citati

I eto, rastali smo se, baš onako kako sam i mislila da će biti, ali nisam mogla priznati sebi, niti ću moći... Ubi me tišina koja je ostala, poslije svega smo samo poznanici, dvoje ljudi koji su sada ništa, a nekad su bili sve... Nisam tužna, ne, stvarno nisam, imam lijepo sjećanje, samo mi fali... Fali mi i to je sve... Primakao mi se i dotaknuo moj obraz svojim, onako, u znak pozdrava. Poznavala sam taj miris. Nekad je bio toliko moj da sam ga bila sposobna opipati i provuci kroz prste. I, sve njegovo, sve mi je bilo tako blisko i poznato, sve osim njega samog. Ne znam, mozda nije bilo vremena. Valjda je to ta sudbina; kazu da su sve prave ljubavi tuzne... Mili, nemoj misliti da sam te zaboravila, jer uistinu nisam. Davno sam od nekog cula da covjek najbolje pamti gluposti I da mi kažeš da si najveća budala što si me pustio da odem, i da mi kažeš da se kaješ, da žališ što si pustio da izgubimo nas. I da sam ja jedino dobro u tvome životu, ne bih se vratila.Bez obzira šta ćeš reći, ja se ustvari nikada neću vratiti. Da nisam upoznao nju, bio bih ljut na život, pa ne bih imao ništa,kao ni sada, ali ne bih znao šta je sreća. Zbog nje se ne osećam poraženim, niti mislim na osvetu. Mislim samo na nju. Nikada je više neću ostaviti samu, sve što nam se desi, desiće nam se zajedno… Ljubav je jaka, jedna od najjačih osjećaja, ali mržnja, ona je jača od ljubavi, i tuge zajedno. Ona je gorka, ona te uništava. I tebe, i sve one koje ćeš ti pokušati uništiti. Nisam više ona ista. Ona što šuti na svaku izdaju, ružnu riječ i uvredu. Nisam više prava za pogrešne ljude, ni ona od koje su svi dizali ruke kad im je palo na pamet. Sad sam duplo jača, i duplo ću ti vratiti za sve. Svi smo mi pametni kada drugoga savjetujemo,samo sebe ne znamo. Džaba sve mudrosti i na hiljade pruženih utjeha kad za sebe uvijek pronađemo najmanje mjesta na ramenu. Njega volim kao nekog ko me čini sretnom, ko mi je pomogao da se riješim bola. Al' tebe volim kao nekog ko je moj. Bio, i ostao.Nisam dobra, šta ću. Prošlost me ne ostavlja na miru. A ni ja ne mogu da ostavim.I zato te čuvam tu negdje u svojoj glavi, uzimajući s vremena na vrijeme dovoljnu količinu uspomena na tebe.

Dovoljno da me drži živom. I tako uzimam snagu za još jedan dan, bez tebe. Bez svog jedinog tebe. Uzalud je. Čak i da sam jedina žena na svijetu. Da me voliš onoliko koliko niko nikoga nije. Da zaboraviš sve loše što smo prošli i da me vratiš s kraja svijeta. Ni tada ne bi znao da me sačuvaš. Pokušaj razumjeti da ja nisam do sada imala nekog ko se tako brine o meni, da sam navikla sve rješavati sama, bez ičije ruke. Pokušaj razumjeti da i ja mogu biti loše, puno lošije nego što si ti, ali sam se valjda s godinama ispraksirala da to vješto sakrijem. Možda je pio zbog mene.Pojma nemam,samo se tješim govoreći da je zbog mene.Ma i da jeste,nije to ništa,ne peče ona rakija u grlu koliko peče izdaja u srcu. Rekla je da je nisam voleo dovoljno.Slazem se,nisam je voleo dovoljno nego previse.Svakoj zvezdi koju sam gledao pre spavanja dao sam njeno ime... Na svakoj devojcici sam video njen osmeh.Hteo sam da zagrljajima i poljupcima kazem da je volem.A ona je to htela da čuje... E pa žao mi je,jedina,rekao sam ti usputno hiljadu puta da te volem al ti nisi znala da prepoznaš. Život u iluziji i mašti je kao u rajskoj bašti, ponekad sanjarimo previše no što bi trebali, pa kad se osvrnemo na realnost shvatimo da smo previše drijemali. Dosla si u moj zivot polako uvlaceci mi se u kozu. Bila si mi prijatelj, cesto smo pricali, pomagali si jedno drugom. Onda si mi postala najbolja prijateljica, osoba koja mi znaci vise nego moji „iskreni muski“ prijatelji . Bio sam uz tebe, uvijek, nisam zelio da se ni u jednom trenutku osjecas lose, zalim za trenutke koje si propatila.. da sam barem tad bio uz tebe. A sada.. sada si mi sestra,... najbolja prijateljica i jos na to sve ljubavnik. Moj najdrazi ljubavnik, moja najdraza osoba.. koja mi se potajno uvukla u srce i zauzela svoje mjesto tu. Ti si jedina osoba za koju znam i za koju sam siguran da volim, jedina osoba za koju zelim da ostane u mome srcu, jedina osoba koja mi nikad ne dosadi, jedina osoba koju bih mogao grliti, ljubiti, maziti po cijeli dan. Pamtim sve nase datume, trenutke, dozivljaje, prosipe, sve. Ako se ne mogu sjetiti necega odmah, ne brini se, sve je to negdje u mom mozgu. Volim nas datum, volim ove dane provedene sa tobom.. to su moji najbolji dani, volim naše poglede, naše dodire, naše poljupce, naše zagrljaje, a od toga svega ja najviše volim TEBE.

Tebi, bivši dragi, neka utjeha bude što sam te voljela kao nikad nikog i što ćeš uvijek imati jednu sobicu u kućici moga srca sa natpisom na vratima 'Prva ljubav'. Poseban si mi bio i ostat ćeš. Ali okrenula sam novu stranicu, kao što si i ti uradio, još davno.. Ovih dana samo želim da odem negdje daleko.Negdje gdje mogu na miru sanjati,razmišljati,pričati sama sa sobom.Negdje gdje oko mene neće biti ljudi sa izopačenom dušom i trulim srcem.Sad nisam sigurna ni da postoji takvo neko mjesto.. Zaista

sam je voleo. Uživao sam u njenim nežnim dodirima. Mogao sam da ispunim srce sjajem njenih očiju, sjajem koji nadmašuje sjaj zvezda. Voleo sam da ušuškam njen pogled u najtamnije i najtoplije delove svog razbenog srca. I dok sam krvario , ona me je volela. I dok sam disao, ona me je čuvala. Sada to izgleda tako daleko, jedina. Kao da je brod ljubavi napustio plaventilo mora. Tešim se činjenicom da je i Titanik potonuo, mada je nosio najveću ljubav..

U ovoj hladnoj zimskoj noći, dok ležim u svome pustom krevetu, srce me boli. Srce me boli jer ti nisi kraj mene, u mome zagrljaju da se zajedno zagrijemo našim poljupcima, dodirima, zagrljajima... Želim da si uz mene, da osjetim miris tvoje kose,da osjetim tvoje grudi na mojima, da osjetim naša srca jedno uz drugo. Ova noć će kao mnoge biti teška.. Teška bez tvog poljupca i zagrljaja. Prestravljen i opet, time da ne volim, da volim ali ne tebe, da me netko voli, ali ne ti. Ako me ti ne voliš, neću da me vole, ako ne volim tebe, ne želim voljeti. I dodje trenutak kada započneš da prihvataš svoje poraze uzdignute glave i otvorenih očiju, sa mirnoćom odraslog čovjeka, a ne sa tugom deteta. Kad nešto učinim ne razmišljam šta će drugi reći, razmišljam šta ću poslije toga misliti o sebi... Ništa mi teže ne bi palo od saznanja da sam sebe razočarala. Ti me pitaš koji je razlog za osmijeh na mom licu...Prva riječ u rečenici. Kasno je, sjećanja.. uzalud se javljate, beskorisne su vaše nemoćne utjehe i podsjećanja na ono što je moglo da bude, jer što nije bilo, nije ni moglo da bude. A uvijek izgleda lijepo ono što se nije ostvarilo. Vi

ste varka koja rađa nezadovoljstvo,varka koju ne mogu i ne želim da otjeram jer me razoružava i tihom tugom brani od patnje. Nekad poželim da odem, da pobjegnem od tebe, od sebe, od nas - od sviju. Ali ne mogu. Mene sve vuče k tebi: svaka suza, svako nerviranje, svaki osmijeh, sve riječi dorečene i nedorečene. Sve ide tebi. Dušo moja, ti više nisi samo dio mene, ti si u meni. I šta god da učinim ti ostaješ tu, u meni, u srcu i svakom dijelu tijela. Moje si sve, samo moje. Žena nije stvorena da bi privlačila pažnju celog čovečanstva, već da bi jednog od njih učinila srećnim. Gledam ga, grli me, smije se, voli me... Prokleto liči na tebe. Sretna sam, stvarno jesam. Ostavila sam te negdje usput, i krenula dalje sama. Samo ponekad, kad legnem u krevet, i ostanem sama u mraku i tišini, misli odlutaju do tebe. I kažem ti da si još uvijek najdraži... Da si još uvijek u onom dijelu srca, gdje čuvam uspomene, ljubav i tajne. Da te nikad nisam prestala voljeti... Ništa me tako ne plaši kao nježnost koju osjetim kad ti se zagledam u oči. Neću te zaboraviti. Već toliko puta sam pokušala, a želja za tobom nikada nije minula. Uvijek sam ti se vraćala... Ali ovaj put te posuđujem zaboravu, da ti se opet kasnije vratim, kad odmorim srce od tuge i oči od suza. Kad skupim snagu za nove poraze s tobom, iz kojih svaki put izađem slomljena. Ali i takva sam jača od tebe. Uvijek... Izvini...za sve rečeno i nedorečeno, za sve javno i skriveno.Izvini...za ono što je trebalo prećutati i za ono što je trebalo reći.Oprosti...za poglede koje sam upućivala tebi, tražeći te u drugima.Oprosti...za sve granice koje sam prešla i za one koje je trebalo da pređem...a nisam....Zaboravi...ono malo što rekoh i ono mnogo što prećutah.I molim te, ne pitaj me šta sam htela reći... Ako mi dozvoliš da odem, prodat ću ti samoću... Skupo... Preskupo. Kao što si ti meni šaku svoje ljubavi. Možda ću otići sa osmijehom... A tebe se tek ponekad, kad te drugi spomenu, iz navike sjetiti. I dalje imaš najljepši pogled koji u meni može probuditi hiljadu i jedan otkucaj srca, drhtaj ruku i ubrzan govor u kojem se ni sam ne snalazim.

Mogla je ona bez njega. Itekako je mogla! Odlično je glumila hladnokrvnost, pred svima se trudila biti ravnodušna, iako se u njoj nešto preokrene svaki put kad ga neko spomene. A voljela ga je puno i previše ako pitate mene...Mislim da ni sama nije znala zašto i na koji način, ali voljela ga je. Koketirala je s drugima, da se razumijemo i ljubila je druge,puno njih... Ali nije imala tu iskru u očima i taj smješak na licu kao kad bi pričala s njim. Nisam ja osoba od velikih stvari, ja ne tražim puno.Zadovoljna sam s malim stvarima.Jedan pogled, ispod gustih obrva, jedan zagrljaj, poljubac i pokoja lijepa riječ, tek da znam da ti je stalo.Dosta, ne tražim više... I ona ljubav kakva god bila, priznajem, meni je valjala, ali duša se predala, srce odustalo. I šta mi ostade? Sjećanje da sam ti se nadala i nada da ću se barem još jednom, nekome tako nadati. Kao što nadah se tebi... Druge su te držale u šaci, a ja na dlanu...Velika je to razlika.... I opet sve one bile bolje, bile draze.... neka, mili, shvatices... nekad, jednom... I baš danas mi se javila stara čežnja za njim. A mislila sam da ponovno volim. Kako je ta ljubav okrutna, jednom te uzme i ne pušta. I kad ju ne želiš više, ne shvaća. Kao da djeluje suprotno, pa te pritišće još jače, sve dok te ne počne gušiti. Onda malo popusti i stoji tako, ali ne odustaje. Sve mi se čini da me nikada neće pustiti. Mrzim ljubav, dok ona mene, čini mi se, strašno voli. I eto ti, prijatelju moj, još jedne priče o neuzvraćenoj ljubavi. Ljubav i ja. Pusti, mili, neka ide vrijeme... Nek' nas zauvijek odnese, da ništa od nas ne ostane. Tvoja prošlost ti se sad osvećuje, za sve loše što si uradio. Sreo si onu koja ne oprašta... I koja će ti vratiti za sve one koje si povrijedio, ostavio i prevario. Čudne su te emocije... Otkriješ kutak u sebi za koji nisi niti znao da postoji i još shvatiš da je tamo netko danima, mesecima, godinama spavao, a nije plaćao stanarinu. Činilo se da ću i ovaj put vratiti se tebi, i oprostiti sve. I onda si došao ti, prkosan i tako siguran u sebe, i da ću se vratiti. A onda sam nastupila ja, i pružila ti jednu sliku koja je jasnija od hiljadu riječi i uzvika.Otišla sam. Nisam samo otišla, ubila sam tebe u sebi. I tvoje oči.Nema te, i nikad te više neće biti. I čisto sumnjam

da ćeš ikada više imati priliku da znaš gdje sam, i koje su moje navike.Nisam baš sigurna da ćeš ikada više dobiti priliku da mi kažeš nešto.Sam si sebe ubio u meni. Hvala ti. Ne, ne možeš je više slomiti. Ni nju, ni onaj zid kojim se ogradila od tebe. Ne pokušavaj, nećeš uspjeti. Gradila ga je znajući tvoje slabosti. Ipak, poznavala te veoma dobro, iako si uvijek mislio drugačije. Ne brini, srećo. Nećeš biti ostavljena. Ja sam muškarac koji bi ostavio samo lošiju da bi bio s boljom. Tebe neću nikad. Jer meni nema bolje... Od TEBE. "Znam da me nikad niko neće voljeti kao ti."Izgovarala je sa nevjerojatnom sigurnošću. U tom trenu mrzio sam i nju, i sebe, a ponajviše tu prokletu istinu. Kažeš, sretan si... I ja sam sretna bez tebe, dragi. Od onog trenutka kad sam shvatila da se nikad nećeš promijeniti i da nisam ja ta koja će plakati svaku noć, sama u krevetu, i razmišljati gdje si kad nisi sa mnom. Gdje lutaš noćima dok te ja čekam. Zašto se ne javljaš kad te zovem i čije poruke toliko skrivaš po telefonu. Nisam ti ja za to... I to što svaka može da te ima, neka dragi, poklanjam te njima. Nisam željela da me promijene. Ako već nisu mogli da nauče kako sa mnom, sada će morati da nauče kako bez mene. Pa eto, mogu ti reći da mi nedostaješ i večeras. Ništa više nego prethodne večeri. I ništa manje, od sljedeće večeri. Ali neću ti to reći. Naravno da neću. Osjetit ćeš ti to već sam. Kao što i ja osjetim da negdje nekome nedostajem... Dođavola, odao sam se. Odala se i ona. Testirajući moju ravnodušnost, otkrila je da ni njoj nije svejedno da li je meni svejedno. Sjećaš li se kad sam ti kao dijete plakala na rukama, a ti me molio za drugu šansu, kleo se i obećavao ? Slagao si mili, opet si slagao. Ali više ne plačem, pogledaj me. Stojim pred tobom jača nego ikad. Prerasla sam te. Ti budi jedan od onih zbog kojih žene vjeruju da su svi muškarci isti. Ja ću naći svog izuzetka. Ili ću ostati sama – sama ali s osmijehom. Kažu nije lako zaboraviti nekoga ko ti je dao mnogo za pamćenje. Naravno da nije. Zaboravljamo ono što možemo, ono što želimo. Kada si ti u pitanju, želim da se doživotno sjećam svake sitnice.

Noćas mi nedostaju tvoje riječi. Tvoje rečenice koje su me uvijek znale oraspoložiti. Tvoje misli koje su se nekim čudom, spontano slagale na moje. Nedostaju. Baš večeras. I ova kišna noć donijela je tako potrebnu svježinu. I barem je lakše prisjećati se svega. Mirisi su skoro pa isti. Prisjetiti se. Kišne večeri, dvoje ljudi. I jedne priče, od nekada. Znam da je neke stvari nemoguće promijeniti. Suprotno stazama koje smo odredili, ne možemo ići. Znam da se niti ljudi ne mogu mijenjati lako. Ali tješi me činjenica, da ipak nešto ostane u svima nama. Ako ništa drugo, onda barem još jedna uspomena. Ma koliko noći da je provela budna mrzeći ga, i dalje je bila vezana za njega. Stalno ga mrzi, stalno misli na njega, stalno iz istog razloga. Osim kratke pauze kada ga je voljela na sav glas. Da li se on uopšte toga sjeća ? Pomisli li on na nju, barem jednom na svaki milioniti put kada ona pomisli na njega ? Sada je sve drugačije. Ponekad joj fali njegov osmijeh, i onaj njen osmijeh kada je sa njim . Ništa više. Sreću nađeš tek kad je prestaneš tražiti. I nađeš je baš tamo gdje nikada po nju ne bi otišao. Glavu gore ! Ima i one vrste, srest ćeš ih, koji čitaju iz očiju kako ti srce kuca. Njih vrijedi čekati ! Misliš, zaboravila si ga. Prebolila zauvijek. A onda je dovoljno samo da ga vidiš i svi ojećaji se opet vrate. Iako te ta osoba možda povrijedila, slomila, to postaje nebitno. Ne boli me više kad te neko spomene. I kad me za tebe pitaju, ne osjetim onaj stari nemir. Konačno na tebe gledam kao na životnu lekciju. A onim ljudima koji me pitaju ko si ti, odgovorim kratko: "Prošlost." Povrijedio si je. Emocionalno. Ali, svaki dan, ona izađe vani sa osmijehom na njenom licu; jer ona je to što jeste - djevojka koja nikada ne prestaje da se smije. Bez obzira koliko boli. Zaboravićeš koje je pjesme voljela, čega se plašila, kako te nježno milovala i ljubila; Ostaće samo dijelovi tog vremena i bolna sjećanja, gorka praznina ... A najveću bol stvaraće pitanje da li je bez tebe sretna ? Možda ti ove noći neću poželjeti laku noć i reći da lijepo sanjaš, al' tvoja kazna će biti da sanjaš mene, da sanjaš nekoga koga znaš da si mogao voljeti, nekoga koga si otjerao bez trunke srama. I da je to što sam ti mogla biti nešto, zapravo i razlog što je sve tako. Znam

da ćeš shvatiti nekada, morat ćeš ! Al bit će kasno mili, bit će kasno. Onog momenta kada postaneš svjesna toga da u životu nikada niko nije mogao upravljati tobom, a sada je tu momak koji će te jednom rječju izbaciti iz takta, a slijedećom vratiti u savršeno stanje mira, koji će te jednim pogledom baciti na pod, a narednim vinuti među zvijezde, kojem ćeš u naletu emocija reći da ga mrziš, a u istom tom trenutku ćeš znati da ti je sve na svijetu, shvatit ćeš šta znači voljeti. A nudio sam srcu neke druge ljubavi, var’o ga ljepotom, samo da zaboravi, ali ne vrijedi, vjeruj mi, srce se ne da varati, srce k’o srce uvijek je pitalo gdje si ti.. Uhvatio sam ju oko struka i privukao da bolje čujem... Nekako je zadrhtala. Tada sam prvi put shvatio da ispred mene nije santa leda već jedna odlična glumica koja nije mogla protiv sebe uvijek. Kao kap vode na dlanu je čuvao, njegovao, milovao, branio, volio. Kao kap vode na dlanu je cijenila to što je imala. Jednostavno, nekada mi se činilo da je savršeno poznavati savršenu osobu poput tebe, ali na kraju shvatih da to poznavanje savršene osobe ipak traži da i ova druga strana bude savršena. Nažalost, ja nemam takav pedigre.. Ja sam neko sasvim običan, manje bitan, samo jedna mala duša na ovome svetu.. Ali, opet, ja sam neko ko je ceo svoj svet video u tebi. Nаjveće dobro koje jednа osobа može učiniti je proći kroz trnje i nаći ružu u duši neke druge osobe. To je prаvа ljubаv premа svom bližnjem, dа uz sve njegove mаne otkrijemo i sve njegove kvаlitete. Pomoći mu dа prebrodi svoje greške i ostvаri svoje snove, otkriti mu ružu kojа živi duboko u njemu i kojа se polаko probijа kroz trnje i nа krаju procvjetа stotinаmа cvjetovа. Zaboravila te? Ne prijatelju ... nije te zaboravila, nego nema za čim da žali, izgubila je ono što nikada nije ni imala, osjetila, nekoga kome ne znači ništa, a vjeruj mi, prijatelju, ti si izgubio osobu koju je ona sanjala da će sresti u tebi: koja te razumije, podržava, i koja ti vjeruje... Ostavila sam te negdje usput, i krenula dalje sama... Samo ponekad, kad legnem u krevet, i ostanem sama u mraku i tišini, misli odlutaju do tebe... I kažem ti da si još uvijek najdraži... Da si još uvijek u

onom dijelu srca, gdje čuvam uspomene... ljubav i tajne... Da te nikad nisam prestala voljeti... Ako te ikad izgubim, obećaj mi jedno. Nećeš se dati nekom šarlatanu što te ne zaslužuje. Pogotovo ne radi to meni u inat. Ako već poželiš terati inat, onda meni u inat budi srećna. Loše je lagala da joj nije stalo. Jer često je mislila na njega, a još češće ga trebala. I nisam ocekivala nista bolje, ali sam mislila da smo drugaciji. Nisam vjerovala rijecima, ali sam mislila da vrijede. Nisam te drzala cvrsce nego sto je trebalo, ali ti mene nisi drzao ni malo. Pustila ga je da ode onoj kojoj je, mislila je, pripada. Nije ga mogla vidjeti nesretnog. A on je otišao trećoj. Nepoznatoj. I zvao nju da kaže da nije sretan. Kome njegovo srce pripada? On ga nema. Ali, ne smeta meni tvoja sreća. Neka ti je, uživaj. A neka i meni ove moje tuge, navikle smo mi jedna na drugu. Samo, znaš kako u životu sve bude i prođe? Eh, tako ce proći i tvoja sreća i moja tuga. Tad ću, dragi moj, da te pitam kome je teže. Fizički dodir nije ništa u odnosu na onaj drugi dodir. Kad osjetiš da te neko ima bez dodira, da ima tvoju dušu, tvoje srce. Da ima tebe u potpunosti. Svi smo mi pametni kada drugoga savjetujemo, samo sebe ne znamo. Džaba sve mudrosti i na hiljade pruženih utjeha kad za sebe uvijek pronađemo najmanje mjesta na ramenu. Nisam znala kako je to voljeti nekog. Nisam znala ni kako može da te boli cijelo tijelo zbog jednog muškarca. Dok, jednog dana nisam srela te oči .. Osjetila sam da negdje u meni gori led. I gorio je. Ne znam da glumim... Bas zato na istim ispitima vise puta padam... Pokusam, ali ne ide... Pred tobom nisam ravnodusna... Samo pred tobom sam potpuna, slobodna, svoja.... Pred tobom nema glume, nema pretvaranja... Ti u meni budis sve sto sam dugo skrivala... Od sebe , od ljudi... Od tebe nisam mogla nista sakriti... Nikada.... Mislim da je veoma tesko voljeti izuzetno lijepu zenu... To je kao da posjedujes blago koje bi svi htjeli, a i ona je stalno na udaru iskusenja...Nazalost mnogi prvo primjete njenu spoljasnjost ,ali

zato malo njih moze da zaviri u njeno srce..I ona je od krvi i mesa ,zato ne grijesite bas uvijek.. Mrzim onaj osjećaj kada nemaš nikakve emocije. Osjećaš se tako prazno. Nisi sretan, nisi tužan. Nisi ništa. Kada su tvoje misli prazne, kada ne osjećaš ništa. Pronađite nekoga kome neće smetati da kada se ujutru probudite, ugleda vaše bore i posjedjelu kosu, i iznova se zaljubi u vas. Zašto su me uvijek privlačili ženskaroši? Možda zato jer sam ja bila ista kao i oni.Klela se u ljubav, a nisam znala šta je to. Odbijala sve one koji su me voljeli a visila s muškarcima koji su me znali povrijediti. Znala sam ja to sve i bilo mi je svejedno. Nekako sam uvijek prihvaćala igru, bilo je zanimljivo. Barem tada. Više nije. On.. Upao mi je u život u trenutku kada nisam očekivala ništa dobro, a on jeste dobar. Nije ni svjestan da je donio boje i posuo ih po mom sivilu, nema pojma da me je povukao sa same ivice, u trenutku kada sam gledala na morsko dno sa neke visoke i oštre litice i bolje je što ne zna. I poslije mnogo godina bez tebe, kada bi se sreli slučajno nas dvoje, dovoljan će biti samo jedan pogled da poželim ruke, usne tvoje. A možda ću tada biti sa nekim ko ne sluti da je jedno "zdravo" napravilo novu oluju u srcu i zaborav snova davnih uzburkalo. Svi mi imamo osobu koju pokušavamo zaboraviti, ali jednostavno je nemoguće. I posle toliko vremena sjetimo je se pre spavanja, kad nam je najteže. Kad čujemo neku pjesmu.. Jednostavno su neke stvari bile prelijepe, da bi se tako lako zaboravile.. Bila je sama jer je ljubav jedan od onih osjećaja koji se ne mogu kontrolirati. A ona je uvijek morala osjećati da ima kontrolu. Voljela je i bila voljena, osjetila je kako je to sanjati i kako je to kad ti je glava u sedmom nebu. Ali je isto tako osjetila kako je to pasti na zemlju. Nije sigurno očekivao da će ga ona dočekati raširenih ruku i s osmehom. Ali nije očekivao ni ovako potpun prezir. Moraće da se pozabavi tim, to će biti teško, ali neophodno.Ali, nije to bilo najgore. Jedva da je se sećao, s vremena na vreme, svih ovih godina. Bio je to udarac, jak, podmukao udarac, kada je shvatio da , ne samo što je nije prebolio, već je luđački i očajnički zaljubljen u nju.Još uvek.

Ubijao sam ju svojim nejavljanjem, nekako sam voleo da trči za mnom, siguran da joj to nikada neće dosaditi. Ali dogodilo se baš to, dosadilo joj je da se igram sa njenim osećajima. Falile su mi njene poruke, pozivi, dani su bili prazni bez njih. I tada sam ja nesvesno počeo raditi njoj ono što je ona nekada meni. Slao sam joj poruke na koje nije odgovarala, zvao ju ali je pozive odbijala. Mrzio sam to njeno ponašanje koje je zapravo videla od mene, ali nisam odustajao. Nakon par tjedana poslao sam joj poruku kako si, na koju je začudo odgovorila - odlično sam, divan je osećaj prestati bit budala, a još je divniji praviti nekoga budalom, hvala ti! Voliš ga, zar ne?- Jednostavno psihološko pitanje.Niti jedno jedino ime nije spomenuto, ali jedna osoba je odjednom došla u tvoje misli. :) Kažeš mi da ti je najveća kazna to što si me izgubio. No, misli na lijepe stvari. Ja ti pak kažem da ti je najveća nagrada što si me uopće imao. Možeš izbjeći sve, oluju, sudar, nesreću, tragediju, ali sudbinu i ljubav ne. Gledala me jedna ista ti, ja sam još i mog'o pristati. Al' srce, ono se k'o jare opire, retko ko do njega dopire. Znaš, pile, ja te ni ne poznajem, takoreći. Ono malo što smo bili zajedno, ništa je spram večnosti koju sam samo čeznuo za tobom i onim pogledom koji je trajao milion godina... Po mom proračunu. Osmehom je registrovala tu malu igru reci, i tako prošla još jedan test na ispitu savršenosti. Onda se uozbiljila. A onda shvatih na prepad da te volim ko nekad - vreme samo raspiruje plam ! Ona je prihvatila svaki dio mene, i nikada nije tražila da se mijenjam... A promijenila me. Jedina je kojoj sam uistinu rekao šta osjećam. Nije tražila da je držim kao kap vode na dlanu... Činjenica da je volim bila joj je sasvim dovoljna. A ja sam kao trebao da joj nađem zamjenu. I onda kada sam mislio da je pravo vrijeme da odem,da zaboravim i kada sam vjerovao da mi je svejedno,ona bi banula ni otkud i sve bi počelo ponovo. Ne znam zašto me taj pogled toliko očaravao,a da budem iskren,nisam se pretjerano ni otimao kada bi bila u mojoj blizini. Sa srcem ne možeš kako želiš..

Toliko je lijepo pripadati nekoj ženi, sav joj se predati! Nemoj mi se smijati ako ono što ću reći zazvuči budalasto. Ali pazi:voljeti neku ženu, predati joj se sasvim obujmiti sobom i osjećati da si obujmljen njome,to nije istovjetno sa onim što ti nazivaš zaljubljenošću i čemu se pomalo podruguješ.To nije za podrugivanje.To je za mene put ka životu i put ka smislu života. Ostavljao je on nju stotinu puta. Okretao glavu,spustao slusalicu...Ona je na kraju ostavila njega, prvi put, a i posljednji...Njeno srce je konačno shvatilo ono što je njen razum znao sve vreme. On je nije vredan. Od mene ne moraš da se kriješ...zaista...Ja sam prestala da te tražim odavno. Bolje nadji način da se sakriješ od samog sebe... Pusti ti mene. Uvek se dočekam na srce, zato i jesam tu gde sam. Jednom ću, možda, zaboraviti koliko sam ga čekala, koliko sam mu se nadala i voljela i patila i praštala. Jednom ću, možda, zaboraviti koliko su mi nedostajali njegovi dodiri i poljupci i pogledi...Jednom ću, možda, zaboraviti da sam ga željna ostala i izgubila se u svakoj sekundi našeg susreta...Jednom ću, možda, zaboravit ida je bio moje sve.I sreća i nesreća I ljubav i pokora i kazna I nagrada I grijeh I istina jednom možda.. Jednoga dana mozda ces pozeleti da vratis vreme unazad, da ispravis greske iz proslosti... A ja... ja se samo nadam da ces tada imati nekog pored sebe - da ti kaze da se kazaljke na satu krecu u jednom pravcu... Ne vredi. Toliko sam puta vraćala sat, kupujući ti vreme. Kasniš. Mnogo kasniš. Niko se toliko dugo ne čeka. Čak ni ti. Udata je, pa rekoše: "Zarobljena je, izgubljena, izgubila je svoju slobodu, poslušna je mužu, za nju ne postoje drugi muškarci, ne vidi..." O kad bi samo znali, odgovori ona: "Zarobljena sam njegovom ljepotom, začarana sam njegovom dobrotom, poslušan mi je pa mu samo uzvraćam; Ne postoje drugi, jer kod njega sam pronašla sve što sam tražila. Da, možda ću te opet sanjati. Ne znam. Voljela bih. Ali si sigurno prvi kojeg ću se sjetiti ujutro kada se probudim. Možeš da zatvoriš oči zbog stvari koje ne želiš da vidiš, ali ne i srce - zbog stvari koje ne želiš da osjetiš.

Sačuvaj to što možeš imati sa njom, jer ako ti ne budeš znao, zna'će neko drugi. I vjeruj da ćeš se kajati što si je izgubio. Sam Bog zna da nisam želila da se u njega zaljubim. Nisam želila da se ni u koga zaljubim. Ali sam Bog zna da sam se zaljubila... Šta da ti pričam? Ja danas ne znam nikog ko ti je sličan. Oni su bili različiti kao nebo i zemlja, dan i noć, dobro i loše. Ali osjećaji, koje su oboje nosili u svom srcu, su im bili zajednički, samo su ih oni spajali. Ljubav je zanemarila sve razlike i spojila ih. I ništa im više nije bilo ni potrebno osim ljubavi. Ništa me tako ne plaši kao nježnost koju osjetim kad ti se zagledam u oči. Za kratak vremenski period, on je postao centar njenog života. Zavisnost. Ne, nije mogla poricati da je zavisna od njega. Ali, da li je to ljubav? Da li je ljubav to kada se neki muškarac stalno vraća u tvoje misli? Kada neke sitne detalje svoga dana počinješ da vezuješ za svoja razmišljanja o njemu? Kada čuvaš neke sitnice da ih podjeliš sa njim? Provuci svoje prste kroz otvore između mojih, i stegni jako, najjače što možeš. Onda me povedi gde želiš. Ja sam tvoja već odavno, samo ne formalno. Nakon svakog razočarenja, govorimo sebi da će shvatiti da nas vole tek kad odemo. Neki nikad ne shvate, a neki shvate, uvijek kasno. Gotovo je i tu smo gdje jesmo. Prošlost je nepopravljiva, a ja se još nekad zapletem u njoj. Al' ne dam joj se više tako lako kao nekad. Dosta je! Nek' ostane gdje joj je mjesto, mene čeka budućnost. I znam da sve što treba biti i bit će, jer ja ću napraviti da bude. Bože, kako sam samo volio njenu kosu. Provlačio sam prste kroz nju i pleo joj najružnije pletenice na svijetu. Tad sam joj ukrao srce i crvenu gumicu za kosu, nikad joj nisam vratio nijedno od to dvoje. Zaboravi moje prošle dane,što je bilo bilo je ..Zaboravi i da su mi nanijeli bol prije tebe .Sve je to nebitno,bitna je naša ljubav,sve možeš zaboraviti ali zabranjeno ti je zaboraviš da bez tebe moj svijet ne bi bio isti. Znam da misliš da sam te zaboravio, mila. Ali bolje za tebe, manje ćeš patiti, više ćeš me mrziti. Nikad nam i nije bilo suđeno. Zato

pusti, mila, pusti da vrijeme uradi svoje. A ja ću živjeti od datuma do datuma, i na svaki poseban sjetiti se koliko te volim. Još uvijek... Druže, čuvaj je se. Takve su ti najgore. Imala je slomljeno srce, do kraja smrskano. Od toga se nikada nije oporavila. Nije više osjećajna djevojčica, sad ne preže ni pred čim. Lomi, gazi sve što joj se nađe na putu. Jednom je voljela i zaklela se da više nikad neće. I nije zavoljela. Od tada, više nikada. Još uvijek te tražim po ulicama davne prošlosti... Tražim onu sreću, koju sam samo s tobom imala. Tražim nekog ko će bar približno probuditi onaj osjećaj u meni, kako si samo ti znao. Osjećaj da neupitno pripadam tu. I tako hodam dalje, u nadi da ću te sresti. Ali, nema te. Ni tebe. Ni one naše sreće. Ni starog osjećaja. Prokleto fališ... A ona... Ona je ono što nijedna druga ne može biti... Znala je šta svaki njegov pogled znači. Kako se ponaša kad je kriv za nešto, kada mu nešto treba. Sve je znala. Bili su slični. Možda i previše slični. Bukvalno. Ali mnogo ih je toga razdvajalo, upravo zbog tih sličnosti. Taj mali gad je to znao... Da samo pogledom, bez ijedne riječi, učini da opet budem njegova. Možda sam mu se davno trebala predati. Ali samo iz tog razloga što nisam, još uvijek me želi. Pošto me ostavila jer sam bio ljubomoran, ja sam prestao to biti... Ali ne zato što sam silom kontrolisao ljubomoru, već zato što mi nijedna posle nje nije bila toliko draga i značajna, da bi me bilo briga hoću li je izgubiti...Možda je to bio jedini način da izlečim ljubomoru... Nisam te zaboravila, samo više ne pričam o tebi. Još ti se nadam, samo te više ne spominjem... I još uvijek se molim, da i ti misliš na mene, tamo negdje, i da čekaš dan kad ćeš me opet vidjeti. Kao ja... Šetam ulicom s rukama u džepovima, i nije mi bitno.Ništa mi nije bitno.U meni je ravnodušnost prema svemu, čak i prema samoj sebi. Čudno je to, kako nijednu drugu nisam mogao zavoljeti, kako ni zbog jedne druge moje srce nije lupalo tako jako, kao što je slučaj sa njom. Znam da ta djevojka vrijedi, da je moram čuvati i da ću biti prvoklasni idiot ako je pustim da ode.

A možda me i jeste strah da se opet zaljubim, da opet zavolim, i opet sve to izgubim. Možeš me gledati poprijeko kad me vidiš. I okretati mu glavu svaki put kad prolazim pored vas. Možeš mu pričati najgore o meni... Ali ništa od tog neće promijeniti njegove osjećaje prema meni. Neumorno ću ti tražiti zamenu, dok me bude. I svaki osmeh tebi u inat ide, odavno već. A ti? Ma koga više briga gde si ti. Zbilja je nevjerovatno kako se proslost lako uplete u sadasnjost ,cak i onda kad mislite da ste je "zakopali" ona uvijek nadje nacin da izidje na povrsinu...Zato da nam pokaze da je neizostavan dio naseg zivota i da bez nje nema ni sadasnjosti a ni buducnosti! Posljednji put setali smo tako zagrljeni dok je julsko sunce nestajalo, ostavljajuci crvenkaste tragove po nebu. Drzao si me za ruku sve vrijeme, na momente stezuci me dovoljno jako da osjetim bol. Valjda ni tebi nije bilo lako. Dosli smo do moje ulice. Privio si me na svoje grudi, osjetila sam nemirno lupanje tvog srca. Uvijek te odavalo. Poljubio si me u celo i tiho izgovorio: "Ajde, idi, vec kasnis..." Dok si odlazio nesvjesno sam spustila ruku na njedra, osluskujuci svoje srce. Lupalo je kao tvoje prije nekoliko trenutaka. Znas, voljela su se ta dva srca. Steta sto ih nismo znali slusati. U moj si život ušao u pravo vrijeme. Donio si nešto sasvim drugačije. Ja to nisam osjetila prije tebe. Do tada su svi bili bezuspješni pokušaji neke bliskosti. Promijenio si me, pokazao si mi svijet u kojem vladaju neke potpuno nove boje. Svijet u kojem se smijem češće, u kome su i suze manje bolne. Dragi moj, ako možda nekad zalutamo, izgubimo naš mali puteljak satkan od mašte, pamtit ću te. I čuvat ću ti mjesto na klupici, pa da opet zajedno nastavimo. Obećavam. Da li je ovo samo prolazno? Ova moja ljubav prema njoj? Da li je ona meni samo neka navika? Da li je ovo sto mi fali puno.. eto samo tako, bezveze? Vjerujte, cisto sumnjam da je prolazno.. ona je ono nesto, ona je trajala, traje i nadam se da ce trajati. Ostavila je dubok trag u mom srcu i sa vremenom ostavlja sve veci i veci. Nizu se lijepe uspomene, trenuci, zagrljaji, poljupci.. sve najljepse sa njom, osobom koja traje. Ponekad poželiš da pobjegneš u neki veliki grad, gdje ćeš se izgubiti u masi nebitnih ljudi koji idu nekim svojim poslom, unaprijed određenim rasporedom. Misliš da će ti biti bolje, da ćeš promijeniti svoje

navike, da će uspomene izblijediti i da će sve postati drugačije. Vjeruješ da je to jedini način da ti ON ne nedostaje. Ali ne. I dalje ćeš ga tražiti u proljeću, suncu, zadimljenim birtijama i tuđim osmijesima. Ponekad ćeš potajno očekivati poruku, njegovo ime na tvom telefonu. Mada to sebi nikad nećeš priznati. Neki ljudi su mi dali toliko puno, da se to ne može zaboraviti. Nekim ljudima ne možeš da oprostiš što su nestali iz tvog života, izgubili se. Ne možeš da oprostiš ni sam sebi, to je još teže. Ne možeš da oprostiš sve što si s njima proživio, što su ti jednim dijelom ukrali srce i poklonili uspomene. Ne možeš da oprostiš sudbini što je sve tako moralo da se desi. Čak ne možeš da im oprostiš što su ti dali ljubav, i utjehu, i drugi dom. Nekad pomisliš da bi bilo bolje da vas život nije ni spojio, jer je bez njih nekad neizdrživo. Pa se trudiš da sve izbrišeš, a ne možeš. Previše su prisutni da bi pali u zaborav, ali i previše daleko da ne bi boljelo. Odluke koje donosimo u životu često preispitujemo, ali na kraju svega shvatimo da prošlost ne možemo promjeniti i da iz nje ne možemo izbaciti osobe i događanje. Ja ni ne želim, ti si postala sastavni dio mog života. Postala si moja svakodnevnica. Postala si jako bitan faktor u mom životu. Moj život prije tebe je sušta suprotnost na ovo danas. I prije tebe je bilo djevojaka, ovakvih i onakvih, ali ni jedna nije srcu draga kao ti. I pored svih njih, ti si moja prva ljubav. Šta ako se jedno jutro probudim, i shvatim da nas više nema? Da je jedini trag na mom tijelu suza? Bit ću svjesna svega. Griješila jesam, ali sam barem voljela, i bila voljena. I možda ću nekad opet plakati za nekim, ali ta suza nikad neće biti u isto vrijeme i gorka i slatka. Jer ipak, to je tvoja suza. Ponekad samo poželiš da obrišeš svoju prošlost, da isključiš sve što ima veze sa njom. Znam da poželiš da dobiješ amneziju, ili da se nekim čudom prekine žica u mozgu koja ima veze sa onim što je bilo. Ali, draga moja, ne ide to tako lako. Za to su se pobrinuli i Bog, i Đavo. Svako na svoj način. Ponekad se zapitam je li vrijedilo, je li prva ljubav ispunila moja očekivanja, je li bila promišljen potez. Kad malo razmislim, shvatim da je ljubav nemoguće planirati, ne možeš izabrati kad ćeš se zaljubiti i u koga. Srce bira u koje će oči gledati, i srce odluči na pomen koje osobe će zalupati jače nego inače. Moje srce je izabralo tebe, bez mnogo razmišljanja, onako na prvu. Razum ne može protiv srca, pa se tako ni ja previše ne otimam, ne glumim lažnu hladnoću, ne pokušavam te zaboraviti.

Ne znam zasto se ovoliko bojim. Možda zato jer sam se pronasla u svakom tvom uzdahu, i svakom otkucaju tvog srca? Mozda zato jer bih bila izgubljena da ne pripadam tebi, da me vise nema. I svaka noc je ista. Kao da se priprema da me uvuče u svoje odaje. Možda jednostavno da se prepustim? Do sada sam se borila. Ali nekad jednostavno ne možeš da se boriš protiv tako jakih saveznika straha, noći i tebe. Kako mi samo falis... Cesto pozelim da ti, bar na tren, cujem glas, pogledam u tvoje plave oci i u njima ponovo vidim sebe, da nam se usne spoje, da sva zadrhtim kao nekad... Jos uvijek zivim u onom juce, tamo gdje smo nekad bili jedno... Pamtim svaki trenutak i cesto prelistam uspomene koje su ostale... Zasto smo samo sjecanje, zasto smo nestali u ovom danas? Gdje je zapelo, šta nas je to slomilo i unistilo? ...Ne znam... Znam samo da nas nema vise, da mi falis i da mi sve nase nedostaje... Ako je zaista bilo iskreno ono ''NE VOLIM TE'' na rastanku zasto se ponovo javljas, zasto me trazis kad si sam htio da budem proslost... Daj pusti me, ispratila sam te suzama, svaku sekundu koju smo proveli zajedno sam isplakala, pusti me, ne vracaj se, ne kvari mi ovaj mir koji sam stvorila... Sada mi dolazis sa rijecima da me volis da se kajes sto smo se rastali... Oprosti, ali ja tu ne mogu nista, nisam ja zeljela kraj, nikada... Uzimali smo jedno drugom riječ iz usta; mislili smo o istim stvarima i govorili o njima na isti način; izgledalo je da se poznajemo godinama, a ne samo dvije sedmice.. Ništa ne podnosim teže od ove želje za tobom, kad znam da nećeš doći. Teško mi pada to što te trebam, a znam da smo odavno prošlost. I strah me svakog novog dana bez tebe. I to što mi nedostaješ lakše bih podnijela, samo kad bih znala da nedostajem i ja tebi... Sav njen život bio je beskonačni niz sati, protraćenih u iščekivanju da se dogodi neko čudo, istinska ljubav, avantura sa sretnim krajem, kao u filmovima i knjigama. Taj bol koji osećaš. Kad ne uspevaš da shvatiš odakle dolazi. Koji ti ne daje objašnjenje. Samo te obara kao veliki talas koji nisi video, došao je s leđa, oduzima ti dah, kotrlja te po mokrom pesku, po koracima koji su ti izgledali tako siguran oslonac u životu. A, u stvari, nisu. Ne više. Jesam. Borila sam se. Nemoj da kažete da nisam. Jesam! Svim što sam imala. Zato sad i nemam ništa..i NIKOGA!

Vrlo često je dovoljno samo biti pored nekoga. Nije potreban dodir. Čak ni razgovor. Dovoljan je samo osećaj koji prolazi između vas dvoje. Vi znate da niste sami. Znao sam da ne postoji savršena žena, al' ona je bila opasno blizu mog pojma takve bajke. A nisam navikao da verujem u takvo što.. Zato sam i pustio da ode od mene, nekom drugom princu koji se ne boji uživo videti svoj san.. Rekla mi je da je poprilično sretna. Pitao sam je - da li se uopšte i sjeća?! Rekla je - kako da ne. Pamti sve stvari, ali, i dalje one ružne, dominantne su u glavi. A ponekad zaboli. Samo ponekad, kad moram da pomislim da se ne sjećaš. Nema prijatnijeg osjećanja na svijetu nego kad srce poslije jedne pauze ravnodušnosti ponovo zatreperi od ljubavi. Postoje trenuci kada ne treba razmišljati, jer su to trenuci kada se uvijek donese pogrešna odluka. Neke stvari ipak trebaju da prenoće. Ne pokušavaj me mijenjati,pokušaj me prihvatiti kakva jesam.Ako ti se takva svidim,ostaćeš i sve će biti u redu,ako ne,otići ćeš i opet će sve biti u redu.... Ti si najbolja stvar koja mi se desila u životu. Klimnuo sam glavom - Znam lutko! Jer ti si najgora koja se desila u mom. To obicno ide u paru. Nije navikla da budem grub prema njoj, nisam ni ja, sto je najgore... Rekoh joj da je volim. Teško sam te dve kratke reči prevalio preko usta, uglavnom iz straha da će mi se zahvaliti, to bi me dotuklo. Umesto toga ona je samo oćutala. Kasnije mi je ipak priznala da me je volela u tom trenutku, ali se plašila da izgovori naglas. Nije isto kad nešto misliš i kad kažeš. Tek kad izgovoriš glasno i jasno, to postaje stvarnost, u snovima se ipak kao i ja osećala bezbedno... Primetila je da ne oseća ništa. U jednom delu njenih grudi još je gorela strasna vatra nove ljubavi, u drugom delu počelo se razbuktavati iz starog žara, vihor očaja povezao je ta dva plamena u pomahnitali kovitlac i jednostavno više nije uspevala da ih razazna… I mada zivim dosta sretno, ja nemam nikoga konkretno uz kog bi bio i sretan i lud.

Baš me bila pogledala onim svojim smeđim očima i tada kao da je celi moj svet bio u njima. Pokušah to sakriti i od sebe i od drugih. Od drugih sam nekako i uspevao da sakrijem, ali od sebe nikad. Moja sreća, moja tuga i celi moj svet je stao u ta dva smeđa oka, stao i ostao. I kada jednom odlučim da odem, neće mi nedostajati ni tvoj osmijeh, ni glas, ni pogled... nećeš mi Ti nedostajati... nedostajaću sebi, onakav kakvim si me ti činila.. I dalje imaš najlepši pogled koji u meni može probuditi hiljadu i jedan otkucaj srca, drhtaj ruku i ubrzan govor, u kojem se ni sam ne snalazim. Čovjek može da nađe koliko god hoće prijatelja sa kojima će da priča,ali malo je onih sa kojima može da šuti. Vidim da je gledaš, mila, tražiš joj mane. Pratiš joj svaki pokret, upoređuješ se s njom... I ja te upoređujem s njom, mila. Imaš iste oči kao ona, ali nemaš njen pogled. Imaš iste usne kao ona, ali nemaš njen osmijeh. I iste ruke kao ona imaš, ali ne i njen zagrljaj. Mila si, ali ne najmilija. Možda ćeš mi nekad značiti kao ona, ali ona ostaje srcu najdraža. Zauvijek.. Nisam te napustila zbog drugog muškarca. Napustila sam te zbog druge žene - one koje nisam mogla biti dok sam bila s tobom. Sve su glumile princeze i svetice. Verovatno svaka od njih bi tražila da prestanem cugat’, pušiti,da se ponašam pristojnije… Sve bi one tražile da ih držim kao kap vode na dlanu, da ne zbijam šale na njihov racun. Tražile da ih izvodim na neka fina mesta i slicno… A ona? Ona je prihvatila svaki deo mene i nikada nije tražila da se menjam,a promenila me. Jedina je kojoj sam uistinu rekao šta osecam. Nije tražila da je držim kao kap vode na dlanu. Cinjenica da je volim bila joj je sasvim dovoljna. Ima više tajne u tvojoj kosi no u hiljadu pitanja. Da te bar mogu zagrliti, čvrsto, držati za ruku, privući k sebi i poljubiti. Da bar...Ali daleko si. Ne razdvajaju nas kilometri, nego ljudi... Ne želim drugog. Ne želim da probam. Neću da mijenjam. Ili ti, ili nijedan drugi. I tu stavljam tačku. Na svoju volju. Na tvoje provokacije. Na svoje srce !

Nisam više ona ista. Ona što šuti na svaku izdaju, ružnu riječ i uvredu. Nisam više prava za pogrešne ljude, ni ona od koje su svi dizali ruke kad im je palo na pamet. Sad sam duplo jača, i duplo ću ti vratiti za sve. Najzad, sreli smo se. Više nije imala smedu kosu, nego crnu. Nije nosila kratke majice i nije bila onako mršava. Više nije bila klinka. Sjaj u ocima bio je isti, kao prije mnogo godina. I moji osjecaji prema njoj, takoder. Ko kaže da ljubav jednostavno prodje? Jer ti si ono malo i retko na što trzam. Malo i retko što unese pomutnju u moju monotonost. Ti si ono malo i retko što... Što... Ma,bolje da ne nastavljam... Ali ona se katkad tako lijepo smiješi. Pa mi pet minuta u njezinu društvu bude kao da sam dobio na lotu. Hodam ulicom poput narodnog heroja, u trenutku narastem iznad svih zgrada, i u cijelom svemiru nema veceg i jaceg stvorenja od mene.. I zato me one tri ne zanimaju. Ne bi me zanimale ni da ih je tristo. Kad hocu tu jednu... Znaš li da čuvaš tajnu? Znaš? E pa onda neću nista da ti govorim. Meni treba neko ko će sve odmah izbrbljati najboljoj drugarici...Ako joj nećeš još večeras javiti da sam lud za njom, onda je bolje da ti to ni ne priznajem. Zaboravi... Znas, stalo mi je... Ali se uporno ponasam kao da nije. Gradim oko sebe zid do kojeg niko ne moze doci, ali ima jedna caka: Pridji! Reci mi rijec i taj ce se zid pokazati kao jedna obicna kula od karata koja izgleda mocno dok ne dodje nesto pred cim pada... Od tad je prosao vek ili dva, javi se retko ponekom kartom... I ko zna gde je, ne zelim da zna, koliko ceznem za dalekim martom, kad sam je sreo prvi put.. Naravno, oboje su mogli da opstanu jedno bez drugoga, zato što su oboje bili borci, i što su do krajnosti usavršili veštinu preživljavanja. Ali da nisu ostali zajedno, nikad više ne bi bili celi. Zauvek bi nosili pustoš u duši. Nada uvijek ostane, mada mi ništa ne znači. Da mi je malo sreće naći dok ovaj život zauvijek ne stane. Nijedna riječ više ne boli, srce hladno poput leda je. Stavi na živu ranu mi soli, na mom licu opet osmijeh je.

Osmijehni se barem još jednom, jedan osmijeh tvoj je kao drugih sto. Učini mi barem to, uljepšaj mi opet dan tim osmijehom. Šta hoćete od mene? Potvrdu da sam ga voljela? Jesam.Čovječe, voljela sam ga više od svega na svijetu. Jesi li ti ikad ikoga toliko volio? Ako jesi, pokušaj se staviti u moj položaj i zamisliti šta bi te boljelo, od čega bi bolovao. Od tuge, neizrecive tuge i nemoći da se bilo šta promijeni. Priznat ću ti nešto. Nijednom muškarcu do sada nije uspjelo da okupira moje misli u krevetu pred spavanje, kao tebi.. Da sam samo znala da je ljubav to što mi je stvarno falilo, da je baš on - taj za kim ću žaliti, raširila bih ruke, pustila ga u svoj život i radovala se svakom danu. Ovako, s podočnjacima i oteklim očima, teško da ću ikad biti spremna za drugu ljubav. A i da dođe, nije ista. I mene su lomili,gazili i pljuvali. A pogledaj me sada. Postala sam ravnodušna, ohola i puna sebe. Jer ti si me takvom učinio. Sada hodam ulicama po principu pamtim pa vratim. A mili,znaj da si mi ti prvi na toj listi. Prekasno je sada da ti kažem da te volim.Jer nisi me shvatio kad sam bila kraj tebe,pa kako ćeš me onda shvatiti sada kad me više tu nema! Nikada me nećeš shvatiti. Mene zanesenu,romantičnu i ludu. Ne trudi se. Stvorena sam da budem voljena, a ne da budem savršena. Proklinješ li dan kad sam otišla, mili ? Proklinješ li svoje hladno zbogom? Proklinješ li sebe što si to dopustio? Nedostajem li ti? Vjerovao si da ću se vratiti, zar ne? Kao što sam svaki put. Ali ovaj put ne, nisam. Niti ću, ikad. I ne, ne lažem. Kunem se, ne lažem! Mogu ja i bez tebe. Ne gledam te više onim očima – očima zaljubljene žene. Iako kada prođeš pored mene, još uvijek me nešto vuče da se okrenem. Da pokušam uhvatiti tvoj pogled. I kad ga uhvatim, tek tada shvatim da mi ništa ne znači. Gledam u stranca, slučajnog prolaznika. Ne znam ko je taj čovjek tamo. Taj čovjek, tu što stoji. Ma taj što nosi lažni osmijeh, dok su mu oči obojene tugom. Čula sam da je lažljiv, da mu je slast prevariti, a čovjek koga sam ja voljela nije bio takav. Ma ni slučajno. Jednog će se dana, nadala se, probuditi i više joj neće nedostajati.

Kada se neko uvuče pod kožu, i postane nesvjesno vazduh vašeg bića, džaba vam borbe i sav trud.Misli su odavno pronašle svoj put. I plašim se te ljubavi. Mnogo. Znaš koliko? Krv mi se zaledi u žilama kad mi dođu one glupave misli da možda nećemo uspjeti, glas mi zadrhti kad osjetim neku strepnju u vazduhu između nas. Stvari

se

mijenjaju. Ljudi se mijenjaju. Osjećanja se mijenjaju. Jedina dobra stvar je to, što se sjećanja nikada neće promijeniti. Takva su kakva su. Bez izmjene.

Ti stvarno nemaš nikakve veze sa tim, što više nikom ne dam da mi se tako približi. Uzalud pokušavaš doprijeti do nje. Odavno je navikla da je povrijeđuju oni koje pusti u svoj život. Loši momci su za nju odavno naučena lekcija i položen ispit. Takvi kao ti su je naučili da ne vjeruje nikome. Već je dugo bila svjesna da se dio nje nikad neće odreći tog čovjeka. Bio je to osjećaj s kojim je morala živjeti, koji je morala prihvatiti, kao što čovjek prihvaća bol koja je stalno prisutna i stalno ga prati.. Nekoga ko ti je nešto značio nikada ne zaboravljaš. Samo se navikneš na to da ga više nema u tvom životu na mjestu na kojem je bio. Zaboraviti znači ne sjećati se. Nekoga koga si volio ne možeš nikada zaboraviti. Samo mu u svom životu dodijeliš neku sporednu ulogu. Danas nisam jaka ni malo... meksa sam od pamuka i lomljivija od kristala... danas imam potrebu da naslonim glavu na tvoje rame... da me zagrlis jako, kako samo ti to znas.... Boli, itekako boli...al' covek sam moram izdrzati ! S nadom da cu se nekada probuditi i shvatiti da da su moja osecanja prema tebi postala samo secanja. Valjda. Doci ce i taj dan. Nadam se. Tiho i necujno prolaze ovi dani zime...Al ti si i dalje u mojim mislima zatvoren u kutku mog srca, dalje od svega i svih. Ne, ne treba mi nista vise. Na svoje ostrvo tuge ponecu samo uspomenu na njega. Ona ce me drzati na zivotu preostale godine mog zivota. Znala je da ce joj nedostajati, ali opet imala je hrabrosti da kaze ''kraj''.

Ne znam da li ovo prazno srce ljudi nazivaju zaboravom, ali meni je ljepše bilo ono moje slomljeno. Znam po sebi, više volim dobiti poklon u kutiji, makar on bio i slomljen, nego kutiju u kojoj nema ništa. Gubim je.Svaki dan primjećujem kako nestaje polako,klizi mi kao led niz ruku.Bojim se da će jednom nestati,otići skroz,a ja to neću primjetiti. Tek ću se kasnije vraćati u prošle dane i pitati se kad je zapravo otišla. A otići će, osjećam to. Odustajem. Obećavam ti, dižem ruke od tebe i borbe za nešto nedostižno. Uključila sam razum i on me tjera da te ostavim po strani. A srce... Srce je nebitno, ono će se ionako tebi uvijek nadati. I uvijek, baš uvijek te čekati. Kad poželiš da me imaš, imat ćeš me, ne zaboravi to. Razum ću poslati na spavanje. Sretnemo se ponekad. Pita me šta radim sad, ispriča mi ukratko, šta se zbiva, ko se muva.. Kažem joj da tugujem, kartam se i lumpujem, s oblacima drugujem, ona kaže: "Sam si tome kriv!'' A volela ga je... Tako iskreno i bez trunke laži. Onako kako može samo dete da voli. Neiskvareno... Naivno... Slepo.... Nije to bila obična ljubav, koja umire s prvom promenom godišnjih doba, ili ljubav koja kroz godine bledi kao stara fotografija. Ne, to je bila jedna od onih ljubavi koje nikad ne gube svoju boju, svoj smisao, ljubav koja nema rok trajanja, i koja ce uvek biti prisutna, i kada to drugi ne budu primetili. Ona će je i dalje čuvati u sebi, jer svaka neprežaljena ljubav, vremenom postaje i čovekova najveća tajna. A ponekad tajna ostane zaključana, ne zato što nije ispričana, nego zato što je niko nije razumeo... “Nisam te vidjela odavno,imaš li nekog?"upitala je tiho."Imam",odgovorio je. "Aha,"izusti i okrenu mu leđa,spremna da krene."Ako opet odeš,opet neću imati,"šapnuo je... I onda kad se najmanje nadas..kad mislis da vise nikad neces zavoljeti..kad te neko povrijedi i pozelis da zamrznes srce i da vise nikog ne pustis u njega..Onda kad mislis da su svi isti, kad prestanes da vjerujes u bolje, kad se plasis nove ljubavi jer mislis da je jedno razocaranje dovoljno....Onda se pojavi neko, useta ti tiho i na prstima u zivot i unese neki slatki nemir u dusu....pojavi se kad ti je najteze i nasmije te jednom rijecju i u tebi ponovo probudi ljubav.... Ko zna.. Možda joj noćas neke slike ponovo znače, možda se zaista voli samo jednom u životu..

Digni glavu srećo, znaš li koliko vrijediš? Snagu nosiš u sebi, a to nikada ne blijedi. Ne brini se ništa , sve će doći na svoje, oni što te danas gaze , sutra te se boje. A tebe mi je uvijek bilo malo. Kao i zraka kad te zamislim. Ja sam onaj tip djevojke koja može biti tolikoo povrijeđena, ali opet će gledati u tebe i smiješiti se. Onaj tip djevojke koji će učiniti sve da uljepša tvoj dan, pa i onda kad ne može uljepšati svoj. Ne usudim se ja reći da su svi muškarci isti. Kada jednoga pravo zavoliš i povrijedi te, naravno da ćeš tražiti druge slične njemu. I svi će ti biti isti, uvijek. Dok ne zaboraviš prvoga od kojega je sve to krenulo. Jednog dana ćeš shvatiti da površne stvari nisu dio pravih vrijednosti. A gdje ću ja tada biti? Daleko od tebe. I malim dijelom uvijek gorjeti od tuge što si odustao. I tim malim dijelom ja nikad neću odustati. Ali, ipak, bit ću daleko. A ti? Ti ćeš gorjeti od čežnje... Zauvijek. Dalje zaista ne bih imao ništa više da ti javim jedino možda to da si ostala najlepša medalja iz najlepšeg rata u kome su mi srce amputirali. Vremenom sve greške i izdaje izblede, ostanu samo uspomene koje nam ne daju da u nekom drugom pronađemo sve ono što je njemu falilo. I to što me vidiš nasmijanu, ne znači da sam sretna. Ali znači da sam jaka. "Hoću li ikada više sresti nekog poput njega?", pitala sam se. A onda je neki tihi glasić šapnuo mi na uho: "Ne mila, takav dođe samo jednom. Ili ga zadržiš zauvijek ili ga izgubiš zauvijek." Već se to događalo, dogodit će se ponovo, u to sam siguran. Neko odlazi zato što će neko drugi doći – ponovo ću pronaći ljubav. Ma možeš ti biti s milion njih, frajerčino. Svaku od njih imati, sa svakom od njih mi naštetiti. Ali kad ti bude teško, uvijek ćeš mene tražiti, uvijek mi se vraćati. Nijedna nije kao ja, shvatit ćeš. Kad osjetiš prazninu kad se probudiš pored svake od njih, kad osjetiš onu staru glad za mnom. Jer, jednom kad se uvučem pod kožu, ostajem tamo zauvijek. Shvatit ćeš, ali kasno. Nije strašno to što si me povrijedio, i svaki moj osmijeh pretvorio u grč. Ni to što si uzrok svih mojih suza, neprospavanih noći i izgubljenih snova.

Strašno je to što bih ja opet bila s tobom, poslije svega. Dočekala bih te s osmijehom, primila u zagrljaj i sve s tobom prošla ponovo. Ostavila sam te negdje usput, i krenula dalje sama. Samo ponekad, kad legnem u krevet, i ostanem sama u mraku i tišini, misli odlutaju do tebe. I kažem ti da si još uvijek najdraži... Da si još uvijek u onom dijelu srca gdje čuvam uspomene, ljubav i tajne. Da te nikad nisam prestala voljeti... Ti opet misliš da meni nije stalo, opet sumnjaš… I možda ja zaista djelujem ravnodušno, nezainteresovano, ali te molim da svaki put kad to pomisliš pogledaš u ove smeđe oči i pronađeš svu ljubav i nježnost koju ljubomorno čuvaju. Ne znaju svi pokazivati lako emocije, moraš to shvatiti. Uspomene su moj najveći neprijatelj. One su ono što mi zaledi svaki osmijeh, što izmami duboki uzdah, što natjera na plač. Ne fališ mi ti, nego sve ono što sam imala s tobom. Nisam ni sumnjala da ćeš se vratiti... Isti smo, i ja sam đubre koje, jednom kad ti uđe pod kožu, ne izlazi tako lako. Znala sam da si još ovisan o meni. Ovisan, kao i ja o tebi. Ne traži je više pogledom, neće ti ga uzvratiti. Neće se nasmijati kao svaki put dosad kad god si je pogledao. Neće te čak nazvati idiotom ni kretenom, kao svaki put dosad kad si uradio nešto loše. Uključila je razum i stvari se mijenjaju - sve što je nekad bilo važno, više nije. Ti si definitivno bio loša odluka u mom životu. I tek sad se jasno vidi koliko me koštalo to što sam te pustila da budeš dio mene. Ali, znaš kako kažu: Loše odluke pišu najbolje priče. Iako nećemo završiti zajedno na kraju, drago mi je što si jednom bio dio mog života. Nemoj me tražiti kad se neko prema tebi bude ponašao onako kako si se ti ponašao prema meni. Ja ću već biti daleko. Shvatit ćeš da te nijedna neće voljeti kao ja. Ali kasno... Onaj njegov miris me opija. U onim očima nalazim nešto zbog čega se osjećam mirno, sigurno. Savršen stav, hod, glas, oblačenje. Sav je skrojen po mojoj mjeri. Ali ja odavno nemam prava da pričam o njemu kao o nekome mome. Jer to nije. Samo želim da znaš da mi nismo bili pogrešni, mi smo bili pravi, no u pogrešno vrijeme. Ili smo pak iskoristili pravo vrijeme na

pogrešan Ne znam...

način..

Ma nema šanse. Nikada više. Nikada. Ne želim te više. Mrzim te. Mrzim tvoje lijepo lice, i te tvoje ruke i ono kako pripaljivaš cigaru. I znaš koliko mrzim to što te nemam, i što mi fališ užasno. I što te volim najviše na svijetu. Al' nema šanse, završena smo priča već odavno. Koga briga za nas? Koga? Osim mene, nažalost. Voljeli su se. Samo oni znaju kako i koliko. Ona je drhtala pored njega, živjela za trenutke u njegovim zagrljajima. Osjetila je da je živa samo kad joj on priđe. Nije je bilo briga ni za šta, sem njega i njegovih zelenih očiju. Ona je znala da vrijede zajedno, znala je da ne postoji kraj u njihovoj priči. Bar je mislila da je znala... Sve do jednom. Sve do jednog maja koji ih je razdvojio. Tad... je izgubila vjeru u sve i nikad je nije vratila. To bi samo on mogao. On koji se neće vratiti. On koji joj je još uvijek prva misao kad se probudi. Davno se zaklela da ga nikad neće zaboraviti. I, ma koliko se trudila da pređe preko toga, ne može. Previše su lijepog doživjeli, previše uspomena joj je ostavio da bi se ona posvetila stvaranju novih. Ne može. Ili neće. Ti vjerovatno misliš da sam ja samo još jedan kreten u tvom životu. I ponašam se bahato, tipično muški. A ne znaš da bih život za tebe dao... I mrzim sve mangupe što se oko tebe vrte. Možda ponekad nisam princ kakvog želiš. Pa te naljutim, isprovociram, zaboravim ti se javiti... Ali i onda kad sam konj, volim te najviše. Najveća hrabrost je prkositi boli, živjeti s njom, nikad je ne pokazati drugima, i uprkos njoj veseliti se životu i buditi se svako jutro oduševljen danom koji dolazi. Dodirni njeno srce, a ne njeno tijelo. Ukradi njenu pažnju, a ne njenu nevinost. I natjeraj je da se nasmije, a ne da plače. Tek tada ćeš biti čovjek, a ona žena koja će te voljeti do neba.. Ona me mrzi. Vidim joj to u očima. A ne zna da je volim...I da sam je otjerao od sebe za njeno dobro. Radio sam najgore stvari samo da otvori oči i vidi da ja nisam momak za nju. Da zaslužuje boljeg.Uključila je razum i krenula dalje, bez mene. I ja sam krenuo dalje, ali u mislima s njom. Zauvijek. Umorna sam od svog umora i zato... Hvala na uspomenama, ali idi sada.Ma, neću te zaboraviti. Želim, ali ne mogu. Pa sam odustala od toga...Ali, odustala sam i od tebe. Treba mi neko ko će me učiniti

sretnom. Neko ko neće komplikovati moj život. Neko ko me neće povrijediti kao ti... Sve ja znam, dragi. I šta radiš kad nisam tu, i s kim si kad nisi sa mnom. Znam čije poruke toliko sakrivaš po svom telefonu... I nema veze, mene to ne boli odavno. Sve smiješ, sve možeš, osim jednog. Nemoj misliti da sam budala i da ti naivno vjerujem. Nedostaje mi tvoj izraz lica kad kažem nešto glupo i stisak ruke kada počnem da te izazivam. Nedostaje mi onaj osmijeh koji je unosio toliko mira u moje srce. Nedostaješ mi ti. Ustvari ne. Nedostajem si ja onako sretna kakvom si me samo ti mogao napraviti. Pusti me, nisu mi ovo baš najbolji dani. Sve i svi me nerviraju. Nisi ni ti na dobroj listi. Zaboravi sve, ionako ne znaš šta hoćeš. Uzeću nekog od ovih što me vole. Da, i dalje, voleću tebe, ali na daljinu. Izgleda da samo tako funkcionišemo. Ma ne volim je, nimalo. Nije mi čak ni draga... Samo pamtim svaki centimetar njenog savršenog tijela. I znam da joj oči promijene boju kad se ljuti. I znam kako izazvati onaj osmijeh s rupicom u obrazu. Znam njen hod, prepoznam ga među hiljadu drugih. I nepovratno memorisan broj njenog telefona u mojoj glavi. Pa se noćima borim sa sobom da je ne pozovem. I ponekad se uhvatim u kajanju, što je nisam zadržao... Samo to, a ne volim je, nimalo... Ponosna sam na svoje srce. Izigrano je, prevareno i slomljeno toliko puta, a još uvijek nekako radi. Uvijek postoje trenuci kad vam se putevi razilaze. Svako bira svoj put, nadajući se da će se, na kraju, putevi spojiti. Glavu gore, mlada damo. Nije ni prvi ni posljednji put da si ostavljena. Ne troši svoje suze u nevrijeme. Ne pokazuj svoju slabost nebitnim osobama. Pokaži je kada neko bude vrijedan tvojih suza. Kada neko zasluži tvoju bol. Tada ćeš biti najjača. I možda te uspomene vrate meni jednog dana... Kad pogledaš neki film sa krajem sličnim našem. Kad prođeš pored klupe u parku i vidiš neke nove ljude, nasmijane i sretne na našem mjestu. Kad sretneš novu ljubav, i prepoznaš moj pogled u njenim očima. Sjeti se, vrijeme je na našoj strani. Donosi zaborav... S njim bih mogla šutjeti. I osmijesi se slažu dok pričamo kao da se znamo cijeli život. I riječi postaju bespotrebne, jer su slabe da kažu bilo

šta.Iznenada postoji neko s kim možeš baš lijepo da šutiš. A šutjeti se može samo s nekim posebnim. Neću da patim, neću da se pronalazim u tužnim tekstovima i pričama sa lošim završetkom... Volim te. I znam da voliš i ti mene... I zato te nikada neću pustiti. Budi moj primjer da pravi muškarci ipak postoje. Da niste svi isti, bahati i ravnodušni. Budi moj izuzetak i učini me sretnom što te baš ja imam. A znaš dobro da sve prolazi. Tako će i moja tuga. Ali i tvoja sreća. I onda ću ja tebi reći: "Bit ćeš ti ok." Pa ćeš shvatiti koliko te riječi malo znače. Kad ti je trebalo razumijevanje, uvijek si znao da možeš računati na mene. A, s druge strane, kad god mi je trebalo razočarenje, znala sam na čija vrata da kucam. Valjda to tako ide... Ne znam zašto, od svakog koga upoznam pokušavam da napravim savršenu tebe. I ne znam zašto se posle svega uvek vraćam tvojoj nesavršenosti... Valjda je to ljubav, mila... Sve čega se sjećam prije tebe čini se crno-bijelim. No kad si ti došao, donio si u moj život smijeh, crvene balone, smiješna iznenađenja, veselje i radost. Prešao sam hiljade kilometara da nađem neku istu ti, da ti dokažem da nisi jedina. Hiljade kilometara, a jedan metar je bio potreban da shvatim koji sam ja kreten! Mrzio je moju kosu. Ona je bila razlog svakog njegovog izljeva nervoze. Smetala mu je kad bi mi prekrila lice, pa me nije mogao gledati u oči. Uvijek se uplitala između mojih i njegovih usana kad me ljubio. Ali najviše ga je nervirao onaj jedan pramen kojeg mi je vječito micao iza uha, a on bi se tvrdoglavo vraćao na svoje mjesto. Mrzio je što je volio tu beskonačnu igru, jer volio je plesti rukama, ne samo taj, već svaki pramen moje neposlušne kose. Nakon toga mu je dugo njen miris bio na koži. Bila je to jedina stvar koju je mrzio u vezi mene, a ustvari je bila jedini smiraj njegovog dana. I zaboli nekad lijeva strana jer nisi tu. Ali neka, sve na tvoju dušu. Moja savjest je čista, a za tvoju nisam baš sigurna. Privukao me k sebi, potom je svoje ruke stavio oko mog struka, a moja se glava lagano privukla njegovim prsima i tu potražila svoj mir. Bila

je to najljepša i najduža minuta u mom životu, minuta u njegovom zagrljaju, minuta koja se nikad više nije dogodila... Odjednom je postao središte moga života, uvukao se pod kožu i zauzeo cijelo srce... Odjednom sve misli lete ka njemu, usne i ruke čeznu samo za njim, svi životni putevi povezani su s njim, baš kao da je oduvijek sve čekalo samo na njega... Ti bježiš od osjećaja koja se već dugo bore negdje duboko u tebi. Inatiš se, prijatelju. Ne želiš da priznaš sebi da je ona baš ta koja ti je prva misao kad se probudiš ujutro i zadnja kad legneš spavati. Inati se i dalje ali nemoj još dugo, jer takve kao ona nikoga ne čekaju, pa čak ni onog kojeg najviše vole. Ona ti spada u onu čudnu sortu žena, vjeruj mi. Često je bila nasmijana, al' ne i sretna. Ne prestaje. Što god da učinim,ne uspijeva mi. Ne prestaje. Ruke ne mogu zaustaviti. Tebi idu. Srce tebi ide. Ne prestajem te voljeti. Dobro sam, fališ mi samo ponekad, najčešće pred spavanje. Malo razmišljam o svemu što je bilo, malo zamišljam šta je moglo biti, a ujutru... Ma ujutru, to više nije važno, osmijeh mi izmame sitnice. Sretna sam ja, samo tebe nemam, ostalo je sve tu, nemam se ja za šta žaliti, dobro sam. Nisam mogao da prihvatim činjenicu da volim, pa sam je tjerao od sebe. Stalno joj se vraćao, a ustvari bježao od nje. U jednom trenutku pokazao bih joj da mi je stalo, a u sljedećem dokazao da sam đubre. I najgore od svega, kad god bih se vratio, ona je bila tu. A ne. Neću pocijepati naše slike, baciti tvoje poklone. Neću, ne zato što mi je teško da se razdvojim od jednog dijela tebe nego što sam postala dovoljno jaka da pokažem zube prošlosti. Dovoljno hrabra da ih gledam samo kao dekoraciju u mojoj sobi. Gotovo je, mili moj. Pobijedila sam. Sad me pitaj kako sam, jer ću ti napokon moći reći da sam dobro. Stari osmijeh je ponovo tu. Krije tugu. I strah. Pitaj me šta god želiš, sve ću ti reći. Samo nemoj šutjeti. Biraj bilo kakve riječi, samo da tišina ne vrati one stare dane, i tebe s njima. Ne bih to opet mogla podnijeti...

Opet sam ispao konj. Kako sam je mogao pustiti da ode još jednom a da ne sazna koliko mi znači. Prokleto "volim te" nije prelazilo preko usana. A volim je, onako kako ona to nikad neće shvatiti. Na neki način, svoj. Prokleti muški ponos, još jednom me zajeb'o. Zbog njega gubim jedinu što je vrijedi... Svjesno. Nećemo kriviti ljubav. Ona je bila čista, nježna i naivna, poput djeteta. Mi smo bili ti koji su bili nagriženi jadom i prokletstvom. Mi smo si stvorili bol i prazninu u duši svojim riječima i ponosom. Čini mi se da je ponos uvijek stajao između nas, i onda kad je ljubav bila najveća. I tu smo gdje smo, a ponos je i dalje između nas... Nema potrebe za osvetom. Ja ću tebe zaboraviti, to ti je najbolja osveta. A ti mene? Ti si mene zaboravio prije nego si me ostavio. Ali dragi moj, život čudno vraća. Sjetit ćeš me se onoga dana kada vidiš kako moj osmijeh dobro stoji na drugome. Eh, to dragi moj, to nećeš nikada zaboraviti. Znala je da ima još onih koji će za nju dati sve, i to mnogo njih... Znala je i to da će se drugi truditi mnogo više oko nje... Znala je da će je taj neko držati kao malo vode na dlanu... Znala je da neće plakati možda nikad... Znala je da neće biti želje koja joj neće biti ispunjena... Znala je da će joj svaki dan prirediti novo iznenađenje... Znala je da neće imati razlog za nervozu... Ali, isto tako, znala je da neće imati onaj osmeh na licu i sjaj u očima koji ima kada ti samo pomene ime... I, da, znala je da, tako kao tebe, neće voleti nikog drugog... Pobedio si. Tvoja je! Jamčim ti da će biti teških vremena, i jamčim ti da će jednom netko od nas ili oboje htjeti van iz ovoga, ali znam da, ako te sada ne pitam da budeš zauvijek moja, žalit ću do kraja života.Možda ova ljubav izgleda besmislena, i nemoguća..Možda se pojavila u pogrešno vrijeme, na pogrešnom mjestu, između pogrešnih ljudi. Možda je i sama pogrešna. Ali ti obećavam da nas ni loše odluke, ni pogrešni ljudi,ni hiljadu drugih razloga neće razdvojiti. Eh, prijatelju, žene su ti čudna stvorenja.Te vole, te mrze, te praštaju te zaboravljaju, mnogo su drugačije od muškaraca. One kad te vole, neće te prevariti. Kad te mrze neće ti se javiti.Kad oproste, neće zaboraviti, a kad zaborave onda za njih ne postojiš,vjeruj mi. Jednostavno imaju svoje JA.Tvrdoglave, zanimljive, naočigled posebne, eto tu su žene. Znam da sam izgubila puno vremena praveći se da mi nije stalo. Nisam htjela da ovo osjećam. Nedostaješ mi. Volim te. Apsolutno,

totalno sam zaljubljena u tebe. I nije me briga ako kažeš da je prekasno, morala sam ti to reći. Uvijek sam sebe smatrala pametnom osobom. A onda si došao ti i dokazao koliko čovjek može biti glup i slijep kada je zaljubljen. Ti bežiš od osećaja koji se već dugo bore negde duboko u tebi. Inatiš se, prijatelju. Ne želiš da priznaš sebi da je ona baš ta koja ti je prva misao kad se probudiš ujutro i zadnja kad legneš spavati. Inati se i dalje ali nemoj još dugo, jer takve kao ona nikoga ne čekaju, pa čak ni onog kojeg najviše vole. Ona ti spada u onu čudnu sortu žena, veruj mi. Njene oči više se ne sjaje kada čuje tvoje ime. Ne poludi kada prođeš pored nje. Njeno srce više ne lupa kada joj se nasmiješ. Ne sviđaš joj se kao što si prije.Prijatelju, izgleda da si je izgubio. Osmjeh koji ti zavrti pamet, ubrza srce i postane glavna slika u svim neprospavanim noćima čeznući za svakom sekundom provedenom zajedno… Valjda je to ljubav, jebeš ga… Ne stidim se da priznam kada pogrijesim, ne znam da sakrijem tugu kada me zaboli, a ni osmijeh kada sam sretna. Ne znam da mrzim, ali znam da se borim kada me rane. Zato pazi, ja ne napadam prva, ali se branim iz sve snage kada sam napadnuta. Šutnja je najglasniji plač djevojke. Znaš da je stvarno povrijeđena onda kad te počne ignorisati. Često sjedimo tuga i ja čekajući tvoj povratak. Tebe nema, ti negdje skidaš jeftin ruž s usana nekoj od svojih zanesenih djevojčica. Vjerojatno su mi slične, barem po onoj naivnosti koja me je tako skupo koštala. Nažalost, kad si ti u pitanje sve smo mi ionako bile samo perle vješto nanizane na lančiću tvojih požuda. Uvijek imam onaj prokleti strah da ćeš jednog dana shvatiti da nisam toliko dobar koliko misliš da jesam. Bila je luda i jedinstvena. Nepopravljiva i bezobrazno ravnodušna. Posebna. Smijehom je sakrivala strah, ponosom slabost. Bila je neko ko ne zna ostati. I nije ostala, nikada. A volio sam je. I ona je mene voljela. I svi su to znali, osim nas. Najljepša osjećanja su ona koja se ne mogu riječima opisati.

Bila je tako pokorna i mala. Željna tebe. Očekivala je previše. Očekivala je bajku, miris ljubavi, osjećaj pripadnosti, zrelost. A onda se posvetila sebi. Zaboravljen si. I onda shvatiš da onu pravu sretneš samo jednom u životu... I nikad više. Da su samo jedne najdraže oči, samo jedan zagrljaj u koji se savršeno uklapaš. Jedan osmijeh kojem se uvijek obraduješ. I onda kada to izgubiš, cijeli život tragaš za takvom istom, pravom. Ali je nikad ne nađeš. I sa svakom pogrešnom, uvijek se vraćaš njoj, jedinoj pravoj. Koja je daleko našla ono što joj ti nikad nisi pružio. A mogao si... Da, sada sam s njim i on mi je sve. I volim ga više nego tebe. Zapravo, volim ga više nego ikoga dosad. Je li bolji od tebe? Neću ti reći. Ne zanosi se, nisi bolji, samo neću da ga upoređujem s tobom. I nemoj misliti da mislim na tebe potajno, kad čujem neku staru pjesmu, kad vidim neki stari datum, stara mjesta... Ne. S njim imam nove pjesme, pamtim nove datume, idem na nova mjesta. Zaboravljen si. I nije vrijeme donijelo zaborav... Ljubav je. Idi… molim te idi, i ne okreći se.. ne prati me pogledom.. i ne, neću se okrenuti i potrčati u tvoj zagrljaj kao nekada… to vrijeme je prošlo… još uvijek si moje sve samo se više ne želim boriti za nešto što zapravo nikad nije ni bilo moje.... Odlaziš.. to ti je uvijek najbolje išlo. Shvatit ćeš jednom, kad se probudiš i vidiš da nema nikoga. Neće biti one zaljubljene djevojčice s kojom si mogao kako si htio, a ona ti sve dopuštala… Neće biti nekoga kome ćeš se vraćati svaki put kad ostaneš sam.. Neće biti mene… Jer i ja imam svoj ponos.. Shvatit ćeš mili, znam da hoćeš, svakome dođe njegovo vrijeme. Samo kad ti shvatiš ja ću već imati nekoga tko će trčati za mnom ko' ja nekad za tobom.. i tad će biti kasno. Prekasno, mili.. Ma, neću te zaboraviti. Želim, ali ne mogu. Pa sam odustala od toga.. Ali, odustala sam i od tebe. Treba mi neko ko će me učiniti sretnom. Neko ko neće komplikovati moj život. Neko ko me neće povrijediti kao ti. Mogao je pjevati neku poznatu pjesmu, koju sam čula vec milijun puta, ali odlučio se za jednu koja mi je bila totalno nepoznata. To je zamka. Tako ću se kad kasnije budem čula tu pjesmu...sjetiti njega. Ponekad pomislim da mi stvarno fališ, da ne mogu bez tebe pa opet osjetim onu samoću. Ali kada me on zagrli ti nestaješ iz mojih misli kao da i nisi bio dio moga života! Ostaješ u prošlosti.

Al' lomi me svako sjećanje i svaki mi dan nedostaje, zaboravim al' ne prestaje, ona još uvijek je tu. I kao da nisam više svoj, od prvoga dana samo njoj ja pripadam, a sada propadam. Sad ću ti reći, i više nikom, i više nikad..svatko je od nas nekom sličan, ali ti si unikat. Stajali smo na putu govoreći si zadnje zbogom. Došao si do mene i zagrlio me, a ja sam htjela da taj trenutak traje zauvijek. Kroz glavu su mi prošli svi naši najljepši trenuci i shvatila sam koliko mi taj zagrljaj zapravo znači, koliko sam sigurna, bezbrižna i sretna u njemu, ali ti si me pustio… Pustio si me da odem i predao me u ralje sudbine. Otišla sam od tebe s nekom nadom da ćemo se nekad, negdje opet sresti, jer je tvoj pogled "Već mi nedostaješ!" odao tajnu koju si čuvao duboko ispod hladne površine. Nakon svih ljubavnih poraza, ostala sam i dalje djevojka sjajnih očiju i rumenih obraza. Smijala sam se iako je u meni sve umiralo pomalo, više mi ni do koga osim do mene same nije stalo. Osjećaji su nestali kao da ih nikada nije ni bilo, srce kao da se kucati umorilo. Napustila me snaga, napustila me volja... Više se ne mogu ni nesretno zaljubiti, a nekad sam po tom pitanju bila najbolja. Ali nisu bili najlepši ni poljupci, ni ukradene večernje šetnje. Najlepša je bila ona snaga koju je probudila ta ljubav, ona radosna želja da živim, da se borim i da se bacim u vatru zbog nje. Moći dati sebe u zamenu za jedan trenutak, moći žrtvovati godine za osmeh jedne žene, to je sreća. I to nisam izgubio. I dok od njega tražim da me razume, sećam se jedinog čoveka od kog to nisam tražila, jer sa njim sam se razumela pogledom, još onim prvim. Nedostaješ... Sve što je bilo, prošlo i što će zauvijek ostati želja. A znam da i ti misliš na mene. Žene to osjete. Možda čak postavljaš ista pitanja kao i ja.Gdje sam, s kim sam, mislim li na tebe.Toliko pitanja, mili, a nema odgovora.I nećeš ga pronaći, sve dok ne raskineš taj pakt s inatom. I davno izgubljeni snovi, nikada se neće pronaći. I davno zamišljene želje, nikada se neće ispuniti. I davno zalutali MI, nikada se nećemo sresti. Nije mu bilo jasno kako to da je s njom sve djelovalo tako novo. Svaki put kad ju je grlio u tami, bilo je kao da je prvi put. Pružala mu je nešto što nije ni znao da mu nedostaje, a više nije bio siguran da bi mogao bez toga.

Potvrđeno je: žena je u stanju da bude najravnodušnija prema čoveku koga je nekada bezuslovno volela. Posebno kada se ispostavi da je neko koga je doživljavala kao svoje pusto ostrvo sve vreme bio samo prljavi gradski trg. Ali žena, žena je u stanju da plače i da se smeje u isto vrijeme. Još nešto – neke stvari se samo jedanput gube u životu. Šteta što mnogi pristaju na rizik da to i provere. Um zaboravlja. Srce uvijek pamti. I kad ti se čini da nije tako, i ponekad ni ne znaš šta se tačno dogodi, samo te zaboli, makar na trenutak. Rana zaraste, ožiljak ostane. Uvijek. I to je dobro. Što više ožiljaka imaš, bio si i hrabriji pred životom. Tako da je ožiljak u stvari tvoja pobjeda. Ja bar tako vjerujem. Jer lijepe stvari bole, a život je, bez obzira na sve...Lijep... Umorna sam od početaka, mili. Svako novo 'ispočetka' vodi nas gorem kraju. Zašto da odugovlačimo nešto čemu je kraj već poznat? Idem dalje sama, ispočetka. Tako sam bar sigurna da je početak samo jedan, a kraj nije predvidiv, kao s tobom. Takva sam. Zbog pogrešnih ljudi, više ni prave ne prepoznajem. Možda jednom shvatim da si ti ono što mi treba. Ali nemoj previše da čekaš. Jer ko mene čeka, rijetko me dočeka. I žao mi je, zaista. Možda nikad nećeš saznati koliko si mi poseban, i koliko ćeš uvijek biti. I ne volim te, jebiga... Ali ako te ne volim onako kako ti hoćeš, to ne znači da te ne volim nikako. Jer volim. Imam osjećaj da bih ti, kada bi me sada nazvao i rekao sve ono što sam mjesecima željela da čujem od tebe, samo spustila slušalicu. Ne zato što ne bih znala šta da ti kažem, već zato što znam da bi te moj hladan odgovor ubio i natjerao da prođeš kroz sve ono kroz šta sam ja prošla, a to ne želim. Ipak sam previše veliki čovjek da bih ispala isto đubre kao ti. Oduvijek sam živio životom ravnodušnog kretena. Bio sam jedan od onih muškaraca koji je osvajao srca mnogih djevojaka, toga bio svjestan i iskorištavao to redovno. Ali ona je uvijek bila nešto posebno, uvijek je bila tu, prisutna u meni. Bila je jedina žena koja me mogla imati u bilo koje vrijeme, zauvijek, do groba. Samo njoj je to pošlo za rukom, jer jedina to nikad nije tražila od mene. Uvijek tražim pravi trenutak da ti se javim. Da ti kažem da si mi još uvijek sve. I kad pomislim da je taj trenutak došao, moj glupi ponos izmisli neku izliku. I tako svaki put iznova.

Najteži su trenuci kad nema više 'nas'. Kad nas ljubav napusti. Ali dragi moj, vjeruj mi da mogu vratiti vrijeme, vratila bih ga. Prošla bih sve one teške trenutke, samo da osjetim tvoj zagrljaj. Da osjetim tvoju ruku u mojoj kosi, tvoj poljubac. Zbog tih trenutaka bih bez razmišljanja osjetila onu istu bol, ponovo. Vjeruj mi da je ovo više nego što sam ikoga voljela. Teško je sada jer zaista boli. I mi koji više nismo 'mi' izgubljeni smo u vremenu, svako bira svoj put. Gotovo je, a najviše od svega me boli što ovo nije više doviđenja, nego zbogom. ...ne obasipa me laticama ruža niti vodi u Pariz na vikend, ali opazi kad promijenim frizuru. Kada se dotjeram za izlazak, da mi kompliment. Kad zaplačem, obriše mi suze. Kad se osjetim osamljeno, daje mi do znanja da sam voljena. Kome treba Pariz kad možeš dobiti zagrljaj? A nisam želio biti s njom radi nje, shvatio sam da želim biti s njom radi sebe. Cijela ta stvar oko ljubavi probudila je u mom tijelu hrpu uspavanih osjećaja za koje nisam ni znao da postoje. Naravno da su je plašili vlastiti osjećaji. Naravno da se to kosilo sa svime u što je vjerovala, ali koliko god se trudila, nije mogla zaustaviti uzbuđenje kad bi je okrznuo, nije mogla spriječiti da ga počne tražiti kad pomisli da bi mogao biti u blizini. Nije ga mogla izbaciti iz svojih misli. Sam je dolazio k njoj i onda kada ga ona to ne bi tražila; navraćao je u njezin dom nepozvan, no nije se mogla suspregnuti da mu iznova i iznova ne otvara vrata. Privlačila ju je njegova prisutnost, sve ono kako se osjećala kad je bio pokraj nje, njegove šutnje i njegove riječi. Zaljubljivala se u njega. Popravljala je svoj crveni ruž na usnama, dok sam je upitao: '' Šta je s vama ženama ? Zar vi ne patite, ne tugujete ? Zar je vaš život satkan samo od sreće ? Nikada ne mogu zamjetiti kad je žena tužna. '' Nasmiješila se a zatim odgovorila : '' To je još jedan dokaz da muškarac ne poznaje ženu. Nasmijane smo baš zbog tih što su u naš život donijeli tugu, baš zbog tih što su nas povrijedili. Mnogo ih više boli osmijeh na licu, nego suze, vjeruj mi. Samo se smij bolilo te ili ne. '' Znam da misliš da sam te zaboravio, mila. Ali bolje za tebe, manje ćeš patiti, više ćeš me mrziti. Nikad nam i nije bilo suđeno. Zato pusti, mila, pusti da vrijeme uradi svoje. A ja ću živjeti od datuma do datuma, i na svaki poseban sjetiti se koliko te volim. Još uvijek.

I ako me nekad prepozna u tvojim očima, prešuti me. Ako me ikad vidi u tvom zamišljenom pogledu, skrivenom uzdahu i nasluti me u tvojim odlutalim mislima, reci da si u mislima s njom, i da je voliš. I nemoj da žališ što nismo uspjeli. Što smo mogli sve, a nismo ništa. Znaš i sam da, ono što nije bilo, nije ni moglo da bude. "Da" rekoh te noći,svima onima za tim stolom koji mi nisu željeli ništa dobro."On je moj bivši.Jeste ponekad u ljutnji svašta znao reći,ali nije kreten i ne,nije nikakva greška,jer smo se voljeli.On je osoba koja je uljepšala moju prošlost i dala čvrste temelje mojoj budućnosti.Zato ne čekajte uzalud da čujete lošu riječ o njemu iz mojih usta.To se desiti neće,jer ove usne moje nekad su ljubile i voljele njegove.A ja sebe,za razliku od vas,poštujem." Znam,nije ona za mene.Al' đabe,đabe kad' nije bilo koji zagrljaj - zagrljaj poput njezinoga.Njezino mlataranje ruku dok bi mi nešto objašnjavala,njezina unikatna zlatno-smeđa kosa za koju ima naviku da ju nosi preko ramena samo na jednoj strani.Tako mogu u nedogled .. sve su to mane koje sam zavolio na njoj i bez kojih neću moći još dugo. Sad je napokon došlo vrijeme da stavim tačku tamo gdje sam uporno stavljala zarez. Jednostavno sam se pomirila s tim da te neću nikad zaboraviti, znam da ćeš uvijek biti tu, u mom srcu i mislima, potisnut jako duboko. Ali što te manje budem viđala, bit će mi lakše, jer ćeš rjeđe izlaziti na površinu mojih misli i manje me boljeti. Nadam se da ću s vremenom otupjeti na tu bol. Zato, dragi, ovaj put, ne doviđenja, nego zbogom. Znam, zaslužio sam da me mrziš. Reci mi bilo šta, ne možeš me mrziti više nego što mrzim sam sebe. Udari me, reci da sam kreten, da sam isti kao svi. Samo nemoj šutjeti, jer ću znati da sam te zauvijek izgubio... Znala je šta svaki njegov pogled znači. Kako se ponaša kad je kriv za nešto, kada mu nešto treba... Sve je znala. Bili su slični. Možda i previše slični. Bukvalno. Ali mnogo ih je toga razdvajalo, upravo zbog tih sličnosti... Niko se i nije dovoljno trudio, ili za nju nije ni postojalo 'dovoljno'. Postojao je davno jedan, i samo on je znao način kako da je učini sretnom u potpunosti. Zaboravio sam da me vise ne ceka. Da smo davno jedno drugom napisali zbogom. Ali tada, za mene je to bila sam rijec. Nisam mislio bas ozbiljno.

I nisam ovo htjela. Nisam birala tebe, ni nas. Ti si me natjerao na ovo. A zapravo, nisam se baš bunila. Ali proklinjem sebe što sam dozvolila da mi postaneš toliko bitan. Imala sam misli o njemu s kojima nisam znala što bih, a on je sve do jedne pročitao. Ponašala sam se kao sasvim druga žena, no nekako sam bila više svoja nego ikada. Svi imamo tu jednu osobu. „Onu“ ili „onog“ kojeg kad spomenemo obavezno utisamo glas. Kao da bi nas mogao cuti. Osobu koja je bila dio naseg zivota,bica,uma,koju smo voljeli iskreno i koju i da zelimo izbrisati nikada do kraja ne mozemo...jer voljeti nekoga bezuslovno dusom i srcem a ne ostaviti mu jedan dio sebe u kojem ce vjecito tavoriti,priznat cete,nije bas moguce. Ja imam takvu jednu. Uvijek... kad izreknem tu recenicu osjetim ponos,cast...sto sam izuzetak...sto sam izabran da upoznam pravu,iskrenu i obostranu ljubav i strast. Ta „moja“ odavno nije vise moja. Odavno carsijom prolazimo ruku pod ruku ja sa drugom,ona sa drugim. Iako se priznajem ti drugi,ni meni a ocito ni njoj,ne zadrzavaju dugo...valjda upravo zato sto smo jedno drugom postavili visoke standarde, pa se drugima nije lahko popeti na taj zahtjevni nivo. I neka mi niko ne kaze da kad vidite tog „svog“ nekog ne osjetite blago podrhtavanje tla. Da, tacno je, svaki put sve manje, ali i onda kad prestane podrhtavanje, opet vam u momentu dah u grlu zastane. Samom sam sebi ja govorio da je ne volim vise i cesto to ponavljao,jer kad mozak srcu to ponavlja stalno,cak i ono pocne da vjeruje u tu toliko zeljenu“istinu“...ali potpuno ozdravljenje dolazi onda kad shvatis da ne mozes,niti trebas, bjezati od te ljubavi. Kada shvatis da ce zauvijek biti tu negdje u tebi, svaki put kad je vidis, prođes ulicom u kojoj ste se ljubili,kad cujes pjesmu koju ste voljeli, taj mali dio u tebi ce ozivjeti na momenat. A to je normalno. To je prirodno. S druge strane, nekima od nas, to dođe i kao kazna. Zasto ?Zato sto je to kazna koju moraju platiti...jer tu jedinu osobu koju su voljeli nisu znali sacuvati od đavola u sebi... Duso, veceras, zaboravimo sve sto je proslost. Ostani u mom zagrljaju. Duso, dodirni moje ruke, tako da vjerujem sto se dogadja. Toliko dugo sam htio da te sretnem. Ova noc vrijedi vise od zivota. Sada nema potrebe da sam sam... I ti ćeš vidjeti, mila, da se najviše voli onaj koga nema. Nećeš moći da se sjetiš ko je taj što ti toliko nedostaje, ali ćeš biti sigurna da baš njega voliš više od sebe.

Umorna sam,znaš.Umorna sam od svega.A najviše od snova u kojim si uvijek ti glavna uloga.Uvijek si tu kad sklopim oči,uvijek si pokraj mene,smiješ se.Čujem ti glas,izgovaraš mi ime,tako drugačije,pa često pomislim da moje ime ima vrijednost samo kad ga izgovaraš ti.Stojiš kraj mene,držiš me za ruku,ne ideš ni onda kad moraš,uvijek si tu.Uvijek si tu.Al' umorna sam od toga.Jer kad je najljepše uvijek otvorim oči,i shvatim-ipak nisi tu.Nisi pokraj mene.Onda se lomim na dijelove svako jutro iznova.Svako jutro poželim da nisam zaspala,ili da se nisam probudila.Svejedno.Kako god okrenem,poželim da te ne volim.A volim te,to ne mogu promijeniti. Bila je tako hladna prema njemu. Dok je on nije poljubio na skolskom hodniku. Probudilo se nesto u njoj sto je davno umrilo. Nije zavoljela njega, nego nesto posebno sto zivi u njemu.. Obecao joj je da nije kao drugi, da nece nikad otici... Da ce uvjek biti tu,a otisao je kad se najmanje nadala. Željela je samo da ga zagrli i da ublaži bol, da vrati stvari tamo gde im je mesto, gdje su bile pre samo nekoliko minuta. Ali, ona nije imala tu moć. Ona je izazvala sav taj bol. Dok ga je gledala, skrhanog i izgubljenog, mrzela je sebe više nego što on ikada može da je zamrzi. Krenula sam dalje.Više se ne trudim naći osobu koju bih zavoljela ali pravo zavoljela.Sa svma se malo zezam,okrenem ih oko malog prsta i pustim da odu.Shvatila sam da nema smisla zavoljeti ludo pa onda poslije plakati zbog svake nevažne i glupe sitnice.Mislim da sam dovoljno plakala zbog nebitnih ljudi.Plačem ja i sada ali ponekad...samo ponekad, kada se jave stare uspomene,kada navrnu stare slike u ovu moju glupu glavu.... Ma znaš šta?! Preboljet ću ja tebe, kad-tad! Neće mi biti žao jer si samo jednom rekao istinu i zapamtila sam je. Laži zaboravljam, postepeno. Rekao si: "Tebi treba neko bolji, a ne balavac k'o ja.." Upravu si, balavče. Samo, žao mi je što ću zamrziti nju, a voljela sam je, slatka je mala. Al' tako to ide, jedna ljubav dvije mržnje i kameno srce vuče. Odlazio si i vraćao se kada si htio. Boljelo je znaš, svaki odlazak. Prestajalo je svaki put kada bih te ugledala kako koračaš prema meni sa onim osmijehom, samo kako ti znaš, najbolje. A znaš li kada je boljelo najviše ? Znaš li kada sam se najmanje radovala tvom dolasku? Onda, dragi moj, kada u tvom osmijehu, tvojim očima, koracima nisam prepoznala sebe, tebe, ništa poznato. Onda kada sam shvatila da si previše puta otišao, previše i postao stranac.

Evo smijem se, boli li vas, jel' vam žao?! Sve da i umrete od te boli i žalosti ja ću se i dalje smijati! I dalje ću biti sretna, sve dok imam razloga da to budem, ne možete mi ništa. Ali kad bolje razmislim, u svemu ovome, žalosna i bolesna je jedino činjenica da vas nečiji osmijeh može ražalostiti i zaboljeti, a upravo to je ono jedino što mene čini žalosnom. Dok me fizička smrt ne dotuče zaista, umreću još hiljadu puta. I svaki put zbog tebe. Nikad mi nisi dao gledati u daljinu. Čega si se bojao? Da moj pogled ukradu bolje ruke? Mili, ja gore od tvojih nikad nisam imala... A ipak su mi bile najdraže. Ne traži me. Više nemaš me. Volela sam te, ali sad nestalo je sve. Ne gledaj kroz prozor, neću ti doći. Ne kucaj na vrata mog srca, tu davno nema nikoga da ti otvori. Mogu se lažno nasmijati kad se osjećam užasno. Mogu se pretvarati da sam sretna. Mogu uraditi mnoge stvari. Ali ono što ne mogu nikako pretvarati se da te ne volim. Kažu da je hrabar onaj ko ostane i bori se, i da samo kukavice odlaze. Ja ipak odlazim. I trebalo mi je puno hrabrosti da budem kukavica. Ako nekad i dobiješ poruku s mog broja, nemoj da odgovoriš. Neki poziv u gluho doba, nemoj da se javiš. Ne igraj se s mojom slabosti. To je samo trenutak. Ništa strašno. Ne želim da idem od tebe, ali ne činimo uvek ono što želimo već ono što moramo. Ako se opet ikada sretnemo... Zaboravi. Neću da me čekaš. Bio bi greh da propadaš čekajući nekog ko ne može da se zakune u svoj povratak. Nekad, ali samo nekad, poželim da nam se pogledi susretnu, jer da me znaš, koliko me ne znaš, znala bi da sam spreman voljeti te čitav život, a ni riječi izustiti o tome. Znaš, više mi se ne dešava da vidim nas dvoje na mjestima gdje smo prije bili skupa, a gdje nas više nema. Sada mi je nekako realnije da ta mjesta posmatram kao prazna, znajući da ću tu, jednog dana, stvarati nove uspomene. Možda čak i ljepše od onih koje sam imala sa tobom. Umela je da odglumi ravnodušnost. Kada bi pogledao u nju, nasmejala bi se pokazujući mu šta je izgubio. A suze, njih je čuvala, on ionako ne bi umeo da ih ceni.

Dođu one moje noći, kada mi dođeš u misli, i natjeraš me na razmišljanje. Pa se zapitam, šta bih ti rekla da u tom trenutku staneš ispred mene, spreman da čuješ sve što ti imam reći. Ne brini, ne bih ti rekla da te volim i da mi značiš, već bih ti rekla koliko sam ljuta na tebe i koliko boli to što si samo tako odustao od mene. Ubio si onu iluziju snažnog sebe u mojoj glavi. Smatrala sam te svojim junakom, a vidiš, pravi junaci nikad ne bježe. I danas oblačim plavo. Tvoju omiljenu boju. Boju tvojih očiju. Pamtit ću ih dok živim, jer sam u njima uvijek uspjevala vidjeti svoj odraz. A sada ? Sada ne vidim ni tvoj odraz, ni tvoje oči. Samo me još ovo plavilo podsjeti na tebe, na nas, na našu prokockanu ljubav. Ti si mi obojio život svojom bojom, tek toliko da te nikada ne zaboravim. Proklet da si ! Ponekad samo trebaš obrisati poruke i brojeve i krenuti dalje. Ne trebaš zaboraviti ko je ta osoba bila za tebe, samo prihvati činjenicu da to nije više ta osoba. Ponekad ti Bog ne da ono što misliš da želiš. Ne zato što to ne zaslužuješ, nego zato što zaslužuješ bolje. Ne bih moglao opisati svoju ljubav prema njoj, al' da mogu, bilo bi to nešto ovako; Odavde pa sve do .. A jebeš ga, ne mogu naći kraj te ljubavi. Ja nisam ni po čemu posebna. Obična djevojka sa običnim proporcijama. Štaviše, poput većine djevojaka sam. Ali, imam srce koje zna da voli, gubi, prašta, pati, zaboravlja i mašta. Imam dušu koja vjeruje, koja se nada i koja se zadovoljav...a sa malim stvarima. Usne koje mnogo toga prešute, a izgovore riječi pune ljubavi, riječi pune pažnje. Ruke kojima želim zagrliti čitav svijet i noge da koračam zajedno sa svijetom. Eto, po tome se razlikujem od većine. Kažem vam, ništa posebno što bi nekog stranca privuklo, a poznatog zadržalo. Nije tražila mnogo,zadovoljavala se sitnicama,ali samo njegovim.Valjda to tako ide kada nekoga istinski voliš. Čudno je to kako smo mi imali sve uslove za sreću i savršenu ljubav, a izabrali smo ništa. I nema nas. Neki bar imaju opravdane razloge što nisu uspjeli. Mi imamo hrpu gluposti, inata i ponosa. Sve, samo ne opravdanje. Ne možeš samo tako odbaciti osjećaje koje imaš prema nekome. Ne možeš ni sebe lagati.. Srce je to koje zna istinu suviše dobro, da bi se sve sakrilo..

Ne brini se, draga. Naći ćeš ti nekoga ko će ti uništiti karmin, a ne maskaru. Mislila sam da bih mogla da verujem ti svaku rec,jos se secam svega sto si rekao,da sam to sto si trazio,da budes kraj mene,samo to sam zelela. Lijepo je kad se neko sjeća detalja o tebi.. Nije se on slučajno sjetio toga, već je obratio pažnju da zapamti što više o tebi.. Nije bila prva koja mi je vjerovala, al' je bila prva kojoj sam ja vjerovao. U tome je ta razlika u odnosu na ostale.. Ja sam jaka djevojka koja sve drži pod kontrolom. Čak i kad suze idu niz lice, uvijek sam dovoljno hrabra da kažem dvije riječi: Dobro sam. Ponekad sam sebe proklinjem što sam dozvolio sebi da mi postaneš toliko bitna. A trebalo je ostati sve na jednoj noći, onako kako mi muškarci to inače radimo. I sad, nakon dvije godine, još uvijek pamtim svaki pedalj tvog tijela, znam ga napamet. I nijedna druga poslije tebe nije te izbacila iz ove moje lude glave. Bojim se da si bila prava, a ja sam te pustio da odeš... Kada vidiš da gledam negde u daljinu, samo pusti. To me malo sećanja ponesu. Ali ne brini, proći će. I nije vredno tvoje brige, to je samo mala nostalgija za nečim što je moglo biti, a nije. Ostavio te. Dopustila si mu da te povrijedi. Zato mu ne dopusti da se vrati sad i uradi to opet. Ostani ponosna i učini da te gleda kao najbolju stvar koju je imao i dopustio da je izgubi. Bez obzira koliko bolna je tvoja odluka bila, sve dok možeš mirno spavati, znači da je bila prava. Daleko si... Udaljen samo nekoliko kilometara, par minuta one tvoje lude vožnje autom, ali svejedno daleko. Udaljen hiljadama razloga, pogrešnih ljudi, loših odluka. A to je više od hiljadu kilometara. To razdvaja zauvijek. To je sudbina. Od malih nogu učili su me o vjeri. Sad kad sam odrastao siguran sam u jedno, vjerujem samo u njene ruke oko mog vrata i u njen tihi uzdah na mojim grudima. Molim Boga da već jednom izabere neku, svejedno koju, samo da je voli.. Kad ih vidim, istog trena će me proći. I zaboraviću da me je ikad i bilo ponijelo. Kao ludilo. Zaboraviću onaj neznani osjećaj kad sam

se bila zaletila i i zagrlila ga, čak pošla da poljubim, zaboraviću onu slast koja mi se spuštala niz cijelo tijelo. Sve ću zaboraviti. Volim ja! Dobro, ne baš svakog. Što bih voljela svakog? Volim koga trebam voljeti i fino mi je. I najveća ljubav će vremenom nestati ako je posvećena hladnom srcu. Baš kao što se i najveći talasi slome kada udare o hladnu stijenu. Ali imao je nešto, nešto u sebi. Nešto, ne u pojavi, nego u očima... Ti i ja možemo sve... Čak i dokazati da u ljubavi postoje sretni završeci. Ponekad se kajem što sam bila fina, izvinjavala se kad nisam učinila ništa loše, i što sam učinila bezvrijedne ljude prioritetima u mom životu. Znam mila da i ove noći misliš na njega, odaje te strah u očima, strah koji do sada nije postojao. Nemoj, mila. Razumijem, fali ti, ali čeka te još mnogo toga, a ako je suđen... čeka i on iza nekog ćoška. Ti si definitivno bio loša odluka u mom životu. I tek sad se jasno vidi koliko me koštalo to što sam te pustila da budeš dio mene. Ali, znaš kako kažu: Loše odluke pišu najbolje priče. Sjećam se kad sam ti umjesto: 'Volim te', rekla: 'Slobodno idi'. Žao mi je, ali nisam se htjela boriti za nekoga kome je odlazak uvijek najbolja opcija. Najljepše je slušati tišinu. U njoj možeš čuti sebe. Jer, ljudi najčešće čuju samo ono što žele čuti. Ali u tišini nađeš svoj mir, ostvariš svoje želje, ispuniš potrebe i osjećaš se zadovoljno. Privukao ju je k sebi, njeno ubrzano disanje se počelo smirivati, a oči boje bakra su se ispunile suzama. Kao da je cijeli svijet stao u taj tren dok su njegove ruke nalazile utočište na njenom struku. Shvatio je tada da ta žena koja se ...nalazi kraj njega stotinu puta prodala sebe za mrvicu njegove pažnje. Shvatio je i da se njegove ruke ne smiju nalaziti na njenom tijelu, da je mora pustiti, ali neka jača sila mu nije dozvoljavala da učini bilo šta. To nije smjela biti ljubav, a bila je. A ljubav nikad ne pita ništa, samo se dogodi. A ona je gotovo povjerovala da nešto osjeća prema njoj. Sama je htjela da se uzda u njega, htjela je umišljati da mu ona nešto znači. Spusti glavu natrag na jastuk i zatvoru oči misleći: Falit će mi. Neka mi se Bog smiluje, koliko će mi faliti.

Šutjela je. Na jednostavna pitanja je uvijek najteže naći odgovor. Više nije bila sigurna jesu li se prestali voljeti zbog karata koje im je život podijelio ili zbog načina na koji su ih odigrali. I pomislio sam tada:"Ma biće još takvih kao što je ona u mom' životu.Mlad sam,čemu vezivanje sada?"I evo,poslije pedeset godina,još uvijek ne mogu da joj nađem sličnu,bar da ima djelić nje. Ostaješ bez riječi, gleda te u oči. Misliš, voli te. Zaljubljen je. Ne bi te inače tako lijepo gledao. Dirne te to. Dirne te ljubavlju, poput plamena. Misliš kako je topao. I lijep. Očarana si, ali to nije čarolija nego otrov. Ne smiješ ga ni vidjeti ni s njim razgovarati jer inače ćeš mu sve povjerovati. Nakon svih ljubavnih poraza, ostala sam i dalje djevojka sjajnih očiju i rumenih obraza. Smijala sam se iako je u meni sve umiralo pomalo, više mi ni do koga osim do mene same nije stalo. Osjećaji su nestali kao da ih nikada nije ni bilo, srce kao da se kucati umorilo. Napustila me snaga, napustila me volja... Više se ne mogu ni nesretno zaljubiti, a nekad sam po tom pitanju bila najbolja. “I? Jesi li za ovih par mjeseci uspjela smisliti pravičnu osvetu?'' - progovorio je prvi. Hrabro, samouvjereno i arogantno. Kao i uvijek. Htjela sam vrištati, htjela sam ga udariti, htjela sam plakati. Jecati kao malo dijete. Ali dijete više nisam bila, a dama jesam. Prišla sam mu korak bliže, pogledala ga ravno u oči. Bile su prokleto lijepe, i bistre, magične. "Jesam. Zaboravila sam te." - rekoh i nasmiješih se. A-jao! Koliko god skrivam rumenilo na obrazima, ono svima govori da sam zaljubljena, a ljudi se smeše i govore: "Gde ti danas lutaju misli? Istina,možda jesam prešla preko svega,pomirila se sa činjenicom da više nikad neće bit uz mene i zagrlit me onako kako je samo on znao,al prebolila ga još nisam i znam da neću još dugo. Cijeli moj život kao gomila slika razbacanih po stolu. Ti si moj album u kojem su sve one pronašle mjesto. I znam da nema više traženja, jer ja sam u tebi pronašao sve, sve ono što nikad u nijednoj nisam. Nije ni znala da je upravo ona bila ta koja mi je pokazala smisao mog života, kao u igri logike gdje pomicanjem jedne jedine šibice promjeniš smisao svega, i nije ni slutila da je svojim postojanjem pokazala razlog mog.

Volim ga onako kako nikada niko neće moći ni zamisliti, ni objasniti, ni izmisliti. Priznajem, nije savršeno, ali je najsavršenije sto umijem. Nije savršen, jer savršenstvo ne postoji, nije idealan, jer ideala nema. Jednostavno, moj je, ma kakav da je, moj je, s njim dijelim svoj život, svoje mane, jer ih imam i ja, on je tu, i savršeno se uklapa u mozaik mog života. Izgovoriš tih par riječi, koje ne čujem među onolikim svijetom, poljubi i šapneš na uho da me voli. Odmah bih zalijepila nešto na uho, da te riječi zauvijek tu stoje. Ako misliš da ne napreduješ, pogledaj gdje si bio godinu prije, i vidjet ćeš dokle si došao. Vidiš, sine moj, ljepota nije u odjeći koju nosi, u njezinoj figuri, ili u načinu na koji se češlja. Ljepota žene mora se vidjeti u njezinim očima, jer to je ulaz u njezino srce - mjesto gdje stanuje ljubav. Želim nekoga ko će znati da nisam savršena, a koji će gledati u mene kao da sam najsavršenija žena koju je ikada vidio. Ponekad te se sjetim..Ali, onda se i sjetim kroz šta sam sve morala proći zbog tebe.. I ne brini se, nema šanse da mi imalo nedostaješ. Prestani se brinuti o neurednoj kosi, razmazanoj maskari, i višku kilograma. Jednog dana, pronaći ćeš momka koji će te voljeti baš takvu kakvu jesi, koji neće željeti da te mijenja. Vidjet ćeš, svi ti nedostaci, bit će najmanje važni. Znao sam da joj se polako uvlačim pod kožu. Još jedna klinka, mislio sam, lako će pasti na svaku moju riječ. Uvukao sam joj se pod kožu, tiho, lopovskim koracima ušao joj u san, i tamo i ostao. Ostao zarobljen između njenog ponosa i moje želje. Njenog neukrotivog inata i mog egoizma. Što sam više bježao, više sam je želio. Što se više vraćala, sve više sam je tjerao. Igrali smo igru u kojoj nijedno nije pokazivalo emocije, držali smo se onog ko prvi kaže ''volim te'', gubi. I nijedno od nas nije izgubilo, a iz bitke smo izašli poraženi oboje. Ona je ostala ukočena dama, puna inata, a ja.. Ja sam, eto, ostao srcem tamo negdje kod nje, a tijelom svake noći kod druge. A ona? Srce je s sobom ponijela, nije ga ostavila kod mene. A ni tijelo ne daje nikom. Rekla je davno, dok sam skidao pahulje s njenih usana da ona ide u paketu. Ne ide tijelo bez srca, a ni srce bez tijela. Ja sam se nasmijao, i mangupski rekao kako divan paket, ni svjestan koliko ću dugo poslije da se sjećam svake njene riječi. Umorna sam od pokušaja da napravim muškarca od tebe. Ne ide. Ne vrijedi više. Ni sam ne znaš šta hoćeš. Ali dragi, ja znam. A to više nisi ti.

Bila je ljubav mog života. Bio sam glup da to shvatim i izgubio sam je zbog nekog glupog razloga kojeg se sad i ne sjećam. Nikada je nisam prebolio. Moji su prijatelji govorili da lete varnice kada se gledamo, a ja sam je pustio da ode. Bio sam suviše ponosan da joj kažem koliko mi je stalo do nje. Nađi nekog..Kome nikada neće dosaditi da te ljubi po cijeli dan.. Ko će te zagrliti kad si ljubomorna. Ko će učiniti sve za tvoju sreću. Ko će te čvrsto držati za ruku kada si neraspoložena. S kim ćeš moći razgovarati o vašoj budućnosti..Nađi nekoga ko te nikada neće pustiti da odeš, ne nekog zbog koga ćeš patiti iznova i iznova. Zaglavljena između svojih snova i surove stvarnosti u tišini najcrnjih noći nazivam se tvojom, a zapravo ovako ne pripadam nigdje, ni tebi, ni sebi... I često se uhvatim kako stišćem šake toliko čvrsto kao da u njima držim sve što od tebe ne želim izgubiti. Možda, jedini, nikada nećeš znati da moja sudbina leži u tvojim rukama. Iako znam da se to neće desiti, uhvatim sebe kako sjedim i čekam da dođe poruka od tebe. Svaki dan. Najveća greška koju možeš uraditi je otići od nekoga ko je čekao samo na tebe. Mislila sam da ima neko tebi sličan, neko s onim pogledom, s onim osmijehom na usnama, neko zbog koga ću se osjećati sretno kada provuče prste kroz moju kosu. Ali uzalud. Puno toga ostalima fali. Baš svima. Nemaju oni taj sjaj u očima kao ti, nemaju onaj srdačni osmijeh poput tvog. Nisu kao ti. Iako nismo skupa, ne dozvoli da te imaju neke druge. Ne bih mijenjala tu malu slatku laž da si moj ni za šta na svijetu. Kad bolesno voliš ti si jedini krivac u ljubavi. Pa vjerovatno zbog toga mi i ne ide, previše se pustim u sve to. Naivno pokažem emocije i ništa ne krijem. Uvijek zažalim poslije i uvijek shvatim da je kasno. Da mogu vratiti vrijeme sve bih ispočetka, pa bi me možda više cijenili. Al' opet, nisu svi isti... Svaki razočara na svoj način. Ja sam jaka djevojka koja sve drži pod kontrolom. Čak i kad suze idu niz lice, uvijek sam dovoljno hrabra da kažem dvije riječi: Dobro sam. Srećo, bojim se da se dogodilo ono od čega sam najviše strahovala. Preboljela sam te. I šta ? To je to ? Tu je kraj naše nikada dovršene priče koja se razvlačila godinama ? Samo ćemo tako da se rastanemo, kao dva

stranca, ti ćeš nastaviti da budeš sretan sa njom, a ja... ja ću već naći nekoga. Ionako mi emocije odavno nisu jača strana. I znaš mili, još uvijek te volim. Svakim danom sve više i više. Svakim dahom sve jače i jače. Još u meni tinja nada da ćemo nekada biti zajedno. Zajedno sretni. Obećao si mili, a rekao si da ti nikada ne kršiš obećanja, zar ne ? Čekam te na starom mjestu mili. Tamo gdje je ostalo moje srce, tvoja tvrdoglavost i jedna potrošena prilika. Ne potroši i drugu, jer treće neće biti. Ni prilike ni mene. Jer, ti si ono malo i retko na što trzam. Malo i retko što unese pomutnju u moju monotonost. Ti si ono malo i retko što.. Što.. Ma, bolje da ne nastavljam... To što jednom pogrešiš ne znači da ćeš pogrešiti svaki put. Nastavi pokušavati, izdrži i uvek, uvek, uvek veruj u sebe, jer ako ti ne veruješ, ko će drugi dušo? Zato drži glavu visoko podignutu i što je najvažnije, nastavi se smejati, jer život je divna stvar i toliko je mnogo stvari vrednih osmeha. Ljubav je jedina marka koja nikada ne ispada iz mode. Možemo pokušavati da se pridržavamo priručnika, da vladamo svojim srcem, da izgradimo strategiju ponašanja, ali sve su to koještarije. Srce odlučuje i to što samo odluči jedino je važno...Svaka žena, ako je imalo osjetljiva, zna da čita iz očiju zaljubljenog čovjeka! Čak i onda kad se pojavi u pogrešno vrijeme, na pogrešnom mjestu. Neki bi rekli kako nije ništa posebno. Sasvim obična. Prosječna. Ima mnogo boljih, ljepših. Rekli bi neki previše tog. Al' nije me briga. ONA ima sve što mi treba. Zna kako me nasmijati, kako me usrećiti, zna biti podrška i potpora. Uvijek je tu. Posebna. Sa svim vrlinama i manama. Unikatna. Kad se ljuti. Kad se smije. Kad me zagrli. Kad me gleda u oči. Kad je držim za ruku. I kad se sve sabere, jednostavno je to. Definicija sreće stane u jedno ime... Pričaš po gradu da još te volim, da zapravo poslije “nas” nisam krenula dalje. Toliko sam se trudila objasniti da je to jedna potpuna laž, ali onda sam shvatila da nema potrebe pravdati se, jer nisam ja ta koja svaku drugu rečenicu počinje tvojim imenom. Ko sad tu nije krenuo dalje? Ja ili ti? Jednoga dana možda ćeš poželjeti da vratiš vrijeme unazad, da ispraviš greške iz prošlosti. A ja, ja se samo nadam da ćeš tada imati nekog pored sebe, da ti kaže da se kazaljke na satu kreću u jednom pravcu. Niko ne može znati kako se tačno osjećaš. Možeš im reći sve, svoju životnu priču, možeš im opisati svaki mali osjećaj i detalj. Ali čak ni tada, ništa od toga neće biti dovoljno da razumiju.

Jednog dana ću se početi igrati s tvojim osjećajima i ti ćeš se naljutiti, jer sam konačno naučila igrati tvoju igru. Žena je fatalna kada izgleda da je ničija, a najfatalnija je kada je u društvu muškarca koji je umislio da je njegova, a ona to nije. Umorna sam od početaka, mili. Zašto početi ispočetka nešto čemu se već zna kraj? Ti kažeš da ćemo sve ponovo, a ja znam da ponovo znači uzalud. Možda on nije bio za nju. Možda ni ona nije bila za njega. Ali, kada su skupa, čitav svijet zastane u tom trenutku. Samo je tada njen osmijeh iskren, dječiji. Samo je tada njegovo srce samo njeno. Samo tada su savršeni jedno za drugo. A za svijet ko pita ? Sve dok traje, ništa sem njih dvoje nije važno. Zauvijek njen. Zauvijek njegova. Zauvijek njihovo. Koliko god pokušavala da ga zaboravi nije uspjevala. Svakim danom ga je sve više voljela. Svakim danom ga više trebala. Pokušala je sve. Pokušala je s drugim ali on ne može njeg da zamijeni. Pokušala je da ga ne viđa, ali uvijek bi se odnek...ud stvorio. Pokušala je da ne misli na njega, da bude hladnokrvna i da ga mrzi. Eh, pokušavala je ona, ali njeno srce to ne bi podnijelo, jer u njenom srcu se nalazio samo on i koliko god pokušavala da ga izbaci on je tu ostajao. Znala je to da na silu pokušati nekog zaboraviti, znači još više ga voljeti. I tako je i bilo. Odustala je od pokušavanja. Nikoga nije voljela, nikoga nije imala. Nikoga sem njega. " Takva je… Preplakaće noć, ali sutradan, ako me vidi, nasmejaće se…Najlepše što ume, naravno.. Ona ne ume da se smeje drugačije.. Koliko sam samo voleo taj osmeh.." Ljubav je, valjda, jedina stvar na svijetu koju ne treba objašnjavati, ni tražiti joj razloge. Pa ipak to činim, makar samo zato da još jednom pomenem čovjeka koji je unio toliko radosti u moj život. Užasno mi fališ. Još uvijek. Ali neću ti to nikada priznati. Ipak osjećam neko čudno zadovoljstvo u saznanju da nikad više neću poljubiti tvoje usne. Niti da ću se ikada više skupiti u tvom krilu, godinama klesanom za moje tijelo. Razmiš...ljala sam o tome kako bih te odbila, kako bih ti vratila. I na kraju, pružila sam ti samo osmijeh. Nisam te odbila ničim drugim, samo osmijehom. Odbiti te onako osvetnički, značilo bi pljuvanje po mojim godinama s tobom. Pljuvanje po danima koji su se desili, po noćima koje su bile stvarne, po rukama koje su zimi grijale, a ljeti hladile. Po usnama koje su sve naučile. Po onome u što sam se klela. Zbog toga sam se samo nasmijala, otvorila srce, pustila te i okrenula se. Hodala sam sama, prvi put. Sreća se ugostila u moje slobodno srce. Znala sam da ćeš i ti biti sretniji bez mene. Nije mi bilo žao. Ali fališ mi. Još uvijek.

I kada ga je nakon toliko vremena ugledala prvo je pomislila da se nimalo nije promijenio. Onaj njegov hod, onako klošarski, one plave oči u koje se zaljubila, u kojima je nekada vidjela odraz sebe. Ali, promijenilo se dosta toga. Više se n...e poznaju. Više nema trčanja u zagrljaj. Više nema onih slatkih poljubaca. Više nema njenog odraza u njegovim očima. Više nema ništa. Ništa im nije ostalo od toliko godina ljubavi. Sada su samo stranci koji se ponekad sjete svega. Sjećanje boli, ali zaborav je teži. Nisu imali izbora. Možda je tako bilo najbolje, a možda i ne. Sudbina zna, ona ih je rastavila, ona će i dati odgovor na to pitanje. Nekada i negdje ... Neka ti nje. Našli ste se; laka ona, lak ti. Bolje nisi ni mogao. Bila sam ti izuzetak; ovu moju sortu jednom u životu sretneš. Nego, znaš kako kažu da uvijek može gore, zato, zadrži ti nju. Jer, gore od nje ti ne treba. Već te se dovoljno stidim. Već dugo ne znam da zamijenim te, u srcu da pokvarim te, jer ja ne znam da naslikam život bez nas I znaš mili, još uvijek te volim. Svakim danom sve više i više. Svakim dahom sve jače i jače. Još u meni tinja nada da ćemo nekada biti zajedno. Zajedno sretni. Obećao si mili, a rekao si da ti nikada ne kršiš obećanja, zar ne ? Čekam te na starom mjestu mili. Tamo gdje je ostalo moje srce, tvoja tvrdoglavost i jedna potrošena prilika. Ne potroši i drugu, jer treće neće biti. Ni prilike ni mene. Ne spominjite mi to ime; još uvijek me boli, možda bih mu se vratila da znam da me još uvijek voli...Šta je bilo, sad prošlost je, samo uspomene su ostale. Dala bih sve da vrati se, al’ možda bolje ovako je.. Pred njom je stajao neko drag, blizak, neko potreban. Pred njom je stajao neko koga ne smije dotaći, zagrliti, čak ni osloviti bliskije nego poznanika. Tad još nije znao da će je po tom osmjehu pamtiti. Više nije uspio da je pronađe u gužvi, ni sljedećih dana na ulici, ni sljedećih godina u varoši, ni sljedece vječnosti u zivotu. E ovako,sve mi se skupilo,pa moram ovo da napisem.Ovo je za njega,to je onaj decko koji ume da mi ulepsa dan,samo kad ga vidim,iako mi se ne javi,ali dobro...Isto tako ume da me dovede do te mere da pocnem da placem i onda osobe oko mene najebu.Zato sto me gleda,a znam da od toga nema nista...Blokiran mi je na fejsu,ali sam ga pozvala sa bratovog profila,da mu gledam slike iako znam sve napamet.Pocnem da ga branim iako su svi u pravu,ali sta cu takva sam.Njega volim,i on mi je sve. Samo da ti kažem da si mi ti sve i da te volim više od svega na svijetu! Poseban si, najbolji! Jedino u tvom zagrljaju se osjećam sigurno. Za tvoju sreću sve ću uraditi. Znaš, ponekad se bojim da te ne izgubim, osjećam da je sve protiv nas, a onda me ti utješiš svojim toplim riječima i postajem hrabrija i jača nego

prije. To samo tebi uspjeva. Kad sam bolesna, ti si moj lijek, kad sam tužna, ti si moja sreća, kad je sve crno, ti si moje sunce, jednostavno ti si moje sve! Uvijek sam mislila da ne postoji onaj "pravi",ali što sam više sa njim, uvjeravam se da je on upravo TAJ. Koliko ga samo volim. Kako je samo savršen. Iskreno ne znam ni šta radi samnom, imam milion mana koje on trpi,i koje mu ne smetaju,ne znam kako uspijeva. Jednostavno mu se divim! Samo ti nastavi da glumiš frajera. Nemoj da se javiš nikada više, iako si rekao da ćemo biti bar drugari. Glumi da ti se sviđa svaka druga, muvaj jih, ako želiš budi sa svima, ali kada me budeš video, setićeš se svega kroz šta smo prošli, a ti i bilo koja, nikada to nećete moći. Setićes se mene, ali vešto se praviti da sam ti nebitna. Ma frajer si, majke mi. Meni je najbitnije da znam da ni jednu nećes voleti i truditi se oko nje kao oko mene pre. A mene će proći, veruj mi. Čula sam to milijun puta. ''Ti možeš bolje. Ti zaslužuješ mnogo više.'' Zapravo, upravu ste. Ali ponekad kada voliš, voliš osobu zbog toga kakva ona jest, unatoč svemu lošem što ti je učinila. To je ono što ti ljubav čini. Ne radi se o tome koga zaslužuješ, radi se o tome koga želiš, koga trebaš, i koga voliš. Molim Boga da već jednom izabere neku, svejedno koju, samo da je voli.. Kad ih vidim, istog trena će me proći. I zaboraviću da me je ikad i bilo ponijelo. Kao ludilo. Zaboraviću onaj neznani osjećaj kad sam se bila zaletila i i zagrlila ga, čak pošla da poljubim, zaboraviću onu slast koja mi se spuštala niz cijelo tijelo. Sve ću zaboraviti.