Christian Mork - Dragi Jim

Christian Mork Dragi Jim Za Aoife, gdje god bila U I rskoj, u Cromwellovo doba, vukovi su bili prava napast, i budući da ih je navodno bilo sve više, poduzete su posebne mjere u njihovo istrebljenje... Točan datum njihova konačnog nestanka nemoguće je utvrditi. Encyclopedia Britannica, izdanje iz 1911.

Uvod ŠTO JE VIDIO DESMOND 1. Malahide, sjeverno predgrađe Dublina. Ne tako davno. Ljudi su se držali podalje od kuće još dugo nakon što je za potrebe novih stanara raskužena i nakon što su trupla otkrivena u njoj sigurno počivala u zemlji. "Gnusoba", šaputale su mjesne tračare i znakovito kimale glavom. "O paka, ukleta kuća!" vikala su djeca koju bi hrabrost napustila čim bi zagazila korak ili dva u njezino prednje dvorište. Jer ono što je u toj kući, prvi, ugledao pismonoša Desmond, bilo je neljudski strano. S vi su voljeli D esmonda mada je znao zabadati nos i tamo gdje mu nije mjesto. Kao pravi rob navike uvijek bi opazio čiju bi travu valjalo pokositi i s kojega se stijega počela ljuštiti boja. I zmiješane s osjećajem krivnje zbog sitnica koje je uočio - ali ne i shvatio što one uistinu znače - te su ga, inače druželjubive kvalitete, koštale zdravog razuma. N a dan kada je posljednji put u životu osjetio radost, taj vrhunski stručnjak za kavu što su je kuhali njegovi klijenti dostavljao je poštu u mirno susjedstvo u ulici koja se nastavlja na željezničku postaju u Malahideu - što je mogao sporije, a da ga pritom ne prozovu voajerom. Krenuo je od mjesta na kojemu se barovi N ove ulice spajaju s lažnom bavarskom ružnoćom betonske marine, skrenuo ulijevo i nastavio niz Bisset Strand. Kao i obično, stari je D es virkao kroz prozore provjeravajući čeka li ga u kući netko sa šalicom netom skuhane kave. I nije se razočarao; do kraja prve ulice popio ih je već dvije. Većina stanovnika pomirila se s njegovom osamljeničkom potrebom za pozornošću. S hvaćali su da mu i samo to što "navrati" na malo jutarnje jave daje osjećaj da barem nakratko sudjeluje u tuđem životu. Uvijek bi rekao "ta kavica baš krasno miriše". N ikada nije zlorabio gostoljubivost zadržavajući se predugo. A čim bi vas vidio nasmiješio bi se, naprosto vas za-bljesnuo osmijehom od uha do uha - upravo su zato svi i podlegli tom čudnom malom stvorenju. Prije no što je otkrio trupla, svi su ga držali bezazlenim. Kakav-takav život izvan službe provodio je na sigurnoj udaljenosti, u Gibney'su, gdje je očijukao s lokalnim ženama kada bi njihovim supruzima popustila pozornost. Kod kladioničara u susjednom ulazu spiskao bi mizernu plaću kad god bi na televiziji bila kakva konjička preponska utrka, što je bilo često. S voju crnu poštarsku torbu teglio je uzduž i poprijeko ispucanih pločnika tog staroga obalnog gradića više od osamnaest godina, zureći u iste pepeljastosive kuće s kojih je more izjelo svu boju. Monotoniju je držao utješnom. O dlazak u grad, do kojega je trebalo samo pola sata vožnje vlakom, podrazumijevao je D esmondu posve nezamislivu otvorenost i glad za iznenađenjima. Uz to, odlaskom u grad poremetio bi pomno planiranu rutu koja je završavala s najmanje četiri poštene kave prije ručka. Ljudi bi ga čuli iz kuhinje; stazom pokraj njihovih kuća prolazio je pjevuckajući ispod glasa, nekakve bedaste pjesmice. Glas mu nije bio bogzna što, no glavom bi kimao u ritmu, što je vrijedilo više od sluha. Bio je sretan onako kako su obično sretna djeca mlada od dvanaest godina.

Poslije su padale oklade u to je li to njegovo pjevuckanje trebalo shvatiti kao upozorenje. Koliko se itko sjećao, tolerantno mišljenje o D esmondu grad je zauvijek promijenio 24. ili 25. travnja, nešto nakon deset sati. N ije bilo sunca. Bog je odvratio pogled s kuće na broju jedan u Ulici S trand i, štoviše, s mora zakotrljao suicidalno sive oblake ne bi li zaklonio nešto neminovno, nešto u čemu javnost nije trebala imati udjela. Proročanski izbor boje, pokazalo se poslije. I tako je D esmond Kean, u blaženu neznanju, domahnuvši staroj gospodi D ingle na katu Howard's Cornera i dotaknuvši vrh kape u znak pozdrava ljubaznoj gospodi Moriarty koja je upravo otvarala frizerski salon, produžio prema kraju svoje dnevne rute. Kada je dostavio poštu u sumorne kućice na Bisset S trandu, okrenuo se i vratio do broja jedan na uglu O ld S treeta i Gas Yard Lanea, sve oklijevajući. Torba je bila gotovo prazna; valjalo mu je dostaviti još samo dva reklamna letka lokalnog supermarketa gospodi Hegarty. U nadolazećim danima, u svom grozničavom umu, D esmond će se kretati naprijed-natrag u vremenu pokušavajući se sjetiti kada je trebao primijetiti da u osjećaju koji ta kuća budi u njemu nešto ne valja. D jelovala je posve obično; pročelje izblijedjele krem boje s lažnim švicarskim drvorezom iznad ulaznih vrata. N o nešto ga je - nešto što mu je uporno izmicalo - od samog početka tiho upozoravalo na stanarku te kuće, samo je on bio previše uljudan da se na to upozorenje obazire. Gospoda Hegarty, koja je D esmondu dopustila da je oslovljava s "Moira" tek nakon cijele godine sporadičnih - i ustrajnih - posjeta, u grad je stigla prije tri godine, iz mjesta na koje se nije trudila trošiti riječi. Pričalo se da je iz nekog gradića u Zapadnom Corku. I u četrdeset i petoj godini još je bila zgodna žena; lice joj je krasila ona sretna vrsta građe kostiju koja lijepo izgleda i kad ostari. U rijetkim prigodama u kojima bi svojim nezgrapnim šalama D esmond od nje uspio izmamiti osmijeh, bila je prelijepa. N o bilo je u njoj i neke stečene strogosti koja bi prerastala u otvoreno neprijateljstvo kad god bi ljudi pretjerali u prisnosti. Pozive susjeda na čaj isprva je uljudno odbijala. N eki su joj pokazivali što žele donoseći joj pred vrata kolače, no ona ih je ostavljala netaknute na verandi sve dok ih konačno ne bi pojele divlje mačke. O d mnoštva radoznalih susjeda D esmond je bio jedini kojega je ikada pozvala u kuću, na kavu, vjerojatno zbog njegove nevinosti ili namjerne sljepoće za skrivenu stranu ljudske naravi. A onda, negdje prošloga siječnja, gospoda Hegarty nenadano je prestala otvarati vrata kada bi na njih pozvonio. I njegovi kasniji pokušaji da obnovi kontakt, kada bi na ulici naletjeli jedno na drugo, također su naišli na odbijanje. Gospoda Hegarty, koju su ionako rijetko viđali izvan njezina četiri zida, samo bi ga zaobišla bez riječi, u onom svom starom sivom kaputu, umotana u maramu poput mumije. N ikada više nije ga pozvala u kuću. I D esmond i svi ostali pretpostavili su da ju je zadesila kakva tragedija; nisu joj dosađivali i ostavili su joj prostora za kojim je očito čeznula. A opet... S ada, dok je sa šarenim reklamnim lecima u rukama stajao pred ulaznim vratima gospode Hegarty, D esmond se skanjivao zbog onog osjećaja što gaje posljednjih nekoliko tjedana obuzimao kad god bi prošao pokraj njezine kuće. I z nje su se nedavno čuli nekakvi zvukovi na koje se nije obazirao misleći da dopiru s televizora ili možda s radija. Zvučalo je kao da netko cvili ili čak plače, netko mlad. J ednom je čuo i nekakvo glasno udaranje; zavjese na katu načas su se rastvorile, a onda ponovo naglo spustile. Budući da je bio tek radoznao - ne i hrabar i istraživačkog duha - sve to D esmond si je tumačio kao ekscentričnosti usamljenikâ, plemena kojemu je i sam pripadao. S to se više približavao prorezu za poštu, to su mu se sitne dlake na ruci više uspravljale, uzdizale poput plave šume. Učinilo mu se da osjeća nekakav miris, nešto nalik pokvarenom gulašu. N ije bio siguran otkuda dopire; možda s obližnje plaže, na kojoj je trunula morska trava. I li iz nečijeg hladnjaka, ako je ostao bez struje. N o znao je da to nije bilo to.

Zatomivši napokon nejasan osjećaj zle slutnje, D esmond se sagnuo, odgurnuo poklopac proreza za poštu i u njega ubacio Tescov reklamni letak. O pazio je gomilu neotvorene pošte na podu. A onda se oduzeo. U dnu kuće, blizu njemu poznate dnevne sobe gospode Hegarty, ugledao je nešto veoma nalik ljudskoj šaci. Bila je plavo-crna, napuhnuta poput kirurške rukavice, a virila je odnekud iz susjedne prostorije. Ruka koja se na nju nastavljala bila je jednako debela i kobasičasta, kao da je napunjena vodom. Uz nju je ležao ručni sat; narukvica je očito pukla pod pritiskom podbuhlog mesa. Kada je istegnuo vrat, D esmond je načas uspio vidjeti ostatak trupla gospode Hegarty, medu inim i njenu najbolju haljinu, umrljanu krvlju. Mogao se zakleti da se, unatoč svemu, smiješi. J edva je izdržao da se ne ispovraća po vlastitim cipelama, a onda pojurio niz ulicu da obavijesti "gardaîe" ( Gardai - pripadnici policijskih snaga Republike I rske (op. prev.).. I prvi i posljednji put u životu, zaboravio je isporučiti pošiljku. Kada su razvalili bravu, pripadnici temeljne policije iz postaje s drugog kraja ulice odmaknuli su se ustranu i propustili dvojicu forenzičara iz zapovjedništva Garde iz Phoenix Parka, odjevenih poput astronauta. D va muškarca tiho su ušla u kuću; za njima je krenula postrojba sa psima. Tuljenjem i cviljenjem psi su se odazvali zovu skorene krvi, i njihovi vodiči morali su ih obuzdavati. J edan od astronauta, policajac odjeven u kombinezon za zaštitu od opasnih materijala, kleknuo je pokraj ispružena Moirina tijela i proučio joj lubanju. N a njoj je, tik iznad oka, bilo nekoliko udubljenja, kao da ju je netko udarao kakvim tupim predmetom, ali nedovoljno snažno da je na mjestu ubije. I stragom je poslije utvrđeno da je smrt prouzročio snažni subduralni hematom. D rugim riječima, nakon što su je prebili, Moira Hegarty doživjela je moždani udar i umrla za nekoliko minuta. Truplo je na tom mjestu ležalo najmanje tri dana. J edan viši policijski inspektor isprva je mislio da se radi o ubojstvu počinjenom tijekom razbojništva. Kada je međutim doznao cijelu priču, čuli su ga kako ispod glasa komentira da je "jebena gadura zavrijedila svaki udarac koji je dobila". N jezina je smrt naime murjacima bila najmanji problem. Na većini zidova pronašli su tragove struganja cipela, kao da su se dvije ili više osoba hrvale u prizemlju, nastojeći svladati jedna drugu. Podne daske bile su pune tragova smeđe kože i paste za cipele, a slike S vete Zemlje na zidu stajale su nahero. I ste znakove borbe pronašli su i u ostalim prostorijama u prizemlju, i novaci su se uznemirili. J edan lokalni gardist otvorio je ormarić ispod sudopera i u njemu pronašao velike količine otrova za štakore. D rugi je na Moiri pronašao ogrlicu iskovanu od željeza, čvrsto zakovanu na potiljačnom dijelu. N a njoj je visio omanji prsten s više od deset različitih ključeva. Ni jedan se nije dao strgnuti. "Ova je, bogme, zveketala kad se tuširala", dobacio je treći gardist u jadnom pokušaju da razbije nelagodu koju su svi osjećali. Kada su ih poslije oslobodili kliještima za željezo, otkrilo se da ključevi odgovaraju svim bravama u kući - izvana. Drugih ključeva nije bilo. A većina vrata bila je zaključana. Forenzička analiza pokazala je da je gospoda Hegarty ozljede zadobila na katu i da se umalo uspjela dovući do kauča u prizemlju. S rušila se na samo nekoliko centimetara od njega. Na to je ukazivao tanak mlaz krvi koji je s kata vodio u prizemlje. Murjaci su se prestali zafrkavati čim su se popeli na kat da potvrde tu teoriju. Čak dva pripadnika jakih snaga malahidske Garde bila su potrebna da otvore vrata sobe na katu. D ok su se ramenima upirali u njih, jedan je uhvatio nervozan pogled svog partnera. I za vrata je naime dopirao miris puno jači od onoga u blizini gospode Hegarty. I kada su

napokon otkrili što je D esmond zapravo vidio - i tako posve previdio - nije ih bilo sram što ih prati naoružani časnik. S klupčana uz vrata, ležala je djevojka, ruku sklopljenih oko zahrđale lopate kao u molitvi. "I suse!" uzviknuo je najmlađi gardist i uhvatio se za dovratak. Psi u prizemlju počeli su tuliti i pandžama grepsti po drvenom podu. Crvena joj je kosa bila gotovo crna od znoja i prljavštine. N a vitkim i elegantnim prstima preostala su još samo dva nokta, a kroz tanku opnu nečega što je jednom bila žuta ljetna haljina provirivala su rebra. S irotica je umrla u mukama, zaključila je Garda, no nisu mogli odmah ustanoviti je li umrla od rane u abdomenu nanesene nožem ili ju je prije toga ubilo nešto iznutra. N a lopati su međutim bili njezini otisci prstiju, a tragovi na čelu gospode Hegarty odgovarali su glavi lopate. Zaključeno je da je slijedila stariju ženu do polovine stubišta, a onda tu potjeru iz nekog razloga prekinula. I za jedne fotelje pronađen je nož, s otiscima prstiju gospode Hegarty; pokazalo se da je mladu ženu tim nožem ubola ne dvaput, već najmanje devetnaest puta. "Siroto dijete začas je iskrvarilo", primijetio je jedan stari mur-jak ispuhujući nos. Forenzičari su brzo rekonstruirali događaj. O čajnička bitka započela je na katu, gdje je gospoda Hegarty pokušala odbiti iznenadni napad onemoćale djevojke, i na kraju u tome i uspjela. N o mlada žena nije se predala bez borbe. Forenzičari kao da su tek tada shvatili da ključevi gospođe Hegarty odgovaraju svim bravama u kući, ali da ni u jednoj sobi nema ključanice s unutrašnje strane. I spod kreveta, gdje ih je djevojka očito skrivala štedeći ionako ograničenu bijednu hranu, pronađeni su ostaci sirovih krumpira i pljesniva kruha. Utvrđeno je da je u kući živjela najmanje tri mjeseca. N a okviru kreveta zjapili su okovi za noge i lisičine; i jedno i drugo izgledalo je dobrano istrošeno. N ajmanji ključevi samozvane upravnice zatvora savršeno su im pristajali. S irotica je imala ojedine od lisičina na mjestima gdje joj se metal urezao u meso. D vije iskrivljene ukosnice, smeđe od djevojčine krvi skorene na podnim daskama, protumačene su kao improvizirani ključevi kojima se oslobodila lisičina. Bila je zatočena. I to dugo. Drugog zaključka nije bilo. N jezina uzničarka, ljubazna žena koja je D esmondu servirala kavu, bila je razotkrivena, no tek kada je već bilo prekasno. S uočen s mučnom činjenicom da je gospođa Hegarty, povučena žena odnekud sa Zapada, susjedima pred nosom držala kućnoga roba, gospodin iz S ocijalne službe zadihano je propentao: "N ismo imali pojma. O dmah ćemo poduzeti daljnje izvide", trepćući u svjetla televizijskih kamera što su dopirala s druge strane policijskog kordona. N o i prije no što je, izbjegavajući poglede razjarenih promatrača, glavnim stubištem izišao iz kuće, svi su znali da nemilo sere. Žena koja je mirno živjela na kraju ulice bila je pravo čudovište. A nitko to nije opazio jer nikoga nije bilo briga, državu ponajmanje. I dok je sve to trajalo - dok su astronauti, policajci-šetači iz postaje na uglu i psi krvosljednici secirali svatko svoj dio otvorenog misterija - nitko te istine nije bio svjesniji od D esmonda. O d dolaska prvoga bolničkog vozila koje je stiglo po sirotu djevojku, stajao je točno preko puta kuće, stezao ogradu da održi ravnotežu i zurio u ulazna vrata boje čokolade na broju jedan. N ije se pomaknuo ni kada se smrklo. N jegov uobičajen iskren osmijeh zamijenio je nesretan, jeziv smiješak. Malo-pomalo, ljudi koji su dotad tolerirali njegovo neobično ponašanje počeli su ga prijeko gledati. N aime prerano oćelavjeli D esmond upinjao se vidjeti djevojčino izubijano tijelo dok su ga tovarili u bolnička kola. O no njegovo virkanje u tuđe kuhinje naglo je poprimilo posve novo i uznemirujuće značenje. A i bilo je tako dobro zajednički otrti prljave ruke o jedinog

raspoloživoga žrtvenog jarca. "Perverznjak!" dobacila je jedna majka kroz raspuklinu ruža za usne. "Bolesni gad", dodala je druga. Obje su mu prije samo nekoliko dana sa smiješkom posluživale kavu. Griješile su, premda se njegovo neumjesno zurenje uistinu dalo protumačiti kao neprimjerena radoznalost, pa čak i seksualno uzbuđenje. D a su mogle zaviriti u D esmondovo srce, u njemu bi otkrile tek najcrnju i najgoru krivnju i sram. S ada je znao što je značilo ono lupanje. Cviljenje koje je dopiralo s kata mogao je biti - ne, sigurno je bio - poziv u pomoć, samo nekoliko dana uoči nasilne smrti. D esmond je pitomo kimnuo ženama iz susjedstva, no one ga nisu ni pogledale. Pogledima su fiksirale ulazna vrata kuće na broju jedan, kao da će, budu li u njih dovoljno dugo zurile, postati bolje susjede. Pala je noć. A stronauti su konačno sklopili šatore i odvukli nalaze u Zapovjedništvo. Gomila promatrača se prorijedila, doduše tek neznatno, kada je D esmond iz kuće začuo uzvik na granici krika. N etko je bio iznenađen, i to nimalo ugodno. N ekoliko sekundi potom, mladi gardist koji je pronašao djevojku na katu pojavio se na ulazu; njegovo ionako pepeljasto lice bilo je posve izobličeno. Što god da je upravo bio vidio, premašilo je njegovu toleranciju za ljudsku gadost. "Narednice", rekao je teško gutajući. "Nešto nam je promaklo." Prošavši pokraj police za knjige na katu, jedan policijski pas odbijao se pomaknuti; legao je na tepih i cvilio. Ovaj put nije tulio; oplakivao je, što god da je osjetio u blizini. Kada su napokon odmaknuli policu i otvorili vrata skrivena iza nje, gardai su pronašli drugu djevojku. "I zgleda mlađa od prve", rekao je mrtvozornik krajem toga tjedna, nakon što je na sve tri žene obavio temeljitu obdukciju i skinuo gumene rukavice, uvježbanom kretnjom koja mu nije pričinjavala nimalo zadovoljstva. Posljednju su pronašli zguranu u malenu nišu u vanjskome zidu, iza vrata malih poput vratašca na kući lutaka, u vlažnom zakutku kojega je s prostorijom u kojoj je boravila prva djevojka povezivao uski zračni tunel. Kako nije imala nikakvih dokumenata, procijenjeno je da je u ranim dvadesetima, crne kovrčave kose koja je - dok je još bila dovoljno čista da se raščešlja — morala biti prekrasna. Koža joj nije bila nagrdena udarcima, tek ranama nastalim uslijed manjka higijene i bjelančevina. Za razliku od prve, ta je djevojka umrla od višestrukog zatajenja organa izazvanog postupnim trovanjem i izgladnjivanjem. Ruke su joj bile posve tanušne; na njima više nije bilo mišića. Kada su je pronašli, ležala je umotana u prljavu deku poput išibanog psa. Kao i na prvoj djevojci i na njoj su pronađeni tragovi redovitog sputavanja. Štoviše, jedan policajac nježno je otključao lisičine koje su joj raskrvarile nožne članke. Pitanje na koje nitko nije imao zadovoljavajući odgovor bilo je zašto su joj oba dlana umrljana tintom. N a kraju su pronašli kemijsku olovku iz koje je curila tinta, ali ne i papir. A ko je u tami svoje zatvorske ćelije nekome pisala, što je učinila s porukom? Trebalo je nekoliko dana da gardai popišu i posljednji komad namještaja zatečen u kući. A onda, nakon otkrića da jedan od mnogih ključeva Moire Hegarty otključava ladicu komode, priča je postala još ružnija. I najgore malahidske jezičare zanijemjele su pred čistom, proračunatom gadošću što su je nanjušili policijski psi. U ladici su najprije pronađene dvije vozačke dozvole. J edna je bila izdana crvenokosoj, dobro uhranjenoj, 24-godišnjoj Fioni Walsh iz grada Castletownberea u okrugu Cork: očito prvoj djevojci pronađenoj na katu. D ruga je pripadala 22-godišnjoj Roísín Walsh, čije su crne kovrče i blijeda put na fotografiji malo sličile kosturolikom stvorenju koje je, toga časa, počivalo na metalnoj ploči stola za obdukciju, tik do svoje sestre. N ije se znalo kako su i kada stigle u kuću Moire Hegarty, no to nije bio razlog

zbog kojega su novine toga tjedna planule s polica. N e, Evening Heraldu i I rish D ailyju zlata je vrijedila druga pojedinost, detalj koji je nadmašivao početnu šokantnost vijesti, nešto što je većina ljudi već pogađala. Da, Fiona i Roísín bile su sestre i doživjele su jezivu smrt, no to nije bilo sve. Moira - njihova uzničarka i ubojica - bila im je tetka. Tetka ubojica zatukla sestre robinje, lajao je jedan naslov, Ljepotice i zvijer, trubio je drugi. N edostatku takta unatoč, oba su bila istinita. Utvrđeno je da su djevojke, u razdoblju od najmanje sedam tjedana, u organizam postupno unosile male količine otrova za štakore - antikoagulanta kumatetralila - vjerojatno umiješanog u vodu i takozvanu hranu. "J ednostavno rečeno", rekao je mrtvozornik, "organi su im se postupno raspadali, a rane nisu zacjeljivale. N ajmlađa je umrla od unutarnjeg krvarenja. Čini se da su obje noću bile okovane za krevet. Upravo kako je to njihova tetka i planirala." N ovine kao i D esmondovi susjedi i nekadašnji prijatelji stvar su nazivali naprosto čudovišnom, što je također bilo prilično točno. N o ladica u komodi još nije nudila ni naznake odgovora na pitanje zašto se išta od svega toga dogodilo. Medu popisanim predmetima bilo je i nekoliko zapečaćenih najlonskih vrećica s crnom zemljom. N akon pomnije analize, u vrećicama su pronađeni i jedno dugme, jedan ubrus od damasta, zgužvana kutija Marlboro Lightsa i čahura iz puške kalibra 12. Činilo se da rečene predmete ne povezuje apsolutno ništa osim činjenice da zemlja na njima ima istu pH-vrijednost. Pronađen je i komplet za pisanje iz kojega su nedostajali tek jedna kuverta i jedan list skupoga pisaćeg papira. Forenzičari nisu uspjeli utvrditi čemu su poslužili. Možda ih je uzela Roísín, ali, ako je tomu bilo tako, slijedilo je pitanje - čemu su poslužili? N akon nekoliko dana susjedstvo se uzvrpoljilo i opčinjenost policijskim autoritetom je splasnula. D jeca su se zadirkivala tko će prijeći bijelo-plavu traku s natpisom garda i sa zida zgrabiti kakav trofej. Takve će bezobraštine prestati kada se kuća jednom zatvori, kada bude napuštena i službeno nastanjena duhovima. J edan dječak uspio je pobjeći s plastičnim kipom I susa opremljenim žaruljom od 40 wa i koja mu je osvjetljavala aureolu. D rugi je uspio stići do ugla prije no što ga je gardist zgrabio i natjerao da vrati portret nekad tako omiljenog taoiseacha (Taoiseach - naziv za premijera Republike I rske (op. prev.) Éamona de Valere u pozlaćenom okviru. Premijerovo snuždeno lice kao da je osuđivalo mrtvu ženu što ga je objesila iznad svog kamina. Policiji je brzo ponestajalo tragova, i bila je spremna zatvoriti slučaj. A onda je kuća, sama od sebe, ponudila još jednu tajnu. D ošla je u obliku prije previđenog traga struganja na stražnjim vratima. Vrata su izgledala kao da ih je netko, pokušavajući izići, gotovo izvalio iz okova. N a kvaki je pronađen otisak prsta koji nije odgovarao ni jednoj od mrtvih žena. D rugih otisaka u kući nije bilo. A onda je pronađen i treći prljavi krevet, u podrumu, i još istih nepoznatih otisaka na kanalizacijskoj cijevi. Tko god ondje bio, nekakvim primitivnim oruđem za rezanje uspio je prepiliti cijev i vrlo vjerojatno pobjegao iz kuće s lisičinama zaključanima na barem jednom zapešću. D vije djevojke nisu patile same. J oš je netko bio s njima, netko tko je još donedavno bio tu, živ. I skrivao se. N akon što je i posljednja daska u kući podignuta, a imovina popisana do posljednje žlice (i pritom se nije pojavilo ništa novo), kuća na broju jedan u Ulici S trand napokon je očišćena. Prozori su zakovani daskama i grad ju je ponudio na prodaju. I premda ih je silno mučilo tko je mogla biti četvrta osoba u kući, bez pravih tragova i bez ijednog živog rođaka koji bi im ponudio uvjerljivo objašnjenje krvoprolića, gardai su nekoliko mjeseci

poslije tiho zatvorili slučaj. Čak su i mediji na kraju prešli na novija ubojstva. Po gradskim se barovima pak slučaj i dalje razmatrao. "Moira je skrenula", glasila je jedna popularna teorija. "Zamjerala je curama na ljepoti i iz ljubomore ubila tu ljepotu." Prema drugoj, djevojke su namjeravale ubiti tetku smislivši nekakvu shemu iznude koja im se obila o glavu, samo što u kući nije pronađen nikakav novac. "Kakva šteta", govorili su susjedi, i bili su u pravu, kakva god istina bila. "Tajanstveni gost bio je Moirin ljubavnik koji ih je poubijao i zbrisao prije no što je dobio što ga ide", glasila je jedna posebno maštovita ideja. N o sve te teorije poživjele bi tek toliko koliko je trebalo da ih se propenta. N aslušavši se budalaština od ljudi u kojih je udio alkohola bio veći od udjela zdravog razuma, jedan redoviti gost Gibney'sa - nakon jednog maloga tamnog piva napokon je izustio: "To je započelo negdje drugdje. D a bi posve sazrelo, takvo krvoproliće zahtijeva godine i godine mržnje." D a su ga dečki u plavom s kraja glavne ulice tada čuli i ostavili se žemički koje su upravo doručkovali, možda bi i riješili slučaj. I pak, ni tada ne bi pohvatali ni polovinu priče. J er, priča što su je žene iz Moirine kuće umalo odnijele u grob jest počela negdje drugdje, u malome gradu u Zapadnom Corku, gdje ljude pokreće nešto puno jače i zapaljivije od mržnje. Ljubav. O no što je Moiru i njezine nećake poslalo u tihi dio malenog groblja iza crkve Svetog Andrije bila je ljubav. Ona vrsta ljubavi što peče gore od usijane peći. N a tužnom malom sprovodu što ga je tjedan dana poslije obavila i platila S ocijalna služba, nije bilo rođaka ili prijatelja koji bi odali počast sestrama Walsh i njihovoj tetki i ubojici. Fiona i Roísín sahranjene su na metar-dva od Moire, na čemu je pogrebnik inzistirao govoreći: "N eka sam proklet ako tu sirotu djecu ostavim nadohvat ruke toj strašnoj ženi." Kao da se ruga dvjema djevojkama, svoj vremenski plašt boje kokakole Bog je okrenuo na naličje, jarkom sunčevom svjetlošću obasjao maglovitu kišu i stvorio banalnu dugu, dovoljno lijepu da jedina osoba na sprovodu zaplače tako glasno da uznemiri ožalošćene na drugom ukopu, dva groba dalje.

Činilo se da je Desmond u mjesec dana ostario deset godina. U javnosti ga nitko nije vidio još od dana kada su sestre Walsh i njihovu tetku odvezli u hladnjaču. Bilo je to zato što je prva stvar koju je učinio po povratku u svoj ledeni stan bila da skine odoru i spali je. D ani su se pretvarali u tjedne, a zvuči raritetnih pjesmica J elly Roll Mortona s D esova stereouređaja - što bi se, poput zlatnog biserja, redovito kotrljali ispod ulaznih vrata njegova stana - utihnuli su. S usjedima se znalo učiniti da čuju tihi plač. Želeći vidjeti čudaka, djeca su lijepila nosove na stakla njegovih prozora. N eka bi, tek načas, uspjela opaziti raščupanu kosu povrh bljedunjavog lica. "N akaza!" međusobno bi prošaptala, kamenjem zasula ulazna vrata i uz smijeh se razbježala kućama. Roditelji su za taj sitni egzorcizam, dakako, znali, a ipak su ga dopuštali. O dgovaralo im je da krivnju za događaj preuzme netko drugi. Štoviše, činilo se da stvar funkcionira. N a broju jedan konačno se nastanila ugodna, bezazlena poljska obitelj, i kuća je ponovo izgledala kao i svaka druga kuća u ulici. D esmond je bio odjeven u iznošeno crno odijelo izlizanih laktova i koljena kakva su nosili konobari na trajektu. D rhtao je dok je pater D onnelly izgovarao uobičajenu molitvu, a kada je svećenik došao do "blagoslovljena ti među ženama", usta je morao pokriti objema rukama. I spod brijega na kojemu je stajala crkva, krovovi boje čađi bili su skliski od kiše. D esmond je ostao stajati još dugo nakon što su grobovi bili propisno utabani i obilježeni. Na istom je mjestu stajao i kada je kiša počela uistinu lijevati. N akon što je pri povratku u stan kimnuo skupini djece na ulici, nitko ga više nije

vidio. I cijela bi priča završila tamo i tada da nije bilo drugog poštara, onoga po imenu N iall, sirotog dečka kojega je radoznalost istrgnula iz jednolične životne svakodnevice i naglavce katapultirala u najveću pustolovinu njegova kratkog života. Tajna sestara Walsh tek se počela razotkrivati. S vatko tko je te noći prošao pokraj groblja uz malo je mašte mogao vidjeti kako se duše mrtvih djevojaka uzdižu iz jeftinih državnih lijesova, lebde i kuckaju po staklu šaltera poštanskog ureda. Jer, unutra su imale nedovršena posla. Siroti Desmond bio im je bliže nego što je mislio. Ni Fiona, ni Roísín ni mrtve se nisu dale otjerati.

Međučin NEURUČIVA POŠILJKA 2.

N a svom prozoru, onome odjela za sortiranje pošte, N iall nije čuo nikakve prigušene jezive zvukove. N e zato što i sâm ne bi uživao u dobroj priči o duhovima, pa po dolasku noći postajao osjetljiv i na najmanji zvuk. N e, bilo je to zato što mu je vuk opet ispao k'o drek, i znao je da je ispao k'o drek i prije no što mu je počeo bojiti jantarne oči. "O hhh, sranje", promrmljao je i pogledao svoj peti crtež te noći. Kako je to moguće? U umjetničkoj školi sasvim je pristojno crtao mačke; to mu je morao priznati čak i profesor Vasiljčikov. N jegovi leopardi i njegove pume u živim bojama s lakoćom su jurcali po papiru i iz svojeg se dvodimenzionalnog svijeta probijali u treću dimenziju, za koju je živio svaki dječak zaljubljen u stripove. Psi mu pak nikako nisu uspijevali. Niall bi dovršio glavu, krenuo prema snažnim stražnjim nogama i dodavao srebrnosivo krzno, sve u želji da očuva dojam čiste smrtonosne prijetnje koji je izbijao iz te životinje. Zapanjujuće često međutim, čim bi stigao do repa, stvorenje bi se prometnulo u preuhranjenog psa ili u artritičnu lisicu. Bude li uporan, jednoga dana mogao bi postati pristojan kopist nekome od stripautora kojima se divio, recimo božanskom američkom grafičaru Toddu S aylesu, čiji je originalni znanstveno-fantastični serijal S vemirske kolonije iz 1980-ih čitao kao dječak. Glavni likovi bili su do zuba naoružani intergalaktički lovac na ucjene po imenu S tash Brown i njegov majmun koji govori, Pickles. S erija je pratila njihove bitke s gomilom smrtonosnih van-zemaljaca-mutanata diljem zvjezdanog sustava A lfa Centauri i zapadno od njega. A li koga je on to zavaravao? Realno, morao je priznati N iall, mogao se nadati tek tomu da lasti cipele gospodinu S aylesu - ili njegovu novom čudu od djeteta, umjetniku J effu A lexanderu, koji je za D arkWorld Comics upravo nacrtao i obojio četverodijelnu avanturu na D ivljem zapadu pod naslovom Šest pištolja za Tumu, klasičnu revolverašku seriju tipa "ovaj-grad-nije-dovoljno-velik-za-obojicu, putniče", na koju su zaiskrile oči dječaka diljem Irske i svijeta. N iall je još jednom pogledao svog bijednoga bezopasnog vuka i shvatio da neće stići ni do njihova prijamnog ureda. Pokušavao je izraditi naslovnicu za nekakav srednjovjekovni fantasy strip, i cijele je noći, po isteku radnog vremena, crtao ostatke dvorca - urušene zidove i kule, batrljke drveća iz kojih se poput zaraze širi mlada mahovina te kojekakva bića što tumaraju izgubljenim svijetom drevne I rske, I rske kakve, zapravo, nikada i nije bilo. Gavrani - sasvim lijevo, odmah iznad zastrašujućih vješala dobro su ispali. Crvenih gubica, nestrpljivi... kao da se upravo spremaju obrušiti i otkinuti komad osuđenog čovjeka što se još uvijek njiše na omči. Uvjerljivo. Vitezovi nešto dalje u pozadini - na povratku iz lova sa sokolima, sapetima na debelim rukavicama, bili su gotovo veličanstveni. Cak i djeva bajna što ju je N iall nacrtao skutrenu na šumskome proplanku djelomično je uspjela; dok je bježala u zaštitničku tamu granja, crna kosa napola joj je zaklanjala mliječno bijelo lice. I tu je, dakako, sve zabrljao. Htio je naime da joj vuk nenadano presiječe put, spuštene glave i užarena pogleda, u položaju za napad. Upravo ta pojedinost svakog je šmrkavog preadolescenta trebala odvesti u široki svijet pustolovine u kojemu se krvoločne zvijeri hrane bespomoćnim

mladim djevojkama - po cijeni od barem deset eura po izdanju. N jegova je djeva međutim trebala samo iz torbice izvaditi S nickers, nahraniti debelog psa, i izvukla bi se. Stvarno jadno. N iall je zgužvao papir i u visokom luku bacio ga kamo i prethodna četiri - u veliki čelični koš nalik kavezu u koji su razvrstavači pošte bacali neuručive pošiljke, one na koje bi pošiljatelji zaboravili nalijepiti marku ili napisati potpunu adresu. Koš se praznio jedanput tjedno i, ako ih pošiljatelj ne bi došao preuzeti ili platiti globu, pošiljke bi završavale u smeću. Zgužvani vuk nije se predao bez borbe. Papirnata lopta odbila se od nekoliko kuverti, šuškajući skliznula niz bijelu lavinu i udarila u debeli paket koji se odvojio od ostatka gomile, pomaknuo nekoliko centimetara i s glasnim tupi zaustavio se udarivši u čeličnu prečku. U toj kuverti sigurno nisu bile rukavice za baku. S to god sadržavala, bilo je teško i tvrdih rubova. Prvi put te noći Niall je zaboravio samosažaljenje i okrenuo glavu u smjeru zvuka. Koš s neuručivim pošiljkama - što je N iallovu nekada toliko razdražljivom, još uvijek adolescentskom unutarnjem oku noćas djelovao kao polumračna stražarnica ispred djevina dvorca - stajao je ni metar od izlupanoga drvenog stola što ga je njegov nadzornik zgurao između bojlera i dva neispravna aparata za prodaju poštanskih maraka. Gospodin Raichoudhury taj je okrhnuti komad namještaja gledao s izrazom ozbiljne zlovolje, kao da će time s njega ukloniti sve mrlje od kave i cigareta. N iall se skanjivao, a onda ustao. O tkako je, prije dvije godine, u tihoj agoniji odustao od umjetničke škole i - kako bi mogao plaćati stanarinu - nevoljko odjenuo bezličnu odoru pripravnika za mjesto mlađega poštanskog službenika, svakoga četvrtka s mržnjom je podizao zasun na tom metalnom kavezu, ulazio u njega i praznio mu nezajažljivu papirnatu utrobu. N oćas je nešto bilo drugačije. O štar zimski propuh iskašljao je neučvršćene listove papira na pod. S tash Brown nategnuo bi kokot na svom laserskom pištolju čekajući da se iz kontejnera pomoli nekakva izvanzemaljska štetočina, pomislio je Niall. Pickles bi se iskesio i zaskvičao kao pravi majmunski ubojica. Niall je prišao košu, podignuo zasun i ušao. D ebela kuverta, tamno smeđa i zamrljana, ležala je na dnu improvizirane papirnate rampe. N iall ju je podigao namjeravajući je baciti natrag među ostale. O krenuo ju je i pogledao ime i adresu pošiljatelja. D jelovala je kao da je načrčkana u žurbi. S lova su bila iskrivljena i razmazana, no još uvijek čitljiva: Pošiljatelj: Fiona Walsh Ulica Strand br. 1, Malahide N ije li se tako zvala ona ubijena djevojka, stradala u neuspjelu pokušaju da zaštiti mladu sestru Roísín? N emoguće. Ma, to je sigurno nekakva prijevara. N iall je, tek načas, prestao disati. N jegov mozak nije znao što bi, točno, sada trebalo učiniti. O dbaciti cijelu stvar kao šalu? S lediti se od užasa nad njezinim jezivim implikacijama? S hvativši da nesvjesno grli nabrekli paket, odlučio se za opciju broj tri, opciju koja se s prosvijetljenim umovima zna poigrati češće od ostale dvije. N iall se pretvarao da odgađa odluku, čime se samo još više prepao onoga što ga je iz pošiljke moglo vrebati. Brzo je izišao iz koša koji mu je počinjao sličiti na šumu s njegova bijednog crteža i vratio se za stol. O tvori je odmah, da, naravno. S to drugo? N o kada je svjetlost olupane stolne lampe (koju je nedavno "oslobodio" iz tajnih zaliha gospodina Raichoudhuryja pospremljenih uz kontejner s pošiljkama za inozemstvo) pala na papir, spazio je nešto zbog čega su mu prsti zastali usred pokreta. Poštanskih maraka nije bilo, zato je pošiljka i završila u košari za otpis. Bila je naslovljena jednostavno na:

Bilo tko Poštanski ured Townyard Lane, Malahide N iall je još jednom okrenuo kuvertu i zacvilio poput staroga dijamantnog rezača. S ada je na smeđem papiru jasno vidio i drugu, još zlokobniju poruku, dodanu uoči otpreme, umrljanu kišom, ali još uvijek čitljivu. Bila je to molba, posljednja želja koju je nekoj nepoznatoj duši izricala jedna koja se upravo gasila. Riječi, naherene i neuredne, glasile su: Mi smo već mrtve. Pročitaj ovu priču, tek u sjećanje na nas. N a to N iall, sve i da je želio, više nije mogao zaustaviti lagano drhtanje ruku. N aravno, čitao je novine i znao za, kako su je već nazivali, "bitku na katu" u kojoj se Fiona suprotstavila beštiji koja je glumila prijaznu ženu. Kako se mogao oglušiti na njezin čarobni pisani zov? Baš kad je odlijepio kuvertu i unutra ugledao obrise nečega crnog, iza leda je začuo gromki glas. D vije potpetice lupnule su jedna o drugu, kao na pisti za vojne parade. "Molit ću lijepo, objasnite mi što ovo znači, gospodine Cleary?" N iall se okrenuo i ugledao kraljevski zastrašujući lik vrlo visokoga poštanskog službenika Raichoudhuryja. U tamnoj tunici zakopčanoj sve do iznad A damove jabučice Raichoudhury je prije podsjećao na pretjerano revnog čuvara parkirališta nego na vojnoga časnika, što je potajno želio biti. Visoka asketska figura prešla je na drugi kraj prostorije i pomno manikirani prst uperila u pod na kojemu je još uvijek ležalo nekoliko porazbacanih listova papira. Ponašao se kao da umjesto dvjema osobama (s tim da je gospoda Cody bila na bolovanju) zapovijeda cijelim legijama. "O tvoreno vam velim, uistinu sam zabrinut za vaše ponašanje, gospodine Cleary. I što, za ime svijeta, radite ovdje tako kasno, molit ću lijepo?" "Crtam, gospodine." "Opet?" "Bojim se da dâ, gospodine." S ada mu je stajao toliko blizu da je N iall uspio vidjeti kopču za remen koju je stariji muškarac naslijedio od svog pra-pra-pra-djeda, pretka koji je "zarobio topove A jub-kana" u slavnoj bici protiv toga ratnog vode iz doba D rugoga afganistanskog rata, sredinom 1800-tih. J ednom prilikom, štrkljasti nadzornik iz novčanika je izvadio od sunca izblijedjelu fotografiju i pokazao je svima u uredu. N a njoj je muškarac s prugastim turbanom na glavi, vrlo nalik gospodinu Raichoudhuryju, sjedio na veličanstvenu konju, s nekim poprilično ozbiljnim kopljem u rukama, izazivajući fotografa da pri pogledu na njega učini bilo što osim da zadrhti. "Bio je časnik u 23. bengalskoj konjičkoj", jednom je objasnio gospodi Cody, koja je za to pokazivala krajnji nedostatak oduševljenja. N iall je upamtio da tu kopču - i komplicirani grb na njoj, sa sloganom o smrti prije gubitka časti (ili nešto slično) - redovito lasti. Potomka bengalskog kopljanika trenutačno je međutim više od smrti brinula uredska stega. Pogledao je bijedni stol i požalio što ga je uopće dao tom mladom čovjeku kojemu se očito ne može vjerovati ni da se nakon radnog vremena neće motati po uredu. A onda mu je pogled pao na podignuti zasun kaveza. Činilo se da razmišlja o tome kako bi mu oružje njegova pretka napokon dobro došlo. "S to se, kvragu..." O tišao je do kaveza i brižno zatvorio vrata, a onda se okrenuo i ošinuo N ialla pogledom smrtonosnim poput A jub-kanovih topova. "I dite kući, molim

vas. I sutra, čim stignete na posao, dođite k meni. Mislim da o nekoliko stvari u vezi vašeg... ponašanja trebamo nadugo porazgovarati." "D a, gospodine", odgovorio je N iall. D ebelu kuvertu Fione Walsh gurnuo je u torbu prekrivši je najnovijim stripom J acka A lexandera Cesta za Boot Hill. S naslovnice stripa tri su gotovo gole revolverašice ciljale u čitatelja, u ovom slučaju sve ozlojede - nijeg gospodina Raichoudhuryja. "O dmah, molim", rekao je umišljeni časnik, kao da na krvavoj bojišnici u blizini Kandahara izdaje zapovijed nekom tupavom novaku u crvenom mundiru. O tpratio je N ialla sve do dućana za popravak obuće (iza kojega je cijeli poštanski ured bio nečasno stisnut), izgurao ga kroz ulazna vrata i zaključao ih iznutra. N iall je čuo da mrmlja nešto o "manjku poštovanja", a onda se zvuk njegovih kožnih potplata izgubio u utrobi najmanjega poštanskog ureda u univerzumu.

Kada se našao na ulici, N iall je pripalio cigaretu. Kroz razbijenu kabinu radionice za izradu ključeva vidio je da njegov šef ponovo ulazi u kontejner za neispravne pošiljke kao da želi utvrditi je li mlađahni N iall nečim oskvrnuo svetost njegova ureda. N iall je snažno povukao dim i sjetio se što nosi. D ošetao je do glavnog raskrižja, stao ispred osvijetljene trafike, izvukao kuvertu iz torbe i otvorio je. U njoj je ležala crna bilježnica, nalik nekom od nadgrobnih spomenika s obližnjeg groblja. Korice izrađene od grubog pamuka bile su hrapave na dodir. D onju polovinu presijecao je dubok trag savijanja, gotovo kao da je poslužila za obranu. Podignuo ju je na svjetlo. N e, prije kao da je negdje bila ugurana, možda zaglavljena iza radijatora koji joj je i osmuđio tamna vlakna. N iall je već zamišljao kako ju je Fiona uspjela sakriti od tetke. N o što je bilo u njoj? J ezive priče? S kriveni opisi događaja? Mapa s blagom, možda? "Začepi, idiote", rekao je samome sebi stišavajući očekivanja. "N isu ti to S vemirske kolonije.'''' I baš kad je namjeravao okrenuti prvi list, shvatio je da ga netko promatra iz trafike. "J e li tamo sve u redu?" upitao je blagajnik, debeljko u bijeloj pregači čiji su obrazi poprimili boju zrelih šljiva. N ešto u njegovu glasu ponukalo je N ialla da sakrije bilježnicu. "Zašto ne bi bilo?" "A , dobro, onda", rekao je muškarac i - ne skidajući pogled s ragbija na TV-u odgrizao komad nečega što je iz daljine izgledalo kao kolač krajnje ambiciozne veličine. N iall mu je kimnuo i produžio prema biciklu koji ga je strpljivo čekao pokraj trafike, čak i kada bi ga zaboravio zaključati. Torbu je prebacio preko prsa, a dugačku nogu preko željezne prečke s koje se boja ljuštila i otpadala poput jesenskog lišća. D ok je okrećući pedale napredovao D ublin Roadom, ugledao je slabašna bijela svjetla putničkog mlažnjaka što se - točno iznad profesionalno ljupkih pročelja dućana - spuštao prema gradu. Bližila se ponoć. D ok je biciklom svladavao dugi put do kuće, N iall nije osjetio da cestom uz njega klize nestrpljivi duhovi, niti je naslutio plahi ljutiti šapat dviju djevojaka koje su odbijale pasti u zaborav. A li da je crnu bilježnicu Fione Walsh slučajno nosio S tash Brown osobno, sa sobom bi ponio svoj najveći laserski pištolj i ne bi skidao pogled s upravljača bicikla. J er, na kromiranom su čeliku, licem okrenuta N iallu, sjedila dva nestrpljiva duha. I jedva čekala da napokon otvori prokletu stvar i počne je čitati.

Kada je N iall zakoračio u majušnu garsonijeru u Ballymunu u kojoj su zajedno živjeli, Oscar je već bio izgrizao sve u kući. U doba kada je iz onog mjesta Bogu iza nogu stigao u grad, svi koji su živjeli u naselju Ballymun nazivali su ga kratko "Mun", što je N iallu zvučalo pomalo kao kad ratom izmoreni vijetnamski veterani govore o "N amu". Brzo je shvatio da nakupina betonskih tornjeva, zamišljena kao projekt socijalne preobrazbe, ima posve suprotan učinak: pretvorila je Mun u nešto nalik autentičnom urbanom getu dražesne stare Istočne Njemačke. S edam zgrada - svaka nazvana po jednom mučeniku Uskršnjeg ustanka iz 1916., kada je mala skupina irskih boraca, pokušavajući poroditi naciju, ustala protiv britanske vojske - svojim staljinističkim chicom desetljećima je mučilo S jeverni D ublin. J edna lokalna inicijativa bila je na putu da na tom mjestu napokon obnovi građanski ponos rušenjem tih šljiva na oku, jedne po jedne. N o N iallov usamljeni crni legić po imenu Plunke Tower i dalje je zjapio u njega svake večeri kada bi se približio domu. Mun ubija svaku radost, s lakoćom, i uza sve te nove i površne planove o parkovima i sličnim stvarima. Koga oni to zavaravaju? pomislio je. Mun nije bio zemlja cappuccino,, niti će to ikada biti. Mun su, baš kao i Tallaght, nastanjivali luzeri, pravi filozofi geta što po džepovima nose naoštrene novčiće i bezvrijedne lutrijske listiće. Za njih i za sve ostale ta dva mjesta zauvijek će ostati Luzeragua i Tallaghtfornija njihove prošlosti, i jebeš preobrazbu. O scaru je sve bilo ravno do mora sve dok ima dovoljno hrane. Kada je začuo otvaranje vrata, narančasti šareni mačak nezainteresirano je trepnuo i skočio na fotelju kako N iallu ništa ne bi zaklanjalo pogled na štetu koju je s ponosom napravio: jednu zapetljanu telefonsku žicu, dvije čokoladice Mars bez utrobe te najmanje deset vrećica čaja koje je maznuo iz kuhinje i rasturio, poput onog mumificiranog miša o kojemu je sanjao u trenucima najvećeg mira. "I ja tebe volim, narančasti seronjo", rekao je N iall i stao čistiti. I pak, brzo se smjestio za radni stol kojega se O scar, mrzeći miris tinte i laka na olovkama, držao podalje. Mačak je zapreo i okrenuo glavu k prvome svjetlu, još uvijek nevidljivom na njihovu betonskom oceanu, čak ni s vječito prljavih prozora na dvanaestom katu. N iall je iz torbe iskopao crnu bilježnicu i stavio je pod svoju najjaču arhitektonsku lampu. S ada je vidio da je netko - šarajući kemijskom olovkom po istim mjestima - u tkaninu urezao inicijale F. W. Fiona Walsh? Predmet je možda i bio autentičan, no u to se tek morao uvjeriti. Čekao je da mu Oscar dade kakav znak da nastavi, no mačak se nasitio šećera pa ga je - bezdušno kako to samo njegova vrsta zna - samo okrznuo pogledom kao da kaže: "S ve da te to i ubije, ja na spavanje neću otići gladan. D akle samo naprijed, glupi seronjo. Misliš da me je briga?" Važući bilježnicu u rukama, N iall se načas zapitao ne bi li trebao nazvati gardaié? Možda je bila dokaz. Možda je bila važna i mogla pomoći u rješavanju ubojstva. Uši su mu gorjele, niall cleary je gradski junak! vrištalo je s novinske naslovnice u njegovoj glavi. Ruka mu je već bila na telefonu, a onda je, kao sama od sebe, skliznula i ponovo dotaknula grubo crno platno. Napokon je okrenuo prvi list i posve zaboravio murjake. Premda to tada nije mogao znati, njegov život - ili barem monotono postojanje kakvo je do tada poznavao - više nikada neće biti isti. D ok je čitao prvih nekoliko riječi zgusnutoga neurednog rukopisa koji je ispunjavao stranicu za stranicom, N iallovo srce je ubrzalo. Tanki papir nalik lupini luka bio je umrljan sasušenom krvlju i suzama. I li je to bio znoj? Usporedio je rukopis s onim na kuverti; poklapali su se. I sta nagrbljena kosa slova, sa sličnim uskim petljama na samoglasnicima, pisana u žurbi. N e u udobnosti, uz šalicu čaja ili zdjelicu čipsa. Papir je posvuda bio izbrazdan tragovima noktiju, očajnim prljavim urezima u obliku

polumjeseca. Upravo tada pojavilo se danje svjetlo. Blijeda zraka sunca što je na svojim usamljenim plećima pokušavala ponijeti cijelo obzorje sivih oblaka brzo je nadjačana, kao da u kontaktu s betonom vene i umire. Maleni stan obavila je tama, gusta poput najmračnije noći. N iall je popalio sve lampe u kući i jače se umotao u futranu jaknu, jer je grijanje opet riknulo. Prešao je prstima preko prvih rečenica priče Fione Walsh i počeo čitati. Već ga je čvrsto zgrabila i znao je da se neće maknuti dok ne stigne do posljednje stranice. Na vrhu stranice napisala je: D ragi neznani prijatelju. Molim te, poslušaj me. Tu sam gdje jesam i nemam još puno vremena. Tebi u naslijede ostavljam svoju priču i sve svoje buduće dane, jer mi temo uskoro biti mrtve. Umrijet ćemo u ovoj kući jer smo voljele muškarca po imenu Jim, a da nismo poznavale njegovu istinsku narav. Slušaj pozorno moju priču.

Dio prvi FIONIN DNEVNIK 3.

Ona dolje napokon se smirila. Urlanje i ludovanje nisam čula već sat vremena. To znači da imam malo vremena da se zagrijem za pisanje.I pomislih kako bibilo dobro da ti se predstavim, prije nego što se moja draga tetkavrati na kat, počne lupati po vratima i optuživati me za ubojstvo. J a sam Fiona, Fiona N ora A nn Walsh, a u ovoj prokletoj kućiveć sam gotovo tri mjeseca. Prljava sam. S mrdim k'o majmunskodupe. O djevena sam u haljinu od tajske svile, ili je to nekad bila. Ljudi kod kuće govorili su mi da sam lijepa, ali tek kada bi isto samo iskreno - rekli i mojim sestrama. Zaboravi osjećaj krivnje,dobro? A ko si pronašao ovaj dnevnik, ne možeš me spasiti. A li barem me upamti. O bećaj da nećeš zaboraviti tko sam i kako samovamo dospjela. J er pomisao na to da će me odavde iznijeti u gumenoj vreći, a da nitko živ neće znati pravu priču, nepodnošljivami je. S amo da na početku nešto raščistimo, da ne krenemo s pogrešnih osnova: samo me nemoj početi sažalijevati. Mogu se ja brinutiza sebe, čak i sada. Prije mjesec dana, upravo pred večernju inspekciju, u ladici koju je zaboravila zaključati pronašla sam nekoliko ukosnica i odvijač i sakrila ih u madrac. Posljednjih nekolikonoći, nakon što bih provjerila kako je Roísín, oštrila sam taj odvijač na grubom okviru zida od cigle blizu prozora. Već je dovoljno oštar da izbode tri vražje tetke, a ja ga moram zabiti samou jednu. S amo, moram čekati, osluškivati. J er, kada za to dođe vrijeme, imat ću samo jednu priliku. I z njezine sobe u prizemlju povremeno čujem nekakvo struganje, kao da preko podnih dasaka nešto vuče. Kladim se da je pronašla nešto čime će mi razbiti lubanju, nešto teško: pijuk, možda, ili lopatu. N o može li je uopće podignuti? N isam baš sigurna. Kad sam je prije dva dana posljednji put vidjela, kroz prozor na katu, izgledala je smežurano poput sirote Rosie. S ada mi se stalno vrti u glavi, i danju i noću. A to nije samo zato što jedem krumpire i kruh. N egdje u meni ključa osjećaj da mi je netko izvadio i bacio utrobu. I li da se sama od sebe suši i za sobom ostavlja golemu rupu. N isam sigurna mogu li to opisati kako treba, ali što god bilo, znam da ona ima prste u tome. Piškim krv, Roísín također. Moja Rosie noću cvili poput životinje u toru i zaziva našu majku. I z podruma već neko vrijeme ništa nismo čule, tek nekakvo klepetanje koje je moglo dopirati i s bilo kojeg drugog mjesta. Bojim se da smo ostale još samo nas dvije, na katu. Ta kuja u stanju je uzeti crijevo za zalijevanje vrta i potopiti onu rupu u prizemlju, da bude sigurna u to da nitko tko bi nam mogao pomoći iz nje ne iziđe živ. I pak, mislim da bismo to čule. A i susjedi bi. S udeći po zvukovima, snaga napušta i tetku Moiru. Mislim da je ovo sada već pitanje volje, a ne vjere. S tvar izdržljivosti. A ja sam istrčala više polumaratona od te kurvetine. Može ona obožavati svog plastičnog I susa koliko hoće; ja na svojoj strani imam mržnju prema Moiri i ljubav za malu Rosie. A to je jače od tisuću krunica koje ta bijednica može potegnuti za svoj račun, zar ne? Pomoć je često bila toliko blizu da sam je mogla namirisati. Ali stigla nam nije. U posljednje vrijeme nekoliko je ljudi znalo zastati na stazi ispred kuće i zagledati se u moj prozor na katu, uključujući i onog smiješnoga malog poštara iskrivljena osmijeha. Taj uvijek izgleda kao da o nečemu razmišlja, donosi odluku. O smijeh mu ne silazi s lica, čak i nakon što ga je tetka Moira prestala pozivati u kuću.

Jer, on zna. Znam da zna. S amo si to ne želi priznati. U što sam, napokon,i ja bila spremna povjerovati prije no što je sve ovo započelo? D a te jedno ubojstvo može navesti da zarobiš vlastitu obitelj i pripremaš se pobiti je? S umnjam. A poštar o tome ne želi razmišljati,znam. J er nikada ne vjeruješ onome što vidiš vlastitim očima. Uzdaš se u ono što osjećaš u želucu i uspoređuješ to s vlastitim iskustvom. Zato stare gospode koje godinama žive pokraj serijskih ubojica u novinama uvijek izjavljuju da je tip bio tako prekrasan normalan mladić. O dbijaš vjerovati u to da je zlo prisutno i nastojiš pronaći dobro "u dubini duše". J a i Rosie smo se opametile.N i kada ga isprazniš, u bunaru punom katrana nećeš pronaći svježecvijeće. Prije dva tjedna, sigurna da tetka Moira stoji pokraj ulaznihvrata u prizemlju i osluškuje, razmaknula sam zavjese i mahnula poštaru kada je krenuo uza stube. Trepnuo je i na trenutak zastao. Promatrala sam ga kroz zavjese i molila da se okrene na peti, odjuri niz ulicu i nazove jebene gardiste. N o on je, dakako, vjerovaosamo svojim očima. A te su oči vidjele lepršavi komadić čipke kojuje pomaknuo vjetar, ne ja. Za poštu se pobrinuo, za nas nije. U posljednje vrijeme, kad god ga vidim, žuri do otvora za poštu ikao da izbjegava pogledati u moj prozor. Želi uvjeriti samoga sebe u to da može živjeti s osjećajem krivnje. I to je pošteno od njega,valjda. Čovjek mora moći živjeti sa samim sobom, zar ne? N aš je spas dakle prepušten meni. Meni i mom zatvorskomoružju, odvijaču. A ko prije no što za to dođe vrijeme ne pronađem nešto bolje. Nešto čime ću je zatući. Čekaj. Zadrži dah kao i ja. Ni riječi. Čujem je dolje, u prizemlju. Pretura po onim svojim ladicama, čuje se struganje metala po metalu. Škare, možda. I li noževi. Čuješ? S tružu jedni po drugima kao da zmaj škrguće zubima. N ebi trebala biti budna ovako rano, prošlo je dva izjutra. N ešto nije kako treba. Vikanje i vrištanje obično počinju nakon onoga štomi ovdje nazivamo doručkom. D obro je... sada je sve ponovo utihnulo. A li ona nešto sprema,znam da nešto sprema. Možda će noćas ili sutra krenuti u završni napad. Zato ne znam koliko ćemo dugo biti zajedno.Kada sam, prošlog mjeseca, ukrala ovu bilježnicu (stajala je ispod njezine Biblije), mislila sam da nam preostaju još kojih tri tjedna.D a ti budem iskrena, sada mi se čini da nam preostaju tek tridana. N o obećavam ti jedno: pisat ću sve dok me ruke služe. O vu kemijsku morat će mi istrgnuti iz ruku. S amo, pritom će morati proći pokraj mog odvijača, zar ne? S toga, hvataj bilješke ako hoćeš. I ako ti sve želim ispričati točno onako kako se dogodilo, moja sjećanja možda i neće ići redom. I premda se nikada nećemo upoznati, važno mi je da znaš da mi možeš vjerovati. Samo te molim za malo strpljenja; već ću ja doći do svega. N ešto odmah moraš znati, da ne bi pomislio da smo kakva nevinašca. J er nevina su samo djeca koja još nisu izrekla svoju prvu laž. Tetica Moira u jednome je posve u pravu. Mi jesmo ubojice, sigurno kao što moja ruka sigurno drhti na ovom prokletom papiru. I premda je to grijeh, i nimalo se ne veselim što ću za njega položiti račun na onome svijetu, nikada ga neću požaliti. Postoje dobre i loše smrti, baš kao što postoje nevini i ljudi koje treba ubiti. Po tom pitanju imale smo izbora, to ti otvoreno kažem. S amo kukavice i drkadžije, kada ih uhvate, kukaju i bajaju o tome kako su im "ruku vodili" Bog ili sudbina. Mi smo se poslužile kvalitetnim čelikom i nakon posla obrisale ruke o travu. I mirno spavale. O pet trčim pred rudo, oprosti. Čitaj dalje; možda shvatiš da je za takve suprotnosti sposoban i netko čija je jedina briga donedavno bila sjetiti se vlastita života. Prije Jima.

S ada, kada smo se upoznali, bilo bi pošteno od mene da ti priznam još nešto, nešto što mi pada teže od priznanja da smo ubojice. Ja sam kriva. Za sve. Za početak, da nisam spazila tog zgodnog dečka na seksi motociklu, sada bismo bile ušuškane u svojim krevetima kod kuće, u Zapadnom Corku. Čim su nam se pogledi sreli, čim sam zaronila u crnilo njegovih očiju, više nisam mogla zaboraviti osjećaj koji je u meni pobudio. O tome sam samo čitala u knjigama. Kažu da ponešto od te čarolije ima u opijumu, no ovo je bilo jače od opijuma. Kada me je pogledao, osjetila sam i užas i olakšanje. Činjenica da taj osjećaj ni dan-danas ne mogu bolje opisati trebala bi ti govoriti nešto o njegovoj snazi. J er, J im je bio prirodna sila za koju još nema imena, ukoliko ne postoji riječ koja u sebi objedinjava propast, bijes i zavođenje. A zaveo me je; zaveo nas je sve odreda. Vidiš, sve je započelo s pokvarenom cijevi za gorivo. Zašto ga nisam naprosto zaobišla? Prosudi sam. Privuci stolac i pomogni mi odgonetnuti. J er, Bog mi je svjedok, ja to još uvijek do kraja ne shvaćam. Bilo je to prije jedva tri godine, kod kuće, u Castletownbereu. N egdje u svibnju, mislim. Kad sam ga spazila, nebo se taman bilo raščistilo od oblaka. N agnut je popravljao svoj stroj iz snova, Vincent Comet iz 1950-ih, i tiho psovao. Usporila sam na biciklu, misleći da me neće opaziti. N o bila je to uska ulica, i on se okrenuo i pogledao me. Tim jednim jedinim pogledom provalio je u mene kao u sef i pokrao sve što je u njemu bilo.

Prvo što sam čula iz njegovih usta bilo je: "Je li ti taj automobil dovoljno velik?" N ije se obraćao meni, naravno, već stražnjici žutog, poput jahtevelikog BMW-a koji ga je umalo pomeo tutnjajući uskom glavnom cestom u blizini trga. Turist, čije su registarske pločice govorileda i on i njegova nakićena cura stižu iz zemlje u kojoj ljudi vozedesnom stranom, zastao je i nagnuo se kroz prozor. N a vozačuje bilo više podvaljaka nego u sobi punoj mesara. Mišići na kvrgavoj ruci kojom je držao upravljač razborita bi čovjeka možda inaveli na uzmak. Ručni sat kojim je mogao potopiti Bismarckapresijavao se na suncu. "Što si to rekao, din skitstövel?" Motociklist u izlizanoj kožnoj jakni podignuo je glavu. Vidjela sam kako mu slabašno sunce udara u očne šarenice. U njima nije bilo straha. Bio je veličanstven.J a sam se naslonila na bicikl da promotrim predstavu, i prije nošto muje odgovorio, tip mi je lagano kimnuo. Ni danas ne znamšto sam vidjela u tim očima. Čistu agresiju, valjda. Čisto tko-vas-jebe. N o bilo je tu još nečega, nečega što vozač automobila nijeopazio dok je otvarao vrata. J ednom je nogom zakoračio na cestui rekao: "Mislim da sam te nešto pitao." "Kelle, vraćaj se u auto! O dmah!" Plavokosa silueta na suvozačkom sjedalu nagnula se ulijevo i zgrabila snagatora za košulju od antilopa. O n se na to nije obazirao. O bje su mu noge bile na cesti; spremao se pojuriti na vlastiti pogon. A onda je opazio pogled u mladićevim očima. "Prije nego se skroz uzrujaš, mogu li ti odati jednu tajnu?" upitao je Šveđanina. Motociklist se, ruku spuštenih uz tijelo, sa smiješkom uputio pravo prema vozaču i spustio mu prekrasne usne na mesnato uho. O pazila sam da ima vrlo zgodnu stražnjicu, ali i da ispod uskih traperica i majice krije više od mišića. Kretao se kao da raspolaže

svim vremenom ovoga svijeta, a onda se sagnuo i nešto prošaptao. Vozač je nešto zaustio; šake su mu se zgrčile. J ednom rukom mogao je zgrabiti mladića za crnu kosu razbarušenu u stilu Keanua Reevesa i iščupati je. N a trenutak se činilo da pompozni drkadžija upravo to i namjerava učiniti. N ekoliko sekundi licem mu se širio snishodljiv smiješak. A onda su mu se objesile i čeljust i one lopate od ruku. Nisam čula što mu je zgodni momak mrmljao, no s druge strane ceste, gdje sam stajala, nije zvučalo ljutito. Štoviše, ispružio je ruku i tipa potegnuo za ušnu resicu, zaigrano, kao da zabija pobjednički gol. A onda se okrenuo, nasmiješio mi se i vratio svom motociklu boje vatrogasnog vozila. Vozač je samo zaprepašteno stajao; dok je probavljao ono što je čuo, vjetar mu je puhao u razjapljena usta. S to god bilo, toliko ga je šokiralo da je izgubio moć kretanja, i tek ga je djevojka, potežući ga iz sve snage za rub košulje, vratila u aktualno vrijeme i prostor. N a svoje sjedalo vra-tio se brže no što su to moji đaci činili nakon posljednjeg zvona i pokrenuo je automobil tako naglo da je na asfaltu ostavio dva široka kočiona traga. Projurio je pokraj crkvenih stuba i nestao u nekoliko sekundi. Od tada ga nismo vidjeli u gradu. Eh, sad, znam što ćeš reći. Trebala sam sjesti na bicikl, nastaviti svojim putem i gledati svoja posla, zar ne? Razmišljala sam o tome, vjeruj mi. A li ne bi li i ti pričekao još koji trenutak, da doznaš zašto je vozačev bijes tako naglo ispario? N aravno da bi. D akle naslonila sam bicikl na izlog ureda za nekretnine i skupila hrabrost da prijeđem cestu i porazgovaram s dečkom. O n je ponovo klečao ispred svog blatom isprskanog stroja iz kojega je stršilo više žica i plastičnih cijevi nego iz žrtve s teškim ozljedama. Učinilo mi se da pjevucka uspavanku, kao da svog prljavoga uličnog trkača pokušava poslati u san, tamo, nasred ulice, ispred dućana za poklone. Znao je da prelazim cestu prije no što su to doznale moje noge. Znam da jest, po tome što je - prije no što je zategnuo sljedeći vijak - na sekundu zastao. "Kak' smo?" upitao je ne okrećući se. Zvučao je dublinski, s tračkom Corka i obiljem nečega daleko od nas. Glas umiljat poput mačjeg. "A valjda dobro", odgovorila sam ne mrdajući s mjesta i osjećajući se glupo što tamo samo stojim, poput idiota. Bila sam odjevena u svoju učiteljsku odjeću - suknju propisne dužine i udobne cipele - najneseksepilniju odjeću za razgovor s bilo kojim muškarcem. Proklinjala sam svoju lošu sreću. A onda se okrenuo da me pogleda. N e mogu reći da mi se zaljuljalo tlo pod nogama ili neko slično sranje. Međutim zaklet ću se na gomilu Biblija da me je pri pogledu na njega ispunila ona vrsta nade koju osjećaš samo u najranijem djetinjstvu, koju kao odrastao više ne uspijevaš prizvati. O sjećala sam da nema ničega važnijeg od misli koje su toga časa kuhale u meni. J er, ovoga puta nije očijukao sa mnom, namignuo mi ili se nasmiješio. S amo mi se zagledao u oči, zaobišao mrežnice, prošao mozgom, utrobom i svime ostalim, nekakvommi skrivenom svjetiljkom obasjao cijelu utrobu, a onda izgmizaoiz nje, očito zadovoljan onim što je vidio. Taj osjećaj mogu usporediti jedino s onim kada vas u zagrljaju drži velika životinja koje se ne plašite; znate da može ozlijediti svakoga, ali vas neće. I ako je onom turistu podragao uši i moderno neobrijane obraze, to nije bila gesta naklonosti. To je bilo obećanje, obećanje koje bi zvučalo otprilike ovako: "Pusti ti što ti ja govorim; vodi računa o tome da sam ti tu ružnu glavu spreman otkinuti s tijela i šutnuti je niz cestu." U to sam bila sigurna kao što sam sigurna da Uskrs pada u nedjelju. A ipak se nisam odmaknula od njega. Zašto? S vakako ne iz čiste radoznalosti ili zbog jeftine maštarije o brzinskoj vožnji do neke tihe udoline.

N ajbolje objašnjenje koje ti mogu ponuditi jest da sam se priključila na frekvenciju njegova glasa. Bila sam poput usamljene radijske skale koja čeka da "uhvati" kakvu dobru radiopostaju. S tajala sam, u svojim jeftinim lakiranim D ubaryjevim salonkama i puštala da me taj glas preplavi. "Kako ti je ime?" htio je znati. "Nije na prodaju." Zategnuo je još jedan vijak i donjim dijelom košulje obrisao cijev za gorivo, obnažujući trbuh koji u životu nije vidio puno čipsa i velikih crnih piva. Poslije sam znala da je to učinio namjerno. "A htjela bi znati što sam rekao onom švedskom gombocu da zaboravi kupovinu vlastita komada I rske i odveze se u sumrak sa svojom Miss peroksida 1983., je li?" Progovorila sam malo oštrije. Momak me je dobro pročitao, ali bio je previše samouvjeren. "Možda, a možda samo želim vidjeti nekoga tko nije odavde kako prčka po svojoj skupoj igrački. Kakav je to uopće motocikl?" S pustio je ključ i nagnuo glavu kao da misli: A h, kvragu, s ovom čuse morati malo pomučiti. "N ajljepši motocikl ikada napravljen,živa istina", rekao je milujući pozlaćeni znak utisnut na velikispremnik za gorivo - preciznu intarziju nalik tetovaži, stijeg na kojemu je bilo otisnuto Vincent. Mladac se napokon nasmiješio. Zubi su mu, dakako, bili savršeni, a govorio je s pobožnošću kakvu sam do tada čula samo u crkvi. "Moj Vinnie je pravi trkaći stroj, posljednji u I rskoj, možda i na svijetu, rijedak poput jednoroga. Vincent Comet iz 1950., devetsto devedeset i osam kubičnih centimetara, s A lbionovim zupčanicima i višestrukim mokrim kvačilom." O pazio je moj zbunjeni izraz lica i dodao: "S to sve znači da je brz kao munja, prava zahtjevna kuja i stalno se kvari. A li ja ga volim. Jesi li za vožnju?" "Ti si baš zaljubljen u sebe, ha?" "Samo ljubazan." Htjela sam da me upita još jednom, a onda sam pogledala na sat. Bilo je gotovo devet sati, i, gore uz cestu, dvadeset i tri jedanaestogodišnjaka već su zauzimali mjesta kako bi poslušali još jednu fascinantnu lekciju o delti N ila i izgradnji hrama u A bu S imbelu. Vidio je što radim i malčice se rastužio. N isam se ni snašla, a on me je uhvatio za ruku i stisnuo je, lagano, kao pravi gospodin. Nije ju pomilovao ili takvo što. A onda je rekao: "Ja sam Jim." "S igurna sam da jesi." Povukla sam ruku, vratila se na drugu stranu ceste i zastala. Znao je da ću zastati jer se, čim sam se okrenula, nasmijao. Vjetar mu je na vitkom tijelu napinjao jaknu poput jedara. "D obro", rekla sam. "Zagrist ću. S to si rekao onom Šveđaninu? Da ćeš ga natjerati da svoj fini auto pojede za doručak?" Prvo pravo upozorenje dokotrljalo se do mene upravo tamo itada, no ja sam ga ignorirala. Već sam prešla granicu zdravograzuma i izgarala od želje da podijelimo tajnu. J im je odmahnuo glavom i upalio motor. Zagrmio je glasnije od cijele flote kočarica u magli. Zato sam mu, naravno, morala prići, i on se ponovo nasmiješio, cijedeći iz motora i posljednji kubični centimetar. To me sjećanje ni danas ne ispunjava užasom, već žudnjom. N agnuo je glavu prema meni i slobodnom mi rukom pokazao da priđem. D ok mi je kosa vijorila na vjetru i prepletala se s njegovom, napokon sam razaznala riječi koje je izgovorio. "Samo sam mu ispričao priču." "Bit će neka strašna priča, ha?" nukala sam ga, želeći doznati više. Vincent je zavrištao sa svih svojih 998 kubičnih glasova i moj se obraz našao uz J imov. Mirisao je na motorno ulje i nekoliko dana provedenih na lošoj cesti. Mislim da sam na trenutak i zažmirila.

"N ije. S amo u skladu s onim što mu je već u glavi." Što god to značilo. A onda me je blago potapšao po obrazu, odgurnuo nožicu motora i još jednom mi kratko kimnuo. Stisnuo je gas i krenuo ulijevo, uzbrdo, prema gradu Eyeriesu. Djeca, koja su istim putem pristizala na moje predavanje, stajala su i blenula za njim. N a cesti sam ostala još dugo nakon što je zvuk motora zamro u daljini, toliko dugo da me je umalo pregazio drugi luksuzni automobil. Maknula sam se s ceste i stojeći pokraj bicikla slušala kako sat na crkvi odbija devet sati. Zakasnit ću na predavanje, ali zakasnit će i barem deset učenika. Crveni Vincent kojega, uz to, vozi prekrasni zajebant koji zna što spava u glavama drugih ljudi, nije bio uobičajena pojava u gradu u kojemu sam odrasla. D ok sam mahnito okretala pedale uzbrdo, do posla, pokušavala sam se sjetiti pogleda u Švedovim očima. Čovjek se nije uplašio samo onoga što je čuo. Uplašio se za vlastiti život.

Cijelog tog jutra iz petnih žila trudila sam se da me zaboli dupe za velike piramide, za egomanijaka koji ih je sagradio i za to hoću li na ploči ispravno napisati riječi faraon Keops, a da pritom baš ne djelujem kao učitelj koji nije napunio ni godinu staža. S amo, s mojim šestim razredom to baš i nije bilo lako. Clarka Riordana triput sam opomenula da spremi prokleti Game Boy i istodobno se pitala što je J im šapnuo na uho onom agresivnom vozaču, što ga je to tako paraliziralo. Nisam si mogla pomoći. D a ti pravo kažem, samo mi je on bio na pameti. Zanemarilasam zvukove iz učionice i osluškivala udaljenu buku motora koju je, možda, proizvodio izvjesni Vincent Comet. "A li, gospođice, niste mi odgovorili na pitanje", rekla je Mary Catherine Cremin. S punim pravom; nisam čula ni riječi od onoga što je govorila. Začula sam provalu nervoznog smijeha i trgnula se. Predamnom je, u uškrobljenoj i izglačanoj odori, stajala razredna štreberica u čijoj je ladici svaka obična olovka bila naoštrena poput ubojitog oružja. S tezala je komadić krede kao da će, bude li gajače stegnula, ubrzati nastavu. Mary Catherine bila je usred izlaganja domaće zadaće, sastavka na temu D oline kraljeva, i bila jesrdita što sam se zabila u vlastitu stražnjicu i nestala, a ona još nijestigla do najboljih dijelova. "Oh, ovaj... oprosti, Mary Catherine. Možeš li ponoviti pitanje?" Buduća inkvizitorica prekrižila je ruke i uzdahnula. Vezice na cipelama stegnula je toliko da sam se pitala kako uopće diše. "D avid kaže da je sfinga ostala bez nosa kada se skupina francuskih vojnika na nju popela i odrezala ga. A ja kažem da to naprosto nije točno. Je li?" "N e, ja sam rekao da su je gađali iz topa." D avid je bio krupni dečko gromkoga glasa i beskrajno lošeg zadaha. "Začepi, rugobo", prosiktala je Mary Catherine, namještajući ukosnicu. "Natjeraj me." "Tiho, molim", zaustila sam pokazujući Mary Catherine da sevrati na svoje mjesto, što je učinila polako i bez oduševljenja.D avid je izgledao kao da je namjerava gađati u glavu jabukom sastabla ispred škole i ne mogu reći da sam mu zamjerala. "N itkozapravo ne zna", rekla sam, odlučivši se za diplomaciju. "Mnogi povjesničari vjeruju da su nos u 14. stoljeću uništili lokalni vandali,pa to vjerojatno nije učinila N apoleonova vojska. A li pouzdan odgovor nitko ne zna." Ta solomonska presuda nije se dojmila ni Mary Catherine ni D avida, i oboje su se ustobočili. "A li, gospođice", počela je mala frajla molim-vas-dajte-nam-još-zadaće piskutavim glasom. "Pogledala sam u knjige, i tamo piše da to sigurno nisu bili Francuzi. Bio je to neki jadnik koji..."

"E, baš jesu; raznijeli su ga topovskom kuglom", viknuo je D avid i udario po stolu. "Buumm! Ode nos!" Učionicom je odjeknulo nadglasavanje. O bje strane glumile su kako se zapravo ne radi o sređivanju dugo tinjajuće borbe za prevlast nad razredom koju nisam uspijevala obuzdati: Gospođica S avršena protiv Gospodina S veznalice. Ubrzo su za uvredama poletjele i knjige. Činilo se da ih moj povišeni glas samo još više raspaljuje, beštije male. Pogledala sam na sat. Do drugoga zvona bilo je još daleko. A onda sam začula potmulu riku. Ušuljala mi se u uho kroz galamu, odnekud izdaleka, i pojačavala se sve dok uzvici, jedan po jedan, nisu utihnuli. I djeca su osluškivala. O dmah sam prepoznala pijano, nerazgovijetno gunđanje starog motocikla koji se kvari nekoliko puta dnevno i zahtijeva stručnu skrb. Kada sam pogledala kroz prozor, vidjela sam samo svoj olupani Raleigh parkiran pokraj još veće krame, Forda Fieste, na učiteljskom parkiralištu uz živicu. Premda s tog mjesta cestu nisam mogla vidjeti, istezala sam vrat u nadi da ću - kada motocikl njome projuri - ugledati djelić crvene boje. A onda je zvuk zamro i stopio se s bubnjanjem kiše po krovu. J edan dječak, Liam, toliko mršav da bih ga, presavijenog napola, mogla strpati u ranac, smiješio se. A to je bila rijetkost. Liam je bio jedan od dječačića koje su u zaljev bacali toliko često da bi mu siva školska odora nakon sušenja poprimala prljavo smeđu boju. U razredu je rijetko otvarao usta, a kada bi i progovorio, uvijek bi pogledao u dječake poput D avida, provjeravajući kakva ga kazna nakon toga čeka. N o danas mu se nešto dogodilo. Blistao je poput svjetionika. "I vi ste ga vidjeli, gospođice", rekao je s radošću u očima i otvorenih usta. "Motocikl. Zar ne?" D ruga lica, puna očekivanja, okrenula su se k meni. S hvatilasam da ih je nekolicina i sama promatrala grimiznu rock'n'rollmašinu što je toga jutra projurila središtem grada i pitala se odakle je stigla. Pomišljala sam da mu odgovorim s "ne". N e zato damu uskratim teško stečenu pobjedu, nego strahujući da bih odgovorom mogla pokazati koliko je taj kratki susret s muškarcemkoji se zvao J im i mirisao na čisti seks već utjecao na mene. Ponovosam osluhnula, no izvana se čuo tek zvuk uobičajenog prometašto su ga stvarali obični smrtniciu dostavnim vozilima i autobusima. Napokon sam pogledala Liama i kimnula mu. "D a", rekla sam, nastojeći da mi glas zvuči neodređeno poput sfíngina osmijeha. "D a, vidjela sam ga."

Finbar je, dakako, dobar dio poslijepodnevne užine osvetoljubivošutio. Voljela sam ga, doista jesam. N e zbog ulaštenog Mercedesa S 500L koji je uvijek brižljivo parkirao tako da ga za vrijeme užineima na oku. I ne zato što je bio najbolji komad u starom Castletownbereu i zarađivao više od milijun funta na godinu uvaljujući "autentične irske kuće iz snova" ljudima kojima su dečki poputnjega morali tumačiti snove. N e, s Finbarom sam u to doba bila već više od godinu danazato što je uvijek slušao. I to je bilo sve. Već sam tada razlikovalapravu ljubopitljivost od hinjenog zanimanja čiji je jedini cilj bilaševa. Mario je za ono o čemu bih govorila i opažao svaku nijansuili nedosljednost. N išta mu ne bi promaknulo, i ponekad mi se činilo da izlazim s detektorom laži. Kimnuo bi glavom, nabraoZgodno čelo, zaškiljio plavim očima i čekao da završim priču otome kako sam provela dan. To je, mislim, bilo njegovo tumačenje ljubavi: čekati - obuzdavati se - sve dok ne budeš siguran da smiješ izići i poigrati se.Bila sam sretna. I li, možda, nisam bila

nesretna.U to doba te susedvije stvari uglavnom svodile na isto. N aš seksualni život, ako baš moraš znati, prva dva mjeseca bio je prilično intenzivan. Često me je ševio uza zid, htijući dokazati da se može mjeriti s komadinom nacističkog čelika koju je vozio. D o tog doba međutim takvi su se susreti prorijedili; i toga smo dana sjedili na ritualnoj popodnevnoj užini, nakon koje sam se trebala pridružiti sestrama na večeri. I baš zato što je bio tako dobar slušač, čuo je i ono što mu nisam rekla. S premajući se na spavanje, stari ira-in spomenik pred kafićem nebo je obojilo ružičastom bojom lososa. S jena keltskoga kamenog križa protegnula se preko ulice i prekrila polovinu Finbarova lica. Znala sam da se sprema reći nešto neugodno. Zaškiljila sam i pretvarala se da preda mnom sjede dva muškarca: jedan je bio moj dečko; drugi je bio osoba koja je postojala samo zato da ističe moje mane. Prepuštam ti da pogodiš koji je od njih toga poslijepodneva prevladao. N eprestano je otkopčavao i zakopčavao narukvicu svog Rolexa. Došlo mi je da mu ga strgnem s ruke, bacim u zaljev i natjeram ga da napokon gukne. "Vidio sam te jutros kako ljubiš onog... skitnicu", napokon je rekao ne gledajući me. "Ma nemoj me zezat." N eveselo se nasmiješio; bio je mrtav ozbiljan. I sprva nisam mogla povjerovati. "Čak si prije toga naslonila bicikl na moj izlog", nastavio je i ponovo otkopčao narukvicu sata. "N a izlog mog poslovnog prostora. A onda si odšetala na drugu stranu ulice, sagnula se i poljubila ga. Momka u kožnoj jakni. Vidio sam te." N ije pričekao objašnjenje. Finbar je bio takav. Vlastitim očima i ušima uvijek je vjerovao više nego dobrim izlikama. Preturala sam po torbi tražeći jednu od Roísíninih pljuga, ali je nisam pronašla. S jena križa sada se pomjerila tako da se u svjetlosti sumraka vidjelo tek Finbarovo lijevo oko. S uper, eto Kiklopa. Moj je dečko prethistorijsko mitološko biće, uz to i tako jebeno iritantno - upravo zato što ističe nešto čega sam i sama tek počinjala bivati svjesna. "Pričao mi je..." Zašutjela sam. J er, što je to J im meni uistinu rekao? N išta što već nisam znala. A što je učinio? Uhvatio me je na udicu i potezao, potezao, a ja na kraju nisam znala ni zašto sam mu prišla. "Što ti je pričao?" upitao je Finbar, čija je biserno plava kravata marke Ermenegildo Zegna, u trenutku nepažnje, poput žedne jegulje uskočila u njegov čaj. O dlučila sam lagati. N e iz zloće, nego zato što ništa drugo ne bi imalo smisla. N adam se da se slažeš. Budimo iskreni: ti bi povjerovao da mi je J im rekao kako je onog munjenog bildera natjerao da smota šator i odjebe samo time što mu je na uho šapnuo priču? Eto vidiš. "D a je totalno izgubljen, bez prebijene pare i da mu treba novaca", rekla sam. "Motor je bučio i morala sam se sagnuti daga čujem. Daj mi jednu tvoju pljugu, hoćeš?" "N eću. Prestala si." N jegovo lice pomno je proučavalo moje, onako kako je to uvijek činio kada ne bi znao čemu bi vjerovao - svojim ušima ili svom šestom čulu. J oš se predomišljao. "Ne davi, Finbare, daj mi cigaretu. On je pitao, ja sam mu odgovorila." "Pa, što si mu uzvratila?" Zgrabila sam njegov Marlboro i izvukla cigaretu prije no što me stigao spriječiti. Prvo sam je pripalila, izdahnula dim u nepokretan zrak, a onda odgovorila: "Rekla sam mu da se s tom svojom crvenom mašinicom ode igrati negdje drugdje. Dobro?" "Stvarno?" "S lušaš li ti mene? Zašto bih uopće ljubila nekog dublinskog beskućnika na crvenom motociklu kojega je D jed Božićnjak izdrkao posljednji put kad su mu sobovi štrajkali? J esi li poludio?" Povukla sam još jedan dim i ovlaš ga pogledala da provjerim koliko je

predstava bila uspješna. Vidiš, iako sam glumila vjernu curu, znala sam da je Finbarova ljubomora posve opravdana. O sjećala sam da me J im žulja poput kamenčića u cipeli. Čak i tada, dok me je Finbar sumnjičavo promatrao, pitala sam se kamo je odjurio onaj Vincent iz 1950. "S uper, onda", rekao je uzimajući kaput. To je, činilo se, bio kraj priče. Čak se nasmiješio, zgrabivši ključeve automobila. Povjerovao mi je. N akratko sam i sama sebi povjerovala. N o kada sam ustala i krenula za njim prema izlazu, bila sam ljuta što sam mu lagala zbog meni posve nepoznata čovjeka. Prije no što sve završi, učinit ću i puno gore stvari. Ali o tom potom. "Vidimo se sutra?" upitala sam izišavši na usku ulicu i osluškujući kako se ugojeni galebovi obrušavaju na krcatu kočaricu što je polako gmizala na vez. "Nećeš da te odvezem?" upitao je moj detektor laži u finom odijelu. "Moram uzeti nekoliko stvari za tetu Moiru", rekla sam, sretna, ako ni zbog čega drugoga, a ono zato što više ne lažem. "O na večeras kuha. A neću preživjeti ako ne minimiziram štetu tako da i sama nešto kupim. Kao, recimo, hranu kojoj nije istekao rok trajanja." "Bog blagoslovio našu Gospu od vječite patnje", rekao je Fin-bar i prekrižio se s iskrenim osmijehom. "Bogohulniče jedan", rekla sam i poljubila ga za laku noć. "Večera, sutra?" "Samo ako dođeš sama, bez onog svog Paklenog anđela, ili što je već." "S amo tako nastavi, Finbare Christophere Minihane, i ništa od ševe", rekla sam smijući se. N apetost se razbila. Cesto sam razmišljala što bi se dogodilo da mi toga dana laž nije uspjela. Vjerojatno bih sada stajala iza tebe, u tvom ugodno zagrijanom domu, živa i zdrava, i virkala ti preko ramena dok čitaš dnevnik neke druge sirote kurvice. A li što je - tu je: ostali smo samo nas dvoje. Morat ćemo se pomiriti s tim. Promatrajući ga kako odlazi do svog srebrnastog automobila, poželjela sam mu reći istinu. O vrtoglavici koju sam osjetila toga jutra vidjevši vlastita stopala kako prelaze cestu, željna priče koja još nije imala smisla. O tome kako su me J imov neusiljeni šarm i skriveno obećanje nasilja privukli, ali i istinski preplašili. N o ništa nisam učinila. Više od svega plašila sam se da ću, ispričam li to bilo kome, ispasti glupača. Kada sam navratila u S uperValu po svježe povrće, uhvatila samnačas svoj odraz u izlogu. Žena koja je zurila u mene već je imala tuđe oči. Te su oči vidjele nešto što, znala sam, nikada nikome neće pokušati objasniti. Kada sam izišla iz S uperValua i stavila vrećice u košaru na biciklu,dnevno se svjetlo držalo još samo noktima. O tok Bear počivao jeusred mora, spokojan poput tamno modrog kita zasićenog cjelodnevnim hranjenjem. Proljeće samo što nije izniklo u onu vrstuljeta za kojega došljaci u lipnju, s uobičajenih osamstotinjak, brojduša u mom gradu napušu na tisuću. Provezla sam se pokrajnovoga gastronomskog restorana u kojemu nikada nije sjediloviše od dvoje ljudi, u cik-cak se provezla pokraj nekoliko svojihučenika koji su na ulici igrali nogomet i zaustavila se gotovo navrhu brijega. N isam namjeravala proći tim putem. Gotovo sam i zaboravilakako sam se osjećala kad god bih vidjela staru kuću. Kao da nevrijedim ni koliko kitov drek, iskreno rečeno. A li bila je tu, u punom nekadašnjem sjaju. N e mareći za duhove, u nekadašnju očevu trafiku strpali su diskont pića. Bila je toskromna siva katnica s pročeljem od sitnog šljunka u kojoj smosestre i ja odrasle u relativnoj udobnosti. Rano ujutro otac birezao crveni najlonski konop na snopovima novina; sve smo muu tome voljele pomagati. Tu je, neko vrijeme, bilo središte grada.D olazilo nam je puno igrača lota, pijanaca, novcem

nafutranihnovovjekih Europljana i svih ostalih. Tata je radio i uglavnomgledao svoja posla. Majka nas je poučavala o svijetu. O na mi jedonijela zemljovid drevnog Egipta, čijom je sredinom, od jugado sjevera, tekla vodenasto plava linija. S ama sam na njega ucrtalahramove i izvjesila ga na zid iznad kreveta. N ikada nisam sanjalaA menhotepa i Ramzesa, čak ni kada sam pokušavala, vjerojatnozato što im tada nisam mogla slovkati imena. A onda je, jedne noći, tata zaboravio zatvoriti boce s propanom u prizemlju. Jednostavno je zaboravio zatvoriti dovod, uvijek sam imala taj dojam. Mi, cure, spavale smo na katu. N aši roditelji u prizemlju su čistili dućan za sljedeći dan. Kada je sve završilo - a nas su susjedi uspjeli izvući na vrijeme -gardai i vatrogasna brigada rekli su da je požar najvjerojatnije prouzročilo električno iskrenje sa stražnje strane hladnjaka - a upravo je tamo bio pospremljen i propan. Kako bilo, eksplozija je bila dovoljno snažna da izbije sve prozore u prizemlju i sprži unutrašnjost kuće. Pošteđen je ostao samo hladnjak u kojem smo držali sladoled. Bilo mi je trinaest godina kada smo sahranile ostatke svojih roditelja i preselile se u kuću tetke Moire, nešto dalje uz brijeg. I bilo nam je dobro, rekla bih. S vremenom nam je postalo normalno, sve dok, jedna po jedna, nismo odrasle i pronašle vlastito mjesto za život. J oš uvijek sam izbjegavala ići tim putem, do bilo čije kuće, ako sam ikako mogla. U moju staru sobu na katu sada su odlagali prazne sanduke; vidjela sam ih kroz prozor zapečen solju. S ulice nisam vidjela je li onaj moj zemljovid Egipta još uvijek na zidu. Bila sam uvjerena da nije. Crne mrlje na pročelju od cigle još uvijek su iscrtavale put kojim su lizali plameni jezici. Od tada nisam ni okusila sladoled. Zapne mi u grlu. O krenula sam se na drugu stranu, bacila jedan dug pogled na veličanstvene kočarice što su pristizale utroba prepunih haringe, pogledom okrznula starinski gradski trg i mrzila svaki centimetar tog prizora. Žao mi je, ali mene baš i nije morila ona nostalgija za rodnim gradom o kojoj čitaš u turističkim vodičima. N e osjećam je ni danas. Znaš već, ona sranja o proljeću u I rskoj, o crvenokosim curama po imenu Colleen što se naginju s konja i primaju vel'ku važnu pusu od kršnih momaka nalik Georgeu Clooneyju, odjevenih u kaputiće i kape od tvida, dok nekakav nevidljiv orkestar u pozadini svira neku tra-la-la glazbu sve dok ti ne dođe da nekog zadaviš. A li upravo zahvaljujući toj fantaziji Finbar je i dalje prodavao nekretnine u luci u kojima nitko od nas ne bi boravio nimrtav. Kupci iz Portugala i N izozemske mijenjali su svoj tihidosadni gradić za neznatno bučniji i veći dosadni gradić. Moždasam bila crvenokosa, dobro, ali pokušaj ti pothranjivati tu romantičnu sliku na plaći učitelja početnika, pa vidi kako ćeš proći. D o boli sam željela otići odande. Vidjeti piramide uživo, ne samo u mislima. S amo, starije sestre ne odlaze nikamo; one ostajugdje jesu i brišu guzice svima ostalima. A , kad smo već kod toga, u Talion Road sam se odvezla dapokupim mladu sestru Roísín i odvedem je na večeru kod tetkeMoire. Mogle smo se i tamo naći, pretpostavljam, no Rosie je tihdana njegovala bliske osobne odnose s čašama svijetlog piva štosu se munjevito izmjenjivale i ispijale u najmračnijim zakucima, Udruštvu najgorih muškaraca koji je - koliko god se trudili - nećevidjeti spuštenih gaćica. D ok sam svog željeznog konja tjeralaposljednjih nekoliko metara do njezina stana, činilo mi se da minoge ključaju od pravedničkog umora. Unutra je smrdjelo kao da joj se deva zavukla pod krevet i namjestu krepala. Rosie je dakle bila kod kuće. Crne su joj se kovrčepomaknule negdje u hrpi prekrivača iz koje je progundala i zastenjala promuklim glasom. O čito se tek budila i započinjala dan -u pola sedam navečer. "Trebam pljugu", promumljala je, i ja sam joj dobacila jednu od dvije koje sam maznula Finbaru. Pretumbala sam gomilu se—strine darkerske odjeće i pod njom pronašla aparat za kavu. O ndasam opazila da je njezina najdragocjenija imovina, njen

najbližiprijatelj u univerzumu, budan još od sinoć i da ga nije ušuškalaza spavanje. Glasovi su i dalje čavrljali. Kao da sveci na nebu uspoređuju omiljene grešnike na zemlji ne mareći što ih svi čujemo. N a stolu pokraj daske za glačanje svjetlucalo je zeleno svjetlonovog novcatog kratkovalnoga amaterskog radiouređaja icom k:-910h. Bio je crn, četvrtast i najbolji i najskuplji u svojoj klasi. Zvučnik je još uvijek radio, i tihe izobličene poruke borile su seza prostor na pretrpanoj ukv-frekvenciji. Mene je to uvijek podsjećalo na one televizijske serije o raketama i letovima na Mjesec, u kojima se kratko ošišani muškarci sa slušalicama na ušima nasmiješe kada im dečki u limenoj kanti, negdje gore, kažu: "Houstone, čujemo vas jasno i glasno." Za Rosie je to bio komadić neba na kriški dvopeka s maslacem. Prišla sam mu, nježno okrenula gumb, i zeleno svjetlo se ugasilo. Premda bih ti o opsjednutosti svoje sestre dalekim, njoj posve nepoznatim glasovima mogla pričati dok ti ne dosadi, dovoljno je reći da smo i ona i ja, svaka na svoj način, sanjale o dalekim obalama. I dok je meni bilo dovoljno da izvjesim zemljovid ili sliku, njoj je trebao kontakt. Prvi tranzistorski radio roditelji su joj kupili kad joj je bilo sedam godina. S lušala ga je tako često da mu se plastična stražnja strana istopila za manje od godine. Ubrzo je novac trošila na dvije stvari: na maškaru - zbog koje je izgledala kao pankerski rakun - i na amaterske radiouređaje. Prezirala je elektroničku poštu; nazivala ju je "ogradicom za djecu koja su lijena govoriti", i mislim da je imala pravo. Njezin glas uvijek je bio ljepši od ostalih. O vo, najnovije čudovište poklonio joj je jedan obožavatelj. N e šalim se. I mala ih je na desetke. Muškarci su se za nju lijepili kao što se usred ljeta lijepi drvna smola. N e samo zato što je s njima postupala kao s posljednjim drekom (u čemu ne možeš pretjerati, želiš li ih zadržati). N e, privlačila ih je glasina - usput rečeno, posve točna - da nikad nije spavala s muškarcem. Činjenica da svakoga od njih, čak i mrtva pijana, može pobijediti u raspravi, samo je pojačavala čaroliju. A i bila je prelijepa. N ogom sam joj protresla stopalo. Ponovo je zastenjala. "Hej! 'Si me došla mučiti, ti učiteljska domino?" "Diž' se. Misliš li da ću ono kuhano meso i usrane krumpire jesti sama, sanjaš." S kreveta su, polako, spuznule dvije noge, i Rosie je oprezno sjela. I zgledala je kao japanska porculanska lutka koju je u mračnoj ulici napala i orobila banda vizažista: crvenih, natečenih očiju i obraza prošaranih sitnim cugerskim mrljama, na mjestima na kojima se maškara razmazala po tekućem puderu. Usne je iskrivila u posramljeni osmijeh koji su svi dječaci, muškarci i djedovi odavde do S kibbereena spominjali prijateljima, premda se njihove nacerene njuške ne bi udostojala ni pogledati. Taj osmijeh mogao je upropastiti cijela carstva - da je Roísín imala blagoga pojma što to znači. Trenutačno se zadovoljavala time da živi na socijalnoj pomoći i - većinu noći - bude posljednja mušterija u baru McS orley's. Mogla je popiti više od glupana koji su joj bez problema plaćali pivo. Kao nesumnjivo najpametnija osoba u obitelji, Roísín je lani bila primljena na S veučilište u Corku i bila je na dobrom putu da diplomira fiziku ne remeteći pritom aktivni društveni život. To jest sve dok je asistent iz termalne i statističke fizike jednoga lijepog dana nije zgrabio u ženskom toaletu i pokušao je natjerati da mu popuši malog stojka. Trebala su tri muškarca da je skinu s njega. Roísín mu je, samo uz pomoć partviša, u roku od minute slomila ključnu kost i razbila arkadu i uništila mu jedan testis. N isu je htjeli izbaciti s fakulteta, ali ni otpustiti jadnika koji se s njom pokušao cirkusirati, pa im je Roísín lijepo rekla doviđenja i baš vam hvala, sjela u autobus, otputovala kući i vratila se nevidljivim glasovima s radijskih valova. Tako je živjela proteklih šest mjeseci. "'S i zaboravila moj doručak?" htjelo je znati stvorenje u sićušnim gaćicama s tigrastim uzorkom. D obacila sam joj dvije kriške kruha s medom koje sam upravo

pripravila na razglavljenoj prozorskoj dasci i gledala je kako ih proždire, lamatajući nogama s ruba kreveta kao prava-pravcata curica. N apokon je ustala i u gomili odjeće pokušavala iskopati nešto što nije bilo crno. Za sve to vrijeme uspijevala sam odagnati misli o onom šarmeru s motociklom. Gotovo sam uspijevala. Rosie se konačno uvukla u najmanje traperice na bijelome svijetu i kompletirala odjeću crvenim šiljastim salonkama i do peta dugim kaputom od bijele lakirane kože. S demonski crnim tušem na očima izgledala je kao D rakulina omiljena rođaka. J a sam se pak izgubila u mislima o nekome koga sam se silno trudila zaboraviti, pa je, već na vratima, nestrpljivo progunđala. "Hej! O čemu toliko razmišljaš? O Marsovcima?" htjela je znati Rosie. Usne je ponovo razvukla u onaj ubojiti smiješak, a onda među njih strpala cigaretu, vješto, kao što lučki radnik barata kukom za vučenje tereta. "Ne", rekla sam i poželjela da je uistinu tako. Novinski člančić o neobjašnjenoj smrti gotovo mi je promaknuo. Kada smo već bile na odlasku, Rosie je utvrdila da su se gume na njezinu biciklu od dugog nekorištenja ispraznile. I dok je ona izbacivala stvari iz ormara tražeći pumpu za bicikl, ja sam pokušala pospremiti kapute koje je razbacala po podu. Povješala sam kapute od lažne leopardove kože i bojom umrljane crne kožne jakne na vješalice i ispod njih pronašla novine od posljednja četiri dana. N aravno. Moja sestra tvrdoglavo je tajila besplatnu pretplatu na S outhern S tar koju sam joj sredila preko jednog Finbarova klijenta. Društvo bestjelesnih glasova bilo joj je važnije od aktualnih životnih činjenica. "Hoćeš li u tu svoju glavu ikada pustiti išta osim jebenoga kratkog vala", upitala sam prelistavajući najnoviji primjerak, "i pridružiti se nama ostalima, ovdje, u fizičkoj stvarnosti?" N ije me ljutilo to što se inati starijoj sestri. Ljutilo me je vlastito uvjerenje da će se ta njezina superiorna pamet ubrzo pretvoriti u digitalnu kašu. Moja mala genijalka nije mi odgovorila; izvezla je bicikl, zajahala ga i odvezla se. Tipično. Presavila sam novine i baš sam ih namjeravala baciti natrag u ormar i ne pogledavši ih. I tada sam ga ugledala. S adržavao je stotinjak riječi, ako i toliko, i nalikovao drugim tragičnim pričama koje sam često čitala. S vakog ljeta, s navalom turista povećavao se i broj poginulih na autocesti: ništa neobično. Privukao mi je pozornost jer je nešto u njemu djelovalo... pa, nekako pogrešno. Morala sam ga pročitati dvaput da shvatim o čemu se radi. Bilo je u njemu nečega skrivenog, neizrečenog, nečega što je govorilo jasnije od teksta na stranici. MJEŠTANKA PRONAĐENA MRTVA piše deirdre houlihan

Bantry, 19. svibnja - J ulie A nn Holland (34), iz D rimoleaguea, susjedi su pronašli u krevetu, gdje je, po izjavama arda-la, "već neko vrijeme" ležala mrtva. Gospoda Holland, udovica, posljednji je put viđena prošle subote, na céilíju (Céilidh ili céili, ir.gael. - naziv za društveni događaj ili diskoteku u kojoj se pušta keltska glazba i plešu keltski plesovi (op. prev.) u blizini Clonakiltyja. N ije zamijećeno da je itko ulazio u njezinu kuću, a nije bilo ni tragova borbe. Unatoč tomu, bilo tko tko je gospodu Holland vidio u bilo kakvu društvu moli se da kontaktira narednika D avida Callaghana u O kružnom zapovjedništvu Garde u Macroomu, na telefon 026-20590. S usjedi su izjavili da su u blizini njene kuće, posljednji put kada su je vidjeli živu, opazili parkiran motocikl. Gospoda Holland za sobom je ostavila mladog sina D aniela (6), koji je rečene noći bio kod bake.

"I deš li?" Moja pametna kraljevna, gubeći strpljenje, zastala jenasred ulice. Presavila sam novine, gurnula ih u torbu i zaključalavrata. Kada sam sustigla sestru, samo sam s pola uha slušala njezina podbadanja zbog rastresenosti. Pitala sam se kako je umrla gospođa Holland. Članak bi drugačije zvučao da je umrla u snu, zarne? Bilo kakvo društvo nije me asociralo na mirnu smrt. I zašto bičitatelje pozivali da se jave ako gardisti ne sumnjaju u ubojstvo?A spominjao se i motocikl. Mogao je biti bilo koje boje, pretpostavljam. U mom srcu pak postojala je samo crvena, boja ušećerene jabuke, zar ne? Zadrhtala sam, usiljeno se smijući sestrinim šalama dok smo skretale i izbijale pred ružičasto prenoćište tetke Moire. Kao što ti već rekoh, klišeji o veselim djevama što s vilenjacima i vilama plešu po zelenim pašnjacima Smaragdnog otoka, gomila su sranja. Toga ljeta naime iz grmlja su vrebale i gore stvari od švedskih demona brzine.

Naš je Spasitelj bio napirlitan za večeru petkom. N jegovo lice uokvireno aureolom nisam vidjela godinama. A li kada smo Rosie i ja prošle kroz ulazna vrata Moirine katnice, smještene na cesti okrenutoj zaljevu, bio je crn i sjajan od glave do pete, kao da su ga nedavno umočili u Woolite i brižno osušili rukama. Posljednji put - u jednom komadu - vidjela sam ga one, posljednje noći koje su roditelji još bili s nama. J edna ga je mušterija, iz vica, poklonila majci i ocu, i ostao je. Bio je izrađen od plave i žute plastike, ruku spuštenih uz tijelo. Brada mu je svojedobno bila smeđa, ali boja se oljuštila i posve razotkrila njegovu moć i slavu, u ovom slučaju žarulju od 40 wa a. Plastični I sus te je noći odletio na ulicu. Tetka Moira ga je spasila s hrpe smeća, očistila od prašine i rekla nam da je to "blagoslov S vemogućeg". Pospremila ga je u kutiju koju je držala pokraj kreveta i tu i tamo ga je vadila, u sjećanje na svoju sestru. O no malo vjerskih fanatika što ih je ostalo u gradu na to se povuklo i prepustilo joj pozornicu. Roísín i ja pogledale smo se bez riječi, obazirući se po kući. Moira je odnedavno postala još gora. N a zidu uz vješalice za kapute sjajio se crno-bijeli portret Eamona de Valere, seksipilnog k'o sam vrag. S ve su ga bake i tetke voljele, ne pitaj me zašto. Mogla je baš izabrati i Billa Clintona, taj se barem znao zabavljati. Preko D evova lica, poput ogrlice, visjela je krunica. To bi mu se svidjelo. "Kak' si, teta Moira?" upitala je Rosie i nasmiješila se smjerno poput djevojčice. Kao da je, samo tri dana prije, u gluho doba noći nisam morala voziti u bolnicu na ispumpavanje želuca. "Kasnite, drage moje", rekla je Moira, ali ipak se nasmiješila i uzela nam kapute. Po cijeloj kući širio se nepogrešiv miris prekuhanog čega-već. Mjesto na kojemu smo odrasle odavalo je prve znakove da Moira sve manje drži do sebe i potpuno se predaje čudaštvu. Tapete što smo ih polijepile još kao djeca visjele su pri dnu zida kao da se kuća pokušava riješiti dijela težine. Kuhinjski kamin bio je zabarikadiran foteljom; naša tetka odnedavno se počela plašiti požara. "S končat ću u plamenu, baš kao vaša majka, kažem vam", rekla je kada smo je posljednji put posjetile, i ja sam, ne komentirajući, požurila kući. S vojedobno je pazila na to da se gosti u njezinu prenoćištu osjećaju dobrodošli; sada bi s njima rijetko razgovarala, samo kada bi došli platiti ili uzeti mapu okolice. Tako su se i klijenti odnedavna prorijedili, i ne mogu reći da im zamjeram. Nije ona bila kriva, zaista. Harold je bio kriv. I zdaja stiže u mnoštvu oblika, ali prevariti 42-godišnju ženu - ženu kojoj je preostalo tek nekoliko poštenih godina da laže osvojoj pravoj dobi - bilo je naprosto okrutno. Po kutovima u dnu hodnika na katu još sam znala osjetiti njegov jeftini losion poslijebrijanja, Brut. Premda od Haroldova odlaska nije prošlo ni šest mjeseci, tetka je

propadala vrtoglavom brzinom. Prestala je mariti za kupanje, i sada se prala tek svaki drugi dan, no i dalje je sjedila pokraj nijemog telefona i čekala poziv koji nikada nećestići. Hranila se čokoladicama Mars (i mislila je da to nitko nezna), pa se udebljala u struku, koji je svojedobno bio toliko uzakda su se čak i stariji ljudi plašili da će je, stisnu li je prejako, slomitinapola. D o prije gotovo tri godine Moira je bila gizdavo stvorenje kojemu su žene njezine dobi zavidjele, a muškarci svih uzrasta onjemu maštali i kriomice ga gledali, kao što su kriomice pogledavali i knjižničarku ledene ljepote. Harold, turist iz - tako je baremrekao mjesta Rensselaera (negdje sjeverno od N ew Yorka, kolikose sjećam), bio je gost u sobi broj pet. Platio je unaprijedi rekaoda planira pecati. I mao je visoko čelo i one krupne američke konjske zube,i kamo god išao, dolazak je najavljivao glasnim smijehom. Ljudi su brzopočeli misliti da za jednog A mera i nije loš. J ednom mi je namignuo,ali onako, simpatično, ne kao ljigavac. Više kao stariji brat kojizna da nije kul, ali za to ne mari. Sviđao mi se. Kada bi Haroldušao u prostoriju, čak bi se i psi u njoj osjećali bolje. A onda je došlo vrijeme za odlazak.Kada smo toga dana stigle iz škole, sestre i ja zatekle smo njegovetorbe u prizemlju. N jega nije bilo. Više od kikotanja Rosieje čula tek kada se odšuljala na kat i svoje već uvježbano uho prislonilana svježe obojena vrata sobe broj pet. S jurila se u prizemljeda nam kaže da će Harold, na kraju, vjerojatno ostati. J oš se sjećamuboda ljubomore koji sam tada osjetila, zato što nije izabraomene. Moira je više nego procvjetala. D ok je Harold bio uz nju, sjaj kojega toliko dugo nije bilo u njezinim očima nadjačavao je odbljesak sunca u valovima. Ljubila ga je odveć žestoko i često, i javno, ne mareći tko ih gleda. I kad god bi joj njezine neobične ideje uspuzale na pleća i počele joj šaputati u uho, Harold je bio tu da je odvrati od ludovanja. Kada bi sjedili na kauču, njezina glava počivala bi na njegovim grudima. Mirne duše, Haroldu sam prepustila breme koje smo na leđima nosile od djetinjstva. Rekao mi je da je napokon "pronašao ženu koju neće poželjeti napustiti". Tako smo i mi počele odlaziti od kuće, kako bi njih dvoje mogli biti sami. Znam, ne moraš mi reći. Da si ti čuo takvu izjavu, pobjegao bi glavom bez obzira. I ja sam to trebala učiniti. Naime obećanje je prekršio u ciglih pet sekundi, zbog jedne mlade Nizozemke. Toga je dana tetka Moira s tržnice stigla ranije, htijući Harolda iznenaditi večerom. N ije ni spustila torbe, a iz sobe broj pet začulo se stenjanje. O tvorila je vrata i zatekla Harolda na maloj autostopistici po imenu Kaatje. Moira je stajala kao ukopana, nijemo pomičući usnice, u novoj haljini na cvjetiće koju je kupila da mu bude lijepa. Kada joj je postalo jasno da on ne namjerava prestati s poslom pri kojem ga je uhvatila, još je u ruci stezala jednu vrećicu s namirnicama. Činjenica da ga je uhvatila na djelu očito ga se nije dojmila ni izbliza koliko Kaatjeina vještina i čvrsta koža premazana Coppertoneom. "Harolde, zamoli sobaricu da zatvori vrata, hoćeš?" čak je upitala nimfa, i ne pogledavši Moiru, hvatajući i stežući njegovo koščato dupe kako bi ga što dublje uvukla u svoje izbrijano međunožje. Harold se napokon okrenuo prilici što je stajala na dovratku i glupavo je pogledao kao da kaže Ma pogledaj samo kako je mlada! Pa tko bi čovjeku na tome zamjerio? Tetka Moira se tek tada povukla korak unatrag i zatvorila vrata. Kada je sišla u prizemlje plakala je, ali toliko tiho da su je mogli čuti samo sveci. Harold i Kaatje otišli su prije mraka. Harold je ponio samo putovnicu te gotovinu i putničke čekove koje je pronašao u blagajni, dok se Moira ostatak dana skrivala u spavaćoj sobi, lupajući se pesnicama u čelo. Nije ostavio nikakvu poruku. S ada, kada više nije bilo nikoga tko bi je u najmračnijim trenucima dozvao razumu, Moirine ekscentrične ideje ponovno su nicale i izbijale poput halapljivih zmija iz razbijene staklenke. S amo, ovaj put su u nama počele izazivati nelagodu. D ok smo hodnikom odlazile u blagovaonicu, Rosie i ja zamijetile smo da su sa zidova nestali svi pejzaži, sva ona živopisna jezera i urušeni dvorci okruženi jelenima. N a njihovu mjestu

stajali su bijeli gipsani kipovi svetaca koje je tetka pokupovala i poslagala, poput nijemih stražara, na svakih nekoliko metara. I zgledali su poput Božje vojske što svakoga časa namjerava krenuti u napad. Primijetila sami da tetka hoda odrješitije i energičnije nego inače, ali sam se suzdržala od komentara. Znala sam da će, ne budem li pazila, doživjeti još jednu od svojih "epizoda". Rosie mi pritom nije bila od pomoći. "Časne su imale ranu božičnu rasprodaju?" upitala ju je Roísín. Govorila je ono što sam i sama mislila, nevinim glasom, ali tražećikavgu. "Hajde, djevojke, sjedite i jedite", odgovorila je Moira odbijajući zagristi mamac i gotovo se nasmiješila, onako kako je to činila dok smo bile djeca. Uvela nas je u prostoriju koju smo pamtile po tome što preko ulaštenog stola od mahagonija nismo vidjele jedna drugu od damastnih ubrusa i čistih čaša. S tol je sada bio okrhnut, a u čaše koje nikada neće vidjeti bolje dane (barem su tako izgledale) tetka je ugurala presavijene plave papirnate ubruse s imenom Finbarove agencije za nekretnine. I zvor smrada stajao je nasred iskrzanoga lanenog stolnjaka, gdje su blijedo sive komadine mesa hvatale zrak poput tuljana nasukanih na vrelom suncu. S vaki komad povrća na vidiku bio je mrtav pri dolasku. Krumpiri su, kao i obično, bili prekuhani do čiste kaše. I , kao i obično, svježe povrće koje sam joj kupila Moira je uzela i pospremila daleko od očiju. Večera petkom uvijek je bila njezina predstava, jer smo joj i dolazile samo petkom. Rosie i ja smo sjele i ja sam netremice zurila u nju, ukoliko se ponovno odluči našaliti sa sudbinom ili sa mnom. Crna joj se šminka spremala raspasti u vragolast osmijeh kada je ugledala kauč naguran na drugi kamin, nalik kakvoj preventivnoj barikadi protiv nametljivih D jedova Božićnjaka. S amo moj pogled spriječio je novi mudrijaški komentar koji se kuhao u njezinu darkerskom mozgu. Jedan je stolac bio prazan. Aoife je kasnila. Opet. Roísíninu sestru blizanku spominjem tek sada zato što je bila najjača od nas. I ako je sestri sličila u svakom pogledu, nitko ih i nikada ne bi pomiješao, čak ni u Evinu kostimu. Rosie je naime isijavala proračunatu agresiju, što je zahtijevalo kante tuša za oči; A oife je posjedovala nekakvu bajkovitu čistoću. S jećaš li se one komercijalne slike irskog proljeća? E, ona ti je bila iz te priče, samo malčice uvrnute. Umjesto cendravih irskih gajdi i djeteline, njezin život najčešće je pratila treštava zvučna kulisa nekog njemačkog lika koji je svirao death metal i zapaljivao se na pozornici. Šivala je vlastite haljine, birajući krupne cvjetne uzorke, i nosila ih u svim mogućim kombinacijama, od sandala na štiklu pa do bosih nogu. Uglavnom je hodala bosonoga, ako je ikako mogla. N aslijedila je majčinu vedru narav, stav "sutra će sve biti bolje, vidjet ćeš", što je - baš kao i Roísínino seksepilno durenje - privlačilo muškarce s više prstenova u nosu nego na prstima. Štos je bio u sljedećem: za razliku od mog demonskog djeteta koje se nikada nije upustilo u tjelesni misterij sa suprotnim spolom, Roísínina blizanka po tom pitanju baš i nije sjedila u zadnjoj klupi, ako me razumiješ. Kada nam je po stjecanju punoljetnosti (što je termin koji u Rosieinu slučaju rabim oprezno) osiguravateljska kuća isplatila naknadu štete od požara, A oife je od svog dijela kupila stari zeleni mercedes s onim farovima u obliku osmice i pokrenula vlastitu taksislužbu. J edva je zarađivala za svoje hipijevske haljine, ali nije marila. Kad god bi joj netko rekao da su ceste noću preopasne za neudanu djevojku, A oife bi se nasmiješila i podignula tepih ispod vozačkog sjedala. Tamo je skrivala tatinu staru lovačku pušku, i čak joj skratila cijev i kundak. I zgledala je ružno, a sivi je metal pod utjecajem plamena poprimio svijetlu nijansu bakra. "Vidjet ćemo kako im se ovo sviđa, pokušaju li bilo što u mom taksiju", rekla bi i nasmiješila se od uha do uha, nikome posebno. Prije godinu dana Finbar joj je povoljno prodao trošnu kamenu kućicu daleko izvan grada, blizu Eyeriesa, gdje si mogao vidjeti ovnove kako pasu uz cestu i gdje bi irisi, nakon kiše, cijeli svijet bojili u žuto. Krov je prokišnjavao, ali ona ju je obožavala. Kada bih joj nenajavljeno došla u posjet, znala bih je zateći kako stoji medu drvećem, u gumenim čizmama i kratkim hlačicama, kao da osluškuje grane i ptice, izgubljena u

uzvišenosti cjelokupnog prizora. Cesto bih je prekidala tek nakon nekoliko minuta, jer izgledala je tako prirodno. Spokojno. Ja se, osobno, nikada nisam tako osjećala. "Tako sam gladna da bih mogla pojesti farmerovo dupe!" O krenule smo se i vidjele kako ulazi poput oluje i, prije nego što sjedne, smiješeći se, spušta na stol nekakav kolač. O tišla je na drugu stranu stola i cmoknula tetku Moiru u oba obraza tako žestoko da je Moira učas zaboravila navodno žalovanje za izgubljenom ljubavlju. Potom je sjela i namignula meni i Rosie. Kada bi A oife bila u sobi, tetkin urođeni osjećaj mučeništva nikada se ne bi do kraja razmahao. A oifeina zelena haljina na točkice zasjenila je neonsku ikonu Naše Gospe iznad vrata. "A oife, hoćeš li ti izgovoriti molitvu?" upitala je Moira. A oife je sportski prihvatila poraz i spustila glavu. "O če naš", započela je kao da gleda sliku Božju, uz pomoć autopilota iz davne prošlosti. "Blagoslovi ovu hranu i sve ljude u ovoj kući, kako bismo uživali u onome što si nam svojom milošću priskrbio." Kratkim udarcem nogom ispod stola natjerala sam Rosie da svoje ugljeno crne nokte splete u prihvatljiv položaj pobožnosti. "A men", zaključila je Moira i počela posluživati otužne ostatke iscijeđene od bjelančevina. "Kada je N aša Gospa nabavila lasvegasko osvjetljenje?" upitala je Rosie prije no što sam je uspjela ušutkati. Tetka Moira je djelovala uvrijeđeno. Promrmljala je kako treba donijeti još kruha, ustala i otišla u kuhinju. "Začepi!" prosiktala sam. "Čuješ li me, vampirice? Pusti je na miru, jebemu!" Rosieini su obrazi porumenjeli ispod sloja šminke debljine palačinke. S legnula je ramenima baš kada se Moira vratila s košaricom ustajalih, barem dva dana starih žemički. A oife je žvakala hranu kao da joj se sviđa, čak je Moiri rekla kako je fina. U znak zahvalnosti, tetka je zaobišla stol i spustila joj poljubac na svježe oštriganu glavu. S tih je nekoliko centimetara plave kose izgledala poput anemičnog dječaka-vojnika. "O prostite na kašnjenju", rekla je A oife, uštinuvši Rosie i stavljajući novu hrpu preminulog mesa na tanjur. "Maloprije se neki jebeni motocikl umalo zaletio u mene. Morala sam smotati k'o jebena luđakinja." "N e psuj", rekla je Moira, ali i dalje se smiješila. A oife je, bez konkurencije, bila njezina mezimica. "Joj, oprosti." "Što si rekla o motociklu?" upitala sam što sam nemarnije mogla. Krajičkom oka vidjela sam kako Roísín podiže glavu i zuri u mene. "I zletio je pred mene jureći kraj groblja S vetog Finiana kao da mu gori pod nogama." N astavila je žvakati i ispod stola premjestila noge u ružičastim vojničkim čizmama. "Zgodan tip." Nisam ni morala pitati koje je boje bio motocikl. "Što misliš, kamo je išao?" upitala sam. "Sudeći po smjeru, rekla bih u sljedeći pub. Zašto?" "S amo se pitam je li već vrijeme za one belgijske bankare što glume Marlona Branda." Vidiš, svake godine muškarci uštavljenih lica i njihove mlade supruge karambolirali su se po cijelom kraju, ostavljajući po cestama hrpe novca, a nerijetko i nogu. Gardai su uvijek imali pune ruke posla da počiste za njima. Mislila sam da će taj izgovor za moje naglo zanimanje progutati čak i Rosie. "J oš je rano", rekla je lakonski žvačući usamljenu stabljiku gotovo bijele brokule. "To je tek u srpnju." "A , ne, ovo nije bio neki stari prdonja", nastavila je A oife, s onim grabežljivim sjajem

u očima. Prije samo nekoliko dana vozila je nekog umirovljenog nogometaša na aerodrom, gore, u S hanon. N ije stigao do tamo. Proveo je noć u njenoj kućici i, koliko sam znala, još uvijek ju je zasipao šarmom iz muške svlačionice. "O vajje imao najviše trideset." "Ah, toliko muškaraca, a samo jedan taksi..." uzdahnula je Rosie. "Ne počinji", rekla je Aoife, i na njezinu se djetinjem pročelju otvorila pukotina. "Jeste li za desert?" upitala je tetka Moira.

Bilo je gotovo deset navečer kad nas je Moira nevoljko pustila, natjeravši nas da prisegnemo da ćemo je posjetiti i sljedećeg tjedna.N ebo iznad zaljeva, gotovo zeleno, i dalje je nagovještavalo kakoje ljeto tik iza ugla. Brodovi su bili usidreni, a jedra spuštena. Togasam se časa, sjećam se, gotovo zaljubila u svoj rodni gradić, samomalčice. A onda se taj osjećaj izgubio. "Jeste li za pivo?" upitala je Roísín. "Još mi je rano razmišljati o mučenju muškaraca." "Slažem se", rekla je Aoife i skinula maskirnu jaknu na kojojje iscrtala čovječuljke što mrežama love leptire. Topao vjetrić dokotrljao se iz zaljeva. "Što o tome misli vremešna članica našega časnog sestrinstva?" "O bje ću vas, učas posla, napiti da ne znate za sebe", rekla sam cereći se. Bože, kako sam ih voljela. I, Kriste, ne da su bile naporne... Blizanke su se zavjerenički pogledale i uglas upitale: "O nda, želiš li da te sredimo u O'Hanlonu ili u McSorley'su?" "U McS orley'su", rekla sam i zgrabila upravljač bicikla kao pravi pravcati Pakleni anđeo. "A vi mi možete popušiti auspuh." Petak uvečer. To je značilo da ćemo se morati boriti za zrak. Ribari su stajali za šankom, onako u džemperima i čizmama, prebirali po snopovima novčanica i plaćali zanimljiva pića kojima ni imena nisu znali. D vojica mladih Španjolaca s jednakim aluminijskim sunčanim naočalama vikala su da im je netko ukrao rance sve dok im konobarica Claire nije rekla da se smire i pogledaju iza šanka, gdje ih je spremila za svaki slučaj. Mjesto je za moj ukus bilo malčice previše "izvorno irsko", no nalazilo se u samom središtu grada i ondje se točilo najbolje pivo. N ikotinom umazane zidove krasile su grafike slavne prošlosti Castletownberea rađene u sepiji. Bilo je tu krijumčara alkohola u crnim pončima od nauljena platna, ira-inih dragovoljaca sa šeširima od filca s uzdignutim puškama ukradenim od Britanaca, ali i novijih fotografija, recimo mojih đaka kako od gradonačelnika primaju nagradu jer se nisu utopili na godišnjoj regati. N a zidu su visjeli i drvena replika harpuna i veliki tv-prijamnik na kojemu se obično emitirao ragbi. Moje sestre progurale su se i nagovorile gomilu isprepadanih N orvežana da nam ustupe drugi kraj stola u jedinom privatnom separeu u birtiji. D ok sam se, žonglirajući s tri velika crna piva, probijala kroz gomilu, spazila sam lice koje mi se učinilo poznatim. A onda je nestalo. Baš kad sam se počela prisjećati odakle ga znam, Rosie je sa svog mjesta zatulila kao protupožarna sirena. "D jetetu treba lijek, bakice!" vikala je. "I želi svoj Murphy's još u ovom stoljeću, molim!" "D a, smiluj nam se", dobacila je A oife naginjući se naprijed, na oduševljenje Norvežana koji su joj sve vrijeme pokušavali zaviriti u vratolomni dekolte. N asmijala sam se i spustila čaše na stol. Rosie je svoju stresla prije no što je njezina sestra uspjela otpiti prvi gutljaj. I baš kada sam sjela, začula sam nečiji glas. S ada sam

bila sigurna da ga poznajem. D olazio je odasvud i niotkud i učas je utišao mrzovoljne pijance, vesele posjetitelje i džuboks priključen na iPod iz kojega se orila neka pjesma o uzaludnosti ljubavi. Čim sam utvrdila otkuda dopire, znala sam kome taj glas pripada. Jim je svoju publiku već ispijao, polagano, kao pintu Guinnessa. "Ljupke dame i čestita gospodo, časni gosti ove ugledne kuće", rekao je zgodni dečko posjednut na barski stolac, skroz otraga, blizu zahoda. J oš uvijek je bio u onoj kožnoj jakni, a kosu je zalizao unatrag, kako bi istaknuo lice što ga nisam uspijevala zaboraviti još od jutra. "Zovem se J im Q uick, premda su me nazivali katkad gorim, a katkad i boljim imenima. Ponudili su mi da vas večeras, u bezvremenoj pripovjedačkoj tradiciji seanchaija , počastim pričom o ljubavi, pogib'lji i tuzi." Posljednjem od te fele kojega smo vidjeli u gradu bilo je najmanje šezdeset, bio je debeo i zamaskiran prljavom zapuštenom bradom. Ovo je bilo bolje. I z alkoholom dobrano podmazane gomile odjeknuli su uzvici odobravanja. "Pričaj, dečko!" doviknuo je kapetan kočarice, još uvijek u radnom kombinezonu. "J uhuu!" uzviknula je neka Engleskinja, dopola zadignula majicu i zaradila više odobravanja od ribara. A ja? Ja sam samo glupavo blenula u Jima. Nisam si mogla pomoći. "Mi, seanchniji (S eanchai—tradicionalni irski pripovjedač (op. prev.), staro smo bratstvo, bratstvo pripovjedača, no ostala nas je tek nekolicina. I živimo od ljubaznosti stranaca", nastavio je, trepćući onim svojim jantarnim očima, i muškarcima i ženama. I nitko mu nije uzvratio mrkim pogledom. I sve ih je, ne podižući glas, natjerao da ga slušaju. "Priča je duga, i večeras vam mogu ponuditi tek njezin prvi dio. N astavit ću je u dragim gradovima. A li ako se, kad završim, budete zagrijali za ono što čujete, bez oklijevanja se obratite mom čovjeku, tamo." J im je pokazao prema šanku, gdje je neki tip azijatskog izgleda s licem krvnika stajao s čašom mineralne vode u ruci, lica ovlaš zaklonjenog ovratnikom izokrenute kaubojske jakne. "Je li tebi dobro?" upitala je Aoife vidjevši moje sanjivo lice. "D obro joj je", rekla je Roísín i pretjerano sestrinski potapšala me po ruci. "Mislim da je upravo dobila ono po što je došla." Bila sam previše obuzeta J imom da se okrenem i opalim joj jednu za uho. I nisam bila jedina. O braze revne policijske novakinje Bronagh oblijevalo je crvenilo. Kad god bismo je vidjele u onoj ganc-novoj gardijskoj odori, nismo mogle vjerovati da smo se zajedno igrale još dok nismo znale reći "D aj, začepi, Bronagh, kenjaš". Po igralištu nas je vječito tjerala u red, pa ne znam zašto sam se iznenadila kada je počela raditi kao policajka, u postaji na kraju glavne ulice. Gledala je J ima kako uživa u središtu pozornosti i grickala nokte. Majka male Mary Catherine Cremin, sa svih svojih stotinjak kilograma, načas je prestala jesti krumpiriće zalivene topljenim sirom i zagledala se u osobu na koju je bila usmjerena sva pozornost. Čulo se tek brujanje akvarija pokraj ulaznih vrata. U ovo vremena što mi je preostalo, koliko god to bilo, uvijek ću se sjećati tišine koja je te večeri prethodila J imovoj priči. To je, na izvjestan način, bio posljednji trenutak mira koji smo osjetile. J im je ustao sa stolca, skinuo jaknu i zagledao se u dimom obavijenu gomilu. Rukama je zamahao naprijed-natrag poput mađioničara, a onda se uspravio na svjetlu. "S klopite oči i zamislite obitelj uništenu zlom", započeo je. "D vorac jednom stajaše, s pet kula i više, blizu ovog mjesta na kojemu se okupismo danas", progovorio je J im melodioznim, jednoličnim glasom koji je dopirao do drugog kraja prostorije. "N itko ne zna kad ga podigoše jer, kada napokon pade, ne ostade ni kamena da o njemu ispriča priču. Možda stajaše baš tu, s druge strane parkirališta, a možda i iza onih polja istočno odavde. S tari, koji mi povjeriše svoje tajne, rekoše tek da ga u stotinu

godina nikada ne osvojiše, ni stranci, ni izdajnici unutar njegovih mahovinom prekrivenih granitnih zidina. Vrata mu b'jahu od nepopustljiva hrasta, crno obojena, kao da sam zid neprestano zijeva, spreman progutati ćudljiva putnika. Kad god se otvoriše, zvuk se trublji začu, govoreć' i čovjeku i zvijeri da se s puta makne, hitro. J er tud' će projahati muževi klana Ua Eitirsceoil, i oružje će zvečati s bokova njihovih konja." "J e li taj dvorac imao ime?" upitala je Bronagh, posve zaboravivši netom natočeno pivo. Glumeći sramežljivost, sagnula je glavu toliko da joj je raspolućena brada dodirivala odoru. I z pogleda joj je pak isijavalo sve osim plahosti. S lušala bi ona njega i da čita jebeni telefonski imenik. J im joj je dopustio da prekine čaroliju, ali tek načas. N ekoliko gostiju zagledalo se u nju, i ona se pokrila ušima, igrajući se patentnim zatvaračem na jakni. J im je dohvatio svoje pivo, otpio promišljeno dug gutljaj i kimnuo. Pramen crne kose pao mu je na čelo. Vidjela sam kako A oife trepće prepoznajući ga, njušeći muškarca koji se razlikovao od većine drugih. I opet sam osjetila ubod ljubomore. A priča jedva da je i počela.

N jegovo ime mještani su godinama izgovarali potiho: D ún an Bhaintrigh, Udovčeva tvrđava. N jezin vladar, kralj S tiofán, oplakivao je smrt svoje žene; zato su vrata i bila obojena u crno, crno poput platna u koje su je umotali kad joj je bilo tek devetnaest, tijela slomljenog rođenjem sinova blizanaca. Kralj je i dalje vladao tvrđavom, poljima i šumama oko nje, iako se bližio sedamdesetoj. N o čak i vukovi, što su se znali odvažiti i provući se kroz vanjske zidine, znali su da iscrpljenog kralja valja izbjegavati kad krene u šetnju po grudobranima. Bradu bi spustio do zemlje, a pohabani dronjak crnoga platna vukao se za njim poput relikvije. U neprohodnoj šumi nije bilo grabežljivca čiji se urlik, po boli i žestini, mogao mjeriti s njegovim. J er, sa starošću otupjela je tek njegova mudrost. Tuga i ljubav u njegovu srcu bile su očuvane kao da leže ispod vječitog snijega. Za život više nije strahovao. I najodaniji medu njegovim ratnicima potiho su se žalili da bi dvorac uskoro mogao pasti, jer ga braniti mogu tek sjene slavne prošlosti. N jegovi sinovi, Euan i N ed, dostigli su muževnost u posljednji čas da obrane dom i bolesnog oca. Rat koji je progutao ostatak I rske stigao je na granice Munstera, a time i Zapadnog Corka. Godina je bila 1177. N ormani i Englezi već nekoliko godina slavodobitno su se šepirili većim dijelom Ulstera, Leinstera i Connachta. Rat je započeo leinsterski kralj D ermot MacMurrough, otprilike 1168., kada su ga izbacili iz dvorca i primorali da zatraži pomoć s druge strane I rskog mora. Velško-normanski knez Richard de Clare, drugi grof od Pembrokea, poznatiji kao S trongbow bio je više no voljan pružiti mu ruku i pomoći u ponovnom osvajanju ogromnih dijelova izgubljenih teritorija. N ormanska invazija je započela. N ije završilo na tome, dakako. J er, moć je stabilna poput šumskog požara. Uskoro su izbili lokalni sukobi, a novi su, ojačani, irski ratni vode postali prijetnja svojim engleskim gospodarima. N arednih dvjesto godina plamsale su bitke, između irskih kraljeva i N ormana, ali i između samih I raca. I scrtani su novi zemljovidi. Lojalnost se mijenjala brže od plime. I samo su najžešći i najpametniji, svake večeri poslije bitke, još uvijek podizali zastave svojih visokih vijeća. I za sve to vrijeme ni jednoj sili nije uspjelo probiti zidine Dún an Bhaintrigha. "O klop i mač, oče", poželio je N ed za svoj sedamnaesti rođendan, dok su snage normanskog kneza Milesa de Cogana gazile krajolik I stočnog Corka, iznuđujući poreze i kršeći otpor. S vakoga dana mogle su stići pred crna vrata, spremne da ih razvale. D e Cogan je raspolagao velškim strijelcima i francuskim konjanicima. Trupe su mu bile dobro uhranjene i naoružane, a kosa savršeno počešljana. Plašio se samo toga da je stigao prekasno da mu, nakon pobjede, dodijele grofoviju na nekom prekrasnom mjestu.

N ed - oduvijek svojeglaviji od svog krotkijeg brata Euana - dobio je što je htio, ponajviše zahvaljujući činjenici da je S tiofán razgovarao samo s nevidljivim duhovima. I tako je N ed, visok tek metar i četrdeset, u zoru odjahao ususret osvajaču. A li, da ne biste stekli pogrešan dojam, N ed nije izgarao od želje za slavom. S amo je htio sačuvati dvorac, a šumu je poznavao bolje od N ormana, što će i oni sami uskoro uvidjeti. N edova crvena griva i već zastrašujuća tjelesna pojava djelovale su veličanstveno na očevu bojnom konju vrancu. Za njim se vukao rep ponajboljih konjanika klana Ua Eitirsceoil. Kada su ujahali u šumu, kišom natopljeno tlo pod njima treslo se i podrhtavalo. Netko je ipak ostao unutar zidina dvorca. Blizanci jednako izgledaju, ali nisu i jednako hrabri. Čuvši kako kraljev sluga na oružje poziva sve sposobne muškarce, Euan se sakrio u svoju sobu i nepomično sjedio. S tisnutih šaka gledao je kako zastava njegova brata vijori na vjetru, no nije se mogao pomaknuti. Mrzio je vlastiti strah, više no što je mrzio brata, jer se sličnom osjećaju užasa ipak uspio othrvati. Kada je, istog poslijepodneva, napokon izišao na bedeme i ustvrdio da je prespavao poziv na oružje, čak su mu i pralje okretale leda. I njegov vlastiti otac, koji se načas trgnuo iz maglovitih prizora prošlosti, šutke je zurio u njega. A onda je posramljeno spustio glavu i zaobišao ga, ne obazirući se na izlike s kojima ga je Euan pratio u stopu. Kada se snoćalo, iza hrastovih stabala u daljini začuo se zveket mačeva. Što god bilo u toj šumi, nije uzmicalo pred Nedom. Euan je napokon zgrabio jednog od posljednjih konja u staji i izjahao iz dvorca, srdito režući zrak mačem barem dva broja prevelikim za njega. N jegov je brat svakoga dana vježbao s najmanje trojicom očevih najkrupnijih vojnika; Euan se radije prerušavao i obilazio pubove po okolnim gradićima. S a sobom bi nosio lutnju i zastrugao po njoj kad god bi ugledao zgodnu suknju. Ljudi su, dakako, hinili da ne znaju tko je, čak ni kada se nije trudio glumiti nekog osobenjaka - minstrela, recimo. S vremena na vrijeme pak djevojke bi se sljedeće večeri vraćale iz D ún an Bhaintrigha s pričama što su se dale iščitati tek iz njihovih pogleda. Za stvari na koje ih je Euan prisiljavao, u crkvi im ne bi dali oprost. Euanu se činilo da se smrknuto nebo spustilo do krošnji. Munje iz plavo-crnih oblaka sijevale su toliko nisko, toliko blizu grivi njegova konja da je osjetio miris sprženih vlasi. Preplašenu životinju bičem je potjerao naprijed. Kada je zašao u šumu, zvuči bitke su se promijenili. Krici i glasno preklinjanje za milost utihnuli su i iz nje se začuo iskonskiji i ustrajniji napjev. Čuo je nešto nalik šaputanju i škripanju, kao da se i sama stabla okreću i zure u njega dok slijedi tragove kopita, jedva vidljive čak i pod svjetlošću baklje. Blistave jantarne točke u parovima su lebdjele na pozadini od drveća i izazivale mu vrtoglavicu. Znao je da se zahvaljujući ratovima broj vukova u očevoj župi višestruko povećao; umjesto njihovih, na meti mačeva našli su se normanski vratovi. Euanu se ponekad činilo da zvijeri znaju da su ih ljudi ostavili na miru i da se stoga manje boje njihova oružja. Tiho, uporno rezanje pratilo ga je cijelim putem do čistine koju je poznavao kao vlastiti džep; on i njegov brat tu su se često igrali, zapodijevali dvoboje drvenim mačevima sve dok netko ne bi zaplakao - najčešće baš Euan. Upravo je tamo Euan sada ugledao prizor pred kojim je sav njegov maloprijašnji bijes izblijedio, prizor zbog kojega si je želio iščupati grkljan. Ned je neprijateljsko konjaništvo namamio u klopku. U prethodnicu je poslao omanju skupinu konjanika, nadajući se da će glavnina osvajačeve vojske krenuti za njom i završiti na mjestu s kojega ne može pobjeći. N ormani, koji nisu imali pojma kakva se mračna mjesta kriju na toj zemlji, zagrizli su mamac. N jihovi konji ubrzo su se našli okruženi šumom, do trbuha zaglavljeni u svježe irsko blato. Velški strijelci, dezorijentirani pod niskim crnim krošnjama, greškom su

zapucali na vlastite časnike. N edovi pješaci brzo su ih pobili; konje su ubadali u trbuh tamo gdje su ih zatekli, a više milosti nisu imali ni za njihove jahače, čim bi njihovi rukom rađeni, pariški prsni oklopi udarili u tlo. Šuma je sve glasnije stenjala, a krv se u kaljužu upijala brže od kišnice. Euan je čekao. D a se pojavio tada, zauvijek bi ostao obilježen kao kukavica jer im se nije pridružio ranije. S jahao je s konja i, puzeći po travi, gledao kako se njegov brat okreće na očevu velikom konju i ubija vitkoga velškog pukovnika prije no što je ovaj uopće uspio izvući oružje. Kada ga je N ed krenuo proburaziti, čovjek je rukom zaklonio blijede sive oči. Ned je obrisao oštricu i, vrteći se u krug, tragao za novim plijenom. A onda se Bog nasmiješio kukavici. "Prinče Nede!" povikao je jedan irski kmet. "Pokušavaju nas napasti s boka!" Grupica velških strijelaca probila se kroz šumu, sasvim slijeva. N jihove vojničke bluze u trnju su se pretvorile u dronjke, no glasovi im nisu posustajali. Vrišteći poput vila narikača, kosili su pred sobom najisturenije irske konjanike. Upravo je tada Euan ustao i zgrabio prvu i jedinu priliku koja mu se pružila. Bili su mu okrenuti leđima, njegov kutak bojišnice nitko nije nadzirao, a i većina je baklji, trepereći, gasnula brže od vojnikâ. Euan se prišuljao bratovu konju i zasjekao mu stražnje noge. U sveopćem kaosu i pomutnji nitko nije čuo njištanje životinje dok je padala i lomila jahača pod sobom. N ed je ležao; obje noge i veći dio tijela bili su zarobljeni pod konjem. Zakolutao je očima pokušavajući shvatiti što se dogodilo. Euan mu se oprezno približio, pogledom pretražujući bojišnicu. N edovi ljudi okupljali su se za pro-tunapad. U svjetlosti baklji, na pozadini od lišća, izgledali su poput stotina divova, ali još su bili dezorijentirani žestinom velške provale. "B-brate?" propentao je Ned hvatajući zrak, prepoznavši lik što se nadvio nad njega. "D a", rekao je Euan i zajahao svoga konja. S tegnuo je vezice na oklopu, navukao meke rukavice od jareće kože, sagnuo se i dohvatio bratov čelični štit na kojemu je blistao brod sa tri smotana jedra. "Bit ćeš proklet za sva vremena", rekao je N ed. O či su mu na svjetlosti blistale poput zlata. "To samo Bog i Fortuna znaju", odgovorio je Euan, potjerao konja i jedinog brata, blizanca, gazio i gazio, sve dok N ed pod naletom kopita nije prestao disati. A onda se koncentrirao na konjaništvo Ua Eitirsceoila: krenuo je u galop, punom snagom, i stao im na čelo. Ugledavši njegovu crvenu kosu kako šiba na vjetru i visoko uzdignut štit njegova brata, vojnici su se osokolili i pohrlili zatvoriti klin koji su načinili Velšani. I rski gardisti svojim su kratkim mačevima zaustavili neprijateljski prodor, pokazujući još manje milosti. Sve je bilo okončano za nekoliko minuta. Koji trenutak poslije, utihnulo je čak i drveće. I rci su slavili pobjedu, većina je hvalila kraljevića Euana jer je došao u pravo vrijeme - kada je njihov voljeni voda doživio tako nečasnu smrt, vjerojatno od ruke nekog mlađahnog Francuza. N eprijatelj se povukao i potražio druge zemlje za osvajanje. D un an Bhaintrigh ostao je neosvojen. Započela je Euanova vladavina. N akon trijumfalnog povratka pobrinuo se da otac N edu priredi junački sprovod na kojemu je upravo Euan održao primjeren posmrtni govor spominjući "ratnički duh koji je N eda stajao života". Kada je otac, izmučen žalovanjem za još jednom voljenom osobom, mjesec dana poslije pošao za N edom u grob, posmrtni je govor bio osjetno kraći i neiskreniji. O čeve odaje Euan je istoga dana pretvorio u bordel. O daslao je vojnike po birane mlade žene iz okolice, da proslavi pobjedu i brz uspon na prijestolje. S luge su se

pravile da ništa ne vide, no priče o njegovim neobičnim sklonostima širile su se sve dalje sa svakom mladom ženom koja bi, spuštena pogleda, sišla niz brijeg. Neke se, šaputalo se, kući ne bi ni vratile. No, što je najvažnije, kralj Euan ubrzo je otkrio strast mnogo veću od mučenja žena. Počeo je zalaziti sve dublje u šumu u potrazi za vukovima. U roku od godinu dana, u velikoj dvorani u kojoj je njegov otac svojedobno nadzirao godišnji festival cvijeća, nabijeno na kolcima, stajalo je više od stotinu glava sivih vukova. Lovci u crnoj kožnoj odjeći, koje njegova obitelj svojedobno u javnosti ne bi ni pogledala, sada su praznili dvorske bačve s medovinom, hvaleći se i uspoređujući dnevnu lovinu. U znak zahvalnosti, jedan je Euanu poklonio izdubljenu vučju glavu. Euan ju je primio s iskrenim suzama u očima i stavio je na glavu. Pristajala mu je gotovo odveć savršeno; u slabašnoj svjetlosti svijeća zasvjetlucala su dva para identičnih očiju. N osio ju je cijelu noć, čak i u postelji s trima djevojkama, toliko mladima da su jedva i znale zašto su ih doveli u njegove odaje. S ljedećeg jutra, u skladu sa svojom najnovijom strašću, Euan je preimenovao obiteljski dom. S ada, kada je udovac bio mrtav, ime D ún an Bhaintrigh izgubilo je smisao, zaključio je. Tako je dvorac sa crnim vratima dobio ime po kojemu će ga dovijeka pamtiti: D ún an Fhaloil, Vučja utvrda. Zvuči li išta bolje? S a zastava i štitova uklonio je stari obiteljski nautički grb i zamijenio ga zastrašujućim likom vuka u trku preko šumske čistine, simbolom svoje sretne sudbine i krvoločnih ljudskih apetita. I tako je živio još gotovo tri godine. A onda su kukavičluk i izdaja napokon dojadili Bogu. Euan je, s malobrojnom pratnjom, jahao duž granice kraljevstva. O sjećao se veličanstveno. S luge su ga slijedile na kilometar-dva udaljenosti, skupljajući njegovu lovinu. U kožnim mrežama već su nosili tri veličanstvena siva vuka i dvoje njihovih mladunaca. Podbo je konja prateći trag koji je vodio u dio šume koji nije prepoznao. Prvi put u nekoliko godina osjetio je kako strah u njemu raste, no borio se da ga zatomi. I ako je bilo tek tri sata poslijepodne, drveće je bacalo guste sjene. Grleni, izobličeni zvuk koji je čuo prije nekoliko godina, baš kada je pronašao bratovu ratnu četu, sada je izbijao iz svake grane. "Praznovjerje", glasno je povikao drveću, no ono mu nije odgovorilo. "Bablje priče!" Čuo je kako ga, odnekud daleko iza njegovih leda, doziva tjelesni čuvar. O buzdao je jezik. N e može li svladati taj djetinji strah od mraka, kako misli vladati cijelim Corkom? I , jednoga dana, možda, ponovno zauzeti cijeli Munster i stjerati N ormane natrag u valove? N astavio je jahati. Lišće je ubrzo progutalo nervozne glasove koji su ga slijedili. Kada je ušao u zavoj, shvatio je da nije sam. Na stazi pred njim sjedio je vuk. Činilo se da strpljivo čeka, kao što bi to činio čovjek. Euanov se konj prepao i zbacio ga na tlo, a onda zanjištao i dao se u panični galop. Euan je brzo izvukao mač i osovio se na noge. Vučja mu je kaciga spala s glave i beživotno se otkotrljala do svog živog imenjaka. On je međutim i dalje nepomično sjedio, kao da čeka nekakav znak. "Jesi li stvaran?" napokon se odvažio Euan i upitao ga, dahćući. Vuk je polagano trepnuo, a onda krenuo prema Euanu. Braneći se od prikaze, Euan je oštricom mača rezao zrak pred njom. S tvorenje je, posve nečujno, nastavilo hodati po jesenskom lišću i zaustavilo se točno ispred Euana, toliko blizu da je vidio crno iverje u vučjim šarenicama boje meda. "S tvaran kao i ti", rekao je ne pomičući gubicu. Glas je odzvanjao samo u Euanovoj glavi. "Reci mi, jesi li zadovoljan životom koji si ukrao?" " O dbij!" vrisnuo je Euan i zamahnuo prema vuku. O vaj je s lakoćom izbjegavao

njegove amaterske nasrtaje, a onda se vraćao poput izgubljena psa. "O sjećaš li se hrabrije ubijajući žene i stvorenja poput mene?" S ada je već spustio glavu, a dlaka mu se nakostri-ješila kao da ga je pogodila munja. Kada se iskesio, Euanu su se ukazali očnjaci veličine ljudskih prstiju. "Preklinjem za oprost", rekao je Euan iako to nije iskreno mislio, "za sve moje grijehe." "Platit ćeš za svaki život koji si oduzeo", rekao je vuk, skočio na Euana i srušio ga na leda. S ekundu prije no što je osjetio kako mu zubi probijaju vrat, Euan je u glavi začuo: "Upoznat ćeš strah, obećavam ti. N aučit ćeš kako izgleda tumarati divljinom, prezren, kako izgleda kada te love i ubijaju iz zabave. I upamti jedno: nekadašnjem životu vratit ćeš se samo ako nekoga tko te mrzi natjeraš da te zavoli i za njega se žrtvuješ. S amo, razmisli. Što ako se više ne budeš sjećao onoga otprije?" Zagledao se u Euana, porušio mu sve izvanjske bedeme i zurio u njegove najmračnije žudnje. "Možda ćeš me ponovo vidjeti", rekao je vuk. "A možda i nećeš. Ovisi o tebi." "Što to znači?" A ko se vukovi uopće mogu smiješiti, ovaj samo što se nije nasmiješio. Tobože plaho, okrenuo je glavu. "Vidjet ćeš. Kad dođe vrijeme." "Koliko... će to trajati?" zasoptao je Euan, ostavši bez zraka. O či životinje svrdlale su ga baš kao što je baklja što ju je nosio one noći kada je ubio brata svrdlala tamu. "To samo Bog i Fortuna znaju", rekao je vuk i zagrizao jače. Bol u vratu preplavila je Euana, i on se onesvijestio. Kada se probudio, mislio je da je u raju. Ševe su cvrkutale, a sunce mu je pržilo lice. Užasni san o vuku koji mu je rastrgao vrat još mu je odzvanjao u glavi, no brzo je iščeznuo. Kada je - vrlo oprezno - otvorio oči, vidio je da je još uvijek u šumi. N oć u njoj pretvorila se u dan. Lišće na povjetarcu šuškalo je nekako glasnije. Miris svježe pokošena žita pekao mu je nosnice više nego obično. N ije pravo ni razmislio zašto je tomu tako, a gotovo se onesvijestio od drugog mirisa. Mirisa tek ubijenog jelena, negdje u blizini, mirisa njegovih slanih sokova, slatkastih i jetkih na sve jačoj vrućini. U ušima je osjetio onaj neobični zov krvi što ga je iskusio samo jednom, dok je gazio brata, ono slatko ubrzanje bila prije ubijanja. "Eno ga!" viknuo je netko u blizini. "Tamo!" "Hvala Bogu", rekao je Euan prepoznavši glas svog najokrutnijeg lovca. "Molio sam se da..." Zastao je; usta nisu stvarala zvukove koje su trebala stvarati. Čuo je tek nekakvo besmisleno grgoljenje. Potom se sjetio ugriza u vrat; glasnice su mu vjerojatno oštećene. Ustao je. Prije no što je uspio mahnuti svojoj lovačkoj družini, u drvo pokraj njega zabila se strijela i on je ustuknuo. "Padraic, to sam ja, nemoj!" pokušao je ljutito doviknuti, no nije uspio ni zaustiti, a jahač u crnoj kožnoj odjeći već je jurio pravo na njega, vitlajući maljem. Euan je pojurio kao nikada u svom kratkom životu. Bože, srce mu je u grudima tuklo kao da je triput veće od normalne veličine. Trčao je uz kamene suhozide i preskakao živice s lakoćom o kakvoj je kao dječak mogao samo sanjati, osjećao kako mu mišići podrhtavaju od grča koji ga je natjerao da gotovo poleti. Kada si je napokon dopustio predah, ustanovio je da je stigao do potoka gdje nije bilo ni daška vjetra. Euan se sagnuo da popije vode. I začuo kako mu se iz rastrganog grla otima užasnuto režanje. S mirne površine vode u njega je zurio vuk. Pogledao se i, na mjestu na kojemu su trebale biti ruke, ugledao gusto krzno i šape.

S klopio je oči i pretresao glavom. Mora da još uvijek sanja. Ponovo je otvorio oči i sagnuo se, ovaj put do same površine vode, i osjetio kako crnom njuškom dodiruje hladnu struju. N anjušio je lososa i žabe uginule u njoj i odmah osjetio da je nekoliko koraka uzvodno voda svježija. U njoj je bilo i velške krvi; njezin smrad miješao se s onim natrulih grana. Povukao je brkato lice i sjeo, dahtao i promatrao vlastitu kožu što se pretvorila u sivo krzno. Tijelo mu je sada bilo krupno i mišićavo, a rana na mjestu na kojem ga je šumski vuk maloprije ugrizao za vrat tek se dijelom osušila. Unatoč svemu, morao se diviti samome sebi. Više nije bio suhonjavi brat blizanac kojem su se, unatoč očevoj kruni, ljudi smijali iza leda. Kakva moć! Kakva snaga! Mogao je samo sanjati "O vuda!" radosno je uzviknuo drugi čovjek, najzadrtiji od svih njegovih ubojica vukova, nekoliko redova žbunja iza njegovih leda. Konjska su mu kopita zazvučala poput eksplozije. Euan je ponovo pojurio i nije stao sve dok se nebesa nisu zacrnjela, razmotala svoj dijamantni tepih i zaslijepila ga njegovim sjajem. J e li ono tamo Mali medvjed? A što je ona niska treperavih svjetala uz njega? Pitao se promatra li ga sa zvijezda njegov brat i može li ga uopće prepoznati. D aleko sjećanje na N eda kako ga poučava o "svjetlucavim očima Božjim" njegova je nova krv posve izbrisala. Vuku nije bilo važno što koje sazviježđe predstavlja; to što nije bilo mjesečine značilo je samo da će ga lovci teže pronaći. Okrenuo je glavu i osluškivao. Nešto se kretalo u travi. Lak plijen. I ste noći osladio se zecom kojega je ulovio; proždro ga je u tri zalogaja, dok mu se još trzao u šapama. D ok mu je meso klizilo u želudac, osjetio je kako u njemu tutnji nova glad i utišava sve ostale zvukove. N apokon se sklupčao ispod jednog drveta, mokar i umoran od bježanja, natečenih i bolnih šapa. Posljednja sjećanja na život u svili, medu ženskim nogama, u velikoj dvorani u kojoj su ga prijeteći promatrale stotine prepariranih vučjih glava, polako su se rasplinula. N adomjestila ih je želja za preživljavanjem, svim sredstvima. Vuk u njemu naslađivao se njegovom preobrazbom u tako izvanrednog grabežljivca. Ono malo ljudskosti u njemu nije osjećalo ništa do djetinji strah. N eko vrijeme ležao je kraj potoka, osluškivao hrapave glasove drveća i osjećao bilo svake srne, štakora i sove, dokle mu je sezao pogled u šumu. Preobrazba je bila završena. Kletva onoga vuka obavijala ga je poput mirisa, njegovo upozorenje još mu je odzvanjalo u glavi. Osjetio je kako mu medu ušima raste pritisak i otvorio čeljust. Bez imalo razmišljanja, zabacio je glavu i zatulio. J oš vidim J ima kako sjedi na onom barskom stolcu i pohlepno guta pljesak, gad jedan. "Tako završava prvi dio moje priče", rekao je, kao pravi iskusni seanchai, miran do boli, dok su mu pljeskali svi - od prekaljenih kočara, do curica, odreda nesuđenih Paris Hilton, još uvijek odjevenih u grudnjake za fitnes. Kimnuo je, i baš kada je krenuo natrag u gomilu, začuo se jedan piskutavi glas: "I što će se dogoditi s Euanom? Hoće li zauvijek ostati vuk?" O krenula sam se i pogledala tko mu je, tako koketno, postavio to pitanjce. N ije bilo teško pogoditi. S arah McD onnell krenula je pravo k njemu, odjevena u najseksipilniju odjeću koju je imala, onu u kojoj ti se vidi i boja gaća - što i nije teško izabereš li duboko rezane traperice i crnu košulju koja ti jedva dopire do sisa. N a nogama je nosila cipele posute lažnim dijamantima. Pogledala ga je ispod plavo obojenih trepavica i nasmiješila mu se. Vidjela sam je kako u džepnom zrcalu vježba taj pogled, u banci, misleći da je klijenti ne vide. Tada joj nije bilo više od dvadeset godina; lijepa kao proljetno jutro i glupa k'o noć. N osila je naušnice koje su izgledale kao da ih je ukrala sa zidnih dekoracija u indijskom restoranu.

D obro, možda i nije bila tako loša, možda je zločesto od mene tako ružno govoriti o mrtvima. Gospo naša, oprosti mi. A li ne smije li cura osjetiti mrvicu ljubomore i to žureći da ti sve ispriča jer ni sama neće biti još dugo na ovome svijetu - kada to smije, pitam te? Kako bilo, J im nije popustio pred njezinom nasrtljivošću. O dgovorio je i njoj, i ostatku gomile. I sključio je šarm poput potenciometra na lampi, ostavio S arah u tami i osvijetlio sve ostale. "S vaka istinita i poštena priča ima početak, sredinu i kraj. S toga imajte strpljenja", rekao je. D jevojka u ispranim trapericama se namrštila. Pa samo je pitala. A bit će da joj ni jedan muškarac do tada nije rekao ne, osobito kada se odjevena k'o idiot razgolićuje pred njim. "U sljedećih nekoliko dana pronaći ćete me u jednom od okolnih gradića", nastavio je i rukom pokazao onog azijatskog gospodina za šankom. "O no tamo je Tomo, moj... pa, recimo, moj organizator turneje. Pouzdana igla kompasa oko koje se vrti moj skromni život. Ha, Tomo?" Tomo se napola okrenuo i poprilično neuvjerljivo nasmiješio. S ada sam vidjela da na sebi ne nosi jaknu od denima, kako sam mislila, nego nepromočiv kožni kaput, jedan od onih s milijun džepova za ribički pribor i slično. S vi su mu džepovi visjeli, nečim otežani. Kaput je bio boje zimskog blata. I z nekog razloga gledao je J ima kao da mu želi reći da napokon začepi i nestane odande. S jećam se da sam opazila kako pogledava i prema meni, ali tada o tome nisam razmišljala. Čim je shvatio koliko domaćih očiju zuri u njegovo lice iz Četvrtog svijeta, izveo je pretjeran naklon i ispružio ruku poput pijanog baletana. "Živa istina, dame, gospodo, dječaci i djevojčice, vi dovoljno hrabri da čujete sljedeći dio priče", rekao je Tomo, glasom toliko blagim i djetinjim da sam se trgnula. Tip nije govorio engleski kakav su govorili Kinezi iz kemijske čistionice. Zvučao je kao da je iz srca Castletownberea, iako je njegov glumački nastup bio jeftinija verzija Jimova. Premda mu, vjerojatno, nije bilo više od dvadeset i pet godina, Tomo je izgledao prastaro, kao da mu piće i cigarete iz obješenih obraza izvlače tekućinu još od desete godine. "N e možemo vam reći gdje ćemo točno biti, no šuška se da se isplati posjetiti čestiti gradić A drigole, za dvije noći. I gostionicu Auld S words I nn. S toga dođite, dođite svi. I recite prijatelju koji se voli dobro prepasti." Tomo je stavio šaku preko staroga filcanog šešira i nabacio ga na glavu. Čula sam kako ga kovanice ispod šešira udaraju po glavi. D jeca su se nasmijala. Uputio je J imu još jedan prodoran pogled i naklonio se. "D obro zboriš, stari prijatelju Tomo", zagraktao je J im, iskapivši svoje mlačno pivo. "Hvala vam. I sad, kad smo se zvučno izreklamirali, ljupke dame i čestita gospodo, zbogom." Osjetila sam da ustajem sa stolca, ni sama ne znajući što činim. Kada se okrenuo i ugledao me, J im je već izlazio za svojim menadžerom. S arah McD onnell do tada je bila već toliko napaljena da si na njoj mogao opeći prste. J im je nešto šapnuo Tomu na uho; japanski I rac izgledao je kao da ga je netko upravo udario po ustima. Prosiktao je nešto, no J im ga je utišao jednim jedinim pokretom ruke. Koji trenutak poslije, dok mi je J im prilazio, Tomo je polako izišao, izgledajući kao pastrva koju su izvukli na obalu i ostavili da istrune. "I ma li vas dvije ili si ti naprosto posvuda po gradu?" rekao je i nepozvan sjeo do nas. Roísín je zakolutala očima prije no što sam je stigla šutnuti. A oife je bezbrižno upijala kombinaciju kože i seksa koju je njegovo lice isijavalo po prostoriji, tako snažnu da su se i psi ispred puba uzvrpoljili. Počela se igrati noktima; nikada prije nisam je vidjela da to čini tako upadljivo pred nekim muškarcem. "Možda još neka ja čeka vani, nikad se ne zna", ispalila sam, uistinu ponosna na sebe. "A ti si ovdje na pojilu ili se deportacijom Šveđana baviš samo preko dana?" Samo se nacerio.

Roísín je rekla: "O čemu vi to, dovraga, pričate?" "Privatna šala, gospo'j'ce", rekao je J im ne gledajući nikoga osim mene, onako kako je to činio toga jutra. I prije no što sam ga uhvatila za ruku, znala sam da ću te noći prevariti Finbara, nekoliko puta. I osjećala sam se grozno - gotovo grozno. Moje sestre poustajale su i pograbile torbice kao da sam im poslala telegram da nestanu. A oife mi je namignula. Rosie je u dva munjevita gutljaja ispila naša piva i na odlasku mi promrsila kosu. Oči boje sirupa sada su počivale samo na meni. "O nda, koliko si brz (igra riječi: Q uick (prezime junaka) u engleskom je jeziku i izraz za brz (op. prcv.).?" upitala sam, tek toliko da mu pokrenem zjenice. D obro sam znala koliko je brz. I da će sutra ujutro, nakon školskog zvona, s mojim malim čudovištima iz šestog razreda sfinga morati sama izići na kraj. Trebam li ti pričati o toj noći? A , valjda trebam, ako već i sam ne pogađaš. Pa, da i to raščistimo. Misliš li međutim da me poševio medu šalicama za čaj i da sam skinula gaćice tek nakon dugog moljakanja, varaš se. I , usput rečeno, imaš prljavu maštu. Bilo je posve drugačije: nitko kao J im nije znao osluškivati tvoje potrebe, uskraćivati ti ono što želiš, a onda ti to napokon dati, gotovo kao da drugačije ne može. Bili smo u kuhinji i ja sam pripremala dvije šalice jakog Bewleysa s mlijekom. N isam ga ni pitala želi li čaj. I dok sam naklapala o Rosieinoj opsjednutosti radiouređajima i o tome da si A oife vjerojatno umišlja da je jebeni Robert de N iro u Taksistu, on je šutio. Barem isprva. O svrtao se oko sebe, kao da očekuje društvo. Krišom sam se pogledavala u prozorsko staklo i provjeravala frizuru, pričajući mu o tetki Moiri i njezinoj novoj ljubavi za dizajn interijera u ranokatoličkom stilu. Možda sam se na račun toga i našalila, ne sjećam se. Ono čega se sjećam jest da mi je prvo dotaknuo vrat. Bio je to lagan dodir, ništa više. A onda me je zaobišao i udobno se smjestio na moj stolac. D a mi se to danas dogodi, vjerojatno bih prepoznala znakove, znala bih da obilježava teritorij prije nego što navali. Tada sam pak mislila da je baš kul što me nije odmah tresnuo o zid i počeo petljati sa šlicem, kao što je to učinio Finbar kada smo prvi put izišli na večeru. J im je zastao ispred mojih figurica i nasmiješio se. Pocrvenjela sam. Bilo ih je puno, znaš. Tih idola s mjesta koja sam željela posjetiti kada jednom zbrišem iz ovoga grada, znajući da to nikada neću učiniti. Kip slobode s lažnom zelenom patinom, Kolosej, čak i prokleti Eiffelov toranj, stajali su na prozorskoj dasci, odmah pokraj mjedenog trofeja u hurlingu (Hurling—irski momčadski sport, igra se širokim plosnatim palicama i loptom (op. prev.) koji je otac osvojio još kao dječak. O tac je, na slici, palicom mahao iznad glave, kako su to činili stari keltski ratnici. Barem mi je tako uvijek pričao. U blizini, na hladnjaku, stajale su razglednice s Mallorce i fotografije mene i mojih sestara, s opeklinama prvog stupnja boje jastoga i sa seljačkim koktelima i sveprisutnim cigaretama. Tu su, bojim se, stajale i prilično brojne Tutankamonove slike. Kada se J im nasmiješio, vidjela sam koliko su mu zubi bijeli. J oš me nije bio poljubio, i ja sam se stala predomišljati. Finbar mi je poslao već tri poruke i ni na jednu nije dobio odgovor. "A gdje su Viseći vrtovi babilonski?" htio je znati Jim. "Oni ti nedostaju." Pucnula sam prstima. "Ah, zaboravih na njih. A mislim da ih više i ne zalijevaju." Vratio se za stol i sjeo kraj mene. Mirisao je na motorno ulje, a u dahu mu se još uvijek osjećao miris piva. "Kako ti je ime?" Čula sam kako izgovaram "Fiona" prije no što me je poljubio.

Već sam ti rekla da sam se - kada me je toga jutra odmjerio s druge strane ulice osjećala i naga i sigurna. S ada to pomnoži s beskonačnim. Polako mi je svlačio odjeću i branio mi da to činim sama. Škrgutao je zubima, nada mnom i uza me, dok mi je otkopčavao suknju, svlačio bluzu i majicu, odvezivao mi uzice na (kao što cijeli svijet zna) veoma neprivlačnim cipelama i nježno me lupao po prstima kad god bih mu pokušala pomoći. J a sam, sve vrijeme, samo ležala i pitala se koliko je to puta već činio, jer u njegovim pokretima bilo je nekakve uvježbane, gotovo ritualne fluidnosti. Živa je istina da bi mi se fućkalo sve da sam i znala odgovor na to pitanje. J er, ševio me je dobro i pošteno, u sva četiri kuta mog sićušnog stana. I znenađivalo me je što se ne ponaša poput pornografskoga seksualnog desperada kakvim sam ga zamišljala, nego me pušta da ga vodim. I dok Finbar bez mape ne bi stigao ni blizu mojim najosjetljivijim dijelovima, a da se pritom ne izgubi, J im je moje želje mogao iščitavati zatvorenih očiju, prateći moje disanje i način na koji sam se trzala kada bi me dotaknuo iznutra. I nije prestajao čak ni kada je znao da smo oboje stigli do usputne postaje koja se oboma sviđala. I mala sam osjećaj da plešemo nekakav luđački kubanski ples - stojećke, sjedećke i ležećke. I straživala sam nepoznata područja koja je on intimno poznavao, ali je htio da ih sama otkrijem, a ne da mi ih on prstom pokaže. I dok me je ševio iznad svih očekivanja i granica, nije me ševio samo fizički; toliko sam znala. J im je zavodio svaki djelić mene koji sam znala imenovati - i još pokoji koji nisam. A ja sam ih spremno predavala. N aravno, imala sam dečke i prije Finbara. I , naravno, neki su bili dragi i nježni, s rukama i jezikom pred čijom sam se vještinom znala i zacrvenjeti. A li J imu nije bilo samo do toga da dokaže muškost, svrši u rekordnom roku i što glasnije - što su činili svi muškarci koje sam upoznala. Bio je nepredvidljiv, što me je istodobno i nerviralo i uzbuđivalo. N jegova strast ležala je dublje, zatrpana vještinom i profinjenošću, taman izvan dohvata. Mislim da je upravo ta neuhvatljivost u meni iznova budila želju za njim čim bismo svršili. O n je mene imao cijelu; ja sam okusila tek mrvicu onoga što se u njemu krilo. Kad malo bolje razmislim, tako je vjerojatno i bilo najbolje. I od te mrvice brijala sam k'o budala; puna doza mogla me je ubiti. Normalno razmišljati uspjela sam tek nakon otprilike pet sati. Ležala sam na podu, s obrazom na J imovim savršeno glatkim, bezdlakim grudima, sanjajući cigaretu. Ponovo mi je pročitao misli, dohvatio jaknu i iz nje iskopao dvije pljuge. N eko vrijeme nepomično smo promatrali kako se prstenovi dima raspadaju, a onda su nas krici galebova upozorili da će uskoro svanuti. "Kako se zove?" upitao je Jim i ponovo me zagrlio slobodnom rukom. "Na koga misliš?" rekla sam znajući točno na koga misli. Moj mobilni telefon zujao je glasnije i češće od vibratora Courtney Love. O vaj put sam zbilja nadrapala. I nikakve pomno smišljene laži neće mi pomoći. "Ne moraš mu reći za ovo." Polusmiješak, da popravi stvar. "Ti se zezaš? Pa to već znaju svi odavde do Bantryja. Ljudi su vidjeli da zajedno odlazimo." Nacerio se i dotaknuo mi unutrašnjost bedra. "Onda mu nemoj reći baš sve." "N ikada mu ne kažem baš sve", rekla sam, ne zaustavljajući ruku koja je klizila prema gore. Odijevao je traperice. Sunce mi je govorilo da sam već zakasnila na nastavu. S jedila sam na kuhinjskom stolcu i pretvarala se da prelistavam zadaće, a zapravo sam razmišljala o J imovoj nedovršenoj bajci. "I , kako završava vukodlak?" upitala sam i tek tada, prije no što ju je pokrio majicom, vidjela tetovažu na njegovoj lijevoj nadlaktici: nekakav simbol, što li, ispod kojega je nešto pisalo. Prezauzeta uživanjem u drugim dijelovima njegove anatomije, nisam ga prije primijetila. N ešto mi je govorilo da, u

Jimovu slučaju, na ruci sigurno ne piše mama zauvijek. "Euan nije vukodlak", rekao je J im, iznenada ozbiljan. "N e vraća se u ljudsko obličje kad nestane pun mjesec. Ti pričaš o stripovima, o srebrnim mecima i drugim mitološkim sranjima. N e, on je vuk kao i svaki drugi. Tumara zemljom kao bjegunac, istodobno i lovina i lovac. Sve dok ne pronađe nekoga koga će voljeti." "A hoće li, ikada?" O čajnički sam željela da se vuk vrati u ljudsko obličje, ne znam ti reći zašto. Možda zbog samotnosti šume, onako kako ju je Jim opisao. "Otkud jaznam?" O sjetila sam ubod razočaranja. S inoć se ponašao kao da je cijela priča unaprijed smišljena, kao da je riječ o nekakvoj sagi, što li? Pronašla sam njegovu kutiju cigareta, praznu. "Dakle ti to smišljaš onako, u hodu?" N asmiješio se, na način koji nisam uspijevala protumačiti. "O brnuto, ljubavi", rekao je. "Priča vodi glavnu riječ, ne ja. J a samo izgovaram riječi, onako kako mi izviru u glavi. I kao što reče moj stari odani Tomo, kada se sutra nađemo u A drigoleu, svi ćemo znati malo više. D o tada, više ne znam čak ni ja." Vezivao je čizme kojesu izgledale kao da je u njima hodao do kraja svijeta i natrag. Na vrhovima su bile ojačane metalnim pločicama. "Gdje si uopće pronašao tog Kineza? S inoć ga se uopće nisi dojmio, tako je barem izgledao." "J apanca, zapravo, premda ga za to boli briga. Vodio je rock- -bend u kojemu sam prije puno godina svirao. O stali dečki potpisali su mastan ugovor, i prva stvar koje su se riješili bili smo nas dvojica. O tada smo kao ruka i rukavica. N a njegovu jeziku Tomo znači pratilac, mislim." "Pa, ako si ti šerif, a on tvoj odani indijanski prijatelj, gdje je njegov željezni konj?" "Bude mu zlo na motociklu. To mi nikad nije bilo jasno. Vozi kombi s mikrofonima i ostalim." "Ali bio je ljut na tebe?" Pogledao me je, ne pokušavajući me šarmirati. "N e, samo ljubomoran, vidjevši me s tobom." Vrtjela sam gumbe na rukavu ne gledajući ga. "To se, pretpostavljam, često događa." Nisam to izgovorila kao pitanje; znala sam da mi se fućka za odgovor. "Rjeđe nego što misliš." Pogledala sam kroz prozor i ugledala suncem okupani crveni motocikl u njegovu punom sjaju. Zbog J imova Vincent Cometa ljudi su usporavali promet i zurili, baš kao jučer. Ustao je, odjenuo kožnu jaknu i raširio ruke da me zagrli. Krenula sam prema njemu, ljuta što nemam petlje pitati ga hoćemo li se opet vidjeti. "Samo sad nemoj slomiti vrat na tom čudu", rekla sam glumeći hrabrost. "D o sada nisam", odgovorio je i ponovo mi dodirnuo križa, tik ispod gume na gaćicama, seronja... "Čuvaj se, dok se ponovo ne vidimo." S tim je riječima izišao iz kuće i pozdravio me mahnuvši dvama prstima, pozdravom koji sam htjela mrziti, ali nisam. Zatvorila sam vrata; nisam htjela dreždati na ulazu kao da ginem od ljubavi. Prozori su zaklepetali kada je, trenutak potom, upalio kromiranu beštiju i pojurio niz ulicu. S tajala sam kraj vrata, osluškujući zvuk sve dok se nije izgubio. A onda sam čula da mi mobitel opet zuji. Finbar, pomislila sam, grozeći se razgovora s njim. Kada sam već smislila nekakav klimavi izgovor, vidjela sam da me zove moja demonska sestra. "Hoćeš li, više, izbaciti tog svog pjesnika iz kreveta i javit se na jebeni telefon?" zaurlala je čim sam se javila. "Jesi li čula što se dogodilo Sarah McDonnell?"

"Što? Napokon je podmitila jednog od tvojih Norvežana da je povali?" Roísín je uzdahnula nad mojim neznanjem. "Mrtva je k'o sveci tetke Moire. Čula sam na radiju. Bronagh je već gore, kod groblja Glebe, s ostalim plavcima."

D ok je razvlačila traku s natpisom garda oko malene skupine drveća iza niskoga kamenog zida, nevidljive s glavne ceste, Bronaghino lice poprimilo je boju cikle. Plakala je i očito joj je bilo zlo od pitanja koja joj još nisu ni počeli postavljati. "Ne mogu o tome", rekla je glatko, vidjevši me kako se biciklom zapuhana penjem uz brijeg. "Jebeni novinari već stižu, čak i oni iz Corka." "Dobro, Bronagh", rekla sam i potapšala je po ramenu. Lice joj se raspuklo; stisnula je zube da ne zaplače. S tariji gardist koji je rastjerivao dvojicu fotografa pogledao ju je kao da želi reći "saberi se ili briši". "N ikada nisam vidjela takvo što, znaš?" rekla je prigušenim šaptom. S arah je bila tek ovlaš zakrivena improviziranim plastičnim pokrovom. Ležala je na sredini vijugave staze, na dijelu groblja previše zaraslom da primi nove stanare. Vjetar je podigao rub platna i otkrio joj noge. J edne cipele nije bilo; druga je, kad ju je obasjalo sunce, zasvjetlucala poput zlata. J eftini pokrov ponovo je zalepršao, i Bronagh ga je požurila učvrstiti, najbolje što može. Ipak sam uspjela vidjeti da Sarah nedostaje i jedna naušnica. N jezino lice? N e bih o tome. S vaki opis koji bih ti mogla ponuditi bio bi čisti klišej. Posluži se maštom; pokušaj zamisliti lice kojeg više nema. Kada su blatnom cestom pristigla još dva policijska patrolna vozila i odvratila pozornost njezinom nadređenom, povukla sam Bronagh ustranu. "N arednik Murphy kaže da je to učinio neki drogirani luđak, jer joj je lice tako izubijano." Grickala je nokat i još jedanput krišom pogledala bivšu castletownberesku kraljicu seksa. "Ali ti ne misliš tako?" upitala sam. "Garda, možete li doći na trenutak?" Glavni murjak iz glavne ulice dobacio joj je još jedan strogi pogled, i Bronagh se okrenula na petama svojih uglancanih čizama i bez riječi odjurila k njemu. S puštene glave, čekala je ukor, barem sam tako pretpostavljala. Dobila sam odgovor na pitanje koje sam joj postavila. I , da me ubiješ, nisam se uspijevala riješiti misli o onoj usamljenoj udovici, preko u Drimoleagueu, u čijoj smrti, rekoše, nije bilo ničeg sumnjivog. Kada smo A oife i ja stigle na večeru, Roísínini daleki glasovi već su se naveliko došaptavali o kojekakvim živopisnim vrstama smrti. Pogrbljena nad svojom treperavom napravom, nije ni čula da ulazimo na glavna vrata. Kao i obično. S amo što je večeras u Roísíninu licu bilo više boje nego inače, dovoljno da se probije kroz praškastu pankersku šminku. "...glasinu da je još jedna djevojka pronađena, čak kod Kenmarea, prije pet dana", rekao je uzbuđeni ženski glas iz velikih zvučnika koje je Rosie objesila za kuke na crnome stropu. "Murja šuti, naravno. J er i njoj je učinio istu stvar, a ti znaš o čemu govorim, Nightwing*. Kraj." N ightwing (N ightwing - ime lika iz stripova D C Comicsa, medu ostalim i prvi Robin, Batma-nov pomoćnik (op. prev.). To je bila šifra kojom se moja draga sestra predstavljala na kratkom valu. Nije bilo baš teško pogoditi. "I pak mi reci, Master Blastere, vrati se, kraj", rekla je Roísín i sa smiješkom nam domahnula da uđemo, napokon svjesna da smo tu.

"Gaćice spuštene do članaka, isto kao i kod Sarah", nastavio je onaj glas. "I glava joj je smrskana, kao da ju je udario kamion. O d obje je uzeo trofeje. Moj izvor kaže da je nosila najmanje četiri naušnice, uključujući i jednu koju je dobila od zaručnika. Nema ih, kraj." "I sto kao i kod gospode Holland, kraj", odgovorila je Roísín mahnito škrabajući po bilježnici koju je uvijek držala pri ruci, kao da svakog časa može čuti nešto od svjetske važnosti. Posljednji komentar natjerao me je da zastanem i pažljivo poslušam. J er Master Blaster govorio je o nekome tko je doživio isto što i mrtva žena iz Drimoleaguea. "A h, prestani više s tim", rekla je A oife i spustila vrećice na kuhinjski stol. Postajala je mrzovoljna kao i uvijek kada bi ogladnjela. Većinu sirove hrane uspjela je istresti na pult prije no što sam je uspjela ušutkati. N i dan-danas ne mogu objasniti zašto sam zaključila da događaji u našem kraju nisu nikakva slučajnost. Znaš, stvar nije bila ni nalik onome od lani, kada je neka rumunjska banda posvuda uokolo pljačkala banke i ubijala blagajnike. O vo je bilo nekako intimnije. Lonci i tave demonstrativno su zalupali, pa smo se Rosie i ja nagnule nad radio da bolje čujemo. "Potvrdno, N ightwing, samo što je njezino lice ostalo nedirnuto. S ve drugo je isto, uključujući nestale naušnice. Nema otisaka prstiju, veli moj špijun u Gardi, kraj." Zapljusnuo nas je val statičkog šuma, a onda je Master Blastera nadglasao lakonični muški glas koji je zvučao kao da mu je vlasnik još pučkoškolac. "Čuo sam da ona žena u D rimoleagueu te noći nije bila sama, krnj", rekao je, sretan što je nadglasao skandala željne odrasle koji su ga slušali. "S rednje ili reš pečeno, moje ljubiteljice medija?" doviknula je A oife. Miris odrezaka ispunjavao je sićušni stan u kojem su se prepune pepeljare nadmetale za prostor s Roísíninim lošim slikama O seara Wildea odjevenog samo u kožne hlače, u pozama zabranjenim od strane nadbiskupije Kerry. O bje smo joj rukom pokazale da šuti; odmahnula je glavom. "Pa s kime je bila, mladiću, kraj?" upitala je, napadno uljudno, Master Blaster. "Za vas sam O verlord, gospodo. A od jedne dobro upućene osobe doznao sam da je gospoda Holland viđena..." Zzzzt! N aglo pojačanje napona zagušilo je ostatak poruke. Rosie je okretala gumbe na radiouređaju, no klinac se nije vratio. "Pretpostavit ću da to znači samo 'malo življe u sredini'", dobacila je A oife namještajući stol, fiksirajući nas odlučnim pogledom, onako kako je to znala samo naša pokojna majka. "Čujemo se ponovo, Master Blastere. N ightwing, gotovo", rekla je Rosie rezignirano i dvaput stisnula gumb na ručnom mikrofonu. Radio je zamro. "Madame i madame su poslužene", zapjevuckala je A oife. "I , dok ne zgotovimo večeru, ne želim čuti više ni riječi o jebenom ubojstvu." Meni je to odgovaralo. N ije mi bilo do razgovora o tome. Prije no što smo zagrizle prvi zalogaj, Rosie me je odmjerila od glave do pete i nacerila se. "Blistaš kao netko koga su nedavno poševili uzduž i poprijeko. Pričaj." "Ni riječi", odgovorila sam, nesposobna da se na nju doista naljutim. "Na skali od jedan do deset?" nadovezala se Aoife, kako to samo blizanci znaju. "Čekaj, na koju skalu misliš? Onog komada ili na Finbarovu skalu?" "Prestanite", rekla sam režući komad piletine, tobože ljutito. Zapravo sam bila polaskana. Finbar mi u obitelji nikada nije donio tako pozitivne kritike. "U redu, ispunio je očekivanja, dobro?" "Koliko puta?" htjela je znati Roísín.

"To samo Bog i Fortuna znaju", rekla sam hinjeno ozbiljnim glasom i okrenula tanjur. "Boga ne miješaj u to", rekla je Aoife. S pustila sam nož i vilicu i pogledala kroz prozor. J oš je bilo dovoljno svjetla da na pozadini neba vidim drveće. Pitala sam se kome li Jim noćas pjeva serenadu. "Trebat će mi tvoja mečka sutra navečer, ako može?" upitala sam A oife smiješeći se. "Uz to je nedjelja. Platit ću ti one dvije ušljive ture koje bi odvozila." "Bez brige", rekla je A oife prolazeći zeleno lakiranim noktima kroz svoju komandosku frizuru. "Tako je dobar?" upitala je Rosie pokušavajući mi odvratiti pozornost. "Ne znaš ti ni pola priče", rekla sam pokušavajući iz glave odagnati prizor smrskanog lica Sarah McDonnell i spriječiti odrezak da se samoinicijativno vrati odakle je i došao. Kada sam parkirala sestrino olupano I di A minovo štabno vozilo, ispred Auld Swordsa u Adrigoleu već se stajalo u redu. Vijest o onome preksinoć očito se brzo proširila; medu nestrpljivim licima što su prebrojavala sitan novac vidjela sam više našminkanih nego bradatih. I Bronagh je bila tu, u civilki, pokušavajući ostati neopažena, a prepoznala sam još barem tri žene iz našeg mjesta. S tala sam na kraj reda i čekala. I z minute u minutu, što se naznačeno vrijeme više približavalo, žamor ispred mene postajao je sve glasniji i uzbuđeniji, premda je vani pljuštalo kao u S tarom zavjetu. N ačula sam ulomke razgovora, riječi "seksi" i "za ubiti", i znala da ne šapuću o konobaricama u pubu. Sve glave okrenule su se kada je ulicom odjeknulo grleno režanje. J im je bio brži nego u petak navečer. N aglo se zaustavio tik do reda, namignuo istodobno nikome i svima - i parkirao svoju veličanstvenu mašinu. Žene koje su već nekoliko puta postale bake gledale su ga i padale u nesvijest. "Kako je, dame?" "D ošle smo po drugo poglavlje, sinko", rekla je rumena zdepasta majka dvoje djece, čije su kćeri - jedva tinejdžerice - zurile u seanchaíja pogledom koji ih je, više od jeftinih plavih šljokica na kapcima, činio odraslijima no što su bile. "Za to ćemo se pobrinuti za koji čas", rekao je i uletio u pub, da se pripremi. Za večerašnju prigodu odabrao je bijelu T-majicu, u struku napetiju od one crne koju sam se već navikla dodirivati. Vidjevši kako za J imom u pub ulazi i onaj njegov grozni pomoćnik, Tomo, sakrila sam se iza ramena jedne visoke žene u nepromočivom kaputu. I z petnih žila trudio se šarmirati dame, no njegovo natmureno lice nije poprimilo ni djelić privlačnosti glavne zvijezde. D ok su se, jedan za drugim, gubili iz vida, Tomov usiljeni osmijeh brzo je prerastao u mrštenje. Kada su, nekoliko minuta potom, goste pustili u pub, začuo se zvuk nalik onome kad otvoriš bocu sa sodom koju je netko prethodno protresao. N e mogu ti točno reći zašto, ali odabrala sam mjesto daleko u dnu prostorije, pokraj razvaljenog automata za cigarete. Tamo su, širom otvorenih očiju, stajale tri curice. N e bi bile nabrijanije ni da su konzumirale nepročišćen kokain. N iski limeni strop nije smetao nikome. Čula sam Toma kako provjerava mikrofon; ozvučenje je zacviljelo i zapištalo. S a svog mjesta na barskome stolcu vidjela sam samo ženska ramena, vratove i napirlitane frizure i nisam shvaćala što me sprečava da jednostavno ustanem, proguram se pokraj ostalih i stupim pred J ima. To je bilo smiješno, naravno, pa sam napokon ustala i krenula naprijed. A onda sam ugledala tetku Moiru.

S jedila je za stolom, prilično blizu pozornici. N a ušima je imala naušnice u obliku suza koje je naslijedila od moje majke, a očito nije zaboravila ni kako se nanosi ruž za usne. U nekakvoj kratkoj ljetnoj haljini koju je navukla na sebe i sa štiklama na nogama, izgledala je kao napaljena Madame Bu erfly. Povukla sam se natrag, do stražnjeg zida, i sagnula glavu. N ešto me je u njezinu držanju uplašilo. S amo sam htjela vidjeti J ima; nisam u to htjela uvući cijelu obitelj. I prije sam je vidala dotjeranu, dok je još pokušavala zadiviti Harolda, no na njezinu licu te se večeri ocrtavala nekakva neumoljivost, nešto jače od odlučnosti. I baš kada je J im htio lupnuti po mikrofonu i time potvrditi da cijelu prostoriju drži u svojoj ritualnoj moći, tetka Moira je napola ustala i okrenula glavu. N isam bila dovoljno brza. N išanila je u mene očima koje su me još uvijek znale podsjetiti na majčine. N ije se nasmiješila; odmjeravala me je kao što bi me odmjeravao profesionalni boksač prije velikog meča. Ti ili ja? Ne tražim milost, niti bih ti je dala. Kunem ti se Kristom, žena me je gledala kao da želi da sam mrtva i pokopana. "Kako smo večeras?" zapjevušio je glas, dovoljno poznat da mi - premda još nisam shvaćala zašto - izazove želučani napadaj. "Sjajno!" dobacila je publika uglas. J ima nisam vidjela, no to i nije bilo važno. Tetka Moira je prestala zuriti u mene. Ponovo se usredotočila na lik na pozornici, koji je dame u prostoriji - uključujući one na ulaznim vratima - obasipao svojim najubojitijim smiješkom. Čula sam kako barski stolac struže po pozornici. J im se nakašljao i zavladala je tišina, trenutna i zaglušujuća. "J este li se ikada zapitali zašto vuku nikada ne smijete vjerovati?" upitao je. Životinja u koju se pretvorio kraljević Euan upravo je, prvi put, okusila ljudsku krv. N ije bilo namjerno; u posljednja dva zimska suncostaja uvidio je koliko su ta dvonoga stvorenja brza kada se brane. Samo jedan mladi mjesec prije, dok je trgao sitnog jelena kojega je ulovio, vuka je prestrašio onaj grleni zvuk što ga ispuštaju ljudi. O krenuo se i ugledao tri spodobe u kožnim hlačama, s oštrim čelikom u rukama. S topalima su drobile suho jesensko lišće. Čuo je kako im srca lupaju i na trenutak pomislio da ih napadne, a onda, točno ispred sebe, ugledao mrežu koju je nosio četvrti muškarac. Kada je najkrupniji muškarac ispustio nešto glasniji grleni zvuk, vuk Euan načinio je pokret kao da će skrenuti ulijevo, pa skrenuo udesno i na kraju mu izmaknuo pravo kroz noge. Jureći pokraj maloga obalnog sela Bogu iza leda - sela koje bi čovjek u njemu nazivao A llihies, da se uopće sjećao da je ikada uspravno hodao - vidio je za što su još ljudi bili sposobni. Muškarci u crnim kožnim hlačama okupili su se ispred vješala postavljenih uz cestu. Krajolik uz rubove litica bio je prava pustoš; iz ogromnog kamenja što je iz zemljine površine stršilo poput divovskih nokata rasla je tek žuta mahovina. S vaki je lovac, u objema rukama, nosio po jednog sivog vuka koji se još uvijek koprcao. Polako su ih vješali za stražnje noge i nasmrt mlatili. Euanu srodna bića cičala su poput mačke koju je neki dan ubio iz zabave. Ne. Još gore. Kmečala su poput ljudskih beba. Ostao je u zaklonu; zvuk mu je bio nepodnošljiv, ali nije imao kamo pobjeći. I u sebi je osjetio užas, gori od onoga koji mu je stari šumski vuk obećao. Priljubljen uz stijene, skriven iza rijetkih busena trave, ostao je ležati čak i kada su muškarci zajahali konje i odjahali otkuda su i došli. Što se bliže usuđivao prišuljati, to su ga oči više pekle, a noge su mu jače drhturile od srdžbe. N apokon se uspravio, posve blizu obješenim vukovima; kroz njihove širom otvorene gubice istjecao je život. Šiljaste njuške bile su im natečene, a mjesta na kojima su im, znao je, bile oči, prekrivale su crne modrice. Bacio je posljednji pogled i pojurio tako brzo da su mu se misli o osveti, koje su mu se rojile glavom, utopile u lupanju srca. Zov ljudske krvi osjetio je nakon samo nekoliko dana, i to slučajno.

Točno u podne, jedna srna zakoračila je na šumski proplanak u blizini staroga dvorca s crnim vratima. Euan nije znao zašto, ali sada, kada su se počele urušavati, još se više plašio prići njegovim kulama. J ahača je bilo manje nego prije, ali svi su nosili mreže. I pak, oštri ga je zvuk trube u dvorcu privlačio, a neobično stenjanje koje se ponekad čulo kroz prozorčiće u dnu zapadne kule - još i više. I z nekog razloga ti su ga grleni zvukovi ispunjavali nečim veoma nalik zadovoljstvu, koliko se tog osjećaja uopće sjećao. U kratkim odbljescima što su mu poput bodeža probadali mozak, ispod sebe bi ugledao nagu ženu. Vizija bi, potom, poput olujnih oblaka, zauvijek nestala. Zato se i usudio prići bliže kada je, naganjajući srnu po šumi, začuo taj grleni zvuk, samo mekši. Srnu je posve zaboravio. Njegove oči jesenskih boja nisu mogle vjerovati onome što vide. Poput kornjače na vrućini, jedan muškarac valjao se po zemlji i pokušavao odvezati metalni prsni oklop. Žena pokraj njega kikotala je jer je nikako nije uspijevao dohvatiti. I sama je svlačila haljinu. N apokon, nakon puno smješkanja i zaigranog pljuskanja, oboje su utihnuli. Euan je vidio kako se dvije ljudske kože trljaju jedna o drugu na najdlakavijim dijelovima, ne mareći za ubode kupinova granja. Ženine oči plavjele su se poput različaka uz potok u kojemu je onomad vidio trupla vojnika, naplavljena poput brvna za oseke. S ada je kružio oko muškarca i žene; srce mu je bilo munja, uzburkano more. N jihova tijela mamila su ga poznatim zovom, jačim od onoga što ga je čuo za posljednjeg snijega kada je oborio jelena deset puta većeg od sebe. Žena je ljubila muškarčev trbuh, gladak i blijed, i ni jedno nije čulo grančicu koja je pukla pod Euanom. O dabrao je najbolji kut za napad i čekao da mu se dah ujednači s ritmom krvi u ušima. N isu se uspravili i pogledali ni kada im se počeo prikradati; žena je uzela dio muškarčeva tijela u usta i pomicala glavu gore-dolje. Muškarčevo grlo proizvodilo je zvukove koje je Euan napokon prepoznao kao zvukove koje je čuo iza kamenog zida s prozorčićima. Pohotno stenjanje. D ruga slika, iz prošlosti, umalo mu se probila u um, a onda se u prošlost i povukla. Muškarac je okrenuo ženu na leda i spremao ju se opasati. Kada je podigao glavu, bilo je prekasno. Euanova čeljust škljocnula je oko muškarčeva vrata prije no što je ovaj uspio kriknuti. S nažnom je glavom trzao lijevo-desno, sve dok se nije začulo pucketanje. I stog časa, usta su mu bila puna krvi - ljepljive, tople i prekrasne. N ije znao što mu se više sviđa: muškarčevi samrtni grčevi ili krici koji su izbijali iz ženina grla. Vrat je pregrizao dopola i prešao na meko tkivo obraza. A onda je shvatio da žene više nema. Bio je zbunjen; utažio je želju za krvlju i trebao se osjećati zadovoljno i sigurno. N ije se međutim mogao osloboditi neobičnog uzbuđenja što bi ga pokatkad osjetio pri pogledu na pognute pralje koje na kamenju ispiru bijelo platno. N ekakav prigušeni, uporni pritisak u nutrini, kojemu nije znao ime. Znao je pak da bi mu žena plavih očiju mogla pomoći da ga dokuči. N ešto mu u glavi ipak nije sjedalo: zvukovi koji su dopirali iz njezina grla nisu zvučali uistinu ustrašeno, nego kao da želi da tako zvuče. Euan je krvavu njušku zabio u zemlju i počeo njuškati. U glavi je odmah vidio kamo je nago stvorenje pobjeglo. N ačas se okrenuo, otkinuo još jedan komad crveno-plavih niti što su virile iz čovjekova vrata i pojurio za njom. S ručila se kiša, zamaglila mu vid i zamutila trag, i Euan je ubrzo imao problema da nanjuši trag. D rveće ga je, povijajući se i cvileći, upozoravalo na nadolazeću opasnost, no on se, ni kao vuk, na njega nije obazirao. N jegova njuška namirisala je nagu ženu, negdje ispred, na uleknutom groblju zaraslom u lozu, slično uspavanoj krtici koja samo što nije izišla na površinu. N a stazi pred sobom načas je ugledao bljesak nage kože, jače se odbacio nogama i pojurio naprijed.

Mrežu nije ni vidio. S vuda oko sebe čuo je glasne grlene zvukove i osjećao miris jakog pića. Bespomoćno se koprcao nekoliko centimetara iznad zemlje, no tako se samo još više uplitao u zamku u kojoj je visio s drveta. O krenuo je glavu i ugledao mladog muškarca krupnih očiju i tanke crne kose. S mijao se iskešenih zuba. Pred Euanovim očima proletjelo je još jedno kratko sjećanje, sjećanje na tog muškarca. Mladi je muškarac podizao čašu i predavao mu nekakav poklon, nešto nalik vučjoj glavi. S jetio se! D vorca, svoga brata, svega! Taj mu je čovjek bio prijatelj, u to je bio siguran. Slika je nestala s prvim udarcem nečije čizme. "Padraic!" vrisnuo je Euan, dok mu je vizija još uvijek bila u glavi. "To sam ja, Euan! Mi se poznajemo!" Lovačka je družina međutim čula tek melodično režanje. Zvučalo je kao da im vuk nešto pokušava reći. "O vaj je pričljiviji od ostalih", rekao je Padraic. Zgrabio je Euana za vrat prije no što ga je ovaj uspio ugristi i žestoko protresti. "D a vidimo hoće li i zapjevati kada ga, kao i ostale, objesimo za šape." N išta od toga Euan nije razumio, no po tonu Padraicova glasa znao je da će uskoro završiti kao vukovi koje je vidio na onim vješalima u blizini zaljeva. S tim riječima, muškarac je Euana prebacio preko konja i, što je brže mogao, odjahao natrag u šumu, medu drveće koje ih je promatralo s visine, tužno što ga nitko ne sluša. Euan je grizao kožnatu mrežu, no bila je odveć gusto pletena i nije popuštala. N ije prošlo mnogo, a na čistini se ukazao dvorac. Crna vrata otvorila su se uz dug škripav zvuk. Začuvši topot konjskih kopita po kamenoj stazi, Euan je sklopio oči i nastavio se prisjećati. S rama u očevu pogledu onoga dana kada je N ed okupio ljude i krenuo ususret neprijatelju. Vlastita trijumfalnog povratka. N edova sprovoda. I niza bezimenih žena koje je silovao, a često i davio, iz zadovoljstva, iza istih tih zidina. N a trgu se osjećao miris tek sasušene krvi, kao da je ubijanje na tom mjestu postalo navika. O tvorio je oči i ugledao vješala na kojima je, obješeno za stražnje noge, već visjelo nekoliko vukova. I zvijali su se i tulili čekajući bol. O timao se i urlao, no lovci su se samo jače smijali, a pralje revale i glasnije od muškaraca. "Zapjevaj nam, zaigrani", rekao je Padraic i izvukao Euana iz mreže držeći ga za rep. Euan je pandžama zagrebao po tlu, no one su na glatkom kamenu samo proklizile. Zene su ga šutale i udarale štapovima. "Oderi ga živog!" povikao je neki dječačić. Prvi put u životu Euan se pokajao zbog onog dijela sebe koji je uživao u ubijanju. S jetio se svog prošlog života, života kraljevića koji je s užitkom promatrao iskolačene oči mladih djevojaka kada bi im stavio prste na grlo i stiskao, sve dok svjetlost u njima ne bi utrnula i nestala. Tulio je zazivajući milost Boga što ga više nije znao ni imenovati, dok su druge vukove, jednog po jednog, umlaćivali toljagama. O dvukli su ga uza stube i osjetio je kako mu oko šapa zatežu kožnato remenje. "Njega daj meni." Bio je to ženski grleni uzvik, a Euan je sada uspijevao razaznati i riječi. Izgovorene su blago, ali iz njih je izbijalo više autoriteta no što ga je isijavala Padraicova sirova snaga. Zbor krvoločnih glasova je utihnuo. Ratnici, lovci i služavke razmaknuli su se i sve glave okrenule su se prema mladoj ženi koja se probijala kroz gomilu. Bila je odjevena u zelenu haljinu do članaka, sa zlatnim remenom, a kosa joj je na vratu bila učvršćena kopčom u obliku vučje glave. Imala je plave oči i svježu ogrebotinu od kupina na bradi. Bila je to žena iz šume. "Ovi ljudi samo odaju počast obiteljskoj časti Vašeg Veličanstva i..."

"I te će nam usluge nastaviti činiti, majstore lovče. A li tog vuka ne smiju ni taknuti, je li to jasno?" N asmiješila se, ne ostavljajući mjesta dvojbi kakva se snaga skriva iza tog umiljatog izraza lica i što će se dogoditi ne bude li joj udovoljeno. Padraic je zakoračio unatrag i duboko se naklonio. "N eka Vaše Veličanstvo učini kako mu je po volji." "Oduševljena sam vašim odobravanjem, Padraic. Molim vas, nastavite." Par snažnih ruku odvezao je Euanove spone, spustio ga natrag u mrežu i ponio uz nekoliko redova granitnih stuba. Cijelim putem, uvijek nekoliko koraka ispred, pred njim je lebdio lik one žene. Pogled na njezina obla leda i kukove blažio je sve njegove strahove, pa i onaj od smrti. D vorištem iza njih odjekivali su udarci teških predmeta po mesu i kostima. Kričanje i cviljenje životinja utapali su se u oduševljenom urliku gomile, kojoj je laknulo što joj poslijepodnevna zabava ipak neće biti uskraćena. Ubrzo su se otvorila jedna vrata i Euana su unijeli u sobu koju je prepoznao i osjetio nekakvu jezu. Bila je to njegova nekadašnja ložnica. Posljednja žena koju je u njoj vidio četiri je dana ležala vezana za uzglavlje kreveta, na mukama, sve dok ga nije preklinjala da je ubije. "Vežite ga lancem, tamo", rekla je žena i, zureći u njega, sjela na krevet. "Kako želite, Vaše Veličanstvo", rekao je stražar i oko vrata mu navukao lanac, pričvršćen za zid, koji je tamo postavio sam Euan. S ada se već sjećao i da je isti lanac rabio mnogo puta, za okivanje djevica iz grada. "O stavi nas", rekla je, ne skidajući pogled s Euana. S tražar je zatvorio vrata i zvuk njegovih koraka se izgubio. N akon prvotnog olakšanja što se spasio smrti, u Euanu su pokuljale sukobljene emocije od kojih ga je zaboljela čeljust. Zašto samo sjedi i pažljivo ga proučava? Jesu li ga ovamo doveli da bi ga ona mučila u osami? N ije znao bi li pokušao pobjeći ili skočio na postelju i pario se s njom. Krv u njegovim fino ugodenim ušima, čija ga pjesma - kada bi u šumi tragao za plijenom ili bježao pred lovcima - nikada nije poslala u pogrešnom smjeru, sada je zvučala tek kao buka. Osjećao je žudnju kojoj nije znao imena; žudio je za tom ženom, ali je i želio da joj prije mraka prolije krv. To ne bi imalo nikakva smisla da unutar sivoga krzna blizanci Euani nisu krzmali oko toga vlada li njima vuk ili ostatak čovjeka. S kočio je prema krevetu koliko mu je lanac dopuštao, a onda zacvilio i legao joj pod noge. S kinula je onu kopču, i crvenkasta joj se kosa rasula po ramenima. N ešto se uzburkalo u Euanovim slabinama, nešto poznato, a opet zastrašujuće. Žena se sagnula i dotaknula mu vučje čelo, ne bojeći se da će ostati bez prstiju. "Poznajem te, rođače", rekla je onim svojim medenim glasom. "Tako te dobro poznajem." "Tko si ti?" začuo je Euan iz vlastita grla i odskočio od iznenađenja. "Kada si nestao u šumi, stanje u dvorcu stalno se pogoršavalo. Glavni sluga za pomoć se obratio mom ocu, no on je tada bio već kod Leinstera, jureći N ormane. S toga sam okupila ono malo ljudi što je ostalo, nekoliko strijelaca i nekolicinu konjanika, i preuzela tvoj dvorac." S agnula se još niže, i Euan je ugledao njezin dekolte i bijele kugle unutar haljine. "J a sam tvoja rođakinja A isling. O čevi nam i nisu bili neki ratnici, priznajem, ali čini se da smo nas dvoje učinili sve što smo mogli da taj nedostatak nadoknadimo, zar ne?" Euanu se zavrtjelo u glavi. Bol iz čeljusti sada se proširila na cijelu lubanju. I mao je osjećaj da mu se cijelo tijelo pokušava izokrenuti prema van, odbaciti krzno i izložiti tek

blijedo ružičastu kožu s kojom je roden. Tetivu po tetivu, u iščekivanju ponovne preobrazbe. "Boli, zar ne?" rekla je tapšući ga po glavi. "J a te mogu ponovo pretvoriti u čovjeka. I dati ti ono što toliko zaslužuješ." Prepoznao je bljesak u njezinim očima; uživala je promatrajući tuđu bol, baš kao i on nekada. O sjetio je kako u njemu lipti strah, sada još jači. "S to ćeš učiniti sa mnom?" upitao je. "Čim sam ti danas pogledala u oči, znala sam da smo u rodu", rekla je skidajući remen. "Padraic mi je često pričao kako si nestao kao da si se otopio u travi. N isam mu povjerovala. D rag je, ali glup. N ačula sam legende o tebi i platila vračarama cijelo bogatstvo da doznaju što ti se dogodilo. J edna mi je, čak, gatala iz utrobe staroga vuka kojega su uhvatili nedugo nakon tvog nestanka. S vi znakovi upućivali su na isto: bio si blizu, samo ne u ljudskom obličju. I sve od tada održavala sam taj besmisleni lov na vukove koji je, doduše, zabavljao svjetinu, ali služio samo jednoj svrsi: da te pronađem. I čim sam te ugledala, tamo, u šumi, znala sam da je moja potraga pri kraju." "Želiš osvetiti Neda", rekao je Euan, siguran da iz njenih odaja neće izići živ. N a to se kraljevna A isling nasmijala, dražesno kao da promatra košaru punu mačića što žmirkaju na svjetlu. "Pravog vojnika, koji je živio da služi svom ocu? N e. Mene si oduvijek zanimao ti. Tvoja snaga, tvoja lukavština. Čekao si pravi razvoj događaja, izvojevao pobjedu i zavladao kraljevstvom dok ti je na bradi izrastalo tek paperje." J oš jedan mali smiješak. "N e misliš, valjda, da bih onog jadnog vojnika danas odvukla na kratku zabavu u šumu da sam mislila da više ne razlikuješ rođake i mamce?" Euan je ostao bez riječi. N ekadašnji život u krznu i kraljevskim haljama ležao je pred njim. I , da stvar bude bolja, stari vuk koji je na njega bacio prokletstvo ostao je bez utrobe. Toliko o Bogu i Fortuni, pomislio je i osjetio navalu likovanja. A isling je konačno ustala i kleknula da mu otkopča metalnu ogrlicu. Mirisala je na medljiku i na svježe opranu kosu. Položila je ruku na njegovo ustreptalo srce. N ačas mu se učinilo da joj oči mijenjaju boju, prelaze iz nebesko plavih u zlatno smeđe nalik njegovima, a onda se opet vraćaju uobičajenoj boji. "Vladala sam ovim dvorcem više od tri godine", rekla je. "S iroti je Padraic, u međuvremenu, zaboravio gdje mu je mjesto, i misli da će jednoga dana nositi krunu i sjediti uz mene na prijestolju. Povremeno u odaje pozovem pokojeg slugu, iz zabave. A li čekala sam samo tebe." Posegnula je iza leda i otkopčala haljinu koja je uz tiho vuuš! skliznula na tlo. "Moje vračare tvrde da postoji samo jedan način da dokinem tvoje prokletstvo. Pridi, onda, i dokaži da su u pravu." S tajala je pred njim, naga, neustrašena, i ne pokušavajući pokriti busen rijetke dlake. Euan je polako počeo puzati prema krevetu. Vodio se zvukom krvi što mu je strujio ušima, no on mu je odašiljao različite poruke. "Zakolji je!" rekao je prvi glas, glas koji ga u divljini nikada nije odveo u pogrešnom smjeru. "N e, voli je", zazvao ga je drugi glas, nepoznat i stran, odjekujući dijelovima bića kojega se Euan počinjao prisjećati. "Dođi mi, rođače", rekla je Aisling. Euan je spustio glavu i, prije no što ju je ponovo podigao, onjušio tlo pod njezinim nogama. Grudi su joj bile male i ružičaste, a prsti nježni poput zečje šape. Tim plavim očima nije se mogao othrvati; ustao je i polako dopuzao po nagradu. Gubica mu se nabrala i ogolila čeljusti. D vojni nagoni gomilali su se u njegovu životinjskom tijelu, talili se, miješali se i postajali jedno. N juškom joj je dotaknuo kožu.

Liznuo ju je i okusio sapun. Zvuk krvi u njegovim ušima grmio je kao da stotinu ljudi zajedno viče iz sveg glasa. Režanje začeto u dubini njegova predatorskog srca dobivalo je na snazi i počelo se probijati do njegova snažnog grla. Vuk je odlučio. N itko nije zapljeskao. Gledala sam kako se tjemena ljudi oko mene naginju prema naprijed, u očekivanju poente priče. No Jim je zašutio. "I?" začuo se nestrpljiv glas jedne starije žene. "Sto je vuk odlučio?" Ramena Legije neudanih žena razdvojila su se i ja sam načas ugledala J ima. Zavaljivao se u stolac i pripaljivao cigaretu, k vragu i zabrana pušenja. N itko se nije bunio. Prekrižio je noge i napravio grimasu, uživajući u napetosti. Široko se nasmiješio šire nego kad mi je, prije samo dvije noći, otkopčavao suknju - i rukom s čela odmaknuo pramen kose. "Što vi mislite?" rekao je. "Hoće li je ubiti ili voljeti?" Većina glasova u prostoriji bez oklijevanja je glasala za ljubav; samo nekoliko slomljenih srdaca držalo je kraljevnu A isling pomalo preveć srdačnom za jednu rođakinju i preporučivalo Euanu da je odmah pretvori u obrok. "Voljet će je!" odjeknuo je glas koji sam poznavala, manje od pola sekunde prije ostalih. Obrazi tetke Moire bili su plameno crveni, a oči su joj blistale kao u prave vjernice. "Eh, sad... moje dame, bojim se da će to morati pričekati otprilike tjedan dana", rekao je J im i izveo dubok mađioničarski naklon, prstima dodirujući pod. "Moj pomoćnik i ja moramo se odmoriti od silnih putovanja. A li budite bez brige, Euanove i A islingine pustolovine nastavit će se sljedeće nedjelje u pubu O 'S hea u prekrasnom Eyeriesu, gdje su i boje kuća vesele poput ljudi koji u njima žive." N agnuo se prema naprijed i doslovce namignuo. "I, medu nama rečeno, ja bih se uvijek kladio na ljubav." Gromoglasan pljesak napokon se prolomio, premda je nekoliko dama razočarano povikalo "O oo..." jer ih je zgodni Elvisov imitator namjeravao zavlačiti još tjedan dana. D ok je pokraj nje prolazio, jedna je ispružila ruku i dotaknula mu rever, kao da je sam Sveti Bono. Za to vrijeme, odustavši od glumatanja srdačnosti, namrgođeni Tomo hodao je uokolo sa šeširom, kao pravi ulični zabavljač. J im je skočio sa stolca, nabacio motociklističku jaknu i krenuo prema meni. N ekoliko cura proguralo se do njega dok sam ja vadila zrcalo i provjeravala ruž, koji je bio sav nikakav. Kada sam, po-spremivši zrcalo, ponovo podigla pogled, više ga nisam vidjela. Okrenula sam se jer sam ga čula kako, negdje iza mojih leđa, tiho mrmlja. "Kelly? Krasno ime, Kelly. Naprosto se kotrlja preko jezika, zar ne?" I bio je tamo, i lagano dodirivao nadlakticu najljepše cure u prostoriji. Pazi, cura je bila s dečkom, no to joj iznenada više nije bilo važno. Znala sam da nije važno ni J imu. N e želeći trpjeti sažaljive poglede gomile žena oko sebe, rogonja je brzo otišao, sam i osramoćen. Htjela sam im prići, doista. Samo ne dok je tetka Moira u prostoriji, dok vreba priliku da i sama porazgovara s J imom. Kada mi je cura što je sjedila kraj mene okrenula leda, maznula sam joj kutiju cigareta, pripalila jednu i čekala. Moja draga tetka samo je trepnula, shvativši da nema šanse dok je Kellyina bujnog poprsja, skupe haljine i kilometarskih beskrajnih usana. I zletjela je van s istim pokunjenim pogledom koji sam vidjela one noći kada ju je Harold ostavio bez ičega, osim srama i duga u banci.

I ja sam se požderala kada je J im, sat potom, Kelly otpratio kući. S kočila je na stražnje sjedalo Vincenta dok sam ja izlazila za njima, što sam ležernije mogla. D obro si me čuo. A što sam, kvragu, trebala učiniti? O tići kući i plakati? Tada mi se već bio uvukao pod kožu, i tu više nije bilo pomoći. I zvažajući svoju zelenu mečku s parkirališta, pogledom sam potražila bijeli kombi, no vidjela sam tek gomilu J imovih obožavatelja kako stazom odlaze kući, ćeretajući usput poput dresiranih sajamskih pingvina. Crveni motocikl spustio se obalnom cestom prema Glengarriffu, a potom skrenuo u planine Caha, planine boje sijena u kojima je bilo malo kuća, pa sam se morala držati na što većem razmaku. Automobil se propinjao i zanosio dok sam u oštre zavoje ulijetala poput vozača relija, izbjegavajući plavosive stijene veličine volks-wagena. I risi što ih je snažan vjetar istrgnuo iz tla rasipali su se preko haube poput žutoga spreja. Ljetne večeri bile su pred nama; da je u pitanju bila bilo koja druga noć, nazvala bih ju lijepom. J im je skrenuo u kameni prolaz iza kojega sam ugledala kućicu u boljem stanju od većine drugih: katnicu od vapnenca s novim prozorima i vratima pred kojom je stajao novi novcati audi. Rezervni automobil sigurno je ostavila u gradu, pomislila sam. N ovovjeka bogatašica, nesumnjivo. Poljubili su se i prije no što je zvuk motora zamro. Pogledom sam uokolo tražila zgodan kamen kojim bih mu razbila glavu, ali sam se svladala. Čekala sam da udu, a onda parkirala automobil na slijepi zemljani put i prišuljala se kući poput lopova. Trebala sam obuti nešto bolje od ovih štikli, pomislila sam kada sam, prikradajući se iza kuće, zapala u blato do članaka. S kata sam čula zvukove koje ti radije ne bih spominjala; sigurno možeš i sam pogoditi. N ije mu trebalo ni pet minuta da joj se zavuče u gaće, je li? I dok sam ponovo razmatrala nekakav drastičan potez, začula sam tiho cviljenje automobilskog motora, sve bliže i bliže. Pogledala sam uzbrdo i vidjela kako se na rubu ceste zaustavlja bijeli kombi. Tomo se tiho ali brzo spustio do ulaznih vrata kuće i prislonio uho na borovinu. O čito zadovoljan, rukom u rukavici dodirnuo je i okrenuo kvaku na vratima. Nečujno je ušao u kuću, ostavljajući vrata širom otvorena. Zvukovi s kata pojačali su se; spazila sam vlastita stopala kako za Tomom ulaze u kuću i nastojala umiriti srce da ga netko slučajno ne čuje. "D ragi moj... voljeni J ime", stenjala je ona, kravetina jedna, dok sam ja pazila na Toma. J imov Kinez, koji se do tada jedva pomicao s mjesta, ovdje nije časio časa. S akrila sam se iza kuhinjskog pulta i gledala kako mažnjava srebrne svijećnjake, iPode, nakit, svežnjeve novca i nešto nalik pravom Cartierovu satu i nečujno ih trpa u kožni ranac. S trop je zaškripao; J im je, očito, zbilja prionuo poslu. Tomo je komotno mogao bacati i ručne bombe, ona ništa ne bi primijetila. Prije no što je šmugnuo iz kuće, elegantnim pokretom desne ruke još jednom je provjerio je li maznuo sve što treba. Pričekala sam cijelu minutu prije no što sam krenula za njim. Šou na katu bližio se uzbudljivom finalu, o čemu, da ti pravo kažem, ni danas ne volim previše razmišljati. I z kuće sam izišla tek kada sam ga vidjela, onako izboranog, kako tegli ranac uza stijenu s lijeve strane kuće. S jećam se kakvo sam zadovoljstvo osjetila pomislivši čime je Kelly upravo platila dio J imovih čari - svime u kući što nije bilo zakovano. Budi iskren, i ti bi osjećao isto. Kada sam gurnula ključ u bravu automobila, na vratu sam osjetila nož. "Zašto vam jedanput nikada nije dovoljno?" prosiktao mi je Tomo u uho. Mirisao je na mokru vunu. "S talno mu govorim da ne možemo raditi ovako, da je preopasno. A li, što misliš, sluša li me?" "Ne znam... ne znam tko ste, pa ne morate..." D rugom rukom zgrabio me je za kosu i zakrenuo mi glavom kao svinji u klaonici. "N aravno da znaš. J a sam posljednji ludi žućo kojega ćeš vidjeti prije kraljevstva nebeskog. S tari J im ne smije dopustiti da se curice poput tebe isplaču nekom crtaču dolje, u postaji Garde, zar ne?"

S tisnula sam ključeve u šaku i pokušala disati. O tkud mi hrabrosti, ne znam, ali J im je u mene ulio dovoljno srdžbe da izgovorim: "J esi li to rekao i onom sirotom stvorenju u D rimoleagueu? " I povičem: "I li maloj S arah McD onnell? Što ti je ona učinila, ti ogavni drkadžijo? Stala ti u zdjelu s rižom? Kupit ću ti novu!" O klijevao je dovoljno dugo da zamahnem unatrag i zabijem mu ključ u oko. Pretpostavljam, jer je tulio i vikao poput proklet-nika dok sam ja otključavala automobil i odlazila ne osvrćući se za sobom. Sada mi valja otići ili murjacima ili sestrama, pomislila sam. I nisam dvojila kamo ću.

"Jasno ti je da si luda?" rekla je Aoife, bacivši umorni pogled na svoj blatom uprskani automobil. N osila je jednu od očevih kapa od tvida, okrenutu naopako, i izgledala poput malih prodavača novina iz hollywoodskih gangsterskih filmova. Znala sam da je ljuta; smiješila se previše za ovakvu prigodu, a i glas joj je bio presvučen nečim oštrijim od stakla za rezanje. "Ali vidjela sam kad ju je onaj Tomo opelješio i -" "S uper; sad možeš reći Bronagh i njenim uniformiranim kolegama da si riješila provalu. Sigurna sam da će se time pozabaviti istog časa - kad završe s ručkom." "N e slušaš me", rekla sam ozlojeđeno i osjetila kako me iznutra bocka neki gadan osjećaj. Kada bi je suočili s jasnim dokazima, moja najmlađa sestra obično nije bila ovako skeptična. "S tavio mi je oštricu na grlo, zar ne? O n je ubio S arah i onu ženu u... gdje već. Znaš da sam u pravu. I J im je u to umiješan. Tako operiraju. Tomo mi je to praktički sam rekao." A oife je dugo gledala u crijevo za vodu na dvorišnoj slavini, a onda je otvorila. Demonstrativno je prskala mercedes; znala sam da je već donijela odluku. "J e li? D akle ti pretpostavljahš"- Bože, tu je riječ baš voljela rastezati do kraja svijeta "da su tvoj čovjek J im i njegov navlastiti prijatelj kriminalac svaku predstavu završavali slavljeničkim ubojstvom? Kakva to uopće ima smisla?" Malo blatne vode poprskalo me je po obrazu. S lučajno, sigurna sam. "N adalje, nije li one noći kada je ubijena S arah J imovo zgodno dupe bilo u tvom krevetu? Ti si se za to pobrinula. I kako znaš da je u noći prvog ubojstva uopće nastupao? Prestani, više. Mislim da ti se privida." N amjeravala sam protestirati, a onda, kada je crijevo razvukla do stražnjeg branika, vidjela pogled u njezinim očima. Bio je to isti pogled koncentrirane ljubomore što sam ga prošle večeri vidjela i na licu naše tetke Moire, isti ukočeni smiješak koji je govorio: "N e dolazi k meni po samilost sada kada je J im otišao i pronašao si neku bolju. Kako si prostrla, tako i legni." O dložila je crijevo i ušla u kuću ne pozvavši me unutra na čaj. Toliko o sestrinskoj ljubavi. "Zvrcnem te poslije", rekla sam i umjesto odgovora čula samosažaljivo mumljanje. Ostala sam stajati još neko vrijeme, zaprepaštena, sretna samo zbog jednoga. S kraćena sačmarica našega oca sada je udobno počivala u mojoj torbi. Tu ću noć spavati držeći je u naručju, moleći se da onaj ružni kopilan dođe i ponovo okuša sreću. Nisam kukavica, kakvo god da si mišljenje do sada o meni stekao. Zato sam ustala prije zore - ionako nisam mogla ni oka sklopiti - i otišla k Finbaru. Bujica njegovih sms-poruka stišala se, no one koje su još uvijek kapale bile su kraće i tugaljivije. gdje si? i molim te, nazovi zvučale su bolje od čujem stvari koje mi se ne sviđaju, ali te još uvijek volim i, sekundu potom, što to radiš, f., jebemu? D o tog vremena, već su mogli isprazniti zaljev Bentry i napuniti ga mojim

grizodušjem, i još ne bi bilo dovoljno mjesta. Prava je istina bila da sam ga prevarila onoga časa kada sam Jima ugledala, ne onoga časa kad sam mu dopala šaka. O tišla sam na drugi kraj grada, pred Finbarova ulazna vrata (okrhnuta kada ih je na lanjskoj novogodišnjoj zabavi Rosie gađala štiklom od 15 centimetara) i na trenutak pričekala. Talion Road vodio je na brdo, ka skupini kuća s najboljim pogledom na more. J edna je pripadala i mom dečku; kuća s dvostrukim prozorskim staklima i protuprovalnim alarmom kakav sam vidjela samo u filmovima. Znaš, ono kad ti neki bijeli A mer, glumačkim glasom, kaže "sustav je aktiviran", kao da će mu provalnici čestitati na uglađenom jeziku, što li? Ulična svjetla blistala su na Finbarovu besprijekorno čistom automobilu, parkiranom uz dva druga koja su izgledala kao da su ih zalili svježim blatom. Kroz kuhinjske prozore gledala sam g'a kako otresa vodu s posuda i briše ga iako je potrošio cijelo bogatstvo na njemački stroj za pranje posuda: koštao je više od odmora koji smo sestre i ja svojedobno provele na Mallorci. Po načinu na koji je naginjao glavu znala sam da to radi jer je dovoljno ljut da se spusti s brda i zalupa mi na vrata. Bio je to oblik meditacije, način da se natjera da o tom planu još jednom razmisli. Ruke su mu se kretale svrhovito, bez prave radosti ili ljutnje, kao što je činio i sve ostalo. Kao da umjesto krvi ima mlaku vodu. D ošlo mi je da zaurlam i bacim mu kamen u prozor, samo da izazovem drugačiju reakciju. Umjesto toga, obrisala sam cipele, osluhnula zvuk vlastita daha i pozvonila na vrata. "Fiona", rekao je jednostavno, kao da sam zaboravila kako se zovem. Posljednjih nekoliko dana brijao se toliko često i tako glatko da sam mu na licu izbrojila tri jedva zacijeljene posjekotine. O sjećala sam miris sapuna od limuna; širio se kućom kao što se miris dezinficijensa širi bolnicom, i pekao mi oči. "Mogu li ući?" upitala sam s usiljenim smiješkom, onakvim kakav sam na ulici znala uputiti pateru Malloyu - otkrivajući zubalo, ali bez pravog kontakta očima. J er, Finbara i nisam morala pogledati da znam da mu je pogled prepun pitanja, ne predbacivanja, a ja bih u svako doba radije prihvatila srdžbu. Posljednja stvar za koju sam bila raspoložena bilo je odgovaranje na pitanja o tome kamo je nestala stara Fiona. "Upravo sam prao posude", rekao je meni neprepoznatljivim glasom, nekako odveć gustim, kao da je u usta upravo stavio med i zaboravio ga progutati. S jela sam na jedan od bijelih ikea-inih kauča za čiju je dostavu iz Londona, prije dva mjeseca, platio silnu lovu i cijela dva dana tjerao me je da sjedim s njim na podu i sastavljam ih. N aučila sam mrziti skandinavske alatke u obliku slova L i one slatke piktograme zbog kojih ste se samo osjećali kao potpuni idiot. Finbar je obrisao ruke o anđeoski bijelu pregaču i sjeo na isti takav kauč nasuprot meni. Kristalna figurica sirene koja miluje nekakvu napaljenu ribu bila je nijemi sudac. S tajala je na mramornom stoliću ispred nas i djelovala nesretno zbog dodijeljene joj zadaće. Riba je izgledala kao da joj se, ovako ili onako, živo fućka. "N emam isprike, Finbare, i doista mi je žao", započela sam neuvjerljivo i istodobno pokušavala disati. S ad, kad sam doista bila tu, činilo se da dio onog mističnog opijuma što mi ga je J im ubrizgao polako iščezava. Ponovo sam osjetila poznate mi naznake lupanja srca, nagovještaj sirova srama što je ležao tik ispod površine i silom se pokušavao iskobeljati. Finbar isprva ništa nije rekao; nastavio je o tkaninu brisati svoje već do kosti suhe prste. Tek sam tada opazila da je pijan. Za sve vrijeme što smo ga proveli zajedno, samo sam ga dvaput vidjela izvan kontrole. J ednom, kada su nas - nakon što je postao glavni prodavač za cijelu županiju - njegovi ljubomorni kolege odvukli u neki luksuzni restoran talijanskog imena u Cork Cityju. S am je popio dvije boce šampanjca. Kada sam ga odvezla kući, cijele je noći po odijelu tražio nepostojeću prljavštinu. I , drugi put, kada smo se prvi put seksali i kada mi je, prije svršavanja, rekao da me voli. S hvaćala sam

zašto je htio da mu kuća miriše na limun, a ne na pivo. O či su mu bile ružičaste, možda od suza, ali možda i samo od druge ture viskija. "Moraš sa mnom na večeru", bilo je sve što je isprva rekao. Čekala sam da nastavi, no Finbar je obje šake spustio na koljena. Rekao je što je namjeravao. "O čemu ti to?" "S ljedeće subote. U ristorante Rabenga, prijeko, u Glengarriffu. Tvrtka ima službenu večeru. S vi očekuju da budemo tamo, oboje." Riječi je ispaljivao kao da bi mu duže rečenice nanijele fizičku bol. J oš uvijek se nije pokušavao smiješiti, što je, zapravo, bilo jedino što me je te noći radovalo. "Čuj... možda to i nije tako dobra ideja? Mislim, kako stvari sada stoje i ostalo." Prije nego je odgovorio, Finbar je pokrio usta. "A kako stvari stoje? I možeš li mi točno reći, Fiona, o kojim to stvarima govorim?" Šušketao je, kao da mu se usnice pomiču same od sebe i govore o nečemu u što ostatak usta nije upućen. Umjesto u mene, pogledao je u kristalnu sirenu. Sudeći po pogledu, slijedile su joj gadne batine. "N isam to planirala", rekla sam. "I žao mi je što sam ti lagala o susretu s njim. A li lagala sam, i tu laž ne mogu povući." Pogledala sam Finbarove ruke i upitala se zašto mi je - kada bi mi tim rukama gnječio grudi kao da mijesi tijesto - trebalo toliko vremena da osjetim bilo što, dok me je Jim samo trebao pogledati, i ja bih bila mokra do kože. "Znači li to da ne ideš na tu večeru?" rekao je. Ustala sam, otišla iza njega i položila mu ruku na vrat. Pomišljala sam da ostanem i iz samilosti spavam s njim, no to bi sirotog dečka samo do kraja sludilo. S toga sam mu nakratko spustila prste na vrat, osluškivala mu bilo i ljubav koju nikada nismo istinski dijelili, sve dok nije posegnuo i odmaknuo ih. "Vidimo se, Finbare", rekla sam otvarajući vrata, znajući da se vjerojatno više nećemo vidjeti. Kada sam je toga jutra nazvala, znala sam da mi ravnateljica nije povjerovala ni riječi. "Pa onda ozdravite, Fiona, što drugo?" rekla je gospoda Gately kada sam joj kao nemušti izgovor za činjenicu da svoj zločesti šesti razred prepuštam blagom milosrđu zamjenskog učitelja (kojega će, bez ikakve sumnje, do drugog zvona rastrgati na komadiće) ponudila upalu pluća. "Hvala vam, gospodo", rekla sam, pazeći da ne zakašljem i tako pretjeram s pričom. "S igurna sam da će mi sljedeći tjedan biti puno bolje." I stinu govoreći, otkako sam srela J ima i izgubila ga, doista sam počela kopnjeti. O dvukla sam se pred kupaoničko zrcalo i u njemu ugledala tamne podočnjake i nekakvo sivkasto bljedilo u obrazima. "O dlično si to obavila, Fiona", rekla sam odrazu u zrcalu, a onda odjenula jaknu i krenula prema vratima. D o sada si, valjda, već shvatio da svoja čudovišta iz šestog razreda nisam izbjegavala iz obijesti. N isam mogla spavati, dijelom zato što sam na vratu i dalje osjećala Tomov nož, dijelom zbog prizora sirote Kelly što sam ih vrtjela u glavi, Kelly koja je u onoj kući, u krevetu, vjerojatno ležala cijele noći, sama, krvi već skorene u pastu. Zato sam odlučila otići k Bronagh, odvažnoj hraniteljici istine i pravde. "I zgledaš dobro za nekoga s galopirajućom upalom pluća", rekla je zajedljivo, zureći u mene preko pretrpanog stola. Bilo je vrijeme doručka, i svi drugi gardai natrpavali su se jajima i tostom u kafeteriji niže niz ulicu, prepuštajući neobuzdani kriminalitet najmlađem gardistu u ekipi.

"Znaš nas Walshice, brzo se oporavljamo", rekla sam sjedajući i dodala joj šalicu kave s puno šećera i mlijeka, kako je pila i sve ostalo. D a je netko napravio pivo s okusom jave, zapljeskala bi, natrpala šlag i naiskap popila dva velika. Mirovnu ponudu primila je bez puno oduševljenja, promatrajući me s istim otvorenim gađenjem kakvo mi je sinoć priuštila sestra. D ošlo mi je da joj ispričam koliko je Finbar ogorčen, no zaključila sam da time neću kupiti bogzna koliko milosti. "Što ćeš ti ovdje?" rekla je Bronagh otpijajući velike gutljaje kave, pazeći da je ne vidi narednik Murphy, onaj što ju je na starom groblju pozvao na red zbog cmizdrenja. S lika još uvijek žive i koketne S arah McD onnell stajala je na oglasnoj ploči, ispod natpisa traže se informacije. Policijske fotografije mrtve djevojke o kojoj sam čitala u novinama još nije bilo. Bila sam pak sigurna da J im i njegov Kinez izgaraju od želje da pomognu u rasvjetljavanju te sitne svinjarije. "Vidjela sam nešto", rekla sam skupljajući hrabrost, riskirajući da ispadnem bedasta. "Prošle noći. Gore u brdima, prema Glengarriffu." S jetila sam se Kellyina glasa u spavaonici na katu. Čak i tada, ljutio me je više od sjećanja na Tomove, na uho izgovorene, zadihane prijetnje smrću. "J esi li? A što to, po tvom mišljenju? O nog armenskog džepara što je zbrisao mojim tamošnjim cijenjenim kolegama? Je li nosio zatvorsko crno odijelo s bijelim prugama?" "Ne zezaj, Bronagh. Ozbiljna sam, stvarno." N agnula se prema naprijed, posve zaboravljajući mirovnu ponudu iz koje se pušilo. Lice joj je poprimilo svijetlo ružičastu boju. Pokazala je brdo papira pokraj sebe. "A kakva sam ja, po tvom mišljenju? J ebeno očajna, poput tebe? Moramo obaviti hrpetinu posla, a radimo samo četiri sata dnevno. Mama Avu redovito dovodi kući napola prljavu i prepunu slatkiša, a Gary se sprema krenuti na onu brinetu iz S uperValua i ostaviti me zauvijek. N emam vremena za tvoje glupe vizije, Fiona Walsh, doista nemam. N e danas." I sklesanu bradu zabila je u službenu kravatu kao da je na paradi - ili kao da se trudi ne zaplakati. "S jećaš se onog J apanca?" ustrajala sam. "O noga što u šešir skuplja lovu za J ima? Mislim da je sinoć, možda, ubio nekoga." Bronagh nije pomaknula ni jedan mišić. S amo je zurila u mene, pogledom koji me je podsjetio zašto se uopće željela priključiti Gardi. Pogledom je prosvrdlala mene, pa zid, pa prošla kroz cijeli Castletownbere, otišla do najudaljenijeg kraja I rske, sve dok joj se pogled nije zaustavio na nepoznatom zločinu koji još nije riješila. "S inoć?" upitala je, skrivajući u glasnicama grumen tajnovitosti. Pogled joj je ponovo bio samouvjeren. Kimnula sam, želeći da me sasluša. "D a. N ekoliko cesta iza A drigolea, prema istoku. S lijedila sam J ima cijelim putem. I njegov čovjek, Tomo, bio je tamo. Ta žena, ne znam joj puno ime, ali znaju je kao Kelly, živi u jednoj kamenoj kući, sama. J im je s njom otišao na kat, a Tomo ju je pokrao do posljednje žlice. Rada me je vidio, pokušao mi je prerezati vrat, ali sam se uspjela izvući. Bronagh, moraš odmah poslati nekoga onamo." Prošlo je punih pet sekundi. A onda je Bronaghino lice ozario osmijeh kojim vas ljudi koji se osjećaju nadmoćnima obavezno zabljesnu. Gardisti ga, valjda, vježbaju svaki dan prije doručka. Ustala je i pokazala mi da pođem s njom niza stube. "J esi li čula išta od onoga što sam ti rekla?" upitala sam kimajući dvojici gardaia što su se upravo vratili, službenih plavih odora još uvijek posutih mrvicama. J edan je promumljao nešto o "upali pluća" i u prolazu mi dobacio optužujući pogled. "J asno k'o dan", odgovorila je moja mala murjakinja samozadovoljno, iz dubine prašnjavog stubišta. S tigle smo do čeličnih vrata rošavih od hrđe. O tvorila ih je vještim okretom zgloba. "Posve si sigurna da se sve to zbilo sinoć?" upitala je. "N e budi takva vještica, Bronagh. Rekoh ti. I , pretražiš li tu kuću kako spada,

vjerojatno ćeš uvidjeti da je ta žena, Kelly... kako li se već preziva, ubijena na isti način na koji je Kinez sredio i Sarah i onu Hollandovu u Drimoleagueu." "To mi zvuči kao pravi pravcati val zločina", nastavila je Bronagh otključavajući metalni ormarić i otvarajući ga jednim trzajem ruke. Začulo se glasno klang!, a onda je zbacila gumenu plahtu. Meni pred nosom, na metalnoj ploči, ležao je moj Kinez, mrtav k'o plastični Isus. Usko mu je, konjasto lice nateklo na dvostruku veličinu. J agodice su izgledale kao da ih je udaralo nešto teško, sve dok pod težinom nisu popustile. Kao da je sam Bog sjeo na njega, pomislila sam. I li to, ili ga je po toj koži boje duhana izudarao J im, bejzbolskom palicom. N i jedan odbjegli vozač, nikakvim udarcem automobilom, nije ga mogao pretvoriti u ovakvu krpenu lutku, osim ako nije išao u rikverc da posao obavi kako treba. "Želiš mi reći da te je pokušao ubiti ovakav?" upitala je Bronagh. "I suse!" rekla sam, brzo se odmaknula i udarila glavom u hladnjak u kojemu su čuvali druge pokojnike. "Upravo tako. I ja sam to rekla kad me je gospoda Monaghan jutros nazvala i rekla da je njezino unuče pronašlo nešto gadno u vodi", rekla je Bronagh, uživajući u zapanjenom izrazu na mom licu. "J oš nismo obavili poštenu forenzičku analizu, ali rekla bih da ga je netko, prije no što se smočio, zbilja dobro iscipelario." "S inoć je još bio živ. J er ja sam bila tamo." O krenula sam glavu da vidi crvenu crtu na mjestu na kojem me je njegova oštrica porezala. "Vidiš li ovo?" "Trebala bi paziti kad se briješ", rekla je i slegnula ramenima, vratila Toma nagradi koja ga je čekala na drugom svijetu i izvela me van, na jednu stazicu. Kada smo izišle na glavnu ulicu, Bronagh me je povukla ustranu i stavila mi ruku na rame (bit će da je to najprije vidjela u filmovima). N ekoliko ribara, koji su upravo oblajavali nekakvu curu, pretvarali su se da nas ne gledaju, ali su se stišali, taman dovoljno da čuju svaku našu riječ. "S ad me slušaj", rekla je. "J edno je slomiti srce sirotom Finbaru kurvajući se okolo s tom skitnicom. A li petljati se u naše istrage sasvim je druga stvar. S toga se ubuduće drži svojih piramida i mumija, a mrtve prepusti nama, dobro?" "Znam što sam vidjela", rekla sam pokušavajući ne vikati. O no vječito zabadalo, narednik Murphy, otvorio je prozor na katu da vidi što radimo, i Bronagh je, da ga ne razočara, progovorila glasom velike cure. "I di kući", rekla je. "I liječi tu... upalu pluća, je 1' tako bilo? Možda je izliječi neka bajka tvog novog dečka." S tim riječima okrenula se i ušetala u zgradu postaje, očekujući koliko-toliko kolegijalno poštovanje. A neće ga dočekati, koliko god limenih značaka uglačala. Moja vlastita krv prijezirno me otkvačila, a moja najstarija i najbolja prijateljica mislila je da sam pukla. Prvi put otkako znam za sebe, osjećala sam se posve sama. Vjetar je dograbio čuperke trave, gore, u planinama Caha, i počeo ih snažno vući. D va sata biciklom sam se vozila uz vjetar, vraćajući se do onog padinskog pašnjaka pod stijenama. S ada sam ležala s dupetom u zraku i nosom na zemlji, pokušavajući otkriti ima li dolje, u kući, ikoga živoga. Fino, samo se ti smij, ako baš moraš, ali pokušaj ti glumiti jebenog Hercúlea Poirota dok ti ševe - izdajice jedne - cvrkuću točno iznad glave, a zalutale ovce prilaze i grickaju travu ni pola metra od tvog tajnog skrovišta. Kuhala sam se u predebe-lom kaputu čiji su krajevi glasno vihorili na vjetru, poput potrganih zastava neke odavno zaboravljene i pokopane vojske.

Kuća je djelovala tiho. Audi koji sam onomad vidjela stajao je na istom mjestu, a tu je sada bio i stari mrzovoljni land rover, koji je izgledao kao da je izišao ravno iz kataloga lovačke opreme, sve s blatom, ogrebotinama i ostalim. Htjela sam se spustiti do kuće, doista jesam, no nešto me je sprečavalo. Vjerojatno strah, premda bih ga u ono vrijeme vjerojatno nazvala razboritošću. Kada sam izolirala pjev ptica i šaputanje trave, čula sam prigušene udarce. Zvučalo je kao da netko udara dlanom po stolu, su-spregnuta daha osluškuje je li ga tko čuo, a onda ponovo udara. Puzećke sam prilazila kući, razmazujući zelene tragove puzanja po žutoj cvjetnoj haljini koju sam maznula Aoife, sve dok nisam vidjela o čemu se radi. Ulazna su vrata, kao i sinoć, zjapila otvorena i, posve u vlasti vjetra, lupala po bravi. O dvažila sam se ustati; imala sam osjećaj da mi je netko u vene ulio nekoliko litara hladne vode. A ko je Kelly ležala na katu, ako su po njoj i sa nje puzale muhe, nisam je željela vidjeti. A li kad me je već hrabri gradski šerif smatrao zabušanticom i luđakinjom, kakvog sam izbora imala? "Halo?" rekla sam. Vjetar je riječ zgrabio i odnio je prije no što je stigla do vrata. D ošla sam do mjesta na kojemu sam sinoć stajala i ugledala - stare i skrutnute - tragove vlastitih stopala u blatu. Bum! Vrata su ponovo udarila, a ja sam odskočila dva i pol centimetra od tla. Priljubila sam nos uz prozor i provirila kroz staklo; nisam ugledala ništa novo, nikakav karton mlijeka ili šalicu kave koji bi mi odagnali strah od svježih leševa u spavaćoj sobi - ljubaznošću izvjesnoga dragog J ima Q uicka. Proklinjala sam vlastitu radoznalost, svoju želju da ga ponovo vidim još i više. J er, evo istine: da, željela sam razriješiti ono što sam i dalje držala ubilačkim pohodom koji je vodio do J ima, ali ponajviše zato da se još jednom zagledam u one jantarne oči i pokušam odgonetnuti njihove tajne. O suđuj me, ako moraš, ali tako je bilo. Tu je završavala moja solidarnost s drugim curama. Usprkos svemu što sam znala, ostatak je i dalje pripadao Jimu. I tako sam duboko udahnula, skrenula za ugao i ušla u kuću. U dnevnoj je sobi bilo tiho, ne računajući lagano škripanje staklenih vrata koja su vodila dolje, u zaljev. Taj je zaljev sada bio ispunjen jedrima, bijelim ubrusima na N eptunovu plavom stolu za blagovanje. S tajala sam tako koju sekundu, užasavajući se onoga što mi je bilo činiti, a onda krenula uza stube. "Halo?" viknula sam još jednom, no odgovaralo mi je samo uporno ham! Bila sam već na pola puta do gore kada mi je svanulo da za zaštitu nemam ni kuhinjski nož. O čeva strašna sačmarica čvrsto je spavala u mom krevetu. S pustila sam pogled i prevrtala po torbi tražeći barem ključeve koje sam mogla iskoristiti kao mjedeni bokser, kada je pokojnica prvi put progovorila. "A što, točno, ti radiš ovdje?" upitao je ženski glas. Podigla sam glavu i našla se oči u oči s Kelly, koja je, jedva se obrisavši ručnikom, jednom rukom oko struka stezala ogromni kućni ogrtač, a drugom tešku drvenu zdjelu. Bila sam zaprepaštena. Laknulo mi je što neću morati vidjeti još jedno mrtvo tijelo, toliko da sam se, na svoje iznenađenje, doslovce nasmiješila. "J a... ovaj, vrata su bila otvorena, pa..." "To je zato što sam ih ja otvorila da uđe malo svježeg zraka. Vidiš kako to funkcionira?" Glas joj je bio oštar i upao poput obraza, no lijevo joj je koljeno klecnulo kada je krenula prema meni. "A tebe nitko nije pozvao unutra. S toga mi odgovori ili ću ti ovo zabiti u glavu." Povukla sam se putem kojim sam i došla, nastojeći joj odgovoriti a da mi se glas pritom ne raspadne u milijun komadića. "Zovem se Fiona Walsh i učiteljica sam dolje u Castletownbereu." N a Kellyinu licu nije bilo nikakve reakcije. N ačinila je još dva koraka niza stube. Kratki nalet radosti što sam ga osjetila shvativši da ipak neću vidjeti

skrutnutu krv uzmaknuo je pred strahom kakav nisam osjetila odonda kada sam sestre izvlačila na stražnja vrata kuće, dok nam je vatra odozdo palila stopala. "Znaš, škola Presvetog Srca? Odmah iza crkve?" "A plaća ti je tako usrana da moraš krasti od poštenih ljudi, je li?" Zamahnula je prema meni, i ja sam se, uzmičući, naglavce skotrljala posljednjih nekoliko koraka i zveknula glavom o njen fino uglačan pod od trešnjina drva. "Ne", zagraktala sam. "Ovo je nesporazum." "Ti si nesporazum, kako god se zvala." Krv joj je uzavrela, i ja sam osjetila kako kruži oko mene ne bi li me ponovo tresnula dok još ležim. "Zar vi, prljavi ilegalni emigranti, stvarno mislite da vam čestiti ljudi služe kao osobni bankomati? O nda, kako se zapravo zoveš? S veta? Valerija? O , ne, nemoj mi reći, ti si kotlokrpa iz neke karavane sa sjevera. Mislila sam da ste vi, ljudi, izumrli s pojavom mobitela." "S amo sam došla vidjeti jesi li dobro", rekla sam napola sjedeći i trljajući glavu. "Kunem se Bogom. N azovi postaju Garde u Castletownbereu ako mi ne vjeruješ. Traži Bronagh." Kelly je trepnula i oko vitkog struka stegnula remen frotirskog ogrtača koji je vjerojatno pripadao njezinom stalnom - i rogatom - dečku. Bila je slatka. J im je imao ukusa, to mu moram priznati. I opet, moja ljubomora skočila je na vozačko sjedalo i izbacila oprez i pravednost na cestu. Prvi put toga dana i sama sam je poželjela udaviti, skup' s tom njenom koščatom stražnjicom. "Jesam li ja dobro?" upitala je. "D a. N akon onoga što se dogodilo sinoć. Vidjela sam nekoga kako s tobom odlazi na kat. I samo sam pomislila..." S jetila sam se kako je vrištala kada je J im doista navalio i osjetila kako crvenim. S ada sam se osjećala i posramljeno i glupo. Znala sam da sam trebala poslušati Bronagh. N abrala je čelo i, sjedajući, spustila zdjelu u krilo. O bje smo, jedan kratki trenutak, osluškivale spremnost one druge da cijelu stvar odigra do kraja. Tada su joj obrve poskočile uvis i ponovo se, gotovo s radošću, mašila oružja. "To si bila ti!" povikala je i zamahnula prema meni poput igrača hurlinga. "Znala sam da sam ti negdje vidjela facu. D a. Bila si u pubu, je li? I slijedila si J ima i mene dovde, je li, bolesnice?" Lice joj je poprimilo bijelu boju pjene. "Prsten koji mi je ostavila majka, moja putovnica, gotovina, ključevi audija i svi telefonski brojevi koje posjedujem! I imaš prokletog obraza vratiti se i vidjeti imam li toga josi Dolazi ovamo!" S vuuuš! zašištao je drveni projektil, i ja sam pojurila prema vratima da ga izbjegnem, izgubivši usput jednu cipelu. "Vraćaj se ovamo, ti ciganska kučko!" bjesnila je Kelly. "S jećaš li se i da je ovdje bio i onaj azijski momak?" vrisnula sam, bježeći od nje što sam brže i dalje mogla. "Lažljivice!" vikala je, jureći me poput bijesnog psa. "Koji momak?" Gore, na cesti, neki se automobil zaustavio da pogleda predstavu i netko je spustio prozorsko staklo. "J imov pomoćnik; i on vas je slijedio dovde", zadahtala sam. "S inoć sam došla ovamo ljubomorna što je J im našao drugu, priznajem. A li taj tip, vidjela sam ga kako sve uzima. Tako oni rade. J edan otvara vrata, drugi ih ostavi otvorena." N espretno me je zgrabila za kosu i iščupala nekoliko pramenova prije no što sam pronašla još nekoliko unci adrenalina i ponovo umakla. "Pokušaj ponovo", rekla je pišteći. "Jim je gospodin." "D a", rekla sam, "sve dok njegovi mali pomoćnici ne kažu pogrešnu stvar. Tada ih ubija. Kinez je mrtav; od njega nije ostalo ni dreka." O svrnula sam se za sobom, pogledala je, i ona je prestala trčati. Ruke su joj se

objesile niz tijelo kao da su iznenada otežale. "Što si rekla?" "Baš tako." N astavila sam, svaljujući se na travu. "Vidjela sam ga, prije manje od sat vremena, razvaljene glave." I Kelly je sjela, žvačući nevidljivu travku. S toga sam joj u malo japijevsko srce odlučila zabiti posljednji bodež znanja kojim sam raspolagala. "I reci mi", upitala sam pokušavajući suspregnuti smiješak, "je li ti rekao ono kako on ne upravlja pričom već ona upravlja njime? Kladim se da jest. I jesi li vidjela onu njegovu tetovažu? S to je na njoj - zaboravila sam - Porky Pig ili junačina Cúchulainn (Cúchulainn - irski mitološki junak (op. prev.).? Ponekad se slično odijevaju." "Zaveži", rekla je, spuštena pogleda, ali znala sam da sam pogodila u sridu. S vi žele glavni zgoditak, zar ne? No nitko ga ne voli dijeliti. "J im šarmira i priča priče, a njegov mali sluga počisti sve ostalo", rekla sam, ovoga puta bez ljutnje. Stvar je bila naprosto briljantna i morao si joj se diviti. "J im nema ništa s tim", rekla je Kelly, ni sama ne vjerujući u ono što govori. Ustala je i obrisala travu s kućnog ogrtača, potišteno, kao da joj netko protiv njezine volje stišće nos. "S mrt tog čovjeka bila je nesreća, sigurna sam. A sada bih voljela da odeš. J er, kao što ti rekoh, Jim je pravi gospodin." Pogledala sam prema vrhu brežuljka i vidjela kako se Bronagh, između stijena, spušta k nama. Pobjedonosni osmijeh obasjavao joj je lice poput svjetionika. "Kako da ne", rekla sam. N ada mnom se sažalila moja demonska sestra. Tko bi drugi to učinio djevojci koja je podigla lažnu uzbunu? Kako bilo, za moju smiješnu teoriju o ubilačkom pohodu do sumraka je saznao cijeli grad. Cerekanje me je pratilo cijelim putem od gardijske postaje do kuće. N akon što mi je, pri povratku, Bronagh očitala još jednu bukvicu o tome da me je komotno mogla uhititi zbog provale jer je otiske mojih stopala pronašla i u Kellyinoj kući i ispred nje, posljednja stvar za koju sam te večeri bila raspoložena bila je dodatna osuda. Umjesto nje, na vratima me je dočekala zdrava doza J evgenije, čim sam na njih pokucala i vidjela da ih otvara pjegava plavokosa djevojka. J evgenija je bila sestrina cura, iako je ni jedna od nas nije tako nazivala. Prešutno smo puštale tetku Moiru da o njoj govori kao o "onoj tvojoj bivšoj cimerici". Možda smo se tome i mogle usprotiviti, no pokušaj ti takvo što u dijelu svijeta gdje si nadrapao ako ti osoba s kojom se želiš držati za ruke nije dečko, a nije ti ni sestra. Bila je odnekud iz Rusije i nisam joj uspijevala izgovoriti ime, čak ni uz svetačko strpljenje i glavu punu Guinnessa, no to i nije bilo važno. Zvala sam je, kratko, Ewie. Bila je sjajna, jedina osoba iz vanjskoga svijeta kojoj je uspijevalo oraspoložiti Rosie. Uz to vragolasta i graciozna, za razliku od Roísín, koja se izlegla iz mračnih zakutaka Božje mašte. Ewie se kretala s fluidnom elegancijom koju bih očekivala u plivača, samo je to činila na suhom. Ewie je još uvijek živjela u stanu koji su dijelile na ucc-ju* i dolazila u posjet kad god bi joj palo na pamet. Ruka kojom je protresla moju bila je sitna i stiskala me taman toliko da mi dade do znanja da je sretna što sam navratila. Bila je odjevena u smeđi vuneni džemper s patentom, zakopčanim do finih ušiju u obliku morskih konjica. N aime Elektra nije pokazivala razumijevanje za sestrinu ležernost i nesklonost pravovremenom plaćanju računa, pa ju je promptno iskopčala. Opet. "Kako si?" upitala je Ewie onim svojim neobičnim, odsječnim naglaskom i vratila se u kuhinju, u kojoj se nije kuhalo otkako je posljednji put bila tu.

"Nije loše", lagala sam. "Što spremaš?" "Lososa i povrće na pari", rekla je, odlučno napadajući svaki slog. Kako joj se izgovara ime nije znala ni Rosie, koja joj je tanke usne ljubila više od godinu; ona ju je zvala jednostavno Ivana Grozna. "Super. Gdje nam je ljepotica?" Ewie je palcem pokazala prema spavaćoj sobi. Poznato ćereta-nje elektronskih glasova govorilo mi je gdje ću pronaći jedinog člana svoje obitelji s reputacijom sramotnijom od moje. Mrmljanje se pojačavalo i stišavalo, kao da zbor anđela - za vijeke vjekova zaključan u tom radiju - još uvijek pokušava pronaći izlaz. "'Ej, genijalko", rekla sam i osjetila olakšanje vidjevši je kako, onako pogrbljena, u ružičastoj majici s natpisom pog ma hon upravlja komandama i istodobno pokušava isisati život iz cigarete. Znala sam da joj rečeni komad odjeće, kojim općinstvo poziva da je poljubi u dupe*, nije dala Ewie. Vjerojatno ju je napravila sama. "Bilo je i vrijeme da se pojaviš", rekla je stišćući me u žestok zagrljaj. "Ruska princeza ostaje nekoliko dana, što znači da ćemo proći i s nečim boljim od tankih šnita slanine i ustajalog kruha." Lice joj se neprirodno uozbiljilo. D jelovala je kao da biste je mogli povrijediti ako je samo poprijeko pogledate. "Čujem da te je naš mali Columbo prodao ne bi li se uvukao dečkima u plavom. J ebeš nju." I zgrižene crne nokte zarila mi je u ručni zglob. Toga časa bila je spremna ubiti za mene. Kako će se pokazati, obje ćemo uskoro ubiti za nekoga trećeg. "Hvala, Rosie", rekla sam i na trenutak morala odvratiti pogled da od čiste sreće ne zaplačem. "Jesi li se danas čula s Taksistom?" "O h, ne obaziri se previše na A oife", rekla je Roísín, okrećući gumb koji centimetar ulijevo, tražeći glasove na dijelu skale kojim su se motali samo najzagriženiji entuzijasti. "I sama je htjela povaliti tvog seanchaija. N azvala je da mi kaže da je već požalila zbog nekih stvari koje ti je rekla. Tipično. Vratila se onom svom nogometašu, zavjese su navučene, a večeras nema ni jednu vožnju." N asmiješila se Ewie, koja je postavljala stol. "S to je svim tim lijepim ljudima, pitam se? Zašto iskorištavaju fine, čestite cure poput nas?" Prsten s lubanjom svjetlucao joj je na kažiprstu dok je namještala skalu i pokušavala uhvatiti muški glas, jedva čujan ispod saga statičkog šuma, i teško uhvatljiv. "O sjećam se kao idiot, Rosie", rekla sam vadeći iz džepa i dodajući joj novinski članak o "slučajnoj" smrti gospode Holland. "Bila sam tako sigurna da -" "Ti si moja starija sestra i za tebe bih pila magareću pišalinu", rekla je grabeći me za ruku. "A li sada moraš prestati. O naj tvoj baš i nije sav sjajan i fantastičan; mislim da nema nikoga tko to ne zna. I možda ne krade samo srca. A li budeš li posvuda vidala ubojstva, raspast ćeš se po šavovima." Usnice su joj se razvukle prema gore, u osmijeh toliko širok da je vrhom cigarete gotovo opekla obraz. "A tko bi se onda brinuo za mene?" S tisnula sam joj ruku, ali joj nisam odgovorila. Razmišljala sam o tome koliko je dugo Tomo osjećao ono čime su ga zatukli. U glavi sam zabilježila da J imu, ako ga ikada ponovo vidim, pogledam zglobove. "O zbiljno mislim", rekla je Rosie vidjevši da samo kimam glavom, a da nisam čula ni riječi od onoga što je rekla. "Pet minuta, društvo", rekla je Ewie i, tobože ozbiljno, pogledom prostrijelila Rosie. "N a zapovijed, gospodo generalice", rekla je Rosie salutirajući rukom u kojoj je držala cigaretu. D rugom rukom ponovo je zavrtjela skalu ulijevo. I konačno bila nagrađena za trud. "...iz mog dvorca na brijegu duboko u šumi. Čuje li me tko, pitam se?" začula se nečija isprekidana poruka s one strane groba. Glas je bio muški, umirujući, i podsjećao me je na nešto poznato, nešto u što nisam uspijevala uprijeti prstom.

"O vdje N ightwing, duboko u guzici Corka. Čujem te savršeno", zalajala je Rosie u svoj staromodni cb-mikrofon, crn i velik poput ručne granate. "Zadovoljstvo mi je upoznati tako šarmantnu damu, dakako", nastavio je glas dok je Rosie još malo okretala gumb da se riješi izobličenja. "Zašto u ovakvu ljetnu noć sjediš sama za mikrofonom?" "D ođite i navalite", rekla je Ewie noseći pune tanjure, "ili će se povrće ohladiti." Pokazala sam joj da stižemo čim skužim zašto tog muškarca i dalje slušamo, umjesto da okrenemo prekidač i završimo. Moj receptor za opijum - ono mjesto koje je J im dotaknuo najprije pogledom, onaj dio mene zbog kojega ga (premda si to nisam htjela priznati) nisam mogla prestati ganjati - sada je pulsirao. Činilo mi se da mi u srce navire tekuća nada, a ono mi tu nepoznatu, prekrasnu, smrtonosnu drogu pumpa natrag, u vrške prstiju. "Zašto? Zato što je ovdje akcija, dečko", rekla je Rosie. I z njezina prezrivog tona razaznala sam da je nervira što se glas ne pridržava radioprotokola i emitiranje ne završava sa kraj. "A kako finoga mladog čovjeka poput tebe valja zvati kad je doma, u svom dvorcu? Kraj." Uslijedila je duga tišina. Na trenutak smo pomislile da smo ga izgubile. "Ljudi", ustrajala je Ewie. Već je sjela za stol i demonstrativno lupkala vilicom. "N ikada o tome nisam razmišljao", rekao je muškarac i na tu je pomisao gotovo zakikotao. "Pretpostavljam da biste me mogli zvati... S tražar. D a. S viđa mi se kako to zvuči." Pažljivije sam osluškivala istražujući bridove toga glasa; bili su skliski poput vlažnog mramora. O čajnički sam željela da Rosie isključi svoj pakleni stroj. A opet nisam, što me je glas više obuzimao. Jer, na zvuk toga glasa krv mi je brže zakolala. "S uper", rekla je Rosie. "D akle ti si u šumi, je li? Zuri mi se, cura me čeka s večerom. Ako se ohladi, poslat će mi guzicu u neki sibirski radni logor; kraj." "Već se ohladila", rekla je Ewie i nasmijala se, protiv volje. Moja demonska sestra tako je djelovala na svakoga. "To je lijepo čuti", rekao je glas onoga koji se nazvao S tražarom. "J er, neke stvari koje iziđu iz šume tamo bi trebale i ost-" Začulo se dugo melodično cviljenje, nekakva poppostaja iz Kerryja zaglušila je sve ostalo, a onda se ponovo izgubila, "...žljiva kad razgovaraš sa zgodnim muškarcima koji pričaju priče." O tela sam joj mikrofon i stisnula tipku. "Što si rekao? O muškarcima koji pričaju priče? Što to oni rade?" I mala sam osjećaj da mi život ovisi o tome hoću li ga natjerati da mi odgovori. Uslijedila je još jedna odmjerena stanka i signal se izgubio u zvižducima postaja koje su nam pokušavale privući pozornost. "Jesi li tamo?" gotovo sam povikala, ponovo stišćući tipku na mikrofonu. "Stražaru?" "Ti nisi ona žena od maloprije", rekao je muškarac, ovoga puta iz veće daljine, kao da emitira sa dna nekog digitalnog bunara. "A li sviđa mi se zvuk tvoga glasa. Čini mi se da si u svom pitanju iskrena. Znaš, pripovjedači te navode na to da gledaš u sve osim u ono što je u njima samima. S teknu tvoje povjerenje i u tebi izazovu osjećaj da je svaka priča izmišljena za tebe i ni za koga drugoga. Ne vjeruj im." "S rela sam jednoga", priznala sam, a da - iste sekunde kada su mi riječi sišle s usana nisam imala pojma zašto sam ih izrekla. Tako mi Krista, osjećala sam se kao na ispovijedi. O sim što sam željela gurnuti ruku u radio i dotaknuti čovjeka s druge strane, dočim patera Malloya nikada i nigdje nisam poželjela dotaknuti, osim možda u gumenim rukavicama. "Počinjem sumnjati da je..." Zastala sam osjetivši da me S tražar sluša bez daha. "Mislim da ženama zadaje bol - ne mislim samo na njihove osjećaje nego i na nešto

puno gore." "S hvaćam", rekao je glas, ne odajući nikakvu naznaku onoga što je time mislio reći. U malenoj sobi niskoga stropa zavladala je takva tišina da sam mogla čuti i kucanje Rosieina ručnog sata i cvrčanje tave koja se hladila u sudoperu. "Već te je poljubio, zar ne? Tako on to radi. A ko je doista vješt, već si mu dopustila i da prespava kod tebe." Glas je postao oštriji, ali ne i prijekoran. "Trebate ga posve zaboraviti, obje, tko god bile, i nastaviti s vlastitim životima. Od njega se, na kraju, ne možete nadati ničemu dobrom." Rosie i ja pogledale smo se onako kako se pogledavaju djeca kad pomisle da su upravo vidjela duha. "D aj to 'vamo", reklo je najprizemnije darkersko dijete koje sam u životu srela i otelo mi mikrofon. "To je najveća gomila govana koju sam ikada izlopatala, S tražaru. 'S i siguran da nisi buljio u svoju ploču za prizivanje duhova nakon što si popušio veliki džoint? Kraj." "O d volje ti", rekao je muškarac dok su se elektronska vrata naše kratke seanse polako zatvarala. "Možda uistinu trabunjam bez veze." U posljednjoj nagloj provali signala, S tražarov glas začuo se iz zvučnika jasno kao da sjedi na kauču pokraj nas i zuri u mene. "Ali, ako ti priča o ljubavi", rekao je, "bježi glavom bez obzira."

Gledajući unatrag, većina događaja koji su prethodili toj večeri, čak i sada, djeluje mi gotovo podnošljivo - koliko god ti se to činilo ludo. A li kada je ponovo došao petak, i vrijeme za večeru kod tetke Moire, naši životi zauvijek su se promijenili. O stala sam neko vrijeme, jela Ewieinu hranu, smijala se sestrinim šalama, glumila da sam posve prevladala opsjednutost putujućim pripovjedačima i - barem u svojoj glavi - potencijalnim serijskim ubojicama. To je bilo sve što sam, između zalogaja kukuruza i lososa, uspijevala činiti kako ne bih ustala sa stolca na kojemu sam sjedila i, posljednji put, objema rukama, zgrabila kratkovalni radio, nadajući se da ću onaj hipnotički glas iz šume, nekako, ipak uspjeti natjerati da se vrati. "Usamljeni bolesnik iz nekog socijalnog stana koji ne zna što bi sa sobom", sarkastično je primijetila Roísín i napravila grimasu. "O ooh, jezivo... O n, kakti, poznaje J ima. I uzima ime koje će te navesti da pomisliš na crna vrata dvorca iz J imova svijeta snova, zar ne? Ma, molim te. J eftin pripovjedački trik. Vjerojatno je računovođa ili službenik. Dvorac? U svakoj bajci postoji jedan. Još graška?" Ja sam bila pametnija. I Ewie je bila pametnija, no ona je mudro šutjela i lagano stiskala Rosieinu ruku kada bi ova zamahala upaljenom cigaretom kao napunjenim oružjem i nastavljala tiradu o tome koliko je njezina starija sestra, uza svu svoju učiteljsku pamet, naivna. Ewie i ja smo u izgovorenim riječima upozorenja čule nešto, neku poruku što je dopirala odnekud onkraj šume za koju sam žalila što sam je uopće mogla zamisliti. U danima koji su slijedili žela sam bogatu žetvu sramote što sam je posijala jureći za J imom i Tomom i sve vrijeme glumila da sam bolesnija od gomile svećenika na zboru izviđača. Mimoilazeći se sa mnom, ljudi su mi se napadno smiješili. Pater Malloy spotaknuo se o vlastiti jezik kad mi je poželio dobro jutro. N o ništa od toga nije se moglo mjeriti s prijezirom koji sam doživjela od svojih šestaša. "Gospoda Harrington nije znala ni približno dovoljno o D rugoj egipatskoj dinastiji", uzviknula je mala Mary Catherine Cremin kada sam se napokon uspjela vratiti u školu, strijeljajući me pogledom od kojega bi i cvijeće uvenulo. "Zato sam napravila popis svega s čime kasnimo u posljednja tri dana, koliko ste bili... odsutni. Zamjenski učitelji naprosto nisu isto."

S pustila je uredno isprintan popis na stol ispred mene i nasmiješila se tako slatko da mi je došlo da joj zalijepim jednu za uho. S hvatila sam na kakvim je mukama bila moja zamjena. N akon toga, mogla sam uzdignutim kažiprstom mahati koliko me volja i - kad god bi nekoj djevojčici maznuli iPod - prijetiti D avidu da ću ga prijaviti ravnateljici. Mala je gadura vladala razredom poput vučice Ilse iz ss-a. Bila sam zauvijek obilježena kao "kurvetina koja je poševila onog skitnicu na opakom motociklu". Finbar mi je prestao slati sms-poruke i sada bi mi, kada bismo se mimoišli na ulici, samo snishodljivo kimnuo, kao što bi to činio s gubavcima. Plavokose gospode iz bara Jastog bile su pune suosjećanja za njega. I dalje sam pretraživala novine tragajući za vijestima o J imu, naravno, i provjeravajući je li još netko, u nekom drugom gradiću, doživio preranu smrt. N o o silovanim i zadavljenim mladim djevojkama nije bilo ni riječi. S outhern S tar je neprestano objavljivao priče o pretjerano našminkanim dobitnicima lota iz Clonakiltyja i o tome kakvo lijepo ljeto imamo. Bronagh se više nisam usudila ništa pitati. Činilo se kako se sve - unatoč svemu što se možda i dogodilo - vraća u prijašnje stanje, stanje što je prethodilo crvenom Vincentu Cometu iz 1950. koji je onako bučno najavio dolazak u moj grad. Tako vam se pak činilo samo dok se ne biste pažljivije zagledali u moju tetku. Prvo, omršavjela je i ponovo počela nositi visoke potpetice. A oife ju je vidjela kako dolje, kod frizera, traži da joj izvuku pramenove. Kada ju je jedna cura u trgovini upitala je li ona to dobila neke dobre vijesti, tetka Moira se samo šutke nasmiješila. I potrudila se da nas, svaku pojedinačno, nazove kako bi bila sigurna da u petak stižemo na večeru. "Zdravo, ljepotice moje", zapjevuckala je otvorivši nam vrata i propustila nas unutra. A oife i ja stigle smo putem kojim smo uvijek išle, sprdajući se na račun Finbara koji nas ni jednu od nas - više nije pozdravljao. Kada smo pak ušle u tetkinu kuću - a odmah za nama i Rosie - naše nosnice navikle isključivo na miris zagorjelog mesa i razvodnjenog povrća dočekao je nepoznat miris. Bože mi pomozi, mirisalo je prekrasno! Kao da su se piletina, odrezak i nekakav egzotični začin stopili u umak odveć kompliciran za opisivanje. Budući da je sve bilo po starom, projurila sam pokraj kipova i uletjela u blagovaonicu prije sestara. Sve međutim nije bilo po starom. "Što kuhaš, teta Moira?" zadovoljno je upitala Roísín i, umjesto odgovora, dobila tek: "Jeste li sa sobom ponijele i tek?" I smiješak, tajanstveniji od sfingina. Za stolom je stajao još jedan stolac. Uškrobljeni bijeli stolnjak krasile su nove kristalne čaše, a Moira je kuću usisala tako da je bila čišća od bolničke operacijske sale. Kada smo posjedale, Aoife me je pogledala, načisto zapanjena, kao da ništa od svega toga nema nikakva smisla. Rosie je samo blenula za tetkom, koja je žustro izišla iz blagovaonice, smiješeći se od uha do uha, nesumnjivo spremna za veliki nastup. "S to joj je?" prosiktalo je moje demonsko dijete, uznemireno nanovo otkrivenom samouvjerenošću tetke Moire, nekako grozničavom i nezemaljskom. "N emam pojma", rekla je A oife pipkajući čipkasti ubrus, toliko nov da je na njemu još stajala naljepnica s cijenom. "A li mislim da više ne moram glumiti da volim kako kuha." U hodniku su se začuli koraci praćeni cvrčanjem hrane u tavi. S estre i ja nestrpljivo smo se naginjale na stolcima. Kunem ti se, sve je izgledalo kao mađioničarska predstava, ono kada slon nestane iza zastora, a onda se uz zvuk bubnjeva ponovo pojavi. I pojavio se - J im - noseći dvije tave pune najukusnije hrane koju sam ikada vidjela. Zglobove na šakama, izgrebene i natečene, nije ni pokušao sakriti. "D akle evo vas opet, moje dame", rekao je s onim svojim osmijehom, no samo je mene pogledao pravo u oči. je uvijek bio korak ispred.

Potpuno neopaženo, početkom tjedna nazvao je tetku Moiru i zatražio sobu. Mislim da ne pamtim ironičniji čin od onoga kada mu je dala ključ sobe broj pet, sobe u kojoj joj je Harold, na škrip a vom starom krevetu, svojedobno uništio život. "O n je tako zahvalan gost", cerekala se naša zatravljena tetka. I zmeđu dvaju zalogaja J imova pilećeg cordon bleua, nasmiješila mi se i posesivno ga stisnula za podlakticu. N jemu to, čini se, nije smetalo; smotao ju je onim svojim zmijskim pogledom pred kojim su žene od Mizen Heada do Kenmarea pozaboravljale lica svojih supruga. "D osadila su mi mala prenoćišta", objasnio je J im, dopuštajući si da zauzvrat pomiluje ruku tetke Moire. Moje sestre silno su se trudile ne gledati kako na to reagiram. "A vaša teta dopustila mi je da se uselim ako joj pomognem oko kuće. Poštena razmjena, zar ne?" O, da, pomislila sam. I točno znam kako ćeš joj ti to pomoći. Znam da znaš, činilo se da mi uzvraćaju njegove oči preko čaša za vino. I oboje znamo da ti nitko ne vjeruje.

Tako je počela moja višetjedna agonija. N e želim tvoje sažaljenje i nisam cmizdravica. To sam ti već rekla. A li moram ti reći koliko je nestvarno bilo gledati moju mrzovoljnu tetku kako odbacuje pût boje Mars čokoladica i ponovo otkriva samosvijest koju je posjedovala dok je Haroldi ovoga svijeta još nisu bili pokrali. J im je i dalje palio svog prekrasnog Vincenta i jurio u potragu za publikom koja će plaćati njegove priče, no svake noći vraćao se našoj tetki. S oba broj pet uskoro je dolično krštena, kada je J im plešući skinuo tetkinu novu haljinu i rublje. N akon toga, njegov ranac i vreća za spavanje za stalno su preselili u glavnu spavaću sobu. Moram ti priznati da sam jednom stajala ispred prozora te sobe i osluškivala hoće li iz Moire izmamiti zvukove kakve je svojedobno izmamio od mene, no čula sam tek mrmljanje. I sprva mi nije bilo jasno što rade, no kada sam zidu prišla toliko blizu da sam ga gotovo dodirivala, shvatila sam. N isu se ludo i divlje seksali, barem ne tada. J im je činio nešto mnogo zavodljivije. Pričao joj je priču. Večere petkom, tjedne vježbe iz čiste dosade, prometnule su se u izložbe na kojima se Moira pojavljivala u sve smjelijim kostimima s vratolomnim izrezima, nakićena finim nakitom naše majke. S ada je bila mršava poput modela kojima je zavidjela na bokovima, a i J im je blistao kao pravi ponosni dečko. Kad god bi rezao odrezak ili filetirao onu svoju fantastičnu pastrvu amandine kuhanu na pari, promatrala bih nož u njegovim rukama i mislila na Toma, gospodu Holland i malu S arah McD onnell. A li, kako su mjeseci prolazili, a nije bilo vijesti o novim jezivim ubojstvima, i ono malo sumnjičavosti što ju je dotad možda i pobuđivao, u većine ljudi ispralo se poput lošeg sna. Osim u mene. "Moraš se pomiriti s tim", rekla je A oife dok smo jedne večeri U njezinoj kuhinji pijuckale čaj. "Mislim, ja jesam. I mogla bi u tome barem malo uživati." Pokušavala je glumiti nekadašnju, hrabru A oife, no vidjela sam da je zavist i dalje bocka, negdje blizu srca. N ekoliko tjedana prije naime onaj njen prekrasni nogometaš ipak je otišao iz grada i vratio se svojoj anoreksičnoj sponzoruši, doma, u prekrasni Dalkey. "A valjda", rekla sam i opazila kako dlanom tapka po kosi koje nema, što je činila uvijek kada bi se iznervirala. "S amo, ima u tome nečega... čudnog... u tome što se uselio točno kada su ubojstva prestala." "Ma, hoćeš li više prestati glumiti Perryja Masona?" N jezino lice, i inače grublja inačica Rosieine vilenjačke puti, malčice se smrklo. "Tvog Kineza najvjerojatnije je udario auto, S arah je sredio netko od onih armenskih ili ukrajinskih putujućih gangstera koji su

lani bili tu, a gospoda Holland umrla je u snu, dobro?" "Dobro", rekla sam, i obje smo znale da ne mislim tako. N ije to nešto čime se ponosim, ali uskoro sam petkom uvečer redovito njuškala po tetinoj kući. S lužila sam se kojekakvim izgovorima ne bih li otišla na kat i preturala po J imovim stvarima, što i nije bilo lako budući da je znao što mi se kuha u glavi. Tako bi - kad god bi J im bio zauzet u kuhinji ili bi ga tetka odvukla na ulicu da se njegovim osmijehom puše pred zavidnim susjedama - uslijedili kreativni odlasci u zahod. Ubrzo sam stekla tihu vještinu što sam je svojedobno pripisivala Tomu, otvarala ormare i podizala džempere, otkopčavala džepove i ponovno ih zakopčavala ne ostavljajući tragove. Bila je to gotovo igra, s naglaskom na gotovo. J er, vrlo sam dobro znala što bi mi se moglo dogoditi uhvati li me Jim ikada na djelu. Uz to, u početku i nisam pronalazila bogzna što. Bilo je tu restoranskih računa, telefonskih kartica i omota žvakaćih guma pogužvanih zajedno s djevojačkim telefonskim brojevima i kemijskim olovkama. N išta nije ukazivalo na to da je J im bilo što osim onoga za što sam ga već smatrala - putujući šarmer. I pak, bila sam strpljiva. Pritajila sam se na gotovo mjesec dana, trpjela svakodnevnu torturu malih čudovišta u školi i petkom navečer poslušno jela J imovu stručno pripremljenu hranu, a da ga pritom ne strijeljam sumnjičavim pogledima. Uvjerila sam samu sebe u to da me J im više ne smatra prijetnjom; ponovo me je gledao prijateljski, gotovo bratski. Tako sam, ponekad, na raspolaganju imala i po dvije minute da provjerim kutove po sobama na katu, podignem madrace i tepihe, tražeći nešto - bilo što - čime ću, jednom zauvijek, uvjeriti samu sebe u to da mogu dokazati ono u što sam u srcu već bila uvjerena. Prvu naznaku onoga što je skrivao glumeći brižnoga dečka dobila sam kada je jedne večeri prošao hodnikom na katu ne primijetivši da sam u jednoj od tamošnjih soba. U hodniku je stajalo veliko zrcalo u zlatnom okviru, s po jednom svijećom s obje strane. Zastao je pred njim, nagnuo se prema vlastitu odrazu i iskesio zube. Usnice je istegnuo do kraja, tako da su se u zrcalu vidjeli tek očnjaci i nekoliko centimetara crvenoga zubnog mesa. I samo je stajao, ne trepćući, očiju stisnutih u proreze nalik linijama iscrtanima crnom olovkom, diveći se vlastitim raljama. D ok sam ga promatrala kroz pukotinu na vratima sobe broj devet, prestala sam disati i uspijevala se sjetiti tek pitanja što ga je onomad postavio publici dolje, u onom pubu u Adrigoleu. Hoće li je ubiti ili voljeti? Znala sam da je ljubav posljednja stvar na koju bi se Jim okladio. N arednih nekoliko tjedana donijelo nam je tek turiste koji su ulice zatrpavali smećem: omotima od hamburgera, pivskim bocama i samima sobom. A onda sam, jednoga petka, dok su se J im i tetka vani ljubili, pronašla što sam tražila. Te sam večeri već bila pretražila sobe broj pet, sedam i devet, ali u njima nisam pronašla ništa osim rabljenog kondoma. U glavnoj spavaćoj sobi zatekla sam tek J imovu kožnu jaknu, obješenu preko naslona stolca, kao da čeka povratak jebenog J amesa D eana iz mrtvih. I kada sam već namjeravala krenuti natrag, zavukla sam ruku u onaj tajni džep ušiven u podstavu na leđima. I z njega je izvadio pljuge one noći kada je bio kod mene. O slušnula sam da provjerim hoda li netko stubištem, no u prizemlju sam čula tek tetku Moiru kako kikoće kao djevojčica. Znala sam da imam još najmanje trideset sekundi.

Otkopčala sam patent na džepu i u njega zavukla dva prsta. O sjetila sam hladni metal i izvukla nešto zlatno i zveckavo, nešto što sam vidjela na mrtvoj ženi one noći kada je posljednji put udahnula. Nestalu naušnicu Sarah McDonnell. D ržala sam je u ruci dovoljno dugo da se uvjerim u to kako je tetin novi dečko - i objekt mojih fantazija - hladnokrvni ubojica. D jelić sekunde razmišljala sam o tome da je strpam u džep, no znala sam da bi J im opazio da je nema. S toga sam je, što sam tiše mogla, vratila tamo gdje sam je i pronašla, i vratila se u prizemlje s osmijehom primjerenim prigodi. J edino je Roísín pročitala neutralni izraz na mom licu i znala da se iza njega krije nešto ružno. Poslije, dok su sestre pomagale servirati kavu, napokon sam ostala nasamo s Jimom. D ok sam, okrenuta mu leđima, stavljala žličice na tanjuriće i pokušavala se ponašati normalno, na vratu sam osjetila njegov dah. I , bit ću ti iskrena, nisam znala da li me više užasava ili uzbuđuje. J er, usprkos svemu što sam znala, iz glave nisam uspijevala izbiti onu noć provedenu na podu. "N ezahvalna si, znaš?" rekao je ne podižući glas, i ne trudeći se da zvuči prijeteće. "I mali smo dobar posao, ja i moj stari Tomo. S ve dok nas nisi slijedila do onog jebenog brda i vidjela što radimo. Možeš li mu, onda, zamjeriti što te je htio izrezati kao šniclu od slabine? Mislim, zbilja?" "Tomo je ubio S arah McD onnell", rekla sam. "Ubio ju je, sigurno k'o kiša. A li ti si zadržao trofej." N agnuo mi se preko ramena, skup' s onim svojim vučjim zubima, ne obazirući se ni na što osim na mračnu glazbu u vlastitoj glavi. "I ubio Toma, zbog tebe, jesi li to znala? N amjeravao je srediti i tebe i tvoje sestre i ostaviti vas u nekom jarku. I nije se dao odgovoriti od toga. Umlatio sam ga čekićem, ne pitaj me zašto. Možda postajem mekan. Ili si bez suknje bila za dlaku bolja od ostalih?" Osmijeh mu se razvukao i postao topliji, a glas mu je bio čista medna rosa. "A li obećavam ti jedno. Volim se skrivati pod suknjom tvoje tetke Moire, zbunjivati gardaie. Zajebeš li mi taj ugodni aranžman - primjerice još jednim razgovorom sa svojom velikom prijateljicom Bronagh - ni jedna od vas tri neće osvanuti." D odirnuo mi je vrat, gotovo prijateljski, utješno. "Stoga se opusti. Svi bismo se mogli dobro zabaviti." Htjedoh ga upitati koliko se zabavljala gospoda Holland dok je iz nje cijedio život, no upravo tada u kuhinju je - noseći prljave tanjure - ušla tetka Moira u kratkoj "navali narode" haljini. "Što vas dvoje spletkarite?" upitala je, tobože u sali, ne skidajući s mene one svoje radarske oči koje su pamtile kamo je J im gurao pimpek nedugo prije no što se odlučio za nju. "S ame nevaljalštine, dušo", rekao je J im, polako se okrenuo i poljubio je u vrat. O sjetila sam kako je zadrhtala od užitka, čak i s mjesta na kojemu sam stajala. "I kako da druge muškarce zadržimo podalje od tebe." To je zvučalo toliko neiskreno, tako očito lažno. Bila sam sigurna u to da je tetka Moira pročitala što se skriva iza tog baršunastog glasa i ležernog osmijeha. A li nije; dok sam iznosila poslužavnik i servirala desert, ona se prepustila njegovu zagrljaju. Bila je istinska vjernica, unatoč dokazima koji su joj zurili u lice.

N isam marila za J imove prijetnje. Bog nek' mi oprosti, ali nisam. Time sam jednoj od dviju osoba za koje ću uskoro umrijeti na vrat navukla gnjev najopakijih demona. Puna dva dana smišljala sam način da Bronagh kažem za J ima, a da me ona na licu mjesta ne zatvori. I da, usput, time ne probudim Jimove sumnje.

A li J im je još uvijek gradio svoje obrambene nasipe. O , da. Rekoh ti da je uvijek bio korak ispred. Tako smo - kada nas je tetka Moira telefonom pozvala na čaj, i to u nedjelju poslijepodne - znale da ne želi raspraviti jelovnik za sljedeći tjedan. Bila je odjevena u novu izazovnu haljinu - crnu, s kožnatim remenom - i nosila štikle koje bi časnu sestru natjerale da se prekriži. Na prstu joj je svjetlucao dijamant, sjajniji od njezina pogleda. "Željeli smo da vi budete prve koje će za to doznati", rekla je i stišala glas, dajući nam time do znanja da sudjelujemo u velikoj objavi. "Zaprosio me je. Vjenčat ćemo se za dva tjedna, dolje, u Presvetom S rcu." Moira me je pogledala i napućila usnice. "O sobita mu je želja da ti budeš tamo, Fiona." Jasno, pomislila sam ne znajući što bih joj odgovorila, gade jedan. "Bit će mi čast", uspjela sam graknuti i potegnula dobar gutljaj crnog vina. Teta se nasmiješila, zahvalila nam, ostavila velikodušnu napojnicu i otplesala van. S estre i ja otišle smo u McS orley's da dođemo k sebi i - uz nekoliko čaša jakoga tamnog piva - u svemu pronađemo nekakvu logiku. I mala sam osjećaj da je J im načinio nekakvu omču omču od jednakih dijelova šarma, ljubomore i čiste proračunatosti - i sada me davi mojim vlastitim žudnjama. A ja još uvijek nisam znala kako da odšećem niz ulicu, do Bronagh, i kažem joj za naušnicu. Bila sam napola spremna ubaciti dva metka u onu ružnu Aoifeinu pušku i sama dovršiti posao. J ednoga jutra, usred osnova irske povijesti, stvari je - ničim izazvan - pokrenuo Finbar. "Gdje je?" čula sam ga kako viče iz školskog hodnika. Čak je i Mary Catherine djelovala uplašeno. "Ruke k sebi! Hoću razgovarati s njom. Fiona! N e možeš mi se sakriti!" Vrata su se s treskom otvorila i ja sam svog bivšeg dečka ugledala u izdanju u kakvom ga nisam mogla ni zamisliti. Uteturao je u razred, odjeven u košulju u kojoj kao da je i spavao, s nakrivljenom kravatom, smrdeći na skup viski. S amo je Mary Catherine ostala na mjestu, za stolom ispred mojega, mjestu koje je izborila u bespoštednoj konkurenciji. S va druga djeca skutrila su se uz suprotni zid. "Kako si mi to mogla učiniti?" upitao je. "Finbare, nemam pojma o čemu ti to -" "D opustila si da se useli k tvojoj teti, samo tako? Ti, ciganska kurvo? I mrtva hladna sjediš i večeraš s njim? Znaš li uopće što ljudi pričaju o meni?" Glas mu se spotaknuo na riječi meni i pretvorio se u jecaj. "To nema nikakve veze s tobom", rekla sam. "A sad, molim te, idi. Plašiš djecu." "J a se ne bojim", rekla je Mary Catherine, objema rukama stežući klupu, kao da Finbar s njome namjerava zbrisati. Lice joj se smotalo u prkosnu ljutitu rolicu. "Zaveži, Mary Catherine", otresla sam se na nju - napokon! - i osjetila se veličanstveno. Pogled sam s Finbara skrenula tek na sekundu, koliko da je opomenem, a onda osjetila njegovu šaku na oku. S naga udarca odbacila me je na drugu stranu prostorije, gdje sam se stropoštala poput vreće, posred prevrnutih klupa i vrišteće djece. Kada su stigli Bronagh i njezini štakori, izgledala sam strašno. O braz mi je natekao, mali David je ridao, a cijela je škola bila u metežu. "Hoćeš li podnijeti prijavu?" upitala je Bronagh suosjećajući sa mnom prvi put otkako znam za sebe. Vidjela sam da onaj njezin mrzovoljni narednik drži Finbara za ruku i na uho mu šapuće nešto gadno. Finbar je jecao i uporno kimao; šmrklji su mu u

krupnim kapima padali po talijanskim cipelama. "Ma, ne, pusti", rekla sam, osjećajući se prokleto krivom. Ta se odluka, činilo se, svidjela Bronagh. S premila je svoj policijski notes i opet me onako, kao u američkim policijskim serijama - potapšala po ramenu, što je značilo da je sa mnom sve u redu. Gospoda Gately, u čijoj sam se milosti odnedavno nadala ponovo naći, pustila me je kući prije kraja smjene. N jezin stisnuti osmijeh govorio mi je da ću morati krenuti ispočetka, od samoga dna, sada kada sam upropastila njezinu mirnu školu, ja, jedna laka ženska. Cijelo poslijepodne spavala sam kao mrtva. A oife i Roisin trebale su doći na večeru, no samo je darkerska blizanka stigla na vrijeme, noseći bocu jeftinoga crnog vina kao da je dijete koje je otela iz nekog zloglasnog sirotišta. Popile smo vino i popušile pola kutije pljuga dok smo kuhale. A oife se ni do devet navečer nije ni pojavila, ni javljala na mobitel. "Vidjela sam joj auto", rekla je Rosie. "S toji pred kućom cijeli božji dan. N ije vani na vožnji." "S tići će", rekla sam kušajući umak, no osjećaj strave ključao je u meni poput podzemnog vulkana. "Vjerojatno je pronašla novog dečka." "Vjerojatno", rekla je Rosie, djelujući tužno. "N edostaje mi Ewie", dodala je nabirući usnice, "ali stiže sljedeći tjedan." Kada je prošla ponoć, čak se i Rosie počela brinuti. Cijele noći slala joj je smsporuke, no A oife joj nije odgovarala, što se nikada prije nije dogodilo, čak ni kada bi se našem Taksistu posrećilo s nekim komadom. S toga smo zajahale bicikle, dok su na ljetnome nebu iznad nas ćeretale ševe, i okretale pedale kao nikada prije. O bje smo imale osjećaj zle slutnje koji se jedna drugoj nismo usudile povjeriti. J imovo upozorenje pospremila sam na dno želuca, kao kakav crni dijamant što je - što sam više o njemu razmišljala - sve više dobivao na težini i poprimao zastrašujuću čistoću. Bam! Bam! Zvuk sam prepoznala puno prije no što sam ugledala otvorena vrata kako lamataju na vjetru. "A oife?" povikala sam, no odgovora nije bilo. Pogledala sam Rosie; prvi put u mnogo godina nije znala što joj je činiti. Kuća je bila u mraku, a hodnik, čiji su zidovi bili oblijepljeni osušenim hipijevskim cvijećem, zvrljio je prazan. Šačica vjetrom razmetena lišća plesala je po podnim pločicama. Rosie i ja ušle smo polako, ne čuvši ništa osim vlastitih misli. "Aoife, jesi li tu?" prošaptala je Rosie. Vidjela sam da je i sama prestrašena. Kada smo stigle do dnevne sobe, petljala sam prstima tražeći prekidač, i konačno ga napipala. Sada smo jasno vidjele što se dogodilo. O ba njezina udobna kauča bila su istranširana poput stoke. I z krpenih su im utroba visjeli pramenovi vune. Razbijeno staklo ležalo je posvuda, kao i A oifeine omiljene knjige, rastrgane na komadiće. Bijelo vino još se cijedilo u lokvu pokraj vrata, što je značilo da se sve dogodilo relativno nedavno. Bile smo toliko zaprepaštene da smo tek naknadno zamijetile da nismo same. S jedila je u kutu, umotana u deku, i njihala se. D jelovala je prastaro; oči su joj se caklile i zurile u vlastitu nutrinu, u nekakav užas u njoj. Nije ispustila ni glasa. "A oife!" vrisnula je Rosie, skočila prema njoj i uzela blizanku u naručje. Vrlo nježno odmaknule smo deku i vidjele kakve je batine dobila. Ruke i prsa bili su prekriveni crvenim masnicama, a točkasta haljina bila je potrgana u komadiće. N ije reagirala na zvuk svog imena. S atima smo tako sjedile, zbijene poput I ndijanaca, nastojeći zaboraviti

strašni napad bjelačke konjice što se sručio na nas, osluškujući tek lupanje sestrina srca. Kada je svanulo, A oife je okrenula glavu prema meni i rekla: "Rekao mi je da si za ovo ti kriva." Glas joj je prolazio kroz nekakav filtar koji je iz njega uklanjao svaku emociju. Bio je to Jim. Naravno da je bio. I dok sam ja kuhala čaj i pokušavala je nagovoriti da otpije barem gutljaj, A oife nam je ispričala kako joj je J im došao s izlikom da joj želi priopćiti nekakvu tajnu. Čim su se međutim vrata za njim zatvorila, obrisao je njome pod, iskidao joj odjeću i satima je silovao. "Rekao je da me ovoga puta nije ubio samo zato što ga teta Moira očekuje na večeri", rekla je Aoife mrtvačkim glasom. "Ali je obećao da će se vratiti." Kao što ti već rekoh, postale smo ubojice; upravo toga jutra prisegnule smo jedna drugoj. I kada mi je A oife napokon zaspala u naručju, vidjela sam Roísín kako iz kuhinje uzima najoštriji nož i trpa ga u torbu. "Vrijeme je da ugasimo tog seronju", rekla je glasom koji nije ostavljao mjesta sumnji u to misli li ozbiljno.

Ali, čekaj. O pet čujem svoju dragu tetku, dolje, u prizemlju. S jećaš li se da sam ti, na početku, rekla da ne znam koliko ćemo dugo biti skupa? Pa, vrijeme nam je upravo isteklo. S toga se, ako si pročitao sve ovo, pomoli za nas. N adam se da će moj i Rosiein dnevnik nekako uspjeti izići odavde. Možda moj uspije stići do pošte, a njezin će stići na mjesto na kojem će ga onaj stari vrag, pater Malloy, moći zatrpati cvijećem. Možda i uspijem zadržati Moiru dovoljno dugo da ne naškodi Rosie, ali nisam sigurna. Možda nas obje zatuče prije nego je svladam. S ve za što sada preklinjem jest dobra prilika da je probodem. S ada više neću vidjeti piramide, pa ih, ako budeš u prilici, slikaj za mene. Evo je, dolazi. Polako, Rosie, polako. N e plači. Pričekaj. Štitit ću te dokle god budem mogla. A ti, dragi neznani čitatelju, upamti što sam ti ispričala. Svim našim manama unatoč, ne sudi loše o meni i mojim sestrama. Bog te blagoslovio za to što si okretao ove stranice. Sve što si pročitao istina je, sve dobro i sve loše. Upamti me. Upamti nas. I, prođeš li ikada pokraj groba naše svetice tete, slobodno pljuni na njega.

Dio drugi VUČJI TRAGOVI 4.

N iallovi prsti dugo su počivali na riječi grob. O sjećao se pijano, kao da se nalio nekog egzotičnoga crnog vina koje neće moći prestati piti. O sjećao je bubnjanje krvi u ušima i nije znao koji bi prizor iz Fionine priče izdvojio i dodatno proučio. N jen prvi susret s J imom? N e, to je bilo sasvim uvjerljivo. Kratku vezu koja joj je promijenila život? Treba li iznova razmotriti nasilnu smrt koju su ona, njezine sestre i njihova tetka doživjele ni kilometar i pol od mjesta na kojemu je on, dan za danom, razvrstavao poštu? Izbor jc bio nemoguć. Glavom su mu jurili nepovezani mračni prizori, stvarni i izmišljeni, prizori vukova i muškaraca u crnom što naganjaju žene po krševitim padinama i neprohodnim šumama. D odirnuo je posljednju stranicu u bilježnici i osjetio da uspijeva vidjeti J ima, da mu kroz papir, tanak poput lupine luka, gotovo uspijeva dotaknuti J imove ljuskave obraze, ne bi li se uvjerio u to da nije tek kreativan plod Fionine mašte. Zadivilo ga je to što joj se rukopis, do posljednjih utisnutih riječi, nije ni pokolebao ni slomio od straha. D o posljednje točke ostao je miran poput ciljnika na ubojičinu pištolju. N a dnu je, poput finalnog zastora, bila povučena debela crta. No što je značilo ono o pateru Malloyu i "zatrpavanju cvijećem"? Više od svega želio je da može sjesti s Fionom i porazgovarati. J oš nije sreo takvu djevojku, djevojku koja je bila spremna priznati vlastite mane i slabosti i istodobno jasno staviti do znanja da joj je kralježnica načinjena od nekog rijetkog, još neotkrivenoga kromiranog čelika. D a li bi se sprijateljili? pitao se. Vjerojatno ga ne bi ni primijetila, poput većine cura kojima je želio sjesti dovoljno blizu da ih dodirne. Pokraj kuće u Ulici S trand, "kuće za ubijanje", kako su je sada nazivali, prošao je nedavno. Točno je znao gdje je Fiona zamahnula onom lopatom prema Moiri; nije joj baš odsjekla glavu, ali nadgrobni spomenik je ipak zaradila. N iall nije namjeravao otići na Fionin grob i sentimentalno joj obećati da će otići vidjeti piramide. Znao je da bi zakolutala očima i nazvala ga idiotom jer gubi vrijeme s mrtvima. Što mu je, onda, činiti? O krenuo je dnevnik u rukama, ovaj put drugačije, kao da je pun tekućih misli koje bi, rukuje li njime nepažljivo, mogle iscuriti. Garda, ha? Zar će sjediti na prijavnici i nekakvom naredniku pričati o tome kako je, protuzakonito, dignuo dnevnik iz pošte i odnio ga kući? S ve da se, uz osmijeh, i uspije prodati za dobrog S amarićanina, ista je zadrigla seljačina samo trebala spustiti koba-sičaste prste na tipkovnicu i doznati da je izvjesni N iall Francis Cleary, jedino dijete Martina i S arah, jedanput jedva izbjegao optužbu za napad. I nema veze što mu je tada bilo petnaest godina i što su ga, prilijepljenog uz kameni zid škole, Ludi Larry i njegov vrijedni pomagač Charlie Štakor zasipali kamenjem i vikali da mu je majka jebeni bogalj zato što hoda sa štapom. I nema veze što su Charliejevi i Larryjevi roditelji odustali od tužbe samo zato što im je N iallov otac, godinama poslije, u znak tihe isprike, postavljao i održavao vodovodne instalacije? U kući se o tome nije govorilo. I pak, kad god bi mu priredila večeru i upitala ga je li mu fina, u majčinu glasu čuo bi zahvalnost.

Kako da ne. Kao da bi ga drotovi slušali. Njega. Vraga bi. N o ostatak priče, o tome kako su skončale Roísín i A oife, ležao je negdje u crkvi Presveta Srca u Castletownbereu, ako je stari pater Malloy još uvijek tamo. Sklopio je oči i pokušao pogoditi tko je uspio pobjeći iz podruma Moirine kuće za ubijanje. J e li to bila A oife? I , ako jest, zašto je nisu pronašli? N ije li, možda, pouzdana Ewie na zabavu stigla prekasno, a otišla prerano? I li je, možda, siroti Finbar napokon prestao plakati i pokušao ih spasiti, ali mu nije pošlo za rukom? S igurno to nije bila glavna gradska sumnjičavica i ulizica Bronagh, osim ako napokon nije počela raditi policijski posao i prestala se uvlačiti u dupe starijim kolegama. Prije no što ga je strpao natrag u ranac, N iall je iz stola izvadio elastičnu traku i omotao je oko Fionina dnevnika. Tu je, neočekivanu, knjigu mrtvih namjeravao zadržati za sebe, kako bi mu, kad god mu zatreba dodatne hrabrosti, ukazala na pravi put. Ovaj će se misterij morati razriješiti sam od sebe. Rringg! Po nestrpljivom uzdahu N iall je znao tko zove i prije no što je začuo nadmeni glas gospodina Raichoudhuryja. "D evet i trideset je, gospodine Cleary", rekao je najviši poštanski službenik u državi I rskoj, kojega je N iall zaboravio čim je otvorio bilježnicu i pročitao prvu stranicu. "Trebam li pretpostaviti da ste smrtno bolesni ili da su vam pokvareni banditi prošle noći provalili u stan i pokrali sve satove u kući? J a sam vas ovdje očekivao u osam. Molim vas, gospodine Cleary, budite dobri i prosvijetlite me." I suse! N iall je pogledao kroz solju zapečena okna i vidio da je sunce već visoko iznad građevinskih dizalica koje su Mun pretvarale u japijevsku nirvanu. O scar ga je pogledao, a onda odjurio u kuhinju, ne želeći svjedočiti poniženju koje je slijedilo. N arančastim repom u prolazu je ošinuo Nialla, tek toliko da ne zaboravi tko je gazda. "Stvarno se ispričavam, gospodine Raichoudh-" "Znači li to da vam ne nedostaju ni plućno krilo ni bilo koji drugi vitalni organ? I da vas, čak ni sada, u ispunjavanju dužnosti ne ometaju nikakvi uljezi koji vas drže kao taoca?" "Čitao sam knjigu, gospodine", rekao je N iall i prstima ponovo dodirnuo crna vlakna. Pretvarao se da preko nekog božanskoga kratkog vala razgovara s Fionom i pokušavao ignorirati riječi malog Napoleona. "Premda je to, nesumnjivo, napredak u odnosu na vašu sklonost crtanju djetinjastih slika, gospodine Cleary, kao stariji predstavnik A nPosta (A nPost - I rska državna pošta (op. prev.) u Malahideu, nemam drugog izbora osim da vas otpustim. Vjerujem da to ne nalazite nerazumnim ili strogim, na bilo koji način?" Gospodin Raichoudhury zvučao je kao da ga pogađa što ga, unatoč trima upozorenjima, mora oštro kazniti. N azvati ga mentorom zvučalo bi otrcano. I pak, stariji se muškarac brinuo za svoje ljude, baš kao što bi to činio i rođeni časnik - čak i za one koji su ga stalno ostavljali na cjedilu. N iall je čuo kako kroz aristokratsld nos ispuhuje dvije godine razočaranja. "Bez brige, gospodine Raichoudhury, posve ste u pravu. Nisam se dovoljno trudio." "Pobrinut ću se da posljednju plaću dobijete za najviše pet radnih dana", rekao je glas, gotovo očinski. "S retno vam bilo, gospodine Cleary, i nemojte se ustezati da zatražite preporuku." Uslijedila je kratka stanka, a onda je nastavnik strojeve obuke dodao: "Biste li mi dopustili jednu osobnu primjedbu? Možete reći i ne, dakako." "Zanimalo bi me, gospodine", rekao je N iall promatrajući O seara kako mrcvari vrećicu kolačića s kremom od limuna. O scar ga je pogledao i zelenim mu očima poručio da gleda svoja posla. "S vojedobno sam imao učitelja koji je bio opčinjen svakovrsnim crtežima i slikama", započeo je gospodin Raichoudhury, odlazeći na neko daleko mjesto kakva je najviše

volio. Čuvar plamena Bengalskih kopljanika zvučao je kao da ih dijeli nekoliko stoljeća. "Žena i djeca prestali su ga zanimati. J ednoga dana, na tržnici, ugledao je sliku boga Višnua. Božanstvo na njoj počivalo je na vječnome moru, a kroz kožu mu je istjecalo mnoštvo svjetova i oblikovalo univerzum. N o slika je bila preskupa. S toga je kupio papir i obojenu tintu, sjeo pred nju i, danima i noćima, pokušavao je kopirati do posljednjega veličanstvenog detalja. D olazile su kiše i uništavajuće suše. Moj je učitelj počeo kašljati, ali i dalje je slikao. Žena i kćeri molile su ga da se vrati kući, no on ih nije htio slušati." Gospodin Raichoudhury znakovito se nakašljao, naglašavajući da je poenta priče blizu. "Vidite, gospodine Cleary, moj je učitelj jedne noći i umro na ulici, svladan upalom pluća i iscrpljenošću. N jegova obitelj ostala je u siromaštvu, a djeca samo milošću Božjom nisu završila na cesti. Shvaćate li što vam pokušavam reći?" Kroz krivnju koju je osjećao zbog ljenčarenja na poslu N ialla je počelo probadati sitno neraspoloženje. I pak se trudio držati jezik za zubima. "D a budem iskren, gospodine, baš i ne." Umišljeni časnik uzdahnuo je kao da je upravo pobacao bisere pred najgluplju svinju u dvorištu. "N emojte živjeti za bezdušne slike, gospodine Cleary", rekao je i, poput razočarane majke, coknuo. "Isisat će vas i živoga sahraniti." Gospodin Raichoudhury je prekinuo vezu. N iall je znao da je viši poštanski službenik u pravu, itekako. U glavi je već vidio tri žene kako kruže oko sivoga vuka, noževa spuštenih prema tlu, kao da čekaju pravi trenutak za napad. U određenom trenutku, znao je, taj će prizor morati nacrtati. I nače će mu nedovršene slike izazvati glavobolju. N a brzinu je u ranac strpao nekoliko majica, uzeo O seara u naručje i zamolio dvije studentice biologije s druge strane hodnika da se nakratko pobrinu za njega. D ok su J ennifer i A lex sa smiješkom zatvarale vrata, N iall je uhvatio optužujući mačji pogled koji kao da je govorio Kamo god sada išao, nadam se da ćeš usput slomiti vrat.

Što je vlak dalje odmicao, vuk je postajao sve životniji. N a postaji Heuston N iall se ukrcao na rani I nterCity vlak i strovalio u sjedalo uz prozor. Vagon je bio gotovo prazan, pa su mu jedino društvo bili nečiji zaboravljeni kovčeg i jedna šiparica koja je spavala sa slušalicama na ušima. O dgrizao je nekoliko zalogaja sendviča i zurio kroz prozor, pitajući se koliko će mu potrajati mizerna ušteđevina od ni stotinu eura. I dok su prigradske betonske kuće u nizu uzmicale pred urušenim kamenim zidovima i kišom natopljenim poljima, N iall je izvadio crtaći blok i gotovo nesvjesno oživio čudovišno oko, oprezno i ukočeno. D jevojka i njihanje vlaka su nestali; prazan ga je papir usisao, baš kao što je predvidio gospodin Raichoudhury. O ko su uskoro okružili oštro krzno, usko grabežljivo lice i zubi jedva pokriveni crnom gubicom. N iall nije čuo glas koji je preko razglasa poželio dobrodošlicu putnicima zelenobijelog vlaka i obavijestio ih da je sljedeća postaja Thurles, a da vlak vozi do Cork Cityja. J er, oko njegova vuka polako je rasla šuma, gusta i bujna, s drvećem koje ste - da ste se nagnuli i spustili uho do samog papira - mogli čuti kako šaptom upozorava na zlokobna bića. Već je bio nacrtao polovinu dvorca, s ugljeno crnim vratima posred impozantnog zida, a onda se ponovo zagledao u vuka. S ape su bile prilično dobre, ali još nisu valjale. U fiziologiji te životinje, u samoj njezinoj naravi, bilo je nekakve posebnosti koju nije uspijevao uhvatiti. S hvatio je da tajna umjetničkog prikaza istinske prijetnje možda ne leži u kopiranju fizičkog oblika, nego u pokušaju da osjeti predatorsko bilo, urođene reflekse i atavistički strah od zarobljavanja. N iall se zavalio unatrag, uzdahnuo i spustio

olovku. Vuk je i dalje izgledao kao pas, doduše nešto opasniji pas. O na djevojka se probudila, nezainteresirano pogledala u njega, a onda mu okrenula rame i nastavila spavati. Kada su vagonom prošla kolica s čajem, N iall je smotao crtež i vratio ga u mapu. Morao je priznati da o opasnosti, o zlu, o cijelom mnoštvu čudnih dogadaja koje je Fiona opisala znade veoma malo. N amjerava li dovršiti putovanje na koje se uputio, morat će voditi računa o upozorenju višega poštanskog službenika, barem malo. Spikerov glas, umirujući i autoritativan, ponovo se začuo iz zvučnika. "D obro jutro i hvala vam što putujete I arnród Eireannom* (I rska državna željeznica (op. prev.). S ljedeća postaja je čvorište Limerick. Polazni vlakovi za Limerick, Ennis i Tralee. Ovaj vlak vozi u Cork." N iall je pojeo ostatak sendviča i ponovo se zagledao kroz prozor. Pred njim se, iza izgrebenog stakla, prostiralo otvoreno polje koje se uzdizalo prema redu plavo-crnog drveća. Što je onkraj drveća, nije vidio. N o, prvi put otkako je pokupio Fionin dnevnik i postao impulzivni čuvar njezine priče, osjetio je strah. Bilo se već gotovo smračilo kada je N iall uspio pronaći prijevoz do bilo čega blizu svog odredišta. O d Corka do Castletownberea autobusi nisu vozili sve do osamnaest sati, stoga je na željezničkoj postaji satima stajao na ledenoj kiši i pitao se što mu sve to treba. Cork City, ispružen ispod željezne ograde koja je postaju Kent ukotvljavala u ostatak grada, izgledao mu je poput ogromnoga sivog saga; jednolični betonski blokovi mogli su pripadati i bilo kojem drugom mjestu na svijetu. Taksisti što su se pred pljuskom zabarikadirali u svoje automobile svako su malo odlazili i vraćali se iz puba s druge strane ceste, napadno buljeći u njega, očito putnika namjernika iz radničke klase. N iall bi im malodušno domahnuo i u sebi se pitao je li se i J im - tumarajući istim ovim krajolikom - osjećao jednako nemoćno. Vjerojatno nije. J im bi već pronašao put do nečijeg suhog i toplog kreveta, zar ne? Klinac na motociklu zaustavio se, dvaput bljesnuo stop-svjetlima i okrenuo glavu. "Kamo ideš?" "S to bliže Castletownbereu", odgovorio je N iall, i negdje u ušima začuo neobičnu glazbu; nešto mu je govorilo da bi možda trebao ostati gdje jest. A li tenisice su mu se raspadale po šavovima, a u posljednjih pet sati nitko mu nije stao. I za zatamnjenog vizira bljesnuo je osmijeh, i momak za upravljačem kimnuo je i rekao: "Onda naskači, ne želiš li ovdje pustiti korijenje." N iall je brzo požalio što se s mukom uzverao na sjedalo iza vozača i uhvatio ga oko struka. Crni se motocikl propeo i pojurio nizbrdo s rikom od koje su se zatresla stakla na prozorima pri-stojnih ružičastih i zelenih kuća u nizu. Želudac mu se brzo zalijepio za kralježnicu. D ok mu je kiša šibala u oči, N iall je virkao preko ramena u kožnu jaknu odjevena mladića - sudeći, barem, po mršavoj građi - no vidio je tek nejasne obrise drveća čije su nalete jedva izbjegavali. Osjećao je kako mu prsti od napora počinju popuštati i doviknuo momku da uspori, jebiga. Bilo namjerno, bilo zato što ga nije mogao čuti, čovjek čiji je struk na dodir bio koščat, samo je dodao gas. "Kog vraga radiš u Beari?" upitao je muškarac, naglo skrećući ulijevo, na mekan teren uz cestu, izmičući se dostavnom kamionu što je sredinom ceste išao pravo na njih. "Tu ionako možeš samo cugati i ganjati eurokokice. S to si ti, nekakav pisac? I li prokleti ljubitelj prirode?"

"Poštanski činovnik", viknuo mu je Niall. Zubi su mu klepetali kao kastanjete. "S vaka ti čast!" Vozač se nasmijao, vratio motocikl na cestu i naglo se sjurio nizbrdo. O dmah iza obalne ceste naziralo se zapjenjeno more. "Rijetko se vida državni službenik kojemu je zbilja stalo da po ovakvu vremenu dostavi poštu. S tvarno vrijedno divljenja." Kiša je popustila, pretvorila se u maglu i lepršala iznad uske ceste poput oblaka koji je na posljednjem kružnom toku pogrešno skrenuo. Veseli ovisnik o brzini pokušao mu je reći još nešto, no riječi su se utopile u zvuku motora. Motocikl, koji je cvilio, momak je uspio natjerati da još jedanput poskoči i ubrza, odvodeći N ialla u dubinu teritorija na kojemu čak ni strpljivo kamenje nije marilo za to hoće li preživjeti ili umrijeti. Prošlo je gotovo sat vremena prije nego što su konačno stali. N iall je u nekoliko navrata pomišljao da skoči u neki blatnjav kanal i zaključio da bi ga taj pokušaj ipak koštao glave. S to su odmicali dalje na zapad, cesta je sve jače vijugala, otvarala se i sklapala poput šake, i N iall se umalo ispovraćao na vozačeva leda. Kada je putokaz najavio da su blizu mjesta bantry-beannatraí, N iall je momka potapšao po leđima, nadajući se da će ovaj napokon prestati stiskati ručicu gasa. N a njegovo zaprepaštenje, zaglušujuća buka se stišala; osjetio je kako se motocikl naglo zaustavlja na šljunku blizu jednog rašljastog križanja. N iall je nesigurno sišao 8 motocikla i, pokušavajući se nasmiješiti, u znak zahvalnosti ispružio ruku. N a jakome vjetru, mokre borove grane mlatile su jedna po drugoj poput metli. Vozač je podignuo vizir i namignuo. I N iall je vidio da je vozač što ih je nekoliko puta gotovo ubio - djevojka, ne starija od osamnaest godina. "Puno ti hvala", rekao je Niall, "ali mislim da ću ostatak puta prepješačiti." "N ema na čemu", rekla je djevojka i kiselo se nasmiješila, kao da mu zamjera na slabom želucu. "I zdržao si duže od većine. Upamti: na ovoj cesti ne čekaj da ugledaš farove; skači čim čuješ zvuk motora, to ti je moj savjet. Inače ćeš osjetiti udarac prije nego se snadeš. A onda je gotovo, zar ne?" "Hvala." D jevojka je nakrivila glavu i proučila žalosnu priliku pred sobom. Zamršene duge kose, u izblijedjelim trapericama, nije ni sličio poštanskom službeniku. "Što si ono rekao, što ćeš u Beari?" "N isam rekao", odgovorio je N iall. O sjetio se veoma usamljeno, tamo, na tom zavoju na cesti, i zapitao se koliko je ljudi prije njega odlučilo riskirati i skočilo s tog motocikla. "Tražim nekoga." "O nda ga brzo nadi." Vozačica je ponovo spustila vizir i stisnula gas. J oš ga je na nešto upozorila, no glas joj se izgubio iza plastičnog vizira i posve nestao kada je polukružno skrenula i otutnjila uzbrdo, u svježi niski oblak. N iall je nakratko stajao uz cestu i slušao kako zvuk motora nestaje, sve dok nije čuo tek kvrckanje kiše po putokazu. Preostalo mu je još pedesetak kilometara. J edna mu se cipela razjapila dovoljno da iz nje, poput salamandera, proviri crna čarapa. I za stijena je ponovo odjeknulo kada je nepoznati vozač prebacio u višu brzinu. A onda je i taj zvuk utihnuo. "N e vjerujem u zle slutnje", rekao je N iall drveću, nastojeći u to uvjeriti i drveće i samoga sebe. I nije si povjerovao ni riječi.

5.

Kada je napokon došljapkao u Castletownbere, u N ialla je zurio tek usamljeni I RA in spomenik kojega se sjećao iz Fionina dnevnika. O dmah ga je prepoznao i znao da je u središtu grada. O svrnuo se po praznome trgu koji rana zora nije činila ništa gostoljubivijim. N a slabašnoj sunčevoj svjetlosti koja je doticala vrhove građevina, njegova loše zamišljena potraga za istinom o smrti sestara Walsh činila se još beznadnijom. O zbiljni lik u središtu kamenog križa, odjeven u elegantni kaput okićen redenicima, neumoljiva lica okrenutog ulijevo, stajao je s britanskom Lee- -Enfieldovom puškom u naručju i čekao zapovijed da je uporabi. N jegov granitni pogled susreo se s N iallovim, no nije mu došapnuo nikakav pozdrav. Bar J astog i kafić S pinnaker na drugoj strani trga bili su zatvoreni. Vjetar je sa sidrišta otrgnuo otužni štand za palačinke; konstrukcija od slabašnih bijelih gipsanih ploča udarala je u parkirane automobile poput slijepog psa. Zastori na prozorima pubova O 'Hanlon's i McS orley's bili su navučeni, no kroz debele zidove probijali su se slabašni glasovi i izazivali ga da uđe. N iall se pogledao i zaključio: zašto ne, kvragu? Treba mi pivo; umirem od gladi, a i moram se negdje osušiti. I razmisliti u što sam se to upustio. Gotovo jedanaest sati izmicanja pred kamionima koji su ga - da su prošli samo koji centimetar bliže - mogli koštati glave, učinilo ga je nervoznim. Živci su mu zatreperili kada je mjedeno zvono iznad ulaznih vrata najavilo njegov dolazak. Izgled prednjeg dijela bara na trenutak ga je zavarao. S lijeve strane, visoko na policama, stajale su naslagane gomile suhe robe: bilo je tu vrećica s čajem Bewley's, slanih krekera i slatkiša. Činilo mu se da je Fiona pogriješila rekavši da je upravo tu prvi put čula J ima i početak njegove priče o ukletom kraljeviću Euanu. N o što je dublje zalazio u tihu prostoriju, bilo mu je sve jasnije da je puno manja no što ju je isprva zamišljao. D io puba sa špecerajem i onaj s uskim šankom razdvajao je samo dovratnik, a, pozornice uopće nije bilo. J im je mogao uspostaviti kontakt očima sa svima u prostoriji, sve do stražnjih vrata, odmah pokraj toaleta. To bi mu, dakako, i bio cilj; zagledati se u njih, zasuti ih svojim zmijskim šarmom, a onda raditi što ga je volja sa svakom ili sa svima - koja bi bila dovoljno glupa da ne odvrati pogled. Modeli presjeka brodova, bez jarbola ili snasta, visjeli su pokraj drvenih harpuna. S ve žući novinski isječci u kojima su se hvalile čari gradića visjeli su posvuda. Bože, kako je odjednom ožednio. N ije pojeo ništa osim vrećice razdrobljenog čipsa sa dna ranca koje se sjetio tek kada je ugledao Castletownbere. N o, koliko je vidio, barmena nije bilo. Tražeći znake života, zavirio je u zamračenu kuhinju. "Mogu pomoć'?" Glas je bio i dubok i strpljiv i pripadao je nekome iza njegovih leda. N iall se okrenuo na peti, ali isprva ništa nije vidio. D esno od mjesta gdje je ušao, tek je tada ugledao malenu nišu, nekakvu četvrtastu drvenu kabinu. Majka mu je jednom pričala da su, u mjestima u kojima je odrasla, takve kabine služile za udvaranje. Možda je ova još uvijek služila prvotnoj namjeni. S ada je međutim iz nje izronila glava kojoj združivanje srdaca što kucaju kao jedno i nije bilo na pameti. Lice je bilo zlobno i tupo, zuba skrivenih ispod mesnatog ispupčenja - gornje usne što se, nakon previše piva, pretvorila u trajnu govornu manu. D ok mu se polako približavao, N iall je opazio da muškarac u bivšem ljubavnom gnijezdu nije sam; još jedan par ručnih zglobova ležao je (zasad) na krilu na kojemu se njihalo i veliko crno pivo te jedna (odnedavno nezakonita) cigareta, popušena do filtra. "D ošao sam na pivo", zaustio je N iall prkosno. Možda je izgledao kao štreber i još uvijek nosio majicu sa svemirskim majmunom Picklesom u njegovu najratobornijem izdanju, no tko ga je vidio kako se tuče, ne bi ga olako shvaćao. Prije dvije godine, prvoga radnog dana kod gospodina Raichoudhuryja, kući je došao s masnicom na oku. D rugi je tip izgledao još gore, šaputala je djevojka s hitnog prijama. Kao vol u kupusu. Prvi je muškarac ustao, uz zvuk kakav proizvodi i jastuk na kauču kad ga zbilja jako

stisnete, i neko vrijeme promatrao N ialla. Potom je tromo zašao za šank, natočio malo pivo, pričekao da se pjena slegne i dovršio posao. Prsti na kojima gotovo i nije bilo noktiju odgurnuli su čašu prema N iallu s promišljenošću koja nije bila ni prijateljska, ni neprijateljska. O stao je pak stajati na istom mjestu, dok je njegov mladi posjetitelj kušao pjenu. I proučavao ga, poput vrata koja se vrlo polako otvaraju. "D ošao si na pecanje, pretpostavljam?" upitao je muškarac i njegov se pogled načas ukrstio s pogledom tipa u ljubavnom gnijezdu. "Uranio si. Vrijeme se promijenilo; brodovi se vraćaju napola prazni." N jegove smeđe oči susrele su N iallove, iščitavajući iz njih pravi odgovor prije nego čuje laž koju ovaj samo što nije izrekao. "N e baš", zavlačio je N iall tražeći pogodan odgovor. I mao je osjećaj da ga prostorija obavija poput pokrivača. O drastao je u gradiću nalik ovome, u mjestu po imenu Kinni y, u okrugu O ffaly, gdje se prvi odgovor pamtio i uspoređivao s onim što biste neoprezno rekli nekom drugom. U takvim mjestima nespretnu laž učas bi razotkrili; onu lukaviju, tek malo kasnije. N iall je pomišljao da mu kaže istinu, a onda je opazio barmenov mlitav osmijeh i nisko središte ravnoteže i predomislio se. "S amo sam došao vidjeti neke prijatelje", rekao je. "S tvarno?" rekao je čovjek i prvi se put nasmiješio, otkrivajući niz prekrasnih zuba. D jelovali su kao da ih je izradila brižna ruka U nekoj zubarskoj ordinaciji na Beverly Hillsu. Niall je bio siguran U to da su umjetni. Pravi su, vjerojatno, ležali rasuti po nekom drugom baru. Muškarac u drvenom koralu nestrpljivo je premjestio noge i čekao pravi trenutak da podrži prijatelja. "Nema veze, možda ih poznajem. Kako se zovu?" "N isu odavde", rekao je N iall izmičući tom nespretnom pokušaju podbadanja i dobro potegnuo iz čaše. O sjećao je kako mu se želucem, poput toploga mlaznog goriva, širi ono staro defan-zivno peckanje. O de li sve k vragu i ovaj jebeni ostarjeli tinejdžer od njega krene praviti pitu, pomislio je, naišao si na pravoga, stari, imao pomoćnika ili nemao. "Zapravo ih je tri. S tare prijateljice. S jednom sam i hodao. S jajna djevojka, znate." Što on to radi? Zašto je to rekao? S ada je kasno da povuče izgovoreno. S tisnuo je prste kada je tip iz ljubavnog gnijezda ustao i polako došetao do šanka. N jegove blatnjave cipele našle su se na pola metra od N ialla. Premda još nije vidio čovjekovo lice, N iall nije mogao odvratiti pogled s tih cipela. Bile su očigledno skupe i, svojedobno, brižljivo izrađene negdje u zemlji Guccija u kojoj nikada ne sniježi i ne kiši. S ada su izgledale k'o drek; male mjedene potkove visjele su s njih poput lanaca za ključeve. Kravata oko čovjekova vrata, što od znoja, što od sunca izblijedjela do nekakve prašnjavo sive boje, jednom je mogla biti i kraljevski plava. "J esi li ti to rekao tri prijateljice?" upitao je zgužvani muškarac izlazeći iz svog tora. Puka praznina u njegovu glasu natjerala je N ialla da napokon podigne pogled i prouči mu lice. Bilo je to lice svojedobno zgodna čovjeka - vjerojatno zrelog tridesetpetogodišnjaka - s visokim čelom koje zapadne uglavnom sretnike, po-staralo od bora, s dubokim vrećicama ispod očiju, napuhnutim i tamnim poput zrelih smokava. O voga je čovjeka, pomislio je N iall, život ritnuo ravno u srce, a onda se pobrinuo i da ga dobrim dijelom iščupa. I z čovjekovih očiju nije uspijevao išta iščitati; svjetlost kojom su svojedobno zračile netko je iznutra ugasio i zauvijek istrgnuo žicu iz utičnice. "D a, tri", lagao je N iall, stišćući obje šake. Muškarac za šankom počeo je premještati težinu na pete. S inko, ovo bi moglo gadno završiti, pomislio je N iall. Tijelo mu se trgnulo pod naletom svježih adrenalinskih struja i osjetio se omamljen, gotovo drogiran predeksplozivnim uzbuđenjem. "A li mislim da još nisu stigle. Rekle su mi da ćemo se naći ovdje, čim otvorite." "S reća vaša da sinoć nismo zatvorili", rekao je barmen i gurnuo drugu čašu piva i pred Nialla i pred onog muškarca praznog pogleda. "Kako se zovu?" upitao je muškarac s izblijedjelom kravatom, glasom koji je gotovo

preklinjao odgovor. Usta su mu ostala molećivo otvorena, što je N ialla više prepalo negoli natjeralo da se zapita kojega će udariti prvoga izvadi li krupni momak iza šanka palicu ili kakvo drugo ružno iznenađenje. "Molim te", ustrajao je muškarac. "Vidiš, i ja sam jednom imao tri prijateljice." Činilo se da ostaje bez zraka. Pogledao je u pivo i dodao: "Čudno kako stvari ispadnu. Čudno..." "Polako, Finbare", rekao je barmen, iznenađujuće blago, pogledavši N ialla kao da želi reći da tipu u Guccijevim cipelama, koji je posve zaboravio pivo pred sobom, nisu sve daske na broju. "To pitaš svakoga tko ovamo uđe. O vaj fini mladi čovjek upravo odlazi." J oš jedan hollywoodski zubarski smiješak, mnogo nestrpljiviji prema neznancima koji nemaju ni toliko pristojnosti da mu dođu s pošteno smišljenom pričom. "Zar ne?" "Hvala na pivu", rekao je N iall podižući natopljeni ranac i krenuo prema vratima. O čajni tip s onom nesretnom kravatom djelovao mu je poznato, ali nedovoljno da potakne sjećanje. N iall je prošao pokraj stare zaručničke kabine osjećajući kako ga pogledi dvojice muškaraca bodu u leđa poput strelica za pikado. S hvaćao je da su Fiona i njezine sestre jednom sjedile upravo tamo gdje je slomljeni čovjek, prije samo nekoliko trenutaka, sisao cigaretu, i čekale Jima da rasprede svoje priče. Tek kada je izišao na usku glavnu ulicu, N iallu je sinulo tko je ono neuredno stvorenje. Fiona ne samo da je Finbaru slomila srce. N ačinom na koji je umrla pobrinula se i da nikada ne zacijeli. Casdetownbereom je i dalje vladala tišina dok se tama s druge S trane zaljeva pretvarala u srebro. Kameno lice ira-ina dragovoljca bilo je jednako ozbiljno, čak i iz daljine. Štand za prodaju palačinki napokon se otrgnuo s uzice, i sada ga je pristaništem nosio oštar povjetarac s mora od kojega su podrhtavali i parkirani bicikli. N iall je škiljio na blijedom suncu što je izišlo točno iznad otoka Bear, otpuzalo na mahovinom obrasle zidove susjednog krova i obojilo ih prašnjavo ružičastom bojom. Baš kada se namjeravao zavući u neku uličicu ne bi li malo odspavao, ugledao je patrolno vozilo Garde kako se polako kotrlja ulicom. Vozila ga je žena ozbiljna izgleda, brade zabijene u ovratnik policijske odore. N iall je uzdahnuo i pješice krenuo prema izlazu iz grada. Tamo je, uz ccstu, vidio i upamtio znak, jedva vidljiv na slaboj narančastoj svjetlosti ulične lampe. N a njemu je, uz nešto na irskom, pisalo prenoćište s doručkom. Znao je da je samo nervozan zbog one luđačke vožnje motociklom. N o dok je prolazio gradom, sve su oči bile uprte u njega. Što ću odgovoriti sljedeći put kada me netko upita zašto sam doista tu? zapitao se N iall i otkrio da odgovor na to pitanje ni sam ne zna. Žena koja je svojim gostima za doručak rezala trakice lososa, pogledala je van, u zoru koja se rađala, i, gotovo nagonski, spustila nož za filetiranje. N jezinim kućnim prilazom hodala je žalosna prilika, noseći nešto na leđima. Bila je sigurna da je tog mladog čovjeka već vidjela nekoliko sati prije, kako obalnom cestom glavinja prema gradu. J oš je bio mrak, glava na tim mršavim ramenima bila je jače pognuta, ali nespretan je hod bio isti. Promatrala ga je kroz prozor spavaće sobe, a onda odustala, misleći da je jedno od drogirane djece koja dolaze zbog one proklete punkglazbe i - kada se bez prebijene pare vraćaju kući - povraćaju po njenim grmovima ruža. D ing-dong! začulo se zvono na ulaznim vratima, i ona je okrenula glavu. Prokleti skitnica stajao je ispred mutnog stakla, premještajući se s noge na nogu, kako to čine samo siromasi. U toj skromnoj katnici pored zaljeva Laura Crimmins se i rodila i provela cijeli život. Bila je muškobanjasta, neodredive dobi, mišićavija od većine muškaraca. Preko noći osijedjelu kosu šišala je do glave, a goste majušnog prenoćišta redovito je - i najradije -

zasipala velikim dozama materinjeg prijateljstva, da ne primijete da je na rubu suza. O d smrti supruga Clarka, s kojim je u braku provela trideset i osam godina, prošlo je taman toliko vremena da se prestane ljutiti i nauči smiješiti damama u S uperValuu koje su joj s tihim sažaljenjem kimale glavom. Prije no što je pošla odgovoriti na zvonjavu na vratima, obrisala je nož i strpala ga u stražnji džep. Pater Malloy tu bi situaciju nazvao "prilikom za dobrotu". I Laura je tako mislila. A li ako joj se izraz strančeva lica ne bi svidio - a svi su susjedi govorili da ih čita bolje od karata u špilu - ne bi taj u kuću ni zakoračio. N akon onoga s Jimom, svi bi dvaput promislili i prije no što bi i ulicu prešli, zar ne? "Tražim sobu", rekao je siroti mladić pred vratima, i Laura je osjetila istinsko sažaljenje. Bio je gotovo dječak, a jedna mu je cipela zinula kao da će i sama progovoriti. "O vuda, dušo", rekla je Laura spuštajući ruku na mladićevo rame i osjetila kako joj naviru suze. Eto nje opet, iako je samoj sebi obećala da više neće primati teške slučajeve. J er, unatoč idiotskoj majici s majmunom koju je imao na sebi, dečko se činio posve izgubljen. "Mokar si do kože, siroti dečko", rekla je, i već se pretvorila u majku, za što već godinama nije bilo prilike. "S lušaj, sada ćeš otići u sobu broj osam i oprati se. O stavit ću ti suhu odjeću blizu vrata. Bez rasprave." N iall se zahvalno nasmiješio i kimnuo. Pomislio je kako u mitovima o sumnjičavim i čangrizavim ljudima iz Munstera ima istine koliko i u legendama o vilinskim jednorozima koji slobodno tu maraju okolicom. "A h, puno vam hvala", rekao je i šljapkajući je zaobišao. O krenuo se s bojažljivim izrazom lica. J edna mu je ruka zaronila u džep traperica, pecajući ono malo novca što mu je preostalo. "Koja je tarifa?" Laura ga je još jednom pažljivo pogledala, zanemarujući mokru kosu i bezbrižan osmijeh. Vidjela je da se ispod te njegove želje da ugodi skriva nešto, nekakva obrambena barijera. J oš nije znala od čega je sagrađena, no mogla je izdržati iskušenje i laskanje, u to je bila sigurna. S to god ovaj mladić u sebi skrivao, neće ga potaknuti da u gluho doba noći otvori vrata njezinih odaja s natpisom samo za osoblje, spreman da joj prereže vrat. Kosa mu jc bila prokleto preduga, ali dečko je bio solidan. "Recimo, trideset eura za noć, i uz to ti pripremim doručak?" rekla je, osjećajući krutu hladnoću oštrice na polovini stražnjice. "Sjajno", rekao je Niall i otišao do svoje sobe, a onda zastao i okrenuo se. "J oš nešto?" upitala je gazdarica. Mladićevo lice izgledalo je kao da mu je netko upravo prešao preko groba. "Možda će vam zvučati čudno, ali... jeste li čuli za neku mladu curu koja se okolicom vozi na crnom motociklu? Prilično brzo, onako. I - ovaj, opasno?" Laura je odmahnula glavom, pogleda uperenog u strop kao da, tobože, pretura po pamćenju. "O , ne. N e znam nikog takvog." Potom se ozarila. "Tvoja prijateljica? Trebam li pripremiti još jednu sobu?" "N e, samo smo se sreli", rekao je N iall odmahujući rukama u znak isprike. "J oš jednom hvala. Vidimo se sutra." Laura je gledala kako ulazi u sobu i zatvara vrata za sobom. Potom je zaključala ulazna vrata i umočila kažiprst u bazenčić sa svetom vodom ovješen uz minioltar D jevice Marije na zidu. Bajkeri u crnom. N ikad čula za takvo što, ne u ovim krajevima. I pak, sve je bilo moguće. Prekrižila se i pogledala van. J er, iako je instinktivno osjećala da malac ima poštene namjere, S onim što ga je proganjalo to nikako nije bio slučaj. I ako je N iall za malenim stolom sjedio tek nekoliko minuta, J im mu ponovo nije dao mira. I zvadio je plastičnu vrećicu u kojoj je nosio dragocjeni papir za crtanje i izvukao jedan list. Fionin dnevnik već je ležao otvoren na krevetu pokraj njega, obilježen magarećim ušima na mjestima na kojima nije uspio dešifrirati njezine žvrljotine ili na

kojima je pronašao potencijalno važne naznake nastavka priče. Primjerice, na nekoliko mjesta nacrtala je križić ili stavila nekakav znak na marginu, no činilo se da ništa od toga ne vodi u nekom određenom smjeru, barem koliko je Niall uspijevao shvatiti. N a jednoj izdvojenoj stranici, Fiona je, izgleda, izradila nekakav grubi zemljovid okolice na kojemu je nekolicina gradova bila označena sa X; drugi su bili neobilježeni: Castletownbereu je dodijelila dva, a D rimoleagueu samo jedan križić. N iall je pretpostavljao da to znači da su u prvome umrli S arah i Tomo, a da je udovica Holland zaradila samo jednu oznaku. Gotovo svaki drugi grad u okolici bio je iščrčkan upitnicima, kao da je smrt što je okolicom lutala na motociklu vrebala i ovce, koze, školarce i djeve bajne iz daleke prošlosti. I ako je i sam imao bujnu maštu, N iall se na to morao namrštiti. S tvar je bila previše savršena. Koliko god je želio povjerovati u to da Fiona više nije bila sasvim pri zdravoj pameti dok je u kući svoje tetke ubojice črčkala svoju verziju događaja, negdje u njoj morao je biti i pravi vuk, zar ne? N iallu je zdrav razum govorio da se J im nije tek razmetao rekavši da je Toma nasmrt prebio. Ponovo je pogledao Fionino svjedočanstvo o mjestima na kojima je počinio što djela ljubavi, što djela mračnije naravi, i njezina je priča ponovo djelovala logično. N iall je osjećao seanchctijevu prisutnost, veoma blizu, kao da i sada stoji ispred prozora, puše u staklo i na mjestu zamagljenom dahom ispisuje svoje ime. N iall je ponovo okrenuo posljednji list. "Ubojice", to su, po Fioninim riječima, prisegnule postati, no jesu li ona i njezine sestre imale vremena da tu prisegu i ispune prije no što je tetka Moira dokusurila njih? O sjetio je kako ga, od peta do tjemena, ponovo hvata nervoza kakvu je osjetio i one prve noći u poštanskom uredu. Bila je to gotovo bol, u unutrašnjosti lubanje, silovita kao da slike u njoj lupkaju po kosti ne bi li izišle i poigrale se. Ovoga puta, gotovo bez Niallove pomoći, posred praznog lista papira izrasla je šaka. Ubrzo se povezala s rukom u kožnom rukavu, koja se pak pretvorila u cijelog muškarca koji, poluotvorenih usta, nasrće na nekoga. I ako ih je nacrtao dužima no što je namjeravao, čovjekovi prsti odgovarali su njegovim vitkim nogama, uhvaćenim u polutrku, čiji su mišići provirivali kroz poderan traper. J imove su oči, čudno, posljednje oživjele, no ispale su previše mutne i beživotne. O brisao ih je i nacrtao par pravih vučjih očiju, no to je izgledalo još gore, poput loših japanskih crnima crtica. Baš kad je dobro izgriženom ugljenom olovkom namjeravao nacrtati J imov plijen, vrata iza njega bez upozorenja su se otvorila. "Ne možemo te pustiti da jurcaš uokolo i pokupiš upalu pluća, zar... Gospoda Crimmins zašutjela je usred rečenice, a N iall je - sekundu prekasno - bacio dnevnik preko napola dovršenog crteža. U očima svoje domaćice iščitao je nešto što njezin široki osmijeh nije stigao prikriti. Vidjela je kratki odbljesak onoga što mu se rojilo u glavi. A to nije bilo dopušteno nikome - osim, možda, slavnom američkom stripumjetniku Toddu Saylesu. "Puno vam hvala, gospodo Crimmins", rekao je N iall vidjevši uredno složenu odjeću u njezinim rukama. "Preljubazni ste." Gospoda Crimmins je, na pod u podnožju kreveta, spustila muške traperice, džemper, kaput i par gotovo novih čizama te svoje savršeno suhe ruke obrisala o pregaču, kao da od spomenutih predmeta zauvijek pere ruke. "N ema na čemu, mladiću. N ema na čemu." Pojačala je termostat u očima, kao da ništa nije primijetila. "Hoćeš li sutra doručkovati?" "Da, molim. Je li sedam i trideset u redu?" "Losos i jaja, u sedam i trideset, dušo", ponovila je gospoda Crimmins veselo pjevuckajući, pokazujući time profesionalnu distancu - i brzo izišla iz sobe. N ečujno je zatvorila vrata.

N iall je na trenutak sjedio, osjećajući se kao da ga je majka upravo iznenadila s pornićem u (slobodnoj) ruci. O dmaknuo je dnevnik ustranu i pogledao nedovršenu skicu. Kao i obično, cijeloj je stvari pristupio pogrešno. N ije fulao samo s onim vukom kojega je prije nacrtao. N e možeš li pravo zamisliti ono što grabežljivac proganja, kako se uopće nadaš životno prikazati njegovu žudnju? N iall je ustao, zaključao vrata i ponovno sjeo. Gospoda Crimmins je vjerojatno pomislila da je kakav perverzni umjetnik, no sada to više nije mogao promijeniti. N agnuo se nad papir i pokušao zamisliti kakav bi to bio osjećaj da ga J im uhvati za vrat i stišće dok iz njega ne iscijedi život. S jetio se naušnice S arah McD onnell, njezinih beživotnih stopala i Tomova smrskanog lica. "Kako ste, dame?" upitao bi pripovjedač cereći se, a onda bi se bacio na posao. Gospoda Holland, ako je Jim doista bio njezin ubojica, taj kicoški pozdrav možda i nije dočekala. Nešto se počelo događati. Pod Niallovom olovkom pojavio se ženski lik, nadomak Jimovim nasrtljivim rukama. N ajprije su se pojavila ramena, povijena u bijegu, a iz njih su iznikla vitka leda, kukovi i noge, kojima se ritala ne bi li se izvukla iz progoniteljeva stiska. Zašto me sve to toliko privlači? upitao se N iall. O sjetio je kako odgovor stiže sam od sebe, samo ne u obliku ideje ili misli, već u formi prekrasna čela i para širom otvorenih plavih očiju. Cijela kompozicija sada je imala više smisla; plijen i grabežljivac bili su isprepleteni u dinamičnom plesu smrti. N o, iako je vuk ovoga puta bio čovjek, oči mu i dalje nisu valjale. N iall ih je ponovo izbrisao i ubojitu pozu pokušao nadopuniti uskim, požudnim tračkom svjetlosti, dodajući tamne sjene kako bi ostatak lica nestao. S ranje! J im je sada izgledao pospano, a ne opasno. N iall je spustio olovku, zgađen samim sobom. Možda si, da bi ga oživio, zlo najprije morao osobno iskusiti? Pravu smrt N iall je vidio samo jednom, kada je mali D anny Egan s druge strane ulice izgubio utrku s autobusom. O bojici je tada bilo oko jedanaest godina i D anny je upravo bio izišao iz N iallove kuće, gdje su svoje štapove za hurling pokušavali oblijepiti trakom kako to čine profesionalci, za deset prstiju i sve to. N iallova mama povikala je za njim da ne pretrčava ulicu, no glas joj je prekinuo zvuk udarca. I z prednjeg dvorišta N iall je pod stajnim trapom autobusa vidio gole noge; na jednoj je još bila odvezana cipela. Izgledale su poput voštanih. I ste noći, osjećajući se kao demon, N iall je uzeo olovku i papir i sakrio se pod deku s baterijskom svjetiljkom. O drasli su govorili o "ugašenom mladom životu", ali te riječi u njemu nisu pokrenule nikakve osjećaje - tek težak, bolan dojam da ništa od toga ne djeluje stvarno. I tako je spustio olovku na papir i gledao kako se zbiva nešto što je i dan-danas jedva shvaćao. Par cipela pretvorio se u par pravih nogu, na tijelu stvarnog dječaka, ispruženog potrbuške. Počeo je osjećati ubode straha i gubitka. D anny, njegov najbolji prijatelj, bio je mrtav! Kada je završio crtež, s autobusom iznad D annyjeva nevidljiva trupa i gardistima koje je nadodao crtežu, N iall je jecao toliko glasno da su roditelji došli vidjeti što nije u redu. O lovka i pero postali su čarolija. S ve od tada, N iallu se činilo da je sve drugo tek odjek stvarnoga svijeta koji je postojao u samo dvije dimenzije. Ustao je i prišao prozoru. S unce se uzdiglo visoko iznad otoka Beara i ponovo ga pretvorilo u mirnu zamku za turiste. N iotkud nisu vrebali nikakvi vukovi, čak ni oni u trapericama. N ije bilo izgleda za susret s bilo kakvom opasnošću. Pomislio je da je možda pogriješio što je ovamo došao. N a trenutak se ispružio na krevet, da isproba opruge. S utra će krenuti za vučjim tragovima, počevši od one škole. Možda je, fantazirao je, Fiona za sobom ostavila nešto što nije ni pomišljala zabilježiti u dnevnik. Ubrzo je zaspao. U njegovim snovima, crna su se vrata otvorila i u svijet odaslala teško konjaništvo; svaki konjanik bio je naoružan tek najsmrtonosnijim osmijehom na

svijetu.

"Tko ste vi?" Glas je bio oštar poput hladnog tuša, i jednako ugodan. N iall je stajao u praznoj učionici osnovne škole Presvetog S rca, pognut iznad osamnaestoga učiteljskog stola koji je tog poslijepodneva pregledao u isto toliko minuta. Upravo kada je spustio prste na stari primjerak knjige I zgubljena blaga faraona, shvatio je da nije sam. Podignuo je glavu i susreo par očiju koje nisu pristajale ni na što osim na izravni odgovor. "J este li vi taj gospodin Breen?" htjela je znati djevojčica, peta spojenih kao u mažoretkinje. "To će reći naš treći zamjenski učitelj ovoga mjeseca." N iall je promotrio njezine ulaštene lakirane cipele i prste kojima je stezala pribor, i nije morao dvaput razmisliti: znao je tko je njegova inkvizitorica. "Ti si sigurno Mary Catherine", rekao je nastojeći se ne ceriti poput nekog čudnog neznanca sa slatkišima. Mary Catherine namjestila je beretku i oprezno ga promotrila. "Možda", rekla je, osvrćući se za sobom, prema poluotvorenim vratima. "D ošla sam ranije, da se pobrinem za to da ploča bude čista i da ima dovoljno krede." Zaškiljila je i skupila usnice u uski kružić nepovjerenja. "Gdje su vam knjige?" "J a... mislio sam da je najbolje da najprije provjerim što vaš razred trenutačno uči", rekao je razmišljajući brzo, ali nedovoljno brzo da dijete pred njim ne otkoči oružje. Za otprilike minutu, znao je N iall, pojurit će niz hodnik vrišteći iz petnih žila, a njega će uhititi zbog provale ili nečega još goreg. "Toliko učitelja nakon gospođice Walsh sigurno zbunjuje? Je li ti bila draga?" Mary Catherine sjela je za svoj stol u prvom redu, kojega je od učiteljskog i dalje dijelilo tek nekoliko centimetara. Prekrižila je ruke i položila ih preko impresivne hrpe bilježnica na kojoj bi joj pozavidjeli mnogi knjižničari. S itno se čelo malčice opustilo, a glas se ispunio onom vrstom melankolije s kojom ljudi govore o dementnim, odavno mrtvim rođacima. "N ije bila loša", reklo je dijete, "osim kada bi onaj J im bio u blizini. Tada bi poblesavila. Kažu da je i nju i njezinu sestru ubila njezina tetka, ali moja mama kaže da je bilo obrnuto." Pogled joj je prvi put djelovao neoprezno, čak radoznalo. "Poznavali ste gospođicu Walsh? Mislim, znali ste je izvan posla?" "S amo malo. Mi smo stari prijatelji iz D ublina." N iall je neprimjetno bacio pogled prema vratima, nadajući se da ga dijete neće opaziti. D o sljedećeg zvona preostalo je manje od dvije minute, a on još nije pronašao nikakve nove tragove. N amjeravao je poslije otići k pateru Malloyu i smisliti nekakav dobar izgovor da pogleda Roísínin dnevnik, ako još postoji. "J e li ovdje, u školi, držala kakvu bilježnicu? Za slučaj da trebam pogledati zabilješke o tome što ste učili?" S ve N iallove nade da će otkriti još koje Fionino skriveno blago povezano s najglasovitijim gradskim skandalom usahnule su kada je djevojčica pretražila gomilu knjiga i izvukla savršeno očuvanu ružičastu, tvrdo ukoričenu bilježnicu s naljepnicama Hello Ki y, uredno polijepljenima u visini mačje glave. "Zapisivala sam sve čemu nas je poučavala", rekla je Mary Catherine s osmijehom širim od onoga u mačke pred prolivenim vrhnjem. "A posebno ono što je propuštala kad god bi se vidjela s... njim." N iall je uzeo bilježnicu i počeo listati beskrajne retke propuštenih lekcija označene Magic Markerima u četiri različite boje. N ije tu bilo ničega što ga je uistinu zanimalo. Kako je J im uspio zamagliti tragove koje je ostavio po cijelome kraju, na gomili ljudi kojima je već bilo jasno kakav je? Po sljedeće poglavlje priče o sestrama Walsh trebao je otići pravo pateru Malloyu. J imov opijum, čak i izdaleka, počeo je otupljivati i N iallova osjetila. "Taj tip, J im", rekao je N iall glasom preveselim za prigodu, pretvarajući se da s

istinskim zanimanjem proučava Mary Catherinein popis propusta. "Je li naglo umro?" Ponosni pogled s kojim je Mary Catherine iščekivala pohvalu ispario je. N jezin osmijeh postao je zlokobniji od ljetne oluje. "O vdje svi znaju što se njemu dogodilo", rekla je i prvi put od glave do pete promotrila N iallovu zbrkanu odjeću. N anjušila je da nešto nije kako treba. "A ko ste tako blizak prijatelj gospođice Walsh, kako vi to ne znate?" "N ismo bili... bliski već neko vrijeme", odugovlačio je N iall, osjećajući se nelagodno poput crva na udici u veoma velikom oceanu. N ije ga ohrabrio ni Mary Catherinein osmijeh, metalni odbljesak zubnog aparatića, kada je ustala i snažnim trzajem iz ruku mu otela svoju ružičastu evidenciju izostanaka. D rringg! začulo se zvono. N iall se pitao zašto ni jedno drugo dijete nije dojurilo u učionicu, a nije mu se sviđalo ni to što u hodniku ne čuje dječju ciku. "J este li vi doista gospodin Breen?" upitala je, naginjući pametnu glavicu kao da je nasađena na oprugu. "N isam ni rekao da jesam", odgovorio je N iall i osmjehnuo se u znak isprike, što je nije impresioniralo. "Zao mi je, ali ja nisam vaš novi zamjenski učitelj." D jevojčica je ispravila leđa kako bi to, sjedeći na tronu, učinila i kraljica od S abe, prije izricanja presude neprijateljskim zarobljenicima. N iall je slijedio njezin pogled kroz prozor; stubištem se penjala gardistica koju je vidio toga jutra. "Nisam ni mislila. A sada ćemo vidjeti što oni o tome imaju reći", zacvrkutala je Mary Catherine, izišla iz razreda i ostavila ga samog s Fioninim mrtvim faraonima.

Bronaghini prsti polako su premetali A nPostovu identifikacijsku karticu koju joj je dao dugokosi mladić. "D akle vjerojatno nisi ovdje da bi lovio kradljivce poštanskih maraka", rekla je s uzdahom. "S to, onda, radiš tu? Plašiš djecu iz zabave? I li im se pokazuješ, što bih prije rekla." S jeli su u patrolno vozilo što ga je naslijedila kada je narednik Murphy, njezina vječita stegovna sjena, napokon otišao u mirovinu. S druge strane automobilskih stakala, na uljudnoj udaljenosti, stajala je ravnateljica škole, gospoda Gately, i, prekriženih ruku zaogrnutih džemperom, zurila u N ialla. Mary Catherine, pazeći da nikako ne ostane neopažena, stajala je pokraj nje i, nesumnjivo, maštala o nasilnom spektaklu koji će zasjeniti uhićenje. "Nisam učinio ništa takvo!" Bronagh je uhvatila Mary Catherinein pogled. "J a sam čula drugačije. O nda, što radiš tu?" "Tražim nekoga." "D a, i govoriš to svima koji te žele slušati. A li to je sve što im govoriš, zar ne? S iroti Finbar dobiva slom živaca kad god vidi neznanca u McS orley'su. Znam ja kakvi ste, svi odreda. D ošao si po veliku priču? S aznati 'kako je sve počelo'?" N apućila je usnice kao da mu se sprema zalijepiti pljusku. "Takvi ovuda tumaraju otkako su Fiona i Roísín umrle. Krvopije, svi odreda!" N iallov mokri ranac pretražila je gadljivo kao da sadrži kanalizacijski otpad. "Par ofucanih majica, rezervne hlače, čarape, dopola pojedena čokoladica Cadbury." I znenađeno je podigla pogled. "Fotoaparat si ostavio kod Laure? Mislio si da će te odati? Nemaš srama. Nikakva srama." "N isam novinar", rekao je N iall gledajući kako se nekolicina roditelja nagurava prema vratima automobila. Bili su dovoljno blizu da nagrnu i rastrgaju ga na komadiće. "Ja sam -"

J a sam – što? pomislio je, znajući da nije ni sanjao o tome da će završiti u takvoj gabuli. J a sam lažac, lopov i lijenčina koja zlorabi povjerenje javnosti, eto što sam. I , ne smislim li nešto, brzo ću se pridružiti Fioninu Kinezu. Bronaghina su usta zjapila; jedna njezina obrva bila mu je spremna povjerovati, no to je bilo sve. "Ti si - što? J edan od onih štovatelja kristala koji nas dolaze spasiti od 'zla što obitava u ovome gradu'? Vjeruj mi, čak i sada, kada su novinarski fotoaparati napokon otišli, tu i tamo moram rastjerivati takve luđake. Dakle da čujemo." "J a sam poštanski službenik u gradu u kojemu su djevojke umrle", napokon je priznao N iall i udahnuo ne bi li smirio ruke koje su počele drhtati. "O dmah nakon što se to dogodilo, dnevnik jedne od njih, Fione, stigao je do pošte. Završio je u mom košu za neuručive pošiljke. Pročitao sam ga. Sadrži više pitanja nego odgovora. I zato sam ovdje." Roditelji su se, vani, počeli okupljati. J edan otac, s hurleyjem u rukama, osvrnuo se prema N iallu i pogledao ga gotovo lisičje krvožedno. S izrazom nalik štenećem, Mary Catherine mu je prišla i pokazala prema automobilu. Tatice, pogledaj na što me je zločesti čovjek natjerao. Ta mala vještica! pomislio je Niall. Samo što nisu krenuli. N a njegovo iznenađenje, Bronagh je upalila automobil i mahnula vidljivo razočaranoj gomili za linčovanje. Lice joj je bilo ravnodušno, kao u ljudi u koje - po suočenju s vijestima o kakvu teškom gubitku - još nisu nahrupili osjećaji. Posljednje što je N iall vidio kada je automobil ubrzao nizbrdo bilo je strpljivo lice Mary Catherine. Kao da mu je govorilo: u ovako malom gradu ne možeš pobjeći; ti i moj otac već ćete se ponovo sresti. "Razgovor koji ćemo sada obaviti", rekla je Bronagh glasom kojega je krasilo manje pretjeranog samopouzdanja od onoga u glasu televizijskoga newyorškog murjaka kojega je glumatala. "Prisegnut ću na majčino ime da se nikada nije dogodio. I nećemo ga obaviti u postaji."

Trava boje tamnog maslaca prekrivala je planine Caha poput stotina rijetkih vlasulja, vječito šibanih vjetrom. Ovce su ih promatrale s blagom nezainteresiranošću. N iall je sjedio na suvozačkom sjedalu patrolnog vozila. Želudac mu se od nelagode vezivao u čvorove dok je slušao kako Bronagh telefonom razgovara s jedinom osobom koja je mogla potvrditi njegovu priču. Čak i sa susjednog sjedala, glas prepun promišljenog razočaranja u neiskusnog novaka zvučao mu je nepodnošljivo. Bronagh se nacerila i okrenula glavu prema njemu. "Kaže da nije očekivao da ćeš se predstavljati kao poštanski službenik, s obzirom na to da si otpušten." "Nisam ni tvrdio drugačije." Ušutkala ga je podignutim prstom, slušajući kako joj stari, nadalje, navodi osnove kôda časti Bengalskih kopljanika. "S ada kaže da si se oglušio na njegovo upozorenje", dodala je Bronagh. "I da je siguran da si opet opsjednut slikama. I maš li pojma o čemu govori?" "D a", priznao je N iall i ukrstio pogled s ovcom koja je vani žvakala travu. O pet je pomislio na vuka, samo što se vučji lik u njegovoj glavi ovoga puta pomiješao s J imovim, u nekakvu polu-ljudsku spodobu. "Nažalost, znam." "Puno vam hvala, gospodine Raichoudhury", rekla je Bronagh i prekinula vezu. I zdahnula je i potjerala životinje, a onda se zagledala u more. "I znevjerila sam je, znaš. S vojedobno mi je bila najbolja prijateljica, Fiona, i došla je k meni tražiti pomoć. I Roísín je. A ja im nisam pomogla. Sada je prekasno." "Možda i nije." N iall je zavukao ruku ispod stražnjeg dijela jakne. Bronagh je odskočila, spremna da ga pošprica suzavcem. "Čekaj! Želim ti nešto pokazati!" povikao je N iall, sekundu prije no što se nagutao

suzavca. Polako je izvukao sada još pohabaniji dnevnik i predao joj ga. "Evo ga. Vidiš? N isam ga mogao ne pročitati kad se već našao tamo, obilježen imenom mrtve žene, zar ne? Zao mi je, ali već sam otišao predaleko da bih se brinuo za to hoćete li me uhititi zbog krade javnog vlasništva, ¿arda Zastao je, vidjevši kako se Bronaghine oči pune suzama dok je pažljivo otvarala bilježnicu, dodirujući stranice kao da će je opeći bude li u njih predugo gledala. "Bila je vaša prijateljica, znam", nastavio je malo obzirnije. "A li i ja sam je upoznao, na svoj način." Čuli su se samo vjetar koji je njihao automobil i ovce koje su s njega pokušavale grickati boju. D olje, u zaljevu, dvije su se kočarice propinjale na vjetru što im je udarao u pramce i do kraja povijao antene. "Hvala ti što si mi ovo pokazao, stvarno", rekla je Bronagh povrativši dio prisebnosti. "Ali još mi nisi rekao zašto si došao. I što si radio u školi. Roditelji će me zvati. Ubrzo." "Recite im da sam Fionin egzotični dečko iz dublinskog geta", rekao je N iall, frustriran rupama u vlastitu znanju. "Htio sam doznati više o tome što se dogodilo, i u onoj kući i ovdje. O Aoife. I o Jimu." Bronaghin pogled - najednom hladan - Nialla je prestrašio više od njezine srdžbe. "Tog čovjeka ovdje danas rijetko spominjemo", rekla je. "A i ti bi trebao." "Ma, zbilja? A J ulie A nn Holland iz D rimoleaguea? O na je poginula poskliznuvši se na koru banane, ha?" Bronagh je ponovo stisnula bočicu sa sprejem. "N emaš jebenog pojma o čemu govoriš..." "N egdje u gradu postoji i drugi dnevnik", rekao je N iall tako glasno da se jedna ovca na zvuk njegova glasa trgnula i pobjegla. "I Roísín je pisala dnevnik, vjeruješ li onome što kaže tvoja prijateljica Fiona! N emam pojma kako je ijedan uspio izići iz one kuće, ali Roísínin je odaslan pateru Malloyu, osim ako ..." Bronagh ga je zgrabila za zatiljak i stisnula. "Policijska je brutalnost samo riječ, N ialle, sve dok ti ne polomim obje ruke i ostavim te ovdje." U njegovu pogledu nije vidjela strah, pa ga je nakon dugog uzdaha pustila, čak mu i poravnala ovratnik. "Zaboravih", rekao je N iall dok mu je srce lupalo iz sve snage. "O duvijek si htjela biti američki televizijski murjak." Krupna garda preturala je po upravljačkoj ploči tražeći cigaretu i - ne pronašavši ni jednu - ljutito otpuhnula kroz nos. "Začepi. Tjednima sam rastjerivala darkerice, novinare i uobičajene bolesnike, skupljače suvenira. Pater Malloy bio im je prva postaja budući da su dublinske novine našu crkvu bile ljubazne spomenuti imenom." Lupkala je po prozoru kako bi otjerala upornije ovce. "Problem je u tome što je dobri pater preminuo prije više od mjesec dana, Bog neka mu da mira. A ko mu je netko nešto i poslao, ja bih to pronašla. J a i nekolicina Fioninih učenika pospremali smo njegov ured. A li ljudi poput tebe i dalje dolaze. Tragajući za 'pravom istinom', je li?" "S amo za istinom o tomu što su Fiona i njezine sestre učinile J imu", rekao je N iall ne krzmajući. "I o tome je li ubio još nekoga osim svog starog prijatelja Toma." O sjećao je da mu lice oblijeva rumenilo, baš kao i onda kada je pomislio da će ga onaj barmen zgaziti. S to li mu to, dođavola, prešućuje? N ije li joj dokazao da su mu nakane dobre? "A li otkud bi ti to znala? Za S arah McD onnell? I za još jednu curu, u Kenmareu, ako je vjerovati Roísíninu glasu s radija. Zvuči poznato? S to se dogodilo s A oife? J e li skončala kao i one? Trebam li je potražiti na groblju Glebe ili što?" Bronagh je upalila motor. Brada joj je opet čvrsto počivala na urednoj jakni odore. Kada je progovorila, iz glasa joj je nestao i posljednji trag ljubaznosti. D odala mu je dnevnik kao da sadrži misli kojima se možeš zaraziti dodirom. "Bila bih otišla na Roísínin i Fionin sprovod da za njega nisam čula kada je već bio prošao. Tjednima sam nastojala pronaći onog poštara koji ih je našao. N emaš pojma kako nam je ovdje bilo nakon toga.

Živjeti u gradu koji je izrodio 'Moirinu kuću za ubijanje'." "D esmond", rekao je N iall, prisjećajući se pogrbljena lika kojega je osjećaj krivnje preobrazio u malahidskoga žrtvenog jarca. "Nakon toga nitko više nije čuo za njega." "Sjeti se toga kada sljedeći put budeš čačkao po pričama koje ljudi žele zaboraviti." N iall je pokušao zanemariti prijetnju. Vjetar je promijenio smjer i sada je puhao uz obalu, zaprašujući polja finom maglicom slane kiše. "Mrtav je, zar ne? J im? Reci mi barem toliko." Bronagh je ispružila ruku i otvorila vrata na suvozačkoj strani. Licem joj je proletjela - i odmah ponovo iščezla - nekakva užasna uspomena. "N ije važno", rekla je i izgurala ga iz automobila. "Sjećanja ovdje umiru puno teže od ljudi." Tama mu je, u visokoj travi, dopuzala do nožnih članaka. O vce su se raštrkale kao da je odjeknuo hitac iz kakve nečujne puške. N iall je zavukao ruku u džep da se uvjeri kako još stigne uhvatiti vlak do kuće i zaboraviti cijelu priču. O scaru bi bilo svejedno. N iall je pogledao na zapad, prema zalazećem suncu, i krenuo natrag, putem kojim je i došao, znajući da ne može odustati. Požuri li, još uvijek stigne pronaći nekakav trag, naznaku gdje bi mogao pronaći Roísínin dnevnik, unatoč Bronaghinu upozorenju. Negdje gdje ga pater Malloy može zatrpati cvijećem, nije li Fiona tako napisala? Bilo je vrijeme za potragu za blagom na mjesnom groblju. Podigao je ranac i krenuo.

6. Nešto nije bilo u redu sa svjetlima. N iall je izabrao novu rutu prema Castletownbereu, za slučaj da ga Bronagh čeka negdje usput. Kiša je napokon popustila, pa je u predgrađe uspio stići hodajući valovitim brežuljcima, prateći posljednji odsjaj večernjeg sunca. I skrenuo je gležanj jer u mraku nije opažao kamenje što je iz zemlje provirivalo poput smrznutih sivih šaka. Zato se i iznenadio kada je, stupivši na pomoćnu cestu, ugledao kako iz praznine pred njim izranja nešto, na prvi pogled nalik tisućama svijeća na divovskoj rođendanskoj torti. Činilo se da cijela padina gori, no svjetla se nisu ni pojačavala niti su slabjela. S vjetlucala su i svjetlucala, postojano, osvjetljavajući obrise nečega što nije uspijevao razaznati, čak ni kada im se približio. U blizini mjesta na kojemu se nalazio nije bilo ničega što je Fiona opisala u dnevniku; bio je sjeverno od grada, na krivudavoj cesti što je vodila prema Eyeriesu. Kada je zaobišao beskonačnu živicu, N iall se napokon našao ispred drevnoga kamenog zida, glatkog od kiše i nagrizenog zubom vremena. O na svjetla, tamnocrvena i požudna, osvjetljavala su vlažan zrak i stvarala oblak koji je, činilo se, disao sam od sebe. N iallovi prsti napipali su zahrđalu kapiju i povukli je. Bila je zaključana. O teturao je malo dalje i zastao. Evo ih. S lova. Uklesana u vapnenac. Bila su izlizana, ali još uvijek čitljiva. Kratko je petljao po mobitelu i proizveo dovoljno slabašne plave svjetlosti da pročita da se radi o groblju S vetog Finiana, što god to bilo. Pogledao je lijevo-desno i preskočio zid, pazeći na već natečenu i bolnu nogu. S kotrljao se sa zida i pao, osjetivši kako mu se šakom razlijeva nešto toplo i mokro. Zapucketalo je razbijeno staklo. N iall je primaknuo prste k licu i namirisao vosak. S vuda uokolo, dokle god mu je dopirao pogled, netko je popalio tisuće i tisuće zavjetnih svijeća u crvenim staklenim lampašima. Vidio je da je mnoštvo grobova zaraslo u korov, dok su drugi bili održavani brižno poput ratnih spomenika. S ve to međutim kao da je činilo tek

vanjski krug iz kojega je izbijala najjača svjetlost. Crveni odsjaj, najintenzivniji na najnižem dijelu terasastoga groblja, osvjetljavao je i najudaljenija stabla, poput plutajućeg ugljevlja. "Tko je tamo?" Bio je to glas mlade žene, istodobno odlučan i prestrašen. N iall se prišuljao živici iza koje su se nazirali nejasni obrisi žene koja je klečala na grobu. N ije joj odgovorio. Spodoba je ustala, nestrpljivo zamahnula dugom kosom i počela pročešljavati tlo. "J esi li to ti, S eamuse, opet došao krasti naše svete darove? O vaj put neću te samo upozoriti, časna riječ." Koliko bi joj moglo biti godina? pomislio je N iall zavlačeći se između dvaju potonulih nadgrobnih spomenika. Šesnaestak - pretpostavljao je. U njezinu glasu bilo je jasnoće i odlučnosti kakva se nalazi samo u istinskih vjernika. O stao je skriven. Pošteno ju je pogledao tek kada se vratio na prvotno mjesto i (ovoga puta) sjeo u položaj lotosa. Uskoro se iz fine grimizne magle uzdigao zvuk, isprva nalik pjevanju. N iall je ispuzao između dvaju grobova i prišao bliže. Kada je bio već toliko blizu da osjeti pjevačičin parfem s pačulijem, jasno je razaznao riječi od kojih su ga prošli srsi. Djevojka je svojom pjesmom u zvijezde kovala osobu na čijem je grobu sjedila. "...najljepši, blagoslovljene ti oči. Ti si najmiliji, blagoslovljeno ti srce. Ti si najvelikodušniji, blagoslovljena ti djela. Ti si naj..." "...veći luđak i ubojica u Zapadnom Corku koji će ikada završiti u paklu?" N a zvuk N iallova glasa djevojka je odskočila gotovo metar i okrenula se prema dugokosom uljezu što je izronio pred nju kao Lazar iz groba. "Tko... ti nemaš pravo biti ovdje!" "Imam, koliko i svi ostali, rekao bih." "Ti si turist? I došao si ime dobra čovjeka spominjati uzalud?" Usta su joj bila skrivena u polutami, no iz njih je dopirao zvuk disanja kroz stisnute zube, glasan i uznemirujući. Kada se sasvim približio djevojci, Niall je ugledao nadgrobni spomenik. ovdje počiva jim quick žena ga rodila žena ga ubila počivao u miru N i spomena Božjem ili kakvom drugom blagoslovu. N iall je pretpostavljao da je zbog ideje da se kopilana koliko-toliko pristojno sahrani u župi gotovo izbila revolucija. Zemlju ispred nadgrobnog spomenika prekrivala je hrpetina svijeća, krunica, tibetanskih molitvenih brojanica, a bila je tu i jedna ljudska lubanja sa srcem urezanim u čelo. D arove su nadopunjavali istrunulo voće, dopola prazne boce viskija i stotine - ne, tisuće rukom ispisanih poruka. D jevojka je milovala hladni kamen. Čak i mrtav, pomislio je Niall, Jim ih je znao namamiti. "Mislim da se neke žene koje je usput sreo ne bi složile", rekao je N iall, trudeći se da mu djevojčine ruke ostanu na oku; držala ih je nisko i izvan pogleda. S jetivši se prizora koji je, u vlaku, vidio u glavi - prizora vuka okruženog furijama s noževima - odmaknuo se od nje. "A one što su ga ubile valjda smatraš junakinjama? " ispljunula je djevojka. "D aleko od grada, da ih nitko ne vidi? I ostavile ga da iskrvari kao pas?" N jezina haljina do

članaka zatreperila je kada joj je srdžba pojurila tijelom poput svježeg otrova. "Dakle ipak su uspjele? Sestre Walsh?" Djevojka je prekrižila ruke i na trenutak se zagledala u Nialla. N ekoliko je svijeća zacvrčalo i ugasilo se. Činilo se da djevojka u tami, nešto zainteresiranije, žmirka u njega. "Ti si dakle taj momak koji je danas provalio u Presveto S rce, ha? N aravno." Zakoračila je u krug svjetlosti u blizini skupine svijeća na kamenu, i N iall je vidio da nije ni dana starija od četrnaest godina. N jezine oči, ravnomjerno položene na gotovo muškom licu - oči koje su mu do maloprije željele samo preuranjenu smrt - sada su tragale za odgovorima. "To znači da je prvi dnevnik kod tebe. Mogu li ga vidjeti? Je li to istina? Molim te." N iall se povukao nekoliko koraka unatrag, do ruba najviše terase. Pod njom nije bilo ničega do guste tame. Bilo mu je teško procijeniti koliko bi padao i koliko bi tvrdo prizemljio. "Znači li to da si ti vidjela Roísínin dnevnik?" rekao je. "Postoji li, uopće?" D ijete-zvijezda ispružilo je ruku kao da će se, dodirujući ga, uvjeriti u to da je čovjek od krvi i mesa, a ne kakav prorok iz njezinih snova-želja koji će se svakoga časa vratiti u eter. "J a ga nikad nisam vidjela", rekla je djevojka, koja je, sada je vidio N iall, oko tankog vrata nosila ogrlicu od osušenih irisa. I z nekog razloga to ga je prepalo više od svega. "A li stara gospoda Kane kaže da ga je pater Malloy doista primio prije smrti. N itko ne zna gdje je sada. N estao je." O či su joj zasvjetlucale, a glas se slomio dok je ponavljala: "N estao. S vi su nestali." "Znaju li tvoji - ovaj, roditelji, da si ovdje, posve sama?" rekao je N iall i krajičkom oka opazio kako se od vrhova krošnji u blizini odbija nešto nalik bljeskanju farova. "Mogli bi se zabrinuti za tebe." S tvorenje mu nije odgovorilo; zagledalo se u nešto iza N iallovih leda. Usko joj je lice djelovalo zbunjeno, kao da je konjica stigla prerano. I li kao da je, možda, uopće nije pozvala. "Ni oni ovdje nisu dobrodošli!" rekla je namještajući sitnu čeljust za borbu. N iall se okrenuo i ugledao nekoliko zraka svjetlosti na cesti, tik iza kamenog zida. Vrtjela su se poput vatrenog kola, kao da ih drži mnoštvo ruku. Tiho brujanje muških glasova ubrzalo mu je pulsiranje u vratnoj žili. O dstupnica mu je bila presječena. N iall je zurio u tamu iza sebe i znao da nema izbora, osobito ako su medu muškarcima i Mary Catherinein otac i polovina školskog odbora. "Pazi na sebe, mala", rekao je i projurio pokraj napuštenog djeteta. Odbacio se što je mogao dalje u crnu daljinu i čekao bol. Ba-da-tump! sletio je N iall, nekoliko terasa niže, na meko tlo. Članak ga je bolio, ali mogao ga je micati. N amirisao je svježe blato i zahvalio Bogu na pljuskovima. Ponad njega, plećate prilike stigle su do ruba izbočine i pokušavale ga osvijetliti ručnim svjetiljkama. U crvenom odsjaju svijeća njihove siluete djelovale su poput božanskog utjelovljenja vizija one sirote cure. "Eno ga!" povikao je jedan. "Tamo!" N iall se poskliznuo u bari, no brzo je povratio korak, a onda i potrčao. Unatoč boli, trčao je brže i više nego ikada u životu. Članak ga je bolio kao da mu je netko, kroz petu, sve do koljena ugurao komad stakla, ali nije zastajao. Posljednje što je čuo prije nego što je nestao iza brijega i iz vidokruga izgubio crveni odsjaj, bio je molećiv, histeričan djevojčin glas. Prenosio se poljima poput glasa izgubljenog pastira. "Vrati se!" vikala je. "Želim taj dnevnik! Vraatii see!" I prije nego se probudio, N iall je osjetio afektiran, uporan šapat. D ječji glas probijao se kroz magloviti san o hipi-djevojkama što pjesmom oživljuju mrtve.

"Probudite se, gospodine poštaru." Trgnuo se iz sna i sjeo. J oš uvijek je bio mrak, i sve što je pred sobom vidio bile su njegove mokre čizme. N ije se ni sjećao kada je zadrijemao. Koliko je dugo spavao u svom skrovištu medu gomilama stijena obraslih mahovinom što su stršile iz zemlje? Ponovo ga je obuzela panika i pogledom je sijevao uokolo misleći da će ugledati linčersku rulju s druidskim lanternama i konopom za vješanje u rukama. Čulo se međutim tek šuškanje noćnih životinja. N ialla je nerviralo koliko je gospodin Raichoudhury bio u pravu, čak i izdaleka. I pitao se koliko je dugo, prije nego što je umro, onaj stari učitelj sjedio na prašnjavoj tržnici pokušavajući kopirati uzvišenost savršene slike. "Tu sam!" N iall se, gotovo iskočivši iz kože, nespretno osovio na noge. N ije sanjao! O tečeni članak podsjetio je bjegunca da je i on tu i bacio ga ravno na tur. Glas je sličio glasovima njegovih progonitelja koji... "O pustite se", ponovo je progovorilo dijete kikoćući. "Trenutačno pretražuju obalnu cestu. Ali brzo će biti ovdje." "Tko je...?" I za drveta se pojavila djevojčica odjevena u crnu kišnu kabanicu, u gumenim čizmama, barem dva broja prevelikim, vjerojatno majčinim. I ako je kapuljaču čvrsto stegnula oko okruglog lica, nije mogao pogriješiti: to je lice pripadalo najambicioznijem učeniku šestog razreda kojega je Fiona Walsh ikad poučavala. Mary Catherine Cremin kleknula je pokraj Nialla i nasmiješila se. "Došla si domamiti lovce do plijena, ha?" upitao je. "I mate nešto što želim. Trampit ćemo se. I ne glumite da nemate pojma o čemu govorim." I z džepa je izvukla veliku staromodnu ižlijebljenu ručnu svjetiljku i stisnula gumb za paljenje. "J er, moj otac i ostali na ovo reagiraju brže nego da ih nazovem telefonom. S vi su vani, traže neznanca koji je s jedinom kćeri gospodina Cremina dugo, dugo bio nasamo. Zamislite to." N iall se osvrnuo oko sebe. S ada je već mogao vidjeti grozd plavičastih zraka svjetlosti dolje, na glavnom putu. N isu znale kamo bi. Trebao je samo jedan sitan bljesak pa da sve krenu uzbrdo. Mary Catherine izvadila je još nešto iz svoje školske torbe, uredno prebačene preko prsa. Bilo je, još uvijek, umotano u običnu smeđu kuvertu i izgledalo kao da je godinama bilo pod vodom. "Poštena trampa, zar ne?" rekla je. S tranice u bilježnici bile su iskrivljene, presavijene i izobličene od vlage. "Cijelu stvar već sam kopirala, i više mi ne treba. A li treba mi prvi dio priče. Dnevnik gospođice Walsh. Stoga mi ga pokažite." N agnula se k njemu, tako blizu da joj je N iall vidio krupne plave oči. U njima nije bilo ni milosti ni oklijevanja. Posegnuo je u podstavu hlača, izvukao komad plastike koji je štitio Fionine posljednje misli i držeći ga ispred sebe upitao: "Tko je bila ona djevojka? Tamo, na groblju?" D ijete je slegnulo ramenima. "N eprestano dolaze, i čuvar groblja ih stalno rastjeruje. N eke puše toliko skunka da smrdi na kilometre." Prepredeno se nasmiješila. "A li ne govori mi otac da se čuvam hipi-djevojaka, već čudnih muškaraca poput vas." "Sto tvoj otac misli da sam učinio u onoj učionici?" "Poslužite se maštom. Poslije Jima, uplašiti roditelje prava je igrarija." "Ti, vještice mala." O dmahnula je slobodnom rukom. "Budite sretni što vam uopće dajem Roísínin dnevnik. Mogla sam ga prodati novinarima koji su dolazili ovamo."

"Kako si ti došla do njega?" Mary Catherine se nasmiješila. N iallu slijeva, skupina svjetala dolje na cesti djelovala je manje zbunjeno. Marširala je, u tišini, natrag uz brdo. Prema njemu. "Kada je pater Malloy umro, pomagala sam pospremati župni ured", rekla je. "Kuverta je bila tamo, nedirnuta. N jegova domaćica, gospoda Kane, nije ni vidjela kad sam je uzela. N eke su stranice uništene. Bit će da je ležao u nekoj vlažnoj rupi." Pogledala je u mrak i prva zraka svjetlosti prešla joj je preko čela. "Vrijeme je isteklo. Jesmo li se nagodili?" Niall joj je predao Fionin dnevnik. Djelić sekunde potom, ona je njemu predala svoj. "N e zadržavajte se predugo", rekla je Mary Catherine kao da se iskreno brine za njegovu sigurnost. Pokazala je prema sjeveru, iza tamnih brda, u smjeru Eyeriesa. "Držite se podalje od cesta. Hodajte još kojih pola sata i pronaći ćete jednu napuštenu kuću. Tamo neću poslati nikoga. Obećavam." I ako mu je nožni članak pulsirao, strah je N iallu ubrizgao još jednu, posljednju dozu adrenalina. Prešao je palcem po Roísíninom dnevniku. N a dodir je bio baš poput sestrina, samo još ošte-ćeniji. Cijela prva polovina bila je nečitljiva gnjecava masa. "Zašto mi ovo daješ?" D jevojčica se namrštila kao da je upravo čula najgluplje pitanje u životu, "Zato što je gospođica Walsh uvijek govorila da valja biti ljubazan prema strancima." A onda je nestala u tami, i Niall je ostao sam s kišom i sa svojim novim blagom.

N akon što je više od sat vremena hodao otvorenim poljima, N iall se zabio pravo u kameni zid. Bilo je nemoguće reći što leži iza njega jer su brda bila prekrivena oblacima što su poput debelih sivih zmija vijugali među njihovim vrhovima. N iall je oteturao do nekakvih vrata. Lagano ih je odgurnuo; nevoljko su zacviljela, i bio je unutra. N apipao je sklopku, ali svjetlo nije radilo. J oš jednom je lagano zateturao i našao se pored nečega mekanog. Kauč? Fotelja? Polako se spustio u nju; činila se suhom. N egdje na katu čulo se ritmično bubnjanje vode što je kapala kroz krov. N ožni članak mu je gorio, no N iallova je radoznalost nadjačala nelagodu. Uključio je mobitel i usmjerio maleni led-ekran prema bilježnici u krilu. Hoće li njegovi progonitelji opaziti slabašan plavi odsjaj? O krenuo je mobitel prema dolje, pomicao ga dužinom poda i na njemu ugledao štakorski izmet i razbacane papire. O vdje dugo nije bilo nikoga. S akrio je mobitel i buljio tražeći mjesto na kojemu je mogao biti prozor. N igdje uokolo nije vidio nikakva svjetla. J e li Mary Catherine svoga oca na kraju ipak poslala uzbrdo? N iall je ponovo upalio svoju mizernu svjetiljku i odlučio riskirati. Na bateriji mobitela preostale su još tri crtice. A i zora bi morala brzo svanuti. "Ispričaj mi tajnu, Roísín", rekao je i okrenuo prvi list.

Dio treći ROÍSÍNIN DNEVNIK 7. Glasove osluškujem od svoje šeste godine. Eh, znam što sada misliš. S irota djevojka, usamljena, zatvorena, otrgnuta od djetinjstva. N esumnjivo ju je takvo asocijalno ponašanje i odvelo u alkoholizam i, umjesto želje za toplim ljudskim kontaktom, potaknulo neutaživ apetit za radiouređajima. Morala je završiti u crnom jeansu i u zagrljaju nekog kurviša. Točno? E, pa, možeš si uzeti tu politički korektnu samilost i etiketu prilijepiti nekom drugom. J er, vidiš, ja sam živjela životom iz snova. S urfala sam višeslojnim oblakom tuđih glasnica što je k meni lutao od samog početka - od jeftinih ručnih tranzistora. Mogla sam sklopiti oči i šetati pustinjom Kalahari ili ploviti preko sedam mora, i sve to ne izlazeći iz kuće. S oba koju sam kao djevojčica dijelila sa sestrama bila je sićušna, shvaćaš? A oife i ja spavale sitio u istom krevetu sve do incidenta u kojemu smo ostale siročad. I svih onih godina što sam ih provela u prenoćištu tetke Moire, zbog tih nevidljivih radijskih valova turobne nedjelje činile su mi se podnošljivima, a dosadna svakodnevica fantastičnom. Tim sam glasovima, sve od tada, ostala vjerna. Oni me naime nikada nisu napustili. Prostorija u kojoj ti ispisujem ove riječi toliko je mala da je jedva mogu nazvati sobom. To je šupljina u zidu u kući moje tetke Moire, u D ublinu, iz koje - po riječima moje sestre Fione - nećemo izići žive. Možda i ima pravo, ne znam više. S ada sam, gotovo stalno, previše umorna da analiziram bilo što osim osjećaja malaksalosti u grudima. A li Fiona melje k'o navijena, je li? O duvijek je takva. Volim je do ludila, ali ponekad - da bi shvatio što ti zapravo pokušava reći - moraš oduzeti polovinu od onoga što u srdžbi izgovori. Onaj njen prokleti faraonski fetiš da i ne spominjem. Znam da sam ovoga časa slaba koliko i ona, i da izgledam grozno, ali jedno ću joj priznati: i ja osjećam da me nešto izjeda iznutra, isto ono o čemu ona stenje u snu. Kao da mi je tkivo želuca izgrebeno pandžama. N ešto je u hrani, veli ona. Ma nemoj. D aj mi to još jednom nazovi hranom, zatući ću te nečim tvrdim... kada bih samo imala snage ustati i potražiti onu lopatu koju je Fiona upravo pronašla. Spas. S anjam o njemu, čak i budna, dok treptanjem pokušavam odagnati - sada već stalnu - neobičnu zamućenost iz očiju. S klopim oči i razmišljam o beskrajnim obzorjima. Ponekad sanjam o planinarima koje s olujnih vrhunaca, u posljednji čas, čupaju helikopteri. Ponekad i o podmorničarima što lupanjem po čeličnoj oplati šalju signale roniocima, prije nego im nestane kisika. Upravo sada primjerice u mislima vidim ženu-mornara, negdje na beskrajnom oceanu. Ukrcala se u čamac za spašavanje kada se njezin brod nasukao i potonuo. Tjednima pokušava privući pozornost zrakoplova koji je nadlijeću, no oni je ne opažaju. O vako dugo preživjela je loveći ptice i proždirući sve osim perja. D anima nije kišilo, i jezik joj je natečen i tvrd poput bube. A onda, već dezorijentirana od žeđi i beznađa, čuje zvuk propelera i podiže pogled. Eno ga! To je hidroplan, bijel i velik i prekrasan. Zakreće vrhovima krila i ponire tako duboko da na olupanom srebrnom trupu vidi mrlje od goriva. Zavaljuje se i pokušava sjetiti vlastita imena. Više od mjesec dana nije progovorila

ni riječi. N isam ni ja, kad smo već kod toga. O sim hvalu i volim te upućenih sestri, ali to se ne računa. Takve žive snove sanjam i na javi, čak i danju. Vizije slobode, prizore bijega. Bivanja na otvorenom, mirisanja trave. Pazim na Fionu dok spava, ili to barem pokušava. O sluškujem kako naša demonska tetka cijele noći trčkara po prizemlju, poput žohara ili poput beskućnika što su nam kod kuće preturali po kantama za smeće. I z nekog razloga to u meni budi nostalgiju za domom. Većinom pak, iza spuštenih kapaka, razmišljam o Jimu. I sanjam o ubojstvu. U jednoj od posljednjih prigoda u kojima sam ga vidjela živog, pomagao je dvjema djevojkama da, s namirnicama u rukama, prijeđu glavnu ulicu. Ležeran do mile volje, nježno im je dodirivao lakte i uljudno kimao vozačima u prolazu. Bio je odjeven u staru Haroldovu havajsku košulju; zeleni ananasi na crvenoj svili lepršali su na suncu. Nevoljko priznajem, ali dobro mu je pristajala. Biciklom sam se spuštala niz brijeg, u kupovinu namirnica za A oife, koja je još uvijek odbijala izići iz kuće. Prošlo je gotovo tjedan dana otkako nas je ta propalica i kopilan pokušao ušutkati. A onda sam gotovo naletjela na njega i one dvije djevojke; u posljednji sam čas nagazila stražnju kočnicu. J im je plešući zaobišao prednju gumu i malčice odskočio, na što su se djevojke nasmijale. Zgrabio je upravljač bicikla i zaigrano ga protresao. S estrin nož još mi je bio na dnu torbe, tek nekoliko centimetara dalje. Kunem se Kristom, mogla sam ga zatući na licu mjesta. A onda se nasmiješio. N i preširoko, ni previše zavodnički, tek toliko da naznači što se skriva ispod te zgodne preplanule kože. Ako sam prije toga i imala kakvih dvojbi o tomu da li bih je doista željela pretvoriti u trajno sivu, nestale su kada je J im produžio prema parkiralištu pokraj luke. Željela sam ga mrtvog, mrtvi-jeg od J ude I skariota. A li učinila sam ono što bih učinila svakom napaljenom seronji u ovome gradu kada bih željela da se osjeća kao veliki muškarac, da se osjeća sigurno: nakrivila sam glavu, kao da me je šarmirao ili impresionirao, i zabljesnula ga osmijehom. D ok sam silazila s bicikla i ulazila u S uperValu, osjećala sam njegov pogled na stražnjici. Bilo je gotovo deprimirajuće koliko je s muškarcima bilo lako, čak i s primjercima prepredenim poput našeg gostujućeg pripovjedača. Možda se pitaš, dragi čitatelju, zašto S am to učinila. Vjeruj mi, tada sam već smišljala način da mu, u najskorije vrijeme, u leda zabijem A oifein nož za odreske. U međuvremenu, morala sam ga održati u uvjerenju da se te male plašljive darkerice ne treba bojati. Kada sam, nakon deset minuta, i sama izišla iz dućana s vrećicama u rukama, nije ga bilo na vidiku. Cure kojima je pomagao sjedile su u starom renaultu, pušile i smijale se nečemu što nisam mogla čuti. D izelska isparenja kočarica izmiješala su se s mirisom piva što ga je vjetar donio s druge strane ceste i ja sam pomislila na oca. Upravo nam je tamo znao kupiti sladoled u kornetu, od vanilije i jagode, i pijuckati i polako uživati u tamnom pivu. Toga dana, pune ruke posla imao je štand s palačinkama. Mladići su se naguravali ne bi li privukli pozornost poslužitelja. D rugima je dan bio dovoljno lijep da se brdom, do trga, spuste pješice. Za mene je pak mogla biti i sredina zime. D ok sam vozeći uzbrdo okretala pedale, nisam osjećala ništa osim hladnoće oko srca. Aoife je i dalje odbijala jesti bilo što osim mrkve.

N utkala sam je lososom, kruhom, kriškama slanine i šunke te kojekakvim povrćem, ali uzalud. Tamnu čokoladu koju mi je uvijek krala iz hladnjaka nije htjela ni dotaknuti. Moja blizanka danima je sjedila u krevetu žvačući tek oguljene mrkvice iz vrećice s likom nasmiješenog zeca. Glupo sam očekivala da će, kao i ja, biti ubilački nabrijana, da će svako malo provjeravati okidač na očevoj puški i okretati je prema prozoru. N o, kad god bismo joj Fiona i ja rekle da je vrijeme da se obrati gardaima ili barem dopusti da pozovemo liječnika, A oife bi samo nijemo odmahnula glavom. I zlazila bi iz kuće bosonoga i ukočeno stajala na šumskoj čistini u blizini kuće, puštajući da joj vjetar iz krošanja pograbi suknju i obavije je oko slabina. Tamo bi stajala satima, a po povratku bi nam samo kimnula, vratila se pod pokrivač i navalila na novu vrećicu zečje hrane. Fiona i ja noću smo na smjenu stražarile vani. N ikada prije nisam provela toliko vremena - u komadu - na otvorenom, na svježemu zraku. Prvih dana znalo mi se zavrtjeti u glavi. Pogledala bih dolje, prema gradu, i pokušavala se sjetiti kakav je bio prije no što je seanchai, sve odreda, opčinio do te mjere da zaborave misliti svojom glavom. Turistička sezona bila je na početku; glasovi mladića koji su nakon posljednjeg piva tumarali glavnom ulicom prenosili su se uzbrdo. Podsjećali su na graktanje vrana što se tuku za ostatke. Fiona je donijela svoje knjige i udobno se smjestila na kauču. Ja sam donijela svoj radio. Upalila sam ga jedne posebno lijepe noći, dok su se na pozadini planina S lieve Miskish zvijezde kotrljale poput staklenih špekula pobacanih na svjetlo. Fiona je već spavala na kauču; neka monografija o A menhotepu stajala joj je na prsima poput malog šatora za štence. S udeći po zvucima koji su dopirali iz njezine sobe, A oife je gledala neko od onih usranih televizijskih natjecanja za najjadnijeg plesača nacije. S pustila sam ruku na najveći gumb i krenula u potragu za novim glasom. Ewie je bila u posjetu roditeljima, u njihovoj ruskoj vikendici, i neće dolaziti najmanje mjesec dana. Mrzila sam mjesto po imenu S oči, odakle mi je povremeno slala sms-poruke, budući da nisam mogla otići s njom. Bila sam usamljena i ljuta. Trebalo mi je da, za promjenu, porazgovaram s nekim osim svojih sestara. A te noći glasovi su nahrupili kao da sam u zrak postavila mrežu u koju su se odreda hvatali. Bilo je tu ribara koji su bili vani, na I rskome moru, koji su u svoje koče po odlasku lovili losose, a po povratku lake žene. Pozdravila sam ih i pomjerila skalu, ostavljajući ih u cvrčećoj elektronskoj brazdi vlastita nevidljivog broda. Bio je tu, potom, jedan političan glas; djelovao je staro i rezignirano. Pripadao je ženi koja se predstavljala kao S ocialConscience (S ocial Conscience - društvena savjest (op. prev.) i pozivala na dokidanje svakog javnog vlasništva, za dobrobit zemlje. Kao i dečki s kočarice, i ona je nestala iza krme. S ignali su se stišali. I baš kada sam pomislila da ću i tu noć protratiti na tinejdžere koji će me ispitivati što nosim na sebi i kada sam po stoti put stisnula tipku na mikrofonu i pronašla tek ljude kojima na ulici ne bih ni klimnula, kroz buku se probio jedan glas. "O vdje N ightwing. Letim iznad vaših krovova, drveća i vlasulja", obeshrabreno sam ponovila u veliku prazninu. "Neka mi se netko javi, kraj." Začulo se pucketanje, kao da je netko, negdje daleko, stisnuo kakav prekidač. A onda sam ga čula. "Baš mi je drago ponovo razgovarati s vama", odgovorio je muški glas. Zvučao je tako meko, kao da miluje radiovalove što su mi ga donijeli. "N edostajali ste mi, vi i vaša prijateljica. Možete li mi reći kako ste?" O sjećala sam kako mi srce tuče, u grlu i u obrazima, jer odmah sam znala tko je. Ipak, morala sam pitati, biti sigurna. "Možete li se identificirati prije nego što nastavimo, kraj?"

Zurila sam u zelenu skalu i iglu što je počivala pokraj 3101,3 MHz, a onda začula glas koji mi je govorio ono što sam već znala. J er, proroci i luđaci u ljudska srca ulaze na ista vrata, zar ne? Uvijek se uhvate za vašu nadu, zgrabe je i okreću ručicu sve dok ne popusti, željeli vi to ili ne. "Mislim da me je vaša prijateljica posljednji put krstila imenom S tražar", rekao je i ugodno zakikotao, baš kako je to činio moj otac. "Pričali smo o pripovjedačima. Koliko se sjećam, niste mi povjerovale." D uboko je udahnuo i, izdišući, ispustio još više zraka. Meni je to zvučalo kao frustracija, čak i tuga. "Reci mi nešto, draga N ightwing. S jeti se svega što se u proteklih nekoliko mjeseci zbivalo u Zapadnom Corku. A onda mi reci da si mi sada spremna povjerovati." N isam mu odmah odgovorila. O krenula sam glavu prema dnevnoj sobi, no Fiona je hrkala, a iz A oifeine sobe dopirali su jebeni valceri. S ve to uvjerilo me je da ih ne treba buditi; ovo ću učiniti sama. "Otkud ga tako dobro poznaješ? Našeg pripovjedača?" N ešto je veselo zapucketalo; zvučalo je kao da gori papir. S tražar je zapalio pljugu i duboko povukao iz nje. "Zato što mi šalje stvari, znaš. Već godinama." "O kakvim... stvarima govoriš?" upitala sam, nastojeći da i dalje zvučim mirno i nezainteresirano, premda sam bila gotovo nasmrt prestrašena. "S uvenire", rekao je S tražar razvlačeći riječ kao da je previše blaga za ono što pod njom uistinu podrazumijeva. "S a svojih putovanja. S tižu u kuvertama ili u kutijama, ovisno o tome što bih, po njegovu mišljenju, trebao imati u kući." O tpuhnuo je malo dima u mikrofon i uzdahnuvši dodao. "Poštar je ovaj tjedan dvaput dolazio." Postavljajući mu sljedeće pitanje, morala sam skrenuti pogled s radija i pogledati onkraj zamračenih valova: "Sto je bilo u njima?" "Poklon koji ne bi poželjela vidjeti", rekao je S tražar s iskrenom tugom u glasu. I z njega se iscijedila ona očinska boja; ostalo je samo kajanje. "Niti o njemu razmišljati." "N e znam govorimo li o istom pripovjedaču, S tražaru", rekla sam osjećajući kako topao povjetarac iz zaljeva postaje leden i vlažan. "A li naš je jebeni silovatelj i ubojica, to ti jamčim." "Još vozi onog crvenog Vincenta Cometa, zar ne?" htio je znati Stražar. Kako je tu stvar itko mogao zaboraviti? J im je angažirao najmanje troje djece iz Presvetog S rca da neprestano stražare kako ga neki nespretni turist ili neki gradski pijanac ne bi ogrebli. D ečkima je plaćao u kešu; dućan s prženim krumpirićima nikada nije bolje poslovao. "Jedino što voli više od lošega sebe", rekla sam. "A li ubojstva su prestala? J esam li u pravu? O nih mladih žena, u gradovima koje posjećuje? Odnedavno više nema novinskih naslova. Za to postoji nekakav razlog." Znala sam zašto. Vidjela sam J ima kako paradira po McS or-lcy'su i plaća pivo svakome tko ima dovoljno zuba da mu se nasmiješi. S vakoga petka kartao je poker s dečkima u Gardinu dućanu. D a ne spominjem kako je pateru Malloyu zavrtio glavom pjevajući u zboru, dvaput, u nedjelju. No ja sam htjela da mi to Stražar kaže. "Kakav razlog?" "Znaš ti vrlo dobro", rekao je glas, ponovno očinski i optužujući. "Raskomotio se u tvom gradu. Poput kukavice, preuzima gnijezdo i iz njega izbacuje druge ptice. N ikada neće otići. Pogađam da je već isplanirao nešto trajno. Jesam li u pravu?" Pomislila sam na dijamantni prsten koji je kupio našoj tetki Moiri, i došlo mi je da im provalim u spavaću sobu i kopilanu namah probodem takozvano srce. N ešto trajno, baš. "Tko si ti?" upitala sam, poželjevši rasturiti metalnu kutiju i iz nje izvući strujnu žicu. "Zašto ne dođeš ovamo i središ stvar, ako ste ti i tvoja staklena kugla već toliko

pametni?" "Jer ga se plašim. A i ti bi trebala." "Koje su mu slabosti? Kako da ga zaustavim?" I opet sam znala odgovor. Pretpostavljam da mi je trebalo samo da mi nečiji prijateljski glas potvrdi da u svom razmišljanju nisam usamljena. "Vidjela si kako gleda žene, zar ne?" rekao je S tražar gaseći cigaretu u nečemu što je zvučalo kao pepeljara veličine kratera. "Eto ti slabosti, N ightwing. Tu je, naga i svima vidljiva." "J esi li ga ikada pokušao zaustaviti?" upitala sam. A li nije se čulo više ništa osim oceana megaherca. N jegovi valovi podizali su se i rušili bez obzira na to tko me s druge strane sluša. Začula sam neko šuškanje iza leda i okrenula se. A oife se pojavila na ulaznim vratima, blijedoga lica uokvirenog izlazećim suncem. N a sebi je nosila moju motociklističku jaknu, da se zaštiti od jutarnje hladnoće, i gumene čizme na cvjetiće. Moja je blizanka izišla na trijem i objema mi rukama raščupala kosu. Bila sam toliko sretna što je vidim na nogama da mi je došlo da zaplačem. Fiona se dogegala na trijem i pridružila nam se. U ustima je držala tri cigarete, već upaljene, i podijelila nam ih poput svečanih darova. Promatrala sam svoju obitelj i osjećala onu vrstu ponosa koju, pretpostavljam, majke osjećaju kada im djeca padnu, a onda se ponovo osove na noge. Pogledala sam ih i objema se nasmiješila. I zgledale su naprosto veličanstveno, moja sestra sfinga i moja plavokosa dvojnica. I znala sam što nam je sljedeće činiti. "Upravo sam došla na briljantnu ideju", rekla sam. Majčina vjenčanica, svilena sablast iz mog djetinjstva, svjetlucala je na suncu. I sprva sam pomislila da se radi o priviđenju, zakopanom u dnu krojačnice u glavnoj ulici kojom sam prolazila. Penjala sam se cestom s još namirnica za A oife, koja je, Bogu hvala, dijetu proširila na jabuke i kruh. O dvukla sam svoj olupani bicikl na pješačku stazu i pritisnula nos na staklo. U izvjesnom smislu, u pogledu svoje vizije i bila sam, i nisam bila u pravu. S tara obiteljska fotografija uistinu je oživjela, samo lice osobe koja je nosila vjenčanicu više nije bilo lice moje majke. Bila je to tetka Moira. Blistajući poput mladenke-šiparice, pokazivala mi je da uđem. "J oš malčice s lijeve strane", šapnula je krojački, tihoj pjegavoj djevojci čijeg se imena ni jedna od nas nije uspijevala sjetiti. Tetka Moira je čekala da joj dugu nabranu tkaninu još više stegne oko bokova odnedavno nalik onima u supermodela. Tada se okrenula meni, blistavih obraza i pogleda koji vidi budućnost koju mi se gadilo zamišljati. Čemu se ona to nada? upitala sam se. S retnom, zdravom domu u kojemu će odzvanjati "tutnjava stopala krupne djece i smijeh veselih djeva", po receptu koji je, svojedobno, svima nama propisivao Eamon de Valera? Pitala sam se je li stari D ev ikada i pomislio da bi obitelj mogla zasnovati i stvorenja poput Jima. "I zgledaš prekrasno, teta Moira", rekla sam osjećajući kako bih toj haljini najradije prislonila šibicu. "Hvala ti, draga", odgovorila je, ali u njezinu pogledu bilo je opreza koji je pokazivao da osjeća neiskrenost u mom glasu. "Ostani malo. Trebamo porazgovarati." "N aravno", rekla sam i odlučila se nasaditi na crveni plišani stolac dok se ona cura, čije sam ime zaboravila, ne izgubi u dnu dućana. Buduću mladenku pogledala je onako kako bi najprostiji podanik gledao kraljicu uoči krunidbe. N itko u Castletownbereu nije bio na boljem putu da postane prava zvijezda. Uzvratila je osmijeh djevojci i, u stilu

filmskih zvijezda iz 1940-ih, zabacila glavu unatrag. Kada je pak bila sigurna da smo ostale nasamo, filmska je sirena iščezla. "Ti i tvoje sestre niste se prošloga petka pojavile na večeri." "Tako je. Pa?" odgovorila sam. A što je očekivala nakon onoga što je J im učinio? D a ćemo svi zajedno zapjevati uz rozbif? Zabaviti se kartanjem nakon deserta? Moira se nagnula, jer je mala služavka N jezina Uzvišenog Veličanstva vjerojatno prisluškivala. Prokletstvo, nosila je i majčine fine biserne naušnice, one što joj ih je otac jednoga ljeta poklonio za godišnjicu braka. Upamtila sam ih jer smo iste večeri išli u kino i majka je stalno dodirivala usne resice da se uvjeri kako Tom Cruise nije ispružio ruku s filmskog platna i, prije pauze, s njima zbrisao. "A čujem i glasine", rekla je tetka Moira i preko mog ramena zagledala se u nešto na ulici. "Pričaju strašne stvari o mom J imu, znaš. O duvijek šire takve glasine, veli on. A li ja nisam slijepa, što god vi, cure, mislile." I spružila je ruku i dotaknula mi nadlanicu. "Bio je divlji, bez ikakve sumnje. Možda se uokolo ludirao i cugao. A li tomu je sada kraj. O bećao mi je. A ono što šapću da je učinio A oife - pa, ja jednostavno ne mogu..." Zašutjela je. J oš me nije gledala u oči. "Ja mogu", rekla sam i povukla ruku, nenapadno koliko sam mogla. N ešto se iza tih očiju Be e D avis pomjerilo i rumena je mladenka prognana-u tamnicu u kojoj je živjela dok je valjalo obavljati prljave poslove. D ruga, okrutnija tetka Moira sada se nagnula i dugo kimala kao da joj je nešto upravo sinulo. Kada me je ponovo pogledala, gledala me je kao da sam joj rekla da je onaj njen plastični I sus sam nečastivi. Da je imala kakvu iglu, izbola bi me, u to nema sumnje. "Shvaćam", rekla je i napućila usnice. "A ti si vidjela da je to učinio?" "N e", odgovorila sam i vidjela kako odana krojačka, na zvuk podignutih glasova, proviruje iza zastora. "Nisam." Moira je odmahnula glavom i naušnice su zazveckale. "Kako, onda, možeš biti sigurna? Zar itko od vas zna dovoljno da ga optuži za nešto tako monstruozno?" Lice joj se osulo crvenim mrljama, a grudi se nadimale. Počela je čačkati po savršeno manikiranom noktu, i crvene su mrvice popadale na pod poput svježe boje. O no monstruozno započelo je puno prije no što je i taknuo moju sestru, pomislila sam, sjetivši se lica S arah McD onnell kojega više nije bilo. Pitala sam se hoće li i tetka Moira za koji tjedan ostati bez svojega. "N e znam ja ništa, teta Moira", rekla sam što sam neutralnije i poslušnije mogla. "I , žao mi je, ali sada stvarno moram ići. Sestre me čekaju kod kuće." Tetka Moira se na to nasmiješila; neka sjećanja ne daju se zakopati u mutan oblak bilo kakva ljubavnog vudua koji je J im prakticirao. Možda nas je vidjela kao djecu, u slajdu iz doba dok njezina seanchaija još nije bilo. A možda me je poželjela vidjeti dva metra pod zemljom, samo je to dobro skrivala. To nikada neću pouzdano znati. Potom su joj se oči ponovo suzile. Pažljivo je obrisala ruž za usne u kutovima usana. "Vjenčanje je u subotu", rekla je glasom opijenim fantazijom. "U Presvetom S rcu, u četrnaest sati. Torta je naručena. S ljubičastim bombonima i svježim jagodama." S ada se smiješila sve do kutnjaka; očekivanje tog trenutka nadjačalo je ljutnju koju je osjećala prema svakome tko je o njezinom ljubljenom Jimu mislio loše. Ili sam ja barem tako mislila. Otprilike dvije sekunde. "Bit ćemo sretni zajedno", rekla je, još uvijek sa smiješkom dobre vile iz narodnih priča što ih J im nikada neće ispričati. "I planira li bilo koja od vas omesti obred ili do tada po gradu bude blatila mog J ima..." Pogledala me je poput stranca, zagladujući odmetnuti nabor na haljini, "...neće vas spasiti ni pater Malloy, ni sâm dragi Bog."

I steturavši iz krojačnice, naletjela sam pravo na ženu s najsjajnijim gumbima na odori u gradu. I ženu koja je mene i moje sestre učinila nevidljivima. Pod tim mislim da smo, više od tjedan dana, Fiona i ja prolazile glavnom ulicom, a da nam nitko ne bi ni kimnuo. Ljudi su zapali u krizu lojalnosti, znale smo to. Kome su trebali vjerovati, gradskoj maskoti ili ludim Walshicama? I zgledi da nam povjeruju bili su jednaki izgledima da povjeruju njegovim jantarnim očima. O d svoje nekadašnje najbolje prijateljice ipak smo očekivale više. "Kako ide, Bronagh?" rekla sam i dohvatila bicikl. Nije me bilo briga kako joj ide. "Ulazi u auto", rekla je, brade spuštene do besprijekorne košulje. Bože, kako je voljela taj usrani ford mondeo. Komad prljavog sapuna na kotačima. "O h, sada smo na ulazi u auto, ha? N ajprije sa mnom nisi htjela progovoriti ni riječi, a sada mi dolaziš s tim blesavim glumatanjem detektiva iz Bronxa? Što, uhićuješ me zbog ignoriranja?" "Molim te", rekla je Bronagh, privlačeći poglede dvojice dječaka iz Presvetog Srca koji su sklopljenim šakama skrivali zabranjene cigarete. "Imam posla." "Znam. Vidjela sam da kupuješ za" - trepnula je - "za Aoife." "Ma, vidi ti to. Još joj znadeš izgovoriti ime." S ada sam već hodala pločnikom gurajući bicikl. Bronagh je blokirala promet vozeći uz mene dva kilometra na sat. Prolaznici su šaputali. Mogla sam ih čuti i s druge strane ulice. J edna djevojčica pokazala je na bijelo patrolno vozilo i pokrila usta. I ja sam znala da, makar i nakratko, hrabra narednica Bronagh D altry gubi u ispitivanjima javnog mnijenja. "Ulazi u auto, Rosie. Za ime Isusovo." "Samo ako bicikl staviš otraga. I prestaneš se ponašati kao na televiziji." N ije mi odgovorila, ali izišla je iz automobila i zgrabila upravljač bicikla dok joj je lice polako postajalo sve bijede. Kada sam ušla u automobil i počela se igrati njenim radiouređajem, čula sam kako moj stari Bessie dobiva batine jer je nespretno zapeo za branik. Potajno sam se veselila Bronaghinim problemima. Kada je ušla i upalila motor, usne su joj bile stisnute poput patenta na vreći za mrtvace. "Zadovoljna?" upitala je i kiselo se nasmiješila dvojici dječaka. Pokazali su nam srednji prst. "Malo", odgovorila sam. I z radija sam čula tek rutinske dojave o zastojima u prometu. Ugasila ga je i preturala po odjeljku za rukavice gdje je, znala sam, držala slatkiše, ali nije ih bilo. "Kako bi bilo da porazgovaramo o muškarcu zvanom Jim?" rekla je. "A kako bi bilo da ga uhitiš umjesto što o tome stalno laješ?" "O h, to bi bilo sasvim u redu", rekla je Bronagh, toliko ljuta i na mene i na sebe da je jedva kontrolirala glas. O dvezla je automobil do kraja pristaništa gdje smo se kao djeca igrale. Kočarice su pristizale, sa stotinama galebova za krmom, a muškarci u vunenim džemperima u tišini su stajali na kamenom doku čekajući ulov. Bronagh je nešto držala u krilu. A ja sam pomislila, neka sam prokleta ako ću je upitati što je to. "Misliš da nisam pokušala? Želim te njegove smeđe oči iza rešetaka zatvora u Rathmore Roadu prije subote u četrnaest-nula-nula, i to je činjenica." "D rago mi je to čuti", rekla sam i nevoljko osjetila da je žalim. N ekako sam znala da sitnu narednicu D altry ne pozivaju na partije pokera petkom s budućim ženikom. "Pa zašto onda sjedimo ovdje i seremo o tome?"

Kutovi Bronaghinih usana su se objesili. S vladavala je uzdah koji se, ne bude li pazila, mogao pretvoriti u jecaj. U tom zvuku registrirala sam više od tuge zbog silovanja moje sestre i vlastite nemoći što ju je, i kao gradski šerif, osjećala. U njemu sam čula i mjesece frustracije zbog svih govana što ih je trpjela od starog narednika Murphyja i kumulativni učinak nepoštovanja što ga je doživljavala čak i od balavih školaraca. "Zato što sam ti htjela reći da sam prevrnula svaki kamen ne bih li uhitila tvog čovjeka. S čepala ga zbog bilo čega. Nitko ne može biti toliko dobar. Svi to znaju." "A li ipak dolaziš na vjenčanje?" upitala sam, pronašavši u džepu zgužvanu pljugu i pokušavajući je izravnati dovoljno da je pripalim. "J esam li u pravu, poručnice Columbo?" "Pozivnica je stigla danas. N e znam kako bih..." Molećivo me je pogledala. "J este li je i vas tri dobile?" "Ja sam svoju, posebnu, dobila maloprije, od Gospode osobno." Bronagh je otvorila dosje što ga je držala u rukama. "Zvala se Laura Hilliard, odnekud iz S toke-on-Trenta, u Engleskoj. O na cura ubijena prijeko u Kenmaru, prije mjesec dana." Bronagh je gledala dvojicu muškaraca u gumenim ribarskim čizmama kako glavinjaju po skliskoj palubi i po cijelom doku istresaju srebrni sag ribe koja se još uvijek praćakala. "Ubojica nije ostavio tragove D N K. I sto vrijedi i za S arah McD onnell i onu ženu sa ceste za D rimoleague, ako se slučajno pitaš. Razumiješ li? N ema uzoraka kože, nema sperme, ni jedne jedine jebene kapljice krvi. D akle, ili na sebi sve vrijeme nosi rukavice i kondom, ili mu nitko ne pruža poseban otpor." Gledala sam kako jedan bakalar na samrti skakuće oko automobila i sjetila se pogleda u očima onih djevojaka od jučer, dok im je J im pomagao prijeći ulicu. I stinsko obožavanje. D a ste im, pored ušiju, ispalili topovsku salvu, one bi je nazvale udaljenom grmljavinom. "Vidiš li da mu itko u gradu pruža otpor?" Izvukla je list papira. "S ve do danas. N ečija slina pronađena je na šalici u Hollandičinoj kući. Promakla nam je prvi put. N e poklapa se ni sa kim koga poznajemo, ali definitivno je muška. Forenzičari kažu da joj je glava smrskana nakon sigurnog seksa. Nije bilo ni sperme." "Zvuči zabavno." "N agovori A oife da službeno podnese tužbu. Uhitit ću seronju, pa ćemo barem dobiti zakonit uzorak DNK i usporediti ga -" "Znaš da ona to neće. I ne govorim joj ništa drugo nego da ode k tebi. A li ona radije izlazi i sluša drveće." "Možda bismo, kada bismo dobili uzorke njezina -" "Bojim se da je od tada prošlo nekoliko tuširanja, narednice Dal try." Bronagh je papir vratila u fascikl i strpala ga ispod sjedala. S jedile smo tako, bez riječi, i slušale kako riblji repovi udaraju po vrućem asfaltu. S jetila sam se kako smo zajedno popušile prvu pljugu, samo nekoliko koraka od mjesta na kojemu smo sada sjedile. Kada sam podigla pogled, Bronagh je plakala. "Hej, polako, Bronagh", rekla sam. O sjećala sam se kao prava kučka, ali nisam znala što bih joj rekla da prestane plakati. "Sve će biti dobro." O trla je nos u savršeno čist plavi rukav i pogledala me. I z njezina pogleda bilo je jasno da zna o čemu, više od svega, sanjam. "Znaš da neće." "Mogu li, molim, dobiti još jedan Murphy's, Jonno?" Po vibracijama u grlu koje su popratile riječi, znala sam da glas pripada meni. N o

nije mi pripadalo ništa drugo, čak ni kostim. Vidiš, glumila sam tajanstvenu gradsku bludnicu, mit koji su gotovo svi, ispod glasa, toliko voljeli prepričavati. Posebice onaj njegov dio po kojemu se nikada nisam podala ni jednom muškarcu. Pa ako se tog imidža već nisam mogla riješiti, bila sam prokleto odlučna iskoristiti ga. O tišla sam kući (kada je Bronagh napokon prestala cmizdriti), izabrala najkraću crnu suknju koju sam uspjela pronaći, a onda sam je, trgajući porub, skratila još nekoliko centimetara. Vrat sam pošpricala nečim francuskim i skupim što je Ewie ostavila za sobom, pitajući se koliko daleko trebam ići s tim imidžom seksipilne vještice da se na njezinu udicu upeca izvjesni J im Q uick. Potom sam se biciklom spustila s brda, duboko udahnula i otvorila vrata puba. Vidiš, upravo srijedom navečer cijeli je grad ostavljao zdrav razum u McS orley'su, gdje bi mu J im udovoljio kakvom pjesmom ili pričicom. Meni je to bila i posljednja prilika da, prije vjenčanja, dobijem ono što mi pripada. J onno je radio u McS orley'su i prije mog rođenja, Bog mu blagoslovio plastične zube. O nim svojim kočarsko-kaubojskim korakom prešao je prostoriju i stavio pivo pred mene. D ragi J onno. Pogledao je moje prenašminkano lice, zaustio da pita zašto se tako ponašam, a onda se predomislio. D obacio mi je jedan od onih svojih blistavih hollywoodskih osmijeha i vratio se na svoju stražarnicu. D o dana današnjeg nisam mu oprostila. Mogao je uprskati cijelu stvar. J er, iako vukovi možda i nisu navikli da plijen lovi njih, mogli su osjetiti da nešto nije kako treba i uzmaknuti. I pak, ostala sam sjediti u separeu na koji smo sestre i ja gotovo izvjesile svoja imena i polako pijuckala svoje pivo. Više od sat vremena dosađivala sam se kao kućanica, a onda mi se koža naježila, najavljujući dolazak jedine osobe čiji sam pogled željela privući. Pripalila sam još jedan marlboro, a onda otkinula filtar da mi ide brže. N ičim nisam odavala da primjećujem nazočnost omiljenog castletownbereskog sina sve dok mi, malne, nije sjeo u krilo. "Piti sâm kvari raspoloženje, govorio je moj otac." "Je li?" odgovorila sam, zureći u žute tapete. "Pametan čovjek." "Govorio je i..." "D a nisam ja na ovaj separe izvjesila natpis 'Molim sve prljave namjernike i lutalice da svrate i proćavrljaju?" upitala sam okrećući glavu, ali pazeći da ne pretjeram. J im je lošega glumca mogao namirisati na kilometar i pol budući da je i sam bio loš glumac. U rukavu sam imala jednog jedinog asa. S muškarcima sam se tako ponašala cijeloga života, i svi su se vraćali po još. "Valjda nisi." Nacerio se i kimnuo kao da je shvatio nešto dubokoumno. "Onda se razumijemo", rekla sam okrećući glavu od njega. Prostorija je brujala od čavrljanja i grebanja čizama. A li znala sam da svi samo čekaju što će seanchai sljedeće izustiti. O d njegova dolaska u grad nisu me vidjeli da brišem pod nekim tko mi želi zaviriti u gaće. Uz to, polovinu sam ih već bila otpremila; istodobno su me mrzili iz dna duše i, u krevetu sa svojim ženama, fantazirali o meni. "Znam da si ljuta", počeo je, glasom toliko ušećerenim da se skrutnuo. Čak sam se i ja morala suzdržavati da ne odlomim komad i počnem ga lizati. Pretvarala sam se da gledam po prostoriji. "D ošao si sam? Što je, mamica te sada pušta samoga? Mislila sam da te očekuje na večeri." Čak je i drveni harpun na zidu zadržao dah. D ok sam zločesto povlačila dim i otpuhivala ga prema svojim zeleno obojenim noktima, nije se čulo ništa osim zveckanja čaša. Ovaj put morat će se boriti. A ovo je bila samo prva runda. "Ljutiš se na pogrešnoga", rekao je, onim glasom O bija-Wan Kenobija koji mu je, očito, bio omiljeno oružje. "Znam što tvoja sestra vjerojatno priča, ali ja nisam imao nikakve veze -"

"Zašto mi se još uvijek obraćaš?" upitala sam, gledajući ga pravo između jantarnih magneta. Nisam se morala pretvarati da mu iz tog zgodnog tijela želim iščupati pluća. "A oife i ja, spavali smo, jesmo", rekao je podižući ruke kao da će, svakoga časa, upasti policija. "I ne ponosim se time. J ednostavno... dogodilo se. A li kada sam od nje odlazio - zgromio me Bog ako lažem - bila je dobro. Kunem ti se, Roísín, mahala mi je dok sam odlazio." Pomislila sam na A oifeine modrice, na njezin prazan pogled, i gotovo razbila čašu i zabila mu je u lice. Ali samo sam uzdahnula i hinila da sam iznenađena, šokirana. "J a... slušaj, moja sestra spava s nekoliko ljudi", rekla sam, "od kojih su neki smrdljivci baš kao i ti, stoga me se ne tiče ako -" A onda me je dotaknuo. S veci na nebesima, spustio mi je one svoje duge prste na koljeno i lagano ga stisnuo, kao da sam jedan od njegovih nedoraslih ženskih trofeja - samo što to još ne znam. Zar je stvar toliko jednostavna? pitala sam se gledajući ga kako nakratko zadržava ruku, a onda je povlači, nježno, baš kao što je i izgledalo. Zar nitko ne shvaća koliko je namješten, posve nestvaran? Zašto nitko osim mene ne vidi zrcalo iza kojega se skriva i - dok ga promatraju - baca im zeleni dim u oči? S inulo mi je da nitko osim S tražara ne zna što to uopće znači. "I mam dovoljno nevolja s tvojom tetkom jer zna što sam učinio", rekao je i pokunjio se poput školarca kojega su uhvatili da krade iz škrabice kako bi kupio čokoladu. "Za to se iskupljujem. Ali više me brinu glasine. Hoćeš li, molim te, reći sestri da mi je žao?" "Čega ti je žao ako nisi učinio ništa loše?" rekla sam, prestavši glumiti. "S lušaj, možda je tu priču izmislila jer se pokajala zbog onoga što se dogodilo. A zna da ćete joj ti i Fiona brže-bolje pojuriti u zaštitu." "Tu si u pravu." Ruka mi je bila u torbi, na dršku onog noža. U mislima sam već vidjela njegovo mlohavo truplo prevaljeno preko stola. O brve su mu se spiele, a one prekrasne usnice iskrivile, tobože u pravoj mentalnoj agoniji. "Pa sam mislio, možda... možda bismo se ti i ja mogli naći prije vjenčanja, nasamo", rekao je. "Možda bi mogla djelovati kao posrednik između mene i A oife. S ada, kada postajemo obitelj i sve to. Ne želim da se itko osjeća povrijeđen." Umalo sam mu se grohotom nasmijala u lice; svladala sam se u posljednji čas. O h, ti, prepredeno, lukavo kopile, mislila sam i glumila da se mrštim i razmišljam kao prava brižna sestra blizanka. Primijetila sam i da mu se pogled zadržao na mojim grudima, malčice predugo, prije no što je opet otpočinuo na mom licu. S amo nas dvoje. N asamo. To je značilo ili skidanje gaća, ili čekić u glavu. Ili, najvjerojatnije, oboje. Pogledala sam ga i slegnula ramenima, spustila ruke medu noge i skupila ramena, pazeći da pritom stisnem grudi. Bingo. S amo je u njih gledao dok sam ja - tobože postupno, slučajno i sporo - shvaćala svoju ulogu posrednika između sestre i njezina silovatelja. "I što bi ti sad?" upitala sam ga. D a sam se odmah predala, postao bi sumnjičav. "I zašto ja?" Vidjela sam da me J onno gleda kao da mi želi reći Pokuša li bilo što, samo nam namigni. Mogli su tog šarlatana u gradu voljeti koliko hoće; J onno bi ga ubio za mene, živa istina. No ja sam ga željela samo za sebe. "N eko vrijeme bio sam i s Fionom, to sigurno znaš", rekao je, ponovo se smiješeći, tobože posramljen što je spavao sa svim ženama u obitelji Walsh osim jedne. "J oš uvijek ne razgovara sa mnom. Bojim se da sam je iznevjerio. A li ti i ja, među nama nema zle krvi. Možemo li se sastati? Možda sutra poslijepodne? S iguran sam da mi možeš predložiti neko mjesto na kojemu još nisam bio. Donijet ću i malo vina. Dobro?" D o dana današnjeg ne znam bih li to nazvala hrabrošću, odvažnošću ili

najgenijalnijim opsjenarskim trikom koji sam ikada vidjela. S estru svoje najnovije žrtve, žene koju je silovao, pokušavao je uvjeriti u svoju nevinost pozivajući je na spoj vjerojatno je u pitanju bilo sve troje, sa šlagom. N a njegovo pitanje postojao je samo jedan odgovor. Kada sam, na odlasku, zgrabila torbu i ustala, dopustila sam si čak i naznaku osmijeha. "Znaš onu plažu, dolje, kod Eyeriesa?" upitala sam. Čula sam da je prošloga tjedna tamo odveo gomilu dječaka iz Presvetog S rca i organizirao im natjecanje u ribičiji. D ečki su se kući vratili s novim junakom i s glavama dupke punima priča. "Lijevo, prije samog ulaza u grad, znaš?" "Mislim da ću je naći, naravno." I izgledao je kao da mu je laknulo što sam pristala. Bože, morala sam se diviti njegovoj tehnici. S vaka kućevna S usie nasjela bi deset puta zaredom. "Pola jedan, kod staroga kamenog doka", rekla sam, zgrabila pivo i ispila ga u jednom gutljaju. S pustila sam čašu nadajući se da ne primjećuje kako mi ruka drhti; doduše, tašt kakav je bio, to je mogao protumačiti i kao nestrpljenje. "J a pijem bijeli souvignon. Hladan." I zišla sam iz McS orley'sa ne zastajući da čujem njegovu završnu riječ, no nisam ni morala. Bit će on tamo, s rashlađenom bocom u rukama i parom rukavica u stražnjem džepu, za poslije, kad igra postane gruba. Bit će tamo, sigurno, kao što je i na A oifeinu stegnu sigurno modrica veličine jabuke. A bit ću i ja. Čudno, kada sada razmišljam o tome, nikada poslije nisam popila ni kap alkohola. Više mi nije prijao. D ok sam - izbjegavajući turiste koji su vozili pogrešnom stranom ceste - vozila uzbrdo prema sestrama, gotovo sam povratila od adrenalinskog šoka. Zvuk valova što su se razbijali o stijene tutnjao mi je u glavi kada sam u plavičastoj tami pred sobom ugledala tople zrake svjetlosti. "Još malo", rekla sam samoj sebi i jače nagazila pedale. Zašto ti oklijevam ispričati ostatak priče, pitam se? N e zato što spram onoga što smo učinile osjećam sram ili gađenje. N e, iskreno govoreći, mislim da je to ponajprije zbog osjećaja razočaranja. J er, sve sam tako dobro isplanirala. Cijele noći ostala sam budna i razmišljala o tome, opet i opet. Ležala sam kraj sestre blizanke, držala je za ruku, osjećala njezino bilo i u mašti vidjela Jima kako se smiješi, posljednji put. Samo, stvari baš i nisu išle po planu, zar ne? Toga sam, sljedećeg dana, uranila, barem dvadeset minuta. A prvo što sam ugledala, svladavajući posljednji zeznuti zavoj ceste koja je vodila na plažu, bio je onaj blistavi crveni stroj, parkiran na doku. O psovala sam ispod glasa manevrirajući A oifeinim mercedesom po vlažnome pijesku. O sjećala sam se kao idiot; morala sam predvidjeti da će me preteći. Sada će biti nemoguće postaviti pravu zasjedu. S eronje nije bilo na vidiku. Tu je bio samo njegov motocikl, na udaru vjetra, okružen kreštavim čapljama, kao da je seanchat i mučitelj moje sestre već mrtav ili iščeznuo u praiskonskoj šumi iz vlastitih bajki. S kupina drveća što se nadvijalo nad vodom šuškala je na vjetru. A ko me je pokušavalo upozoriti, nije bilo dovoljno glasno. Željela sam J ima mrtvog i pod zemljom, tako silno da sam gotovo povjerovala da se Bog napokon priklonio pravednosti. "Bojim se da je chablis. N isam mogao pronaći ono drugo", začuo se njegov glas, iz blizine. Za ovu prigodu J im je odabrao jedan od Haroldovih bijelih lanenih kaputića i

košulju dubokog izreza, kao da smo dvoje beznadnih ljubavnika iz nekog lošega aristokratskog ljubica. S jedio je prekriženih nogu, skriven iza busena visoke trave. Pravi Buddha uništenja. N amirisala sam piletinu s mangom i prije nego što sam izišla iz automobila, i mrzila sam ga i zato što je tako dobro kuhao. Ponio je ne samo košaru za piknik - i raširio kariranu deku koju sam prepoznala kao maminu - nego i fine kristalne čaše koje tetka Moira nije rabila jer su lako pucale. U finim prstima držao je rashlađenu flautu bijelog vina za mene. "Koliko si dugo tražio?" rekla sam polako mu prilazeći, odlučivši se za neutralan izraz lica sa sitnom natruhom poruge. Sićušnom naznakom spremnosti na budući oprost. Haljina mi je bila kraća od sinoćnje, a i vjetar je lijepo odradio svoje. Kada sam sjela, nije me gledao u lice. "Ah, čuj", rekao je odmahujući glavom i stao pijuckati. "Popusti malo." Posegnula sam u pletenu košaru i izvukla pileće krilce. Zurila sam u sprženu kožicu, znajući da nema šanse da sjedim i glumim da uživam u mesu. "A oife", rekla sam grickajući krilce. "Što si u vezi s njom pametno smislio? Više od tjedan dana nije izišla iz kuće." "Mogu li s njom razgovarati?" "O , to je genijalno, blesane. Možda bi i njoj mogao odnijeti malo bijelog vina, kad si već tamo." Usta su mi bila suha, ali, mislila sam, neka sam prokleta ako ćemo piti iz iste čaše. "Možda bih mogla srediti nešto s ocem Malloyem. U crkvi." J imovo se lice ozarilo kao da sam mu rekla da otkopča šlic i navali. "Zbilja misliš da bi mogla -" "Polako, Billy S hakespeare. Rekoh možda. Misliš li da sam u stanju izvoditi čuda prije nego što mi voljenu tetu odvedeš pred oltar? S amo ti sanjaj. To je za dva dana." O svrnula sam se uokolo i vidjela da nas ne promatra nitko osim vjeverica. A njih nije bilo briga. Nasmiješio se, na način koji me nimalo nije dirao. "Ne voliš je baš, ha? Moiru?" "Moira je obitelj." "I Mansonovi su obitelj. Reci mi istinu." S taklo čaše prikrilo je sve osim njegovih očiju, koje su zurile u moje, tobože tamne i tajanstvene. O h, smrdljivac je bio toliko kvaran da je već tada zaslužio da ga sredim. N o plan je bio drugačiji. "Moje sestre i ja oduvijek smo se brinule jedna za drugu. Dobro?" "Znaš, nešto u vezi s tobom oduvijek me je mučilo", rekao je J im, ali - za razliku od maloprije - manje se služeći onim svojim čarobnjačkim glasom. "J oš od one prve večeri u McS orley'su kada sam vas sve tri upoznao. I još mi se uvijek kotrlja glavom, poput kamenčića koji ne uspijevam izvaditi." "Mislim da za to ima sasvim dovoljno mjesta." Glas mi je ostao miran, ali jedva. Pogledala sam prema mečki, glumeći da s lica mičem kosu. N egdje daleko, iza drveća, začuo se zvuk drugog automobila, u praznome hodu. I z nekog razloga nisam htjela da ode, no on je ubrzo ipak otišao. Kada sam ponovo pogledala J ima, i morske su ptice nestale. "Pametnija si od sestara", rekao je odmahujući glavom. "Puno pametnija. N ije li tako? N ikada se ne dovodiš u situaciju da budeš ranjiva, čak ni nakon deset piva." D ovršio je vino i mljacnuo. "A ipak, eto te ovdje, lezbijska ljubavi mog života, paradiraš preda mnom poput loše porno-glumice. S toga te želim pitati: Zašto si tako dugo čekala? Zašto mi jednostavno nisi u grudi zabila onaj nož za filetiranje koji si sinoć imala u torbi?" N isam se mogla pomaknuti. Bilo je vrijeme za akciju, vrijeme da se sručim na njega, a ja sam samo zurila u šake što su mi nepokretno ležale u krilu, poput kakve drogirane

bakice. "Hoće li je ubiti ili voljeti?" rekla sam, ali tako tiho da se zvuk valova razbio o riječi. "Što si rekla?" upitao je nalijevajući drugu čašu vina, kao da je seoski vlastelin u društvu omiljene mu djevojke. "To ja želim pitati tebe: hoćeš li je ubiti ili voljeti? N ije li to izbor pred kojim se našao kraljević Euan? N ije li to odluka koju ti donosiš kad god ubereš cvijetak koji ti se sviđa? Što je falilo J ulie A nn Holland? O cvala je pomalo prebrzo za tvoj ukus? I li je ispod te tvoje šminke vidjela pravo lice, lice vuka?" Jim je spustio čašu i zapljeskao. Lice mu je bilo maska čistog ushita. "Znaš, trebali smo se sresti davnih dana. Bez pol' muke mogla si zauzeti Tomovo mjesto MC-ja i mogli smo počistiti dvaput više kuća. Cure meni, dečki tebi, a plijen dijelimo napola. A h, što ćeš." Ustao je i otresao travu s hlača. "D akle, da mi to obavimo prije nego što moja mladenka pomisli da se vucaram s nekom droljom, je li?" "Nisam došla sama." Prišao mi je, ali ja sam i dalje samo sjedila. J im je okrenuo glavu prema zelenoj mečki i - najveselijim glasom koji sam ikada čula - povikao: "Oj, Fiona! Sada možeš izići iz auta. Bit će brže, znaš." U A oifeinu automobilu isprva se ništa nije pomaknulo. A onda je poklopac prtljažnika lagano zaškripao i Fiona se izvukla iz njega, s nečim teškim u rukama. N apredovala je prema nama poput vojnika na slikama s fotografskih ploča, znajući da će poginuti, uzdignute glave, gledajući ravno pred sebe. "O dmakni se od nje", rekla je. "Miči se!" "Zašto svi u ovome gradu govore kao ona umišljena murjakinja Bronagh? S pusti to, ili ću vas obje zaklati sporije nego što moram." Vidiš, to je bio cijeli moj plan; to je bilo sve. Genijalno, je 1' da? J a zagrizem mamac, a onda Fiona uleti i razbije mu glavu dok se mi, kao, seksamo. S hvaćaš li sada zašto ništa od toga nisam željela podijeliti s tobom? Kriste, već i to što sam izgledala kao jedna od J imovih obožavateljica bilo je dovoljno neugodno. S premati se umrijeti kao jedna od njih bilo je još gore. J im je ponovo posegnuo u pletenu košaru, i ja sam znala da više neće nuditi piletinu. O no što se potom dogodilo bilo je ili djelo čarobnog praha iz neke J imove priče, ili najčvršći, meni poznati dokaz da ljubav nadjačava strah. Buuum! Sve troje trgnuli smo se i okrenuli u smjeru zvuka. Moja blizanka, veličanstvena u onoj svojoj vojničkoj jakni iscrtanoj čovječuljcima i leptirima, uperila je očevu pušku u J imovu glavu. D ok mu je prilazila s leđa, brzo je izbacila potrošenu patronu i ubacila novu. U tom trenutku oči su joj bile žive kako ih do tada nikada nisam vidjela, a obrazi crveni poput ušećerenih jabuka. Kao da je vozila na čisti kisik. Ruke joj nisu drhtale, čak ni kada je zastala na tri koraka od njega. "Bilo bi dosta piknika za jedan dan", rekla je Aoife. "Ionako je previše hladno." J im je izgledao kao da ga je netko udario mesarskom sjekirom; kroz njegov vječiti šarm probijao se šok pri pogledu na djevojku koju je onomad ostavio kao krvavu, cmizdravu masu na podu. J er, to je bilo nemoguće. N i Fiona i ja nismo mogle prikriti iznenađenje. Vidiš, A oife nije bila dio mog genijalnog plana. A bila je tu; konjica što spašava dvije indijanske squaw koje su zabrljale i samo što nisu poginule. Priča je, bogami, bila bolja od J imovih. N agli obrat, u posljednji čas. J unaci se smiju, a nasilnici plaču. Samo što našem nasilniku plakanje nije bilo ni na kraj pameti. "Genijalna si, Aoife!" rekla sam osjećajući knedlu u grlu. S eanchai se brzo oporavio i svoju sljedeću prijetnju zalio medom. "Ljudi su čuli

pucanj", rekao je J im, hladnokrvniji od pogrebnika. "S ve i da nisu, znat će tko me je ubio. O tebi sam po gradu proširio priča dovoljno za tri talijanske opere." "Pucaj!" prosiktala je Fiona, plačući od srama što samo stoji na mjestu i ništa ne čini. Ili, možda, mrzeći sebe što ga je, ne tako davno, pomalo voljela. "Čekaj, da vidimo što je dobroga još ponio", rekla sam osjećajući kako mi ruke oživljavaju i nagnula se nad J imovu košaru. U njoj je bio čekić sa svijenim krajem za vađenje čavala, omotan ljepljivom trakom. Posljednja stvar koju je Tomo vidio za života, pomislila sam. On i nekoliko djevojaka koje bih mogla spomenuti. Mahala sam njime po zraku. "Nestalo ti piletine, ha?" upitala sam ga. "Uređenje doma trebalo bi obavljati doma", rekla je A oife pokazujući J imu da krene prema šumi. "Bilo bi ti bolje da si ponio srebrni beštek." "J esi li ikada ikoga ubila?" upitao je J im pokazujući glavom na cijev puške. "Prljavo je." "Tratiš mi vrijeme; hodaj", odgovorila je. J im je stigao do ruba šume, a onda zastao i naslonio se na drvo. N i jedan faun ne bi izgledao ni upola dobro kao što je on izgledao na mrljama zelene sunčeve svjetlosti što je dopirala kroz lišće. I on je to znao. "Priznaj", rekao je, "da si barem malo znatiželjna. D a želiš znati zašto su sve one žene umrle. I nećeš me spremiti pod zemlju dok to ne čuješ od mene. Nije li tako?" "Nije", rekla je Aoife. Šutjela sam. D o tada, propuzavši kroz rupu u srcu za koju sam mislila da sam je unaprijed popunila obiljem mržnje, mozgom su mi proletjele sumnje. "A li onda Roísín neće dobiti odgovor na svoje pitanje", rekao je J im otkidajući komad kore s drveta. "Zar ne, Ružice (hrvatska inačica imena Roísín i Rosie (op. prev.)?" "Začepi više", rekla sam i krenula prema njemu s isukanim nožem. "O čemu on to priča, Rosie?" A oife je zaboravila oružje u svojim rukama. Pogledala me je sa sićušnom naznakom sumnje. "N i o čemu", rekla sam dok mi je sram palio obraze, mlatarajući sječivom. "Povuci okidač i završimo s tim. Ili ću ja -" "Čekaj", rekla je Fiona, bez daha, iako je samo stajala na mjestu ne pomaknuvši ni mišić. Kada ju je podigla k ustima, ruka joj je drhtala. A J im se smiješio, nije li? Cerio se, od tamo pa sve do donegalske obale. N apokon, u tome je bio prvak svijeta, u izokretanju posve sigurne egzekucije u partiju mentalnog flipera, pri čemu upravo on, prije nagradne runde, tilta mašinu. "Kako to misliš čekaj?" upitala je A oife, premještajući se s noge na nogu u onim ludim ružičastim komandoskim čizmama. Zdrava boja njezine puti pretvorila se u sivu. Ponovo je podigla pušku i uperila je u Jimovu finu frizuru. "Hoće li mi netko reći -" "S amo sam ga najprije htjela nešto pitati", objasnila je Fiona gledajući u nas kao netko koga su u SuperValuu uhvatili da krade hranu za svoju djecu. "Ma, briga tebe za S arah", rekao je J im Fioni, oslanjajući se leđima o drvo i ugodno se zavaljujući. "N ije li tako? I li za Lauru Hilliard, ili J ulie A nn Holland, ili bilo koju drugu dušicu kose boje lana koja mi je stala na put. D oista želiš znati što im se dogodilo? S amo reci, slobodno." Fiona je, tek na sekundu, odvratila pogled i on je - kao vrelim skalpelom među nas nastavio zabijati nevidljiv klin. "N e, nije to. Tebe zanimamo ti i ja. Želiš znati zašto sam otišao. Zašto sam, umjesto tebe, izabrao malu Kelly i tvoju tetu? Točno?" K-lik! zapjevala su oba kokota na pouzdanoj očevoj staroj pušci kada je A oife odlučila prekinuti stanku i vratiti se glavnom događaju. "Svi previše govore." "D akle?" začula sam samu sebe kako pitam muškarca kojega sam, još sinoć, obećala

ubiti vlastitim rukama. "Hoće li je voljeti ili ubiti? Ili to i nije važno?" Čak je i A oife zastala i zatreptala; kažiprst joj se ukočio na okidaču. "O h, ovu će ubiti", rekla je. "To ti jamčim." J im je sklopio ruke kako to čine šamani i nagnuo glavu kao da mu je netko u uho upravo došapnuo nekakvu mudrost. D aleko iza njega, na rubu plaže, netko je šetao dva njemačka ovčara i polako hodao prema nama. O čito nije čuo pucanj. J edan crni pas skočio je u valove i donio štap. Tik-tak, pomislila sam. Gubimo vrijeme. "D eset minuta", rekao je zureći u cijevi puške. "Znam da ću danas umrijeti. Možda i zasluženo. A li pustite me da poživim još deset minuta, upravo ovdje, pod ovim drvetom. Reći ću vam kako priča završava. I moja, i ona kraljevića Euana." Pasji lavež dopirao je do nas na mahove. D ok se A oife predomišljala, umislila sam da osjećam zov vučje krvi. Fiona joj je kimnula. "Pet minuta", rekla je Aoife ne spuštajući pušku. "A onda je vrijeme isteklo." "Zahtjevna publika", rekao je seanchaí i rukom pokazao prazno polje što se iz smjera grada spuštalo prema nama. "A li pošteno od vas. D akle pretvarajmo se da tamo, na onome mjestu, stoji Vučja utvrda, da njezine zastave vijore na vjetru. Večer je blizu, pa možete vidjeti što se zbiva u njezinoj najvišoj kuli." Glas mu je zapao u maglovitu jednoličnost iz nekog drugog vremena. "A onda zamislite da vidite vuka kako stoji ispred prekrasne žene koja se nema čime obraniti. To je kraljević Euan; odlučuje se između života progonjene zvijeri i života ljudskog bića koje nikada i nije bilo posve ljudsko. Klečao je ispred kraljevne, no sada je ustao. I ona u njegovim očima vidi odraz svoje sudbine." "O sjećaš li, rođače?" rekla je A isling gledajući kako se muškarac pred njom, poput prosjaka, s mukom podiže na noge. D a, na noge, jer njegovo vučje tijelo mijenjalo se, iako se i dalje oslanjao na stražnje noge, osjećao ih kako se istežu i svijaju unatrag. Kada se odvažio da je - prvi put - poljubi u usta, kraljević Euan osjetio je nezamislivo intenzivnu bol. S ivo krzno, još uvijek gusto i matirano od hrane koju je jeo u zimskim mjesecima, otpadalo je s mišića što su se mijenjali sami od sebe, čupajući i posljednju dlaku iz njegova tijela. Bog ga je konačno kažnjavao za pokvarenost; znao je da je konačni sud blizu. Potpuno sjećanje na sebe kao ubojicu i pretendenta na prijestolje pojurilo mu je natrag u glavu i zamaglilo mu vid. N ema nikakve sumnje da ga na drugoj strani čekaju brat N ed i njihov siroti otac, željni osvete. Plašio se živjeti. Užasavao se umrijeti. I nije mogao obrnuti proces koji mu je pred očima mijenjao tijelo. N amirisao je njezin parfem: prsni mišići zgrčili su mu se i upola smanjili, a zubi veličine noževa na koje je sviknuo povukli su se u zubno meso uz zvuk usisavanja. Uspuzao je na svoju rođaku, uhvatio se za okvir kreveta i ušao u nju. Činilo mu se da mu u ušima odzvanjaju krici svih ljudi koje je ubio. S vi ubojiti nagoni koje je osjećao u tom su se trenutku sudarili i iz njega zauvijek istisnuli i posljednji životinjski refleks. "To... ja umirem", rekao je osluškujući kako mu srce posljednji put odbija u ritmu. Kraljevna A isling samo se nasmiješila i dotaknula mu glatki obraz. "N e, umire tek jedan od vas", rekla je ljubeći ga u vrh sada već ponovo aristokratskog nosa. "Zvijer u tebi mora umrijeti kako bi čovjek mogao živjeti. To su mi prorekle moje vračare. A li moraš čekati do zore. O stani sa mnom dok sunce ne iziđe, i tvoje će oslobođenje biti konačno. I vladat ćemo ovim kraljevstvom kao muž i žena." Euan ju je najprije jahao kao muškarac koji nikada nije bio sa ženom. N espretno i nasrtijivo, osjećajući se kao dječak. Vučje sjećanje, pospremljeno negdje duboko ispod kože, pozivalo ga je da joj brzim trzajem raskine arterije, no svladao ga je ugodan osjećaj njezine nazočnosti, osjećaj da je A isling svud oko njega, ali i u njegovoj glavi. Kako je noć

odmicala, taj ga je osjećaj nosio na purpurni ocean mirnih mora i vodio ka sigurnoj luci. Taj osjećaj nije se mogao mjeriti ni sa čime što je u životu ikada osjetio. Ljudska bića nazvala bi ga zadovoljenjem, povjerenjem, čak i ljubavlju. Euanu - bivšem vladaru očeve moćne tvrđave, ubojici vukova što se i sam pretvorio u šumsko stvorenje - činilo se da se radi tek o varci njegova uma. S klopio je oči i shvatio da je to i prije činio, s mnogim ženama, ali da taj nepoznati osjećaj pripadanja nikada nije iskusio. To je ublažilo njegovu nervozu. A islingini pokreti, pod njim, dobivali su na snazi, sve dok mu nije stisnula nove, vitke podlaktice, a onda ostala ležati, posve mirna. Vlastito olakšanje Euan je pronašao baš kada je druga strana šume počela ispijati prve blijede duhove jutra. D ržao ju je u naručju i pokušao se sjetiti vučjega lika, šapa gotovo nečujnih na tlu, tek nekoliko centimetara od odabranog plijena. N o, kada je zatreperio kapcima pred sve jačim suncem, njegova je vizija izblijedjela. S jetio se kako se kao dječak igrao s ocem. Bilo je truba. I slatkiša. J edino čega se sjećao iz svog nedavnoga životinjskog postojanja bile su oči vuka koji ga je ukleo. "To samo Bog i Fortuna znaju", obećao je, zaprijetivši mu vječnim prokletstvom. N o nije li on dokazao koliko je to netočno, i potpuno besmisleno? Bio je u čistilištu kao divlja zvijer, ali uspio se vratiti u sigurnost, hvala Gospodinu. I dok je padao u san, dok mu je sunčeva svjetlost milovala novo lice, poljubio je kraljevnu Aisling u vrat. Euan je spavao do prvog zvona za jutarnju molitvu. A onda se probudio, kao da se trgnuo iz noćne more. I mao je osjećaj da mu tijelo muči groznica kakvu je viđao u luđaka. Krv u njegovim ušima tutnjala je poput ratnih bubnjeva što su ga pratili kada je, onomad, na bojišnici, dosegnuo muževnost. Liptala je nekim dubljim, nagonskim kanalom nečujnim, posve nezamjetljivim ljudskim osjetilima. I nije bilo sumnje što od njega traži, usprkos glatkom ružičastom kostimu koji je, tobože, zaodijevao čovjeka. Znao je kakvo se stvorenje pod njim skriva, nazivali ga čovjekom ili zvijeri. Euan je pogledao kraljevnu A isling; sklupčala se oko njegove nadlaktice kao oko sidrišta. Crvena razbarušena kosa krvarila joj je posvuda po jastucima. Zurio je kroz otvoren prozor, prema šumi u kojoj su se tisuće mirisa svježe procvjetalih ruža miješala sa sirovim, slatkastim mirisom što ga je jelen ostavljao po drveću u sezoni parenja. Golubica je prolepršala. S vijet se proširio. S rce mu je zatutnjalo; da, vjerovao je kako samo od sebe - pokušava dostići veličinu primjerenu životinji koja se toliko kreće. Mlada se žena promeškoljila, počešala po nosu i počela otvarati oči. "Dobro jutro, rođače", rekla je izvijajući vrat da ga Euan poljubi. D avno sam odlučio, pomislio je Euan, znajući da mu stari vuk nije rekao sve. N jegova prava muka sastojala se u ovom trenutku. S vrstao sam se, čak i prije nego što sam ubio brata i prije no što sam osjetio žestoko uzbuđenje terorizirajući žene ne bih li im ukrao posljednji dah. Čak i u ljudskom obličju, zauvijek ću ostati ono što sam oduvijek bio. Grabežljivac. Gonjen strahom od plijena kojega proganjam, nalazeći jedini užitak u ubijanju. "Rođače?" upitala je Aisling osjećajući da se u tijelu pokraj njezina nešto premješta. Kraljević Euan imao je osjećaj da će mu se glava rasprsnuti. Lubanja mu se suzila i istegnula prema dolje, a oštri žuti zubi izbijali su iz nepca sve dok bol nije postala nepodnošljiva. O tvorio je čeljust i vidio kako mu - brže od pobjegle misli - na nadlanicama izbija sivo krzno. N akratko je, puteno, oklijevao oduzeti mladi život pokraj sebe. A onda je zagrizao Aislingin vrat i protresao ga, sve dok nije začuo tiho krckanje. D nevna straža na bedemima mogla se zakleti da je vidjela vuka kako skače s kule,

doskače na tlo u njezinu podnožju i nestaje medu drvećem.

J im je čistio nokte i pjevušio. Gledao je kako stojimo i nastavljamo slušati priču koja je odavno završila. N acerio se i potapšao po džepu košulje tražeći cigaretu. N o pogled mu se, češće nego ostalima, vraćao meni. Nož u mojoj ruci bio je klizav od znoja. Dolje, na moru, onaj je čovjek sa psima otišao. Mogla sam čuti disanje svojih sestara. "Zaboravio si nam ispričati kako završava tvoja priča", rekla je A oife bezbojnim glasom. Spremnik s patronama stršio je iz puške poput komada vrtlarskog alata. "Zar sam dobio još minutu?" htio je znati pripovjedač. Fiona je jače stegnula ružni i teški predmet što ga je držala u ruci. O pazila sam da je sa tla podigla J imov čekić. "Moraš mi nešto objasniti", rekla je tmurnim tonom. N o pogled joj je vrludao od Aoife do mene i natrag, prebrzo da ikoga prestraši. J im je zakikotao. J oš uvijek ga čujem. Kao omraženi ujak koji ti na zabavi tvojih roditelja na uho šapuće nekakvu prljavu tajnu. Ta vrsta kikotanja. Znaš? "Što si, zapravo, rekao onom Šveđaninu?" Fionin glas zvučao je kao da joj je netko grlo stisnuo u škripac. J im je odmahnuo glavom. "Posluži se maštom. Što bi muškarca dvaput većeg od mene pretvorilo u prestrašenog mladca? N ikakva bajka, to ti jamčim." Zurio je u nebo kao da, poslije, namjerava puštati zmaja. "Rekoh mu da ću mu ubiti curu i da ću ga pustiti da gleda. Zar si stvarno toliko naivna?" "A li one žene", ustrajala je Fiona, teško dišući, kako se ne bi rasplakala dok mu postavlja pitanje. "Zašto si ih pobio? Nisu ti bile nikakva prijetnja. Sarah, ona..." "N ašla mi se na putu, ništa drugo", rekao je J im. Zvučao je kao da se dosađuje. "Čula je Toma i mene kako raspravljamo o svojoj metodi. S irota J ulie A nn Holland? O na je morala otići jer je za vrijeme pljačke čula Toma u prizemlju. A Kelly, znam da je se sjećaš - pa, ona je preživjela jer nije primjećivala ništa osim mene. S tvar sreće, doista. Tražiš li kakav tajanstven odgovor iz mog nesretnog djetinjstva, gubiš vrijeme." Fiona kao da se zagledala u samu sebe i vidjela nešto što joj se - vidjela sam - nije dopalo. Kada se ponovo zagledala u seanchaija, njezin pogled razotkrio joj je nutrinu više no što je to željela. Pravo pitanje napokon joj se otelo iz grla. "Zašto, onda, nisi ubio i mene?" upitala je, nastojeći ne pitati i zašto je, zapravo, i nije volio. Jimov osmijeh nije bio ni grub, ni pokajnički. "Tebe nije trebalo ubiti", odgovorio je. "D akle vuk si nije mogao pomoći, baš kao ni ti, je li?" upitala je A oife još jače stežući kundak puške. "Rob biologije, ha? S tvoren za brzinu i ubijanje, čak i kada mu je ljubav dobre žene nadohvat ruke? Kriste, baš si jadan. To nije čak ni dobar završetak priče. To je jeftina muška seksualna fantazija." J im je slegnuo ramenima, ispraznio kutiju cigareta i bacio je. Šećerni preljev njegova glasa skrutnuo se i otpao. Ostao je samo hrdav čelik. "Kraj sam sačuvao za vas tri", rekao je. "Zaslužile ste. N ikada nisam imao publiku toliko voljnu" - opet se nacerio - "sudjelovati. D oći će jutro, ja ću biti živ, siguran i ugodno zavaljen u krevetu vaše tete. A vi ćete se, sve tri, pitati zašto ste izgubile hrabrost." Pokazao je na A oife. "Ma da?" D a si to doista željela, odavno bi me ustrijelila. I sto vrijedi i za tvoje osvetoljubive sestre." Moj se pogled susreo s Fioninim. S vaka je čekala da ona druga učini nešto. Bilo što. Nikada u životu nisam se toliko sramila. I ništa se nije dogodilo. "A li Euana su na kraju ipak uhvatili, zar ne?" upitala sam, stežući nož toliko da je i držak prokrvario. "Lovci? A onda su njegovo prljavo krzno objesili na najbliže drvo?" J im me pogledao s odobravanjem. Gledatelj koji izmišlja vlastiti završetak priče. Tko

bi to rekao? "Bojim se da nisu, ljubavi", rekao je. "Euana nikada nisu pronašli. Putnici namjernici znali su vidjeti tek njegovu sivu sjenu, dok ih je promatrao i računao kako će im najlakše ući u trag. N akon A islingine smrti, Vučja utvrda brzo je pala pred osvajačima iza kojih nije ostalo ni kamena na kamenu. Poraženim vojnicima dopustili su tek da od drva s crnih vrata kraljevni izrade lijes." Pogledao je A oife s najneobičnijim izrazom lica. N e znam mogu li ga se danas točno sjetiti, ali bilo je to nešto nalik umoru ili rezignaciji. I zraz životinje koja zna da je sustiže strijela. "A što se mene tiče?" duboko je uzdahnuo i rekao mojoj bli-zanki. "Ti znaš zašto sam odabrao tebe, zar ne? A ne jednu od njih? N e samo zato što sam znao da si već spavala s pola grada i da ništa nećeš posumnjati. N e, bilo je to zato što sam znao da ćete to boljeti puno više od njih, naročito poslije. Fiona, ona ti je jača nego što misli, a sestrica ti više voli djevojke. Ali zvuk koji si ispustila kada sam te okrenuo i uurghhh!...'" Zarila sam mu nož u grudi, do drška, prije no što sam na to i pomislila. I zvukla sam ga i ponovo zabila. Krv mi je prsnula u oko, i ja sam je obrisala kao ljepljivu kišu. N išta nisam osjećala. N išta nisam shvaćala. U ušima mi je bubnjalo; govorile su mi nešto što bi vuk možda razumio, nešto što ja nisam željela čuti. N etko mi je iz ruke uzeo nož, mislim da je to bila Fiona jer sam je vidjela kako se naginje nad J ima i podiže i spušta ruku. Prestala je tek kad joj je A oife spustila ruku na rame. S unce se odbilo od nečega crvenog i metalnog, i ja sam se okrenula u tom smjeru. S aplela sam se i pala prije no što sam stigla do Vincent Cometa iz 1950., parkiranog na rubu doka. N a rezervoaru nije bilo ni trunčice muhina dreka. Kada sam ga zatresla naprijed-natrag, u njemu je zapljuskalo. Ruke su me svrbjele. Krv na njima već se počela zgušnjavati. Pogledala sam natrag, prema sestrama. A oife i Fiona mahale su rukama po zraku i između jecaja mi pokušavale nešto reći. Vrućina nas je stisnula, preobražavajući čak i nebo u boju papira. Žmirkala sam prisjećajući se kako je S arah McD onnell, kada su je pronašli, nedostajala jedna cipela. S lomila sam ključ u bravi motora i polovicu spremila u torbu. Kao trofej, valjda, ne bih ti znala reći. Uzela sam ga, i točka. Potom sam motocikl odgurnula u vodu. Kada je potonuo, ispod površine se nije nazirao ni odbljesak crvenog. N a djelić sekunde pomislila sam da nam se J im Q uick, možda, nikada i nije dogodio. Gotovo sam to mogla i zamisliti. Kada sam krenula natrag k sestrama, pritisak u grudima djelomice je oslabio. J imove oči bile su napola otvorene. Bijeli leptir sletio mu je navrat privučen grimiznom bojom svježe rane na vratu. S utnula sam ga, i on se prevalio na stranu. Već je izgledao kao vreća trulih jabuka. N ije se pomaknuo ni kada sam ga stopalom još jedanput udarila u leda i osjetila kako se nešto unutra lomi. N egdje u blizini ponovo je zalajao pas. A oife je, bez riječi, objesila pušku o rame i obje nas zgrabila za ruke. Tijelo mi je bilo otupjelo. Ruku sam ponovo postala svjesna kada sam sjela na suvozačko sjedalo i počela ih brisati o onu glupu haljinu. Boljele su, kao da sam ga nasmrt pretukla. N ikad nisam shvatila zašto. D a li ruke koje ubijaju upiju dio očaja koji izazivaju? Možda. Od tada me nisu prestale boljeti. Pogledala sam kroz stražnje staklo A oifeina taksija i ugledala J ima: još uvijek je sjedio pod onim drvetom, kao mladac koji samo spava. Bio je prekrasan, čak i kao truplo. S jećam se kako sam poželjela da smo ga objesile naglavce, za pete. I li ga upitale poznaje li onog tipa s radija koji je, nekako, znao sve o njemu. A oife je nagazila na gas i krenule smo. Zvuk struganja pijeska po gumama nadjačavao je sve druge zvukove koje sam mogla čuti. Potom smo stale, tako naglo da sam glavom gotovo udarila u upravljačku ploču. A oife je mečku ostavila u praznom hodu, izletjela iz automobila i otrčala natrag do drveta. Fiona i ja buljile smo za njom, ušutkane krvlju na svojim licima i činom koji smo

sada ravnopravno dijelile. O naj prokleti pas nije prestajao lajati; lavež kao da se čuo bliže. A oife se vratila, do poda nagazila papučicu gasa i mi smo odjurile dok su vrata automobila, još uvijek otvorena, lamatala poput vrata saluna u vesternima. Bože, u tom trenutku izgledala je poput neke od Fioninih sfingi. Gledala je ravno pred sebe; ni jedan dio lica nije joj se pomicao. S ve do kuće, jurila je toliko da nisam uspijevala pročitati putokaze. "Po što si... se vratila?" napokon sam je upitala, otkrivajući vlastiti dah u plućima tudinca. "Po nož", rekla je, zvučeći kao da nas dijeli nekoliko stoljeća. "O stavila si ga u njegovim grudima." Želiš li čuti kako smo se - zbog onoga što smo učinile - valjale n mentalnom očaju, razočarat ću te. U danima nakon onoga što se ne može nazvati drugačije doli smaknućem, nije bilo mahnite jurnjave za krunicama. N i jedna od nas, koliko znam, nije zatražila oprost za naše grijehe. A pokazalo se i da je ona Lady Macbeth pogriješila. Jimova krv sasvim se lijepo oprala običnom vodom i sapunom. I dopusti da te odmah prekinem: znam da ćeš sada pomisliti da smo u onome što smo učinile uživale, zar ne? D a smo vikale i poskakivale po A oifeinoj sobi kao lude indijanske squaw nakon što su skinule skalp S edmoj konjičkoj? I , kao pokvarene balavice bez ikakva osjećaja za ozbiljnost situacije, danima se nalijevale vatrenom vodom? J esam li te dobro čula? Ali nije bilo tako, uopće. Zanima li te uopće istina, znale smo da više neće biti napola golih mladih žena po jarcima. D a, priznajem da je to bila i osveta za A oife, no bilo je tu još nečega. S estre i ja počele smo se udaljavati i prije J ima; on je stvar samo pogoršao. A oife i Fiona gotovo su se potukle oko tog kopilana, i boljelo me je gledati ih. D a ne spominjemo nedavne prijetnje naše drage tete. I ako ti otvoreno kažem da smo seanchaijevim ubojstvom moje sestre i ja ponovo postale obitelj, ti slobodno zakolutaj očima. S ložimo se - i ostanimo na tome - da smo u sekundi kada je Jim prestao disati postale bliskije. Kada smo se dokopale A oifeine kuće, danima nismo napuštale njezinu osamu. Znam da ti to izgleda glupo - napokon, bile smo logične sumnjivice - no naša potreba za međusobnim društvom nadjačala je potrebu za planiranjem dobre obrane za Gardinu preliminarnu istragu. D a budem iskrena, posljednje o čemu smo razmišljale bila je nekakva ugodna budućnost. N akratko smo, samoinicijativno, živjele pod staklenim zvonom. I kada bismo sklopile oči, imale smo osjećaj da smo ponovo na katu iznad dućana, da su majka i otac još uvijek u prizemlju i da ćemo uskoro zajedno večerati. Prvu noć provele smo zbijajući glave na kup, ali nije išlo. N a kraju smo, u zoru, pozaspale jedna preko druge, tijela otežalih od posla. Cijeli sljedeći dan - koliko ga se uopće sjećam - provele smo preturajući po kuhinji u potrazi za nečim što bismo mogle pojesti (osim čokoladnih prutića). Pronašla sam smrznutu pastirsku pitu i podijelila je na tri dijela. I mala je ogavan okus. Promatrale smo kako se noć ponovo raspada u sivo, potom u crno, dok su nam želuci krulili. S utradan kao da smo se sve tri malo razbudile. Možda se, pomislila sam, zapravo i nije dogodilo ništa što ne bismo mogle izbiti iz glave dosađujući se nasmrt. Garda još nije dolazila. S toga sam dosadu odlučila prekratiti uništavanjem dokaza. Čitala sam o tome u nekoj knjizi. To je trebalo učiniti, zar ne? D ok je Fiona pokušavala napraviti nešto jestivo od špageta i kečapa, ja sam benzinom polila našu odjeću i zapalila je. Čak i A oifeinu omiljenu jaknu - onu na kojoj su žuti leptiri za dlaku izmicali čovječuljcima što su ih lovili mrežama - a i onu moju demonsku kurvinsku suknju. N ož je bilo teže ukloniti. S ječivo sam kliještima odvojila od drška koji sam istopila u crnu gvalju. Tada sam uzela lopatu i odglavinjala duboko u

A oifeinu tajanstvenu šumu, gdje sam je često viđala kako stoji u tišini i osluškuje. Zadrhtala sam kada su mi se mahovinom pokrivena stabla počela približavati (barem se tako činilo), ali pronašla sam pravo mjesto. Ćula sam da nailazi plima i shvatila da sam od kuće odlutala toliko daleko da sam stigla blizu mjesta na kojemu smo ostavile kosti ljubljenog J ima. I skopala sam približno metar duboku jamu, bacila sječivo u nju, a onda je zatrpala zemljom i sve skupa prekrila otpalim granama. Kada sam krenula natrag, nešto mi je sinulo, nešto što u cijeloj gužvi nisam uspjela prije shvatiti. J im je režirao vlastitu smrt, do posljednjeg detalja, zar ne? N ije bilo drugog objašnjenja za način na koji nam je svoj užitak u A oifeinu mučenju onako ispljunuo u lice. S am je u sebe zabio moju oštricu, baš kao da ju je stezao vlastitim prstima. S jećam se da me je ta pomisao razljutila. O sjećala sam se prevarenom. Znala sam zašto je to učinio. Prije ili poslije, neki srećković iz Garde uhvatit će ga u pogrešci i staviti mu lisičine, možda već na dan vjenčanja. A zatvor nije dolazio u obzir. Možda je, razmišljala sam, znao i to da se legenda brže širi nakon spektakularne smrti. Zadrhtala sam; jedva sam čekala da iziđem iz šume. Plašila me je više od mljackavog zvuka koji se začuo kada sam iz J imovih grudi izvukla nož. J e li to bila moć priče, pitala sam se, zaostali učinak J imovih bajki? I li tek nevidljiva narav onoga što ubijanje čini ljudskome umu? Reci ti meni. Potpirivala sam vatru, gledala kako se i posljednji djelići tkanine pretvaraju u pepeo i zurila dolje, prema gradu. Kada bi se s ruba šljunčanoga kolnog prilaza zagledao u grad, vidio bi kuhinjske prozore, svijetle poput nejasnih zvijezda. Moirina kuća, iza sljedećeg grebena, nije se vidjela odande. N o ja sam je zamišljala kako hoda gore-dolje po hodniku, dok je s boka štite oni gipsani sveci, i svake sekunde pogledava na sat. J er, J im još nije stigao kući. I kunem ti se, gotovo sam je žalila. I z kuhinje sam osjetila miris spaljene rajčice i vratila se u kuću. Moje su sestre, nesumnjivo, već uspjele uništiti večeru. I dok sam zatvarala vrata za sobom, zapitala sam se kada će se naša tetka pojaviti pred njima i zahtijevati više od odgovora. Kasnije iste noći sanjala sam Ewie. O dmotavala je jedra na škuni izrađenoj od rabljenih egipatskih sarkofaga. J edrile smo baršunastim morem, ispod neba bez mjeseca. D ržala sam je za ruku i primijetila kako mijenja boju iz sniježno bijele u crnu boju obsidijana. Kada sam joj pogledala lice, plašeći se što ću vidjeti, odnekud iza mirnoga obzorja odjeknula je eksplozija, u stvarnome svijetu, i ruke su nam se naglo razdvojile. N aglo sam se probudila u A oifeinu krevetu i sjela, pitajući se gdje sam. Prozori su zaklepetali i sve stvari s polica popadale su na pod. I spred kuće je mnoštvo plamenih prstiju lepršajući ispisivalo svjetlucav narančasti biljeg vatre. Budeći se, Fiona, koja je spavala sklupčana uza me, dobro me je zviznula šakom u stomak. S udarile smo se glavama tražeći kućne ogrtače i oteturale van. A oife nije bilo u kući. Pronašle smo ulazna vrata i otvorile ih. S jećam se da sam pomislila kako nam je tetka Moira došla priuštiti Apokalipsu vatrenim bombama. Mečka je gorjela. Iz razbijenih su prozora plamenovi izbijali tako brzo da sam vidjela kako se krov počinje savijati od vrućine, i prije no što su se gume na kotačima ispuhale. Zelena boja limete kovrčala se u sve širim kraterima. I z olupine je odjeknulo još jedno potmulo voomp i Fiona i ja našle smo se na stražnjicama. A onda smo u odsjaju požara ugledale moju blizanku; stajala je mirno i pušila, s puškom u rukama. "Sto se dogodilo?" povikala sam nadjačavajući buku. A oife je slegnula ramenima i dala mi da povučem dim. "D ogodilo se ovo: sve tri vidjele smo kako skupina nepoznatih muškaraca bježi preko one živice tamo. Vidiš ih?" Bum-buum!

Nismo se ni snašle, a moja blizanka podigla je oružje i ispraznila obje cijevi u zrak. "Kog vra..." zaustila je Fiona, no A oife još nije završila. O braćala nam se kao da čita filmski scenarij koji je upravo napisala za ovu prigodu i očekuje da obratimo pozornost na to kako valja odigrati koju ulogu. Pokazala je prema gradu. "Pobjegli su onuda, vidite, jer su mi upravo zapalili automobil. J e li tako?" upitala je tamno nebo, ne nas. "I ni jedna od vas nije im dobro vidjela lica jer ste spavale, ali nema veze. Bronagh i ne treba znati ništa drugo osim da ljudi već tjednima misle kako ćemo dragog J ima Q uicka ubiti, prije ili poslije. D ečki su upravo čuli glasine o seanchaíjevoj smrti i željeli su ga osvetiti. I tko bi rekao? O tišli su i zapalili baš ovaj auto, koji smo uprljale krvlju. S ada od toga, valjda, više nema ništa. Gardai će biti sretni ako nakon ovoga pronađu i serijski broj na bloku motora. Ne mislite li tako?" Morala sam joj se diviti. Mislim, ni jedna od nas nije ni pomislila sakriti najočitiji dokaz, kao u televizijskim serijama koje je Bronagh toliko voljela. N o svatko je, samo jedanput pogledavši A oife, mogao znati da se moja sestra u samo nekoliko tjedana promijenila. N jezin posljednji hipijevski djelić, ona djevojka koja osluškuje drveće, iščeznuo je u bačvi od nafte u kojoj sam spalila našu odjeću. Fiona me je zgrabila za ruku kao da je pogled na mlade sestre koje se spremaju zanijekati ubojstvo - pa bilo ono i iz dobrih pobuda - neizrecivo plaši. Masnjikav oštar smrad nafte lebdio je oko nas poput kakva ludog demona i izazivao mi glavobolju. D ok je bosom petom zabijala opušak u zemlju, A oife se smiješila kako je nikada dotada nisam vidjela. N ije to bio ni spokojan, ni osvetoljubiv osmijeh. U njezinu pogledu nije bilo mržnje. Pretpostavljam da joj je naprosto laknulo što napokon može djelovati sukladno onome što osjeća u sebi, a ne samo sjediti i trpjeti. N isam je pitala kako se osjećala kada smo Fiona i ja zabile onaj nož prije nego je uspjela zapucati. Možda je upravo zato zapalila automobil. Znam da bih ja, na njezinu mjestu, poželjela nešto dignuti u zrak. Bilo što. S asvim slučajno, ubojica sam postala ja, a ne ona. I još uvijek nisam osjećala ništa, apsolutno ništa. Moji osjećaji i dalje su jedrili purpurnim morem snova; držala sam Ewie za ruku i pitala se hoću li joj ikada ponovo vidjeti lice. Bronagh i ostalim odorama nije trebalo dugo. "S to si to učinila?" upitala je naša neustrašiva narednica nemoćno zureći u plamenove koji su proždirali svaku vezu s mrtvim muškarcem kojega je, sudeći po prijekoru u glasu, upravo pronašla. "Kako to misliš, što sam ja učinila?" rekla je A oife glumeći bijes za kamere, da ih je bilo. "Krdo usranih seljačina spalilo mi je taksi i pobjeglo. N osili su fantomke, svi do jednoga, kao da je ovdje audicija za spot o ira-í ili štogod gore. Zar ih niste vidjeli kako preskaču živicu? Pobjegli su prema vama". Bronagh je podigla bilježnicu kao da podiže Magnum.357, što bi joj, nesumnjivo, više odgovaralo. D rugi gardisti radiovezom su pozivali vatrogasnu brigadu i dangubili, sve kao veoma zabrinuti i aktivni, što brzo nauče. "Zgodno, rekla bih", rekla je Bronagh, gledajući u mene i Fionu. "Zgodno za koga?" čula sam samu sebe kako vičem. "N ekakvi kromanjonci odluče do temelja spaliti sestrino sredstvo za život, a ti tu stojiš i govoriš nam da je zdjela da se to dogodi? Pa što je tebi?" "Jeste li uspjele vidjeti te... muškarce?" upitala je Bronagh Fionu, koja je odsutno zurila u daljinu. D rugi su murjaci pronašli crijevo za polijevanje vrta i krenuli u slabašan pokušaj gašenja plamenih jezika, koji su još imali obilje plastike koju je valjalo progutati. "S pavala sam", rekla je Fiona i zijevnula. "S ve smo spavale. Vidjela sam samo njihove

stražnjice, a to i nije bio neki impresivan prizor, mogu ti reći. Nećeš li ih krenuti loviti?" Bronagh sam rijetko vidala uhvaćenu u kandže rastućeg bijesa. Možda samo jednom, kada joj je Martin Clarke ukrao omiljenu lutku i bacio je u zaljev. Bilo nam je šest godina. Ali sada je kuhala. Vratila je bilježnicu u džep, prišla Aoife i unijela joj se u lice. "Upravo smo ga pronašli", prosiktala je, ne znajući bi li plakala ili prijetila. "J oš uvijek sjedi pod onim drvetom, daleko od radoznalih očiju, kao da je upravo nazvao hitnu pomoć. A li ti si to znala, zar ne? N isam uspjela izbrojiti rupe na njemu. Reci mi, jeste li ga sve tri izbole? J er, toliko je iskrvario da je blijed poput božičnog duha. I nemoj mi reći O kome pričaš? jer zaslužujem više od toga." "J im je mrtav", rekla je A oife, glasom toliko neutralnim i nezainteresiranim kao da joj govori koliko je sati. "O tome se radi? Pa, pretpostavljam da ti neće nedostajati sumnjivaca. A ko si ovamo došla po suosjećanje, na pogrešna si vrata došla, to ti mogu otvoreno reći." "Želim čuti da ni jedna od vas nije imala ništa s tim. Hajde." Aoife joj je udovoljila. "Nismo imale ništa s tim." "Reci mi bilo što", rekla je Bronagh, toliko tiho da sam jedva čula što govori. "D a se radilo o osveti za ono što ti je učinio. O samoobrani čak. J e li te napao kakvim oružjem? Tebe ili neku od sestara?" Vidjevši da A oife ne trepćući zuri u nju, nastavila je, ali najviše za samu sebe. "Vjerojatno nećete odsjediti ni dana u zatvoru ako mi sada sve ispričate. Svi će razumjeti." "A Sarah McDonnell?" upitala sam. "Hoće li i ona razumjeti?" A oife me je presjekla pogledom koji se mogao prevesti samo kao Začepi, dovraga, idiotkinjo. "D akle jesi li ga ti ubila?" upitala me je Bronagh. Lice joj se prometnulo u masku oprosta. S amo da izgovorim riječi, da priznam. Vatra je pucketala i siktala dok je ostajala bez hrane. "N e", rekla sam glumeći srdžbu. "A li ovo kako nas svi razumiju - to mi je jako dobro. Reci mi nešto. J esu li razumjeli da je taj tvoj tip ispod drveta, ili gdje već, silovao moju blizanku? O h, shvaćam. Razumjeli su toliko dobro da su nas nakon toga izolirali, zar ne? Kao gubavce. Čak i ti, narednice." "Budem li morala otići odavde i vratiti se s velikim dečkima iz Zapovjedništva u Cork Cityju ili Macroomu, dogovor otpada." Užarenim pogledom pretraživala nam je oči i provjeravala hoće li koja pristati. Sve tri šuteći smo zurile u nju. "Zašto ne okreneš konja, šerife, i pohvataš štetočine koje su nam upravo spalile poštansku kočiju?" rekla je Fiona i, usprkos sebi, nasmiješila se. "N isu mogli daleko odmaći. Ono tamo je V indijanska zemlja, niste li čuli? Cisti Fort A pache, gdje su čak i squaw očajne." Morala sam pokriti usta da ne prasnem u smijeh. Toliko sam se trudila da mi želudac ne zakruli da se vjerojatno svezao u čvor. I na zglobovima prstiju osjetila sam suze. Ubila sam nekoga, došapnuo je - prvi put - moj mozak mojemu želucu, dakle da vidimo malo vodoskoka, da dokažeš da shvaćaš što to znali. "Uvijek sam ti vjerovala", rekla je Bronagh Aoife, ovaj put i sa sramom u očima. "Kako da ne", rekla je moja blizanka, glasom muklim poput vjetra u šupljem stablu. Bronagh je pogledala na drugu stranu, prema mračnoj cesti koja je poprimala sve jaču neonski plavu boju što se vatrogasno vozilo više približavalo vrhu brijega. S va borbenost iscijedila se iz nje. D omahmila je svojim ljudima da se vrate u vozilo i namjestila kapu tako da joj vidimo oči. "Reci mi samo jedno", upitala je A oife, ali tako da je sve tri možemo čuti. "J esi li spremna na sve ovo? Baš sve? Ispitivanja, možda i isljeđivanje, izlazak pred sud..."

"Hvala ti što si došla, Bronagh", odgovorila je A oife i jednim pokretom sklopila praznu pušku. Klak! Bronagh je prepoznala pušku koju je vidala još dok smo bile djevojčice, ali nije uspjela odoljeti još jednom pucnju u prazno. "Imaš li dozvolu za tu stvar?" "Ti si je osobno ispisala", rekla je A oife nastojeći ne zvučati sarkastično. "A li pronađeš li koji komad metala u guzicama onih tipova, slobodno se vrati i uhiti me." U mom kraju sprovodi su obično ozbiljni svečani događaji na kojima se čak i mrtvaci dosađuju. Počinju sklopljenim rukama u crkvi Presvetog S rca, gdje zjakamo da vidimo koga su smjestili najbliže lijesu i gdje za izvođenja pjesme I n Paradisium mnogi obore pogled. Po završetku sprovoda, svi odlaze k pateru Malloyu na kiselo vino i razgovor o tome kako se život "promijenio, a ne završio". A onda, kada se pater nalije, nekolicina živih odlazi na pivo u McSorley's i trača pokojnika. U J imovu slučaju međutim ta pravila promijenila su se prije no što se pokojnik i ohladio. D a će posljednje putovanje ubijene gradske maskote biti drugačije svi smo shvatili kada su u grad počele pritjecati gomile ožalošćenih, jedno zaneseno lice za drugim. Bilo je tu, dakako, i morbidnih radoznalaca i pokoji novinar koji su načuli glasine o tragu seksa i nasilja koji je, pričalo se, seanchai ostavio za sobom po cijelom okrugu Cork. Rečeno im je da su ga ubile tri sestre iz tog kraja. Vruća stvar. S provod će sigurno sjajno izgledati pred kamerama. A ljudi imaju pravo na informaciju, je li? Valjda je zato trg zaposjelo toliko reportažnih kola sa satelitskim antenama da uskoro nisi mogao vidjeti križ koji je stajao nasred trga. J onno je mlatio novce poslužujući im preskupo pivo i pričajući laži o "koljaču iz Castletownberea" koji bi samo zvukom svojega glasa paralizirao djevojke. Tako mu je ime i osvanulo u novinama; članak je uramio i objesio ga iznad šanka. Pretpostavljam da je još uvijek tamo. I pak, tipični hodočasnik koji se u pohabanim tenisicama vukao Glengarriff Roadom bila je najčešće mlada djevojka, beznadno odana muškarcu kojega je smatrala "jednostavno neshvaćenim". S tara gospoda Crimmins prva je zamijetila da se ne radi o nasumičnoj struji luđakinja. Prije nedjeljne mise, dok je zalijevala svoje zelenkade, vidjela je kako pokraj prenoćišta prolaze skupine od deset, možda i petnaest žena. Većina je nosila rance i boce s vodom, a ni jedna nije imala dovoljno gotovine da odsjedne u nekoj od njezinih soba, čak ni na jednu noć. S ve su ga nazivale "dragi J im", puno prije no što su mediji načuli za taj nadimak i pretvorili ga u zaraznu uzrečicu koje se grad do danas nije uspio riješiti. "N ekako čudno razgovaraju", pokušala je objasniti J onnu, koji mi je to jednom spomenuo. "N e žele te gledati u oči, kao da su već negdje drugdje. N i jednoj od tih musavih hipijevki ne bih dopustila da prespava u mojoj kući." Raštrkane skupine lutalica uz cestu uskoro su prerasle u prave karavane. Kao da su izgubljena plemena I zraelova zaobišla Egipat i došla ravno u naš grad. Bronagh je uhitila dvije četrnaestogodišnjakinje koje su se odbijale udaljiti i vezale se lancima za uličnu svjetiljku ispred postaje Garde, utuvivši si u glavu da je J im još uvijek u mrtvačnici. N imalo slučajno, J im je ležao u ledenici u šupi lučkog kapetana, kako bi djevojke poslali na pogrešan trag dok ne dođe vrijeme da ga odjenu za posljednje putovanje. Tri odrasle žene kampirale su ispred župnog ureda patera Malloya kako bi prve vidjele ožalošćene koji su pristizali. O , da. Pravi cirkus, nedostajali su samo klaunovi. A ko su ljudi mislili da su sestre Walsh luđakinje, još ništa nisu vidjeli. N a posljednji J imov dan iznad zemlje, crkvu je okružila tolika svjetina da je Bronagh morala pozvati pomoć čak iz Kenmarea. Pet punih patrolnih vozila. Kamene stube, što su

od glavne ulice vodile do teških hrastovih vrata Presvetog S rca, bile su pretrpane djevojkama obraza oslikanih cvijećem, uplakanim bakicama i snimateljima koji su se naguravali kako bi napravili što bolju snimku. Mary Catherine Cremin donijela je očev najbolji fotoaparat i na njega stavila teleskopski objektiv dovoljno jak da uhvati muhu na obrazu patera Malloya. S estre i ja odlučile smo ne prisustvovati sprovodu. Budući da smo veći dio tog tjedna provele razdvojene - oči u oči s još jednim gardistom koji nas je silio da priznamo nekako nam se činilo neumjesnim. N i jedna nije uzmaknula ni centimetra, premda je Fiona za ispitivanja toliko plakala da su pomislili da je Jim napao nju. Ali, kada je došla subota, nisam mogla odoljeti. "N estalo nam je mlijeka", rekla sam sestrama, koje su ostale kod kuće i sprečavale radoznalce da nam kroz prozore zaviruju u kuću. "O dmah se vraćam", lagala sam. S tavila sam na glavu bej-zbolsku kapu koju je netko od A oifeine američke gospode ostavio za nekog posjeta i biciklom se spustila prema buci koju je stvaralo tisuću nestrpljivih grla. Zvučalo je kao Kolosej u vrijeme hranjenja životinja. Zadrhtala sam, još jače nego kada bih pomislila kako J im izgleda u lijesu. S tariji par pokazao je u mom smjeru i fotografirao me dok sam prolazila. N ačas sam poželjela da je J im tamo, da im šapne isto što je došapnuo onom Šveđaninu - i odmah sam samu sebe zamrzila zbog toga. I zašto mi Ewie ne odgovara na S MS -ove? Pitala sam se kako izgledaju djevojke u starom S očiju i, ugledavši vrh crkvenog tornja, do Boga se nadala da su ružne. Tetku Moiru nisam odmah vidjela. Tek kad sam se ušuljala na stražnja vrata, blizu mjesta na kojemu su sahranjivali časne sestre, ugledala sam još uvijek prazan oltar. Bijeli lijes, čistiji i od J imova Vincenta, odbijao je svjetlost što je prodirala kroz prozorske vitraje. Pater Malloy sagnut je tješio priliku koja je klečala pred njim ruku sklopljenih u molitvi. "Molim vas, preklinjem vas", rekao je. "Moramo početi. Pođite sa mnom." Moja tetka nosila je žalobno ruho toliko crno da bi gavrani u našem dvorištu bili ljubomorni. N isam joj vidjela lice jer je veo koji ga je prekrivao bio šivan gusto poput mačevalačke maske. Unatoč tomu, šmugnula sam iza ugla kada je ustala i pogledala u mom smjeru. Kada je pater Malloy u crkvu pustio sve ostale, začuo se zvuk kakav proizvodi i stampedo slonova. N isam se usudila ostati u crkvi na misi. Što bi se dogodilo da me koja od J imovih odanih učenica tamo opazi, pitala sam se. S outhern S tar već je objavio nekoliko članaka čiji su naslovi vrištali garda na tragu ubojicama, što je odjeknulo sve do D ublina, gdje nas je I rish Mirror nazivao sestre stile o (S tile o - mali bodež ili šilo, ali i šiljasta ženska potpetica (op. prev.). N aravno, nije bilo dokaza da nas osude, čak ni optuže; za to se pobrinula A oife. A onaj čovjek što je toga dana šetao pse u blizini mjesta ubojstva nije vidio ništa osim cvrkutavih ptica. Uz to, kada smo otišle, toliko je kišilo da nije ostalo nikakvih otisaka stopala ili tragova guma. Fiona mi je opisala Kelly, onu djevojku iz kuće na brdu, i mislim da sam je vidjela prije no što sam se iskrala natrag do bicikla. Bila je prekrasna, u crnoj svilenoj haljini koja joj je padala do članaka. Suze su joj se slijevale niz obraze, kao u pravoj operi. Prije no što je pater izgovorio blagoslov, Kelly je suosjećajno stisnula ruku tetki Moiri. D a sam joj ja dopala šaka, to bi bio kraj. No prava ludost pokazala je lice tek nakon sprovoda. J im je, vidiš, počeo izazivati oprečna mišljenja za castletownbereskim stolovima, posebice otkako je Bronagh, za promjenu, posao počela raditi kako treba. O naj Tomo odležao je svoje po zatvorima u Corku i D ublinu i imao jedan od debljih kriminalnih dosjea. Pričalo se da je Jima upoznao u školi, u nekom gadnom slijepom crijevu državnog sustava rehabilitacije, no za to nije bilo potvrde. Većini ljudi priče o silovanim i

pobijenim djevojkama ionako nisu dobro sjele, čak ni onima koji su čuli njegove bajke i slušali njegov milozvučni glas. To je značilo da ukop na groblju Glebe ne dolazi u obzir, a isto je vrijedilo i za sva mjesta unutar grada. D jelovalo bi kao da smo meki prema masovnom ubojici, a to ne bi išlo, koliko god dražestan bio glavni osumnjičenik. S toga je postignut kompromis. Groblje S vetog Finniana bilo je neobično staro mjesto za ukop, nagurano uz cestu. S te strane asfalta nije bilo crkve koja bi mu pravila društvo. D jelovalo je prastaro još dok smo bile djeca, a s vremenom nije postajalo ništa manje oronulo. Budući da nije pronađen nitko od J imovih rođaka, gradsko vijeće odlučilo je dopustiti njegovim mnogobrojnim obožavateljima da mu tamo postave nadgrobni spomenik i smjeste ga ispod njega. Ljudi su govorkali da će prokletu stvar i platiti nekakvi tajni donatori. J ebem ti, pomislila sam, koliko je puta prodao prokletu priču o rasturačinama onog vuka? I dok su stotine žena, jecajući, zavojitom cestom pratile njegov bijeli lijes, izbjegavajući promet cijelim putem, gradski oci brzo su požalili svoju odluku. Televizijske kamere snimile su procesiju žena koje su, jecajući kao opsjednute, strujale kroz usku željeznu kapiju i dalje. I skrala sam se iz crkve prije svršetka mise i završila na travi u blizini A oifeine kuće, odakle sam kroz stari očev dalekozor promatrala spektakl. Pogled mi je zaklanjao oblak prašine Što se zakovitlao u zraku kada je više od dvadeset ljudi pojurilo da na lijes, dok su ga spuštali u grob, baci zemlju. N jihovi krici pronosili su se planinskim obroncima poput krikova lešinara nad strvinom. Ubij je ili je voli, J immy, dečko, pomislila sam u sebi, odmahujući glavom. Te jadnice baš i nisu puno marile što si od toga izabrao, zar ne? Gužva se prorijedila tek kada je tama uspuzala preko grebena i prekrila cestu finom kišicom. N o vidjelo se još nekoliko lica, čak i iz daljine. Vidjela sam dvije djevojke, kojima nije moglo biti više od dvanaest godina, kako poravnavaju zemlju ispred nadgrobnog spomenika. N isam mogla ne pomisliti na Fionine faraone i ne zapitati se jesu li i njihovi ispraćaji bili ovako suludi. J edna žena polako je polagala svijeće i palila ih. Haljina oko njezina koščatog tijela vihorila je na vjetru, no ona za to nije marila. Palila je i palila šibice sve dok ih nije ponestalo. Kada je i ona otišla, na samome grobu ostala je još jedna žena. Bila mi je okrenuta leđima i ponovo je klečala, zaklinjući Boga koji joj je - ne jednom - uzeo sve što je imala. Podigla je veo i okrenula glavu kao da osjeća da je kriomice promatram. Maknula sam oči s dalekozora što sam brže mogla. Ali tetka Moira me je vidjela. Znam da jest. I od tada ispaštam za to. S miješna stvar, to vrijeme. N e liječi sve rane, kako kažu. A li s vremenom svi zaboravljaju detalje. Pretpostavljam da je to razborito milosrđe prirode same. Ljudi se najprije ne mogu sjetiti obrisa nekog događaja, čak i kada su mu sami svjedočili. J e li J im ubio tri žene ili samo dvije? J esu li mu oči bile boje lješnjaka kao što je tvrdila većina, ili zelene? Takve stvari. Protekne li dovoljno vremena, ljudi će posve zaboraviti stvaran događaj i zadovoljiti se mitom. Tako je bilo i s ubojitim Walshicama, jer smo oslobođene svih optužbi. Četiri tjedna murjaci su nas odvlačili u Glavnu ulicu da zurimo u iste tapete ili nas odvozili u Cork City, gardaíma s još više zlata na epoletama, a onda nas pustili na miru. Bronagh je, Bog je blagoslovio, znala da smo to učinile, naravno. Kao i većina stanovnika Castletownberea i okolice. Tako smo, učas, stekle status živućih legendi, očajnih žena s kojima nema šale. Moja prethodna reputacija seksualne vještice nije se uopće mogla mjeriti s tom novom razinom ozloglašenosti. N i jedna od nas nije se mogla osloboditi okova tog mita, pa bismo ljudima samo kimale i držale se postrani.

N a kraju su i televizijske kamere i slobodna njuškala napustili naše prednje dvorište gdje su mjesecima gacali po blatu. D ječaci iz Presvetog S rca šaputali bi kad god bi neka od nas prošla, ali ne kao prije, kada su nam potajice zurili u stražnjice. S ada nas se nisu usuđivali pogledati u oči. Fiona je čak rekla da su ljudi počeli misliti da smo ovladale nekakvom crnom magijom. J a sam htjela samo malo tog vudua, ne bi li mi Ewie uzvratila pozive. Vrijeme nije učinilo ništa da izbriše najbolnije dijelove Moirina sjećanja. "S krenula je", tako je, čula sam, J onno pokušao opisati što joj se dogodilo. Kašljala je punim plućima otkako je - sjedeći, dulje od tjedan dana, na J imovu grobu - uhvatila upalu pluća. Užasavale smo se mogućnosti da na nju naletimo negdje u gradu, no to se nije dogodilo. J ednom ili dvaput krišom sam prošla pokraj njezina prenoćišta i u prozoru vidjela natpis na prodaju. N akon nekoliko tjedana natpis je nestao, a jedna građevinska ekipa užurbano je popravljala dimnjak, za čim je kuća već neko vrijeme vapila. O nih dana kada bi Fiona predavala u školi (nisi, valjda, pomislio da će ravnateljica otpustiti pravu pravcatu zvijezdu?), a A oife razvozila turiste po okolici u vauxhallu koji je kupila od osigurnine za mercedes, ja sam pokušavala ući u trag našoj tetki. N azovi me morbidnom ili bolesnom; govorili su mi i gore stvari, pa sam preživjela. Željela sam odgovor na pitanje zašto se nije pojavila na našem pragu, mašući Biblijom i izvikujući prijetnje iz S tarog zavjeta. Šuljala sam se s dalekozorom kao kakav poremećeni graničar ne bih li je, barem na trenutak, vidjela. Više od svega plašilo me je to što se više ne vraća na groblje - koje je, uzgred rečeno, uvijek vrvjelo od žena. Mjesto je uvijek bilo prekriveno cvijećem, a Bronagh je morala postaviti stražara kako bi bila sigurna da nitko neće pobjeći s J imovim nadgrobnim spomenikom. N a kraju - kako jednoga dana ne bi morala nazvati zapovjedništvo u Macroomu i priopćiti im da je netko ukrao i truplo - lijes je odlučila zaliti betonom i završiti priču. Kako bilo, pohlepni sljedbenici već su iz mora izvadili J imova Vincenta Cometa i većinu dijelova prodali za pravo bogatstvo na e-Bayu. Posljednja relikvija, polovica kabla kočnice, bila je omotana oko lubanje na J imovu grobu, poput trnove krune. Pojela sam mnoštvo sendviča s dimljenom šunkom zureći u nju, čekajući da se tamo pojavi i udovica. Ali nikada se nije pojavila. J ednog običnog utorka, dolje, na staroj plaži blizu Eyeriesa, vidjela sam kako na vjetru vijori zeleni šal. Bio je to poklon koji smo joj nas tri, ne tako davno, darovale za Božić. Tetka ga je nosila svezanog oko lica, kao netko tko još živi u pedesetima. Čeprkala je po zemlji pokraj drveta kraj kojega sam njezina dragog J ima nasmrt izbola. I sprva sam teško disala, a onda sam se umirila. Tamo nije bilo ničega. Možda se, racionalizirala sam, nastanila u šumi. J e li sve svoje budne sate provodila na mjestu na kojem joj je umro zaručnik? Čak ni tetka Moira nije bila toliko sentimentalna. U njezinim ustima ni maslac se ne bi rastopio, i prije no što je skrenula. S kakutala je uokolo poput vrapca, kao da ne uspijeva pronaći odgovarajuće mjesto. Traži nešto, pomislila sam i osjetila mučninu. Traži i neće odustati dok to "nešto" ne pronađe. N o na tom mjestu više nije bilo tragova koje bi mogla iskopati; policajci su ga pročešljali, sa psima krvosljednicima i svim ostalim. O tpuzala sam sa svog mjesta i biciklom se odvezla kući što sam brže mogla. U Moirinim pokretima bilo je nečega što me je uznemirilo više od pomisli da ona znade nešto što ja ne znam. Kretala se poput raka, ili neke druge bešćutne životinje, bockala sve dok se ono za čime je tragala nije slomilo poput ljuske jajeta. "J este li čule vijesti?" upitala je A oife nakon nekoliko dana, spuštajući dvije vrećice s namirnicama na pult. "J onno kaže da se tetka Moira odselila. Vidio ju je jutros na autobusnoj postaji kako ukrcava kovčege u autobus za Dublin. Očito je prodala kuću." O sjetila sam kako mi se sa srca podiže bljedilo beznađa i zagrlila je kao luđakinja.

"Mogla bih te poljubiti", povikala sam i povela je u nešto što je trebao biti valcer sve dok obje nismo završile u fotelji. N ovo pokućstvo si nismo mogle priuštiti, ali za-sjekline na sofi pokrile smo ljepljivom trakom. Kad god bih kraj nje prošla, pomislila bih na J ima. N e mogu ni zamisliti kako se osjećala A oife. Fiona je kimnula svojom starom mudrom glavom i zapalila pljugu koju ćemo podijeliti. Tek tjedan-dva poslije shvatila sam da su Aoifeine dnevne ture sve duže. "Voziš ih do N ew Yorka nekim podzemnim tunelom, što li?" ispitivala sam je, no moja bi se blizanka samo nacerila i rekla nešto o tome da mora raditi duže kako bi skrpala kraj s krajem. Kada je mislila da je ne gledam, mišić između njezinih obrva sav bi se zakovrčao i djelovao ozbiljno, baš kao i onaj između mojih kada bih nešto tajila. S toga sam odlučila ne navaljivati. O dahnut ćeš kada doznaš da sam napokon dobila Ewie - koja je sve to vrijeme provela u zagrljaju neke abhaške arhitektice, navodno "taaako pametne i osjećajne". Uslijedila je svađa zbog koje moje sestre nisu spavale tri noći zaredom. Koliko se sjećam, A oife i ja posljednji put zajedno smo sjele za stol tjedan poslije, kada smo pozvale J onna na večeru. I dok je Fiona pripremala odreske koje je donijela, A oife i ja sjedile smo vani i upijale posljednju dnevnu svjetlost. Trebala sam primijetiti da je nekako drugačija, nekako neuhvatljiva, neprirodna. N o otkako smo upoznale onoga gada, ni jednoj od nas kompasi nisu radili kako treba, zar ne? N osila je moju omiljenu kožnu jaknu, Vonu s portretom O seara Wildea rukom iscrtanim na leđima. Čula sam kako se, onim svojim šupljim medvjeđim smijehom, J onno smije nečemu što je Fiona rekla. N isam htjela pokvariti ugođaj, ali nešto sam morala znati. J er, kao što rekoh, znam ponešto o naravi vremena. I smeta me kada nešto s tim vremenom ne klapa. "Kada si se onoga dana vratila do J ima", počela sam ne gledajući je, "dugo si se zadržala. Predugo da samo uzmeš nož." Vjetar se dokotrljao s mora i ugušio njezin odgovor, pa sam morala ponoviti pitanje. Ovoga puta Aoife se pokušala nasmiješiti, kao da je cijelu stvar preboljela. "Zasukala sam mu rukav", rekla je pridržavajući cigaretu objema rukama kao da joj pruža sigurno uporište. "Htjela sam pošteno pogledati onu tetovažu. Fiona mi ju je spominjala. S vi su imali neku teoriju o tome kako izgleda. D ok je ležao na meni, zabio mi ju je u lice kao izviđačku značku za zasluge. A li tukao me je drugom rukom, pa je nisam uspjela vidjeti." Udahnula je i meni je sinulo da o toj noći zapravo nikada i nismo razgovarale, osim dok smo smišljale ubojstvo da je osvetimo. S tomak joj se napinjao ispod haljine koju je zdipila Fioni. "Slušaj", rekla sam, "ne moraš -" "D a, moram. Htjela sam se uvjeriti u to da je doista mrtav, shvaćaš? S toga sam ga i ja ubola. N isam htjela da vas dvije nosite sav teret, za slučaj da staroj Bronagh izraste nov mozak ili takvo što." I zdahnula je. "N ije bio vuk, ako se slučajno pitaš. Ta teto-važa. I sprva, dok nisam obrisala krv, nisam uspijevala razaznati što je. A onda sam skužila. Blizanci. Dva dječaka, s rukom u ruci. U šumi. Kao u onoj njegovoj priči, valjda." Pomislila sam na drugo lice iz svog nedavnog sjećanja i ugledala odsjaj tamne kože i brzih očiju koje nikoga nisu željele ni blizu J imu. Vragov dreser. Čovjek s filcanim šeširom koji se pretvarao da ga zadovoljava sitniš koji su nakon dobre predstave dobivali od djece i njihovih majki. "Tomo", rekla sam. "Jimov čovjek za organizaciju." "Što s njim?" "Tomo na japanskom znači pratilac, točno?" nastavila sam. "Bit će da je J im momka volio dovoljno da se išara tintom. Kao da su blizanci ili takvo što." "A ha", rekla je A oife gaseći opušak i ne povukavši dim. "Prije no što mu je zdrobio lice."

"Večera, dečki!" viknula je Fiona otvarajući bocu vina i pokušavajući izmaknuti Jonnu. I dok sjedim ovdje i sve ovo pišem, dođe mi da se išamaram što nisam zbrojila dva i dva prije nego što smo moja blizanka i ja ušle u kuću. S amo sam trebala zastati i razmisliti o onome što sam već znala. N o takva me samokritika nikamo neće odvesti, stalno govori Fiona. I možda je u pravu. Aoife je nestala prije no što se prvo jesensko lišće zažutjelo. Bio je četvrtak, morao je biti, jer sam obično tim danom odlazila po poštu u poštanski ured u Ulici A min. Pronašla sam ključ, otvorila naš poštanski pretinac i izvukla nekoliko usranih reklamnih letaka i jedno pismo. I baš kad sam ga namjeravala staviti u torbu, pogledala sam ga još jednom. S vi zvukovi oko mene utihnuli su do mrmljanja, čak i vrištanje djece koja su se otimala oko sladoleda. Otvorila sam pismo. Započinjalo je veselim Hej, djevojke. Biciklom sam odjurila do kuće, tako brzo da sam se osjećala kao da mi je netko u pluća ulio kiselinu za baterije. I sprva ništa nisam rekla, samo sam zgrabila Fionu za ovratnik i natjerala je da ga i ona pogleda. S klupčala sam se na kauču i pokrila uši. Morala sam zažmiriti, jer sam pred sobom vidjela pogled koji sam one noći vidjela u Aoifeinim očima i znala što mi pokušava reći. Bio je to dug oproštaj. Fiona je pročitala pismo, poravnala ga dlanom i pogledala me. N e znam koliko mi je dugo trebalo da skupim hrabrosti, no na kraju sam joj prišla i počela ga i sama čitati. Aoife je pisala: Morala sam otići. N e brinite, posebno ti, Rosie, gunđalo, nije zauvijek. A li u grad se možda dugo neću vratiti. To nema nikakve veze s bilo kojom od vas, a nisam ni skrenula zbog onoga što mije J im učinio. N adam se da ćete mi obje oprostiti ono što namjeravam učiniti. Do tada, neka vas naši roditelji u raju paze i štite. Volim vas obje više nego što znate. Zauvijek vaša sestra, Aoife To pismo pročitala sam, valjda, stotinu puta, i još uvijek mi je djelovalo nelogično. D ani su se pretvarali u tjedne, pa u mjesece, i svaki put kada bih došla do posljednjih riječi, njezina bi mi poruka zvučala manje kao ljubavno pismo, a više kao posljednji pozdrav. Nisam mogla znati da nam slijedi još jedno pismo. A u njemu nije bilo ni spomena ljubavi.

S jećaš se kako sam ti rekla da znam ponešto o vremenu? Zaboravi. Pokazalo se da sam potpuni idiot. Vrijeme radi što mu je drago, ne obazirući se na one koji tvrde da poznaju njegove tajne ili ih nastoje spoznati. Tako bi baš i Heraklit i Einstein mogli lijepo začepiti. Jer tri godine koje smo provele bez Aoife činile su se kao dvadeset. Fiona i ja zatvorile smo njezinu kamenu kuću. To nam se činilo najpametnije. Fotografi su i dalje češljali teren, posebno u turističkoj sezoni, kada nas je dolazilo smetati svako dijete s mobitelom. I krov je sve jače prokišnjavao, pa smo morale ustajati u kojekakva doba noći i posvuda postavljati kante. Finbar, blagoslovljeno mu gramzivo srdašce, za nju nam je čak ponudio dobru cijenu, no Fiona mu je rekla da si je zabije u dupe. Tako sam se preselila u Fionin egipatski hram, gdje sam, kad god bih pospremala, morala paziti na sve one njene drangulije. Za stanarinu je zarađivala kao i prije, što ti se može učiniti neumjesnim. Morbidnim, čak, da nakon cijele ludorije jedan k'o sam vrag kriv ubojica paradira Presvetim Srcem i kvari povodljive mlade umove. D oduše, bilo je roditelja koji su je željeli žigosati kao desperatnog ubojicu. D onald Cremin, Mary Catherinein otac, pokušao je. Bilo je i onih koji nisu stali na tome da polugluhoj gospođi Gately šapuću o seksualnoj izopačenosti, o vještičjem kovenu i sličnim besmislicama. Jedino na što nisu računali bila su njihova djeca. Kad god bi neko od Fioninih šmrkavih čudovišta, s nekim nejasnim obrazloženjem, ispisali iz njezina razreda, neko drugo jedva bi dočekalo da ga poučava castletownbereski Jessie James. Čekali su je u redovima na hodniku. N eki su u udžbenicima imali i njezin autogram. N a kraju, prije no što su događaji ponovo naglo promijenili tijek, markiranti bi je na povratku s posla pratili ulicom. Kod kuće sam je gledala kako prelistava bezbrojne brošure i mape putovanja, kao da bi ijedna od nas doista otišla iz grada sve dok A oife nema. S mirivalo ju je, znam, da i dalje gleda nakupine kamenja razasute po pustinjskom pijesku. N o nikada mi o tome ništa nije rekla. N ije ni morala. N jezine misli čula sam i s druge strane prostorije. O d nas tri, ona je oduvijek najglasnije mislila. J a sam, usuđujem se reći, u međuvremenu postala pravi stručnjak za brbljanje na radiovalovima. I pak, nisam kao nekada razgovarala sa svakim seronjom, tek toliko da mi prođe vrijeme. Ubrzo je gomila mojih radijskih špijuna, od Clontarfa do Killale, tražila kratko ošišanu plavušu koja vozi olupani smeđi vauxhall royal. N a straži su bile čak i revne velške školarke iz A berystwytha, a vodila sam i duge, isprekidane razgovore s lučkim kapetanima u Liverpoolu i Cherbourgu, za slučaj da je krenula onamo. I usput se ostavila pljuga, zamisli! Udebljala sam se, kao netko tko zbog bolesti ne izlazi iz kuće. Fiona mi je govorila da mi dobro stoji, za što sam joj mogla opaliti pljusku. S ada, kada više nije bilo Ewie, za koga sam, kvragu, trebala izgledati seksi? S voju rakunsku šminku podijelila sam curama iz Presvetog S rca, mršavima k'o trava, koje su me u oduševljenju umalo izljubile. I z kuće sam izlazila samo u kupovinu namirnica, a onda se vraćala svojim skalama i svom mikrofonu, gdje sam se osjećala sigurno. Samo, ništa od toga nije pomagalo. Aoife je otišla. A dogodilo se još nešto, nešto što sam opazila tek mjesecima poslije. Netko je nestao iz mog nevidljivog svijeta megaherca. S tražar, onaj samozadovoljni glas što je sve o J imu doznao prije mene, zatvorio je svoja vrata. Tražila sam ga lijevo-desno po skali, mijenjala frekvencije, čak i zamolila druge radioamatere da mi jave ako ga pronađu na svojim skalama. A li nitko ga nije pronašao. Počela sam se pitati nije li taj slatkorječivi tip bio sam J im, nije li se i tako igrao

našim glavama, za slučaj da igra licem u lice nije bila dovoljna. "N eki dan sam čuo nekoga tko je zvučao slično", ustvrdio je jedan od mojih najotkačenijih radijskih obožavatelja s druge strane mora, iz Brightona. "S amo je otvorio kanal i trabunjao o zlu, prilično dugo. I bio je poprilično srdit. O nda je zasvirao na klaviru. Trajalo je cijelu vječnost. Cola Portera, zvučalo je kao 'S ve prolazi'. Vjerojatno i prolazi. Nakon toga više nije ni prozborio, pa sam se isključio." Možda bih u nešto od toga i povjerovala da je dolazilo iz pouzdanog izvora, a ne od tipa koji je dahtao pri pomisli da mi zaviri u gaće. O sim toga S tražar mi nije zvučao kao ljubitelj glazbe. Bio je previše opčinjen vlastitim glasom da bi se gnjavio s drugim instrumentima. Bronagh se neko vrijeme držala podalje, ali na kraju je s nama ipak ponovo počela razgovarati. S lučaj protiv J ima i Toma, ispostavilo se, temeljio se na indicijama, ali seksualni napadi i ubojstva su prestali. I ako dokaza za to nije bilo, svi su znali da su upravo ti dečki počinitelji. S vake godine J onno je na gradskome trgu organizirao dobrotvorne priredbe za pomoć obiteljima žrtava. Fiona i ja nevoljko smo bile počasne gošće, ali smo mu izlazile ususret. Uvijek bi mi rekao da me u pubu u svako doba čeka pivo, ali nikada nisam ušla onamo. Gospoda Crimmins, koja je preuzela sve goste koje je tetka Moira rastjerala, izgradila je novo krilo na svom prenoćištu i odnosila se prema nama s poštovanjem. "Ni meni se taj momak nije sviđao", uvijek bi nam rekla. S tvari su se vratile u normalu, koliko je to bilo moguće u gradiću poput našeg, i čovjek bi očekivao da će na tome i završiti, zar ne? D vije šašave sestre koje po svijetu traže treću, izgubljenu, nastojeći zaboraviti tetku koja ih je jednom voljela. Ugasi televizor i idi u krevet. Kakav bi to usrani film bio. Vrijeme jest čudna stvar. Zgrabi te i saplete, bilo bi predugo objašnjavati kako. J er, gotovo tri godine od dana kada sam podigla A oifeino pismo, u našem poštanskom sandučiću osvanulo je drugo. Kuverta je bila od debeloga pamučnog papira i bila je poslana s adrese: Ulica Strand, Malahide, Okrug Dublin Bilo je preusmjereno iz A oifeine stare kuće, pa sam znala da nije njezino. Primatelji nisu bili navedeni, tek poštanska adresa. O voga puta sama sam rastrgala omotnicu, ne osvrćući se na radoznale poglede susjeda. Drage moje, pisalo je: N adam se da vas je ovo pismo zateklo u dobrom zdravlju. O dmah ću prijeći na stvar budući da mrzim pisati i nemam nikakvu želju tratiti vam vrijeme. I mam čvrst dokaz da ste sve tri ubile mog J ima. N e zanima me vaše uhićenje. N ešto drugo mi je na pameti. Zgrabio me je rak i nije mi ostalo puno vremena, kažu liječnici. Mjesec dana, možda. Evo dogovora: želim da sve tri dođete u D ublin i brinete se o meni dok ne umrem. N emam nikoga drugoga. Učinite mi tu posljednju uslugu, ili će gardai dobiti sve podatke kojima raspolažem. Prilazem uzorak. A imam ih još. Vi, cure, niste za sobom počistile kako treba. A dresu ćete pronaći na poleđini kuverte. D ođite čim ovo pročitate. A ko ne, posjećivat ću vas u zatvoru Docha-s, zar ne, drage moje? Velike puse svima Vaša teta, Moira Uzorak? Čega? N e razmišljajući sam učinila što je rekla; bio je to refleks iz

djetinjstva. Protresla sam kuvertu i nešto mi je iz nje ispalo na dlan. N ešto u što bih pogledala svaki put kada bih svojim plućima obećala da se posljednji put guše. Bio je to moj upaljač, onaj s lubanjom i prekriženim kostima, koji sam svojedobno osvojila na pokeru. Prokleta žena stavila ga je u plastičnu vrećicu. S itni komadići zemlje još su bili zalijepljeni za njega. N isam se sjećala da mi je igdje ispao, ponajmanje ispred tipa kojega sam netom izbola nožem. Kada sam ga posljednji put upotrijebila? Pokušavala sam premotati traku tri godine unatrag i nisam uspjela. A li obično sam ga nosila u torbi. A torbu sam toga dana imala sa sobom. Što je još imala Moira? pitala sam se okrećući pedale, na putu k sestri. Putem sam zastala da povraćam. D ok su drveće i radoznali pogledi prolijetali kraj mene, pokušavala sam zamisliti što bi se dogodilo da pismo jednostavno poderem i ne spomenem ga Fioni. Bio je to običan blef, prijevara žene koja je izgubila i posljednju trunčicu razuma što joj ga je udijelio njezin plastični I sus. Točno? A onda sam počela sumnjati u sebe. J esmo li ostavile otiske prstiju na još nečemu? N a gumbima na J imovoj košulji, možda? N e, murjaci bi to otkrili davnih dana. Kada sam otvorila vrata Fionina doma i upala unutra, mašući pismom kao luđakinja, u glavi mi se vrtjelo kao da u njoj radi fen. Samo, moja starija sestra nije bila sama. O soba koja je sjedila na kauču, odjevena u nešto nalik otrcanoj vatrogasnoj odori, nije odmah ustala. Baš sam htjela upitati Fionu je li nam to lokalna dragovoljačka vatrogasna brigada došla pomoći da obnovimo kamenu kuću. A onda sam prišla dovoljno blizu da vidim tko se skriva u tom kostimu. I spustila sam pismo na pod, načinila još jedan korak i u srcu osjetila istodobno ljubav meku poput karamele i usijanu srdžbu koju ti ne mogu ni pokušati opisati. Posjetitelj je podignuo glavu i stidljivo se nasmiješio. "A sad ćeš mi reći da sam nadrapala, je li?" rekla je Aoife.

D ugo se ništa nije dogodilo. N ije bilo radosnih usklika, ni srdite vike. S amo sam podigla pismo i sjela što dalje od A oife. Riječi mi nisu dolazile. Vrata su zaškripala pod udarom vjetra koji je vani puhao. Fiona mi je, bez pitanja, ulila šalicu čaja, i ja sam je zgrabila ne oklijevajući. Morala sam raditi nešto dok ne dođem k sebi. "Puno toga moram objasniti, znam da moram", rekla je moja blizanka i kimnula u svoju šalicu s čajem. "Pedeset i pet centa", napokon sam rekla, pokušavajući zvučati mirno. "Roísín rekla je Fiona, zvučeći poput naše majke. "Toliko bi te koštalo", ustrajala sam. "J ebenih pedeset i pet centa, za poštansku marku za razglednicu kojom bi nam dala do znanja da ne ležiš potrbuške u nekoj grabi. A li tebi je i to bilo previše, je li? Previše komplicirano, polizati marku? Pa mogla si pričekati vlažno vrijeme i stajati vani dok ne bude dovoljno mokra da je prilijepiš na kuvertu? To bi bilo lijepo." "Rosie", pokušala je A oife, i tek tada postala svjesna pisma koje sam držala u ruci. "Mogu li samo "N e, ne možeš", rekla sam zadržavajući suze, ali jedva. "Baš nam je bilo lijepo, meni i Fioni, dok nam je oko vrata, kao krepani albatros, visjela ona besmislica o sestrama S tile o. A ti si bila - gdje? N a jugu Francuske s nekim svojim nogometašem? I li s onim Belgijancem što nas je pokušavao naučiti zviždati?" "Morala sam nešto obaviti", bilo je sve što je rekla u smislu objašnjenja, stežući kaputić čvrsto oko tijela, kao novak koji se za inspekcije skriva od šefa. Fiona mi je spustila ruku na rame, ali ja sam je ignorirala. Možda i nemam pojma o vremenu, ali nisam toliko glupa da ne osjetim kada ti, nakon što tri godine glumiš da ti je dobro, čep napokon izleti iz boce. N ekoliko puta presavila sam papir koji sam držala u ruci, gotovo zaboravivši da se ne radi o pozivnici za večeru, nego o đavoljem origamiju.

"Pa, samo se nadam da si posjetila tetku Moiru", rekla sam, "ako si to mislila reći onom smijurijom 'oprostite mi zbog onoga Što ću učiniti'. O nda? J esi li joj ušla u trag, zapalila joj kuću ili takvo što?" "S ada bi bilo dosta!" rekla je Fiona. Mislim da se, unatoč svemu, iskreno zgrozila slušajući me kako želju izgovaram naglas. I sama je pomišljala na to; zato je i zvučala kreštavo i sablažnjeno, kao kakva bakica. "N e, nisam", rekla je A oife i posegnula za mojom rukom. N akon nekoliko trenutaka zgrabila sam je, ali je još nisam mogla pogledati u lice. N isam željela da me itko vidi kako plačem, čak ni moje sestre. Kad bi me Ewie uzrujala, dok je još dolazila, uvijek bih otišla u kupaonicu i izlazila tek kada bi mi oči bile suhe. N e opravdavam se, naprosto je bilo tako. Priznat ću ti, ništa na ovome svijetu nije se moglo mjeriti s ponovnim dodirom Aoifeinih prstiju. Fiona je bila dovoljno pametna da ne otvori usta i uprska cijelu stvar. "Pa što si onda radila?" upitala sam. "D ajte mi malo vremena i sve ću vam ispričati", rekla je A oife, i sama pomalo šmrcajući, na kraju. Primijetila sam da su joj ruke ogrubjele, kao u pralje. "N e znam odakle bih počela. Ali ostat ću neko vrijeme. Stoga ne moramo žuriti." Što sam sporije mogla, razmotala sam pisanu prijetnju tetke Moire, gledajući kako se lica mojih sestara napinju od iščekivanja. Papirnata ptica što sam je pokušala složiti od pisma naše tete razmotala se u čamac. "O , da, moramo", rekla sam, osjećajući kako se i posljednji ostaci sigurnosti ili radosti što se kovitlala u meni stvrdnjavaju i pretvaraju u kamen. "Jer idemo u Malahide."

Ni jedna od nas u vlaku nije puno govorila. Vlak koji je u devet i trideset polazio iz Cork Cityja bio je dupke pun. O djeća je na svima bila mokra i prozori su se zamaglili kao u ruskoj kupelji. S estre i ja pronašle smo mjesto uz prozor, što je moguće dalje od vagon-restorana. J er, da je netko čuo naš isprekidani razgovor, odmah bi povukao ručicu za slučaj nesreće i pozvao najbližeg policajca. Pokušaj nas razumjeti. N ismo bile nikakve okorjele kriminalke, tek tri djevojke koje nisu imale izbora. A ko se okorjeli kriminalci i kriminalke upravo time ispričavaju pred sucem... pa dobro. Zamisli sebe na mom mjestu, i matematika postaje razumljivija. Voljeti ga ili ga ubiti? S jećaš li se tog starog pitanja za publiku? Problem je u tome što ti, jednom kada ubiješ, to više i ne izgleda strašno. A gdje je tome kraj? Shvaćaš li me? "N isam ponijela nikakvo oružje", rekla sam ostalima, tiho, smiješeći se dvojici starijih ljudi koji su na drugom kraju reda dijelili vrećicu čipsa. "Začepi, idiotkinjo!" prošaptala je Fiona. Za put nam je spremila sendviče i čaj, baš kao što je to činila kada bi naši roditelji izlazili i ostavili najstariju sestru da nam kuha. A oife je šutjela sve do posljednje postaje. Kožu joj je, u tri godine, prekrio nekakav tanak sloj tuge, ali bore na njemu nisu pričale cijelu priču. Šutni me ako zvučim sladunjavo, ali iz nje je zračio nekakav spokoj kakav ne bi osjetila ni nakon bezbroj sati s paterom Malloyem. N ije popuštala pod pritiskom, čak ni sada kad nam je nad glavom visjela prijetnja tetke Moire. I ako je negdje imala neko fantastično skrovište, nije ni razmišljala o tome da ne pode u D ublin sa mnom i s Fionom. "S vi za jednog..." rekla je nakon što je nazvala željezničku postaju i kupila nam karte. N ešto se promijenilo u njezinoj nutrini, u samoj srži, a to "nešto" nije bilo ubojstvo. Bila je to neka blistava svjetlost koju je zadržavala za sebe. "Moram vam nešto pokazati", napokon je rekla netom prije dolaska u D ublin, kada se - u New Bridgeu - ispraznio gotovo cijeli vagon. Fiona i ja nagnule smo se prema njoj i vidjele predmet što ga je držala u ruci.

Bio je to muški novčanik. "Uzela sam ga iz J imova džepa", rekla je i, prisjećajući se, ponovo ostala bez daha. "Ne znam zašto sam ga sačuvala." Predmet boje karamela sjajio se od izlizanosti. N isam mogla dočekati da ga otvorim. Tu sam čast ipak prepustila A oife. U njemu sam ugledala ono što sam i očekivala: račune i nekoliko novčanica. Moja blizanka potom je prstima, iz plastične navlake, izvukla J imovu vozačku dozvolu. N a slici je doista bio on, s onim blještavim zubima i spuštenim seksi obrvama. Ali ime je pripadalo neznancu, što me uopće nije iznenadilo. "Dakle, zove se Jim O'Driscoll?" rekla sam. "Zvao se", ispravila me je vječita učiteljica Fiona. "Što jos imaš?" A oife je na dlan istresla sve smeće iz novčanika, jednu staru voznu kartu i potrošenu telefonsku karticu. Primijetila sam da se novčanik nije stanjio. Zavukla sam prste iza vozačke dozvole i osjetila nešto što se od znoja zalijepilo za kožu novčanika. Presavijeni list papira, požutio i šupljikav od starosti, ponovo je ugledao svjetlost dana. "Što je to?" upitala je A oife i spustila glas ugledavši konduktera koji je krenuo u posljednji obilazak prije svršetka smjene. Pažljivo sam razmotala unutarnji život i maštu jedinog muškarca (osim mog oca) o kojemu sam ikada išta željela doznati. Papir se teško odmotavao, opirući se indiskreciji, no na kraju je ipak otkrio o čemu je stari dobri Jim sanjao između dvaju ubojstava. Rukom iscrtan, staromodni zemljovid s blagom nalik dječjem širio se na sve četiri strane svijeta. N a sjeveru, neprohodni ledeni stupovi stajali su na putu sitnome liku sa štapom u ruci. U dnu zemljovida, blizu oceana prepunog strašnih hobotnica, na stazi uz plažu, ležala je ženska figura slomljenog vrata. "Kriste, izgleda kao S arah", rekla sam, i kondukter je okrenuo glavu prema meni. D a se izvučem, počela sam se smijati i kikotati kao curica kakva nikada nisam bila, i on je produžio, odmahujući glavom. Blizu onoga što je trebao biti istok, zemljovid se pretvarao u šumu kvrgavih hrastova, sa čarobnjacima u šiljatim šeširima iz čijih su prstiju izlazile zrake, u cik-cak liniji. D jeve bajne bježale su od vukova, koji su izgledali kao da žive u obilju iz kojega će, prije zalaska sunca, odabrati plijen. No mene je sledio jedan detalj, loše nacrtan i razmazan. "To je dvorac", rekla sam podižući zemljovid na svjetlost. I bio je. J im je, Magic Markerom, vrata dvorca obojio u crno. I zvan zidina dvorca jedan je lik sjedio i baratao nečim nalik radiouredaju. Muškarac, činilo se. I z glave su mu izvirali "električni valovi". I , dobro si me čuo, sjedio je; postojao je savršeno dobar razlog zbog kojega više nikada neće ustati. N oge su mu bile slomljene. Gotovo kao da ga je netko namjerno pregazio i ostavio da umre. Kraljević, sjetila sam se J imove bajke, koji je posjedovao magične moći. Konj je upravo pao na njega. N jegov brat Euan ubit će ga i ukrasti mu krunu. I me umirućeg kraljevića bilo je... kvragu, nisam se mogla sjetiti. Pokraj vlaka proletjeli su prvi betonski stupovi, što je bio znak da sestre i ja uskoro zalazimo u neprijateljski teritorij. "S ljedeća postaja, D ublin Heuston", odjeknuo je beživotni glas iz razglasa. "O vaj vlak vozi u Dublin Heuston. Hvala vam što ste putovali Iarnród Eireannom." Komotno nam je mogao reći i da vlak juri ravno prema zidinama zatvora D ochas; njegova crna vrata s treskom su se zalupila za nama.

Kada smo bile male, majka bi nam uvijek pričala istu vrstu priče za laku noć, posebno kada bi nešto lupnulo u mraku. Medu njima nije bilo puno razlike, ali bi se malo produžavale ako bismo pred kraj priče još uvijek plakale ili bi nam trebao dodatni tračak nade koji bi otjerao babarogu ispod kreveta. O bično bismo joj međutim dodijavale da nam priča priču u kojoj smo na kraju ispadale junakinje, u strašnim okolnostima. Zar bi inače bile zabavne? Majka bi najprije pokušala s blažom inačicom, onom u kojoj se jednorozi igraju s vilenjacima i slična sranja. A onda bi popuštala i pričala onu u kojoj je nešto vrebalo iz mraka. "Živjele jednom tri hrabre djevojčice, baš poput vas", počela bi, ušuškavajući nas u poplune sve do brade, gaseći sva svjetla osim jednog. "D om im je bila drvena kuća duboko u začaranoj šumi. I vilenjaci i životinje voljeli su ih imati za susjede. S amo su trolovi, koji su više voljeli mrak i danju se skrivali ispod stijena, noću izlazili i vrebali tri ljepotice. To je značilo da sestre, čim sunce zađe, moraju osvijetliti kuću." I nastavila bi nam pričati kako su djevojčice svake noći skakale u nebo i mrežama za leptire hvatale zvijezde, dovoljno zvijezda da osvijetle spavaću sobu dok se sunce ne vrati. Upletale bi komete i sazviježđa sve dok ne bi načinile sag, koji im je služio kao pokrivač. N apokon, uplašeni neprestanim sjajem iz njihove kuće, trolovi su prestali dolaziti. S ve je bilo dobro dok se najljubomornija od svih pećinskih trolica nije odlučila ukrasti njihovo zvjezdano blago. N ije imala ime, no plašili su je se čak i vukovi; kada bi osjetili njezinu prisutnost, odustajali bi od lova. Čekala je da djevojčice zaspu, omotala se šalom toliko gustim da se kroz njega nisu mogle probiti nikakve zrake i popela se u kuću na drvetu. Ruke su je zapekle kada je dodirnula blještavi pokrivač, i gotovo je kriknula. I pak, uspjela je ostati tiho sve dok tisuće zvijezda nije pospremila u najdublju, najmračniju rupu u zemlji. Tri djevojčice probudile su se jer su im na vrata sada lupali i pokušavali ući i svi drugi trolovi. "Preostaje nam samo jedno", rekla je najhrabrija djevojčica. "Moramo se uputiti pod zemlju i svladati sve opasnosti koje leže pred nama. J er mi smo sestre koje spavaju pod zvijezdama." N ajhrabrija. Kako ti se to sviđa? Majka je oduvijek imala smisla za melodramu. N akon bezglave odiseje s A oife, Fionom i sa mnom u glavnim ulogama, borbe s vješticama, demonima i crnim vitezovima, sestre bi napokon vratile kozmički pokrivač i živjele sretno do kraja života. Majka bi nam, uz to, noćne svjetiljke ostavljala upaljene do jutra, što ju je poprilično koštalo. Rekoh ti da nas je voljela, zar ne? Na postaji Heuston nije nas čekalo ništa čarobno. Ukrcale smo se na lokalni dart-vlak za Malahide i ponovo zapale u tmurnu tišinu dok su pospane kuće na lukobranu prolazile pokraj nas. I