Cody McClain Brown - Propuh, Papuce i Punica

1

Zagreb, lipanj 2014. prvo izdanje

2

Za Maru, da zna kako i za to

3

1. poglavlje Hrvatska: Ono gdje nije Rusija

Svoju sam suprugu upoznao jedne no i u provincijalnom mjesta cu u Oklahomi. Mislio sam da je iz Rusije. Slu ajno je to bila jedna od najhladnijih no i godine, a na a ve ernja nastava iz komparativne politologije upravo je zavr ila. Dok sam kao i ostali studenti urio prema svom autu, pogledom sam pratio Vanu koja je odlazila u studenu daljinu, hodaju i preko kampusa prema domovima gdje su ivjeli svi inozemni studenti. Vidjelo se da je iz Europe: visoka i vitka, tvorila je elegantnu, titravu sjenu. Ruku zabijenih u d epove i pognute glave, uvojcima duge kose stvarala je aureole pod uli nom rasvjetom. ak su joj i koraci na neki na in odisali profinjeno u kakve nije bilo u trapavom ga enju nas Oklahomaca na putu prema parkirali tu. Budu i da je bilo ledeno, pomislio sam da bi bilo ba pristojno i d entlmenski od mene ponuditi joj da je povezem. U isti mah, zabrinuo sam se da bih tom ponudom izazvao u njoj marce krajnje nelagode. Rastrgan izme u elje da budem ljubazan i potrebe da ne ispadnem udak, sjeo sam u auto i krenuo, te na pola puta do izlaska na glavnu ulicu odlu io ipak joj ponuditi da je odbacim. Vratio sam se istim putem, te se odvezao u smjeru kuda sam pretpostavio da je oti la, ali od nje nije vi e bilo ni traga ni glasa. Stopila se s no nim mrakom poput duha. Kad sam okrenuo 4

ku i, pomislio sam: to sad, iz Hrvatske je. Sigurno je navikla na hladno u.

Nisam se mogao grdnije prevariti. Kako se ispostavilo, Vana je zapravo iz Splita, drevnoga grada na Jadranskome moru. Ne samo da je u Splitu rijetko kad ledeno, nego je godi nja prosje na temperatura 19,3 stupnjeva Celzija, i to je jedno od najsun anijih mjesta u Europi. Jasno, kao ve ina Amerikanaca, nisam ba znao ni gdje je, pa ak ni to je Hrvatska. Kao to se vidi iz mog primjera, ak i nama koji studiramo dobro bi do la zemljopisna poduka. S druge strane, kladim se da ni ve ina itelja Hrvatske, ak i Europe, ne bi mogla brzo prona i Oklahomu na karti Amerike. Tako da smo izjedna eni. Ili, ne ba . Problem s time to nisam znao gdje je Hrvatska le i u tome to nisam ak ni znao to ne znam. Bio sam uvjeren da znam gdje je Hrvatska: Negdje u RUSIJI! Manjkavost moga geografskog znanja spregnula se s apsurdnom samouvjereno u. Koji smo mi zakon! Ameri! Dio krivnje za to neznanje le i na zemljopisu samog SAD-a. Mi ivimo izme u dva golema oceana i skloni smo strpati sve s druge strane u kategoriju tamo negdje . Odrastanje u Hladnom ratu nije naro ito pripomoglo u tome. Su avanje vidika bipolarnog politi kog svijeta krajnje je pojednostavilo geografiju. Ako je neka zemlja bila europska i komunisti ka, bila nam je ruska, to je zna ilo da ba sve to le i iza eljezne zavjese ima komatozne zime, ekanja u dugim redovima i tu ne, tu ne stanovnike koji jedva ekaju obu i levisice i najesti se u McDonald su. U mojoj se glavi karta hladnoratovskog svijeta dijelila na slobodne, arolike, vedre demokracije i mra ne, represivne prostore Carstva zla . Pojedinosti nisu bile bitne. Zato, kad je Vana na nastavi rekla da je iz Hrvatske, zaklju io sam: Hrvatska, e enija, Dagestan, Azerbejd an, Jugoslavija, Srbija, Sibir, Belarus, Armenija, Bugarska, Ukrajina, Moldova – jedno te isto. Sve su to biv i komunisti. Sve je to sirotinja. Sve je to razoreno ratom. Sve je to 5

neko pripadalo nekom velikom govnu koje se raspalo na milijardu sitnijih govanaca. Tek kada sam nakon nekih mjesec dana slu ajno pogledao staru kartu Sovjetskog Saveza iz National Geographica iz 1988. shvatio sam da: a) socijalisti ka federacija u kojoj je Hrvatska neko bila, Jugoslavija, nije uop e pripadala Sovjetskom Savezu, i b) Hrvatska JE. PREKOPUTA. ITALIJE. toŠ ItalijeŠ To je popratila sljede a epifanija: Opa. Pa tamo po svoj prilici i nije naro ito hladno. (Diplomirao sam s peticom, dame i gospodo! S. Peticom!) Zaintrigiran vi e vlastitim neznanjem nego bilo kakvim konkretnijim zanimanjem za Hrvatsku, po eo sam malo istra ivati. Koji dan potom pru ila mi se prilika da iskoristim svoja saznanja. Pod desetominutnim odmorom na e ve ernje nastave, kad je Vana oti la zapaliti s jo nekoliko studenata, netko ju je upitao o Hrvatskoj, Jugoslaviji i komunizmu. U pitanju je le ala pretpostavka da je Hrvatska u Rusiji, ili joj pripada. Pih, budale. Vana je poku ala ispraviti tu pretpostavku. Ja sam pristojno pojasnio da Hrvatska, zapravo, le i odmah pokraj Italije i da je u doba Rimskog carstva Rimljanima bila ekvivalent Floride, te da je ak rimski car Dioklecijan na njezinoj obali podigao svoju vikendicu za mirovinu. Vana se vidno zaprepastila. Tako nekako , rekla je. Tijekom tog semestra po eo sam u sebi oblikovati pojmovnu kartu Hrvatske i ostatka jugoisto ne Europe. Po eo sam tako to sam zamislio Italiju kao izmu (originalno, znam), a Hrvatsku kao ono preko puta stra nje strane noge, odmah ispod koljena i ne sasvim do kraja lista. Odmah sjeverno od te zemlje le i Slovenija, koja im do e kao svojevrsna balkanska Kanada: i a. Hladnija, jadnija. Onda je tu isto na susjeda Hrvatske, Srbija, koju sam zamislio otprilike kao Teksas u odnosu na Oklahomu. Ve a je, malo poznatija (i to ne po dobru), vi e divlja i vjerojatno mal ice lu a. Zna se da s Teksasom nema labavo. Ispod Hrvatske je 6

Bosna, a svi su u SAD-u barem uli za Bosnu, je li. Znamo da smo mi tamo svojedobno izveli ne to to je bilo na CNN-u. Zatim je tu, protegnuta uz zapadni rub Bosne, prelijepa obala hrvatske Dalmacije, meni poznate kao rimske Floride, koju mnogi Amerikanci danas poznaju kao omiljeno izleti te Ricka Stevesa, Billa Gatesa i Beyonce, te kao lokaciju na kojoj HBO snima Igru prijestolja. Ispod te obale le i Crna Gora. To je sve to znam o Crnoj Gori. Opet, da ne bih ispao nepo ten prema svojim ameri kim sunarodnjacima, ve ini je nas te ko shvatiti dinamiku nacionalne promjene koja je svojedobno zahvatila cijelu Europu, a i dalje utje e na dijelove jugozapadne Europe. Sjedinjene Dr ave imaju ono to mnogim zemljama nedostaje: kontinuitet. Ako se izuzme Gra anski rat, cjelovita smo zemlja jo od kraja 18. stolje a. Otkako su ovamo doplovili brodom, svi lanovi moje obitelji ra ali su se diljem Amerike, ali svi UNUTAR Amerike. S druge strane, moja hrvatska k i, supruga, punica i njezina majka, prabaka Julija, rodile su se na jednom te istom mjestu, ali svaka u DRUGOJ zemlji. toŠ OzbiljnoŠ Da. Ludo! Znam! Amerika je kao Coca-Cola. To je brend za koji svi znaju. Jo od 1776. Sjedinjene Ameri ke Dr ave su Sjedinjene Ameri ke Dr ave. I premda su SAD u me uvremenu do ivjele pozama an rast svog tr i nog udjela, one su ve vi e od dvjesto godina brend zvan Amerika (uz isprike Kanadi i Meksiku). Hrvatska je u istom tom vremenskom razdoblju imala problema s prepoznatljivo u svog imena i odr avanjem identiteta svog brenda 1 . Mi koji odrastamo u SAD-u jednostavno uzimamo stabilnost i dugovje nost svoje zemlje zdravo za gotovo. Te ko nam je 1 U proteklih dvjestotinjak godina Hrvatska je bila: Republika Hrvatska i 28. država članica Europske Unije, Socijalistička Republika Hrvatska u Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji, Nezavisna Država Hrvatska, Jugoslavija: Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, kraljevska monarhija predstavljena pri Carskom vijeću i zemljama Svete ugarske krune Svetog Stjepana (poznatija kao Austro-Ugarsko Carstvo), dok su dijelovi Hrvatske u isti mah bili priključeni Austrijskom Carstvu, Habsburškom Carstvu, Republici Veneciji i Kraljevini Mađarskoj. Ti vrapca! 7

shvatiti, pa ak i pojmiti da granice na karti mo da ne to i zna e dobrom dijelu svijeta, ili da dr ave pro ivljavaju uspone i padove. Slo enostima svijeta pristupamo olako, do ivljavaju i ih binarno na temelju vlastitog iskustva. Stvari stoje ili ovako ili onako, ili si na ili si njihov, ili si normalan ili si... Eur-O-pljanin. to sam vi e saznavao o Hrvatskoj i to sam se vi e zbli avao s Vanom, to je u meni sve vi e slabio taj dijametralni svjetonazor. Po eo sam sagledavati svijet u ivopisnijim bojama od onog bezveznog sivila za koje sam smatrao da se skuplja uz rubove Amerike. Kako se semestar primicao kraju, radovao sam se pomisli da emo nas dvoje zajedno provesti ljeto u ovome malom, pustom oklahomskom mjestu. Zatim me obavijestila da se preko ljeta seli u New York. Sranje.

8

2. poglavlje Hrvatice nisu lake žene

Hmm , promrmljala je Vana prili no suzdr ano. Bili smo u Muzeju likovne umjetnosti Metropolitan u New Yorku i stajali u rekonstruiranom hramu iz starog Egipta, a ona je na to samo uspjela re i Hmm Š Razroga io sam o i, a onda ih razo arano stisnuo. Mo da sam se te ko prevario oko ove djevojke. Tko mo e stati pred izlo ak iz pradavne povijesti i promotriti ga tako nehajno i nezainteresirano? Zatim je nastavila. Ovo me podsje a na moj grad. Izgleda to no ovako , rekla je, pa polo ila ruke na stjenke uskog kamenitog prolaza. Imamo jednu upravo ovakvu uli icu. Zove se pusti me da pro em Okrenula se, opet pogledala kamene zidove, pa kimnula i rekla: Da, to no ovako , prije nego to je krenula dalje. Ostao sam bez rije i. Njezin grad ima kamene zidine kao u starom EgiptuŠ Mislim ono, zar se ve ina isto noeuropskih gradova ne sastoji od golemih socijalisti kih stambenih zgrada naspram kojih na a masovna naselja izgledaju ljupkoŠ Gra evine iz davnineŠ AŠ Po urio sam za njom, sav zbunjen. I dalje sam, naravno, sramotno slabo poznavao Hrvatsku. Premda sam se mal ice na itao i stekao preciznije geografske pojmove, u glavi 9

sam jo zami ljao Vaninu domovinu kao mjesto puno snijega, socijalizma, diktatorskih kipova i seljanki s maramama na glavi koje nose zave ljaje pru a na le ima. Moja je predod ba Hrvatske bila negdje na pola puta izme u vojnog defilea u sovjetskom stilu i osebujnosti kakve Chagallove slike. To putovanje u New York bilo nam je prepuno kulturnih nesporazuma. Ispostavilo se da je sve ono to sam smatrao Vaninim romanti nim zanimanjem za mene jedva vi e od sjajnih primjera hrvatske gostoljubivosti.

U zavr nim danima semestra Vana i ja stalno smo slu ajno znali nabasati jedno na drugo. Dobro, u malome mjestu sa samo dva donekle pristojna bara to i nije pretjerano te ko; dodu e, u to sam vrijeme zami ljao da su ti slu ajni susreti svojevrsna kozmi ka koincidencija koju ispredaju istan ani zup anici sudbine, tjeraju i nas na dru enje. Razgovarali smo 0 politici, nacionalizmu, Georgeu W. Bushu, terorizmu, New Orderu, Ratu, TBF-u, Bijelom dugmetu, Hermanu Hesseu, Ratnicima, Kosi, Deep Purpleu, Kraftwerku i hrpetini drugih stvari o kojima je malotko, a mo da i nitko, dijelio moje mi ljenje u ultrakonzervativnoj Oklahomi. Imao sam dojam da postoji ne to izme u nas, ne to dublje i krupnije od nas samih, ne to to nosi te inu neopa ene, ali na neki na in i neizbje ne budu nosti. Sudbina, valjda. Na svoj smo na in oboje bili jedinstvene pojave u okolnom krajoliku. Ja sam po svoj prilici tu bio autsajder u jednakoj mjeri kao ona, egzoti an primjerak u malom, primitivnom mjestu. Prije nego to sam krenuo na studij u Oklahomi odselio sam se odande u nadi da se nikad ne u vratiti. Tri godine sam se kolovao u New Orleansu i godinu dana ivio u Montrealu. Gajio sam ambicije da postanem svjetski putnik i veliki pisac. U slobodno sam se vrijeme nastojao pripremati za predstoje i ivot pisca u inozemstvu tako to sam itao knjige Noama Chomskog, Sol enjicina, Roberta Fiska, Thomasa Pynchona, Alberta Camusa, Marxa i Lenjina. No umjesto da postanem gra anin 10

svijeta, na kraju sam se vratio u Oklahomu i zaposlio u podru nici velikog knji arskog lanca. Zatim sam se posva ao i pomlatio s drugim zaposlenikom, usred knji are, pred kupcem. Do lo je do pritu be. Do lo je do istrage. Do lo je do mog otkaza (a i do otkaza onog drugog). Zadao sam mu jedan udarac, i ispostavilo se da je taj udarac ne to najbolje i najgluplje to sam u ivotu u inio. Jasna stvar da to nisam tako do ivio u to vrijeme. Nakon to sam dobio otkaz zbog pola sekunde ishitrenog impulsa mislio sam da mi je ivot gotov. Nije mi bilo ni nakraj pameti da tek po inje. Sve to sam danas, sve emu sam posve en, po elo je kad sam dobio otkaz u toj knji ari. Da nisam akom udario onog tipa, najvjerojatnije bih i danas radio u njoj. Nakon otkaza radio sam kao soboslikar s tatom. Tim sam se poslom bavio i preko ljetnih praznika kao srednjo kolac, kad sam mogao samo sanjati o odlasku iz Oklahome. A sad sam se, s dvadeset etiri godine, na ao to no tamo gdje sam po eo, kao da se moj ivot u Montrealu i New Orleansu nikad nije dogodio. Soboslikarstvo je, k tome, samotan posao. Obi no se sastojao samo od mene, kista, boje i zida. Trebao mi je posao s vi e dru tvene interakcije, s vi e krajnjeg smisla. Odlu io sam se upisati na Dr avno sveu ili te ne bih li temeljem bakalaureata postao srednjo kolski nastavnik engleskog jezika i knji evnosti. Stjecajem osebujnih okolnosti na kraju sam se upisao na magisterij iz politologije, te idu eg semestra upoznao Vanu te hladne zimske no i. Sada, na kraju tog semestra, Vana mi je djelovala kao sve to ja dosad nisam uspio postati. Bila je pametna, uzbudljiva i lijepa. Ve je pro ivjela smisleniji i zanimljiviji ivot od moga. Pro ivjela je raspad jedne zemlje i rat, ak je i izvje tavala o ratnim zbivanjima. A sad je, evo, do la studirati u inozemstvu. Zavidio sam joj. Razgovori s njom otvorili su mi nove vidike koje je stari, binarni na in razmi ljanja te ko uspijevao pojmiti. Trenuci koje sam provodio s njom donosili su mi kako izazove, tako i prosvjetljenja. Tako er sam obo avao njezine sitne kulturne osebujnosti. 11

Kad god bi iza la iz svog stana da zapali, stavila bi tanki mjesni telefonski imenik na tlo i sjela na njega. Kad bih do ao do nje, ponudila bi mi svoj drugi imenik. (Mnogo kasnije otkrio sam da je to s imenikom bila posljedica hrvatskog vjerovanja da bi joj se jajnici prehladili ako sjedne izravno na beton, a budu i da je bila strana studentica, nije imala na emu drugome sjesti vani. Budu i da nemam jajnike, i dalje pojma nemam za to mi ga je nudila.) Uvijek je uporno tra ila da sama sve pla a. Dobrano je prevalila tridesetu, a i dalje je ostajala budna do zore i spavala do dva popodne. A svojim engleskim me hipnotizirala. Svaku je rije izabirala nakon opreznog, pomnog promi ljanja, i bilo ju je tako predivno slu ati da sam samo htio le i pokraj nje i slu ati je kako pri a sve dok ne umrem. Tako er me zbunjivala na mrtvo ime. Bila mi je enigma, obavijena zagonetkom, umotana u cigaretni dim, sa stranim naglaskom. U cijelom vremenu koje smo proveli zajedno nije se dogodilo ni ta. Jedanput me primila za ruku nakon to smo se izgubili u baru, ali to je bila ukupna koli ina na eg tjelesnog dodira. Mislio sam da mi daje bar nekakve romanti ne naznake, ali kao da nikad nije bio pravi trenutak, a nikada nisam smogao dovoljno petlje da se nametnem. Nisam shva ao ni to se zbiva, ni nastojimo li postati vi e od prijatelja.

Mu karci u SAD-u ive u zabludi da su djevojke iz bilo koje biv e komunisti ke zemlje lake i spremne spavati s nama samo zato to smo Amerikanci. ivimo u uvjerenju da je svako mjesto za ivot u sredi njoj ili isto noj Europi sigurno tako grozno i depresivno da bi svaka djevojka iskoristila prvu priliku da bude s jednim Amerikancem. Ponavljam, to vjerojatno potje e iz Hladnog rata, kad nam se govorilo da su svi koje ive u komunizmu nesretni i spremni na BILO TO, samo da pobjegnu iz bijede Proleterskog raja. Pri alo se da su ehinje ili Poljakinje spremne spavati s nekim za kutiju pravog Maribora, levisice ili konvertibilne devize. ak i nakon kraja Hladnog rata mnogi od nas i dalje ive u takvom 12

uvjerenju. Umjesto potrebe da spa avamo ene s druge strane eljezne zavjese, sad gajimo zabludu da ih mo emo izbaviti iz ivota punog siroma tva i korumpiranih politi ara. Slu amo pri e o nevjestama za narud bu i sli ne legende pune fantazija. Do ivljavamo se kao romanti ni osloboditelji spremni na izlaske s ljepoticama kako bismo im pru ili put do slobode. Stvarno smije no. ivot u isto noj Europi zami ljamo kao no nu moru iz djela Thomasa Hobbesa: kratak, surov i gadan. U isti mah zami ljamo da su tamo sve mlade ene visoke, atraktivne i seksi. Sjajan prikaz te fantazije pru aju ak i serije s mlakim humorom posve enim seksu poput Teorije velikog praska. U jednoj epizodi jedan trebso ode na internet i prona e stotine Hrvatica koje samo ekaju da im se javi na stranici svezazelenukartu.com . Pa, znate to, momci, malo je koja Hrvatica spremna u initi i ta naro ito za zelenu kartu. Ve ina Hrvatica koje sam upoznao voljele bi POSJETITI Ameriku, ali malo koja bi eljela ovdje IVJETI. Ako to i eli, to je zato to jo tu nije bila. One koje i do u, trkom se vrate ako ikako mogu. One koje se nisu u stanju vratiti sanjaju o danu kad e to mo i. Hrvatska je prelijepa zemlja s obalom koja je mo da najljep a na svijetu. Da ne spominjem krasan i bogat na in ivljenja naspram kojeg ivot u Oklahomi djeluje hobbesovski. Tko bi se odrekao Jadranskog mora i svoga doma za ljubav ivota u nekoj kopnom okovanoj dr avi poput Oklahome, Missourija ili KansasaŠ Malotko. Eto tko.

Iako Vana nije iskazivala naro itu sklonost prema intimnosti sa mnom, stalno se pona ala kao da se u izvjesnoj mjeri romanti no zanima za mene. Sad kad se nakon mnogo godina toga prisjetim, uvi am da se samo pona ala na hrvatski na in. Kulturni nesporazum u New Yorku broj 1. Kad mi je rekla da se preko ljeta seli u New York, pozvala me da je posjetim, naravno. Shvatio sam da mi time sigurno eli re i da joj se svi am. Nisam znao da su Hrvati vrlo gostoljubivi i iz pristojnosti 13

svakoga svugdje pozivaju, naro ito ako osjete da bi vam bilo drago uti da ih mo ete posjetiti. Pristojnost e ih tada natjerati da vas pozovu. Dobio sam oko deset milijardi pristojnih poziva za posjet otoku Visu, a jo nisam iskoristio nijedan. Ve ina poziva po iva u osebujnom prostoru izme u pristojnosti i iskrenosti. Kad nekome u Hrvatskoj govorite da nekome idete, normalno je spomenuti da vam slobodno navrati. To definitivno ne podrazumijeva romanti ni interes. Kulturni nesporazum u New Yorku broj 2. Nekih mjesec dana nakon toga najprije sam avionom oti ao u Washington, D. C., pa autobusom stigao u New York. Kad me do ekala, Vana mi je dala darove. Tri knjige, to nije. To sam shvatio kao drugi znak da je zanimam. Nipo to. U Hrvatskoj ljudi daju darove svakome svakim mogu im povodom, a e e i bez ikakvog povoda. Stvarno. Ludi su za darivanjem. Darovi definitivno ne podrazumijevaju romanti ni interes. U svakom slu aju, te pogre no shva ene kulturne naznake odvele su nas prema vjerojatno najneugodnijoj situaciji u kojoj se itko mo e na i. Zamislite onaj prizor na kraju prvog izlaska, nakon to ste je otpratili do vrata njezine ku e. Nastane stanka, i u trajanju otkucaja srca elektri na napetost cijele ve eri navre u elji za kineti kim opu tanjem. Za poljupcem! Nagnete se, usana eljnih za mekim prianjanjem uz nje nu put, za toplim odgovorom na va plahi upit. Ali umjesto toga do eka vas samo prazan zrak. Niste se ni sna li, a ve se rukujete i ujete je kako vam govori da joj je ba bilo lijepo. E sad, zamislite takav prizor, samo zamijenite njezina ulazna vrata posu enim krevetom kod prijatelja, a o ekivanje poljupca ne im ambicioznijim. Nego to. Neugodno mi je uop e pisati o tome. Nizom manipulacija vremena i prostora, kasnih no nih sati, stajali ta podzemne i voznog reda autobusa, katastrofalno sam sve udesio tako da Vana i ja budemo prisiljeni spavati zajedno u istom krevetu.

Sutradan ujutro probudili smo se u spava oj sobi u Brooklynu 14

koju sam posudio od prijatelja. Le ala je ispru ena pokraj mene, plahte su se zgu vale izme u nas, i na li smo se u nebranom gro u nove spoznaje da ja prema njoj gajim mnogo ja e osje aje nego ona prema meni. U sitnim jutarnjim satima, omamljen pivom i iscrpljeno u, poku ao sam to prijateljstvo dovesti na novu razinu. Poku ao sam i do ivio neuspjeh. U to vrijeme nije bilo nikakve daljnje razine. Doti no se dizalo zaglavilo u foajeu, pokretne stube su se pokvarile, a stubi te je bilo zatvoreno. Za divno udo, nisam se osje ao pretjerano posti eno. Umjesto toga, osjetio sam olak anje, i ak se stubokom ispunio novim oblikom samopouzdanja. Moj o ajni ki, katastrofalni plan do ivio je potpuni poraz. Bilo je o ito da mi treba ne to vi e kako bih stupio u romanti nu vezu s ovom enom... PRIHVA AM IZAZOV! ak i nakon jednog tako te kog poni enja nastavio sam osje ati te inu ne ega masivnog izme u nas. Ne ega gotovo nebeskog, i bio sam uvjeren da e gravitacijska sila te sudbonosne mase biti u stanju izobli iti situaciju, kao to le a prelama svjetlost, na takav na in da emo nas dvoje napokon biti u stanju jasno ugledati jedno drugoga. Vjerujem da me Vana u toj sobici u Brooklynu, neposredno nakon te nezgodno provedene zajedni ke ve eri, prvi puta zaista vidjela. Slu aj , rekao sam joj. Trebao bih otputovati sutra, ali ako se ne eli ve eras vidjeti sa mnom, mogu otputovati i danas. Uspravila se u sjede i polo aj na krevetu i promotrila me iskosa. Mislim da ju je pomalo iznenadilo to to se nakon svega ovoga i dalje elim vidjeti s njom. A onda je rekla ne to najhrvatskije to itko iz Hrvatske ikada mo e re i. Hrvatski odgovor na sve: Idemo na kavu , odgovorila je. SadaŠ Ili ve erasŠ Sada. I tako smo ustali, obukli se i oti li preko ceste na kavu.

15

Pokupio sam je s posla u sedam nave er u sredi njem dijelu centra Manhattana. Pro etali smo se na jug, kroz Soho i Malu Italiju, sve do Kineske etvrti. Objedovali smo, pili i razgovarali. Pun samouvjerenosti koja je, siguran sam, grani ila s prepotentno u i samoobmanjivanjem, objasnio sam Vani to ZNAM da e se dogoditi. Oti i u, a onda u ti nedostajati. Onda e ti prijatelji do i u posjet, i nedostajat u ti. Vratit e se u Hrvatsku, i nedostajat u ti. I tako e cijelo to vrijeme razmi ljati o meni, jer u ti nedostajati. A onda, kad se vrati u Oklahomu, ja u biti tamo, a i ti e biti tamo. I to e se dogoditi. Kao svaka ura unljiva osoba, djelovala je sumnji avo. etali smo pokraj ribarnica i kineskih restorana. U jednom obli njem baru na li smo se s nekim mojim prijateljima i popili jo jedno zajedni ko pi e za kraj. Kad ga je dovr ila, znali smo da je vrijeme za rastanak. Vani je plo nik bio prepun ljudi. Nedaleko od nas Empire State Building se ko io na no nom nebu ure enom punim mjesecom. elio sam je poljubiti. Mislim da smo se zagrlili. A onda je sa smije kom na licu krenula prema ulazu u podzemnu. Misli na mene!

aljivo sam joj doviknuo sa stuba na ulazu u

bar. Okrenula se prema meni, ra irila ruke i viknula: Kako ne bihŠ i tada ju je progutala gu va, i nestala mi je s vidika.

16

Split I. dio

17

3. poglavlje Darivanje

Godinu i pol dana nakon doga aja u New Yorku Vana i ja zajedno smo otputovali u Hrvatsku. Bio mi je to prvi posjet. Govore i u kontekstu, bio mi je to prvi posjet domovini ene koju volim, prvo upoznavanje njezine obitelji, prvi boravak s njom u njezinom najprirodnijem okoli u. Ali jo vi e od toga uzbudilo me to putujem u jednu biv u komunisti ku republiku, u zemlju koju je neko poharao Rat, u zemlju uz ije sam ime odrastao kroz pozadinski um ve ernjih vijesti i javnog radija. Planirao sam do ivljavati uzbu enja! Dakle, na kakav sam se na in pripremio za taj boravakŠ Jesam li se cijepioŠ Spakirao sve to treba i ne trebaŠ Ponio no Š Pobrinuo se da imamo sve prepisane lijekoveŠ Ne. Ni ta od toga. Prije odlaska u Hrvatsku morate se posvetiti onome bitnom, te provesti sate i dane u kupnji darova. U tjednu prije odlaska posvetili smo SATE i DANE tra enju poklona za prakti ki svakoga koga je Vana poznavala, drugim rije ima, koliko sam mogao odrediti, za prakti ki svakoga u Hrvatskoj. Naposljetku smo kupili sliku za osobu A, ogrlicu za osobu B, slatki e za osobu C, alkohol za osobu D i tako dalje. ak je i u zra noj luci Vana nastavila tragati za posljednjim darovima po preskupim prodavaonicama suvenira. 18

Ako niste ve pogodili, darivanje je va na stvar u Hrvatskoj (sjetite se kako mi je prije jednog poglavlja bez jasnog povoda poklonila tri knjige u New Yorku). U Hrvatskoj to ide ovako: vratite se s putovanja: ponesete darove. Odete nekome na ve eru: ponesete darove. Na ete se s nekim koga neko vrijeme niste vidjeli: ponesete dar. isto pogledate neku osobu: date joj dar! Posjetite doktora, sve enika, ravnatelja, mehani ara, voza a autobusa: dar, dar, dar, dar, dar. Kad je avion uzletio, bio sam vi e nego uzbu en zato to putujem u Vaninu domovinu i ozareno sam i ekivao topao slavenski do ek (jer sam gledao filmove) kad budemo raspodjeljivali sve te pomno odabrane darove. Ha-ha. Znate to je pomalo smije noŠ Okej, zapravo je POPRILI NO smije no to to se, uz toliki naglasak na darivanju, ve ina darova nikad i ne upotrijebi! (Pogotovo ne od strane onoga tko ih je prvotno dobio.) U ve ini hrvatskih ku a postoji ormar ili komoda, ponekad samo ladica, tajni prostor u ijim se dubokim, tamnim zakucima krije... hrpa... RECIKLIRANIH POKLONA! Da! Ponovno darivanje u jednakoj je mjeri dio darivanja kao i, eh... darivanje. A nakon to se dar jednom pokloni, kao to u naknadno nau iti, na i e se prognan u taj zagonetni darovni vrtlog (koji je svojevrstan limb za darove). Nikad se ne e otvoriti, pojesti ili popiti. Umjesto toga, samo e kru iti po tom nebuloznom zabranu, predavan od darivatelja darivatelju, pa idu em darivatelju i tako dalje, Budu i da se u bilo kojem trenutku dana mo e ukazati potreba za darivanjem nekoga, uvijek je dobro imati nekoliko darova pri ruci. Stoga ve ina darova zavr i u tajnom ormaru za darove i zatim biva ponovno darovana. Rijetko je koji od pa ljivo probranih darova koje smo kupili mogao o ekivati da e ga prvotni primatelj upotrijebiti. Naravno, tada to nisam znao. U danima nakon dolaska podijelili smo darove. Nekoliko mjeseci nakon toga, pri na em sljede em posjetu, zbunio sam se primijetiv i da je dar koji smo dali osobi A, u doti nom slu aju 19

slika, nekako zavr io na zidu u ku i osobe C. Ili da je ogrlica koju smo kupili za osobu B zavr ila na vratu snahe osobe D! toŠ Kako? Darivanje je u Hrvatskoj svojevrstan altruisti ki krug ivota. Kako i doli i Europi, to je vrtuljak s kojeg se ba i ne mo e si i, dok mi u Americi dajemo darove kao da smo u jednosmjernoj ulici, i to uglavnom za ro endan i Bo i . A u mojoj obitelji ak izvla imo imena, tako da kupujemo dar samo jednoj osobi. I postavljamo mu nov ano ograni enje. Tako je. U doba darivanja dajemo pojedinoj osobi to je manje mogu e. Ako se vratite s putovanja, mo da ete donijeti darove za djecu svoje rodbine, ali, svejedno. Kupovanje darova za sestru, ne akinje i ne ake, brati e i sestri ne, stri eve i ujake, strine i ujne, kumove, susjede, prijatelje i povremenog slu ajnog poznanika je, vjerovali ili ne, posve neuobi ajeno. Meni je stric JEDNOM donio poklon s Floride. A to je bio orak, upakirana zbirka koljaka, to jednom estogodi njaku zna i koliko i arape za Bo i . Nadao sam se dobiti He-mana. Nakon tog prvotnog putovanja u Hrvatsku, kad smo po eli ivjeti izme u tih dvaju svjetova, Vana je po ela tra iti da nosim poklone za SVE pri svakom povratku u Sjedinjene Dr ave. Bilo je grozno. Ako elite izazvati nelagodnu situaciju u Americi, poklonite neo ekivan dar. Ne znamo ga primiti. Pomislimo: to je sadŠ Trebamo to odmah pojestiŠ PopitiŠ TO DA RADIMOŠ I

smiiiiiiiiije ak. Ako ho ete da nelagoda poprimi ekstremne razmjere, poklonite dar iz inozemstva osobi s kojom razgovarate jedino kad vjetar otpu e poklopac njezine kante za sme e u va vrt. Da u Americi svratim susjedu s darom iz Hrvatske, sve mi se ini da bi se taj stariji gospodin samo po e ao, sumnji avo promotrio paket koji mu pru am, za kiljio u nerazumljive rije i na stranom jeziku to pi u na njemu i podviknuo: AŠ Gdje si bio? Koji ti je to vrag HrvatskaŠ

20

Tijekom tog leta ni ja stvarno nisam znao koji mi je to vrag Hrvatska. Letjeli smo propelercem iz Istanbula za Sarajevo, a u glavi mi se vrtjelo od kojekakvih zami ljenih prizora i predod bi onoga to u tamo zate i.2 Ne ega jo uvijek sli nog Chagallu i Staljinu. Tako er je bilo ne ega svakako romanti nog (i mal ice stravi nog) u letenju s voljenom enom usred brujanja sparenih elisa koje nas visoko preko Balkana prevoze u snijegom zavijeno Sarajevo. Osje ao sam se poput Bogarta, kao da smo nas dvoje zvijezde vlastitog crno-bijelog filma. Iz Sarajeva smo autobusom oti li u Split. ak i dolazak u gluho doba no i, uz prazne ulice, zatvorene trgovine i siluete sme a sli ne usnulim gromadama pod utom uli nom rasvjetom, nije mogao umanjiti ljepotu grada. S autobusnog kolodvora pru io mi se pogled na luku, gdje su me zadivili brodovi na vezu i toranj svetog Duje uzdignut u daljini. Kad sam iskora io u Split osjetio sam smirenost kakvu nikada dotad nisam upoznao u ivotu sitnog lutalice. Istanbul, New Orleans i Montreal uvijek su mi djelovali strano. Split mi je smjesta djelovao kao dom. U isti sam se mah ushitio od nove energije. Mo da je potekla iz Vaninog uzbu enja zbog povratka ku i. Ili mi je mo da samo laknulo zbog izlaska iz autobusa nakon osam sati vo nje po brdima. O emu god da se radilo, bilo mi je lijepo napokon se na i u Hrvatskoj.

2 Jesam li spomenuo da smo u to vrijeme živjeli u Istanbulu? Ne? A, dobro, u to smo vrijeme živjeli u Istanbulu, u kurdskom getu zvanom Tarlabasi, punom Kurda, Roma, afričkih doseljenika i transvestita. Stvarno. Ali o Istanbulu mogu reći samo to da je lijep. Trebali biste ga posjetiti. Svidjet će vam se! A ako mislite da mi je Hrvatska stvarno bila zamamnija i uzbudljivija nego Istanbul, pa, istina glasi da JE. Osjećao sam jači ushit zbog toga što letim u Hrvatsku, preko Bosne, nego kad sam išao vidjeti PROKLETE PIRAMIDE. To je činjenica. E, da, čisto da spomenem da sam ljeto prije svega ovoga bio i u Egiptu. 21

4. poglavlje Na kavi u Hrvatskoj

Sutradan ujutro oti li smo na kavu. Kad mi je Vana predlo ila da odemo na kavu, to mi je zvu alo sjajno. Split me op inio ve onime to sam vidio dok smo autobusom dolazili u grad. Jedva sam ekao skoknuti do Starbucksa i produ iti u etnju gradom, napajaju i pritom svoje razgledavanje redovitim gutljajima toplog kofeina. Sada shva am da je u tim pretpostavka bilo mnogo, mnogo, mnogo toga pogre nog.

Prije svega, u vrijeme dok ovo pi em u Hrvatskoj ne postoji Starbucks kao takav. Dok u Americi Starbucksi stoje preko puta jedan drugog, u Istanbulu ih ima tri u istoj ulici, a postoje i u e koj, Poljskoj, Bugarskoj i Rumunjskoj, u Hrvatskoj nema nijednog jedinog. O, bilo je planova da se jedan otvori u Zagrebu, ali njih su odgodili na neodre eno vrijeme. A kad se uzme u obzir koliko se u Hrvatskoj voli piti kava, to je naro ito udno. I prije dolaska u Hrvatsku znao sam da Hrvati obo avaju piti kavu. Evo empirijskih podataka. Prema jednom istra ivanju iz 2009., Hrvati godi nje popiju 5 kilograma kave po osobi, to je 22.500 tona kave godi nje! A na kavi svake godine provedu 2,25 22

milijuna sati, to je pola sata dnevno po osobi. I to se ne odnosi na kavu kod ku e, nego na sjedenje vani na kavi. U Hrvatskoj ima toliko kafi a da, ako isto nasumce bacite kamen u bilo kojem smjeru, postoji 97 posto izgleda da ako i ta pogodi, pogodit e kafi . Punih 97 posto! Samo u Zagrebu ima vi e od tisu u kafi a. U Hrvatskoj obo avaju kavu, ali vi e od toga, u Hrvatskoj se sve obavlja na kavi. Na njoj se sastaju prijatelji, na njoj se sklapaju dogovori, na njoj se tra e usluge, na njoj se dijele radna mjesta i otkazi, na njoj se upoznaje, vjen ava, razvodi, to god treba! Sje ate se, upravo je to Vana predlo ila da napravimo nakon to ve er prije nismo napravili ono. Da jesmo, svejedno bismo oti li na kavu. Odlazak na kavu je prakti ki odgovor na svaku situaciju u Hrvatskoj. Sve uklju uje kavu. ak i kad ne uklju uje. Pozvani ste kod nekog na ve eruŠ Ponesite kavu!!! ALI, odlazak na kavu u Hrvatskoj je umnogome druga iji nego u SAD-u. Kao to ste mo da ve pogodili, kava je u Hrvatskoj dru tveni doga aj. U SAD-u je kava manje vezana uz dru enje, a vi e uz davanje energije za marljiviji rad. Pogledajmo nekoliko primjera.

Ovo je tipi ni kafi u srcu Splita. Primijetite da za svim stolovima sjedi vi e od jedne osobe i da svi izgledaju kao da razgovaraju. Nije da samo sjede i igraju se svojim pametnim telefonima, nego pri aju, razgovaraju, u ivaju u prijateljevanju, dru e se. 23

Prije imo sada na sliku tipi nog ameri kog Starbucksa.

Molim vas da primijetite da su svi, S-V-I sasvim S-A-M-I. Ne dajte da vas zavara iluzija onog para otraga. Ako bolje pogledate, vidjet ete da on samo sjedi za drugim stolom ispred njezinog, a ona tipka na laptopu. Nitko ne razgovara. Svi vjerojatno slu aju svoje iPode. I svi izgledaju u ivljeno u nekakav posao. Re i da idete raditi dok ste na kavi u Hrvatskoj je kao re i da ete si staviti malo octa u mlijeko prije nego to ga popijete. To. Se. Ne. Radi. Hrvati imaju stav: ne ide se na kavu da bi se radilo! Ide se razgovarati, dru iti, malo se opustiti, a ne sjediti i slu ati Arcade Fire kroz utaknute slu alice i pritom trebati za zavr ni ispit iz kolegija Uvod u bezobli ne oblike postmodernizma . U Hrvatskoj za to slu e knji nice, mislim ono!Š! Amerikancima kava do e otprilike isto kao benzin za aute. Pijemo je da se mo emo pokrenuti i nastaviti kretanje. Pogledajte samo u kojim se koli inama prodaje: 12, 16, 20 i 31 unca (odnosno 3,54, 4,73, 5,9 i 9,1 decilitar! Imamo kave od gotovo pune litre!!) Tako er volimo staviti poklopac na kavu da se mo emo vratiti na posao, etati ili tr ati dok pijemo kavu. (Idemo na tr anje s kavom u ruciŠ Da.) Razlog za razli ite veli ine je i u tome to one slu e kao statusni simbol (donekle poput crnog BMW-a u Hrvatskoj). to je alica ve a, to ste va niji. TAKO STE VA NI DA IMATE MILIJARDUSTVARIZAOBAVITI I MO ETEIHOBAVITI SAMOAKOPIJETETOLIKOKAVE!!! 24

AAAHHHH!!! Dok sam bio na poslijediplomskom studiju, smatrao sam da u se od dodiplomaca najlak e razdvojiti tako da naru im najve u igdje dostupnu kavu, a onda si tutnem hrpetinu knjiga pod mi icu i krenem hodati po kampusu izgledaju i kao da se urim na ne to va no. Evo nekoliko primjera veli ina kave u Starbucksu:

A sad u vam pokazati najve u alicu kave u Hrvatskoj. Spremni? Nema virenja. GLEDAJTE!

25

Ne. Stvarno. Ovo je stvarno najve a kava koju mo ete dobiti... IGDJE! Pri tom posjetu Splitu nai li smo neke Vanine prijatelje i sjeli s njima na kavu. Okej, shvatio sam da se ne emo etati s kavom u ruci i da nema Starbucksa, ali da u popiti kavu, ako ni ta drugo. Samo sam naru io isto to i Vana: kavu sa lagom. Zvu ala mi je kao ne to sli no ovome:

Umjesto toga, dobio sam ovo:

Osje ao sam se kao Krokodil Dundee kad onome mangupu poka e kako izgleda pravi no . U glavi mi se vrtio monolog: Nije to alica kave. Ovo je alica kave. A zatim se situacija pogor ala. U rukama Hrvata ta malena alica kave postaje arobna. U nju zapravo stane vi e kave nego to se ini. Ne zaista – u njoj je vrlo, vrlo, vrlo mala koli ina kave. Ali kad je Hrvati piju, ta ali ica 26

postaje prakti ki neiscrpna. Hrvatu jedna kava mo e potrajati dva, mo da tri sata. Tri. Sata. Uz. Jednu. Jedinu. Si u nu. alicu. Kave. I tako su mi poslu ili tu maju nu, liliputsku kavicu koju sam ispio za, o, recimo, pet minuta (prije bih rekao za dvije). Zatim sam pogledao oko sebe i primijetio da su alice svima ostalima pune, pa sam pomislio: Jao meni, ovo e potrajati. I potrajalo je. Kava u Hrvatskoj ima manje veze s doti nom kavom, a vi e s dru enjem. Samo sam tako sjedio, a svi su pri ali, pri ali, pri ali. Kad je napokon zavr ilo, bio sam tako umoran da mi je trebala... jo jedna... NEGO TO... kava! Sada, nakon mnogo godina, shva am da su odlasci na kavu u Hrvatskoj jedna od onih stvari po kojima se ova zemlja razlikuje od svih ostalih u kojima sam ikada ivio. To je ujedno i jedan od najugodnijih vidova ovda njeg ivota. Ne samo odlasci na kavu kao takvi, nego gledanje ljudi na kavi je svojevrsno zadovoljstvo. U sije anjskim ve erima u Zagrebu tmurnu zimu obasjavaju jedino jarka svjetla nebrojenih gradskih kafi a. Prolazite pokraj njih po hladno i, ali vidite da su unutra to topli i gostoljubivi prostori, puni ivota, mu karaca i ena, mladih i starih, koji sjede za stolovima po dvoje do etvero i razgovaraju, smiju se; osje ate da je grad iv i dok prolazite pokraj svakog svijetlog kafi a elite mu se priklju iti. I taj osje aj ostaje u vama, vu e vas, dovodi u napast da svratite u najbli i kafi . Sve dok vas napokon ne pozove neki prijatelj i ka e: Idemo na kavu. I kao da je to ne to najdivnije na svijetu, vi mu ka ete: Da.

27

5. poglavlje Ručavanje

Prvog punog dana koji sam proveo u Splitu Vanina je mama, moja budu a punica, skuhala veliki obrok za ru ak. E sad, obilato ru avanje prvog dana na eg posjeta djelovalo mi je samorazumljivo, kao ne to to bismo vrlo lako napravili i u SAD-u. Shvatio sam to kao lijepu gestu kojom Vanina mama Vida pozdravlja mene i proslavlja povratak svoje K eri Razmetne. Da bi ona potom spremila veliki ru ak i sutradan, i preksutra, i sljede eg dana, i sljede eg, i svih ostalih dana koje smo tamo proveli, te oko est ujutro pripremila obrok za ponijeti da ga pojedemo u avionu nakon to odemo. E, nije bilo ba izgledno da bi se to dogodilo u Americi. Ikada. Svaki se ru ak sastojao od juhe, salate, dva priloga i glavnog jela. Pe ena riba i narezani krumpir nakon riblje juhe, sve to preliveno maslinovim uljem, mo da svinjski kotleti pr eni u tavi sa salatom od sjeckanog kupusa i pe enim patlid anom, ili piletina s pile om juhom i salatom od mrkve i cikle, uz hrpetine i hrpetine ne ega zvanog blitva. Svaki nam je pojedini dan bio organiziran prema vremenu kada emo ru ati. A taj nam je ru ak, naravno, spremala Vida. Gajila je arku elju da nas hrani i opsesivno se brinula koliko jedemo, jer o ito nikad nije bilo dovoljno. Polako sam shva ao da 28

je ova sedamdesetogodi njakinja s prega om i kuha om tvrdoglava stijena na kojoj po iva cijela obitelj. Nisam shva ao, pak, zbog ega je ova ena, ro ena usred klanja Drugog svjetskog rata, pre ivjela u doti nom ratu, odgojena u autoritarnom svijetu komunisti ke Jugoslavije, koja se uspjela sna i u ekonomskom kolapsu zemlje 1980-ih i zatim pre ivjeti Domovinski rat u 1990-ima, krajnje zabrinuta za koli inu hrane koju svakodnevno jedem. Mislim ono, ro ena me mater nije pitala ni to jedem ni koliko sam pojeo otkako mi je bilo devet godina. No moj dnevni unos kalorija u Hrvatskoj je postao dnevni predmet prijepora. Imao sam dojam da Vida prima i iskazuje osje aje putem hrane i mojih prehrambenih navika. Kad bih sve pojeo, bila je dobre volje. Ako je ionako bila dobre volje, onda nisam morao sve pojesti. Zbog jezi ne barijere nisam mogao saznati to ona stvarno misli o meni. A budu i da nisam poznavao kulturne naznake na koje se obi no oslanjamo kako bismo nekoga shvatili, nisam mogao pojmiti kako se sve to razvija. to ona misli o vezi Vane i meneŠ Jesam li joj simpati anŠ Ljuti li se zato to joj je k er ku i dovela AmerikancaŠ Bi li joj bilo dra e da sam DalmatinacŠ TalijanŠ Sumnja li u nasŠ Brine li se da emo zajedno pobje i u SADŠ Misli li da sam pijunŠ Agent CIA-e? 3 Pojma nisam imao. Znao sam samo etiri pristojna izraza na hrvatskom (volim te, laku no , boli me glava i ti si luda), a ona je vrlo slabo znala engleski, jedini na razgovor koji se odvio bez prijevoda slabo je pojasnio na odnos. Na odlasku iz dnevnog boravka iz nekog sam ve razloga pri apnuo Vani: You are crazy (ti si luda). A onda me Vida, dok je mela pod u kupaonici, s lopaticom u jednoj ruci i metlom u drugoj upitala polako, na engleskom, s jakim naglaskom: Who. Is. Crazee? (Tko. Je. Luda?) Zbunjen neo ekivanom uporabom engleskog, odgovorio sam joj: ehh... Vana. Nakon toga je uslijedila duga stanka, kao da ozbiljno 3 Odgovor na potonje pitanje glasi: da, mislila je. I još uvijek je nisam uspio razuvjeriti. 29

razmi lja o tome i odvaguje istinitost moje tvrdnje. Zatim mi je odgovorila jednostavno: Yes. (Da.)

A? Dragi itatelju, ovdje pogledam u vas i slegnem ramenima. Pojma nisam imao kako to shvatiti. Vida je uglavnom provodila vrijeme ili uz kavu i cigaretu na balkonu, ili okru ena oblakom dima koji se uzdizao sa tednjaka dok je mije ala e njak, tjesteninu ili maslinovo ulje u svakom loncu. Vladala je svojim ku anstvom vrstom rukom gostoljubivosti. Kao matrijarhalna diktatorica bila je tvrdoglavo srce obitelji. Kad ve nije mogla sprije iti da joj se k i ode potucati svijetom i vrati s nekakvim udnim Amerikancem, barem se odlu ila pobrinuti da dobro ru avamo. Vrijeme za ru ak nije bilo, niti je sada, ne to o emu se mo e pregovarati.

Mo da ste ve pogodili da je u Hrvatskoj ru ak najva niji obrok u danu. I TO KA. Ako ne pojedete dobar ru ak postoji velika vjerojatnost da ete umrijeti od gladi. Ako poku ate dovesti to u pitanje, ako se usudite izjaviti da biste radije pojeli samo mali sendvi , do ekat e vas pogled pun prezira, a mo da e vas i velika drvena kuha a klepiti po ruci. U tim prvim danima u Hrvatskoj po ela me ti tati ta represivnost ru avanja. Godinama... ma, cijeli ivot, imao sam naviku za ru ak pojesti ips i mali sendvi . Cijelim trajanjem osnovne i srednje kole ru ak sam nosio sa sobom: sendvi sa salamom (na komadu onoga to bi Hrvati zvali tostom , bez sira, samo sa senfom, vre icu ipsa, nekakav desert i vo ni napitak. U odraslom ivotu taj mi se ru ak pretvorio u kavu, cigaretu i mo da na brzaka smazani energetski pruti (znate ve , da ostanem zdrav). Bila mi je velika prilagodba prije i na dnevni raspored zadan ru kom umjesto izda nim ve ernjim objedom. Ujedno je to bila i jedna od najni e rangiranih stvari na mom popisu Predvi enih Mogu ih Problema Pri Boravku U Hrvatskoj: Ru akŠ StvarnoŠ Bilo mi je kao da ivim u Bizarr-o svijetu iz Supermana, gdje 30

je sve obrnuto. Mislim ono, Hrvati za doru ak jedu sendvi e. Da! Sendvi e za DORU AK! Pojma nisam imao, ali ve ernji je objed bio jako va an mome ameri kom mentalitetu. Objed ozna ava kraj popodneva i po etak ve eri, poput malog, sretnog praga sumraka. Bez njega sam bio izgubljen, doslovce sam nekako lutao u mraku, ne znaju i to no to da radim sa sobom. Osloba anje od okova ve ernjeg objeda iznena uju e me onespokojilo. Pretpostavljam da Hrvate koji odu u Ameriku potreba da odjednom organiziraju svoj dru tveni ivot oko ve ernjeg objeda sputava u jednakoj mjeri. Vama bi po svoj prilici ba odgovarala kavica ba kad svima ostalima do e da jedu. 4

Nakon te satima duge kave krenuli smo natrag u stan. Dok smo etali kameno sivim prolazima Dioklecijanove pala e i prolazili zavojitim uli icama primijetio sam da grad djeluje pusto. A onda smo s prozora u prolasku za uli tropotave pripreme za ru ak, sli ne uga anju glazbala u orkestru. Rondanje pribora za jelo, klokotanje lonaca i postavljanje tanjura pripremalo je scenu. Pri usponu stubi tem do Vaninog stana susretao sam na svakom odmori tu skupove raznovrsnih mirisa svje e pripravljenih jela. Ti su mirisi budili osje aj sigurnosti u meni, puni obredne skrbi i pa nje. Znao sam da iza svakih vrata ljudi sjedaju zajedno za stol, ili da neka baka kuha ru ak unucima. Godilo mi je to se mirisi na stubi tu mije aju u mo nu paletu aroma. Nikada nisam ni ta sli no osjetio u SAD-u. Miris vremena za ru ak postat e mi miris Hrvatske. Ujutro na dan na eg odlaska Vida je ustala ranije da nam

4 Naknadno ću saznati da razlika između glavnog objeda za ručak i za večeru objašnjava i zašto Amerikanci i Hrvati na potpuno drugačiji način poimaju trajanje popodneva, večeri i noći. U Americi je večer od 17 do 19 sati. Sve nakon 19 sati događa se noću. S druge strane, u Hrvatskoj popodne traje do 21, čak i 22 sata, dok večer može potrajati... pa, sve do jutra, zapravo. (Izgleda da je SVE večer dok zabava ne prestane.) 31

spremi ru ak. I ja sam ustao da spakiram prtljagu. Otvorio sam kofer na kau u i upravo slagao na u odje u da je spremim u njega kad je u la u sobu i pru ila mi paket umotan u plasti ne vre ice. Krenuo sam ga otvoriti, ali ona je samo odmahnula glavom i pokazala prstom na kofer. O-kej, pomislio sam, prisjetiv i se kako vas u zra noj luci pitaju je li vam itko dao neki paket ili ne to drugo da prenesete. Polako sam kimnuo i stavio ga u kofer pokraj Vaninih cipela. Zatim se Vida vratila s jo jednim sli nim paketom. I njega sam spremio u kofer. Zatim s jo jednim, pa jo jednim, pa jo jednim. Budu i da nismo mogli komunicirati, pojma nisam imao to to ona meni daje; no znao sam da mi ne bi bilo pametno odbiti neznane namirnice ove ene, tako da je sve zavr ilo u prtljazi. (Nakon to smo se vratili u Istanbul, raspakirao sam prtljagu i otkrio da smo prenijeli pr ut, blitvu, doma e kola e, Cedevitu [hrvatski sok od naran e u prahuž, tanke kekse i nekoliko vrsta sira.) Sa svakim sam paketom osje ao svojevrsnu tugu u Vidi. O ito ju je poga ao odlazak k eri. Na a jezi na barijera bila je samo na in izra avanja napetosti koja je postojala izme u nas. Osje ao sam svojevrsno zamjeranje na tome to sam, kao stranac, i to ni vi e ni manje nego Amerikanac, odvukao njezinu k er ni vi e ni manje nego u Istanbul odmah nakon to je dvije godine provela u SAD-u. Vana je ponovno ivjela u inozemstvu, daleko od rodnog doma, a krivnja za to o ito je le ala na meni. Ja sam bio izvor stranog poreme aja u obitelji, poput virusa ili karcinoma u tijelu. Kad je Vana napokon ustala, svi smo se okupili na kavi u kuhinji. Dok je stajala uza svoju k er, Vida me pogledala i rekla joj: Vidi kako on ranije ustane i sve lijepo pripremi. Dobro je to ne eka do zadnjeg asa. Stanka: Kao ti. (Ah, roditelji.) I to je bio najve i kompliment koji mi je ikada dala, ali bilo je dovoljno. Cijelo vrijeme koje sam proveo u Splitu zna ilo je procjenu, i tek je tada Vida znala kakvo mi ljenje ima o meni. Napetost je popustila. Bila je to ena koja kuha hranu u cik zore kako bi bila sigurna u to da e joj k i u avionu mo i pojesti ne to konkretno. ena koja je s nama poslala kilograme hrane, kao da se u 32

Istanbulu nema to pojesti. O ito joj je k erina dobrobit bila bitnija od svega. A sad je vidjela da premda sam stranac, i to ni vi e ni manje nego Amerikanac, u isti mah sam ovjek koji e se brinuti za njezinu k er. Pro ao sam ispit.

33

6. poglavlje Dalmatinci i more (sa slikama)

U sljede ih godinu dana putovali smo tamo-amo izme u Istanbula i Splita. Umjesto bosanskog zrakoplovnog prijevoznika i autobusne linije Sarajevo-Mostar-lmotski-Split po eli smo se slu iti starim jugoslavenskim avioprijevoznikom, pa smo letjeli iz Stambola za Beograd, gdje smo obi no morali preno iti, zatim vlakom otputovati iz Beograda u Zagreb, pa autobusom iz Zagreba u Split. (Naknadno sam saznao da nam je cijeli taj trapac tedio samo pedeset dolara!) Zatim smo sve to ponavljali obrnutim redoslijedom. Pri svakom povratku, dok smo prolazili kroz Novi Zagreb, ili stajali na eljezni kom kolodvoru okru eni olovnim sivilom zagreba ke zime, eznuo sam ostati u Hrvatskoj. Promatrao bih velike stambene zgrade i zami ljao kako bi divno bilo da je makar jedno od tih svjetalaca u jantarnome mno tvu moje. Tada ne bismo morali ekati vlak, prolaziti kroz Srbiju i letjeti u Istanbul, gdje sam se bez obzira na duljinu boravka stalno osje ao kao stranac. Znao sam da bi nam tu mogao biti dom, samo da imamo stan u Zagrebu ili Splitu. Kad god bismo krenuli vlakom natrag na istok imao sam dojam da zadr avam dah i ponovno ska em u neku tamnu, uzburkanu vodu. Osje ao sam da u lak e disati tek nakon to se vratimo u Hrvatsku. U me uvremenu sam zaprosio Vanu, a ona je pristala. 34

Sljede eg smo se ljeta zauvijek odselili iz Istanbula. E sad, ve ina bi ljudi bila presretna da mo e prakti ki besplatno provesti ljeto na dalmatinskoj obali. Milijarde dolara vrijedna turisti ka industrija na neki na in podr ava tu pretpostavku. Prema tome, zar me nije radovalo to u provesti ljeto na moru sa enom koju volim? Eh... recimo. Uza sve te prethodne pri e o tome kako mi je u Hrvatskoj lak e disati i skakati u vodu, pa, recimo samo da sam tog ljeta opet zadr avao dah i skakao, kako metafori ki, zbog stupanja u brak i asimiliranja u hrvatsku obitelj, tako i u vrlo stvarnom pogledu koji je uklju ivao plivanje u moru. Nau io sam da je jedna od su tinskih razlika izme u Vane i mene u tome to ona voli more, dok sam ja prema njemu nastrojen neprijateljski, ili bar indiferentno. Nas dvoje potje emo iz dva razli ita svijeta, kao Aquaman, s time da je Aquaman zapravo ena, a ja, eh... nisam Aquaman. Ili, jo bolje, tog mi je ljeta bilo kao da uprizorujemo Malu Sirenu, samo u obrnutom smislu. Ja sam bio mornar, a ona Ariel, i od mene se o ekivalo da ivim pod morem (pritom li en ak i raspjevanog ra i a). Kad smo po eli i i na kupanje, Vana bi za la u vodu i zatim otplivala skroz u daljinu, pozivaju i me da joj se pridru im. Ja bih tvrdoglavo odbijao, odmahuju i glavom u stilu ne-ne, ovdje mi je sasvim dobro. Zatim bih se malo probr kao u pli aku, to bi mi dosadilo, pa bih se vratio sjesti pod suncobran s knjigom. Ona bi se zbunjeno vratila i rekla ne to u stilu:

35

A onda bi ona rekla:

More je do te mjere dio Dalmacije da za Dalmatince, nego to, ne postoji ni sam pojam utapanja. Ako i imaju popis ru nih stvari koje vam se mogu dogoditi na moru, taj popis je A) vrlo, vrlo kratak i B) utapanje ak i nije na njemu. Kad odrastete kao Posejdonovo dijete i ve inu slobodnog vremena provodite plivaju i u moru, ba kao i svi ostali koje ste u ivotu upoznali, o ito vam je stvarno nezamislivo da bi se netko zaista mogao utopiti. ALI, dajte da SVI imamo na umu da sam ja iz Oklahome. Drugim rije ima, iz KOPNOM OKOVANE OKLAHOME U SREDINI AMERIKE. Najbli a slana voda udaljena nam je devet sati vo nje (i to u Teksasu, BLJAK). Ne treba ni re i da ovaj Oklahomac nije imao naviku plivati u velikim, prirodnim vodenim povr inama. Volio sam plivati u betonskim bazenima, gdje se pH vrijednost kontrolira, a jedina iva bi a su ljudi, a ne zmije (poput rije nih otrovnica), je inci, morski psi ili bilo kakva druga gadija koja bi mogla onuda preplivati i dodirnuti mi nogu. K tome, u takvim bazenima sigurnost mi je uvijek na dohvat ruke. UtapanjeŠ Gr evi od probave? Umor ruku!?! O, Bo e! GRC! ZRAKA! (Koprcanje!) O, ekaj, pa mogu samo ispru iti ruku i primiti se za rub. Koje olak anje! Meni je more, podno svoje spokojne povr ine, samo 36

valovito groblje, slani kotao smrti ispunjen opasno

u i strahom.

Dalmatincima je more, naravno, sve. Ta slana voda ivotna je krv cijele regije. Kultura, ishrana, privreda i obi aji, sve to ovisi o moru, i tako je ve tisu lje ima. Mislim ono, pa sredi te Splita izraslo je oko gotovo dvije tisu e godina stare pala e koju je Dioklecijan podigao to no uz more! Narodne su pjesme pune iskrene strasti prema moru i isklju ivo moru, ili mo da i nekim stvarima vezanim uz more, poput galebova, stijena i, eh... soli? Ljudi s obale skloni su sva ta pripisivati moru. Mislim da ga smatraju arobnim. Recimo, kad je Vana dobila ljetnu prehladu, njezin je odgovor bio kupanje u moru. Ako imate glavobolju, kupate se u moru. Ili kad se moj prijatelj Mate trebao na i sa mnom u sedam ujutro, a odlu io je ve er uo i toga oti i u izlazak (izlasci u Hrvatskoj esto traju do sedam ujutro), rekao je:

I imao je pravo. Do ao je na vrijeme, potpuno budan, i ostao je takav cijelog tog dana.

I tako sam se na ao na pragu ulaska u hrvatsku i dalmatinsku kulturu putem braka, sav zabrinut zbog onoga to prakti ki svi stanovnici i turisti najvi e vole u tom podru ju. Uslijed toga, bilo 37

mi je najdra e ve inu vremena provoditi u stanu pod klima-ure ajem i gledati filmove na televiziji. U sebi sam sve dovodio u pitanje: Le i li sva sila drugih kulturnih razlika pod mirnom povr inom moje veze s VanomŠ to ako nikad ne zavolim moreŠ Kako da pre ivimo burne bra ne vode kad ja ne mogu plivati ak ni u jebenom JadranuŠ Rje enje: Borba protiv straha JA IM STRAHOM. Vana nam je dogovorila odlazak na plovidbu. Suuuper! Preko jednog prijatelja dobili smo poziv da provedemo dan na barki. Kapetan je bio pravi Spli an, to zna i da mu je porodica ivjela u Splitu jo od esnaestog stolje a. Bilo mu je ne to vi e od ezdeset godina i bio je pomalo trbu ast, ali preplanuo i ivahan. Sam pogled na njega stvarao je pomisao na M-O-R-E. Prije isplovljavanja izjavio sam da mi treba prsluk za spa avanje. Smijeh. Ne, ozbiljno. NE U NA PLOVIDBU BEZ PRSLUKA ZA SPA AVANJE! Ako sam i ta nau io u est mjeseci u izvi a ima, onda }e to geslo: Budi pripremljen! A bio sam pripremljen na najgore. Nakon jo malo smijeha, ne to hrvatskih rije i i pokazivanja na mene, daljnjeg smijeha i Vanina mole ivog pogleda, Kapetan je oti ao u potpalublje. Odande su po eli dopirati umovi te kog prekopavanja i za nekoliko minuta se vratio s jarko naran astim prslukom za spa avanje, prekrivenim debelim slojem pra ine i jo upakiranim u originalni celofan. Bio je totalno R-E-T-R-O: golemi blokovi pjene u jarko naran astoj tkanini s nekakvom uzicom koju treba za ne to privezati. Izgledao je kao da potje e iz 1975. Kapetan mi ga je dobacio, ali uz molbu da ga radije ne otvaram, rekav i:

38

Svi ostali su se zacerekali. Dok sam privijao upakirani prsluk za spa avanje uza sebe kao naran astu bebu, isplovili smo: Kapetan, njegova ena, Marko, Vana i prestravljeni ja iza li smo iz luke i krenuli u obilazak Ka telanskog zaljeva. E sad, prili no sam siguran da me Kapetan namjerno poku avao prestraviti. I da je u ivao u tome. Barka se naginjala i nekako propinjala na valovima, bacakaju i nas na sve strane. U jednom trenutku, kad smo se na li na putu sudara s golemim teglja em za kontejnere, objasnio nam je, okrenuv i se potpuno prema meni i Vani, da je plovidba u smjeru broda zapravo me unarodni znak koji im daje do znanja da se ne ete sudariti. Zatim ga je ena po ela mahnito lupati. Iz usta joj je potekla bujica hrvatskih psovki. A ja sam pomislio: Poginut emo. Izbjegli smo brod i usporili. Kapetan je po eo pri ati o svojoj barki. Opisivao ju je kao da mu je lan obitelji. Pripovijedao nam je o prvom danu kad ju je vidio, kako ju je kupio, pobrinuo se za nju, popravljao je godinu dana, pripremio je za plovidbu, porinuo je. Pretpostavljao sam da mu na polici stoje obiteljske fotografije na kojima Kapetan s ljubavlju grli enu i djecu, a u desnom kutu, toliko velik da gotovo zasjenjuje cijelu obitelj, stoji pramac barke. Vjerojatno je zbijao ale s djecom o barki Debri: A ujte, to je va a drvena sestra! Hahahahaha, Daaar. (Prije nego to je dobila unuke, moja mama je radila isto to sa svojim psima.) Ali onda sam opazio u kojoj mjeri voli svoju barku i shvatio da nikada ne bi zapravo ni ta u inio da je dovede u stvarnu opasnost. U nekom trenutku napustio me sav strah. Prestao sam u gr u smrtnog straha stiskati pjenu u plasti nom omota u i nastavio samo promatrati svijet pokraj kojeg plovimo. Vjen ali smo se u maloj gra anskoj ceremoniji blizu pla e Ba vice. Bila je pozvana samo rodbina, ali do la je i ve ina susjeda. Sjedili smo na dvije velike stolice dok je mati ar na hrvatskom govorio sva ta to nisam razumio. Smije no je sjediti na vlastitom vjen anju, jer mi u SAD-u ne sjedimo na vjen anjima, i ne razumjeti nijednu jedinu rije . to ja to radimŠ to mi to radimoŠ Je li sve ovo gre ka beznadnog optimizmaŠ 39

Bacio sam pogled prema Vani. Bila je vidljivo nervozna. Razroga enih o iju i gotovo u panici. Prvo su nam se ruke uspjele prona i, a onda su nam se susrele i o i, i pogledali smo se samo u trajanju jednog otkucaja srca. I to je bilo dovoljno, oboje smo postali spremni za skok. Kapetan nas je usidrio blizu Ka una. Nebo se dotad ve naobla ilo i po ela je lagana ki ica. Marko je prvi sko io u vodu. Za njim je oti la Vana. Prije nego to sam shvatio to radim, bacio sam se i ja. Povr ina je bila hladna od ki e, ali more je bilo toplo. Dok sam tik preko valova gledao kako se brdo Marjan ko i nad nama, dinarsko gorje presijeca obzorje, a Vana smireno pliva u mjestu pokraj mene, vi e nisam nimalo bio u strahu. Bio sam siguran.

40

7. poglavlje Prijateljstvo

Rije stranac na hrvatskom ozna ava i neznanca i ovjeka iz strane zemlje. Kao mali sam u Americi uvijek slu ao da se treba bojati neznanaca, da me ne bi oteli i da mi se slika ne na e na pole ini tetrapaka mlijeka. Takav se strah nikad nije protezao na ljude iz stranih zemalja. Jasno, bojao sam se Rusa, ali ne zato to sam mislio da e me oteti. Kako bismo se za titili od nepoznatih osoba, slu ili smo se sitnim izrazima tipa opasni neznani i tajnim lozinkama za hitne slu ajeve koje su znali samo lanovi obitelji i prijatelji od povjerenja. No uza sav na strah od neznanaca, ironi no je to to u SAD-u nije tako te ko prije i crtu izme u neznanca i poznanika. Crta izme u poznanstva i zatim prijateljstva jo je tanja. U Hrvatskoj je, me utim, kako sam postupno saznavao, bilo gotovo nemogu e rije iti se poimanja sebe kao strane osobe. I tako sam ak i me u prijateljima i poznanicima moje supruge i dalje uvelike bio stranac. Kad god bismo se nalazili s ljudima na kavi uglavnom su me ignorirali, katkad s blagom nezainteresirano u, a katkad sa stavom koji mi je djelovao kao pritajen prezir. Shva am da ne znam hrvatski, pa mi je dobar dio razgovora po prirodi stvari izmicao, ali bilo je prilika kad su me namjerno odbijali uklju iti. U nekim sam situacijama bio poput izlo ka, pokaznog primjerka 41

pravog ivog Amerikanca. Gledajte, ali ne dirajte. Jednom smo se prilikom oti li na i s prijateljicom moje supruge u malome mjestu pokraj Zadra. Do lo je jo prijatelja njezine prijateljice, a ja sam slu ajno u d epu jakne imao bocu Coca-Cole. U jednom sam je trenutku izvadio i otpio gutljaj. Prijateljica je primijetila kako je jasno da e Amerikanac u d epu imati Coca-Colu. (Mua-ha-ha. Duhovito, zar ne? Naravno. Dobro. Mal ice.) Svi su se nasmijali, a budu i da sam se trudio biti susretljiv, izrekao sam opasku da u drugom d epu imam i Big Mac (makar nisam). Ni ta. Ti ina. Svi su se dr ali kao da ni ta nisam rekao. Samo su nervozno pogledavali u stranu. O-K-E-J. O ito se nisam smio pridru iti ismijavanju samog sebe ( to mi, vjerujem, ina e ba ide od ruke). U ostatku popodneva nitko nije razgovarao sa mnom, nitko me ni ta nije pitao, niti je ak primijetio da postojim. Nikoga ni najmanje nije zanimalo tko sam, osim to sam Amerikanac koji predvidivo nosaka Coca-Colu u d epu. Postojala je vrlo stvarna, premda nevidljiva prepreka izme u mene i dru tvenog svijeta Hrvatske. Bio sam stranac, neznanac, i otkrivao sam da je nevjerojatno te ko premjestiti se iz te kategorije u neku iole prisniju. Za jednog Amerikanca to je bilo pogotovo te ko. U SAD-u je prili no lako sklopiti prijateljstvo. Toliko se selimo da steknemo sposobnost stupanja u prijateljske odnose bez napora. U Oklahomi, u New Orleansu, u Montrealu, u Istanbulu bih ubrzo nakon doseljavanja upoznao ljude koje bih mogao nazvati prijateljima. Nismo bili najbolji prijatelji, ali bili smo prijatelji. Obi no je potrebno samo da dvoje ili vi e ljudi voli sli ne stvari. Ako vi volite Ratove zvijezda i ja volim Ratove zvijezda (izuzev Epizoda I-III, jer nitko nikad ne bi njih smio voljeti), ve smo na putu prema prijateljstvu. Dodajmo malo vremena i dru enja i BUM:

42

Ali onda pro e vrijeme, odselite se u neko drugo mjesto, prebacite na neki drugi studij, zaklju ite da vam se IPAK svi aju ranije epizode Ratova zvijezda i polako se, postupno udaljite od prijatelja. Prijateljstva u Americi lako do u i lako pro u.

Prijateljstvo u Hrvatskoj nije tako te no kao u Americi, a ni tako udljivo. vrsto je. Trajno je. Tra i trud. Tako er je suprotno na em raspr enom, individualisti kom ivotnom stilu u SAD-u. ini mi se da u Americi bje imo od me usobne odgovornosti. Izbjegavamo ba svako dru tveno optere enje. Dijelimo ra une. Sve odr avamo u ravnote i. Zna i, kad nekog zovemo prijateljem, to jednostavno zna i da nam je simpati an. To nisam shva ao tih prvih mjeseci u Hrvatskoj. Nije bila stvar u tome da se Vaninim prijateljima nisam svidio, nego u tome da ih nije zanimala ni mogu nost da im se svidim. U prvih mjesec dana na eg ivota u Istanbulu jedna nam je Vanina prijateljica htjela do i u posjet sa svojim petogodi njim djetetom. E sad, mene nije odu evljavalo primiti goste u gradu i zemlji kamo sam se tek doselio, niti me radovalo da bi nam u goste na predlo ena dva tjedna do lo petogodi nje dijete koje govori meni stranim jezikom. Zamolio sam Vanu da barem odgodi posjet dok se malo bolje ne skrasimo. Ne. Ne? Ne. Nije ak htjela ni pitati, a nije bilo anse da prijateljici ka e da nam ne mo e do i. Ne? NE! toŠ Prijateljstvo u Hrvatskoj: Kad ivite u stranoj zemlji i prijateljica vas eli posjetiti s djetetom, usprkos neslaganju budu eg mu a svejedno ne mo ete/ne ete re i ne, pa ak ni

mo da malo kasnije. Ako je to mo prijateljstva, onda mo ete zamisliti za to su 43

ljudi izbirljivi u sklapanju prijateljstava. Prijateljevanje s nekim u Hrvatskoj u osnovi zna i da nikad, ba nikad ne mo ete odbiti tu osobu, bez obzira na to to ona od vas zatra ila. Mo da biste i htjeli, ali jedino mo ete navesti sve razloge iz kojih biste je trebali odbiti, a onda je svejedno prihvatite, jer, hej: pa prijatelji ste. To se prote e u rasponu od pomaganja osobi da prona e zaposlenje, do davanja popusta pri pla anju, redigiranja dugih akademskih radova, ure ivanja engleskog prijevoda njihovih romana, odlazaka na kavu i dopu tanja da do u ivjeti kod vas u vrijeme kad vam ne odgovara, a ako niste u gradu kad su vam odlu ili do i na boravak, svejedno im dopustite da do u ivjeti kod vas. Prijatelji rade sve to. Izaberete li pogre ne prijatelje, uvjeren sam da biste mogli zavr iti kao vercer cigareta preko hrvatsko-bosanske granice, ili dobiti ku ne goste na neodre eno vrijeme koji e va dnevni boravak pretvoriti u spava u sobu. Nije lako prodrijeti nekome u dru tveni krug, treba vremena i nekoliko kava prije nego to se spone obaveze i uzajamnosti osna e do te mjere da vas netko mo e ili eli nazvati prijateljem. Kad sam sve to shvatio, isprva sam se zgrozio, pomisliv i da svi tu prijateljuju jedino u cilju stjecanja protuusluga. Sve sam to i dalje do ivljavao kao quid pro quo. Ali to je zaista bilo precini no od mene. Potrebno je da postoje i po etna simpatija, sli ni uzajamni interesi i uskla eni karakteri, ali onda se te naizgled plitke i nasumi ne spone osna e kroz komplicirane, dublje obi aje prijateljstva. S vremenom sam po eo samostalno izlaziti i upoznavati nove ljude. Po eo sam zasnivati vlastitu mre u poznanika, a kako sam postajao sve upleteniji u tu udnu dru tvenu igru, po eo sam u ivati u osje aju obaveze. Prijateljstvo nije te ak teret koji treba nositi, nego dragocjeni paket koji valja zajedno dr ati. A kada se dr imo jedni drugih, osjetimo ve u potporu za ve e ivotne terete.

44

8. poglavlje Obitelj i skučenost

Dok su me Vanini prijatelji hladno om i distancirano u tjerali da se dokazujem kao stranac, njezina me obitelj smjesta toplo do ekala. I bolje da je bilo tako, jer smo veliki dio tog ljeta njezina sestra, ne aci blizanci, ja, Vana i Vida ivjeli svi zajedno u dvosobnom stanu. Zatim su do li ro aci. Cijelo ono darivanje bilo mi je pomalo udno, navikao sam se na vrijeme ru avanja, kupanje u moru po elo mi je goditi, ali ivot u tako tijesnom prostoru uz toliko, ljudi, pokazao se kao golema prepreka na mome putu prema kulturnom prihva anju i postupnom su ivljavanju. Kako ne bih si ao s uma, prona ao sam prazno mjesto na balkonu gdje bih svake ve eri sjedio i pio, i pu io, i pio i pu io, sve dok ne bih oteturao u krevet. Omamljenost pijanstva, obavijena oblakom dima cigareta, bila mi je hrvatska ina ica vlastite sobe. Zidovima piva ogra ivao sam se od ostatka svijeta da mogu biti sam sa svojim mutnim, maglovitim, pijanim mislima. U Americi prostor nije posljednja prepreka, nego ono to nam kod ku e slu i za stvaranje granice izme u nas i ostatka obitelji. Odrastao sam u ku i na kat od 216 etvornih metara, uz sestru, mamu i poo ima. Ja sam imao svoju sobu, sestra je imala 45

svoju sobu, roditelji su imali svoju sobu. Imali smo blagovaonicu gdje smo jeli samo za blagdane, dnevni boravak u kojem smo boravili tako er samo za blagdane, te radnu sobu kojom smo se ak slu ili svakodnevno. Ku a je imala dvije i pol kupaonice, kao i podrum. Drugim rije ima, u toj se ku i uvijek lako dalo na i prostoriju u kojoj nema nikoga. Preobilje prostora u ameri kom ivotu stvara dinamiku koja mi je nedostajala u hrvatskoj obitelji: ozloje enost i nestrpljivost. Obdareni smo privilegijom sposobnosti da se lako razdra imo zbog sitnih osebujnosti svojih bli njih, te sposobnosti da ne to poduzmemo oko toga, kao na primjer da odemo u svoju sobu, u susjednu sobu, ili bilo koju praznu sobu u ku i. Bake koje mrmljaju, brati i koji di u na usta, sestre koje brbljaju, majke koje previ e kritiziraju i posprdna bra a koja o svemu previ e pametuju uvuku vam se pod ko u, ali onda samo odete u svoju sobu, sjednete za Nintendo i pustite da vam dobri stari dr. Mario dade recept za obiteljski sklad. U SAD-u ni ta ne zbli ava obitelj toliko kao izdvojeni boravak (obi no pred televizorom) u zasebnoj sobi. U Splitu mi se takva mogu nost bijega nije pru ala, pa sam se slu io pivom i balkonom. Kako je ljeto protjecalo, sve sam se vi e udio sposobnosti moje nove obitelji da ivi zajedno bez sukoba. Kad su daljnji ro aci stigli, pomislio sam: Sad e se ne to dogoditi. Mislim ono, devetero ljudi u dvosobnom stanu? U Sjedinjenim Dr avama bilo bi krvi. Ali tu, nipo to. Nikoga nikad ni ta ne bi iziritiralo. Nitko se nije sva ao. Nitko se nije derao. Nitko nije eznuo za podizanjem etiri zida s vratima izme u sebe i svih ostalih. Ispod povr ine kao da je postojalo nepresu no vrelo strpljivosti, ali nije to bilo zato to su se svi toliko voljeli da nikad ne bi moglo biti razmimoila enja, ni ni ta sli no. Nije da smo ivjeli u hipijevskoj komuni. Obitelj je nekako naprosto bila strpljivija u me usobnom opho enju. Svi su bili spremniji progutati nervozu i prije i preko onog to ih smeta. Pogotovo me op inilo utjelovljenje smirenosti u Vaninoj sestri Ivani. Kao majka sedmogodi njih blizanaca i 46

sedamnaestogodi nje k eri, tako er je ivjela u dvosobnom stanu s mu em, djecom i svekrvom, no nikad nisam uo da bi podigla glas, o ito se nije drogirala i nije svake ve eri pila na balkonu. U emu je bio klju njezinog zenu sli nog spokojaŠ Jedne sam je ve eri spopao hrpetinom pitanja u su tini ovakvog sadr aja: Pa, s moje to ke gledi ta tvoj ivot izgleda kao

pravi pakao, ali ti nema potrebu piti ovako kao ja na balkonu. Naprotiv, djeluje mi sretno. U emu je foraŠ S mrvicom vi e suptilnosti upitao sam je kako joj je bilo odgojiti dvije bebe u tako sku enom prostoru uz jo jedno dijete, mu a i svekrvu. Budu i da u to vrijeme nisam imao djece, djelovalo mi je jednostavno nemogu e biti primoran provoditi sve svoje vrijeme uz tolike ljude. Kako pritom ne poludjeti? Ali Ivana me samo pogledala s istom onom smireno u kojom je pristupala svemu ostalome i rekla: Ne znam. Ali tom izjavom nije kazala da ne poznaje odgovor, ve mi je prije dala do znanja da se to nikad nije ni zapitala. Takvo to je nikad nije zabrinjavalo. Za to i biŠ Dok sam sjedio na balkonu, sve sam sagledavao s to ke gledi ta zasnovane na vlastitim o ekivanjima, a o ekivao sam imati sobu samo za sebe, kamo mogu oti i i osamiti se kad god po elim. Dok su zajedno odrastale, Vana i njezina sestra nisu imale mogu nost ljutito oti i u vlastitu sobu uz izjavu da ivot stvaaaarno nije fer . Ona i sestra spavale su u dnevnoj sobi, dok su njihovi roditelji, te djed i baka, spavali u druge dvije sobe. Naravno da su tinejd erske izjave o nepravdi ivota, bijeg u sobu i lupanje vratima za sobom dio ameri kog iskustva (pogledajte samo bilo koju humoristi ku seriju iz 1980-ih). Zajedni ki spokoj u ovom stan i u stvorio je u meni jednu od prvih potreba da dovedem u pitanje ameri ki na in ivota. Bilo to sli no velikoj ku i s bijelom da anom ogradom koju sam se nadao jednog dana ste i (ku i s par Toyota i dovoljno slobodnog prostora za moje stripove i kolekciju figurica iz Ratova zvijezda) polako me prestajalo privla iti. Poput satelita koji je promijenio smjer po injao sam se udaljavati iz kulturne orbite Amerike. Po injao 47

sam se mijenjati.

48

9. poglavlje SAD

Ovo je sad mal ice neobi no. Nakon to sam se vjen ao s Vanom i proveo ljeto u Splitu, odselio sam se natrag u SAD, dok je Vana ostala u Hrvatskoj. udno, aŠ Pa, putem sam odlu io da bih htio doktorirati, ali budu i da nismo bili sigurni u kojoj emo zemlji na koncu ivjeti, a kako sam znao da u se morati nakon nekog vremena vratiti u Hrvatsku da dovr im istra ivanje za doktorat, zaklju ili smo da bi bilo najbolje da Vana ostane u Hrvatskoj. Da, ovdje zna biti tako te ko dobiti posao da smo odlu ili par godina provesti razdvojeni da bi zadr ala radno mjesto. (Te da bi mene jednog dana ljudi morali zvati dr. Brown. Samo se alim. Nitko me ne zove doktorom.) Povratak u SAD nakon dvije godine provedene u Turskoj i ljeta u Hrvatskoj zna io je obrnuti kulturni ok. Sve mi je bilo tako veliko i prostrano. Ravne iroke ceste bez i ega du obje strane osim telefonskih stupova i nakupina trgovina, prodavaonica brze hrane i zaga enja znakovima koji igo u zrak otrovnim porukama: KU AJTE NA BLT, POVOLJNI MENI, VRATIO SE McRIB, sve je to prijetilo u meni izazvati napad agorafobije. Gdje je tu povijest? Gdje je suzdr anostŠ U ao sam u neonsku no nu moru. Predgra a su se irila poput kancerogenog tkiva. Novim sam o ima sagledao golem dio toga grada, grada u kojem sam ivio, kao puki skup 49

ulica usa enih izme u milijardu asfaltiranih parkirali ta da im slu e kao arterije dok promet krvari iz sredi ta grada prema predgra ima i trgova kim centrima. Gdje je tu kulturaŠ Kaoti na elegancija urbanog sredi taŠ Gdje su kafi iŠ TrgoviŠ GoluboviŠ Kipovi va nih pokojnih li nostiŠ Tulsa mi je sada bila grad pun ispraznog obilja. U njoj mi vi e nije bilo onoga gdje. Gdje mi je bio domŠ U SplituŠ U TulsiŠ Ono to mi je nekada bio dom sada je stajalo u kutijama po ormarima i u gara i nove ku e mojih roditelja. Da, preselili su se tijekom moje balkanske me uigre. Nestali su mi mirisi i zvukovi doma. Namjesto podsvjesnih poticaja sje anja koji podare poznat dojam nekom prostoru, poput prolazne arome parfema biv e djevojke, odjednom se na lo ne to novo i nepoznato. Nova je ku a bila golema, od 312,9 etvornih metara. Nakon to sam ivio u stanu od pedeset kvadrata u Istanbulu i zatim cijelo ljeto dijelio dvosobni stan s novom tazbinom, sama veli ina novoga doma mojih roditelja po ela je u meni izazivati napadaje nervoznog smijeha. Hodao sam po toj ku i ne bih li nekako preslikao onaj splitski stan i na prostor ovog novog boravi ta. No, uglavnom sam se osje ao samo kao gost u ku i koja bi mi trebala biti dom. U no nim vo njama, dok sam presijecao kroz ovo pregolemo bi e od grada i prolazio pokraj pustih parkirali ta silnog broja zatvorenih trgova kih centara, spopadala me duboka usamljenost. Goli sjaj neonskih cijevi to su gorjele iznad crnih parkirnih mjesta i besmisleno blije tanje rasvijetljenih natpisa nad svakom trgovinom do samih rubova no i rasvjetljivali su mi prazninu ivota na Srednjem zapadu. Shvatio sam da sam sada vezaniji uz Vidin stan u Splitu nego uz ku u vlastitih roditelja. Bio sam poput pila karata, ponovno promije anog i sad podijeljenog za novu partiju. Nedostajala mi je Vana. U mjestu Lawrence u Kansasu, kamo sam se preselio zbog rada na doktoratu pri Sveu ili tu u Kansasu, krajnosti su mi se 50

po ele stapati i polako sam se vratio svojoj ameri koj osobnosti. Tako er sam po eo u iti hrvatski. Odlazak na satove hrvatskog pomogao mi je premostiti razdaljinu izme u mene i Vane. Bilo mi je kao da joj se mal ice vra am sa svakom nau enom rije ju i pade om. Nastavu nam je dr ala jedna Slovenka, a poha ali su je uglavnom mladi dodiplomci iji su roditelji potjecali iz biv e Jugoslavije: dvoje Hrvata i jedan bosanski Srbin. Svi su bili vi ni svojim narje jima koji su se u me uvremenu pro eli velikom koli inom engleskih rije i. Ono malo hrvatskog to sam znao lijepo je otezalo splitskim dijalektom i zaokru ivalo skupinu. Kad sam krenuo na sveu ili te sve mi je postalo podno ljivije. Do ivio sam upotrebu golemih resursa SAD-a u cilju produktivne potrage za znanjem. to je najva nije, postao sam suradnik Centra za ruske i isto noeuropske studije pri Sveu ili tu. Sudjelovanje u skupini znanstvenika koji su putovali i provodili vrijeme diljem sredi nje i jugoisto ne Europe, kao i Rusije, omogu avalo je svima nama da pobjegnemo iz svakodnevne vreve ameri kog ivota. I napokon sam, nakon svih svojih putovanja i pustolovina u biv oj Jugoslaviji, jasno shvatio gdje se Rusija nalazi i koje su to no dr ave i podru ja nekada pripadale, ili i dalje pripadaju Rusiji.

51

10. poglavlje Hrvatska uslužnost: gdje je stvarnost, prava stvarnost

Prije mog iskustva na Balkanu zami ljao sam kulturu kao golemi monolitni identitet koji odre uje sve o pojedinom prostoru i narodu. Po povratku u SAD saznao sam da najve e razlike zapravo po ivaju u sitnim, suptilnim stvarima. Nisu veliki svjetonazorski zama njaci, nego nijanse svakodnevice ono to obja njava posebnost pojedine skupine, odnosno kulture pojedinog naroda. To mi je postalo kristalno jasno kad sam nakon povratka u SAD iza ao na objed s prijateljem. Restoran je bio lokal meksi ke tematike utisnut uz ulaz u trgova ki centar. Radilo se o jednom od onih lokala gdje svi nose istu odje u, a na natpisu, majicama i jelovnicima nalazi se zgodna karikatura pijanog crva iz tekile. Sve je djelovalo autenti no otprilike koliko i lice Cher. Nisam dotad ni bio svjestan da sam se potpuno aklimatizirao na iskustvo odlaska u hrvatske restorane. Ne znaju i do koje mjere sam se sviknuo s hrvatskim navadama, do etao sam do doma ice potpuno nenaoru an i nespreman na predstoje u plotunsku paljbu ugostiteljske uslu nosti. Pozdrav! Dobro nam do li u Gdje god! Mogu li vam pomo iŠ BUM! Ve me o amutila ljubazna susretljivost. A nisam ni znao da 52

je ovo tek po etna salva u granatiranju pitanjima. Kao jelen pred farovima, plaho sam odgovorio: Eh, htjeli bismo stol. SJAJNO! Biste li sjedili unutra ili vaniŠ Ovaj... unutra. SJAJNO!! Za ankom, u salonu, u separeu ili na onom drugom blentavo nazvanom mjestuŠ Imao sam dojam da sam pod istragom. Ba en na nekakvo ispitivanje. Eh... u separeu, valjda. SJAAAJNO!!! Po ite za mnom. Na a je doma ica nekakvim gizdavim, prpo nim korakom oti la do separea , privijaju i na e jelovnike uza se kao divne male krznene ljubimce. Zatim nas je posjela, osmjehnula se i smjesta se prpo no vratila u prednji dio restorana. Samo, nije ostalo na tome. Kad je konobarica do la uzeti narud bu od nas, bila je stvarno prijazna i stvarno odu evljena injenicom da MI sjedimo u NJEZINOM dijelu lokala i da e ONA mo i poslu ivati NAS. JUPIII! Osmijesi za sve. Po eo sam shva ati da me vrijeme provedeno me u Hrvatima i u Hrvatskoj nau ilo da budem sumnji av prema... pa... svemu. Ljubaznost na e konobarice nije me opustila. Naprotiv, zasmetala me. U emu je kvaka, upitao sam se. Plaho sam se po eo obazirati da vidim ima li kakvih naznaka po asti veselo-prijaznih zombi-djevojaka koje haraju irim gradskim podru jem. Zatim je po elo pravo ispitivanje. Zanima li vas posebna ponuda? Jeste li za margaritu? S okusom? Solju? Veliku? Malu? Ho ete li uz to krumpiri e, salatu od kupusa, queso, salsu, ri u ili grahŠ Tortilje od p eni nog ili kukuruznog bra naŠ Jeste li za kakvo predjeloŠ Pile a krilca iz Buffala, umak guacamole, ips s umacimaŠ Kad sam napokon priveo naru ivanje kraju, bio sam iscrpljen. Nakon to je mome prijatelju postavila ISTA takva pitanja, podsjetila nas je na to da se zove Tiffany ili kako ve god, te nam 53

OPET rekla da samo viknemo ako nam i ta zatreba. (Hihot. Smje kanje. Zabacivanje kose u repu. Gizdavo-prpo no.) Nakon pet minuta donijela nam je pi e, pet minuta nakon toga upitala nas odgovara li nam pi e, a onda nam je donijela hranu, upitala nas odgovara li nam hrana, te nas zatim upitala jesmo li za desert, pa nas upitala odgovara li nam desert. GAAAH! Zar ona to obavlja ispitivanje javnog mnijenja? pomislio sam. Daj vi e DOSTA! Izme u svakog pitanja o na oj hrani, pi u i pohanom sladoledu ponovno bi gizdavo-prpo no pro la pokraj nas i op enitije nas upitala Je li sve kejŠ Te sam ve eri shvatio da sve zaista nije kej. Da sam se promijenio. Da. Zapravo. Vi e. Volim. Hrvatsku. Uslugu . Od. Onoga. to. Dobivam. U. Americi. E sad, da bismo shvatili do koje je mjere ovo okantno i kakve posljedice ima po moje obra enje na hrvatske obi aje, moram vam objasniti od ega se hrvatska usluga zapravo sastoji. U jednoj od prvih prilika kad sam u ao u kafi u Hrvatskoj morao sam pri ekati dok konobar na miru ne pro ita asopis i popu i cigaretu prije nego to je do ao po narud bu. Ali to valja i o ekivati, jer je uslu nost prema gostima u Hrvatskoj uvelike sli na opho enju sa zagrobnim ivotom. Nakon to napokon uzme va u narud bu i donese vam pi e, va konobar i ezne kao duh. Kao da je usluga koju vam je pru io bila jedina zada a koja ga je jo vezivala uz smrtni svijet. Sad kad je dobio iskupljenje, on kona no odlazi u svjetlost. A ponekad bude i da ste vi, gost, taj koji je duh. U Splitu je jedan krupan, upadljivo mi i av konobar do ao uzeti narud bu od nas a da ni ta nije rekao. Zapravo je davao sve od sebe da nas NI NE POGLEDA. Samo je nekako progun ao kad sam mu dao narud bu, jedva potvr uju i da on i ja postojimo na istoj dimenzionalnoj ravnini (vidite, ba kao da smo duhovi!). Ali sada, u restoranu Gdje god, po eo sam shva ati da mi je dra e ignoriranje od maltretiranja. Da mi je dra a iskrenost u hrvatskom odnosu gost-konobar. Ja sam tu da popijem kavu. Ti si tu zato to ti je to posao. Daj da se ne pretvaramo da to 54

OBO AVAMO! Dok sam pijuckao margaritu i vakao ips od tortilje izme u gizdavo-prpo nih Tiffinih upadica svanulo mi je za to nas ljudi iz drugih zemalja do ivljavaju kao povr ne i la ne. Nije li cijela ova ljubaznost u restoranu Gdje god ista obmanaŠ Nije li sve to samo zato da ostavim Tiff (mislim da se ne e ljutiti ako je prozovem Tiff) dobru i izda nu napojnicuŠ Dijelom jest, ali dijelom i nije. Jedan od prohtjeva ugostiteljske bran e je gostoljubivost, ljubaznost i susretljivost prema gostima. To je uloga pru atelja usluge (znam, bio sam u toj ko i) i sastavni je dio posla. Poticanje na napojnicu pripoma e zadr avanju osmijeha na licu pri kraju osmosatne smjene sa stankom u sredini. Ipak, nakon vremena provedenog u inozemstvu Tiff me iscrpila ljubazno u, odu evljeno u i brigom. Siguran sam da je Tiff draga osoba, ali nije ba TOLIKO draga. Sumnjam da kad hoda ulicom govori: DRAGO MI JE! Ba sam SRETNA TO STE OVDJE! JUHU! svakome koga vidi. Zar je ona i kod ku e gizdavo-prpo naŠ Ili kad joj prestane smjenaŠ Ne zaboravite, u restoranu Gdje god bili smo potpuni i totalni neznanci, uz malu vjerojatnost da se ikada vi e vidimo. Rekla mi je svoje ime i bila jako ljubazna samo zato to joj je to bio posao. Radilo se o iluziji, a nakon to sam je jednom tako shvatio, njezina mi je neiskrena stvarnost postala odbojna. Nezainteresiranost hrvatskih konobara po eo sam prihva ati kao manje uvredljivu od pretjerane uslu nosti koju pru a restoran Gdje god. Ne moramo se praviti da smo prijatelji kad to nismo, i ne morate me gnjaviti gostoljubivo u. (A jedina osoba sa stvarnim ovla tenjem da vas gnjavi uslu nom tlakom pri jelu je va a hrvatska punica! To je injenica.) Nakon to sam se vratio u Hrvatsku po eo sam redovito zalaziti u kafi e i ledena nezainteresiranost konobarskog osoblja s vremenom je popustila. Po eli smo razgovarati i sklapati usputna poznanstva. to je najbolje, znam da su ti razgovori iskreni, da nitko nije ljubazan zbog nade u bolju napojnicu, jer uz konobare u Hrvatskoj sve je stvarno, zaista stvarno. 55

Split 2. dio

56

11. poglavlje Split

Oduvijek sam se pitao kako je Dioklecijanova pala a postala sredi te Splita. Sagra ena u etvrtom stolje u nove ere, pala a je caru poslu ila kao dom nakon umirovljenja. A sumnjam da je rekao: Hej, narode, dajte da napravimo grad! Naprotiv, pala a je ostala napu tena nakon pada Rima, ali u nekom su se trenutku stanovnici okolnog kraja uselili u nju i tu se udoma ili, to zna i da je netko u nekom trenutku sigurno vodio ovakav razgovor:

Biv i rimski seljak 1: Hej, kompa. Zna Biv i rimski seljak 2: NeŠ toŠ

toŠ

BRS1: Dosadilo mi je ivjeti u ovoj... eh... izbi, ili kako se ve zove to u emu ivimo. BRS2: Pa? (Slegne ramenima) BRS1: Pa? PA, (obgrli sugovornika), imamo odli nu, jedva rabljenu pala u, koja samo eka eto odmah iza onog brda. BRS2: (Zami ljeno si prstom dodiruje bradu i gleda u nebo) Hej, i to to ka e . Ho u re i, za to da ivimo u ovim groznim, kako li se ve zovu, kad bismo se mogli ba kariti u pravoj PA-LA- I. 57

BRS1: Ba .

I onda su valjda stavili djecu na magarce, spakirali svoje... je li... stvari, i preselili se u Split.

Eto, koje tisu lje e i pol nakon njih i ja sam se preselio u Split, samo s koferom i zrakoplovom. K tome, nisam se uselio u pala u, nego se nastanio s Vanom kod Vide, odmah pokraj gradskog sredi ta. Naravno, kod Splita (a i cijele Dalmacije, kad smo ve kod toga) famozno je to kako starina podupire granice suvremenog svijeta. U drugim mjestima davna njeg podrijetla, poput Istanbula, Kaira i Rima, pro lost je tek prepreka sada njosti i obelisk na putu napretka, kao ru evina nasred ceste. Tamo nje ostatke povijesti polako preplavljuje vreva prometa i ispu nih plinova, pro diru ih noviji relikti industrijskog doba. Isto vrijedi i za kulturu i na in ivota koji ih je nekad pratio. Ali u Splitu nije tako. Split kao cjelina i dalje ima izvjestan ritam koji do e kao zati je, letargi an korak koji se kre e tempom tako suprotnim suvremenome svijetu da znate kako je rije o istinskoj premosnici kontinuiteta izme u sada njosti i pro losti. ivot u Splitu, poput zidina Dioklecijanove pala e, nekako se uspijeva tvrdoglavo othrvati onome novom. Na in ivota tu zaista ne djeluje naro ito razli ito od onoga kakvim se jama no ivjelo prije mnogo stolje a. Vida i dalje svako jutro radije ide u kupnju na tr nicu nego u trgovinu. Svako se jutro dovu e natrag u stan pod teretom sastojaka za dana nji ru ak, dalmatinskog sira, lokalno uzgojene blitve, ribe ulovljene odmah pokraj obale. Starci u skupinama etaju rivom, ruku sastavljenih iza le a, i razgovaraju naboranih ela. asna sestra zami e uskim prolazom unutar pala e. Crkvena zvona ogla avaju po etak podnevne mise. Stigne vrijeme ru ka i u sredi tu ne ostane nitko osim pokojeg samotnog turista. Ve er donese kavu i ve ernje kupanje. Kako pada mrak, tako se promet 58

polako vra a s obale u grad, a no u se susjedi sastaju i akulaju pod zabatima balkona. Je li tu zaista bilo neke razlike prije stotinu, dvjesto, tisu u godinaŠ ak i izvan staroga gradskog sredi ta, gdje vespe bren e kroz no , a popularna se glazba razlije e iz automobila u prolazu poput ba enih otpadaka, osje ate da su sve to tek kratkotrajna reme enja suvremenosti. Dok le ite u ljetnoj egi znate da je istu tu egu, oplemenjenu istim dojmom mora, sigurno osje ao i Dioklecijan u no nom snu. Zrak je pro et istim aromama bora, lavande i ru marina koje su bjegunci od Vandala, Avara i Vizigota prije vi e od tisu lje a poznavali kao miris doma.

Iako sam ve nekoliko puta bio u Hrvatskoj i proveo ljeto u Splitu, jo me mamilo obe anje ivota u egzoti noj, biv oj komunisti koj, ratom razorenoj zemlji. Kad sam se preselio u Split i u Hrvatsku, jo sam vjerovao da e ivot u Hrvatskoj biti ne to sli no Bourneovu identitetu. Znate toŠ ivot u Hrvatskoj nije NIMALO sli an Bourneovu identitetu. To sam shvatio dok sam s Vidom kupovao cipele u Ka telima za svoj ro endan. Da, razgledavanje cipela s punicom za ro endan iskustvo je koje stoji u otprilike najve oj mogu oj opreci akcijsko-pustolovnom anru. Ako mi ivot na Balkanu ne e biti prvorazredni triler ocijenjen s tri od etiri zvjezdice , niti neodoljiva avanturisti ka pri a u kojoj Matt Damon daje sve od sebe , kakav e mi onda ovda nji ivot bitiŠ Nisam to znao, ali mislim da sam tek nakon povratka po eo sagledavati Hrvatsku takvom kakva zaista jest, a ne onakvom kakva sam zami ljao da e biti.

59

12. poglavlje Susjedi

Pri onom prvom posjetu Splitu dobio sam groznu prehladu sinusa. Le ao sam izvaljen na trosjedu u groznici i gledao reprize Ubojstvo, napisala je. Mislim da se Vida bojala da u umrijeti, to bi je uvalilo u me unarodni incident. Nitko se ne eli baktati s mrtvim Amerikancem. Stalno je predlagala Vani da odem do doktora. Smatrao sam to potpuno nepotrebnim, jer sam znao da u ozdraviti od dovoljno lijekova za prehladu. Ali samo je ustrajavala i ustrajavala. Nisam to tada znao, ali doktor je zapravo bila jedna susjeda s kata. Zato su joj rije i oti i do doktora , zapravo zna ile da bi doktorica mogla si i da me pregleda, kako je i bilo. Ukra ena stetoskopom oko vrata i papirnatom vre icom s toplomjerom, li icom za jezik i drugim medicinskim potrep tinama, susjeda me podvrgnula tipi nom pregledu: udahni, izdahni, ka lji, reci aaaaa, te opipavanju vrata. Dok je sve to radila razgovarala je s Vanom na strelovito brzom hrvatskom. Obratila mi se tek na kraju. Dijagnoza: Imate prehladu. Prognoza: 60

Br e ete ozdraviti ako uzmete ovu vre icu limuna koje vam dajem te ih, zajedno s ovom bocom doma eg alkohola koju vam tako er dajem, stavite u aj i po nete ga redovito piti. Ba . Zna i, susjeda doktorica upravo je svratila, pregledala me i poklonila mi alkoholnu esticu. Gdje sam ja to do aoŠ U jebeni Mayberry? Takvo to smo u Americi vi ali samo u televizijskim serijama iz 1950-ih, kada su se takve stvari valjda zaista doga ale.

Dobrodo ao u susjedstvo. Dobrodo ao u udesni svijet hrvatskih susjeda. Vidin se stan nalazio na drugome katu sive stambene peterokatnice koja mi je bila pojam nesnosno bezdu nog sivila socijalisti kog stanovanja, jer se u biti radilo o divovskom betonskom bloku bez imalo arhitektonskog sklada i arma. Nije toliko nagla avala koliko potiho mrmljala prakti nost nau trb dizajna. S jedne joj je strane le ao park pun ikova, pivskih epova i pse eg izmeta, a s druge parkirali te ro avo poput mjese eve povr ine s premalo mjesta i previ e tro nih jugoslavenskih automobila. Bilo je to jedno od onih mjesta koja e djelovati tmurno ak i po sun anom danu. Ali bezli an konformizam vanj tine nimalo nije ukazivao na jedinstvenu arolikost i toplinu stanara. Susjedi u Splitu bili su sli niji daljnjoj rodbini nego nasumi nim stanarima neke zgrade. Prisnost sa svakim, nasumi ni dolasci i odlasci, nepojmljiva sposobnost svih da nekako saznaju sve o vama prije nego to ste stigli otvoriti usta, sve me to do ekalo potpuno nespremnog.

U SAD-u imamo izreku: Dobre ograde tvore dobre susjede. I toga se dr imo. Na e ku e imaju ograde, katkad zbog estetike, a katkad zbog privatnosti. Mi koji ivimo u stanovima namjerno se izbjegavamo i br e-bolje otvaramo vrata i ulazimo u 61

svoj prostor kad vidimo da susjed nailazi hodnikom. Radimo sve da izbjegnemo potrebu za nelagodnim usputnim pozdravima. Op enito vlada uzajamno shva anje da se moje stvari tebe ne ti u, kao to se tvoje stvari mene ne ti u. Sveprisutni znati eljni susjed prakti ki je izumrla vrsta koju se danas zatje e samo u humoristi nim serijama i hollywoodskim filmovima.

Hrvatska varijanta te poslovice vjerojatno glasi otprilike ovako:

Tanki zidovi, hodnici puni jeke i otvoreni prozori tvore susjede. Pojam zadr avanja privatnosti pred susjedima tu je smije an. Nije toliko stvar u tome da susjedi imaju pronicave o i i na uljene u i, koliko u tome da imaju o i i u i. Sve se uje i zna a da se nitko namjerno ne trudi uti i saznati. umovi vam govore to va susjed s kata gleda svaku ve er. Znate kad se tinejd eri iz zgrade pijani vrate ku i pred zoru, smiju i se zbog ve neke ljubavne eskapade. Znate tko je bolestan a tko nije, tko je zaposlen a tko nije. Umjesto da se bje i iz takve situacije, ona se jednostavno prihva a. Uzajamna upoznatost susjeda stvara sna niji osje aj zajednice od svega to sam do ivio u SAD-u otkako sam odrastao. Povezanost izme u susjeda iri se izvan bliskosti stambene zgrade na sve ostale dijelove Hrvatske. Zgrada ili ulica zbog koje ste susjedi kao da je zasebna zemlja, pa su sinovi i k eri susjeda, ak i ako sada ive u Zagrebu, Italiji ili Njema koj, va i sugra ani. Nazvati nekoga susjedom mo e biti prakti ki isto kao nazvati ga ro akom.

U Splitu su na a i susjedska vrata bila otvorena prakti ki u svako doba dana. Jednog Badnjaka, netom nakon mog dolaska iz Sjedinjenih Dr ava, Vana i ja upravo smo stigli iz Zagreba u Split 62

u 23:30, a Vida je spomenula da bismo trebali oti i vidjeti to rade susjedi i estitati im Bo i . U Oklahomi bi bilo vrlo, vrlo neobi no svratiti susjedima na Badnjak u 23:30 s k eri i zetom. Ono, neobi no do te mjere da bi vas lako mogao do ekati metak. Svejedno, oti li smo na drugi kraj hodnika i, nego to, susjedi su bili budni i, nego to, pozvali su nas da u emo. Razgovor je nekako skrenuo na temu Rusa i Amerikanaca i pitanja tko je du evniji. Hrvati su rekli: Rusi, naravno. A ja sam rekao: to je

meni do lo da razgovaram o ruskoj du evnosti na Bo i u Hrvatskoj? Zatim su mi susjedi poku ali pokazati da njihov pas zna pjevati, s time da smo svi najprije morali zapjevati. I tako su, izme u daljnjih primjera ruske du evnosti i ameri ke bezdu nosti, na i doma ini bez rije i otpjevali nekoliko taktova i zatim u utjeli, o ekuju i da njihov pas nastavi melodiju. Kada pas ipak nije zapjevao, potakli su sve nas ostale da zapjevamo, premda su svi na kraju po eli pjevu iti potpuno razli ite pjesme. Jo ! Jo ! zdu no nas je poticala doma inova ruka. Glasnije! Jo ! I dalje ni ta. Pas mi je ulovio pogled i na trenutak nas je zbli ila podjednaka zbunjenost, jer nijednom od nas ni ta nije bilo jasno. Zatim se razgovor o Rusima nastavio. Susjedi se tako er brinu jedni za druge. Dok smo Vana i ja ivjeli u Istanbulu Vida se jako razboljela i nije mogla ustati iz kreveta punih tjedan dana, ako ne i dulje. U tom su se razdoblju za nju skrbili susjedi. Svako bi joj jutro susjeda Paula donosila doru ak i novine. Za ru ak bi joj susjeda s kata donijela topli obrok. A doktorica s gornjeg kata na kraju bi joj dana donijela ve eru i zadr ala se da joj pravi dru tvo. Od svih je susjeda Paula najbolje osje ala kome i kada treba pomo i. Kad je Vida oti la od nas na tri dana u berbu maslina na Kor uli, Paula je svakodnevno navra ala, kao da je navijena nekim arobnim satnim mehanizmom, i donosila ru ak za Saru. Paula je majka tri sina i baka triju unuka, kao i jedna od najvelikodu nijih osoba na svijetu. Nerazdvojan je dio Vidinog ivota u istoj mjeri kao i ja i Vana. Do e bez kucanja i samo u e, katkad s konkretnim razlogom, a katkad i samo da vidi kako smo, 63

naj e e s tanjurom punim hrane. Podsje a me na obrnutu verziju Kramera iz Seinfelda, nikada daleku, gotovo uvijek prisutnu, samo to ne uzima hranu, nego je donosi. Pala inke u pono , ribu, blitvu, pizzu ili tripice za ru ak, sve to spremi i sve to donese da ku a tko god ho e. Kad joj se ne da svratiti, metlom sa svog balkona lupi po ogradi na ega. Obi no nas tada upita elimo li ne to to je upravo skuhala, ili trebaju li nam jo novine. Ali ono zbog ega je Paula zaista Paula je slijed psovki koje prethode ili slijede svemu to ka e, uza svu njezinu toplu velikodu nost i brigu za dobrobit svih. Doti ne fraze op enito se bave spolnim op enjem s vlastitom majkom i od njih bi se svakoj ameri koj baki digla kosa na glavi. Kad god pristojno odbijem pojesti ne to to je spremila ka e: Je li, jebo mater! Ili kurac! Kad god joj zahvalim na spremljenom jelu, namr teno odmahne na moju zahvalnost i doda jebo mater. I, to je najupe atljivije, kad mi se rodila k er, izjavila je: Ti si najljep a curica na svijetu! Jebo

mater! Odnos izme u susjeda jedna je od najvrjednijih osobina ivota u Hrvatskoj. Suludo je i iritantno, ali i utje no znati da svi ostali znaju tko ste, to se s vama zbiva, to vam treba. Integriranost u takvu zajednicu posve je neuobi ajena kod Amerikanaca. To je ne to to spominjemo kao dio pro losti. I, nego to, da nema tolikog psovanja, opijanja i pse eg pjevanja, splitsko bi susjedstvo izgledalo kao da je poteklo iz neke televizijske serije iz 1950-ih, samo to je daleko, daleko ivopisnije. Ono zapravo otkriva da se ljudi ovdje i dalje oslanjaju jedni na druge, dok svatko od nas u SAD-u, bar u mjestima gdje sam ivio otkako sam odrastao, nastoji ivjeti na zasebnome malom otoku.

64

13. poglavlje Beba

Sje ate li se svega to sam rekao o nekakvoj posebnoj vezi izme u Vane i mene, ne emu nebeskom pod vodstvom sudbine, ne emu nemjerljivo ve em od nas samih? (Ako ne, radije se vratite i pro itajte 1. i 2. poglavlje. Sve pet, pri ekat u.) Odlu ili smo sve to staviti na ku nju i dobiti bebu. Ako beba izraste u sjajnu osobu, onda e sve rtve koje smo podnijeli, moj odlazak od obitelji i domovine, Vanino podno enje mene, moje u enje nevjerojatno kompliciranog jezika, eto, onda e sve to vrijediti truda ( emu trema, srce). I tako smo jednog vikenda na li malo vremena nasamo i, je li, znate ve kako to ide (ako ne, mo da bolje da odete na te aj iz biologije, ili malo prou ite tu temu na internetu). U svakom slu aju, nakon devet mjeseci predivna se Sara rodila u Splitu jednog prekrasnog jutra u velja i, jer gotovo je svako jutro u Splitu prekrasno, AK i u VELJA I. E sad, ako vam je stvarno stalo do shva anja va nosti kulture, te golemih, premda suptilnih razlika izme u kultura, ho u re i, ako se zaista elite uvaliti do grla u kulturu, e, onda trebate dobiti bebu u stranoj zemlji. Nego to, ni ta poput odgoja djeteta negdje daleko od doma ne dovodi toliko u i u sve razlike u mi ljenjima izme u vas i va e supruge, punice, susjeda, ogorice, okej, cijele tazbine, kao i potpunih neznanaca, oko onoga to je 65

dobro za va e dijete. Nakon to se Sara rodila, moj ivot u Hrvatskoj drasti no se promijenio, i to ne zato to sam se sada morao baktati s prljavim pelenama i zato to sam cijelo vrijeme morao biti posve en nekome. Taj dio roditeljskog iskustva bio mi je u redu, ak me i zabavljao. Ne, ivot mi se promijenio zato to je sve to sam radio na svoj uvrije eni ameri ki na in sad po elo prijetiti ne samo mom ivotu, nego prema svemu sude i i ivotu moje k eri. Ali vratimo se malo prije toga. Premotajmo snimku. U devet mjeseci prije ro enja na e bebe, sam koncept imanja bebe bio mi je stravi an. Bez ikakva svjesnog napora stalno sam se prisje ao svega to sam u ivotu slu ajno slomio. Kabine moga X-Wing lovca s etiri godine. Ruke moje akcijske figurice Darkseid s pet godina. Ekrana Gameboya koji mi je ispao s dvanaest godina. Auta kojeg sam razbio sa esnaest, a zatim i s devetnaest godina. ivota ispunjenog slomljenim olovkama, potrganim kazetama, okrhnutim CD-ima, razbijenim a ama, tanjurima i alicama. Potpuno uni tene snje ne kugle dobivene za Bo i 87. Pokojeg prozora. ak i vlastite prsne kosti. No u sam le ao u krevetu pokraj Vane, u ijoj se maternici razvijala na a k i, i brinuo se da nekako ne potrgam na u bebu ba kao i sve ostalo to sam u pro losti potrgao. Znao sam da pojma nemam o tome kako biti otac. Ali moje je nedoumice smirivala spoznaja da ne emo biti sami. Okru ivat e nas dugogodi nje iskustvo. Ne samo Vidino, nego i svih susjeda. Oni e nam, vjerovao sam, pomagati da se sna emo i obja njavati to da radimo. Davat e nam korisne savjete o odgoju djeteta. UPOZORENJE! UPOZORENJE! Zabluda! Zabluda! 66

Kako se ispostavlja, nakon to dobijete bebu u Hrvatskoj svi, i to ba SVI, budu puni ne samo savjeta, nego i izravnih zahtjeva, naredbi, zapovijedi, diktata. Bake, tetke, susjede, rodice, potpuni i savr eni neznanci obja njavat e vam, bez naro itog skanjivanja ili ispri avanja, u emu grije ite. Jednog toplog, prekrasnog dana usred lipnja sjedio sam na klupi s na om etveromjese nom k eri u naru ju i samo promatrao svijet oko nas. O takvim u danima naknadno sanjati u sije anjskome Zagrebu. Sun anim. Toplim. Bez da ka vjetra, s temperaturom od oko 25 stupnjeva Celzija. Sara je bila smirena, gugutala je i promatrala drve e. Kad eto ti starice koja nesigurnim korakom nailazi plo nikom. Onako odjevena u crninu, jasan znak da je udovica, i s tamnom maramom preko kose, bilo mi je o ito da je potekla iz stare kole, ono, austrougarski stare. E sad, prethodnih sam mjeseci saznao da je dr anje bebe sli no dr anju magneta za ljude. Svatko e pri i da popri a s vama kad imate bebu, bilo gdje. Kad bi me ljudi vidjeli s bebom, morali bi svratiti da se smije e, tepaju bebi i ka u mi ne to o bebi. I tako sam se, tu na toj klupi, pripremio na neizbje no: osmijehe, smijeh i hrvatske rije i poput slatkica, slatka i ostalih izvedenica iz rije i

slat. Kad se starica pribli ila, vidio sam da joj se kutovi usana po inju izvijati u smije ak. Usne su joj se polako uzdigle, o i su joj se zakrijesile i stisnule dok se parabola sre e irila njezinim licem... A onda je nestala. U manje od trenutka razroga ila je o i sa smrtnom ozbiljno u. Smije ak joj je i ezao, a namjesto njega nastalo je zloslutno mrgo enje. Stala je pred nas, odi u i sna nim dojmom uvrije enosti. Nisam se ni sna ao, a spopalo me mahanje prstom i odmahivanje glavom, popra eno rafalima ljutitih hrvatskih rije i. Hrvatski hrvatski hrvatski hrvatski hrvatski hrvatski mahanje prstom mah mah mah mah, hrvatski hrvatski hrvatski, gestikuliranje svijetom oko nas. A ja samo sjedim nakrivljene glave, u stilu: Ha? to sam joj skrivio? Pomislio sam da nas mo da ne vidi dobro, pa sam malo podigao Saru: Be-ba, 67

vidite, be-ba. Slatka? Ni ta od toga. Tirada se nastavila. Napokon sam uspio razabrati to mi starica eli re i. Njezin je bijes izazvala moja o inska nebriga. Eto, sjeo sam vani sa svojom k eri po krasnom vremenu, a da joj nisam obukao arapice! I jo je nosila kratke rukave. U jednom trenutku ena mi je kazala da ona mora nositi arapice. Kimnuo sam i zatim joj odgovorio uobi ajenim ne krivite mene, krivite Ameriku, rekav i joj da sam Amerikanac. I to je prevagnulo. Pogledala me s krajnjom nevjericom i trunkom ga enja, promrsila Bo e moj i oti la svojim putem, ostaviv i nebri nog oca i zlostavljano dijete da se snalaze kako znaju i umiju. Siguran sam da je kasnije zapalila svije u za du u moje arapica li ene k eri. Zajednica je u Hrvatskoj tako jaka da se susjedi, pa ak i neznanci, bez problema upli u u odgoj va eg djeteta. E sad, mnogima e pojam potpunih neznanaca koji mi prilaze i govore kako da odgajam moje dijete zvu ati nasrtljivo, uvredljivo i barem mal ice iritantno. Mo da e vas se manje dojmiti to to je susjed u stanju o amariti va e dijete (ta je pri a u sljede em ulomku). Ali meni se to svi a. Ovaj... ne toliko amaranje, koliko shva anje da se svatko mo e uklju iti u to to radite. Hillary Clinton rekla je da je netko negdje u Africi jednom rekao da je cijelo selo potrebno za odgoj djeteta. U Hrvatskoj su za odgoj djeteta o ito potrebni tazbina, susjedi, prijatelji i potpuni neznanci. Divno mi je to su u svijetu gdje smo svi stalno sve introvertiraniji i izoliraniji od svog fizi kog i dru tvenog okoli a jednoj starici dovoljno zna ile bose noge moje k eri da mi o ita bukvicu. Jedan susjedov sin, Ante, ispri ao mi je pri u iz rata. U po etku Domovinskog rata, 1991., u Splitu su se oglasile sirene za zra nu uzbunu. Svi u zgradi otr ali su u podrum u strahu da e brodovlje ili avijacija jugoslavenske armije po eti granatirati grad. Ali Ante je jo bio klinac i nije ba shva ao to se zbiva. Umjesto straha, u odlasku ljudi i prestanku prometa uo io je priliku da se napokon biciklom spusti niz veliku nizbrdicu pokraj ku e. Naravno, majka mu je premrla od brige zato to ga nema, a smrtonosna bi ga pogibelj svaki as mogla zasuti s neba. Poslije, 68

nakon prestanka opasnosti, vratio se majci i drugim susjedima ba dok su izlazili iz podruma. Jedan od starijih ljudi iz zgrade pri ao mu je i samo ga o amario bez rije i. Kad se kasnije prisje ao tog doga aja, Ante mi je objasnio koliko mu je taj amar bio va an. Dao mu je do znanja do koje je mjere situacija bila ozbiljna, koliko je njegova majka strahovala i koliko je susjedu bilo stalo do njega i njegove majke. ak i tada sam znao da zaslu ujem taj amar, pojasnio je. U Splitu je dobrobit moje k eri bila svima na dnevnom redu. Jedanput se jako razboljela, pa je cijelu no ka ljala i plakala s visokom temperaturom. Kad smo joj morali davati lijek, pla bi joj pre ao u jaukanje puno neugode i odbijanja. Kroz otvoreni prozor na e sobe i otvorene prozore iznad i ispod nas svi su susjedi znali to se zbiva. Sutradan su nas svi pitali kako je Sara. Tomo, Paulin mu , kazao mi je kako je samo zabrinuto slu ao Sarin pla i mislio: jadna, jadna Sara. Zatim su nam, naravno, svi dali savjete o tome kako da je izlije imo. Skuhajte ovo s ovim, dr ite je ovako, dajte joj da popije malo ovog. Uklju enost svih u prve mjesece Sarinog postojanja jedna mi je od najvrjednijih uspomena na po etak ivota u Hrvatskoj. Bi li mi jednako bilo u SAD-uŠ Ne znam. Znam samo to da su u ve ini mjesta gdje sam ivio svi bili u tako prijelaznom, privremenom razdoblju ivota da nitko nije stvarao takve dugotrajne susjedske spone. Uz podr ku zajednice bilo mi je lak e biti roditelj. Naravno, savjeta ponekad mo e biti i previ e. Pogotovo kada ti savjeti proturje e svemu emu su vas u ili u djetinjstvu, ili upravo onome to vas u ivotu veseli, poput bosih nogu.

69

14. poglavlje Bose noge slobodarstva

U vrijeme mog prvog posjeta Hrvatskoj, Vida me do ekala na vratima s parom enskih papu a. Zbog? Pa, trebalo mi je neko vrijeme da to otkrijem. Budu i da sam upravo bio do ao iz Istanbula, imao sam naviku izuvati se prije ulaska u ku u, ali taj se obi aj temeljio na diktatu religije. Nakon nekog vremena zaklju io sam da je Hrvatska sigurno kao Japan, pa ljudi vole odr avati isto u u ku i tako to izuvaju cipele. U redu, dakle, to je polovica jednad be: u Hrvatskoj se ljudi izuvaju u ku i. Prije imo na drugu polovicu: na papu e. Prije dolaska u Split pojma nisam imao da bose noge mogu izazvati svakojake bolesti. Kasnije u nau iti da je boso hodanje, ponekad ak i u arapama, dobar na in da se navuku reuma, gripa, prehlada i upala mjehura. (Tako mi bar govore. I to esto!) Prva crta obrane u borbi za zdrava stopala su papu e, ono to mi zovemo slippers. To me zbunjivalo jo vi e zbog toga to ono to se tu nosi pod pojmom papu a zapravo uop e nisu papu e. U SAD-u su slippers, odnosno ku na obu a, obi no ne to meko, mucasto i ru i asto, ili napravljeno od mu evnog flanela. A mi to radije zovemo ku nom obu om, jer slipper zvu i kao ne to iz Disneyjeva filma. (Aladin i Pepeljuga nose slippers, mi Ameri u Meriki nosimo ku nu obu u!) U hrvatskoj je slipper katkada 70

takva mucasta papu a, ali e e je natika a, japanka, bilo kakva otvorena obu a, pa ak i kroksica. ( to je ironi no, Hrvat e kroksice obuti jedino u ku i. I to ka.) I tako, kad mi je Vida pru ila enske sandale te prve ve eri u Hrvatskoj, iz pristojnosti sam ih nosio otprilike pet minuta, a onda ih izuo i nastavio se etati u arapama. Zatim su moja stopala po ela stvarati nekakvu jeku. Svaki je moj korak po eo pratiti glas koji ka e: Ti si bos. Ti si bos, u dnevnom boravku. Ti si bos, u kuhinji. TI SI BOS! BO E MOJ! na balkonu. Ta zabrinutost zbog mojih bosih nogu tvorila je sna nu opreku na inu na koji su me odgojili u Americi. Dok sam bio mali, jedan od najboljih dana u godini bio mi je onaj kad bi temperatura prvi put dosegla 72 stupnja Farenhajta, odnosno 22 stupnja Celzija. To je zna ilo da se mo emo izuti i tr karati ne samo po ku i, nego i VANI, bosi! Nije bilo ni eg boljeg nego sjesti na trijem, svu i sa sebe smrdljive, znojne arape i ugurati ih u tenisice Buster Brown. No ni bi prsti tad zahvalno zamigoljili. Dobili su slobodu! Dobio si slobodu! Stiglo je ljeto! (Zasvira poletna glazba, ispuni se emocijama, raste prema slavodobitnom kre endu! Pobjedonosno uzdignimo ruke i krenimo u bosonogi trk...)

Grrrreb! Zaustavite glazbu. Sada ivi u Hrvatskoj. Ne mo e tu biti bos. ak ni ljetiŠ ak. Ni. Ljeti. ak i u gradu poput Splita, gdje ima palmi i mora, za Boga miloga, morate cijelo vrijeme imati ne to na nogama. Ali... eh... Jo me vi e zbunjuje to kako na jedinome mjestu gdje Amerikanci misle da nikad ne bismo smjeli hodati bosi Hrvati tvrde da moramo hodati bosi: na pla i. Kad na obali elim zagaziti kroksicama u vodu moji hrvatski sudruzi do ekaju me smijehom i pogledima punim nelagode (moja supruga zakoluta o ima). Ima li tu o trog kamenjaŠ Da. Je inacaŠ Ponekad. Smijem li se onda obuti u cilju za tite mojih stopala od svega togaŠ NIKAD! Sad kad smo ivjeli u Splitu te ko sam mogao objasniti do koje su mjere bose noge nerazdvojan dio ameri kog ivota. 71

Imamo pitu od jabuka, McDonald s, klimatizirane prostore ljeti, velike automobile i, da, cijele godine hodamo bosi po ku i, a toplih dana i po vani. U SAD-u, bose noge su slobodne noge. Vida, Vana i svi ostali o ito su vjerovali da sam samo lijen, ili da la em, ili to ve . Moja obja njenja situacije koja vlada u mojoj zemlji do ekivali su pogledi puni duboke skepse i okiranog zgra anja. A ipak, najiskrenije tvrdim da su mi neke od najdra ih uspomena iz djetinjstva vezane uz bose noge. ak se i danas sje am konkretnih kvrgavih pukotina i izbo ina koje sam osje ao pod nogama dok sam tr ao cijelom du inom na eg prilaznog puta. Kad no u ne mogu zaspati, nastojim se prisjetiti kakav mi je bio osje aj poda pod nogama u djetinjstvu. Tapison u mojoj sobi, tepih u roditeljskoj sobi, drveni pod u hodniku, hladne plo ice u kupaonici i sun eva svjetlost to pada kroz prozore i stvara etvorine na ilimu u blagovaonici. Naslijepo bih mogao pro i kroz svoje djetinjstvo, kad bih mogao pro i kroz njega bos. Kako je Sara izrastala iz dojen eta u dijete koje poduzima prve korake, promatrao sam je i prisjetio se vlastita djetinjstva. Stvorio sam u sebi cilj koji se po eo pokazivati sve nedosti nijim, jer sam htio da do ivi iste one dojmove koje sam ja imao kao mali. Mislio sam da bi trebala biti bosa svako toliko. I u ku i i vani! Naravno, kad bih ja bosonog lutao stanom, Hrvati (rodbina i neki susjedi) gledali bi me kao da sam lu ak koji je odlutao s plo nika pred autobus. Imaju i u vidu sve neda e koje neobuvene noge nose, moje su bose noge bile nabijeni revolveri s kojima sam igrao ruski rulet. Hazardiranje s vlastitim ivotom bilo je u redu. Mislim da se ak gajila izvjesna nada da e me sna i kakva grozomorna bolest, isto da nau im lekciju, ali kad sam po elio pustiti Saru da hoda po ku i bosa, to je bila druga stvar. Stvar koja je prekr ila jednu od svetih Bakinih zapovijedi: NIKAD NE DAJ UNUČICI DA HODA BOSA! Zatim je Sara nekako sama preuzela inicijativu. Kako je 72

odrastala, po ela mi je postavljati pitanja: Tata, za to ti hoda po ku i bos, a mama neŠ Kako sam joj mogao odgovoriti? Pa, to se

mene ti e, mama i baka ti vjeruju u hrpu izmi ljenih bole tina koje se nekako dobiju od bosih nogu. Radije sam se odlu io za ne to u ovom stilu: uj, ja sam Amerikanac, pa smijem hodati po ku i bos. (Je li mi ikada bilo nakraj pameti da u se na i u situaciji gdje definiram Amerikanca kao osobu koja u ku i ne nosi redovito arape ili papu eŠ Eh. Ne.) Nekoliko tjedana nakon toga bili smo u parku sa svim ostalim klincima iz susjedstva. Bio je topao svibanjski dan. Sara se igrala u pje aniku. Ja sam sjedio s bakama ostale djece na obli njoj klupi. Sara je dotr ala do mene i upitala me mo e li se izuti dok se igra u pje aniku. Rekao sam joj da svakako mo e. Smjesta je izula tenisice i arapice i gurnula arapice u obu u. Odu evljeno je po ela migoljiti no nim prstima, pu taju i da joj se pijesak prosijava kroz njih. Sve je bilo kako treba sve dok ostali klinci nisu shvatili to to ona radi. Onda su, kao hrpa mole ivih seljana, po eli moljakati svoje bake da se i oni izuju. Odgovor je, naravno, glasio NE! Suo io sam se s ljutitim pogledima sada nezadovoljnih baka. Po ele su jako brzo govoriti na hrvatskom, to mi je dalo do znanja da govore o meni. Djeca su se po ela buniti i pitati za to Sara smije biti bosa, a oni ne. Podigao sam ruku da poku am ponuditi nekakvu ispriku, kad se Sara obratila svima njima i rekla:

Bez brige. Ja sam Amerikanka. to se vi e nakon toga moglo re iŠ Pitanje bosih nogu jo nam je bio najmanji problem. Postoji jo jedna, ve a, nepomirljivija kulturna razlika izme u Amerikanaca i Hrvata. Zasniva se na jednom istinski ne ujnom ubojici... vjetru!

73

15. poglavlje Propuh, vjetar smrti

Bilo je ne ega udnog oko vjetra u Hrvatskoj u to nisam mogao sasvim uprijeti prstom. Ljeti bih otvorio prozor na jednoj strani stana, pa otvorio drugi na suprotnoj strani kako bih ulovio ugodni planinski povjetarac koji pu e s Dinarskoga gorja, ali onda bi netko smjesta sko io na noge i br e-bolje zatvorio jedan prozor. U najvru im no ima spavao sam uz pomi ni ventilator koji je puhao na mene, ali onda bi mi u ranim jutarnjim satima Vida u la u sobu i isklju ila ventilator. I cijelo je vrijeme odmahivala glavom, puna zbunjenog ga enja. Pa, kako se ispostavlja, Hrvati su u smrtnom strahu od povjetarca. Konkretnije re eno, od svakog povjetarca unutar etiri ku na zida. Vani je protok zraka donekle bezopasan. U ku i je protok zraka smrtonosan. Dobrodo li u udesni svijet Propuha.

Ha? Pro- egaŠ Ba . Rije koja je najbli a ovoj u Americi je draft, ali ona sama po sebi ni izdaleka ne uspijeva objasniti kulturnu (i zdravstvenu) va nost pojma propuh. Na engleskom se draft definira kao strujanje svje eg zraka u zatvorenom prostoru. I to ka. Propuh je, s druge strane, po ast za hrvatske bake. Taj podmukli i, da, katkad smrtonosni propuh, taj grozni oblik 74

strujanja zraka vezuje se uz svakojaka oboljenja: bolove u mi i ima, glavobolje, kri obolje, upale uha, prehlade, gripu, bakterijsku zarazu bubrega, mjehura i u i, kao i najstrahovitiju bolest od svih, upalu mozga. Dame i gospodo, dragi itatelji, ukratko re eno: Propuh ubija! Kako bi se izbjegle takve neda e neophodno je poduzimati sljede e:

1. Smjesta fenirati kosu nakon tuširanja. Nikad ne izlazite iz kuće i ne odlazite spavati mokre kose. 2. Nikad ne otkrivajte svoj ili djetetov potiljak vjetru tijekom jeseni zime ili proljeća. Potiljak vam uvijek treba biti prekriven kapuljačom, šalom ili maramom. 3. Nikad ne hodajte bosi. Uvijek nosite čarape i papuče (čak i ljeti na moru). 4. Izbjegavajte otvaranje dvaju ili više prozora u istoj prostoriji pogotovo ako su na različitim zidovima. Puhanje kroz prostoriju jedan je od najprepredenijih oblika propuha. 5. Uvijek si pokrivajte struk i vitalne organe koji se u njemu kriju kako ih propuh ne bi dohvatio. 75

Evo nekoliko korisnih skica koje e vam pokazati prihvatljive razine propuha i mjere koje valja primijeniti kada te razine nadma e preporu enu koli inu.

76

Ako se slu ajno na ete u prostoriji s iznimno visokom razinom opasnosti od propuha, kad opazite da kroz prostoriju pu e povjetarac, valja vam u initi sljede e: prvo prekrijte u i prstima da vam zrak ne u e u glavu i upali mozak, pa provjerite da su vam arape i papu e vrsto navu ene na noge, zataknite si ko ulju i potko ulju u hla e (ili, jo bolje, u hulahopke 5), te to je br e mogu e, pod uvjetom da ste dovoljno sna ni da se oduprete blagom protoku zraka koji lagano, nje no, podatno ulazi u prostoriju, smognite svu o ajni ku snagu koja vam je preostala u trenucima koji bi vam lako mogli biti posljednji i pozatvarajte sve prozore! Izgleda da postoji nekakva ameri ka imunost na propuh. Zapravo, kao Amerikanac, nimalo se ne bojim drafta. Ba . Nimalo. U Oklahomi se ugodan povjetarac smatra ne im dobrim. Himna na e dr ave navodi: OKLAHOMA, gdje vjetar struji niz ravnice... I to se smatra jednom od rijetkih pozitivnih osobina

5 Hulahupke su ono što mi zovemo tights i pantyhose, ali pojam je opet zapravo neprevediv, jer kad čujem riječ tights, zamislim ono što nose balerine i superjunaci. U Hrvatskoj većina žena, djece, a možda i muškaraca nosi hulahupke pod hlačama preko jeseni, zime i proljeća. One se smatraju jednim od najuspješnijih oblika obrane od propuha.

77

dr ave. Amerikancu u Hrvatskoj to mo e prouzro iti nelagodne situacije, razgovore i op enito komplikacije. To podosta sli i mojim nekada njim razgovorima s evangeli kim ultrakr anskim tinejd erima u biljarskoj sali. Poput njih, vjerujem u Boga i Isusa, ali mi nismo zaista vjerovali u Boga i Isusa na isti na in. Oni su govorili o Isusu kao da je umije an u sve. Prema tvrdnjama tih biblijskih klinaca, pogodak na biljarskom stolu uspio bi mi ako, i vjerojatno jedino ako, zamolim Isusa da mi pomogne. Ako ne uspijem, bit e to zato to Isus ima druge planove za mene. ak i s petnaest godina bio sam prili no siguran da nisam do te mjere u sredi tu svemira da mi Isus asistira u prijateljskoj igri biljara. A tako stoji stvar s propuhom za mene i ve inu ljudi u Hrvatskoj. Da, vjerujem u propuh, to e re i da ga osje am, znam da postoji, samo to ne pripisujem nijedno mogu e oboljenje njegovoj prisutnosti. To je samo vjetar koji nema posljedica na moje zdravlje, kao to Isus nije imao utjecaja na moje igranje biljara. Znate, propuh je sila koja vodi i utje e na cjelokupni na in ivota u Hrvatskoj. Zbog njega se ljeti znojim. Zbog njega je u javnom prijevozu zagu ljivo. Kad otvorite prozor u tramvaju, pomislilo bi se da ste otvorili prozor u zrakoplovu koji leti na deset kilometara iznad Zemlje. PANIKA! Propuh je razlog javnih prijekora koje primam kao lo otac zato to sam izveo k er na otvoreno bez kape. Zbog njega moramo imati dodatne papu e za goste i nositi svoje sa sobom kad nekome idemo u posjet. A zato to odbijam priznati postojanje ove opasnosti, uvijek i zasvagda bit u u ovoj zemlji stranac. Meni povjetarac treba. Nema ni ega goreg nego staviti Oklahomca u prostoriju punu ustajalog zraka koji se ne mi e. Meni treba cirkuliranje. Treba mi osje aj vjetra na rukama, nogama i licu. Meni je povjetarac kao Dalmatincima more. Povjetarac, u ku i ili na otvorenom, uvijek smatram dobrim. Kad god se na em s drugim Amerikancima koji su se tako er preselili u Hrvatsku, ne ide nam u glavu kako tu ljudi mogu vjerovati u zlokobnu mo propuha. Smijemo se i zbijamo ale oko straha od vjetra me u svojim prijateljima i rodbinom, pribrajaju i ga drugim 78

praznovjericama, poput vjerovanja u vampire, vile ili Bigfoota. Oni od nas koji su u li u mije ane brakove na kraju po nu iskaljivati frustraciju na ro acima svoje djece, jer smatramo da nam pretjeranim odijevanjem ubijaju klince. A ta vjetrofobija postoji diljem jugoisto ne Europe. Prijatelj u braku s Bugarkom najbolje je to sro io rije ima: U Bugarskoj je d emper ne to to dijete obu e kad mu mama osjeti povjetarac. Sad kad smo dobili bebu, situacija je postala napetija. Vida je uskoro po ela provoditi politiku nulte tolerancije prema propuhu. to je zna ilo da se cijelo vrijeme znojim i da me obuzima nesnosna nelagoda. No u sam htio spavati s uklju enim ventilatorom, pa sam ga morao postavljati to no tako da ne pu e na bebu Saru ili na Vanu. Morao sam potajice otvarati prozore i potajice odmotavati svoju k er kad bih vidio da joj je prevru e. Bude jako te ko kada dvoje ljudi ima najbolje namjere, ali i potpuno suprotne pojmove o tome to je zapravo najbolje. U kona nici smo se doveli u stanje tihog rata, gdje sam ja otvarao prozore, a ona ih je zatvarala, ja sam Sari skidao arapice, a ona joj ih je obla ila. Sirota Vana je nekako ostala zarobljena u sredini i prihvatila je kompromisniji pristup. Postala je mirotvorka i dopu tala da ljeti moja bude zadnja, ali onda je u svim ostalim godi njim dobima stajala na Vidinu stranu. Ruku na srce, propuh i to s papu ama bili su, a i dalje su, me u najte im vidovima ivljenja u Hrvatskoj. Ljudi esto ne vjeruju da postoji naro ito mnogo (i to krupnih) kulturnih razlika izme u Amerikanaca i Hrvata. Problem propuha vjerojatno je najve i primjer na ih razlika. On otkriva goleme razmjere kulturnog jaza koji zjapi izme u nas. Svaki vid moga bi a vapi za vjetrom. Smatram ga zdravim. elim da moja k i bude na vjetru. Mo da je napola Hrvatica, ali tako er je Amerikanka! Napokon sam morao iskoristiti taj izgovor i re i Vidi, tazbini, susjedima i neznancima da ona mo e podnijeti propuh jer je Amerikanka! Tko bi ikad rekao da e se moje uspavano domoljublje probuditi zbog vjetra. No vjetar je dio Amerike u istoj mjeri kao i pita od jabuka. On je prepoznatljiv 79

simbol Amerike, ono to podi e jedra na eg optimizma. U na em panteonu junaka, oni svi sjede na konjima kao siluete spram zalaze eg sunca, dok se visoka trava pod njima u uri na povjetarcu, a kosa im vijori iza le a na vjetru, neprestanom.

80

16. poglavlje Moda

Kad god bih otputovao natrag u Oklahomu imao sam dojam da s mene spadaju slojevi kulture, kao to stara ko a spada sa zmije. Selidba iz Europe u srednji dio SAD-a uvijek bi me odvela s mjesta gdje gotovo sve odi e elegancijom, od malih alica kave do lijepo odjevenih sunarodnjaka pokraj mene na letu, i izbacila u mjestu gdje e se rije elegant, elegantan, najvjerojatnije pobrkati s rije ju elephant, slon. Na svakom daljnjem izlazu, u svakoj daljnjoj zra noj luci bilo mi je jasno da se sve vi e pribli avam ku i zbog sve ve e nebrige za izvanjski izgled i sve ve e brige za kupovanje svega u jumbo veli ini. Kad bih napokon pristigao na izlaz za let do Tulse u Oklahomi, intiman djeli mene bi umro. Dobro, na ao sam se na korak do doma, ali i na mjestu punom ljudi u donjim dijelovima trenirke, kratkih hla a s bijelim arapama do vrha gle nja, me u parovima u majicama s logotipom Eskimo Joe sa za njega i nju, japankama, uskim majicama koje jedva prikrivaju busenove dlaka ispod pazuha i prevelikim ko arka kim orcevima na hrpi selja ina tupih pogleda. Iako nam u SAD-u sigurnosne agencije mo da itaju e-mailove i prate telefonske pozive, slu ba koju ovdje o ito nemamo je modna policija. Zamislite da odete iz Splita, gdje se smijete lo e odjevenim 81

turistima kad ih vidite, pa se na ete u avionu, zatim u dr avi i napokon u gradu prepunom takvih. Tako je bilo meni na svakom odlasku ku i. Nije uvijek bilo tako. Prvog ljeta koje sam proveo u Splitu spremio sam se za izlazak na rivu obukav i bijele arape, kratke hla e i tenisice. Brzo sam saznao da ni pod razno nisam spreman za izlazak. Punica mi je zabranila (DA! ZA-BRA-NI-LA) da iza em iz ku e u onome u emu sam cijelog ivota izlazio iz ku e. Tada mi se takav stav u inio pomalo represivnim. Pomislio sam da se ovu gospo u stvarno ne ti e u emu u iza i. Nije da e ljudi na rivi znati da sam njezin zet (zapravo, kasnije sam saznao da e totalno znati). Danas vjerujem kako me punica nastojala spasiti od mene samog. Drugi put sam oti ao u centar grada u izlizanoj staroj majici s kapulja om i osje ao se kao besku nik (samo to su u Hrvatskoj i besku nici bolje odjeveni). Osje aj nedoli nosti zbog javno neprimjerene razine odjevenosti bio mi je novo iskustvo. U SAD-u prolazi sve. Hrvati su, op enito govore i, narod s podosta stila. Time ne elim re i da svi nose isto, kao ni da jednako izgledaju. Ima ljudi koji se obla e alternativnije, ima hipstera, pankera i goti ara. Ima ljudi koji se elegantno odijevaju, ili bar poku avaju, onakvih kakvima bismo pri ili epitete preppy ili trendy. Ima ih s vrhunskim stilom, pratitelja posljednje mode. A ima i cajku a. Na engleskom stvarno nema ekvivalenta za pojam cajku a. Koji god stil ovjek tu prihvatio, odijevat e se sa svije u ili poimanjem samog sebe koji odra ava predanost dobrom izgledu: stilski raznovrsno, ali svejedno uvijek sa stilom. Ovdje ak ni na fakultetu nikad nisam vidio nekoga tko bi izgledao kao da se samo prevalio iz kreveta, navukao nekakve hla e koje je prona ao na podu i i etao u ostatak dana ( to je, usput, bio moj na in odijevanja cijelim trajanjem dodiplomskog studija). ak i kad mi studenti do u mamurni na sat, pa im o i izgledaju kao kuhana jaja zalivena tabasko-umakom, odje a im je uvijek uredno izgla ana. Postoji, dodu e, jedna zagonetna sastavnica mozaika hrvatske mode, a to su asimetri ni standardi za spolove. Stvarno. Ovdje nije rijetkost vidjeti enu koja izgleda kao supermodel, a 82

tako se i odijeva, kako eta po BauMaxu (europskoj ina ici Home Depota) s tipom koji na sebi ima donji dio trenirke, majicu i torbicu oko struka (dodu e, sve uredno izgla ano). Mislim ono, jo mu stvarno fale samo bijele arape da bi izgledao kao da je iz Oklahome. Mi u Americi dr imo do ravnopravnosti spolova kad je rije o odijevanju po na elu ake u oko. Ondje se mo e vidjeti ovjeka u donjem dijelu trenirke i majici s kampa za izu avanje Biblije u kojem je bio 1996., te u istom ki astom prizoru opaziti krupnu enu u prevelikoj majici s Tweetijem i tirkiznim hla icama pripijenim uz dupe. Ti su prizori jednostavno ivotna injenica. Meni u Hrvatskoj pak ne ide u glavu to to se ene esto odijevaju kao da su ispale sa stranica modnog magazina, dok frajeri nose isto to i moj stric nakon to pokosi travnjak. A oni su SKUPA. Dok sam odrastao u Americi, bunio sam se protiv pojma dru tveno nametnutih normi. Zato sam obojio kosu i o i ao se na mohawk frizuru (koju Hrvati iz nekog razloga zovu irokezicom). Zbog utjecaja alternativne kulture, ili mo da injenice da se ionako najvi e dru imo s televizorom, koji ne vidi to nosimo, imam dojam da vi e ne postoje nikakvi prohtjevi dru tva za na in ne ijeg izgleda i odijevanja. Neko je postojalo vrijeme kad mu karci nisu smjeli iza i bez e ira, a u dana nje vrijeme imamo natpise koji upozoravaju ljude da ne ulaze u McDonald s bez hla a! Pri svakom povratku u SAD dio mene eli imati dovoljno ponosa, dostojanstva ili samopo tovanja da se odijeva kao da mu je stalo do ivota. Time ne elim re i da se ljudi ne bi smjeli odijevati na na in koji im poma e da se izra avaju, samo izvolite. Svjesno izra avanje samog sebe, izvanjsko davanje do znanja da posjedujete pojam o sebi, ne to je udesno. Bijele arape i kratke hla e, donji dio trenirke i udobna odje a , bilo kakva neurednost u zra noj luci, na trgu, rivi ili bilo kojem javnom mjestu, samo daju do znanja kako ne samo da nemate svijesti, nego ste vjerojatno u komi.

83

17. poglavlje Čudesni svijet zetovstva

U redu, ako se izuzmu preobilje savjeta, propuh i no enje papu a, adaptirao sam se i aklimatizirao na ivot u Hrvatskoj, na ivot u Splitu. Odlazio sam na kavu i na more, razgovarao sa susjedima, odmahivao i kimao glavom kad ne bih razumio to mi to govori neki neznanac. Izvodio sam potrebne kretnje, plutao, plivao u novoj kulturi. Upoznao sam mjesne staze, najbolje pla e u okolici, stra nji put do sredi ta grada, prolazak pokraj staraca koji igraju balote, prolaz kroz Radunicu ili presijecanje sa stra nje strane Koteksa, trgova kog centra sagra enog za neku nesu enu budu nost. Upoznao sam i na kvart. Znao sam prona i put izme u stambenih zgrada do pazara. Napokon su me po eli prepoznavati trgovci u obli njim du anima i kioscima. Grad mi je postao poznat, ali ispod povr ine geografskog orijentiranja na djelu je bilo ne to drugo. Ispostavlja se da sam se priklju io klubu za ije postojanje nisam ni znao do u lanjenja. Bio sam i jesam splitski zet, to donekle zvu i kao naziv neke rase svemiraca iz Zvjezdanih staza: Nove generacije ( Mi smo Zet. ), ali zapravo zna i da sam u braku sa Spli ankom. Nau io sam da je taj izraz, osim to zvu i kao znanstvenofantasti ni pojam, grozan za prevo enje, jer na engleskom mo emo re i da sam u braku sa Spli ankom samo tako 84

da ka emo da sam u braku sa Spli ankom. Dakle, na engleskom ne postoji izraz ekvivalentan frazi splitski zet. A kad bih bio u braku u Sjedinjenim Dr avama i nazvao suprugu tulsaskom snahom, ljudi apsolutno ne bi imali pojma to elim re i. Mislili bi da je moja supruga primila neki po asni naslov, da su joj ga uru ili gradona elnik i gradsko vije e na sve anosti zajedno s cvije em, lentom, a mo da ak i paradom. Pojam da je ne ija vezanost uz domovinu prenosiva na bra nog druga Amerikancima je nepoznat. U SAD-u ne morate pribje i braku da biste postali Amerikanac (premda, jasno, mo ete), ali ve ina nas potje e od nekoga tko je u nekom trenutku samo do ao ovamo i zadr ao se. Sada sam u Splitu osje ao produbljivanje odnosa izme u sebe i grada. Svetim sponama braka (ne zaista SVETIM, jer smo se vjen ali samo pred mati arem, ali nema veze) postao sam neraskidivo vezan uz Split. Stekao sam suprugu, obitelj, tazbinu i grad. Otkako sam napustio roditeljski dom s devetnaest godina, ivio sam u New Orleansu, Montrealu i Istanbulu, ali nikad se nigdje nisam osje ao tako kod ku e kao u Splitu. Usprkos svim po etnim nespretnostima vezanim uz na e kulturne razlike imao sam dojam da sam doma. Znam, malo je te ko to shvatiti. (Zvu i li malo previ e poput arolijeŠ DaŠ Dobro!) Zato to nosim naslov zeta, to je pojam uklju enosti u zajednicu koja je u krajnjoj liniji zadana i ograni ena, pozvan sam (mo da i primoranŠ) da pro ivljavam ljubav prema rodnom gradu i domovini u istoj mjeri kao moja tamo nja obitelj. A tako i jest. Split mi je va an zato to je va an mojoj supruzi. Tamo sam je zaprosio. Tamo mi se rodila k i. I, iznad svega, tamo sam je istinski zavolio. Sve dok je nisam vidio u Splitu, okru enu tamo njim uspomenama i prisnostima, nisam je zaista poznavao. A sada, dijelom zbog svevremenske naravi samoga grada, ali vi e zbog u inka mojeg zetovstva, osje am se kao dio toga grada i tih uspomena. Svijet zetovstva isti e va nost koju Vana, Vida, obitelj, susjedi i sugra ani tu pridaju svome podrijetlu. Neusporediva je s 85

na im odnosom prema mjestima u Americi. 6 Vezanost ljudi prema svome rodnom mjestu u Hrvatskoj ne mo e se usporediti ni sa im to sam osjetio u SAD-u.7 Ako pitate neku enu odakle je, re i e vam ili odakle joj potje e obitelj, ili e vam oja eno objasniti ne to u stilu: Pa, ja sam odrasla u Zagrebu, ali otac mi je iz Dalmacije, a majka iz Zagorja, pa... Ali, eh, odrasla sam u Zagrebu. Nije neuobi ajeno da mi neki prijatelj spomene selo na nekom dalmatinskom otoku gdje ni on ni njegovi roditelji nikad nisu ivjeli, ali mu je obitelj odatle , tako da je to njegovo selo . Imam ak i prijatelja iz Osijeka iji je otac prona ao slavonske pretke koji se u etiristo godina u pro lost, ali njemu je to tek objasnilo za to se esto osje a kao da ne pripada onamo, jer su njegovi prije tih etiristo godina ivjeli u Hercegovini! Mo ete li zamisliti kako bi bilo da to poku amo u SAD-u? Ja sam iz Oklahome, ali zapravo sam iz Pennsylvanije i Arkansasa, preko Georgije, preko Hamburga, preko Prusije, kao i preko Derryja u Irskoj iz doba kad je cijela Irska pripadala Ujedinjenom Kraljevstvu. I to zato to je moj prapradjed po majci doputovao brodom iz Hamburga, a moj djed po ocu iz Derryja, preko Belfasta, jo 1911.! Dok smo mi Amerikanci fizi ki odvojeni od svojih domovina, a u hrvatskom smislu i duhovno odvojeni od njih, esto smo mentalno opsjednuti njima. Amerikance fascinira pojam povratka u zemlju svojih prapradjedova, pa makar i samo preko ljetnih praznika. ak i u onima od nas koji ne uspiju prije i preko oceana u Europu postoji ta e nja za suprotnom obalom. Ona je pogotovo vidljiva u zajednicama dijaspore kojima je posut ameri ki krajolik. Irci, Talijani, Hrvati, Srbi, Latvijci, Poljaci, svi mi slavimo zemlje koje su jednom davno pretvorile na e pretke u izbjeglice (a siguran sam da to vrijedi i za Amerikance neeuropskog podrijetla,

6 Osim ako niste iz Pittsburgha. Ljudi iz Pittsburgha su OPSJEDNUTI činjenicom da su iz Pittsburgha. Jasno, u Pittsburghu također živi apsurdno velik broj Hrvata i ljudi hrvatskog podrijetla, tako da... 7 Čak ni u Pittsburghu! 86

iz Srednje ili Ju ne Amerike, Vijetnama, Filipina, Kine ili Japana, eljne bar nakratko vidjeti svoju staru domovinu). Iza u urbane ameri ke svakodnevice postoji pojam koji nam u dubini du e ne da mira. Duboko u svakom Amerikancu postoji ne posve svjesna nada da emo se jednog dana vratiti. Premda nam ograni enja financijskih mogu nosti, putovanja i jezika umanjuju vjerojatnost povratka u postojbinu svojih predaka, svejedno osje amo te nju prema tome. Zato se gr evito hvatamo stvari poput irskih parada, Dana svetog Patrika ili Dana ameri kih Nijemaca. (Oktoberfest u Oklahomi?) Moje lanstvo u klubu zetova pomagalo je primiriti tu e nju za domovinom, pa makar i posredno, odnosno nadomjesno. Moji osje aji prema Splitu produbili su se otkako je grad postao i rodno mjesto moje k eri. Koliko god se ja pretvarao da je zetovstvo na in spajanja mene i ovoga primorskog grada, ta e spona Sari biti stvarna. 1 tako, budu i da sam sada bio primljen u klub, privr enost Splita prema Splitu po ela se prenositi i na mene. Sva ostala mjesta i gradovi u kojima sam dotada ivio djelovali su mi kao poznanici, dok mi je Split bio kao rod ro eni.

I zbog toga smo se u rujnu preselili u Zagreb? Ne. Preselili smo se u Zagreb iz istog razloga iz kojeg se svaki Spli anin preseli u Zagreb: zbog posla i prilika. Spli ani su u Zagrebu poput izgnanika. eznu za povratkom u Split, za ivotom i radom u gradu svojih snova, a opet su primorani ivjeti u inozemstvu, u Zagrebu (koliko god to inozemstvo bilo u istoj dr avi i udaljeno samo etiri sata vo nje autom). Poput nebrojeno mnogih na ih prethodnika, ukrcali smo svoju oskudnu imovinu u auto i emigrirali u Zagreb.

87

Zagreb

88

18. poglavlje Zagreb!

Zagreb mi je bio svojevrsna fantazija. Sa svojim beskrajnim zimskim sivilom, ru evnim fasadama i socijalisti kim predgra ima Zagreb je bio sve to sam zami ljao kad sam zami ljao komunizam. U Splitu me more i ivi rimski ostaci Dioklecijanove pala e odvi e zavode da bih stigao misliti na jednopartijsku vlast, crvene zvijezde, srpove i eki e i, je li, tenkove. Naravno, ni ta od toga danas se ne vidi u Zagrebu. Shvatio sam da je karakter Zagreba daleko ja i od ostataka komunizma. Do av i u Zagreb napokon sam dobio dojam da sam u Europi, sredi njoj i isto noj Europi. Tu je povijest bila mogu a. U sivoj tmini zimskih mjeseci grad je pro et nejasnim vizijama. Poput mjese arskog raja, Zagreb je u isti mah jezovit i poznat, kao to to biva samo u snu koji se uzastopno vra a. Dok u obilju mjesta na ameri kom Srednjem zapadu ne postoji dojam da ste negdje, Zagreb ima ne to, neki osje aj, neku pri u, iza svakog ugla. Rakete u Vrbiku pripovijedaju o neuspjeloj budu nosti, o te njama polaganim u nade o socijalisti kom kozmonautu koji jezdi kozmosom. Ovijeni maglom, ostali socijalisti ki relikti grada nestaju, a onda opet izranjaju iz sumaglice poput ru evina propala hrama iz neke zaboravljene pro losti u nekoj skrivenoj zemlji. Svjetla kafi a ja e sjaju u toj tami, kao svjetionici za sive duhove 89

koji ive u svakom od nas. No u nebrojena pitanja vrebaju u svakom pothodniku i ispod svake tro ne fasade. Pozadine hr e i propadanja zazivaju neznano brojne pri e koje ono sjajno i novo nikada ne mo e ispri ati. tovi e, one su tek pozadina ivota koji pulsira tim gradskim ulicama. Drndanje tramvaja, fosforescentne iskre njihovih ica, pje aci i pje a ke zone, ljudi, lica u prolazu, sve vam to govori da ste negdje ak i kad ne idete nikamo konkretno.

Prisjetite se plana svih gradova na ameri kom Srednjem zapadu: svi imaju generi ku poslovnu etvrt, ku e, prometnice, parkirali ta, trgova ke centre, predgra a. Vrlo je malo tajni u njima. Te su ulice puste, izuzev ivota u autima koji njima prolaze. Godi nja doba dolaze i prolaze a da ne ostavljaju naro it utjecaj na na in na eg ivljenja. S dolaskom prolje a u Zagreb mjese arenje vam prestane, probudite se i sve to je bilo nejasno postane razvidno, sjene se povuku u svoje brloge i Zagreb procvate ivotom, u kafi ima. Ah,

ta kavanska kultura Pariza o kojoj sam toliko slu ao... nalazi se... ovdje... u Zagrebu? Nego to. Kad zatopli, ne mo e se biti nigdje drugdje nego 90

pod tendom terase jednog od 1901 kafi a u gradu. O, kako li je to potpuno, predivno razli ito od mog rodnog grada, gdje sjedenje na terasi ljeti zna i rastapanje na egi od 40 i vi e stupnjeva, ili pra inu i prljav tinu koju vam u pi e dopuhuje vjetar vreo kao da potje e iz visoke pe i. Kava nikad ne mo e biti kava u klimatiziranom prostoru, a u Oklahomi je sve klimatizirano. Kao uveli cvijet sparu en od vru ine, grad ljeti zamre. Opet se ispuni duhovima, jer svi ivi odu na more. Od srpnja do rujna Zagreb je li en sve vreve koju mu ostali mjeseci donose: redova, prometa, parkirnih mjesta koja je nemogu e prona i. Postane minijatura glavnoga grada. Ritam posustane, svede se tek na srce koje jo kuca u gradskome centru. ak i kad je prazan, grad vam nudi druga iji pogled: ostavlja dojam maloga mjesta u metropoli. Kad stigne jesen, grad opet o ivi, ispuni se s opadanjem li a. Konobari iznesu grijalice ne bi li bar malo produljili sezonu sjedenja na otvorenom. Kestenje se pr i na kolicima iji pe enjari spaljuju gorivo reskog smrada prepoznatljivog diljem jugoisto ne Europe. To i dim cigareta svojevrstan su parfem Balkana, mirisi koje nanju ite u Zagrebu i Beogradu, a moj ih je nos prvi put osjetio u Istanbulu, onih dana u studenome. Usporedba Zagreba i Istanbula najve im je dijelom nemogu a, ali postoje odlike zajedni ke obama gradovima. Svaki odi e izvjesnom tugom ogoljene cigle i buke starijih gra evina. Pla tom melankolije koji vas vabi da sagledate to je taj grad neko bio i to je mogao biti, umjesto da se posvetite onome to nije i nikada ne e biti. A u jesenjim jutrima i sumraku tik prije pada no i zrak je pro et izmaglicom koja nekako prikriva sada njicu, ali razotkriva pro lost. Kao da disanjem prohladnog jesenjeg zraka zapravo vi e ne udi ete ono to je sada, ve radije tisu lje a uspomena koje nastavaju sve to vas okru uje.

91

19. poglavlje Traženje stana

U New Yorku ili San Franciscu lov na stanove je na in ivota. Moji prijatelji koji ive u tim gradovima uvijek su u potrazi za stanom s ni om stanarinom, boljom kontrolom nad re ijama, malo vi e prostora ili lokacijom koja je ne to bli a ovoj ili onoj postaji metroa ili BART-a. ive kao urbani nomadi i postali su stru njaci za stanarska prava i etvorne metre, sumnji avi prema profesionalnim iznajmljiva ima. Oni su znalci rentijerskog tr i ta, sposobni prona i vrstan sauvignon po sjajnoj cijeni i izbje i onaj precijenjeni merlot. U Zagrebu ne postoji rentijersko tr i te. Pretvaraju se da ga ima, ali ne postoji. Kad smo se odlu ili preseliti, planirali smo odvesti se iz Splita u Zagreb, ostaviti ljubljenu Saru kod ku e s bakom i tetom, te provesti dan u tra enju stana. Imali smo jedan dan. Anga irali smo agenciju za najam stanova i razgovarali s njima triput prije dolaska, objasniv i im svaki put to tra imo: dvosobni stan na Tre njevci ili na Trnju. Tog sudbonosnog dana nazvali smo agenciju i etvrti put. Zvu ali su kao da nikad nisu uli za nas i rekli nam da ni ta ne brinemo, da e prona i ne to i javiti nam se. Tada smo posljednji put dobili bilo kakvu vijest od tih seronja. 92

Imali smo jo dvije mogu nosti, a tre a nas je nazvala dok smo putovali, jer je moja supruga objavila oglas na internetu. Prvi stan nismo mogli vidjeti jer se stanari stanodavcu nisu javljali na poziv, a stanodavac nije bio u gradu, makar smo se tijekom tjedna uli da potvrdimo kako sti emo u subotu da pogledamo stan. Naspram industrijalizirane aparature zamjene ku a, investiranja u nekretnine i kapitalizma koja karakterizira rentijersko i stambeno tr i te diljem SAD-a, rentijersko i stambeno tr i te u Hrvatskoj djeluje kao tricikl naspram brdskog bicikla s dvadeset jednom brzinom. Nitko tko se poveze njime o ito ne brine dokle e sti i, ili ho e li uop e igdje sti i. Drugi problem s najmom stana nije samo prona i nekoga tko e vam zaista pokazati stan koji je navodno oglasio, nego i prona i stan s pristojnim namje tajem. Vidite, rentiranje u Hrvatskoj nije investicija. To je ne to to padne na pamet nekome, kome nenadano pripadne vlasni tvo nad jo jednim stanom. Neka tetka umre ili to ve i, eto, stan se ne mo e prodati jer je u porodici ve etiristo ili koliko god godina, pa je najbolje dati ga u najam, ali pritom se ne mo e baciti namje taj jer je i on ve ezdeset godina u porodici, a tako mi svega, nema do trosjeda kakvi su se neko pravili u Jugoslaviji. Zato je najpametnije ostaviti ga takvog kakav jest, zakr enog koje ime, starim knjigama i rasparenim namje tajem prikupljenim kroz godine, i dati ga u najam. Potraga za namje tenim stanovima potpuno je novo iskustvo za ovjeka iz Oklahome. U SAD-u su stanovi potpuno prazni. Mo da u plakaru visi neka zaostala vje alica, ali op enito uzev ameri ki su stanovi kao prazna platna, spremni da ih oslikate svojom vizijom ognji ta i doma. Pri potrazi u Zagrebu neki su stanovi izgledali otu no, poput stra nje prostorije u antikvarnici, ili radionice moga djeda. Drugi su izgledali tako nastanjeno da se razgledavanje doimalo kao guranje nosa u tu u intimu. Do podneva smo uspjeli vidjeti samo jedan stan, a prekri ili smo ga s popisa ve samo zbog duhova koji su ispali iz ormara. Osobnih stvari: dje jih igra aka, cipela s 93

visokim potpeticama, zgu vane ko ulje. Svaki je predmet bio ostavljen u neredu koji je nazna avao neku nesretnu pri u, nekakvu sva u ili izbacivanje. Znao sam da ne mo emo ivjeti okru eni tako opipljivim utjelovljenjima tu ih tu nih uspomena. Pri kraju dana oti li smo vidjeti stan ovjeka koji se javio na Vanin oglas. Po elo je dobro, jer smo upoznali stvarnog vlasnika i njegovu suprugu u kafi u blizu stana. Kvart je bio to no onaj koji smo htjeli, Trnje, ali blizu Tre njevke, na Vrbiku. A stan: jo bolji. Prethodno je bio poslovni prostor, tako da je prije sli io odvjetni koj tvrtki nego domu, ali stanodavac je bio spreman kupiti novi trosjed i novi krevet, a to je najbolje, unutra se ve nalazio golemi pisa i stol, upravo savr en za moj rad na disertaciji. Prodano. Ali usprkos svojoj rijetko izvrsnoj prirodi, na stan je i dalje bio namje ten poku stvom koje nije bilo na e. Kad bih se nekamo preselio u SAD-u, mojim je roditeljima taj iznajmljeni smje taj slu io za pohranu starog namje taja. Tako su mi svaki stan, ku a, koliba i izba koje sam u ivotu uzeo u najam zapravo vi e djelovali kao dom od doma samog. Kad bi roditelji osuvremenili svoj dnevni boravak, ja bih ispunio svoj onim namje tajem uz koji sam odrastao. Jo godinama nakon to sam se odselio od njih ivio sam s dobro poznatom tkaninom i sme im tonovima trosjeda, svjetiljke i kompleta stolova koji mi pro imaju uspomene iz najranijeg djetinjstva. Stan mi je bio tako poznat da sam imao dojam da ivim s ne ivom bra om i sestrama. 8 A ak i kad nemate svoj namje taj iz djetinjstva (preporu am spavanje u krevetu u obliku trka eg automobila do dobrano iza navr ene dvadesete godine ivota), namje tanje stana poma e da ga pretvorite u svoj dom. Imate priliku izabrati tu stolicu i tu policu. A jedan od najboljih na ina za to je GARA NA RASPRODAJA! E sad, moje jedino iskustvo s gara nim rasprodajama u Hrvatskoj je Vidina reakcija na prikaz jedne od njih u seriji Svi 8 Naravno, s izuzetkom mojih stanova u Montrealu, New Orleansu ili Istanbulu. 94

vole Raymonda. Sjedio sam u kuhinji i jeo u inu kad me po ela glasno dozivati u dnevni boravak. U nevjerici je uprla prstom u televizor i uzviknula: Prodaju namje taj pred ku om. Samo tako! Da, to je gara na rasprodaja. Ne to se izgubilo u prijevoduŠ (Vjerojatno.) Kako to da Amerikanci bez problema nasla u svoju staru, ne eljenu imovinu na travnjak pred ku om da je prodajuŠ Gara na rasprodaja je institucija ivota u predgra ima. Ljudi po cijelu nedjelju kru e stambenim etvrtima u potrazi za gara nim rasprodajama. Uglovi se ispune natpisima koji ogla avaju ovu rasprodaju ovdje ili onu rasprodaju ondje. Kru e ak i urbane legende o kolekcionaru umjetnina koji je prona ao Picassa za sitnu lovu u dnu neke stare gara e, ili o skuplja u stripova koji je opazio Amazing Fantasy br. 15 u hrpi ina e bezvrijednih stripova. Bilo to istinito ili ne, gara na rasprodaja je raj za lovca na povoljnu kupnju. K tome je to sjajan na in da si namjestite ili ispraznite stan. Sada mo da mislite: Cody? C-Bone, kompa, kako se mo e

aliti na rabljeni namje taj u svome stanu i onda OTI I KUPOVATI hrpu RABLJENOG NAMJE TAJA na GARA NOJ RASPRODAJI!?! MISLIM ONO, DAJ, MOLIM TE! I to to ka ete, ali izme u kupnje rabljenog namje taja i privremenog naslje ivanja od anonimnih vlasnika postoji va na razlika. Kad prona ete ba tu lava-svjetiljku na gara noj rasprodaji, to vas emancipira. VI ste prona li tu rabljenu lava-svjetiljku i im je kupite VI ete je upamtiti kao ful zakon lava-svjetiljku koju ste VI prona li i uspjeli kupiti po sjajnoj cijeni. To je uvelike druga ije od uzimanja u najam stana s otu nim, otromboljenim naslonja em u kojem je neki nasumi ni neznanac mo da vodio spolne odnose, ili ak umro. Va a lava-svjetiljka kupljena na gara noj rasprodaji simbolizira individualnu inicijativu i izbor. Ona je ivi rock n roll. Ovo drugo vam je nametnuto. To je tek pozadinska glazba tijekom izuzetno duge vo nje dizalom. Za to se Hrvati onda tako gr evito dr e svojih rabljenih 95

ormara i kredenacaŠ Rabljeni namje taj vidim jedino na dan odvoza krupnog otpada, ili na zagreba kom superbuvljaku Hreli u. Je li javna sramota prodavati rabljenu imovinuŠ Ili je kupovati? Je li to razlog uspjeha Nju kalaŠ Rabljenu robu mo ete kupovati i prodavati iz privatnosti svog doma. Jedan prijatelj zaklju uje da izostanak gara nih rasprodaja mo da potje e iz mo i dru tvenih veza. Ako imate ne to to ne elite, onda to trebate dati prijatelju, umjesto da to poku ate prodati nekome nepoznatom. (Zami ljam da se na dan kad se tajni ormar za poklone isprazni, taj ormar dade prijatelju na dar.) Ili sve to potje e iz injenice da u Hrvatskoj, uza sav vi ak namje taja, postoji manjak gara aŠ Koji god razlog bio, posre ilo nam se. Na novi stan u Zagrebu bio je lijep, razmjerno nov i u najboljoj etvrti u cijelom Zagrebu. VRBIK ZAUVIJEK, KUJE. I tako sam tjedan dana potom ukrcao sve na e stvari u auto i odvezao se u Zagreb, dok su Vana i Sara popodne stigle avionom.

96

20. poglavlje Zašto mi punica dođe kao dilerica

Jednom, ne tako davno, bio sam odrasla osoba. Mogao sam spravljati prave obroke od svje ih namirnica, mogao sam ugo avati prijatelje u istoj ku i. Svakodnevno bih si nakon bu enja obi no skuhao kavu, obukao izgla anu ko ulju i hla e koje se ne gu vaju, pa se odvezao na posao. Po povratku doma spremio bih objed i pospremio ku u. U tom zaboravljenom vremenu bio sam potpuno zrela, samostalna, sposobna, funkcionalna odrasla osoba. Zatim sam se preselio u Hrvatsku i po eo ivjeti s Vidom. Kao to sam prethodno spomenuo (u, ono, pro lih pet poglavlja), ivot u Splitu postao mi je zaista rajski, dobrim dijelom zahvaljuju i punici. Pravi Shangri-La. Ne samo da sam ivio blizu azurne ljepote Jadranskog mora, nego se ova neobi na ena, puna narodne mudrosti, o ito posvetila predvi anju svih mojih prehrambenih potreba. Ujutro bih se probudio i doteturao u kuhinju, a ondje bi me na stolu ve ekala alica kave s okoladnom krafnom. Kad bih se vratio ku i s pla e, do ekao bi me svje e spravljen obrok s barem dva priloga i salatom. Nukala me da pijem vino uz ru ak i zatim odem odrijemati dok ona opere 97

i pospremi posu e. Isto je vrijedilo za odje u. Sve bi oprala, osu ila na triku, izgla ala i slo ila. Svakodnevno. SVA-KO-DNEV-NO! U Americi od desete godine nisam do ivio ni ta sli no. Jasno, mama je nave er naj e e spremala objed, ali nikada s tako u ivljenim pojmom u urbanosti kao kad je punica spremala ru ak. Bio je to samo ve ernji objed. Mama mi je prala odje u, ali opet, nakon to sam se vratio sa studija, ili do ao preko ljetnih praznika, to se smatralo mojom odgovorno u. Ako sam htio smrditi kao besku nik i nositi prljavu odje u, to je bilo moje pravo i moj problem. S vremenom, kad sam odrastao, svi su tinski sastojci ivota, prehrane, pranja, higijene i ku ne urednosti postali su moja odgovornost. Nitko nije imao namjeru pospremati za mnom, niti se to o ekivalo. Mo da se radi o strogome protestantizmu moje obitelji, ili samo o op enitoj nebrizi za moju dobrobit, ali ak i prije nego to sam napunio osamnaestu stariji nara taji (uklju uju i majke, o eve i bake) nikad nisu udovoljavali potrebama mene ili moje sestre s tako bri nim marom. Pri jednom od mojih posljednjih posjeta ku i (i to nakon ivota u Istanbulu, Hrvatskoj i Kansasu) otac mi je rekao, kad sam stigao, da po svoj prilici imamo malo salame s kojom mo emo napraviti sendvi e za ve eru, a ako mi se jede ne to drugo, slobodno mogu skoknuti do trgovine i sam si to kupiti! Ne treba ni re i, postojao je golem kontrast izme u strogog na ela samostalnosti u mojoj obitelji i teto enja koje sam primao od punice. Nisam ni znao da su ti prvi osje aji euforije tek po etni ki ushit. Kako je vrijeme odmicalo, po eo sam primje ivati da punici zapravo nije naro ito stalo do moje dobrobiti, a ni do moje zahvalnosti. Pristojno bih joj rekao hvala svaki put kad bi mi dala kavu, spremila ru ak ili pru ila naramak slo ene odje e, a ona bi odmahnula rukom kao da doslovce tjera rije koju sam izgovorio iz zraka. Napokon mi je svanulo da me punica ne slu i zato da pridobije moju zahvalnost. Nije je motivirala gostoljubiva ljubaznost, nego prije svojevrstan tvrdoglav osje aj du nosti 98

temeljen na uvjerenju da bismo bez njezina kuhanja i spremanja svi skupa pomrli od gladi okru eni te kom prljav tinom! Naposljetku sam po eo pru ati otpor. Predlo io sam joj da bih mooo da mogao spremiti ru akŠ Odgovorila mi je: Ma daj! Zna li skuhati juhuŠ Valjda znamŠ rekao sam. I to je presudilo. Moje kratko oklijevanje, taj sitni tucaj nedoumice bio je dovoljan da je uvjeri kako je dobro pretpostavila. Kad ne bi bilo nje da nam spremi ru ak, umrli bismo od gladi. Zamislio sam zlatnu traku izvje enu iznad kuhinje s natpisom:

ONAJ TKO NE ZNA SKUHATI JUHU NE MO E SPREMITI RU AK.

U jednoj sam prilici ak poku ao oprati vlastito rublje. Ponovno me sprije ila u tome, rekav i mi da ne bih znao kako se to radi. Ispostavilo se da perilica ima sve natpise na njema kom, tako da je u biti imala pravo. Ali mislim da se njezine rije i nisu toliko bavile mojim nerazumijevanjem zna enja pojma Schonwaschgang koliko mojim neposjedovanjem vje tine neophodne za izvo enje ve erajske alkemije.

Zasad je rezultat glasio:

Punica: 2 Ja: 0

to je va nije, ni ta to bih rekao ili u inio nije moglo natjerati punicu da se predomisli: bez nje bih bio bespomo an kao na dan kad sam se rodio. 99

Zatim je stigao taj predivni, veli anstveni dan na e selidbe u Zagreb. Dok sam se iz Splita vozio u glavni grad, u ivao sam uz glazbu i osje ao se udesno, potpuno slobodno. I ba kao pravi ovisnik uvjeravao sam se da nemam nikakvih problema. U sebi sam dr ao tirade o tome kako e sve ( to god to bilo) ponovno postati normalno nakon to jednom budemo svoji na svome, kako u kuhati i spremati ba kao i neko , u onoj davnoj i dalekoj pro losti. Sa zagri enom sam se odlu no u zakleo: PONOVNO U BITI SVOJ! Prvi je dan bio u redu. Bili smo umorni nakon selidbe, pa smo samo naru ili pizzu. Pizza nam je dostajala za tu ve er i sutradan za ru ak. Ali druge smo ve eri popustili i oti li na evape. A ve tre e ve eri znao sam da nema nikakve nade. Dok sam bio pod paskom punice atrofirali su mi mi i i odgovornosti i samodostatnosti. Nisam imao snage. Pra ina i prljava odje a po ele su se skupljati po ku i, stvarale su se hrpe praznih boca i starih novina, papirnati ru nici zamijenili su tanjure, a svake bi ve eri kuhinjski stol samo stajao prazan, li en ikakve hrane, kao ogoljeli podsjetnik na o ajnu situaciju u kojoj smo se zatekli. Tada sam shvatio puninu u asa svojih okolnosti. Dok sam gledao po nepospremljenom stanu i odupirao se gladi u elucu, pomislio sam: NEEEEEEEEE! Imala je pravo! Bez nje u umrijeti od gladi okru en prljav tinom! Ku a je bila u neredu, a ja gladan. Moja neovisnost, moja samostalnost, moje nekada nje ja sada su bili tek iluzija. Tek predod be koje sam prigrlio u napadu samoobmane. Vi e to nisam mogao poricati. Postao sam ovisan o te koj ruci puni ine gostoljubivosti! I ba poput ovisnika eljnih jo jednog uta, usrdno smo je zamolili da doputuje u Zagreb, mole ivo je pozvali da do e do nas. I obradovali smo se kad je do la, puni slatkog olak anja pri pogledu na ru ak koji se hladi na stolu. Dok je moja punica ivjela kod nas, topla je udobnost pro imala zrak. Bilo nam je kao da smo omamljeni. Kao to ti diler uvali drogu da se navu e , punica uvaljuje gostoljubivost da u tebi stvori onu ovisnost kakvu ionako ve 100

zami lja da ima . To je proro anstvo koje samo sebe ispunjava. Mo e se odupirati, mo e se uvjeravati da problem za tebe ne postoji, da mo e odustati u bilo kojem trenutku i da je ona samo ljubazna, ali u tom trenutku je ve prekasno. Potpao si pod njezinu mo . Ako si ikada imao imalo samostalnosti, pa, stari moj, davno si je izgubio. Ipak, prvi korak u nadila enju problema je priznati da ga ima . Zato izgovorite te rije i sa mnom: Zovem se Cody i ovisan sam o punici. A ona upravo to i eli.

101

21. poglavlje Piće

Nakon selidbe u Zagreb ivot nam je postao dru tveniji. Budu i da je Zagreb grad hrvatskih doseljenika iz Slavonije, Dalmacije, Zagorja i Istre, vezivno tkivo kruga prijatelja nije tako kruto kao u mjestima gdje ljudi ve desetlje ima imaju iste prijatelje. Drugim rije ima, Vanin dru tveni krug u Zagrebu bio je tolerantniji i manje zatvoren od svog dalmatinskog pandana. K tome, ovamo sam do ao zbog istra ivanja, pa sam ak krenuo na svoju ruku pronalaziti vlastite poznanike i veze. Motao sam se po Fakultetu politi kih znanosti, poha ao pokoji kolegij i po eo stjecati prijatelje medu arolikim dru tvom stranaca u Zagrebu. U ve ini prilika kad bih bio vani s nekim pili smo kavu, ali znalo se dogoditi i da odemo van piti, ono, piti u smislu piti. A ako postoji jedna stvar koju Hrvati vole piti gotovo u istoj mjeri kao kavu, onda je to alkohol. To vjerojatno obja njava za to se u Hrvatskoj kao i, je li, svugdje drugdje diljem jugoisto ne Europe estoka pi a prave od svega. I to zaista svega: vi nje, ljive, gro e, orasi, med, dunje (ne znam ni to je to), RU E, da, RU E! i trava,9 sve to zavr i u rakiji. Ali ovo ne bi smjelo ostaviti dojam 9 Dragi Hrvati, jasno mi je da se travarica ne pravi od obične trave, nego od ljekovitih trava, koje bi se posve Iako mogle pobrkati s običnom travom. U svakom slučaju zvuči duhovitije reći da se radi 102

da su Hrvati hrpa pijanica. Na izlascima s prijateljima moje supruge ili vlastitim znancima opazio sam da se pi u u Hrvatskoj pristupa s izvjesnim po tovanjem i otmjeno u kojih u SAD-u obi no nema. U Americi nema vi e dana Momaka s Madisona, kad su lijepi, dobro odjeveni ljudi stoi ki pili martinije. Namjesto elegantnog ispijanja pi a tu su sad pivski bong i pivski pong. Ni ta nije takav pojam elegancije kao metar i pol dugo plasti no crijevo s lijevkom, da mo ete popiti etiri piva za tri sekunde! Ili, to ka ete na pivski pong? Diljem SAD-a studentarija pije temeljem svoje sposobnosti da ubaci plasti nu lopticu u plasti nu a u. A ini se da Hrvatska nema ni pi a za ljude koji ne vole piti, poput Mudslidea s okusom okolade, tinija s okusom vo a, daikirija s jagodom i kivijem ili onih grozomornih okusa iz spektra slatki a zvanog Mad Dog 20/20. U Hrvatskoj nikad nisam vidio daikiri ili bilo koje drugo pi e vo ne arome. A ne, ako u Hrvatskoj eli piti, pa, ro o, bolje bi ti bilo da zna piti. Ono pi e spravljeno od ru a ima okus po ru ama samo u po etku, a kad ti prije e na donji dio jezika i sklizne niz grlo, po ne stvarati osje aj pro i avaju eg pr enja tisu a sunaca! Sli nije je raketnom gorivu s ru inom aromom (i gotovo je uvijek doma e izrade). Klinci, dodu e, imaju naviku mije ati Coca-Colu s vinom da stvore ono to nazivaju bambusom, ali njegov okus nije ni pribli no sli an nijednom od onih slatkih bu kuri a za potiskivanje alkohola kakvi oblijevaju barove po koled ima i srednjo kolske tulume. ak je i pivo tu JAKO! Od ukapljene mokra ne vode zvane Keystone Light i Milwaukee s Best tu nema ni traga. Ovdje je va no da osjetite i iskusite alkohol, a ne da u sebe strusite ne to sli nije bombonima Skittles ili sladoledu od okolade samo da biste se napili. Po tovanje prema pi u tako je sna no i pro eto takvim ritualima da se mnogim alkoholnim pi ima pristupa s takvom brigom i po tovanjem kao da imaju nevjerojatno ljekovita svojstva, jer, eto... mnogi vjeruju da ona i jesu ljekovita. o običnoj travi. 103

Pogotovo rakija. U ve ini ku a (mo da pokraj tajnog ormara s poklonima) postoji vitrina puna raznih boca koje esto nemaju etikete. U mutnoj teku ini koju sadr e plutaju i previru listovi i trave, okrajci raznovrsnih biljaka koje estokome pi u daruju ljekovita svojstva. Lokalna predaja tvrdi da je zdravo popiti a icu rakije svakog zimskog jutra da vas zagrije i... da je iz nekog razloga jednako va no popiti a icu rakije ljeti, zato to vas osvje i. Tako er sam uo da je ako imate vru icu dobro da se cijeli nama ete rakijom kako bi vam se temperatura spustila. Kad me na onom mom prvom posjetu Hrvatskoj sna la grozomorna prehlada, svratila je doktorica susjeda, pregledala me i zatim mi dala vre icu limuna i bocu travarice! I, doista, postalo mi je mnogo bolje zato to sam je pio (kao i lijekove za prehladu). Izla enju na pi e u Hrvatskoj se pristupa s onom nehajnom opu teno u kakvom se odlikuje dobar dio zemlje. Nikad nema urbe. U davno minulim danima moje mladosti uvijek je nekako postojala hitnja da se napijemo ( to obja njava pivski bong). Bilo je kao da zabava ne mo e po eti sve dok ne dosegnemo onu to ku na kojoj se svijet po ne vrtjeti oko nas, a na e se uko eno skanjivanje uru i. I tako smo trusili votku, tekilu ili rum i zalijevali ih sokom od naran e ili jabuke s Coca-Colom isto zato da to prije dosegnemo rub obeznanjenosti i svi zajedno stanemo na njega, spremni na skok. To se tako er gotovo uvijek izvodilo po sjenama, to dalje od prodornih o iju zakona. Visoka dobna granica za pi e od 21 godine i elja za pijanstvom prisutna jo od prvih titraja adolescencije primorala nas je da pijemo kao kriminalci dugo nakon po etka studentske karijere i da tra imo one zakutke gdje mo emo piti a da nas nitko ne vidi. Eto jo jednog razloga za urbu: Brzo! Daj da se napijemo prije nego to nas otkriju. Ali onda kod pi a ne bude toliko stvar u pi u, koliko u zakonu. I, valjda, u stalno prisutnoj mogu nosti da do e do pripitog, nezgrapnog seksa. Vjerojatno je najve a razlika izme u izla enja na pi e u SAD-u i u Hrvatskoj u tome to se tu smije piti u kafi ima, dok se 104

u Americi obi no mora oti i u bar. Nakon to sam do ao u godine kad sam smio iza i iz tajnih stanova, ku a za partijanje i ostalih katakombi prijevremenog opijanja, otkrio sam da su ameri ki barovi ve inom depresivni, pogotovo barovi u mojoj rodnoj dr avi Oklahomi. Tamni su i tro ni, ondje se u pohabanom tepihu osje a godinama prolijevano pivo, okru eno debelim premazima dima cigareta na zidovima prekrivenim drvenim panelima. Na zidu obi no visi neki u asan prikaz umije a prepariranja i skuplja pra inu i pau inu iznad vas: jeleni, patke, ribe, a u New Orleansu i pokoja mumija. Tako er osje ate supijani o aj onih koji su ovuda pro li prije vas. Bar je umnogome druga iji od kafi a. Barovi su prizori pijanih, tjelesnih o ijukanja, gdje se inhibicije potiskuju tek uz pomo obilnih koli ina alkohola. Ili su to mjesta za ubijanje vremena, gdje odete piti nakon posla samo zato da mo ete lak e stajati na mostu izme u dana njice i sutra njice. Moje uspomene na barove sli e mutnim fotografijama snimljenim pod obna enim svjetlom neonskog natpisa. Teturave su, smrdljive i uprskane. Kafi i su, s druge strane, isti i dobro osvijetljeni. Nau io sam da sjedenje na terasi zagreba kog kafi a u prolje e, ljeto ili ranu jesen mo e biti iskustvo puno spokoja sli nog zenu. Dok vas okru uju vedute i zvukovi grada, uz miran i beskrajan no ni zrak, osje ate ushit ivota. Sve je armantno: va e dru tvo, dokoni konobari, prolaznici. Umjesto da vas nijanse neona odvajaju od svijeta, vani ste u svijetu, sudjelujete u njegovu skladnom okru ju. Oko vas je raznorodna klijentela koja tra i da se lijepo pona ate. Valja vam piti elegantno. Budu i da pokraj vas stariji bra ni par razgovara uz aj, a sa strane ensko dru tvo pije kavu, tu nema mjesta za neuredno pijanstvo (to mjesto je preko puta, u parki u). Nema mjesta za glasno skandiranje i bestidne rituale opijanja. Nema cura koje cik u. Nema ping-pong loptica. Nije rije o mjestu gdje ete se napiti. To je mjesto za razgovor uz pi e ili, ako ste sami, mjesto gdje ete sjediti i naprosto BITI, mjesto gdje ete se zamisliti nad tramvajima u prolazu ili nad vremenom koje vam iste e na kapaljku. 105

U Zagrebu (i Hrvatskoj) vrijeme vam se nikada ne name e silom. Iz nekog razloga kultura o ito manje nagla ava stizanje na kraj puta, dok ja e isti e samo putovanje. Popij pi e, popij i jo jedno, ali uzmi si vremena. Kao i kod ve ine stvari u Hrvatskoj, nikome se nikad ne uri, ak ni kad je u pitanju zabavljanje. Tijekom tih prvih dana i mjeseci u Zagrebu tempo pi a i izlazaka stvorio je u meni dojam da ivim svoj ivot u romanu, u knji evnom djelu, umjesto da poku avam opona ati neki reality show na MTV-ju.

106

22. poglavlje Party Breakeri

Dakle, Hrvatima se mo da ne uri da stignu na ODREDI TE: ZABAVU, ali za putovanje se pla a samo jednosmjerna karta. Nakon to stignete na ZABAVU, morate ostati. Tako nije u Americi, gdje najiskrenije nemamo problema s okon avanjem zabave. Dva je ujutro: tulum je u punom jeku, note samo teku i svi se sjajno provode, ali ja moram doma. Znate, imam... ne to...

ujutro. Dajte da samo platim to sam popio i vidimo se. Bok, dovi enja. Nitko ne trepne. Izgubite se u no i kao sve ti i bas iz auta u prolazu. Bili ste tek usputno primije eni. Ni najmanje se ne ti ete svih ostalih koji su se iskrcali na stajali tu za ZABAVU. Ili, u slu aju da smo doma in ovog provoda, ak emo vam izri ito dati do znanja da se (zajedno sa svima ostalima) pokupite s na eg tuluma da mo emo oti i le i. Ve je kasno. ZIJEEEV! A ujutro

imam... ne to... jako va no. Pa... Hrvati s druge strane mrze, i to stvarno ho u re i da mrze, okon avanje provoda. ak i kad se ispostavi da je doti ni provod proslava ro endana... Za. Dvogodi nje. Dijete. Uz. Drugu. Dvogodi nju. Djecu. E sad, ve sam otprilike znao da u Hrvatskoj ve er mo e potrajati do zore, ali to je bilo dok smo, znate, bili u izlasku s odraslima, a ne s tek prohodalom dje icom. Pa, jedne maglovite prosina ke no i upoznao sam stvarnu prirodu 107

hrvatskog gostoprimstva kad smo odveli na u tada godinu i pol dana staru k er na proslavu ro endana djeteta jedne Vanine kolegice s posla u Novom Zagrebu. Proslava je po ela u 17 sati, mi smo po hrvatskom obi aju do li u 18 i oti li mnogo, mnogo kasnije. U Hrvatskoj nikad ne postoji dovoljno dobar ili dovoljno jak izgovor da se udaljite sa zabave ( ak ni vrijeme za spavanje va eg djeteta, to je u SAD-u GLAVNI izgovor za sve). Vjerojatno postoji niz razloga za tako veliku razliku izme u hrvatske Z-A-B-A-V-E i ameri ke zabave. Ali mislim da je to u velikoj mjeri vezano uz dru tvena o ekivanja. U Hrvatskoj nitko ne eli biti party breaker . toŠ pitate. Ba . Rije je 0 izrazu koji su Hrvati izmislili, na engleskom!, a uop e ne postoji u ameri kom leksikonu. U glavnim crtama, Party Breaker je sljede e:

party breaker ＼ pär-tē＼＼ brā-ker＼: osoba koja prva napusti no ni izlazak, okupljanje, tulum ili bilo koji drugi provod, te svojim odlaskom svima ostalima upropasti zabavu i provod.

Prvi koji ode je Party Breaker. Kao da je tulum dotada u nekom sretnom stanju ravnote e, pa e prvi koji ga napusti promijeniti stabilnost i izazvati masovni egzodus partijanera na ulicu. I tako, zajedno sa svima ostalima, u biti postajete zarobljenici zajedni tva (kao i zabave). Jednostavno ne smijete oti i, ak i ako to elite. Ako odete, pa, kompa, TI i samo ti bit e odgovoran za prekid dobrog provoda svih ostalih (svaka ti ast, KRETENU). I tako na na oj proslavi dje jeg ro endana sati polako prolaze, i kud prije, a ve je devet sati, pa predlo im Vani: Hej, kasno je. Trebalo bi odvesti Saru ku i. A ona mi odgovori: Ne, ne mo emo biti prvi koji e oti i. Na to ja ka em: Kaaaaako, molimŠ I tako ekamo. I ekamo. I to traje i traje i traje. Dapa e, to vrijeme vi e odmi e, to napadnije pogledavam na sat, ne bih li 108

privukao Vaninu pa nju i prona ao na in da pobjegnem od zabave. Evo slikovnog prikaza:

Nema vam bijega, jer je to kao kineska zamka za prste. to se vi e upinjete izvu i, to vas vi e uvla i. U ve ini slu ajeva doma in (ili doma ica) uspije osjetiti da namjeravate pobje i, pa vas po ne mamiti novim jelima, novim pi ima, svime onim to e nastaviti podmazivati zup anike zabave tako da neumorno nastave vrtnju. A i to je ironi no, jer lako je mogu e da i doma in eli da odete, ali nema ve ega grijeha nego da sam doma in postane Party Breaker. Tu bi se doslovce radilo o ludi. Bilo je ak prilika u kojima su nam neki ljudi ponudili da preno imo kod njih. Prava istina vezana uz Party Breakere glasi da je to uvelike sli no uzimanju talaca. Svi su taoci zabave! Nitko ne smije oti i! Igranje igre tulumskih talaca zasniva se na odgovornostima prijateljstva i gostoprimstva. Sli no je perpetuum mobileu: doma in priredi zabavu, a zatim su prijatelji odgovorni da je ne pokvare, kad su si ve svi ostali prijatelji dali truda da do u na tulum, tako da se doma in mora pobrinuti za to da nitko ne postane Party Breaker. Zabava se tako mo e nastaviti do unedogled (ili barem do izlaska sunca, ne zore, nego ba izlaska, ono, do osam ujutro). Zabave u Hrvatskoj daleko su, eh... zabavnije nego u 109

AmericiŠ O ekivanja su mnogo, mnogo ve a. Upitao sam jednog hrvatskog prijatelja koji je studirao u Chicagu kako su tamo izgledali tulumi. Nakon to se pet minuta smijao, rekao je ne to u smislu da se tulum u Chicagu sastojao od plate sira, hrane koju bi svi pozvani ponijeli zajedno s pi em koje misle piti, pristojnih razgovora i dola enja u osam nave er uz odla enje prije pono i. Oni masivni ku ni tulumi koje vidite u filmovima uglavnom su zamrli u osamdesetima s karijerom Johna Hughesa. Sada se tek jo rijetko mogu primijetiti kod sveu ili nih bratstava i sestrinstava. I tu nije rije samo o nekom pitanju odnosa mladih i starih. Hrvati se vole provoditi dobrano do svojih poznih godina, jedne je no i na a sedamdesetogodi nja Vida ostala vani do etiri ujutro sa svojim vr njacima i plesala na svadbi. tovi e, dok no odmi e, doma inska skrb ne jenjava. Kao pozoran pripadnik partijanerske policije doma in e uvijek osjetiti da vam se a a ispraznila i prisko iti da vam je dopuni, jer Zabava ne smije prestati! Nekoliko tjedana nakon one ro endanske proslave za dvogodi njake, s koje smo napokon oti li oko 22:30 jer su svi klinci istovremeno do ivjeli slom ivaca, Vana i ja bili smo na do eku Nove godine (ostaviv i Saru s Vidom). Po ela je u deset nave er i potrajala do zore, a kad se primaklo rano jutro na i su doma ini, kao stjuardi i stjuardese na prekooceanskom letu, pre li na izno enje skromnog doru ka, poslu uju i nam aj Earl Gray i laganu zakusku namjesto dotada nje rakije, piva i pelinkovca. Dotad se ve siva svjetlost zore polako probijala kroz zavjese, a tulum se prekinuo. Ali nitko nije bio Party Breaker, nego nas je samo vra anje u prirodnu nepredvidivost ivota odvelo ku i. Dan je sa sobom donio promjenu, a promjena je neizbje na. Stanje ekvilibrija ne mo e potrajati dovijeka ma koliko se mi trudili. Entropija uvijek prevlada. S obzirom na sva o ekivanja, odgovornosti i recipro nosti vezane uz dobar provod u Hrvatskoj nije ni udo da je takav na in provo enja dru tveno prihvatljiv. Za nas u SAD-u ostajanje vani 110

cijelu no je ne to to bi trebali raditi samo divlji tinejd eri. Za ljude koji su za li u tridesete i sve starije od njih izlasci koji traju cijelu no smatraju se neodgovornima, ne im na to e gradski oci sigurno gledati poprijeko. U Hrvatskoj to pak zna i da ste dobar prijatelj, dobar doma in, ili oboje. Tu ne postoji vo nja taksijem u zoru prepuna gri nje savjesti. Otkrivam da u tim ranojutarnjim trenucima, nakon zabavne ve eri, uz zadah iz usta i ustajali smrad cigareta, postajem promi ljeniji, da posve opu teno razmi ljam o no i na izmaku i o tome kako je sjajno iscrpiti se zabavljanjem s prijateljima. U tim trenucima imam dojam da zauvijek mo emo ostati mladi.

111

23. poglavlje Dijeljenje računa

U vrijeme dok je Vana ivjela u Oklahomi, u mjestu gdje smo poha ali studij ivio je jo jedan Hrvat. On i njegova supruga pozvali su nas da s njima iza emo na ve eru. To mi je bio prvi put da odlazim na bilo kakav objed s nekim iz Hrvatske tko nije Vana. Oti li smo u Applebee s. Lanac Applebee s poznat je po tome to slu i osrednju hranu s osrednjim alkoholom. Ni ta nije bezvezno poput prepe enih, gumastih rebaraca (koje je Applebee s prozvao ribblets) i hladnog piva od 3,2%. U ruralnoj Oklahomi na em je hrvatskom prijatelju Applebee s bio ne to najsli nije civilizaciji sjeverno od autoceste I-44. I to do te mjere da je naru io valjda polovicu jelovnika. Pommes frites za prilog, pr eni luk i pohana krilca za predjelo zakr ili su nam stol kao to masno a zakr i arterije drugih gostiju. Pi a, ve era i desert, sve je to stiglo do nas. A to me iritiralo. Ve sam do ivio da me se navu e u situaciju takvog tipa . Iza ete jesti s nekim tko naru i hrpetinu zajedni kih priloga i onda ispadne da morate platiti polovicu. Nisam htio pohana krilca zape ena u medu s umakom od senfa i meda. Nisam zaista htio guacamole kakav se prodaje u Applebee su. Htio sam samo naru iti hamburger i pivo, pojesti i 112

popiti, te platiti svoj dio ra una u iznosu od 11,54 dolara, uz napojnicu (tako je, nisam ak imao namjeru platiti Vanino jelo!) Ve etvrt sata nakon to je na hrvatski prikan po eo naru ivati, ra un je dobrano nadma io moj bud et. I tako, umjesto da se gostim gotovo beskrajnom koli inom ponu ene hrane, samo sam se durio i pa ao u vlastitoj zapr ki kivnog krtarenja. Zatim nam je stigao ra un i na moje je iznena enje gospon Hrvat platio SVE. Plo a koja se vrtjela u meni zagrebala je, ritam svijeta mi se poremetio, glazba je prestala: okirao sam se. to se to upravo dogodilo? U sje anju sam si premotao cijeli objed, dio po dio, i ra alostio se. Sad mi je sve imalo smisla. Njegovo nagovaranje da stalno naru ujem jo hrane, razdraganost s kojom je tra io da nam konobarica donosi pi a. Nije me poku avao preveslati, nego je... bio doma in. Pas mater! itao sam u knjigama da takve stvari postoje. Znate, kad vas netko nekamo pozove i onda vas ASTI jer je ON pozvao VAS. A jaŠ Ja sam samo ostao sjediti, pridr avati si pivo i zobati hamburger, boje i se okusiti ijedan prilog da ne bih bio osu en na pla anje svog udjela u ra unu onako kako je Perzefona bila osu ena provoditi tri mjeseca godi nje u Hadu. Nakon nekog vremena provedenog u Hrvatskoj na e ameri ko ustrajavanje na dijeljenju ra una po elo mi je djelovati tako blesavo, tako sitni avo, da nas nisam mogao ne do ivjeti kao krtice. Objektivno govore i, Amerikanci imaju ve e prihode od ve ine Hrvata, a ipak, kad nam stigne ra un izvadimo kalkulatore na pametnim telefonima i podijelimo iznos kao hrpa knjigovo a koji paze na svaki cent. Evo primjera razmjera do kojih taj kulturni tik pro ima na e dru tvo. Nakon to sam napunio osamnaestu s ocem sam po eo dijeliti ra un za doru ak. Zar ne bi sin trebao imati potrebu da svako toliko po asti oca obrokomŠ I ne bi li otac trebao astiti sina doru komŠ Odgovor glasi: Da. Za to nismo naizmjence jedan drugoga astiliŠ POJMA NEMAM. Naravno, ironija je u ovome (a tu je rije o jednoj od onih su tinskih, epifanijskih ironija koje su, kad se jednom shvate, sli ne prijelazu svojevrsnog kulturnog Rubikona): Mi Amerikanci, 113

koji imamo vi e, tro imo kao da imamo manje, dok Hrvati, koji imaju manje, tro e kao da imaju vi e. toŠ Mislim da je razlog dijelom u na oj sna noj elji da u najve oj mogu oj mjeri izbjegnemo postati bilo kome du ni. Takva ambicija obja njava za to sam pri prvom upoznavanju hrvatskog na ina pla anja to do ivio kao samo nekakvo zbrajanje rezultata. Ja MORAM astiti TEBE kavom jer si TI astio MENE kavom; mi MORAMO astiti VAS ve erom jer ste VI astili NAS ve erom; astio sam TEBE sladoledom, pa TI SVAKAKO mora MENE astiti sladoledom! I do izvjesne mjere to i jest tako, ali ne onoliko precizno kako je to zami ljao knjigovo a u meni. Nau io sam da su obaveze koje stvara a enje prijatelja kavom suptilnije od izravnog quid pro quo. Osje aju se, umjesto da se racionalno prate. Sli nije su dobacivanju lopte nego otplati duga. Baci mi loptu i pri ekaj da vidi ho u li ti je vratiti. Kad se loptanje zahukta, prestajemo zbrajati rezultat. Po nemo u ivati u igri iz iste potrebe za igranjem (ili pla anjem).

114

24. poglavlje Divlji zapad naspram Pitomog istoka

Kao mladi , bio sam svjestan da se u Jugoslaviji ratuje. Pojmovi Balkana, Sarajeva, bosanskih Srba, konvoja UN-a i etni kog i enja uspjeli su, bar djelomice, prodrijeti u moj adolescentski mozak (ina e obuzet Pearl Jamom, Ratovima zvijezda i stripovima). Premda pojma nisam imao o tome gdje je Jugoslavija, ni o razlogu za ratovanje, ni o tome tko ratuje, povezivao sam sve jugoslavensko s isto nom Europom, isto nu Europu s Balkanom, a Balkan s barbarskim nasiljem. Moje prvo putovanje u ovo podru je te ko da je ubla ilo moje po etne dojmove. Dvanaest godina nakon kraja borbi Sarajevo je i dalje izgledalo poharano. Fasade ro ave od gelera i metaka jo su stajale uz glavne prometnice i izgledale poput akni na ina e lijepom licu. Puke lju ture gra evina utvarno su se ko ile na rubu zra ne luke. Cijeli je grad izgledao zarobljen u vremenu, zapeo u limbu izme u Zimske Olimpijade 1984. i opsade u 1990-ima. Premda mi je prizor bio o ekivan, pogled na intenzivnu ostav tinu rata u bareljefu bombi i metaka, opipljivim, prepoznatljivim o iljcima diljem grada, nadma io je sve to sam ikada dotad do ivio. 115

Putovanje autobusom kroz zapadnu Bosnu i zatim Hercegovinu u jednakoj mi je mjeri otvorilo o i. U unutra njosti sam vidio tragove po ara oko napu tene d amije i ru evnih ostataka minareta. Dijelovi isto nog Mostara u umiru em sumraku dana izgledali su kao duhovi. Prozori pokraj kojih smo se vozili zjapili su u nenatkrivene sobe, pa je grad djelovao kao puka izubijana, istrgana silueta, prolazna sjena smrti i razaranja. Zatim smo skrenuli za ugao i farovi su obasjali zid tako pakleno izgranatiran da mi je bilo te ko shvatiti kako je mogu e da i dalje stoji. U tim letimi nim sekundama svaki podsjetnik na rat, svaki neshvatljivi nasilni in koji bi svjetla autobusa otkrila bio mi je poput primjerka kukca pribada om pri vr ena na plo u moje svijesti. Samo, ja nisam htio skupljati leptire, htio sam skupljati shva anje. U tim po etnim putovanjima u Hrvatsku s vremenom sam potra io i saslu ao ratne pri e od svih najbli ih lanova moje tazbine. Na svu sre u, nisu mi imali mnogo to ispri ati. Ali onda bi sitnice isplivale na povr inu poput plutaju ih ostataka zaostalih u vodi nad nekom odavno potonulom olupinom broda. Pri a o ro aku ili starom prijatelju iznenada bi pre la u pri u o ratu. Razgovor o njemu ne smije se olako prihvatiti. Na ve eri kod prijatelja otkrio sam da je ena koja sjedi preko puta mene bila u Vukovaru za vrijeme napada Srba i JNA. Ili, recimo, vodio sam razgovor s rodbinom o tome kako su neki pobjegli iz Osijeka i do li ivjeti u Splitu kad su tamo izbile borbe. Poslije sam upoznao prijatelja koji je tako er pobjegao iz Osijeka, ali u suprotnom smjeru. Dijelom zbog mog zanimanja za politologiju, dijelom iz elje da shvatim to se dogodilo ljudima i prostoru koji sam zavolio i prigrlio, dijelom zato to me donekle pekla savjest jer sam vodio beskrajne rasprave o tome tko bi pobijedio u borbi izme u Wolverinea i Spider-Mana (kad sam bio klinac koji brije na stripove) dok je domovina moje supruge gorjela, i napokon zato to nadobudni dru tveni znanstvenik u Hrvatskoj i nema to raditi doli izu avati rat, zapo eo sam rad na disertaciji o sudjelovanju 116

Hrvata u prvim mjesecima rata (bez brige, ova mi knjiga ne e poslu iti kao forum za raspravu o mojim nalazima, koeficijentima ili vra jim svojstvenim vrijednostima). Stoga sam se domogao unosne stipendije vlade SAD-a, temelja na e egzistencije u Zagrebu, kako bih mogao putovati zemljom i razgovarati s ratnim veteranima. To nije bila laka zada a. Ne mo ete se samo tako pojaviti i re i: Bok, ja sam Amerikanac pod sponzorstvom vlade SAD-a koji bi htio do i da razgovara s vama o doga ajima koji su vam vjerojatno bili najtraumati niji u ivotu. Ne treba ni re i da su mi trebale svakojake veze, makinacije, poznanstva i dobra volja da prona em ljude koji bi bili voljni razgovarati sa mnom. A putem se dogodilo ne to udno. Dok sam uranjao u akademsku literaturu posve enu sukobu, u povijest rata i sve ostalo to sam neko vezivao uz Hrvatsku i Balkan - nasilje, barbarstvo i brutalnost po eo sam shva ati da je ivot u Zagrebu i Hrvatskoj op enito zapravo daleko mirniji, skladniji i sigurniji nego ivot u Americi. Kad bih se osvrnuo na drugu stranu Atlantika nisam vi e sagledavao ameri ki bastion mira i napretka s u asno brutalnog Balkana, nego sam prije promatrao divlji zapad s razmjerno pitomog istoka. U Chicagu je 2012. godine bilo 506 ubojstava, tek ne to manje u New Yorku, 386 u Detroitu, 217 u Baltimoreu, 193 u New Orleansu, te 46 u mom rodnom gradu (zapravo vrlo nizak iznos, smanjen od najvi e brojke od 71, 2009. godine). Dok sam ivio u New Orleansu nasilje je bilo tek dio opisa:

New Orleans! Predivno starinski, udesno rasko an, jedinstven, prepun povijesti i zabave... a i pakleno nasilan.

Uli ne plja ke po kampusu bile su uobi ajene, a katkad ak i domi ljate, kao kad bi se automobil zaustavljao uz gomile 117

studenata koji su i li u bar. Iz stra njeg putni kog prozora izvirila bi cijev sa marice iji bi vlasnik nalo io studentariji da baci nov anike, torbice i mobitele na prednje putni ko sjedalo. Kad sam neko vrijeme radio kao dostavni voza nosio sam skakavac i meglajticu u uzaludnoj nadi da u uspjeti zaslijepiti i zatim mahnito izbosti svakoga tko me poku a napasti. Na svu sre u, nikad nisam morao sprovesti ovaj lo e zami ljeni plan u praksu. Kampus je esto vrvio glasinama ili pri ama o studentima koji su bili oplja kani i silovani. U jednoj je prilici moj susjed iz studentskog doma, izvje bani prvak u d udu, uspio razoru ati napada a i i a iti mu lakat elegantnim d uda kim zahvatom. Nikad ne u znati za to je on bio izabran za prikladnu rtvu, a ja nisam. Mo da je zlo ina kom segmentu Big Easyja trebao izazov. U SAD-u, u gradovima poput New Orleansa, ali i u drugim manje notorno zlo ina kim mjestima, prijetnja nasilja tako je sveprisutna da nam je oprez dio svakodnevice. Mnogi ak nose prikriveno osobno naoru anje. Ne to jednostavno poput etnje ulicom zakomplicira se zbog rizika od plja ke. U ve ini slu ajeva, ako netko ide prema vama, ili iza vas, prije ete ulicu da vidite ho e li ta osoba po i za vama. Ako bude tako, u vama se oglasi zvono za uzbunu i potra ite pomo . ak i kad samo prolazite pokraj nekoga na ulici esto se puta pripremite za neku neugodnost, neku prijetnju, jer koliko god napad djelovao slabo izgledno ili neprimjereno, bolje je puhati na hladno. Zapravo, najbolje je samo voziti auto i potpuno izbje i svaku dru tvenu interakciju u gradovima. Kako se to mo e objasniti nekome u HrvatskojŠ Ne mo e se. Ovdje je situacija do te mjere razli ita od one u SAD-u da opisivanje onoga o emu govorimo esto nadilazi ovjekovu sposobnost. Kad se vra am ku i iz no nog provoda, blago teturav i, priznajem, mal ice posramljen jer sam o ito bio Party Breaker, putem susre em brojne ljude, katkad hrpe frajera u trenirkama, katkad usamljene pje ake, a nikad nema nikakve naznake da bi mi se ne to moglo dogoditi. Jasno, obi no osjetim blago oklijevanje, po nem se kostrije iti, ali brzo se smirim kad se stvarnost 118

suprotstavi nagonu i jednostavno se mimoi emo kao dvije dobronamjerne ljudske osobe. Kada se kroz godine nalazim sa svojim zemljacima koji tu ive, ta se tema uvijek nametne. Za to je ovdje u Hrvatskoj sigurnije nego prakti ki bilo gdje u AmericiŠ Uz visoku stopu nezaposlenosti i siroma tva u zemlji o ekivalo bi se da svi ska u jedni drugima za gu u, plja kaju, siluju, haraju i sve tako, jer znate ve , Balkan! Naravno, nitko od nas nikad ne na e primjereno obja njenje. O it je odgovor posjedovanje oru ja: u SAD-u na sto ljudi ima 93 komada vatrenog oru ja. S druge strane, Srbija je 2007. god bila druga po redu na svijetu u posjedovanju osobnog vatrenog oru ja po glavi stanovnika, a nema iste probleme kao SAD. Osje ao sam se smo den nakon masakra u osnovnoj koli Sandy Hook. Ne samo zbog besmislenog ubijanja malih osmo kolaca i njihovih u itelja, nego i zbog reakcije moje domovine. Pola zemlje vi e da injenica to je mentalno poreme eni dvadesetogodi njak lako mogao nabaviti iznimno razornu automatsku pu ku iz nekog razloga nije dio problemaŠ 10 Zatim najmo nija lobisti ka grupa u SAD-u podnese prijedlog zakona parlamentu najmo nije zemlje svijeta, a prijedlog glasi da treba naoru ati u itelje da mogu uzvratiti paljbu u slu aju novog kolskog masakra! U itelji u pojedinim kolama u Arkansasu u me uvremenu su postali naoru ani, a ja si mislim: Zar se Amerika preselila na BalkanŠ O ekivalo bi se da ljudi moraju raditi takve stvari u ratnim zonama. Onda vodim k er u vrti . Okru uju nas drugi roditelji koji po uruju svoje klince, kao i stariji u enici koji se ure u kolu. U etnji lovim tu e poglede, osmjehujem se, uzdi em s roditeljskom solidarno u kad god ne ije dijete vikne: Ne u! Kad u emo u vrti i odvedem Saru do njezine u ionice, teta je pozdravi i njezini 10 Ovdje bih samo htio napomenuti da je moja sestra vrlo aktivna u nastojanju da se donesu stroži zakoni koji bi zaista pomogli ograničiti prodaju oružja i slične stvari. Predsjednik Obama čak ju je poimence pohvalio zbog truda u jednom svom govoru! Ona je jedna od normalnih. 119

prijatelji se odu eve. A mene zapanji koliko je ivot u Hrvatskoj druga iji od onoga to sam zami ljao (sjetite se, nimalo ne sli i Bourneovu identitetu), kao i koliko mi ivot u Americi sada djeluje druga ije od onoga to sam neko zami ljao. Prvi sam put po eo shva ati za to se tako velik dio svijeta boji Amerike. injenica da prijedlog naoru avanja u itelja uop e nailazi na prihva anje u dijelu dru tva zvu i suludo bilo kome iz inozemstva. Ako je neka zemlja voljna prihvatiti naoru avanje svojih u itelja, ali ne i injenicu da se tu, znate, mogu u initi i neke druge stvari, poput, eh... smanjivanja broja oru ja, ili smanjivanja ljubavi prema oru ju, onda je svakako lako povjerovati u bilo to o njoj. U teorije zavjere oko CIA-e i JFK-a, otrovne avionske tragove, svemirce i bazu Area 51, za to da neŠ Amerika izvana u nekim pogledima djeluje kao ludnica kojom su zavladali pacijenti. U svom sam istra ivanju vodio razgovore s ljudima po cijeloj Hrvatskoj. Nekad u kafi ima, nekad na radnome mjestu, neki pak put kod ku e. Svim je sudionicima rat djelovao kao zastranjenje, ne to izvan normalnog tijeka ivota. Dogodio se, bio je nasilan, razoran i destruktivan, ali onda se vratio spokoj. U isti mah, ini se da je u SAD-u upravo suprotno. Iz kojih god razloga ili korijena, nasilje ustrajava. Mo da se poja ava ili sti ava, ali postoji temeljna koli ina koja je sada utkana u samo tkivo na e svakodnevice. Kad postanu dio redovitog stanja stvari, vijesti o pucnjavama u kolama djeluju nam tako depresivno uobi ajeno da ih jednostavno proguta pozadinski bijeli um i te ko je shvatiti do koje je mjere sve to zapravo krajnje grozno.

120

25. poglavlje Veze

Sve je bilo sjajno! Nastanio sam se u europskom glavnom gradu, mjestu gdje postoje glavni trg, narodno kazali te i arheolo ki muzej (svako mjesto gdje postoji ne to to se zove arheolo ki muzej ve je daleko vi e cool od mjesta koja to nemaju), vlakovi, tramvaji i policijske sirene koje zvu e kao one iz starih filmova. Pro ivljavao sam san Amerikanca u inozemstvu. Obo avali smo na u etvrt, sli nu zelenoj oazi parkova i drve a na samome rubu centra grada. Sara je voljela svoj vrti i tete. Ja sam putovao po zemlji i obavljao istra ivanje o kojem sam oduvijek sanjao. ivot je bio veleban. Samo, na li smo se u nedoumici: ostati ili oti iŠ Ako nam je ivot ve tako sjajan, za to oti iŠ Pa, stipendija mi je istjecala u rujnu, a nisam uspio dobiti financijsku pomo za pisanje disertacije, to je zna ilo da u se trebati zaposliti. A u Hrvatskoj je zapravo jedna od najte ih stvari na i posao. Ne mislim na akademsko namje tenje, ili neko primjereno mojim interesima, mislim na posao. I to ka. Na ne to gdje redovito zara ujete dovoljnu koli inu novca temeljem neke usluge koju dajete svome poslodavcu. Do hrvatskih ekvivalenata poslova koje sam dotad u ivotu radio, radnih mjesta na kojima se svi mladi u SAD-u zaposle u ovom ili onom trenutku, pakiranja vre ica u trgovini 121

ive nih namirnica, konobarenja u nekom Tex-Mex restoranu, kuhanja kave u kafi u, mjesta dostavnog voza a ili prodava a u knji ari te ko je do i ak i Hrvatima, a kamoli strancu. Prona i stalan posao na puno radno vrijeme u Hrvatskoj je sli no dobivanju na lutriji. Samo, dok sam gledao oko sebe, smatrao sam da nekako moramo poku ati ostati u Hrvatskoj. Kad bismo se vratili u Sjedinjene Dr ave ivjeli bismo ili u Oklahomi ili, vjerojatnije, ako uspijem dobiti posao asistenta, u nekome malom mjestu u Missouriju ili takvoj nekoj dr avi, gdje u predavati na malom humanisti kom koled u. Bilo mi je nezamislivo odvesti Saru i Vanu iz kulturnog Zagreba u neku zabit Bogu iza nogu usred Amerike i re i im dok pokazujem rukom: Sje ate li se kako smo

neko ivjeli u gradu s arheolo kim muzejemŠ Pa, ovdje postoje Wal-Mart i Waffle House! Dakle, kako do i do posla u HrvatskojŠ Postoji nekoliko na ina. Najuobi ajeniji je na in, ili mi se barem ini da je najuobi ajeniji, putem nekog oblika osobne povezanosti. Tih preva nih veza. U najgorem slu aju radi se o pukom nepotizmu, u najmanje lo em samo o referenci ili preporuci, dok je naj e e rije o ne emu na pola puta. Prijateljica koja je diplomirala na Ekonomskom fakultetu rekla mi je da je ulo ila velik trud u dobivanje posla bez ikakve veze. Poslala je ivotopis mnogobrojnim tvrtkama i ministarstvima a da nikad nije dobila odgovor. Nakon toga upitala je oca poznaje li ikoga tko bi joj mogao na i posao, on joj je rekao da e vidjeti, i ispostavilo se da njegov brati ili ve neki ro ak radi negdje u nekoj birokraciji koja se bavi financijama ili novcem i da je, nego to, mo e zaposliti. Tako je do la do stalnog radnog mjesta. ak i kad imate potrebne kvalifikacije morate poznavati nekoga da biste uop e dobili priliku. ak i kad imate potrebne kvalifikacije postoji mogu nost da e netko nedostatno kvalificiran, ali s boljom vezom, dobiti posao umjesto vas. Ka u mi da je u Hrvatskoj to jednostavno tako. Moj problem je bio u tome to nisam imao nikakve veze. A 122

veze ne samo da su potrebne da bi se do lo do radnog mjesta, nego su svakodnevna ivotna injenica. Smatra se da vam veze trebaju kako biste se probili kroz birokraciju. Jedan profesor iz Kansasa hrvatskog podrijetla objasnio mi je da koliko god se zapravo eli vratiti i ponovno nastaniti u rodnome mjestu, ne mo e, jer je ve tako dugo u Sjedinjenim Dr avama (vi e od dvadeset godina) da je pogubio sve veze. To nam je bio drugi razlog da ostanemo, jer je za Vanu postojala velika mogu nost da se vi e ne budemo mogli vratiti ako jednom odemo. One malobrojne veze koje ima time bi se presjekle i prerezale, pa bismo pri eventualnom povratku za pet ili deset godina ostali izolirani u dru tvu. Osim strahovanja za nemogu nost dolaska do posla, drugi dio veza koji frustrira ovjeka je to da kad god pogledate nekoga tko je zaposlen upitate se je li ta osoba do la do tog radnog mjesta na temelju zasluge i stru nosti, ili iskori tavanjem neke veze. To stvara dru tvenu sumnji avost prema svakome tko se do ivljava kao uspje an. U SAD-u nas odgajaju u uvjerenju da uspjeh potje e od marljiva rada. Naravno da prednosti i privilegije pritom mogu pomo i, ali vjerovanje da je uspjeh u dru tvu plod ovjekova vlastita rada i poduzetnosti, onoga to ste u inili, umjesto onih koje poznajete, stvara optimisti niji narod. Situacija u Hrvatskoj izaziva nepovjerenje prema uspjehu. To je u isti mah i shvatljivo i alosno. Tako smo se, eto, na li u prilici da poku amo prona i neki posao. Sastao sam se sa svima koje sam poznavao i svima koje je moja supruga poznavala, ili bar poku ao, i zamolio ih da mi pomognu prona i posao. Naravno da sam te io prema akademskim zaposlenjima. Trebala mi je jo godina dana da dovr im doktorat i ve ina radnog iskustva bila mi je nastavni ka. Sjedio sam na bezbroj kava, poslao brojne mailove sa svojim ivotopisom, sjedio i raspravljao o tome kome bih se trebao javiti, gdje bi mogla postojati mogu nost da nekome trebaju moje usluge, i stigao je rujan, a ja sam jo uvijek bio praznih ruku. Svoj dotada nji ivot u Hrvatskoj ivio sam u mjehuru, u 123

mjehuru koji je financirala vlada SAD-a. Sad kad su se sredstva na mom ra unu po ela smanjivati kao sekunde koje otkucavaju na toperici – tik-tak-tik-tak-tik: KLIK! – po eo sam spoznavati onu Hrvatsku na koju se ve ina Hrvata ali. Onu Hrvatsku iz koje mladi bje e, onu Hrvatsku koja pati od odljeva mozgova, onu Hrvatsku koju ljudi povezuju s Balkanom: korumpiranu, nepotisti ku i zaostalu.

124

26. poglavlje Tamna strana

U Americi nikad ba nisam volio luksuzne aute. Nisam si ih mogao priu titi, ali nikad ak nisam ni sanjao da imam neki. Nikad to nisam elio. Luksuzni automobil u SAD-u je veliki glomazni SUV koji me e vi e iziritirati nego zadiviti. Cadillac Escalade, Ford Excursion, Mercedes M-klase, Cayenne, Humvee, sve njih sam do ivljavao kao oblik pretjeranog nadomje tanja manjkavosti u karakteru i osobnosti njihova voza a. Zadovoljavalo me voziti svoju Toyoticu koja malo tro i. No nakon to sam neko vrijeme ivio u Hrvatskoj prvi put sam po eo osje ati mo tamne strane. Da, postoji snaga koja zra i iz hrvatskog Svetog automobilskog trojstva: crnog Mercedesa, crnog BMW-a i crnog Audija. Dok u Americi ti auti mogu odra avati presti , ne okru uje ih ista aura zagonetne dominacije kao u Hrvatskoj. Ovdje ti auti odi u udnom silom, u isti mah i stravi nom i zamamnom. Silinom koja ka e uvaj se i u isti mah gledaj me. Kad se crni BMW parkirao pred mojim zagreba kim stanom preko tri parkirna mjesta, zaprije iv i pritom i invalidsko, u meni je stvorio strepnju kao ponosita crna pantera spremna da me zasko i. Znao sam da je auto u krivu. Auto je znao da je u krivu. 125

On je znao, ja sam znao, i nijemo me izazivao, tihim i prijete im rezanjem, da mu prigovorim. Nisam. Ne bih se usudio. Kao to se nitko ne bi. Takva je mo tamne strane. Da je taj auto bio Yugo (okej, taj ne bi mogao zauzeti tri mjesta) ili Hyundai, mo da biste do li u napast da ne to ka ete. Ako vidite voza a mogli biste mu napomenuti da tako ne parkira, da po tuje invalide i druge voza e. Ako ni ta i ne ka ete, kod tih manjih auta bar imate dojam da biste mogli. Oni ne nala u utljivu pokornost tako kao to otajstveno Sveto trojstvo. U prolazu pokraj Mercedesova sedana parkiranog na plo niku osje ao sam se kao Luke Skywalker na kraju filma Imperij uzvra a udarac. Auto me vabio kao Darth Vader. Dubokim, prodornim glasom dovodio me u napast da pri em Tamnoj strani. Gledajte samo kako nehajno ovaj auto kr i sva pravila i neka njeno blokira pola plo nika. Vrijedi tridesetostruko vi e od prosje ne godi nje zarade stanovnika Hrvatske. Meni to govori da je osoba koja vozi taj auto va na. Da je to netko tko bi vrlo lako mogao biti iznad i izvan dosega zakona. U svakom slu aju, voza svakako ivi izvan granica moga smrtnog svijeta. U SAD-u, s pravom ili krivom, jo ivimo pod dojmom da e svatko tko dovoljno marljivo radi jednog dana posti i uspjeh. Poznajem nekoliko ljudi, u rasponu od profesora do prijatelja i ro aka, koji zara uju vi e od sto tisu a dolara godi nje. Koliko znam, do tog polo aja nisu do li putem usluga, nepotizma, korupcije ili kra e. Jednostavno su dobri u tome to rade i marljivi su dok to rade. U Americi se dobro imovinsko stanje zasad jo ne smatra zagonetkom. Mi ne gajimo priro eno nepovjerenje prema uspjehu, kao ni prema njegovim simbolima. U Hrvatskoj, me utim, nema takve iluzije. Tu je bogatstvo ogrnuto velom nemogu ega. Nisam mogao (i ne mogu) shvatiti kako si netko u Hrvatskoj mo e priu titi BMW (Mercedes ili Audi), i u tome je za mene izvor tajne i mo i tih auta. Naravno da nije svatko tko vozi luksuzni njema ki auto kriminalac ili 126

prevarant. No u Hrvatskoj su ta vozila vi e od pukih simbola uspjeha. Oni su simboli nekoga tko je porazio nemogu sustav, iskoristio sustav i podvrgnuo sustav svojoj koristi, dok mi ostali samo spajamo kraj s krajem u daljini. U dru tvu gdje se na i ivoti ine sve podlo niji osvetoljubivim i nasumi nim silama, neosjetljivoj birokraciji i nezainteresiranim politi arima, taj crni BMW simbol je trijumfa tame. Bogovi imaju svoj bo anski status zbog neotkrivenog izvora svoje mo i. Ne mo emo u potpunosti shvatiti za to su bogovi mo niji do nas, kao to ne mo emo shvatiti ni pune razmjere te mo i. Iako podrijetlo simboli ke snage Svetih njema kih automobila mo da i jest upravo u onim silama koje mrzimo (nepo teno ste enoj prednosti, boljim vezama, korumpiranom kapitalizmu), ba kao i kad proklinjemo bogove, onaj na prometejski dio dao bi sve da se mo e ubrojiti u te bo anstvene. Kad bismo samo znali kako. Kad bismo samo poznavali mo tamne strane.

127

27. poglavlje Redovi

Najve i redovi koje sam u ivotu vidio prije dolaska u Hrvatsku bili su 1988. u Disney Worldu. Zapravo, inilo mi se da se Disney World sastoji isklju ivo od redova, to je zajedni ko Hrvatskoj i najsretnijemu mjestu na svijetu . Razlika je u tome to vas ve ina redova u Disney Worldu dovede do atrakcija poput Pirata s Kariba ili Ku e duhova. Ve ina redova u Hrvatskoj dovede vas do potrebe da se sagnete kako biste razgovarali s nekim kroz uzak prorez u staklu altera. Hrvatski redovi puki su simboli diskriminacijskog (i esto neu inkovitog) sustava. Na dvije strane tog altera nalazimo se MI i ONI. Oni imaju mo , informaciju, pristup. Oni - bolni ari, birokrati, prodava i karata. Red je poput niti ivota, dok mi poredani pred Su enicama ekamo da vidimo ho e li nas doktor primiti, imamo li sve papire za vizu, osobnu iskaznicu, parkirnu dozvolu. Ili stanemo u red isto da pitamo gdje je neki drugi red. elite ne to u HrvatskojŠ DaŠ ONDA STANITE U RED!!! Vjerovali ili ne, to nije tako u SAD-u. E sad, mislio sam da shva am redove dok sam ivio u Americi, ali nakon to sam se sprijateljio s nekoliko ljudi iz biv ih komunisti kih zemalja saznao sam da mi Amerikanci pojma nemamo o redovima. Da, imamo 128

redove i u SAD-u, ali oni su privremene pojave. Vi e sli e proljetnom pljusku nego oluji. Znate kako kad odete u McDonald s i nekoliko sekundi ekate u redu, netko skokne za sljede u blagajnu i ka e: IzvoliteŠ Pa, tako je nekako SVUGDJE u Americi. Nema altera pred lije ni kom ordinacijom. Nema vrata koja se izvana ne mogu otvoriti. Usluga je svugdje brza. Ako nije, smijete se po aliti. Pitate ljude kako se zovu, razgovarate s upraviteljima i poslovo ama. Dobijete isprike i uvjeravanja da se to ne e ponoviti. ak i ako zapnete u redu osje ate da imate izvjesnu snagu. U Hrvatskoj vam ni ta ne ubije volju br e od stajanja u redu. Oduzme vam sve to ste postigli u ivotu, upravo one stvari koje vam govore da ne to vrijedite, ostavljaju i za sobom tek goli kostur bijednog, neva nog bivstvovanja. Samo ste jo jedan mrtvac u istili tu. Jo jedna brojka u tvornici. I ba kad vas po ne donekle tje iti injenica da smo pred redom svi jednaki, vidite kako ga netko od izabranih preska e. Vidite kako osoba obasjana bo anskom svjetlo u pogodovanja napreduje br e od svih ostalih. Tom su an eoskom duhu podarena krila veza, nebeska usluga ste ena predanim slu enjem bogovima. Taj odjezdi dalje. A vi ostanete ekati s ostalim bijednicima. U tom trenutku red se pretvara u kaos. Preobrazi se iz niza ljudi koji ekaju u hrpetinu ivotinja koje se tiskaju ne bi li to prije stigle do kraja. Za manevriranje kroz tu stisku treba imati umije a. ini se da se dugogodi nja praksa isplati. Starije gospo e znaju pozvati bolni arku imenom, raspitati se o njezinim bli njima, o ljetovanju ili o nekoj drugoj osobnoj sitnici o kojoj mi ostali nemamo pojma. Tim ljubaznostima kao da verbalno umetnu nogu u vrata, pa srda na gospo a mo e zamoliti za prijem preko reda. Nama s manjkom razgovornog dara preostaje samo jedna mogu nost: laktovi. Izbo imo ruke usred krda kako bismo bole ljivim umirovljenicima onemogu ili stjecanje prednosti. Guramo se i probijamo sve dok se napokon ne priljubimo uz alter ili prag, gdje kao i svi ostali mole ivo izlo imo svoj slu aj u nadi 129

da e nas primiti. Nisam siguran za to postoji tolika razlika izme u usluge koja se pru a u SAD-u i ove koju nam pru aju u Hrvatskoj. Mo da se radi o manjku resursa. Poslodavci esto dr e tek najmanji mogu i broj osoblja u slu bi. Ili se mo da radi o razli itom protokolu. Kad sam radio u knji ari iz velikog lanca uprava je mrzila redove jednako kao i kupci. Ako bi se vi e od etvero ljudi na lo u redu pred blagajnom pozvali bismo poja anje, ba kao policija. Onda bi svi posvuda prekinuli to to rade i do li pripomo i da se kupnja to prije obavi. Tijekom blagdanske gu ve poklanjali smo kavu i uzorke hrane iz Starbucksa unutar knji are. Kad je rije o dr avnim institucijama, o ekivalo bi se da zemlja s dvjesto tisu a javnih slu benika, koji se uglavnom pla aju od 47% na ih davanja na dohodak i 25% poreza na dodanu vrijednost svega, ima vi e nego dovoljno raspolo ivih ljudi da nam ubrza vrijeme ekanja. S druge strane, mo da dugi redovi opstaju, ba kao i stakleni alteri, kako bi se odr ao taj nesrazmjer mo i izme u onih koji nas tjeraju na ekanje i nas koji ekamo.

130

28. poglavlje Zagrebački Električni Tramvaj

U Tulsi imamo pojam javnog prijevoza. Postoje autobusi, ali po svakom prakti nom mjerilu slu e samo kao prikaz ireg pojma. U funkcionalnom smislu jedva da postoje. Autobusi do u na svako stajali te jedanput u svakih sat vremena, prestanu voziti u pet popodne i zapravo vas ne voze ni na koje naro ito korisno mjesto. Jedna od rijetkih prilika u kojoj sam se vozio njima bila je u okviru pred kolske nastave, a mislim da je i to bilo samo zato da saznamo to je to autobus. Tako er smo oti li u sredi nju knji nicu, da saznamo to je to sredi nja knji nica, a i injenicu da je imamo. Javni prijevoz u Zagrebu je fantasti an, kompozicije su nove, iste i dobro odr avane. Voze esto i prometuju irom cijeloga grada. Za razliku od Tulse, gdje mo ete provesti najve i dio ivota bez doticaja s javnim prijevozom, tramvaj je u Zagrebu nerazdvojan dio ivljenja. I zbog toga je stvarnost situacije s tramvajima utoliko ironi nija: Zagreb ima sjajan tramvajski sustav, a ve ina se njime ipak vozi besplatno. Pla anje vo nje tramvajem uglavnom ovisi o asti. Nema naknade za ulazak u tramvaj, nema brklje, prolaza, ni eg. Samo u ete; dodu e, trebali biste unaprijed kupiti kartu na 131

obli njem kiosku, ili pak od voza a. Postoji izvjesna mjera provjere. Uniformirani kontrolori nai u s vremena na vrijeme da vam pregledaju karte. Ako im ne mo ete pokazati va e u, dobijete kaznu od dvjesto kuna (otprilike etrdeset dolara). Dio zagreba ke gradske predaje brojne su pri e o na inima na koje su ljudi poku avali izbje i platiti kaznu. Jedan od najdomi ljatijih za koje znam uo sam od prijatelja koji se ve vozio tramvajem kad je u njega u la kontrolorka. Nakon to je tramvaj krenuo dalje, on joj je pritr ao pretvaraju i se da je unezvijeren i upitao je stigne li jo uvijek platiti kartu mobitelom (to je bilo u doba kad se jo moglo mobitelom kupiti kartu, to je u me uvremenu ukinuto iz ne sasvim jasnih razloga). Pomalo okirana tako izravnim pristupom, kontrolorka mu je umiruju im tonom odgovorila da svakako jo uvijek stigne. Kad vas kontrolori ulove, iza u iz tramvaja s vama i napi u vam kaznu na plo niku. Drugi prijatelj, Amerikanac u braku s Hrvaticom, ispripovijedao mi je kako se kad su ga jedanput ulovili pravio blesav i pretvarao da ne razumije hrvatski, tvrde i da je samo do ao na konferenciju i da ne shva a ludi tramvajski sustav. Ba kad je bio na pragu uspjeha i gotovo uspio uvjeriti kontrolore da je samo zbunjeni turist, u tramvaj je u la hrpa njegovih biv ih u enika i svi su mu doviknuli: Bok, Dave! Na kraju je morao platiti kaznu. I od drugih sam stranaca uo da se u najve oj mogu oj mjeri nastoje pretvarati da se ne snalaze. Sude i prema njihovim pri ama, kontrolori se tako isfrustriraju od neuspje nih nastojanja da ih shvatite da vas napokon samo puste. Obi no samo poku ate izbje i kontrolore. Kad oni u u, vi iza ete. Prili no ih je lako prepoznati. Nose plave jakne s prugastim plavim ko uljama, a u stanju su oko sebe razmaknuti i najve u stisku kao to je Mojsije razmaknuo Crveno more. Oni koji se vercaju tako er nastoje predvidjeti pona anje kontrolora. Smatra se da kontrolori ne rade nakon osam ili devet nave er, kao ni u ranim satima vikendom; neki smatraju da vikendom uop e ne rade. Tako er mi ka u da kontrolori ne e 132

raditi kad je vani ki no, snje no ili studeno. Nisam siguran zna i li to da se pretpostavlja kako kontrolori ne ele stajati na ki i, snijegu ili hladno i dok pi u kaznu, ili bi pak bilo dru tveno neprihvatljivo tjerati putnika da stoji na otvorenom po lo em vremenu dok dobiva globu. U svakom slu aju, smatra se da se kazne za vercanje u tramvajima ukidaju zbog ru nog vremena. Nisam siguran je li i ta od toga to no. vercanje je samo logi an dio ivota u Zagrebu. Nezakonit, ali logi an: dobrodo li u Hrvatsku. Ekonomisti nam ka u da e malotko platiti ne to ako se toga mo e besplatno domo i. Imaju i u vidu slaba an sustav provjere, razumno je zaklju iti da rijetko tko pla a vo nju tramvajem. Budu i da je kazna dvjesto kuna, a sama vo nja ko ta deset kuna, ako se uspijete vercati dvadeset ili vi e puta, isplati vam se riskirati da dobijete kaznu. Prilike u kojima ipak kupim kartu su one u kojima se vozim s k eri, ili pak s punicom. To su dru tvene prisile, ne elim da ljudi misle kako sam lo otac kad me vide kako dr im svoju djevoj icu za ruku dok mi kontrolori pi u kaznu na plo niku. (K tome, budu i da ona govori hrvatski, upropastila bi mi alibi glupog turista.) Moji ostali prijatelji navode sli ne razloge. Jedna mi je ena rekla da bi joj s obzirom na to da je pre la 35. godinu ivota (i nastupa na televiziji) bilo sramota dobiti kaznu. Ali postoji jo jedan ekonomski argument, a to nas vra a na nesrazmjer izme u pravila i prakse. Vo nja tramvajem ko ta deset kuna, to je oko dva dolara. Zamislite sada da se morate voziti tramvajem dvaput dnevno, na posao i s posla. To bi zna ilo etiri dolara dnevno, dvadeset tjedno, osamdeset mjese no, devetsto ezdeset godi nje. U zemlji gdje prosje na mjese na pla a iznosi izme u osamsto i tisu u dolara, to je gotovo deset ili vi e posto va ih godi njih prihoda samo za odlazak na posao. tovi e, javni prijevoznik ZET zna da ve ina ljudi ne pla a ili ne mo e platiti tu cijenu karte. Portal danas.hr objavio je da premda su lani tramvaji (i autobusi) prevezli 298 milijuna putnika, prihod od karata bio im je samo 319 milijuna kuna! To je manje od jedne i pol kune po osobi, otprilike dvadeset pet centi po putniku. 133

Lani su povisili cijenu s deset na petnaest kuna, a prihod je otada ostao otprilike jednak. ZET je sad zara ivao manje nego prije, ako se uzme u obzir poskupljenje. Bilo je kao da su tu odredbu zajedni ki smislili Joseph Heller i Franz Kafka. ZET podi e cijenu da zara uje manje! Politi ari su znali da nitko ne pla a kartu, putnici su to znali, ZET je to znao, a ipak se cijena koju nitko nije pla ao zadr ala. Napokon su je opet spustili. Ne znam je li to dovelo do pove anja prihoda ili ne. Takav je ovda nji ivot. U Hrvatskoj obitavamo u svijetu gdje odredba za odredbom i zakon za zakonom poku avaju na oj stvarnosti nametnuti nemogu standard. Uslijed toga, svakodnevica nam se sastoji od pronala enja na ina da izbjegnemo pravila i odredimo stvaran raskorak izme u zami ljenog i stvarnog, otkrijemo stvarnu razliku izme u onoga to se zahtijeva i onoga to se dopu ta. Za sve to Hrvatska pla a mnogo ve u cijenu; vercanje tramvajem samo zvu i besplatno.

134

29. poglavlje Zablogreb

ivot je udan. Ba kad krenete prema jednom odredi tu, zapu u vjetrovi sudbine i odvedu vas na neko potpuno drugo mjesto. Htio sam biti biv i soboslikar i nastavnik engleskog jezika u Oklahomi. Sada ivim u Hrvatskoj. Ba kad mislite da vam ne mo e biti gore jer ste dobili otkaz u knji ari ili zavr ili u Hrvatskoj bez karijere, situacija vam se iznenada mo e preokrenuti. a a se ini napola puna, ali to je sretna okolnost, jer je u njoj otrov. ivot je pun takvih zavrzlama i skretanja, a svaki smjer ovisi prije o slabo domi ljenim potezima srca nego o stvarima koje promi ljamo i planiramo do najsitnije pojedinosti. To je kao da sam se prilikom plovidbe u dosadnu staru Philadelphiju zaljubio, sko io kamo me srce vodi i zavr io na jebenom Zanzibaru. Nakon bezuspje ne potrage za radnim mjestom naposljetku sam prona ao posao i po eo dr ati nastavu engleskoga nekoliko ve ernjih sati tjedno u jednoj privatnoj koli stranih jezika. Pla a je bila slaba. To je bila stvarnost: nakon bakalaureata, magisterija i doktorata sad sam zara ivao jednako kao kad sam bio esnaestogodi njak u trgovini ive nih namirnica. Ah, Hrvatska. Zapravo, dodu e, bio sam samo sretan to imam posao, razlog da izlazim iz ku e. Budu i da su mi ud benici bili dosadni, nastojao sam poticati u enike na razgovor o stvarima koje ih 135

zanimaju. S jednom sam grupom uglavnom razgovarao o EU i ekonomiji. Polako sam upoznavao obi ne hrvatske gra ane i po injao malo bolje shva ati Hrvatsku. Potkraj studenoga palo mi je na pamet da po nem pisati blog o ekonomiji i politici u Hrvatskoj. Nazvao sam ga Zablogreb jer je naziv Zagreb Blog ve bio zauzet, a i zvu ao je apsurdno. Stvarno sam mislio da e to biti samo na in da malo bolje shvatim to uop e shva am o Hrvatskoj, a i pomognem objasniti Hrvatsku svojim ameri kim prijateljima i ro acima. Nakon nekoliko postova o poreznoj reformi i fiskalnoj politici Hrvatske jedna mi je prijateljica dala dobar savjet. Prestani pisati o dosadnim stvarima! rekla je. Hmm... pametan prijedlog. Odlu io sam napisati ne to duhovito o kulturi. Pa i jesam. Uglavnom o na oj susjedi Pauli i o tome kako u Hrvatskoj prijatelji jedni drugima i jednogodi njoj k eri mogu re i Jebo mater! , ali prijatelji jedni drugima nikad, ba nikad ne smiju ni ta odbiti! Zatim sam opet poku ao biti duhovit, i opet. 1 napokon sam napisao post o tome kako je biti Na kavi u Hrvatskoj , etvrto poglavlje ove knjige, i to mi je promijenilo ivot. Post je postao viralan. Odjednom su mi postovi po eli dobivati desetke tvitova i tisu e lajkova na Facebooku. Blog je sko io s 1156 posjeta stranici u prosincu na 110.098 u sije nju. Ne to se zbivalo. Po eo sam dobivati poruke od Hrvata u Americi zahvalnih na tome to sam objasnio ono to su oni ve tjednima, mjesecima ili mo da godinama poku avali ili htjeli objasniti prijateljima i tazbini. Dobivao sam poruke od ljudi koji su stupili u brak s nekim iz Hrvatske punih razumijevanja za ono o emu pi em. Jedna mi je djevojka ak poslala poruku da su joj istoga dana i mama i baka svaka zasebno poslale link na moj blog. Imali smo tri nara taja itatelja. A onda se u velja i dogodilo ono to zna i vrhunac karijere svakog blogera. Postali smo BROJ JEDAN na GOOGLEU! Ako biste guglali propuh , Zablogreb bi bio na prvome mjestu! To! Prijatelji su me po eli predstavljati kao onoga koji pi e 136

Zablogreb , to bi stvorilo iskru prepoznavanja u o ima. Prijatelji moje supruge govorili su joj koliko im se blog svi a. Jedan je ak spomenuo da sam mu prijatelj kad je netko drugi spomenuo blog. To zna i uspjeh u Hrvatskoj: kad vas ljudi koje ste jednom upoznali ele spomenuti kao prijatelja. U jednom trenutku na ao sam se u bolnici i oboje pacijenata koji su dijelili sobu sa mnom otprije su itali Zablogreb. Na letu zrakoplovom oboje putnika pokraj mene tako er su otprije itali Zablogreb. Onda su me sredinom velja e te godine zamolili da predajem engleski na Fakultetu politi kih znanosti. Nije se radilo o vje no neuhvatljivom stalnom radnom mjestu , ali postao sam sveu ili ni predava . Otprilike istodobno po eli su me primje ivati mediji. U nekoliko kratkih mjeseci o meni su priloge objavili svi vode i hrvatski listovi i glavne televizijske postaje. U rujnu sam potpisao ugovor za knjigu koju upravo dr ite u rukama (ili piratiziranu itate s interneta). Nekih godinu dana nakon to sam pokrenuo Zablogreb po eo sam pisati blog za Hrvatsku radioteleviziju, gostovati na razgovorima o blogu diljem zemlje za jednog od najve ih knji evnih izdava a i usu ivati samoga sebe nazivati piscem. Sve to zato to sam odlu io pokrenuti blentavi blog o mojoj punici, njezinim susjedima i hrvatskoj kulturi. Tko je ikako mogao isplanirati i ta od togaŠ A najbolja stvar kod uspjeha Zablogreba je to to mi je pomogao da se integriram u hrvatsko dru tvo. Kad se danas prisjetim onih ranih dana i mjeseci kad sam se osje ao isklju ivo kao netko tko nije odavde, kao potpuni stranac, vi e se ne osje am nimalo strano. Dr im se u stilu: S puta, prolazi pravi

ivi hrvatski zet! Od itatelja sam primio nevjerojatnu koli inu prihva anja i podr ke. Blog doslovce dobiva tisu e komentara, uglavnom pozitivnih. U zemlji, u narodu koji je op enito sumnji av prema... pa... svemu, na in na koji su itatelji prihvatili i podr ali Zablogreb krajnje mi je nevjerojatan. tovi e, sva ta sre a i blagostanje do li su mi bez ikakvog posezanja za vezama. Nikad nismo zamolili nekog za protuuslugu ili se pozvali na neki 137

dru tveni dug. To mi vi e od svega ulijeva optimizam. Dakle, je li ovo sretan svr etakŠ Nadam se da nije. Nadam se da je to samo po etak. I dalje ne znamo to radimo, ali tko to ikada zna?

138

30. poglavlje Dati američki san mojoj kćeri?

Vi e ne volim povratke ku i. To neobi no iskustvo sna e ak i najbolje od nas koji ivimo u inozemstvu. Kad se orijentirate u jednoj kulturi, u jednom se trenutku osvrnete i shvatite da ste se, posve polako, dezorijentirali u vlastitoj (s izuzetkom etanja bez obu e i stajanja na propuhu, to i dalje radim). A kad ivite u inozemstvu zaboravite da vrijeme va im odlaskom nije stalo. Ono uporno nastavlja te i po svome dok se va pojam doma sad vi e ne oblikuje svijetom koji svakodnevno susre ete, nego od preostataka nostalgije. Ne sa injavaju ga vi e fizi ke injenice na terenu, nego emocije i dojmovi iz uspomena. Nikada se vi e ne mo ete vratiti doma, jer taj dom vi e ne postoji, osim u va oj glavi i srcu. A kako se opipljivi svijet sve vi e udaljava od onoga koji postoji u vama, tako ja a i duboka e nja za onime to je nekad bilo. U Hrvatskoj se stalno prisje am telefona koji nam je visio u kuhinji dok sam bio dje ak. Bio je to glavni, fiksni telefon, tako da je slu alica morala biti na onoj prepoznatljivo duga koj ici koja se dala rastegnuti kroz manje-vi e cijelo prizemlje. Zamislite da danas susretnete sme kastu, nakovr anu gumenu icu kako vibrira u prostorima izme u vrata, kri a se po ku i i omata oko kutovaŠ Nemogu e. No kad se jednom sjetim te telefonske ice, 139

po nem se prisje ati veli ine na e ku e, vlastite sobe koju sam u njoj imao, stubi ta, stra njeg dvori ta, prednjeg dvori ta, prilaza za auto, i onda mi se u glavi oblikuje cijela etvrt, i ku e, drve e i ograde do u na svoje mjesto. Cijelo se ameri ko dru tvo mo e oblikovati iz mojih prisje anja na jebenu telefonsku icu. To je, vjerujem, su tinska definicija e nje. To je sli no situaciji kad opazite ne to naizgled bezna ajno to je zaostalo iz veze koja je grozno zavr ila, neki stari upalja , alicu s natpisom, pa mo ete cijelo to iskustvo iznova pro ivjeti. Marcel Proust je imao neke kekse. Ja imam telefonsku icu. Prisje anje je udna stvar, jer u isti mah elim oti i doma, ali tako er shva am da vi e ne postoji dom u koji bih mogao oti i. Sve postane jo kompliciranije kada se Sara kao entitet, kao bi e, kao osoba uvrsti u ovu nezgodnu jednad bu poimanja sebe, prisje anja, identiteta i budu nosti. to bih joj htio pru itiŠ Htio bih ono to sam ja imao, samo, zna i li to da elim da ivimo u Americi? Ili samo u onoj minuloj Americi iz moje mladosti? Kako se mo e znati to treba dati djetetu kada ste na novome mjestu, mjestu koje njoj ne mo e pru iti ni ta od onog ivota koji je vama bio dan? Mogu li joj podariti ameri ki san u HrvatskojŠ Dio roditeljskog iskustva sastoji se u ponovnom pro ivljavanju vlastita djetinjstva kroz pojedine stadije razvoja svog djeteta. Ali ja kao roditelj ovdje nemam to ponovno pro ivjeti. Ne, ja kao mali nisam i ao na more, niti smo bilo kada samo tako znali oti i na glavni trg (mi u Oklahomi uop e nemamo ni more ni glavni trg). Moja sestra ima dvoje djece i ivi u lijepoj etvrti Washingtona D. C. Njezin je ivot jo najsli niji ameri kom snu. Ona i suprug imaju ku u. Mi ivimo u unajmljenom stanu. Njezina djeca imaju svoje sobe, stra nje dvori te, klimatizirana ljeta, razvo enje s ostalim klincima i kupovanje u Targetu. Sara ima krevet, park i trgovine s njema kim imenima. Djetinjstvo mojih ne akinje i ne aka sli it e onome koje smo pro ivjeli moja sestra i ja. Mo da ak bude i bolje. Ja sam samo siguran u to da e ovdje, u Hrvatskoj, Sarin ivot biti druga iji. Dio mene o ajni ki bi elio da ona stekne iskustvo ameri kog djetinjstva. Kao oca koji 140

nije uspio postati nogometna zvijezda, pa sada tla i sina da postane ono to sam nije mogao, salije u me i brige da u poku ati pretvoriti Saru u preveliku Amerikanku. Svakodnevno

emo i i bosi u McDonald s i jesti pred ventilatorom! U tome se sastoji nedoumica doseljenika. Sada znam to su moji irski i njema ki preci sigurno mislili dok su gledali kako njihova djeca i unuci polako odbacuju navike i kulturu stare domovine. Htio bih ivjeti ovdje, ali u isti bih mah htio da Sara bude Amerikanka. to zvu i glupo, zapravo. Za to bih htio da ona bude Amerikanka, kad je cijeli ivot provela u HrvatskojŠ Svejedno, odgajam svoju k er u ovoj udnovatoj zemlji punoj neobi nih obi aja poput darivanja, propuha, papu a, veza, Party Breakera, crnih BMW-ova i tipova u trenirkama s torbicama oko struka. Zbog toga ula em trud da prihvatim sve te razli ite stvari koje utje u na Sarin odgoj: splitske susjede, ru avanje, njezinu baku koja u sve zabada nos, parkove i odlaske na more. U trenucima kad sam najmanje siguran u sebe, kada su mi nedoumice najve e, samo se povedem za onim to mi je sestra rekla: Stari, ni ta se ti ne brini. Ti. ivi . U. Europi. A svi bismo mi htjeli da mo emo ivjeti u Europi. Nije bitno to to za njih Europa vjerojatno izgleda kao da potje e iz nekog filma Jeana-Luca Godarda, Casablance ili Bourneova identiteta, dok je moj stvarni ivot sli niji nekom filmu Woodyja Aliena s manje romantike i komedije, ali sa zadr anim frustracijama i tjeskobama. Ali, hej, barem sli i nekom filmu, a mo da je to i jedino to ameri ki san.

141

Epilog Punica ide u Ameriku

Avion je sletio u Chicago i dok smo rulali prema terminalu, Vida je pogledala kroz prozor i opazila sme kastu travu, sparu enu i uvenulu na vrelom suncu Illinoisa. Hrvatska je ljep a , istaknula je. Napomenuo sam joj da smo jo uvijek na pisti zra ne luke O Hare. Nakon samo dvije minute provedene na tlu ve je zauzela vrsto mi ljenje. Amerika: svojevrsno razo aranje. Ja sam, s druge strane, bio presretan to sam doma, i to ovaj put s cjelokupnom obitelji. Bio sam uvjeren da e mi najte e pasti povratak u Hrvatsku. to bih vi e mogao po eljeti, Ameriku uz Vanu i Saru, pa ak i punicu! Kakvog li rajskog blagostanja... eh... umalo. Moja se najmla a sestra odlu ila udati tog ljeta, pa je obitelj pomogla podmiriti tro kove leta ku i za nas etvero. Samo su moja mama i poo im dotada upoznali bilo koga iz na e hrvatske tazbine. Tako je Vida ovdje do la kao poslanica jedne obitelji drugoj. Nisam mogao pojmiti to je o ekivala i kakva je mislila da e Amerika biti. Kad sam do ao u Hrvatsku, jedva da sam ikad prije uo za Hrvatsku. Jasno, znao sam da je u zemlji prije bio rat i da je 142

nekada bila komunisti ka. I to ka. Ali za nekoga poput Vide Amerika je oduvijek bila svojevrsna zagonetka. Zemlja za koju svatko zna (i o kojoj ima mi ljenje), ali u isti mah i nepoznanica. Zatim je dobila ameri kog zeta, to je, slutim, samo pove alo njezinu znati elju. Prije odlaska me upitala: Kada do emo u Ameriku, ho e li tamo biti kafi a kao tuŠ Do lo mi je da se nasmijem. Pogledao sam Vidu razdragano razroga enih o iju i objasnio joj da u na oj ulici u Vrbiku postoji valjda devet kafi a. To ne samo da nije uobi ajeno u Americi, nego nije uobi ajeno ni u ostatku svijeta. Sa aljenjem sam je morao obavijestiti da nisam ak siguran ni da u cijeloj Tulsi postoji devet kafi a, a kamoli u blizini ku e moje majke. Dobrodo la u kulturni ok. Naravno, ni u jednom kafi u Oklahomi ne smije se pu iti. Temperatura tijekom najve eg dijela putovanja ni trenutka nije pala ispod 35 stupnjeva Celzija. Ni ta ne ka e mmm tako kao alica vru e kave vani u sparnoj egi Oklahome dok vam cigareta upija znoj s prstiju. Naposljetku sam odveo Vidu u Starbucks u jednom otmjenom otvorenom trgova kom centru koji je ne to najsli nije Europi u cijeloj Oklahomi. Sjedili smo vani dok je ona pu ila i pila kavu s mlijekom. Razmatrala je divovsku papirnatu alicu i njezin plasti ni poklopac s mje avinom zbunjenosti i ga enja, kao da je to ne to nezemaljsko ili futuristi ko, mo da na in na koji astronauti piju kavu u svemiru. Jo joj je manje i lo u glavu tih tri i pol decilitra teku ine u alici. Vidio sam joj na licu isto ono pitanje koje sam postavio prilikom svog prvog posjeta Splitu: Gdje je kava, kvragu? Ali imali smo i drugih neda a. Sara se razboljela. Dobila je visoku temperaturu dan nakon to smo stigli i dobila, eh... toaletne probleme (nema na emu, budu a tinejd erice Saro). Petoga smo je dana odveli na hitnu. Sva sre a pa smo imali putno osiguranje, jer je etverosatni boravak u hitnoj slu bi ko tao tisu u tristo dolara!!! Ba sam blesav, ve sam se bio navikao na vo enje svoje k eri doktoru kad god se razboli, posve besplatno. U Vrbiku smo ivjeli na dohvat ruke od du ana, a kad ka em 143

na dohvat ruke ho u re i da je bio na trideset sekundi od ulaza u stan. U Oklahomi je najbli a trgovina bila tri i pol kilometra od nas. Odvezao bih se onamo, ali budu i da sam se navikao trknuti do du ana kad god trebam trknuti do du ana, zaboravio sam kako se kupuje naveliko. Parkirao bih, pre ao goleme asfaltirane ravnice pred trgovinom, u ao i kupio ono to mi taj as padne na pamet, obi no ne to za Saru, pa oti ao i po dolasku ku i uo kako mi netko ka e: Jesi li se sjetio kupiti bla bla blaŠ Savr eno razlo an zahtjev koji sam potpuno smetnuo s uma. I tako bih opet iza ao autom s prilaznog puta, skrenuo na ulicu, odvezao se tuda, skrenuo onuda, skrenuo opet, jo malo vozio, parkirao, dovr io slu anje nove pri e na radiju i zatim krenuo u kupovinu. Iscrpljuju e. Na e mi je putovanje potvrdilo do koje sam se mjere naviknuo na ivot u Hrvatskoj. Nije bila stvar u tome da sam prihvatio izvjesne vidove te kulture, nego u tome da su mi sada bili dra i. Naravno, da nisam pro ivio iskustvo povratka ku i, nikad ne bih povjerovao da je tako. I dalje bih zami ljao da je ivot u Hrvatskoj kompromis, ne ne to to elim za sebe, nego ne to to radim za Vanu i Saru. Tek sam sada mogao shvatiti da je odlazak iz Oklahome i Amerike bio moj izbor. Prije sam vjerovao da je moja e nja za Hrvatskom samo e nja za Vanom; ipak, sad kad su ona i Sara bile u Americi, svejedno se nisam osje ao kao kod ku e. ivot nam je bio u Zagrebu. To sam sad shva ao. Sagledavanje SAD-a kroz Vidino iskustvo poja alo je tu novu za u enost s kojom sam poimao sve. U jednom trenutku zatekao sam Vidu kako eznutljivo gleda s prozora koji nije smjela otvoriti, jer bi ispustio sav ohla eni zrak i pripustio zrak od preko 41 stupnja. Pogledala me i rekla, s tra kom udne tuge u glasu, da vani nema nikog. Bilo je to to no. Izme u manikiranih travnjaka i prilaznih puteva nije se vidjela ni iva du a. To mi je dalo jo jedan uvid u razmjere usamljenosti i izoliranosti koje Amerika mo e dosegnuti. Do ovog vremena u Hrvatskoj bio bih ve upoznao ve inu susjeda. Tu nismo upoznali nijednog. Nisam znao ak ni kako se ijedan maj in susjed zove. 144

Druge puni ine primjedbe bile su prije smije ne negoli tu ne. Neki njezini komentari dali su mi osje aj dokazanosti, u stilu Aha! Vidi , tako je meni bilo u Splitu! Napomenula mi je da tu o ito nitko nije u stalnom stanju planiranja i pripreme ru ka. Ma nemoj. Objasnio sam joj da nitko ne planira ru ak zato to se mi zapravo ne uzrujavamo toliko oko ru ka. Ne ivimo u stanju straha zbog toga to je neizvjesnost oko toga to e se jesti prakti ki isto to i gladovanje. U Hrvatskoj me Vida znala upitati to bih sutra ru ao dok sam jo jeo dana nji ru ak. U Tulsi nitko nije organizirao svoj dnevni raspored oko ru ka. Kad bi do lo vrijeme objeda, mama bi ili pogledala to je dostupno u njezinom divovskom zamrziva u ili hladnjaku, ili bismo naru ili kinesku hranu. K tome, imali smo pune ruke posla oko obila enja raznih obiteljskih sastanaka. E sad, jasno da vas u Hrvatskoj, kad odete do nekoga na ru ak ili ve eru, uvijek, UVIJEK pitaju jeste li za jo , i da bez obzira na va odgovor, bez obzira na va e odbijanje, negiranje, ili pristojno zahvaljivanje na repetama, uvijek dobijete jo . Bit e toga jo ! I to na va em tanjuru! U SAD-u doma in e vas pitati samo jedanput i povjerovat e vam kada ka ete da vam je dosta. Za to biste lagaliŠ Jeste li za jo Š Ne, hvala. Okej. Prije dolaska u SAD, kao i jo nekoliko puta za vrijeme boravka, upozorio sam Vidu na to. Rekao sam joj: Samo reci da ako ho e jo , a ne ako stvarno ne e . Ne zvu i naro ito komplicirano, zar ne? Komplicirano je. Ona to jednostavno nije mogla. Dugogodi nji hrvatski odgoj, poslu ivanje milijuna obroka i nekoliko tisu a prilika u kojima se poslu ivalo nju ostavilo je neizbrisiv trag na njezin pojam pristojnosti: Nikad nije mogla potvrdno odgovoriti na prvo pitanje. I tako je uvijek bila gladna. Kad se nisam bavio Sarom ili posve ivao ostatku rodbine, sjetio bih se potajice pri i Vidi dok su se odnosili tanjuri i upitati je nije 145

li stvarno i dalje gladna, te je li sigurna da stvarno ne e pojesti jo . Nisam siguran da je njezino odbijanje repeta ak i tada bilo iskreno. Tu su zatim bili u asi ameri kog roditeljskog odgoja. Kod moje je majke sad odsjela i moja sestra sa svoje dvoje djece (a da se zna, svoju sestru smatram sjajnim roditeljem). To je stavilo na ku nju sve Vidine nagone hrvatske bake. Moji etverogodi nja ne akinja i jednogodi nji ne ak landrali su ku om bosi. Uz uklju enu klimatizaciju! Dobro, vani je bilo 40 stupnjeva Celzija, ali unutra je bilo ugodnih 22,7. to je jo gore, nisu ak ni imali vlastite papu ice jer, znate, nisu likovi iz Disneyjevih crti a. Kad smo vani priredili obiteljski ro tilj, tr karali su bosi. A jedne subote, kad je moja sestra dogovorila da se ne aci zajedno fotografiraju u lijepom parku, moja je ne akinja po ela pretr avati kroz mlazove trcaljki za zalijevanje travnjaka. Promo ena do ko e, mokre kose i bosa, odvezla se natrag ku i u autu s uklju enom klimom. Zami ljam da je Vidi to bilo kao kad Peter Parker mora zanemariti ono svoje paukovsko osjetilo. Bakino osjetilo titra! A ipak, ameri ki su je obi aji sprije ili da ikoga spasi. Vida tako er nije mogla vjerovati da su mog ne aka pustili da jede samostalno. Posjeli su ga u visoku stolicu, dali mu hranu i pustili ga da se sam hrani, u dobi od godine dana! U Hrvatskoj majke i bake esto hrane svoju djecu sve dok ne napune otprilike... oh... 32 godine. Vida je ipak u ivala u jednoj stvari, onome to odu evi i sve ostale koji iz Hrvatske doputuju u Ameriku - u jeftinoj robi! Vida i moja majka odlazile bi u kupnju s koje bi Vida donosila jastu nice, presvlake za poplun ili ru nike, te mi ih pokazivala obuzeta ponosom i nevjericom. Postala je majstorica dijeljenja i mno enja kako bi uvijek mogla prera unati valutu. Ovo me do lo samo trideset kuna. Zar nije prekrasno? Trideset kuna! Ne mogu vjerovati. Naravno, ve ina toga to je kupila pripala je drugima u vidu darova. *** 146

Nakon dva tjedna vratili smo se iz SAD-a. Putovanje je bilo naporno, uz otkazane letove, dvogodi nje dijete umorno od promjene vremenske zone i iscrpljenu punicu. Krenuli smo u subotu ujutro i stigli u na stan u Zagrebu u 23:30 u ponedjeljak! To mi je putovanje bilo va na prekretnica. Dotada sam sanjao o tome da se vratim ku i s Vanom, Sarom i Vidom, uvjeren da bih volio SAD jednako kao dok sam bio klinac, samo kad bi moja obitelj bila sa mnom. A, ne. Od golemih razdaljina koje sve okru uju, preko praznih ulica, do op e zabrinutosti oko uli nog zlo ina, ivot na koji sam se navikao u Hrvatskoj sada mi se previ e razlikovao od ivota u Americi. Vi e se nisam mogao bez napora kretati izme u tih dvaju svjetova. Morao sam se odlu iti za jedan i nadati se najboljem. Kad smo doputovali u Zagreb morao sam najprije odvesti Vidu i na u prtljagu u stan, pa se vratiti na autobusni kolodvor po Vanu i Saru (jer smo se iz zra ne luke dovezli autobusom). Bila je skoro pono , a ja sam ostavio svoju suprugu i usnulu k erkicu vani, na autobusnom kolodvoru. To se, nikad, ba nikad ne bi dogodilo u SAD-u, nigdje! Kad sam posljednji put bio na autobusnom kolodvoru u Tulsi, ponu eno mi je da kupim crack, a jednog su tipa uboli no em. Ali u Zagrebu, dobro, i u Zagrebu i bilo gdje u Hrvatskoj, mo ete ostaviti suprugu i k er u pono pred autobusnim kolodvorom i biti sigurni da im ne e biti ni ta. Evo mene kako vri tim: Vidite! Vidite do koje mjere je tu druga ije!Š! *** Sutradan sam odveo Saru u park. Dr ao sam je za ruku i drugom nosio njezin tricikl. Pro etali smo se pje a kim putem koji nosi ime kozmonauta Jurija Gagarina. Plo nik je bio u sjeni, pro aran suncem koje se probijalo kroz kro nje nad nama. Ljudi su hodali oko nas. Jedan je pas skakao po travi. Nekoliko skupina prijatelja zadovoljno je avrljalo pod suncobranima obli njeg kafi a. U blizini je etvorka drndavo prolazila Savskom. A ja sam bio pun spokojne smirenosti. Spustio sam Sarin tricikli , ona je sjela na njega i po ela se vozikati. Naglas se smijala dok je hitala preko 147

izbo ina i pukotina u asfaltu to je br e trenutak da shvatim to se to zbiva. Zatim jurila sve dalje i dalje od mene. Potr ao sada, vi e nego ikada prije, da sam sretan

148

mogla. Trebao mi je mi je svanulo. Sara je sam za njom, znaju i to sam opet kod ku e.

Zahvale Ova se knjiga temelji na mojim stvarnim ivotnim iskustvima, ali ve ina je imena promijenjena da bi se za titilo nevine. Neki su likovi stopljeni jedni s drugima, pojedina su mjesta promijenjena, druga su potpuno izmi ljena, a ve ina generalizacija je pretjerana i ne bi se smjela shvatiti kao neporeciva istina. Samo pristanke na to. Smijte se sa mnom. Ili se smijte meni.

Izrazio bih zahvalnost mnogim ljudima i institucijama koje su omogu ile ovu pri u. Prije svega, mojim prijateljima i kolegama s Fakulteta politi kih znanosti Sveu ili ta u Zagrebu i iz Glasa Hrvatske, iz Centra za ruske i isto noeuropske studije pri Sveu ili tu u Kansasu, i iz Fulbrightova programa ameri kog State Departmenta.

Premda sam primio nemjerljivu koli inu podr ke od mnogih, izuzetno me zadu ilo nekoliko ljudi: Ivana Pavlovi koja me pozvala da odr im razgovor od kojeg je sve ovo po elo, Mija Pavli a, iji mi je po etni optimizam izuzetno trebao, Helena Puljiz, Mate uba i , Jelena Primorac, Mijo Bebi , Danko Ceni , Ivana Juki , Alex Simmons, moje urednice Dana Früschutz i Ana Briski ur evac, moj izdava Neven Anti evi , susjedi u Splitu, obitelj, kako hrvatska tako i ameri ka, moja draga punica, sve etvero mojih nevjerojatnih roditelja, moji bra a i sestre, svi koji su ikada itali, lajkali, erali ili komentirali na Zablogrebu, te iznad svega moja najstro a kriti arka, najve a obo avateljica, esta prevoditeljica i predivna supruga Silvana, koja je stvarni razlog svemu ovome.

149