ukupna potrošnja bila dvostruko veća nego pedeset godina prije. No, umjesto da vlastitim zalihama zadovoljava gotovo sve potrebe, Japan je postao toliko ovisan o uvozu daje uvozio 90% potrebnog ugljena. Taje promjena bila usko povezana s promjenama na području proizvodnje električne struje. U desetljećima prije rata, kao što smo spomenuli u petnaestome poglavlju, hidroelektrane su

proizvodile sve veće količine struje. Projektima izgradnje elektrana neposredno nakon rata nastojalo se nastaviti taj smjer, ali su ta nastojanja oko godine 1955. počela doživljavati neuspjeh. Preostale rijeke na kojima su se mogle graditi brane bile su u zabačenim krajevima pa su gradnja elektrana i prijenos struje bili nepodnošljivo skupi. Štoviše, ti su projekti zapinjali zbog pravnih problema jer su elektro-kompanije, koje su opsluživale velike gradove, nastojale iskorištavati udaljene rijeke na štetu lokalnoga stanovništva. Stoga se prešlo na termoelektrane koje su se mogle graditi jeftino na obalnim područjima u blizini velikih gradova I i u konbinatoima, gdje se gorivo iz prekooceanskih brodova moglo istovarivati izravno u divovske peći. Nakon te promjene politike proizvodnje električne struje proizvodnja je brzo rasla, ali pod cijenu naglo rastuće ovisnosti o uvozu. Glede drugih fosilnih goriva, u razdoblju od 1970. do 1990. kapacitet brodova koji su prevozili plin povećao se devet puta pa je devedesetih godina plin zamijenio i ugljen i naftu i kao glavno gorivo za proizvodnju električne struje. Do devedesetih su godina i nuklearna energija i plin velikom brzinom istiskivali ugljen i postajali glavnim izvorima električne struje, ali je nafta od početka devedesetih, ukupno gledano, ostala najveći izvor industrijske energije. Kao što pokazuje tablica VII. u dodatku A, njezina je uloga u proizvodnji energije doživjela vrhunac sedamdesetih godina, ali je 1990. još uvijek činila gotovo polovicu ukupne potrošnje goriva, za razliku od 1955., kad je činila tek 14%. I, da ne zaboravimo, nafta je imala bitnu važnost ne samo za energiju nego i za izradu velikog niza industrijskih proizvoda, napose plastičnih proizvoda, gume, asfalta, umjetnih gnojiva, farmaceutskih proizvoda i mnoštva drugih kemijskih proizvoda. Kao što pokazuje tablica K. u dodatku A, uvoz nafte u Japan povećao se za stotinu puta u razdoblju od pola stoljeća nakon 1940., kad se pitanje nabave nafte prvi put pojavilo kao casus belli. Trgovina i industrijska proizvodnja. Uvoz velikih količina goriva omogućio je golemo povećanje proizvodnje, ali i razmjerno povećanje izvoza. Nadalje, razboritost je nalagala pribavljanje strane valute i zlata za pokriće troškova uvoza u slučaju smanjenja izvoza, bilo zbog političkih, ekonomskih ili nekih drugih razloga. Tijekom pedesetih godina, obnovom gospodarstva, Japan je neprestano imao trgovački deficit zbog kojega je morao odgađati uvoz prijeko potrebnih postrojenja i drugih proizvoda, ali se šezdesetih godina stanje promijenilo pa je od 1965. imao gotovo stalni suficit. Zapravo, tim su suficitima japanske zalihe valuta toliko porasle daje ta zemlja osamdesetih godina postala vlasnikom najvećih količina stranih valuta pa su japanski poduzetnici počeli ulagati sredstva u cijeli niz nekretnina u drugim zemljama. U međuvremenu je s pomoću nekoliko metoda strana konkurencija na domaćemu tržištu držana pod nadzorom. U početku, dok se ratom uništena japanska industrija nije mogla natjecati na tržištu, uobičajena kontrola uvoza je umanjivala na najmanju mjeru upliv stranih proizvođača na japanskom tržištu, kojih je ionako bilo malo jer se smatralo da tržište bombama uništenog Japana nije vrijedno pažnje. Od pedesetih godina vlasti su postupno ukidale carinske zapreke, često zbog pritisaka drugih zemalja. U 1960. godini 500 proizvoda podlijegalo je uvoznim ograničenjima. Do godine 1975. taj se broj smanjio na samo 29 a do 1987. na 23 proizvoda, uglavnom poljoprivredna.

No, čak su i u razdoblju Showa Genroku mnoge strane tvrtke pokazivale vrlo malo zanimanja za japansko tržište i minimalno se trudile osmisliti proizvode kojima bi zadovoljili posebne potrebe i želje toga tržišta. Ono što je bilo jednako loše, mnoge su strane tvrtke prihvaćale proizvodne norme svojih zemalja kao univerzalne norme industrijskoga svijeta i nisu se trudile naučiti jezik i upoznati kulturu Japana kako bi postigle uspjeh na njegovu tržištu. A i one tvrtke koje su nastojale plasirati svoje proizvode na uobičajeni način obično su nailazile na bezbroj problema, neke zbog vlastita neznanja, neke zbog nezainteresiranosti potrošača, a neke opet zbog namjernog ometanja od strane japanskih gospodarskih i vladajućih interesnih skupina. Unatoč tom mnoštvu problema, u razdoblju Showa Genroku otvarano je sve više lanaca prodavaonice gotovih jela i drugih stranih tvrtki. No, domaća je proizvodnja općenito i dalje cvjetala zbog rastućeg domaćeg tržišta, a u međuvremenu je naučila i kako poslovati u inozemstvu. Stogaje imala dovoljno vremena za osvajanje vanjskih tržišta radi namicanja sredstava za financiranje uvoza sirovina i drugih proizvoda i usluga potrebnih za rastuće japansko stanovništvo i njegovu sve veću potrošnju po stanovniku. Moramo istaknuti kvalitativnu važnost japanske vanjske trgovine jer je ona u kvantitativnom smislu imala manji udio u bruto nacionalnom proizvodu nego u prijeratnim godinama, što može prikriti njezinu neizmjernu važnost za dobrobit poduzetničkoga Japana. Zahvaljujući golemom rastu domaće potrošnje u razdoblju Showa Genroku i visokoj vrijednosti japanskih tehnološki savršenih izvoznih proizvoda, vanjska je trgovina činila 10 do 15 % ukupnoga bruto nacionalnog proizvoda, dok je tridesetih godina činila 20%. Ali, bez tih 15% i, što je još važnije, bez golemog uvoza fosilnog goriva koji je omogućio proizvodnju velikih količina energije kasniji se naraštaji ne bi mogli s nostalgijom prisjećati procvata iz razdoblja Showa Genroku. Mnoge statistike pokazuju domet industrijskog razvoja što ga je Japan doživio tih godina. Taj golemi porast industrijske proizvodnje, postignut tako malim povećanjem broja industrijske radne snage, pretočio se u znatan porast životnoga standarda. Ne samo da je time smanjena zatomljena poslijeratna potražnja za boljim uvjetima stanovanja, za izgradnjom infrastrukture u velikim gradovima i stvaranjem udobnosti što su postojale već godine 1960. nego je osigurana i opskrba robom i uslugama, koja je rasla još brže od porasta PODUZETNIČKI JAPAN: POLITIKA I GOSPODARSTVO (1945.-1990.)stanovništva. To je rezultiralo znatnim povećanjem potrošnje po stanovniku, stoje ujedno pokazatelj sličnosti između japanskog i američkog puta razvoja od pedesetih godina 20. stoljeća. Nadalje, povećanom je proizvodnjom omogućen izvoz dovoljnih količina proizvoda za financiranje uvoza i punjenje već spomenutih madraca novcem — neki kažu previše raskošnih madraca — zalihama stranih valuta. Ukratko, u razdoblju od najmanje četrdeset godina poduzetnička je strategija za stjecanje globalnih sirovina bila za Japan mnogo povoljnija od prijašnje strategije izgradnje kolonijalnoga carstva. POLITIKA U razdoblju Showa Genroku glavni ju pečat politici davala ekonomija poduzetničkog industrijalizma i to je razlog koji izvrsno objašnjava zašto političari, kad su na vlasti, vole »mir i napredak«. Poput napretka iz 17. stoljeća-koji je omogućio dugotrajni opstanak režima Tokugawa, materijalni napredak toga razdoblja gotovo neprekidnoga procvata doživjele su narodne mase u dovoljnom broju da osiguraju široku potporu postojećemu poretku.

Nezadovoljstva je, naravno, i dalje bilo, ali vrlo podijeljenog i lokalnog karaktera pa nije moglo doći do većih nemira kakve je godine 1960. uspio pobuditi predsjednik vlade Kishi. U tim se uvjetima koalicija konzervativnih političara LDS-a, sa svojim vezama u gospodarstvu i birokraciji, uspjela održati sve do devedesetih godina. LDS se održao, i to unatoč raznim problemima toga vremena, oštrim osobnim nadmetanjima, slaboj kreativnoj energiji, sve većim optužbama za korupciju i padu potpore javnosti. To stanje podsjeća na još jednu povijesnu usporedbu: kao što su početne faze razdoblja Tokugawa i Meiji bile faze dinamičnog i snažnog vodstva, nakon čega je nastupila politička neučinkovitost, tako je i LDS, kako su desetljeća prolazila, čini se, sve manje sposoban djelotvorno osmišljavati politiku. Unutarnji problemi. Duh unutarnjih političkih napetosti može se doživjeti kroz probleme studenata, seljaka, nadničara i žrtava industrijskog onečišćenja. U drugoj polovici šezdesetih godina, kad je Washington zapadao u kopneni rat u Vijetnamu — vrlo slično kao i Tokio u Kini trideset godina prije toga — dužnosnici LDS-a uspjeli su iskoristiti potrebu Amerike za suradnjom i ponovno uspostavili vlast na otočnim lancima Ryukyu i Bonin. No, nisu uspjeli izbjeći negodovanje javnosti zbog američke politike prema Jugoistočnoj Aziji, napose zbog uporabe vojnih baza u Japanu. Naprotiv, pitanje Vijetnama ispreplelo se s drugim događajima, stoje među intelektualcima i studentima uzrokovalo snažno i izrazito neprijateljstvo prema vašin-gtonskoj politici i tokijskom popuštanju toj politici. Šezdesetih se godina prvi poslijeratni naraštaj upisivao na više škole, naraštaj svjestan poteškoća i emocionalnih previranja zbog ratnoga poraza, ali i nošen snovima povezanih s poslijeratnom retorikom o miru, demokraciji, ljudskim pravima i euforičnim obećanjima socijalizma. No, čekale su ih prepune učionice i predavaonice, dosadna nastava i monotona budućnost u ulozi zaposlenika nižega ranga na dosadnim poslovima — zapravo život proletera po gledištu marksističkoga intelektualnog miljea kojim su bili okruženi. Ni oni studenti koji su studirali prirodne znanstvene predmete i tehnologiju, koji su se s razlogom mogli smatrati predvodnicima ljudskog napretka, nisu vidjeli ružičaste budućnosti, jer su znanost i tehnologiju smatrali »oruđem okrutnoga tehnokratskog režima, u kojemu je sveučilišni znanstvenik samo obični zaposlenik«.13 Način na koji su doživljavali svoju lošu sudbinu podsjeća na mladež iz kasnog razdoblja Meiji, što smo spomenuli u četrnaestome poglavlju, iako su djela naraštaja njihovih roditelja bacala sasvim drukčiju sjenu na njihov život od one što su je djela slavnih utemeljitelja vladavine Meiji bacila na živote tadašnje mlade generacije. Čini se da se osobno nezadovoljstvo tog naraštaja studenata pridružilo sveopćoj ogorčenosti američkom politikom i razočaranju inteligencije neuspjehom socijalizma te dovelo do razdoblja snažnih studentskih protesta. Iako studenti nisu dobili nikakvu značajnu potporu širih slojeva naroda, tijekom 1968. i 1969. njihovim je protestima uime mira, društvene pravde i reforme sveučilišta prekinuta nastava na 115 obrazovnih institucija različitih vrsta. Paralizirali su velik broj viših škola i fakulteta, uključujući i one najuglednije, i, naposljetku, prisilili vladu da pošalje jake policijske snage koje su uspostavile red na sveučilištima uz vrlo mali broj slomljenih glava. Suprotnost između djelovanja te policije i one prijeratne bila je zapanjujuća — barem za vanjski svijet. Sljedećih se godina djelovanje studenata znatno smanjilo, a 1971. i 1972. najviše se očitovalo u agresivnim i terorističkim akcijama, u zemlji i

inozemstvu, šačice ekstremista koji su svojim djelima u potpunosti od sebe udaljili široku javnost. No, dotada je studentsko nezadovoljstvo odigralo ulogu i u jednom od najduljih sukoba u razdoblju Showa Genroku — sukoba koji je izbio zbog vladine odluke iz 1966. o izgradnji nove međunarodne zračne luke radi naglo 13 Shigeru Nakayama: Science, Technology and Society in Posttvar Japan, Kegan Paul International, London, 1991., str. 132. PODUZETNIČKI JAPAN: POLITIKA I GOSPODARSTVO (1945.-1990.)rastućeg sudjelovanja Japana u svjetskoj ekonomiji. Oduzimanje obradive zemlje blizu grada Narita, istočno od Tokija, izazvalo je otpor 350 zemljoradničkih obitelji čija je zemlja bila u opasnosti, a godine 1968. njihovim su se protestima pridružile brigade dobro organiziranih i snažno motiviranih studenata. Sučeljavanja policije i protivnika izgradnje zračne luke, koja su katkad završavala nasiljem, privukla su veliku pozornost medija i pobudila široke simpatije prema zemljoradnicima. Te se simpatije nisu pretvorile u široke javne proteste protiv izgradnje zračne luke, ali su prisilile vladu da uspori provedbu toga projekta pa je na kraju sagrađena samo jedna pista, koja je poslije postala vrlo zagušena jer je ta zračna luka prerasla u jednu od šest najprometnijih zračnih luka na svijetu. Te su razmirice trajale godinama i s vremenom postale manje-više simbolom pravednog otpora vladajućim vrijednostima i dnevnoj politici. Također su bile znak sveopće žalosti za poljodjelskim društvom koje je nestajalo pred bujicom industrijalizacije. Jedan drugi problem koji je nastao kao rezultat ekonomskoga procvata pedesetih godina i povećavao se šezdesetih godina bio je manje dramatičan, ali jednako nesmiljen kao i borba oko žrtvovanja zemljoradnika i njihove zemlje u korist ere zrakoplova. Bio je to sve veći broj neredovito zaposlenih nadničara, koji su uglavnom radili u brodogradnji i građevinarstvu, ali i kao pomoćna radna snaga u raznim drugim granama. Mnogi su od njih bili problematični ljudi, često alkoholičari, najčešće neoženjeni ili rastavljeni ili odvojeni od obitelji, slabo obrazovani ili malodobnici. Budući da su im poslove pribavljali posrednici, obično povezani s mafijom (yakuza), poslodavci su se prema njima često okrutno ponašali, slabo su ih plaćali, s obzirom na opasne poslove koje su obavljali, a nisu imali ni osiguranja ni ikakve druge pogodnosti. Tijekom procvata građevinarstva šezdesetih godina njihov je broj naglo rastao pa su sirotinjske četvrti u kojima su živjeli, poput četvrti Sanya u sjeveroistočnom dijelu Tokija, postale prenapučene tako da je sve više tih radnika tražilo smještaj po drugim dijelovima velikih gradova. U povremenim neredima i demonstracijama radnici su se sukobljavali s lokalnom policijom i odredima specijalnih jedinica, ali su ti okršaji s vremenom potaknuli lokalne vlasti i institucije na pružanje pomoći tim radnicima. Kako je razdoblje Showa Genroku odmicalo, problem nemilosrdno izrabljivanih nadničara ublažen je i sve većom potražnjom za radnom snagom, što je dovelo do povećanja nadnica sve do dolaska recesije oko godine 1990. Baš kad je ogorčenje nadničara poremetilo politički mir, na sceni se pojavio još jedan neželjeni oblik industrijskoga doba — onečišćenje okoliša. Tijekom šezdesetih godina, što ćemo potpunije obraditi u devetnaestome poglavlju, razni oblici onečišćenja i, kao najstrašniji, otrovanje uzrokovano ispuštanjem industrijskoga otpada, doveli su do žestokih pravnih i političkih

obračuna. Vlada je, uglavnom sedamdesetih godina, sa zakašnjenjem uvela jasnije mehanizme pregovora i naknada šteta, stroža ograničenja rada onečišćivača, kao i donekle strože zakone o zaštiti okoliša, čime je do godine 1980. velik dio problema uklonjen. No, ostali su rafiniraniji, prikriveniji i dalekosežniji problemi okoliša. Trgovinski problemi. Kako su se početkom sedamdesetih godina pitanja Vijetnamskog rata, studentskog nezadovoljstva, zračne luke Narita, nadničara i onečišćenja okoliša polako povlačila s političke pozornice, tokijski su dužnosnici nailazili na niz poteškoća povezanih s trgovinom, koji su djelomično bili posljedicom brze i goleme japanske industrijalizacije. U to je vrijeme američka industrija već izgubila mnoge političke, ekonomske i tehnološke prednosti zbog kojih je godine 1945. »slobodna trgovina«, što znači međunarodna trgovina s minimalnom regulativom, bila poželjna, jer je japanska industrija postala njezinim najopasnijim suparnikom. Sposobnost američke industrije za natjecanje na vanjskom tržištu još je više oslabljena lošim financijskim odlukama Washingtona glede skupoga rata u Vijetnamu i s njim povezanih programa u Americi, što je uzrokovalo visoku inflaciju. Jednim nizom poteza, povučenih radi rješavanja tih problema, američki je predsjednik Richard Nixon izvršio pritisak na Tokio da smanji izvoz u SAD, napose tekstilnih proizvoda, i jednostrano je promijenio američku politiku prema Kini tako stoje vladu u Beijingu priznao kao legitimnu. Također je ukinuo poslijeratni tečaj između yena i dolara, koji je iznosio 360 vena za jedan dolar, i zabranio izvoz soje iz SAD-a. Ti su potezi, poznati pod zajedničkim imenom kao »Nbtonovi šokovi«, uznemirili Tokio, stoje i političare i narod više nego ikada učinilo svjesnijim vrlo velike ranjivosti japanskog novog izobilja. No, stvari su se razvijale tako da je Japan u nekoliko godina prebrodio posljedice tih šokova, u prvome redu diplomatskim umijećem i strogom samodisciplinom. Da ukratko pojasnimo, prijepor oko tekstilne industrije, kao jedan od prvih primjera one vrste trgovinskih sporova koji su se pojavljivali svaki put kad bi konkurentski položaj neke grane rastao ili padao, razriješen je kompromisima postignutim ad hoc i, poslije, namjernim smanjenjem japanske tekstilne industrije. Obrat američke politike prema Kini potaknuo je Japan, koji je do tada nevoljko prihvaćao američko stajalište o nepriznavanju Kine, na brzu promjenu vlastitoga stajališta. Nakon toga obrata japanske su tvrtke imale kudikamo veću slobodu poslovati s Kinom pa su sljedećih godina na tom području pretekle sve druge zemlje, uključujući i Ameriku. PODUZETNIČKI JAPAN: POLITIKA I GOSPODARSTVO (1945.-1990.)Zbog središnje uloge američkoga dolara u međunarodnim transakcijama, izgledalo je da će Nbconova odluka o ukidanju fiksnog tečaja između dolara i yena dovesti u opasnost japanski izvoz, a time i japansku platnu moć, bitnu za uvoz, jer će cijene istisnuti japanske proizvode sa stranih tržišta. No, većina je japanskih izvoznika u roku od nekoliko godina prevladala tu poteškoću, uglavnom smanjenjem troškova proizvodnje i prihvaćanjem nižih profita pa su naposljetku oni prisilili strane proizvođače da poboljšaju svoju učinkovitost. U međuvremenu je velik priljev jeftinijih dolara, što je bila druga strana medalje u promjeni tečaja, olakšao Japancima punjenje zaliha stranih valuta i financiranje uvoza. No, na kritičnom području nafte ta je uvozna prednost bila kratkoga vijeka. U to je vrijeme Japan već bio, kao što smo spomenuli, jedan od najvećih potrošača nafte, a 80% nafte uvozio je sa Srednjega istoka. Godine 1973. i ponovno od 1978. do 1980. zemlje Srednjega istoka upotrijebile su svoju naftu kao oružje u regionalnim sukobima i tako doveli do nestašice nafte

na tržištu i porasta cijene nafte s oko 2 dolara po barelu, koliko je iznosila 1973., na oko 30 dolara po barelu godine 1980., nakon čega je opet pala na prijašnju razinu. Japanska je industrija na taj skok cijene nafte reagirala povećanjem učinkovitosti goriva i pronalaženjem alternativnih izvora energije, u prvome redu izgradnjom nuklearnih elektrana, pa je naposljetku uspjela očuvati svoj položaj na međunarodnom tržištu. Taj se ishod očitovao u krivulji japanskoga izvoza u SAD. Napokon, Nixonovo je zamrzavanje izvoza soje uzrokovalo udarni val u cijelom Japanu jer je soja bila jedna od osnovnih namirnica, a više od 90% uvozilo se iz Amerike. Taj potez Washingtona naglo je Japance podsjetio na činjenicu da ih embargo na uvoz hrane može vrlo brzo i ozbiljno ugroziti. No, unatoč svim uznemirenjima i mogućim strašnim posljedicama, Washin-gton je ubrzo ukinuo svoju odluku o izvozu soje, očito zbog toga što se financijska šteta prouzročena američkim proizvođačima soje, veletrgovcima i izvoznicima pretakala u političku štetu za vašingtonske vođe mnogo brže i djelotvornije nego što su pretpostavljali. U konačnici, ono stoje izgledalo, barem potencijalno, kao najveća od nekoliko vanjskotrgovinskih kriza pokazalo se kao kratkog vijeka i s najmanje učinka. Osim toga, nije imalo gotovo nikakvih posljedica na japansku politiku opskrbe hranom: dok je Japan godine 1950. uvozio oko 60% soje, godine 1970. uvozio je najmanje 95%, kao i u razdoblju nakon te godine. Korupcija i državna riznica. Kako se LDS šezdesetih godina učvršćivao na vlasti i kako je razvojem industrije uspjeh na području trgovine postajao sve važniji a poremećaji na tržištu sve veći i učestaliji, ilegalni su poslovi postajali sve uobičajeniji i po opsegu veći. Nekoliko poremećaja s početka sedamdesetih godina zaoštrilo je stanje na tržištu, kao i ambiciozni planovi razvoja Tanake Kakueija, predsjednika vlade od 1972. do 1974. i dugogodišnjeg moćnika u LDS-u. Njegovi prijedlozi za izgradnju industrijskih postrojenja po cijeloj unutrašnjosti Japana, radi ublažavanja problema prenapučenosti u gradovima i gospodarskog zaostajanja sela, doveli su do velikih špekulacija zemljom, visoke inflacije, mnoštva korumpcionaških pogodbi između poslovnih i političkih interesenata i do sramotnih otkrića u tisku. Ti su događaji rezultirali nizom velikih skandala koji su sedamdesetih godina bacali ljagu na jednu za drugom vladu LDS-a i dovele do frakcijskih sukoba unutar stranke i gnušanja javnosti izvan nje. U to je vrijeme LDS bio suočen s još jednim problemom. U prvim godinama procvata vlada je imala takav godišnji suficit proračuna kakav se samo može zamisliti: stopa servisiranja dugova pala je 1965. na 0,2% i tek 1973. narasla na 3% unatoč smanjenju poreza (sa 16,4% nacionalnog dohotka u godini 1953. na 11,7% u 1975. godini).14 No, do godine 1975. najbrža stopa ekonomskog razvitka postala je stvar prošlosti. »Nkonovi šokovi« donijeli su poteškoće, a inflacija je rasla. Čelnici LDS-a nastojali su se nositi s unutarnjim problemima i očuvati potporu birača donošenjem raznih mjera za poboljšanje stanja, napose jamčenjem cijena poljoprivrednih proizvoda i nizom socijalnih programa u korist radnika, starijih ljudi i drugih ugroženih skupina, kao i industrijskih grana koje su se našle u poteškoćama. Dobar pokazatelj tih kretanja mogu biti izdaci za socijalno osiguranje koji su se od 1973. do 1990. povećali trinaest puta i premašili iznos od 53.000 milijardi jena. Ta socijalna politika, uz smanjenje stope financijskoga priljeva, dovela je do proračunskog deficita: godine 1980. stopa servisiranja duga premašilo je 10%, a 1987. čak 20%, što je naposljetku prisililo čelnike LDS-a da se obračunaju s tim deficitom. Tijekom osamdesetih

godina počeli su prodavati (»privatizirati«, po parlance dejour) državnu imovinu poput Japanskih nacionalnih željeznica i Japan Airlinesa i povećavati poreze, a smanjivati socijalne programe. Smanjili su izdatke iz proračuna za sveučilišta, za znanstvene projekte, za razvoj nuklearne energije, za zaštitu okoliša i za mnoga druga područja. Nije čudno što su ti potezi ogorčili razne interesne skupine i udaljili birače. Iznimna popularnost Nakasonea Yasuhira, predsjednika vlade od 14 Japanski statistici godišnjak za 1960., str. 429, za 1996., str. 492. i 504. Lokalni su porezi odvojeni: 5,8% za 1953. i 6,6% za 1975. PODUZETNIČKI JAPAN: POLITIKA I GOSPODARSTVO (1945.-1990.)1982. do 1987., uz golemi procvat spekulacija (takozvane ekonomske sapunice), na nekoje vrijeme prikrila propadanje LDS-a. No, nakon niza nepovoljnih događaja — Nakasoneova odlaska s vlasti 1987., izbijanja novog velikog skandala 1988., careve smrti 1989. i početka nestajanja ekonomskoga procvata — konzervativna se koalicija raspala, demoralizirala i diskreditirala. Tako je Japan došao u ruke niza slabih, kratkotrajnih, privremenih vlada, sastavljenih stvaranjem koalicija ad hoc, čija se snaga sastojala samo u tome što nisu imale jačega protivnika. A razdoblje Showa Genroku — kako došlo, tako prošlo.DRUŠTVO I OKOLIŠ (1945.-1990.) PREGLED POGLAVLJA Društvena pitanja Slabljenje poljoprivrede Aspekti urbanizacije Pitanja spolova Manjine Religija Pitanja okoliša Onečišćenje okoliša Japanske šume Uništenje prirodnih bogatstava Potaknuti brzim ekonomskim razvitkom poduzetničkoga Japana i velikim materijalnim napretkom stanovništva, mnogi su učenjaci pisali o poslijeratnom japanskom »gospodarskom čudu«. Pronicljiviji su promatrači zapazili daje taj materijalni napredak popraćen društvenim i ekološkim problemima koji zavrjeđuju jednaku pozornost. Problemi o kojima smo pisali u osamnaestome poglavlju — nezadovoljstvo studenata, nadničara, seljaka koji su izgubili zemlju zbog izgradnje zračne luke Narita i ljudi otrovanih industrijskim otpadom — bili su tek nagovještaji budućih problema i tek vrh ledenjaka problema i poteškoća što zaslužuju pomnjiviju obradu. Društvena pitanja Godina 1960. pogodno je razmeđe u obrađivanju političko-gospodarske povijesti poduzetničkoga Japana, jer je to godina u kojoj je dotadašnje glavno DRUŠTVO I OKOLIŠ (1945.-1990.)pitanje — ratni poraz i njegove političke posljedice — ustupilo mjesto novim pitanjima, uglavnom gospodarskim. No, kad je riječ o društvenoj povijesti najvažnije se teme odnose na dugoročne posljedice same industrijalizacije. U te teme ubrajamo ulogu poljoprivrede u društvu, aspekte urbanizacije, odnos prema spolovima i manjinama te stanje i ulogu religije. Te su teme u prijeratnim desetljećima, kao što pokazuju prethodna poglavlja, izazivale zabrinutost, rasprave i donošenje raznih zakona, a nakon 1945. ponovno su postale aktualne, napose u razdoblju Showa Genroku.

SLABLJENJE POLJOPRIVREDE Industrijalizacija, gotovo u pravilu, dovodi do promjene u društvu u smislu da poljoprivreda prestaje biti središnjom proizvodnom društvenom djelatnosti društva i postaje krajnje sporedna djelatnost i, sukladno tomu, društvena sila teža seli se sa sela u grad. Najsnažniji čimbenik s pomoću kojega industrijalizacija pretvara poljoprivredu u marginalnu granu jest početak uporabe fosilnih goriva i anorganskih izvora energije. To je uništilo gotovo monopolski položaj poljoprivrednih izvora energije, uglavnom prehrambenih namirnica, a golem niz tehnoloških promjena prouzročenih primjenom tih novih izvora energije omogućavao je sve većem broju ljudi zaposlenje izvan poljoprivrede. Bezbrojne statistike pokazuju da je marginalizacija japanske poljoprivrede započela u razdoblju Meiji, ali se taj proces nakon Rata na Pacifiku ubrzao, napose u razdoblju Showa Genroku. No, poljoprivreda je sve do godine 1950. bila značajan društveni i gospodarski čimbenik, bilo u pogledu količine ljudskoga rada bilo njezina udjela u gospodarstvu. No, do 1990. njezina je uloga postala neznatna — činila je oko 5% ukupnoga nacionalnog gospodarstva, s tendencijom daljnjeg opadanja. Unatoč znatnom smanjenju uloge poljoprivrede nakon godine 1950., taj je proces tekao nevjerojatno glatko, uz vrlo male i povremene probleme, koji su obično izbijali kad bi neka poljoprivredna interesna skupina došla u Tokio nalijepiti plakate i demonstrirati pred Saborom u znak protesta protiv neke vladine mjere. Svjesni životne bijede na selu i političkih napetosti iz dvadesetih i tridesetih godina, prouzročenih povećanjem uvoza riže iz japanskih kolonija, kao i slabljenja izvoznog tržišta svile, čovjek se pita kako je ovo, kasnije i mnogo veće slabljenje poljoprivrede provedeno uz tako neznatne društvene probleme. Kako je bilo moguće, u slučaju, primjerice, svile, da u razdoblju od deset godina, od 1921. do 1931., pad cijene svile na vanjskom tržištu u iznosu od 33% izazove bijedu na selu, dok se životni standard seljaka — proizvođača svile — u razdoblju od 1960. do 1990. poboljšao, iako se ukupna proizvodnja svile smanjila 68%? Nameće se jednostavni odgovor: kad se rad na selu više nije isplatio, bilo je moguće naći posla drugdje. Iako je zbog mehanizacije poljoprivrede velik dio radne snage u poljoprivredi postao suvišan (broj mehaničkih oračica popeo se od 1955. do 1965. sa 64.000 na 2,500.000, a do sredine osamdesetih godina dosegnuo je čak broj od 4,400.000, jer su u tom razdoblju traktori-orači zamijenili ručne oračice), u Japanu je od 1947. do 1990., u industrijskim područjima, otvoreno 28 milijuna novih radnih mjesta, dok je u istom razdoblju u poljoprivredi i šumarstvu bez posla ostalo oko 13 milijuna ljudi. Dakle, mehanizacija poljoprivrede nije uzrokovala brojnu nezaposlenost. Štoviše, čini se da su mnogi napuštali poljoprivredu po vlastitoj želji, a ne iz nužde. Većina je starijih poljoprivrednika ostajala na selu ili se čak vraćala na selo nakon radnoga vijeka u drugom zanimanju, dok su mlađi ljudi imali priliku napuštati težački život, što su i činili. No, čovjek se ipak pita kako je moguće da ta masovna seoba seljaka u gradove, gdje su bili ovisni o radnom mjestu, nije bila popraćena širenjem smrdljivih, golemih i problematičnih gradskih i prigradskih siromašnih četvrti kakve su postojale u gradovima nekih drugih zemalja, od Londona s početka devetnaestoga stoljeća do današnjih velikih gradova na drugim kontinentima. Zasigurno je bilo nekih nemilih pojava. Na kraju krajeva, slabljenje

poljoprivrede kao i zatvaranje rudnika ugljena, uistinu su pridonijeli stvaranju prije spomenutih sirotinjskih četvrti gradskih nadničara. No, njihov je broj po svjetskim standardima bio skroman. Ključni je čimbenik bila činjenica da odlazak sa sela nije značio istjerivanje ljudi iz domova. Dok je u popisu iz dvadesetih godina oko 5,5 milijuna obitelji službeno navedeno kao poljodjelske obitelji, taj se broj povećavao poslije 1943., nakon što su gradovi nestajali u plamenu, pa ih je godine 1960. još uvijek bilo 6 milijuna. Taj se broj smanjio na manje od 5 milijuna tek sredinom sedamdesetih godina, a tek je 1990. pao na manje od 4 milijuna. Ali, vidi i Japanski statistički godišnjak za 1996., str. 84. Japanski statistički podaci uvijek mogu zavarati jer velik dio posla na selu obavljaju članovi obitelji kao dodatni rad, tj. uz glavni svoj posao drugdje. Jedan od čimbenika toliko velikoga broja seoskih obitelji zasigurno je bila i činjenica da seljaci nisu bili spremni prodati svoja imanja zbog sentimentalne povezanosti s njima, zato što nije bilo lako drugdje naći zadovoljavajući smještaj i zbog vrlo visoke tržišne vrijednosti zemljišta pa je zemlja značila sigurnost u mogućim teškim vremenima. I, stoje bilo jednako važno, nije im bilo potrebno prodavati imanja. Umjesto toga, mnogi su uz poslove DRUŠTVO I OKOLIŠ (1945.-1990.)u industriji obrađivali svoju zemlju i tako uspijevali s obiteljima ostajati u svojim domovima, pa je stoga prelazak na industrijalizaciju bio mnogo po-stupniji nego što bi se dalo zaključiti po statističkim podacima o zapošljavanju i proizvodnji. Razlozi zbog kojih je tako velik broj seoskih obitelji nakon zapošljavanja u industriji ostajao na selu u prvome redu leže u geografiji Japana a potom i u državnoj politici. Geografija je na više načina ublažila prelazak u industrijsko društvo. Budući da je japansko stanovništvo uglavnom živjelo na malim, gusto naseljenim ravničarskim dijelovima japanskoga otočja, većina je seoskoga stanovništva stanovala u blizini gradova, što im je omogućivalo kratko putovanje na posao u grad, bilo da su radili puno ili skraćeno radno vrijeme, u građevinarstvu, tvornicama i u trgovini. To je putovanje u razdoblju Showa Genroku još više olakšano brzom izgradnjom cesta i povećanjem broja motornih vozila, stoje znatno ublažilo opadanje usluga seoskih autobusa i željeznica. Nadalje, zbog lošeg upravljanja rastom gradova brzo su povećane mogućnosti zaposlenja izvan njih. I, naposljetku, kako su seoska gospodarstva bila mala, zahvaljujući mehanizaciji bilo ihje moguće obrađivati u slobodno vrijeme tako da su zaposleni radnici vikendom pomagali ostalim članovima obitelji koji su obrađivali zemlju tijekom tjedna. Zahvaljujući geografskim uvjetima sve se više seljaka zapošljavalo u drugim granama, tako daje godine 1990. bilo tek oko 15% onih koji su se bavili isključivo poljoprivredom. Seljaci su postali tako malobrojni zato što na selu nije bilo više posla pa nisu niti pokušavali ostati. Tablice IV. i V. u dodatku A pokazuju promjene na selu i razloge tih promjena. Ti statistički podaci u biti otkrivaju daje velik dio prihoda od poljoprivrede, kako su godine odmicale, odlazio na gospodarske troškove, a ostatak je pokrivao sve manji dio potreba seoske obitelji. Taj je dio prihoda kasnih pedesetih godina u prosjeku iznosio oko 60% ukupnih prihoda jedne poljodjelske obitelji, a do devedesetih godina smanjio se na četvrtinu ili još manje. Nadalje, ako imamo na umu daje velik dio ukupnih prihoda dolazio od prodaje riže i daje u gotovo cijelom tom razdoblju država potporom proizvodnje riže održavala njezinu prodajnu cijenu na osjetno višoj razini nego što je tržište tražilo, onda je stvarni pad profitabilnosti bio još veći.

No, životni troškovi seoskih obitelji sve su se više pokrivali iz drugih prihoda, pa čak djelomično i troškovi samoga poljodjelstva. I, što je najvažnije, zarada od posla u industriji, uglavnom u obliku plaća i nadnica, bila je u razdoblju Showa Genroku glavnim izvorom prihoda većine seoskih obitelji. No, razne potpore i rente, uključujući i mirovine za starije seljake, postajale su na selu osamdesetih godina važnije nego prihodi od zemljoradnje. Ti posebni dodaci bili su dio šire državne politike potpore poljoprivredi. Kako se ta politika razvijala, ona je i u Japanu, kao i u drugim industrijskim zemljama, obuhvaćala velik niz programa u svrhu podupiranja poljoprivredne proizvodnje i prosperiteta sela i, kao quid pro quo, služila opstanku političara na vlasti. Godine 1990. jedan je LDS-ov zastupnik u Saboru objasnio političku logiku takvoga odnosa ovim riječima: »Ljudi često kažu da LDS danas, za razliku od nekada, dobiva tek 10% glasova od seljaka. Ali, oni nisu poput ljudi s plaćom. Oni su pametni. A N6kyo [zemljoradničke zadruge] u blizini velikih gradova obiluju financijskim sredstvima. Ne možeš pobijediti na izborima ako su oni protiv tebe.«1 Zbog toga, zaključio je, treba podupirati interese zemljoradnika. Ključna mjera agrarne politike bila je održavanje visoke cijene riže, uglavnom putem ograničavanja uvoza, reguliranja veleprodajne cijene, us-kladištenja viškova proizvodnje, a država je, osim toga, kad su viškovi bili uistinu golemi, isplaćivala zemljoradnicima naknade za nezasijana polja. Ta je politika prema riži jednim dijelom bila odraz moći zemljoradničkog lobija, ali i nacionalnih shvaćanja posebnih vrijednosti japanske riže, kao i neprestane želje za povećanjem neovisnosti Japana glede te osnovne prehrambene namirnice. Ta politika Tokija prema riži godinama je izazivala veliku kritiku, u određenoj mjeri od interesnih skupina u gradovima koje su nastojale sniziti cijene prehrambenih proizvoda, a najvećim dijelom od intelektualaca — pobornika politike laissezfaire — i onih stranih interesnih skupina koje su nastojale napraviti jači prodor na japansko tržište. Uz sve to i unatoč dodatnim troškovima koje spominjemo malo poslije, politika prema riži, uz razne druge agrarne programe, uistinu je ublažila poteškoće u procesu prilagodbe Japana na industrijsko doba jer je pomogla zemljoradničkim obiteljima da ostanu na selu i u vrijeme kad su prestajale biti isključivo zemljoradničke i počele nalaziti poslove u industrijama velikih gradova. To donekle upravljano smanjenje uloge zemljoradnje u Japanu, ukupno gledano, imalo je mnoštvo posljedica. Tijekom desetljeća smanjila su se mnoga siromašnija naselja, smještena u planinskim područjima, a time i određeni broj okruga u unutrašnjosti Japana, dok su neka naselja u potpunosti napuštena. Nestale su i znatne površine obradive zemlje, a u tom je procesu, oko 1990., godišnje nestajalo oko dvadeset do dvadeset i pet tisuća 1 Kozo Vamamura: »LDP Dominance and High Land Priče in Japan: A Study in Positive Political Economy«, u knjizi: John O. Haley i Vamamura, urednici: Land Issues in Japan: A Policy Failure?, Society for Japanese Studies, Seattle, 1992., str. 47. DRUŠTVO I OKOLIŠ (1945.-1990.)hektara. Kako su se udaljena sela smanjivala i umirala, a seljaci napuštali mala, neplodna i teško dostupna polja, čije obrađivanje više nije bilo ekonomski opravdano, mali je dio tih površina pošumljen. Neka su se poljajednostavno prestala obrađivati. No, kudikamo veće površine obradive zemlje progutala su gradska stambena naselja, poslovne četvrti i industrijska postrojenja, izgradnja brojnih i širih cesta i željeznica, rekreacijskih objekata i skladišnih prostora svih vrsta. Taj gubitak zemlje nastojao

se nadoknaditi stvaranjem novih obradivih površina, ali bez velikog uspjeha, dijelom zato što ni država ni poduzetnici nisu imali poticaja za krčenje šuma, ali još vise zbog toga što je bilo malo potencijalno plodne obradive zemlje, osim rušenjem stjenovitih planina minama nuklearne razorne moći. Tamo gdje je zemljoradnja opstala, krajnje intenzivna tehnologija što su je zemljoradnici primjenjivali u borbi da steknu neku zaradu i budu konkurentni uvoznim proizvodnima, dovela je do općeg onečišćenja zemlje i vode. Napose je veliku štetu izazvala velika uporaba umjetnih gnojiva i pesticida, a početkom devedesetih godina uporaba umjetnih gnojiva dosegnula je razinu od 387 kg po hektaru, što je premašivalo njihovu uporabu u gotovo svim drugim zemljama, razvijenim i nerazvijenim, i bilo daleko iznad njihove primjene u Sjedinjenim Američkim Državama, gdje je iznosila 100 kg po hektaru.2 Ono stoje bilo bliže srcu, nego stoje mučilo um, bila je činjenica daje slabljenjem zemljoradnje mladim zemljoradnicima bilo sve teže oženiti se jer je sve veći broj djevojaka smatrao poluzemljoradnički život manje privlačnim od života u gradu. Uostalom, biste li radije čupali travu po vrelom ljetnom suncu ili tipkali po računalu u klimatiziranom uredu? Zbog toga stanja neki su zemljoradnici pronalazili djevojke u drugim zemljama, mnogo ih je više odlazilo u druga zanimanja, a neki su se odavali životu seoskih neženja. Da se okrenemo manje tužnoj temi, taj, novi položaj zemljoradnje promijenio je i ulogu seoskoga društva u gradskoj mašti. Prije Rata na Pacifiku, kao što smo iznijeli u šesnaestome poglavlju, tegobe života na selu izravno su utjecale na život cijele zemlje, usmjeravale političko djelovanje, poticale ogorčenje i nemire i našle svoj retorički izraz u djelima agrarista (nohon shugi). A mnogi koji su djelovali u stilu nohon shugi imali su bliske veze sa selom. No, u razdoblju Showa Genroku, kad se ponovno pojavilo zanimanje za seoski način života, bila je to sasvim nova pojava. Procvat pojave zvane »rodno selo« ili furusato bio je uglavnom rezultat gradskog romantizma i 2 Yano Tsuneta Kinenkai, urednik: Nippon, A Charted Sutvey ofJapan 1994 — 95, Kokuseisha, 1994., str. 223. strategija turističke promidžbe što je slavila narodne pjesme i plesove, stare kuće, seosku hranu i idilične slike jednostavnih, marljivih i poštenih seoskih obitelji. Ljudi na selu — zemljoradnici — sa svojim strojevima, modernim kućama, djelomično zaštićenim tržištima i zaposlenjima u drugim privrednim granama nisu baš imali veze s tom predodžbom, iako su vrlo rado, reklo bi se, prihvaćali turističke yene kad im se pružila prigoda, tj. kad su gradski ljudi krenuli tražiti svoje korijene. Dok je nohon shugi u vrijeme prije rata bio, zapravo, ozbiljno političko pitanje, procvat pojave zvane furusato bio je u biti kulturološki anakronizam. Seoski život, nekad okosnica japanskoga društva, već je bio marginaliziran, uzdignut na muzejsku razinu kao i »obiteljska farma« u drugim industrijskim društvima. ASPEKTI URBANIZACIJE U procesu urbanizacije bilo je nekoliko značajnih tendencija u nekoliko sfera: »demografiji«, uporabi zemljišta, stambenoj izgradnji, kao i s obzirom na broj članova u obitelji i prostornu pokretljivost. Demografija. Japan je u svojem poduzetničkom razdoblju doživio nevjerojatno povećanje gradova i korjenitu promjenu ravnoteže između gradskog i seoskog stanovništva. To se postupno događalo još od razdoblja Meijija pa je godine 1940. oko 29% ljudi živjelo u

gradovima s više od 100.000 stanovnika dok je u malim gradićima i selima živjelo manje od 32% japanskoga stanovništva. Pedesetih se godina urbanizacija ubrzala, kao što pokazuje tablica II. u dodatku A, pa je godine 1990. u gradovima većim od 100.000 stanovnika živjelo gotovo 60% ukupnoga pučanstva, dok ih je istodobno u malim naseljima živjelo manje od 2%. No, te brojke mogu donekle zavarati. S vremenom je velik broj sela, zbog različitih razloga, upravno ujedinjen ili pripojen obližnjim gradskim središtima. Taj je proces, koji smo spominjali u petnaestome poglavlju u vezi s Ikegamijem Chinpeijem iz Okavame, doživio vrhunac pedesetih godina, kao što pokazuje tablica II., u vrijeme masovne pojave udruživanja naselja, nakon koje su malobrojni mali gradovi ostali samostalni. Pretjerano je reći da se dogodilo veliko raseljavanje jer je to bio proces u kojemu su se milijuni ljudi naizgled preselili u gradove, a zapravo se nisu pomaknuli ni centimetra. Ipak, kako je broj stanovnika rastao, a neke obitelji napuštale udaljena sela, broj se stanovnika u svim japanskim gradovima uistinu povećao. Tako se čini da se u razdoblju od 1960. do 1990. u 300 manjih gradova i sela, koji su DRUŠTVO I OKOLIŠ (1945.-1990.)početkom toga razdoblja imali više od 5.000 stanovnika, broj stanovnika smanjio na manje od 5.000. Najveći su porast doživjeli gradovi s više od 300.000 stanovnika, napose milijunski. Dok su godine 1920. postojala samo dva grada sa sedmorozna-menkastim brojem stanovnika, s ukupno 3,400.000 stanovnika, a 1940. četiri, s ukupno 12,400.000 stanovnika, godine 1990. bilo je jedanaest milijunskih gradova s ukupno 25,300.000 stanovnika. Nadalje, od tih jedanaest gradova deset ih je bilo smješteno na velebnom koridoru od Tokija do Shimonosekija. Na tom su potezu glavna područja naseljavanja dosegnula divovske razmjere, napose šire područje Tokija, koje se s vremenom proširilo na velik dio ravnice Kanto i na kojemu živi oko četvrtina ukupnoga japanskoga stanovništva. Uporaba zemljišta. Kako su gradovi rasli, i prije i nakon Rata na Pacifiku, tako su se prostorno širili i obuhvaćali obližnje manje gradove i sela, a zakoni 0 urbanizaciji i gradskim zonama vrlo su malo utjecali na smještaj industrijskih, trgovačkih i stambenih četvrti. Stoga su se građevine raznih namjena — stambene zgrade, obiteljske kuće, tvornice i drugi poslovni objekti — podizale jedna pokraj druge nasred seoskih obiteljskih imanja, za razliku od urbanizacije u Europi i Americi, gdje je tradicija gradnje od kamena i cigle, čini se, usadila poimanje gradnje kao nečega trajnog pa je gradnja stoga bila podvrgnuta preventivnoj kontroli zajednice. Japanska urbanizacija industrijskoga doba nije podlijegala nekim pravilima, možda zato što su se kuće stoljećima gradile od drva pa je prevladavalo poimanje da su sve građevine privremene, a namjena zemljišta podložna stalnim promjenama. Bilo je i drugih čimbenika koji su pridonijeli tako šarolikoj izgradnji, napose porezi na zemlju i na dobit, te zakoni o zakupu zemlje. Porezne su mjere, kao i u drugim industrijskim zemljama, štitile seljake od viših poreznih stopa na stambeno zemljište pa su tako mogli obrađivati svoja mala polja 1 nakon što su se gradovi proširili po obližnjim područjima. Neke su porezne mjere dopuštale poduzećima da zadrže neiskorišteno zemljište namijenjeno nekoj budućoj svrsi, dokje zakonima o zakupu zemlje veleposjednicima bilo zabranjeno izbacivati zakupce i koristiti se zemljom u unosnije svrhe. Zato se namjena mnogih parcela nije mijenjala ni onda kad su se na okolnim parcelama događale brze promjene, uglavnom u obliku izgradnje velikih željezno-

betonskih građevina čiji su troškovi gradnje jamčili njihov dug životni vijek. Stoga je u cijelom razdoblju Showa Genroku, na malim prostorima, nastajala velika mješavina različitih modernih građevina. Tu pojavu nisu omeli ni problemi buke, prometa, onečišćenja zraka i tako dalje, koji su poticali pritužbe i proteste javnosti. Stambena gradnja. Urbanizacija je sa sobom donijela i velike promjene glede stambene izgradnje —jednom riječju, »prenapučenost«. Glavno obilježje te gradnje bilo je »trpanje« velikoga broja ljudi u nebodere i u male, zbijene kuće u nizu. Taje gradnja u biti odražavala uobičajene pojave industrijskoga doba — nagli porast stanovništva, sve veću potrebu za životnim prostorom po stanovniku i zbijanje sve većega broja ljudi u nove gradske četvrti — stoje posvuda dovodilo do velikog porasta cijene zemljišta, napose u velikim gradovima. No, takvo je zbijanje ljudi na malim prostorima u Japanu bilojos izraženije zbogjapanske topografije i tektonske nestabilnosti zemljišta: relativna rijetkost ravničarskih područja povećala je rast potražnje za iskoristivim zemljištem, a zbog opasnosti od potresa usporena je gradnja nebodera. Osim toga, toj potrebi zbijanja ljudi na malim prostorima pridonosile su i već spomenute porezne mjere glede zakupa zemlje — napose u Tokiju, koji je zbog mnogih razloga privlačio doseljenike sa cijeloga japanskog otočja i iz drugih zemalja — pa mnogi dijelovi gradskog zemljišta nisu mogli biti pretvoreni u stambene četvrti. U drugoj polovici osamdesetih godina ti su uvjeti privremeno pridonijeli znatnom porastu cijene građevinskih zemljišta, stoje uzrokovalo cijeli niz negativnih posljedica koje su se osjećale i tijekom devedesetih godina. U Japanu je, kao i u drugim zemljama, povijesno možda bila važnija gradnja nebodera za velik broj ljudi, koji su prešli s tradicionalno horizontalnog na vertikalni način stanovanja. Već početkom razdoblja Showa Gen-roku, zahvaljujući napretku tehnologije, smanjena je za zgrade opasnost od potresa, stoje dovelo do promjene ograničenja na području graditeljstva i do izgradnje mnoštva nebodera, koji su s vremenom postajali sve viši. Ipak, godine 1990. vertikalni način stanovanja još je uvijek bio tek djelomično zastupljen: godine 1958. obiteljske su kuće činile 77% stambenoga prostora, a 1990. još su uvijek činile 60%. A ljudi su i tada više voljeli stanovati u tim kućama. Jedna je anketa, provedena 1990., pokazala da 80% ispitanika više voli živjeti u obiteljskim kućama nego u zgradama s više stanova.3 Ali, novi je trend bio jasno vidljiv. Dok se u razdoblju od dvadeset i pet godina, od 1968. do 1993., broj obiteljskih kuća i stambenih zgrada s jednim ili dva kata 3 Sušan B. Hanley: »Traditional Housing and Unique Lifestyles: The Unintended Outcomes of Japan's Lanci Policy«, u knjizi: Haley i Yamamura: Land hsucs in Japan, str. 196. DRUŠTVO I OKOLIŠ (1945.-1990.)povećao samo 50% (1,5 puta), broj zgrada od tri do pet katova povećao se 5,9 puta, a broj zgrada sa šest ili više katova povećao se 58,4 puta. U skladu s tim, godine 1993. bilo je 28% zgrada izgrađenih od željeza i betona, dok ih je 1968. bilo samo 8%. Veliki stambeni kompleksi od željeza i betona, izgrađeni nakon rata za potrebe sve brojnijega gradskoga stanovništva, većinom su bile neugledne građevine podignute po standardnim projektima, bez dizala, pune pretrpanih stanova. Izazivale su veliko gnušanje javnosti, ali su,faute de mieux, i dalje bile pune. No, kako su desetljeća odmicala, a materijalni životni

standard rastao, gradile su se sve veće stambene zgrade i neboderi, koji su bili sve udobniji i različitiji, barem oni za povlaštenije slojeve. Istodobno su obiteljske kuće u velikim gradovima i dalje bile male i zgusnuto građene. Nekadašnji oblik gradnje malih drvenih kuća uz prašnjave seoske i gradske ulice bio je uzor za gradnju uredno poredanih, gusto zbijenih četvrti obiteljskih kuća koje su postale glavnim obilježjem velikog dijela novih prigradskih četvrti. Ta je tradicija postavljala norme i glede veličine kuća, iako su se njihove dimenzije, u razdoblju od 1968. do 1990., po nekoj procjeni u prosjeku povećale s oko 74 na 90 četvornih metara. Ali, po normama većine industrijskih zemalja, te su kuće i dalje bile male — tj. »kunićnjaci«, po riječima jednoga često citiranog posjetitelja iz Europe. U manjim mjestima kuće su bile znatno veće nego u velikim gradovima, osobito u Tokiju. No, iako su se posvuda gradile malo veće kuće, prostor su oduzimali moderni kućni aparati i namještaj, tako da je na kraju životni prostor bio manji nego ikada. Ljudi su postajali sve nezadovoljniji zbog toga što su si mogli priuštiti sve manji stambeni prostor u odnosu na onaj kakav su željeli (i kakav su, po vlastitu mišljenju, zaslužili). Sredinom osamdesetih, kad je visoka cijena zemljišta rušila svaku nadu u mogućnost posjedovanja većega stambenog prostora, ispitivanja su pokazala daje većina ispitanika sve nezadovoljnija, a njihov se broj postupno i dalje povećavao. Takvo raspoloženje ljudi nije išlo u prilog tadašnjim političkim dužnosnicima. Broj članova u obitelji. Zbog nagomilavanja ljudi u gradovima, urbanizacija industrijskoga doba bila je popraćena, kao i u drugim zemljama, smanjenjem broja članova u obiteljima. Domaćinstva su postajala sve manja zbog pada nataliteta. Dok su još pedesetih godina obitelji u prosjeku imale po troje djece, taj se broj 1990. prepolovio. Štoviše, sve veći broj umirovljenika živio je sam, vlastitim izborom ili zato što djeca nisu mogla ili željela živjeti s njima (jer su sa svojim bračnim drugovima i djecom većinom živjela u skučenim gradskim stanovima), relativno se smanjio i broj obitelji s tri naraštaja. No, ta se promjena događala vrlo sporo. Od godine 1985. oko 65% ljudi starijih od 65 godina još je uvijek živjelo sa svojom djecom, dijelom stoga što se smatralo da se odrasla djeca moraju brinuti o svojim roditeljima, dijelom zato stoje alternativni sustav brige o starijima na razini cijeloga društva bio tek djelomično razvijen, a dijelom i zbog neprihvatljivih troškova odvojenog stanovanja. Prostorna pokretljivost. Urbanizacija je dovela i do veće pokretljivosti glede promjene mjesta i uvjeta stanovanja jer su ljudi neprestano mijenjali radna mjesta, velika poduzeća selila su radnike iz jednog ogranka u drugi, a obitelji koje su postajale sve imućnije selile su se iz manjih stanova u veće ili u vlastite kuće. Nadalje, zbog sve veće ovisnosti Japana o globalnim izvorima sirovina i sudjelovanja na svjetskim tržištima, to povećanje prostorne pokretljivosti nije bilo ograničeno samo na Japan nego je, u razdoblju Showa Genroku, poprimilo i znatne razmjere pokretljivosti na međunarodnoj razini. Tehnološka promjena koja je omogućila ovu posljednju vrstu pokretljivosti bio je, naravno, porast putovanja zrakoplovom, napose porast broja interkontinentalnih, komercijalnih letova, koji su šezdesetih godina cvjetali. U razdoblju Showa Genroku broj letova u Japan i iz Japana povećao se stotinu puta i godine 1990. premašio broj od deset milijuna putnika. Povećanje broja starijih osoba doveo je do sve brojnijih turističkih putovanja u inozemstvo pa je taj dio japanskog pučanstva činio ponajveće nacionalne skupine stranih turista u mnogim dijelovima

svijeta. U međuvremenu se povećavao i broj Japanaca koji su živjeli i radili u drugim zemljama. Neki su s obiteljima tamo ostajali godinama, podizali djecu koja su tečno govorila jezike tih zemalja i koja su te zemlje doživljavala kao svoju domovinu barem u jednakoj mjeri kao i Japan. Bilo je i sve više onih koji su odlazili u druge zemlje na školovanje i radi znanstvenih istraživanja. Ti svjetski putnici vraćali su se u Japan s novim perspektivama i potrebama koje su se komentarima i pokazivanjem prenosile na šire slojeve japanskoga društva. Strani su utjecaji stizali u Japan i preko stranih studenata, turista, radnika, vojnog osoblja, preko stranih proizvoda i njihovih dobavljača i preko sredstava komuniciranja — filma, satelitske televizije, telefona, elektronske pošte i tako dalje. Ukratko, kao što su ruralna područja polako postajala dijelom japanskoga urbanoga svijeta, tako je i japansko društvo u cjelini postajalo dijelom globalnoga industrijskog života — bilo da se radilo o sushiju u Londonu, o američkim pecivima u Kvotu, o vrućim kupkama, zen-budizmu, nogometu, o modernoj glazbi i glazbenim instrumentima bilo pak o poplavi blještavih reklama. DRUŠTVO I OKOLIŠ (1945.-1990.)PITANJA SPOLOVA Osim promijenjene uloge zemljoradnje, bilo je i drugih čimbenika koji su promijenili odnose među spolovima, kao što su gradski način života, sastav obitelji, pokretljivost ljudi i razvitak industrijskoga društva. Sedamdesetih godina, kao što smo spomenuli u osamnaestome poglavlju, i muškarci i žene završavali su više razine školovanja u većoj mjeri nego ikada do tada, ali djevojke uglavnom dvogodišnje više škole, dok su gotovo svi mladići završavali četverogodišnje visoke škole pa je ta razlika pridonijela drukčijoj vrsti neravnopravnosti među spolovima. Ovdje treba obratiti pozornost na pitanje radnoga mjesta, ali i na druga pitanja. Žene i zapošljavanje. Industrijalizacija je u Japanu, kao i u drugim zemljama, promijenila obrasce zapošljavanja na dva temeljna načina: radno je mjesto postalo odvojeno od mjesta stanovanja, a broj različitih vrsta poslova rastao je astronomskom brzinom. Odvajanje mjesta stanovanja od mjesta rada nije bila u potpunosti pojava industrijskoga doba ali je rastom broja tvornica i ureda postala ustaljena praksa. To se u Japanu pojavilo od kasnog razdoblja Meiji ali je najviše uznapredovalo u razdoblju Showa Genroku. Dokje godine 1958.34% obiteljskih obitavališta još uvijek bilo izravno povezano sa zemljoradnjom, ribarstvom, trgovinom ili obrtništvom, njihov je postotak godine 1993. iznosio samo 5,6%. »Plaćeni posao«, što znači posao koji donosi zaradu, posvuda je i pitanje nužde i izbora. No, kao stoje 1915. godine rekao Tsuda Umeko, taj je posao ključ čovjekove »ekonomske neovisnosti«, a time i drugih mogućnosti izbora u životu. No, budući da je plaćeni posao postao odvojen od obiteljskoga života, većinom su se zapošljavali muškarci i tako stjecali mogućnost drukčijega izbora u životu, dok su žene općenito ostajale kod kuće i bile ovisne o muškarcima. Taj je obrazac u Japanu, kao i drugdje, bio manje izražen na nižim razinama društva, kao što se najbolje vidi u tekstilnoj industriji, gdje je od početka prevladavala ženska radna snaga jer se taj posao smatrao jednom vrstom uvriježenog svilogojstva koje je već naraštajima bilo »ženski posao«. No, žene su i u predionicama općenito doživljavale svoj posao kao sredstvo pripomoći svom domaćinstvu ili kao kratkoročno razdoblje zarade i stjecanja iskustva pred udaju. Bile su smještene u blizini svojih domova, u tobože obiteljskom okružju, a većina upravitelja na svim razinama uprave bili su muškarci, dok su žene radile uglavnom fizičke poslove. Štoviše, mnoge su

odlazile čim su mogle, ako ne i prije. Malo je žena radilo u tim tvornicama — ili na bilo kojim drugim poslovima — vlastitim izborom. Jasno je daje od samog početka industrijalizacije u svim zemljama bilo i žena koje su željele imati veću ulogu u društvu i veći izbor zaposlenja. No, budući da su dostupni poslovi bili tako nezadovoljavajući, možda je u početku odvojenost domaćinskog rada i posla za novac, kao i »ženskih poslova« od »muških poslova« za većinu ljudi bilo prilično prihvatljivo. Dok su muškarci donosili doma prihvatljive plaće, žene su se, tj. barem one udane, mogle usredotočiti na kućne poslove i na odgoj djece, pošteđene dodatnog tereta plaćenoga, ali prljavoga i opasnoga radnog mjesta. No, uvjeti su se postupno mijenjali, a time i stavovi ljudi. Zbog pada nataliteta i poplave kućnih strojeva i aparata, kućanski su poslovi iziskivali sve manje vremena i bivali sve lakši. S tim u vezi, kako su industrijska tehnologija i organizacija postajale sve složenijima, a mogućnosti zaposlenja raznovrsnije i privlačnije, bilo je sve očitije da odnosi između radnoga mjesta i obitelji u cjelini postaju mnogo povoljniji za muškarce nego za žene. Kako se ta spoznaja širila, posvuda su žene počele zahtijevati promjenu odnosa među spolovima kakvi su vladali u početku industrijskoga doba. U slučaju Japana, već je u kasnom razdoblju vladavine Meiji bilo djevojaka iz viših društvenih slojeva koje su izražavale svoje nezadovoljstvo tadašnjim odnosom među spolovima, što smo iznijeli u četrnaestome poglavlju. No, tek nakon 1945., a posebno u vrijeme procvata iz razdoblja Showa Genroku, padom nataliteta, uvođenjem kućanskih aparata, povećanjem raznovrsnosti radnih mjesta, porastom urbanizacije i povećanjem plaća i razine obrazovanja, žene su se počele u znatnijem broju pojavljivati na tržištima rada, više po vlastitom izboru, nego iz nužde. U tom su procesu, kao i žene drugih zemalja, otkrile da ih poslodavci uglavnom smatraju pomoćnom radnom snagom za neke sporedne poslove. Istodobno su ih muškarci doživljavali kao neželjene suparnice. U skladu s tim gledištima, oni što su imali vlast nad zaposlenjima uveli su mnoštvo mjera kako bi zaštitili vlastite interese, a radilo se o zapošljavanju, plaćama i mogućnostima napredovanja na temelju spola, o dobnim ograničenjima, o fizičkim uvjetima i radnom iskustvu na određenim poslovima, o »neprobijanju plafona« (»glass ceilings«), o »krugovima starih momaka« i tako dalje. Reakcija na takvo stanje u Japanu bila je pojava ženskih pokreta koji su zahtijevali pravedniju raspodjelu dobrobiti industrijalizacije. No, ta reakcija zbog više razloga, nije bila toliko jaka kao u nekim drugim zemljama. Najveći razlog tomu bila je, možda, činjenica da je sukob među spolovima oko zaposlenja ublažen nevjerojatnim porastom mogućnosti zaposlenja. Uvjete kakvi su postojali u prvom poslijeratnom razdoblju, obilježenom velikom DRUŠTVO I OKOLIŠ (1945.-1990.)nezaposlenošću, brzo su pedesetih godina zahvatile velike promjene, a u razdoblju Showa Genroku pojavio se čak kronični manjak radne snage, što je povećalo mogućnosti zaposlenja za sve, bez obzira na to što svi poslovi nisu bili dobri. To je razdoblje bilo najpovoljnije za žene, napose od sedamdesetih godina, s procvatom uslužnih djelatnosti, u kojima je bilo sve više radnih mjesta za žene i sve više onih radnih mjesta koja su zahtijevala više obrazovanje. Možda je borba za radna mjesta ublažena i općom brigom za sprječavanjem otvorenih društvenih sukoba, kao i činjenicom da su mnogi poslovi i radna mjesta i dalje bili stresni i ne baš poželjni. Kao još važnije, čini se da je prije spomenuta pojava politike koja je zagovarala interese muškaraca pojačana raznim oblicima prijeratne retorike o »dobroj supruzi i razboritoj

majci«. Za mnoge žene ta retorika nije baš bila nepoželjna jer im je na neki način osiguravala prilično jak društveni položaj, status i zadovoljstvo. Da pojasnimo ovo posljednje — u poduzetničkom su Japanu kućanice, više nego u većini drugih industrijskih zemalja, gotovo u potpunosti uživale kontrolu nad obiteljskim poslovima i prihodima (a time su i bile opterećene), prepuštena im je bila briga za djecu, za njihovu disciplinu i školovanje, a i održavanje statusa obitelji u društvu. U toj su ulozi mnoge imale veliku ulogu u odabiru garderobe svojih muževa, u njihovu izgledu i ulozi u društvu. Taje domaćinska uloga žene kao čuvarice doma i obitelji ujedno pridonijela i istaknutoj ulozi žena kao čelnica i aktivnih sudionica u odlukama glede važnih obiteljskih i širih društvenih pitanja. Radilo se o pitanjima onečišćenja zraka i vode, o pitanju buke, kvalitete hrane i drugih proizvoda, o pitanjima povezanim s obrazovanjem i sigurnosti na javnom mjestu, o američkim vojnim bazama i o ponovnom naoružavanju, tj. o većini pitanja važnih za građane Japana u posljednjih pedeset godina. Naposljetku, iako su mlade majke bile u potpunosti zaokupljene kućanskim obvezama, kako su djeca rasla, otkrivale su da imaju sve više vremena baviti se onim što ih je zanimalo, bilo da se radilo o školovanju, putovanjima, zapošljavanju bilo zabavi s prijateljima. A taje blagodat u njihovim starijim godinama imala mnogo veću vrijednost zbog znatnog povećanja životnoga vijeka. Zahvaljujući znatnim dijelom velikom smanjenju smrtnosti male djece (koja je 1955. iznosila 39,8 promila, a 1990. samo 4,6 promila), ali i smanjenju smrtnosti pri porođaju i od zaraznih bolesti, predvidivi životni vijek ženske djece rođene 1990. iznosio je 82 godine, dok je za žene rođene 1955. iznosio 68 godina (a za one rođene 1925. samo 43 godine). Stoga je većina žena rođenih u razdoblju Sh5wa Genroku, čini se, svoje poimanje vrijednosti i ispunjenja nije mjerila iznosom svoje plaće nego kvalitetom obiteljskog života što su ga same organizirale sebi i svojim obiteljima i dostignućima i uspjesima svoje djece. Taj sklop čimbenika, povezanih i s muškarcima i sa ženama, doveo je do takozvanog obrasca zapošljavanja žena »u obliku slova M«, koji je u Japanu bio izraženiji nego u većini suvremenih industrijskih zemalja. Djevojke su se nakon školovanja zapošljavale, ali su obično prestajale raditi nakon udaje ili u višem stupnju trudnoće. Poslije, kad bi im djeca porasla, ponovno su se zapošljavale, obično sa skraćenim radnim vremenom. Poslodavcima i muškarcima općenito odgovarao je taj obrazac jer je osiguravao jeftiniju, fleksibilniju i pouzdaniju radnu snagu koja se nije natjecala s muškarcima glede plaća, napredovanja, stjecanja ovlasti i statusa. No, taj je obrazac ujedno značio da žene još uvijek imaju manje mogućnosti izbora od muškaraca, a toj je činjenici pridonosila i prije spomenuta premoć muškaraca na četverogodišnjim koledžima. Dakle, nezadovoljstvo zbog različitih mogućnosti izbora i dalje je postojalo. Tijekom osamdesetih, stvaranjem širega feminističkog pokreta, jedno od velikih pitanja njihova djelovanja bile su promjene uvjeta zapošljavanja. Ti su napori godine 1986. doveli do donošenja zakona o jednakim uvjetima zapošljavanja za muškarce i žene. No, taj je zakon bio samo skup prijedloga i savjeta poslodavcima. Budući da nije imao kaznenih odredaba, nije imao ni neposrednih posljedica. Tako, i nakon 1990., unatoč izuzetnom napretku tijekom razdoblja Showa Genroku, odnosi prema spolovima još uvijek nisu ispunili očekivanja mnogih žena, osobito mladih i obrazovanih. Druga pitanja povezana sa spolovima. Budući da su žene imale središnju ulogu u obiteljskom životu, najvažniji im je bio odgoj djece. Sedamdesetih su godina pružale jak otpor

nastojanjima japanske vlade da smanji prava na pobačaj koja su stekle potkraj četrdesetih godina. No, imale su manje uspjeha u nastojanjima da prisile vladu da odobri prodaju tableta za kontracepciju. Istodobno se povećavao i broj skupina — pobornica prava žena pa je Atsumi Ikuko, utemeljiteljica časopisa Feminisuto, u jednom intervjuu iz godine 1980., opće pitanje prava među spolovima izrazila ovako: »Gledano općenito, muškarci imaju ulogu stvarati materijalna dobra izvan kuće, a uloga žena leži u kreiranju života u kući... [Međutim] japanska feministička teorija smatra da su obje uloge jednako važne. Muškarci moraju imati veću ulogu u kreiranju života u kući, a žene veću ulogu u stvaranju materijalnih dobara... Današnji feministički pokret nastoji stvoriti društvo u kojemu žena neće biti samo ekonomski neovisna nego imati i slobodu da sama odluči kako će živjeti.«^ 4 Kathleen S. Uno: »The Death of'Good Wife, Wise Mother'?«, u knjizi: Andrew Gordon, urednik: PostivarJapan as Histotj, UCP, Berkeley, 1993., str. 314. DRUŠTVO I OKOLIŠ (1945.-1990.)Te su se težnje osamdesetih godina očitovale u snažnom porastu feminističkog pokreta koji je imao široku lepezu pitanja i projekata: »zdravstvena i reproduktivna prava žena, diskriminacija žena na radnom mjestu, alternativne mogućnosti zapošljavanja, odgoj djece, promjena sustava bračnog života, seksizam u medijima, feministička umjetnost i izdanja, protesti protiv rata i uništavanja okoliša, zastupljenost žena u politici, žene u starijoj dobi, nasilje nad ženama i seksualno maltretiranje.«5 Bili su to ambiciozni programi, kojih bi se nekad čak i Fukuda Hideko uplašila. Pokret je doveo do »feminističkih rasprava«, poplave feminističkih članaka i izdanja i, naravno, do porasta broja programa »ženskih studija«, napose u ženskim višim školama. To je potaknulo jače povezivanje zaposlenih žena i njihovo bolje organiziranje i učinkovitije lobiranje protiv podjele poslova među spolovima. I, dovelo je, na izborima, do pobjede malog, ali rastućeg broja žena koje su stjecale političke položaje na lokalnoj i državnoj razini. Napredak je postignut na mnogim područjima, ali je za dobar broj žena stanje još uvijek bilo nepovoljno. Stari problem »svekrve«, koji je nekada unesrećivao mnoge mlade supruge, ublažen je u razdoblju Showa Genroku pojavom sve većega broja užih obitelji. A sve veći broj kućanskih aparata preuzeo je zamorne kućne poslove. No, zbog zahtjevnih radnih mjesta, muževi su bili manje spremni preuzimati kućanske poslove nego što su to željele njihove supruge koje su bile obrazovane i imale veće težnje. Budući daje sve više mladih obitelji živjelo bez djedova i baka i sve više muževa bilo zaposleno, roditeljske su se obveze prebacile na majke, što znači da su »slobodno vrijeme« ušteđeno uporabom modernih kućanskih aparata uglavnom trošile na svakodnevnu brigu za djecu i njihov nadzor. Jedna se mlada žena godine 1989. ovako požalila na to stanje: »Ne pada mi tako teško što radim kućanske poslove! Ali, kad ih završim, silno želim malo vremena za sebe, ali mi djeca to ne dopuštaju... Toliko bih mnogo stvari željela raditi! Iako sebi često ponavljam da to neće trajati zauvijek, ne mogu se osloboditi misli da neću nikada moći nadoknaditi izgubljeno vrijeme«. Takvo raspoloženje mladih žena pridonosilo je smanjenju nataliteta, poticalo feminističku borbu za promjenu sustava zapošljavanja i odnosa muškaraca prema obvezama u obitelji.

5 Kazuko Tanaka: »The New Feminist Movement in Japan, 1970 — 1990«, u knjizi: Kumiko Fuji-mura-Fanseiow i Atsuko Kameda, urednice: Japanese VVotnen: Neiv Feminist Perspectives on the Past, Present, and Future, The Feminist Press, New York, 1995., str. 349. 6 Muriel Jolivet: Japan: the Childless Society? The Crisis ofMotherhood, Routledge, London, 1997., str. 5. — 6. MANJINE Kao što se s napretkom industrijalizacije promijenio život žena, tako se promijenio i život mnogih manjinskih skupina na japanskom otočju — napose skupine burakumin, Korejaca i Kineza, nekvalificiranih stranaca, pripadnika naroda Ainu i stanovnika otočja Ryukyu. Burakumin. Pripadnici siromašnih gorštačkih zajednica, koji su se i nakon rata suočavali s diskriminacijom, obnovili su svoje prijeratne organizacije i strategiju otvorene i izravne borbe protiv pogrdnih riječi i loših postupaka. Također su vršili pritisak na vlasti da isprave tu nepravdu. Šezdesetih godina, kad je gospodarstvo cvjetalo i kad je Tokio imao obilje novca za trošenje, politički su dužnosnici počeli reagirati na te pritiske pa su godine 1969. donijeli zakon kojim su odobrena sredstva za uređenje ulica, gradnju škola, bolnica i stambenih četvrti u burakuminskim zajednicama i za subvencioniranje stanarina i drugih potreba njihovih siromašnijih obitelji. Pripadnici skupine burakumin su postupno pronalazili i bolje plaćene poslove tako da su mogli sve većem broju svojih članova omogućiti bolje obrazovanje, kvalifikacije i utjecajne veze, postajali su pokretljiviji i sve su slobodnije sklapali brakove i nastanjivali se izvan svojih zajednica. Sve u svemu, nekadašnji su se problemi smanjili. No, bolji poslovi i plaće nisu uvijek išli ukorak s većim životnim troškovima pa su za aktiviste te promjene bile prespore. Osim toga, i dalje je bilo pojava diskriminacije i sukobljavanja, stoje osamdesetih godina potaknulo vladu na uvođenje obrazovnih programa, predavanja i snimanje filmova radi uklanjanja diskriminacijskih postupaka poslodavaca i drugih ljudi. No, kad su pripadnici skupine burakumin zatražili donošenje zakona po kojemu će diskriminacija biti kažnjivo djelo, vlada je taj problem odugovlačila tvrdeći da će kazne samo »odvesti diskriminatorsko uvjerenje u podzemlje i ojačati ga«.7 Tako je nezadovoljstvo i dalje ostalo. Kao što je to godine 1991. izrazio jedan obrazovni radnik iz skupine burakumin, spominjući niz pitanja prepoznatljivih i u drugim industrijskim zemljama: »Suočeni smo s diskriminacijom na poslu, u školi i u braku... Imamo deset puta manje izglede za dobivanje socijalne pomoći nego ostalo stanovništvo. Dvostruko smo podložniji bolestima. Polovica pripadnika burakumina živi u javnim stanovima... Veći broj naše djece napušta školovanje. Kao narod izloženi smo klevetama, izbjegavanju i segregaciji«.8 Frank K. Upham: »Unplaced Persons and Movements for Place«, u knjizi: Gordon, urednik: Posttvar Japan as Histoij, str. 331. Mikiso Hane: Eastern Phoenix, Japan Since 1945, Westview Press, Boulder, Color., 1996., str. 148., kurziv dodan. DRUŠTVO I OKOLIŠ (1945.-1990.)Za većinu pripadnika skupine burakumin, kao i za velik broj žena, napredak iz razdoblja Showa Genroku nije bio dovoljan. Doseljenici iz Koreje. Procvat iz razdoblja Showa Genroku utjecao je i na doseljenike u Japan. Korejci, kojih je bilo oko 650.000, kao i burakumini, našli su se u bolno konfliktnoj situaciji. Čini se daje tada to bila uistinu najkompliciranija priča o ljudskom životu u Japanu. Od kasnih četrdesetih godina bili su politički podijeljeni — a podjele su često bile vrlo snažne

— na one koji su podupirali režim u Sjevernoj Koreji i na one sklonije Južnoj Koreji. Korejci povezani s udruženjem Chongrvun, »organizacijom prekomorskih sunarodnjaka« odanih Kim II Sungu, bili su u najvećoj mjeri izolirani iz japanskoga društva, imali su posebne škole i poticani su da žive što je više moguće neovisno o japanskom društvu.9 Članovi te organizacije bili su u najvećoj mjeri izolirani, ali su gotovo svi Korejci bili razapeti između želje da žive, rade i budu u potpunosti prihvaćeni u Japanu i želje da očuvaju svoj nacionalni identitet koji se ogledao u njihovim imenima i jeziku i u kulturološkim obilježjima poput hrane i odjeće. Ti su osjećaji, što možda ne začuđuje, bili popraćeni, napose među starijima i neuspješnijima, jakim nepovjerenjem prema japanskom narodu, a to su nepovjerenje često plaćali nepoštivanjem i diskriminacijskim odnosom Japanaca. Bili su sumnjičavi i prema tijelima vlasti koja nisu imala razumijevanja prema njihovim etničkim željama niti su bila posebno zainteresirana za njihove društvene i materijalne probleme, a nisu ih bila sposobna ni riješiti. Bez obzira na to, i njihovo se stanje, kao i ono skupine burakumin, poboljšalo u razdoblju Showa Genroku. Dok su do godine 1960. uglavnom radili kao čistači i smetlari te manualni radnici na zemlji i u ribarstvu, većina ih se do osamdesetih godina zaposlila kao službenici i kvalificirani radnici, iako češće u malim nego u velikim tvrtkama, u prodaji nekretnina i kao »posuđivači novca, u trgovini na veliko i malo, kao radnici u ugostiteljstvu, vozači kamiona i taksija i namještenici u zabavnoj industriji«.10 Promjene u mogućnostima zaposlenja mnogim su Korejcima donijeli bolji životni standard. Time je većem broju djece omogućeno školovanje u višim školama, a od godine 1990. se zato i povećava postotak naturalizacije i sklapanja brakova s Japancima. Jačanjem tih pojava mlađi su članovi Chon9 Sonia Ryang: North Koreans inJapan: Language, Ideology, and Identity, Westview Press, Boulder, Color., 1997., str. 11. 10 Hiromi Mori: Immigration Policy and Foreign VVorkers in Japan, St. Martin's Press, Inc., New York, 1997., str. 160. i 168. grvuna bivali razočarani pa je organizacija gubila na članstvu, snazi i jedinstvu. Sve se više Korejaca priklanjalo brzo napredujućem društvu Južne Koreje (iz koje je u svakom slučaju potjecalo 97% njihovih predaka, bez obzira na njihove trenutne političke sklonosti), a sve je više njih smatralo prihvatljivim svoju integraciju u japansko društvo. Doseljenici iz Kine. I Kinezi su, kao i Korejci, već dugo godina živjeli u Japanu. U razdoblju Edo najveći ih je broj, njih 2.000, a ponekad i više, živio i radio u Nagasakiju. Njihov se broj naglo povećao šezdesetih godina 19. stoljeća, kad su, kao sluge i zaposlenici, sa svojim europskim poslodavcima, stigli u Yokohamu, Kobe i u druge enklave inozemne trgovine. U kasnom razdoblju Meiji, kad su luke pod stranim nadzorom opet prešle u japanske ruke, u Japanu je navodno živjelo više od 5.000 Kineza. Sljedećih se godina taj broj mijenjao s obzirom na nedaće rata i politike ali je uvijek bilo mnogo manje Kineza nego Korejaca. Zapravo, možda je najvažnije kod te manjine bilo to da je ona zadavala vrlo malo brige vlastima, napose u usporedbi sa skupinom burakumin i Korejcima. Poslije napada na njih u vezi s krijumčarenjem droge u ranom razdoblju Meiji nastupilo je razdoblje izvjesne zabrinutosti zbog lijevo orijentiranoga političkog djelovanja tih doseljenika; nakon potresa iz 1923., Kinezi nastanjeni na području Tokija i Yokohame trpjeli su pak iste nedaće kao i Korejci. No, čini se da su neslužbene kineske organizacije u velikoj mjeri osiguravale pogodni

društveni ustroj tako daje život u kineskim zajednicama, u očima japanskih vlasti, bio uredan i općenito miran. I nakon 1945. u Japanu je živjelo mnogo manje Kineza nego Korejaca pa ih japanski dužnosnici i narod nisu doživljavali kao veliki »problem«. Nakon povratka dijela Kineza u Kinu, poslije Drugoga svjetskog rata, u Japanu ih je ostalo oko 35.000, od kojih je po prilici polovica potjecala s Tajvana, a polovica iz same Kine. Budući da su se okupacijskim vlastima mogli predstavljati kao pripadnici pobjedničke strane, ti su se Kinezi, a napose oni među njima koji su bolje govorili japanski, vrlo uspješno snalazili između pobjednika i pobijeđenih, radeći za okupacijske snage a i iskorištavajući mogućnosti crnoga tržišta. Pedesetih se godina stanje u Japanu počelo stabilizirati pa su od tada kineske zajednice u Tokiju, Kobeu i u drugim gradovima polako rasle jer se pojavljivao za njih sve veći broj zakonitih mogućnosti poslovanja. No, i Kinezi su, kao i Korejci, bili politički podijeljeni. Neki su podupirali Chiang Kai-sheka na Tajvanu, a neki Mao Tse-Tungovu Narodnu Republiku Kinu. Sedamdesetih godina, kad je u Japanu živjelo više od 65.000 DRUŠTVO I OKOLIŠ (1945.-1990.)Kineza, odluka Japana da prizna Narodnu Republiku Kinu potaknula je mnoge da zatraže japansko državljanstvo kako ne bi bili deportirani u Kinu. Pokazalo se, međutim, da je njihov strah bio neutemeljen pa je kasnih osamdesetih godina broj kineskih imigranata naglo rastao zbog doseljavanja studenata i radnika iz Kine, bilo legalnog ili ilegalnog, stoje bila reakcija na japanski ekonomski procvat i na želju Tokija da na međunarodnoj razini stekne ugled jedne od vodećih zemalja na području tehnologije i modernog napretka. Nekvalificirani stranci. Kao što se dade zaključiti iz ove posljednje rečenice, druga značajnija skupina što se priključivala japanskoj radnoj snazi u poduzetničkom razdoblju Japana bili su stranci. Prije Rata na Pacifiku Koreja je opskrbljivala Japan velikim brojem privremenih nekvalificiranih radnika. U kasnijem razdoblju Showa Genroku u Japan su stizali ljudi različita podrijetla, posebno iz Jugoistočne Azije. U početku je dolazilo najviše ženske radne snage, jer su se djevojke zapošljavale u zabavnoj industriji, u noćnim klubovima, kao domaćice u barovima i kao prostitutke, tj. na poslovima koji su Japankama bili sve manje privlačni. Potom je, u drugoj polovici osamdesetih godina, došao velik broj muške radne snage. Mnogi su stizali ilegalno, zapošljavali se na poslovima koji im vizom nisu bili dopušteni ili su ostajali u Japanu i nakon isteka viza. Godine 1990., u Japanu je, prema jednoj procjeni, bilo oko 600.000 takvih »neprijavljenih« radnika, uglavnom u tvornicama i u građevinarstvu.11 Poput Korejaca prije rata i stranih radnika u drugim industrijskim zemljama, ti su ljudi često radili najslabije plaćene poslove, a poteškoće im je stvaralo i nepoznavanje jezika, svijest o etničkoj različitosti i rasprostranjeno mišljenje među Japancima daje Japan prenapučen i da ne može biti raj za zapošljavanje doseljenika. S druge strane, tajeftina i ranjiva radna snaga imala je prednosti za poslodavce, dok su šefovi, obično povezani s japanskim i stranim mafijaškim organizacijama, davali, posebno ženama, one najgore poslove u zabavnoj industriji. Godine 1990. japanski su dužnosnici postali toliko zabrinuti zbog slabo kontroliranog useljavanja da su donijeli zakone o useljavanju kako bi stvorili rupe u zakonu kojima će se ozakoniti nazočnost nekvalificirane radne snage. Jednom je uredbom »naučnicima«

dopušteno zakonito doseljavanje, iako su takozvani programi podbuke poslodavcima bili tek pokriće za dobivanje slabo plaćenih radnika. Jednom drugom uredbom pripadnost »japanskoj 11 Hiroshi Komai: Migrant Workers inJapan, Kegan Paul International, London, 1993., str. 1., 82. i 100. naciji« postala je prednost, jer je napravljena razlika između stranih građana japanskog podrijetla i drugih stranaca, s time daje prvima dopušteno da se »vrate« u svoju navodnu domovinu. Time je oko 150.000 ljudi iz Južne Amerike, uglavnom iz Brazila, steklo mogućnost legalnog zapošljavanja u Japanu, gdje su dobivali bolje poslove nego stranci drugih nacionalnosti. Dok je gospodarstvo cvjetalo, te su rupe u zakonu mnogim stranim radnicima omogućile legalno zapošljavanje u Japanu, dok su drugi i dalje stizali i zapošljavali se ilegalno, ali su zbog gospodarskoga preokreta mnogi mogli brzo ostati bez posla i tako pasti u očaj i postati većom društvenom »opasnosti« nego ikada prije. Pripadnici naroda Ainu i stanovnici s otočja Ryikyu. Kao stoljetni stanovnici rubnih dijelova Japana, pripadnici naroda Ainu i žitelji otočja Ryukyu i dalje su teško pronalazili odgovarajuće mjesto u društvu industrijskoga doba. Kao što smo vidjeli u šesnaestome poglavlju, oko 20.000 pripadnika naroda Ainu s otoka Hokkaido do tridesetih je godina izgubilo većinu svojih nacionalnih obilježja što je bio rezultat dvjestogodišnjega neprestanoga društve-no-ekonomskog miješanja sa skupinom Wajin (kako su se u vrijeme Toku-gawa zvali japanski stanovnici otoka Hokkaidoa). Ali, zbog niza čimbenika — njihove izloženosti bolestima koje su donijele skupine Wajin, gubitka neovisnog načina života, predrasuda i diskriminirajućeg ponašanja pripadnika skupine Wajin i sve veća odlučnost japanskih vlasti glede industrijalizacije otoka Hokkaidoa bez obzira na njezinu štetnost za kulturu naroda Ainu — dobrobit i samopoštovanje toga naroda pretrpjeli su golemi udarac. Tridesetih je godina organizacija Ainu Kvokai, povezana s japanskom vladom, nastojala poboljšati životne uvjete naroda Ainu, a u to je vrijeme i sustav obrazovanja, koji se lagano poboljšavao, pridonosio njihovu znanju japanskoga jezika i kulture i pojavi malog, ali rastućeg broja intelektualaca i aktivista koji su se predano zalagali za poboljšanje životnih uvjeta svoga naroda. Nakon završetka rata, čelnici te organizacije ponovno su je aktivirali (i 1961. joj dali novo ime — Utari Kvokai) i obnovili svoje stare ciljeve iz tridesetih godina — postizanje društvenog napretka toga naroda. No, u godinama poslijeratnog oporavka i dalje su postojale velike razlike između uvjeta života naroda Ainu i skupine Wajin, a narod Ainu i dalje je patio zbog proširenih predrasuda o njemu. Unatoč miješanju velikoga broja naraštaja i smanjenju genetskih razlika, u očima većine Japanaca osoba je bila pripadnikom naroda Ainu po »krvi«, iako je i fizički izgled služio kao obilježje. Jedan je ogorčeni pripadnik naroda Ainu, u razdoblju Showa Genroku, to izrazio ovako: DRUŠTVO I OKOLIŠ (1945.-1990.)»... čak i onda kad imate samo mali dio krvi Ainua, ako imate lice Ainua svi će se prema vama odnositi kao prema Ainuu. Kamo nam je otići, nama Ainuima, koji smo ostali visjeti u zraku?«.12 Kao i u drugim društvima obilježenima sličnim odnosima među etničkim skupinama, predrasude donose diskriminaciju, nepovoljne životne uvjete, demoralizaciju i nemogućnost normalnog funkcioniranja. Šezdesetih godina, kad je, kako smo prije spomenuli, prvi poslijeratni naraštaj završavao škole i uključivao se u japansko društvo i radnu snagu, među njima su bili i mladi aktivisti —

pripadnici naroda Ainu. Oni su (i njihovi kolege, pripadnici skupine Wajin, koji su ih podupirali), mnogo agresivnije od prethodnih naraštaja počeli zahtijevati rješavanje problema i ispravljanje stoljetnih nepravdi. Ti su se aktivisti 1970. godine ujedinili, uglavnom u Tokiju, radi poboljšanja života naroda Ainu promičući osjećaj »pripadnosti narodu Ainu« i ideal »oslobođenja« toga naroda. Prihvatili su taktiku čelnika skupina burakumina i izravno i oštro napadali svaki potez i izjavu Japanaca koje su smatrali rasističkima. Nadahnjivali su se oslobodilačkim pokretima »domorodačkih naroda« u Sjevernoj i Južnoj Americi, Europi i u drugim dijelovima svijeta i napadali raširenu praksu pripadnika naroda Ainu da »izgledaju« kao pripadnici skupine Wajin. Protivili su se izgradnji industrijskih postrojenja koja su ugrožavala ribarstvo i druge interese naroda Ainu. Kritizirali su nepoželjno gospodarsko ponašanje, bilo da se radilo o izlaganju »primitivne« kulture naroda Ainu u turističke svrhe ili stalnim predrasudama u svakodnevnom životu na koje su djeca Ainua nailazila u školi, radnici na poslu ili su se očitovale u službenom prikazu japanske povijesti i službenom nastojanju japanskih vlasti da Japan prikažu kao »homogeno« društvo bez nacionalnih manjina. Umjesto »japanizacije«, nastojali su se ujediniti i mobilizirati kao »narod Ainu«. Za svoju su naciju osmislili zastavu, poučavali su i izlagali svoju umjetnost, rukotvorine, običaje i jezik, što je bilo namijenjeno zabavi i obrazovanju njihovih pripadnika, a ne turistima. Napisali su povijest u kojoj su veličali povijest naroda Ainu, a ne pobjede skupine Wajin u »domovini naroda Ainu« (Ainu Moshiri). Potkraj sedamdesetih godina Yuki Shoji, aktivist i predsjednik organizacije Utari Kvokai, izrazio je osjećaj pripadnosti naciji Ainu ovim riječima: »Ainu Moshiri bila je Majka Zemlja koja je stvorila kulturu Ainu i to se nije promijenilo do dana današnjega. Bogovi u koje ljudi vjeruju nisu napustili Ainu 12 Richard Siddle: »Ainu: Japan's Indigenous People«, u knjizi: Michael Weiner, urednik: Japan's Minorities, The Illusion of Homogeneity, Routledge, London, 1997., str. 26. Moshiri. U današnjoj situaciji, kad se svake godine u raznim dijelovima izvode velebne etničke svečanosti i s poštovanjem mole molitve Bogovima Prirode, potvrđuje se daje Majka Zemlja, Ainu Moshiri, zemlja našega naroda, iako samo u duhovnom smislu«.13 Kao bit te vizije u zakonodavnom smislu, godine 1984. organizacija Utari Kvokai napravila je jedan temeljiti prijedlog zakona za kriminalizaciju diskriminacijskih čina, za prava naroda Ainu na jezik, kulturu, školovanje i promicanje gospodarskih i političkih prava toga naroda. U govoru najednom skupu burakumina, aktivist Narita Tokuhei objelodanio je političku strategiju za postizanje tih ciljeva, riječima: »Sada uređujemo svoju povijest, tražimo svoja prava, shvaćamo svoj identitet i počinjemo stajati na vlastite noge. Kako naš posao bude napredovao, možemo steći solidarnost Oslobodilačkog pokreta Burakua, pokreta Korejaca koji žive u Japanu, tjelesno hendikepiranih ljudi, pokreta žena i raznih drugih skupina građana«. Nadali su se da će zajedničkom politikom s drugima postići ono što se nije moglo postići samostalnim djelovanjem. Kao reakciju na ta politička gibanja, koja su protivnici vladajućega LDS-a pokušavali iskoristiti za svoje ciljeve, vlada je potvrdila svoje načelo da su Ainu i Wajin jedan narod, »po zakonu jednaki građani Japana«.14 Donijela je daljnje mjere za poboljšanje životnih uvjeta naroda Ainu i preko organizacije Utari Ky5kai financirala razne projekte kako bi ublažila nezadovoljstvo i ojačala djelovanje »integracionista«.

Tijekom osamdesetih godina, zajedničkim djelovanjem različitih čimbenika — procvata iz razdoblja Showa Genroku, veće državne financijske pomoći, školovanja pripadnika naroda Ainu i nadolaska novih naraštaja — polako su se popravljali međuetnički odnosi, a nacionalistički je pokret Ainua slabio, čime je vlada izbjegla donošenje mjera na temelju prijedloga iz 1984. Predrasude pripadnika skupine Wajin i dalje su bile zabrinjavajuće, ali su od godine 1990. mnogi pripadnici naroda Ainu već bili integrirani u japanski život, a postojao je i velik broj miješanih brakova koji su priželjkivali da im djeca postanu uspješna u matici japanskoga života. Većinu njih nije baš privlačio separatizam Ainua, a i demografske okolnosti govorile su da bi ta »nacionalnost« mogla biti jedva što više od prolazne retorike, izraz ponosa 13 Ovaj i sljedeći citat uzeti su iz knjige: Richard Siddle: Race, Resistance and theAinu ofJapan, Routledge, London, 1996., str. 176. i 178. 14 Siddle: »Ainu: Japan's Indigenous People«, str. 34. DRUŠTVO I OKOLIŠ (1945.-1990.)jednim od nekoliko povijesnih naslijeđa ugrađenih u Japan industrijskoga doba. Istodobno se, na drugom kraju Japana, činilo da oko milijun žitelja otočja Ryukyua imaju više izgleda da postanu nacija. Sjetimo se, iz devetoga poglavlja, da je u praskozorje razdoblja Tokugawa Satsuma pokorila neovisnu Ryukyuansku Kraljevinu. Nakon državnog udara SatChoa iz 1868. ostatak te polusamostalne kraljevine pripojenje državi Meiji, tako daje sjeverni dio otočja pripao okrugu Kagoshima, dok je južno područje ušlo u okrug Oki-nawa. Od tada pa do Rata na Pacifiku Tokio je žiteljima toga otočja namijenio asimilaciju kakvu je primijenio i za narod Ainu pa su se stanovnici »s kopna«, po mišljenju naroda s otočja Ryukyua, odnosili prema njihovu jeziku i kulturi s jednakom mješavinom znatiželje i gađenja kakvu je iskusio i narod Ainu. I njihovo ekonomsko stanje bilo je teško i godine 1935. potaknulo je 42.000 tih žitelja da napuste područje pod japanskom vlašću. Još 50.000 njih potražilo je sreću u samom Japanu, u Mikroneziji i u drugim kolonijama, gdje su obično završavali na najgorim poslovima što su ih doseljenici mogli dobiti. Poraz iz 1945. bio je osobito mučan za žitelje Okinawe, zbog strahotnih krvavih bitaka na tom području. Potom je taj otočni lanac došao pod upravu američke vojske i službeno je »vraćen« Japanu tek godine 1972., mnogo godina nakon završetka službene okupacije i ulaska Japana u razdoblje dinamičnog napretka i promjena. Nazočnost američke vojske bila je veliko opterećenje, napose na samom otoku Okinawi, ali, koliko god su mnogi žitelji toga otočja željeli završetak američke vlasti, mnogi su bili nezadovoljni povratkom japanske vlasti, koja je uspostavljena mimo njihove volje. I kad je Tokio ponovno preuzeo vlast 1972., to je otočje ostalo na periferiji procvata iz razdoblja Showa Genroku. No, ipak su njegovi stanovnici imali neizravne koristi zbog državnih ulaganja, rasta turizma i novčanih doznaka velikoga broja iseljenika koji su radili na glavnim japanskim otocima. Neki su žitelji otočja Ryukyu gajili ljutnju zbog svojega stalnog podređena položaja i diskriminacije, a sve do devedesetih godina tinjalo je, barem među inteligencijom, nezadovoljstvo zbog osjećaja da su podcijenjen, polukolonijalni narod čija se nacionalna tradicija, povijesno naslijeđe samostalne države i kulturna dostignuća nisu poštovali. RELIGIJA

U desetljećima prije 1990. religija je — njezin status, uvjeti i uloga u društvu — tek povremeno izazivala zabrinutost javnosti. Opći mir u pogledu teoloških pitanja djelomično je odražavao otvorenost službene politike spram vjerskih razlika kao obilježja toga doba, a djelomično i gospodarski razvitak zemlje, koji je mnogima davao osjećaj blagostanja, a drugima nadu. Ali, djelomično je to bio odraz stoljetnog naslijeđa »kombiniranih« mišljenja, koje je ušutkavalo doktrinarni fanatizam i ljudima davalo široko i zajedničko vjersko iskustvo. Osim toga, vrlo skroman osjećaj religije kao »problema« možda je bio odraz činjenice da najvažniji problemi toga vremena (politički, etnički, oni među spolovima i materijalno stanje) u velikoj mjeri leže izvan djelokruga religije. »Religija« je, naravno, riječ s mnogo značenja, ali ono što ovdje ukratko zaslužuje pozornost jesu problemi vjerskih institucija i njihov odnos prema državi, kao i karakter i uloga religije kao vjere i prakse naroda. Vjerske institucije. U razdoblju Meiji, kako smo prije vidjeli, budistički su hramovi u potpunosti odvojeni od države. Razni novi religijski pokreti redefinirani su kao budističke i šintoističke sekte, dok su šintoistički hramovi koji nisu pripadali sektama Shinto (90% od ukupnoga broja tih hramova) definirani kao nereligiozni objekti, a najveći su dobivali novčanu pomoć od države. Kasniji su povremeni sukobi oko odnosa između crkve i države uznemirivali neke intelektualce i vjerske poglavare, ali je narod općenito i dalje slijedio vjersku praksu bez vidljivih promjena u odnosu prema vjerskoj praksi prethodnih naraštaja, unatoč sve snažnijoj političkoj retorici o jedinstvenom japanskom šintoističkom naslijeđu i njegovu božanskom poslanju. U vrijeme okupacije SCAP je redefinirao sve šintoističke hramove, uključujući i one izgrađene u čast ratnim žrtvama (kao Yasukuni i s njim povezan Gokokujinja), kao instrumente zabranjene državne religije. Ukinuo je državni ured koji se o njima brinuo i zabranio im državnu pomoć. Nakon 1952. politički su dužnosnici povremeno pokušavali ponovno uspostaviti posebnu vezu između šintoističke religije i države, napose u pogledu hrama Yasukuni. No, ti su pokušaji izazivali bučne proteste raznih vjerskih interesnih skupina pa je SCAP-ovo tumačenje odnosa između Crkve i države ostalo u biti netaknuto tijekom cijelog razdoblja Showa Genroku. Sudbinu šintoističkih hramova, kao i budističkih, nije toliko određivala državna politika koliko društveno-gospodarska zbilja. Tijekom teških godina oporavka hramovi'svih vrsta bili su prepušteni propadanju, jer su primali tek malu potporu vjernika i imali skromne prihode od iznajmljivanja zemlje i DRUŠTVO I OKOLIŠ (1945.-1990.)od drugih oblika poslovanja i, u slučaju slavnih zdanja, od njihova pretvaranja u turističke atrakcije i scene za snimanje filmova. No, poslije se, u razdoblju Showa Genroku, i njihovo stanje popravilo zahvaljujući visokoj cijeni zemlje, procvatu turizma i sveopćem zanimanju javnosti za očuvanje djela »tradicionalne kulture«, među kojima su najslavniji bili hramovi i svetišta i njihove riznice. Kao rezultat toga interesa, institucionalni budizam i šintoizam ponovno su procvjetali. Zahvaljujući desetljećima stapanja sela broj od oko 175.000 šintoističkih hramova iz 1879. smanjio se do 1940. 50%, a tijekom pedesetih godina, zbog daljnjeg spajanja sela, ukinuto ih je još oko 10.000. No, od tada se njihov broj stalno kreće oko 80.000, dokje i dalje bilo 75.000 budističkih hramova. Na rubovima institucionalne religije pojavile su se »nove religije« (shin shukyo). Neki od tih sektaških pokreta nikli su potkraj razdoblja Edo, poput pokreta Kurozumikvo, Konkokvo i

Tenrikvo, koje smo spomenuli u jedanaestome poglavlju. Mnogi drugi pokreti, kao i nekolicina kršćanskih, pojavili su se od razdoblja Meiji dalje, većinom u ruralnim područjima. U teškim vremenima nakon 1945. bili su vrlo popularni, ali su mnogi u razdoblju Showa Genroku, zbog seljenja ljudi u gradove i zapošljavanja u industriji, izgubili svoje sljedbenike, a pojavile su se i širile druge sekte, više orijentirane na gradove, doktrinarno privlačnije i opremljene modernom tehnologijom, soi disant »nove 'nove religije'«. Neke od tih »novih religija« postigle su uspjeh kao institucije i stekle dovoljan broj sljedbenika tako da su izgradile središnje velike hramove i osnovale brojne ogranke radi održavanja seminara, školovanja svećenika, stvaranja doktrinarnih tijela, održavanja veličanstvenih obreda i duhovnih vježbi. Druge su, pak, ostale na lokalnoj razini i bile prolazne. No, većina ih je doživjela velike promjene glede broja sljedbenika pa od godine 1990. samo njih šest, od ukupno oko četrdeset velikih novih sekti, ima milijun ili više sljedbenika, a neke ih imaju manje od 100.000. A i ti brojevi, po mišljenju upućenih, u znatnoj mjeri nadmašuju brojnost stvarnih članova i predanih sljedbenika. Vjerska praksa. Novi su pokreti manje važni kao institucije, a više kao izraz religioznosti ljudi. S obzirom na to da su se pojavili unutar postojećega religijskog okružja, ne začuđuje činjenica da su preuzeli mnoge osobine starijega sinkretističkog naslijeđa. No, imali su i zasebnih osobina koje zaslužuju pozornost jer su ih baš te osobine učinile privlačnima. Te, »nove religije«, čiji su utemeljitelji obično bile karizmatične žene, u većini slučajeva brisale su distancu između svećenika i sljedbenika. Predano su prikupljale sljedbenike i uključivale ih u trajne vjerske aktivnosti. Njihovo učenje, po mišljenju jednog intelektualca: »sljedbenicima obećava 'ovozemaljske dobrobiti' u obliku ozdravljenja, rješavanja obiteljskih problema i materijalnog napretka. Na području etike zalažu se za solidarnost u obitelji, iskrenost, umjerenost, sklad, marljivost i pobožnost«.15 U tom su duhu promicale ozdravljenje po vjeri, pomagale starijim osobama, davale savjete ljudima u nevolji i nudile blagoslov kućama i članovima obitelji, živućima i umrlima. Pobornici tih učenja isticali su važnost samoizgradnje svakoga člana sekte. Tvrdilo se da svaki član, unaprjeđujući samoga sebe, pridonosi općemu dobru: »sreći, zdravlju, stabilnosti društva, dobrom urodu usjeva i pravilnom slijedu godišnjih doba«. A te je ciljeve moguće postići predanim prihvaćanjem disciplina koje sekta naučava, jer se smatralo da strogo pridržavanje discipline jača karakter, čovjeka čini boljim i tako mu daje snagu za vrjedniji, plodonosniji i bogatiji život i ujedno pridonosi većemu cilju dobro uređenoga svemira. Ideja da djela jednoga čovjeka pomažu drugim ljudima i pridonose održavanju prirodnoga reda potječe, naravno, iz drevnih vremena, a u poduzetničkom je Japanu ostala privlačna i u starim i u novim religijama. Tako je godine 1980. jedan svećenik u Kinpusenjiju — poznatom područnom hramu Enrvakujija, sjedištu Tendaija na planini Hiei i središtu planinske asketske prakse po tradiciju Shugendoa — izjavio ovo: »Najprije razmisli o sebi, pokaj se za svoje pogreške i popravi sebe kako bi mogao razviti velik i snažan um jiri rita [proces u kojemu, pomažući samima sebi, pomažemo drugima]«. Čineći to, dodao je, postići ćete »mir na svijetu i velik sklad među svim ljudima«, spasiti druge ljude od patnje i »pridonijeti ostvarenju njihovih želja«.16 Među većim novim religijama kudikamo je najveća sekta Soka Gakkai, koja se pojavila i procvjetala nakon Drugoga svjetskog rata i, kao značajna religija, opstala u vrijeme Showa

Genroku. Utemeljena na doktrinama Ni-chirenova Hokkeshua, ta je vjera počela tridesetih godina religijskim uče15 Ovaj i sljedeći citat uzeti su iz knjige: Helen Hardacre: Kurozumikyd and the Religions of Japan, PUP, Princeton, 1986., str. 5. i 12. 16 lan Reader: Religion in ContemporaryJapan, Macmillan Press, London, 1991., str. 110. Kinpusenji se nalazi u planinskom predjelu — Voshino u okrugu Nara. DRUŠTVO I OKOLIŠ (1945.-1990.)njem Makiguichija Tsunesaburoa. Opstala je i nakon službenih progona u vrijeme rata, a nakon 1945., pod vodstvom Makigushijevih nasljednika, doživjela je nagli rast i postala nacionalnim, a poslije i međunarodnim pokretom. Uspjeh je postigla snažnom propagandom, pomnjivim osnivanjem institucija, održavanjem intenzivnog sudjelovanja na vjerskim skupovima i promicanjem ideja kojima su sljedbenici bili skloni. Godine 1964. ta je skupina osnovala vlastitu političku stranku, zvanu Komeito, čiji su neki članovi nakon izbora postali lokalni i okružni dužnosnici, kao i zastupnici u Saboru, paje ta stranka od tada uglavnom imala ulogu stranke centra, između vladajućega LDS-a i oporbene Socijalističke stranke. U to je vrijeme sekta Soka Gakkai, po jednoj procjeni, imala oko petnaest milijuna članova, od kojih su vjerojatno trećinu činili aktivni sljedbenici i ostala je nazočna u religijskom i političkom životu Japana. Većina drugih »novih religija« izgubila je sljedbenike u vrijeme Showa Genroku, iako su se istodobno pojavljivale i »nove 'nove religije'«, kao najdinamičniji pokreti toga vremena. Nazvane, po nekima, religijama »novoga doba«, odbacile su stav daje doktrina glavno i svoju pozornost usredotočile na njegovanje individualne duhovnosti. Po njima, svaka osoba, kako je rekao jedan učenjak, mora: »tražiti i otkriti vlastito unutarnje biće, stvoriti vlastitu duhovnost i postići vlastitu duhovnu transformaciju. U tu svrhu nude se tehnike poput meditacije, asketskog treninga, tjelovježbe i psihoterapije, kao praktični oblici zajedno s proučavanjem drevnog misticizma, prastarih religija i mitova i šamanskih obreda, kao i psiholoških teorija«.17 Pobornici tih novih pokreta, uz izraz velikoga skepticizma glede »znanstvene istine«, odraz su suvremene opčinjenosti ljudi znanstvenom fantastikom, demonima, izvanzemaljcima i čudovištima tipa gojim, a nadahnuće nalaze u drevnom naslijeđu sveprisutnih duhova. Ovisno o sekti, primjenjuju razne amulete i obrede kako bi prizvali božansku milost i zaštitu od opsjednuća te primjenjuju egzorcizam za istjerivanje neželjenih duhova i duhovno ozdravljenje. No, iako su ti, novi pokreti prihvatili odavno poštovane religijske ideje, više su se orijentirali na gradove nego starije »nove religije« i spremnije su koristili se elektronikom i drugim medijima za promicanje svoje vjere i stjecanje sljedbenika. Godine 1987. jedan je promatrač objasnio uspjeh Ki17 Susumu Shimazono: »New Religious Movements; Introduction«, u knjizi: Mark R. Mullins i dr., urednici: Religion and Society in Modem Japan, Selected Readings, Asian Humanities Press, Berkeley, 1993., str. 226. rivame Seiviia, osnivača sekte Agonshii —jednog od najdinamičnijih vjerskih pokreta — ovim riječima: »Kirivama Seiyu svjesno tumači budizam jezikom s kojim se mladi ljudi mogu poistovijetiti — otuda satelitski programi, gradnja modernih hramova, njegove srdačne propovijedi i

pristupačno ponašanje. Sve to pridonosi stvaranju bliske religije koja pogoduje potrebama modernoga Japana«.18 Bila je to religija po mjeri vremena. Koliko će trajati, pokazat će vrijeme. Religija je služila u razne svrhe, ali za mnoge ljude religijska praksa nije bila usko povezana ni s jednom posebnom doktrinom. Religijska je praksa uključivala i pojedina odricanja, odlaženje po savjete gatarima i raznim medijima, dobivanje i nošenje religijskih amuleta i druge oblike traženja božanske pomoći za bezopasni porođaj, laku smrt, uspjeh u školi ili na poslu, sigurnost u prometu i slično, i sudjelovanje u obredima manje-više religijskog karaktera, poput odlaska na grobove predaka, izvođenje novogodišnjih obreda ili odlazak na hodočašće. Sve je više mladih žena prihvaćalo praksu posmrtnih obreda (mizuko kujo) za pobačenu djecu, čak i nakon što su se postupci kontrole rađanja znatno poboljšali, a broj pobačaja smanjio. (Po službenim statistikama, broj se pobačaja od 1955. do 1990. smanjio s 1,170.000 na 457.000, iako je možda bilo i neprijavljenih slučajeva.19) Rastuća popularnost obreda za pobačenu djecu bila je, čini se, odraz promjene logike pobačaja. U teškim poratnim godinama žene su, po vlastitu mišljenju, prekidale trudnoću zbog drugih pa stoga nisu snosile krivnju sebičnosti, ali u razdoblju Showa Genroku to su sve više činile po vlastitoj želji, stoje bio izraz sebičnosti koja je navodno mogla pobuditi ljutnju duha pobačenoga ploda duha, koji treba i zaslužuje umirenje. Tim su se osjećajima od sedamdesetih godina koristili vjerski poduzetnici koji su nudili izvođenje obreda u čast pobačenoga djeteta, smirivanje njegova osvetničkoga duha, a time i umirivanje majčine savjesti. Većina je hramova imala funkciju spomen-obilježja preminulima, a svećenici su uglavnom služili za pogrebne i komemoracijske obrede. Budući da se životni vijek u vrijeme Showa Genroku produžio, ljudi su se, osobito žene, počeli sve više bojati bolesti u starosti i ovisnosti o djeci ili o drugim ljudima pa su se stoga sve više okretali hramovima i molitvi za zdravlje i laku smrt koja bi ih poštedjela takve sudbine. 18 Reader: Religion in Contempomry Japan, str. 219. 19 Eiki Hoshino i Dosho Takeda: »Mizuko Kuyo and Abortion in Contemporary Japan«, u knjizi: Mullins i dr., urednici: Religion andSociety in Modernjapan, str. 179. (statistički podaci). Jolivet^upan: the Childless Society?, str. 129. upozorava na nesigurnost statističkih podataka. DRUŠTVO 1 OKOLIŠ (1945.-1990.)Unatoč brojnim vjerskim obredima što su ih nudili hramovi, sama organizirana religija nije bila široko popularna niti su ljudi razumjeli bit vjere. U vrijeme Showa Genroku samo je jedna trećina ljudi pripadala nekoj vjeri, iako ih je većina priznavala da su povezani s nekim hramom, a mnogi su ljudi zadržali svoje veze s hramom svoje obiteljske kuće, i bez obzira na to kojoj je sekti pripadao, kao, primjerice Jodo Shinshu ili Soto Ženu. No, bilo je malo onih koji su pokazivali zanimanje za njihova učenja. Unatoč sklonostima za očuvanjem starih veza, mobilnost toga doba je oslabila ili prekinula kao veze mnogih s hramovima i grobovima predaka. No, sinkretističko naslijeđe olakšalo je prjelazak na druge vjere, a mladima i pokretljivima omogućilo zadržavanje privida starije prakse i starijih religija. Molitve i obredi kod kuće polako su se napuštali, čemu je nedvojbeno pridonio i skučeni stambeni prostor u kojemu nije bilo mjesta za namještaj koji nije bio prijeko potreban, poput zidnih oltara. Stoga su njihovi proizvođači izrađivali minijaturne oltare kakvi su mnogima bili prihvatljivi tako da je osamdesetih godina oko 75% obitelji još

uvijek imalo šintoistički ili budistički oltar ili oba. Čak su i poslovni ljudi dolazili do zaključka da je korisno podići mala svetišta u poslovnim zgradama za moguće božanske blagoslove. A religijski su obredi i dalje bili nazočni u mnogim gradskim aktivnostima, tako da je, primjerice, šintoistički svećenik »pročišćavao« gradilište prije kopanja temelja ili blagoslivljao novu zgradu pri stavljanju vezne grede krovišta, čime su ta mjesta postajala pogodnim prebivalištem božanstva zvanog kami. Lokalne svetkovine (matsuri) i religijski događaji, koji su nekada obogaćivali seoski život, polako su se gasili ili su pretvarani u obilježja lokalne kulture i u turističke atrakcije, kao posljedica osjećaja nostalgije poput one zvanefurusato. No, po mišljenju mnogih sudionika u obredima i promatrača, božanstva su još uvijek bila puna milosrđa i bilo je moguće od njih dobiti pomoć, a nesretni i ogorčeni duhovi umrlih značili su opasnost pa ih je trebalo umiriti. Ukratko, tijekom svih desetljeća poduzetničkoga Japana narod se i dalje identificirao sa svojim vjerskim naslijeđem budizma i šintoizma, bez obzira na to što sama vjera nije imala veliku važnost i stoje to identificiranje kao i sudjelovanje u obredima više bi\opro forma i izraz etničkog obilježja nego izraz čvrstoga vjerskog uvjerenja. Pitanja okoliša Industrijalizacija je u Japanu, kao i u drugim zemljama, imala najštetnije posljedice za ekosustav. Dok su te posljedice u početnoj fazi industrijalizacije bile lokalnoga karaktera (kao događaj u rudniku bakra Ashio iz posljednjeg desetljeća 19. stoljeća), s porastom uporabe fosilnih goriva, izgradnjom većih i raznovrsnijih tvornica, uporabom kemijskih sredstava, porastom broja stanovnika i sve većom ovisnosti ljudi o svjetskim izvorima sirovina, onečišćenje se intenziviralo a i prešlo državne granice. Godine 1990. onečišćenje prirode protezalo se od sjevernog do južnog pola pa je bilo sve teže utvrditi koja je industrijska zemlja osobit izvor onečišćenja okoliša jer su sve, manje ili više, pridonosile svim većim oblicima onečišćenja. Ipak, u slučaju poduzetničkoga Japana ima nekih točaka koje zaslužuju pozornost. ONEČIŠĆENJE OKOLIŠA Nakon afere u vezi s rudnikom Ashio, kako su rudnici, kemijske i druge tvornice ispuštali sve više otrovnih plinova i otpadnih voda, industrijsko se onečišćenje povećavalo. No, slučajevi onečišćenja i pustošenja okoliša bili su povremeni i mali pa nisu prerasli u nacionalna politička pitanja. Nisu dovodili do velikih protesta, poput onoga oko rudnika Ashio, nego do lokalnih zahtjeva za naknadu štete i poduzimanje mjera radi umirivanja kritičara, poput kontrole onečišćenja, uglavnom gradnjom visokih dimnjaka kroz koje su onečišćivači odvođeni podalje od mjesta nastanka. Bilo je i povremenih uznemirenosti među inteligencijom, ali je Drugi svjetski rat došao i prošao i Japan je počeo ulaziti u razdoblje nagloga industrijskog razvitka, Showa Genroku, prije nego što se industrijsko onečišćenje ponovno pojavilo na sceni kao velika kost razdora. Šezdesetih godina, usporedo s industrijskim procvatom, pojavilo se nekoliko oblika onečišćenja — od buke, vibracija, propadanja tla, smradova i visokih zgrada što su zaklanjale Sunčevu svjetlost, kao i onečišćenja zraka i vode — na koje su se ljudi žalili, napose u visokourbaniziranim područjima.20 Ta su onečišćenja imala različite izvore: tvornice, prijevozna sredstva, elektrane, poljoprivredna imanja i stambene kuće. No, pojavio se niz strahotnih industrijskih onečišćenja na lokalnoj razini koja su bila posebno mučna, a najveće od njih bilo je trovanje zaljeva Minamata na otoku

20 Margaret A. McKean: Environmental Protest and Citizen Politics in Japan, UCP, Berkeley, 1981., str. 19. DRUŠTVO I OKOLIŠ (1945.-1990.)Kvushuu, odnosno morskog života u tom zaljevu, a time i ljudi i cijeloga kraja industrijskom živom iz tvornice Chisso. To je onečišćenje počelo još 1908., ali se pedesetih godina naglo pogoršalo i naposljetku natjeralo žrtve na proteste. Među ključnim elementima japanskoga industrijskog uspjeha nalazili su se i krivci za mnoga onečišćenje. Radilo se o konhinatoima, integriranim industrijskim postrojenjima duž obala, osobito u Unutrašnjem moru, gdje se najednom mjestu proizvodio velik broj različitih zagađivača. Problem se pojavio već godine 1959., dok je konbinato u gradu Yokkaichiju u zaljevu Ise, jugozapadno od Nagove, još bio nov. Njegova petrokemijska prerada i drugi oblici proizvodnje uzrokovali su »onečišćenje zraka sumpornim oksidima, dimom i raznim česticama prašine, bukom i vibracijama i nepodnošljivim smradom«.21 Ispušni su plinovi izazvali epidemiju bolesti dišnih organa na okolnom području, nagli porast smrtnosti i uništenje ribarstva, stoje dovelo do protesta stanovnika toga kraja, do tužbi i duge i neugodne sudske borbe protiv industrijskih interesa i njihovih saveznika u tijelima vlasti. Naposljetku je vlada, 1969., nakon što je nekolicina incidenata takve vrste pokazala razmjere problema, priznala da su 73.000 ljudi žrtve velikih industrijskih onečišćenja. No, da bi dobili to priznanje i pomoć, obitelji žrtava morale su se mobilizirati i organizirati proteste. Tek nakon dugogodišnjih i teških bolesti, dugotrajnog i skupog parničenja i javnih demonstracija konačno su uspjele skršiti otpor onečišćivača, njihove saveznike u državnoj birokraciji i ravnodušne političare. Te su borbe oko onečišćenja godine 1970. pružile borbi Tanake Shozoa i događaju iz rudnika Ashio povijesnu perspektivu koja im je prije nedostajala. Početkom pak sedamdesetih godina građani su demonstracijama i drugim oblicima borbe natjerali Tokio da osnuje Ured za okoliš i donese mjere za strožu kontrolu onečišćenja i druge oblike očuvanja okoliša. Borba protiv onečišćenja rezultirala je donošenjem zakona i osnivanjem institucija, ali i dovela do niza sudskih presedana i malog, ali rastućeg pokreta za borbu protiv onečišćenja okoliša samo desetak godina nakon takvih pojava u drugim industrijskim zemljama. No, potkraj sedamdesetih godina nestalo je dramatičnih pitanja s prvih stranica novina pa je žar za ozdravljenjem okoliša splasnuo, stoje industriji omogućilo da se ujedini i oslabi neke mjere protiv onečišćenja i da zaustavi donošenje daljnjih sličnih mjera. Stoga je osamdesetih godina, iako su se neki 21 Shigeto Tsuru: »History of Pollution Control Policy«, u knjizi: Tsuru i Helmut Weidner, urednici: Environmental Policy injapan, Sigma, Berlin, 1989., str. 21. lakše rješivi problemi smirili, došlo do pojave novih i još gorih oblika onečišćenja. Osobito je veliki onečišćivač zraka, vode i zemlje bio stroj s unutarnjim sagorijevanjem zbog naglog porasta broja motornih vozila. Bila je to zapanjujuća pojava: godine 1917. registrirano ih je 3.856, 1937. godine 128.735, 1960. godine 3,5 milijuna, a godine 1990. taj se broj povećao dvanaest puta i dosegnuo 42 milijuna.22 Takav nevjerojatni porast broja vozila bio je odraz politike iz pedesetih godina. Sustav željezničkih, trolejbusnih i autobusnih linija dobro se uklapao u japansku topografiju i obrasce naseljavanja, ali vlasti nisu dovoljno brzo razvijale njihove mreže kako bi udovoljili rastućem broju putnika. Umjesto toga, politički i gospodarski čelnici, pod utjecajem američkoga »modela«, odlučili su »nadomjestiti« javni prijevoz flotom privatnih motornih vozila. Simbol

te odluke bila je, godine 1959., pojava prvog »pučkog automobila« — marke Datsun Bluebird iz korporacije Nissan. U vrijeme Showa Genroku tramvajske su tračnice uklonjene, a diljem Japana oduzimala se zemlja za gradnju cesta i pratećih objekata. Gradnja cesta rezultirala je izgradnjom nove mreže autocesta s naplatom. Trolejbus je odumro, a željeznički i autobusni promet osjetno su smanjeni. Taj je razvoj događaja zamaskiran izgradnjom suvremene nove »željeznice poput metka« (shinkansen), koja je povezivala velika metropolitska središta duž uskih, uglavnom urbanih koridora. Zbog uredaba o izgradnji garaža, o potrebnoj kvalifikaciji vozača, o ograničavanju ispušnih plinova i drugih mjera porast broja kamiona i automobila donekle je usporen. No, u osnovi se događao isti proces kao i u drugim zemljama, s jednakim popratnim pojavama u obliku smanjenja javnoga prometa i onečišćenja okoliša. Stoga je i u poduzetničkom Japanu došlo do zakrčenja prometa, onečišćenje okoliša, rastuće ovisnosti o uvozu goriva, skupog održavanja autocesta i stalne izgradnje novih autoputova što je sve osobito bilo poznato Amerikancima. Pojavili su se i drugi problemi zaštite okoliša. Možda je brzom izgradnjom nuklearnih elektrana tijekom sedamdesetih godina usporen porast potrošnje onečišćivača zraka i, eksploatacije fosilnih goriva, ali je ta izgradnja ipak uzrokovala osnivanje pokreta za borbu protiv nuklearnih elektrana. Nakon toga njihova je izgradnja usporena, ali to nije uspjelo ublažiti strah jer se osamdesetih godina pojavio problem pohranjivanja radioaktivnog ot22 Somuchd tokeikvoku: Nihon Tokei Nenkan (Japanski statistički godišnjak), Nihon tokei kyokai, Tokio, za 1962., str. 227., za 1996., str. 372. U podatke za 1990. nije uvršteno oko 18 milijuna »laganih« vozila na dva, tri ili četiri kotača, a ta se kategorija 1960. nije izdvajala. DRUŠTVO I OKOLIŠ (1945.-1990.)pada iz nuklearnih elektrana, industrijskih postrojenja i medicinskih institucija. Godine 1990. to je pitanje još uvijek bilo problem čije domete i snagu vlasti još nisu shvatile. Nagli porast broja termoelektrana manje je zabrinjavao borce za zaštitu okoliša iako je u praksi bio štetniji od nuklearnih elektrana. Mada su zbog prelaska s hidroelektrana na termoelektrane lokalni ekosustav uspjeli opstati, jer bi ih u suprotnom potopile brane hidroelektrana, to je ujedno značilo da su i proizvođači struje postajali jedni od najvećih onečišćivača zraka, a i odgovorni za prljave močvare i iscrpljivanje rezervi fosilnih goriva. Još jedan problem bilo je onečišćenje zemlje zbog intenzivne primjene kemikalija u komercijalne svrhe, u industriji i u zemljoradnji. Taj je problem moguće vrlo lako povezati sa širim pitanjima opadanja zemljoradnje i pojave nostalgije za selom, uz nagovještaje tuge zbog nestanka etničkih obilježja. Tako Inoue Hisashi, u svojem romanu Kirikirijin (Narod Kirikirija) iz 1986., japansko selo Kirikiri, koje objavljuje svoju političku neovisnost i odbacuje sve stoje moderno, zamišlja ovim riječima: »U predjelu Kirikirija zemlja ima nostalgičnu boju. Za razliku od bjelkaste boje zemlje preplavljene umjetnim gnojivima, ta zemlja ima mekanu tamnu boju, zahvaljujući gnojivu od stočnog i ljudskog izmeta. To je uistinu mjesto gdje žive ljudska bića.«23 Unatoč takvim žalopojkama, urbana je nostalgija bila nemoćna u sukobu s agronomijom industrijskoga doba. Površinske i podzemne vode jamčile su da će onečišćivači zemlje postati i onečišćivači vode, što se i dogodilo. Onečišćeni su i izvori pitke vode, poput najvećegajapanskogjezera Biwa iz kojega se vodom opskrbljivao grad Kvoto. U tom je jezeru u razdoblju Showa Genroku došlo

do tako velikog cvjetanja algi da je nanesena velika šteta životu u vodi, a godine 1990. u ljetnim mjesecima voda je u tom jezeru bila jedva pitka unatoč intenzivnom radu gradske službe za pročišćavanje voda. Budući da su japanski gradovi bili uglavnom smješteni duž morskih obala, obalne vode i močvare bile su posebno onečišćene. Gotovo su sve obalne zone bile onečišćene, a biljni je život u najvećoj mjeri nastradao na obalama Unutrašnjeg mora, gdje je otpad iz nekoliko ogromnih konbinatoa preplavio velika močvarna područja odakle se onečišćenje širilo zrakom i okolnim vodama. U Tokijskom je zaljevu osamdesetih godina, zbog onečišćenja, većina ribara, a bilo ih je 15.000, ostala bez izvora prihoda, a ono je 23 Sušan J. Napier: »The Fantastu in Modem Japanese Literature, The Subversion ojModemity, Routledge, London, 1996., str. 165. DRUŠTVO I OKOLIŠ (1945.-1990.)uništilo i biološki bogate močvare i pretvorilo taj zaljev u zonu smrdljive i onečišćene slane vode. Dio močvarnog područja nestao je pod gomilama čvrstog otpada. Do pedesetih godina Japan je još uvijek bio poznat po štedljivosti i recikliranju jer se gotovo ništa nije bacalo, ali je s obiljem iz razdoblja Showa Genroku stigao i procvat »kulture« otpada koja obično prati industrijsko doba. Velik doprinos cvjetanju te »kulture« dao je i skučeni stambeni prostor, gdje nije bilo moguće držati ništa nepotrebno, te viši životni standard i radni troškovi, zbog kojih je recikliranje postalo velikim dijelom neisplativo. Iako se jedan dio čvrstog otpada reciklirao ili spaljivao, velik se dio odvozio brodovima i bacao u duboko more. A velike su količine završavale u močvarama, bilo izravno, kao ostatak sagorijevanja otpada, bilo iz kanalizacijskog sustava. Štoviše, sve se više otpada posvuda ilegalno bacalo u vode i močvare pa je godine 1972. policija zabilježila 420 takvih slučajeva, a 1986. čak 8.853. Godine 1990., zbog nedostatka prostora za odlaganje otpada i zabrinutosti javnosti zbog onečišćenja koje se širilo iz postojećih odlagališta, Japan je, kao i druge industrijske zemlje, bio suočen s teškim i skupim problemom odlaganja otpada. Močvare su uništavane i tekućim otpadom. U razdoblju Showa Genroku naglo su se povećale količine otpadnih voda, stoje bio velik teret za sustav njihovog pročišćavanja, iako se taj sustav stalno nadograđivao. Velik dio toga otpada činio je industrijski otpad, koji je po sadržaju bio jednako raznolik kao i u drugim zemljama i koji se većinom ispuštao, pročišćen ili nepročišćen, u tekuće vode. Po riječima jednog istraživača tog problema, koje bi se mogle primijeniti na sva industrijska društva »nema kraja ilegalnom ispuštanju industrijskoga otpada u kanalizaciju, napose nakon što padne noć«.24 Početkom sedamdesetih, kad su u središtu pozornosti bili najgori slučajevi onečišćenja (slučaj metilne žive u Minamati i drugdje), vladine su studije otkrile živine onečišćivače duž cijele japanske obale. Daje provedeno odgovarajuće ispitivanje zasigurno bi bili pronađeni i drugi onečišćivači. Još jedan uzrok onečišćenja bio je otpad iz kućanstava. Dok su prijašnji naraštaji rabili kuhinjski otpad i izmet kao gnojivo, u poratnim je godinama sve više toga otpada završavalo u kanalizaciji zajedno s otrovnim kućanskim kemijskim sredstvima. Iako je u poduzetničkom Japanu bilo manje komunalnih sustava kanalizacije nego u većini drugih industrijskih zemalja, ipak ih je u razdoblju Sh5wa Genroku sagrađen velik broj. Od godine 1990. oko 40% kuća bilo je spojeno s javnom kanalizacijom, koja je svake godine 24 Junko Nakanishi: »Sevverage Policy and its Problems«, u knjizi: Tsuru i Weidner, urednici: Envi-ronmental Policy in Japan, str. 314.

sadržavala sve više kemijskih i farmaceutskih sredstava. Prošavši kroz gradsle sustave pročišćavanja i djelomične obrade, taj je otpad odlazio u rijeke, a otuda, zajedno s industrijskim otpadnim vodama, u more. Ta vrsta onečišćenja, kao i odlaganje čvrstog otpada na posebnim odlagalištima u moru, djelovala je postupno, jer su morske struje polagano raznosile kemijske otrove i čvrsti otpad, miješale i rastakale njegove sastojke ne mareći za državne, jezične i nacionalne granice. I onečišćivači zraka neometano se šire preko granica zemalja što ih je postavio čovjek. Budući da je Japan smješten ispred kopna sjeveroistočne Azije, to su se u razdoblju Showa Genroku, dok su se na japansko otočje spuštale zabrinjavajuće količine onečišćena zraka, sve veće količine onečišćivača iz japanskih ispušnih cijevi i dimnjaka širile na istok preko Tihog oceana i onečišćivale najprije hranu u moru, a potom i onu na kopnu. Kao i u drugim industrijskim zemljama, onečišćenje zraka u Japanu bilo je razmjerno uporabi fosilnih goriva — nafte i plina. Osim toga, s novim industrijskim tehnologijama u zrak su odlazili i novi otrovi, iako je stopa porasta onečišćenja smanjena uvođenjem nove tehnologije pročišćavanja ispušnih otrova. JAPANSKE ŠUME Kao što pokazuju prethodne stranice, priča o onečišćenju prirode u Japanu vrlo je turobna, velikim dijelom zato stoje u biti tako poznata narodima svih industrijskih zemalja. S druge strane, možda je priča o japanskim šumama u poduzetničkom razdoblju te zemlje najzanimljivija u glede okoliša upravo stoga što je dvosmislena i netipična. U prošlome je stoljeću dvadeset i pet milijuna hektara japanskoga otočja bilo pokriveno šumama, uglavnom u privatnom ili državnom vlasništvu (godine 1990. bilo je 56% šuma u privatnom, a 30% u središnjem državnom vlasništvu, dok su preostale šume bile u vlasništvu nižih državnih tijela), a proturječne su sile na razne načine utjecale na obje te kategorije. Da pojasnimo, u kasnom razdoblju Tokugawa šume su se eksploatirale u najvećoj mogućoj mjeri, ali je u imperijalnom razdoblju Japana niz čimbenika doveo do znatnih promjena u sastavu šuma i do postupnog poboljšanja njihove biološke vitalnosti. Privatne su šumske površine sve više prelazile u vlasništvo veleposjednika koji su bili dovoljno imućni da ih nisu morali uništavati, nego su ih njegovali i još više pošumljivali radi povećanja kvalitete i bolje zarade u budućnosti. I državne su šume postupno obnavljane brojnim programima ograničenja sječe i pošumljivanja. (Usput ćemo spomenuti da je sve to znatnim dijelom postignuto na štetu siromašnijih stanovnika sela, što je pridonijelo poteškoćama seljaštva, izbijanju političkih nemira, pojavi retorike nohon shugi i raznolikog aktivizma toga vremena). Istodobno se zbog povećanja uporabe ugljena i umjetnih gnojiva usporio porast potražnje za drvom za ogrjev i lišćem — dvaju glavnih proizvoda na privatnim šumskim posjedima. A velika potražnja za drvnom građom iz vremena industrijalizacije uglavnom je bila zadovoljena eksploatiranjem starih šuma na otoku Hokkaidou, na području Karafuto i na drugim kolonijalnim područjima, što smo spomenuli u petnaestome poglavlju. Stoga su šume u samom Japanu sredinom tridesetih godina vjerojatno bile bogatije drvnom građom i otpornije na eroziju nego u bilo kojem razdoblju od 17. stoljeća. No, Rat na Pacifiku donio je veliko opterećenje i za državne i za privatne šume koje su se sjekle radi stjecanja sredstava za ratne potrebe i radi cvjetanja crnoga tržišta drvenog ugljena i drugih šumskih dobara. Potom je većina preostalih šuma posječena potkraj četrdesetih godina.

Kako je nakon rata postojala očajnička potreba za drvom za ogrjev i obnovu zemlje, državne su se šume sjekle po odluci vlasti, a privatne zbog visokih cijena na tržištu i jeftine radne snage. Štoviše, SCAP-ov program reforme zemlje i glasine što su se oko toga širile potaknule su veleposjednike na sječu šuma prije nego im budu oduzete. A nakon reforme, kojom je veleposjednicima oduzet velik dio obradive zemlje, mnogi su sjekli svoje šume koje su im ostale u vlasništvu i prodavali drvo kao alternativni izvor prihoda. Nikada u povijesti Japana nisu u tako kratkom razdoblju ogoljene toliko velike šumske površine kao u desetljeću između 1940. i 1950. Uništenje šuma dosegnulo je takve razmjere da se pojavio gorući problem erozije zemljišta i velikih poplava. No, kad su pedesetih godina ponovno osigurana vlasnička prava, a vlast se stabilizirala i gospodarstvo se počelo obnavljati, započet je sveobuhvatni program pošumljivanja. U razdoblju od deset godina profesionalni uzgajivači i dragovoljci pošumili su japansko otočje od jednog kraja do drugog, a vrhunac toga programa dosegnut je 1954. kad su mladicama i sjemenjem prekrivena 394.522 hektara šumskih površina. Pošumljivanjeje nastavljeno i nakon togajer monokulture drvnih nasada daju znatno više drva po hektaru i po satu sječe nego prirodno izrasle šume jednake dobi. Tako se u šumskom bogatstvu Japana neprestano povećavao udio zasađenih, plantažnih šuma, koji je četrdesetih godina iznosio oko 20%, a godine 1990. 40% šumskih površina. Povećanjem plantažnih šuma povećao se, naravno, i rizik od katastrofalnih šumskih bolesti i parazita. No, kako do toga, nasreću nije došlo, pošumljena su područja cvjetala tako da su na cijelom japanskom otočju izrasle prekrasne šume sugija, hinokija (japanskog čempresa) i drugih tržišnih vrsta drveća. DRUŠTVO I OKOLIŠ (1945.-1990.)U razdoblju Showa Genroku, zbog raznih isprepletenih čimbenika, većina šumaje ostala netaknuta i dalje rasla, ali je bilo manje napora oko njihova održavanja. Pritisak na šume smanjio se zahvaljujući pojavi nove tehnologije: već smo spomenuli gradnju s metalno-betonskom umjesto drvenom konstrukcijom, ugljen i nafta zamijenili su drveni ugljen i drvo za ogrjev, umjetna gnojiva zamijenila su šumsko lišće, a poljoprivredna mehanizacija životinje za vuču, što je dovelo do nagloga smanjenja sabiranja krmiva na šumskim terenima. Kako su zemljoradnici prestali rabiti šume kao izvor goriva, krmiva i gnojiva, a nije bilo nikakvoga drugog razloga za eksploatiranje pošumljenih brda i neplodne zemlje oko njih, šume su ponovno narasle, neke kao koristan izvor drvne građe, a mnoge kao raznoliko raslinje za divlje životinje. No, bilo je i pojava štetnih za šumsko bogatstvo, a među kojima i posljedica rasta turizma i rekreacije. Zakonima za zaštitu okoliša nastojale su se očuvati rijetke visinske vrste vegetacije od raznih kolekcionara i bezobzirnih graditelja sve brojnijih skijališta, izletišta i kampova, kao i od sve većeg onečišćenja zraka, stoje sve više ugrožavalo biljni život. Te su pojave postale štetne i za životinjski svijet, kao i širenje plantažnih šuma zbog kojih su se smanjivale površine prekrivene raznolikim raslinjem u kojemu su razne ptice i životinje nalazile hranu i zaklon. Osamdesetih je godina utvrđeno da je posljednjih godina izumrlo nekoliko vrsta ptica i dvije vrste sisavaca i daje ugroženo još trideset i pet vrsta ptica i tri vrste sisavaca. Stopa izumiranja manje cijenjenih životinjskih vrsta, kao i oko 6.000 postojećih biljnih vrsta u Japanu, nije poznata. U međuvremenu je raznim državnim mjerama potican poduzetnički uzgoj drva, a drvosječe su sve više sjekle udaljena i teško dostupna šumska područja. No, sječa je dosegnula vrhunac

šezdesetih godina, od kada se proizvodnja drvne građe počela smanjivati unatoč povećanom uzgoju plantažnih šuma i stalnom porastu potražnje za celulozom i drvnom građom. Zahvaljujući ekonomiji tržišta drvnom građom u poduzetničkom razdoblju taje potražnja zadovoljavana sve većim uvozom drva, kao što pokazuje tablica VI. u dodatku A. Da pojasnimo, trgovci su od sedamdesetih godina shvatili da je, zbog povećanja vrijednosti vena (godine 1970. odnos dolara i yena bio je 1:360, 1980. godine 1:242, a 1990. godine 1:150), bilo je sve jeftinije kupovati drvnu građu na svjetskom tržištu (uglavnom sa zapadnih područja Sjeverne Amerike i iz Jugoistočne Azije) nego na domaćem. Cijena rada u Japanu postala je toliko visoka, a dopremanje drva sa strmih i zavijenih planinskih lanaca tako teško daje drvo prekrasnih novih japanskih šuma bilo stvarno istisnuto s većine domaćih i svjetskih tržišta. DRUŠTVO I OKOLIŠ (1945.-1990.)Tako su plantažne šume ostale netaknute, rasle i izletnicima pružale estetski užitak i istodobno, iz godine u godinu, povećavale japanske zalihe drva. No, godine 1990. počeli su se pojavljivati novi problemi pa je devedesetih godina, kao što napominjemo u epilogu, stanje šumskoga blaga postajalo sve problematični)e jer su stabla starjela i propadala. UNIŠTAVANJE PRIRODNIH BOGATSTAVA Gledano šire, priča o japanskim šumama u poduzetničkom razdoblju govori o velikim biološkim promjenama i šokovima. U užem smislu, bila je to priča 0 uništavanju i obnovi prirodnoga bogatstva. Kad je riječ o površinskim prirodnim bogatstvima, uglavnom možemo govoriti o jednoobraznom uništenju tih bogatstava. Problemi uništavanja prirodnih bogatstava, kao stoje problem onečišćenja, u osnovi su u našemu industrijskome dobu globalni. No, te se pojave na svjetskoj razini mogu lako prikriti pronalaskom novih izvora sirovina, otvaranjem novih područja za opskrbu tim sirovinama, primjenom političke 1 ekonomske moći radi postizanja nekih kratkoročnih ciljeva i, kao možda najvažnije, namjernim zanemarivanjem onih pojava koje nisu u čovjekovu neposrednom vidokrugu. U slučaju poduzetničkoga Japana najvažnija pitanja, uz šume, bila su pitanja površinskih prirodnih bogatstava i prehrambenih namirnica u moru i na kopnu. No, ta su pitanja do godine 1990. tek povremeno privlačila političku pozornost (kao, primjerice, Nbconov embargo na izvoz soje) pa ćemo ih samo ukratko spomenuti. Goleme mogućnosti kemijske i fizičke prerade metala i drugih materijala, kao posljedice uporabe fosilnih goriva, dovelo je u industrijskome društvu do ogromne potražnje za cijelim nizom podzemnih prirodnih bogatstava. Japanska je industrija mnoge od tih materijala, metalnih i nemetalnih, dobivala iz vlastitih rudnika. Ali, njihove su količine, uz rijetke iznimke, bile male pa su i proizvodnja i broj rudara opadali, unatoč povećanju potražnje. U razdoblju od 1960. do 1990., ako izuzmemo rudnike ugljena, broj se rudara smanjio 88%, što je, glede proizvodnje, samo djelomično ublaženo tehnološkim napretkom. Od velike je važnosti bilo stoje željezna ruda ostala strateška industrijska sirovina pa se stoga smanjena domaća proizvodnja morala nadoknađivati povećanjem uvoza, kao što pokazuje tablica X. u dodatku A. Nakon dvadeset godina naglog rasta uvoza, oko godine 1980. potražnja se stabilizirala, a potom počela padati, dijelom zbog slabljenja nekih industrijskih grana koje su bile najveći potrošači te sirovine, poput brodogradnje, a dijelom zbog transfera

tih proizvodnji u druge zemlje. No, u to vrijeme jedva je još bilo domaćih izvora te sirovine pa je industrija bila u potpunosti ovisna o uvozu. Kad je riječ o prehrambenim namirnicama, kako je stoljeće industrijalizacije odmicalo, tako su morski i prekomorski izvori hrane bivali sve važniji. Japanski lov na kitove izazvao je, zbog raznoraznih razloga, negativnu pozornost europskih i američkih medija, iako je ta vrsta ribolova zapravo bila tek neznatni aspekt u ukupnom eksploatiranju morskog bogatstva. Gledano šire, od 19. stoljeća pa sve do osamdesetih godina 20. stoljeća stalno je rasla potrošnja ribe u obliku hrane, prerade i krmiva, kao što pokazuje tablica III. u dodatku A. Tijekom sedamdesetih godina ribarske su obitelji, iako se njihov broj polako smanjivao, uspijevale zadovoljavati rastuću potražnju zahvaljujući sve većoj primjeni tehnika masovnog izlova ribe. No, u svijetu su se osamdesetih godina počele uvoditi znatne promjene na području ekologije i svjetskog ribolova pa je Japan počeo uvoziti sve veće količine ribe dok su japanski ribari i ribarske flote sve više slabjeli. Kad je riječ o prehrambenim namirnicama proizvedenima na kopnu, taj dio priče u vrijeme poduzetničkoga Japana pokazuje stalni porast uvoza hrane. Taje pojava dijelom bila posljedicom smanjenja japanskih obradivih površina (sa 6,3 milijuna hektara iz godine 1960. na 5, 2 milijuna hektara 1990.) kao i znatnog smanjenja područja s dvostrukom sjetvom. No, kao što smo već spomenuli, te su pojave više nego ublažene povećanim prinosom po hektaru. Ključni čimbenik povećanja ovisnosti o uvozu hrane bio je porast broja stanovnika, koji je znatno nadmašio japanske mogućnosti proizvodnje hrane. Osim toga, zbog povećanog konzumiranja kalorija po stanovniku povećala se i težnja za stvaranjem tržišta raznovrsnijih namirnica koje nije bilo moguće proizvesti u Japanu. Naposljetku, političko-ekonomski pritisci drugih zemalja potaknuli su Japan da dopusti uvoz sve većega broja proizvoda unatoč protivljenju domaćih poljoprivrednih krugova. Nesrazmjer između proizvodnje i potražnje žitarica bio je dramatičan, ali taj podatak može biti varljiv. Žitarice su se uglavnom uvozile za stočnu hranu (samo je mali dio bio namijenjen ljudskoj prehrani), dok je uvoz riže i dalje bio strogo ograničen. No, kao što pokazuju i drugi statistički podaci, kad je riječ o prehrambenim namirnicama najizraženija je bila činjenica da je domaća proizvodnja mogla sve manje pokrivati potražnju, stoje do određene mjere postalo očitim s obzirom na gotovo sve prehrambene proizvode — žitarice, krumpir, grah, meso, ribu i morske plodove, masti i ulja, voće pa čak i povrće. Potkraj razdoblja Showa Genroku velik dio japanskoga naroda hranio se bolje nego ikada do tada, ali zahvaljujući uvozu hrane. Tek će se vidjeti hoće li se globalne okolnosti što su omogućile takav udoban život moći i održati. Ukratko, zbog »ekonomskog čuda« iz prethodnih nekoliko desetljeća život je u Japanu godine 1990. bio znatno drukčiji. Zemlja je bila mnogo ovisnija o svjetskim izvorima sirovina nego prije rata, kad je to pitanje HL. poticalo tako velike nemire i političko djelovanje među intelektualcima. A problemi onečišćenja povezani s tim promjenama bili su kudikamo izraženiji i dublji. Društvene posljedice industrijalizacije bile su goleme, ali se društvo u određenoj mjeri mirilo s njima. Ni slabljenje uloge zemljoradničkoga društva ni promjene u pogledu spola, etničkih i vjerskih odnosa nisu doveli do nemira i protumjera kojima su bila obilježena prijeratna desetljeća. Naposljetku, sve te raznolike pojave očitovale su se u umjetnosti i književnosti toga vremena, kao što pokazuje sljedeće poglavlje.

KULTURA PODUZETNIČKOGA JAPANA (1945.-1990.) Mediji i poruke Kulturni mehanizmi i prosječnost Intelektualne rasprave PREGLED POGLAVLJA Oblici kulturnog izražaja Književnost Kazalište, ples i glazba Slikarstvo i plastična umjetnost Film i video Iza fasade političke stabilnosti poduzetnički je Japan, kao što pokazuju osamnaesto i devetnaesto poglavlje, doživio duboke i dalekosežne druš-tveno-ekonomske promjene. I na području kulturnoga života događale su se mnoge promjene, u tolikoj mjeri da bi za mladoga promatrača iz godine 1990. Japan iz pedesetih godina bio znatnim dijelom strana, čudna i općenito neprivlačna zemlja. U desetljećima između ta dva vremenska termina mediji industrijskoga doba stekli su mnogo veći utjecaj na svijet estetike, zabave i komunikacija i snažnije nego ikada prije oblikovali karakter i vrijednosne stavove svoje publike. A kulturne su im poruke bile sve raznovrsnije, krat-kotrajnije i sve više bez jasnih sudova. Kako su se umjetnici bavili ratnim porazom i poratnim preustrojem, kako je rastući i reformirani sustav obrazovanja izbacivao nove naraštaje izložene sve brojnijim medijima, a time i novim iskustvima, kako je sve više mladih odlazilo u druge zemlje, najprije brodovima, a potom zrakoplovima, a novi valovi stranih utjecaja stizali u Japan, književnost i umjetnost vrvjele su eksperimentima i novim otkrićima. Čini se da su glazbenici i likovni umjetnici najbezbolnije prevladavali prijeratne interpretativne konstrukcije, napose onu o razlici između Istoka i Zapada, i pronalazili vlastiti kreativni izraz. No, bilo je gibanja i na području književnosti, kazališta i filma, napose u vrijeme Showa Genroku, u obliku eksperimenata, inicijativa i djela koja su odavala razmjere do kojih su japanski umjetnici postali sudionicima u globalnoj književnosti i umjetnosti toga vremena. Ljudi iz vremena Meiji bili bi zbunjeni, tj. potpuno smeteni. Mediji i poruke Jedna od velikih promjena u razdoblju između godine 1950. i 1990. jest prerastanje pojave koju smo već nazvali »urbanom kulturom srednje klase industrijskoga doba« u sveopću kulturu zemlje kojaje zahvatila sve društvene slojeve, od elitnih do hoi polloija, rušeći sve zapreke — klasne, spolne i geografske, ako ne i dobne. Druga promjena bilaje pojava kulturnih rasprava intelektualnih krugova, koja je odmakla daleko od postavki iz prijeratnoga vremena. KULTURNI MEHANIZMI I PROSJEČNOST U prethodnim smo poglavljima spomenuli kako se u razdoblju Meiji među visokointelektualnim krugovima pojavila nova i moderna kultura kojaje bila urbana i elitistička i pod snažnim utjecajem europske književnosti i umjetnosti. Ona je cvjetala usred društva koje je uglavnom bilo ruralno s kulturnim korijenjima iz razdoblja Tokugawa. No, do kraja 1920-ih godina, urbanizacijom, širenjem školstva, pojavom masovnog marketinga, masovnih novina, jeftinih knjiga i časopisa, radija i filma, došlo je do stapanja te »visoke« i »niske« kulture među naglo rastućim urbanim srednjim slojem, a tridesetih i među seoskim stanovništvom. Nakon 1945., u društvu koje je ratom i porazom bilo izjednačeno u društvenom, ekonomskom i fizičkom pogledu, kulturne ideje povlaštene manjine slabo su prolazile. S druge strane, došlo je do procvata onih vrsta glazbe, umjetnosti, kazališta i književnosti koje su se obraćale široj

publici jer su se izvođači, producenti, izdavači, intelektualci, pisci i ostali borili za opstanak, nastojeći ponovno izgraditi karijeru i izraziti vlastite misli i osjećaje. U početku je ta kultura bila koncentrirana u Tokiju kao političko-eko-nomskom središtu, ali, kako se gospodarstvo oporavljalo i život postajao lakši te kako su urbanizacija i industrijalizacija napredovale, zahvatila je cijelu KULTURA PODUZETNIČKOGA JAPANA (1945.-1990.)zemlju, od Nahe do Nemura. Do 1990. Japan je stekao zajedničku prosječnu kulturu čiju je vitalnost održavala visoka razina obrazovanja, rasprostranjena sredstva komuniciranja i mnogo veća pokretljivost stanovništva. U razdoblju Showa Genroku, stručnjaci za masovni marketing i masovni mediji isprepletali su japanske i strane običaje, slike, nazivlje, intelektualne ideje i materijalna dobra i tako stvorili potrošačko društvo koje se nije moglo lako dijeliti na visoki i niski sloj, na urbano i ruralno društvo, na novu i staru, na »zapadnu« i »japansku« kulturu. Za mlade ljude, kao glavne potrošače te nove kulture, likovi iz popularnih stripova, animiranih filmova, televizijskih programa i videoigara predstavljali su pripadnike mladog naraštaja cijeloga svijeta, koji su putovali svemirom, pobjeđivali sile zla, patili od slomljena srca kao i sva mladež svijeta i borili se s velikim i malim nedaćama. Popularna glazba svih mogućih naslijeđa pretvorila se u buku električnih instrumenata, od bučnog rocka preko Beatlesa i Beethovena do narodnih pjesama, samisena i sentimentalne balade. Sve se više igrala košarka, a klubovi su imali i pokojega stranog igrača. Nizale su se Olimpijske igre. Godine 1990. čakje i sumo, taj vrlo popularan i u potpunosti japanski sport, putovao po svijetu i među najvećim obožavateljima imao sve više stranaca. Razlika je, naravno, i dalje bilo, jer je radnički sloj više volio »tradicionalnu« hranu, pića, umjetnost i književnost dok su oni imućniji pokazivali »kozmopolitskiji« ukus. Kulturno profinjeniji svijet, elegantno odjeven, odlazio je na skupe koncerte Čajkovskog i Brahmsa, dok su »šljakeri« na tranzistorima slušali pjesme zvane enka, jednostavne balade o usamljenim noćima, izgubljenoj ljubavi i minuloj slavi. Ali, ijedni i drugi mogli su se, dobro »podmazani« i s mikrofonom u ruci, dobro zabavljati u barovima karaoke. I jedne i druge moglo se vidjeti kako se opuštaju na košarkaškim utakmicama i na turnirima sumo ili kako vježbaju prste u igraonicama pachinko. Dobrostojeći su slojevi čitali Asahi shinbun, dok su pripadnici sloja hoi polloi čitali Yomiuri, ali su te novine bile tek neznatno različite u pogledu oglasa, vijesti, učenog i književnog štiva. Unatoč zadovoljavanju jeftinih užitaka, beskonačnom broju prolaznih pomodnih hirova i neprestanoj poplavi kratkotrajnih neologizama, kultura prosječnosti u Japanu postala je rasprostranjenija i stabilnija nego u bilo kojem razdoblju od početka 19. stoljeća. Nositelji kulture. Novi načini kulturnog izražavanja bili su i odraz i sredstvo te šire kulture prosječnosti. Obrazovanje je, kako smo već spomenuli, bilo rasprostranjenije nego ikada do tada, jer je sve više mladih ljudi, napose žena, stjecalo visoki stupanj obrazovanja. Stoga su ljudi s područja kulture morali udovoljavati sve brojnijoj publici, koja je obuhvaćala sve veći broj običnoga svijeta i sve više žena, stoje omogućavalo stalni porast broja časopisa i novih knjiga i njihovu sve veću prodaju. U razdoblju Showa Genroku gotovo se udvostručio i broj Časopisa i njihova naklada, dok se broj novoiz-danih knjiga utrostručio, a taj je rast neprestano bio veći od porasta broja stanovnika.

Osim tiskanih medija, prije rata su se pojavili radio i film i postali, kao što smo spomenuli u šesnaestome poglavlju, velikim nositeljima kulturnog izražaja, a tu su ulogu zadržali i nakon 1945. U razdoblju od 1945. do 1960. broj se radiopretplatnika udvostručio, a broj kina povećao se četiri puta, čak na 7.500. U tim se kinima prikazivalo osam puta više domaćih filmova nego 1946. No, u razdoblju Showa Genroku nagli procvat televizije znatnim je dijelom istisnuo ta dva medija. U tih se trideset godina broj posjetitelja u kinima smanjio gotovo 90%. Broj kina pao je na 1.800, a broj novih cjelovečernjih filmova smanjio se za gotovo polovicu tako daje filmska industrija opstala zahvaljujući velikim dijelom inozemnim filmovima i pornografiji. U međuvremenu je broj TV-pretplatnika od 1955. do 1960. narastao sa 166.000 na gotovo šest milijuna, a do 1990. na 33,5 milijuna. A procvat zračnih putovanja tijekom sedamdesetih i osamdesetih, kao i pojava elektronskih medija (videa, telefaksa, e-maila, interneta itd.) pridonijeli su novim oblicima kulturne kreativnosti, širenju i primanju kulture i još više izbrisali razliku između grada i sela tako da je japanski narod, više nego ikada prije, postao dijelom svjetske kulture. Narodna umjetnost. Nadolaskom tih promjena neke su lokalne tradicije otišle u zaborav, a neke su pretvorene u događaje koje možemo nazvati muzejskima. U poslijeratnim godinama obnove cvjetao je velik broj lokalnih festivala, bilo u blizini velikih gradova bilo u manjim mjestima. Zahvaljujući njima hramovi i svetišta prikupljali su nešto sredstava i izlagali pokoju ikonu. Bile su to prigode mladim parovima za sastanke, mladićima za pijančevanje, a starijima za prisjećanje na dane mladosti i uživanje u starim, preživjelim običajima. Znatiželjnici su pak mogli fotografirati (a nakon nekoliko desetljeća i videokamerama snimati) te čudne događaje. No, od 1960-ih godine, zbog sve veće urbanizacije i pokretljivosti društva, kao i širenja komercijalne kulture, napose televizije i masovnog marketinga, smanjilo se istinsko zanimanje javnosti za tu vrstu lokalnih tradicionalnih zabava. Sve je više lokalnih festivala, običaja i folklornih priredbi postalo jako objektima interesa turističkih agencija, gradskih čelnika i profesionalnih organizacija, javnih i privatnih, koje su se množile i nastojale sačuvati »tradicionalnu« narodnu umjetnost i kulturu. Te organizacije, čiji KULTURA PODUZETNIČKOGA JAPANA (1945.-1990.)su prethodnici bili prijeratni borci za očuvanje narodnoga blaga, kao, primjerice, Yanagi Soetsu, postupno su mnoge lokalne pjesme, plesove i druge oblike festivalske tradicije »podizali« na razinu službeno sponzoriranih izložaba narodne umjetnosti koji su se osamdesetih godina održavali povremeno, često u prostranim izložbenim paviljonima velikih gradova. Državna potpora tradicionalnoj narodnoj umjetnosti bila je, kao i u drugim industrijskim zemljama, dijelom širega programa poticanja »domaće« književnosti i umjetnosti općenito. Kako je osnivanje sveučilišta Kokugakuin i Gakushuin u vrijeme Meiji velikim dijelom simboliziralo želju toga režima za očuvanjem elitne japanske kulture i društva, tako je poslijeratni režim podupirao slična nastojanja sa ciljem očuvanja klasičnoga kazališta, narodne umjetnosti i drugih kulturnih dostignuća. Državne, okružne i lokalne vlasti žustro su se natjecale, napose u vrijeme financijskoga blagostanja u razdoblju Sh5wa Genroku, oko očuvanja kulturnoga blaga. Po riječima jednoga državnog dužnosnika, lokalni i okružni čelnici su:

»gradili kulturna središta dijelom zato da pokažu kako su se obogatili, a dijelom da pokažu utjecaj okružnih i gradskih dužnosnika na kulturne događaje«.1 Bez obzira na pobude, japanski su čelnici poticali programe za financiranje istraživanja, obrazovanja i proizvodnje na području kulture. Gradili su izložbene paviljone i osnivali agencije za pronalaženje, očuvanje i obilježavanje značajnih kulturnih djela i njihovih autora (»živućih riznica«), uključujući poznate lončare, slikare, glumce i glazbenike. Kokusaika. Svrha je kulturnih projekata što su ih financirali porezni obveznici dijelom bila očuvanje umijeća i predmeta nacionalnoga kulturnog naslijeđa. No, jednim su dijelom te državne kulturne inicijative nastojale promicati nazočnost Japana u svjetskoj areni kulturnog natjecanja industrijskoga doba. Najveći izraz toga nastojanja bilo je osnivanje Japanske zaklade iz 1972. radi financiranja velikog niza projekata za širenje spoznaja o Japanu u drugim zemljama i prenošenje korisnih vanjskih spoznaja na japanske otoke. Japanski su čelnici i na bezbroj drugih načina obraćali pozornost na proučavanje znanosti, tehnologije i industrijskoga društva, osobito na uvođenje stranih studija u japanski obrazovni sustav. Režim Meiji uglavnom je promicao proučavanje prirodnih znanosti i tehnologije na svojim novoosnovanim sveučilištima, a poslijeratna je vlada osnovala nove institucije za znan1 Thomas R. H. Havens: Artist and Patron in Poshvar Japan, Dance, Music, Theatre and the Visual Arts, 1955 — 1980, PUP, Princeton, 1982., str. 85., gdje se citira Kimura Hideo. stvena istraživanja, od kojih je najznačajnije bilo prirodno znanstveno sveučilište u gradu Tsukuba sjeverno od Tokija, otvoreno 1974. Osamdesetih godina, kad su nastojanja oko promicanja globalne uloge Japana dosegnule vrhunac, taje politika dobila ime kokusaika, tj. »internacionalizacija«. »Internacionalizacija« japanske narodne kulture u osnovi je, naravno, bila popratnom pojavom velike ovisnosti te zemlje o globalnim izvorima sirovina, i, kao posljedica te pojave, naglog porasta japanskih radnika u drugim zemljama, studenata na stranim sveučilištima i putovanja u inozemstvo, kao i priljeva stranaca i stranih proizvoda u Japan. Državna je politika samo pojačala te pojave, dijelom time što ih je legitimirala. One su, zajedno s medijima, rezultirale masovnim, potpuno novim dotokom informacija o vanjskome svijetu. A preko tih informacija, koliko god su u procesu internacionalizacije bile manipulirane, godine 1990. većina je Japanca već stekla znatno drukčiji i širi pogled na svijet nego što su ga četrdesetih godina imali njihovi roditelji. INTELEKTUALNE RASPRAVE Velik dio kulturnih događanja, napose političkih rasprava među inteligencijom — točnije među onim teško definiranim dijelom stanovništva što ga čine pisci, umjetnici, znanstvenici, dramatičari i sveučilišni profesori koji su se u životu probijali kao istaknuti promatrači i tumači svoga vremena — bio je označen uvriježenim pojmovima analize u duhu marksizma, »modernizma« i ideja o odnosima i razlikama između Istoka i Zapada. Budući daje Rat na Pacifiku trajao samo nekoliko godina, poslijeratne su rasprave, kao i politika i gospodarstvo, u početku bile djelo aktivista iz tridesetih godina pa su intelektualne teme i pogledi odražavali taj slijed. No, s vremenom je došlo do smjene naraštaja pa su u razdoblju Showa Genroku novi glasovi promicali nove teme i poglede kao reakcije na nova vremena. Okviri intelektualnih rasprava. Neposredno nakon rata neki su se intelektualci, bez oznaka vjerske pripadnosti, zadovoljavali jednostavnim odbacivanjem »militarizma« i krivnju za poraz Japana pripisivali čelnicima državnih službi ili samoj ideji vojne moći. Mnogo bogatiji

dio kritičkih rasprava bio je utemeljen na marksističkom pristupu koji je već prije stekao akademski ugled unatoč snažnim progonima. Marksističko je gledište nakon poraza postalo popularno jer su, kako se činilo, jedini intelektualci koji nisu bili umiješani u izgubljeni rat bili oni odani komunisti koje nije bilo moguće KULTURA PODUZETNIČKOGA JAPANA (1945.-1990.)»preobratiti« ni u toj mjeri da ratnim pothvatima daju barem prešutnu potporu. Marksističkim su idejama jedno vrijeme poticaj davale i poslijeratne reforme, a nakon 1947. i retorika hladnoratovskih bojovnika, a napose je veliko nadahnuće bila maoistička pobjeda u Kini. No, od kasnih pedesetih godina razni su čimbenici pridonijeli postupnom opadanju privlačnosti marksističke analize. Tu možemo ubrojiti doktrinarne razmirice među lijevim ideolozima i aktivistima u Japanu, nenaklonost službene politike prema njima, postupni porast životnoga standarda u samom Japanu, neugodna otkrića o životu u kinesko-sovjetskoj političkoj sferi te propadanje i konačan raspad te sfere. I u vrijeme kad su marksističke ideje bile na vrhuncu popularnosti, već dobrano otrcana teorija o etničkim razlikama između Istoka i Zapada još je uvijek bila u središtu mnogih kulturnih rasprava. No, nakon 1945. znatno se pojačala dvosmislenost stoje oduvijek obilježavala tu teoriju jer se pojam »Zapada« počeo upotrebljavati na dva oprečna načina. U nekim je kontekstima značio, kao i prije, zamišljeni etničko-kulturološki svijet utemeljen na ranijoj europskoj i grčko-rimskoj povijesti, po čemu se to društvo razlikovalo od »drugih« društava, u ovom slučaju od pretpostavljenoga »azijskoga« svijeta. No, izraz »Zapad« u drugim je kontekstima, napose među anglo-ame-ričkim retoričarima, označivao geopolitički pojam povezan s vašingtonskom političkom sferom a naspram moskovske (ili kineskosovjetske) sfere. Sudionici u raspravama često su nespretno brkali ta dva značenja toga pojma. Potom su unijeli još veću pomutnju jer su izraz »zapadni« izjednačili s izrazom »moderan«, stoje u biti značilo »industrijski«, i tako stvorili složenu sliku s pomoću koje je današnja neviđena političkovojna snaga značila pravo na jedinstvenu povijesnu važnost, na polusvetu ulogu moralnog, društvenog i tehnološkog uzora za cijelo čovječanstvo. Zbog različitih i loše postavljenih značenja izraza »zapadni«, zbog njegove katkad nespretne uporabe i pretenzija koje su bile same sebi svrhom, taj se pojam u globalnim raspravama prečesto rabio, bilo otvoreno bilo između redaka, kao sredstvo za prosudbu radi pohvale ili kuđenja, ovisno o procjeni sudionika u raspravi. U poduzetničkom se Japanu sintagma »Istok naspram Zapada« rabila na oba načina — u etničko-kulturološkom i u geopolitičkom smislu. Ljudi naklonjeni filozofiji bili su skloniji prvom, a pragmatičniji drugom značenju te sintagme. Stoga se Japan, ovisno o ciljevima i predrasudama komentatora, nedvojbeno svrstavao u »Zapad«, ili pak tretirao kao neka vrsta marginalnog, počasnog člana ili kao zemlja koja ne pripada Zapadu, ali je s njime u interakciji. Prve procjene. Rasprava o Istoku i Zapadu ionako je bila neodređena, ali su sudionici u njoj, svojim poimanjem uspješnosti Japana vis-a-vis Zapada, tu raspravu učinili još kompliciranijom. U prvim poslijeratnim godinama japanski su se intelektualci borili s bolnom spoznajom da Zapad, unatoč svim naporima njihove zemlje, ne samo da nije istjeran iz Azije, kako su najavljivala ratna slavlja, nego se opet vratio i to na okrutniji način nego prije rata. Vratio se s okupacijskom vojskom, prisilno provodio reforme, povratio svoje bivše kolonije

(privremeno) i ostao vojno nazočan kao i politički, određujući japansku politiku čak i prema susjednim azijskim zemljama. Nekima je sve to bila pouka da japanski narod mora prevladati svoj »azijatski« mentalitet i postati »moderno, demokratsko, humano društvo«.2 Drugi su bili privrženi suprotnom gledištu — da je pogreška baš u japanskom oponašanju »Zapada«. Smatrali su daje ta politika pretvorila časnu japansku državu u čudovište što je poharalo Aziju, koje je propovijedalo dobro, a radilo zlo. Te su se posljedice mogle ispraviti samo ponovnim otkrivanjem i oživljavanjem istinskih japanskih ili »azijskih« vrijednosti. Neki su intelektualci smatrali korisnim oživjeti temu »modernizma« kojoj su akademski krugovi bili privrženi kasnih tridesetih godina. Tijekom godina oporavka istaknuti intelektualci, kao što su bili kulturni teoretičar Kamei Katsuichirč i cijenjeni etnolog Yanagita Kunio, vodili su raspravu o tome je li modernizam samo vesternizacija i je li ona poželjna ili nije. Kao što smo spomenuli u petnaestome poglavlju, Kamei je bio jedan od marksista koji se tridesetih godina priklonio politički prihvatljivijem stajalištu Nihon Romanhe — podupiranju »japanskih« i »azijskih« vrijednosti i kulture — a potom je, potkraj tridesetih, sudjelovao u raspravi o »prevladavanju modernizma«. Godine 1954., kad se Japan oslobodio okupacijske cenzure, ali se još uvijek borio s posljedicama poraza, napisao je esej u kojemu je tvrdio sljedeće: »Japan je, kao što svatko zna, bio prva zemlja u Aziji koja se »modernizirala«, ali još nije jasno kakvo je značenje ta modernizacija imala za Aziju. Također je upitno je li azijska misao, koja posjeduje snažnu tradiciju unatoč tomu što je više puta okusila poraz i unatoč osjećaju inferiornosti pred zapadnom znanosti, osuđena na propast bez borbe ili je sposobna doživjeti preporod u 20. stoljeću i dati doprinos koji će nam omogućiti prevladavanje sadašnje krize«.3 2 J. Victor Koschmann: »Intellectuals and Politics«, u knjizi: Andrevv Gordon, urednik: PosttvarJapan as History, PUP, Berkeley, 1993., str. 400, gdje se citira Otsuka Hisao. 3 Ryusaku Tsunoda i dr., zbirka: Sources ojtheJapanese Tradition, CUP, New York, 1958., str. 901. KULTURA PODUZETNIČKOGA JAPANA (1945.-1990.)Yanagita, koji je više desetljeća svojega života posvetio bilježenju, veličanju i zagovaranju očuvanja japanske narodne kulture, snažnije se, kao i neki drugi, zauzimao zajačanjejapanske tradicije kao uvoda u modernizaciju koja će biti istinski japanska. Neki drugi su, još radikalnije, tvrdili, da Japan mora otvoreno odbaciti »modernizam« i da je to jedini način za očuvanje »azijske slobode i neovisnosti«.4 Nije iščeznula ni još starija teorija o razlikama između Kine i Japana, ali joj se karakter bitno promijenio. Izvorna pitanja kokugaku o kinesko-japan-skim odnosima, koja su tridesetih godina postala osobito mučna, pretvorila su se nakon rata u raspravu o funkcioniranju tih dvaju društava u širem kontekstu »hladnoga rata«, društava međusobno nepovjerljivih i opterećenih nedavnim tragičnim događajima, ali s više razloga nego ikada do tada za prevladanje razlika i za pronalaženje, u svojim sličnostima, zajedničkih »azijskih« temelja za borbu protiv bahatih »Zapadnjaka«. Bez obzira na to jesu li se rasprave u poslijeratnim godinama vodile u smislu modernizma ili, da tako kažemo, kinesko-japanskih odnosa, bile su to u biti rasprave o Istoku i Zapadu i izraz nedavnoga katastrofalnoga nacionalnog poraza.

Kasnije procjene. U trenutku poraza japanski su promatrači mogli željeti nestanak »Azije« ili tugovati za njom, ali se u oba slučaja taj nestanak, već činio neizbježnim. U godinama napretka Showa Genroku neki su komentatori i dalje tvrdili da je modernizacija Japana pogrešna jer u biti slijedi europski način modernizacije te da treba pronaći istinski azijski, a time i ispravan put modernizacije. No, prevladavalo je gledište da su u ekonomskom uspjehu Japana, a time i u njegovoj modernizaciji, utkane posebne azijske, zapravo osebujne japanske kvalitete. To se gledište obično naziva Nihonjinron, koje je jedan intelektualac definirao kao »široko ideološko poimanje japanskog nacionalizma«.5 Intelektualci iz nekoliko različitih disciplina pokušali su odrediti ili objasniti navodne japanske posebnosti navodeći tako raznolike čimbenike kao što su klima, kultura riže, jezik i fiziologija mozga ili posebne društvene značajke, kao što su način odgoja djece, navodna japanska etnička homogenost ili »čistoća«, navodno naslijeđe seoske kulture koja je stvorila osjećaj »odanosti zajednici« ili sklonost društvenom i duhovnom »skladu«. 4 Citat iz knjige: Kevin Michael Doak: Dreams ojDifference, The Japan Romantic School and the Crisis of Modemit/, UCP, Berkeley, 1994., str. 145. 5 Harumi Befu. Cultural Nationalism in East Asia, Reprcsentation and Identity, Institute of East Asian Studies, Berkeley, 1993., str. 107. Kako je ta optimističnija procjena nacionalnih sposobnosti postajala sve omiljenijom, napose među vodećim privrednicima i političarima, došlo je do procesa u kojemu su kategorije Zapada i Istoka zamijenjene drukčijim smjernicama — formulacijom »Sjevera« i »Juga«. Po toj je formulaciji Japan bio rame uz rame sa Zapadnom Europom, Sjevernom Amerikom, Australijom itd., stoje označavalo modernizirani »sjeverni svijet« naspram »južnoga svijeta«, koji se nazivao raznim imenima — zaostale zemlje, nerazvijene zemlje ili zemlje u razvoju. Nisu svi japanski intelektualci prihvaćali tu, najnoviju strategiju udaljavanja Japana od ostatka Azije. A neki su »Zapadnjaci«, napose Engleska i Amerika, na to preskakanje granica uzvraćali tako što su zemlje dijelili u »zemlje ranog razvitka« i »zemlje kasnog razvitka«, uz napomene da su njihove, nasreću, bile u prvoj kategoriji, a Japan i gotovo sve ostale zemlje u drugoj. U toj sferi politički nabijenih rasprava i međusobno oprečnih stajališta o »uključenosti« ili »isključenosti« pojam »moderne zemlje« nije samo služio za ponovno određivanje položaja Japana, neutraliziranje ili čak pretjecanje »Zapada« nego i za ponovnu procjenu marksističke analize prihvaćanjem njezine temeljne vizije povijesnog napretka, ali uz preispitivanje nekih njezinih vrijednosnih prosudaba. Kao što je razrađeno u jednoj interpretaciji poznatoj pod nazivom »teorija modernizacije«, pojava monetarne trgovine, radništva i poduzetničkog industrijalizma (»kapitalizma«) nije dovela do velikih klasnih raslojavanja, do osiromašenog proletarijata ni, s vremenom, do revolucionarnih prevrata. Taj je razvoj, zapravo, »racionalizirao« društvo, oslobodio ljudske kreativne energije i doveo do povećanja materijalnoga životnog standarda i do većih ljudskih sloboda. To je gledište bilo posebno istaknuto i odgovaralo je onim komentatorima koji su se usredotočili na ekonomska pitanja pa ne začuđuje činjenica daje doživjelo uspjeh u poletnim godinama razdoblja Showa Genroku. Oblici kulturnog izraza Na onim područjima kulture što su se više bavila kreativnim izrazom nego društvenim pitanjima prevladavale su nedoumice i nejasnoće, ne samo u vrijeme ratnoga poraza i

poslijeratnoga oporavka nego i u godinama najvećega napretka u razdoblju Showa Genroku. Kao i u drugim industrijskim zemljama, u tom su razdoblju japanske kulture gotovo izbrisane razlike među etničkim skupinama i kulturnim disciplinama. KULTURA PODUZETNIČKOGA JAPANA (1945.-1990.)Umjetnici su na svim područjima crpili nadahnuće iz izvornoga japanskog naslijeđa i iz naslijeđa drugih naroda i tako stvarali vlastita originalna djela. Nastavljali su i daleko nadmašili prijeratna »modernistička« kretanja, napose šezdesetih godina, kad je nastala poplava kulturnih »događanja« (hap-penings) i »predstava« (performances) koji su ujedinjavali književnost, kazalište, glazbu, likovnu umjetnost (slikarstvo, lončarstvo, kiparstvo, arhitekturu) i film. Stoga japanska poslijeratna kulturna zbivanja iziskuju nove okvire interpretacije, kao i svici emakimono iz kasnog Heiana koje nije bilo moguće svrstati u naše uobičajene kategorije umjetnosti i književnosti pa, kao što pokazuje sljedeći odlomak, one umjetničke i književne kategorije koje smo primijenili u prethodnim poglavljima nisu pogodne za proučavanje kretanja i dostignuća na području umjetnosti i književnosti u razdoblju prije godine 1990. KNJIŽEVNOST Kao što smo spomenuli u šesnaestome poglavlju, japanski su pisci tijekom Rata na Pacifiku, kao i pisci u drugim zaraćenim zemljama, gledano u cjelini, podupirali ratne ciljeve svoje zemlje bilo po vlastitoj odluci bilo iz nužde, a nakon poraza mnogi su bili duhovno rastrojeni i materijalno uništeni. U tim okolnostima i u okruženju suđenja za ratne zločine, čistki i novog jata cenzora, neki su utihnuli, a neki prolazili kroz drugo »obraćenje« (tenko), bilo iz uvjerenja bilo zbog potrebe ili pak zbog pogodnoga spoja obaju tih razloga. No, stanje se postupno poboljšavalo, duh je oživljavao, stariji su pisci opet počinjali djelovati i mogli su se čuti novi glasovi. U početku su se teme velikim dijelom bavile ratom i porazom, ali su s vremenom počele prevladavati i druge teme, bilo iz sfera fantastike, znanstvene fantastike, romana o poslovnom svijetu ili uobičajenijih književnih vrsta. Jednako je bio dojmljiv i broj izdanja čiji su autori bile žene. Rat i poraz. Mentalna previranja prouzročena naglim zaokretom ratnih događanja osobito su bila vidljiva među književnicima, što pisac Takami Jun izvrsno opisuje.6 Policija ga je još godine 1933. mučila ne bi li iz njega istjerala ljevičarske sklonosti, ali u jednom je eseju iz godine 1943. napisao: 6 Ova dva Takamijeva komentara uzeta su iz knjige: Donald Keene: Daum to the West,Japancsc Literature ofthe Modem Era: Fiction, Holt, Rinehart and Winston, New York, 1984., str. 877. i 968. »Svi mi, stotinu milijuna ljudi, moramo postati jedno, biti spremni žrtvovati svoje živote i oduprijeti se opasnosti koja prijeti naciji«. No, pokazalo se daje žrtva bila uzaludna pa je, dva tjedna nakon japanske predaje, u svoj dnevnik zabilježio ovo: »Čini se da govor, objavljivanje, sastajanje, udruživanje i ostalo postupno dobivaju slobodu. Teret mi je pao sa srca. Sada shvaćam da smo bili u srednjemu vijeku. Politika je bila kao u srednjemu vijeku, politika terora.« Kao stoje Takami nagovijestio, pisci su općenito s radošću prihvaćali mnoge promjene koje je nametnula okupacija: veću slobodu izražavanja, veća ustavna prava pojedinca, veću jednakost

medu spolovima, odbacivanje agresivnog militarizma i velikog dijela imperijalne mitologije. Tako su rezultati poraza bili gorko-slatki sklop njegovih mrskih i rado prihvaćenih posljedica. Drugim riječima kreativni pisci našli su se suočeni s vrlo privlačnom temom — kako razumjeti i preživjeti najstrašniju katastrofu u povijesti Japana — ali i sa širokim prostorom za obradu te teme. Sloboda izražavanja donekle je povremeno ograničavana represivnim okupacijskim mjerama, a u većoj mjeri siromaštvom toga vremena. Unatoč ograničenjima, samo nekoliko tjedana nakon završetka rata i mnogo prije gospodarskog oporavka počeli su se pojavljivati novi časopisi i osnivati nove intelektualne i književne zajednice, uglavnom u Tokiju. Došlo je do poplave proze i pjesništva, a da ne spominjemo likovnu umjetnost, kazališna djela i rasprave o društvu i umjetnosti. Velik dio književnih djela bavio se ratom i bijedom nakon ratnoga poraza, a pisci su u početku izbjegavali cenzuru okupacijskih vlasti tako što su se ograničavali na opisivanje osobnih iskustava i dezorijentacije društva kao posljedice rata i poraza. U zbirku pjesama objavljenu 1948., popraćenu objašnjenjima, pisac poezije haiku Kato Shuson uključio je i svoj zapis iz 1944. godine: »Dana 23. svibnja dogodio se, kasno u noći, snažan zračni napad. Noseći bolesnoga brata na leđima, cijele sam noći lutao kroz vatru tražeći Michiko i Aiko. U dubini vatre vidio sam kako se božur pretvara u prah.«7 7 Donald Keene: Daivn to the West, Japanese Literature oj the Modem Era: Poetry, Drama, Criticism, Holt, Rinehart and Winston, NewYork, 1984., str. 164. KULTURA PODUZETNIČKOGA JAPANA (1945.-1990.)Ujesen 1946. proleterski pjesnik Tsuboi Shigeji napisao je jednu dugačku pjesmu o carevoj objavi predaje, koja počinje ovim dvjema kiticama: Srušio se sa svoje visine, božanski glas treperi s radija — prazan, drhtav, žalostan... ovo je povijesni trenutak. Stranice tog izmišljenog mita danas su se zatvorile a ljudi su ponovno otvorili oči i ugledali surov svijet.8 Strahovanja i utisci o tegobnim promjenama gnijezdili su se tijekom godina uzaludne borbe. U knjizi »Shinva no Shuen« (Ponoćna gozba), objavljenoj 1947., autor Shiina Rinzo izražava mišljenje mnogih ljudi riječima glavnoga junaka koji, suočen s hladnoćom, glađu i neugodnim ljudima s kojima je prisiljen živjeti u zajedničkom bijednom stanu, izjavljuje: »Za mene je trpljenje isto što i život. Trpljenje me oslobađa svih 'teških' stvari. Osim toga, trpljenje mi dopušta onaj osjećaj koji truje a koji zovu indiferentnost. Ali, pustimo sve to, nije li istina da čovjek na ovome svijetu i nema mnogo izbora osim trpljenja?«9 No, nije bilo nimalo lako trpjeti pa je nadareni, ali tjeskobni pisac Dazai Osamu, u romanima Shayo (Zalazeće sunce) iz 1947. i Ningen shikkaku (Ne više čovjek) iz 1948., osobito snažno dočarao osjećaj gubitka, očaja i nihilizma toga vremena. Neki su pisci tražili utjehu u prirodi, u rješavanju svakidašnjih životnih problema, u proučavanju umjetnosti ili vjere ili u slikama prošlosti koja nije bila tako surova. Možda je najpoznatija knjiga objavljena godine 1948. pod naslovom Sasameyuki (Sestre Makioka), koju je njezin autor, Tanizaki Juni-chiro, napisao za vrijeme rata i u kojoj se prisjeća lijepog, staloženog načina života trgovačke aristokracije u Osaki iz tridesetih godina, čija je moć u to

vrijeme bila u opadanju. Njihovo je vrijeme, po autorovu prikazu, bilo doba ugodnog suživota staroga i novoga i stvaranja civiliziranoga svijeta bez mučnih suprotnosti. Ta je knjiga postigla trenutačni uspjeh, zacijelo zato što je 8 Tsuboi Shigeji (preveo Robert Epp): Egg in my Palm, Yakusha, Stanwood, Wash., 1993., str. 122. — 123. 9 Keene: Daivn to the West: Ficlion, str. 991.Po vijest Japa na bila utjeha mnogim ljudima rastrganima problemima i neizvjesnostima vlastita života. Pedesetih godina, oporavkom gospodarstva i stabiliziranjem društva, književnost je napredovala, a rasprave su se širile. Naglo je rastao broj tjednika i jeftinih džepnih izdanja. Pjesnici poezije haiku, tanka i »novog stila« vodili su rasprave o književnim oblicima i pisali mnoštvo raznolikih pjesama. Romanopisci su pisali brojna beletristička djela za osrednje časopise, kao i mnoštvo ozbiljnijih književnih djela u kojima su se odražavali razni japanski i strani književni stilovi, stari i novi. Književni su kritičari vodili oštre polemike, ideološki obojene i osebujne, i tako ponovno zahuktavali vruće rasprave o karakteru i kulturi japanskoga naroda i o njegovoj budućnosti u vrijeme sve veće »modernizacije«, tj. o temi na koju su se nekad okupacijske vlasti mrštile. Pisac Ito Sei postao je »glasovitija osoba« literarnoga svijeta, čijoj su poslijeratnoj slavi nakon godine 1950. uvelike pridonijeli optužba i suđenje zbog toga stoje na japanski preveo knjigu Lady Chatterlcy's Lover (Ljubavnik Lady Chatterlev). Veliku popularnost i slavu postigao je i Kawabata Yasunari kao veliki svjetski pisac. Ali, najistaknutiji književnik toga desetljeća postao je znatno mlađi pisac Misnima Yukio, jedan od najdarovitijih književnika 20. stoljeća. Osobitu je slavu stekao nekim djelima, poput romana Kinkakuji (Zlatni paviljon) iz 1956. No, možda je kao pisac bio najvažniji po tome što je dobro poznavao i japansku i europsku književnost i što je, kao pisac, uspješno pisao i jednostavna i složena djela — povijesna, filozofska i lirska (i »čista« književna djela i laku beletristiku), kao i kazališne komade i pjesme različitih književnih stilova. Nestankom tabua što su ih nametnule okupacijske vlasti, rat i njegove posljedice počeli su se obrađivati na različite načine. Najistaknutije djelo na tu temu napisao je, možda, Ooka Shohei — roman Nobi (Vatre na ravnici) iz 1952. — potresnu priču o ratnom porazu, preživljavanju i mahnitosti na Filipinima. Pedesetih se godina pojavila i »književnost atomske bombe« kao zasebna podvrsta ratne književnosti. Kao i tadašnja umjetnost i kazalište, bavila se nuklearnim bombama koje su bačene na Hirošimu i Nagasaki i njihovim posljedicama za čovječanstvo. Za one koji su te bombe preživjeli (a dobili su naziv hibakusha) pisanje je bilo jedan od načina prihvaćanja toga strahotnoga trenutka i jezivih slutnji što ih je taj trenutak uzrokovao. Pisanje je bilo i sredstvo s pomoću kojega su opet postajali ljudi jer su tako svoju bol i patnje dijelili s drugim ljudima, od kojih su ih mnogi smatrali »oštećenom robom« koju treba izbjegavati i zaboraviti. Jedna je žena iz blizine Nagasakija, navodno, to stanje izrazila ovim riječima: KULTURA PODUZETNIČKOGA JAPANA (1945.-1990.)»Nitko se ne želi oženiti tim djevojkama iz Nagasakija. Čak i nakon što dosegnu vrijeme za udaju, nitko se neće njima oženiti. Otkako je bomba pala svatko ih zove 'ljudi koji ne prestaju'. A misli se na njihovo krvarenje koje nikada ne prestaje. Te su djevojke izopćene — osuđene kao 'nedodirljive'. Nitko se nikada neće oženiti nijednom od njih«.10 U povijesti ljudskoga roda nije bilo takvoga prokletstva.

Gledano šire, književnost atomske bombe iz pedesetih godina odražavala je prije spomenute tenzije »hladnoga rata«, nuklearnih pokusa, američke vanjske politike i unutarnjih borbi oko poslijeratnog ustroja. Za mnoge je pisce ta književnost bila izraz antimilitarizma i odvratnosti spram krvoprolića modernoga rata. Nekima je ona značila kritiku imperijalne japanske politike u cjelini, a drugima je služila kao izravno političko sredstvo. No, postala je i sredstvo za potvrđivanje nacionalnih vrijednosti, a komentari o gradovima na koje su bačene atomske bombe na jednoj su razini djelovali kao potvrda daje Japan bio žrtva rata, ponovna žrtva »zapadnoga« nasilja, zemlja koja ima potpuno pravo na naknadu štete. Na višoj razini sudionici u raspravama o atomskim bombama isticali su Japan kao primjer za cijeli svijet, kao lekciju čovječanstvu koje se našlo u zamci ludila utrke u nuklearnom naoružavanju: i vama se to sprema, to bi se moglo i vama dogoditi, mi smo to iskusili i zato nas morate saslušati. U razdoblju Showa Genroku tragedijom Hirošime i Nagasakija bavila se književnost, ali i umjetnost i kazalište. Najveću je slavu postiglo djelo Kuroi Ame (Crna kiša) iz 1965., autora Ibuseija Masujija, po kojemu je Imamura Shohei godine 1989. snimio snažan film. Ibuse je pokušao dočarati razmjere tih katastrofa tako što je složenom uporabom dijelova dnevnika i slika iz života prikazao način na koji se običan život u trenutku pretvara u neprepoznatljivu vatru i sablast pakla i kako, nakon toga, obolijevanje od zračenja i opći strah i odvratnost ljudi prema njima postaju nepodnošljiv teret za žrtve — muka i žalost koju nije bilo moguće izbjeći i koja se mogla podnositi samo očajničkom nadom i snažnim osjećajem za ironiju i apsurd. Znanstvena fantastika i romani o poslovnom svijetu. Tijekom pedesetih godina atomske su bombe i nuklearni pokusi nakon toga, kao i širenje spoznaje o genetskim posljedicama nuklearnoga zračenja, ugrađeni u naslijeđe prije-ratne znanstvene fantastike i rezultirali likom Godzile igojira) — čudovišta znanstvene fantastike — koje smo spomenuli u osamnaestome poglavlju. 10 Oe Kenzaburo, urednik: The Crazy Iris and Other Stories ofthe Atomic Aftermath, Grove Press, New York, 1985., str. 145. Potom su Godzila i cijeli niz čudovišta, nadljudi i robota terorizirali ljudski rod sve dok ne bili svladani pothvatom nekog japanskog junaka. Tako je Godzila postao jedan od najdugotrajnijih likova u mnoštvu popularnih priča, stripova, filmova i, naposljetku, videokaseta i videoigara. Ta su se djela, namijenjena u prvome redu mladima, svidjela svjetskim tržištima pa su s vremenom postala velikim izvoznim artiklom japanske kulture. Kako je životni standard šezdesetih godina rastao, a djeca rođena tijekom procvata nataliteta iz poslijeratnih godina stasala u mlade čitatelje, došlo je do procvata znanstvene fantastike. Izdavala su se sabrana djela znanstvene fantastike, pojavio se ijedan časopis posvećen toj temi pa je ta vrsta književnosti cvjetala tijekom cijelog razdoblja Showa Genroku. Kao i u drugim industrijskim zemljama, ta je književnost vrvjela pozitivnim i negativnim likovima, dobrim i lošim Zemljanima i izvanzemaljcima, tehničkim izumima i biološkim izopačenostima svih vrsta, neobjašnjivim manipulacijama vremena i prostora, demonima, duhovima i svim mogućim nadnaravnim pojavama. Znanstvena je fantastika cvjetala uglavnom kao popularna literatura. No, profesionalni su književnici općenito svoje zvanje promatrali, kao i prije rata, kao bavljenje čistom ili pak masovnom književnošću, a neki su pisci znanstvene fantastike (i fantastike u širem smislu), kao što su bili vrlo objavljivani pisci Abe Kobo i Komatsu Sakyo, nastojali u svojim djelima obrađivati »ozbiljne« teme koje obično obrađuje čista književnost. Tijekom cijeloga razdoblja

Showa Genroku u djelima Abea, Komatsua, maštovitog Murakamija Haru-kija i brojnih drugih pisaca obrađivale su se postojeće i zamišljene, suvremene i buduće negativne pojave: otuđenje čovjeka, nestanak života u zajednici, sukobi među spolovima, podmukle opasnosti izvana, zloporabe abnormalnih znanstvenika, podivljala tehnologija, opasnost od porobljavanja i zlorab-ljenja ljudi u doba tehnokratske birokracije, uništavanje prirode i ljudi uzrokovano nemilosrdnim djelovanjem industrijskih i poslovnih krugova, divovskih kompanija i krajnjeg materijalizma. Ove posljednje riječi odnose se na onu vrstu popularne književnosti koja se pojavila u vrijeme oživljavanja gospodarstva iz kasnih pedesetih godina, takozvani roman poslovnoga svijeta. Taje vrsta književnosti cvjetala u razdoblju Showa Genroku i pružila dobar uvid u način djelovanja i u vrijednosni sustav poslovnoga svijeta. Uglavnom je obrađivala one prljavije aspekte toga svijeta, bilo pojedine industrijske grane, burze, državne institucije, a glavni su likovi mogli biti ljudi na visokim ili na nižim položajima. Radnje su im bile zanimljive, katkad usredotočene na moguće velike katastrofe, a priču su uglavnom pokretale plaćeničke ili megalomanske pobude glavnih likova, protiv kojih su se, ali ne uvijek, borili pošteniji likovi. KULTURA PODUZETNIČKOGA JAPANA (1945.-1990.)Spisateljice. Spisateljice su svojom snagom i raznolikošću svojih književnih dijela gotovo nadmašile svoje muške kolege, stoje bio odraz sve veće nazočnosti žena na društvenoj i kulturnoj pozornici. Već smo spomenuli glavne čimbenike koji su omogućili ovakav razvoj događaja: porast školovanja i pismenosti žena, porast broja medija namijenjenih ženama, povećanje slobodnoga vremena i prihoda za osobne potrebe i sve veća uloga i utjecaj zaposlenih žena u gradovima. Osim toga, možemo pretpostaviti da su ratne i poratne strahote umanjile moć muškaraca, a poslijeratne su reforme, zasigurno, omogućile veće književne slobode. Možda je već postojeća književna kategorija zvana jotju bungaku ili »ženska književnost« bila poticaj spisate-ljicama jer im je omogućila priznato, iako ograničeno, mjesto u toj profesiji. Naposljetku, feministički je pokret, koji smo spomenuli u devetnaestome poglavlju, otvorio velike mogućnosti i velik broj tema za spisateljice. U vrijeme okupacije i obnove spisateljice su uglavnom pisale romane u prvom licu jer su tako najlakše obrađivale teme poput ratnog poraza, obnove zemlje i prisjećanje na prijašnja bolja ili gora, osobna i obiteljska iskustva. Neki su ženski likovi, napose u djelima spisateljica socijalista, kao stoje bila Mivamoto Yuriko, zagovarali društvene promjene i pravdu. Ženski su likovi češće, kao u djelima Enchi Fumiko i Setouchi Harumi, pronalazili vlastitu unutarnju snagu kako bi izdržale tegobe i nepravdu koje su im obično nanosili muškarci. No, šezdesetih godina, pojavom mlađeg naraštaja spisateljica počeo se mijenjati i duh ženske književnosti. Kako je razlika između mogućnosti i htijenja mladih obrazovanih žena postajala sve očitija i teže podnošljivija, starija su poimanja stoičkoga prihvaćanja životnih poteškoća postupno gubila na privlačnosti. U to su vrijeme književni kritičari ponovno preispitivali koncept romana u prvom licu, a spisateljice su se sve svjesnije upuštale u pisanje kreativnih književnih djela. Pisale su iskrenija književna djela sa ženskim likovima koji su bili složeniji, nezadovoljniji i kritičkiji prema određenju i ulozi žene u društvu. Neke su spisateljice u znanstvenoj fantastici pronašle sredstvo za izražavanje vlastitih želja i nezadovoljstava. U kratkoj priči pod naslovom »Ya-mauba no bisho« (Smiješak gorske vještice) iz 1976., koju je napisala Oba Minako, glavna junakinja izražava svoju želju za

samoćom i duhovnom slobodom uobičajenu za mnoge ženske likove: mašta o bijegu u planine gdje »je nitko neće mučiti i gdje će moći slobodno razmišljati o čemu god želi«.11 11 Sušanj. Napier: The Fantastu in Modem Japanese Literature, The Subversion ojModernity, Routledge, London, 1996., str. 84. Osamdesetih je godina mali, ali snažan feministički pokret spisatelj icama donio veće bogatstvo ideja i tema. Tu se ubrajaju ideali poput osobne slobode, jednakosti u društvu i jednakih prava i mogućnosti za žene. Predmet napada postala je i paušalna kategorija zvana »ženska književnost«, poricale su se njezine pretpostavke o posebnostima ženskog načina izražavanja, ogoljene su njezine društvene i prosudbene implikacije, a samo njezino postojanje proglašeno je »ponižavajućim, neprimjerenim ili jednostavno zastarjelim«.12 Na cijeni su bili i ideali glede odnosa među spolovima, stoje također postajalo temom spisateljica. Junakinje njihovih djela borile su se s poteškoćama oko rastave braka, s problemima samohranih majki, alkoholizmom, usamljenosti, bez obzira na to što su uživale u svojoj neovisnosti i »slobodi planiranja novih životnih iskustava«.13 Čini se da je u njihovim djelima jednako važna bila i nerazdvojivost životnih čari i rana, kao i u djelima suvremenih pisaca ili njihovih prethodnika u vrijeme Murasaki Shikibu. KAZALIŠTE, PLES I GLAZBA Kazalište i kazališni scenariji dijelom se ubrajaju u književnost, a u Japanu su slijedili putove i osobine drugih područja književnosti. Kazalište je, naravno, i izvođačka umjetnost u kojoj su spojena oralna i vizualna sredstva komuniciranja i kao takvo koristio je bogatstvo glazbe, plesa i plastične umjetnosti, kao i književnosti. Možda ono, zbog tog bogatstva načina izražavanja, pruža najbolju sliku i najbolji opis poduzetničkog razdoblja Japana. Štoviše, zajedno s glazbom, plesom i umjetnošću, ono na posebno jasan način pokazuje u kojoj je mjeri Japan do godine 1990. već postao dijelom globalne kulture industrijskoga doba. Prijeratni oblici kazališnih djela. Izraz »tradicionalno« kazalište u biti označuje predstave no, kyogen, kabuki i lutkarske predstave. No, godine 1945. čak je i shinpa, nastala u razdoblju Meiji, kao kazališni oblik postala u dovoljnoj mjeri prepoznatljiva i stabilna daje općenito smatrana »tradicionalnim« kazališnim oblikom bližim kabukiju nego »modernoj« drami. Sve su te kazališne vrste opstale i nakon rata pa su se nakon obnove kazališnih kuća poslije 1945. ponovno izvodile stare predstave. Pojavile su se i neke nove jer su pisci poput Mishime Yukia pokušavali pretvoriti kaza12 Citat uzet iz: Joan E. Ericson: Be a Woman, Hajashi Fumiko and Modern Japanese Women's Literature, UHP, Honolulu, 1997., str. XI. 13 Yukiko Tanaka, urednik: Unmappcd Territories, New Women's Fictionfromjapan, Women in Transla-tion, Seattle, drž. Wash., 1991., str. XVI. KULTURA PODUZETNIČKOGA JAPANA (1945.-1990.)lisnu pozornicu u sredstvo za prenošenje vlastitih zanimanja. Pojavilo se nekoliko eksperimenata na području kazališnih stilova. Neki su klasični glumci dobili uloge u novijim kazališnim predstavama u kojima su se profi-njavale tehnike klasične drame. No, stariji su se kazališni oblici, napose no, držali ustaljene dramaturgije, zadržali su svoja osebujna svojstva i privlačili svoju publiku. U razdoblju Showa Genroku, zbog porasta životnoga standarda i popularnosti izvornih japanskih vrijednosti, raslo je zanimanje za stare kazališne oblike. Tijekom sedamdesetih i osamdesetih godina, u svrhu promidžbe turizma, lokalne, okružne i državne vlasti gradile su kazališne dvorane i financijski pomagale kazališne družine, jednako kao i folklorne skupine i

druge izvođače. I dalje su se pojavljivala nova kazališna djela za predstave no i kabuki. Glumci su imali mnogo posla. Postajali su sve brojniji, a kazališne su skupine putovale po zemlji i inozemstvu. Do 1990. godine predstave no, kabuki i druga klasična djela izvodila su se u većem broju kazališta i pred brojnijom publikom nego ikada u povijesti. A njihov se utjecaj i dalje osjećao u drugim kazališnim oblicima. U znatnoj su mjeri stekli i atribute »nacionalnog blaga«, muzejskih predmeta koje treba izložiti na način na koji industrijska društva općenito izlažu takve predmete iz predindustrijskoga doba, koji, po njihovu mišljenju, veličaju njihova osebujna nacionalna obilježja i visoke nacionalne vrijednosti. No, osim toga što su davala doprinos »izvornoj japanskoj tradiciji«, suvremena su pitanja bila još snažnije izražena u drugim, novijim kazališnim oblicima. Poslijeratna kazališna povijest počinje s predstavama zvanim shin-geki. Taj se kazališni oblik pojavio tridesetih godina, kao što smo spomenuli u šesnaestome poglavlju, bio je posvećen »realizmu«, zdušno se protivio demonima i božanstvima i korjenito je promijenio način izražavanja i pokrete u predstavama kabuki. Zahvaljujući svojemu realizmu, smislu za društvenu svrhovitost i potrebi za financijskom potporom, shingeki se u teškim vremenima oporavka usko povezao s radničkim organizacijama i političkom ljevicom, uglavnom s Japanskom komunističkom partijom (JCP). U tim je okolnostima taj teatar doživjeo procvat, a njegove »socijalno-realističke« predstave privlačile su gledateljstvo i time omogućile stvaranje velikih kazališnih trupa i financiranje velikih kazališta. No, iako je u razdoblju Showa Genroku marksizam gubio na privlačnosti, a televizija privukla jedan dio kazališne publike, shingeki je uspio opstati jer je uveo raznolik repertoar i nastojao zadovoljiti različite interese gledateljstva. Prema djelima pisaca kao što su bili Mishima Yukio, Abe Kobo i drugi pisani su vrlo maštoviti scenariji, a kazališne su družine pripremale mnoštvo različitih predstava, stranih i domaćih autora, od grčke tragedije do moderne drame. Godine 1980. djelovale su 133 aktivne kazališne družine shingeki. Većina ih je bila smještena u Tokiju, ali su u znatnoj mjeri bila ovisna o prihodima od turneja koje je omogućila izgradnja velikoga broja lijepih kazališnih dvorana po cijelom Japanu. Tim su turnejama kazališne družine pridonijele slici Tokija kao dinamična središta japanskoga kulturnog života i ujedno promicale zajedničku japansku nacionalnu kulturu. Drama: nova vrsta kazališta. Unatoč poslijeratnom uspjehu predstava shingeki one 1960. godine više nisu bile kazališna predvodnica. Da pojasnimo, kad je potkraj pedesetih godina prvi »poslijeratni« naraštaj bio na studiju i odrastao, politička se ljevica raspuknula. Godine 1960. udružene snage na ljevici nisu ni uz veliku potporu javnosti uspjele spriječiti ni reviziju mirovnih sporazuma ni zatvaranje rudnika ugljena pa su mnogi mladi ljudi bili duboko razočarani poslijeratnom demokracijom a i socijalističkim ustrojem. S obzirom na to da su kazališta shingeki bila tijesno povezana sa »starom ljevicom«, kako su mladi radikali nazivali Japansku komunističku partiju i njezine suradnike, razočarani mladi ljudi optužili su kazališne družine i njihov socijalistički realizam kao prijevaru. Okrenuli su se uličnom kazalištu i drugim eksperimentalnim oblicima drame kako bi izrazili svoje razočaranje povijesnim tijekom događaja. Kritičar Tsuno Kaitaro objasnio je taj zaokret rekavši daje shingeki »i sam postao dio tradicije«.14 Naslijeđe europske drame koju je predstavljao, rekao Je: »... nije više neki zlatni ideal koji treba dosegnuti, nego opasan i ograničavajući utjecaj. Shingeki je ispod napredne vanjštine dekadentan. Izgubio je oporbeni zanos koji je bio

obilježje njegova nastanka. Shingeki više ne pothranjuje dijalektičku snagu nijekanja i prevladavanja. Naprotiv, postao je institucija koju je potrebno prevladati.« Shingeki je potrebno prevladati, tvrdio je Tsuno, jer odvaja japanske dramatičare od izvorišta njihove tradicije: »Danas težimo ponovnoj afirmaciji svoje tradicije, ali ne onako kako su to činili naši prethodnici u godinama prije rata... Nastojimo ponovno afirmirati svoju tradiciju, čak i onda kad je smatramo neugodnom, kako bismo se izravno i kritički sučelili s njom. Nadamo se da ćemo, ako upregnemo energiju mašte japanskoga naroda, uspjeti odjednom prevladati izblijedjele klišeje moderne drame i stubokom promijeniti značenje japanske tradicije.« 14 Ovi komentari Tsunoa uzeti su iz knjige: David G. Goodman: Japanese Drama and Culture in the 1960s, The Retum oj the Gods, M. E. Sharpe, Inc., Armonk, drž. NY, 1988., str. 7. i 16. Kurziv dodan. KULTURA PODUZETNIČKOGA JAPANA (1945.-1990.)Čovjek bi pomislio da će krajnji rezultat te promjene biti lik Japanca i kazalište koje odgovara mirnom, intelektualno snažnom i globalno integriranom industrijskom dobu. Tijekom deset godina hrabrih eksperimenata mladi su dramatičari (uglavnom rođeni između 1935. i 1945.) odbacili svjetovne socijalističke teme, realistični stil i linearnu pripovjedačku strukturu predstava shingeki. Osnaženi nezadovoljstvom tim predstavama ti su mladi avangardni dramatičari i njihove kazališne družine odlazili na turneje i održavali predstave u šatorima, na otvorenom ili u lokalnim kazalištima. Neki su pokušavali privući gledatelje na pozornicu, a publiku su uglavnom činili ljudi u dvadesetim godinama. Naglo su se množila mala kazališta a pisci kazališnih djela pisali su velik broj kazališnih predstava, napose kasnih šezdesetih godina. Umjesto tema i dramaturgije shingeki, avangardni su dramatičari obnovili slike bogova i transcendentalnih sila, istraživali povezanost ljudskih i nadljudskih elemenata i oživljavali ulogu nadnaravnih sila kao uzroka promjena i ispravljanja nepravdi. Istraživali su unutarnje demone običnih ljudi i zlo u čovjeku koje pritajeno čeka da bi opustošilo svijet. Tako je Kara Juro, jedan od začetnika toga pokreta, napisao scenarij za niz predstava »Mandžurija« u kojima gusara po imenu John Silver, na vrhuncu imperijalnog Japana, odvoze u Koreju kako bi raznosio glas o medu i mlijeku u Mandžuriji, vječnom iskušenju koje može dovesti do krvavoga rata. Razdoblje japanskih imperijalnih osvajanja nije bilo uobičajena povijesna tema japanskih dramatičara ali je Karin pristup uistinu bio odraz širih dramaturških tema toga vremena. Dokje u predstavama shingeki ključni element bio scenarij a time i njegov autor, u avangardnom su kazalištu ključni bili glumci i sama gluma. Najslavniji glumac, redatelj i pisac bio je Hijikata Tatsumi, čiji je otac davne 1924. financirao izgradnju Malog kazališta Tsukiji Osanaija Kaorua. Hijikata je godine 1959. utemeljio radikalnu kazališnu družinu Ankoku Buto i postao slavan po predstavama u kojima je njegov ispijeni i iscrpljeni lik vrlo snažno dočaravao osjećaj propadanja čovječanstva zbog načina života industrijskoga društva. O njegovoj ulozi u jednoj predstavi iz 1972., čije su prekrasne Pjesme izAuvergnen punile gledalište, kazališni je kritičar Senda Akihiko napisao ovo: »Izgledalo je kao da se Hijikata, sa svom svojom golotinjom, pužući kao prosjak kako bi se ogrijao na suncu, pretvara u insekta što se skvrčio od boli i samo kadikad pomalo pomakne tijelo. A kolika je tek bijeda toga ljudskoga mesa! Rebra mu izranjaju na površinu prsa, noge

poput tetiva ili motki izbačenih sprijeda. Kao da se suočava s vlastitom smrću dok jedva vuče vlastito slabo tijelo... Uistinu nam je uspio dočarati oči umirućega. A u tim se očima vidio odsjaj ushita zbog skore intoksikacije.«15 Bila je to nezaboravna predstava. Zbog središnje uloge glumca bilo je moguće zamagliti razlike među različitim disciplinama što je kazalište povezalo s drugim izvedbama i glazbenim »događanjima« s minimalnim scenarijem i s improviziranim predstavama. Ali, mladi buntovnici iz šezdesetih godina postali su sedamdesetih i osamdesetih godina zreli ljudi, minuli su studentski nemiri iz kasnih šezdesetih pa je »mir i napredak« učinio politički aktivizam neučinkovitim. Postupno su nestajale razlike između kazališta shingeki i avangardnog kazališta. Nakon politički angažiranih djela dramatičari su počeli pisati djela u kojima su se koristili kazališnim mogućnostima fantastike, znanstvene fantastike i suvremene popularne kulture. Prodirali su u dubinu čovjekova bića, istraživali životne osjećaje — neki s humorom, a neki bez njega — i isticali uzaludnost pobune, samozavaravanje uma, dosadnu prazninu modernoga obilja i nemogućnost bijega. Bilo je i nekoliko djela koja su obrađivala tadašnje probleme onečišćenja okoliša. Sve u svemu, kazalište od 1990. više nije bilo baš veselo, ali je bilo u skladu s vremenom. Bilo je to u velikoj mjeri kazalište svijeta, vrlo slično kazalištima u drugim zemljama. Glazba i ples. U Japanu su glazba i ples već dugo povezani s kazalištem. Od najranijih pojava svetoga šintoističkog plesa i dvorskih predstava bugaku preko kasnijih narodnih predstava no, kabuki i mnogih drugih, japansko se kazalište sastojalo od različitih spojeva glazbe, pokreta, scene i govora. No, kazalište shingeki i, kao njegov temelj, europska drama iz 19. stoljeća velikim su dijelom istisnuli glazbu i ples iz kazališta, svodeći ih na povremene elemente i pozadinske efekte, a u avangardnom su kazalištu iz razdoblja Showa Genroku ponovno zadobili tek skromne kazališne funkcije. Tijekom tih desetljeća spoj glazbe, plesa i drame, osim toga stoje imao stalnu ulogu u »tradicionalnom« kazalištu, u »legitimnom« je kazalištu opstao tek kao marginalna pojava. Način izražavanja toga spoja postale su opere i operete europskoga stila i američki mjuzikli, koje su izvodila strana ili domaća kazališta. Još je važnija bila činjenica da su varijetei i druge kazališne organizacije širokoj publici približili slikovite predstave pjesme, plesa i drame. Najpoznatija Revija Takarazuka i dalje je rasla, stvarala nova kazališta, širila svoj repertoar, mudro promicala svoje glumačke zvijezde i prilagođava15 Senda Akihiko (preveo J. Thomas Rimer): The Voyagc of Contemporaij Japanesc Theatre, UHP, Honolulu, 1997., str. 30. KULTURA PODUZETNIČKOGA JAPANA (1945.-1990.)la repertoar novim vremenima. Njezine izvrsne pjesme, plesovi i skečevi, namijenjeni publici koja se uglavnom sastojala od djevojaka i mladih žena, pridobivala je vjernu publiku tako što je njegovala snove o egzotičnom i romantičnom svijetu nenadmašne ljepote i savršene opojnosti. Glazba je zadržala svoju ulogu u plesnim predstavama. »Klasični« europski balet, koji je prvi put izveden u Japanu godine 1916., kasnije je stekao publiku u velikim gradovima, a tridesetih su mu se godina pridružile i nove vrste plesa povezane s »modernizmom«. Od pedesetih su godina razna strana kazališta u Japanu izvodila razne plesne predstave, ali je publika najviše voljela ruski klasični balet. Osnivale su se i domaće plesne skupine koje su izvodile vlastite

programe. Šezdesetih je godina ples postao vrlo eksperimentalna disciplina kao i avangardna drama, a najpoznatije takve predstave režirao je Hijikatajin ansambl Ankoku Buto. Mijenjale su se i starije vrste japanskoga plesa jer su pisci, koreografi i plesači eksperimentirali s novim pokretima i stilovima. Plesnu je scenu do godine 1990. obilježavala velika raznolikost, vitalnost i povezanost s globalnim plesnim smjerovima. Unatoč uspjehu tih nekoliko kazališnih vrsta, važnija dostignuća na području glazbe nastala su zasebnim razvojem te discipline. U godinama oporavka skladatelji, dirigenti i glazbenici oživjeli su prijeratne projekte svladavanja europskih glazbenih tehnika i stilova, bez obzira na to što su se oni velikom brzinom mijenjali. Glazbenici su prihvaćali i počeli primjenjivati novije pristupe glazbi, poput atonalnosti i Schonbergova dvanaesttonskog sustava pa je japanska glazba u razdoblju Showa Genroku stekla svjetsko značenje. Glazbeni su instrumenti izrađeni u Japanu postigli uspjeh na tržištima diljem svijeta. Metoda glazbenog obrazovanja zvana »metoda Suzuki«, koju je razvio Suzuki Shinichi, stekla je znatan ugled. Japanski su glazbenici studirali, nastupali i predavali glazbu u drugim zemljama. Vrijedno je spomenuti da su znatan dio tih glazbenika u inozemstvu bile žene. Popularno shvaćanje u poduzetničkome Japanu da djevojke moraju stjecati umjetničko obrazovanje pretvorilo se u masovno učenje sviranja glasovira, pjevanja, sviranja violine i drugih instrumenata. Ta je masovna pojava rezultirala, kako je to nazvao jedan intelektualac, »znatnom fenimiza-cijom japanskoga glazbenoga svijeta«.16 A zbog razine stečenoga znanja mogle su se natjecati diljem svijeta kao članice orkestara pa čak i solistice. U samom su Japanu neki glazbenici i dalje svirali razne vrste »tradicionalne« glazbe na koncertima i poučavali mlađe naraštaje. No, dinamičniji glazbeni događaji zbivali su se na drugom području. Skladatelji su stvorili 16 Havens: Artist and Patron in Postivar Japan, str. 181. mnoštvo različitih kompozicija, napose Takemitsu Toru, koji je vrlo kreativno i raznoliko primjenjivao glazbene instrumente i modernu tehnologiju sintesajzera i tako stvorio djela koja su postala vrlo popularna i nadmašila stare kategorije japanske i strane glazbe. Njegove su se skladbe pojavile u desecima filmova i kazališnih predstava, na konceratima i snimkama. U međuvremenu su glazbene izvedbe cvjetale. Zborna glazba, kojom su se prije rata uglavnom bavili studenti u školama, sve se češće izvodila jer je zborno pjevanje za radničke sindikate i vjerske skupine postalo sredstvo poticanja zanosa. Organizirale su se i turneje stranih zborova, kao i bezbroj orkestara i glazbenika i pjevača svih vrsta. Množili su se domaći orkestri i solisti, koji su stjecali osebujnost i izvodili glazbene programe što su u razdoblju Showa Genroku otišle dalje od besprijekornih izvedaba djela europskih klasika, do raznolike ponude kreativnoga spoja staroga i novoga, domaćega i stranoga. Glazbeno je obrazovanje postalo sveopće, a glazba važan čimbenik radijskog programa. Glazbeni su se programi pojavljivali i na televiziji, a popularni su glazbeni festivali, kako smo već spomenuli, bili raznovrsni i maštoviti, iako kadšto preglasni za stare uši. SLIKARSTVO I PLASTIČNA UMJETNOST Možda je najvažnija pojava na području slikarstva i likovnih umjetnosti bilo preklapanje različitih žanrova. Umjetnici su smjelo ujedinjavali slikarstvo, kiparstvo, arhitekturu pa čak i ples, kazalište i film. U tom su se procesu oslobodili prijeratnih stilskih kategorija i izbjegli sve manje prisutnu podjelu na Istok i Zapad utjelovljenu u starim kategorijama.

Neposredno nakon rata i ukidanja službene organizacije umjetnika iz ratnih vremena, umjetnici su se ponovno, kao i glazbenici i inteligencija u cjelini, bavili temama iz tridesetih godina. Obnovljena strukovna udruženja organizirala su izložbe umjetničkih djela po odabiru žirija, razvrstanih, u skladu s uvriježenim kategorijama, na umjetnička djela zapadnoga stila i ona japanskoga stila (yoga i nihonga) — slikarstvo, kaligrafiju i rukotvorine. No, pedesetih godina, ponovnim zahuktavanjem gospodarstva, u Japan su počeli stizati strani umjetnici i izložbe, uglavnom francuski i američki, a japanski su umjetnici ponovno počeli odlaziti u druge zemlje pa je ta razmjena pokazala svu zastarjelost umjetničkih stilova i pridonijela stvaranju avangardne umjetnosti. Umjetnik iz Osake Yoshihara Jiro s posebnim se žarom zauzimao za napuštanje tradicionalne japanske umjetnosti. Potičući svoje sljedbenike da »stvaraju ono što nitko nikada nije stvorio«, osnovao je potkraj godine 1954. KULTURA PODUZETNIČKOGA JAPANA (1945.-1990.)umjetničku skupinu pod nazivom Gutai Bijutsu Kvokai s pomoću koje je promicao »smion i vatren antiakademski stil« u umjetnosti.17 Tijekom sedamnaest godina postojanja te skupine njezini su se članovi bavili raznim djelatnostima: »... slikali, izrađivali kipove, vanjske i unutarnje postave za posebne namjene, organizirali umjetničke događaje, kazališne predstave, snimali eksperimentalne filmove i skladali musique concrete, osnovali časopis Gutai i s njim povezanu grafičku umjetnost«. Njihovo je stvaralaštvo odražavalo umjetnički ideal te skupine — kreativni izraz koji je po svojoj prirodi spontan, časovit i neobuzdan šablonskim ograničenjima pojedinih disciplina. No, bilo je umjetnika koji nisu bili tako spremni napustiti svoju nacionalnu prošlost. Neki su se smatrali pozvanima da spašavaju »istinsko« japansko umjetničko naslijeđe od izvitoperenosti iz razdoblja autoritarnoga režima imperijalnog Japana. Zadaća ispravljanja tih izvitoperenosti za neke je umjetnike značila vraćanje u razdoblje prije samih početaka imperijalne povijesti, što ih je, htjeli-ne htjeli, vraćalo daleko u povijest, u razdoblje prije ritsutjoa. Neke je to odvelo do Asuke, čija su seoska idila i povijesni predmeti i asocijacije čovjeka mogle odvesti u razdoblje prije Manyoshua. Tamo si mogao, po riječima jednog umjetnika: »... shvatiti kreativnost drevnoga naroda po tradicionalnom načinu života ljudi koji tamo danas žive. U Asuki možeš pronaći [pravi Japan i njegove korijene]«.18 Neki su se vraćali još dalje u povijest i veličali poljodjelsko društvo Yayoi. Na temelju arheoloških iskapanja, napose onoga u mjestu Toro u okrugu Shizuoka, umjetnici su smatrali da su zajednice Yayoi živjele u miru, jednakosti i demokraciji te su u arheološkim nalazima — drvenom oruđu i drugim predmetima — čak nalazili estetsko nadahnuće. Neke je odbacivanje imperijalnoga naslijeđa odvelo čak u proučavanje kulture Jomon, uglavnom lončarstva i »primitivne« naive ijoie de vivre kao navodnog odraza te umjetnosti. Teme kokugakua iz razdoblja Edo na čudan su način ponovno došle do izražaja. Bilo na poticaj takvih i sličnih privlačnih ideja ili zbog jednostavne želje da očuvaju umjetnost vidljivu u mnogim postojećim umjetničkim kategori17 Ovaj i sljedeći citat uzeti su iz knjige: Alexandra Munroe: Japanese Art After 1945: Scrcam Against the Sky, Harry N. Abrams, Inc., NewYork, 1994., str. 83. i 84. 18 Clare Fawcett: »Archaeologv and Japanese Identitv« u knjizi: Donald Denoon i dr., urednici: Multicultural Japan, Palaeolithk to Postmodern, CUP, Cambridge, 1996., str. 64.

jama, umjetnici su se pokušavali ogledati u lončarstvu, kaligrafiji, akvarelima, aranžiranju cvijeća (ikebana) i drugim vrstama umjetnosti, nastojeći svoja djela uskladiti s novim vremenom. Tako je svestrano nadareni umjetnik Teshigahara Sofu pedesetih godina u Tokiju osnovao Umjetničko središte Sogetsu radi promicanja umjetnosti aranžiranja cvijeća (i drugih vrsta umjetnosti) za suvremenu uporabu, primjerice, divovskih ikebana pogodnih za moderne prostore poput dvorana i hotelskih predvorja. Slično je fotograf Domon Ken, koji je slavu stekao 1960. godine, kad mu je objavljena knjiga fotografija koje prikazuju bijedu djece čiji roditelji rade u rudnicima ugljena, putovao po Japanu snimajući hramove i druge kulturne spomenike zbog dvaju razloga — kako bi ih ovjekovječio za buduće naraštaje i kako bi pokazao da je njihova arhitektura još uvijek izvor kreativnog nadahnuća. Uloga tradicionalne »japanske« umjetnosti u današnjemu svijetu privlačila je pozornost tijekom cijelog razdoblja Showa Genroku. U umjetnosti su se pojavile i druge teme. Rat, a napose atomske eksplozije, nadahnuli su određen broj strahotnih slikarskih djela i drugih oblika vizualnog izražavanja patnje. Završetak krize oko mirovnih sporazuma iz godine 1960., kojaje ogorčila i razočarala mnoge radikale iz pedesetih godina, potaknula je otuđene umjetnike na stvaranje groteske i na izljeve anarhizma. Taje kriza možda najsnažnije utjecala na kazalište, kao što smo već spomenuli, ali je i likovne umjetnike potaknula na radikalnije eksperimentiranje pa su se tijekom šezdesetih godina ideali što ih je snažno zagovarala skupina Gutai odrazili u djelima mnogih mladih umjetnika. Tu se ubrajaju izložbe avangardne umjetnosti i anti-umjetnosti, kao i pojava mnogih neodadai-stičkih »događanja« i kazališnih festivala. Tijekom cijelog razdoblja Showa Genroku postojao je velik broj umjetnika koji su tragali za umjetničkim izrazima svih vrsta. Utjecali su na nova kretanja na području umjetnosti drugih zemalja i sami bili pod utjecajem stranih gibanja, napose onih u New Yorku i Parizu, gdje je duže ili kraće boravio određen broj japanskih umjetnika. Možda su najvrjednija bila djela Mono-ha iz sedamdesetih godina, nastala pod utjecajem profesora umjetnosti po imenu Saito Yoshishige. Bile su to često skupine različitih materijala, privremeno sastavljenih, kojima su se željela istaknuti svojstva pojedinih materijala, važnost mjesta i konteksta i prolaznost oblika, a te su teme prevladavale i tijekom osamdesetih godina. Tenzije što su se ogledale u svijetu umjetnosti na neki su način najuspješnije razriješene u djelima arhitekata. Kako su ih u potpunosti ograničavali materijali koje su primjenjivali, potrebe naručitelja i položaj projekata, arhitekti su bili prisiljeni prihvaćati avangardnu važnost materijala, mjesta i odnosa umjetnosti i života. Nisu imali veću sklonost za primjenu KULTURA PODUZETNIČKOGA JAPANA (1945.-1990.)arhitektonskog naslijeđa, bilo europskog, japanskog ili nekog drugog, pa su arhitekti poput Tangea Kenzoa i njegova štićenika Isozakija Arate, nesputani tim ograničenjima, u Japanu i izvan njega projektirali zgrade i komplekse koji su odnosili prve svjetske nagrade, spajajući kamen, staklo, beton i druge vrste materijala onako kako je to najbolje odgovaralo specifičnim lokacijama i namjenama tih građevina zadržavajući smisao njihove pogodnosti za industrijsko društvo kao opći ljudski poredak. Tako su kreativna umjetnost poduzetničkoga Japana — napose glazba i arhitektura — mnogo prije 1990. postala značajan element globalnoga kulturnog života toga vremena. Umjetnici su se još uvijek bavili pitanjem suvremenog načina izražavanja pretpostavljenoga japanskog stila i ukusa, ali su to većinom činili s dovoljno kreativne otvorenosti tako da to pitanje nije

prevladavalo u njihovim djelima kao u djelima njihovih prethodnika. Naprotiv, pridonijelo je njihovoj individualnoj kreativnosti. FILM I VIDEO Dvadesete i tridesete godine 20. stoljeća bile su početno, ali vrlo uspješno razdoblje japanske filmske industrije, a filmovi su se, pod nadzorom vlasti, snimali sve do kraja rata. Budući da je većina studija bila smještena na rubovima Tokija i u Kvotu, koji nije bombardiran, nakon napada zapaljivim bombama ostali su gotovo netaknuti pa su se filmovi nastavili snimati, uz neznatne prekide, odmah nakon japanske predaje. Nakon uspostave SCAP-a, okupacijski su cenzori zabranili snimanje »feudalnih« filmova o samurajima i slično, a potkraj 1945. utvrdili su kakvi su filmovi prihvatljivi. Unutar tih smjernica neki su filmski radnici snimali optimistične filmove s temama poput demokracije, liberalizma, prava žena i akademskih sloboda, a neki su potanko obrađivali probleme toga vremena i tegobe stradalnika — ili su filmskim trikovima lukavo zaobilazili SCAP-ove tabue. Snimalo se malo novih filmova (67 u 1946. godini, 97 tijekom 1947., a 1952. čak 278), ali se u kinima prikazivao jednaki broj stranih filmova pa je filmska industrija cvjetala unatoč poteškoćama nekih studija. Vrhunac filmske industrije. Nezaposlenost je bila velika pa su troškovi proizvodnje bili mali a potencijalno gledateljstvo golemo, to više što nije bilo drugih oblika zabave, a tamne kinodvorane bile su dobra alternativa prenapučenim i neugodnim uvjetima stanovanja. Neporušena su kina bila krcata a i novosagrađene dvorane bile su dupkom pune. Odlazak u kino bio je u biti jeftin način privremenoga bijega u naizgled dinamični, neovisni Japan, u njegov »normalan« život ili, putem stranih filmova, u egzotična područja izobilja, udobnosti i sreće. Završetkom okupacije nastupilo je zlatno desetljeće japanskoga filma. Oslobođeno kreativnih sputavanja, uz brojnu i zahvalnu publiku i modernu tehnologiju poput filma u boji, širokog ekrana i boljega zvuka, režiseri su snimali mnoštvo različitih filmova pa je filmska industrija cvjetala. Filmovi 0 suvremenim događajima (gendaigeki) postali su raznovrsniji po temama i stilu, a filmski su se radnici slobodnije okretali prošlosti i snimali mnoštvo različitih povijesnih filmova (jidaigeki). Režiseri su svoje filmove obično promatrali kao sredstvo za tumačenje društvenih prilika i prezentaciju estetskog izražaja, stoje prilično odudaralo od ideala ratnih filmova s neupitnom imperijalnom lojalnošću i predanošću, dužnosti i časti. Neki su se filmovi bavili dvosmislenošću morala, stvarnosti 1 istine ili, još češće, okrutnim izrabljivanjem slabih od strane jakih, po načelima socijalističkog realizma. Obrađivali su individualne i društvene posljedice zloporaba i često je glavni junak — samuraj, seljak ili neki drugi poštenjak — imao zadaću ispraviti nepravdu ili se barem boriti na strani dobra. Primjeri toga stila bila su dva filma u stilu jidaigeki — slavni Rashčmon iz 1950. (po pričama Akutagawe Rvunosukea) i Shichinin no Samurai (Sedam samuraja) iz 1954., koje je režirao Kurosawa Akira i koji su mu donijeli svjetsku slavu i ugled. Neki su režiseri suvremene teme nalazili u kazališnim komadima Chi-kamatsua Monzaemona. Filmski kritičar Sato Tadao objasnio je to ovim riječima:

»Mnogi su se režiseri najednom okrenuli Chikamatsuu jer je u svojim djelima obrađivao ideju slobode. Prije rata a i za vrijeme rata ljubav se smatrala lošom a ljudi su se mrštili i kad bi vidjeli kako muškarac i žena hodaju po ulici zajedno«.19 Novije moral, međutim, zagovarao otvoreno izražavanje osjećaja pa je prikazivanje ljubavi u pozitivnom svjetlu značilo odbacivanje »feudalne« japanske prošlosti i tako postalo sredstvo za prevladavanje te prošlosti. Gendaigeki je imao sličnu svrhu. Tako je Kurosavva u svojem izvanrednom filmu Ikiru (Živjeti) iz godine 1952. obradio pitanja smisla života promatrajući kako umirući državni službenik, tiho i uporno, nastoji privoljeti gradske vlasti da se odupru pritisku poslovnih krugova i da mali komad gradskog zemljišta pretvore u mali park u kojemu bi se igrala djeca iz 19 Keiko I. McDonald: Japanese Classical Theatre in Films, Fairleigh Dickinson University Press, Ru-therford, Nevvjers., 1994., str. 72. KULTURA PODUZETNIČKOGA JAPANA (1945.-1990.)susjedstva. Neki su režiseri na filmsko platno prenosili romane o prijeratnom i poslijeratnom životu, obrađujući obiteljske probleme, probleme među spolovima, ljubomoru, pohlepu, odrastanje i tako dalje. Filmska je industrija bila i aktivni sudionik u nacionalnoj raspravi o ratu i porazu, koja se vodila pedesetih godina. Tako je Ichikawa Kon, u filmovima snimljenima po romanima Biruma no tategoto (Burmanska harfa) 1956., autora Takevame Michioa, i Nobi (Vatre na ravnici), već spomenutoga autora Ooke Shoheija, obradio pitanja rata, zdravog razuma, uljudnosti, etike i duhovnosti. No, neki su filmovi zauzimali površno proturatno stajalište, a neki su se bavili željom ljudi da vjeruju u vrijednost velikih pothvata ili da barem odaju poštovanje onima što su na najbolji način obavili svoju dužnost. Tako je u oglasu za jedan ratni film iz 1957. pisalo: »Ovo nije priča o japanskom porazu u Ratu na Pacifiku nego o slavnim pobjedama vojske, mornarice i zrakoplovstva. Pogledajte hrabra djela svojih očeva i sinova. Slobodne fotografije svih scena u kojima se pojavljuju vaši članovi obitelji i prijatelji. Za ratne invalide ulaz besplatan.«20 Dobar reklamni potez. Kao što se vidi iz ratnih filmova, režiseri su možda sebe smatrali umjetnicima, ali je sama filmska industrija bila komercijalna zabava, a tu je činjenicu, kao i u drugim zemljama, odražavala velika većina filmova. Tu se ubraja bezbroj osrednjih komercijalnih filmova od kojih su oni o samurajima (chanbara), puni zanosa i razmetljivosti, bili posebno popularni. Filmske komedije i filmovi o gangsterima (yakuza), što se šepure po ekranu i pomažu unesrećenima, imali su brojnu publiku. I seks se pokazao isplativim. U prijeratnim je filmovima bio zabranjen i poljubac, ali, u skladu s novim moralom, prvi se filmski poljubac — snimljen s velikom nelagodom — pojavio u jednom filmu iz 1946. Do godine 1950. prikazivanje u filmu samo ljubljenja postalo je zastarjelo, na celuloidnu su se vrpcu već dobrano smjestile scene iz spavaće sobe, seks i golotinja, kojima je od tada bio suđen procvat. Kasnije razdoblje. Godišnja proizvodnja filmova doživjela je vrhunac 1960., kad ih je snimljeno 547. No, bilo je to vrijeme uspona televizije pa je filmska industrija bila na rubu opadanja, kao i u drugim industrijskim zemljama. Kako je razdoblje Showa Genroku odmicalo, direktori filmskih studija borili su se za opstanak na tržištu. Tražili su nove ulagače, ulazili u druge

20 Joseph L. Anderson i Donald Richie: The Japanese Film: Art and Industry, prošireno izdanje, PUP, Princeton, 1982., str. 268. KULTURA PODUZETNIČKOGA JAPANA (1945.-1990.)komercijalne poslove, uključujući i samu televiziju, i nastojali uspostaviti povoljne veze u drugim zemljama. Zatvarali su neprofitabilna kina pa su tako kinodvorane godine 1990. postojale još samo u velikim gradovima. Njihova su se poslovna carstva — studiji, lanci kinodvorana, osoblje, mnoštvo glumaca, režisera i drugih profesionalnih radnika —jedno za drugim raspadala. U toj borbi za opstanak studiji su dobili raznovrsne marketinške namjene i postali mjesta za snimanje efektnih reklama. Eksperimentirali su s mjuziklima, animacijama i drugim filmskim oblicima i okrenuli se senzacijama. Proizvodili su filmove o vampirima, čudovištima i drugim likovima iz znanstvene fantastike, filmske serije (Godzilla iz 1954. imala je u konačnici 16 nastavaka) i sapunice. Koristili su se »prodajnim potencijalom« popularnih glumaca i glumica, njegovali tržište mladoga gledateljstva, snimali filmove samo za izvoz i uvelike se oslanjali na »mekanu pornografiju« i onu manje mekanu. Naposljetku su, osamdesetih godina, pronašli novo unosno tržište u videokasetama (kao i gusari koji su im predstavljali opasnost), a u umnožavanju novu mogućnost snimanja cjelovečernjih filmova. No, godine 1990. snimljeno je 239 cjelovečernjih filmova, tj. 56% manje nego 1960. Unatoč financijskim problemima filmske industrije u razdoblju Showa Genroku, neovisni su režiseri radili, natječući se s preživjelim studijima preko neovisnih filmskih kuća koje su financirali komercijalni ulagači i Udruženje filmskih umjetnika, kao neovisna profesionalna organizacija. Nekolicina je režisera, poput Kurosawe, i dalje snimala izvrsne filmove i stekla ili zadržala svjetski ugled, iako u znatno manjem broju. Posebno se tijekom šezdesetih godina, početkom opadanja filmske industrije, pojavio jedan »novi val« mlađih režisera. Dok su režiseri iz pedesetih godina prikazivali politiku s »progresivne humanističke« točke gledišta vladaj uče japanske »ljevice«, stajalište mlađih režisera, nakon krize oko mirovnih sporazuma iz 1960., bilo je u znatnoj mjeri nihilističko, obojeno nezadovoljstvom, što su izražavali prikladnim maštovitim filmskim tehnikama. Bavili su se demonima, božanstvima, preobrazbama, transcendentalnim vizijama i drugim antirealističnim aspektima kazališta no i kabuki što su ih avangardni dramaturzi postavljali na scenu. A s pomoću tih elemenata obrađivali su iz sarkastičke točke gledišta široki niz povijesnih tema i suvremenih događaja i problema, uključujući i probleme doseljenika iz Koreje i drugih zemalja — nadničara, burakumin i žrtvava radijacije i otrovanja živom. Jedan od najplodnijih i najcjenjenijih režisera toga novoga vala, Oshima Nagisa, režirao je niz filmova u kojima se usprotivio konvencijama, izrugivao političku zbilju i bez sentimentalnosti prikazivao patologiju ljudskoga života, poput kriminala, zloporaba i bahatosti vlasti. Eksperimentirao je s raznim filmskim tehnikama, u jednom se filmu poslužio s Karu Jurom i njegovom družinom a u nekim drugim filmovima glazbom Takemitsuo-Torua. Bavio se problemima korejskih doseljenika, a opsjednutost seksom obrađivao je toliko iskreno daje stekao međunarodnu slavu, iako ne i naklonost službenih vlasti a ni postigao financijski uspjeh. Jedno od njegovih najslavnijih djela bio je film A' no koriida (U kraljevstvu osjetila) iz 1976. u kojemu je prikazao jedan senzacionalni događaj iz tridesetih godina kako bi, iskreno i otvoreno kao nitko do tada, na vizualni način istražio »opsesivnu potragu jednoga para za

seksualnim zanosom« i otvoreno odbacio tvrdnju vlasti kako je njihovo ponašanje, koje pokazuje da su im vlastite želje važnije od dužnosti prema društvu, nemoralno i kriminalno.21 U to su se vrijeme u gangsterskim filmovima, u kojima su pripadnici yakuze dugo prikazivani kao borci što se, poput Robina Hooda, bore protiv zlih ljudi, gangsteri počeli predočivati kao loši likovi, agresivni i destruktivni. Ajindaigeki i chanbara, koji su pedesetih godina bili iznimno omiljeni, nisu više bili popularni. No, filmovi novoga vala tek su djelomično istisnuli prijašnje žanrove. Nisu doživjeli velik uspjeh pa su kao žanr sedamdesetih godina počeli blijedjeti. Kako je razdoblje Showa Genroku odmicalo, a pozornost se javnosti sve više okretala prema problemima života izobilja, glavni su se filmski žanrovi prilagodili novom vremenu tako što su prihvatili pristup »novoga vala«, kao stoje šira kazališna zajednica prihvaćala elemente avangardne drame. Filmska je industrija proizvodila filmove koji su se, bilo kao melodrame, satire ili društvene kritike, bavili pitanjima toga vremena, među njima i novom ulogom žena, obiteljskim problemima, diskriminiranim skupinama, starijim ljudima i ljudima u nevolji. Tako je Teshigahara Hiroshi, sin proslavljenog autora ikebane Sofua, šezdesetih godina snimao filmove po romanima Abea Koboa, u kojima se obrađuju problemi industrijskoga doba — osobni identitet, svrha, sloboda, zajednica i otuđenje. Snimali su se i filmovi u kojima se propitivao rat i drugi aspekti povijesti, katkad s kritičkim stajalištem prema vlastima i elitama općenito, a kadšto s nakanom dubljeg istraživanja čovjekove ranjivosti. Tako se u filmu Umi to Dokuyaku (More i otrov) iz 1986., koji je režirao Kumai Kei, obrađuje okrutni slučaj ratnoga »znanstvenog istraživanja« što ga provodi jedna vojna medicinskajedinica. Filmskim je kritičarima Kumai tvrdio da mu nije nakana kritizirati medicinsku profesiju. No, kako je rekao: 21 Citirani isječak uzet iz članka: Max Tessier: »Oshima Nagisa, or The Battered Energy of Desire«, objavljenog u knjizi: Arthur Nolletti, Jr. i David Desser, urednici: Rcframing Japanese Cinema, Authorship, Genre, History, Indiana Universitv Press, Bloomington, 1992., str. 70. i »Odavno je poznato da čovjek gubi savjest kad se nađe u bezizlaznoj situaciji. Želio sam tu strahotu utvrditi, ispitati i objasniti s pomoću filma kao medija.«22 Veću je slavu postigao film što gaje godine 1989. snimio Imamura Shohei po već spomenutom romanu Crna kiša u kojemu autor Ibuse Masuji obrađuje atomsku bombu i njezine posljedice. Filmovi o nuklearnom ratovanju nisu postigli nimalo veću slavu od drugih filmskih žanrova, ali je filmska tehnologija pružila mogućnost veće manipulacije tom temom. Značajno je da su autori i producenti, na temelju ideje o genetskim promjenama i globalnom antinuklearnom raspoloženju, stvorili već spomenuto čudovište Godzillu. U izvornoj verziji toga filma iz 1954., nakon eksplozije bombe na Bikiniju, iz morskih dubina izlazi God-zilla, strašni mutant što gaje napravila Amerika, i počinje rušiti Tokio, poput divovske mitske morske mačke namazu, lika iz narodne legende, koja je stotinu godina prije toga, razbješnjena kao potres, zamahnula repom i slučajno razorila grad Edo nakon pomorskog diktata a zapovjednika eskadre Perrvja. Godzilla je u početku prikazivan kao zlo stvorenje što simbolizira nuklearnu opasnost, ali je u kasnijim filmovima pretvoren u branitelja Japana od raznih zlih čudovišta,

bilo američkih bilo ruskih, od stravičnih oblika života nastalih u industrijskom otpadu ili od stvorenja iz podzemlja ili izvanzemaljskih bića. Tim je preobrazbama Godzilla iz razdoblja Showa Genroku, uz robote sa svijetlećim oklopima robota iz znanstvene fantastike, androide i ostale miljenike mlade publike, postalo glavnim likom nove tehnologije filmske animacije. A ti su se likovi ubrzo s filma preselili na videokasete, a potom i na video igre. Godine 1990. postali su najomiljenijom vrstom zabave mladeži cijeloga svijeta, a sumorni stvarni razlozi njihova nastanka uglavnom su zaboravljeni. Žene i film. I glumice su, poput spisateljica, izborile za sebe profesionalni status prije Rata na Pacifiku, koji su zadržale i tijekom najuspješnijeg razdoblja filmske industrije nakon rata. Tako je glumica Yamaguchi Yoshiko, zvijezda ratnog filma Kineska noć, koji smo spomenuli u šesnaestome poglavlju, bila neko vrijeme slavna i nakon rata, jer je, poslije kratke karijere u kazalištu, glumila u nekoliko filmova. Potom je glumila i u nekoliko filmova u Sjedinjenim Američkim Državama pod umjetničkim imenom Shirlev Yamaguchi i udala se za američkog kipara Isamua Noguchija. Poslije se ponovno udala 22 Keiko McDonald: »Japan« u knjizi: John A. Lent: The Asian Film Inđustry, Christopher Helm, London, 1990. str. 57. KULTURA PODUZETNIČKOGA JAPANA (1945.-1990.)za jednoga japanskog političara i odanog pripadnika LDS-a i napustila filmsku karijeru. Godine 1974. svoju je slavu i svoje veze pretočila u izbornu pobjedu u borbi za ulaz u gornji dom Sabora i tako postala jedna od malobrojnih žena u tom zakonodavnom tijelu. Pedesetih se godina pojavio cijeli niz uspješnih glumica, uključujući i superzvijezde poput Kyo Machiko i Takamine Hideko. U to je vrijeme Tanaka Kinuvo, afirmirana glumica iz vremena rata, digla veliku buru u medijima kad je, po povratku s kratkoga putovanja u Ameriku, izlazeći iz zrakoplova u zračnoj luci Haneda, odašiljala poljupce okupljenom mnoštvu — nešto što u Japanu nije bilo zamislivo. Ipak, preživjela je napade intelektualaca i postala redateljica da bi, od svojeg prvog filma iz godine 1953., snimila još niz drugih. Unatoč njezinu uspjehu, režija je i u Japanu, kao i u drugim zemljama, tijekom većeg dijela razdoblja Showa Genroku, i dalje bila uglavnom muška profesija. Godine 1979. bivša je glumica Kurizaki Midori režirala svoj prvi film pod naslovom Kurokami (Crna kosa), nastojeći »prikazati žene onako kako to može samo žena režiser«.23 Kasnije je proizvela još filmova, ali je slika žena u toj umjetnosti i dalje ostala uglavnom proizvod muške mašte. Stoga, kako je kiselo primijetila jedna kritičarka u svojem osvrtu na odnos filmske industrije prema žrtvama atomske bombe (hibakushama), »o una-kaženim, ali ne smrtno bolesnim, ženama hibakushama u Japanu nije snimljen nijedan film; žene s keloidnim ožiljcima... ne postaju lijepe junakinje, mada keloidi nisu smrtonosna bolest«.24 Tako ženski likovi u filmovima nisu ogorčene, unakažene žene, prisiljene na gorak i bolan život, nego utjelovljenja »tužne ljepote« života, uzori »ustrajnosti, dostojanstva i stoičke izdržljivosti«, slično slikama žena »dobrih supruga i razboritih majki« i idealizirane »japanske« ženstvenosti. Ta se slika nije slagala ni sa stvarnim životom ni sa životom kakvom su težile društveno svjesne žene toga vremena pa je tjerala vodu mlinu onih žena što su zahtijevale promjenu uloge žene u društvu. Japan iz 1990. bio je vrlo različit od Japana iz 1950. Zahvaljujući desetljećima napretka svih vrsta postao je veći, bogatiji, kozmopolitskiji i utjecajniji u svjetskom smislu. No, bio je i politički tromiji, društveno-ekonomski slo-

23 McDonald: Japanesc Classical Theatre in Films, str. 83. 24 Maya Morioka Todeschini: »Death and the Maiden': Female Hibakusha as Cultural Heroines, and the Politics of A-bomb Memory« u knjizi: Mick Broderick, urednik: Hibakusha Cinema: Hiroshima, Nagasaki and the Nuclear lmage injapamse Film, Kegan Paul International, London, 1996., str. 235. Sljedeći se isječci nalaze na str. 231. te knjige. ženiji, mnogo ovisniji o vanjskome svijetu i kudikamo povezaniji s globalnim problemima onečišćenja i uništenja prirode. Sa smrću cara Showe (Showa tennč) godine 1989. započelo je razdoblje današnjega cara — Heisei. Kao što smo spomenuli u osamnaestome poglavlju, njegova je vladavina započela nepovoljno, s vladom u rasulu i uz gospodarske probleme. Posljednja tema našega razmatranja jesu stanje u Japanu i izgledi za japanski narod od te godine. Epilog JAPAN DANAS I SUTRA Ncpos redna pita uja Siri prikaz PREGLED POGLAVLJA Globalni izvori sirovina Unutarnja kretanja Japan je danas jedna od industrijski najrazvijenijih zemalja, izrazito drukčiji nego prije stotinu godina. Ono po čemu se današnji Japan najviše razlikuje od nekadašnjega poljodjelskog poretka na tom otočju jest njegova velika ovisnost o novim vrstama energije, napose o prirodnim gorivima. Kao posljedica te ovisnosti, postao je ovisan i o svjetskim izvorima sirovina koje mu nekada nisu bile potrebne. S druge strane, te su temeljne promjene bile popraćene mnoštvom drugih promjena, tehnoloških i društvenih a i onih prirodne sredine. Sve su se te velike promjene dogodile u »fazi rasta« industrijalizacije. Hoće li Japan (i svijet) moći (ili morati) ući u razdoblje industrijske stagnacije i samodostatnosti i kad će se to dogoditi, moždaje temeljno pitanje čovječanstva koje, na pragu dvadeset i prvoga stoljeća, čeka odgovor. O današnjemu Japanu (i bilo kojem drugom društvu) moguće je razmišljati na bezbroj načina. No, svaki je način razmišljanja vrlo problematičan jer pokazuje klasičnu ekološku istinu daje »sve međusobno povezano« i da, stoga, svaka pretpostavka zahtijeva pomnjivo promišljanje a svaka tvrdnja ima naizgled beskrajno mnogo objašnjenja. Ako ne želimo zapasti u bezizlazno stanje, moždaje dovoljno ponovno se vratiti na početne kategorije: proizvodnju, raspodjelu i oblik vlasti i ukratko se zadržati na nekim neposrednim pitanjima koja se u biti tiču raspodjele i vlasti, a potom razmisliti o elementarnijim pitanjima proizvodnje, koja imaju temeljnu važnost za budućnost Japana kao industrijske zemlje. Neposredna pitanja Najveći današnji problemi Japana na globalnoj razini jesu stalna slabost japanskih financijskih tržišta i inertnost japanskih političara. No, na unutarnjoj razini pozornost privlače i problemi vezani za poljoprivredu, život u gradovima, pitanja žena i manjinska pitanja, kao i još uvijek živo pitanje »Istoka i Zapada«. Osim toga, sve veću pozornost privlače i pitanja sve starijega japanskoga stanovništva i sve manjeg nataliteta. Politika i gospodarstvo. Kao što smo pokazali u osamnaestome poglavlju, japansko je gospodarstvo potkraj razdoblja Showa Genroku počelo ulaziti u razdoblje recesije, nakon »uzavrele« ekonomije, a tijekom devedesetih godina nije bilo nikakvoga napretka. Najveće bankarske kuće zapale su u dugove, nezaposlenost je rasla, a potrošači su postajali sve

oprezniji. Nedavno su se pojavili neki znakovi oživljavanja gospodarstva ali, u trenutku pisanja ove knjige, nije moguće reći hoće li i kada će doći do značajnijega gospodarskog rasta. Postoji velika nesigurnost u tom pogledu, dijelom stoga što su na posljedice loše unutarnje gospodarske politike iz osamdesetih godina tijekom devedesetih godina negativno utjecale loše gospodarske prilike u drugim zemljama, napose u zemljama »pacifičkoga obruča« s kojima je japansko gospodarstvo najviše povezano. A gospodarski oporavak tih zemalja tek je započeo. Taje desetogodišnja »recesija Heisei« za vladajuću koaliciju LDS-a bila gotovo jednako štetna koliko su joj »mir i napredak« iz razdoblja Showa Genroku bili korisni. Devedesetih je godina Japan imao niz slabih vlada koje su uglavnom opstajale samo zato što su im politički suparnici bili još slabiji. Kako vladine fiskalne amortizacije odavno više nije bilo, a političari su u borbi za glasove podupirali nerealno povećavanje socijalnih obveza države, Tokio se našao u situaciji da nije sposoban rješavati ni unutarnje socijalne ni gospodarske probleme niti globalne probleme koji su negativno utjecali na japansko blagostanje. U globalne probleme ubrajamo neka zaostala pitanja Rata na Pacifiku, napose pitanje »žena za provod« i naknada za okrutnost prema njima koja je trajno nepopravljiva. Ali, ima i drugih zločina iz vremena rata koja još uvijek Epilog: JAPAN DANAS I SUTRAuzburkavaju vode, bilo da su ih počinili Japanci ili drugi nad Japancima. A postoje i različita pitanja iz dalje prošlosti, pitanja mučne kolonijalne eksploatacije, koja još uvijek otežavaju odnose s nekim zemljama. Ima i problema glede uloge Japana u Ujedinjenim narodima, moguće primjene japanske vojne moći, mjera protiv terorizma, izvoza tehnologije i tako dalje. Najveći globalni problemi proizlaze iz poslijeratne trgovine, a obično se očituju, kao i tijekom razdoblja Showa Genroku, u optužbama i protuop-tužbama o nepravdi, licemjerju i nepoštovanju. Razlog toj retorici jest interes, ali, bez obzira na to koliko je ona sebična i proračunana, pravedan gnjev što iz nje izvire uistinu odražava i pojačava međudržavne napetosti i nepovjerenje, što govornicima daje poticaja da ponovno iskapaju i iznose rane iz davne prošlosti. Ti su problemi dodatno pojačani neravnotežom i ne-sređenošću kao, čini se, kroničnim nedaćama međunarodne trgovine. Iako su se pojedinosti te retorike — ovisno o tome tko komu upućuje lekcije — u raznim razdobljima mijenjale, dugotrajna je recesija iz devedesetih godina bila popraćena razmiricama i pritužbama koje su bile jednako trpke i oštre kao i one u vrijeme procvata iz razdoblja Showa Genroku. U trenutku pisanja ove knjige, čini se da postoji veća vjerojatnost da će se te tenzije pojačati nego da će se smanjiti sve dok postoji ekonomska kriza u zemljama pacifičkog ruba. A iza toga se nalazi šire pitanje o tome kako će se Japan uklopiti u svjetsku ekonomiju u kojoj prevlast imaju ujedinjeni europski div, snažna Sjeverna Amerika i Azija s industrijaliziranom Kinom kao svojim koncentratom. Na unutarnjem je planu raspodjela moći i povlastica ostala nepromijenjena unatoč recesiji Heisei. Tako vlast služi istim poslovnim interesima kao i prije, a ima i razloga za nedonošenje mjera koje bi ugrozile one koji tu vlast podupiru već gotovo pola stoljeća. Stoga su oprez i polovične mjere obilježja politike na svim područjima gospodarstva i društva, a sustav u biti čeka da se gospodarstvo po vlastitu ciklusu oporavi. Postoje brojni strani znalci i političari koji sebi uzimaju pravo Tokiju dijeliti lekcije glede njegove politike, ali im riječi, zbog vlastite politike, nisu vjerodostojne.

Grad i selo. U širem kontekstu slabljenja uloge sela i porasta uloge urbanog, industrijskoga društva, devedesetih se godina nastavilo opadanje broja seoskih kućanstava i zemljoradnika, napose kad su u pitanju žene. Ta kretanja jednim djelom odražavaju činjenicu da velikom brzinom nestaje posljednji naraštaj što pamti Japan kao poljodjelsku zemlju, zbog čega njegovi nasljednici lakše napuštaju ulogu zemljoradnika. To je opadanje dijelom posljedica činjenice da su bavljenje poljodjelstvom kao nuzgrednim poslom u razdoblju Showa Genroku jako ugrozile mogućnosti zaposlenja u gradovima i uvoz hrane iz drugih zemalja, napose iz Sjeverne Amerike, što je podupirala država. U međuvremenu je u gradovima, zbog recesije, usporena luksuzna stambena izgradnja. No, prethodna kretanja — sve veće zgušćavanje naselja, porast broja napučenih nebodera i obitelji sa sve manjim brojem članova — i dalje su se nastavila. Žene i manjine. Značajni feministički pokret iz razdoblja Shovva Genroku i dalje je rastao, barem u pogledu aktivnosti njegovih sudionica. I dalje raste zanimanje za studij o pitanjima žena, kao i broj izdanja spisateljica i broj izdanja za žene i o ženama. Čini se da se smanjenje broja sudionika u obredima pomirenja s nerođenom djecom (mizuko kuyo), što daje naslutiti da se mlade žene osjećaju sigurnijima glede vlastitoga izbora a taj će osjećaj možda porasti nakon što je vlada konačno, u ljeto 1999., odobrila prodaju kontracepcijskih tableta. Osim toga, žene se sve češće pojavljuju u politici. I, dok recesija sve više otežava stanje u zemlji, žene polako jačaju svoj položaj u urbanom gospodarstvu. Ipak, još uvijek postoji ogorčenje zbog »staklenoga stropa«, a problem pojačavaju i druge pojave muških privilegija, kao i uistinu skromni zakoni protiv diskriminacije među spolovima. Danas sve više mladih muževa sudjeluje u kućnim poslovima, ali se ta promjena događa sporije nego u većini drugih industrijskih zemalja i sporije nego što bi to mnoge žene željele. Nadalje, u Japanu, kao i u drugim zemljama, ima znatan broj starijih muškaraca koji još uvijek traže da im se žene dragovoljno podrede kao stoje to bilo prije rata, kao dobre supruge i razborite majke. Stanje manjina je različito, ovisno o skupini. Među malobrojnim pripadnicima naroda Ainu još uvijek ima onih koji promiču nacionalnost toga naroda, a sve je više onih što uče jezik naroda Ainu. No, može se očekivati da će demografska kretanja djelovati u smjeru slabljenja tih pojava sve dok je temeljna vitalnost japanskoga industrijskog društva u biti netaknuta pa će se s vremenom narod Ainu i skupina Wajin integrirati, a kultura naroda Ainu bit će svedena na muzejski status što ga danas imaju druge predindustrijske seoske kulture u Japanu i u drugim zemljama. No, kudikamo brojniji narod na otočju Ryukyu najugu ima, čini se, više izgleda za stjecanje nekog stupnja etničke samostalnosti u budućnosti. S obzirom na njihov geografski položaj otočja, tj. na blizinu Tajvana i Kine, ovisno o razvoju događaja na području zapadnog Pacifika, može se pretpostaviti da će političari i narod otočja Ryukyua steći mogućnost (ili biti prisiEpilog: JAPAN DANAS I SUTRAljeni) ponovno osmišljavati svoj odnos s Japanom i drugim susjednim zemljama. U međuvremenu, američka vojna nazočnost i dalje je izvor nezadovoljstva kao i činjenica da Tokio dopušta tu nazočnost. No, to je nezadovoljstvo donekle ublaženo većom spremnošću Tokija da prihvati simbolične izraze etničkih osebujnosti naroda Ryukyua i poticanjem većega javnog poštovanja prema njihovu

povijesnom naslijeđu. Vlasti su nedvojbeno takvo držanje zauzele u nadi da će njime oslabiti secesionističke pobude. U unutrašnjosti Japana, skupina burakumin i dalje očituje jaku želju da se uklopi u maticu japanskoga naroda, vjerojatno stoga što u njezinoj prošlosti nije bilo kulture vrijedne veličanja, ali je bilo mnogo tlačenja, izrabljivanja i tegoba od kojih ljudi bježe. Ostvarenje te želje i dalje otežavaju predrasude, svjesne i nesvjesne, pa se aktivisti skupine burakumin stalno zalažu za krimi-nalizaciju diskriminacijskog odnosa prema njezinim pripadnicima. Kako sve više mladih iz skupine burakumin napušta svoja sela, tako slabi njihova potpora tim nastojanjima ali je njihov ulazak u japansko društvo još uvijek otežan slabim obrazovanjem i nepovoljnim ekonomskim stanjem, čemu pridonosi i postojeća recesija. No, ako gospodarstvo uspije oživjeti i osnažiti, može se očekivati da će sve veći broj pripadnika skupine burakumin steći obrazovanje i naći poslove koji će im omogućiti integraciju u japansko društvo. A moguće je očekivati da će smjena naraštaja, uporno zalaganje aktivista i stalna globalna interakcija polako dokrajčiti stare predrasude i tako pridonijeti njihovim nastojanjima da se uklope u japansko društvo. I potomci doseljenih Korejaca sve više napreduju u japanskom društvu. Danas su mlađi naraštaji spremniji aktivno se uključiti u japansko društvo a japanska je vlada nedavno tome pridonijela jer je postala osjetljivija na njihove probleme. Godine 1991. ukinula je običaj stavljanja biljega na prst doseljenim strancima, kao i razlike pred zakonom između doseljenika iz Sjeverne i onih iz Južne Koreje, smanjila je ograničenja za dobivanje viza i uporabu imena i poboljšala socijalnu skrb. Učinila je neke korake radi rješavanja problema iz kolonijalnog i ratnog razdoblja, ne baš uvijek pohvalno. A slučajevi nasilja nad Korejcima što su nekada prolazili bez riječi i bez djelovanja državnih tijela danas pobuđuju kritiku u medijima, javne proteste i policijsku istragu. No, stanje je i dalje problematično zbog neriješenih napetosti između Sjeverne i Južne Koreje i političkih odluka vlade u Pjongjangu. A nema ni znakova daje bilo japanska vlada ili šira javnost spremna prihvatiti Japan kao višenacionalno i višejezično društvo. Kako se mnogi Korejci još uvijek nisu spremni odreći svojeg »Korejstva« i postati japanski državljani, i dalje postoje problemi ekonomske i društvene diskriminacije. Stoga se, čak i ukoliko bi postojeća ekonomska stagnacija ustupila mjesto ponovnom procvatu, može očekivati da će se ti problemi rješavati vrlo sporo. Doseljenici iz Kine i dalje su samozatajni kao i minulih desetljeća iako su sve brojniji tako da ih je 1999. bilo 250.000. No, mnogi rade kao nekvalificirani radnici pa ih je ekonomska recesija, kao i one iz drugih zemalja, snažno pogodila. Kad je riječ o stranim radnicima, bez obzira na njihovo podrijetlo, mnogi su u vrijeme recesije bili prisiljeni prihvatiti teže životne uvjete jer je u njihovim matičnim zemljama stanje još gore. Početkom devedesetih godina gotovo je prestalo doseljavanje nekvalificirane radne snage, no nije jasno koliko će se postojeći broj doseljenika smanjiti ili se integrirati u maticu japanskoga društva (što se najprije može očekivati za potomke japanskih doseljenika iz Južne Amerike) ili i dalje uglavnom opstati kao niži sloj sličan prijašnjim naraštajima burakumina. Starije stanovništvo i podmladak. Pitanja starosti i nataliteta usko su povezana. Mnogi smatraju daje potrebno stalno povećanje broja mladih zaposlenih ljudi kako bi se moglo izdržavati sve brojnije starije stanovništvo. Ergo, treba više novorođenčadi. Ali, sve veći broj starijih osoba jedan je od nekoliko čimbenika zbog kojih mlađi parovi, napose žene, ne žele

imati mnogo djece. Tako se do sada pokazalo da pobornici nataliteta imaju manje utjecaja od praktičara. Životna se dob u Japanu i dalje povećava, tako daje godine 1997. iznosila u prosjeku za žene 83,7 godina života, a za muškarce 77, 2 godine. Taj stalni porast životne dobi stvorio je velik i stalno rastući broj starijih osoba, čija proizvodna sposobnost više ne odgovara njihovim potrošačkim potrebama, napose na području medicinske skrbi. Modaliteti rješavanja toga problema razvijaju se, kao i u drugim zemljama, ovisno o broju starijega stanovništva, što rezultira stalnom nesigurnošću, nezadovoljstvom i upiranjem prstom. Za obitelji — čiji je životni prostor ograničen, a želja za udobnošću sve veća, s pomodnim željama osobnoga probitka i s nesigurnom budućnosti — stariji članovi obično predstavljaju nepoželjan teret i zapreku za život po vlastitom izboru. Ustanove za socijalnu skrb s mukom osiguravaju sredstva iz državnog proračuna zbog financijskih poteškoća. A nevladine faktore, odane poslovnoj rentabilnosti, za sada, čini se, ne zanima briga za starije osobe, napose one iz siromašnijih slojeva društva. Čini se da će osobna situacija starijih ljudi u Japanu, kao i u drugim zemljama, i dalje biti u razmjeru s njihovim financijskim stanjem u situaciji kad se suočavaju s činjenicom da postaju marginalni dio društva, uz svoj strah od konačnog odlaska. Epilog: JAPAN DANAS I SUTRAGlede pitanja nataliteta, većina promatrača tom pitanju prilazi s gledišta prevladavajuće ideologije, koja, čini se, još očekuje mogućnost neograničenoga društveno-ekonomskog rasta. Po toj se pretpostavci visoki natalitet i dalje smatra »dobrom stvari« jer većina važnih društvenih skupina želi osigurati porast stanovništva. Pobornici veličanja japanske nacije zabrinuti su da bi Japan mogao izgubiti svoj položaj velike sile. Skupljači poreza i političari, kao i poslovni krugovi koji ih financiraju, žele veći broj poreznih obveznika. Poslodavci žele obilje radne snage uz minimalnu cijenu rada. Oni što se brinu za zdravlje, obrazovanje, vjeru, materijalne potrebe i provod žele beskrajnu i stalno rastuću rijeku potrošača. Nestalo je samo želje vojnih krugova iz ranoga industrijskog doba za obiljem topovske hrane, a na njezino je mjesto došla, kao i u drugim zemljama, moderna tehnologija razaranja koju je mnogo lakše staviti u pogon nego naoružane horde iz prve polovice 20. stoljeća. Unatoč toj želji raznih krugova za povećanjem nataliteta, mlade žene, o čijoj suradnji ovisi rezultat politike nataliteta, nisu joj sklone stoga što im nije privlačan život kućanice i odgojiteljice i što ih više privlače drugi, poželjniji načini trošenja vremena i energije. A i dobar broj mladih muževa sklon je manjem broju djece. Želju da svoju energiju iskoriste u druge svrhe, pomanjkanje pouzdanja u budućnost i mogućnost da izbjegnu neželjeno potomstvo urodili su, zajedno, time da se mnoge djevojke neće udati i da mnogi mladi parovi ne žele imati djecu ili žele imati samo jedno ili dvoje djece. Takvim tendencijama pogoduje i stalna recesija. Unatoč željama i pritiscima privilegiranih muškaraca, čini se da za sada nema razloga očekivati ponovni procvat nataliteta sve dok ne nastupi neka radikalna promjena u društvu. Istok i Zapad. Naposljetku, na razini umjetnosti, na području književnosti, kazališta i likovnih umjetnosti i dalje su prisutna kretanja iz razdoblja Showa Genroku. U pogledu retorike, osebujna japanska nacionalna obilježja još su uvijek u velikoj mjeri prisutna u prilično istrošenim prikazima razlika između Istoka i Zapada, koji, čini se, postaju ponovno popularni u intelektualnim krugovima.

U samom Japanu ima onih koji još uvijek pozivaju na oživljavanje japanske ili azijske kulture, vrijednosti ili društva kao alternative nepoželjnom »zapadnom« modernizmu. A ima i onih što pozivaju na veličanje japanske povijesti. Tako je jedna skupina starijih akademika, koji su godine 1997. osnovali Japansko društvo za reformu povijesnih udžbenika, osudila Epilog: JAPAN DANAS I SUTRApojavu koju je nazvala robovskim eurocentričnim gledištem na povijest i izjavila ovo: »zbog načina poučavanja japanske povijesti od Drugoga svjetskog rata našim je građanima uskraćena mogućnost upoznavanja vlastite kulture i tradicije pa se više ne ponose time što su Japanci«.1 Koncept o dvojnosti između Istoka i Zapada cvjeta i na drugim područjima, možda zbog toga što gospodarska stagnacija iz devedesetih godina (u vrijeme pisanja ove knjige) izgleda kao »daleka strana pacifičke« pojave koja nestabilnu i raskomadanu Aziju sučeljava s gospodarski sve stabilnijim i politički sve utjecajnijim »Zapadom«, pri čemu se u prvome redu misli na Zajedničko europsko tržište, ali u širem smislu i na »Atlantsku zajednicu« NATO-saveza — na Zapadnu Europu i Sjevernu Ameriku. U tim su okolnostima intelektualci prestali govoriti o »Sjeveru i Jugu« i opet svrstali Japan u Aziju i tako potpunije nego u bilo kojem prijašnjem razdoblju odredili zajedničko zemljopisno, »rasno«, »kulturološko« i svjetsko stajalište. To stajalište po svojoj prirodi ima vrlo krhke temelje za moguće predviđanje događaja, ali zahvaljujući već potvrđenoj kratkovidnosti intelektualnih krugova trenutačno je dovelo do vrlo snažne retorike o nacionalnom pitanju. Na ezoteričnoj razini neki članovi akademskih krugova i njihovi pobornici u svijetu medija prihvatili su retoriku »razgrađivanja« ili »postmoderniz-ma« kojom se nastoje prevladati te jednoznačne kategorije. No, osobine apstrakcije i zamagljivanja što obilježavaju tu raspravu na neki način sužavaju njezin utjecaj na male krugove cognoscentija. U međuvremenu, šira područja medija, što se ogleda u većini medijskih komentara, na filmu, videu, službenoj retorici i općim komentarima, i dalje primjenjuju paradigmu napretka i uvriježene kategorije nacionalnih i, katkad, klasnih dualnosti. Siri prikaz Osnovne proizvodne funkcije na kojima počiva industrijsko društvo temelje se, kao što smo već spomenuli, na svjetskim izvorima sirovina koje moraju zadovoljiti bezbroj potreba. Kretanja povezana s tim izvorima sirovina i mogućnostima Japana da ih osigura (putem ovog ili onog spoja ekonomskih 1 Japansko društvo za reformu povijesnih udžbenika, The Restoration ofa National History, Tokio, 1997., str. 31. i političko-vojnih mjera), bit će najvažnija za budućnost Japana, kao i za budućnost drugih zemalja. GLOBALNI IZVORI SIROVINA Postoje dvije osnovne varijable koje određuju vrijednost globalnih izvora sirovina za Japan, kao i za sve druge zemlje: sve manje zalihe i sve žešća borba za preostatak tih sirovina. Ta se borba pojačava zbog stalnog rasta broja stanovnika na svijetu i zbog težnje sve većega broja zemalja za većim životnim standardom poput onoga u industrijskim zemljama koje čine manjinu zemalja na svijetu. Smanjenje zaliha sirovina rezultat je trošenja nenadoknadivih prirodnih bogatstava i uništenja temelja ekosustava koji bi mogao stvarati nova prirodna bogatstva. Ovaj posljednji proces rezultat je izravnog uništavanja i neizravnog onečišćavanja

prirode, a to su dva procesa svjetskih razmjera koji neprestano smanjuju broj živih vrsta na zemlji i stvaranje biomase. U tim je okvirima moguće ispitati situaciju Japana glede izvora sirovina u drugim dijelovima svijeta kao industrijskoga goriva, prehrambenih namirnica, drugih sirovina i drva kao sirovine. Industrijska goriva. Fosilna goriva kao ključni čimbenik pojave industrijskoga društva nalaze se pod zemljom i pod morem. Njihovu povijest čini poznata priča o pronalasku, iskorištavanju i daljnjoj potrazi. U situaciji svjetske potrošnje prirodnih goriva koja iz desetljeća u desetljeće neprestano raste, dok se naftna polja crpe jedno za drugim, dok se ispitivanja provode u sve udaljenijim područjima i pronalaze nove tehnologije vađenja i onih zaliha koje su nekada smatrane premalenima i nedostupnima, a time i preskupima, postaje sve jasnije da se fosilna goriva iz prošloga stoljeća bliže svojemu kraju. Pesimisti predviđaju da će se nestašica ugljikovodika početi pojavljivati za petnaest godina ili još prije, a optimisti vjeruju da će njihove globalne rezerve trajati još četvrt stoljeća ili možda dulje.2 Recesija je u azijskim zemljama dovela do privremenoga smanjenja potrošnje fosilnih goriva i njihove cijene, ali, čini se, da sada počinje obratno kretanje, a s gospodarskim oporavkom moguće je očekivati ponovni dugoročniji porast globalne potrošnje goriva. Kad se svjetske zalihe počnu smanjivati, politika naftnih istraživanja, razvoja i marketinga postat će zapletenija i opasnija pa će japansko pribavljanje nafte i plina u drugim zemljama postati problematično. L 2 Science News, broj 154/18, 31. listopada 1998., str. 278. pojavu koju je nazvala robovskim eurocentričnim gledištem na povijest i izjavila ovo: »zbog načina poučavanja japanske povijesti od Drugoga svjetskog rata našim je građanima uskraćena mogućnost upoznavanja vlastite kulture i tradicije pa se više ne ponose time što su Japanci«. Koncept o dvojnosti između Istoka i Zapada cvjeta i na drugim područjima, možda zbog toga što gospodarska stagnacija iz devedesetih godina (u vrijeme pisanja ove knjige) izgleda kao »daleka strana pacifičke« pojave koja nestabilnu i raskomadanu Aziju sučeljava s gospodarski sve stabilnijim i politički sve utjecajnijim »Zapadom«, pri čemu se u prvome redu misli na Zajedničko europsko tržište, ali u širem smislu i na »Atlantsku zajednicu« NATO-saveza — na Zapadnu Europu i Sjevernu Ameriku. U tim su okolnostima intelektualci prestali govoriti o »Sjeveru i Jugu« i opet svrstali Japan u Aziju i tako potpunije nego u bilo kojem prijašnjem razdoblju odredili zajedničko zemljopisno, »rasno«, »kulturološko« i svjetsko stajalište. To stajalište po svojoj prirodi ima vrlo krhke temelje za moguće predviđanje događaja, ali zahvaljujući već potvrđenoj kratkovidnosti intelektualnih krugova trenutačno je dovelo do vrlo snažne retorike o nacionalnom pitanju. Na ezoteričnoj razini neki članovi akademskih krugova i njihovi pobornici u svijetu medija prihvatili su retoriku »razgrađivan)a« ili »postmoderniz-ma« kojom se nastoje prevladati te jednoznačne kategorije. No, osobine apstrakcije i zamagljivanja što obilježavaju tu raspravu na neki način sužavaju njezin utjecaj na male krugove cognoscentija. U međuvremenu, šira područja medija, što se ogleda u većini medijskih komentara, na filmu, videu, službenoj retorici i općim komentarima, i dalje primjenjuju paradigmu napretka i uvriježene kategorije nacionalnih i, katkad, klasnih dualnosti. Siri prikaz

Osnovne proizvodne funkcije na kojima počiva industrijsko društvo temelje se, kao što smo već spomenuli, na svjetskim izvorima sirovina koje moraju zadovoljiti bezbroj potreba. Kretanja povezana s tim izvorima sirovina i mogućnostima Japana da ih osigura (putem ovog ili onog spoja ekonomskih 1 Japansko društvo za reformu povijesnih udžbenika, The Restoration oj a National Histoij, Tokio, 1997., str. 31. Epilog: JAPAN DANAS I SUTRAi političko-vojnih mjera), bit će najvažnija za budućnost Japana, kao i za budućnost drugih zemalja. GLOBALNI IZVORI SIROVINA Postoje dvije osnovne varijable koje određuju vrijednost globalnih izvora sirovina za Japan, kao i za sve druge zemlje: sve manje zalihe i sve žešća borba za preostatak tih sirovina. Ta se borba pojačava zbog stalnog rasta broja stanovnika na svijetu i zbog težnje sve većega broja zemalja za većim životnim standardom poput onoga u industrijskim zemljama koje čine manjinu zemalja na svijetu. Smanjenje zaliha sirovina rezultat je trošenja nenadoknadivih prirodnih bogatstava i uništenja temelja ekosustava koji bi mogao stvarati nova prirodna bogatstva. Ovaj posljednji proces rezultat je izravnog uništavanja i neizravnog onečišćavanja prirode, a to su dva procesa svjetskih razmjera koji neprestano smanjuju broj živih vrsta na zemlji i stvaranje biomase. U tim je okvirima moguće ispitati situaciju Japana glede izvora sirovina u drugim dijelovima svijeta kao industrijskoga goriva, prehrambenih namirnica, drugih sirovina i drva kao sirovine. Industrijska goriva. Fosilna goriva kao ključni čimbenik pojave industrijskoga društva nalaze se pod zemljom i pod morem. Njihovu povijest čini poznata priča o pronalasku, iskorištavanju i daljnjoj potrazi. U situaciji svjetske potrošnje prirodnih goriva koja iz desetljeća u desetljeće neprestano raste, dok se naftna polja crpe jedno za drugim, dok se ispitivanja provode u sve udaljenijim područjima i pronalaze nove tehnologije vađenja i onih zaliha koje su nekada smatrane premalenima i nedostupnima, a time i preskupima, postaje sve jasnije da se fosilna goriva iz prošloga stoljeća bliže svojemu kraju. Pesimisti predviđaju da će se nestašica ugljikovodika početi pojavljivati za petnaest godina ili još prije, a optimisti vjeruju da će njihove globalne rezerve trajati još četvrt stoljeća ili možda dulje.2 Recesija je u azijskim zemljama dovela do privremenoga smanjenja potrošnje fosilnih goriva i njihove cijene, ali, čini se, da sada počinje obratno kretanje, a s gospodarskim oporavkom moguće je očekivati ponovni dugoročniji porast globalne potrošnje goriva. Kad se svjetske zalihe počnu smanjivati, politika naftnih istraživanja, razvoja i marketinga postat će zapletenija i opasnija pa će japansko pribavljanje nafte i plina u drugim zemljama postati problematično. 2 Science News, broj 154/18, 31. listopada 1998., str. 278. Kad nestane zaliha nafte i plina, bit će moguće iskorištavati mnoga podmorska nalazišta metana, kojih, ima i u blizini Japana, ako se uspije pronaći odgovarajuća tehnologija. Japanske vlasti, uistinu svjesne svojih energetskih problema i sa stalnom željom da smanje ovisnost Japana o poremećajima u drugim dijelovima svijeta, već istražuju mogućnosti smrznutih plinskih hidrata u obližnjim vodama.3 No, ispuštanje plina iz tih hidrata može biti problem za okoliš, mnogo veći od onoga što se danas pripisuje prirodnim gorivima pa stoga njihova uporaba još nije na vidiku.

Najveća alternativa fosilnim gorivima još je uvijek nuklearna energija, a postoje dovoljne svjetske zalihe nuklearnog goriva, pod uvjetom da se koriste oplodni reaktori koji omogućuju recikliranje goriva. Nažalost, dokje svjetska nuklearna industrija (državna i poduzetnička) ulupala neizmjerna bogatstva u proizvodnju nuklearnoga oružja i stvaranje nuklearne energetike, bijedna je sredstva namijenila pronalaženju mogućnosti da potrošeno gorivo i oprema prestanu biti radioaktivni i opasni za zdravlje. Stoga je nuklearno gorivo, zbog dugoročnih izdataka i mogućih opasnosti, još uvijek problematični izvor energije. Kapacitet nuklearnih elektrana u Japanu porastao je od godine 1990. s trideset i dva na više od četrdeset i tri milijuna kilovata, jer se prišlo završetku izgradnje elektrana započetih prije dugoga vremena. No, danas postoje vrlo mali izgledi da će Japan znatno povećati broj svojih nuklearnih elektrana u skoroj budućnosti, a s prestankom rada starih elektrana uloga će se te energije postupno smanjivati. Nije realno uzdati se u obnovljiva goriva. Uporaba drva kao goriva znatno onečišćuje okoliš, a današnja produktivnost svjetskih šuma ionako je premalena za prioritetne upotrebe drva. Nadalje, pošumljena područja nije moguće iskorištavati u druge svrhe, a druge kulture imaju veću tržišnu vrijednost. Tako nema izgleda da će drvo kao gorivo postati značajno u Japanu ili u drugim industrijskim zemljama. Kukuruz, suncokret i neke druge kulture mogu se rabiti kao industrijsko gorivo, ali obradive površine namijenjene tim kulturama smanjuju mogućnost uzgoja prehrambenih namirnica pa će moguća globalna glad, kao pitanje koje već zabrinjava svijet, vjerojatno spriječiti masovni uzgoj kultura za dobivanje industrijskoga goriva. Nema izgleda ni da otpad postane znatnijim izvorom energije, jer će se velik dio nakon recikliranja upotrijebiti u korisnije svrhe. Nema mnogo nade da će druge vrste energije — hidroenergija, solarna energija, vjetar, geotermalna energija i napose plima — postati nadomjescima ili zamjenama za fosilna goriva. No, zbog tehničkih poteškoća, visokih cijena ili raznih drugih ograničenja u pogledu opskrbe, nema izgleda da će ti drugi 3 Science News, broj 154/20, 14. studenoga 1998., str. 312. - 314. Epilog: JAPAN DANAS I SUTRAizvori energije u drugim zemljama osloboditi dovoljne količine fosilnih goriva za izvoz u Japan. Naprotiv, čini se da su ti izvori energije u doglednoj budućnosti osuđeni na marginalnu ulogu, bilo na globalnoj razini bilo u samom Japanu. Ukratko, temeljni čimbenik postojanja industrijskoga društva — golemi napredak na osnovu upotrebe neprehrambenih izvora energije — pobuđuje mogućnost izbijanja problema u budućnosti. A to se osobito odnosi na one zemlje koje su, poput Japana, vrlo ovisne o uvozu goriva. Energetska će politika, zasigurno, imati glavnu ulogu u oblikovanju globalne japanske politike i odnosa s drugim zemljama u budućnosti. Prehrambene namirnice. Drugi temeljni izvor energije industrijskoga društva, prehrambene namirnice, može se razmatrati s obzirom na njihovo podrijetlo — more i zemlju. Priču o moru nagovijestili smo prije spominjući događaje iz 19. stoljeća, kad su europski i američki lovci na kitove uništili atlantska staništa kitova, a japanski ribari s otoka Hokkaidoa stalno prekomjerno izlovljavali haringe čije su se zalihe u prijeratnim godinama smanjile pa je izlov nakon rata prestao. Od tada su najveća ribolovna područja na cijelome svijetu u znatnoj mjeri opustošena. Ekosustav podmorja danas je uistinu u stanju ubrzanog nestajanja zahvaljujući globalnom onečišćenju, zatopljenju i prekomjernom izlovu što gaje omogućila primjena moderne

tehnologije industrijskoga doba za pronalazak i izlov ribe. Zbog elektronske opreme za pronalazak ribe sva je riba postala dostupna i mnogim je vrstama nemoguće pronaći skrovita mjesta. Divovske koče za dubinski ribolov pretvaraju morsko dno i njegov ekosustav u muljevite pustinje koje se vrlo sporo i tek djelomično obnavljaju. Po jednoj nedavnoj procjeni, koja je možda pretjerana, ta vrsta ribolova »svake godine uništi dvostruko veću površinu morskoga dna od površine Sjedinjenih Američkih Država«.4 Površinske koće trijebe, bez razlike, sve što im se nađe na putu i tako, na velikim dijelovima oceana, uništavaju biološku raznolikost na makrorazini. Masovni pak izlov »sekundarnih« morskih vrsta, od kojih su mnoge ispod razine poželjnih obroka u oceanskom prehrambenom lancu, danas je opasnost za mnoga ribarska područja. Kao posljedica tih zbivanja, morski se plodovi, bilo oni korišteni kao gnojivo i životinjska hrana bilo oni namijenjeni ljudskoj prehrani, moraju uvoziti iz sve udaljenijih područja. Riba je sve skuplja i sve slabije kvalitete pa su potrošači prisiljeni jesti druge vrste hrane, više trošiti na prehranu ili manje jesti. 4 Science Neivs, broj 154/25, 19. prosinca 1998., str. 388. Sve veće onečišćenje mora i prekomjerni ribolov, pojave koje su do sada bile uzrokom pomora ribe samo u nekim područjima, danas znače opasnost mnogo širih razmjera, sa svim neprocjenjivim ekološkim posljedicama. No, unatoč sve većim sukobima među ribarima, ribarskim organizacijama i državama u nastojanju da se domognu što većega dijela sve manjih zaliha ribe, ta moguća katastrofa do danas je u najboljem slučaju potaknula tek simboličnu reakciju vlasti i ribarskih industrija svijeta, a u najgorem slučaju oštro pobijanje takve opasnosti. Uzgoj ribe pruža donekle olakšanje, ali ribarske farme imaju ograničenu mogućnost širenja. Neki poduzetnici zagovaraju masovno pretvaranje oceanskih područja u uzgajališta ribe, ali je uzgoj monokultura znatno podložan bolestima pa je ta mogućnost još nejasna. Glede japanskoga uvoza namirnica uzgojenih na zemlji, porastom svjetskog stanovništva i težnjom ljudi za boljom prehranom porasla je i potražnja za prehrambenim namirnicama, a, osim toga, sve se više obradive zemlje pretvara u naseljena gradska područja. To dovodi do sve većega krčenja površina i do intenzivnije poljoprivrede, a time i do uništenja i onečišćenja površinskih slojeva zemlje po cijelome svijetu. Taj razvoj događaja, zajedno s rastućom cijenom umjetnih gnojiva i uporabe poljoprivredne mehanizacije postupno i neujednačeno dovode do »racionalizacije« opskrbe — proizvodnje na veliko, transporta i raspodjele, do pronalaska nadomjesnih ili drukčijih proizvoda i do uporabe jeftinije radne snage za uzgoj i proizvodnju hrane. A tamo gdje te mjere nisu dovoljne, taj proces uvjetuje povećanje cijena prehrambenih proizvoda, tako da sve veći broj namirnica postaje nedostupan sve većem broju ljudi. Možemo očekivati da će se ti procesi ubrzavati ako dođe do još većeg izlova ribe u staništima na otvorenom moru. U onoj mjeri u kojoj tržišne sile pokreću promet prehrambenih namirnica položaj Japana prilično je dobar u doglednoj budućnosti. Glad će, kao što se već događa, zahvatiti siromašnije zemlje, koje nemaju mogućnosti slijediti niti ucjenjivati bogate zemlje, mnogo prije nego industrijske sile ili barem njihove bogatije građane. No, u ozbiljno napetim okolnostima, bit će još manji izgledi da će tržišne sile prevladati na području hrane nego na području goriva, kad su u pitanju državni, nacionalni i klasni interesi. A onda će velika ovisnost Japana o uvozu prehrambenih namirnica postati još ozbiljnijim problemom.

Drugi strani izvori sirovina. Danas Japan mora uvoziti i golem niz drugih sirovina, a njihove se globalne zalihe znatno razlikuju. Eksploatacijom i potrošnjom podzemnih zaliha sirovina to bogatstvo, naravno, nestaje, ali nadomjesne sirovine donekle nadoknađuju tu nestašicu, a recikliranje uspoEpilog: JAPAN DANAS I SUTRArava proces njihova nestajanja. Već postoji nestašica nekih sirovina. Nekih pak, poput željeza, aluminija i vapnenca, još ima u izobilju. Zahvaljujući stogodišnjem uvozu željeza Japan danas ima goleme zalihe željeza i čelika za recikliranje, ugrađenih u industrijsku infrastrukturu u obliku vozila, građevnog čelika, željezničkih tračnica i tako dalje. No, te zalihe postaju dostupne za ponovnu uporabu vrlo sporo, djelomično i uz znatne izdatke. Nadalje, opet se velike količine čelika moraju izvoziti kako bi se namaknula sredstva za uvoz hrane i goriva, tako daje Japan i dalje ovisan o uvozu željeza (vidi tabelu X. u dodatku A). Šumsko bogatstvo. Iskorištavanjem svjetskih šuma doći će do nestašice drva koje još uvijek ima široki niz primjena u industriji (vidi ovu knjigu). Kako se šume crnogorice u sibirskoj tundri sijeku i kako se time zemljina površina izlaže suncu, dolazi do zatopljenja na sve većim površinama, gdje se plodna zemlja taloži sve dublje, a podzemne vode izviru na površinu i isparavaju. Na nekim područjima, čija nam površina još nije poznata, taj proces dovodi do stvaranja beživotnih slanih ravnica s kojih vjetar odnosi površinske čestice, a posljedice su toga procesa za sjeveroistočnu Aziju neproračunljive, ali su neminovne, jer vjetrovi pusu u smjeru toga dijela svijeta, u kojemu je smješten i Japan. Tropske šume, kao najveći japanski izvor uvoza drva, uništavaju požari, sječa i pretvaranje zemljišta u druge namjene. Koliko se ti procesi mogu usporiti ili preokrenuti, nije jasno, ali sadašnje činjenice ne ulijevaju nade. Već je odavno nestalo većine starih šuma u toplijim krajevima, ali još postoje sekundarni nasadi. Moguće je zasaditi nove šume, a mnoga se područja mogu pretvoriti u plantažne šume, čiji bi se rast u budućnosti mogao ubrzati globalnim zatopljenjem i većom količinom ugljičnog dioksida u atmosferi. No, ovu posljednju mogućnost svakako će neutralizirati utjecaj kiselih kiša i drugih onečišćivača. Nadalje, potrošači plantažnoga drva moraju se pomiriti s manjim izborom proizvoda na sve skupljem tržištu drva. Osim toga, kao što je već spomenuto, većina područja na kojima je moguće uzgajati plantažne šume bit će iskorištena u druge, unosnije svrhe zbog globalnoga porasta broja stanovnika i gradskih površina. Nadalje, šumske su plantaže, kao i uzgajališta riba i drugih monokultura, znatno podložne bolestima i iscrpljivanju. Ono što najviše zabrinjavajest nestajanje biološke raznolikosti koja teče razmjerno pojavi novih plantaža i dovodi do globalnih promjena čije se posljedice još ne žele spoznati. Prema jednoj nedavnoj švicarskoj procjeni, danas je oko 34.000 biljnih vrsta — oko osmine svih poznatih vrsta — u opasnosti od nestajanja, a taj se broj svake godine povećava.5 Čini se da će Japan u doglednoj budućnosti uspijevati osigurati potrebne količine drva, jednako kao i prehrambenih namirnica i industrijskih goriva. A recikliranje, nadomjesni proizvodi i sirovine slabije kvalitete i dalje će ublaživati taj problem. No, za nekoliko godina i na tom će području nepredvidljivi događaji donijeti mnogo razloga za zabrinutost. UNUTARNJA KRETANJA odvija se u okvirima tih problematičnih svjetskih okolnosti. Na razini primarne proizvodnje čini se da kretanja u pogledu domaćih zaliha drva i drugih sirovina zaslužuju kratki osvrt.

Japanske šume. Topografija japanskog otočja s dovoljnim količinama vode i s velikim planinskim područjima tisućljećima je omogućavala sjajan ekosustav unatoč dugoj povijesti relativno guste naseljenosti i intenzivne eksploatacije. Te su planine i danas, nakon gotovo jednoga stoljeća industrijskih promjena, utočište velikoga biljnog bogatstva i u određenoj mjeri remete najsavršenije planove onih što su se trudili pretvoriti to otočje u mjesto ispunjenja neposrednih čovjekovih potreba. Mora se priznati da stalni pritisak urbanizacije na gradska zaleđa i sve veće iskorištavanje terena neprestano nagrizaju šumska područja. Strojevi za kopanje zemljišta već su mnoge nekad pošumljene predjele pretvorili u gradska područja. Mogu se očekivati još veći projekti takve vrste. No, japanske su šume još uvijek uglavnom netaknute, naime one, prema službenim izvješćima, prekrivaju gotovo jednaka područja kao i pedesetih godina. A budući da se većina šuma nalazi na strmim planinskim obroncima, izgradnjom novih prigradskih naselja uništavaju se relativno male šumske površine, za razliku od Sjeverne Amerike gdje se tim procesom uništavaju cijeli šumski kompleksi. Kao što smo spomenuli u devetnaestome poglavlju, šumska bogatstva Japana već sadrže velik dio plantažnih šuma koje u današnje vrijeme sve više propadaju. Kako su preskupe za eksploataciju i preguste da bi u toj dobi napredovale, postale su meta vjetrovima i snjegovima. U tom se procesu uništava korisna drvna građa, ali se otvaraju i slobodni osunčani planinski prostori na kojima izrasta mnoštvo različitih mladica pogodnih za bogatiju faunu. A na tim malim prostorima, od kojih se većina više ne eksploatira za 5 Science News, broj 153/17, 25. travnja 1998., str. 264. Epilog: JAPAN DANAS 1 SUTRAgorivo, krmivo ili gnojivo, cvjeta biljni život pa se pojavljuje i mnoštvo različitih ptica, životinja i drugih stvorenja. Na nekim su se područjima namnožili divlji veprovi koji nanose štetu uzgajivačima povrća i stanovnicima prigradskih naselja. Tako današnja kretanja pretvaraju japansko šumsko blago u neuredno mnoštvo raznog drveća različite starosti, koje ima znatno smanjenu tržišnu, ali veću i dugoročniju ekološku vrijednost. No, teško je reci koliko će dugo to stanje trajati. Možda će svjetsko nestajanje šuma s vremenom dovesti do povećanja cijene drva toliko da će japanske šume opet pt>stati konkurentne, što bi moglo uvjetovati ponovne sječe i uzgoj jednodobnih šumskih monokultura umjesto ekološki poželjnijih, ali tržišno nepovoljnijih miješanih šuma. A možda i neće. Je li današnji, slučajni rezultat japanske politike prema šumama iz poduzetničkoga razdoblja posljednji poklik za život tako važnog ekosustava? Jesu li već na djelu slabo vidljivi procesi konačnoga propadanja japanskih šuma? Hoće li se stanovništvo te otočne zemlje opredijeliti za ekološki poželjnu politiku u budućnosti? Ili će dinamika industrijskoga društva opustošiti zemlju — kao i ostale šume na svijetu —još se ne zna. Neka mladi čitatelji na to obrate pozornost. Drugi domaći izvori sirovina. U Japanu još ima raznih podzemnih sirovina. No, kao što smo već spomenuli, vrlo ih malo ima znatniju ekonomsku vrijednost, a među njima nema bitnih metala ni fosilnih goriva, osim ugljena. Eksploatacija ugljena za sada je uglavnom skupa i teška ali u nekim budućim, siromašnijim globalnim okolnostima možda će ga opet biti korisno iskopavati. Moguće je povećati eksploataciju nekih drugih izvora energije. Sustav hidroelektrana već je dobro razvijen, ali izgradnju novih elektrana priječe visoke cijene i opasnosti od onečišćenja

tako da će njihov daljnji porast u doglednoj budućnosti biti ograničen. Za trajnu uporabu nuklearne energije potrebni su odgovarajuće istraživanje i razvoj. Postoje neki izgledi i za solar-nu energiju unatoč relativno oblačnoj klimi na japanskim otocima. Čini se da geotermalna energija, vjetar i plima čine veći potencijal s obzirom na japansku geologiju, topografiju i globalni položaj. A ako svjetsko zatopljava-nje dovede do jače atmosferske nestabilnosti kakvu predviđaju meteorolozi, možda će vjetar i plima kao izvori energije biti posebno korisno. Zbog današnje tehnologije većina tih izvora energije ne može se natjecati s fosilnim gorivima, ali postoji mogućnost da buduća unapređenja tehnologije i nestašica prirodnih goriva promijene tu situaciju. No, valja uvažiti da nijedan od tih alternativnih izvora energije ne pruža mogućnost proizvodnje cijeloga niza kemijskih proizvoda, umjetnih gnojiva, plastike i-drugih proizvoda koje omogućuju fosilna goriva, a industrijsko društvo kakvo je danas ne može funkcionirati bez tih materijala. Poljoprivredno se zemljište smanjuje stopom od oko 20.000 hektara u godini, a većina ga se pretvara u urbana područja. Nestajanjem pakjapanskog poljodjelstva kao nuzgrednog rada moguće je očekivati da će se na mnogim raštrkanim obradivim površinama u gradovima i oko njih prestati uzgajati prehrambene namirnice. Preostala područja u unutrašnjosti nedvojbeno će biti podvrgnutajačoj eksploataciji uz porast broja plastenika i staklenika, veću uporabu umjetnih gnojiva radi održavanja hranjive vrijednosti tla, više pe-sticida radi kontroliranja zaraza i ponovno otvaranje rubnijih područja na štetu šuma i močvara. No, za to nužne agronomske tehnike su skupe pa do znatnog porasta globalnih cijena prehrambenih namirnica mogu uspjeti samo pod zaštitom ovih ili onih državnih mjera. Priobalni ribolov i dalje je ograničen zbog nedovoljnih količina ribe. A uzgajališta ribe, iako im se broj stalno povećava, i dalje čine mali dio ribarske industrije — njihov je udio u ukupnom ulovu svega 1% —jer ima malo neonečišćenih voda a i zbog visokih troškova izgradnje uzgajališta i tehničkih poteškoća. Stoga, in toto, današnja kretanja govore da će domaći ribolov u budućnosti tek malim dijelom pokrivati japansku opskrbu ribom, što će povećati ovisnost Japana o uvozu ribe. • Ovih nekoliko osvrta na širu sliku današnjega Japana govore da »razvitak« što ga bez prestanka zagovaraju političari, intelektualci i gospodarstvenici, kao i s njim povezani ideal napretka — što znači neograničeno linearno povećanje čovjekova djelovanja — možda nije moguć. No, sada na početku razvoja svjetskog industrijskog društva nije moguće predvidjeti njegovu budućnost. Na kraju krajeva, industrijalizacija je još uvijek u povojima. Ne samo da velik dio svijeta još nije industrijaliziran, nego je činjenica i to da je tek započelo brzo širenje uporabe fosilnoga goriva i anorganske energije općenito. Po jednoj procjeni, svjetska uporaba te vrste energije iznosila je još nedavne, 1960. godine 2,7 milijardi metričkih tona, a 1990. je dosegnula čak 8 milijardi metričkih tona.6 S obzirom na karakter i vrijednosti industrijskoga društva, snažne će društvene sile, zasigurno, nastojati održati taj proces rasta. A golemo je povećanje uporabe energije možda uistinu moguće jer postoje mnogi izvori energije (nuklearni, geotermalni, vjetar i, kao možda najvažniji, plinski hidrati) koji — na dobro ili na zlo —još nisu ozbiljno iskorišteni. 6 Yano Tsuneta Kinenkai, urednik: Nippon, A Charted Survey oj Japan 1994/95, Kokuseisha, Tokio, 1994., str. 246. Brojevi su ekvivalentni nafti.

Epilog: JAPAN DANAS I SUTRAČini se daje podjela svijeta na manji broj bogatih industrijskih zemalja i na siromašne poljoprivredne zemlje koje čine većinu svijeta dovoljno jasna da je nije potrebno posebno obrađivati. Ali, još nitko ne zna hoće li u potpunosti industrijalizirani svijet biti sposoban postići dovoljnu razinu jednakosti na području globalne raspodjele dobara kako bi zadržao minimalnu razinu društvenoga reda i ujedno očuvao dovoljno zdrave, neonečišćene prirode kao minimum potreban za očuvanje biološke raznolikosti i razvoja biomase (što god to bude značilo) i tako osigurati vitalni ekološki »prostor« za čovječanstvo. Jednako je nemoguće predvidjeti hoće li se ponovno pojaviti dugoročne smjene razvitka i stagnacije što su obilježile prijašnja razdoblja. Iz izjava znalaca, političara i profesionalnih prognostičara može se izvući zaključak da je industrijsko društvo izgrađeno po Ponzi shemi: ako se ne razvija, počinje stagnirati pa je neprestani razvitak bitan za njegov opstanak. A ta pretpostavka, čini se, zahtijeva da Zemlja funkcionira kao balon na napuhavanje. S točke gledišta širega biosustava cijela ta shema rasta i stagnacije možda je, naravno, samo pogrešno shvaćanje temeljeno na privremenoj kratkovidnosti i krajnjem »specijesizmu«. Dosadašnji globalni podaci govore daje život na Zemlji po raznim kriterijima — biološkoj raznolikosti, proizvodnji biomase, ekološkoj otpornosti, transferu energije, uporabi životnoga prostora — već dugo (možda od mezozoika) u globalu manje-više igra bez pobjednika, u kojoj se prednosti jednoga dijela biosustava poništavaju gubitcima drugih dijelova. U novijim se razdobljima napredak čovječanstva — bilo u poljoprivrednom bilo u industrijskom društvu ili možda u društvu skupljača — prije ili poslije dovodio u ravnotežu tako da su neki dijelovi života na zemlji propadali. A u naše vrijeme, velikim dijelom zahvaljujući mogućnostima uporabe fosilnih goriva, ne samo da druge vrste plaćaju cijenu dobrobiti za današnje čovječanstvo nego će tu cijenu plaćati i budući naraštaji ljudskoga roda. Ipak, s ljudske točke gledišta kratkoročne prednosti industrijalizacije jesu, za njihove korisnike, po količini i opsegu, dosad najveće u povijesti čovječanstva. A te se prednosti dobro očituju u slučaju Japana. Budući da povijesne dokumente uglavnom stvaraju oni koji od industrijalizacije imaju koristi, nije čudno da ti povoljni aspekti prevladavaju u povijesnim knjigama i u historiografskim raspravama do te mjere da je šira i problematičnija dimenzija industrijalizacije gotovo isključena. A to se stanje stvari znatno odražava i na stranicama ove knjige. No, ako vladajući ideal napretka ne bude moguće održati, postoji mogućnost da će japansko industrijsko društvo, kao i društva skupljača i zemljoradnika prije njega, iz faze napretka ući u fazu stagnacije. Nepromišljeni promatrač možda će uistinu doći u iskušenje i navoditi nedavna kretanja na području demografije, uvoza, industrijske proizvodnje, zaposlenosti i prihoda po stanovniku kako bi potkrijepio tu pretpostavku. No, čini se da ti čimbenici, osim u slučaju nataliteta, velikim dijelom odražavaju nedavni pad gospodarstva i ne daju nikakvih čvrstih temelja za dugoročnija predviđanja. Ako industrijsko društvo ipak mora prolaziti kroz faze napretka i stagnacije, onda mlade Japanke, odbijajući rađati onoliko djece koliko bi ih željeli pripadnici starijeg pokoljenja u njihovoj zemlji, možda je nehotice usmjeravaju prema podnošljivoj budućnosti. No, ako je to

i točno, ima čimbenika koji djeluju suprotno toj mogućnosti. Najznačajniji od tih faktora jest činjenica daje ideal napretka u Japanu jednako čvrst kao i u drugim zemljama, važan za kratkoročni boljitak onih na vlasti i da za sada nije doveden u ozbiljnu opasnost. Čak i borci za očuvanje prirode koji su u Japanu, kao i u drugim zemljama, uglavnom ljudi »srednjega sloja« koji uživaju sve pogodnosti industrijskoga društva, u većini nisu spremni odbaciti ključne elemente te ideologije. Kao još važnije, današnji Japan nema toliko visok stupanj autonomije kao tijekom tisućljetne povijesti dok mu je stanovništvo živjelo u društvu skupljača i zemljoradnika. Naprotiv, danas je on dijelom poluintegriranoga globalnoga ekonomskog poretka pa njegov narod nema slobodu slijediti politiku neovisnu o kretanju u drugim dijelovima svijeta. Nije tvorac vlastite sudbine. Ako budućnost industrijskoga društva leži u nekom obliku stabilizacije i ograničavanja, taj ishod će morati biti svjetski. Možda će se umjesto današnje ideologije rasta morati prihvatiti koncept stabiliziranja ljudskoga roda i stvaranja društvenih struktura i vrijednosti s pomoću kojih će se takva orijentacija moći provesti u djelo. Ako se to dogodi, onda će svrhovita kontrola rađanja japanskih žena biti prvi korak na putu stvaranja budućega ljudskog poretka koji će biti održiv, dobar i civiliziran u najboljem smislu tih riječi, ali samo ako im se na tome putu pridruže i žene drugih zemalja svijeta. Dodatak A TABLICE I. Natalitet, smrtnost, stope, od 1925. do 1996. II. Populacijske promjene, grad i selo, od 1920. do 1995. III. Morski ulov i opskrba ribom, od 1930. do 1995. IV. Kretanja poljoprivrednih uroda i troškova zemljoradničkih domaćinstava, od 1955. do 1996. V. Kretanja prihoda zemljoradničkih obitelji, od 1955. do 1996. VI. Proizvodnja i uvoz drva, od 1950. do 1996. VII. Primarni izvori energije, od 1955. do 1996. VIII. Proizvodnja i uvoz ugljena, od 1930. do 1997. K. Proizvodnja i uvoz sirove nafte, od 1930. do 1996. X Proizvodnja i uvoz željezne rude, od 1930. do 1997. Napomena: Izvor većine podataka je Japanski statistički godišnjak, a misli se na dvojezična izdanja koja ureduje Somucho tokeikvoku: Nihon Tokei Nenkan (Japan Statistical Yearbook), Nihon tokei kvokai, Tokio. TABLICA I. Natalitet, smrtnost, stope, od 1925. do 1996. GodinaBroj Broj Neto Stopa Stopa Stopa živorođene umrlih prirast natali- mortalismrtnosti djece teta teta novorođenčadi 1925. 2.086 1.211 875 34,9 20,3 142,4 1950. 2.338 905 1.433 28,1 10,9 60,1 1960. 1.606 707 899 17,2 7,6 30,7 1975. 1.901 702 1.199 17,1 6,3 10,0 1990. 1.222 820 401 10,0 6,7 4,6

1995. 1.187 922 265 9,6 7,4 4,3 1996. 1.207 896 310 9,7 7,2 3,8 Napomena: Brojevi su u tisućama i na tisuću (u promilima). Izvor: Japanski statistički godišnjak za 1999., str. 59. TABLICA II. Populacijske promjene: grad i selo, od 1920. do 1995. Godina Ukupni U broj gradovima stanov- sa 100.000 nika stanovnika %od ukupnog broja i vise U gradovima i selima s manje od 5.000 stan. %od ukupnog broja Napomena: Broj stanovnika je u tisućama. Izvor: Japanski statistički godišnja za 1999., str. 36. Broj gradova i sela 1920. 55.963 6.754 12,0 27.106 48,4 10.048 1950. 83.200 21.327 25,6 20.671 24,8 6.669 1960. 93.419 37.982 40,6 1.132 1,2 329 1990. 123.611 72.353 58,5 1.960 1,6 629 1995. 125.570 74.849 59,6 2.100 1,7 677 TABLICA III. Pomorski ulov i opskrba ribom, od 1930. do 1996. Godina Ulov Neto uvoz Ukupno Ribarska domaćinstva (u tisućama) 1930. 1955. 1965. 1975. 1985. 1990. 1995. 1996. 3.136 4.659 6.381 — 14 6.569 390 9.573 102 10.125 324 10.877 951 12 458 9.570 2.744 13.244 258 6.007 6.540 12.118 215 5.974 5.645 11.923 205 Napomena: Brojevi su u tisućama metričkih tona. * Neto uvoz jest ukupan uvoz minus izvoz.** Ukupna opskrba uključuje i slatkovodnu ribu. Izvor: Japanski statistički godišnjak za 1999., str. 252., 258. i 271. TABLICA IV. Kretanja poljoprivrednih prihoda i troškova po zemljoradničkom domaćinstvu, od 1955. do 1996.

Podaci za: 1955. 1958. 1970. 1975. 1990. 1996. A. prihodi 372 306 985 2.081 3.002 3.801 B. troškovi 117 109 477 935 1.839 2.413 C. % troškova u prihodima (B A) 31,5 35,6 48,4 44,9 61,3 63,5 D. zarada (A — B) 255 197 508 1.146 1.163 1.389 E. troškovi kućanstva 313 324 1.225 2.650 5.504 5.730 F. zarada kao % troškova (DE) 81,5 60,8 41,5 43,2 21,1 24,2 Napomena: Brojevi su u tisućama yena. Izvor: Japanski statistički godišnjak za 1960., str. 100. i za 1999., str. 243. Dodatak A: TABLICETABLICA V. Kretanja prihoda po zemljoradničkom domaćinstvu, od 1955. do 1996. Podaci za: 1955. 1958. 1970. 1975. 1990.* 1996. A. ukupni prihod 380 377 1.592 3.961 8.819 8.935 B. prihod od zemlje 255 197 508 1.146 (1.163)1.389 C. (B kao postotak od A) 67,1 52,3 31,9 28,9 16,2 15,5 D. prihod od drugih 103 153 885 2.268 5.526 5.462 djelatnosti E. (D kao postotak od A) 27,1 40,6 55,6 57,3 62,7 61,1 F. rente i stipendije 21 27 199 546 1.797 2.085 G. (F kao postotak od A) 5,5 7,2 12,5 13,8 21,4 23,3 Napomena: Brojevi su u tisućama vena. * Brojke za 1990. se ne podudaraju jer je u izvoru naveden za broj 1.430 za prihod po domaćinstvu od zemljoradnje, iako je broj 1.163 u izračunu točan: bruto prihodi umanjeni za troškove. Izvor: Japanski statistički godišnjak za 1960., str. 100. iza 1999., str. 243. TABLICA VI. Proizvodnja i uvoz drva, od 1950. do 1996. GodinaProizvodnja Uvoz 1950. 20,3 0 1952. 38,8 0 1955. 42,8 2,5 1960. 48,5 6,6 1965. 49,5 16,6 1970. 45,4 43,0 1975. 37,1 62,2 1990. 31,3 81,9 1996. 23,8 90,3 Napomena: Brojevi su u milijunima kubičnih metara. Izvor: Japanski statistički godišnjak za 1960., str. 113.,zđ 1972., str. 140., za 1999., str. 250. Ukupna domaća proizvodnja drva znatno se smanjila u razdoblju Showa Genroku, sa 75 milijuna kubičnih metara, koliko je iznosila godine 1960., na 36 milijuna kubičnih metara godine 1991., uglavnom zbog velikoga smanjenja potrošnje drva kao goriva. Nippon, A Charted Survey, 1994-1995, str. 135. TABLICA VII. Primami izvori energije, od 1955. do 1996. GodinaUkupna Domaća Ugljen Sirova LNG** Nuklearna energija proiznafta energija

vodnja* 1955. 644 508 311 88 — 1960. 952 571 421 309 — 1975. 3.435 445 602 2.436 66 57 1990. 4.663 816 817 2.158 472 455 1995. 5.208 982 899 2.452 567 655 1996. 5.296 1.004 906 2.445 605 680 Napomena: Brojevi su u tisućama milijardi kilokalorija. * Ovdje su uključene hidroelektrane i nekoliko drugih manjih izvora energije, kao i prirodna goriva i nuklearna energija; ** LNG (liquified nitrogen gas = tekući dušik). Izvor: Japanski statistički godišnjak za 1999., str. 356. TABLICA VIII. Proizvodnja i uvoz ugljena, od 1930. do 1997. GodinaProizvodnja Uvoz Izvoz 1930. 31.376 2.693 2.131 1940. 56.313 5.076 548 1960. 52.607 8.595 14 1975. 18.597 62.339 33 1990. 7.980 104.835 1995. 6.166 125.322 1997. 3.974 132.473 Napomena: Brojevi su u tisućama metričkih tona. Izvor: Japanski statistički godišnjak za 1950., str. 180., za 1962., str. 212. i za 1999., str. 351. TABLICA Dt Proizvodnja i uvoz sirove nafte, od 1930. do 1996. GodinaProizvodnja Uvoz 1930. 317 570 1940. 331 2.292 1950. 328 1.541 1955. 354 8.553 1960. 593 31.116 1975. 699 262.785 1990. 655 238.480 1995. 834 263.792 1996. 840 267.489 Napomena: Brojevi su u tisućama kilolitara. Izvor: Japanski statistički godišnjak za 1952., str. 170., za 1962., str. 215. izu 1999., str. 350. Godine 1930. i 1940. izvozile su se male količine sirove nafte. Dodatak A: TABLICETABLICA X. Proizvodnja i uvoz željezne rude, od 1930. do 1997. GodinaProizvodnja Uvoz 1930. 246 2.261 1940. 1.123 5.129 1960. 1.218 10.280 1975. 602 133.524

1980. 477 134.828 1990. 34 125.581 1995. 3,0 120.521 1997. 3,6 126.600 Napomena: Brojevi su u tisućama metričkih tona. Izvor: Japanski statistički godišnjak za 1960., str. 200., za 1962., str. 213. i za 1999., str. 294. Godine 1930. i 1940. izvozile su se male količine željezne rude. Dodatak B KINESKE RIJECI PREMA PRAVOPISU WADE GILES IPINYIN Neki dobro poznati nazivi imena zadržali su se u trajnoj uporabi: Kanton, Konfucije, Hong Kong, Mencius, Peking do 1948., Sun Yat Sen, Tajvan. Ovaj se dodatak temelji na transkripcijskoj tablici Jonathana Spencea: The Search for Modem China, W. W. Norton & Co., New York, 1990, str. XXVI — XXVII. Izrazi Wajinden i Wako imaju japanski izgovor. Riječi u knjizi po Wade-Gilesu po Pinvinu Ch'an Ch'an Chan Chang Tso-Iin Chang Tso-lin Zhang Zuolin Ch'eng-Chu Ch'eng-Chu Cheng-Zhu Chiang Kai-shek Chiang Kai-shek Jiangjieshi Ch'ing Ch'ing Qing Chou Chou Zhou Chu Shun-shui Chu Shun-shui Zhu Shunshui Han Han Han Hou Hanshu Hou Hanshu Hou Han shu Kuomintang Kuomintang Guomindang Laozi Lao-tzu Laozi Liaotung Liaotung Liaodong Liu Sung Liu Sung Liu Song Lolang Lolang Luolang Manchukuo Manchukuo Manzhuguo Dodatak B: KINESKE RIJEČIMao Tse-tung Mao Tse-tung Mao Zedong Ming Ming Ming Peijing Peiching Beijing San-kuo chih San-kuo chih San guo zhi Shanghai Shanghai Shanghai Shantung Shantung Shandong Sui Sui Sui Sung Sung Song Sungshu Sungshu Song shu T'ang T'ang Tang tao tao dao Tientsin T'ienchin Tianjin Tsingtao Ch'ingtao Qingdao

IVajinden Wojenchuan Woren zhuan Wako Wok'ou Wokou Wei Wei Wei Wei chih Wei shih Wei zhi Wu Wu Wu Yangtse Yangtse Yangzi Yao Yao Yao Yuan Yuan Yuan Yuan Shih-k'ai Yuan Shih-k'ai Yuan Shikai Zhuangzi Chuang-tsu Zhuangzi Dodatak C RJEČNIK JAPANSKIH IZRAZA (BEZ VLASTITIH IMENA) japanski crveni bor; Pinus densiflora zle družine«, ljudi izvan zakona, osobito u razdoblju Kamaakamatsu akuto » kura baiu »proljetna kiša«, sezonska pojava u Japanu bakufu »vlada pod šatorom«, vladavina šoguna u razdoblju Kamakura, Muromachi i Edo bakuhan izvedenica od »bakufu-i-han«, vidi Bakuhan taisei bakuhan taisei »struktura vlasti bakufua i u domenama daimvoa«, odnosi se na bakufu Edo i na domene daimy5a (han), kao jedinstveni sustav vlasti benshi pripovjedač dijaloga u nijemim filmovima bijinga »umjetnost o ženskoj ljepoti«, tradicionalna vrsta umjetnosti u istočnoj Aziji bikuni budistička redovnica ili prosjakinja, osobito u razdobljima Heian i Kamakura biwa hSshi svećenik koji svira lutnju, osobito u srednjovjekovnom razdoblju bonshogatsu gradske svečanosti pod pokroviteljstvom gospodara Kage, u kasnijem razdoblju Edo bugaku dvorski ples iz razdoblja ritsurvo bugyosho ured suca u razdoblju Edo buke »vojna kuća« ili samuraj visokog položaja, status različit od onog dvorskoga plemstva, osobito u kasnom razdoblju Heian; vidi: kuge Dodatak C: RJEČNIK JAPANSKIH IZRAZAbunbu »civilna i vojna umijeća«; ideal dobro svladanoga političkog umijeća, osobito u razdoblju Edo bundan »književni krugovi« modernoga Japana bunmei kaika »civilizacija i prosvjetljenje«, politički ideal reformatora iz razdoblja Meiji burakumin položaj parije (od svih prezrena čovjeka) u modernom Japa-

nu, nastao iz statusa eta u razdoblju Edo bushi ratnik; status samuraja bushido »način života ratnika«, pojam iz razdoblja Edo byobu-uta pjesma na zaslonu; omiljeni umjetnički oblik iz razdoblja Heian; vidi: uta-e chanbara igra mačevima; film pun borbe mačevima chanovu ceremonijalno pijenje čaja; umjetnički oblik nastao u razdoblju Muromachi chigaidana višeslojne police; element arhitekture u stilu shoin eho površinska mjera; danas iznosi 0,99 hektara ehozen naikaku »nad vlada«, vlada koja je odgovorna samo caru; politički ideal iz kasnog razdoblja Meiji ehusei »srednjovjekovna« razdoblja, uglavnom doba Kamakura i Muromachi daijo daijin glavni vladin dužnosnik u teoriji o vlasti ritsurvo daijokan Državno vijeće; tijelo visokih dužnosnika u doba ritsurvo daikan načelnik okruga; civilna dužnost u bakufuu Edo daimvo »veliko ime«, područni velmože u srednjovjekovnom Japanu; u razdoblju Edo službeno im je dodijeljeno područje od 10.000 kokua ili veće daimvojin »božanski pravednici«, izraz za zamišljene spasitelje i političke vođe u folkloru kasnog razdoblja Edo daitomai tvrda riža, otporna na hladnoću, uvezena u Japan u kasnom razdoblju Heian daiwa »Veliki Wa«; alternativni izgovor kineskih znakova (kanji), koji se obično čitaju Yamato dajokan vidi daijokan dekasegi zaposlenje izvan kuće; obrazac zapošljavanja koji je postao uobičajen u kasnom razdoblju Edo r Dodatak C: RJEČNIK JAPANSKIH IZRAZAdengaku »poljski plesovi«; zazivni plesovi povezani sa sijanjem riže na zemljištu hramova i svetišta iz razdoblja ritsurvo; dvorska vrsta zabave u kasnijem razdoblju Heian dojin »domorodci«, izraz koji se, prije razdoblja Meiji, odnosio na pripadnike naroda Ainu dojin zasshi »časopis uskoga kruga«, visokointelektualni časopisi male naklade iz kasnog razdoblja Meiji-Taisho edokoro ured dvorskih slikara; službeno mjesto u razdoblju ritsurvo — srednji vijek eejanaika »nije li to divno«, raskalašena proslava; izraz koji je povezan s nekim javnim neredima u razdoblju Edo egoma vrsta azijske metvice; Perilla ocimoidcs ehon »slikovnica«, vrsta srednjovjekovnoga slikarstva emakimono »slikovna priča«, vrsta ilustriranih priča, osobito u kasnim

razdobljima Heian i Kamakura enka sentimentalne balade pjevane posebnim oplakujućim glasom; osobito u razdoblju Showa Genroku eta izopćenik po rođenju; status polu-parije, koji postoji od davnina, formaliziran u razdoblju Edo etoki hoshi »svećenik koji objašnjava slike«, vjerski putnici-pripovjedači, osobito u srednjem vijeku fudai sluga ili vazal po rođenju fudoki »geografski leksikon«, osobito pisana izvješća za tennoa Genmeija o stanju i dobrima u pokrajinama fuko vidi hehito fukoku kvohei »bogata zemlja; jaka vojska«, politički ideal reformista iz razdoblja Meiji funkvubo veliki grobni humci iz razdoblja Yayoi i Kofun furusato »rodno selo«, romantična urbana slika japanskog sela, popularna u razdoblju Showa Genroku fusuma neprozirna, pomična papirnata zidna ploha s drvenim okvirom; element arhitektonskog stila shoin gagaku orkestralna dvorska glazba iz razdoblja ritsurvo, po uzoru na glazbu s azijskog kontinenta gekokujo »tko bi dolje sad je gore«, izreka koja obilježava političke meteže u doba sengoku gendaigeki »moderna djela«, filmovi o događajima nakon 1868. gesaku geta g° goen gojira gokenin gosho gozan goze gun gunken gunki monogatari gunvaku haikai haiku hajiki hakama hanbatsu seiji haniwa hatamoto hehito heimin »budalasta ili lagana djela«, popularna književnost iz kasnog razdoblja Edo japanske klompe gradska općina; legalna jedinica u ustroju ritsurvo carska palača i posjed u današnjem Kvotu »Godzilla«, filmsko čudovište; mutant nakon eksplozije atomske bombe; od 1954. dalje vazali bakufua u razdoblju Kamakura; manji vazali bakufua u razdoblju Edo

carska palača u današnjem Kvotu »pet planina«, organizacija velikih samostana Rinzai u razdobljima Kamakura i Muromachi slijepa pripovjedačica, osobito u srednjemu vijeku »okrug«, manja jedinica pokrajine i, u modernom Japanu, prefektura »pokrajina-okrug«, kineski izraz koji označuje centraliziranu vlast; kao suprotnost hokenu »ratna priča«, vrsta usmene književnosti, osobito popularne od kasnog razdoblja Heian do ranog razdoblja Muromachi prisilno novačenje, koje su gospodari nametali svojim vazalima, osobito šogun u razdoblju Tokugawa stih od 17 slogova (haiku), koji potječe iz 17. stoljeća vidi haikai »posuđe Haji«, zemljano posuđe za svakodnevnu uporabu, od kasnog razdoblja Yayoi nadalje službena muška suknja »vladavina klike«, podrugljiv naziv za režim Meiji koji odražava podrijetlo toga režima — pobjedu Sat-Choa iz 1868. pogrebne glinene figurice oko grobova elite iz razdoblja Kofun »stjegonoše«, srednji vazali bakufua u razdoblju Tokugawa; po rangu iznad gokenina, a ispod fudai daimvoa »prihodovna kućanstva« koja je dvor, kao proizvođače hrane, u razdoblju ritsurvo, dodjeljivao hramovima i plemstvu kao izvore za plaćanje daće pučanin; službeni status u razdoblju Meiji hibakusha osoba koja je preživjela atomsku aksploziju u Hirošimi ili Nagasakiju hijiri redovnik-prosjak ili putujući budistički redovnik, osobito u razdobljima Heian i Kamakura hinin nenasljedni status parije u razdoblju Edo hinoki japanski čempres; Chamaecyparis obtusa hiragana japansko slogovno pismo, oblikovano krajnjim pojednostavnjenjem kanjija hiratake šumska pečurka (vrsta gljive); Agaricus subfunercus hoben »svrhovita sredstva«, budistički koncept koji označuje optimalni odnos čovjekove prakse i njegove duhovne razine hoken decentralizirani ili »feudalni«, kineski izraz koji označuje decentraliziranu politiku; suprotnu od politike gunken hon-jaku vidi honji suijaku honji suijaku teološko načelo o istinskoj prirodi i njezinu sekundarnom očitovanju, osobito omiljeno u kasnom razdoblju Heian i u srednjem vijeku hvakuin »pjesma od stotinu kitica«, zreli oblik stila renga, osobito u razdoblju Muromachi hvojun »pravilni japanski jezik«, izraz koji označuje tokijski dijalekt kao japanski književni jezik; osobito od kasnog razdoblja Meiji iehimon rođak Ashikage; politička kategorija bakufua u razdoblju Muromachi ie obiteljska loza; središnja društvena kategorija od razdoblja ritsuryo dalje

igusa rogoz ili šaš za pravljenje tatamija:/M«CM5 effusus ikebana cvjetni aranžman; omiljeni umjetnički oblik koji je osobito cvjetao od razdoblja Muromachi dalje ikki »složni«, izraz koji označuje zajednički cilj ljudi, osobito se odnosi na nemire pučana u razdoblju Muromachi i u kasnijem razdoblju Edo imayo popularne pjesme, osobito u kasnom razdoblju Heian in »umirovljeni car«, osobito u kasnim razdobljima Heian i Kamakura insei vladajuće tijelo ina, osobito u kasnom razdoblju Heian Dodatak C: RJEČNIK JAPANSKIH IZRAZAjiban politički stroj ili okrug; odnosi se na lokalne političke organizacije u modernom Japanu. jidaigeki »povijesni komad« u kinima; vidi: gendaigeki jidaimono »povijesni komad« u predstavama kabuki; vidi: sewamono jikatasho priručnik za zemljoradnju; praktična rasprava o agronomiji popularna u kasnijem razdoblju Edo jingikan središnji ured zadužen za pitanja religije u razdoblju ritsurvo jinja šintoističko svetište jinrikisha »rikša«, vozilo na dva kotača koje vuče čovjek, izmišljeno u ranom razdoblju Meiji jisha bugyo nadzornici svetišta i hramova; državna služba u vrijeme vladavine Tokugawa jito »upravitelj zemlje«, naslov kojim se u doba bakufu Kamakura vladarevim vazalima dodjeljivala vlast nad zemljom i ljudima jitsugaku praktično učenje; praktična znanja; filozofsko načelo kineskog podrijetla omiljeno u razdoblju Edo jiyu minken »sloboda i narodna prava«, političko stajalište razdoblja Meiji jomon »pleteni ukras«, vrsta površinske izrade koja označuje lončarstvo razdoblja Jomon joryu bungaku »ženska književnost«, književna kategorija modernog Japana joryu sakka »žene pisci«, vrsta autora u modernom Japanu kabane »činovi od kosti«, sustav političkih činova korejskog podrijetla koji se primjenjivao u Japanu u razdoblju prije ritsurvoa, napose u 6. stoljeću kabuki popularno kazalište u razdoblju Edo; održalo se sve do danas kagami »ogledalo«, izraz koji se rabi u naslovima povijesnih djela, uglavnom u kasnijem razdoblju Heian i u razdoblju Kamakura kaisho »sastajalište«, prostorije za javne sastanke u palačama iz razdoblja Muromachi kamado ognjište za kuhanje; počelo se rabiti u Japanu u razdoblju Yayoi; u sljedećim je stoljećima povećana radi boljeg kuhanja kami šintoističko božanstvo; užasna prisutnost kamikaze »božanski vjetar«, osobito tajfun (taifu) iz 1281. koji je pogodio mongolske osvajače; rabio se i za samoubilačke letove potkraj Rata na Pacifiku

Dodatak C: RJEČNIK JAPANSKIH IZRAZAkan svezak u kineskom stilu; smotak, uvezan koncem, koji je u Japanu služio kao knjiga od razdoblja ritsurvo kana slogodno pismo; modificirani kanji kojim se pišu japanski slogovi; vidi: hiragana, katakana kanamajiribun srednjovjekovni stil pisanja u kojemu su se upotrebljavali i kana i kanji kana zoshi djela pisana na jednostavni način, popularna u kasnom srednjem vijeku i u ranom razdoblju Edo kanga »umjetnost kineskoga stila«, osobito omiljena u srednjemu vijeku i u razdoblju Edo kanji »kinesko slovo«, više označuje jednu riječ nego jedan slog kanjin projekt za skupljanje sredstava za hramove, osobito u od kasnog razdoblja Heian do srednjega vijeka kanjosho ured za financije bakufua u razdoblju Tokugawa kanpaku namjesnik odraslom caru, osobito u doba Hokke Fujiwara u razdoblju Heian kanrei namjesnik šogunu iz dinastije Ashikaga u razdoblju Muromachi kanshi »kinesko pjesništvo«, za razliku od japanskog; vidi: waka karamono »predmeti od porculana«, osobito omiljeni za pokazivanje u kenmonima u razdoblju Muromachi karaoke pjevanje za zabavu uz snimljenu pratnju; rasprostranjeno u razdoblju Showa Genroku kare sansui vrt suhog raslinja; stil omiljen osobito u razdoblju Muromachi katakana japansko slogovlje, sastavljeno od djelića kineskog pisma kanji kawata parija po rođenju; izraz datira iz razdoblja Heian; u razdoblju Edo taj je status određen kao eta kazoku nasljedno visoko plemstvo carskoga Japana kebiishi-cho specijalna policija, osnovana početkom razdoblja Heian ken mjera za dužinu; šest shakua, 1,82 m ken prefektura; okrug i jedinica; teritorijalne podjele modernog Japana kenmon »moćna kuća«, učeni izraz, označuje vladajuće skupine, osobito u razdoblju Muromachi kikin glad 'I kimono vrsta odjeće; halja kin mjera za težinu; danas 0,6 kg kindai »moderno doba«, odnosi se na Japan od 1868. do danas ili od 1868. do 1945. kinsei »rano moderno doba«, uglavnom razdoblje Edo

ko statutarno kućanstvo po pravilima zemljoposjedništva iz razdoblja ritsurvo kobugattai »savez dvora i bushija«, politička kategorija iz 1860-ih godina kofun »stari grob«, označuje gradnju grobova elite iz razdoblja prije Taike; sami grobovi kokka politički izraz, može označavati pokrajinu, domenu, carstvo, naciju ili državu u razdoblju Edo, a od razdoblja Meiji oza-načuje državu, naciju ili carstvo koku mjera za obujam; 180 litara žita; 0,27 kubičnih metara drva koku vidi kuni kokubunji vidi kokubunsoji kokubunniji pokrajinski ženski samostan u razdoblju ritsurvo kokubunsoji pokrajinski muški samostan u razdoblju ritsurvo kokudaka pretpostavljeni urod polja, sela ili veleposjeda, a otuda i mjera za prihod od zemlje u razdoblju Edo kokufu sjedište pokrajinskih uprava u razdoblju ritsurvo kokugaku »nativističko učenje« iz razdoblja Edo kokugakusha proučavatelj nativizma, napose iz razdoblja Edo kokugaryo »pokrajinska vlast«; carska oporezovana zemlja, osobito u kasnom razdoblju Heian kokujin »provincijal«, lokalni čelnik, osobito u kasnom razdoblju Muromachi kokusaika »internacionalizacija«, politički ideal, osobito u razdoblju Showa Genroku kokusaku eiga »filmovi koji zastupaju nacionalnu politiku«, filmovi koje je odobravala vlast u ratnom razdoblju tridesetih i četrdesetih godina 20. stoljeća kokutai »nacionalna politika« ili »bit nacije«, označuje, napose u vrijeme imperijalnoga Japana, posebno pozitivan karakter japanskoga carstva kome shogun »shogun riže«, naziv za Tokugawu Yoshimunea konbinato integrirano industrijsko postrojenje iz razdoblja Showa Genroku; dolazi od latinske riječi combinare preko sovjetske riječi kombinat kori okrug; teritorijalna kategorija u razdoblju ritsurvo koto citra; veliki, zvučni instrument s postoljem koji se svira trzalicom kubunden komad obradive zemlje po pravilima razdoblja ritsurvo kuge civilni aristokrat, osobito od razdoblja Heian dalje, za razliku od bukea kumiai trgovinsko udruženje; rasprostranjeno u razdoblju Edo kun izvorno japansko čitanje riječi po pismu kanji, za razliku od kineskih čitanja prilagođenih japanskom jeziku, vidi: on kuni mjesto, pokrajina, zemlja, nacija; drevni kineski izraz koji odražava različita mentalna obzorja; vidi: kokka kuroshio »japanska struja«, morska struja koja teče prema sjeveru i zagrijava vode na jugu od Japana kusemai živahan recitativni plesni stil popularan u 14. stoljeću

kvogen kratke lakrdije u programu predstava no; od razdoblja Muromachi dalje kyo-masu mjera za obujam, osobito za žito, koju je standardizirao Hidevoshi; oko dvije litre machi grad, osobito od razdoblja Muromachi dalje machi bugy5 gradski sud; državna ustanova bakufua u razdoblju Edo machishu »građani«, purgeri, osobito u razdoblju sengoku mandara mandala, vizualni prikaz svetoga kraljevstva, bilo budističkog bilo viševjerskog, osobito u kasnom razdoblju Heian i u srednjemu vijeku mandokoro upravni ured plemićke obitelji ili hrama iz razdoblja Heian mappo »minulo doba« iz doktrine Jodo, osobito u kasnom razdoblju Heian i Kamakura matcha čaj u prahu, upotrebljavan u čajnim ceremonijama, osobito od razdoblja Kamakura dalje matsuri lokalni festival matsutake vrsta gljive; Armillaria edodes mikkvo ezoterički ili tantrički budizam; osobito Shingon, popularan na dvoru u razdoblju Heian Dodatak C: RJEČNIK JAPANSKIH IZRAZAmiko »žena šaman«, s višereligijskom praksom, osobito u razdoblju Heian mivake posjedi koji su kralju donosili porez, osobito u 6. stoljeću mivaza tijela članova lokalnih svetišta, osobito od razdoblja Kamakura dalje mizuko kuyo »obredi za pobačene fetuse«, obredi za pomirbu s duhovima fetusa, osobito u razdoblju Showa Genroku mizu mondai prijepori oko uporabe vode, osobito za navodnjavanje u razdoblju Edo moga »moderna djevojka«, polivalentni stereotip, osobito iz 1920ih godina monogatari »priča«, književna kategorija, osobito iz kasnog razdoblja Heian mura selo myo jedinica zemlje u vlasti lokalnih moćnika, osobito u kasnom razdoblju Heian mvoshu lokalni moćnici kojima je dodjeljivana zemlja (myo), osobito u kasnom razdoblju Heian myoshu shiki ugovor kojim je myoshu dobio myo nakama trgovinsko udruženje, osobito rasprostranjeno u razdoblju Edo namazu podzemna morska mačka koja uzrokuje potres, po narodnoj predaji, osobito u kasnom razdoblju Tokugavva namu Amida butsu »prizivanje Amidina imena«, mantra budizma Jodo, osobito od kasnog razdoblja Heian dalje

namu myoh6 rengekvo »prizivanje Lopočeve sutre«, mantra budizma Hokke, osobito od kasnijeg razdoblja Kamakura dalje nanbokucho »sjeverni i južni dvorovi«, označuje račvanje carske loze u ranom razdoblju Muromachi nenbutsu »dozivanje Bude«, preko mantre namu Amida butsu po budizmu Jodo nenbutsu odori »ples nenbutsu«, vrsta religijske ekstaze, osobito sekte Ji u srednjemu vijeku nengo »godišnje razdoblje«, na azijskom kontinentu, sustav stalnih promjena naziva doba; prihvaćen u Japanu u 7. stoljeću i od tada u uporabi; primjenjen i za vladavine careva nakon 1868. nihonga nikki ninennaku ningvo joruri no nohon shugi nohon shugisha odoi ofumi on onbvakusho onnagata otogi zoshi oyashio pachinko raigo rakugo rangaku renga ritsurvo risturvo seido roju rčnin »japansko slikarstvo«, umjetnička kategorija od kasnog razdoblja Meiji dalje »dnevnik«, književna kategorija, osobito od kasnijeg razdoblja Heian dalje »bez razmišljanja«, ideal automatskog reagiranja na opasnost, primjenjivan u obrani obalnog područja 1820-ih godina lutkarsko kazalište, rasprostranjeno u razdoblju Edo vrsta kazališne predstave; osobito ju je njegovao i unaprijedio Zeami početkom razdoblja Muromachi »agrarizam«, zastupanje interesa sela, osobito u carskom Japanu »agrarist« = »zastupnik zemljoradnika«, zagovornik interesa sela, osobito u imperijalnom Japanu zemljani bedem što gaje Hidevoshi podigao oko Kvota pastirsko pismo, osobito onakvo kakvim se koristio Rennvo japanizirano kinesko čitanje riječi napisane pismom kanji, za razliku od izvornoga japanskog čitanja; vidi: kun »častan seljak«, počasni statusni naziv u razdoblju Edo glumac koji glumi žensku ulogu, u stilu kabuki moderni naziv za dulje priče iz srednjovjekovnog razdoblja hladna struja Chishima, koja teče duž japanskih obala prema jugu

igra na okomitom fliperu u modernom Japanu slika Amide i njegova domaćina koji silazi primiti vjernika; osobito u kasnim razdobljima Heian i Kamakura stil popularnoga komičnog pripovijedanja, osobito u razdoblju Edo »nizozemsko učenje«, osobito u kasnijem razdoblju Edo poezija vezanih stihova, osobito rasprostranjena u razdoblju Muromachi »kazneni i civilni zakoni«, osobito oni koji nastali po uzoru na zemlje azijskoga kontinenta oko 700. godine »sustav kaznenih i civilnih zakona« u razdoblju ritsurvo »stariji vijećnik«, član vijeća starijih dužnosnika u bakufuu u razdoblju Tokugawa, koje je imalo 4 do 5 članova samuraj bez gospodara u razdoblju Edo Dodatak C: RJEČNIKJAPANSKIH IZRAZAronso »književna rasprava«, novinarski oblik intelektualne borbe u današnjem Japanu rvosai kenbo »dobra supruga, razborita majka«, krilatica koja označuje pravu ženstvenost u imperijalnom Japanu saibara narodne pjesme iz razdoblja Heian šake vino od riže sankin kotai »naizmjenično služenje«, sustav talaca za daimvoe u razdoblju Edo saraike »malo jezero«, plitko jezero umjesto potoka ili rijeke, za navodnjavanje rižinih polja, osobito u kasnom razdoblju Heian i u srednjemu vijeku sarugaku lagane zabave što su u kasnom razdoblju Heian prerasle u plesno-pripovjedačke družine sarugaku no kazališna izvedba družina sarugaku, osobito u ranom razdoblju Muromachi sasara »bambusova šiba«, kojom je, u srednjovjekovnom načinu pripovijedanja, udarao sekkvo bushi kako bi odredio pravi ritam sashidashi nadziranje prava na uporabu zemlje, ispitivanjem odgovarajućih dokumenata, osobito u drugoj polovici 16. stoljeća seihen smjena vlasti; politička kriza seiitaishogun »vojskovođa protiv barbara«, šogunski naslov kojim su se koristila tri uzastopna bakufua; potječe od naslova iz razdoblja ritsurvo što su privremeno dodjeljivana zapovjednicima vojnih ekspedicija seinendan »omladinske skupine«, napose one što ih je službeno promicao imperijalni Japan sekkvo bushi vrsta srednjovjekovnoga pripovjedača sengoku »zaraćene države«, izraz kineskog podrijetla; u Japanu se odnosi na stoljeće stalnog ratovanja nakon 1460. sento gosho palača carskog nasljednika u današnjemu Kvotu sessho namjesnik maloljetnoga cara; naslov što su ga prisvajali čelnici Hokke Fujivvare početkom razdoblja Heian setsuwa »anegdota«, kratka priča, iz razdoblja Heian

sewamono domaća drama, vrsta predstave kabuki; wcfi: jidaimono shaku mjera za dužinu; danas iznosi 30,3 cm shiki shikken shinden shinden shingaku shingeki shin kankakuha shinkansen shinokosho shinpa shinpan shin shinrigakuha shin shukvo shintaishi shirabvoshi shishi shishosetsu shiso shizen shugi shizoku funkcije (prava i obveze) ili dokument kojim su određene funkcije pripadnika u shoena namjesništvo čelnika Hojo u bakufuu u razdoblju Kamakura stil gradnje palača elite u razdoblju ritsurvo »nova polja«, ogranak sela; sufiks koji se dodavao pri izgradnji novoga sela zbog porasta stanovništva, kad su se, krčenjem, stvarale nove obradive površine »učenje srcem«, način stjecanja mudrosti, koji je osobito poticao pokret Sekimona Shingakua u razdoblju Edo »nova drama«, kazališni stil po uzoru na europska kazališna djela, ustanovljen u vrijeme imperijalnog Japana »nova osjećajna škola«, književna pomodnost iz 1930-ih, po uzoru na europsku »vlak metak«, superbrzi vlak iz razdoblja Showa Genroku »samuraj-zemljoradnik-obrtnik-trgovac«, četverostaležna društveno-etička hijerarhija po ideologiji iz razdoblja Edo novi stil hibridne drame, cvjetao u kasnom razdoblju Mei-ji-Taisho »rodbinska obitelj«, izraz iz razdoblja Tokugawa za podmla-dak loze shoguna; vidi: iehimon od Ashikaga »nova psihološka škola«, književna moda iz 1930-ih, po uzoru na europsku »nova religija«, naziv za razne vjere nastale od kasnog razdoblja Edo do 1930-ih; one još novije zovu se shin shin shukvo »pjesništvo novoga stila«, pjesništvo po uzoru na strano, uglavnom europsko, napose od kasnijeg razdoblja Meiji dalje plesačica-zabavljačica, osobito su bile popularne na dvoru kasnog razdoblja Heian politički aktivist, osobito iz 1860-ih »roman u prvom licu«, književni oblik; pojavio se u kasnom razdoblju Meiji, cvjetao sve do razdoblja Showa Genroku vrsta azijske metvice; Perilia frutescens »naturalizam«, književni stil promican u kasnom razdoblju Meiji; kritičan prema gesaku niže plemstvo, naslov dodijeljen samurajima kad su im vladari u razdoblju Meiji oduzeli staleški status

Dodatak C: RJEČNIK JAPANSKIH IZRAZAshoen shoin shoji shokunin shoshidai shoya shunga shiiu so soja sonno joi sueki sugi suiboku suijaku suiko sumi-e sumo sushi taifu taihei tandai tanka tatami korporativno privredno dobro; vlastelinsko imanje, osobito u razdoblju Heian stil gradnje iz razdoblja Muromachi; održao se do danas »pomična vrata«, napravljena od providnog papira, s laganim drvenim okvirom »trgovac«, pojavljuje se kao posebna društvena kategorija u kasnom srednjem vijeku sudac u Kvotu; stariji dužnosnik u razdoblju Tokugavva u Kvotu poglavar sela; jedan od nekoliko naziva za nj, u razdoblju Edo »proljetne slike«, erotska umjetnost, osobito u razdoblju Edo jesenska kiša; osobito tajfunska kiša selo sa samoupravom u srednjemu vijeku pokrajinski šintoistički administrativni ured u razdoblju ritsurvo »štuj cara, istjeraj barbara«, politički ideal i krilatica iz 1860-ih »posuđe sue«, pečena kamenina oblikovana na kolu, preuzeta s azijskog kontinenta u 5. stoljeću kriptomerijai Cryptomeria japonica crtanje tušem; preuzeto s azijskog kontinenta, osobito u razdoblju Muromachi; još se naziva i sumi-e vidi honji suijaku posudba rižina sjemena; način na koji je nadzornik osiguravao sjeme u vrijeme sjetve riže, od 5. stoljeća dalje vidi suiboku japansko hrvanje teške kategorije razna jela na temelju ukiseljene riže sa začinima »tajfun«, ciklonska oluja na zapadnom dijelu Tihog oceana; poput uragana »veliki mir«, pohvalni izraz za razdoblje Edo predstavnik bakufua u razdoblju Kamakura u Kvotu »kratka pjesma«, moderan izraz za pjesmu waka od 31 sloga madrac od šaša; integralni dio arhitekture shoin; pojavio se u razdoblju Muromachi; vidi: igusa tenjinsama duh Sugaware no Michizanea; božanstva svetišta Ritano i drugih tenjinskih svetišta; od kasnijeg razdoblja Heian dalje tenka »carstvo«, politički koncept omiljen od kraja 16. stoljeća dalje tenka fubu »vladanje carskom silom«, izraz koji se pripisuje Odi Nobunagi

tenko rehabilitacija ili preodgoj; policijska strategija iz 1930-ih tenno japanski car; naslov koji se rabi od oko godine 700. tofu kolač od usirene soje tokonoma ukrasni alkoven; element arhitekture shoin tokusei »čin kreposne vladavine«, dekret o oslobađanju ili otkazu duga, napose od kasnijeg razdoblja Kamakura tonseisha pustinjak; osobito u kasnom razdoblju Heian i u srednjemu vijeku tonya trgovačka kuća iz srednjega vijeka; cvjetala u razdoblju Edo tozama »vanjski gospodar«, od srednjega vijeka: čelnik bushija koji ne pripada skupim domaćih vazala; u razdoblju Edo: loze daimvoa koje do godine 1600. nisu prisegle Tokugawi tsuchi ikki »mjesna solidarnost«, lokalne seoske organizacije i njihovi protesti u razdoblju Muromachi tsuke shoin alkoven za pisanje; element arhitekture shoin uchi harai »pucaj i odbij«, taktika za otjeravanje stranih plovila, osobito početkom 19. stoljeća uchi kowashi »demoliranje kuća«, oblik urbanog protesta u kasnijem razdoblju Edo uji skupina jedne loze, napose one koje su favorizirali vladari od 5. stoljeća dalje ujigami božanstvo skupine jedne loze uji no kami poglavar skupine loze ukiyo »plutajući svijet«, ugodan, ali iščezavajući život, osobito u književnosti i umjetnosti iz razdoblja Edo ukiyo-e »umjetnost plutajućega svijeta«, osobito u razdoblju Edo ukiyo zoshi »priče plutajućega svijeta«, svjetovna propovjedačka književnost, osobito sredinom razdoblja Edo ume šljiva; Prunus mume uta-e pjesnička umjetnost; omiljena umjetnička vrsta u razdoblju Heian; vidi: byobu-uta Dodatak C: RJEČNIK JAPANSKIH IZRAZAwabicha wabun waka wakan renku wako watakushi shosetsu wayo setchu yaku yakuza yamabushi yamase yen yoga yoki yoma yonaoshi yugei yugen zadankai zaibatsu

»siromašni čaj«, način ceremonijalnog pijenja čaja kakav je prakticirala urbana elita u razdoblju sengoku »japanski stil pisanja«, vrsta slogovnog pisma kana, omiljena kod spisateljica na dvoru u razdoblju Heian »japanska pjesma«, različita od pjesme u kineskom stilu, osobito u razdoblju ritsuryo, ali i kasnije; vidi: tanka kombinirano pjesništvo u kojemu se izmjenjuju kineske i japanske kitice; osobito u razdoblju Kamakura »japanski gusari«, gusarski trgovci na istočnazijskim obalama, osobito u razdobljima Kamakura i Muromachi vidi shishosetsu »spoj Istoka i Zapada«, kulturološki ideal promican u imperijalnom Japanu prava i dužnosti uporabe u vezi sa zemljištem i ostalim objektima, osobito u razdoblju Edo; vidi: shiki zločinačke bande, osobito u 20. stoljeću planinski isposnici, uglavnom u tradiciji Shugendo zahlađenje od ljetnog polarnog zraka nad Tohokuom moderni novac uveden u razdoblju Meiji »zapadno slikarstvo«, umjetnička kategorija od kasnog razdoblja Meiji dalje hito »dobri ljudi«, naziv koji je sebi dala elita u razdoblju Heian »soba zapadnog tipa«, osobito u kućama 20. stoljeća »obnova svijeta«, izraz koji podrazumijeva radikalne društvene promjene, osobito u kasnom razdoblju Edo savršenstvo gospode; kulturni ideal znalaca iz Kyota u 17. stoljeću »elegantna ljepota« u drami no; estetsko načelo proizašlo iz starijega pjesničkog ideala uzvišene tajnovitosti za odobrene trgovačke skupine, osobito u kasnijem razdoblju Heian i u srednjemu vijeku »okrugli stol«, oblik razmjene mišljenja među intelektualcima, osobito u 20. stoljeću obiteljski trust; oblik velikog poduzeća; pojavio se u kasnom razdoblju Meiji i cvjetao dvadesetih i tridesetih godina 20. stoljeća zaigo gunjinkai zenei bijutsu zuihitsu udruženje vojnih pričuvnika; cvjetalo u imperijalnom Japanu »avangardna umjetnost«, umjetnička kategorija od 1930-ih dalje »zbirke raznorodnih članaka«, književna kategorija, osobito u kasnijem razdoblju Heian Dodatak D DODATNA LITERATURA Napomena: Druga vrijedna djela koja zaslužuju pozornost navedena su u bilješkama ove knjige. Priručnici Osnovne bibliografije; Znanstveni časopisi; Priručnici; Opća djela OSNOVNE BIBLIOGRAFIJE Postoji bezbroj bibliografija o Japanu, ali su većinom selektivne, specijalizirane i zastarjele. Najkorisnija i najsuvremenija opća bibliografija o japanskoj povijesti koja danas postoji jest

ona koju je napisao John W. Dower u suradnji s T. S. Georgeom, pod naslovom Japanese History and Culturejrom Ancient to Modem Times: Seven Basic Bibliographies (Povijest i kultura Japana od početka do danas: sedam osnovnih bibliografija), drugo izdanje (Markus Wiener Publishing, New York, 1995.). Ona će vas uputiti na specijaliziranje bibliografije, na referentnu i na sekundarnu literaturu. Godišnjak pod naslovom Bibliography ofAsian Studies (BAS), (izd: Association for Asian Studies, Ann Arbor), koliko god je glomazan, marljivu istražitelju pruža mogućnost iscrpne potrage, na engleskom jeziku (i na još nekoliko europskih jezika), za materijalom o svim vidovima japanske povijesti (i povijesti drugih azijskih naroda). BAS je dostupan i elektronički pa ga se u tom obliku može vrlo pogodno rabiti i na Internetu. Na japanskom jeziku postoje, naravno, mnogo bogatiji materijali nego na engleskom pa je istraživanje toga materijala razmjerno teže. Stoga je objavljen velik broj odabranih bibliografija, ali su po izboru idiosinkratske, brzo zastarijevaju pa postoji mogućnost da ne sadrže mnoge podatke koji bi mogli biti korisni. No, postoje dva dobro razrađena izvora koja čitatelja navode na druge bibliografije i referentna izdanja i ujedno omogućuju iscrpan istraživački rad na specifičnim temama. Jedan od njih jest časopis Shigaku zasshi (izd: Tokyo Daigaku Bungakubu, Tokio), koji uređuje Shigakkai. Izlazi mjesečno i, osim intelektualnih eseja, sadrži dobro razrađeni popis aktualnih informacija o svim područjima povijesti (Japana i drugih zemalja). A u svibnju redovno izlazi debelo izdanje s kritikama članaka objavljenih tijekom prethodne godine, a pišu ih stručnjaci za područja koja su predmet kritika. Drugi je izvor izdanje u više svezaka pod naslovom Nihon keizaishi dai (1-7) bunken (urednici: Eijiro Honjo i njegovi nasljednici; izd: Nihon Keizaishi Kenkyujo, Osaka Keizai Daigaku, Kvoto, 1933. — 1977.). Ti svesci, vrlo pristupačnim i dobro organiziranim redoslijedom, donose popis materijala i sekundarne literature objavljenih u razdoblju od izdanja prethodnoga sveska. S pomoću tih svezaka istražitelj može pronaći djela objavljena prije 1970., a u časopisu Shigaku zasshi ona novija. ZNANSTVENI ČASOPISI Postoje, na svu sreću, dobri znanstveni časopisi koji se bave japanskom povijesti. Broj je tih časopisa na japanskom jeziku, naravno, golem, kao što se može vidjeti pomnjivim pregledom bibliografskih navoda u časopisu Shigaku zasshi. Najkorisniji časopis na engleskom jeziku jest Monumenta Nipponica, koji opširno obrađuje tu tematiku, iako najviše pozornosti posvećuje kulturnoj povijesti. Eseji su mu, u pravilu, rezultat temeljita istraživačkog rada, sažeti su, dobro napisani i imaju trajnu vrijednost. A i pregledi knjiga s toga područja na engleskom jeziku bili su u istoj ediciji do potkraj 20. stoljeća izuzetno temeljiti, sažeti i precizni. Časopis The Journal ofjapanese Studies (JJS) posvećuje nekoliko stranica povijesnim temama, tj. raspravama koje su po sadržaju najčešće političko-ekonomske i obično su duže od onih u časopisu Monumenta Nipponica. Časopis The HarvardJournal ojAsiatic Studies (HJAS), kao i JJS, uglavnom objavljuje duže rasprave, ali s većim naglaskom na kulturnu povijest. Samo je jedan dio prostora posvećen Japanu. Časopis Acta Asiatica donosi prijevode djela japanskih autora. Kao i HJAS, ne bavi se samo Japanom, ali često objavljuje priloge o japanskoj povijesti. Časopis Japanese Journal oj Religious Studies osobito je vrijedan izvor eseja o temama s područja religijske povijesti, a Transactions oftheAsiatic Society of Japan uglavnom nudi kratke članke o raznim temama. Časopisi Bulletin of Concerned Asian Scholars, Journal ofAsian Studies, Journal ofAsian History, Modem Asian

Studies, Japan Quarterly, American Historical Revieiv i mnogi drugi stručni časopisi za arheologiju, povijest umjetnosti, religijske studije, ekonomiju, antropologiju i druga područja povremeno objavljuju priloge, kadšto vrlo kvalitetne, o raznim aspektima japanske povijesti. Vidi već spomenutu bibliografiju Dowera i Georgea, s opsežnim popisom na stranicama 427. do 430. PRIRUČNICI Najvrjednije pojedinačno referentno djelo o povijesti Japana, na engleskom jeziku, jest Kodansha Encyclopedia of Japan, u devet svezaka (izd. Kodansha, Tokio, 1983.). Dodatak D: DODATNA LITERATURAZbog promjenjivih intelektualnih prioriteta i perspektiva nije ni izdaleka dostatna, napose glede prikaza širih tema a, osim toga, temelji se na novijoj povijesti. Ipak čini okosnicu pouzdanih podataka o neizmjernom broju povijesnih tema. Naslovi drugih, specijaliziranijih priručnika mogu se naći u knjizi Dowera i Georgea Japanese History and Culture, na stranicama 417. do 424. Popis referentnih djela na japanskom jeziku bio bi beskonačan, ali je vrijedno navesti dvije velike enciklopedije, i to: prekrasnu Nihon rekishi daijiten u 22 sveska (izd: Kawade Shobo Shinsha, Tokio, 1961.) i noviju Nihonshi daijiten u sedam svezaka (izd: Heibonsha, Tokio, 1992. do 1994.). Glede biografskih podataka, djeloJinbutsu refarensu jiten u pet svezaka (sakupio: Nichigai Asoshietsu; izd: Kinokuniva, Tokio, 1983.) sadrži najpozdanije datume rođenja i smrti važnih osoba, kao i naputke za potpunije podatke u velikim biografskim enciklopedijama. Glede datuma smrti važnih osoba od 1995. dalje, pogledaj godišnja izdanja Asahi nenkan (izd: Asahi shinbunsha, Tokio). OPĆA DJELA Jedna od velikih zbirki tekstova što pokriva mnoge vidove japanske povijesti od samih početaka do oko 1960. jest knjiga Cambridge Histotj of Japan, u šest svezaka (izd. CUP, Cambridge, 1988. i dalje). Gledana cjelovito, ona odražava prevladavajuća intelektualna gledišta iz šezdesetih i sedamdesetih godina XX. stoljeća pa je stoga zastarjela brže nego Kodansha Encjclopedia. Ipak je i dalje, u prvome redu kad je riječ o izabranim dijelovima političke i ekonomske povijesti, bogat izvor informacija i znanstvenih interpretacija. Knjiga Georgea B. Sansoma History of Japan, u tri sveska (izd. SUP, Stanford, 1958. do 1963.) malo je zastarjelija ali je za mnoga područjajoš uvijek korisna, a sadrži od samih početaka pa do sredine 19. stoljeća. Kao prekrasno vizualno putovanje kroz japansku povijest vidi bogato ilustriranu knjigu Bradlevja Smitha. Japan, A Histotj in Art (izd. Doubledav, Garden City, drž. NY, 1964.). Dvije korisne zbirke povijesnih izvora u prijevodu su cijenjeni Sources oftheJapanese Tradition što su ih prikupili Rvusaku Tsunoda i drugi (izd. CUP, New York, 1958.) i nedavno dopunjeno izdanje djela Sources ofjapanese History autora Davida J. Lua pod novim naslovom Japan: A Documentary History, u dva sveska (izd. M. E. Sharpe, Inc., Armonk, drž. NY, 1996.). Postoji bezbroj kraćih udžbenika o japanskoj povijesti, a većina ih je navedena u knjizi Dowera i George&Japanese History and Culture, na više mjesta. Daljnja literatura za Prvi dio Geografija; Kultura skupljača GEOGRAFIJA Geografija je kao znanstvena disciplina u posljednje vrijeme prilično zanemarena jer je uglavnom rasijana u srodnim disciplinama poput geologije, antropologije i eko-

nomije. Možda je stoga vrlo zastarjela knjigaJapan, A Geographj (izd: The Universitv of Wisconsin Press, Madison, 1965.), autora Glenna T. Trevvartha, još uvijek najbolja opća geografija Japana. Knjiga Geography of Japan (uređuje: The Association of Japanese Geographers; izd: Teikoku-shoin Co., Ltd., Tokio, 1980.) novija je zbirka stručnih rasprava. I u raznim časopisima i zbirkama eseja ima vrijednih radova o različitim temama iz geografije i paleogeografije. Kad je riječ o geologiji, dobar sažetak čini knjiga/!« Outline ofthe Geology of Japan, treće izdanje (urednik: Takashi Yoshida; izd: Geological Survev of Japan, Kavvasaki, 1976.). Vrlo iscrpna stručna studija, koja odražava novije geološke spoznaje, jest knjiga Geology of Japan (uredili: Toshio Kimura i drugi; izd. UTP, Tokio, 1991.). Postoji obilje izvrsnih atlasa i zemljovida na japanskom jeziku, a pogodan atlas na engleskom jeziku jest Teikoku's Complete Atlas of Japan (izd. Teikoku-shoin Co., Ltd., Tokio, 1977.). KULTURA SKUPLJAČA Postoji bogata arheološka literatura o Japanu. A neprestano se pojavljuju nove spoznaje i tumačenja zahvaljujući intenzivnoj aktivnosti na očuvanju arheološkoga blaga koja je tekla usporedo s frenetičnom graditeljskom djelatnošću posljednjih nekoliko desetljeća. No, jedna je od posljedica opsežnih arheoloških aktivnosti da sekundarna djela brzo zastarijevaju. Ipak postoji jedna rasprava, izuzetno jezgrovita, promišljena i čitka, autorice Fumiko Ikawa-Smith, pod naslovom »Current Issues in Japanese Archaeologv« (objavljen u časopisu American Scientist broj 68/2, 1980., str. 134. — 154.), koji je vrijedna polazišna točka. Najnovije opće djelo na tu temu jest knjiga Keijija Imamure Prehistoric Japan, New Perspectives on Insular East Asia (izd. UHP, Honolulu, 1996.). Knjiga Windows on the Japanese Past: Studies in Archaeology and Prehistorj izvrsna je zbirka od dvadeset i sedam rasprava, koju je uredio Richard J. Pearson (izd. Center for Japanese Studies, Universitv of Michigan, Ann Arbor, 1986.). Vidi i Pearsonovu knjigu Ancient Japan (izd. George Braziller, NewYork, 1992.). Novija knjiga Gine L. Barnes pod naslovom China, Korea and Japan: The Rise ofCivilization in EastAsia koristan je širi prikaz arheologije istočne Azije (izd. Thames & Hudson, London, 1993.). Dodatna literatura za Drugi dio Prva stoljeća japanske povijesti; Razdoblje Ritsuryo PRVA STOLJEĆA JAPANSKE POVIJESTI Razdoblje raspršenog poljodjelstva uglavnom je poznato iz arheoloških izvora. Uz one dijelove o tom razdoblju u djelima koja smo već naveli, osobito je vrijedan rad Marka Hudsona i Gine Barnes pod naslovom »Yoshinogari: AYayoi Settlement in Dodatak D: DODATNA LITERATURANorthern Kvushu«, objavljen u časopisu Monumenta Nipponica, broj 46/2 (ljeto 1991.), str. 211. do 235. Autor William Wayne Farris, u najnovijem djelu pod naslovom Sacred Texts and Buried Treasures: Issues in the Historical Archaeology of Ancient Japan (izd. UHP, Honolulu, 1998.), razmatra historiografiju i suvremeno poimanje četiriju teških pitanja, i to: identitet Yamataija, drevne korejsko-japanske odnose, razmjere i obilježja ranih prijestolnica Yamata i važnost dokumenata izrađenih na drvenim plohama zvanim mokkan. Vidi i relevantne rasprave u prvom svesku djela Cambridge History of Japan. Kad je riječ o pisanim izvorima, neki dijelovi kineskih kronika mogu se naći u knjizi Japan in the Chinese Dynastic Histories (prevoditelj Rvusaku Tsunoda; urednik: L. Carrington

Goodrich; izd. P. D. and Ione Perkins, South Pasadena, 1951.). Knjiga Nihon shoki, u prijevodu W. G. Astona, pod naslovom Nihongi: Chronides of Japan from the Earliest Time to A. D. 697, u ponovnom izdanju Charlesa E. Tuttlea iz 1972., vrlo korisna za razumijevanje procesa stvaranja političke elite i odnosa sa stranim zemljama u razdoblju od oko 500. do 697. godine. Podaci o raznim aspektima japanskoga društva u razdoblju od oko 600. do 700. godine mogu se naći u geografskim leksikonima (fudoki) koje je nedavno prevela Michiko Y. Aoki, pod naslovom Records oflVind and Earth (izd. AAS, Ann Arbor, 1997.). Noviju znanstvenu studiju političke povijesti Japana od oko 250. do 750. godine, s opsežnim popisom ranijih djela o toj temi, napisala je Joan R. Piggott, pod naslovom The Emergence of Japanese Kingship (izd. SUP, Stanford, 1997.). RAZDOBLJE RITSURY0 Kao što se može vidjeti pomnjivim pregledom djela Japanese Historj and Culture Dowera i Georgea, za ovo razdoblje postoji mnoštvo pisanih izvora i sekundarne literature. I novo izdanje drugoga sveska djela Cambridge History of Japan obrađuje to razdoblje, osobito njegovu političku i institucionalnu povijest, i upućuje na starija djela o toj temi. Povijest nastanka poljodjelstva i šira povijest demografskog i društvenog procesa vrlo su slabo obrađene, zacijelo zato što o tim pojavama postoji vrlo malo podataka. Knjiga Williama Waynea Farrisa Population, Disease, and Land in Early Japan, 645 — 900 (izd. HUP, Cambridge, MA, 1985.), pionirsko je istraživanje isprepletanja tih varijabli tijekom 8. stoljeća. A doktorski rad Marka Morrisa iz 1980., pod naslovom »Peasant Economv in Early Japan, 650 — 950«, koji, nažalost, nije objavljen (nalazi se na mikrofilmovima Sveučilišta Ann Arbor), pokušaj je proučavanja jednoga duljeg razdoblja poljodjelstva kao temelja klasične ekonomije. Thomas Kierstead, u knjizi The Geographj ofPower in Medieval Japan (izd: PUP, Princeton, 1992.), rasvjetljava djelovanje državne riznice kasnog razdoblja Heian i njegova veleposjedništva. U pogledu viših političkih razina, knjiga Johna W. Halla Government and Local Poiver in Japan, 500— 1700 (izd: PUP, Princeton, 1966.) zastarjela je, ali još uvijek korisna opća studija političkih institucija, koja obrađuje povijesne promjene kao unutarnji, evolucijski proces. Knjiga Wi 11 iama Waynea Farrisa Heavenlj IVarriors, thePo vijest Japa na Evolution ofjapan'sMilitary, 500 -—1300 (izd. HUP, Cambridge, MA, 1992.) istražuje veze između promjena na području ekonomije i organizacije i uporabe vojne moći. Središnja politika ranog razdoblja Heian obrađena je u knjizi Roberta Borgena Sugavvara no Michizane and the Early Heian Court (izd. HUP, Cambridge, MA, 1986.), a središnja politika kasnog razdoblja Heian u knjizi G. Camerona Hursta III. Insei, Abdicated Sovereigns in the Politics oj Late Heian Japan, 1086 — 1185 (izd. CUP, New York, 1976.). U nekoliko pak monografija i zbirka rasprava Jeffrevja P. Massa obrađuju se razni vidovi dijarhije, napose u svesku rasprava pod naslovom Court and Bakufu in Japan (izd. YUP, New Haven, 1982.). Znanstvenici su, s pravom, najviše pozornosti posvetili visokoj kulturi — umjetnosti, književnosti i religijskoj misli. Noviji pregled književnosti, neobično čitak, promišljen, razumljiv i dobro razrađen, može se naći u knjizi Donalda Keenea Seeds in the Heart: Japanese literature from Earliest Times to the Late Sixteenth Centuij (izd: Henry Holt, New York, 1993.). Keeneovo će djelo uputiti čitatelja na veliko bogatstvo ranijih djela na tu temu. Vrlo zastario, ali čitljiv i na neki način izvrstan opći uvod u dvorsku kulturu razdoblja Heian, u nedostatku suvremenijih djela, jest knjiga Ivana Morrisa World oj the Shining Prince (izd.

Knopf, New York, 1964.). Njegova interpretacija toga razdoblja u velikoj se mjeri temelji, ali ne uvijek kritički, na književnom remek-djelu Genji monogatari (Priča o kraljeviću Genjiju), što gaje napisala Murasaki Shikibu. Postoje dva prijevoda toga djela, jedan stariji Arthura Waleyja (reprint izdavačke kuće Random House, 1960.) ijedan noviji Edwarda Seidenstickera (izd. Knopf, New York, 1976.), kao i vrlo bogata sekundarna literatura o tome području. Osobito treba spomenuti knjigu Doris G. Bargen A IVoman's Weapon, Špirit Possession in the Tale oj Genji (izd: UHP, Honolulu, 1997.), s bibliografijom koja sadrži prijašnja djela o toj temi. Od preostalih mnogobrojnih dobrih prijevoda i znanstvenih djela o visokoj klasičnoj kulturi možda je najbolje ono Williama H. i Helen Craig McCullough pod naslovom A Tale oJFlowering Fortunes, u dva sveska (izd: SUP, Stanford, 1980.) — prijevod djela Eiga monogatari koje čitatelju daje izvanredan uvid u dvorski život toga vremena. Treba spomenuti i dodatke i zemljovide u toj knjizi, koji pružaju bogat doživljaj konteksta. Iz područja klasične religije novo izdanje opće povijesti, s dobrom bibliografijom, jest djelo Josepha M. Kitagawe Religion in Japanese History (izd. CUP, New York, 1990.). Djelo što gaje napisao Ichiro Hori, Folk Religion in Japan, Continuities and Change (izd. UCP, Chicago, 1968.), istražuje, ne baš kronološkim redom, ulogu religije u društvu. Vrlo velik doprinos razumijevanju te teme daje cijeli niz sjajnih monografija, navedenih u knjizi Dowera i Georgez Japanese Historj and Culture, str. 72. do 84. Tako je knjiga Kukai, Major Works (izd: CUP, NewYork, 1972.), vrijedno djelo uglednog teologa Yoshita S. Hakede. A knjiga Alana G. Graparda The Protocol oj the Gods, A Study oj the Kasuga Cult in Japanese Historj (izd. UCP, Berkelev, 1992.) najpotpuniji je noviji pokušaj shvaćanja uloge klasične religije kao institucionalnog elementa u društvu razdoblja Heian. Znatnu su pozornost privukle i klasična umjetnost i arhitektura. Temeljno polazište za tu tematiku čine dijelovi starije velebne knjige Roberta Treata Painea i Alexandera Sopera Art and Architecture oj Japan, revidirano izdanje (izd. Penguin Dodatak D: DODATNA LITERATURABooks, London, 1981.), a knjiga Penelope Mason History oj Japanese Art (izd: Harry N. Abrams, New York, 1993.), dobro je ilustriran moderniji prikaz toga područja. Ima i nekoliko monografskih studija, manjih i većih, koje rasvjetljuju — ili revidiraju interpretacije — posebnih dijelova toga područja. Pozornost zavrjeđuju dvije novije knjige: Elizabeth ten Grotenhuis: Japanese Mandalas, Representations ojSacred Geogra-phy (izd: UHP, Honolulu, 1999.) — promišljeno, bogato ilustrirano djelo s vrlo korisnom bibliografijom — i knjiga Mimi Hali Yiengpruksawan: Hiraizumi, Buddhist Art and Regional Politics in Twelfth-CenturyJapan (izd: HUP, Cambridge, MA, 1998.), u kojoj se umjetnost i arhitektura istražuju u sklopu društveno-političke kulture toga vremena. Obrađeni su i glazba i ples, iako u mnogo manjem opsegu nego umjetnost. Kad je riječ o glazbi, uvodni opis te grane umjetnosti daje knjiga autora Shigeoa Kishibea The Traditional Music oj Japan (izd. The Japan Foundation, Tokio, 1966.). Prekrasnu studiju glazbene lirike i njezina kulturnog sadržaja i konteksta u kasnom razdoblju Heian pruža djelo Songs, to Make the Dust Dance: The Rvojin hisho ojTwelfth-Century Japan, koju je napisao Yung-Hee Kim (izd. UCP, Berkelev, 1994.), s bibliografijom o ranijim djelima s toga područja. Dodatna literatura za Treći dio Srednji vijek; Rano moderno doba; Rano razdoblje Meiji Budući da povjesničare uglavnom zanima politika elite, oni općenito dijele stoljeća intenzivnog poljodjelstva (od 1250. do 1890.) prema političkoj kronologiji. Većina se studija

odnosi na dijelove označene kao »srednji vijek« (ehusei: Kamaku-ra/Muromachi), »rano moderno doba« (kinsei: Azuchi-Momoyama/Edo) i »rano razdoblje Meiji« pa taj redoslijed i ovdje primjenjujemo. SREDNJI VIJEK Politika društvene elite, kao i odnosi s drugim zemljama, obrađeni su u tančine. Dobar prikaz može se naći u Sansomovu djelu History oj Japan, uglavnom u drugom svesku. Politički sustav i proces potanko su obrađeni u već spomenutom Hallovu djelu Government and Local Politics, u još nekoliko većih monografija koje Dower i George navode u svojoj knjizi Japanese History and Culture, na stranicama 37. do 44., i u novijoj knjizi Andrewa Edmunda Goblea Kenmu: Go-Daigo's Revolution (izd: HUP, Cambridge, MA, 1996.). Vidi i rasprave o tome području u knjizi Cambridge History, svezak 3., te knjigu The Origins ojJapan's Medieval World: Courtiers, Clerics, IVarriors, and Peasants in the Fourteenth Centutj (urednik: Jeffrev P. Mass; izd. SUP, Stanford, 1997.), kao i knjigu Japan in the Muromachi Age (urednici: John W. Hali i Takeshi Tovoda; izd: UCP, Berkelev, 1977.). Opsežni prikaz života i politike u Kvotu tijekom stoljeća nakon Oninskog rata može se naći u knjizi autorice Mary Elizabeth Berry The Culturc oj Civil War in Kyoto (izd: UCP, Berkeley, 1994.). Srednjovjekovnom je gospodarstvu posvećeno mnogo manje pozornosti, ali ipak nešto više nego gospodarstvu u razdoblju Heian. Tek se počinju pojavljivati, na engleskom jeziku, povijesna izdanja sa širim prikazima demografskih kretanja, o promjenama na području poljoprivredne tehnologije i o trgovačko-političkom razvoju, kao, primjerice, u radovima Keijija Nagahare i Kozoa Yamamure u trećem svesku djela Cambridge History, na stranicama 301. do 395. Jedna od najboljih studija jest neobjavljena disertacija Kristine Kade Troost, pod naslovom »Common Proper-ty and Communitv Formation: Self-Governing Villages in Late Medieval Japan (Sveučilište Harvard, 1990.). Sadržaj te knjige može se nazreti u raspravi autorice objavljenoj u već spomenutoj knjizi The Origins ojjapan's Medieval IVorld, str. 91. — 109. (urednik: Mass). Pomnjiva studija ekonomskih promjena jest djelo Community and Culturc in Late Medieval Japan, The Corporate Villages oj Tokuchin-ho (autorice Hotimi Tonomure; izd. SUP, Stanford, 1992.). Srednjovjekovno ribarstvo još nije obrađeno, a šumarstvu je posvećen samo sažeti prikaz u drugom poglavlju knjige Conrada Totmana The Green Archipelago, Forestry in Pre-Industrial Japan (izd. UCP, Berkelev, 1989.). Tonomura je i prva istražiteljica položaja žena u srednjovjekovnome Japanu, o kojima ima vrlo malo podataka, i to uglavnom o pripadnicama povlaštene manjine. Vidi njezin rad pod naslovom »Re-visioning Women in the Post-Kamakura Age« u knjizi The Origin ojjapan's Medieval IVorld (urednik: Mass), str. 138. do 169., s napomenama i bibliografijom koje sadrže ostala djela s tog područja. Vidi i prilog Barbare Ruch »The Other Side of Culture in Medieval Japan« u The Cambridge Histoij, svezak 3., str. 500. do 543. Kulturna povijest srednjovjekovne elite bogato je obrađena i postoje brojna dobra djela o raznim područjima književnosti, umjetnosti, kazališta i religije. Kao što zorno pokazuje popis literature u knjizi Japanese History and Culture Dowera i Georgea, drama No, kao i ranija Priča o kraljeviću Genjiju (Tale oJGenji), vrlo su dobro obrađene, kao i ceremonija čaja, stambena arhitektura i vrtovi. Najveći dio povijesti religije, osobito budizma, obrađen je u knjizi Williama M. Bodiforda Soto Zen in Medieval Japan (izd. UHP, Honolulu, 1993.), koji upućuje na bibliografiju

prijašnjih studija, uključujući i djelo Jamesa C. Dobbinsajodo Shinshu, Shin Buddhism in Medieval Japan (izd. Indiana Universitv Press, Bloomington, 1989.). Knjiga Marka Teeuwena Watarai Shinto, An Intellectual Historv of the Outer Shrine in Ise (izd. Research School CNWS, Leiden, 1996.) o srednjovjekovnom šintoizmu kritički je prikaz tadašnje retorike s bibliografijom prije objavljenih djela o tom području. Prozna književnost i pjesništvo toga razdoblja u posljednje su vrijeme potpunije proučavani, što potvrđuju i ova novija izdanja: Tales oJTears and Laughter, Short Fiction oJMedievalJapan (prevela: Virginia Skord; izd. UHP, Honolulu, 1991.) i Conversations with Shotetsu (preveo: Robert H. Brower; izd. Center for Japanese Studies, The Universitv of Michigan, Ann Arbor, 1992.). Opširniji prikaz japanske književnosti donosi već spomenuto djelo D. Keenea Seeds in the Heart, a analitičku razradu može Dodatak D: DODATNA LITERATURAi se naći u djelu autorice Michele Marra Representations ojPower: The Literatj Politics oj Medieval Japan (izd. UHP, Honolulu, 1993.). Radi uvida u šire društvene implikacije kulturnog stvaralaštva vidi već spomenuti rad Barbare Ruch u djelu Cambridge Histoij, svezak treći, kao i njezin rad »Medieval Jongleurs and the Making of a National Literature« u knjizi Japan in the Muromachi Age (autori: Hali i Tovoda), str. 279. do 312. RANO MODERNO DOBA Postoje mnogo brojniji sačuvani podaci o ranom modernom dobu nego o Srednjemu vijeku, a taje razlika vidljiva i po količini sekundarne literature o tim razdobljima, što zorno pokazuje i popis literature u knjizi Dowera i Georgea/apđnese History and Culture, str. 43. do 48. i 100. do 138. Četvrti i peti svezak djela Cambridge History sadrže opsežnije rasprave o mnogim temama. Noviji pregled toga povijesnog razdoblja nalazi se u knjizi Conrada Totmana Early Modem Japan (izd. UCP, Berkelev, 1993.), u kojoj se navode specijalistički radovi i bibliografski podaci u bilješkama i u bibliografskom prilogu na str. 567 — 577. Nekoliko tih studija navedeno je i u bilješkama ove knjige. Ovdje ćemo spomenuti samo ključna djela koja su se pojavila od objavljivanja knjige Early Modern Japan. Težište istraživanja povijesnih djela u cjelini se prebacilo s političkih na društvene teme. Djela pak koja obrađuju politiku danas se ne usredotočuju na »središnju političku moć«, bakuju, nego se u obradi te tematike primjenjuje »periferni« pristup, politički se odnosi ispituju »odozdo prema gore«. Tako Philip Brown u knjizi Central Authority and Local Autonomy in the Formation oJEarly Modern Japan, The Case oJKaga Domain (izd. SUP, Stanford, 1993.) ističe razinu autonomije što su je imali čelnici u domeni Kaga. Herman Ooms, u knjizi Tokugawa Village Practice: Class, Status, Powcr, Law (izd. UCP, Berkelev, 1996.), proučava odnose između vladara i podčinjenih, između nadređenih i podređenih, iz točke gledišta podčinjenih ili podređenih. A dva nova djela, Mercantilism in a Japanese Domain, the Merchant Origins of Economic Nationalism in i8th-Century Tosa, autora Lukea S. Robertsa (izd. CUP, Cambridge, 1998.) i Land and Lordship in Early Modern Japan, autora Marka Ravine (izd. SUP, Stanford, 1999.), obrađuju političko-ekonomske odnose u domenama daimvoa. Pitanja društvenih tenzija i sukoba koja ispituje Ooms obrađena su i u dvjema opsežnim analizama Jamesa W. Whitea: The Demography oj Sociopolitical Conflict in Japan, 1121 — 1846 (izd. Institute of East Asian Studies, Universitv of Califomia, Berkelev, 1992.) i Ikki:

Social Conflict and Political Protest in Early Modern Japan (izd. Cornell Universitv Press, Ithaca, 1995.). Oomsovo djelo daje nam i novi uvid u način života na selu u širem smislu, a knjiga Fishing Villages in Tokugaiva Japan autora Arne Kallanda (izd. UHP, Honolulu, 1995.) pruža bogat prikaz ribarskih sela na sjevernom dijelu otoka Kvushua. Knjiga Davida L. Hovvella Capitalismjrom IVithin: Economy, Society, and the State in a Japanese Fishery (izd. UCP, Berkelev, 1994.), koja se također bavi ribarskim selom, obrađuje središnju ulogu ulova sleđa u odnosima između naroda Ainu i Japanaca od razdoblja Tokugawa do kraja razdoblja Meiji. Kad je riječ o drugim područjima primarne proizvodnje, još nije dobro obrađeno rudarstvo iz razdoblja Edo, ali Conrad Tot-man, u knjizi The Lumber Industij in Early Modem Japan (izd. UHP, Honolulu, 1995.) proučava šumarsku proizvodnju u okviru povijesti trgovine. Spomenuta Howellova knjiga jedno je od triju novijih djela koja obrađuju trgovinu i povezanost među regijama. Constantine Nomikos Vaporis, u knjizi Brea-king Barriers, Travci and the State in Early Modem Japan (izd. HUP, Cambridge, MA, 1994.), obrađuje sustav glavnih cesta u razdoblju Edo i razne uloge toga sustava u procesu promjena društva i gospodarstva. A Karen Wigen, u knjizi The Making oj a Japanese Periphery, 1750 — 1920 (izd. UCP, Berkelev, 1995.), rasvjetljuje ulogu geografskih obilježja u oblikovanju lokalnih učinaka ekonomskih promjena u planinskim predjelima srednjeg Japana u razdoblju Tokugawa i Meiji. Djelo autorice Wigen, kao i Kallandovo, daje širu ekološku perspektivu koja počinje privlačiti povjesničare ranoga modernog doba Japana. No, smanjilo se zanimanje za demografska pitanja koja su sedamdesetih i osamdesetih godina XX. stoljeća bila česta tema povjesničara. Ann Bowman Jannetta objavila je dvije rasprave 0 smrtnosti u uzastopnim izdanjima edicije Population Studies 45 (1991.), str. 417. do 436. i 46 (1992.), str. 427. do 443, a noviji rad »Infanticide in Early Modem Japan? Demographv, Culture, and Population Growth« autora Laurela L. Cornella (JAS 55/1, veljača 1996., str. 22. do 50.), osobito je vrijedan i zbog sadržaja i zbog bibliografije. »Središnja vlast« nije u potpunosti zanemarena, ali se povjesničari u novije vrijeme više bave društvenim pitanjima razdoblja Edo nego njegovom politikom. Razni aspekti gradova istraženi su u nekoliko priloga u knjizi Edo and Pariš, Urban Lije & the State in the Early Modem Era (urednici: James L. McClain i suradnici; izd: Cornell Universitv Press, Ithaca, 1994.). Knjiga Musui's Story, The Autobiographj oj a Tokugawa Samurai (autor: Kokichi Katsu; na engleski prevela: Teruko Craig; izd. Universitv of Arizona Press, Tuscon, 1991.), otkriva ne baš konfucijevski način života samuraja u 19. stoljeću, a knjiga Garrvja P. Leuppa Scrvants, Shophands, and Laborers in the Cities ojTokugaiva Japan (izd. PUP, Princeton, 1992.) obrađuje glavne aspekte života nižih gradskih slojeva. U knjizi Male Colors, the Construction oJHomo-sexuality in Tokugaiva Japan (izd. UCP, Berkelev, 1995.) Leupp istražuje tradiciju Eda u sferi biseksualnosti iz zabave, osobito njezin izraz u komercijalnoj literaturi i umjetnosti. Cecilia Segawa Seigle, u knjizi Yoshiwara, The Glittering IVorld oj the Japanese Courtesan (izd. UHP, Honolulu, 1993.), obrađuje heteroseksualan svijet poznate četvrti Edoa s lokalima za točenje alkohola, njezinu organizaciju, način rada 1 razvitak, njezin profinjeni kulturni izgled i ne tako profinjeni društveni karakter.

To djelo odražava još jedan dobrodošli trend u historiografiji o Japanu — pojavu djela o životu žena. Kikue Yamakawa, u knjizi Women oj the Mito Domain, Recollections oj Samurai Lije (na engleski prevela: Kate Wildman Nakai; izd. UTP, Tokio, 1992.), pruža bogat prikaz područja Mito i samurajskih žena oko 1860-ih godina. Nekolicina priloga u knjizi Recreating Japanese Women, 1600 — 1945 (urednik: Gail Lee Bernstein; izd. UCP, Berkelev, 1991.), bave se aspektima života žena u razdoblju Dodatak D: DODATNA LITERATURAEdo. Knjiga Everyday Things in Premodern Japan, the Hidden Legacy oJMaterial Culture autorice Sušan B. Hanlev (izd. UCP, Berkelev, 1997.) obrađuje život žena barem u jednakoj mjeri kao i život muškaraca. Intelektualno i kulturno stvaralaštvo, osobito ono iz 18. stoljeća, i dalje privlači pozornost. Knjiga Master Sorai's Responsals, An Annotated Translation oj Sorai sensei tomonsho (autor: Samuel Hideo Yamashita; izd: UHP, Honolulu, 1994.), upotpunjuje izdanja o spisateljstvu Ogyua Soraija, a Janine Anderson Sawada, u knjizi Conjucian Values and Popular Zen, Sekimon Shingaku in Eighteenth-CenturyJapan (izd: UHP, Honolulu, 1993.), upotpunjuje naše razumijevanje Shingakua na vrhuncu njegove slave, u drugoj polovici 18. stoljeća. Dva novija djela sadrže prijevode dvojice najvećih mislilaca ikonoklasta 18. stoljeća, a to su:Ando Shoeki: Social and Ecological Philosopher in Eighteenth-Centurv Japan, knjiga Toshinobua Yasunage (izd. Wea-therhill, New York, 1992.) i Japanese Loyalism Reconstrued, Yamagata Daini's Ryushi shinron oj 1759 autora Boba Tadashija Wakabayashija (izd. UHP, Honolulu, 1995.). Postoje i dvije novije književne studije koje ilustriraju trajnu vrijednost djela Priče o kraljeviću Genji i pojavu komercijalizirane popularne kulture u razdoblju Edo. James McMullen, u knjizi Genji gaiden: the Origins ojKumazawa Banzan's Commentary on the Tale oj Genji (izd. Ithaca Press, Exeter, 1992.), opisuje kako se Kumazawa, poznati samuraj i učenjak, upustio u ozbiljno proučavanje Genjija tijekom 1660-ih, koristeći se njime za prikazivanje pobožnih konfucijskih vrlina. Knjiga Andrewa Lawrencea Markusa The Willou> in Autumn: Ryutei Tanehiko, 1783 — 1842 (izd. HUP, Cambridge, MA, 1993.) biografsko je djelo o popularnom piscu samuraju, po imenu Takava Hikoshiro, koji je 1830-ih godina, koristeći se pseudonimom, stekao slavu i ponešto novca kao autor knjige Niše Murasaki Inaka Genji — zbog komercijalnih razloga napisana satira na spjev o Genjiju, objavljena u nastavcima. Na području povijesti umjetnosti, pozornost zaslužuje djelo Joan Stanley-Baker The Transmission oJChinese Idealist Painting to Japan, Notes on the Early Phase (1661 — 1799) (izd. Center for Japanese Studies, University of Michigan, Ann Arbor, 1992.). Ono nam otkriva stalni utjecaj kineskoga slikarstva na japansku umjetnost te tako i na tom području pokazuje domet povezanosti sa stranim kulturama kao trajnu pojavu u razdoblju Edo. Ta se šira tema odražava i u djelu Mariusa Jansena China in the Tokugaiva IVorld (izd: HUP, Cambridge, MA, 1992.). RANO RAZDOBLJE MEIJI Knjiga W. G. Beasleyja The Meiji Restoration (izd. SUP, Stanford, 1972.) opsezanje i još uvijek zadivljujući prikaz uspostave režima Meiji. U novije vrijeme objavljeno je nekoliko eseja u kojima se obrađuju razni aspekti ranog razdoblja Meiji: u knjizi Japan in Transition, jrom Tokugaiva to Meiji (urednici: Marius B. Jansen i Golbert Rozman; izd. PUP, Princeton, 1986.) i u petom svesku djela Cambridge Histor/. Kako su urednici djela Studies in the

Modernization oj Japan, koje se sastoji od šest svezaka (izd. PUP, Princeton, 1965. — 1971.) restauraciju smatrali početkom modernoga Japana, mnogi se članci te serije, napose oni što ih je uredio Donald H. Shivelv, u knjizi Tradition and Modernization in Japanese Culture (izd. PUP, Princeton, 1971.), bave prvim desetljećima vladavine Meiji. A u knjizi Dowera i Georgea Japanese Histoty and Culture, str. 135. — 150. i na još nekim mjestima, mogu se naći podaci 0 djelima koja obrađuju posebne aspekte toga razdoblja. Reformističko raspoloženje inteligencije s početka toga razdoblja, kao jedna od glavnih tema povjesničara engleskoga govornog područja, zorno je prikazano u knjizi Meiroku zasshi, Journal oj the Japanese Enlightenment (na engleski preveo: William Revnolds Braisted; izd: HUP, Cambridge, MA, 1976.). A reforma obrazovanja nadahnuta tim raspoloženjem obrađena je u knjizi Marka E. Lincicomea Principle, Praxis, and the Politics of Educational Reform in Meiji Japan (izd. UHP, Honolulu, 1995.), s bibliografijom koja čitatelja upućuje na mnoga prijašnja djela o toj temi. Postoje brojna djela o elitnoj politici i političarima. Simbolična uloga cara Meiji bogato je obrađena u djelu Takashija Fujitanija Splendid Monarchy, Power and Page-antry in Modem Japan (izd. UCP, Berkelev, 1996.). O stvaranju Ustava Meiji, od brojnih naslova spomenut ćemo dva: starije djelo Foundations of Constitutional Government in Modem Japan, 1868 — 1900, koje je napisao George Akita (izd. HUP, Cambridge, MA, 1967.), i novije The Establishment of the Japanese Constitutional System, koje je napisao Junji Banno, a preveo J. A. A. Stockwin (izd. Routledge, London, 1992.). O javnim nemirima vidi knjigu Rogera W. Bowena Rebellion and Democracy in Meiji Japan, A Study ofCommoners in the Popular Rights Movement (izd. UCP, Berkelev, 1980.). A o mirnijim i možda važnijim oblicima javnoga političkog djelovanja vidi knjigu Neila Watersnjapan's Local Pragmatists: The Transitionfrom Bakumatsu to Meiji in the Kaivasaki Region (izd: HUP, Cambridge, MA, 1983.). O neugodnim političkim zbivanjima iz sredine razdoblja Meiji od neprocjenjive je vrijednosti djelo Kennetha B. Pylea The Neu> Generation in Meiji Japan, Problems ofCultural Identity, 1885 — 1895 (izd. SUP, Stanford, 1969.). Odvajanje šintoizma i budizma obradili su James Edward Ketelaar u knjizi Of Heretics and Martyrs in Meiji Japan, Buddhism and Its Persecution (izd. PUP, Princeton, 1990.) i Helen Hardacre u knjizi Shinto and the State, 1868 — 1988 (izd. PUP, Princeton, 1989.). Na području gospodarstva, pionirsko djelo o industrijskom razvoju Japana u ranom razdoblju Meiji ostaje knjiga Thomasa C. Smitha Political Change andIndustrial Development in Japan: Government Enterprise, 1868 — 1880 (izd. SUP, Stanford, 1955.). No, novija djela o industrijalizaciji Japana, slijedeći pristup problemu u Studies objavljenima u Princentona a prisutan i u djelima što su ih napisali Fujitani 1 Hardacre, rano razdoblje Meiji smatraju uvodom u industrijalizaciju i taj proces obrađuju vrlo dobro sve do duboko u 20. stoljeće. I mnoga druga područja japanske povijesti iz ranog razdoblja Meiji prikazana su u djelima koja obrađuju ta područja i nakon 1890-ih godina. Primjerice, James L. Huffman, obrađujući tisak iz toga razdoblja, u knjizi Creating a Public, People and Press in Meiji Japan (izd: UHP, Honolulu, 1997.), obrađuje tu temu sve do 1912. Na sličan način djela o političkoj povijesti, kao i ona o društvenim promjenama u kulturnom stvaralaštvu, često prate taj obrazac, a u nastavku navodimo niz takvih djela. Dodatak D: DODATNA LITERATURADodatna literatura za Četvrti dio

Imperijalno doba, od 1890. do 1945.; Poduzetničko razdoblje Japana, od 1945. do 1990. Povjesničari su napisali mnogo veći broj djela o industrijskom razdoblju Japana nego o kudikamo dužim, prijašnjim povijesnim razdobljima te zemlje, da ne spominjemo bezbrojne primarne izvore, studije iz područja drugih znanosti i razna prolazna izdanja. Nedavno su objavljena dva djela: The Rise of Modem Japan autora W. G. Beaslevja (izd. St. Martin's Press, New York, 1990.) i Modem Japan Petera Duusa (izd. Houghton Mifflin, Co., Boston, 1998.). Dobar uvod u razna pitanja toga razdoblja jest knjiga Harrvja Wraya i Hilarv Conroy Japan Examined, Perspectives on Modem Japanese History (izd. UHP, Honolulu, 1983.). A priloge u već spomenutom djelu Studies in the Modernization of Japan i u šestom svesku djela Cambridge Historj naširoko obrađuju razne aspekte toga razdoblja. Ne postoji nijedna povijesna studija o širim ekološkim problemima odnosa između ljudi i okoliša, ali onečišćenju okoliša posvećena je određena, iako skromna, pozornost, kao i tehnologiji i njezinim posljedicama. S druge strane, objavljena literatura bogato obrađuje većinu uvriježenih područja istraživanja: politiku i ratove, političku strukturu, politički proces i ideje, trgovinu i gospodarstvo, društvene odnose i kretanja kao i kulturno stvaralaštvo i potrošnju. Mnoge monografije i zbirke eseja obrađuju razdoblja prije i nakon 1945., a autori često, i s pravom, nastoje rasvijetliti povezanost tih dvaju razdoblja, no Drugi svjetski rat i dalje nadvisuje sve prijelomne događaje iz toga razdoblja, pa djela donosimo tim redoslijedom. IMPERIJALNO RAZDOBLJE, OD 1890. DO 1945. Pokušaj Japana da kao imperijalna sila nadvisi europske imperijalne sile toliko je uspješno doveo u pitanje »zapadne« interese i amour propre da su japanski odnosi s drugim zemljama postali središnjom temom povjesničara engleskoga govornog područja. Knjiga Jamesa Williama Mor\ty']i Japan's Foreign Polio/, 1868 — 1941, A Research Guide (izd. CUP, NewYork, 1974.), iako donekle zastarjela, još je uvijek vrijedna polazišna točka za pristup toj temi. Povjesničari od tada neprestano proučavaju to područje, što obilato potvrđuju desetci naslova navedeni u knjizi Dowera i Gzorgta Japanese History and Culture, str. 205. do 214. i 249. do 345. Ovdje ćemo spomenuti samo pet novijih djela koja dodatno rasvjetljuju ulogu Japana kao graditelja kolonijalnog carstva, a to su: Japanese Imperialism, 1894 — 1945 W. G. Beasleva (izd. Clarendon Press, Oxford, 1987.), The Abacus and the Sword; The Japanese Penetration ofKorea, 1895— 1910 Petera Duusa (izd. UCP, Berkelev, 1995.), Nan'yo, The Rise and Fali of the Japanese in Micronesia, 1885 — 1945 Marka R. Peattiea (izd. UHP, Honolulu, 1988.), The Japanese Colonial Empire, 1895 — 1945, urednika Ramona H. Mversa i Marka R. Peattiea (izd. PUP, Princeton, 1984.) i The Japanese Imperial Empire in China, 1895 — 1937, urednika Petera Duusa, Ramona H. Mversa i Marka R. Peattiea (izd. PUP, Princeton 1989.). Postoje i brojna djela koja obrađuju politiku i rat u razdoblju od 1937. do 1945., a pozornost tim pitanjima ne jenjava, ni među povjesničarima ni medu polemičarima. Djela o Ratu na Pacifiku, napisana na engleskom govornom području, općenito obrađuju taj rat iz točke gledišta tih zemalja, ali knjiga što ju je napisao Saburo Ienaga, The Pacific War, 1931 — 1945, A Critical Perspective onjapan's Rok in World War II (izd. Pantheon; New York, 1978.) sažetaje i čitka studija o ulozi Japana u tome ratu. Thomas R. H. Havena, u knjizi Valley o/Darkness, Thejapanese People and World War Two (izd. W. W. Norton & Co., NewYork, 1978.), istražuje život ujapanu u vrijeme rata, dok drugi autori, kao što su Ben-Ami Shillonv,

u knjizi Politics and Culture in VVartime Japan (izd. Oxford Universitv Press, London, 1981.), Haruko Taya Cook i Theodore F. Cook, urednici, u knjizi Japan at War. An Oral History (izd. The New Press, New York, 1992.), i dok se u knjizi Sensč: The Japanese Remember the Pacific War, Letters to the editor of Asahi Shinbun, Frank B. Gibnev, urednik, (izd. M. E. Sharpe, Armonk, drž. NY, 1995.), rasvjetljuju razne pojave u samom Japanu i iskustva iz vremena rata. Velik broj djela napisan je i o unutarnjim političkim procesima u imperijalnom razdoblju. O instituciji carstva vidi knjigu Davida Ansona Titusa Palače and Politics in Prewar Japan (izd. CUP, New York, 1974.) i već spomenuto Fujitanijevo djelo Splendid Monarchy. Bitne aspekte stranačke politike obradili su ovi autori: Tetsuo Najita, u knjizi Hara Kei in the Politics of Compromise, 1905 — 1915 (izd. HUP, Cambridge, MA, 1967.), Peter Duus, u knjizi Party Rivalry and Political Change in Taishb Japan (izd. HUP, Cambridge, MA, 1968.) i Gordon Mark Berger, u knjizi Parties out ofPower in Japan, 1931 — 1941 (izd: PUP, Princeton, 1877.). Velika je pozornost posvećena i razdoblju autoritarne vladavine, a u novije vrijeme tu su temu zahvatili Richard H. Mitchell, u knjiziJanus-FacedJustice: Political Criminals in Imperial Japan (izd. UHP, Honolulu, 1992.) i Elise K. Tipton, u knjizi Thejapanese Police State: Tokko in Intenvar Japan (izd. UHP, Honolulu, 1991.). U nekoliko je djela obrađena politička »ljevica«, a među njima su i knjige Georgea O. Tottena The Social Dcmocratic Movement in Preivar Japan (izd. YUP, New Haven, 1966.) i Roberta A. Scalapina, Thejapanese Communist Movement, 1920 — 1966 (izd. UCP, Berkelev, 1967.). Na području političkih ideja, ideologija kasnog razdoblja Meiji izvrsno je prikazana u knjizi Carol Gluckjapan's Modem Myths, Ideology in the Late Meiji Period (izd. PUP, Princeton, 1985.). Dobra studija o velikom konstitucionalnom mislitelju jest knjiga Franka O. MilleraMinofce Tatsukichi, Interpreter oj' Constitutionalism in Japan (izd. UCP, Berkelev, 1965.). Razne radikalne ideje obradili su ovi autori: F. G. Notehel-fer, u knjizi Kotoku Shusui, Portrait of a Japanese Radical (izd. CUP, London, 1971.), Germaine Hoston, u knjizi Marxism and the Crisis of Development in Prewar Japan (PUP, Princeton, 1986.), George M. Wilson, u knjizi Radical Nationalist in Japan: Kita Ikki 1883 — 1937 (izd. HUP, Cambridge, MA, 1969.) i William Miles Fletcher III., u knjizi The Searchfor a New Order, Intellectuals and Fascism in Prewar Japan (izd. The Universitv of North Carolina Press, Chapel Hill, 1982.). Dodatak D: DODATNA LITERATURANapisano je i nekoliko knjiga o povijesti japanskoga sela. Način života na selu rasvjetljuju autori Takashi Nagatsuka, u knjizi The Soil, A Portrait ofRural Life in Meiji Japan (na engleski prevela: Ann Waswo; izd. Routledge, London, 1989.) i John F. Embree, u učenoj monografiji Suye Mura, A Japanese Village (izd. UCP, Chicago, 1939.), koja daje temeljit etnografski prikaz jednog sela na otoku Kvushuu u tridesetim godinama 20. stoljeća (vidi i knjigu The Women ofSuye Mura koju spominjemo malo poslije). O društvenim promjenama na selu vidi već spomenutu knjigu Karen Wigen The Making of a Japanese Periphery, 1750 — 1920 i knjigu Ann Waswo Japanese Landlords, The Decline of a Rural Elite (izd. UCP, Berkeley, 1977.). O politici »agra-rizma« vidi knjigu Thomasa R. H. Havensa Farm and Nation in ModemJapan, Agrarian Nationalism, 1870— 1940 (izd. PUP, Princeton, 1974.). Seosko gospodarstvo obradili su James I. Nakamura, u knjizi Agricultural Production and the Economic Development of Japan, 1873 — 1922 (izd. PUP, Princeton, 1966.), Penelope Francks, u knjizi Technology and Agricultural

Development in Pre-war Japan (izd. YUP, New Haven, 1982.) i Richard J. Smethurst, u knjizi Agricultural Development and Tenancy Disputes in Japan, 1870 — 1940 (izd. PUP, Princeton, 1986.). Razvoju gospodarstva u širemu smislu posvećena je velika pozornost. Sažeti prikaz s korisnim statističkim tablicama čini stara, ali vrijedna knjiga G. C. Allena^4 Short Economic History of Modem Japan, 1867 — 1937 (izd. George Allen & Unwin Ltd., London, 1946.). Iscrpniji širi prikaz ekonomske povijesti Japana može se naći u starom ali mjerodavnom djelu Williama W. Lockvvooda, pod naslovom The Economic Development of Japan, Groivth and Structural Change, 1868 — 1938 (izd. PUP, Princeton, 1954.) i u novijem djelu što ga je napisao Takafusa Nakamura pod naslovom Economic Groivth in PrewarJapan (izd. YUP, New Haven, 1983.). William Miles Fletcher III., u knjizi Thejapanese Business Community and National Trade Policy, 1920—1942 (izd. The Universitv of North Carolina, Chapel Hill, 1989.), obrađuje ukupnu gospodarsku politiku unutar organizirane industrijske elite, dok nekolicina novijih djela obrađuje pojedine gospodarske grane i probleme, a navedena su u knjizi Dowera i Georgea Japanese History and Culture, na str. 157. — 174. Malo je pozornosti posvećeno posljedicama industrijalizacije za prirodu, a izuzetak je dobro poznata afera s onečišćenjem što su ih prouzročili rudnici Ashio potkraj 19. stoljeća. Pionirski rad na tu temu jest knjiga Kennetha Stronga OxAgainst the Storm, A Biography of Tanaka Shozo: Japan's Conservationist Pioneer (izd. Paul Norburv Publications, Tenterden, Kent, 1977.). Kao korisni uvod može poslužiti zbirka studija pod naslovom »Svmposium: The Ashio Copper Mine Pollution Incident«, objavljenih u časopisu J/5, 1/2, proljeće 1975., str. 347. — 407. Povijesna literatura o tehnologiji, iako se razvija, još je uvijek u povojima. James R. Bartholomew, u knjizi The Fromation of Science in Japan (izd: YUP, New Haven, 1989.), rasvjetljuje osnivanje institucija za znanstveno istraživanje koje su u ko-načnici presudne za velike tehnološke promjene. Tessa Morris-Suzuki, u knjizi The Technological Transformation of Japan, From the Seventeenth to the Tu>enty-first Centur/ (izd. CUP, Cambridge, 1994.), istražuje tehnološke promjene u širem smislu. A zbirka radova u tri sveska, pod naslovom Papers on the History oflndustr/ and Technology of Japan (urednik: Erich Pauer; izd. Forderverein Marburger Japan-Reihe, Marburg, r Dodatak D: DODATNA LITERATURA1995.), dobar je uvod u razne teme, kao i vrijedno i teško dostupno džepno izdanje pod naslovom Project on Technology Transfer, Transformation, and Development: The Japanese Experience (izd. United Nations Universitv, Tokio, oko 1979. — 1981.). Ideologiju industrijalizacije sažeto proučava Byron Marshall u knjizi Capitalism and Nationalism in Prewar Japan, The Ideologa ofthe Business Elite, 1868 — 1941 (izd. SUP, Stanford, 1967.), a u novije vrijeme i W. Dean Kinzlev u knjizi Industrial Harmonj in Modem Japan, The Invention ofa Tradition (izd. Routledge, London, 1991.). 0 društvenim posljedicama industrijalizacije vidi knjige: Japanese Industrialization and Its Social Conseauences (urednik: Hugh Patrick; izd. UCP, Berkelev, 1976.), The Modem Epidemic: A Histotj ofTuberculosis in Japan, koju je napisao William Johnston (izd. HUP, Cambridge, MA, 1995.) i Technology Change and Female Labour in Japan (uredio Masanori Nakamura; izd. United Nations Universitv Press, 1994.).

O pojavi i rastu industrijskog radništva napisane su vrijedne monografije. Među njima su: The Ashio Riot oj 1907, A Social Historj oj Mining in Japan autora Kazuo Nimure; izd: Duke Universitv Press, Durham, 1997.), Factotj Girls: IVomen in the Thread Mills ojMeijiJapan autorice E. Patricie Tsurumi; izd. PUP, Princeton, 1990.) 1 dva djela Andrewa Gordona: The Evolution ojLabor Relations in Japan, Heavy Industry, 1853 — 1955 (izd. HUP, Cambridge, MA, 1985.) i Labor and Imperial Democracy in PreivarJapan (izd: UCP, Berkelev, 1991.). U nekoliko djela obrađuje se razvoj modernog sustava obrazovanja, kao i problemi učenika i studenata. Byron Marshall, u knjizi Leaming to be Modem, Japanese Political Discourse on Education (izd. Westview Press, Boulder, 1994.), obrađuje razvoj obrazovanja od kasnog razdoblja Tokugawa dalje i sadrži bibliografiju koja čitatelja upućuje na prijašnja djela o toj temi. Knjige koje napose obrađuju ideale i nezadovoljstvo studenata jesu: The Selj-Made Man in Meiji Japanese Thought, Jrom Samurai to Salary Man, koju je napisao Earl H. Kinmonth (izd. UCP, Berkelev, 1981.), School-days in Imperial Japan: A Study in the Culture oj a Student Elite, autora Donalda T. Rođena (izd. UCP, Berkelev, 1980.) ijapan's First Student Radicals, koju je napisao Henry Devvitt Smith II. (izd. HUP, Cambridge, MA, 1972.). Ima nekoliko djela koja se bave ulogom i životom žena. O feminističkom djelovanju vidi knjige Sharon L. Sievers Flowers in Salt, The Beginnings ojFeminist Consciousness in Modem Japan (izd. SUP, Stanford, 1983.) i Vere Mackie Creating Socialist IVomen in Japan: Gender, Labour and Activism, 1900 — 1937 (izd. CUP, Cambridge, 1997.). Radi prijevoda djela nekoliko poznatih spisateljica vidi knjigu Reflections on the Way to the Gallows, Rebel IVomen in Prewar Japan, koju je napisala Mikiso Hane (izd. UCP, Berkelev, 1988.). U knjiziJapanese IVomen Working (uredila: Janet Hunter; izd. Routlege, London, 1993.) ima nekoliko članaka koji se bave ženama radnicama, a već spomenuta knjiga Factory Girls autorice P. Tsurumi daje nam uvid u svijet tvorničkih radnica. Bogata slika života seoskih žena može se vidjeti u knjizi RobertaJ. Smitha i Elle Lury Wiswell The IVomen ojSuye Mura (izd: UCP, Chicago, 1982.). U knjizi Dowera i Georgez Japanese History and Culture, na stranicama 232. — 237., nalazi se popis brojnih drugih naslova, uključujući i knjigu Kristine Ruth Huber IVomen in Japanese Society: An Annotated Bibliography ofSelected English Materials (izd. Greenwood Press, Westport, 1992.). Postoji i više vrijednih djela o manjinama, navedenih u knjizi Dowera i Georgea Japanese Histotj and Culture, na stranicama 242. — 244. Prvo veliko i još uvijek najbolje djelo o skupini burakumin jest knjiga Japan's Invisible Race, Časte in Culture and Personality, koju su napisali George DeVos i Hiroshi Wagatsuma (izd. UCP, Berkelev, 1966., obnovljeno izdanje 1972.). U nekoliko se djela obrađuju Korejci u Japanu prije Drugoga svjetskog rata, a najnovije je Race andMigration in Imperial Japan: The Limits ojAssimilation Michaela Weinera (izd. Routledge, London, 1994.). Knjiga Richarda Siddlea Race, Resistance and the Ainu oj Japan (izd. Rougledge, London, 1996.) vrijeđanje doprinos istraživanju povijesti naroda Ainu. A Mikiso Hane, u knjizi Peasants, Rebels, and Outcastes, The Underside oj Modem Japan (izd. Pantheon, NewYork, 1982.), donosi općenitiji prikaz života društveno ugnjetavanih slojeva. Glede kulturnoga stvaralaštva i potrošnje, neusporedivo najbolji uvod u modernu književnost pruža Donald Keene u knjizi Dawn to the West, Japanese Literature oj the Modem Era (izd. Holt, Rinehart & Winston, New York, 1984.), koja, u dva sveska, obrađuje autore proznih

djela, pjesništva, kazališnih djela i književne kritike sve do šezdesetih godina 20. stoljeća. Ta knjiga upućuje čitatelje i na bogat opus djela prevedenih na engleski jezik, kao i prijašnjih povijesnih studija. Postoje tri novija djela koja se bave raznim aspektima književnoga stvaralaštva, a to su: Narrating the Selj: Fictions oj Japanese Modernity Tomija Suzukija (izd. SUP, Stanford, 1996.), Dreams oj Difference, The Japan Romantic School and the Crisis oj Modernity Kevina Michaela Doaka (izd. UCP, Berkelev, 1994.) i The Rhetoric ojConjession, ShishbstX.su in Early Twentieth-Century Japanese Fiction Edwarda Fowlera (izd. UCP, Berkelev, 1988.). Glede spisateljica, u izvrsnoj knjizi Johna E. Ericsona Be a Woman, Hayashi Fumiko and Modem Japanese Women's Literature (izd. UHP, Honolulu, 1997.), postoji bibliografija prijašnjih djela, kao i u knjizi Japanese IVomen IVriters in English Translation: An Annotated Bibliography, u dva sveska, koju je napisala Claire Zebroski Mamola (izd. Garland Press, NewYork, 1992.). Glazbena i likovna umjetnost tih desetljeća, napose ona koja namjerno ne slijedi izvornu umjetničku tradiciju, relativno je slabo obrađena na engleskom jeziku. Kratak pregled povijesti glazbe donosi esej Williama P. Malma pod naslovom »The Modern Music of Meij i Japan«, objavljen u već citiranoj knjizi Tradition and Mod-emization in Japanese Culture, na stranicama 257. — 300. (urednik: Shivelv). A u knjizi Six Hidden Views oj Japanese Music (izd. UCP, Berkelev, 1986.) Malm opisuje starije glazbene stilove koji se rabe i u modernom Japanu. Ury Eppstein, u knjizi The Beginnings ojJVestem Music in Meiji Era Japan (izd. Edwin Mellen Press, Lewiston, drž. NY, 1994.), obrađuje jedan oblik glazbe u ranom razdoblju Meiji. Zastario, ali još uvijek koristan pregled povijesti umjetnosti jest knjiga Huga Munsterberga The Art of Modern Japan, From the Meiji Restoration to the Meiji Centennial, 1868 — 1968 (izd. Hacker Art Books, New York, 1978.). Problematična umjetnička kategorija »nihonga« široko je i pomnjivo obrađena u knjizi Ellen P. Conant Nihonga, Transcending the Past: Japanese Style Painting, 1868 — 1968 (izd. The Saint Louis Art Museum, St. Louis, 1995.). Odabrani eseji u knjizi Alexandre Mumoe Japanese Art After 1945, Scream Against the Sky (izd. Harry N. Abrams, NewYork, 1994.) pružaju dobar uvid u pojedinosti novijih umjetničkih polazišta iz predratnih desetljeća. Glede kazališta, vidi relevantna poglavlja u Keeneovoj knjizi Dawn to the West. Bogato je obrađena i filmska industrija, koja je bila pod jakim utjecajem izvornoga japanskog kazališta. Jedno od najvećih djela na tu temu jest knjiga Josepha L. An-dersona i Donalda Richieja Thejapanese Film: Art and lndustry (izd. PUP, Princeton, 1982.), koja je, zapravo, prošireno izdanje jedne pionirske studije iz 1959. Postoje i dva novija, specijaliziranija djela s tog područja, i to: Japanese Classical Theatre in Films, koje je napisala Keiko I. McDonald (izd. Associated Universitv Presses, Inc., London, 1994.) i Picturingjapaneseness: Monumenta! Style, National Identity, Japanese Film autora Darrella Williama Davisa (izd. CUP, NewYork, 1996.). PODUZETNIČKO RAZDOBLJE JAPANA, OD 1945. DO 1990. Cjelovite povijesti poslijeratnog razdoblja tek se počinju pojavljivati, možda stoga što to razdoblje za mnoge povjesničare ne znači »povijest«: ovisno o njihovoj dobi, to razdoblje manje-više čine »suvremena, današnja zbivanja«, sadašnje vrijeme. Čak ni djelo vrijedno poštovanja kakvo je knjiga Japanese History and Culture Dowera i Georgea nije osobito korisno u djelu o razdoblju nakon pedesetih godina 20. stoljeća.

Nedavno se pojavio niz priručnika o poslijeratnom Japanu, koji pokazuju pionirske kvalitete svojih autora. Knjiga Dennisa B. Smhhajapan sincc 1945, The Rise oj an Economic Superpoiver (izd. St. Martin's Press, New York, 1995.) sažeti je prikaz poslijeratnoga japanskog gospodarstva i gospodarskog procvata. Knjiga PaulaJ. Bai-leyja Postivar Japan, 1945 to the Present (izd. Blackvvell Publishers, Oxford, 1996.) iscrpniji je prikaz političkoekonomske povijesti toga razdoblja. Knjiga Garvja D. Allinsona Japan's Postwar History (izd. Cornell Universitv Press, Ithaca, 1997.) Sirije i cjelovitiji prikaz društvene povijesti. Djelo Mikiso Hane Eastern Phoenix, Japan since 1945 (izd. Westview Press, Boulder, 1996.), koje obuhvaća široka područja, dobro je organizirano i prepuno podataka pa je stoga i najiscrpniji prikaz od svih četiriju navedenih izdanja, ima najpotpuniju bibliografiju, ali su mu velika slabost ponavljanja i nekonzistentnost. Postoje i tri novije zbirke rasprava o raznim temama, a to su: Showa, The Japan oJHirohito (urednici: Carol Gluck i Stephen R. Graubard; izd. W. W. Norton & Co., New York, 1992.), Postu/ar Japan as History (urednik: Andrew Gordon; izd. UCP, Berkelev, 1993.) i The Other Japan: Conflict, Compromise, and Resistance Since 1945, novo izdanje (urednik: Joe Moore; izd. M. E. Sharpe, Armonk, drž. NY, 1997.). U djelima opće povijesti koja obrađuju to razdoblje možda je najbolje obrađen sami domet društveno-ekonomskog napretka i promjena. Taj je domet vidljiv iz bezbroj statističkih podataka koja se objavljuju u godišnjim, dvojezičnim izdanjima što ih pod naslovom Nihon tokei nenkan (Japan Statistical Yearbook — Japanski statistički godišnjak) sakuplja Somucho tokeikvoku, a izdaje Nihon tokei kvokai od pedesetih godina XX. stoljeća. To je najopsežnije od mnoštva statističkih izdanja koja su danas na raspolaganju povjesničarima. Sekundarna djela, čiji su autori uglavnom ekonomisti, antropolozi, sociolozi i politolozi, uvelike se koriste statističkim podacima svih vrsta. Dodatak D: DODATNA LITERATURAKad je riječ o posebnim povijesnim temama, najgorljiviju raspravu o ratnom razdoblju izazvale su atomske bombe bačene na Hirošimu i Nagasaki, stoje potaknulo znatan broj povijesnih, socijalnih i prirodoznanstvenih izdanja, do niza književnih djela, kazališnih predstava i djela na drugim područjima umjetnosti, kao i do bezbroj prolaznih polemika među pristašama i protivnicima toga događaja. Od postojećih knjiga na tu temu, vrijedna je zbirka The Atomic Bomb: Voicesjrom Hiro-shima and Nagasaki (urednici: Kyoko i Mark Sleden; izd. M. E. Sharpe, New York, 1989.). Mnoga druga izdanja navedena su zajedno u knjizi Dowera i Georgezjapanese History and Culture, na stranicama 338. do 342. Povjesničari su vrlo malo pozornosti posvetili inozemnim odnosima Japana od 1945. dalje, jer to područje nije bilo privlačno ni tako izraženo kao u prijašnjim desetljećima. A i ono što su obradili odnosi se na trgovinske odnose ili na sporadične političke incidente koji odražavaju bolne posljedice japanskoga kolonijalnog carstva i Drugoga svjetskog rata. Radi odabira te vrste literature vidi bibliografske podatke u knjizi Mikiso Hane Eastern Phoenix, str. 235. i 236. S druge strane, razdoblje okupacije iscrpno je obrađeno, kao što pokazuje golem popis izdanja na tu temu navedenih u knjizi Dowera i Georgea Japanese History and Culture, na stranicama 373. do 411. Jedno starije, ali solidno djelo jest knjiga Japan's American Interlude, čiji je autor Kazuo Kawai (izd. UCP, Chicago, 1960.), a jedno novije izdanje jest zbirka rasprava pod naslovom Democratizing Japan: The Allied Occupation (urednici: Robert E. Ward i Yoshikazu Sakamoto; izd. UHP, Honolulu, 1987.).

Temeljito su obrađeni i politička struktura i politički razvoj, kao što pokazuju naslovi navedeni u spomenutoj knjizi Eastern Phoenix, str. 238. do 240. Novija studija o tennou Showa jest knjiga Stephena S. Largea Emperor Hirohito and Showa Japan: A Political Biographj (izd. Routledge, London, 1992.). Knjiga Nathaniela B. Thavera How the Conservatives Rule Japan (izd. PUP, Princeton, 1969.) širok je prikaz vladavine Liberalnodemokratske stranke u vrijeme dok je bila na vrhuncu. Postoje i tri novija izdanja, i to: Losing Face: Status Politics in Japan autorice Sušanj. Pharr (izd. UCP, Berkelev, 1990.), Political Bribetj in Japan autora Richarda H. Mitchella (izd. UHP, Honolulu, 1996.) i zbirka radova Political Djnamics in Contemporary Japan (urednici: Gary Allinson i Yasunori Sone; izd: Cornell Universitv Press, Ithaca, 1993.). Jedna od središnjih tema povjesničara bila je poslovni svijet i ekonomija, često u polemičnom tonu, kao što pokazuje popis literature u knjizi Mikiso Hane Eastern Phoenix, str. 236. do 238. Dobar prikaz zbivanja do vrhunca razdoblja Sh5wa Gen-roku jest knjiga The Postmar Japanese Economy, Its Development and Structure, autora Takafuse Nakamure (izd. UTP, Tokio, 1981.). Jedna od velikih zbirki rasprava koje pokrivaju velik broj različitih područja gospodarstva jest knjiga The Political Economj oj Japan, u tri sveska (urednici: Yasusuke Murakami i Hugh T. Patrick; izd. SUP, Stanford, 1987. do 1992.). Laura E. Hein, u knjizi Fueling Groivth, The Energy Revolution and Economic Polio/ in Postivar Japan (izd. HUP, Cambridge, MA, 1990.), obrađuje glavna pitanja iz razdoblja neposredno nakon Drugoga svjetskog rata. O društvenim posljedicama propadanja rudnika ugljena vidi kvalitetno djelo autorice Suzanne Culter Managing Dedine, Japan's Coal Industtj Restructuring and Community Response (izd. UHP, Hono-lulu, 1999.). Richard J. Samuels, u knjizi The Business of the Japanese State, Energy Markets in Comparative and Historical Perspective (izd. Cornell Universitv Press, Ithaca, 1987.), obrađuje unutarnju politiku opskrbe energijom, ali ne i šira pitanja s toga područja. O znanosti i tehnologiji, osim već spomenutoga djela The Technological Transformation of Japan, From the Seventeenth to the Twenty-first Centruj, autorice Tesse Morris-Suzuki; vidi i knjigu Science, Technology and Society in Postivar Japan, koju je napisao Shigeru Nakavama (izd. Kegan Paul International, London, 1991.). Društvene promjene što su zahvatile japansko selo nakon godine 1950. dobro su oslikane u prekrasnom djelu Ronalda P. Dorea Shinohata, A Portrait of a Japanese Village (izd. Pantheon, New York, 1978.). Novija knjiga o promjenama na selu jest djelo Jacksona H. Bailevja Ordinary People, Extraordinary Lives, Political and Economic Change in a Tohoku Village (izd. UHP, Honolulu, 1991.). Ekonomska pitanja u pozadini tih promjena obrađuje Yujiro Hayami, u knjizi Japanese Agriculture Under Siege, The Political Economy of Agricultuml Politics (izd. MacMillan Press, London, 1988.), kao i knjiga Land Issues in Japan: A Policj Failure? (urednici: John O. Haley i KozoYamamura (izd. Society for Japanese Studies, Seattle, 1992.). Knjiga Changing Japan Edwarda Norbecka (izd. Holt, Rinehart, & Winston, New York, 1965., drugo izdanje 1976.), stari je, ali lijepi prikaz promjena prouzročenih poslijeratnom urbanizacijom. Postoje i dvije dobre studije o urbanom životu početkom poslijeratnog razdoblja izobilja, i to: City Life in Japan, A Study of a Tokyo Ward, autora R. P. Dorea (izd. UCP, Berkeley, 1958.), ijapan's New Middle Class, The Salary Man and His Family in a Tokyo Suburb, autora Exre F. Vogela (izd. UCP, Berkeley, 1963.). Jennifer Robertson, u

knjizi Native and Neivcomer, Making and Remaking a Japanese City (izd. UCP, Berkeley, 1991.), obrađuje proces urbanizacije jednoga tokijskog predgrađa kroz dulje razdoblje. Eyal Ben-Ari u knjizi Chan-gingjapanese Suburbia, A Study ofTwo Present-Day Localities (izd. Kegan International, London, 1991.) nudi noviji pogled na urbani život na području blizu Kyota. O radnicima i namještenicima u Japanu nakon 1945. postoje dva djela nastala usred ekonomskoga procvata, i to: Japanese Blue Collar, The Changing Tradition, knjiga Roberta E. Colea (izd. UCP, Berkeley, 1971.) i For Harmony and Strength: Japanese White-Collar Organization in Anthropoligical Perspective, djelo Thomasa P. Rohlena (izd. UCP, Berkeley, 1974.). Postoje i dva novija djela koja bacaju svjetlo na život radnika i uvjete zapošljavanja nakon ekonomskoga procvata, a to su: Japanese VVorkers in Protest, An Ethnography of Consciousness and Experience, koju je napisala Christena L. Turner (izd. UCP, Berkeley, 1995.), i San'ya Blues, Laboring Life in Contemporary Tokyo Edwarda Fowlera (izd. Cornell University Press, Ithaca, 1996.). Pozornost i dalje privlače manjine. Vrijedno novije djelo koje obrađuje nekoliko manjinskih skupina jest knjiga Michaela Weintrn Japan's Minorities, The Illusion of Homogeneity (izd. Routledge, London, 1997.). Novu manjinu koja zaslužuje pažnju posljednjih godina čine strani nekvalificirani radnici pa su oni i tema nekoliko djela, napose knjige Migrant Workers in Japan, koju je napisao Hiroshi Komai (izd. Kegan Paul International, London, 1995.). O narodu Ainu napose je vrijedno već spomeDodatak D: DODATNA LITERATURAnuto djelo Richarda Siddlea Race, Resistance and the Ainu of Japan. Knjiga Koreans in Japan: Ethnic Conflict and Accomodation (urednici: Changsoo Lee i George DeVos; izd. UCP, Berkeley, 1981.) vrijedna je zbirka tekstova o Korejcima u poslijeratnome Japanu, a knjiga North Koreans in Japan. Language, Ideology, and Identity (izd. Westview Press, Boulder, 1997.), koju je napisala Sonia Ryang, izvrstan je prikaz jednog dijela Korejaca u Japanu. Sve su brojnije i dobre knjige o ženama. Izvrstan uvid u život žena na selu daje knjiga Gail Lee Bernstein Haruko's World, AJapanese Farm Woman andHer Community (izd. SUP, Stanford, 1983.). Danas se većina povijesnih djela više bavi urbanim ženama, što ne iznenađuje, jer one čine golemu većinu japanskih žena, kao što se vidi u novijoj knjizi autorice Sumiko Iwao Thejapanese IVoman: Traditional Image and Changing Reality (izd. The Free Press, New York, 1993.). Knjiga Japanese IVomen: New Feminist Perspectives on the Past, Present and Future (urednice: Kumiko Fujimu-ra-Fanselow i Atsuko Kameda; izd. The Feminist Press, New York, 1995.) dobra je zbirka novijih rasprava o toj temi. O ženama u svijetu politike vidi knjigu Sušanj. Pharr Political IVomen in Japan, The Search for a Place in Political Life (izd. UCP, Berkeley, 1981.). O ženama kućanicama vidi knjigu Anne E. Imamura Urbanjapanese Housewives, At Home and in the Community (izd. UHP, Honolulu, 1987.). O pitanju obreda za nerođenu djecu (mizuko kuyo) vidi knjigu Helen Hardcare Marketing the Menacing Fetus in Japan (izd. UCP, Berkeley, 1997.), s bibliografijom koja upućuje na neke prijašnje tekstove o toj temi. O ženama i odgoju djece u novije vrijeme, vidi knjigu Muriel ]o\\vzt Japan: the Childless Society? The Crisis ofMotherhood (izd. Routledge, London, 1997.). Posebno zanimljiva tema povjesničara bila je žene i radno mjesto. Postoje tri novije studije koje će čitatelja uputiti i na starije radove o toj temi. To su knjige: Women and the Economic

Miracle, Gender and Work in Postwar Japan autorice Mary C. Brinton (izd. UCP, Berkeley, 1993.), Staying on the Line, Blue-Collar Women in ContemporaryJapan autorice Glende S. Roberts (izd. UHP, Honolulu, 1994.) i Office Ladies and Salaried Men, Poiver, Gender and Work in Japanese Companies, koju je napisala Yuko Ogasawara (izd. UCP, Berkeley, 1998.). Pitanja zaštite okoliša iz novijega razdoblja privukla su tek ponešto pozornosti među znanstvenicima engleskoga govornog područja, uglavnom glede onečišćenja i njihovih posljedica za ljude. Knjiga Industrial Pollution in Japan (urednik: Jun Ui; izd. United Nations University Press, Tokio, 1992.) korisna je novija zbirka rasprava o pojedinim incidentima ekološkog onečišćenja. Kao cjelovite knjige o toj temi, vidi djelo Margaret A. McKean Environmental Protest and Citizen Politics in Japan (izd. UCP, Berkeley, 1981.) i noviju knjigu autorice Akio Mishima Bitter Sea: The Human Cost ofMinamata Disease (izd. Kosei Publishing Co., Tokio, 1992.). Politika zaštite okoliša i razvoja dobro je rasvijetljena u knjizi Jeffrevja Broadbenta Environmental Politics in Japan (izd. CUP, Cambridge, 1998.). Vrijedna zbirka radova koji pokrivaju šire probleme zaštite okoliša jest knjiga Environmental Policy in Japan (urednici: Shigeto Tsuru i Helmut Weidner; izd. Edition Sigma, Berlin, 1989.). Glede intelektualnih i kulturnih vidova japanske povijesti, obilje rasprava prouzročila su pitanja etniciteta i razlika između »Istoka i Zapada«, a jedna novija studija na temu Nihonjiron jest knjiga Kosaku Yoshino Cultural Nationalism in Contemporary Japan: A Sociological Enquiry (izd. Routledge, London, 1992.). Postoje i dvije zbirke eseja koje odražavaju nedavnu poplavu »postmodernističkih« analiza, i to: Japan in the World (urednici: Masao Mivoshi i H. D. Harootunian; izd. Duke Universitv Press, Durham, 1993.) [Japan in Traditional and Postmodern Perspectives (urednici: Charles Wei-hsun Fu i Steven Heine; izd. State Universitv of New York Press, Albanv, 1995.). Religija je privukla znatnu pozornost znanstvenika. lan Reader, u knjizi Religion in Contemporaij Japan (izd. UHP, Honolulu, 1991.), obrađuje današnju religijsku praksu, a u bilješkama i bibliografiji donosi i naslove prijašnjih djela o toj temi. Eseji u knjizi Religion and Society in Modem Japan, Selected Readings (urednik: Mark R. Mullins; izd. Asian Humanities Press, Berkelev, 1993.) rasvjetljuju mnoge aspekte današnje religijske prakse. Naširoko je proučavan i poslijeratni svijet književnosti. Već spomenuto djelo Donalda Keenea Dawn to the West bavi se književnim djelima u šezdesetim godinama 20. stoljeća i donosi bibliografiju s mnoštvom prijašnjih izdanja o književnicima toga vremena. Ima i nekoliko novijih studija i prijevoda koji govore o novijim književnicima. Radi uvida u književnost sedamdesetih i osamdesetih godina, vidi knjigu Helen Mitsios New Japanese Voices, The Best Contemporaij Fiction from Japan (izd. Atlantic Monthlv Press, New York, 1991.). Postoje i dva djela o književnoj fantastici i znanstvenoj fantastici, i to: Japanese Science Fiction, A View of a Changing Society Roberta Matthewa (izd. Routledge, London, 1989.) i The Fantastu in Modem Japanese Literature, The Subversion of Modemity autorice Sušan J. Napier (izd. Routledge, London, 1996.). O romanima o poslovnome svijetu, vidi knjige Made in Japan and Other Japanese »Business Novels« (prev: Tamae K. Prindle; izd. M. E. Sharpe, Armonk, drž. NY, 1989.) i The Dark Side of Japanese Business: Three »Industij Novels«, koju je napisala Ikko Shimizu, a prevela Tamae K. Prindle. Postoje i dvije dobre zbirke prijevoda japanskih spisateljica, i to: This Kind of VVomen, Ten Stories by Japanese Women VVriters, 1960 — 1976 (urednice: Yukiko Tanaka i Elizabeth Hanson; izd. SUP, Stanford, 1982.) i, o romanima iz 1980-ih, Unmapped Territories, New

women's Fiction from Japan (urednica Yukiko Tanaka; izd. Women in Translation, Seattle, drž. Wash., 1991.). Drugi prijevodi novijih romana navedeni su u Haneovoj knjizi Eastern Phoenix, str. 244. do 246. Kao što smo spomenuli u dijelu teksta o klasičnoj i srednjovjekovnoj kulturi Japana, kazališni su umjetnici u svojim predstavama od davnina ujedinjavali vizualnu, glazbenu i dramsku umjetnost s plesom, a u novije vrijeme, napose tijekom šezdesetih godina 20. stoljeća, to je povezivanje raznih oblika izvedbene umjetnosti cvjetalo. Taje pojava dobro prikazana informacijama u bogatim esejima već spomenute knjige Alexandre Mutirot Japanese Art After 1945, Scream Against the Sky. Dva novija djela o kazalištu u Japanu, koja čitatelja upućuju na druga djela o tom području, jesu knjige Benita Ortolanija The Japanese Theatre: From Shamanistic Ritual to Contemporary Pluralism (izd. E. J. Brill, Leiden, 1990.; džepno izdanje: PUP, Princeton, 1994.) i The Vojage of Contemporaij Japanese Theatre autorice Akihiko Senda (izd. UHP, Honolulu, 1997.), u prijevodu J. Thomasa Rimera. Današnje stanje Dodatak D: DODATNA LITERATURAnarodnog kazališta rasvjetljuju dvije studije, i to: The Folk Performing Arts, Traditional Culture in Contemporaij Japan Barbare E. Thomburv (izd. SUNY Press, Albanv, 1997.) i Puppets ofNostalgia, The Life, Death, and Rebirth of the Japanese Awaji Ningyč Tradition, koju je napisala Jane Marie Law (izd. PUP, Princeton, 1997.). Dobra studija o institucionalnom kontekstu u kojemu je cvjetalo kulturno stvaralaštvo ove vrste jest knjiga Thomasa R. H. Havensa Artist and Patron in Postivar Japan, Dance, Music, Theatre, and the Visual Arts, 1955—1980 (izd. PUP, Princeton, 1982.). U novije se vrijeme pojavilo nekoliko vrijednih djela o filmskoj industriji. Osim nekih dijelova već spomenutih knjiga o razdoblju prije Drugoga svjetskog rata, vidi i knjige ReframingJapanese Cinema: Authorship, Genre, Histotj (urednici: Arthur Nol-letti, Jr. i David Desser; izd. Indiana Universitv Press, Bloomington, 1992.) i Eros Plus Massacre, An Introduction to thejapanese New Wave Cinema autora Davida Dessera (izd. Indiana Universitv Press, Bloomington, 1988.). Kazalo 1. Podpojmovi su navedeni kronološkim a ne abecednim redom. 2. Vidi i pojmovnik za one engleske ekvivalente japanskim pojmovima koji nisu navedeni u Kazalu. 3. Ondje gdje nam je to poznato, navodimo i datume rođenja i smrti japanskih osoba čija imena spominjemo, kao i uobičajena alternativna imena. 4. Za japanska književna djela i filmove navodimo i njihove autore, datume nastanka i uobičajene prijevode naslova. KLJUCNI TERMINI: vidi ove podatke radi uputa o drugim podacima u svakoj kategoriji. kultura: vidi književnost, kultura poluintelektualaca, kazalište ekologija: vidi biosustav, bolesti, energija, onečišćenje okoliša, stanovništvo gospodarstvo: vidi poljoprivreda, trgovina, industrija, radništvo, mediji, promet politika: vidi vojni ustroj, politička konsolidacija, političke institucije, političke ideje, regionalizam, porezi društvo: vidi obrazovanje, manjine, stanovništvo, društvene prilike, društvena struktura, sela, žene Abe Kobo (1924.-1993.), 586, 589, 601 u imperijalnom razdoblju, 414, 423,

Abe Masahiro (1819.-1857.), 300 436-7 Agonshu, 558 PosliJe 1945., 546-7, 550-2, 608-9 Agrarizam, 368-71, 379-80, 403, 447-8, mdx' Emishl 525, 534-5, 565 Ainu Ky6kai> 436' 55(M Aikawa Gisuke: vidi Ayukawa Yoshizu- A"111 Moshiri. 551-2 ke, 476 Aizawa Seishisai (1782.-1863.), 408 Ai no koriida (U kraljevstvu osjetila), 601 Aizu, 306, 308, 314 (Oshima Nagisa, 1976.) Akamatsu Mitsusuke (1381.-1441.), Ainu, narod: u razdoblju Tokugavva, 141, 166-7 226-7, 230, 271-2, 280-1 Akazome Emon (na vrhuncu u 1030-u razdoblju Meiji, 322, 346-7 im), 117, 119Po vijest Japa na Akechi Mitsuhide (1526.-1582.), 210,Akutagawa, nagrada, 451-2, 455 Akutagawa Rvunosuke (1892.-1927.),akuto, 106, 159 Amaterasu, 48, 58, 126 Američko-japanski sporazum o sigurnosti, 503 Amerikanci: u kasnom razdoblju Toku-gawa, 260, 299-302, 306 odnosi s Amerikom, 352, 397, 470-1, 474 trgovina s Amerikom, 354, 355, 387, 425-6, 477 u Drugom svjetskom ratu, 483-486, 490-2, 585 odnosi od 1950., 505-7, 511-12, 523, 524, 553 trgovina od 1950., 518, 519, 526-7, 606-7 kulturni utjecaji Amerike, 394, 430, 454, 458, 593, 597 vidi i Hladni rat; Okupacija; SCAP Amidizam: razdoblje Heian, 28, 114, 116, 127-8, 134 u srednjem vijeku, 148,160,189, 191, 194-5, 197, 200 Ando Hiroshige (1797.-1858.), 278 Ando Shoeki (1703? — 1762?), 280-1 Ankoku Buto, 338, 591, 593 Ankokuji, 136, 313 Antikominterna, pakt, 481 Antoku (1178.-1185.), 87 Anya koro (Dug put kroz mračnu noć), 392, 451 (Shiga Naoya, 1912., 1921.) Araki Sadao (1877.-1966.), 404 arhitektura: 18 klasična, 25, 33, 59-60, 110, 115-6, 178-81 nakon 1868., 395, 461, 462, 597 vidi i arhitektura okoliša arhitektura okoliša, 178, 179, 180-1, 276 Arisawa Hiromi (1896.1988.), 504 Arivvara no Narihira (825.-880.), 84, 119, 123, 124, 131 Asahi shinbun, 573 Asai Ryoi (1612? — 1691.), 255 Ashikaga bakufu, 140, 152 Nastanak, 143, 160 Funkcioniranje, 163, 164-5 Opadanje, 165-6, 169 vidi i kenmon Ashikaga Takauji (1305.-1358.), 140, 160-1, 163, 210, 313 Ashikaga Yoshiaki (1537.-1597.), 207, 208 Ashikaga Yoshimasa (1435.-1490.), 141, 167 Ashikaga Yoshimitsu (1358.-1408.) kao vladar, 163-5, 166 i kultura, 176, 183-6 Ashikaga Yoshinori (1394.-1441.), 141,

166, 167 Ashio, rudnik bakra, 357, 368, 378 radnički nemiri, 337, 365 onečišćenje, 337, 362-4, 561 Asuka, 45, 46, 47, 49, 58, 60, 61-2, 110,Asukadera, 49 atomske bombe, 480, 487 književnost o atomskim bombama, 506, 584-5 vidi i nuklearna energija Atsumi Ikuko, 544 Australija, 401, 402, 403 Ayukawa Yoshizuke (Aikawa Gisuke), (1880.-1959.), 476 Azuchi, 210, 223 Kazalobakufu: vidi Ashikaga bakufu, bakuhan taisei, dijarhija, Kamakura bakufu, kenmon, Tokugawa bakufu bakuhan taisei, 138-9, 203-1 rano razdoblje, 221, 250-1 struktura, 228-238, 296 kasnije razdoblje, 287, 296-7, 301, 303-4 vidi i Tokugawa bakufu Banka Chosen (Koreja), 476 Bauhaus, 462 Benshi, 458-9 Bijinga, 464-5 Bikini, atol, 506, 602 Bikuni, 114, 129, 197, 198, 199, 254 biosustav: u predindustrijskom razdoblju, 13, 77-79, 149-152 u industrijskom dobu, 332, 613, 615— 7, 618, 621 vidi i erozija tla; vegetacija; svijet divljine Biruma no tategoto (Burmanska harfa),(roman: Takevama Michio, 1948.) (film: Ichikawa Kon, 1956.) biwa hoshi, 199, 200 boginje, velike: 730-ih godina u razdoblju ritsurvo, 64, 76, 104 u srednjemu vijeku, 144 u razdoblju Tokugawa, 226 bolesti: u razdoblju ritsuryo, 27, 55, 65, 76-7 u srednjemu vijeku, 104, 144-5 u razdoblju Tokugawa, 270 u imperijalnom razdoblju, 355, 387, 429, 438-40, 490 nakon 1945., 504, 514, 543 vidi i boginje, velike; tuberkuloza Bonin, otoci, 4, 7, 301, 346, 499, 523 bonshogatsu, 294 brodarstvo: u razdoblju Meiji, 328, 353-nakon 1914., 478, 479, 510, 516-7 brončana ogledala, 31, 41 budizam: prije Nare, 32, 44, 45, 48, 49, 52,64 u Nari, 54, 55, 58, 64-7, 76, 109, 110 u ranom razdoblju Heian, 82, 111-4, 115-8, 120 u kasnom razdoblju Heian, 87-8, 90, 99, 125-129, 130-134 u srednjovjekovnoj politici, 147, 149, 154, 156, 160, 163, 165, 166, 171, 172, 176 u srednjovjekovnoj kulturi, 175, 178, 179-81, 181-2, 189-97, 200 u politici ranog razdoblja Tokugawa, 207-8, 211, 216-7, 226, 229-30, 233, 236 u kasnom razdoblju Tokugawa, 280, 283-4, 285, 289 u razoblju Meiji, 313, 319, 390-1 nakon razdoblja Meiji, 554-9 vidi i budističke amidističke sekte; mappo; ezoterički budizam budističke sekte: vidi Hokke, sekta; Jodo; Jodo shin; Kegon; religije, nove; Shingon; Shinshu; Tendai, Zen bugaku, 111,592 bugvosho, 229, 231 buke, 80, 87, 105-6, 158, 207 Bukkoji, 194, 195 bundan, 452, 453, 455 Bungei shunju, 45 bunmei kaika, 319, 325, 329, 343, 390 burakumin: u imperijalnom razdoblju, 337, 393, 401, 424, 432-6 nakon imperijalnog razdoblja, 546-

552, 600, 609-610 vidi i eta bushi: u razdoblju Heian, 87, 88, 90, 96, 100, 105-6 u srednjemu vijeku, 157, 175, 178, 183, 189 u razdoblju Tokugavva, 215, 221, 226, 227, 228, 232, 233, 247, 249, 276-7 vidi i buke; bushido, 227, 286, 461 bushido, 227, 286, 461 byobu-uta, 121 Bvodoin, 28, 115-6 Can od Wa, 27, 42 car: vidi tenno, 53, 56-57, 68, 69, 80 carevi, umirovljeni, tj. koji su se povukli s položaja:, 511 vidi Go-Saga; Go-Sanjo; Go-Shira-kawa; Go—Toba; insei; Shirakavva; Toba carska palača: do razdoblja Heian, 59, 60, 61,62 u razdoblju Heian, 82, 86, 115 u srednjemu vijeku, 167 u razdoblju Tokugawa, 215, 232-3 u razdoblju Meiji, 312, 317 Carska pravila za vojnike i mornare, 407 Carski dvor: vidi prijestolnice; carska palača; insei; kuge; tenno Carski nalog o obrazovanju, 318, 382,Carski povijesni muzej, 317, 388 Cecille, Jean-Baptiste, 300 Chan: vidi Zen chanbara, 599, 601 Chang Tso-lin, 472 chanovu: u srednjem vijeku, 173, 174, 185-9 povijesno značenje, 254, 272 Cheng-ju, 285, 288 Chiang Kai-shek: ujedinjuje Kinu, 471,japanska politika prema njemu, 405, 483 njegov otpor Japanu, 478, 480-1, 484 Chikamatsu Monzaemon (1653.1724.), 252, 253, 598 Chisso, korporacija, 561 Chongrvun, 547 Choshu, 230, 303, 305-6, 307, 308, 315 vidi i Mori chozen naikaku, 343, 399 Cimo koroti, 450, 460 Chushingura, 459 Čaj, pijenje: vidi chanoyu čelična industrija: u imperijalnom razdoblju, 385-9, 416-7, 421-2 nakon 1945., 504-5, 516, 517 četvrti u kojima je dopuštena prostituci-ja, 237 Članak 5. (1890.), 372 vidi i Policijsko-sigurnosna pravila iz 1890. Članak 9 (1947.), 508 dadaizam, 449, 463, 596 Dai Nihon ishin shitjo kohon, 387 Daikan, 231 daimvo: u razdoblju Muromachi, 151, 163, 164, 166, 167, 168, 169, 171, 183, 188-192 u ranom razdoblju Tokugawa, 208, 209, 211-12, 213-20, 230, 230234, 240, 248 u kasnom razdoblju Tokugavva, 290, 291, 296, 306-7, 312 daimvojin, 289 Daisen-ins, 180 Daitokuji, 180 daitomai, 102 daiwa, 42 Dao, 91

Daoizam, 64, 91, 99 Date Masamune (1567.-1636.), 212 Datsun Bluebird, 562 Dazaifu, 56, 69 Dazai Osamu (1909.-1948.), 338, 583 KazaloDejima, otočić, 225, 229, 249 Dekasegi, 236, 268 Dengaku, 133, 185 Dijarhija, 88-9, 139-40, 158-60 vidi i Kamakura bakufu dnevnici: vidi nikki, putopisi dobra supruga, razborita majka, 371-2, 464, 490-1, 603, 608 Dogen (1200.-1253.), 100, 128, 129, 193, 255 dojin zasshi, 391 Domoljubno društvo žena, 370-1, 374,Domon Ken (1909.-1990.), 596 Doshisha, sveučilište, 384, 385, 386 Drugi svjetski rat: vidi Rat na Pacifiku društvena struktura: u staro doba, 34 u razdoblju ritsurvo, 66-7, 67, 68, 69, 70, 100 u srednjemu vijeku, 147-8, 153-7, 165-6 u ranom razdoblju Tokugavva, 218, 219, 232-238 u kasnom razdoblju Tokugav/a, 26670, 273-4, 292-3, 309 u razdoblju Meiji, 312, 320-1, 324 nakon 1945., 499-503 vidi i obrazovanje; kuge; trgovci; manjine; stanovništvo; urbanizacija; sela društvene prilike: u staro doba, 33-36 u razdoblju ritsurvo, 7778, 90, 91, 103-4, 129-130 srednjovjekovno selo, 144, 145, 1467, 167, 193-4, 197 srednjovjekovni grad, 154—6, 193—4, 195-6, 197 selo u razdoblju Tokugavva, 255-6, 266-7, 271-2, 288 grad u razdoblju Tokugavva, 235, 236, 278, 283^, 288-9 u razdoblju Meiji, 319-20, 323, 360, 361 selo u imperijalnom razdoblju, 4245, 437-40, 492 grad u imperijalnom razdoblju, 424, 441-2, 480-1, 488-92 selo nakon 1945., 513-14, 530-34, 608 grad nakon 1945., 497, 501, 513-4, 515, 538-9, 560-1, 572-3, 608, 610 vidi i ekonomija; obrazovanje; Jomon; manjine; stanovništvo; društvena struktura; studenti; žene; Yayoi drvo, trgovina: prije 1868., 103, 276 u imperijalnom razdoblju, 420, 476 nakon 1945., 567, 625 drvorez; u razdoblju Tokugavva, 248, 254, 276, 277 nakon 1868., 322, 384, 394, 465 Državno vijeće, 68, 69, 78 Dvadeset ijedan zahtjev, 337, 469 Ebisu, 190 Edogavva Ranpo (Hirai Taro; 1894.-1965.), 455 Edokoro, 182 Eejanaika, 289 Eiga monogatari (Priča o velikom bogatstvu) (Akazome Emon, 1030-ih), 116, 118 Eiheiji, 128, 255, 256 Eisai (1141.-1215.), 100, 128 Ejima Kiseki (1667.-1736.), 252, 277 ekonomski tijekovi: u imperijalnom razdoblju, 292-3, 437, 441 nakon 1945., 504, 505, 506, 511-12, 523, 528-9, 441 nakon 1990., 608-9

električna struja: u imperijalnom razdoblju, 347, 418, 420-1 nakon 1945., 504-5, 517, 518, 520, 563 vidi i hidroelektrane; nuklearna energija elektronski mediji, 521, 573, 574, 601, 602 emakimono: u razdoblju Heian, 121, 130, 135 u srednjemu vijeku, 174, 181, 182, 183 u razdoblju Tokugawa, 250 Eraa Saiko (1787.-1861.), 278 Emigracija, 339, 352, 353, 376-7, 424, 499 Emishi: Nara, 45, 55, 58, 67, 77, 78, 83 Heian, 89, 97, 225 Enchi Fumiko (1905.-1986.), 587 Energija, 332, 334 nakon 1945., 519-21, 531, 608, 612-14, 621-22, 626 vidi i električna struja; fosilna goriva; nuklearna energija Engishiki (927.), 115,256 Engleska: vidi Velika Britanija Engleskojapanski sporazum, 351, 382,Eni (na vrhuncu oko 1300.), 182 Enka, 573 Ennin (794.-864.), 256 Enrvakuji: u razdoblju Heian, 86, 99, 100, 112, 127 u srednjemu vijeku, 166, 170, 189, 190, 209 erozija tla: u drevno doba, 25, 78 u srednjemu vijeku, 149, 150, 151 u razdoblju Tokugawa, 262 nakon 1868., 566, 616 Esperanto, 434 Eta, 236, 268, 278, 293, 321, 361, 393 etoki hoshi, 199, 254, 458 europski utjecaj: u ranom razdoblju Tokugawa, 212-13, 219, 224-5, 229 u kasnom razdoblju Tokugawa, 259, 288, 296, 297 u ranom razdoblju Meiji, 310-11, 312, 314, 315, 319, 320, 322-3 u kasnom razdoblju Meiji, 333, 347, 381-83, 391, 393, 394 u imperijalnom razdoblju, 396, 397, 409, 461, 462 nakon 1945., 573, 576-7, 590, 591-2, 593, 597 vidi i kršćanstvo; Španjolci i Portugalci; imperijalizam; i nacije po nazivima ekstrateritorijalnost Ezo, 226, 228, 229, 271, 298, 301, 303, 347 ezoterički budizam, 112, 113, 128 fantazija, u književnosti, 390, 455-6, 587 fašizam, 404, 446 film: vidi filmska industrija filmovi: vidi filmska industrija filmska industrija: u imperijalnom razdoblju, 430, 458-61 nakon imperijalnog razdoblja, 574, 597-604 fosilna goriva: vidi ugljen; plin; metan; nafta; Foster, Stephen, 462 Francuska: do 1868., 297, 299, 300, 301, 307 nakon 1868., 342, 347, 350 Frois, Luis, 245 fudai, 213, 223, 230, 231

Fujiko, 289 Fujin koron, 453 Fujin kurabu, 453 Fujin sekai, 453 Fujishima Takeji (1867.-1943.), 464 Fujiwara Kazaloprije razdoblja Heian, 46, 52, 53, 55, 65, 71-2 u razdoblju Heian, 80, 82, 83, 84, 85, 117 vidi i sekkanke Fujiwara-kyo, 52, 60, 61, 62, 64, 91, 93, 98 Fujiwara no Fuhito (659.-720.), 46, 534, 83 Fujiwara no Hirotsugu (? — 740.), 55, 65, 66, 67, 98, 162 Fujiwara no Michinaga (966.-1027.), 85, 117 Fujiwara no Mivako (? — 754.), 53 Fujiwara no Mototsune (836.-891.), 83 Fujiwara no Sadako (977.-1000.), 120 Fujiwara no Teika (1162.-1241.), 131, 132, 176, 184 Fujiwara no Yorimichi (990.-1074.), 28, 85, 115-116 Fujivvara no Yoshifusa (804.-872.), 83 Fujiwara, sjeverni, 28, 83 Fujufuse, 229 fukoku kvohei, 310, 329, 343, 362 Fukuda Hideko (1867.-1927.), 373, 545 Fukuzawa Yukichi (1835.-1901.), 260, 323, 381, 387 Furukawa Ichibe (Ichibei) (1832.1903.), 357, 361, 362, 363, 365, 415 Furusato, 535, 536 Fusen Kakutoku Domei, 429 Fushimi, zamak, 215, 219, 221, 222, 246,Futabatei Shimei (1864.-1909.), 391 Futon (Pokrivač) (Tavama Katei, 1907.),gagaku, 111 Gaki zoshi, 135 Gakushuin, sveučilište, 321, 392, 575 Gan (Divlja guska) (Mori Ogai, 1890.),Gautama (Šakvamuni; Shaka), 114, 129 gekokujo, 158, 168 gendaigeki, 459, 460, 598 Genji monogatari vidi Priča o kraljeviću Gcnjiju Genji monogatari emaki (oko 1130.), 135, 183, 186 Genmei (Genmvo) (661.-721.), 46, 53, 54, 56, 58 i Heijo-ky6, 27, 53, 62-3 i stanje u zemlji, 62, 78, 79 Genpei, 87, 98, 256 Genpejski rat, XXIII, 28, 135, 201 Genroku, 141, 275, 513 Gensho (680.-748.), 53, 54, 77 geografski leksikoni, 53 gesaku, 277, 390, 391, 450, 451, 458 Gido (1334.-1388.), 176 Gifu, zamak, 208, 209 gilde, vidi za Ginkakuji, 141, 167, 180 Gion, 276 glad, 11, 18, 26, 36, 76, 78, 104, 141 u razdoblju Tokugawa, 145,159,265, 269, 272, 281, 288, 293 glazba:, 394 u razdoblju Heian, 111, 119, 132-3 u srednjemu vijeku, 199, 200 u imperijalnom razdoblju, 394, 461— 2 nakon 1945., 572, 573, 592-4, 597 gnojenje otpadom, 265, 564 Go-Daigo (1288.-1339.), 140, 157, 160,

161, 187 Godzilla, 338, 507, 557, 585, 600, 602,goen, 232 gokenin: u razdoblju Kamakura, 89 u razdoblju Edo, 230, 231, 232 Gokokujinja, 488, 554 Gondo Seikei (Seikyo) (1868.-1937.),Gornji dom Sabora, 318, 334, 432, 603 Go-Saga (1220.-1272.), 160 Go-Sanjo (1034.-1073.), 85, 86 Coseibai (Jod) shikimoku, 89 GoShirakawa (1127.-1192.), 86,87, 89, 133 gospođa Nijo (na vrhuncu oko 1300.), 140, 175 Go-Toba (1180.-1239.) i politika, 89, 106, 131 i kultura, 126, 131, 133 Gould, StephenJ.,XXII gozan, 177, 180, 185, 192, 197, 233 goze, 199 grobni humci: vidi kofun Gukansho (Jien, 1219.), 131 gunken, 306, 307, 309, 317 gunki monogatari, 105, 117, 199 gusarstvo: nastanak, 104 cvjetanje, 152, 159, 161, 224 obuzdavanje, 212 Gutai Bijutsu Kvokai, 338, 595, 596 Gyoki (668.-749.), 75, 76 Hachiman: u Usi, 65, 66 u Nari, 67 u Ivvashimizuu, 94 u razdoblju Kamakura, 98 kao suijaku, 126, 128 haikai, 250, 251, 277, 278 haikai i Basho, 254, 255, 256 haiku, 390, 449, 582, 584 hajiki, 35 Hakai (Prekršen zavjet) (Shimazaki Toson, 1906.), 392 Hamaguchi Osachi (1870.-1931.), 417, 444, 474 Hamamatsu Chunagon monogatari (kći Sugaware no Takasuea? oko 1070.),102 Hana no Gosho, 163, 177 hanbatsu seiji, 325, 341 Han, dinastija, 30, 31 haniwa, 42 Hara Kei (Takashi) (1856.-1921.), 344,Harris, Townsend, 301 Hashimoto Kingoro (1890.-1957.), 425 hatamoto, 230, 231 Havashi Fumiko (1903.-1951.), 453,Havashi Razan (1583.-1657.), 227, 232 hehito, 67, 73 Heian-kyo: vidi Kvoto Heian, svetište, 89 Heiji monogatari emaki, 135 Heij6-kyo: vidi Nara Heike monogatari, 131, 186, 201 heimin, 313, 321 Heizei, recesija, 606, 607 Heizei (774.-824.), 82 Heusken, Henry, 302, 303 hibakusha, 584, 603 Hidevoshi: vidi Toyotomi Hidevoshi hidro-elektrane, 415, 418, 421, 520, 563 Hiei, planina, 87, 112, 107, 128, 189, 190, 209 Hijikata Tatsumi (1932.-1986.), 338,hijiri, 114, 128, 198 Hikone, 223 Himiko, 27, 38, 39 u IVajindenu, 37-38 povijesno značenje, 58, 129, 161 hinin, 236, 293 Hiraizumi, 86, 88, 254, 256 hiratake, 150 Hiratsuka Raicho (1886.-1971.), 337, 426, 431 KazaloHiratsuka Unichi (1895. —?), 465 Hishikawa Moronobu (1620.? — 1694.), 141, 254 Hitler, Adolf, 480, 481, 482, 484, 485, 486 Hladni rat, 494-5, 507 utjecaj na Okupaciju, 496, 498, 499,

500, 501, 502, 503 hoben: u kasnom razdoblju Heian, 125,u srednjemu vijeku, 182, 190, 200 u razdoblju Tokugawa, 250 Hojo: dolazak na vlast, 89, 107 odlazak s vlasti, 159, 160 Hojoki (Kamo no ChSmei, 1212.), 247 Hojo Masako (1157.-1225.), 89 Hojo (iz Odaware), 151, 206, 207, 212 Hojo Shigetoki (1198.-1261.), 106, 176 Hojo Soun (1432.-1519.), 206 Hojo Ujinao (1562.-1591.), 206 Hokckjo, 112, 193 hoken, 306-307 HokkaidS, 4, 7, 11 u staro doba, 15, 31 u razdoblju Tokugawa, 225,226,228, 271 nakon 1868., 312, 326, 346, 347, 355, 358, 420, 425, 435, 550 stanovništvo otoka, 356, 414 vidi i Ainu, narod; Ezo; Wajinchi Hokke, sekta: nastanak, 127, 128, 160, 189, 192, 193 u razdoblju Muromachi, 170, 192, 194 nakon Onina, 170, 171, 192 u razdoblju Tokugawa, 210, 225, 229 nakon 1945., 556 vidi i Lopočeva sutra; Nichiren Hokoji (Asukadera), 49 Hokoji (Hidevoshija), 216, 219 Hokusai; vidi Katsushika Hokusai Holanđani: vidi Nizozemci; rangaku Honami Koetsu (1558.-1637.), 247, 250 Honen (1133.-1212.), 100, 127, 129, 192, 194 Honganji: dolazak na vlast, 194, 195 kao politička sila, 141, 170-1, 208 svrgnuće, 209-11 honji suijaku: u kasnom razdoblju Heian, 125, 126, 134 u srednjemu vijeku, 182, 190, 191, 200 u razdoblju Tokugavva, 227 Horoki (Priča jedne skitnice), (Havashi Fumiko, 1930.), 453, 454 Horvuji, 49 Hdsei, sveučilište, 325 Hosoi Heishu (1728.-1801.), 283 Hosokawa Katsumoto (1430.-1473.), 167 Hosokawa Masamoto (1466.-1507.),Hosokawa Yoriyuki (1329.-1392.), 163 Hosshoji, 86 Hotoku, 284, 370 Hou Hanshu, 31 humci, 33, 40-1, 49 humci u obliku ključanice, 41 hvakuin, 185 hvojun, 385 Ibsen, Henrik, 391 Ibuse Masuji (1898.-1993.), 602 Ichikawa Danjuro (1838.-1903.), 390 Ichikawa Kon (1915. —?), 599 ie, 206, 235 Ievasu: vidi Tokugawa Ieyasu igusa, 178, 180 Ihara Saikaku (1642.-1693.), 251, 252, 277, 390 li, obitelj, 230 Ikarugaji, 49 ikebana, 596 Ikeda Hayato (1899.-1965.), 511, 512 Ikegami Chinpei (1862.-1920.): mladost, 325 karijera, 344, 345, 356, 369, 376, 536 Ikegami Taizo (1900.-1988.), 376 Ikiru (Kurosawa Akira, 1952.), 338, 598 ikki, 216 vidi i tsuchi ikki Ikkyu Sojun (1394.-1481.), 197 Imagawa, 206, 207 Imagavva Ryoshun (Sadayo) (1325.-

1420.), 162, 164, 176 Imamura Shohei (1926. —?), 338, 585 imanja: vidi shoen imayd, 132-4 imperijalizam (američki): u razdoblju Tokugawa, 297, 299, 300-3 nakon 1868., 352, 470, 471 imperijalizam (europski): u razdoblju Tokugawa, 258, 297, 300, 301, 303 nakon 1868., 310, 347, 350, 467 imperijalizam (japanski): u razdoblju Meiji, 346-355 u imperijalnom razdoblju, 419-422, 467-480, 482-486, 489-90, 499 vidi i Karafuto; Koreja; Kwantunška vojska; Mandžurija; Mikronezija; Tajvan Incident na mostu Marko Polo, 338, 479, 480-1 industrija: vidi poljoprivreda; teška industrija; industrijski eksperimentalni laboratorij: vidi laboratorij; rudarstvo; tekstilna industrija; transport; zaibatsu Ingy5 (na vrhuncu oko 450.), 43 Inoue Hisashi (1934. —?), 563 Inoue Kaoru (1835.-1915.), 327 Inoue Kinga (1732.-1784.), 284 inozemni odnosi: u staro doba, 38-40, 41_3; 45, 47, 52 u razdoblju ritsurvo, 54-5, 92 u srednjemu vijeku, 159-60 u ranom razdoblju Tokugawa, 218, 223-6, 228 u kasnom razdoblju Tokugawa, 297309 u razdoblju Meiji, 310, 313-4, 316, 340, 346-54 u Prvome svjetskom ratu, 396, 397, 468-9 1920-ih godina, 469-70 1930-ih godina, 405 u Drugome svjetskom ratu, 479-86, 490-1 nakon 1945., 494-6, 503, 506, 507, 511 u razdoblju Showa Genroku, 518, 523, 526 u razdoblju Heisei, 606-7 vidi i Kina, uloga; emigracija; europski utjecaj; vanjska trgovina; useljavanje; imperijalizam; Koreja; gusarstvo; Jugoistočna Azija insei: u razdoblju Heian, 83, 85, 86, 89, 93, 98, 102, 109 u srednjemu vijeku, 154, 172 Institut za zarazne bolesti, 337, 386-7 Inukai Tsuyoshi (Ki) (1853.-1932.), 325, 338, 343, 357, 399 Ippen (1239.-1289.), 182, 194, 198 Ippen Shonin Eden (Em, 1299.), 192 Irozange (Ljubavne ispovijesti), (Uno Chiyo, 1935.), 454 Ise monogatari, 123 kao klasično djelo, 131, 247, 287 kao emakimono, 182, 183 Ise, svetište, 64, 167, 170, 289 Ishida Baigan (1685.-1744.), 284 Ishimoto (Kato) Shizue (1897. —?), 424,Ishiwara Kanji (1889.-1949.), 474 Ishiyama Honganji, 171, 209, 210, 251 KazaloIsozaki Arata (1931. —?), 597 isusovci, 211,212, 219, 245 Itagaki Taisuke (1836.1919.), 314 Ito Hirobumi (1841.-1909.): u ranom razdoblju Meiji, 315-318 u kasnom razdoblju Meiji, 341, 342, 349, 350

Itojinsai (1627.-1705.), 250, 280 Ito Noe (1895.-1923.), 426, 428 Ito Sei (1905.-1969.), 456, 457, 584 Ivvanami Shigeo (1881.-1949.), 376 Ivvasaki Yatar5 (1834.-1885.), 328 Ivvashimizu Hachiman, 94, 98, 135, 170 Izawa Shuji (1851.-1917.), 394 izborno tijelo: godine 1890., 318 godine 1924., 402 godine 1947., 499-500 izdavaštvo: u razdoblju Tokugawa, 247-u razdoblju Meiji, 314-5, 322, 342-3, 376, 377, 384-5, 391 u imperijalnom razdoblju, 426-7, 431, 448, 449, 450, 453, 456-7 nakon 1945., 572, 573, 583^ vidi i novine izopćenici: vidi parije Izumi Kyoka (1873.-1939.), 390, 455 Izumo, 39 iYamato, 51, 44, 48, 64 Izu no Odoriko (Plesačica iz Izua), (Kawabata Yasunari, 1926.), 456 izvođačka umjetnost: vidi filmska industrija; ples; kazalište; zabavljači; narodna umjetnost; glazba Japan Airlines (zračna kompanija), 528 Japanska komunistička partija, 589, 590 Japanska nacionalna željeznica, 528 Japanska škola romantizma: vidi Nihon Romanha Japanska zaklada, 575 Japanski industrijski klub, 443 Japansko udruženje narodne umjetnosti, 337, 465 JCP: vidi Japanska komunistička partija jezik: vidi pisanje, stilovi jidaigeki, 459, 460, 461, 598 jidaimono, 459, 253 Jien (1155.-1225.), 131 jikatasho, 264, 268, 288, 326 jingikan, 68 Jingu (b. d.), 58 Jinmu (b. d.), 57, 58 Jinno shotoki (Kitabatake Chikafusa, oko 1340.), 162 jinrikisha, 328 Jinshin, neredi, 27, 44, 46, 51, 57, 60 Jishu, 194, 199 jito, 89 Jito (645.-702.), 46, 52, 53, 56, 58, 90 i Fujiwara-kyo, 60, 61, 62 i stanje u zemlji, 77, 78, 79 jitsugaku: u razdoblju Tokugawa, 286,u razdoblju Meiji, 323, 381, 383 jiyu minken, 314, 341 Jiyuminshuto: vidi LDS Jivuto, 342 Jodo, 100, 115, 154, 189, 192, 193 vidi i amidizam Jodo Shin, 148, 170, 194, 195, 197 vidi i Shinshu Jomei (593.-641.), 110 jomon, 14-19, 21, 22, 36 datiranje XXIII, 2, 14, 17 lončarstvo, 17, 21 u Tohokuu, 54 gledano unatrag, 595 joryu bungaku, 453, 587 joryu sakka, 453 Josetsu (na vrhuncu oko 1410.), 183 Jugoistočna Azija: imperijalna trgovina, 355, 477 politika, 397, 483 ulazak u rat, 486, 489-90 nakon 1945., 494-5, 449, 518, 549, 567 vidi i Vijetnamski rat Jurakutei (Jurakudai), 220 Južna Amerika: vidi Latinska Južni dvor vidi i nanbokucho Južnomandžurijska željeznica, 351, 353,kabane, 43, 47 kabuki: u razdoblju Tokugawa, 250,

252-4, 277, 278 u carskom razdoblju, 390, 457, 458, 460, 462 nakon 1945., 588, 592, 600 Kabukiza, 462 Kaempfer, Engelbert, 249 kagami, 130 Kagero nikki (Michitsunina majka, oko 970-ih — 990-ih), 118 Kaikei (na vrhuncu od 1185. do 1223.), 134, 181 Kaishinto, 325, 342 kaisho, 178-9, 183, 185, 188 Kakizaki Yoshihiro (1549.-1611.), 225 kamado, 35 Kamakura bakufu, 28, 103, 164, 193 usporedba s razdobljem Meiji, 140 vidi i dijarhija Kamegiku (na vrhuncu 1120-ih), 133 Kamei Katsuichiro (1907.-1966.), 412,Kamigata, kultura, 239, 251-3, 275, 277 Kamigyo, 154, 168, 216 kamikaze, 159, 487 kana, 109, 130, 177, 251 Kanai En (1865.-1933.), 339, 340, 346, 351, 367, 368 kanamajiribun, 130, 177 Kannami (1333.-1384.), 141, 177, 186,kana zoshi, 248 Kaneko Fumiko (1903.-1926.), 428 Kanenaga (Kanevoshi), princ (1329.? — 1383.), 161 kanga, 183, 184 Kani kosen, (Kobavashi Takiji, 1928.),kanji, 42, 109, 130, 177 kanjin, 129 kanjosho, 231 Kanmu (737.-806.): i Heian, 27, 82, 83,kulturni interesi, 112, 115 grob, 215, 397 Kanmu Heishi, 98 Kannon, 65, 190, 196, 200 Kanno Suga (Sugako) (1881.-1911.), 374, 378 Kano, umjetnički stil, 141,184, 233, 250, 253, 254 Kano Motonobu (1476.-1559.), 141,kanpaku, 82, 83, 115, 215 kanrei, 163, 167, 169 Kansei, reforma, 141 kanshi, 110, 184,390 Kanto, potres (1923.), 337, 401, 428, 434, 471 Kanze-za, 186, 187 Kappa (Akutagawa Rvunosuke, 1927.), 455 Karafuto, 351, 415, 499 eksploatacija, 420, 421, 566 stanovništvo, 415, 425 Kara Juro (1940. —?), 591, 600 Karako, 39 Kazalokaramono, 177, 179, 183, 188 karaoke, 573 kasnije doba: vidi mapp5 Kasuga gongen genki (1309.), 182 Kasuga, svetište, 84, 186, 190 katastarske knjige: u klasičnom razdoblju, 72, 95-6, 101 u razdoblju Tokugawa, 205, 210, 213-4, 221 Kato Komei (Takaaki) (1860.-1926.), 337,401,402,469 Kato Shuson (1905. —?), 582 Katsuragi (Kazuraki), 40 Katsura Taro (1847.-1913.), 342, 343, 345, 350, 378 Katsushika Hokusai (1760.-1849.), 142, 278 Kawabata Yasunari (1899.-1972.), 456-7,kawata, 236, 293 Kaya, 39, 43, 47, 48, 58 kazalište vidi i kabuki; no; kazalište lutaka; shinpa; shingeki kazalište lutaka, 250-3, 277, 457 kazoku, 317 kebiishi-cho, 103 Kegon, 65, 67, 182, 192 Keio, sveučilište, 384, 386 Keitai (450.? — 531.?), 27, 38, 45 kemijska industrija, 417-8, 517 kenmon, 157, 158 vladavina, 163-168, 169-71 kultura, 175-178, 179, 181, 182, 184, 186-9, 192, 195, 198

opadanje, 200, 203, 204, 205, 213, 220, 232 Kenmu, restauracija, 140, 157, 161 Kenninji, 167 Kenpeitai, 406 Kenseikai, 401 Kibi, 39, 44 Kido Takavoshi (Koin), (1833.-1877.), 317 Kina, Narodna Republika, 498, 503, 505, 548-9 Kina, uloga u starom Japanu, 31, 45, 50, 52,60,64,91, 114 arhitektura, 25, 46, 59-60, 115 nered u Kini utječe na Japan, 30, 39, 47,92 jezik, 46, 47, 109 književni oblici, 56, 57, 63, 64, 65, 110, 117 izvješća o Japanu, 33-5, 37-8, 42 pismo, 42, 109-10, 117 Kina, uloga u srednjovjekovnom Japanu: kulturni utjecaj, 177, 179, 183, 184,politika, 159-60, 162, 165, 223 trgovina, 103, 151-2, 156, 164, 167,pismo, 129-30, 176 Kina, uloga u razdoblju Tokugawa kulturni utjecaj, 243, 248 u političkim raspravama, 216, 226-7, 270, 306 Opijumski rat, 299, 301 politički odnosi, 217, 218, 219, 222,trgovina, 225, 228-9 Kina, uloga u imperijalnom Japanu: iseljavanje u Japan, 353 u političkim raspravama, 323, 333, 381-4, 397-8, 409, 411-13, 431, 460, 467, 476-7 politički odnosi s Kinom do 1930., 347, 349, 350, 409, 416, 468-74, 499 1930-ih i 1940-ih, 405, 473-5, 478485, 487, 490 trgovina s Kinom, 350-1, 354, 417,684 Kina, uloga od 1945. u političkim raspravama, 576, 579 trgovina, 506, 518, 526 Kineska noć: vidi: Shina no yoru Kinesko-japanski rat, 337 Kineskosovjetski blok, 496, 518, 577 vidi i Hladni rat; Korejski rat; Rusija Kinezi u Japanu, 229, 546, 548-9, 610 Kinkakuji, 167, 177, 180 Kinkakuji (Zlatni paviljon), (Mishima Yukio, 1956.), 338, 584 Kinmei (509.? — 571.), 27, 45, 48 Ki no Tsuravuki (oko 872.-945.), 117, 118, 119, 132 Kinpusenji, 556 kiparstvo, 135, 181-2, 394, 594 Kirikirijin (Narod Kirikirija), (Inoue Hisashi, 1986.), 563 Kirishitan, 229 Kirivama Seiyu (1921. —?), 558 Kishida Toshiko (1863.-1901.), 371,Kishi Nobusuke (1896.-1987.), 508, 510,511,523 Kitabatake Chikafusa (1293.-1354.), 160, 162 Kitahara Hakushu (1885.-1942.), 388 Kita Ikki (1883.-1937.), 337, 409, 410 Kitamura Kigin (1624.-1705.), 554 Kitano Tenjin engi (1219.), 135 Kitano Tenmangu, 84, 94, 136, 167, 170 Kitasato Shibasaburo (1853.-1931.), 337, 386, 439

Ki tavama, vila, 167, 177, 188 kitovi, 298, 569 Kivomihara, palača, 60, 61 klauzula o položaju najpovlaštenije zemlje, 301 književna kritika, 118, 131-2, 175-6, 450-1 književne vrste: 1. pjesništvo: vidi haikai; haiku; kanshi; povezani stihovi; renga; shintaishi; tanka; waka; wakan renku; 2. stariji prozni oblici: vidi gesaku; gunki monogatari; povijesna djela; kana zoshi; monogatari; nikki; otogi zoshi; setsuwa; putopisi; ukiyo zoshi; usmena književnost; 3. noviji prozni oblici: vidi romani 0 poslovnome svijetu; književnost fantazije; povijesni romani; romani u prvom licu; znanstvena fantastika književnost: do 1868., 109-111, 129-32, 184-5, 247-8, 251-2, 277 nakon 1868., 390-3, 449, 457, 581-586 vidi i pismenost; književna kritika; književne vrste; pjesništvo; proza Kobavashi Issa (1763.-1827.), 278 Kobavashi Kivochika (1847.-1915.), 354 Kobavashi Takiji (1903.-1933.), 453 kobugattai, 305, 307 Kobun (Otomo no Oji) (648.-672.), 57 Kodaira, 266 Kofukuji, 67 u politici Heian, 83, 84, 86, 88, 99, 126 1 religija Heian, 112, 127 u srednjemu vijeku, 166, 170, 182,kofun: vidi humci Kogurvo, 27, 39, 40, 42, 43, 58 Kojiki (Knjiga o stvarima starine, 712.): o drevnom Japanu, 43, 47, 63, 110 priprema Zapisa, 54, 56 Kojo no tsuki (Mjesec iznad porušenog zamka), (Taki Rentaro) b. d., 395 Koken (718.-770.), 55, 67, 82 Kokinshu (Ki no Tsuravuki, 905.), 28, 117, 119,123,287 kokka, 206 KazaloKokoro (Natsume Soseki, 1914.), 337,koku, 214, 231 kokubunniji, 65, 313 kokufu, 69, 72, 94, 95, 96 kokugaku: uspon, 278, 287 utjecaj, 313 kasnija udruženja, 334, 575, 595 Kokugakuin, sveučilište, 388, 575 kokugarvo, 94-5, 159-60 kokujin: prije onina, 158, 162, 165, 166 nakon onina, 168, 204, 206, 207, 210,Kokumin shinbun, 349 kokusaika, 575-6 kokusaku eiga, 460 kokutai: u razdoblju Tokugawa, 300,u razdoblju Meiji, 382, 388 u imperijalnom razdoblju, 402, 403, 406, 447, 467, 487, 498, 503 Komatsu Sakyo (1931. —?), 586 Komeito, 557 komunizam, 401, 402-3, 496 vidi i marksizam Komurajutaro (1855.-1911.), 352 K6myo Kogo (701.-760.), 54, 55 konbinato, 517, 521, 561 Konjaku monogatari-shu (oko 1120.), 131, 455 konfucijanizam, 38 u razdoblju ritsurvo, 57, 64, 99, 125

u srednjem vijeku, 160, 176, 191 u ranom razdoblju Tokugawa, 226-7, 229, 232, 238, 250, 254, 290 u kasnom razdoblju Tokugawa, 280, 283, 284-7, 288 u razdoblju Meiji, 319, 321 Konkokvo, 289, 555 Konoe Fumimaro (1891.-1945.), 412, 413, 446 Ko no Moronao (? — 1351.), 162 kontrola rađanja: u imperijalnom razdoblju, 269, 272-3, 424 nakon imperijalnog razdoblja, 513, 544,558,608,611,622 Koreja i rano razdoblje Japana, 7; odnosi, 27, 30, 31, 38, 39, 40, 43-46, 48,49 kulturni utjecaji, 19, 32-33, 41, 43, 55 u razdoblju ritsurvo, 57, 92-3 u srednjemu vijeku, 104, 146, 151, 158, 159, 167 vidi i Kaya; Koguryo; Paekche; Silla Koreja i razdoblje Tokugawa: u ranom razdoblju Tokugawa, 217-19, 223-5, 228, 229 kulturni utjecaji, 243, 248, 261 Koreja i razdoblje Meiji: odnosi, 314, 334, 337, 342, 346-355, 376, 467 trgovina, 351, 354, 355 iseljavanje u Koreju, 376, 424, 425 Koreja i imperijalni Japan: politika prema Koreji, 408, 424, 433, 460, 467, 468, 483 trgovina s Korejom, 419, 420, 421, 476, 505 vidi i Korejci u Japanu Koreanci u Japanu: u imperijalnom razdoblju, 419, 420, 424, 433-4 nakon 1945., 499, 547-8, 601, 609 Korejski rat, 338, 503, 505 Kotei, 190 Kotoku (596.? — 654.), 49, 63 K5toku Shusui (1871.-1911.), 363, 378,K6ya, planina, 112, 200, 208 kovanje novca: u starom razdoblju, 62, 103, 152, 269, 272-3, 424 u razdoblju Tokugawa, 214-5, 243, 261, 262, 327 vidi i novac krčenje šuma: u staro doba, 22, 25-6, 61-2, 78-9 u razdoblju Tokugawa, 242, 262, 275 Kazalonakon 1868., 361-2, 420, 566 kriza oko sporazuma, u 1960. god., 51112 kršćanstvo: prije 1868., 211-2, 219, 2245, 229, 298 nakon 1868., 313, 324, 389, 555 vidi i misionari Kublai Khan, 158-9 kubunden, 73 kuge: u razdoblju Heian, 105, 178, 198,u ranom srednjem vijeku, 105, 160, 178 vrhunac vladavine Muromachi, 157, 174, 183, 186 u kasnom srednjem vijeku, 169, 175, 194, 232 u razdoblju Tokugawa, 231,232,233, 276 u razdoblju Meiji, 312, 313 Kukai (774.-835.), 28,112,113,132,256 kultura poluintelektualaca, 448, 494-5, 572-5, 584 kulučari: u starom razdoblju, 62, 76, 78 u razdoblju Tokugawa, 206,235,240,Kumai Kei (1930. —?), 601 Kuni, 62, 65, 66, 79 Kunikida Doppo (1871.-1908.), 375, 391

Kurizaki Midori (b. d.), 603 Kuroi ame (Crna kiša, roman Ibusea Masujija, 1965.), 338, 585, 602 Kuroi ame (Crna kiša) (film Imamure Shoheija, 1989.), 603 Kurokami (Crna kosa) (Kurizaki Midori, 1979.), 603 Kurosawa Akira (1910.-1998.), 338, 598-9, 600 Kurozumikvo, 289, 555 Kusakabe (662.-689.), 53 kusemai, 185 Kusunoki Masashige (1294.-1336.), 160, 394 Kvantunška vojska, 398, 404, 474, 478-9,498 djelovanje, 337, 472-3, 474-5, 476,Kwanggaeto, 39, 42 kvogen, 187, 588 Kyo Machiko (1924. —?), 603 kyo—masu, 214, 243 Kvoto: osnovan kao Heian-kyo, 61, 63, 80, 82, 178 kasnije promjene, 93, 94, 100 u srednjem vijeku, 135-5, 161, 162, 164-71, 175, 176, 180 u ranom razdoblju Tokugawa, 216, 219, 220, 221, 228, 231-34, 245253, 255 u kasnom razdoblju Tokugawa, 2758 u razdoblju Meiji, 311,313, 317, 384,nakon 1914., 412-13, 448,452,458-9 vidi i Shimogvo Kvoto, sveučilište, 384, 412 Kyowarabe (Nakagavva Kiun, 1658.), 255 Kjubakufu, 387 Laboratorij za industrijske pokuse, 387 Latinska Amerika, 475, 482, 495, 550, 551, 610 LDS (Liberalno-demokratska stranka), 338,508,511 u razdoblju Showa Genroku, 518, 523, 527-9, 534, 552, 557 nakon 1990., 606 ledeno doba, 5-9, 14-16 Liaotung, poluotok, 350, 351, 358 Liberalnodemokratska stranka: vidi LDS Liu Song, 27, 31, 42 LNG: vidi plin lončarstvo, 17, 18, 21, 35 Lopočcva sutra: u razdoblju Heian, 112, 127, 128, 133 u srednjemu vijeku, 133, 154, 170, 182, 189, 192, 193, 197 Ljubavnik Lady Chatterley, 584 MacArthur, Douglas, 498 machishu, 155, 154 Maeda, 230 Mahavairocana, 112, 116, 126 Maitreva, 190, 200, 281, 289 Makiguchi Tsunesaburo (1871.-1944.),Mandžukuo, 474-7, 498, 508 Mandžurija, 30, 92, 218 i svjetske velesile, 339, 350, 468, 479, 481, 483, 484, 498 prije 1931., 353, 354, 440, 442 okupacija, 403, 405, 472, 473-4 razvoj, 417, 420, 421, 460, 474-6, 483, 484 iseljavanje u, 425, 426 vidi i Mandžukuo mandala, 134, 181, 182 Manyoshu (anon., 759.), 27, 110, 287,

595 manjine: vidi Ainu, narod; burakumin; Kinezi u Japanu; strani radnici; Korejci u Japanu; skitnice; narod otočja Ryukyu Mao Tse-tung, 478, 498 mappo: u kasnom razdoblju Heian, 114, 116, 117, 127, 129, 131, 132 u srednjemu vijeku, 183, 196 marksizam: u imperijalnom razdoblju, 377, 412, 448, 456 nakon 1945., 501, 507, 524, 576-7, 578, 580, 589 Masako: vidi Hojo Masako Masamune Hakucho (1879.-1962.), 383 Masaoka Shiki (1867.-1902.), 390 Matsudaira Sadanobu (1758.-1829.), 141, 288 Matsukata, deflacija, 142, 315, 319, 416 Matsukata Masavoshi (1835.-1924.), 315, 342, 400 Matsumae, 226, 228, 229, 271, 272 Matsumae Yoshihiro: vidi Kakizaki Yoshihiro Matsunaga Sekigo (1592.-1657.), 250 Matsunaga Teitoku (1571.-1653.), 250 Matsuo Bash5 (1644.-1694.), 254-5 Matsura no Miya monogatari (Fujiwara no Teika, oko 1190.), 102 matsutake, 150 mediji: vidi elektronski mediji; novine; izdavaštvo; radio; televizija Međunarodna organizacija rada, 443 Meiji, restauracija, 139-40, 293, 309, 334 Meiji, tenno (1852.-1912.), 311, 319, 337, 407 Meirokusha, 322 Meiroku zasshi, 322 Michinaga: vidi Fujiwara no Michinaga Mikronezija, 425, 426, 469, 476, 553 Miike, rudnik ugljena, 338, 508, 510 Minamata, 560, 564 Minamoto, 87, 88, 96, 97, 98, 105 Minamoto no Yoritomo (1147.-1199.): podrijetlo, 98 osnivanje bakufua Kamakura, 28, 88, 96 ostavština, 106, 143, 222 Minamoto no Yoshitsune (1159.1189.), 88, 256 Ming: i Ashikaga, 141, 152, 161, 165 i narod otoka Ryukyu, 223 i Tokugawa, 224, 306 trgovina, 152, 162, 165 L... Ministarstvo carske kuće, 317 Ministarstvo pravosuđa, 406, 407 Ministarstvo unutarnjih poslova, 374, 406, 432, 443 Ministarstvo vojnih poslova, 70 Minobe Tatsukichi (1873.-1948.), 401,Michitsunina majka, 118 Minseito, 401, 403 Miroku: vidi Maitreva Mishima Yukio (1925.-1970.), 338, 584, 589 misionari, 211-2, 219, 224, 225, 229,vidi isusovci Mitogaku, 298 Mitsubishi, 328, 418, 500 Mitsui, 418, 500 Mitsui, rudarska kompanija, 510 mivake, 43 Mivake Setsurei (1860.-1945.), 324,363 Mivake Yasuko (1890.-1932.), 431 Mivamoto Yuriko (1899.-1951.), 587 Mivazaki Antei (1623.-1697.), 141, 264,mizuko kuyo, 558, 608 mizu mondai, 273 mladež, nezadovoljna, 375-7, 437, 524

vidi i studenti Mochihito, princ (1151.-1180.), 87, 88, 89 močvare, 516-7, 563 vidi i konbinato; onečišćenje moga, 431, 460, 464 Mongoli: u Kini, 108, 158, 161, 162 invazija Japana, 140, 158-9 ostavština Mongola, 182, 218, 408 Monmu (683.-707.), 53, 56, 61 monogatari, 111, 185 Mono-ha, 596 Mori, 207 i Hidevoshi, 210, 211, 213 i Tokugawa, 230 vidi i Choshu Mori Ogai (1862.-1922.), 391, 392, 454 motorna vozila, 419, 478, 516, 533, 562 Mugai Nvodai (1223.-1298.), 197 Muju Ichien (1226.-1312.), 190 Mukvokai, 389 Mumyozoshi (kći Shunzeija, oko 1200.),Munakata Shiko (1903.-1975.), 465 Murakami Haruki (1949. —?), 586 Murasaki Shikibu (na vrhuncu od 990ih do 1020-ih) kao odraz jednoga doba, 85, 118 kao autor, 118, 122,588 naslijeđe, 109, 122, 154 Muravama Tomovoshi (1901.-1977.),Muzej carske obitelji, 317, 388 mvoshu, 101, 102, 103, 145, 146, 147,Nacionalno društvo za ravnopravnost, 337, 433 vidi i burakumin; eta Nagai Kam (1879.-1959.), 392, 451 Nagaoka-ky5, 63, 82 Nagasaki: u razdoblju Tokugavva, 207, 225, 229, 288, 297-9 nakon 1945., 484, 487, 506, 584-5 Nagata Tetsuzan (1884.-1935.), 405 Nagatsuka Takashi (1879.-1915.), 461 Naito Konan (1866.-1934.), 411 naizmjenična nazočnost: vidi sankin kotai Nakagawa Kiun (1638.-1705.), 255 Nakai Chikuzan (1730.-1804.), 273 Nakamoto Takako (1903. —?), 453 Naka no Oe: vidi Tenji Nakasone Yasuhiro (1918. —?), 528-9 KazaloNakatomi no Kamatari (614.-669.), 46,namazu, 289, 602 namjesnici: vidi kanpaku; kanrei; Sekkanke; sessho; shikken nanbokucho, XXIV, 141, 152, 161, 185 vidi i Južni dvor Naniwa: u staro doba, 41, 42, 44, 47 u razdoblju ritsurvo, 58, 60, 62 i Hidevoshi, 215 Nanzenji, 150, 170, 192 Naoki, nagrada, 451 Nara: nastanak, 27, 53, 61, 623 kao središte vlasti, 61, 62 pod vlašću Shomua i nakon nje, 53, 60, 66, 79 Nara ehon, 199 Narita, zračna luka, 525 Narita Tokuhei (b. d.), 552 Natsume Soseki (1867.-1916.), 337, 383, 393, 451 naturalizam, 391, 450, 451 navodnjavanje, 20, 21 u srednjemu vijeku, 145-6, 149 u razdoblju Tokugawa, 263, 264—5, 273 racionalizacija polja, 345, 356, 514 Negoroji, 211 nekvalificirani strani radnici: vidi strani radnici; nemir zbog hrane, 400-1 nenbutsu: u kasnom razdoblju Heian,

114, 127, 128 u srednjemu vijeku, 194, 195, 197,nenbutsu odori, 199 nengo, 46 neodadaizam, 596 neolitik, razdoblje, XXIII, 14 Nizozemci, 224, 225, 228, 229, 281, 297-8 Nova psihološka škola, 455 Nichiren (1222.-1282.): karijera, 128, 193, 408 povijesno značenje, 154, 192, 193, 197, 556 vidi i Hokke, sekta nihonga, 393, 461, 465, 594 Nihonjinron, 579 Nihon kaizb hoan taiko (Nacrt za reorganizaciju Japana) (Kita Ikki, 1919.), 337, 409 Nihon Romanha, 449, 456, 578 Nihon ryoiki (anon., oko 822.), 111, 118 Nihon shoki (Japanska kronika, 720.): drevni Japan, 40, 42, 46, 51, 56 religija, 48, 49, 50, 63 priprema Kronike, 54, 58 jezik Kronike, 110 naslijeđe, 162, 218, 286 Nijo, zamak, 222, 246 Nijo Yoshimoto (1320.-1388.), 141, 184, 186 nikki, 111, 118 Nikko, 227 ninennaku, 299 Ningen shikkaku (Ne više čovjek), (Dazai Osamua, 1948.), 512 Ninomiva Sontoku (1787.-1856.), 284, 370, 400 Nintoku, 41, 42 Nishida Kitaro (1870.-1945.), 337, 389,Nishijin, 249, 276 Nishitani Keiji (1900.-1990.), 413 Nissan, 476, 562 Nitobe Inazo (1862.-1933.), 471 Nixon, Richard, 526, 527 Nixonovi šokovi, 526-8 n5: počeci, 177, 185 u srednjemu vijeku, 174, 178, 182, 186, 198 u razdoblju Tokugavva, 233,234,248, 249, 253, 276Po vijest Japa na u imperijalnom razdoblju, 390, 394, 457, 458 nakon 1945., 588, 589, 592, 600 Nobi (Vatre na ravnici), (film Ichikawe Kona, 1959.), 599 Nobi (Vatre na ravnici), (roman Ooke Shoheija, 1952.), 584, 599 Nobunaga: vidi Oda Nobunaga Noguchi, Isamu, 602 Nogyo zensho (Mivazaki Antei, 1697.), 141, 264 Nomonhan, 338, 481, 482, 487 Nova škola senzualizma, 455, 456 novac, 158 u razdoblju Tokugavva, 261, 304 nakon 1868., 320, 526, 567 vidi i sustav kovanog novca nove religije, 389, 555-558 novine: u razdoblju Meiji, 349,350,351, 357, 384 u imperijalnom razdoblju, 436, 438, 447-8, 456-7 nakon 1945., 573 vidi i izdavaštvo nuklearna energija, 519-521, 562-3, 614, 619, 620 Njemačka: njezina diplomacija, 342, 350, 468-9 Rat na Pacifiku, 481, 484 kulturni utjecaj, 400, 402, 446, 456, 462 vidi i Hitler, Adolf

Qan shinshiki (Nijo Yoshimoto, 1372.), 185 Oba Minako (1930. —?), 587 obradive površine, 241, 260, 326, 355, 569, 620 obrazovanje, 285 u razdoblju Meiji, 319-20, 322-323, 372-4, 375-6, 384, 388 u imperijalnom razdoblju, 426-7, 434-5 nakon 1945., 502-3, 514-5, 524-5, 573 vidi i studenti obrtnici Oda Nobunaga (1534.-1582.), 141, 203,karijera, 207-209, 213 i Hidevoshi, 211-215, 220, 223 Odawara, zamak, 206, 212 odijevanje, 18, 33, 120, 319, 323, 324 odoi, 216, 246 ofumi, 195 Ogata Korin (1658.-1743.), 250, 276 Ogawa Kurobei (na vrhuncu oko 1650ih), 266 Ogyu Sorai (1666.-1728.), 280, 283, 284, 287, 306 Oharida, palača, 49 Ojin, 41 Okagami, 85, 130 Okakura Tenshin (Kakuzo) (1862.1913.), 393 Okinawa, 223, 224, 226, 338, 553 vidi i Ryukyu, narod Okochi Denjiro (1898.-1962.), 459 Okoliš, Ured za zaštitu, 561 pokret za zaštitu, 561 Okupacija, 338, 498, 553 kaznena politika, 498-501 reformska politika, 500-3, 554, 597 Okubo Toshimichi (1830.-1878.), 315, 323 Okuma Shigenobu (1838.-1922.), 314, 363, 400 Okumura Ioko (1845.-1907.), 374 Oku no hosomichi (Uska cesta duboko na sjever) (Matsuo Basho, 1694.), 255,Kazaloonbvakusho, 268, 270, 288 onečišćenje okoliša: do 1945., 272, 3614, 423-4 nakon 1945., 526, 535, 538, 560, 615-6 Oninski rat: izbijanje rata, 141, 154, 168 posljedice rata, 154, 156, 157, 168172, 179, 183, 188, 190-2 Onjoji, 86, 88, 99 onnagata, 459 Ono no Komachi (na vrhuncu 850ih), 119, 123, 131, 186 Ooka Shohei (1909.-1988.), 584, 599 Opća konvencija o miru i prijateljskim odnosima, 301 općina, gradska 69, 70 Opijumski rat, 142, 299 Orijentalni stil (Fujishima Takeji, 1924.),oružje, vatreno, 206, 209, 216, 301, 303 Oryza sativa japonica, 11, 19 Osaka, 171,251,311 vidi i Kamigata, kultura; Naniwa Osaka, zamak, 215, 221 Osaka, predionica, 329 Osanai Kaoru (1881.-1928.), 457 Oshima Nagisa (1932. —?), 600 otogi zoshi, 201, 251 Otomae (1085.-1169.), 133 Otsuka, 30, 39 Ouchi Masahiro (1446.-1495.), 183 Ozaki Yukio (1859.-1954.), 343 pachinko, 516, 573 Pacifički obruč, 606 Paekche, 39, 42, 43, 46, 47, 48, 58 Pakleni zastor (Akutagawa Rviinosuke, 1918.), 455

paleolitik, XXIII, 14, 15, 18 pamuk, 151, 264, 438, 439 izvoz, 353, 417, 473, 477 uvoz sirovog pamuka, 328, 353, 477, 478 vidi i tekstilna industrija parije, 154, 236, 268, 293, 294, 321, 433 vidi i burakumin; eta Pearl Harbor, 338, 486, 489 Perry, Matthevv C, 301, 302, 602 pet kraljeva Wa, 42, 57, 58 petrolej: u imperijalnom razdoblju, 421, 477, 478, 481, 485, 489 nakon 1945., 508, 509, 516-7, 520-1, 527, 613, 626 Phaeton, 141, 297 pisanje, stilovi, 110, 120, 130, 175, 255, 385, 388 pismenost, 110, 320 vidi i pisanje, stilovi pjesništvo: u razdoblju ritsurvo, 109, 117, 119, 123, 132 u srednjemu vijeku, 174, 184—5 u razdoblju Tokugawa, 250, 254—5, 277, 278 nakon 1868., 390-1, 449, 450, 582 vidi i književne vrste pleistocen, razdoblje, XXIII, 6, 8, 15, 16 klima, XXII, 9, 12, 14, 16 plemstvo, visoko, 317, 318, 321, 341 ples, 111, 121, 132 nakon 1914., 430, 462, 536, 588, 592-plin, 421, 521, 565, 613,614 plinski hidrati, 614 plutajući svijet: vidi ukiyo pobuna od 26. veljače, 404-5 Poe, Edgar Allan, 455 pokret za zaštitu okoliša, 561 Policijsko-sigurnosna pravila iz 1890., 372, 426 politička konsolidacija: u klasičnom razdoblju, 26, 33, 36, 39, 40, 44-7, 50,u razdoblju Tokugawa, 204—28, 304—vidi i ritsurvo seido; bakuhan taisei političke ideje: vidi agrarizam; konfucija-nizam; kokugaku; marksizam; radikalizam; socijalizam političke institucije: vidi bakufu; daimvo; Sabor; dijarhija; Ministarstvo unutarnjih poslova; carski dvor; insei; ken-mon; LDS; namjesnici; shogun; tenno; poljodjelstvo vidi poljoprivreda poljoprivreda: rast, 19-22, 36-7 neintenzivna poljoprivreda, 24-26, 36-7, 75, 102 intenziviranje poljoprivrede, 144—7, 148-9 u ranom razdoblju Tokugawa, 240-1, 259-60, 263-4 u kasnijem razdoblju Tokugawa, 266-71, 273-4, 282 u razdoblju Meiji, 326, 345, 355-6, 368-9, 386-7 u imperijalnom razdoblju, 419, 420, 437-8 nakon 1945., 501, 504-5, 514, 531-6, 563, 569, 607-8, 619, 624, 625 vidi i agrarizam; obradive površine; umjetna gnojiva; ribarstvo; navodnjavanje; porezi: u staro doba, 43-4 u razdoblju ritsurvo, 71-4, 94-6 u srednjemu vijeku, 164, 167 u razdoblju Tokugawa, 205-6, 210, 213-4 nakon 1868, 312, 351, 528 Portsmouth, Sporazum iz, 351 Portugalci: vidi Španjolci i Portugalci postmodernizam, 612 pošumljavanje: u razdoblju Tokugavva, 262-3 u imperijalnom razdoblju, 338, 345, 565-6

nakon 1945, 505, 566 Povelja prisege iz 1868, 319 povezani stihovi, 176, 187 povijesni romani, 391-2, 453 povijest, 56-59, 117, 130-1, 387 vidi i povijesni romani praktično učenje: vidi jitsugaku prava korištenja: shiki, 96, 273-4 yaku, 273-4 Priča o kraljeviću Genjiju (Genji monogatari) (Murasaki Shikibu, oko 1000.), 118, 122-3 kao primjer, 85, 109 gledano unatrag, 131. 287, 452 prijestolnice: uspostava, 51-5, 57, 5963, 80-2 promet; vidi transport Prvi svjetski rat, 337 i Istočna Azija, 335, 340, 396-7 i Japan, 416, 432, 440 Japan u Prvom svjetskom ratu, 4623,469 Proces, veleizdajnički, 337, 338 prosjačenje: vidi bikuni, hijiri prostitucija: u srednjemu vijeku, 129, 133, 155 u razdoblju Tokugawa, 237, 253, 277 nakon 1868, 322, 372, 428, 439, 543,protoindustrijalizacija, 334 proza: klasična, 111, 117-8, 132 srednjovjekovna, 174 iz razdoblja Tokugawa, 251, 254, 277 iz imperijalnog razdoblja, 390-1, 393, 451-7 nakon 1945, 582-8 vidi i književne vrste pučka umjetnost, 393, 465, 574-5, 5945 putopisi: klasični, 118 Kazalosrednjovjekovni, 175-6, 185 iz razdoblja Tokugawa, 255-6 vidi i vodiči radikalizam, 375, 401, 402, 408-13, 428, 443, 460 vidi i agrarizam; komunizam; socijalizam radio, 446, 448, 574 radništvo: u razdoblju Tokugawa, 235-6, 267-8, 278 u imperijalnom razdoblju, 264-8, 440^47, 490-1 nakon 1945, 525 vidi i kulučari; radnički zakoni; sindikati; parije; ropstvo radnički zakoni: u imperijalnom razdoblju, 366-7, 441-2, 445-6 nakon 1945, 499-500, 511-2 raigo, 134, 181, 182 Rajomon, 82, 83 Rakuchu rakugaizu (Slike iz Kvota i izvan njega), 247, 255 rakugo, 457 rangaku, 288, 306, 386 Rashomon (film Kurosawe Akire, 1950.), 598 Rashomon (pripovijetka Akutagawe Ryu-nosukea, 1915.), 455, 598 rasna jednakost, 471 Rat na Pacifiku: kao politika, 479-80, 484-6, 489-90 kao povijest, 451, 457, 485-6, 506 ratne priče: vidi gunki monogatari regionalizam: vidi Hokkaido; Ryukyu; regionalni secesionizam

regionalni secesionizam: na otoku Kvushu, 48, 55, 104-5, 161-3, 211; u Tohokuu, 86, 88, 104-5, 161-2, 212 religija: vidi budizam; budističke sekte; konfucijanizam; kršćanstvo; nove religije; religijska umjetnost; vjerske priče; šintoizam; Shugendo; sinkretizam renga, 141, 184, 185, 187, 250 Rennvo (1415.-1499.), 171, 195 Rhee, Svngman (Yi Sungman), 511 ribarstvo, 11, 17, 624 u razdoblju Tokugawa, 271-2 u imperijalnom razdoblju, 362, 420 nakon 1945, 519, 561, 563-4, 569, 615 riža, uzgoj, 5, 9, 10, 11, 20 početak uzgoja riže, 19-20, 26 u srednjemu vijeku, 102 u razdoblju Tokugawa, 260 nakon 1868, 354, 355, 419-20, 504, 531, 533 vidi i navodnjavanje Rikkokushi, 116 Rikugien, 276 Rinzai, 175-7, 187, 190-3, 197, 233 ritsurvo seido: pojava, 24, 26, 27, 51, 52,struktura, 68-79 razvoj, 89, 90,107,138,139,140,144 rižino sjeme, pozajmice, 37, 72, 75 Rodin, Auguste, 392, 394 Rodrigues, Joao, 215, 246, 253 roju, 231 Rokuhara, 87, 89, 222 roman u prvom licu, 391, 450, 451, 452, 453, 454, 456, 587 Romanha: vidi Nihon Romanha romani o poslovnome svijetu, 586 romantizam, 391 ronin, 221, 225 ropstvo, 34 R6yama Masamichi (1895.-1980.), 413 rudarstvo: u razdoblju Tokugawa, 214— 5, 241, 243, 260-1, 276 u razdoblju Meiji, 327-8, 337, 353, 355, 358 nakon 1914, 420-1, 476, 568 vidi i Ashio, rudnik bakra; rudari u rudnicima ugljena; rudnici ugljena; zlato Rushana, 65-66, 67, 112, 217 Rusija: odnosi s Japanom u kasnom razdoblju Tokugawa, 298, 299, 301, 303 u razdoblju Meiji, 337,338, 339, 342, 345, 347, 349-52, 468 u imperijalnom razdoblju, 469-70, 481, 484-5, 487 nakon 1945., 496, 499, 518 vidi i Rusko-japanski rat Ruska revolucija, 379, 401, 427, 470 Rusko-japanski rat, 337, 345, 352, 359, 365, 369, 394, 449 Ryobu Shinto, 126 Ryuku, kraljevstvo, 223, 228, 347 Ryukyu, 4, 7, 10, 13 u drevno doba, 31, 33, 58 u srednjemu vijeku, 167, 223 u razdoblju Tokugavva, 224-6, 227, 228-9 nakon 1868., 346-7, 499, 529, 545, 550 Ryu Shintaro (1900.-1967.), 446 Ryushi shinron (Yamagata Daini, 1759.), 141, 281-2

Sabor: osnivanje, 318, 341 u imperijalnom razdoblju, 399, 401, 409, 432, 443, 488 nakon 1945., 434, 500, 507, 531, 603 vidi i izborno tijelo Saga (786.-842.), 83, 112 Saga bon, 248, 245 saibara, 132 Saicho (767.-822.), 28, 122 Saidaiji, 168 Saiga, 211 Saigo Takamori (1827.-1877.), 314, 394 Saigvo (1118.-1190.), 125,126,129,185,Saigyd monogatari cmaki, 135 Saiji, 168 Saikaku: vidi Ihara Saikaku Saionji Kinmochi (1849.-1940.), 342 Saito Kivoshi (1907.-1997.), 465 Saito Yoshishige (1904. —?), 596 Sakai, 156, 170, 188, 193, 251-2 Sakamoto Kinya (1865.-1923.), 344, 356-7, 410 samuraji: vidi bushi Sanboe (Minamoto no Tamenori, 984.),sankin kotai, 222, 232, 251, 304 Sanno Ichijitsu Shinto, 126 Sanvutei Encho (1839.-1900.), 390 Saris, John, 242 sarugaku: u kasnom razdoblju Heian, 133-134 u srednjemu vijeku, 177, 178, 185,sarugaku no, 177, 179, 186, 253 Sasameyuki (Sestre Makioka) (Tanizaki Junichiro, 1948.), 583 Sat-Cho: pobjeda nad bakufuom, 305, 307, 308, 309, 310, 312 kao vladari, 314, 316, 319, 320, 322 kritike, 321, 323, 325, 342, 343, 387 Sato Haruo (1892.-1964.), 452, 454, 455, 457 Sato Tadao (1930. —?), 598 Satsuma: u ranom razdoblju Tokugawa, 224, 226, 228-9, 230 u kasnom razdoblju Tokugavva, 298, 300, 303, 305, 308 vidi i Sat-Ch5 Satsuma, ustanak, 142, 314 SCAP (Supreme Command of the Allied Povvers = Vrhovno zapovjedništvo savezničkih sila), 338, 498, 554 politika SCAP-a, 500, 507 seiitaishogun, 89 seinendan, 370 KazaloSei Shonagon (rod. oko 966.), 118, 119, 120, 175 Seito, 337, 426 Seiwa (850.-880.), 83, 88, 98 Seiwa Genji, 88, 98, 226 Seivukai, 342, 343, 344, 345, 399, 401, 403, 474 Sekaifujin, 373 Seken munezanvo (Ihara Saikaku, 1691.), 252 Sekigahara, bitka kod, 141, 220, 309 Sekimon Shingaku, 284-5 Sekirankai, 337, 429 Sekkanke, 97-8, 102, 105, 109, 111, 113-117 sekkvo bushi, 199 sela: u srednjem vijeku, 145, 147, 148, 152-3, 166 u razdoblju Tokugavva, 226,233,234, 263-4, 267, 268, 292-4, 319 u imperijalnom razdoblju, 376-7, 399-400, 438

nakon 1945., 500-2, 531-3, 623 vidi i poljoprivreda; zaseoci seljaštvo: vidi poljoprivreda; zaseoci; društveni uvjeti; sela Senda Akihiko (1940. —?), 591-2 sengoku, 141, 159 politika, 171-2 Kvoto, 152, 245 kultura, 188 daimvo, 262 način ratovanja, 240, 262, 480 baština, 305-6, 309-10 Sen Rikyu (1521.-1591.), 188 sessho, 83, 85 Sesshu (1420.-1506.), 183 Setchugaku, 284, 287 Setouchi Harumi (1922. —?), 587 setsuvva: u razdoblju ritsurvo, 118, 122, 130, 131, 133, 135 u srednjemu vijeku, 185, 197, 198, 199, 201 sewamono, 253, 459 Sfera zajedničkog napretka Velike istočne Azije, 482-3 Shakushain (na vrhuncu oko 1660-ih), 226 Shayo (Zalazeće sunce), (Dazai Osamu, 1947.), 338, 583 Shibata Katsuie (1522.-1583.), 209, 211 Shibusavva Eiichi (1840.-1931.), 329, 357, 387, 443 Shichinin no samurai (Sedam samuraja), (film Kurosawa Akire, 1954.), 598 Shiga Naoya (1883.-1971.), 392, 451 Shigaraki, 62, 65, 66, 79 Shiina Rinzo (1911.-1973.), 583 shiki, 86, 273-4 shikken, 89 Shimabara, ustanak, 225 Shimazaki Toson (1872.-1943.), 392 Shimazu, 207 iHidevoshi, 211, 213, 223 i kvasu, 223-4 vidi i Satsuma Shimazu Narioki (1791.-1859.), 300 Shimogvo: pojava, 154 osobine, 154-5, 188, 193 nepostojanost, 168-70, 216 Shimonoseki, sporazum iz, 350, 358 Shina no yoru (Kineska noć, 1940.), 430, 459, 603 shinden: graditeljski stil, 178, 181 satelitsko selo, 241-2, 266, 292 shingaku: vidi Sekimon Shingaku shingeki: u imperijalnom razdoblju, 390, 429, 457, 458, 459-60 nakon 1945., 589, 590, 591-2 Shingon: počeci, 28, 83, 111 i elitna kultura, 113-114, 120, 125-6, 130, 131, 132 u kasnom srednjem vijeku, 208, 211Kazalo Shinjinkai, 437 shinkansen, 562 Shinkei (1406.-1475.), 185 Shinkokinshu (Fujiwara no Teika i drugi, oko 1205.), 132, 247 shinokosho, 232,233,234,235,238,274,shinpa, 350, 457, 459, 588 shinpan, 223, 230 Shinran (1173.-1262.): u izgnanstvu, 100, 127, 148

ostavština, 192-3, 194-5, 196-7 Shinshicho, 457 Shinshu: u kasnom srednjem vijeku, 170, 171, 194, 195, 197, 205, 209 u razdoblju Tokugawa, 223,225, 229, 230, 233, 283 shintaishi, 390, 450, 583 »Shinva no Shuen« (Ponoćno slavlje) (Shiina Rinzo, 1947.), 583 shirabvoshi, 133, 134, 185 Shirakaba, 337, 391, 392, 450-51 Shirakawa (1053.-1129.), 28, 86, 87, 89, 126, 133, 154 shishi, 302-3, 408 shizoku, 313, 408 shoen: u politici razdoblja Heian, 84-9, 94-95, 101 kao sustav zemljoposjedništva, 94-99, 267, 273-4 i trgovina, 147, 153, 156, 157-8 u srednjovjekovnoj politici, 153,164-5, 168 raspad, 166, 166-8, 207, 210 shogun: počeci, 89 Ashikaga, 160, 162 Tokugawa, 220-2, 223-8, 296-8, 306-7, 309 shoin, 178-181, 188 Shojo kurabu, 431 Shokokuji, 170, 177, 183, 192 Shokonsha, 314, 488 Shoku Nihongi (Japanske kronike, nastavak, 797.), 56, 162 Shomonki (940.) an., 121 Shomu (701.-756.), 53-55, 62, 64-5, 78-9 i religija, 53-4, 64-66, 91 i Todaiji, 27, 67, 69 i Emishi, 53, 77-8 i prijestolnice, 52-3, 59-60 ostavština, 98,112,163,215,217,313 shoshidai, 233 Shotetsu, 176 Shotoku taishi (574.? — 622.), 45 u Nihon shokiju, 56-8, 63 baština, 86-7, 136, 139, 183 Shotoku tenno: vidi Koken Showa, ustav: vidi Ustav iz 1947. Showa Genroku, 336, 513 Showa Kenkvukai, 412, 446 Showa, restauracija, 405, 474 Showa tenno: i incident od 26. veljače,i predaja iz 1945, 485 smrt, 493, 513, 529 shoya, 231 Shubun (na vrhuncu oko 1430.), 183 Shufu no tomo, 453 Shugendo: u razdoblju ritsurvo, 111, 113, 125, 126 u srednjemu vijeku, 190, 191 nakon 1868., 389, 556 Shunzei (1114.-1204.), 132, 135, 184 Shunzeijeva kći, 131 Shuri, zamak, 223, 224 Sibirska ekspedicija, 401, 470, 471 Silla: prije razdoblja Nara, 37, 47, 48, 52 u vrijeme Nare, 55, 58, 59, 92 sindikati: u imperijalnom razdoblju, 365, 377, 422, 434, 437, 438, 442-5 nakon 1945, 446, 467, 499, 500, 502, 507, 510, 512, 515 sinkretizam: u razdoblju Heian, 110, 125-7, 128, 131, 134 u srednjemu vijeku, 190-1, 200 u razdoblju Tokugawa, 229, 284, 287 nakon 1868, 383, 555, 559 sirotinjske četvrti: u razdoblju Tokugawa, 236

u imperijalnom razdoblju, 365, 427 nakon 1945, 432, 525 Sjedinjene Američke Države: vidi Amerikanci slikarstvo: u Nari, 108, 113 u razdoblju Heian, 116, 132, 134—5 u srednjem vijeku, 181-4, 199-200 u razdoblju Tokugavva, 247, 249, 254 u imperijalnom razdoblju, 322, 388, 393, 461, 462-5 nakon 1945, 594-7 so, 147, 148, 153, 174 socijal-darvinizam, 348, 424-5 Socijaldemokratska stranka, 377 socijalizam: u kasnom razdoblju Meiji, 340, 367, 369, 370, 373, 377-9 u imperijalnom razdoblju, 427-8, 435-7, 442, 443, 445 nakon 1945, 501, 506, 507, 508 Soga: uspostava vlasti, 27, 45 vrhunac vlasti, 45, 46, 49, 55, 58, 60 pad, 46, 64 Soga monogatari, 201, 255 Soga no Emishi (? — 645.), 45 Iname (? — 570.), 45 Iruka (? — 645.), 45 Umako (? — 626.), 45, 49 Sogetsu, Umjetnički centar, 596 Sogi (1421.-1502.), 185, 198, 225 soja, 69 Soka Gakkai, 556-7 Song: u kasnom razdoblju Heian, 92,utjecaj na Japan, 103, 176, 179, 223, 284 budizam, 131 i Mongoli, 158 Songshu, 31, 42, 43 sonnojoi, 302, 305, 472 Soto, 191-4, 197 u razdoblju Tokugawa, 233, 281 Sovjetski Savez: vidi Rusija Specijalna viša policija, 337, 378 Sporazum o prijateljstvu i trgovini, 301 stanovništvo: tablice, 623-4 u drevno doba, 15, 16 u razdoblju ritsurvo, 24—5, 26, 104 u srednjemu vijeku, 144 u razdoblju Tokugawa, 240, 259, 267-9 u imperijalnom razdoblju, 354-356, 415-6, 424-6 nakon 1945, 513-14, 536-7, 543,610 procjene do kraja 16. stoljeća, 17, 201, 31-2, 78, 104 od 17. stoljeća dalje, 259, 355, 414, 513-4 vidi i kontrola rađanja; emigracija; useljavanje starenje, 606-7, 610 strani radnici: u razdoblju Meiji, 327, 386 u kasnom razdoblju Showa, 548-9,vidi i Korejci u Japanu studenti: u razdoblju Meiji, 320-1, 325, 364-5, 377, 383, 401 u imperijalnom razdoblju, 433, 434, 436-7, 463 nakon 1945, 503, 511, 514, 524-5, 540, 551, 592 vidi i obrazovanje; žene; mladež; nezadovoljstvo sueki, 35, 42 Sugawara no Michizane (845.903.), 84, 135 suiboku, 181 Suiheisha: vidi Nacionalno društvo za jednakost Suika Shinto, 287 Suiko (554.-628.), 27, 37, 45, 49, 56, 57, 58 Suminokura Soan (Yoichi; Haruvuki)

(1571.-1632.), 247 Sumitomo, 374, 500 Sumivoshi, 41, 151 sumo, 388, 573 Sunpu, zamak, 216 Sun Yat-sen, 471 Susano-6, 48 Sutra, 48, 50, 64, 65, 111, 182, 197, 199 Sutra zlatne svjetlosti, 65 Sutra četiriju nebeskih kraljeva, 65 Sutra prikazanja, 116 Suzaku Oji, 82, 93 Suzuki Shinichi (1899.-1998.), 593 svijet divljine, 11, 12, 15, 17, 18, 19, 212, 25-6 nakon 1945, 203-4, 615-6, 618 vidi i ribarstvo svila: aristokracija i svila, 120 1. uvoz, 151, 261, 276 2. proizvodnja: prije razdoblja Meiji, 33, 150, 264, 276, 291 u Kvotu, 245, 246, 249, 357 u razdoblju Meiji, 319, 326, 328-9, 337, 345, 353, 366 nakon razdoblja Meiji, 417, 419, 438, 483, 531-2 3. izvoz: u razdoblju Meiji, 304, 326, 328, 353-4, 356 nakon razdoblja Meiji, 417, 473, 477 svjetska kriza, 337, 438, 444, 479, 487 Šamanstvo, 37, 129, 148, 197 »Šest škola« budizma u razdoblju Nara, 67 šintoizam, državni, 389-90 šintoizam, 52 razdoblje Nara, 55, 63, 64, 66, 67, 68., 69 razdoblje Heian, 99, 111, 121, 125, 126, 129 srednji vijek, 182, 190-1, 197 razdoblje Tokugawa, 191, 227, 229, 250, 278, 280, 287 imperijalno doba, 313, 316, 319, 389, 488 nakon 1945, 507-8, 554, 555 vidi i sinkretizam Škola za visoke plemiće: vidi Gakusliuin, sveučilište Španjolci i Portugalci, 211,224,225,298 šume, 5, 7, 12 do kraja 16. stoljeća, 149-151, 180 u razdoblju Tokugawa, 261-3, 274 u imperijalnom razdoblju, 345, 361— 2, 386-7, 420 nakon 1945, 505, 565-8, 614, 625 vidi i sječa šuma; pošumljavanje; trgovina drvom Tachibana Kosaburo (1893.-1974.), 403,410,411,447 Tachibana Shiraki (1881.-1945.), 411 Tade kuu mushi (Neki više vole koprivu), (Tanizaki Junichiro, 1929.), 337, 452 Taga-jo, 54, 256 Taiho, kodeks, 53, 54, 68 Taika, prevrat:, 27, 46, 60, 63 reforma, 46, 57 Taira, 87, 88, 89, 97, 98, 104 Taira no Kivomori (1118.-1181.), 87, 88, 91, 98, 105, 106 Taira no Masakado (? — 940.), 117 Taisho, politička kriza, 337, 343, 344, 357, 399 Tajvan, 350, 476 do iseljavanja na Tajvan, 350, 353, 425, 426

Kazalouvoz s Tajvana, 355, 419, 476 Takabatake Kasho (1888.-1966.), 464 Takagamine, 275-6 Takakura (1161.-1181.), 87 Takamijun (1907.-1965.), 581-2 Takamine Hideko (1924. —?), 603 Takamura Koun (1852.-1934.), 394 Takarazuka, revija: osnivanje, 337, 429 cvjetanje, 457, 364 nakon 1945, 592 Takeda, 205, 207, 225 Takemitsu Toru (1930.-1996.), 594, 601 Takemoto Rvuhei (1769.-1820.), 270 Takevama Michio (1879.-1903.), 599 Taki Rentaro (1879.-1903.), 395 Tanaka Giichi (1863.-1929.), 403, 408 Tanaka Kakuei (1918. —?), 528 Tanaka Kinuvo (1909.-1977.), 603 Tanaka Kyugu (1663.-1729.), 263 Tanaka Shozo (1841.-1913.), 362, 363, 369, 561 tandai, 106 Tang: prije Nare, 27, 46, 47, 58 vi ranom razdoblju ritsurvo, 92, 115, 116, 187 Tange Kenzo (1913. —?), 597 Tange Sazen, 459 Tanizaki Junichiro (1886.-1965.), 337, 452, 457, 465 nakon 1945, 583 tanka, 117,390,449,584 tatami, 178, 179, 180, 365 Tawaraya Sotatsu (1570-ih? — 1643.),Tavama Katai (1871 — 1936.), 393 televizija, 573, 594 tekstilna industrija: u razdoblju Tokugawa, 248-9, 276 u razdoblju Meiji, 319,328, 353,358, 366, 368 u imperijalnom razdoblju, 438, 439, 441, 445 nakon 1945, 518 vidi i pamuk; svila Tendai: u ranom razdoblju Heian, 28, 83, 111, 112, 113, 114 u kasnom razdoblju Heian, 126, 127, 128, 189 u srednjemu vijeku, 163, 166 vidi i Takuji Tenji (626.-671.), 46, 52, 53, 55, 57, 60 tenka, 208, 215 tenka fubu, 208 tenko, 406, 453, 454, 457, 581 Tenmei, glad, 11, 141,273,293 Tenmu (631.? — 686.), 27 kao vladar, 52, 53, 55-7, 60-1, 63, 92 u Nihon shokiju, 56 ostavština, 88 tenno, 53, 57-8, 66-8, 80 vidi i prijestolnice; carevi po imenu; carska palača; žene u drevnom Japanu Tenpo, glad, 11, 142,293 Tenrikvo, 289, 555 Tenrvuji: u srednjemu vijeku, 163, 167, 170, 192 retrospektiva, 247-8, 313 Teshigahara Hiroshi (1927. —?), 601 Teshigahara Sofu (1900.1979.), 596 Teshima Toan (1718.-1886.), 285-6 teška industrija: u razdoblju Meiji, 329, 356-7, 366-7 u imperijalnom razdoblju, 415-6, 417-9, 476 nakon 1945, 499-500, 515-7, 522-3, 561 vidi i kemijska industrija; električna struja; čelična industrija tiskarska tehnologija, 247-8, 384-5 Toba (1103.-1056.), 86 Todaiji: Nara, 27, 67-8, 69 Heian, 88, 98, 112, 134

srednji vijek, 150, 163, 167-8, 170 Tofukuji, 150, 176 Toji, 112, 167, 170 T6J5 Hideki (1884.-1948.), 485, 489 Tokaido mcishoki (Asai Ryoi, 1660.), 255 Tokaimura, 519 Tokijski fakultet likovnih umjetnosti, 388, 393 Tokijsko carsko sveučilište, 384, 386, 387, 437 Tokio: osnovan kao Edo, 221-2 promjena imena, 311 Tokko: vidi Tokubetsu K5to Keisatsu Tokubetsu Koto Keisatsu, 406, 378 Tokugawa bakufu, 140, 222-3 struktura, 191, 230-1 slabljenje, 290-1,293 diplomatski problemi, 299 završna kriza, 301-9 vidi i bakuhan taisei Tokugavva Hidetada (1579.-1632.), 222, 225, 227 Tokugavva Iemitsu (1604.-1651.), 141 uspostavlja vlast, 221, 222, 226, 227 inozemni poslovi, 225 Tokugawa Ievasu (1542.-1616.): i Nobunaga, 210 i Hidevoshi, 211, 212, 220, 221, 222, 223, 246 kao vladar, 141, 220-1, 223-4, 226-7, 247, 248 Tokugavva Nariaki (1800.-1860.), 299 Tokugawa Tsunavoshi (1646.-1709.), 227, 276-7, 290 Tokugavva Yoshimune (1684.-1751.), 141, 266, 280, 282, 290-1 tokusei, 167 Tokutomi Soho (1863.-1957.), 349 Tokyo Nichi Nichi Shinbun, 362 Tominaga Nakamoto (1715.-1746.), 280-1, 286 Tomioka, predionica svile, 329 »Totnosu daini kojo« (Tokijska tvornica muslina br. 2), 453-4 (Nakamoto Takako, 1932.) tonseisha, 129 tonya, 244 Tora-gozen, 255 Toro, 595 Tosa, umjetnička loza, 184, 233, 254 Tosa nikki (Ki no Tsuravuki, oko 930-lh), 118 Tou/azugatari (gospođa Nijo, oko 1307.), 140, 175 T6yo, štrajk u tvornici muslina, 337, 445 Tovotomi Hidetsugu (1568.-1595.), 212,217,219 Tovotomi Hidevori (1593.-1615.), 219, 220-1, 314 Tovotomi Hidevoshi (1536.-1598.) i Nobunaga, 204, 207, 210 kao osvajač, 209-13 kao vladar, 213-8, 246 i Europljani, 211-12, 219 i azijski kontinent, 141, 219, 247 i nasljeđivanje vlasti, 220 tozama, 161, 213, 223, 230 transport: u razdoblju Tokugavva, 241-3 u imperijalnom razdoblju, 326-7, 353-4, 358-9, 421, 479 nakon 1945., 515-6, 522, 533, 562

vidi i putovanje zrakoplovom; motorna vozila; željeznice; brodarstvo Trgovačka komora, 367 trgovci (u predindustrijsko doba): počeci, 92, 103, 152-3 u srednjemu vijeku, 153-7, 166, 169, 188-9 u razdoblju Tokugawa, 207, 210, 234, 243-4, 248, 284-5 vidi i trgovina; Kazalotrgovina: vidi sustav kovanog novca; vanjska trgovina; industrija; novac; trgovci (u predindustrijsko doba); svila; trgovina (u predindustrijsko doba); trgovci, za trgovina (predindustrijska): u drevno doba, 16, 17, 22, 31 u razdoblju Heian, 93, 102-3 u srednjem vijeku, 151-3, 155-6 u razdoblju Tokugavva, 205, 212, 224-5, 261 trgovci: u kasnom razdoblju Heian, 92,u srednjem vijeku, 152-4, 155, 156 u razdoblju Tokugawa, 205, 234, 235, 247, 251 u razdoblju Meiji, 329, 358, 364, 367 Tripitaka, 64 Trojna intervencija, 382 Tsuboi Shigeji (1897.-1975.), 583 Tsuchi (Zemlja), (roman Nagatsuke Takashija, 1910.) (film Uchide Tomua, 1939.), 461 tsuchi ikki, 147, 166 Tsuda Ume (Umeko), (1864.-1929.), 373-4, 426, 541 Tsuda, Žensko sveučilište, 373-4 Tsukiji, Malo kazalište, 337, 458, 591 Tsukubashu (Nijo Yoshimoto, 1358.), 141, 184 Tsukuba, Sveučilište, 338, 576 Tsukushi no Iwai (? — 528.), 48,55,162 Tsuno Kaitaro (b. d.), 590 Tsurczuregusa (Yoshida Kenko, oko 1330.), 140, 175 Tsushima, 140 u ranom razdoblju Tokugavva, 223, 225, 229 u kasnom razdoblju Tokugawa, 303 tuberkuloza, 439-40, 487 Uchida Tomu (1898.-1970.), 461 uehi harai, 299, 300, 301, 303 uehi kovvashi, 284, 294, 400 Uchimura Kanzo (1861.-1930.), 363, 379, 389 Uda, tenno (873.-937.), 117 Udruženje filmskih umjetnika, 600 uji, 43, 49-50 ugljen: u razdoblju Tokugawa, 272 u imperijalnom razdoblju, 301, 329, 332, 338, 361, 420-1, 476-7 nakon imperijalnog razdoblja, 504, 517, 520, 566 vidi i rudari u rudnicima ugljena; rudnici ugljena; proizvodnja ugljena Ukigumo (Ploveći oblak), (Futabatei Shimei, 1887.-1889.), 391 ukiyo, 275 ukiyo-e, 254, 277, 278 ukiyo zoshi, 141, 250, 251-2, 254, 277, 390 Umi to Dokujaku (More i otrov) (Kumai Kei, 1986), 601 Ujedinjeni narodi, 507, 607 umjetno gnojivo: prije 1868., 75, 102, 262, 264, 265-6, 268

nakon 1868., 326, 418, 504, 514, 535, 563, 564, 566, 619 umjetnost svitaka, vidi emakimono Unkei (?-1223.), 134, 181,394 Uno Chiyo (1897.-1996.), 454 urbanizacija: u srednjemu vijeku, 153-7 u razdoblju Tokugavva, 236-7, 240 u imperijalnom razdoblju, 356, 369, 414-5 nakon 1945., 532, 536-40, 624 Usa, Svetište, 65, 67 useljavanje: u staro doba, 18, 20, 22, 2931, 41-2, 43-4, 45, 46 u srednjemu vijeku, 91-2, 152, 176 u razdoblju Tokugavva, 228 vidi i Kinezi u Japanu; strani radnici; Korejci u Japanu usmena književnost Ustav iz 1947., 338, 500, 508 Ustav iz razdoblja Meiji: javno proglašenje, 141,311,318 osobine, 311, 318, 340-1, 401 uta-e, 121 Utari kvokai, 550-2 Vairocana, 65, 67 vidi i Mahavairocana; Rushana vanjska trgovina: u staro doba, 31, 223 u srednjemu vijeku, 102-3, 151-2, 155 u ranom razdoblju Tokugawa, 211-2, 223-6 u kasnom razdoblju Tokugawa, 261, 301, 303 u razdoblju Meiji, 328-9, 353-4 u imperijalnom razdoblju, 416, 41922, 476-9 nakon 1945., 496, 497, 505 u razdoblju Showa Genroku, 517-8, 521-2, 526-7, 569 u razdoblju Heisei, 606, 615-6 fosilna goriva, 518-21, 527, 612-4 vidi i gusarstvo Vašingtonska konferencija, 337, 401, 470-1, 472 vegetacija: u drevno doba, 12, 15, 19 u poljoprivredno doba, 32, 25-7, 779, 148-51, 262 u industrijsko doba, 361, 419-20, 563-4, 565-8, 618 veleposjedništvo u razdoblju Tokugawa, 268, 269-70 u imperijalnom razdoblju, 369, 419, 437-8 nakon 1945., 501 veleposjedništvo; uzgoj riže; svila Velika Britanija: u ranom razdoblju To-kugawa, 224, 225 u kasnom razdoblju Tokugawa, 296, 297, 298, 299, 300, 301 u razdoblju Meiji, 328, 351, 352, 390 u imperijalnom razdoblju, 401, 468, 474, 479, 481, 485 Veliko poučavanje, 313, 316 Versajska konferencija, 470-1 Vijetnamski rat, 523, 526 vizualna umjetnost: vidi arhitektura; filmska umjetnost; emakimono; narodna umjetnost; arhitektura okoliša; slikarstvo; lončarstvo; religijska umjetnost; kiparstvo; drvorez; vjerska umjetnost: vidi emakimono; mandala; raigo; kiparstvo vjerske priče: vidi setsuwa; otogi zoshi; usmena književnost

vlasnici zalagaonica, 153, 167, 205 vodiči, tiskani, 255 vojni ustroj: u staro doba, 34 u razdoblju ritsurvo, 70-2, 80-1, 967, 206-7 u kasnom razdoblju Heian, 87, 96-7 u srednjemu vijeku, 88-89, 160-2, 163, 164, 204, 206-7 u razdoblju Tokugawa, 215-7, 301-4 nakon 1868., 312, 404-5, 407, 493, 499-500 Vojni pričuvnici, udruženje, 337, 370, 408, 409 Vrhovno zapovjedništvo savezničkih snaga, vidi SCAP vrtovi: vidi arhitektura okoliša Wa: u kineskim zapisima, 33-5, 36-8 i Korejski poluotok, 27, 39-40, 43, 47, 48, 55 wabicha, 141, 179, 187-9, 251 wabun: razvijeni, 109, 115 žene i wabun, 117, 121 Kazalonadvladan, 130, 177 Wajinchi, 226, 271, 272 IVajinden, 33-5, 36-8, 58, 129 waka: klasična, 110, 117-8, 132 srednjovjekovna, 174, 176, 184 u razdoblju Tokugavva, 250,254,276, 279 nakon 1868., 390 wakan renku, 184 wako: vidi gusarstvo Waseda, sveučilište, 384, 386, 391 Watarai Shinto, 190-1 Wei, 27, 37-8, 42 Wilson, Woodrow, 483 Wilsonovska demokracija, 401, 428 Wu, carica, 58 za: počeci, 103, 133 u srednjemu vijeku, 153, 154, 156, 166, 185 nestanak, 210, 234 zabavljači: u razdoblju ritsuryč, 111, 120, 129, 132-3 u srednjemu vijeku, 153, 155, 157, 172, 175, 185-6, 189, 198-200 u razdoblju Tokugawa, 236-7, 2489, 251-3, 277 u imperijalnom razdoblju, 390, 394, 430, 457-9, 461-2 nakon 1945., 572-3, 589, 590, 591, 592, 595-6, 599, 602-3 vidi i ples; kazalište; glazba; prostitucija zaibatsu: u imperijalnom razdoblju, 404, 410, 418, 475-6 nakon 1945., 499-500 Zakon o očuvanju mira iz 1925., 337, 402 Zakon o pravu glasa za muškarce, 337, 403 Zakon o tvornicama iz 1911., 368, 379 zakoni: zakonici iz razdoblja ritsurvo, 52, 53, 68,69,71, 115 srednjovjekovni, 89 iz razdoblja Tokugawa, 231, 232, 233, 274 iz razdoblja Meijim 312, 314—5, 317— 8,322 nakon 1945., 494, 497, 507 »zapadni« kao analitički koncept, XX, 333 u razdoblju Meiji, 348, 367, 368, 380-1 u imperijalnom razdoblju, 398, 40910,411,412,448 nakon 1945., 507, 573, 577, 578, 611-Zapisi pod uzglavljem, Makura no soshi (Sei Shonagon, oko 1000.), 118 zaseoci, 21, 32, 75

vidi i sela Zeami (1363.? — 1443.?), 177, 186 zemljišne knjige: vidi katastarske knjige zen, 100, 102 u razdoblju Kamakura, 127,128,160, 176-6, 184 u razdoblju Muromachi, 154, 160, 163, 175, 180, 189, 190 u razdoblju Tokugavva, 281, 284 u razdoblju Meiji, 389 vidi i Rinzai; Soto zenei bijutsu, 463 Zenkoji, 200 Zen no kcnkyu (Učenje o dobru), (NishidaKitaro, 1911.), 337,389, 412 Zhou, 30, 61, 208 zlato, 64 u razdoblju Tokugawa, 243, 261, 271 u imperijalnom razdoblju, 329, 357, 417, 481 vidi i kovanje novca zločinci misli: vidi tenko znanost, 386-7, 424Po vijest Japa na Kazaloznanstvena fantastika, 452, 455, 463, 585-6 zrakoplovna putovanja, 540 zuihitsu, 118, 175,450 Željeznice, 328, 345, 353, 358, 533, 562 žene u drevnom Japanu: kao vladari, 368, 45-6, 52-4, 55, 57-8, 61-2, 81-2, 84, 90-1 kao šamanice, 37 kao supruge i majke, 33-4, 36 žene u klasičnom Japanu: kao pripadnice aristokracije, 115-24, 131-2, 135 kao spisateljice, 116-7, 118-120, 121-2, 131-2 kao zabavljačice, 129, 132, 133 u religiji, 65, 129, 133 žene u srednjovjekovnom Japanu: i rad,pripadnice aristokracije, 174,175,179 spisateljice, 174, 175 zabavljačice, 155, 174, 185-6 pripovjedačice, 198-202 supruge i majke, 175, 179 u religiji, 147, 174, 196 žene u razdoblju Tokugawa: i rad, 235, 268, 269 pripadnice aristokracije, 219-20, 222 spisateljice, 278 zabavljačice, 237, 253, 255, 278 pripovjedačice, 253, 255 supruge i majke, 222, 235, 268, 269 u obrazovanju, 254, 285 u religiji, 209, 235, 285, 289 žene u imperijalnom razdoblju: i industrijalizacija, 541-4 i politika, 321-2, 372-3, 430-2 žene i tuberkuloza, 439 aktivistice, 371-4, 424, 426-30 spisateljice, 391, 453

zabavljačice, 390-1, 430, 457, 462 supruge i majke, 321-2, 324, 416 u umjetnosti, 324, 430-1, 462-5 na filmu, 430, 459 u obrazovanju, 319-20, 371, 373-4 u industriji, 319, 366, 367, 440, 441, 445 u novinarstvu, 373, 426-7, 431 u rudarstvu, 364, 372, 442 u Ratu na Pacifiku i za savezničke okupacije, 490, 492, 500, 584-5 žene nakon 1945.: žene i feminizam, 544, 608 i industrijalizacija, 541-4, 608 i politika, 603-4, 608 i rad, 533, 535, 541-2 i ženski studiji, 545, 608 kao aktivistkinje, 542-3 spisateljice, 586-7 zabavljačice, 549, 593 supruge i majke, 540, 543, 544-5, 558,608,611-12,622 u filmskoj industriji, 602-3 u obrazovanju, 514—15 u religiji, 558, 608 žene za zabavu, 490, 606-7 ženska ljepota, umjetnost, 464 Ženski studiji, 545, 608 Yahata, čeličane, 358 Yakushiji, 167 vakuza, 460, 525, 599, 601 vamabushi, 126, 190 vidi i Shugendo Yamada Waka (1879.-1957.), 427 Yamaga Soko (1622.-1685.), 227 Yamagata Aritomo (1838.-1922.), 317, 342, 400, 408 Yamagata Daini (1725.-1767.), 141, 280, 281-2 Yamaguchi Yoshiko (1920.-?), 430, 602 Yamaha, glasovir, 337, 395 Yamakawa Kikue (1890.-1980.), 337, 427-8, 431 Yamashina Honganji, 171, 195 Yamatai, 38 Yamato-e: u kasnom razdoblju Heian, 116, 136 u srednjemu vijeku, 181, 183, 184 vidi i emakimono Yamato, riječni režim: rast, 39, 40, 41, 42,43 nakon 500. godine, 44, 45, 52, 59 »Yamauba no bisho« (Smiješak planinske vještice), (Oba Minako, 1976.), 587-8 Yamazaki Ansai (1618.-1682.), 232, 250, 287 Yanagisawa Yoshiyasu (1658.-1714.), 276-7 Yanagi S5etsu (1889.-1961.), 337, 465,Yanagita Kunio (1875.-1962.), 578 Yao, 39 Yasuda, 418

Yasukuni jinja, 314-5, 488, 554 Yayoi, XXIII, 14 poljoprivreda, 20-1, 30, 32 kultura, 21-2, 31-2, 138 politika, 30, 32, 36-7, 38, 40 kao poslijeratna utjeha, 595 yen, 567 Yi, 347, 349, 350 Yin-yang, 113 Yi Šonjo, 218 Yi Sung-man: vidi Rhee, Syngman Yi Sun-sin, 219 Yodogimi (? — 1615.), 219 yoga, 393, 461, 463, 465 yoki hito, 120 Yokoi Tokiyoshi (1860.-1927.), 369 Yokomitsu Riichi (1898.-1947.), 455 Yokota Hideo (1889.-1926.), 379 Yomiuri, 573 vonaoshi, 289, 294 Y6ro, zakon, 54, 68, 69, 71 Yoro ritsuryo (vidi Y6ro, zakonik) Yosano Akiko (1878.-1942.), 427 Yoshida Kenko (1283.-1350.), 140, 175 Yoshida Shigeru (1878.-1967.), 504, 505 Yoshida, svetište, 191 Yoshida (Urabe) Kanetomo (1434.1511.), 191 Yoshiharajiro (1905.-1972.), 338, 594 Yoshimit.su: vidi Ashikaga Yoshimitsu Yoshinogari, 27, 32-3, 37, 39 Yoshino Sakuzo (1878.-1933.), 401 Yoshitsune: vidi Minamoto no Yoshitsu-ne Yoshiwara, 3, 237 Yuan Shi-kai, 468 yugei, 248, 275 yugen, 186 Yuiitsu Shinto, 191 Yukiguni (Snježna zemlja) (Kawabata Yasunari, 1935.-1937.), 456 Yuki Shoji (1938.-1983.), 551-2 Yuryaku (na vrhuncu oko 470-ih), 31, 42, 43, 45 Yuzonsha, 409 Qing: u razdoblju Tokugavva, 224, 225, 299 u razdoblju Meiji, 340,342,347,349, 350, 381 vidi i Kina, uloga