Colleen Hoover - Opasna Ljubav

Weekly&Anna

~1~

Knjigoteka

Weekly&Anna

COLLEEN HOOVER

S engleskog prevela Zrinka Budak

~2~

Knjigoteka

Weekly&Anna

Za Lin i Murphy, moje dvije najbolje prijateljice, koje su mi slučajno i sestre.

~3~

Knjigoteka

Weekly&Anna

prvo poglavlje TATE „Mlada damo, netko vam je zario nož u vrat.” Razrogačim oči i polako se okrenem prema starom gospodinu koji stoji kraj mene. On pritišće tipku za pozivanje dizala i okreće se prema meni. Smiješi se i pokazuje na moj vrat. „Vaša znamenka” kaže. Ruka mi instinktivno krene prema vratu i dodirnem znamenku veličine novčića od deset centi koja mi se nalazi točno ispod uha. „Moj je djed običavao reći da položaj znamenke na tijelu govori o tome kako je neka osoba umrla u prošlom životu. Pretpostavljam da je vama netko zario nož u vrat. No to je, srećom, najvjerojatnije bila brza smrt.” Nasmiješim se, ali zapravo ne znam trebam li se uplašiti njegovih riječi, ili ga smatrati duhovitim. Unatoč pomalo morbidnom uvodu u razgovor, ne čini mi se da je baš opasan. Pogrbljeno držanje i nesigurnost na nogama dokazuju da zasigurno nije mlađi od osamdeset godina. On se polako uputi prema jednom od dva stolca presvučena crvenim baršunom koja su smještena uza zid kraj dizala. Zastenje dok se spušta na stolac, a zatim me ponovno pogleda. „Idete na osamnaesti kat?” Pogledam ga zbunjeno dok pokušavam probaviti njegovo pitanje. On iz nekog razloga zna na koji sam se kat uputila, iako sam sada prvi put nogom kročila u ovu stambenu zgradu, a definitivno sam sada prvi put vidjela tog čovjeka. „Da, gospodine”, kažem oprezno. „Vi radite ovdje?” „Da, radim.” On kima prema dizalu i pogled mi skreće na osvijetljene brojeve iznad moje glave. Još jedanaest katova do dolaska lifta. Molim se u sebi da brzo stigne. „Pritišćem tipke za dizalo”, reče. „Sumnjam da postoji neki službeni naziv za moj posao, ali ja se volim nazivati kapetanom leta s obzirom na to da šaljem ljude tako visoko u zrak, čak do dvadesetog kata.” Nasmiješim se na njegove riječi jer su i moj brat i otac piloti. „Koliko ste dugo pilot ovog dizala?” upitam ga dok čekam. Kunem se da je ovo najsporije vražje dizalo u mome životu. „Otkad sam prestar za poslove na održavanju ove zgrade. Radio sam ovdje trideset dvije godine prije nego što sam postao kapetan. Šaljem ljude na letove već, mislim, više od petnaest godina. Vlasnik zgrade dao mi je iz

~4~

Knjigoteka

Weekly&Anna samilosti ovaj posao, da imam čime prikratiti vrijeme do smrti.” Nasmiješi se sebi u bradu. „Ali on nije znao da mi je Bog dao toliko zadataka koje moram obaviti u svome životu, a u ovom sam času u tolikom zaostatku da vjerojatno nikada neću umrijeti.” Zateknem se kako se smijem kad se vrata dizala konačno otvore. Posežem za ručkom svoga kovčega i okrećem mu se još jednom prije nego zakoračim unutra. „Kako se zovete?” „Samuel, ali zovite me Cap” reče. „Svi me tako zovu.” „Cap, imate li vi koju znamenku?” On se zadovoljno nasmiješi. „Zapravo, imam. Izgleda da sam u prošlom životu bio pogođen ravno u guzicu. Najvjerojatnije sam nasmrt iskrvario.” Nasmiješim se i prinosim dlan čelu, salutirajući mu kao pravom kapetanu. Ulazim u dizalo i okrećem se prema otvorenim vratima, diveći se luksuzu predvorja. Ovo mjesto, s obzirom na sve te velike ukrašene stupove i mramorne podove, više je nalik nekom povijesnom hotelu nego običnoj stambenoj zgradi. Kad je Corbin rekao da mogu živjeti kod njega dok ne pronađem posao, nisam imala pojma da on živi kao prava odrasla osoba. Mislila sam da će biti slično kao zadnji put kad sam ga posjetila, odmah nakon što sam maturirala, kad je on tek počeo obuku za pilota. To je bilo prije četiri godine, a tada je živio u nedovršenom dvokatnom stambenom naselju. Očekivala sam nešto slično. Nikako nisam očekivala luksuzni neboder u središtu San Francisca. Pronalazim ploču s tipkama i pritišćem osamnaesti kat, a zatim pogledam gore u zrcalima obložene zidove dizala. Jučerašnji dan i većinu današnjeg jutra provela sam pakirajući svu svoju imovinu u svom stanu u San Diegu. Nasreću, nemam mnogo imovine. No nakon što sam sama odvezla osamsto kilometara, u mom se odrazu jasno vidi umor. Kosa mi je labavo svezana u rep osiguran olovkom jer nisam uspjela pronaći gumicu za kosu dok sam vozila. Oči su mi obično smeđe kao i moja kestenjasta kosa, ali sada izgledaju deset nijansi tamnije zahvaljujući izraženim podočnjacima. Guram ruku u torbicu i pronalazim balzam za usne nadajući se da ću spasiti bar njih prije nego što i one ne budu izgledale umorno kao i ostatak moga lica. Čim se vrata dizala počnu zatvarati, ponovno se otvore. Neki tip juri prema dizalima, spremajući se ući u moje dizalo, no zastane da pozdravi starca. „Hvala, Cap”, kaže. Iz dizala ne mogu vidjeti Capa, ali čujem da je nešto promrmljao zauzvrat. Ne zvuči ni približno željno započeti neobavezni razgovor s tim tipom kao što je bio raspoložen razgovarati sa mnom. Ovaj čovjek izgleda kao da je najviše u kasnim dvadesetima. Cereka mi se i ja točno znam o čemu razmišlja s obzirom na to da je upravo pospremio lijevu ruku u džep. Ruku na kojoj je vjenčani prsten.

~5~

Knjigoteka

Weekly&Anna „Deseti kat”, kaže, ne skidajući pogled s mene. Oči mu kliznu na ono malo dekoltea koji viri iz moje košulje, a zatim pogleda na moj kovčeg. Ja pritišćem tipku za deseti kat. Trebala sam odjenuti pulover. „Useljavaš se?” pita i opet otvoreno zuri u moju košulju. Kimnem, iako sumnjam da je to primijetio s obzirom na to da mu je pogled prikovan ni blizu mome licu. „Koji kat?”

A, ne, nećeš. Prekrivam rukom sve tipke i zaklanjam osvijetljenu tipku osamnaestog kata, a zatim pritišćem svaku tipku između desetog i osamnaestog kata. On pogleda na ploču i zbunjeno zatrepće. „Nije te briga”, kažem. On se nasmije. Misli da se šalim. Zatim podiže jednu svoju tamnu, gustu obrvu. To je lijepa obrva. Obrva koja je dio lijepog lica, koje je dio lijepe glave, koja je dio lijepog tijela.

Oženjenog tijela, Šupak. On se zavodnički smješka nakon što je vidio kako ga promatram - ali ja ga nisam promatrala onako kako on misli da jesam. U svojim sam mislima zamišljala koliko je puta to tijelo bilo pritisnuto o djevojku koja nije njegova žena. Žao mi je njegove žene. Kad stignemo na deseti kat, on opet gleda u moj dekolte. „Mogu ti pomoći s tim”, kaže, kimajući prema mojem kovčegu. Glas mu je lijep. Pitam se koliko je djevojaka palo na taj oženjeni glas. On hoda prema meni i pruža ruku prema ploči, hrabro pritišćući tipku koja zatvara vrata. Gledam ga u oči i pritišćem tipku koja otvara vrata. „Mogu sama.” On kima kao da shvaća, ali u očima mu je još onaj zločesti sjaj koji potvrđuje zašto mi je na prvi pogled bio antipatičan. Izlazi iz dizala i okreće se prema meni prije odlaska. „Vidimo se kasnije, Tate”, kaže, točno u trenutku kad se vrata zatvore. Namrštim se. Nije mi ugodno što oba čovjeka koja sam dosad srela u ovoj zgradi već znaju tko sam. Ostajem sama u dizalu, koje staje na svakom katu dok ne stigne do osamnaestog. Izlazim vam, vadim mobitel iz džepa i otvaram svoje poruke Corbinu. Ne sjećam se broja stana koji mi je napisao. Ili je 1816 ili 1814. A možda je 1826? Zastajem ispred broja 1814, zato što na podu hodnika leži onesviješteni muškarac, naslonjen na vrata broj 1816. Bože, molim te da nije 1816. Pronađem poruku na mobitelu i stresem se. U poruci piše 1816. Naravno

da piše.

Hodam polako prema tim vratima, nadajući se da neću probuditi tog tipa. Noge su mu ispružene pred njim, a leđima je naslonjen na Corbinova vrata. Brada mu je priljubljena na prsa, i on hrče.

~6~

Knjigoteka

Weekly&Anna „Oprostite”, kažem glasom tek malo glasnijim od šapta. On se ne miče. Podižem nogu i bocnem ga vrškom cipele u rame. „Moram ući u ovaj stan.” On se promeškolji, a zatim polako otvori oči i zapilji se ravno ispred sebe u moje noge. Gleda u moja koljena, a obrve mu se skupljaju dok se polako naginje naprijed mršteći se. Podiže ruku i bocne me u koljeno prstom, skoro kao da nikad u životu nije vidio koljeno. Spušta ruku, zatvara oči i ponovno zaspi naslonjen na vrata.

Divno. Corbin se ne vraća do sutra pa ga zovem na mobitel kako bih provjerila je li ovaj tip netko zbog koga bih se trebala zabrinuti. „Tate?” upita, odgovorivši na poziv bez pozdrava. „Da”, odgovarani. „Sretno sam stigla, no ne mogu ući u stan jer neki pijani tip leži onesviješten pred tvojim vratima. Imaš neki prijedlog?” „Tisuću osamsto šesnaest?” upita. „Jesi li sigurna da si pred pravim stanom?” „Sigurna sam.” „Jesi li sigurna da je pijan?” „Sigurna.” „Čudno” reče. „Što ima na sebi?” „Zašto te zanima što ima na sebi?” „Ako nosi pilotsku uniformu, vjerojatno živi u zgradi. Vlasnik zgrade ima ugovor s našom kompanijom.” Ovaj tip nema na sebi nikakvu uniformu, ali ne mogu ne primijetiti da mu crna majica i traperice baš lijepo pristaju. „Nema uniformu.” „Možeš li ga zaobići i ući tako da ga ne probudiš?” „Moram ga pomaknuti. Upast će unutra ako otvorim vrata” On šuti neko vrijeme i razmišlja. „Idi dolje i potraži Capa” reče. „Rekao sam mu da večeras stižeš. Zamoli ga da pričeka s tobom dok ne uspiješ ući u stan.” Uzdahnem, jer nakon što sam se vozila šest sati, nikako mi se sada ne silazi do prizemlja. Također uzdišem zato što znam da je Cap vjerojatno posljednja osoba na svijetu koja bi mi mogla pomoći u ovoj situaciji. „Samo ostani na mobitelu sa mnom dok ne uđem u stan.” Moj mi se plan znatno više sviđa. Uglavim mobitel između uha i ramena i kopam po torbi tražeći ključ koji mi je Corbin poslao. Guram ga u bravu i počinjem otvarati vrata, ali pijani tip sa svakim otvorenim centimetrom vrata pada sve niže na leđa. Stenje, ali ne otvara oči. „Šteta što je mrtav-pijan”, kažem Corbinu. „Inače ne izgleda loše.”

~7~

Knjigoteka

Weekly&Anna „Tate, samo dovuci guzicu unutra i zaključaj vrata da mogu prekinuti vezu.” Zakolutam očima. Još uvijek mi voli naređivati. Znala sam da to što ću živjeti s njim neće biti korisno za naš odnos, s obzirom na to kako se očinski ponašao prema meni kad smo bili mlađi. Međutim, nisam imala vremena pronaći posao i vlastiti stan i smjestiti se prije početka predavanja na faksu, pa zato nisam imala izbora. No nadam se da će naš odnos sada ipak biti drukčiji. Corbin ima dvadeset pet, a ja dvadeset tri godine, i ako se ne možemo slagati bolje nego kad smo bili mali, još moramo dosta toga odraditi da konačno odrastemo. Pretpostavljam da to najviše ovisi o Corbinu i o tome je li se promijenio otkad smo zadnji put živjeli zajedno. Imao je problema sa svakim s kim bih izašla, sa svim mojim prijateljima, svakim mojim izborom - čak i s fakultetom koji sam željela pohađati. Što ne znači da sam ja imalo marila za njegovo mišljenje. Udaljenost i vrijeme koje nismo proveli zajedno skinulo mi ga je s vrata tijekom posljednjih nekoliko godina, ali sad kad ćemo opet živjeti zajedno, naše će strpljenje ponovno biti na kušnji. Omotam torbicu oko ramena, ali zapne mi za dršku kovčega pa je samo pustim da padne na pod. Čvrsto pritišćem kvaku i držim vrata zatvorena tako da taj tip ne padne cijelom dužinom u stan. Pritišćem nogom njegovo rame i guram ga od središta ulaza u stan. On ne popušta. „Corbine, pretežak je. Morat ću prekinuti vezu tako da mogu rabiti obje ruke.” „Ne, ne prekidaj vezu. Samo stavi mobitel u džep, ali ne prekidaj vezu.” Gledam u svoju preveliku košulju i tajice. „Nemam džepove. Ideš u grudnjak.” Corbin zastenje dok mičem mobitel s uha i guram ga u grudnjak. Izvlačim ključ iz brave i bacam ga u torbu, ali promašujem i ključ padne na pod. Posežem dolje za pijanim tipom kako bih ga maknula s puta. „Čuj, stari” kažem dok ga s mukom mičem sa središta prolaza. „Žao mi je što prekidam tvoj sanak, ali moram ući u ovaj stan.” Nekako ga uspijevam podići i nasloniti na dovratnik kako ne bi pao u stan, a zatim otvaram vrata još malo i okrećem se po svoje stvari. Nešto toplo omota mi se oko gležnja. Smrznem se. Pogledam dolje. „Pusti me!” viknem, udarajući ruku koja me tako čvrsto drži za gležanj da sam prilično sigurna da će mi ostati masnice. Pijani tip me sad gleda, a zbog njegova stiska padam na leđa u stan dok pokušavam izvući nogu za koju se grčevito uhvatio. „Moram unutra”, promrmlja on, točno u trenutku kad mi guzica tresne o pod. On još jednom pokuša gurnuti vrata stana drugom rukom i istog trenutka počnem paničariti. Uvlačim noge unutra, a njegova ruka ulazi sa

~8~

Knjigoteka

Weekly&Anna mnom. Slobodnom rukom gurnem vrata da se zatvore, prignječivši mu time zapešće. „Sranje!” viče on. Pokušava povući ruku u hodnik, ali moja noga još pritišće vrata. Dovoljno opustim pritisak da on makne ruku, a zatim istog časa gurnem nogom vrata da se zatvore, uspravim se, i najbrže što mogu zaključam vrata, sve tri brave i još zataknem lanac. Čim mi se lupanje srca počelo smirivati, ono počne urlati na mene. Moje srce doista urla na mene. Dubokim muškim glasom. Zvuči kao da viče: „Tate! Tate!” Corbin. Istog časa pogledam dolje u svoja prsa i izvlačim mobitel iz grudnjaka, a zatim ga prinosim uhu. „Tate! Odgovori mi!” Trznem se, a zatim odmičem mobitel nekoliko centimetara od uha. „Dobro sam”, kažem, teško dišući. „Unutra sam. Zaključala sam vrata.” „Isuse Kriste!” kaže on, a u njegovom se glasu čuje da mu je laknulo. „Nasmrt si me preplašila. Što se dogodilo?” „Pokušao je ući unutra. Ali zaključala sam vrata.” Palim svjetlo u dnevnoj sobi i ne učinim više od tri koraka kad stanem ukopana u mjestu.

Ma, bravo, Tate. Polako se okrenem prema vratima shvativši što sam učinila. „Ovaj... Corbine?” zastanem. „Izgleda da sam ostavila vani neke stvari koje mi trebaju. Ja bih otišla po njih, ali onaj pijani tip misli da mora ući u tvoj stan, pa nema šanse da ću opet otvoriti ta vrata. Imaš kakav prijedlog?” On nekoliko sekundi ne progovara. „Što si ostavila u hodniku?” Ne želim mu odgovoriti, ali moram. „Svoj kovčeg.” „Zaboga, Tate”, promrmlja on. „I... svoju torbicu.” „Za kojeg si vraga ostavila torbicu vani?” „Možda sam također ostavila i ključ tvog stana na podu u hodniku.” On se na to ne udostoji ni odgovoriti. Samo zareži. „Nazvat ću Milesa i provjeriti je li već stigao doma. Pričekaj dvije minute.” „Čekaj, tko je Miles?” „On živi preko puta. Ni u kojem slučaju ne otvaraj vrata dok te opet ne nazovem.” Corbin prekida vezu, a ja se naslanjam na njegova ulazna vrata. Živim u San Franciscu tek trideset minuta, i već sam mu postala strahovita gnjavaža. Nije ni čudno. Imat ću sreće ako mi dopusti ostati ovdje dok ne pronađem neki posao. Nadam se da to neće dugo trajati, s obzirom na to da u najbližoj bolnici traže tri više medicinske sestre, a ja sam poslala molbu. Vjerojatno ću morati raditi noćne smjene, vikende, ili oboje, ali pristat ću na sve ako to znači da ne moram posezati za ušteđevinom dok se školujem.

~9~

Knjigoteka

Weekly&Anna Mobitel mi zvoni. Kliznem prstom po ekranu i javim se. „Halo.” „Tate?” „Da”, odgovaram, pitajući se zašto on uvijek provjerava jesam li to ja. On je nazvao mene, pa tko bi drugi odgovorio na poziv i još pritom zvučao baš isto kao i ja? „Dobio sam Milesa,” „Odlično. Hoće li mi pomoći sa stvarima?” „Ne baš”, kaže Corbin. „Zapravo, trebaš mi učiniti veliku uslugu.” Glava mi opet klone na vrata. Imam osjećaj da će sljedećih nekoliko mjeseci biti pun ovakvih nezgodnih usluga, s obzirom na to da on zna da on meni čini jako veliku uslugu time što mi dopušta da živim ovdje. Suđe? Sređeno. Corbinovo rublje? Sređeno. Corbinov popis za kupovinu? Sređeno. „Što ti treba?” pitam ga. „Milesu, ovaj, treba tvoja pomoć.” „Tvom susjedu?” Zastanem čim mi sine. Zatvorim oči. „Corbine, molim te, nemoj mi reći da je tip kojeg si nazvao da me zaštiti od pijanog tipa taj pijani tip.” Corbin uzdiše. „Moraš otključati vrata i pustiti ga unutra. Pusti ga neka spava na kauču. Ja ću doći odmah ujutro. Kad se otrijezni, znat će gdje je i otići će ravno doma.” Odmahnem glavom. „U kakvoj ti to zgradi živiš? Moram li se pripremiti na to da me pipkaju pijanci svaki put kad dođem doma?” Dugačka stanka. „Pipkao te?” „‘Pipkanje’ je možda malo preteška riječ. Ali zgrabio me za gležanj.” Corbin uzdiše. „Tate, učini mi to. Nazovi me kad on i sve tvoje stvari budu unutra.” „Dobro.” Zastenjem, prepoznavši brigu u njegovu glasu. Prekidam vezu s Corbinom i otvaram vrata. Pijani tip pada na svoje rame, a mobitel mu sklizne iz ruke i sleti na pod kraj njegove glave. Okrećem ga na leđa i gledam u njega. On napola otvora oči i pokušava me pogledati, ali vjeđe mu se opet čvrsto zatvore. ,,Ti nisi Corbin”, mrmlja. „Ne, nisam. Ali ja sam tvoja susjeda i kako mi se čini, već si mi dužan barem pedeset šalica šećera.” Podižem ga za ramena i pokušavam uspraviti u sjedeći položaj, ali on ne mrda. Mislim da zapravo ne može. Kako se bilo tko uopće može tako strašno napiti? Primam ga za ruke i vučem ga centimetar po centimetar u stan, zastavši tek kad sam ga dovukla dovoljno unutra da mogu zatvoriti vrata. Odlazim po sve svoje stvari koje su u hodniku, a zatim zatvaram i zaključavam vrata. Uzimam ukrasni jastuk s kauča, gurnem mu ga ispod glave i okrenem ga na stranu za slučaj da se ispovraća u snu. I to je sva pomoć koju će taj dobiti od mene.

~ 10 ~

Knjigoteka

Weekly&Anna I sad kad udobno spava na podu nasred dnevne sobe, ostavljam ga ondje i krećem u razgledavanje stana. U ovu dnevnu sobu stale bi tri dnevne sobe prijašnjeg Corbinova stana. Blagovaonica je povezana s dnevnom sobom, ali kuhinja je odvojena poluzidom od nje. Na zidovima visi nekoliko modernih slika, a debele sofe od pliša bež boje pružaju lijep kontrast živopisnim slikama. Posljednji put kad sam živjela s njim, imao je futon, jednu vrećastu fotelju i plakate s manekenkama na zidovima. Mislim da moj brat možda konačno odrasta. „Vrlo impresivno, Corbine” kažem naglas dok hodam iz sobe u sobu i palim sva svjetla, pregledavajući stan koji je upravo postao moj privremeni dom. Nekako mi je grozno što je stan tako lijep. Rit će mi teže željeti vlastiti stan kad uštedim dovoljno novca. Ulazim u kuhinju i otvaram hladnjak. U vratima je poredan niz začina, na srednjoj je polici kutija s ostacima pizze, a na gornjoj polici potpuno prazna velika plastična boca mlijeka. Naravno da Corbin nema nikakve hrane. Ne mogu očekivati da se sasvim promijenio. Uzimam bocu vode i izlazim iz kuhinje potražiti sobu u kojoj ću živjeti sljedećih nekoliko mjeseci. Dvije su spavaće sobe pa uzimam onu koja nije Corbinova i stavljam kovčeg na krevet. Imam još tri kovčega i barem šest kutija dolje u autu, da ne spominjem svu odjeću na vješalicama, ali ne kanim to večeras donijeti gore. Corbin je rekao da će doći ujutro pa ću to prepustiti njemu. Presvlačim se u trenirku, a zatim perem zube i spremam se za krevet. Obično bi mi bilo nelagodno zbog činjenice da je sa mnom u stanu potpuni stranac, ali imam osjećaj da se ne trebam brinuti. Corbin nikad ne bi tražio od mene da pomognem nekome tko bi za mene na bilo koji način mogao biti opasan. A to me zbunjuje, jer ako je ovo Milesovo uobičajeno ponašanje, čudi me što me Corbin zamolio da ga dovedem unutra. Corbin nikad nije vjerovao dečkima kad sam ja u pitanju, a za to krivim Blakea, mog prvog ozbiljnog dečka s kojim sam hodala kad sam imala petnaest godina. On je bio Corbinov najbolji prijatelj. Blake je tada imao sedamnaest godina i ja sam mjesecima bila ludo zaljubljena u njega. Naravno, moje prijateljice i ja bile smo ludo zaljubljene u većinu Corbinovih prijatelja, jednostavno zato što su bili stariji od nas. Blake bi dolazio k nama većinu vikenda i prespavao bi kod Corbina, a mi smo uvijek nekako pronašli način da budemo malo sami kad Corbin ne bi gledao. I tako, malo po malo, Blake mi je rekao da želi da službeno postanemo cura i dečko. No nije predvidio kako će Corbin reagirati kad mi njegov najbolji prijatelj slomi srce. I čovječe, kako ga je samo slomio. Onoliko koliko može slomiti srce petnaestogodišnjakinje nakon dvotjedne tajne veze. Ispalo je da je on službeno imao još dvije cure tijekom ta dva tjedna koliko je bio sa mnom. Kad je Corbin to saznao, posvađao se s njim i svi su Corbinovi prijatelji

~ 11 ~

Knjigoteka

Weekly&Anna upozoreni da mi se ne približavaju. Bilo mi je skoro nemoguće imati dečka u srednjoj školi dok se Corbin konačno nije odselio iz kuće. Međutim, nastavile su se pričati horor priče među dečkima i oni su se i dalje klonili Corbinove mlađe sestre. No koliko mi je god to tada bilo grozno, sada bi mi to izuzetno odgovaralo. Od srednje je škole podosta mojih veza loše završilo. Sa zadnjim sam dečkom bila živjela više od godinu dana kad smo shvatili da u životu želimo sasvim druge stvari. On je želio da ja ostanem doma. Ja sam željela karijeru. I tako sam sada ovdje. Upisala sam magisterij iz sestrinstva i radim sve što je u mojoj moći da izbjegnem bilo kakvu emotivnu vezu. Možda život s Corbinom na kraju uopće neće biti loša stvar. Uputim se u dnevnu sobu upaliti svjetla, ali kad zađem za ugao, stanem kao ukopana. Miles se nije samo digao s poda. Sad se već nalazi u kuhinji, glava mu je klonula na ruke, a ruke su mu prekrižene na kuhinjskom šanku. Sjedi na rubu barskog stolca i izgleda kao da će svakog časa pasti s njega. Ne mogu reći je li opet zaspao ili se samo pokušava pribrati. „Miles?” On se ne miče na poziv pa mu prilazim i nježno stavljam ruku na rame i malo ga stresem da ga probudim. Čim mu stisnem rame, on zastenje i uspravi se kao da sam ga upravo probudila iz sna. Ili iz noćne more. Istog trenutka sklizne sa stolca na veoma nesigurne noge. Počne se ljuljati i ja stavljam njegovu ruku preko svoga ramena i pokušavam ga odvesti iz kuhinje. „Hajde, stari, idemo do kauča.” On spušta čelo na moju sljepoočnicu i posrće zajedno sa mnom tako da mi ga je sve teže držati. „Nisam ja stari” kaže. Jezik mu se plete. „Ime mi je Miles.” Uspijevamo doći do kauča i ja ga počnem micati sa sebe. „Dobro, Miles, kad ti je tako ime. Samo legni i spavaj.” On pada na kauč, ali ne pušta moja ramena. Ja padam s njim i istog se časa pokušavam maknuti. „Rachel, nemoj” preklinje me i pokušava spustiti na kauč sa sobom grabeći me za ruku. „Ja nisam Rachel”, kažem, uspjevši se osloboditi njegova željeznog stiska. „Ja sam Tate.” Ne znam zašto mu objašnjavam kako se zovem jer on se vjerojatno sutra uopće neće sjećati ovog razgovora. Odem do onog ukrasnog jastuka i podignem ga s poda. Zastanem prije nego mu dodam jastuk jer on se sada okrenuo na stranu, lica pritisnutog o jastuk na kauču. Drži se za kauč tako grčevito da su mu članci na prstima pobijelili. Isprva pomislim da će se ispovraćati, ali onda shvatim kako sam grdno pogriješila.

~ 12 ~

Knjigoteka

Weekly&Anna Njemu nije zlo. On plače. Gorko. Tako gorko da ne ispušta ni zvuka. Ja tog tipa ni ne poznajem, ali teško mi je gledati kako mu je strašno. Pogledam u hodnik, pa opet u njega, razmišljajući trebam li ga ostaviti samog da mu dam malo mira. Stvarno se sada nemam vremena petljati u tuđe probleme, a i ne treba mi to. Dosad sam uspješno izbjegavala dramatične situacije u svom krugu prijatelja, i vraški sam sigurna da sada ne želim početi s tim. Instinktivno se želim okrenuti i otići, ali iz nekog razloga nekako čudno suosjećam s njim. Njegova bol zapravo djeluje iskreno, a ne samo kao rezultat pretjeranog uživanja u alkoholu. Spuštam se pred njim na koljena i dodirujem mu rame. „Miles?” On duboko udahne i polako podiže lice da me pogleda. Oči su mu natečene i crvene. Nisam sigurna je li to posljedica plakanja ili alkohola. „Rachel, tako mi je žao”, kaže, podižući ruku prema meni. Obgrli me oko vrata i vuče me prema sebi, gurajući lice u pregib između mog vrata i ramena. „Tako mi je žao.” Nemam pojma tko je ta Rachel i što joj je on učinio, ali ako je njemu tako grozno, zadrhtim od pomisli na to kako se ona sada osjeća. U iskušenju sam da pronađem njegov mobitel i nazovem je kako bi mogla doći i ispraviti to. Umjesto toga, nježno ga gurnem natrag na kauč. Spuštam njegov jastuk i pomičem ga prema njemu. „Miles, spavaj”, šapnem. Oči su mu tako pune boli kad spusti glavu na jastuk. „Ti me tako mrziš” kaže i hvata me za ruku. Oči mu se ponovno sklapaju i duboko uzdiše. Zurim šutke u njega, puštajući ga da me drži za ruku dok ne utihne, smiri se i prestane plakati. Izvlačim ruku, ali ostajem kraj njega još nekoliko minuta. Iako spava, nekako još uvijek izgleda kao da je u svijetu boli. Obrve su mu namrštene, a disanje neravnomjerno, kao da ne uspijeva uspostavili normalni ritam. Po prvi put primjećujem blijedi, neravni ožiljak, dugačak otprilike deset centimetara koji se glatko pruža preko cijele desne strane njegove brade. Prestaje tek pet centimetra od usana. Uhvati me neki čudni poriv da ga dodirnem i pomilujem prstom cijelu dužinu tog ožiljka, no umjesto toga, ruka mi klizne prema njegovoj kosi. Sa strane je kratka, na vrhu malo dulja, i savršena je mješavina smeđe i plave. Milujem mu kosu, tješim ga, iako to možda ne zaslužuje. Možda baš zaslužuje taj strašni osjećaj krivnje za ono što je učinio toj Rachel, ali barem se osjeća krivim. To mu moram priznati. Što god je učinio Rachel, barem je dovoljno voli da je to požalio.

~ 13 ~

Knjigoteka

Weekly&Anna

drugo poglavlje MILES Šest godina prije Otvaram vrata školske administracije i prilazim tajničinom stolu. Prije nego što se okrenem i krenem natrag u razred, zaustavlja me pitanjem: „Miles, ti imaš ovaj sat Engleski kod g. Claytona?” „Da”, odgovaram gdi Borden. „Želite li da mu nešto odnesem?” Telefon na stolu joj zazvoni i ona kima, podiže slušalicu i prekriva je dlanom. „Pričekaj me samo minutu”, kaže, kimajući prema ravnateljevom uredu. „Upravo smo dobili novu učenicu i ona također ovaj sat ima g. Claytona. Trebao bi je odvesti do učionice.” Pristanem i sjednem na jedan od stolaca kraj vrata. Osvrnem se po uredu i shvatim da sada prvi put u četiri godine srednje škole sjedim na jednom od tih stolaca. Što znači da me u ovih četiri godine nijednom nisu poslali po kazni u ravnateljev ured. Moja mama bi bila ponosna da to čuje, iako sam ja zbog toga nekako razočaran sobom. Svaki muškarac u srednjoj školi barem jednom mora završiti u kazni. Imam još ostatak četvrtog razreda da to postignem, pa eto, barem se tome mogu veseliti. Vadim mobitel iz džepa, potajice se nadajući da će to gđa Borden vidjeti i odlučiti me kazniti zadržavanjem u školi nakon nastave. Ali kad pogledam gore, ona još razgovara na telefon, ali me gleda u oči. No samo se nasmiješi i vrati se svojem tajničkom poslu. Odmahnem razočarano glavom i spremam se poslati poruku Ianu. Ljudi se ovdje lako uzbude jer se tu nikad ništa ne događa. Ja: Nova cura se danas upisala. Maturantica. Ian: Komad? Ja: Nisam je još vidio. Trebam je otpratiti u razred. Ian: Slikaj je ako je zgodna. Ja: Hoću. BTW, koliko si puta ove godine bio u kazni? Ian: Dvaput. Zašto? Što si učinio?

Dvaput? O da, moram malo pokazati zube prije mature. Ove godine definitivno moram koji put zakasniti sa zadaćom. Koji sam ja jadnik.

~ 14 ~

Knjigoteka

Weekly&Anna Otvaraju se vrata ravnateljeva ureda pa zatvaram mobitel. Spremam ga u džep i podižem pogled. I nikada ga više u životu ne želim spustiti. „Rachel, Miles će ti pokazati gdje je razred g. Claytona.” Gđa Borden pokazuje na mene i Rachel počne hodati prema meni. Odmah postajem svjestan svojih nogu i njihove nesposobnosti da stoje. Usta mi zaborave govoriti. Ruke mi zaborave kako se podići i rukovati s osobom kojoj si predstavljen. Srce mi zaboravi pričekati da upoznam neku djevojku prije nego što se počne kandžama probijati iz mojih grudi da dođe do nje. Rachel. Rachel. Rachel, Rachel, Rachel, Ona je kao poezija. Kao proza i ljubavna pisma i stihovi, pada dolje prema središtu stranice.

Rachel, Rachel, Rachel. Ponavljam njeno ime u glavi zato što sam sasvim siguran da je to ime sljedeće djevojke u koju ću se zaljubiti. Odjednom stojim. Hodam prema njoj. Možda se smješkam, pretvaram se da me nisu dirnule te zelene oči koje će se, nadam se, jednog dana smješkati samo meni. Ili da ta kosa, crvena-kao-moje-srce, izgleda kao da je nitko nije taknuo otkad ju je Bog stvorio posebno za nju. Razgovaram s njom. Kažem joj da se zovem Miles. Kažem joj da me slijedi i da ću joj pokazati put do razreda g. Claytona. Zurim u nju jer još nije ništa rekla, ali njezino je kimanje nešto najljepše što mi je bilo koja cura rekla u mome živom. Pitam je odakle je i kaže mi da je iz Arizone. „Iz Phoenixa”, pojašnjava. Ne pitam zašto je došla u Kaliforniju, ali kažem joj da moj otac često putuje poslom u Phoenix, jer tamo posjeduje nekoliko zgrada. Ona se smješka. Kažem joj da nikad nisam bio tamo, ali da bih jednom želio otići. Ona se opet smješka. Mislim da kaže da je to lijep grad, ali teško ju je razumjeti kad su jedine riječi koje čujem njezino ime u svojoj glavi. Rachel.

Rachel, zaljubit ću se u tebe. Zbog njezinog smiješka poželim nastaviti govoriti pa je upitam još nešto dok prolazimo kraj razreda g. Claytona. Nastavljamo hodati.

~ 15 ~

Knjigoteka

Weekly&Anna Ona nastavlja govoriti, jer joj ja stalno postavljam pitanja. Ona malo kima. Ona malo odgovara. Ona malo pjeva. Ili to tako zvuči. Stižemo do kraja hodnika baš u trenutku kad ona kaže nešto o tome kako se nada da će joj se ova škola svidjeti, jer se nije bila spremna odseliti iz Phoenixa. Ne izgleda sretno zbog selidbe. Ona ne zna da sam ja sretan zbog te selidbe. „Gdje je razred g. Claytona?” pita me. Zurim u usta koja su upravo izgovorila to pitanje. Njezine usne nisu simetrične. Gornja joj je usna neznatno tanja od donje, ali to se ne vidi dok ne govori. Kad joj riječi izlaze iz usta, ja se zapitam zašto su riječi toliko bolje kad izlaze iz njezinih usta nego iz bilo kojih drugih usta. A njezine oči. Nema šanse da njezine oči ne gledaju ljepši, mirniji svijet od svih ostalih očiju. Zurim u nju još nekoliko sekundi; zatim pokažem iza sebe i kažem joj da smo prošli učionicu g. Claytona. Obrazi joj postanu nijansu ružičastiji, kao da je moje priznanje djelovalo na nju na isti način na koji ona djeluje na mene. Ponovno se nasmiješim. Kimnem glavom prema razredu g. Claytona. Hodamo u tom smjeru.

Rachel. Rachel, ti ćeš se zaljubiti u mene. Otvaram joj vrata i kažem g. Claytonu da je Rachel nova učenica. Također želim dodati, na znanje svim ostalim dečkima u razredu, da Rachel nije njihova.

Ona je moja. Ali ne kažem ništa. Ne moram, zato što jedina osoba koja mora biti svjesna da ja želim Rachel jest Rachel. Gleda me i opet mi se smiješi, zauzevši jedino prazno mjesto, sasvim na drugoj strani prostorije. Njezine oči mi govore da ona već zna da je moja. To je samo pitanje vremena. Želim poslati poruku Ianu i reći mu da ona nije zgodna. Želim mu reći da je poput vulkana, ali njemu bi to bilo smiješno. Umjesto toga, diskretno je slikam s mjesta gdje sjedim. Šaljem sliku Ianu u poruci u kojoj piše: „Ona će roditi svu moju djecu.” G. Clayton počinje s predavanjem. Miles Archer postaje opsjednut.

~ 16 ~

Knjigoteka

Weekly&Anna *

*

*

Upoznao sam Rachel u ponedjeljak. Danas je petak. Nisam joj rekao ni riječ otkad smo se upoznali. Ne znam zašto. Imamo tri predmeta zajedno. Svaki put kad je vidim, ona mi se smiješi kao da želi razgovarati sa mnom. Svaki put kad skupim hrabrosti, odgovorim se od toga. Nekad sam bio samouvjeren. Onda se dogodila Rachel. Zadao sam si vremena do danas. Ako danas ne skupim hrabrost, prepustit ću svoju jedinu šansu. Cure poput Rachel nisu dugo slobodne. Ako je uopće slobodna. Ne znam njezinu priču i ima li možda dečka u Phoenixu, ali postoji samo jedan način da to saznam. Stojim kraj njezina ormarića u hodniku, čekam je. Ona izlazi iz razreda i smiješi mi se. Ja kažem „Bok” kad ona priđe svojem ormariću. Primjećujem suptilnu promjenu u njezinom tenu. Sviđa mi se to. Pitam je kako je prošao prvi tjedan u novoj školi. Kaže mi da je bilo dobro. Pitam je ima li koju novu prijateljicu, a ona sliježe ramenima i kaže: „Nekoliko.” Pomirišem je, oprezno. Ona to ipak primjećuje. Kažem joj da lijepo miriši. Ona kaže: „Hvala.” Proguram se kroz zvuk svoga srca čiji mi udarci odjekuju u ušima. Proguram se preko znoja koji mi se skuplja na dlanovima. Utapam se u njezinom imenu koje stalno želim ponavljati naglas, opet i opet. Sve to zatomim i gledam je u oči dok je pitam bi li željela nešto raditi kasnije. Držim to zatomljeno dok stvaram prostor za njezin odgovor, zato što je to jedino što želim. Želim da mi kimne, to zapravo želim. Na onaj način koji ne treba riječi? Samo smiješak? Ne dobivam to kimanje glavom. Ona večeras ima planove. Sve se desetostruko vraća, preplavljuje me poput bujice, a ja sam brana. Lupanje srca, znojni dlanovi, njezino ime, ta neka novopronađena nesigurnost koje uopće nisam dosad bio svjestan da postoji u meni, sve mi se to zakopalo u prsima. Sve me to preplavljuje i imam osjećaj kao da gradi zid oko sebe. „Ali sutra sam slobodna”, kaže, rušeći taj zid svojim riječima. Ja radim prostor za te riječi. Puno prostora. Puštam ih da me napadnu. Upijam te riječi kao spužva. Vadim ih iz zraka i gutam ih. „Meni paše sutra”, kažem. Vadim mobitel iz džepa. Ni ne marim za to da sakrijem smiješak. „Daj mi svoj broj. Nazvat ću te.” Ona mi diktira svoj broj. Ona je uzbuđena.

~ 17 ~

Knjigoteka

Weekly&Anna Ona je uzbuđena. Spremam njezin kontakt u mobitel, znajući da će ondje biti jako, jako dugo. I da ću ga rabiti. Puno.

~ 18 ~

Knjigoteka

Weekly&Anna

treće poglavlje TATE U normalnim okolnostima, da se probudim, otvorim oči i vidim ljutitog čovjeka kako zuri u mene s vrata moje spavaće sobe, vjerojatno bih počela vrištati. Vjerojatno bih bacala stvari na njega. Vjerojatno bih otrčala u kupaonicu i zaključala se u njoj. No ne učinim ništa od toga. Zurim u njega, zato što sam zbunjena. Kako ovo može biti isti onaj tip koji se onesvijestio od pića u hodniku? Kako ovo može biti isti čovjek koji je sinoć zaspao plačući? Ovaj tip djeluje opasno. Ovaj tip je srdit. Ovaj tip me gleda kao da bih se ja njemu trebala ispričati ili objasniti svoje postupke. Ipak, to je isti onaj tip, jer nosi iste traperice i istu crnu majicu u kojoj je sinoć zaspao. Jedina razlika u njegovu izgledu u odnosu na sinoć jest ta što je ovoga jutra sposoban stajati bez ičije pomoći. „Tate, što se dogodilo s mojom rukom?” On zna kako se zovem. Zna li on to zato što mu je Corbin rekao da ću se useliti k njemu ili se sjeća da sam mu jučer to rekla? Nadam se da mu je Corbin bio rekao, jer zapravo ne bih željela da se sjeća prošle noći. Odjednom me sram da bi se mogao prisjetiti kako sam ga tješila dok je u suzama tonuo u san. Očito nema pojma što se dogodilo s njegovom rukom, a ja se nadam da to znači da se ne sjeća ni ostalog. Stoji naslonjen na vrata moje spavaće sobe s rukama prekriženim na prsima. Izgleda nadrkano, kao da sam ja odgovorna za to što je imao tešku noć. Otkotrljam se na stranu, još uvijek snena, iako on misli da mu dugujem nekakvo objašnjenje. Povučem pokrivače preko glave. „Zaključaj vrata za sobom”, kažem, nadajući se da će shvatiti poruku da bi mi bilo izuzetno drago kad bi se sada vratio li svoj stan. „Gdje mi je mobitel?” Čvrsto zažmirim i pokušavam isključiti njegov baršunasti glas koji mi klizi u uši i probija se kroz svaki živac moga tijela, grijući me na mjestima na kojima me ovaj jadni pokrivač cijele noći nije uspio zagrijati. Podsjećam se da osoba kojoj pripada taj hrapavi glas sada stoji na vratima, nepristojno zahtjeva nešto, uopće ne priznajući činjenicu da sam mu sinoć pomogla. Želim znati gdje je moje Hvala ti. Ili moje Bok, ja sam

Miles. Drago mi je.

Od ovog tipa ne dobivam ništa od toga. On se previše brine za svoju ruku. I, očito, za svoj mobitel. Previše se brine za sebe da bi ga bilo briga kome je možda njegova bezobzirnost sinoć uzrokovala neugodnosti. Ako će

~ 19 ~

Knjigoteka

Weekly&Anna mi ovaj tip, ovakvog ponašanja, biti susjed sljedećih nekoliko mjeseci, najbolje je da mu odmah pokažem gdje mu je mjesto. Odbacujem pokrivače i ustajem, a zatim prilazim vratima i pogledam ga u oči. „Budi dobar i odmakni se.” Na moje čuđenje, on to učini. Gledam ga u oči dok zatvaram vrata spavaće sobe njemu u lice. Nasmiješim se i vrtim se u krevet. Legnem i navučem pokrivače preko glave.

Pobijedila sam. Jesam li spomenula da baš nisam jutarnji tip? Vrata se ponovno otvore.

Naglo se otvore. „Koji je tebi vrag?” viče on. Ja zastenjem, a zatim sjednem na krevetu i pogledam ga. On opet stoji na vratima i gleda me kao da mu nešto dugujem. „Ti!” vičem ja njemu. On izgleda iskreno šokiran mojim grubim odgovorom, a meni je zbog toga nekako žao. Ali on je taj koji se ovdje ponaša kao kreten!

Razmišljam. On je prvi počeo. Razmišljam. On me nekoliko sekundi strijelja pogledom, a zatim lagano nagne glavu naprijed i pogleda me ispod oka. „Jesmo li mi...” On pokaže prstom na mene, pa na sebe. „Jesmo li se mi spetljali sinoć? Zato si nadrkana?” Smijem se jer su moja prvotna razmišljanja potvrđena.

On se stvarno ponaša kao kreten. A ovo je baš super. Susjed mi je tip koji se nalije vikendom i očito dovodi doma toliko cura da se ne može ni sjetiti onih s kojima se spetljao. Otvorim usta da odgovorim, ali odreže me zvuk ulaznih vrata koja se zatvaraju i Corbinov glas koji me zove. „Tate?” Odmah skačem i jurim prema vratima, ali Miles mi još stoji na putu, zuri u mene i očekuje odgovor na svoje pitanje. Gledam ga ravno u oči i kanim mu odgovoriti, ali na trenutak me smetu njegove oči. To su najbistrije plave oči koje sam vidjela u životu. To nisu podbuhle, krvave oči od sinoć. Oči su mu tako svijetlo plave da izgledaju skoro bezbojno. Nastavim zuriti u njih, gotovo očekujući vidjeti valove ako se pomnije zapiljim u njih. Rekla bih da su bistro plave kao more na Karibima, ali kako nikad nisam bila na Karibima, ne mogu to tvrditi. On zatrepće, a to me odmah vrati s Kariba u San Francisco. U ovu sobu. Vrati me na zadnje pitanje prije nego je Corbin ušao u stan. „Nisam sigurna da bi ono što smo sinoć radili mogli nazvati tako”, prošapćem. Zurim u njega i čekam da mi se makne s puta. On se uspravi i navuče na sebe nevidljivi oklop svojim držanjem i krutim govorom tijela.

~ 20 ~

Knjigoteka

Weekly&Anna Očito mu se ne sviđa zamisao da smo se nas dvoje spetljali, s obzirom na to kako me netremice gleda. Gotovo izgleda kao da me gleda s gađenjem, a zato mi se još manje sviđa. Ja ne popuštam, a nijedno od nas ne skreće pogled dok mi se miče s puta i pušta me da prođem. Corbin stoji u hodniku kad izlazim iz sobe. Gleda čas mene, čas Milesa, pa ga ja smjesta znakovito pogledam da mu dam do znanja da za to što mu je možda palo na pamet nema ni najmanje šanse. „Bok, sestrice” kaže i zagrli me. Nisam ga vidjela skoro šest mjeseci. Ponekad se čini da je lako zaboraviti koliko ti neki ljudi nedostaju dok ih ponovno ne vidiš. Ali s Corbinom to nije slučaj. Meni on uvijek nedostaje. I bez obzira na to koliko mi njegovo zaštitničko ponašanje zna ići na živce, ono je također dokaz koliko smo bliski. Corbin me pušta i povuče me za kovrču. „Duža je”, kaže. „Sviđa mi se.” Mislim da nikad nismo tako dugo bili razdvojeni. Podignem ruku i pomaknem pramen koji mu visi preko čela. „I tvoja je duža”, kažem. „I to mi se ne sviđa.” Smiješim se da mu dam do znanja da se šalim. Zapravo mi se sviđa taj njegov neuredniji izgled. Ljudi kažu da smo slični, ali ja to ne vidim. Njegova je koža znatno tamnija od moje i uvijek sam mu zavidjela na tome. Kosa nam je jednake bogate nijanse smeđe, ali crte lica nisu nam nimalo nalik, a oči pogotovo. Mama je znala reći da kad bi naše oči slavili zajedno, izgledale bi kao stablo. Njegove su zelene kao lišće, a moje smeđe kao deblo. Uvijek sam mu zavidjela što je njega zapalo biti lišće, jer mi je tijekom djetinjstva zelena bila najdraža boja. Corbin pozdravlja Milesa kimanjem. „Bok. Gadna noć, ha?” Pita ga to uz smijeh, kao da točno zna kako je Miles proveo prošlu noć. Miles nas zaobilazi, „Ne znam”, odgovora mu. „Ne sjećam se.” Ulazi u kuhinju i otvara ormarić te vadi iz njega čašu kao da se ovdje dovoljno udomaćio da to može učiniti. To mi se ne sviđa. Ne sviđa mi se udomaćeni Miles. Udomaćeni Miles otvara drugi ormarić i vadi bočicu aspirina, napuni čašu vodom i proguta dvije tablete iz bočice. „Jesi li donijela sve svoje stvari?” pita me Corbin. „Nisam”, kažem, pogledavši Milesa dok odgovaram. „Imala sam previše posla s tvojim susjedom veći dio noći.” Miles se nervozno nakašlje dok pere čašu i vraća je u ormarić. Smiješno mi je to što mu je neugodno zbog rupe u sjećanju. Sviđa mi se to što nema pojma što se sinoć dogodilo. Sviđa mi se čak i to što ga živcira pomisao na to da se spetljao sa mnom. Trebala bih neko vrijeme zadržati ovu fasadu samo radi vlastite bolesne uživancije.

~ 21 ~

Knjigoteka

Weekly&Anna Corbin me gleda kao da shvaća što pokušavam izvesti. Miles izlazi iz, kuhinje i pogleda me, a zatim opet skreće pogled na Corbina. „Ja bih dosad već otišao u svoj stan, ali ne mogu pronaći ključeve. Jesu li možda rezervni kod tebe?” Corbin kima i prilazi jednoj kuhinjskoj ladici. Otvara je, vadi ključ i baca ga Milesu koji ga uhvati u letu. „Možeš li doći za sat vremena i pomoći mi istovariti Tatein auto? Prvo se želim istuširati.” Miles kima, i nakratko me pogleda dok Corbin odlazi prema svojoj spavaćoj sobi. „Popričat ćemo o svemu što nam se dogodilo otkad se nismo vidjeli kad ne bude tako rano jutro”, kaže mi Corbin. Iako već sedam godina ne živimo pod istim krovom, on se očito sjeća da ujutro baš nisam razgovorljiva. Šteta što Miles to ne zna o meni. Kad Corbin nestane u svojoj sobi, okrećem se i ponovno se suočim s Milesom. On me već gleda s iščekivanjem, kao da još čeka da odgovorim na sva pitanja koja me bio pitao prije. Ja samo želim da on ode, pa na sve odgovaram odjednom. „Kad sam sinoć stigla, ti si ležao onesviješten u hodniku. Nisam znala tko si, pa kad si pokušao ući u stan, možda sam zalupila vratima i prignječila ti ruku. Nije slomljena. Provjerila sam i u najgorem slučaju imaš samo masnice. Stavi na nju led i zamotaj je na nekoliko sati. I ne, nismo se spetljali. Pomogla sam ti ući u stan, a zatim sam otišla spavati. Mobitel ti je na podu kraj ulaznih vrata gdje si ga sinoć ispustio jer si bio previše pijan da bi hodao.” Okrenem se prema svojoj sobi, samo se želeći maknuti od tog intenziteta u njegovim očima. Ponovno se okrenem kad stignem do vrata svoje sobe. „Kad se vratiš za sat vremena i kad se ja konačno probudim, možemo ponovno pokušati.” Čeljust mu je stisnuta. „Što to možemo ponovno pokušati?” upita me. „Ne ustati na lijevu nogu i krenuti ispočetka.” Zatvaram vrata spavaće sobe podigavši zid između sebe i tog glasa. I tog prodornog pogleda. *

*

*

„Koliko imaš kutija?” pita Corbin. Obuva cipele kraj vrata. Ja uzimam ključeve sa šanka. „Šest plus tri kovčega i još imam svu odjeću na vješalicama.” Corbin prilazi vratima na suprotnoj strani hodnika i lupa na njih, a zatim se okreće i kreće prema dizalima. Pritišće tipku. „Jesi javila mami da si stigla?” „Jesam, sinoć sam joj poslala poruku.”

~ 22 ~

Knjigoteka

Weekly&Anna Čujem kako se otvaraju vrata njegova stana točno u trenutku kad stiže dizalo, ali se ne okrećem da bih ga vidjela kako izlazi na hodnik. Ulazim u dizalo, a Corbin ga zadržava za Milesa. Čim se Miles pojavi u vidokrugu, gubim rat. I to rat koji nisam ni znala da vodim. To mi se ne događa često, ali kad mi je neki frajer privlačan, onda je bolje da je to netko s kim želim da mi se to događa. Miles nije osoba za koju bih trebala osjećati ovo. Ne želim da me privlači tip koji se opija do besvijesti, koji plače zbog drugih cura i koji se ne može sjetiti je li te sinoć poševio ili nije. Ali teško je ne primijetiti njegovu nazočnost kad njegova nazočnost postane sve. „Bit će dovoljne dvije runde” kaže Corbin Milesu dok pritišće tipku za prizemlje. Miles zuri u mene, a ja ne mogu dobro prosuditi njegovo raspoloženje jer još djeluje ljutito. Zurim i ja u njega, jer bez obzira na to koliko je zgodan ovako drzak, još uvijek čekam ono hvala ti koje nisam dobila. „Bok”, konačno kaže Miles. Zakorači naprijed i sasvim ignorira neslužbena pravila ponašanja u dizalu time što mi staje preblizu i pruža mi ruku. „Miles Archer. Živim u stanu nasuprot vašem.”

I ja sam zbunjena. „Mislim da smo to već ustanovili”, kažem, gledajući u njegovu ispruženu ruku. „Počinjemo ispočetka”, kaže on, podižući obrvu. „Na desnoj nozi?” Aha. Da. To sam mu uistinu bila rekla. Stisnem mu ruku. „Tate Collins. Ja sam Corbinova sestra.” Malo mi je neugodno zbog načina na koji je ustuknuo gledajući me cijelo vrijeme u oči, s obzirom na to da Corbin stoji tridesetak centimetara od nas. No čini se da Corbina nije briga. On nas oboje ignorira, previše zabavljen svojim mobitelom. Miles konačno prestaje zuriti u mene i vadi svoj mobitel iz džepa. Iskorištavam tu priliku da ga proučim, sad kad mu pozornost nije usmjerena na mene. Zaključujem da je njegov izgled sasvim kontradiktoran. Kao da su dva različita stvoritelja bila u sukobu dok su ga dizajnirali. Snažna građa kostiju u kontrastu je s mekom privlačnošću njegovih usana. Djeluju bezopasno i gostoljubivo u usporedbi s grubim crtama lica i nazubljenim ožiljkom koji mu se proteže duž desne čeljusti. Kosa mu se ne može odlučiti želi li biti smeđa ili plava, te valovita ili ravna. Osobnost mu se naglo mijenja između ljubaznosti i bešćutne ravnodušnosti, onemogućavajući mi da razlučim toplo od hladnog. Njegovo nehajno držanje u sukobu je sa žestinom koju mu vidim u očima. Jutrošnja sabranost u kontradikciji je sa sinoćnjim pijanim izdanjem. Oči mu ne mogu odlučiti žele li gledati u mobitel ili u mene, zato što se nekoliko puta pomiču simo-tamo prije otvaranja vrata dizala.

~ 23 ~

Knjigoteka

Weekly&Anna Prestajem zuriti i prva zakoračim u dizalo. Cap sjedi na svom stolcu, živahan kao i uvijek. Gleda nas troje kako izlazimo iz dizala i odguruje se o naslon stolca, ustajući polako i drhtavo. Corbin i Miles mu obojica kininu i nastave hodati dalje. „Tate, kakva ti je bila prva noć ovdje?” pita me uz smiješak, zaustavivši me napola koraka. Ne iznenađuje me činjenica da već zna kako se zovem, s obzirom na to da je sinoć znao na koji kat idem. Pogledam prema Milesovom potiljku dok nastavljaju bez mene. „Zapravo, nekako burna. Mislim da moj brat možda loše bira društvo.” Gledam u Capa i on sada isto zuri u Milesa. Njegove se naborane usne stisnu u tanku crtu i lagano odmahne glavom. „Aha, taj dečko si vjerojatno ne može pomoći” kaže, odbacivši moj komentar. Nisam sigurna govori li o Corbinu ili Milesu kad kaže „taj dečko”, ali ne tražim objašnjenje. Cap se okreće od mene i počne se vući u smjeru zahoda. „Mislim da sam se upravo upišao”, promrmlja. Gledam ga kako nestaje kroz vrata zahoda, zapitavši se u kojem trenutku u životu čovjek postane dovoljno star da prestane filtrirati riječi. Iako mi se čini da Cap nikad u životu nije imao filtar. To mi se kod njega zapravo sviđa. „Tate, idemo!” viče Corbin s drugog kraja predvorja. Sustižem ih da im pokažem put do svog auta. Na kraju su potrebne tri runde da se sve moje stvari odnesu gore, a ne dvije. Tijekom sve te tri runde Miles mi nije uputio ni jednu jedinu riječ.

~ 24 ~

Knjigoteka

Weekly&Anna

četvrto poglavlje MILES Šest godina prije Tata: Gdje si? Ja: Kod Iana. Tata: Moramo razgovarati. Ja: Ne može to čekati do sutra? Kasno ću se vratiti doma. Tata: Ne. Trebaš odmah doći doma. Čekam te otkad je škola završila. Ja: Dobro. Dolazim. To je bio razgovor koji je doveo do ovog trenutka. Ja sjedim ispred svog tate na kauču. Moj tata mi govori nešto što ne želim čuti. „Miles, rekao bih ti ja to prije. Samo sam...” „Se osjećao krivim?” prekinem ga. „Kao da radiš nešto loše?” Gleda me u oči i meni postane žao što sam to rekao, ali zanemarim taj osjećaj i nastavim. „Ona je umrla prije manje od godinu dana.” Čim izustim te riječi, želim se ispovraćati. On ne voli da mu pametuju, a pogotovo da ja to radim. Navikao je da podržavam njegove odluke. K vragu, ja sam navikao podržavati njegove odluke. Dosad sam mislio da on donosi dobre odluke. „Gledaj, znam da ti je to teško prihvatiti, ali ja trebam tvoju podršku. Nemaš pojma kako mi je bilo teško krenuti dalje nakon njezine smrti.” „Teško?” Ja sada stojim. Podižem glas. Ponašam se kao da mi je stalo iz nekog razloga, ali zapravo mi nije. Baš me briga što on već izlazi sa ženama. Neka hoda s kim god hoće. Neka jebe koga god hoće. Mislim da je jedini razlog zašto ovako reagiram to što ona to ne može. Teško je braniti svoj brak kad si mrtav. Zato ja to činim za nju. „Očito ti uopće nije jako teško, tata.” Hodam na suprotni kraj dnevne sobe. Hodam natrag. Kuća je prokleto premala da bi primila svu moju frustraciju i razočaranje. Opet ga pogledam, shvativši da se radi zapravo o činjenici da se on već vida s nekom ženom. Pogled u njegovim očima kad govori o njoj je ono što

~ 25 ~

Knjigoteka

Weekly&Anna mrzim. Nikad nisam vidio da tako gleda moju majku, pa tko god ona bila, znam da se ne radi o nekoj površnoj vezi. Ona će se uvući li naše živote, umiješat će se na sve načine u naš odnos, ispreplesti se s njime kao otrovni bršljan. Bit ćemo ja, moj otac i Lisa. To mi se ne čini u redu s obzirom na to da je moja majka još prisutna posvuda u ovoj kući. On sjedi s rukama sklopljenim u krilu pred sobom. Gleda u pod. „Ne znam hoće li to dovesti do nečega, ali želim probati. Lisa me usrećuje. Ponekad je jednostavno krenuti dalje... jedini način da se krene dalje.” Otvorim usta da mu odgovorim, ali riječi mi odreže zvono na vratima. On me gleda i s oklijevanjem ustaje. Djeluje mi manji. Ne tako junački. „Ne tražim od tebe da ti se sviđa. Ne tražim od tebe da provodiš vrijeme s njom. Samo želim da budeš pristojan prema njoj.” Oči su mu molećive, i zbog toga mi je grozno zato što sam pružao takav otpor. Kimam. „Hoću, tata. Znaš da hoću.” On me grli, i taj osjećaj je i dobar i loš. Ne osjećam se kao da sam zagrlio čovjeka kojeg sam sedamnaest godina držao na pijedestalu. Osjećam se kao da sam upravo zagrlio svog vršnjaka. Zamoli me da otvorim vrata dok on kreće u kuhinju završiti večeru, pa ja to učinim. Zatvaram oči i dajem do znanja svojoj mami da ću biti dobar prema Lisi, ali ona će za mene uvijek biti samo Lisa, bez obzira na to što se dogodi između nje i tate. Otvaram vrata. „Miles?” Gledam je u lice i ono je sasvim drukčije od lica moje majke. To mi je drago. Znatno je niža od moje majke. A nije ni lijepa kao moja majka. Nema na njoj ništa što bi se moglo usporediti s mojom majkom pa to ni ne pokušavam. Prihvaćam je kao ono što jest: naša gošća na večeri. Kimam i otvaram širom vrata da je pustim u kuću. „Vi biste trebali biti Lisa. Drago mi je što smo se upoznali.” Pokazujem iza sebe. „Moj otac je u kuhinji.” Lisa se naginje naprijed i grli me - a ja taj zagrljaj uspješno učinim nelagodnim jer mi treba nekoliko sekundi da ja nju zagrlim. Pogled mi skrene na oči djevojke koja stoji iza nje. Pogled djevojke koja stoji iza nje susreće moj pogled.

Ti ćeš se zaljubiti u mene, Rachel. „Miles?” kaže ona promuklim šaptom. Rachel zvuči pomalo poput svoje majke, ali ružnije. Lisin pogled luta između nas. „Vi se poznajete?” Rachel ne kima. Ne kimam ni ja. Naše se razočaranje topi na pod i skuplja se zajedno u lokvu preuranjenih suza kod naših nogu.

~ 26 ~

Knjigoteka

Weekly&Anna „On, ovaj... on...” Rachel muca, pa joj ja pomažem završiti misao. „Rachel i ja idemo u istu školu”, izvalim. Žalim što sam to rekao jer sam zapravo želio reći: Rachel je sljedeća djevojka u koju ću se zaljubiti. No ne mogu to reći jer je jasno što će se dogoditi. Rachel nije sljedeća djevojka u koju ću se zaljubiti jer je Rachel djevojka koja će vrlo vjerojatno postati moja nova posestra. Drugi put ove večeri postaje mi mučno. Lisa se smješka i pljesne rukama. „To je sjajno”, kaže. „Tako mi je laknulo.” Moj otac ulazi u sobu. Grli Lisu. Pozdravlja Rachel i još joj kaže da mu je drago što je opet vidi. Moj otac već poznaje Rachel. Rachel već poznaje moga oca. Moj otac je Lisin novi dečko. Moj otac često posjećuje Phoenix. Moj otac je često posjećivao Phoenix i mnogo prije majčine smrti.

Moj otac je gad. „Rachel i Miles se već poznaju”, kaže Lisa mome ocu. On se smješka, na licu mu se vidi olakšanje. „Sjajno, sjajno” kaže, ponavljajući dvaput tu riječ kao da bi to moglo popraviti situaciju. Ne. Loše. Loše. „To znači da će nam večer proći ugodnije nego što sam očekivao”, kaže uz smijeh. Ja pogledam Rachel. Rachel pogleda u mene.

Ne smijem se zaljubiti u tebe, Rachel. Moje oči su tužne. Moje misli su još tužnije.

I ti se ne smiješ zaljubiti u mene. Ona polako ulazi u kuću, izbjegava moj pogled gledajući u svoja stopala dok korača. To su najtužniji koraci koje sam vidio u životu. Zatvaram vrata. To su najtužnija vrata koja sam morao zatvoriti u životu.

~ 27 ~

Knjigoteka

Weekly&Anna

peto poglavlje TATE „Jesi li slobodna za Dan zahvalnosti?” pita me moja mama. Premještam mobitel na drugo uho i vadim ključ od stana iz torbice. „Jesam, ali za Božić nisam. Zasad radim samo vikendima.” „Dobro. Reci Corbinu da još nismo umrli, ako mu slučajno padne na pamet da nas nazove.” Smijem se. „Reći ću mu. Volim te.” Prekidam vezu i vraćam mobitel u džep. Posao je samo na pola radnog vremena, ali tako ću lakše doći do stalnog posla. Večeras mi je bio zadnji dan probnog rada prije sutrašnjeg početka rada vikendom. Posao mi se zasad sviđa. Moram reći da sam bila iskreno šokirana što sam ga uspjela dobiti nakon prvog razgovora. Također, slaže mi se i s rasporedom na fakultetu. Svaki dan imam ili praksu na klinici ili predavanja, a zatim radim drugu smjenu vikendom u bolnici. Dosad je prijelaz išao prilično glatko. Također mi se sviđa San Francisco. Znam da sam ovdje tek dva tjedna, ali čini mi se da ću radije nakon diplome ovog proljeća ostati ovdje nego se vratiti u San Diego. Corbin i ja se dobro slažemo, iako njega više nema nego ima doma, pa sam sigurna da je to pravi razlog naše idile. Smješkam se dok otvaram vrata stana. Konačno imam dojam da sam pronašla svoje mjesto pod suncem. Smiješak mi izblijedi čim susretnem pogled trojice frajera - od kojih prepoznajem samo dvojicu. Miles stoji u kuhinji, a onaj oženjeni šupak iz dizala sjedi na kauču. Koga vraga Miles radi ovdje? Koga vraga bilo tko od njih radi ovdje? Zurim prodorno u Milesa dok skidam cipele i odlažem torbicu na šank. Corbin se treba vratiti tek za dva dana pa sam se radovala mirnoj i tihoj večeri koju bih iskoristila za učenje. „Četvrtak je”, reče Miles kad vidi kako se mrštim, kao da bi dan u tjednu trebao biti nekakvo objašnjenje. Gleda me sa svog mjesta u kuhinji. Vidi da nisam sretna. „Da, četvrtak je”, odgovaram. „A sutra je petak.” Okrećem se ostaloj dvojici koji sjede na Corbinovom kauču. „Zašto ste svi vi u mom stanu?” Plavokosi, mršavi čovjek istog časa ustaje i prilazi mi. Pruža mi ruku. „Tate?” pita. „Ja sam Ian. Odrastao sam s Milesom. Prijatelj sam tvoga brata.” On pokaže na tipa iz dizala koji još sjedi na kauču. „Ovo je Dillon.

~ 28 ~

Knjigoteka

Weekly&Anna Dillon mi kimne, ali se nije udostojao progovoriti. Ni ne mora. Njegov seratorski cerek dovoljno govori što mu je sada na pameti. Miles se vraća u dnevnu sobu i pokazuje rukom na televizor. „Mi ovo obično radimo četvrtkom ako je bilo tko od nas doma. To je večer kad gledamo utakmice.” Baš me briga što oni obično rade četvrtkom. Ja moram napisati zadaću. „Corbina večeras uopće nema doma. Zar to ne možete u tvom stanu? Ja moram učiti.” Miles dodaje Dillonu pivo, a zatim me opet pogleda. „Ja nemam kablovsku.” Naravno da nemaš. „A Dillonova žena nam ne dopušta da gledamo kod njega.” Naravno da vam ne dopušta. Zakolutam očima i odem u svoju sobu, nenamjerno zalupivši vratima. Otvorim ih skoro jednako teatralno kao što sam ih ranije zatvorila. On je tako visok. Nisam uopće primijetila koliko je visok, ali sada kad stoji na mojim vratima - ispunjavajući ih - čini se stvarno visok. Ako bi me sada obgrlio rukama, uho bi mi bilo pritisnuto na njegovo srce. A onda bi se njegov obraz ugodno smjestio na vrh moje glave. Kad bi me poljubio, morala bih podignuti lice da mu dodirnem usne, ali to bi bilo lijepo jer bi on vjerojatno obuhvatio rukama donji dio mojih leđa i povukao me k sebi tako da bi se naša usta spojila kao dva dijela slagalice. Samo, vjerojatno si ne bi dobro odgovarali, jer to ni u kom slučaju nisu dva dijela iste slagalice. Nešto čudno mi se zbiva u prsima. Treperenje, nekakvo treperenje. To mi je grozno jer znam što to znači. To znači da se Miles počinje sviđati mojem tijelu. Samo se nadam da se moj mozak neće uključiti u tu priču. „Ako ti treba tišina, možeš otići u moj stan”, kaže on. Zgrozim se zbog toga što mi se zbog njegove ponude zgrči želudac. Ne bi me trebala uzbuđivati mogućnost da budem u njegovom stanu, ali uzbuđuje me. „Mi ćemo vjerojatno biti ovdje još dva sata”, dodaje. Negdje u njegovu glasu postoji tračak žaljenja. Trebalo bi organizirati potragu da ga se pronađe, ali zakopan je ondje negdje ispod sve te uštogljenosti. Brzo odahnem jer sam odustala. Ponašam se kao kuja. Ovo uopće ni nije moj stan. Ovo je njihov đir, i to očito rade redovito, i tko sam ja da pomislim kako se samo tako mogu useliti i to im pokvariti? „Samo sam umorna”, kažem mu. „U redu je. Žao mi je ako sam bila gruba prema tvojim prijateljima.”

„Prijatelju”, kaže on kao da mi želi razjasniti nešto. „Dillon nije moj

prijatelj.”

~ 29 ~

Knjigoteka

Weekly&Anna Ne pitam ga što mu to znači. On pogleda u dnevnu sobu, a zatim opet u mene. Naslonjen je na dovratnik, što bi trebalo značiti da moj pristanak da im ustupim stan za utakmicu nije kraj našeg razgovora. Pogleda uniformu koja leži odbačena na madracu. „Ti radiš?” „Da”, kažem, pitajući se zašto je odjednom raspoložen za razgovor. „Viša medicinska sestra u hitnoj pomoći.” Čelo mu se namršti, a ja ne mogu razaznati je li to rezultat zbunjenosti ili zadivljenosti. „Zar ti još ne ideš na faks? Kako već možeš raditi kao medicinska sestra?” „Idem na magisterij iz sestrinstva da bih mogla raditi kao anestetičarka. Već imam licencu za medicinsku sestru” Njegov izraz lica se ne promijeni pa mu pojasnim. „Tada ću moći davati anesteziju.” Zuri u mene još nekoliko sekundi, a zatim se uspravi i odmakne od dovratnika. „Bravo ti”, kaže. No nema smiješka. Zašto se on nikad ne

smiješi?

Vraća se u dnevnu sobu. Ja se odmaknem od vrata i gledam ga. Sjeda na kauč i punom pozornošću gleda televiziju. Dillon je punu pozornost usmjerio na mene, ali ja skrećem pogled i uputim se u kuhinju pronaći nešto za jelo. Kako nisam kuhala cijeli tjedan, nema baš mnogo hrane, pa vadim sve što mi treba iz hladnjaka da si napravim sendvič. Kad se okrenem, Dillon još uvijek zuri. Samo sada zuri s udaljenosti od tridesetak centimetara, umjesto iz dnevne sobe. Smješka se, a zatim zakorači prema meni i poseže za nečim u hladnjaku, približivši se mome licu na centimetar. „Onda, ti si Corbinova mala sestra?”

Mislim da se u ovome slažem s Milesom. Ni meni se Dillon previše ne sviđa. Dillonove oči nisu nimalo nalik Milesovima. Kad me Miles pogleda, njegove oči sve skrivaju. Dillonove oči ništa ne skrivaju, a upravo sada se jasno vidi da me razodijevaju. „Da”, kažem najjednostavnije što mogu dok ga zaobilazim. Otvaram smočnicu da potražim kruh. Kad ga pronađem, odlažem ga na šank i počinjem raditi sendvič. Odrežem kruha za još jedan sendvič koji ću odnijeti Capu. U ovo kratko vrijeme otkad živim tu, nekako sam ga zavoljela. Otkrila sam da nekad radi četrnaest sati dnevno, ali samo zato što živi u ovoj zgradi i nema pametnijeg posla. Čini mi se da mu je moje društvo jako drago, a pogotovo darovi u obliku hrane, pa dok se ovdje ne sprijateljim s još nekim, čini mi se da ću slobodno vrijeme provoditi s jednim osamdesetogodišnjakom. Dillon se opušteno naslanja na šank. „Ti si medicinska sestra ili tako nešto?” Otvara pivo i prinosi ga ustima, ali zastane prije nego ispije gutljaj. Želi da mu ja prvo odgovorim. „Da”, kažem odrješito.

~ 30 ~

Knjigoteka

Weekly&Anna Smješka se i ispija gutljaj piva. Ja nastavljam raditi sendviče i namjerno se trudim djelovati zatvoreno, ali čini se da Dillon ne prepoznaje znakove koje mu šaljem. Nastavlja zuriti u mene dok ne zgotovim sendviče. Neću mu ponuditi da mu napravim prokleti sendvič, ako je to razlog zašto je još uvijek ovdje. „Ja sam pilot”, kaže. Ne kaže to na samodopadan način, ali kad te nitko ne pita što si po zanimanju, a ti mu to dobrovoljno natukneš u razgovoru, to zvuči izuzetno samodopadno. „Radim za istu kompaniju kao i Corbin.” Zuri u mene, čekajući da me zadivi činjenica da je pilot. On ne shvaća da su svi muškarci u mom životu piloti. Moj djed bio je pilot. Moj je otac bio pilot dok prije nekoliko mjeseci nije otišao u mirovinu. Moj brat je pilot. „Dillone, ako me pokušavaš impresionirati, način ti je sasvim pogrešan. Meni se znatno više sviđaju malo skromniji muškarci i malo manje oženjeni.” Oči mi bijesnu prema vjenčanom prstenu koji nosi na lijevoj ruci. „Utakmica je upravo počela”, kaže Miles dok ulazi u kuhinju, obrativši se Dillonu. Riječi su mu možda bezazlene, ali oči mu definitivno poručuju Dillonu da se mora vratiti u dnevnu sobu. Dillon uzdiše kao da mu je Miles upravo upropastio sjajnu zabavu. „Tate, drago mi je što te opet vidim”, kaže, ponašajući se kao da bi naš razgovor završio bez obzira na to što ga je Miles odlučio prekinuti. „Trebala bi nam se pridružiti u dnevnoj sobi.” Pogled mu klizi po Milesu iako se obraća meni. „Čini se da je utakmica upravo počela.” Dillon uspravlja ramena i zaobilazi Milesa, uputivši se u dnevnu sobu. Miles ignorira Dillonov izraz nezadovoljstva, stavlja ruku u stražnji džep te izvlači iz njega ključ. Dodaje mi ga. „Idi učiti u moj stan.” To nije molba. To je zahtjev. „Meni je ovdje u redu, tu mogu učiti bez problema.” Stavljam ključ na šank i zavrćem poklopac na majonezi, odbijajući da me iz vlastitog stana deložiraju tri momka. Omatam oba sendviča u papirnati ručnik. „Televizor uopće nije tako glasan.” On prilazi korak bliže meni dok mi nije tako blizu da mi može nešto šapnuti na uho. Prilično sam sigurna da ću na kruhu ostaviti otisak prstiju, s obzirom na to da mi je svaki djelić tijela, od glave do pete, izuzetno napet.

„Meni nije u redu da učiš ovdje. Barem dok svi ne odu. Idi. I ponesi svoje

sendviče.”

Gledam u moje sendviče. Nemam pojma zašto imam dojam da ih je upravo uvrijedio. „Nisu oba za mene”, kažem, braneći se. „jedan ću odnijeti Capu.” Pogledam ga, a on opet onako nedokučivo zuri u mene. S takvim očima to bi trebalo biti zakonom zabranjeno. Podižem obrve u iščekivanju jer mi je zbog tog njegova zurenja uistinu neugodno. Ja nisam izložak na izložbi, a zbog načina na koji me gleda osjećam se upravo tako.

~ 31 ~

Knjigoteka

Weekly&Anna „Napravila si sendvič za Capa?” Kimnem. „Hrana ga usrećuje” kažem, slegnuvši ramenima. On me još malo proučava, a zatim se opet naginje prema meni. Uzima ključ sa šanka ispred mene i stavlja ga u moj prednji džep. Nisam sigurna jesu li njegovi prsti uopće dotakli moje traperice, ali oštro udahnem i pogledam u svoj džep dok se njegova ruka odmiče, jer Isuse Bože, to nisam očekivala. Stojim ukopana na mjestu dok se on ležerno vraća u dnevnu sobu, nimalo dirnut onim što se dogodilo. A ja osjećam kao da mi džep gori. Nagovorim stopala da se pomaknu. Treba mi neko vrijeme da to sve probavim. Odnesem Capu sendvič, a zatim učinim što mi je Miles rekao i uputim se u njegov stan. To je moja vlastita odluka, ne činim to zato što on to želi i ne zato što uistinu imam užasno puno zadaće, već zato što mi je pomisao na to da ću biti u njegovom stanu sadistički uzbudljiva. Osjećam se kao da mi je upravo omogućen slobodan prolaz do svih njegovih tajni. *

*

*

Baš sam bila glupa što sam mislila da će mi njegov stan dati bilo kakav uvid u to kakav je on. To mi ne mogu otkriti ni njegove oči. Doista, ovdje je mnogo tiše, i da, pisala sam zadaću u miru puna dva sata, ali samo zato što me ništa ne ometa.

Baš ništa. Nema slika na sterilno bijelim zidovima. Nema ukrasa. Nema nikakvih boja. Čak je i robusni stol od hrastovine, koji dijeli kuhinju od dnevne sobe, prazan. To nimalo nije nalik na dom u kojem sam odrasla. Ondje je kuhinjski stol bio majčina središnja točka u cijeloj kući, zajedno sa stolnjakom, raskošnim lusterom i tanjurima koji su bili usklađeni s trenutnim godišnjim dobom. Miles čak nema ni zdjelu za voće. U njegovom je stanu impresivna samo polica za knjige u dnevnoj sobi. Na njoj su poslagani desetci knjiga, a to me napaljuje više od bilo čega što bi moglo krasiti njegove gole zidove. Prilazim polici da pregledam njegov izbor, nadajući se da ću sudeći prema njegovom izboru literature dobiti bar tračak uvida u to kakva je osoba. Ali pronalazim samo policu za policom knjiga o aeronautici. Malo sam razočarana nakon razgledavanja njegova stana, i u najboljem slučaju mogu zaključiti da bi on mogao biti radoholičar s nimalo ukusa za uređenje prostora. Odustajem od dnevne sobe i ulazim u kuhinju. Otvaram hladnjak, ali u njemu nema skoro ničega. Nekoliko kutija hrane iz dostave. Začini. Sok od naranče. Isti je kao Corbinov hladnjak - prazan i tužan i baš onakav kakvog imaju samci.

~ 32 ~

Knjigoteka

Weekly&Anna Otvaram ormarić, uzimam čašu i točim si malo soka. Popijem ga i isperem čašu u sudoperu. Na lijevoj strani sudopera ima još nekoliko komada posuđa pa počnem prati i njih. Ni njegovi tanjuri i šalice nemaju nikakve osobnosti - obični su, bijeli i tužni. Odjednom me obuzme želja da uzmem kreditnu karticu i uputim se u trgovinu da mu kupim neke zavjese, novi servis za jelo živih boja, nekoliko slika, a možda čak i pokoju biljku. Ovo mjesto treba malo života. Pitam se ima li on nekoga. No mislim da nema djevojku. Dosad ga još nisam vidjela ni s jednom, a u stanu se tako jasno vidi da mu nedostaje ženska ruka da je to vjerojatno istinita pretpostavka. Mislim da nijedna djevojka ne bi mogla ući u ovaj stan i ne urediti ga barem malo prije odlaska, pa jednostavno pretpostavljam da nikakve djevojke ne dolaze u njegov stan. To me potakne da počnem razmišljati i o Corbinu. Tijekom našeg djetinjstva nikad nije otvoreno govorio o svojim djevojkama, a prilično sam sigurna da je to zato što nikad nije bio u vezi. Svaki put kad bih upoznala neku djevojku iz njegove prošlosti, ispalo bi da ni njoj, kao ni jednoj drugoj, nije uspjelo biti s njim više od tjedan dana. Ne znam je li to zato što mu se ne sviđa imati nekog kraj sebe, ili je to znak da je on preteška osoba da bi je netko poželio imati kraj sebe. Sigurna sam da se radi o onom prvom jer ga razne žene često zovu na telefon. S obzirom na toliku količinu veza za jednu noć i odbijanju da se veže za jednu ženu, zbunjuje me to kako je dok smo odrastali bio tako zaštitnčki nastrojen prema meni. Pretpostavljam da je to zato što je predobro poznavao sam sebe. Nije želio da izlazim s dečkima poput njega. Pitam se je li Miles tip poput njega. „Zar ti to pereš moje suđe?” Njegov me glas zatiče posve nespremnu i zato se naglo prenem. Okrećem se i uočim Milesa koji se nadvio nad mene te skoro ispustim čašu iz ruke. Ona mi zapravo sklizne iz ruke, ali je uspijem uhvatiti u zadnji čas prije nego se razbije na pod. Duboko udahnem da se smirim i nježno je odložim u sudoper. „Završila sam zadaću”, kažem, progutavši knedl koji mi se upravo stvorio u grlu. Gledam suđe koje se sada cijedi. „Bilo je prljavo.” On se smješka.

Mislim da se smješka. Čim mu se usne počnu izvijati prema gore, odmah se vrate u ravnu crtu.

Lažna uzbuna.

„Svi su otišli”, reče Miles, dajući mi jasno do znanja da napustim njegove prostorije. Primjećuje da je sok od naranče još na šanku pa ga podiže i vraća u hladnjak. „Oprosti”, promrmljam. „Bila sam žedna.” On se okreće prema meni i naslanja se ramenom na hladnjak, prekriživši ruke na prsima. „Tate, nije me briga jesi li pila moj sok.”

~ 33 ~

Knjigoteka

Weekly&Anna Ajme. Ovo je na čudan način bila seksi rečenica. Baš kao i njegovo držanje dok ju je izgovarao. No još nema smiješka. Isuse, što je tom čovjeku? Zar on ne shvaća da izraz lica treba pratiti govor? Ne želim da primijeti moje razočaranje pa se okrećem prema sudoperu. Ispirem ostatak pjene od deterdženta tušem u odvod. Mislim da je to sasvim prikladno s obzirom na čudne vibracije koje lebde u ovoj kuhinji. „Koliko dugo živiš u ovom stanu?” upitam ga pokušavajući ublažiti neugodnu tišinu dok se okrećem prema njemu. „Četiri godine.” Ne znam zašto sam se nasmijala, ali jesam. On podiže obrvu, zbunjen jer sam se ja nasmijala na njegov odgovor. „Samo se radi o tome da tvoj stan...” Pogledam prema dnevnoj sobi, a zatim ponovno njega. „Nekako je prazan. Mislila sam da si se možda tek uselio pa ga nisi još imao vremena urediti.” Nisam to mislila izreći kao uvredu, ali točno je tako zvučalo. Ja samo pokušavam inicirati neki razgovor, ali mislim da samo pogoršavam nelagodu. Oči mu se polako kreću po stanu dok probavlja moj komentar. Žalim što sam to rekla, ali se ni ne pokušavam opravdati. Vjerojatno ću sve još više pokvariti. „Puno radim”, kaže on. „Nikad nemam društvo, pa pretpostavljam da mi to jednostavno nije bio prioritet.” Želim ga pitati zašto nikad nema društvo, ali čini mi se da je njega zabranjeno pitati takva pitanja. „Kad smo već kod društva, što je s tim Dillonom?” Miles sliježe ramenima, sasvim se naslonivši na hladnjak. „Dillon je šupak koji ne poštuje svoju ženu”, kaže otvoreno. Okreće se, izlazi iz kuhinje i uputi se prema svojoj spavaćoj sobi. Povlači vrata za sobom, ali ostavlja ih otvorena tek toliko da ga mogu čuti dok govori. „Mislio sam da bih te trebao upozoriti prije nego padneš na njegove fore “ „Ne padam na fore”, kažem. „Pogotovo ne na takve kao što su Dillonove.” „Dobro”, kaže on. Dobro? Ha. Miles ne želi da mi se sviđa Dillon. Drago mi je što Miles ne želi da mi se sviđa Dillon. „Corbinu se ne bi sviđalo da se spetljaš s njim. On mrzi Dillona.” Oh. On ne želi da se meni sviđa Dillon zbog Corbina? Zašto me to upravo razočaralo? Vraća se iz svoje spavaće sobe i više nije u trapericama i majci. Sad je u poznatom paru hlača i čistoj, bijeloj košulji, nezakopčanoj i otvorenoj. On upravo oblači pilotsku uniformu.

~ 34 ~

Knjigoteka

Weekly&Anna „Ti si pilot?” upitam ga, pomalo šokirana. Glas mi zvuči kao da sam nekako čudno impresionirana tom činjenicom. On kima i ulazi u praonicu kraj kuhinje. „Zato i poznajem Corbina. Bili smo zajedno u pilotskoj školi.” Vraća se u kuhinju s košarom rublja i stavlja je na šank. „On je dobar tip.” Košulja mu nije zakopčana. Ja zurim u njegov trbuh.

Prestani zuriti u njegov trbuh. O, Bože moj, on ima ono V. Onu predivnu udubinu na muškarcima koja

se proteže duž vanjskih trbušnih mišića i nestaje ispod traperica kao da pokazuje prema nekoj tajnoj meti.

Isuse, Tate, ti zuriš u njegovo međunožje! On sada zakopčava košulju pa ja nekako skupim nadljudsku snagu i natjeram se pogledati ga opet u lice. Mišljenje. Morala bih imati nekakvo mišljenje, ali ga nemam. Možda je to zato što sam upravo otkrila da je pilot. Ali zašto bi me to impresioniralo? Nije me impresioniralo što je Dillon pilot. No s druge strane, ja nisam saznala da je Dillon pilot dok je slagao rublje i razmetao se svojim trbušnim mišićima. Frajer koji slaže rublje dok se razmeće svojim trbušnim mišićima, i još je uz to pilot, ozbiljno je impresivan. Miles je sada potpuno odjeven. Obuva cipele, ja ga promatram kao da sam u kazalištu, a on je glavna zvijezda. „Nije li to opasno?” pitam ga, konačno uspjevši smisliti nešto koherentno. „Pio si s dečkima, a sad ćeš biti za upravljačem aviona?” Miles zakapča jaknu, a zatim podiže s poda već spakiranu sportsku torbu. „Noćas sam pio samo vodu”, kaže trenutak prije nego izađe iz kuhinje. „Ne pijem ja baš mnogo. A nikako ne pijem noć prije dužnosti.” Smijem se i pratim ga prema dnevnoj sobi. Prilazim stolu da pokupim svoje stvari. „Mislim da si zaboravio kako smo se upoznali”, kažem. „Onaj dan kad sam se uselila? Onaj dan kad se netko onesvijestio od pića u hodniku?” On otvara ulazna vrata i pušta me van. „Tate, nemam pojma o Čemu pričaš”, kaže. „Mi smo se upoznali u dizalu. Sjećaš se?” Ne mogu otkriti je li to rekao u šali, jer u njegovim očima nema ni smiješka ni sjaja. Zatvara vrata za nama. Vraćam mu ključeve stana i on zaključava vrata. Prilazim svojim vratima i otvaram ih. „Tate?” Najradije bih se pretvarala da ga ne čujem samo da mora opet reći moje ime. No umjesto toga, okrećem se i pogledam ga, pretvarajući se da me nije nimalo uzdrmao.

~ 35 ~

Knjigoteka

Weekly&Anna „Ona noć kad si me pronašla u hodniku? To je bila iznimka. Vrlo rijetka iznimka.” Ima nečeg neizgovorenog u njegovim očima, a možda čak i u njegovu glasu. Zastane na svojim vratima, okrenut prema dizalima. Čeka da vidi hoću li nešto reći kao odgovor na njegovu rečenicu. Trebala bih ga pozdraviti. Možda bih mu trebala poželjeti siguran let. No to bi se moglo smatrati urokom. Trebala bih ga samo pozdraviti. „Je li to iznimka zbog onog što se dogodilo s Rachel?”

Da. Ja sam uistinu odlučila to reći umjesto pozdrava. ZAŠTO sam to upravo rekla? Njegovo se držanje promijeni. Izraz lica mu se ukoči, kao da su ga moje riječi pogodile poput udara munje. Vrlo vjerojatno je zbunjen jer sam to rekla, zato što se očito ne sjeća ničega o toj noći.

Brzo, Tate. Saberi se. „Mislio si da sam netko po imenu Rachel”, izlanem, pokušavajući objašnjenjem ublažiti nelagodu najbolje što mogu. „Samo sam mislila možda se nešto dogodilo između vas dvoje i to je zato što... znaš.” Miles duboko udahne, ali pokušava to sakriti. Pogodila sam ga u živac. Očito se o Rachel ne razgovara. „Laku noć, Tate”, kaže i okrene se. Ne znam što se upravo dogodilo. Jesam li ga posramila? Razljutila? Rastužila? Što god sam učinila, užasno mi je zbog toga. Užasna mi je ova nelagoda koja ispunjava prostor između mojih vrata i dizala ispred kojeg on sad stoji. Ulazim u svoj stan i zatvaram vrata, ali nelagoda je posvuda. Nije ostala u hodniku.

~ 36 ~

Knjigoteka

Weekly&Anna

šesto poglavlje MILES Šest godina prije Večeramo, ali situacija je neugodna. Lisa i tata nas pokušavaju uključiti u razgovor, ali nijedno od nas dvoje nije raspoloženo za to. Zurimo svatko u svoj tanjur. Guramo vilicama hranu po njima. Ne želimo jesti. Tata pita Lisu želi li sjesti u dnevnu sobu. Lisa kaže da želi. Lisa moli Rachel da mi pomogne raspremiti stol. Rachel pristaje. Nosimo tanjure u kuhinju. Šutimo. Rachel se naslanja na šank dok ja punim perilicu. Gleda me kako se trudim ignorirati je. Ona ne shvaća da je ona posvuda. Ona je u svemu. Svaka stvar na svijetu upravo je postala Rachel. To me proždire. Moje misli više nisu misli. Moje misli su Rachel. Rachel, ne smijem se zaljubiti u tebe. Gledam u sudoper. Želim gledati u Rachel. Udišem zrak. Želim udisati Rachel. Zatvaram oči. Vidim samo Rachel. Perem ruke. Želim dodirnuti Rachel. Brišem ruke u krpu, a zatim se okrećem prema njoj. Ruke joj se čvrsto drže za šank iza leđa. Moje su prekrižene na prsima. „Oni su najgori roditelji na svijetu”, prošapće ona. Glas joj se slama. Moje srce se slama. „Odvratni su”, kažem joj. Ona se smije. Rachel, ja se ne bih trebao zaljubiti u tvoj smijeh. Ona uzdiše. Ja se zaljubim i u to. „Koliko se dugo već viđaju?” pitam je. Reći će mi istinu. Ona sliježe ramenima. „Oko godinu dana. Bila je to veza na daljinu dok nas ona nije preselila da budemo bliže njemu.”

~ 37 ~

Knjigoteka

Weekly&Anna Osjećam kako se srce moje majke slama. Mrzimo ga. „Godinu dana?” pitam je. „Jesi li sigurna?” Ona kima. Ona ne zna za moju majku. Vidim to. „Rachel?” Kažem njezino ime naglas, baš kao što sam poželio iste sekunde kad sam je upoznao. Ona me i dalje gleda u oči. Gutne, a zatim tiho reče: „Da?” Priđem joj korak bliže. Njezino tijelo reagira. Uspravlja se, ali ne baš mnogo. Teže diše, ali ne baš znatno. Obrazi joj postanu crveniji, ali ne baš znatno. Točno koliko treba. Moja se ruka spušta na njezin struk. Moje oči gledaju u njezine. Ne kažu mi ne, pa ja to učinim. Kad moje usne dotaknu njezine, u tome ima toliko toga. To je i dobro i loše, i ispravno i pogrešno, i osveta. Ona udiše, kradući dio mojih udaha. Dišem u nju, dajući joj više. Naši jezici se dodiruju i naša se krivnja isprepliće i moji se prsti isprepliću kroz kosu koju je Bog stvorio posebno za nju. Moj novi najomiljeniji okus na svijetu je Rachel. Moja nova najomiljenija stvar na svijetu je Rachel. Želim Rachel za rođendan. Želim Rachel za Božić. Želim Rachel za maturu.

Rachel, Rachel, Rachel, Rachel, zaljubit ću se u tebe bez obzira na sve. Stražnja vrata se otvaraju. Ja puštam Rachel. Rachel pušta mene, ali samo fizički. Još uvijek je osjećam na svaki drugi način. Skrećem pogled od nje, ali sve je još uvijek Rachel. Lisa ulazi u kuhinju. Izgleda sretno. Ona ima pravo biti sretna. Ona nije ta koja je umrla. Lisa kaže Rachel da je vrijeme da idu. Objema kažem doviđenja, ali moje riječi su samo za Rachel. Ona to zna. Ja završavam raspremati suđe. Kažem ocu da je Lisa draga.

~ 38 ~

Knjigoteka

Weekly&Anna Još mu ne govorim da ga mrzim. Možda nikad neću. Ne znam koja bi bila korist od toga da mu kažem da ga više ne gledam na isti način. Sada je on samo... normalan. Čovjek od krvi i mesa. Možda je to put kojim moraš proći točno prije nego postaneš muškarac - shvatiti da tvoj otac nije shvatio život ništa bolje nego ti. Odlazim u svoju sobu. Vadim mobitel i šaljem poruku Rachel. Ja: Što ćemo sa sutra navečer? Rachel: Lagat ćemo im? Ja: Možemo se naći u sedam? Rachel: Može. Ja: Rachel? Rachel: Da? Ja: Laku noć. Rachel: Laku noć, Miles. Gasim mobitel jer želim da to bude zadnja poruka koju sam primio te noći. Zatvaram oči. Zaljubljujem se, Rachel.

~ 39 ~

Knjigoteka

Weekly&Anna

sedmo poglavlje TATE Prošlo je dva tjedna otkad sam vidjela Milesa, a samo dvije sekunde otkad sam zadnji put pomislila na njega. Čini se da on radi jednako mnogo kao i Corbin, a iako je lijepo povremeno imati cijeli stan za sebe, lijepo je i kad Corbin ne radi pa imam nekoga s kim mogu razgovarati. Rekla bih da je lijepo kad Corbin i Miles obojica ne rade, ali to se otkad živim ovdje još nije dogodilo. Do sada. „Njegov tata radi, a on je slobodan za vikend”, kaže Corbin. Nisam do ovog časa imala pojma da je bio pozvao Milesa da provede s nama Dan zahvalnosti u kući naših roditelja, „I nema nikakvih planova.” Sigurna sam da sam kimnula na te riječi, no okrećem se i krećem ravno prema dizalu. Bojim se da će, kad Miles otvori svoja vrata, moje uzbuđenje zbog činjenice da ide s nama biti previše vidljivo. U dizalu sam kad obojica uđu, stisnuta uz najdalji zid. Miles me uoči i kima, ali to je sva pozornost koju mi ukazuje. Kad smo zadnji put razgovarali, ja sam situaciju među nama učinila neugodnom, pa ne prozborim ni riječ. Također se trudim ne zuriti u njega, ali nevjerojatno se teško usredotočiti na bilo što drugo. Odjeven je sportski, nosi bejzbol kapu, traperice i majicu s logotipom San Francisco 49ersa. Mislim da je to razlog zašto mi je tako teško ne gledati u njega, jer su mi frajeri uvijek bili privlačniji kad se nisu trudili izgledati privlačno. Pogled mi napusti njegovu odjeću i suoči se s njegovim usredotočenim zurenjem. Ne znam trebam li se nasmiješiti zbog nelagode ili skrenuti pogled, pa odlučim samo kopirati njegov sljedeći potez, čekajući da on prvi skrene pogled. No on to ne čini. I dalje me gleda u tišini ostatak vožnje dizalom, a ja tvrdoglavo radim to isto. Kad konačno stignemo u prizemlje, lakne mi jer on prvi izlazi, zato što moram prilično glasno udahnuti, s obzirom na to da nisam izdahnula barem šezdeset sekunda. „Kamo ste se uputili vas troje?” upita Cap pad smo izašli iz dizala. „Doma, u San Diego”, kaže Corbin. „Imate li vi planove za Dan zahvalnosti?” „Bit će gužva na letovima”, reče Cap. „Mislim da ću ostati ovdje i raditi.” On mi namigne, a ja namignem njemu prije nego se usredotoči na Milesa. „ A što je s tobom, dečko? Ideš i ti doma?” Miles šutke zuri u Capa jednako kao što je zurio u mene u dizalu. To me strašno razočara, jer sam se u dizalu na trenutak malo ponadala da Miles zuri tako u mene zato što osjeća isto privlačenje koje ja osjećam u njegovoj

~ 40 ~

Knjigoteka

Weekly&Anna nazočnosti. Ali sada, gledajući njegov vizualni obračun s Capom, skoro sam sigurna da to što Miles otvoreno zuri u nekoga ne znači da ga ta osoba privlači. Miles očito u svakoga zuri na ovaj način. Uslijedi nekoliko tihih i neugodnih sekundi, u kojima nijedan od njih ne progovara. Možda se Milesu ne sviđa da ga zovu „dečko”? „Lijepo se provedi za Dan zahvalnosti, Cap” konačno prozbori Miles, ni ne trudeći se odgovoriti na Capovo pitanje. Okreće se i uputi se niz predvorje s Corbinom. Ja gledam u Capa i sliježem ramenima. „Poželite mi sreću”, kažem tiho. „Čini se da g. Archer opet ima loš dan.” Cap se nasmiješi. „Ma ne”, kaže, ustuknuvši prema svome stolcu. „Neki ljudi jednostavno ne vole da ih ispituju, to je sve.” Spušta se u stolac. Salutira mi na pozdrav, a ja njega pozdravim isto tako te krećem prema izlazu. Nisam siguran opravdava li Cap Milesovu grubost zato što mu se Miles sviđa ili on svakoga opravdava. „Hoćeš da ja vozim?” pita Miles Corbina kad stignemo do auta. „Znam da još nisi spavao. Ti možeš sutra voziti nazad.” Corbin se slaže, a Miles otvara vozačka vrata. Ja se penjem na stražnje sjedalo i pokušavam smisliti gdje ću sjesti. Ne znam bih li sjela iza Milesa, u sredini, ili iza Corbina. Gdje god sjednem, osjećam ga. On je posvuda. Sve je Miles. To je tako kad vam je netko privlačan. Njega nema nigdje, a zatim je odjednom posvuda, željeli vi to ili ne. To me natjera da se zapitam jesam li ja bilo gdje njemu, ali ta pomisao ne traje dugo. Ja znam prepoznati kad sam privlačna nekome, a Miels definitivno ne pripada toj kategoriji. Zato moram otkriti kako se riješiti ovog osjećaja kad sam u njegovoj blizini, koji god to osjećaj bio. Zadnje što mi sada treba jest glupa zatelebanost u nekog tipa kad jedva imam vremena usredotočiti se na posao i na fakultet. Vadim knjigu iz torbice i počinjem čitati. Miles pali radio, a Corbin spušta svoje sjedalo i diže noge na kontrolnu ploču. „Ne budite me dok ne stignemo”, kaže i navlači kapu preko očiju. Ja pogledam Milesa, a on upravo namješta retrovizor. Okreće se i gleda iza nas da provjeri mrtvi kut i nakratko nam se pogledi sretnu. „Jesi se udobno smjestila?” pita. Okreće se prije nego mu uspijem odgovoriti i ubacuje u brzinu, a zatim pogleda u mene u retrovizor. „Jesam”, kažem. Pobrinem se da tu riječ začinim smiješkom. Ne želim da pomisli da mi nije drago što ide s nama, ali teško mi je ne djelovati zatvoreno kad sam kraj njega, jer se silno trudim biti zatvorena. On sada gleda ravno naprijed, a ja dolje u svoju knjigu. Prošlo je trideset minuta, a od kretanja automobila i pokušaja da čitam zaboli me glava. Odlažem knjigu i premještam se na stražnjem sjedištu. Naslanjam glavu na naslon i uglavljujem noge u prostor između Milesa i

~ 41 ~

Knjigoteka

Weekly&Anna Corbina. On me pogleda nakratko u retrovizor, a njegove oči osjetim kao da su ruke koje klize preko svakog mog centimetra. On me gleda samo dvije sekunde, a zatim ponovno usmjerava pozornost na cestu.

Mrzim ovo. Nemam pojma o čemu on uopće razmišlja. On se nikad ne smješka. On se nikad ne smije. On ne očijuka. Lice mu izgleda kao da stalno drži štit između izraza na licu i ostatka svijeta. Uvijek sam se beznadno palila na tihe tipove. U prvom redu zato što većina frajera previše brblja i bolno patim što moram slušati svaku misao koja im padne na pamet. No Miles me tjera da poželim da je on suprotnost tihom tipu frajera. Ja želim znati sve misli koje mu prolaze kroz glavu. Pogotovo ovu trenutačnu ovdje, onu koja se skriva iz tog nepokolebljivog, stoičkog izraza lica. Još zurim u njega u retrovizor, pokušavajući ga shvatiti, kad on ponovno pogleda u mene. Ja pogledam u svoj mobitel, pomalo posramljena što me ulovio kako zurim u njega. Ali taj je retrovizor kao magnet i opet mi, dovraga, pogled skreće prema njemu. U trenutku kad opet pogledam u taj retrovizor, pogleda i on. Ja spuštam pogled. Sranje. Ovo putovanje bit će najdulje putovanje u mome životu. Uspijevam izdržati tri minute, a onda opet pogledam. Sranje. I on je opet pogledao. Ja se nasmiješim jer mi je zabavna ta igra koju igramo, koja god ona bila. I on se smješka. On. Se. Smješka. Također. Miles vraća pogled na cestu pred sobom, ali njegov smiješak se zadrži još nekoliko sekundi. To znam zato što ne mogu prestati zuriti u njega. Želim ga fotografirati prije nego opet nestane, ali to bi se smatralo čudnim. On spušta ruku da je odmori na konzoli, ali moja stopala su mu na putu. Ja se odgurnem na rukama. „Oprosti”, kažem i počnem povlačiti stopala. Njegovi se prsti oviju oko moga golog stopala i spriječe me da ih povučem. „Sve je u redu” kaže. Njegov je dlan još ovijen oko mojeg stopala. Ja zurim u to stopalo. Isuse Bože, njegov se palac upravo pomaknuo. Namjerno se pomaknuo i klizi duž jedne strane mog stopala. Bedra mi se stisnu dok mi dah zastaje u plućima i noge mi se napinju, jer neka me vrag nosi ako on nije pomilovao moje stopalo prije nego što je maknuo ruku. Moram se ugristi za unutrašnju stranu obraza da se ne nasmiješim.

Miles, mislim da sam ti privlačna.

~ 42 ~

Knjigoteka

Weekly&Anna *

*

*

Čim stignemo u dom mojih roditelja, moj otac zaposli Corbina i Milesa da vješaju božićne lampice. Ja nosim naše stvari u kuću i prepuštam Corbinu i Milesu svoju sobu, jer je to jedina soba s dva kreveta. Ja uzimam Corbinovu staru sobu, a zatim se uputim u kuhinju pomoći mami zgotoviti večeru. Dan zahvalnosti u mom roditeljskom domu uvijek se slavio u užem krugu. Mama i tata nisu željeli birati s čijom će širom obitelji slaviti, a moj tata je rijetko bio doma, s obzirom na to da su piloti tijekom godine najzaposleniji baš u vrijeme blagdana. Moja majka je zato odlučila da će Dan zahvalnosti biti rezerviran za najužu obitelj, pa smo svaki dan na Dan zahvalnosti doma bili samo ja, Corbin, mama i tata, i to onda kad tata ne bi radio. Prošle godine bile smo samo mama i ja, jer su i tata i Corbin radili. Ove godine smo svi ovdje. I Miles. Baš je čudno to što je on tu s nama. Čini se da je mami drago što ga je upoznala, pa pretpostavljam da joj ne smeta. A moj tata voli sve ljude i jako mu je drago da će mu još netko pomoći oko božićnih lampica, pa znam da nema baš ništa protiv nazočnosti treće osobe. Majka mi dodaje lonac kuhanih jaja. Ja ih počnem guliti i pripremati punjena jaja, a ona se naslanja preko kuhinjskog otoka i spušta bradu na ruke. „Taj Miles je stvarno zgodan” kaže ona uz podignutu obrvu . Dajte da vam objasnim nešto o svojoj majci. Ona je divna majka. Uistinu divna majka. Ali meni nikad nije bilo ugodno razgovarati s njom o dečkima. To je počelo kad sam s dvanaest godina dobila prvu menstruaciju. Ona je bila tako uzbuđena da je pozvala tri svoje prijateljice da im to kaže prije nego mi je objasnila koji se vrag događa sa mnom. Jako sam rano naučila da tajne više nisu tajne kad stignu do njezinih ušiju. „Nije loš”, kažem, i to je velika laž. Lažem, jer on uistinu jesi zgodan. S tom svojom zlatnosmeđom kosom uparenom s tim očaravajućim plavim očima, s tim širokim ramenima, i tako neobrijan nakon nekoliko slobodnih dana, a još uvijek miriši fantastično slasno, kao da se upravo istuširao i još se nije obrisao.

O, moj Bože. Koji me vrag spopao? „Ima li djevojku?” Sliježem ramenima. „Mama, ja ga stvarno ne poznajem.” Nosim lonac u sudoper da natočim hladnu vodu po jajima kako bi se ljuska lakše odvojila. „Kako se tati sviđa u mirovini?” pitam, pokušavajući promijeniti temu. Moja majka se cereka. To je onaj njezin znakoviti cerek koji ja uistinu mrzim. Mislim da joj ja uopće ništa nikad ne moram reći, jer ona je moja mama. Ona već sve zna.

~ 43 ~

Knjigoteka

Weekly&Anna Zarumenim se, a zatim se okrenem da konačno ogulim ta blesava jaja.

~ 44 ~

Knjigoteka

Weekly&Anna

osmo poglavlje MILES Šest godina prije „Idem večeras k Ianu”, kažem mu. Mog oca nije briga. On ide van s Lisom. On razmišlja o Lisi. Lisa je njemu sve na svijetu.

Nekad mu je Carol bila sve. Nekad su mu Carol i Miles bili sve. Sada mu je Lisa sve na svijetu. To je u redu, jer nekad su meni sve bili on i Carol. Ali više nisu. Šaljem joj poruku da vidim možemo li se negdje naći. Kaže mi da se Lisa upravo uputila mojoj kući. Kaže mi da mogu doći do nje i pokupiti je. Kad stignem tamo, nisam siguran bih li trebao izaći iz auta. Ne znam želi li ona da to učinim. Ja želim. Prilazim njezinim vratima i kucam. Ne znam što bih trebao reći kad otvori vrata. Pomišljam da bih joj trebao reći da mi je žao, da je nisam smio poljubiti. Također, razmišljam o tome kako bih je želio pitati milijun pitanja dok ne saznam sve o njoj. A najviše od svega je želim ponovno poljubiti, pogotovo sada kad su vrata otvorena i ona stoji preda mnom. „Hoćeš li nakratko ući?” pita me. „Ona se neće vratiti barem dva sata.” Kimam. Pitam se sviđa li se njoj način kako ja kimam onoliko koliko se meni sviđa njezin način. Zatvara vrata za mnom, a ja se ogledavam. Njihov stan je malen. Ja nikada nisam živio u tako malom stanu. Mislim da mi se sviđa. Što je kuća manja, članovi obitelji se moraju više voljeti. Nema prostora da se ne vole. Zato poželim da moj tata i ja živimo u nekom manjem stanu. U prostoru koji će nas natjerati na komunikaciju. U prostoru u kojem ćemo se prestati pretvarali da moja majka nije ostavila preveliku prazninu nakon svoje smrti. Rachel ulazi u kuhinju. Pita me bih li nešto popio. Krećem za njom i kažem da bih isto što i ona. Kaže mi da ima skoro sve osim mlijeka, čaja, gaziranog soka, kave, voćnog soka i alkohola. „Nadam se da voliš vodu”, kaže. Smije se sama sebi. Ja se smijem s njom. „Voda je super. To bi mi bio prvi izbor.”

~ 45 ~

Knjigoteka

Weekly&Anna Toči nam objema čašu vode. Naslanjamo se na suprotne kuhinjske ormariće. Zurimo jedno u drugo.

Nisam je sinoć smio poljubiti. „Rachel, nisam te smio poljubiti.” „Nisam ti smjela dopustiti”, kaže mi. Zurimo jedno u drugo još malo. Pitam se hoće li mi dopustiti da je opet poljubim. Pitam se bih li trebao otići. „Bilo bi tako zaustaviti ovo”, kažem.

Lažem. „Ne, ne bi”, kaže ona.

Govori mi istinu. „Misliš li da će se vjenčati?” Ona kima. Iz nekog mi se razloga ovo kimanje toliko ne sviđa. Ne sviđa mi se pitanje na koje odgovara. „Miles?” Ona zuri u svoja stopala. Izgovara moje ime kao da je ono puška, a ona ispaljuje pucanj upozorenja, a ja bih trebao pobjeći. Sprintam punom brzinom. „Što?” „Unajmile smo ovaj stan na mjesec dana. Jučer sam ju slučajno čula kako razgovara s njim na telefon.”

Spotičem se na preponu. Ona se useljava k meni. Ona će živjeti u mojoj kući. Njezina će majka ispuniti prazninu koju je ostavila moja majka. Zatvaram oči. Još uvijek vidim Rachel. Otvaram oči. Zurim u Rachel. Okrećem se i grčevito se hvatam za šank. Puštam da mi glava padne među ramena. Ne znam što da radim. Ne želim da mi se ona sviđa.

Rachel, ne želim se zaljubiti u tebe. Ja nisam glup. Znam ja što čini požuda. Požuda želi ono što ne može imati. Požuda želi da imam Rachel. Razum želi da Rachel nestane. Oslanjam se na Razum i okrećem opet prema Rachel. „Ovo nema nikakvog smisla”, kažem joj. „Ovo između nas. Neće dobro završiti.” „Znam”, prošapće ona. „Kako ćemo to zaustaviti?” pitam je. Ona me gleda. Nada se da ću ja odgovoriti na pitanje koje sam postavio. Ja to ne mogu. Tišina. Tišina. Tišina.

~ 46 ~

Knjigoteka

Weekly&Anna GLASNA, ZAGLUŠUJUĆA TIŠINA. Želim prekriti svoje uši dlanovima. Želim prekriti svoje srce oklopom.

Rachel, ja te ni ne poznajem. „Trebao bih otići”, kažem. Ona mi kaže da. „Ne mogu” prošapćem. Ona mi kaže da. Zurimo jedno u drugo. Možda ću se, budem li dovoljno zurio u nju, zasititi zurenja u nju. Želim je opet kušati. Možda ću se, budem li je dovoljno kušao, zasititi kušanja nje. Ona ne čeka da posegnem za njom. Susreće me na pola puta. Grabim joj lice, a ona grabi moje ruke, i naša se krivnja sudara kad nam se sudare usta. Lažemo sami sebi. Govorimo si da je sve pod kontrolom... kad ništa nije pod kontrolom. Meni je ugodnije u mojoj koži kad je ona dodiruje. Moja kosa mi je ugodnija kad su njezine ruke u njoj. Moja usta su mi ugodnija s njezinim jezikom u njima. Želio bih da mogu ovako disati. Ovako živjeti. Život bi bio bolji s njom ovako. Leđa su joj sada pritisnuta o hladnjak. Moje ruke su kraj njezine glave. Odmaknem se i pogledam je. „Želim te pitati milijun pitanja”, kažem joj. Ona se smiješi. „Onda je bolje da odmah počneš.” „Kamo ćeš na faks?” „U Michigan”, kaže ona. „A ti?” „Ostat ću ovdje na dodiplomskom, a zatim moj najbolji prijatelj, Ian, i ja idemo u pilotsku školu. Želim biti pilot. Što ti želiš biti?” „Sretna”, kaže ona uz smiješak. To je savršen odgovor. „Kad ti je rođendan?” pitam je. „Trećeg siječnja”, kaže ona. „Navršit ću osamnaest. Kad je tebi?” „Sutra” kažem. „Navršit ću osamnaest.” Ne vjeruje mi da je moj rođendan sutra. Pokazujem joj osobnu. Kaže mi sretan ti rođendan unaprijed. Ponovno me ljubi. „Što će se dogoditi ako se vjenčaju?” pitam je. „Nikad neće prihvatiti da smo mi zajedno, čak ni ako se ne vjenčaju.” Ima pravo. To bi bilo teško objasniti njihovim prijateljima. To bi bilo teško objasniti ostatku obitelji.

~ 47 ~

Knjigoteka

Weekly&Anna „Onda, zašto bismo ovo nastavili kad znamo da neće dobro završiti?” pitam je. „Zato što ne znamo kako prestati.” Ima pravo. „Ti ideš u Michigan za sedam mjeseci, a ja ću ostati ovdje u San Franciscu. Možda nam je to odgovor.” Ona kima. „Sedam mjeseci?” Ja kimam. Dodirujem joj usne prstom, zato što su njezine usne ona vrsta usana koje treba cijeniti, čak i kada ih se ne ljubi. „Nastavit ćemo s ovim sedam mjeseci. Nikome nećemo reći. A onda...” Zašutim, jer ne znam kako izreći riječi

Prekinut ćemo. „Onda ćemo prekinuti”, prošapće ona. „Onda ćemo prekinuti”, složim se s njom. Ona kima, i ja uistinu čujem kako počinje odbrojavanje. Ljubim je, i osjećaj je bolji sada kad imamo plan. „Rachel, sve smo sredili.” Ona mi smiješkom poručuje da se slaže sa mnom. „Sve smo sredili, Miles.” Dajem njezinim ustima pozornost koju zaslužuju.

Rachel, ja ću te voljeti sedam mjeseci.

~ 48 ~

Knjigoteka

Weekly&Anna

deveto poglavlje TATE „Treba nam medicinska sestra!” viče Corbin. Ulazi u kuhinju, a Miles za njim. Corbin se odmiče i pokazuje prema Milesu. Ruka mu je krvava. Krv kapa na pod. Miles me gleda kao da bih ja trebala znati što sada učiniti. Ovo nije ambulanta hitne pomoći. Ovo je kuhinja moje mame. „Hoće li mi netko pomoći?” pita Miles, grčevito se držeći za zapešće. Krv mu curi posvuda po podu. „Mama!” vičem. „Gdje ti je kutija za prvu pomoć?” Otvaram ormariće, pokušavajući je pronaći. „U donjoj kupaonici. Ispod lavaboa!” viče ona. Pokažem prema kupaonici i Miles kreće za mnom. Otvaram ormarić i vadim kutiju. Poklopivši dasku na zahodu, pokazujem Milesu da sjedne na nju, a zatim sjedam na rub kade i uzimam njegovu ruku. „Što se dogodilo?” Počinjem je čistiti i pregledavam ranu. Duboka je, točno preko središta njegova dlana. „Zgrabio sam ljestve. Padale su.” Odmahujem glavu. „Trebao si ih samo pustiti da padnu.” „Nisam mogao”, kaže. „Corbin je bio na njima.” Pogledam gore u njega, a on me gleda onim svojim kontrastno intenzivnim plavim očima. Spuštam pogled na njegov dlan. „Trebat će šivati.” „Sigurna si?” „Jesam”, kažem. „Mogu te odvesti na hitnu.” „Ne možeš mi je ti sašiti ovdje?” Odmahujem glavom. „Nemam sve što mi treba. Treba mi oprema za šivanje. Rana je prilično duboka.” On drugom rukom pretražuje kutiju prve pomoći. Vadi kalem konca i pruža mi ga. „Daj sve od sebe.” „Miles, to nije isto kao šivanje vražjeg gumba.” „Ne kanim provesti čitav dan u hitnoj zbog obične porezotine. Učini što znaš, ništa mi neće biti.” Ni ja ne želim da on provede čitav dan u hitnoj. To znači da neće biti

ovdje. „Ako ti se ruka inficira i umreš, ja ću poreći da sam imala bilo kakve veze s ovim.”

„Ako mi se ruka inficira i umrem, bit ću previše mrtav da bih te krivio.”

~ 49 ~

Knjigoteka

Weekly&Anna „Imaš pravo”, kažem. Čistim mu ranu, a zatim vadim potrepštine koje mi trebaju i odlažem ih na ormarić. S mjesta na kojem sjedim ne mogu dobro vidjeti ranu, pa ustajem i podignem nogu na rub kade. Stavljam njegovu ruku na svoju nogu.

Stavljam njegovu ruku na svoju nogu. O, Bože. Ovo neće ići dok je njegova ruka ispružena ovako preko moje noge. Želim li da mi ruke ostanu mirne i da se ne tresu, morat ću nas premjestiti. „Ovo neće ići”, kažem, okrenuvši se prema njemu. Uzimam mu ruku i polažem je na ormarić, a zatim stanem točno pred njega. Prethodni položaj je bio bolji, ali ne mogu raditi ako mi on dira nogu. „Boljet će te”, upozoravam ga. On se smije kao da zna što je bol, a ovo za njega nije bol. Probijam mu kožu iglom, a on se ni ne trzne. Ne ispušta ni glasa. Gleda me šutke kako radim. Svako malo, podigne pogled s moje ruke i pogleda me u lice. Ne razgovaramo, kao obično. Pokušavam ga ignorirati. Pokušavam se usredotočiti na njegovu ruku i njegovu ranu i na to kako je nužno da je zašijem, ali lica su nam tako blizu i osjećam njegov dah na svome obrazu svaki put kad izdahne. A počeo je često izdisati. „Ostat će ti ožiljak” tiho šapnem. Čudim se gdje mi je nestao glas. Guram iglu u njega četvrti put. Znam da ga boli, ali on to ne pokazuje. Svaki put kad mu probijem kožu, moram se suzdržati da se ne trznem zbog njega. Trebala bih se usredotočiti na njegovu ranu, ali jedino što osjećam jest činjenica da nam se koljena dodiruju. Ruka koju ne šijem počiva na vrh njegova koljena. Jedan od vršaka njegovih prstiju dodiruje moje koljeno. Nemam pojma kako sa u ovom času toliko toga može zbivati, ali sve na što se sada mogu usredotočiti jest vršak tog prsta. Imam dojam da je na mjestu na kojem mi dodiruje traperice vruć kao užareno željezo. On tu sjedi s ozbiljnom ranom, krv natapa ručnik pod njegovim dlanom, moja igla probija njegovu kožu, a ja se samo mogu usredotočiti na onaj sitni dodir moga koljena i njegova prsta. Pitam se kakav bi bio taj dodir da nas ne dijeli sloj tkanine. Oči nam se susretnu na dvije sekunde, a ja zatim brzo skrenem pogled dolje na njegov dlan. On sada više uopće ne gleda u svoj dlan. Zuri u mene, a ja se silno trudim ignorirati način na koji diše. Ne mogu razaznati je li mu se disanje ubrzalo zbog moje blizine ili zato što mu nanosim bol.

Dva vrška njegovih prstiju dodiruju moje koljeno. Tri. Opet udahnem i pokušavam se usredotočiti na završetak šivanja. Ne

mogu.

~ 50 ~

Knjigoteka

Weekly&Anna To on radi namjerno. Njegov dodir nije slučajan. On me dodiruje zato što me želi dodirivati. Njegovi prsti kruže oko mog koljena, a dlan mu klizne na stražnji dio moje noge. Polaže čelo na moje rame uz uzdah i rukom mi stišče nogu. Nemam pojma kako još uvijek stojim. „Tate”, prošapće. Kaže moje ime bolno, pa zastanem s onim što radim i pričekam da mi kaže da ga boli. Čekam da mi kaže da mu dam malo vremena. Zato me dira, zar ne? Zato što mu nanosim bol? On više ništa ne kaže, pa ja završim zadnji šav i zavežem konac. „Gotovo je”, kažem, vraćajući pribor na ormarić. On me ne pušta, pa se ja ne odmičem od njega. Ruka mu počne polako kliziti po stražnjoj strani moje noge, gore sve do prepona, oko boka i gore do struka.

Diši, Tate. Prsti mu grabe moj struk i on me privlači bliže, još uvijek držeći glavu pritisnutu o mene. Moje ruke pronalaze njegova ramena, zato što se moram uhvatiti za nešto da bih održala ravnotežu. Čini mi se da je svaki mišić u mome tijelu jednostavno zaboravio raditi svoj posao. Ja još uvijek stojim, a on još uvijek sjedi, ali sada, kad me povukao lako blizu k sebi, smještena sam između njegovih nogu. On polako počinje podizati svoje lice s mog ramena i ja moram zatvoriti oči jer me čini tako nervoznom da ga ne mogu gledati. Osjećam kako je nagnuo glavu da me pogleda, ali oči su mi još zatvorene. Stisnem ih malo jače. Ne znam zašto. U ovom trenutku ne znam ništa. Samo znam Milesa. I u ovom času mislim da me Miles želi poljubiti. I u ovom času savršeno sam sigurna da ja želim poljubiti Milesa. Ruka mu polako klizi gore po mojim leđima sve dok mi ne dodiruje potiljak. Osjećam se kao da je njegov dlan ostavio trag na svakom mom djeliću koji je dotaknuo. Njegovi su prsti još na mom potiljku, a usta mu nisu dalje od centimetra od moje brade. Tako su blizu da ne mogu razlučiti dodiruju li me to nježno poput perca njegove usne ili njegov dah. Osjećam se kao da ću umrijeti, a u onoj kutiji prve pomoći nema nijedne vražje stvarčice koja bi me mogla spasiti. On pojačava stisak na mome vratu... a zatim me ubije.

Ili me poljubi. Ne mogu razaznati što od toga, jer sam prilično siguran da je osjećaj isti. Osjećaj njegovih usana na mojima je sve. Kao živjeti i umrijeti i ponovno se roditi, sve u isto vrijeme. Dragi Bože. On me ljubi. Jezik mu je već u mojim ustima, nježno miluje moj, a ja uopće nemam pojma kako se to dogodilo. No meni se to sviđa. Meni se ovo sviđa.

~ 51 ~

Knjigoteka

Weekly&Anna On se počinje pridizati, ali usta mu ostanu na mojima. Hoda sa mnom nekoliko koraka dok zid iza mojih leđa ne zamijeni ruka koja je bila na mom potiljku. Sada mi dodiruje struk. O, moj Bože, njegova su usta tako posesivna. Prsti su mu opet rašireni, zabijaju se u moj bok.

Isuse, on je upravo zastenjao. Ruka mu se kreće prema mome struku i klizi mi niz nogu. Neka me netko ubije. Neka me netko ubije sada da to završi. On mi podiže nogu i ovija je oko sebe, a zatim se pritišće o mene tako predivno da stenjem u njegova usta. Poljubac se naglo prekine. Zašto se odmiče? Miles, nemoj stati. On pušta moju nogu, a dlan mu se pritišće o zid kraj moje glave kao da mu treba potpora da bi se održao na nogama. Ne, ne, ne. Samo nastavi. Vrati svoja usta na moja. Ponovno pokušavam pogledati u njegove oči, ali one su zatvorene. One žale zbog ovoga.

Ne otvaraj ih, Miles. Ne želim vidjeti da si požalio ovo. On pritišće čelo na zid kraj moje glave, još uvijek se naslanjajući na mene dok oboje šutke stojimo, pokušavajući natjerati zrak u pluća. Nakon nekoliko dubokih udisaja, on se odgurne od zida, okreće se i prilazi ormariću. Nasreću, nisam mu vidjela oči prije nego ih je otvorio, a sada je leđima okrenut meni pa ne mogu vidjeti žaljenje, koje očito postoji. Uzima medicinske škare i reže rolu gaze. Ja sam prilijepljena na zid. Mislim da ću ostati ovdje zauvijek. Ja sam sada zidna tapeta. Tako je. To je sve što jesam. „Nisam to smio učiniti”, kaže. Glas mu je čvrst. Tvrd. Poput metala. Poput mača. „Ja nemam ništa protiv”, kažem. Moj glas nije čvrst. On je poput tekućine. Isparava. On si zamata ozlijeđenu ruku, a zatim se okreće rema meni. Oči su mu čvrste poput glasa. Također su tvrde, poput metala. Poput mača koji reže konopce koji su držali ono malo tinjajuće nade koju sam imala za njega i za mene i za taj poljubac. „Ne daj mi da to ponovim”, kaže. Ja želim da on to ponovi više nego što želim ručak za Dan zahvalnosti, ali ne kažem mu to. Ne mogu govoriti, zato što mi se od njegovog žaljenja stisnulo grlo. On otvara vrata kupaonice i izlazi van. Ja sam još prilijepljena uza zid. Koji. Vrag. *

*

*

~ 52 ~

Knjigoteka

Weekly&Anna Više nisam prilijepljena za zid u kupaonici. Sada sam zarobljena u svome stolcu, smještena, baš zgodno, za stolom pokraj Milesa. Pokraj Milesa, kojem se nisam obratila otkad je sebe ili nas ili naš poljubac nazvao „to”.

Ne daj mi da „to” ponovim. Čak i da sam to željela, nisam ga mogla zaustaviti. Želim „to” tako silno da ne želim ni jesti, a on vjerojatno nema pojma koliko ja volim ručak za Dan zahvalnosti. A to znači da ja želim „to” jako, a „to” se ne odnosi na tanjur pun hrane preda mnom. „To” je Miles. Mi. Ja koja ljubim Milesa. Miles koji ljubi mene. Odjednom sam jako žedna. Uzimam čašu i ispijam pola vode u dva ogromna gutljaja. „Miles, imaš li djevojku?” pita moja mama.

Da, mama. Samo ga pitaj takva pitanja jer ga se ja previše bojim sama to pitati. Miles se nakašlje. „Ne, gospođo”, kaže. Corbin se nasmije sebi u bradu, a taj njegov smijeh me preplavi razočaranjem. Očito Miles jednako gleda na veze kao i Corbin, a Corbinu je smiješno što moja majka pretpostavlja da je sposoban za ozbiljnu vezu. Odjednom onaj poljubac koji smo podijelili ostavlja na mene puno manji dojam. „Onda si ti prilično dobra lovina”, kaže ona, „Pilot, slobodan, zgodan, pristojan.” Miles ne odgovara. Skrušeno se nasmiješi i ugura velik zalogaj krumpira u usta. On ne želi razgovarati o sebi. Baš šteta. „Mama, Miles dugo nije imao djevojku”, kaže Corbin, potvrđujući moje sumnje. „Ali to ne znači da je slobodan.” Moja mama zbunjeno nakrivi glavu. I ja isto. I Miles isto. „Što ti to znači?” upita ga. No istog časa razrogači oči. „Joj, jako mi je žao. Tako mi i treba kad guram nos kamo ne treba.” Zadnji par rečenice izgovara na način kao da je shvatila nešto što ja još nisam shvatila. Ona se sada ispričava Milesu. Neugodno joj je.

Još sam zbunjena. „Zar sam nešto propustio?” pita moj tata. Moja mama pokaže vilicom na Milesa. „On je gej, dušo”, kaže.

Hm... „Nije”, kaže moj otac odlučno, smijući se na njezinu pretpostavku. Ja odmahujem glavom. Tate, nemoj odmahivati glavom. „Miles nije gej”, kažem skrušeno, gledajući svoju majku. Zašto sam to rekla naglas? Sad Corbin djeluje zbunjeno. Gleda Milesa. Puna vilica krumpira zastala je u zraku pred Milesom, a obrva mu je podignuta. On zuri u Corbina.

~ 53 ~

Knjigoteka

Weekly&Anna „Joj, sranje”, kaže Corbin. „Nisam znao da je to tajna. Čovječe, jako mi je žao.” Miles spušta vilicu s pireom na stol, još uvijek gledajući šokirano Corbina. „Ja nisam gej.” Corbin kima. Podiže dlanove kao da se brani i ustima oblikuje riječi „žao mi je”, kao da nije kanio otkriti tako veliku tajnu. Miles odmahuje glavom. „Corbine, ja nisam gej. Nikad nisam bio i prilično sam siguran da nikad neću biti. Koji ti je vrag, čovječe?” Corbin i Miles zure jedan u drugoga, a svi drugi gledamo u Milesa. „A... ali”, zamuckuje Corbin. „Rekao si... jednom si mi rekao...” Miles spušta vilicu i prekriva usta rukom, prigušujući glasan smijeh.

O, moj Bože, Miles. Nasmij se. Nasmij se. Nasmij se. Nasmij se. Molim te, pomisli da je to najsmješnija stvar koja ti se dogodila u životu, jer tvoj je smijeh također toliko bolji od ručka za Dan zahvalnosti. „Što sam ti ja to rekao da si pomislio da sam gej?” Corbin se uspravlja u stolcu. „Ne sjećam se točno. Rekao si mi nešto o tome da nisi bio s nijednom djevojkom više od tri godine. Ja sam samo mislio da je to tvoj način da mi kažeš da si gej.” Sada se svi smiju. Čak i ja. „To je bilo prije više od tri godine! I ti cijelo ovo vrijeme misliš da sam gej?” Corbin je i dalje zbunjen. „Ali...” Suze. Miles se tako jako smije da su mu suze krenule na oči. To je predivno. Žao mi je Corbina. Njega je sad sram. Iako mi se uistinu sviđa to što Miles situaciju smatra smiješnom. Sviđa mi se što njega nije sram zbog toga. „Tri godine?” kaže moj tata, još zapevši na istoj pomisli na kojoj sam i ja nekako još uvijek zapela. „To je bilo prije tri godine”, kaže Corbin, konačno se nasmijavši zajedno s Milesom. „Otad je vjerojatno prošlo već šest godina.” Svi za stolom ušute. Zbog toga je sada Milesa sram. Stalno razmišljam o onom poljupcu u kupaonici i o tome kako znam sa sigurnošću da nije prošlo šest godina otkad je bio s nekom djevojkom. Frajer s tako posesivnim ustima poput njega zna kako ih koristiti, i sigurna sam da ih je često koristio. Ne želim razmišljati o tome. Ne želim da moja obitelj razmišlja o tome. „Opet krvariš” kažem, pogledavši dolje u krvlju natopljen zavoj na njegovoj ruci. Obratim se majci: „Imaš li možda flaster u spreju?” „Nemam”, kaže mama. „Ja se tih stvari bojim.”

~ 54 ~

Knjigoteka

Weekly&Anna Pogledam Milesa, „Pogledat ću ti ranu kad završimo s ručkom”, kažem. Miles kima, ali me ne pogleda. Mama me pita o poslu i Miles više nije u središtu pozornosti. Mislim da mu je zbog toga laknulo. *

*

*

Gasim svjetla i uvlačim se u krevet, a nemam pojma što misliti o današnjem danu. Nakon ručka nismo uopće više razgovarali, iako sam provela dobrih deset minuta previjajući mu ranu u dnevnoj sobi. Nismo riječ progovorili tijekom cijelog postupka. Noge nam se nisu doticale. Njegov prst nije dotaknuo moje koljeno. Nije me ni pogledao. Samo je cijelo vrijeme zurio u svoju ruku, toliko usredotočen na nju kao da će otpasti ako skrene pogled. Ne znam što bih mislila o Milesu ili onom poljupcu. Očito ga privlačim, jer me inače ne bi poljubio. Nažalost, meni to nije dovoljno. Nije me briga sviđam li mu se ili ne. Samo mi je važno da ga privlačim, jer mu se sviđati mogu i kasnije. Zatvaram oči i po peti put pokušavam zaspati, ali nema koristi. Okrećem se na stranu prema vratima upravo u trenutku kad se pojavi sjena nečijih stopala koja im prilazi. Motrim vrata, čekajući da se otvore, ali sjena nestaje i koraci nastave niz hodnik. Sigurna sam da je to bio Miles, ali samo zato što je on jedina osoba o kojoj u ovom trenutku razmišljam. Nekoliko puta kontrolirano duboko udahnem kako bih se dovoljno smirila da odlučim želim li krenuti za njim. Tak sam na trećem udahu kad iskačem iz kreveta. Razmišljam trebam li ponovno oprati zube, ali od posljednjeg pranja prošlo je tek dvadeset minuta. Provjerim frizuru u zrcalu, a zatim otvaram vrata svoje sobe i hodam što tiše mogu prema kuhinji. Kad zađem za ugao, ugledam ga. Cijelog njega. Naslonjen je na šank, okrenut prema meni, skoro kao da me očekivao.

Bože, kako to mrzim. Iako je ponoć, pretvaram se da je to što smo završili ovdje u isto vrijeme obična slučajnost. „Ne možeš spavati?” Prođem kraj njega prema hladnjaku i posegnem za sokom od naranče. Vadim ga van, točim si čašu, a zatim se naslonim na šank nasuprot njemu. On me gleda, ali mi ne odgovara na pitanje. „Mjesečariš?” On se nasmiješi, upijajući me poput spužve očima od glave do pete. „Ti stvarno voliš sok od naranče”, kaže i vidim da mu je to pomalo smiješno. Pogledam u svoju čašu, zatim opet u njega i slegnem ramenima. On mi priđe korak bliže i pokaže na čašu. Dodam mu je i on je prinosi usnama, polako ispija gutljaj i vrati mi čašu. Sve te pokrete radi nijednom ne skidajući pogled s mene.

~ 55 ~

Knjigoteka

Weekly&Anna Dobro, sada definitivno volim sok od naranče. „I ja ga volim”, kaže, iako mu ja nisam odgovorila na pitanje. Odlažem čašu kraj sebe, uhvatim se prstima za rub šanka i podignem se gore kako bi sjela na njega. Pretvaram se da nije okupirao cijelo moje biće, ali on je ipak posvuda. Ispunjava kuhinju. Cijelu kuću. Previše je tiho. Odlučim poduzeti prvi korak. „Je li stvarno prošlo šest godina otkad si imao djevojku?” On kima bez oklijevanja, a ja sam istovremeno šokirana i nevjerojatno zadovoljna tim odgovorom. Nije mi jasno zašto mi se to sviđa. Vjerojatno zato što je to toliko bolje od onoga kako sam zamišljala njegov život. „Ma daj. Jesi li se barem...” ne znam kako završiti tu rečenicu. „Ševio?” ubacuje se. Drago mi je da je jedino svjetlo u kuhinji ono iznad štednjaka jer sam apsolutno sigurna da sam se strahovito zarumenjela. „Ne žele svi isto od života” kaže on. Glas mu je mek, poput perine. Želim se cijela omotati u taj glas. „Svi žele ljubav”, kažem. „Ili barem seks. Takva je ljudska priroda.”

Ne mogu vjerovati da vodimo ovaj razgovor. On prekriži ruke na prsima. Noge su mu prekrižene na gležnjevima. Primijetila sam ovaj oblik osobnog oklopa. Opet je podigao taj nevidljivi štit kojim se štiti da ne otkrije previše. „Većina ljudi ne može imati jedno bez drugog”, kaže on. „Pa je zato meni bilo lakše jednostavno se odreći oboje.” Proučava me, procjenjujući moju reakciju na svoje riječi. Ja se silno trudim ne pokazati ništa. „Onda, Miles, što od tog dvoje ne želiš?” Glas mi je sramotno slabašan. „Ljubav ili seks?” Pogled mu se nije promijenio, ali usta jesu. Usne mu se izviju u jedva primjetan smiješak. „Tate, ja mislim da ti već znaš odgovor na to pitanje.”

A joj. Ispuštam kontrolirano dah, nimalo ne mareći shvaća li on koliko su me te riječi pogodile. Način na koji izgovara moje ime smeo me jednako kao njegov poljubac. Prebacujem nogu preko noge nadajući se da on neće primijetiti moj osobni oklop. Pogled mu se spusti na moje noge i gledam ga kako tiho udiše. Šest godina. Nevjerojatno. I ja gledam u svoje noge. Želim ga još nešto pitati, ali ga ne mogu gledati u oči dok to izgovaram. „Koliko je prošlo otkad si poljubio neku djevojku?” „Šest sati”, odgovara ne oklijevajući, ja ga pogledam, a on se naceri jer zna što sam ga pitala. „Isto”, tiho kaže. „Šest godina.”

~ 56 ~

Knjigoteka

Weekly&Anna Ne znam što mi se dogodilo, ali nešto se promijenilo. Nešto se rastopilo. Nešto tvrdo ili hladno ili prekriveno mojim osobnim oklopom pretvara se u tekućinu sada kad znam što je taj poljubac zapravo značio. Osjećam se kao da sam samo tekućina, a tekućina baš ne može stajati ili hodati, pa se ne mičem. „Šališ se?” upitam ga u nevjerici. Mislim da se sada on zarumenio. Tako sam zbunjena. Nije mi jasno kako sam ga tako pogrešno procijenila ili kako je to što kaže uopće moguće. On je zgodan. Ima sjajan posao. I definitivno se zna ljubiti, pa zašto onda to ne radi? „O čemu se onda radi?” pitam ga. „Imaš neku spolnu bolest?” To pita medicinska sestra u meni. Kad su bolesti u pitanju, nemam filtra. On se smije. „Sto posto čist”, kaže. No ipak ne nudi nikakvo objašnjenje. „Ako je prošlo šest godina otkad si poljubio neku djevojku, zašto si onda poljubio mene? Imala sam dojam da ti si se zapravo čak ni ne sviđam. Teško te pročitati.” On me ne pita zašto imam dojam da mu se ne sviđam. Mislim da mi je jasno da je drukčiji kad je u mojoj blizini i da se namjerno tako ponaša. „Tate, nije da mi se ne sviđaš.” Duboko uzdiše, prolazi prstima kroz kosu i hvata se za potiljak. „Ja samo ne želim da mi se sviđaš. Ne želim da mi se itko sviđa. Ne želim ni s kim hodati. Ne želim nikoga voljeti. Ja samo...” Prekriži ruke na prsima i gleda u pod. „Ti samo, što?” pitam ga, potičući ga da završi tu rečenicu. Pogled mu se polako diže prema meni i ja se svom silom moram potruditi da ostanem sjediti na šanku s obzirom na to kako me on sada gleda - kao da sam blagdanski ručak. „Privlačiš me, Tate”, kaže tihim glasom. „Želim te, ali te želim bez svega onog ostalog.” Glava mi je prazna. Mozak = Tekućina. Srce = Maslac. No još mogu uzdisati, pa uzdahnem. Čekam dok ponovno postanem sposobna razmišljati. A onda počnem grozničavo razmišljati. On je upravo priznao da se želi ševiti sa mnom; on samo ne želi da to nekamo odvede. Ne znam zašto mi to laska. Trebala bih imati želju mlatnuti ga, ali zbog njegovog priznanja da nikoga nije poljubio punih šest godina te da je nakon toliko godina izabrao baš mene, osjećam se kao da sam upravo osvojila Pulitzerovu nagradu. Opet zurimo jedno u drugo, a on izgleda malo živčano. Sigurna sam da se pita je li me upravo naljutio. Ne želim da to pomisli, jer, iskreno, želim iz petnih žila zaurlati: „Pobijedila sam!”

~ 57 ~

Knjigoteka

Weekly&Anna Nemam pojma što reći. Otkad smo se upoznali vodimo najčudnije i najnezgrapnije razgovore, a ovaj trenutni definitivno vodi u tim kategorijama. „Naši su razgovori tako čudni”, kažem. On se nasmije s olakšanjem. „Da.” Riječ da je toliko ljepša kad izlazi iz njegovih usta, ukrašena tim glasom. On bi vjerojatno mogao svaku riječ učiniti predivnom. Pokušavam se domisliti neke riječi koju mrzim. Zapravo mrzim riječ trn. To je ružna riječ. Prekratka i srezana. Pitam se može li me njegov glas natjerati da zavolim tu riječ. „Reci riječ trn.” Obrve mu se podižu, kao da se pita je li me dobro čuo. On misli da sam čudna. Baš me briga. „Daj, samo je reci” kažem mu. „Trn”, kaže on, malo oklijevajući. Smiješim se. Ja volim riječ trn. To je moja nova najdraža riječ. „Ti si tako čudna”, kaže on uz smiješak. Spuštam nogu koju sam prekrižila. On to primjećuje. „Dakle, Miles”, kažem, „daj da vidim jesam li dobro shvatila. Ti nisi spavao ni s kim šest godina. Nisi imao djevojku šest godina. Nisi poljubio nijednu djevojku osam sati. Tebi se veze očito ne sviđaju. Ni ljubav. Ali ti si muško. Muškarci imaju potrebe.” On me gleda, još mu je zabavno. „Nastavi”, reče uz onaj nesvjesni seksi cerek. „Ne želiš da ti budem privlačna, ali jesam. Želiš spavati sa mnom, ali ne želiš da hodamo. Također me ne želiš voljeti. Također ne želiš da ja volim

tebe.”

Još uvijek mu je zabavno. Još uvijek se smiješi. „Nisam znao da sam tako proziran.”

Nisi, Miles. Vjeruj mi. „Ako ćemo to učiniti, mislim da bismo trebali polako”, kažem izazivačkim glasom. „Ne želim te siliti na nešto za što nisi spreman. Ti si praktički djevac.” Cerek mu nestane s lica i on odlučno, ali polako napravi tri koraka prema meni. Prestajem se smiješiti jer uistinu djeluje prijeteće. Kad stigne do mene, stavlja ruke sa svake strane mojih bokova, a zatim se naginje prema mome vratu. „Tate, prošlo je šest godina. Vjeruj mi kad ti kažem... Spreman sam.” I ovo su upravo postale moje najomiljenije riječi. Vjeruj i mi i kad i ti i

kažem i spreman i sam.

Najdraže su mi. Sve one. Odmiče se od mene i ja s velikom vjerojatnošću mogu reći da u tom trenutku ne dišem. Vraća se na svoje mjesto nasuprot mene. Odmahuje

~ 58 ~

Knjigoteka

Weekly&Anna glavom kao da ne može vjerovati što se upravo dogodilo. „Ne mogu vjerovati da sam upravo od tebe zatražio seks. Kakvi se ljudi tako ponašaju?” Progutam knedl. „Zapravo, skoro svi.” On se smije, ali vidim da se osjeća krivim. Možda se boji da ja to neću moći podnijeti. Možda ima pravo, ali neću mu to otkriti. Ako on misli da ja to neću moći podnijeti, povući će sve što je rekao. Ako povuče sve što je rekao, to znači da ja neću iskusiti novi poljubac poput onoga koji mi je udijelio prije. Pristala bih na sve ako to znači da će me on opet ljubiti. Pogotovo ako to znači da ću iskusiti više od samo njegovog poljupca. Od same pomisli na to grlo mi se osuši. Podižem čašu i ispijem još jedan gutljaj soka dok šutke probavljam sve to u glavi. On me želi za seks. Meni na neki način nedostaje seks. Prošlo je već prilično vremena. Znam da mi je on definitivno privlačan i ne mogu se sjetiti nekog drugog u svome životu s kim bih se radije upustila u usputni, beznačajni seks nego sa svojim susjedom pilotom koji lijepo slaže rublje. Odlažem čašu soka, a zatim pritišćem dlanove na šank i lagano se naginjem naprijed. „Slušaj me, Miles. Ti si slobodan. Ja sam slobodna. Ti puno previše radiš, a ja sam usredotočena na svoju karijeru na skoro bolestan način. Čak i da želimo ovo pretvoriti u vezu, to nam nikako ne bi uspjelo. Mi sada nemamo vremena za vezu. Također, mi zapravo nismo prijatelji, pa se ne moramo brinuti da ćemo uništiti prijateljstvo. Ti se želiš ševiti sa mnom? Ja ću ti to definitivno dopustiti. Često.” On gleda u moja usta kao da su moje riječi upravo postale njegove najdraže riječi. „Često?” pita me. Ja kimam. „Da. Često.” Gleda me u oči izazivačkim pogledom. „Dobro”, kaže, skoro kao da me izaziva. „Dobro.” Još uvijek smo odvojeni nekoliko stopa. Upravo sam rekla ovom tipu da ću se ševiti s njim bez očekivanja, a on je još uvijek tako daleko od mene, a ja sam tako daleko od njega, i postaje jasno da sam ga definitivno krivo procijenila. On je uznemireniji od mene. Iako mislim da smo živčani iz različitih razloga. Njega brine to što ne želi da se ovo pretvori u nešto.

Mene brine to što nisam sigurna da je s njim moguć samo seks. S obzirom na to koliko me on privlači, imam dojam da će seks biti naš najmanji problem. A ipak sjedim ovdje, pretvaram se da je samo seks meni u redu. Možda ako stvar počne na ovaj način, na kraju će dovesti do nečeg više. „Ovaj, ne možemo se sada ševiti”, kaže on.

K vragu. „Zašto ne?” „Jedini kondom koji imam u novčaniku vjerojatno se dosad već raspao.” Smijem se. Sviđa mi se što se zna šaliti na svoj račun. „Ali želim te opet poljubiti”, kaže uz smiješak pun nade.

~ 59 ~

Knjigoteka

Weekly&Anna Ja sam zapravo iznenađena što me on već ne ljubi. „Svakako.” Polako se vraća na mjesto gdje sjedim i smješta moja koljena oko svoga struka. Gledam ga u oči, jer one gledaju u mene kao da čekaju da se predomislim. Ja se neću predomisliti. Ja vjerojatno želim ovo više od njega. On podiže ruke i klizi dlanovima po mojoj kosi, pomilovavši mi palcima obraze. Isprekidano diše dok gleda u moja usta. „Teško mi je disati zbog tebe.” Naglašava svoju rečenicu poljupcem, prinoseći svoje usne mojima. Svaki ostali moj dio koji se još nije bio rastopio u njegovoj nazočnosti sada se pretvorio u tekućinu kao i ostatak moga tijela. Ne sjećam se kad je osjećaj usta nekog muškarca na mojim usnama bio tako divan. Jezik mu klizi po mojim usnama, zatim uranja unutra, kušajući me, ispunjavajući me, obilježavajući me. O... Bože. Ja.

Volim. Njegova. Usta. Naginjem glavu kako bih ga mogla bolje kušati. On naginje svoju da mene bolje kuša. Njegov jezik ima sjajno pamćenje zato što točno zna kako to raditi. On spušta ozlijeđenu ruku na moje bedro, dok me drugom hvata za potiljak i snažno se sudara s mojim usnama. Ruke mi se više ne drže za njegovu košulju. One istražuju njegove ruke, njegov vrat, njegova leđa, njegovu kosu. Tiho stenjem, a zbog tog zvuka se on pritišće u mene, vukući me nekoliko centimetara bliže rubu šanka. „E, pa, definitivno nisi gej”, kaže netko iza nas. O, moj Bože.

Tata. Tata! Sranje.

Miles. Odmiče se. Ja. Skačem sa šanka. Tata. Prolazi kraj nas. Otvara hladnjak i uzima bocu vode, kao da svake noći nabaše na svoju kćer koju pipka kućni gost. Okreće se prema nama, a zatim ispija dugačak gutljaj vode. Kad završi s pićem, zavrće čep na boci i vraća je u hladnjak. Zatvara hladnjak i hoda prema nama, prolazi između nas, ostavljajući između sebe i nas još veći razmak. „Tate, idi u krevet”, kaže dok izlazi iz kuhinje. Stavljam dlan na usta. Miles prekriva lice svojim dlanom. Oboje smo kompletno užasnuti. On više od mene, sigurna sam. „Trebali bismo ići spavati”, kaže on. Složim se s njim.

~ 60 ~

Knjigoteka

Weekly&Anna Izlazimo iz kuhinje i ne dodirujemo se. Ja prva stižem do svoje sobe pa zastanem i okrenem se prema njemu. I on zastaje. Pogleda na lijevu stranu, zatim kratko na desnu kako bi se uvjerio da smo sami u hodniku. Prilazi mi korak bliže i krade još jedan poljubac. Leđa mi dodiruju vrata moje sobe, ali on je nekako sposoban odmaknuti usta od mene. „Sigurna si da ti je ovo u redu?” pita me, tražeći sumnju u mojim očima. Ne znam je li ovo u redu. Osjećaj je dobar i njegov okus je dobar i ne mogu se sjetiti ničega što bih poželjela više nego biti s njim. Međutim, brinu me razlozi njegove šestogodišnje apstinencije. „Previše se brineš”, kažem, prisilivši se na smiješak. „Bi li pomoglo da dogovorimo pravila?” Tiho me proučava prije nego ustukne jedan korak. „Moglo bi”, kaže on. „U ovom času se mogu dosjetiti samo dva.” „Koja su to?” Pogled mu je nekoliko sekunda usredotočen na mene. „Ne ispituj me o mojoj prošlosti”, kaže odlučno. „I nikad ne očekuj budućnost.” Definitivno mi se ne sviđaju ta pravila. Zbog oba bih se najradije predomislila, odustala od dogovora i okrenula se i pobjegla, ali umjesto toga, kimam. Kimam zato što ću uzeti ono što mogu. Ja nisam Tate kad sam u Milesovoj blizini. Ja sam tekućina, a tekućina ne zna kako biti čvrsta, niti se zna zauzeti za sebe. Tekućina teče. To je sve što želim raditi s Milesom.

Teći. „Dobro, ja imam samo jedno pravilo”, kažem tiho. On čeka moje pravilo. Ja se ne mogu domisliti nijednog pravila. Ja nemam nikakvih pravila. Zašto ja nemam pravila? On još čeka. „Još ne znam koje je to. Ali kad ga smislim, ti ćeš ga morati poštovati.” Miles se smije. Naginje se naprijed i ljubi me u čelo, a zatim se uputi prema svojoj sobi. Otvara vrata, ali se osvrne za sobom i pogleda me na sekundu prije nego nestane u svoju sobu. Nisam sasvim sigurna, ali čini mi se da je izraz koji sam upravo vidjela na njegovu licu strah. Samo bih željela znati čega ga je strah, jer je sasvim jasno čega je mene strah. Mene je strah kako će ovo završiti.

~ 61 ~

Knjigoteka

Weekly&Anna

deseto poglavlje MILES Šest godina prije Ian zna. Morao sam mu reći. Nakon prvog tjedna škole, on je znao da je sve postalo Rachel. Rachel zna Iana. Rachel zna da on neće ništa nikome reći. Dao sam Rachel moju sobu kad se uselila, a ja sam uzeo sobu za goste. Moja soba je jedina soba s vlastitom kupaonicom osim glavne spavaće sobe. Želio sam da Rachel ima bolju sobu. „Želiš li da ovu kutiju stavim ovdje?” Ian pita Rachel. Rachel pita što je to, a on joj kaže da su to svi njezini grudnjaci i gaćice. „Mislio sam da bih to jednostavno mogao staviti u Milesovu sobu.” Rachel zakoluta očima. „Tiho budi”, kaže mu. On se smije. Drago mu je što zna takvu osobnu stvar. Zato on nikad neće nikome reći. On zna moć tajne. Kad su sve kutije istovarene, Ian odlazi doma. Moj otac me sretne na hodniku i zastane. To što je on zastao znači da bih i ja trebao zastati. „Miles, hvala ti.” On misli da ja nemam ništa protiv toga što on dopušta drugoj ženi da izgura posljednja sjećanja na moju majku. E, pa imam. Ja se samo pretvaram da nemam ništa protiv zato što ništa od toga nije važno. Rachel je važna. On nije. „Nema problema” kažem. On krene dalje, a zatim opet zastane. Kaže mi da je sretan što sam dobar prema Rachel. Kaže da bi želio da su mi on i mama dali brata ili sestru kad sam bio mali. Kaže da bih ja bio dobar brat. Riječi su užasne kad izlaze iz njegovih usta. Vraćam se u Rachel inu sobu. Zatvaram vrata. Sami smo. Smiješimo se.

~ 62 ~

Knjigoteka

Weekly&Anna Prilazim joj i ovijem ruke oko nje, a zatim joj ljubim vrat. Prošla su tri tjedna od prve noći kad sam je poljubio. Mogu nabrojati na prste koliko sam je puta otad poljubio. Ne možemo se ovako ponašati u školi. Ne možemo se ovako ponašati na javnom mjestu. Ne možemo se ovako ponašati pred svojim roditeljima. Ja je mogu dodirnuti samo kad smo sami, a nismo uspjeli često biti sami u posljednja tri tjedna. Sada? Sada je ljubim. „Moramo dogovoriti neka pravila tako da se ne uvalimo u probleme”, kaže ona. Odvaja se od mene. Sjeda na moj pisaći stol, a ja sjedam na svoj krevet. Dobro... ona sjeda na svoj stol, a ja sjedam na njezin krevet. „Prvo” kaže, „nema maženja kad su oni doma. Previše je riskantno.” Ne želim se složiti s tim pravilom, ali kimam. „Drugo, nema seksa.” Sad više ne kimam. „Nikad?” pitam je. Ona kima. Uistinu mrzim to kimanje. „Zašto?” Ona duboko uzdahne. „Zbog seksa će nam biti mnogo teže kad nam vrijeme istekne. Znaš to.” Ima pravo. Također, užasno griješi, ali imam osjećaj da će kasnije to shvatiti. „Mogu li pitati koje je treće pravilo, prije nego se složim s drugim?” Ona se ceri. „Nema trećeg pravila.” Ja se cerim. „To znači da je samo seks zabranjen? Govorimo o penetraciji, točno? Ne o oralnom?” Ona prekriva lice rukama. „Moj Bože, zar moraš biti tako detaljan?” Tako je slatka kad ju je sram. „Samo želim da sve bude jasno. Imam beskrajno mnogo toga što bih ti htio raditi, a samo šest mjeseci da sve to učinim.” „Hajdemo razgovarati situacije”, kaže ona.

o

pojedinostima

kad

dođe

do

konkretne

„Pošteno”, kažem, diveći se rumenilu na njenim obrazima. „Rachel, jesi li ti djevica?” Obrazi su joj sada još crveniji. Odmahuje glavom i kaže mi ne. Pita me je li mi to smeta. „Nimalo”, kažem, i mislim to iskreno. Ona me pita jesam li ja djevac, ali glas joj je krotak dok izgovara pitanje. „Nisam”, kažem. „Ali sad kad sam tebe upoznao, nekako poželim da jesam.” Sviđa joj se što sam joj to rekao.

~ 63 ~

Knjigoteka

Weekly&Anna Ustajem i pripremam se uputiti u svoju novu spavaću sobu da je počnem preuređivati. Prije nego izađem, zaključam vrata njezine sobe iznutra, a zatim se okrenem i nasmiješim joj se. Polako joj priđem. Uhvatim je za ruke i povučem je gore. Obgrlim je oko donjeg dijela leđa i privučem je k sebi. Ljubim je.

~ 64 ~

Knjigoteka

Weekly&Anna

jedanaesto poglavlje TATE „Moram piškiti.” Corbin zastenje. „Opet?” „Nisam već dva sata”, kažem, braneći se. Zapravo ne moram na zahod, ali moram izaći iz ovog auta. Nakon sinoćnjeg razgovora s Milesom, auto se čini drukčijim kad je on u njemu. Čini se kao da je njega više, a svake minute koja prolazi dok on šuti, ja se pitam što se zbiva u njegovoj glavi. Pitam se žali li zbog našeg razgovora. Pitam se hoće li se pretvarati da se taj razgovor uopće nije dogodio. Željela bih da se moj otac pretvarao da se to uopće nije dogodilo. Prije našeg jutrošnjeg odlaska, sjedila sam s njim za kuhinjskim stolom kad je Miles ušao u kuhinju. „Miles, jesi li dobro spavao?” pitao ga je dok je Miles sjedao za stol. Mislila sam da će se zarumenjeti od srama, ali umjesto toga, odgovorio je mojem tati odmahivanjem glave. „Nisam baš”, rekao je Miles. „Vaš sin priča u snu.” Moj je otac podigao čašu sa stola i nazdravio njome Milesu. „Drago mi je čuti da si sinoć spavao u sobi s Corbinom.” Nasreću, Corbin još nije bio sjeo za doručak pa nije čuo očev komentar. Miles je šutio tijekom ostatka doručka, a prvi put sam primijetila da nešto govori tek kad smo Corbin i ja bili u autu. Miles je prišao mome ocu i rukovao se s njime, rekavši nešto što je samo moj otac mogao čuti. Pokušala sam pročitati očev izraz lica, ali on se potrudio ne odati ništa. Moj otac je skoro jednako vješt u skrivanju svojih misli kao i Miles. Stvarno moram saznati što je Miles rekao mome ocu jutros prije nogo smo otišli. Također moram saznati odgovore na desetak drugih pitanja koja me zanimaju o Milesu. Kad smo bili mali, Corbin i ja smo se uvijek slagali oko toga koju bismo super-moć željeli imati. To bi bilo letenje. Sada kad sam upoznala Milesa, predomislila sam se. Da mogu imati neku super-moć, bila bi to infiltracija. Infiltrirala bih se u njegov mozak da mogu vidjeti baš svaku njegovu misao. Infiltrirala bih se u njegovo srce i raširila se oko njega poput virusa. Nazvala bih se Infiltratoricom. Da. To baš dobro zvuči. „Idi pišati”, kaže ljutiti Corbin dok parkira auto.

~ 65 ~

Knjigoteka

Weekly&Anna Poželim da smo opet u srednjoj školi da mu mogu reći da je šupak. No odrasli ljudi ne govore svojoj braći da su šupci. Izlazim iz auta i čini mi se da sad mogu malo lakše disati, sve dok Miles ne otvori svoja vrata i izađe u svijet. Sad se Miles čini još većim, a moja pluća manjim. Hodamo zajedno prema benzinskoj postaji, ali ne razgovaramo. Čudno je to. Nekad šutnja govori više od svih riječi na svijetu. Nekad moja šutnja govori: Ne znam kako razgovarati s tobom. Ne znam o čemu

razmišljaš. Razgovaraj sa mnom. Reci mi sve što si u životu rekao. Sve te riječi. Počevši od prve koju si u životu izgovorio. Pitam se što govori njegova šutnja.

Kad uđemo u postaju, on prvi ugleda pločicu na vratima zahoda pa kimne glavom i stane pred mene. On vodi. Ja mu to dopuštam. Zato što je on čvrst, a ja sam tekućina, i u ovom trenutku ga pratim. Stižemo do zahoda i on ulazi u muški ne zastavši. Ne okreće se da me pogleda. Ne čeka da ja prva uđem u ženski. Gurnem vrata da se otvore, ali ja ne moram na zahod. Ja samo želim disati, a on mi to ne dopušta. On osvaja sve pred sobom. Sumnjam da to radi namjerno. On samo osvaja moje misli i moj trbuh i moja pluća i moj svijet. To je njegova super-moć. Osvajanje. Osvajač i Infiltratorica. Značenje je zapravo vrlo slično pa mi se čini da smo nas dvoje prilično sjebana ekipa. Perem ruke i trošim dovoljno vremena kako bi se činilo da sam uistinu morala zatražiti Corbina da se zaustavi ovdje. Otvaram vrata zahoda i on opet osvaja. Stoji mi na putu, ispred vrata kroz koja želim izaći. Ne miče se, iako osvaja. Ja zapravo ne želim da se makne, pa ga pustim da ostane. „Želiš li nešto popiti?” pita. Odmahujem glavom, „imam vode u autu.” „Gladna?” Kažem mu da nisam. Čini se malo razočaran što ne želim ništa. Možda se još ne želi vratiti u auto. „No mogla bih nešto slatko”, kažem. Polako se pojavi jedan od njegovih rijetkih i dragocjenih smiješaka. „Onda ću ti kupiti nešto slatko.” Okreće se i hoda prema polici sa slatkišima. Stanem kraj njega i pregledavam čega sve ima. Osjetno predugo zuri u slatkiše. Zapravo, uopće ništa ne želim, ali oboje zurimo u policu i pretvaramo se da želimo. „Ovo je čudno”, šapnem. „Što je čudno?” pita me. „Biranje slatkiša ili to što se pretvaramo da oboje ne želimo u ovom trenutku biti na zadnjem sjedištu auta?” Isuse. Osjećam se kao da sam se nekako uistinu infiltrirala u njegove misli. Samo što su to bile riječi koje je on dobrovoljno rekao. Riječi zbog kojih se stvarno dobro osjećam.

~ 66 ~

Knjigoteka

Weekly&Anna „Oboje”, kažem mirno. Okrenem se prema njemu. „Ti pušiš?” On me opet onako pogleda. Onim pogledom koji mi govori da sam čudna. Nije me briga. „Ne”, odgovara. „Sjećaš se onih žvakaćih guma u obliku cigareta koje su prodavali kad smo bili mali?” „Aha” kaže. „To je malo morbidno, kad čovjek bolje razmisli.” Ja kimnem. „Corbin i ja smo ih stalno dobivali. Nema ni najmanje šanse da bih ja svojem djetetu dopustila da ih kupi.” „Sumnjam da se još proizvode”, kaže Miles. Opet se okrećemo polici sa slatkišima. „A ti?” pita. „Što ja?” „Pušiš?” Odmahujem glavom. „Ne.” „Odlično”, kaže on. Zurimo u slatkiše još malo. On se okreće prema meni, a ja pogledam gore u njega. „Tate, želiš li ti uopće nešto slatko?” „Ne.” On se smije. „Onda mislim da bismo se trebali vratiti u auto.” Složim se s njim, ali nijedno od nas dvoje se ne miče. On poseže za mojom rukom i dodiruje ju tako nježno kao da je svjestan da je stvoren od lave, a ja nisam. Uhvati dva moja prsta, ni ne pokušavajući me uhvatiti za cijelu ruku, i nježno ih povuče. „Čekaj”, kažem mu, povukavši sad ja njega za ruku. On me pogleda preko ramena, a zatim se okrene da me pogleda u oči. „Što si jutros rekao mome ocu? Prije našeg odlaska?” Prsti mu se stisnu oko mojih, a izraz lica mu ne odstupa od onog bolnog izraza koji je usavršio. „Ispričao sam mu se.” Okreće se ponovno prema vratima, a ovoga puta ja krenem za njim. Ne pušta mi ruku dok ne stignemo blizu izlaza. Kad mi konačno pusti ruku, ja opet isparim. Hodam za njim do auta i nadam se da ne vjerujem uistinu da sam sposobna za infiltraciju. Podsjećam se da je sačinjen od oklopa. On je neprobojan.

Ne znam možemo li mi to, Miles. Ne znam mogu li poštovati drugo pravilo, zato što odjednom želim uroniti u tvoju budućnost više nego što želim uroniti u stražnje sjedalo s tobom. „Dug red”, kaže Miles Corbinu kad oboje uđemo u auto. Corbin ubacuje u brzinu i mijenja radio postaju. Njega nije briga koliko je red bio dug. On nije sumnjičav, jer bi u protivnom nešto rekao. Uostalom, još nema zbog čega biti sumnjičav.

~ 67 ~

Knjigoteka

Weekly&Anna Vozimo se dobrih petnaest minuta prije nego shvatim da ne razmišljam više o Milesu. Zadnjih petnaest minuta vožnje u mislima su mi samo sjećanja. „Sjećaš se kad smo bili mali i željeli imati super-moć letenja?” „Aha, sjećam se”, kaže Corbin. „Ti sada imaš tu super moć. Ti možeš letjeti.” Corbin mi se smiješi u retrovizor. „Da”, kaže. „To valjda znači da sam super-junak.” Naslanjam se na sjedište i zurim kroz prozor, pomalo zavidna njima obojici. Zavidna na svemu što su vidjeli. Mjestima koje su posjetili. „Kako je to gledati zoru gore iz zraka?” Corbin sliježe ramenima. „Ja to zapravo ne gledam”, kaže. „Imam previše posla kad sam gore.” To me rastužuje. Corbine, nemoj takve stvari uzimati zdravo za gotovo.

„Ja gledam”, kaže Miles. On zuri kroz svoj prozor, a glas mu je tako tih da ga skoro nisam čula. „Svaki put kad sam gore, gledam zoru.” No ne kaže kako to izgleda. Glas mu je dalek, kao da želi zadržati taj osjećaj za sebe. Pustim ga. „Kad letite, mijenjate zakone svemira”, kažem. „To je impresivno. Prkosite gravitaciji. Gledate izlaske i zalaske sunca s mjesta koje Majka Priroda nije namijenila za to? Zapravo, kad bolje razmislite, vi uistinu jeste super-junaci.” Corbin me pogleda u retrovizoru i nasmije se. Corbine, nemoj to uzimati zdravo za gotovo. No Miles se ne smije. On još zuri kroz svoj prozor. „Ti spašavaš živote”, kaže mi Miles. „To je neizmjerno impresivnije.” Moje srce apsorbira udar tih riječi. Pravilo broj dva mi sada ne izgleda

dobro.

~ 68 ~

Knjigoteka

Weekly&Anna

dvanaesto poglavlje MILES Šest godina prije Pravilo broj jedan da nema maženja dok su roditelji doma dobilo je amandman. Sada propisuje da se maziti možemo samo iza zaključanih vrata. Nažalost, pravilo broj dva čvrsto stoji. Još ništa od seksa. A nedavno je dodano i pravilo broj tri: nema šuljanja naokolo noću. Lisa još uvijek ponekad usred noći provjerava Rachel, samo zato što je ona majka kćeri tinejdžerice i to se tako radi. Ali ja mrzim što ona to radi. Progurali smo čitav mjesec u istoj kući. Ne razgovaramo o činjenici da nam je ostalo samo malo više od pet mjeseci. Ne razgovaramo o tome što će se dogoditi kad se moj otac oženi njezinom majkom. Ne razgovaramo o činjenici da kad se to dogodi, bit ćemo vezani na mnogo duže od pet mjeseci.

Blagdani. Vikendi. Rođendani. Oboje ćemo morati biti prisutni na svim tim događajima, ali dolazit ćemo kao obitelj. Ne razgovaramo o tome zato što se zbog toga osjećamo kao da radimo nešto pogrešno. Također ne razgovaramo o tome zato što je to teško. Kad pomislim na dan kad će ona otići u Michigan, a ja ostati u San Franciscu, dalje od toga ne vidim. Ne vidim ništa ondje gdje ona neće biti moje sve. „Vratit ćemo se u nedjelju”, kaže on. „Imat ćeš kuću samo za sebe. Rachel će prespavati kod prijateljice. Trebao bi pozvati Iana k sebi.” „Već jesam”, lažem. I Rachel je lagala. Rachel će biti ovdje cijeli vikend. Ne želimo im dati nikakvog razloga da posumnjaju u nas. Već je dovoljno teško ignorirati ju pred njima. Teško je pretvarati se da nemam ništa zajedničko s njom kad se želim smijati na sve što ona kaže. Želim joj dati pet na sve što učini. Želim se hvaliti mome ocu njezinom inteligencijom, njezinim dobrim ocjenama, njezinom dobrotom, njezinom

~ 69 ~

Knjigoteka

Weekly&Anna bistrinom. Želim mu reći da stvarno imam fantastičnu djevojku koju bih volio da upozna jer će mu se nevjerojatno svidjeti. Voli on nju. Samo ne na način na koji ja želim da je voli. Ja želim da je voli zbog mene. Pozdravljamo svoje roditelja na odlasku. Lisa kaže Rachel da bude dobra, ali se zapravo ne brine. Koliko Lisa zna, Rachel je dobra. Rachel se dobro ponaša. Rachel ne krši pravila. Osim pravila broj tri. Rachel definitivno ovog vikenda krši pravilo broj tri. Igramo se mame i tate. Pretvaramo se da je kuća naša. Pretvaramo se da je to naša kuhinja i ona meni kuha. Ja se pretvaram da je ona moja, i pratim je naokolo dok kuha, ne mičem se od nje. Dodirujem je. Ljubim joj vrat. Odvlačim je s poslova koje pokušava završiti da bih je osjetio uza se. Njoj se to sviđa, ali glumi da joj se ne sviđa. Kad završimo s jelom, ona sjedne kraj mene na kauč. Stavimo film, ali ništa od filma. Ne možemo se prestati ljubiti. Toliko se ljubimo da nas usne bole. Ruke nas bole. Želuci nas bole zato što naša tijela tako očajnički žele prekršiti pravilo broj tri. Ovo će biti dug vikend. Odlučujem da mi treba tuš, ili ću preklinjati za amandman pravilu broj dva. Tuširam se u njezinoj sobi. Sviđa mi se ovaj tuš. Sviđa mi se još više nego kad je to bio samo moj tuš. Sviđa mi se vidjeti ovdje njezine stvari. Sviđa mi se gledati u njezinu britvicu i zamišljati kako ona izgleda kad je rabi. Sviđa mi se gledati njezine bočice šampona i zamišljati je kako drži zabačenu glavu pod mlazom vode dok ih ispire iz kose. Volim to što je moj tuš i njezin tuš. „Miles?” kaže. Kuca, ali već je u kupaonici. Voda na mojoj koži je vruća, ali njezin glas učinio ju je kipućom. Odmičem zavjesu. Možda sam je previše odmaknuo zato što želim da ona poželi prekršiti pravilo broj dva. Ona tiho uzdahne, ali oči joj padnu ondje gdje ja želim da padnu. „Rachel”, kažem, cereći se posramljenom izgledu na njezinu licu. Gleda me u oči. Želi se tuširati sa mnom. Samo ju je previše sram to zatražiti. „Upadaj”, kažem. Glas mi je promukao, kao da sam vrištao. Prije pet sekundi glas mi je bio sasvim uredu. Navlačim zavjesu tuša da sakrijem ono što mi ona radi, ali također da joj dam mira da se razodjene. Nisam je dosad vidio bez odjeće. Samo sam osjetio što je ispod nje. Odjednom postajem nervozan. Ona gasi svjetlo.

~ 70 ~

Knjigoteka

Weekly&Anna „Može li tako?” pita me skrušeno. Kažem da može, ali poželim da je malo samouvjerenija. Moram se pobrinuti da postane samouvjerenija. Ona otvara zavjesu i vidim jednu njezinu nogu kako prva ulazi unutra. Glasno progutam slinu kad uslijedi ostatak njezinog tijela. Nasreću, ipak ima dovoljno svjetla od noćne lampice da obasja njezino tijelo blagim sjajem. Dovoljno je vidim. Savršeno je vidim. Ona me opet pogleda u oči. Prilazi mi bliže. Pitam se je li se već nekad s nekim tuširala, ali je to ne pitam. Ovoga puta ja zakoračim prema njoj, zato što mi djeluje prestrašeno. Ne želim da se boji.

Ja se bojim. Dodirujem joj ramena i vodim je do tuša tako da stane pod vodu. Ne privijam se uz nju, iako to silno želim. Držim distancu između nas. Moram. Jedino što nas spaja naša su usta. Nježno je ljubim, jedva joj dodirujući usne, ali to tako boli. Boli gore od naših dosadašnjih poljubaca. Poljubaca u kojima su nam se usta sudarala. Ili su nam se zubi sudarali. Užurbanih poljubaca koji su bili tako mahniti da su ispali nezgrapno. Poljubaca koji su završavali tako da bih ja nju ugrizao za usne, ili ona mene. Nijedan od tih poljubaca nije bolio kao ovaj, a ja ne znam zašto ovaj tako silno boli. Moram se odmaknuti. Kažem joj da mi da malo vremena, a ona kima, zatim polaže obraz na moja prsa. Naslanjam se na zid i privlačim je k sebi dok su mi oči čvrsto zatvorene. Riječi ponovno pokušavaju slomiti zid koji sam sagradio oko njih. Svaki put kad sam s njom, one žele izaći van i ja se trudim i trudim zacementirati zid koji ih okružuje. Ona ih ne treba čuti. Ja ih ne trebam izgovoriti. Ali one lupaju po zidu. Lupaju uvijek tako silovito sve dok naši poljupci ne završe ovako. Tako da meni treba malo vremena, a ona mi ga daje. Sada žele van upornije nego ikad dosad. Treba im zraka. Zahtijevaju da ih se čuje. Ne znam koliko još lupanja mogu podnijeti prije nego se taj zid sruši. Ne znam koliko puta moje usne mogu dotaknuti njezine prije nego se te riječi preliju preko zida, probiju pukotine, putujući uz moja prsa dok joj držim lice u svojim dlanovima, gledam je u oči, puštam im da sruše sve zidove koji stoje između nas i neizbježnog slamanja naših srdaca.

Riječi ipak izlaze. „Ne vidim ništa”, kažem joj. Znam da ona ne zna o čemu ja to govorim. Ne želim objašnjavati, ali riječi ipak izlaze. One su pobijedile. „Kad ti odeš u Michigan, a ja ostanem u

San Franciscu? Ja ne vidim ništa nakon toga. Nekad sam vidio budućnost koju želim, ali sada ne vidim ništa.” Ljubim suzu koja joj klizi niz obraz. „Ja ovo ne mogu”, kažem joj. „Jedino što želim vidjeti si ti, a ako to ne mogu imati... ništa drugo uopće nije vrijedno truda.

~ 71 ~

Knjigoteka

Weekly&Anna Ti to činiš boljim. Sve činiš boljim.” Žestoko je ljubim po usnama, ali ovoga puta uopće ne boli, sad kad su riječi izašle. „Volim te”, kažem joj, oslobađajući se u potpunosti. Opet je ljubim, ne dajući joj šansu da odgovori. Ne moram čuti kako mi ona govori te riječi dok ne bude spremna, a ne želim čuti kako mi govori da je to što osjećam pogrešno. Njezine su ruke na mojim leđima, vuku me, privlače me bliže. Noge joj se ovijaju oko mojih kao da se želi usaditi u mene. Već jest. Ponovno postaje mahnito. Zubi se sudaraju, usne se grizu, žustro, užurbano, isprekidano dišemo, dodirujući jedno drugo. Ona stenje, a ja osjećam kako se pokušava odmaknuti od mojih usta, ali moja ruka je uronjena u njezinu kosu i prekrivam joj usta očajnički, nadajući se da nikad neće stati ni da udahne. Natjera me da je pustim. Spuštam čelo na njezino, hvatam se za zrak trudeći se zadržati svoje osjećaje da se ne preliju preko ruba. „Miles”, kaže bez daha. „Miles, volim te. Tako se bojim. Ne želim da prekinemo.”

Rachel, ti me voliš. Odmaknem se i pogledam je u oči. Ona plače. Ja ne želim da se ona boji. Kažem joj da će biti dobro. Kažem joj da ćemo pričekati dok ne diplomiramo, a onda ćemo im reći. Kažem joj da će oni to morati prihvatiti. Kad se odselimo od kuće, sve će biti drukčije. Sve će biti dobro. Oni će morati shvatiti. Kažem joj da smo sve sredili. Ona mahnito kima. „Sve smo sredili”, odgovara mi, složivši se sa mnom. Pritišćem čelo o njezino. „Sve smo sredili, Rachel” kažem joj. „Sad te se ne mogu odreći. Nikako.” Obuhvati mi lice dlanovima i ljubi me.

Rachel, ti si se zaljubila u mene. Njezini poljupci brišu težinu s mojih grudi koja je tako teška da se sada osjećam kao da lebdim. Osjećam se kao da ona lebdi sa mnom. Okrećem je dok joj leđa nisu pritisnuta o zid. Podižem joj ruke iznad glave i ispreplićem prste njezinima, gurajući joj ruke u pločicu na zidu iza nje. Gledamo jedno drugo u oči... i do kraja kršimo pravilo broj dva.

~ 72 ~

Knjigoteka

Weekly&Anna

trinaesto poglavlje TATE „Hvala ti što si me natjerao da idem”, kaže Miles Corbinu. „Osim još jedne ozljede ruke i otkrića da si mislio da sam gej, bilo mi je zabavno.” Corbin se smije i okreće se otključati naša vrata. „Nisam ja kriv što sam pretpostavio da si gej. Nikad ne spominješ djevojke, a navodno si seks izbrisao sa svoga rasporeda punih šest godina.” Corbin otvara vrata i ulazi unutra te se uputi u svoju sobu. Ja stojim na vratima, okrenuta Milesu. On me gleda ravno u oči. Osvaja me. „Sad je na popisu”, kaže mi uz smiješak. Ja sam sada na popisu. Ja ne želim biti na popisu. Želim biti plan. Zemljovid. Želim biti na zemljovidu njegove budućnosti. Ali to krši pravilo broj dva. Miles otvara vrata svoga stana, okreće se i kimne glavom u smjeru svoje spavaće sobe. „Nakon što on ode spavati?” šapće.

Dobro, Miles. Možeš me prestati preklinjati. Bit ću na tvom popisu.

Kimnem prije nego zatvorim vrata.

Tuširam se i brijem i perem zube i pjevam i nanosim točno onoliko šminke da izgleda da je nisam stavila nimalo. I sređujem kosu tako da izgleda kao da je uopće nisam sredila. I navlačim istu odjeću koju sam imala dosad tako da izgleda kao da se uopće nisam presvukla. Ali zapravo, promijenila sam grudnjak i gaćice, zato što prije nisu bili usklađeni, ali sada jesu. A zatim se sasvim izbezumim jer će Miles noćas vidjeti moj grudnjak i gaćice. I vjerojatno ih dirati. Ako je to na njegovom popisu, on bi možda mogao biti taj koji će ih skinuti. Dobijem poruku na mobitelu i taj zvuk me prene, zato što poruke nisu na popisu u jedanaest sati navečer. Poruka je s nepoznatog broja. Na njoj piše samo ovo: Je Li on već u svojoj sobi? Ja: Otkud ti moj broj? Miles: Ukrao sam ga s Corbinovog mobitela tijekom vožnje.

~ 73 ~

Knjigoteka

Weekly&Anna U glavi mi je neki čudan glas, pjeva: „Tra-la-la-la-la-la. Ukrao je moj broj.” Tako sam djetinjasta. Ja: Ne, gleda TV. Miles: Dobro. Moram nešto obaviti. Vraćam se za dvadeset minuta. Ostavit ću stan otključan za slučaj da on prije toga ode u krevet. Tko nešto obavlja u jedanaest sati navečer? Ja: Vidimo se. Zurim u svoju zadnju poruku koju sam mu poslala i stresem se. Zvučim daleko previše nonšalantno. Navodim ga na pomisao da to radim stalno. On vjerojatno misli da svi moji dani izgledaju otprilike ovako: Neki tip: Tate, hoćeš se ševiti? Ja: Svakako. Daj da završim s ova dva tipa i odmah stižem. Usput, nemam nikakvih pravila, pa sve može. Neki tip: Fantastično. Prođe petnaest minuta i televizor se konačno isključuje. Čim se zatvore vrata Corbinove sobe, moja se otvore. Prolazim kroz dnevnu sobu i iskradam se kroz ulazna vrata, a zatim naletim na Milesa koji stoji u predvorju. „U pravi čas”, kaže. On drži vrećicu. Premješta je u drugu ruku pa je ja ne mogu vidjeti. „Poslije tebe, Tate”, kaže, otvarajući svoja vrata.

Ne, Miles. Ja slijedim. Tako je to s nama. Ti si čvrst, ja sam tekućina. Ti razdvajaš more, ja sam tvoj sljedbenik. „Žedna?” On hoda prema svojoj kuhinji, ali ja nisam sigurna smijem li ovoga puta krenuti za njim. Ne znam kako se ponašati u ovakvoj situaciji i bojim se da će on primijetiti da nikad dosad nisam morala poštovati nekakva pravila broj jedan ili dva. Ako su prošlost i budućnost zabranjena tema, ostaje samo sadašnjost, a ja nemam pojma što činiti u sadašnjosti. Ulazim u kuhinju u sadašnjosti. „Što nudiš?” pitam ga. Vrećica je sada na šanku i on vidi da je mjerkam pa je gurne u stranu, izvan moga vidokruga. „Reci mi što želiš pa ću vidjeti imam li to”, kaže on. „Sok od naranče.” Znakovito se nasmiješi, a zatim poseže za vrećicom. Vadi bocu narančina soka, a već činjenica da se toga sjetio svjedoči o njegovoj velikodušnosti. Također svjedoči o činjenica da meni ne treba mnogo da se

~ 74 ~

Knjigoteka

Weekly&Anna rastopim. Trebala bih mu reći da je moje jedino pravilo upravo postalo

Prestani raditi ono što me tjera da poželim kršiti tvoja pravila.

Uzimam sok od naranče od njega uz smiješak. „Što je još u toj vrećici?” On sliježe ramenima. „Neke stvari.” Gleda me kako otvaram sok. Gleda me kako pijem sok. Gleda me kako stavljam poklopac na sok. Gleda me kako odlažem sok na šank, ali me ne gleda dovoljno pažljivo da primijeti kako brzo mogu zgrabiti vrećicu. Ugrabim je trenutak prije nego se njegove ruke oviju oko moga struka. Smije se. „Tate, vrati je na mjesto.” Otvorim je i provirim unutra. Kondomi. Smijem se i bacam vrećicu na šank. Kad se okrenem, njegove ruke me ne puštaju. „Stvarno želim reći nešto neprilično ili sramotno, ali ničega se ne mogu dosjetiti. Samo se pretvaraj da sam rekla tako nešto i nasmij se na to bez obzira što nisam ništa rekla.” On se ne smije, ali ruke su mu još ovijene oko mene. „Tako si čudna”, kaže. „Baš me briga.” On se smješka. „Ovo sve je čudno.” On mi govori kako je ovo čudno, ali meni je sve to baš super. Ne znam smatra li on čudno dobrim ili lošim. „Je li čudno dobro ili loše?” „Oboje”, kaže. „Nijedno.” „Ti si čudan”, kažem ja njemu. On se naceri. „Baš me briga.” Pomiče dlanove uz moja leđa prema mojim ramenima i polako niz moje ruke dok ne dodiruju moje dlanove. To me podsjeti. Povučem njegovu ruku između nas. „Kako ti je ruka?” „Dobro”, kaže. „Trebala bih je sutra pregledati”, kažem. „Ja sutra neću biti ovdje. Odlazim za nekoliko sati.” Dvije mi stvari padnu na pamet. Prva: Jako sam razočarana što noćas odlazi. Druga: Zašto sam ja ovdje ako on noćas odlazi? „Zar ne bi trebao spavati?” On odmahuje glavom. „Ne mogu sada spavati.” „Nisi ni pokušao”, kažem. „Miles, ne smiješ upravljati avionom pospan.” „Prvi let je kratak. Uostalom, ja sam kopilot. Spavat ću u avionu.” Spavanje nije na njegovom popisu. Tate jest. Tate ima veću važnost od sna na njegovom popisu obveza. Pitam se od čega još Tate ima veću važnost? „Onda” šapnem dok mu puštam ruku. Zastanem, zato što nemam ništa što bi uslijedilo nakon Onda. Ništa, baš ništa. Tiho je. Postaje čudno.

~ 75 ~

Knjigoteka

Weekly&Anna „Onda”, kaže on. Njegovi prsti se kreću kroz moje i šire ih. Moji prsti su kao njegovi prsti. „Želiš li znati koliko je dugo prošlo otkako sam ja, s obzirom na to da ja znam takvu intimnu pojedinost o tebi?” pitam ga. To je zapravo fer, s obzirom na to da cijela moja obitelj zna koliko je prošlo otkad je on. „Ne”, kaže jednostavno. „Ali želim te poljubiti.”

Hm. Nisam sigurna kako to protumačiti, ali ne želim analizirati njegov ne kad je nakon njega uslijedila takva izjava. „Onda me poljubi”, kažem. Njegovi prsti napuštaju moje, premještaju se na obje strane moga lica i on me drži mirno. „Nadam se da opet imaš okus po narančinom soku.”

Jedan, dva, tri, četiri, pet, šest, sedam, osam, devet. Brojim riječi te zadnje rečenice, a zatim tražim mjesto u glavi gdje ću zauvijek pospremiti tih osam riječi. Želim ih sakriti u ladicu u mozgu i na nju nalijepiti naljepnicu na kojoj piše Ono što treba izvaditi i pročitati kad

njegovo glupo pravilo broj dva postane tužna i samotna sadašnjost.

Miles je u mojim ustima. On me opet osvaja. Zatvaram ladicu u mozgu i izlazim iz svoje glave i vraćam se njemu. Osvoji me, osvoji me, osvoji me. Zasigurno imam okus po narančinom soku jer se on uistinu ponaša kao da uživa u okusu. Mora da i ja uživam u kušanju njega jer ga vučem prema sebi, ljubim ga, radim sve što je u mojoj moći da se infiltriram cijelim bićem u njega. On se odmiče da dođe do daha i da nešto kaže. „Zaboravio sam kako je ovo dobro.” On me uspoređuje. Ne sviđa mi se to što me uspoređuje s bilo kim tko je nekad bio zaslužan što se on ovako dobro osjećao. „Hoćeš li čuti nešto?” pita me. Hoću. Želim znati sve, ali iz nekog razloga, izaberem ovaj trenutak da se osvetim za onu jednu riječ koju mi je uputio. „Ne.” Privlačim ga natrag k svojim ustima. On mi odmah ne uzvraća poljupce jer ne zna što misliti o ovome što se upravo dogodilo. No usta mu se vrlo brzo snađu. Mislim da mu je moj odrješiti odgovor bio užasan kao i meni njegov, i sada rabi ruke da bi se osvetio. Ne mogu razlučiti gdje me dodiruje, jer čim me dodirne na jednom mjestu, ruke mu se sele na drugo. Dira me posvuda, nigdje, uopće me ne dira, dira me posvuda odjednom. Kad ljubim Milesa, najdraži mi je zvuk. Zvuk njegovih usana kad se spuste na moje. Zvuk naših dahova koje jedan drugom progutamo. Volim kako stenje kad nam se tijela spajaju. Dečki obično žele zatomiti svoje zvukove više od djevojaka. Ali Miles ne. Miles me želi, i želi da ja to znam, i ja to obožavam.

Bože, ja to obožavam.

~ 76 ~

Knjigoteka

Weekly&Anna „Tate”, kaže dok me ljubi, „idemo u spavaću sobu.” Kimnem, pa se on odmakne od mojih usta. Poseže za kutijom kondoma na šanku. Uputi se sa mnom u svoju spavaću sobu, ali se brzo vraća u kuhinju i uzima sok od naranče. Kad me u povratku okrzne ramenom, namigne mi. Zbog toga kako se osjećam zbog jednog malog miga, u smrtnom sam strahu od toga kako ću se osjećati kad on bude u meni. Ne znam hoću li to preživjeti. Kad se nađemo u njegovoj spavaćoj sobi, mene polako hvata panika. Najvjerojatnije zato što je to njegova soba, a cijela se ova situacija većinom odvija pod njegovim uvjetima i osjećam se malo zakinutom. „Što ne valja?” pita me. On skida cipele. Ulazi u kupaonicu i gasi svjetla, zatim zatvara vrata. „Samo sam malo nervozna”, prošapćem. Stojim nasred njegove spavaće sobe, točno znajući što će se dogoditi. Obično se ovakve situacije unaprijed ne diskutiraju i dogovaraju. One su spontane i vruće i nijedna strana ne zna što se događa dok se ne dogodi. Ali Miles i ja oboje znamo što će se dogoditi. On prilazi krevetu i sjeda na rub. „Dođi”, kaže. Ja se nasmiješim, a zatim napravim nekoliko koraka do mjesta na kojem on sjedi. On mi obuhvati stražnji dio rebara, a zatim pritisne svoje usne na majicu koja mi prekriva trbuh. Moje ruke padaju na njegova ramena i ja pogledam dolje u njega. On gleda u mene, a mirnoća u njegovi očima je zarazna. „Možemo polako”, kaže on. „Ne mora to biti noćas. To nije bilo jedno od pravila.” Ja se smijem, ali i odmahujem glavom. „Ne, u redu je. Ti odlaziš za nekoliko sata i neće te biti, koliko, pet dana?” „Ovoga puta devet”, kaže on.

Mrzim taj broj. „Ne želim te tjerati da čekaš devet dana nakon što sam ti dala nadu”, kažem. Ruke mu kliznu uz stražnji dio mojih bokova i vrate se na prednji dio mojih traperica. S lakoćom otkapča gumb. „To što ću moći zamišljati da radim ovo s tobom meni nije nikakvo mučenje”, kaže dok mu prsti dodiruju moj patentni zatvarač. Počinje ga povlačiti dolje, a meni srce poput čekića lupa u grudima tako snažno da se osjećam kao da ono nešto gradi. Možda moje srce gradi stubište za sebe sve do neba, jer ono zna da će eksplodirati i umrijeti one sekunde kad ove traperice skliznu dolje. „Ali za mene će sigurno biti mučenje”, prošapćem. Traperice su otkopčane i njegova ruka ulazi u njih. Gura ju oko moga boka i počinje ih povlačiti dolje.

~ 77 ~

Knjigoteka

Weekly&Anna Zatvaram oči i trudim se održati ravnotežu, ali njegova mi je druga ruka podigla košulju tek toliko da može pritisnuti svoje usne na moj trbuh. Preplavi me bujica osjećaja. Obje su njegove ruke sada kliznule u moje traperice, oko moje pozadine. Polako spušta traperice dok mi se ne nađu oko koljena. Njegov se jezik susreće s mojim trbuhom, a moje se ruke izgube u njegovoj kosi. Kad su mi traperice konačno oko gležnjeva, iskoračim iz njih i iz cipela u isto vrijeme. Njegove ruke kliznu uz moje bokove i struk. Vuče me k sebi tako da ga zajašem. Namješta moje noge sa svake svoje strane, a zatim mi obuhvati stražnjicu i privuče me cijelom površinom o sebe. Ja stenjem. Ne znam zašto mi se čini da sam ja ona koja sam ovdje neiskusna. Doista sam očekivala da će biti manje poduzetan, ali ne žalim se. Nimalo. Podižem ruke da mu pomognem kad mi pokuša svući košulju. Baca je na pod iza mene, a usne mu se ponovno spoje s mojima dok mu ruke otkopčavaju moj grudnjak. To nije fer. Ja ću ostati s jednim komadom odjeće, a on još nije svukao nijedan. „Predivna si”, šapće, odmičući se da mi skine grudnjak. Prsti mu kliznu ispod naramenica i počne ih spuštati niz moje ruke. Ja prestajem disati dok čekam da ih skine. Želim njegova usta na sebi tako očajnički da ne mogu razumno razmišljati. Kad se grudnjak spusti, otkrivši me cijelu, on izdahne. „Moj Bože”, reče drhtavim glasom. Baca grudnjak na pod i ponovno me pogleda. Smiješi se i kratko pritisne svoje usne na moje, nježno ih ljubeći. Kad se odmakne, stavlja dlanove na moje obraze i gleda me u oči. „Sviđa ti se ovo što radimo?” Grizem donju usnu da se ne nasmiješim iako se sada jako želim nasmiješiti. On se naginje naprijed i usisava moju usnu u svoja usta, odmičući ih od mojih zuba. Ljubi je nekoliko sekundi, a zatim je pušta. „Nemoj nikad gristi usnu”, kaže. „Volim kad se smiješiš.” Naravno, ja se opet nasmiješim. Moje su ruke na njegovim ramenima pa ih pomaknem niže na njegova leđa i počnem mu povlačiti košulju. On pušta moje lice i podiže ruke da je mogu skinuti. Naginjem se nazad i upijam ga, baš kao što on sada mene upija. Prelazim rukama po njegovim prsima, dodirujući svaki obris svakog mišića. „I ti si predivan.” On pritišće dlanove u moja leđa, potičući me da uspravno sjednem. Čim to učinim, spušta svoja usta na moju dojku i nježno klizi jezikom preko bradavice. Ja stenjem, a on je sasvim prekriva ustima. Jedna njegova ruka pomiče se na moj kuk i klizne ispod ruba mojih gaćica. „Želim te na leđima”, šapne. Drži jednu ruku na mojim leđima dok glatko mijenja položaj, povlačeći me sa svoga krila na krevet. Nagnut je nada mnom, vuče moje gaćice dok mu jezik uranja u moja usta. Moje se ruke istog časa spuštaju na gumb njegovih traperica i ja ih otkopčam, ali on se brzo

~ 78 ~

Knjigoteka

Weekly&Anna odmakne. „Ja to još ne bih radio”, upozorava me. „Inače će ovo biti gotovo prije nego je počelo.” Mene zapravo nije briga koliko će trajati. Ja samo silno želim skinuti odjeću s njega. On mi počinje svlačiti gaćice. Savije mi jednu nogu i spušta ih s nje, a zatim isto učini s drugom nogom. Sada me definitivno više ne gleda u oči. Pušta moju nogu da padne na krevet dok ustaje i odmiče se pola metra od mene. „Isuse”, šapne, zureći dolje od mene. On samo stoji ondje, zuri u mene dok ja ležim gola na njegovom krevetu, a on još uživa u sigurnosti svojih traperica. „Meni ovo baš nije fer”, kažem. On vrti glavom i gura si šaku u usta, grize članke na rukama. Okreće mi leđa i duboko udahne. Ponovno se okrene prema meni, klizeći očima duž mojeg tijela dok nam se oči ne susretnu. „Ovo je previše, Tate.” Osjećam kako razočaranje sipi s njegovim riječima. Još vrti glavom, ali hoda prema noćnom ormariću. Uzima kutiju kondoma i otvara je, zatim vadi jedan, otvara ga i trga zubima. „Žao mi je”, kaže, mahnito skidajući traperice. „Želio sam da tebi ovo bude dobro. Želio sam da barem bude nezaboravno.” Sad se već riješio traperica. Gleda me u oči, ali meni je teško održavati kontakt očima jer sada su i njegove bokserice na podu. „Ali ako ne budem u tebi u dvije sekunde, jako ću se osramotiti.” Brzo mi prilazi i nekako navlači kondom u isto vrijeme dok drugom rukom razdvaja moja koljena. „Iskupit ću ti se za nekoliko minuta. Obećavam” reče, staje između mojih nogu i čeka moj pristanak. „Miles” kažem, „nije me nimalo briga za to. Samo te želim u sebi.” „Hvala Bogu.” Uzdiše. Desnom rukom me hvata za nogu iza koljena, a zatim njegove usne susreću moje. Ulazi u mene tako neočekivano žestoko i brzo da doslovno vrisnem u njegova usta. On ne staje da me pita boli li me. On ne usporava. On gura žešće i dublje dok više ne možemo biti bliže nego što jesmo. I to doista boli, ali na najbolji mogući način. Stenjem u njegova usta, a on reži u moj vrat, a usne su mu posvuda, zajedno s rukama. Grubo je. Žestoko je i teško i vruće, i uopće nije tiho. Ritam je mahnit i vidim po napetosti njegovih leđa pod svojim rukama da je imao pravo. Neće mu trebati dugo. „Tate”, dašće. „Bože, Tate.” Mišići na nogama mu se napnu i on se počinje tresti. „Sranje”, stenje. Usne su mu pritisnute uz moje, silovito, i on se ukipio, unatoč drhtajima koji mu se šire kroz noge i leđa. Odmiče usne s mojih i teško izdiše, spustivši čelo na moju sljepoočnicu. „Isuse Kriste Bože”, kaže, još uvijek napet. Još uvijek drhti. Još uvijek usađen duboko u mene.

~ 79 ~

Knjigoteka

Weekly&Anna One sekunde kad se izvuče iz mene, usne su mu na mome vratu, kreću se dolje dok se ne susretnu s mojim grudima. Ljubi ih, ali vrlo kratko i vraća se odmah na moja usta. „Želim te kušati”, kaže. „Mogu?” Ja kimam. Ja žustro kimam. On se diže s kreveta, rješava se kondoma i vraća se na svoje mjesto kraj mene. Promatram ga cijelo vrijeme, jer bez obzira na to što on nije znao koliko nisam bila s nekim - prošlo je skoro godinu dana. Nije to ni blizu šest godina koliko je on čekao, ali dovoljno je dugo da ne želim ovo propustiti držeći oči zatvorenima. Pogotovo sada kad mogu slobodno zuriti u njegova isklesana prsa i ne mora me biti sram činjenice da ne mogu skinuti pogled s njega. On sada promatra moje tijelo s jednakom opčinjenošću, dok mu ruka klizi preko moga trbuha, a zatim se spušta dolje do mojih prepona. Razdvaja mi noge i gleda to što mi radi s takvim žarom da moram držati oči otvorene da bih ga mogla gledati kako me gleda. Gledati kako djelujem na njega je dovoljno da me napali, ne mora me pritom ni dodirivati. Dva njegova prsta kliznu u mene i odjednom mi je mnogo teže nastaviti ga gledati. Palac mu ostaje izvan mene, dražeći svaku točku koju može dodirnuti. Ja stenjem i puštam ruke da padnu na krevet iznad moje glave dok mi se oči zatvaraju. Molim se da ne stane. Ja ne želim da on stane. Usta mu susretnu moja i on me nježno ljubi. Usne su mu u snažnom kontrastu s pritiskom njegove ruke. Usta mu polako počinju istraživati niz moju bradu dok se na nađu na mome vratu, udubini grla, putuju niz moja prsa, prekrivaju mi bradavicu, dolje niz moj trbuh, dolje, dolje, majko mila, dolje. Smješta se između mojih nogu, ostavljajući prste u meni dok mu jezik susreće moju kožu, razdvaja me, tjera moja leđa da se izviju, a mozak da se pusti. I ja se samo pustim. kat.

Nije me briga što tako glasno stenjem da sam vjerojatno probudila čitav

Nije me briga što zabijam pete u madrac, pokušavajući se odmaknuti od njega jer mi je previše. Nije me briga što me njegovi prsti napuštaju kako bi me zgrabili za bokove i držali me čvrsto uz njegova usta, odbijajući mi dopustiti da se iskobeljam, hvala Bogu. Nije me briga što mu vrlo vjerojatno nanosim bol, čupam ga za kosu, guram ga u sebe, radim sve što mogu da dosegnem točku koja je tako visoko da sam skoro sigurna da ondje nikad dosad nisam bila. Noge mi se počnu tresti, a njegovi prsti nalaze put natrag u mene i ja sam prilično sigurna da se pokušavam prigušiti jastukom jer ne želim da ga

~ 80 ~

Knjigoteka

Weekly&Anna izbace iz ove zgrade zato što vrištim tako glasno kako sada imam silnu želju vrištati. Odjednom, osjećam se kao da sam u zraku, letim. Osjećam se kao da bih, kad bih sada pogledala dolje, ispod mene bila zora. Osjećam se kao da se uzdižem u nebo. Ja sam... O, Bože. Ja sam...

Isuse Kriste. Ja sam... ovo... on. Ja padam. Ja lebdim.

Joj. Joj, joj. joj. Nikad više ne želim dodirnuti tlo. Kad sam se sasvim rastopila na krevetu, on proždrljivo kreće svojim ustima natrag uz moje tijelo. Miče jastuk s moga lica i baca ga sa strane, a zatim me kratko ljubi. „Još jednom”, kaže. Miče se s kreveta i vraća se za sekundu, a zatim je opet u meni, ali ovoga puta ja ni ne pokušavam otvoriti oči. Ruke su mi ispružene iznad glave, a njegovi su prsti isprepleteni s mojima i on gura, udara u mene, živi u meni. Obrazi su nam pritisnuti jedan uz drugi, njegovo čelo u moj jastuk, a nijedno od nas više nema energije ni da ispusti zvuk. On zabacuje glavu da mi usnama dodirne uho, a zatim usporava u nježni ritam, gura u mene, pa se sasvim izvlači van. Ukipi se, a zatim opet gura u mene, pa se sasvim izvlači van. Čini to još nekoliko puta, a ja mogu samo ležati ovdje i osjećati ga. „Tate”, šapće, usnama tik do moga uha. Izvlači se van iz mene i opet se ukipi. „Ja već mogu ovo reći sa stopostotnom sigurnošću.”

Opet gura u mene. „Ovo je.”

Izvlači se van, a zatim ponavlja isti pokret. „Najbolji.”

Opet. „Osjećaj.”

Opet. „Koji sam.”

Opet. „Ikada.”

Opet. „Iskusio.”

~ 81 ~

Knjigoteka

Weekly&Anna Drži se mirno, teško diše u moje uho, drži moje ruke tako čvrsto da me boli; ali ne ispušta ni zvuka kad drugi put svršava. Ne mičemo se. Ne mičemo se dugo. Ne mogu obrisati iscrpljeni smiješak sa svoga lica. Prilično sam sigurna da će tamo trajno ostati. Miles se izmiče i gleda dolje u mene. Smiješi se kad mi vidi lice, a gledajući ga sada shvatim da me nijednom nije pogledao u oči dok je bio u meni. Pitam se je li to bilo namjerno ili samo slučajno. „Komentari?” pita me zadirkujućim tonom. „Sugestije?” Ja se smijem. „Žao mi je. Ja sam samo... ne mogu... riječi...” Odmahujem glavom, dajući mu do znanja da mi još treba malo vremena prije nego budem sposobna govoriti. „Ostala bez riječi”, kaže. „Još bolje.” Ljubi me u obraz, a zatim ustaje i hoda prema kupaonici. Zatvaram oči i pitam se kako bi ovo između nas uopće moglo dobro završiti. Ne može. Već to znam jer nikad u životu ovo više ne želim raditi s nekim drugim. Samo s Milesom. On se vraća u sobu i saginje se da pokupi svoje bokserice. Istovremeno pokupi i moje gaćice, grudnjak i traperice i odlaže ih na krevet kraj mene. Pretpostavljam da mi tako daje do znanja da bi želio da se odjenem? Sjednem i gledam ga dok on uzima moj grudnjak i košulju i dodaje mi ih. Svaki put kad nam se pogledi sretnu on se smiješi, ali meni je nekako teško uzvratiti smiješak. Kad sam odjevena, on me povlači gore i ljubi me, zatim ovija ruke oko mene. „Predomislio sam se”, kaže. „Nakon ovog, prilično sam siguran da će sljedećih devet dana biti pravo mučenje.” Pregrizem smiješak, ali on to ne primjećuje jer sam još u njegovu zagrljaju. „Da.” Ljubi me u čelo. „Možeš li zaključati vrata na izlasku?” Progutam razočaranje i nekako pronalazim snage da mu se nasmiješim kad me pusti. „Svakako.” Hodam prema vratima njegove spavaće sobe i čujem ga kako pada na svoj krevet. Odlazim, ne znajući što sad trebam osjećati. Nije mi obećao ništa više od onog što se upravo dogodilo između nas. Učinili smo ono na što sam svojevoljno pristala, a to je seks. Samo nisam očekivala ovaj sveobuhvatni osjećaj stida. Ne zbog načina na koji me poslao doma neposredno nakon seksa nego zbog toga kako se osjećam zbog toga. Mislila sam da ću, isto kao i on, željeti da naša veza bude strogo seksualna, ali sudeći po lupanju moga srca u zadnjih dvije minute, nisam sigurna da sam sposobna za bilo što jednostavno s njim. U glavi me glasić upozorava da se izvučem iz ove situacije prije nego što s njim postane previše komplicirano. Nažalost, čujem i mnogo glasniji glasić

~ 82 ~

Knjigoteka

Weekly&Anna koji me potiče da zgrabim što mi se nudi - govoreći mi da zaslužujem malo zabave u svome životu uz toliko napornog posla. Kad samo pomislim na to koliko sam noćas uživala, spremna sam prihvatiti pa čak i prigrliti njegovo nehajno ponašanje nakon seksa. Možda ću se s malo vježbe i ja naučiti tako ponašati. Hodam prema vratima svoga stana, ali zastanem kad čujem nekoga kako govori. Prislonim uho na vrata i oslušnem. Čujem samo Corbina kako govori u dnevnoj sobi, vjerojatno s nekim razgovara na mobitel. Ne mogu sada ući. On misli da sam u krevetu. Gledam u vrata Milesova stana, ali ne kanim pokucati. Bilo bi mi neugodno, a i on bi spavao još manje nego što će spavati. Hodam do dizala i odlučujem sljedećih pola sata sjediti u predvorju, nadajući se da će se Corbin uskoro vratiti u svoju spavaću sobu. Smiješno je i glupo što uopće imam potrebu skrivati ovo od Corbina, ali sada nikako ne želim da se on naljuti na Milesa. A točno bi se to dogodilo. Silazim u predvorje i izlazim iz dizala, ne znajući zapravo što ću sada. Mogla bih valjda pričekati u svom autu. „Izgubila si se?” Pogledam Capa koji sjedi na svom uobičajenom mjestu, unatoč činjenici da je skoro ponoć. Potapša prazan stolac kraj sebe. „Hajde, sjedni.” Prilazim praznom stolcu. „Nisam donijela ništa hrane”, kažem. „Žao mi je.” On odmahuje glavom. „Tate, nisi ti meni draga zbog hrane koju mi donosiš. Nisi baš tako sjajna kuharica.” Ja se smijem i sjajan je to osjećaj. Zadnja dva dana nekako je bilo previše napetosti. „Kako je prošao Dan zahvalnosti?” pita me. „Je li se dečko dobro zabavio?” Gledam ga i zbunjeno nakrivim glavu. „Dečko?” On kima. „G. Archer. Zar on nije proveo blagdane s tobom i tvojim bratom?” Ja kimam jer sam sad shvatila njegovo pitanje. „Da”, kažem. Želim dudati da sam prilično sigurna da je g. Archer upravo proveo najbolji Dan zahvalnosti u više od šest godina, ali to prešutim. „Mislim da se g. Archer sjajno zabavio.” „A čemu taj smiješak?” Istog časa obrišem cerek za koji nisam ni znala da mije zalijepljen na lice. Podignem nos. „Koji smiješak?” Cap se smije. „O, k vragu”, kaže. „Ti i dečko? Tate, ti se to zaljubljuješ?” Odmahujem glavom. „Ne”, kažem bez razmišljanja. „Ne radi se o tome.” „Onda o čemu?”

~ 83 ~

Knjigoteka

Weekly&Anna Brzo skrećem pogled čim osjetim crvenilo kako mi gmiže uz vrat. Cap se smije kad ugleda kako su mi obrazi postali crveni poput stolaca tla kojima sjedimo. „Ja možda jesam star, ali to ne znači da ne znam čitati govor tijela”, kaže. „Znači li to da ste ti i dečko sada... koji se izraz sada rabi? Spanđali ste se? Trošite se?” Naginjem se naprijed i zarijem lice u dlanove. Ne mogu vjerovati da vodim ovakav razgovor s jednim osamdesetogodišnjakom. Brzo odmahnem glavnom. „Na to ne odgovaram.” „Vidim”, kaže Cap i kimne. Oboje šutimo neko vrijeme dok probavljamo što sam mu zapravo upravo otkrila. „Pa, dobro”, kaže on. „Možda ću sada koji put vidjeti smiješak na njegovu licu.” Ja kimam složivši se s njim u potpunosti. Definitivno bih rado češće uživala u njegovim osmjesima. „Možemo li sada promijeniti temu?” Cap polako okreće glavu prema meni i podigne svoju čupavu sijedu obrvu. „Jesam li ti već pričao kako sam pronašao mrtvaca na trećem katu?” Odmahnem glavom jer mi je laknulo što je promijenio temu, ali pomalo zgrožena što mi je laknulo zbog nekog mrtvaca. Morbidna sam isto kao i Cap.

~ 84 ~

Knjigoteka

Weekly&Anna

četrnaesto poglavlje MILES Šest godina prije „Misliš li da mi ovo toliko volimo raditi zato što to ne bismo smjeli?” pita Rachel. Ona govori o ljubljenju. Puno se ljubimo. Ljubimo kad god nam se pruži i ne pruži prilika. „Kad kažeš da ne bismo smjeli, misliš to zato što su nam roditelji zajedno?” Ona kaže da. Glas joj je bez daha jer je trenutno ljubim uz vrat. Sviđa mi se to što joj oduzimam dah. „Rachel, sjećaš se kad sam te prvi put vidio?” Ona proštenje neki zvuk koji znači da. „A sjećaš se kako sam te otpratio do razreda g. Claytona?” Ona mi još jednom šutke kaže da. „Želio sam te poljubiti toga dana.” Vraćam se na njezina usta i pogledam je u oči. „Jesi li ti željela poljubiti mene?” Ona kaže da i ja vidim u njezinim očima da razmišlja o tome danu. O danu kad je Postala Moje Sve. Na. Svijetu. „Toga dana nismo znali za naše roditelje”, objašnjavam. „A ipak smo željeli ovo raditi. I zato ne, ne mislim da je to razlog zašto to sada volimo raditi.” Ona se smiješi. „Vidiš?” šapćem, nježno milujući svojim usnama njezine da joj pokažem kako je to dobro. Ona se podiže s jastuka i nalakti se na krevet. „A što ako se mi samo općenito volimo ljubiti?” pita me. „A što ako to nema nikakve veze konkretno sa mnom ili s tobom?”

~ 85 ~

Knjigoteka

Weekly&Anna Ona uvijek to radi. Kažem joj da bi trebala biti odvjetnica jer se previše voli igrati đavoljeg advokata. Ali volim kad to radi i uvijek joj se pridružim u tome. „Dobro si to rekla”, kažem joj. „Ja se stvarno volim ljubiti. Ne znam nikoga tko to ne voli. Ali postoji razlika između ovoga i toga da se samo volim ljubiti.” Gleda me znatiželjno. „Koja je razlika?” Još jednom spuštam svoja usta na njezina. „Ti”, šapnem. „Volim ljubiti tebe.” To odgovara na njezino pitanje jer ona zašuti i opet prinosi svoja usta mojima. Sviđa mi se što Rachel sve propituje. To me tjera da na stvari gledam drukčije. Uvijek sam uživao ljubiti djevojke, ali to je bilo samo zato što su me privlačile. To zapravo nije imalo nikakve veze s njima posebno. Kad sam ljubio sve te druge djevojke, osjećao sam užitak. Zato ljudi uživaju u ljubljenju, jer je to sjajan osjećaj. Ali kad nekog volite ljubiti samo zato što je ona ta koja jest, razlika nije u užitku. Razlika je u boli koju osjećaš kad je ne ljubiš. Mene ne boli kad ne ljubim druge djevojke koje sam ljubio. Boli me samo kad ne ljubim Rachel. Možda to objašnjava zašto je tako strašno bolno zaljubiti se.

Volim te ljubiti, Rachel.

~ 86 ~

Knjigoteka

Weekly&Anna

petnaesto poglavlje TATE Miles: Imaš posla? Ja: Uvijek imam posla. Što je? Miles: Treba mi tvoja pomoć. Nakratko. Ja: Stižem za pet minuta. Trebala sam si dati deset minuta umjesto pet, jer se danas nisam istuširala. Nakon sinoćnje desetosatne smjene, sigurno mi treba tuš. Da sam znala da je on doma, tuširanje bi mi bilo glavni prioritet, ali mislila sam da se vraća tek sutra. Vežem kosu u labavi rep i presvlačim se iz hlača od pidžame u traperice. Još nije ni podne, ali sram me priznati da sam još u krevetu. On mi viče da uđem nakon što pokucam na njegova vrata pa ih otvaram. Stoji na stolcu kraj jednog od prozora u dnevnoj sobi. Gleda u mene, a zatim kimne glavom prema stolcu. „Uzmi taj stolac i gurni ga ovamo”, kaže, pokazujući na jedno mjesto metar od njega. „Pokušavam ovo izmjeriti, ali nikad u životu nisam kupovao zavjese. Ne znam bih li trebao mjeriti vanjski okvir i samo staklo.”

Ma ne mogu vjerovati. On kupuje zavjese. Pomaknem stolac s druge strane prozora i popnem se na njega. On mi dodaje jedan kraj metra i počinje povlačiti. „To sve ovisi o vrsti zavjesa koje želiš, pa bih ja najradije uzela obje mjere”, predložim. Opet je odjeven neformalno u traperice i tamnoplavu majicu. Nekako mu zbog te tamnoplave majice oči izgledaju manje plavima. Izgledaju jasno. Gotovo prozirno, ali ja znam da je to nemoguće. Njegove oči nikako ne mogu biti prozirne s obzirom na taj zid koji je podigao iza njih. On zapisuje mjeru u svoj mobitel, a zatim uzimamo drugu mjeru. Kad su obje u mobitelu, silazimo i guramo stolce natrag pod stol. „A što kažeš na sag?” upita, zureći u pod ispod stola. „Misliš da bih trebao kupiti sag?” Ja sliježem ramenima. „Ovisi o tome što ti se sviđa.” On polako kima, još zureći u goli pod. „Više ne znam što mi se sviđa”, kaže tiho. Baca metar na kauč i gleda me. „Ideš sa mnom?” Suzdržim se da istog časa ne kimnem. „Kamo?”

~ 87 ~

Knjigoteka

Weekly&Anna On odmakne kosu s čela i posegne za svojom jaknom koja je prebačena na naslon kauča. „Tamo gdje ljudi kupuju zavjese, gdje god to bilo.” Trebala bih reći ne. Biranje zavjesa je nešto što rade parovi. Biranje zavjesa je nešto što rade prijatelji. Biranje zavjesa nije nešto što bi Miles i Tate trebali raditi ako se žele držati svojih pravila, ali ja apsolutno, uistinu, i definitivno ne želim raditi ništa drugo. Slegnem ramenima da bi mi odgovor djelovao nehajnije nego što jest. „Može. Čekaj da zaključam svoja vrata.” *

*

*

„Koja ti je najdraža boja?” pitam ga kad uđemo u dizalo. Pokušavam se usredotočiti na zadatak koji nam predstoji, ali ne mogu poreći žudnju da ispružim ruku i dotaknem ga. Jedan poljubac, zagrljaj... bilo što. No mi stojimo na suprotnim stranama dizala. Nismo se dodirnuli od one noći kad smo prvi put vodili ljubav. Nismo otad ni razgovarali, ni slali jedno drugom poruke. „Crna?” kaže, nesiguran u vlastiti odgovor. „Mislim da mi se sviđa crna boja.” Odmahujem glavom. „Ne možeš imati crne zavjese. Treba ti boja. Možda nešto blizu crne, ali ne crna.” „Tamnoplava?” pita. Vidim da mu oči nisu više usredotočene na moje. Njegove oči klize polako niz moj vrat sve dolje do mojih stopala. Ja osjećam svako mjesto na koje se njegove oči usredotoče. „Tamnoplava bi mogla proći”, kažem tiho. Prilično sam sigurna da se ovaj razgovor odvija samo zbog razgovora. Vidim prema tome kako me gleda da nijedno od nas sada ne razmišlja o bojama ili zavjesama ili sagovima. „Tate, radiš noćas?” Ja kimnem. Sviđa mi se što razmišlja o noćas i sviđa mi se kako u većini svojih pitanja kaže moje ime. Volim kako izgovara moje ime. Trebala bih tražiti od njega da kaže moje ime svaki put kad mi se obrati. „Ali počinjem tek u deset.” Dizalo stiže u prizemlje i oboje istovremeno krenemo prema vratima. Ruka mu se spoji s donjim dijelom mojih leđa i ne mogu poreći struju koja jurne kroz mene. Sviđali su se meni već dečki, k vragu, bila sam čak i zaljubljena u neke dečke, ali nijedan njihov dodir nikad nije uzrokovao ovakvu moju reakciju kao njegov. Čim izađem iz dizala, njegova ruka pušta moja leđa. Sada sam svjesnija nedostatka njegova dodira nego prije ovog zadnjeg dodira. Svaki mali dodir koji dobijem čini da još više žudim za dodirima. Cap nije na svom uobičajenom mjestu. No to nije iznenađenje jer je tek podne. On baš nije ranoranilac. Možda se zato Cap i ja tako dobro slažemo. „Ti bi išla pješice?” pita Miles.

~ 88 ~

Knjigoteka

Weekly&Anna Ja kažem da bih, unatoč tome što je vani hladno. Više volim hodati, a u blizini se nalazi nekoliko trgovina u kojima ima onoga što njemu treba. Predlažem mu trgovinu kraj koje sam prošla prije nekoliko tjedana, a nalazi se samo dvije ulice od nas. „Izvoli”, kaže, otvorivši mi vrata. Izlazim van i malo čvršće ovijem kaput oko sebe. Čisto sumnjam da je Miles tip frajera koji se drži za ruke na javnom mjestu, pa ni ne brinem o tome da mu učinim svoje ruke dostupnijima. Obgrlim se kako bih se ugrijala i krenemo hodati jedno uz drugo. Većinu vremena šutimo, ali meni je to u redu. Nisam osoba koja uvijek ima potrebu za razgovorom, a otkrivam da bi i on mogao biti takav. „Evo ga, tu je”, kažem, pokazujući udesno kad stigne do zebre. Gledam nekog starijeg čovjeka koji sjedi na pločniku, zamotan u pohabani, tanki kaput. Oči su mu zatvorene, a rukavice na drhturavim rukama pune rupa. Uvijek se sažalim nad ljudima koji nemaju ništa i nemaju kamo. Corbin mrzi što uvijek kad prođem pokraj nekog beskućnika zastanem da mu dam novac ili hranu. On kaže da je većina beskućnika u toj situaciji zato što su ovisnici, a kad im dam novac, to samo hrani tu ovisnost. Iskreno, baš me briga i da je to tako. Ako je netko beskućnik zato što je njegova potreba za nečim jača od potrebe za domom, to me nimalo ne pokoleba. Možda je to zato što sam medicinska sestra, ali ja ne vjerujem da je ovisnost stvar izbora. Ovisnost je bolest i užasno mi je vidjeti ljude koji su prisiljeni ovako živjeti jer si ne znaju pomoći. Dala bih mu novac da sam ponijela novčanik. Shvatim da sam zastala kad osjetim da me Miles krišom pogledao. Gleda me kako gledam starca, pa ubrzam da ga dostignem. Ne kažem ništa da opravdam zabrinut izraz na svom licu. Nema svrhe. Već sam to toliko puta prošla s Corbinom da znam da nemam želju pokušati promijeniti sva mišljenja s kojima se ne slažem. „To je to”, kažem, zastavši ispred trgovine. Miles se zaustavi i gleda stvari u izlogu. „Sviđa ti se to?” pita me, pokazujući na izlog. Prilazim bliže i razgledavam ga s njim. Izložena je spavaća soba, ali tu su neki elementi koji njemu trebaju. Sag na podu je siv, s nekoliko geometrijskih oblika u raznim nijansama plave i crne. Zapravo izgleda kao nešto što bi odgovaralo njegovom ukusu. No zavjese nisu tamnoplave. One su čelično sive, s jednom bijelom crtom koja se spušta vertikalno na lijevoj strani panela. „Sviđa mi se”, odgovaram. On staje ispred mene i vrata kako bi me pustio da uđem prva. Prodavačica kreće prema nama i prije nego se vrata za nama zatvore. Pita može li nam pomoći pronaći nešto. Miles pokazuje na izlog. „Želim ove zavjese. Četiri komada. I sag.” Prodavačica se smiješi i pokazuje nam da pođemo za njom. „Koju širinu i visinu trebate?”

~ 89 ~

Knjigoteka

Weekly&Anna Miles vadi mobitel i čita joj mjere. Ona mu pomaže izabrati karniše i zatim nam kaže da se vraća za nekoliko minuta. Uputi se u stražnji dio trgovine i ostavlja nas same za blagajnom, ja se osvrćem naokolo i odjednom me uhvati želja da izaberem ukrase za vlastiti stan. Planiram živjeti kod Corbina još nekoliko mjeseci, ali ne bi škodilo da znam što želim za vlastiti stan kad se konačno iselim. Nadam se da će, kad dođe vrijeme, biti jednako lako odlučiti se što kupiti, kao što je to danas bilo Milesu. „Nikad nisam vidjela nekoga tko tako brzo kupuje”, kažem mu. „Razočarana?” Brzo odmahnem glavom. Ako postoji jedna stvar u kojoj nisam vješta kao druge žene, to je kupovina. Zapravo mi je laknulo što mu je trebala samo minuta. „Misliš da sam trebao još malo pogledati?” pita me. On se sada naslanja na pult, gleda me. Volim način na koji me gleda - kao da sam najzanimljivija stvar u trgovini. „Ako ti se sviđa ovo što si već izabrao, ja ne bih dalje tražila. Kad znaš, onda znaš.” Pogledam ga u oči, i čim to učinim, usta mi se osuše. On se koncentrira na mene, a zbog ozbiljnog izraza na njegovu licu mi je neugodno i živčana sam i zanimljivo mi je, sve to odjednom. On se odmiče od pulta i zakorači prema meni. „Dođi ovamo”. Prsti mu posegnu dolje i oviju se oko mene i on me počinje vući iza sebe. Moj puls je poludio. To je tužno, zapravo.

To su samo prsti, Tate. Ne daj im da tako djeluju na tebe. On nastavlja hodati dok ne stigne do drvenog trostrukog paravana, ukrašenog azijskim pismom s vanjske strane. To je vrsta paravana koje ljudi smještaju u kutove spavaćih soba. Ja ih ne razumijem. Moja mama ima jedan takav, i sumnjam da se ikad u životu presvukla iza njega. „Što to radiš?” pitam ga. On se okreće prema meni, još uvijek me držeći za ruku. Ceri se i zakorači iza paravana, vukući me za sobom tako da smo oboje zaklonjeni od ostatka trgovine. Ne mogu si pomoći da se ne nasmijem, jer se osjećam kao da smo u srednjoj školi i skrivamo se od profesora. Njegov prst dotakne moje usne. „Psst”, prošapće, smiješeći mi se dok zuri u moja usta. Istog se časa prestanem smijati, ali ne zato što mi ovo više nije zabavno. Prestanem se smijati jer čim se njegov prst pritisne na moje usne, zaboravim se smijati. Zaboravim sve. U ovom se trenutku mogu usredotočiti samo na njegov prst koji nježno klizi niz moja usta i bradu. Oči mu prate vršak prsta koji se kreće, nježno klizeći niz moj vrat, sve do mojih grudi, dolje, dolje, dolje do trbuha.

~ 90 ~

Knjigoteka

Weekly&Anna Taj jedan prst osjećam kao da me dodiruje tisuću ruku. Moja pluća i njihova nesposobnost da drže korak znak su da je to tako. Oči su mu još usredotočene na njegov prst koji u ovom trenutku zastaje na vrhu mojih traperica, točno iznad gumba. Prst mu uopće ne dodiruje moju kožu, ali to se ne bi reklo s obzirom na mahniti odgovor moga pulsa. Njegov se cijeli dlan sada pridružio igri dok lagano putuje mojim trbuhom preko vrha moje košulje do moga struka. Obje njegove ruke grabe moje kukove i povlače me naprijed, smjestivši me sigurno uza se. Oči mu se nakratko zatvore, a kad ih ponovno otvori, više ne gleda dolje. Gleda ravno u mene. „Želim te poljubiti otkad si danas ušla kroz moja vrata”, kaže. Njegova ispovijed izmami mi smiješak. „Nevjerojatno si strpljiv.” Desna mu ruka napušta moj kuk i podiže se na moj potiljak, dok mu lijeva ruka klizne na donji dio mojih leđa. Strpljivo istražuje moja usta, kao da me planira držati iza ovog paravana čitav dan. Pronalazim zadnji djelić snage volje koji imam kako bih se suzdržala od toga da ovijem ruke i noge oko njega. Pokušavam pronaći strpljenje koje on nekako pokazuje, ali to je teško kad njegovi prsti i ruke i usne izazivaju kod mene ovakvu vrstu tjelesne reakcije. Vrata stražnje prostorije se otvore, i začuje se topot peta prodavačice po podu. On me prestane ljubiti, a moje srce vrišti. Na sreću, to vrištanje se samo može osjetiti, ne može se čuti. Umjesto da me povuče natrag prema pultu, on stavlja obje ruke oko moga lica i drži me mirno dok me nekoliko sekundi gleda u tišini. Palci mu nježno miluju moju bradu i on tiho uzdahne. Obrve mu se namršte, a oči zatvore. Pritisne svoje čelo o moje, još mi držeći lice i ja osjećam njegovu unutarnju borbu. „Tate.” Kaže moje ime tako tiho da osjećam njegovo žaljenje u riječima koje još nije ni izgovorio. „Ja volim...” Otvara oči i gleda me. „Tate, ja te volim ljubiti.” Ne znam zašto se činilo da mu je tu rečenicu bilo tako teško izreći, ali glas mu se utišao prema kraju kao da se pokušao zaustaviti da završi svoje riječi. Čim ta rečenica izađe iz njegovih usta, on me pušta i brzo izlazi iz paravana kao da pokušava pobjeći od vlastite ispovijedi. Tate, ja te volim

ljubiti.

Unatoč žaljenju koje mislim da ga muči zato što je izgovorio te riječi, ja sam prilično sigurna da ću ih do kraja dana u sebi ponavljati. Potrošim dobrih deset minuta bezumno razmišljajući, okrećući neprekidno njegov kompliment u glavi dok čekam da završi s plaćanjem kupljene robe. U trenutku kad stižem za pult, on pruža svoju kreditnu karticu.

~ 91 ~

Knjigoteka

Weekly&Anna „Dostavit ćemo vam sve za najviše jedan sat”, kaže prodavačica. Vraća mu kreditnu karticu i počinje premještati vrećice s pulta na mjesto iza sebe. On uzima jednu vrećicu od nje u trenutku kad ona posegne za njom. „Ja ću uzeti ovu”, kaže. Okreće se prema meni. „Spremna?” Izađemo van i nekako imam dojam da je otkad smo ušli temperatura pala dvadeset stupnjeva. To je možda zato što je on unutra sve učinio mnogo toplijim. Stignemo do ugla i ja se uputim u smjeru naše zgrade, ali primjećujem da je on zastao. Okrenem se, a on vadi nešto iz vrećice koju drži. Trga etiketu i odmotava se deka.

Ne, nije valjda. Pruža deku starcu koji je još sklupčan na pločniku. Čovjek podiže pogled i uzima deku. Nijedan od njih ne progovara ni riječ. Miles hoda do obližnje kante za smeće i baca u nju praznu vrećicu, a zatim ide natrag prema meni zureći u pod. Uopće me ne pogleda u oči dok oboje hodamo prema našoj zgradi. Želim mu reći hvala, ali to ne učinim. Ako mu kažem hvala, činit će se da sam zaključila da je to učinio za mene. Znam da to nije učinio za mene. Učinio je to za čovjeka kojemu je bilo hladno. *

*

*

Miles me zamolio da odem doma čim smo se vratili. Rekao je da ne želi da vidim njegov stan dok sve ne uredi, a to je dobro, zato što ionako imam dosta domaće zadaće s kojom kasnim. Uistinu nemam vremena prilagođavati svoj raspored vješanju zavjesa pa cijenim to što nije očekivao moju pomoć. On djeluje malo previše uzbuđeno zbog vješanja novih zavjesa. Zapravo onoliko uzbuđeno koliko Miles to može izgledati. Prošlo je sad već nekoliko sati. Ja moram biti na poslu za manje od tri sata i čim se počnem pitati hoće li me uopće pozvati k sebi, dobijem poruku od njega. Miles: Jesi li već jela? Ja: Jesam. Odjednom sam razočarana jer sam već večerala. Ali umorila sam se čekajući ga, a on mi nije ništa rekao o svojim planovima za večeru. Ja: Corbin je sinoć prije odlaska napravio mesnu štrucu. Želiš li da ti donesem malo?

~ 92 ~

Knjigoteka

Weekly&Anna Miles: To bi bilo super. Umirem od gladi. Dođi sada pogledati. Pripremim mu tanjur hrane i prekrijem ga folijom prije nego se uputim preko puta. Nisam ni pokucala, a on već otvara vrata. Uzima tanjur iz mojih ruku. „Čekaj ovdje”, kaže. Ulazi u svoj stan i vraća se trenutak kasnije bez tanjura. „Spremna?” Nemam pojma kako znam da je uzbuđen, jer se ne smješka. No čujem to u njegovu glasu. Ima u njemu neka suptilna promjena i ja se zbog toga nasmiješim, znajući da ga nešto tako jednostavno poput vješanja zavjesa može tako oraspoložiti. Ne znam zašto, ali čini mi se da nema mnogo toga u njegovu životu što mu podiže raspoloženje pa mi je drago da je ovo tako djeluje na njega. Širom otvara vrata i ja zakoračim u stan. Zavjese su postavljene i iako je to mala promjena, djeluje kao jako velika. S obzirom na to da je živio ovdje četiri godine i tek sada postavlja zavjese, to daje cijelom stanu drukčiji osjećaj. „Dobro si izabrao”, kažem mu, diveći se kako dobro zavjese odgovaraju onom što znam o njegovoj osobnosti, koliko god to bilo malo. Pogledam dolje u sag i on vidi kako sam se zbunila. „Znam da bi trebao ići ispod stola”, kaže, gledajući dolje u njega. „Hoće. Jednom.” Smješten je na čudnom mjestu. Nije u središtu sobe, čak niti ispred kauča. Zbunjena sam zato što ga je stavio ovdje gdje jest kad zna gdje bi izgledao najbolje. „Tu sam ga ostavio jer sam se nadao da bismo ga prvo mogli krstiti.” Pogledam ga i vidim mu na licu dražestan izraz pun nade. Nasmiješim se na to. „Sviđa mi se ta zamisao” kažem, gledajući u sag. Nastupi duga tišina. Ne znam želi li on krstiti taj sag ovoga časa ili želi prvo jesti. Meni je i jedno i drugo dobro. Sve dok se njegov plan uklapa u moj trosatni okvir. Oboje još zurimo u sag kad on progovori. „Jest ću kasnije”, kaže, odgovarajući na neizgovoreno pitanje koje mi se mota po glavi. On svlači svoju košulju, ja cipele, a ostatak naše odjeće na kraju završi zajedno, na hrpi pokraj saga.

~ 93 ~

Knjigoteka

Weekly&Anna

šesnaesto poglavlje MILES Šest godina prije Sve je ljepše sad kad imam Rachel. Ljepše je utonuti u san, znajući da Rachel tone u san preko puta hodnika. Toliko se ljepše svakog jutra buditi, znajući da se Rachel budi tu malo dalje, preko puta hodnika. Ljepše je ići u školu, sad kad idemo zajedno. „Haj’mo danas markirati”, kažem Rachel kad parkiramo auto na školskom parkiralištu.

Siguran sam da je markiranje još bolje s Rachel. „Što ćemo ako nas

uhvate?”

Ne zvuči kao da ju je zapravo briga hoće li nas uhvatiti.

„Nadam se da će nas uhvatiti”, kažem joj. „To znači da ćemo biti u kazni. Zajedno. U istoj kući.” Moje riječi tjeraju joj osmijeh na usne. Naginje se preko sjedišta i klizne rukom oko moga vrata. Volim kad to radi. „Biti u kazni s tobom zvuči baš zabavno. Hajdemo.” Naginje se i udjeli mi jednu običnu, brzu pusu na usta. Obične puse su bolje kad ih daje Rachel. „Ti sve činiš ljepšim”, kažem joj. „Moj život. Toliko je bolji kad si ti dio njega.” Moje riječi opet tjeraju osmijeh na njezine usne. Rachel to ne zna, ali svaka riječ koju kažem izgovorena je iz tog jedinog razloga. Da natjera

osmijeh na njezine usne.

Izlazim s parkirališta i kažem Rachel da idemo na plažu. Ona kaže da želi svoj kupaći kostim, pa prvo odemo doma po kupaće kostime. Također spakiramo ručak i dekicu. Idemo na plažu. Rachel se želi sunčati dok čita. Ja želim gledati Rachel kako se sunča dok čita. Ona leži na trbuhu, uprta na laktove. Ja ležim prekriženih ruku iznad glave i gledam je.

~ 94 ~

Knjigoteka

Weekly&Anna Moje oči prate glatke obline njezinih ramena... udubinu na njezinim leđima... način na koji su joj koljena svinuta, a noge u zraku, sa stopalima prekriženima na gležnjevima. Rachel je sretna. Ja činim Rachel sretnom. Ja činim Rachelin život ljepšim.

Njezin je život ljepši kad sam ja dio njega. „Rachel” šapćem. Ona stavlja oznaku u knjigu i zatvara je, ali ne gleda me. „Želim ti nešto reći.” Ona kimne, ali zatvara oči kao da se želi usredotočiti na moj glas i ništa više. „Kad mi je mama umrla, prestao sam vjerovati u Boga.” Ona spušta glavu na ruke i drži oči zatvorenima. „Mislio sam da je nemoguće da bi Bog dopustio da nekoga toliko boli. Mislio sam da je nemoguće da bi Bog nekoga natjerao da pati kao što je ona patila. Mislio sam da je nemoguće da je Bog sposoban natjerati nekoga da prolazi takav užas.” Jedna suza kapne iz Rachelinih zatvorenih očiju. „Ali, otkad sam upoznao tebe, svaki dan otad se pitam kako netko može biti tako predivan, ako nema Boga. Pitam se kako me netko može tako nevjerojatno usrećiti, ako Bog ne postoji. I shvatio sam... upravo sada... da nam Bog da je tu ružnoću kako divne stvari u životu ne bismo uzimali zdravo za gotovo.” Moje riječi ne dovode smiješak na Racheline usne. Moje riječi mršte Rachelino čelo. Moje riječi rasplaču Rachel. „Miles” šapće. Kaže moje ime tako tiho kao da ne želi da ga čujem. Pogleda me, i ja vidim da ovaj trenutak nije za nju jedan od onih predivnih trenutaka. Vjerojatno nije ni za mene. „Miles... kasni mi.”

~ 95 ~

Knjigoteka

Weekly&Anna

sedamnaesto poglavlje TATE Corbin: Hoćeš na klopu? Kad ti završava smjena? Ja: Za deset minuta. Miles: Tu smo u blizini. Pričekat ćemo te na ulazu.

Mi? Ne mogu ignorirati uzbuđenje koje me preplavilo kad sam pročitala tu poruku. Zasigurno to znači on i Miles. Ne mogu se sjetiti nikog drugog tko bi došao s njim, a znam da se Miles sinoć vratio doma. Završavam zadnju papirologiju, a zatim zastanem u kupaonici provjeriti kosu (grozno mi je što mi je stalo do toga) prije nego se uputim van k njima. Njih trojica stoje kraj ulaza kad izađem van. I Ian i Miles su s Corbinom. Ian se nasmiješi kad me vidi jer on je jedini okrenut u mome smjeru. Corbin se okreće kad ih dostignem. „Spremna? Idemo u Jack’s.” Baš su impresivna ekipa. Svaki je zgodan na svoj način, ali još i više kad su odjeveni u pilotske jakne i hodaju u skupini kao sada. Ne poričem da se osjećam nekako neprilično odjevena dok hodam kraj njih u svojoj uniformi. „Hajdemo” kažem. „Umirem od gladi.” Pogledam Milesa i on mi jedva primjetno kimne, ali bez smiješka. Ruke drži u džepovima jakne i skreće pogled kad svi krenemo prema restoranu. Cijelo vrijeme hoda korak ispred mene pa ja hodam kraj Corbina. „Što slavimo?” pitam dok hodamo. „Možda činjenicu da sva trojica imate slobodno iste večeri?” Oko mene muk. Ian gleda Milesa. Corbin gleda Iana. Miles ne gleda nikoga. On gleda naprijed, usredotočen na pločnik ispred nas. „Sjećaš se kad su nas dok smo bili mali mama i tata vodili u La Caprese?” pita Corbin. Sjećam se te noći. Nikad nisam vidjela svoje roditelje sretnije. Nije mi moglo biti više od pet ili šest godina, ali to je jedno od malo sjećanja koja imam iz tako rane dobi. To je bio dan kad je moj otac postao kapetan u svojoj kompaniji. Stanem kao ukopana i istog časa pogledam Corbina. „Postao si kapetan? Ti ne možeš postati kapetan. Premlad si.” Sa sigurnošću znam kako je teško postati kapetan i koliko sati pilot mora odraditi da bi ga promovirali. Većina pilota u dvadesetima su kopiloti.

~ 96 ~

Knjigoteka

Weekly&Anna Corbin odmahuje glavom. „Nisam postao kapetan. Previše sam mijenjao kompanije.” On skrene pogled na Milesa. „Ali ovaj ovdje gospodin, koji uvijek zahtijeva da ga se upiše za što više sati, danas je dobio lijepo malo unaprjeđenje. Srušio rekord tvrtke.” Gledam Milesa, a on odmahuje glavom na Corbina. Vidim da ga je sram što ga je Corbin upravo prozvao, ali njegova skromnost je još nešto što mi je na njemu privlačno. Imam osjećaj da bi se njihov prijatelj Dillon, da je on postao kapetan, popeo na vrh nekog bara i cijelom svijetu to objavio megafonom. „Nije to ništa posebno”, kaže Miles. „To je regionalna tvrtka. Nema mnogo ljudi koje bi promaknuli.” Ian u nevjerici odmahuje glavom. „Mene nisu promaknuli. Corbina nisu promaknuli. Dillona nisu promaknuli. Ti si u ovom poslu godinu dana kraće od bilo koga od nas, da ne spominjem činjenicu da imaš tek dvadeset četiri godine.” Ian se okreće i hoda natraške, okrenut prema nama troje. „Daj barem jednom prestani biti tako skroman, čovječe. Napij nam se krvi malo. Mi bismo to tebi učinili da su uloge zamijenjene.” Ne znam koliko su dugo prijatelji, ali sviđa mi se Ian. Vidim da su on i Miles bliski, jer je Ian iskreno ponosan na njega i nimalo nije ljubomoran. Drago mi je da su to Corbinovi prijatelji. Drago mi je što Corbin ima takvu podršku. Uvijek sam ga zamišljala kako živi ovdje, previše radi, provodi sve svoje vrijeme sam daleko od doma. No ne znam zašto. Naš otac je bio pilot, i često je bio doma, pa ne bih trebala imati pogrešnu predodžbu o Corbinom životu pilota. Pretpostavljam da Corbin nije jedini koji se bespotrebno brine o svojoj sestri ili bratu. Stignemo do restorana, a Corbin nam pridržava vrata da uđemo, Ian prvi ulazi, a Miles ustukne korak puštajući me da uđem prije njega. „Idem na zahod”, kaže Ian. „Pronaći ću vas.” Corbin prilazi pultu za kojim stoji hostesa, a Miles i ja smo oboje iza njega. Krišom pogledam Milesa. „Čestitam, kapetane.” Kažem to ispod glasa, ali ne znam zašto. Corbin ionako neće postati sumnjičav ako me čuje kako čestitam Milesu. Vjerojatno osjećam da ako to kažem tonom koji samo Miles može čuti, moje će riječi biti značajnije. Miles mi presretne pogled i nasmiješi se, a zatim pogleda Corbina. Kad se uvjeri da nam je Corbin još okrenut leđima, nagne se i brzo me poljubi u obraz. Trebalo bi me biti sram moje slabosti. Nijedan čovjek ne bi smio imati pravo uzrokovati da se tako osjećam kao što se upravo osjećam nakon jednog ukradenog poljupca. Kao da odjednom lebdim ili padam ili letim. Zapravo, kao da radim nešto što ne zahtijeva potporu nogu, jer su moje upravo postale sasvim beskorisne.

~ 97 ~

Knjigoteka

Weekly&Anna „Hvala ti”, šapće, a još uvijek mu je na licu onaj predivan, a ipak nekako skroman smiješak. Grune ramenom moje rame i pogleda dolje u svoja stopala. „Tate, lijepo izgledaš.” Želim zalijepiti te tri riječi na jumbo-plakat i natjerati se da prolazim pokraj njega svakog dana na putu do posla. Nikad u životu više ne bih zatražila slobodan dan. No koliko god želim vjerovati da mi je iskreno udijelio taj kompliment, mrštim se na uniformu koju nosim već dvanaest sati bez prestanka. „Nosim uniformu s likom Minnie Mouse.” On se naginje prema meni opet, toliko da nam se ramena dodiruju. „Uvijek sam se palio na Minnie Mouse”, kaže tiho. Corbin se okreće, a ja istog časa obrišem cerek s lica. „Separe ili stol?” Miles i ja oboje sliježemo ramenima. „Nema veze”, kaže Corbinu. Ian se vraća iz zahoda baš u trenutku kad nam prilazi hostesa i povede nas do naših mjesta. Corbin i Ian su naprijed, a Miles je blizu iza mene. Jako blizu. Ruke mu grabe moj struk dok se naginje naprijed prema mome uhu s leđa. „Zapravo se palim i na medicinske sestre”, prošapće. Podignem ruku da protrljam uho u koje je upravo prošaptao svoje priznanje, jer mi se sada cijeli vrat naježio. On pušta moj struk i odmiče se od mene kad stignemo do separea. Corbin i Ian se smještaju nasuprot jedan drugom. Miles sjedne kraj Tana pa ja sjednem kraj Corbina točno preko puta Milesu. Miles i ja oboje naručimo gazirani sok, za razliku od Iana i Corbina koji naruče pivo. Njegov je izbor pića još jedna stvar o kojoj trebam dobro promisliti. Prije nekoliko je tjedana priznao da obično ne pije, ali s obzirom na činjenicu da je bio mrtav-pijan one noći kad smo se upoznali, pretpostavljala sam da će večeras popiti barem jedno piće. Definitivno ima razloga za slavlje. Kad pića stignu na stol, Ian podiže svoju čašu. „Za Milesa, koji nam je pokazao gdje nam je mjesto.” „Opet”, dodaje Corbin. „Za dvostruko više odrađenih sati od ijednog od vas”, kaže Miles glumeći da se brani. „Corbin i ja zapravo imamo seksualni prekovremenim radom”, odgovara Ian.

život

koji

se

kosi

s

Corbin odmahuje glavom. „Nema diskutiranja o mojem seksualnom životu pred mojom sestrom.” „Zašto ne?” ubacim se. „Kao da ne primjećujem sve te noći koje ne provodiš u stanu kad ne radiš.” Corbin zastenje. „Ozbiljno vam kažem. Promijenite temu.” Drage volje uvažim njegov zahtjev. „Koliko dugo se vas trojica već poznajete?” upitam nikog posebno, ali samo želim čuti odgovore koji uključuju Milesa.

~ 98 ~

Knjigoteka

Weekly&Anna „Miles i ja smo tvog brata upoznali u pilotskoj školi prije nekoliko godina. Ja znam Milesa od svoje devete ili desete godine”, kaže Ian. „Imali smo obojica jedanaest” ispravlja ga Miles. „Upoznali smo se u petom razredu.” Nemam pojma krši li ovaj razgovor pravilo o ne ispitivanju o prošlosti, ali ne čini se da je Milesu neugodno zbog njega. Konobarica nam donosi košaricu s kruhom, ali kako nijedno od nas još nije ni otvorilo jelovnik, kaže nam da će se malo kasnije vratiti po narudžbu. „Još ne mogu vjerovati da nisi gej”, kaže Corbin Milesu, sasvim mijenjajući temu dok otvara jelovnik. Miles ga gleda preko svog jelovnika. „Mislio sam da ne razgovaramo o seksualnom životu.” „Ne”, kaže Corbin. „Rekao sam da ne diskutiramo o mom seksualnom životu. Uostalom, ti uopće nemaš seksualni život pa tu nemamo o čemu diskutirati.” Corbin odlaže jelovnik na stol i obraća se direktno Milesu. „Ozbiljno te pitam. Zašto nikad ni ne izlaziš s djevojkama?” Miles sliježe ramenima, zaineresiraniji za piće nego za prijekorno zurenje moga brata. „Meni veze nisu vrijedne konačnog ishoda.” Nešto u mom srcu napukne i ja se počnem brinuti da bi u tišini koja je nastupila jedan od njih mogao čuti taj zvuk. Corbin se zavali u sjedište. „K vragu. Mora da je bila gadna kuja.” Oči su mi odjednom zalijepljene za Milesa, čekajući njegovu reakciju na moguće otkriće o njegovoj prošlosti. On lagano odmahne glavom, bez riječi odbacujući Corbinovu pretpostavku. Ian se tiho nakašlje, a njegov izraz lica se promijeni kad nestane smiješka koji mu je obično zalijepljen za lice. Očito je po Ianovoj reakciji da on definitivno zna Milesove probleme iz prošlosti, koji god oni bili. Ian se uspravlja u sjedištu i podiže čašu, zalijepivši na silu smiješak na usne. „Miles nema vremena za djevojke. On je previše zauzet obaranjem rekorda kompanije i postajanjem najmlađim kapetanom kojeg je naša tvrtka ikada imala.” Uzimamo Ianovu upadicu zdravo za gotovo i podižemo čaše. Kucnemo se i svi ispijemo po gutljaj. Ja ne propustim primijetiti zahvalan pogled koji Miles uputi u Ianovu smjeru, no izgleda da Corbin ništa nije primijetio. Sad sam još znatiželjnija u vezi s Milesom. I jednako zabrinuta da sam se uvalila do grla, jer što više vremena provodim s njim, više želim znati sve što se može znati o njemu. „Moramo to proslaviti” kaže Corbin. Miles makne svoj jelovnik. „Mislio sam da upravo to radimo.” „Htio sam reći, nakon ovoga. Idemo večeras van. Moramo ti naći neku curu da prekinemo tu sušu”, kaže Corbin.

~ 99 ~

Knjigoteka

Weekly&Anna Ja skoro ispljunem svoje piće, ali nasreću, uspijem obuzdati smijeh. Miles primjećuje moju reakciju i gurne mi ispod stola gležanj svojim stopalom. On ostavlja svoje stopalo tik do mojega. „Ne brinite za mene”, kaže Miles. „Uostalom, kapetanu treba malo zasluženog odmora.” Sva slova na jelovniku postanu mutna jer ih moj mozak zamjenjuje riječima poput prekinuti i suša i odmor. Ian gleda Corbina i kima. „Ja ću ići. Pustimo kapetana neka ode doma i prespava učinke svoje kole.” Miles me fiksira pogledom i lagano se premješta u sjedištu tako da nam se koljena dodiruju. Ovija stopalo oko stražnje strane mog gležnja. „Spavanje zapravo zvuči sjajno”, kaže. Sada se usredotočio na jelovnik pred njim. „Idemo požuriti s narudžbom da mogu ići doma spavati. Imam dojam da nisam spavao više od devet dana, a samo o tome razmišljam.” Obrazi mi gore, zajedrio s još nekoliko područja moga tijela. „Zapravo, tako mi se spava da bih najradije zaspao ovog časa”, kaže Miles. Oči mu se podižu prema mojima. „Baš tu za ovim stolom.” Sada temperatura u ostatku moga tijela odgovara vrućini mojih obraza. „Bože, kako si dosadan”, kaže Corbin, smijući se. „Trebali smo umjesto tebe povesti Dillona.” „Ne, nismo trebali”, kaže istog časa Ian, teatralno zakolutavši očima. „U čemu je stvar s tim Dillonom?” pitam. „Zašto ga svi tako mrzite?” Corbin sliježe ramenima. „Nije da ga mrzimo. Samo ga ne možemo podnijeti, a to smo shvatili tek kad smo ga već pozvali na svoje večeri kad gledamo utakmice. On je kreten.” Corbin me pogleda onim svojim pogledom koji predobro poznajem. „I ne želim da nikad ostaneš nasamo s njim. To što je oženjen ne sprječava ga da bude šupak.” I evo te posesivne bratske ljubavi koja mi je nedostajala sve ove godine. „Opasan je?” „Nije”, kaže Corbin. „Ja samo znam kako se on ponaša prema braku i ne želim da se petljaš u to. Ali ja sam mu već jasno rekao da tebe ne smije ni pipnuti.” Smijem se na njegovo apsurdno ponašanje. „Corbine, ja imam dvadeset tri godine. Sad se možeš prestati ponašati kao tata.” On se smrkne i na sekundu čak počne nalikovati na našeg tatu. „Ne dolazi u obzir”, zareži Corbin. „Ti si moja mala sestra. Ja znam što je dobro za tebe, a Dillon ni približno ne odgovara mojim standardima.” On se nije ni najmanje promijenio. Koliko god to bilo naporno u srednjoj školi, a nekako još uvijek jest, drago mi je da želi najbolje za mene. Samo se bojim da njegova verzija onoga što je najbolje za mene ne postoji. „Corbine, nijedan frajer se neće ni približiti standardima koje si postavio.”

~ 100 ~

Knjigoteka

Weekly&Anna On kima poput nekog pravednika. „Baš tako.” Ako je upozorio Dillona da me se kloni, pitam se je li upozorio i Milesa i Iana. Doduše, on je mislio da je Miles gej, pa vjerojatno tu nije vidio nikakvu opasnost. Pitam se bi li Miles odgovarao Corbinovim standardima. Moje oči sada toliko silno žele gledati Milesa, ali bojim se da bih bila previše prozirna. Umjesto toga, natjeram se na smiješak i odmahnem glavom. „Zašto se ja nisam rodila prva?” „Ne bi bilo nikakve razlike”, odgovara Corbin. *

*

*

Ian se nasmiješi konobarici i mahne joj da donese račun. „Večeras ja častim.” Stavlja na stol dovoljno gotovine da pokrije i račun i napojnicu i mi svi ustajemo i protežemo se. „Tko ide kamo?” upita Miles. „Noćni klub”, odgovara istog časa Corbin, ispalivši to takvom brzinom kao da se boji da će mu netko popuniti mjesto. „Ja sam upravo završila dvanaestosatnu smjenu”, kažem. „Mrtva sam umorna.” „Smijem li s tobom do stana?” pita me Miles kad svi četvero izađemo van. „Meni se noćas ne ide nikamo. Samo želim spavati.’’ Sviđa mi se kako nije zamaskirao naglasak na riječi spavati pred Corbinom. Sviđa mi se kako se želi pobrinuti da shvatim kako on nema nikakvu namjeru uistinu spavati. „Može, auto mi je parkiran pred bolnicom”, kažem, pokazujući otprilike u tom smjeru. „Onda dobro”, kaže Corbin, pljesnuvši rukama. „Vi dosadnjakovići idite spavati, Ian i ja idemo van.” Corbin se okreće i on i Ian ne gube vrijeme uputiti se u drugom smjeru. Corbin se okreće i hoda natraške ukorak s Ianom. „Popit ćemo jednu u tvoju čast, El Capitán!” Miles i ja stojimo na mjestu, okupani svijetlom koja sipi iz ulične svjetiljke i gledamo ih kako odlaze. Ja gledam dolje na pločnik pod nama i pomaknem jednu cipelu do ruba kruga svjetlosti promatrajući kako nestaje u mraku. Gledam gore u svjetiljku, pitajući se zašto nas obasjava jačinom reflektora. „Imam osjećaj kao da smo na pozornici”, kažem, ne skidajući pogled sa svjetla. On zabaci glavu i pridruži mi se u inspekciji čudnog svjetla. „Engleski pacijent”, kaže. Gledam ga upitno. Pokazuje na svjetiljku iznad naših glava. „Da smo na pozornici, vjerojatno bi to bila izvedba Engleskog pacijenta” Pokaže rukama na nas. „Već smo odjeveni za uloge. Medicinska sestra i pilot.”

~ 101 ~

Knjigoteka

Weekly&Anna Razmišljam o tome što je rekao, vjerojatno malo previše. Znam da kaže da je on pilot, ali da je ovo stvarno izvedba Engleskog pacijenta, mislim da bi on prije bio onaj vojnik nego pilot. Vojnik je lik koji je u seksualnoj vezi s medicinskom sestrom, a ne pilot. Ali pilot jest onaj s tajanstvenom prošlošću. „Taj film je razlog zašto sam postala medicinska sestra” kažem, gledajući ga ravno u lice. On vraća ruke u džepove, skrećući pogled sa svjetla iznad naših glava na mene. „Stvarno?” Ne mogu si pomoći da se ne nasmijem. „Ne” Miles se smiješi.

Ovo je gotovo rima. Oboje se okrećemo u isto vrijeme i krećemo prema bolnici. Zateknem se kako pjevušim dijelove našeg razgovora da bih u svojoj glavi proizvela stvarno lošu pjesmicu.

Miles se ne smiješi zbog neke druge žene Miles se smiješi Samo zbog mene. „Zašto se smješkaš?” pita me.

Zato što upravo o tebi recitiram sramotnu pjesmicu koja je na razini trećeg razreda osnovne. Stisnem usne, tjerajući smiješak s lica. Kad znam da je nestao zauvijek, odgovorim mu. „Samo razmišljam o tome koliko sam umorna. Baš se večeras radujem jednom dobrom”, pogledam ga u oči, „snu” Sad se on smješka. „Znam točno kako ti je. Mislim da nikad u životu nisam bio ovako pospan. Mogao bih čak zaspati čim uđemo u tvoj auto.”

To bi bilo lijepo. Smiješim se, ali odustajem od metaforičnog razgovora. Dan je bio naporan i uistinu sam jako umorna. Hodamo u tišini i ne mogu ne primijetiti kako su mu ruke čvrsto ugurane u džepove jakne, kao da se štiti od mene. Ili možda štiti mene od svojih ruku. Nalazimo se tek ulicu dalje od parkirališta kad njegovi koraci uspore, a zatim sasvim stanu. Normalno, ja stanem i okrenem se da vidim što mu je privuklo pozornost. On gleda u nebo, a moje oči se fokusiraju na ožiljak koji mu se pruža duž čeljusti. Želim ga pitati o tom ožiljku. Želim ga pitati o svemu. Želim ga pitati milijun pitanja, počevši s onim kad mu je rođendan, a zatim kakav je bio njegov prvi poljubac. Nakon toga želim ga pitati o njegovim roditeljima i njegovom cijelom djetinjstvu i njegovoj prvoj ljubavi.

~ 102 ~

Knjigoteka

Weekly&Anna Želim ga pitati za Rachel. Želim znati što se dogodilo s njima i zašto je to što se dogodilo uzrokovalo da on više od šest godina odluči izbjegavati svaki oblik intimnosti. No najviše od svega želim znati što je to u meni zbog čega je to konačno prekinuo. „Miles”, kažem, a svako od tih pitanja želi iskočiti s vrška moga jezika. „Osjetio sam kapljicu kiše.” Prije nego ta rečenica izađe iz njegovih usta, i ja osjetim jednu. Sada oboje gledamo u nebo, a ja progutam sva pitanja zajedno s knedlom u grlu. Kapljice počnu padati brže, ali mi ostanemo stajati ondje s licima podignutim prema nebu. Sporadične kapljice pretvore se u kišicu, a zatim u pravu kišu, no nijedno od nas se ne miče. Nijedno od nas ne trči žustro prema autu. Kiša klizi niz moju kožu, niz vrat, u kosu, natapa mi košulju. Lice mi je još podignuto prema nebu, ali moje su oči sada zatvorene. Ništa na svijetu ne može se mjeriti s osjećajem i mirisom nove kiše. Čim mi ta misao padne na pamet, topli dlanovi spuste mi se na obraze i kliznu do potiljka, kradući snagu s mojih koljena i zrak iz mojih pluća. Njegova visina me sada zaklanja od kiše, ali ja i dalje žmirim, glave zabačene prema nebu. Njegove se usne nježno spuste na moje, i ja se zateknem kako uspoređujem osjećaj i miris nove kiše s njegovim poljupcem. Njegov je poljubac mnogo, mnogo bolji. Usne su mu mokre od kiše i malo su hladne, ali tu hladnoću poništava vruće milovanje njegova jezika po mome. Zbog kiše koja pada, tame koja nas okružuje i ovakvih njegovih poljubaca, osjećam se kao da smo uistinu na pozornici i naša je priča upravo dosegla vrhunac. Osjećam se kao da se moje srce i moj želudac i moja duša grčevito bore da izađu iz mene i uđu u njega. Da se svih mojih dvadeset tri godine život mogu nacrtati na grafikonu, ovo bi bio vrhunac krivulje. Trebala bih biti malo tužna i razočarana zbog tog saznanja. Imala sam dosad nekoliko ozbiljnih veza, ali ne sjećam se da sam samo jedan poljubac tih frajera osjećala ovako snažno. Činjenica da ja uopće nisam u vezi s Milesom, a on tako djeluje na mene, trebalo bi mi nešto govoriti, ali ja sam se toliko udubila u njegova usta da sada ne mogu razmotriti tu misao. Kiša se pretvorila u pljusak, no čini se da nijedno od nas to ne dira. Ruka mu se spušta na donji dio mojih leđa, a ja grčevito grabim njegovu košulju i privlačim ga bliže k sebi. Njegova usta pristaju uz moja kao da smo dva komada iste slagalice. Jedino što bi me sada moglo odvojiti od njega bilo bi udar groma. Ili činjenica da tako jako pada kiša da ne mogu disati. Odjeća se zalijepila za mjesta na mome tijelu za koja nisam ni znala da se može zalijepiti. Kosa mi je tako natopljena da više ne može upiti ni kapi. Odgurnem se od njega da oslobodim usta, a zatim zarijem glavu pod njegovu bradu i spustim pogled kako bih mogla udahnuti bez opasnosti od utapljanja. On me obgrli oko

~ 103 ~

Knjigoteka

Weekly&Anna ramena i gurka me prema parkiralištu, podižući svoju jaknu iznad moje glave. Ubrza korak, a ja ga pratim u stopu dok oboje ne potrčimo. Konačno stižemo do mog auta, a on prilazi sa mnom vozačevim vratima, još uvijek me štiteći od kiše. Kad uđem u auto, on otrči na suvozačku stranu. Kad su oba vrata zatvorena, tišina u autu pojačava zvuk našeg teškog disanja. Podižem ruku iza glave i skupim kosu, a zatim iz nje iscijedim višak vode. Ona teče niz moj vrat, niz moja leđa i moje sjedište. Ovo je prvi put da mi je drago što imam kožna sjedala u Kaliforniji. Spuštam glavu i duboko uzdahnem, a zatim ga krišom pogledam. „Mislim da nikad u životu nisam bila ovako mokra.” Gledam kako se cerek polako širi njegovim licem. Kad je čuo što sam rekla, misli su mu očito skrenule u prljavu sferu. „Pervertit”, zaigrano šapnem. On podigne obrve i namršti se. „Ti si prva počela.” Pruža ruku preko sjedišta i ovija prste oko moga struka, vukući me k sebi. „Dođi ovamo.” Brzo provjerim našu okolicu, ali kiša tako lije da ne mogu vidjeti ništa vani. Što znači da nitko ne može vidjeti ništa unutra. Smjestim se na njemu i zajašem mu krilo dok on odgura sjedište najdalje što se može. No ne ljubi me. Ruke mu klize niz moje ruke i zastanu na mojim bokovima. „Nikad se nisam ševio u autu”, kaže s tračkom nade u svome priznanju. „A ja se nikad nisam ševila s kapetanom”, kažem. On klizne rukama pod gornji rub moje uniforme, spuštajući se prema trbuhu dok ne naide na grudnjak. Ta se nasmiješim. „I nikad se nisam ševila u uniformi.” Ruke mu se spuste na moja leđa i on ih ugura ispod pojasa mojih hlača. Povlači moje bokove prema sebi i istovremeno se jedva primjetno pridiže, uzrokujući stezanje moga stiska oko njegovih ramena i glasan uzdah koji mi pobjegne s usana. Njegova se usta premjeste na moje uho dok njegove ruke rekreiraju senzualni ritam između nas vukući opet moje bokove prema sebi. „Koliko god seksi izgledala u toj uniformi, ja bih se radije ševio s tobom bez ikakve odjeće.” Sram me je kako me samo njegove riječi mogu natjerati na stenjanje. Također me sram kako me brzo njegov glas može razoružati, do te mjere da vjerojatno više od njega poželim da na meni nema odjeće. „Molim te, reci mi da si došao spreman” kažem, glasom već otežalim od žudnje. On odmahuje glavom. „Samo zato što sam znao da ću te vidjeti večeras, ne znači da sam došao s očekivanjima.” Mene istog časa preplavi razočaranje. On se podiže sa sjedišta i klizne rukom u stražnji džep hlača. „No došao sam s vraški puno nade.” Naceri se i izvlači iz novčanika te oboje odmah krenemo u akciju. Ruke mi se spoje s gumbom njegovih traperica brže nego nam se spoje usta. On klizne rukom niz moja leđa i počne otkopčavati grudnjak, ali ja odmahnem glavom.

~ 104 ~

Knjigoteka

Weekly&Anna „Ostavi to samo”, kažem bez daha. Što manje odjeće skinemo, brže ćemo se moći odjenuti ako nas uhvate. On ga nastavlja otkopčavati unatoč mome protivljenju. „Ne želim biti u tebi ako te ne mogu osjetiti na sebi.”

Isuse. No, dobro. Kad otkopča grudnjak, skida mi košulju preko glave, a prsti mu kliznu iznad naramenica grudnjaka. Spušta ih niz moje ruke dok grudnjak ne sklizne. Baca ga na stražnje sjedište, a zatim skida svoju košulju preko glave. Kad se njegova košulja pridruži mojem grudnjaku na stražnjem sjedištu, ovija ruke oko mene i povlači me k sebi da nam se susretnu gola prsa. Oboje istog časa oštro udahnemo. Toplina njegova tijela stvara takav osjećaj da se ne želim odvojiti od njega. Počinje me ljubiti niz vrat, dok mu dah u isprekidanim valovima miluje moju kožu. „Nemaš pojma što mi radiš”, šapće u moj vrat. Nasmiješim se, zato što sam ja upravo pomislila to isto. „O, mislim da imam pojma”, odgovaram. Njegov je lijevi dlan na jednoj mojoj dojki, a on stenje kad desnom rukom zaroni u moje gaćice. „Dolje”, kaže jednostavno, vukući za elastični gornji rub gaćica. Ne mora dva put pitati. Ja se povlačim na svoje prazno sjedište i počnem skidati ostatak odjeće i gledam ga kako otkopčava traperice. Oči su mu posvuda po meni dok trga omot kondoma zubima. Kad jedni komad odjeće koji nas dijeli ostanu njegove traperice, privijeni se uz njega. Smiješno me stid što sam u svom autu na parkiralištu svog radnog mjesta i potpuno sam gola. Nikad u životu nisam učinila ništa slično ovome. Nikad dosad zapravo nisam ni željela učiniti ništa slično ovome. Uživam u tome kako smo u ovom trenutku očajnički željni jedno drugog, ali također znam da nikad ni s kim nisam osjetila ovakvu vrstu kemije. Stavljam ruke na njegova ramena i spremam ga se zajahati dok on navlači kondom. „Budi tiho”, zadirkuje me. „Bilo bi mi strašno da zbog mene dobiješ otkaz.” Pogledam kroz prozor i još se ne vidi van. „Prejako pada da bi nas netko čuo”, kažem. „Uostalom, ti si zadnji put bio glasniji.” On se na to nasmije i odmah me počne opet ljubiti. Ruke mu grabe moje bokove i privlači me na sebe, pripremajući se za mene. Ovaj bi me položaj obično natjerao na stenjanje, ali sad kad je on spomenuo kako sam glasna, tvrdoglavo to odbijem. „Nema šanse da sam ja bio glasniji”, kaže dok mu usne još dodiruju moje. „Ako baš hoćeš, bili smo izjednačeni.” Odmahujem glavom. „Ja ne vjerujem u izjednačeni rezultat. To je izgovor za one koji se previše boje da bi mogli izgubiti.”

~ 105 ~

Knjigoteka

Weekly&Anna Ruke mu uhvate moje bokove i on se smjesti o mene na takav način da bih ga mogla primiti u sebe čim odlučim pustiti da se to dogodi. Međutim, odbijam se spustiti na njega samo zato što volim napeta natjecanja, a osjećam da je jedno takvo upravo počelo. On podiže svoje bokove, očito spreman da ovo među nama počne. Noge mi se napnu i ja se odmaknem točno koliko treba. On se smije na moj otpor. „Što je sad, Tate? Uplašila si se? Bojiš se da ćemo, kad budem u tebi, oboje vidjeti tko je od nas ovdje glasniji?” Oči mu izazivački sjaje. Ja ne dajem riječima pristanak na njegov izazov koji će odlučiti tko može biti tiši. Umjesto toga, pogledam ga u oči dok se polako spuštam na njega. Oboje zastenjemo istovremeno, ali to je jedini zvuk koji ispustimo. Čim je cijelom dužinom u meni, ruke mu obuhvate moja leđa i povlači me k sebi. Jedini zvukovi koje ispuštamo su teški uzdasi i još teže stenjanje. Kiša koja udara po prozorima i krovu pojačava tišinu koja vlada u autu. Snaga koja treba da se suzdržimo udružila se sa žudnjom da se očajnički držimo jedno za drugo. Ruke su mu oko moga struka, drže me tako čvrsto da mi se teško pomicati. Moje ruke su ovijene oko njegova vrata, a oči su mi zatvorene. Jedva se krećemo, jer jedno drugo tako čvrsto držimo, ali meni se to sviđa. Sviđa mi sa kako naš ritam ostaje polagan i ravnomjeran dok se oboje koncentriramo kako nastaviti potiskivati uzdahe koji su nam zapeli u grlu. Nekoliko minuta nastavljamo na isti način, krećući se jedva dovoljno, ali istovremeno ni približno dovoljno. Mislim da se oboje bojimo učiniti neki nagli pokret jer bi žestina tog pokreta dovela do toga da jedno od nas izgubi. Jedna mu ruka klizne na donji dio mojih leđa, a druga na moj potiljak. Grabi šaku moje kose i nježno je povlači dok moj vrat nije izložen njegovim ustima. Trznem se kad mu usne dodirnu moj vrat, zato što je ostati tiho mnogo teže nego što sam zamišljala. Pogotovo zato što je njegov položaj povoljniji. Ruke su mu slobodne i mogu rovariti gdje god žele, a to je upravo ono što on sada radi. Rovari, miluje, spušta se niz trbuh kako bi mogao dodirnuti ono mjesto zbog kojeg će me možda natjerati da se odreknem pobjede. Imam dojam da on sada na neki način vara. Čim mu prsti nadu točno onu točku koja bi me u normalnim okolnostima prisilila da vrisnem njegovo ime, ja se čvršće uhvatim za njegova ramena i premjestim koljena tako da imam više kontrole nad svojim pokretima. Želim ga mučiti isto tako kao što on mene upravo muči. Čim sam se premjestila i uspjela se još dublje spustiti na njega, spori i ujednačeni ritam nestaje. Njegova usta susretnu moja u mahnitom poljupcu - onome u kojem ima više žudnje i više sile od bilo kojeg našeg dosadašnjeg poljupca. Čini se kao da pokušavamo poljupcima otjerati našu prirodnu žudnju da verbaliziramo koliko nam je ovo dobro.

~ 106 ~

Knjigoteka

Weekly&Anna Odjednom me preplavi osjećaj koji se u valovima proširi cijelim mojim tijelom i moram se podići s njega i ukipiti se, inače ću izgubiti. Unatoč mojoj želji da usporim, on radi upravo suprotno i svojom rukom pojačava pritisak. Gurnem glavu u njegov vrat i nježno ga ugrizem za rame kako bih se suzdržala da ne zastenjem njegovo ime. Čim moji zubi dodirnu njegovu kožu, čujem kako je prestao disati i osjetim kako su mu se noge ukrutile. Skoro je izgubio.

Skoro. Ako se pomakne u meni samo još centimetar dok me ovako dodiruje, on će pobijediti. Ne želim da on pobijedi. No opet, nekako ipak želim da on pobijedi i mislim da on želi pobijediti s obzirom na način na koji diše u moj vrat i nježno me spušta na sebe.

Miles, Miles, Miles. Naslućuje da ovo neće neriješeno završiti pa dodaje pritisak svojim prstima dok mu istovremeno jezik susreće moje uho. Izgubit ću. Samo što nisam. Joj, za ime svijeta. On podiže bokove i privuče me k sebi, izmamivši nesvjesno „Miles!” iz mojih usta, zajedno sa stenjanjem i dahtanjem. Podižem se s njega, ali čim je shvatio da je upravo pobijedio, teško uzdiše i povlači me još silovitije na sebe. „Konačno”, kaže bez daha u moj vrat. „Mislio sam da neću izdržati još ni sekunde.” Sad kad je natjecanje završilo, oboje se potpuno prepustimo dok ne postanemo tako glasni da se moramo ponovno ljubiti da prigušimo svoje zvukove. Tijela nam se kreću sinkronizirano, ubrzavaju, udaraju jače jedno u drugo. Nastavljamo mahnitim ritmom još nekoliko minuta, pojačavajući žestinu dok ne pomislim da ne mogu više podnijeti ni sekunde njega. „Tate”, kaže mi u usta, usporavajući ritam mojih bokova svojim rukama. „Želim da svršimo zajedno.” O, sveti Bože. Ako želi da izdržim još malo, ne smije govoriti takve stvari. Ja kimnem, nesposobna smisleno odgovoriti. „Jesi li blizu?” pita me. Ja opet kimnem i silno se trudim nešto reći, ali iz usta mi izađe samo stenjanje. „To znači da jesi?” Njegove usne prestanu ljubiti moje i on je sada usredotočen na moj odgovor. Stavljam mu ruke na potiljak i prislanjam obraz o njegov. „Da”, nekako uspijem izustiti. „Da, Miles. Da.” Osjećam kako postajem napeta u istom trenutku kad on usiše oštar dah. Mislila sam da smo se prije držali čvrsto, ali to se ne može usporediti s ovim trenutkom. Čini se da su nam se sva čula čarobno spojila u jedno i da osjećamo baš iste osjećaje, proizvodimo baš iste zvukove, doživljavamo baš istu žestinu i dijelimo baš istu reakciju.

~ 107 ~

Knjigoteka

Weekly&Anna Ritam nam se postupno počne usporavati, zajedno s drhtajem naših tijela. Čvrst stisak postaje labaviji. On zariva lice u moju kosu i duboko diše. „Gubitnice”, šapće mi. Ja se smijem i pomaknem se da ga zaigrano ugrizem za vrat. „Ti si varao”, kažem. „Uveo si zabranjeno pojačanje kad si počeo rabiti ruke.” On se smije i odmahuje glavom. „Ruke su fer igra. Ali ako misliš da sam varao, možda bih ti trebao dati priliku za revanš.” Pogledam ga ispod oka. „Najbolja dva od tri?” On me podiže za struk i počne me gurati prema suvozačkim vratima dok se s mukom pokušava uvući u mjesto za volanom. Dodaje mi moju odjeću, navlači košulju preko glave i zakapča si traperice. Kad se sredio, ja se namještam na suvozačkom sjedištu i završavam s odijevanjem dok on pali auto. Ubacuje u rikverc i krene unatrag. „Veži se”, kaže i namigne mi. *

*

*

Nismo stigli ni izaći iz dizala, a kamoli stići do njegova kreveta. Skoro me poševio nasred predvorja. Žalosno je što ja ne bih imala ništa protiv. Opet je pobijedio. Počinjem shvaćati da natjecanje u tome tko može ostati najtiši nije baš dobra zamisao kad je moj protivnik prirodno najtiša osoba koju sam upoznala u životu. Ali dobit ću ga u trećoj rundi. Samo ne večeras, jer Corbin će se vjerojatno vrlo brzo vratiti doma. Miles zuri u mene. Leži na trbuhu s rukama prekriženim na jastuku, glave položene na njih. Ja se odijevam, zato što želim stići u stan prije Corbina tako da ne moram lagati gdje sam bila. Miles me pogledom prali po sobi dok se odijevam. „Mislim da ti je grudnjak još u hodniku” kaže sa smijehom. „Možda bi ga trebala pokupit prije nego ga Corbin pronađe.” Naberem nos na tu zamisao. „Dobra ideja”, kažem. Kleknem na krevet i poljubim ga u obraz, ali on ovije ruku oko mog struka i povuče me naprijed dok se okreće na leđa. Ljubi me još bolje nego što sam ja njega upravo poljubila. „Mogu li te nešto pitati?” On kima, ali nevoljko. Nervozan je zbog mog pitanja. „Zašto me nikad ne gledaš u oči dok vodimo ljubav?” Moje ga pitanje uznemiri. Gleda me šutke nekoliko trenutaka dok se ja ne odmaknem još malo dalje i sjednem kraj njega na krevet, čekajući odgovor. On se pridiže i naslanja se na okvir kreveta, zureći u svoje ruke. „Ljudi su ranjivi tijekom seksa”, kaže, sliježući ramenima. „Lako je zamijeniti

~ 108 ~

Knjigoteka

Weekly&Anna osjećaje i emocije za nešto što one nisu, posebno kad nekog gledaš u oči.” On podiže pogled prema meni. „Smeta ti to?” Ja odmahujem niječno glavom, ali srce mi vrišti Da! „Naviknut ću se, valjda. Samo sam bila znatiželjna.” Volim biti s njim, ali mrzim samu sebe sve više i više sa svakom novom laži koja mi prijeđe preko usana. On se smiješi i povlači me natrag na svoja usta, ljubeći me ovoga puta s više konačnosti. „Laku noć, Tate.” Odmičem se i izlazim iz njegove sobe, osjećajući cijelo vrijeme njegov pogled na sebi. Čudno je kako me odbija pogledati u oči tijekom seksa, a ipak, ostalo se vrijeme čini da ne može skinuti pogled s mene. Meni se još ne vraća u stan pa nakon što pokupim svoj grudnjak, uputim se prema dizalima i spustim se dolje u predvorje da vidim je li Cap još uvijek ovdje. Jedva sam mu imala priliku mahnuti ranije prije nego me Miles gurnuo u dizalo i obljubio me. I doista, Cap još uvijek sjedi na svom stolcu, unatoč činjenici da je prošlo deset sati navečer. „Zar vi nikad ne spavate?” pitam ga dok sjedam na stolac kraj njega. „Ljudi su mnogo zanimljiviji noću”, kaže. „A volim ujutro dugo spavati. Izbjegnem sve te budale koje ujutro previše žure.” Uzdahnem glasnije nego sam željela kad naslonim glavu na naslon stolca. Cap to primijeti pa se okrene i pogleda me. „O, ne”, kaže. „Problemi s dečkom? Prije nekoliko sati je izgledalo da se sasvim dobro slažete. Možda sam čak i vidio nagovještaj smiješka na njegovom licu kad je ušao u zgradu s tobom.” „Sve je u redu”, kažem. Zastanem na nekoliko sekundi da priberem misli. „Cap, jeste li vi ikad bili zaljubljeni?” Polagani se smiješak raširi njegovim licem. „O, da”, kaže. „Zvala se Wanda.” „Koliko ste dugo bili u braku?” On me gleda i podigne jednu obrvu. „Nikad se nisam oženio”, kaže. „No mislim da je Wandin brak trajao oko četrdeset godina prije nego je preminula.” Ja nagnem glavu, pokušavajući shvatiti što on to govori. „Ne možete mi samo to reći.” On se uspravi u stolcu, a smiješak mu je još na licu. „Živjela je u jednoj od zgrada koje sam održavao. Bila je udata za nekog gada koji je bio doma samo dva tjedna u mjesecu. Zaljubio sam se u nju kad sam imao tridesetak godina. Ona je bila u srednjim dvadesetima. Ljudi se tada jednostavno nisu rastajali kad bi se vjenčali. Pogotovo žene poput uje koje su dolazile iz obitelji poput njezine. I tako sam proveo sljedećih dvadeset pet godina voleći je silno koliko sam moga dva tjedna svakog mjeseca.”

~ 109 ~

Knjigoteka

Weekly&Anna Zurim u njega, ne znajući kako odgovoriti na to. Ovo nije tipična ljubavna priča koju ljudi obično pričaju. Nisam sigurna ni da bi se zapravo mogla smatrati ljubavnom pričom. „Znam što sad misliš”, kaže on. „Zvuči depresivno. Više kao tragedija.” Ja kimam, potvrđujući njegovu pretpostavku. „Tate, ljubav nije uvijek slatka. Nekad provedeš čitav život nadajući se da će se jednom nešto promijeniti. Popraviti. A onda, ni ne snađeš se, i opet si na početku, a negdje si putem izgubio svoje srce.” Prestanem ga gledati i usmjerim pogled naprijed. Ne želim da on vidi kako se mrštim, a čini se da ne mogu maknuti zabrinut izraz s lica. Je li to ono što radim? Čekam da se situacija s Milesom promijeni? Da postane bolja? Predugo razmišljam o njegovim riječima. Toliko dugo, zapravo, da čujem hrkanje. Pogledam Capa i vidim kako mu se brada spustila na prsa. Usta su mu širom otvorena, i on čvrsto spava.

~ 110 ~

Knjigoteka

Weekly&Anna

osamnaesto poglavlje MILES Šest godina prije Masiram joj leđa da je ohrabrim. „Još dvije minute” kažem joj. Ona kima, ali i dalje drži lice zagnjureno u dlanove. Ona ne želi gledati. Ja joj ne kažem da zapravo ne trebaju dvije minute. Ne kažem joj da je rezultat već ovdje, jasan kao dan. Ne kažem još Rachel da je trudna, zato što su joj ostale još dvije minute nade. Nastavljam joj masirati leđa. Kad tajmer otkuca, ona se ne pomakne. Ne okreće se da pogleda rezultat. Ja spuštam glavu prema njezinoj dok mi usta nisu blizu njezina uha. „Rachel, tako mi je žao”, šapćem. „Tako mi je silno žao.” Ona brizne u plač. Moje srce se slama od tog zvuka. Ja sam za ovo kriv. Sve sam ja kriv. Sad mogu samo razmišljati o tome kako da smislim nešto da ispravim situaciju. Okrećem je prema sebi i ovijem ruke oko nje. „Reći ću im da ti nije dobro i da ne možeš danas u školu. Želim da ostaneš ovdje dok se ne vratim.” Ona ni ne kimne. I dalje plače pa je podignem i odnesem u krevet. Vraćam se u kupaonicu i zamotam test, a zatim ga sakrijem daleko ispod lavaboa. Žurim u svoju sobu presvući se. Odlazim. Nema me većinu dana. Ispravljam situaciju. Kad konačno parkiram auto pred našim ulazom, još imam skoro sat vremena prije nego se otac i Lisa trebaju vratiti doma. Grabim sve s prednjeg sjedišta i trčim u kuću provjeriti kako je Rachel. Jutros sam u žurbi zaboravio ponijeti mobitel, pa nisam uopće mogao provjeriti kako je ona, a lagao bih kad bih rekao da me to nije ubijalo. Ulazim unutra. Prilazim njezinim vratima. Pokušavam ući, ali zaključano je. Kucam. „Rachel?”

~ 111 ~

Knjigoteka

Weekly&Anna Čujem neki pokret. Nešto se razbija o vrata i ja odskočim. Kad shvatim što se dogodilo, ponovno priđem vratima i počnem udarati po njima. „Rachel!” vičem, mahnit, „Otvori vrata!” Čujem kako plače. „Odlazi!” Ustuknem dva koraka, a zatim se bacim natrag i udarim ramenom vrata koliko jako mogu. Vrata se širom otvore i ja uletim unutra. Rachel je sklupčana uz uzglavlje kreveta, plače u svoje ruke. Prilazim joj. Ona me odgurne. Ja se vraćam natrag k njoj. Ona me pljusne, a zatim siđe s kreveta. Ustane, gura me dlanovima o moja prsa. „Mrzim te!” vrišti kroz suze. Ja ju hvatam za ruke i pokušavam je smiriti. To je još više razljuti. „Samo odlazi!” viče. „Ako ne želiš imati sa mnom posla, samo odlazi!” Njezine me riječi preneraze. „Rachel, prestani!” preklinjem je. „Ja sam tu. Nikamo ne idem.” Suze joj sada još jače teku. Vrišti na mene. Kaže da sam je ostavio. Da sam je jutros stavio u krevet i ostavio je, jer ne mogu to podnijeti. Da sam se razočarao u nju.

Ja te volim, Rachel. Volim te više nego sebe. „Bejbi, ne”, kažem joj, vukući je prema sebi. „Nisam te ostavio. Rekao sam ti da ću se vratiti.” Grozno mi je što ona ne shvaća zašto sam toga dana otišao. Grozno mi je što joj nisam objasnio. Pratim ju do kreveta i smještam je uz uzglavlje. „Rachel”, kažem, dodirnuvši joj obraz mokar od suza, „ti me nisi razočarala. Ni najmanje. Ja sam razočaran sobom. I zato želim učiniti sve što je moguće da to nekako sredim za tebe. Za nas. To sam radio danas. Pokušavao pronaći način da to popravim za nas.” sve.

Ustajem i uzimam mape, a zatim ih prostirem na krevet. Pokazujem joj

Pokazujem joj brošure za obiteljski smještaj koji sam pokupio na kampusu. Pokazujem joj obrasce koje moramo ispuniti za besplatni vrtić na kampusu. Pokazujem joj brošure o financijskoj pomoći i večernjim i online predavanjima i popis studentskih savjetnika i kako ću ja to sve uskladiti sa svojim rasporedom u pilotskoj školi. Sve mogućnosti prostrte su pred njom i ja želim da ona vidi da iako to nismo željeli, iako nismo to planirali... mi to možemo. „Rachel, znam da će biti puno teže s bebom. Ja to znam. Ali nije nemoguće.” Ona zuri dolje u sve što sam joj izložio. Gledam je šutke dok joj se ramena počnu tresti i dok rukom prekriva usta. Susretne moj pogled dok joj se krupne suze razlijevaju iz očiju. Puže naprijed i baca mi se oko vrata. Kaže mi da me voli.

Ti me tako silno voliš, Rachel.

~ 112 ~

Knjigoteka

Weekly&Anna Ljubi me bez prestanka. „Miles, sve smo sredili”, šapće mi na uho. Ja kimam i grlim je. „Sve smo sredili, Rachel.”

~ 113 ~

Knjigoteka

Weekly&Anna

devetnaesto poglavlje TATE Četvrtak je. Večer za gledanje utakmica. Inače šizim na spomen njihove utakmice četvrtkom. No večeras je to glazba za moje uši jer znam da će Miles biti doma. Nemam pojma što očekivati od njega ili ovog našeg aranžmana. Nismo razgovarali ni slali si poruke pet dana otkako je otišao. Znam da bez obzira na to koliko razmišljam o njemu, ne bih to trebala raditi. Za nešto što bi trebalo biti neformalno, meni je to sve samo ne neformalno. Što se mene tiče, to je krajnje angažirano. Čak žestoko. On je zapravo sve o čemu razmišljam od one noći na kiši i uistinu je jadno da kad posežem za kvakom da uđem u svoj stan, moje glupe ruke drhte znajući da bi on mogao biti ondje. Otvaram vrata stana i prvo ugledam Corbina. On kima, ali ne kaže mi ni bok. Ian mi maše s kauča na kojem sjedi, a zatim odmah skreće pogled na televizor. Dillonove oči lutaju uz i niz moje tijelo, a ja se silno suzdržavam da ne zakolutam očima. Miles ne radi ništa, jer Milesa ovdje nema. Moje cijelo tijelo uzdiše od razočaranja. Spuštam torbicu na praznu fotelju u dnevnoj sobi i govorim sebi da je dobro da njega nema jer ionako imam puno previše zadaće. „Imaš pizze u hladnjaku” kaže Corbin. „Lijepo.” Ulazim u kuhinju i otvaram ormarić da uzmem tanjur. Čujem korake kako mi se približavaju i srce mi se malo ubrza. Ruka me dotiče po donjem dijelu leđa i ja se istog časa nasmiješim i okrenem se prema Milesu. Samo to nije Miles. To je Dillon. „Hej, Tate”, kaže i zaobilazi me da bi došao do ormarića. Ruka koja mi je isprva dodirnula donji dio leđa još je na meni, ali sada kad sam se okrenula prema njemu, skliznula je na moj struk. Gleda me u oči dok poseže drugom rukom preko mene i otvara gornji ormarić. „Samo mi treba čaša za pivo”, kaže, opravdavajući se zašto se nalazi baš ovdje. Dodiruje me. Lice mu je tek centimetar od moga lica. Grozim se što je vidio kako se smiješim kad sam se okrenula. Upravo sam mu poslala pogrešan signal.

~ 114 ~

Knjigoteka

Weekly&Anna „Čuj, u mojem džepu je nećeš naći”, kažem, odgurnuvši njegovu ruku sa sebe. Skrećem pogled s Dillona točno u trenutku kad Miles ulazi u kuhinju. Očima pali rupe na dijelu moga tijela koje je Dillon upravo dirao. Miles je vidio Dillonovu ruku na meni. Miles gleda Dillona kao da je upravo nekoga ubio. „Otkad ti to piješ pivo iz čaše?” kaže Miles. Dillon se okreće i pogleda Milesa, a zatim pogleda mene i nasmiješi se vrlo napadnim osmijehom u kojem se vidi da mi se nabacuje. „Otkad Tale stoji tako blizu ormariću.”

Sranje. On to ni ne skriva. On misli da sam zainteresirana za njega. Miles prilazi hladnjaku i otvara ga. „Čuj, Dillone, kako ti je žena?” Miles ni ne pokušava izvaditi nešto iz hladnjaka. Samo stoji ondje, zuri u hladnjak, dok mu prsti stežu kvaku na vratima hladnjaka jače nego što ju je itko ikad stezao, sigurna sam u to. Dillon me još uvijek gleda, zuri u mene. „Ona radi”, kaže odrješito. „Još barem četiri sata.” Miles zalupi vratima hladnjaka i u dva koraka brzo priđe Dillonu. Dillon stoji ravno, a ja se istog časa odmaknem metar od njega. „Corbin ti je izričito naredio da držiš ruke dalje od njegove sestre. Pokaži malo jebenog poštovanja prema njemu!” Dillonova brada se trzne, ali on ne ustukne, niti ne skreće pogled s Milesa. Zapravo, prilazi mu korak bliže, sasvim mu se približivši. „Meni ovo zvuči kao da se ne radi zapravo o Corbinu”, prosikće Dillon. Srce mi lupa u prsima. Osjećam se krivom što sam Dillonu poslala krivu poruku, i još više krivom zato što se oni sada svađaju oko toga. No dovraga, ja volim to što ga Miles tako mrzi. Samo bih željela znati je li to zato što mu se ne sviđa što mi se Dillon upucava, a oženjen je, ili mu se ne sviđa što se Dillon upucava meni. A sada Corbin stoji na vratima. Sranje. „Što se to zapravo ne radi o meni?” pita Corbin, gledajući njih dvojicu kako stoje kao dva revolveraša na dvoboju. Miles se odmakne korak i okreće se tako da je licem okrenut i Dillonu i Corbinu. Pogled mu je i dalje čvrsto usredotočen na Dillona. „On pokušava pojebati tvoju sestru.”

Isuse Kriste, Miles. Zar to ne možeš malo ljepše reći? Corbin se ni ne trzne. „Dillone, idi doma svojoj ženi”, kaže grubo. Koliko god ovo bilo sramotno, ja ne uskočim braniti Dillona, jer imam osjećaj da Miles i Corbin već neko vrijeme traže izgovor da ga izbace iz kruga prijatelja. Također, nikad ne bih branila čovjeka koji nema poštovanja prema svome braku. Dillon zuri u Corbina nekoliko bolno dugih sekundi, zatim se leđima okrene Milesu i Corbinu i pogleda me.

~ 115 ~

Knjigoteka

Weekly&Anna Ovaj dečko se ozbiljno kocka s vlastitim životom. „Živim u 1012” šapne mi i namigne. „Navrati koji put. Ona radi noću tijekom tjedna.” Okrene se i prođe između Corbina i Milesa uputivši se van. „A vas dvojica se jebite.” Corbin se okreće, stisnutih šaha. Krene za Dillonom, ali Miles ga zgrabi za ruku i povuče ga natrag u kuhinju. Ne pušta Corbina dok se ne čuje kako su zalupila ulazna vrata. Corbin se okreće meni i izgleda tako ljutito da me čudi što mu para ne izlazi iz ušiju. Lice mu je crveno, i stišće šake pred sobom. Zaboravila sam kako se bolesno zaštitnički odnosi prema meni. Osjećam se kao da opet imam petnaest godina, samo sada odjednom ima dva pretjerano zaštitnički raspoložena brata. „Tate, izbriši broj tog stana iz glave” kaže Corbin. Ja odmahnem glavom, prilično razočarana što je on uopće pomislio da bih ja željela zapamtiti broj Dillonova stana. „Corbine, ja držim do sebe.” On kimne, ali se još pokušava smiriti. Duboko uzdiše, izbaci bradu, a zatim se vrati u dnevnu sobu. Miles stoji naslonjen na šank i zuri u svoja stopala. Šutke ga promatram dok konačno ne podigne pogled prema meni. Zatim pogleda prema dnevnoj sobi, pa se odgurne od šanka i krene prema meni. Svakim korakom kojim mi se približava, ja se više pritišćem o šank iza sebe, pokušavajući pobjeći od žestine u njegovim očima, iako zapravo nemam kamo pobjeći. On stiže do mene. On divno miriši. Po jabukama. Zabranjeno voće. „Pitaj me možeš li učiti u mom stanu”, šapće. Ja kimam, pitajući se zašto bi me odjednom tako nešto tražio nakon svega što se upravo dogodilo. Ja to ipak učinim. „Mogu li učiti u tvom stanu?” On se naceri i spušta čelo prema mojoj sljepoočnici tako da su mu usne točno preko moga uha. „Mislio sam da me to pitaš pred svojim bratom”, kaže, tiho se smijući. „Tako da imam izgovor da te dovučem onamo.”

Dobro, sad sam se osramotila. Sad on zna točno koliko nisam svoja kad sam u njegovoj blizini. Ja sam samo tekućina. Prilagođavam se. Radim ono što on traži, radim što mi se kaže, radini ono što on želi da radim. „Aha”, kažem tiho dok ga gledam kako se odmiče od mene. „To ima puno više smisla.” On se još smješka, a ja nisam znala koliko mi je nedostajao taj smiješak. On bi se trebao stalno smiješiti. Zauvijek. Meni. On izlazi iz kuhinje i kreće prema dnevnoj sobi, pa ja odlazim u svoju sobu i istuširam se u rekordnom vremenu.

~ 116 ~

Knjigoteka

Weekly&Anna *

*

*

Nisam ni znala da sam tako dobra glumica. No vježbala sam. Pet minuta sam vježbala. Stajala sam u svojoj sobi, pokušavajući se domisliti najbolje, najopuštenije rečenice koju ću reći kad uđem u dnevnu sobu i zamolim Milesa za ključ. Odlučila sam čekati do posebno glasnog trenutka tijekom utakmice, a onda izletim iz sobe i zaurlam na sve njih. „Dečki, ili ćete utišati taj prokleti televizor ili ćete ići gledati utakmicu u susjedni stan, jer ja pokušavam učiti!” Miles me pogleda i pokušava sakriti smiješak. Ian me sumnjičavo promatra, a Corbin koluta očima. „Ti idi u susjedni stan”, kaže Corbin. „Mi gledamo utakmicu.” On pogleda Milesa. „Čuj, slažeš se da uči kod tebe?” Miles istog časa ustaje i kaže: „Naravno. Sad ću joj otključati.” Grabim svoje svari i krećem za njim iz stana, i eto nas. Miles mi otvara vrata, koja nisu zaključana. No Corbin to ne zna. Ulazi unutra, a ja se provučem za njim. Zatvara vrata i okrećemo se jedan prema drugome. „Stvarno moram napisati zadaću”, kažem. Ne znam što on očekuje da će se dogoditi ove sekunde, ali osjećam da mu moram dati do znanja da samo zato što se pojavio nakon nekoliko dana izbivanja, to ne znači da je broj jedan na mojoj listi prioriteta.

Iako zapravo jest. „Ja stvarno moram gledati utakmicu” kaže, pokazujući preko svog ramena prema mom stanu, ali istovremeno hodajući prema meni. Uzima knjige iz mojih ruku i hoda s njima do stola gdje ih odlaže. Vraća se prema meni i ne staje dok mu usne nisu pritisnute o moje i ne možemo dalje hodati jer su moja leđa pritisnuta o ulazna vrata stana. Njegove ruke drže moj struk, a moje njegova ramena. Jezik mu klizi između mojih usana i ulazi u usta, a ja ga primam, izrazito voljno. On stenje i pritišće se o mene dok moje ruke klize uz njegov vrat i kroz njegovu kosu. On se odmiče jednako brzo i ustukne nekoliko koraka. Gleda u mene kao da sam ja nekako kriva što on mora otići. Frustrirano trlja dlanovima lice i duboko uzdiše. „Nisi stigla jesti” kaže mi. „Donijet ću ti komad pizze.” Hoda natrag prema meni, a ja se odmaknem u stranu ne odgovorivši mu. On otvara vrata i nestaje. On je tako čudan. Prilazim stolu i počnem stavljati na njega sve što mi treba za učenje. Izvlačim stolac da sjednem kad se vrata njegova stana opet širom otvaraju i on hoda prema kuhinji s tanjurom u ruci. Stavlja pizzu u mikrovalku, pritišće nekoliko tipki i pali je, zatim se uputi ravno prema meni. Opet se ponaša onako zastrašujuće, što me tjera da se instinktivno odmaknem od njega, ali njegov stol je iza mene, pa ne mogu nikamo pobjeći.

~ 117 ~

Knjigoteka

Weekly&Anna On mi priđe i brzo pritisne svoje usne u moje. „Moram se vratiti natrag”, kaže. „Sve je u redu?” Kimam. „Imaš sve?” Kimam. „Imaš soka i vode u hladnjaku.” „Hvala.” Opet me kratko poljubi prije nego me pusti i izađe kroz vrata. Ja padnem u stolac. On je tako drag. Mogla bih se na to naviknuti. Stavljam bilježnicu pred sebe i počnem učiti. Prođe oko pola sata, i tada dobijem poruku od njega. Miles: Kako zadaća? Čitam poruku na mobitelu i smiješim se kao idiot. Prođe devet dana da se niti vidimo, niti mi pošalje poruku, a sad mi je šalje iz udaljenosti od pet metara. Ja: Dobro. Kako utakmica? Miles: Poluvrijeme. Gubimo. Ja: Sranje. Miles: Znala si da ja nemam kablovsku. Ja: ??? Miles: Ranije, kad si urlala na nas. Rekla si nam da idemo k meni gledati utakmicu, ali već si znala da nemam kablovsku. Mislim da Ian nešto sumnja. Ja: O, ne. Nisam o tome razmišljala. Miles: Nema veze. Samo me gleda, kao da zna da se nešto kuha. Iskreno, nije me briga ako sazna. On zna sve drugo o meni. Ja: Čudi me da mu nisi već rekao. Zar se vi dečki ne hvalite svojim osvajanjima? Miles: Ja ne, Tate. Ja: Onda si ti valjda iznimka. A sad me pusti na miru, moram učiti. Miles: Ne vraćaj se dok ne dođem i kažem ti da je utakmica gotova. Spuštam mobitel na stol i ne mogu izbrisati smiješak s lica. *

*

*

Prođe jedan sat i vrata njegova stana se otvaraju. Pogledam, a on ulazi, zatvara vrata i nehajno se naslanja na njih. „Utakmica je gotova” kaže.

~ 118 ~

Knjigoteka

Weekly&Anna Ja spustim olovku iz ruke. „U pravi čas! Upravo sam završila zadaću.” Pogled mu pada na moje knjige, raširene po stolu. „Corbin te vjerojatno očekuje.” Ne znam je li to njegov način da mi kaže da bih trebala otići, ili to kaže samo da nešto kaže. Ja ipak ustanem i počnem pospremati knjige, pokušavajući sakriti razočaranje na licu. On hoda ravno prema meni i uzima knjige iz mojih ruku pa ih vraća na stol. Odgurne ih tridesetak centimetra, a zatim me hvata oko struka i gura me na stol. „To ne znači da želim da odeš”, kaže odlučno, gledajući me čvrsto u oči. Ovoga puta se ne nasmiješim, jer me upravo opet uzrujao. Uzrujam se svaki put kad me pogleda s toliko žestine. Povlači me na sam rub stola i smjesti se između mojih nogu. Ruke su mu još na mome struku, ali usne su mu sada na mojoj bradi. „Razmišljao sam” kaže tiho, milujući mi dahom vrat od čega mi krenu žmarci niz tijelo, ,,o večeras i o tome kako si cijeli dan bila na nastavi.” Klizne rukom ispod mene, podižući me sa stola. „I kako radiš svaki vikend, baš svaki vikend.” Noge su mi sada ovijene oko njega. On me nosi u svoju spavaću sobu. Sada me polaže na krevet. Sada je iznad mene, miče mi kosu s čela, gleda me u oči. „I shvatio sam kako nisi imala nijedan slobodan dan.” Usta su mu opet na mojoj bradi, nježno je ljubi između svake rečenice. „Nisi imala slobodan dan od Dana zahvalnosti, zar ne?” Odmahnem glavom, ne shvaćajući zašto toliko brblja, ali uživajući ipak u tome. Ruke mu kliznu pod moju košulju, a dlanovi mu se spuštaju na moj trbuh, pa nastavljaju gore dok mi ne obuhvati dojke. „Tate, ti si sigurno jako umorna.” Odmahujem glavom. „Nisam baš.” Lažem. Mrtva sam umorna. Njegove ruke napuste moj vrat i on me gleda u oči. „Lažeš” kaže, pomilovavši palcem preko tankog sloja grudnjaka koji mi prekriva bradavicu. „Ja vidim da si umorna.” Spušta usta dok nisu pritisnuta o moja tako nježno da ih jedva osjećam. „Ja te samo želim ljubiti nekoliko minuta, može? Onda ćeš otići i naspavati se. Ne želim da pomisliš kako očekujem nešto samo zato što smo oboje doma.” Njegova usta ponovno dodirnu moja, ali njegove usne se ne mogu usporediti s onim što mi rade njegove riječi. Nisam znala da me obazrivost može tako napaliti. Ali, Isuse Bože. To je tako nevjerojatno seksi. Njegova ruka klizne pod moj grudnjak, a njegova me usta osvajaju. Svaki put kad mu jezik pomiluje moj, meni se zavrti u glavi. Pitam se hoću li se ikada zasititi toga.

~ 119 ~

Knjigoteka

Weekly&Anna Znam da je rekao da me samo želi ljubiti nekoliko minuta, ali njegova definicija poljupca i moja definicija poljupca su napisane dvama različitim jezicima. Njegova su usta posvuda. Kao i njegove ruke. Povuče mi košulju iznad grudnjaka, vukući jednu stranu dolje dok mi dojka nije izložena. Draži me jezikom, gledajući u mene dok to radi. Usta su mu topla, a jezik mu je još topliji i izvlači iz mene tihe uzdahe. Rukom klizi niz moj trbuh i lagano se podiže s mene, pridržavajući se laktom. Nastavlja preko mojih traperica dok ne stigne na unutrašnji dio bedara. Prstom prelazi preko tkanine između mojih nogu, a ja na to zabacim glavu i zatvorim oči.

Bože moj, kako volim njegovu verziju ljubljenja. Počinje me trljati dlanom, pritišćući čvrsto na moje traperice dok ga moje tijelo ne počne šutke preklinjati od žudnje za njim. Usta mu više nisu na mojoj dojki. Sada su na mome vratu i on ljubi, gricka, siše, sve na jednom mjestu, kao da me želi označiti. Trudim se biti tiho, no to je nemoguće kad on stvara ovo veličanstveno trenje među nama. Ali to je u redu, jer ni on nije tih. Svaki put kad zastenjem, on zareži ili uzdahne ili prošapće moje ime. A zato sam i tako glasna, jer volim njegove zvukove.

Obožavam ih. Ruka mu brzo sklizne na gumb mojih traperica i on ih otkopča, ali ne mijenja položaj niti se odmiče od moga vrata. Spušta patentni zatvarač i klizne rukom na vrh mojih gaćica. Nastavlja iste pokrete dok nisu milijun puta žešći, i ja mogu odmah reći da on to neće morati raditi još dugo. Tijelo mi se izvija s kreveta i silno se moram suzdržavati da se ne odmaknem od njegove ruke. Čini se kao da zna točno koja mjesta mora dotaknuti da izazove moju reakciju. „Kriste, Tate. Tako si vlažna.” Dva njegova prsta odmaknu moje gaćice. „Želim te osjetiti.” I to je to. Mene više nema. Njegov prst ulazi u mene, ali palac ostane vani, vabeći uzdahe i O, moj Bože, i Nemoj stati iz mene koja zvučim kao pokvarena ploča. On me ljubi, gutajući sve moje zvukove dok mi se tijelo počinje tresti pod njegovom rukom.

Silina osjećaja traje tako dugo i tako je žestoka da ga se bojim pustiti kad utihne. Ne želim da me njegova ruka napusti. Želim zaspati ovako. Sasvim sam se ukipila, a oboje dišemo tako teško da se me možemo pomaknuti. Njegova usta su i dalje na mojima, a oči su nam zatvorene, no on me ne ljubi. Nakon nekoliko trenutaka konačno vadi ruku iz mojih hlača, i zatim povlači patentni zatvarač i zakopčava ih. Kad otvorim oči, on polako izvlači prst iz svojih usta uz znakoviti smiješak. Jao meni.

~ 120 ~

Knjigoteka

Weekly&Anna Tako mi je drago da u ovom času ne stojim, jer bih se srušila na pod nakon što sam vidjela da je to napravio. „Uh, kako ti to dobro radiš”, izdahnem. Smiješak mi je još širi. „Hvala ti najljepša”, kaže. Naginje se naprijed i ljubi me u čelo. „A sada, djevojčice, idi doma i lijepo se naspavaj.” Počinje ustajati s kreveta, ali ja ga zgrabim za ruku i povučem ga dolje. „Čekaj”, kažem mu. Gurnem ga na leđa i popnem se na njega. „Ovo zapravo nije fer prema tebi.” „Ja ne brojim”, kaže, otkotrljavši me na leđa. „Corbin se vjerojatno pita zašto si još ovdje.” On ustaje i primi me za zapešća da me povuče gore. Povlači me dovoljno blizu da primijetim kako me on još nije spreman pustiti da odem. „Ako Corbin nešto kaže, jednostavno ću mu reći da nisam željela otići dok ne završim zadaću.” Miles odmahuje glavom. „Tate, moraš se vratiti”, kaže. „Zahvalio mi je što sam te maloprije zaštitio od Dillona. Što misliš, kako bi se osjećao da zna da sam to učinio samo zato što sam sebičan i želim te samo za sebe?” Sad ja odmahujem glavom. „Baš me briga kako bi se osjećao. To s njim nema nikakve veze.” Miles priljubi dlanove o moje obraze. „Mene je briga. On mi je prijatelj. Ne želim da sazna kakav sam licemjer.” Ljubi me u čelo i izvodi me iz spavaće sobe prije nego uspijem odgovoriti. Uzima moje knjige i pruža mi ih kad stignem do ulaznih vrata, ali prije nego izađem hvata me za lakat i zaustavlja me. Zuri dolje u mene, ali ovoga puta u njegovu izrazu ima još nečega. Nečeg u njegovim očima što nije žudnja ili želja ili razočaranje ili zastrašivanje. To je nešto neizgovoreno. Nešto što mi želi reći, ali se previše boji. Dlanovima obuhvaća moje obraze i pritišće usta na moja tako žestoko da udarim o dovratnik iza sebe. Ljubi me tako posesivno i očajnički da bi me rastužio da mi se to tako jako ne sviđa. Udiše duboko i odmiče se, polako izdišući, zureći u moje oči. Pušta svoju ruku i ustukne, čekajući da iskoračim u hodnik prije nego zatvori vrata. Nemam pojma što je ovo bilo, ali treba mi toga više. Nekako natjeram noge na pokret i uđem u Corbinov stan. Corbina nema u dnevnoj sobe pa odlažem knjige na pult. Čujem da Corbinov tuš radi.

Corbin se tušira. Istog časa izlazim kroz vrata i kucam na vrata preko puta. Njegova se vrata otvaraju tako brzo kao da se nije pomakao s mjesta. Pogleda preko moga ramena prema vratima moga stana. „Corbin se tušira”, kažem.

~ 121 ~

Knjigoteka

Weekly&Anna Opet pogleda u mene i prije nego što mislim da je uopće imao vremena probaviti moje riječi, vuče me u svoj stan. Zatvara glasno vrata i gura me o njih, i opet, usta su mu posvuda. Ne gubim vrijeme. Otkopčavam njegove traperice i vučem ih dolje nekoliko centimetara. Njegove ruke preuzimaju stvar i povlače moje hlače do kraja, zajedno s gaćicama. Čim izvuče moju nogu iz njih, požuruje me prema kuhinjskom stolu. Okreće me, smještajući me tako da ležim preko stola na trbuhu. Poseže ispod mojih nogu, šireći ih jače dok se oslobađa svojih traperica. Obje se njegove ruke spuste na moj struk i čvrsto ga uhvate. Pridrži se za mene, a zatim se polako uvuče u mene. „O, Bože” zastenje. Pritišćem raširenim dlanovima o stol. Nemam se za što uhvatiti, a očajnički se moram za nešto uhvatiti. On se naginje naprijed, pritisnuvši svoja prsa o moja leđa. Dah mu je težak i vruć i razbija se o moju kožu. „Moram po kondom.” „Dobro”, dahnem. No nije se još odmaknuo, a moje tijelo ga želi prirodno uvući do kraja. Pritišćem se o njega, guram ga dublje u sebe, a on zbog toga zanje prste u moje bokove tako silovito da se trznem. „Nemoj, Tate,” Njegov glas je upozorenje. Ili izazov. Ja to ponovim, a on zastenje i brzo se izvuče iz mene. Njegove su ruke još zarivene u moje bokove, on je još pritisnut o mene - on samo više nije u meni. „Pijem pilule”, šapnem. On se ne pomakne. Zatvaram oči, žudim da nešto učini. Bilo što. Ja ovdje umirem. „Tate”, prošapće. Ne kaže više ništa nakon toga. Mirujemo i šutimo, on je u istom položaju, smješten tik izvan mene. „K vragu.” On pušta moj struk i pronalazi moje dlanove na stolu. Provuče prste kroz moje i stisne, a zatim zarije lice o moj vrat straga. ,,Drž’ se.” Udara u mene tako neočekivano da vrisnem. Jedna njegova ruka napusti moju i on je stavlja na moja usta. „Psst”, upozorava. Umirio se, dajući mi malo vremena da se prilagodim na njega u sebi. Izvlači se van uz stenjanje i zariva se ponovno u mene, a ja zbog toga opet vrisnem. Ovoga puta njegov dlan priguši moj vrisak. On ponavlja svoje pokrete. Žešće.

Brže.

~ 122 ~

Knjigoteka

Weekly&Anna Glasno stenje sa svakim potiskom, a ja ispuštam zvukove koje nisam ni znala da mogu izaći iz mene. Nikad u životu nisam iskusila ništa slično ovome. Nisam znala da to može biti ovako žestoko. Ovako sirovo. Ovako animalno. Spuštam lice i pritišćem obraz o stol. Čvrsto zatvaram oči. Puštam ga da

me jebe.

*

*

*

Tiho je. Tako je tiho, a ja ne znam je li to zato što smo prije samo nekoliko sekundi oboje bili tako glasni ili samo njemu treba malo vremena da se oporavi. On je još u meni, ali svršio je. Samo se ne miče. Jedna ruka mu još prekriva moja usta, druga još stišće moje prste. Lice mu je još zariveno u moj vrat. Ali tako je nevjerojatno miran da se bojim pomaknuti. Ne osjećam ni da diše. Prvo što se pomiče je njegova ruka, koja se miče od mojih usta. Zatim ispravlja prste koji su bili isprepleteni mojima i polako ih izvlači. Pritišće oba dlana o stol i podiže lice s moga vrata. Izvlači se bešumno iz mene. Još uvijek je pretiho pa se ja ne mičem. Čujem ga kako navlači hlače i zakopčava ih. Čujem njegove korake kako se udaljavaju. On odlazi. Vrata njegove spavaće sobe zatvaraju se uz tresak, a ja se trznem. Moj obraz i dlanovi i trbuh još su pritisnuti o stol, ali sada su im se pridružile i moje suze. One teku s lica. Teku, teku, teku i ja ih ne mogu zaustaviti. Neugodno mi je. Sram me je. Nemam pojma koji mu je vrag, ali imam malo previše ponosa i malo premalo hrabrosti da bih to otišla otkriti. Imam osjećaj da je ovo kraj. Ne znam jesam li spremna da ovo bude kraj. Ne znam jesam li spremna da ikad bude kraj, i mrzim samu sebe što sam dopustila svojim osjećajima da dođu do te točke. Također sam ljuta jer evo me tu, stojim u njegovom stanu, tražim svoje hlače, pokušavam zaustaviti te glupe suze, još osjećajući ostatke njega kako klize niz moju nogu i nemam jebenog pojma zašto je on to morao upropastiti. Upropastiti mene. Odjenem se i odem.

~ 123 ~

Knjigoteka

Weekly&Anna

dvadeseto poglavlje MILES Šest godina prije „Sad ti se već vidi” kažem joj. Milujem joj prstima goli trbuh i ljubim ga. „Baš je slatko”. Pritišćem uho na njezinu kožu i zatvaram oči. „Kladim se da je usamljen unutra”, kažem. „Jesi li usamljen unutra, maleni?” Rachel se smije. „Stalno mu se obraćaš kao da je dečko. A što ako je on djevojčica?” Kažem Rachel da što god da jest, ja ću ga isto voljeti. Ja ga već volim.

Ili nju. Roditelji su nam na putu. Opet se igramo mame i tate, samo ovoga puta to zapravo nije igra. Nekako je ozbiljno. „Onda, što će se dogoditi ako on nju sad stvarno zaprosi?” pita me. Kažem joj neka ne brine. Kažem joj da neće zaprositi Lisu. Prvo bi mene pitao. Toliko ga ipak poznajem. „Moramo im reći”, kažem joj. Ona kima. Ona zna da im moramo reći. Sad su tri mjeseca. Maturirat ćemo za dva. Počinje joj se vidjeti. Počinje joj se vidjeti trbuščić. To je tako slatko. „Trebali bismo im reći sutra”, kažem. Ona kaže dobro. Odmičem se s njezina trbuha i legnem kraj nje. Povlačim je k sebi. Dodirujem joj lice. „Rachel, volim te”, kažem joj. Ona sada nije više tako uplašena. Kaže mi da i ona mene voli. „Dobro ti ide”, kažem. Ona nema pojma o čemu ja to govorim pa se nasmiješim i dodirnem joj trbuh. „Dobro ti ide s uzgajanjem bebe. Sasvim sam siguran da ćeš uzgojiti najbolju bebu koju je žena ikad uzgojila.” Ona se smije mojoj šašavosti.

Rachel, ti me tako silno voliš. Gledam je - gledam djevojku kojoj sam dao svoje srce - i pitam se kako sam mogao imati toliko sreće.

~ 124 ~

Knjigoteka

Weekly&Anna Pitam se zašto me ona voli jednako jako kao što ja volim nju. Pitam se što će moj tata reći kad sazna za nas. Pitam se hoće li me Lisa zamrziti. Pitam se hoće li željeti odvesti Rachel natrag u Phoenix. Pitam se kako ih mogu uvjeriti da smo sve sredili. „Kako ćemo ga nazvati?” pitam je. Uzbuđena je i sretna zato što je to pitam. Voli pričati o imenima. Kaže, ako je curica, želi je nazvati Claire. Po svojoj baki. Kažem joj da mi je žao što nisam upoznao njezinu baku. Kažem joj da bih želio poznavati ženu po kojoj će nam kći dobiti ime. Ona mi kaže da bi me njezina baka obožavala. Ja njoj kažem da obožavam ime Claire. „A što ako je dečko?” pitam. „Ti možeš izabrati ime za dečka”, kaže ona. Kažem joj da je to velika odgovornost. Kažem joj da će on morati živjeti sa svojim imenom do kraja života. Ona kaže: „Onda bi ti bilo bolje da izabereš neko dobro ime.”

Bilo bi mi bolje da izaberem neko dobro ime. „Ili neko koje ti nešto znači”, kaže mi. Kažem joj da imam savršeno ime za njega.

Neko koje mi nešto znači. Ona želi čuti koje je. Kažem joj da joj neću reći. Reći ću joj njegovo ime nakon što postane njegovo ime. Nakon njegova rođenja. Ona mi kaže da sam lud. Kaže mi da odbija roditi naše dijete dok joj ne kažem njegovo ime. Ja se smijem. Kažem joj da nema izbora. Ona mi kaže da sam blesav.

Zato me i voliš, Rachel.

~ 125 ~

Knjigoteka

Weekly&Anna

dvadeset prvo poglavlje TATE Radila sam cijeli vikend pa nisam vidjela Milesa ni razgovarala s njime od četvrtka navečer. Stalno si govorim da je tako najbolje, ali s obzirom na to koliko me to ždere, ja se ni u snu ne osjećam kao da je tako najbolje. Večeras je ponedjeljak i to je prvi od tri dana kad Corbina neće biti doma, a Milesa hoće. Znam da on zna da Corbina nema, ali s obzirom na to kako je otišao u četvrtak, sumnjam da ga je previše briga za to. Nekako sam očekivala da će mi jednom na kraju objasniti jesam li nešto pogrešno učinila, ili mi barem reći što ga je tako silno uzrujalo, ali zadnje što sam čula od njega bio je glasan tresak vratima njegove spavaće sobe koja je zalupio kad je otišao. Vidim zašto nije bio u vezi šest godina. On očito nema pojma o tome kako frajer treba tretirati curu, a to me čudi, jer dobivam vibre od njega koje mi govore da je stvarno pristojan tip. Međutim, njegova djela tijekom i nakon seksa nekako su oprečna njegovu karakteru. Čini se kao da se komadići frajera koji je nekad bio pretapaju u frajera koji on pokušava biti. Da se bilo koji čovjek u životu ponio prema meni kao što se on ponio, to bi bilo prvi i zadnji put. Ja ne trpim sranja koja sam vidjela da trpe mnoge moje prijateljice. Međutim, primjećujem kako stalno nalazim izgovore za njega, kao dao bi nešto uopće moglo opravdati njegove prošlotjedne postupke. Počinjem se bojati da možda ipak nisam tako čvrsta. Taj strah je istog časa potvrđen naglim ubrzanjem moga pulsa čim izađem iz dizala. Na vratima moga stana zalijepljena je neka poruka i ja potrčim da je skinem. To je samo presavijen komad papira na kojem izvana ništa ne piše. Otvorim ga: Moram nešto obaviti. Navratit ću u sedam ako želiš poći sa mnom. Čitam poruku nekoliko puta. Očito je od njega, i očito je za mene, ali napisana je tako nevjerojatno nehajno da na sekundu počnem sumnjati da se taj četvrtak uopće dogodio. No on je bio ondje. On zna kako je ta noć završila među nama. On zna da ja moram biti uzrujana ili ljuta, ali ništa u njegovoj poruci to ne otkriva. Otključavam svoja vrata i ulazim unutra prije nego što pošizim do te mjere da počnem lupati na njegova vrata i vrištati na njega. Spuštam svoje stvari kad uđem u stan i čitam poruku još jednom, secirajući sve, od njegovog rukopisa do izbora riječi. Zgužvam ju i bacim prema kuhinji, ljuta kao pas. Ljuta sam zato što već znam da ću ići s njim. Ja ne znam kako ne ići s njim.

~ 126 ~

Knjigoteka

Weekly&Anna *

*

*

Točno u sedam sati čuje se tiho kucanje na vratima. Ljutim se na njegovu točnost, a za to nema razloga. Ja nemam ništa protiv točnosti. Imam osjećaj da će me naljutiti baš sve što će Miles večeras učiniti. Prilazim ulaznim vratima i otvaram ih. On stoji u hodniku, metar-dva od mene. Zapravo, vjerojatno je bliži svojim vratima nego mojim. Gleda u svoja stopala kad otvorim vrata, ali na kraju podiže pogled prema meni. Ruke su mu opet ugurane u džepove jakne, a glavu ne podiže do kraja. Protumačim to kao znak njegove pokornosti, iako to vjerojatno uopće nije tako. „Ideš?” Njegov glas me osvaja. Oslabljuje me. Opet me pretvara u tekućinu. Kimam dok izlazim u hodnik i zatvaram vrata za sobom. Zaključavam ih i okrećem se prema njemu. On kima prema dizalima, šutke mi poručujući da će krenuti iza mene. Pokušavam pročitati izraz u njegovim očima, ali znam da je to glupo od mene. Prilazim dizalu i pritišćem tipku. On stoji kraj mene, ali nijedno od nas ne progovara. Čini se da dizalu trebaju godine da stigne do nas. Kad se vrata dizala konačno otvore, oboje odahnemo, ali čim smo unutra i vrata se zatvore, nijedno od nas opet ne može disati. Osjećam ga kako me promatra, ali ga ne pogledam.

Ne mogu. Osjećam se glupo. Mislim da mi se opet plače. Sad kad sam ovdje i nemam pojma kamo idemo, osjećam se kao budala što sam mu dopustila da ovo tako daleko ode. „Oprosti.” Glas mu je slabašan, ali također iznenađujuće iskren. Ne gledam ga. Čak ni ne odgovaram. On u tri koraka prijeđe na drugu stranu dizala, a zatim ispruži ruku dolje kraj mene i pritisne tipku za zaustavljane dizala u slučaju opasnosti. Prsti mu ostanu stajati na tipki dok me gleda, ali ja gledam u pod. Moje lice je u razini njegovih prsa, ali čeljust mi je napeta i ne želim pogledati gore u njega. Ne želim. „Tate, oprosti mi”, ponavlja. Još me ne dodiruje, ali opet osvaja. Stoji tako blizu mene da osjećam njegov dah i njega i kako mu je uistinu žao, ali ne znam ni što bih mu zapravo trebala oprostiti. Nikad mi nije obećao nešto drugo osim seksa, a to je točno ono što mi je dao.

Seks. Ništa manje, i definitivno ništa više. „Žao mi je”, ponavlja. „Nisi to zaslužila.” Ovoga puta dodiruje mi bradu, podižući mi pogled prema svojim očima. Od osjećaja njegovih prstiju na mome licu moja se čeljust još jače napne.

~ 127 ~

Knjigoteka

Weekly&Anna Grčevito se držim za oklop koji sam podigla oko sebe jer mi je teško suzdržati suze. Vratilo se isto što sam vidjela u njegovim očima kad me u četvrtak poljubio na svojim vratima. Nešto neizgovoreno što želi da može reći, ali iz njegovih usta izlaze samo isprike. Tizne se kao da ga je upravo nešto uistinu zaboljelo i pritisne svoje čelo o moje. „Žao mi je.” Podupire se dlanovima o zid dizala i naginje se prema meni dok nam se prsa ne dodiruju. Moje ruke su spuštene, a oči su mi zatvorene, i koliko god mi se sada plače, odbijam plakati pred njim. Ne znam zapravo za što se on to točno ispričava, ali to nije važno, jer zvuči kao da se ispričava za sve. Za to što je započeo nešto sa mnom, za što mi znamo da neće dobro završiti. Za to što preda mnom ne može otvoreno govoriti o svojoj prošlosti. Za to što preda mnom ne može otvoreno govoriti o svojoj budućnosti. Za to što me uništio kad je ušao u svoju spavaću sobu i zalupio vratima. Jedna njegova ruka ovija se oko moje glave i Miles me povlači k sebi. Druga se ruka polako spušta na moja leđa i on me stišće, pritišćući svoj obraz na moj potiljak. „Tate, ja ne znam što je ovo”, priznaje. „Ali kunem se, nisam te želio povrijediti. Ja samo ne znam koga vraga radim.” Isprika u njegovu glasu dovoljna je da ga moje ruke požele zagrliti. Podižem ih i hvatam rukave njegove košulje, a zatim privijeni lice o njegova prsa. Stojimo tako nekoliko minuta, oboje sasvim izgubljeni. Sasvim nevješti u ovakvoj situaciji. Sasvim zbunjeni. On me na kraju pusti i pritisne tipku koja nas odvede u prizemlje. Još nisam ništa rekla jer ne znam koje su riječi prikladne za ovu situaciju. Kad se vrata dizala otvore, on me prima za ruku i drži je sve do njegovog auta. Otvara moja vrata i čeka da uđem unutra, zatim ih zatvara i prilazi naokolo svojoj strani. Nikad dosad nisam bila u njegovom autu. Iznenađena sam jednostavnošću tog auta. Znam da Corbin dobro zarađuje i obično voli trošiti na lijepe stvari. Ovaj auto je skroman, baš kao Miles. Izlazi iz garaže i vozimo se šutke nekoliko minuta. Dosta mi je šutnje i dosta mi je znatiželje, pa prvo što mu kažem otkad me uništio jest: „Kamo to idemo?” Čini se kao da je moj glas sasvim rastvorio nelagodu jer on odahne kao da mu je strašno laknulo to čuti. „Na aerodrom”, kaže. „Ali ne zbog posla. Ja ponekad idem tamo gledati avione kako uzlijeću.” Pruža ruku preko upravljačke ploče i prima me za ruku. To je istovremeno i utješno i zastrašujuće. Ruke su mu tople i ja poželim da on moje cijelo tijelo drži u njima, ali me plaši koliko to silno želim.

~ 128 ~

Knjigoteka

Weekly&Anna Opet vlada potpuno tišina dok ne dođemo na aerodrom. Posvuda su postavljeni znakovi zabrane prolaza, ali on prolazi kraj njih kao da točno zna kamo ide. Konačno se zaustavimo na parkiralištu koje gleda na uzletnu stazu. Nekoliko je zrakoplova poredano, čekaju polijetanje. On mi pokazuje nalijevo i ja pogledam upravo u trenutku kad jedan počinje ubrzavati. Njegov se auto ispuni zvukom motora kad projuri kraj nas. Oboje gledamo kako uzlijeće, sve dok stajni trak ne nestane i zrakoplov proguta noć. „Često dolaziš ovamo?” pitam ga dok nastavljam zuriti kroz svoj prozor. On se nasmije pa se ja, prirodno, okrećem prema njemu. „Ovo je zvučalo kao ulet”, kaže, smiješeći se. Njegov smiješak natjera mene na smiješak. Pogled mu padne na moja usta i moj smiješak otjera njegov smiješak. „Da, dolazim”, kaže dok opet gleda kroz prozor kako se sljedeći zrakoplov sprema uzletjeli. U tom trenutku shvatim da među nama više nije isto. Nešto značajno se promijenilo, a ja ne znam je li to dobro ili loše. Doveo me ovamo zato što želi razgovarati. Ja samo ne znam o čemu želi razgovarati. „Nije zabavno”, kaže tiho. „To što radimo.” Ne sviđa mi se ta rečenica. Želim da je povuče jer imam dojam da me reže napola. Ali on ima pravo. „Znam”, kažem. „Ako sada ne prekinemo, bit će samo gore.” Ja se riječima sada ne složim s njim. Znam da ima pravo, ali ne želim prekinuti. Od pomisli da nisam s njim stvara mi se rupa u želucu. „Čime sam te tako silno uzrujala?” On me naglo pogleda i ja jedva prepoznajem njegove oči od leda koji se stvorio iza njih. „Radi se samo o meni, Tate”, kaže odlučno. ,,Nemoj ni na sekundu pomisliti da moji problemi imaju ikakve veze s tobom, ili onim što ti radiš ili ne radiš.” Neznatno mi lakne zbog njegova odgovora, ali još uvijek nemam pojma što mu se dogodilo. Gledamo se u oči, čekajući da onaj drugi opet ispuni tišinu. Nemam pojma što je sve propatio u prošlosti, ali mora da je bilo jebeno teško kad nakon šest godina ne može krenuti dalje. „Ti se ponašaš kao da je grozno to što se jedno drugom sviđamo.” „Možda jest”, kaže on. Zapravo bih željela da on sada prestane govoriti, jer sve što kaže samo uzrokuje još boli i samo me još više zbunjuje. „To znači da si me doveo ovamo da prekineš sa mnom?”

~ 129 ~

Knjigoteka

Weekly&Anna On duboko uzdahne. „Ja sam samo želio da nam bude zabavno, ali... Mislim da ti možda imaš drukčija očekivanja. Ne želim te povrijediti, ali ako nastavimo s ovim... hoću.” Opet gleda kroz svoj prozor. Želim nešto udariti, ali umjesto toga frustrirano kliznem rukama niz obraze i zavalim se punom težinom na sjedište. Nikad nisam upoznala nikoga tko tako malo može reći kad govori. On je definitivno usavršio umjetnost okolišanja. „Miles, moraš mi reći više od toga. Možda neko jednostavno objašnjenje? Koji ti se vrag zapravo dogodio?” Čeljust mu se stišče čvrsto kao što još uvijek stišće volan. „Tražio sam od tebe dvije stvari. Da me ne pitaš o mojoj prošlosti i da ne očekuješ budućnost. Ti kršiš obje.” Ja kimam. „Da, Miles. Imaš pravo. Kršim. Zato što mi se sviđaš, i znam da se ja tebi sviđam, a kad smo zajedno, fenomenalno nam je, pa je to ono što normalni ljudi rade. Kad pronađu osobu s kojom su kompatibilni, otvore joj se. Puste je unutra. Žele biti s njom. Ne pojebu je na svom kuhinjskom stolu, a zatim odu i ostave ju da se osjeća kao najobičnije govno.” Ništa. Ne daje mi ništa. Baš nikakve reakcije. Gleda naprijed i pali auto. „Imala si pravo” kaže. Ubacuje u rikverc i sprema se isparkirati. „Dobro je da nismo prvo bili prijatelji. Onda bi ovo bilo mnogo teže.” Okrećem se od njega zato što me sram koliko su me njegove riječi razljutile. Sram me je što me to toliko boli, ali sve s Milesom boli. Boli zato što znam kako nam je dobro kad nam je dobro i kako bi loši trenutci nestali kad bi se on samo prestao silno truditi da se odupre ovome. „Tate”, kaže uz grižnju savjesti. Želim mu iščupati glas iz grla. Ruka mu dodirne moje rame, a auto se više ne kreće. „Tate, nisam to tako mislio.” Ja odgurnem njegovu ruku. „Nemoj” kažem. „Ili priznaj da me želiš za više od samo seksa, ili me vozi doma.” On šuti. Možda razmišlja o mom ultimatumu. Priznaj, Miles. Priznaj.

Molim te. Auto krene dalje.

*

*

*

„Što si očekivala da će se dogoditi?” puta Cap, dodajući mi još jedan rupčić. Kad smo se Miles i ja vratili u zgradu, nisam mogla podnijeti vožnju dizalom s njim, pa sam sjela kraj Capa i pustila ga da ode gore sam. Za razliku tvrdoj vanjštini koju pokušavam pokazati Milesu, sasvim se slamam dok prepričavam Capu sve pojedinosti, bez obzira na to želi li ih on čuti ili ne.

~ 130 ~

Knjigoteka

Weekly&Anna Opet obrišem nos i bacim rupčić, dodajući ga hrpici kraj mene na podu. „Zavaravala sam se”, kažem. „Govorila sam si da mogu podnijeti to što on možda nikad neće htjeti nešto više. Mislim da sam vjerovala da ako mu dam vremena, on će se na kraju srediti.” Cap podiže kantu za smeće koja stoji s njegove druge strane i stavlja je između nas kako bih imala kamo bacati rupčiće. „Ako taj dečko ne vidi kako mu dobro može biti s tobom, onda nije vrijedan tvoga vremena.” Kimam, složivši se s njim. Ja imam mnogo važnijeg posla na koji ću utrošiti svoje vrijeme, ali iz nekog razloga, imam dojam da Miles vidi kako mu je dobro sa mnom. Imam dojam da on želi da ovo među nama uspije, ali nešto veće od njega, ili mene, ili nas, u tome ga sprječava. Samo bih željela znati što je to. „Jesam li ti već ispričao svoj najomiljeniji vic?” pita Cap. Ja odmahnem glavom i grabim još jedan rupčić iz kutije u njegovim rukama, sretna što je promijenio temu. „Kuc-kuc”, kaže on. Nisam očekivala da mu je najomiljeniji vic onaj koji počinje s kuc-kuc, ali odlučim sudjelovati. „Tko je?” „Napasna krava.” „Napas...” „MUUUU!” zadere se, prekinuvši me. Zurim u njega. Zatim se nasmijem. Smijem se glasnije nego što sam se odavno smijala.

~ 131 ~

Knjigoteka

Weekly&Anna

dvadeset drugo poglavlje MILES Šest godina prije Moj tata kaže da treba razgovarati s nama. Kaže mi da odem po Rachel i dovedem je u blagovaonicu gdje će nas čekati on i Lisa. Kažem mu dobro te da i mi moramo s njima o nečem porazgovarati. Znatiželja mu bljesne u pogledu, ali samo na trenutak. On opet misli o Lisi, i više nije znatiželjan. Lisa je njemu sve na svijetu. Odlazim u Rachelinu sobu i kažem mome svemu na svijetu da oni žele razgovarati s nama. Svi sjednemo za stol u blagovaonici, ja znam što će on reći. Reći će nam da ju je zaprosio. Ne želim da me briga, ali jest me briga. Pitam se zašto mi to prvo nije rekao. To me rastužuje, ali samo malo. To neće biti važno nakon što im kažemo ono što im imamo reći. „Pitao sam Lisu hoće li se vjenčati sa mnom”, kaže. Lisa mu se smješka. On se njoj smješka. Rachel i ja se ne smješkamo. „I tako jesmo”, kaže Lisa, zabljesnuvši svojim prstenom. I. Tako. Jesmo. Rachel tiho zastenje.

Oni su već vjenčani. Djeluju sretno. Gledaju nas, čekaju reakciju. Lisa je zabrinuta. Ne sviđa joj se što Rachel izgleda tako uzrujano. „Dušo, to je bilo spontano. Bili smo u Vegasu. Nijedno od nas nije željelo veliko vjenčanje. Molim te, nemoj se ljutiti.” Rachel počinje plakati u ruke. Ja ovijam ruku oko nje i želim je utješiti. Želim je poljubiti da je ohrabrim, ali moj otac i Lisa to ne bi razumjeli. Moj tata djeluje zbunjeno zato što je Rachel tako uzrujana. „Nisam mislio da će bilo tko od vas imati nešto protiv”, kaže. „Ionako oboje za nekoliko mjeseci odlazite na fakultet.” On misli da se mi ljutimo na njih. „Tata?” kažem, ne mičući ruku kojom sam obgrlio Rachel.

~ 132 ~

Knjigoteka

Weekly&Anna „Lisa?” Gledam u njih oboje. Upropaštavam njihov dan.

Upropaštavam. „Rachel je trudna.” Tišina. Tišina. Tišma. ZAGLUŠUJUĆA TIŠINA. Moj otac tješi Lisu. Zagrlio ju je i miluje ju po leđima. „Ali ti ni nemaš dečka”, kaže Lisa Rachel. Rachel me pogleda. Moj otac ustaje. Sada je bijesan. „Tko je odgovoran za to?” viče. Gleda u mene. „Miles, reci mi tko je on. Kakav to tip napumpa curu i nema muda biti kraj nje kad ona to kaže vlastitoj majci? Kakav to tip pušta curinog brata da on priopći vijest?” „Ja nisam njezin brat”, kažem ocu. Nisam. On ignorira moj komentar. Sada korača kuhinjom. On mrzi osobu koja je to učinila Rachel. „Tata”, kažem. Ustajem. On prestaje koračati. Okreće se i pogleda me. „Tata...” Odjednom nisam tako samouvjeren kao što sam bio kad sam sjeo, spreman učiniti ovo.

Sve je pod kontrolom. „Tata, to sam ja. Ja sam joj napravio dijete.” Teško mu je probaviti moje riječi. Lisa gleda čas Rachel, čas mene. Ni ona ne može probaviti to što sam rekao. „To nije moguće”, kaže moj otac, pokušavajući odagnati sve misli koje mu govore da to jest moguće. Čekam da se to probavi. Njegov izraz lica mijenja se iz zbunjenosti u ljutnju. Gleda me kao da uopće nisam njegov sin. Gleda me kao tipa koji je napumpao njegovu novu pokćerku. On me mrzi.

On me mrzi. On me stvarno mrzi. „Gubi se iz ove kuće.” Ja pogledam Rachel. Ona me grabi za ruku i odmahuje glavom, šutke me preklinjući da ne odem, „Gubi se”, opet kaže on.

On me mrzi. Kažem Rachel da moram ići. „Samo na kratko.” Ona me preklinje da ne idem. Moj otac zaobilazi stol, prilazi mi i odgurne me. Gura me prema vratima. Ja puštam Rachelinu ruku.

~ 133 ~

Knjigoteka

Weekly&Anna „Bit ću kod Iana”, kažem joj. „Volim te.” Ove riječi su očito previše za mog oca, jer istog se časa susretnem s njegovom šakom. Povlači ruku i izgleda skoro jednako šokirano kao i ja jer me upravo udario. Ja izlazim van, a moj otac zalupi vratima.

Moj otac me mrzi. Hodam do svog auta i otvaram vrata. Sjedim na vozačkom sjedištu, ali ne palim motor. Pogledam u retrovizor. Usna mi krvari. Ja mrzim svoga oca. Izlazim iz auta i zalupim vratima. Moj otac trči prema vratima. Držim dlanove gore. Ne želim ga udariti, ali hoću. Ako me pipne još jednom, udarit ću ga. Rachel više nije za stolom. Rachel je u svojoj sobi. „Žao mi je”, kažem oboma. „Nismo željeli da se to dogodi, ali dogodilo se i sada se moramo suočiti s tim.” Lisa plače. Moj otac je grli. Ja gledam Lisu. „Ja je volim”, kažem. „Ja volim tvoju kćer. Ja ću se brinuti za njih.”

Sve smo sredili. Lisa me ne može ni pogledati. Oboje me mrze. „Lisa, to je počelo prije nego sam te upoznao. Upoznao sam je prije nego što sam znao da si ti s mojim ocem i pokušali smo to zaustaviti.”

To je zapravo laž. Moj otac zakorači naprijed. „Cijelo vrijeme? To traje cijelo vrijeme otkad ona živi ovdje?” Ja odmahujem glavom. „To traje od prije nego što se ona doselila ovamo.” On me sad još više mrzi. Želi me opet udariti, ali Lisa ga odvlači natrag. Kaže mu da će smisliti nešto. Kaže mu da se to „može srediti.” Kaže mu da će sve biti u redu. „Prekasno je za to”, kažem Lisi. „Previše je odmaklo”. Ne čekam da me otac opet udari. Trčim niz hodnik i idem k Rachel. Zaključavam vrata za sobom. Ona me dočeka na pola puta. Baca mi se u zagrljaj i plače mi u košulju. „Dobro”, kažem. „Najgore je prošlo.” Ona se smije uz suze. van.

Kaže mi da najgore još nije prošlo. Kaže mi da će najgore biti istisnuti ga

Toliko te silno volim, Rachel. „Miles, toliko te silno volim”, prošapće ona.

~ 134 ~

Knjigoteka

Weekly&Anna

dvadeset treće poglavlje TATE Miles, tako mi nedostaješ. Zbog ovakvih misli utapam tugu u čokoladi. Prošlo je tri tjedna otkad me onog puta dovezao doma. Prošlo je tri tjedna otkad sam ga posljednji put vidjela. Božić je došao i prošao, ali ja sam to jedva primijetila jer sam cijelo vrijeme radila. Dva četvrtka kad gledaju utakmice su prošla, a Miles se nije pojavio na njima. Ova godina je došla i prošla. Počeo je novi semestar na fakultetu.

A Tate još nedostaje Miles. Uzimam svoje čokoladice i čokoladno mlijeko i uputim se u kuhinju, sakriti ih od osobe koja kuca na vrata stana. Već znam da to nije Miles, jer na moja vrata kucaju Chad i Tarryn. Oni su jedini prijatelji koje sam stekla u San Franciscu jer sam silno zaposlena, a sprijateljili smo se samo zato što smo u istoj grupi za učenje. I zato oni upravo sada kucaju na moja vrata. Otvaram ih, a Chad stoji na vratima bez Tarryn. „Gdje je Tarryn?” „Pozvali su je u noćnu”, kaže. „Veli da neće stići večeras.” Otvaram vrata do kraja i puštam ga unutra. Čim on prijeđe prag, Miles otvara vrata preko puta. Smrzne se kad nam se pogledi sretnu. Drži me zarobljenu svojim pogledom nekoliko sekundi dok mu pogled ne sklizne preko moga ramena i završi na Chadu. Gledam Chada koji gleda mene i upitno podiže obrvu. On očito vidi da nešto nije u redu pa se obzirno povuče u moj stan. „Tate, čekam te u tvojoj sobi”, kaže. To je lijepo od Chada... daje mi da budem nasamo s tipom s druge strane hodnika. Međutim, najava da će me čekati u mojoj spavaćoj sobi vjerojatno nije iskaz poštovanja koje je Miles očekivao, zato što se on sada vraća u svoj stan. Pogled mu se spušta na pod trenutak prije nego se vrata njegova stana zatvore. Od pogleda na njegovu licu obuzme me osjećaj krivnje od kojeg mi se grči želudac. Moram se podsjetiti da je ovo bio njegov izbor. Ja se nemam za što osjećati krivom, čak i ako je pogrešno protumačio situaciju na koju je upravo naletio. Zatvaram vrata i pridružujem se Chadu u svojoj sobi. Ohrabrujem se u mislima, no to nimalo ne umanjuje krivnju. Sjedim na krevetu, a on sjedi za

~ 135 ~

Knjigoteka

Weekly&Anna stolom. „Ono je bilo čudno”, kaže mi, promatrajući me. „Sad me malo strah izaći iz tvoga stana.” Ja odmahujem glavom. „Ne brini se zbog Milesa. On ima problema, ali to više nisu moji problemi” Chad kima i ne ispituje me dalje. Otvara udžbenik i stavlja ga na krilo dok podiže noge na krevet. „Tarryn je već napravila bilješke za drugo poglavlje, pa ako ti središ treće, ja ću četvrto.” „Dogovoreno”, kažem. Sklupčam se na jastuk i provodim sljedeći sat pripremajući bilješke za treće poglavlje, ali nemam pojma kako se uspijevam koncentrirati jer samo razmišljam o pogledu na Milesovu licu trenutak prije nego je zatvorio vrata. Znam da sam ga povrijedila. To znači da smo sada kvit, valjda. *

*

*

Nakon što Chad i ja razmijenimo bilješke i odgovorimo na pitanja na kraju svakog poglavlja u udžbeniku, ja na printeru napravim kopije. Znam da se to što troje ljudi dijeli poglavlja i odgovore smatra varanjem, ali koga briga? Nikad nisam tvrdila da sam savršena. Kad završimo, ispratim Chada iz stana. Vidim da ga je malo strah zbog onog pogleda na Milesovu licu, pa pričekam da stigne do dizala prije nego zatvorim vrata stana. Da budem iskrena, i mene je malo strah za njega. Ulazim u kuhinju i počnem si pripremati večeru od ostataka. Nema svrhe kuhati, jer će se Corbin vratiti tek kasno navečer. Prije nego završim sa stavljanjem hrane na tanjur, ulazna se vrata otvaraju uz kucanje. Miles je jedina osoba koja istovremeno otvara vrata i kuca. Smiri se.

Smiri se, smiri se, smiri se. Tate, daj se više smiri! „Tko je to bio?” pita Miles koji stoji iza mojih leđa. Ja se ni ne okrenem. Nastavljam stavljati hranu na tanjur kao da me to što je on ovdje nakon tri tjedna ne ispunjava olujom emocija. Od kojih je ljutnja najistaknutija. „Kolega s faksa”, kažem. „Učili smo.” Osjećam kako se napetost ispire s njega, a nisam ni okrenuta prema njemu. „Puna tri sata?” Okrećem se prema njemu, ali mi psovke koje želim vrištati zapnu u grlu kad ga ugledam. On stoji na vratima kuhinje i drži se za dovratnik iznad glave. Vidim da nekoliko dana nije radio, jer se toliko dugo nije obrijao. Bos je, a košulja mu se podigla s rukama otkrivajući onaj isklesani trbuh. Prvo, zurim u njega.

A onda urlam na njega.

~ 136 ~

Knjigoteka

Weekly&Anna „Ako se želim jebati s tipom u svojoj sobi tri sata, blago meni! Ti nemaš pravo ni na mišljenje o mome životu. Ti si kreten i imaš ozbiljnih problema i ja ne želim s njima više imati veze.” Lažem. Stvarno želim imati veze s njegovim problemima. Želim uroniti u njegove probleme i postati njegov problem, ali ja bih trebala biti ta neovisna, svojeglava cura koja se ne da slomiti samo zato što joj se sviđa neki tip. Gleda me ispod oka, a disanje mu je teško i ubrzano. Spušta ruke i brzo mi prilazi, grabi me za lice, tjera me da ga pogledam. Oči su mu mahnite, a saznanje da ga je strah što sam krenula dalje ispunjava me prevelikim zadovoljstvom. On čeka nekoliko sekundi prije nego progovori, puštajući svoje oči da lutaju mojim licem. Palci mu nježno miluju moje jagodice, i osjećam se kao da me njegove ruke štite a to je tako dobar osjećaj i apsolutno mi se gadi što ih u ovom času želim posvuda. Ne sviđa mi se u kakvu me osobu pretvara. „Spavaš s njim?” pita me, konačno zastavši na mojim očima dok njegove traže istinu.

To tebe nije briga, Miles. „Ne”, kažem umjesto toga. „Jesi li ga poljubila?”

To i dalje tebe nije briga, Miles. „Ne.” Zatvara oči i izdiše, s olakšanjem. Spušta ruku na šank sa svake strane mene i spušta čelo na moje rame. Ne pita me više ništa. On pati, ali ja ne znam što da sada učinim u vezi s tim. On je jedini koji može promijeniti ovo među nama, a koliko znam, još to nije spreman učiniti. „Tate” kaže bolnim šaptom. Obraz mu se premjesti na moj vrat, a jedna njegova ruka me uhvati za struk. „K vragu, Tate.” Druga ruka se pomiče na moj potiljak dok mu se usne smještaju na kožu moga vrata. „Što ću sad?” šapće. „Koji kurac ću sad?” Čvrsto stišćem oči jer su zbunjenost i bol u njegovu glasu nepodnošljivi. Odmahujem glavom. Odmahujem glavom zato što ne znam odgovoriti na pitanje koje ima pozadinu o kojoj ništa ne znam. Također odmahujem glavom jer ne znam kako ga fizički odgurnuti od sebe. Njegove usne susretnu točku tik ispod moga uha i ja ga istovremeno želim privući bliže i odgurnuti što dalje mogu. Njegova usta nastavljaju kliziti preko moje kože i ja osjećam kako mi se vrat naginje da bi on mogao pronaći još veći dio mene koji će ljubiti. Prsti mu se upetljaju u moju kosu dok me hvata za potiljak i drži me mirno uz svoja usta. „Otjeraj me” kaže, glasom molećivim i toplim na mome vratu. „Tebi to ne treba.” Ljubi me uz vrat, zastavši da udahne samo kad govori. „Ja samo ne znam kako te prestati željeti. Reci mi da odem i otići ću.” Ja mu ne kažem da ode. Odmahnem glavom. „Ne mogu.”

~ 137 ~

Knjigoteka

Weekly&Anna Okrećem se prema njemu u trenutku kad je on stigao do mojih usta, a zatim grabim njegovu košulju i povlačim ga k sebi. Znam da ovoga puta neće završiti ništa ljepše nego zadnji put, ali ipak to jednako želim. Ako ne i više. On zastaje i pomno me pogleda u oči. „Ne mogu ti dati više od ovoga”, prošapće kao upozorenje. „Jednostavno ne mogu.” Mrzim ga što je to rekao, ali to isto tako i poštujem. Odgovaram tako što ga privlačim bliže dok nam se usne ne susretnu. Otvaramo usta točno u isto vrijeme i totalno se proždiremo. Mahniti smo, vučemo jedno drugo, stenjemo, ukopavamo se jedno drugom u kožu.

Seks, posjetim se. To je samo seks. Ništa više. On mi neće dati nijedan drugi dio sebe. Mogu ja to govoriti sebi koliko god hoću, ali istovremeno ja uzimam, uzimam, uzimam koliko god mogu. Dešifriram svaki zvuk koji ispušta i svaki dodir, pokušavajući se uvjeriti da je ono što mi daje mnogo više nego što vjerojatno jest. Ja sam glupača. Ali sam barem samosvjesna glupača. Otkopčavam mu traperice, a on moj grudnjak i još nismo stigli ni do moje sobe, a moja je košulja na podu. Usta nam se nijednom ne razdvoje dok zatvara moja vrata, a zatim mi jednim pokretom skida grudnjak. Gura me na krevet i svlači mi traperice, a zatim ustaje i skida svoje. Ovo je utrka. Utrkujemo se Miles i ja protiv svega drugoga. Utrkujemo se sa svojom savjesti, svojim ponosom, svojim samopoštovanjem, s istinom. On pokušava ući u mene prije nego nas bilo što od toga sustigne. Čim se vrati na krevet, on je na meni, a zatim u meni.

Pobjeđujemo. Njegova usta ponovno pronalaze moja, ali to je sve što rade. On me ne ljubi. Naše se usne dotiču i naš se dah sudara, a oči nam se susreću, ali nema poljupca. Ono što naša usta rade je toliko više od toga. Sa svakim potiskom u mene, njegove usne klize preko mojih i oči mu postaju gladnije, ali on me nijednom nije poljubio. Poljubac je toliko lakši od onoga što mi radimo. Kad se ljubiš, možeš zatvoriti oči. Možeš otjerati misli. Možeš poljupcem otjerati bol, sumnju, sram. Kad zatvoriš oči i ljubiš se, ti se štitiš od ranjivosti. Ovo nas ne štiti od ranjivosti. Ovo je sukob. Ovo je okršaj. Ovo je borba prsa o prsa. Ovo je izazov, moj Milesu, Milesov meni. Izazivam te da probaš ovo zaustaviti, oboje šutke vrištimo.

~ 138 ~

Knjigoteka

Weekly&Anna Njegove oči ostaju usredotočene na moje čitavo vrijeme dok ulazi i izlazi iz mene. Sa svakim potiskom u mojoj se glavi vrte njegove riječi od prije samo nekoliko tjedana.

Lako je zamijeniti osjećaje i emocije za nešto što one nisu, posebno kad nekog gledaš u oči. Ja to sada sasvim razumijem. Razumijem to tako dobro da skoro poželim da zatvori oči, jer on najvjerojatnije sada ne osjeća ono što mi njegove oči pokazuju. „Kako je divno biti u tebi”, šapće. Te riječi padaju u moja usta, izazvavši uzdahe kao odgovor. On spušta desnu ruku između nas, a ja bih na tu vrstu pritiska obično zabacila glavu i zatvorila oči. Ne ovaj put. Ja neću ustuknuti od ovog suočavanja. Pogotovo ne sada kad on zuri u moje oči i proturječi sam sebi. Iako odbijam odustati, dajem mu do znanja što mi radi. Ne mogu si pomoći da mu to ne kažem jer u ovom trenutku nemam kontrolu nad svojim glasom. Njega je opsjela djevojka koja misli da želi ovo od njega. „Nemoj stati”, kaže moj glas, postavši još opsjednutiji njime što ovo dulje traje. „Nisam planirao.” On pojačava pritisak, i u meni i izvan mene. Grabi moju nogu iza koljena i povlači je između naših prsa, pronalazeći malo drukčiji kut pod kojim će ući u mene. Drži moju nogu čvrsto uprtu o svoje rame i nekako ulazi u mene još dublje. „Miles. O, moj Bože.” Stenjem njegovo ime i božje ime i čak nekoliko puta prizivam Isusa. Počinjem se tresti pod njim i nisam sigurna tko se od nas prvi slomio, ali sada se ljubimo. Ljubimo se žestoko i duboko kao što on udara u mene. On je glasan. Ja sam glasnija. Ja se tresem. On se trese jače. On je ostao bez daha. Ja udišem dovoljno za nas oboje. Gura u mene još jednom zadnji put i pritišće me čvrsto o madrac svojom težinom. „Tate”, kaže, stenjući moje ime u moja usta dok mu se tijelo oporavlja od tremora. „Jebemu, Tate.” Polako se izvlači iz mene i pritišće obraz o moja prsa. „Bože mili”, dahne. „Ovo je tako dobro. Ovo. Mi. Je. Tako. Jebeno. Dobro.” „Znam.” On se otkotrlja na stranu, ali ruka mu je još pružena preko mene. Ležimo skupa u tišini. Ja - ne želim priznati da sam mu upravo dopustila da me opet iskoristi. On - ne želi priznati da je ovo bilo više od samo seksa. Oboje lažemo sami sebi. „Gdje je Corbin?” pita. „Vratit će se kasno noćas.” On podiže glavu i gleda dolje u mene, čela zabrinuto namrštena. „Trebao bih poći.” Ustaje s kreveta i navlači traperice. „Navratiš poslije?”

~ 139 ~

Knjigoteka

Weekly&Anna Ja kimnem dok ustajem i odijevam traperice. „Doneseš mi košulju iz kuhinje?” zamolim ga. Navlačim grudnjak i zakopčavam ga. On otvara vrata moje sobe, ali ne izlazi van. Zastaje na vratima. Gleda nekoga. Sranje. Ne moram ga vidjeti da znam da Corbin tamo stoji. Istog časa otrčim do vrata da zaustavim ono što se sprema dogoditi, što god to bilo. Kad ih otvorim još jače, vidim Corbina koji stoji na svojim vratima nasuprot mojih i zuri u Milesa. Ja učinim prvi korak. „Corbine, prije nego što nešto kažeš...” On podigne ruku da me ušutka. Oči mu se na sekundu spuste na moj grudnjak, i on se trzne kao da se nadao da se ono što je čuo nije uistinu dogodilo. Skreće pogled, a ja se istog časa pokrijem, posramljena jer je sve čuo. On ponovno gleda Milesa, a u pogledu mu je jednaka doza ljutnje i razočaranja. „Koliko dugo?” „Miles, ne odgovaraj na to” kažem. Ja samo želim da on ode. Corbin ga nema nikakvo pravo ovako ispitivati. To je smiješno i glupo. „Neko vrijeme”, kaže Miles, posramljeno. Corbin polako kimne, probavljajući njegov odgovor. „Voliš li je?” Miles i ja se pogledamo. On ponovno pogleda Corbina kao da pokušava odlučiti koga bi od nas želio zadovoljiti svojim odgovorom. Sigurna sam da polagano odmahivanje glavom ne zadovoljava nijedno od nas. „Planiraš li to barem?” pita Corbin. Nastavljam proučavati Milesa kao da od njega očekujem odgovor na pitanje koji je smisao života. Mislim da on želi odgovor na Corbinovo pitanje više od Corbina. Miles izdiše i ponovno odmahuje glavom. „Ne”, prošapće.

Ne. On me ni ne planira voljeti. Znala sam da će to biti njegov odgovor. Očekivala sam to. No ipak boli kao sam vrag. Činjenica da ne može ni lagati o tome da ne razočara Corbina dokazuje da ovo nije neka igra koju on igra. Ovo je Miles. Miles nije sposoban za ljubav. Ili barem više nije sposoban za ljubav. Corbin se grčevito drži za dovratnik svojih vrata i pritišće čelo o svoju ruku, polako, ravnomjerno dišući. Gleda opet u Milesa strijeljajući ga pogledom. Nikad u životu nisam vidjela Corbina tako ljutitog. „Ti si upravo pojebao moju sestru?” Čekam da se Miles sruši na leđa od udara Corbinovih riječi, ali umjesto loga, on zakorači prema njemu. „Corbine, ona je odrasla žena.” Corbin brzo zakorači prema Milesu. „Odlazi van.”

~ 140 ~

Knjigoteka

Weekly&Anna Miles ponovno pogleda mene, a oči su mu pune isprike i žaljenja. Ne znam je li taj pogled namijenjen meni ili Corbinu, ali on učini što mu je Corbin rekao.

On odlazi. Ja još stojim na vratima svoje sobe, gledajući u Corbina kao da se spremam poletjeti preko hodnika i nokautirati ga. Corbin me pali pogledom koji je jednako nepokolebljiv kao i njegov stav. „Tate, ti nisi ničiji brat”, kaže. „Da mi se nisi usudila reći da nemam pravo biti ljut.” Ulazi u svoju sobu i zalupi vratima. Ja brzo trepćem, suzdržavajući se da se ne rasplačem od ljutnje zbog Corbina, boli zbog Milesa i srama zbog svojih sebičnih odluka. Odbijam plakati pred ijednim od njih. Ulazim u kuhinju i uzimam svoju košulju, zatim je navlačim preko glave i uputim se kroz vrata do stana nasuprot mojeg. Kucam na njegova vrata i Miles istog časa otvara. Gleda iza mene kao da očekuje i Corbina, a zatim se odmakne i pusti me unutra. „Preboljet će on to”, kažem mu nakon što zatvori vrata. „Znam”, kaže tiho. „Ali više neće biti isto.” Ulazi u svoju dnevnu sobu i sjeda na kauč, pa ga ja slijedim i sjednem kraj njega. Nemam mu što savjetovati jer ima pravo. Vrlo vjerojatno među njima dvojicom više ništa neće biti isto. Osjećam se usrano jer sam ja razlog tome. Miles uzdiše i povlači moju ruku u svoje krilo. Provuče prste kroz moje. „Tate”, kaže. „Žao mi je.” Pogledam ga, a njegov se pogled podigne i susretne s mojim. „Zbog čega?” Nemam pojma zašto glumim da ne znam o čemu govori. Ja jako dobro znam o čemu on govori. „Kad je Corbin pitao planiram li te voljeti” kaže. „Žao mi je što nisam mogao reći da. Ja samo nisam želio lagati ni tebi ni njemu.” Odmahujem glavom. „Ti si uvijek bio samo iskren u vezi s tim što želiš od mene. Ne mogu se ljutiti na tebe zbog toga.” On duboko udahne dok ustaje i počinje koračati po dnevnoj sobi. Ja ostanem na kauču u gledam ga dok se on trudi srediti misli. Na kraju zastane i prekriži ruke iznad glave. „Nisam te također imao pravo ispitivati o onom tipu. Ja tebi ne dopuštam da me ispituješ o mome životu, pa te nemam nikakvo pravo ispitivati o tvome.” S ovom se logikom moram složiti. „Ja samo ne znam kako se nositi s ovim što se događa između nas.” Prilazi mi bliže, a ja ustanem. On ovija ruke oko mojih ramena i privija me uz svoja prsa. „Ja ne znam lak ni pristojan način da to kažem, ali ono što sam rekao Corbinu je istina. Ja nikad više neću nikoga voljeti. Ne isplati mi se. Ali nisam fer prema tebi. Znam da te zbunjujem, i znam da sam te povrijedio i žao mi je zbog toga. Ja samo volim biti s tobom, ali

~ 141 ~

Knjigoteka

Weekly&Anna svaki put kad sam s tobom, bojim se da ti ovo vidiš kao nešto više nego što stvarno jest.” Znam da bih trebala nekako reagirati na ovo što je upravo rekao, ali još probavljam njegove riječi. Svako njegovo priznanje trebalo bi upaliti crveno svjetlo, s obzirom na to da je popraćeno ružnom istinom da me on ne planira voljeti niti sa mnom biti u vezi, ali crveno svjetlo se ne pali. Pali se zeleno. „Ti baš posebno mene ne želiš voljeti, ili se radi općenito o ljubavi koju ne želiš?” On me odmiče o svojih prsa tako da me može pogledati u oči dok odgovara na moje pitanje. „Tate, ja općenito ne želim ljubav. Nikad. Tebe posebno samo... želim.” Istovremeno se zaljubim u ovaj odgovor i odljubim od njega. Tako sam sjebana. Zbog svega što je on rekao trebala bih istog časa vrišteći pobjeći od njega, ali umjesto toga, poželim oviti svoje ruke oko njega i dati mu što god je voljan uzeti od mene. Lažem mu, i lažem sebi, i to nijednom od nas ne čini dobro, ali ne mogu zaustaviti riječi koje izlaze iz mojih usta. „Ja to mogu podnijeti sve dok stvari ostanu jednostavne”, kažem mu. „No kad si prije nekoliko tjedana izveo ono sranje s odlaskom zalupivši vratima? To nije nimalo jednostavno, Miles. Takve stvari to čine kompliciranim.” On kima, razmišljajući o tome što sam upravo rekla. „Jednostavno”, kaže, prevrćući tu riječ u ustima. „Ako ti možeš jednostavno, i ja mogu jednostavno.” „Dobro”, kažem. „A kad to bilo kome od nas dvoje postane preteško, prekinut ćemo zauvijek.” „Ja se ne brinem da će meni postati preteško” kaže on. „Brinem se da bi

tebi moglo postati preteško.” Miles, i ja se brinem za mene. Ali želim ovdje i sada s tobom znatno više nego što me briga koliko će me to pogoditi na kraju. S tom misli u glavi konačno shvatim koje je moje jedino pravilo. On se cijelo vrijeme držao svojih granica, štiteći se od ranjivosti kojoj sam ja bila izložena.

„Mislim da konačno imam svoje pravilo”, kažem. One me pogleda i podigne obrve, čekajući da objasnim. „Nemoj mi davati lažnu nadu da postoji budućnost, pogotovo kad u svome srcu znaš da je nikada nećemo imati.” On se istog časa ukoči. „Zar sam to učinio?” pita me, iskreno zabrinut. „Zar sam ti ikad davao lažnu nadu?”

Da. Prije otprilike trideset minuta, kad si me gledao u oči cijelo vrijeme dok si bio u meni.

~ 142 ~

Knjigoteka

Weekly&Anna „Ne” kažem brzo. „Samo se pobrini da ne radiš ni ne govoriš ono što bi me ponukalo da pomislim suprotno. Sve dok oboje vidimo ovo onakvim kakvo jest, mislim da nećemo imati problema.” On šutke neko vrijeme zuri u mene, proučavajući me. Procjenjujući moje riječi. „Ne znam jesi li stvarno nevjerojatno zrela za svoje godine ili se samo gadno zavaravaš.” Slegnem ramenima, čuvajući svoje zavaravanje duboko u svojim grudima. „Nezdrava mješavina oboje, sigurna sam.” On pritisne svoje usne na moju sljepoočnicu. „Ovo stvarno zvuči sjebano kad se kaže naglas, ali obećavam ti da ti neću dati nade za nas.” Moje srce se mršti na njegove riječi, ali lice mi se prisili na smiješak. „Dobro”, kažem. „Ti imaš ozbiljnih problema koji me zapravo izbezumljuju i mnogo bih se radije jednog dana zaljubila u emocionalno stabilnog tipa.” On se smije. Vjerojatno zato što zna da je šansa da pronađe nekoga tko bi mogao trpjeti ovakvu vezu, ako se to uopće može nazvati vezom, iznimno mala. No ipak, jedina cura kojoj bi to moglo biti u redu slučajno živi u stanu preko puta njegovog. I zapravo mu se sviđa.

Miles Archer, ja se tebi sviđam. *

*

*

„Corbin je saznao”, kažem dok sjedam na sada već moje uobičajeno mjesto kraj Capa. „Opa!” kaže. „Dečko je još uvijek živ?” Kimam. „Zasad. No nisam sigurna koliko dugo.” Vrata predvorja se otvaraju i gledam Dillona kako uzlazi u zgradu. Skida kapu i istresa kišu s nje dok hoda prema dizalu. „Ponekad poželim da se letovi koje pošaljem gore sruše”, kaže Cap, mjerkajući Dillona. Izgleda da ga ni Cap ne voli. Sad mi nekako postaje žao Dillona. Ugleda nas trenutak prije no što stigne do dizala. Cap ustaje da pritisne tipku, ali Dillon je dosegne prije njega. „Prilično sam sposoban sam pozvati svoje dizalo, stari”, kaže. Maglovito se sjećam da mi je prije samo deset sekundi bilo žao Dillona. Sada to povlačim. Dillon bulji u mene i namigne mi. „Hej, Tate, što radiš?” „Perem slonove”, kažem smrtno ozbiljno. Dillon me zbunjeno pogleda, uopće ne shvaćajući moj bezvezan odgovor. „Ako ne želiš sarkastičan odgovor”, kaže mu Cap, „ne postavljaj glupa pitanja.” Vrata dizala se otvaraju, a Dillon zakoluta očima na nas oboje, pa zatim uđe u dizalo.

~ 143 ~

Knjigoteka

Weekly&Anna Cap me pogleda i naceri se. Podigne dlan u zrak i ja mu dam pet.

~ 144 ~

Knjigoteka

Weekly&Anna

dvadeset četvrto poglavlje MILES Šest godina prije „Zašto je sve žuto?” Moj tata stoji na vratima Racheline sobe i gleda u ono nekoliko stvari koje smo prikupili u mjesecima otkad zna za njezinu trudnoću. „Izgleda kako da se Velika Ptica ispovraćala u sobi.” Rachel se smije. Ona stoji pred zrcalom u kupaonici i završava sa šminkanjem, ja ležim na njezinom krevetu, gledam je. „Ne znamo je li dečko ili curica, pa kupujemo neutralne boje.” Rachel odgovara na pitanje moga tate kao da je to jedno od mnogih, ali oboje znamo da je prvo. Dosad ništa nije pitao o trudnoći. Ne pita nas za naše planove. Obično izlazi iz sobe kad smo Rachel i ja oboje unutra. Lisa se slično ponaša, još nije prevladala razočaranje ili tugu, pa mi ne izazivamo. Trebat će vremena, i zato im Rachel i ja dajemo vremena. U ovom trenutku Rachel ima samo mene kojim može razgovarati o bebi, a ja imam samo nju, i iako se to čini malo premalo, više je nego dovoljno za nas oboje. „Koliko će trajati ceremonija?” pita me tata. „Ne više od dva sata”, kažem mu. On kaže da bismo trebali poći. Kažem mu da krećemo čim Rachel bude spremna. Rachel kaže da je spremna. Mi krećemo. *

*

*

„Čestitam”, kažem Rachel. „Čestitam”, kaže ona meni. Oboje smo maturirali prije tri sata. Sada ležimo na mom krevetu i razmišljamo o našem sljedećem koraku. Ili barem ja o tome razmišljam. „Hajdemo živjeti zajedno”, kažem joj. Ona se smije. „Miles, mi zapravo već živimo zajedno”, istakne.

~ 145 ~

Knjigoteka

Weekly&Anna Ja odmahujem glavom. „Znaš na što mislim. Znam da već imamo planove za nakon početka faksa u kolovozu, ali mislim da bismo to sada trebali učiniti.” Ona se podiže na laktove i gleda me, vjerojatno pokušavajući iščitati izraz mog lica da otkrije govorim li to ozbiljno. „Kako? Kamo bismo otišli?” Pružam ruku prema noćnom ormariću i otvaram gornju ladicu. Izvlačim pismo i dodajem joj ga. Ona počne čitati naglas.

Dragi g. Archer, Pogleda me, razrogačenih očiju. Čestitamo na ljetnoj registraciji. Sa zadovoljstvom vas obavještavamo da je vaša molba za obiteljski smještaj obrađena i odobrena. Rachel se smiješi.

U prilogu se nalazi frankirana omotnica i završni dokumenti koje treba vratiti do datuma naznačenog na poštanskoj marki. Rachel gleda u omotnicu i brzo prelistava priložene dokumente. Opet uzima pismo. Radujemo se primitku ispunjenih obrazaca. Imate li bilo kakvih

pitanja, slobodno nas kontaktirajte na donji broj telefona. Srdačan pozdrav, Paige Donahue, tajnica fakulteta Rachel prekriva smiješak rukom i baca

pismo sa strane, a zatim se naginje naprijed i grli me. „Možemo se odmah useliti?” pita me. Sviđa mi se koliko je očito uzbuđenje u njezinu glasu. Kažem joj da. Rachel je laknulo. Ona zna, baš kao i ja, kako bi bilo neugodno sljedećih nekoliko tjedana u istoj kući s roditeljima. „Jesi li već pitao svoga oca?” Kažem joj da je zaboravila da smo mi sada odrasli ljudi. Ne moramo ih više pitati za dozvolu. Trebamo ih samo obavijestiti. Rachel kaže da ih želi odmah obavijestiti. Uzimam Rachel za ruku i hodamo zajedno u dnevnu sobu obavijestiti naše roditelje da se selimo.

Zajedno.

~ 146 ~

Knjigoteka

Weekly&Anna

dvadeset peto poglavlje TATE Prošlo je nekoliko tjedana otkad je Corbin saznao za nas. Nije to prihvatio i još nije razgovarao s Milesom, ali polako se navikava. On zna gdje sam bila onih noći kad bih otišla bez objašnjenja i vratila se nakon nekoliko sati. Nikad ništa ne pita. Što se tiče situacije s Milesom, ja sam ta koja se navikava. Morala sam se prilagoditi njegovim pravilima jer nema šanse da će se on prilagoditi kršenju tih pravila. Naučila sam ga prestati pokušavati shvatiti i ne dopustiti da među nama postane napeto. Radimo točno ono što smo se dogovoriti da ćemo raditi na početku, a to je seks. Puno seksa. Seksa pod tušem. Seksa u spavaćoj sobi. Seksa na podu. Seksa na kuhinjskom stolu. Još nisam provela noć s njim, i još me ponekad boli kako se on zatvori čim je gotovo, ali još nisam otkrila kako mu reći ne. Znam da želim toliko više od onoga što mi daje, a on želi toliko manje od onog što mu ja želim dati, ali oboje zasad uzimamo ono što možemo dobiti. Pokušavam ne razmišljati o tome što će se dogoditi onog dana kad to više neću moći podnijeti. Pokušavam ne razmišljati o svim onim drugim stvarima koje žrtvujem kako bih i dalje bila s njim. Pokušavam uopće ne razmišljati o tome, ali misli ipak dolaze. Svake noći, u krevetu, razmišljam o tome. Svaki put kad se tuširam, razmišljam o tome. Kad sam na nastavi, u dnevnoj sobi, u kuhinji, na poslu... Razmišljam o tome što će se dogoditi kad netko od nas konačno dođe pameti. „Je li Tate nadimak nekog imena?” pita me Miles. Ležimo u njegovom krevetu. On se upravo vratio doma nakon četiri dana, i iako bi naš dogovor trebao biti samo seks, još smo kompletno odjeveni. Ni ne mazimo se. On samo leži kraj mene, pita me intimna pitanja o mome imenu, i ja sam zbog toga sretnija nego bilo kojeg drugog dana koji smo dosad proveli zajedno. Sada mi je prvi put postavio neko poluintimno pitanje. Mrzim što me njegovo pitanje ispunjava svom tom nadom, jer me on samo pitao je li Tate nadimak. „Tate mi je srednje ime”, kažem. „To je bilo djevojačko prezime moje bake.” „Koje ti je prvo ime?” „Elizabeth.”

~ 147 ~

Knjigoteka

Weekly&Anna „Elizabeth Tate Collins” kaže, vodeći svojim glasom ljubav s mojim imenom. Moje ime mi nikada nije zvučalo tako prekrasno kao upravo sada kad je izašlo iz njegovih usta. „To je skoro dvostruko više slogova nego u mojem imenu”, kaže. „To je mnogo slogova.” „A koje je tvoje srednje ime?” „Mikel”, kaže. „No ljudi ga uvijek krivo izgovaraju i kažu Michael. To mi zna ići na živce.” „Miles Mikel Archer”, kažem. „To je moćno ime.” Miles se podiže na lakat i gleda me pogledom punim mirnoće. Odmiče mi kosu iza uha dok mu oči lutaju mojim licem. „Je li se nešto zanimljivo dogodilo ovog tjedna dok sam radio, Elizabeth Tate Collins?” U glasu mu se naslućuje tračak razigranosti. To mi je novost, ali sviđa mi se. Jako mi se sviđa. „Ne baš, Miles Mikel Archer”, kažem uz smiješak. „Imala sam puno prekovremenih.” „Još voliš svoj posao?” Prsti mu dodiruju moje lice, klize preko usana, spuštaju se niz moj vrat. „Da, stvarno mi se sviđa”, kažem. „ A tebi, sviđa ti se biti kapetan?” ja mu samo vraćam verzije njegovih pitanja. Pretpostavljam da je tako sigurno, jer znam da će mi dati samo onoliko koliko je spreman uzeti. Miles prati svoju ruku pogledom dok otkopčava gornji gumb moje košulje. „Ja volim svoj posao.” Prsti mu se bave drugim gumbom moje košulje. „Samo mi se ne sviđa tako dugo izbivati, pogotovo kad znam da si ti preko puta moga stana. Zbog toga poželim stalno biti doma.” Pokušavam to spriječiti, ali ne mogu. Zbog njegovih riječi šokirano uzdahnem, iako je to vjerojatno najtiši uzdah koji je ikad prešao preko nečijih usana. Ali on to primijeti. Oči mu zabljesnu prema meni i ja vidim kako on to želi povući. Želi povući ono što je upravo rekao, jer je u tim riječima bilo nade. Miles ne govori takve stvari. Znam da će se ispričati. Podsjetit će me da me ne može voljeti, da mi nije želio dati tu trunku lažne nade.

Miles, nemoj to poreći. Molim te, daj mi da to zadržim. Gledamo se u oči nekoliko dugih sekundi. Ja i dalje zurim u njega, čekam na ispriku. Njegovi prsti su još na drugom gumbu moje košulje, ali više ga ne pokušavaju otkopčati. Usredotočuje se na moja usta, zatim opet na oči, zatim opet na usta. „Tate”, šapne. Kaže moje ime tako nježno da nisam sigurna da su mu se usta uopće pomaknula. Nemam vremena odgovoriti. Njegova ruka pusti gumb moje košulje i klizne kroz moju kosu u istom trenutku kad mu se usne žestoko spoje s mojima. Klizne tijelom na mene, a njegov poljubac istog časa postane

~ 148 ~

Knjigoteka

Weekly&Anna intenzivniji. Dublji. Dominirajući. Njegov poljubac je pun nečega čega prije u njemu nije bilo. Pun osjećaja. Pun nade. Sve do ovog trenutka mislila sam da je poljubac samo poljubac. Nisam imala pojma da poljupci mogu imati različito značenje i toliko oprečne osjećaje. Prije sam uvijek osjećala strast i želju i požudu... ali ovoga puta je drukčije. Ovaj poljubac je poljubac drukčijeg Milesa i moje srce zna da je to pravi Miles. Miles kakav je nekada bio. Onaj Miles o kojem ne smijem ništa ispitivati. *

*

*

Otkotrlja se s mene kad svrši. Ja zurim u strop. Glava mi puca od tolikih pitanja. Srce mi je zbunjeno. Ovo među nama nikad nije bilo lako. Čovjek bi pomislio da bi ograničavanje samo na seks trebala biti najlakša stvar na svijetu, ali to me tjera da propitujem svaki pokret i svaku riječ koja izlazi iz mojih usta. Zateknem se kako analiziram svaki pogled koji mi udijeli. Ne znam ni koji bi trebao biti moj sljedeći potez. Da ostanem ležati dok me ne zamoli da odem? Nijednom još nisam prespavala s njim cijelu noć. Da se okrenem i zagrlim ga, nadajući se da će me zauzvrat držati u zagrljaju dok ne zaspimo? Previše se bojim da će me odbiti. Ja sam glupa. Ja sam najobičnija glupača. Zašto i za mene ovo ne može biti samo seks? Zašto ne mogu doći ovamo, dati mu što želi, dobiti što želim i otići? Otkotrljam se na svoju stranu i polako sjednem. Pokupim svoju odjeću, a zatim ustanem i odjenem se. On me promatra. U tišini. Izbjegavam ga pogledati dok se nisam kompletno odjenula i obula cipele. Koliko se god želim uvući natrag u krevet s njim, umjesto toga hodam prema vratima. Ne okrećem se prema njemu kad kažem: „Vidimo se sutra.” Stižem sve do ulaznih vrata njegova stana. On ništa ne govori. Ne kaže mi da se vidimo sutra i ne pozdravlja me na odlasku. Nadam se da je njegova šutnja dokaz da mu se ne sviđa kako je to kad netko ode od tebe. Otvaram vrata, izlazim i hodam do svog stana. Corbin sjedi na kauču, gleda televiziju. Okrene glavu prema vratima kad me čuje da ulazim, a zatim mi udijeli pogled s visoka, pun negodovanja. „Razvedri se”, kažem mu kad uđem. Skidam cipele kraj vrata. „Morat ćeš se na kraju pomiriti s tim.” Vidim ga kako odmahuje glavom, ah ignoriram to i uputim se u svoju sobu.

~ 149 ~

Knjigoteka

Weekly&Anna „On te ševio meni iza leđa i lagao mi je”, kaže Corbin. „To nije nešto s čim se mogu pomiriti.” Ponovno se okrećem prema dnevnoj sobi i vidim da me Corbin gleda. „Zar si očekivao da će biti otvoren u vezi s tim? Bože moj, Corbine. Ti si izbacio Dillona iz svog stana samo zato što me pogledao na krivi način.” Corbin ustaje, sad je već jako ljut. „Točno!” zaurla. „Mislio sam da te Miles štitio od Dillona, a on je zapravo polagao pravo na tebe! On je prokleti licemjer i ljutit ću se na njega koliko god se želim ljutiti na njega, a ti se pomiri s tim!” Ja se smijem, jer Corbin nema nikakva prava upirati prstom ni u koga. „Što je tako smiješno, Tate?” zareži. Vraćam se u dnevnu sobu i stanem točno pred njega. „Miles mi je od samog početka pošteno rekao što želi. Nijednom mi nije prodavao nikakva sranja. Ja sam jedina cura s kojom je bio u šest godina, i ti za njega kažeš da je licemjer?” Više se ni ne trudim utišati glas. „Možda bi se trebao pogledati u zrcalo, Corbine. S koliko si ti cura bio otkad si se doselio ovamo? Što misliš, koliko njih ima braću koji bi ti rado razbili njušku kad bi saznali za tebe? Ako je netko ovdje licemjer, onda si to ti!” Ruke su mu na bokovima i gleda me smrknuto. Kako ne može smisliti nikakav odgovor na ovo, ja se okrećem natrag prema svojoj sobi, ali ulazna se vrata otvaraju uz kucanje.

Miles. Corbin i ja se oboje okrenemo u trenutku kad on proviri glavu unutra. „Sve je u redu ovdje?” pita, zakoračivši u dnevnu sobu. Pogledam Corbina, a on me prostrijeli pogledom. Podignem obrvu, čekajući da odgovori Milesu, jer je on taj koji ovdje ima problem. „Tate, jesi dobro?” pita Miles, obrativši se ovoga puta samo meni. Pogledam preko ramena u njega i kimne. „Dobro sam”, kažem. „Ja nisam ona koja ima nerealna očekivanja od svoga brata ili sestre.” Corbin glasno zastenje, a zatim se okreće i udara nogom kauč. Miles i ja ga gledamo dok provlači ruke kroz kosu i čvrsto se hvata za potiljak. Ponovno se okreće Milesu, a zatim duboko uzdahne. „Zašto jednostavno nisi mogao biti gej?” Miles ga pozorno promatra. Čekam na reakciju bilo kojeg od njih, pa ću tek tada znati mogu li disati. Miles odmahuje glavom, ali na licu mu se pojavi i smiješak. Corbin se počne smijati, ali istovremeno zastenje, dajuči nam do znanja da je upravo prihvatio ovo što se zbiva između mene i Milesa, iako se još uvijek vjerojatno ne slaže s tim. Nasmiješim se i tiho izađem iz stana, nadajući se da će njih dvojica uspjeti popraviti svoj odnos koji se pokvario kad sam ja ušla u priču. Vrata dizala se otvore u predvorju, i ja se spremam izaći, ali Cap stoji ispred njih kao da se sprema ući u dizalo.

~ 150 ~

Knjigoteka

Weekly&Anna „Došla si k meni?” pita me. Ja kimam i pokazujem gore. „Corbin i Miles gore rješavaju svoje probleme. Dala sam im malo vremena.” Cap ulazi u dizalo i pritišće tipku koja vodi na dvadeseti kat. „Dobro, onda me valjda možeš otpratiti doma”, kaže. Hvata se za rukohvat iza sebe za ravnotežu. Stanem kraj njega i naslonim se na zid iza sebe. „Cap, mogu li vas nešto pitati?” On mi kimanjem daje do znanja da ga mogu pitati što god želim. „Ja volim da se mene ispituje jednako kao što volim postavljati pitanja.” Gledam u svoje cipele, prekriživši stopala. „Što mislite, što bi to moglo natjerati čovjeka da nikad više u životu ne želi iskusiti ljubav?” Cap ne odgovara na moje pitanje barem pet katova. Na kraju ga pogledam, a on gleda točno u mene i tako škilji da mu se između očiju pojavilo još više bora. „Pretpostavljam da čovjek koji proživi njezinu najružniju stranu, možda više nikad ne želi doživjeti ljubav.” Duboko razmišljam o njegovu odgovoru, ali to mi ne pomaže mnogo. Ne shvaćam kako ljubav može postati tako ružna da bi se neka osoba jednostavno sasvim isključila iz nje zauvijek. Vrata dizala se otvaraju na dvadesetom katu i ja ga pustim da prvi izađe. Hodam s njim do vrata njegova stana i čekam ga da ih otvori. „Tate”, kaže. Gleda u vrata i ne okreće se da završi rečenicu. „Ponekad čovjekov duh jednostavno nije dovoljno snažan da izdrži aveti svoje prošlosti.” On otvara vrata svoga stana i ulazi unutra. „Možda je taj dečko negdje putem samo izgubio svoj duh.” On zatvara svoja vrata i ostavlja me u pokušaju da dešifriram još veću konfuziju.

~ 151 ~

Knjigoteka

Weekly&Anna

dvadeset šesto poglavlje MILES Šest godina prije Moja soba je sada Rachelina. Rachelina soba je moja soba. Maturirali smo. Živimo zajedno. Mi smo sada na faksu.

Vidite? Sve smo sredili. Ian donosi zadnje kutije iz auta. „Gdje da vam stavim ovu?” pita. „Što je to?” pita ga Rachel. On joj kaže da to izgleda kao kutija puna njezinih grudnjaka i gaćica. Ona se smije i kaže mu da ih spusti kraj moje komode. Ian to učini. Ianu se sviđa Rachel. Ianu se sviđa što me Rachel ne sputava. Ianu se sviđa što ona želi da ja diplomiram i završim obuku za pilota. Rachel želi da budem sretan. Kažem Rachel da ću biti sretan dok imam nju. Ona mi kaže: „Onda ćeš uvijek biti sretan.” Moj tata me još mrzi. Moj tata me ne želi mrziti. Oni to pokušavaju prihvatiti, ali je teško. Svima je teško. Rachel nije briga što drugi misle. Njoj je samo važno što ja mislim, a ja samo mislim na Rachel. Shvaćam da bez obzira na to koliko situacija bila teška, ljudi se nauče prilagoditi. Moj tata i njezina mama možda ovo ne odobravaju, ali prilagodit će se. Rachel možda nije spremna biti mama, i ja možda nisam spreman biti tata, ali prilagođavamo se. To mora biti tako. Ako želiš duševni mir, to je nužno. Čak od životne važnosti. *

*

*

„Miles.” Volim svoje ime kad izlazi iz njezinih usta. Ona ga ne izgovara uzalud. Kaže ga samo kad joj nešto treba. Kaže ga samo kad ga treba izreći. „Miles.”

~ 152 ~

Knjigoteka

Weekly&Anna Rekla ga je dvaput. Nešto joj stvarno jako treba. Okrenem se, a ona sjedi na krevetu. Gleda me razrogačenih očiju. „Miles.” Triput. „Miles.” Četiri. „Boli me.”

Sranje. Skačem iz kreveta i grabim našu torbu. Pomažem Rachel da se preodjene. Pomažem joj do auta. Strah ju je. Mene je možda više strah nego nju. Držim je za ruku dok vozim. Kažem joj da diše. Ne znam zašto joj to govorim. Naravno da ona zna disati. Ne znam što joj drugo reći. Osjećam se bespomoćno. Možda želi svoju mamu. „Želiš li da ih nazovem?” Ona odmahuje glavom. „Ne još”, kaže. „Poslije.” mi.

Ona želi da budemo samo mi. To mi se sviđa. I ja želim da budemo samo Medicinska sestra joj pomaže izaći iz auta. Odvode nas u jednu sobu. Ja donosim Rachel sve što joj treba. „Hoćeš leda?”

Donesem joj ga. „Hoćeš hladni oblog?”

Donesem joj ga. „Hoćeš da ugasim televizor?”

Ugasim ga. „Treba ti još jedna deka, Rachel? Čini mi se da ti je zima.”

Ne dodajem joj deku. Nije joj zima. „Hoćeš još leda?” Ona neće još leda. Želi da ušutim.

Ja ušutim. „Miles, daj mi ruku.”

Ja joj dam ruku. Želim je natrag.

Nanosi joj bol. Ipak pustim da je zadrži. Ona je tiho. Ne ispušta ni zvuka. Samo diše. Nevjerojatna je. Ja plačem. Ne znam zašto.

~ 153 ~

Knjigoteka

Weekly&Anna Rachel, toliko te silno volim. Doktor joj kaže da je skoro gotovo. Ljubim je u čelo. To se događa. Ja sam tata. Ona je mama. „Dobili ste dečka”, kaže liječnik. Ona ga drži. Ona drži moje srce. On prestaje plakati. On pokušava otvoriti oči. Rachel plače. Rachel se smije. Rachel mi kaže hvala. Rachel meni kaže hvala. Kao da nije ona ta koja je ovo stvorila.

Rachel je luda. „Miles, ja ga tako volim”, kaže. Ona još plače. „Ja ga tako silno volim.” „I ja ga volim”, kažem joj. Dodirujem ga. Želim ga držati. Rachel me gleda. „Hoćeš li mi, molim te, sada reći njegovo ime?” Nadao sam se da će biti dečko samo da mogu doživjeti ovaj trenutak. Nadao sam se da ću joj reći ime njezinog sina jer znam da će ga obožavati. Nadam se da se sjeća trenutka kad mi je postala sve na svijetu.

Rachel, Miles će ti pokazati gdje je razred g. Claytona. „Zove se Clayton.” Ona počinje jecati.

Ona se sjeća. „Savršeno je”, kaže. Riječi su joj pomiješane sa suzama. Sada već rida. Želi da ga uzmem u naručje. Sjedim na krevetu s njom i uzimam ga. Držim ga u naručju.

Držim svog sina u naručju. Rachel polaže glavu na moje rame i mi zurimo u njega. Zurimo u njega tako dugo. Ja kažem Rachel da on ima njezinu crvenu kosu. Rachel kaže da ima moje usne. Ja kažem Rachel da se nadam da ima njezin karakter. Ona se ne slaže i kaže da se nada da je isti ja. „On je život učinio toliko ljepšim”, kaže. „Istina.” „Miles, baš imamo sreće.” „Istina, baš imamo.” Rachel stišće moju ruku.

~ 154 ~

Knjigoteka

Weekly&Anna „Sve smo sredili” šapne Rachel. „Sve smo sjajno sredili”, kažem joj. Clayton zijeva i mi se nasmijemo. Otkad je zijevanje postalo tako nevjerojatno divno? Dodirujem njegove prstiće.

Claytone, mi te tako silno volimo.

~ 155 ~

Knjigoteka

Weekly&Anna

dvadeset sedmo poglavlje TATE Stropoštam se na stolac kraj Capa, još odjevena od glave do pete u uniformu. Čim sam se vratila s posla, učila sam bez prestanka puna dva sata. Već je prošlo deset, a još nisam večerala i zato sada sjedim do Capa, jer on već zna moje navike pa je naručio pizzu za nas dvoje. Dodajem mu krišku i uzimam svoju, a zatim zatvaram poklopac i odlažem kutiju na pod ispred sebe. Guram veliki zalogaju u usta, no Cap zuri u krišku u svojoj ruci. „Stvarno je tužno da pizza stiže brže od policije”, kaže. „Naručio sam prije samo deset minuta.” Uzima zalogaj i zatvara oči kao da je ova pica nešto najbolje što je kušao u životu. Kad oboje pojedemo svoje kriške, ja posegnem za još jednom. On odmahuje glavom kad mu ponudim drugu krišku, pa je vraćam u kutiju. „Onda?” kaže. „Ima li napretka između dečka i njegovog prijatelja?” Smiješno mi je kako stalno zove Milesa dečko. Kimam i odgovorim punim ustima. „Donekle” kažem. „Noć kad gledaju utakmice prošla je prilično dobro, ali mislim da je to bilo samo zato što se Miles cijelo vrijeme pretvarao da mene nema. Znam da se trudi biti obziran prema Corbinu, ali ja se tada nekako osjećam kao govno, znate?” Cap kima kao da razumije. Nisam sigurna da razumije, ali sviđa mi se kako me uvijek pozorno sluša. „Naravno, slao mi je poruke cijelo vrijeme dok je sjedio kraj Corbina u dnevnoj sobi, pa bi me to valjda trebalo utješiti. Ali onda dođu tjedni poput ovog tjedna kad nije ni u istoj državi i onda ja za njega kao da ne postojim. Nema poruka. Nema poziva. Prilično sam sigurna da on misli na mene samo kad sam u krugu tri metra od njega.” Cap odmahuje glavom. „Sumnjam. Kladim se da taj dečko misli na tebe mnogo više nego što pokazuje.” Željela bih vjerovati u to, ali nisam sigurna da je to istina. „Ali ako to nije tako”, kaže Cap, „ne smiješ se ljutiti na njega. Ionako se niste tako dogovorili, zar ne?” Zakolutam očima. Mrzim što mi uvijek natrlja nos činjenicom da nije Miles taj koji krši pravila ili dogovore. Ja imam problem s našim dogovorom, i nitko za to nije kriv osim mene. „Kako sam se uopće upetljala u to sranje?” pitam, iako mi odgovor na to pitanje ne treba. Jako dobro znam kako sam se upetljala u ovo sranje. Također znam kako se izvući iz njega... samo to ne želim. „Jesi li čula za onaj izraz: ‘Kad ti život da limun...’?”

~ 156 ~

Knjigoteka

Weekly&Anna „Napravi limunadu” završim njegovu rečenicu. Cap me gleda i odmahuje glavom. „Ne ide tako”, kaže. „Kad ti život da limun, pobrini se da znaš u čije ga oči treba iscijediti.” Ja se smijem, uzimam još jednu krišku pizze i pitam se kako sam dovraga spala na to da mi je najbolji prijatelj jedan osamdesetogodišnjak. *

*

*

Corbinov kućni telefon nikad ne zvoni. Pogotovo ne nakon ponoći. Bacam pokrivače i grabim majicu koju navlačim preko glave. Ne znam zašto se gnjavim s odijevanjem. Corbina nema, a Miles se vraća tek sutra. Stižem u kuhinju s petim zvonom, točno u trenutku kad se upali telefonska tajnica. Prekinem poruku i podižem telefon. „Halo?” „Tate!” kaže moja mama. „O, moj Bože, Tate.” Glas joj je paničan i zbog toga ja istog časa počnem strahovito paničariti. „Što je?” „Avion. Avion se srušio prije pola sata, a ne mogu dobiti kompaniju na telefon. Jesi li razgovarala sa svojim bratom?” Koljena mi završe na podu. „Jesi li sigurna da je to njegova kompanija?” pitam je. Glas mi zvuči tako prestravljeno da ga uopće ne prepoznajem. Zvuči jednako prestravljeno kao zadnji put kad se to dogodilo. Imala sam samo šest godina, ali sjećam se svake pojedinosti kao da se dogodilo jučer. Čak se sjećam pidžame s mjesecom i zvijezdama koju sam tada nosila. Moj je otac bio na domaćem letu, a mi smo nakon ručka upalili vijesti i čuli da se jedan avion srušio zbog kvara na motoru. Svi putnici su poginuli. Sjećam se kako gledam svoju majku koja stoji kraj telefona i razgovara s kompanijom, histeričnu, pokušava dobiti informaciju tko je bio pilot. Saznali smo da nije on nakon jedan sat, a taj sat bio je najstrašniji sat u našim životima. Sve do sada. Trčim u svoju sobu i grabim mobitel s noćnog ormarića i istog časa zovem njegov broj. „Jesi li ga pokušala nazvati?” pitam svoju majku dok se vraćam u dnevnu sobu. Pokušavam se dočepati kauča, ali iz nekog razloga pod mi se čini utješnijim. Opet kleknem, kao da se spremam moliti. Vjerojatno se i spremam. „Da, non-stop zovem njegov mobitel, stalno se javlja glasovna poruka.” To je bilo glupo pitanje. Naravno da ga je pokušala nazvati. Ja ipak pokušam, ali odmah se pali glasovna poruka. Pokušavam je ohrabriti, ali znam da to nema svrhe. Sve dok ne čujemo njegov glas, nema utjehe. „Ja ću nazvati kompaniju”, kažem joj. „Nazvat ću te čim nešto saznam.” Ona prekine vezu bez pozdrava.

~ 157 ~

Knjigoteka

Weekly&Anna Zovem kompaniju kućnim telefonom, a mobitelom Milesa. Sada prvi put u životu zovem njegov broj. Molim se da odgovori, jer koliko god se strašno bojim za Corbina, također ne prestajem misliti o tome da i Miles radi za istu tvrtku. Zlo mi je. „Halo?” odgovara Miles na drugi zvon. U glasu mu se čuje oklijevanje, kao da mu je čudno zašto ga zovem. „Miles!” kažem, glasom istovremeno paničnim i sretnim. „Je li on dobro? Je li Corbin dobro?” S druge strane šutnja.

Zašto šutnja? „Kako to misliš?” „Avion”, kažem brzo. „Zvala je moja mama. Srušio se avion. On ne odgovara na mobitel.” „Gdje si ti?” pita me odmah. „U stanu.” „Pusti me unutra.” Hodam do vrata i otključavam. On gura vrata, a mobitel mu je još na uhu. Kad me vidi, sprema mobitel, istog trena trči do kauča, grabi daljinski i pali televizor. Mijenja kanale dok ne nade vijesti. Zove bojeve na svom mobitelu, a zatim se okreće i pojuri prema meni. Prima me za ruku. „Dođi”, kaže, vukući me k sebi. „Siguran sam da je on dobro.” Kimam o njegova prsa, ali njegovo ohrabrenje je u ovakvom trenutku besmisleno. „Gary?” kaže kad netko odgovori na drugoj strani. „Miles je. Da. Da, čuo sam”, kaže. „Tko je bio u posadi?” Nastupi duga stanka. Tako sam prestravljena da ga se bojim pogledati.

Prestravljena.

„Hvala ti.” Prekida vezu. „Dobro je, Tate”, kaže istog časa. „Corbin je dobro. I Ian isto.” Briznem u plač od olakšanja. Miles me prati do kauča i sjeda, zatim me privlači k sebi. Uzima mi mobitel iz ruke, pritišće nekoliko tipki i stavlja ga na uho. „Zdravo, Miles je. Corbin je dobro.” Zastane nakon nekoliko sekundi. „Da, ona je dobro. Reći ću joj da vas nazove ujutro.” Još nekoliko sekundi prođe, a onda završi razgovor pozdravom. Odlaže mobitel na kauč kraj sebe. „Tvoja mama.” Kimam. Znala sam to. A zbog te jednostavne geste, zbog toga što je nazvao moju mamu, još se beznadnije zaljubljujem u njega. On sada ljubi moj potiljak, ohrabrujuće trlja gore-dolje po mojoj ruci.

~ 158 ~

Knjigoteka

Weekly&Anna „Miles, hvala ti”, kažem mu. On ne kaže molim, jer ne misli da to što je učinio zaslužuje zahvalu. „Jesi li ih poznavao?” pitam ga. „Tu posadu?” „Ne. Oni su iz druge baze. Imena mi ne zvuče poznato.” Moj mobitel zavibrira pa mi ga Miles dodaje. Pogledam ga, a na njemu je poruka od Corbina. Corbin: Ako si čula za onaj avion, samo ti javljam da sam dobro. Zvao sam sjedište firme i Miles je isto dobro. Molim te javi mami ako je čula. Volim te. Još mi više lakne zbog njegove poruke jer sada sa stopostotnom sigurnošću znam da je on dobro. „Poruka je od Corbina”, kažem Milesu. „Kaže da si dobro. Ako si se slučajno brinuo.” Miles se smije. „To znači da je provjerio jesam li dobro?” kaže, naceriviši se. „Znao sam da me ne može vječno mrziti.” Ja se smješkam. Jako mi je drago što je Corbin želio da znam da je Miles dobro. Miles me još grli, a ja uživam u svakoj sekundi tog zagrljaja. „Kad bi se on trebao vratiti?” „Tek za dva dana?” kažem. „Koliko si dugo ti doma?” „Oko dvije minute”, kaže. „Upravo sam bio stavio puniti mobitel kad si nazvala.” „Drago mi je da si se vratio.” On ne odgovara. Ne kaže mi da je njemu drago što se vratio. Umjesto da kaže nešto što bi mi moglo dati lažnu nadu, on me samo ljubi. „Znaš”, kaže, povlačeći me na svoje krilo, „koliko god su mi grozne okolnosti zbog kojih vjerojatno nisi imala vremena navući hlače, divno mi je što nemaš hlače.” Ruka mu klizi uz moja bedra, i on me privlači još bliže dok nismo priljubljeni jedno u drugo. Ljubi vršak moga nosa, a zatim bradu. „Miles?” Provlačim ruke kroz njegovu kosu i nastavljam niz njegov vrat, a zatim zastajem položivši ih na njegova ramena. „Bojala sam se i za tebe”, prošapćem. „Zato mi je drago da si se vratio.” Oči mu postanu meke, a zabrinutih bora između njih nestane. Možda ne znam ništa o njegovoj prošlosti, ni o njegovu životu, ali definitivno sam primijetila da on nije nikoga nazvao kako bi javio da je dobro. To je baš žalosno. Pogled mu skreće s mojeg i završava na mojim prsima. Napipa rub majice, a zatim ga polako povlači preko moje glave. Sada sam samo u gaćicama.

~ 159 ~

Knjigoteka

Weekly&Anna Naginje se naprijed, obgrli me oko struka i privlači me na svoja usta. Usne mu se nježno spuštaju na moju bradavicu, a moje se oči spontano zatvaraju. Krenu mi žmarci kad mu ruka počne istraživati svaki goli djelić mojih leđa i bedara. Usta mu nađu put do moje druge dojke, točno u trenutku kad mu ruka sklizne u moje gaćice na boku. „Mislim da ću ovo morati strgnuti s tebe, jer nikako ne želim da se makneš s moga krila”, kaže. Ja se smiješim. „Meni je to u redu. Imam ih još koliko hoćeš.” Osjećam njegov cerek na svojoj koži dok mu ruke povlače elastiku gaćica. Povlači jednu stranu, ali ih ne uspije razderati. Pokuša na drugoj strani, ali gaćice se ne daju. „Uvući ćeš mi ih u guzicu”, kažem, smijući se. On frustrirano uzdahne. „To je uvijek puno više seksi kad to rade na televiziji.” Ja se premjestim i sjednem uspravnije. „Pokušaj opet”, ohrabrim ga. „Možeš ti to, Miles.” On hvata lijevu stranu gaćica i snažno ili povlači. „Jao!” zaurlam, povlačeći se u smjeru njegovog pokreta da smanjim bol koju mi nanosi elastika zarivajući se u desnu stranu moga bedra. On se opet smije i spušta lice na moj vrat. „Oprosti”, kaže. „Imaš li možda škare?” Stresem se na pomisao da mi prilazi sa škarama. Odmičem se od njega i ustajem, a zatim povlačim gaćice dolje, oslobađam ih se stresavši nogu, te ih bacam sa strane. „Gledati te kako ovo radiš bilo je totalno vrijedno mog neuspjelog pokušaja da budem seksi”, kaže. Ja se smijem. „Tvoj neuspjeli pokušaj da budeš seksi zapravo je bio jako seksi.” Moj ga komentar opet nasmije. Prilazim mu i penjem mu se opet na krilo. On me premješta tako da ga sada jašem. „Moji te neuspjesi pale?” zadirkuje me. „O, da”, mrmljam. Jako su mi seksi.” Ruke su mu ponovno na meni, rovare po mojom leđima i niz ruke. „Obožavala bi me u dobi od trinaest do šesnaest”, kaže. „Bio sam neuspješan praktički u svemu. Pogotovo nogometu.” Ja se cerim. „Takvog te volim. Pričaj mi još.” „Bejzbol”, kaže, i odmah mi pritisne usta na vrat. Ljubi me sve gore do vrata. „I jedan semestar geografije.” „Ti bokca”, zastenjem. „To je stvarno seksi.” Premješta usne na moja usta i privlači me u nježan poljubac. Jedva dotiče moje usne. „I u ljubljenju sam bio neuspješan. Užasno. Jednom sam neku curu skoro ugušio jezikom.”

~ 160 ~

Knjigoteka

Weekly&Anna Ja se smijem. „Hoćeš da ti pokažem?” Čim kimnem, on nas premješta na kauču dok ne ležim na leđima, a on na meni. „Otvori usta.” Ja ih otvorim. On pritisne usta na moja, ugura u njih jezik i poljubi me. To je vjerojatno najgori poljubac koji sam iskusila u životu. Odgurujem se od njega, pokušavajući izbaciti njegov jezik iz svojih usta, ali on ne posustaje. Okrećem lice ulijevo, a on mi počne lizati obraz. Ja prasnem u smijeh. „O, moj Bože, ovo je bilo užasno!” On odmiče usta i spušta se na mene. „S vremenom sam se popravio.” Ja kimam. „Živa istina”, kažem, složivši se svim srcem. Oboje se smiješimo. Opušten izraz na njegovu licu ispunjava me tolikim emocijama da ih ne mogu ni početi razvrstavati. Sretna sam, jer nam je zabavno zajedno. Tužna sam, jer nam je zabavno zajedno. Ljuta sam, jer nam je zabavno zajedno i zbog toga poželim toliko više od ovoga. Toliko više od njega. Šutke zurimo jedno u drugo dok on polako ne spušta glavu i stisne dugački poljubac u moje usne. Nastavlja mi nježno ljubiti usta dok poljupci ne postanu duži i intenzivniji. Njegov jezik na kraju razdvaja moje usne, a zaigranosti nestane. Sada je već postalo prilično ozbiljno, poljupci su nam sve užurbaniji, a njegova se odjeća polako pridružuje mojoj na podu, komad po komad. „Kauč ili tvoj krevet?” šapne. „Oboje”, odgovaram. On učini kako sam rekla. *

*

*

Zaspim u svom krevetu. Pokraj Milesa. Nijedno od nas nikad nije zaspalo nakon seksa. Jedno od nas uvijek ode. Koliko god se trudila uvjeriti samu sebe da to ništa ne znači, znam da znači. Svaki put kad smo zajedno uspijem ukrasti još malo njega. Bio to kratak uvid u njegovu prošlosti, ili vrijeme provedeno s njim bez seksa, ili čak vrijeme provedeno spavajući, on mi malo po malo daje sve više i više od sebe. Osjećam da je to i dobro i loše. Dobro je, jer želim i trebam toliko više od njega, ali svaki djelić koji dobijem zadovolji me dok ne počnem brinuti o svemu što ne dobivam od njega. Ali također je loše, jer svaki put kad dobijem malo veći djelić njega, drugi njegov dio se još više udalji. Vidim to u njegovim očima. Brine se da mi daje nadu, a ja se bojim da će se jednog dana sasvim zatvoriti. Sve u vezi s Milesom srušit će se kao kula od karata.

~ 161 ~

Knjigoteka

Weekly&Anna To je neizbježno. Njegovi stavovi o tome što ne želi od života tako su čvrsti, a ja počinjem shvaćati koliko on to ozbiljno misli. No koliko god se trudila zaštititi svoje srce od njega, znam da za to nema nade. On će ga na kraju slomiti, a ja mu ipak dopuštam da ga ispunjava. Svaki put kad sam s njim, on sve više i više ispunjava moje srce, a što je ono ispunjenije komadićima njega, bit će bolnije kad ga iščupa iz mojih prsa kao da ondje nikada nije pripadalo. Čujem da mu mobitel vibrira i osjetim kako se okreće i poseže prema noćnom ormariću. On misli da spavam, pa mu ne dajem razloga da pomisli suprotno. „Hej”, šapće. Nastupi duga stanka i ja u sebi počnem paničariti, pitajući se s kim on to razgovara. „Da, oprosti mi. Trebao sam te nazvati. Mislio sam da spavaš.” Srce mi je sada u grlu, gmiže prema gore, pokušava pobjeći od Milesa i mene i cijele ove situacije. Po mojoj reakciji na njegov razgovor, moje srce zna da je u nevolji. Ono je zauzelo položaj bori-se-ili-bježi, a u ovom trenutku čini sve u svojoj moći da pobjegne. Nimalo ne krivim svoje srce. „I ja tebe volim, tata.” Srce mi ponovno klizne niz grlo i smjesti se na svoje mjesto u mojim grudima. Zasad je sretno. Ja sam sretna. Sretna sam što on ipak ima nekoga nazvati. Istovremeno, to me podsjeti na to koliko malo znam o njemu. Ko liko mi malo pokazuje. Koliko se silno skriva od mene, pa kad se konačno slomim, on za to neće biti kriv. No to neće biti brzi pad. Bit će spor i bolan, ispunjen s toliko puno trenutaka poput ovog koji me razdire. Trenutaka kad on misli da spavam pa se iskrade iz mog kreveta. Trenutaka kad žmirim, ali slušam kako se on odijeva. Trenutaka kad se pobrinem da mi disanje ostane ravnomjerno za slučaj da me on promatra kad se naginje i ljubi me u čelo. Trenutaka kad on ode.

Jer on uvijek ode.

~ 162 ~

Knjigoteka

Weekly&Anna

dvadeset osmo poglavlje MILES Šest godina prije „Što ćeš ako bude gej?” pita me Rachel. „To bi ti smetalo?” Ona drži Claytona, a oboje sjedimo na bolničkom krevetu. Ja sam u podnožju okrenut njoj, gledam je kako zuri u njega. Stalno mi postavlja nasumična pitanja. Opet izigrava đavoljeg advokata. Kaže da to sada moramo srediti kako ne bismo u budućnosti naletjeli na probleme. „Smetalo bi mi samo ako bi osjećao da ne može s nama o tome razgovarali. Želim da zna da s nama može razgovarati o svemu.” Rachel se smješka Claytonu, ali ja znam da je taj njezin smiješak za mene. Zato što joj se sviđa moj odgovor. „Što ćeš ako neće vjerovati u Boga?” pita me. „Neka vjeruje u što god hoće. Ja samo želim da ga njegova vjerovanja ili nevjerovanja - čine sretnim.” Ona se opet smiješi. „Što ako učini neki grozan, odvratan, bezdušan zločin i pošalju ga doživotno u zatvor?” „Onda bih se pitao gdje sam pogriješio kao otac”, kažem joj. Ona me pogleda. „Dobro, nakon ovog ispitivanja, ja sam uvjerena da on nikada neće počiniti nikakav zločin, jer ti si već sada najbolji tata na svijetu.” Sad je ona mene natjerala na smiješak. Oboje pogledamo na vrata kad se otvore i uđe medicinska sestra. Osmjehne nam se pomalo žalosno. „Vrijeme je”, kaže. Rachel zastenje, ali ja nemam pojma o čemu medicinska sestra govori. Rachel vidi da sam zbunjen. „Za njegovo obrezivanje.” Želudac mi se stisne. Znam da smo o tome razgovarali tijekom trudnoće, ali ja se odjednom premišljam, znajući što mu se sprema. „Nije to tako strašno”, kaže medicinska sestra. „Dat ćemo mu lokalnu anesteziju.” Ona prilazi Rachel i počinje ga podizati iz njezina naručja, ali ja se naginjem naprijed. „Čekajte”, kažem joj. „Dajte mi da ga prvo malo držim.” Medicinska sestra se odmakne, a Rachel mi doda Claytona.

~ 163 ~

Knjigoteka

Weekly&Anna Stavljam ga u naručje i gledam dolje u njega. „Claytone, tako mi je žao. Znam da će boljeti, i znam da ugrožava tvoju muškost, ali...” „On ima samo jedan dan”, prekine me Rachel uz smijeh. „Nemaš mu još što ugroziti.” Kažem joj da šuti. Kažem joj da šuti, da upravo imam očinski razgovor sa svojim sinom, a ona se mora praviti da je nema. „Ne brini, tvoja mama je izašla iz sobe”, kažem Claytonu, namignuvši Rachel. „Kao što sam rekao, znam da ugrožava tvoju muškost, ali poslije ćeš mi biti zahvalan na tome. Pogotovo kad budeš stariji i počneš izlaziti s curama. Nadam se ne prije osamnaeste, ali vjerojatnije će to biti oko šesnaeste. Tako je barem bilo meni.” Rachel se naginje naprijed i pruža ruke da joj ga dodam. „Dosta druženja” kaže, smijući se. „Mislim da moramo ponovno razmotriti granice razgovora oca i sina dok mu se muškost ugrožava.” Poljubim ga brzo u čelo i dodajem ga Rachel. Ona učini to isto i preda ga sestri. Oboje gledamo kako sestra izlazi iz sobe s njim. Ja pogledam Rachel, otpužem prema njoj i legnem kraj nje na krevet. „Ostali smo sami” šapnem. „Idemo se maziti.” Ona se mršti. „Ne osjećam se nimalo seksi”, kaže. „Trbuh mi je mlohav, a cice ogromne i očajnički mi treba tuš, ali previše me boli da bih se sad odmah istuširala.” Gledam u njezina prsa i povlačim ovratnik njezine bolničke spavaćice. Provirim unutra i nacerim se. „Koliko dugo će ostati takve?” Ona se smije i odguruje mi ruku. „Dobro, a kako su ti usta?” pitam je. Ona me gleda kao da ne shvaća moje pitanje, pa joj objasnim. „Samo sam se pitao bole li te usta kao ostatak tijela, jer ako te ne bole, želim te poljubiti.” Ona se smiješi. „Usta su mi super.” Podižem se na lakat, da se ona ne mora okrenuti prema meni. Gledam u nju dolje i osjećaj je drukčiji. Osjećaj je stvaran. Do jučer, stvarno smo imali osjećaj kao da se igramo mame i tate. Naravno, naša ljubav je stvarna, i naša veza je stvarna, ali dok nisam jučer gledao kako rađa moga sina, sve prije tog trenutka djeluje kao dječja igra u usporedbi s onim što sada osjećam prema njoj. „Volim te, Rachel. Volim te više nego jučer” Ona me gleda kao da zna točno o čemu govorim. „Ako me voliš danas više nego što si me volio jučer, onda jedva čekam sutra”, kaže.

~ 164 ~

Knjigoteka

Weekly&Anna Moje usne padnu na njezine i ja je poljubim. Ne zato što bih to trebao, već zato što moram. *

*

*

Stojim pred Rachelinom bolničkom sobom. Ona i Clayton su oboje u sobi, drijemaju. Medicinska sestra je rekla da nije ni zaplakao. Siguran sam da svim roditeljima to govori, ali joj ipak vjerujem. Vadim mobitel i šaljem poruku Ianu. Ja: Cvaknuli su ga prije dva sata. Podnio to kao pravi junak. Ian: Jao. Dolazim ga večeras upoznati. Može nakon sedam? Ja: Može, vidimo se. Moj otac mi prilazi s dvije kave u rukama pa ja vraćam mobitel u džep. On mi dodaje jednu kavu. „Izgleda kao ti”, kaže. On to pokušava prihvatiti. „Hm, a ja izgledam baš kao ti”, kažem. „Živjeli jaki geni.” Ja podignem svoju šalicu, a on je kucne, smiješeći se.

On se trudi. Naslanja se na suprotni zid i gleda u svoju kavu. Želi nešto reći, ali mu je teško. „Što je?” pitam, potičući ga. On podiže pogled s kave i pogleda me u oči. „Ponosan sam na tebe”, kaže iskreno. To je jednostavna izjava. Četiri riječi. To su vjerojatno četiri najdojmljivije riječi koje sam čuo u svome životu. „Naravno, to nije ono što sam želio za tebe. Nitko ne želi da mu sin s osamnaest godina postane tata, ali... ponosan sam na tebe. Na to kako si to sredio. Kako si se ponio prema Rachel.” Smiješi se. „Učinio si najbolje što si mogao u teškoj situaciji, a iskreno, to je više nego što bi mnogi odrasli ljudi učinili.” Smiješim se. Kažem mu hvala. Pomislim da je razgovor završio, ali nije. „Miles”, kaže, želeći još nešto dodati. „U vezi s Lisom... i tvojom mamom?” Podignem dlan u znak stop. Ne želim danas o tome razgovarati. Ne želim da ovaj dan postane dan njegova opravdavanja za to što je učinio mojoj majci. „U redu je, tata. Pričat ćemo o tome drugi put.”

~ 165 ~

Knjigoteka

Weekly&Anna On mi kaže ne. Kaže mi da sada mora o tome razgovarati sa mnom. Kaže mi da je važno. Ja mu želim reći da nije važno. Želim mu reći da je Clayton važan. Želim se usredotočiti na Claytona i Rachel i sasvim zaboraviti na činjenicu da je moj otac samo čovjek i da donosi grozne životne odluke poput svih nas. Ali ne kažem ništa od toga. Samo slušam. Jer on je moj otac.

~ 166 ~

Knjigoteka

Weekly&Anna

dvadeset deveto poglavlje TATE Miles: Što radiš? Ja: Zadaću. Miles: Što kažeš na pauzu za plivanje? Ja: ??? Veljača je. Miles: Na krovu je grijani bazen. Ne zatvara se još jedan sat. Zurim u poruku, a zatim odmah pogledam Corbina. „Na krovu zgrade je bazen?” Corbin kima, ali ne skreće pogled s televizora. „Aha.” Ja se uspravim u stolcu. „Šališ se? Živim ovdje već tako dugo i ti mi nikad nisi rekao da je na krovu grijani bazen?” On se ipak okreće i sliježe ramenima. „Kad mrzim bazene.” Uf. Najradije bih ga tresnula. Ja: Corbin mi uopće nije rekao da postoji taj bazen. Daj da se presvučeni i odmah krećem onamo. Miles: ;) *

*

*

Čim zatvorim vrata njegova stana shvatim da sam zaboravila kucati. Ja uvijek kucam. Pretpostavljam da je to što sam u poruci rekla da dolazim čim se presvučeni za mene dovoljno pristojno, ali zbog načina na koji Miles zuri u mene s vrata svoje spavaće sobe pomislim da mu se ne sviđa činjenica da nisam kucala. Zastanem u njegovoj dnevnoj sobi i gledam ga, čekajući da vidim u kakvom je danas raspoloženju. „Ti si u bikiniju” istakne. Pogledam u svoju odjeću. „I kratkim hlačama”, kažem, braneći se. Pogledam opet u njega. „Što bi ljudi trebali odjenuti za plivanje u veljači?” On još uvijek stoji kao kip na vratima i zuri u moju odjeću. Prebacim ručnik preko ruku i trbuha. Odjednom se osjećam nevjerojatno neugodno i preoskudno odjeveno. On odmahuje glavom i konačno kreće prema meni. „Ja samo...” Još zuri u moj bikini. „Nadam se da gore nema nikoga, jer ako ti budeš u tom bikiniju, ja ću se osramotiti u ovim kupaćim boksericama.” Gleda u svoje bokserice. I u očitu izbočinu u njima.

~ 167 ~

Knjigoteka

Weekly&Anna Ja se smijem. Dakle, njemu se sviđa moj bikini. On priđe još korak bliže i klizi rukom oko stražnjeg dijela mojih hlačica, a zatim me privlači k sebi. „Predomislio sam se” kaže, cereći se. „Želim ostati tu.” Ja odmah odmahujem glavom. „Ja idem plivati”, kažem. „Ti možeš ostati ovdje ako želiš, ali ostat ćeš sam.” On me poljubi, zatim me nježno gura prema vratima stana. „Onda valjda idem plivati”, kaže. *

*

*

Miles unosi šifru za ulaz na krov, a zatim mi otvara vrata. Lakne mi kad vidim da nema nikoga u bazenu, istovremeno očarana njegovom ljepotom od koje ostajem bez daha. To je bazen kojem se voda prelijeva preko ruba, s pogledom na cijeli grad. Uz njega su poređane udobne drvene ležaljke, a na drugom kraju nalazi se mali hidromasažni bazen. „Ne mogu vjerovati da nijednom od vas dvojice nikad nije palo na pamet da ovo spomenete”, kažem. „Koliko sam samo mjeseci užitka propustila.” Miles uzima moj ručnik i spušta ga na jedan od stolova uz bazen. Vraća se k meni i spušta ruke na gumbe mojih hlačica. „Ja sam zapravo prvi put ovdje.” Otkopčava mi hlačice i spušta ih preko bokova. Usne su mu blizu mojih, ali izraz lica mu je zaigran. „Dođi”, šapne. „Idemo se smočiti.” Izvlačim se iz hlačica, a on istovremeno skida košulju. Zrak je nevjerojatno hladan, ali para koja se diže iz vode obećava. Hodam do plićeg dijela da siđem stubama, a Miles skoči na glavu u dublji kraj bazena. Ulazim polako, no čim mi stopala proguta toplina vode, brzo uđem do kraja. Otplivam do sredine i prehodam do ruba, a zatim prekrižim ruke na betonskom obodu bazena koji gleda na grad. Miles dopliva do mene s leđa i hvata se za obod, pritom me zarobivši rukama i prsima koje privije uz mene. Položi glavu uz moju i oboje upijamo panoramu koja se pruža pred nama. „Predivno je”, šapnem. On šuti. Gledamo grad u tišini koja se čini vječna. Svako malo, on rukama zagrabi vodu i polije mi je po ramenima da me ugrije. „Oduvijek živiš u San Franciscu?” pitam ga. Okrenem leđa rubu tako da sada gledam u njega. On i dalje drži ruke sa svake strane mojih i kimne. „U blizini”, kaže i gleda grad preko moga ramena. Želim ga pitati gdje, ali ga ne pitam. Vidim po govoru njegova tijela da ne želi razgovarati o sebi. On nikad ne želi razgovarati o sebi. „Jesi li jedinac?” pitam, pokušavajući vidjeti hoće li mi to proći. „Imaš brata ili sestru?”

~ 168 ~

Knjigoteka

Weekly&Anna On me sada pogleda u oči. Usne su mu stisnute u čvrstu, napetu crtu. „Tate, što to radiš?” On to ne pita grubo, ali takvo se pitanje ne može drukčije protumačiti. „Samo pokušavam neobavezno razgovarati”, kažem. Glas mi je tih i zvuči uvrijeđeno. „Pada mi na pamet bezbroj stvari o kojima bih radije razgovarao nego o sebi.”

Ali, Miles, to je sve što ja želim znati. Kimam, shvaćajući da iako tehnički pokušavam ih zaobići. Njemu to nije drago.

ne

kršim

njegova pravila,

Okrenem se ponovno prema obodu. On je još u istom položaju, pritisnut uz mene, ali sad je drukčije. Ukočen je. Oprezan. Defanzivan. Ne znam ništa o njemu. Ne znam ni jedan jedini podatak o njegovoj obitelji, a on je moju upoznao. Ne znam nijednu stvar o njegovoj prošlosti, a on je spavao u mom krevetu u kojem sam spavala kad sam bila mala. Ne znam zbog kojih će se mojih riječi ili postupaka zatvoriti, ali ja od njega ništa ne želim skrivati. On me vidi baš onakvu kakva sam. Ja njega uopće ne vidim. Brzo podignem ruku i brišem suzu koja mi je nekako pobjegla niz obraz. Zadnja stvar na svijetu koju želim jest da me vidi kako plačem. Koliko god znam da sam preduboko zaglibila da nastavim ovo tretirati kao neobavezni seks, također sam preduboko zaglibila da to prekinem. Užasno ga se bojim zauvijek izgubiti, pa se jeftino prodajem i uzimam što mogu od njega, iako znam da zaslužujem nešto bolje od toga. Miles mi stavlja ruku na rame i okreće me prema sebi. Kad ja izaberem zuriti u vodu umjesto ga pogledati, podiže mi prstom bradu i tjera me da ga pogledam. Puštam ga da mi podigne lice, ali ne gledam ga u oči. Gledam gore i udesno, pokušavajući treptanjem otjerati suze. „Žao mi je.” Ja ne znam ni za što se on ispričava. Ne znam ni zna li on za što se ispričava. Ali oboje znamo da moje suze imaju veze samo s njim i on se vjerojatno ispričava samo iz tog jednostavnog razloga. Zato što zna da je nesposoban dati mi ono što želim. Prestaje me tjerati da ga pogledam, već me umjesto toga privija uz svoja prsa. Položim uho na njegovo srce, a on svoju bradu na moj potiljak. „Misliš li da bismo trebali prekinuti?” pita me tiho. U glasu mu se čuje strepnja, kao da se nada da će moj odgovor biti ne, a ipak misli da me mora to pitati. „Ne”, šapnem. On duboko uzdahne. Taj uzdah zapravo zvuči kao da mu je laknulo, ali nisam sasvim sigurna u to. „Ako te nešto pitam, hoćeš li mi iskreno odgovoriti?”

~ 169 ~

Knjigoteka

Weekly&Anna Slegnem ramenima jer nema šanse da mu potvrdno odgovorim dok prvo ne čujem njegovo pitanje. „Radiš li ti ovo još uvijek sa mnom zato što misliš da ću se predomisliti? Zato što misliš da postoji šansa da ću se zaljubiti u tebe?

Miles, to je jedini razlog zašto ja to još uvijek radim. Ali ne kažem to naglas. Ne kažem ništa. „Zato što ne mogu, Tate. Ja samo...” Glas mu utihne i on ušuti. Analiziram njegove riječi i činjenicu da je rekao da ne može, a ne da ne želi. Želim ga pitati zašto ne može. Zar se boji? Je li to zato što ja nisam prava osoba za njega? Ili se boji da će mi slomiti srce? No ništa ga ne pitam, jer nijedan od njegovih odgovora na ta pitanja neće me ohrabriti. Nijedan od ovih scenarija nije dovoljan razlog da srcu apsolutno uskratiš sreću. I zato ga ništa ne pitam jer osjećam da možda nisam sprema za istinu. Možda podcjenjujem ono što mu se dogodilo u prošlosti, zbog čega je postao ovakav. Jer nešto se dogodilo. Nešto što ja najvjerojatnije ne bih mogla shvatiti, čak i da saznam što je to bilo. Nešto što mu je ukralo duh, baš kao što je Cap rekao. Njegove ruke se čvršće ovijaju oko mene i taj njegov zagrljaj govori toliko toga. To je više od zagrljaja. Više od običnog grljenja. On me grli kao da je u smrtnom strahu da ću se utopili ako me pusti. „Tate”, šapne. „Znam da ću požaliti što sam to rekao, ali želim da to čuješ.” Odmiče se tek toliko da mu usne dotaknu moju kosu, a zatim me opet čvrsto privija uz sebe. „Da sam sposoban nekoga voljeti... taj netko bi bila ti.” Moje srce napukne od njegovih riječi i ja osjetim kako nada sipi u njega i odmah iscuri van. „Ali nisam sposoban. Pa ako je tebi preteško...” „Nije”, prekinem ga, radim sve što mogu da ga spriječim da prekinemo ovo. Nekako pronalazim snagu da ga pogledam u oči i kažem mu najgoru laž koju sam izrekla u čitavom svom životu. „Meni se sviđa baš ovako kako nam je.” On zna da lažem. Vidim sumnju u njegovim zabrinutim očima, ali on ipak kima. Pokušavam ga smesti prije nego me sasvim prozre. Labavo ovijam ruke oko njegova vrata, ali njemu privuku pozornost vrata koja se u ovom času otvaraju. I ja se okrećem i ugledam Capa kako se polako vuče po terasi. Hoda prema kontrolnoj ploči na zidu na kojoj se isključuju mlaznice u hidromasažnom bazenu. Gasi prekidače i polako se okreće prema vratima, no tada nas ugleda krajičkom oka. Sad se uputi prema nama i zaustavi se ne više od dva metra od nas. „Tate, jesi li to ti?” kaže, škiljeći. „Jesam” kažem, još uvijek držeći ruke oko Milesova vrata. „Hmm”, kaže Cap, proučavajući nas. „Je li vam itko ikad rekao da ste vraški zgodan par?” Ja se trznem, jer znam da ovo nije najbolji trenutak da Miles to čuje, pogotovo ni minutu nakon našeg neugodnog razgovora. Također znam što Cap smjera s tim komentarom.

~ 170 ~

Knjigoteka

Weekly&Anna „Cap, mi ćemo ugasiti svjetla kad odemo”, kaže Miles, ignorirajući Capovo pitanje i skrećući razgovor u drugom smjeru. Cap ga pogleda ispod oka, odmahne glavom kao da je razočaran i uputi se prema vratima. „To je ionako bilo retoričko pitanje”, promrmlja. Vidim kako podiže ruku prema čelu i salutira zraku pred sobom. „Laku noć, Tate”, kaže glasno. „Laku noć, Cap.” Oboje ispraćamo Capa pogledom dok ne zatvori vrata za sobom. Mičem ruke s Milesova vrata i nježno se odgurnem od njegovih prsa. On se odmiče kako bih ga mogla zaobići. Plivam leđno prema suprotnoj strani bazena. „Zašto si uvijek tako grub prema njemu?” pitam. Miles se spušta u vodu, širi ruke pred sobom i odguruje se od zida iza sebe. Pliva prema meni, a ja vidim da su mu oči i dalje usredotočene na mene. Plivam dalje leđno dok mi leđa ne dodirnu suprotni zid bazena. On nastavlja plivati prema meni, skoro naletjevši na mene, ali se zaustavi uhvativši se rukama za rub bazena oko moje glave i pritom me zapljusne vodom po prsima. „Nisam grub prema njemu.” Usne mu se susretnu s mojim vratom i on ga nježno ljubi, napredujući gore dok ne stignu blizu moga uha. „Samo ne volim odgovarati na pitanja.”

Mislim da smo to već ustanovili. Odmičem se nekoliko centimetara kako bih mu vidjela lice. Pokušavam se usredotočiti na njegove oči, ali na usnama su mu kapljice vode i teško je ne zuriti u njih. „Ali on je star čovjek. Ne bi trebao biti grub prema starim ljudima. I prilično je zabavan. Vidio bi to kad bi ga bolje upoznao.” Miles se tiho nasmije. „On se tebi sviđa, ha?” Čini se da mu je to zabavno. Ja kimam. „Da. Jako mi se sviđa. Ponekad mi se sviđa više od tebe” Ovoga puta se glasno nasmije i opet se nagne, pritisnuvši mi jednu pusu u obraz. Ruka mu se spušta na moj potiljak, a oči na moja usta. „Sviđa mi se što ti se Cap sviđa”, kaže, podižući oči prema mojima. „Neću više biti grub prema njemu. Obećavam.” Ugrizem se za usnu tako da ne može vidjeti kako se želim nasmiješiti činjenici da mi je upravo nešto obećao. To je bilo jednostavno obećanje. Ali ipak mi je jako drago. Klizne rukom oko moje brade, a palac mu se susretne s mojom usnom. Odmiče je s mojih zuba. „Što sam ti rekao o skrivanju tog smiješka?” Uzima moju usnu zubima i nježno je griene, a zatim je pusti. Imam osjećaj da je temperatura na bazenu upravo narasla dvadeset stupnjeva. Usta mu se spuštaju na moj vrat i on duboko uzdahne o moju kožu. Zabacujem glavu i naslonim je na obod bazena dok me on ljubi niz vrat.

~ 171 ~

Knjigoteka

Weekly&Anna „Ne želim više plivati”, kaže, klizeći usnama od korijena moga vrata sve gore ponovno do usana. „Dobro onda, a što bi želio?” slabašno prošapćem. „Tebe”, kaže bez oklijevanje. „U svom tušu. S leđa.” Progutam veliki gutljaj zraka i osjetim kako pada sve do rupe moga želuca. „Oho! To je prilično konkretno.” „Također i u svom krevetu”, šapne. „Ti si gore, još mokra od tuša.” Oštro udahnem, a oboje možemo čuti kako mi dah drhti dok izdišem. „Može”, pokušam reći, ali njegove su usta na mojima prije nego ta riječ uspije izaći van. I opet, razgovor koji mi je trebao otvoriti oči gurnut je u stranu kako bi napravio mjesta za ono jedino što mi je on voljan dati.

~ 172 ~

Knjigoteka

Weekly&Anna

trideseto poglavlje MILES Šest godina prije Šutke hodamo do prazne čekaonice. Moj otac sjeda prvi, a ja nevoljko sjednem preko puta njega. Čekam njegovu ispovijed, ali on ne zna da je ja ne trebam. Ja znam o njegovoj vezi s Lisom. Znam koliko dugo traje. „Tvoja majka i ja...” On gleda u pod. Ne može me ni pogledati u oči. „Odlučili smo se rastati kad si ti imao šesnaest godina. Međutim, s obzirom na to koliko sam ja putovao, bilo je financijski razumno čekati da ti maturiraš prije službenog razvoda, pa smo odlučili da ćemo tako učiniti.” Šesnaest? Ona se razboljela kad sam imao šesnaest godina. „Mi smo bili razdvojeni skoro godinu dana prije nego sam upoznao Lisu.” On me sada gleda. Iskren je. „Kad je saznala da je bolesna, bilo je pošteno od mene da to učinim, Miles. Ona je bila tvoja majka, a ja je nisam želio napustiti kad me najviše trebala.” Zaboli me u prsima. „Znam da si zbrojio dva i dva”, kaže. „Znam da si izračunao. Znam da me mrziš jer misliš da sam imao aferu kad je bila bolesna, a ja mrzim što sam dopustio da tako misliš.” „Pa zašto si onda?” pitam ga. „Zašto si dopustio da tako mislim?” On opet gleda u pod. „Ne znam”, kaže. „Mislio sam da možda ima šanse da nisi shvatio da se viđam s Lisom duže nego što sam želio da se zna, pa sam mislio da bi razgovor o tome možda donio manje dobra nego zla. Nisam želio da saznaš da je moj brak s tvojom majkom propao. Nisam želio da misliš da je umrla nesretna.” „Nije umrla nesretna”, ohrabrim ga. „Ti si bio kraj nje, tata. Obojica smo bili kraj nje.” On cijeni što sam to rekao, jer zna da je to istina.

~ 173 ~

Knjigoteka

Weekly&Anna Moja majka je bila sretna sa svojim životom. Bila je sretna sa mnom. Ovo me ponuka da se zapitam bi li ona bila razočarana da vidi kako je sve ovo ispalo. „Miles, bila bi ponosna na tebe”, kaže mi. „Na to kako si se držao.” Ja ga zagrlim. Nisam bio ni svjestan koliko sam to trebao čuti.

~ 174 ~

Knjigoteka

Weekly&Anna

trideset prvo poglavlje TATE Pokušavam slušati Corbina kako mi priča o svom razgovoru s mamom, ali sada mogu razmišljati samo o činjenici da bi se Miles svake minute trebao vratiti doma. Nismo se vidjeli već deset dana koliko je na putu, a to je najdulje dosad, ako ne računam one tjedne kad nismo razgovarali. „Jesi li već rekla Milesu?” pita Corbin. „Što?” Corbin se okreće prema meni. „Da se seliš.” Pokaže na rukavicu za hvatanje vrućih posuda koja leži na šanku pokraj mene. Bacim mu tu rukavicu i odmahnem glavom. „Nisam razgovarala s njim od prošlog tjedna. Vjerojatno ću mu reći večeras.” Iskreno, čitav tjedan mu želim reći da sam pronašla stan, ali to bi značilo da ga moram nazvati ili mu poslati poruku, a to su dvije stvari koje mi ne radimo. Šaljemo si poruke samo kad smo oboje doma. Vjerojatno nam to pomaže očuvati granice koje smo postavili. No zapravo, ta moja selidba nije neka velika stvar. Selim se samo nekoliko ulica dalje. Našla sam stan koji je bliže i poslu i fakultetu. Naravno, to nije stan u šminkerskom neboderu, ali meni je savršen. No moram priznati da se pitam kako će to utjecati na moj i Milesov odnos. Mislim da je to jedan od razloga zašto mu nisam ni spomenula da tražim vlastiti san. Negdje u primislima postoji strah da će mu to što više ne živim preko puta postati nepraktično pa će jednostavno otkazati ovo što se događa među nama, što god to bilo. Corbin i ja oboje podignemo pogled kad se vrata našeg stana otvore uz kratko kucanje. Pogledam Corbina, a on zakoluta očima.

Još se navikava. Miles ulazi u kuhinju i ja vidim da mu se smiješak želi raširiti licem kad me vidi, ali se suzdrži kad ugleda Corbina. „Što to kuhaš?” upita ga. Naslanja se na zid i prekriži ruke na prsima, ali pogled mu klizi uz moje noge. Zastane kad vidi da nosim suknju, a zatim mi se osmjehne. Srećom, Corbin je i dalje okrenut štednjaku. „Večeru”, kaže Corbin odrješito.

Treba mu poprilično dugo da se navikne. Miles opet pogleda u mene i zuri nekoliko sekundi u tišini. „Bok, Tate”, kaže. Ja se nasmiješim. „Bok.” „Kako su prošli kolokviji?” Pogled mu je posvuda osim na mome licu.

~ 175 ~

Knjigoteka

Weekly&Anna „Dobro”, kažem.

Lijepo izgledaš, izgovori bez glasa. Smiješim se i više od svega želim da Corbin ne stoji sada ovdje, jer se moram silno suzdržavati da se ne bacim Milesu u zagrljaj i izljubim ga do besvijesti. Corbin zna zašto je Miles ovdje. Miles i ja samo pokušavamo poštovati činjenicu da se Corbinu još uvijek ne sviđa to što se zbiva među nama, pa to držimo iza zatvorenih vrata. Miles si žvače unutrašnji dio obraza, petlja prstima po svojem rukavu, gleda me. U kuhinji je tiho, a Corbin se još nije okrenuo da ga pozdravi. Miles izgleda kao da će pući po šavovima. „Jebeš to”, kaže, kliznuvši preko kuhinje prema meni. Uzima moje lice u svoje dlanove i poljubi me, žestoko, pred Corbinom. On me ljubi. Pred Corbinom.

Tate, ne analiziraj to. Povlači me za ruke, vukući me van iz kuhinje. Koliko ja znam, Corbin je još okrenut štednjaku, silno nas se trudi ignorirati. Još se

navikava.

Dočepamo se dnevne sobe i Miles razdvoji svoja usta od mojih. „Cijeli dan mislim samo na ovo”, kaže. „Samo na ovo.” „I ja.” Povuče me za ruku prema ulaznim vratima. Ja krenem za njim. Otvara ih, hoda do svog stana i izvlači ključeve iz džepa. Prtljaga mu je još vani u hodniku. „Zašto ti je prtljaga ovdje?” Miles otvara vrata svoga stana. „Nisam još bio doma”, kaže. Okreće se i uzima prtljagu s poda, a zatim mi otvara vrata. „Prvo si došao u moj stan?” On kima, zatim baca sportsku torbu na kauč i gura kovčeg prema zidu. „Aha”, kaže. Uzima me za ruku i privlači k sebi. „Rekao sam ti, Tate. Nisam mogao razmišljati ni o čemu drugom.” Smiješi se i sagne glavu da me poljubi. Ja se smijem. „Jao, nedostajala sam ti”, zadirkujem ga. On se odmiče. S obzirom na to kako mu se tijelo napelo, pomislili biste da sam mu u upravo rekla da ga volim. „Opusti se”, kažem mu. „Smijem ti nedostajati. To ne krši tvoja pravila.” On se odmiče nekoliko koraka. „Jesi žedna?” pita, promijenivši temu kao i uvijek. Okreće se i uputi se u kuhinju, ali sve u vezi s njim upravo se promijenilo. Njegovo držanje, njegov smiješak, njegovo uzbuđenje što me konačno vidi nakon deset dana. Stojim u dnevnoj sobi i gledam kako se sve ruši.

~ 176 ~

Knjigoteka

Weekly&Anna Suočila sam se sa stvarnošću, a to otrežnjenje osjećam kao udar meteora.

Ovaj čovjek ne može priznati ni da sam mu nedostajala. Toliko dugo sam živjela u nadi da će on, ako budem dovoljno strpljiva s njim, na kraju uspjeti razriješiti ono što ga sputava, štogod to bilo. Svih ovih proteklih nekoliko mjeseci ja sam se obmanjivala mišlju da možda on samo ne može podnijeti brzinu kojom se stvari među nama razvijaju i treba mu vremena, ali sada je jasno. Ne radi se o njemu. Radi se o meni. Ja sam ta koja ne može podnijeti ovo među nama. „Jesi dobro?” pita Miles iz kuhinje. Pomaknuo se od mjesta na kojem mu je kuhinjski ormarić zaklanjao pogled i sad me gleda. Čeka da mu odgovorim, ali ja ne mogu. „Miles, jesam li ti nedostajala?” I opet se diže oklop, štiti ga. On skreće pogled i vraća se u kuhinju. „Tate, mi ne govorimo takve stvari”, kaže. Glas mu je opet ukočen. On to

ozbiljno?

„Ne govorimo?” Napravim nekoliko koraka prema kuhinji. „Miles. To je uobičajena fraza. Ona nikoga ni na što obvezuje. Ona ne znači ni ljubav. To prijatelji govore prijateljima.” On se naslanja na šank u kuhinji i mirno me gleda. „Ali mi nikad nismo bili prijatelji. I ja ne želim kršiti tvoje jedno jedino pravilo dajući ti lažnu nadu, pa to neću reći.” Ne mogu objasniti što mi se događa, jer ne znam. Ali imam dojam kao da svaka riječ ili djelo koje me povrijedilo udara u mene odjednom. Želim vrištati na njega. Želim ga mrziti. Želim znati koji se to vrag dogodio zbog kojeg je sposoban izreći ono što me može povrijediti više nego što su me bilo koje druge riječi i približno povrijedile. Dosta mi je tapkanja na mjestu. Dosta mi je pretvaranja da me ne ubija to što želim znati sve o njemu. Dosta mi je pretvaranja da on nije posvuda. Da on nije sve. Da nije ono

jedino što mi je važno.

„Što ti je to ona učinila?” prošapćem. „Nemoj”, kaže on. Ta riječ je upozorenje. Prijetnja. Ne mogu, uistinu više ne mogu gledati bol u njegovim očima, a ne znati razlog za tu bol. Dosta mi je toga što ne znam koje su riječi zabranjene u razgovoru s njim, „Reci mi.” On skreće pogled s mene. „Tate, idi doma.” Okreće se i grčevito se hvata za šank, spustivši glavu na prsa. „Jebi se”. Okrenem se i izađem iz kuhinje. Kad stignem u dnevnu sobu, čujem da je krenuo za mnom pa ubrzam. Uspijem stići do ulaznih vrata i

~ 177 ~

Knjigoteka

Weekly&Anna otvoriti ih, ali njegov se dlan prilijepi na vrata iznad moje glave i on ih zatvara uz tresak. Čvrsto zažmirim, pripremajući se za riječi koje će me sasvim uništiti, koje god to bile, jer znam da hoće. Njegovo je lice kraj moga uha, a prsa su mu pritisnuta za moja leđa. „To smo i radili, Tate. Jebali se. To sam ti jasno dao do znanja od prvog dana.” Smijem se, jer ne znam što drugo učiniti. Okrenem se i pogledam ga. On ne uzmiče, a nikad dosad nije izgledao tako zastrašujuće. „Ti misliš da si to jasno dao do znanja?” pitam ga. „Miles, ti si takav kreten.” On se i dalje ne miče, ali brada mu se ukruti. „Kako to nisam bio jasan? Dva pravila. Ne može biti jednostavnije od toga.” Nasmijem se u nevjerici, a zatim si u jednom dahu olakšam dušu. „Velika je razlika između jebanja nekoga i vođenja ljubavi s nekim. Ti me nisi jebao više od mjesec dana. Svaki put kad si u meni, ti vodiš ljubav sa mnom. Vidim to u načinu na koji me gledaš. Nedostajem ti kad nismo zajedno. Cijelo vrijeme misliš na mene. Ne možeš pričekati da me vidiš ni deset sekundi da ostaviš stvari u svom stanu. I zato se ne usuđuj govoriti da si bio jasan od prvog dana, jer si ti jebeno najmutniji frajer kojeg sam upoznala u životu.” Ja dišem. Imam dojam da dišem prvi put u mjesec dana. On neka sa svim ovim učini što god hoće. Ja se prestajem truditi. Mirno, kontrolirano udiše dok se udaljuje nekoliko koraka od mene. Trzne se i okrene se kao da ne želi da ja pročitam emocije koje su očito prisutne negdje duboko u njemu. Čvrsto stišće rukom potiljak i ostaje u tom položaju dobrih minutu, ne mičući se. Počinje ravnomjerno udisati i izdisati, kao da čini sve što je u njegovoj moći da se pribere i ne rasplače. Srce me počne boljeti kad shvatim što se događa. On se slama. „O, Bože” šapće. Glas mu je sasvim prožet boli. „Što ti ja to radim, Tate?” Hoda do zida, sruši se na njega, a zatim sklizne na pod. Privuče koljena i stavi laktove na njih, prekrivši lice dlanovima da zaustavi emocije. Ramena mu se počinju tresti, ali ne ispušta ni zvuka. On plače. Miles Archer plače. To je isti onaj srceparajući plač kao one prve noći kad sam ga upoznala. Ovaj odrasli muškarac, ovaj zastrašujući zid, ovaj čvrsti čelični oklop, sasvim se ruši pred mojim očima. „Miles?” prošapćem. Moj glas je slabašan u usporedbi s njegovom masivnom tišinom. Priđem mu i spustim se kraj njega na koljena. Ovijem ruke oko njegovih ramena i spustim glavu na njegovu.

~ 178 ~

Knjigoteka

Weekly&Anna Ne pitam ga opet što mu je, jer se užasavam da bih to mogla saznati.

~ 179 ~

Knjigoteka

Weekly&Anna

trideset drugo poglavlje MILES Šest godina prije Lisa voli Claytona. Moj tata voli Claytona.

Clayton popravlja obitelji. On je već moj junak, a tek su mu dva dana. Brzo nakon odlaska moga tate i Lise, dolazi Ian. Kaže da ne želi držati Claytona, ali Rachel ga natjera. Nije mu ugodno jer nikad u životu nije držao bebu, ali ipak ga drži u naručju. „Hvala Bogu da izgleda kao Rachel”, kaže Ian. Ja se slažem s njim. Ian pita Rachel jesam li joj ikad ispričao što sam mu bio rekao kad sam je upoznao. Nemam pojma o čemu on to priča. Ian se smije. „Onog prvog dana nakon što te otpratio u razred, slikao te sa svog mjesta”, kaže joj Ian. „Poslao mi je tu sliku porukom i rekao: ‘Ona će roditi svu moju djecu?’ Rachel me pogleda. Ja slegnem ramenima. Sram me je. Rachel je drago što sam to rekao Ianu. Meni je drago što je Ian to rekao njoj. Liječnik ulazi i kaže nam da sada svi možemo doma. Ian mi pomaže odnijeti sve u auto i dovesti ga do izlaza. Prije nego se vratim u Rachelinu sobu, Ian me dodirne po ramenu. Okrenem se prema njemu. Imam osjećaj da mi želi čestitati, ali umjesto toga me samo zagrli. To je nekako čudno, ali nije. Drago mi je da je ponosan na mene. Sjajno se osjećam zbog toga. Kao da sve ovo radim dobro. Ian odlazi. Odlazimo i mi. Ja i Rachel i Clayton.

Moja obitelj.

~ 180 ~

Knjigoteka

Weekly&Anna Želim da Rachel sjedi naprijed sa mnom, ali mi je drago što sjedi s njim na zadnjem sjedištu. Uživam u tome koliko ga ona voli. Sviđa mi se to što mi je sada kad je postala mama još privlačnija. Želim je poljubiti. Želim joj opet reći da je volim, ali to joj stvarno prečesto govorim. Ne želim da se ikad umori od toga. „Hvala ti za ovu bebu”, kaže mi sa stražnjeg sjedišta. „Predivan je.” Ja se smijem. „Rachel, ti si odgovorna za to što je predivan. Od mene je dobio samo jaja.” Ona se smije. Umire od smijeha. „O, Bože, znam”, kaže. „Ogromna su.” Oboje se smijemo velikim jajima našega sina. Ona uzdahne. „Odmori se”, kažem joj. „Nisi dva dana spavala.” Vidim u retrovizoru kako se smiješi. „Ali ne mogu prestati gledati u njega”, prošapće.

Ja ne mogu prestati gledati u tebe, Rachel. Ali prestanem, jer promet iz suprotnog smjera je svjetliji nego što bi trebao biti. Ruke mi grčevito stišću volan.

Previše svijetao. Stalno sam slušao priče o tome kako ti čitav život bljesne pred očima u trenutku prije smrti. Na neki način, to je istina. Međutim, slike ti ne dolaze po redu, čak ni nasumično. Ima samo jedna slika koja ti OSTAJE u glavi i postane sve što osjećaš i sve što vidiš. Pred očima ti zapravo ne bljesne tvoj život. Ono što ti bljesne pred očima su ljudi koji jesu tvoj život. Rachel i Clayton. Sve što vidim su njih dvoje - moj čitav život - bljesne mi pred očima. Zvuk postaje sve.

Sve. U meni, izvan mene, kroz mene, ispod mene, preko mene. Rachel, RACHEL,

RACHEL.

Ne mogu je pronaći. Clayton, CLAYTON,

CLAYTON.

Mokar sam. Hladno je. Glava me boli. Ruke me bole. Ne vidim je, ne vidim je, ne vidim je, ne vidim ga.

~ 181 ~

Knjigoteka

Weekly&Anna Tišina. Tišina. Tišina. ZAGLUŠUJUĆA TIŠINA. „Miles!” Otvaram oči. Mokro je, mokro je, posvuda je voda, mokro je. Voda je u autu. Otkopčam pojas i okrećem se. Njezine ruke su na njegovoj sjedalici. „Miles, pomozi mi! Zapelo je!” Pokušam. Pokušam ponovno. Ali i ona mora izaći van.

I ona mora izaći van. Udarim nogom po svom prozoru i razbijem staklo. Vidio sam to jednom u nekom filmu.

Pobrinite se pronaći izlaz prije nego tlak na prozorima postane prevelik. „Rachel, izlazi van! Imam ga!” Ona mi kaže ne. Ne želi ga prestati pokušavati izvući.

Rachel, ja ću ga izvući. Ona ne može van. Njezin pojas je zapeo. Previše je zategnut. Puštam sjedalicu i posežem za njezinim pojasom. Ruke su mi pod vodom kad ga pronađem. Ona me udara po rukama i pokušava me odgurnuti od sebe. „Izvuci prvo njega!” vrišti. „Prvo izvuci njega van!” Ne mogu. Oboje su zapeli.

Zapela si, Rachel. O, Bože. Bojim se. Rachel se boji. Voda je posvuda. Više ga ne vidim. Ne vidim ju. Ne čujem ga. Ponovno posežem za njezinim pojasom. Uspijevam ga skinuti s nje. Grabim njezine ruke. Njezin prozor nije razbijen. Moj jest. Vučem je naprijed. Ona se opire. Ona mi se opire.

~ 182 ~

Knjigoteka

Weekly&Anna Ona se prestane opirati.

Opiri se, Rachel. Opiri se meni. Pomakni se. Netko pruža ruku kroz moj prozor. „Daj mi njezinu ruku!” čujem ga kako viče. Voda sada ulazi kroz moj prozor. Cijelo stražnje sjedište je voda.

Sve je voda. Dajem mu Rachelinu ruku. On mi pomaže izvući je van.

Sve je voda. Pokušavam ga pronaći. Ne mogu disati. Pokušavam ga pronaći. Ne mogu disati. Pokušavam ga spasiti. Želim biti njegov junak. Ne mogu disati. Pa zato jednostavno prestanem. Tišina. Tišina. Tišina. Tišina. Tišina. Tišina. Tišina. Tišina. Tišina. ZAGLUŠUJUĆI VRISAK. Prekrivam uši rukama. Prekrivam srce oklopom. Kašljem dok ponovno ne uspijem disati. Otvaram oči. Mi smo u nekom čamcu. Ogledam se oko sebe. Mi smo na nekom jezeru. Podižem ruku do brade. Ruka mi je crvena. Prekrivena krvlju crvenom kao Rachelina kosa.

Rachel.

~ 183 ~

Knjigoteka

Weekly&Anna Pronalazim Rachel.

Clayton. Ne pronalazim Claytona. Odgurnem se rukama i priđem rubu čamca.

Moram ga pronaći. Netko me zaustavlja. Netko me vuče nazad. Netko mi ne da. Netko mi govori da je prekasno. Netko mi govori da mu je žao. Netko mi kaže da ne možemo do njega. Netko mi kaže da smo nakon sudara sletjeli s mosta. Netko mi kaže da mu je tako žao. Umjesto toga sjednem kraj Rachel. Pokušam je zagrliti, ali ona mi ne da. Ona vrišti. Jeca. PLAČE. ZAVIJA. Udara me rukama. Udara me nogom. Kaže da sam umjesto nje trebao spasiti njega.

Ali, Rachel, pokušao sam vas spasiti oboje. „Trebao si spasiti njega, Miles!” vrišti. Trebao si spasiti njega. Trebao sam spasiti njega. Trebao sam spasiti NJEGA. Ona vrišti. Jeca. PLAČE.

ZAVIJA.

Ja je ipak grlim. Puštam je da me udara. Puštam je da me mrzi.

Rachel me mrzi. Ja je ipak grlim. Rachel plače, ali je tiha. Plače tako jako da joj grlo ne može ispustiti ni zvuka. Njezino tijelo plače, ali njezin glas ne. Uništeno. Uništeno. UNIŠTENO. Ja plačem s njom. Ja plačem i plačem i plačem i plačem i mi plačemo i plačemo i plačemo i plačemo.

Uništeno.

~ 184 ~

Knjigoteka

Weekly&Anna Voda je sada sve. Gledam Rachel. Vidim samo vodu. Zatvaram oči. Vidim samo vodu. Gledam u nebo. Vidim samo vodu. Tako silno boli. Nisam imao pojma da jedno srce može nositi težinu čitavog svijeta. Ja više ne činim Rachelin život boljim. Ja sam te uništio, Rachel.

Svoju obitelj. Sebe i tebe i Claytona.

UNIŠTIO. Rachel, ne možeš me voljeti nakon ovog.

~ 185 ~

Knjigoteka

Weekly&Anna

trideset treće poglavlje TATE Moje su ruke na njemu, trljaju mu leđa, dodiruju mu kosu. On plače, a ja mu sad samo mogu reći da nije važno. Želim mu reći da zaboravi sve što sam rekla večeras. Želim učiniti što god mogu da otjeram njegovu bol, jer što god se dogodilo ne bi trebalo biti važno. Što god se dogodilo, nitko ne zaslužuje osjećati se tako kako se on sada osjeća. Maknem njegovu ruku s njegova lica, a zatim je spustim u njegovo krilo. Držim mu lice dlanovima i naginjem ga prema mome. On i dalje žmiri. „Miles, ne moram znati.” Njegove se ruke ovijaju oko mojih leđa i on zarije lice u moja prsa. Njegovo teško disanje se ubrza dok pokušavam potisnuti emocije. Moje ruke su ovijene oko njegove glave i ja ljubim njegovu kosu, zatim nižem poljupce niz njegovo lice dok se ne odmakne i pogleda me. Nema na svijetu tog oklopa, ni tog zida, koliko god bili debeli, koji bi mogli sakriti taj silni očaj u njegovim očima. Tako se jasno vidi i tako ga je mnogo, da moram zadržati dah da se i ja ne rasplačem.

Miles, što ti se to dogodilo? „Ne moram znati”, šapnem ponovno, odmahnuvši glavom. Njegove se ruke pomaknu na moj potiljak, i pritišće svoja usta na moja, silovito i bolno. Naginje se naprijed dok mi leđa nisu pritisnuta o pod. Rukama mi povlači košulju i ljubi me tako očajnički, tako divljački, ispunjavajući mi usta okusom svojih suza. Pustim ga da me iskoristi da se riješi svoje boli. Učinit ću što god želi ako će ga prestati boljeti kako ga sada boli. Klizne rukom pod moju suknju i počinje mi povlačiti gaćice dok ja istovremeno zakvačim palac za pojas njegovih traperica i povlačim ih dolje. Moje gaćice završe na gležnjevima i ja ih otresem u trenutku kad on hvata obje moje ruke i gura ih iznad moje glave, pritišćući ih o pod. Spušta čelo na moje, ali me ne ljubi. Zatvara oči, ali ja svoje držim otvorenima. Ne gubi vrijeme i gura se među moje noge, šireći ih do kraja. Pomiče čelo na moje lice, a zatim polako klizne u mene. Kad je cijelom dužinom u meni, izdiše, oslobađajući nešto svoje boli. Skreće pozornost s užasa koji je upravo iskusio, koji god on bio. Izvlači se, za zatim se ponovno zabija u mene, ovoga puta svom snagom. To boli.

Miles, daj mi svoju bol.

~ 186 ~

Knjigoteka

Weekly&Anna „Moj Bože, Rachel”, prošapće.

Moj Bože, Rachel... Rachel, Rachel, Rachel. Ta se riječ ponavlja u mojoj glavi.

Moj. Bože. Rachel. Okrećem glavu od njega. Ovo je najgora bol koju sam osjetila u životu. Apsolutno najgora. Tijelo mu se istog časa ukipi u meni kad shvati što je rekao. Jedino što se među nama sada pomiče su suze koje teku iz mojih očiju. „Tate”, šapće, slamajući tišinu. „Tate, tako mi je žao.” Odmahujem glavom, ali suze ne prestaju. Osjećam kako je nešto otvrdnulo negdje duboko u meni,. Nešto što je nekad bilo tekućina, sasvim se zamrznulo, i u ovom trenutku ja znam da je to to. To ime. ima.

Ono je sve reklo. Ja nikada neću imati njegovu prošlost, zato što je ona

Ja nikada neću imati njegovu budućnost, jer je on odbija dati bilo kome tko nije ona. I ja nikada neću znati zašto, jer mi on nikada neće reći. Počinje se izvlačiti iz mene, ali ja stisnem noge. On duboko uzdahne o moj obraz. „Kunem se Bogom, Tate. Nisam mislio o...” „Prestani”, šapnem. Ne želim slušati kako pokušava obraniti ovo što se upravo dogodilo. „Samo svrši, Miles.” On podiže glavu i gleda dolje u mene. Vidim ispriku, jasnu kao dan, kako se skriva iza svježih suza. Ne znam je li to zato što su ga moje riječi opet povrijedile, ili zato što oboje znamo da je to to, ali izgleda da se njegovo srce upravo opet slomilo. Ako je to uopće moguće. Jedna suza kapne iz njegovih očiju i sleti na moj obraz. Osjećam kako se kotrlja i spaja s jednom mojom suzom. Ja samo želim da ovo završi. Ovijem ruku oko njegova potiljka i privučem mu usta svojima. On se više ne miče u meni, pa ja izvijam leđa, pritišćući bokove jače o njega. On stenje moje ime i ponovno se počne kretati u meni, a zatim opet stane. „Tate” kaže mi u usne. „Samo svrši, Miles”, kažem mu kroz suze. „Samo svrši.” On stavlja dlan na moj obraz i pritišće usne na moje uho. Oboje sada još jače plačemo, i ja vidim da sam mu više od ovoga. Znam da jesam. Osjećam kako me silno želi voljeti, ali ono što ga sprječava, što god to bilo, ja nisam sposobna pobijediti. Ovijam ruke oko njegova vrata. „Molim te”, preklinjem

~ 187 ~

Knjigoteka

Weekly&Anna ga. „Molim te, Miles.” Plačem, preklinjem ga da mi da to nešto, ali više uopće ne znam što je to. On ponovno gura u mene. Ovoga puta žešće. Tako žestoko da se odmičem od njega pa mi on obgrli ramena i podigne ruke gore, držeći me čvrsto uza se dok se kontinuirano zabija u mene. To su snažni, dugački, duboki potisci koji izvlače uzdahe iz nas oboje sa svakim pokretom. „Žešće”, preklinjem ga. On gura žešće. „Brže.” On ubrza. Oboje se hvatamo za zrak, a suze nam i dalje teku. Žestoko je. Srceparajuće. Poražavajuće. Ružno je. Gotovo je. Čim mu se tijelo umiri iznad moga, ja se odgurnem o njegova ramena. On se otkotrlja s mene. Sjednem i brišem suze rukama, zatim ustajem i navlačim gaćice. Prsti su mu ovijeni oko moga gležnja. Isti oni prsti koji su se ovili oko moga gležnja one noći kad smo se prvi put vidjeli. „Tate”, kaže, a glas mu je protkan svime. Svaka emocija na svijetu ovija se oko svakog slova moga imena dok izlazi iz njegovih usta. Izvlačim se iz njegova stiska. Hodam prema vratima još ga osjećajući u sebi. Još osjećajući okus njegovih usta na svojima. Još osjećajući mokre mrlje od njegovih suza na svome obrazu. Otvaram vrata i izlazim. Zatvaram vrata za sobom i to je nešto najteže što sam učinila u životu. Ne mogu prohodati ni metar do svoga stana. Srušim se u hodniku. Ja sam tekućina. Ništa osim suza.

~ 188 ~

Knjigoteka

Weekly&Anna

trideset četvrto poglavlje MILES Šest godina prije Otišli smo doma. Ne svome domu.

oca.

Rachel je željela Lisu. Rachel treba svoju majku. Ja nekako trebam svoga

Svake noći je grlim. Svake noći joj govorim da mi je žao. Svake noći mi samo plačemo. Ne shvaćam kako može biti tako savršeno. Kako život i ljubav i ljudi mogu biti tako savršeni i predivni. A onda ne. Tako je ružno. Život i ljubav i ljudi postanu ružni.

Sve postane voda. Večeras je drukčije. Ovo je prva večer u tri tjedna da ona ne plače. Ja je ipak grlim. Želim biti sretan što ne plače, ali to me plaši. Njezine suze znače da ona nešto osjeća. Iako je to nešto užas, ipak je nešto. Večeras nema suza. Ja je ipak grlim. Opet joj govorim da mi je žao. Ona mi nijednom ne kaže da ne brinem. Ona mi nijednom ne kaže da ja nisam kriv. Ona mi nijednom ne kaže da mi oprašta. Ali ona me večeras ljubi. Ljubi me i skida svoju majicu. Kaže mi da vodim ljubav s njom. Ja joj kažem da ne bismo smjeli. Kažem joj da bismo trebali čekati još dva tjedna. Ona me ljubi pa ja ušutim. Ljubim i ja nju. Rachel me opet voli. Barem tako mislim. Ona me ljubi kao da me voli. Ja sam nježan s njom. Idem polako. Ona mi dodiruje kožu kao da me voli. Ne želim joj nanijeti bol. Ona plače. Molim te, Rachel, ne plači. Ja stanem. Ona mi kaže da ne prestanem. Kaže mi da svršim. Da svršim. Ne sviđa mi se ta riječ. Kao da je ovo posao. Ljubim je opet. Ja svršim. *

*

*

Miles, Rachel mi je napisala pismo.

Žao mi je.

~ 189 ~

Knjigoteka

Weekly&Anna Ne.

Ja to ne mogu. Previše boli. Ne, ne, ne.

Majka me vodi natrag u Phoenix. Obje ćemo ostati ondje. Previše je komplicirano, sada čak i među njima dvoma. Tvoj otac već zna. Clayton spaja obitelji. Miles ih razbija.

Pokušala sam ostati. Pokušala sam te voljeti. Svaki put kad te pogledam, vidim njega. Sve je on. Ako ostanem, sve će uvijek biti on. Ti to znaš. Znam da ti to shvaćaš. Ne bih te trebala kriviti. Ali me kriviš.

Tako mi je žao. Prestala si me voljeti u pismu, Rachel? Tvoja, Osjećam to. Sve ružne dijelove toga. To je u mojim porama. U mojim venama. Mojim sjećanjima. Mojoj budućnosti. Rachel. Razlika između ružne strane ljubavi i lijepe strane ljubavi jest ta da je lijepa strana ljubavi mnogo lakša. Ona čini da se osjećaš kao da lebdiš. Podiže te. Nosi te. Lijepi dijelovi ljubavi drže te iznad ostatka svijeta. Drže te tako visoko iznad svih loših stvari i ti samo pogledaš dolje na sve ostalo i pomisliš:

Divno. Kako mi je drago da sam tu gore.

Ponekad se lijepi dijelovi ljubavi vrate natrag u Phoenix. Ružni dijelovi ljubavi su preteški da se vrate natrag u Phoenix. Ružni dijelovi ljubavi te ne mogu podići. Oni te spuštaju D O LJ E. Drže ti glavu pod vodom. Utapaju te. Ti podižeš pogled i pomisliš: Volio bih da sam tamo gore. Ali nisi. Ružna ljubav postaje ti. Proždire te. Tjera te da sve to zamrziš. Tjera te da shvatiš da svi lijepi dijelovi uopće nisu toga vrijedni. Bez lijepog, više nikad nećeš riskirati jer se više nikad ne želiš ovako osjećati. Nikad više nećeš riskirati da opet osjećaš ovu ružnoću. I zato odustaneš. Odrekneš se svega toga. Nikad više ne želiš voljeti, bez obzira na to kakva to bila vrsta ljubavi, jer nijedna nikada neće biti vrijedna ponovnog preživljavanja ružne ljubavi.

Ja si nikad više neću dopustiti da nekoga volim, Rachel. Nikad.

~ 190 ~

Knjigoteka

Weekly&Anna

trideset peto poglavlje TATE „Ovo je zadnje”, kaže Corbin dok podiže dvije preostale kutije. Dodajem Corbinu ključ mog novog stana. „Napravit ću još jednu rundu i nađemo se tamo.” Otvaram Corbinu vrata i on izlazi iz stana. Ja ostanem zuriti u vrata preko puta hodnika. Nisam ga vidjela, ni razgovarala s njim od prošlog tjedna. Sebično sam se nadala da će se pojaviti i ispričati, no zapravo, za što bi se on uopće ispričao? On mi nikada nije lagao. Nikada nije izrekao obećanja koja je prekršio. Jedino kad nije bio brutalno iskren prema meni bilo je onda kad nije ništa govorio. Onda bi me pogledao, a ja bih pretpostavila da su osjećaji koje vidim u njegovim očima značajniji od onoga što je bio sposoban verbalizirati. Sada je jasno da sam najvjerojatnije izmislila te njegove osjećaje kako bi odgovarali mojima. Povremena emocija u njegovu pogledu, kad smo bili zajedno, očito je bila plod moje mašte. Plod moje nade. Pregledavam stan još jednom zadnji put kako bih se uvjerila da sam sve spakirala. Kad izađem van i zaključam Corbinova vrata za sobom, moje pokrete preuzima nešto što mi je sasvim nepoznato. Ne znam je li to hrabrost ili očaj, ali ruka mi je stisnuta u šaku, a ta šaka kuca na njegova vrata. Govorim si da imam pravo pobjeći u dizalo ako prođe deset sekundi, a vrata se ne otvore. Nažalost, otvore se nakon sedam. Misli mi se počnu boriti s razumom dok se vrata šire otvaraju. Prije nego razum pobijedi i ja umaknem, pojavi se Ian. Kad me ugleda kako stojim ondje, pogled mu se promijeni iz vedrog u sućutni. „Tate”, kaže, ukrasivši moje ime smiješkom. Vidim kako mu pogled skreće prema Milesovoj spavaćoj sobi prije nego se ponovno vrate na mene. „Pozvat ću ti ga”, kaže. Osjećam kako mi se glava spušta i opet diže dok kimam, ali srce mi se samo spušta, klizi niz moja prsa, kroz želudac, ravno prema podu. „Tate je na vratima”, čujem kako Ian kaže. Analiziram svaku riječ, svaki slog, tražeći neki trag gdje god bih ga mogla naći. Želim znati je li zakolutao očima kad je to rekao ili je to rekao s nadom. Ako itko zna što Miles osjeća dok ja stojim na njegovim vratima, to je Ian. Nažalost, Ianov glas ne daje naslutiti što Miles osjeća zbog moje prisutnosti. Čujem korake. Seciram zvuk tih koraka dok se približavaju dnevnoj sobi. Jesu li užurbani? Oklijevaju li?

~ 191 ~

Knjigoteka

Weekly&Anna Jesu li ljutiti? Kad on stigne do vrata, moj se pogled prvo spusti na njegova stopala. Ona mi ništa ne otkrivaju. Nema nikakvih znakova koji bi mi po mogli pronaći hrabrost koja mi u ovom trenutku tako očajnički treba. Već znam da će mi riječi izaći iz grla promukle i slabašne, ali ipak ih se prisilim izgovoriti. „Odlazim”, kažem, i dalje zureći u njegova stopala. „Samo sam se došla oprostiti.” Nema trenutne reakcije od njega, ni tjelesne ni verbalne. Oči mi se konačno odvaže podignuti prema njegovima. Kad ugledam stoički izraz na njegovu licu, želim ustuknuti, ali bojim se da ću se spotaknuti na svoje srce. Ne želim da on gleda kako padam. Kratkoća njegova odgovora pogorša moje žaljenje što sam odlučila pokucati. „Zbogom, Tate.”

~ 192 ~

Knjigoteka

Weekly&Anna

trideset šesto poglavlje MILES Sadašnje vrijeme Njezine su oči konačno pronašle hrabrosti da me pogledaju, ali ja je pokušavam ne vidjeti. Kad je stvarno pogledam, to je previše. Svaki put kad sam s njom, njezine oči i njezina usta i njezin glas i njezin smiješak pronađu svaku ranjivu točku na meni i zatim je probiju. Zauzmu. Osvoje. Svaki put kad sam blizu nje, moram se opirati tome, pa je ovoga puta pokušavam gledati samo svojim očima, ničim drugim. Ona kaže da je tu da se pozdravi, ali to nije razlog zašto je tu, i ona to zna. Ona je tu jer se zaljubila u mene, iako sam joj rekao da to ne smije. Ona je tu jer još živi u nadi da ću joj moći uzvratiti ljubav.

Želim to, Tate. Ja te lako silno želim voljeti da me to jebeno ubija. Uopće ne prepoznajem svoj glas kad joj kažem zbogom. Nedostatak emocija iza te riječi mogao bi se pogrešno protumačiti kao mržnju. No to je toliko dalje od apatije koju želim postići i još dalje od očajničke želje da je preklinjem da ne ide. Ona istog časa spušta pogled na svoja stopala. Vidim da ju je moj odgovor uništio, ali bio sam joj dao previše lažne nade. Svaki put kad sam je pustio unutra, boli je još jače kad je moram odgurnuti od sebe. Ali teško mi je suosjećati s njom, jer bez obzira na to koliko je povrijeđena, ona ne poznaje bol. Ona ju ne poznaje onako kako je ja poznajem. Ja održavam bol na životu. Ja joj dajem gorivo. Ja je njegujem time što je neprestano proživljavam. Ona udiše, a zatim me gleda malo crvenijim, staklenijim očima. „Ti zaslužuješ toliko više od onoga što si dopuštaš imati.” Stane na prste i stavlja ruke na moja ramena, zatim prisloni usne na moj obraz. „Zbogom, Miles.” Okreće se i hoda prema dizalu, točno u trenutku kad Corbin izađe pred nju. Vidim je kako podiže ruku da obriše suze. Gledam je kako odlazi. Zatvaram svoja vrata, očekujući da ću osjetiti bar trunku olakšanja zbog činjenice da sam je bio u stanju pustiti da ode. Umjesto toga, dočeka me jedini poznati osjećaj koji je moje srce sposobno osjetiti: bol. „Ti si jebeni idiot”, kaže Ian iz pozadine. Okrenem se, a on sjedi na naslonu kauča, zuri u mene. „Zašto odmah ne otrčiš za njom?”

Zato, Iane, što mrzim ovaj osjećaj. Mrzim svaki osjećaj koji ona budi u meni, jer me ispunjava svim onim što sam šest godina izbjegavao.

~ 193 ~

Knjigoteka

Weekly&Anna „A zašto bih to učinio?” pitam ga dok hodam prema svojoj sobi. Zastanem kad čujem kucanje na vratima. Frustrirano uzdahnem prije nego se vratim do vrata, jer ne želim je drugi puti odbiti. Ali učinit ću to. Čak i ako moram to reći na način koji će ju još više povrijediti, ona mora prihvatiti činjenicu da je gotovo. Ja sam dopustio da to predaleko ode. K vragu, nisam smio dopustiti ni da započne, s obzirom na to da smo znali da će najvjerojatnije ovako završiti. Otvaram vrata, ali pred mojim očima nalazi se Corbin, a ne Tate. Trebalo bi mi laknuti što on stoji ovdje, a ne ona, ali on izgleda tako bijesno da je nemoguće osjetiti bilo kakvo olakšanje. Prije nego uspijem reagirati, njegova se šaka spoji s mojih ustima i ja posrnem unatrag prema kauču. Ian me pridrži i ja se uspravim prije nego se ponovno okrenem vratima. „Corbine, koji ti je vrag?” zaurla Ian. On me zadržava jer pretpostavlja da se želim osvetiti. Ali ne želim. Zaslužio sam to. Corbin gleda čas mene čas Iana, i konačno mu se pogled smjesti na meni. Privije šaku na prsa i trlja je drugom rukom. „Svi znamo da sam ovo trebao odavno učiniti.” Hvata kvaku, zatvara vrata i nestaje. Otresem se Ianova stiska i podižem ruku na usnu. Odmičem prste koji su umrljani krvlju. „A sada?” kaže u nadi Ian. „Hoćeš li sad otrčati za njom?” Prostrijelim ga pogledom pa se okrenem i odem u svoju sobu. Ian se glasno nasmije. To je ona vrsta smijeha koja poručuje Ti si jebeni

idiot. No to mi je već rekao, pa se zapravo samo ponavlja. Prati me u moju spavaću sobu.

Stvarno nisam raspoložen za razgovor. No hvala Bogu što znam kako gledati u ljude, a zapravo ih ne vidjeti. Sjednem na krevet, a on ulazi u sobu i naslanja se na vrata. „Miles, meni je toga dosta. Šest jebenih godina gledam ovog zombija koji hoda u tvom tijelu.” „Ja nisam zombi”, kažem ravnodušno. „Zombiji ne lete.” Ian zakoluta očima. Očito nije raspoložen za viceve. A to je dobro, jer ni ja zapravo nisam raspoložen za pričanje viceva. On i dalje zuri u mene, pa ja uzmem mobitel i zavalim se na krevet jer se spremam praviti da njega nema. „Ona je ono prvo što je udahnulo život u tebe od one noći kad si se utopio u tom jebenom jezeru.”

Razbit ću ga. Ako ne nestane ove sekunde, kunem se, razbit ću ga! „Gubi se.” „Neću.”

~ 194 ~

Knjigoteka

Weekly&Anna Gledam ga. Ja ga vidim. „Nosi se odavde, Iane.” On prilazi mom stolu, izvlači stolac i sjeda na njega. „Jebi se, Miles”, kaže. „Nisam završio.” „Odi van!” „Neću!” Prestanem se boriti s njim. Ustajem i sam izlazim iz sobe. On me slijedi. „Daj da te pitam jedno pitanje”, kaže, prateći me u dnevnu sobu. „I onda ćeš nestati?” On kima. „I onda ću nestati.” „Dobro. Gleda me šutke nekoliko trenutaka. Strpljivo čekam to pitanje da može otići prije nego ga razbijem. „Zamisli da ti netko kaže da ti može izbrisati tu cijelu noć iz sjećanja, ali ako to učini, izbrisat će i sve dobre stvari. Sve trenutke s Rachel. Svaku riječ, svaki poljubac, svaki Volim te. Svaki trenutak koji si imao sa svojim sinom, bez obzira na to koliko bio kratak. Prvi trenutak kad si vidio Rachel kako ga drži u naručju. Prvi trenutak kad si ga ti držao. Prvi put kad si ga čuo kako plače ili gledao dok spava. Sve to. Da nestane. Zauvijek. Kad bi ti netko rekao da te može osloboditi ružnih stvari, ali izgubio bi pritom i sve ono drugo... bi li to učinio?” On misli da me pita nešto što se ja nikada nisam zapitao. Zar on misli da ja ne sjedim i razmišljam o tome svaki jebeni dan svoga života? „Nisi rekao da moram odgovoriti na tvoje pitanje. Samo si pitao možeš li me pitati. Sad možeš ići.”

Ja sam najgora osoba na svijetu. „Ti ne možeš odgovoriti na to”, kaže. „Ne možeš reći da.” „Također ne mogu reći ne”, kažem mu. „Čestitam, Iane. Pobijedio si. Do viđenja.” Krećem prema svojoj sobi, ali on opet izgovara moje ime. Stanem, stavljam ruke ne bokove i spuštam glavu. Zašto već jednom ne prestane s tim? Prošlo je šest prokletih godina. Trebao bi znati da me ta noć učinila onakvim kakav sam sada. Trebao bi znati da se ja ne mijenjam. „Da sam te to pitao prije nekoliko mjeseci, ti bi rekao da prije nego što bih ja završio pitanje”, kaže. „Tvoj je odgovor uvijek bio da. Ti bi se bio svega odrekao da ne moraš ponovno proživjeti tu noć.” Okrećem se, a on se uputio prema vratima. Otvara ih, a onda zastane i ponovno se okrene prema meni. „Ako je ovih nekoliko kratkih mjeseci s Tate učinilo tu bol dovoljno podnošljivom da odgovoriš možda, zamisli što bi za tebe značio cijeli život s njom.” On zatvara vrata. Ja zatvaram oči. Nešto se dogodilo. Nešto u meni. Kao da su njegove riječi stvorile lavinu od glečera koji mi okružuje srce. Osjećam da se komadići leda lome i padaju

~ 195 ~

Knjigoteka

Weekly&Anna pokraj svih ostalih komadića koji su se odvojili od trenutka kad sam upoznao Tate. *

*

*

Izlazim iz dizala i hodam do praznog stolca pokraj Capa. On me ni ne pogleda da mi da do znanja da me vidio. Zuri preko predvorja u glavna vrata zgrade. „Upravo si je pustio da ode”, kaže, ni ne pokušavši sakriti razočaranje u glasu. Ja ne odgovaram. On se odgurne o rukohvate svog stolca i premjesti se. „Neki ljudi... s godinama postanu mudriji. Nažalost, većina s godinama postaje samo starija.” Okreće se prema meni. „Ti si jedan od onih koji samo stari, jer si jednako glup kao što si bio na dan svog rođenja.” Cap me dovoljno dobro poznaje da zna da se ovo moralo dogoditi. Poznaje me čitavog mog života. Naime, on radi na održavanju očevih stambenih zgrada otkad sam se rodio. Prije toga je radio isti posao za mog djeda. To zapravo jamči da Cap zna više o mojoj obitelji čak i od mene. „Cap, to se moralo dogoditi”, kažem, opravdavajući činjenicu da sam dopustio jedinoj djevojci koja je u šest godina uspjela doprijeti do mene da samo tako ode. „Moralo se dogoditi, ha?” progunđa. Koliko god ga poznajem i koliko god noći proveo ovdje razgovarajući s njim, on mi baš nikad nije rekao svoje mišljenje o mojim životnim odlukama. Slušao me kako si mjesecima olakšavam pričajući mu o situaciji s late, strpljivo saslušao sve što sam rekao i nikad mi nije dao nikakav savjet. I to mi se kod njega sviđa. Ali osjećam da će se to upravo promijeniti. „Prije nego mi održiš predavanje, Cap”, kažem, prekinuvši ga prije nego je imao priliku nastaviti. „Ti znaš da joj je bolje bez mene.” Okrenem se i pogledam ga u oči. „Ti znaš da jest.” Cap se zasmijulji, kimajući glavom. „To je prokleta istina.” Gledam ga u nevjerici. Zar se on to upravo složio sa mnom? „Ti to kažeš da sam ispravno odlučio?” On na sekundu zastane, a zatim brzo izdahne. Na licu mu je izraz koji govori da njegove misli nisu nešto što bi nužno želio podijeliti s nekim. Opušta se u stolcu i labavo prekriži ruke na prsima. „Obećao sam si da se nikad neću miješati u tvoje probleme, dečko, jer da bi netko nekome dao savjet, bolje mu je da zna koga vraga govori. A Gospodin Bog zna da u svih ovih svojih osamdeset godina nikad nisam prošao ništa slično onome što si ti prošao. Nemam blagog pojma kako ti je to bilo, ni što ti je to učinilo. Kad se

~ 196 ~

Knjigoteka

Weekly&Anna samo sjetim te noći, želudac me zaboli, pa znam da i ti to osjećaš u svom želucu. I u svom srcu. I u kostima. I u duši.” Zatvaram oči, želeći da umjesto njih mogu začepiti uši. Ne želim to slušati. „Nitko od ljudi u tvom životu ne zna kakav je osjećaj biti ti. Ni ja. Ni tvoj otac. Ni ovi tvoji prijatelji. Čak ni Tate. Postoji samo jedna osoba koja osjeća ono što ti osjećaš. Samo jedna osoba koja pati kao što ti patiš. Samo drugi roditelj tog djetešca kojemu ono nedostaje jednako kao i tebi.” Moje su oči sada čvrsto zatvorene i ja se svim silom trudim poštovati njegov kraj razgovora, ali jedva se suzdržavam da ne ustanem i odem. On nema prava uvlačiti Rachel u ovaj razgovor. „Miles” kaže tiho. U glasu mu je odlučnost kojom mi poručuje da ga moram ozbiljno shvatiti. Ja njega uvijek shvaćam ozbiljno. „Ti vjeruješ da si toj djevojci oduzeo šansu za sreću. I dok se ne suočiš s prošlošću, nikad nećeš moći krenuti dalje. Proživljavat ćeš taj dan svakog dana dok ne umreš, ako ne odeš i uvjeriš se vlastitim očima da je ona dobro. Ona ćeš možda vidjeti da je u redu i da ti budeš sretan.” Nagnem se naprijed i prijeđem dlanovima po licu, a zatim spustim laktove na koljena i zapiljim se u pod. Gledam kako jedna jedina suza pada s moga oka na pod kraj mojih stopala. „A što će se dogoditi ako ona nije dobro?” prošapćem. Cap se nagne naprijed i skupi ruke između koljena. Okrenem se i pogledam ga i vidim suze u njegovim očima po prvi put u dvadeset četiri godine koliko ga poznajem. „Onda se valjda ništa ne mijenja. Možeš i dalje misliti da ne zaslužuješ živjeti zato što si uništio njezin život. Možeš i dalje izbjegavati sve što misliš da bi te moglo natjerati da ponovno osjećaš” Naginje se prema meni i utišava glas. „Znam da te prestravljuje pomisao da se suočiš s prošlošću. To užasava svakoga. Ali nekad mi to ne radimo za sebe. Radimo to za ljude koje volimo više od sebe.”

~ 197 ~

Knjigoteka

Weekly&Anna

trideset sedmo poglavlje RACHEL „Brad!” viknem. „Netko je na vratima!” Uzimam kuhinjsku krpu i brišem ruke. „Idem”, kaže on dok prolazi kroz kuhinju. Ja na brzinu pregledam kuhinju kako bih se uvjerila da nema ničega što moja mama može kritizirati. Ormarići su čisti. Podovi su čisti.

Hajde, samo da te čujem, mama. tu?

„Pričekajte tu”, kaže Brad nekome na vratima, tko god to bio. Pričekajte Brad to ne bi rekao mojoj majci.

„Rachel”, kaže Brad s ulaza u kuhinju. Okrećem se prema njemu i istog časa postanem napeta. Izraz na njegovu licu je onaj kakvog jako rijetko viđam na njemu. Onaj rezerviran za pripremu. Onaj kad mi se sprema reći nešto što ne želim čuti ili nešto za što se boji da će me povrijediti. Odmah pomislim na svoju majku i želudac mi se stisne od brige. „Brad” prošapćem. „Što je?” Držim se za šank pokraj sebe. Preplavi me onaj poznati strah koji je nekad živio i disao u meni, ali me sada hvata samo povremeno. Kao sada, kad se moj muž previše boji reći mi nešto što nije siguran da želim čuti. „Netko te želi vidjeti.” Ne poznajem nikoga zbog koga bi se Brad zabrinuo ovako kao sada. „Tko?” On mi polako priđe i obuhvati mi lice dlanovima. Gleda me u oči kao da me pokušava pridržati da se ne srušim. „Miles.” Ja se ne pomaknem. Ne srušim se, ali Brad me i dalje pridržava. Ovija ruke oko mene i privlači me na svoja prsa. „Zašto je došao?” Glas mi drhti. Brad odmahuje glavom. „Ne znam.” Odmiče se i gleda u mene. „Ako želiš, zamolit ću ga da ode.” Ja istog časa odmahujem glavom. Ne bih mu to učinila sad kad je došao čak u Phoenix. Nakon skoro sedam godina. „Možda ti treba malo vremena. Mogu ga odvesti u dnevnu sobu,” Ne zaslužujem ovog čovjeka. Ne znam što bih bez njega. On zna sve što se dogodilo između Milesa i mene. Zna sve što smo prošli. Trebalo mi je neko vrijeme da mu ispričam cijelu priču. I on zna za sve, i ipak tu stoji i nudi mi da pozove u naš dom jedinog čovjeka kojeg sam voljela u životu.

~ 198 ~

Knjigoteka

Weekly&Anna „Dobro sam”, kažem mu, iako nisam. Ne znam želim li vidjeli Milesa. Nemam pojma zašto je on ovdje. „Jesi li ti dobro?” On kima. „Djeluje mi uzrujano. Mislim da bi trebala porazgovarati s njim.” Nagne se i poljubi me u čelo. „On je u predvorju. Ja ću biti u svom uredu ako me zatrebaš.” Kimam i zatim ga poljubim. Žestoko ga poljubim. On odlazi, a ja stojim šutke u kuhinji dok mi srce nepravilno kuca u grudima. Duboko udahnem, ali to me nimalo ne smiri. Popravim suknju dlanovima i uputim se u predvorje. Miles mi je okrenut leđima, ali me čuje kako zalazim za ugao. Malo okrene glavu preko ramena, skoro kao da se jednako boji okrenuti se i pogledati me kao što se ja bojim vidjeti njega. On to učini oprezno. Polako. Odjednom, moje oči su zalijepljene za njegove. Znam da je prošlo šest godina, ali u tih se šest godina on nekako sasvim promijenio, ne promijenivši se uopće. On je još uvijek Miles, ali sada je muškarac. Zbog toga se zapitam što on sada vidi, gledajući me prvi put od onog dana kad sam ga ostavila. „Hej”, kaže oprezno. Glas mu je drukčiji. To više nije tinejdžerski glas. „Bok.” Gubim njegov pogled dok mu oči putuju po predvorju. Upija moj dom. Dom koji nikad nisam očekivala da će vidjeti. Oboje stojimo u tišini čitavu minutu. Možda dvije. „Rachel, ja...” Opet gleda u mene. „Ja ne znam zašto sam ovdje.”

Ja znam. Vidim to u njegovim očima. Tako sam dobro upoznala te oči kad smo bili zajedno. Znala sam sve njegove misli. Sve njegove emocije. Nije mogao sakriti svoje osjećaje jer je toliko mnogo osjećao. Uvijek je toliko mnogo osjećao. On je ovdje jer mu nešto treba. Ne znam što. Odgovori, možda? Završetak? Drago mi je što je čekao dosad da to dobije, jer mislim da sam mu to konačno spremna dati. „Drago mi je da te vidim”, kažem mu. Glasovi su nam slabašni i plahi. Čudno je vidjeti nekoga po prvi put pod različitim okolnostima od onih kad ste se rastali. Ja sam voljela ovog čovjeka. Voljela sam ga svim srcem i dušom. Voljela sam ga kao što volim Brada. Također sam ga mrzila. „Uđi”, pokažem prema dnevnoj sobi. „Tu ćemo razgovarati.” On s oklijevanjem napravi dva koraka prema dnevnoj sobi. Okrenem se i pokažem mu da me slijedi.

~ 199 ~

Knjigoteka

Weekly&Anna Oboje sjednemo na sofu. On se nije raskomotio. Umjesto toga, sjedi na rubu nagnut naprijed, s laktovima na koljenima. Ogledava se, opet upija moj dom. Moj život. „Hrabar si”, kažem. Gleda me, čeka da nastavim. „Razmišljala sam o ovome, Miles. O tome da te opet vidim. Ja...” Gledam u pod. „Jednostavno nisam mogla.” „Zašto nisi?” kaže on skoro istog časa. Ponovno ga pogledam u oči. „Iz istog razloga iz kojeg ti nisi. Ne znamo što reći.” On se nasmiješi, ali to nije smiješak koji sam nekad voljela na Milesu. Ovaj je oprezan i pitam se jesam li mu ja to učinila. Jesam li ja odgovorna za sve tužne dijelove njega. Sada ima toliko mnogo tužnih dijelova njega. Uzima sliku Brada i mene sa stolića poliraj sofe. Njegove oči neko vrijeme proučavaju tu sliku. „Voliš li ga?” pita me, nastavljajući zuriti u sliku. „Kao što si voljela mene?” On to ne pita ogorčeno ili ljubomorno. Samo pita na znatiželjan način. „Da”, odgovorim, „Jednako jako.” Vraća sliku na stolić, ali nastavlja zuriti u nju. „Kako?” prošapće. „Kako ti je to uspjelo?” Od njegovih riječi navru mi suze na oči, jer točno znam što me pita. Ja sam se isto pitanje pitala godinama, sve dok nisam upoznala Brada. Nisam vjerovala da ću ikada više moći nekoga voljeti. Nisam mislila da ću željeti nekoga opet voljeti. Zašto bi se netko stavio u situaciju koja opet može uzrokovati onu vrstu boli koja čovjeka natjera da bude zavidan smrti? „Miles, želim ti nešto pokazati.” Ustajem i posežem za njegovom rukom. On oprezno promatra moju ruku neko vrijeme, a onda ju konačno primi. Prsti mu kliznu kroz moje i on mi stisne ruku dok ustaje. Ja se uputim u spavaću sobu, a on me prati u stopu. Stižemo do vrata spavaće sobe i moji prsti zastanu na kvaki. Srce mi je teško. Emocije i sve što smo prošli izbijaju na površinu, ali ja znam da ih moram pustiti da izbiju na površinu ako mu želim pomoći. Otvaram vrata i ulazim unutra, vukući Milesa za sobom. Čim se nađemo u sobi, osjetim kako mu se prsti stišću oko mojih. „Rachel”, prošapće. Glas mu je molba da ne činim to. Osjećam kako me pokušava odvući prema vratima, ali ne dopuštam mu. Natjeram ga da priđe sa mnom njezinoj kolijevki. On stoji kraj mene, ali osjećam kako se bori sam sa sobom, jer ne želi u ovom trenutku biti ovdje. Stišće mi ruku tako jako da osjećam bol u njegovu srcu. Brzo izdahne dok gleda dolje u nju. Vidim kako mu se grlo grči dok guta, a zatim još jednom izdahne da bi se smirio.

~ 200 ~

Knjigoteka

Weekly&Anna Gledam kako se njegova slobodna ruka diže i hvata se za rub njezine kolijevke, držeći se za nju čvrsto kao što mu druga ruka drži moju. „Kako se zove?” prošapće. „Claire.” Njegovo cijelo tijelo reagira na moj odgovor. Ramena mu se istog časa počinju tresti i on pokušava zadržati dah, ali ništa ga ne može zaustaviti. Ništa ga ne može zaustaviti da osjeća ono što osjeća i ja mu dopustim da to osjeti. Povlači ruku iz moje i prekriva usta da bi sakrio brzu navalu zraka iz pluća. Okreće se i brzo izlazi iz sobe. Slijedim ga jednako brzo, na vrijeme da vidim kako mu leđa udaraju u zid preko puta dječje sobe. Klizne na pod i počne teći bujica suza. Ne pokušava ih sakriti. Provlači ruke kroz kosu, naslanja glavu na zid i pogleda gore u mene. „To je...” Pokazuje na Clareinu dječju sobu i pokušava govoriti, ali treba mu nekoliko pokušaja da izgovori svoju rečenicu. „To je njegova sestra” konačno kaže i drhtavo izdahne. „Rachel. Ti si mu dala sestru.” Utonem u pod kraj njega i obgrlim ga rukom oko ramena, milujući mu drugom rukom kosu. On pritišće dlanove na čelo i čvrsto zažmiri, tiho plačući u sebi. „Miles.” Ja ni ne pokušavam prikriti suze u svom glasu. „Pogledaj me.” On opet naslanja glavu na zid, ali me ne može pogledati u oči. „Žao mi je što sam te krivila. I ti si ga izgubio, kao i ja. Ja nisam tada znala kako se drukčije nositi s tim.” Moje ga riječi sasvim slamaju i mene proždire krivnja što sam dopustila da prođe šest godina ne dajući mu da čuje te riječi. On se saginje i čvrsto ovija ruke oko mene, privlačeći me k sebi. Pustim ga da me grli. Grli me dugo, dok sve isprike i oprosti nisu apsorbirani i postojimo samo mi. Nema više suza. Lagala bih kad bih rekla da nikad ne razmišljam o tome što sam mu učinila. Razmišljam o tome svaki dan. Ali imala sam osamnaest godina i bila sam shrvana i ništa mi nakon te noći nije bilo važno. Baš ništa. Samo sam željela zaboraviti, ali svakog jutra kad bih se probudila i nisam osjetila Claytona kraj sebe, krivila sam Milesa. Krivila sam ga zato što me spasio, jer nisam imala razloga za život. Također sam znala u svom srcu da je Miles učinio sve što je mogao. Znala sam u svome srcu da on nije bio ništa kriv, ali u tom trenutku moga života nisam bila sposobna za racionalno razmišljanje, ili čak za oprost. U tom trenutku moga života, bila sam uvjerena da neću biti sposobna ni za što osim osjećati bol. Ti osjećaji nisu se pokolebali više od tri godine. Do onog dana kad sam upoznala Brada. Ne znam koga Miles ima, ali borba u njegovim očima, koja je meni tako poznata, dokazuje da postoji netko. Ja sam običavala vidjeti istu tu borbu

~ 201 ~

Knjigoteka

Weekly&Anna svaki put kad bih se pogledala u zrcalo, nesigurna ima li u meni snage da ponovno volim. „Voliš li je?” pitam ga. Ne trebam znati njezino ime. Mi smo sada iznad toga. Znam da nije ovdje zato što je još zaljubljen u mene. On je ovdje jer ne zna kako uopće voljeti. On uzdiše i spušta glavu na moj potiljak. „Bojim se da neću biti kadar.” Miles mi ljubi vrh glave, a ja zatvarani oči. Slušam njegovo srce kako mu kuca u grudima. Srce za koje on tvrdi da nije sposobno znati kako voljeti, ali zapravo, to je srce koje previše voli. On je toliko silno volio, a ona jedna noć sve nam je to otela. Promijenila naš svijet. Promijenila njegovo srce. „Nekad sam stalno plakala”, kažem mu. „Cijelo vrijeme. Pod tušem. U autu. U svom krevetu. Svaki put kad bih bila sama, plakala bih. Prvih nekoliko godina moj je život bila konstantna tuga koju ništa nije moglo probiti. Čak ni dobri trenutci.” Osjetim kako mu se ruka čvršće stišće oko mene. Bez riječi mi govori da zna. On točno zna o čemu ja govorim. „A onda kad sam upoznala Brada, shvatila sam da postoje oni kratki trenutci kad moj život nije tuga svake sekunde u danu. Otišla bih nekamo s njime autom i shvatila da sam tada prvi put u autu, a nisam ispustila bar jednu suzu. Noći koje bismo proveli zajedno bile su jedine noći kad ne bih zaspala plačući. Po prvi je put ta neprobojna tuga, koja je postala ja, bila isprekidana kratkim, dobrim trenutcima koje sam provodila s Bradom.” Zastanem jer mi treba malo da se priberem. Nisam o ovome razmišljala neko vrijeme, a emocije su previše svježe. Previše stvarne. Odmaknem se od Milesa i naslonim na zid, a zatim položim glavu na njegovo rame. On nagne glavu na moju, uhvati me za ruku i ispreplete nam prste. „Nakon nekog vremena počela sam primjećivati da su dobri trenutci s Bradom počeli nadjačavati svu tu tugu. Tuga koja je bila moj život postala je oni trenutci, a moja sreća s Bradom postala je moj život.” Osjećam kako izdiše i znam da on zna o čemu pričam. Znam da tko god ona bila, on je imao te dobre trenutke s njom. „Čitavih devet mjeseci koliko sam bila trudna s Claire, tako sam se bojala da se neću moći rasplakati od sreće kad ju vidim. Čim se rodila, stavili su mi je u naručje, baš kao i kad se rodio Clayton. Claire je izgledala isto kao i on, Miles. Isto kao i on. Zurila sam u nju držeći je u naručju, a suze su mi curile niz obraze. Ali to su bile dobre suze, i shvatila sam u tom trenutku da su to bile prve suze radosnice koje sam isplakala od dana kad sam držala Claytona u svome naručju.” Obrišem suze i pustim mu ruku, a zatim podignem glavu s njegova ramena. „I ti to zaslužuješ”, kažem mu. „Zaslužuješ da ponovno iskusiš taj osjećaj.” On kima. „Ja je tako silno želim voljeti, Rachel”, kaže, oslobađajući te riječi kao da su bile skrivene zauvijek. „Želim to s njom tako silno. Samo se bojim da sve ono ostalo nikada neće nestati.”

~ 202 ~

Knjigoteka

Weekly&Anna „Miles, bol nikad neće nestati. Nikad. Ali ako si dopustiš voljeti je, osjećat ćeš tu bol povremeno, umjesto da dopustiš da ti uništi čitav život.” On ovija ruku oko mene i pritišće moje čelo na svoje usne. Ljubi me, dugo i snažno, prije nego se odmakne. Zatim kimne, dajući mi do znanja da shvaća što mu pokušavam objasniti. „Sredio si to, Miles”, kažem, ponavljajući iste riječi kojima me on nekada tješio. „Sredio si to.” On se nasmije, a meni se čini da osjećam kako se nešto te težine podiže s njegovih ramena. „Znaš čega sam se najviše bojao noćas?” pita me. „Bojao sam se da ćeš, kad stignem ovamo, ti biti ista kao ja.” Odmakne mi kosu i nasmiješi se. „Tako sam sretan što nisi. Tako mi je drago što te vidim sretnu.” Privlači me k sebi i čvrsto me grli. „Rachel, hvala ti”, šapće. Ljubi me nježno u obraz prije nego me pusti da bi ustao. „Mislim da bih sada trebao poći. Ima milijun stvari koje joj želim reći.” Uputi se hodnikom prema dnevnoj sobi, a zatim se zadnji put okrene da me pogleda. Ja više ne vidim samo tužne dijelove njega. Sada samo vidim mirnoću kad ga pogledam u oči. „Rachel?” Zastaje, gledajući me šutke neko vrijeme. Smireni smiješak polako mu se raširi licem. „Tako sam ponosan na tebe.” Nestaje iz hodnika, a ja ostajem na podu dok ne čujem kako se ulazna vrata zatvaraju za njim.

Miles, i ja sam ponosna na tebe.

~ 203 ~

Knjigoteka

Weekly&Anna

trideset osmo poglavlje TATE Zatvaram vrata auta i hodam stubama koje vode na drugi kat moje zgrade. Laknulo mi je što više ne moram rabiti dizalo, ali ne mogu si pomoći da mi malo ne nedostaje Cap, iako njegovi savjeti većinu vremena nisu baš imali nekog smisla. No bilo je lijepo imati ga ondje tako da se mogu negdje ispuhati. Jako sam zauzeta poslom i faksom i pokušavam se usredotočiti na to, ali mi je teško. Živim u svom novom stanu dva tjedna i iako bih željela biti sama, nikad nisam sama. Svaki put kad uđem kroz svoja ulazna vrata, Miles je još posvuda. On je još uvijek u svemu, a ja čekam trenutak kad to više neće biti. Kad mi neće tako silno nedostajati. Rekla bih da mi je srce slomljeno, ali nije. Mislim da nije. Zapravo, ne bih to znala jer moje srce ne boravi u mojim grudima otkad sam ga ostavila da leži pred njegovim stanom onog dana kad sam mu rekla zbogom. Govorim si da treba vremena, da moram živjeti dan po dan, ali to je toliko lakše reći nego učiniti. Pogotovo kad se ti dani pretvore u noći, a ja moram ležati u svom krevetu sama, slušati tišinu. Tišinu koja nikad nije bila tako glasna dok nisam rekla Milesu zbogom. Već se užasavam otvoriti vrata svojega stana, a još nisam ni na pola stuba. Već znam da ova noć neće biti nimalo drukčija od svih noći otkad sam zadnji put vidjela Milesa. Stignem do vrha stuba i skrenem lijevo prema svome stanu, ali stopala mi prestanu raditi. Noge mi prestanu funkcionirati. Osjećam udaranje svoga srca negdje u grudima po prvi put u dva tjedna. „Miles?” On se ne miče. Sjedi na podu ispred moga stana, naslonjen na vrata. Polako hodam prema njemu, ne znajući kako protumačiti njegov izgled. Nije u uniformi. Obučen je neformalno, a neobrijana brada dokazuje da nekoliko dana nije radio. Također, ispod desnog oka ima masnicu koja izgleda svježa. Bojim ga se probuditi, jer ako je onako ratoboran kao prvi put kad sam ga vidjela, ne želim s time imati posla. Ali sada opet nema načina da ga zaobiđem i uđem u svoj stan a da ga pritom ne probudim. Pogledam gore i duboko udahnem, pitajući se što sad. Bojim se da ću popustiti ako ga probudim. Pustit ću ga unutra i dati mu ono po što je došao, a to definitivno nije dio mene koji mu želim dati. „Tate”, kaže. Pogledam dolje i on je sada budan, povlači se gore i nervozno me gleda. Kad ustane, ja ustuknem jedan korak jer sam zaboravila kako je visok. Zaboravila sam kako on postane sve kad stoji neposredno preda mnom.

~ 204 ~

Knjigoteka

Weekly&Anna „Koliko si dugo tu?” pitam ga. On pogleda na mobitel koji drži u ruci. „Šest sati.” Ponovno gleda u mene. „Očajnički mi treba tvoj zahod.” Želim se nasmijati, ali ne sjećam se kako se to radi. Okrećem se svojim vratima, a on se odmiče kako bi ih mogla otključati. Moje drhtave ruke otvaraju vrata stana i ja ulazim unutra, a zatim pokazujem prema hodniku. „S desne strane.” Ne gledam u njega dok hoda u tom smjeru. Čekam da se vrata kupaonice zatvore pa se srušim na kauč i prekrijem lice dlanovima. Mrzim to što je on tu. Mrzim to što sam ga pustila da uđe bez pitanja. Mrzim što ću mu čim izađe iz kupaonice morati reći da ode. Ali ja to više sebi jednostavno ne mogu raditi. Još se pokušavam pribrati kad se otvore vrata kupaonice i on uđe u dnevnu sobu. Gledam ga i ne mogu skrenuti pogled. Nešto je drukčije. On je drukčiji. Taj smiješak na njegovu licu... mirnoća u očima... njegovo držanje koje djeluje kao da lebdi. Prošlo je samo dva tjedna, ali on izgleda toliko drukčije. Sjedne na kauč i uopće se ne zamara ostaviti malo prostora između nas. Sjedi točno kraj mene i naginje se prema meni, pa ja zatvaram oči i čekam da izgovori riječi kojima će me opet povrijediti, koje god one bile. On ništa drugo ni ne zna. „Tate”, prošapće. „Nedostajala si mi.”

Oho! Definitivno nisam očekivala čuti te tri riječi, ali one su upravo postale moje nove najdraže riječi. Nedostajala i si i mi. „Ponovi to, Miles.” „Nedostajala si mi, Tate”, odmah ponovi. „Tako silno. I to ne prvi put. Nedostajala si mi svakog dana kad nismo bili zajedno od prvog časa kad sam te upoznao.” Ovija ruke oko mojih ramena i privlači me k sebi. Ja se pustim. Padam na njegova prsa i hvatam se za njegovu košulju, čvrsto žmireći kad osjetim pritisak njegovih usana na svom potiljku. „Pogledaj me”, kaže nježno, vukući me u svoje krilo. I ja to učinim. Pogledam ga. I ovoga puta ga stvarno vidim. Nema podignute obrane. Nema nevidljivog zida koji me sprječava da saznam i istražim sve o njemu. On mi ovoga puta dopušta da ga vidim i predivan je. Toliko ljepši nego prije. Promjena je ogromna. „Želim ti nešto reći”, kaže. „Ali to mi je tako užasno teško, a i ti si prva osoba kojoj sam uopće to poželio reći.” Bojim se pomaknuti. Te riječi me prestravljuju, ali ipak kimnem.

~ 205 ~

Knjigoteka

Weekly&Anna „Imao sam sina”, kaže tiho, gledajući dolje u naše isprepletene ruke. Te tri riječi izgovorene su s više boli nego bilo koje tri riječi koje sam čula u životu. Udahnem. On me pogleda sa suzama u očima, ali ja šutim zbog njega, iako su mi njegove riječi upravo izbile sav zrak iz pluća. „On je umro prije šest godina.” Glas mu je tih i dalek, ali to je još uvijek njegov glas. Znam da su te riječi jedne od najtežih koje je ikad morao izgovoriti. Toliko ga silno boli što to priznaje. Želim mu reći da prestane. Želim mu reći da to ne moram čuti ako ga boli. Želim ga zagrliti i iščupati tugu iz njegove duše golim rukama, ali umjesto toga, puštam ga da završi. Miles ponovno spušta pogled na naše isprepletene prste. „Nisam još spreman pričati o njemu. Za to mi još treba vremena.” Ja kimam i ohrabrujem ga stiskom ruke. „Ali ispričat ću ti jednom. Obećavam ti. Također ti želim ispričati i o Rachel. Želim da znaš sve o mojoj prošlosti.” Ne znam je li završio, ali nagnem se naprijed i pritisnem svoje usne na njegove. On me privija uz svoja prsa tako čvrsto i pritišće usne u moje tako silovito kao da mi time bez riječi želi reći da mu je žao. „Tate” šapće mi u usta. Osjećam kako se smiješi. „Nisam gotov.” Podiže me i smješta kraj sebe na kauč. Palcem kruži po mojem ramenu dok gleda u svoje krilo, oblikujući riječi koje mi mora reći. „Rođen sam i odrastao u malom predgrađu tu blizu San Francisca”, kaže, podižući pogled da me gleda u oči. „Jedinac sam. Nemam zapravo nikakvu omiljenu hranu, jer volim skoro sve. Otkad znam za sebe, želio sam biti pilot. Moja majka je umrla od raka kad sam imao sedamnaest godina. Otac mi je oko godinu dana oženjen ženom koja radi za njega. Ona je draga i sretni su zajedno. Zapravo sam oduvijek želio psa, ali ga nikad nisam imao...” Gledam ga, očarana. Promatram njegove oči dok lutaju mojim licem kad govori. Dok mi govori o svom djetinjstvu i prošlosti i kako je upoznao moga brata i o svom odnosu s lanom. Njegov dlan pronalazi moj i on ga prekriva kao da sada on postaje moj štit. Moj oklop. „One noći kad sam upoznao tebe”, konačno kaže. „One noći kad si me pronašla u hodniku?” Pogled mu se spusti u krilo, jer ne može više održavati kontakt s mojim. „Moj sin bi toga dana navršio šest godina.” Znam da je rekao da želi da ga slušam, ali ja ga sada samo mogu grliti. Nagnem se naprijed i ovijem ruke oko njega, a on se zavali na kauč, povukavši me na sebe. „Tate, silno sam se trudio uvjeriti sam sebe da se ne zaljubljujem u tebe. Svaki put kad bih bio u tvojoj blizini, prestravljivalo me ono što sam osjećao. Šest sam godina mislio da imam kontrolu nad svojim životom i nad svojim srcem i da me ništa više nikad ne može povrijediti. Ali kad smo bili zajedno, postojali su trenutci kad me nije bilo briga hoću li opet patiti, jer biti s tobom činilo mi se gotovo vrijedno potencijalne boli. Svaki put kad bih se počeo tako

~ 206 ~

Knjigoteka

Weekly&Anna osjećati, ja bih te samo još više odgurnuo od sebe zbog krivnje i straha. Smatrao sam da te ne zaslužujem. Da uopće ne zaslužujem sreću jer sam je ukrao jedinim dvjema osobama koje sam ikada volio.” Njegove se ruka steže oko mene kad osjeti kako mi se ramena tresu od suza koje su se probile iz mojih očiju. Njegove usne se spuste na moj potiljak i on izdahne smirujući dah dok me ljubi, dugo i silovito. „Žao mi je što mi je toliko trebalo”, kaže glasom punim kajanja. „I nikad ti neću moći dovoljno zahvaliti za to što nisi odustala od mene. Vidjela si nešto u meni što ti je dalo nadu za nas, i nisi odustajala od toga. I Tate? To mi znači više od bilo čega što je itko ikad učinio.” Dlanovi mu se spuste na moje obraze i on me podiže sa svojih prsa kako bi me gledao u lice. „Možda će to biti tek komadić po komadić, ali moja je prošlost sada tvoja. Cijela moja prošlost. Sve što želiš znati, ja ti želim reći. Ali samo ako mi obećaš da također mogu imati tvoju budućnost.” Suze u kaskadama padaju niz moj obraz i on ih briše iako meni ne smetaju. Nije me briga što plačem, jer ovo nisu tužne suze. Ni najmanje. Ljubimo se tako dugu da me usta počinju boljeti jednako kao i moje srce. No ovoga puta ta bol nije tu zato što moje srce pati. Ona je tu zato što se nikada nije osjećalo ovako ispunjeno. Milujem mu prstima ožiljak na bradi, znajući da će mi jednom ispričati kako ga je zaradio. Također dodirnem bolno područje ispod njegova oka, sretna što ga konačno mogu pitati što želim i ne plašiti se pritom da ću ga uzrujati. „Što ti se dogodilo s okom?” On se smije i pušta glavu da padne na kauč. „Morao sam tražiti Corbina tvoju adresu. Dao mi ju je, ali trebalo ga je jako nagovarati.” Odmah se nagnem naprijed i nježno ga poljubim u oko. „Ne mogu vjerovati da te udario.” „Nije mu to bilo prvi put”, priznaje. „Ali prilično sam siguran da je bio zadnji. Mislim da je konačno prihvatio to što smo zajedno nakon što sam pristao na nekoliko njegovih pravila.” Ovo me uznemiri. „Kojih pravila?” „Pa, kao prvo, ne smijem slomiti tvoje srce”, kaže. „Drugo, ne smijem slomiti tvoje jebeno srce. I zadnje, jebeno ti ne smijem slomiti tvoje jebeno srce.” Ne mogu obuzdati smijeh, jer to zvuči točno kao nešto što bi mu Corbin rekao. Miles se smije sa mnom, a zatim se neko vrijeme samo šutke proučavamo. Sada mu sve vidim u očima. Baš svaku emociju. „Miles”, kažem sa smiješkom, „gledaš me kao da si zaljubljen u mene.” On odmahuje glavom. „Ja se nisam zaljubio u tebe, Tate. Ja sam se užasno zaljubio u tebe.” Povlači me natrag na svoje krilo i daje mi onaj jedini dio sebe koji mi dosad nikada nije mogao dati.

~ 207 ~

Knjigoteka

Weekly&Anna Svoje srce.

~ 208 ~

Knjigoteka

Weekly&Anna

trideset deveto poglavlje MILES Stojim na vratima svoje spavaće sobe i gledam je kako spava. Ona to ne zna, ali ja to radim svakog jutra kad je ovdje sa mnom. Ona je ono što mi uljepšava dan već na samom njegovom početku. Prvi put sam to učinio onog jutra nakon što sam ju upoznao. Ne sjećam se mnogo o noći prije. Sve što se sjećam je ona. Ležao sam na kauču, ona me milovala po kosi, šaptala mi, govorila mi neka spavam. Kad sam se sljedećeg jutra probudio u Corbinovu stanu, nisam je mogao izbiti iz glave. Mislio sam da sam je sanjao dok nisam ugledao njezinu torbicu u dnevnoj sobi. Provirio sam u njezinu sobu samo da provjerim ima li u stanu još nekoga osim mene. Ono što sam osjetio onog trenutka kad sam je ugledao bilo je nešto što nisam osjetio od prvog trenutka kad sam ugledao Rachel. Osjećao sam se kao da lebdim. Njezina koža i njezina kosa i njezine usne i to kako je izgledala kao anđeo dok sam ja stajao ondje i gledao je vratili su toliko mnogo osjećaja koji su mi tijekom proteklih šest godina postali strani. Toliko sam si dugo odbijao dopustiti da osjećam bilo što za bilo koga. Što ne znači da sam toga dana mogao kontrolirati osjećaje prema Tate. Nisam ih mogao kontrolirati ni da sam želio. Znam to jer sam se trudio. Trudio sam se kao sam vrag. Ali one sekunde kad je otvorila oči i pogledala me, znao sam. Ona će me ili sasvim uništiti... ili će biti ta koja će me konačno vratiti u život. Jedini problem koji sam imao s tom činjenicom bio je taj što ja nisam želio biti vraćen u život. Zaštititi se od mogućnosti da doživim ono što sam doživio u prošlosti bio je moj jedini prioritet. Međutim, bilo je toliko mnogo trenutaka kad sam zaboravio što bi trebao biti moj jedini prioritet. Kad sam konačno popustio i poljubio je, to je bila točka kad se sve promijenilo. Želio sam toliko više nakon tog poljupca. Želio sam njezina usta i njezino tijelo i njezin mozak i jedini razlog zašto sam se zaustavio bio je taj što sam osjetio da želim i njezino srce. No vješto sam si lagao. Uvjeravao se da sam dovoljno jak da je imam samo tjelesno i ni na jedan drugi način. Nisam želio ponovno iskusiti bol, a naravno, ni u kom slučaju je nisam htio povrijediti. Ali ipak jesam. Tako sam ju silno povrijedio. Više nego jednom. A sada kanim provesti čitav život iskupljujući joj se za to. Prilazim svom krevetu i sjedam na njegov rub. Ona osjeća kako se krevet pomaknuo i otvara oči, ali ne do kraja. Nagovještaj smiješka pojavi joj se na usnama prije nego navlači pokrivače preko glave i okreće se na drugu stranu.

~ 209 ~

Knjigoteka

Weekly&Anna Službeno smo zajedno šest mjeseci i to mi je bilo više nego dovoljno da shvatim da ona uopće nije jutarnji tip. Naginjem se naprijed i ljubim deku na mjestu gdje joj prekriva uho. „Ustani, pospanko”, šapnem joj. Ona zagunđa, pa ja podižem deku i uvučem se iza nje, omotavši je svojim tijelom. Njezino gunđanje na kraju se pretvori u tiho stenjanje. „Tate, moraš ustati. Moramo stići na avion.” To joj privuče pozornost. Ona se polako okreće i skida pokrivač s glave. „Koji ti to vrag znači da moramo stići na avion?” Ja se cerekam, pokušavajući sakriti uzbuđenje. „Ustani, odjeni se i idemo.” Gleda me sumnjičavo, a to stvarno ima s smisla s obzirom na to da još nije ni pet sati ujutro. „Ja znam da ti znaš kako ja rijetko imam cijeli dan slobodan, pa ti je bolje da je ovo toga vrijedno.” Smijem se i ljubim je u obraz. „To sve ovisi o tvojoj sposobnosti da budeš točna.” Ustanem i nekoliko puta dlanom potapšam madrac. „Zato ustani, ustani, ustani.” Ona se smije i baca sve pokrivače sa sebe. Primiče se rubu kreveta i ja joj pomažem ustati. „Miles, ne mogu se dugo ljutiti na tebe kad si ovako veseo.” *

*

*

Stižemo u predvorje i Cap čeka kraj dizala baš kao što sam mu rekao. Ima njezin sok u plastičnoj čaši i naš doručak. Volim njihov odnos. Malo sam se brinuo otkriti Tate da čitav život poznajem Capa. Kad sam joj konačno rekao, bila je ljuta na obojicu. Uglavnom zato što je pretpostavila da mi je Cap pričao sve što mu se ispovijedala. Uvjerio sam je da Cap to nikad ne bi učinio.

Znam da ne bi, jer Cap je jedan od malo ljudi na ovom svijetu kojima

vjerujem.

On je točno znao što mi treba reći, a da to ne djeluje kao da mi drži lekcije ili dijeli savjete. Uvijek bi rekao samo toliko koliko je bilo dovoljno da se dobro zamislim nad svojom situacijom s Tate. Nasreću, on je jedan od malo onih koji s godinama postaju mudriji. Znao je što radi s nama oboje od samog početka. „Jutro, Tate”, kaže joj, cereći se od uha do uha. Pruža joj ruku da je primi, a ona gleda čas mene čas njega. „Što se zbiva?” pita Capa dok je on vodi prema izlazu zgrade. On se smiješi. „Dečko me upravo vodi na moju prvu vožnju avionom. Želio sam da i ti pođeš s nama.” Ona mu kaže da ne vjeruje da se nikad nije vozio u avionu.

~ 210 ~

Knjigoteka

Weekly&Anna „Istina je”, kaže. „Samo zato što imam taj nadimak ne znači da sam se vozio u pravom avionu.” Pogled pun zahvalnosti koji mi dobaci preko ramena dovoljan je da već ovaj dan proglasim jednim od svojih najdražih, a još nije ni zora. „Je li ti dobro tamo, Cap?” kažem u slušalice. On sjedi točno iza Tate i zuri kroz svoj prozor. Pokaže mi palac gore, ali ne skida pogled s prozora. Sunce se još nije probilo kroz oblake pa se sada još nema što vidjeti. U avionu smo samo deset minuta, ali siguran sam da je već fasciniran i očaran kao što sam se nadao da će biti. Vratim pozornost na kontrole dok ne postignem optimalnu visinu, a zatim utišam Capove slušalice. Pogledam Tate, a ona zuri u mene, gledajući me sa smiješkom punim poštovanja koji joj ukrašava lice. „Znaš li zašto smo tu?” pitam je. Gleda preko ramena u Capa, a zatim opet u mene. „Zato što se on nikad nije vozio u avionu.” Odmahnem glavom, u savršenom trenutku. „Sjećaš se onog dana kad smo se vraćali od tvojih roditelja nakon Dana zahvalnosti?” Ona kima, a oči su joj sada znatiželjne. „Pitala si me kako je to iskusiti zoru s ove visine. Tate, to nije nešto što se da opisati.” Pokažem joj kroz njezin prozor. „To moraš sama doživjeti.” Ona se istog časa okreće i gleda kroz svoj prozor. Dlanovi su joj pritisnuti na staklo i punih pet minuta ne pomakne joj se nijedan mišić. Gleda cijelo vrijeme, a ja ne znam zašto, no u ovom se trenutku još više zaljubljujem u nju. Kad sunce izbije kroz oblake i avion je sav ispunjen sunčevom svjetlošću, ona se konačno okreće prema meni. Oči su joj pune suza, no ne progovara ni riječ. Samo poseže za mojom rukom i drži me za nju. *

*

*

„Pričekaj ovdje”, kažem joj. „Želim prvo pomoći Capu da izađe. Vozač će ga odvesti doma, jer ti i ja nakon ovoga idemo na doručak.” Ona pozdravlja Capa i strpljivo čeka u avionu dok mu ja pomažem niz stube. On poseže u svoj džep i daje mi kutije, a zatim me počasti jednim od svojih odobravajućih osmijeha. Pogleda avion iza mojih leđa. „Hvala ti”, kaže, mašući rukom dužinom aviona. „Za ovo.” Ja kimam, ali on nestaje u vozilu prije nego mu uspijem uzvratiti zahvalu. Penjem se stubama u avion. Ona otkopčava sigurnosni pojas, spremajući se izaći iz aviona, ali ja kliznem natrag u svoje sjedište. Ona mi se toplo osmjehne. „Ti si nevjerojatan, Miles Mikel Archer. I moram reći da izgledaš nevjerojatno seksi dok voziš avion. Trebali bismo ovo raditi češće.”

~ 211 ~

Knjigoteka

Weekly&Anna Ona mi brzo utisne jednu pusu u usta i počne se dizati sa sjedišta. Ja je gurnem natrag dolje. „Nismo još gotovi”, kažem, okrećući se licem prema njoj. Uzimam joj ruke u svoje i gledam u njih, polako izdišući, pripremajući se reći sve što zaslužuje čuti. „Onog dana kad si me pitala o gledanju zore?” Ponovno je pogledam u oči. „Moram ti zahvaliti za to. U tom sam trenutku prvi put u više od šest godina osjetio da opet želim nekoga voljeti.” Ona uz smiješak ispusti jedan kratki dah i povuče donju usnu da sakrije taj smiješak. Ja podignem ruku do njezina lica i izvučem joj usnu ispod zubi pritiskom palca. „Rekao sam ti da to ne radiš. Volim tvoj smiješak skoro jednako koliko volim tebe.” Naginjem se naprijed da je opet poljubim, ali držim oči otvorene kako bih se pobrinuo da prvo vadim crnu kutiju. Kad je držim u ruci, prestanem je ljubiti i odmaknem se. Pogled joj padne na kutiju i oči joj se odmah razrogače, pa gleda čas kutiju, čas moje lice. Prekrije dlanom usta da prikrije šokirani uzdah. ruci.

„Miles”, kaže, i dalje prelazeći pogledom između mene i kutije u mojoj

Ja je prekinem. „To nije ono što misliš”, kažem, odmah otvorivši kutiju da otkrijem ključ koji se nalazi u njoj. „Zapravo, na neki način nije ono što misliš”, dodam s oklijevanjem. Oči su joj razrogačene i pune nade i meni lakne zbog njezine reakcije. Vidim po njezinom osmijehu da ona to želi. Izvadim ključ i okrenem joj ruku, a zatim ga položim na njezin dlan. Ona zbunjeno zuri nekoliko sekundi u ključ, a zatim ponovno pogleda u mene. „Tate”, kažem, gledajući ju pun nade. „Hoćeš li živjeti sa mnom?” Ona gleda još jednom u ključ, a onda kaže dvije riječi koji odmah izmame smiješak na moje lice. Apsolutno i da. Naginjem se naprijed i ljubim je. Naše noge i ruke i usta postaju dva komada slagalice koji s lakoćom pristaju zajedno. Ona se diže u mome krilu, zajahavši me u kokpitu aviona. Gužva je i tijesno je. Savršeno je. „Ali ja baš nisam dobra kuharica”, upozorava me. „A ti pereš rublje mnogo bolje od mene. Ja jednostavno bacim i bijelo i šareno zajedno u perilicu. A znaš i to da baš nisam jako draga ujutro.” Obuhvatila mi je lice dlanovima i reda upozorenje za upozorenjem kao da ja ne znam u što se upuštam. „Tate, slušaj”, kažem joj. „Ja želim tvoj nered. Želim tvoju odjeću na podu moje spavaće sobe. Želim tvoju četkicu za zube u svojoj kupaonici. Želim tvoje cipele u svom ormaru. Želim tvoje jadne ostatke u svom hladnjaku.” Ona se smije na to.

~ 212 ~

Knjigoteka

Weekly&Anna „O, da, i skoro sam zaboravio”, kažem, izvlačeći drugu kutiju iz svog džepa. Držim je između nas i otvaram, otkrivajući prsten. „Također želim tebe u svojoj budućnosti. Zauvijek.” Usta joj se razjape od šoka dok zuri u prsten. Paralizirana je. Nadam se da ona nema sumnji, jer ja nisam imao baš nikakvih u vezi s tim da želim provesti ostatak svoga života s njim. Znam da je prošlo tek šest mjeseci, ali kad znaš, znaš. Nervozan sam zbog njezine tišine, pa brzo izvadim prsten i primim je za ruku. „Tate, hoćeš li prekršiti sa mnom pravilo broj dva? Zato što se stvarno želim oženiti tobom.” Ona ni ne mora reći da. Njezine suze i njezin poljubac i njezin smijeh kažu to umjesto nje. Odmiče se i gleda me s toliko ljubavi i poštovanja da me zaboli u prsima. Ona je apsolutno predivna. Njena je nada predivna. Smiješak na njenom licu je predivan. Suze koje joj teku niz obraze su predivne. Njena ljubav je predivna. Ona tiho izdiše i polako se naginje, nježno pritisnuvši svoje usne na moje. Njezin je poljubac ispunjen nježnošću i ljubavlju i neizgovorenim obećanjem da je ona sada moja. Zauvijek. „Miles” šapće mi u usta, dražeći mi usne svojima. „Nikad u životu nisam vodila ljubav u avionu.” Smiješak se istog časa pojavljuje na mojim usnama. Čini mi se kao da se nekako infiltrirala u moje misli. „A ja nikad nisam vodio ljubav sa svojom zaručnicom”, odgovorim na to. Njezine ruke polako klize niz moj vrat i košulju dok joj se prsti ne susretnu sa gumbom na mojim trapericama. „Dobro, onda to moramo ispraviti”, kaže ona, završivši svoju rečenicu poljupcem. Kad njena usta ponovno pronađu moja, čini se kao da se i zadnji komadić moga oklopa raspada te se i zadnji komad leda koji je okruživao glečer koji je bio moje srce topi i isparava. Tko god je skovao frazu Volim te do smrti očito nikad nije iskusio onu vrstu ljubavi kakvu dijelimo Tate i ja. Da ju je iskusio, ta fraza bi bila Volim te do života. Jer je to točno ono što je Tate učinila. Njezina me ljubav vratila u život. Kraj.

~ 213 ~

Knjigoteka

Weekly&Anna

epilog Sjećam se dana kad smo se vjenčali. To je bio jedan od najboljih dana u mom živom. Sjećam se kako sam stajao kraj Iana i Corbina pred oltarom. Čekali smo je da prođe kroz vrata kad se Corbin nagnuo i šapnuo mi nešto. Rekao je: „Miles, ti si jedini koji bi uopće mogao zadovoljiti moje standarde. Drago mi je da si to ti.” I meni je bilo drago da sam to ja. To je bilo prije više od dvije godine, a svaki dan otad, ja sam se nekako zaljubljivao u nju još malo više. No nisam plakao na dan kad sam se oženio njome. Njezine suze su tekle tekle tekle toga dana, ali moje nisu. Bio sam uvjeren da nikada neće. Ne na način na koji želim da mogu. Prije osam mjeseci saznali smo da ćemo dobiti bebu. Nismo pokušavali dobiti bebu, ali nismo ni ne pokušavali. „Ako će se dogoditi, dogodit će se”, rekla je Tate.

Dogodilo se. Kad smo saznali, oboje smo bili uzbuđeni. Ona je plakala. Njezine suze su tekle tekle tekle, ali moje nisu. Koliko god sam bio uzbuđen, bio sam i uplašen. Bojao sam se straha koji dolazi s tim kad voliš nekog tako jako. Bojao sam se svega lošeg što bi se moglo dogoditi. Bojao sam se da bi moja sjećanja mogla ukrasti dan kad ću ponovno postati otac. I još se bojim.

Prestravljen sam. „Dobili ste djevojčicu”, kaže liječnik.

Djevojčica. Upravo smo dobili djevojčicu.

~ 214 ~

Knjigoteka

Weekly&Anna Ja sam upravo opet postao otac. Tate je upravo postala majka.

Miles, osjećaj nešto. Tate pogleda gore u mene. Znam da vidi strah u mojim očima. Također znam koliko ju sada boli, ali nekako se uspijeva osmjehnuti. „Sam”, šapće, izgovarajući prvi put naglas njezino ime. Tate je inzistirala da je nazovemo Sam, u čast Capovog pravog imena Samuel. Ja ne bih pristao ni na jedno drugo ime. Tate počinje plakati. Moje oči su još suhe. Još se previše bojim skrenuti pogled s Tate i pogledati dolje u našu kćer. Ne bojim se onoga što ću osjećati kad je pogledam. Bojim se onoga što neću osjećati. Užasno me strah da je ono što sam bio proživio uništilo svu sposobnost da osjećam ono što svaki otac mora osjećati u ovom trenutku. „Dođi ovamo”, kaže Tate, želeći me bliže. Dodaje mi Sam, a moje ruke drhte, no ipak je uzimam. Zatvaram oči i polako izdišem prije nego pronađem snagu da ih opet otvorim. Osjećam Tatein dlan kako je nježno pao na moju ruku. „Miles, ona je predivna”, šapće. „Pogledaj je.” Otvaram oči i oštro udahnem kad je vidim. Ona izgleda isto kao i on, osim što ima Tateinu smeđu kosu. Njezine oči su plave. Ona ima moje oči. Ja to osjećam. Sve je tu. Baš sve što sam osjećao prvi put kad sam ga držao u naručju, osjećam sada dok gledam dolje u nju. Vjerovanje da nemam sposobnosti nekoga ponovno voljeti u ovoj ulozi bio je jedini strah koji sam još morao savladati. Samo jednom pogledam Sam i ona mi upravo pomogne savladati taj strah. Ona je već moja junakinja, a stara je tek dvije minute. „Tako je lijepa, Tate”, šapćem. „Tako je lijepa.” Glas mi puca. Lice mi je prekriveno suzama.

One teku. One teku. One teku.

~ 215 ~

Knjigoteka

Weekly&Anna Po prvi put otkad sam držao Claytona u rukama, moje suze su suze radosnice. Rachel je imala pravo. Bol nikada neće nestati. A ni strah. Ali bol i strah više nisu moj život. To su samo trenutci. Trenutci koji stalno bivaju zasjenjeni svakom minutom koju provodim s Tate. I sada sa svakom minutom kojom provodim sa Sam. Ja i Tate i Sam.

Moja obitelj. Ljubim je u čelo, a zatim se naginjem i ljubim Tate zato što mi je opet pružila nešto ovako predivno. Tate polaže glavu na moju ruku i oboje ju promatramo. Našu kćer.

Sam, tako te silno volim. Gledam dolje u savršenstvo koje smo stvorili kad mi odjednom sine. Sve je bilo vrijedno ovoga. Jer se predivnim trenutcima poput ovoga život iskupi za ružnu ljubav.

~ 216 ~

Knjigoteka