Colleen Hoover Bez Nade

Naslov izvornika: Hopeless

Zahvale

Dok sam pisala svoja prva dva romana, nisam imala beta čitače, niti pomoć blogera (ne zato što ih nisam htjela, nego što nisam imala pojma). Nisam čak ni znala što je ARC (Advance Reading Copy - nedorađeni otisak knjige koji se koristi za recenzije i zadnje uređivanje). Oh, da sam barem znala... Hvala SVIM blogerima koji naporno rade kako bi s nama podijelili svoju ljubav prema čitanju. Ne jednom ste nama autorima spasili život, i zahvalni smo vam na svemu što činite. Posebno hvala Maryse, Tammari Webber, Jenny i Gitte sa Totaliybookedblog.com, Tini Reber, Tracey Garvis-Graves, Abbi Glines, Karly Blakemore-Mowle, Autumn sa Autumnreview.com, Madison sa Madisonsays.com, Molly Harper sa Toughcriticbookre-views.com, Rebecci Donovan, Nicholi Chase, Angie Stanton, Sarah Ross, Liši Kane, Gloriji Green, Cheri Lambert, Trishi Rai, Katy Perez, Stepanie Cohen i Tony i Killian što su odvojile vremena i dale mi detaljne povratne informacije koje su mi izuzetno mnogo pomogle. Znam da sam vam dizala živce tijekom cijelog prosinca, pa vam hvala što ste se nosile sa mnogobrojnim “ažuriranim verzijama”. I OMOJBOZE! Sarah Augustus Hansen, ne mogu ti dovoljno zahvaliti. Ne samo zato što si napravila najljepšu naslovnicu ikad, nego i zato što si mi udovoljila i napravila milijun izmjena, da bi na kraju ipak napravile ono što si ti prvo predložila. Tvoje je strpljenje bilo beskrajno. Zbog toga, Holder je tvoj. Okej. Mom mužu koji inzistira da mora biti u Zahvalama za ovu knjigu jer mi je predložio onu jednu riječ koja mi je pomogla da dovršim onu jednu rečenicu u onom odlomku one scene. Bez te riječi (radilo se o hranama, ljudi) mislim da ova knjiga nikad ne bi ugledala svjetlo dana. On je tražio da to napišem. No, na neki način ima pravo. Bez te jedne riječi koju je predložio, ova bi se knjiga sasvim dobro snašla. Ali bez njegove podrške, entuzijazma i ohrabrenja, nikad ne bih napisala niti jednu riječ. Mojoj obitelji (najviše Lin, kojoj sam najviše potrebna). Ne sjećam se baš kako izgledate i jedva pamtim kako se zovete, ali sad kad sam dovršila knjigu kunem se da ću odgovarati na telefone, tekstualne poruke, da ću vas gledati u oči kad razgovaram s

vama (umjesto da zurim u daljinu, u zemlju fikcije), da ću ići u krevet prije četiri ujutro i da više nikad, ali baš nikad neću provjeravati mailove dok s vama pričam na telefon. Barem dok ne počnem pisati novu knjigu. I mojoj trojici najboljih sinova na svijetu. Dovraga, kako mi nedostajete. I da, mama je upravo opsovala. Opet.

Za Vancea Neki vam očevi daju život. Neki vam pokažu kako ga živjeti. Hvala ti što si mi pokazao kako živjeti moj.

Nedjelja, 28. listopada 2012. 19 sati i 29 minuta

Stojim i gledam dolje prema krevetu, zadržavajući dah u strahu od zvukova koji sve jače nadiru iz dubine moga grla. Neću plakati. Neću plakati. Polako se spuštam na koljena, stavljam ruke na rub kreveta i prstima prelazim preko žutih zvijezda koje su se prosule preko tamnoplave pozadine pokrivača. Buljim u zvijezde dok mi ne postanu nejasne zbog suza koje mi zamagljuju pogled. Čvrsto zatvaram oči i zabijam glavu u krevet, grabeći pokrivač rukama. Ramena mi se počinju tresti dok jecaji koje sam pokušavala zadržati silovito probijaju iz mene. Jednim brzim pokretom ustajem, vrištim i mičem pokrivač s kreveta i bacam ga na drugi kraj sobe. Čvrsto stišćem šake i mahnito tražim oko sebe još nešto što bih bacila. Grabim jastuke s kreveta i bacam ih na odraz djevojke u zrcalu koju više ne poznajem. Gledam kako djevojka iz zrcala zuri u mene, plačući kao neka jadnica. Bjesnim na slabost u njezinim suzama. Počinjemo trčati jedna prema drugoj, sve dok nam se šake ne sudare o staklo, razbijajući zrcalo. Gledam kako se raspada na tepih u milijun blještavih komadića. Hvatam rubove komode i guram je u stranu, ispuštajući još jedan vrisak koji je predugo bio zatomljen. Kad se komoda zaustavila na leđima, grubim pokretom otvaram ladice i bacam njihov sadržaj naokolo po sobi, vitlajući, bacajući i udarajući sve pred sobom. Grabim prozirne plave panelne zavjese i povlačim ih silovito, sve dok vodilice ne puknu, a zavjese padnu na mene. Posežem za kutijama naslaganim u uglu sobe, visoko jedna na drugu i, ne znajući uopće što se u njima nalazi, uzimam gornju i bacam je u zid s onoliko snage koliko je ima u mojih metar i šezdeset centimetara. “Mrzim te!” plačem. “Mrzim te, mrzim te, mrzim te!” Bacam sve što pronalazim pred sobom, na sve drugo što pronalazim pred sobom. Svaki put kad otvorim usta da zavrištim, kušam sol od suza koje teku niz moje obraze. Holderove me ruke iznenada obgrle sleđa i stišću me tako jako da se ne mogu

micati. Trgam se i bacam i još malo vrištim, sve dok moji postupci prestanu biti promišljeni. Sada su samo reakcije. “Prestani”, govori mi mirno na uho, ali ne želi me pustiti. Čujem ga, ali pravim se da ga ne čujem. Ili me jednostavno nije briga. Nastavljam se koprcati, no on pojačava stisak. “Ne diraj me!” vičem iz svega glasa, grebući ga po rukama. Ni to ga ne zbunjuje. Ne diraj me. Molim te, molim te, molim te. Glasić mi odzvanja u glavi i odmah postajem mlitava u njegovu naručju. Što mi suze jače teku, sve sam slabija i puštam da me slabost obuzme. Ja sam sad samo spremnik za suze koje ne prestaju teći. Slaba sam i dopuštam njemu da pobijedi. Holder olabavi stisak i stavi ruke na moja ramena, zatim me okrene prema sebi. Ne mogu ga čak ni pogledati. Topim se na njegovim grudima od iscrpljenosti i poraza, hvatajući objema rukama povelik komad njegove košulje dok jecam, obraza pritisnutog na njegovo srce. On stavlja ruku na moj zatiljak i spušta usta na moje uho. “Sky.” Glas mu je miran i bez emocija. “Moraš ići. Sada.”

Subota, 25. kolovoza 2012. 23 sata i 50 minuta Dva mjeseca ranije...

Vjerujem da je većina odluka koje sam donijela tijekom svojih sedamnaest godina bila mudra. Nadam se da se inteligencija može izvagati, te da će one inteligentne prevagnuti nad nekoliko mojih glupih odluka. Ako je tako, morat ću sutra donijeti hrpu mudrih odluka jer će krijumčarenje Graysona kroz prozor moje spavaće sobe treći put ovoga mjeseca jako prevagnuti na stranu glupih odluka. Ipak, jedini način da se točno izmjeri razina gluposti neke odluke jest vrijeme... pa pretpostavljam da ću pričekati i vidjeti hoće li me uhvatiti prije nego presudim je li odluka bila glupa. Bez obzira na to kako stvari izgledaju, ja nisam drolja. Osim, naravno, ako je definicija drolje bazirana na činjenici da sam se mazila s mnogo ljudi, unatoč tome što me nisu privlačili. U tom slučaju moglo bi biti osnova za raspravu. “Požuri”, čitam s Graysonovih usana. On stoji iza zatvorenog prozora, vidno uzrujan mojom sporošću. Povlačim zasun i podižem prozor što sam tiše mogla. Karen je možda bila nekonvencionalni roditelj, ali kad se radilo o dečkima koji se u ponoć šuljaju kroz prozor spavaćih soba, bila je ona tipična, stroga majka. “Tiho”, šapćem. Grayson se podiže na rukama, prebacuje jednu nogu preko ruba i zatim se penje u moju spavaću sobu. Pomaže to što su prozori na ovoj strani kuće jedva metar od zemlje; bilo je to gotovo kao da imam vlastita vrata. Zapravo, Six i ja smo vjerojatno koristile naše prozore za izlaz i ulaz u kuću češće nego prava vrata. Karen se na to navikla i nije više ni pitala zašto je moj prozor većinu vremena otvoren. Prije no što navučem zavjesu, bacam pogled na prozor Sixine spavaće sobe. Maše mi jednom rukom dok drugu pruža Jaxonu koji se penje u njezinu sobu. Čim se uspeo na sigurno, Jaxon se okreće i gura glavu van kroz prozor. “Nađemo se kod tvog auta za jedan sat”, glasno šapće Graysonu. Zatvara Sixin prozor i navlači zavjese. Six i ja bile smo nerazdvojne od prvog dana kad se prije četiri godine doselila u susjednu kuću. Prozori naših spavaćih soba gledali su jedan u drugi, što se pokazalo nevjerojatno praktičnim. Stvari su počele vrlo nevino. Kad nam je bilo četrnaest

godina, ja bih se po noći uvukla u njezinu sobu pa bismo ukrale sladoled iz zamrzivača i gledale filmove. Kad nam je bilo petnaest, počele smo krijumčariti dečke da s nama jedu sladoled i gledaju filmove. Kad smo navršile šesnaest, filmovi i sladoled pali su na drugo mjesto, a dečki su preuzeli vodstvo. Sada, sa sedamnaest, nismo se potrudile ni napuštati svoje spavaće sobe dok dečki ne bi otišli kući. A tada su prednost ponovno preuzeli sladoled i filmovi. Six je mijenjala dečke kao ja omiljenu vrstu sladoleda. Upravo sada, njezin sladoled mjeseca bio je Jaxon. Moj je bio Rocky Road1. Grayson i Jaxon su najbolji prijatelji, a to je razlog zašto smo se Grayson i ja uopće spetljali. Kad Sixin sladoled mjeseca ima zgodnog najboljeg prijatelja, ona ga usmjeri prema meni. Grayson je definitivno zgodan. Mora se priznati da ima odlično tijelo, savršenu, razbarušenu kosu, prodorne tamne oči... sve što treba. Većina bi se cura koje poznajem osjećala počašćenima kad bi se samo našle u istoj prostoriji s njim. Šteta što se ja tako ne osjećam. Zatvaram zavjese i okrećem se da bih ugledala Graysona nekoliko centimetara od svog lica, spremnog da počne predstava. Stavlja ruke na moje obraze i upućuje mi onaj svoj osmijeh od kojeg padaju gaćice. “Hej, ljepotice.” Ne daje mi priliku da mu odgovorim prije no što mu usne pozdrave moje, traljavo se predstavivši. Nastavlja me ljubiti dok skida cipele. Izuva ih bez napora dok oboje hodamo prema mom krevetu, a usta su nam još uvijek spojena. Lakoća kojom on radi oba posla istovremeno je zadivljujuća i uznemirujuća. Polako me gura na krevet. “Jesu li vrata zaključana?” “Idi još jednom provjeriti”, kažem. Na brzinu me poljubi prije nego skokne uvjeriti se da su vrata zaključana. Preživjela sam trinaest godina s Karen, a da nikada nisam bila u kazni; ne bih joj sada željela dati razloga da me počne kažnjavati. Navršit ću osamnaest za tjedan dana, no sumnjam da će čak i tada promijeniti stil roditeljstva, sve dok živim pod njezinim krovom. To ne znači da je njezin stil roditeljstva loš. On je samo... vrlo kontradiktoran. Cijelog mog života bila je stroga. Nikad nismo imale pristup internetu, nismo imale mobitele, pa čak ni televizor jer je vjerovala da je tehnologija izvor svih zala na svijetu. S druge strane, bila je iznimno blaga. Dopuštala mi je izlaziti sa Six kad god sam poželjela, a nije mi ni određivala dokad se moram vratiti kući. Ja ionako nikad nisam pretjerivala, pa mi je možda i bilo propisano, no ja toga jednostavno nisam bila svjesna. Nije se zabrinjavala ni zbog psovki, ali ja sam ionako rijetko psovala. Čak mi je dozvoljavala da ponekad popijem malo vina za večerom. Razgovarala je sa mnom više kao da sam joj prijateljica nego kći (iako me usvojila kad mi je bilo pet godina) i na neki način me navela da budem (gotovo) sasvim iskrena prema njoj u vezi

sa svime što mi se događalo u životu. Nije s njom bilo kompromisa. Ona je bila ili iznimno blaga ili iznimno stroga. Kao da je konzervativni liberal. Ili liberalni konzervativac. Što god da je bila, bilo ju je teško shvatiti, zato sam se odavno prestala truditi. Jedina stvar oko koje smo se ikada svađale bilo je pitanje državnih škola. Školovala me kod kuće cijelog mog života (državne škole bile su još jedan izvor zla), a ja sam je preklinjala da me upiše otkad mi je Six stavila bubu u uho. Slala sam molbe na fakultete i imala dojam da su mi šanse za upis bolje ako u molbi navedem nekoliko izvanškolskih aktivnosti. Nakon što smo je Six i ja mjesecima svakodnevno moljakale, Karen je konačno popustila i dopustila mi da se upišem u školu u završnoj godini. Mogla sam skupiti dovoljno bodova za maturu samo na temelju svog školovanja kod kuće, ali jedan mali dio mene uvijek je želio iskusiti kako je to živjeti poput normalnog tinejdžera. Naravno, da sam bila znala da će Six otići na razmjenu u inozemstvo istoga tjedna kad smo zajedno trebale krenuti u četvrti razred srednje škole, nikada mi ne bi pala na pamet zamisao da idem u državnu školu. Ali bila sam neoprostivo tvrdoglava i radije bih se vilicom ubola u dlan nego izvijestila Karen da sam se predomislila. Pokušavala sam ne razmišljati o tome da Six neće biti uz mene ove godine. Znala sam koliko želi otići na tu razmjenu, ali sebični dio mene stvarno se nadao da joj to neće uspjeti. Užasavala me pomisao da moram proći kroz ona vrata bez nje. No shvaćala sam da je naše razdvajanje neizbježno i da ću jednom ipak biti prisiljena suočiti se sa stvarnim svijetom u kome žive i drugi ljudi osim Six i Karen. Moj nedostatak pristupa stvarnom svijetu u potpunosti su zamijenile knjige, a ne može biti zdravo živjeti u svijetu u kojem su oni dugo i sretno živjeli. Čitanje me također upoznalo s (možda previše dramatično opisanim) užasima srednje škole i prvih dana u školi i klišeja i zlih cura. Nije pomagalo ni to što je Six tvrdila da već imam određeni ugled samo zato što se družim s njom. Six nije imala sklonost celibatu, a izgleda da neki dečki s kojima sam se mazila nisu imali veliku sklonost diskreciji. Kombinacija ovih dviju činjenica mogla bi moj prvi dan škole učiniti prilično zanimljivim. Ali nije me bilo briga. Nisam se upisala da bih našla prijatelje ili bilo koga zadivila, i toliko dugo dok moj neopravdani ugled ne bude kvario dostizanje mog krajnjeg cilja, bit će meni sasvim dobro. Barem se nadam. Grayson se vraća do kreveta nakon što se uvjerio da su vrata zaključana i upućuje mi zavodljiv osmijeh. “Što kažeš na malo striptiza?” Zanjiše bokovima i

podiže košulju nekoliko centimetara, otkrivajući svoje teško zarađene trbušne mišiće. Počela sam primjećivati da ih pokazuje kad god uhvati priliku. Bio je on jedan tipični, umišljeni, zločesti dečko. Nasmijem se kad zakovitla košulju iznad glave i baci je na mene, a zatim se opet spušta na mene. Provlači mi svoju ruku ispod vrata i ponovno približi moja usta k sebi. Prvi se put Grayson ušuljao u moju sobu prije malo više od mjesec dana, a od samog mi je početka jasno dao do znanja da ga hodanje ne zanima. Ja sam njemu jasno dala do znanja da on mene ne zanima, pa smo se tako odmah složili. Naravno, on će biti jedan od nekolicine ljudi koje poznajem u školi, pa se brinem da bi to moglo pokvariti ono dobro što imamo - a to je bilo apsolutno ništa. Nalazi se u mojoj sobi manje od tri minute i već su mu ruke ispod moje bluze. Mislim da mogu slobodno reći da on nije tu radi poticajnog razgovora. Njegove su se usne preselile s mojih na moj vrat pa iskorištavam trenutak predaha da duboko udahnem i pokušam nešto osjetiti. Bilo što. Usmjeravam pogled prema plastičnim zvjezdicama koje svijetle u mraku, zalijepljene na strop, ne sasvim svjesna da su njegove usne našle put prema mojim grudima. Ima ih sedamdeset i šest. Mislim na zvjezdice. Znam to zato što sam posljednjih tjedana imala puno prilika izbrojiti ih dok sam se nalazila u istom ovom položaju. Grayson ne opaža da ja ležim ne reagirajući ni na što, dok istražuje moje lice i vrat, ponekad i moje grudi svojim znatiželjnim, pretjerano uzbuđenim usnama. Zašto mu, ako mi to nije fora, dopuštam da to radi? Nikad nisam osjećala nikakvu emotivnu povezanost ni s jednim dečkom s kojim sam se mazila. Ili bolje rečeno, koji su se mazili sa mnom. Bilo je to nažalost u velikoj mjeri jednostrano. Samo je jednom dečku uspjelo jednom izazvati u meni nešto slično tjelesnoj ili emotivnoj reakciji, ali na kraju se pokazalo da sam se samo zavaravala. Ime mu je bilo Matt i počeli smo hodati manje od mjesec dana nakon što sam dopustila da me zavede njegovo neobično ponašanje i način razmišljanja. Poput onoga da je flaširanu vodu pio samo sa slamkom. Ili način na koji bi mu se nosnice raširile neposredno prije no što bi se sagnuo da me poljubi. Ili način na koji mi je rekao “Volim te”, samo tri tjedna nakon što smo objavili da hodamo. Da, ovo zadnje bilo je presudno. Pa-pa, Matty, mali moj. Six i ja smo puno puta analizirale moj nedostatak tjelesne reakcije na dečke. Neko je vrijeme sumnjala da bih ja mogla biti gej. Nakon vrlo kratkog i nespretnog

“testiranja teorije” poljupcem, kad nam je bilo šesnaest, obje smo zaključile da to nije slučaj. Nije bila stvar u tome da ja nisam uživala u maženju s dečkima. Jesam, inače to ne bih radila. Ali ja jednostavno nisam uživala u tome iz istih razloga kao druge cure. Nikad me nitko nije oborio s nogu. Nisam osjećala leptiriće u trbuhu. Zapravo, cijela zamisao da bi me netko mogao oboriti s nogu bila mi je strana. Stvarni razlog zašto sam ja uživala u maženju s dečkima bio je jednostavno taj što bih od toga potpuno i ugodno otupjela. Bile su to situacije poput ove s Graysonom, kad je mom mozgu bilo divno jednostavno se isključiti. On bi naprosto prestao raditi i meni se taj osjećaj sviđao. Pogled mi je usredotočen na sedamnaest zvjezdica u gornjem desnom kvadrantu mog stropa, no iznenada se vraćam u stvarnost. Graysonove su ruke krenule niže nego što sam im ranije dopuštala i brzo postajem svjesna činjenice da mi je otkopčao traperice te da njegovi prsti napreduju dolje, oko pamučnog ruba mojih gaćica. “Nemoj, Graysone”, šapćem, odgurnuvši mu ruku. Povlači ruku i zastenje, zatim utisne čelo u moj jastuk. “Ma daj, Sky.” Glasno mi diše u vrat. Premješta težinu na desnu ruku i gleda dolje u mene, pokušavajući me privoljeti osmijehom. Jesam li već spomenula da sam otporna na njegov osmijeh od kojeg padaju gaćice? “Koliko još dugo misliš ovako?” Klizi rukom preko mog trbuha i kreće ponovno vršcima prstiju u moje traperice. Koža mi se ježi. “Kako to misliš, ovako?” Pokušavam se opustiti pod njim. Upire se rukama i gleda dolje u mene, kao da ni o čemu nemam pojma. “Tako što se pokušavaš furati na ‘finu curicu’. Nije više fora, Sky. Hajde, daj da to konačno obavimo.” Ovo me podsjeća na činjenicu da, usprkos uvriježenom mišljenju, ja nisam drolja. Nikad nisam spavala ni s jednim dečkom s kojim sam se mazila, uključujući i trenutno nadurenog Graysona. Svjesna sam da bi mi nedostatak seksualne reakcije na emocionalnoj razini vjerojatno olakšao ševu s nasumičnim tipovima. No, jednako sam tako svjesna da bi to možda trebao biti pravi razlog zašto se ne bih trebala upuštati u seks. Znam da jednom, kad prijeđem granicu, glasine više neće biti glasine. One će postati činjenice. Posljednje što želim jest potvrditi ono što se o meni govori. Vjerojatno mogu pripisati svojih zamalo osamnaest godina djevičanstva čistoj tvrdoglavosti. Prvi put u ovih deset minuta koliko je on ovdje, osjećam kako se iz njega širi miris alkohola. “Pijan si”, odguravam se rukama od njegovih prsa. “Rekla sam ti već

da mi ne dolaziš pijan.” Otkotrlja se od mene i ja ustajem, zakopčavam hlače i povlačim bluzu natrag na mjesto. Laknulo mi je što je pijan. Više sam nego spremna izbaciti ga van. Sjeda na rub kreveta i grabi me za struk, vukući me prema sebi. Ovija ruke oko mene i pritišće glavu na moj trbuh. “Žao mi je” kaže. “Stvar je u tome da te toliko želim da ne mogu podnijeti da dolazim ovamo ako mi ne budeš dala.” Spušta ruke ponovno i prima me za guzove, zatim pritišće usne na moju kožu, na mjestu gdje se susreću bluza i traperice. “Onda više nemoj dolaziti ovamo.” Kolutam očima, skrećem pogled s njega i krećem prema prozoru. Razmičem zavjese. Jaxon već pokušava sići sa Sixina prozora. Nekako smo obje uspjele zbiti jednosatni posjet u deset minuta. Pogledam prema Six i ona me značajno pogleda, poručujući mi da je “vrijeme za novi okus”. Ona skoči za Jaxonom kroz prozor i dođe do mene. “I Grayson je pijan?” Kimam glavom. “Sad je stvarno pretjerao.” Okrećem se i vidim Graysona kako leži na leđima na mom krevetu, nesvjestan činjenice da više nije dobrodošao. Hodam do kreveta i kupim njegovu košulju, bacajući mu je u lice. “Odlazi”, kažem mu. Pogleda gore prema meni i podiže obrvu, zatim nevoljko sklizne s kreveta kad uvidi da se ne šalim. Ponovno obuva cipele, dureći se poput četverogodišnjaka. Koraknem u stranu da ga pustim van. Six čeka dok se Grayson ne izgubi s prozora, zatim se penje unutra, kad jedan od momaka promrmlja riječ “drolje”. Ušavši unutra, Six zakoluta očima i okrene se kako bi gurnula glavu van. “Smiješno je kako smo proglašene droljama zato što se vi niste poševili. Šupci.” Zatvara prozor i dolazi do kreveta, pada na njega i prekriži ruke iza glave. “Odsvirao još jedan.” Smijem se, ali mi smijeh naglo prekida glasno lupanje po vratima moje sobe. Odmah ih krećem otključati, zatim se odmičem, pripremajući se za Karenin silovit ulaz. Njezini majčinski instinkti nisu me iznevjerili. Mahnito gleda okolo po sobi dok ne ugleda Six na krevetu. “K vragu”, izusti, okrećući se da bi me pogledala u oči. Stavlja ruke na bokove i mršti se. “Mogla bih se zakleti da sam čula dečke.” Hodam do kreveta trudeći se sakriti paniku koja mi kola tijelom. “I sad si razočarana zato što...” Stvarno ne razumijem kako može ponekad tako reagirati. Kao što sam već ranije rekla... kontradiktorno. “Navršit ćeš osamnaest za mjesec dana. Ponestaje mi vremena da te kaznim prvi

put u životu. Mala, moraš se malo više potruditi da zezneš stvar.” Izdišem od olakšanja shvaćajući da se ona samo šali. Skoro se osjećam krivom što zapravo nije posumnjala da su joj drpali kćer prije pet minuta baš u ovoj sobi. Srce mi lupa tako nevjerojatno glasno da se bojim da bi ga ona mogla čuti. “Karen?” kaže Six koja nam se nalazi iza leđa. “Ako te to tješi, dva su se dobra komada upravo mazila s nama, ali izbacile smo ih van trenutak prije no što si ti ušla u sobu jer su bili pijani.” Razjapim čeljust i okrećem se da prostrijelim Six pogledom, koji bi joj trebao dati do znanja da njezin sarkazam uopće nije smiješan iako je istinit. Karen se nasmije. “Dobro, možda ćete sutra navečer uspjeti naći kakve zgodne trijezne dečke.” Mislim da se više nisam trebala zabrinjavati oko toga hoće li Karen čuti otkucaje moga srca, zato što je ono stalo na mjestu. “Trijezne dečke, ha? Mislim da bih to mogla srediti”, kaže Six, namignuvši mi. “Hoćeš li prespavati ovdje?” upita Karen Six dok se vraća prema vratima spavaće sobe. Six sliježe ramenima. “Mislim da ćemo večeras ostati kod mene. Ovo mi je zadnji tjedan u vlastitom krevetu u sljedećih šest mjeseci. Osim toga, imam film s Channingom Tatumom.” Pogledam u Karen i vidim da će sad početi. “Nemoj, mama.” Krećem prema njoj, ali vidim kako joj oči postaju zamagljene. “Ne, ne, ne.” Ali kad stignem do nje, već je prekasno. Ona rida. Ako postoji jedna stvar koju ne podnosim, to je plač. Ne zato jer me rastužuje već zato što me strahovito iritira. I još k tome, neugodan je. “Još samo jednom”, kaže i juri prema Six. Već ju je danas zagrlila najmanje deset puta. Kao da je tužnija od mene što Six odlazi za nekoliko dana. Six uvažava njezin zahtjev za jedanaestim zagrljajem i namigne mi preko Karenina ramena. Praktički ih moram silom razdvajati, samo kako bi Karen konačno izašla iz moje sobe. Ona kreće prema vratima i okreće se još jednom, posljednji put. “Nadam se da ćeš si naći kakvog dobrog talijanskog komada”, govori gledajući Six. “Nadam se da ću si naći više od jednog”, odgovori Six mrtva-hladna. Kad se vrata zatvore za Karen, okrećem se i skačem na krevet, zatim udaram Six u ruku. “Baš si drolja”, kažem joj. “Ovo uopće nije bilo smiješno. Mislila sam da me uhvatila.”

Ona se smije, hvata me za ruku, a zatim ustaje. “Dođi. Imam Rocky Road.” Ne treba me dvaput pozvati.

Ponedjeljak, 27. kolovoza 2012. 7 sati i 15 minuta

Razmišljala sam hoću li jutros na trčanje ili ne, ali sam na kraju ipak ostala spavati. Trčim svakog dana osim nedjelje, ali mi se činilo pogrešno ustati danas tako rano. Prvi dan u školi je ionako dovoljno mučenje pa sam odlučila da ću trčati poslije škole. Srećom, već oko godinu dana imam svoj auto pa dolazak u školu na vrijeme ovisi samo o meni. Ne samo da sam došla na vrijeme, već sam uranila četrdeset pet minuta. Moj je auto tek treći na parkiralištu; barem sam uhvatila dobro mjesto za parking. Višak vremena do početka nastave iskorištavam da pogledam kako izgleda igralište za tjelesni, koje se nalazi odmah pokraj parkinga. Uspijem li se ubaciti u atletsku ekipu, bilo bi pametno provjeriti kamo trebam ići. Uostalom, neću valjda sjediti pola sata u autu i odbrojavati minute. Kad stignem na atletsku stazu, tamo je već jedan tip koji trči ukrug, pa presiječem prema tribinama. Sjedam na sam vrh i upijam atmosferu mog novog okoliša. Odozgo se vidi cijela škola koja se prostire preda mnom. Ne izgleda ni približno tako velika i zastrašujuća kao što sam zamišljala. Six mi je rukom nacrtala kartu i čak upisala nekoliko oznaka na njoj pa vadim papir iz ruksaka i gledam ga prvi put. Mislim da se pokušavala iskupiti zato što je imala grižnju savjesti jer me napustila. Pogledam prema školi pa natrag u kartu. Prilično je jednostavno. Učionice u zgradi desno. Blagovaonica lijevo. Igralište i atletska staza iza dvorane za tjelesni. Na karti je bio i dugačak popis sa savjetima pa ih krenem proučavati. • Nikad ne koristi zahod kraj laboratorija. Nikad. Baš nikad. • Ruksak uvijek nosi preko ramena. Nikad na leđima, jer je to jadno. • Uvijek provjeri datum valjanosti na mlijeku. • Sprijatelji se s domarom Stewartom. Bit će ti korisno. • Kantina. Izbjegavaj je pod svaku cijenu, ali kad bude ružno vrijeme, samo se pravi da imaš sve pod kontrolom kad uđeš u nju. Lako namirišu strah. • Ako dobiješ g. Declarea iz matematike, sjedni u zadnju klupu i ne gledaj ga

nikad u oči. On voli srednjoškolke, ne moram ti više govoriti. Ili, još bolje, sjedni u prvu klupu i imat ćeš peticu bez problema. Popis se nastavljao, ali ne mogu ga više proučavati. Zapinjem na onom “lako namirišu strah”. U ovakvim trenutcima želim imati mobitel da mogu nazvati Six istoga trena i zahtijevati objašnjenje. Savijam papir i vraćam ga u torbu, zatim usmjeravam pažnju na usamljenog trkača. Sjedi na stazi leđima okrenut meni i rasteže se. Ne znam je li učenik ili profesor tjelesnog, ali da Grayson vidi ovog tipa bez majice, vjerojatno ne bi tako samouvjereno pokazivao svoje trbušne mišiće svima naokolo. Tip ustaje i kreće prema tribinama, ni jednom me ne pogledavši. Izlazi kroz vrata i kreće do jednog od parkiranih automobila. Otvara vrata i uzima majicu s prednjeg sjedišta, zatim je prevlači preko glave. Uskače u auto i odlazi, baš u trenutku kad se parkiralište počelo puniti. Konačno se počinje popunjavati. O, Bože. Uzimam svoj ruksak i namjerno provlačim obje ruke kroz naramenice, zatim se spuštam stubama koje vode ravno u pakao.

Zar sam rekla pakao? To je bila preblaga riječ. Državna škola je sve ono što sam se bojala da će biti, i još gore. Na nastavi nije tako strašno, ali morala sam (iz obične nužde ili nepoznavanja) ići u zahod kraj laboratorija i, premda sam preživjela, to će zauvijek ostaviti traga na mojoj duši. Bilo bi dovoljno da mi je Six napisala jednostavno, dodatno objašnjenje, da se ta prostorija koristi više kao bordel nego zahod. Četvrti je sat i dosad sam već čula skoro svaku curu kraj koje sam prošla u hodniku kako, ne baš suptilno, šapće riječi “kurva” i “drolja”. Kad već govorim o nebaš-suptilnim stvarima, upravo je iz mog ormarića ispala hrpa novčanica od jednog dolara, zajedno s porukom, što je dobar pokazatelj da mi nisu poželjeli srdačnu dobrodošlicu. Poruku je potpisao ravnatelj, ali u to mi je teško povjerovati jer je “nam je” bilo napisano kao jedna riječ, a na njoj je pisalo “Žao nanije što se s ormarićem ne zadužuje i šipka, kurvo.” Zurim u poruku u ruci, sa smiješkom, čvrsto stisnutih usnica, sramotno prihvaćajući svoju samonametnutu sudbinu koja će me pratiti sljedeća dva semestra. Najozbiljnije sam mislila da se ljudi tako ponašaju samo u knjigama, ali sad mogu

osobno posvjedočiti da idioti stvarno postoje. Također se nadam da će većina podvala koje mi budu priredili, biti poput ove aluzije na striptizetu, koju upravo proživljavam. Kakav moraš biti idiot da trošiš novac na vrijeđanje drugih? Vjerojatno vrlo bogat idiot. Ili vrlo bogati idioti. Sigurna sam da grupica cura koje su mi se smijale iza leđa, oskudno, ali vrlo skupo odjevenih, očekuje da bacim svoje stvari i pobjegnem uplakana u najbrži zahod. Ali njihova su očekivanja problematična iz tri razloga. 1. Ja ne plačem. Nikad. 2. Bila sam u tom zahodu i ni pod koju cijenu više ne ulazim u njega. 3. Volim novac. Tko bježi od novca? Spuštam ruksak na pod kraj svog ormarića i skupljam novac. Na podu ima najmanje dvadeset novčanica od jednog dolara, a više od deset još nije ispalo iz ormarića. Mijenjam knjige i zatvaram ormarić, zatim stavljam ruksak na leđa, preko oba ramena, i nasmiješim se. “Recite svojim taticama da im zahvaljujem.” Prolazim kraj grupice cura (koje se više ne smijulje) i ignoriram njihove prodorne poglede.

Vrijeme je ručku, a s obzirom na količinu kiše koja je preplavila dvorište, jasno mi je da se karma osvećuje usranim vremenom. Kome se osvećuje još mi uvijek nije jasno. Ja to mogu. Stavljam ruke na vrata kantine i otvaram ih, napola očekujući da će me dočekati plamenovi i miris sumpora. Ulazim kroz vrata, ali ne dočekuju me vatra i sumpor. Dočekuje me jaka buka kakvoj moje uši još nikada nisu bile izložene. Čini mi se da baš svaka osoba u ovoj kantini pokušava nadglasati baš svaku drugu osobu u kantini. Upravo sam se upisala u školu u kojoj svi misle da su bolji od drugih. Trudim se glumiti samopouzdanje, pokušavajući ne privlačiti ničiju pozornost. Dečki, grupice, otpadnici ili Grayson. Do pola reda za hranu uspijevam ostati netaknutom, kad me netko uhvati pod ruku i povuče k sebi. “Čekao sam te”, kaže on. Nisam ga uspjela dobro ni pogledati, a već me vuče preko cijele kantine, vijugajući između stolova. Pobunila bih se zbog toga što me iznenada prekinuo u onome što radim, ali ovo je najuzbudljivija stvar koja mi se

dogodila cijelog dana. Sad me više ne drži pod rukom, već me hvata za dlan i povlači me brže za sobom. Prestajem se odupirati i puštam da nas voda nosi. Koliko uspijevam vidjeti, gledajući mu u leđa, čini mi se da ima stila, iako je vrlo čudan. Odjenuo je flanelsku košulju obrubljenu istom nijansom ružičaste boje, u kojoj su mu i cipele. Hlače su mu crne i uske i izgledao bi u njima odlično... kad bi bio žensko. A ovako samo naglašavaju njegovu mršavost. Tamnosmeđa kosa podšišana mu je kratko sa strane, a malo je duža na vrhu. Njegove oči... bulje u mene. U tom mi trenutku postaje jasno da smo stali i da me više ne drži za ruku. “Evo nama babilonske kurve.” Ceri mi se. Nježni izraz lica u potpunoj je suprotnosti s riječima koje su upravo izašle iz njegovih usta. Sjeda za stol i mahne rukom, kao da mi želi poručiti da učinim isto. Pred njim su dva pladnja, a on je samo jedan. Gurne jedan od pladnjeva s hranom prema praznom mjestu preda mnom. “Sjedi. Moramo dogovoriti savezništvo.” Ja ne sjedam. Nekoliko sekunda nisam učinila ništa, osim što sam razmišljala o situaciji u kojoj sam se našla. Nemam pojma tko je ovaj klinac, a ipak se ponaša kao da me je očekivao. Ne bih zanemarila ni činjenicu da me upravo nazvao kurvom. Izgleda da mi je upravo kupio... ručak? Pogledam ga iskosa, pokušavajući shvatiti i u tom mi trenutku za oko zapne ruksak na stolcu kraj njega. “Voliš čitati?” Pitam ga, pokazujući prstom na knjigu koja mu viri iz ruksaka. To nije udžbenik. To je prava knjiga. Nešto za što sam mislila da više ne postoji u generaciji internetskih prijatelja. Posegnem preko stola za knjigom iz ruksaka i sjednem nasuprot njemu. “Koji je to žanr? Samo mi nemoj reći da je znanstvena fantastika.” On se nasloni na svoj stolac i naceri se, kao da je upravo nešto osvojio. K vragu, možda i jest. Pa ipak sam sjela za njegov stol. “Zar je važno kojeg je knjiga žanra ako je dobra?” kaže. Listam stranice, ali ne mogu otkriti je li riječ o ljubavnoj priči. Luda sam za ljubićima, a s obzirom na to kako tip koji sjedi nasuprot meni izgleda, moguće je da je i on. “Je li onda?” pitam ga, nastavljajući listati. “Dobra?” “Jest. Uzmi je. Baš sam je sad pročitao za vrijeme informatike.” Pogledam ga i vidim da još uvijek sjaji zbog svoje pobjede. Stavljam knjigu u ruksak, zatim se naginjem naprijed i pregledavam svoj pladanj. Prva stvar koju radim jest provjeriti datum na mlijeku. Dobar je. “A što bi bilo da sam vegetarijanka?” Pitam ga dok gledam komadiće pilećih

prsa u salati. “Onda jedi tako da izbjegavaš meso”, odgovara. Uzimam vilicu i nabadam komad piletine, a zatim ga prinosim ustima. “Imaš sreće što nisam vegetarijanka.” On se smije, zatim podiže vilicu i počinje jesti. “Protiv koga dogovaramo savezništvo?” Zanima me zašto je baš mene odabrao. Ogledava se oko sebe i podiže ruku u zrak, pokazujući svuda oko sebe. “Idiota. Praznoglavih sportaša. Fanatika. Kučki.” Spušta ruku i primjećujem da su mu nokti lakirani crnom bojom. Uočava da mu promatram nokte, spusti pogled na njih i namršti se. “Odabrao sam crnu jer najbolje opisuje kako se danas osjećam. Ako pristaneš pridružiti se mojoj borbi, možda pređem na neku veseliju boju. Možda žutu.” Odmahujem glavom. “Mrzim žutu. Ostani pri crnoj, iste je boje kao i tvoje srce.” On se nasmije. To je pravi, iskreni smijeh koji me natjera na smiješak. Sviđa mi se... ovaj klinac kome ne znam ni ime. “Kako se zoveš?” upitam ga. “Breckin. A ti si Sky. Barem se nadam da jesi. Vjerojatno sam trebao provjeriti tvoj identitet prije no što sam ti otkrio sve pojedinosti mog opakog, sadističkog plana da naše savezništvo od samo dvije osobe preuzme školu.” “Ja jesam Sky. I nemoj se brinuti, s obzirom na to da mi zapravo još nisi otkrio nikakve pojedinosti svoga zločestog plana. I jako me zanima kako znaš tko sam ja. Ja poznajem četvoricu ili petoricu iz ove škole i mazila sam se s njima. Ti nisi jedan od njih, dakle, o čemu se radi?” U djeliću sekunde ugledam u njegovom pogledu nešto slično sažaljenju. Ima sreće da je to bilo samo u djeliću sekunde. Breckin slegne ramenima. “Ja sam ovdje novi. Ako to već nisi shvatila po mojem izuzetnom smislu za modu, mislim da ti mogu reći da sam...” nagne se naprijed i stavi ruku preko usta da mi da do znanja da je riječ o tajni. “Mormon”, šapne. Smijem se. “A ja sam mislila da ćeš mi reći da si gej.” “Da, i to”, reče trznuvši rukom. Sklapa ruke pod bradu i naginje se naprijed nekoliko centimetara. “A sad ozbiljno, Sky. Primijetio sam te danas na satu i očito je da si i ti nova ovdje. I nakon što sam prije četvrtog sata vidio kako iz tvog ormarića ispada lova za striptizete, a zatim vidio da na to uopće nisi reagirala, znao sam da smo stvoreni jedno za drugo. Također, sinulo mije, ako se udružimo, mogli bismo uspješno spriječiti dva nepotrebna tinejdžerska samoubojstva ove godine. Dakle, što kažeš?

Želiš li mi biti najboljija prijateljica na cijelomu svijetu?” Nasmijem se. Kako se ne nasmijati na to? “Svakako. Ali ako knjiga ne bude valjala, možda se predomislim.”

Ponedjeljak, 27. kolovoza 2012. 15 sati i 55 minuta

Ispalo je da je Breckin danas spasio stvar... i da je stvarno mormon. Imamo puno toga zajedničkog, a još više neobičnog, pa mi je bio još zanimljiviji. I on je usvojen kao i ja, ali u prisnim je odnosima sa svojom pravom obitelji. Breckin ima dva brata koja nisu usvojena, i koja nisu gej, pa njegovi roditelji pretpostavljaju da njegov gejizam (on to tako kaže, ne ja) ima veze s činjenicom da ne dijeli istu krv kao i oni. Kaže da se oni nadaju da će to izblijedjeti do mature, bude li se više molio, ali on kaže da će tek tada procvasti. Sanja da jednog dana postane velika zvijezda na Broadwayu, ali kaže da nema talenta za pjevanje i glumu, pa je svoje snove, umjesto toga, srozao na ekonomiju. Rekla sam mu da bih željela studirati kreativno pisanje i sjediti po cijele dane u trenirci za jogu, ne radeći ništa osim pišući knjige i jedući sladoled. Pitao me u kojem bih žanru željela pisati pa sam mu odgovorila “Zar je važno kojeg je knjiga žanra ako je dobra?” Mislim da nam je moj komentar zapečatio sudbinu. Sada sam na putu kući i odlučujem hoću li ići do Six i ispričati joj gorko-slatke događaje prvoga dana ili ću otići u dućan, kako bih si osigurala dnevnu dozu kofeina potrebnu prije trčanja. Kofein pobjeđuje, unatoč činjenici da ipak volim Six malo više od njega. Moj minimalni doprinos kućanstvu je tjedno kupovanje hrane. Sve je u našoj kući bez šećera, bez ugljikohidrata i bez okusa, zahvaljujući Kareninom nekonvencionalnom veganskom načinu života, stoga ja zapravo volim ići kupovati hranu. Zgrabim paket od šest limenki gaziranog soka i najveću vrećicu malih Snickers čokoladica veličine jednog zalogaja koju sam pronašla i ubacim ih u kolica. Većina tinejdžera po skrovištima drži zalihe cigareta i trave - ja držim zalihe slatkiša. Kad stignem do blagajne, prepoznajem curu koja naplaćuje, kao jednu od onih na drugom satu engleskog. Prilično sam sigurna da se zove Shayna, ali joj na oznaci s imenom piše Shayla. Shayna/Shayla je baš onakva kakva bih ja željela biti. Visoka, bujna i kose plave poput sunca. Potrudim li se, mogla bih se protegnuti do metar i šezdeset, ali mojoj ravnoj smeđoj kosi treba šišanje, a možda bi joj čak trebali pramenovi. A bilo bi ih vraški teško održavati s obzirom na količinu kose koju imam. Seže mi otprilike petnaestak centimetara ispod ramena, ali većinu je vremena držim

podignutu, zbog vlažnog južnjačkog vremena. “Zar ti nisi sa mnom na prirodnim znanostima?” pita me Shayna/ /Shayla. “Na engleskom”, ispravim je. Pogleda me svisoka. “Pa govorila sam engleski”, kaže mi braneći se. “Pitala sam te jesi li sa mnom na prirodnim znanostima?” Joj, majko mila. Možda ne bi bilo dobro da sam baš takva plavuša. “Ne”, kažem joj. “Htjela sam ti reći da ne idem s tobom na prirodne znanosti nego idemo zajedno na engleski Pogleda me na trenutak zbunjeno, zatim se nasmije. “Aha”. Na licu joj se vidi da je shvatila. Baci pogled na zaslon pred sobom i pročita sumu koju trebam platiti. Gurnem ruku u stražnji džep i vadim kreditnu karticu, nadajući se da ću požuriti stvar i izbjeći ono za što se bojim da bi se moglo pretvoriti u ne baš bajan razgovor. “O, Bože dragi”, šapne. “Gle tko se vratio.” Pogledam je i vidim da bulji u nekoga tko stoji iza mene u drugom redu za blagajnu. Ne, odmah ću se ispraviti. Ona slini za nekim tko stoji iza mene, u drugom redu za blagajnu. “Bok, Holdere”, kaže ona zavodljivim glasom i zabljesne ga širokim osmijehom. Zar je ona upravo zatreperila okicama? Je. Prilično sam sigurna da je upravo zatreperila okicama. Iskreno sam mislila da to rade samo u crtićima. Okrenem se na trenutak da bih vidjela tko je taj Holder, kojem je uspjelo u sekundi izbrisati ono malo samopoštovanja koje je Shayna/ /Shayla možda jednom imala. Tip je pogleda i kimne da joj da do znanja da zna tko je ona, ali učini to tako da je očito koliko je nezainteresiran. “Bok...” Škilji prema oznaci s imenom. “Shayla.” Ponovno okreće pozornost na svog blagajnika. Zar je on ignorira? Jedna od najzgodnijih cura mu se praktički nudi, a on se ponaša kao da mu to ide na živce? Zar je on uopće ljudsko biće? Dečki ne bi trebali ovako reagirati. Ona frkne nosom. “Zovem se Shayna”, kaže, ljutita što joj ne zna ime. Okrećem leđa Shayni i provlačim kreditnu karticu. “Oprosti”, kaže joj. “Ali ti znaš da na oznaci piše Shayla?” Ona pogleda prema svojim grudima i podigne oznaku da je pročita. “Ah”, kaže i

skuplja obrve kao da duboko razmišlja. Sumnjam da je sposobna tako duboko razmišljati. “Kad si se vratio?” pita Holdera, potpuno me ignorirajući. Upravo sam provukla karticu i skoro sam sigurna da bi sad ona trebala nešto uraditi, ali ona ima previše posla s planiranjem udaje za ovog tipa, da bi se sjetila da ima kupca. “Prošlog tjedna”, kaže odrješito. “Hoće li te pustiti natrag u školu?” pita ga. S mjesta gdje stojim, čujem ga kako uzdiše. “Nije važno”, odgovara ravnodušno. “Ne vraćam se natrag.” Zbog njegove posljednje izjave Shayna/Shayla odmah ustukne. Zakoluta očima i ponovno usmjerava pažnju na mene. “Šteta što uz ovakvo tijelo nema barem malo pameti”, šapne. Ne propuštam primijetiti koliko je ova njezina izjava ironična. Kad konačno krene otkucavati brojeve na kasi, da završi s naplatom, koristim priliku da pogledam iza sebe. Znatiželja me tjera da još jednom pogledam tipa kojem dugonoga plavuša, izgleda, ide na živce. On gleda u svoj novčanik i smije se nečemu što je blagajnik rekao. Čim ga pogledam, istog trenutka shvatim tri stvari: 1. Ima nevjerojatno savršene bijele zube, skrivene iza tog zavodljivo zločestog smiješka. 2. Jamice mu se stvaraju na mjestima između krajeva usana i obraza kad se nasmije. 3. Prilično sam sigurna da sam se zacrvenjela. Ili da osjećam leptiriće u trbuhu. Ili da sam možda navukla kakav želučani virus. Osjećaj je tako stran; nisam sigurna o čemu se radi. Ne mogu reći što je to toliko drugačije u vezi s njim, što bi potaklo moju prvu normalnu biološku reakciju na drugo ljudsko biće. U svakom slučaju, nisam sigurna da sam ikada u životu vidjela nekoga poput njega. Predivan je. Ne onako kao zgodni dečkići. Ili kao frajerčine. On je savršena mješavina i jednog i drugog. Nije previsok, ali nikako nije prenizak. Nije pregrub, nije prefin. Na sebi ima traperice i bijelu majicu kratkih rukava, ništa posebno. Kosa mu izgleda kao da se danas uopće nije počešljao i vjerojatno bi joj trebalo pošteno šišanje, baš kao i mojoj. Sprijeda je dugačka točno toliko da je mora skloniti s očiju da bi me pogledao i otkrio kako buljim u njega. Sranje.

U normalnim bih okolnostima skrenula pogled čim bi me netko pogledao ravno u oči, ali u njegovoj reakciji, kad me pogledao, bilo je nešto čudno, što me natjeralo da mi se pogled prilijepi za njega. Smiješak mu istog trenutka nestaje i on isturi bradu. Pogled mu postaje upitan i on polako odmahne glavom, u nevjerici ili... gađenju? Ne mogu sa sigurnošću tvrditi o čemu se radi, ali to sasvim sigurno nije reakcija zadovoljstva. Osvrćem se oko sebe, nadajući se da ja nisam uzrok njegovu nezadovoljstvu. Kad ga ponovno pogledam, on još uvijek bulji. U mene. Uznemirim se, blago rečeno, pa se brzo ponovno okrenećem prema Shayli. Ili Shayni. Ili kako se k vragu već zove. Moram se sabrati. Nekako, u samo šezdeset sekundi, ovaj me tip uspio očarati, a potom me na smrt preplašiti. Ta kontradiktorna reakcija nije dobra za moje tijelo koje vapi za kofeinom. Bilo bi mi puno draže da me gledao s istom ravnodušnošću s kojom je gledao Shaynu/Shaylu, nego da me opet onako pogleda. Uzimam račun od kako-se-ono-zove i strpam ga u džep. “Hej.” Glas mu je dubok i zahtjevan i zbog njega istog časa prestajem disati. Ne znam obraća li se kako-se-ono-zove ili meni, pa provlačim ruke kroz ručke vrećica s namirnicama, nadajući se da ću stići do auta prije nego što plati račun. “Mislim da tebi govori”, kaže ona. Grabim zadnju vrećicu i ignoriram je, hodajući prema izlazu što brže mogu. Kad stignem do auta, glasno izdišem dok otvaram stražnja vrata i trpam vrećice unutra. Koji je meni vrag? Zgodan tip mi pokušava privući pozornost, a ja bježim? Nije mi neugodno u muškom društvu. Zapravo sam čak previše samouvjerena. Jedini put u životu, kad sam možda stvarno osjetila da postoji mogućnost privlačnosti prema nekome, ja bježim. Six će me ubiti. Ali taj pogled. Bilo je nešto jako uznemirujuće u načinu na koji me pogledao. Bilo je to neugodno, posramljujuće, a na neki način istovremeno i laskavo. Nisam uopće navikla na ovakve svoje reakcije, a pogotovo ne na više njih istovremeno. “Hej.” Ukipim se na mjestu. Njegov je poziv sada bez sumnje upućen meni. Još uvijek ne mogu razaznati radi li se o leptirićima u trbuhu ili želučanom virusu, ali u svakom slučaju mi nije drago što se njegov glas probija do dna mog želuca. Ukočim se i polako se okrećem, odjednom svjesna da nisam ni približno toliko samouvjerena koliko me moja prošlost navela da vjerujem. On drži dvije vrećice u jednoj ruci dok si drugom trlja stražnji dio vrata. Iskreno

poželim da je vrijeme još uvijek usrano i kišovito jer on u tom slučaju ne bi sada stajao ovdje. Gleda me u oči, a prezirni pogled sad je zamijenio iskrivljeni smiješak koji mi se čini pomalo izvještačenim. Kad ga bolje pogledam, jasno mi je da uzrok mojih trenutnih želučanih problema uopće nije virus. On je uzrok. Sve u vezi s njim, od njegove razbarušene tamne kose, jasnih plavih očiju do te ...jamice, i do njegovih čvrstih ruku prema kojima se jednostavno želim pružiti i dodirnuti ih. Dodirnuti? Zar stvarno, Sky? Daj se saberi. Sve u vezi s njim uzrokuje mi kolaps pluća i ubrzani rad srca. Imam osjećaj da će mi, ako mi se nasmiješi onako kako mi se Grayson pokušava nasmiješiti, gaćice u rekordnom vremenu pasti na pod. Čim prestanem zuriti u njegovo tijelo, dovoljno dugo da se ponovno pogledamo u oči, on si prestane čvrsto stiskati vrat i prebaci vrećice u lijevu ruku. “Ja sam Holder”, kaže i pruži mi ruku. Pogledam dolje prema njegovoj ruci, zatim se odmaknem korak unazad, ne rukujući se s njim. Cijela je ova situacija previše nezgrapna da bih imala povjerenja u njegovo nevino predstavljanje. Možda bi da me nije probadao tim svojim žestokim pogledom u trgovini, sad bila osjetljivija na njegovu tjelesnu savršenost. “Što želiš od mene?” Trudim se gledati ga sumnjičavo, a ne sa strahom. Jamica se ponovno pojavljuje dok se smiješi i odmahuje glavom pa opet skreće pogled. “Hm”, kaže, nervozno zamuckujući, a to nimalo ne dolikuje njegovoj samouvjerenoj osobnosti. Pogledom kruži po parkiralištu pa to izgleda kao da vreba priliku za bijeg i on uzdahne prije no što me ponovno pogleda. Njegove oprečne reakcije sasvim me zbunjuju. Čini mi se da mu se u jednom trenutku gadi moja prisutnost, a u drugom skoro nasrće na mene. Smatram da obično vrlo dobro procjenjujem tko je kakav, ali kad bih morala donijeti zaključak o Holderu, uzevši u obzir samo ove zadnje dvije minute, zaključila bih da pati od poremećaja podvojene osobnosti. Uznemirujuće su mi te njegove nagle promjene raspoloženja, od opuštenosti do živčanosti. “Ovo možda zvuči jadno”, kaže. “Ali stvarno si mi odnekud poznata. Smijem li te pitati kako se zoveš?” Razočaranje nastupi istoga časa kada krene s uletom. On je jedan od onih. Znate. Nevjerojatno predivnih tipova koji mogu imati svaku, kad god požele i gdje god to

požele, i toga su svjesni. Onih koji se samo moraju zločesto nasmiješiti curama, ili bljesnuti jamicama na obrazima i pitati curu kako se zove, a ona se odmah rastopi i pada na koljena pred njima. Onih frajera koji subote navečer provode penjući se kroz prozore. Jako sam razočarana. Zakolutam očima i povlačim ruku unazad, otvarajući vrata svog auta. “Imam dečka”, lažem mu. Okrećem se, otvaram vrata dokraja i ulazim unutra. Kad ispružim ruku da bih zatvorila vrata, ona mi pružaju otpor i odbijaju se pomaknuti. Pogledam gore i vidim da je stavio ruku na vrata i drži ih otvorenima. U pogledu mu se vidi težak očaj zbog kojeg mi niz ruke krenu žmarci. On me pogleda i meni krenu žmarci? Tko sam ja, dovraga? “Tvoje ime. To je sve što želim znati.” Razmišljam trebam li mu objasniti da mu moje ime neće pomoći u namjeri da me uhodi. Vjerojatno sam jedina sedamnaestogodišnjakinja u Americi koje uopće nema nigdje na internetu. Još uvijek čvrsto držim kvaku i upućujem mu prodoran pogled upozorenja. “Hoćeš li, molim te”, kažem mu oštro, prostrijelivši pogledom ruku koja me sprječava da zatvorim vrata. Pogled mi skreće s njegovog dlana do tetovaže ispisane sitnim slovima preko podlaktice. Bez nade Ne mogu si pomoći da se ne nasmijem u sebi. Očito da me danas karma odabrala za svoju žrtvu. Napokon sam upoznala jedinog dečka koji mi je privlačan, a taj je izbačen iz srednje škole i ima istetovirane riječi bez nade. Sad sam već ljutita. Još jednom pokušavam zatvoriti vrata, ali on ne odustaje. “Tvoje ime. Molim te.” Očajnički pogled u njegovim očima kad izgovara molim te izaziva u meni iznenađujuće samilosnu reakciju, sasvim promašenu. “Sky”, kažem odjednom, osjećajući samilost za bol koja je očito skrivena iza tih njegovih plavih očiju. Zbog lakoće s kojom sam popustila njegovom zahtjevu, na temelju jednog njegovog pogleda, razočarana sam sama sobom. Puštam vrata i palim auto. “Sky”, ponavlja si. Razmišlja o tome jednu sekundu, zatim odmahne glavom kao da sam pogrešno odgovorila na njegovo pitanje. “Jesi li sigurna?” Nagne glavu prema meni. Jesam li sigurna? Zar on misli da sam ja Shayna/Shayla, pa ne znam ni kako se zovem? Zakolutam očima i pomičem se u sjedalu, izvlačeći osobnu iz džepa. Držim osobnu pred njegovim licem.

“Prilično sam sigurna da znam kako mi je ime.” Pokušam vratiti osobnu u džep, a on pusti vrata i zgrabi mi je iz ruke, približivši je očima da bi je proučio. Gleda je nekoliko sekundi, zatim preokrene u rukama i vrati mi je. “Oprosti.” Odmakne se korak od auta. “Pogriješio sam.” Izraz lica mu je sad ozbiljan i gleda me dok vraćam osobnu u džep. Zurim u njega jedan trenutak, čekajući da se još nešto dogodi, ali on samo pomiče bradu naprijednatrag dok ja vežem pojas. Zar će tako lako odustati od zamisli da me pozove van? Zar stvarno? Stavljam prste na kvaku, očekujući da će ponovno zadržati vrata i ispaliti još neki jadni ulet. Kad se to ne dogodi i on se odmakne još dalje, dok zatvaram vrata, obuzme me neki sablasan osjećaj. Ako me stvarno nije slijedio da bi me pozvao van, o kojem se vragu onda radi? Provlači ruku kroz kosu i nešto mumlja sebi u bradu, ali ja ga ne mogu čuti jer je prozor zatvoren. Ubacujem u rikverc i ne skrećem pogled s njega dok izlazim iz parkirališta. On se ne miče i cijelo vrijeme dok odlazim bulji u mene. Kad krenem u suprotnom smjeru, namjestim retrovizor da bih ga posljednji put pogledala prije nego što izađem s parkirališta. Gledam kako se okreće i odlazi, rukom odalamivši po haubi jednog auta. Pametno, Sky. Tip ima gadan karakter.

Ponedjeljak, 27. kolovoza 2012. 16 sati i 47 minuta

Nakon što sam raspremila kupljene namirnice, grabim punu šaku čokolade iz svog skrovišta i guram je u džep, zatim ispužem kroz prozor. Podižem Sixin prozor i uvlačim se unutra. Skoro je četiri sata popodne i ona spava, pa na prstima prilazim njezinoj strani kreveta i kleknem. Nanijela je masku na lice, a njena tamnoplava kosa prilijepljena joj je za obraz, zahvaljujući količini sline koju proizvodi dok spava. Nagnem se prema njezinom licu najbliže što mogu i zavrištim njezino ime. “SIX! PROBUDI SE!” Ona se tržne tako silovito da nemam vremena skloniti joj se s puta. Lakat, koji joj je dosad visio, udari me u oko i ja padnem na leđa. Istog časa pokrivam bolno oko rukom i ispružim se na podu njezine spavaće sobe. Pogledam je zdravim okom, a ona sjedi na krevetu, drži se za glavu, mršteći se na mene. “Ti si takva kučka”, zastenje. Baca pokrivač sa sebe i ustaje s kreveta te se uputi ravno u kupaonicu. “Mislim da si mi napravila šljivu na oku”, cvilim. Ona ostavlja vrata kupaonice otvorenima i sjeda na zahod. “Dobro. Zaslužila si to.” Uzima toaletni papir i nogom zatvara vrata kupaonice. “Bolje ti je da mi imaš nešto važno reći kad si me morala probuditi. Cijelu sam noć bila budna i pakirala se.” Six nikad nije bila jutarnji tip, ali sve mi se čini da također nije ni popodnevni. Zapravo, ona nije ni noćni tip. Kad bih trebala pogađati koji joj je najdraži dio dana, vjerojatno bi to bio onaj dio dok spava, valjda se zato tako mrzi buditi. Sixin smisao za humor i njezina iskrenost znatno pridonose činjenici da se tako dobro slažemo. Živahne, izvještačene cure strahovito mi idu na jetra. Mislim da Six nikad ne rabi riječ živahan. Da ima još i crnu odjeću, bila bi tipična namrgođena tinejdžerica. A izvještačena? Ne može biti iskrenija nego što jest, željeli vi to ili ne. Ništa kod Six nije lažno, osim njezina imena. Kad joj je bilo četrnaest godina, roditelji su joj rekli da se sele u Teksas iz Mainea, a ona se na to pobunila tako što je odbila odazivati se na svoje ime. Pravo joj je ime Seven Marie, ali je odlučila odazivati se na Six, kako bi prkosila roditeljima koji su je prisilili na selidbu. Oni je još uvijek zovu Seven, ali svi ostali je zovu Six. To samo pokazuje da je tvrdoglava koliko i ja, a to je jedan od mnogih razloga zašto

smo nas dvije najbolje prijateljice. “Mislim da će ti biti drago što sam te probudila”. Dižem se s poda na njezin krevet. “Danas se dogodilo nešto monumentalno.” Six otvara vrata kupaonice i vraća se prema krevetu. Legne kraj mene i pokriva se preko glave. Otkotrlja se od mene i namješta si jastuk dok ne pronađe udoban položaj. “Daj da pogađam... Karen je nabavila kablovsku?” Okrećem se na stranu i privijam se uz nju, zagrlivši je. Stavljam glavu na njezin jastuk i grlim je. “Probaj ponovno.” “Upoznala si danas nekog u školi i sad si trudna i udaješ se, a ja ti ne mogu biti kuma na vjenčanju zato što ću se nalaziti na vražjem drugom kraju svijeta?” “Blizu si, ali netočno.” Prstima bubnjam po njezinom ramenu. “Onda što je?” pita me iživcirano. Okrećem se na leđa i glasno uzdišem. “Vidjela sam jednog tipa u trgovini nakon škole i, majko moja, Six. Bio je predivan. Zastrašujući, ali predivan.” Six se istoga časa okrene prema meni, uspjevši me laktom pogoditi ravno u isto oko u koje me već bubnula prije nekoliko minuta. “Što?” kaže glasno, zanemarujući činjenicu da se držim za oko i ponovno stenjem. Sjeda na krevet i miče mi ruku s lica. “Što?” opet viče. “Ozbiljno?” Ostajem ležati i trudim se potisnuti bol iz oka koje mi strahovito bridi. “Znam. Čim sam ga pogledala, kao da mi se cijelo tijelo rastopilo. Bio je... mrak.” “Jesi li razgovarala s njim? Je li ti dao broj telefona? Je li te pozvao van?” Nikad nisam vidjela Six ovako uzbuđenu. Malo se previše napalila pa nisam sigurna da mi se to baš sviđa. “Isuse, Six. Daj se smiri.” Pogleda me svisoka i namršti se. “Sky, ja se već četiri godine brinem za tebe, misleći da se to nikad neće dogoditi. Bilo bi mi sasvim u redu da si gej. Bilo bi mi sasvim u redu da ti se sviđaju samo mršavi, niski, štreberski tipovi. Bilo bi mi sasvim u redu da te privlače samo stvarno stari, naborani muškarci, s još naboranijim penisima. Ali nije mi bilo u redu to što sam mislila da nikada nećeš biti u stanju osjetiti požudu.” Pada ponovno na krevet, smiješeći se. “Požuda je najbolji od svih smrtnih grijeha.” Smijem se i odmahujem glavom. “Oprosti, molim te, ali požuda je sranje. Mislim da joj ti svih ovih godina daješ previše značaja. Ja ipak glasam za proždrljivost.” Izrekavši to, izvlačim komad čokolade iz džepa i ubacujem ga u usta.

“Da čujem pojedinosti”, kaže. Pridižem se na krevetu i naslanjam se na uzglavlje. “Ne znam kako to opisati. Kad sam ga ugledala, nisam ga željela prestati gledati. Mogla bih u njega buljiti cijeli dan. Ali tad je on mene pogledao i ja sam se izbezumila. Gledao me kao da je ljutit što sam ga uopće primijetila. Onda me pratio do auta i zahtijevao da mu kažem kako se zovem, a izgledalo je kao da se zbog toga ljuti na mene. Kao da sam mu neka smetnja. U jednom sam mu trenu željela polizati jamice na obrazima, a u drugom sam željela pobjeći od njega glavom bez obzira.” “Pratio te? Do tvog auta?” pita me skeptično. Potvrđujem i do najsitnije joj pojedinosti opisujem svoj put do trgovine, sve do točke kad je udario šakom u susjedni auto. “Bože, to je tako bizarno”, kaže mi kad sam završila. “Jesi li sigurna da ti se nije upucavao? Nije probao doći do tvog broja? Mislim, Sky, vidjela sam kakva si s dečkima. Ti znaš dobro glumiti, čak i kad ništa ne osjećaš. Znam da dobro znaš procijeniti dečke, ali mislim da ti je, zbog činjenice da te taj zapravo privlači, možda zatajila intuicija. Što kažeš na to?” Sliježem ramenima. Možda je ona u pravu. Možda sam ga krivo pročitala i možda ga je moja negativna reakcija natjerala da odustane od zamisli da me pozove van. “Moguće. Ali što god da je bilo, brzo se pokvarilo. On je izbačen iz škole, ćudljiv je, ima tešku narav... on je samo... on je beznadan. Ne znam koji je moj tip dečka, ali znam da mi se ne bi svidjelo da je to Holder.” Six me grabi za obraze, stišće ih i okreće mi lice k sebi. “Jesi li ti to sad upravo rekla Holder?” pita me, a njezina savršeno počupana obrva podigne se od čuđenja. Usne su mi prignječene jer me ona stišće za obraze, pa umjesto da joj odgovorim, samo kimnem. “Dean Holder? Neuredna smeđa kosa? Sanjive plave oči? Ćud kao da je izašao iz filma Klub boraca?” Sliježem ramenima. “Žvuži kao on”, kažem, a riječi mi se jedva mogu prepoznati, zahvaljujući tome što mi još uvijek stišće obraze. Pušta mi lice i ja ponavljam ono što sam rekla. “Zvuči kao on.” Stavljam ruku na lice i masiram si obraze. “Poznaješ ga?” Ona ustaje i diže ruke u zrak. “Zašto, Sky? Od svih tipova koji bi te mogli privlačiti, zašto to k vragu mora biti Dean Holder?” Izgleda mi razočarano. Zašto izgleda tako razočarano? Nikad je nisam čula da spominje Holdera, što znači da nikad nije hodala s njim. Zašto mi se onda čini da je ova priča od uzbudljive prerasla u... vrlo, vrlo lošu?

“Hoću čuti sve pojedinosti”, kažem. Okreće glavu i spušta noge s kreveta. Odlazi do ormara i uzima traperice iz kutije pa ih navlači preko gaćica. “On je kreten, Sky. Prije je išao u našu školu, ali su ga poslali u popravni dom čim je prošle godine počela nastava. Ne poznajem ga baš dobro, ali znam dovoljno o njemu da sam sigurna da nije dobar materijal za dečka.” Njezin opis Holdera me ne iznenađuje. Rado bih da mogu reći da nisam razočarana, ali ne mogu. “Otkad je bilo tko materijal za dečka?” Mislim da Six nikad nije imala dečka dulje od jedne noći. Pogleda me, zatim sliježe ramenima. “Imaš pravo.” Navlači bluzu preko glave i kreće prema umivaoniku u kupaonici. Uzima četkicu za zube i istiskuje na nju pastu, a zatim se vraća u spavaću sobu, četkajući zube. “Zašto su ga poslali u popravni?” pitam je, ali nisam sigurna da stvarno želim čuti odgovor. Six vadi četkicu iz usta. “Poslali su ga zbog zločina iz mržnje... pretukao je nekog gej dečka iz škole. Mislim da je razlog taj što mu je to bio već treći takav prijestup.” Vrati četkicu za zube u usta i kreće prema umivaoniku ispljunuti slinu. Zločin iz mržnje? Stvarno? Osjetim kako mi se steže želudac, ali ovaj put zbog lošeg razloga. Six se vraća u spavaću sobu nakon što je svezala kosu u rep. “To je sranje”, kaže, prebirući po svom nakitu. “Što ako ovo bude jedini put da si se napalila na nekog dečka i to više nikad ne doživiš?” Lice mi se grči od njezinog izbora riječi. “Six, nisam se napalila na njega.” Ona maše rukom po zraku. “Napalila si se. Privukao te. To je sve isto”, kaže nonšalantno, vraćajući se do kreveta. Stavlja jednu naušnicu u krilo, a drugu prinosi uhu. “Mislim da bismo trebale biti zadovoljne što nisi sasvim u komi.” Six me pogleda poprijeko i nagne se iznad mene. “Koji ti se vrag dogodio s okom?” Smijem se i otkotrljam se s kreveta na sigurno. “Ti si mi se dogodila”. Krećem prema prozoru. “Moram razbistriti glavu. Idem na trčanje. Ideš sa mnom?” Ona se namršti. “Idem... ne idem. Želim ti dobru zabavu.” Prebacujem jednu nogu preko prozora, a ona me zazove. “Moraš mi poslije ispričati sve o svom prvom danu škole. Imam jedan dar za tebe. Doći ću večeras k tebi.”

Ponedjeljak, 27. kolovoza 2012. 17 sati i 25 minuta

Bole me pluća; tijelo mi je otupjelo još u ulici Aspen. Disanje mi je od kontroliranog udisaja i izdisaja postalo nekontrolirano uzdisanje i dahtanje. Ovo je trenutak kad obično najviše uživam u trčanju. Kad je svaki djelić mog tijela usmjeren u kretanje naprijed i kad se predano usmjeravam samo na svoj sljedeći korak i ni na što drugo. Moj sljedeći korak. Ništa drugo. Nikad nisam tako daleko trčala. Obično stanem kad stignem do mjesta za koje znam da se nalazi dva i pol kilometra od starta, nekoliko ulica ranije, ali ovaj put ne stajem. Unatoč poznatom, očajnom stanju u kojem mi je trenutno tijelo, još uvijek ne mogu sasvim isključiti mozak. Nastavljam trčati u nadi da ću doći do te točke, ali trebat će mi puno dulje nego obično. Jedina stvar koja me natjerala da stanem je činjenica da će i povratak biti dulji, a potrošila sam skoro svu vodu. Stajem na rub pločnika i naslanjam se na poštanski sandučić otvarajući bocu s pićem. Brišem znoj sa čela stražnjim dijelom ruke i prinosim bocu ustima, uspijevajući popiti onih nekoliko preostalih kapi. Već sam ispraznila bocu vode na ovom teksaškom suncu. U tišini se prekoravam jer sam odlučila preskočiti jutarnje trčanje. Teško podnosim vrućinu. Brinući se za hidraciju svog tijela, odlučujem se vratiti hodajući umjesto trčeći. Ne mislim da bi iscrpljivanje do krajnje točke baš razveselilo Karen. Ona je već živčana zato što sama idem na trčanje. Vraćam se hodajući, kad iza leđa začujem poznati glas kako mi se obraća. “Hej, ti.” Kao da mi srce već ne kuca dovoljno brzo, okrećem se polako i vidim da Holder bulji u mene, smješkajući se, a jamice mu se pojavljuju kraj uglova usta. Kosa mu je mokra od znoja i očito je da je i on također trčao. Dvaput trepnem, napola vjerujući da se radi o fatamorgani koju vidim zato što sam iscrpljena. Instinkt mi govori da pobjegnem i počnem vrištati, ali tijelo mi samo želi biti u njegovim sjajnim, znojnim rukama.

Tijelo mi je prokleti izdajnik. Srećom, nisam se još oporavila od istezanja s kojim sam upravo završila, pa on neće moći zaključiti da je za moje ubrzano disanje većinom zaslužno to što ga ponovno vidim. “Bok”, kažem mu, ne dolazeći do daha. Trudim se iz sve snage gledati ga u lice, ali nekako ne mogu spriječiti da mi pogled ne krene ispod njegova vrata. Umjesto toga, gledam u svoja stopala, izbjegavajući činjenicu da na sebi ima samo kratke hlače i tenisice. Pogled na to kako mu hlačice vise na bokovima dovoljan je da zaboravim baš svaku lošu stvar koju sam danas saznala o njemu. “Ti trčiš?” pita me, naslonivši lakat na poštanski sandučić. Kimam. “Inače trčim ujutro. Zaboravila sam kako je obično vruće popodne.” Pokušavam ga ponovno pogledati, zaklanjajući rukom oči od sunca koje blješti oko njegove glave kao aureola. Kako je to ironično. Ispruži ruku i ja se trznem prije no što shvatim da mi samo želi dodati bocu vode. Način na koji mu se usne spajaju u pokušaju da se osmjehne, govori mi da očito primjećuje koliko sam živčana u njegovoj blizini. “Popij malo.” Nudi mi polupraznu bocu. “Čini mi se da si iscrpljena.” Inače ne bih uzela vodu od stranca. Pogotovo ne bih uzela vodu od onih za koje znam da nisu dobri za mene, ali žedna sam. Tako sam grozno žedna. Uzimam mu bocu iz ruke i naginjem glavu, iskapivši tri velika gutljaja. Umirem od želje da popijem sve dokraja, ali ne mogu ga ipak lišiti svih zaliha. “Hvala”, kažem i vraćam mu bocu. Brišem usta rukom i gledam iza sebe u pločnik. “Dobro, imam još oko dva i pol kilometra, pa bolje da krenem.” “Možda ipak još oko četiri”, kaže, gledajući moj trbuh. Stavlja usta na bocu, ne brišući prethodno grlo i ne skidajući pogled s mene, dok naginje glavu i pije ono vode što je preostalo. Ne mogu si pomoći da ne gledam kako stavlja usta na bocu koju su upravo dodirivala moja usta. Mi se praktički ljubimo. Odmahujem glavom. “Ha?” Nisam sigurna jesam li rekla nešto naglas ili nisam. Malo sam previše zaokupljena promatranjem kako mu se znoj cijedi niz prsa. “Rekao sam da mislim da ima još četiri kilometra. Živiš na Conroeu, a do tamo ima oko tri kilometra. To je ukupno skoro osam kilometara.” Kaže, a zvuči kao da je zadivljen. Gledam ga znatiželjno. “Ti znaš u kojoj ulici živim?”

“Aha.” Ne objašnjava mi kako. Ne skidam pogled s njega i šutim, čekajući nekakvo objašnjenje. On shvaća da nisam zadovoljna s njegovim “aha” pa uzdahne. “Linden Sky Daviš, rođena 29. rujna. Ulica Conroe, broj 1455. 160 centimetara. Davatelj organa.” Odmičem se korak, dok mi se pred očima odjednom odigrava scena mog skorašnjeg umorstva od ruku mog predivnog uhode. Pitam se bih li trebala prestati zaklanjati oči od sunca, da ga bolje pogledam za slučaj da mu uspijem pobjeći kad me krene ubijati? Možda ću morati opisati njegove crte lice crtaču foto-robota u policiji. “Tvoja osobna”, objašnjava kad uoči mješavinu strave i zbunjenosti na mom licu. “Pokazala si mi danas svoju osobnu. U trgovini.” Ipak, njegovo objašnjenje me ne smiruje. “Pogledao si je na dvije sekunde.” Sliježe ramenima. “Imam dobro pamćenje.” “Uhodiš me”, kažem mrtva-hladna. On se nasmije. “Ja tebe uhodim? Pa ti stojiš ispred moje kuće.” Pokazuje iza ramena na kuću iza sebe. To je njegova kuća? Ovo ne može biti slučajnost. Ispravlja se i prstom pokaže na natpis na sandučiću. Holderovi. Osjećam da mi je krv jurnula u obraze, ali nema veze. Nakon popodnevnog trčanja na teksaškoj vrućini uz ograničenu količinu vode, sigurna sam da mi se cijelo tijelo zarumenjelo. Trudim se ne gledati prema njegovoj kući, ali znatiželja mi je slaba strana. To je skromna kuća, ništa raskošno. Dobro se uklapa u ovaj kvart u kojem živi srednja klasa. A isto tako i auto na prilaznom putu. Pitam se je li to njegov auto. Uspjela sam zaključiti iz razgovora s kako-se-ono-zove iz trgovine, da je otprilike mojih godina, pa znam da sigurno živi s roditeljima. Ali kako to da ga nikad prije nisam vidjela? Kako je moguće da sam živjela manje od pet kilometara od jedinog dečka na svijetu koji je sposoban pretvoriti me u hrpu frustriranog crvenjenja? Nakašljem se. “Pa, hvala na vodi.” Ne pada mi na pamet ništa drugo, osim želje da pobjegnem od ove neugodnosti. Mahnem mu kratko i krenem hodati. “Čekaj malo”, poviče za mnom. Ne usporavam, pa me on pretekne i okrene se, trčeći natraške prema suncu. “Daj da ti napunim bocu.” Poseže za mojom bocom i uzima mi je iz lijeve ruke, očešavši mi pritom rukom trbuh. Ja se ponovno ukipim. “Vraćam se odmah”, kaže i otrči prema kući.

Zbunjena sam. Ovo je potpuno kontradiktorno ljubazan čin. Možda je to još jedna nuspojava poremećaja podvojene osobnosti? On je vjerojatno mutant, kao Hulk? Ili Jekyll i Hyde. Pitam se je li Dean njegova ljubazna osobnost, a Holder njegova zastrašujuća. Holder je zasigurno onaj kojeg sam ranije vidjela u trgovini. Mislim da mi se Dean puno više sviđa. Osjećam se čudno dok ga čekam, pa krećem natrag prema njegovom prilaznom putu, zastajući svakih nekoliko sekunda i provjeravajući cestu koja vodi prema mojoj kući. Nemam blagog pojma što učiniti. Imam osjećaj da će svaka odluka koju ovoga trenutka donesem biti jedna od onih koje će prevagnuti na glupu stranu vage. Trebam li ostati? Trebam li pobjeći? Trebam li se sakriti u grm prije nego što se vrati s lisicama i nožem? Prije nego što sam imala priliku pobjeći, otvore se ulazna vrata njegove kuće i on se vraća s bocom punom vode. U ovom času sunce je iza mene, pa se ne moram tako jako truditi da ga vidim. A to uopće nije dobro jer sve što sada želim jest buljiti u njega. Fuj! Stvarno mrzim požudu. Mrzim. Požudu. Iako svaki djelić moga tijela zna da on nije dobra osoba, čini mi se da ono nimalo ne mari za to. Dodaje mi bocu i ja na brzinu popijem još vode. Ionako mrzim teksašku vrućinu, ali u kombinaciji s Deanom Holderom, čini mi se kao da stojim na rubu pakla. “Onda... ono prije? U trgovini?” kaže, nervozno zastavši. “Žao mi je ako sam te uznemirio.” Pluća me preklinju za više zraka, ali nekako mu uspijevam odgovoriti. “Nisi me uznemirio.” Zapravo si me prestravio. Holder zaškilji prema meni nekoliko sekundi, proučavajući me. Danas sam otkrila da ne volim da me proučavaju... Volim kad me ne primjećuju. “Nisam ti se upucavao”, kaže. “Samo sam mislio da si netko drugi.” “U redu je.” Na silu se nasmiješim, ali nije u redu. Zašto me odjednom obuzelo razočaranje, zato što mi se nije upucavao? Trebala bih biti sretna. “To ne znači da ti se ja ne bih upucavao”, dodaje uz smiješak. “Samo to nisam radio baš u tom trenutku.”

Isuse, hvala ti, hvala. Nasmiješim se na njegovo pojašnjenje, unatoč svom trudu. “Hoćeš da trčim s tobom?” pita me, pokazujući glavom prema pločniku iza mojih leđa. Da, molim. “Ne, u redu je.” Kimne. “Pa, ionako sam krenuo tim putem. Ja trčim dvaput dnevno, pa još imam nekoliko...” Prestaje govoriti usred rečenice i brzo zakorači prema meni. Hvata me za bradu i podiže mi glavu. “Tko ti je ovo učinio?” Ista ona tvrdoća koju sam mu vidjela u očima u trgovini, ponovno je tu, praćena mrkim pogledom. “Oko ti nije ranije ovako izgledalo.” Odmičem bradu i smijem se. “Imala sam nezgodu. Nikad ne prekidaj popodnevno spavanje jedne tinejdžerice.” On se ne smiješi. Umjesto toga, prilazi mi još bliže i strogo me gleda, zatim mi pomiluje palcem mjesto ispod oka. “Ti bi rekla nekom, je F da? Da ti je to netko učinio?” Želim mu odgovoriti. Stvarno to želim. Ali jednostavno ne mogu. On me dodiruje po licu. Njegova je ruka na mom obrazu. Ne mogu misliti, ne mogu govoriti, ne mogu disati. Snaga koja izbija iz cijelog njegovog postojanja isisava mi sav zrak iz pluća i snagu iz koljena. Neuvjerljivo kimam i on se namršti, zatim makne ruku. “Trčat ću s tobom”, kaže mi bez pitanja. Stavlja mi ruke na ramena i okreće me u suprotnom smjeru, blago me gurnuvši. Pruži korak kraj mene i mi trčimo u tišini. Želim razgovarati s njim. Želim ga pitati za godinu provedenu u popravnom domu, pitati ga zašto je odustao od škole, zašto ima tu tetovažu... ali previše se bojim njegovih odgovora. Da ne spominjem da ne mogu doći do zraka. Umjesto toga trčimo u potpunoj tišini, cijelim putem do moje kuće. Kad se približimo mom prilaznom putu, oboje usporimo i nastavimo hodati. Nemam pojma kako ovo završiti. Nitko nikad nije sa mnom trčao, pa nisam sigurna kakva su pravila ponašanja kod rastanka dvoje trkača. Okrenem se i kratko mu mahnem. “Onda, vidimo se kasnije?” “Naravno”, kaže, zureći u mene. Nasmiješim mu se kao da mi je neugodno i okrenem se. Naravno? Premećem ovu riječ u mislima, dok se penjem putem do kuće. Što je pritom mislio? Nije probao doći do broja mog mobitela, iako ne zna da nemam mobitel. Nije me pitao bih li željela ponovno s njim na trčanje. Ali rekao je naravno, kao da je potpuno siguran u to; i ja se pomalo nadam da jest.

“Sky, čekaj”. Način na koji mu se glas uvija oko moga imena, tjera me da poželim da jedina riječ u njegovom cijelom rječniku bude Sky. Okrećem se prema njemu i molim se da ne krene ponovno s nekim slatkastim uletom. Sad bih na to pala sto posto. “Učiniš mi uslugu?” Bilo što. Učinit ću što god želiš, sve dok si gol do pasa. “Da?” Dobacuje mi svoju bocu vode. Hvatam je i gledam u praznu bocu, osjećajući grižnju savjesti što nisam sama ponudila da mu je napunim. Protresem je i kimnem, zatim potrčim uza stube u kuću. Dok utrčavam u kuhinju, Karen puni stroj za pranje posuđa. Čim se ulazna vrata zatvore za mnom, pokušavam doći do zraka za koji me pluća preklinju. “Moj Bože, Sky. Izgledaš kao da ćeš se onesvijestiti. Sjedni.” Uzima mi bocu iz ruke i tjera me da sjednem. Puštam je da ju napuni, dok udišem kroz nos i izdišem na usta. Ona se okreće i dodaje mi bocu, a ja je začepim, zatim ustajem i trčim van k njemu. “Hvala”, kaže. Stojim i gledam kako prislanja usne na otvor boce s vodom. Ponovno se praktički ljubimo. Ne mogu razlikovati učinak trčanja od skoro osam kilometara, od učinka koji na mene ima Holder. Oboje djeluje na mene tako da osjećam kao da ću se onesvijestiti od nedostatka kisika. Holder zavrće čep na boci, a njegove oči pretražuju moje tijelo, zastajući na mom golom struku, sekundu dulje nego što treba, a zatim se ponovno usredotoče na moje oči. “Trčiš za školu?” Obuhvativši rukama struk, lijevom rukom pokrivam trbuh. “Ne, ali baš razmišljam da bih trebala pokušati”. “Stvarno bi trebala. Pretrčala si skoro osam kilometara, a jedva da si se zadihala”, kaže. “Jesi li maturantica?” Nema on pojma koliko ja truda ulažem da se ne srušim na pločnik od nedostatka zraka. Nikad nisam ovoliko dugo trčala bez odmora i moram se silno truditi ostaviti dojam da mi to nije neki problem. Očito mi uspijeva. “Zar ne bi dosad već trebao znati jesam li maturantica? Ne ide ti baš dobro to uhođenje.” Ponovno mu se pojave jamice i želim sama sebi dati pet. “Pa čini mi se da si se pobrinula za to da te je teško uhoditi”, kaže. “Nisam te

uspio pronaći ni na Facebooku.” Upravo je priznao da me potražio na Facebooku. Upoznala sam ga prije manje od dva sata, pa mi činjenica da je otišao ravno kući potražiti me na Facebooku pomalo laska. Na licu mi se pojavi spontani osmijeh i poželim izmlatiti tu jadnicu koja je preuzela moj, inače ravnodušni identitet. “Nema me na Facebooku. Nemam pristup internetu”, objašnjavam mu. Pogleda me iskosa i naceri se, kao da mi želi dati do znanja da mi ne vjeruje ni riječ. Gurne kosu s čela. “A što je s mobitelom? Zar nemaš internet na mobitelu?” “Nemam mobitel. Moja majka nije ljubiteljica suvremene tehnologije. Nemamo ni televizor.” “Sranje”, smije se. “Ti to ozbiljno? Što onda radiš za zabavu?” Nasmiješim mu se i slegnem ramenima. “Trčim.” Holder me ponovno proučava, kratko skrećući pozornost na moj trbuh. Drugi put ću dvaput razmisliti je li pametno trčati u sportskom topiću. “U tom slučaju, znaš li možda kad određena cura ujutro ustaje i ide na jutarnje trčanje?” Pogleda me ponovno i ja uopće ne vidim osobu koju mi je Six opisala. Jedino što vidim je frajer koji se upucava curi s polunervoznim, dražesnim sjajem u očima. “Nisam sigurna da želiš baš tako rano ustati”, kažem. Od njegova pogleda, u kombinaciji s teksaškom vrućinom, odjednom mi se počinje magliti pred očima, pa duboko udahnem želeći da u ovom trenutku ne izgledam iscrpljeno i zbunjeno. Naginje glavu prema meni i gleda me iskosa. “Nemaš pojma koliko silno želim ustati baš tako rano.” Ponovno zabljesne tim svojim osmijehom od kojeg mu se stvaraju jamice i ja padnem u nesvijest. Ne... doslovno. Padnem u nesvijest. S obzirom na bol u ramenu, zemlju i šljunak koji su mi prilijepljeni za obraz, pretpostavljam da se nije radilo o lijepom, gracioznom padu. Zacrnilo mi se pred očima i tresnula sam na pločnik prije no što me uspio zadržati. Sasvim u suprotnosti s junacima iz knjiga. Ležim ispružena na kauču, vjerojatno tamo gdje me on polegao nakon što me odnio unutra. Karen stoji nada mnom s čašom vode a Holder je iza nje, promatrajući posljedice najsramotnijeg trenutka u mom životu. “Sky, popij malo vode”, kaže Karen, pridiže mi glavu i prinosi čašu. Popijem jedan gutljaj, zatim se naslonim natrag na jastuk i zatvorim oči, nadajući se više od

svega da ću ponovno pasti u nesvijest. “Donijet ću ti hladan oblog”, kaže Karen. Otvaram oči, nadajući se da je Holder odlučio iskrasti se van kad je Karen izašla iz sobe, ali on je još tu. I sad je još bliže. Klekne na pod kraj mene i pruža ruku prema mojoj kosi, mičući iz nje ono za što pretpostavljam da je zemlja ili šljunak. “Jesi li sigurna da si dobro? Jako si ružno pala.” Pogled mu je jako zabrinut dok briše palcem nešto s mog obraza, a zatim stavlja ruku na kauč kraj mene. “O, Bože”, kažem, prekrivši oči rukama. “Tako mi je žao. Tako mi je neugodno.” Holder me hvata za ruku i miče mi je s lica. “Pssst.” Zabrinutost u njegovim očima izblijedi, a izraz lica preuzme zaigrani osmijeh. “Meni je baš zabavno.” Karen se vraća u dnevnu sobu. “Ovdje ti je oblog, dušo. Hoćeš li nešto protiv boli? Je li ti zlo?” Umjesto da oblog da meni, ona ga pruža Holderu i vraća se u kuhinju. “Možda imam nevena ili korijenova čička.” Divno. Kao da mi već nije dovoljno neugodno, sad će ona još sve pogoršati, tako što će me pred njim natjerati da popijem njezine pripravke kućne izrade. “Dobro sam, mama. Ništa me ne boli.” Holder mi nježno stavlja oblog na obraz i briše ga. “Možda te sad ne boli, ali boljet će te kasnije”, kaže, pretiho da bi ga Karen čula. Prestaje mi pregledavati obraz i pogleda me u oči. “Trebala bi nešto uzeti, za svaki slučaj.” Ne znam zašto taj prijedlog zvuči privlačnije iz njegovih usta nego iz Kareninih, pa kimam glavom. I glasno gutam slinu. I prestajem disati. I stišćem bedra jedno o drugo. I pokušavam sjesti jer će ležanje na kauču, dok se on naginje nada mnom, ponovno dovesti do toga da padnem u nesvijest. Kad shvati da pokušavam sjesti, primi me za lakat i pomaže mi. Karen se vraća u dnevnu sobu i dodaje mi malu čašu narančina soka. Njezine su tinkture tako gorke da ih moram razrijediti sokom da ih ne bih ispljunula. Uzimam joj čašu iz ruke i iskapim sok brže nego ikada i odmah joj vraćam čašu. Samo želim da se što prije vrati u kuhinju. “Oprosti”, kaže i pruža ruku Holderu. “Ja sam Karen Daviš.” Holder ustaje i rukuje se s njom. “Dean Holder. Prijatelji me zovu Holder.” Ljubomorna sam na to što ga ona dira po ruci. Želim uzeti broj i stati u red za diranje. “Otkud se ti i Sky poznajete?” pita. On me pogleda u istom času u kojem ja pogledam njega. Usta mu se iskrive u jedva vidljiv smiješak, ali ja ga uspijevam primijetiti. “Zapravo se ne poznajemo”,

kaže, ponovno je pogledavši. “Izgleda da sam se samo našao u pravo vrijeme na pravom mjestu.” “Hvala ti na pomoći. Ne znam zašto se onesvijestila. Nikad se prije nije onesvijestila.” Gleda dolje u mene. “Jesi li danas išta pojela?” “Nešto piletine za ručak”, kažem, ne priznajući onaj Snickers prije trčanja. “Hrana u kantini je grozna.” Ona zakoluta očima i počne mahati rukama. “Zašto ideš trčati prije no što nešto pojedeš?” Slegnem ramenima. “Zaboravila sam jesti. Inače ne trčim navečer.” Vraća se u kuhinju s čašom i glasno uzdiše. “Sky, ne želim da više ideš na trčanje. Što bi se dogodilo da si bila sama? Već ionako previše trčiš.” Mora da se šali. Nema šanse da ću prestati trčati. “Čuj”, kaže Holder, gledajući kako mi ostatak boje nestaje s lica. Ponovno pogleda u Karen koja je u kuhinji. “Ja živim blizu, na Rickeru, i trčim ovuda svako popodne.” (Laže. Ja bih ga vidjela da je to istina.) “Ako će vam biti lakše, rado ću trčati s njom ujutro sljedećih tjedan-dva. Inače trčim po školskom igralištu, ali nije mi problem. Znate, da budemo sigurni da se to ne ponovi.” Ah. Upalila mi se lampica. Nije čudo da su mi njegovi trbušnjaci izgledali poznato. Karen se vraća u dnevnu sobu i pogleda me, a zatim pogleda njega. Ona zna koliko uživam u svom samotnom jutarnjem trčanju, ali vidi joj se u očima da bi joj bilo lakše kad bih pronašla nekoga tko bi trčao sa mnom. “To mi se sviđa”, kaže, ponovno gledajući u mene. “Ako Sky misli da je to dobra zamisao.” Da. Da, mislim. Ali samo ako moj novi partner bude trčao bez majice. “Može.” Ustajem i odmah mi se ponovno zavrti u glavi. Pretpostavljam da sam problijedjela jer me Holder u trenu uhvatio za rame i spustio natrag na kauč. “Polako”, kaže. Pogleda u Karen. “Imate li kakve krekere da pojede? To bi pomoglo.” Karen odlazi u kuhinju i Holder opet gleda u mene, a u očima mu se vidi zabrinutost. “Jesi li sigurna da si dobro?” Miluje mi palcem obraz. Naježim se. Vražji mu se smiješak razmili licem kad vidi da pokušavam prikriti znakove naježenosti na ruci. Baci pogled iza mene, prema Karen koja je u kuhinji, zatim se ponovno usredotoči na mene.

“U koliko te sati sutra uhodim?” šapne mi. “Pola sedam?” kažem tiho, gledajući bespomoćno u njega. “Pola sedam zvuči prihvatljivo.” “Holdere, ne moraš to raditi.” Njegove hipnotizirajuće plave oči proučavaju moje lice nekoliko tihih sekunda i ja si ne mogu pomoći da ne zurim u njegova jednako hipnotizirajuća usta dok govori. “Znam da to ne moram raditi, Sky. Ja radim ono što želim.” Naginje mi se prema uhu i stišava glas do šapta. “A želim trčati s tobom.” Odmiče se i proučava me. Zbog kaosa koji mi paradira mozgom i želucem, ne uspijevam smisliti odgovor na to. Karen se vraća s krekerima. “Jedi”, kaže, stavljajući mi ih u ruku. Holder ustaje i pozdravlja se s Karen, zatim se okreće prema meni. “Čuvaj se. Vidimo se ujutro?” Kimnem i gledam ga dok se okreće i odlazi. Ne mogu maknuti pogled s ulaznih vrata, nakon što ih zatvori za sobom. Nisam pri sebi. Sasvim sam izgubila svaki oblik samokontrole. Dakle to je ono što Six voli? To je požuda? Jaje mrzim. Ja apsolutno iskreno mrzim taj divni, čarobni osjećaj. “Baš je drag”, kaže Karen. “I zgodan.” Okrene se prema meni. “Zar ga ne poznaješ?” Sliježem ramenima. “Ćula sam za njega”, kažem. I to je sve što kažem. Kad bi ona samo znala kakvog mi je beznadnog dečka upravo namijenila za “partnera za trčanje”, dobila bi slom živaca. Što manje zna o Deanu Holderu, bolje za nas obje.

Ponedjeljak, 27. kolovoza 2012. 19 sati i 10 minuta

“Koji ti se vrag dogodio s licem?” Jack mi pusti bradu i prođe kraj mene do hladnjaka. Jack je oslonac u Kareninu život, već otprilike godinu i pol. Večera s nama nekoliko puta tjedno, a s obzirom na to da je današnja večera u čast Sixinog odlaska, počastio nas je svojom nazočnošću. Koliko god voli gnjaviti Six, znam da će i njemu nedostajati. “Potukla sam se s ulicom danas”, odgovaram. On se smije. “Dakle to se dogodilo ulici.” Six uzima komad kruha i otvara staklenku Nutelle. Ja uzimam svoj tanjur i punim ga najnovijom Kareninom veganskom izmišljotinom. Karen kuha jela na koja se treba naviknuti, a Six se nije na njih navikla ni nakon četiri godine. Jack je pak Karenin brat blizanac po duši, pa nema ništa protiv njezine kuhinje. Današnji se jelovnik sastoji od nečeg što ne uspijevam ni izgovoriti, ali u njemu nema ničega životinjskog podrijetla, kao i uvijek. Karen me ne tjera da jedem vegansku hranu, pa osim kod kuće, obično jedem što me volja. Sve što Six jede samo je prilog uz glavno jelo koje je Nutella. Večeras jede sendvič sa sirom i Nutellom. Nisam sigurna da bih se ikada mogla naviknuti na taj okus. “Onda, kad se useljavaš?” pitam Jacka. On i Karen su razgovarali o sljedećem koraku u njihovoj vezi, ali čini se da nikako ne mogu riješiti jednu zapreku, a to je njezino strogo pravilo u vezi s tehnologijom. Eto, Jack to ne može progutati. A to nije zapreka koju bi Karen ikada uklonila. “Onoga trena kad tvoja mama popusti i uvede kablovsku sa sportskim programom”, kaže Jack. Oni se ne svađaju zbog toga. Mislim da je njihov aranžman prihvatljiv za oboje, pa se nijednom od njih ne žuri žrtvovati svoj potpuno suprotni stav o modernoj tehnologiji. “Sky je danas na cesti pala u nesvijest”, kaže Karen, mijenjajući temu. “Neki predivni čovjek-dečko ju je unio u kuću.”

Ja se smijem. “Frajer, mama. Molim te, slobodno reci frajer.” Six pilji u mene preko stola i ja shvatim da joj nisam ispričala o popodnevnom trčanju. Isto tako joj nisam ispričala o svom prvom danu u školi. Danas je bio jedan jako živahan dan. Pitam se kome ću uopće pričati što mi se događa kad ona sutra ode? Sama pomisao na to da će ona za dva dana biti na drugom kraju svijeta, ispunjava me stravom. Nadam se da će joj Breckin biti dostojna zamjena. Znam da bi se on rado mijenjao s nekom curom, barem za njezinu popularnost među dečkima, ali ja ne mislim na to. “Jesi li sada dobro?” pita me Jack. “Mora da je pad bio strašan kad si zaradila takvu šljivu.” Dotaknem oko i zgrčim lice. Sasvim sam zaboravila na šljivu na oku. “To nije od pada u nesvijest. Six me pogodila laktom. Dvaput.” Očekujem da će bar jedno od njih pitati Six zašto me napala, ali oni je ne pitaju. Po tom se vidi koliko je vole. Ne bi ih bilo briga ni da me pretukla, vjerojatno bi mi rekli da sam to zaslužila. “Zar ti ne ide na živce to što ti je ime broj?” upita je Jack. “To nisam nikad razumio. To je isto kao kad neki roditelji daju djetetu ime po danu u tjednu.” Zastane s vilicom na pola puta do usta i pogleda Karen. “Kad mi budemo imali bebu, nećemo joj to napraviti. Ne dolazi u obzir nikakva riječ iz kalendara.” Karen bulji u njega ledenog izraza lica. Ako je suditi po njezinoj reakciji, ovo je prvi put da Jack spominje bebe. Ako je suditi po njezinom izrazu lica, bebe nisu nešto što očekuje u svojoj budućnosti. Ikada. Jack ponovno usmjeri pozornost na Six. “Zar tvoje pravo ime nije Seven ili Thirteen ili nešto slično? Ne kužim zašto si izabrala Six. To je vjerojatno najgori broj koji si mogla izabrati.” “Protumačit ću i prihvatiti tvoje uvrede kao tvoj način potiskivanja očaja zbog moje nadolazeće odsutnosti”, kaže Six. Jack se nasmije. “Potiskuj ti moje uvrede kamo te volja. Dobit ćeš ih još kad se za šest mjeseci vratiš.”

Nakon što Jack i Six odu, pomažem Karen oprati suđe. Od trenutka kad je Jack spomenuo bebe, ona je neobično tiha. “Zašto te to tako izbezumilo?” pitam je, dodajući joj tanjur da ga ispere. “Što?”

“Njegov komentar o tome da bi imao bebu s tobom. Ti si u tridesetima. Puno ljudi ima bebu u tvojoj dobi.” “Zar je to bilo tako očito?” “Meni je.” Uzima od mene još jedan tanjur da bi ga isprala, zatim uzdahne. “Volim Jacka. Ali volim i to što smo nas dvije same. Sviđa mi se naš aranžman i ne znam jesam li ga spremna mijenjati, a pogotovo u priču uključiti još i bebu. Ali Jack je silno zapeo da krenemo korak dalje.” Zatvaram vodu i brišem ruke ručnikom. “Mama, ja ću za nekoliko tjedana navršiti osamnaest. Koliko god ti željela da naš aranžman ostane isti... neće biti tako. Ja ću sljedeće godine otići na fakultet, a ti ćeš ostati tu i živjeti sama. Možda ne bi škodilo da razmisliš o tome da barem živite zajedno.” Ona mi se nasmiješi, ali to je odglumljeni osmijeh koji uvijek ima u pričuvi kad spomenem fakultet. “Razmišljala sam ja o tome, Sky. Vjeruj mi. Problem je u tome što se radi o ogromnom koraku koji se ne može poništiti kad jednom kreneš.” “A što ako se radi o koraku koji nećeš željeti poništiti? Što ako to bude korak koji će te natjerati na još jedan korak, pa na još jedan, dok ne kreneš u puni sprint?” Ona se smije. “Baš se toga i bojim.” Brišem radnu plohu i ispirem krpicu u sudoperu. “Nekad te zbilja ne razumijem.” “Ni ja tebe ponekad ne razumijem”, kaže ona, gurkajući me u rame. “Dok sam živa neću shvatiti zašto si tako silno željela ići u državnu školu. Znam da si mi rekla da je bilo zabavno, ali daj mi sad reci kako ti je stvarno bilo.” Sliježem ramenima. “Bilo je dobro”, lažem. Moja tvrdoglavost uvijek pobjeđuje. Nema šanse da joj kažem kako mi je danas bilo grozno u školi, unatoč tome što mi ona nikad ne bi rekla Jesam ti ja rekla. Obriše ruke i nasmiješi mi se. “Drago mi je to čuti. Možda ćeš mi sutra reći istinu kad te opet pitam.”

Uzimam knjigu koju mi je Breckin izvadio iz ruksaka i rušim se na krevet. Uspijevam pročitati tek dvije stranice kad se Six uvlači kroz prozor. “Prvo škola, pa ono drugo danas”, kaže. Sklupča se na krevet kraj mene i ja odlažem knjigu na noćni ormarić.

“U školi je bila teška pušiona. Zahvaljujući tebi i tvojoj nesposobnosti da dečkima kažeš ne, naslijedila sam tvoju groznu reputaciju. Ali božanskom intervencijom, spasio me Breckin, usvojeni gej, mormon koji ne zna pjevati ni glumiti, ali voli čitati i sad mi je najboljiji prijatelj na cijelomu svijetu.” Six se duri. “Nisam još ni otputovala, a ti si mi već našla zamjenu? Opako. I samo da znaš, ja nisam nesposobna reći dečkima ne. Ja sam nesposobna prihvatiti moralne posljedice predbračnog seksa. Jako, jako velike količine predbračnog seksa.” Stavlja mi kutiju u krilo. Neomotanu kutiju. “Znam što sad misliš”, kaže. “I samo da znaš, to što nije zamotana nema veze s tim što osjećam za tebe. Samo sam lijena zamatati.” Uzimam kutiju i protresem je. “Ti si ona koja odlazi, znaš. Ja bih tebi trebala dati dar.” “Da, trebala bi. Ali ti si užasna kad su u pitanju darovi, a ja ne očekujem da se zbog mene promijeniš.” “Six”, kažem. “Ti znaš da ja ne smijem...” “Šuti. Nema šanse da odem na drugi kraj svijeta bez mogućnosti komunikacije s tobom. Ti čak nemaš ni e-mail.” “Znam, ali ne smijem... nemam nikakav posao. Nemam novca za to. A Karen...” “Opusti se. To je mobitel na bonove. Na njemu ti je dovoljno minuta da si možemo kad odem slati poruke jednom dnevno. Ne mogu si priuštiti međunarodne pozive pa tu nemaš sreće. I samo da bi poštovala okrutne i izopačene roditeljske vrijednosti tvoje majke, nemaš na tom prokletom mobitelu ni pristup internetu. Samo možeš slati poruke.” Uzima mi mobitel i pali ga, zatim unosi svoj broj u kontakte. “Ako završiš s nekim zgodnim dečkom dok me nema, možeš si uvijek kupiti dodatni bon. Ali ako on iskoristi moj, odrezat ću mu jaja.” Vraća mi mobitel i ja pritisnem tipku izbornika. Umjesto njezinog imena, na kontaktu piše Tvoja naj, najboljija prijateljica na cijelome svijetu. Grozna sam kod primanja darova, a još sam groznija kad se treba oprostiti od nekoga. Vraćam mobitel u kutiju i saginjem se dohvatiti ruksak. Vadim iz njega knjige i stavljam ih na pod, zatim se okrećem i praznim ruksak pred njom, gledajući kako joj novčanice od jednog dolara padaju u krilo. “Tu ima trideset sedam dolara”, kažem. “To bi ti trebalo biti dovoljno dok se ne vratiš. Sretan ti dan međunarodne razmjene učenika.”

Skuplja punu šaku dolara i baca ih u zrak, zatim pada natrag na krevet. “Tek si jedan dan u državnoj školi, a drolje su ti već priredile tuširanje ormarića?” smije se. “Zadivljujuće.” Stavljam joj na prsa oproštajnu kartu koju sam joj napisala, zatim joj naslanjam glavu na rame. “Tebi je to zadivljujuće? Trebala si me vidjeti kako plešem oko šipke u kantini.” Uzima kartu i prelazi preko nje prstima, smiješeći se. Ne otvara je zato što zna da ja ne volim kad stvari postanu neugodno emocionalne. Stavlja je natrag na prsa i naslanja mi glavu na rame. “Ti si takva drolja”, kaže mi tiho, trudeći se zadržati suze koje obje tvrdoglavo zadržavamo. “Tako se priča.”

Utorak, 28. kolovoza 2012. 6 sati i 15 minuta

Alarm zazvoni i ja istog časa počnem razmišljati o tome da bi bilo dobro preskočiti današnje trčanje, dok se ne sjetim tko me vani čeka. Odijevam se brže neko ikad u životu i uputim se prema prozoru. Tamo je, s unutrašnje strane prozora, nalijepljena karta na kojoj je Sixinim rukopisom napisano “kurva”. Smješkam se i mičem kartu s prozora, zatim je bacam na krevet prije nego se uputim van. On sjedi na rubu pločnika i rasteže noge. Leđa su mu okrenuta prema meni, a to je dobro. Inače bi vidio da se mrštim čim sam primijetila da je odjenuo majicu. Čuje da dolazim i okreće se prema meni. “Hej, ti.” Nasmiješi se i ustane. Vidim da mu je majica već natopljena znojem. Trčao je dovde. Trčao je više od tri kilometra dovde, trčat će još skoro pet sa mnom, zatim još tri natrag kući. Stvarno mi nije jasno zašto se toliko gnjavi. I zašto mu ja to dopuštam. “Hoćeš se prvo rastegnuti?” pita me. “Već jesam.” Pruža ruku i dodiruje mi palcem obraz. “Ne izgleda tako strašno”, kaže. “Boli te?” Odmahujem glavom. Zar stvarno očekuje da ću mu uspjeti odgovoriti dok mi prstima dodiruje lice? Prilično je teško govoriti i istovremeno zadržavati dah. Odmiče ruku i nasmiješi mi se. “Dobro. Spremna si?” Izdahnem. “Jesam.” I mi trčimo. Trčimo jedno kraj drugoga, sve dok se staza ne suzi, a onda me on pušta pred sebe, a to nevjerojatno dobro djeluje na moju samosvijest. Obično se zaboravim kad trčim, ali ovoga sam puta svjesna baš svake pojedinosti, od moje kose, do duljine mojih hlačica, do svake kapi znoja koja mi klizi niz leđa. Osjećam olakšanje kad se staza proširi pa ponovno trčimo jedno pokraj drugog. “Bilo bi dobro da probaš trčati za školu.” Glas mu je miran i uopće ne zvuči kao da je dosad već pretrčao šest i pol kilometara. “Izdržljivija si od većine frajera iz prošlogodišnje ekipe.” “Nisam sigurna da to želim”, kažem bez daha, što nije privlačno. “Ne poznajem

nikoga u školi. Mislila sam ići na probu, ali mi se čini da je većina ljudi u školi nekako... zločesta. Ne želim se izlagati njihovoj zloći, još u sportskoj ekipi.” “Tek jedan dan ideš u državnu školu. Pričekaj malo. Ne možeš očekivati da ćeš, ako si se cijelog života školovala kod kuće, prvi dan ušetati u državnu školu i odmah imati hrpu novih prijatelja.” Stanem i ukipim se na stazi. On krene nekoliko koraka naprijed, prije no što primijeti da više ne trčim kraj njega. Kad se okrene i vidi me kako stojim mirno na pločniku, potrči prema meni i uhvati me za ramena. “Jesi li dobro? Vrti ti se u glavi?” Odmahujem glavom i mičem mu ruke s mojih ramena. “Dobro sam”, kažem takvim tonom da je jasno da sam ljutita. Nagne glavu prema meni. “Zar sam nešto krivo rekao?” Krenem prema kući, a on me prati. “Malo jesi”, kažem, gledajući ga poprijeko. “Jučer sam se napola šalila kad sam rekla da me uhodiš, ali priznao si da si me potražio na Facebooku odmah nakon što smo se upoznali. Zatim si inzistirao da ideš sa mnom trčati, iako ti to nije usput. Sad odjednom znaš i koliko dugo idem u državnu školu? I to da sam se dosad školovala kod kuće? Kažem ti iskreno, to me malo uzrujalo.” Čekam na objašnjenje, ali umjesto toga on me samo gleda napola zatvorivši oči. Još uvijek oboje hodamo, ali on me samo šutke promatra dok ne zađemo za sljedeći ugao. Kad napokon počne govoriti, njegovim riječima prethodi dubok uzdah. “Raspitao sam se naokolo”, kaže napokon. “Ja ovdje živim od svoje desete godine pa imam puno prijatelja. Bio sam znatiželjan saznati nešto o tebi.” Gledam ga sljedećih nekoliko koraka, a zatim spustim pogled na pločnik. Odjednom ga više ne mogu gledati, pitajući se što su mu još njegovi “prijatelji” napričali o meni. Znam da o meni kruže tračevi, otkad smo Six i ja postale najbolje prijateljice, ali ovo je prvi put da osjećam potrebu da se branim od njih ili da me je sram. Činjenica da toliko skreće sa svoje uobičajene rute, da bi trčao sa mnom, znači samo jedno. Čuo je tračeve i sad se vjerojatno nada da su istiniti. On vidi da mi je neugodno pa me hvata za lakat i zaustavlja me. “Sky.” Okrećemo se licem u lice, ali ja ne dižem pogled s betona. Danas nemam na sebi samo sportski topić, ali ipak prekrižim ruke preko majice i obgrlim se. Ništa što je potrebno sakriti nije izloženo, ali nekako se danas stvarno osjećam golom. “Mislim da jučer u trgovini nismo dobro počeli”, kaže. “A priča o uhođenju, kunem se, samo sam se šalio. Ne bih želio da ti je neugodno sa mnom. Bi li ti bilo lakše kad bi znala više o meni? Pitaj me slobodno i reći ću ti. Sve me možeš pitati.”

Stvarno se nadam da je iskren jer već vidim da nije jedan od onih koji su curama samo obične simpatije. On je tip u kojeg se moraš smrtno zaljubiti i ta me pomisao užasava. Ni u koga se ne želim smrtno zaljubiti, pogotovo ne u onoga koji se oko mene trudi samo zato što misli da sam laka. Također, ne želim se smrtno zaljubiti u nekoga tko je već sam sebe svrstao u beznadne. Ali znatiželjna sam. Tako sam znatiželjna. “Ako te nešto pitam, hoćeš li mi iskreno odgovoriti?” Naginje glavu prema meni. “Uvijek ću biti iskren.” Od načina na koji je utišao glas dok mi govori počne mi se na trenutak vrtjeti u glavi, i bojim se da ću se, ako nastavi tako govoriti, ponovno onesvijestiti. Srećom, odmiče se korak i pričeka moj odgovor. Želim ga pitati o njegovoj prošlosti. Želim znati zašto su ga poslali odavde i zašto je učinio to što je učinio i zašto mu Six ne vjeruje. Ali opet, nisam sigurna želim li još saznati istinu. “Zašto si odustao od škole?” Uzdahne tako kao da je to jedno od onih pitanja koje se nadao izbjeći. Ponovno krene naprijed i sad ja njega pratim. “Zapravo, još nisam službeno odustao.” “Pa očito nisi išao u školu više od godinu dana. Meni se to čini kao da si odustao.” Okreće se prema meni i djeluje mi uznemireno, kao da mi želi nešto reći. Otvara usta, zatim ih zatvara nakon oklijevanja. Mrzim to što ga ne mogu pročitati. Većinu je ljudi lako pročitati. Oni su jednostavni. Holder na više razina izgleda zbunjujuće i komplicirano. “Tek sam se prije nekoliko dana vratio kući”, kaže. “Mama i ja smo imali prilično usranu godinu, pa sam se na neko vrijeme preselio tati u Austin. Tamo sam išao u školu, ali osjetio sam da je vrijeme za povratak kući. I evo me, tu sam.” Zbog činjenice da je propustio spomenuti popravni dom, skeptična sam prema tome da je sposoban biti iskren. Razumijem da je to vjerojatno nešto o čemu ne želi razgovarati, ali ne bi smio tvrditi da će uvijek biti iskren sa mnom kad je očito da je sve, samo ne iskren. “To ne objašnjava zašto si se odlučio ispisati, a ne samo prebaciti se natrag.” Sliježe ramenima. “Ne znam. Da budem iskren, još uvijek nisam odlučio što želim. Cijela mi je godina prilično sjebana. Da ne spominjem da mrzim ovu školu. Dosta mi je sranja i ponekad mi se čini da bi mi bilo lakše da sasvim odustanem.” Prestajem hodati i okrenem se prema njemu. “Taj izgovor ti je sranje.”

Podigne jednu obrvu prema meni. “Sranje je to što mrzim srednju školu?” “Ne. Sranje je to što puštaš da ti jedna loša godina odredi sudbinu do kraja života. Imaš još samo devet mjeseci do mature i sad ćeš odustati? To je jednostavno... Glupo je.” Smije se. “Pa dobro, kad si mi to tako rječito objasnila.” “Samo se ti smij. Odustajanje od škole je odustajanje od života. Time dokazuješ svima koji su sumnjali u tebe da su u pravu.” Spuštam pogled i gledam u tetovažu na njegovoj ruci. “Odustat ćeš od škole i pokazati cijelome svijetu kako za tebe nema nade? Baš ćeš im lijepo pokazati.” Prati moj pogled prema tetovaži i bulji u nju neko vrijeme, pomičući bradu naprijed-nazad. Stvarno nisam željela skretati s teme, ali manjak obrazovanja mi je bolna tema. Krivim za to Karen jer mi godinama utuvljuje u glavu da sam ja jedina osoba odgovorna za to u kojem će mi smjeru krenuti život. Holder miče pogled s tetovaže u koju oboje buljimo, pogleda iza sebe i kimne glavom u smjeru moje kuće. “Stigla si”, kaže bezizražajno. Okreće se od mene ne uputivši mi ni smiješak ni pozdrav rukom. Stojim na pločniku i gledam kako nestaje za uglom, ni jednom se ne okrenuvši u mom smjeru. A ja sam mislila da ću danas razgovarati samo s jednom od njegovih osobnosti. Možeš misliti.

Utorak, 28. kolovoza 2012. 7 sati i 55 minuta

Stižem na prvi sat, Breckin sjedi u zadnjoj klupi i sav blista u ružičastom. Nikako mi nije jasno kako to da prije jučerašnjeg ručka nisam primijetila te lude ružičaste cipele i dečka na kojeg su pričvršćene. “Hej, ljepotane”, kažem dok se spuštam na prazan stolac kraj njega. Uzimam šalicu kave iz njegovih ruku i ispijam gutljaj. Pušta me da to radim zato što me još nedovoljno poznaje da bi mi prigovorio. Ili mi to možda dopušta zato stoje svjestan posljedica ometanja samoproglašenog ovisnika o kofeinu. “Puno sam sinoć saznao o tebi”, kaže. “Šteta što ti mama ne dopušta da imaš internet. To je nevjerojatno mjesto na kojem možeš o sebi otkriti činjenice koje nikada nisi znala.” Smijem se. “Zar ih uopće želim znati?” Nagnem glavu unazad i popijem mu svu kavu, zatim mu dodam šalicu. Gleda u svoju praznu šalicu i stavlja je na moj stol. “Dobro”, kaže. “Prema informacijama na Facebooku, neki Daniel Wesley bio je kod tebe u petak navečer, što je rezultiralo strahom od trudnoće. U subotu si se ševila s nekim Graysonom i izbacila ga iz kuće. Jučer...” lupka prstima po bradi. “Jučer si viđena kako poslije škole trčiš s tipom po imenu Dean Holder. To me malo zabrinjava jer se priča da on... ne voli mormone.” Ponekad sam zahvalna što nemam pristup internetu kao svi drugi. “Čekaj, da vidimo”, kažem, prelazeći u mislima po popisu tračeva. “Ja uopće ne znam tko je Daniel Wesley. Taj Grayson stvarno jest navratio u subotu, ali me jedva uspio malo zašlatati prije nego sam njegovo pijano dupe izbacila van. I da, jučer sam trčala s tipom po imenu Holder, ali nemam pojma tko je on. Samo je ispalo da smo trčali u isto vrijeme, a on ne živi daleko od mene, pa...” Istoga me trenutka počinje gristi savjest zato što umanjujem vrijednost trčanja s Holderom. Još ga nisam sasvim provalila i nisam sigurna da sam spremna još nekoga uključiti u Breckinovo i moje dvadeset četiri sata staro savezništvo. “Da te utješim, neka kokica po imenu Shayna otkrila mi je da dolazim iz obitelji bogate generacijama i da plivam u lovi,” kaže. Smijem se. “Super, onda ćeš mi bez problema svakog jutra donositi kavu.”

Otvaraju se vrata učionice i oboje pogledamo prema njima, u trenutku kad Holder ušeta odjeven u običnu bijelu majicu i tamne denim traperice, kose oprane nakon trčanja. Čim ga ugledam, ponovno se vrati želučani virus/nalet vrućine/leptirići. “Sranje”, promrmljam. Holder dolazi do stola g. Mulligana i stavlja na njega neki formular, zatim hoda do kraja učionice, cijelo vrijeme igrajući se mobitelom. Sjeda na mjesto točno ispred Breckina i uopće me ne primjećuje. Stišava mobitel i stavlja ga u džep. Ja sam toliko šokirana što se pojavio da bih mu mogla išta reći. Jesam li nekako uspjela promijeniti njegovo mišljenje o ponovnom upisu u školu? Jesam li sretna što sam utjecala na to da se predomisli? Jer mi se čini da zbog toga osjećam samo žaljenje. G. Mulligan ulazi i stavlja svoje stvari na stol, zatim se okreće prema ploči i piše na nju svoje ime i datum. Nisam sigurna misli li on stvarno da smo od jučer zaboravili kako se zove ili nas samo želi podsjetiti na to da smo neznalice. “Dean”, kaže, još uvijek okrenut prema ploči. Okreće se i pogleda Holdera. “Dobro došao natrag, iako s danom zakašnjenja. Znači li to da nam ovog semestra nećeš praviti probleme?” Šokiram se kako mu uvredljivo govori svisoka. Ako je Holder morao trpjeti ovakva sranja dok je išao u školu, ne čudi me što se nije želio vratiti. Ja barem trpim sranja od drugih učenika. Nije važno kakav je netko učenik, profesori im se nikada ne bi smjeli obraćati svisoka. To bi trebalo biti prvo pravilo u učiteljskom priručniku. Drugo pravilo bi trebalo biti da učiteljima ne bi smjelo biti dopušteno pisati ime na ploču nakon trećeg razreda. Holder se premješta na stolcu i odgovara g. Mulliganu jednako zajedljivim komentarom. “Znači li to da vi nećete ovog semestra govoriti stvari koje bi me potakle da vam radim probleme, g. Mulligan?” Dobro, očito je da je istovarivanje sranja dvosmjerno. Možda bih si kao sljedeći zadatak, nakon što sam ga nagovorila da se vrati u školu, trebala zadati da ga naučim što to znači poštovati autoritet. G. Mulligan spusti bradu i pogleda Holdera preko ruba naočala. “Deane, zašto ne bi stao pred ploču i predstavio se svojim kolegama. Siguran sam da su se pojavila neka nova lica otkad si nas prošle godine napustio.” Holder ne prigovara, a sigurna sam da je g. Mulligan očekivao da će prigovoriti. Umjesto toga, praktički skoči sa stolca i brzo hoda do prednjeg dijela učionice. Zbog iznenadne provale Holderove energije, g. Mulligan brzo ustukne jedan korak. Holder

se okreće prema razredu, a u njemu nema ni trunke sumnje u sebe, niti nesigurnosti. “Vrlo rado”, kaže Holder i pogleda prema g. Mulliganu. “Ja sam Dean Holder. Ljudi me zovu Holder.” Skreće pogled s g. Mulligana prema razredu. “Idem u ovu školu od prvog razreda, osim zadnjeg semestra i pol, kad sam si uzeo studijsku godinu. I kako kaže g. Mulligan, volim izazivati probleme, pa bi nam na ovom predmetu trebalo biti zabavno.” Nekoliko se učenika nasmije na ovaj komentar, ali meni to nije smiješno. Već sam počela sumnjati u njega s obzirom na sve što sam čula, a sada ovim nastupom pokazuje svoje pravo lice. Holder otvara usta kako bi nastavio s predstavljanjem, ali se nasmije u trenutku kad me spazi na kraju učionice. Namigne mi i ja istog trena poželim otpuzati pod stol i sakriti se. I ja se njemu kratko nasmiješim, stisnutih usana, a zatim spuštam pogled na stol čim se ostali učenici počnu okretati da bi vidjeli u koga on to bulji. Prije sat i pol otišao je od mene usrano raspoložen. Sad mi se smješka kao da je upravo vidio svog najboljeg prijatelja, prvi put nakon mnogo godina. Da, da. On stvarno ima problema. Breckin se naginje preko stola. “Koji je to sad vrag?” šapće mi. “Reći ću ti za ručkom”, odgovorim. “Je li to sva mudrost kojom si nas danas odlučio počastiti?” pita g. Mulligan Holdera. Holder kima, zatim se vraća na svoje mjesto, ne skidajući pogled s mene. Sjeda i naginje glavu, okrenut prema meni. G. Mulligan počne predavati i svi usmjere pažnju prema njemu. Svi osim Holdera. Gledam u svoju knjigu i otvaram je na lekciji koju upravo obrađujemo, nadajući se da će on učiniti to isto. Kad ponovno pogledam prema njemu, on još uvijek bulji u mene. “Što?” pokazujem ustima, dižući ruke u zrak. On zaškilji prema meni i gleda me šutke na trenutak. “Ništa”, konačno kaže. Okreće se na svom mjestu i otvara knjigu pred sobom. Breckin lupne olovkom po mom članku i gleda me ispitivački, zatim vraća pozornost na svoju knjigu. Ako očekuje objašnjenje onoga što se upravo dogodilo, razočarat će se jer mu ga neću moći dati. Ja uopće ne znam što se upravo dogodilo. Za vrijeme predavanja nekoliko puta kradomice pogledam u Holderovom smjeru, ali on se u cijelom satu ni jednom ne okrene. Kad zvoni za kraj sata, Breckin skače sa svog mjesta i lupka prstima po mom stolu. “Ja. Ti. Ručak”, kaže, dižući obrvu prema meni. Izlazi iz učionice i ja pogledam

prema Holderu. On gleda vrata učionice kroz koja je Breckin upravo izašao, s izrazom nezadovoljstva na licu. Kupim svoje stvari i krećem prema vratima prije nego Holder dobije priliku započeti razgovor. Stvarno mi je drago što se odlučio ponovno upisati u školu, ali me uznemiruje način na koji me gleda kao da smo najbolji prijatelji. Stvarno ne želim da Breckin, ili zapravo bilo tko drugi, misli da je meni u redu to što Holder radi. Radije se ne bih uopće družila s njim, ali imam osjećaj da će to njemu biti problem. Idem do svog ormarića promijeniti knjige i uzimam stvari za engleski. Pitam se hoće li me Shayna/Shayla danas prepoznati na satu. Vjerojatno neće, ipak je to bilo prije dvadeset četiri sata. Sumnjam da ima dovoljno moždanih stanica da zapamti tako staru informaciju. “Hej, ti.” Zatvaram čvrsto oči u strahu, ne želeći se okrenuti i vidjeti ga kako stoji tamo u svojoj punoj ljepoti. “Došao si.” Pospremam knjige u ormarić, zatim se okrećem prema njemu. On se smiješi i naslanja na ormarić pokraj mog. “Lijepo izgledaš ovako sređena”, kaže gledajući me od glave do pete. “Iako ni tvoja znojna verzija uopće nije loša.” I ti izgledaš lijepo ovako sređen. Ali ja mu to neću reći. “Uhodiš me ili si se stvarno ponovno upisao u školu?” Cereka se zločesto i lupka prstima po svom ormariću. “I jedno i drugo.” Stvarno moram prestati s tim šalama o uhođenju. Bile bi smješnije kad ne bih mislila da je on stvarno za to sposoban. Ogledam se po hodniku koji se polako prazni. “Moram u razred”, kažem. “Dobro došao natrag u školu.” Gleda me iskosa, kao da osjeća da sam uznemirena. “Nekako si mi čudna.” Zakolutam očima na tu ocjenu. Otkud on može znati kako sam? Uopće me ne poznaje. Skrećem pogled prema svom ormariću, trudeći se da se na meni ne vidi što stvarno mislim o tome zašto sam “čudna”. Obuzimaju me misli, poput onih zašto me njegova prošlost ne plaši više nego što me plaši. Zašto ima tako divlju narav da je učinio ono prošle godine onom jadnom klincu? Zašto mu nije problem toliko se gnjaviti s time da trči sa mnom? Zašto se raspituje o meni naokolo? Umjesto da naglas priznam koja mi se pitanja vrzmaju po glavi, ja samo sliježem ramenima i kažem mu “Samo sam iznenađena što te vidim ovdje.”

On naslanja ramena na ormarić kraj mojeg i odmahuje glavom. “A ne. Radi se o nečemu drugom. Što nije u redu?” Uzdišem i naslanjam se na svoj ormarić. “Hoćeš da ti iskreno kažem?” “Iskrenost je sve što želim kad si ti u pitanju.” Stišćem čvrsto usnice i kimam. “U redu”, kažem. Okrećem se licem prema njemu. “Ne želim te zavaravati. Upucavaš mi se i govoriš mi stvari kao da imaš neke namjere sa mnom, a ja u njima ne želim sudjelovati. Ti si...” Zastajem, tražeći pravu riječ. “Ja sam što?” pita, gledajući me napeto. “Ti si... žestok. Previše si žestok. I nestabilan. 1 malo te se bojim. A ima još jedna stvar”, kažem, ne završivši misao. “Samo ne bih željela da dobiješ krivi dojam.” “Koja druga stvar?” Izgovara to kao da točno zna na što se odnosi, ali me izaziva da ja to kažem. Glasno izdišem i pritišćem leđa uz ormarić, buljeći u stopala. “Znaš ti”, kažem, ne želeći prizivati njegovu prošlost više nego što on vjerojatno želi. Holder staje ispred mene i stavlja ruke na ormarić kraj moje glave, zatim se naginje nada me. Gledam gore u njega i on zuri u mene, manje od petnaest centimetara od mog lica. “Ne znam, zato jer muljaš i nećeš mi otkriti problem koji imaš sa mnom, kao da te strah reći. Slobodno reci.” Gledajući gore u njega, osjećam se sad i fizički zarobljeno i ponovno se javlja isti onaj panični osjećaj u grudima, kao kad smo se prvi put sreli. “Čula sam što si učinio”, kažem iznenada. “Znam da si pretukao jednog tipa. I znam da su te poslali u popravni dom. I znam da si me u ova dva dana, koliko se poznajemo, najmanje triput izbezumio od straha. I kad već otvoreno razgovaramo, znam da si se naokolo raspitivao o meni, pa si sigurno čuo za moju reputaciju, što je vjerojatno jedini razlog zašto se uopće trudiš oko mene. Žao mi je što te moram razočarati, ali ne mislim se ševiti s tobom. Ne želim da pomisliš da će se između nas dogoditi nešto više od onoga što se već događa. Mi trčimo zajedno. To je to.” Vilica mu se stisne, ali izgled lica mu se nimalo ne promijeni. Spušta ruke i odmiče se jedan korak, dopuštajući mi da ponovno dođem do zraka. Ne razumijem zašto svaki put kad mi priđe bliže od tridesetak centimetara unutar mog privatnog prostora, usiše sav zrak iz mene. Pogotovo mi nije jasno zašto mi se sviđa taj osjećaj. Prigrlim knjige uz grudi i krenem kraj njega, kad se jedna ruka ovije oko mog struka i odvuče me dalje od Holdera. Pogledam sa strane i vidim kako Grayson

odmjerava Holdera od glave do pete, sve čvršće me stežući oko struka. “Holdere”, hladno kaže Grayson. “Nisam znao da se namjeravaš vratiti.” Holder se pravi da Grayson ne postoji. Nastavlja buljiti u mene još nekoliko sekundi, spuštajući pogled s mene samo prema Graysonovoj ruci koja me drži oko struka. Kima glavom i nasmiješi se, kao da je upravo nešto shvatio, zatim me opet gleda u oči. “Pa, vratio sam se”, kaže osorno, ne gledajući u Graysona. Koji je to vrag? Odakle se sad stvorio Grayson i zašto me drži tako kao da želi dati do znanja da sam njegovo vlasništvo? Holder skreće pogled s mene, okreće se i odlazi, ali odjednom stane. Okrene se natrag i gleda me. “U četvrtak poslije škole je proba za školski atletski tim”, kaže. “Budi tamo.” Otišao je. Šteta što Grayson nije otišao. “Radiš nešto u subotu?” Grayson mi govori u uho, vukući me prema sebi. Odgurnem se od njegovih prsa i okrećem glavu od njega. “Prestani”, kažem iznervirano. “Mislim da sam ti sve jasno rekla prošlog vikenda.” Zalupim vrata ormarića i odlazim, pitajući se kako sam se dovraga dosad u životu uspijevala poštedjeti ovakvih drama, a u samo dva dana prikupila sam ih dovoljno za napisati cijelu knjigu.

Breckin sjeda na mjesto preko puta mene i dodaje mi gazirani sok. “Nisu imali kavu, ali u ovom ima kofeina.” Nasmiješim mu se. “Hvala ti, najboljiji prijatelju na cijelome svijetu.” “Nemoj mi zahvaljivati, dolazim sa zlim namjerama. Želim te podmititi da izvučem od tebe sve prljavštine o tvom ljubavnom životu.” Smijem se i otvaram sok. “Onda ćeš se razočarati, zato što moj ljubavni život ne postoji.” On otvara svoj sok i naceri se. “Cisto sumnjam, s obzirom na to da onaj tamo zločesti dečko ne skida pogled s tebe.” Mahne glavom nadesno. Holder sjedi za trećim stolom od nas i bulji u mene. Sjedi s nekoliko članova nogometne momčadi, kojima je izgleda drago što se vratio. Tapšaju ga po leđima i razgovaraju s njim, ne primjećujući da uopće ne sudjeluje u razgovoru. Pije malo

vode, a oči su mu čvrsto prikovane za moje. Spušta čašu na stol malo preglasno, zatim pokaže glavom nadesno dok ustaje. Slijedim njegov pogled i vidim izlaz iz kantine. On kreće prema izlazu, očekujući da ću ga slijediti. “Joj”, kažem, više sebi nego Breckinu. “Da, joj. Idi vidi kog vraga hoće, pa se vrati s izvještajem.” Popijem još jedan gutljaj soka, zatim ga odložim na stol. “Da, gospodine.” Tijelo mi ustaje da bi slijedilo Holdera, ali srce ostavljam za stolom. Prilično sam sigurna da mi je iskočilo iz grudi čim mi je pokazao da ga slijedim. Mogu se ja pred Breckinom praviti koliko god hoću, ali gadi mi se što nemam nimalo kontrole nad vlastitim organima. Holder je dva metra ispred mene i kad gurne okretna vrata da ih otvori, ona se zaljuljaju i zatvore za njim. Stavljam ruku na vrata i oklijevam na trenutak, prije no što ih gurnem u hodnik. Radije bih da za kaznu moram na produžnu nastavu, nego razgovarati s njim. U želucu mi je toliko čvorova da bih posramila svakog izviđača. Gledam lijevo i desno, ali ne vidim ga. Pođem nekoliko koraka naprijed, do kraja niza ormarića, zatim skrenem za ugao. Leđima je naslonjen na jedan od ormarića, koljeno mu je savinuto, a stopalo uprto u ormarić iza leđa. Ruke je prekrižio na grudima i gleda me ravno u oči. Izraz u njegovim očima nije dovoljno nebeski plav da bi prikrio ljutnju. “Ti hodaš s Graysonom?” Kolutam očima, krećem naprijed i naslanjam se na ormarić na suprotnom zidu. Stvarno mi je već dosta njegovih promjena raspoloženja, a tek smo se upoznali. “Je li to bitno?” Zanima me kakve to veze ima s njim. Ponovno zastane na trenutak i šuti; već sam primijetila da to radi prije svake rečenice. “On je šupak.” “I ti si ponekad, također”, kažem brzo. Nije mi trebalo ni približno toliko vremena da smislim odgovor koliko treba njemu. “On nije dobar za tebe.” Ja se ljutito nasmijem. “A ti jesi?” pitam ga, vraćajući mu lopticu. Ako brojimo bodove, rekla bih da je dva nula u moju korist. Spušta ruke i okreće se licem prema ormarićima, udarajući jedan ispruženim dlanom. Zvuk kože koja udara o metal odjekuje hodnikom i završava ravno u mojem želucu. “To nema veze sa mnom”, kaže, okrećući se. “Govorim ti o Graysonu, a ne o

sebi. On nije za tebe. Nemaš pojma kakva je to osoba.” Smijem se. Ne zato što mi je smiješan... već zato što je ozbiljan. Ovaj tip, kojeg ja uopće ne poznajem, ozbiljno mi govori s kim smijem, a s kim ne smijem hodati? Zabacujem glavu prema ormariću i naslanjam se na njega u znak predaje. “Dva dana, Holdere. Znam te tek dva dana.” Odmičem se od ormarića i krećem prema njemu. “U ta sam dva dana vidjela pet tvojih različitih strana, a samo jedna od njih mi je privlačna. Činjenica da misliš da imaš ikakvo pravo izreći naglas mišljenje o meni ili o mojim odlukama, posve je apsurdna. I šiznuta.” Holder pomiče bradu naprijed-nazad i zuri u mene, ruku čvrsto prekriženih na grudima. Izaziva me, zakoračivši prema meni. Pogled mu je tako nepokolebljiv i hladan da počinjem misliti da sad vidim njegovu šestu stranu. Još bješnju i posesivniju stranu. “On mi se nimalo ne sviđa. A tek kad vidim ovo?” Prinosi ruku mome licu i nježno prelazi prstom po mjestu ispod vidljive modrice na mom oku. “A onda još vidim da stavlja ruku na tebe? Oprosti što sam malo šiznuo.” Od laganog pomicanja njegovih prstiju po mojoj jagodičnoj kosti ostajem bez daha. Silno se trudim držati oči otvorenima i ne naginjati se prema njegovom dlanu, ali čvrsto stojim pri svojoj odluci. Jačam otpornost prema ovom dečku. Ili... barem to pokušavam. To mi je zapravo novi cilj. Odmičem se korak, sve dok mu ruka više ne dodiruje moj obraz. Stišće prste u šaku i spušta ruku. “Misliš da bih se trebala kloniti Graysona jer se bojiš da je agresivan?” Nagnem glavu na stranu i pogledam ga poluzatvorenim očima. “Zar to nije malo licemjerno?” Proučava me još nekoliko sekundi, zatim nakratko uzdahne i istovremeno jedva primjetno zakoluta očima. Pogleda u stranu i odmahne glavom, hvatajući se rukom za stražnju stranu vrata. Ostaje u tom položaju nekoliko sekundi, licem okrenutim na suprotnu stranu. Dok se polako okreće natrag, ne gleda me u oči. Opet prekriži ruke na grudima i gleda u pod. “Je li te udario”, kaže ne mijenjajući ton glasa. Glava mu je još uvijek nagnuta prema podu, ali gleda gore u mene kroz trepavice. “Je li te ikada udario?” Opet to radi, tjera me na pokornost neznatnom promjenom raspoloženja. “Ne”, kažem tiho. “I ne. Rekla sam ti... to je bila nezgoda.” Buljimo jedno u drugo u potpunoj tišini, sve dok ne zazvoni zvono za kraj odmora a hodnik se napuni učenicima. Ja prva skrećem pogled. Odlazim prema kantini ne okrećući se da ga pogledam.

Srijeda, 29. kolovoza 2012. 6 sati i 15 minuta

Trčim već skoro tri godine. Ne sjećam se kad sam počela ili zašto mi je odjednom to postalo takav užitak, da sam silno disciplinirana kad je trčanje u pitanju. Mislim da ima puno veze s time što me zapravo frustrira to što sam zaštićena od okoline. Ne želim misliti da je to nešto loše, ali teško je promatrati kako drugi učenici u školi razgovaraju i druže se, a ja nisam dio te priče. To što nemam pristup internetu ne bi bilo veliki problem u srednjoj školi prije nekoliko godina, ali sad je ravno socijalnom samoubojstvu. Što ne znači da me briga što drugi misle. No neću tvrditi da to ne želim, imam strahovitu želju istražiti sve što piše na internetu o Holderu. Kad bih inače željela o nekom saznati nešto više, Six i ja bismo otišle na internet kod nje. Ali Six je trenutno na prekooceanskom letu nad Atlantikom, pa je ne mogu zamoliti da to učini. Zato sad samo sjedim na svom krevetu i razmišljam. Pitam seje li on stvarno tako loš kako se govori. Pitam se djeluje li na druge cure onako kako djeluje na mene. Pitam se tko su mu roditelji, ima li braće i sestara, ima li curu. Pitam se zašto mi se čini da se cijelo vrijeme silno ljuti na mene, a tek smo se upoznali. Je li uvijek tako ljutit? Je li uvijek tako divan kad nije ljutit? Mrzim to što je ili ovakav ili onakav i nikad nije u sredini. Bilo bi lijepo vidjeti njegovu opuštenu, mirnu stranu. Pitam se ima li on uopće takvu stranu, onu srednju. Pitam se... zato što je to jedino što sada mogu. U tišini razmišljati o beznadnom dečku koji se nekako ukopao u moje misli i ne pada mu na pamet maknuti se iz njih. Trgnem se iz transa i obujem tenisice. Barem je naša jučerašnja svađa u hodniku ostala nedorečena. Zato danas neće trčati sa mnom i prilično mi je laknulo zbog toga. Trebam danas malo mira, više no ikad. Ali ipak ne znam zašto je tako. Umorit ću se od razmišljanja. O njemu. Otvaram prozor spavaće sobe i pužem van. Gledam u nebo i vidim da je oblačno, savršen pokazatelj mog raspoloženja. Gledam u oblake, razmišljajući hoću li imati dovoljno vremena za trčanje prije nego se nebo sastavi sa zemljom. “Zar uvijek izlaziš iz kuće kroz prozor ili si me samo željela izbjeći?” Okrećem se prema zvuku njegova glasa. Stoji na rubu pločnika, samo u kratkim

hlačama i trkaćim tenisicama. Danas nema majicu. K vragu. “Da te pokušavam izbjeći, ostala bih spavati.” Krećem prema njemu samouvjereno, nadajući se da ću nekako prikriti činjenicu da mi se od pogleda na njega cijelo tijelo raspada. Mali dio mene je razočaran što se danas pojavio, ali veći dio mene je, poput najvećeg jadnika, idiotski sretan. Prolazim kraj njega i sjedam na pločnik da bih se rastegla. Ispružim noge ispred sebe i nagnem se naprijed, hvatajući se za tenisice i gurajući glavu među koljena - djelomično radi istezanja mišića, ali puno više zbog želje da izbjegnem pogled na njega. “Nisam bio siguran da ćeš se pojaviti.” Spušta se dolje i zauzima prostor na pločniku ispred mene. Ustajem i gledam u njega. “A zašto ne bih? Nisam ja ta koja ima probleme. Uostalom, niti jedno od nas nije vlasnik ove ulice.” Skoro da režim na njega. Nisam čak ni sigurna zašto. On opet onako zuri u mene i misli svoje, a ja se od njegova pogleda iz nekog razloga sasvim oduzmem. To mu već postaje takva navika da počinjem razmišljati koje joj ime nadjenuti. Radi se o tome kako me razoružava pogledom, dok razmišlja u tišini, namjerno ne otkrivajući izrazom lica o čemu razmišlja. Nikad nisam upoznala nekoga tko toliko razmišlja o svojim reakcijama. O načinu na koji pušta da se dojmovi slegnu dok smišlja odgovor, kao da su riječi dragocjena sirovina pa želi iskoristiti samo one koje su apsolutno nužne. Prestajem se istezati i okrenem se prema njemu, ne želeći prva popustiti u tom dvoboju pogledima. Neću mu dopustiti da me hipnotizira svojim malim džedajskim trikovima, bez obzira na to koliko bih mu to željela učiniti. Njega se nikako ne može pročitati, a još je teže predvidjeti što će sljedeće učiniti. To mi strašno ide na živce. Gura noge prema meni da bi ih istegnuo. “Primi me za ruke. I ja se moram istegnuti.” Sjedi s ispruženim rukama preda mnom kao da se sprema igrati sa mnom dječju igru s pljeskanjem. Kad bi netko sad prošao autom, ne mogu ni zamisliti koliko bi bilo tračeva o nama. Sama pomisao na to tjera me na smijeh. Stavljam ruke na njegove ispružene dlanove i on me povlači naprijed prema sebi, zadržavajući me u tom položaju nekoliko sekundi. Kad malo popusti, ja se povučem unazad, dok se on isteže naprijed, ali ne gleda prema dolje. Dok se isteže drži pogled čvrsto na meni, na onaj svoj onesposobljavajući način. “Samo da se zna”, kaže, “nisam ja taj koji je jučer imao problem.”

Povlačim ga jače, više iz osvete nego iz želje da mu pomognem pri istezanju. “Ti to insinuiraš da sam ja ta koja ima problema?” “A nemaš ih?” “Razjasni mi to”, kažem. “Mrzim kad me muljaju.” On se smije, ali to je smijeh iz ljutnje. “Sky, ako postoji jedna stvar koju bi trebala znati o meni, to je da ja ne muljam. Rekao sam ti da ću uvijek biti iskren prema tebi, a za mene je muljanje ista stvar kao i neiskrenost.” Povlači mi ruke naprijed i naginje se unazad. “Ovaj mi tvoj odgovor zvuči kao prilično muljanje”, kažem mu. “Nisi mi uopće postavila nikakvo pitanje. Rekao sam ti već, ako te nešto zanima, samo pitaj. Misliš da me poznaješ, a još me ništa nisi pitala.” “Ne poznajem te.” On se ponovno nasmije i odmahne glavom, zatim mi pušta ruke. “Zaboravi.” Ustaje i krene. “Čekaj.” Dižem se s betona i pratim ga. Ako netko ima pravo biti ljutit, to sam ja. “Što sam ti rekla? Ne poznajem te. Zašto opet šiziš na mene?” Staje i okreće se, zatim mi prilazi nekoliko koraka bliže. “Mislio sam da ćeš, nakon što sam proveo s tobom neko vrijeme, malo drugačije reagirati na mene u školi. Dao sam ti dovoljno prilika da me pitaš što god me želiš pitati, ali iz nekog razloga ti radije vjeruješ onome što čuješ, unatoč tome da ništa od toga nisi čula od mene. A s obzirom na to da se i o tebi svašta priča, mislio sam da ćeš biti malo manje sklona osuđivanju.” O meni se svašta priča? Ako misli da će se okoristiti time što imamo nešto zajedničko, sasvim je u krivu. “Znači, o tome se radi. Mislio si da će nova droljasta cura imati razumijevanja za šupka koji mlati homoseksualce?” Stenje i prelazi rukom po kosi, frustriran. “Sky, nemoj tako.” “Nemoj kako? Nazivati te šupkom koji mlati homoseksualce? Dobro. Hajdemo malo vježbati tu tvoju iskrenost. Jesi li ili nisi prošle godine tako jako izmlatio tog učenika, da su te zbog toga poslali na godinu dana u popravni dom?” Stavlja ruke na bokove i odmahuje glavom, zatim me gleda s izrazom na licu koji bi se mogao protumačiti kao razočaranje. “Kad sam rekao da to ne radiš, nisam mislio na to da me ne vrijeđaš. Mislio sam na to da ne vrijeđaš sebe" Prilazi mi korak bliže i sad više nema prostora između nas.

“I da. Izmlatio sam ga skoro do smrti, i da taj gnjus sad stoji tu, ponovno bih to učinio.” Oči su mu pune čiste mržnje i previše me strah pitati o čemu se tu uopće radi. Tvrdi da će biti iskren u vezi s tim... ali njegovi me odgovori užasavaju više od pitanja. Odmaknem se korak u isto vrijeme kad i on to učini. Oboje šutimo i ja se pitam kako smo uopće došli dovde. “Ne želim danas s tobom na trčanje”, kažem. “Ni meni se danas ne trči s tobom.” Izrekavši to, okrećemo se u suprotnim smjerovima. On prema svojoj kući, ja prema mom prozoru. Danas mi se više ne da ni trčati samoj. Penjem se kroz prozor u kuću, a u tom trenutku počne padati kiša, i na trenutak mi ga je žao što sad mora trčati po kiši do svoje kuće. Ali samo na trenutak jer karma je kurva, a Holder je definitivno onaj kome se upravo sada osvećuje. Zatvaram prozor i hodam do kreveta. Srce mi lupa tako brzo kao da sam upravo pretrčala pet kilometara. Ali sad lupa zato što sam nevjerojatno bijesna. Upoznala sam tipa prije samo nekoliko dana, a svađala sam se s njim više nego s bilo kim cijeloga života. Da zbrojim sve situacije kad smo se Six i ja porječkale u zadnje četiri godine, to se ne bi moglo ni približno usporediti sa zadnjih četrdeset osam sati s Holderom. A čak i ne znam zašto se uopće trudi. Čini mi se da se nakon današnjeg jutra više neće truditi. Uzimam kuvertu s noćnog ormarića i otvaram je. Vadim Sixino pismo, naslanjam se na jastuk i čitam ga, nadajući se da ću pobjeći od kaosa u glavi. Sky, Nadam se da ću u trenutku kad ovo čitaš (zato što znam da ga nećeš odmah pročitati) biti ludo zaljubljena u svogseksi talijanskog dečka i da neću uopće misliti na tebe. Ali znam da to nije istina, jer ću misliti na tebe cijelo vrijeme. Mislit ću na sve one noći kad smo ostale budne s našim sladoledima, našim filmovima i našim dečkima. Ali većinu vremena mislit ću samo na tebe i na razloge zašto te volim. Nabrojat ću samo neke: volim to kako si grozna kad se treba opraštati od nekoga i kako ne znaš što bi s emocijama, zato što sam i ja takva. Volim to što si uvijek uzimaš više jagode i vanilije kad jedemo sladoled, zato što znaš koliko ja volim čokoladu, iako je i ti također najviše voliš. Volim to što uopće nisi neka

grozna čudakinja, unatoč činjenici da si grubo odsječena od svijeta, tako da čak i Amiši u usporedbi s tobom izgledaju jako moderno. Ali najviše od svega volim to što me nikad ne osuđuješ. Volim to što me u posljednje četiri godine niti jednom nisi osuđivala zbog mojih odluka (bez obzira na to kako su znale biti loše) ili zbog frajera s kojima sam bila, ili zbog toga što ne vjerujem u odanost u vezama. Mogla bi reći da je tebi lako ne osuđivati me zato što si i ti također obična drolja. Ali obje znamo da nisi. Zato ti zahvaljujem na tome što si mi odana prijateljica koja me ne osuđuje. Hvala ti na tome što mi nikad ne soliš pamet ili se ponašaš kao da si bolja od mene (iako obje znamo da jesi). I bez obzira na to što se ja smijem onome što ljudi govore o nama iza naših leđa, ubija me to što takve stvari govore i o tebi. Zbog toga mi je žao. Ali nije mi baš tako silno žao jer znam da bi se ti, kad bi morala birati između toga hoćeš li biti moja droljasta najbolja prijateljica ili pristojna cura s dobrom reputacijom, poševila sa svakim frajerom na svijetu. Zato što me toliko voliš i ja bih ti to dopustila zato što i ja tebe toliko volim. I još jedna stvar koju volim u vezi s tobom, a onda ću začepiti jer znam da si samo dva metra od mene, dok pišem ovo pismo i stvarno mi je teško ne spustiti se kroz prozor do tebe i doći te zagrliti. Volim tvoju ravnodušnost. Volim to što te stvarno nije nimalo briga što misle drugi ljudi. Volim to što si tako fokusirana na svoju budućnost, da te svi drugi mogu poljubiti u guzicu. Volim to kako si se, nakon što sam ti rekla da odlazim u Italiju i nakon što sam te nagovorila da se upišeš u školu, nasmiješila i slegnula ramenima, iako bi mnoga čvrsta prijateljstva pukla zbog nečega takvog. Ostavila sam te na cjedilu kako bih pratila svoje snove, a ti nisi dopustila da te to poždere. Nisi čak nimalo šizila na mene zbog toga. Volim to što sam ja, (ovo je zadnja stvar, kunem se), kad smo gledali film Sile prirode i kad Sandra Bullock odlazi na kraju, urlala na televizor zbog takvog užasnog završetka, a ti si samo slegnula ramenima i rekla “To je tako u životu, Six. Ne možeš se ljutiti na realističan završetak. Neki završetci su ružni. Trebala bi se ljutiti na one lažne ‘i dugo su sretno živjeli’.” To nikad neću zaboraviti zato što si bila u pravu. I znam da mi to nisi rekla zato da me naučiš neku lekciju iz života, ali jesi. Neće sve u životu biti po mom i ne žive svi dugo i sretno. Život je zbilja, a ona je nekad ružna i samo se moraš naučiti nositi s tim. Ja ću to prihvatiti s tvojom ravnodušnošću i krenuti dalje. Onda, dakle. Dosta o tome. Samo želim da znaš da ćeš mi nedostajati i da je

tvom novom najboljem prijatelju na cijelome svijetu u školi bolje da se povuče kad se ja za šest mjeseci vratim kući. Nadam se da shvaćaš kako si divna, ali ako slučajno ne shvaćaš, ja ću ti svakoga dana slati poruke da te podsjetim na to. Pripremi se na šest mjeseci neprestanog bombardiranja iritantnim pozitivnim porukama o Sky. Volim te, 6 Savijam pismo i smješkam se; ne plačem. Ona ne bi očekivala da se ja sada rasplačem, bez obzira na to koliko me baš sad natjerala na to. Pružam ruku prema noćnom ormariću i vadim iz ladice mobitel koji mi je dala. Već imam dvije nepročitane poruke. Jesam li ti rekla u zadnje vrijeme koliko si divna? Fališ mi. Već je drugi dan, bolje ti je da mi se javiš. Moram ti ispričati o Lorenzu. Također, odvratno si pametna. Smijem se i odgovaram joj na poruku. Treba mi pet pokušaja da shvatim kako se to uopće radi. Imam skoro osamnaest godina i ovo je prvi sms koji sam poslala u životu. Vjerojatno bih mogla ući u Guinnessovu knjigu rekorda. Lako ću se naviknuti na te tvoje svakodnevne pozitivne afirmacije. Nemoj propustiti podsjetiti me na to kako sam lijepa, kako imam besprijekoran ukus za glazbu i kako sam najbrža trkačica na svijetu. (To su ti samo neke ideje za početak.) I ti meni nedostajes. I jedva čekam čuti sve o tom Lorenzu, droljo jedna.

Petak, 31. kolovoza 2012. 11 sati i 20 minuta

Nekoliko sljedećih dana u školi isti su kao i prva dva. Sve sama drama. Ormarić mi je izgleda postao magnet za ljepljive papiriće i zlobna pisma, premda nisam uspjela nikoga uhvatiti dok ih lijepi ili ubacuje unutra. Stvarno mi nije jasno koja je ljudima korist od toga da rade takve stvari, a žele ostati anonimni. Kao autor one poruke koju sam jutros pronašla prilijepljenu za ormarić. Na njoj je pisalo samo “Kurvo”. Ma nemoj! Pa gdje je tu kreativnost? Zašto nisu stvar začinili nekom zanimljivom pričom? Možda s nekoliko pojedinosti o mojoj indiskreciji? Kad već moram svakog dana čitati ova sranja, barem bi se mogli potruditi napraviti ih zanimljivima. Kad bih se ja spustila tako nisko da ostavljam nepotpisane poruke na nečijem ormariću, barem bih bila toliko ljubazna da zabavim onoga tko ih mora pročitati. Napisala bih nešto zanimljivo poput “ Vidjela sam da si sinoć spavala s mojim dečkom. Stvarno mi se ne sviđa što stavljaš ulje za masažu na moje krastavce. Kurvo.” Smijem se i to mi je čudno, smijati se naglas vlastitim mislima. Ogledam se oko sebe i vidim da, osim mene, nema nikoga u predvorju. Umjesto da odlijepim poruke s ormarića, što bih vjerojatno trebala, vadim olovku da ih učinim malo kreativnijima. Hvala na trudu, prolaznici.

Breckin stavlja svoj pladanj točno nasuprot mojem. Sad si sami uzimamo hranu, s obzirom na to da on misli da ja želim jesti samo salatu. Smješka mi se kao da ima tajnu za koju zna da je želim otkriti. Ako je riječ o još jednom traču, to me ne zanima. “Kako je jučer bilo na probi za atletsku ekipu?” pita me. Slegnem ramenima. “Nisam išla.” “Da, znam.” “Zašto me onda pitaš?” Smije se. “Zato što hoću prvo provjeriti stvari s tobom, prije nego u njih povjerujem. Zašto nisi išla?” Ponovno slegnem ramenima.

“Kog vraga sliježeš ramenima? To ti je neki tik?” Slegnem ramenima. “Samo mi se ne sviđa biti u ekipi s bilo kim ovdje. Nije mi privlačno.” On se namršti. “Kao prvo, atletika je jedan od najindividualnijih sportova kojim se možeš baviti. Drugo, čini mi se da si rekla da su izvannastavne aktivnosti razlog zašto si ovdje.” “Nemam pojma zašto sam ovdje”, kažem. “Možda zato što moram iskusiti kakva je ljudska priroda u svom najgorem izdanju, prije nego se otisnem u pravi svijet. Bit će mi manji šok.” Uperi u mene korijen celera i podigne obrvu. “To je istina. Postupno upoznavanje s opasnostima društva ublažit će udarac. Ne smijemo te pustiti u divljinu, kad si cijeli život odrastala u zoološkom vrtu.” “Zgodna analogija.” Namigne mi i zagrize svoj korijen celera. “Kad smo već kod analogija, što ti je s ormarićem? Danas je cijeli izlijepljen seksualnim analogijama i metaforama.” Smijem se. “Sviđa ti se to? Trebalo mi je malo vremena, ali baš sam imala inspiraciju.” Kima glavom. “Najviše mi se svidjela ona na kojoj je pisalo ‘Takva si drolja, ševila si se s mormonom Breckinom Odmahnem glavom. “Na tu ne polažem pravo. Taje originalna. Ali zar nisu zabavne? Sad kad sam ih malo začinila?” “Čuj”, kaže. “Bile su zabavne. Ali više nisu. Upravi) sam vidio Holdera kako ih skida.” Naglo ga pogledam i on se ponovno zločesto cereka. Valjda je to ta tajna koju mu je bilo teško sačuvati. “To je baš čudno.” Znatiželjna sam zašto bi se Holder gnjavio s nečim takvim. Nismo trčali zajedno otkad smo razgovarali posljednji put. Zapravo, nismo otad uopće komunicirali. Na prvom satu sad sjedi na suprotnoj strani učionice, a poslije ga uopće ne vidim, osim za ručkom. Čak i tada sjedi sa svojim prijateljima na drugoj strani kantine. Mislila sam da smo se, nakon što smo se našli u slijepoj ulici, uspješno počeli izbjegavati, ali mi se sad čini da sam bila u krivu. “Smijem li te nešto pitati?” kaže Breckin. Ponovno slegnem ramenima samo da bih ga iživcirala. “Jesu li točne glasine o njemu? O njegovoj ćudi? I o njegovoj sestri?”

Trudim se da se na meni ne vidi da me njegov komentar zabezeknuo, ali ovo je prvi put da išta čujem o njegovoj sestri. “Ne znam. Samo znam da sam s njim provela dovoljno vremena da znam da me plaši i da ne želim s njim provoditi više vremena.” Stvarno ga želim pitati o Holderovoj sestri, ali si ne mogu pomoći u situaciji kad iz mene izvire tvrdoglavost. Iz nekog je razloga raspitivanje o Deanu Holderu jedna od tih situacija. “Hej”, čujem glas iza leđa. Znam istoga trenutka da nije Holderov, zato što sam ravnodušna prema tom glasu. U trenutku kad okrenem glavu, Grayson zamahne nogom preko naslona stolca kraj mene i sjeda. “Imaš posla nakon škole?” Umačem korijen celera u umak od jogurta i majoneze s vlascem i zagrizem ga. “Vjerojatno.” Grayson odmahuje glavom. “Ne sviđa mi se odgovor. Čekam te pred tvojim autom nakon zadnjeg sata.” Ustaje i odlazi prije nego što se uspijevam pobuniti. Breckin mi se samozadovoljno smješka. Ja samo sliježem ramenima.

Nemam pojma o čemu Grayson želi razgovarati, ali ako planira doći k meni sutra navečer, treba mu hitno lobotomija. Malo mi nedostaje da se odreknem svih frajera do kraja godine. Pogotovo zato što ne mogu jesti sladoled sa Six nakon što ih ispratimo kući. Sladoled mi je bio jedina privlačna stvar kod maženja s dečkima. Barem je dosljedan sebi. Čeka me kraj mog auta, naslonjen na vozačeva vrata u trenutku kad stižem na parkiralište. “Hej, princezo”, kaže. Ne znam je li za to kriv zvuk njegova glasa ili činjenica da mi je upravo dao nadimak, ali stresem se na njegove riječi. Prilazim mu i naslanjam se na auto kraj njega. “Da me nisi više nazvao princezom. Nikad.” Smije se i stane ispred mene, hvatajući me rukama za struk. “Dobro. A što kažeš na ljepoticu?” “A što ti kažeš na to da me jednostavno zoveš Sky?” “Zašto si uvijek tako ljuta?” Diže ruke prema mojem licu, primi me za obraze i zatim me poljubi. Nažalost, dopuštam mu. Većim dijelom zato što osjećam da je to zaslužio jer me trpi cijeli jedan mjesec. Ne zaslužuje ipak razne druge usluge pa odmičem glavu od njega nakon samo nekoliko sekundi.

“Što ti hoćeš?” Obuhvati rukama moj struk i privuče me k sebi. “Tebe.” Počinje me ljubiti po vratu, a ja se odgurnem od njega i on se odmakne. “Što je?” “Zar ti moram crtati? Rekla sam ti da neću spavati s tobom, Graysone. Ne poigravam se s tobom niti te mislim tjerati da trčiš za mnom kao što to rade druge bolesne, nastrane cure. Ti želiš više, a ja ne, pa mislim da bismo oboje morali prihvatiti da smo došli do zida i krenuti dalje.” Bulji u mene, zatim uzdiše i privlači me k sebi, grleći me. “Ne trebam više, Sky. Zadovoljan sam sa stvarima kakve jesu. Neću te opet požurivati. Samo volim dolaziti k tebi navečer i želio bih navratiti i sutra.” Pokušava me zabljesnuti onim svojim smiješkom od kojega padaju gaćice. “Sad se lijepo prestani ljutiti na mene i dođi ovamo.” Privlači mi lice k svojem i ponovno me ljubi. Bez obzira na to koliko sam živčana i ljutita, ne mogu si pomoći da ne osjetim olakšanje čim mu se usne priljube uz moje. Živčanost nestaje i preuzima je potpuna tupost. Samo iz tog razloga dopuštam mu da me ljubi. Nasloni me na auto i rukom mi prolazi po kosi, zatim me ljubi po bradi i vratu. Naslanjam glavu na auto i dižem ruku iza njegovih leđa da pogledam koliko je sati. Karen ide na neki poslovni put pa moram u trgovinu, kupiti dovoljno šećera da mi potraje cijelog vikenda. Ne znam koliko me dugo planira ovako pipkati, ali sad mi sladoled stvarno počinje zvučati privlačno. Zakolutam očima i spustim ruku. Odjednom mi se ritam srca ustostruči i želudac mi se stisne i ja osjetim sve ono što bi cure trebale osjećati kad su usta seksi komada po cijelom njihovom tijelu. Samo je stvar u tome da ja sad nemam reakciju na seksi komada čija su usta po cijelom mom tijelu. Imam reakciju na seksi komada koji zuri u mene s druge strane parkirališta. Holder stoji kraj svoga auta, laktom naslonjen na vrata gleda nas. Istoga trenutka odgurnem Graysona od sebe i okrenem se da uđem u svoj auto. “Onda, dogovorili smo se za sutra navečer?” pita me. Ulazim u auto i palim ga, zatim ga pogledam. “Ne. S nama je gotovo.” Zatvaram vrata i izlazim s parkirališta u rikverc, ne sasvim sigurna jesam li ljutita, posramljena ili očarana. Kako mu to uspijeva? Kako on dovraga može u meni izazvati sve te osjećaje samo time što me gleda s druge strane parkirališta? Mislim da mi je potrebna intervencija.

Petak, 31. kolovoza 2012. 16 sati i 50 minuta

“Jack ide s tobom?” Otvaram Karen vrata od auta da ubaci zadnji komad prtljage na stražnje sjedište. “Da, ide. Vraćamo se kući. ..Jat u se vratiti u nedjelju”, kaže, ispravljajući se. Teško joj je ubrojiti Jacka u “mi”. Grozno mi je što se tako osjeća jer mi se Jack stvarno sviđa i znam da voli Karen pa mi nije jasno zašto ona toliko odugovlači. Imala je nekoliko veza u posljednjih dvanaest godina, ali čim za dečke stvar postane ozbiljna, ona pobjegne. Karen zatvara stražnja vrata i okreće se prema meni. “Znaš da ti vjerujem, ali molim te...” “Nemoj ostati trudna”, prekidam je. “Znam, znam. To mi govoriš svaki put u posljednje dvije godine kad nekamo ideš. Neću ostati trudna, mama. Samo ću se jako napušiti trave i cracka.” Smije se i grli me. “Dobra curica. I napiti se. Nemoj se zaboraviti napiti kao zemlja.” “Neću zaboraviti, obećavam. I iznajmit ću si televizor preko vikenda da se mogu cijele dane izležavati, jesti sladoled i gledati smeće na kablovskoj.” Odmiče se od mene i promatra me ozbiljno. “Ovo mi nije smiješno.” Smijem se i ponovno je zagrlim. “Dobro se zabavi. Nadam se da ćeš prodati tone biljnih stvarčica i sapuna i tinktura i što god još radiš na tim putovanjima.” “Volim te. Ako me budeš trebala, znaš da možeš koristiti Sixin kućni telefon.” Zakolutam očima na iste one upute koje mi daje svaki put kad nekamo putuje. “Vidimo se”, kažem. Ulazi u auto i izlazi iz dvorišta, ostavljajući me slobodnom od roditelja cijeli vikend. Većina bi tinejdžera u ovom trenutku izvadila telefon i pozvala sve koje poznaje na najluđi tulum godine. Ja ne. A ne. Umjesto toga, ulazim u kuću i odlučujem ispeći kolače, zato što je to najbuntovnija stvar koje se mogu sjetiti.

Volim peći kolače, što ne znači da sam vješta u tome. Obično to završi s više brašna i čokolade na mojem licu i u kosi nego u konačnom proizvodu. Ni večeras nije iznimka. Već sam napravila hrpu čokoladnih kolačića, hrpu kakao šnita i nešto za što nisam sigurna što bi trebalo biti. Sipam brašno u mješavinu za domaću njemačku čokoladnu tortu kad zazvoni zvono na vratima. Prilično sam sigurna da bih trebala znati što se radi u ovakvim situacijama. Zvono na vratima zvoni jako često, zar ne? Ali moje zvono ne. Buljim u vrata, pitajući se što bih sad trebala učiniti. Kad zazvoni drugi put, odlažem mjernu posudicu i mičem kosu s očiju, zatim krećem prema ulaznim vratima. Kad ih otvorim, uopće se ne začudim što vidim Holdera. Dobro, začudim se. Ali ne baš jako. “Hej”, kažem. Ne mogu se sjetiti što bih drugo rekla. Čak i da se mogu sjetiti nečega drugog, vjerojatno to ne bih mogla izgovoriti jer, kvragu, ne mogu ni disati! Stoji na zadnjoj stubi, pred vratima, s rukama koje mu lagano vise u džepovima traperica. Još uvijek bi mu trebalo šišanje, ali kad podigne ruku i odmakne kosu s očiju, zamisao da bi ošišao tu kosu čini mi se najgorom zamisli na svijetu. “Bok.” Smješka mi se čudno i izgleda pomalo živčano i to mi je strahovito privlačno. Dobro je raspoložen. Barem zasad. Tko zna kad će se naljutiti i postati svadljiv. “Hm”, kažem s nelagodom. Znam da je sljedeći korak pozvati ga unutra, ali to se radi samo ako ga stvarno želim u svojoj kući, i da budem iskrena, porota još uvijek zasjeda u vezi s tim slučajem. “Imaš posla?” pita me. Bacim pogled prema kuhinji i strahovitom neredu koji sam napravila. “Imam, da.” To nije laž. Zapravo imam nevjerojatno puno posla. Pogleda u stranu i kimne, zatim pokaže iza leđa prema svom autu. “Aha. Onda ja... idem.” Silazi jednu stubu niže. “Ne”, kažem, malo prebrzo i jedan decibel preglasno. Zvučim kao da sam rekla ne iz očaja i ustuknem koliko me sram. Bez obzira na to što ne znam zašto je ovdje ili zašto ne odustaje od mene, znatiželja je jača od mene. Odmaknem se u stranu i jače otvorim vrata. “Možeš ući, ali možda ću te morati zaposliti.” On oklijeva, zatim se ponovno popne na gornju stubu. Ulazi unutra i ja zatvaram vrata za nama. Prije nego što mi postane još neugodnije, ulazim u kuhinju i dižem mjernu posudicu, pa krećem natrag na posao kao da mi jedan slučajni, temperamentni, seksi komad ne stoji nasred kuće. “Spremaš se za rasprodaju kolača?” Zaobilazi šank i gleda u mnoštvo slastica

koje prekrivaju radnu površinu. “Mama mi nije u gradu ovaj vikend. Ona je protivnica šećera pa ja poludim i dajem si oduška kad je nema.” On se smije i podiže jedan kolačić, ali prvo me pogleda tražeći dozvolu. “Slobodno se posluži”, kažem. “Ali moram te upozoriti, samo zato što volim peći kolače, ne znači da to dobro radim.” Odvajam zadnju mjericu brašna i ubacujem je u posudu za miješanje. “Dakle, imaš cijelu kuću samo za sebe i provodiš petak navečer pekući kolače? Tipična tinejdžerica”, ruga mi se. “Tako ti je to”, slegnem ramenima. “Prava sam buntovnica.” Okreće se i otvara kuhinjski ormarić, razgledava njegov sadržaj, zatim ga zatvara. Krene lijevo i otvara još jedan ormarić i vadi iz njega čašu. “Imaš malo mlijeka?” pita me uputivši se prema hladnjaku. Prestajem miješati i gledam ga dok vadi mlijeko iz hladnjaka i toči si šalicu, kao da je kod svoje kuće. Ispije jedan gutljaj i okrene se prema meni, uhvativši me kako buljim u njega, zatim se nasmiješi. “Ne bi trebala nuditi kolače bez mlijeka, znaš. Prilično si jadna domaćica.” Uzima još jedan kolačić i s mlijekom u ruci kreće prema šanku, pa sjedne. “Gostoljubivost čuvam za pozvane goste”, kažem i okrećem se prema radnoj površini. “Jao”, smije se. Uključujem mikser kako bih imala izgovor da ne moram razgovarati s njim sljedeće tri minute, dok radi na srednjoj do jakoj brzini. Pokušavam se sjetiti kako izgledam, ne tražeći vidljivo površinu u kojoj se mogu ogledati. Prilično sam sigurna da imam brašna po cijelom tijelu. Znam da mi kosu pridržava olovka i da hlače od trenirke nosim već četvrtu večer zaredom. I da nisu oprane. Pokušavam nonšalantno obrisati svaki vidljivi trag brašna, ali svjesna sam da je to izgubljen slučaj. No dobro, nema šanse da sad izgledam gore nego onog dana kad sam ležala na kauču sa šljunkom zabijenim u obraz. Gasim mikser i pritišćem gumb koji oslobađa metlice za miješanje. Prinosim jednu ustima i ližem je, a s drugom u ruci hodam do mjesta gdje on sjedi. “Hoćeš? To je njemačka čokoladna krema.” Uzima mi je iz ruke i smije se. “Kako si samo gostoljubiva.” “Šuti i liži ili ću je ja polizati.” Hodam do ormarića i uzimam svoju šalicu, ali u nju umjesto mlijeka natočim vodu. “Hoćeš li i ti vode ili ćeš se i dalje praviti da možeš podnijeti to vegansko sranje?”

Smije se i pojave mu se boriće na nosu, zatim gurne šalicu preko šanka prema meni. “Pravio sam se fin, ali ne mogu popiti više ni gutljaj ovog sranja, što god to bilo. Da, vode. Molim te.” Smijem se i ispirem njegovu šalicu, zatim mu dodam čašu vode. Sjedam na stolac nasuprot njemu i gledam ga dok jedem kakao šnitu. Čekam da mi objasni zašto je ovdje, ali on šuti. Samo sjedi nasuprot meni i gleda me kako jedem. Ne pitam ga zašto je ovdje, zato što mi se sviđa to kako sjedimo u tišini. Bolje nam ide kad oboje šutimo, s obzirom na to da su nam svi razgovori završili svađom. Holder ustaje i bez objašnjenja odlazi u dnevnu sobu. Znatiželjno gleda naokolo, a pozornost mu privlače fotografije na zidu. Prilazi im bliže i polako skenira svaku fotku. Ja se naslanjam na naslon stolca i gledam ga kako znatiželjno njuška. Nimalo mu se ne žuri i djeluje tako samouvjereno. Djeluje kao da su mu sve misli i akcije studiozno isplanirane danima unaprijed. Mogu ga lako zamisliti kako u svojoj sobi zapisuje koje će riječi sljedećeg dana upotrijebiti, s obzirom na to kako ih pažljivo bira. “Tvoja mi mama djeluje stvarno mlado”, kaže. “Mlada je.” “Nisi joj uopće nalik. Ličiš li tati?” Okreće se i gleda me u lice. Slegnem ramenima. “Ne znam. Ne sjećam se kako izgleda.” Okreće se natrag fotkama i prelazi prstom preko jedne od njih. “Tata ti je umro?” Toliko je direktan da sam skoro sigurna da on zna da moj tata nije mrtav ili me ne bi tako pitao. Tako bezobzirno. “Ne znam. Nisam ga vidjela od svoje treće godine.” Vraća se natrag prema kuhinji i ponovno sjeda ispred mene. “To je sve što ćeš mi reći? Ne postoji neka priča u pozadini?” “O da, postoji priča. Samo ti je ja ne želim ispričati.” Sigurna sam da postoji priča... samo je ja ne znam. Karen ne zna ništa o mom životu prije udomljenja, a ja sam uvijek mislila da nema smisla kopati po tome. Koga briga za nekoliko zaboravljenih godina kad sam proživjela trinaest odličnih? Smješka mi se i dalje, ali to je oprezan osmijeh praćen ispitivačkim pogledom. “Fini su ti kolači”, kaže, vješto mijenjajući temu. “Ne bi smjela podcjenjivati svoju kulinarsku vještinu.” Nešto se oglasi i ja skočim sa stolca i trčim prema pećnici. Otvaram je, ali torta nije ni približno pečena. Kad se okrenem, Holder drži u ruci moj mobitel. “Dobila si

poruku”, smije se. “S tortom je sve u redu.” Bacam na šank rukavicu za vađenje vrućih stvari iz pećnice, a zatim se vraćam sjesti. On pregledava poruke na mom mobitelu, nimalo ne poštujući moju privatnost. Zapravo me nije briga, pa ga puštam da to radi. “Mislio sam da ti je zabranjeno imati mobitel”, kaže. “Ili je to bio stvarno nevjerojatno jadan izgovor da mi ne daš svoj broj?” “Zabranjeno mi je. Moja mi ga je najbolja prijateljica dala baš tog dana. Ne mogu ništa s njim osim slati poruke.” Okreće zaslon mobitela prema meni. “Kakve su to vražje poruke?” Okreće mobitel i čita jednu. “Sky, ti si prekrasna. Ti si vjerojatno najdivnije biće u svemiru i ako ti netko kaže da to nije istina, razbit ću kučku.” Podigne obrvu i gleda u mene, zatim ponovno u mobitel. “Bože, pa sve su takve. Molim te, nemoj mi reći da si sama svakog dana šalješ takve poruke za motivaciju?” Smijem se i nagnem preko šanka da mu otmem mobitel iz ruke. “Prestani. Kvariš mi svu zabavu.” Naginje glavu natrag i smije se. “O, moj Bože, ti to stvarno radiš? Sve si ih ti napisala?” “Nisam!” branim se. “Poruke su od Six. Ona mi je najbolja prijateljica i sad je na drugom kraju svijeta i nedostajem joj. Ne želi da ne budem žalosna pa mi svaki dan šalje lijepe poruke. Meni je to slatko.” “O ne, nije to tebi slatko. Tebi to ide na živce i vjerojatno ih uopće ne čitaš.” Kako on to zna? Odlažem mobitel i prekrižim ruke na grudima. “Ona ima dobru namjeru”, kažem, još uvijek ne priznajući da mi poruke idu strahovito na živce. “Uništit će te to. Te poruke će ti tako napuhati ego da ćeš eksplodirati.” Zgrabi mobitel i izvadi svoj iz džepa. Pregledava zaslone oba mobitela i stišće neke brojeve na svom. “Moramo ispraviti taj problem prije nego što počneš patiti od manije veličine.” Vraća mi moj mobitel i upisuje nešto u svoj, zatim ga vraća u džep. Moj se mobitel oglasi, javljajući mi da imam novu poruku. Pogledam na zaslon i nasmijem se. Kolači su ti teška pušiona. I nisi baš tako lijepa. “Je li sad bolje?” ruga mi se. “Je li ti se ego dovoljno ispuhao?”

Smijem se i stavljam mobitel na šank, zatim ustajem. “Ti točno znaš što cure žele čuti.” Hodam u dnevnu sobu i okrećem se. “Hoćeš da ti pokažem kuću?” Ustaje i prati me dok mu ja pokazujem sve dosadne stvari i kičaste ukrase po kući, sobe i slike, ali naravno, on sve to upija polako, nikud mu se ne žuri. Mora stati i pregledati baš svaku stvarčicu i ne progovara ni riječ cijelo to vrijeme. Kad napokon dođemo do moje sobe, nogom širom otvorim vrata. “Moja soba”, kažem, namjestivši se u pozu voditeljice Kola sreće. “Slobodno razgledaj naokolo, ali kako tu nema ljudi od osamnaest ili starijih, ne diraj mi krevet. Nemam dozvolu ostati trudna ovog vikenda.” Zastaje dok prolazi kroz vrata i naginje glavu prema meni. “Samo ovog vikenda? Planiraš se onda dati napumpati sljedećeg vikenda?” Slijedim ga u sobu. “Ma ne. Vjerojatno ću pričekati još nekoliko tjedana.” Pregledava sobu, polako se okrećući dok me ponovno ne pogleda u lice. “Ja imam osamnaest.” Naginjem glavu na stranu, zbunjena što to odjednom spominje. “Blago tebi.” Skreće pogled prema krevetu, zatim natrag prema meni. “Rekla si mi da ti ne diram krevet zato što nemam osamnaest. Samo ti govorim da imam.” Ne sviđa mi se kako mi se nešto u prsima stisnulo kad je pogledao prema mom krevetu. “Aha. Dobro, onda, mislila sam devetnaest.” Okreće se, zatim krene polako prema otvorenom prozoru. Saginje se i gura glavu kroz prozor, zatim ponovno unutra. “Dakle to je taj zloglasni prozor, a?” Ne gleda me, a to je vjerojatno dobro, zato što bi kad bi pogledi ubijali, on sada bio mrtav. Zastoje dovraga morao reći tako nešto? Ovaj sam put, za promjenu, stvarno uživala u njegovom društvu. Okreće se natrag prema meni i nema više njegovog zaigranog izraza lica, zamijenio ga je izazivački koji sam već previše puta vidjela. Uzdišem. “Što ti hoćeš, Holdere?” Ili će odmah prijeći na stvar i reći mi zašto je ovdje, ili mora otići. Prekriži ruke na grudima i gleda me poprijeko. “Zar sam nešto krivo rekao, Sky? Ili nešto što nije istina? Možda nešto neutemeljeno?” Očito je po njegovim sarkastičnim primjedbama da zna točno na što je aludirao svojim komentarom o prozoru. Nisam raspoložena za njegove igrice; moram ispeći sve one kolače. I pojesti ih. Hodam do vrata i držim ih otvorenima. “Dobro znaš što si rekao i dobio si reakciju kakvu si želio. Sretan? Sad možeš ići.” On se ne miče. Spušta ruke i okreće se, zatim hoda do mog noćnog ormarića.

Uzima knjigu koju mi je dao Breckin i pregledava je, praveći se kao da se prošlih trideset sekunda uopće nije dogodilo. “Holdere, zamolila sam te lijepo da ljepše ne mogu. Molim te, idi.” Nježno spušta knjigu, zatim liježe na krevet. On doslovno leži na mom krevetu. On je na mom vražjem krevetu. Zakolutam očima i krenem prema njemu, zatim se sagnem i povučem mu noge s kreveta. Ako ga budem morala fizički odstraniti iz kuće, učinit ću to. Kad ga primim za zapešća i podignem ih, on me povuče k sebi tako brzim pokretom da ga uopće nisam uspjela registrirati. Okreće me na leđa i drži mi ruke pritisnute o madrac. Sve se dogodilo tako neočekivano; nemam čak ni vremena za otpor. A gledajući u njega ovoga trenutka, jednom svojom polovicom čak se i ne želim opirati. Ne znam trebam li sad vrištati upomoć ili početi trgati odjeću sa sebe. Pušta mi ruke i prinosi svoju ruku mome licu. Prelazi palcem po mom nosu i smije se. “Brašno”, kaže brišući ga. “Išlo mi je na živce.” Sjeda i naslanja se na uzglavlje kreveta, podižući noge na krevet. Ja još uvijek ležim prikovana za madrac, buljim gore u zvijezde, zapravo osjećam nešto umjesto ništa, prvi put otkad gledam u njih. Ne mogu se ni pomaknuti, zato što se bojim da je lud. Mislim doslovno, klinički lud. Jedino tako se može objasniti njegovo ponašanje. A činjenica da mi je još uvijek tako nevjerojatno privlačan, može značiti samo jedno. I ja sam također luda. “Nisam znao da je gej.” Aha, lud je. Okrećem se prema njemu, ali ništa ne govorim. Kog vraga čovjek treba reći luđaku koji doslovno odbija napustiti vašu kuću, zatim počne nepovezano govoriti? “Izmlatio sam ga zato što je šupak. Nisam imao pojma da je gej.” Laktovi su mu spušteni na koljena i on gleda ravno u mene, čekajući moju reakciju. Ili odgovor. Neće dobiti ništa od toga sljedećih nekoliko sekundi, jer mi treba vremena da ovo probavim. Gledam ponovno u zvijezde i dajem si vremena za analizu situacije. Ako nije lud, onda mi pokušava nešto dokazati. Ali što? Došao je ovamo, nepozvan, obraniti svoj ugled i povrijediti moj? Zašto bi se netko uopće trudio oko toga? Ja sam samo jedna osoba, kakvog utjecaja ima moje mišljenje? Osim, naravno, ako mu se sviđam. Na tu se pomisao nehotice nasmiješim i osjećam se prljavo i krivo, zato što se nadam da se sviđam jednom luđaku. Tako mi i

treba. Nisam ga smjela pustiti u kuću znajući da sam sama. I sad on zna da ću biti sama kod kuće cijeli vikend. Kad bih trebala vagati večerašnje odluke, ova bi jako prevagnula na glupu stranu vage. Predviđam da će ovo završiti na jedan od dva načina. Ili ćemo jedno drugo razumjeti u potpunosti ili će me on ubiti, narezati me na komadiće i umiješati u kolačiće. U svakom slučaju, žalosna sam zbog svih onih kolača koje sad ne jedemo. “Torta!” vičem i skačem s kreveta. Trčim u kuhinju u pravom trenutku da namirišem svoju posljednju katastrofu. Grabim rukavice i vadim tortu van, zatim je razočarano bacam na šank. Nije previše izgorjela. Možda ću je uspjeti spasiti budem li je utopila u glazuru. Zatvaram pećnicu i odlučujem promijeniti hobi. Možda da izrađujem nakit? To ne može biti komplicirano. Uzimam još dva kolačića, vraćam se u svoju sobu i dodajem jedan Holderu, zatim liježem na krevet kraj njega. “Čini mi se da sam te nepravedno osudila svojom primjedbom o šupku koji mlati homoseksualce, ha? Ti zapravo nisi neuki homofob koji je proveo prošlu godinu u popravnom domu?” Ceri se, primiče se na krevetu k meni i gleda u zvijezde. “Ne. Nikako. Cijelu sam prošlu godinu bio u Austinu, živio sam kod tate. Ne znam uopće otkud ta priča o popravnom domu.” “Zašto se onda ne braniš od glasina kad nisu istinite?” Okreće glavu prema meni na jastuku. “A zašto se ti ne braniš?” Stisnem usnice i kimnem. “Imaš pravo.” Oboje sjedimo šutke na krevetu i jedemo kolačiće. Neke od stvari koje mi je rekao u posljednjih nekoliko dana počinju mi biti jasnije i sve se više osjećam poput ljudi koje prezirem. Rekao mi je na početku da će mi odgovoriti na sve, samo ga moram pitati, a ja sam ipak radije povjerovala glasinama. Nije čudo da ga toliko iritiram. Ja sam se prema njemu ponašala baš onako kako se svi drugi ponašaju prema meni. “A što ćemo s tvojom primjedbom o prozoru?” kažem. “Samo si mi htio pokazati da si čuo tračeve? Nisi se zapravo trudio biti zloban?” “Ja nisam zloban, Sky.” “Žestok si. Barem u vezi s tim imam pravo.” “Možda sam žestok, ali nisam zloban.” “A ja nisam drolja.” “A ja nisam šupak koji mlati homoseksualce.”

“Onda smo sve riješili?” On se smije. “Da, izgleda da jesmo.” Duboko uzdahnem, zatim izdahnem, pripremajući se na nešto što ne radim baš često. Ispričati se. Da nisam toliko tvrdoglava, možda bih i priznala da sam ga bez razloga osuđivala i da je moje ponašanje cijelog tjedna bilo stvarno grozno i da ima potpuno pravo ljutiti se na mene što sam tako glupa. Umjesto toga, odlučujem se na kratku i slatku ispriku. “Žao mi je, Holdere”, kažem tiho. On duboko uzdahne. “Znam, Sky. Znam.” Sjedimo tako u potpunoj tišini, čini mi se čitavu vječnost, ali isto tako mi se čini da to ne radimo ni približno dovoljno dugo. Kasno je i bojim se da će sad reći da mora ići, jer više ništa nema za reći, ali ja ne želim da ode. Potpuno mi je prirodno da smo sad tu zajedno. Ne znam zašto, ali znam da je tako. “Moram te nešto pitati”, kaže, konačno prekidajući tišinu. Ja ne odgovaram zato što osjećam da ne očekuje odgovor. Samo si onako, na svoj način, uzima vremena za pripremu tog svog pitanja, kakvo god bilo. Uzdahne, zatim se okrene na stranu prema meni. Stavlja ruku pod glavu i osjećam da me gleda, premda ja gledam u zvijezde. Previše mi je blizu da bih gledala u njega, a s obzirom na to kako mi srce snažno lupa, bojim se da bih doslovno umrla kad bih mu se približila još malo. Ne čini mi se mogućim da požuda može biti uzrok tako snažnom udaranju srca. Gorem nego tijekom trčanja. “Zašto dopuštaš Gravsonu da ti radi ono što ti je radio na parkiralištu?” Želim se zavući pod pokrivače i sakriti se. Nadala sam se da neće to spomenuti. “Već sam ti rekla. On mi nije dečko i nije taj koji mi je napravio šljivu na oku.” “Ne pitam te zato. Pitam te zato što sam vidio kako si reagirala. Išao ti je jako na živce. Čak si izgledala kao da se dosađuješ. Samo želim znati zašto mu dopuštaš da to radi, kad je očito da ne želiš da te dodiruje.” Njegove me riječi strahovito pogode i odjednom se osjećam klaustrofobično i znojno. Nije mi ugodno razgovarati o tome. Nelagodno mi je što me može tako lako pročitati, a ja njega uopće ne mogu. “Moja nezainteresiranost je bila tako očita?” pitam ga. “Jest. I to s pedesetak metara. Samo me čudi da nije shvatio poruku.” Sad se ja, ne razmišljajući, okrećem prema njemu i stavljam ruku pod glavu. “Ma znam. Da samo znaš koliko sam ga puta odbila, ali on je uporan. To je stvarno jadno. I ružno.”

“Zašto mu onda dopuštaš da to radi?” kaže, gledajući me oštro. Sad smo u kompromitirajućem položaju, gledamo jedno u drugo na istom krevetu. Način na koji zuri u mene i spušta pogled prema mojim ustima tjera me da se ponovno okrenem na leđa. Ne znam osjeća li se on isto tako, ali također se okreće na leđa. “Komplicirano je.” “Ne moraš mi objašnjavati”, kaže. “Samo sam znatiželjan. To stvarno nije moja briga.” Namještam ruke iza glave i gledam u zvijezde koje sam izbrojila bezbroj puta. Na svom sam krevetu, s Holderom, vjerojatno dulje nego što sam bila s bilo kojim dečkom, i odjednom mi sine da uopće nisam imala potrebu brojiti zvijezde. “Jesi li ikada imao ozbiljnu curu?” “Aha”, kaže. “Ali se nadam da me nećeš ispitivati o pojedinostima, jer o tome ne razgovaram.” Odmahnem glavom. “Ne pitam te zato.” Zastanem nekoliko sekundi, pokušavajući smisliti kako da ga to pitam. “Kad bi je poljubio, kako si se osjećao?” On zašuti na trenutak, vjerojatno misleći da mu spremam neku zamku. “Hoćeš da ti iskreno odgovorim, je li?” pita me. “Uvijek želim samo iskrenost.” Vidim krajičkom oka da se smješka. “Onda dobro. Mislim da sam se osjećao... napaljeno.” Trudim se izgledati kao da me nije pogodilo to što sam čula tu riječ iz njegovih usta, ali... joj. Prekrižim noge, nadajući da će mi to pomoći smanjiti nalet vrućine koja mi juri kroz tijelo. “Osjetio si one leptiriće, oznojili su ti se dlanovi i srce ti je počelo brže kucati i sve ostalo?” Sliježe ramenima. “Pa, da. Ne baš sa svakom curom s kojom sam bio, ali s većinom je bilo tako.” Naginjem glavu prema njemu, pokušavajući ne analizirati način na koji je izgovorio tu rečenicu. On okreće glavu prema meni i smješka se. “Nije ih bilo toliko puno.” Smije se i jamica mu je još slađa ovako izbliza. Na trenutak se sasvim izgubim u njoj. “Što mi zapravo želiš reći?” Ponovno ga gledam u oči, nakratko, zatim buljim u strop. “Pokušavam reći ne. Ne osjećam ništa od toga. Kad se mazim s dečkima, ne osjećam baš ništa. Samo tupost. Zato nekad puštam da mi Grayson radi to što radi, ne zato što u tom uživam, već zato što volim taj osjećaj da ne osjećam baš ništa.” On ne odgovara i neugodno mi je zbog

njegove tišine. Ne mogu si pomoći da ne razmišljam o tome je li sad on mene svrstao u ladicu s luđacima. “Znam da to nema nikakvog smisla, i ne, nisam lezbijka. Samo me nitko nikada nije privlačio prije tebe, a ne znam zašto.” Istog časa kad to izgovorim, on munjevito okreće glavu prema meni, a ja u istoj sekundi čvrsto zatvaram oči i stavljam ruku preko lica. Ne mogu vjerovati da sam upravo priznala, naglas, da me privlači. Da umrem ovoga časa, to mi ne bi dovoljno brzo skratilo muke. Osjećam kako se krevet zaljuljao i on me hvata za ruku i miče mi je s očiju. Nevoljko ih otvaram, a on leži nalakćen i smješka mi se. “Ja sam ti privlačan?” “O, Bože”, stenjem. “To je zadnja stvar koja treba tvom egu.” “To je vjerojatno točno”, smije se. “Bolje požuri i počni me vrijeđati, prije nego mi ego naraste i bude velik kao tvoj.” “Trebaš se ošišati”, krenem brbljati. “Jako ti treba šišanje. Kosa ti ide u oči, i škiljiš i stalno je odmičeš kao da si Justin Bieber, i to stvarno smeta.” Prolazi prstima po kosi i mršti se, zatim pada natrag na krevet. “Čovječe. Ovo me povrijedilo. Izgleda da ti to misliš već duže vrijeme.” “Tek od ponedjeljka”, priznajem. “Upoznala si me u ponedjeljak. To znači da razmišljaš o tome kako ti se ne sviđa moja kosa od trenutka kad smo se sreli?” “Ne baš u svakom trenutku.” Neko vrijeme šuti, zatim se ponovno cereka. “Ne mogu vjerovati da misliš da sam seksi.” “Daj šuti.” “Vjerojatno si odglumila onaj pad u nesvijest neki dan, samo da bih te ja odnio u svojim seksi, znojnim, muževnim rukama.” “Daj šuti.” “Kladim se da maštaš o meni noću, baš ovdje, u ovom krevetu.” “Holdere, šuti.” “Možda čak i...” Ispružim ruku i zatvorim mu usta. “Puno si privlačniji kad šutiš.” Kad napokon zatvori usta, maknem ruku i stavim je iza glave. Prolazi neko vrijeme i ni jedno od nas ne govori ništa. On vjerojatno u sebi likuje, zato što sam mu priznala da me privlači, a ja se grozim što sam mu to otkrila.

“Dosadno mi je”, kaže. “Onda idi doma.” “Neću. Što radiš kad ti je dosadno? Nemaš internet ni televiziju. Zar cijeli dan samo sjediš i razmišljaš o tome koliko sam ja seksi?” Zakolutam očima. “Čitam”, kažem. “Puno čitam. I ponekad pečem kolače. Ponekad trčim.” “Čitaš, pečeš, trčiš. I sanjariš o meni. Kako ti je samo život uzbudljiv.” “Meni se moj život sviđa.” “I meni se sviđa”, kaže. Okreće se i uzima knjigu s noćnog ormarića. “Evo, čitaj ovo.” Uzimam mu knjigu iz ruke i otvaram oznaku na drugoj stranici. Toliko sam daleko odmakla. “Želiš da ti čitam naglas? Toliko ti je dosadno?” “Strahovito mi je dosadno.” “To je ljubić”, upozoravam ga. “Kao što sam ti rekao. Strahovito mi je dosadno. Čitaj.” Naslanjam jastuk na uzglavlje kreveta i smještam se udobno, zatim počinjem čitati. Da ste mi jutros rekli da ću večeras u svom krevetu čitati ljubavni roman Deanu Holderu, rekla bih vam da ste ludi. Ali ipak, očito je da ne znam najbolje procijeniti je li nešto ludo ili nije.

Kad otvorim oči, istoga časa kliznem rukom do druge strane kreveta, ali krevet je prazan. Sjedam i gledam naokolo. Svjetla su ugašena, a na meni je pokrivač. Knjiga leži zatvorena na noćnom ormariću i ja je podižem. Oznaka je negdje na skoro tri četvrtine knjige. Zar sam čitala dok nisam zaspala? O, ne. Zaspala sam. Zbacim pokrivač sa sebe i krećem u kuhinju, palim svjetlo i gledam naokolo u šoku. Cijela kuhinja je pospremljena, a kolači su zamotani u plastičnu foliju. Gledam u mobitel koji leži na šanku, uzimam ga i pronalazim novu poruku. Zaspala si baš u trenutku kad je ona trebala otkriti majčinu tajnu. Kako si se usudila? Vraćam se sutra navečer da mi pročitaš dokraja. I usput, jako ti smrdi iz

usta i stvarno preglasno hrčeš. Smijem se. Cerekam se kao idiot, ali srećom, nema nikoga tko bi me vidio. Pogledam na sat na štednjaku - tek je prošlo dva sata pa se vraćam u svoju sobu i uvlačim u krevet, nadajući se da će se on sutra navečer stvarno pojaviti. Ne znam kako mi se taj beznadni dečko uvukao u život ovoga tjedna, ali znam da nikako nisam spremna pustiti ga da ode.

Subota, I. rujna 2012. 17 sati i 5 minuta

Danas sam naučila neprocjenjivu lekciju o požudi. Zbog toga mi se posao udvostručio. Dvaput sam se danas tuširala, umjesto samo jednom. Odjeću sam promijenila četiri puta, umjesto uobičajenih dvaput. Kuću sam pospremila jednom (a to je jedanput više nego što obično pospremam) i provjerila sam koliko je sati ne manje od tisuću puta. Vjerojatno sam jednako toliko puta provjerila je li mi stigla kakva poruka na mobitelu. Na nesreću, u svojoj sinoćnjoj poruci nije napisao kad će se pojaviti ovdje, pa do pet popodne ne radim ništa, već samo sjedim i čekam. Nemam nekog drugog posla, s obzirom na to da sam već napekla kolača za cijelu godinu i pretrčala više od šest kilometara. Razmišljala sam da nam pripremim večeru, ali nemam pojma kad planira doći, pa ne bih znala kad bi je trebalo zgotoviti. Sjedim na kauču lupkajući prstima po njemu, kad stiže njegova poruka. Kad mogu doći? Iako se tome baš ne veselim previše. Ti si stvarno, stvarno dosadna. Poslao mi je poruku. Zašto se ja toga nisam sjetila? Mogla sam mu poslati poruku prije nekoliko sati i pitati ga kad planira doći. Poštedjela bih se tolike količine nepotrebnog, bijednog iščekivanja. Dođi u sedam. I donesi nešto za jelo. Ne pada mi na pamet kuhati za tebe. Odlažem mobitel i buljim u njega. Imam još jedan sat i četrdeset i pet minuta. Što sada? Ogledavam se po praznoj dnevnoj sobi i, prvi put u životu, dosada počinje loše djelovati na mene. Sve do ovoga tjedna bila sam prilično zadovoljna svojim neuzbudljivim životom. Pitam se je li izlaganje napastima tehnologije krivo što želim više, ili je krivo izlaganje napasti po imenu Holder. Vjerojatno oboje. Rastežem noge na stoliću pred sobom. Odjenula sam traperice i majicu, konačno odlučivši izaći iz trenirke. Također, spustila sam kosu, ali samo zato što me Holder uvijek vidio samo s repom. To ne znači da ga pokušavam impresionirati.

Naravno da ga pokušavam impresionirati. Uzimam časopis i listam ga, ali noga mi se trese i tako se vrpoljim da se ne mogu koncentrirati. Tri puta pročitam istu stranicu pa bacim časopis natrag na stolić i naslanjam glavu na kauč. Buljim u strop. Zatim buljim u zid. Zatim buljim u nožne prste i razmišljam treba li ih prelakirati. Ludim. Napokon uzdahnem i posegnem za mobitelom pa mu ponovno pošaljem poruku. Sada. Dođi odmah sada. Poludjet ću od dosade i ako ne dođeš odmah, pročitat ću cijelu knjigu prije nego što dođeš. Držim mobitel u rukama i gledam u zaslon koji poskakuje po mom koljenu. On mi odmah odgovara. Lol. Išao sam ti po hranu, šefice. Evo me za dvadeset minuta. Lol? Koji je to vrag? Lots of love2? O, Bože, nadam se da nije to. Izletjet će taj kroz vrata brže od malog Mattyja. Ali stvarno, kog vraga to znači? Prestanem razmišljati o tome i fokusiram se na zadnje riječi. Dvadeset minuta. Dvadeset minuta. O, sranje, iznenada mi se to čini prebrzo. Trčim u kupaonicu i provjeravam kosu, odjeću, dah. Na brzinu provjerim kako izgleda kuća, pospremajući je drugi put danas. Kad zvono na vratima konačno zazvoni, napokon znam što treba učiniti. Otvoriti ih. On stoji s dvije pune vrećice namirnica u rukama i izgleda kao pravi kućni tip. Sumnjičavo promatram namirnice. On podiže vrećice i sliježe ramenima. “Jedno od nas mora biti gostoljubivo.” Prolazi kraj mene i kreće ravno u kuhinju pa stavlja vrećice na šank. “Nadam se da voliš špagete s mesnim okruglicama jer ćeš to jesti.” Počinje vaditi stvari iz vrećica i lonce iz ormarića. Zatvaram vrata i krećem prema šanku. “Skuhat ćeš mi večeru?” “Zapravo, skuhat ću je sebi, ali slobodno i ti možeš jesti ako želiš.” Gleda me preko ramena i smješka se. “Jesi li ti uvijek ovako sarkastičan?” pitam ga. Slegne ramenima. “A ti?”

“Uvijek odgovaraš na pitanje protupitanjem?” “A ti?” Uzimam krpu sa šanka i bacam je na njega. Izbjegne je i krene prema hladnjaku. “Želiš li nešto popiti?” Spuštam laktove na bar a bradu na ruke, gledajući ga. “Nudiš mi piće u mojoj vlastitoj kući?” Pregledava police hladnjaka. “Hoćeš li mlijeko koje ima okus po dreku ili sok?” “Zar uopće imamo soka?” Skoro sam sigurna da sam već popila cijelu zalihu koju sam jučer kupila. Naslanja se na hladnjak i podiže obrvu. “Može li ijedno od nas reći nešto što nije pitanje?” Smijem se. “Ne znam, može li?” “Koliko dugo misliš da ćemo izdržati?” Pronalazi sok i uzima dvije čaše. “Hoćeš leda?” “Hoćeš li ti leda?” Neću prestati s pitanjima dok on ne prestane. Jako se volim natjecati. Prilazi mi bliže i stavlja čaše na šank. “Misliš li da mi treba led?” kaže nacerivši se izazivački. “Voliš li led?” izazivam ga. Kima glavom, impresioniran što uspijevam držati korak s njim. “Je li tvoj led dobar?” “Voliš li više zdrobljeni led ili onaj u kockama?” Pogleda me iskosa, svjestan da sam ga upravo uhvatila u zamku. Ne može na ovo odgovoriti pitanjem. Odvrće čep i počinje mi nalijevati sok u čašu. “Za tebe nema leda.” “Ha!” kažem. “Pobijedila sam te.” Smije se i vraća se štednjaku. “Pustio sam te da pobijediš jer mi te bilo žao. Onima koji tako strašno hrču treba katkad progledati kroz prste.” Usiljeno mu se nasmiješim. “Znaš, uvrede su smiješne samo kad su u pisanom obliku.” Dižem čašu i pijem. Stvarno treba leda. Hodam do ledenice i vadim nekoliko kocki pa ih ubacujem u čašu. Kad se okrenem, on stoji ispred mene, zureći u mene odozgo. Pogled mu je malo nestašan, ali ipak dovoljno ozbiljan da uzrokuje lupanje mog srca. Prilazi mi korak

bliže sve dok leđima ne dodirnem hladnjak. Nehajno podiže ruku i stavlja je na hladnjak kraj moje glave. Ne znam kako to da nisam potonula. Izgleda da će mi koljena konačno popustiti. “Znaš da se šalim, je li?” kaže nježno. Oči mu prelaze preko mog lica i smješka se tek toliko da mu se počinju pojavljivati jamice. Kimnem i nadam se da će se maknuti od mene, jer ću u protivnom dobiti astmatični napadaj, a uopće nemam astmu. “Dobro”, kaže, približivši se još samo nekoliko centimetara. “Zato što uopće ne hrčeš. Zapravo izgledaš strašno dražesno kad spavaš.” Stvarno mi ne bi trebao govoriti takve stvari. Pogotovo kad se naginje tako blizu meni. Ruku savija u laktu i odjednom je puno bliže. Primiče se mom uhu i ja oštro uzdahnem. “Sky”, šapće mi zavodnički na uho. “Trebaš... se maknuti. Treba mi hladnjak.” Polako se odmiče i ne skida pogled s mene, promatrajući moju reakciju. Smije se u uglovima usta i pokušava to prikriti, ali ipak prasne u smijeh. Gurnem ga rukama u prsa i provučem mu se ispod ruku. “Ti si takav kreten!” Otvara hladnjak ne prestajući se smijati. “Oprosti, ali kvragu. Iz aviona se vidi da sam ti privlačan pa te moram zafrkavati.” Znam da se šali, ali ipak me strahovito sram. Sjedam na barski stolac i spuštam glavu u ruke. Počinjem mrziti curu u koju me pretvara. Ne bi mi bilo ni približno tako teško u njegovom društvu da se nisam izlanula da mi je privlačan. A to ne bi bilo ni približno tako teško da nije tako duhovit. I sladak, kad to želi. I seksi. Zato mi je valjda požuda istovremeno i slatka i gorka. Osjećaj je predivan, a bilo bi ga stvarno preteško poreći. “Hoćeš nešto čuti?” pita me. Gledam ga, a on gleda u tavu ispred sebe, miješajući sadržaj u njoj. “Radije ne bih.” Gleda u mene nekoliko sekundi, zatim ponovno gleda u tavu. “Možda će ti biti lakše.” “Sumnjam.” Pogleda me opet, a zaigrani smiješak na usnama mu je nestao. Otvara ormarić i vadi iz njega lonac, zatim ide do sudopera i puni ga vodom. Vraća se štednjaku i ponovno počinje miješati. “Možda i ti mene malo privlačiš”, kaže. Neprimjetno udahnem, zatim polagano, kontrolirano izdahnem, pokušavajući ne

djelovati zaslijepljeno ovom opaskom. “Samo malo?” pitam, pokušavajući sarkazmom ublažiti neugodan trenutak. On se opet nasmiješi, ali ne skida pogled s lonca pred sobom. U sobi nekoliko minuta vlada tišina. On je usredotočen na kuhanje, a ja sam usredotočena na njega. Gledam ga dok se bez napora kreće po kuhinji i zavidim mu na tome što se osjeća kao kod svoje kuće. Ovo je moja kuća, a ja sam živčanija od njega. Ne prestajem se vrpoljiti i nadam se da će napokon progovoriti. Njemu tišina izgleda uopće ne smeta, ali ona visi u zraku oko mene i moram je se riješiti. “Što znači lol?” On se smije. “Ozbiljno pitaš?” “Da, ozbiljno. To si mi napisao u onoj poruci.” “To znači smijati se naglas. To pišeš kad misliš da je nešto smiješno.” Ne mogu poreći da mi je laknulo što to ne znači puno ljubavi. “Ha”, kažem. “To je blesavo.” “Da, prilično je blesavo. Ali to ti je samo navika, sa skraćenicama je puno lakše pisati kad jednom naučiš. Ima još i OMG i WTF i IDK i...” “O, Bože, prestani”, kažem, prekidajući ga prije nego ispali još kratica. “Govor u kraticama nije mi uopće privlačan.” Okrene se prema meni i namigne mi, zatim krene do pećnice. “Onda to više nikad neću ponoviti.” I ponovno nastupi... ta tišina. Jučerašnja tišina među nama bila je sasvim u redu, iz nekog razloga, ali večeras je nevjerojatno nezgrapna. Barem meni. Počinjem razmišljati o tome da sam živčana jer ne znam što me večeras čeka. Očito je da među nama postoji kemija i da ćemo na kraju završiti ljubeći se. Ali stvarno se teško koncentrirati na ovo sada, i razgovarati opušteno, kad je to jedina stvar koja mi je na pameti. Ne mogu podnijeti što ne znam kad će to učiniti. Hoće li čekati dok ne završi večera, kad će mi iz usta smrdjeti po češnjaku i luku? Hoće li čekati dok ne bude vrijeme da ode? Ili će me samo poljubiti kad to budem najmanje očekivala. Skoro imam želju da to učini sad, pa da se riješimo toga. Da prijeđe na stvar tako da možemo završiti s tim i nastaviti s ostatkom večeri. “Jesi dobro?” pita me. Hitro podignem pogled prema njemu, a on sjedi na suprotnoj strani bara i gleda me. “Kamo si otišla? Na neko si se vrijeme malo izgubila.” Odmahujem glavom, pribravši se da se mogu uključiti u razgovor. “Dobro sam.” On uzima nož i počinje rezati rajčicu. Čak i rajčicu reže s nevjerojatnom lakoćom. Ima li nešto što taj dečko radi loše? Nož mu zastane na dasci za rezanje i ja

ga pogledam. On me gleda s ozbiljnim izrazom lica. “Kamo si otišla, Sky?” Gleda me nekoliko sekunda, čekajući odgovor. Kad ga ne dočeka, ponovno spušta pogled na dasku za rezanje. “Obećavaš da se nećeš smijati?” pitam ga. Škilji i razmišlja o mom pitanju, zatim odmahne glavom. “Rekao sam ti da ću uvijek biti iskren s tobom, a to znači ne. Ne mogu ti obećati da ti se neću smijati jer si mi baš nekako smiješna, pa bi se unaprijed osudio na neuspjeh.” “Jesi li ti uvijek tako kompliciran?” Ceri mi se, ali ne odgovara. I dalje me gleda kao da me želi izazvati da mu kažem o čemu stvarno razmišljam. Nažalost, ja ne posustajem pred izazovima. “Onda dobro.” Sjedam uspravno na stolac i duboko udahnem, zatim sve svoje misli odjednom izbacim van. “Stvarno nemam pojma kako se treba ponašati kad s nekim izađeš, i ne znam smatra li se ovo uopće izlaskom, ali znam da, što god bilo, ipak je nešto više nego kad dvoje prijatelja samo vise zajedno, to znam, pa razmišljam o tome što će se dogoditi kasnije, kad dođe vrijeme da odeš i pitam se planiraš li me poljubiti ili ne, jer sam ja osoba koja mrzi iznenađenja i zato si ne mogu pomoći što mi nije neugodno, jer želim da me poljubiš i možda je to previše arogantno od mene, ali ja mislim da ti mene želiš poljubiti, pa sam mislila kako bi bilo puno lakše kad bismo to odmah obavili i poljubili se, pa se ti možeš vratiti kuhanju večere, a ja ću prestati vrtjeti po glavi scenarije kako bi večer mogla završiti.” Udahnem ogromnu količinu zraka, s obzirom na to mi ga više nije preostalo u plućima. On je prestao sjeckati negdje usred tog govora, ali nisam sigurna u kojem točno trenutku. Gleda me s lagano otvorenim ustima. Udišem duboko i polako izdišem, razmišljajući kako sam ga sad možda poslala ravno prema izlaznim vratima. A što je još tužnije, ne bih ga krivila da sad pobjegne. Odlaže nož nježno na dasku za rezanje i stavlja dlanove na šank pred sobom, ne skidajući pogled s mene. Sklopim ruke u krilu i čekam reakciju. To je sve što mogu učiniti. “Ovo”, kaže on kritički, “je bila najduža rečenica, izgovorena u jednom dahu, koju sam ikada čuo.” Zakolutam očima i utonem u stolac, zatim prekrižim ruke na grudima. Praktički sam ga preklinjala da me poljubi, a on kritizira gramatičku strukturu rečenice? “Opusti se”, kaže cereći se. Spušta rajčice s daske za rezanje u tavu, zatim je stavlja na štednjak. Namješta temperaturu na jednom grijaču i ubacuje špagete u proključalu vodu. Kad je sve sredio, briše ruke papirnatim ručnikom i zaobilazi bar za

kojim sjedim. “Ustani”, naređuje mi. Gledam u njega oprezno, ali činim što mi kaže. Polako. Dok stojim licem okrenuta prema njemu, stavlja ruke na moja ramena i ogledava se po sobi. “Hmm”, kaže, glasno razmišljajući. Pogleda prema kuhinji, zatim klizne rukama niz moje i uhvati me za zapešća. “Nekako mi se više sviđa scenografija s hladnjakom.” Vuče me u kuhinju, zatim me poput marionete prislanja leđima o hladnjak. Stavlja obje ruke na hladnjak, s obje strane moje glave i gleda dolje u mene. Ovo nije baš najromantičniji način na koji sam zamišljala poljubac, ali može i tako. Samo želim da to obavimo. Pogotovo sad, kad on od svega toga radi kazalište. Počinje se naginjati prema meni pa ja duboko udahnem i zatvorim oči. Čekam. I čekam. Ništa se ne događa. Otvorim oči, a on je tako blizu da se doslovno trznem, na što se on nasmije. Ipak se ne odmakne i draži me svojim dahom kao prstima. Miriše na listove mente i sok, a ja nikad ne bih pomislila da bi to dvoje bila dobra kombinacija, ali stvarno jest. “Sky?” kaže tiho. “Ne mislim te sad mučiti ili tako nešto, ali već sam donio odluku prije nego što sam došao ovamo. Večeras te neću poljubiti.” Od njegovih riječi zgrči mi se želudac, pod težinom razočaranja. Samopouzdanje mi je upravo izletjelo kroz prozor i mom je egu sad stvarno potrebna jedna od Sixinih ohrabrujućih poruka. “Zašto nećeš?” Polako spušta ruku i prinosi je mome licu, zatim mi prstima prelazi po obrazu. Trudim se ne drhtati pod njegovim dodirom, ali sad mi je potrebna sva moguća snaga volje da ne izgledam potpuno smeteno. Očima prati svoju ruku koja se polako kreće niz moju bradu, zatim niz vrat i zastaje kod ramena. Diže pogled i gleda me u oči, a ja vidim u njegovima neporecivu količinu požude. Vidjevši taj pogled u njegovim očima, moje je razočaranje za sićušnu mrvu manje. “Želim te poljubiti”, kaže. “Vjeruj mi da želim.” Spušta pogled na moje usne i ponovno diže ruku prema mom obrazu i obuhvaća ga dlanom. Ovaj se put spontano naslanjam na njegov dlan. Prepustila sam mu svu kontrolu već onog trenutka kad je ušao kroz ulazna vrata. Nisam ništa drugo već komad gline u njegovim rukama.

“Ali ako to stvarno želiš, zašto to ne učiniš?” Umirem od straha da će ispaliti izgovor koji će sadržavati riječ stalna cura. Drži mi lice s obje ruke i podiže ga gore prema sebi. Palcima mi prolazi duž jagodica i osjećam na svojim grudima kako se njegova brzo podižu i spuštaju. “Zato”, šapće. “Bojim se da nećeš ništa osjetiti.” Brzo udahnem zrak i zadržim ga. Razgovor koji smo sinoć vodili u krevetu ponovno se odigrava u mojoj glavi i shvaćam da mu nisam smjela ispričati ništa od onoga što sam ispričala. Nikako mu nisam smjela reći da osjećam samo tupost kad se ljubim s dečkima, jer on je potpuna iznimka od tog pravila. Stavljam svoju ruku preko njegove koja je na mom obrazu. Osjećam to, Holdere. Stvarno osjećam. Želim te riječi izreći naglas, ali ne mogu. Umjesto toga, samo kimnem glavom. On zatvara oči i udiše, zatim me odmiče od hladnjaka i privlači na svoje grudi. Jednom me rukom zagrli, a drugu drži iza moje glave. Ruke mi još uvijek nezgrapno vise, pa ih spontano dižem i ovijam mu ih oko struka. Dok to radim, u tišini uzdišem od mirnoće koja me preplavljuje, sad kad sam ovako pripijena uz njega. Oboje istovremeno privlačimo jedno drugo bliže, a on me ljubi po kosi. To nije poljubac koji sam očekivala, ali prilično sam sigurna da mi se jednako sviđa. Stojimo u istom položaju sve dok se ne oglasi sat na pećnici. On me ne pušta istoga časa, a ja se zato nasmiješim. Kad ipak spusti ruke, ja gledam u pod jer ne mogu gledati u njega. To što sam pokušala ispraviti nezgrapnost oko ljubljenja nekako je učinilo stvar još nezgrapnijom. Kao da osjeća moju posramljenost, on me prima za obje ruke i isprepleće nam prste. “Pogledaj me.” Dižem pogled prema njemu, pokušavajući sakriti razočaranje otkrićem da se privlačimo na potpuno različitim razinama. “Sky, neću te večeras poljubiti, ali vjeruj mi kad ti kažem da nikada nisam toliko silno želio poljubiti jednu curu. Prestani misliti da me ne privlačiš, zato jer ne možeš ni pojmiti koliko me jako privlačiš. Možeš me držati za ruku, možeš mi prstima milovati kosu, možeš mi sjesti u krilo dok te budem hranio špagetima, ali večeras te neću poljubiti. A vjerojatno neću ni sutra. To mi je potrebno. Trebam sigurno znati da osjećaš isto što i ja, onog trenutka kad moje usne dodirnu tvoje. Zato što želim da tvoj prvi poljubac bude najbolji prvi poljubac u povijesti prvih poljubaca.” Privlači moje ruke ustima i ljubi ih. “A sad se prestani duriti i pomozi mi da završim mesne okruglice.” Smješkam se, zato što je to stvarno bio najbolji mogući izgovor za odbijanje. Neka me tako odbija svakog dana do kraja mog života, ako će poslije to popraviti ovakvim izgovorom. Spušta nam ruke između nas i gleda me. “Dobro?” pita. “Hoće li ti to biti

dovoljno da izdržiš još nekoliko večeri?” Kimam. “Da. Ali imaš krivo u vezi s jednom stvari.” “Kojom?” “Rekao si da želiš da moj prvi poljubac bude najbolji prvi poljubac, ali to neće biti moj prvi poljubac. Znaš to.” Gleda me poprijeko i pušta mi ruke, a zatim mi ponovno obuhvati obraze. Gura me uz hladnjak i primiče usne opasno blizu mojima. Iz očiju mu je nestao smiješak i zamijenio ga je vrlo ozbiljan izraz. Tako žestok izraz da prestajem disati. Naginje se bolno polako, sve dok mu usne skoro ne dodirnu moje, a to je očekivanje sasvim dovoljno da me sasvim oduzme. Ne zatvara oči, pa ni ja ne zatvaram svoje. Drži me u tom položaju jedan trenutak, puštajući da nam se dah pomiješa. Nikad se nisam osjećala tako bespomoćno i tako bez kontrole i, ako ne učini nešto u sljedeće tri sekunde, velika je šansa da ću ga udariti. Gleda u moje usne i to me natjera da povučem donju usnu među zube. Inače bih ga možda ugrizla. “Samo da te o nečem obavijestim”, kaže spustivši glas. “Onaj trenutak kad moje usne dodirnu tvoje, to će biti tvoj prvi poljubac. Ako nisi nikad ništa osjetila, kad te netko drugi poljubio, onda te nitko nikada zapravo i nije poljubio. Ne onako kako te ja namjeravam poljubiti.” Spušta ruke i drži pogled čvrsto prikovan za moje oči, dok se odmiče prema štednjaku. Okreće se da se pozabavi špagetima, kao da me upravo nije uništio za svakog drugog dečka za cijeli život. Ne osjećam noge pa učinim jedino što mogu. Skliznem niz hladnjak dok mi guzica ne dotakne pod, i udahnem.

Subota, 1. rujna 2012. 19 sati i 15 minuta

“Špageti su ti teška pušiona.” Uzimam još jedan zalogaj i zatvaram oči, uživajući u vjerojatno najboljoj tjestenini koja je ikada ušla u moja usta. “Fantastični su i svjesna si toga”, kaže. Ustaje od stola i uzima dvije salvete, zatim se vraća i pruža mi jednu. “Sad se obrisi, jer imaš pušionu od špageta po cijeloj bradi.” Nakon incidenta kod hladnjaka, noć se vratila u normalu. Pružio mi je čašu vode i pomogao ustati, zatim me pljesnuo po dupetu i dao mi posla. To je bilo sve što mi je trebalo da se riješim onog osjećaja nezgrapnosti. Dobar udarac po dupetu. “Jesi li ikad igrao Potragu za večerom?” pitam ga. Polako odmahne glavom. “Ja to želim igrati?” Kimam. “To je dobar način da se upoznamo. Nakon sljedećeg izlaska većinu ćemo vremena provoditi mazeći se, pa bi bilo dobro odmah riješiti sva pitanja.” Smije se. “Imaš pravo. Kako se to igra?” “Ja ti postavim neko stvarno osobno, neugodno pitanje, a ti ne smiješ popiti ni gutljaj nečega niti pojesti zalogaj hrane dok ne odgovoriš iskreno. I obrnuto.” “Zvuči vrlo lagano”, kaže. “Što ako ti ne odgovorim na pitanje?” “Onda umreš od gladi.” Bubnja prstima po stolu, zatim odlaže vilicu. “Igram.” Vjerojatno sam trebala unaprijed smisliti pitanja, ali s obzirom na to da sam upravo prije trideset sekunda izmislila ovu igru, to bi stvarno bilo teško. Uzimam gutljaj onoga što je ostalo od mog razrijeđenog soka i razmišljam. Malo sam živčana da ne bih krenula kopati preduboko, jer to među nama nekako uvijek loše završi. “Dobro, imam jedno.” Stavljam čašu na stol i naslanjam se na stolac. “Zašto si me pratio do auta ispred trgovine?” “Kao što sam ti rekao, mislio sam da si netko drugi.” “Znam, ali tko?” Neudobno se premješta u stolcu i nakašlje se. Nehotice poseže za čašom, ali ja

ga presretnem. “Nema pića. Prvo odgovori na pitanje.” Uzdahne, ali na kraju popusti. “Nisam bio siguran na koga me podsjećaš, samo si me podsjetila na nekoga. Tek sam kasnije shvatio da me podsjećaš na moju sestru.” Frknem nosom. “Podsjećam te na tvoju sestru?” trepnem. “Holdere, to je malo bolesno.” On se nasmije pa se namršti. “Ne, ne na taj način. Nikako ne na taj način, čak joj uopće nisi fizički slična. Ali kad sam te vidio, bilo je nešto u tebi što me podsjetilo na nju. I ne znam uopće zašto sam te slijedio. Bilo je to tako nestvarno. Cijela ta situacija je bila malo bizarna, a onda sam kasnije naletio na tebe ispred svoje kuće...” Zastaje usred rečenice i gleda dolje, u svoje ruke, dok prstima prelazi po rubu tanjura. “Kao da nam je suđeno”, kaže tiho. Duboko udahnem da upijem njegov odgovor, prilazeći u rukavicama toj posljednjoj rečenici. Gleda me pomalo uznemireno i shvaćam da misli da me odgovor uplašio. Nasmiješim mu se ohrabrujuće i pokažem prstom na njegovo piće. “Sad možeš piti”, kažem. “Tvoj je red za pitanje.” “O, to će biti lako”, kaže. “Želim znati na čije sam mjesto došao. Danas sam od nekoga dobio misterioznu poruku. Pisalo je samo ‘ako hodaš s mojom curom, kupi si bon i nemoj trošiti moj, kretenu’.” Nasmijem se. “To bi bila Six. Dostavljačica mojih dnevnih doza pozitivnih afirmacija.” On kima glavom. “Nadao sam se da ćeš mi to reći.” Naginje se naprijed i gleda me poluotvorenih očiju. “Zato što se jako volim natjecati, a da je to napisao neki frajer, odgovor ne bi bio onako pristojan.” “Odgovorio si joj? Što si napisao?” “Je li to tvoje pitanje? Jer ako nije, uzimam još jedan zalogaj.” “Strpi se malo i odgovori”, kažem. “Da, odgovorio sam joj na pitanje. Napisao sam: ‘A gdje se kupuje taj bon?’“ Upravo se rastapam od miline i trudim se da se ne smješkam. To je stvarno jadno i tužno. Odmahnem glavnom. “Samo sam se šalila, to nije bilo moje pitanje. Još uvijek sam ja na redu.” Odlaže vilicu i zakoluta očima. “Hrana mi se hladi.” Nalaktim se na stol i prekrižim ruke ispod brade. “Želim znati što se dogodilo s tvojom sestrom. I zašto o njoj govoriš u prošlom vremenu.”

Zabaci glavu i pogleda gore, trljajući rukom lice. “Joj. Stvarno postavljaš duboka pitanja.” “To je takva igra. Nisam ja izmislila pravila.” Opet uzdahne i nasmiješi mi se, ali u njegovom osmijehu vidi se tračak tuge i istoga trenutka poželim da mogu povući pitanje. “Sjećaš se kad sam ti rekao da je moja obitelj imala prilično sjebanu prošlu godinu?” Kimam. Nakašlje se i opet počne prstom kliziti po rubu tanjura. “Umrla je prije trinaest mjeseci. Ubila se, iako bi moja majka radije da koristimo izraz ‘namjerno se predozirala’.” Ne prestaje gledati u mene dok govori, pa ja iz poštovanja radim isto, premda mi je ovoga trenutka stvarno teško gledati ga u oči. Nemam pojma kako odgovoriti na ovo, ali sama sam kriva što smo dotakli tu temu. “Kako se zvala?” “Lesslie. Ja sam je zvao Les.” To što čujem kako ju je zvao nadimkom, pobudi u meni neku tugu i odjednom mi se više ne jede. “Bila je starija od tebe?” Nagne se naprijed i uzima vilicu, zatim je zavrti u tanjuru. Prinosi punu vilicu tjestenine ustima. “Bih smo blizanci”, kaže mirno, trenutak prije no što uzme zalogaj. Isuse. Posegnem za svojim pićem, ali on mi ga uzima iz ruke i odmahne glavom. “Sad je moj red”, kaže punim ustima. Prestane jesti i ispije gutljaj, zatim obriše usta salvetom. “Hoću čuti priču o tvom tati.” Sad pak ja uzdišem. Prekrižim ruke na stolu pred sobom i prihvaćam odraditi svoj dio posla. “Kao što sam ti rekla, nisam ga vidjela od svoje treće godine. Ne sjećam ga se uopće. Zapravo, mislim da ga se ne sjećam. Ne znam ni kako izgleda.” “Mama nema nikakvih njegovih slika?” Kad me to upita, sine mi da on uopće ne zna da sam usvojena. “Sjećaš se kad si mi rekao da mi mama izgleda jako mlado? To je zato što ona jest mlada. Ona me usvojila.” Činjenicu da sam usvojena stvarno ne smatram nekom stigmom koju treba prevladati. Nikad mi zbog toga nije bilo neugodno, nikad me nije bilo sram i nikad nisam imala potrebu skrivati tu činjenicu. Ali sudeći po tome kako me Holder sada gleda, pomislili biste da sam mu upravo rekla da sam rođena s penisom. Nekako

čudno bulji u mene i to me čini nervoznom. “Što je? Nikad nisi upoznao nekoga tko je usvojen?” Treba mu nekoliko sekundi da se pribere, ali onda otklanja zbunjeni izraz lica i zaključava ga, zamijenivši ga smiješkom. “Usvojena si s tri godine? Karen te usvojila?” Odmahnem glavom. “Kad sam imala tri godine stavili su me u usvojiteljsku obitelj, nakon što mi je biološka majka umrla. Tata me nije mogao sam odgajati. Ili me nije želio sam odgajati. Ali to nema veze. Posrećilo mi se s Karen i nemam nikakvu potrebu sve to raspetljavati. Kad bi on želio znati gdje sam, potražio bi me.” U očima mu se vidi da nije završio s pitanjima, ali sad bih stvarno željela pojesti jedan zalogaj i vratiti lopticu na moju stranu terena. Pokazujem vilicom prema njegovoj ruci. “Što znači ta tetovaža?” Ispruži ruku i prstima prelazi preko tetovaže. “To je podsjetnik. Napravio sam je kad je Les umrla.” “Podsjetnik na što?” Uzima čašu i skreće pogled. Ovo je jedino pitanje na koje nije mogao odgovoriti gledajući me u oči. “Podsjetnik na ljude koje sam iznevjerio u životu.” Ispija gutljaj i vraća čašu na stol, još uvijek me ne gledajući u oči. “Ova igra baš i nije zabavna, je li?” Nježno se nasmije. “Stvarno nije. Zapravo je teška pušiona.” Pogleda me ipak i nasmiješi se. “Ali moramo nastaviti jer imam još pitanja. Sjećaš li se ičega iz vremena prije usvojenja?” Odmahnem glavom. “Zapravo ne. Tu i tamo neki djelić, ali radi se o tome da, kad nemaš kraj sebe nekoga tko bi ti potvrdio sjećanja, jednostavno ih izgubiš. Jedina stvar koju imam iz vremena prije no što me Karen usvojila je neki nakit, ali nemam pojma tko mi ga je dao. Sad uopće ne mogu razlučiti što se stvarno dogodilo, a što sam sanjala ili vidjela na televiziji.” “Sjećaš li se svoje majke?” Zastanem na trenutak i razmišljam o njegovom pitanju. Ne sjećam se svoje mame. Uopće. To je jedina stvar u vezi s mojom prošlosti koja me žalosti. “Karen je moja majka”, izgovaram to kao činjenicu. “Sad je moj red. Posljednje pitanje, a onda prelazimo na desert.” “Misliš da imamo dovoljno kolača?” zafrkava me. Zurim u njega, zatim postavljam zadnje pitanje. “Zašto si ga pretukao?”

Vidim mu iz promjene izraza lica da ne moram podrobnije objašnjavati na koga sam mislila. Odmahne glavom i odgurne tanjur od sebe. “Sky, ne bi ti se svidio odgovor na to pitanje. Radije biram kaznu.” “Ali ja ga želim čuti.” Naginje glavu na stranu i prinosi ruku bradi, zatim podigne pogled. Dlan naslanja na bradu, a lakat na stol. “Kao što sam ti već rekao, izmlatio sam ga jer je bio gnjus.” Gledam ga kroz trepavice. “To je previše površno, a ti ne muljaš.” Izraz mu se ne mijenja i ne skida pogled s mene. “Bilo je to prvi tjedan u školi nakon što je Les umrla”, kaže. “I ona je išla tu u školu pa su svi znali što se dogodilo. Čuo sam kako taj tip nekom govori nešto o Les, kad smo se mimoilazili u predvorju. Nisam se slagao s tim što je rekao i dao sam mu to do znanja. Toliko sam inzistirao na tome da sam na kraju završio na njemu i nije me bilo briga. Udarao sam ga, opet i opet, i nije me uopće bilo briga. Najjebenije je to što će taj klinac vjerojatno biti gluh na lijevo uho do kraja života, a mene još uvijek nije briga.” Bulji u mene, ali me zapravo ne gleda. To je težak, hladan pogled, kakav sam mu već vidjela u očima. Nije mi se tada svidio i ne sviđa mi se ni sada... ali sad ga bar bolje razumijem. “Što je rekao o njoj?” Baca se natrag u stolac i spušta pogled na prazno mjesto na stolu između nas. “Čuo sam ga kako se smije i govori svom prijatelju da je Les sebično odabrala lakši put. Rekao je da je bila kukavica jer bi u protivnom stisnula zube i izdržala.” “Što bi izdržala?” Sliježe ramenima. “Život”, kaže ravnodušno. “Ti ne misliš da je odabrala lakši put”, kažem, ispuštajući kraj rečenice koja je više izjava nego pitanje. Holder se naginje naprijed i pruža ruke preko stola, uzimajući moju ruku u obje svoje. Palcem mi prelazi preko dlana, duboko uzdahne, zatim polako izdahne. “Les je bila najhrabrija osoba koju sam ikad poznavao. Treba imati velika muda za učiniti ono što je ona učinila. Samo završiti sa svim, ne znajući što slijedi? Ne znajući slijedi li uopće išta? Lakše je nastaviti živjeti bez imalo života nego jednostavno reći ‘jebeš sve’ i otići. Ona je bila jedna od rijetkih koji su rekli ‘jebeš sve’. I ja ću je hvaliti svakoga dana dok sam još živ, a previše se bojim učiniti isto.” Stisne mi ruku čvrsto između svojih i tek kad to učini, shvatim da se tresem. Podignem pogled prema njemu i vidim da me gleda. Nema tih riječi koje bi se mogle nadovezati na ovo, pa i ne pokušavam. Ustaje i naginje se preko stola, zatim me primi

rukama oko vrata. Poljubi me u tjeme, pa me pusti i ode do kuhinje. “Hoćeš li kakao šnite ili kolačiće?” pita me preko ramena, mirnim tonom, kao da me nije upravo zapanjio do gubitka dara govora. Pogleda ponovno u mene, a ja još uvijek u šoku zurim u njega. Ne znam uopće što reći na ovo. Je li on to upravo priznao da razmišlja o samoubojstvu? Ili je govorio metaforički? Melodramatično? Nemam pojma što učiniti s bombom koju mi je upravo stavio u krilo. Donosi na stol tanjur s kakao šnitama i kolačićima, a zatim klekne ispred mene. “Hej”, kaže umirujućim glasom, obuhvativši mi lice dlanovima. Izraz lica mu je smiren. “Nisam te mislio uplašiti. Nisam suicidalan, ako je to ono što te izbezumilo. Nisam sjeban u glavu. Nisam lud. Ne patim od posttraumatskog stresnog poremećaja. Ja sam samo običan brat koji je volio svoju sestru više od samog života, pa postanem malo previše emotivan kad pričam o njoj. I lakše to sve podnosim ako si ponavljam da je učinila plemenitu stvar, iako nije. Samo si olakšavam.” Čvrsto mi stišće lice i gleda me očajnički, želeći da razumijem kako se osjeća. “Sky, jebeno sam volio tu curu. Moram vjerovati da je to što je učinila bilo jedino rješenje, jer ako neću, tada si neću moći nikada oprostiti što joj nisam pomogao pronaći neko drugo.” Pritišće svoje čelo o moje. “Dobro?” Kimam i odmaknem mu ruke od svog lica. Ne smijem mu dopustiti da me sad vidi. “Moram u kupaonicu.” Odmiče se i ja trčim u kupaonicu i zatvaram vrata za sobom, zatim radim ono što nisam radila otkad mi je bilo pet godina. Plačem. Ne plačem ružno. Ne jecam i ne ispuštam ni glas. Jedna jedina suza klizi mi niz obraz i to je jedna suza previše, pa je brzo obrišem. Uzimam rupčić i brišem oči u pokušaju da spriječim stvaranje novih suza. Još uvijek ne znam što mu reći, ali osjećam da je na tu temu stavio veliki lokot, pa odlučujem zasad stvar ostaviti na miru. Otresam ruke i duboko udahnem, zatim otvaram vrata. On stoji u predvorju prekriženih nogu, a ruke mu vise opušteno u džepovima. Uspravlja se i prilazi mi korak bliže. “Sve u redu?” pita. Smiješim mu se svojim najljepšim osmijehom, zatim duboko udahnem. “Rekla sam ti da mislim da si žestok. Ovo samo dokazuje da sam u pravu.” Smiješi se i gurka me prema spavaćoj sobi. Zagrli me i spušta bradu na vrh moje glave dok se primičemo mojoj sobi. “Smiješ li već ostati trudna?” Smijem se. “A ne. Ne ovog vikenda. Uostalom, moraš prvo poljubiti curu prije nego je napumpaš.”

“Zar netko nije imao seksualni odgoj dok se školovao kod kuće?” pita. “Jer ja te mogu bez problema napumpati, a da te ni jednom ne poljubim. Hoćeš da ti pokažem?” Skačem na krevet i grabim knjigu, otvarajući je na mjestu gdje smo sinoć stali. “Vjerujem ti na riječ. Uostalom, nadala sam se zdravoj dozi seksualnog odgoja prije zadnje stranice knjige.” Holder se spušta na krevet i ja legnem kraj njega. Obgrli me rukom i povlači k sebi, pa spuštam glavu na njegove grudi i počinjem čitati.

Znam da to ne radi namjerno, ali cijelo vrijeme dok čitam, odvlači mi pažnju. Promatra me, gleda mi u usta dok čitam, vrti moju kosu prstima. Svaki put kad okrenem stranicu, pogledam u njega, a on uvijek ima isti, usredotočeni izraz lica. Izraz toliko fokusiran na moja usta da mi je jasno da ne obraća pozornost ni na jednu jedinu riječ koju pročitam. Zatvaram knjigu i stavljam je na trbuh. Mislim da nije ni primijetio kad sam je zatvorila. “Zašto si prestala govoriti?” pita, ne mijenjajući izraz lica i ne skrećući pogled s mojih usta. “Govoriti?” pitam znatiželjno. “Holdere, ja čitam. Postoji razlika. A izgleda mi da ti uopće nisi ni sekunde pratio.” Gleda me u oči i smješka se. “O, ja jesam pratio”, kaže. “Pratio sam što se događa s tvojim ustima. Možda nisam pratio riječi koje su iz njih izlazile, ali zasigurno sam pratio tvoja usta.” Prevali me sa svojih grudi na leđa, zatim legne kraj mene i privuče me k sebi. Još uvijek mu se izraz lica nije promijenio i gleda u mene kao da me želi pojesti. A ja se nekako nadam da će to i učiniti. Stavlja prste na moje usne i prelazi po njima, polako. To je tako nevjerojatan osjećaj; previše se bojim disati plašeći se da bi mogao prestati. Kunem se da imam osjećaj da su njegovi prsti direktno povezani sa svakom osjetljivom točkom na cijelom mom tijelu. “Imaš lijepa usta”, kaže. “Ne mogu ih prestati gledati.” “Trebao bi ih kušati. Jako su fina.” Čvrsto zatvori oči i uzdiše, zatim se nagne i stisne glavu uz moj vrat. “Prestani s tim, ti zločesta pohotnice.” Smijem se i odmahujem glavom. “Nema šanse. To je tvoje glupo pravilo, zašto

bih ga ja poštovala?” “Zato što znaš da sam u pravu. Ne mogu te večeras poljubiti zato što ljubljenje vodi u nešto više, a to vodi u nešto još više, i tim tempom potrošit ćemo sve naše prvo do sljedećeg vikenda. Zar i ti ne bi radije još malo razvlačila naše prve trenutke?” Odmiče glavu od mog vrata i ponovno zuri dolje u mene. “Prve?” pitam. “Koliko ima tih prvih?” “Nema ih tako puno i zato ih moramo malo razvlačiti. Već smo ih dosta potrošili otkad smo se upoznali.” Naginjem glavu na stranu da bih ga pogledala ravno u oči. “Koje smo prve već potrošili?” “One lake. Prvi zagrljaj, prvi sudar, prvu svađu, prvo spavanje zajedno, iako ja nisam bio taj koji je spavao. Sad nam je preostalo još nešto malo. Prvi poljubac. Prvo spavanje zajedno kad ćemo oboje zapravo biti budni. Prvi brak. Prvi klinac. Nakon toga smo gotovi. Životi će nam postati obični i dosadni, ja ću se morati razvesti od tebe i oženiti se ženom dvadeset godina mlađom od sebe, da bih mogao imati još puno prvih, a ti ćeš zaglaviti odgajajući djecu.” Prima me rukom za obraz i smiješi mi se. “Onda shvaćaš, malena? Sve to radim za tvoju korist. Što duže budem čekao s poljupcem, kasnije ću te morati ostaviti na cjedilu.” Smijem se. “Užasavam se tvoje logike. Nekako mi više nisi privlačan.” Uspne se na mene, pridržavajući težinu rukama. “Nekako ti više nisam privlačan? To isto može značiti da ti nekako jesam privlačan.” Odmahujem glavom. “Uopće mi više nisi privlačan. Gadiš mi se. Zapravo, bolje ti je da me ne poljubiš jer sam prilično sigurna da sam se upravo ispovraćala sebi u usta.” On se smije, zatim premješta težinu na jednu ruku, još uvijek nadvijen nada mnom. Primiče mi se i usnama pritišće moje uho. “Ti si lažljivica”, šapće. “Silno te privlačim i sad ću ti to dokazati.” Zatvaram oči i uzdišem, istog trenutka kad mi usnama dodirne vrat. Ljubi me nježno, točno ispod uha, a ja imam osjećaj kao da se cijela soba okreće u vrtlogu. Polako pomiče usne natrag do mog uha i šapće, “Jesi li osjetila ovo?” Odmahujem glavom, ali jedva. “Želiš da to ponovno učinim?” Odmahujem glavom iz tvrdoglavosti, ali se nadam da ima telepatske moći i da čuje ono što zapravo vrištim iznutra, zato što, jebi ga, da, to mi se sviđa. Jebi ga, da, želim da to opet učini.

Smije se dok ja odmahujem glavom, pa približava usne mojim ustima. Ljubi me po obrazima, zatim nastavlja nježnim milovanjem usnicama prema uhu, gdje zastaje i ponovno šapće. “Što kažeš na ovo?” O, Bože. Nikad mi u životu nije bilo tako nedosadno. Uopće me ne ljubi, a to je već moj najbolji poljubac u cijelom životu. Opet odmahujem glavom i držim oči zatvorene, zato što mi se sviđa to što ne znam što slijedi. Poput ruke, koja se upravo smjestila na vanjskoj strani mog bedra i kreće gore prema struku. Klizi rukom ispod moje majice, sve dok mu prsti tek lagano dotaknu rub mojih gaćica, gdje zaustavi ruku, polako pomičući palac lijevo-desno preko moga trbuha. Toliko sam ovoga trenutka svjesna svega u vezi s njim, da sam gotovo sigurna da bih ga otkrila po otisku palca na policijskom prepoznavanju. Nosom mi prelazi po bradi i činjenica da diše jednako teško kao i ja, ohrabruje me u uvjerenju da nema nikakve šanse da će večeras odoljeti da me ne poljubi. Barem je to ono čemu se očajnički nadam. Kad mi ponovno stigne do uha, ništa mi ne govori. Umjesto toga, ljubi ga i nema niti jednog živčanog završetka u mom tijelu koji to ne osjeća. Od glave, pa sve do kraja nožnih prstiju, cijelo mi tijelo vrišti za njegovim ustima. Stavljam ruku na njegov vrat i dok to činim, koža mu se počne ježiti. Očito je bio dovoljan ovaj jednostavan pokret da trenutačno nestane sva njegova odlučnost, pa mi njegov jezik na trenutak dotakne vrat. Zastenjem, a on sasvim poludi na taj zvuk. Pomakne ruku s mog struka na moju kosu i privuče mi vrat k svojim ustima, potpuno se prepustivši. Otvaram oči, šokirana kako mu se ponašanje brzo promijenilo. Ljubi mi, liže i miluje svaki centimetar vrata, uzimajući zrak samo kad je to prijeko potrebno. U trenutku kad ugledam zvijezde nad glavom, nemam vremena da izbrojim ni jednu prije no što mi se oči izokrenu u glavi, dok u sebi zadržavam zvukove koje me previše sram ispustiti. On odmiče usne s mog vrata prema grudima. Da nemamo tako ograničen broj prvih, strgnula bih sa sebe košulju i natjerala ga da nastavi. Ali on mi čak ne daje ni tu mogućnost. Usnama klizi prema mom vratu, pa uz bradu, ostavljajući tragove nježnih poljubaca posvuda oko mojih usta, pazeći da mi ni jednom ne dotakne usta. Oči su mi zatvorene, ali osjećam njegov dah na svojim ustima i znam da se teško suzdržava da me ne poljubi. Otvaram oči i gledam ga, a on zuri u moje usne. “Tako su savršene”, kaže ne dišući. “Poput srca. Doslovno bih mogao danima buljiti u tvoje usne i nikad mi ne bi bilo dosadno.” “Ne. Nemoj to pokušavati. Ako budeš samo buljio, onda će meni biti dosadno.”

Namršti se i očito je da se stvarno silno, silno muči da me ne poljubi. Ne znam što ima u tom načinu na koji mi zuri u usta, ali ništa u ovoj situaciji nije više seksi od toga. Ja činim nešto što vjerojatno ne bih trebala. Liznem ih. Polako. On ponovno zastenje i pritisne čelo o moje. Ruka mu popušta i on pada cijelom težinom na mene, pritišćući me. Svugdje. Cijelim svojim tijelom. Stenjemo istovremeno kad nam tijela završe u tom savršenom spoju, i iznenada igra počinje. Trgam njegovu košulju, a on je na koljenima, pomaže mi skinuti je preko glave. Kad je više nema, ovijam noge oko njegova struka i čvrsto ga privijem uz sebe, zato što ništa na svijetu ne bi bilo strašnije od toga da se on sad odmakne od mene. Vraća čelo na moje i tijela su nam ponovno spojena, prianjajući jedno uz drugo poput dva posljednja komadića puzzli. Polako se njiše, približavajući se i odmičući od mene, i svaki put kad to učini, usne su mu sve bliže i bliže, sve dok nježno ne pomiluju moje. Ne zatvara prostor između naših usta, iako bi to stvarno morao učiniti. Naše se usne jednostavno odmaraju jedne na drugima, ne ljube se. Svaki put kad se pomakne, ispusti dah koji mi sipi u usta i ja ga pokušavam cijelog usisati, jer osjećam da mi treba, želim li preživjeti ovaj trenutak. Ostajemo u tom ritmu nekoliko minuta, a ni jedno od nas ne želi biti taj tko će prvi inicirati poljubac. Očito je da to oboje želimo, ali isto je tako očito da sam se upravo namjerila na svoj par kad je u pitanju tvrdoglavost. Drži me čvrsto za glavu, sa strane, tako da je ne mogu pomaknuti i pritišće čelo o moje, ali odmiče svoje usne dovoljno daleko da ih može liznuti. Kad mu se usne smire na mjestu, njihova vlažnost koja klizi po mojim ustima, odvlači me u bezdan i sumnjam da ću ikada više uspjeti doći do zraka. Premješta težinu i ja ne znam što se događa kad to radi, ali to nekako dovodi do toga da ja zabacim glavu i izgovaram riječi “O, Bože”. Nisam se namjeravala odmaknuti od njegovih usta kad sam zabacila glavu, jer mi se stvarno sviđalo gdje su bila, ali još mi se više sviđa tamo kamo idem. Zagrlim ga i pritisnem glavu o njegov vrat, tražeći neki privid stabilnosti, zato što imam osjećaj da se cijela Zemlja pomaknula sa svoje osi, a Holder joj je središte. Shvaćam što će se dogoditi i počinjem paničariti iznutra. Osim njegove košulje, potpuno smo odjeveni, čak se i ne ljubimo... a ipak, soba se počinje okretati od učinka njegovih ritmičkih pokreta na moje tijelo. Ako ne prestane raditi to što radi, raspast ću se i rastopiti ovdje pod njim i to bi vjerojatno obilježilo najsramotniji trenutak u mom životu. Ako ga zamolim da prestane, on će prestati, što će vjerojatno obilježiti najrazočaravajući trenutak u mom životu. Pokušavam smiriti disanje i utišati zvukove koji mi bježe s usana, ali izgubila

sam svaki oblik samokontrole. Očito je da moje tijelo malo previše uživa u ovom trenju bez ljubljenja i ne mogu se nikako natjerati da prestanem. Pokušat ću sa sljedećim najboljim potezom. Zamolit ću ga da on prestane. “Holdere”, kažem bez daha, ne želeći zapravo da prestane, ali nadajući se da će shvatiti mig i ipak prestati. Potrebno mi je da prestane. Bilo mi je to potrebno još prije dvije minute. On ne prestaje. Nastavlja me ljubiti po vratu i trljati tijelo o moje, na način na koji su mi to dečki već radili, ali ovoga puta je ipak drukčije. Tako je nevjerojatno drukčije i divno da me u potpunosti užasava. “Holdere.” Pokušavam glasnije izgovoriti njegovo ime, ali u mom tijelu nema dovoljno volje. Ljubi me po kosi i usporava, ali ne staje. “Sky, ako mi govoriš da prestanem, prestat ću. Ali se nadam da mi to ne govoriš, jer stvarno ne želim prestati, pa te molim.” Odmiče se i gleda me dolje u oči, još uvijek ovlaš trljajući svoje tijelo o moje. Pogled mu je pun boli i brige i teško diše dok govori. “Nećemo ići dalje od ovoga, obećavam. Ali, molim te, nemoj tražiti od mene da stanem na ovom. Moram te gledati i moram te slušati jer činjenica da ti ovo zapravo osjećaš je tako jebeno fantastična. Osjećaš se nevjerojatno i meni je to nevjerojatno i molim te. Samo... te molim.” Spušta usta na moja i poljubi ih nezamislivo nježno. To je dovoljno za najavu kako će izgledati njegov pravi poljubac, pa zadrhtim od same pomisli na to. Prestaje se micati na meni i odmiče se rukama gore, čekajući na moju odluku. Čim se odvoji od mene, grudi mi postanu teške od razočaranja, tako da poželim zaplakati. Ne zato što je stao ili zato što me razdire odluka što će sljedeće učiniti... već zato što nikada nisam mogla zamisliti da bi se dvoje ljudi moglo spojiti na tako intimnoj razini i da će taj osjećaj biti tako nadmoćno ispravan. Kao da se svrha postojanja cijele ljudske rase usredotočila na ovaj trenutak; na nas dvoje. Sve što se ikada dogodilo ili što će se ikada dogoditi na ovom svijetu, samo je pozadina onoga što se upravo događa između nas i ja ne želim da to prestane. Ne želim. Odmahujem glavom gledajući u njegove molećive oči i sve što mogu učiniti je šapnuti, “Nemoj. Što god da radiš, nemoj prestati.” Stavi mi ruku iza vrata i spušta glavu, pritišćući čelo o moje. “Hvala ti”, izgovara kroz dah, polako se spuštajući na mene, ponovno stvarajući vezu između nas. Nekoliko puta me ljubi po rubu usana, pa oko usana i dolje po bradi, pa po vratu. Što brže diše, ja brže dišem. Što brže ja dišem, on brže ostavlja poljupce po cijelom mom vratu. Što mi brže ljubi vrat, brže se pomičemo zajedno - stvarajući među nama

obećavajući ritam koji, sudeći po brzini kojom mi srce lupa, neće još puno izdržati. Ukopam pete u krevet, a nokte u njegova leđa. Prestaje mi ljubiti vrat i pogleda u mene očima punim požude. I gleda me. Ponovno se usredotočuje na moja usta i, koliko god želim zuriti u njega, onako kako on zuri u mene, ne mogu držati oči otvorenima. Zatvaraju se spontano čim mi prvi val trnaca jurne kroz tijelo, kao znak upozorenja na ono što će uslijediti. “Otvori oči”, kaže odlučno. Bih, kad bih samo mogla, ali sasvim sam nemoćna. “Molim te.” Te dvije riječi su sve što mi treba da naglo otvorim oči. Zuri u mene s tako žestokom žudnjom da je osjećaj vjerojatno intimniji nego što bi bio da me sad stvarno ljubi. Koliko god to bilo teško u ovom trenutku, držim pogled usredotočen na njega, dok spuštam ruke, stišćem plahte s obje šake i zahvaljujem karmi što je u moj život poslala ovog beznadnog dečka. Zato što do ovog trenutka - dok me zapljuskuju prvi valovi čistog i cjelovitog prosvjetljenja - nisam imala pojma da mi je uopće nedostajao. Počinjem se tresti pod njim, a on ni trenutka ne skida pogled s mene. Ne mogu više držati oči otvorenima, bez obzira na to koliko se silno trudim, pa ih puštam da se zatvore. Osjećam da mu usne nježno klize prema mojima, ali me još uvijek ne ljubi. Usta nam tvrdoglavo stoje zajedno, na miru, dok on održava ritam, puštajući da posljednji od mojih uzdaha i brzih izdisaja, a možda čak i djelić moga srca, skliznu iz mene u njega. Polako, u stanju uzvišenosti, vraćam se natrag na Zemlju i on se konačno umiri, dopuštajući mi da se oporavim od iskustva koje je nekako učinio nimalo sramotnim za mene. Iako sam sasvim iscrpljena i emocionalno iscijeđena i cijelo mi se tijelo trese, on me nastavlja ljubiti po vratu i ramenima i posvuda u blizini onoga jedinog mjesta koje najviše želim da poljubi - mojih usta. Ali on bi očito radije ostao pri svome nego popustio tvrdoglavosti, jer odmiče usta s mog ramena i primiče lice bliže mome, ali još uvijek se odbija spojiti. Podiže ruku i miluje mi kosu, mičući mi zalutali pramen s čela. “Ti si nevjerojatna”, šapće, gledajući me ovoga puta samo u oči, a ne u usta. Riječima se iskupljuje za tvrdoglavost i ne mogu si pomoći da mu se ne nasmiješim. Ruši se na krevet kraj mene, još uvijek dašćući i, svjesno se trudeći obuzdati žudnju za koju znam da još uvijek kola njegovim tijelom. Zatvaram oči i slušam tišinu koja raste među nama, dok se vapaji za zrakom

smiruju u nježan, tih ritam. Tiho je i mirno i ovo je vjerojatno najmirniji trenutak koji je moj um ikada doživio. Holder pomiče ruku po krevetu bliže meni i prima me malim prstom za moj, kao da nema snage držati me za cijeli dlan. Ali to je lijepo, zato što smo se već držali za ruke, a nikad za male prste... i ja shvaćam da je to još jedno od naših prvih. To me saznanje ne razočarava zato što znam da njemu prvi nisu važni. Može me on poljubiti prvi put, ili dvadeseti put, ili milijunti put i neće me biti briga je li prvi ili nije, zato što sam prilično sigurna da smo upravo srušili rekord najboljeg prvog poljupca u povijesti svih prvih poljubaca - a da se uopće nismo poljubili. Nakon dugog razdoblja savršene tišine, on duboko udahne, zatim sjeda na krevet i pogleda me. “Moram ići. Ne mogu biti s tobom na ovom krevetu ni sekunde više.” Nagnem glavu prema njegovoj i gledam ga potišteno, dok on ustaje i ponovno odijeva košulju. Ceri mi se kad vidi kako se durim, zatim se nagne dok mu se lice ne nadvije nad moje, opasno blizu. “Kad sam rekao da te večeras neću poljubiti, to sam i mislio. Ali k vragu, Sky. Nisam imao pojma kako ćeš to učiniti jebeno teškim.” Stavi mi ruku na potiljak i ja tiho zastenjem, trudeći se da mi srce ostane unutar grudi. Ljubi me u obraz i osjećam njegovo oklijevanje dok se nevoljko odmiče. Hoda natraške prema prozoru, gledajući cijelo vrijeme u mene. Prije nego se spusti van, vadi mobitel i prstima brzo prelazi po zaslonu nekoliko sekunda, pa ga gurne natrag u džep. Nasmiješi mi se, zatim skoči kroz prozor i zatvori ga za sobom. Nekako pronalazim snagu da skočim i odjurim u kuhinju. Grabim mobitel i, naravno, na njemu je propuštena poruka od njega. Na njoj je samo jedna riječ. Nevjerojatno. Smješkam se, zato jer je bilo. Stvarno je bilo.

Trinaest godina ranije

“Hej.” Čvrsto sam zabila glavu u ruke. Ne želim da me on ponovno vidi da plačem. Znam da mi se neće smijati - nijedno od njih mi se nikada ne bi smijalo. Ali ja stvarno ne znam zašto uopće plačem i želim da to samo prestane, ali neće, a ne mogu ni ja i mrzim to, mrzim to, mrzim to. On sjeda na pločnik kraj mene, a ona sjeda s moje druge strane. Još uvijek ne gledam gore i još uvijek sam žalosna, ali ne želim da odu jer se s njima lijepo osjećam. “Možda će ti ovo pomoći da se osjećaš bolje”, kaže ona. “Napravila sam danas u školi jednu svakoj od nas.” Ne traži od mene da je pogledam pa je i ne gledam, ali osjećam da mi je nešto stavila na koljeno. Ne mičem se. Ne volim dobivati darove i ne želim da me ona vidi kako ga gledam. Glava mi je i dalje spuštena i nastavljam plakati; želim znati što nije u redu sa mnom. Nešto nije u redu sa mnom jer se ne bih ovako osjećala svaki put kad se to dogodi. Zato jer se to moralo dogoditi. Tako mi kaže tata. Moralo se dogoditi i ja moram prestati plakati jer ga jako, jako žalosti kad plačem. Oni sjede kraj mene dugo, dugo, ali ja ne znam koliko dugo, jer ne znam ni jesu li sati dulji od minuta. On se naginje i šapće mi na uho. “Nemoj zaboraviti što sam ti rekao. Sjećaš se što trebaš učiniti kad si žalosna?” Kimam glavom u rukama, ali ne dižem pogled prema njemu. Radim ono što mi je rekao da trebam raditi kad sam žalosna, ali ponekad sam ipak još uvijek žalosna. Ostaju još nekoliko sati ili minuta, a onda ona ustaje. Želim da ostanu još jednu minutu ili još dva sata. Nikada me ne pitaju što nije u redu i zato su mi tako dragi i želim da ostanu. Podižem lakat i virim ispod njega i vidim njezine noge kako odlaze od mene. Grabim njezin dar s koljena i prelazim po njemu prstima. Napravila mi je narukvicu. Rastezljiva je i crvena i ima na sebi pola srca. Stavljam je na ruku i smješkam se, iako još uvijek plačem. Dižem glavu; on je još uvijek ovdje, gleda me. Izgleda žalosno i meni je žao zato što mislim da ga ja žalostim.

Ustaje i okreće se prema mojoj kući. Gleda u mene dugo, ali ništa mi ne govori. On uvijek puno razmišlja i ja se pitam o čemu toliko razmišlja. Prestaje gledati u kuću i ponovno gleda dolje u mene. “Ne brini”, kaže, pokušavajući se nasmiješiti da mi bude lakše. “Neće on vječno živjeti.” Okreće se i vraća u svoju kuću, pa ja zatvorim oči i opet spustim glavu na ruke. Ne znam zašto mi je to rekao. Ja ne želim da moj tata umre... Samo želim da me prestane zvati Princezom.

Ponedjeljak, 3. rujna 2012. 7 sati i 20 minuta

Ne vadim je često, ali iz nekog razloga danas je želim gledati. Vjerojatno sam malo nostalgična zato što sam u subotu s Holderom razgovarala o prošlosti. Znam da sam rekla Holderu da nikada neću potražiti oca, ali ponekad sam ipak znatiželjna. Ne mogu si pomoći da se ne pitam kako je moguće da roditelj odgaja dijete nekoliko godina, zatim ga samo tako da od sebe. Nikad to neću razumjeti, a možda i ne bih trebala. Zato nikad nisam potezala to pitanje. Nikad nisam Karen ništa pitala. Nikad nisam pokušala odvojiti sjećanja od snova i ne volim razmišljati o tome... zato što mi to ne treba. Vadim narukvicu iz kutije i stavljam je na ruku. Ne znam tko mi ju je dao, i zapravo me nije briga. Sigurna sam da sam u dvije godine u udomiteljskim obiteljima dobivala puno darova od prijatelja. Ipak, ono što je drukčije u vezi s ovim darom je to, što je vezan uz moje jedino sjećanje na to razdoblje. Narukvica potvrđuje da je to sjećanje stvarno. A znanje da je sjećanje stvarno nekako potvrđuje da sam bila netko drugi, prije nego sam postala ja. Djevojčica koje se ne sjećam. Djevojčica koja je puno plakala. Djevojčica koja nije nimalo slična meni danas. Jednog ću je dana baciti, zato što ću morati. Ali danas mi se jednostavno nosi ta narukvica.

Holder i ja smo jučer odlučili predahnuti jedno od drugoga. Kažem predahnuti, zato što smo nakon subotnje večeri prilično dugo ležali na krevetu, uopće ne dišući. Osim toga, Karen se vraća kući i zadnje što mi sad treba je upoznavati je ponovno s mojim novim... što god da je. Nismo stigli tako daleko da bismo nekako nazvali ono što se zbiva među nama. Mislim da ga ne poznajem dovoljno dugo da bih ga mogla nazvati svojim dečkom, s obzirom na to da se još nismo ni poljubili. Ali pošizit ću budem li razmišljala o tome da na bilo koga stavlja svoje usne. Pa zato, bez obzira na to hodamo li ili ne, ja nas službeno proglašavam parom. Možemo li to uopće biti, a da se prvo nismo poljubili? Zar se te dvije stvari međusobno isključuju? To me natjera na glasni smijeh. Ili lol. Kad sam se jučer probudila, imala sam dvije poruke. Stvarno sam se navukla na

to slanje poruka. Zavrti mi se u glavi kad dobijem poruku i ne mogu ni zamisliti koliko moraju biti zarazni e-mail i Facebook i sve što ima veze s tehnologijom. Jedna je poruka od Six, u kojoj tupi o mojoj besprijekornoj vještini u pečenju kolača, nakon čega slijedi stroga uputa da je nazovem u nedjelju navečer s njezinog kućnog telefona i ispričam joj što je sve propustila. To jesam. Razgovarale smo jedan sat i čudi se kao i ja što Holder uopće nije onakav kao što smo očekivale da će biti. Pitala sam je za Lorenza i uopće se nije mogla sjetiti na koga mislim, pa sam se nasmijala i prešla na drugu temu. Nedostaje mi i strašno mi je što je otišla, ali njoj je divno i zato sam sretna. Druga poruka je bila od Holdera. Sve što je u njoj pisalo bilo je, “Užasavam se vidjeti te u školi u ponedjeljak. Prestrašno.” Trčanje mi je uvijek bilo vrhunac dana, a sad mi je to čitanje Holderovih uvredljivih poruka. A što se tiče trčanja i Holdera, to više ne radimo. Zapravo, ne radimo to više zajedno. Nakon što smo se jučer dopisivali porukama, odlučili smo da bi bilo najbolje kad ne bismo svakodnevno trčali zajedno, jer bi to moglo biti previše i prebrzo. Rekla sam mu da ne želim da stvari među nama postanu čudne. Osim toga, jako sam osjetljiva kad sam znojna i ljepljiva i teško dišem i smrdim i zato radije trčim sama. Sada buljim u svoj ormarić u nekom bunilu, otežući s ulaskom u učionicu jer stvarno ne želim ići na sat. Prvi je sat i to je jedini na koji idem zajedno s Holderom, pa me stvarno brine kako će sve ispasti. Uzimam Breckinovu knjigu iz ruksaka i još dvije koje sam mu donijela, a ostatak stvari vraćam u ormarić. Ulazim u učionicu i sjedam, ali Breckin još nije stigao, a nije ni Holder. Sjedam i buljim u vrata, uopće ne shvaćajući zašto sam tako živčana. Jednostavno je drukčije, gledati ga ovdje umjesto na domaćem terenu. Državna javna škola je jednostavno previše... javna. Vrata se otvaraju i Holder ulazi, a odmah za njim Breckin. Obojica kreću prema dnu prostorije. Holder mi se smješka dok hoda prolazom između klupa. Breckin mi se smješka, dok hoda prolazom između drugog reda klupa, noseći dvije šalice kave. Holder stiže do moje klupe i počinje spuštati svoj ruksak na nju, u isto vrijeme kad Breckin stigne do iste klupe i počinje na nju spuštati šalice s kavom. Pogledaju jedan drugoga, zatim obojica pogledaju u mene. Nezgodno. Ja radim jedinu stvar koju znam u nezgodnim situacijama - ulijećem sa sarkazmom. “Momci, izgleda da imamo problem.” Smješkam se obojici, zatim gledam u kavu u Breckinovim rukama. “Vidim da je mormon donio kraljici svoj danak u kavi. Vrlo

impresivno.” Pogledam Holdera i podignem obrvu. “Želiš li otkriti svoj danak, beznadno momče, pa da mogu odlučiti tko će danas sa mnom dijeliti razredno prijestolje?” Breckin me gleda kao da sam sasvim prolupala. Holder se smije i podiže svoj ruksak s klupe. “Izgleda da nečijem egu hitno treba malo spuštanja na zemlju.” Premješta ruksak na prazno mjesto ispred Breckina i sjeda. Breckin još uvijek stoji, držeći obje kave s nevjerojatno zbunjenim izrazom lica. Pružam ruku i uzimam jednu šalicu. “Čestitam, štitonošo. Vi ste kraljičin izabranik dana. Sjedni. Bio je to jedan lud vikend.” Breckin polako sjeda i smješta kavu na svoju klupu, zatim skida ruksak s ramena i cijelo to vrijeme sumnjičavo me gleda. Holder sjedi postrance za svojim stolom, zureći u mene. Pokazujem rukom prema njemu. “Breckine, ovo je Holder. Holder nije moj dečko, ali ako ga ulovim kako pokušava oboriti rekord za najbolji prvi poljubac s nekom drugom curom, uskoro će postati moj nedišući ne-dečko.” Holder me pogleda iskosa, a tračak smiješka zatitra mu na rubu usana. “Također.” Njegove me jamice draže i moram se prisiliti da ga gledam ravno u oči ili ću morati učiniti nešto zbog čega će me suspendirati iz škole. Pokazujem rukom prema Breckinu. “Holdere, ovo je Breckin. Breckin je moj novi najboljiji prijatelj na cijelomu svijetu.” Breckin gleda Holdera, Holder mu se smješka, a zatim mu pruža ruku. Breckin se zauzvrat oprezno rukuje s njim, zatim se odmiče i okreće prema meni, gledajući me poluzatvorenim očima. “Zar nije-tvoj-dečko zna da sam ja mormon?” Kimam. “Ispalo je da Holder uopće nema problema s mormonima. Samo ima problema sa šupcima.” Breckin se smije i okreće prema Holderu. “Dobro, u tom slučaju, dobro došao u savezništvo.” Holder mu se napola nasmiješi, ali bulji u šalicu kave na Breckinovoj klupi. “Mislio sam da je mormonima zabranjen kofein.” Breckin sliježe ramenima. “Odlučio sam prekršiti to pravilo onog jutra kad sam se probudio kao gej.” Holder se smije i Breckin se smije i sve je na svijetu dobro. Ili barem na svijetu prvog sata. Naslanjam se na stolac i smješkam se. Ovo uopće neće biti teško. Zapravo, upravo sam zavoljela državnu školu.

Nakon sata Holder me prati do mog ormarića. Ne razgovaramo. Mijenjam knjige dok on skida nove uvrede. Danas su nakon sata bile samo dvije poruke, a to me malo žalosti. Tako lako odustaju, a tek je drugi tjedan škole. Gužva poruke u loptice i baca ih na pod, a ja zatvaram ormarić, i okrećem se prema njemu. Oboje se naslanjamo na ormariće, okrenuti licem u lice. “Ošišao si se”, kažem, primjećujući to prvi put. Rukom prelazi po kosi i ceri se. “Da. Jedna cura koju znam nije prestajala cendrati zbog toga. To mi je jako išlo na živce.” “Sviđa mi se.” Smješka se. “Dobro.” Stišćem usne i ljuljam se naprijed-natrag na petama. Smješka mi se i izgleda preslatko. Da sad nismo u predvorju punom ljudi, zgrabila bih ga za košulju i privukla k sebi, da mu pokažem koliko mislim da je sladak. Umjesto toga, otjeram te slike iz glave i nasmiješim se i ja njemu. “Mislim da bismo trebali u razred.” On polako kima. “Aha”, kaže, ali ne miče se. Stojimo tamo još otprilike trideset sekundi, prije nego se nasmijem i udarim ormarić, a potom krenem. Hvata me za ruku i vuče natrag, tako brzo da zastenjem. Prije nego što se snađem, leđa su mi pritisnuta o ormarić, a on stoji ispred mene, zarobivši me rukama. Zabljesne me đavolskim smiješkom, zatim mi privuče glavu svojoj. Stavi desnu ruku na moj obraz i spušta je pod bradu, podižući mi lice. Nježno miluje obje moje usne palcem pa se moram ponovno sjetiti da smo na javnom mjestu i da se ovoga časa ne mogu prepustiti strastima. Naslanjam se na ormariće iza leđa, pokušavajući iskoristiti njihovu čvrstoću za potporu koju mi koljena više ne pružaju. “Volio bih da sam te poljubio u subotu navečer”, kaže. Spušta pogled na moje usne koje još uvijek miluje palcem. “Ne mogu prestati zamišljati kakav ti je okus.” Pritišće čvrsto palac na središte mojih usana, zatim nakratko približava usta mojima, ne sklanjajući palac. Usne su mu nestale i palac mu je nestao, a to se događa tako brzo da ne shvaćam da je otišao, sve dok se predvorje ne prestane okretati i ponovno sam sposobna ravno stajati. Ne znam koliko ću dugo ovo moći izdržati. Sjetim se svog živčanog brbljanja u subotu navečer, kad sam željela da obavi to odmah i poljubi me u kuhinji. Nisam imala blagog pojma što me čeka.

“Kako?”

To je samo jedna riječ, ali čim spustim pladanj nasuprot Breckinu, znam točno što ta riječ obuhvaća. Smijem se i odlučujem izbrbljati sve pojedinosti prije nego se Holder pojavi za našim stolom. Ako se uopće pojavi za našim stolom. Ne samo da nismo raspravljali o tome kako ćemo zvati našu vezu, već nismo raspravljali ni o razmještaju za stolom u kantini. “Pojavio mi se doma u petak i nakon prilično nesporazuma, konačno smo došli do sporazuma da smo se samo krivo razumjeli. Zatim smo pekli kolače, čitala sam mu neko smeće i otišao je kući. Vratio se u subotu navečer i kuhao mi. Onda smo otišli u moju sobu i...” Prestajem govoriti kad Holder sjedne kraj mene. “Nastavi”, kaže Holder. “Baš bih volio čuti što smo nakon toga radili.” Zakolutam očima i okrenem se Breckinu. “Zatim smo srušili rekord za najbolji prvi poljubac u povijesti svih prvih poljubaca, a da se nismo ni poljubili.” Breckin oprezno kima, još uvijek me gledajući pogledom punim skepse. Ili znatiželje. “Impresivno.” “Bio je to bolno dosadan vikend”, Holder se obrati Breckinu. Ja se smijem, ali Breckin me ponovno gleda kao da sam luda. “Holder voli dosadno”, uvjeravam ga. “Njemu je to pohvalno.” Breckin luta pogledom od jednog do drugog, zatim odmahuje glavom i naginje se naprijed, podižući vilicu. “Malo me stvari može zbuniti”, kaže, pokazujući vilicom na nas. “Ali vas dvoje ste iznimka.” Kimam jer se potpuno slažem s njim. Nastavljamo ručati u nekakvoj prilično normalnoj, pristojnoj interakciji između nas troje. Holder i Breckin počinju razgovarati o knjizi koju mi je posudio i činjenica da Holder uopće raspravlja o ljubavnom romanu je sama po sebi zabavna, ali činjenica da se s Breckinom svađa u vezi sa zapletom je bolesno preslatka. Svako malo stavlja ruku na moju nogu ili me češka po leđima ili me ljubi po kosi, i izgleda kao da to radi sasvim spontano, ali ja ne propuštam primijetiti niti jedan taj dodir. Pokušavam osvijestiti u glavi kako se dogodila tolika promjena u samo jednom tjednu i ne mogu ne pomisliti da smo možda jednostavno predobri. Što god ovo jest i što god da radimo, djeluje predobro i preispravno i presavršeno i tjera me na razmišljanje o svim onim knjigama koje sam pročitala i o tome kako kad stvari postanu predobre i preispravne i presavršene, to je samo zato što se ružni preokret još nije infiltrirao u dobrotu svega toga i ja odjednom... “Sky”, kaže Holder, pucketajući prstima pred mojim licem. Pogledam ga, a on me

oprezno promatra. “Kamo si otišla?” Odmahnem glavom i nasmijem se, ne znajući što je upravo potaklo taj mali unutrašnji napad tjeskobe. Posegne rukom točno ispod moga uha i prstima mi prelazi po jagodici. “Moraš se prestati tako isključivati. To me malo izbezumljuje.” “Oprosti”, kažem, sliježući ramenima. “Lako me omesti.” Podižem ruku i mičem njegovu sa svog vrata, umirujuće mu stisnuvši prste. “Stvarno, dobro sam.” Pogled mu pada na moju ruku. Primi je i podiže mi rukav, zatim mi okrene zapešće nekoliko puta. “Odakle ti ovo?” pita, gledajući u moje zapešće. Pogledam dolje da vidim o čemu govori i shvatim da još nosim narukvicu koju sam jutros stavila. Gleda me ponovno i ja slegnem ramenima. Nisam raspoložena za objašnjavanje. To je složeno i postavljat će mi pitanja, a ručak je skoro gotov. “Odakle ti to?” kaže ponovno, ovaj put malo odlučnije. Pojačava stisak i gleda me hladno, očekujući objašnjenje. Povučem ruku k sebi i ne sviđa mi se kamo ovo vodi. “Misliš da sam to dobila od nekog frajera?” pitam ga, zbunjena njegovom reakcijom. Nisam ga svrstala u ljubomorne tipove, ali ovo mi ne djeluje ljubomorno. Djeluje mi ludo. Ne odgovara na moje pitanje. I dalje zuri u mene kao da moram nešto veliko ispovjediti, a odbijam otkriti što je to. Ne znam što očekuje, ali će njegovo trenutno ponašanje prije završiti šamarom, nego što ću mu dati bilo kakvo objašnjenje. Breckin se neugodno vrpolji u stolcu i nakašlje se. “Holdere. Lakše malo, čovječe.” Holderov izraz lica se ne promijeni. Zapravo, postane još hladniji. Naginje se naprijed nekoliko centimetara i stišava glas dok govori. “Sky, tko ti je dao prokletu narukvicu?” Njegove riječi izazivaju nepodnošljivu težinu u mojim grudima, a oni isti znakovi upozorenja koji su mi bljeskali u glavi, kad sam ga prvi put srela, ponovno bljeskaju, ali ovoga puta velikim neonskim slovima. Znam da su mi usta razjapljena a oči širom otvorene, ali mi je drago što se nada ne da opipati, jer bi sad svi vidjeli kako se moja raspada. On zatvara oči i okreće se naprijed, spuštajući laktove na stol. Dlanovima pritišće čelo i dugo, duboko uzdahne. Nisam sigurna je li svrha tog uzdaha smirujuća ili se tako suzdržava da ne zaurla. Rukom prolazi kroz kosu i hvata se za stražnji dio vrata.

“Sranje!” kaže. Glas mu je grub i natjera me da ustuknem. Ustaje i iznenada odlazi, ostavljajući pladanj na stolu. Pratim ga očima dok hoda do druge strane kantine, niti jednom me ne pogledavši. Zalupi vratima kantine objema rukama i nestaje kroz njih. Ja ne trepćem niti ponovno udahnem, sve dok se vrata ne prestanu njihati i, sasvim se umire. Okrećem se prema Breckinu i mogu si samo zamisliti koliko sad izgledam šokirano. Trepnem i odmahnem glavom, vrteći zadnje dvije minute u svojoj glavi. Breckin se ispruži preko stola i primi me za ruku, ali ništa ne govori. Nema se što reći. Oboje smo ostali bez riječi, one sekunde kad je Holder nestao kroz vrata. Začuje se zvono, i kantina se pretvori u vrtlog komešanja, ali ja se ne mogu pomaknuti. Svi se kreću naokolo, prazne pladnjeve i čiste stolove, ali svijet za našim stolom posve je utihnuo. Breckin mi konačno pušta ruku i kupi naše pladnjeve, zatim se vraća po Holderov pladanj i čisti stol. Diže moj ruksak i ponovno me hvata za ruku, vukući me da ustanem. Stavlja moj ruksak preko ramena, zatim me prati van iz kantine. Ne prati me do mog ormarića ili do moje učionice. Drži me za ruku i vuče za sobom, dok ne budemo vani, pa s druge strane parkirališta otvara vrata i gura me u neki nepoznati auto. Spušta se na vozačko sjedalo i pali auto, zatim se okreće prema meni. “Neću ti čak ni reći što mislim da se upravo dogodilo tamo unutra. Ali znam da je bilo sranje i nemam pojma zašto sad ne plačeš, ali znam da te srce boli, a možda i ponos. Ma jebeš školu. Idemo na sladoled.” Kreće autom unatrag i izlazi s parkirališta. Ne znam kako to radi jer sam se upravo spremala rasplakati i jecati i baliti po cijelom njegovom autu, ali nakon riječi koje su izašle iz njegovih usta, ja sam se nasmiješila. “Jako volim sladoled.”

Sladoled je pomogao, ali ne baš jako jer me Breckin upravo ostavio kod mog auta i ja sad sjedim na vozačkom sjedalu no ne mogu se pomaknuti. Žalosna sam i uplašena i luda i osjećam sve one stvari koje bih trebala osjećati nakon onoga što se upravo dogodilo, ali ne plačem. I neću plakati. Kad dođem doma, činim jedinu stvar za koju znam da će pomoći. Trčim. Tek kad se vratim i odem pod tuš, shvatim da, kao i sladoled, ni trčanje nije baš jako pomoglo.

Radim one iste stvari koje inače radim svake večeri u tjednu. Pomažem Karen oko večere, večeram s njom i Jackom, pišem zadaću, čitam knjigu. Pokušavam se ponašati kao da to uopće ne utječe na mene, zato što bih stvarno željela da je tako, ali iste sekunde kad legnem u krevet i ugasim svjetla, misli mi počnu lutati. Samo ovaj put ne odlutaju daleko, zato što sam zapela na samo jednoj stvari, jednoj jedinoj stvari. Zašto se kvragu nije ispričao? Napola sam očekivala da će me čekati kod auta, kad smo se Breckin i ja vratili sa sladoleda, ali nije. Kad sam se uparkirala na svoj prilazni put, očekivala sam da će biti ondje, spreman mi se ulizivati i preklinjati me i dati mi barem najmanji komadić objašnjenja, ali njega tamo nije bilo. Držala sam mobitel skriven u džepu (Karen još ne zna da ga imam) i provjeravala ga svakom prilikom, ali jedina poruka koju sam dobila bila je od Six i još je nisam pročitala. Sad sam u svom krevetu i grlim jastuk, osjećajući se nevjerojatno krivom što nemam potrebu jajima gađati njegovu kuću, probušiti mu gume i udariti ga u jaja. Zato što znam da je to ono što bih željela osjećati. Željela bih da sam ljutita i bijesna i nemilosrdna, zato što bih se osjećala puno bolje, nego što se osjećam ovako razočarana, jer Holder kojeg sam imala ovog vikenda... uopće nije bio Holder.

4. rujna 2012. 6 sati i 15 minuta

Otvaram oči i ne silazim s kreveta dok ne izbrojim sedamdeset šestu zvijezdu na stropu. Bacam pokrivače i preodijevam se u odjeću za trčanje. Kad siđem kroz prozor svoje sobe, zastanem. On stoji na pločniku i okrenut mi je leđima. Ruke su mu sklopljene na glavi i vidim da mu se leđni mišići grče od napornog disanja. Usred je trčanja i nisam sigurna čeka li mene ili je slučajno zastao uzeti zraka, pa ostajem kraj prozora i čekam, nadajući se da će nastaviti trčati. Ali ne nastavlja. Nakon nekoliko minuta konačno skupim hrabrosti i krenem u prednje dvorište. Kad čuje moje korake, okrene se. Prestajem hodati i pogledamo se u oči i ja samo zurim u njega. Ne gledam ga oštro i ne mrštim se i zasigurno mu se ne smiješim. Samo zurim u njega. Pogled u njegovim očima je drukčiji i jedina riječ kojom bih ga mogla opisati jest žaljenje. Ali ne govori, što znači da se ne ispričava, što opet znači da ja nemam vremena pokušati ga shvatiti. Samo mi treba trčanje. Hodam kraj njega i zakoračim na pločnik, zatim počnem trčati. Nakon nekoliko koraka čujem da počinje trčati za mnom, ali oči su mi usredotočene naprijed. On me ne sustiže da bi trčao kraj mene, a ja ne usporavam, zato što želim da ostane iza mene. U jednom trenutku počinjem trčati sve brže i brže, pa krenem u sprint, ali on drži tempo sa mnom, prateći me u stopu, nekoliko koraka iza mene. Kad stignemo do oznake koja mi služi kao podsjetnik da se okrenem, namjerno ne gledam u njega. Okrećem se i prolazim kraj njega pa krećem prema svojoj kući i cijela druga polovica trčanja je potpuno ista kao i prva. Tiha. Udaljeni smo oko dva bloka od moje kuće i ja sam ljutita što se danas uopće pojavio, a još ljuća što se još nije ispričao. Počinjem trčati sve brže i brže, vrlo vjerojatno brže nego sam ikada trčala, ali on nastavlja držati tempo sa mnom, korak po korak. To me ljuti još više pa kad se nađemo u mojoj ulici, ja nekako povećam brzinu i trčim prema svojoj kući, najbrže što mogu, no to još uvijek nije dovoljno brzo jer je on još uvijek tu. Koljena mi popuštaju i ja se toliko iscrpljujem da uopće ne mogu

doći do daha, ali imam još samo šest metara do mog prozora. Uspijevam prijeći samo tri. Čim mi se tenisice susretnu s travom, padam na ruke i koljena i nekoliko puta duboko udahnem. Nikad dosad, čak ni kad sam trčala više od šest kilometara, nisam se osjećala ovako iscrpljeno. Okrenem se na leđa na travi, koja je još mokra od rose, ali to mi jako godi. Oči su mi zatvorene i tako glasno dišem da jedva čujem Holderovo disanje. Ali čujem ga i sve je bliže i znam da je na travi kraj mene. Oboje ležimo mirno, dolazeći do daha, a to me podsjeća na ono što se događalo prije samo nekoliko noći, kad smo bili u istom položaju na mom krevetu, oporavljajući se od onoga što mi je učinio. Mislim da se i on sjetio toga, zato što jedva osjećam njegov mali prst kad se pruži između nas i uhvati se oko moga. Samo, kad to ovoga puta učini, ja se ne smiješim. Ja se trgnem. Povučem ruku i okrenem se, a zatim ustanem. Hodam tri metra do kuće i penjem se u svoju sobu, pa zatvaram prozor.

Petak, 28. rujna 2012. 12 sati i 5 minuta

Prošlo je skoro četiri tjedna. Nije se ni jednom pojavio na trčanju i nije se nikad ispričao. Ne sjedi kraj mene na satu, ni u kantini. Ne šalje mi uvredljive poruke i ne dolazi k meni vikendima, svaki put kao druga osoba. Jedina stvar koju radi, barem mislim da je on taj koji to radi, jest da skida poruke s mog ormarića. Uvijek ih nađem zgužvane u loptice na podu u predvorju. Ja nastavljam postojati i on nastavlja postojati, ali ne postojimo zajedno. Dani ionako prolaze, bez obzira na to s kim ja postojim. A što se više dana skupilo od onog vikenda s njim do sadašnjeg trenutka, imam sve više i više pitanja, koja sam pretvrdoglava postaviti. Želim znati što ga je isprovociralo onoga dana. I želim znati zašto to nije pustio na miru, umjesto što je onako bijesno otišao. Želim znati zašto se nije ispričao, zato jer sam skoro sigurna da bih mu pružila barem još jednu šansu. Ono što je učinio bilo je ludo i čudno i malo posesivno, ali kad bih to morala usporediti sa svim onim lijepim stvarima u vezi s njim, znam da te loše ne bi ni približno prevagnule. Breckin se više i ne trudi analizirati taj slučaj, pa se ja pravim da ni ja to ne radim. Ali radim to, a ono što me ždere jest činjenica da mi se sve što se dogodilo između nas, počinje činiti nadrealnim, kao da je to bio samo san. Ponekad se pitam je li se taj vikend uopće dogodio, ili je to bilo još jedno moje nepotvrđeno sjećanje, koje možda uopće nije stvarno. Cijeli ovaj mjesec jedna stvar mi ne izlazi iz glave i muči me više od bilo koje druge (znam da je to stvarno jadno), a to je činjenica da ga nikad nisam poljubila. Tako sam se strašno željela poljubiti, da se od saznanja da neću imati to iskustvo, osjećam kao da imam otvorenu ranu u grudima. Lakoća s kojom smo komunicirali, način na koji me dodirivao, kao da se to baš tako radi, kako mi je ljubio kosu - sve su to bili djelići nečeg puno većeg. Nečega dovoljno velikog da, iako se niti jednom nismo poljubili, zaslužuje neku vrstu njegova priznanja. Neku vrstu poštovanja. On se odnosi prema svemu što se trebalo dogoditi među nama, kao prema nečem što je bilo pogrešno, a to boli. Zato što znam da je i on to osjetio. Znam da jest. A ako je to osjetio na isti način na koji sam ja osjetila, znam da još uvijek osjeća. Srce mi nije slomljeno i još nisam ispustila niti jednu suzu nad cijelom

situacijom. Ne može mi srce biti slomljeno jer, srećom, još mu nisam bila dala taj dio sebe. Ali nisam preponosna priznati da sam malo žalosna zbog svega toga, i znam da će trebati vremena jer mi se stvarno, stvarno sviđao. Dakle, dobro sam. Malo sam žalosna, puno više zbunjena, ali dobro sam.

“Što je ovo?” pitam Breckina, gledajući dolje u stol. Upravo je stavio kutiju preda me. Vrlo lijepo omotanu kutiju. “Samo mali podsjetnik.” Gledam u njega upitno. “Na što?” Smije se i gura kutiju bliže meni. “Podsjetnik na to da ti je sutra rođendan. Otvori je sad.” Uzdišem i kolutam očima, zatim je guram na stranu. “Nadala sam se da ćeš zaboraviti.” Grabi dar i gura ga pred mene. “Sky, otvori vražji dar. Znam da mrziš dobivati darove, ali ja ih volim davati, pa prestani biti depresivna gadura i otvori ga, i nek’ ti se sviđa, pa me zagrli i zahvali mi.” Spuštam ramena i guram prazan pladanj sa strane, zatim gurnem kutiju preda se. “Jako lijepo zamataš darove”, kažem. Odvežem mašnu i poderem papir na jednom uglu kutije, zatim je odmotavam. Gledam u sliku na kutiji i podižem obrvu. “Kupio si mi televizor?” Breckin se smije i odmahuje glavom, zatim uzima kutiju. “To nije televizor, šašavice. To je e-čitač.” “Oh”, kažem. Nemam pojma što je to e-čitač, ali prilično sam sigurna da ga ne bih smjela imati. Prihvatila bih taj dar onako kao što sam prihvatila i Sixin mobitel, ali ova je stvar prevelika da se sakrije u džep. “Ti se šališ, je li?” Naginje se prema meni. “Ne znaš što je to e-čitač?” Sliježem ramenima. “Meni još uvijek izgleda kao sićušni televizor.” On se smije još glasnije i otvara kutiju, vadeći e-čitač. Uključuje ga i vraća mi ga. “E-čitač je elektronski uređaj u koji se spremi više knjiga nego što ćeš ih ikada moći pročitati.” Pritišće gumb i zaslon se upali, zatim prstom prelazi po njemu, pritišćući ga na nekim mjestima, sve dok se cijeli zaslon ne ispuni desecima malih sličica knjiga. Dodirnem jednu od sličica i zaslon se promijeni, zatim naslovnica knjige ispuni cijeli zaslon. On klizne prstom preko stranice, ona se okrene i ja zurim u

prvo poglavlje. Istoga časa počinjem prstima listati po zaslonu i gledam kako se bez muke okreće svaka stranica, jedna za drugom. Ovo je zasigurno najnevjerojatnija stvar koju sam ikad vidjela. Pritišćem još gumbi i klikam na još knjiga, pa listam kroz još poglavlja i iskreno mislim da nikada nisam vidjela veličanstveniji praktični izum. “Mrak”, šapćem. Ne prestajem zuriti u e-čitač, nadajući se da se on ne šali okrutno sa mnom, jer ako mi ga pokuša uzeti iz ruku, pobjeći ću. “Sviđa ti se?” pita me ponosno. “Ubacio sam ti oko dvjesto knjiga, pa će ti valjda biti dovoljno za neko vrijeme.” Gledam u njega, a on se cereka od uha do uha. Spuštam e-čitač na stol, zatim se naginjem naprijed preko stola i grlim ga oko vrata. Ovo je najbolji dar koji sam ikad dobila i ja se smijem i stišćem ga tako čvrsto, i uopće me nije briga da bih trebala biti grozna zbog primanja darova. Breckin me grli i ljubi me u obraz. Kad ga pustim i otvorim oči, spontano pogledam prema stolu koji sam pokušavala izbjeći gledati skoro četiri tjedna. Holder sjedi na svom mjestu i gleda nas. Osmjehuje se. To nije lud ili zavodljiv ili jeziv osmijeh. To je nježan osmijeh i čim ga ugledam, valovi tuge počinju me udarati iznutra i ja skrenem pogled s njega na Breckina. Sjedam i ponovno uzimam e-čitač u ruke. “Znaš, Breckine, ti si stvarno fenomenalan tip.” Smije se i namiguje mi. “To je zato što sam mormon. Mi smo ti strašni.”

Petak, 28. rujna 2012. 23 sati i 50 minuta

Danas mi je zadnji dan u životu da imam sedamnaest godina. Karen ovog vikenda ponovno radi izvan grada na svom buvljaku. Pokušala je odgoditi put jer joj je bilo krivo ostaviti me samu na rođendan, ali nisam joj dopustila. Umjesto toga, proslavili smo moj rođendan sinoć. Njezini su darovi bili dobri, ali ni približno kao elektronski čitač. Nikad nisam bila tako uzbuđena što ću sama provesti vikend. Nisam ispekla ni približno toliko kolača kao prošli put kad je Karen bila na putu. Ne zato što mi se nisu jeli, već zato što sam prilično sigurna da je moja ovisnost o čitanju upravo dostigla sasvim novu razinu. Skoro je ponoć i oči mi se zaklapaju, ali pročitala sam gotovo dvije knjige i definitivno moram završiti ovu. Zadrijemam, zatim se trznem i probudim, pokušavajući pročitati još jedno poglavlje. Breckin stvarno ima dobar ukus za knjige, pa sam pomalo ljutita što mu je trebao cijeli mjesec da mi otkrije ovu. Nisam ovisnik o onima u kojima su svi na kraju dugo i sretno živjeli, ali ako se to ne dogodi s ovo dvoje likova, ući ću u čitač i oboje ih zaključati u toj prokletoj garaži, da tamo ostanu do smrti. Kapci mi se polako sklapaju i trudim se držati ih otvorenima, ali riječi počinju plivati po zaslonu i ništa više nema smisla. Konačno isključim čitač i ugasim svjetlo, pa razmišljam o tome kako mi je zadnji dan kad imam sedamnaest godina mogao biti puno bolji nego što je bio.

Oči mi se naglo otvore, ali ja se ne pomičem. Još je uvijek noć i još sam uvijek u istom položaju od ranije, pa znam da sam samo zaspala. Utišam disanje i osluškujem zvuk koji me probudio - zvuk mog prozora koji se otvara. Čujem kako zavjese klize po karniši dok se netko penje unutra. Znam da bih trebala vrištati, ili pobjeći prema vratima, ili potražiti neki predmet koji bi poslužio kao oružje. Umjesto toga, ostajem ukipljena zato što, tko god to bio, ne pokušava uopće biti tih dok uzlazi u moju sobu, pa mogu samo pretpostaviti da je to Holder. Ali ipak, srce mi luđački udara i svaki mi se mišić u tijelu koči, kad se krevet pomakne dok se on spušta na njega. Što mi je bliže, sve sam sigurnija da je to on, jer nitko drugi

ne može u mom tijelu izazvati reakciju koja se upravo događa. Čvrsto stišćem oči i primičem ruku licu kad osjetim da se pokrivači iza mene podižu. Sasvim sam prestravljena. Prestravljena sam jer ne znam koji se Holder uvlači u moj krevet ovoga časa. Ruka mu klizi ispod mog jastuka, dok drugu čvrsto ovija oko mog tijela gdje mi pronalazi ruke. Privlači me k svojim grudima i isprepleće prste s mojima, zatim mi gura svoju glavu u vrat. Vrlo sam svjesna činjenice da na sebi nemam ništa osim potkošulje i gaćica, ali sam sigurna da on nije ovdje zbog toga. Još uvijek nisam sigurna zašto je tu, jer on ništa ne govori, ali zna da sam budna. Ja znam da on zna da sam budna, zato što iste sekunde kad me zagrli, zastenjem. Drži me čvrsto koliko može i svako malo spušta usne na moju kosu i ljubi me. Ljutim se na njega što je tu, ali se još više ljutim na sebe što ga želim ovdje. Bez obzira na to koliko želim vrištati na njega i otjerati ga, isto toliko želim da me stisne samo malo čvršće. Želim mu zaključati ruke oko sebe i baciti ključ, jer ovo je mjesto gdje pripada i strah me da će me ponovno samo tako pustiti od sebe. Mrzim to što on ima toliko strana koje ne razumijem i ne znam želim li ih i dalje pokušati shvatiti. Postoje dijelovi njega koje volim, dijelovi koje mrzim, dijelovi koji me užasavaju i dijelovi koji me zadivljuju. Ali postoji i onaj jedan dio njega koji me samo razočarava... taj dio njega najteže mogu prihvatiti. Ležimo dugo u potpunoj tišini, možda pola sata, ali nisam sigurna. Sve što znam jest da još nije popustio stisak, a nije se ni pokušao opravdati. Ali što je tu novo? Ništa neću dobiti od njega ako prvo ne postavim pitanja. A sada mi se ne postavljaju nikakva pitanja. Oslobađa mi prste od svojih i stavlja mi ruku na glavu. Pritišće usne na moju kosu i savija ruku koja se nalazi ispod mog jastuka pa me drži tako, lica zakopanog u moju kosu. Ruke mu se počinju tresti i sad me drži s takvom žestinom i očajem da mi se srce slama. Prsa su mi teška, a obrazi mi gore i jedina stvar koja zaustavlja moje suze da krenu u potocima jest to da su mi oči tako čvrsto zatvorene da one ne mogu poteći. Ne mogu više podnijeti tišinu, i ako ne skinem s grudi ono što apsolutno moram reći, mogla bih početi vrištati. Znam da će mi glas biti obojen slomljenim srcem i tugom i da ću jedva moći govoriti dok se budem trudila zadržati suze, ali bez obzira na to, duboko udahnem i kažem najiskreniju rečenicu koju mogu reći. “Tako sam ljutita na tebe.” Ako je to uopće moguće, on me nekako još čvršće stisne. Pomiče usta do mog uha i ljubi ga. “Znam, Sky”, šapne. Ruka mu klizne pod moju majicu i pritišće mi

otvorenim dlanom trbuh, čvršće me privijajući k sebi. “Znam.” Nevjerojatno je što zvuk glasa za kojim si tako čeznula može napraviti tvom srcu. Dosad je izgovorio samo tri riječi, ali dok ih je izgovarao, srce mi je raskomadano i samljeveno, zatim ponovo vraćeno u grudi s očekivanjem da će nekako znati opet kucati. Provučem prste kroz ruku koja čvrsto leži na meni i stišćem je, ne znajući uopće što to znači, ali svaki dio mene želi ga dodirivati i grliti i uvjeriti se da je stvarno ovdje. Moram znati da je ovdje i da to nije još jedan od slikovitih snova. Usta mu susreću moje rame i on širi usne, nježno me ljubeći. Osjećaj njegova jezika na mojoj koži istoga časa pošalje val vrućine kroz moje tijelo i osjećam kako mi se crvenilo širi iz želuca ravno u obraze. “Znam”, ponovno šapće, nježno istražujući moju ključnu kost i vrat svojim usnama. Držim oči zatvorene jer mi se od muke u njegovu glasu i nježnosti u njegovom dodiru počinje vrtjeti u glavi. Podižem ruku i prelazim mu po kosi milujući je, pritišćući ga čvršće o svoj vrat. Topli dah na mojoj koži postaje sve ubrzaniji, kao i njegovi poljupci. Brzina disanja nam se usklađuje dok on dvaput poljupcima prekriva svaki centimetar moga vrata. Podiže se na ruke i spušta me ravno na leđa, zatim prinosi ruku mom licu i nježno mi miče kosu s očiju. Gledajući ga tako izbliza, vraća mi se baš svaki osjećaj koji sam ikada imala za tog dečka... i onaj dobar i onaj loš. Ne razumijem kako mi je mogao učiniti ono što je učinio, kad je tuga u njegovim očima tako očita. Ne znam je li to zbog činjenice što ga uopće ne mogu pročitati ili zbog toga što ga predobro mogu pročitati, ali gledajući sad u njega, znam da osjeća isto što i ja osjećam... ali zato me njegovi postupci još više zbunjuju. “Znam da si ljuta na mene”, kaže, gledajući me. Njegove su oči i riječi pune kajanja, ali još nema isprike. “Sky, meni je to potrebno. Želim da se ljutiš na mene. Ali još mi je potrebnije da me još uvijek želiš ovdje kraj sebe.” Grudi mi postanu teške od ovih riječi i treba mi strahovit napor da nastavim disati. Kimnem glavom skoro neprimjetno, jer se sasvim slažem s tim. Bijesna sam na njega, ali želim da je ovdje, više nego što to ne želim. Spušta čelo na moje i dočepamo se jedno drugom lica, gledajući očajnički jedno drugog u oči. Nisam sigurna misli li me poljubiti. Nisam čak ni sigurna misli li ustati i otići. Jedina stvar u koju sam sada sigurna jest da nakon ovog trenutka nikada više neću biti ista. Znam to zato jer njegovo postojanje privlači moje srce poput magneta, i ako me ponovno povrijedi, neću uopće biti u redu. Bit ću slomljena. Grudi nam se podižu i spuštaju kao jedno, dok tišina i napetost postaju sve gušće.

Čvrst stisak kojim drži moje lice osjećam u svakom djeliću sebe, skoro kao da me stišće iznutra, u tijelu. Od žestine trenutka suze me peku u očima i posve sam osupnuta svojim neočekivanim osjećajima. “Ljuta sam na tebe, Holdere”, kažem nestabilnim, ali sigurnim glasom. “Ali bez obzira na to kako sam ljuta, niti jedne sekunde nisam prestala željeti da si ovdje sa mnom.” On se nekako nasmiješi i namršti u istom trenutku. “Isuse, Sky.” Lice mu se izobliči od nevjerojatnog olakšanja. “Tako si mi strašno nedostajala.” Istog časa spušta svoja usta i pritišće usne na moje. Taj osjećaj je već tako strahovito zakasnio; niti jedno od nas nema ni trenutka strpljenja. Istog mu trenutka odgovaram, razdvajajući usne i dopuštajući mu da me ispuni slatkim okusom listova mente i soka. On je sve što sam zamišljala da će biti, pa i više. Nježan je, grub, brižan, sebičan. U ovom jednom poljupcu osjećam više njegovih emocija nego u svim riječima koje je ikada izgovorio. Usne nam se konačno spajaju prvi put, ili po dvadeseti put ili po milijunti put. To stvarno nije važno jer bez obzira na to koji je to put - apsolutno je savršeno. Nevjerojatno je i besprijekorno i skoro vrijedno svega kroz što smo prošli, da bismo stigli do ovoga trenutka. Usne nam se strastveno miču, dok se očajnički trudimo stisnuti što bliže, jedno uz drugo, pokušavajući pronaći tu savršenu povezanost svojim tijelima, onako kako smo je upravo pronašli svojim ustima. Njegova usta tako nježno, a ipak silovito, napreduju prema mojima, a ja pratim svaki njegov pokret istim takvim pokretom. Nekoliko puta zastenjem i ispustim nekoliko uzdaha, a on ih sve upije svojim ustima. Ljubimo se i ljubimo, u svim mogućim položajima i suzdržavamo se koliko god možemo. Ljubimo se dok ja više ne osjećam usne, i dok nisam toliko iscrpljena i potrošena, da više nisam sigurna ljubimo li se i dalje, kad on ponovno pritisne svoje čelo uz moje. I baš u tom položaju zaspimo - čelo o čelo, u tišini, umotani jedno u drugo. Zato što ništa drugo nije izgovoreno između nas. Čak ni isprika.

Subota, 29. rujna 2012. 8 sati i 40 minuta

Okrećem se da provjerim krevet, napola misleći da je ono što se noćas dogodilo bio san. Holder nije ovdje, ali na njegovom mjestu je mala kutijica zamotana kao dar. Podignem se i naslonim na uzglavlje kreveta, pa uzmem kutijicu. Buljim u nju dugo, prije nego što konačno podignem poklopac i pogledam unutra. To je nešto što izgleda poput kreditne kartice, pa je podignem i pročitam što piše na njoj. Kupio mi je bon za mobitel. S puno unaprijed plaćenih minuta i poruka. Nasmiješim se, zato što razumijem značenje ovog bona. Učinio je to zbog poruka koje mu je Six slala. Planira joj ukrasti curu, i također planira iskoristiti mnogo njezinih minuta. Dar me natjera na smijeh, pa istoga trenutka pružam ruku prema noćnom ormariću i uzimam svoj mobitel. Imam jednu propuštenu poruku i ta je Holderova. Jesi gladna? Poruka je kratka i jednostavna, ali to je njegov način da mi da do znanja da je još uvijek ovdje. Negdje. Priprema li mi doručak? Odlazim u kupaonicu, prije nego se uputim u kuhinju, i perem zube. Presvlačim se iz potkošulje i navlačim jednostavnu ljetnu haljinu, zatim vežem kosu u rep. Pogledam se u zrcalo i vidim djevojku koja očajnički želi oprostiti dečku, ali on prvo mora puzati pred njom. Kad otvorim vrata svoje sobe, dočekuje me miris slanine i zvuk cvrčanja masti iz kuhinje. Hodam niz hodnik i zađem za ugao, zatim zastanem. Zurim u njega neko vrijeme. Okrenut mi je leđima i vješto se snalazi za štednjakom, mumljajući sebi u bradu. Bos je, na sebi ima traperice, a gore običnu bijelu majicu bez rukava. Ponovno se osjeća kao kod svoje kuće, a ja nisam sigurna kako se ja osjećam u vezi s tim. “Otišao sam rano jutros”, govori mi, još uvijek okrenut leđima, “zato što sam se bojao da će naići tvoja mama i pomisliti da ti pokušavam napraviti dijete. Kad sam išao trčati, prošao sam opet kraj tvoje kuće i shvatio da nema njezina auta i sjetio se da si rekla da je na onom sajmu svakog prvog vikenda u mjesecu. Pa sam odlučio otići po neke namirnice jer sam ti želio napraviti doručak. I skoro sam kupio i za ručak i

večeru, ali možda bismo danas trebali obrok po obrok.” Okreće se prema meni, polako me pogledavajući od glave do pete. “Sretan ti rođendan. Stvarno mi se sviđa ova haljina. Kupio sam pravo mlijeko, hoćeš malo?” Hodam do bara i ne skidam pogled s njega, pokušavajući obraditi bujicu riječi koja je upravo izašla iz njegovih usta. Izvlačim stolac i sjedam. Toči mi čašu mlijeka iako nisam rekla da je želim, zatim je gurne prema meni s velikim smiješkom na licu. Prije no što popijem gutljaj, dođe do mene i uhvati me rukom za bradu. “Moram te poljubiti. Tvoja su usta sinoć bila tako prokleto savršena, da se bojim da sam cijelu stvar sanjao.” Približi usta mojima i čim njegov jezik počne milovati moj, već znam da će ovo biti problem. Usne i jezik i ruke tako su mu nevjerojatno savršeni, da neću uspjeti ostati ljuta na njega sve dok ih bude mogao koristiti ovako protiv mene. Hvatam ga za majicu i još jače guram svoja usta u njegova. On stenje i zariva mi šake u kosu, zatim me naglo pušta i odmiče se. “Ne”, kaže, smiješeći se. “Nisam sanjao.” Vraća se do štednjaka i gasi plamenike, zatim premješta slaninu s tave na tanjur, na kojem su jaja i tost. Hoda s tim do šanka i počinje puniti tanjur ispred mene hranom. Sjeda i počinje jesti. Smješka mi se cijelo vrijeme i odjednom mi sine. Znam. Znam što nije u redu s njim. Znam zašto je sretan i ljutit i naprasit i zašto ga ima posvuda i sve mi konačno sjeda na svoje mjesto. “Smijemo li igrati Potragu za večerom, iako je vrijeme doručka?” pita me. Ispijam gutljaj mlijeka i kimnem. “Ako ja postavljam prvo pitanje.” Odlaže vilicu na tanjur i smiješi se. “Baš sam razmišljao o tome da ti prepustim sva pitanja.” “Meni treba odgovor samo na jedno.” On uzdiše i naslanja se na stolac, zatim gleda dolje u svoje ruke. Iz načina na koji izbjegava moj pogled, znam da već zna da ja znam. Reagira poput krivca. Nagnem se naprijed u stolcu i zurim u njega. “Koliko se već dugo drogiraš, Holdere?” Munjevito me pogleda, a izraz lica mu je indiferentan. Bulji u mene jedan trenutak, a ja ne uzmičem, želeći mu dati do znanja da neću odustati dok mi ne kaže istinu. Stišće usne u ravnu liniju, zatim ponovno gleda u svoje ruke. Na trenutak pomislim da se možda sprema izletjeti kroz vrata kako bi izbjegao govoriti o tome, ali zatim vidim na njegovom licu nešto što uopće nisam očekivala vidjeti. Jamicu. Grči lice, pokušavajući zadržati ozbiljan izraz, ali uglovi njegovih usana ga odaju i njegov se smiješak pretvara u pravi smijeh.

On se smije i smije se stvarno glasno, a to me sad već strahovito razbjesnilo. “Drogiram?” kaže u stankama smijeha. “Ti misliš da se ja drogiram?” Nastavlja se smijati dok ne shvati da ja mislim kako to nije nimalo smiješno. Konačno se prestane smijati i duboko udahne, zatim se naginje preko stola i prima me za ruku. “Sky, ja se ne drogiram. Iskreno. Ne znam zašto si to pomislila, ali kunem ti se.” “Onda koji vrag nije u redu s tobom?” Izraz lica mu se promijeni nakon tog pitanja i on mi pušta ruku. “Možeš li biti malo manje neodređena?” Ruši se natrag u stolac i prekriži ruke na grudima. Slegnem ramenima. “Naravno. Što se s nama dogodilo i zašto se ponašaš kao da se ništa nije dogodilo?” Lakat mu je na stolu i gleda dolje u svoju ruku. Polako prelazi prstima preko svakog slova svoje tetovaže, duboko zamišljen. Ja znam da se tišina ne smatra zvukom, ali upravo sada, tišina među nama je najglasniji zvuk na svijetu. Miče ruke sa stola i pogleda u mene. “Ne želim te iznevjeriti, Sky. Sve sam u životu iznevjerio, svakoga tko me ikad volio, i nakon tog dana za ručkom, znao sam da sam i tebe iznevjerio. Zato... ostavio sam te prije nego što me počneš voljeti. Inače bi svaki napor da te ne razočaram bio beznadan.” Njegove su riječi pune isprike i tuge i žaljenja, ali još uvijek ih ne može jednostavno izgovoriti. Pretjerao je i požderala ga je ljubomora, a kad bi barem rekao te dvije riječi, poštedjeli bismo se čitavih mjesec dana emocionalne agonije. Odmahujem glavom zato što ne shvaćam. Ne shvaćam zašto ne može jednostavno reći žao mi je. “Zašto to ne možeš jednostavno reći, Holdere? Zašto mi se ne možeš samo ispričati?” Naginje se naprijed preko stola i prima me za ruku, gledajući mi ravno u oči. “Ja ti se ne ispričavam... zato što ne želim da mi oprostiš.” Tuga u njegovim očima vjerojatno zrcali moju i ja ne želim da je on primijeti. Ne želim da me vidi tužnu pa čvrsto zatvaram oči. Pušta mi ruku i čujem ga kako hoda oko stola, dok mu ruke nisu ovijene oko mene i podiže me. Smješta me na šank pa su nam oči u istoj razini. Miče kosu s moga lica i tjera me da otvorim oči. Obrve su mu skupljene i bol na njegovom licu je sirov i istinski i slama mi srce. “Malena, zeznuo sam. Zeznuo sam s tobom više puta, znam to. Ali vjeruj mi, ono što se toga dana dogodilo za ručkom nije bila ljubomora, ni ljutnja niti išta što bi te ikada trebalo plašiti. Želio bih da ti mogu reći što se dogodilo, ali ne mogu. Jednog

dana ću moći, ali sada ne mogu i želim da to prihvatiš. Molim te. Ne ispričavam ti se jer ne želim da zaboraviš što se dogodilo, a to mi nikada ne bi smjela oprostiti. Nikada. Sky, nikada nemoj tražiti izgovore za mene.” Naginje se i ljubi me kratko, zatim se odmiče i nastavlja. “Rekao sam si da se moram maknuti od tebe i pustiti te da se ljutiš na mene, zato što imam toliko problema koje još nisam spreman podijeliti s tobom. I trudio sam se silno maknuti se od tebe, ali ne mogu. A jučer u kantini, kad si grlila Breckina i smijala se s njim? Bilo mi je tako lijepo vidjeti te sretnu, Sky. Ali tako sam silno želio da sam ja taj koji te onako nasmijao. Razdiralo me što misliš da me nije briga za nas, ili da onaj vikend koji sam proveo s tobom nije najbolji vikend koji sam imao u životu. Zato što me jest briga i bio je najbolji. To je bio najbolji jebeni vikend u povijesti svih vikenda.” Srce mi divljački udara, skoro jednakom brzinom kojom riječi cure iz njegovih usta. On mi pušta lice iz čvrstog stiska i miluje me rukama po kosi, spuštajući mi ih na potiljak i vrat. Zadržava ih tamo i smiruje se jednim dubokim udahom, a zatim nastavlja. “To me ubija”, kaže, puno mirnijim i tišim glasom. “Ubija me zato što ne želim da prođe i jedan dan a da ne znaš što osjećam za tebe. I nisam ti spreman reći da sam zaljubljen u tebe, zato jer nisam. Još nisam. Ali što god da osjećam - to je puno više nego osjećaj da mi se sviđaš. To je doista puno više. Posljednjih nekoliko tjedana to sam pokušavao otkriti. Pokušavao sam otkriti zašto ne postoji neka druga riječ koja bi to opisala. Želio sam ti reći točno kako se osjećam, ali ne postoji niti jedna prokleta riječ u cijelom rječniku koja bi opisala tu točku između onoga da mi se sviđaš i da te volim, ali ja trebam tu riječ. Trebam je zato što želim da čuješ kako je izgovaram.” Privlači mi lice k sebi i ljubi me. To su kratki poljupci, zapravo pusice, ali ljubi me ponovno i ponovno, odmičući se između svakog poljupca, čekajući da odgovorim. “Reci nešto”, moli me. Gledam u njegove prestravljene oči i prvi put otkad smo se upoznali... mislim da ga zapravo shvaćam. Sve u vezi s njim. On ne reagira na način na koji to čini, zato što postoji pet različitih strana njegove osobnosti. On reagira na način na koji to čini zato što postoji samo jedna strana Deana Holdera. Strastvena. On je strastven u vezi sa životom, u vezi s ljubavlju, u vezi sa svojim riječima, u vezi s Les. I neka me vrag odnese ako nisam upravo dodana na njegovu listu. Žestina koju širi nije uznemirujuća... ona je predivna. Toliko sam se dugo trudila pronaći načine da se osjećam tupo kad god sam imala priliku, ali entuzijazam u njegovom pogledu, u ovom trenutku... tjera me da poželim osjetiti baš svaku stvar koja ima veze

sa životom. Dobru, lošu, lijepu, ružnu, užitak, bol. Ja to želim. Želim osjećati život, jednako onako kako ga on osjeća. I moj prvi korak u tom smjeru počinje s ovim beznadnim dečkom koji stoji ispred mene, koji je otvorio svoje srce, tražeći tu savršenu riječ, očajnički mi želeći pomoći da ponovno oživim osjećaje. Da ih ponovno oživim. Riječ mi se javlja kao da je oduvijek bila tu, smještena između sviđanja i ljubavi, točno tamo gdje pripada. “Živjeti”, kažem. Očaj u njegovim očima lagano blijedi, i on se nakratko zbunjeno nasmije. “Molim!” Odmahuje glavom, pokušavajući shvatiti moj odgovor. “Živjeti. Nećeš pronaći definiciju u rječniku koja postoji za sviđanje i ljubav, ali to je prava riječ. Možeš uzeti tu riječ.”3 Opet se smije, ali ovaj put to je smijeh olakšanja. Ovija ruke oko mene i ljubi me sa strahovitim olakšanjem. “Živim te, Sky”, kaže mi u usne. “Strašno te živim.”

Subota, 29. rujna 2012. 9 sati i 20 minuta

Nemam pojma kako mu je to uspjelo, ali ja sam mu sve oprostila, postala sam očarana njime i sad ga ne mogu prestati ljubiti, a sve to u razmaku od petnaest minuta. Stvarno zna s riječima. Prestaje mi smetati to što mu treba tako dugo da ih se domisli. Odmiče mi se od usta i smješka se, hvatajući me rukama za struk. “Onda, što želiš raditi za svoj rođendan?” pita, vukući me sa šanka. Daje mi još jednu brzu pusu u usta i ide u dnevnu sobu, gdje su mu na rubu stola novčanik i ključevi. “Ne moramo ništa raditi. Ne očekujem da me zabavljaš samo zato što mi je rođendan.” Stavlja ključeve u džep od hlača i gleda u mene. Usta mu nagovještavaju zločesti smiješak i ne prestaje buljiti u mene. “Što je?” pitam. “Izgledaš kao da si nešto kriv.” Smije se i sliježe ramenima. “Razmišljao sam samo o tome na koji bismo se način mogli zabaviti ako bismo danas ostali ovdje. A to je baš razlog zašto moramo otići.” To je baš razlog zašto ja želim ostati ovdje. “Mogli bismo poći do moje mame”, predlažem. “Tvoje mame?” gleda me oprezno. “Da. Drži štand s ljekovitim biljem na buvljaku. Tamo ide svakog prvog vikenda u mjesecu. Nikad ne idem s njom jer je na štandu četrnaest sati na dan i postane mi dosadno. Ali to je jedan od najvećih buvljaka na svijetu i uvijek sam ga željela obići. Samo je sat i pol vožnje odavde. Imaju one ljevkaste uštipke”, dodajem, trudeći se da zvuči primamljivo. Holder se vraća do mene i ovija ruke oko mene. “Ako želiš ići na buvljak, onda idemo na buvljak. Idem doma na brzinu se presvući i moram još nešto obaviti. Dođem po tebe za jedan sat?” Kimnem. Znam da je to samo buvljak, ali uzbuđena sam. Ne znam što će Karen misliti kad se samo tako nenajavljeno pojavim s Holderom. Nisam joj rekla ništa o

njemu pa mi baš nije drago što joj ga ovako namećem. Ali sama si je kriva. Da nije zabranila svu tehnologiju, mogla bih je nazvati i upozoriti da dolazimo. Holder mi da još jednu brzu pusu i krene prema vratima. “Hej”, kažem, baš u trenutku kad izlazi. Okreće se i gleda me. “Rođendan mi je i zadnja dva poljupca koja si mi dao bila su stvarno jadna. Ako očekuješ da ću provesti dan s tobom, predlažem ti da me počneš ljubiti onako kako dečko ljubi svoju...” Riječ mi izleti iz usta i ja istoga trenutka odrežem ostatak rečenice. Još nismo razgovarali o nazivima i činjenica da smo se upravo mazili unutar prošlih pola sata, čini moju neobveznu uporabu riječi dečko kao nešto što bi mali Matty rekao meni. “Mislim...” Mucam, zatim jednostavno odustajem i čvrsto zatvorim usta. Ne mogu se izvući iz ovoga. Okrenut je prema meni, još uvijek stojeći kraj ulaznih vrata. Ne smiješi se. Gleda me ponovno onim pogledom, ne skidajući ga s mene i ne govoreći. Naginje glavu prema meni i podiže obje obrve u znatiželji. “Jesi li ti mene upravo nazvala svojim dečkom?” Ne smiješi se zbog činjenice da sam ga upravo nazvala svojim dečkom i od tog saznanja zadrhtim. Bože, ovo je tako djetinjasto. “Ne”, kažem tvrdoglavo, prekriživši ruke na grudima. “To rade samo sladunjave četrnaestogodišnjakinje.” Prilazi mi nekoliko koraka, ne mijenjajući izraz lica. Zastaje pola metra ispred mene i preslikava položaj mog tijela. “To je baš šteta. Zato što sam te, kad mi se učinilo da si me upravo nazvala svojim dečkom, želio ljubiti do boli.” Škilji prema meni i djeluje nekako zaigrano, a to istog časa otpusti čvor u mom želucu. Okreće se i kreće prema vratima. “Vidimo se za jedan sat.” Otvara vrata i opet se okrene, prije nego izađe, otežući s izlaskom, zadirkujući me svojim zaigranim smiješkom i jamicama koje bi trebalo liznuti. Uzdahnem i zakolutam očima. “Holdere, čekaj.” Zastaje i ponosno se naginje za dovratnik. “Bolje se vrati i poljubi svoju curu za rastanak,” kažem, osjećajući se jednako sladunjavo kao što zvučim. Na licu mu osvane pobjednički izraz i on se vrati natrag u dnevnu sobu. Stavi mi ruku na donji dio leđa i privuče me sebi. To je naš prvi poljubac u stojećem položaju i sviđa mi se kako me zaštitnički drži, obgrlivši mi rukom leđa. Prstima mi prelazi po obrazu i miluje mi kosu, primičući usne bliže mojima. Ipak, ne gleda mi u usne. Gleda me ravno u oči, a njegov je pogled pun nečega što ne prepoznajem. Ovoga puta to nije požuda, više je pogled uvažavanja.

Nastavlja zuriti u mene zatvarajući prazninu među našim usnama. Ne muči me i ne pokušava me natjerati da ga prva poljubim. Samo me gleda s uvažavanjem i ljubavlju i od toga mi se srce rastapa. Ruke su mi na njegovim ramenima pa ih polako pomičem uz njegov vrat, kroz njegovu kosu, uživajući u ovom nedokučivom trenutku tišine koji se zbiva među nama. Grudi mu se podižu i spuštaju, u istom ritmu kao i moje, a očima mi počinje pretraživati lice, prelazeći preko svakog detalja. Od načina kako me gleda, cijelo mi tijelo postaje slabo i zahvalna sam što me rukom još uvijek čvrsto drži oko struka. Spušta čelo na moje i ispusti dugačak uzdah, gledajući me pogledom koji se brzo pretvara u nešto nalik na bol. To me potiče da dodirnem rukama njegove obraze i nježno ga milujem prstima, želeći maknuti nešto što je sada u pozadini tih očiju. “Sky”, kaže, usredotočivši se pomno na mene. Izgovara to kao da će sada slijediti nešto duboko, ali umjesto toga, moje je ime jedino što izgovara. Polako primiče usta mojima i usne nam se susreću. Duboko udahne dok pritišće usne uz moje, udišući me. Odmiče se i gleda dolje u moje oči, još nekoliko sekunda, milujući mi obraz. Nikad nitko nije ovako uživao u meni i to je apsolutno predivno. Ponovno spušta glavu i svoje usne prislanja na moje, s mojom gornjom usnom između njegovih. Ljubi me najnježnije što može, odnoseći se prema mojim usnama kao da su lomljive. Otvaram usne i dopuštam mu da produbi poljubac, što on čini, premda još uvijek nježno. Poljubac je pun uvažavanja i nježnosti i on drži jednu ruku na mom potiljku, a drugu na boku, dok polako kuša i miluje svaki dio mojih usta. Njegov je poljubac jednak kao on - promišljen i nikad u žurbi. Baš u trenutku kad se moj um prepusti dokraja njegovom zagrljaju, usne mu se umire i polako se odmiče. Oči mi se naglo otvarcje možda pomiješan riječima, “A joj.” Gledajući kako sam ostala bez daha, on se samozadovoljno nasmiješi. “Ovo je bio naš prvi službeni poljubac otkad smo postali par.” Čekam da počnem paničariti, ali to se ne dogodi. “Par”, ponavljam tiho. “Baš tako.” Ruka mu je još uvijek na donjem dijelu mojih leđa i stisnuta sam uz njega, gledajući oči koje su usredotočene na mene. “I ne brini”, dodaje. “Sam ću obavijestiti Graysona. Ako ga ikada budem vidio da te onako dira, ponovno ću ga upoznati sa svojom šakom.” Ruka mu se pomiče s mojih leđa gore na moj obraz. “Sad stvarno idem. Vidimo se za jedan sat. Živim te.” Daje mi pusu u usne i odmiče se, zatim se okreće prema vratima.” “Holdere?” kažem čim usišem dovoljno zraka u pluća da mogu govoriti. “Kako

to misliš ponovno upoznati? Zar ste se ti i Grayson već jednom potukli?” Holderov se izraz lica promijeni u onaj šutljiv i prazan i on kimne, ali jedva. “Rekao sam ti već prije, dušo. On nije dobra osoba.” Vrata se zatvaraju za njim i ostavlja me s još više pitanja nego ranije. Ali, što je tu novo? Odlučujem preskočiti tuširanje i umjesto toga nazvati Six. Moramo puno toga nadoknaditi. Trčim u svoju sobu i pužem van kroz prozor, zatim otvaram njezin i uvlačim se unutra. Uzimam telefon kraj njezinog kreveta i vadim svoj mobitel da pronađem poruku koju mi je poslala sa svojim međunarodnim brojem. Kad krenem zvati, na mobitel mi stiže poruka od Holdera. Stvarno se užasavam provesti dan s tobom. Uopće mi ne zvuči zabavno. Također, ona ljetna haljina ti uopće ne pristaje i previše je ljetna, ali moraš je obvezno ostaviti. Smješkam se. Kvragu, stvarno živim tog beznadnog dečka. Pozivam Sixin broj i liježem na njezin krevet na leđa. Ona pospano odgovara nakon trećeg zvona. “Bok”, kažem. “Ti spavaš?” Čujem je kako zijeva. “Očito da ne. Ali stvarno bi trebala početi voditi računa o vremenskim zonama.” Smijem se. “Six? Tamo je poslijepodne. Čak i da jesam vodila računa o vremenskim zonama, to s tobom ne bi imalo veze.” “Imala sam naporno jutro”, kaže, braneći se. “Nedostaje mi tvoje lice. Što je novo?” “Ništa naročito.” “Lažeš. Zvučiš iritantno sretna. Pretpostavljam da ste ti i Holder konačno riješili ono nekakvo sranje koje se dogodilo u školi onog dana?” “Aha. I ti si prva osoba koja zna da sam ja, Linden Sky Daviš, sada zauzeta žena.” Ona stenje. “Ne mogu shvatiti zašto bi se netko podvrgnuo toj vrsti jada. Ali sretna sam zbog tebe.” “Hva...” Spremala sam se reći hvala, ali riječi su mi presječene vrlo glasnim “O, moj Božel” sa Sixine strane linije. “Molim?”

“Zaboravila sam. Tvoj je jebeni rođendan, a ja sam zaboravila. Sretan rođendan, Sky, a ja sam najgora najbolja prijateljica na svijetu.” “U redu je”, smijem se. “Zapravo mi je drago da si zaboravila. Znaš koliko mrzim darove i iznenađenja i sve drugo što ima veze s rođendanima.” “Joj, čekaj. Upravo sam se prisjetila kako sam nevjerojatno genijalna. Provjeri danas iza svoje komode.” Zakolutam očima. “Mogla sam i misliti.” “I reci svom novom dečku da ti kupi bon.” “Hoću. Moram ići, mama će ti poludjeti kad vidi telefonski račun!” “Da, da... trebala bi biti više usklađena sa zemljom, poput tvoje mame.” Smijem se. “Volim te, Six. Čuvaj se. Dobro?” “I ja tebe volim. I Sky?” “Da?” “Zvučiš sretno. Sretna sam što si sretna.” Smiješim se i veza se prekida. Krećem natrag u svoju sobu i premda mrzim darove, ipak sam samo čovjek i prirodno sam znatiželjna. Istog časa krenem prema komodi i pogledam iza nje. Na podu je omotana kutija pa se saginjem i podižem je. Hodam do kreveta i sjedam, zatim mičem poklopac. To je kutija puna Snickersa. Jako je volim.

Subota, 29. rujna 2012. 10 sati i 25 minuta

Stojim kraj prozora nestrpljivo čekajući, kad se Holder konačno uparkira na prilazni put. Idem do ulaznih vrata i zaključavam ih za sobom, zatim se okrećem prema autu i smrznem se. On nije sam. Otvaraju se suvozačka vrata i jedan tip izlazi van. Kad se okrene, sigurna sam da mi je izraz lica zapeo negdje između OMG i WTF4. Polako učim. Breckin drži suvozačka vrata otvorena s velikim smiješkom na licu. “Nadam se da ti ne smeta što ću vam držati svijeću. Moj drugi najbolji prijatelj u cijelome svijetu pozvao me s vama.” Dolazim do suvozačkih vrata, zbunjena do daske. Breckin čeka dok ne uđem, zatim otvara stražnja vrata i ulazi na stražnje sjedište. Naginjem se naprijed i okrećem glavu prema Holderu, koji se smije kao da je upravo shvatio poantu urnebesno smiješnog vica. Vica koji ja ne razumijem. “Hoće li mi netko objasniti koji se vrag događa?” pitam. Holder me hvata za ruku, primakne je svojim usnama i poljubi. “Pustit ću Breckina da objasni. On ionako brže govori.” Okrećem se u sjedalu dok Holder izlazi s prilaznog puta. Pogledam poprijeko Breckina. On me gleda očitim izrazom krivca. “Imali smo zadnja dva tjedna nekakvo dvostruko savezništvo”, kaže stidljivo. “Dva tjedna? Vas dvojica ste se družili zadnja dva tjedna? Bez mene? Zašto mi nisi rekao?” “Zakleo sam se da ću čuvati tajnu”, kaže Breckin. “Ali...” “Okreni se i veži pojas”, kaže mi Holder. Oštro ga pogledam. “Samo trenutak. Pokušavam shvatiti zašto si se pomirio s Breckinom prije dva tjedna, a trebalo ti je do danas da se pomiriš sa mnom?” Pogleda me nakratko, zatim usmjeri pogled na cestu pred sobom. “Breckin je zaslužio ispriku. Ponio sam se kao šupak onog dana.”

"A ja nisam zasluživala ispriku?” Sad gleda samo u mene. “Ne”, kaže odlučno, vraćajući pogled na cestu. “Sky, ti ne zaslužuješ riječi. Ti zaslužuješ djela.” Zurim u njega, razmišljajući koliko je dugo sinoć bio budan, smišljajući tu savršenu rečenicu. Pogledava prema meni i pušta mi ruku, a zatim me škaklja po bedru. “Prestani biti tako ozbiljna. Tvoj dečko i tvoj najbolji prijatelj na cijelomu svijetu vode te na buvljak.” Smijem se i lupim ga po ruci da je makne. “Kako mogu biti sretna kad mi se netko infiltrirao u savezništvo? Vas mi se dvojica danas morate puno ulizivati.” Breckin spušta bradu na vrh mog naslona za glavu i gleda u mene. “Mislim da sam se ja najviše napatio u cijeloj ovoj priči. Tvoj mi je dečko zaredom upropastio zadnja dva petka navečer, cvileći i cendrajući kako te silno želi, ali ne želi te iznevjeriti i bla, bla, bla. Bilo mi je teško ne žaliti ti se na njega za ručkom svih tih dana.” Holder okreće glavu prema Breckinu. “Dobro, sad se vas dvoje možete žaliti na mene koliko god želite. Život je opet onakav kakav bi trebao biti.” Klizne prstima kroz moje i stišće mi ruku. Koža mi se ježi i nisam sigurna je li to od njegova dodira ili od njegovih riječi. “I dalje mislim da mi se danas trebate ulizivati”, kažem obojici. “Hoću da mi kupite na buvljaku što god poželim. Nije me briga koliko košta i koliko je veliko i teško.” “Ta ti je dobra”, kaže Breckin. Ja glasno uzdahnem. “O, Bože, Holder te već pokvario.” Breckin se smije i naginje se preko naslona da me primi za ruke, zatim me povuče k sebi. “Izgleda da jest, zato što te sad hoću zagrliti na stražnjem sjedištu”, kaže Breckin. “Nisam te toliko pokvario ako misliš da ću je samo grliti”, kaže Holder. Lupne me po dupetu, trenutak prije negoli padnem iza k Breckinu.

“Ne misliš valjda ozbiljno”, kaže Holder, držeći soljenku koju sam mu upravo stavila u ruku. Hodamo po buvljaku više od jedan sat i ja se držim svog obećanja. Kupuju mi baš sve što mi padne na pamet. Moram prevladati izdaju i trebat će puno nasumične kupovine, prije no što mi bude lakše.

Gledam u stvarčicu u njegovoj ruci i kimam. “Imaš pravo. Trebala bih kupiti komplet.” Podižem posudicu za papar i pružam mu je. Nimalo mi se ne sviđaju. Nije mi jasno kako bi se ikome ikada mogle svidjeti. Tko radi keramičke posudice za sol i papar u obliku tankog i debelog crijeva? “Kladim se da su pripadale nekom liječniku”, kaže Breckin, diveći im se zajedno sa mnom. Posegnem u Holderov džep i vadim njegov novčanik, zatim se okrećem prema čovjeku za štandom. “Koliko?” Sliježe ramenima. “Ne znam”, kaže bez imalo entuzijazma. “Dolar svaki?” “Što kažete na dolar za oba?” pitam. Uzima dolar iz moje ruke i kimne nam na pozdrav. “Odlično se cjenkaš”, kaže Holder, odmahujući glavom. “Pazi da ih vidim na tvom kuhinjskom stolu kad sljedeći put dođem k tebi.” “Fuj, ne”, kažem. “Tko želi gledati u crijeva dok jede?” Preletimo po još nekoliko paviljona dok ne dođemo do onoga u kojem je Karenin i Jackov štand. Kad stignemo do štanda, Karen nas iznenađeno pogleda i zagleda se u Breckina i Holdera. “Bok”, kažem, šireći ruke. “Iznenađenje!” Jack skače na noge i hoda oko štanda, brzo me zagrlivši. Karen ga slijedi i gleda me zaštitnički cijelo vrijeme. “Opusti se”, kažem, nakon što vidim da zabrinuto gleda i Holdera i Breckina. “Ni jedan od njih neće mi ovog vikenda napraviti dijete.” Ona se smije i konačno me zagrli. “Sretan ti rođendan.” Odmiče se i njezin majčinski instinkt proradi petnaestak sekunda prekasno. “Čekaj. Zašto si ovdje? Je li sve u redu? Jesi li dobro? Je li kuća u redu?” “Kuća je dobro. Ja sam dobro. Samo mi je bilo tako dosadno pa sam zamolila Holdera da pođe sa mnom u kupovinu.” Holder je iza mene, upoznaje se s Jackom. Breckin prođe kraj mene i zagrli Karen. “Ja sam Breckin”, kaže. “Član sam savezništva za svrgavanje sustava državnih škola i svih njezinih podanika, zajedno s vašom kćeri.” “Bio je”, pojašnjavam, zureći u Breckina. “On je bio u savezništvu sa mnom.” “Ti mi se već sviđaš”, kaže Karen, smiješeći se Breckinu. Gleda iza mene u Holdera i pruža mu ruku na pozdrav. “Holdere”, kaže pristojno. “Kako si?” “Dobro”, kaže suzdržano. Gledam ga i djeluje mi kao da mu je izrazito neugodno. Ne znam je li to zbog posudica za sol i papar koje drži u ruci ili činjenice da susret s Karen ima drukčiji učinak na njega, sad kad hoda s njezinom kćeri. Pokušavam

promijeniti situaciju pitajući Karen ima li neku vrećicu u koju bismo stavili stvari. Poseže ispod stola i pruža je Holderu. On stavlja posudice unutra, a ona gleda u vrećicu i pogleda me upitno. “Ne pitaj”, kažem. Uzimam vrećicu od nje i otvaram je da bi Breckin mogao staviti drugu stvar koju smo kupili. To je mala, daščicama obrubljena slika s riječi “rastopiti”, napisana tušem na bijelom papiru. Koštala je dvadeset pet centi i nema baš nikakvog smisla, i naravno da sam je morala imati. Nekoliko kupaca se približava štandu pa i Jack i Karen zaobilaze šank i poslužuju ih. Okrenem se i vidim kako Holder oboje vrlo ozbiljno promatra. Nisam mu vidjela takav izraz na licu još od onog dana u kantini. To me malo uznemiri pa dolazim do njega i zagrlim ga sleđa, očajnički želeći da taj pogled nestane. “Hej”, kažem mu, skrećući mu pozornost prema meni. “Jesi dobro?” Kima i ljubi me u čelo. “Dobro sam”, kaže. Zagrli me oko struka i ohrabrujuće mi se smješka. “Obećala si mi ljevkaste uštipke”, kaže, lagano mi pogladivši obraz rukom. Kimam u olakšanju što je on dobro. Stvarno ne želim da Holder pokaže jedan od svojih žestokih trenutaka, tu ispred Karen. Ne znam bi li ona sasvim razumjela njegov strastveni pristup životu, kao što ga ja počinjem razumijevati. “Ljevkasti uštipci?” pita Breckin. “Jesi li rekao ljevkasti uštipci?” Okrećem se prema Karen čiji su kupci otišli. Ona stoji smrznuta iza štanda, gledajući ruku kojom me Holder grli oko struka. Djeluje mi blijedo. Koji je vrag svima danas i zašto izgledaju tako čudno? “Jesi li dobro?” pitam je. Nije ovo prvi put da me vidi s dečkom. Matt je praktički živio mjesec dana u našoj kući dok smo hodali. Ona me pogleda, zatim nakratko pogleda Holdera. “Samo nisam znala da vas dvoje hodate.” “Aha. Što se toga tiče”, kažem, “bila bih ti rekla, ali zapravo smo počeli hodati prije četiri sata.” “Oh”, kaže. “Pa... slatki ste zajedno. Mogu li razgovarati s tobom?” Pokazuje glavom prema mjestu iza sebe i očito je da želi privatnost. Izvlačim ruku iz Holderove i pratim je do mjesta na kojem nas ne mogu čuti. Ona se osvrće i odmahuje glavom. “Nisam sigurna kako se osjećam u vezi s ovim”, kaže tihim šaptom. “U vezi s čim? Imam osamnaest godina i imam dečka. Velika stvar.” Ona uzdiše. “Znam, samo... što će se noćas događati? Kad mene nema? Kako mogu znati da on neće biti tamo cijelu noć?”

Slegnem ramenima. “Ne možeš. Jednostavno mi moraš vjerovati”, kažem, istoga se časa osjećajući krivom zbog laži. Kad bi ona znala da je Holder već proveo prošlu noć sa mnom, sa sigurnošću mogu reći da više ne bi bio moj dišući dečko. “Sky, to mi je samo malo nezgodno. Nikad zapravo nismo raspravile koja su pravila s dečkima kad mene nema kod kuće”. Ona izgleda strahovito nervozno pa činim sve što mogu da je smirim. “Mama? Vjeruj mi. Doslovno smo se dogovorili da počnemo hodati prije nekoliko sati. Nema šanse da će se između nas dogoditi bilo što zbog čega strahuješ. Otići će do ponoći, obećavam.” Ona kima neuvjerljivo. “To je samo... ne znam. Kad vas sad gledam ovako zagrljene... Način na koji se odnosite jedno prema drugom? Sky, tako se ne gledaju novi parovi. Uzrujalo me jer sam pomislila da se možda viđate već dulje vrijeme, a ti mi to tajiš. Želim da ti je ugodno razgovarati sa mnom baš o svemu.” Primam je za ruku i stišćem je. “Znam, mama. I vjeruj mi, da nismo danas došli ovamo zajedno, ja bih ti sutra rekla sve o njemu. Vjerojatno bi ti uši otpale od moje priče. Ništa ti ne tajim, dobro?” Smije se i stisne mi ruku. “Još uvijek želim da mi sutra uši otpadnu od priče o njemu.”

Subota, 29. rujna 2012. 22 sata i 15 minuta

“Sky, probudi se.” Podižem glavu s Breckinove ruke i brišem slinu s obraza. On gleda u svoju mokru košulju i mršti se. “Oprosti”, smijem se. “Nisi smio biti tako udoban.” Stigli smo do njegove kuće, nakon što smo proveli osam sati hodajući u potrazi za glupostima. Holder i Breckin su konačno popustili i počeli smo se natjecati da vidimo tko će pronaći najluđi predmet. Mislim da sam ipak ja pobijedila, sa soljenkom u obliku crijeva, ali Breckin me opasno ugrozio s baršunastom slikom psića koji jaše na leđima jednoroga. “Ne zaboravi svoju sliku”, kažem dok on izlazi iz auta. Saginje se i uzima sliku s poda, zatim me poljubi u obraz. “Vidimo se u ponedjeljak”, kaže mi. Pogleda Holdera. “Nemoj se nadati da ćeš dobiti moje mjesto na prvom satu, samo zato što ti je ona cura.” Holder se nasmije. “Nisam ja taj koji joj svakog jutra donosi kavu. Sumnjam da bi mi dopustila da te svrgnem.” Breckin zatvara vrata, a Holder čeka dok ne uđe u kuću prije nego što krene. “Što radiš tamo iza?” pita, smiješeći mi se u retrovizor. “Dođi ovamo.” Odmahujem glavom i ostajem na mjestu. “Baš mi se sviđa imati vlastitog vozača.” Stavlja auto u ler i otkopčava pojas, zatim se okreće u sjedalu. “Dođi ovamo”, kaže i posegne za mojom rukom. Grabi me za zapešće i vuče naprijed, dok nam lica nisu tek nekoliko centimetara jedno od drugog. Podiže ruke prema mom licu i stišće mi obraze, kao da sam malo dijete. Spušta glasan poljubac na moje zgnječene usne. “Baš mi je bilo zabavno danas”, kaže. “Ti si zbilja malo čudna.” Podignem obrvu, pitajući se je li on to meni dao kompliment ili nije. “Hvala!” “Ja volim čudne. A sad miči guzicu na prednje sjedalo prije nego ti dođem iza i odlučim da te neću maziti.” Vuče me za ruku naprijed i ja se popnem na prednje

sjedalo, zatim vežem pojas. “Kamo ćemo sada? Idemo k tebi?” pitam. Odmahuje glavom. “Ne. Imamo još jednu postaju.” “K meni doma?” Ponovno odmahne glavom. “Vidjet ćeš.”

Vozimo se dok se ne nađemo u predgrađu. Prepoznajem da smo na lokalnom aerodromu, kad on zaustavi auto pored ceste. Izlazi iz auta bez riječi i dolazi okolo otvoriti mi vrata. “Stigli smo”, kaže, pokazujući rukom na uzletnu stazu na polju preko puta nas. “Holdere, ovo je najmanji aerodrom u krugu od tristo kilometara. Ako planiraš gledati kako neki avion slijeće, bit ćemo ovdje dva dana.” Vuče me za ruku i vodi me niz mali brežuljak. “Nismo ovamo došli gledati avione.” Nastavlja hodati dok ne dođe do ograde aerodroma. Trese je da provjeri koliko je čvrsta, zatim me ponovno primi za ruku. “Skini cipele, bit će ti lakše”, kaže. Gledam u ogradu, zatim natrag u njega. “Očekuješ da ću se popeti preko ovoga?” “Pa”, kaže, gledajući u ogradu. “Mogu te ja podići i baciti te preko, ali mislim da bi te to malo boljelo.” “Imam haljinu! Nisi mi rekao da ćemo se večeras penjati preko ograda. Osim toga, to je zabranjeno.” Okreće glavu i gura me prema ogradi. “Nije zabranjeno kad mi je očuh upravitelj aerodroma. I ne, nisam ti rekao da ćemo se penjati preko ograda, jer sam se bojao da ćeš presvući ovu haljinu.” Primam se za ogradu da ispitam je li dovoljno čvrsta, a u jednom brzom pokretu njegove su ruke na mom struku i ja sam u zraku, padajući preko ograde. “Isuse, Holdere!” zaurlam, doskočivši na drugu stranu. “Znam. To je bilo malo prebrzo. Zaboravio sam te ispipkati.” Podiže se na ogradu i prebacuje nogu preko nje, zatim skoči dolje. “Dođi”, kaže, hvata me za ruku i vuče naprijed. Hodamo dok ne stignemo do uzletišta. Zastanem i u čudu gledam koliko je dugačko. Nikad se nisam vozila u avionu i nekako me užasava pomisao na to.

Pogotovo kad vidim da je na kraju uzletne staze ogromno jezero. “Je li kad neki avion sletio u ono jezero?” “Samo jedan”, kaže, vukući me za sobom. “Ali to je bila mala Cessna i pilot je bio pijan. On je dobro prošao, ali avion je još uvijek na dnu jezera.” Spušta se na uzletnu stazu i vuče me za ruku, želeći da učinim isto. “Što mi sad radimo?” pitam, popravljajući haljinu i skidajući cipele. “Pst”, kaže. “Legni ovdje i pogledaj gore.” Zabacim glavu i pogledam gore, zatim glasno uzdahnem od oduševljenja. Preda mnom se u svim smjerovima prostire pokrivač od zvijezda, sjajnijih no što sam ih ikada vidjela. “Mrak”, šapćem. “Ne izgledaju ovako iz mog dvorišta.” “Znam. Zato sam te i doveo.” Pruža ruku i prima me malim prstom za moj. Sjedimo dugo vremena bez riječi, ali to je mirna tišina. Svako malo on podiže mali prst i miluje mi njime ruku, i to je sve što čini. Sjedimo jedno kraj drugog i ja sam u haljini s prilično lakim pristupom, ali on me čak i ne pokušava poljubiti. Očito je da me nije doveo ovamo usred ničega, da bi se samo mazio sa mnom. Doveo me ovamo da podijeli sa mnom ovo iskustvo. Nešto drugo za što osjeća strast. Ima toliko toga u vezi s Holderom što me iznenađuje, pogotovo zadnjih dvadeset četiri sata. Nije mi još uvijek jasno što ga je onog dana u kantini onako uzrujalo, ali on tvrdi da točno zna što je to bilo i da se više nikad neće ponoviti. A u ovom času, sve što mogu jest vjerovati mu. Sve što mogu jest pokloniti mu svoje povjerenje. Samo se nadam da on zna da je to sve povjerenje koje mi je preostalo. Znam zasigurno da će, ako me povrijedi kao što me tada povrijedio, to biti zadnji put da me povrijedio. Naginjem glavu prema njegovoj i gledam ga dok zuri u nebo. Obrve su mu skupljene i očito o nečem razmišlja. Djeluje mi kao da uvijek o nečemu razmišlja i zanima me hoću li ikada prodrijeti do toga. Toliko je stvari koje još uvijek želim znati o njegovoj prošlosti i njegovoj sestri i njegovoj obitelji. Ali kad bih to sad dotakla, dok je tako udubljen u misli, to bi ga prekinulo u onome o čemu sada razmišlja. A ja to ne želim. Znam točno gdje je i što radi, zureći ovako u nebo. Znam, zato što je to točno ono što i ja radim dok zurim u zvijezde na mom stropu. Gledam ga dugo, zatim skrećem pogled na nebo i počinjem bježati od vlastitih misli, kad on prekine tišinu s pitanjem koje dolazi niotkud. “Je li ti život bio dobar?” pita me tiho. Razmišljam o njegovom pitanju, većinom zato što želim znati o čemu je razmišljao i što ga je to potaklo da me to pita. Zar je stvarno razmišljao o mom životu

ili je razmišljao o svom? “Da”, odgovaram iskreno. “Da, bio je.” On duboko uzdahne, zatim me primi za ruku, zadržavši je u svojoj ruci. “Dobro.” Pola sata ništa drugo nije izgovoreno, a onda on kaže da je spreman poći.

Stignemo do moje kuće nekoliko minuta prije ponoći. Oboje izlazimo iz auta, a on uzme moju vrećicu sa stvarima s buvljaka i otprati me do ulaznih vrata kuće. Stoji na ulazu i spušta vrećicu. “Ne idem dalje”, kaže, stavljajući ruke u džepove. “Zašto ne? Ti si vampir? Ili ti treba dozvola za ulaz?” Smiješi se. “Samo mislim da ne bih trebao ostati.” Prilazim mu i grlim ga, zatim ga poljubim u bradu. “Zašto ne? Jesi li umoran? Možemo leći, znam da si sinoć jako malo spavao.” Stvarno ne želim da ode. Spavala sam bolje u njegovu zagrljaju nego bilo koje druge noći. Odgovara na moj zagrljaj, grleći me oko ramena i privlačeći me na svoje grudi. “Ne smijem”, kaže. “Zapravo je to kombinacija svega ovoga. Činjenice da će me mama udaviti pitanjima gdje sam bio od sinoć. Činjenice da sam čuo da si obećala svojoj mami da ću otići do ponoći. Činjenice da cijelo vrijeme, dok smo danas šetali, nisam mogao prestati razmišljati o tome što se nalazi ispod ove haljine.” Prinosi ruke mom licu i zuri u moja usta. Kapci mu postaju teški i utišava glas do šapta. “Da ne spominjem ove usne”, kaže. “Nemaš pojma kako mi je bilo teško slušati baš svaku riječ koju si danas izgovorila, kad sam samo mogao razmišljati o tome kako su meke. Kako su nevjerojatno ukusne. Kako savršeno pristaju mojima.” Saginje se i ljubi me nježno, zatim se odmiče upravo u trenutku kad se ja počinjem rastapati. “I ova haljina”, kaže, spuštajući mi ruku niz leđa i nježno mi klizeći preko kuka do vrha bedra. Drhtim pod njegovim prstima. “Ova haljina je glavni razlog zašto neću ući u kuću.” S obzirom na to kako moje tijelo odgovara na njega, brzo se složim s odlukom da ode. Koliko god volim biti s njim i volim ga ljubiti, već znam da će mi suzdržanost biti na nuli, a ne mislim da sam još spremna na to novo prvo. Uzdišem, ali zapravo želim stenjati. Koliko god se slažem s onim što govori, tijelo mi je još uvijek bijesno zato što ga ne preklinjem da ostane. Čudno kako je to što smo proveli samo jedan dan zajedno, produbilo želju da je stalno kraj mene. “Je li to normalno?” pitam, gledajući ga u oči, u kojima je više žudnje nego što

sam je ikada vidjela. Znam zašto sad odlazi, zato što je očito da i on želi ono prvo. “Je li normalno, što?” Pritišćem glavu na njegova prsa da ga ne bih izbjegla gledala dok govorim. Ponekad govorim stvari zbog kojih me sram, ali ipak ih moram izgovoriti. “Je li ovo što osjećamo jedno za drugo normalno? Mi se uopće ne poznajemo dugo. Većinu tog vremena proveli smo izbjegavajući jedno drugo. Ali ne znam, jednostavno mi se čini drukčije s tobom. Pretpostavljala sam da ljudi, kad počnu hodati, prvih nekoliko mjeseci pokušavaju izgraditi nekakvu povezanost.” Podižem glavu s njegovih prsa i gledam ga. “Osjećam se kao da to s tobom postoji otkad smo se prvi put sreli. Sve u vezi s nama je tako prirodno. Čini mi se kao da smo već tamo, i sad pokušavamo ići unazad. Kao da se pokušavamo ponovno upoznati, usporivši to. Je li to čudno?” Miče mi kosu s lica i gleda u mene, ovoga puta s potpuno drukčijim pogledom u očima. Požudu i želju zamijenila je tjeskoba i srce mi se steže kad mu je vidim u očima. “Što god da je, ne želim to analizirati. I ne želim da ti to analiziraš. Dobro? Budimo samo zahvalni što sam te napokon pronašao.” Smijem se njegovoj zadnjoj rečenici. “To govoriš kao da si me bio tražio.” Obrve mu se skupljaju dok stavlja moje lice među svoje ruke podižući ga prema svojem. “Tražio sam te čitavog vražjeg života.” Izraz lica mu je čvrst i odlučan i on nam spaja usta u jednu cjelinu, čim izgovori rečenicu. Ljubi me snažno i s više strasti nego što me danas ijednom poljubio. Spremam se povući ga unutra, ali on me pušta i odmiče se, čim mi se prsti zariju u njegovu kosu. “Živim te”, kaže, prisiljavajući se sići sa stuba. “Vidimo se u ponedjeljak.” “I ja tebe živim.” Ne pitam ga zašto se sutra nećemo vidjeti, zato što znam da će i jednom i drugom koristiti malo vremena, da probavimo posljednjih dvadeset četiri sata. Bit će to dobro i za Karen, s obzirom na to da joj moram pričati o svom novom ljubavnom životu. Ili zapravo, o mom novom životnom životu.

Ponedjeljak, 22. listopada 2012. 12 sati i 5 minuta

Prošlo je skoro mjesec dana otkad smo se Holder i ja proglasili parom. Dosad nisam pronašla nikakve njegove navike ili osobine koje bi me izluđivale. Zapravo, njegove me male navike tjeraju da ga još više obožavam. Kao način na koji zuri u mene kao da me proučava, način na koji isturi bradu kad je ljutit, način na koji si liže usne svaki put kad se smije. To mi je zapravo seksi. I da ne počinjem s onim jamicama. Srećom, imam istog Holdera od one noći kad se uvukao kroz moj prozor, u moj krevet. Nisam otad vidjela nikakvih znakova ćudljivog i temperamentnog Holdera. Zapravo, nekako smo postali sve sličniji jedno drugom, što više vremena provodimo zajedno i osjećam da ga sad mogu pročitati skoro jednako dobro kao što on čita mene. Kako je Karen svakog vikenda kod kuće, nismo imali puno vremena biti sami. Većinu vremena provodimo zajedno u školi i na izlascima vikendom. Iz nekog razloga on misli da ne treba dolaziti u moju spavaću sobu kad je Karen kod kuće, a uvijek smisli neki izgovor kad predložim da idemo k njemu. Umjesto toga idemo često u kino. Bili smo također nekoliko puta vani s Breckinom i njegovim novim dečkom, Maxom. Holderu i meni je jako zabavno zajedno, ali nismo se baš puno zabavljali jedno s drugim. Oboje se počinjemo osjećati pomalo frustrirano, zbog nedostatka pristojnog mjesta na kojem bismo se mazili. Njegov je auto nekako premalen, ali poslužio je, ipak. Mislim da oboje brojimo sate dok Karen ne ode sljedećeg vikenda na put.

Sjedim za stolom s Breckinom i Maxom, čekajući da nam Holder donese pladnjeve. Max i Breckin su se upoznali u lokalnoj umjetničkoj galeriji, prije otprilike dva tjedna, uopće ne shvaćajući da idu u istu školu. Sretna sam zbog Breckina, zato što sam imala dojam da se počeo osjećati kao da nam drži svijeću, a uopće nije bilo tako. Volim njegovo društvo, ali još mi je lakše kad vidim s koliko se pozornosti unosi u svoju vlastitu vezu. “Imate li ti i Holder nekog posla ove subote?” pita Max kad sjednem. “Mislim da ne. Zašto?”

“Ima jedna galerija u gradu u kojoj će biti izložen jedan moj komad, na izložbi lokalnih umjetnika. Želio bih da dođete.” “Zvuči fora”, kaže Holder, sjedajući kraj mene. “Kakav komad izlažeš?” Max slegne ramenima. “Još ne znam. Nisam još odlučio koji ću od dva.” Breckin koluta očima. “Dobro znaš koji ti treba za prolaz i da to nije niti jedan od tih.” Max naglo pogleda Breckina. “Živimo u istočnom Teksasu. Sumnjam da bi slika s gej motivima ovdje dobro prošla.” Holder gleda malo jednog, malo drugog. “Koga briga što ljudi ovdje misle?” Maxov smiješak nestaje i on uzima vilicu. “Moje roditelje”, kaže. “Znaju li ti roditelji da si gej?” pitam. Kima. “Znaju. I uglavnom mi daju podršku, ali još se uvijek nadaju da nitko od njihovih prijatelja iz crkve to neće saznati. Ne žele da ih sažalijevaju zbog djeteta koje je osuđeno na pakao.” Odmahujem glavom. “Ako je Bog takav tip da bi te prokleo samo zato što nekoga voliš, ja onda ne bih željela s njim provesti vječnost.” Breckin se smije. “Kladim se da imaju ljevkaste uštipke u paklu.” “Kad je to u subotu?” pita Holder. “Doći ćemo, ali Sky i ja imamo planove za kasnije te večeri.” “Gotovo je do devet”, kaže Breckin. Pogledam u Holdera. “Imamo planove? Što ćemo raditi?” Smješka mi se i zagrli me oko ramena, zatim mi šapne u uho. “Mame mi nema u subotu navečer. Želim ti pokazati svoju sobu.” Ruke mi se naježe i odjednom mi se u glavi pojave slike koje su sasvim neprikladne za srednjoškolsku kantinu. “Ne želim uopće znati što ti je rekao da si se tako zacrvenjela”, smije se Breckin. Holder miče ruku i spušta mi dlan na nogu. Uzmem jedan zalogaj, zatim ponovno pogledam Maxa. “Kakva su pravila odijevanja za otvorenje u subotu? Imam jednu ljetnu haljinu koju sam planirala za tu večer, ali nije baš preozbiljna.” Holder mi stišće bedro i ja se smješkam, znajući točno kakve sam mu misli sada stavila u glavu. Max mi počne odgovarati kad nam neki tip od stola iza nas dobaci nešto što Holder i ja ne uspijevamo čuti. Što god da je rekao, to istoga časa zaokupi Holderovu pozornosti i on se okrene prema njemu. “Hoćeš li to ponoviti?” kaže Holder, zureći u njega.

Ja se ne okrećem. Ne želim ni vidjeti tko je taj tip kojem je za manje od dvije sekunde uspjelo prizvati temperamentnog Holdera. “Možda sam se trebao jasnije izraziti”, kaže tip glasnije. “Rekao sam kad ih već ne možeš doslovno prebiti nasmrt, možeš im se radije pridružiti.” Holder se ne pomiče istoga trenutka, što je dobro. To mi daje dovoljno vremena da ga zgrabim za lice i skrenem mu pozornost na mene. “Holdere”, kažem odlučno. “Ignoriraj ga. Molim te.” “Da, ignoriraj ga”, kaže Breckin. “Samo te pokušava razbjesniti. Max i ja stalno trpimo takva sranja pa smo se već navikli.” Holder miče vilicom naprijed nazad, polako udišući kroz nos. Izraz u očima mu se polako ublažava i uzima me za ruku, zatim se okreće natrag ne gledajući u tipa. “Dobro sam”, kaže, uvjeravajući u to više sebe nego nas ostale. “Dobro sam.” Čim se Holder okrene naprijed, smijeh oko stola iza nas raširi se po cijeloj kantini. Holderova se ramena napnu, pa mu stavljam ruku na nogu i stišćem je, dajući mu do znanja da mora ostati miran. “To je baš lijepo”, kaže tip iza nas. “Puštaš da te drolja odgovori od obrane novih prijatelja. Valjda ti ne znače toliko koliko ti je značila Lesslie, inače bih ja sad bio u jednako lošem stanju u kojem si prošle godine ostavio Jakea, nakon što si nasrnuo na njega.” Suzdržavam se do maksimuma da ne skočim i sama ne prebijeni tipa, pa znam da u Holderu više nema ni trunke suzdržanosti. Počinje se okretati, a lice mu je bezizražajno. Nikad ga nisam vidjela tako ukočenog - to je zastrašujuće. Znam da će se nešto užasno dogoditi i nemam pojma kako to spriječiti. Prije nego skoči preko stola i ubije boga u tipu, ja radim nešto što čak i mene šokira. Ošamarim Holdera koliko god jače mogu. On istoga trenutka stavlja ruku na obraz i gleda me, sasvim zatečen. Ali gleda me, a to je dobro. “Predvorje”, kažem odlučno, čim zadobijem njegovu pozornost. Guram ga dok se ne makne s klupe i držim ruke na njegovim leđima, zatim ga guram dok ne krene prema izlazu iz kantine. Dok hodamo po predvorju, on odalami šakom najbliži ormarić, a meni od toga s usana pobjegne glasan uzdah. Od siline njegova udarca nastane veliko udubljenje na ormariću, a meni lakne što tip u kantini nije na svojoj koži osjetio tu silinu. On kipi. Lice mu je crveno i nikad ga ranije nisam vidjela ovako uzrujanog. Počinje hodati po predvorju, zastajući da bi zurio u vrata kantine. Nisam sigurna da neće krenuti prema njima, pa ga odlučujem odvući još dalje.

“Idemo u tvoj auto.” Guram ga prema izlazu i on mi to dopušta. Hodamo putem do auta, dok on u tišini kipi cijelo to vrijeme. Sjeda na vozačko sjedalo, a ja na suvozačko i oboje zatvaramo vrata. Ne znam je li još uvijek na rubu da otrči natrag u školu i završi tučnjavu koju je onaj šupak želio započeti, ali činim sve što mi je u moći da ga zadržim ovdje, dok mu ljutnja ne splasne. Ono što se sljedeće događa nije uopće ono što sam očekivala. Naginje se preko sjedala i vuče me čvrsto prema sebi, počinjući se nekontrolirano tresti. Ramena mu podrhtavaju i on me stišće, zakapajući glavu u moj vrat. On plače. Ovijam ruke oko njega i puštam ga da me drži, dok iz njega ne izađe sve ono što se već dugo skriva u njemu. Povlači me na krilo i stišće me čvrsto uza se. Ja premještam noge dok svaka nije na jednoj njegovoj strani i neprestano ga nježno ljubim po cijeloj glavi. On jedva ispušta neki zvuk i koliko god neznatan i tih bio, još ga prigušuje i moje rame. Nemam pojma što je dovelo do toga da se sada slomi, ali nikada dosad nisam vidjela prizor koji toliko para srce. Nastavljam mu ljubiti lice i milovati ga rukom, gore-dolje po leđima. Radim to nekoliko minuta dok se konačno ne smiri, ali još uvijek me drži u grčevitom zagrljaju. “Želiš li da razgovaramo o tome?” šapćem, milujući mu kosu. Odmičem se i on naslanja glavu na naslon za ruke i gleda me. Oči su mu crvene i pune neizmjerne boli, da ih moram poljubiti. Ljubim oba kapka, nježno, zatim se odmičem i čekam da počne govoriti. “Lagao sam”, kaže. Njegove se riječi poput noža zabijaju u moje srce, prestravljeno od onoga što će uslijediti. “Rekao sam ti da bih to ponovno učinio. Rekao sam da bih ponovno premlatio Jakea kad bih imao priliku.” Prima mi obraze dlanovima i gleda me očajnički. “Ali ne bih. Nije zaslužio ono što sam mu napravio, Sky. A ovaj klinac tamo unutra, sada? On je Jakeov mlađi brat. On me mrzi zato što sam ono učinio i ima me potpuno pravo mrziti. Ima potpuno pravo reći koji god mi kurac želi reći, zato što to zaslužujem. Zaslužujem to. To je jedini razlog zašto se nisam želio vratiti u ovu školu, jer sam znao da, što god mi netko bude rekao, to sam zaslužio. Ali ne mogu mu dopustiti da onako govori o tebi i Breckinu. Meni može reći koji god kurac hoće, o meni ili o Les, zato što smo mi to zaslužili, ali ti nisi.” Oči mu se sjaje od suza i on je u potpunoj agoniji, držeći moje lice u svojim rukama. “U redu je, Holdere. Ne moraš ti svakoga braniti. I nisi to zaslužio. Jake nije smio reći ono što je prošle godine rekao o tvojoj sestri, a njegov brat nije smio reći ono što je danas rekao.” Odmahuje glavom ne slažući se. “Jake je imao pravo. Znam da to nije trebao reći

i zasigurno znam da ga nisam smio ni pipnuti, ali on je bio u pravu. Ono što je Les učinila nije bilo hrabro ni plemenito ni odvažno. Ono što je ona učinila bilo je sebično. Nije ni pokušala stisnuti zube i izdržati. Nije mislila na mene, nije mislila na naše roditelje. Mislila je samo na sebe i nije ju bilo briga za nas ostale. I mrzim je zbog toga. Sky, jebeno je mrzim zbog toga i umoran sam od te mržnje. Toliko sam umoran od toga što je mrzim, zato jer me to razdire i čini me osobom kakvom ne želim biti. Ona ne zaslužuje da ju se mrzi. Ja sam kriv što je učinila ono što je učinila. Trebao sam joj pomoći, ali nisam. Nisam znao. Volio sam tu curu više nego ikoga, ali nisam imao pojma koliko joj je teško.” Brišem mu suzu palcem i radim jedinu stvar koje se mogu domisliti, zato što nemam pojma što bih mu rekla. Ljubim ga. Ljubim ga očajnički i pokušavam ublažiti njegovu bol jedinim načinom koji znam. Nikad nisam imala ovakvo iskustvo smrti, pa i ne pokušavam shvatiti kako se osjeća. On provlači prste kroz moju kosu i ljubi me takvom žestinom da je to gotovo bolno. Ljubimo se nekoliko minuta dok napetost u njemu polako ne popusti. Odmičem usne od njegovih i gledam ga ravno u oči. “Holdere, imaš puno pravo mrziti je zbog onoga što je učinila. Ali također imaš puno pravo i dalje je voljeti, unatoč tome. Jedina stvar na koju nemaš pravo jest nastaviti kriviti sebe. Nikad nećeš razumjeti zašto je to učinila, pa se moraš prestati kažnjavati zato što ne znaš sve odgovore. Ona je donijela odluku za koju je mislila da je najbolja za nju, iako je to bila pogrešna odluka. Ali to je ono što moraš zapamtiti... ona je donijela tu odluku. Ne ti. Zato ne možeš kriviti sebe što nisi znao ono što ti ona nije rekla.” Ljubim ga u čelo, zatim ga ponovno gledam u oči. “Moraš to pustiti. Možeš ostaviti mržnju i ljubav, čak i ogorčenje, ali moraš pustiti krivnju. Krivnja je ono što te uništava.” On zatvara oči i privlači moju glavu svom ramenu, dišući isprekidano. Osjećam da kima glavom i da se polako smiruje. Ljubi me po kosi i držimo jedno drugo u tišini. Povezanost koju smo ranije mislili da osjećamo, ne može se ni usporediti s ovim trenutkom. Nema veze što će se događati s nama u ovom životu, ovaj nam je trenutak zauvijek spojio komadiće duša. Uvijek će nam ostati, i to je na neki način utješno. Holder me gleda i podigne obrvu. “Za kog si me vraga ošamarila?” Smijem se i ljubim obraz koji sam pljusnula. Otisci mojih prstiju sad su jedva vidljivi, ali ipak su još tamo. “Žao mi je. Samo sam te morala odvući s onog mjesta, a nisam se mogla sjetiti niti jednog drugog načina.” On se smiješi. “Djelovalo je. Ne znam što mi je itko mogao reći ili učiniti da bi me izvuklo odande. Hvala ti što točno znaš kako treba sa mnom postupati, zato jer ni ja sam to ponekad ne znam.” Ljubim ga nježno. “Vjeruj mi. Nemam pojma kako s tobom postupati. Samo rješavam slučaj po slučaj.”

Petak, 26. listopada 2012. 15 sati i 40 minuta

“Kad misliš da bi se mogao vratiti?” pitam. Holder me grli, a naslonjeni smo na moj auto. Nismo uspjeli provesti puno vremena zajedno, nakon onog što se dogodilo u njegovu autu u ponedjeljak nakon ručka. Srećom, tip koji je pokušao napraviti sranje Holderu, nije nam se više obraćao. Bio je to prilično miran tjedan s obzirom na dramatični početak. “Kasno ćemo se vratiti. Proslava Noći vještica u njihovoj tvrtki obično traje nekoliko sati. Ali vidjet ćeš me sutra. Mogu te pokupiti da odemo na ručak ako želiš, pa možemo biti zajedno cijelo vrijeme do otvorenja izložbe.” Odmahujem glavom. “Ne mogu. Jacku je rođendan i vodimo ga van na ručak, jer sutra navečer radi. Dođi po mene u šest.” “Da, gospođo”, kaže. Ljubi me, zatim otvara moja vrata da mogu ući. Mahnem mu na pozdrav dok odlazi, pa izvadim mobitel iz ruksaka. Na njemu je poruka od Six i to me razveseli. Ne primam svoje dnevne poticajne poruke koje mi je obećala. Nisam mislila da će mi nedostajati, ali kako ih sad dobivam tek svaki treći dan, malo sam razočarana. Reci svom dečku hvala na konačnoj kupovini bona. Jesi li se več poševila s njim? Fališ mi. Smijem se njezinoj izravnosti i odgovaram joj. Ne, nismo se još poševili. Radili smo skoro sve drugo, pa sam sigurna da če mu uskoro ponestati strpljenja. Pitaj me ponovno nakon sutrašnje večeri, možda če odgovor biti drukčiji. Fališ mi još više. Pritisnem tipku za slanje i buljim u telefon. Nisam zapravo razmišljala jesam li već spremna obaviti i to prvo, ali mislim da sam upravo priznala sebi da jesam. Pitam se je li to što me pozvao k sebi njegov način da provjeri jesam li spremna. Ubacujem auto u rikverc i mobitel mi se oglašava. Podižem ga i na njemu je

poruka od Holdera. Nemoj otići. Vraćam se do tvog auta. Ponovno stavljam auto u ler i spuštam prozor dok on prilazi. “Hej”, kaže, naslanjajući se na prozor. Skreće pogled s mojih očiju i gleda nervozno oko auta. Mrzim dok me tako gleda, kao da mu je neugodno; to uvijek znači da će reći nešto što možda ne bih željela čuti. “Hm...” Gleda opet u mene i sunce sja točno na njega, naglašavajući svaku njegovu divnu značajku. Oči su mu bistre i gledaju u moje, kao da nikada ne bi željele gledati ni u što drugo. “Ti... ovaj... upravo si mi poslala poruku za koju sam prilično siguran da je bila namijenjena Six.” O, Bože, ne. Istoga trenutka grabim mobitel i provjeravam govori li istinu. Nažalost, govori istinu. Bacam mobitel na suvozačko sjedalo i prekrižim ruke na volanu, sakrivajući lice laktom. “O, moj Bože”, stenjem. “Sky, pogledaj me”, naređuje mi. Ignoriram ga i čekam da se pojavi magična crvotočina, usiše me i odvede daleko od svih sramotnih situacija u koje se uvaljujem. Osjećam kako mi dodiruje obraz i okreće moje lice prema sebi. Gleda u mene iskrenim pogledom. “Hoće li to biti sutra navečer ili sljedeće godine, obećavam ti da će to biti najbolja noć u tvom životu. Samo budi sigurna da donosiš pravu odluku za sebe i ni za koga drugog, dobro? Ja ću te uvijek željeti, ali neću si dopustiti da te imam dok ne budeš sto posto sigurna da i ti mene jednako želiš. I nemoj sad ništa govoriti. Ja ću se okrenuti i otići natrag u svoj auto i pravit ćemo se da nikada nije došlo do ovog razgovora. Inače se možda nikada nećeš prestati crvenjeti.” Nagne se kroz prozor i na brzinu me poljubi. “Strašno si slatka, znaš to? Ali stvarno moraš naučiti baratati svojim mobitelom.” Namigne mi i odlazi. Naslanjam glavu na naslon i u tišini psujem samu sebe. Mrzim tehnologiju.

Provodim ostatak večeri trudeći se izbaciti iz glave sramotnu poruku. Pomažem Karen spakirati stvari za njezin sljedeći buvljak, zatim se konačno uvlačim u krevet sa svojim elektronskim čitačem. Čim ga uključim, upali se svjetlo mog mobitela na noćnom ormariću.

Upravo hodam prema tvojoj kući. Znam da je kasno i da ti je mama doma, ali ne mogu dočekati sutra navečer da te ponovno poljubim. Ostavi otključan prozor. Nakon što pročitam poruku, skačem iz kreveta i zaključavam vrata svoje sobe, zahvalna stoje Karen već prije odlučila poći ranije u krevet. Odmah odlazim u kupaonicu, perem zube i češljam se, zatim ugasim svjetla i uvlačim se natrag u krevet. Ponoć je prošla, a on mi se nikada prije nije uvukao u sobu kad je Karen kod kuće. Živčana sam, ali to je živčanost od uzbuđenja. Činjenica da se ne osjećam nimalo krivom što dolazi, dokaz je da ću završiti u paklu. Ja sam najgora kći na svijetu. Nekoliko minuta kasnije prozor se podiže i čujem ga kako se penje unutra. Toliko sam uzbuđena što ću ga vidjeti da trčim do prozora i grlim ga oko vrata, zatim mu skočim u naručje da bi me nosio dok ga ljubim. Ruke mu čvrsto drže moju guzicu dok me nosi prema krevetu i nježno spušta na nj. “Pa zdravo i tebi”, kaže, široko se osmjehujući. Posrče malo, zatim pada na mene i prinosi usne mojima. Pokušava skinuti cipele, ali mu ne ide, počne se smijati. “Jesi li ti pijan?” pitam. Stavlja prste na moje usne i pokušava se prestati smijati, ali ne može. “Nisam. Jesam.” “Koliko si pijan?” Pomiče glavu na moj vrat, zatim usnama nježno prelazi uz moju ključnu kost, šaljući val vrućine kroz mene. “Dovoljno pijan da ti želim raditi zločeste stvari, ali nedovoljno da bih ti to želio raditi pijan”, kaže. “Ali upravo toliko pijan da bih ih se sutra ipak sjećao da ti ih jesam radio.” Smijem se, potpuno zbunjena njegovim odgovorom, ali istovremeno i potpuno napaljena. “Zato si došao pješke? Zato što si pio?” Odmahuje glavom. “Došao sam pješke zato što sam ti želio dati pusu za laku noć i srećom nisam uspio naći ključeve od auta. Ali tako sam to silno želio, dušo. Večeras si mi strašno nedostajala.” Ljubi me, a usta mu imaju okus po limunadi. “Zašto imaš okus po limunadi?” Smije se. “Imali su samo ona voćna, ženska pića. Napio sam se od pića za curice. To je stvarno tužno i neprivlačno, znam.” “Pa, jako si mi ukusan”, kažem, privlačeći njegova usta svojima. On stenje i pritišće se uza me, gurajući jezik dublje u moja usta. Čim nam se tijela spoje na krevetu, odmiče se i ustaje, ostavljajući me bez daha, samu na krevetu.

“Vrijeme je za pokret”, kaže. “Već vidim da ovo vodi nekamo kamo ne mogu poći jer sam previše pijan u ovom trenutku. Vidimo se sutra navečer.” Skačem i trčim, pa blokiram prozor prije nego uspije otići. Staje preda me i prekriži ruke na grudima. “Ostani”, kažem. “Molim te. Samo lezi u krevetu sa mnom. Možemo staviti jastuke između nas i ja ti obećavam da te neću zavesti zato što si pijan. Samo ostani jedan sat, ne želim te još pustiti.” Istog trenutka se okrene i pođe natrag prema krevetu. “Dobro”, kaže jednostavno. Baca se na krevet i povlači pokrivač na sebe. Ovo je bilo lako. Vraćam se u krevet i legnem kraj njega. Ni jedno ne stavlja jastuk između nas. Umjesto toga, stavim ruku na njegova prsa i isprepletem noge s njegovima. “Laku noć”, kaže, odmičući mi kosu s lica. Ljubi me u čelo i zatvara oči. Zagnjurim glavu u njegova prsa i slušam kako mu srce kuca. Nakon nekoliko minuta disanje i puls mu se se smiruju i on čvrsto spava. Ruka mi je utrnula, pa je nježno podižem s njega i tiho se okrećem. Čim se smjestim na jastuku, on klizne rukom preko mog struka, a nogama preko mojih. “Volim te, Hope”, promumlja. Hm. Diši, Sky. Samo diši. To nije tako teško. Udahni jednom. Čvrsto stišćem oči i pokušavam si reći da nisam čula ono što mislim da jesam. Ali on je to rekao jasno kao dan. Iskreno, ne znam što mi više slama srce - činjenica da me nazvao nečijim tuđim imenom ili činjenica da je sada zapravo rekao volim umjesto živim. Pokušavam se odgovoriti od toga da se okrenem i tresnem ga u prokletu facu. Bio je pijan i napola je spavao kad je to rekao. Ne mogu pretpostaviti da li mu ona stvarno nešto znači, kad je moguće da je to bio samo ružan san. Ali... tko je dovraga Hope? I zašto ju on voli?

Trinaest godina ranije

Znojim se jer je vruće pod ovim pokrivačima, ali ne želim ih maknuti s glave. Ako se vrata otvore znam da neće biti važno jesam li pokrivena ili ne, ali se ipak ovako osjećam sigurnije. Gurnem prste van i podignem dio pokrivača koji mi je ispred očiju. Gledam u kvaku, kao što to radim svake noći. Uvijek je tako tiho u mojoj sobi i ja to mrzim. Ponekad čujem nešto, za što pomislim da bi moglo biti okretanje kvake i od toga mi srce počne udarati jako snažno i jako brzo. Upravo sada, od samog zurenja u kvaku, srce mi udara jako snažno i jako brzo, ali ne mogu prestati zuriti u nju. Ne želim da se okrene. Ne želim da se ta vrata otvore. Ne želim. Sve je tako tiho. Tako tiho. Kvaka se ne okreće. Srce mi prestaje tako snažno kucati jer se kvaka ipak ne okreće. Oči mi postaju stvarno teške i konačno ih zatvaram. Tako mi je drago da ova noć nije jedna od onih kad se kvaka okrene. Tako je tiho. Tako tiho. A onda više nije, jer se kvaka okreće.

Subota, 27 listopada 2012. Negdje usred noći

“Sky.” Tako sam teška. Sve je tako teško. Ne sviđa mi se taj osjećaj. Nema ničega što mi fizički pritišće grudi, ali osjećam pritisak koji nikad ranije nisam osjetila. I tugu. Preplavljuje me ogromna tuga, a ja nemam pojma zašto. Ramena mi se tresu i jecaji dolaze odnekud iz sobe. Tko to plače? Zar ja plačem? “Sky, probudi se.” Osjećam njegovu ruku oko sebe. Obraz mu je prislonjen uz moj i on je iza mene, čvrsto me stišće na svoje grudi. Hvatam ga za zapešće i mičem njegovu ruku sa sebe. Sjedam na krevet i gledam naokolo. Vani je mrak. Ne shvaćam. Ja plačem. On sjedi kraj mene i okreće me prema sebi, brišući mi palcima oči. “Plašiš me, bebice.” Gleda u mene i zabrinut je. Čvrsto držim oči zatvorenima i pokušavam povratiti kontrolu, zato što nemam pojma koji se vrag zbiva i ne mogu disati. Čujem sebe kako plačem i ne mogu udahnuti zbog toga. Pogledam sat na noćnom ormariću, koji pokazuje da su tri sata. Stvari mi polako postaju jasnije, ali... zašto plačem? “Zašto plačeš?” pita Holder. Vuče me prema sebi i ja mu to dopuštam. Uz njega se osjećam sigurno. Osjećam se kao da sam kod kuće dok me drži u zagrljaju. Drži me i miluje po leđima, ljubeći me svako malo po glavi. Ne prestaje ponavljati “Ne brini”, opet i opet, i drži me dugo, osjećam to kao čitavu vječnost. Težina mi se polako podiže s grudi, tuga se rasipa i na kraju prestajem plakati. Ipak sam u strahu jer mi se nikad nije dogodilo ništa slično ovome. Nikad u životu nisam osjetila ovako nepodnošljivu tugu zbog koje san može biti tako strahovito životan? “Jesi dobro?” šapće. Kimam u njegove grudi. “Što se dogodilo?”

Odmahujem glavom. “Ne znam. Vjerojatno sam ružno sanjala.” “Hoćeš li razgovarati o tome?” Smiruje mi kosu svojim rukama. Odmahujem glavom. “Ne. Ne želim se prisjećati toga.” Grli me dugo, zatim me ljubi po čelu. “Ne želim te ostaviti, ali moram ići. Ne želim te uvaliti u probleme.” Kimam, ali ne prestajem ga držati. Želim ga preklinjati da me ne ostavlja samu, ali ne želim zvučati očajno i prestravljeno. Ljudi stalno imaju ružne snove; ne razumijem zašto sam ovako reagirala na ovaj. “Pokušaj spavati, Sky. Sve je u redu, samo si ružno sanjala.” Spuštam se natrag na krevet i zatvaram oči. Osjećam dodir njegovih usana na svom čelu, a zatim je otišao.

Subota, 27. listopada 2012. 20 sati i 20 minuta

Grlim i Breckina i Maxa na parkiralištu galerije. Izložba je završila i Holder i ja idemo k njemu. Znam da bih trebala biti nervozna zbog onoga što će se možda večeras dogoditi između nas, ali uopće nisam. Osjećam da je sve u vezi s njim onako kako treba biti. Naime sve, osim rečenice koja se ponavlja i ponavlja u mojoj glavi. Volim te, Hope. Želim ga pitati o tome, ali ne nalazim pravi trenutak. Izložba u galeriji zasigurno nije pravo mjesto za razgovor o toj temi. Sada mi se čini da je dobar trenutak, ali svaki put kad otvorim usta da to učinim, odmah ih čvrsto zatvorim. Mislim da me više strah čuti tko je ona i što mu znači nego prikupiti hrabrost da to pitam. Što dulje odgađam pitanje, kasnije ću biti prisiljena suočiti se s istinom. “Hoćeš da idemo nešto pojesti?” pita me dok izlazimo autom s parkirališta. “Hoću”, kažem brzo, osjetivši olakšanje jer mi je prekinuo tijek misli. “Mogli bismo na cheeseburger. I pohani sir. Hoću i frape od čokolade.” Smije se i uzima me za ruku. “Malo smo zahtjevni, zar ne, princezo?” Puštam mu ruku i okrećem lice prema njemu. “Ne zovi me tako,” obrecnem se. Gleda u mene i sigurna sam da mi na licu vidi ljutnju, iako je mrak. “Hej”, kaže umirujuće, primajući me ponovno za ruku. “Sky, ne mislim da si zahtjevna. Samo sam se šalio.” Odmahujem glavom. “Ne mislim to da sam zahtjevna. Nemoj me zvati princezom. Mrzim tu riječ.” Pogleda me iskosa, zatim usmjeri pogled na cestu. “Dobro.” Okrećem se i gledam kroz prozor, pokušavajući izbrisati tu riječ iz glave. Ne znam zašto toliko mrzim nadimke, ali mrzim ih. I znam da sam sad pretjerano reagirala, ali nikad me više ne smije tako nazvati. Isto tako, ne bi me smio nazivati imenima bilo koje od svojih bivših cura. Treba se držati samo Sky... to je puno sigurnije. Vozimo se u potpunoj tišini i sve više mi je žao što sam onako reagirala. Zapravo, trebalo bi me više ljutiti to što me nazvao imenom neke druge cure, nego to što me nazvao princezom. Čini mi se zapravo da pogrešno usmjeravam ljutnju jer me

strah pokrenuti razgovor o onome što me zapravo muči. Iskreno, samo želim večeras provesti s njim noć bez drame. Bit će puno vremena da ga pitam o Hope neki drugi dan. “Žao mi je, Holdere.” Stišće mi ruku i stavlja je u svoje krilo, ali ne govori ništa. Kad zaustavi auto na prilaznom putu svoje kuće, ja iziđem. Nismo uopće stali nešto pojesti, ali sad mi se ne da to potezati. Dolazi po mene do suvozačkih vrata i obgrli me rukama, a ja njega također zagrlim. Gurka me naprijed dok mi leđa nisu prislonjena na auto i ja naslanjam glavu na njegovo rame, udišući njegov miris. Nelagoda koja se pojavila dok smo se vozili, još uvijek nije sasvim nestala pa se pokušavam opustiti u njegovim rukama, želeći mu dati do znanja da ne razmišljam više o tome. On nježno prstima miluje moju ruku, a ja se od toga naježim. “Mogu li te nešto pitati?” kaže. “Uvijek.” Uzdiše, zatim se odmiče i pogleda me. “Jesam li te izbezumio u ponedjeljak? U autu? Ako jesam, žao mi je. Ne znam što mi je bilo. Ja nisam cmizdravac, kunem se. Nisam plakao otkad je Les umrla, a sigurno nisam namjeravao plakati pred tobom.” Ponovno naslanjam glavu na njegove grudi i čvršće ga grlim. “Znaš, kad sam se prošle noći probudila nakon onog sna?” “Da?” “To je drugi put da sam plakala od svoje pete godine. Jedini drugi put kad sam plakala bilo je kad si mi rekao što se dogodilo s tvojom sestrom. Plakala sam u kupaonici. Bila je to samo jedna suza, ali i to se broji. Mislim da nam osjećaji, kad smo zajedno, možda postanu malo presnažni, pa nas to oboje pretvori u cmizdravce.” Smije se i ljubi me po tjemenu. “Imam osjećaj da te neću još jako dugo živjeti.” Daje mi još jednu brzu pusu, zatim me uzima za ruku. “Spremna za veliki obilazak?” Slijedim ga prema kući, ali još zapinjem za činjenicu da mi je rekao da me namjerava prestati živjeti. Ako me prestane živjeti, to znači da će me voljeti. Upravo je priznao da se zaljubljuje u mene, a da to nije zapravo izgovorio. Najšokantnije u vezi s tim priznanjem je to što mi se stvarno svidjelo. Ulazimo u kuću i ona uopće ne izgleda onako kako sam očekivala. Ne izgleda jako velika izvana, ali unutra je veliko predvorje. Normalne kuće nemaju takva predvorja. S desne je strane nadsvođen prolaz koji vodi u dnevnu sobu. Svi su zidovi pokriveni samo knjigama, i ja se osjećam kao da sam upravo umrla i našla se u raju. Ispustim uzvik oduševljenja, gledajući police s knjigama u dnevnoj sobi. Knjige su

naslagane na police od poda do stropa, baš na svakom zidu. “Aha”, kaže. “Mama mi se strašno naljutila kad su izumili elektronski čitač.” Smijem se. “Mislim da mi se tvoja mama već sviđa. Kad ću je upoznati?” On odmahuje glavom. “Ja ne upoznajem cure sa svojom mamom.” Glas mu je odsutan, kao i riječi i čim to izgovori, vidi mu se na licu da mu se raspoloženje pokvarilo i da zna da me upravo povrijedio. Brzo kreće prema meni, prima me rukama za lice. “Ne, ne. Nisam tako mislio. Ne kažem da si imalo slična drugim curama s kojima sam hodao. Nisam želio da tako ispadne.” Čujem što govori, ali hodamo već dosta dugo, a on još uvijek nije uvjeren da je to dovoljno ozbiljno da bi me upoznao sa svojom majkom? Pitam se hoće li mu ikad to biti dovoljno ozbiljno da bi me s njom upoznao. “Je li ju Hope upoznala?” Znam da to nikako nisam smjela reći, ali ne mogu se više suzdržavati. Pogotovo sad, kad čujem kako kaže “druge cure”. Ne zavaravam se, znam da je prije mene hodao s drugim curama. Samo mi se ne sviđa čuti ga kako to govori. A još mi se manje sviđa da me zove njihovim imenima. “Molim?” kaže, spuštajući ruke. Odmiče se od mene. “Zašto si to rekla?” Boja mu nestaje s lica i ja istog časa požalim što sam se izlanula. “Nema veze. Nije to ništa. Ne moram upoznati tvoju mamu.” Samo želim da ovo, što god to bilo, prođe. Znam da mi se ne razgovara večeras o tome. Želim da me ponovno vodi u obilazak kuće i zaboravi da se ovaj razgovor ikada dogodio. Hvata me za ruke i pita. “Zašto si to rekla, Sky? Zašto si rekla to ime?” Odmahujem glavom. “Nije to ništa strašno. Bio si pijan.” Gleda me ispod oka i jasno mi je da neću pobjeći od ovog razgovora. Uzdišem i nevoljko popuštam, nakašljavajući se prije nego počnem govoriti. “Sinoć kad si tonuo u san... rekao si mi da me voliš. Ali nazvao si me Hope, pa to zapravo nisi govorio meni. Pio si i napola si spavao, pa mi ne treba objašnjenje. Nisam sigurna da uopće želim čuti zašto si to rekao.” Prinosi ruke svojoj kosi i stenje. “Sky.” Prilazi mi bliže i grli me. “Tako mi je žao. To je morao biti neki glupi san. Ne znam nikoga tko se zove Hope i sigurno nikad nisam imao curu koja se tako zvala, ako si to pomislila. Jako mi je žao što se to dogodilo. Nikako ti nisam smio doći pijan u kuću.” Gleda u mene i premda mi instinkt govori da laže, oči su mu sasvim iskrene. “Moraš mi vjerovati. Ubilo bi me kad bi i jednu sekundu pomislila da osjećam nešto za neku drugu. Nikad nisam ni za koga osjećao ovo što osjećam za tebe.” Svaka riječ koja mu izlazi iz usta pršti od iskrenosti i poštenja. S obzirom na to

da se ne mogu ni prisjetiti zašto sam se probudila uplakana, moguće je da je to što je govorio u snu, posljedica nekog čudnog sna. Nakon svega što mi je upravo rekao, uvjerena sam da stvari između nas postaju jako ozbiljne. Pogledam ga, pokušavajući pripremiti nekakav odgovor na ovo što je rekao. Otvaram usta i čekam da krenu riječi, ali one ne kreću. Odjednom sam ja ta kojoj treba više vremena da obradi svoje misli. Rukama mi je obuhvatio obraze, čekajući da prekinem tišinu između nas. Blizina naših usana narušava njegovu strpljivost. “Moram te poljubiti”, kaže ispričavajući se, privlačeći mi lice k svojem. Još uvijek stojimo u predvorju, ali on me nekako bez napora podiže i spušta na odmorište stuba koje vode gore u spavaće sobe. Naginjem se unatrag i on spušta svoje usne na moje, dok se rukama upire o drvene stube sa svake strane moje glave. S obzirom na naš položaj, prisiljen je spustiti koljeno između mojih bedara. To nije velika stvar osim ako se uzme u obzir haljina koju sam odjenula. Bilo bi mu tako lako uzeti me tu na stubama, ali nadam se da ćemo ipak stići do njegove sobe, prije nego pokuša. Razmišljam očekuje li išta, pogotovo nakon one poruke koju sam mu pogreškom poslala. On je muško, naravno da nešto očekuje. Pitam se zna li da sam djevica. Trebam li mu uopće reći da sam djevica? Trebala bih. On će vjerojatno to znati prepoznati. “Ja sam djevica”, izbrbljam mu u usta. Istog se časa zapitam koji mi je vrag da u ovom trenutku bilo što kažem naglas. Treba mi zabraniti da govorim. Netko bi me trebao lišiti glasa, zato što očito nemam nikakav filtar, kad mi od seksualnog uzbuđenja popuste sve brane. Istoga trenutka prestane me ljubiti. Polako odmiče lice od mog i gleda me dolje, ravno u oči. “Sky”, kaže izravno. “Ljubim te zato što te katkad ne mogu ne ljubiti. Ti znaš što mi rade tvoja usta. Ne očekujem ništa više, dobro? Dok god te mogu ljubiti, sve drugo može čekati.” Stavlja mi kosu iza uha i pažljivo me gleda. “Samo sam mislila da bi trebao znati. Možda sam trebala izabrati bolji trenutak da iznesem tu činjenicu, ali nekad jednostavno izbrbljam nešto bez razmišljanja. To je stvarno loša osobina i mrzim je, zato što to radim u najneugodnijim trenutcima i sramim se. Evo, baš kao sada.” Smije se i odmahuje glavom. “Ne, nemoj prestati s time. Obožavam kad se izbrbljaš bez razmišljanja. I volim kad kreneš u svoje duge, nervozne, smiješne litanije. To mi je nekako seksi.” Zacrvenim se. Kad mi netko kaže da sam seksi, to mi je... seksi. “A znaš što mi je još seksi?” pita, naslanjajući se na mene.

Od zaigranosti u njegovom pogledu, prestaje me biti sram. “Što?” Smješka se zločesto. “To što se trudimo ne dirati jedno drugo dok gledamo film.” Ustane i povuče me za sobom, zatim me vodi uz stube do svoje sobe. Otvara vrata i ulazi prvi, potom se okreće i kaže mi da zatvorim oči. Umjesto toga, ja zakolutam očima. “Ne volim iznenađenja”, kažem. “A ne voliš ni darove i neke uobičajene nadimke od milja. Još učim. Ali ovo je nešto stvarno super i želim ti to pokazati - nije to ništa što sam ti kupio. Prihvati to i zatvori oči.” Radim što mi je rekao i on me vuče dublje u sobu. Već mi se sviđa jer miriše na njega. Vodi me još nekoliko koraka, zatim mi stavlja ruke na ramena. “Sjedni”, kaže, gurajući me dolje. Sjedam na nešto za što imam osjećaj da je krevet, zatim se odjednom nađem na leđima i on mi podigne noge. “Drži oči zatvorenima.” Osjećam kako mi podiže noge na krevet i podupire me jastucima. Rukom mi hvata donji rub haljine i povlači ga dolje, pazeći da sve bude na svom mjestu. “Moram te pokriti. Ne mogu te pustiti da me zasljepljuješ tim bedrima kad ležiš ovako na leđima.” Smijem se, ali držim oči zatvorenima. Odjednom puže preko mene, pažljivo, da me ne udari koljenom. Osjećam kako se smješta kraj mene na svoj jastuk. “Dobro. Otvori oči i pripremi se na iznenađenje.” Bojim se. Polako otvaram oči. Oklijevam pogađati što je to u što gledam, zato što mi se učini da je to televizor. Ali televizori obično ne zauzimaju dva metra zida. Ova stvar je ogromna. Usmjeri u njega daljinski i zaslon se osvijetli. “Au”, kažem, oduševljena. “Ogroman je.” “Eto, to je ona rekla.” Lupim ga laktom u rebra i on se nasmije. Ponovno usmjerava daljinski u televizor. “Reci, koji ti je najdraži film? Imam pretplatu na Netflix.” Naginjem glavu u njegovom smjeru. “Net što?” Smije se i razočarano odmahuje glavom. “Stalno zaboravljam da si invalid kad je u pitanju tehnologija. To je slično e-čitaču, samo s filmovima i serijama umjesto knjiga. Možeš gledati skoro sve što poželiš samo pritiskom na tipku.” “Ima li reklama?” “Nema”, kaže ponosno. “Onda, koji želiš?”

“Imaš li Neprilagođen5? Volim taj film.” S rukama na prsima i pritišće tipku za paljenje i gasi televizor. Tiho je nekoliko dugih sekunda, zatim glasno uzdahne. Naginje se preko mene i stavlja daljinski na noćni ormarić, zatim se okreće i pogleda me. “Ne želim više gledati televiziju.” On se duri? Što sam kvragu krivo rekla? “Dobro. Ne moramo gledati Neprilagođen. Izaberi nešto drugo, ti jedno veliko dijete”, smijem se. Ne odgovara nekoliko trenutaka, dok me i dalje bezizražajno gleda. Podiže ruku i prelazi njome po mojem trbuhu, oko moga struka, zatim me čvrsto grli i privlači k sebi. “Znaš”, kaže, gledajući me poluzatvorenim očima kojima precizno prelazi po mom tijelu. Prstom crta po uzorku moje haljine, nježno me milujući po trbuhu. “Mogu podnijeti to što mi radi ova haljina.” Podigne pogled s mog trbuha, natrag na moje usne. “Mogu podnijeti i to što ti moram stalno buljiti u usne, čak i kad ih ne ljubim. Mogu podnijeti zvuk tvog smijeha i kako me on tjera da ti prekrijem usta mojima i cijela popijem.” Usta mu se približavaju mojima, a od načina na koji mu se glas produbio za neku pjesničku, božansku oktavu, srce mi hoće iskočiti iz grudi. Spušta usne na moj obraz i nježno ga ljubi, dok mu se topli dah sudara s mojom kožom kad kaže. “Mogu čak podnijeti i to što sam u proteklih mjesec dana milijun puta prevrtio u glavi naš prvi poljubac, ponovno i ponovno. Kako sam te osjećao. Kako si zvučala. Kako si me pogledala, trenutak prije nego su se moje usne susrele s tvojima.” Prevali se na mene i podigne mi ruke iznad glave, držeći ih čvrsto svojim rukama. Hvatam se za svaku riječ koju govori, ne želeći propustiti i jednu sekundu onoga što upravo radi. Popne se na mene, pridržavajući svoju težinu koljenima. “Ali znaš što ne mogu podnijeti, Sky? Što me dovodi do ludila i zašto želim staviti svoje ruke i usta na baš svaki centimetar tvog tijela? To je činjenica da si upravo rekla da ti je najdraži film Neprilagođen. Zamisli to.” Spušta usta na moja a usne nam se ne dodiruju. “To mi je tako jebeno seksi da sam siguran da se sad moramo maziti.” Njegova me zaigranost nasmijava i ja zavodljivo šapućem u njegove usne. “On mrzi te konzerve.” Holder stenje i ljubi me, zatim se odmiče. “Daj opet. Molim te. Kad čujem kako citiraš filmove, to me uzbuđuje puno više od ljubljenja.” Smijem se i kažem mu još jedan citat. “Makni se od tih konzervi!” Stenje zaigrano u moje uho. “Takvu te volim. Još jedan. Daj još jedan.” “To je sve što mi treba”, kažem, zadirkujući ga. “Ova pepeljara, ovaj reket s

lopticom, daljinski upravljač i ova lampa... to je sve što mi treba. I ne trebam ništa više, baš ništa.” On se sad glasno smije. S obzirom na to koliko smo puta Six i ja ostale budne, gledajući taj film, iznenadio bi se koliko još citata imam za njega. “To je sve što ti treba?” Holder se šali. “Jesi li sigurna, Sky?” Glas mu je nježan i zavodljiv i da sad stojim, gaćice bi mi bez sumnje bile na podu. Odmahujem glavom i smiješak mi izblijedi. “Ti”, šapćem. “Treba mi lampa i pepeljara i reket s lopticom i daljinski upravljač... i ti. To je sve što mi treba.” On se smije, ali brzo prestane kad mu se usta spuste na moja. Ispituje ih, kao da u glavi ucrtava što će sve raditi s njima sljedećih sat vremena. “Moram te sada poljubiti.” Usta mu se sudare s mojima i u ovom trenutku, on je stvarno sve što mi treba. Pridržava se rukama i koljenima, ljubeći me žestoko, ali meni treba težina njegovog tijela na meni. Ruke su mi još zarobljene iza glave, a usta su mi nemoćna i ne mogu oblikovati riječi dok ih on ovako muči. Jedina stvar koju mogu učiniti jest podignuti stopalo i njime mu izmaknuti koljeno, pa to i radim. Istoga časa kad mu tijelo padne na moje, zastenjem. Glasno. Nisam uzela u obzir to da će mi se, kad podignem nogu, podići i rub haljine. Vrlo visoko. Ta činjenica u kombinaciji s čvrstim materijalom njegovih traperica stvara spoj vrijedan stenjanja. “Majko mila, Sky”, kaže između daha dok mi u zanosu razvaljuje usta svojima. Već je zadihan, a ne radimo to više od minute. “Bože, nevjerojatna si. Hvala ti što si odjenula ovu haljinu.” Ljubi me, povremeno mumljajući u moja usta. “Stvarno...” Ljubi me po ustima, zatim usnama prelazi po mojoj bradi i vratu. “Stvarno mi se sviđa. Tvoja haljina.” Sad tako glasno diše da jedva mogu razaznati što mumlja. Sklupča se malo dalje na krevetu sve dok mu se usne ne priljube uz moj vrat. Zabacujem glavu da mu dam dovoljno pristupa, zato što su njegove usne sada više nego dobrodošle, bilo gdje na mome tijelu. Popušta stisak na mojim rukama tako da može spustiti usta bliže mojim grudima. Jedna mu se ruka spušta na moje bedro, zatim se polako penje gore, odmičući onaj dio haljine koji mi još uvijek prekriva noge. Kad mi stigne do vrha bedra, umiri ruku i stisne me čvrsto, kao da u tišini naređuje svojim prstima da ne kreću dalje. Tijelo mi se uvija pod njegovim, nadajući se da će shvatiti mig da želim da mu ruka nastavi ići tamo gdje on želi. Ne želim da se preispituje i pomisli i jedne sekunde da oklijevam ići dalje. Samo želim da učini ono što želi učiniti, zato jer trebam da to učini. Trebam da prijeđe koliko god prvih može večeras, zato što se odjednom osjećam pohlepno i želim ih sve.

Shvaća moje znakove i pomiče ruku nekoliko centimetara bliže unutarnjem dijelu moga bedra. Od samog očekivanja gdje će me sljedeće dodirnuti, grči mi se svaki mišić, od struka naniže. Usne su mu konačno prešle s mog vrata do uzvisina na mojim grudima. Osjećam da će sljedeći korak biti to što će mi sasvim skinuti haljinu kako bi mogao doći do onoga što je ispod nje, ali za to bi mu trebala druga ruka, a meni se stvarno sviđa što je ona sada tamo gdje jest. Sviđalo bi mi se još više da je pomakne nekoliko centimetara dalje, a nikako mi se ne bi svidjelo da je odmakne. Prinosim ruke njegovom licu i tjeram ga da me ljubi žešće, zatim ih spuštam na njegova leđa. Još uvijek je u majici. To nije dobro. Pružam ruke prema njegovu trbuhu i skidam mu majicu preko glave, ali ne shvaćam da taj moj čin uzrokuje pomicanje njegove ruke s mog bedra. Možda sam malo zastenjala, jer se on smješka i ljubi me u ugao usana. Gledamo se ravno u oči i on me nježno miluje po licu vršcima prstiju, prateći svaki svoj pokret. Ne miče pogled i još uvijek me gleda u oči, čak i kad spušta glavu da bi me ljubio po rubovima usana. Način na koji me gleda čini da se osjećam... Pokušavam pronaći pridjev kojim bih to opisala, ali ne mogu. On jednostavno čini da osjećam. On je jedini dečko kojem je stalo osjećam li išta ili ne, i samo zato mu dopuštam da mi ukrade još jedan mali komadić srca. Ali to mi se ne čini dovoljnim, jer mu neočekivano želim dati cijelo svoje srce. “Holdere”, kažem kroz dah. Klizi mi rukama uz struk i pomiče se bliže meni. “Sky”, kaže, oponašajući moj ton. Usta mu stignu do mojih usana i gurne između njih svoj jezik. Sladak je i topao i znam da nije prošlo dugo otkad sam ga okusila, ali nedostajao mi je. Ruke su mu s obje strane moje glave, pazeći da me sada ne dodiruje s nekim drugim dijelom tijela. Samo sa svojim ustima. “Holdere”, mumljam, odmičući se. Uzimam mu ruku i stavljam je na svoj obraz. “Želim to. Večeras. Sada.” Izraz lica mu se ne mijenja. Zuri u mene kao da me nije čuo. Možda me i nije čuo, zato što vidim da ne prihvaća ponudu. “Sky...” glas mu je pun oklijevanja. “Ne moram to. Hoću da budeš sasvim sigurna da je to ono što želiš. Dobro?” Sad me miluje po obrazu. “Ne želim te požurivati ni na što.” “Znam. Ali kažem ti da ja to želim. Nikad to nisam željela ni s kim drugim ranije, ali želim to s tobom.”

Oči su mu zalijepljene za moje i upija svaku riječ koju izgovorim. Ponaša se kao da nije čuo što sam mu rekla ili kao da je šokiran, a niti jedno od toga mi ne pomaže. Podižem obje svoje ruke i stavljam mu ih na obraze, zatim mu privlačim usne bliže mojima. “Ja ti sad ne kažem da, Holdere. Ja ti sad kažem molim te.” Nakon toga, njegove se usne sudare s mojima i on zastenje. To što čujem taj zvuk iz dubine njegovih grudi još više učvršćuje moju odluku. Želim ga i želim ga sada. “Zar mi to stvarno radimo?” govori mi u usta, još uvijek me mahnito ljubeći. “Da. Mi to stvarno radimo. Nikad u životu nisam bila ni u što tako sigurna.” Rukama klizi uz moje bedro i provlači jednu ruku između mog kuka i gaćica, zatim ih počinje spuštati dolje. “Moraš mi prvo obećati jednu stvar”, kažem. Ljubi me nježno, zatim miče ruku s mojih gaćica (kvragu) i kima glavom. “Bilo što.” Primam ga za ruku i vraćam je na mjesto gdje je bila dosad. “Ja to želim, samo ako mi obećaš da ćemo srušiti rekord za najbolji prvi put u povijesti.” Smješka mi se. “Kad smo ti ja u pitanju, Sky... to ne može biti drugačije.” Provlači ruku ispod mojih leđa i podiže me prema sebi. Ruke mu se premještaju na moja ramena i zakvači prste za tanke naramenice haljine, spuštajući ih niz ramena. Zatvaram oči i čvrsto pritišćem obraz uz njegov, grabeći mu šakama kosu. Osjećam njegov dah na svom ramenu, prije njegovih usana. Jedva da me ljubi, ali osjećam se kao da dodiruje i iznutra pali svaki dio mene tim poljupcem. “Skidam je.” Oči su mi još uvijek zatvorene i nisam sigurna govori li mi to ili me pita za dozvolu da mi skine haljinu, ali bez obzira na to kimnem. Podiže mi haljinu gore i preko glave - gola me koža pecka pod njegovim dodirom. Polagano me spušta na jastuk i ja otvaram oči, gledajući gore u njega i diveći se njegovom nevjerojatnom tijelu. Nakon što me nekoliko sekunda intenzivno gleda, spušta pogled na svoju ruku kojom me grli oko struka. Polako pomiče oči gore-dolje niz moje tijelo. “Majko mila, Sky.” Rukom mi prelazi preko trbuha, zatim se naginje i nježno ga ljubi. “Nevjerojatna si.” Nikad nisam bila ovako izložena pred nekim, ali zbog njegovog divljenja silno to želim. Rukom klizne do mog grudnjaka i uvuče palac ispod njega - od čega mi se usne otvore, a oči ponovno zatvore. O, moj, Bože, želim ga. Strašno, strašno ga želim. Hvatam ga za lice i privlačim k svojem, obgrlivši ga nogama oko bokova. On

stenje i miče ruku s mog grudnjaka, natrag na moj struk. Spušta mi gaćice niz bokove, tjerajući me da ga prestanem grliti nogama i pustim ga da ih sasvim skine. Potom slijedi grudnjak i odjednom mi je sva odjeća skinuta. On spušta noge s kreveta i napola stoji, nagnut nada mnom. Još ga uvijek držim za obraze i još se uvijek mahnito ljubimo, dok on skida hlače, zatim se penje natrag na krevet na kojem ležim, spuštajući se na mene. Prvi je put da smo kožom uz kožu, tako blizu da ni zrak ne može prolaziti između nas, a ipak se osjećam da još uvijek nismo dovoljno blizu. On pruža ruku preko madraca i pipa po noćnom ormariću. Uzima kondom iz ladice, zatim ga stavlja na krevet, ponovno se spustivši na mene. Od njegove snage i težine noge mi se još jače rašire. Trznem se kad shvatim da se iščekivanje u mom želucu odjednom pretvara u užas. I mučninu. I strah. Srce mi mahnito lupa, a udisaji mi se pretvaraju u kratko stenjanje. Suze me peku u očima dok se njegova ruka pomiče između nas na krevetu, u potrazi za kondomom. Nalazi ga i čujem kako ga otvara, ali čvrsto držim oči zatvorene. Osjećam ga kako se odmiče i podiže na koljena. Znam da ga stavlja i znam što sad slijedi. Znam kakav je to osjećaj i da strahovito boli i kako ću se rasplakati kad bude gotovo. Ali kako ja to znam? Kako ja to znam, ako to nikada ranije nisam radila? Usne mi počinju podrhtavati kad se ponovno namjesti između mojih nogu. Pokušavam misliti na nešto da odagnam strah, pa zamišljam nebo i zvijezde i kako je to sve predivno, pokušavajući smanjiti paniku. Podsjećam se da je nebo prekrasno bez obzira na sve i da mogu razmišljati o tome i zaboraviti kako je ovo ružno. Ne želim otvoriti oči pa samo počinjem u tišini brojiti u mislima. Vizualiziram zvijezde iznad svog kreveta i počinjem brojiti od donje skupine pa prema gore. Jedan, dva, tri... Brojim i brojim i brojim. Dvadeset dva, dvadeset tri, dvadeset četiri... Zadržavam dah i koncentriram se, koncentriram se, koncentriram se na zvijezde. Pedeset sedam, pedeset osam, pedeset devet... Želim da je već gotov. Samo želim da siđe s mene. Sedamdeset jedan, sedamdeset dva, sedamdeset... “Jebemu, Sky!” Holder viče. Vuče me za ruku i miče mi je s očiju. Ja ne želim da me natjera da gledam, pa držim ruku čvrsto priljubljenu uz lice da bi sve ostalo u mraku i da mogu u tišini brojiti.

Odjednom, leđa mi se podižu u zrak i ne ležim više na jastuku. Ruke su mi mlitave, a njegove me drže čvrsto, ali ne mogu se pomaknuti. Ruke su mi slabe i glasno jecam. Tako jako plačem i on me pomiče, a ne znam zašto, pa otvaram oči. Pomičem se naprijed i natrag i naprijed i, na sekundu me uhvati panika i čvrsto zatvaram oči, misleći da nije završio. Ali osjećam pokrivače oko sebe, a njegova me ruka miluje po leđima, dok mi druga gladi kosu i on mi šapće na uho. “Dušo, sve je u redu.” Stišće usne uz moju kosu i ljulja me naprijed-nazad. Otvaram ponovno oči i suze mi zamagljuju pogled. “Žao mi je, Sky. Tako mi je žao.” Ljubi me po kosi opet i opet, dok me ljulja, govoreći da mu je žao. On se ispričava za nešto. Nešto za što želi da mu ovoga puta oprostim. Odmiče se i vidi da su mi oči otvorene. Njegove su oči crvene ali ne vidim nijedne suze. Sav se trese. Ili se možda ja tresem. Mislim da se oboje tresemo. On me gleda u oči, traži nešto. Traži mene. Počinjem se opuštati u njegovim rukama zato što, kad me obgrli rukama, ne osjećam se kao da padam s ruba Zemlje. “Što se dogodilo?” pitam ga. Ne razumijem odakle ovo dolazi. On odmahuje glavom, a oči su mu pune tuge, straha i žaljenja. “Ne znam. Sky, odjednom si samo počela brojiti i plakati i tresti se i ja sam te pokušavao smiriti. Ali nisi prestajala. Bila si prestravljena. Što sam učinio? Reci mi, jer jako mi je žao. Jako, jako mi je žao. Koji sam kurac napravio?” Ja samo odmahnem glavom jer ne znam odgovor. Lice mu se zgrči i spusti čelo na moje. “Tako mi je žao. Nisam smio dopustiti da stvar ode tako daleko. Ne znam koji se vrag upravo dogodio, ali ti nisi još spremna, dobro?” Ja nisam još spremna? “To znači da nismo... nismo se seksali?” Popušta stisak i vidim da mu se cijelo držanje mijenja. U očima mu se vidi samo gubitak i poraz. Obrve mu se skupljaju i mršti se, uzimajući moje obraze u svoje dlanove. “Sky, kamo si otišla?” Odmahujem glavom, zbunjena. “Još sam tu. Slušam te.” “Ne, mislim ranije. Kamo si otišla? Nisi bila ovdje sa mnom, jer ne, ništa se nije dogodilo. Vidio sam ti na licu da nešto nije u redu, pa to nisam učinio. Ali sad moraš dugo i pomno razmisliti gdje si bila u svojoj glavi, jer si bila u panici. Bila si histerična i ja moram znati što te tamo odvelo, kako bih bio siguran da se tamo više nikada nećeš vratiti.”

Ljubi me po čelu i miče ruke kojima me obgrlio. Ustaje i navlači traperice, zatim podiže moju haljinu. Strese je i preokrene, potom dolazi do mene i navlači mi je preko glave. Podiže mi ruke i pomaže mi navući haljinu, zatim mi je spušta preko struka, pokrivši me. “Idem ti donijeti vode. Odmah se vraćam.” Ljubi mi oprezno usne, kao da me se boji ponovno dotaknuti. Kad izađe iz sobe, naslanjam glavu na zid i zatvaram oči. Nemam pojma što se zapravo dogodilo, ali strah da ću ga zbog toga izgubiti sasvim je opravdan. Upravo sam jedan od najintimnijih trenutaka koji se uopće može zamisliti pretvorila u katastrofu. Učinila sam da se osjeća bezvrijedno, kao da je učinio nešto pogrešno i sad me zbog toga žali. Vjerojatno želi da odem, i ne krivim ga. Ne krivim ga nimalo. I ja želim pobjeći od sebe. Mičem pokrivače i ustajem, zatim spuštam haljinu. Ne da mi se ni tražiti donje rublje. Moram pronaći kupaonicu i srediti se, da me može odvesti kući. Ovo je drugi put ovog vikenda da sam se rasplakala, a uopće ne znam zašto - i drugi put da me morao spašavati. Neću mu to opet učiniti. Kad prođem kraj stuba tražeći kupaonicu, pogledam dolje preko ograde u kuhinju. Naslonjen je laktovima na šank, lica pokrivenog rukama. Samo stoji tamo i izgleda jadno i uzrujano. Ne mogu ga više gledati pa otvaram prva vrata desno, pretpostavljajući da je to kupaonica. Nije. To je Lessliena soba. Počnem zatvarati vrata, ali to ne učinim. Umjesto toga, šire ih otvaram i uvlačim se unutra, zatim ih zatvaram za sobom. Nije mi važno jesam li u kupaonici, sobi ili ormaru... samo mi treba mira i tišine. Malo vremena da se priberem nakon ovoga što se zbilo sa mnom, koji god vrag bio. Počinjem misliti da možda jesam luda. Nikad se prije nisam tako jako izgubila i to me užasava. Ruke mi se još tresu, pa ih sklapam pred sobom i pokušavam se usredotočiti na nešto u namjeri da se smirim. Gledam oko sebe i otkrivam da soba nekako djeluje uznemirujuće. Krevet nije pospremljen, a to mi je čudno. Cijela Holderova kuća je besprijekorno uredna i čista, ali Lesslien krevet nije pospremljen. Nasred poda je par traperica i to izgleda kao da ih je upravo skinula. Ogledavam se po sobi koja mi djeluje tipičnom za jednu tinejdžericu. Šminka na toaletnom stoliću, iPod na noćnom ormariću. Izgleda kao da ona još živi ovdje. Sudeći po sobi, ne izgleda kao da je više nema. Očito je da nitko nije ni pipnuo ovu sobu otkad je umrla. Njezine slike još vise na zidovima i zataknute su na njezino ogledalo. Sva joj je odjeća još uvijek u ormaru, a neka zgužvana na njegovom dnu. Prošlo je više od godinu dana otkad je umrla, a kladila bih se da nitko

u njegovoj obitelji to još nije prihvatio. Sablasno mi je ovdje, ali to mi skreće pozornost s onoga što se upravo događa. Hodam prema krevetu i gledam fotografije koje vise na zidu. Na većini su Lesslie i njezini prijatelji, a samo na nekoliko su Holder i ona zajedno. Dosta je slična Holderu. Ima slične intenzivne kristalno plave oči i tamnosmeđu kosu. Najviše me iznenađuje to što izgleda vrlo sretno. Izgleda tako zadovoljna i puna života na baš svakoj slici, da mi je teško zamisliti što joj se stvarno događalo u glavi. Nije čudno što Holder nije imao pojma kako se zapravo prazno osjećala. Vjerojatno to nikome nije rekla. Dižem sliku s noćnog ormarića koja je preokrenuta, licem prema dolje. Kad je okrenem i pogledam, zastenjem. To je njezina slika kako ljubi Graysona u obraz i zagrljeni su. Slika me zapanji i moram sjesti na krevet da se priberem. Zato ga Holder tako mrzi? Zato nije želio da me dira? Pitam se krivi li on Graysona za ono što je ona učinila. Držim sliku u ruci, još uvijek sjedeći na krevetu kad se vrata otvaraju. Holder viri s vrata. “Što to radiš?” Ne djeluje mi ljutito zato što sam tu. Djeluje mi kao da mu je neugodno, ali to je vjerojatno samo reakcija na to kako se osjeća zbog onoga što se maloprije dogodilo. “Tražila sam kupaonicu”, kažem tiho. “Žao mi je. Treba mi samo sekunda.” Naslanja se na dovratnik i prekriži ruke na grudima, dok očima pregledava sobu. I on sve doživljava kao i ja. Kao da mu je sve tu novo. “Zar nitko nije bio ovdje? Otkad je ona...” “Nije”, kaže brzo. “Koja bi bila svrha toga? Nema je više.” Kimam, zatim stavljam sliku Lesslie i Graysona natrag na noćni ormarić, onako kako ju je ona ostavila, preokrenutu. “Hodala je s njim?” Neodlučno korakne unutra, zatim dođe do kreveta. Sjedne kraj mene i spušta laktove na koljena, sklopivši ruke pred sobom. Gleda polako naokolo po sobi, ne odgovarajući mi odmah na pitanje. Pogleda me, zatim me zagrli oko ramena, i privuče k sebi. Činjenica da sjedi ovdje sa mnom i još uvijek me želi grliti, tjera me da poželim briznuti u plač. “Prekinuo je s njom večer prije nego što je to učinila”, kaže tiho. Pokušavam se ne zgroziti, ali njegove me riječi šokiraju. “Misliš da je on razlog zašto je to učinila? Je li to razlog zašto ga toliko mrziš?” Odmahne glavom. “Mrzio sam ga prije nego što je prekinuo s njom. Priredio joj je gomilu sranja, Sky. I ne, ne mislim da je to zato učinila. Mislim da je to možda bila kap koja je prelila čašu kod odluke koju je željela donijeti već dugo. Imala je ona problema puno prije nego što je Grayson uopće ušao u njezin život. Zato ne, ne krivim ga. Nikad ga nisam krivio.” Ustaje i prima me za ruku. “Dođi. Ne

želim više biti ovdje.” Još jednom se ogledam po sobi, zatim ustanem i krenem za njim. Ipak zastanem prije no stignemo do vrata. On se okreće i gleda me kako promatram slike na njezinom toaletnom ormariću. Na njemu je uramljena slika Holdera i Lesslie kad su bili djeca. Podižem je i prinosim bliže da je bolje pogledam. Nasmiješim se kad ih vidim onako malene. Vidjeti ih oboje tako male... nekako je osvježavajuće. Kao da je još prisutna ona nevinost koja će nestati kad ih pogodi ružna životna stvarnost. Stoje ispred bijelo obojene kuće, a Holder je grli oko vrata i stišće uza se. Ona njega grli oko struka i smiju se u kameru. Oči mi skrenu s njihovih lica na kuću iza njih na fotografiji. To je bijelo obojena kuća sa žutim ukrasima i kad biste pogledali u unutrašnjost, vidjeli biste da je dnevna soba obojena u dvije različite nijanse zelene boje. Istoga trenutka zatvaram oči. Kako ja to znam? Kako ja znam koje je boje ta dnevna soba? Ruka mi se počinje tresti i pokušavam doći do zraka, ali ne mogu. Odakle poznajem tu kuću? Znam tu kuću jednako tako kao što odjednom prepoznajem i djecu sa slike. Kako znam da je iza kuće livada na kojoj je bijela ljuljačka? A tri metra od ljuljačke je isušeni bunar koji uvijek mora biti pokriven, jer je Lessliena mačka jednom upala u njega. “Jesi li dobro?” pita me Holder. Pokušava mi uzeti sliku iz ruke, ali ja je zgrabim i pogledam u njega. Pogled mu je zabrinut i on zakorači prema meni. Ja se odmičem za korak. Kako to da ga poznajem? Kako to da poznajem Lesslie? Zašto se osjećam kao da mi nedostaju? Odmahujem glavom, gledajući u sliku, pa natrag u Holdera, zatim ponovno u sliku. Ovoga puta uočavam Lesslieno zapešće. Na njemu je narukvica. Narukvica identična mojoj. Želim ga pitati o tome, ali ne mogu. Pokušavam, ali ništa ne izlazi iz mojih usta, pa umjesto toga samo držim sliku u ruci. Odmahuje glavom, a na licu mu je izraz kao da mu se srce slama. “Sky, ne”, kaže, molećivo. “Kako?” Glas mi puca i jedva se može čuti. Gledam ponovno sliku u mojim rukama. “Tamo je ljuljačka. I bunar. I... vaša mačka. Nije mogla izaći iz bunara.” Dignem pogled naglo prema njemu i misli poteku iz mene. “Holdere, ja znam tu dnevnu sobu. Dnevna soba je zelena, a kuhinja je imala radnu ploču koja je bila puno previsoka za nas sve... A tvoja majka. Tvoja majka se zove Beth.” Zastanem da

udahnem, zato što sjećanja ne prestaju navirati. Ne prestaju dolaziti i ja ne mogu disati. “Holdere... je li Beth ime tvoje majke?” Holderu se lice grči i prolazi rukom kroz svoju kosu. “Sky...” kaže. Ne može me čak ni pogledati. Izraz lica mu je bolan i zbunjen i on je... lagao mi je. Nešto mi prešućuje i previše se boji reći mi što je to. On me poznaje. Kako me dovraga poznaje i zašto mi to nije rekao? Odjednom mi je mučno. Proletim kraj njega i otvaram vrata na suprotnoj strani hodnika, a to je, hvala Bogu, kupaonica. Zaključavam vrata za sobom i bacam uramljenu sliku na ormarić, zatim padam ravno na pod. Slike i sjećanja počinju mi preplavljivati um, kao da se brana upravo podigla. Sjećanja na njega, na nju, na nas troje zajedno. Sjećanja na nas kako se igramo, na mene kako ručam u njihovoj kući, na to kako smo ja i Les bile nerazdvojne. Voljela sam je. Imala sam tako malo godina i bila sam tako sitna i uopće ne znam kako ih poznajem, ali voljela sam ih. Oboje. Sjećanje prati tuga zato što više nema Lesslie koju sam poznavala i voljela kao malu djevojčicu. Odjednom sam tužna i depresivna zato što je nema, ali ne zbog sebe. Ne zbog Sky. Tužna sam zbog male djevojčice koja sam nekada bila i nekako njezina tuga zbog gubitka Lesslie navire kroz mene. Kako nisam znala? Kako ga se nisam sjetila prvi put kad sam ga vidjela? “Sky, otvori vrata. Molim te.” Leđima se naslanjam na zid. Ovo je previše. Sjećanja i osjećaji i ta tuga... previše je da bih to mogla upiti odjednom. “Dušo, molim te. Moramo razgovarati, a ne mogu odavde. Molim te, otvori vrata.” On je znao. Prvi put kad me ugledao u trgovini, znao je. A kad je vidio moju narukvicu... znao je da sam je dobila od Lesslie. Vidio je da ju nosim i znao je. Moja tuga i zbunjenost ubrzo se pretvore u bijes i ja se naglo podignem s poda i pojurim prema vratima kupaonice. Otključavam ih i širom ih otvaram. Ruke su mu na obje strane dovratka i gleda ravno u mene, ali ja se osjećam kao da uopće ne znam tko je on. Ne znam više što je između nas stvarno, a što lažno. Ne znam koji su njegovi osjećaji iz života sa mnom, a koji su iz života s onom malom djevojčicom koja sam nekada bila. Moram znati. Moram znati tko je ona bila. Tko sam ja bila. Progutam strah i izreknem to pitanje, na koje, bojim se, već znam odgovor. “Tko je Hope?” Njegov tvrdi izraz lica se ne mijenja, pa ga pitam ponovno, ovoga puta glasnije. “Tko je dovraga Hope?”

Ne skida pogled s mog, a ruke mu čvrsto stežu dovratak, ali ne može mi odgovoriti. Iz nekog razloga ne želi da ja znam. Ne želi da se prisjetim tko sam. Duboko udišem i pokušavam zaustaviti suze. Previše se bojim da bih to izrekla, zato što ne želim znati odgovor. “Jesam li to ja?” pitam, a glas mi drhti od strepnje. “Holdere... jesam li ja Hope?” Brzo izdahne i u istom trenutku pogleda u strop, kao da se suzdržava da se ne rasplače. Zatvara oči i spušta čelo na ruku, zatim jednom jako duboko udahne prije nego što me ponovo pogleda. “Da.” Zrak oko mene postane težak. Pretežak da bi ga se udisalo. Stojim mirno, točno ispred njega, ne mogu se pomaknuti. Sve se utišava osim onoga što je u mojoj glavi. Tamo je toliko misli i pitanja i sjećanja, a svako pokušava prevladati ono drugo i ja ne znam trebam li plakati ili vrištati ili spavati ili bježati. Moramo izaći van. Osjećam kao da se Holder i kupaonica i cijela prokleta kuća približavaju i pritišću me i moram izići van, gdje ima prostora, da sve izbacim iz glave. Samo sve želim izbaciti van. Prođem kraj njega, a on me pokušava uhvatiti za ruku, ali mu se istrgnem. “Sky, čekaj”, viče za mnom. Nastavljam trčati dok ne stignem do stuba i spuštam se niz njih što brže mogu, preskačući po dvije. Čujem da me slijedi, pa ubrzavam i stopalo mi završi dalje nego što sam planirala. Ograda mi se izmakne i padam naprijed, slijećući na pod u podnožju stuba. “Sky!” viče. Pokušavam se pridići, ali on je na koljenima i grli me rukama prije no što uspijem. Odgurnem ga, želeći da me pusti da samo odem van. On ne popušta. “Van”, kažem, bez daha i slaba. “Samo moram van. Molim te, Holdere.” Osjećam kako se bori sam sa sobom, ne želeći me pustiti. Nevoljko me odmiče od sebe i gleda dolje u mene, istražujući moj pogled. “Nemoj pobjeći, Sky. Idi van, ali molim te nemoj otići. Moramo razgovarati.” Ja kimam i on me pušta, zatim mi pomogne ustati. Kad izađem kroz ulazna vrata na travnjak, sklapam ruke iza glave i udišem jedan dug, hladan udah zraka. Naginjem glavu natrag i gledam u zvijezde, želeći više od svega da sam tamo gore, a ne ovdje dolje. Ne želim da sjećanja ponovno navru, zato što svako zbunjujuće sjećanje dolazi s pitanjem koje još više zbunjuje. Ne razumijem odakle ga poznajem. Ne razumijem zašto mi je to tajio. Ne razumijem kako je moguće da mi je ime Hope, kad su me oduvijek zvali samo Sky. Ne razumijem zašto bi mi Karen rekla da mi je Sky rođeno ime, ako nije. Sve što sam mislila da razumijem nakon svih ovih godina, raspada se,

otkrivajući stvari koje ne želim znati. Lagali su mi i prestravljuje me otkriti ono što mi se svi trude zatajiti. Stojim vani dugo, čini mi se čitavu vječnost, pokušavajući to sama srediti a nemam pojma što je to što pokušavam srediti. Moram razgovarati s Holderom i moram znati što on zna, ali sam povrijeđena. Ne želim se suočiti s njim, znajući da je skrivao tajnu cijelo to vrijeme. Ta činjenica sve što sam mislila da se događa između nas, pretvara u običnu fasadu. Emocionalno sam potrošena i dosta mi je otkrića za jednu noć. Samo želim otići kući i uvući se u krevet. Moram ovo sve prespavati prije nego što raspravimo činjenicu zašto mi nije jednostavno rekao da me poznavao kao dijete. Ne razumijem zašto bi to uopće bilo nešto što bi on mislio da treba tajiti od mene. Okrećem se i vraćam se prema kući. On stoji na ulazu, gleda me. Odmiče se na stranu i propušta me unutra, a ja idem ravno u kuhinju i otvaram hladnjak. Uzimam bocu vode i otvaram je, zatim ispijem nekoliko gutljaja. Usta su mi suha, jer nisam dobila onu vodu po koju mi je ranije rekao da ide. Spuštam bocu na šank i gledam ga. “Vozi me doma.” Ne prigovara. Okreće se i uzima ključeve sa stolića na ulazu, zatim mi pokazuje da ga slijedim. Ostavljam vodu na šanku i šutke ga slijedim do auta. Kad uđem unutra, on izlazi s prilaznog puta i uključuje se na cestu, ne izgovorivši ni jednu riječ. Prolazimo kraj mog skretanja i očito je da me nema namjeru odvesti kući. Pogledam u njega i oči su mu usmjerene na cestu. “Vozi me doma”, kažem ponovno. Pogleda me odlučno. “Sky, moramo razgovarati. Ti imaš pitanja, znam da ih imaš.” Imam. Imam milijun pitanja koja želim postaviti, ali sam se nadala da će mi dopustiti da ih prespavam da bih ih mogla srediti u glavi i sama pokušati odgovoriti na što više njih. Ali očito je da njega nije briga što bih ja sad najradije. Nevoljko skidam pojas i okrećem se na sjedalu, naslanjajući leđa na vrata da bih ga gledala u lice. Ako mi ne želi dati vremena da upijem sve ovo, jednostavno ću mu izložiti sva svoja pitanja odjednom. Ali učinit ću to brzo jer želim da me odvede kući. “Dobro”, kažem tvrdoglavo. “Hajde da to riješimo. Zašto si mi lagao dva mjeseca? Zašto te moja narukvica toliko razbjesnila da nisi sa mnom mogao tjednima razgovarati? Ili zašto mi nisi jednostavno rekao tko misliš da sam ja zapravo, onoga dana kad smo se sreli u trgovini? Zato jer si znao, Holdere. Znao si tko sam i iz nekog razloga si pomislio da bi bilo zabavno zavlačiti me, dok sama sve ne shvatim. Sviđam li ti se ja uopće? Je li igra koju si igrao vrijedna toga što si me povrijedio više nego što me itko ikada povrijedio? Jer to je ono što se dogodilo”, kažem, toliko bijesna da

sva drhtim. Konačno popustim suzama zato što su one još jedina stvar koja je željela izaći i umorna sam od borbe s njima. Brišem ih s obraza rukom i stišavam glas. “Povrijedio si me, Holdere. Tako strašno. Obećao si mi da ćeš uvijek biti samo iskren sa mnom.” Ne podižem više glas. Zapravo, govorim tako tiho da nisam sigurna čuje li me uopće. On i dalje zuri u cestu kao pravi šupak. Čvrsto zatvaram oči i prekrižim ruke na grudima, zatim se strovalim natrag na sjedalo. Buljim kroz suvozački prozor i proklinjem karmu. Proklinjem karmu što je u moj život dovela ovog beznadnog dečka, samo zato da bi ga uništio. Kad nastavi voziti ne odgovarajući ni na jednu riječ koju sam rekla, ne mogu ništa doli tiho se nasmijati od jada. “Ti si stvarno beznadan”, promrmljam.

Trinaest godina ranije

“Moram piškiti”, smijulji se. Čučimo ispod njihovog trijema i čekamo da nas Dean dođe tražiti. Volim se igrati skrivača, ali volim da sam ja ta koja se skriva. Ne želim da oni saznaju da još ne znam brojiti kako uvijek traže od mene. Dean mi uvijek kaže da brojim do dvadeset dok se oni ne sakriju, ali ja ne znam kako. Pa samo sjedim sa zatvorenim očima i pravim se da brojim. Oboje već idu u školu, a ja ne mogu ići do sljedeće godine, pa ne znam brojiti onako dobro kao oni. “Ide”, ona kaže, puzeći unatrag jedan metar. Zemlja ispod trijema je hladna, pa je pokušavam ne dodirivati kao što je ona dodiruje, ali bole me noge. “Les!” on viče. Prilazi bliže trijemu i kreće prema stubama. Skrivamo se već dugo i on izgleda kao da je već umoran od traženja. Sjeda na stube, koje su tu, ispred nas. Kad nagnem glavu, vidim mu lice. “Umoran sam od traženja!” Okrećem se i pogledam u Lesslie da vidim je li ona spremna trčati do pika. Ona odmahne glavom i drži prst na ustima. “Hope!” on viče, još uvijek sjedeći na stubama. “Odustajem!” Ogledava se po dvorištu, zatim tiho uzdahne. Nešto mrmlja i udara šljunak pod nogama i to me nasmijava. Lesslie me udari u ruku i kaže mi da budem tiho. On se počne smijati, a ja isprva pomislim da je to zato što nas je čuo, ali zatim shvatim da govori sam sa sobom. “Hope i Les”, kaže tiho. “Hopeless6.” Ponovno se smije i ustaje. “Jeste li čule ovo?” viče, dlanovima prekivajući usta. “Vas dvije ste beznadne!” Čuvši kako nam je spojio imena u riječ, nasmijava Lesslie i ona ispuže iz skrovišta pod trijemom. Pratim je i ustajem čim se Dean okrene i ugleda ju. On se smije i gleda nas obje, koljena prekrivenih prljavštinom, s paučinom u kosi. Odmahuje glavom i kaže to ponovno. “Beznadne.”

Subota, 27. listopada 2012. 23 sata i 20 minuta

Sjećanje je tako živo; nemam pojma kako mi sad sve postaje jasno. Kako sam mogla dan za danom gledati u njegovu tetovažu i čuti ga kako kaže Hope i kako priča o Les, i ne sjetiti se? Nagnem se preko sjedala i uhvatim ga za ruku, zatim mu podignem rukav. Znam da je ovdje. Znam što piše na tetovaži. Ali ovo je prvi put da u nju gledam i da znam što zapravo znači. “Zašto si je napravio?” Rekao mi je već ranije, ali sad želim čuti pravi razlog. Miče pogled s ceste i pogleda u mene. “Rekao sam ti. To je podsjetnik na ljude koje sam iznevjerio u životu.” Zatvaram oči i naslanjam se natrag na sjedalo, odmahujući glavom. Rekao je da ne mulja, ali ne mogu se sjetiti površnijeg objašnjenja od ovog koji mi uvijek daje o svojoj tetovaži. Kako me on to iznevjerio? To što vjeruje da me nekako iznevjerio, kad je bio onako mali, nema nikakvog smisla. A činjenicu da osjeća toliko žaljenje zbog toga, da je to pretvorio u neku šifriranu tetovažu, stvarno ne mogu shvatiti u ovom trenutku. Ne znam što drugo reći ili učiniti da ga natjeram da me odveze kući. Nije mi odgovorio ni na jedno pitanje i sad se sa mnom nadmudruje, dajući mi nekakve šifrirane ne-odgovore. Ja samo hoću ići kući. Zaustavlja auto i ja se nadam da će ga okrenuti. Umjesto toga, gasi motor i otvara vrata. Gledam kroz prozor i prepoznajem da smo ponovno na aerodromu. Bijesna sam. Ne želim biti ovdje i gledati ga kako opet bulji u zvijezde dok razmišlja. Želim odgovore i želim ići kući. Širom otvaram vrata i nevoljko ga pratim do ograde, nadajući se da ću, ako mu udovoljim još ovaj put, izvući iz njega brzo objašnjenje. Pomaže mi preskočiti ogradu i oboje hodamo do naših mjesta na uzletnoj stazi i liježemo na tlo. Gledam gore, nadajući se da ću ugledati zvijezdu padalicu. Stvarno bi mi sad koristila jedna želja ili dvije. Poželjela bih da se mogu vratiti dva mjeseca unatrag i ne zakoračiti onoga dana u onu trgovinu. “Jesi li spremna na odgovore?” pita. Okrećem glavu prema njemu. “Spremna sam ako stvarno ovoga puta planiraš biti

iskren.” Pogleda me, zatim se podboči rukom i okrene u stranu, gledajući dolje u mene. Ponovno to radi, zuri u mene u tišini. Sada je mračnije nego kad smo prvi put bili ovdje, pa je teško razaznati izraz na njegovu licu. Ali ipak znam da je tužan. Njegove oči nikada nisu znale prikriti tugu. “Moram te poljubiti.” Skoro prasnem u smijeh, ali se bojim da će ako to učinim, to biti manijakalni smijeh, što me prestravljuje jer već pretpostavljam da ludim. Odmahujem glavom, šokirana što on uopće pomišlja da bih mu ja dopustila da me sada poljubi. Ne nakon što sam otkrila da mi je puna dva mjeseca lagao. “Ne”, kažem oštro. Ne odmiče lice od mog, a ruka mu je na mom obrazu. Mrzim to što moje tijelo, iako je svaki djelić bijesa koji osjećam posljedica njegove obmane, još uvijek odgovara na njegov dodir. To je neka čudna unutrašnja borba, u kojoj ne možete odlučiti hoćete li ga odalamiti po ustima, koja su ni deset centimetara od vašeg lica, ili ih kušati. “Moram te poljubiti” ponavlja, a ovoga puta to je očajnička molba. “Molim te, Sky. Bojim se da nakon što ti ispričam ono što ću ti ispričati... da te nikad više neću smjeti poljubiti.” Privlači me bliže i miluje mi obraz palcem, ne skidajući oči s mojih. “Molim te.” Lagano kimnem, ne znajući zašto popuštam slabosti. Spušta usne do mojih i ljubi me. Zatvaram oči i dopuštam mu, zato što se ogroman dio mene također boji da je to posljednji put kad ću osjetiti njegove usne na svojima. Strah me je da je to zadnji put da ću išta osjetiti, zato jer je on jedini s kim sam ikada nešto željela osjetiti. Namješta se dok ne bude na koljenima, držeći mi lice jednom rukom, a drugom se podupirući o tlo kraj moje glave. Podižem ruku i provlačim mu je kroz kosu, vukući ga žustrije prema svojim usnama. Njegov okus i osjećaj njegova daha kako se miješa s mojim trenutačno odnosi i zaključava negdje daleko sve što se dogodilo ove večeri. U ovom trenutku, usredotočena sam na njega i na svoje srce, na to kako ono raste i lomi se u isto vrijeme. Boli me pomisao da ono što osjećam za njega nije opravdano ni istinito. Boli me u glavi, u crijevima, u grudima, u srcu, u duši. Sada njegov poljubac osjećam kao nešto što nanosi smrtonosnu bol u srcu duboko unutar mene. On osjeća kako me poraz preuzima, dok jecaji kreću iz mog grla. Pomiče usne na moj obraz, zatim na moje uho. “Jako mi je žao”, kaže, držeći se za mene. “Jako mi je žao. Nisam želio da saznaš.” Zatvaram oči i odgurujem ga od sebe, zatim sjedam i duboko dišem. Brišem suze gornjim dijelom dlana i privlačim noge, čvrsto ih grleći. Guram glavu na koljena kako ga ne bih morala gledati.

“Samo želim da mi ispričaš, Holdere. Pitala sam te sve što sam te mogla pitati dok smo se vozili ovamo. Potrebni su mi tvoji odgovori, da konačno mogu otići kući.” Glas mi je poražen i izdaje me. Njegova se ruka pomiče na moj potiljak i prstima se provlači kroz moju kosu, ponovno i ponovno, dok on smišlja odgovor. “Nisam bio siguran jesi li ti Hope kad sam te prvi put vidio. Toliko sam već bio navikao vidjeti te u svakoj nepoznatoj curi naših godina. Prije nekoliko godina odustao sam od traženja. Ali kad sam te vidio u onoj trgovini i pogledao te u oči... imao sam osjećaj da si stvarno ona. Kad si mi pokazala osobnu i kad sam shvatio da nisi, osjećao sam se glupo. Bilo je to kao poziv da se trgnem i konačno pustim od sebe to sjećanje na nju.” Prestaje govoriti i rukom prolazi polako niz moju kosu, odmarajući mi je na leđima, ali kružeći lagano po njima prstom. Želim odgurnuti tu ruku, ali ipak je više od toga želim tamo. “Živjeli smo godinu dana u susjednoj kući, do kuće u kojoj ste živjeli ti i tvoj tata. Ti i ja i Les... nas troje smo bili najbolji prijatelji. Ipak je teško sjetiti se lica od prije toliko godina. Mislio sam da si ti Hope, ali sam isto tako pomislio da kad bi bila ona, ja u to ne bih sumnjao. Mislio sam da ću, ako je ikada ponovno vidim, znati sa sigurnošću. “Kad sam toga dana otišao iz trgovine, istog trenutka sam provjerio na internetu ime koje si mi dala. Nisam uspio pronaći ništa o tebi, čak ni na Facebooku. Tražio sam čitav jedan sat i postao tako frustriran da sam otišao trčati da se smirim. Kad sam zašao za ugao i vidio te kako stojiš pred mojom kućom, nisam mogao disati. Ti si samo stajala tamo, iscrpljena od trčanja i... Isuse, Sky. Bila si tako prekrasna. Još uvijek nisam bio siguran jesi li ti Hope ili nisi, ali u tom trenutku to mi uopće nije bilo na pameti. Nisam mario tko si, samo sam te morao upoznati. “Nakon što smo proveli tjedan zajedno, nisam se mogao suzdržati da ne odem do tvoje kuće onog petka navečer. Nisam došao s namjerom da kopam po tvojoj prošlosti, a nisam se čak ni nadao da će se nešto zbiti između nas. Otišao sam do tvoje kuće jer sam želio da upoznaš pravog mene, ne onog o kojem si čula od drugih. Nakon što smo proveli tu noć zajedno, jedino o čemu sam uopće mogao razmišljati, bilo je kako provoditi više vremena s tobom. Nikada nisam upoznao nikoga tko me tako razumio. Još uvijek sam se pitao je li moguće... da si ti ona. Bio sam posebno znatiželjan kad si mi rekla da si usvojena, ali opet, pomislio sam da je to možda slučajnost. “Ali kad sam vidio narukvicu...” Prestaje govoriti i skida ruku s mojih leđa. Prsti mu klize ispod moje brade i odmiče mi lice od koljena da bih ga pogledala u oči.

“Srce mi se slomilo, Sky. Nisam želio da si ti ona. Želio sam da mi kažeš da si dobila narukvicu od neke prijateljice, ili da si je pronašla, ili da si je kupila. Nakon svih tih godina koje sam proveo tražeći te u svakom licu koje sam ikada pogledao, konačno sam te pronašao... i to me slomilo. Nisam želio da si ti Hope. Želio sam samo da si ti ti.” Odmahujem glavom, još uvijek jednako zbunjena kao i prije. “Ali zašto mi to jednostavno nisi rekao? Koliko bi bilo teško jednostavno priznati da smo se nekada poznavali? Ne razumijem zašto si mi lagao o tome.” Gleda me neko vrijeme dok traži dovoljno dobar odgovor, zatim odmakne kosu s mog lica. “Čega se sjećaš o svom posvajanju?” Odmahujem glavom. “Ne puno. Znam da sam bila u udomiteljskoj obitelji, nakon što me se otac odrekao. Znam da me Karen usvojila i da smo se doselili ovdje iz druge države, kad sam imala pet godina. Osim toga i nekoliko čudnih sjećanja, ne znam ništa više.” Izravna svoje tijelo s mojim i stavlja obje ruke čvrsto na moja ramena, kao da postaje frustriran. “To su sve priče koje ti je Karen ispričala. Želim znati čega se ti sjećaš. Čega se ti sjećaš, Sky?” Ovoga puta sporo odmahnem glavom. “Ničega. Najranija su mi sjećanja na život s Karen. Iz vremena prije Karen, jedino se sjećam da sam dobila tu narukvicu, ali to je samo zato što je još uvijek imam i to mi je sjećanje ostalo. Ali nisam se sjećala čak ni tko mi ju je dao.” Holder me rukama primi za obraze i spusti usne na moje čelo. Ostavlja ih tamo, držeći me tako priljubljenu uz njih, kao da ga je strah odmaknuti se, zato što ne želi dalje govoriti. Ne želi mi reći ono što zna, što god to bilo. “Samo mi reci”, šapćem. “Reci mi ono što želiš da mi ne moraš reći.” Odmiče usta i pritišće čelo o moje. Oči su mu zatvorene i čvrsto me drži rukama za lice. Izgleda tako tužno i ja ga želim grliti, unatoč tome što me frustira. Ovijem ruke oko njega i zagrlim ga. I on mene grli, povlačeći me pritom u krilo. Grlim ga nogama oko struka, a čela su nam još uvijek spojena. On se drži za mene, ali ovaj put se čini da se drži za mene zato što se njegova Zemlja pomakla iz osi, a ja sam njegovo središte. “Samo mi reci, Holdere.” Rukom mi prelazi preko donjeg dijela leđa i otvara oči, odmičući čelo da bi me mogao pogledati u oči dok govori. “Onog dana kad ti je Les dala tu narukvicu, ti si plakala. Sjećam se svake pojedinosti, kao da se jučer dogodilo. Sjedila si u svom dvorištu, naslonjena na kuću.

Les i ja smo sjedili s tobom neko vrijeme, ali ti nisi prestajala plakati. Nakon što ti je dala narukvicu, otišla je u našu kuću, ali ja nisam mogao. Bilo mi je žao ostaviti te tamo, zato što sam mislio da se možda opet ljutiš na svog tatu. Uvijek si plakala zbog njega i ja sam ga zbog toga mrzio. Ne sjećam se ničega u vezi s njim, osim da sam ga silno mrzio zato što je bio uzrok tvojoj tuzi. Imao sam samo šest godina, i nisam znao što sam ti trebao reći kad si plakala. Mislim da sam taj dan rekao nešto kao, ‘Ne brini’...” “Neće on vječno živjeti”, kažem, završivši njegovu rečenicu. “Sjećam se tog dana. Les mi je dala narukvicu, a ti si rekao da on neće vječno živjeti. Te se dvije stvari sjećam sve ovo vrijeme. Samo nisam znala da ste to bili vi.” “Da, ja sam ti to rekao.” Stavlja ruke na moje obraze i nastavlja. “A onda sam učinio nešto zbog čega sam žalio svakog dana otad.” Odmahujem glavom. “Holdere, nisi ti ništa učinio. Ti si samo otišao.” “Točno”, kaže. “Otišao sam u svoje dvorište, iako sam znao da sam trebao sjesti na travu kraj tebe. Stajao sam u svom dvorištu i gledao te kako plačeš, s glavom u rukama, a trebala si plakati u mojim rukama. Ja sam samo stajao tamo... i gledao kako se jedan auto zaustavlja uz pločnik. Gledao sam kako se spušta suvozački prozor i čuo nekog kako te doziva. Gledao sam kako ti gledaš u taj auto i brišeš rukom suze. Ustala si i otresla prašinu s hlačica, zatim si krenula prema autu. Gledao sam kako se penješ unutra i znao sam da, što god da se događa, nisam samo smio stajati tamo. Ali ja sam i dalje gledao, a trebao sam biti s tobom. To se nikada ne bi dogodilo, da sam ostao tamo s tobom.” Od straha i žaljenja u njegovom glasu, srce mi počne snažno udarati. Nekako pronalazim snage govoriti, iako me obuzima strah. “Što se nikada ne bi dogodilo?” Ljubi me ponovno u čelo, a njegovi palci me nježno miluju po obrazima. Gleda u mene kao da se boji da će mi slomiti srce. “Oteli su te. Tko god je bio u tom autu, oteo te od tvog tate, od mene, od Les. Nema te već trinaest godina, Hope.”

Subota, 27 listopada 2012. 23 sata i 57 minuta

Jedna od stvari koje volim kod knjiga jest to što se u njima definiraju i sažimaju određeni dijelovi života junaka u poglavljima. To je intrigantno, zato što tako nije u pravom životu. Ne možete samo završiti poglavlje, zatim preskočiti stvari koje ne želite proživjeti i onda otvoriti poglavlje koje više odgovara vašem trenutnom raspoloženju. Život se ne može raspodijeliti u poglavlja... samo u minute. Događaji u tvom životu su nagurani zajedno, u minutu za minutom, bez vremenskih skokova ili praznih stranica, ili poglavlja koja preskaču događaje jer, bez obzira na sve, život se samo nastavlja i ide naprijed, riječi teku a istina izbija na vidjelo, sviđala se ona vama ili ne, a život vam nikada ne daje da zastanete i dođete do jebenog zraka. Sad mi je potrebno jedno od onih završetaka poglavlja kad se preskaču događaji. Samo želim doći do zraka, ali nemam pojma kako. “Reci nešto”, kaže. Ja mu još uvijek sjedim u krilu i, grlim ga. Glava mi je naslonjena na njegovo rame, a oči zatvorene. On mi stavlja ruku na potiljak i spušta usne prema mome uhu, držeći me čvršće. “Molim te. Reci nešto.” Ne znam što želi da kažem. Želi li da se ponašam kao da sam iznenađena? Šokirana? Želi li da plačem? Želi li da vrištim? Ne mogu ništa od toga, zato što još uvijek pokušavam shvatiti ono što mi govori. “Nema te već trinaest godina, Hope. ” Njegove se riječi ponavljaju u mojoj glavi, opet i opet, poput pokvarene gramofonske ploče. “Nema te.” Nadam se da misli da me nema u figurativnom smislu, kao da mu možda nedostajem svih ovih godina, pa kaže da me nema. Ipak, sumnjam da je tako. Vidim mu u očima da te riječi nije uopće želio izreći. Znao je što će mi one učiniti. Možda zapravo to misli doslovno, ali je samo zbunjen. Oboje smo bili tako mali; on se vjerojatno ne sjeća točno slijeda događaja. Ali zadnja dva mjeseca mi se pojavljuju pred očima, i sve u vezi s njim... sve njegove različite osobnosti i promjene raspoloženja i šifrirane riječi postaju mi jasne. Kao one noći kad je stajao na mojim ulaznim vratima i rekao mi da me je tražio čitavog prokletog života. On je to doslovno

mislio. Ili naša prva noć kad smo sjedili na ovoj uzletnoj stazi i kad me je pitao je li mi život bio dobar. Brinuo se trinaest godina što se dogodilo sa mnom. I onda je bio doslovan, želio je znati jesam li bila sretna tamo gdje sam na kraju završila. Ili onoga dana kad se odbio ispričati za svoje ponašanje u kantini, objašnjavajući da je znao zašto se uznemirio, ali mi to jednostavno još nije mogao reći. Ja to nisam tada propitivala zato što je djelovao iskreno u namjeri da se jednog dana sam opravda. Nikada, ni za milijun godina, ne bih pogodila zašto se tako uznemirio kad je vidio onu narukvicu na mojoj ruci. On nije želio da sam ja Hope jer je znao da bi mi istina slomila srce. Imao je pravo. “Nema te već trinaest godina, Hope.” Od zadnje riječi u njegovoj rečenici krenu mi žmarci niz kralježnicu. Polako odmaknem glavu s njegova ramena i pogledam ga. “Nazvao si me Hope. Nemoj me tako zvati. To nije moje ime.” Kima. “Žao mi je, Sky.” Od zadnje riječi te rečenice također mi krenu žmarci niz kralježnicu. Skliznem s njega i ustanem. “Nemoj me tako zvati, također”, kažem odlučno. Ne želim da me se zove Hope ili Sky ili Princeza, ili bilo kako drukčije što me odvaja od bilo kojeg dijela mene. Odjednom se osjećam kao da sam ja skup nekih posve različitih osoba, spojenih u jednu. Netko tko ne zna tko je ili kamo pripada i to je uznemirujuće. Nikada, u cijelom životu, nisam se osjećala tako osamljeno; kao da ne postoji niti jedna osoba na cijelome svijetu kojoj mogu vjerovati. Čak ni sebi. Ne mogu vjerovati čak ni svojim vlastitim sjećanjima. Holder ustaje i hvata me za ruke, gledajući dolje u mene. On me promatra, čeka da reagiram. Bit će razočaran jer neću reagirati. Barem ne ovdje. Ne baš sada. Jedan dio mene želi plakati dok on ovija ruke oko mene i šapće mi “Ne brini” u uho. Jedan dio mene želi vrištati i urlati i udarati ga, zato što me obmanuo. Jedan dio mene želi mu dopustiti da krivi sebe zato što nije zaustavio ono što kaže da se dogodilo prije trinaest godina. Najveći dio mene samo želi da to sve jednostavno nestane. Želim se vratiti vremenu kad nisam osjećala ništa. Nedostaje mi tupost. Povlačim ruke iz njegovih i krećem prema autu. “Treba mi novo poglavlje”, kažem, više sebi nego njemu. Prati me ukorak. “Ja uopće ne znam što to znači.” Glas mu zvuči poraženo i preplavljeno osjećajima. Grabi me za ruku da me zaustavi, vjerojatno s namjerom da

me pita kako se osjećam, ali ja je trzajem oslobađam i okrećem se prema njemu. Ne želim da me pita kako se osjećam, jer nemam pojma. Prelazim kroz cijelu paletu osjećaja upravo sada, a neke od njih nikada dosad nisam doživjela. Bijes i strah i tuga i nevjerica bujaju u meni i ja želim da prestanu. Samo želim da prestanem osjećati sve što sad osjećam, pa podižem ruke, hvatam ga za obraze i pritišćem svoje usne na njegove. Ljubim ga brzo i žestoko, tražeći od njega reakciju, ali nje nema. On mi ne uzvraća poljupce. Odbija mi pomoći da na ovaj način otjeram bol, i ljutnja prevlada, pa ja odvojim usne od njegovih, zatim ga ošamarim. On se jedva malo tržne i to me razbješnjuje. Želim da pati kao što ja patim. Želim da osjeti što su mi njegove riječi upravo učinile. Ponovno ga ošamarim i on mi to dopušta. Kad još uvijek ne reagira, guram ga u prsa. Guram ga i guram, opet i opet pokušavajući mu vratiti svaki djelić boli kojom je upravo ispunio moju dušu. Stišćem dlanove u šaku i udaram ga u grudi, a kad ni to ne pomaže, počinjem vrištati i udarati ga i pokušavam se izbaviti iz njegovih ruku jer su one sad omotane oko mene. Okrene me tako da su mi leđa pripijena uz njegove grudi, a ruke su nam isprepletene, čvrsto presavijene preko mog trbuha. “Diši”, šapće mi na uho. “Smiri se, Sky. Znam da si zbunjena i prestrašena, ali ja sam tu. Ja sam tu s tobom. Samo diši.” Glas mu je miran i utješan pa zatvaram oči i upijam ga. Simulira duboko disanje, pomičući grudi u ritmu mojih, tjerajući me da udahnem i pratim ga. Udahnem nekoliko sporih dubokih udaha, istovremeno s njim. Kad se prestanem otimati iz njegovih ruku, on me polako okreće i privlači na svoje grudi. “Nisam želio da ovako patiš”, šapće, držeći mi glavu u svojim rukama. “Zato ti nisam rekao.” Toga trenutka shvaćam da uopće ne plačem. Nisam plakala otkad je izgovorio istinu i dokazujem svoje time što ne želim pustiti suze, koje zahtijevaju da ih oslobodim. Suze mi sada neće pomoći. One će me samo učiniti slabijom. Stavljam dlanove na njegove grudi i lagano se odgurnem od njega. Osjećam da sam ranjivija na suze kad me ovako drži jer mi on pruža veliku utjehu. A meni ne treba ničija utjeha. Moram naučiti oslanjati se na samu sebe i ostati snažna zato što sam ja jedina osoba kojoj mogu vjerovati - a čak sam skeptična i prema tome da sam sama vrijedna povjerenja. Sve što sam mislila da znam bila je laž. Ne znam tko je sve uključen u priču, ni tko zna istinu, i otkrivam da u mom srcu više nema ni grama povjerenja. Ni u Holdera, ni u Karen... zapravo, čak ni u mene samu. Odmaknem se korak od njega i pogledam ga u oči. “Jesi li mi ikada planirao reći tko sam?” pitam ga, zureći u njega. “Što da se nikad nisam prisjetila? Bi li mi ikada

rekao? Je li te bilo strah da ću te ostaviti pa nikada nećeš imati priliku pojebati me? Je li to razlog zašto si mi lagao sve ovo vrijeme?” Oči mu zasuze zbog mojih uvredljivih riječi čim one krenu s mojih usana. “Ne. Nije bilo tako. Nije tako ni sada. Nisam ti rekao zato što sam se bojao što će ti se dogoditi. Ako to prijavim policiji, oduzet će te od Karen. Vrlo vjerojatno bi je uhitili i poslati te živjeti s ocem dok ne napuniš osamnaest. Želiš li da se to dogodi? Ti voliš Karen i sretna si ovdje. Nisam ti to želio pokvariti.” Kratko se nasmijem i odmahnem glavom. Njegovo razmišljanje nema nikakvog smisla. Ništa od ovoga nema nikakvog smisla. “Kao prvo”, kažem, “neće poslati Karen u zatvor, zato što ti jamčim da ona ne zna ništa o ovome. Drugo, navršila sam osamnaest godina još u rujnu. Ako je moja dob razlog zašto nisi bio iskren, dosad bi mi već bio rekao.” Stišće si stražnju stranu vrata i gleda dolje u tlo. Ne sviđa mi se nervoza koja u ovom trenutku izbija iz njega. Vidim iz načina na koji reagira da nije završio sa svojom ispovijedi. “Sky, ima toliko toga što ti još moram objasniti.” Podiže glavu i ponovno me gleda u oči. “Tvoj rođendan nije bio u rujnu. Rođendan ti je sedmog svibnja. Nećeš napuniti osamnaest još šest mjeseci. A Karen?” Prilazi mi korak bliže i prima me za obje ruke. “Ona to mora znati, Sky. Ona mora znati. Razmisli o tome. Tko bi drugi mogao to učiniti?” Istog trenutka oslobađam ruke iz njegovih i odmičem se. Znam da je to za njega vjerojatno bilo užasno mučenje, čuvanje ovakve tajne. Vidim mu u očima da strahovito pati što mi mora sve ovo reći. Ali davala sam mu druge prilike od trenutka kad sam ga upoznala i sva tuga koju osjećam za njega, upravo je poništena činjenicom da mi on sada pokušava reći da je moja majka na neki način upetljana u sve. “Vodi me doma”, zahtijevam. “Ne želim ovo više slušati. Ne želim večeras ništa više saznati.” Pokušava me uhvatiti za ruke, ali ja ga udarim po rukama. “VODI ME DOMA!” vrištim. Krećem prema autu. Dovoljno sam čula. Treba mi moja mama. Samo je želim vidjeti i zagrliti i znati da nisam sasvim sama u ovome, zato jer se točno tako osjećam. Dolazim do ograde prije Holdera i pokušavam se prebaciti preko nje, ali ne uspijevam. Ruke mi drhte i slabe su. Još uvijek pokušavam sama preskočiti ogradu kad mi on tiho priđe sleđa i odgurne me gore. Skočim na drugu stranu i idem do auta. On sjedne na vozačko sjedalo i zatvori vrata, ali ne pokreće auto. Bulji u volan, a

ruka mu se zaustavila kod gumba za paljenje. Gledam u njegove ruke s pomiješanim osjećajima, zato što ih silno želim oko sebe. Želim da me grle i trljaju me po leđima i miluju mi kosu dok mi on govori da će sve biti dobro. Ali također gledam u njegove ruke s gađenjem, razmišljajući o svim onim intimnim načinima na koje me dirao i držao, znajući cijelo vrijeme da me obmanjuje. Kako je mogao biti sa mnom, znajući to što zna, i puštati me da i dalje vjerujem u laži? Ne znam kako mu to oprostiti. “Znam da ti je to previše za shvatiti”, kaže tiho. “Znam da jest. Odvest ću te kući, ali moramo o tome razgovarati sutra.” Okreće se prema meni, a pogled u očima mu je otvrdnuo. “Sky, ne smiješ o ovome razgovarati s Karen. Razumiješ li? Ne dok nas dvoje sve ne razjasnimo.” Kimam, samo da bih ga umirila. Ne može iskreno očekivati od mene da ne razgovaram o ovome s njom. Okreće cijelo tijelo prema meni i naginje se, stavljajući ruku na moj naslon za glavu. “Ozbiljan sam, malena. Znam da ti misliš da ona nije sposobna učiniti nešto takvo, ali dok ne otkrijemo više, moraš to zadržati za sebe. Kažeš li bilo kome, cijeli život će ti se promijeniti. Daj si malo vremena da sve to probaviš. Molim te. Molim te, obećaj mi da ćeš pričekati do sutra. Dok nas dvoje ne porazgovaramo.” Prestravljeni prizvuk njegovih riječi razdire mi srce i ja ponovno kimam, ali ovaj put to zapravo i mislim. Gleda me nekoliko sekunda, zatim se polako okreće i pali auto, uključujući se na cestu. Vozi me šest i pol kilometara do moje kuće i ne izgovaramo ni riječi, dok se ne parkira na moj prilazni put. Ruke su mi na kvaki i izlazim iz auta, kad me on primi za ruku. “Čekaj”, kaže. Ja čekam, ali se ne okrećem. Držim jednu nogu na podu auta, a drugu na prilazu, okrenuta vratima. Stavlja mi ruku na kosu i začešljava jedan odbjegli pramen iza uha. “Hoćeš li večeras biti dobro?” Uzdahnem na njegovo prostodušno pitanje. “Kako?” Spuštam se natrag na sjedalo i okrećem se prema njemu. “Kako uopće mogu biti dobro nakon ove večeri?” Zuri u mene i nastavlja me milovati po kosi. “Ubija me to... to što te ovako puštam. Ne želim te ostaviti samu. Mogu li se vratiti za jedan sat?” Znam da me pita može li doći kroz prozor i ležati sa mnom, ali istoga časa niječno odmahnem glavom. “Ne mogu”, kažem glasom koji puca. “Preteško mi je sad biti kraj tebe. Samo moram razmišljati. Vidimo se sutra, dobro?” Kima i spušta ruku s mog obraza, zatim je stavlja natrag na volan. Gleda me kako izlazim iz auta i odlazim od njega.

Nedjelja, 28. listopada 2012. 0 sati i 37 minuta

Ulazim u kuću i hodam dalje u dnevnu sobu, nadajući se da će me preplaviti utješni osjećaj sigurnosti koja mi očajnički treba. Poznato okružje i osjećaj pripadnosti ovoj kući potreban mi je da me smiri da se i dalje ne osjećam kao da ću svakog trenutka briznuti u plač. Ovo je moj dom, ovdje živim s Karen... ženom koja me voli i koja bi sve učinila za mene, bez obzira na to što Holder misli. Stojim u mračnoj dnevnoj sobi i čekam da me taj osjećaj obuzme, ali to se ne događa. Ogledavam se naokolo sumnjičavo i mrzim to što upravo sada promatram svoj život iz potpuno drugačijeg kuta. Hodam kroz dnevnu sobu, zastajući tik do vrata Karenine spavaće sobe. Razmišljam o tome da joj se uvučem u krevet, ali svjetlo u sobi je ugašeno. Nikad mi nije bilo više potrebno biti u njezinoj blizini, ali ne mogu se natjerati da otvorim vrata njezine sobe. Možda još nisam spremna suočiti se s njom. Umjesto toga, hodam predvorjem prema svojoj sobi. Ispod vrata se vidi da je u sobi svjetlo. Stavljam ruku na kvaku i okrećem je, zatim polako otvaram vrata. Karen sjedi na mom krevetu. Pogleda me kad začuje da se vrata otvaraju i istoga časa ustane. “Gdje si bila?” Djeluje zabrinuto, ali u glasu joj se osjeća i ljutnja. Ili možda razočaranje. “S Holderom. Nisi mi rekla kad se trebam vratiti kući.” Pokazuje prema krevetu. “Sjedni. Moramo razgovarati.” Sve u vezi s njom djeluje drugačije. Promatram je oprezno. Osjećam se kao da se lažno predstavljam kao poslušna kći dok kimam. Kao da sam u sceni nekog melodramatičnog filma, u kojem junakinju eksploatira zli muškarac. Idem do kreveta i sjedam, ne znajući zašto je tako ljutita. Nekako se nadam da je saznala sve što sam ja noćas saznala. Tada bi mi bilo znatno lakše sve joj ispričati. Sjedne kraj mene i okrene se prema meni. “Ne smiješ se više viđati s njim”, kaže odlučno.

Dvaput trepnem, šokirana onim što čujem. Nisam očekivala da će se ticati Holdera. “Molim?” kažem, zbunjena. “Zašto?” Posegne u svoj džep i vadi iz njega moj mobitel. “Što je ovo?” pita me kroz stisnute zube. Gledam kako čvrsto drži u rukama moj mobitel. Pritišće tipku i okreće zaslon prema meni. “Sky, kakve su ovo vražje poruke? Užasne su. On tebi govori užasne, ružne stvari.” Spusti mobitel na krevet i primi me za obje ruke. “Zašto bi ti željela biti s nekim tko te ovako tretira? Zar sam te tako odgojila?” Ona više ne podiže glas. Sad samo igra ulogu zabrinute majke. Ohrabrujuće joj stišćem ruke. Znam da ću sigurno biti u nevolji zato što uopće imam mobitel, ali moram ju uvjeriti da ove poruke uopće nisu onakve kakvima ih smatra. Zapravo se osjećam malo blesavo što o ovome uopće razgovaramo. Kad taj problem usporedim s novim problemima s kojima sam suočena, ovo mi se čini malo djetinjasto. “Mama, on to ne šalje zaozbiljno. Šalje mi te poruke iz štosa.” Ona se tužno nasmije i odmahne glavom u neslaganju. “Ima nešto u vezi s njim, Sky. Ne sviđa mi se kako te gleda. I ne sviđa mi se kako mene gleda. I činjenica da ti je kupio mobitel bez ikakvog poštovanja prema mojim pravilima, samo dodatno govori koliko poštuje druge ljude. Bez obzira na to jesu li ove poruke šala ili ne, ja mu ne vjerujem. A mislim da mu ni ti ne bi trebala vjerovati.” Zurim u nju. Ona još uvijek govori, ali misli u mojoj glavi postaju sve glasnije i glasnije, blokirajući sve riječi koje mi ona pokušava utuviti u glavu. Dlanovi mi se istoga trenutka počinju znojiti i osjećam da mi srce odzvanja u bubnjićima. Sva njezina uvjerenja i odluke i pravila prolijeću mi pred očima i pokušavam ih razdvojiti i staviti svako od njih u svoje poglavlje, ali oni lete zajedno. Izvlačim prvu misao iz hrpe pitanja i bez razmišljanja je izgovorim. “Zašto ne smijem imati mobitel?” šapnem. Nisam sigurna jesam li uopće dovoljno glasno pitala da bi me mogla čuti, ali ona prestaje micati ustima pa sam prilično sigurna da me je čula. “I internet”, dodajem. “Zašto ne želiš da imam pristup internetu?” Pitanja u mojoj glavi postaju otrovna i osjećam da ih moram izbaciti iz sebe. Svi se komadići počinju polako slagati, a ja se nadam da je to sve samo slučajnost. Nadam se da me držala pod staklenim zvonom cijeloga života zato što me voli i želi me zaštititi. Ali duboko u meni, brzo mi postaje jasno da me čitavog života štitila zato što me skrivala.

“Zašto si me školovala kod kuće?” pitam, ovoga puta puno glasnije. Oči su joj raširene i očito je da nema pojma otkud sad ova pitanja. Ustaje i gleda dolje u mene. “Sky, ne prebacuj sad lopticu meni. Živiš pod mojim krovom i poštovat ćeš moja pravila.” Uzima moj mobitel s kreveta i kreće prema vratima. “U kazni si. Nema više mobitela. Nema više dečka. Sutra ćemo razgovarati o ovome.” Zalupi vrata za sobom i ja se istog časa strovalim na krevet, osjećajući se još beznadnije nego prije no što sam prošla kroz ulazna vrata. To ne smije biti istina. To je samo slučajnost, ne smije biti istina. Ne bi ona učinila nešto takvo. Zadržavam suze i odbijam povjerovati u to. Mora postojati neko drugo objašnjenje. Možda je Holder zbunjen. Možda je Kareu zbunjena. Znam da sam ja zbunjena. Skidam haljinu i odijevam majicu, zatim gasim svjetlo i uvlačim se pod pokrivače. Nadam se da ću se sutra probuditi i shvatiti da je cijela ova noć bila samo ružan san. Ako nije, ne znam koliko još mogu podnijeti prije no što sasvim izgubim snagu. Buljim gore u zvijezde koje mi svjetlucaju nad glavom i počinjem ih brojiti. Odgurujem daleko od sebe svakoga drugog i sve drugo i usredotočujem se, usredotočujem, usredotočujem na zvijezde.

Trinaest godina ranije

Dean se vraća u svoje dvorište, okreće se i gleda me. Ponovno guram glavu u ruke i pokušavam prestati plakati. Znam da će se vjerojatno željeti igrati skrivača, no prije se moram vratiti kući pa moram prestati biti tužna da se možemo igrati. “Hope!” Potražim Deana pogledom, ali on više ne gleda u mene. Mislila sam da me pozvao, ali on gleda u jedan auto. Parkiran je ispred moje kuće i prozor mu je spušten. “Dođi, Hope”, kaže gospođa iz auta. Smješka se i zove me k prozoru. Imam osjećaj da je poznajem, ali ne sjećam se kako se zove. Ustajem provjeriti što želi. Brišem prljavštinu s hlačica i krećem prema autu. Kad stignem do njega, ona pritišće gumb koji otključava vrata. “Zlato, jesi li spremna? Tvoj tata želi da požurimo.” Nisam znala da nekamo moram ići. Tata mi nije rekao da danas idemo nekamo. “Kamo idemo?”pitam je. Smiješi se i poseže za kvakom, zatim mi otvara vrata. “Reći ću ti kad krenemo. Uđi i veži pojas, ne smijemo zakasniti.” Ona stvarno ne želi zakasniti tamo kamo idemo. Ne želim da zakasni pa se penjem na prednje sjedalo i zatvaram vrata. Ona zatvara prozor i kreće. Gleda me i smješka se, zatim se naginje prema stražnjem sjedištu. Dodaje mi sok u tetrapaku pa joj ga uzimam iz ruke i otvaram slamku. “Ja sam Karen”, kaže. “A ti ćeš sad malo živjeti sa mom. Sve ću ti ispričati kad stignemo.” Uzimam gutljaj soka. To je sok od jabuke. Volim sok od jabuke. “Ali što je s mojim tatom? Dolazi li i on?” Kareu odmahuje glavom. “Ne, zlato. Tamo ćemo biti samo ti i ja.” Vraćam slamku u usta zato što ne želim da vidi kako se smiješim. Ne želim da ona zna da sam sretna što tata ne ide s nama.

Nedjelja, 28. listopada 2012. 2 sata i 45 minuta

Sjedam. To je bio san. To je bio samo san. Osjećam kako mi srce divljački udara u svakom djeliću tijela. Udara tako snažno da ga čujem. Hvatam zrak i oklijeva me znoj. To je bio samo san. Pokušavam se uvjeriti u to. Svim srcem želim vjerovati da ovo posljednje sjećanje nije pravo. Ne smije biti. Ali jest. Ono je jasno, kao da se jučer dogodilo. Sa svakim novim sjećanjem koje se pojavilo u proteklih nekoliko dana, neposredno nakon njega navire jedno novo. Događaji koje sam ili potiskivala ili sam bila premalena da bih ih se sjećala, vraćaju se punom žestinom. Događaji kojih se ne želim sjetiti. Događaji za koje želim da se nikada nisu dogodili. Skidam pokrivače sa sebe, pružam ruku prema svjetiljci i palim je. Soba se ispunjava svjetlošću i ja vrištim kad shvatim da je još netko u mom krevetu. Čim počnem vrištati, on se budi i naglo se uspravlja na krevetu. “Koga vraga radiš ovdje?” šapćem glasno. Holder pogledava na sat, zatim si dlanovima trlja oči. Kad se dovoljno razbudi da mi odgovori, stavlja ruku na moje koljeno. “Nisam te mogao ostaviti. Samo sam se morao uvjeriti da si dobro.” Stavlja mi ruku na vrat, točno ispod uha i miluje mi bradu palcem. “Tvoje srce”, kaže, osjećajući vršcima prstiju kako mi srce snažno udara. “Bojiš se.” Vidjevši ga u svom krevetu, kako se ovako brine za mene... Ne mogu se ljutiti na njega. Ni kriviti ga. Unatoč činjenici da želim biti ljuta na njega, jednostavno ne mogu. Kad on ne bi bio ovdje i tješio me nakon ovog najnovijeg otkrića, ne znam što bih učinila. Nije učinio ništa loše, osim što sebe krivi za baš svaku stvar koja mi se ikada dogodila. Počinjem prihvaćati činjenicu da možda i njemu treba utjeha koliko i meni. Zato mu dopuštam da mi ukrade još jedan djelić srca. Primam ga za ruku kojom mi

dodiruje vrat i stišćem je. “Holdere... prisjetila sam se.” Glas mi drhti dok govorim i osjećam suze koje žele poteći. Gutam i potiskujem ih svom silinom. On se sklupča bliže meni na krevetu i okreće me da bih ga gledala u lice. Stavlja mi obje svoje ruke na obraze i gleda me u oči. “Čega si se prisjetila?” Odmahujem glavom, ne želeći to izgovoriti. On me ne pušta. Uvjerava me svojim pogledom, kimajući lagano glavom, ohrabrujući me da to kažem. Šapćem što tiše mogu, bojeći se izreći to naglas. “Karen je bila u tom autu. Ona je to učinila. Ona me otela.” Bol i prepoznavanje obuzmu njegovo lice i on me privlači na svoje grudi, grleći me rukama. “Znam, dušo”, govori mi u kosu. “Znam.” Hvatam se za njegovu košulju i držim se za njega, želeći plivati u utjehi koju mi pruža njegov zagrljaj. Zatvaram oči, ali samo na trenutak. On me odgurne od sebe čim Karen počne otvarati vrata moje sobe. “Sky?” Okrećem se na krevetu i ona sad stoji na vratima i zuri u Holdera. Skrene pogled na mene. “Sky? Što... što to radiš?” Zbunjenost i razočaranje joj zamagljuju lice. Brzo mičem pogled prema Holderu. “Vodi me odavde”, kažem mu kroz izdah. “Molim te.” On kima, zatim hoda do mog ormara. Otvara vrata dok ja stojim i uzimam par traperica s komode i navlačim ih na sebe. “Sky?” kaže Karen, gledajući nas oboje s vrata. Ja ju ne gledam. Ne smijem je pogledati. Krene u sobu nekoliko koraka, u trenutku kad Holder otvara neku putnu torbu i stavlja je na krevet. “Ubaci unutra nešto odjeće. Ja ću uzeti sve što trebaš iz kupaonice.” Glas mu je miran i pribran i to malo ublažava paniku koju osjećam u cijelom tijelu. Hodam do ormara i počinjem skidati košulje s vješalica. “Ne ideš ti nikamo s njim. Zar si poludjela?” Karenin je glas napola paničan, ali ja je još uvijek ne gledam. Nastavljam bacati odjeću u torbu. Dolazim do komode i otvaram gornju ladicu, uzimajući nešto čarapa i donjeg rublja. Hodam prema krevetu a Karen mi staje na put, stavljajući mi obje svoje ruke na ramena i prisiljavajući me da je pogledam. “Sky”, kaže, zaprepaštena. “Što to radiš? Što nije u redu s tobom? Ne ideš ti

nikamo s njim.” Holder se vraća u sobu s punim rukama toaletnog pribora i zaobilazi Karen pa ih stavlja u torbu. “Karen, savjetujem vam da je pustite”, kaže mirno, koliko to prijetnja može biti. Karen se zgranuto okrene prema njemu. “Ti je nećeš odvesti. Ako samo izađeš s njom iz ove kuće, zvat ću policiju.” Holder ne odgovara. Gleda u mene i uzima stvari iz mojih ruku, zatim se okreće i stavlja ih u putnu torbu te je zatvara patentnim zatvaračem. “Jesi li spremna?” pita, uzimajući me za ruku. Ja kimam. “Ja se ne šalim”, urla Karen. Suze počinju teći niz njezine obraze, već je mahnita od bijesa i gleda malo jedno, malo drugo. Bol koju joj vidim na licu slama mi srce jer ona je moja majka i ja ju volim, ali ne mogu zanemariti ljutnju i izdaju koju osjećam zbog proteklih trinaest godina moga života. “Pozvat ću policiju”, vrišti. “Nemaš je pravo odvesti!” Posežem u Holderov džep, zatim vadim njegov mobitel i prilazim korak bliže Karen. Gledam ravno u nju i što mirnije uspijevam, pružam joj mobitel. “Evo”, kažem. “Zovi ih.” Gleda u mobitel u mojim rukama, zatim ponovno u mene. “Sky, zašto to radiš?” Suze su je sad već preplavile. Grabim joj ruku i guram joj mobitel u nju, ali ona ga odbija uzeti. “Zovi ih! Zovi policiju, mama! Molim te.” Sada je već preklinjem. Preklinjem je da ih zove - da mi dokaže da nisam u pravu. Da mi dokaže da ništa ne skriva. Da mi dokaže da ja nisam ono što skriva. “Molim te”, ponavljam tiho. Cijelim svojim srcem i dušom želim da uzme taj mobitel i nazove ih, pa da saznam da sam u krivu. Odmiče se korak i u istom trenutku počinje duboko disati. Počinje odmahivati glavom i ja sam sigurna da ona zna da ja znam, ali ne zadržavam se da otkrijem je li tako. Holder me prima za ruku i vodi me do otvorenog prozora. Pušta me da prva siđem, zatim se spušta za mnom. Čujem kako me Karen doziva, ali ne prestajem hodati dok ne dođemo do auta. Oboje ulazimo unutra i odlazimo. Napuštam jedinu obitelj koju sam ikada imala.

Nedjelja, 28. listopada 2012. 3 sata i 10 minuta

“Ne možemo ovdje ostati”, kaže, parkirajući se kraj svoje kuće. “Karen bi te tu mogla tražiti. Idem unutra po neke stvari i odmah se vraćam.” Naslanja se na sjedalo i privlači mi lice k svojem. Ljubi me, zatim izlazi iz auta. Cijelo vrijeme dok je on u kući, gledam kroz prozor, glave naslonjene na naslon. Noćas nema niti jedne zvijezde koju bih mogla izbrojiti. Samo munje. Odgovarajuća scenografija za noć koju upravo proživljavam. Holder se vraća u auto nakon nekoliko minuta i baca svoju torbu na stražnje sjedište. Njegova majka stoji na ulazu, gleda ga. Vraća se do nje i stavlja joj dlanove na obraze, baš kao i meni. Govori joj nešto, ali ne čujem što. Ona kima i grli ga. On se vraća natrag do auta i ulazi unutra. “Što si joj rekao?” Uzima me za ruku. “Rekao sam joj da si se posvađala s majkom i da te vozim u kuću nekih rođaka u Austinu. Rekao sam joj da ću biti kod tate nekoliko dana i da ću se brzo vratiti.” Gleda me i smiješi se. “Sve je u redu, navikla je da često odlazim, nažalost. Nije zabrinuta.” Okrećem se i gledam kroz prozor dok on izvozi auto s prilaznog puta u trenutku kad kiša počinje padati po staklu. “Zar ćemo stvarno biti kod tvog tate?” “Ići ćemo kamo god ti želiš. Ali sumnjam da baš želiš ići u Austin.” Pogledam ga. “Zašto ne bih željela ići u Austin?” Stišće usnice i uključuje brisače za kišu. Stavlja mi ruku na koljeno i mazi ga palcem. “Zato što si otud”, kaže tiho. Gledam kroz prozor i uzdahnem. Ima toliko toga što ne znam. Toliko toga. Pritišćem čelo o hladno staklo i zatvaram oči, oslobađajući pitanja koja sam potiskivala cijele noći. “Je li moj tata još uvijek živ?” pitam. “Da, živ je.” “A moja mama? Je li stvarno umrla kad sam imala tri godine?” Nakašlje se. “Da. Poginula je u automobilskoj nesreći nekoliko mjeseci prije no što smo se doselili u susjednu kuću.” “Živi li on još uvijek u istoj kući?”

“Da.” “Želim je vidjeti. Želim otići tamo.” On ne odgovara odmah. Ehnjesto toga, polako udiše i izdiše zrak. “Mislim da to nije dobra zamisao.” Okrećem se prema njemu. “Zašto nije? Vjerojatno pripadam tamo više nego bilo kamo drugamo. On mora znati da sam dobro.” Holder zaustavlja auto uz rub ceste i ubacuje u ler. Okreće se u svom sjedalu i gleda ravno u mene. “Malena, to nije dobra zamisao zato što si tek prije nekoliko sati saznala tko si. To je previše za prihvatiti da bi donosila odluke naprečac. Ako te tvoj tata vidi i prepozna, Karen će ići u zatvor. Moraš dobro promisliti o tome. Razmisli o medijima. Razmisli o novinarima. Sky, vjeruj mi. Kad si nestala, kampirali su mjesecima u našem prednjem dvorištu. Policija me ispitivala ne manje od dvadeset puta u više od dva mjeseca. Cijeli će ti se život promijeniti, bez obzira na to koju odluku donijela. Ali ja želim da doneseš najbolju odluku za sebe. Ja ću odgovoriti na sva tvoja pitanja. Odvest ću te kamo god želiš, ali nekoliko dana. Ako želiš vidjeti svog tatu, ići ćemo k njemu. Ako želiš ići na policiju, ići ćemo na policiju. Ako želiš samo pobjeći od svega, to ćemo učiniti. Ali zasad, želim samo da pričekaš da ti se ovo malo slegne. Ovo je tvoj život. Ostatak tvoga života.” Njegove mi riječi čvrsto stežu grudi poput obruča. Ne znam što da mislim. Ne znam mislim li uopće. On je sve tako dobro promislio, iz različitih kutova, a ja nemam pojma što učiniti. Nemam jebenog pojma. Otvaram vrata i izlazim na zaustavnu traku autoceste, van na kišu. Hodam goredolje, pokušavajući se usredotočiti na nešto da ne počnem hiperventilirati. Hladno je i kiša više ne pada, ona lije. Velike kaplje kiše štipaju mi kožu i ne mogu držati oči otvorenima zbog njihove siline. Čim Holder zaobiđe prednji dio auta, brzo hodam prema njemu i grlim ga rukama oko vrata, pritišćući lice na njegovu već mokru košulju. “Ne mogu ja to!”, nadglasavam kišu koja udara o pločnik. “Ne želim da je ovo moj život!” Ljubi me po tjemenu i saginje se da mi govori u uho. “Ni ja ne želim da je to tvoj život”, kaže. “Tako mi je žao. Tako mi je žao što sam dopustio da ti se ovo dogodi.” Klizne prstom pod moju bradu i podigne je da bih ga gledala u oči. Svojom me visinom štiti od kiše koja mi štipa oči, ali kaplje se slijevaju niz njegovo lice, preko njegovih usana i dolje, na njegov vrat. Kosa mu je mokra i zalijepljena za čelo pa mu mičem pramen s očiju. Već mu je potrebno novo šišanje. “Hajde da ovo večeras ne bude tvoj život”, kaže. “Idemo se vratiti u auto i praviti se da odlazimo zato što to želimo... ne zato što moramo. Možemo se praviti da

te vodim na neko predivno mjesto... nekamo kamo si oduvijek željela ići. Možeš se priviti uz mene i maziti se i možemo razgovarati o tome kako smo uzbuđeni, i razgovarat ćemo o svemu što ćemo raditi kad stignemo onamo. Razgovarat ćemo o važnim stvarima kasnije. Ali noćas... hajdemo da noćas ovo ne bude tvoj život.” Privlačim mu usne mojima i ljubim ga. Ljubim ga zato što uvijek zna reći savršenu stvar. Ljubim ga zato što je uvijek uz mene kad mi treba. Ljubim ga zato što prihvaća sve odluke koje mislim da bih možda trebala donijeti. Ljubim ga zato što je toliko strpljiv sa mnom dok ja pokušavam sve shvatiti. Ljubim ga zato što se ne mogu sjetiti ničega boljeg od ponovnog ulaska u taj auto s njim i razgovora o svemu što ćemo raditi kad stignemo na Havaje. Odvajam usne od njegovih i nekako, usred najgoreg dana moga života, pronalazim snage za smiješak. “Hvala ti, Holdere. Puno ti hvala. Ne bih ovo mogla bez tebe.” Opet mi nježno ljubi usta i smiješi mi se. “Bi. Mogla bi.”

Nedjelja, 28. listopada 2012. 7 sati i 50 minuta

Prsti mu polako klize kroz moju kosu. Glava mi leži na njegovom krilu i vozimo se već više od četiri sata. Isključio je svoj mobitel još u Wacou, nakon što su mu stizale preklinjuće poruke od Karen, s mog mobitela, u kojima zahtijeva da me vrati kući. Problem u vezi s tim je to što ja uopće više ne znam gdje mi je dom. Koliko god volim Karen, nikako ne mogu shvatiti ono što je učinila. Ne postoji situacija na svijetu koja bi opravdala otmicu djeteta, pa ne znam želim li se ikada vratiti k njoj. Planiram otkriti što je moguće više informacija o tome što se dogodilo prije nego donesem ijednu odluku o tome kako trebam dalje postupati. Znam da bi bilo ispravno nazvati istoga časa policiju, ali ispravno rješenje nije uvijek i najbolje. “Ne mislim da bismo trebali ostati kod mog tate”, kaže Holder. Pretpostavila sam da on misli da spavam, ali očito je da zna da sam sasvim budna, s obzirom na to da započinje razgovor sa mnom. “Idemo ovu noć u hotel i tamo ćemo razmisliti što ćemo sutra. Nismo se baš ovoga ljeta rastali u najboljem raspoloženju, a ionako imamo dovoljno problema sami sa sobom.” Kimam glavom u njegovu krilu. “Što god želiš. Ja samo znam da trebam krevet, iscrpljena sam. Nemam pojma kako si ti još budan.” Sjedam i rastežem ruke pred sobom, upravo u trenutku kad Holder zaustavlja auto na parkiralištu nekog hotela.

Nakon što nas prijavi na recepciji, daje mi ključ od sobe i odlazi do auta po naše stvari. Guram ključ, odnosno karticu u vrata i otvaram ih, zatim ulazim u hotelsku sobu. U njoj je samo jedan krevet, pretpostavljam da je on to tražio. Spavali smo u istom krevetu već nekoliko puta pa bi bilo puno čudnije da je zahtijevao odvojene krevete. Vraća se u sobu nekoliko minuta kasnije i spušta naše torbe na pod. Pregledavam torbu da pronađem nešto u čemu ću spavati. Nažalost, nisam ponijela ni jednu pidžamu, pa vadim jednu dugačku majicu i gaćice. “Moram se istuširati.” Uzimam nešto toaletnog pribora koji sam ponijela i nosim

ga u kupaonicu pa se tuširam jako, jako dugo. Kad završim, pokušavam osušiti kosu sušilom, ali previše sam iscrpljena. Umjesto toga vežem je u mokri rep i perem zube. Kad izlazim iz kupaonice, Holder raspakirava naše torbe i vješa košulje u ormar. Pogleda me krajičkom oka pa me dobro odmjeri kad shvati da sam odjenula samo majicu i gaćice. Gleda me, ali vrlo brzo skrene pogled u nelagodi. Pokušava pokazati poštovanje prema meni, s obzirom na to što sam sve danas doživjela. Ne želim da se prema meni ponaša kao da sam krhka. Da je bilo koji drugi dan, komentirao bi ovo što imam na sebi i ruke bi mu bile na mojoj guzici za ravno dvije sekunde. Umjesto toga, okreće mi leđa i vadi posljednje stvari iz svoje putne torbe. “Ja ću se sad na brzinu istuširati”, kaže. “Napunio sam posudu ledom i uzeo nam nešto za piće. Nisam znao bi li radije sok ili vodu, pa sam uzeo oboje.” Uzima svoje bokserice i obilazi me, uputivši se u kupaonicu, pazeći da me ne gleda. Dok prolazi kraj mene, hvatam ga za zapešće. Staje i okreće se, pažljivo me gledajući u oči i ni u što drugo. “Učiniš mi uslugu?” “Naravno, malena”, kaže iskreno. Uzimam mu ruku, zatim je prinosim usnama. Nježno mu ljubim dlan i stavljam ga na svoj obraz. “Znam da se brineš zbog mene. Ali ako je to što se događa s mojim životom razlog što je tebi do te mjere neugodno zato što te privlačim, da me ne možeš ni pogledati kad sam polugola, to će mi slomiti srce. Ti si jedini koji mi je preostao, Holdere. Molim te, nemoj se ponašati prema meni drugačije nego do sada.” Gleda me s razumijevanjem, potom miče ruku s mog obraza. Spušta pogled na moje usne, a mali smiješak mu zaigra u kutu usana. “Ti mi sad dopuštaš da te još uvijek želim, iako ti se život pretvorio u sranje?” Ja kimam. “Sad mi je još potrebnije da me želiš nego prije no mi se život pretvorio u sranje.” On se smiješi, a zatim spušta usne na moje, milujući me rukom po struku i donjem dijelu leđa. Druga mu je ruka čvrsto smještena na mom potiljku, i njome me vodi kroz duboki poljubac. Njegov je poljubac upravo ono što mi sad treba. To je jedina stvar koja je dobra na ovom svijetu punom samo lošega. “Stvarno se moram istuširati”, govori mi između poljubaca. “Ali sad kad imam dozvolu da se ponašam prema tebi jednako?” Hvata me za guzicu i privlači me k sebi. “Nemoj zaspati dok sam pod tušem, jer kad se vratim, pokazat ću ti što točno mislim o tome koliko predivno izgledaš baš sada.” “Dobro”, šapćem u njegova usta. Pušta me i odlazi do kupaonice. Spremam se u krevet u trenutku kad se začuje voda u kupaonici.

Pokušavam malo gledati televiziju, s obzirom na to da nikad nisam imala prilike, ali ništa mi ne uspijeva zadržati pozornost. Bilo je ovo napornih dvadeset četiri sata, sunce već izlazi, a mi još nismo otišli u krevet. Spuštam rolete i navlačim zavjese, zatim se uvlačim u krevet i stavljam si jastuk preko očiju. Čim se počinjem prepuštati snu, osjećam kako se Holder uvlači u krevet iza mene. Provlači jednu ruku ispod mog jastuka, a drugu stavlja preko mene. Osjećam njegova topla prsa uz moja leđa i snagu njegovih ruku oko mene. Provlači ruku ispod moje i nježno me ljubi u potiljak. “Živim te”, šapćem mu. Ljubi me opet u glavu i uzdiše mi u kosu. “Ja tebe više ne živim. Prilično sam siguran da sam napredovao otad. Zapravo, sasvim sam siguran da sam napredovao, ali još ti to nisam spreman reći. Želim da to bude jedan drugi dan, a ne ovaj. Ne želim da se toga sjećaš na ovaj način.” Primičem njegovu ruku svojim usnama i nježno je ljubim. “I ja isto.” I ponovno, u mojem novom svijetu punom boli i laži, ovaj je beznadni dečko nekako pronašao način da me nasmije.

Nedjelja, 28. listopada 2012. 17 sati i 15 minuta

Prespavamo doručak i ručak. Do popodneva, kad Holder ulazi s ručkom, već umirem od gladi. Prošlo je više od dvadeset četiri sata otkad sam nešto pojela. Privlači dva stolca stolu i vadi stvari i piće iz vrećica. Donio mi je ono što sam tražila sinoć nakon izložbe, ali tada nismo uspjeli naručiti. Skidam poklopac s čokoladnog frapea i ispijem cijelo piće odjednom, zatim skidam omot s hamburgera. Dok to činim, komadić papira ispada iz njega i pada na stol. Podižem ga i čitam. Samo zato što više nemaš mobitel i život ti je ludo dramatičan, ne želim da ti ego eksplodira. Izgledala si baš slatko u onoj majici i gaćicama. Stvarno se nadam da ćeš si danas kupiti neku pidžamu sa stopalima, da ne moram ponovno cijele noći gledati tvoje pileće nožice. Kad spustim poruku i pogledam ga, on mi se naceri. Jamice su mu tako preslatke, pa se naginjem i ovaj ih put poližem. “Što je ovo sad bilo?” smije se. Grizem komad hamburgera i slegnem ramenima. “Željela sam to učiniti još onoga dana kad sam te vidjela u trgovini.” Smiješak mu postane samozadovoljan dok se naslanja leđima na stolac. “Željela si mi polizati lice prvi put kad si me vidjela? Zar to inače radiš dečkima koji te privlače?” Odmahujem glavom. “Ne lice, već tvoju jamicu. I ne. Ti si jedini dečko kojeg sam ikad imala potrebu liznuti.” Smije mi se samouvjereno. “Dobro. Zato što si ti jedina cura koju sam ja ikada imao potrebu voljeti.” Majko mila. Nije izravno rekao da me voli, ali čuvši tu riječ iz njegovih usta, srce mi brže zakuca. Uzimam još jedan griz hamburgera da sakrijem smiješak i ostavljam njegovu rečenicu da visi u zraku. Nisam još sprema da nestane. Oboje u tišini jedemo dok sve ne pojedemo. Ustajem i pospremam stol, zatim

idem do kreveta i navlačim cipele. “Kamo si se uputila?” Gleda me kako vežem vezice na cipelama. Ne odgovaram mu odmah, zato što nisam sigurna gdje je to kamo idem. Samo želim otići iz ove hotelske sobe. Kad zavežem cipele, ustanem i dođem do njega, zatim ga zagrlim. “Želim se prošetati”, kažem. “I želim da ideš sa mnom. Spremna sam postavljati pitanja.” Ljubi me po čelu, zatim se naginje i uzima sa stola ključ od sobe. “Onda idemo.” Pruža ruku i isprepleće prste s mojima. U blizini našeg hotela nema parkova ili staza za šetnju, pa se uputimo u dvorište. Kraj bazena je nekoliko kabina i sve su prazne. Vodi me do jedne od njih. Sjedamo, i ja naslonim glavu na njegovo rame, gledajući u bazen. Listopad je, ali vrijeme je još prilično toplo. Izvlačim ruke iz rukava majice i obgrlim se, ušuškavši se uz njega. “Želiš da ti ispričam ono čega se sjećam?” pita me. “Ili imaš neka konkretna pitanja?” “Oboje. Ali prvo želim čuti tvoju priču.” Ruka mu je prebačena preko mog ramena i on me ljubi po kosi. Nije važno koliko me puta tako ljubio, uvijek mi se čini kao da je prvi put. “Moraš shvatiti kako mi sve to djeluje nadrealno. Razmišljao sam o tome što ti se dogodilo svakog dana u posljednjih trinaest godina. A kad pomislim da sam živio tri kilometra od tebe punih sedam godina? Još uvijek mi je to teško shvatiti. I sada, kad si konačno ovdje, pričati kako se to sve dogodilo...” Uzdiše i osjećam kako mu se glava naginje na naslon stolca. Nakratko zastaje, zatim nastavlja. “Nakon što je auto otišao, ušao sam u kuću i rekao Les da si otišla s nekim. Stalno me pitala s kim, ali ja nisam znao. Mama je bila u kuhinji pa sam joj otišao reći. Nije me zapravo uopće slušala. Kuhala je večeru, a mi smo bili samo klinci. Ona bi se jednostavno isključila. Zapravo, uopće nisam bio siguran da se dogodilo nešto što se nije smjelo dogoditi pa nisam zvučao panično. Rekla mi je da idem van igrati se s Les. To je rekla tako opušteno da sam pomislio da je sve u redu. Imao sam šest godina i bio sam uvjeren da odrasli sve znaju, pa nisam više ništa rekao. Les i ja smo otišli van igrati se i prošlo je još nekoliko sati dok tvoj tata nije izašao iz kuće i počeo te dozivati. Čim sam čuo kako te zove, smrznuo sam se. Stajao sam nasred dvorišta i gledao ga kako stoji na svom trijemu i doziva te. To je bio trenutak kad sam shvatio da on nema pojma da si s nekim otišla. Znao sam da sam napravio nešto krivo.” “Holdere”, prekidam ga. “Ti si bio samo mali dečko.”

Zanemaruje moju primjedbu i nastavlja. “Tvoj tata je došao do našeg dvorišta i pitao me znam li gdje si.” Zastaje i nakašlje se. Strpljivo čekam da nastavi, ali čini mi se da mu je potrebno sabrati misli. Slušajući kako mi govori što se dogodilo toga dana, imam osjećaj kao da mi priča neku priču. Ne čini mi se da išta što mi govori ima neposredne veze s mojim životom ili sa mnom. “Sky, moraš nešto znati. Ja sam se bojao tvog oca. Imao sam jedva šest godina i znao sam da sam upravo učinio nešto užasno ostavivši te samu. I sad tvoj tata, šef policije, stoji nada mnom u uniformi, vidi mu se pištolj. Uspaničio sam se. Pobjegao sam u kuću, ravno u svoju sobu i zaključao vrata. On i moja majka udarali su po vratima moje sobe pola sata, ali ja sam ih se previše bojao otvoriti i priznati im da znam što se dogodilo. Oboje je zabrinula moja reakcija pa je on odmah radiovezom pozvao pojačanje. Kad sam čuo policijska vozila kako se vani parkiraju, mislio sam da su došli po mene. Još uvijek nisam razumio što se s tobom dogodilo. Do trenutka kad me mama uspjela namamiti iz sobe, prošla su već tri sata otkad si otišla u onom autu.” Još uvijek me miluje po ramenu, ali stisak mu je sad jači. Provlačim ruke kroz rukave od majice da bih ga mogla uhvatiti za ruku i držati je. “Odveli su me u postaju i satima ispitivali. Željeli su znati jesam li zapamtio registraciju, kako je izgledao auto koji te odvezao, kako je izgledala osoba iz auta, što ti je rekla. Sky, ja ništa nisam znao. Nisam se mogao sjetiti čak ni boje automobila. Sve što sam im znao reći bilo je što si točno imala na sebi, zato što si ti bila jedino što sam si mogao predstaviti u glavi. Tvoj tata je bio strašno ljutit na mene. Čuo sam ga kako urla u predvorju postaje, da bi te lako pronašli da sam barem odmah rekao nekome što se dogodilo. Mene je krivio. Kad te policajac krivi zbog gubitka kćeri, onda povjeruješ da zna što govori. I Les ga je čula kako viče pa je i ona mislila da sam kriv. Danima nije uopće željela razgovarati sa mnom. Oboje smo pokušavali shvatiti što se uopće dogodilo. Šest smo godina živjeli u tom savršenom svijetu u kojem su odrasli uvijek u pravu i u kojem se loše stvari ne događaju dobrim ljudima. A tada, u samo jednu minutu, tebe su odveli i sve što smo mislili da znamo, postala je lažna slika života koju su nam nacrtali naši roditelji. Shvatili smo toga dana da čak i odrasli rade užasne stvari. Da djeca nestaju. Da ti odvedu najbolje prijatelje i da nemaš pojma jesu li uopće živi.” “Stalno smo gledali vijesti, čekali izvješća. Tjednima su pokazivali tvoju sliku na televiziji i tražili informacije. Najsvježija slika koju su imali bila je iz vremena neposredno prije no što ti je majka poginula, kad si imala samo tri godine. Sjećam se da me to razbjesnilo, pitao sam se kako je moguće da su prošle dvije godine, a da te nitko u te dvije godine nije slikao. Pokazivali bi slike tvoje kuće, a ponekad su

pokazivali i našu kuću. Svako toliko spomenuli bi dječaka iz susjedne kuće koji je vidio događaj, ali nije se sjećao nikakvih pojedinosti. Sjećam se jedne večeri... bila je zadnja večer da nam je mama dopustila da gledamo televiziju... jedan je od reportera pokazao fotografiju na kojoj su bile obje naše kuće. Spomenuli su jedinog svjedoka, ali mene su nazvali ‘dječakom koji je izgubio Hope (nadu op.pr.)’. To je toliko naljutilo moju majku da je izašla van i počela urlati na novinare, vrišteći da nas ostave na miru. Da mene ostave na miru. Tata ju je morao odvući natrag u kuću. “Moji su se roditelji trudili koliko su mogli da nam život učine što normalnijim. Nakon nekoliko mjeseci novinari su prestali dolaziti. Neprestani odlasci u policijsku postaju na još ispitivanja konačno su prestali. Život se svima u susjedstvu polako počeo vraćati u normalu. Svima, osim Les i meni. Bilo je to kao da nam je netko oteo svu nadu, zajedno s našom Hope.” Od njegovih riječi i praznine u glasu osjećam samo krivnju. Čovjek bi pomislio da je ono što mi se dogodilo bilo tako traumatično da bi više utjecalo na mene, nego na meni bliske ljude. Međutim, ja se toga svega jedva sjećam. To je bio tako nezapažen događaj u mom životu, a ipak je gotovo uništio njega i Lesslie. Karen je bila tako mirna i ugodna i napunila mi je glavu lažima o usvajanju i udomiteljskoj obitelji, da nikada nisam ni pomislila sumnjati u to. Kao što je Holder rekao, kad si tako mali, vjeruješ da su odrasli pošteni i iskreni, nikad ne sumnjaš. “Toliko sam godina mrzila svog oca zato što me se odrekao”, kažem tiho. “Ne mogu vjerovati da me ona samo tako otela. Kako je to mogla učiniti? Kako to itko može učiniti?” “Ne znam, malena.” Sjedam uspravno, zatim se okrećem da ga pogledam u oči. “Moram vidjeti kuću”, kažem. “Želim više sjećanja, ali nemam nikakvih i sad mi je to teško. Jedva se mogu ičega sjetiti, a njega uopće ne mogu. Samo se želim provesti kraj kuće. Moram je vidjeti.” Pomiluje mi ruku i kima. “Baš sada?” “Da. Želim ići prije mraka.” Za cijelo vrijeme vožnje ja ne progovaram ni riječ. Grlo mi je suho, a želudac mi se stisnuo. Bojim se. Strah me je vidjeti tu kuću. Strah me je da bi on mogao biti kod kuće i strah me je da bih ga mogla vidjeti. Stvarno ga još ne želim vidjeti; samo želim vidjeti mjesto koje mi je bilo prvi dom. Ne znam hoće li mi pomoći prisjetiti se, ali znam da to moram učiniti. On usporava i parkira auto na pločniku. Gledam u niz kuća preko puta, bojeći se

maknuti pogled s prozora, jer mi se strašno teško okrenuti i gledati. “Stigli smo”, kaže tiho. “Izgleda da nikoga nema kod kuće.” Polako okrećem glavu i gledam kroz njegov prozor u prvi dom u kojem sam živjela. Kasno je i noć polako guta dan, ali nebo je još uvijek dovoljno svijetlo da jasno vidim kuću. Izgleda poznato, ali pogled na nju ne vraća mi nikakva sjećanja. Kuća je smeđa, s tamnim ukrasima, ali boje mi uopće ne izgledaju poznato. Kao da mi čita misli, Holder kaže, “Nekad je bila bijela.” Okrećem se u sjedalu prema kući, pokušavajući se nečega prisjetiti. Pokušavam vizualizirati kako ulazim kroz glavna vrata i ogledavam se po dnevnoj sobi, ali ne mogu. Čini se kao da mi je sve u vezi s tom kućom i tim životom nekako izbrisano iz pamćenja. “Kako to da se sjećam kako je izgledala tvoja dnevna soba i kuhinja, a ne sjećam se vlastite?” On mi ne odgovara, zato što vjerojatno zna da ja zapravo ne tražim odgovor. Samo stavlja dlan na moju ruku i drži ga tamo dok buljimo u kuću koja je zauvijek promijenila tijek naših života.

Trinaest godina ranije

“Hoće li ti tata organizirati zabavu za rođendan?”pita Lesslie. Odmahujem glavom. “Ja nikad nemam zabavu za rođendan.” Lesslie se mršti, zatim sjeda na moj krevet i uzima nezamotanu kutiju koja leži na mom jastuku. “Je li ovo tvoj rođendanski dar?” Uzimam joj kutiju iz ruku i stavljam je natrag na svoj jastuk. “Ne. Tata mi stalno kupuje poklone.” “Hoćeš li je otvoriti?” pita me. Ja ponovno odmahujem glavom. “Ne. Ne želim.” Sklapa ruke u krilo i uzdiše, zatim gleda naokolo po sobi. “Ti imaš puno igračaka. Zašto mi nikad ne dođemo k tebi na igranje? Uvijek idemo u moju kuću, a tamo je dosadno.” Sjedam na pod i uzimam cipele da ih obujem. Ne govorim joj da mrzim svoju sobu. Ne govorim joj da mrzim svoju kuću. Ne govorim joj da smo uvijek kod njezine kuće, jer se tamo osjećam sigurnije. Uzimam vezice za cipele i primaknem joj se bliže na krevetu. “Ti znaš ovo vezati?” Podiže mi stopalo i stavlja ga na svoje koljeno. “Hope, moraš naučiti vezati cipele. Ja i Dean smo to naučili kad smo imali pet godina.” Spušta se na pod i sjeda ispred mene. “Gledaj mene”, kaže. “Vidiš ovu uzicu? Drži je ovako.” Daje mi vezicu u ruke i pokazuje mi kako je staviti i povući dok se ne zaveže kako valja. Kad mi pomogne zavezati obje vezice dvaput, odvezuje ih i govori mi da sad to učinim sama. Pokušavam se sjetiti kako mi je pokazala da se to veže. Ustaje i odlazi do moje komode, dok ja dajem sve od sebe da pravilno zavežem vezice. “Je li ovo bila tvoja mama?” pita me, držeći jednu fotografiju. Gledam u sliku u njezinim rukama, zatim opet gledam u svoje cipele. “Aha.” “Nedostaje li ti?”pita me. Kimam i pokušavam zavezati cipelu i ne misliti o tome koliko mi nedostaje. Toliko mi nedostaje.

“Hope, uspjela si!” usklikne Lesslie. Sjeda ponovno ispred mene na pod i grli me. “Sve si sama učinila. Sad znaš sama vezati cipele. ” Gledam u svoje cipele i smiješim se.

Nedjelja, 28. listopada 2012. 19 sati i 10 minuta

“Lesslie me naučila vezati cipele”, kažem tiho, još uvijek zureći u kuću. Holder me gleda i smiješi se. “Sjećaš se da te to učila?” “Aha.” “Bila je tako ponosna na to”, kaže, skrećući ponovno pogled prema drugoj strani ulice. Zrak je već postao hladniji, pa posežem za jaknom s kapuljačom na prednjem sjedalu i navlačim je preko glave. “Što to radiš?” pita Holder. Znam da on to neće razumjeti i stvarno ne želim da me pokuša od toga odgovoriti, pa zatvaram vrata i prelazim ulicu ne odgovorivši mu. On me prati u stopu i doziva me kad zakoračim na travnjak. “Moram vidjeti svoju sobu.” Nastavljam hodati, nekako znajući točno na koju stranu kuće krenuti, bez stvarnih sjećanja na raspored prostorija u kući. “Sky, ne smiješ. Nema nikoga unutra. Previše je riskantno.” Ubrzavam do trka. Ja ću to učiniti, složio se on s tim ili ne. Kad stignem do prozora za koji sam nekako sigurna da vodi u prostoriju koja je nekad bila moja soba, okrenem se i pogledam ga. “Moram to učiniti. Tamo ima majčinih stvari koje želim, Holdere. Znam da ne želiš da to učinim, ali moram.” Stavlja mi ruke na ramena, a pogled mu je zabrinut. “Sky, ne možeš samo tako provaliti. On je murjak. Što ćeš sad, razbiti vražji prozor?” “Ova je kuća zapravo još uvijek moj dom. To znači da to nije provala”, odgovaram. Ali ipak, on ima pravo. Kako ću uopće ući unutra? Stišćem usnice i razmišljam, zatim pucnem prstima. “Kućica za ptice! Na stražnjem trijemu je kućica za ptice i unutra je ključ.” Okrećem se i trčim prema stražnjem dvorištu i šokira me vidjeti da je kućica stvarno ondje. Guram prste unutra i naravno, ključ je tamo. Mozak je nevjerojatan organ. “Sky, nemoj.” Doslovno me preklinje da ne provedem svoj naum. “Idem sama”, kažem. “Ti znaš gdje je moja soba. Čekaj me ispred prozora i javi

mi ako vidiš da netko dolazi.” Duboko uzdahne, zatim me primi za ruku čim gurnem ključ u bravu stražnjih vrata. “Molim te, nemoj da bude očito da si bila unutra. I požuri”, kaže. Povlači me u zagrljaj, zatim čeka da uđem unutra. Okrećem ključ da vidim otvara li vrata. Kvaka se okreće. Ulazim unutra i zatvaram za sobom vrata. Kuća je mračna i pomalo sablasna. Okrenem se lijevo i prođem kroz kuhinju, nekako znajući točno gdje su vrata moje sobe. Zadržavam dah i pokušavam ne razmišljati o ozbiljnosti i posljedicama ovoga što činim. Pomisao da bi me otkrili je zastrašujuća, jer još nisam sigurna želim li da me otkriju. Radim što mi je Holder rekao i hodam pažljivo, ne želeći ostaviti nijedan trag da sam bila ovdje. Kad stignem do svojih vrata, duboko udahnem i stavljam ruku na kvaku, zatim je polako okrenem. Kad se vrata otvore i vidim da je to moja soba, palim svjetlo da je bolje pogledam. Osim nekoliko kutija poslaganih u uglu, sve izgleda poznato. Još uvijek izgleda poput sobe malog djeteta, netaknuta trinaest godina. To me podsjeti na Lesslienu sobu i kako je nitko nije dotakao otkad je umrla. Mora da je teško skloniti fizičke podsjetnike na ljude koje volite. Prelazim rukom preko komode i ostavljam trag na prašini. Vidjevši trag svog prsta, brzo se podsjećam da ne želim ostaviti dokaze da sam bila ovdje, pa povlačim ruku, zatim brišem trag majicom. Na komodi nema slike moje biološke majke za koju se sjećam da je bila tamo. Ogledavam se po sobi, nadajući se da ću pronaći nešto njezino što bih ponijela sa sobom. Nemam nikakva sjećanja na nju pa bih rado imala njezinu sliku. Želim barem nešto što bi me povezalo s njom. Moram vidjeti kako izgleda i nadam se da će mi to potaknuti barem neka sjećanja na koja bih se oslonila. Hodam do kreveta i sjedam. Glavni motiv u sobi je nebo, što je ironično, s obzirom na ime koje mi je Karen dala. Na zavjesama i zidovima su oblaci i mjeseci, a pokrivač je prekriven zvijezdama. Zvijezde su posvuda. One velike plastične, koje se zalijepe za zidove i strop i koje svijetle u mraku. Soba je prekrivena zvijezdama, baš onakvima kakve su na mom stropu u Kareninoj kući. Sjećam se da sam molila Karen da mi ih kupi, kad sam ih ugledala u trgovini prije nekoliko godina. Mislila je da je to djetinjasto, no ja sam ih morala imati. Nisam uopće znala zašto ih tako silno želim, ali sada mi je jasnije. Mora da sam voljela zvijezde kad sam bila Hope. Nervoza mi se već uvukla u želudac i pojačava se kad legnem na krevet i pogledam u zvijezde. Poznati val straha me preplavi i okrenem se prema vratima sobe. Na njima je ona ista kvaka za koju sam se molila da se ne okrene, one noći kad sam

imala noćnu moru. Usisavam zrak u sebe i čvrsto zatvaram oči, želeći da sjećanje nestane. Nekako sam ga uspijevala držati pod ključem trinaest godina, ali sad kad sam ovdje, na ovom krevetu... ne mogu ga više zaključati. Sjećanje me sapinje poput paukove mreže i ne mogu se otrgnuti. Topla suza klizi mi niz obraz i želim da sam poslušala Holdera. Nisam se smjela vratiti ovamo. Da se nisam vratila, ne bih se nikad prisjetila.

Trinaest godina ranije

Običavala sam zadržavati dah u nadi da će on pomisliti da spavam. To ne djeluje jer njega nije briga spavam li ja ili ne. Jednom sam pokušala dugo zadržati dah, u nadi da će pomisliti da sam mrtva. Ni to nije djelovalo zato što on nije ni primijetio da ja zadržavam dah. Kvaka na vratima se okreće i ja sam iscrpila sve svoje trikove i sad se pokušavam na brzinu domisliti nekog novog, ali ne uspijeva mi. Zatvara vrata za sobom i čujem kako se približavaju koraci. Sjeda na krevet kraj mene i ja ipak zadržavam dah. Ne zato što mislim da će to ovoga puta djelovati, već zato što mi pomaže da ne osjećam koliko se bojim. “Hej, princezo”, kaže, začešljavajući mi pramen kose za uho. “Donio sam ti dar. ” Čvrsto stišćem oči zato što želim dar. Volim darove i on mi uvijek kupuje najljepše darove zato što me voli. Ali mrzim kad mi donosi te darove noću, jer ih nikada ne dobijem odmah. Uvijek traži od mene da mu prvo zahvalim. Ne želim ovaj dar. Ne želim ga. “Princezo?” Uvijek me boli trbuh od glasa moga tatice. Uvijek mi govori tako lijepe riječi, zbog kojih mi nedostaje moja mamica. Ne sjećam se njezina glasa, ali tatica kaže da je zvučao kao moj. Tatica isto kaže da bi mamica bila tužna kad ja ne bih uzimala njegove darove, jer nje više nema da ona dobiva darove. To me žalosti i osjećam se jako tužno pa se okrenem i pogledam ga. “Tatice, mogu li sutra dobiti dar?” Ne želim ga ražalostiti, ali ne želim večeras tu kutiju. Ne želim je. Tatica se smiješi i gladi me po kosi. “Naravno da ga možeš dobiti sutra. Ali zar ne želiš zahvaliti tatici zato što ti ga je kupio?” Srce mi počinje udarati stvarno glasno i ja mrzim kad moje srce to radi. Ne sviđa mi se kako mi srce udara i ne volim taj strašni osjećaj u trbuhu. Prestajem gledati u taticu i umjesto u njega gledam u zvijezde, nadajući se da ću moći misliti na to kako su lijepe. Ako budem mislila na zvijezde i nebo, možda će to pomoći da mi srce ne udara tako brzo i da me trbuh tako jako ne boli.

Pokušavam ih izbrojiti, ali uvijek stanem kod broja pet. Ne mogu se sjetiti koji broj slijedi nakon pet, pa počinjem ispočetka. Moram ponovno i ponovno brojiti zvijezde i to po pet zvijezda odjednom, zato što ne želim sada osjetiti svog taticu. Ne želim ga osjetiti, ni mirisati ga, ni čuti, i moram ih brojiti i brojiti i brojiti, dok ga više ne osjećam, i ne čujem, i ne mirišem. Onda kad moj tatica prestane s mojom zahvalom, povlači moju spavaćicu dolje i šapće “Laku noć, princezo”. Okrećem se na stranu, pokrivam se preko glave i čvrsto stišćem oči, pokušavajući ne plakati, ali plačem. Plačem kao što uvijek plačem kad mi tatica noću donosi dar. Mrzim dobivati darove.

Nedjelja, 28. listopada 2012. 19 sati i 29 minuta

Stojim i gledam dolje prema krevetu, zadržavajući dah u strahu od zvukova koji sve jače nadiru iz dubine mog grla. Neću plakati. Neću plakati. Polako se spuštam na koljena, stavljam ruke na rub kreveta i prstima prelazim preko žutih zvijezda koje su se prosule preko tamnoplave pozadine pokrivača. Buljim u zvijezde dok mi ne postanu nejasne, zbog suza koje mi zamagljuju pogled. Čvrsto zatvaram oči i zabijam glavu u krevet, grabeći pokrivač rukama. Ramena mi se počinju tresti dok jecaji koje sam pokušavala zadržati silovito probijaju iz mene. Jednim brzim pokretom ustajem, vrištim i mičem pokrivač s kreveta i bacam ga na drugi kraj sobe. Čvrsto stišćem šake i mahnito tražim oko sebe još nešto što bih bacila. Grabim jastuke s kreveta i bacam ih na odraz djevojke u zrcalu koju više ne poznajem. Gledam kako djevojka iz zrcala zuri u mene, plačući kao neka jadnica. Bjesnim na slabost u njezinim suzama. Počinjemo trčati jedna prema drugoj sve dok nam se šake ne sudare sa staklom, razbijajući zrcalo. Gledam kako se raspada na tepih u milijun blještavih komadića. Hvatam rubove komode i guram je u stranu, ispuštajući još jedan vrisak koji je bio zatomljen previše dugo. Kad se komoda zaustavila na leđima, grubim pokretom otvaram ladice i bacam njihov sadržaj naokolo po sobi, vitlajući, bacajući i udarajući sve pred sobom. Grabim prozirne plave panelne zavjese i povlačim ih silovito, sve dok vodilice ne puknu a zavjese padnu na mene. Posežem za kutijama naslaganim u uglu sobe, visoko jedna na drugu, i ne znajući uopće što se u njima nalazi, uzimam gornju i bacam je u zid, s onoliko snage koliko je ima u mojih metar i šezdeset centimetara. “Mrzim te!” plačem. “Mrzim te, mrzim te, mrzim te!” Bacam sve što pronalazim pred sobom, na sve drugo što pronalazim pred sobom. Svaki put kad otvorim usta da zavrištim, kušam sol od suza koje teku niz moje obraze. Holderove me ruke iznenada obgrle sleđa i stišću me tako jako da se ne mogu

micati. Trgam se i bacam i vrištim, sve dok moji postupci prestanu biti promišljeni. Sada su samo reakcije. “Prestani”, govori mi mirno na uho, ali ne želi me pustiti. Čujem ga, ah pravim se da ga ne čujem. Ili me jednostavno nije briga. Nastavljam se koprcati, no on pojačava stisak. “Ne diraj me!” vičem iz svega glasa, grebući ga po rukama. Ni to ga ne zbunjuje. Ne diraj me. Molim te, molim te, molim te. Glasić mi odzvanja u glavi i odmah postajem mlitava u njegovu naručju. Što mi suze jače teku, sve sam slabija i puštam da me slabost obuzme. Ja sam sad samo spremnik za suze koje ne prestaju teći. Slaba sam i dopuštam njemu da pobijedi. Holder olabavi stisak i stavi ruke na moja ramena, a zatim me okrene prema sebi. Ne mogu ga čak ni pogledati. Topim se na njegovim grudima od iscrpljenosti i poraza, hvatajući prstima obiju ruku povelik komad njegove košulje dok jecam, obraza pritisnutog na njegovo srce. On stavlja ruku na moj zatiljak i spušta usta na moje uho. “Sky.” Glas mu je miran i bez emocija. “Moraš ići. Sada.” Ne mogu se pomaknuti. Tijelo mi se tako silovito trese da se bojim da me noge neće slušati, čak i da ih pokušam pomaknuti. On kao da to razumije, pa me podiže na ruke i nosi van iz sobe. Nosi me preko ceste i spušta na suvozačko mjesto. Prima me za ruku i gleda je, zatim uzima svoju jaknu sa stražnjeg sjedala. “Evo, obriši krv ovim. Vratit ću se unutra i srediti što mogu.” Vrata se zatvaraju i on trči natrag preko ceste. Gledam u svoju ruku, iznenađena što je porezana. Ja to uopće ne osjećam. Zamatam ruku u rukav njegove jakne, zatim privlačim koljena na sjedalo i grlim ih dok plačem. Ne gledam ga kad se vrati u auto. Cijelo mi se tijelo trese od jecaja koji neprekidno izlaze iz mene. On pali auto i kreće, zatim ispruži ruku preko mog sjedala i stavi mi je na potiljak, milujući mi kosu u tišini, cijelo vrijeme povratka u hotel. Pomaže mi izići iz auta i prati me do hotelske sobe, ni jednom me ne pitajući jesam li dobro. Zna da nisam; stvarno nema svrhe pitati. Kad se vrata hotelske sobe zatvore za nama, vodi me do kreveta i ja sjedam. Gura mi ramena dolje, sve dok se ne ispružim na krevetu i skida mi cipele. Ide do kupaonice, zatim se vraća s mokrim ručnikom, podiže mi ruku i briše je. Provjerava ima li komadića stakla, zatim nježno prinosi ruku svojim ustima i ljubi je. “Imaš samo nekoliko ogrebotina”, kaže. “Ništa preduboko.” Smješta me na jastuk i skida svoje cipele, zatim se penje na krevet kraj mene. Navlači pokrivač preko nas i privlači me k sebi, stavljajući mi glavu na svoje grudi. Drži me i nijednom me ne pita

zašto plačem. Baš kao kad smo bili djeca. Pokušavam iz glave izbrisati slike i sjećanja na ono što se događalo noćima u mojoj sobi, ali one se ne žele izbrisati. Kako jedan otac to može raditi svojoj maloj djevojčici... nešto je što nikako ne mogu shvatiti. Stalno si ponavljam da se to nikada nije dogodilo, da sam to samo umislila, ali svaki djelić mene zna da se to stvarno dogodilo. Svaki djelić mene sjeća se zašto sam tako radosno ušla u auto s Karen. Svaki djelić mene sjeća se onih noći kad sam se mazila s dečkima u svom krevetu, ne osjećajući baš ništa dok sam gledala u zvijezde. Svaki djelić mene, koji se strahovito uspaničio one noći kad smo Holder i ja skoro vodili ljubav. Svaki djelić mene se sjeća, a ja bih učinila sve, samo da zaboravim. Ne želim se sjećati kako mi je otac zvučao i kako sam ga osjećala noćima, ali sa svakom sekundom koja protječe, sjećanja postaju sve jasnija i jasnija, i sve mi je teže prestati plakati. Holder me ljubi po kosi, govoreći mi stalno kako će sve biti u redu, da se ne moram brinuti. Ali on nema pojma. On nema pojma koliko toga se ja sjećam i što to čini mome srcu i mojoj duši i mome umu i mojoj vjeri u cjelokupno čovječanstvo. Znati da mi je takve stvari radila jedina odrasla osoba koju sam imala u životu nije čudo da sam blokirala sva sjećanja. Jedva da se sjećam dana kad me Karen odvela, a sada znam i zašto. Nemam osjećaj da je trenutak kad me ukrala bio prijelomni trenutak kad mi se dogodilo nešto strašno. Za malu djevojčicu koja se prestravljeno bojala za vlastiti život, sigurna sam da sam se više osjećala kao da me Karen spašava. Podižem pogled prema Holderovim očima i on me gleda. Osjeća bol zbog mene, vidim mu to u očima. Briše mi suze dlanom i nježno me ljubi po usnama. “Žao mi je. Nisam te smio pustiti da uđeš unutra.” Ponovno krivi sebe. On se uvijek osjeća kao da je učinio nešto strašno, dok ja osjećam da je on zapravo moj junak. Uz mene je cijelo vrijeme, mirno me vodi kroz napadaje panike i ludila, dok se ne smirim. Nije učinio ništa osim što je uvijek bio kraj mene, ali još uvijek osjeća kao da je sve to nekako njegova krivnja. “Holdere, ti nisi učinio ništa loše. Prestani se ispričavati”, kažem kroza suze. Odmahuje glavom i začešljava mi odbjegli pramen iza uha. “Nisam te smio odvesti tamo. To je bilo previše za podnijeti nakon svega što si saznala.” Podižem se na lakat i gledam ga. “Nije bilo previše za podnijeti to što sam bila tamo. Ono čega sam se sjetila je previše za podnijeti. Ti nemaš kontrolu nad stvarima koje mi je moj otac radio. Prestani se kriviti za sve loše što se događa ljudima oko tebe.”

Miluje me po glavi i prolazi rukom kroz moju kosu sa zabrinutim izrazom na licu. “Što to govoriš? Što ti je on to radio?” Riječima toliko oklijeva zato što vrlo vjerojatno zna. Mislim da oboje znamo što mi se događalo dok sam bila dijete - samo smo to oboje poricali. Spuštam ruku i polažem glavu na njegove grudi, ne odgovarajući mu. Suze se vraćaju svom snagom i on mi jednom rukom čvrsto obgrli leđa, a drugom glavu. Pritišće mi obraz na tjeme. “Ne, Sky”, šapće. “Ne”, kaže ponovno, ne želeći povjerovati u ono što ja čak i ne izgovaram. Hvatam ga čvrsto za košulju i samo plačem, dok me on grli s takvom osjećajnošću, da ga volim i zato što mrzi moga oca koliko ga i ja mrzim. Ljubi me po tjemenu i nastavlja me grliti. Ne govori mi da mu je žao i ne pita me kako to može popraviti, zato što oboje znamo da se to ne može popraviti. Nijedno od nas ne zna što sljedeće učiniti. Sve što znam u ovom trenutku jest da nemam kamo otići. Ne mogu se vratiti ocu koji ima zakonito skrbništvo nada mnom. Ne mogu se vratiti ženi koja me protuzakonito odvela. A s obzirom na to da je ispalo da sam još uvijek maloljetna, ne mogu se čak ni osloniti na samu sebe. Holder je jedina osoba u mojem životu zbog koje nisam sasvim bez nade. Premda se osjećam sigurno, zaštićena u njegovu zagrljaju, slike i sjećanja mi ne izlaze iz glave, pa bez obzira na to što radim ili koliko se trudim, ne mogu prestati plakati. On me čvrsto drži, a ja ne mogu prestati razmišljati o tome kako mi je silno potrebno da sve to prestane. Želim da Holder učini nešto da barem neko vrijeme nestanu ti osjećaji, jer ih ne mogu podnijeti. Užasno mi je sjećati se onoga što se događalo svih onih noći kad mi je otac dolazio u sobu. Mrzim ga. Svakim gramom svoga bića mrzim tog čovjeka, zato što mi je ukrao moje prvo. Dižem se i približavam lice Holderu, nadvijajući se nad njega. On mi rukama obuhvati glavu dok očima traži moje oči, želeći provjeriti jesam li dobro. Nisam. Spustim se cijelim tijelom na njega i ljubim ga, želeći da poništi te osjećaje. Radije ne bih osjećala ništa u zamjenu za svu tu mržnju i tugu koja me upravo obuzima. Grabim Holderovu košulju i pokušavam mu je skinuti preko glave, ali on me odmiče od sebe i ja ponovno ležim na leđima. Osloni se na ruku i gleda dolje u mene. “Zašto to radiš?” pita. Rukom posegnem za njegovim vratom i privučem mu lice k svome, pritišćući usne na njegove. Ako ga samo budem dovoljno ljubila, popustit će i ljubit će i on mene. Tada će sve ono nestati.

Stavlja mi ruku na lice i ljubi me. Puštam mu glavu i počinjem skidati svoju majicu, ali on mi odmiče ruku i spušta mi majicu natrag. “Prestani. Zašto to radiš?” Pogled mu je pun zbunjenosti i brige. Ne mogu mu odgovoriti na pitanje zašto to radim, zato što ni ja u to nisam sigurna. Znam samo da želim da nestane taj osjećaj, ali radi se još o puno toga. Radi se o puno toga, zato što znam da se, ako on sada ne poništi ono što mi je taj čovjek napravio, nikada više neću moći smijati ni smiješiti ni disati. Samo želim da Holder to poništi. Duboko udahnem i pogledam ga ravno u oči. “Vodi ljubav sa mnom.” Izraz lica mu je nepopustljiv i samo zuri u mene. Podigne se s kreveta i ustaje, zatim korača po sobi. Prolazi rukom nervozno po kosi i vraća se natrag, pa staje uz rub kreveta. “Sky, ja to ne mogu. Ne razumijem zašto uopće sad to tražiš od mene.” Sjednem na krevet, odjednom me strah da on to neće učiniti. Pomaknem se na rub kreveta gdje on sad stoji i spustim se na koljena, hvatajući ga za košulju. “Molim te”, preklinjem ga. “Molim te, Holdere. Treba mi to.” Miče moje ruke sa svoje košulje i odmiče se dva koraka. Odmahuje glavom, još uvijek sasvim zbunjen. “Neću to učiniti, Sky. Mi to nećemo učiniti. Ti si sad u šoku ili... ne znam. Ne znam uopće što sad smijem reći.” Utonem natrag u krevet, poražena. Suze mi opet počinju teći i gledam u njega u potpunom očaju. “Molim te.” Spuštam pogled na svoje ruke i stišćem ih u krilu, ne mogu ga pogledati u oči dok govorim. “Holdere... on je jedini koji mi je to ikada učinio.” Polako podižem pogled i gledam ga u oči. “Trebam te da mu to oduzmeš. Molim te.” Kad bi riječi mogle kidati dušu, moje bi riječi njegovu razlomile na dva dijela. Spušta glavu, a oči mu se napune suzama. Znam što tražim od njega i mrzim se što to tražim od njega, ali mi treba. Treba mi bilo što da umanji bol i mržnju u meni. “Molim te, Holdere.” On ne želi da naš prvi put bude ovakav. Ni ja to ne želim, ali ponekad neki drugi čimbenici, a ne ljubav, donose odluke umjesto tebe. Čimbenici poput mržnje. Ponekad, da bismo se riješili mržnje, postajemo očajni. On poznaje mržnju i poznaje bol i upravo sada zna koliko mi to treba, bez obzira na to slaže li se s tim ili ne. Vraća se do kreveta i spušta se na koljena na podu ispred mene, tako da su nam oči u istoj razini. Prima me za struk i povlači me na rub kreveta, zatim mi provlači ruku iza koljena i stavlja moje noge oko sebe. Skida mi majicu preko glave, niti

jednom me ne gledajući u oči. Kad mi je majica skinuta, on skida košulju. Obgrli me rukama i ustaje, podižući me, pa hoda do druge strane kreveta. Nježno me polaže na krevet i spušta se na mene, zatim stavlja dlanove na madrac s obje strane moje glave, gledajući me nesigurno. Prstom briše suzu koja mi klizi niz sljepoočnicu. “Dobro”, kaže ohrabrujuće, bez obzira na to što mu oči govore suprotno. Podiže se na koljena i poseže za novčanikom s noćnog ormarića. Vadi iz njega kondom, zatim skida hlače, nijednom ne skidajući pogled s mene. Gleda me kao da čeka neki znak da sam se predomislila. Ili me možda tako gleda jer ga je strah da ću imati još jedan napad panike. Nisam čak ni sigurna da neću, ali ja to moram učiniti. Ne mogu ni sekundu više dopustiti da moj otac posjeduje ovaj dio mene. Holderovi prsti dotiču gumb na mojim trapericama i on ih otkopča, zatim ih skida s mene. Skrećem pogled prema stropu, osjećajući kako odmičem sve dalje i dalje sa svakim njegovim korakom. Pitam se jesam li uništena. Pitam se hoću li ikada moći uživati s njim ovako. Ne pita me jesam li sigurna da je ovo ono što želim. Zna da sam sigurna, pa pitanje ostaje neizrečeno. Spušta svoje usne na moje i ljubi me dok mi skida grudnjak i gaćice. Drago mi je da me ljubi, zato što mi to daje izgovor da zatvorim oči. Ne sviđa mi se način na koji me sada gleda... kao da želi da je bilo gdje drugdje, a ne ovdje sa mnom. Držim oči zatvorenima kad se njegove usne odvoje od mojih da bi navukao kondom. Kad je ponovno na meni, vučem ga k sebi, želeći da to učini prije nego se predomisli. “Sky.” Otvaram oči i vidim sumnju na njegovu licu, pa odmahujem glavom. “Ne, nemoj o tome razmišljati. Samo to učini, Holdere.” On zatvara oči i gura mi glavu u vrat, ne može me pogledati. “Ne znam što bih sada učinio. Ne znam je li to pogrešno ili je baš ono što ti treba. Bojim se da će ti, ako to sad učinim, biti još gore.” Njegove mi se riječi urezuju u srce, zato što znam točno što misli. Ni ja ne znam je li to ono što mi treba. Ne znam hoće li to uništiti ono što imamo. Ali sada tako očajnički želim uzeti ovu jednu stvar svome ocu - i sve ću riskirati. Počinju mi se tresti ruke kojima ga čvrsto držim i ja opet plačem. On drži glavu pritisnutu uz moj vrat, dok mi rukom podiže lice, ali čim osjeti moje suze, znam da pokušava zadržati svoje. Činjenica da mu je ovo jednako užasno kao i meni, daje mi do znanja da on razumije. Pritisnem glavu o njegov vrat i ponovno se podignem prema njemu, moleći ga šutke da samo učini ono što tražim. I on to učini. Namjesti se na meni, poljubi me po kosi, zatim polako uđe u mene.

Ja ne ispustim ni glasa, unatoč boli. Ja ne dišem, unatoč potrebi za zrakom. Ja čak i ne razmišljam o tome što se sada događa između nas, zato što uopće ne razmišljam. Zamišljam zvijezde na svom stropu i pitam se što bi se dogodilo da jednostavno strgnem te proklete zvijezde sa stropa, da ih više nikada ne moram brojiti. Uspješno sam odvojena od onoga što on radi, dok se naglo ne umiri na meni, dok mu je glava još uvijek pritisnuta čvrsto uz moj vrat. Teško diše i nakon nekoliko trenutaka uzdahne i sasvim se odvoji od mene. Gleda u mene, pa zatvara oči, zatim se otkotrlja s mene i sjedne na rub kreveta, leđima okrenut meni. “Ja to ne mogu”, kaže. “Osjećam da je to pogrešno, Sky. Pogrešno je zato što mi je tako divno biti u tebi, ali ja žalim svaku jebenu sekundu dok sam u tebi.” Ustaje i navlači hlače, zatim uzima košulju i ključ od sobe s komode. Ne pogleda me nijednom, dok bez riječi izlazi iz hotelske sobe. Ja istoga časa silazim s kreveta i odlazim pod tuš, jer se osjećam prljavo. Osjećam grižnju savjesti što sam ga natjerala na ovo što je upravo učinio i nadam se da će tuš nekako sprati tu krivnju s mene. Trljam svaki centimetar svoga tijela sapunom, dok me koža ne počne boljeti, ali ne pomaže. Uspješno sam mu uništila još jedno intimno iskustvo. Vidjela sam stid na njegovom licu kad je odlazio. Kad je izlazio kroz vrata, ne želeći me ni pogledati. Zatvaram vodu i izlazim ispod tuša. Nakon što se obrišem, uzimam ogrtač koji visi na vratima kupaonice i odijevam ga. Četkam kosu i vraćam toaletni pribor u svoj neseser. Ne želim otići odavde prije no što to kažem Holderu, ali ne mogu ovdje ni ostati. Isto tako ne želim da on pomisli da se mora suočiti sa mnom nakon ovoga što se upravo dogodilo. Mogla bih nazvati taksi da me odveze do autobusne postaje i nestati prije nego što se vrati. Ako se uopće namjerava vratiti. Otvaram vrata kupaonice i ulazim u sobu, ne očekujući da će on sjediti na krevetu s rukama prekriženima na koljenima. Naglo me pogleda čim čuje da se vrata kupaonice otvaraju. Zastanem na pola koraka i zurim u njega. Oči su mu crvene, a oko ruke mu je omotan krvavi, improvizirani zavoj koji je napravio od majice. Sjurim se k njemu i uzimam ga za ruku, odmatajući majicu da bih je pogledala. “Holdere, što si učinio?” Okrećem mu ruku na sve strane i ugledam ranu koja se proteže preko prstiju na ruci. Odmiče ruku i ponovno je zamata rukavom majice. “Dobro sam”, kaže, brišući se. Ustane i ja krećem korak unazad, očekujući da će opet izaći kroz vrata. Umjesto toga, on stane točno preda me, gledajući me.

“Tako mi je žao”, šapćem, gledajući ga. “Nisam smjela tražiti od tebe da to učiniš. Samo mi je trebalo...” Hvata me za lice i pritišće usne na moje, prekinuvši me na pola isprike. “Šuti”, kaže, gledajući me u oči. “Ti se nemaš zašto ispričavati. Nisam otišao zato što sam bio ljutit na tebe. Otišao sam jer sam bio ljutit na sebe.” Odmičem se od njega tako da mu više nisam nadohvat ruku i okrećem se prema krevetu, ne želeći gledati kako se još više krivi. “U redu je.” Stižem do kreveta i podignem pokrivače. “Ne mogu očekivati da me upravo sada želiš na taj način. Bilo je to pogrešno i sebično i stvarno sam pretjerala kad sam to tražila od tebe, stvarno mi je žao.” Liježem na krevet i okrećem se od njega da mi ne vidi suze. “Idemo sad samo spavati, može?” Glas mi je puno mirniji nego što sam očekivala da će biti. Stvarno ne želim da se on sad osjeća loše. Nije učinio ništa, osim što je bio tu kad sam ga trebala da prođem kroz sve ovo, a ja nisam učinila ništa zauzvrat. Najbolje što sad mogu učiniti jest prekinuti sve ovo, tako da se on ne osjeća dužan biti uz mene dok prolazim kroz ovo. Ništa on meni ne duguje. “Ti misliš da je meni užasno zato što te ne želim?” Zaobilazi krevet i dolazi na stranu prema kojoj ja gledam, pa klekne na pod. “Sky, meni je užasno zbog svega što ti se dogodilo i jebeno srce mi se slama i nemam pojma kako bih ti pomogao. Želim biti uz tebe i pomoći ti kroz sve to, ali osjećam da je svaka riječ koja mi izađe iz usta pogrešna. Svaki put kad te dodirnem ili poljubim, bojim se da ti to ne želiš. I onda tražiš da vodim ljubav s tobom, zato što mu to želiš uzeti, i ja to shvaćam. U potpunosti razumijem zašto to tražiš, ali nije mi zbog toga lakše voditi ljubav s tobom, kad me ti čak ni u oči ne možeš pogledati. To me toliko boli zato što ti ne zaslužuješ da bude tako. Ti ne zaslužuješ ovakav život i nema jebene stvari koju ja mogu učiniti da ti bude bolje. Želim da ti bude bolje, ali ne znam kako i zato se osjećam tako bespomoćno.” Nekako je uspio sjesti na krevet i privući me k sebi dok je to govorio, ali ja sam bila toliko usredotočena na njegove riječi da to nisam ni primijetila. Opet me grli i privlači me u krilo, zatim mi stavlja noge sa svake svoje strane. Uzima mi lice u ruke i gleda me ravno u oči. “Iako sam prestao, nisam smio ni početi, a da ti prvo ne kažem koliko te volim. Strašno te volim. Ne zaslužujem te ni dodirivati dok ne budeš sa sigurnošću znala da te dodirujem zato što te volim i ni iz kojeg drugog razloga.” Pritišće usne na moje i ne daje mi priliku da mu kažem da i ja njega volim. Toliko ga volim da me to fizički boli. Ne razmišljam ni o čemu drugom sada, osim o

tome koliko volim ovog dečka i koliko on mene voli, unatoč svemu što mi se događa u životu i ne bih željela biti nigdje drugdje nego u ovom trenutku s njim. Pokušavam poljupcem prenijeti sve što osjećam, ali to nije dovoljno. Odmičem se i ljubim ga u bradu, zatim u nos, pa u čelo, onda ljubim suzu koja mu se kotrlja niz obraz. “I ja tebe volim. Ne bih znala što bih sada da nemam tebe, Holdere. Volim te toliko silno i jako mi je žao. Željela sam da mi budeš prvi, i tako mi je žao što ti je on to oduzeo.” Holder odlučno odmahuje glavom i ušutkuje me brzim poljupcima. “Nikada to više nemoj ponoviti. Nikada to više nemoj pomisliti. Tvoj otac ti je oduzeo to prvo na nezamisliv način, ali ja ti jamčim da je to sve što ti je uzeo. Zato što si ti tako jaka, Sky. Ti si divna i duhovita i pametna i prelijepa i tako snažna i hrabra. Onime što ti je učinio nije ti oduzeo ni jedan najbolji dio tebe. Preživjela si ga jednom i preživjet ćeš ga opet. Ja znam da hoćeš.” Stavlja dlan na moje srce, zatim polaže moju ruku na svoje grudi, preko svoga srca. Spušta oči na razinu mojih, provjeravajući jesam li prisutna, slušam li ga s punom pozornošću. “Jebeš sve prve, Sky. Jedino što je meni važno s tobom je naše zauvijek.” Ljubim ga. Majko mila, kako ga samo ljubim. Ljubim ga sa svakim djelićem osjećaja koji struji kroz mene. Stavlja mi ruke na obraze i spušta me na krevet, penjući se na mene. “Volim te”, kaže. “Volim te već jako dugo, samo ti to nisam mogao reći. Mislio sam da ne bi bilo fer dopustiti da i ti mene voliš kad sam ti toliko toga tajio.” Suze mi ponovno teku niz obraze, i bez obzira na to što su to iste one suze koje teku iz istih očiju, one su sada posve nove. To nisu suze zbog slomljenog srca ili bijesa... to su suze zbog nevjerojatnog osjećaja koji me obuzima upravo sada, kad čujem koliko me voli. “Mislim da nisi mogao izabrati bolji trenutak da mi kažeš da me voliš od ovog večeras. Drago mi je što si čekao.” Smješka se, zadivljeno gledajući dolje u mene. Spušta glavu i ljubi me, unoseći u moja usta okus sebe. Ljubi me nježno i polako, pažljivo klizeći usnama preko mojih dok mi razvezuje ogrtač. Zastenjem kad mu ruka uđe pod ogrtač i krene me milovati po trbuhu. Osjećaj njegovog dodira na meni upravo sada, potpuno je drugačiji nego što je bio prije samo petnaest minuta. To je osjećaj koji želim osjetiti. “Bože, koliko te volim”, kaže, pomičući ruku s mog trbuha preko mog struka. Polako mi prstima miluje bedro i ja stenjem u njegova usta, što vodi do još odlučnijeg poljupca. Stavlja mi svoj dlan na unutrašnju stranu noge i lagano ga pritisne, želeći se bolje namjestiti, ali ja se trznem i postanem napeta. Osjeća moj trenutak oklijevanja, pa odmiče usne od mojih i gleda me u oči. “Zapamti, dušo. Diram te zato što te volim.

Ni iz kojeg drugog razloga.” Kimam i zatvaram oči, još uvijek se plašeći da će me ponovno preplaviti ista ona tupost i strah. Holder me ljubi u obraz i pokriva me ogrtačem. “Otvori oči”, kaže nježno. Kad to učinim, on pruži ruku i obriše mi prstom suzu. “Ti plačeš.” Smješkam mu se ohrabrujuće. “Nema veze. To je dobra vrsta suza.” On kima, ali ne smiješi se. Proučava me jedan trenutak, zatim me hvata za ruku i isprepleće nam prste. “Želim voditi ljubav s tobom, Sky. A mislim da i ti to želiš. Ali prvo moraš nešto shvatiti.” Stišće mi ruku i saginje se, ljubeći još jednu odbjeglu suzu. “Znam da ti je teško dopustiti si da ovo osjećaš. Toliko si se dugo trudila blokirati sve osjećaje, svaki put kad bi te netko dotaknuo. Ali ja želim da znaš da ono što je tvoj otac tebi fizički radio, nije ono što te boljelo kad si bila mala djevojčica. To što je učinio tvojoj vjeri u njega je ono što ti je slomilo srce. Pretrpjela si jednu od najgorih stvari koje dijete može doživjeti od ruku svog junaka... osobe koju si idealizirala... i ne mogu ni zamisliti kako ti je bilo. Ali zapamti da ono što ti je on radio, ni na koji način nema nikakve veze s nama kad smo ovako zajedno. Kad te ja dodirnem, dodirujem te zato što te želim usrećiti. Kad te ljubim, ljubim te zato što imaš najdivnija usta koja sam ikada vidio i ti znaš da ne mogu da ih ne ljubim. A kad vodim ljubav s tobom - ja činim upravo to. Vodim ljubav s tobom zato što sam zaljubljen u tebe. Sve negativno što povezuješ s tjelesnim dodirom čitavog svog života ne odnosi se na mene. Ne odnosi se na nas. Dodirujem te zato što sam zaljubljen u tebe i ni iz kojeg drugog razloga.” Njegove nježne riječi preplavljuju mi srce i smiruju živce. Ljubi me nježno i ja se opuštam u njegovim rukama - rukama koja me dodiruju samo iz ljubavi. Odgovaram mu, sasvim se rastapajući u njemu, dopuštajući svojim usnama da slijede njegove, rukama da se isprepleću s njegovim, mojim ritmom da se uskladi s njegovim. Brzo se uključujem i postajem spremna iskusiti ga zato što to želim i ni iz kojeg drugog razloga. “Volim te”, šapće. Cijelo vrijeme dok me dodiruje, istražuje me rukama i ustima i očima, stalno mi ponavljajući, opet i opet, koliko me voli. I odjednom, ja sam sasvim prisutna i želim osjetiti baš svaku stvar koju mi radi i govori. Kad konačno makne ogrtač i smjesti se na meni, gleda me dolje i smješka mi se, zatim me miluje po licu vršcima prstiju. “Reci mi da me voliš”, kaže. Držim pogled usredotočen na njegove oči s nepokolebljivim povjerenjem, želeći da osjeti iskrenost u mojim riječima. “Volim te, Holdere. Silno te volim. I samo da

znaš... i Hope te voljela.” Obrve mu se podignu i on brzo izdahne, kao da je zrak koji izdiše zadržavao trinaest godina, čekajući upravo te riječi. “Želio bih da možeš osjetiti što si mi upravo učinila.” Istoga trenutka prekrije mi usta svojima i ona poznata, slatka mješavina njega ulazi mi u usta, u istom trenutku u kojem on prodire u mene, ispunjavajući me s puno više toga nego njime samim. Ispunjava me svojim poštenjem, svojom ljubavlju prema meni, i na trenutak... ispunjava me mirnoćom naših zauvijek. Primim ga za ramena i krećem se u ritmu s njim, osjećajući sve. Baš svaku divnu stvar.

Ponedjeljak, 29. listopada 2012. 9 sati i 50 minuta

Okrećem se u krevetu, a Holder sjedi kraj mene i gleda u svoj mobitel. Kad se krenem rastezati, pogleda u mene, zatim se sagne i poljubi me čim okrenem glavu. “Jutarnji zadah”, mrmljam, izvlačeći se iz kreveta. Holder se smije, zatim vraća pozornost na mobitel. Nekako sam se tijekom noći presvukla u majicu, ali nisam sigurna kad se to točno dogodilo. Skidam je i odem se u kupaonicu istuširati. Kad završim s tuširanjem, vraćam se u sobu gdje on pakira naše stvari. “Što radiš?” pitam, gledajući ga dok slaže moju majicu i stavlja je u torbu. Pogleda me nakratko, zatim ponovno našu odjeću složenu na krevetu. “Ne možemo ovdje ostati vječno. Moramo odlučiti što želiš učiniti.” Krećem nekoliko koraka prema njemu, a srce mi počinje sve brže kucati. “Ali... ali ja još ne znam. A nemam ni kamo otići.” Čuje paniku u mom glasu i zaobilazi krevet, dolazi do mene i grli me. “Imaš mene, Sky. Smiri se. Možemo k meni pa razmisliti što dalje. Osim toga, oboje još idemo u školu. Ne možemo samo tako prestati ići u školu, a sigurno ne možemo zauvijek živjeti u hotelu.” Od pomisli da se vraćam u taj grad, samo tri kilometra od Karen, postajem nervozna. Bojim se da ću se morati suočiti s njom ako joj budem tako blizu, a nisam još spremna to učiniti. Treba mi još samo jedan dan. Želim još jednom vidjeti svoju staru kuću u nadi da će mi to potaknuti i druga sjećanja. Ne želim se osloniti na Karen da mi ona mora ispričati istinu. Želim sama otkriti koliko god mogu. “Još jedan dan”, kažem. “Molim te, ostanimo još jedan dan, pa onda idemo. Moram pokušati shvatiti sve ovo, a da bih to napravila, moram otići tamo još jednom.” Holder se odmiče i gleda me, odmahujući glavom. “Nema šanse”, kaže odlučno. “Neću dopustiti da ponovno prolaziš kroz to. Ne vraćaš se tamo.” Stavljam ruke na njegove obraze da ga ohrabrim. “Ja to moram, Holdere. Kunem se da ovoga puta neću izaći iz auta. Kunem se. Ali moram još jednom vidjeti kuću prije nego odemo. Toliko toga sam se sjetila kad sam bila tamo. Samo mi treba još

nekoliko sjećanja prije povratka i prije odluke što dalje.” Uzdiše i korača po sobi, ne želeći se složiti s mojom očajničkom molbom. “Molim te”, kažem, znajući da neće reći ne, ako ga nastavim preklinjati. Polako se okreće prema krevetu i podiže torbe pune odjeće, bacajući ih prema ormaru. “Dobro. Rekao sam ti da ću napraviti što god ti budeš osjećala da treba. Ali neću ponovno raspremati svu tu odjeću”, kaže, pokazujući na torbe kraj ormara. Smijem se i trčim k njemu, grlim ga oko vrata. “Ti si najbolji dečko i imaš najviše razumijevanja od svih na cijelome svijetu.” Uzdiše i grli i on mene. “Ne, nisam”, kaže, pritišćući mi usne na sljepoočnicu. “Ja sam najumorniji dečko na cijelome svijetu.”

Ponedjeljak, 29. listopada 2012. 16 sati i 15 minuta

Od svih minuta u danu, baš smo izabrali istih onih deset minuta, da sjedimo u autu preko puta kuće, koje je izabrao i moj otac da se uparkira na prilazni put. Čim mu se auto zaustavi pred garažom, Holder pomiče ruku prema ključu za paljenje auta. Pomaknem se i stavim svoju drhtavu ruku na njegovu. “Nemoj ići”, kažem. “Moram vidjeti kako izgleda.” Holder uzdiše i naslanja glavu na sjedalo, znajući jako dobro da bismo trebali otići, ali znajući također da nema šanse da ću mu to dopustiti. Prestajem gledati u Holdera i ponovno gledam policijski auto, parkiran na prilaznom putu preko ceste. Vrata se otvaraju i čovjek u uniformi izlazi. Okrenut nam je leđima i drži mobitel na uhu. Usred je razgovora pa zastaje u dvorištu i nastavlja razgovarati, ne ulazeći unutra. Gledajući ga, ja uopće ne reagiram. Ne osjećam baš ništa do trenutka kad se okrene i vidim mu lice. “O, Bože”, šapćem naglas. Holder me gleda upitno i ja samo odmahujem glavom. “Nije ništa”, kažem. “Samo mi izgleda... poznato. Nisam si ga mogla uopće predstaviti u glavi, ali da sam ga vidjela negdje na ulici, prepoznala bih ga.” Oboje ga nastavljamo promatrati. Holderove ruke čvrsto stišću volan, a prsti su mu pobijeljeli. Gledam dolje u svoje ruke i shvaćam da ja isto tako čvrsto stišćem pojas. Moj otac konačno miče mobitel s uha i stavlja ga u džep. Kreće prema nama, a Holderovi prsti se istoga časa spuštaju na ključ. Tiho zastenjem, nadajući se da on nije svjestan da ga promatramo. Oboje u isti čas shvaćamo da se moj otac uputio prema poštanskom sandučiću na kraju prilaznog puta i istog se trenutka opustimo. “Je li ti dosta?” Holder kaže kroz stisnute zube. “Zato što ne mogu ostati tu ni sekundu dulje, a da ne iskočim iz auta i prebijem ga.” “Skoro”, kažem, ne želeći da učini nešto glupo, ali ne želeći ni otići. Gledam kako moj otac pregledava poštu, hoda prema kući i prvi put mi sine. Što ako se ponovno oženio? Što ako ima još djece?

Što ako to radi nekome drugom? Dlanovi mi se počinju znojiti o klizavi materijal pojasa i ja ih mičem i brišem o traperice. Ruke mi se počinju još više tresti. Odjednom ne mogu razmišljati ni o čemu drugome, osim o činjenici da ga ne mogu pustiti da se izvuče. Ne mogu dopustiti da ode, znajući da to možda radi nekome drugom. Moram znati. Zato što sam to dužna sebi i baš svakom djetetu s kojim moj otac dolazi u dodir, moram se uvjeriti da on nije zlo čudovište zacrtano u mojim sjećanjima. Da bih znala sa sigurnošću, znam da ga moram vidjeti. Moram s njim razgovarati. Moram saznati zašto mi je radio ono što je radio. Kad moj otac otključa ulazna vrata i nestane unutra, Holder glasno izdahne zrak koji je dugo zadržavao. “Sada?” kaže, okrećući se prema meni. Sto posto sam sigurna da bi me odmah odgovorio kad bi znao što namjeravam učiniti. Zato mu ne dajem nikakve znakove što planiram, već se nasilu nasmiješim i kimnem. “Aha, sad možemo ići.” Stavlja ruku na ključ da bi upalio auto. U istom trenutku kad okrene ključ, ja otkopčam pojas, otvaram širom vrata i trčim. Trčim preko ceste i preko prednjeg dvorišta moga oca, sve do trijema. Uopće ne čujem Holdera koji juri za mnom. Ne ispušta glas dok ovija ruke oko mene i fizički me podiže s tla, noseći me nekoliko stuba natrag. Još me uvijek nosi i ja se otimam, pokušavajući maknuti njegove ruke sa svog trbuha. “Koga vraga radiš?” Ne pušta me, već mi pokazuje da je jači od mene dok me nosi preko dvorišta. “Holdere, pusti me sad odmah, ili ću vrištati! Kunem ti se Bogom, vrištat ću!” Čuvši moju prijetnju, okreće me prema sebi i trese me za ramena, zureći u mene u potpunom razočaranju. “Nemoj to radili, Sky. Ne trebaš se s njim suočiti, ne treba ti to nakon onoga što ti je radio. Želim da si daš još malo vremena.” Gledam ga s bolom u srcu za koji sam sigurna da mi se vidi u pogledu. “Moram se uvjeriti da to ne radi nekome drugom. Moram znati ima li još djece. Ne mogu to samo tako pustiti, znajući za stoje sve sposoban. Moram ga vidjeti. Moram s njim razgovarati. Moram znati da on više nije onaj čovjek, prije nego si dopustim vratiti se u auto i samo otići.” On odmahuje glavom. “Nemoj to raditi. Ne još. Možemo prvo malo telefonirati. Pronaći sve što se može o njemu na internetu. Sky, molim te.” Spušta ruke s mojih ramena i gura me prema autu. Ja oklijevam, još uvijek odlučna da se suočim s njime,

licem u lice. Ništa od onoga što se može pronaći na internetu neće mi otkriti ono što ću saznati, ako mu samo čujem glas ili ga pogledam u oči. “Ima li tu neki problem?” I Holder i ja naglo okrenemo glave u smjeru glasa. Moj otac stoji na vrhu stuba na trijemu. Promatra Holdera koji me još uvijek čvrsto drži za ruke. “Mlada damo, nanosi li vam ovaj čovjek bol?” Od zvuka njegova glasa koljena mi počinju klecati. Holder osjeća kako slabim pa me povlači na svoje grudi. “Idemo”, šapće, grleći me rukama i gurajući me naprijed, prema svom autu. “Ne mičite se!” Ja se ukipim na mjestu, ali Holder me još uvijek pokušava gurati naprijed. “Okrenite se!” Glas mog oca ovaj put je još zahtjevniji. Holder sada zastaje, zajedno sa mnom, jer smo oboje svjesni opasnosti ignoriranja policijske zapovijedi. “Glumi”, govori mi Holder u uho. “Možda te neće prepoznati.” Kimam i duboko udišem, zatim se oboje polako okrećemo. Moj otac sada stoji nekoliko metara od kuće i približava nam se. Gleda me ozbiljno, krećući se prema meni s rukom na opasaču. Spuštam pogled na tlo, zato jer mu je lice puno prepoznavanja i to me užasava. Zastaje metar-dva od nas i stane. Holderov zagrljaj popušta i ja nastavljam zuriti u tlo, previše me strah čak i disati. “Princezo?”

Ponedjeljak, 29. listopada 2012. 16 sati i 35 minuta

“Da je nisi jebeno dotaknuo!” Holder urla, a ja osjećam pritisak pod rukama. Glas mu je blizu, pa znam da me drži. Spuštam ruke sa strane i osjećam travu pod prstima. “Dušo, otvori oči. Molim te.” Holderova mi ruka miluje lice. Polako otvaram oči i gledam gore. On gleda u mene, a moj otac se nadvio nad njim. “Sve je u redu, samo si se onesvijestila. Moraš ustati. Moramo otići.” Podiže me na ruke i drži oko struka, praktično stoji umjesto mene. Moj otac je sad točno ispred mene, zuri. “To jesi ti”, kaže. Pogleda u Holdera, zatim ponovno u mene. “Hope? Sjećaš me se?” Oči su mu pune suza. Moje nisu. “Idemo”, Holder ponavlja. Odolijevam njegovom povlačenju i mičem mu se iz dohvata ruku. Gledam ponovno u svog oca... u čovjeka kojem se u očima nekako vide emocije koje govore da me nekad morao voljeti. Obični seronja. “Sjećaš se?” ponavlja, približavajući mi se korak. Holder me vuče natrag sa svakim korakom kojim mi se otac približi. “Hope, sjećaš li me se?” “Kako bih te zaboravila?” Ironično je to da ga jesam zaboravila. Potpuno. Zaboravila sam sve u vezi s njim i sve stvari koje mi je radio i život koji sam ovdje imala. Ali ne želim da on to zna. Želim da zna da ga se sjećam, i da se sjećam baš svake stvari koju mi je radio. “To jesi ti,” kaže, nervozno spuštajući ruku. “Ti si živa. Dobro si.” Izvlači tokivoki, pretpostavljam da pokušava napraviti prijavu. Prije nego mu prsti uspiju pritisnuti gumb, Holder skoči i izbije mu toki-voki iz ruke. On pada na pod, a moj otac se saginje i podiže ga, zatim uzmiče jedan korak, ponovno stavljajući ruku na opasač. “Ne bih nikome dao do znanja da je ona tu, da sam na vašem mjestu”, kaže Holder. “Sumnjam da želite da na svim naslovnicama piše da ste jebeni pervertit.” Sva boja istoga trenutka nestane s lica moga oca i on me gleda sa strahom u očima. “Što?” Gleda u mene u nevjerici. “Hope, tko god te oteo... lagao ti je. Rekli su ti stvari o meni koje nisu istinite.” Sada je bliže i pogled mu je očajan i molećiv. “Tko

te odveo, Hope? Tko je to bio?” Krenem samouvjereno korak bliže njemu. “Sjećam se svega što si mi radio. Samo mi daj ono po što sam došla i kunem ti se da ću otići i nikad me više nećeš ni čuti ni vidjeti.” Nastavlja odmahivati glavom, ne vjerujući da njegova kći stoji pred njim. Sigurna sam da također pokušava probaviti činjenicu da mu je život u opasnosti. Njegova karijera, ugled, sloboda. Kad bi to bilo moguće, lice bi mu još jače problijedilo u trenutku kad shvaća da to više ne može poricati. On zna da ja znam. “Što želiš?” Pogledam prema kući, zatim natrag u njega. “Odgovore”, kažem. “I želim sve što imaš, što je pripadalo mojoj majci.” Holder me čvrsto drži oko struka, najčvršće što može. Posegnem za njegovom rukom i stisnem je, potrebno mi je samo ohrabrenje da sada nisam sama. Samouvjerenost mi brzo blijedi sa svakim trenutkom provedenim u nazočnosti moga oca. Sve u vezi s njim, od njegova glasa do izraza lica i pokreta, uzrokuje mi bol u trbuhu. Moj otac pogleda nakratko Holdera, zatim se ponovno okrene prema meni. “Možemo unutra razgovarati”, kaže tiho, dok mu pogled bježi prema kućama u okolici. Činjenica da on sada djeluje nervozno dokazuje da je odvagao svoje mogućnosti i da nema baš puno izbora. Glavom pokazuje prema ulaznim vratima i kreće prema njima. “Skinite pištolj”, kaže Holder. Moj otac zastaje, ali se ne okreće. Polako poseže za opasačom i skida pištolj. Stavlja ga polako na stube na trijemu, zatim se počinje penjati. “Oba”, kaže Holder. Moj otac opet zastane prije nego stigne do vrata. Saginje se do članka, podiže nogavicu i skida i taj pištolj. Kad su oba pištolja izvan dohvata njegovih ruku, ulazi unutra, ostavljajući vrata otvorena za nas. “Ja ću ostati ovdje i ostavit ću vrata otvorena. Ne vjerujem mu. Ne idi za njim dalje od dnevne sobe.” Kimam i on me poljubi brzo i žestoko, zatim me pusti. Ulazim u dnevnu sobu, a moj otac sjedi na svom kauču, ruku sklopljenih pred sobom. Zuri u pod. Ja hodam do najbliže fotelje i sjedam na njezin rub, odbijajući se ugodnije smjestiti. Od toga što sam sada u ovoj kući i u njegovoj nazočnosti, mozak mi je u kaosu i grudi mi se stežu. Nekoliko puta polako udahnem pokušavajući smiriti strah. Iskoristim trenutak tišine među nama da bih pronašla nešto na njegovom licu što

nalikuje na moje. Boja njegove kose, možda? Puno je viši od mene i njegove oči, kad me uopće može pogledati, su tamno-zelene, nisu kao moje. Osim svijetlosmeđe boje njegove kose, ja uopće ne nalikujem na njega. Nasmiješim se činjenici da uopće ne nalikujem na njega. Moj otac podigne pogled prema meni i uzdiše, vrpoljeći se od neugodnosti. “Prije no išta kažeš”, reče, “moraš znati da sam te volio i da žalim zbog onoga što sam učinio, svake sekunde svoga života.” Ne odgovaram na tu izjavu, ali moram se fizički obuzdati da ne reagiram na to njegovo sranje. Može se on meni ispričavati čitavog života, ali to nikada neće biti dovoljno da izbriše ma i jednu noć kad se kvaka okretala. “Želim znati zašto si to radio”, kažem drhtavim glasom. Mrzim što sad zvučim tako jadno i slabo. Zvučim kao ona mala djevojčica koja ga je preklinjala da prestane. Ja nisam više ta mala djevojčica i sasvim sigurno ne želim pred njim ispasti slaba. Naslanja se na kauč i trlja si oči rukama. “Ne znam”, kaže ogorčeno. “Nakon što ti je majka poginula, počeo sam opet puno piti. Godinu dana nakon njezine smrti tako sam se strašno napio jedne noći i kad sam se sljedećeg jutra probudio znao sam da sam učinio nešto grozno. Nadao sam se da je to bio samo ružan san, ali kad sam te toga jutra otišao probuditi, ti si bila... drukčija. Nisi više bila ona ista vesela djevojčica kakva si bila dotad. Preko noći, odjednom si se pretvorila u nekoga tko je u smrtnom strahu od mene. Mrzio sam se. Nisam bio siguran što sam ti učinio, jer sam bio previše pijan da bih se sjećao. Ali znam da je to bilo nešto strašno i jako, jako mi je žao. To se nikada nije ponovilo i učinio sam sve da se nekako iskupim kod tebe. Stalno sam ti kupovao darove i davao sve što si željela. Nisam želio da se sjećaš te noći.” Čvrsto stišćem koljena kako bih se savladala da ne skočim preko dnevne sobe i zadavim ga. Činjenica da se sad tu pravi da se to dogodilo samo jednom, tjera me da ga mrzim još više, ako je to uopće moguće. On se prema tome odnosi kao da je to bila neka nezgoda. Kao da je razbio šalicu za kavu ili ulubio jebeni branik na autu. “Bilo je to noć... za noć... za noć”, kažem. Moram upotrijebiti svaki djelić samokontrole da ne vrištim iz svega glasa. “Bilo me strah ići u krevet i bilo me strah probuditi se i bilo me strah kupati se i bilo me strah razgovarati s tobom. Ja nisam bila mala djevojčica koju je bilo strah čudovišta iz ormara ili ispod kreveta. Bilo me užasno strah čudovišta koje me trebalo voljeti! Ti si me trebao čuvati od ljudi poput tebe!” Holder sad kleči kraj mene i drži me za ruke, dok ja vrištim na čovjeka preko puta. Cijelo mi se tijelo trese i naslanjam se na Holdera, potrebno mi je osjetiti

njegovu mirnoću. Trlja mi ruke i ljubi me u rame, puštajući da iz sebe izbacim sve što moram reći, nijednom me ne prekinuvši. Moj otac tone natraške u kauč i suze mu počnu teći niz obraze. On se ne brani, zato što zna da sam u pravu. Nema mi baš ništa reći. Samo plače u svoje ruke, žaleći što je konačno suočen sa svojim djelima, a ne žaleći nimalo zbog njih. “Imaš li još djece?” pitam, zureći u oči pune srama, koje me ne mogu ni pogledati. Spušta glavu i pritišće si dlanom čelo, ali mi ne odgovara. “Imaš li?” urlam. Moram znati da to nije radio još nekom. Da to ne radi još uvijek. On odmahuje glavom. “Ne. Nisam se ponovno oženio.” Glas mu je poražen, a sudeći po njegovom izgledu, i on je. “Jesam li ja jedina kojoj si to radio?” Drži pogled usmjeren na pod, nastavljajući izbjegavati moja pitanja dugim stankama. “Dužan si mi istinu”, kažem mirno. “Jesi li to radio još nekome prije nego što si to radio meni?” Osjećam da se zatvara. Odlučnost u njegovim očima jasno daje do znanja da nema nikakvu namjeru otkriti još činjenica. Spuštam glavu u ruke, ne znajući što dalje. Osjećam da je strašno pogrešno ostaviti ga ovdje da živi svoj život, ali također me užasno strah što će se dogoditi prijavim li ga policiji. Bojim se koliko će mi se život promijeniti. Bojim se da mi nitko neće povjerovati, jer je to bilo prije toliko godina. Ali ono što me najviše užasava je to da se bojim da ga previše volim, da bih mu željela uništiti ostatak života. To što sam ovdje s njim, ne podsjeća me samo na sve one strašne stvari koje mi je radio, već me podsjeća na oca kakav mi je nekad bio. To što sam u ovoj kući, izaziva u meni oluju emocija. Gledam prema stolu u kuhinji i počinjem se sjećati lijepih trenutaka, razgovora koje smo vodili sjedeći za tim stolom. Gledam prema stražnjim vratima kuće i sjećam se kako sam trčala van na livadu iza kuće, gledati vlakove. Sve u vezi s mojom okolinom ispunjava me suprotnim osjećajima, i ne sviđa mi se to što ga volim jednako toliko koliko ga i mrzim. Brišem suze s očiju i gledam opet u njega. On zuri u pod u tišini i koliko god se trudim da se to ne dogodi, vidim u njemu djeliće mog tate. Vidim čovjeka koji me volio, onako kako me nekad volio... puno prije nego što sam se počela užasavati okretanja kvake.

Četrnaest godina ranije

“Pssst”, ona kaže, začešljavajući mi kosu iza uha. Obje ležimo na mom krevetu, ona mi je iza leđa, ušuškala me uz svoje grudi. Cijelu noć mi je zlo. Ne volim kad mi je zlo, ali volim kako se tada mama brine za mene. Zatvaram oči i pokušavam zaspati da mi bude bolje. Skoro sam zaspala kad začujem kako se kvaka okreće pa otvaram oči. Moj tata ulazi i smiješi se mojoj mami i meni. Prestaje se smiješiti kad me ugleda, jer vidi da mi nije dobro. Moj tata ne voli kad sam bolesna, jer me voli i to ga žalosti. Klekne kraj mene i dodiruje mi lice. “Kako se osjeća moja bebica?”pita. “Ne osjećam se dobro, tatice”, šapćem. Namršti se kad to kažem. Trebala sam mu reći da se osjećam dobro pa se on ne bi mrštio. Pogleda moju mamicu, koja leži na krevetu iza mene, i nasmiješi joj se. Dodiruje joj lice baš kao što je dodirivao moje. “Kako je moja druga cura?” Osjećam kako ga dodiruje po ruci dok on s njom razgovara. “Umorno”, kaže. “Cijelu noć bdijem uz nju.” Ustane i primi je za ruku dok i ona ne ustane. Gledam ga kako ovija ruke oko nje i grli je, zatim je ljubi u obraz. “Ja ću sad preuzeti,” kaže, milujući joj rukom kosu. “Ti odi malo odspavati, dobro?” Moja mama kima i ljubi ga ponovno, zatim izlazi iz sobe. Moj tata obilazi oko kreveta i legne na isto mjesto na kojem je ležala moja mama. Ovija ruke oko mene, isto kao što je ona činila i počinje mi pjevati svoju omiljenu pjesmu. Kaže da mu je to omiljena pjesma zato što govori o meni. “Izgubio sam puno u tom životu dugom, Da, susreo se s boli i susreo se s tugom. Al’ odustat neću, to hrabri ne rade, Jer uvijek ću imat’ svoj tračak nade.” Smiješim se, iako se ne osjećam dobro. Tata mi nastavlja pjevati dok ne zatvorim oči i zaspim...

Ponedjeljak, 29. listopada 2012. 16 sati i 57 minuta

To je moje prvo sjećanje na vrijeme prije nego što su se počele događati grozne stvari. Moje jedino sjećanje na razdoblje prije majčine smrti. Još uvijek se ne mogu sjetiti kako je izgledala jer mi je sjećanje na nju u magli, ali sjećam se kako sam se ja osjećala. Voljela sam ih. Oboje. Moj me otac sada gleda, lice mu je posve obuzela tuga. Nemam za njega nimalo suosjećanja zato što... gdje je bilo suosjećanje za mene? Znam da je sad u ranjivom položaju i ako mogu iskoristiti svoju prednost da izvučem iz njega istinu, to ću i učiniti. Ustanem, a Holder me pokušava uhvatiti za ruku pa pogledam dolje u njega i odmahnem glavom. “U redu je”, uvjeravam ga. On kima i nevoljko me pušta, dopuštajući mi da krenem prema ocu. Kad dođem do njega, kleknem na pod ispred njega i gledam u oči pune žaljenja. Od toga što sam tako blizu njega cijelo mi se tijelo napinje, a u srcu mi se gomila ljutnja, ali ja znam da to moram učiniti, ako želim da mi da odgovore koji su mi potrebni. On mora vjerovati da suosjećam s njim. “Bila sam bolesna”, kažem mirno. “Moja majka i ja... bile smo u krevetu kad si se ti vratio s posla. Bila je sa mnom čitavu noć i bila je umorna, pa si joj ti rekao da se ode odmoriti.” Jedna suza se otkotrlja niz obraz moga oca i on kima, ali jedva vidljivo. “Držao si me te noći onako kako otac treba držati svoju kćer. I pjevao si mi. Sjećam se da si mi često pjevao tu pjesmu o svom tračku nade.” Brišem suze s očiju i ne skidam pogled s njega. “Prije nego je mama umrla... prije nego što ti se srce slomilo... nisi mi radio te stvari, zar ne?” Odmahuje glavom i dodiruje mi lice rukom. “Ne, Hope. Ja sam te silno volio. I još uvijek te volim. Volio sam tebe i tvoju majku više od samog života, ali kad je ona umrla... s njom je te noći umro i najbolji dio mene.” Stišćem prste u šaku, ustuknuvši malo kad osjetim vrške njegovih prstiju na obrazu. Suzdržavam se nekako i ostajem mirna. “Žao mi je što ti se to dogodilo”, kažem odlučno. I stvarno mi ga je žao. Sjećam se koliko je volio moju majku i bez obzira na to kako je liječio tugu, ne mogu ne poželjeti da nikada nije morao doživjeti

taj gubitak. “Znam da si je volio. Sjećam se. Ali neće mi biti nimalo lakše pokušati ti oprostiti zbog toga. Ne znam što je to u tebi drugačije nego u drugim ljudima... do te mjere da si dopustio sebi da radiš ono što si mi radio. Ali bez obzira na sve što si mi radio, znam da me voliš. 1 bez obzira na to koliko mi je to teško priznati... ja sam nekada voljela tebe. Voljela sam sve dobre dijelove tebe.” Ustajem i odmičem se korak, još uvijek ga gledajući u oči. “Znam da ti nisi posve loš. Znam to. Ali ako me voliš kao što kažeš da me voliš... ako si uopće volio moju majku... tada ćeš učiniti sve što možeš da mi pomogneš da rane zacijele. Toliko mi barem duguješ. Sve što želim jest da budeš iskren, da mogu otići odavde, barem s prividom nekakvog mira. To je razlog zašto sam ovdje, dobro? Samo želim mir.” On sad već rida, kimajući glavom koju drži rukama. Vraćam se do kauča i Holder me čvrsto grli, još uvijek klečeći kraj mene. I dalje mi cijelo tijelo drhti, pa i ja ovijem ruke oko sebe. Holder osjeća što mi sve ovo radi, pa klizi prstima niz moju ruku dok mi ne pronađe mali prst, zatim ga uhvati svojim malim prstom. To je nevjerojatno mala gesta, ali nije mogao učiniti ništa savršenije, da me ispuni osjećajem sigurnosti koji mi sada toliko treba. Moj otac duboko uzdahne, zatim spusti ruke. “Kad sam prvi put počeo piti... to je bilo samo jednom. Učinio sam nešto svojoj mlađoj sestri... ali to je bilo samo jednom.” Gleda ponovo u mene, a oči su mu pune srama. “To je bilo puno godina prije nego sam upoznao tvoju majku.” Srce mi se slama od njegove brutalne iskrenosti, ali slama mi se još jače jer on nekako misli da je sve u redu jer se to dogodilo samo jednom. Gutam knedlu u grlu i nastavljam s pitanjima. “A nakon mene? Jesi li ti to učinio još nekome nakon što su me oteli?” Pogled mu je ponovno usmjeren na pod, a krivnja koja mu se vidi iz držanja, udara me ravno u želudac. Uzdahnem, zadržavajući suze. “Kome? Koliko ih je bilo?” Jedva primjetno odmahne glavom. “Bilo je to još samo jednom. Prestao sam piti prije nekoliko godina i nikoga otad nisam ni dotaknuo.” Ponovno gleda u mene, oči su mu pune očaja i nade. “Kunem se. Bila su samo tri slučaja i to kad mi je u životu bilo najgore. Kad sam trijezan, mogu obuzdati svoj nagon. Zato više ne pijem.” “Tko je to bio?” pitam, želeći da se on suoči s istinom još samo nekoliko minuta, prije nego što zauvijek nestanem iz njegova života. Pokazuje glavom udesno. “Živjela je u susjednoj kući. Odselili su se kad joj je bilo oko deset godina, pa ne znam što se s njom događalo. To je bilo davno, Hope. Nisam to učinio nikome već godinama i to je istina. Kunem se.”

Srce mi odjednom teži čitavu tonu. Stisak oko moje ruke je oslabio i ja pogledam gore i vidim kako se Holder raspada pred mojim očima. Lice mu se grči od nepodnošljive agonije i on se okreće od mene, rukama prolazeći kroz kosu. “Les”, šapće bolno. “O, Bože, ne.” Gura čelo o dovratnik, čvrsto stišćući zatiljak objema rukama. Odmah ustanem i dolazim do njega, stavljam mu obje ruke na ramena, u strahu da će eksplodirati. Počinje se tresti i plače, ne ispuštajući ni glasa. Ne znam što reći, ni što učiniti. On stalno ponavlja “ne”, opet i opet, odmahujući glavom. Srce mi se slama radi njega, ali nemam pojma kako mu pomoći. Razumijem što je mislio kad je kazao da bi sve što bi mi rekao bilo pogrešno, zato što ja sad ne mogu reći baš ništa što bi mu pomoglo. Umjesto toga, pritisnem glavu uz njega i on se polako okrene, zagrlivši me jednom rukom. Po načinu na koji diše, osjećam da pokušava kontrolirati bijes. Njegovo disanje pretvara se u oštre, kratke udisaje, dok se pokušava smiriti. Čvršće ga stisnem, nadajući se da ću ga uspjeti spriječiti da nekako obuzda bijes. Koliko god želim da se svlada... jednako toliko želim da se fizički osveti mome ocu, za ono što je učinio Les i meni, ali bojim se da je u ovom trenutku Holder previše pun mržnje da bi se mogao svladati. Pušta me i stavlja mi ruke na ramena, odmičući me od sebe. Pogled u očima mu je tako mračan istoga časa imam se potrebu braniti. Stajem između njega i mog oca, ne znajući što drugo učiniti da ga spriječim da napadne, ali sve djeluje kao da ja uopće nisam ovdje. Kad me Holder pogleda, gleda ravno kroz mene. Čujem kako moj otac ustaje iza mene i gledam kako ga Holderov pogled prati. Okrećem se, spremna reći ocu da se izgubi iz dnevne sobe istoga časa, kad me Holder zgrabi za ruke i odgurne s puta. Spotičem se i padam na pod, gledajući oca kao da gledam usporenu snimku, dok on poseže za nečim iza kauča i okreće se, držeći pištolj u ruci, usmjeren ravno u Holdera. Ne mogu govoriti. Ne mogu vrištati. Ne mogu čak ni zatvoriti oči. Prisiljena sam gledati. Moj otac izvlači toki-voki i pritišće ga na usta, držeći pištolj čvrsto u ruci, s potpuno beživotnim izrazom lica. Pritišće gumb i ne skida pogled s Holdera dok govori u toki-voki. “Policajac ozlijeđen u ulici Oak 3522.” Istoga časa naglo skrenem pogled na Holdera, zatim natrag na oca. Toki-voki pada iz njegovih ruku na pod ispred mene. Podignem se, još uvijek ne mogu vrištati. Poražene oči mog oca pogledaju u mene dok polako okreće pištolj. “Strašno mi je žao, Princezo.” Zvuk eksplodira, ispunivši čitavu prostoriju. Toliko je glasan. Čvrsto zatvorim

oči i rukom prekrijem uši, ne znajući zapravo otkuda dolazi taj zvuk. To je vrlo visok zvuk, poput vriska. Zvuči kao da neka djevojka vrišti. To sam ja. Ja vrištim. Otvaram oči i vidim beživotno tijelo moga oca preda mnom. Holder mi pritišće ruku na usta i podiže me, vukući me kroz ulazna vrata. Čak me ne pokušava nositi. Pete mi se vuku po travi, a on mi još uvijek drži jednu ruku na ustima, a drugom me drži oko struka. Kad stignemo do auta, on još uvijek čvrsto stišće dlanom moja usta, prigušujući mi urlike. Gledam ga razrogačenih očiju i odmahujem glavom u nevjerici, očekujući da posljednja minuta jednostavno nestane, ako odbijem povjerovati u nju. “Prestani. Moraš prestati vrištati. Odmah sada.” Kimam žustro, nekako utišavajući zvuk koji mi, ne mojom voljom, izlazi iz usta. Pokušavam disati i čujem kako se zrak usisava i izlazi mi iz nosa u oštrim kratkim udisajima. Stisne me u grudima kad primijetim Holderovo lice poprskano krvlju; pokušavam ne vrištati. “Čuješ li ovo?” kaže Holder. “Sky, to su sirene. Bit će ovdje za manje od minute. Maknut ću ruku i moraš brzo u auto. Moraš biti mirna jer moramo brzo odavde.” Ponovno kimam i on miče ruku s mojih usta, zatim me gura u auto. Trči na svoju stranu auta i brzo uskače unutra, zatim pali auto i uključuje se na cestu. Skrećemo za ugao upravo u trenutku kad dva policijska vozila dolaze s drugog kraja ulice. Odlazimo i ja spuštam glavu na koljena, pokušavajući doći do daha. Ne razmišljam o onome što se upravo dogodilo. Ne mogu. To se nije dogodilo. Nije se moglo dogoditi. Usredotočujem se na činjenicu da je sve ovo strašna noćna mora i samo dišem. Dišem samo da provjerim jesam li još uvijek živa, zato što mi ovo prokleto ne sliči na život.

Ponedjeljak, 29. listopada 2012. 7 sati i 29 minuta

Hodamo po hotelskoj sobi poput dva zombija. Ne sjećam se uopće kako sam dospjela iz auta u hotel. Kad stigne do kreveta, Holder sjedne i skida cipele. Ja sam uspjela napraviti tek nekoliko koraka do ulaza u sobu iz malog hodnika. Ruke su mi spuštene, a glava sagnuta. Buljim kroz prozor na drugoj strani sobe. Panelne zavjese su otvorene, otkrivajući turoban pogled na zgradu od cigle, samo nekoliko metara od hotela. Samo čvrst zid od cigle bez vidljivih prozora ili vrata. Samo cigla. Pogled kroz prozor na zid od cigle točno je ono što sad osjećam kad razmišljam o svom životu. Pokušavam gledati u budućnost, ali dalje od ovog trenutka ne mogu vidjeti ništa. Nemam pojma što će se dalje događati, s kim ću živjeti, što će biti s Karen, ako prijavim što se upravo dogodilo. Ne mogu čak ni pretpostaviti. Nema ničega osim čvrstog zida između ovog trenutka i sljedećeg, bez ijednog traga napisanog sprejem po tom zidu. Posljednjih sedamnaest godina moj je život bio samo jedan zid od cigle, koji razdvaja prvih nekoliko godina od ostatka života. Čvrsti zid koji razdvaja moj život kao Sky od mog života kao Hope. Čula sam o ljudima koji nekako blokiraju traumatična sjećanja, ali uvijek sam mislila da je to ipak možda stvar izbora. Ja doslovno, zadnjih trinaest godina svoga života, nisam imala pojma tko sam nekad bila. Znam da mi je bilo jedva pet godina kad su me odveli, ali valjda bih se trebala barem nečega sjećati. Pretpostavljam da sam u onom trenutku kad sam se odvezla u autu s Karen, nekako donijela svjesnu odluku, iako sam bila tako mala, da nikada neću prizivati ta sjećanja. Kad mi je Karen počela pričati priče o mom “usvojenju”, vjerojatno mi je bilo lakše uhvatiti se za bezopasne laži nego zapamtiti ružnu istinu. Znam da si u ono vrijeme nisam mogla objasniti to što mi je otac radio, zato što nisam bila sigurna što je to bilo. Sve što znam jest da sam to mrzila. A kad niste sigurni što je to što mrzite i zašto to uopće mrzite, teško je prisjetiti se pojedinosti... možete se osloniti samo na osjećaje. Znam da nikada nisam bila previše znatiželjna da bih istraživala činjenice o svojoj prošlosti. Nisam bila previše znatiželjna otkriti tko mi je otac i zašto me “dao na usvojenje”. Sada znam da je to bilo zato što sam negdje u sebi još uvijek njegovala mržnju i strah od tog čovjeka, pa mi je bilo lakše podići zid i nikada ne roniti po prošlosti.

Još uvijek postoji i ta mržnja za njega i strah od njega, a sada me više ne može dotaknuti. Još uvijek ga mrzim, i još uvijek sam prestravljena od njega i još uvijek sam slomljena zato što je mrtav. Mrzim ga zato što mi je u sjećanje unio užasne stvari i nekako tugujem za njim usred sveg toga užasa. Ne želim oplakivati njegovu smrt. Želim joj se radovati, ali jednostavno ne mogu. Jakna više nije na meni. Skrenem pogled sa zida od cigle koji me doziva s prozora i okrećem glavu te vidim Holdera kako stoji kraj mene. Polaže moju jaknu na stolac, zatim mi skida krvlju poprskanu majicu. Obuzima me tuga dok shvaćam da sam genetski povezana s beživotnom krvlju koja sada pokriva moju odjeću i lice. Holder mi prilazi sprijeda i saginje se prema gumbima mojih traperica i otkopčava ih. On je u boksericama. Nisam ni primijetila kad je skinuo odjeću. Pogled mi putuje do njegova lica, mrljama od krvi na lijevom obrazu, onome koji je bio izložen kukavičluku moga oca. Oči su mu teške, usredotočene na moje hlače dok mi ih spušta niz noge. “Dušo, moraš mi pomoći da ti skinemo hlače”, kaže mi nježno kad stigne do stopala. Hvatam ga za ramena i izvlačim jednu nogu iz traperica, zatim drugu. Držim ruke na njegovim ramenima i ne skidam pogled s krvi kojom mu je poprskana kosa. Automatski se saginjem i pomilujem mu prstima pramen kose, zatim povučem ruku da je pregledam. Krv mi klizi pod prstima, ali gusta je. Gušća je no što bi krv trebala biti. To je zato što to nije samo krv moga oca koja nas je prekrila. Počinjem brisati prste po trbuhu, mahnito želeći sprati krv sa sebe, ali samo je razmazujem posvuda. Grlo mi se steže i ne mogu vrištati. Kao u snovima, kad se nešto užasno događa, pa izgubim dar govora. Holder me pogleda i ja želim urlati i vrištati i plakati, ali jedino što uspijevam jest još šire otvoriti oči i odmahivati glavom i nastaviti brisati ruke po svom tijelu. Kad vidi da me obuzima panika, ustaje i podiže me na ruke, zatim me brzo nosi pod tuš. Posjedne me na suprotnu stranu od tuša, zatim ulazi za mnom u kadu i pušta vodu. Zatvara zavjesu kad voda postane topla, zatim se okreće prema mene i hvata me za ruke koje još uvijek pokušavaju obrisati crvenilo. Privlači me k sebi i okreće nas oboje prema tušu iz kojeg teče topao mlaz vode. Kad mi voda poteče po očima, zastenjem i jako duboko udahnem. Poseže na drugu stranu kade i uzima komad sapuna, skidajući namočeni papir s njega. Naginje se van iz tuša pa se vraća, držeći u ruci ručnik. Cijelo mi tijelo sada drhti, iako je voda topla. Vlaži ručnik i trlja u njega sapun, zatim ga pritišće uz moj obraz. “Pst”, šapće, zureći u moje panične oči. “Skidam to sad s tebe, dobro?”

Počinje mi nježno brisati lice i ja čvrsto stišćem oči i kimam. Držim oči zatvorene jer ne želim vidjeti krvlju umazan ručnik kad ga odmakne od mog lica. Obgrlim se rukama i ostajem mirna koliko je to moguće pod njegovom rukom, osim što mi se cijelo tijelo još uvijek trese. Kad on završi s poslom, gura ruku iza moje glave i odvezuje mi rep. “Sky, pogledaj me.” Otvaram oči a on nježno stavlja prste na moja ramena. “Skinut ću ti sad grudnjak, dobro? Moram ti oprati kosu, ne želim da na njoj nešto bude.” Da na njoj nešto bude? Kad shvatim što je to što je vjerojatno na mojoj kosi, ponovno počinjem paničariti i spuštam naramenice grudnjaka, zatim ga samo skidam preko glave. “Skini to sve”, kažem tiho i brzo, gurajući glavu pod vodu i pokušavajući isprati kosu masirajući je prstima pod mlazom vode. “Samo to skini s mene.” Glas mi je još paničniji. Hvata me za zapešća i miče ih s moje kose, zatim stavlja moje ruke oko svog struka. “Ja ću to srediti. Drži se za mene i pokušaj se opustiti. Ja ću to.” Pritišćem glavu uz njegove grudi i čvršće ga grlim. Mirišem šampon koji cijedi na dlanove, nanoseći mi tekućinu na kosu, raspoređujući je po njoj prstima. Primiče nas bliže mlazu sve dok mi voda ne poteče po glavi koja je pritisnuta uz njegovo rame. Masira mi i trlja kosu, ispirući je nekoliko puta. Ne pitam ga zašto je toliko puta ispire, puštam da je ispire onoliko puta koliko to smatra potrebnim. Kad završi, okrene se u kadi dok ne stane pod mlaz vode pa sada sebi šamponira kosu. Olabavim stisak oko njegova struka i odmaknem se od njega, ne želeći da mi na tijelo dospije išta od toga. Gledam dolje u svoj trbuh i ruke i ne vidim tragova svoga oca na meni. Pogledam u Holdera koji si trlja lice i vrat čistim ručnikom. Ja samo stojim tamo i gledam ga mirno kako ispire ono što nam se dogodilo prije samo jednog sata. Kad završi, otvara oči i gleda u mene sa žaljenjem. “Sky, moram se uvjeriti da sam sve skinuo, dobro? Moram obrisati sve što mi je možda promaklo.” Govori tako mirno, kao da se trudi da me ne slomi. U tonu njegova glasa prepoznajem da je to upravo ono što pokušava spriječiti. Boji se da ću se slomiti, ili puknuti, ili prolupati. Bojim se da bi mogao biti u pravu pa uzimam ručnik iz njegovih ruku i tjeram se da budem hrabra i pregledam i ja njega. Ima još malo krvi na desnom uhu pa je

obrišem ručnikom. Mičem ručnik s njegova uha i gledam u posljednje mrlje krvi koje su zaostale na nama, zatim ga ispirem pod mlazom vode i gledam kako nestaje u odvodu. “Sve je otišlo”, šapnem. Nisam čak ni sigurna da se to što govorim odnosilo na krv. Holder uzima ručnik iz moje ruke i baca ga na rub kade. Gledam u njega, oči su mu crvenije nego ranije, ali ne mogu razaznati plače li, zato što mu voda klizi niz lice na isti način na koji bi klizile suze kad bi ih bilo. U tom trenutku, kad su svi tjelesni ostatci moje prošlosti isprani, sjetim se Lesslie. Srce mi se ponovno slama, ovoga puta zbog Holdera. Počinjem jecati i prekrivam rukom usta, ali ramena mi se nastavljaju tresti. On me privlači na grudi i pritišće mi usne na kosu. “Holdere, tako mi je žao. Bože, kako mi je žao.” Plačem i držim se njega, želeći da je i njegovu beznadnost tako lako isprati kao krv. Drži me tako čvrsto da jedva mogu disati. Ali on to treba. Njemu treba da ja sad osjetim njegovu bol, kao što je meni trebalo da on osjeti moju. Razmatram svaku riječ koju je moj otac danas rekao i pokušavam ih isplakati. Ne želim se sjećati njegova lica. Ne želim se sjećati njegova glasa. Ne želim se sjećati koliko ga mrzim, a pogotovo se ne želim sjećati koliko sam ga voljela. Ništa nije toliko strašno kao krivnja koju osjećaš kad u tvom srcu ima mjesta za ljubav prema zlu. Holder mi stavlja ruku na potiljak i pritišće mi lice uz svoje rame. Njegov je obraz pritisnut o moje tjeme i sada ga čujem kako plače. To je tihi plač koji on silno pokušava obuzdati. On toliko pati zbog onoga stoje moj otac učinio Lesslie, a ja ne mogu da ne preuzmem dio krivnje za to. Da sam bila tamo, on nikada ne bi ni dotakao Lesslie i ona ne bi patila. Da nisam nikada ušla u onaj auto s Karen, Lesslie bi danas vjerojatno bila živa. Savijem ruke iza Holderovih i primim ga za ramena. Podižem obraz i okrećem usta prema njegovu vratu, ljubeći ga nježno. “Tako mi je žao. On je nikada ne bi dotaknuo da ja...” Holder me čvrsto primi za ruke i odmakne me od sebe takvom silinom da ga ja pogledam razrogačenih očiju i trgnem se od njegova glasa. “Da se nisi usudila to reći.” Pušta me i brzo me prima za obraze, držeći me čvrsto. “Ne želim da se ispričavaš ni za jednu stvar koju je taj čovjek učinio. Čuješ li me? To nije tvoja krivnja, Sky. Zakuni mi se da nikada nećeš dopustiti da te obuzmu takve misli.” Pogled mu je pun očaja, a oči pune suza.

Kimam. “Kunem se”, kažem slabašno. On ne skreće pogled s mene, tražeći u mojim očima iskrenost. Od njegove reakcije srce mi je počelo snažno udarati, šokirana kako me brzo razriješio svake krivnje koju bih mogla osjećati. Voljela bih kad bi jednakom brzinom razriješio i sebe, ali on to ne radi. Ne mogu podnijeti pogled u njegovim očima, pa mu ovijem ruke oko vrata i grlim ga. On me još čvršće zagrli i drži me uza se u bolnom očaju. Istina o Lesslie i stvarnost kojoj smo upravo posvjedočili dopire do nas svom žestinom i mi se držimo čvrsto jedno uz drugo, svim atomima snage. Oboje dopuštamo da sve to izađe iz nas kroz suze koje teku dok grlimo jedno drugo. On se više ne trudi biti jak za mene. Sva silna ljubav za Lesslie i bijes koji osjeća zbog onoga što joj se dogodilo, istječu iz njega. Znam da bi Lesslie trebalo da on osjeća njezinu bol pa ga i ne pokušavam utješiti riječima. Oboje sad plačemo za nju, zato što nije bilo nikoga tko bi tada za nju plakao. Ljubim ga po kosi, čvrsto se držeći rukama za njegov vrat. Svaki put kad ga moje usne dodirnu, on me stisne još malo čvršće. Usnama dotiče moju kožu i uskoro oboje pokušavamo poljupcima isprati svaki komadić boli koju niti jedno od nas nije zaslužilo. Njegove usne su nepopustljive dok mi ljubi vrat, sve jače i brže, očajnički pokušavajući doprijeti do nekakvog izlaza. Odmiče se i gleda me u oči, a ramena mu se podižu i spuštaju sa svakim dahom koji pokušava pronaći. Jednim brzim pokretom spaja svoje usne s mojima silnom žestinom, hvatajući me za kosu i leđa drhtavim rukama. Gura mi leđa uz zid tuša dok spušta ruke niz moja bedra. Osjećam očaj koji izvire iz njega dok me podiže i ovija moje noge oko svog struka. Želi da njegova bol nestane i potrebna mu je moja pomoć. Baš kao što je meni sinoć bila potrebna njegova. Ovijam ruke oko njegova vrata i vučem ga k sebi, dopuštajući da mu poslužim kao predah od tuge. Dopuštam mu to, jer je i meni potreban predah jednako silno kao i njemu. Želim zaboraviti na sve ostalo. Ne želim da ovo večeras bude naš život. Pritišćući me tijelom o zid tuša, rukama me primi za obraze, držeći me mirno dok nam usta grčevito traže barem privid olakšanja od stvarnosti. Hvatam ga za gornji dio leđa objema rukama dok mu usta bjesomučno klize niz moj vrat. “Reci mi da je ovo u redu”, govori mi ljubeći me bez daha. Podiže lice prema meni, nervozno mi pretražujući oči dok govori. “Reci mi da je u redu što sada želim biti u tebi... jer nakon svega što smo danas prošli, imam osjećaj da je pogrešno ovoliko te željeti.”

Čvrsto ga primim za kosu i privlačim ga bliže, prekrivajući mu usta mojima i ljubeći ga s takvim uvjerenjem da riječi uopće nisu potrebne. On stenje i odmiče me od zida, zatim hoda prema krevetu sa mnom još uvijek ovijenom o njega. Nije uopće nježan dok skida dva posljednja komada odjeće koji nam stoje na putu i pritišće moja usta svojima, ali ja iskreno i ne znam bi li moje srce sada podnijelo nježnost. Stoji na rubu kreveta i naginje se iznad mene, dok su mu usta isprepletena s mojima. Odmiče se na trenutak da navuče kondom, zatim me hvata za struk i povlači me za sobom na rub kreveta. Podiže mi nogu iza koljena i stavlja je uz svoj bok, zatim klizi rukom ispod moje i hvata me za rame. U trenutku kad me ponovno pogleda, zabije se u mene bez trenutka oklijevanja. Zastenjem od njegove iznenadne siline, šokirana jačinom užitka koji me obuzima nakon kratkog bljeska boli. Ovijam ruke oko njega i krećem se s njim dok mi on čvršće stišće nogu, a zatim mi prekriva usta svojima. Zatvaram oči i puštam da mi glava utone u madrac, dok koristimo našu ljubav da bismo privremeno olakšali očaj. Ruke mu se pomaknu na moj struk dok me privlači k sebi, zarivajući prste sve dublje u moje bokove sa svakim grozničavim ritmičkim pokretom svoga tijela. Hvatam se za njegove ruke i opuštam tijelo, dopuštajući da me vodi, želeći da mu pomognem koliko god mogu. Usta mu se odmiču i on otvara oči u istom trenutku kad ja otvaram svoje. Na očima su mu još uvijek tragovi suza, pa ga ja puštam i dižem ruke prema njegovu licu, pokušavajući dodirom ublažiti njegov bolni izraz. Nastavlja me gledati, ali pomiče usta do mog dlana i ljubi ga, zatim se prevrne na mene i naglo se zaustavi. Oboje pokušavamo doći do daha i ja ga osjećam u sebi, znam da me još treba. On ne skida pogled s mene dok klizi rukama ispod mojih leđa i privlači me k sebi, podižući nas oboje. Uopće se ne odvajamo dok nas on okreće i spušta se prema podu leđima okrenut prema krevetu, dok su moje noge još uvijek obgrljene oko njega. Polako me privlači da bi me poljubio. Ovoga puta, to je nježan poljubac. Zbog načina na koji me sad zaštitnički drži uza se, ljubeći me po usnama i bradi čini mi se da je to neki drugi Holder, ne više onaj Holder od prije samo trideset sekunda, ali još uvijek jednako strastven. U jednom trenutku on je mahnit i zapaljen... u drugom, nježan i uvjerljiv. Počinjem cijeniti i voljeti tu neočekivanost u njemu. Osjećam da sada želi da ja preuzmem kontrolu, ali strah me je. Nisam čak ni sigurna da znam što treba. Osjeća moju nervozu i pomiče ruke prema mom struku, polako me navodeći, lagano me pomičući na sebi. Promatra me ozbiljno, provjeravajući jesam li još uvijek ovdje s njim. Jesam. Ja sam sada u potpunosti ovdje s njim i ne mogu misliti ni na što drugo.

Stavlja mi jednu ruku na lice, još uvijek me navodeći drugom koja mi je na struku. “Znaš koliko osjećam za tebe”, kaže. “Znaš koliko te volim. Znaš da bih učinio sve što mogu da ti olakšam bol, je li tako?” Kimam, zato što stvarno znam. I gledajući u njegove oči upravo sada, vidjevši u njima potpunu iskrenost, znam da on to osjeća za mene već jako dugo. “Sky, trebam to sad od tebe tako jebeno strašno. Moram znati da me tako voliš.” Sve u vezi s njim, od njegova glasa do pogleda, pokazuje da strahovito pati. Učinila bih sve što je u mojoj moći da olakšam tu patnju. Ispreplećem prste s njegovima i prekrivam prstima oba naša srca, skupljajući hrabrost da mu pokažem koliko ga nevjerojatno silno volim. Zurim mu ravno u oči i lagano se podižem, a zatim se opet spuštam na njega. On glasno stenje, zatim zatvara oči i zabacuje glavu, puštajući da padne na madrac pod nama. “Otvori oči”, šapćem. “Želim da me gledaš.” Podiže glavu, gledajući me kroz zamagljene oči. Nastavljam polako preuzimati kontrolu, ne želeći ništa više nego da me čuje i osjeti i vidi koliko mi puno znači. Preuzimanje kontrole potpuno je nov osjećaj, ali je dobar. Od načina na koji me gleda osjećam se potrebnom; on me treba onako kako me nitko dosad nije trebao. Na neki način, on čini da se osjećam nužnom. Kao da je samo moje postojanje nužno za njegov opstanak. “Nemoj me prestati gledati”, kažem, podižući se gore. Kad se ponovno spustim na njega, glava mu se malo zaljulja od žestine osjećaja i ja zastenjem, ali on i dalje drži svoj izmučeni pogled čvrsto usmjeren na moje oči. Ne treba mi više njegovo navođenje i moje tijelo se pretvara u ritmički odraz njegovog. “Prvi put kad si me poljubio?” kažem. “Onaj trenutak kad su tvoje usne dotakle moje? Te si večeri ukrao dio moga srca.” Nastavljam u svom ritmu dok me on grozničavo promatra. “Prvi put kad si mi rekao da me živiš zato što još nisi bio spreman reći da me voliš?” Pritišćem ruku jače o njegove grudi i pomičem se bliže njemu, želeći da osjeti svaki djelić mene. “Te riječi ukrale su dio moga srca.” On otvara ruku koju sam pritisnula na svoje srce sve dok mu dlan nije ispružen na mojoj koži. I ja radim to isto njemu. “One noći kad sam shvatila da sam Hope? Rekla sam ti da želim biti sama u svojoj sobi. Kad sam se probudila i vidjela te u svom krevetu, željela sam plakati, Holdere. Željela sam plakati zato što sam te tako silno trebala u tom krevetu. Znala sam u tom trenutku da sam zaljubljena u tebe. Bila sam zaljubljena u način na koji me voliš. Kad si ovio ruke oko mene i držao me u zagrljaju znala sam da si ti, bez obzira na to što se događa u mom životu, bio moj dom. Te si

noći ukrao najveći dio mog srca.” Spuštam usne na njegove i ljubim ga nježno. On zatvara oči i ponovno spušta glavu prema krevetu. “Drži ih otvorenima”, šapćem, odmičući se od njegovih usana. On ih otvara, gledajući me žestinom koja ulazi do samog središta moga bića. “Želim da ih držiš otvorenima... zato što mi je potrebno da gledaš kako ti dajem zadnji dio svoga srca.” Ispusti dah velikom silinom i gotovo mogu vidjeti kako bol doslovno izlazi iz njega. Pojačava stisak svojih ruku oko mene, a pogled u očima mu se stalno mijenja, od strahovitog beznađa do žestoke potrebe. Počinje se kretati sa mnom dok jedno drugom gledamo u oči. Nas dvoje postupno postaje jedno, dok šutke tijelima i rukama i očima iskazujemo ono što riječi ne mogu izraziti. Ostajemo spojeni u harmoniji do posljednjeg trenutka kad mu oči postanu teške. Zabacuje glavu, preplavljen drhtajima koji prate njegovo svršavanje. Kad pod dlanom osjetim kako mu se ritam srca smiruje i kad me je ponovno sposoban pogledati u oči, izvlači ruku iz moje i hvata me za potiljak, ljubeći me s nemilosrdnom strašću. Naginje se naprijed dok me spušta leđima na pod, preuzimajući od mene dominantni položaj i ljubeći me do besvijesti. Provodimo ostatak noći naizmjenično pokazujući jedno drugom kako se osjećamo, ne izgovarajući ni jednu riječ. U trenutku kad konačno dosegnemo točku potpune iscrpljenosti, zagrljeni, ja tonem u san na valovima nevjerice. Mi smo se upravo potpuno prepustili jedno drugom, srcem i dušom. Nikad nisam pomišljala da ću ikada moći toliko vjerovati nekom muškarcu, da bih s njime dijelila svoje srce, a još manje da bih mu ga u potpunosti predala.

Ponedjeljak, 29. listopada 2012. 23 sata i 35 minuta

Holder nije kraj mene kad se okrenem da bih ga napipala. Sjedim na krevetu a vani je mrak, pa ispružim ruku i upalim svjetiljku. Njegovih cipela nema tamo gdje ih je skinuo, pa navlačim odjeću i odlazim ga pronaći. Hodam kroz dvorište, ali ga ne zatičem kod kabina kraj bazena. U trenutku kad se namjeravam okrenuti i uputiti natrag, vidim ga kako leži kraj bazena, ruku prekriženih ispod glave, gledajući u zvijezde. Izgleda tako nevjerojatno mirno, pa se odlučujem vratiti do jedne od kabina i ostaviti ga na miru. Sklupčam se na ležaljci i uvučem ruke u pulover; zabacuje glavu dok ga gledam. Mjesec je pun pa je sve oko njega osvijetljeno nježnom svjetlošću koja čini da izgleda skoro anđeoski. Zagledao se u nebo s takvom mirnoćom na licu, da sam zahvalna stoje uspio pronaći dovoljno mira u sebi da izdrži ovaj dan. Znam koliko mu je Lesslie značila i znam kroz što sad prolazi njegovo srce. Znam točno kako se osjeća jer smo podijelili svoju bol. Osjećam sve što ga muči i što proživljava. I on osjeća što ja prolazim. To se događa kad dvoje ljudi postane jedno: oni više ne dijele samo ljubav. Oni također dijele bol, slomljeno srce, tugu i žalost. Unatoč nesreći u koju mi se život pretvorio, osjećam kako me okružuje toplina utjehe, nakon što smo noćas bili zajedno. Bez obzira na to što će se dalje događati, znam zasigurno da će Holder biti uz mene svaku sekundu, možda će me ponekad i nositi kroz to. Dokazao mi je da se nikada više ne moram osjećati beznadno, sve dok je on dio moga života. “Dođi, legni kraj mene”, kaže, ne skidajući pogled s neba nad nama. Nasmiješim se i ustanem s ležaljke, pa krenem prema njemu. Kad dođem do njega, on skine jaknu i pokriva me njome, dok se ja spuštam na hladni beton i sklupčam se uz njega. Miluje me po kosi dok oboje zurimo u nebo, u tišini promatrajući zvijezde. Komadić sjećanja sijevne mi u mislima i ja zatvaram oči, ovog se puta želeći prisjetiti. Čini mi se da je to jedno od onih sretnih sjećanja, a takva mi sad strahovito trebaju, koliko god ih bude. Grlim ga čvrsto i dobrovoljno se prepuštam tom sjećanju.

Trinaest godina ranije

“Zašto nemaš televizor?”pitam je. Sad sam već puno dana kod nje. Ona je stvarno draga i lijepo mi je ovdje, ali nedostaje mi televizija. Ipak, ne toliko strašno koliko mi nedostaju Dean i Lesslie. “Nemam televizor zato što ljudi postaju ovisni o tehnologiji i od toga postanu lijeni”, kaže Kareu. Ne znam što joj to znači, ali se pravim da znam. Stvarno mi se sviđa njezina kuća i ne želim reći ništa zbog čega bi me poželjela vratiti kući i tati. Nisam se spremna vratiti kući. Hope, sjećaš li se kad sam ti prije nekoliko dana rekla da moramo razgovarati o nečem stvarno važnom?” Ne sjećam se zapravo, ali kimam glavom i pravim se da se sjećam. Približava stolac mojem dok sjedimo za stolom i naginje se bliže meni. “Moraš me sad pažljivo slušati. Ovo je jako važno.” Kimam glavom. Nadam se da mi ne misli reći da će me vratiti kući. Nisam spremna ići kući. Stvarno mi nedostaju Dean i Lesslie, ali sad se ne želim vratiti kući i tati. “Znaš li što znači riječ usvojenje?” pita me. Odmahujem glavom jer nikada nisam čula tu riječ. “Usvojenje znači da netko jako voli neko dijete, toliko da želi da mu to dijete postane sin ili kći. Onda usvoji to dijete pa mu postane mama ili tata.” Uzima me za ruku i stišće je. “Ja tebe toliko silno volim da ću te usvojiti, kako bi mogla postati moja kći.” Smiješim joj se, ali zapravo ne razumijem što mi govori. “Hoćeš li ti doći živjeti sa mnom i s mojim tatom?” Ona odmahuje glavom. “Ne, sunašce. Tvoj tata te jako, jako voli, ali ne može se više brinuti o tebi. On želi da se ja sad brinem o tebi, zato što želi da budeš sretna, pa ćeš ti sada, umjesto sa svojim tatom, živjeti sa mnom i ja ću ti biti mama.” Osjećam da mi se plače, ali ne znam zašto. Jako mi se sviđa Karen, ali ja volim i svog tatu. Sviđa mi se njezina kuća i kako kuha i sviđa mi se moja soba. Stvarno bih silno željela ostati ovdje, ali ne mogu se smiješiti jer me boli trbuh. Počeo me

boljeti kad mi je rekla da se tata više ne može brinuti o meni. Ipak, ne pitam jesam li ga naljutila. Bojim se da bi me ona, ako pomisli da još uvijek želim živjeti s ocem, mogla odvesti da živim s njim. Ja ga volim, ali previše se bojim vratiti mu se i živjeti s njim. “Veseliš li se što ću te usvojiti? Želiš li živjeti sa mnom?” Ja želim živjeti s njom, ali sam tužna jer smo se toliko puno minuta ili sati vozile ovamo. To znači da smo jako daleko od Deana i Lesslie. “A što je s mojim prijateljima? Hoću li ih opet vidjeti?” Karen naginje glavu u stranu i smiješi mi se, zatim mi začešljava pramen kose za uho. “Sunašce, upoznat ćeš puno novih prijatelja. ” Smiješim joj se, ali trbuh me još uvijek boli. Ne želim nove prijatelje. Želim Deana i Lesslie. Nedostaju mi. Osjećam da me oči peku i trudim se ne zaplakati. Ne želim da ona pomisli da nisam sretna što će me usvojiti, jer jesam. Karen se saginje i grli me. “Sunašce, ne brini. Vidjet ćeš jednom svoje prijatelje. Ali sada se ne možemo vratiti, pa ćeš upoznati ovdje nove prijatelje, dobro?” Kimam i ona me ljubi po tjemenu dok ja gledam u narukvicu na svojoj ruci. Dodirujem srce na narukvici i nadam se da Lesslie zna gdje sam. Nadam se da oni znaju da sam dobro, zato što ne želim da se brinu za mene. “Ima još samo jedna stvar”, kaže. Jako će ti se svidjeti.” Karen se naginje na stolcu, izvlači komad papira i olovku i stavlja ih pred sebe. “Najbolja stvar kod usvojenja je to što sama možeš izabrati svoje ime. Jesi li to znala?” Odmahujem glavom. Nisam znala da ljudi mogu birati svoja imena. “Prije no što ti izaberemo ime, moramo znati koja ne smijemo odabrati. Ne smijemo odabrati ime koje si imala ranije i ne smijemo izabrati nadimke. Imaš li kakav nadimak. Neki kojim te zove tvoj tata?” Kimam glavom, ali ne izgovaram ga. “Kako te tata zove?” Gledam dolje u ruke i nakašljem se. “Princeza”, kažem tiho. “Ali meni se ne sviđa taj nadimak.” Ona izgleda žalosno kad to kažem. “Onda dobro, nikad te više nećemo zvati Princeza, u redu?” Kimam. Sretna sam što se ni njoj ne sviđa to ime.

“Reci mi nešto što te čini sretnom. Neke stvari koje su ti lijepe i koje voliš. Možda ti možemo izabrati ime po nečemu od toga.” Nije potrebno da ona to zapisuje, zato što postoji samo jedna takva stvar. “Volim nebo”, kažem, razmišljajući o tome što mi je Dean rekao da zauvijek zapamtim. “Sky7”, kaže Karen, smiješeći se. “Sviđa mi se to ime. Mislim da je savršeno. Hajdemo se sad sjetiti još jednog imena, jer svakom trebaju dva imena. Što još voliš?” Zatvarani oči i pokušavam se još nečeg sjetiti, ali ne mogu. Nebo je jedino što volim i što me čini sretnom kad o njemu razmišljam. Otvaram oči i gledam u nju. “Karen, a što ti voliš?” Ona se smije i spušta bradu na ruke, nalaktivši se na stol. “Ja volim puno toga. Najviše volim pizzu. Možemo li te nazvati Sky Pizza?” Smijuljim se i odmahujem glavom. “To je šašavo ime.” “Dobro, daj da razmislim”, kaže. “A što je s medvjedićima? Možemo li te nazvati Teddy Bear Sky?” Smijem se i ponovno odmahujem glavom. Podiže bradu s ruku i naginje se iznad mene. “Želiš li znati što stvarno volim?” “Da”, kažem. “Ja volim ljekovito bilje. To su biljke koje liječe i volim ih uzgajati i istraživati kako mogu pomoći ljudima. Jednog dana želim imati vlastiti posao s ljekovitim biljem. Možda bismo za sreću mogli izabrati ime jedne ljekovite biljke. Ima ih stotine i neke imaju jako zgodna imena. ” Ustaje i odlazi do dnevne sobe po knjigu koju donosi i stavlja na stol. Otvara ju i pokazuje na jednu stranicu. “Što kažeš na majčinu dušicu?” pita namignuvši mi. Smijem se i odmahujem glavom. “A možda... kalendula?” Ponovno odmahujem glavom. “Ja to ne mogu ni izgovoriti.” Ona se namršti. “Imaš pravo. Moraš biti u stanju izgovoriti svoje vlastito ime.” Gleda opet u tu stranicu i čita ih još nekoliko naglas, ali meni se ne sviđaju. Okreće još jednu stranicu i kaže, “A što kažeš na Linden8? To je više drvo nego biljka, ali lišće joj je u obliku srca. Voliš li srca?”

Kimam. “Linden”, kažem. “Sviđa mi se to ime.” Ona se smiješi i zatvara knjigu, zatim se nagne bliže. “Onda dobro, neka to bude Linden Sky Davis. I samo da znaš, imaš najljepše ime na svijetu. Više nećemo razmišljati o tvom starom imenu, dobro? Obećaj mi da ćeš odsad samo razmišljati o svom predivnom novom imenu i svom predivnom novom životu.” “Obećavam”, kažem. I stvarno obećavam. Ne želim razmišljati o mom starom imenu o mojoj staroj sobi niti o svemu onom što mi je tata radio kad sam bila njegova princeza. Volim svoje novo ime. Volim svoju novu sobu, gdje ne moram brinuti hoće li se kvaka okrenuti. Dižem se i grlim je, a ona grli mene. Zbog toga se nasmiješim, zato jer je osjećaj onakav kakav sam mislila da bi bio svaki put kad sam poželjela da mi je mama živa i da me grli.

Utorak, 30. listopada 2012. 0 sati i 10 minuta

Podižem ruku do lica i brišem suzu. Ne razumijem uopće zašto mi sad teku suze; ovo sjećanje zapravo nije bilo tužno. Mislim da je to zato što je to jedan od prvih trenutaka kad sam zavoljela Karen. Pomisao na to koliko je volim strahovito mi je bolna, s obzirom na ono što je učinila. Bolna je zato što osjećam da je uopće ne poznajem. Kao da ima neku stranu za koju nisam ni znala da postoji. Ali nije to ono što me najviše plaši. Najviše me plaši to što se bojim da je jedina njezina strana koju stvarno poznajem... ona koja uopće ne postoji. “Smijem li te nešto pitati?” kaže Holder, prekidajući tišinu. Kimam mu u grudi, brišući zadnju suzu s obraza. On ovija obje ruke oko mene u pokušaju da me ugrije, kad osjeti da drhtim uz njega. Trlja mi ramena rukama i ljubi me po glavi. “Sky, misliš li da ćeš biti dobro?” To nije neuobičajeno pitanje. Vrlo je jednostavno i izravno, a ipak mislim da je to najteže pitanje na koje sam ikada morala odgovoriti. Sliježem ramenima. “Ne znam”, odgovaram iskreno. Želim misliti da ću biti dobro, pogotovo sad kad imam Holdera. Ali iskreno, stvarno ne znam hoću li. “Što te plaši?” “Sve”, odgovaram brzo. “Užasnuta sam zbog svoje prošlosti. Užasnuta sam zbog sjećanja koja me preplavljuju, svaki put kad zatvorim oči. Užasnuta sam od onoga što sam vidjela da se danas dogodilo i od toga kako će to utjecati na mene, onih noći kad ne budeš kraj mene da mi odvratiš misli na nešto drugo. Užasnuta sam jer nemam dovoljno snage suočiti se s onim što bi se moglo dogoditi s Karen. Bojim se pomisli da nemam pojma tko je ona uopće.” Podižem glavu s njegovih grudi i gledam ga u oči. “Ali znaš što me najviše plaši?” Miluje mi rukom kosu i gleda me ravno u oči, želeći mi dati do znanja da me sluša. “Što?” pita me, a u glasu mu se osjeća iskrena zabrinutost. “Plaši me to koliko se osjećam nepovezano s Hope. Znam da smo iste osobe, ali osjećam kao da se ono što se dogodilo njoj, nije dogodilo meni. Osjećam se kao da

sam je napustila. Kao da sam je ostavila tamo, da plače kraj kuće, u smrtnom strahu, čitavu vječnost, dok sam ja samo ušla u onaj auto i odvezla se. Ja sam sad dvije potpuno razdvojene osobe. Ja sam ta mala djevojčica, užasnuta za čitavu vječnost... ali sam isto tako djevojka koja ju je napustila. Osjećam se tako krivom zato što sam podigla zid između ta dva života, da se bojim da se niti jedan od tih života ili ni jedna od te dvije djevojčice, nikada neće osjećati cijelima.” Guram glavu na njegove grudi, znajući da vrlo vjerojatno govorim nešto bez smisla. Ljubi me po tjemenu i ja pogledam gore u nebo, pitajući se hoću li se ikada više osjećati normalno. Bilo je toliko lakše ne znati istinu. “Nakon što su se moji roditelji rastali”, kaže, “majka je bila zabrinuta za nas, pa je vodila mene i Les na terapiju. To je trajalo samo šest mjeseci... ali sjećam se da sam uvijek bio tako strog prema sebi, misleći da sam ja razlog zašto su se rastali. Osjećao sam da je ono što sam propustio učiniti onoga dana kad si oteta, uzrokovalo puno stresa kod njih. Sada znam da je većina onoga za što sam se krivio bila izvan moje kontrole. Ali bila je jedna stvar koju mi je terapeut rekao i koja mi je nekako pomogla. Meni je to tada bilo jako čudno, ali shvatio sam da to još uvijek ponekad radim u nekim situacijama. Rekao mi je da vizualiziram sebe u prošlosti, i naveo me da razgovaram s mlađom verzijom sebe i kažem mu sve što mu želim reći.” Podigne mi glavu tako da sada gledam u njega. “Mislim da bi trebala to pokušati. Znam da zvuči bez veze, ali stvarno. Možda ti pomogne. Mislim da se trebaš vratiti u prošlost i reći Hope sve što bi željela da si joj rekla onoga dana kad si je ostavila.” Spuštam bradu na njegove grudi. “Kako to misliš? Da zamislim sebe kako govorim njoj?” “Točno”, kaže. “Samo pokušaj. Zatvori oči.” Zatvaram oči. Nisam sigurna što zapravo radim, ali ipak to radim. “Jesu li zatvorene?” “Jesu”, kažem tiho. Stavljam ruku na njegovo srce i pritišćem obraz na njegove grudi. “Ne znam baš kako da to napravim.” “Samo zamisli sebe onakvu kakva si sada. Zamisli sebe kako se voziš do kuće tvoga oca i parkiraš se s druge strane ulice. Ali zamisli kuću onakvom kakva je bila onda”, kaže. “Zamisli je onakvom kakva je bila kad si ti bila Hope. Sjećaš se da je kuća bila bijela?” Zatvaram oči još čvršće, jedva iskopavši prizor bijele kuće iz dubine sjećanja. “Da.” “Dobro. Sad zamisli sve čega se sjećaš o onome danu i idi, potraži je.

Razgovaraj s njom. Reci joj kako je snažna. Reci joj kako je lijepa i kako je snažna. Reci joj sve što treba čuti od tebe. Sve što želiš da si joj sama mogla reći onoga dana.” Otjeram misli iz glave i odlučim učiniti što mi predlaže. Zamišljam sebe kakva sam sada i kako bi to izgledalo da se stvarno sada dovezem do te kuće. Vrlo bih vjerojatno na sebi imala ljetnu haljinu, a kosu bih vezala u rep zato što je jako vruće. Kao da osjećam kako mi sunce tuče u prozor auta i ponovno mi grije kožu. Izlazim iz auta. Hodam na drugu stranu ulice i nevoljko se uputim prema kući. Srce mi istog trenutka od nervoze počinje brže kucati. Nisam sigurna želim li je vidjeti, ali činim ono što mi je Holder rekao i nastavljam hodati naprijed, da bih mogla s njom razgovarati. Čim se kuća pojavi u mom vidokrugu, ona je ondje. Hope sjedi na travi s rukama na koljenima. Plače u ruke i srce mi se slama od tog prizora. Polako joj prilazim i zastajem, zatim se oprezno spuštam na tlo; ne mogu skinuti pogled s te krhke male djevojčice. Kad se smjestim na travu točno ispred nje, ona podiže glavu sa sklopljenih ruku i gleda u mene. Dok me gleda, duša mi se raspada jer je pogled u njezinim smeđim očima beživotan. U njima uopće nema radosti. Pokušavam joj se nasmiješiti, zato jer ne želim da vidi koliko me boli njezina patnja. Polako pružam ruku prema njoj, ali zastajem nekoliko centimetara prije no što je dotaknem. Pogled u njezinim tužnim smeđim očima spušta se na moje prste i ona zuri u njih. Ruke mi se sada tresu i ona to vidi. Možda će činjenica da ona vidi da se i ja bojim, pomoći da zadobijem njezino povjerenje, zato što podiže glavu još malo više, zatim razdvaja ruke i stavlja svoju sićušnu ručicu u moju. Gledam dolje u ruku mog djetinjstva, kako drži ruku moje sadašnjosti, ali sve što želim jest imati više nego samo njezinu ruku. Želim zgrabiti svu njezinu bol i sav njezin strah i maknuti ih od nje. Sjećajući se onoga što mi je Holder kazao da bih joj trebala reći, pogledam dolje u nju, nakašljem se i svojom rukom čvrsto stisnem njezinu ručicu. “Hope.” Nastavlja me gledati strpljivo dok ja skupljam hrabrost da joj govorim... da joj kažem sve što treba znati. “Znaš li da si ti jedna od najhrabrijih malih djevojčica koje sam ikada upoznala?” Odmahuje glavom i gleda dolje u travu. “Ne, nisam”, kaže tiho, uvjerena u ono što govori. Pružam ruku i uzimam drugu njezinu ručicu u svoju i gledam je ravno u oči. “Da, jesi. Ti si strašno hrabra. I ti ćeš sve ovo izdržati zato što imaš snažno srce. Tvoje

srce je sposobno voljeti toliko toga u životu i toliko ljudi, na način na koji nikada nisi ni sanjala da može. Ti si prelijepa.” Stavljam ruku na njezino srce. “Ovdje. Tvoje je srce tako predivno i jednom će netko voljeti tvoje srce, onako kako zaslužuje biti voljeno.” Ona izvlači jednu ruku i briše njome suze. “Kako ti to sve znaš?” Naginjem se naprijed i grlim je objema rukama. Grli i ona mene i dopušta mi da je držim. Saginjem glavu dolje i šapćem joj na uho. “Znam, zato što sam i ja prošla kroz ono kroza što ti sad prolaziš. Znam koliko boli tvoje srce kad ti tata ono radi, zato što je to i meni radio. Znam kako ga mrziš zbog toga, ali isto tako znam koliko ga voliš zato što je on tvoj tatica. I to je u redu, Hope. U redu je voljeti dobro u njemu, zato što on nije sasvim loš. Isto tako, u redu je mrziti ono loše koje te tako žalosti. U redu je osjećati što god osjećaš. Samo mi obećaj da se nikada, baš nikada nećeš osjećati krivom. Obećaj mi da nikada nećeš kriviti sebe. Ti za to nisi kriva. Ti si samo mala djevojčica i nisi kriva za to što ti je život puno teži nego što bi trebao biti. I koliko god želiš zaboraviti da su ti se te stvari događale, i koliko god želiš zaboraviti da je taj dio tvog života postojao, ja želim da to zapamtiš.” Osjećam kako joj ruke drhte i kako sada tiho plače, priljubljena na moje grudi. Njezine suze natjeraju moje suze da počnu teći. “Želim da zapamtiš tko si, bez obzira na loše stvari koje ti se događaju. Zato što te loše stvari nisu ti. To su samo stvari koje ti se događaju. Moraš prihvatiti ono što jesi, a ono što ti se događa, nije isto ono što si ti.” Polako joj podižem glavu sa svojih grudi i gledam u njezine smeđe, uplakane oči. “Obećaj mi da se nikad, bez obzira na sve, nećeš sramiti toga što jesi, iako to silno želiš. Iako ovo tebi sada možda nema nikakvog smisla, želim da mi obećaš da nikad nećeš dopustiti da te određuju one stvari koje ti tvoj tata radi i da te one odvoje od onoga tko jesi. Obećaj mi da nikada nećeš izgubiti nadu.” Kima dok joj ja palcem brišem suze. “Obećavam”, kaže. Smiješi mi se i prvi put otkad vidim njezine velike smeđe oči, u njima je tračak života. Povlačim je na krilo i ona me grli oko vrata dok je držim i ljuljam, a obje plačemo jedna drugoj u zagrljaju. “Hope, obećavam ti da te od sada nadalje, nikad, baš nikad neću pustiti. Grlit ću te i nosit ću te u svom srcu zauvijek. Nikad više nećeš morati biti sama.” Plačem u Hopeinu kosu, ali kad otvorim oči, plačem u Holderovom zagrljaju. “Jesi li razgovarala s njom?” pita me. Kimam. “Jesam.” Više i ne pokušavam prigušiti suze. “Rekla sam joj sve.” Holder se podiže u sjedeći položaj, a i ja skupa s njim. Okreće se prema meni i stavlja mi ruke na obraze, držeći mi lice. “Ne, Sky. Nisi ti njoj rekla sve... ti si sebi rekla sve. Te su se stvari dogodile tebi, a ne nekom drugom. Dogodile su se Hope. Dogodile su se Sky. Dogodile su se mojoj najboljoj prijateljici koju sam volio svih

ovih godina i koja me upravo sada gleda.” Pritišće usne na moje i ljubi me, zatim se odmiče. Tek kad ga ponovno pogledam, primjećujem da i on plače sa mnom. “Moraš biti ponosna na to što si preživjela sve kroz što si prolazila kao dijete. Nemoj odvajati sebe od tog života. Zagrli ga, zato što sam ja tako jebeno ponosan na tebe. Svaki tvoj smiješak koji vidim jednostavno me obara s nogu, zato što znam koliko ti je hrabrosti i snage trebalo kad si bila samo mala djevojčica, da učiniš da taj dio tebe ostane. A tvoj smijeh? Moj Bože, Sky. Zamisli koliko ti je hrabrosti trebalo da se opet smiješ nakon svega što ti se događalo. A tvoje srce...”, kaže odmahujući glavom u nevjerici. “To što je tvoje srce pronašlo načina da voli nekog čovjeka i vjeruje mu, dokazuje da sam se ja zaljubio u najhrabriju ženu koju sam ikada upoznao. Znam koliko ti je hrabrosti trebalo da me pustiš k sebi nakon onoga što ti je otac radio. I ja se kunem da ću ti čitavog svog života zahvaljivati što si dopustila sebi da me voliš. Neizmjerno ti hvala što me voliš, Linden Sky Hope.” Izgovara svako od mojih imena sporo, i ne pokušavajući mi brisati suze jer ih je toliko puno. Bacam mu se oko vrata i puštam da me grli. Da grli svih mojih sedamnaest godina.

Utorak, 30. listopada 2012. 9 sati i 05 minuta

Sunce je tako jarko; probija se kroz pokrivač koji prevlačim preko očiju. Ipak, nije sunce to koje me probudilo. Bio je to zvuk Holderova glasa. “Gledaj, ti nemaš pojma kroz što je sve prošla ova zadnja dva dana”, kaže Holder. Pokušava govoriti tiho, možda trudeći se da me ne probudi, ili zato što ne želi da čujem njegov razgovor. Ne čujem da itko drugi govori pa zaključujem da razgovara na mobitel. S kime to dovraga razgovara? “Razumijem da je imaš potrebu braniti. Vjeruj mi, razumijem to. Ali oboje morate znati da ona neće sama ući u tu kuću.” Nastaje duga stanka prije nego što on duboko uzdahne u mobitel. “Moram se pobrinuti da nešto pojede, daj nam malo vremena. Da, obećavam. Probudit ću je čim spustim slušalicu. Krenut ćemo za najviše sat vremena.” Ne pozdravlja sugovornika, ali čujem kako spušta mobitel na stol. “Probudi se”, govori mi na uho. Ja se ne pomaknem. “Budna sam”, kažem ispod pokrivača. Osjećam da mi pritišće glavom rame. “To znači da si čula ovo?” pita me tihim glasom. “Tko je to bio?” Premješta se na krevetu i miče mi pokrivač s glave. “Jack. Tvrdi da mu je sinoć Karen sve priznala. Zabrinut je za nju. Moli da razgovaraš s njom.” Srce mi zastane usred otkucaja. “Priznala je?” pitam oprezno, sjedajući u krevetu. On kima glavom. “Nismo ulazili u pojedinosti, ali čini se da on zna što se zbiva. Rekao sam mu za tvog oca, ali samo zato što je Karen željela znati jesi li ga vidjela. Kad sam se probudio, bilo je na vijestima. Proglasili su to samoubojstvom, na temelju činjenice da je sam tako rekao na toki-voki. Neće uopće otvarati istragu.” Drži me za ruku i miluje ju palcem. “Sky, Jack te očajnički moli da dođeš kući. Mislim da je u pravu... moramo se vratiti i završiti sve ovo. Nećeš biti sama. Ja ću biti s tobom i Jack će biti ondje. A koliko mi se čini, i Karen surađuje. Znam da je teško, ali nemamo

izbora.” Govori mi kao da me treba uvjeravati, ali zapravo sam spremna. Moram je vidjeti licem u lice, da dobijem odgovor na zadnje pitanje. Mičem pokrivač sa sebe i skliznem na rub kreveta, zatim ustanem i protegnem se. “Moram prvo oprati zube i presvući se. Onda možemo ići.” Hodam do kupaonice i ne okrećem se, ali osjećam kako ga obuzima ponos. Ponosan je na mene.

Holder mi dodaje mobitel kad krenemo autom kući. “Evo. I Breckin i Six su zabrinuti za tebe. Karen je izvukla njihove brojeve iz tvog mobitela i zove ih cijelog vikenda, pokušavajući te pronaći.” “Jesi li ti razgovarao s njima?” Kima. “Razgovarao sam jutros s Breckinom, neposredno prije nego je Jack nazvao. Rekao sam mu da ste se ti i tvoja majka posvađale i da si htjela samo otići nekamo na nekoliko dana. Prihvatio je to objašnjenje.” “A što je sa Six?” Gleda u mene i lagano mi se nasmiješi. “Six bi te trebala nazvati. S njom sam komunicirao putem e-pošte. Pokušao sam joj prodati istu priču kao i Breckinu, ali nije prošlo. Rekla je da se ti i Karen ne svađate i da joj moram reći istinu, prije nego što doleti u Teksas i razbije me.” Uzdahnem, znajući da je Six vjerojatno luda od brige za mene. Nisam joj poslala poruku već danima, pa odlučujem kasnije nazvati Breckina, a odmah poslati e-poštu Six. “Kako se šalje e-pošta?” pitam. Holder se smije i uzima svoj mobitel, pa pritišće nekoliko gumba. Vraća mi ga i pokazuje na ekran. “Samo tu natipkaj što želiš reći, onda mi ga vrati pa ću ja poslati.” Napišem kratku poruku u kojoj joj objašnjavam da sam otkrila nekoliko činjenica o svojoj prošlosti, pa sam se morala maknuti na nekoliko dana. Uvjeravam je da ću je uskoro nazvati i sve joj objasniti, ali nisam zapravo sigurna da ću joj stvarno reći svu istinu. U ovom trenutku nisam sigurna da želim da itko zna u kakvoj sam situaciji. Ne želim to dok ne dobijem sve odgovore. Holder šalje e-poštu, zatim me hvata za ruku i isprepleće prste s mojima. Usredotočujem se na prozor i zurim u nebo. “Jesi gladna?” pita me, nakon što se više od sata vozimo u potpunoj tišini.

Odmahujem glavom. Previše sam živčana da bih nešto jela, znajući da se moram suočiti s Karen. Previše sam živčana čak i za vođenje normalnog razgovora. Previše sam živčana da radim bilo što drugo, osim buljenja kroz prozor i razmišljanja o tome gdje ću biti kad se sutra probudim. “Sky, moraš jesti. Nisi skoro ništa pojela već tri dana, a s tvojom sklonošću padanja u nesvijest, mislim da hrana nije loša zamisao.” On neće odustati dok ja nešto ne pojedem pa popuštam. “Dobro”, mrmljam. Na kraju on izabere meksički restoran kraj ceste, nakon što se ja ne uspijevam odlučiti gdje ćemo jesti. Naručim nešto s menija, samo da mu udovoljim. Najvjerojatnije neću moći pojesti ni zalogaj. “Želiš li igrati Potragu za večerom?” pita me, umačući kukuruzni čips u umak od rajčica. Sliježem ramenima. Stvarno se sad ne želim suočiti s onim što ćemo raditi za pet sati, pa bi možda to pomoglo da malo odvratim pažnju. “Hajde, dobro. Ali ipak imam jedan uvjet. Ne želim razgovarati o bilo čemu što ima veze s prvih nekoliko godina mog života, zadnja tri dana ili sljedećih dvadeset četiri sata.” Smiješi se, djelujući kao da mu je laknulo. Možda ni on ne želi o tome razmišljati. “Dame imaju prednost”, kaže. “Onda spusti dolje taj čips”, kažem, gledajući hranu koju se sprema staviti u usta. Pogleda u čips i zaigrano se namršti. “A ti požuri s pitanjem jer umirem od gladi.” Iskorištavam prednost i ispijem svoj sok, zatim zagrizem čips koji sam mu upravo uzela iz ruke. “Zašto toliko voliš trčati?” pitam. “Nisam baš siguran zašto”, kaže, utonuvši natrag u stolac. “Počeo sam trčati s trinaest godina. Ispočetka je to bilo zato da se maknem od Les i njezinih prijateljica, koje su mi išle na živce. Nekada sam samo imao potrebu izaći van iz kuće. Cijukanje i smijuljenje trinaestogodišnjakinja zna biti jako bolno. Sviđala mi se tišina koja ide uz trčanje. Ako nisi dosad primijetila, ja sam ti mislilac, pa mi to pomaže razbistriti glavu.” Smijem se. “Da, primijetila sam”, kažem. “Jesi li uvijek bio takav?” Smiješi se i odmahuje glavom. “Ovo su dva pitanja. Sad je moj red.” Uzima mi iz ruke čips koji sam se upravo spremala pojesti i ubacuje ga u usta, zatim ispija gutljaj soka. “Zašto nikad nisi otišla na probu za atletsku ekipu?”

Podižem obrvu i smijem se. “To je stvarno čudno pitanje u ovom trenutku. To je bilo prije dva mjeseca.” Odmahuje glavom i uperi čips u mene. “Nemaš pravo ocjenjivati koje je pitanje prihvatljivo, a koje nije.” “Dobro”, smijem se. “Zapravo, ne znam. Škola nije ispala onakvom kakvom sam mislila da će biti. Nisam očekivala da će ostale cure biti tako zločeste. Niti jedna od njih mi se nikad nije obratila, osim kad bi me obavijestile da sam drolja. Breckin je bio jedina osoba u školi koja se uopće potrudila oko mene.” “To nije istina”, kaže Holder. “Zaboravljaš na Shaylu.” Smijem se. “Misliš na Shaynu?” “Kako god”, kaže, odmahujući glavom. “Tvoj red.” Brzo gura još jedan čips u usta i ceri mi se. “Zašto su ti se roditelji rastali?” Nasmiješi mi se zatvorenih usta i krene bubnjati prstima po stolu, zatim slegne ramenima. “Vjerojatno im je došlo vrijeme za rastavu”, kaže hladnokrvno. “Došlo im je vrijeme?” pitam, zbunjena njegovim površnim odgovorom. “Zar za brakove sada postoji rok trajanja?” Sliježe ramenima. “Za neke ljude da.” Zanima me kako mu sad mozak radi. Nadam se da neće reći da je njegov red za pitanje, zato što stvarno želim znati što on misli o ovoj temi. Što ne znači da se ja planiram udati u neko skorije vrijeme. Ali on je dečko u kojeg sam zaljubljena, pa ne bi škodilo znati što misli o braku, da se kasnije toliko ne šokiram. “Zašto misliš da je njihov brak imao rok trajanja?” pitam. “Svi brakovi imaju rok trajanja ako se u njih uđe iz pogrešnog razloga. Brak ne postaje sve lakši... s vremenom postaje sve teži. Ako se vjenčaš s nekim u nadi da ćeš popraviti stvar, možeš početi odbrojavati, čim izgovoriš ‘uzimam’.” “Iz kojih su se oni pogrešnih razloga vjenčali?” “Zbog mene i Les”, kaže suosjećajno. “Poznavali su se manje od mjesec dana kad je moja majka ostala trudna. Tata se njome oženio, smatrajući da tako treba, da je to ispravno, a možda je bilo ispravnije paziti da je ne napumpa.” “Nezgode se događaju”, kažem. “Znam. I zato su sada razvedeni.”

Odmahujem glavom, žalosna što on tako olako govori o tome da se njegovi roditelji nisu voljeli. Ali pretpostavljam da je otad prošlo osam godina. Desetogodišnji Holder vjerojatno nije tako lako prihvatio dok su se razvodili. “Ali ti ne misliš da je razvod neizbježan u svakom braku?” Prekriži ruke na stolu i nagne se naprijed, gledajući iskosa. “Sky, ako se ti sad pitaš imam li ja problema s obvezivanjem, odgovor je ne. Jednog dana u dalekoj, dalekoj budućnosti... onoj nakon fakulteta... kad te budem zaprosio... a to ću učiniti jednoga dana jer me se nećeš riješiti... neću se vjenčati s tobom nadajući se da će brak uspjeti. Kad postaneš moja, to će biti zauvijek. Već sam ti rekao da je jedina stvar koja mi je važna s tobom naša zauvijek, e to sam i mislio.” Smiješim mu se, nekako još malo više zaljubljena u njega nego što sam to bila prije trideset sekunda. “Mrak. Nije ti trebalo dugo da se domisliš ovih riječi.” Odmahuje glavom. “To je zato što sam o našem zauvijek počeo razmišljati kad sam te prvi put vidio u onoj trgovini.” Hrana nam nije mogla stići u boljem trenutku, jer nemam pojma kako na ovo odgovoriti. Uzimam vilicu da uzmem zalogaj, ali on se naginje preko stola i uzima mi je iz ruke. “Nema varanja”, kaže. “Nismo završili, a i ja imam spremno jedno stvarno osobno pitanje.” Uzima zalogaj hrane i polako ga žvače, dok ja čekam da mi postavi to “stvarno osobno” pitanje. Nakon što ispije gutljaj pića, uzme još jedan zalogaj i naceri mi se, namjerno zavlačeći da bi mogao jesti. “Pitaj me to vražje pitanje”, kažem glumeći ljutnju. On se smije i briše si usta salvetom, zatim se naginje naprijed. “Uzimaš li antibebi pilule?” pita me prigušivši glas. Njegovo me pitanje nasmije, zato što nije baš tako osobno kad to pitaš curu s kojom se seksaš. “Ne, ne uzimam”, priznam. “Nisam imala razloga za to prije nego što si mi ti ušetao u život.” “Dobro, ja bih želio da uzimaš”, kaže odlučno. “Naruči se za ovaj tjedan.” Zgranem se. “Znaš, mogao si me to malo ljepše zamoliti.” Podiže obrvu dok ispija još jedan gutljaj svog pića, zatim ga stavlja mirno na stol pred sebe. “Kriv sam.” Smiješi mi se i zabljesne me svojim jamicama. “Dopusti mi da preformuliram svoje riječi”, kaže, stišavajući glas do promuklog šapta. “Planiram voditi ljubav s tobom, Sky. Često. Zapravo, u svakoj mogućoj prilici, zato što sam uživao u tebi ovog vikenda, bez obzira na sve okolnosti. A da bih mogao nastaviti voditi ljubav s tobom, bio bih jako sretan kad bi sredila alternativnu kontracepcijsku

metodu, da nam se ne dogodi da se nađemo u trudnoćom potaknutom braku s određenim rokom trajanja. Misliš li da bi mi mogla to učiniti? Da bismo se mogli nastaviti puno, puno, puno seksati?” Ne skidam pogled s njega dok rukom odgurujem praznu čašu prema konobarici, koja sad zuri u Holdera razjapljene vilice. Odgovaram mu s ozbiljnim izrazom lica. “To je puno bolje”, kažem. “I, da. Vjerujem da bih to mogla srediti.” On jednom kimne, zatim odgurne svoju čašu do moje, gledajući u konobaricu. Ona se napokon trgne iz transa i brzo nam napuni čaše, zatim ode. Čim je otišla, zurim u Holdera i odmahujem glavom. “Ti si zločest, Deane Holdere”, smijem se. “Što?” pita me nevino. “Trebalo bi zakonom zabraniti da riječi ‘voditi ljubav’ i ‘seks’ izađu iz tvojih usta kad je prisutna bilo koja druga ženska osoba, osim one s kojom to zapravo radiš. Mislim da ne shvaćaš kakav utjecaj imaš na žene.” Odmahuje glavom i pokušava negirati moj komentar. “Ozbiljno ti govorim, Holdere. Bez želje da ti ego eksplodira, moram ti reći da bi trebao biti svjestan da si nevjerojatno privlačan skoro svakoj ženi koja ima puls. Mislim, razmisli o tome. Ne mogu čak ni izbrojiti sve dečke koje sam srela u životu, a ti si jedini koji mi je ikada bio privlačan. Objasni mi to.” On se smije. “To je lako objasniti.” “Kako to misliš?” “Zato što si me ti”, kaže, gledajući me prodorno, “već voljela, prije nego što si me onoga dana ugledala u trgovini. To što si blokirala sjećanje na mene u svom mozgu, ne znači da si blokirala sjećanje na mene u svome srcu.” Podiže do usta vilicu punu hrane, ali zastane prije no što uzme zalogaj. “Ali možda si ti ipak u pravu. Možda se radi samo o tome da si mi željela polizati jamice”, kaže, gurajući punu vilicu u usta. “Definitivno se radilo o jamicama”, kažem, smiješeći se. Ne mogu izbrojiti koliko me puta nasmijao u posljednjih pola sata koliko smo ovdje, i nekako sam pojela polovicu hrane sa svog tanjura. Sama njegova prisutnost čudotvorno djeluje na moju ranjenu dušu.

Utorak, 30. listopada 2012. 19 sati i 20 minuta

Nalazimo se blok do Karenine kuće i ja ga zamolim da stane kraj ceste. Iščekivanje tijekom vožnje bilo mi je već dovoljno mučenje, ali biti ovdje u potpunosti je užasavajuće. Nemam pojma što joj reći i kako uopće reagirati kad uđem kroz ulazna vrata. Holder zaustavlja auto i stavlja ga u ler. Gleda me pogledom punim zabrinutosti. “Treba ti novo poglavlje?” pita me. Kimam, duboko udišući. Ispruži se preko sjedala i primi me za ruku. “Što te najviše plaši kod vašeg susreta?” Okrećem se prema njemu. “Bojim se da joj, bez obzira na to što će mi danas reći, nikada neću moći oprostiti. Znam da mi je život postao bolji nego što bi mi bio da sam ostala s ocem, ali ona to nije nikako mogla znati kad me ukrala. Nemoguće mi je oprostiti joj zbog činjenice da sad znam za što je sposobna. Ne mogu oprostiti ocu za ono što mi je radio... zato osjećam da ne smijem oprostiti ni njoj.” Miluje me palcem po rubu dlana. “Možda joj nećeš oprostiti to što ti je učinila, ali smiješ cijeniti život koji ti je pružila nakon toga. Sky, ona ti je bila dobra mama. Sjeti se toga kad budete danas razgovarale, dobro?” Nervozno izdahnem. “To je baš ono preko čega ne mogu prijeći”, kažem. “Preko činjenice da mi je bila dobra mama i da je zato volim. Silno je volim i u smrtnom sam strahu da je nakon ovoga danas više neću imati.” Holder me privlači k sebi i grli. “I ja se bojim za tebe, malena”, kaže, ne želeći se praviti da će sve biti u redu, kad ne može. Strah od nepoznatog je ono što nas oboje guši. Niti jedno od nas nema nikakvu predodžbu u kojem će smjeru krenuti moj život nakon što uđem kroz ta vrata, i ne znamo je Ii to smjer kojim ćemo nas dvoje moći krenuti zajedno. Odmičem se od njega i stavljam ruke na koljena, skupljajući hrabrost da završim sa svim tim. “Spremna sam”, kažem. On kima, zatim izveze auto na cestu i zađe za ugao, stajući na mom prilaznom putu. Od pogleda na moj dom, ruke mi se počinju tresti još više nego prije. Holder otvara vozačka vrata u trenutku kad Jack izlazi iz kuće i okreće se prema meni.

“Ostani ovdje”, kaže. “Želim prvo razgovarati s Jackom.” Holder izlazi iz auta i zatvara vrata za sobom. Ja ostajem na mjestu kao što mi je rekao, zato što mi se iskreno ne žuri izaći iz ovog auta. Gledam kako Holder i Jack nekoliko minuta razgovaraju. Zbog činjenice da je Jack ovdje, vidim da je još uvijek podržava i pitam se je li mu Karen zapravo rekla istinu o onome što je učinila. Sumnjam da bi bio ovdje da zna istinu. Holder se vraća do auta, ovoga puta do suvozačkih vrata gdje ja sjedim. Otvara ih i klekne kraj mene. Prelazi mi rukom po obrazu i miluje mi lice vršcima prstiju. “Jesi li spremna?” pita. Osjećam da mi glava kima, ali ja ne kontroliram taj pokret. Vidim kako mi noga izlazi iz auta i kako mi ruka kreće prema Holderovoj, ali ne razumijem kako se uopće krećem, kad svjesno pokušavam ostati sjediti u autu. Nisam spremna ući, ali ipak hodam prema kući, držeći Holdera pod ruku. Kad stignem do Jacka, on mi prilazi kako bi me zagrlio. Čim osjetim njegov poznati zagrljaj, priberem se i duboko udahnem. “Hvala ti što si se vratila”, on kaže. “Treba joj ova prilika da ti sve objasni. Obećaj mi da ćeš joj dati tu priliku.” Odmičem se od njega i gledam ga u oči. “Jack, znaš li ti što je ona učinila? Je li ti rekla?” On bolno kima. “Znam, i znam da ti je teško. Ali moraš joj dopustiti da ti ispriča svoju stranu priče.” Okrene se prema kući držeći i dalje ruku oko mojih ramena. Hodler me uzima za ruku i obojica me prate do ulaznih vrata, kao da sam neko krhko dijete. Ja nisam krhko dijete. Zastajem na stubama i okrećem se prema njima. “Moram s njom razgovarati nasamo.” Znam da sam mislila da želim Holdera kraj sebe, ali moram biti snažna zbog sebe. Volim to što me štiti, ali ovo je najteža stvar koju sam ikada morala učiniti i želim da mogu reći da sam to sama učinila. Ako se s ovim uspijem suočiti sama, znam da ću imati hrabrosti suočiti se s bilo čim. Ni jedan od njih dvojice ne prigovara, a ja zato osjećam poštovanje prema njima, znajući da obojica imaju povjerenja u mene. Holder mi stišće ruku i gurka me naprijed sa sigurnošću u očima. “Bit ću ovdje”, kaže. Duboko udišem, zatim otvaram ulazna vrata. Ulazim u dnevnu sobu, a Karen prestaje koračati po njoj i okreće se, jer me primijetila. Čim se pogledamo u oči, ona gubi kontrolu i juri prema meni. Ne znam što

sam očekivala vidjeti na njezinom licu, kad sam ulazila kroz ta vrata, ali to sigurno nije bio pogled pun olakšanja. “Dobro si”, kaže ona, grleći me rukama oko vrata. Prima me za zatiljak rukom i privlači me k sebi dok plače. “Tako mi je žao, Sky. Tako mi je strašno žao što si to otkrila prije nego sam ti ja mogla reći.” Silno se trudi govoriti, ali jecaji su je sasvim obuzeli. Srce mi se slama dok gledam kako pati. Saznanje da mi je lagala ne briše onih trinaest godina koliko sam je voljela, pa to što je vidim kako pati i kod mene uzrokuje patnju. Uzima mi lice u ruke i gleda me u oči. “Kunem ti se da sam ti htjela sve reći, onoga trenutka kad napuniš osamnaest. Užasno mi je što si sve to morala sama otkriti. Ja sam učinila sve što sam mogla da to spriječim.” Grabim joj ruke i mičem ih sa svog lica, zatim se okrenem od nje. “Nemam pojma kako odgovoriti na ovo što mi sad govoriš, mama.” Okrećem se i gledam je u oči. “Imam toliko pitanja koja me previše strah postaviti. Ako mi odgovoriš na njih, kako ću znati da mi govoriš istinu? Kako ću znati da mi nećeš lagati kao što mi lažeš već trinaest godina?” Karen hoda prema kuhinji i uzima rupčić da obriše oči. Nekoliko puta nesigurno udahne, pokušavajući se sabrati. “Dođi, sjedi kraj mene, sunašce”, kaže, hodajući pokraj mene prema kauču. Ostajem stajati dok je gledam kako sjeda na rub jastuka. Pogledava u mene, a na njezinom licu se vidi kako joj se srce slama. “Molim te”, kaže. “Znam da mi ne vjeruješ i imaš pravo ne vjerovati mi zbog onoga što sam učinila. Ali ako možeš u svom srcu pronaći toliko razumijevanja da prepoznaš činjenicu da te volim više od samog života, dat ćeš mi priliku da ti objasnim.” U očima joj se vidi samo iskrenost. Zato krećem prema kauču i sjedam nasuprot njoj. Ona duboko udiše, zatim izdiše, pokušavajući se dovoljno pribrati da počne sa svojim objašnjenjem. “Da bih ti objasnila istinu o tome što ti se dogodilo... prvo ti moram objasniti što se meni dogodilo.” Zastaje nekoliko minuta, trudeći se da se ponovno ne slomi. Vidim joj u očima da joj je ono što mi se sprema reći nepodnošljivo teško. Želim joj prići i zagrliti je, ali ne mogu. Koliko god da je volim, jednostavno je sad ne mogu tješiti. “Sky, imala sam divnu mamu. Ti bi je sigurno voljela. Ime joj je bilo Dawn i silno je voljela mog brata i mene. Moj brat, John, bio je deset godina stariji od mene, pa se nismo svađali ili bili ljubomorni jedno na drugo dok smo odrastali. Otac mi je umro kad mi je bilo devet godina, pa mi je John više bio očinska figura u životu, negoli brat. Bio je moj zaštitnik. Bio je tako dobar brat, a ona je bila tako dobra majka. Na žalost, kad sam navršila trinaest godina, činjenica da mi je John bio više

poput oca, postala je zapravo stvarnost jer nam je mama umrla. “Johnu su bile samo dvadeset tri i tek je bio završio fakultet. Nisam imala nikoga od rodbine tko bi me uzeo k sebi, pa je on učinio ono što je morao. Na početku, sve je bilo u redu. Majka mi je nedostajala više nego što je trebalo, a iskreno, John se nije najbolje snašao u toj situaciji. Upravo je dobio novi posao, tek je završio fakultet i bilo mu je jako teško. I meni. Kad sam navršila četrnaest godina, od sveg tog stresa počeo je osjećati posljedice. Počeo je piti, a ja sam se počela buniti i često bih ostajala vani dulje nego što sam smjela. “Jedne noći, kad sam se vratila kući, on se strašno naljutio na mene. Svađa je prerasla u tučnjavu i on me nekoliko puta udario. Nikad me prije nije udario i to me prestravilo. Otrčala sam u svoju sobu, a on nekoliko minuta kasnije došao mi se ispričati. Njegovo ponašanje prethodnih nekoliko mjeseci bilo je posljedica pretjeranog pijenja i već sam ga se tada bojala. A kad se tome doda i to da mi je nanio tjelesnu bol... bila sam prestravljena od njega.” Karen se nervozno premješta na kauču i poseže za čašom vode. Gledam je kako prinosi čašu ustima i kako joj prsti drhte. “Pokušao mi se ispričati, ali ja ga nisam željela slušati. Moja ga je tvrdoglavost još više razbjesnila, pa me gurnuo na krevet i počeo urlati na mene. Ponavljao je stalno kako sam mu uništila život. Rekao mi je da bih mu trebala biti zahvalna za sve što čini za mene... da sam mu dužna zato što mora toliko raditi da bi se brinuo za mene.” Karen se nakašlje i u njezinim očima pojavljuju se nove suze, dok se trudi nastaviti bolnu priču o svojoj prošlosti. Podiže oči prema meni i vidim da su joj riječi koje su joj navrh jezika preteške za izgovoriti. “Sky...” kaže glasom punim boli. “Moj brat me te noći silovao. I ne samo da je to učinio te noći, već je nastavio s tim skoro svake noći, pune dvije godine.” Stavljam ruku na usta i uzdahnem od užasa. Krv mi jurne iz glave, ali osjećam se kao da nestaje iz cijelog mog tijela. Osjećam se potpuno praznom dok slušam njezine riječi, zato što me previše strah onoga što mislim da će mi reći. Pogled u njezinim očima još je prazniji od onoga kako se ja sad osjećam. Umjesto da čekam da mi kaže, ja bez razmišljanja pitam nju. “Mama... je li John... on je bio moj otac, je li?” Ona brzo kima glavom dok joj suze padaju iz očiju. “Da, dušo. Bio je. Tako mi je žao.” Cijelo mi se tijelo grči od jecaja koji krenu kad me Karenine ruke zagrle, čim mi

se na licu pojavi prva suza. Grlim je oko leđa i čvrsto je grabim za košulju. “Tako mi je žao što ti je to učinio”, plačem. Karen sjeda kraj mene na kauč i mi se grlimo dok plačemo zbog onoga što nam je radio čovjek kojeg smo obje voljele svim srcem. “Ima još”, kaže. “Želiš da ti kažem sve, dobro?” Kimam i ona se odmakne od mene, stavljajući mi dlanove u svoje. “Kad sam navršila šesnaest, rekla sam prijateljici što mi radi. Ona je rekla svojoj majci i ona ga je prijavila. Do tog vremena John je već radio u policiji tri godine i stvorio si je priličan ugled. Kad su ga ispitivali o prijavi, tvrdio je da ja to samo izmišljam zato što mi ne dopušta da se viđam s dečkom. Na kraju su ga oslobodili optužbe i slučaj je odbačen, ali ja sam znala da se ne mogu vratiti i živjeti s njim. Živjela sam kod nekih prijatelja dok nisam završila srednju školu, dvije godine kasnije. Nikad više nisam s njim razgovarala. “Prošlo je šest godina dok ga nisam ponovno vidjela. Imala sam dvadeset jednu godinu i tada sam bila na fakultetu. Bila sam u trgovini s hranom i stajala u drugom redu od njega kad sam mu začula glas. Smrzla sam se, nisam mogla disati dok sam slušala kako s nekim razgovara. Njegov bih glas prepoznala svugdje. Ima nešto u tom glasu što te užasava i što se nikako ne može zaboraviti, ni pod kojim uvjetima. “Ali toga dana njegov glas nije bio ono što me paraliziralo... bio je to tvoj glas. Čula sam ga kako razgovara s malom djevojčicom i istog sam se trenutka prisjetila svih onih noći kad me silovao. Postalo mi je zlo u želucu, znajući za što je sve sposoban. Pratila sam vas izdaleka, gledala kako komunicirate. On je hodao nekoliko metara ispred kolica, i u jednom trenutku, ja sam uhvatila tvoj pogled. Gledala si u mene dugo i bila si najljepša djevojčica koju sam ikada vidjela. Ali bila si i najslomljenija djevojčica koju sam ikada vidjela. Znala sam iste sekunde kad sam te pogledala u oči, da ti radi isto ono što je radio meni. Vidjela sam tu beznadnost i strah u tvojim očima kad si me ponovno pogledala. “Provela sam nekoliko sljedećih dana pokušavajući saznati sve o tebi i tvom odnosu s njim. Saznala sam što se dogodilo tvojoj majci i to da te sam odgaja. Konačno sam skupila hrabrosti da ga telefonski anonimno prijavim, nadajući se da će konačno dobiti ono što zaslužuje. Tjedan dana kasnije saznala sam da je slučaj odbila služba za zaštitu djece, nakon što su razgovarali s tobom. Nisam sigurna je li na odbacivanje slučaja utjecala činjenica da je tada bio na visokoj poziciji u policiji, ali mislim da jest. I tako je to bilo već drugi put da se izvukao. Nisam mogla podnijeti pomisao da te ostavim s njim, znajući što ti se događa. Sigurna sam da je bilo i drugih načina na koje sam to mogla riješiti, ali bila sam mlada i nasmrt preplašena za tebe. Nisam znala što drugo učiniti kad nas je pravna država obje iznevjerila.

“Nekoliko dana kasnije odlučila sam što ću. Ako ti nitko ne želi pomoći da se skloniš od njega... onda ću to ja učiniti. Nikada neću zaboraviti onaj dan kad sam se dovezla do tvoje kuće i vidjela kako si slomljena plakala u ruke, sjedeći sama na travi. Kad sam te pozvala po imenu i kad si mi prišla i ušla u auto sa mnom... odvezle smo se i nisam se nijednom osvrnula.” Karen mi stišće ruke i gleda me pažljivo. “Sky, kunem ti se svim srcem da sam te samo željela zaštititi od njega. Učinila sam sve što sam mogla da te ne pronađe. Da te spriječim da ti pronađeš njega. Nikada više nismo o njemu razgovarale i ja sam učinila sve što sam mogla da kreneš dalje, da bi mogla imati normalan život. Znala sam da te neću moći zauvijek skrivati. Znala sam da će doći dan kad ću se morati suočiti s onim što sam učinila... ali ništa od toga mi nije bilo važno. Ništa od toga mi i dalje nije važno. Samo sam željela da budeš na sigurnom, dok ne budeš dovoljno stara da te više nikad ne moram poslati natrag k njemu. “Dan prije nego sam te odvela, otišla sam u vašu kuću kad nikoga nije bilo kod kuće. Ušla sam unutra jer sam željela pronaći neke stvari koje bi te mogle utješiti kad budeš kod mene na sigurnom. Nešto poput tvoje najdraže dekice ili medvjedića. Ali kad sam ušla u tvoju sobu, shvatila sam da ti ništa u toj kući ne može pružiti nikakvu utjehu. Ako si bila imalo slična meni, sve što je imalo veze s njim podsjećalo bi te na ono što ti je radio. Zato nisam uzela ništa, zato što nisam željela da se sjećaš što ti je radio.” Ona ustaje i u tišini izlazi iz sobe, zatim se vraća trenutak kasnije noseći malu drvenu kutiju. Stavlja mi je u ruke. “Nisam mogla otići bez ovoga. Znala sam da će doći dan kad ću ti morati ispričati istinu i da ćeš ti željeti znati sve o svojoj majci. Nisam uspjela pronaći puno, ali sačuvala sam ti ono što sam pronašla.” Oči mi se pune suzama dok prelazim prstima po drvenoj kutiji koja sadrži jedina sjećanja na ženu za koju sam mislila da je se nikada neću moći prisjetiti. Ne otvaram je. Ne mogu je otvoriti. Otvorit ću je kad budem sama. Karen mi odmiče pramen za uho i ja je pogledam. “Znam da je ono što sam učinila pogrešno, ali ne žalim zbog toga. Kad bih to ponovno morala učiniti, da bi ti bila na sigurnom, ne bih dvaput razmišljala. Znam također da me vjerojatno mrziš zato što sam ti lagala. Meni je to u redu, Sky, zato što te ja volim dovoljno za obje. Nikad se nemoj osjećati krivom zbog toga kako se osjećaš u vezi s tim što sam ti učinila. Ja sam ovaj razgovor i ovaj trenutak planirala trinaest godina, i spremna sam na sve što odlučiš, bez obzira na to kakva bila tvoja odluka. Želim da učiniš ono što je za tebe najbolje. Ja ću odmah nazvati policiju ako je to ono što želiš. Spremna sam im reći sve što sam ti upravo ispričala, ako će ti to pomoći da nađeš mir. Ako želiš da čekam do tvog pravog osamnaestog rođendana, da možeš nastaviti dotad živjeti u ovoj kući,

ja ću to učiniti. Predat ću se one sekunde kad budeš pravno sposobna brinuti se o sebi i nikada neću preispitivati tvoju odluku. Ali što god da odlučiš, Sky, što god da učiniš, ne brini za mene. To što znam da si na sigurnom je sve što želim u životu. Ono što slijedi vrijedilo je svake sekunde onih trinaest godina koje sam provela s tobom.” Pogledam natrag prema kutiji i nastavljam plakati, nemajući pojma što sad učiniti. Ne znam što je ispravno, a što nije i je li ono što je ispravno u ovoj situaciji zapravo pogrešno. Znam da joj sada ne mogu odgovoriti. Osjećam kao da me je sve što mi je rekla, sve što sam mislila da znam o pravu i pravdi, upravo ošamarilo po licu. Pogledam opet u nju i odmahujem glavom. “Ne znam”, šapnem. “Ne znam što želim da se dogodi.” Ne znam što želim, ali znam što mi treba. Treba mi novo poglavlje. Ustajem, a ona ostaje sjediti, gledajući me dok krećem prema vratima. Ne mogu je pogledati u oči dok otvaram ulazna vrata. “Moram malo razmisliti”, kažem tiho, krećući van. Čim se za mnom zatvore ulazna vrata, Holder me zagrli. Držim drvenu kutiju u jednoj ruci, a drugu ovijam oko njegovog vrata, gurajući glavu u njegovo rame. Plačem mu u košulju, ne znajući kako probaviti sve što sam upravo saznala. “Nebo”, kažem. “Moram gledati u nebo.” On me ništa ne pita. Točno zna o čemu govorim, pa me primi za ruku i odvede do auta. Jack ulazi u kuću dok Holder i ja izlazimo autom s prilaznog puta.

Utorak, 30. listopada 2012. 20 sati i 45 minuta

Holder me uopće ne pita što je Karen rekla dok sam bila s njom u kući. Zna da ću mu ispričati kad budem mogla, ali u ovom trenutku, mislim da to ne mogu. Ne dok ne shvatim što želim dalje učiniti. Zaustavlja auto kad stignemo na aerodrom, ali znatno dalje od mjesta na kojem ga obično parkira. Kad stignemo do ograde, iznenađena sam što vidim otključana vrata. Holder podiže zasun i otvara ih, pokazujući mi rukom da uđem. “Postoje vrata?” pitam, zbunjena. “Zašto smo onda preskakali ogradu?” Dobaci mi samozadovoljan smiješak. “Zato što si oba puta kad smo bili ovdje bila u haljini. Ne bi bilo toliko zabavno ući kroz vrata.” Nekako, ali ne znam kako, uspijem se nasmijati. Prolazim kroz vrata i on ih zatvara za mnom, ali ostaje na drugoj strani ograde. Zastajem i pružam ruku prema njemu. “Želim da dođeš sa mnom”, kažem. “Jesi li sigurna? Mislio sam da bi večeras željela razmišljati u samoći.” Odmahujem glavom. “Volim kad si ti sa mnom. Ne bih se osjećala dobro da sam sama.” Otvara vrata i prima me za ruku. Hodamo do uzletne staze, do našeg uobičajenog mjesta pod zvijezdama. Spustim drvenu kutiju kraj sebe, još uvijek nesigurna imam li hrabrosti otvoriti je. Nisam više sigurna ni u što. Ležim mirno više od pola sata, u tišini razmišljajući o svom životu... o Kareninom životu... o Lesslienom životu... i imam osjećaj da će odluka koju moram donijeti biti odluka za sve tri. “Karen mi je teta”, kažem naglas. “Biološka teta.” Ne znam govorim li to glasno zato što želim da to Holder sazna ili zato što to samo želim izgovoriti naglas. Holder ovije svoj mali prst oko moga i okrene se da me pogleda. “Sestra tvoga tate?” pita me, oklijevajući. Ja kimam i on zatvara oči, shvativši što to govori o Kareninoj prošlosti. “Zato te odvela”, kaže, shvaćajući. Kaže to kao da je sada sve jasno. “Znala je što ti on radi.” Potvrđujem njegovu rečenicu kimanjem. “Holdere, ona želi da ja odlučim. Želi da odlučim što će se dalje događati. Problem je u tome što ja ne znam koji je izbor

ispravan.” Sada me prima za ruku, ispreplevši prste s mojima. “To je zato što nema pravog izbora”, kaže. “Nekad moraš izabrati iz hrpe pogrešnih izbora jer nema ispravnih. Moraš izabrati onaj koji ti se čini najmanje pogrešnim.” Učiniti da Karen ispašta zbog nečega što je učinila iz potpune nesebičnosti, bez sumnje je najgori od loših pogrešnih izbora. Osjećam to u svome srcu, ali još uvijek mi je teško prihvatiti da je ono što je učinila nešto što ne treba imati posljedice. Znam da tada nije znala, ali činjenica da me odvela od oca, dovela je do onoga što se dogodilo Lesslie. Teško je zanemariti činjenicu da je to što me Karen odvela, neposredno dovelo do toga što se dogodilo mojoj najboljoj prijateljici - onoj drugoj djevojci u Holderovom životu koju misli da je iznevjerio. “Moram te nešto pitati”, kažem mu. On šutke čeka da progovorim, pa sjednem i pogledam ga. “Nemoj me prekidati, dobro? Samo me pusti da to izbacim iz sebe.” Dotiče mi ruku i kima pa nastavljam. “Znam da je Karen to učinila zato što me pokušala spasiti. Ona je tu odluku donijela iz ljubavi... a ne iz mržnje. Ali bojim se, ako ništa ne kažem... ako to zadržimo za sebe... da će to utjecati na tebe. Zato što znam da je moj otac to učinio Les samo zato što ja nisam bila tamo, na njezinom mjestu. I znam da nije bilo načina da Karen predvidi ono što će on učiniti. I znam da je pokušala učiniti ispravnu stvar kad ga je prijavila, prije nego što je postala toliko očajna. Ali što će se događati s nama? S tobom i sa mnom, kad se pokušamo vratiti na staro? Bojim se da ćeš zauvijek mrziti Karen... ili da ćeš me na kraju početi prezirati zbog odluke koju večeras donesem, kakva god bila. Ne kažem da ne želim da osjećaš što god bi trebao osjećati. Ako moraš mrziti Karen zbog toga što se dogodilo Les, razumijem to. Mislim da samo moram znati da, bez obzira na to što ću izabrati... moram znati...” Pokušavam naći najrječitiji način da to kažem, ali ne mogu. Katkada je najteže postaviti najjednostavnija pitanja. Stišćem mu dlan i gledam ga u oči. “Holdere... hoćeš li biti dobro?” Dok me gleda, izraz lica mu je nemoguće pročitati. Isprepleće prste s mojima i ponovno usmjerava pozornost na nebo iznad nas. “Sve ovo vrijeme”, kaže tiho, “posljednju godinu proveo sam ne radeći ništa osim mrzeći i prezirući Les zbog onoga stoje učinila. Mrzio sam je jer smo imali potpuno isti život. Imali smo potpuno iste roditelje koji su imali potpuno isti razvod. Imali smo istu najbolju prijateljicu koju su istrgnuli iz naših života. Dijelili smo potpuno istu tugu zbog onoga što se tebi dogodilo, Sky. Preselili smo se u isti grad i u istu kuću, s istom mamom i u istu školu. Stvari koje su se događale u njezinom životu

bile su potpuno iste kao one koje su se događale u mom. Ali ona je to uvijek puno teže podnosila. Ponekad bih je čuo kako noću plače. Uvijek bih legao kraj nje, i zagrlio je, ali često sam samo želio urlati na nju, zato što je bila toliko slabija od mene. “A one noći... kad sam otkrio što je učinila... mrzio sam je. Mrzio sam je što je tako lako odustala. Mrzio sam je zato što je mislila da joj je život bio toliko teži od moga, a bio je potpuno isti.” Sjedne i okrene se prema meni, uzimajući mi obje ruke u svoje. “Sada znam istinu. Znam da je njezin život bio milijun puta teži od moga. I činjenica da se još uvijek smiješila i smijala svakog dana, ali ja nisam imao pojma kroz kakvo je sranje prolazila... konačno vidim koliko je zapravo bila hrabra. Ona nije bila kriva što nije znala kako se s time nositi. Želio bih da je potražila pomoć ili da je rekla nekome što se dogodilo, ali svatko se nosi s takvim problemima različito, pogotovo kad misli da je sasvim sam. Ti si to uspjela blokirati i to je bio način na koji si se s time nosila. Mislim da je i ona to pokušala, ali bila je puno starija kad joj se to događalo, pa je to bilo nemoguće. Umjesto da to blokira i nikada više ne razmišlja o tome, ona je učinila upravo suprotno. Znam da je to obuzimalo svaki dio njezinog života, sve dok više nije mogla podnositi. “I ne možeš reći da je Karenin izbor imao bilo kakve neposredne veze s tim što je tvoj otac učinio Les. Da te Karen nije odvela, on bi vrlo vjerojatno ipak učinio to Les, bez obzira na to bila li ti tamo ili ne. On je bio takva osoba. Osoba koja radi takve stvari. Pa ako me pitaš krivim li Karen, odgovor je ne. Jedina stvar koju želim da je Karen učinila drukčije... želio bih da je mogla povesti sa sobom i Les.” Ovija ruke oko mene i primiče usne mom uhu. “Što god odlučiš. Što god misliš da će pomoći da ti srce brže zacijeli... želim da i učiniš. To je ono što Les želi da učiniš.” Grlim ga i guram glavu u njegovo rame. “Holdere, hvala ti.” Drži me u tišini dok ja razmišljam o odluci koja više nije baš tako velika. Nakon nekog vremena odmičem se od njega i stavljam drvenu kutiju na krilo. Prelazim prstima po njezinoj površini i oklijevam prije no što dodirnem bravu. Otvaram je i polako podižem poklopac dok zatvaram oči i oklijevam vidjeti što je unutra. Duboko udišem kad sasvim podignem poklopac, zatim otvaram oči i one zure u oči moje majke. Podižem fotografiju drhtavim prstima, gledajući u ženu koja ne može biti nitko drugi nego osoba koja me stvorila. Od usta do očiju i jagodičnih kostiju, ja sam ona. Svaki dio mene je ona. Spuštam sliku i uzimam onu ispod nje. Ova izvlači na površinu još više osjećaja jer je to slika na kojoj smo nas dvije. Nisam na njoj starija od dvije godine, sjedim joj

u krilu i grlim je oko vrata. Ona me ljubi u obraz i ja buljim u kameru s osmijehom većim od života. Suze kaplju na slike u mojoj ruci pa ih brišem i stavljam ih Holderu u ruke. Želim da on vidi po što sam se tako očajnički željela vratiti u kuću svoga oca. U kutiji je još jedna stvarčica. Uzimam je i provlačim ogrlicu kroz prste. Na njoj je srebrni medaljon u obliku zvijezde. Otvaram ga i gledam u sliku sebe kao malog djeteta. Unutar medaljona, na suprotnoj strani fotografije ugravirano je “Moj tračak nade”. Otkopčavam ogrlicu i stavljam je oko vrata. Holder se diže i uzima obje strane ogrlice dok ja podižem kosu. Zakopčava je i ja puštam kosu, zatim me ljubi po kosi. “Ona je prelijepa. Baš kao i njezina kći.” Vraća mi slike i nježno me ljubi. Gleda u moj medaljon i otvara ga, zatim zuri u njega nekoliko trenutaka, smiješeći se. Zatvara ga i pogleda me ponovno u oči. “Jesi li spremna?” Stavljam slike natrag u kutiju i zatvaram poklopac, zatim ga pogledam samouvjereno i kimam. “Jesam.”

Utorak, 30. listopada 2012. 22 sata i 15 minuta

Holder ovoga puta ulazi sa mnom. Karen i Jack su na kauču i on ju je obgrlio oko ramena jednom rukom, a drugom je drži za ruku. Ona pogleda u mene dok ulazim kroz vrata, a Jack ustaje, želeći nas ostaviti nasamo. “U redu je”, kažem mu. “Ne moraš ići. Nećemo dugo.” Moje ga riječi zabrinu, ali ne odgovara. Odmiče se nekoliko koraka od Karen tako da mogu sjesti kraj nje. Stavljam kutiju na stol pred njom, zatim sjedam. Okrećem se prema njoj, znajući da nema pojma kakva je budućnost pred njom. Unatoč činjenici da ne zna koju sam ja odluku donijela i što će se s njom događati, ona mi se još uvijek smješka i ohrabruje me. Želi da znam da će se složiti sa svakom mojom odlukom. Primam je za ruke i gledam je ravno u oči. Želim da osjeti i vjeruje u ono što joj se spremam reći, zato što ne želim da među nama postoji bilo što drugo osim istine. “Mama”, kažem, gledajući je s onoliko povjerenja koliko je to moguće. “Kad si me odvela od mog oca, znala si za moguće posljedice svoje odluke, ali ipak si to učinila. Riskirala si svoj život samo da bi spasila moj i ja ne želim da patiš zbog te odluke. Odustati od vlastitog života zbog mene, više je nego što bih ikada mogla tražiti od tebe. Ne želim te osuđivati zbog onog što si učinila. Jedina ispravna stvar koju sad mogu učiniti jest... da ti zahvalim. Zato, hvala ti, mama, neizmjerno ti hvala što si mi spasila život.” Njezine suze sad teku još jače od mojih. Grlimo jedna drugu i plačemo. Plačemo kao majka i kći. Plačemo kao teta i nećakinja. Plačemo kao žrtva i žrtva. Plačemo kao preživjeli i preživjeli.

Ne mogu zamisliti kako je izgledao Karenin život posljednjih trinaest godina. Svaki njezin izbor bio je samo za moju korist. Planirala je, kad navršim osamnaest, priznati što je učinila, predati se policiji i suočiti se s posljedicama. Znajući da me toliko voli da bi se odrekla života zbog mene, osjećam se nekako nedostojnom, sada kad znam da me čak dvoje ljudi na svijetu toliko voli. To je ipak previše za podnijeti.

Ispada da Karen iskreno želi učiniti sljedeći korak u svojoj vezi s Jackom, ali da je bila neodlučna jer je znala da će mu slomiti srce kad se otkrije istina. Ono što nije očekivala jest to da je Jack bezuvjetno voli... isto onako kao što ona voli mene. To što je čuo kako ispovijeda svoju prošlost i odluke koje je trebala donijeti, još je više osnažilo njegovu ljubav. Pretpostavljam da će do sljedećeg vikenda donijeti ovamo sve svoje stvari. Karen čitave večeri strpljivo odgovara na sva moja pitanja. Moje glavno pitanje odnosi se na to da ne razumijem kako je moguće da sam imala zakonito ime i sve osobne dokumente na kojima je ono pisalo. Karen se smije na to pitanje i objašnjava da se s dovoljno novca i pravim vezama sve može. Jednostavno me “usvojila” u inozemstvu i sredila da dobijem državljanstvo kad mi je bilo sedam godina. Ne pitam je za pojedinosti jer me je strah čuti odgovor. Drugo pitanje na koje sam željela odgovor bilo je ono najočitije... možemo li sada kupiti televizor. Ispada da ona ne prezire tehnologiju baš toliko koliko je svih ovih godina tvrdila. Imam osjećaj da ćemo sutra u kupovinu na odjel elektronike. Holder i ja objašnjavamo Karen kako je on otkrio tko sam. Isprva nije razumjela kako je moguće da smo bili tako jako povezani u tako ranoj dobi... toliko jako da bi me se on sjećao. Ali gledajući malo dulje kako se ponašamo jedno prema drugome, mislim da je sad već uvjerena da je naša povezanost vjerodostojna. Na žalost, također joj vidim zabrinutost u očima kad god se on nagne da me poljubi ili mi stavi ruku na nogu. Ona je, na kraju krajeva, ipak moja majka. Nakon što je prošlo nekoliko sati i svi smo se smirili, koliko smo mogli, nakon ovakvog vikenda, zaključujemo da je vrijeme za spavanje. Holder i Jack nas pozdravljaju, a Holder uvjerava Karen da mi nikada više neće poslati ni jednu poruku za ispuhivanje ega. Ipak, dok to govori, namiguje mi preko ramena. Karen me grli više puta nego što me itko zagrlio u jednom danu. Nakon zadnjeg noćašnjeg zagrljaja odlazim u svoju sobu i uvlačim se u krevet. Pokrivam se i stavim ruke iza glave, gledajući u zvijezde na stropu. Pomišljam da ih skinem sa stropa zato što će me samo podsjećati na ružne stvari. Ali ipak ih ne skidam. Ostavljam ih jer svaki put kad ih pogledam, one me podsjećaju na Hope. Podsjećaju me na mene i na sve što sam morala prijeći do ovog trenutka u životu. Iako bih mogla samo sjediti ovdje i žaliti se, pitajući se zašto se sve to događalo baš meni... ja to ne želim. Neću poželjeti savršen život. Nevolje koje te snađu u životu su iskušenja koja te tjeraju da odlučiš hoćeš li se predati i ostati ležati na zemlji, ili ćeš obrisati zemlju sa sebe i uspraviti se još viši negoli prije no što su te oborili. Izabirem biti još višom. Vjerojatno će me oboriti još nekoliko puta u mom životu, ali jamčim da nikada neću ostati ležati na zemlji.

Začuje se slabašno kucanje prije no što se prozor u mojoj sobi podigne. Nasmijem se i sklupčam na svojoj strani kreveta, čekajući da mi se pridruži. “Smrzavaš se”, kažem, ušuškavši se u njegovu naručju. “Zar si došao pješice?” Odmahuje glavom i grli me jače, zatim me ljubi u čelo. “Ne, dotrčao sam.” Posegne jednom rukom do moje pozadine. “Niti jedno od nas nije već tjedan dana vježbalo. Guzica ti već postaje stvarno ogromna.” Smijem se i udaram ga po ruci. “Pokušaj zapamtiti da su uvrede smiješne samo u pisanom obliku.” “Kad smo već kod toga... znači li to da ćeš dobiti natrag svoj mobitel?” Slegnem ramenima. “Zapravo ne želim taj mobitel. Nadam se da će mi moj umorni dečko pokloniti iPhone za Božić”. Smije se i prevrne se na mene, stavljajući svoje ledeno hladne usne na moje. Zastenje od razlike temperature na našim usnama. Ljubi me sve dok mu se cijelo tijelo ne zagrije, znatno iznad temperature u sobi. “Znaš što?” Podiže se na laktove i gleda dolje u mene sa svojim prekrasnim smiješkom ukrašenim jamicama. “Što?” Govori mi za oktavu dubljim glasom, božanski poetičnim. “Nikad se nismo seksali u tvom krevetu.” Razmišljam o tome što mi je rekao pola sekunde, zatim odmahnem glavom i okrenem ga na leđa. “Tako će i ostati sve dok mi je majka u kući.” Smije se i hvata me za struk povlači na sebe. Spuštam glavu na njegove grudi dok me on čvrsto grli. “Sky?” “Holdere?” oponašam ga. “Želim da nešto znaš”, kaže. “To ne govorim kao tvoj dečko, čak ni kao tvoj prijatelj. Govorim to zato što netko treba reći.” Prestaje me milovati po ruci i zaustavlja svoju ruku na sredini mojih leđa. “Tako sam ponosan na tebe.” Čvrsto zatvaram oči i gutam njegove riječi, šaljući ih ravno u svoje srce. Pomiče usne po mojoj kosi i ljubi me prvi ili po milijunti put, ali tko bi to brojio? Grlim ga čvršće i izdišem. “Hvala ti.” Podižem glavu i spuštam bradu na njegove grudi, gledajući u njega dok mi se osmjehuje. “I ne zahvaljujem ti samo na ovome što si sad rekao. Moram ti zahvaliti na svemu. Hvala ti što si mi dao hrabrosti da uvijek postavljam pitanja, čak i kad ne želim odgovore. Hvala ti što me voliš onako kako me voliš. Hvala ti što si mi pokazao da ne moramo uvijek biti jaki da bismo bili tu jedno

za drugo - da je u redu biti slab, sve dok smo ovdje. I hvala ti što si me konačno pronašao nakon svih ovih godina.” Milujem mu grudi dok ne stignem do ruke. Prelazim prstima preko svakog slova njegove tetovaže, zatim se naginjem naprijed i ljubim je. “Ali najviše od svega, hvala ti što si me izgubio prije toliko godina... zato što moj život nikada ne bi bio isti da nisi tada otišao od mene.” Tijelo mi se podiže i spušta dok on duboko udiše zrak. Obuhvaća mi lice dlanovima i pokušava se nasmiješiti, ali smiješak ne dospijeva do njegovih očiju ispunjenih boli. “Koliko god puta zamišljao kako će to biti ako te ikada pronađem... nikada nisam ni sanjao da ćeš mi na kraju zahvaljivati na tome što sam te izgubio.” “Na kraju?” pitam ga, mršteći se na izraz koji je izabrao. Dižem se i poljubim ga u usne, pa se odmaknem. “Nadam se da ovo nije naš kraj.” “Zaboga ne, to nije naš kraj”, kaže. Začešljava mi zalutali pramen kose za uho i ostavlja ruku na tom mjestu. “Želio bih da mogu reći da ćemo dugo i sretno živjeti, ali ne mogu. Zato što oboje imamo još puno posla. S obzirom na sve se dogodilo tebi, meni, tvojoj majci i tvome tati, kao i onome što znam da se dogodilo Les... bit će dana kad vjerojatno nećemo znati kako to preživjeti. Ali preživjet ćemo. Preživjet ćemo zato što imamo jedno drugo. Zato se ja ne brinem za nas, dušo. Ja se uopće ne brinem za nas.” Ljubim ga u jamicu i smiješim se. “Ni ja se ne brinem za nas. I samo da se zna, ne vjerujem u ‘živjeli su dugo i sretno’.” On se smije. “Dobro, zato što to nećeš ni dobiti. Sve što ćeš dobiti sam ja.” “To je sve što mi treba”, kažem. “Dobro... treba mi i lampa. I pepeljara. I daljinski. I reket s lopticom. I ti, Deane Holdere. Ali to je sve što mi treba.”

Trinaest godina ranije

“Što on to radi vani?” pitam Lesslie, gledajući kroz prozor dnevne sobe u Deana. On leži na leđima na prilaznom putu i gleda u nebo. “Promatra zvijezde”, odgovori mi. “On to stalno radi.” Okrenem se i pogledam je. “Što to znači?” Ona slegne ramenima. “Ne znam. Kaže mi da to radi kad jako dugo bulji u nebo.” Pogledam opet kroz prozor i gledam ga malo dulje. Ne znam što to znači promatrati zvijezde, ali zvuči kao nešto što bi mi se svidjelo. Volim zvijezde. I znam da ih je moja mama voljela, zato što ih je stavila posvuda po mojoj sobi. “I ja to želim”, kažem. “Možemo li i nas dvije promatrati zvijezde?” Gledam je pažljivo, ali ona skida cipele. “Meni se ne da. Ti idi, a ja ću pomoći mami napraviti kokice i pripremiti film.” Volim one dane kad smijem ići prespavati kod Lesslie. Volim one dane kad ne moram biti kod kuće. Skliznem s kauča i krenem do ulaznih vrata navući cipele, zatim izlazim van i sjednem kraj Deana na prilazni put. On me čak i ne pogleda kad legnem kraj njega. Samo i dalje gleda u nebo pa i ja učinim isto. Zvijezde su večeras stvarno sjajne. Nikad ih nisam ovako gledala. Puno su ljepše od zvijezda na mom stropu. “Tako je lijepo.” “Znam, Hope”, kaže. “Znam.” Dugo vremena je tiho. Ne znam gledamo li zvijezde puno minuta ili puno sati, ali mi ih samo gledamo i ne razgovaramo. Dean zapravo ne voli puno razgovarati. On je puno tiši od Lesslie. “Hope? Hoćeš li mi nešto obećati?” Okrenem se i pogledam ga, ali on još uvijek gleda u zvijezde. Nikada nisam, nikome ništa obećavala osim mom tati. Morala sam mu obećati da nikome neću reći kako mu moram zahvaljivati i nisam prekršila obećanje, iako ponekad poželim da jesam. Ako ikada prekršim obećanje koje sam dala tati, onda ću reći Deanu, zato što znam da on to neće nikome reći. “Hoću”, kažem mu.

Okrene se i gleda me, ali oči mu izgledaju tužno. “Znaš ono kad se nekada rasplačeš zbog tate?” Kimam glavom i pokušavam ne zaplakati kad samo pomislim na to. Ne znam kako Dean zna da je moj tata pravi razlog zašto plačem, ali on to zna. “Hoćeš li mi obećati da ćeš, kad te on žalosti, razmišljati o nebu?” Ne znam zašto želi da mu to obećam, ali ipak kimam. “Ali zašto?” “Zato.” Okrene se i ponovno gleda u zvijezde. “Nebo je uvijek divno. Čak i kad je mrak ili kiša ili je oblačno, uvijek ga je lijepo gledati. To mi je najdraže zato što znam da, ako se ikad izgubim ili budem uplašen, samo moram pogledati gore i nebo će biti tamo, bez obzira na sve... i znam da će uvijek biti prekrasno. O tome možeš razmišljati kad te tata žalosti i onda ne moraš misliti o njemu.” Smiješim se, iako me žalosti ono o čemu razgovaramo. Ali i dalje gledam u nebo, kao što to i Dean radi, razmišljajući o onome što mi je rekao. Moje srce veseli da može nekamo otići kad ne želim biti tamo gdje jesam. Odsad, kad se budem bojala, samo ću misliti na nebo i možda će mi to pomoći da se nasmiješim, zato što znam da će ono uvijek biti lijepo, bez obzira na sve. “Obećavam”, šapnem. “Dobro”, kaže on. Pruža ruku i ovije svoj mali prst oko mojeg.

Napomene [←1] Vrsta sladoleda od čokolade, s lješnjacima i sljezovim kolačićima. [←2] Puno ljubavi. LOL je kratica za Laugli out Loud (smijem se naglas). [←3] Igra riječi, like - sviđati i love - voljeti, u kombinaciji da je live - živjeti. [←4]Udomaćene kratice na internetu. OMG - Oh, my God (O, moj Bože); WTF What the Fuck (Koji kurac). [←5] Kultna komedija iz sedamdesetih The Jerk, sa Steveom Martinom u glavnoj ulozi. [←6]Hopeless - bez nade. [←7] Sky - nebo na engleskom. [←8] Linden - lipa na engleskom.