Chris Bohjalian - Djevojka u dvorcu od pijeska.pdf

2

Putovanje jedne žene u daleku povijest njezine obitelji otkriva nam šokantnu priču koja nikad nije bila ispričana.

Kada se 1915. u Alepu iskrca mlada Amerikanka Elizabeth Endicott koja je, radi humanitarne misije, s ocem stigla brodom iz Bostona, ništa je ne može pripremiti na užase kojima će ubrzo svjedočiti. Naime, Alep je dolazišna točka za stotine tisuća armenskih žena i djece koji su protjerani iz svojih domova u Turskom Carstvu da bi bili upućeni na mukotrpno putovanje pustinjom.

Elizabeth ondje upoznaje mladog armenskog inženjera Armena koji je upravo izgubio suprugu i malo dijete. Kad Armen napusti Alep da bi se pridružio britanskim trupama na Galipolju u borbi s turskom vojskom, piše pisma Elizabeth i polako shvaća da, ukoliko ne uspije pronaći načina da joj se vrati, riskira da će je zauvijek izgubiti...

CHRIS BOHJALIAN New York, . suvremeni je američki romanopisac. Diplomirao je na Amherst koledžu. Nakon preseljenja iz New Yorka u Lincoln počinje pisati kolumne za lokalne dnevne novine kao i za brojne časopise: Cosmopolitan, Reader’s Digest, Boston Globe Sunday Magazine i dr. Njegov prvijenac A Killing in the Real World objavljen je 1988. godine, a pravi uspjeh kod kritike i publike postigao je 1998. s romanom Midwives. Njegov jedini roman do sada preveden na hrvatski — Kosturi na gozbi (Skeletons at the Feast, 2008.) — inspiriran je neobjavljenim dnevnikom Njemice Eve Henatsch koji je vodila od 1920. do 1945., dok se u novoj knjizi — Djevojka u dvorcu od pijeska (The Sandcastle Girls, 2014.) — autor vraća svojim armenskim korijenima.

3

U spomen na moju punicu Sondru Blewer (1931. — 2011.) i mojeg oca Arama Bohjaliana (1928. — 2011.). Sondra me poticala da napišem ovaj roman, a otac mi je davao nadahnuće.

4

»ostvarivali smo heretičku potrebu da vidimo užas prošlosti kroz širokokutni objektiv« »Pitao si: Ako nema tko slušati priču, što je ostalo? Razvaljeni strop s nijansom Ducciove boje?« PETER BALAKIAN, »Sarajevo«, iz zbirke Ziggurat

5

Uvod

6

K

AD SMO BRAT BLIZANAC I JA bili dječica, izmjenjivali smo se u djedovu

krilu. Uhvatio bi nas za dječje salo koje nas je opasivalo kao uže i onda bismo mu poskakivali na koljenima, dok bi on tepao: »Trbušina, trbušina, trbušina.« To je govorio djedovski, od milja. Nije nam htio dati do znanja da moramo smršavjeti, inače ćemo završiti kao onaj lijevi lik na oglasu za čudesno skidanje kila. )nače, lako je moguće da je moj brat na djedovu krilu poskakivao u bijeloj košulji s visokim ovratnikom i kratkim hlačicama od crvenog baršuna. Taj bi mu komplet majka često stavljala kad bismo išli kod djeda i bake, jer je smatrala da u toj odjeći izgleda najviše britanski — a morao je izgledati britanski jer ga je tjerala da pjeva uspješnicu »)’m (enry the V))), ) Am« sastava (erman’s (ermits iz 65. godine. Ta je pjesma bila popularna kad nas je rodila, i na neki bolesni edipovski način smatrala ju je njihovom pjesmom. Upravo tako: debelo dijete u crvenim baršunastim hlačicama koje pjeva o (enriku Osmom s lošim britanskim naglaskom. Kako to da ga nitko nije izmlatio? 9to se mene tiče, očekivalo se da pjevam pjesmu »Both Sides Now«, koja je bila nešto suvremenija — slušala se samo godinu ranije, . — ali nimalo prikladnija. S četiri godine nisam imala nikakvo mišljenje o ljubavnim opsjenama. No iako sam bila puna armenske DNK, imala sam valovite plave kovrče, i majku je očarao stih »vitice i valovi anđeoske kose«. Nosila sam plavu suknjicu i visoke bijele kožnate čizmice. Nitko me ne bi izmlatio zbog toga, ali pravo je čudo da socijalni radnici nikad nisu napomenuli mojoj majci da je kćerku odjenula kao četverogodišnju kurvu. Moj djed zapravo, i djed i baka, zbog različitih razloga nije znao ništa o rokenrolu, pa nemam pojma kako je protumačio plesnu odjeću svojih unuka. Osim toga, da je godina 1 . imala svoju glazbenu pratnju, to bi neizbježno bio Woodstock, a ne Hermans Hermits ili Judy Collins. Uglavnom, jedina glazba koje se sjećam iz kuće djeda i bake te godine, osim bratova traumatičnog refrena »Svi su bili En-er-i (En-er-i!)«, bio je zvuk arapske lutnje (ouda) kad bi djed svirao armenske narodne pjesme ili tamburao kao luđak dok bi teta plesala trbušni ples za sve nas. Ni danas ne znam zašto je teta plesala trbušni ples. Armenke su tako plesale jedino kad bi ih tjerali u šeikov harem, pa bi morale izabrati hoće li umrijeti u pustinji ili prihvatiti tetovaže i naučiti se lelujati. Vjerujte mi, u »Plesu sa zvijezdama« nećete nikada vidjeti Armenku kako pleše trbušni ples. Kako god bilo, zbog trbušnog plesa i djedove igre s bucmastim unucima mogli biste pomisliti da je u njihovoj kući vladala radost i zaigranost. Ponekad je tako i bilo. Ali jednako je često vladalo ozračje tuge, tajnovitosti i čežnje. Već sam kao dijete prilikom posjeta osjećala podzemne struje žalosti. Osim toga, onaj trbušni ples mogao bi ostaviti dojam da sam imala egzotično djetinjstvo. Ali nisam. Djetinjstvo mi je uglavnom bilo prosječno i prigradsko, bilo u pomodnoj enklavi iz koje se išlo na posao u Manhattan, bilo u Miamiju.

7

No kuća djeda i bake bila je drukčija. Moja je teta stvarno plesala trbušni ples do četrdesete godine, i stvarno su imali nargile koje više nisu koristili, koliko mi je poznato , meke istočnjačke sagove i debele kožnate knjige pisane alfabetom koji mi je bio posve nepoznat. Uvijek se posvuda osjećao miris pečene janjetine i metvice, jer je djed zahtijevao janjeće kotlete čak i za doručak — janjeće kotlete i golemu zdjelu punu zobenih pahuljica Frosted Flakes i Cocoa Puffs, koje je jeo s jogurtom umjesto mlijeka. Djed je volio američke pahuljice, a baka je prihvatila taj kulinarski hir zato što joj je olakšavao život. Kad bi ispekla jutarnje kotlete, baka bi rekla da djed za doručak ima »kraljevsko jelo«. Tada sam mislila da je »kraljevsko jelo« sve što sadrži janjetinu. A ipak, premda je dan započinjao s velikom zdjelom Cocoa Puffs, ta je kuća bila nesmiljeno uštogljena. Djed je bio useljenik, i poput mnogih useljenika s početka dvadesetog stoljeća, nikad nije savladao angloameričku vještinu opuštene elegancije. Bio je sušta suprotnost prezbiterijanskoj svojti iz Bostona od koje sam naslijedila plavu kosu . Prije nego što je postao umirući starac prikovan za postelju, kojem se odjeća svela na pidžamu i karirani kućni haljetak, nisam nikad vidjela da nosi išta drugo osim košulje, sakoa i kravate. Svukao bi sako kad bi svirao svoju ljubljenu lutnju, podrezivao živicu ili čistio plinsku peć u podrumu, ali čak je i tada obično nosio bijelu košulju. To je čovjek koji nikad nije imao vestu. Stare fotografije iz obiteljskog albuma potvrđuju moje uspomene: na gotovo svakoj nosi odijelo. )mamo čak i niz fotografija s godišnjeg odmora u kućici kod jezera na sjeveru države New York, gdje sjedi ispruženih nogu u visokoj travi, naslonivši se na klupu za piknik, i nosi sivo prugasto poslovno odijelo. Na jednoj slici sjedi na toj istoj klupi s drugim Armencima u crnim i sivim odijelima, a na drvenom stolu leže zatvorene kutije za violinu i lutnju. Izgledaju kao dokoni gangsteri iz vremena prohibicije. Zanimljivo, već kad je . godine gradio otmjenu ciglenu kuću u predgrađu New Yorka, koju sam voljela više od ijedne kuće u kojoj je živjela moja rodbina kad sam bila mala, bio je gotovo jednako ćelav kao i onaj starac koji je obilježio moje djetinjstvo krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih. Sve do . godine, kad je umro i kad mi je otac na sprovodu svojega oca ispravio zabludu, mislila sam da se čovjek kojeg sam zvala »djede« rodio kao starac. »Ne, Lauro«, rekao mi je otac, »nije se rodio star.« Te večeri, kad smo se nakon karmina vratili kući u Bronxville, otac mi je prvi put ispričao ponešto o mladosti djeda i bake. Ubrzo mi je baka ispričala još toga. Dakle, iako sam započela priču s anegdotom iz ., zapravo sam mogla početi . godine. )li, poput svih armenskih priča, mogla sam započeti više od pola stoljeća ranije. Mogla sam započeti . godine. Tisuću devetsto petnaesta je godina »pokolja o kojem ne znate praktički ništa«. Primiče se stogodišnjica početka pokolja. Ako niste Armenac, vjerojatno malo znate o progonima i masakrima, o smrti milijun i pol civila. Meds Yeghern. Velika katastrofa. U školi se slabo spominje, a nije nešto što bi ljudi čitali prije spavanja. A ipak, da se razumiju roditelji mojega oca, dobro bi došla neka

8

osnovna znanja. Zamislite kupusaru s mekim crnožutim koricama na kojoj piše »Armenski genocid za početnike«. )li možda dopunski sat nakon nastave. Prije više godina pokušala sam pisati o tome, ne spominjući djeda i baku, i taj rukopis postoji samo u arhivima mojeg fakulteta, gdje se čuvaju moje bilješke. Nikad nisam bila zadovoljna s tom knjigom, čak je nisam ni pokazala urednici. Pročitao ju je jedino moj muž, koji je došao do posve istog zaključka kao ja: da je užasno loša. Uopće nije funkcionirala. Bila je prehladna, previše distancirana. Rekao mi je da sam trebala besramno iskoristiti život svojeg djeda i bake. Uostalom, oni su bili tamo. Tada nije znao pojedinosti njihove priče, kao ni ja. Prošlo je nekoliko godina i saznali smo istinu, a onda više nije bio siguran smijem li iskoristiti stvarni užas koji su proživjeli. Ali tada sam već bila opsjednuta i nezaustavljiva. ) eto, sada zbilja pričam njihove priče, ponovno se okrećem kutku svijeta koji većina ljudi ne bi našla na karti i povijesnom trenutku koji je nekad bio znan, a sada je uglavnom zaboravljen. Za početak zamišljam planine istočne Turske i selo nedaleko slikovita grada i veličanstvena jezera po imenu Van. Vidim žal u Dardanelima. Kuću u četvrti Back Bay u Bostonu. A najčešće vidim Alep i nemilosrdnu sirijsku pustinju oko njega. Sada stvaram dojam kao da je povijest moje obitelji pravi ep, zar ne? Možda ne bih smjela. Kad biste pogledali bilo čiju obitelj . godine — doba koje vidimo kroz maglicu crno-bijelih fotografija ili oštećenih i zrnatih nijemih filmova, gdje se svi nekako čudno trzaju — učinila bi vam se kao pravi ep. Iskreno, saga moje obitelji ne izgleda mi epski. Kad bih je morala negdje svrstati, vjerojatno bih izabrala romantiku. )li, gledajući fotografije sa mnom u suknjici i s bratom u crvenim baršunastim hlačicama, u dnevnoj sobi koja izgleda kao osmansko krilo muzeja Metropolitan, možda bih čak predložila komediju. Ali djedu i baki .i . njihova je saga izgledala sasvim drukčije. Kad su se upoznali, baka je doslovno imala misiju. Ta zbrkana djevojka iz vrlo snobovske bostonske obitelji odjednom se suočila s beskrajnim pokoljem, gladovanjem i bolestima. Tek što je stekla lijepu diplomu na sveučilištu Mount (olyoke i završila osnovni tečaj za bolničku sestru, za mojim je ocem krenula u pakao. Zahvaljujući bostonskim dobročiniteljima iz društva Prijatelja Armenije znala je malo turskog i ponešto armenskog. Nakon što je djed preživio sve te pokolje, gladovanja i bolesti, i nakon što je izgubio gotovo cijelu obitelj, napokon je uzvratio. Postao je vojnik, pridružio se ljudima koji su jedva nešto znali o Armeniji i samo su htjeli pobijediti umiruće carstvo zbog razloga koji nisu imali veze s krvnom osvetom. Ni djed ni baka ne bi vidjeli ništa romantično ni komično u svijetu tog ljeta . godine. Da su onda morali negdje svrstati svoju priču, posve sam sigurna da bi izabrali tragediju.

9

Prvi dio

10

1

D

bojažljivo hoda prašnjavom ulicom između svojeg oca i očeva energičnog vršnjaka, američkog konzula u Alepu po imenu Ryan Donald Martin, te navlači šal preko kose i obraza. Njih dvojica zaobilaze trg pokraj podnožja citadele jer ne žele da ona već vidi prognanice koje su stigle sinoć — ubrzo će ih ionako vidjeti — ali ona se boji da će joj svejedno pozliti. Vonj trule ribe i izmeta urotio se sa srpanjskom vrućinom da joj pokvari želudac mnogo gore nego što je uspjela čak i plovidba po Atlantiku nekoliko tjedana ranije. Koža joj je ljepljiva, koljena joj klecaju, i poseže za očevim laktom da ne posrne. Otac je blago tapše rukom po prstima — pokušaj rastresena i zamišljena čovjeka da je utješi. »Gospođice Endicott, želite li se odmoriti? )zgledate pomalo iscrpljeno«, kaže konzul, a ona se okreće prema njemu. Razrogačio je unezvijerene smeđe oči, potočići znoja već mu se slijevaju niz oba obraza. Odjenuo je bež pamučni sako, koji joj se čini neusporedivo udobnijim od očeva siva vunena odijela. Ona slobodnom rukom prelazi preko vlastita lica i osjeća kako je vlažno. Kima u znak potvrde: da, morala bi sjesti, iako joj je neugodno to priznati. S druge strane, pitanje je možda uzaludno. Nije joj jasno gdje bi mogla sjesti u toj jadnoj ulici. No Ryan je žurno uzima za ruku i vodi dalje od oca, prema jednoj ulaznoj stubi u hladovini. On golom rukom briše nisku stubu. Nalaze se pred trošnim drvenim vratima, koja su zatvorena zbog jutarnje vreline, i stanari se valjda neće ljutiti ako sjedne. I tako ona sjedi i odmara se, duboko i polako dišući na usta, gledajući žene s maramama, u dugim širokim haljama — nekima burka pokriva sve osim očiju — i muškarce s iskićenim prslucima, bezličnim dimijama i fesovima što podsjećaju na tegle za cvijeće. Neki je muškarci u prolazu gledaju sućutno, a drugi s drskom požudom u očima. Već je upozorena. »Danas imamo ugodan povjetarac«, veselo kaže Ryan, i premda joj godi nešto svježiji zrak, zapuh im donosi smrad s trga. »Prije nego što ste stigli, vrućina je bila nepodnošljiva.« Teško joj je zamisliti da može biti toplije. Trenutačno ne može zamisliti da je igdje drugdje toplije. A ipak, sinoć joj je stan bio neočekivano udoban nakon bezbroj tjedana provedenih na brodu, zatim u kočiji, i napokon u dva željeznička vagona koji su imali jedino drvena sjedala. Bilo je toplo, ali usred noći provela je gotovo pola sata stojeći kod prozora i gledajući veličanstveni drvored čempresa na brijegu iza američke rezidencije, kao i šumarak s njezine strane zida. Na nebu je bilo više zvijezda nego što je ikad vidjela u Bostonu, a polumjesec je visio čudno i lijepo, tik do zemlje. Njezin otac gleda redove dvokatnica pješčane boje, koje zavijaju prema nekakvoj uličici. Ruke je prekrstio na prsima, lice mu je strogo, a tada ona VADESETJEDNOGOD)9NJA

DJEVOJKA

11

primjećuje da se odjednom protegnuo i da stoji uspravnije. Ryan je ugledao isto što i otac, te mrmlja upravo dovoljno glasno da ona može čuti: »O, )suse, ne. Ne opet.« ) Ryan i otac sada gledaju u nju, ali znaju da ništa ne mogu, da je ne mogu nikako zaštititi od onoga što dolazi. Uostalom, zato je i došla, zar ne? Nije li se sama prijavila da sudjeluje u ovoj misiji pomoći? Da za njihovu udrugu, Prijatelje Armenije, bilježi ono što vidi, i da volontira u bolnici — ukratko, da radi sve što može kako bi pomogla? Ali iz njih dvojice cijedi se nelagoda poput znoja, i zanimljivo joj je što su jednako zbunjeni kao i ogorčeni. Da su ovdje sami — da su nju ostavili u američkoj rezidenciji — otac i konzul sada bi se samo razgnjevili. Ona se oslanja dlanom na kameni zid, koji je neočekivano hladan, i ustaje. Ulicom se primiče teturava kolona starica, a ona iznenađeno primjećuje da su to Afrikanke. Netremice ih gleda. Sjeća se slika i crteža tržnica robova na američkom jugu iz -ih i 1850-ih, ali nisu li one žene i muškarci uvijek bili odjeveni, barem u dronjke? Ove su žene posve nage, gole su od stopala do dugih pramenova zamršene crne kose. Tek joj njihova kosa, duga i ravna, premda prljava i nerazmrsivo zapetljana, odaje da su te žene bijele — odnosno da su nekad bile bijele — i da zapravo uopće nisu starice. Mnoge su stare kao ona ili čak nešto mlađe. Više nemaju srama, više ne mare. Kožu im je posve opalilo sunce i uprljala zemlja na kojoj su spavale, a imaju velike kraste i otvorene rane koje su se zagnojile tako da smrde čak i izdaleka. Te žene izgledaju kao umiruće divlje životinje dok teturaju naprijed, a neke se pridržavaju za zidove kamenih kuća da ostanu na nogama. Nikad u životu nije vidjela tako mršave ljude, i pita se kako uopće stoje na tim koščatim nogama, za Boga miloga. Dojke im se ne vide od rebara. Kukovi im strše kao košare. »Elizabeth, ne moraš to gledati«, govori joj otac, ali ona gleda. Gleda ih. Te žene ulicom tjera šest mladića, od kojih dvojica jašu na konjima što izgledaju gotovo jednako slabo kao žene, a četvorica koračaju pokraj skupine. Svaki na ramenu ima pušku. Ni oni ne izgledaju ništa starije od Elizabeth. Dapače, čini joj se da dvojica koji su joj najbliži mogu imati najviše petnaestšesnaest godina — brkovi su im paperjasti, dječački pokušaj da izgledaju kao muškarci. Malo prije nego što bi skupina stigla do njih, žandari tjeraju žene da skrenu u usku ulicu koja će ih odvesti do trga pod citadelom, gdje će ih ostaviti zajedno s prognanicima koji su stigli jučer. Muškarci su živčani i umorni. Udaraju žene koje hodaju sporo ili nespretno. Kad se sruše, vuku ih za kosu kako bi se pridigle. Elizabeth na brzinu broji žene koje skreću nadesno i nestaju u uličici, ali nagonski obara oči kad god joj neki od tih kostura uzvrati pogled. Na kraju procjenjuje da ih ima najmanje sto dvadeset pet. Nesvjesno je izgovorila taj broj. »Gospođice Endicott, uvjeravam vas«, kaže Ryan, »da je ta skupina na odlasku iz Zeituna, Adane ili nekog drugog grada brojila najmanje tisuću ljudi.« »Zašto su im Turci uzeli odjeću?« pita ona.

12

Ryan odmahuje glavom. »Obično ih ne svlače ako ih ne namjeravaju odmah ubiti. Ponekad muškarcima uzimaju odjeću prije smaknuća jer odjeću mrtvaca smatraju prljavom. Ali nemam pojma zašto su svukli ove žene. Možda da ponize preživjele. Možda misle da će tako brže skapati na suncu. Ali nemojte ovdje tražiti logiku.« »A gdje su muškarci?« Konzul rupcem briše čelo. »Najvjerojatnije su mrtvi. )li su ih..« Ne završava rečenicu jer mu njezin otac pogledom poručuje da ušuti. Da se stiša. Otac je želi postupno uvesti u taj svijet. Korak po korak. Ponešto su o tome razgovarali na brodu i u vlaku. Ali samo općenito o osmanskoj povijesti. Ovaj mjesec u sklopu misije dolaze dva liječnika i onda se mogu baciti na posao. Njih dvojica — kao i Alicia Wells, misionarka koja ovamo dolazi po drugi put — javili su telegramom da će brod isploviti iz Bostona sa zakašnjenjem, te da će ploviti zaobilaznim putem kako bi izbjegao podmornice. Pitanje hoće li liječnici kasniti dva ili tri tjedna moglo bi biti pitanje života i smrti za neke od preživjelih koji su dovedeni ovamo. Ove žene dotad će već krenuti dalje, koliko joj je poznato, odvest će ih natrag u pustinju, u neki od prognaničkih logora na jugoistoku. Otići će i ona skupina koja je već na trgu, žene i djeca koji su jučer doteturali iz pustinje. U međuvremenu Elizabeth ne može zamisliti što, za Boga miloga, ona ili itko drugi može učiniti za te ljude. )pak, kad je došla do daha, zajedno s ocem i američkim konzulom odlučuje da neće provesti ručak raspravljajući o stanju u Alepu i pripremajući dolazak ostalih iz skupine, nego da će slijediti te bijedne prognanike kroz uličicu do trga, i da će tamo vidjeti kako mogu pomoći.

RYAN MARTIN odlazi pronaći nekakve prnje koje te žene mogu odjenuti, ali kad

se vraća s kolima punim odrpanih haljina i bluza — ostataka mrtvaca koji su prošli kroz Alep tog ljeta — drugi su prognanici već našli odjeću za pridošlice. U međuvremenu Elizabeth i mjesna bolnička sestra skidaju nametnike sa žena i čiste im otvorene rane na nogama i stopalima. Dijele ono malo svojeg losiona od kalamina i maslinova ulja onim ženama kojima se opekline od sunca nisu upekle duboko u kožu, te blago ispiru rane onima kojima se koža — pogotovo na ramenima i leđima — ogulila kao zmijska košuljica. U roku od nekoliko minuta potrošena je cijela boca joda koju je donijela sestra. Elizabeth prognanicima daje vodu i zdjele rijetke juhe od bulgura, jer je to jedino što sada mogu pripremiti. Možda sutra bude kruha. Bespomoćna je. Na tečaju za bolničku sestru u Bostonu nitko joj nije govorio o dizenteriji. O gangreni. O

13

stopalima u kojima su kosti pukle zbog tjedana bosonogog hoda, na kojima su prsti i pete natekli, izmrcvareni i izobličeni. Većina žena okupila se pod improviziranim šatorima — šatorskim krilima razapetim među klimavim kolcima — ali žena je više nego slobodnog prostora, pa izlaze na otvoreno kad sunce više nije u zenitu, kad se izduže pruge utješnog hlada. Djeca — u ovoj novoj skupini jedino među njima mogu se naći muški — podsjećaju je na mrtve morske konjice koje je jedanput vidjela na žalu Rta Cod: djeca su sklupčana na boku poput morskih konjica, a kosti im izgledaju krhko i oštro kao ljušture osušenih vodenih bića. Samo četiristo metara dalje nalazi se bolnica, primitivna za bostonske standarde, ali ipak bolnica. Elizabeth se razbjesni kad pomisli da tamo, navodno, nema mjesta za te žene, i da još nijedan liječnik nije došao iz te zgrade kako bi ponudio svoju pomoć. Ryan ju je pokušao smekšati rekavši joj da veliku većinu kreveta u toj bolnici već zauzimaju armenske žene i djeca, ali već je i zbog toga sve kiptjelo u njoj. Broj prognanika koji znaju engleski ili francuski iznenađuje Elizabeth, ali većina je preumorna da bi govorila. )pak, jedna žena, koja izgleda kao da je u pedesetima ali Elizabeth procjenjuje da je upola mlađa, mrmlja »hvala« na engleskom dok uzima zdjelu s juhom i prinosi je usnama. »Nema na čemu«, kaže Elizabeth. »Žao mi je što obrok nije obilniji.« Žena sliježe ramenima. »Vi ste Amerikanka.« To nije pitanje nego izjava. Nosi mušku košulju i suknju koja se na njoj napuhnula kao vreća. »Da. Zovem se Elizabeth.« »Ja sam Nevart«, kaže Armenka, a Elizabeth u sebi izgovara to ime nekoliko puta. Pokraj žene spava djevojčica, kojoj se ključna kost blago podiže i spušta sa svakim dahom. Elizabeth nagađa da ima sedam-osam godina. »Odakle točno iz Amerike?« pita Nevart. »)z Bostona«, odgovara Elizabeth. »To je u saveznoj državi Massachusetts.« Ženi su nokti jednako smeđi kao koža. »Nemojte prebrzo jesti«, dodaje. Nevart kima i spušta zdjelu u krilo. »Znam gdje je Boston«, kaže. »Čula sam malo prije da govorite armenski. Koliko ga dobro znate?« »Slabo. Zapravo, vrlo slabo. Uglavnom znam vokabular. Znam riječi, ali ne gramatiku.« Onda Elizabeth pita ženu: »Kako ste naučili engleski?« »Moj je muž studirao u Londonu. Bio je liječnik.« Elizabeth pokušava zamisliti tu ruševinu od žene kako živi u Engleskoj. Kao da joj je pročitala misli, prognanica nastavlja: »Uglavnom nisam živjela s njim. )šla sam u London, ali samo u posjet.« Uzdahne i pogleda Elizabeth u oči. »Neću umrijeti«, mrmlja gotovo razočarano. »Ne, naravno da nećete. Znam da nećete.« Elizabeth se nada da zvuči umirujuće. Zapravo nije sigurna hoće li ta žena preživjeti. »Samo me želite utješiti. Ali ja znam da neću umrijeti jer sam imala liječnika za muža. Preživjela sam dizenteriju. Gladovanje. Žeđ. Oni su... nije važno što su mi učinili. Još sam živa.« »Je li to vaša kći?« pita Elizabeth.

14

Žena odmahuje glavom. »Ne«, odgovara, blago trljajući djetetov vrat. »Ovo je (atun. Neuništiva je poput mene.« Elizabeth je želi pitati za muža, ali ne usuđuje se. Čovjek je gotovo sigurno mrtav. Pita se nije li Nevart izgubila vlastitu djecu, no opet zna da ništa dobro neće proizaći iz takvog pitanja. Ne bi li Armenka nešto rekla o vlastitoj djeci da su sada s njom — da su živa? Gledajući preko ženina ramena, Elizabeth u daljini vidi oca. Kutlačom uzima juhu iz crnog kotla i dijeli je ženama koje su dovoljno snažne da hodaju i odnesu juhu onima koje leže u šatoru. Njegovi zalisci i brada, sijedi i mnogo gušći od rijetkih kovrča cimetove boje na tjemenu, izgledaju gotovo bijelo na suncu. Za koji dan očekuju brašno, šećer i čaj — prvu od dvije isporuke dogovorili su ovaj mjesec — premda je Ryan upozorio oca i nju da će u Alep vjerojatno stići samo mali dio onoga što su kupili. »Kamo idemo dalje?« pita je Nevart. »Doveli su nas ovamo, ali neće nas pustiti da ostanemo.« »Stigla sam ovamo tek jučer, pa ne znam mnogo. Žao mi je.« »Građani Alepa ne žele da budemo na njihovom trgu. A vi biste nas htjeli na svojem?« »Znam da grad ima sirotište«, odgovara Elizabeth da je umiri. »Još ga nisam vidjela.« Nevart se sumorno osmjehne. »Naravno da ima sirotište«, kaže. Jednom rukom drži zdjelu na koljenu, a drugom gladi (atuninu kosu. »Uskoro će ostati jedino siročad.« Spušta pogled na djevojčicu, a onda polako ispija juhu.

RYAN MARTIN upozorio je Elizabeth da su tisuće ljudi još u pustinji. Ponekad

žandari dovode prognanike u Alep, a ponekad ih još tjedan dana vode na istok, niz rijeku Eufrat, sve dok ne dođu do logora — premda riječ »logor« nije prikladna, napominje on. »Kažu mi da je klaonica bolji naziv.« Govoreći te riječi, Ryan sjedi na jastuku na podu gostionice, nasuprot njezinu ocu i njoj, a bucmasti dječak s mrenom na lijevom oku donosi im čaše razvodnjena jogurta s metvicom. Sad kad više nije pokraj izmrcvarenih žena i djece na trgu, Elizabeth osjeća olakšanje pomiješano s grižnjom savjesti. Pratila je oca do ovog kutka Osmanskog Carstva jer je mislila da će to biti logičan vrhunac njezinih studija na sveučilištu Mount (olyoke, pogotovo zato što njezina škola već djeluje na istoku Turske. Prije rata, Mount (olyoke imao je i školu i sjemenište u armenskoj četvrti Bitlisa. Da Europa nije postala ratište, možda bi krenula stopama starijih rođaka i posjetila London, Pariz, Rim i Berlin. To se moglo prije nekoliko godina. Sada više ne. »)demo li i mi tamo?« pita ona, nadajući se da joj glas ne odaje strepnju koju osjeća. »Do pustinjskih logora? Da, ako nas puste«, kaže Ryan. »Ali to nije sigurno. O tome razgovaram s valijom — ovdašnjim guvernerom — kao i s nekim njegovim

15

ljudima. Ako dobijem potrebna dopuštenja, to će biti priličan uspjeh, vjerujte mi. Turci ne žele propustiti nikakvu inozemnu pomoć za Armence, a ne žele ni da vidimo kako postupaju s njima. Nisu dopustili posjet čak ni Crvenom križu.« Netko ulazi u gostionicu, i ona se osvrće. To su dva mlada njemačka vojnika, u besprijekorno čistim odorama unatoč zapari, a treći je čovjek neki Turčin u vunenim hlačama i bijeloj lanenoj košulji. Vojnici skidaju kape i s poštovanjem ih drže na prsima, a krupna gostioničarka izlazi iz zastrta ulaza u kuhinju i smješta tu trojicu za nizak stol pokraj američkog diplomata i Endicotta. Vojnici su plavokosi, dok Turčin ima gustu grivu boje kreozota i jednako crne oči. Vojnici joj se čine poput svih drugih vojnika: plahi, veseli i pomalo nalik na krotke velike pse koji stavljaju blatnjave šape na trosjed. Apstraktno je svjesna da ubijaju ljude, uvježbani su za to. Jedan čak ima dug i tanak ožiljak koji mu se proteže obrazom od uha do nosa, kao paralela na globusu. Ali ona nikad neće svojim očima vidjeti nasilje zbog kojeg čovjek pada mrtav u rovu ili ostaje zauvijek unakažen. Ona vidi vojnike samo u ovakvim trenucima, kada dobroćudno i srdačno poput turista dolaze na kavu ili pivo — ili na rakiju s okusom anisa, kao ovdje. »Znam prepoznati Amerikance kad ih vidim«, kaže plavokosi vojnik čije lice još nije obilježio rat. )ma njemački izgovor, ali svaku riječ izgovara pažljivo. Već je vidjela druge Nijemce otkad je ranije tog tjedna ušla u Osmansko Carstvo. Ovaj je poručnik. On zatim pruža ruku njezinu ocu, koji je nevoljko prihvaća. »Ja sam Eric«, kaže. »Ovo je (elmut, a ovo Armen.« Kimaju dok se njezin otac i Ryan predstavljaju. Diplomat je nešto susretljiviji od njezina oca, ali obojica su samo pristojni i ništa više. »Moja kći Elizabeth«, kratko kaže otac. »Moja se sestra zove Elli«, kaže poručnik, koji očito nije primijetio kako je očev glas hladan. »To je kao Elizabeth, zar ne? Jeste li vi ikada Elli?« Pritom vragolasto uzvija obrve. »Ona je vrlo lijepa, kao i vi.« »Mogla bih biti Elli«, odgovara ona, znajući da bi otac mogao prekinuti to očijukanje, ali svejedno se izlažući riziku. »Do sada sam ipak uvijek bila Elizabeth.« »)li gospođica Endicott«, kaže otac mrzovoljno, i čini se da će nešto dodati kako bi vojnicima dao do znanja da je taj kratki razgovor završio — i možda im zatim okrenuti leđa, čak i ako se bude morao nespretno namještati na debelom podnom jastuku — ali tada progovara Turčin, očiju crnih poput noći. »Došli ste zbog Armenaca, zar ne?« kaže s drukčijim izgovorom od svojih drugova. »Da, tako je«, odgovara otac. »U sklopu male filantropske ekspedicije.« »(vala«, kaže Turčin uz tračak osmijeha. »Uvijek nam dobro dođe... filantropija.« Njoj tada sine: on nije Turčin nego Armenac. ) Ryan je to shvatio, te se okreće tako brzo da zamalo koljenom prevrće jogurt. Ona želi odgovoriti čovjeku, ali američki konzul se već umiješao.

16

»Vi ste Armenac! To sam i slutio, ali nisam se htio zaletjeti. Mislio sam da sam možda krivo čuo vaše ime kad ste se predstavljali. Ali zovete se Armen, nije li tako?« kaže onako uzrujano i brzopleto kako uvijek govori kad je uzbuđen. Ona se upita hoće li otac, uvijek suzdržan i odmjeren, ikada imati naklonosti za Ryana Martina. Teško. »Odakle ste?« konzul pita Armena. »Iz Vana.« »Iz Vana, ništa manje? Kako ste uopće uspjeli napustiti grad?« Kao da se Armen premišlja, pita se koliko bi trebao reći. Na kraju sliježe ramenima, a lice mu je malo napeto. »Borili smo se braća i ja«, kaže mirno. »A onda, kad je kucnuo čas, otišli smo. Bili smo trojica.« »A gdje su vam braća?« »Jedan se negdje bori s Rusima — ako je uspio — a drugi je mrtav.« »Žao mi je«, kaže Ryan. ») meni«, slaže se Armen i dodaje: »(vala.« »Pa kako to da ste prijatelji s ovima...«, ali diplomat zastane u pola rečenice, svjestan da je zamalo počinio politički gaf. No Nijemac s ožiljkom na obrazu — Helmut — izvlači Ryana iz neugodne situacije. »Njemačka i Turska su saveznici. Armen je turski građanin.« »Premda sam nevjernik. Barem teoretski«, dodaje Armen. »To znači da sam građanin drugog reda u Turskoj na ovom svijetu i — kako mi govore — da ću se prilično gadno provesti na drugom svijetu.« »)pak, nikad se nije borio protiv njemačke vojske«, nastavlja (elmut. »Osim toga, i mi smo nevjernici.« »Kako ste se vas trojica upoznali?« pita Ryan. Poručnik pljesne Armena po leđima: »On je inženjer kao mi. Crta karte za željeznicu i polaže prugu — barem je to nekad radio. Helmut i ja radimo na pruzi odavde do Nusajbina. Sreli smo se prošli tjedan u telegrafskoj postaji iza ugla.« Elizabeth pažljivo gleda Nijemce. »Znači, vi ne odobravate ono što vaš saveznik čini Armencima?« »Ne, ni slučajno!« odgovara poručnik. (elmut je prekrstio ruke na prsima, a Elizabeth prvi put primjećuje kako su mu ramena široka. »To je barbarski«, dodaje on. Dok govori, ožiljak mu se malo širi. »Pitajte Armena što je vidio.« »Da, recite nam!« kaže Ryan toliko gorljivo da bi netko neupućen pomislio kako se radi o jezivom voajeru. Armen gleda Elizabeth, na trenutak im se oči susreću, a onda on opet obara pogled na stolić. )ma kožu poput bijele kave, što joj je privlačno i egzotično. Pod crnim brkovima tanke su usne, a na bradi, napola skrivenoj pod tamnim čekinjama, nazire se jamica. Njegovo čelo podsjeća je na očevo — pomalo je visoko — ali ono što je neprestano privlači jesu njegove vlažne i ozbiljne oči. Trepavice su mu duge i neočekivano djevojačke.

17

»Previše je toga. Ne bih znao odakle početi«, kaže napokon, obraćajući se cijelom društvu. Onda se okreće njoj. »Radije bih čuo nešto više o tome zašto ste došli u Alep — i odakle ste došli, Elli.« »Elizabeth«, napominje ona, svjesna kako ih otac pozorno gleda. »Elizabeth«, ispravlja se Armen. »Molim vas, znam da ste mnogo prepatili«, uporan je američki konzul, koji govori uzbuđeno i strastveno, a prste na objema rukama raširio je kao da drži velik kamen. »Ali ljudi moraju znati što Turci rade! Turci su...« Odjednom zastane, sjetivši se gdje se nalazi, i zamukne. Ali tada se umiješa jedan od Nijemaca. »U čast našeg hrabrog saveznika! Živio Talat-paša i Odbor Jedinstvo i napredak !« kaže Eric — koji je poput Ryana preglasan za tu malu prostoriju — i diže čašu za posprdnu zdravicu. »Živjeli!« A Elizabeth opet vidi te vojnike kao previše poletne i sasvim neoprezne velike pse. )li, još gore, kao dječake. Ali, možda nema razlike.

»DA JE TVOJA MAJKA S NAMA«, obraća se Silas Endicott svojoj kćeri, iako nije

siguran kako se točno izraziti jer se radi o njegovoj kćeri i muškarcima, a to mu je najneugodnija tema na svijetu, »siguran sam da bi ponudila dobar savjet.« Uvijek je uzimao zdravo za gotovo da razumije Elizabeth, ali prošle godine sve je iznenadila kad je odbila Jonathana Peckhama, savršeno prihvatljivog prosca iz vrlo dobre obitelji. Silas bi vrlo rado primio tog momka u banku. Nakon toga je načuo neugodne stvari o tome da se Elizabeth previše zbližila s jednim od svojih profesora iz South (adleyja. Čovjek je bio udovac i navodno bi se svake godine spetljao s drugom studenticom. Ona sjedi pred njim u dnevnoj sobi u američkoj rezidenciji, u visokom naslonjaču koji je previše raskošan i kićen za njegov ukus. Jastuci su ljubičasti sa zlatnim resama. Na kraju svakog rukohvata izrezbarena je životinjska njuška koja sliči na lava. Naslonjač je pretjeran. Mjesto mu je u nekoj palači. On stoji s rukama u džepovima sakoa i nada se da djeluje mirno i razborito. »Podsjetila bi te da i u ovoj dalekoj zemlji pravila ponašanja ostaju ista. To pogotovo vrijedi kad si u društvu vojnika. Vojnici na dopustu...« »Nisu bili na dopustu, tata«, ispravlja ga. »Uglavnom, vojnici obično sebi dopuštaju previše. Želim da ne zaboraviš tko si i da budeš oprezna.« Drago mu je što je došla s njim — ovdje može pomagati i vidjeti kako joj je dobro. Zatim se može vratiti u Boston, udati i skrasiti. Njezin će život dalje teći pravim tokom. Ona ustaje i ljubi ga u obraz, na samom rubu zaliska. Čelo mu već gori. »Neću zaboraviti tko sam«, kaže mu s osmijehom. »(vala ti. Sada ću zapisati što smo danas vidjeli i radili. Laku noć.« Dok se uspinje mračnim stubištem do sobe, čini joj se zanimljivim da je otac smatrao da je uzvraćala naklonost koju su joj pokazivali njemački vojnici. S druge strane, možda se ne bi trebala čuditi.

18

Bili su visoki i plavokosi. Ali istina glasi da je vrlo malo mislila na onu dvojicu. Jedino joj je Armenac bio u mislima.

19

2

M

OJA JE BAKA bila odar, došljak. Kao i moja majka, strogo govoreći,

iako su Bostonci do tada već razvodnili moju armensku lozu. Osim toga, kad se moj armenski djed doselio u Sjedinjene Države, više nije imao nijednog rođaka, pa je bila mnogo veća vjerojatnost da će on postati došljak u bakinu svijetu Nove Engleske. No to se nije dogodilo. Moja je baka postala odar u krugu Armenaca u predgrađu Westchestera u New Yorku, uvelike zato što je bila jednako svojeglava kao njezin otac, a i zato što se htjela otarasiti bostonskih brahmana koji su je odgojili. )nače, ne vjerujem da su Armenci išta zatvoreniji ili otvoreniji od bilo koje druge nacije koja je pohrlila u Sjedinjene Države u zadnjih četiristo godina, kao što pokazuje vjenčanje mojih roditelja. Onaj tko nije htio doći bio je moj djed iz Philadelphije, otac moje majke. A moj armenski djed? Njegov je sin učinio isto što i on prije mnogo godina time što se oženio Amerikankom. Dapače, i on je izabrao djevojku iz ugledne obitelji engleskog podrijetla. Zato mu nije zamjerao ništa. S druge strane, moj filadelfijski djed nije htio gledati kako mu se kći udaje za onog »sina tkalca sagova«. Moj armenski djed nikad nije tkao sagove — ni danas mi nije jasno zašto je tkanje sagova bilo uvreda — ali jasno vam je što je htio reći. ) tako su se moji roditelji vjenčali bez njega. Moja majka otad više nije razgovarala s ocem, koji ionako nije igrao važnu ulogu u njezinu životu već odavno, još otkad su joj se roditelji rastali. Jedanaest mjeseci nakon vjenčanja, majčin otac navratio je u Manhattan zbog posla i pozvao ju je na ručak. Tada se već odselio iz Philadelphije i živio u Chicagu s nekom ženom koja nije bila mnogo starija od njegove kćeri. Majka je pristala da se nađu u restoranu u »B. Altman«, jednoj od onih zagušljivih ženskih robnih kuća u Manhattanu koje su danas zajedno s »Arnold Constable« i »Best & Co.« na rubu istrjebljenja. Kad pomislim na njih, uvijek se sjetim kutija za šešire. Čim su sjeli za stol, rekao je: »Ne mogu vjerovati kako si se odjenula. Taj tvoj muž ne može ti kupiti lijepu haljinu? Odmah nakon ručka nabavit ćemo ti dobru odjeću.« To je bio kraj. Majka je ustala, izašla iz restorana i zamela trag u robnoj kući, i više nikad nije razgovarala sa svojim ocem. S druge strane, moj je armenski djed u snahi vidio odjek vlastite žene — »baš lijepo, još jedna odar!« — i oduševio se kad je rodila blizance. Jako je volio mojeg brata i mene, a naša plava kosa bila mu je izvor beskrajnog čuđenja, ali i pošalica. Tijekom godina bratova je kosa bila sve tamnija i tamnija, a od trećeg razreda na dalje, nitko tko nas nije znao od malih nogu ne bi povjerovao da smo blizanci i da je nekad bio jednako svjetlokos kao ja.) Odrasli smo na deset minuta od mojeg armenskog djeda i njegove američke žene, ali od bake iz

20

Philadelphije dijelilo nas je tri sata puta, pa sam provodila mnogo više vremena s Armencima nego s onima koje je moj otac od milja zvao »snobovska mafija«. Naravno, i moji su preci iz Pennsylvanije i Massachusettsa bili useljenici. Čak su i oni prvi Bostonci bježali od vjerskih progona. Dijelom se o tome radilo i u sukobu između Turaka i Armenaca. Novi režim u većinski muslimanskoj zemlji odlučio je otarasiti se kršćanske manjine. Pojednostavljujem li previše? Naravno. Muslimani i kršćani živjeli su stoljećima zajedno. Moglo bi se reći da su nacionalizam i modernizacija — predodžba o homogenoj Turskoj — doveli do pokolja. Ali ne mogu a da ne vidim sličnosti među mojim puritanskim i armenskim precima. Koja je najveća razlika? Bostonci su ovamo stigli tri stoljeća prije Armenaca, to je sve.

SPU9TA SE VEČER, a Elizabeth stoji na vratima i gleda svoju spavaću sobu na katu

američke rezidencije, neobično očarana oblacima mrežice protiv komaraca koja štiti krevet. Soba je sigurno jednako velika kao njezina spavaća soba u Bostonu, a neizmjerno je veća od soba u kojima je zadnje četiri godine boravila sa studentima Mount (olyoke. Nije sigurna kako to djeluje na nju. Očekivala je da će smještaj biti gori, i sviđalo joj se kako će se herojski osjećati zbog malo odricanja. Osim toga, na trgu su sada svi oni prognanici, među kojima sretnici imaju prnje ili odrpan pokrivač umjesto ležaja, ali mnogi spavaju na kamenu. Pomišlja na Nevart, ženu kojoj je muž studirao medicinu u Londonu. Uzdiše, znajući da nije učinila ništa loše, ali svejedno je muči grižnja savjesti i neočekivana ljepota njezina kutka tog drevnog svijeta. Čuje nekakvu buku iz prizemlja i naginje se prema stubištu. »Da, mislim da je gore«, nekome odgovara David (ebert, pomoćnik konzula Martina. »Očekuje li vas?« »Ne. Mislio sam...« »Samo izvolite«, pušta ga David. Ali Elizabeth već stoji pred malim zrcalom na komodi, kojem je staklo dobilo boju i mrlje zbog godina, ali i dalje dovoljno odražava da ona provjeri kakva joj je kosa, obrazi i kako joj se ovratnik bluze spušta niz vrat. Više ne sluša razgovor iz prizemlja zato što je istog časa prepoznala glas njihova gosta — to je armenski inženjer s kojim su se jučer upoznali u gostionici. Duboko udahne da se smiri, da stiša ugodno uzbuđenje koje titra u njoj. U tom trenutku čuje kako je David doziva sa stuba i javlja joj da je stigao neki gospodin koji kaže da su prijatelji i volio bi je vidjeti. Ona primjećuje da mu u glasu nema uobičajene ironije — Armenova preuzetnost ga je zadivila. Kao i nju. Namješta rukave i korzet, a onda se okreće i polazi hodnikom prema stubištu, suzdržavajući se da ne potrči.

21

ARMEN ZNA ENGLESKI jer je išao na koledž Euphrates u (arputu. Kaže joj da je

odavno otišao kad su Turci tamo posmicali veći dio profesora i pretvorili školsku zgradu u vojarnu. Tada je već bio sa svoja dva brata u brdima oko Vana. Očito je njegova priča mnogo duža — obiteljska povijest u koju Elizabeth ne može proniknuti — ali ne usuđuje se pitati. Barem ne još. »Mislio sam da vam je otac ministar«, kaže on dok se sunce pretvara u tanku crvenu prugu na zapadnom obzoru. Sjede jedno pokraj drugoga na kićenim stolicama od kovana željeza u dvorištu američke rezidencije. Njezin otac i Ryan Martin vratili su se i sada u konzulovu uredu šalju pismo američkom veleposlaniku u )stanbulu i njezinu prvu, opširnu dnevničku bilješku za Endicottove »Prijatelje Armenije« u Bostonu. Dvorište je opasano visokim kamenim zidovima, a izlaz na ulicu nadsvođen je velikim lukom. Noću se Amerikanci povlače iza masivnih dvostrukih drvenih vrata, koja imaju tri debela željezna zasuna i drvenu gredu koja po Elizabetinoj procjeni ima pola četvorna metra. S obje strane vrata, poput stražara, nalaze se uski otvori u zidu koji su također ispunjeni kovanim željezom, poput zatvorskih rešetaka, tako da oni iznutra mogu gledati van, ali da oni izvana ne mogu nikako ući. »Nije tako ugledan kao ministri. Samo je bankar«, kaže mu ona. »Naravno, nije nečasno biti bankar. Dapače, ja potječem od duge loze dobronamjernih bankara. Moj djed i pradjed bili su obojica bankari i abolicionisti.« »Ne znam što znači ta riječ«, kaže Armen, a ona mu ukratko objašnjava. Međutim, dok govori, povremeno zaboravlja gdje je stala jer ga pogledava ispod oka. Čini se da on uopće ne skida očiju s nje, a kad im se pogledi susretnu, u zraku se osjećaju predznaci oluje. »Vaša zemlja uvijek izgleda jako zdravo u usporedbi s Turskom«, kaže on kad je završila. »Jako normalno. Ali nije, zar ne?« »Imamo i mi svoje mane«, priznaje ona. »Pohvalno je što ste vi i vaš otac došli ovamo.« »Možda.« »Zašto možda?« Ona se nasmiješi. »Potječem i od duge loze ljudi koji sumnjaju u vlastite porive. Čak i najbolje namjere mogu biti sumnjive. A istina je i da moj otac i ja ne možemo ponuditi nikakve posebne sposobnosti. Ostali članovi naše misije bit će mnogo dragocjeniji.« »Zašto ste onda doputovali ovamo?« »Moj otac voli čiste račune. To je njegova bankarska strana. Prikupio je mnogo novca. Dao je mnogo novca. A čuo je da ovamo iz Egipta i Amerike stiže samo mali dio pomoći.« »A vi?« Nije se zbunila, ali teško joj je objasniti. »Pa, nisam učiteljica, ali mogla bih biti. ) premda nisam bolnička sestra, prošla sam tečaj — iako jučer nisam imala nikakve koristi od njega. No, iskreno, ne bojim se bolesti. U prvim satima nakon

22

dolaska nisam se baš iskazala, ali u međuvremenu sam povratila ravnotežu. Očekujem da ću najviše doprinijeti u bolnici.« »Kad usavršite armenski«, zadirkuje on. »Toliko sam loša?« »Mogu vam pomoći s glagolima. Glagol dobro dođe u većini rečenica.« Ona se osmjehne. »Ali ima poslova koje mogu obavljati i prije nego što savladam jezik.« On kima. »A u međuvremenu?« »Zadužena sam za dopisivanje s Prijateljima Armenije u Americi. )zvješćujem ih o našem radu. Želimo da Amerikanci znaju koliko se ovdje pogoršalo stanje.« »Znao sam neke Amerikance u Vanu i Harputu. Misionari i učitelji. Bili su jako...« Zastao je, ne može naći pravu riječ. Napokon nastavlja: »Voljeli su Van. Voljeli su vrtove. Jezero. Predivno je. A grad je bio uglavnom armenski. Od pedeset tisuća stanovnika, više od polovice bili su Armenci.« »Nisam nikad tamo bila, naravno. Zapravo, sve donedavno nisam bila nigdje izvan granica Massachusettsa. Pitajte me za Boston. Ili za South Hadley. Ili Rt Cod. Ali ovo je moje prvo putovanje u inozemstvo. Možda je to pravi razlog zašto sam došla«, kaže i prisjeća se lica čovjeka koji ju je zaprosio i čovjeka koji, očito, više nije bio sposoban za takvu obvezu. Obojica su bili snuždeni kad je prekinula vezu, svaki na svoj način. »Gotovo su svi sada mrtvi«, kaže on uzdišući, a ona se istog časa vraća u stvarnost. »Ili otišli. U Vanu više nema Armenaca.« »Je li vaša obitelj iz Vana ili (arputa? Rekli ste da ste pohađali koledž Euphrates.« »Iz Vana.« Dvije ptice spuštaju se na grane kržljavog jablana. )sprva joj se čini da su to sokoli. Onda shvaća da su strvinari.

SLJEDEĆEG DANA Elizabeth nosi slamnati šešir široka oboda da se zaštiti od

sunca. Nije grandiozan kao onaj u stilu »vesela udovica«, ali kad ga je kupila, imao je dva razmetljiva nojeva pera koja je skinula tog jutra prije odlaska iz rezidencije. Na trgu susreće Ryana Martina, koji je sa ženama i izgleda kao da ima vrtoglavicu. Pokraj njega je turski dječak od jedanaest-dvanaest godina koji radi u bolničkoj kuhinji, a svaki od njih nosi veliku platnenu vreću kruha. »To nije pravi kruh«, kaže on, baca vreću na zemlju i briše čelo rukavom sakoa. »To je samo bolnički kruh. Ali napunit će im želudac.« »9to to znači?« pita ga. »Bolnički kruh? To je nešto tamno i napola pečeno, puno pijeska i slame. Ali ispržili smo ga u nešto maslaca koji je nabavio ovaj dečko — nisam ga pitao gdje — i sada je manje-više jestiv.«

23

Počinju dijeliti kruh ženama, od kojih su neke preslabe da bi se radovale. Jedna stara prognanica, kojoj su usta upala jer više nema zubi, kaže Ryanu nešto na armenskom što Elizabeth samo napola razumije. Ali on odmahuje glavom i gura debelu krišku prženog kruha u njezine čvornate ruke opaljene suncem. »Nije htjela kruh?« pita ga Elizabeth malo poslije. »(tjela je da njezin dio odnesem u sirotište. Tamo ima dvoje male djece.« »Mislila sam...« započinje ona, a onda zamišljeno stisne usne. »9to ste mislili?« »Mislila sam da je baka.« »Čovjek se promijeni zbog dugog gladovanja... i žege«, kaže on i pokazuje njezin šešir. »Vrlo mudro«, napominje. ») vrlo lijepo. U Alepu nećete vidjeti mnogo takvih šešira.« Onda mu privlači pažnju druga strana trga, gdje je devetdeset žena stalo u red okrenuvši im leđa. »Baš me zanima što je ono«, mrmlja i pokazuje malom Turčinu da nastavi dijeliti kruh. Zatim ide prema onoj skupini, a Elizabeth ga prati u stopu. Časak zatim, ona vidi zašto su se skupile i zgrane se. Odmah je preplavi bijes — ona dva njemačka vojnika s kojima se jučer upoznala imaju fotoaparat na tronošcu i fotografiraju jednu prognanicu. (elmut, onaj s ožiljkom, stoji iza aparata, dok je Eric namješta u pozu, i poručnik se čak nečemu smije dok joj spušta kariranu bluzu u dronjcima i podešava joj tijelo. Čini se da zahtijeva od žene da postavi ruke u smiješan i ponižavajući položaj, kao da je balerina. Elizabeth već krene potrčati onamo da ga zaustavi — kako se usuđuju pretvarati te žene u predstavu nakaza? — kad je Ryan hvata za ruku i kaže: »Molim vas, ja ću.« ) on je uzbuđen, ali uopće se ne ljuti. )stog časa ona shvaća kako je pogriješila: Nijemci se ne izruguju Armenkama, nego bilježe ono što vide kao da su novinari. Žena koju snimaju ima prugu odvratnih, upaljenih rana, koja joj prelazi preko ključne kosti kao ogrlica i nastavlja se po lijevoj strani lica. »Je li to vaš aparat?« pita Ryan poručnika. »Ne. (elmutov je«, odgovara ovaj i pruža ruku Ryanu. Zatim se malo naklanja prema Elizabeth. »Dobro jutro«, kaže joj. »Turci vam sigurno nisu dopustili da ovo fotografirate«, nastavlja uzbuđeno američki konzul. »Znate da je nezakonito snimati prognanike i deportacije. Mogli biste završiti u zatvoru. ) pred prijekim sudom.« »Naravno da nismo ovo oglašavali«, odgovara (elmut. »Nismo lijepili plakate s oglasima za manekenke.« »O tome je govorio Džemal-paša glavom: fotografirati Armence isto je što i fotografirati frontu. To je špijunaža. )zdaja.« »Dobro, onda vas molimo da mu ne kažete«, napominje Eric napola u šali. Džemal-paša je zapovjednik osmanske Četvrte armije, turske vojne sile u Siriji i Palestini. »Otkad to radite?« pita Ryan Helmuta. »Dva tjedna.« »I nitko ne zna?«

24

»Nitko ne zna.« »Osim žrtava«, primjećuje Elizabeth, koja gleda kako žena s ranama trpi na vrućini, a zatim se naslanja na zid i čedno navlači bluzu preko ključne kosti. »Pa, da«, slaže se (elmut. »Na drugoj strani trga bio je neki žandar. Još drijema?« »Da, rekao bih«, kaže Ryan. »Dobro. Za svaki slučaj, ove žene pružaju nam zaklon. Jednog dana odnijet ćemo fotografske ploče natrag u Europu. Nisam siguran što ćemo onda s njima«, objašnjava (elmut. »Neki su Nijemci jednako zgroženi onime što se događa kao i vi Amerikanci. Ali Turska je saveznica, a naša vlada ima drugih problema. Njemačkoj nije na kraj pameti zamjeriti se savezniku koji ratuje protiv Rusa na Kavkazu te protiv Britanaca i Francuza u Dardanelima.« »Treba djelovati na vrijeme«, podsjeća ih Ryan, a glas mu je od uzrujavanja pomalo očajnički i piskutav. »Na nama je da ovo razglasimo i dovedemo pomoć. Ne možete li odmah poslati ploče brodom ili poštom u Njemačku?« »O, Turci to ne bi dopustili«, kaže poručnik. »Bile bi zaplijenjene i uništene. To vam je poznato. Znate kako je cenzura stroga u pogledu deportacija.« »Onda ih dajte nama«, kaže Ryan. »Dajte ih meni. Možda ću pronaći način da se razviju.« Eric i (elmut se zgledaju. »Dajte da razmislim o tome«, kaže (elmut. »Nisam mislio davati materijal ikome drugome prije nego što ja razvijem fotografije.« »Ali jasno vam je koliko je to hitno?« (elmut zamišljeno trlja ožiljak i šuti. Elizabeth se okreće Ericu. »Kad smo stigli, smijali ste se«, počinje. »Mislila sam... stvarno sam mislila...« »9to ste mislili?« »Nema veze.« Ali shvatio je, kima i dječački se smješka. Opet ga vidi kao velikog dobrog psa: »Valjda sam gledao našeg (elmuta kako glumi umjetnika. Ništa nije smješnije nego kad inženjer koristi riječi kao što je kompozicija.« Odjednom jedna od žena u redu — u štitu, kako ga je (elmut opisao — povlači fotografa za rame i pokazuje iza sebe. Žandar se probudio i korača prema njima s puškom na ramenu. Kao da je fotoaparat mlada u prvoj bračnoj noći, (elmut ga podiže s da objema rukama, dok Eric grabi kutiju s fotografskim pločama. Nijemci se osmjehnu Ryanu i Elizabeth — Helmut vragolasto uzvine obrve — i onda iščeznu u obližnjoj uličici bez ijedne riječi. »Žene su gledale vrat ove prognanice«, Ryan ovlaš dobacuje žandaru, mladiću umorna lica kojem se od nosa jedva vide oči, a usne su mu ispucale od dana i dana na suncu. Stražar baca pogled na ženu, sliježe ramenima i šutke se vraća do hlada pod šatorskim krilom gdje je drijemao. Na povratku primijeti dječaka s vrećom kruha i grabi punu šaku.

25

ARMEN SE VRAĆA na trg, što radi gotovo svaki dan, i blago umiva djevojčicu sa

školjkastim ušima jer se ona neće umivati sama. Pretpostavlja da će se djevojčica morati redovito prati kad je odvedu s trga u sirotište. Voda u plitkoj zdjeli je mlaka — ništa ovdje dugo ne ostaje hladno. Bolnička mu je sestra rekla da se temperatura u središtu grada jučer podigla na stupnjeva. »Zove se (atun«, kaže mu Nevart. »Ne voli dirati svoje lice.« »Zašto?« pita on. Pretpostavlja da je nekad bila opasna curica koja je bolje trčala i udarala od dječaka. On ima takvu nećakinju. )mao je. Ništa ne jamči da je još živa. Ali Nevart šuti. Zaustila je da odgovori, no (atun — tek je sad primijetio da od početka nije rekla ni riječ — gleda u nju prkosnim i vatrenim očima. Umjesto da odgovori na pitanje, Nevart samo sliježe ramenima.

KASNIJE TOG DANA Ryan Martin dugo stoji bez riječi na popodnevnom suncu, na

stubama pred bolnicom, i pokušava zaboraviti Armenku — s jagodicama oštrim poput britve — koja je upravo umrla u bolničkom krevetu. Ključna kost joj je toliko stršila da ga je njezino mrtvo tijelo podsjetilo na šišmiša. Koža na trbuhu visjela je u gotovo posve simetričnim borama. Liječnik je mislio da je može spasiti, ali prevario se. Ryanu je bilo stalo do nje zato što je bila učiteljica glazbe koja se školovala u Oberlinu i sedam godina živjela u Ohiju prije povratka u Zeitun. ) Ryan je odrastao u Ohiju, u gradiću Pauldingu. Briše čelo rupcem. Sklapa oči dok mu srce probada grižnja savjesti: svi bi mu oni trebali biti važni. Ne smije zaboraviti da su mu svi važni. Ali ona žena? )mali su zajedničkog prijatelja u Oberlinu. Profesora grčkog i latinskog. Za Boga miloga, kako jedna žena s konzervatorija u Ohiju može završiti u ovoj paklenskoj bolnici na rubu pustinje u Alepu? Za Boga miloga, kako je on završio ovdje? Volio bi da je njegova žena ovog ljeta ovdje s njim, a ne da se brine za bolesne roditelje u Americi. Vidjeti tijelo te Armenke bilo je strašnije nego gledati tijela bezbroj drugih. One druge bile su neznanke. Po povratku u američku rezidenciju dobiva dugu poruku koju je napisao (enry Morgenthau, američki veleposlanik u )stanbulu. Kaže da se armenski patrijarh tamo sastao s velikim vezirom, ali da je otišao razočaran. Turci uporno tvrde da se moraju braniti od Armenaca i njihove urote s Rusima. Vodi se rat i nemaju izbora.

ELIZABETH STOJI pokraj Armena na balkonu, položivši ruke na kamenu

balustradu pri vrhu ruševne i nenastanjene palače. Nekad je spadala u gradsku 26

utvrdu. Armen ju je poveo uz brijeg do palače i onda još pedeset metara u visinu. Da stignu do tog balkona, pregazili su jarak, oprezno prešli uzak most koji je spajao velike hrpe ruševina, prošli kroz željeznu kapiju i popeli se zavojitim stubištem u tornju koji je jamačno bio viši od većine zgrada u Bostonu. Kad ju je prvi put uzeo za ruku da joj pomogne da prijeđe krhotine razbacane po dvorištu, malo je zadrhtala i osjetila kako joj je srce zakucalo brže. Utvrda je tisućljećima starija od bilo koje građevine u Massachusettsu i diže se nad gradom poput vulkana. Drevnija je čak i od ruševina Anasazija na američkom jugozapadu o kojima je slušala. Morat će dodati tu pojedinost u dnevničke zapise koje će podijeliti s majkom i »Prijateljima Armenije«. Kamenje i crijep, premda u velikoj mjeri oštećeni i izblijedjeli, još imaju duh izvornog veličanstva palače. Ona zamišlja raskošne tapiserije i lakirani strop urešen draguljima, kao i osmanskog sultana na prijestolju pod baldahinom. Zamišlja eunuhe i haremske djevojke. Jastuke s resama i dragocjene sagove. Tirkizne, crvenkaste i kobaltnoplave pločice. Još jednom je bila nespremna na toliko ljepote usred toliko patnje. Kad mu prepričava svoje maštarije, on se smiješi i kaže da bi njemu Massachusetts bio egzotičan. Ona odmahuje glavom i priča mu o Bostonu i South Hadleyju. Opisuje mu kako je njezina majka opsjednuta svojim koker španijelima i kako je njezina cimerica u Mount (olyokeu neizmjerno nadarena sopranistica. Dijeli s njim priče o putovanju preko Atlantika: o starom putniku koji je studirao zajedno s Woodrowom Wilsonom, o Francuzu koji nije mogao razumjeti zašto Sjedinjene Države nisu ušle u rat. Opisuje kako je pijesak u dinama na Rtu Cod mekši od grubog sirijskog pijeska, i kako je jedanput kod Trura podigla kulu od pijeska. Priča mu kako ju je mučila morska bolest. Drage su joj mačke. Voli Dickensa. Ona govori i govori, jer kad god ušuti, zagleda se u njega i počinje disati nešto brže.

HELMUT KRAUSE kleči na podu i gura paket sa zadnjim neiskorištenim

fotografskim pločama pod krevet. Pokraj njega je kutija sa slikama koje je već snimio, a pokraj kutije je njegov fotoaparat Ernemann Minor. A pokraj svega toga je drveni tronožac, koji je trenutačno sklopljen. Pravo je umijeće pronaći mjesta za sve. »Ponekad mi se čini da bi ti bilo lakše kad bi ih naslikao«, kaže mu Armen nakon što ispuhne plavi mlaz duhanskog dima. Govori o armenskim prognanicima. Nakon što se dim raspršio, on se raskomoti i gleda u metalni vrh nargile. »Boje i slikarski stalci opet bi zauzeli mjesta. Osim toga...« Helmut zastaje nakon što se pridigao. 27

»Osim toga što?« Ustaje i otresa prašinu s koljena. »Ti nikad nisi bio u )taliji?« »Nikad«, potvrđuje Armen. »Pa, slika bi bila kao freske u firentinskom duomu. U katedrali.« Helmut je u inženjerskoj školi proučavao strukturu Brunelleschijeve kupole te je vidio Vasarijev i Zuccarijev jezivi prikaz prokletnika u paklu. Freske su bile dio Sudnjeg dana. »Slike ljudi su užasne, ali nepojmljive. Previše su strašne da bi nas dirnule.« »Ima li nezasitnih?« pita Armen. »Među prokletima? Vjerojatno ima.« Armen sliježe ramenima. ») to je drukčije. Kladim se da mrtvi u duomu imaju barem nešto mesa na kostima.« (elmut se usuđuje tiho i zajedljivo nasmijati, a onda se opet uozbilji. »Je li neka od žena u zadnjoj skupini došla iz (arputa?« »Nije.« »Pitao si?« »Uvijek pitam«, kaže Armen. »Pitam svakoga.« »Samo zato što...« »Znam da su mrtvi. Znam. Razumio sam što su mi rekle žene iz prve skupine iz (arputa. Ali možda ću jednoga dana znati gdje. Kada.« »To bi te umirilo?« »Uvijek je bolje znati nego ne znati.« »Valjda je tako.« Helmut pokazuje Armenu da mu doda nargilu. Nijemac hvata podnožje jednom rukom, a cijev drugom, i duboko udiše dim. »Želim jednog dana fotografirati tebe.« »Ne umirem od gladi ni od bolesti. Kako bih ja mogao doprinijeti tvojim portretima jedne umiruće rase?« (elmut mu proučava lice. Čuju kako poručnik na stubištu preskače po dvije stube odjednom. Trenutak poslije, Eric utrčava u sobu i baca naprtnjaču na pletenu stolicu. »Vi Armenci imate jako velike oči«, kaže (elmut ne osvrćući se na cimerov povratak. »Pogotovo neke cure. Goleme okrugle oči. To valjda znaš. Kao da upijaju sve, i dobro i zlo. Tvoje oči nisu iznimka.« »Poslušaj ga«, kaže Eric Armenu. »Daj da te fotografira. Znaš da mu jako dobro ide.« Onda Eric uzima četku za brijanje i britvu s tanke police na zidu bez prozora, namjerno se smješkajući vragolasto i luckasto. »Sad sam sreo jednu njemačku curu. Misionarka je, ali Njemica, zamisli! Tebe možda očaravaju Armenke sa svojim očima, (elmute, ali meni će uvijek biti draža neka cura iz Kölna.« Zatim se ide brijati, a Armen se pita koliko će još ostati u Alepu i raspitivati se među umirućim ženama kako bi nešto saznao o tome gdje i kako su mu umrle supruga i kćerkica.

28

3

M

ISLITE da želim ocrniti Turke. Nije tako. U meni nema gorčine.

Prvi dječak s kojim sam se ljubila — zbilja ljubila, bez suhih i nespretnih poljubaca u obraz ili usne — bio je Turčin. Znao je da sam Armenka. Znala sam da je Turčin. (ormoni su bili mnogo važniji od povijesti. Prije nego što sam krenula u prvi srednje, tri godine nakon što mi je umro armenski djed, moja se obitelj iz njujorškog predgrađa preselila na Floridu, u Miami, a preselili smo se u petak prije vikenda za Praznik rada. Zatim, u onaj prvi utorak, otišla sam kod novog zubara — poslije će se pokazati da je pravi sadist. Samo da se zna: moj je brat uvijek imao savršene zube. Velika nepravda. Nije mi išlo u glavu zašto je blizanka, a ne blizanac, u pubertetu dobila to prokletstvo od rasklimane ograde u ustima. Liječnik mi je dao aparat za zube koji je izgledao kao grablje, a morala sam ga nositi točno četiri sata dnevno, ni manje ni više od toga, što je značilo da ga ne mogu nositi kad spavam. Budući da titula najčudnije cure u srednjoj školi (ialeah-Miami Lakes — cure s grabljama na gornjoj čeljusti — nije bila na mojem popisu želja, vratila bih se kući iz škole, navukla aparat i sjedila sama s domaćom zadaćom na molu pokraj umjetnog jezera iza kuće. Nije bilo samoće jer su kuće bile izgrađene jedna do druge kao kućice u Monopolyju, a četvrt je bila toliko nova da nijedno dvorište nije imalo više od jedne palme, ali jedini drugi tinejdžeri u mojoj ulici bila su dva starija dječaka koji su igrali američki nogomet i zato su u to doba dana bili na treningu, te jedna djevojka koja mi se činila kao pčela matica koja se nikad ne bi udostojila primijetiti zbunjenu petnaestogodišnjakinju. Međutim, na drugoj obali jezera bio je dječak s malom jedrilicom, i kad sam treći dan sjedila na molu, sjeo je u svoj Sunfish i okrenuo jedro da zaplovi prema meni. Dok se približavao, shvatila sam da sam ga već vidjela na školskom hodniku. Bio je moj vršnjak. Brzo sam skinula aparat i čekala u čudu. Nosio je majicu Miami Dolphins i bijele teniske hlačice, a kad se primaknuo na desetak metara od mola, rekao je da se zove Berk. Bilo je to 1979. godine. Pretpostavila sam da je sin kubanskih doseljenika — naša četvrt sastojala se isključivo od ljudi iz New Yorka, Michigana i Kube — i da mu je Berk nadimak. Ne, rekao mi je poslije, on je Turčin. )mao je kožu brončane boje, a rokerske zvijezde ubile bi za njegovu kosu. Bila je crna kao ugljen i padala mu je po ramenima u divljim kovrčama. Sljedećeg dana, na zaklonjenom trijemu koji je poput kupole pokrivao bazenčić moje obitelji, poljubili smo se prvi put. Kad je nakon nekoliko tjedana mojim roditeljima postalo jasno da hodamo, moj je otac izgledao samo zbunjeno. )pak, povremeno sam shvaćala da su 29

njegovi osjećaji dublji i složeniji. Jednom, za večerom, kad se vratio kući iz svoje tvrtke za video-produkciju, zapitao me: »9to se tiče Berka. Tvojeg novog prijatelja. Jesi li se upitala kako bi se slagali njegovi i tvoji djedovi?« Moj brat, koji je u to vrijeme bio mnogo upućeniji u povijest nego ja, odgovorio je: »Sada? Sada bi igrali golf i lijepo se slagali. Ali u Prvom svjetskom ratu? Berkova bi obitelj ubila djeda ili bi ga sakrila. Vjerojatno bi ga ipak ubili.« Shvatila sam da se samo htio našaliti, ali gušilo me samosažaljenje. Za razliku od mojeg brata, koji je bio u juniorskoj nogometnoj momčadi i lijepo se uklopio u južnu Floridu, ja se nisam nimalo radovala zbog selidbe. Još nisam stekla prijatelje, i još mi je samo trebalo da napadaju mojeg dečka. Uostalom, on nije učinio ništa, a ono što su počinili Turci dogodilo se šest i pol desetljeća ranije. Za mene je genocid — eto, izgovorila sam tu riječ! — bio jednako daleko kao i Peloponeski rat. Moja je majka, kao i uvijek, pristojno zagrizla komadićak piletine, polako žvakala, a onda se obratila ocu: »Dragi, je li to jako važno?« »Da, tata«, rekao je moj brat, i načas sam pomislila da će me poštedjeti otrova koji brat i sestra obično sipaju za obiteljskim obrocima. Ali ništa od toga. Malo je zastao i onda dodao: »Mislim, koga briga što se Laura i Berk vraćaju iz škole na naš bazen i onda se tamo žvale cijelo popodne? Bolje to nego zadaća.« Zaustila sam da sve poreknem, ali otac je blago podigao ruku da me zaustavi. »Ne radi se o tome. Radi se o povijesti, o onome što je tvoj djed preživio... i što je izgubio. Ništa ne znaš, pa želim biti siguran da —« Bio je posve nerazborit. Nisam zaboravila krhotine priča djeda i bake koje sam načula tijekom godina. Ali jedino dobro koje sam u tom času imala, po mojem mišljenju, bio je dječak po imenu Berk, i zato sam se odmaknula od stola i u spektakularnom melodramatičnom bijesu urlala na oca što nas je sve dovukao u Miami, a zatim sam otišla u svoju sobu i jecala dok mi nije dosadilo. Onda sam otišla do Berka.

ARMEN OPISUJE ELIZABETH jedan izlet na stijenu nad jezerom Van, samo

nekoliko dana prije nego što se oženio s Karinom. Sljedećeg dana vratio se u (arput, a ona mu se trebala pridružiti kao supruga. Ali to je bilo sljedećeg dana. U njegovoj uspomeni oni sjede na deki na stijeni pokrivenoj mahovinom, a on joj povremeno nešto svira na bratovoj lutnji. Njegov je duh u dva vremena dok razgovara s tom Amerikankom s kojom hoda ulicama Alepa. Tobože joj pokazuje grad: ovdje je telegrafski ured, tamo je pošta, ondje je još jedna gostionica gdje s ocem može uživati u šalicama guste turske kave. Ona ulica vodi u gradsku četvrt gdje turska vojska ima redove vojarna. Zapravo je šetnja samo izgovor da bude s njom. Oboje gledaju pred sebe ili u znamenitost pokraj koje prolaze, pa mu je možda zato lakše sjećati se tog izleta prije tri ljeta. Opisuje Elizabeth kako mu je sunce grijalo čelo i kako su valići

30

neumorno šumjeli u dubini. Ne opisuje joj dodir Karininih prstiju na svojem dlanu, premda mu se taj osjećaj vratio s jasnoćom crkvena zvona. Dok je prelazila vrhom prsta, a ponekad i noktom, po crtama na dlanu, njezin je dodir bio tako blag da bi ponekad zadrhtao. Opet ga osjeća. Zato mu se čini da mu se duh kreće po granici između dva različita mjesta. »Ponio sam bocu vina od šipka«, govori za Elizabeth. Sjeća se okusa kad je napokon odčepio bocu. »Siguran sam da nikad nisi kušala vino od šipka.« »Tako je. Mislim da nikad nisam kušala ni šipak.« Na izletu je mnogo govorio o tome kako će se Karini svidjeti svjetlo u njihovoj spavaćoj sobi kad navali na njega u (arputu, te o pogledu na grad s krova. Njegov je stan bio na vrhu jednog od zapadnih brda, i bio je uvjeren da će joj se panorama svidjeti. Sada Amerikanki samo govori: »Pokazat ću ti kako da uživaš u njemu. Velika tržnica — bazar — nalazi se na kraju ove ulice. Ima dana kad ne nude mnogo zbog rata. Ali danas ćemo možda naći šipak.« Ona ga iznenađuje kad ga uhvati pod ruku, a onaj drhtaj koji je davno osjetio na dlanu sada mu prolazi rukom do zatiljka. »9to ti se najviše sviđalo u (arputu?« pita ga kad stižu do tržnice. Kao što je predvidio, mnoge su posude i kante prazne, a ima i praznih mjesta tamo gdje su inače tende i tezge raznih prodavača. )pak, nailaze na sanduk boba. Jedan dječak prodaje datulje, a drugi ima kriške bijeloga kruha u košari. Jednooki starac prodaje rotkve i crvene paprike. No Armenu je očito da velik dio hrane stoji mnogo više nego što sebi može priuštiti itko osim najuspješnijih gradskih trgovaca, stranaca ili samog valije. Danas nigdje nema šipka, ali jedan trgovac nudi da će sutra donijeti melasu od šipka. »U gradu sam imao mnogo prijatelja: Armenaca i Turaka, Nijemaca i Amerikanaca«, odgovara Armen, premda u duhu putuje stubama od gostionice gdje je proveo sate sa svim tim prijateljima do svojeg stana i do uzglavlja kreveta koji je dijelio s Karinom, na kojem je drvo bilo lakirano i optočeno sedefom. Na onom izletu kod jezera brbljao je o stanu najmanje petnaest minuta, zabrinuto nastojeći da se Karina što manje uzrujava zbog toga što je odvodi od obitelji u Vanu, a onda je napokon položila jedan od svojih dugih tankih prstiju na njegove usne da ga ušutka. Bit će joj dobro, rekla je. Bit će im dobro. Onda je njegovu ruku prinijela svojim usnama i poljubila je. ») Karina«, kaže Elizabeth. ») nju si imao u (arputu.« Stoje pred loncem s nekoliko malih kolutova bijeloga sira u mutnoj vodi. »Jesam«, potvrđuje, i na njegovu veliku žalost ona izvlači svoju vitku ruku ispod njegova lakta. To mu se čini kao nenadoknadiv gubitak. Ali Elizabeth samo želi kupiti sav preostali sir i treba joj torbica, a kopča na vrhu može se otvoriti samo objema rukama.

NOĆU ARMEN SPAVA na grubom pokrivaču koji je prebacio preko slame, udišući

vonj deva i ovaca koje su, hvala Bogu, napokon prestale blejati. Oči su mu se

31

privikle na mrak, i on zuri u stropne grede svoje vlažne sobice u trošnom svratištu pokraj štale. Jedini komad pokućstva je komoda s tri ladice, ali da nema Nijemaca, u nju ne bi imao što staviti. Dali su mu zamjensku odjeću. Češalj. Nešto novca — iako ne dovoljno da zajedno s Elizabeth kupi sir koji su zajedno donijeli na trg. Ionako se radilo samo o homeopatskom doprinosu: sir je bio sićušna kapljica u oceanu nužde. Na rubu sna, sjeća se kako je malo otvorila usta dok je čekala da prodavač zamota sir u papir. Sjeća se zdjela punih smokava i pokušava se sjetiti kako se modro i svilenkasto presijavala crna kosa njegove supruge, a zatim kako je mirisao dah njegove male kćeri kad bi mu spavala na ramenu. Njegov mlađi brat Garo rekao mu je da misli na to i koristi uspomene kako bi hranio želju za osvetom. Stariji brat (rač preporučio je upravo suprotno: neka odreže uspomene kao da su umirući ud, jer će mu inače samo nanositi još boli. Nijedan od ta dva savjeta zapravo nije važan jer on nema izbora. Nikad neće oprostiti i nikad neće zaboraviti, čak ni nakon što je prošlog mjeseca nakratko navratio u (arput. Zato je sada u Alepu, a ne na Kavkazu, gdje bi se možda borio rame uz rame s mlađim bratom. Umjesto toga otišao je iz Vana u (arput i onda u Alep. Međutim, kako će se od sada odnositi prema tim uspomenama druga je stvar. Ako je Garo još živ, pridružio se Rusima, a (rač je mrtav. U Alepu samo čeka nove kolone prognanica, stalno se nadajući da će zateći neku skupinu iz (arputa u kojoj bi mu netko mogao reći nešto više o onom danu kad su njegova žena i kći završile u koloni. Zna da su mrtve. To je saznao kad se vratio u (arput. Ali još se nada da će pronaći ljude koji mogu s njim podijeliti trenutke iz njihovih zadnjih tjedana ili dana. Želi vidjeti nekoga — bilo koga — tko je znao njegovu ženu i vidio njezin osmijeh prije nego što se svijet raspao na komadiće. Čuje kako vani laje pas, što ga podsjeti na prognanice pokraj citadele, pod improviziranim šatorskim krilima. Neke od njih su tamo zato što u bolnici više nema mjesta, a druge zato što su izgubljeni slučajevi — ionako će umrijeti, pa nema smisla tražiti mjesta pod krovom. Otkad su stigle, Elizabeth i on svaki dan provode sate s njima, iako nisu od velike pomoći. Nitko nije od velike pomoći. Mnoge žene pretpostavljaju da je on kukavica ili izdajica. Zašto bi inače muškarac blizu tridesete još bio na životu? Zna da misle kako je podmićivao da bi se probio kroz pustinju. )li da je izdao druge Armence da se sliže s Turcima. )stina je mnogo složenija. Da, vjerovao je jednom Turčinu, čovjeku koji mu je nekad bio najbolji prijatelj. Nekoliko mjeseci poslije ubio je tog prijatelja njegovom vlastitom ukrasnom sabljom. Zamalo je to prekjučer rekao jednoj ženi iz Zeituna jer bi ga stanovnik Zeituna razumio. Ove večeri zamalo je ispričao tu priču Elizabeth, zato što je Amerikanka, i Turčinova bi joj izdaja zvučala kao mračna bajka, kao nešto iz onog Nijemca Grimma. Ali kako bi je se dojmila njegova hladnokrvnost? )li Turčinova? Do ovog proljeća nije ni slutio da je sposoban za takvo nasilje, nije mislio da će ikad morati nekoga ubiti. No je li

32

to umorstvo zbilja bilo hladnokrvno? Nikad neće biti načistu kakve je zapravo imao namjere kad je otišao do Nezimijeva ureda. Nekad mu je Nezimi bio prijatelj. Opet ih vidi — Nezimija, Karinu i sebe — kako sjede u jednoj od gostionica kod fakulteta. Nezimi je već samosvjestan mladi službenik koji s njima dijeli svoje vizije moderne Turske, u kojoj će još za njihova života )stanbul biti suparnik Parizu. To će ostvariti mladoturci. Osmjehuje se Karini i govori joj kako će njezinoj djeci zavidjeti Europljani, kako će ta djeca imati sve — čak i ljepotu, zahvaljujući njoj. Zatim zadirkuje Armena: »Njezina je ljepota jača od tvoje ružnoće«, kaže s osmijehom i podiže čašu. )mali su zdravicu, sjeća se Armen, ali više ne zna kako je glasila. Nezimi i Karina imali su različite priče o podrijetlu običaja kucanja čaša. Nezimi je tvrdio da se na taj način piće sultana i kraljeva prelijevalo iz jednog kaleža u drugi, pa nisu mogli otrovati jedni druge. Karina je govorila da se taj običaj ne zasniva na tako mračnim temeljima. Čaša vina već privlači četiri osjetila: okus, vid, dodir i njuh. Zveckanje čaša privlači zadnje, peto osjetilo: sluh. Kao i svake noći otkad je prvi put vidio Elizabeth, Armenov se duh polako vraća Amerikanki. Bljeđa je od Karine, a njezina ga kosa podsjeća na terakotu, ali ima posve iste izbočene jagodice i neodoljivu svilenkastu kožu na zatiljku. Karina je imala sive oči, a Elizabeth ima različke, ali objema su oči savršeno oblikovane poput badema. Riđokosa Armenka, pomišlja sjećajući se Elizabeth, i malo se smješka. Kao albino tigar: rijedak ali moguć. Nije Armenka, naravno. Možda se zbog toga uopće premišljao treba li joj govoriti o onome što se dogodilo u (arputu. Dok su stajali jedno pokraj drugoga u tornju ruševne palače, ili kad ga je uhvatila pod ruku na putu do bazara, bili su tako blizu da je mogao udahnuti puder mirisa ruže kojim je posula kožu pod odjećom. Jedanput kad mu se osmjehnula, ostao je bez riječi. Još je neiskusna, još je premalo vidjela, i njegova joj priča ne bi imala smisla. Uostalom, odakle početi? Ne, ne odakle. Zna odakle. Pitanje je kako. To je brana koja zaustavlja priču. ) zato nije ništa podijelio s Elizabeth, kao što nije ništa podijelio sa ženom iz Zeituna. Sjeća se kako je zbunjivao armenske prognanice kad je hodao među njima s vodom ili juhom u društvu dva njemačka vojnika. ) to je komplicirano. Žene su dopuštale da ih fotografiraju kad ih žandari nisu mogli vidjeti. Dopuštale su i da fotografiraju njihovu mrtvu djecu. Armen izgovara kratku molitvu da žene i djeca na trgu zaspu unatoč gladi i bolovima, te da ubrzo stignu liječnici koje čekaju ti Amerikanci iz Bostona, kao i njihovi sanduci navodno prepuni hrane i lijekova.

NEVART SE BUDI zbog škripe kotača magareće zaprege. Otvara oči i rukom traži

(atun. Premda nije majka, ipak razumije da je upravo slijedila majčinski nagon, i sama je sebi smiješna. Dijete i dalje čvrsto spava, diše tiho i polako, a ritmično

33

dizanje i spuštanje koščata ramena jedini je znak da se još nije pridružilo mrtvima. Po blijedoj pruzi svjetla na istoku Nevart zaključuje da je već između pet i šest ujutro. Bole je leđa zbog spavanja u tankom pokrivaču na kamenu, ali zna da će je boljeti još više ako se pomakne, pa ostaje sklupčana u istom položaju. Dok sklapa oči, jedva svjesna da se magareća zaprega približava, netko je vuče za ruku. Okreće se prema ženi pokraj sebe, prognanici po imenu Ani, koja je otprilike iste dobi kao ona. »Brzo«, šapće Ani, »legni na dijete.« »9to?« Umjesto da gubi vrijeme na odgovor ili objašnjenje, Ani se dovuče preko Nevart i legne na (atun, šireći vlastiti pokrivač kao plašt. 9apće u dječje uho: »Nije ništa, ne miči se. Ni glasa.« Nevart se uznemireno pridiže, iako joj se valovi boli šire po desnoj strani vrata i leđa. Magareća se zaprega zaustavlja pokraj njih, na rubu trga. Pokraj zaprege hodaju dva žandara i turski vojnik u prljavoj odori, pažljivo gledajući žene pred sobom. U zaprezi je petero djece, od kojih dvoje dršće i gleda oko sebe, a ostali su onemoćali kosturi u dronjcima. Vojnik podiže desnu ruku, i vidi se da nosi električno svjetlo. Uključuje ga i osvjetljava Armenke oko Nevart, te primjećuje dijete, dječaka, kojeg je već probudio zvuk zaprege ili sjaj svjetiljke. Turčin pokazuje dijete, a jedan žandar zakorači pokraj Nevart i Ani gazeći pokrivač koji skriva (atun, hvata dječaka za prsa i podiže ga sa zemlje. Zatim ga nemarno baca u zapregu kao da je vreća brašna, ne trudeći se odmaknuti polumrtvu djecu koja su već tamo. Trenutak poslije žandar uzima drugo dijete, opet dječaka, a onda i treće, ovaj put djevojčicu. Samo se djevojčica tiho i blago žali, ali čini se da taj kratki prosvjed nije probudio nikoga, nikakvu majku ni baku ni tetu. Nikakvu braću ni sestre. Zraka svjetla načas obasja Nevart, koja zažmiri. Pokušava gledati u vojnika, želi ga pitati o čemu se radi. Ali on maše drugom žandaru, koji drškom biča udara magarca, i zaprega se polako kotrlja dalje od trga i odlazi niz neku uličicu, a kotači joj opet cvile po kaldrmi. Kad je zaprega otišla, Ani se uspravlja i zajedno s Nevart gleda u (atun. Dijete je otvorilo oči i zabrinuto im uzvraća pogled. »9šššš,« šapće Nevart. »Otišli su.« Djevojčica izgleda zamišljeno, a onda se privija uz nju i sklapa oči. Nevart se nada da će opet zaspati. »Kamo ih vode?« šaptom se obraća svojoj susjedi. »Znaš li?« »U špilju izvan grada. Pošalju ih unutra, a onda na ulazu zapale veliku vatru. Djeca se unutra uguše.« »Ali... zašto?« »U sirotištu je premalo mjesta. A Turci će možda ionako tražiti da se zatvori.« »Sirotište?« »Da. Zašto bi ubijali odrasle i onda pustili sljedeći naraštaj da preživi? Ne bi imalo smisla.«

34

(atun miče kukca s ruke i trza glavom kao da sanja. No premda su joj oči još sklopljene, nije moguće da je tako brzo zaspala. Nevart se nadvija nad nju i blago je ljubi u čelo, suhim usnama jedva dodirnuvši kožu djevojčice.

35

4

U

NEKU RUKU je glupo što dijelim svoje pretke na Bostonce i Armence.

U Watertownu u Massachusettsu najmanje je sedam tisuća Armenaca koji bi s pravom kolutali očima na moj provincijalizam Westchestera, Bryna Mawra i Miamija. I oni sebe smatraju Bostoncima. )nače, kad kažem sedam tisuća, ne pretjerujem. Watertown, niti deset kilometara sjeverozapadno od Bostona, grad je s trideset i četiri tisuće stanovnika, od kojih su petina Armenci. U gradu je Armenska američka knjižnica i muzej sagova! , Armenski kulturni i obrazovni centar u kojem je Cafe Anoush, gdje se poslužuje kheyma, poznata i kao armenski tatarski odrezak ili kanibalski sendvič , i Armenska osnovna škola svetog Stjepana. )ma armenskih pekarnica s armenskim kolačima u kojima se isplati svaka kalorija. (A ja sam u srednjim godinama vrlo izbirljiva u pogledu deserta. Vjerujte mi, vrijedi posjetiti Watertown već zbog kolača u pekarnicama na istočnoj strani Trga Coolidge.) A ipak, u mladosti nisam imala pojma da se na deset-petnaest minuta od nekadašnjeg doma ekstremno angloameričke obitelji Endicott nalazi ta enklava armenske baštine i povijesti. Moj otac — sin i unuk ljudi koji su doživjeli noćnu moru 1915. godine — nikad to nije spominjao. 9toviše, u Watertownu je već bilo Armenaca — mnogo Armenaca — kad su moja baka i pradjed . planirali putovanje u Alep. Počeli su pristizati 1880-ih i 1890-ih. Doseljavali su se u Sjedinjene Države zbog istih mogućnosti zarade koje su privlačile )rce, 9veđane i Nijemce, ili zato što su bježali od pokolja . i . godine, koji su bili preteče mnogo većeg pokolja u sljedećem naraštaju. Svakako je broj Armenaca u dijaspori narastao nakon Prvog svjetskog rata, ali uvjerena sam da su Silas Endicott i njegova kći Elizabeth imali mnogo armenskih prijatelja. Na temelju svojih istraživanja pouzdano znam da su gotovo četvrtinu dobrotvora u »Prijateljima Armenije« činili armenski Amerikanci. A ipak, tek kad sam bila na prvoj godini fakulteta u zapadnom Massachusettsu, otkrila sam u Watertownu fotografije koje su dovele do ove priče. Pisala sam za školske novine kao jedna od šest brucoša koji su povremeno dobivali teme za članke — obično o promjenama vegetarijanskog jelovnika ili drugim jednako važnim događajima koji su drmali studentskim domom. Tog je proljeća američki Zastupnički dom glasovao da se pokolj iz . proglasi genocidom. (Rezoluciju na kraju nije odobrio cijeli Kongres, pa armenski Amerikanci još čekaju tu semantičku potvrdu od američke vlade. Ako su pametni, ne nadaju se previše. Urednica školskih novina bila je iz Watertowna, 36

a kako moje prezime završava na »ian«, zaključila je da sam vjerojatno podrijetlom Armenka. Zato je odlučila da će biti zanimljivo ako pronjuškam po njezinu rodnom gradu i posjetim tamošnji muzej da čujem što narod govori o rezoluciji. Danas mislim da mi je time htjela dati i javnu uslugu: pomalo ju je zgranulo što još nikad nisam bila u Watertownu i gradskom muzeju. I tako sam od voditelja studentskog doma posudila Ford Maverick iz 1979. i vozila se devedeset minuta na istok do Watertowna. Pojela sam tijesto punjeno marmeladom od marelica i komad baklave koja je bila jednako dobra kao bakina. Pokupila sam obvezne izjave od starijih mještana, od kojih je samo jedan proveo djetinjstvo u zadnjim danima Osmanskog Carstva nisam tražila pojedinosti jer sam već potrošila previše vremena u onoj divnoj pekarnici . Svi su Armenci bili očekivano zadovoljni što je Zastupnički dom donio rezoluciju i razočarani što će zakon najvjerojatnije pasti u Senatu. Svi su se nearmenci slagali da se radi o tako davnim događajima da više nije važno, i zašto praviti neprijatelja od Turske, te demokratske zemlje i naše saveznice u kutku svijeta u kojem inače vlada kaos? Prije odlaska navratila sam u muzej, i tamo, manje od deset minuta nakon što sam prošla ulazna vrata, prvi put sam ugledala fotografiju koja će me proganjati više godina poslije. Stajala je u putujućoj izložbi po imenu »Njemačke slike genocida«. Naziv izložbe slučajno je mogao zbuniti ljude. Jesam li ja tog mjeseca bila jedina posjetiteljica muzeja koja je očekivala fotografije Holokausta? Sumnjam.) Tada sam bila premlada ili previše samoživa da bih razumjela potpuno značenje te slike. Previše sam se usmjerila na brucošku godinu i voljela svoj devetnaestogodišnji život. Osim toga, moj armenski djed i njegova bostonska žena već su bili pokojni. Ali mislim da sam čak i tada duboko u sebi znala da će ta fotografija jedanput biti presudna.

NA PUTU od pošte do bazara Elizabeth opet uzima Armena pod ruku. »Kako je

(elmut dobio onaj ožiljak?« pita ga. »Je li ti ikad ispričao?« »Zamišljaš napad bajunetom ili topovsku granatu, je li?« »Nije ga dobio u borbi?« »Ne.« Sjeća se krhotina turske minobacačke granate koja je izrešetala tijelo njegova brata (rača kao strijele koje su prostrijelile svetog Sebastijana. (rač je umro za nekoliko minuta, ali nije izgubio svijest sve dok nije izdahnuo. Bilo je to užasno. »(elmut i Eric imaju sreće. Previše su dragocjeni da bi poginuli. Turci moraju širiti željeznicu, pa ovise o inženjerima kao što su njih dvojica.« ») ti«, kaže ona. »Pa, nakratko. Očito više ne.« »Znači, njegov ožiljak nije ratna rana.« »Niti dvoboj.« Ona se smije i naslanja se na njega. »Zar Nijemci još imaju dvoboje?« »Sumnjam.«

37

»9to onda?« »Klizanje.« »Ozbiljno?« »Klizao se sa sestrom kad su bili srednjoškolci i nekako su oboje pali, a oštrica njezine klizaljke zamalo mu je iskopala oko. Ostao mu je ožiljak.« »Strašno«, promrsi ona, ali onda podigne pogled prema nebu i promijeni ton. »Ja volim klizati. A ti?« »Ne znam, nikad nisam klizao.« »Jezero Van se nikad ne zaledi?« »O, zaledi se. Ali slučajno nisam nikad klizao.« »Onda ću te morati naučiti.« »Mislim da se Alep neće nikada dovoljno ohladiti za led.« »Onda moraš doći u Boston.« Refleksno se okreće prema njoj, ne znajući kako protumačiti tu američku otvorenost. »)li me nakon rata možeš odvesti u Van«, nastavlja ona. »Ali, vjeruj mi, u Bostonu ima mnogo Armenaca.« Neočekivani drhtaj sreće prolazi mu kičmom. Kao da je to osjetila, podiže dva prsta slobodne ruke i prelazi mu po obrazu. »Obećaj mi«, kaže, »ako ikad ovdje dobiješ ožiljak, to će biti od klizaljke.«

KONZUL MARTIN gleda plamen uljanice kroz konjak u čaši. U međuvremenu

Silas Endicott korača naprijed-natrag pred prozorom koji gleda na dvorište rezidencije, vrlo uzrujan. Večeras ga uzrujava kći. »Previše se zbližila s onim Armencem«, kaže Ryanu ljutito. »Zove se Armen Petrosjan.« »Da. Onaj inženjer.« »Jesi li siguran da nećeš piti konjak sa mnom?« Silas zastaje pred prozorom. Okrenuvši mu leđa, ne odgovara na diplomatovo pitanje, nego kaže: »Već sam vidio tu sklonost kod Elizabeth. Vidjela ju je i njezina majka.« »Kakvu sklonost?« »Da se zaboravi. Da se izgubi s muškarcima. Već su joj se događale... takve stvari.« »Meni je Armen drag«, kaže mu Ryan, uživajući u tome kako mu alkohol grije grlo i prsa. »Ne izgleda mi kao netko tko bi iskoristio ženu.« »Nije u tome stvar.« »Nije?« Američki bankar glasno uzdiše i odmahuje glavom. Napokon se okreće od prozora i gleda Ryana. »Došli smo ovamo spasiti te egzotične ljude«, kaže polako izgovarajući svaki slog, »a ne zavoditi ih.«

38

NEVART PAŽLJ)VO GLEDA besprijekorno odjevenog turskog časnika koji se pojavio

niotkuda i strši nad ženama i djecom na trgu, jašući golemog bijelog ždrijepca. Na ramenima odore ima zlatni pleter i rese. Odmah iza njega je pobočnik na manjem riđanu. Pokraj pobočnika stoji katolička časna sestra koja je u kasnim pedesetima, procjenjuje Nevart. Može biti Njemica ili 9vicarka, a ruke je stavila iza leđa. Lice joj dijelom sakriva sjena konja. )pak, Nevart vidi da joj je izraz lica strog ali suosjećajan. Trio prljavih žandara s puškama gleda dvojicu vojnika na konjima kao da su bogovi. Žandari su neobično pozorni, kao da se trude biti vojnici, a ne obični siledžije. »Sutra će žene biti odvedene u iseljenički logor gdje će ostati do kraja rata«, govori časnik gromkim glasom, koji se širi po kaldrmi kao da ima zvučnik. »Starija djeca mogu poći s majkama, a mlađa će biti odvedena u sirotište. Sestra )rmingard kaže mi da ima slobodnih kreveta. Uvjeravam vas da će djeca biti dobro zbrinuta.« Lako joj je pretpostaviti zašto su kreveti slobodni. Ta se djeca nisu ponovno združila s roditeljima, a nisu našla ni drugi dom. Gotovo su sigurno umrla. Je li moguće da su bila tako bolesna da su i njih stavili na ona strahovita mrtvačka kola koja su se prošle noći kotrljala po rubu trga? Zaključuje da je to malo vjerojatno. Ta časna sestra ne bi to dopustila. Kreveti su slobodni zato što su djeca umrla ili poslana u bolnicu. Ali nisu odvezena, još napola živa, na onoj zaprezi. Osjeća kako se (atun naslanja na nju i duboko u sebi zna da će i u najstrašnijem i najstrožem sirotištu (atun imati veću šansu da preživi nego ako ode u logor. Nevart je čula sve o logorima. Svi su čuli. Tamo se umire. To su pustare bez hrane, bez zaklona, a ponekad i bez vode. Svim ovim ženama na trgu bilo bi bolje kad bi Turci donijeli strojnice, postavili ih na postolja i na licu mjesta okončali sve. Brine se da će (atun očajavati ako se razdvoje. ) njoj će to slomiti srce. Ali Nevart smatra da nema izbora. U tom času odlučuje: kad dođe vrijeme, poslat će (atun s časnom sestrom.

L)JEČN)K JE nizak i zdepast Turčin s tankim crnim naočalama koje mu zavijaju

oko ušiju kao velika slova C. Ćelav je, ali ima sijede brkove i sive vlasi koje mu okružuju glavu kao kukuljica. Kovrče koje mu izlaze iz ušiju i nosnica mnogo su dojmljivije od svega drugoga što mu raste na glavi. Elizabeth nagađa da ima šezdeset godina. Zove se Akcam, a što više vremena provodi s njim u bolnici, to ga više cijeni. Ona volontira nekoliko sati ujutro i nekoliko sati popodne, a u međuvremenu posjećuje žene na trgu. Kad god je došla u bolnicu, Akcam je već bio tamo, prolazeći s jednakom lakoćom među onima koji će živjeti i onima koji će umrijeti. On je musliman, ali gotovo svi koje liječi su kršćani, jer su gotovo svi u bolnici armenske žene ili djeca koji su kolabirali po dolasku u Alep.

39

Ona vjerno slijedi njegove zapovijedi: prazni noćne posude, čisti rane i gura žlice juhe u usta onima koji nisu u stanju pridignuti se i držati zdjelicu i jedaći pribor. Njezina obuka u Bostonu, premda je bila kratka i žurna, pokazuje se korisnijom ovdje nego na trgu. Zna previjati rane. Zna sterilizirati šavove. Sprema vodu u boce nakon što ju je triput prokuhala i filtrirala. Akcamov engleski otprilike je jednako loš kao njezin turski, pa povremeno moraju zamoliti njemačku sestru, koja govori oba jezika, da im prevodi. Ali liječnik joj strahovito mnogo pomaže u učenju turskog i armenskog, pri čemu je često iznenađuje. Prva turska rečenica koju je od njega savršeno naučila bio je citat iz Kurana: »Alah sve zna i dobro je upoznat sa svim stvarima.« Uvjeren je da će pravedni Bog kazniti Turke zbog onoga što čine. »Alah je u svim ljudima, čak i u nevjernicima«, kaže on. »Vojnici i žandari ne znaju koga ubijaju u pustinji. Bit će posljedica.« Elizabeth nije tako uvjerena. Kako god bilo, pomaže mu koliko može.

AMER)ČKA REZIDENCIJA doima se prazno kad Armen dolazi pred zgradu, koja je

neobično uspavana. )pak, masivna je kapija otvorena, pa on pomalo zbunjeno ulazi. Načas stoji i osluškuje pred glavnim ulazom u kuću, koji je poluotvoren pa mu se čini kao da ga vabi. Ali ne čuje ništa osim ptica u krošnjama iza leđa. Jednim prstom gura vrata dok se posve ne otvore, a onda nepomično čeka u predvorju. Srce mu kuca malo brže, pa se mora podsjetiti da nema potrebe za oprezom. Zašto bi Turci umorili američkog konzula, njegova pomoćnika ili goste iz Massachusettsa? )pak se brine da se nešto dogodilo, jer mu je tjeskoba postala jednako nesvjesna radnja kao uspinjanje stubama ili držanje noža i vilice. Zato se šulja do kuhinje, gdje vidi da je kuharica pospremila nakon doručka, ali da još nije počela spremati ručak. Jamačno na tržnici kupuje namirnice, umiruje on samoga sebe. Zatim proviri niz dugi hodnik gdje Ryan Martin i njegov tajnik imaju urede, ali opet ne vidi nikoga. Tada začuje korake iznad sebe. Zastaje s jednom rukom na tamnim drvenim panelima, s prstima pokraj teških zavjesa, koje su navučene da zadrže nešto svježiji noćni zrak. Začas se začuje žustro i ritmičko bubnjanje nekoga tko se brzo spušta stubama, bez opreza i straha. A onda je ugleda, i isprva ne progovara — zato što je ne želi uplašiti, i zato što joj sunce kroz otvorena vrata pada na crvenu kosu i blijedu ljepotu obraza, pa nije u stanju otvoriti usta. Kad se ona okreće prema vješalici u kutu i staje na prste da dohvati slamnati šešir, on izgovara njezino ime, a ona se trgne i ustukne prema zidu. »Uplašio si me«, kaže i malo pocrveni. Objema rukama drži šešir pred sobom, kao da je kitica cvijeća. »Uplašio sam i sebe«, kaže joj i pokušava se osmjehnuti. »Mislio sam da ti se nešto dogodilo. Tebi i ostalima.«

40

»Zaboravila sam šešir«, objašnjava ona. »Bila sam na izlazu kad sam shvatila da sam zaboravila šešir. Kao i... rupčić.« Riječi joj zapinju u grlu. »Moj otac i konzul Martin raspituju se kada će stići prvi vagoni s pomoći. Rekla sam im da ćemo se vidjeti poslije u bolnici.« »Ne bi smjela hodati po Alepu sama.« Ona se smiješi. »Zvučiš kao moj otac.« »Ljudi...« »Da?« »Ljudi ovdje nestaju«, kaže, i napokon dopušta sebi da se pomakne. ) prelazi ocean čežnje između njih dvoje. »Ja neću nestati«, kaže ona. Uzima joj šešir iz ruku, osjećajući nekakvu vrtoglavicu, i blago joj ga polaže na glavu. Ali ona malo dršće, što ga iznenađuje jer ne bi pomislio da bi ta lavica iz Amerike ikada drhtala. Zato on ustukne, a ona ga opet iznenadi jer odmahuje glavom. Ne. Tada se naginje prema njemu, položivši ruke na njegova prsa, sklopivši oči, pridiže se i ljubi ga, svojim usnama dodiruje njegove. 9ešir pada na pod, a on nogom zatvara vrata. Odjednom je sve mračno i sjenovito, i njezine ruke klize mu oko vrata. Zadršće kad osjeti njezine prste na kralježnici. »9kakljiv si«, šapće ona bez daha, a on zaranja licem u njezin vrat i kuša jedva osjetne tragove pudera na koži, dok mu čeljust dodiruje čipku na rubu potkošulje pod haljinom. Uzvraća joj zagrljaj, prelazi rukama preko vodopada očica, pruga i dugih uzica njezina steznika. Ona podiže njegovo lice prema svojem, kao da će mu još nešto reći. Ali samo ga opet ljubi, otvara usta da primi njegov jezik i punoću njegovih usana. Načas padaju na stubište koje vodi na kat, ali samo načas, samo dok joj sprijeda ne raskopča haljinu. Onda mu ona okreće leđa, s koljenima na stubi, kako bi joj lakše odvezao steznik. On se baca na posao, ali odjednom se ona osvrće prema njemu. Oči je dovoljno privikao na tamu da vidi tračak opreza usred želje u njezinu pogledu. »Tvoja žena«, kaže ona. »Jesi li ovo radio s nekom drugom nakon...« »Nisam.« »Jesi li... jesi li mislio na nju?« »Ne. Mislio sam jedino na tebe.« Ona gleda ravno pred sebe u stubište. On zagnjuri čelo u njezinu kosu i kaže tiho poput povjetarca: »Ne smijemo ovo učiniti. ) nećemo.« »Ja želim.« On sjeda na stubište pokraj nje i blago okreće njezino tijelo držeći je za bokove. Čudi ga kako je krhka. Kako je vitka. Kako je — čak i u polutami hodnika s navučenim zavjesama — lijepa. »)mamo sutra«, kaže. ») prekosutra.« »Ovdje? Sam si mi rekao: ljudi ovdje stalno nestaju.« U glasu joj se čuje blago razočaranje, ali naslanja glavu na njegovo rame i ruku na njegovo koljeno.

41

»Znam«, kaže on. Ali to je sve. Jedan kratki slog. Sad mu je jasno koliko se brzo zaljubljuje u nju, ali uskoro, za nekoliko dana, uistinu će nestati.

NA TRGU POKRAJ CITADELE Nevart gleda kako neka djeca vrište kao životinje na

klanju, a druga ostavljaju majke kao mjesečari. Neke majke i tete lagale su djeci, govoreći im da će u sirotištu provesti samo jednu noć ili jedan tjedan, a druge su im rekle da će tamo ostati do kraja rata — a onda nisu znale objasniti dolazi li kraj rata za nekoliko mjeseci ili nekoliko godina. Najhrabrije majke ne plaču, kao ni najhrabrija djeca. Mnoge su žene preslabe čak i da bi ih zadnji put zagrlile, ili su na samrti, pa su zahvalne što su vojnici i časne sestre došli po njihovu djecu. Nevart smatra da je sve to samo još jedna ponižavajuća postaja na njihovu križnom putu. No podsjeća samu sebe da će u sirotištu (atun imati najveću šansu da preživi. Sada, usred očajničkog zavijanja male djece i oštrih zahtjeva sestara, žandara i turskih časnika — u kakofoniji njemačkog, turskog i armenskog — Nevart kleči pred (atun i čvrsto polaže ruke na mršave podlaktice djeteta. »S časnim sestrama bit ćeš na sigurnom«, kaže joj. »)mat ćeš hranu i krevet.« Riječi joj zapinju u grlu, i ona spušta pogled prema djetetovim bosim nogama. Pokraj njih, golobradi žandar vuče koščatog dječaka koji ima najviše pet godina i drži se za majku kao prestravljeno mače za granu drveta, ne shvaćajući da mu je majka umrla te noći. Vukući dijete, žandar vuče i mrtvo tijelo po trgu. U zoru je Nevart odlučila da neće lagati (atun, da neće djetetu davati lažnu nadu da će se jednog dana vratiti. Ali sada joj to izgleda kao jedini način da se rastane od djevojčice. Voljela bi da (atun progovori, da kaže nešto što će odati njezine osjećaje. »Tako je najbolje, zlato moje«, kaže djetetu. »Razumiješ?« Djevojčica je zaustila kao da će nešto reći, razmaknula je usne, ali tada se iza nje poput planine pomalja njemačka časna sestra. »Jeste li joj vi majka?« pita na armenskom. »Ne. Ja sam...« Ali riječi zamiru. Može odgovoriti ja sam samo žena iz istog grada ili ja sam sve što joj je ostalo na svijetu. Oba su odgovora jednako točna. »Jeste li joj rođakinja? Obiteljska prijateljica?« uporna je sestra. »Ja sam... obiteljska prijateljica«, odgovara. Časna sestra zapisuje njezino i (atunino ime, ali ne pita ništa o djetetovim željama i potrebama, ništa o obitelji i podrijetlu, nego samo kaže djevojčici: »)maš li nešto svoje?« (atun, koja je malo razrogačila oči znajući da se bliži rastanak, niječno odmahuje glavom. Blago dršće unatoč jutarnjoj vrućini. »Dobro. Jesi li spremna za polazak?« Odjednom Nevart više ne može izdržati i privlači (atun k sebi, pritišće djevojčicu na prsa i čvrsto stišće oči da ne zaplače. Dijete i dalje dršće, ali ne progovara.

42

NOĆU ARMEN leži na pokrivaču prebačenom preko slame. Zahvalan je Ericu i

(elmutu na svemu što su taj mjesec učinili za njega. Cijeni i dobronamjerne američke pridošlice. A srce mu čezne za Elizabeth, živo čezne kako nije ni sanjao da će ikad više čeznuti. )pak, odlučio je da će sutra otići iz Alepa i krenuti na jug prema Egiptu. Čuo je za Armence koji su se prijavili u britansku vojsku kako bi se borili protiv Turaka. Zato će krenuti u zoru. Dovoljno je dugo buljio u lica žena koje su bičem i štapom tjerane kroz pustinju, i jasno mu je da će pojedinosti o smrti njegove supruge i kćeri zauvijek progutati pijesak. On će otići u grob znajući približan datum kad je kolona prognanika otišla iz (arputa i otprilike kad se dovukla u Alep. Ali nikad neće znati gdje je na putu umrla Karina. Naravno, prijava u britansku vojsku znači da će se vjerojatno ubrzo boriti protiv Nijemaca, a ne samo Turaka — možda protiv jednako kulturnih ljudi kao što su njegovi kolege inženjeri. Zna da Turcima u Dardanelima pomažu njemački časnici. Zna da će se Nijemci pridružiti Turcima u eventualnoj obrani južnih i sjeverozapadnih granica Osmanskoga Carstva. Sjeća se pogleda na Alep s vrha srušene citadele. Postat će jedan od onih tisuća ljudi koji se načas pojave u ovom pustinjskom gradu i onda nestanu. Eric, (elmut i Elizabeth pitat će se gdje je. Ali ne zadugo. Njoj će nedostajati, ali ne može joj dati sreću koju ona zaslužuje. Previše je prošlosti iza njega. Previše je prošlosti iza njegova naroda. Bit će joj mnogo bolje bez njega. Okreće se na bok. Njegove zadnje svjesne misli posvećene su Elizabeth i Karini, životu i smrti, i jagodicama pod dobrim blagim očima obiju žena.

EL)ZABET( 9)B)COM PAL) ULJAN)CU, predivnu glinenu kuglu s čepom na kojem je

stijenj. Obojena je dubokim plavetnilom umjetničkog noćnog neba, po kojem su posute bijele zvijezde i mjesec poput savršena srpa. Razmiče zavjese u svojoj sobi i kreće hodnikom, načas zastajući jer joj sjena vlastite spavaćice na zidu stubišta izgleda kao krila. Tabanima osjeća hladnoću kamena. Zatim se spušta stubama, prolazi pokraj hodnika u prizemlju gdje u sobama spavaju muškarci — konzul Martin, njegov pomoćnik David (ebert i njezin otac — te nastavlja glavnim hodnikom do kuhinje. Nalazi limenku u koju je kuharica bacila ostatke večere i nosi je sa sobom u dvorište. Tamo postavlja svjetiljku na sredinu crnog stola od kovana željeza i sjeda na zemlju s limenkom u kojoj su ostaci hrskavice i kostiju. Zatim čeka, osluškujući da opet čuje glasanje koje ju je malo prije probudilo. Čeka barem deset minuta. Možda petnaest. Ali zna da je mačak negdje u dvorištu. Osjeća njegov pogled. Ranije tog tjedna vidjela ga je kako proučava Armena i nju, skriven iza palme u vazi. Mačak je narančasto čudovište s 43

tamnom dlakom i njuškom okruglom poput uljanice. Napokon ga čuje — na vrhu je zapadnog zida i gleda dolje prema njoj, kao Cerigradski mačak iz Alise u zemlji čudesa koji se sprema skočiti na granu drveta ispruženu nad zidom kao velik koščati prst, i onda nestati ako bude potrebno. Ona pućka usnama. Polako, da ga ne prestraši iznenadnim pokretom, prinosi ostatke janjetine kao žrtvu, redajući komadiće na tlu pokraj sebe. Zatim opet čeka. Mačak je upitno prignuo glavu kao da pokušava shvatiti zašto je to učinila. Ako njegova debljina nije samo krzno — a čini joj se da nije — taj mačak negdje pronalazi mnogo hrane. Ona u Bostonu ima dvije mačke. Uvijek je imala mačke u djetinjstvu. Dobro poznaje mačji rod. Napokon, upravo kad namjerava odustati, mačak skače na zemlju i pritaji se tri metra dalje. Ona uzima komadić sala i blago ga baca prema njemu. Mačak ga njuši, grabi ga ustima i nestaje kroz rupu na dnu zida. Ostavio je pravu gozbu, kosti s kojih je mogao oglodati meso. Uzdahnuvši, ona prikuplja ostatke i baca ih u limenku. Na istoku se blijedi praskozorje. Pjevaju prve ptice. Ubrzo će čuti mujezina kako vjernike poziva na molitvu. Naslanja se na noge jedne stolice i misli na Armena, na napetost u zraku kad god su zajedno. Misli na gladne ljude na trgu i bolesnike u bolnici. Preko dvorišnog zida čuje još nešto. Korake. Dahom gasi plavi plamičak na vrhu stijenja i nepomično čeka.

ARMEN POSKOČ) da ne zgazi mačku koja mu se zaleti među noge kao narančasta

munja, a zatim šmugne preko ulice i nestane u nekom prolazu. Stigao je do američke rezidencije gdje Elizabeth boravi s ocem. Zastaje, rukama hvata rešetke ograde od kovana željeza pokraj impozantnih vrata kao da je zatvorenik u ćeliji, i viri u dvorište. Nije namjeravao stati ovdje na putu iz grada, ali kako se radilo o skretanju od samo nekoliko zgrada, nije mogao odoljeti. I tako sada gleda u stol, stolice i palme u vazama, gleda sliku Alepa koja je sušta suprotnost onom očaju na trgu, u bolnici i u sirotištu. Tada je ugleda kako sama sjedi na pločicama pokraj stolice umjesto na njoj. Nosi spavaćicu boje oblačna neba koja joj se nabrala oko nogu. )zgleda kao sablast. On se pita je li ga primijetila u svjetlu praskozorja ili mu još ostaje prilika da se krišom povuče i nestane u zori. Da započne putovanje na jug. Ali njezina je nazočnost neočekivan dar, i on je dječak na rođendanskoj zabavi koji je pronašao jedinu zdjelu smokava. Naravno da ju je htio vidjeti. Da je nakratko gledao prema kući i pitao se iza kojeg prozora ona spava, to bi bila samo utješna nagrada, utjeha za nekoga tko je izgubio sve i ne očekuje ništa. Ona podiže glavu, ugleda ga i načas se prepadne. Ne prepoznaje ga odmah iza tanke željezne rešetke. Ali tada joj se lice preobražava iz bojazni u čisto iznenađenje. Ustaje i lebdi po dvorištu. Skida zasune i debelu drvenu gredu, načas zateturavši zbog težine, otvara vrata i pokazuje mu da uđe. Žustro mu šapće da njezin otac i konzul Martin spavaju, te ga pita što radi ovdje.

44

»Odlazim iz Alepa«, kaže on, svjestan da prvi put izgovara svoju odluku. Kimne prema zavežljaju na ramenu. )znenađuje ga kako konačno zvuče te riječi. U dvije rečenice objašnjava joj kako namjerava stići do Egipta i pridružiti se britanskoj vojsci. Ona ga uzima za ruku i vodi do onog istog stola za kojim su sjedili prošlih dana. Priča mu o mačku lutalici, a on shvaća da ona govori o tome zato što za sada ne želi misliti na njegov odlazak. Kad bi mogao, posegnuo bi i dodirnuo joj obraz, koji joj je ispod očiju malo izbočen kao Karini. Čezne da je obujmi oko pasa. Da nasloni svoje čelo na njezino. Ali nakon onoga što se dogodilo među sjenama u predvorju, pokraj stubišta na kat, ne usuđuje se. »Nisam očekivao da ću te vidjeti«, promrsi nakon što je ona završila s pričom, i zbuni ga drhtanje u vlastitom glasu. »Ni ja nisam mislila da ću ustati ovako rano«, odgovara i smiješi mu se. »Ali i doma sam uvijek slaba na mačke. Bude me kad su gladne. Bude me kad hoće veći dio jastuka. Bude me kad ih ganjaju psi moje majke.« Palcima povlači iza ušiju svoje draperije crvene kose. »Voljela bih imati vrpcu«, kaže. »)li četku.« »Lijepo izgleda«, kaže on. »)zgleda grozno. Spavala sam.« Uzdah. Zatim: »Zašto to radiš?« )znenadno pitanje pogađa ga kao grom. »Zato što znaš da je više nema? Zato što nikad nećeš saznati što joj se dogodilo?« »To je jedan od razloga.« »Nisam li...« Ona zamukne, ali on u sebi završava njezinu rečenicu. Nisam li ja dovoljna da te zadržim? Istina glasi da bi mogla biti. Mogla bi. U bilo koje drugo vrijeme bila bi dovoljna. »Moram nešto poduzeti«, odgovara on. »Ne mogu biti gledatelj. Ne mogu umrijeti kao ovca.« »Osveta? Vjeruj mi, ovih dana zavoji i krepka juha postižu mnogo više nego muški ponos.« U glasu joj je oštrina koju još nije čuo. Ona ukršta ruke na prsima i odvraća pogled. Armen pokušava zamisliti fakultet na kojem je prije nekoliko mjeseci diplomirala. Neki dan opisala mu je studentski dom. Pretpostavlja da takve osjećaje imaju tamošnje žene, koje su valjda sve vatrene, kad se raspravlja o pokolju europskih momaka u sjeveroistočnoj Francuskoj, zapadnoj Rusiji i Dardanelima. Amerikanci ne žele imati posla s europskim klanjem. A ipak je očito da neki od njih žele zaustaviti masakr Armenaca. Te su dvije stvari u njegovoj glavi povezane: Amerikanci prije svega žele biti civilizirani. Podići se iznad sukoba. »Nadam se da nije u pitanju samo osveta«, kaže joj, premda je to ipak najvažniji dio — kao i bijes pripadnika naroda koji je sveden na žrtvu. Kao žrtva osjećao se sve manje muževno. Nije bio u stanju obraniti svoju obitelj. Nije bio u stanju zaštititi svoj narod. )pak, sada mu je drago što joj nije govorio o turskom službeniku, o Nezimiju.

45

»Ali i osveta igra svoju ulogu. Vi muškarci spremni ste umrijeti za nju.« Gađenje u njezinu glasu je očigledno. Ali onda mu načas pokazuje što još izaziva njezinu ljutnju. »Više te nikad neću vidjeti, zar ne?« »Ne možemo to znati.« »Ne možemo«, ponavlja ona s jedva prikrivenim zgražanjem. ») te kako možemo.« »Moram doći u Boston«, podsjeća je. »Moraš me naučiti klizati.« Ona šuti, a tišina ih okružuje kao magla. Napokon, kad to više ne može izdržati, on se naginje prema njoj, prstima privlači njezine obraze i opet je ljubi. Kad se razmiču, ona duboko udiše čisti miris rana jutra. Uskoro, kad se digne sunce i započne ljudska vreva, zrakom će zavladati vonj. Ali ne još. »Jesi li jeo?« pita ga. »Nisam.« »Onda ostani na doručku. Nešto ćemo ti spremiti, kuharica ili ja«, kaže ona i dodaje: »Ne morate baš svi umrijeti od gladi.«

USRED DANA Nevart se naslanja na šatorski kolac i zuri u minaret obližnje

džamije, pitajući se u koliko sati popodne kreću na put. Prije nekoliko sati stigla je nova skupina prognanika, nova kolona. Jučer je (atun odvedena u sirotište. Djece više gotovo i nema. Neka su umrla, druga su odvedena u bolnicu ili sirotište, a neke su nesretnike pred zoru pokupila ona ogavna čudovišta sa zapregom. Sjeća se da je jednog jutra gledala kako (atun s drugim djetetom gradi dvorac od pijeska dok su se svi ostali pripremali za nastavak puta. Smijale su se kad su ih majke pozvale k sebi. Sljedećeg dana (atunina majka i starija sestra, još maloljetna, nasumce su izvedene iz kolone zajedno s još četiri žene, svučene do gola i vezane za kolce koje su stražari zabili u zemlju. Bilo je to negdje u pustinji između Adane i Alepa. Žene su uspravno sjedile, nogu ispruženih pred sebe i ruku vezanih za kolac iza sebe, tako da im je drvo pri tiskalo kralježnicu. Zatim je šest žandara uzelo mačeve i zajahalo konje. Jedan po jedan jurišali su prema zarobljenicama, i svaki bi jednoj od njih odrubio glavu kao da je to obična konjanička vježba. (atunina majka smaknuta je zadnja, pa je gledala kako pet glava pada u vreli pijesak kao kokosovi orasi, a među njima i glava njezine starije kćeri. Barem nijedna žena nije razapeta na križ. Nevart je čula priče o ženama koje su raspete u pustinji, gdje su im žandari zakucali šake i stopala na komade drva koje bi našli. Čula je i priče o ženama koje su nabijene na oštre kolce i mačeve, kojima je drška bila zabijena u zemlju tako da se oštrica dizala kao egzotična i smrtonosna biljka. Nevart jedva podnosi samoću bez (atun, koja joj nedostaje upravo onoliko koliko se bojala. Pri odlasku u sirotište nije jecala kao neka druga djeca, i zbog toga je rastanak bio još teži za Nevart. Kad su bile zajedno u pustinji, nakon što

46

su (atunina majka i sestra ubijene, siroče bi se noću sklupčalo uz nju, a koščato dječje tjelešce drhturilo bi na hladnoći. Rano ujutro, prije polaska, Nevart bi držala djevojčicu u krilu. Stalno je bila žedna. Sve su stalno bile žedne. Ali Hatun, koja je imala samo osam godina, hrabro je hodala dalje. Nikad se nije žalila, ali samo zato što je prestala govoriti. Sad je izgubila i svoju zamjensku majku, ali čini se da je prihvatila nepojmljivu nesreću kao svoju sudbinu. »Nevart!« Začuvši svoje ime, okreće se i vidi Amerikanku. Elizabeth. Žena se smiješi, ali u njezinu se pogledu nazire neka uzrujanost. U kosi ima vrpcu plavu poput perunika koje je Nevart uzgajala u vrtu svoje kuće u Adani. Ne nada se da će ikada opet vidjeti taj vrt. Sada u toj kući žive Turci. »Dobro jutro«, kaže Elizabeth. »Kako ste?« »Svakog dana malo bolje«, odgovara. »Dobro je kad niste na suncu. Kad dobivate nešto hrane i vode.« »Bit će još, obećavam.« »Mi idemo dalje.« Amerikanka je gleda u čudu. Očito još nije čula. »Kako to mislite?« pita napokon. »Rekli su nam. Danas će nas poslati dalje. Možda kad se sunce malo spusti. Vode nas u neki logor kod Der-el-Zora.« »Ali mi čekamo pomoć! )mamo... sredstava! Moj otac to neće dopustiti.« »Možete pomoći drugima«, kaže Nevart znajući koliko zajedljivo zvuči. »Jutros su stigli novi«, dodaje pokazujući zadnju prognaničku skupinu. »A gdje je Hatun? Je li... je li...« »Živa je. U sirotištu.« Nevart zamišlja to dijete u velikoj prostoriji s drugim djevojčicama kojima su roditelji poklani pred očima ili jednostavno nestali u kužnim parama progona i rata. »Čula sam za Der-el-Zor. O tom logoru govorio mi je konzul Martin. Ne smijete onamo.« »Mislite da imamo izbora? Oni s puškama dobili su zapovijed«, kaže i prstom pokazuje dva žandara. »Dobili su zapovijed da vas dovedu u Alep.« »A sada su dobili zapovijed da nas odvedu u Der-el-Zor.« Elizabeth zna da će reći nešto nerazumno, ali izgovara riječi prije nego što se može zaustaviti. U ovom čudnom, divljem i posve stranom svijetu, onaj osjećaj doličnosti koji bi je inače zauzdao ispario je u zagušljivoj vrućini. Možda to ima neke veze s Armenovim odlaskom. Možda ima veze s tim što je uopće srela Armena. Nema veze. »Ostanite s nama. Rekli ste da ste bili liječnikova žena. Treba nam sva moguća pomoć.« »To je nemoguće.« »Naravno da je moguće!« »A gdje bih spavala?«

47

»To je lako, imamo prostora. Kuća u kojoj smo odsjeli ima dovoljno mjesta«, kaže ona, premda će, naravno, većinu tog prostora zauzeti misionar i dva liječnika koji će im se pridružiti. No ako bude potrebno, ova žena može s njom dijeliti spavaću sobu. Nevart gleda ispijene prognanice pod šatorskim krilom. ) dalje joj se čini da je ispravno reagirala. Zbilja, kako bi mogla ostaviti te ljude? Kako da im okrene leđa? Odakle joj pravo da živi kad će ostali najvjerojatnije izdahnuti na sljedećoj dionici hoda kroz nesmiljenu pustoš? Samo zato što je ova Amerikanka vidjela prvo nju. »Govorim ozbiljno, Nevart. Morate ostati ovdje. Ostanite s nama u Alepu.« »A kad odete?« »Ne znam. Ali barem ćete biti na životu. Oporavit ćete se.« Nevart se nečega sjeti. Gleda besprijekorno držanje te Amerikanke i njezinu otmjenu suknju i bluzu. Puca od zdravlja, vodi život u kojem joj nikad ništa nije nedostajalo. »Kakvo je stanje u sirotištu? Znate li vi?« »Ne. Ali danas popodne idemo ga posjetiti.« »Smijem li s vama?« »Da, naravno.« »Želim vidjeti (atun. Ako želi ostati sa mnom, poći ću s vama. Ali morat ćete uzeti i mene i nju.« Elizabeth se smiješi i kima. »Da, svakako. To je najbolje.« Zna da ocu neće biti drago, smatrat će da je to neprimjereno brisanje granica između davatelja i primatelja milodara. Ali Elizabeth već zamišlja da dobiva novu prijateljicu i — u liku Hatun — nećakinju. )li možda mlađu sestru. Tako je, Nevart će biti kao starija sestra, a (atun kao mlađa. Jasno joj je da previše pojednostavljuje i fantazira. Ali ona je kći jedinica i privlačna joj je pomisao na gužvu u rezidenciji. ) dok je Nevart viša i drastično mršavija, Elizabeth je uvjerena da će uz malo mašte pronaći način da odjene tu armensku udovicu odjećom iz svojeg kofera. A (atun? Pomodna odjeća bit će joj zadnja briga. Bit će dobro. Svima će biti dobro, misli ona. Svima će biti sjajno. Dobro će se zabavljati. )za sebe čuje glasove. Vratila su se dva njemačka inženjera. Zajedno dižu tronožac i velik crni fotoaparat koji pomalo sliči na kofer. Osvrće se da vidi koga fotografiraju i zamalo se sruši od mučnine. )nženjeri su na tlu poredali tri žene koje su umrle te noći, svukavši im dronjke da zabilježe koliko su propale. Već je nastupila mrtvačka ukočenost, a ona se boji da će koščate noge mrtvaca puknuti kao perec ako ih Eric nastavi ispravljati za fotografiju. Odjednom se niotkuda pojavljuju dva žandara, a jedan skida pušku s ramena. Drugi podiže tronožac sa zemlje držeći dvije od tri vitke noge. Nije joj jasno namjerava li ga zaplijeniti ili uništiti. Ali (elmut pokušava pregovarati. Na trenutak se čini da će uspjeti, ili da će mu Eric oduzeti tronožac, ali onda krupniji žandar ispušta pušku kako bi oslobodio ruke i vješto preuzima tronožac iz ruku svojega druga. Kao da je dograbio strašilo kojem je glava bundeva koju treba smrskati bez okolišanja,

48

podiže fotoaparat i tronožac iznad glave i snažno njima udara o zemlju. Pucanje aparata zvuči kao da se smrskao kristal, a ne drvo.

49

5

M

OJ JE armenski djed jedanput rekao: »Mi smo za Turke bili psi.«

Rekao je to sa zgražanjem. Nimalo slično mojoj baki s majčine strane: »Kad umrem, želim se vratiti na svijet kao zlatni retriver.« Rekla je to kad sam bila djevojčica, dok je sjajnim očima gledala kako brat i ja obasipamo poljupcima našeg retrivera Macka. Moj je armenski djed sažeto izrekao da su Turci postupali s njegovim narodom kao sa životinjama. Bilo je nešto istine u toj izjavi. Kad su Turci vodili Armence u pustinju da tamo umru, zbilja su postupali s njima kao s psima. )mali su predložak u )stanbulu. Taj su turski grad . godine preplavili psi lutalice, što je bilo vrlo nezgodno za režim koji je nastojao izgledati moderno pred znatno uljuđenijim Europljanima na sjeverozapadu, da se i ne govori o opasnosti za zdravlje. U gradu su bili desetci tisuća takvih pasa, koji su lutali, jeli i olakšavali se gdje god su htjeli. No Turci nisu imali hrabrosti uspavati ih. Nitko nije htio loviti ta stvorenja, nitko ih nije htio otrovati. Ipak su to psi. Rješenje? Uhvatiti pse i otpremiti ih na otok Oxia u Mramornome moru. Oko četrdeset tisuća pasa utovareno je na brodove i izbačeno na taj nenaseljeni otok. Tamo su ostavljeni da polako skapaju među stijenama i klekom, jer Oxia nije imala hrane za njih, ni životinja koje bi poslužile kao lovina. Povremeno bi ljudi doveslali do otoka da ih nahrane, ali bilo je previše pasa i premalo hrane. Životinje su se pržile na golim hridinama i polako umirale od gladi. Mjesecima su seljaci preko vode, u Anatoliji, morali trpjeti njihov neprekidan lavež. Očaj tih životinja postao je tako stravičan da su čak i ribari izbjegavali vode oko otoka jer su se bojali da bi čopori pasa mogli skupiti snage da doplivaju do brodova i napadnu ih. Vrlo je mnogo vremena proteklo dok nisu svi psi pokrepali, jer su oni jači proždirali slabije. Ali na kraju je ponestalo i tog izvora hrane, a lajanje je zvučalo slabo i žalobno. Jednog je dana napokon na otoku sve utihnulo. 9to hoću reći? Kad su Turci potjerali Armence u suhe mezopotamske ravnice, imali su se u što ugledati. Armenci i psi razlikovali su se samo po tome da se Armenci gotovo nikad nisu okrenuli ljudožderstvu.

DA SE VRATIM NA BERKA. Prvog dječaka kojeg sam poljubila. Dečka koji je

izgledao kao rokerska zvijezda, s kosom kojoj bi pozavidio Steven Tyler, i koji je, eto, slučajno bio Turčin. Nisam još završila s njim. Ni on tada nije završio sa mnom.

50

Godine . bio je prvi dječak kojeg sam poljubila, a dvije godine poslije bio je prvi dječak kojeg sam jebala. Moje dvoje djece pocrvenjet će kad ovo pročitaju. To zapravo nije posve točno: Matthew, koji sada ide u prvi srednje, neće priznati da ta rečenica postoji. Pročitat će ovu knjigu i praviti se da na stranici nema tih riječi. Anna, koja je dvije godine mlađa, pitat će me zašto sam izabrala taj glagol. Oboje će se šutke zgražati. Mogao bi se zgražati i moj muž Bob. Ali pažljivo sam izabrala taj glagol. Činjenica je da smo Berk i ja bili napaljeni tinejdžeri. Poslije bismo izabrali bilo koji odgovarajući eufemizam — »voditi ljubav«. Ali taj prvi put, na ležaljci pokraj obiteljskog bazena, u petak navečer kad su moj brat i roditelji otišli na različite zabave i prepustili nam kuću? Jebali smo se. Bilo je čak spektakularno. Još se sjećam kako sam titrala kad sam svukla kupaće gaćice. Petljao je s kondomom, ali nakon toga je bio vješt i samopouzdan kao i uvijek. U dvije godine između prvog poljupca i prvog snošaja nekoliko puta smo povremeno hodali. Različiti su razlozi zbog kojih smo sezonski prekidali i pomirivali se između prvog i četvrtog srednje, ali nijedan nije imao veze s tim što je on Turčin a ja napola Armenka. Radilo se o sitnim ljubomorama i pretjeranim dramama koje uglavnom obilježavaju ljubav među adolescentima. Jedanput je bio ljubomoran zato što se u mene zaljubio dečko s kojim sam glumila u srednjoškolskom mjuziklu, a drugi put sam ja bila ljubomorna zbog njegova prijateljstva s violinisticom u ljetnom kampu za mlade glazbenike. Ipak, jedna zanimljiva zgoda u drugom srednje nije nikako utjecala na Berka i mene, ali je uključivala naše obitelji. Više godina poslije gnjavila sam oca da mi priča pojedinosti. Jedne subotnje večeri Berkovi su roditelji imali zabavu za susjede — jezersku zabavu, kako smo ih zvali, jer bi među uzvanicima bila većina obitelji koje su živjele oko umjetnog jezera, pa tako i moji roditelji. Osim toga, došli su prijatelji Berkove obitelji, uglavnom Turci, koji nisu živjeli na jezeru nego dovoljno blizu da mogu doći automobilom — u Fort Lauderdaleu ili Miami Beachu. Zabava je bila oko Nove godine, ali nije bila novogodišnja. Bila je to popodnevna koktel-zabava. Međutim, kako je bio siječanj, već je pao mrak kad sam s roditeljima i bratom otišla sa zabave. Sjećam se da su oko Berkova bazena svijetlili lampioni, a u kućama oko jezera vidjeli smo ljude u dnevnim boravcima gdje je gorjelo svjetlo. Berk se oprostio sa mnom a da me nije ni poljubio u obraz, zato što su pokraj nas stajali i moji i njegovi roditelji. A onda su naši očevi razmijenili par riječi — neobično napetih riječi — na jeziku za koji sam pretpostavila da je turski. I bio je turski. Nisam imala pojma da ga moj otac zna. »Zapravo ne znam gotovo ništa«, rekao mi je mnogo godina poslije. »Nešto sam znao turski jer ga je otac govorio tečno, a majka ga je naučila kad je živjela tamo.«

51

»9to si one noći rekao Berkovu ocu?« pitala sam. U ono vrijeme kad smo Berk i ja išli u drugi srednje, nije mi htio odgovoriti. Okolišao je i onda promijenio temu. Kad sam to opet spomenula nakon mnogo godina, slegnuo je ramenima i mlako se osmjehnuo. Tada se već bližio sedamdesetoj, a razgovarali smo dvanaest mjeseci nakon što mi je majka umrla od raka pluća. Moja ga je obitelj posjetila na godišnjicu majčine smrti jer smo znali da će mu taj tjedan biti teško. »Davno je bila ta zabava«, rekao je. »Ponašao sam se glupo. Kao i on.« »Ali što si mu rekao?« navaljivala sam. »Rekao sam laku noć i hvala . Rekao sam to na turskom, tako da misli da dobro znam njegov jezik. Bila je to... podvala.« »Zašto bi to bila podvala?« »Zlato, stvarno želiš sada o tome?« »Samo sam znatiželjna.« Stajao je pokraj jednog od zidnih satova koje je izradio njegov otac. Moj je djed inženjer u slobodno vrijeme izrađivao kićene satove. Taj je bio francuski ukrasni sat, s postoljem na kojem su se tri kerubina igrala u pozlati. Brojke su bile rimske. Svaki sat je otkucavao. Baka ga je trpjela. Moj otac i njegova braća nisu bili sigurni sviđa li im se. »Pa«, započeo je otac, a onda je uzeo ključ ispod postolja sata i krenuo ga navijati dok je govorio, vjerojatno da me ne mora gledati u oči. »(tio sam da mu bude neugodno. (tio sam da zna da sam razumio o čemu je te večeri razgovarao s prijateljima na turskom.« »Govorili su turski?« »Da, u kuhinji. Berkov otac i još dvojica.« »9to su rekli?« »Ma, glupost. Glupe riječi koje je glupan shvatio preozbiljno.« »Sad mi moraš reći. Znaš da je meni glupost neodoljiva.« »Siguran sam da su tako govorili samo zbog alkohola. Bili su pripiti. Rekli su da su svi Armenci u Prvom svjetskom ratu bili izdajice. A onda...« »Nastavi.« »Ma, i ja sam zbijao šale o tome. Uglavnom, šalili su se da sam se oženio s tvojom majkom upravo zato što nije Armenka. Rekli su da su svi Armenci izdajice, a sve Armenke brkate.« »Kako djetinjasto!« »No, vidiš? Glupost. Nezrelost. Ali htio sam da Berkov otac zna da sam ih razumio.« »Kako to da mi onda nisi rekao?« »Berk je bio tvoj prijatelj. Nisam htio kvariti to prijateljstvo.« »Ali ponekad ti je to prijateljstvo smetalo jer je Turčin.« »I nastojao sam prijeći preko toga. Kao i Berkova obitelj.« Aldous (uxley je zabilježio: »Čovjekovo pamćenje je njegova osobna lektira.« Moj je otac bio sin preživjela svjedoka. Njegovo je pamćenje bilo mnogo svjetlija

52

priča nego pamćenje njegovih roditelja. Nije vidio što i oni, nije pretrpio patnje zbog kojih su umrli milijuni poput njih. Ali čuo je što su proživjeli, i oženio se ženom koja je držanjem, podrijetlom i žestinom iznimno podsjećala na njegovu majku. A što je s Berkovim djedom i bakom? Gdje su oni bili . godine i što su učinili ili propustili učiniti? Nisam ga nikad pitala pa neću nikada znati. Oni koji sudjeluju u genocidu, kao i oni koji samo odvraćaju pogled, rijetko će pričati anegdote ili nuditi svoje mišljenje. )sto vrijedi za junake i pravednike. Obično govore samo preživjeli, a ni oni uglavnom ne žele mnogo govoriti. Berkova je baka možda skrivala armensku djecu u svojem domu u Ankari. Njegov je djed možda bio jedan od žandara koji su tjerali Armenke u smrt u pustinji. A najveća je vjerojatnost da nisu imali veze s tim, da su 1915. i 1916. odgajali djecu, išli na posao i podnosili ratnu oskudicu. Možda je jednog dana Berk pitao roditelje pa sada zna. Možda nije. 9to god su oni ljudi govorili na turskom one davne večeri na jezerskoj zabavi kad sam imala šesnaest godina, bilo je to djetinjasto i glupo. Ali okrznuli su ožiljak na duši mojeg oca, a on se lecnuo i malo uzvratio.

HATUN STOJI kod četverokutne rupe koja služi kao prozor i gleda petero djece

kako kredom crta cvijeće i drveće na betonskim zidovima u dvorištu sirotišta i na kamenoj kaldrmi. Dječak od deset-jedanaest godina crta zmaja. Ta su djeca došla nekoliko tjedana prije nje i već im se vraća snaga, a nekima se posve vratila. Ranije tog jutra neka joj je sirijska učiteljica rekla da će i njoj biti bolje. Rekla je da su djeca izdržljiva. Ali (atun nije sigurna u to. Dječaci su ovdje nasilni i divlji, stalno se tuku, i mnogo je više grubosti nego u naguravanjima na školskom dvorištu kojih se sjeća iz Adane. )zgubili su roditelje i stariju braću i sestre, i čini se da su im sada žandari postali uzor. )ma djece, kao što su djevojčice i najslabiji dječaci, koja su sličnija njoj. Oči su im crvene od plača, i prestravljeno se zabulje kad god u dugu prostoriju s redovima kreveta na kat uđe odrasla osoba. Malo govore, ako uopće govore. Djevojčica koja je sinoć spavala u krevetu ispod (atun ima možda dvanaest godina, ali izlazi iz kreveta samo da bi odšepala do obližnje prostorije gdje su u popločanom podu rupe u koje se piški. Sinoć je (atun čula žene kako šapću da je ta djevojčica silovana. Obeščašćena. (atun zna što to znači: to se dogodilo njezinoj majci i sestri dan prije nego što su ubijene. )sto se dogodilo Nevart dan poslije toga. Prošao je tek jedan dan, ali već joj nedostaje Nevart. Nedostaje joj majka. Čini joj se kao da je cijelu noć brisala suze u grubu vunu pokrivača. Čudno joj je spavati na krevetu koji je tako blizu stropa. Brine se da će u mraku sjesti na krevetu i udariti glavom. Pri silasku s kreveta, kad se podupre rukama dok nožnim prstima traži madrac, boji se da će slučajno nagaziti na

53

djevojčicu ispod sebe. Sama sebe uvjerava da se zbog toga nije pomaknula otkad je časna sestra otišla pa sve dok se nije vratila odmah po izlasku sunca. ») ti bi trebala izaći.« Okreće se, iznenađena što čuje nečiji glas. Pred njom stoji i gleda je bosonoga djevojčica, otprilike njezine dobi, s kosom koja izgleda kao da nikad nije češljana. Pita se zašto je učitelji ili časne sestre nisu pokušali počešljati. »)demo se igrati«, kaže djevojčica i češe se po krastama na lijevoj ruci. Njezina bijela haljinica je sva umrljana, a na obrubu se skorilo smeđe blato. (atun zna da je starija djevojčica još u krevetu, možda sva sklupčana. )li je možda izvirila i gleda to razbarušeno siroče s leđa. »Nacrtali su labirint«, nastavlja dijete misleći na skupinu u dvorištu. Napokon se (atun osokoli da progovori. »Ostat ću ovdje«, mumlja. Zbilja nije sigurna je li išta rekla. Nije li samo micala usnama? »To je labirint«, ponavlja dijete. »Moraš cupkati između crta koje su povukli na kamenju. Već sam to radila, zabavno je.« A zatim: »Kako se zoveš?« »(atun.« Opet nije sigurna je li se čulo. »Ja sam Ramela.« Dijete cupka po sobi i odjednom se obraća djevojčici na krevetu ispod Hatunina. »A tko si ti?« Ne dočekavši odgovora, Ramela se okreće prema (atun: »Ona je kao ti. Neće govoriti. Kako to?« Da, kako to? (atun razumije da postoji neka veza između obeščašćenja te starije djevojčice i njezine šutnje, ali ta veza nije jasna. Možda svaka djevojčica gubi dar govora kad joj muškarac to učini? )li je to slučajnost? Zapravo, i (atun je jedva nešto rekla. 9to da kaže? Uglavnom je gladna, žedna ili uplašena, a čemu govoriti ili plakati kad ne dobivaš odgovora? Prvo je imala majku i sestru. Onda je nekoliko tjedana imala Nevart. Ali odrasle svaki put ubiju ili odvedu. Sve je drukčije nego u proljeće. Sve. Čuje kako vani neka djevojčica skviči, pa opet gleda kroz prozor. Dječak koji je crtao zmaja sada škaklja djevojčicu, prelazeći joj prstima ispod pazuha i duž rebara. U sobi Ramela trči natrag do (atun, neočekivano se penje na prozorsku dasku odmah pokraj nje, provlači se kroz usku rupu i skače u dvorište. Bučno slijeće, ustaje, i ne otresavši prašinu trči u gužvu da bi škakljala i dječaka i djevojčicu. (atun se okreće i gleda dvanaestogodišnjakinju. Na trenutak im se pogledi susretnu, a (atun se istog časa vraća u jedan trenutak u pustinji. Vidi svoju sestru, koja je opet vezana za kolac, a žandari uzjahuju. Sestra gleda majku i zatim Hatun. I tada su im se pogledi susreli. Sestra je plakala, a Hatun je odvratila pogled. Sada joj se to čini neoprostivim. Onda je druga prognanica podigla (atun sa zemlje i okrenula je od žena na tlu, pritisnuvši njezino lice na svoja prsa i vrat da ne može gledati čak ni da hoće. Ali ona je slušala. Čula je konjska kopita kako jurišaju brže nego ikad prije na beskrajnom maršu kroz pustinju, čula je fijuk mačeva. Čula je oduševljene i opijene povike žandara, čula je kako zadirkuju jednog jahača koji je morao projahati tri puta da dokrajči

54

jednu od žena. Možda bi čula i više, ali ona žena uspjela joj je pokriti uši laktovima i šakama, ne popuštajući stisak. (atun pušta da joj tijelo klizne niza zid, a kad je sjela na pod, zuri u prolaz između kreveta. Pruža noge pred sebe upravo onako kako su ih ispružile majka i sestra prije nego što su smaknute. Naslanja kičmu na zid, koji je još hladan, kao da je to drveni kolac u pijesku. Čeka, iako ne zna što. Nema pojma koliko dugo sjedi, ali na drugom kraju prostorije otvaraju se vrata. Vidi jednu od učiteljica, Sirijku s bijelim pramenom u crnoj kosi, kako uvodi mladu Amerikanku i Nevart. Kad je ugledaju, načas je začuđeno promatraju. Onda joj prilaze dugim i odlučnim koracima.

MOŽE DEVOM, a može i vlakom. Armen je potrošio nešto novca koji su mu

posudili Eric i Helmut (jasno su mu dali do znanja da ne smije poginuti u nekom glupom jurišu preko ničije zemlje jer očekuju da im vrati novac da kupi kartu za vlak za Damask. Ako ijedna lokomotiva ide dalje, još će se malo približiti Britancima i nastaviti prema Jerihonu. Ne zna kako će prevaliti ostatak puta. Ne može zamisliti sebe kako nagovara karavanu ili kolonu turskih vojnika u smjeru fronte da ga uzmu sa sobom. Ali podsjeća se da je pustinja golema, i da ljudi stalno nestaju i da se valjda opet pojavljuju među dinama. U vagonu nema nikoga osim dva muškarca koji mu izgledaju kao trgovci, u zapadnjačkim odijelima i s fesom na glavi, koji puše i kartaju se na zaobljenim drvenim klupama čekajući polazak. U drugom vagonu je pet-šest turskih vojnika, i on napeto razmišlja o mogućem razgovoru ako slučajno navrate u njegov vagon. Drukčije je bilo u Alepu, pogotovo zato što se mogao pozvati na zaštitu dva njemačka vojnika. Turci su gledali Nijemce kao što mlađi brat gleda starijega. )pak, teško mu je povjerovati da bi ovi turski poslovni ljudi poželjeli gubiti vrijeme s njim. A što ako požele? Može izmisliti nekakav običan posao i obitelj u Damasku. Sestru. Brata. Ženu. Bile bi to laži, ali uvjerljive laži. Eric mu je ponudio pištolj, ali Armen se nije usudio prihvatiti ga. Armenci ne smiju nositi oružje. Osim toga, problematičan će biti tek sljedeći vlak, kojim će se primaknuti Britancima. Tada će biti sumnjiv. Turci već podrazumijevaju da svaki preživjeli Armenac namjerava pristupiti nekoj neprijateljskoj vojsci. Obično Rusima, kao što je planirao Garo. Ali već se događalo i da se Armenci pridruže Britancima. Jedan od trgovaca ga pogleda i srdačno mu se osmjehne dok se vlak kotrlja prema jugu. Sat vremena Armen samo sjedi i sanjari, ne mareći za poglede trgovaca. Napokon poseže u naprtnjaču, vadi olovku i papir, te započinje pismo za Elizabeth. Može ga poslati iz Damaska ili Al Qatrane. Negdje na ovoj istoj pruzi, ali u suprotnom smjeru, možda putuju dva liječnika i misionar koje ona očekuje. Piše pritisnuvši papir na klupu. Pismo započinje »draga Elizabeth«, a onda dodaje »moja riđokosa Armenko«. Premda vlak nikako da uhvati neki ravnomjeran ritam, on piše polako i

55

odmjereno. Povjerava joj pojedinosti koje ne bi nikad podijelio s Ericom i (elmutom, piše o obiteljskom životu u (arputu prije kraja svijeta u Vanu. Kaže joj da je nekad imao kćer. Više puta zamalo joj je to ispričao, ali riječi bi mu svaki put zapele u grlu, i svaki put je govorio o svemu drugome, samo ne o svojoj djevojčici. O šipku. O svojoj braći. O Karini. Dijete nije živjelo ni dvanaest mjeseci. Tek ovog jutra napokon je ispričao Elizabeth kako se boji da mu je žena mrtva i kako je iz glasina i nepouzdanih izvora slušao o progonstvu i pokolju. Tek joj sada piše da je bio otac i da mu je kći jedinica umrla prije prvog rođendana. U pismu ne spominje bitku u Vanu ni pokolj u Bitlisu. Ne piše ni riječi o onome što je učinio kad se vratio u (arput i suočio s Nezimijem. Ne usuđuje se zato što će pismo gotovo sigurno biti pročitano prije isporuke, a ako opiše što je vidio, čuo i počinio, nikad joj neće stići. »Kako možete pisati kad se vlak ovako drmusa?« pita ga na turskom jedan od trgovaca. U brkovima ima više sjedina nego crnih dlaka, a koža mu je gruba. »Obične bilješke«, odgovara oprezno, također na turskom, ne znajući je li to čavrljanje ili nešto više. Drugi trgovac sliježe ramenima i zatim kaže neobično zloslutno: »Ne znam. Ja ne bih izazivao sudbinu, mladiću.« »Kako izazivam sudbinu?« »Ovisi o onome što pišete«, kaže onaj koji je zapodjenuo razgovor. Gasi cigaretu na podu vagona i gleda muhu. Zatim ustaje i oslanja se na naslon klupe, a sako mu se rastvara i otkriva pištolj sa sedefnom drškom. »Neki žele da Arapi dignu ustanak.« »Neki su Arapi jednako loši domoljubi kao Armenci«, zapaža drugi. U njegovu pismu za Elizabeth ništa nije sumnjivo. )pak ga pažljivo presavija i vraća u naprtnjaču. Olovku je zadržao u ruci. Nije neko oružje, ali nema ništa drugo. »Ne namjeravam nigdje dizati ustanke«, kaže im Armen začuđena lica. »Ali vi ste Armenac«, kaže Turčin s pištoljem. »Da.« »Kamo ste se zaputili?« »U Damask.« »Zašto?« »Tamo mi živi sestra.« »Čime se bavite?« »Ja sam inženjer. Radim u Bagdadskoj željeznici, na dionici od Alepa do Nusajbina.« »Britanci su zauzeli Nasiriju.« »Nisam znao.« Turčin kima. »Jeste li čuli da je u Alepu neki Armenac ubio turskog časnika?« »Ne.« »Svjedoci ga opisuju kao mladića otprilike vaših godina... hoću reći, tog armenskog zločinca.«

56

»Je li uhvaćen?« »Nije još«, kaže i prezirno otpuhne. »Mogu li vidjeti vaše isprave? Radimo za valiju alepskog vilajeta. A znam i Nijemce. Herr Lange mi je jako dobar prijatelj«, kaže misleći na njemačkog konzula u Alepu. Armen procjenjuje da je svaki od njih dvaput stariji od njega. Ljudi u pedesetima. Ali sam je protiv dvojice, a barem je jedan od njih naoružan. Baca pogled prema vratima vagona i načas razmatra što mu je činiti. Nema nikakve isprave, nema putovnicu — onu za međunarodno putovanje, ali ni teskere, putovnicu koja omogućava putovanje diljem Osmanskog Carstva. Obje su mjesecima ranije zaplijenili Turci, kao prvi korak prema uništenju njegova naroda. )pak, da dobije na vremenu, glumi da traži po naprtnjači i okreće je prema prozoru kao da će mu svjetlo pomoći da iskopa putovnicu. No tada iza sebe čuje upozorenje jednog od Turaka: »On traži oružje! Pucaj!« )stog časa shvaća kako je pogriješio, ali već je prekasno. Okreće se, a službenik se već približio, izvukao pištolj sa sedefnom drškom i sada mu cilja u prsa. Armen polako i pažljivo podiže ruke u vis, a zatim svom snagom zabada olovku u Turčinovo lijevo oko. 9iljak olovke ispuhuje očnu jabučicu kao balon, a topla bezbojna sluz prska ga po dlanu i licu. 9iljak zadire duboko, a grafit se prelama u mozgu upravo u času kad službenik refleksno pritišće otponac na pištolju, i tijelo mu se naginje naprijed i pada tek nakon što je metak okrznuo Armenovo uho i razbio prozor iza njega. A tada, iako je napola oglušio i nagonski zna da mu zatiljak zasipaju krhotine stakla i drva, Armen baca naprtnjaču na drugog Turčina i skače na njega. Prikuje ga uz pod vagona, tresnuvši koljenima na drvo, a krajičkom oka vidi da ga samo metar i pol dijeli od pištolja. )z očne duplje drugog čovjeka strši olovka kao kolac, a tijelo mu se grčevito trza. Još je živ, ali ne poduzima ništa da izvuče olovku iz lubanje. Armen se baca prema pištolju, a Turčin koristi stečenu slobodu da i sam posegne za oružjem. No Armen je brži, i unatoč čudnoj tromosti vlastitog tijela, grabi pištolj i puca ravno u lice službenika. Svijet se opet rasprskava u divljoj buci, a Armenu se čini da u vagonu pada kiša. A tada, dijelom zato što su mu uši zaglušili pucnjevi, a dijelom zato što i nema drugih zvukova osim kotača vlaka koji se koturaju po tračnicama, svijet se ugodno stiša. Gura mrtvo tijelo sa sebe i pridiže se. Drugi se Turčin više ne trza. Na trenutak samo sjedi, naslonjen na donji dio klupe, i dolazi do daha. Pita se jesu li turski vojnici u drugom vagonu čuli dva pucnja, a ako jesu, je li moguće da su ih zamijenili za praskove parne lokomotive. Odlučuje da neće pričekati da to provjeri. Na brzinu uzima pištolj i naprtnjaču, otvara vrata vagona i baca se u pijesak što dalje od jurećeg vlaka.

HATUN SE PRIVINULA uz Nevart dok se dvije Armenke vuku za Elizabeth,

mladom Amerikankom koja ih vodi iz alepskog sirotišta u rezidenciju gdje živi američki konzul i gdje su odsjeli njegovi gosti. Nevart je zabrinuta, polako tone

57

u močvari premišljanja. )stina je da bi Turci mogli zatvoriti sirotište, istina je da su u tom svijetu neka djeca nasilna a druga umiru, i možda će biti bolje samo nekolicini. Svejedno se boji da je počinila golemu i neopisivo sebičnu pogrešku kad je odvela (atun. Za ime Boga, zašto misli da može tom djetetu ponuditi bolji život nego sirotište? O majčinstvu ne zna ništa, apsolutno ništa. Sa Seržom nije uspjela dobiti dijete u sedam godina braka. Na kraju su zaključili da ga neće ni dobiti. Zbog toga su neko vrijeme vodili ljubav s manje poleta. Ali što se moglo? To što nije mogla zanijeti bilo je razočaranje, ali na kraju su krenuli dalje. Opet su vodili ljubav samo zbog ljubavi, a ne da osnuju obitelj. Njihova obitelj, osim rodbine, uvijek će se sastojati samo od njih dvoje. »9to je (atun voljela jesti prije...« zausti Elizabeth osvrćući se prema njima dok žurno hoda ulicom. Nevart je primijetila da je Amerikanka namjerno zaobišla trg na kojem se nalaze ostale prognanice. Napokon završava rečenicu: »...prije nego što je otišla od kuće? A ti, Nevart? 9to da vam kuharica spremi?« Nevart se sjeti razgovora s (atun prije nego što su joj smaknuli majku i sestru. Djevojčica je od tada jedva progovorila. Jesu li razgovarali o hrani? Svakako jesu. Ali sve je u magli. Zamišlja ih kako razgovaraju o kriškama lubenica koje plutaju u jogurtu i kopru. Lavaš pun sezama. Janjetina s lukom marinirana u maslinovu ulju i crnom vinu. Listovi loze punjeni pinjolima i rižom. Ljepljiva i slasna baklava puna oraha, šećera i cimeta. Tijesto od maslaca, brašna i jogurta. Tahn, razvodnjeni jogurt koji se pije s metvicom. Vraća joj se jedna uspomena, jedna priča (atunine majke dok su se vukle po vrelom pijesku. Hatun je voljela praviti ćufte. Stala bi na klupicu pred radnom površinom kod sudopera, samljela klinčić i umijesila bulgur-brašno i mljevenu janjetinu u okruglice veličine naranče. )nače je više voljela slatkiše nego meso, ali navodno je (atun pripremala ćufte kao da su umjetničko djelo. »Reci«, govori Elizabeth. »Sigurna sam da će naša kuharica to znati.« One žene na trgu umiru. Umiru od gladi. A one koje mogu hodati nastavit će marš prema Der-el-Zoru, šestodnevno putovanje na kojem će podlegnuti vrućini, žeđi, dizenteriji ili dok budu prolazile kroz gadnu močvaru, koja će se isprva činiti kao olakšanje malariji. Malarija će mnoge od njih iznenaditi kao nov način umiranja. »Kruh«, kaže ravnodušno, osjećajući (atunine nokte na ruci. »Počnimo s kruhom, to je jednostavno.« Dijete pokraj nje ne kaže ništa.

58

6

N

ASL)JEĐE PREDAKA obično se s vremenom izliže. Naše krvno srodstvo,

koje je nekadašnjim naraštajima bilo najvažnija stvar na svijetu, troši se i puca. Moj je muž Talijan. Odnosno, da budemo precizni, njegovi su pradjedovi bili Talijani. Toskanci. Ali mnogo je točnije ako kažem da je dijete Vermonta. Zapravo, kad bi moj muž smio u putovnicu staviti što god želi, bojim se da bi pripadao naciji Red Soxa. Korporativni je odvjetnik, ali i dalje na jednoj polici svojeg ureda u Aveniji Park čuva lutke igrača bejzbola iz kluba Red Sox.) Njegovo puno ime glasi Robert Ethan Gemignani. Njegov pradjed Augusto doselio se u Ameriku iz Grosseta da obrađuje kamen i kleše nadgrobne spomenike među granitnim klisurama kamenoloma kod Barrea u Vermontu. Međutim, moj muž nije ništa sličniji Toskancima nego ja. Prijatelji s fakulteta i dalje ga zovu Bobby G. Tek na moj nagovor posjetili smo veličanstveno groblje Hope u Barreu kako bismo vidjeli pradjedova remek-djela među mauzolejima i grobovima. Muž mi nikad nije bio tamo, premda je odrastao u Burlingtonu, koji je na manje od sat vremena vožnje. Dakle, tek kad smo hodali i kad je završio drugu godinu pravnog fakulteta, zajedno smo prvi put gledali nadgrobne ploče, kipove i kripte po kojima je Augusto Gemignani bio zasluženo glasovit. Taj čovjek nije ostavio samo isklesane anđele i serafine, nego i lavove podsjetnik na njegovo ime , loptu za bejzbol veličine malog automobila s besprijekorno urezanim potpisom pokojnika, konje (dva), mramorni plast sijena i traktor, nesretno zaljubljenog labuda, malu djecu dirljivu, tragičnu i anđeosku , te nečiji cilindar i operni plašt. Očito su ga zvali bogatiji a ponekad i ekscentričniji stanovnici središnjeg Vermonta kad bi im se približio smrtni čas. Spominjem ovo jer je moje zanimanje za život djeda i bake i za ono što se zbilja dogodilo u Alepu prerastalo iz puke znatiželje u fiks-ideju, a Bob me pokušavao zauzdati, podsjećajući me da je prošlost ipak samo prošlost. Nije bio vezan uz Augusta i Alessandru Gemignani, i brinuo se da moja opsjednutost (taj je izraz njegov, a ne moj, premda se možda pokazao ispravnim Armenom i Elizabeth Petrosjan nije zdrava. Isticala sam da njega od Augusta i Alessandre dijeli jedan naraštaj više nego mene od Armena i Elizabeth, i da milijuni ljudi svaki dan pretražuju internetske stranice kao što je ancestry.com da bi nešto saznali o svojem podrijetlu. )pak, brzo je shvatio da ga pokušavam zavarati takvom obranom. Ali nije uvidio — ni ja to nisam uvidjela jer tada još nismo znali istinu — koliko su Armen i Elizabeth zatajili čak i vlastitoj djeci, te kako su svojim osjećajima skupo platili te tajne.

59

IZRAZ »GLADNI ARMENCI« izvorno je skovala Clara Barton. »Pokolj o kojem ne

znate gotovo ništa« zapravo je bio dobro poznat nekim Amerikancima i Europljanima dok je još trajao. Prvi pokolji Armenaca — ni blizu onima iz 1915. godine, jer je izgubilo život samo dvjesta tisuća ljudi, ali jednako surovi — počinjeni su između .i ., a Barton se zgražala. Kao i velik dio svijeta. Časopis (arper’s Magazine neumorno je objavljivao članke i goleme fotografije, koje su mjerile dvadeset pet s četrdeset centimetara. Bostonka Alice Blackwell osnovala je »Prijatelje Armenije«, organizaciju koja će poslije odigrati vrlo važnu ulogu u životu Elizabeth i Silasa Endicotta. Za vrijeme Velike katastrofe 1915. i 1916., The New York Times objavio je članaka o zvjerstvima i pokoljima. Bilo je Amerikanaca i Europljana koji su željeli pomoći. Ništa iz The New York Timesa nije bilo na izložbi koju sam kao studentica vidjela u Watertownu, zato što se izložba sastojala isključivo od fotografija koje su snimili Nijemci i koje su prokrijumčarene u Europu ili Ameriku. Zato nećete vidjeti prezime moje obitelji među pričama ili fotografijama u arhivima Timesa. Tek nakon mnogo godina, na izložbi u harvardskom muzeju Peabody, moje je prezime povezano s jednom fotografijom i tinjajućim svjetlom prošlosti moje obitelji. Uglavnom, kad smo brat i ja bili mali, naša bi majka povremeno koristila izraz Clare Barton, »gladni Armenci«. Bila je užasno loša kuharica, pa je spominjala gladne Armence kao zadnji pokušaj da nas nagovori da pojedemo njezine neuspješne kulinarske eksperimente. Jedanput se radilo o nekom švedskom jelu s hladnom kobasicom od samljevene haringe. Drugi put okušala se u francuskoj kuhinji i ispekla rajčice u gomili peršina i toliko češnjaka da nam je kuća zaudarala danima. Neizbježno je bilo i drugih, običnijih neuspjeha: špageti bolonjeze u umaku koji je bio rijedak kao juha. Svinjski odresci koji su se kuhali tako dugo da su se stvrdnuli kao koža za cipele. Skampi s više oklopa nego mesa. Na našu nevolju, majka nije voljela kuhati. Kad je morala biti u kuhinji, radije je sjedila na klupi s našim psom Mackom, koji bi drijemao s njuškom u njezinu krilu, dok je ona pušila cigarete marke »Eve« i pila kavu koja bi po današnjim standardima sigurno bila opasna za zdravlje. Kad bi se otac vratio s posla, htjela je s njim popiti čašu viskija u dnevnoj sobi, a ne raditi oko štednjaka. Bila je poznata po večernjim zabavama na kojima je alkohol tekao u potocima, ali nikad se nije znalo hoće li uopće poslužiti večeru. A kad je trebalo nagovoriti brata i mene da pojedemo neko posebno loše jelo, zazivala bi duhove gladne djece iz daleke Armenije — daleke i vremenski i prostorno. Mislim da prije fakulteta ne bih znala naći Armeniju na karti. Pokazala bih negdje na istok Turske. Možda bih prošla prstom po istočnoj obali Crnoga mora. Tada sam znala da se jedna od sovjetskih republika na Kavkazu zove Armenija i da je samo djelić nekadašnje zemlje. Ali granice Armenije nekad i sad? Nisam imala blage veze. A onaj crni mjesec koji bi povremeno sakrio sunce u braku djeda i bake, onaj mrak u njihovu životu koji mi je bio neobjašnjiv i o

60

kojem se nikad nije govorilo, odvraćao me od pitanja o armenskom svijetu u kojem je djed nekoć živio i koji je baka nekoć vidjela. »Jedite«, govorila bi majka bratu i meni. »Vi biste prvi morali misliti na gladne Armence.« »Ja ne znam nijednog gladnog Armenca«, rekao je otac najmanje jedanput, istovremeno podrugljivo i uvrijeđeno. »Zašto to ljudi još govore? Zašto ne misliti na gladne Kambodžance? )li na gladne Bangladešane?« »Tako se samo kaže«, branila se majka. 9to je istina. Ali u nekoliko prigoda u američkoj povijesti — prvo tijekom 1890-ih, a onda u godinama nakon Prvog svjetskog rata — to je bio pravi bojni poklič među borcima za ljudska prava. Amerikance su obasipale fotografije i crteži djece-kostura u izbjegličkim logorima i sirotištima. Međutim, za neke od onih koji su preživjeli i za sljedeće naraštaje Armenaca, pogotovo za muškarce kao što je moj otac, u tom je izrazu bio neki prizvuk žrtve koji ih je malo kopkao. Zašto je moj armenski djed svakog jutra za doručak jeo janjetinu? Zato što je to mogao. Vrlo jednostavno. Zato što je mogao.

OTAC STOJI PRED Elizabeth s rukama ukrštenim na prsima u polumračnom

hodniku gdje je njegova i Martinova spavaonica, te joj nakon nepodnošljivo duge šutnje kaže mirnim i čvrstim glasom: »Ne možemo ih sve dovesti u rezidenciju. Ne možemo ih sve spasiti. ) )sus Krist je znao da će uvijek biti sirotinje.« Stisnuo je usne. Njegove velike i guste obrve stuštile su se kao veliko slovo V. Govori kao da je želi prekoriti. Ona započinje: »Druge američke misije u —« )znenada se njegova ruka podiže kao da ima oprugu u laktu, a kažiprstom pokazuje prema stropu. »Ne radi se o onome što su učinili u Bidisu ili Vanu. Možda nikad nećemo točno znati što se tamo dogodilo. Ali navodno su ljude klali pred njihovim vratima. Tamošnji konzulati i misije morali su primiti te ljude. Uvjeravam te, ako Turci ili Sirijci počnu klati Armence na ulicama Alepa, otvorit ćemo im vrata. Ali to se nije dogodilo i nije izgledno.« »U ovom trenutku odvode zadnje žene u pustinju.« »Bio sam s njima. Upravo sam proveo još tri sata s njima pod suncem koje je pržilo. Da, Turci ih sada odvode u izbjeglički logor. )stina, u pustinji je, ali tamo okupljaju Armence.« »Konzul Martin kaže da je to užasno mjesto.« »Može biti. Nadam se da ćemo ga vidjeti svojim očima. Ali nemamo ni novca ni ljudi da spasimo cijeli jedan narod. Učinit ćemo koliko možemo sa sredstvima kojima raspolažemo.« Oči su mu mračne pod ovim svjetlom. )nače je podsjećaju na mlade borovnice. Ali dovoljno ga dobro zna da se uzda kako neće odbiti Nevart i (atun. ) zato ona kaže, diplomatski birajući riječi: »Da nikome ne smetaju,

61

smjestit ću Nevart i (atun u svoju spavaću sobu. Ja mogu spavati u sobi koju smo odredili za gospođicu Wells.« Alicia Wells je misionarka koja bi trebala stići s dr. Forbesom i dr. Pettigrewom. »Siguran sam da je gospođica Wells očekivala da će dobiti vlastitu spavaću sobu. Ovdje je ionako premalo udobnosti.« »A ja sam sigurna da će rado podijeliti sobu sa mnom kad sazna zašto je to molimo.« »Jesi li razgovarala s Ryanom?« »Naravno«, kaže čistu laž i odlučuje da će ga presresti čim se vrati u rezidenciju, a svakako prije nego što on naiđe na njezina oca, i ispričati mu o novim gostima. Otac trlja nos kod obrva, nezadovoljan i pobijeđen. »Pa, učini što možeš da se dijete dobro smjesti«, kaže. »Neka se oboje dobro smjesti. ) neka im bude jasno da ne možemo primiti njihove prijatelje. Tome služe izbjeglički logori i sirotište.« Ona poslušno kima. Zatim, kao da je i sama dijete, cupka hodnikom da pokaže Nevart i (atun gdje će živjeti.

POVJETARAC. Dolazi niotkuda, a Armen trepće i vidi pijesak koji mu se kovitla

oko lica poput gladnih kukaca. S mukom se podnimi. 9kilji na suncu i vjetru, spušta pogled prema gušteru koji trči pokraj njegovih prstiju i nestaje. Cijeli je svijet plav i bijel. Čaroban, ali i strašan. Još nikad nije bio tako usamljen. Gležanj ga jako boli, ali uvjeren je da ga nije slomio. Možda ga je uganuo. Mogao bi šepati, ali šepanje mu neće pomoći ako namjerava nastaviti do Damaska pješice. Neće izdržati dovoljno dugo da stigne do cilja. Nema ni brane ni vode, i već nagonski oblizuje usne bez prestanka. Grlo mu je suha cijev. Nema pojma kako se beduini snalaze. Kako ovdje preživi koza, a kamoli čovjek? Košulja mu je natopljena krvlju, pa je svlači i zakapa. )z naprtnjače vadi zamjensku košulju. Znoj mu je sprao Turčinovu krv s lica. Sutra će doći sljedeći vlak. Ovdje pruga ide ravno kroz pustinju, pa će vlak juriti prilično brzo, prebrzo da bi se popeo. Međutim, u daljini vidi uzvišicu na koju će se vlak morati popeti ili je zaobići. Pruga je crna vrpca koja se odmata ravno prema uzvišici. Kako god bilo, lokomotiva će morati usporiti. To mu je dobro poznato, zna što te lokomotive mogu a što ne mogu. Možda tamo uspije uskočiti u vlak. U međuvremenu mora pronaći zaklon. (odat će do uzvišice kad padne mrak. Vraća mu se jedna uspomena: uzvišica koja se vidi iz vladina ureda u (arputu i melodramatičan portret Envera-paše na zidu čekaonice. Paša je bio na crnom konju velikom kao slon. U taj je ured otišao Armen kako bi se žalio zbog zapljene njegovih i Karininih putovnica — i onih za međunarodna putovanja i onih za putovanja unutar Osmanskog Carstva. Imao je armenske prijatelje koji su se tješili da je vladin zahtjev da Armenci predaju putovnice samo blaga ratna

62

paranoja, ali on je od početka slutio najgore. Uostalom, radio je u Bagdadskoj željeznici, zapošljavali su ga Nijemci, i zato je zapljena njegove putovnice bila vrlo zloslutna. Nadzirao je projektiranje i polaganje pruge, a režimu je pod svaku cijenu trebala željeznica u Dardanelima, na Bliskom istoku i na Kavkazu. Zar Osmansko Carstvo ne želi od njega da putuje više nego ikad zbog ovog rata? Zato je navratio do vladina ureda kako bi vidio što može doznati. Među službenicima koje je znao bio je mladić po imenu Nezimi. Smatrao ga je prijateljem. Kad je Armen bio u (arputu, zajedno su kartali, išli u gostionice i često u parne kupelji. Nezimi je sebe smatrao znanstvenim čovjekom i modernistom, kao mnogi dužnosnici režima Odbora »Jedinstva i napredak«, premda se nije ozbiljno školovao izvan Harputa. Ali uvijek je s Armenom rado razgovarao o željeznici jer je željeznica predstavljala napredak, vezu s civiliziranim zapadnim silama, a jednog dana i s naftom na jugoistoku. Sve donedavno čak je pitao Armena za mišljenje prije nego što bi nešto poduzeo. Znači, brineš se zbog supruge i djeteta, rekao je Nezimi kad mu je Armen tog dana ušao u ured i sjeo nasuprot njemu. Tog je popodneva službenik bio tako čudno suzdržan da mu se smučilo. Ponudio je Armena kavom, koju su ispijali polako. Nezimijev ured uvijek je mirisao po kavi. Da, rekao mu je Armen. Znam da ćeš ti osobno učiniti što god možeš da zaštitiš moju obitelj. Ali svašta se govori. Službenik se složio: Da, svašta. A onda je rekao Armenu da je zapljena putovnice jednog inženjera pretjerana mjera i da će mu putovnica najvjerojatnije biti vraćena, jer će njegova pomoć biti potrebna na dionici pruge kod Vana. Nijemci su već navratili u njegov ured. (tjeli su biti sigurni da će turska vojska unaprijediti opskrbne puteve — saveznici nisu mogli dopustiti još jedan fijasko poput carske kampanje protiv Rusa prošle zime. A isprave moje žene, pitao je Armen jer je Karinina obitelj još živjela u Vanu. Nezimi je promrmljao njezino ime gotovo čeznutljivo. Karina. Je li se sjećao svih onih kava i araka uz koje su sjedili njih troje i prijatelji u zadnjih nekoliko mjeseci? Onih sati koje su proveli u razgovoru o politici, obitelji, pa i ratu? Možda. Zatim se službenik nagnuo naprijed, položio ruke na stol i starim srdačnim glasom spomenuo Darwina. Već je s Armenom raspravljao o Darwinu kad je bila riječ o njihove dvije religije. Ali zašto sada, načas se upitao Armen. Zašto sada? No tada mu je Nezimi odao kakva nevolja čeka Armence — da će ih u (arputu početi privoditi doslovno za nekoliko dana — i iznio mu je jedan prijedlog. Možda ja mogu spasiti tvoju obitelj na ovom svijetu, rekao je Nezimi. Naposljetku, tko zna postoji li uopće drugi svijet? Da, tko zna. Pustinjski povjetarac, koji ga je isprva prestrašio malim vrtlogom, stišao se i na Armenovu licu i rukama ostavio pijesak zalijepljen znojem. On gleda dine, po kojima ne piri ni najmanji vjetrić. Sve je nepomično.

63

»N)SAM SE JO9 UDAVALA. Ali prosili su me«, Elizabeth kaže Nevart kao odgovor

na njezino pitanje. Ponosi se time, ali pita se zvuči li to kao hvalisanje. »Neki student sa sveučilišta Mount (olyoke?« »Ne, Mount (olyoke pohađaju samo studentice.« »Vrlo mudro«, kaže Nevart, a Elizabeth zna da se ruga. )pak, pretpostavlja da je i Nevart pohađala samo djevojačke škole. Barem su američke škole u Armeniji podijeljene po spolu. Njih dvije piju mlijeko, a (atun se sklupčala u krilu liječnikove udovice. Djevojčica gleda kameni zid oko dvorišta dok objema rukama drži svoju malu čašu. Kao da nešto čeka. Nevart pita: »Je li i on bio iz Bostona?« »Da, i još je u Bostonu.« »Zašto si ga odbila?« Elizabeth se lecne na pomisao da ga je odbila. To zvuči hladno, bešćutno. Okrutno. Nitko u Americi nikad nije tako opisao njezinu odluku da se ne uda za Jonathana Peckhama. No razmišljajući sada o tome, zaključuje da je obitelj Peckham možda upravo tako gledala na stvar. Ali Jonathan je htio da bude s njim u Massachusettsu, a ona je htjela šire obzore, kako se izrazila njezina majka kad je pokušala sebi objasniti to odbijanje. Bilo je nezgodno zato što je Jonathan namjeravao raditi u banci njezina oca, koji je mladića jako cijenio. Sada je otišao raditi za konkurenciju. »Nisam bila spremna za brak. Htjela sam putovati. Htjela sam vidjeti svijeta.« Krišom joj je laknulo kad je Jonathanu rekla »ne«. Taj je brak imao smisla za obitelji Endicott i Peckham, ali ne i za nju. )mala je udvarača i prije Jonathana, kao i krajnje neprimjeren odnos s profesorom engleskog na sveučilištu, pa je bila uvjerena da će na kraju pronaći muškarca kojem će odgovarati njezina želja za putovanjima. Nekoga poput sebe, tko želi širi svijet od Nove Engleske. Na brodu je uživala u društvu jednog čovjeka koji ju je zamalo nagovorio da navrati u njegovu kabinu. A ovdje je srela Armena. Svijet je pun zanimljivih muškaraca. Nevart uzvine crnu obrvu. »I zato si odlučila posjetiti ovo divno mjesto, ovu pustinjsku oazu?« »Odlučila sam pomoći ocu u čovjekoljubivu radu.« Nikako da se navikne na taj otvoreni cinizam i crni humor. Pita se gdje je Armen u ovom času. Nevart zausti da nešto kaže, ali (atun joj odjednom skoči s krila i otrči do zida, što podsjeti Elizabeth na vjeverice u bostonskom parku. Rukama tankim poput grančica dijete pokazuje prema vrhu zida, gdje se vratila sinoćnja mačka. Mačka je oprezno odmjerava mašući repom naprijed-natrag kao njihalom. Ali životinja ne nestaje u krošnji niti iza zida. (atun se okreće ženama i smiješi. Elizabeth tada shvaća da još nikad nije vidjela osmijeh na licu tog djeteta. Pita se gdje bi u tom prašnjavom i prenapučenom gradu, u svijetu prognanika i ljudi koji se brinu za njih, mogla pronaći igračku za djevojčicu. Možda čak i lutku.

64

SLJEDEĆEG DANA Armen sjedi u vagonu koji je gotovo jednak onome s kojeg je

jučer skočio, te gotovo jednako prazan. Sinoć je našao dobro mjesto na dvije trećine puta do vrha uzvišice, gdje je spavao na mahove. Smatrao je srećom što nije ništa sanjao. U jednom trenutku, pod svjetlošću mjeseca u posljednjoj četvrti, ugledao je skupinu ljudi na devama kako prolazi podnožjem brijega i pitao se bi li mu dali vode i hrane kad bi im se javio. Ali dobro je znao što su na sjeveru Kurdi učinili njegovu narodu, i zaključio je da ne bi smio stavljati život na kocku s južnim nomadima. Vidio je puške beduina. Zato je čekao. Noću se nekoliko puta budio, uvjeren da mu se pustinjski štakori uvlače u hlače ili da će ga ugristi za uho. Kad se s braćom pridružio vojnicima koji su u Vanu branili silos od Turaka, ustanovio je da ga mnogo više uzrujavaju štakori nego tursko topništvo. Kad su on i Garo izašli da izvuku tijelo bratova prijatelja — učitelja matematike po imenu (rag, koji prije opsade nije nikad pucao iz puške — nateklo tijelo bilo je divovsko gnijezdo štakora. Životinje su ušle u mrtvaca kroz rane u trbuhu i glavi, a kad je s Garom podigao truplo, štakori su izletjeli kao pčele iz pomaknute košnice. Nakon što je na uzvišici proveo noć, jutro i veći dio dana bez jela i pića, bio je pri kraju snaga kad je u daljini napokon ugledao stup crnog dima kako se diže u nebo. Glava ga je strašno boljela, a lokomotivi je trebala cijela vječnost da se pojavi i onda još jedna vječnost da stigne do uzvišice. Palo mu je na pamet da je možda trebao ostati gdje je bio jučer i tamo se popeti na vlak. Ali to mu se samo učinilo. Lokomotiva je zapravo napredovala prilično brzo dok nije usporila na kosini. Međutim, na uzvišicu se uspinjala s toliko muke da je bilo vrlo lako uskočiti čak i s istegnutim lijevim gležnjem. Lokomotiva je vukla tri vagona, a on se popeo između zadnjeg i predzadnjeg, pridigao se na uski prolaz i ušao u zadnji vagon. U vagonu je bio samo jedan čovjek, časnik turske vojske. Satnik s duboko usađenim očima i rupicom na bradi. Armen je pretpostavio — zapravo se nadao — da vojnik smatra kako se došetao iz drugog vagona. )pak se potrudio prikriti šepanje dok nije sjeo, a pištolj sa sedefnom drškom imao je na dohvat ruke na vrhu naprtnjače. Sjedeći na drvenoj klupi odjednom primjećuje da se obilno znoji, a u glavi mu stalno udaraju otkucaji srca. Pokušava se sjetiti kako mu je bilo u opsadi, koliko se onda bojao. Recimo, zgrozilo ga je (ragovo tijelo puno štakora. A ponekad bi otpuzao do rova odmah ispred starog silosa i virio prema turskim položajima kroz periskop koji je netko pričvrstio za improvizirani potporni zid. Sjeća se navale adrenalina, kad su Turci prvi put granatirali armensku četvrt u gradu i kad je shvatio da je njihov položaj u starom silosu glavna meta. Ali uglavnom je osjećao samo bijes. A zatim nadu. ) napokon olakšanje kad su stigli Rusi. Nije bio jednako oduševljen kao neki njegovi prijatelji kad su se Turci napokon povukli, jer je do tada vidio kako mu gine stariji brat i znao da je Karina gotovo sigurno mrtva. Kao i njegovo dijete. Možda zbog toga nije nikad

65

osjetio smrtni strah koji je očekivao u borbi. Kad se čovjeku čini da nema zbog čega živjeti, smrt nije baš strašna. A ipak, sada se boji dok ispod oka gleda turskog časnika. Taj čovjek sigurno zna da su jučer u vlaku na ovoj istoj dionici ubijena dva mjesna službenika. Armenu nešto pada na pamet: sada se bojim zato što sam opet počeo zamišljati budućnost. Život onkraj rovova na vrhu Dardanela. On misli na Elizabeth Endicott. Sjeća se kako joj je uvojak kose pao pokraj uha i zasjao na jutarnjem suncu. Sjeća se kako bi joj se usta napućila prije nego što bi se nasmiješila. U duhu vidi njezine razmaknute usne, zamišljeno otvorena usta. Oko vlaka protežu se beskrajne dine na istok i na zapad, a na nebu opet nema ni oblačka. Zažmirio je. »A kamo ste se vi zaputili, prijane?« Armen se okreće od prozora prema časniku. Nije siguran jesu li njegove riječi bile srdačne ili podrugljive. Pod rukom osjeća obrise pištolja u platnu naprtnjače. »)dem u Damask«, odgovara. ») ja.« Časnik ga pažljivo gleda, proučava mu odjeću. »)zgledate umorno. Kao da ste svašta prošli.« Armen zna da su mu hlače umrljane. Na licu ima dvodnevne čekinje, a brkovi — inače besprijekorno uredni — sada su mu valjda razbarušeni kao kosa. »Dobro sam«, odgovara mirno i smješka se. »9to vas čeka u Damasku?« Kad je jučer morao odgovoriti na isto pitanje, izmislio je sestru u Siriji. Tvrdio je da radi u Bagdadskoj željeznici. Te laži nisu mu pomogle. A sada? 9to uopće može reći? Rukavom košulje briše znoj s čela. »Sestra«, propenta. Očito je oslabio zbog gladi i žeđi. »U Damasku ima mnogo Armenaca, relativno govoreći«, kaže satnik kao da je izgovorio nešto vrlo mudro. Zatim ustaje i poseže za prtljagom na rešetki. )ma vojnu naprtnjaču i otmjen kofer od crne kože. S naprtnjače skida čuturu i prilazi Armenu da mu je doda. »)zgledate kao da ste ožednjeli. Pijte.« Armen na trenutak oklijeva. Zatim uzima čuturu i halapljivo pije vodu metalna okusa. Rajsko blaženstvo. »Popijte još. Dajte, ionako nosim težak teret, a kao što vidite, putujem bez ađutanta.« Zatim s rešetke podiže cijelu naprtnjaču, sjeda i spušta je na pod između nogu. Vadi komad suhoga mesa u masnom papiru i debelu krišku smeđeg kruha. »Evo, uzmite.« Primijetivši da se Armen skanjuje, nadodaje: »Molim vas.« Zatim se naslanja na klupu, ukršta ruke na odori i sklapa oči. Ne gleda Armena kako proždire to obilje i ne pokušava nastaviti razgovor. Nakon par minuta već je zahrkao.

66

7 A SE NE ZOVEM »vi Armenci«, ali kad bi neki svemirac slušao razne razgovore

J

koje sam vodila s praktički nepoznatim ljudima, mogao bi pretpostaviti da mi je to ime. Ne ljutim se zbog toga, samo mi je čudno. Kad bih kao dijete i kao djevojka srela novu osobu, ona bi istog časa shvatila da sam Armenka jer se prezivam Petrosjan, što završava na »jan«. Zatim bi dotična osoba u pravilu rekla: »Vi Armenci ste divni. Znam jednu armensku obitelj iz Ridgewooda u New Jerseyju.« Ili: »Vi Armenci jako ste marljivi. Uvijek mnogo radite i zarađujete. Znam jednu armensku obitelj iz Rockforda u )llinoisu. Jako su bogati.« Ili (ova mi je omiljena): »Vi Armenci jako ste nadareni. U Concordu u Massachusettsu vidjela sam divan dućan s tepisima, i mislim da su sve tepihe izradili Armenci.« Taj kliše o tepisima možemo dijelom zahvaliti (erodotu. »Stanovnici Kavkaza bojili su vunu raznim biljkama«, naučio nas je, »kojom su tkali tkanine pokrivene crtežima koji nikad ne gube svoje jarke boje.« Naravno, moguće je da je (erodot bio samo prvi od mnogih promatrača koji su izjednačili Armence s tepisima. Armenska riječ za tkanje? Kapert.) S druge strane, kad se netko predstavi kao »Alvarez«, nitko se neće usuditi reći »vi Meksikanci«. Svenssonu neće reći »vi 9veđani«, niti će Yamadi reći »vi Japanci«. Ali mi Armenci lijepo se uklapamo. Egzotični smo, ali nismo prijeteći. Stranci smo, ali nismo opasni. Mi smo kućna sorta, mi izrađujemo tepihe. To što sam plavuša nova je zanimljivost ljudima koji žele razumjeti tko sam, a žene ponekad ispod oka gledaju korijen kose na mojem razdjeljku. »Vi Armenci obično ste crnokosi, zar ne?« Misle na Cher. Na sastav Shinedown. Moja kći, koja je sada srednjoškolka, ljuti se što se jedini slavni Armenci mogu naći u reality-emisijama ili u časopisu People. Podsjećam je da su sestre Kardashian vrlo dobro plaćene samo da se pojavljuju na zabavama, što i nije loš način da se zaradi. Također podsjećam sebe da ima mnogo gorih etničkih klišeja od toga da si divna, radišna i sposobna istkati privlačan tepih. Ipak, moram s vama podijeliti još jedan trenutak s Berkom — to je ionako zadnje što ćete čuti o njemu, jer smo posljednji put prekinuli četiri mjeseca prije nego što smo otišli na različite fakultete u Novoj Engleskoj i u južnoj Floridi: on je otišao na Sveučilište u Miamiju, a ja na Amherst. Poslije sam ga iskopala na raznim društvenim mrežama kao i svoje dečke s fakulteta , ali samo sam gledala, nikad nisam stisnula gumb za prijateljstvo niti mu se javila. Bio je travanj, bili smo maturanti, i oboje smo već znali da ćemo provesti najveći dio sljedeće godine na udaljenosti od dvanaest saveznih država. Možda zbog toga što sam kako će se sjetiti pozorni čitatelji iskusila »ljubavne varke« 67

u vrlo ranoj dobi, nisam uopće očekivala da će naš odnos potrajati do Dana zahvalnosti. Berk je imao očekivanja. Naš je odnos bio buran čak i prema standardima srednjoškolskog hodanja, dijelom zato što je Berk bio romantičan. Bilo je to jednog od onih popodneva kad bismo se nakon škole pridružili našoj maloj družini u slastičarnici »Friendly’s« i zatim povukli u njegovu ili moju kuću da slušamo »Blondie« ili »Talking (eads« i seksamo se tako da krevet zaškripi. Kad bi nam se vratili roditelji, braća i sestre, već bismo bili odjeveni i sjedili na molu, na svježem i zdravom zraku umjetnog jezera predgrađa Miamija. Po našem rumenilu od tjelovježbe mogli su zaključiti da smo bili nevaljali, ali nije bilo nikakvih dokaza pogotovo zato što bismo se do dolaska roditelja već zbilja zadubili u fiziku ili engleski, posve uvjerljivi kao ambiciozni i pomalo štreberski maturanti . Kad smo tog travanjskog popodneva sjedili na molu iza moje kuće, on je na obalu te kemijski obrađene vode pune fungicida donio veliko zanemareno pitanje: našu budućnost. Ja sam se izmotavala — koliko god mi je bio drag, bila sam uvjerena da nemamo zajedničku budućnost. On će sretati druge djevojke, ja ću sretati druge momke. Bože moj, imala sam samo sedamnaest godina, a on je tek navršio osamnaestu. No tog je dana bio uporan. Umiljavao se. Čak je i cendrao. Možda je duboko u sebi priželjkivao svađu. Ali držao se kao da se snebiva što nisam sto posto sigurna da ćemo za deset godina još biti zajedno. Konačno, nakon što smo se natezali nekih pola sata, rekao je: »To je zato što sam Turčin, je li? Vi Armenci nećete nam nikada zaboraviti!« Do tada sam već mnogo puta čula izraz »vi Armenci«. Zato nisam odoljela a da ne uzvratim: »Misliš na Armence koji rade tepihe?« »Dobro znaš što mislim. E pa ja nisam imao veze s tim. Nikakve. Mi možemo biti...« Tražio je pravu riječ. Napokon je nastavio: »...simbol. Znak za pomirenje.« »Obećavam ti«, rekla sam mu, zgranuta što misli da sumnjam u zajedničku budućnost zato što je on Turčin, »ako za deset godina ne budemo u braku, to neće imati veze s... onim.« Onim. Čak i danas mislim da je znakovito što nisam rekla genocidom. »Vi Armenci nikad ne zaboravljate. Tvoj otac —« »9to s njim?« »Znam da zbog toga tvoja obitelj ne voli moju.« )stina, naše su se obitelji družile samo unutar vrlo velikih skupina kao što su bile one jezerske zabave. Nijedanput te dvije obitelji nisu zajedno sjele za večeru, a moji i njegovi roditelji nisu nikad čak ni popili piće zajedno. Jesam li ikad pomislila da je tako zato što je moj otac Armenac a njegovi roditelji Turci? Da, pomislila sam. Ali nije me bilo briga za obiteljske loze, a Berk uopće nije mario. Berk me volio, i mislim da sam ja voljela njega onoliko koliko sam mogla voljeti momka u tim godinama. (Sjetite se: samo sam napola Armenka. A druga polovica? Snobovski angloamerički brahmani. Vrlo su male šanse da bismo se oženili čak i da nije izgovorio frazu »vi Armenci«, ali uvrijedila sam se. )z

68

današnje perspektive, preoštro sam reagirala. ) ojadila vrlo dobrodušnog momka.

ELIZABETH SE NAGINJE na tapeciranom otomanu u dnevnoj sobi rezidencije i

poseže iza glave da razveže vrpcu koja joj drži kosu. Osjeća kako joj kosa pada na uši kao zavjese dok rukama napinje vrpcu. »Ovo će trebati tvojoj novoj prijateljici«, kaže maloj (atun. Djevojčica je zabrinuto gleda. Elizabeth shvati da dijete možda misli kako će joj dovesti još nekog stanara. Nema smisla više odugovlačiti s iznenađenjem. Poseže pod rese na rubu otomana i izvlači lutku. Ima porculansko lice, a oči su joj tako plave da ju je Elizabeth okrstila kao Skandinavku kad ju je prvi put vidjela. Očistila je mrlje s obraza, tako da je porculanska koža opet bila bjelja od brašna. Lutkina kosa je boje kukuruza. Stopala i crne cipele su porculanske, kao i šake. Ali ruke, noge i trup mekani su kao pernati jastuk, pa je lutka mlohava poput meduze. Nosi kariranu haljinu koja je poderana i još malo vonja po znoju i ustajaloj vodi, unatoč parfemu kojim ju je Elizabeth poprskala. Ipak, to je lutka, a od sitnih stopala do žute kose mjeri oko pola metra. Hatun ne mora znati da ju je Elizabeth dobila od bolničke sestre Njemice, koja ju je uzela od djeteta koje je u bolnici umrlo s lutkom u rukama. Elizabeth se pita kako je uopće to dijete dobilo lutku i misli da bi je svakako trebalo nazvati Anika. Hatun gleda lutku, ali nije podigla ruke. »Za tebe je«, kaže Elizabeth. »Zato sam rekla da je tvoja nova... prijateljica.« Djevojčica i dalje stoji nepomično. »Molim te«, dodaje Elizabeth. »Želim da je uzmeš.« Hatun se polako osvrće prema Nevart, koja od početka šutke promatra iza djeteta. Nevart se smiješi i kima glavom. »To je dar«, umiruje djevojčicu. Nevoljko, kao da se boji da to nije lutka nego izgladnjeli pustinjski glodavac s oštrim zubima, ona prihvaća dar, držeći ga u ispruženim rukama. »Reci mi kad joj nadjeneš ime«, kaže Elizabeth, a vlastiti joj glas zvuči čudno. Očekivala je da će dijete zahvalno zagrliti lutku. »Ali ona već ima neko ime?« pita (atun. Zatečena je pitanjem, između ostaloga zato što djevojčica gotovo nikad ne progovara. »Pa, imaš pravo. Vjerojatno ga ima.« (atun je gleda u iščekivanju. »Meni se čini«, kaže Elizabeth, »da se zove Anika.« (atun iskušava ime šapćući ga sebi u bradu. Zatim pita: »Odakle dolazi?« Elizabeth zna da ne smije reći punu istinu. »Dobila sam je od prijateljice.« »Od prijateljice iz sirotišta ili od prijateljice iz bolnice?« Sad mora lagati. »Ni jedno ni drugo.« Nevart se nagne prema (atun i šapne joj nešto u uho. »(vala«, kaže (atun. »Nema na čemu.«

69

Zatim, i dalje držeći lutku dalje od sebe kao da očekuje da će je napasti, (atun polako izlazi iz sobe na dvorište. Gledajući kroz prozor, Elizabeth i Nevart vide kako zastaje. Napokon popušta stisak i drži lutku samo jednom rukom dok je drugom zaklonila oči i gleda uvis. )sprva Elizabeth misli da djevojčica gleda u nebo. A onda pomisli da možda traži pogledom narančastog mačka koji živi negdje na zidu. Zamišlja (atun kako lutki predstavlja mačka i zove ga na čaj. Krajnje neuvjerljivo.

RYAN MARTIN zaustavlja (elmuta, njemačkog vojnika s ožiljkom na obrazu, i

stišće mu ruku na uglu trga na kojem su prije nekoliko dana sjedile stotine armenskih žena. Više ih nema, odvedene su u pustinju. Nije ni primijetio kako je vojnik rastresen i kako zvjera očima po trgu, nebu i ulici kao da nekoga traži. Ryan Martin rijetko gubi vrijeme na čavrljanje, ali ne zato što bi bio šutljiv čovjek. Stvar je u tome da mu se život sada pričinja kao trka s vremenom. Ljude kolju, muče i izgladnjuju, i ponekad mu se čini da će svi pomrijeti dok njegova vlada ne poželi nešto poduzeti. Već je razmišljao o tome da bi do kraja godine dva milijuna Armenaca koji su nekad živjeli u Turskoj mogli biti istrijebljeni kao narod. »Elizabeth mi je rekla da su vam uništili kameru. To je strašno. Pravo barbarstvo. Jako mi je žao.« »Da, poginula je«, kaže zajedljivo (elmut. »A fotografske ploče? Sigurno ih imate u sobi. Možete li ih dati meni? Možda ih uspijem poslati u Englesku ili Ameriku. Mogu objaviti slike, razglasiti ih. Jeste li već razmotrili moj prijedlog?« (elmut je krupan čovjek, petnaest centimetara viši od Ryana i dvadeset kilograma teži. Odora mu je na leđima napeta kao jedro. Polaže tešku ruku na Ryanovo rame i prvi put gleda američkog konzula u oči. »Dobio sam nove zapovijedi. Kao i Eric. Odlazimo za dva i pol sata. Navodno je naš zapovjednik čuo za naš fotografski projekt, a ovo je kazna.« Ryan istog časa pretpostavlja da će biti kažnjeni odlaskom u rovove na Zapadnoj fronti. Nema goreg pakla za vojnika. Čak ni uvođenje bojnih otrova u Ypresu tog proljeća nije promijenilo položaje niti dopustilo da vojnici na ovoj ili onoj strani ustanu iz rovova kao ljudska bića. )pak ga pita: »Kamo idete?« »Mislim da vam mogu i reći«, naglas razmišlja (elmut. Povlači ruku s Ryanova ramena i tapše se po džepu na prsima. Onda izvlači srebrni upaljač i crnu tabakeru, te brzim pokretom stavlja cigaretu među usne. »Pa i možete«, slaže se Ryan, iako zapravo nije siguran. Ali je znatiželjan. »Dardaneli. Turci su tražili da provjerimo može li se bolje usmjeriti opskrba do ruba poluotoka gdje se bore. Pridružit ćemo se njemačkim inženjerima koji su već tamo.« Ryanu je laknulo. Čini se da ih ipak nisu poslali u kreševo. Ali Galipolje, kao ni Zapadna fronta, ne bira sredstva kad je u pitanju nasilje i nečovještvo: Turci

70

su se ponegdje dokopali jakih položaja, ali čuo je da još žive kao životinje u rovovima, gdje čekaju vrlo osobni juriš bajunetama ili evidentno neosobno granatiranje s britanskih oklopnjača uz obalu. U Alepu nitko neće ciljati bajunetom ili granatom na ova dva njemačka inženjera. Osim toga, koliko god oskudno živjeli u ovom pustinjskom gradu, Alep je Berlin u usporedbi s Dardanelima. »Gdje je Eric?« pita Ryan. »Poručnik se mora s nekim oprostiti«, kaže (elmut. Koliko god bio rastresen, Ryan ipak pomišlja da se momak vjerojatno oprašta od tetovirane prostitutke u plesnoj dvorani na drugom kraju citadele. »(oće li vam on zamjeriti ako mi date ploče?« »Mislim da je bolje pitanje hoću li ja zamjeriti.« Ryan nije očekivao taj odgovor. »Zašto?« Nijemac nudi cigaretu američkom konzulu, a kad Ryan odbija, Helmut napokon pali cigaretu u ustima. »Ljudi bi znali da sam ja snimio te fotografije. Već me kažnjavaju. Satnik koji nam je rekao da nas premještaju nije spominjao prijeki sud, ali dao nam je do znanja da bi sljedeći prijestup značio izdaju. Turska je ključna saveznica.« »Ali kako bi itko saznao?« »Armenci u Alepu? Ja sam bio ovdje. Zna se da sam imao aparat. Nisam siguran smijem li riskirati. U ratu možete zaglaviti zbog izdaje.« »Reći ću da sam ja snimio fotografije.« Helmut duboko udiše dim iz cigarete i polako ga ispuhuje u nebo. »Moram misliti i na Erica. Ako izaberem mučeništvo za sebe, ne znam imam li pravo ugroziti Ericov život.« »Dvije ploče. Najviše tri. To je sve što tražim. )zabrat ćemo dvije-tri na kojima se ne vidi gdje su snimljene.« »Dvije-tri slike neće dočarati razmjere onoga što se događa«, kaže (elmut, ali Ryan zna da već popušta. »)demo do vašeg stana pogledati ploče. Ne morate se obvezati ni na što.« »Dobro«, mrmlja (elmut i gazi cigaretu, premda ju je popušio samo do pola.

ARMEN U RUKAMA drži zatvorenu omotnicu kao da je to posvećeni zapis koji je

iskopao ovdje, u Svetoj zemlji. Ne laska sebi da je napisao nešto od sudbinske važnosti. Poderao je ono što je započeo u vlaku, iako će vjerojatno opet pokušati ispričati Elizabeth o svojoj kćeri kad stigne u Egipat. Riječi je utisnuo u papir tupom olovkom, a sastavio ih je na engleskom, svojem trećem jeziku, i boji se da su mu rečenice nezgrapne i da će je razočarati njegova gramatika. Ali kad pomisli da je to možda jedino pismo koje će joj uopće poslati, taj papir i tragovi grafita dobivaju značaj totema.

71

Kad izlazi iz pošte u Jerihonu, sunce je u zenitu. Podiže ovratnik da zaštiti zatiljak, ali ima hlada među niskim zgradama i palmama koje se šire kao cvijeće u vazi. Sunce izgleda mnogo manje ubojito u Jerihonu nego u pustinji. Sutra će se zaputiti prema Gazi i britanskim položajima. Ulazi u gostionicu koja nudi tursku rakiju i naručuje vrč za jedinim stolom kod prozora. Misli na Amerikanku i pita se što će misliti o njegovu pismu.

ELIZABETH NE GOVORI OCU što je napisala za »Prijatelje Armenije«. Nema

potrebe. Samo ostavlja svoje izvješće na stolu Ryana Martina u njegovu uredu u rezidenciji. Njegovo je mišljenje zanima, a konzul je pristao da će pregledati njezin rad kako bi bio siguran da će spis stići do Amerike u slučaju da ga Turci pročitaju prije nego što napusti Siriju. )pak se šalje diplomatskom poštom, a ona se nada da njezini skromni pokušaji da govori otvoreno neće biti nagrađeni cenzurom ili zapljenom, da nije uzalud potrošila vrijeme za radnim stolom u spavaćoj sobi. U pismu Bostoncima priča o Armencima i Turcima s kojima se upoznala: o Nevart i Hatun. O doktoru Akcamu. O Armenu. Ne opisuje u kakvom su stanju bile armenske prognanice kad su stigle u Alep, ne opisuje ni mlade stražare sa štapovima i bičevima, jer ju je Ryan upozorio da će takva iskrenost dovesti jedino do uništenja spisa i do njezina vjerojatnog — štoviše, vrlo vjerojatnog — protjerivanja iz zemlje. Umjesto toga, piše o novim gošćama u američkoj rezidenciji. Piše da je Nevart udovica čiji je pokojni muž završio medicinu u Londonu. Piše da je (atun siroče čija je starija sestra umrla u pustinji s njihovom majkom. Piše da je Armen udovac i inženjer, a oči su mu... Ne, istrgnula je opis njegovih žarkih, predubokih očiju. Poderala je stranicu na kojoj je napisala da je otišao i da joj nedostaje. Sjeća se kako je ponovno pisala cijeli taj pasus. U novoj verziji povjerila je svojim čitateljima koliko jezika Armen govori, da je radio na željeznici i da je prekratko ostao u Alepu. Valjda je dovoljno znakovito da je američkoj udruzi i dobročiniteljima predstavila tri Armenca: udovicu, siroče i udovca. Zatim je opisala čestitost i požrtvovnost muslimanskog liječnika u bolnici. Zamišljeno gleda papire koje je ostavila na radnom stolu američkog konzula. Možda će on imati par napomena, reći da nešto mora izbrisati ili nadodati. Nešto što mora izreći na drugi način ako želi da spis prođe osmansku cenzuru. Zatim odlazi iz rezidencije kako bi pomagala doktoru Akcamu. Dok ide prema bolnici, tiho se moli da danas ne mora gledati ničiju smrt.

GR)CKAJUĆ) NOKAT na malom prstu, Nevart proučava redove začina i police sa

staklenkama brašna i šećera u kuhinji američke rezidencije. Sjeća se svoje stare 72

kuhinje i nekadašnjeg blagostanja. Kroz prozor se vide stabla smokava. Na drvenoj radnoj površini zatječe keramičku zdjelu s crnim maslinama i komadićima feta-sira, te stavlja u usta jednu maslinu i jedan komad sira, uživajući u slanoj glatkoći. Bolnička joj je sestra rekla da mora jesti umjereno dok ne nadoknadi težinu. Vidjela je prognanice kako na vlastitoj koži uče da prenajedanje izaziva mučno povraćanje. Viri kroz prozor i iznenađuje se kad u dvorištu vidi (atun. Djevojčica sjedi posve mirno naslonivši se na deblo vitke i niske palme, a noge je ispružila ravno pred sebe. Nosi sandale koje je dobila kad je dovedena u sirotište. Nevart joj ne vidi lice i misli da dijete spava. Ali kad se djevojčica počeše po krasti na ramenu, Nevart shvaća da je budna. Zato je pažljivije gleda i primjećuje da sjedi posve uspravno — valjda joj je svaki kralježak naslonjen na koru drveta. To ne može biti udoban položaj. Ali (atun samo sjedi i ne miče se. Nevart se pita je li se dijete zagledalo u nešto. Možda u guštericu. )li u onog mačka. Napokon, kad je već prošlo pet minuta, djevojčica obara glavu na prsa i Nevart se umiri misleći da je na kraju ipak zaspala. Ali ramena se uopće nisu opustila, leđa su i dalje ukočena. Zato Nevart izlazi iz kuhinje da utoli znatiželju. )zašavši na dvorište, vidi da Hatun nije podigla glavicu. Kao da je zbilja zaspala, djevojčica se ne okreće prema Nevart, uopće se ne obazire na nju. Nema nikakvih životinja koje bi gledala. Ali Nevart s nelagodom osjeti da joj je taj položaj poznat, a tada ugleda lutku koju je Elizabeth dala djetetu, sve shvati i nesvjesno pokrije usta rukom. Kod drugog drvca, možda pet metara dalje, sjedi lutka po imenu Anika. (atun ju je naslonila na palmu u posve istom položaju u kojem ona sjedi, ali otrgnula joj je porculansku glavu s krpena tijela i ostavila je da leži, gledajući u nebo, na dvorišnim pločama kao zrela šljiva.

NJEMAČK) )NŽENJER) imaju dvije sobe na katu otmjenog svratišta pokraj citadele.

Tamo žive i drugi Nijemci — još dva vojnika i dva upravitelja željeznica — a Ryan u prizemlju primjećuje da se dim iz lula, cigareta i nargila povija oko debelih zavjesa i teškog podstavljenog namještaja kao izmaglica. Odjednom (elmut zastaje na dnu stubišta i podiže prst, pa se obojica zaustave. Tada i Ryan začuje nekakve zvukove. Koraci. Tihi žamor. »Gore je netko u mojoj sobi«, tiho kaže (elmut. »Eric?« Odmahuje glavom. Zatim iz korica izvlači pištolj luger, od kojeg Ryan vidi samo bubanj. Vojnik otkoči oružje. »Vi to ozbiljno?« pita Ryan. »Već su me jednom okrali. Neću da me opet okradu ako to mogu spriječiti. Čekajte ovdje.« »Ni slučajno«, odbrusi Ryan. )ako je pred osmanskom birokracijom često beskoristan, nekad je bio vojnik i neće se sada povući.

73

(elmut sliježe ramenima i polako se uspinje mračnim stubištem, dok se Ryan iza njega izvija kako bi nešto vidio preko Nijemčevih širokih ramena. Unatoč Ryanovim cipelama i (elmutovim teškim čizmama, obojica se kreću tiho, osluškujući razgovor, prvo iznad njih a zatim na kraju hodnika. Ryan čuje najmanje tri različita glasa, možda i četiri. Govore turski, ali jedan od njih vjerojatno je Europljanin. Svi su muškarci. Kad su stigli do vrha stubišta, Ryana preplavi razočaranje koje mu zamalo oduzme dah. Kako bolje razumije turski od Helmuta, shvatio je da je valija poslao vojnike u Helmutovu sobu da zaplijene njegove fotografske ploče. Prvo su mu uništili aparat, a sad će uništiti dokaze o svojim zločinima. Svaka preostala sumnja u Ryanu isparava kad stiže do vrata sobe. Vrata su odškrinuta desetak centimetara, a (elmut ih otvara čizmom. Zatim samo stoji, s napetim prstom na otponcu, a u sobi zavlada tajac. Jedini Europljanin je Oscar Kretschmer, cjepidlaka i naporno formalan pomoćnik Ulricha Langea, njemačkog konzula u Alepu. S Kretschmerom su turski bojnik i dva vojnika, od kojih jedan u rukama drži drveni sanduk s pločama. Na jedinoj stolici u sobi, s rukama u krilu i snuždenim izrazom lica, sjedi njemački poručnik. »Zdravo, (elmute«, kaže Eric uz kratak i srdačan osmijeh. »)mamo goste.« (elmut zakoči pištolj i vrati ga u korice. »)zgleda da ćemo napustiti ovaj lijepi grad nešto olakšani«, nadodaje Eric. Kretschmer se mršti tako da mu se nabralo čelo, i Ryanu je jasno da se svim silama trudi sačuvati veleposlaničko dostojanstvo. To je savjestan čovjek, i Ryanu se uvijek činilo da Kretschmer smatra kako bi on morao biti konzul, a ne Lange. Ali ne može prikriti svoje osjećaje — on puca od bijesa. Napokon se obraća (elmutu: »Reći ću vam ono što sam upravo rekao gospodinu poručniku. Mogli bismo vas obojicu izvesti pred streljački vod i ustrijeliti kao uhode. Kao izdajice. Ove snimke? To je izdaja. Propaganda. Ne odražavaju stvarnost.« »A što je stvarnost, (err Kretschmer?« pita Ryan. Njemački dužnosnik dramatično zamahuje rukom prema turskom bojniku i vojnicima kao da dirigira u operi. »Ovaj narod žestoko ratuje protiv Rusa, dok Armenci čine sve što mogu da u tome onemoguće svoju vlastitu zemlju. U zaleđu sabotiraju turske ratne pripreme, a na fronti masovno bježe i odlaze u rusku vojsku.« »Uvjeravam vas da žene i djeca koji ovamo svakodnevno stižu nisu namjeravali otići Rusima«, kaže Ryan. Riječ preuzima turski bojnik. »Možete li reći isto za njihove muževe i braću?« pita glasom u kojem se osjećaju teški mirisi sandalovine i tamjana. On je razborit čovjek, barem tako misli o samome sebi. U očima mu nema mržnje. »Ne možete. Osim toga, mnoge od tih žena doveli smo ovamo da budu na sigurnom. Živjele su na ratištu. Žao mi je što ih na putu ne možemo bolje hraniti, ali vojnici i žandari koji ih vode rijetko se hrane išta bolje od njih. Vaša je zemlja neutralna, ali na žalost, mi smo usred rata. U ratu se događa svašta.

74

)ma i strahota. Ali u Siriji sada žive tisuće Armenaca, i ovdje su sigurniji nego što su bili na puškomet od zaraćenih strana.« Ryan zna da nema smisla raspravljati ni s Kretschmerom ni s Turcima. Ali trebaju mu fotografski dokazi. »Kupit ću te ploče od vas«, kaže turskom bojniku. Naravno, Kretschmer ne odobrava podmićivanje, ali to je jedan od načina da se u pustinji sklopi posao. Turcima je to prirodno. »Recite cijenu.« No bojnik iznenađuje Ryana jer odmahuje glavom. »Ne, ovo ćemo uništiti. Ali vrlo ste darežljivi.« ) malo se nakloni. Ryan naizmjence pogledava Erica i Helmuta. Eric zuri u pod, a Helmut se ravnodušno naslonio na vrata. 9to bi se dogodilo kad bi zgrabio sanduk i istrčao iz sobe? Bi li Kretschmer i turski bojnik riskirali skandal s ubijenim konzulom? Vjerojatno ne bi. Ali vojnici bi ga brzo sustigli, ne bi došao ni do vrha stubišta. Jasno mu je da je izgubio ploče, što ga toliko ljuti da se trese. A onda, kao da mu čita misli, bojnik odvodi svoje ljude zajedno s fotografijama, a Ryan može samo gledati kako mu pred nosom odnose slike alepskih mrtvih i umirućih.

75

8 EDAN od najčudnijih i najmanje očekivanih sastojaka moje DNK je

J

sposobnost obrade lisnatog tijesta. U svakom drugom pogledu ja sam strašno loša kuharica, a moja je kuhinja jezivo mjesto. Po tome sam ista kao majka. Ne mogu ispeći kolač ako nemam gotovu smjesu, nikad nisam ispekla puricu koja se nije napuhnula kao vrećica u usisavaču, a moja je riža uvijek vlažna ili prekuhana. )mam hrpu lonaca i tava kojima je dno zagorjelo. S druge strane, u stanju sam proizvesti ukusne bureke koji su prhki izvana, vlažni iznutra i savršeno oblikovani — svaki je istokračan trokut s ravnim rubovima i oštrim vrhovima. Armenci burek zovu boreg, a njegovoj izradi naučila me je teta — očeva mnogo mlađa sestra. Priprema je kulinarski izazov, ali ne zbog punjenja — to je lako. U receptu koji mi je prenijela teta treba samo staviti feta-sir, peršin, nasjeckanu ljutiku, jaja i crni papar. Burek je pothvat zato što morate raditi s lisnatim tijestom, kojem je svaki list tanak kao papirnata maramica. Ti se listovi osuše i postanu krhki — a time i posve beskorisni — vrlo brzo nakon što ih ostavite na zraku. Rad s lisnatim tijestom zahtjevan je čak i za iskusnog pekara. Zato se teoretski moglo očekivati da će biti noćna mora za nevještu kuharicu kao što sam ja, i da će se moja kuhinja pretvoriti u pakao neuspjeha. Ali nije tako. Sposobna sam odmrznuti lisnato tijesto, napuniti ga i presaviti ga. ) odnekud znam koliko točno maslaca treba namazati na svaki list. U mojoj obitelji svi se tome čude osim tete, koja je poput mene imala oca Armenca i majku Amerikanku. Kaže da je stvar u genima. Dita Von Teese koja je napola Armenka) vjerojatno bi znala raditi s lisnatim tijestom kad ne bi plivala u šampanjcu. Uglavnom, burek od sira uvijek me vrača u bakinu kuhinju, zato što me teta tamo naučila da ga pečem. To je moja madlena. Samo moram posegnuti za kutijom lisnatog tijesta u zamrzivaču u supermarketu, i istog časa se vraćam u tu kuhinju, u jedno popodne u veljači kad sam imala najviše devet godina. ) djed i baka još su bili živi, te su čuvali brata i mene dok su naši roditelji uživali na romantičnom izletu u jednom svratištu u zapadnom Massachusettsu. Kako su već bili stari, moja je teta došla jednog popodneva da im pomogne. Nas dvije otišle smo u kuhinju pripremiti bureke dok su djed, baka i brat otišli u podrum igrati biljar. Djedov biljarski stol nalazio se u okrečenom podrumu i bio jednako kičast kao i njihova dnevna soba. )zrađen od hrastovine sa sedefnim umetcima, stajao je na nogama koje su izgledale kao podnožje osmanskog prijestolja. Džepovi su imali zlatnu mrežicu s resama koje su odgovarale obrubu. Djed je već bio slab i uglavnom se samo naslanjao na stol i gledao svoju ženu kako igra. Kad je teta gurnula zadnji protvanj bureka u pećnicu masivno plinsko čudovište marke »Bengal« koje je nekad bilo bijelo, a s godinama je postalo 76

bjelokosno), obrisala je ruke o crveno-bijelu kariranu pregaču svoje majke i rekla: »Lauro, lisnato tijesto i slani sir osvajaju muško srce.« Znala sam da ima zaručnika, nekog profesora sa sveučilišta Columbia. Zamišljala sam je kako kuha za njega. Onda je namignula i dodala: »Pomaže i trbušni ples.«

AMER)ČKA M)S)ONARKA i liječnici — žena i dva muškarca — napokon su stigli. U

Kairu i Port Saidu trebalo im je gotovo tjedan dana da nabave hranu i lijekove koje su htjeli donijeti u Alep, unatoč novčanim sredstvima Silasa Endicotta i njegovih darežljivih prijatelja u Back Bayu. Zatim su ih još četiri dana zadržavali britanski i osmanski birokrati propitujući valjanost njihovih viza i njihove misije. Sada Nevart stoji u sjeni, u kutu rezidencijskog selamluka primaće sobe , zaštitnički položivši ruke na (atunina ramena, i gleda kako Ryan Martin i Endicotti dočekuju pridošlice. Misionarka je Alicia Wells. Liječnici su William Forbes i Hugh Pettigrew. Silas Endicott je znatno suzdržaniji od svoje kćeri, ali Nevart primjećuje da je i kći nešto ukočenija u njegovoj nazočnosti. Američki došljaci imali su manje traumatski dolazak u Alep nego Endicotti, unatoč teškoćama na putu, zato što nisu ušli u grad dok su na središnjem trgu sjedile stotine umirućih žena i djece. Dvojica liječnika prvi put vide bliskoistočne pustinje i pretjerano se ponose nedaćama koje su pretrpjeli na putovanju iz Bostona: njemačke podmornice, »razbojnici na devama« i pješčana oluja koja je, po melodramatskom opisu mlađeg liječnika Forbesa, »paralizirala« njihov vlak. Alicia kaže da joj ne smeta što će dijeliti spavaću sobu, smije se i dodaje da joj boravak s Elizabeth ne može teško pasti nakon svega što su iskusili. Svi su krupni, čak i žena — visoki, široki i dobro uhranjeni, a njihovi glasovi razliježu se pod visokim stropom dnevnog boravka. Nevart osjeća kako joj (atunina ramena dršću pod prstima. Kad je malo ranije Amerikancima predstavljena (atun, Nevart je imala dojam da gledaju to žgoljavo dijete onako sućutno kako bi gledali šugava psa — svisoka i bez ikakvih obzira. Liječnici su bili gori od misionarke, a zbog takvih je liječnika bjesnio njezin pokojni muž. Razgovarali su kao da Hatun nije u istoj sobi, kao da je laboratorijski uzorak. A onda, kad im je Nevart rekla da (atun nije njezino dijete, htjeli su znati zašto, za Boga miloga, nije u sirotištu. Nevart se saginje i šapće djevojčici u uho da se ne mora brinuti, jer su ti Amerikanci također došli pomoći. Dok govori, primjećuje da se u džepu Hatunine haljinice nalazi lutkina glava. Do tada nije primijetila izbočinu. Ali (atun i dalje gleda ravno pred sebe kao da nije čula njezine riječi, pažljivo promatrajući kako nosači unose golemu prtljagu i otmjene kofere. Navodno na željezničkoj postaji čeka vagon pun brašna, šećera i čaja. )ma i konzervirana mesa. Elizabeth je isprva bila neutješna što hrana stiže tako dugo nakon što su žene i djeca odvedeni s trga, ali Nevart ju je podsjetila da će vrlo brzo stići nove prognanice. To je neizbježno.

77

»Jeste li se ovdje upoznali s nekim zanimljivim?« William Forbes pita Elizabeth. Na sljepoočnicama je posijedio, a kosa boje lješnjaka počela mu se povlačiti prema tjemenu kao oseka, ostavljajući za sobom blago pocrnjeli žal. Ali Nevart procjenjuje da liječnik ima oko trideset i pet godina i da je očito sretan što je u Alepu naišao na američku djevojku kao što je Elizabeth. Očito misli da će mu ona biti oaza u toj pustinji. Međutim, Elizabeth ne stiže odgovoriti jer se umiješa Ryan. Nije shvatio što liječnikovo pitanje zapravo znači. »Ovdje ima svakakvih zanimljivih ljudi«, kaže Ryan. »Svakakvih! Sirijaca, Turaka, Nijemaca. Pazi, Williame, ovdje ne smiješ prebrzo suditi o ljudima. Nedavno sam sreo neke njemačke vojnike —« »Vojnike?« prekida ga liječnik. »)nženjere«, objašnjava Ryan. »Bili su jednako spremni pomoći Armencima kao i mi. Jedan od njih je fotograf. Na žalost, Turci su mu uništili fotoaparat i zaplijenili fotografske ploče. Strašan gubitak. Ali htio sam reći da ovdje možete posvuda naći iznimne ljude. A Elizabeth se sprijateljila s armenskim inženjerom koji se zove Armen.« »Otišao je«, kaže Elizabeth zbunjeno, i načas u sobi zavlada tajac. Ona osjeća na sebi pogled tog novog liječnika. Procjenjuje je i pokušava iz njezina držanja zaključiti što je američki konzul mislio pod njezinim prijateljstvom s Armenom. »Naravno, ovdje ne možete očekivati nikakva duga prijateljstva«, nadovezuje se Ryan. »Otišli su i Nijemci. Poslali su ih u Dardanele. Ali recite, Elizabeth, kamo je otišao Armen? Bio mi je drag.« Uzdahnuvši, Elizabeth zamišlja Armena s puškom u ruci kako trči prema redovima bodljikave žice divlje urlajući, jer je čula da vojnici to rade u pješačkom jurišu. Ponekad mrzi muškarce. Mrzi njihovu spremnost da se bore i umru. To je nepodnošljivo. ») on je otišao u Dardanele«, kratko kaže. »Zar tako?« pita je otac. »Da«, odgovara. Vidi nešto poput olakšanja na očevim tankim usnama. ) na licu novog liječnika. Na drugom kraju sobe (atun i dalje blago dršće pod Nevartinim dugim prstima.

TURSKI VOJNIK po imenu Orhan priginje se na molitvenom sagu i čelom

dodiruje zemlju. Moli se, zahvalan što je u Alepu a ne u Dardanelima, gdje mu je u travnju poginuo rođak u jurišu bajunetama, ili na Kavkazu, gdje mu je stariji brat izgubio lijevu ruku i onda umro od gangrene u svibnju. Nekad je poput svih svojih prijatelja htio biti junak, ali više ne. Premda ima tek osamnaest godina, zahvalan je na svakom danu koji živi na ovome svijetu. Trenutačno je sam u svojem tijesnom kutku vojarne, ali je i sam na svijetu — ostala mu je samo majka, u jednom selu kod Ankare. Kad je završio molitvu, mota sag, navlači čizme i ustaje. Viri kroz tanki prorez — jedini prozor u njegovu kutku — i gleda minaret obližnje džamije i žute i crvene valove koji zastiru nebo na zapadu. Pod njegovim krevetom, pokraj

78

vojne naprtnjače i neuredne hrpe odjeće, nalazi se sanduk s fotografskim pločama armenskih žena i djece. Trebao ih je uništiti, ali nije mogao. Zna da te slike prikazuju mrtve i umiruće nevjernike. Vjeruje da je bojnik rekao istinu kad je govorio o njihovim muškarcima — o muževima, braći i očevima: oni se bore protiv turske vojske. Možda je neki Armenac ispalio minobacačku granatu koja je raznijela ruku njegova brata, od čega je na kraju umro. Ali ti ljudi izgledaju isto kao žene i djevojčice u Ankari. )zgledaju kao žene i djevojčice bilo gdje. Vojnik je u djetinjstvu poznavao Armence. Imao je armenske susjede. Njegov je otac za života mnogo poslovao s Armencima. Sjeća se što je njemački vojnik rekao njegovu bojniku: Nijedan Bog, ni vaš ni moj, ne odobrava vaše postupke. Trlja oči i pokušava se koncentrirati. Ne može ostaviti sanduk ovdje, to je preopasno. Zna da ga ne može dati onom Amerikancu. Ali zna i da neće poslušati zapovijed i uništiti ploče. Mora pronaći novo skrovište dok ne odluči što će poduzeti.

NJEMAČK) KONZUL Ulrich Lange sjedi sam u uredu, dok vani pada mrak i alepski

je zrak napokon svježiji, te umače pero u crnu tintu i piše sljedeću rečenicu svojim nadređenima u Berlinu: »Bez muškaraca, koji su gotovo svi unovačeni, mogu li žene i djeca biti ikakva opasnost?« Dugo gleda u riječ unovačeni. Pažljivo ju je izabrao da ne razjari svoje turske domaćine ako odluče pročitati izvješće. Došlo je dotle da su čak i unovačenim armenskim muškarcima oduzeli oružje i smaknuli ih. )li su ih pretvorili u robove da im grade željezničke pruge. To je otišlo predaleko, Berlin mora znati što se događa. Jasno će im dati do znanja da ne odobrava progone preživjelih. Sklapa oči i sluša ploču od okretaja na kojoj turske narodne pjesme pjeva poznata židovska sopranistica iz Istanbula jer se muslimanke ne smiju snimati. Prije je slušao sultanov kraljevski sastav Mizika-i (umayun, ali na ploči su bile samo koračnice, koje su mu se ogadile. Gramofon i ploče darovao mu je turski valija u Alepu. Gramofon je besramno kičast. Stoji na kamenom stupu (koji je također darovan , zato što po mišljenju valije mora biti jednako lijep kao i glazba koju svira. Gramofonska je kutija ručno izrađena od hrastovine, s vješto izrezbarenim divljim ružama i precizno naslikanim lososima. Truba je mjedena, ali oblikovana kao kala. Ručica za iglu uvija se poput zmije. Na odškrinutim vratima netko kuca, pa on podiže glavu. Njegov tajnik, nizak i zdepast momak koji uvijek izgleda kao da se zbog nečega ispričava, stoji na vratima i čeka. Lange mu je rekao da navrati u to vrijeme zato što se nadao da će do tada završiti izvješće, i da će ga taj mladić stići natipkati i poslati. Prošlo je osam sati. Obojica bi već trebali na večeru. »Završit ću za nekoliko minuta, Paul«, mrmlja konzul. »Oprosti.« »Divna pjesma.« »Da, žena ima lijep glas.« »Armenka? Romkinja? Židovka?«

79

»Židovka. A da odeš večerati? Nađi Oscara i večeraj s njim. Sad je već svejedno, depeša može čekati do jutra.« »Jeste li sigurni?« »Jesam.« »Ne bih vas želio ostaviti dok radite.« »Idi, idi«, ponavlja Lange i odmahuje lijevom rukom. Tajnik kima i povlači se uz mali naklon. Kad je otišao, Lange opet gleda u riječ unovačeni. Nije siguran tko ga više ljuti, Armenci ili Turci. Turci su barbari i birokratski nesposobnjakovići kao i uvijek. Njihova vlada obično pokazuje jednu ili drugu osobinu. No u odnosu prema Armencima vidi se oboje. S druge strane, kako su Armenci previdjeli sitni detalj da cijeli kontinent ratuje i da Turci, koji ih nikad nisu previše voljeli, namjeravaju iskoristiti sukob kao izgovor da se otarase kršćana i stvore priželjkivanu homogenu državu? Nije mu jasno zašto većina Armenaca nije otišla prije više godina. Nevjerojatno. Čovjek bi pomislio da su zbilja planirali ustanak. Barem neki od njih. Eto, recimo, ona bitka za Van u proljeće. Je li slučajnost da su Armenci izdržali dovoljno dugo da Rusi na neko vrijeme zauzmu grad? Naravno da nije. Kako god bilo, gadi mu se taj pokolj u ovom kutku carstva. Još bi mu samo trebalo da i njega uvuku u to. Kao profesionalni diplomat nada se premještaju, pogotovo kad rat završi, u mnogo civiliziraniji okoliš od ove grozne srednjovjekovne pustinje. Zamišlja sebe u Francuskoj. U Velikoj Britaniji. Možda čak i u Sjedinjenim Državama. Jasno mu je kako to smiješno zvuči kad njegova domovina ratuje s dvije od te tri zemlje. Ali savezi se stalno mijenjaju. Zato mora uskladiti razne probleme: mora izvještavati Berlin o noćnoj mori koja se odvija u Alepu. Ali istovremeno mora podupirati Turke, njemačke saveznike, kad je to potrebno. To je njegov posao. Njegova dužnost. No želi biti siguran da ga neće uvući u armenski pokolj, ali ni držati odgovornim za dokaze o zvjerstvima koji dopiru do ostatka svijeta. To je samoodržanje. Ali vijesti već cure. Neki dan mu je pomoćnik Kretschmer ukazao na dva dobronamjerna idiota — njemačka inženjera! — s fotoaparatom Ernemann. Sada su ta dvojica već na putu za Dardanele. Nekoliko mjeseci u tom kutku pakla bit će im dobra pouka. Glazba završava, a on ustaje, prilazi stupu s gramofonom i podiže iglu. Prvi put primjećuje da je ploča snimljena u njemačkom studiju u )stanbulu. Uzdiše. Unovačeni. Morat će biti vješt ako želi surađivati s Turcima i pritom ih odvraćati od pokolja. Mora se pobrinuti da oni u Berlinu znaju da je spreman slušati zapovijedi, ali da nimalo ne odobrava ono što se događa. )pak, uvjeren je da može dobro održavati korespondenciju i svoj ugled. )pak je on diplomat.

HELMUT OPREZNO USTAJE dok se vlak drmusa kroz zadnje krpice cilicijske

pustinje, negdje između Adane i Zeituna, u nadi da će protezanjem ublažiti bol

80

u križima. Nije siguran je li ga probudila bol od spavanja na prapovijesnoj klupi ili izlazeće sunce. Malo dalje u vagonu hrče Eric. Kao i dva turska poslovna čovjeka. Dobro mu je poznata matematika tih vagona. Kad ih vojska koristi za prijevoz, u jedan vagon stane trideset i šest vojnika. )li šest konja. Prije polaska iz Alepa čuo je od onih iz Bagdadske željeznice da u prosjeku uspiju natrpati osamdeset i osam Armenaca u svaki vagon. Prognanici su satima stajali kao stoka, a da se nisu mogli pomaknuti ni podignuti ruke. Čuo je da se starci ponekad tijekom putovanja uguše, ali pritisak ostalih drži njihova mrtva tijela uspravnima dok ne stignu u Adanu, Aintab ili Alep. Jedan se željezničar hvalio da su znali trpati Armence u dvokatne vagone za prijevoz ovaca, što znači da ljudi nisu mogli ustati ni kad bi to željeli. Ponekad su mrtve bacali preko željezničkog nasipa kao smeće. Ne može vjerovati koliko vlakova Turci troše na prognanike. Turska vojska u Dardanelima uvijek ima zaliha hrane samo za još jedan dan. Zašto? Zato što Osmansko Carstvo ima zastarjeli željeznički sustav, a vlada troši dragocjene vlakove na prijevoz Armenaca umjesto vojnih zaliha i hrane. )zvlači sat iz džepa na prsima i zlovoljno otkriva da ga je jučer zaboravio naviti. Stao je oko dva ujutro. Ali sudeći po suncu koje već obasjava visoke pramenove oblaka na istoku, vjerojatno je šest i trideset ili sedam. U daljini su brda i šumovite planine. Vlak prolazi kroz krajolik prostranih poljana i raštrkanih šumaraka borova. Ovdje je svježije nego u Alepu. (vala Bogu. Sjeća se zadnjih prognanica koje je fotografirao prije nego što su mu žandari razbili aparat. Sjeća se bilješke koju je zapisao za jednu određenu ženu. Nažvrljao je bilješke o mnogim preživjelima: kako se zovu, odakle dolaze, možda jedan redak opisa. Ne o svima, naravno. Ali o mnogima. Zijeva dok mu usta zaudaraju po spavanju. Volio bi da su mogli nekako pronaći Armena nakon što je otišao. Eric mu je rekao da zaboravi, da se tu ništa ne može. Ali ipak... Dok gleda kroz prozor, privlači mu pažnju golema hrpa granja, neuredna piramida na samo trideset-četrdeset metara od pruge. Na jednoj strani grane su pobijeljele od sunca, a na drugoj su pocrnjele kao da ih je netko htio spaliti, ali vatra je dogorjela prije nego što se proširila na cijelu hrpu. Načas se pita zašto je netko posjekao rijetka stabla na tom polju i odlučio ih tamo spaliti, a onda shvaća da to uopće nisu grane i gleda razrogačenih očiju. Rado bi probudio Erica, ali ne može se ni maknuti, ne može odvratiti pogled. Pritisnuo je prste na staklo kao dječak. Lubanje su mu odale istinu. Je li isprva pretpostavio da je to krug od kamenja postavljen kako se plamen ne bi proširio na žućkastu travu? Možda. )li ih uopće nije primijetio jer su ga više zanimale grane — neke bjelokosne, druge pepeljastocrne? Lubanje su se otkotrljale niz hrpu, zaključuje sada. )li su možda pripadale tijelima u podnožju. Ne može zamisliti koliko je mrtvih bilo potrebno za taj brežuljak. Nekoliko stotina? Tisuću? Više?

81

Još jedna zagonetka: zašto ovdje? Ali vlak juri dalje, kosti nestaju iz vida. U vagonu hrče njegov drug. Kao i poslovni ljudi.

82

Drugi dio

83

9

M

OGLA SAM početi priču upravo ovdje, s ovim prizorom.

Stajala sam u kuhinji vlastite kuće u okrugu Westchester — u Bronxvilleu, samo nekoliko minuta od ciglenog monolita u ulici Winesap u Pelhamu gdje su moj armenski djed i njegova bostonska žena živjeli i umrli — kad je zazvonio telefon. Bila je to moja cimerica s fakulteta. )mala sam četrdeset i četiri godine. Matthew je išao u osmi razred, a Anna u šesti. Bila je subota popodne prije Majčina dana, i nakon što smo gledali kako Matthew igra bejzbol, obitelj se rastavila u dva automobila. Moj muž i djeca otišli su dogovoriti nekakvu proslavu kojom će me iznenaditi za Majčin dan, a ja sam otišla kući. »Laura!« kliknula je moja cimerica čim sam se javila. »Danas je The Boston Globe objavio staru sliku tvoje bake. Barem mislim da je to ona.« Kad sam zaklopila, otišla sam na internet očekujući fotografiju Elizabeth Endicott. Na temelju onoga što je cimerica rekla o članku, mislila sam da ću pročitati priču o bostonskim »Prijateljima Armenije«. Vidjet ću sliku Elizabeth i njezina oca, a možda i Alicije Wells. Zamišljala sam Elizabeth u jednoj od njezinih bijelih haljina s onim crnim slamnatim šeširom u rukama. Njezina bi kosa na crno-bijeloj fotografiji izgledala više plavo nego riđe. Cimerica je rekla da je fotografija snimljena na Bliskom istoku, pa sam napola očekivala da ću u pozadini vidjeti alepski bazar ili visoke zidove američke rezidencije. Kad se danas toga sjetim, nije mi jasno zašto sam očekivala išta od toga. Nije bilo nikakvog razloga da pretpostavim kako će na slici biti netko iz obitelji Endicott. Moje djevojačko prezime nije Endicott nego Petrosjan. Cimerica me mogla nazvati samo zbog tog prezimena. Uglavnom, u novinama su bile tri fotografije, a sve tri vidjela sam četvrt stoljeća ranije kad sam posjetila Armensku knjižnicu i muzej u Watertownu, a jedne od njih dobro sam se sjećala. Žena na slici očito nije bila moja baka. Ali ispod je pisalo da se zove Petrosjan. I da je iz grada Harputa — još jedna pojedinost koja nije pisala ispod fotografije kad sam je vidjela prvi put. Imala je nevjerojatno velike i okrugle oči, a jagodice su joj stršile na ispijenom licu. Pisalo je da je ta žena nosila svoju kćerkicu danima nakon što je djetešce umrlo, ne dopuštajući ostalim prognanicama da pokopaju dijete u pustinji između Harputa i Alepa. Ali glavni je dio članka govorio o nečemu drugom. O glavnoj temi izložbe. Ta izložba, pod imenom »Apostate«, sadržavala je slike i tekstove iz raznih izvora pa i njemačke fotografije koje sam vidjela u Armenskoj knjižnici i muzeju , a mogla se vidjeti taj mjesec u harvardskom muzeju Peabody.

84

U današnje vrijeme rijetko se viđa riječ apostata. Dapače, nakon više od stotinu novinskih članaka i šest romana, ovo je prvi put da je koristim. Ona znači »otpadnik«. Ta riječ ima mnogo gori prizvuk nego, recimo, heretik. Mnogi su se strahovito ponosili time što ih zovu hereticima, ali u povijesti su rijetki oni koji su se rado kitili nazivom otpadnika. Nitko nema pojma koliko se armenskih kršćana . i . odreklo svoje vjere u nadi da će preživjeti pokolj. Ali odrasli su to rijetko činili, kako zbog toga što su turski muslimani rijetko nudili Armencima mogućnost da prežive ako se obrate na islam, tako i zbog toga što su Armenci tvrdokorni kao i svi drugi vjernici. No drugo su mala djeca. Postoje tisuće priča o turskim obiteljima koje su spasile djecu armenskih susjeda i onda ih odgojile kao muslimane. Ali odrasli Armenci? Radije su bili bičevani, razgolićeni, opaljeni, ustrijeljeni, udavljeni, probodeni, izgladnjeli, obezglavljeni, utopljeni, razapeti, ugušeni, rasporeni, posječeni, obješeni, raščetvoreni, nabijeni na kolac i u slučaju žena »obeščašćeni«. ) ta se riječ danas rijetko čuje, pogotovo kao sinonim za silovanje. Radije su podlegli dizenteriji, tifusu, malariji, koleri, upali pluća, upaljenoj rani, sepsi i gripi. To su svi načini na koje su armenski civili umirali u Prvom svjetskom ratu — barem svi načini na koje sam naišla u svjedočanstvima. Nema sumnje da ih ima još. Obično bi turska vojska ili skupina dobro naoružanih žandara — mjesnih policajaca ili običnih mladića koje bi Turci angažirali — krenula u armensku četvrt nekog grada ili sela kako bi Armencima zaplijenila oružje. Pretraživali bi kuću po kuću. Bila je to prilika za krađu, pljačku i usputno nasilje. U većini kuća žandari bi se potrudili smrskati koji ormar, razbiti koju komodu i istrgnuti koju podnu dasku. )li bi kroz prozor bacali čaše kao kamenje. Razbijali bi zrcala i vaze. Eventualno bi obeščastili koju djevojku. Kad bi žandari našli oružje, smatrali bi to dokazom da Armenci dižu ustanak, a kad ne bi našli ništa, to je bio dokaz da se oružje skriva, što opet znači ustanak. U roku od nekoliko dana Turci bi okupili muškarce opet se išlo temeljito, od vrata do vrata i izveli ih iz grada, obično da ih pokolju. Ako su pri ruci imali strojnice, iskoristili su ih. )nače bi okupili četu ubojica. Zamislite starinsku gradnju štaglja zajedno sa svim susjedima, samo što ne gradite štagalj nego lopatama, sjekirama i noževima koljete ljude koji su do tada živjeli u drugoj četvrti ili drugom selu. Nakon ubijanja muškaraca bilo je mnogo lakše deportirati žene i djecu, i kad bi vam se prohtjelo, još jedanput ih obeščastiti. Deportacije su se opravdavale turskim pojmom hissetmek, koji je državnoj upravi davao zakonske ovlasti da deportira svaku osobu ili skupinu koju smatra prijetnjom za državu. Nisu bili potrebni dokazi, bilo je dovoljno »smatrati«. Također vrijedi zabilježiti da hissetmek nije baš u skladu s opravdanjima za deportacije koja su Turci u to doba često iznosili pred strancima: ili da odvode žene s ratišta zato što se brinu za sigurnost Armenaca ili da ih odvode zato što su Armenci opasni.

85

Uglavnom, među živima i mrtvima . i . godine nije bilo mnogo armenskih otpadnika. Ali nešto ih je bilo. To me opet dovodi do moje obitelji, do armenskog djeda i bostonske bake. Već sam kao djevojčica primijetila da moj djed ima mnogo manje veze s armenskom crkvom nego njegovi armenski prijatelji. Dapače, djed i baka vodili su život u kojem uopće nije bilo religije, čak ni na Božić i Uskrs, zbog čega su u toj zajednici bili prava rijetkost — Armenci njihova naraštaja često su crkvu smatrali osovinom oko koje im se vrti život. Ali ne i moj djed. Niti baka. Bilo bi pretjerano kad bih tvrdila da sam to u djetinjstvu smatrala velikom tajnom. Nisam. Pitanja su došla tek poslije. No razumjela sam da se zbog nekih svojih razloga ne druže s mnogim drugim Armencima s kojima su se mogli sprijateljiti, a posebno su široko zaobilazili armensku crkvu. Tog popodneva u subotu prije Majčina dana isprintala sam onaj novinski članak i tri fotografije. Žena koja je nosila moje djevojačko prezime bila je otpadnica, premda je taj izraz upotrijebio Nijemac koji je s njom razgovarao 1915. godine. Armenka je samo rekla da je prešla na islam u nadi da će spasiti život svojem djetetu. Odlučila sam da ću otići u Boston na izložbu i onda u Watertown da se malo raspitam.

RYAN MARTIN sjedi u uredu gradskog upravitelja u Alepu i iskreno ne zna što da

misli o tom novom službeniku. To je nova dužnost za Farhata Sahina, koji je stigao prije samo nekoliko dana. )ma savršeno obrijanu glavu, a lice mu je glatko osim gustih crnih brkova i kozje bradice. Kao većina dužnosnika Odbora »Jedinstvo i napredak«, nastupa mirno i razborito. Ne da se smesti. Ryan je došao u nadi da će taj novi dužnosnik biti susretljiviji od svojeg prethodnika. Do sada nijednom Amerikancu nije dopušteno da posjeti Der-el-Zor, ali Silas Endicott je nabavio hranu i lijekove koje želi osobno odnijeti u izbjeglički logor, a Ryan je zaključio da će Farhat Sahin u najgorem slučaju reći »ne« kao i svi drugi. Napokon turski činovnik sljubi prste nad prostranim radnim stolom, a Ryan shvati da je gotovo s diplomatskim čavrljanjem. »Brine me vaša sigurnost ako odete u Der-el-Zor«, kaže Turčin. »Zbog Armenaca? Kako bi oni mogli ugroziti sigurnost Amerikanaca koji nose pomoć?« »O, Armenci ništa ne žele toliko kao američku pomoć. )li posjet Crvenog križa. )li dobročinstvo bilo koje strane zemlje. Duboko sam razočaran što stalno traže pomoć izvan granica svoje domovine. )skreno, zbog toga ih povremeno moramo štititi od njihovih vlastitih zemljaka. Zato su tako... otuđeni.« Bilo bi lako pokazati koliko je ta tvrdnja apsurdna, ali Ryan se suzdržava. Želi dobiti dozvolu da dopremi pomoć koju je skupio Endicott, a svađa s

86

činovnikom neće mu pomoći. Zato samo pita: »9to vas točno brine? Tko će nas ugroziti?« »Pustinjom luta razni ološ. Karavana puna hrane i lijekova? To je vrlo laka lovina.« »Spreman sam riskirati. Kao i Silas Endicott.« Farhat Sahin se smiješi. »Ah, da. Vaš dobrotvor.« »On je vrlo snalažljiv čovjek.« ») prijatelj vaših Armenaca.« Ryan dobroćudno podigne kažiprst u zrak. »Prijatelj vaših građana.« ») posve ste sigurni da znate čemu se izlažete?« Kima glavom. »Da, jesmo. Svi to znamo.« Turčin dugo šuti. Zatim širi ruke i sliježe ramenima. »Dobro onda. Sastavit ću dozvole, posebne putovnice za vaše putovanje do Der-el-Zora. Je li vam jasno da postoje uvjeti?« Ryan čeka. No Sahin šuti, pa Amerikanac kaže: »To je prirodno.« »Nema fotografiranja. Nema novinara. Nema razgovora s civilima koje smo preselili. Nema oružja.« »Ne možemo se braniti? Rekli ste da bi moglo biti opasno.« »Nema oružja«, ponavlja Sahin. »Dobro.« »Koliko će vas biti?« Ryan u sebi broji članove ekspedicije. »Nas šestero i kolari.« »A koliko kola?« »Rekao bih između sedam i deset.« »Volovskih zaprega?« »Vjerojatno konjskih.« »Naravno. Vi ste Amerikanci«, kaže činovnik i ustaje. Sastanak je završio. »Osam kola. Osam kolara. 9est Amerikanaca.« »Vrlo ljubazno od vas. Vrlo lijepo. Zahvaljujem vam od sveg srca.« »Do sutra ću sastaviti papire. Možete poslati nekog momka da ih uzme.« Ryan poseže preko stola i rukuje se s dužnosnikom. Nije očekivao tu pobjedu. Sahin se naginje prema njemu. »Konzule«, započinje kao da će ga nešto pitati. »Da?« »Čuvajte se, dobro? Nikad ne znate na koga biste mogli naići pred Der-elZorom.« Turčinov zlokobni ton uznemirava Ryana i zamalo mu kvari veselje. )pak, Ryan kima glavom i uvjerava ga da će se čuvati.

»ETO, STALNO PRONALAZIM nove načine da budem koristan«, šali se američki

konzul tog popodneva dok ulazi u knjižnicu rezidencije i prilazi naslonjaču na kojem se Elizabeth odmara prije povratka u bolnicu. »Imam pismo za vas. Stiglo

87

je s diplomatskom poštom iz Kaira.« Ona uzima omotnicu i zahvaljuje mu, a on se značajno smješka i odlazi do svojeg ureda. Elizabeth se pridiže položivši noge na tepih, a onda se ukoči vidjevši kako je Armen napisao njezino ime. Ovo nije prvo pismo koje prima od njega, jer je prije dva dana stiglo pismo koje je iz Jerihona poslao običnom poštom. Ali ovo je prvo pismo koje po mjestu odašiljanja ukazuje da je sigurno prešao granicu s Egiptom. Uzdahnuvši, ona šapće malu molitvu zahvalnosti što nije umro u pustinji. Zatim, kao da je mala djevojčica, uzbuđeno dere omotnicu dok joj se vrti u glavi od radosti što je živ. Međutim, sreća joj se istog časa gasi kad pogledom prijeđe preko riječi koje je napisao tupom olovkom: Još je bilo žive djece, a starija su jecala među mrtvacima. Svjedoci su rekli da su mlađa djeca sjedila šutke, nedovoljno zrela da bi shvatila da se odrasli nikada neće probuditi. Rekli su mi da na gomili nije bilo najmanje djece jer su Talena i ostala dječica umrla danima ranije. Talena. Pročitavši to ime, ona zastaje. Opet iznova čita te rečenice, kao i one prije i poslije tog odlomka. Zamalo sam ti rekao za Talenu kad smo bili zajedno u Alepu. Nisam izgubio samo Karinu. )zgubio sam i Talenu. Naše djetešce. Ojađena, prisjeća se sati i sati koje su proveli zajedno i u kojima je Armen sam podnosio taj teret. (tjela bi da joj je onda rekao, očajnički bi to htjela, i pokušava pogoditi u kojim se trenucima najviše približio razotkrivanju svojih skrivenih bujica žalosti. Čuje da se hodnikom primiče otac s dva američka liječnika, pa se na brzinu pokušava sabrati. Polaže pismo u krilo i prstima pritišće oči, brišući suze i smirujući tugu koja buja u njoj i prijeti da će izbiti u jecajima. Zna da su otac i liječnici popisivali zalihe lijekova koje su dopremili iz Bostona ili kupili u Port Saidu i Kairu, te su odlučivali što će ponijeti sa sobom u privremeno boravište Armenaca u Der-el-Zoru. »)pak, trebate imati na umu«, rekao je sinoć za večerom konzul Martin, »da mi ljudi govore kako je izraz privremeno boravište krajnji eufemizam.« ) Pokazalo se da je između Port Saida i Alepa mnogo ukradeno, a William Forbes je postao čangrizav. Na njegovu svijetlocrvenom licu teško je razlučiti bijes od opaljenosti suncem. »Kolar se usudio reći da stvari ponekad padaju s kola«, govori njezinu ocu, »i da roba ponekad slučajno zaluta. Dajte, molim vas! Pa nismo budale.« Primijetivši Elizabeth, sjeda pokraj nje, ne obraćajući pažnju na list papira u njezinu krilu. »Oprostite, vidim da ste i vi snuždeni zbog naših gubitaka. Ali ne

88

žalostite se. Ne brinite. Nisam vas htio uzrujati. Još imamo dovoljno hrane i lijekova da nam se i te kako isplati putovanje do Der-el-Zora.« Ona krotko kima. Mnogo je lakše pustiti ga da vjeruje da je potresena zbog te krađe, umjesto da mu priča o umorstvu malog djeteta koje nikad nije vidjela i objašnjava zašto je izgubila prisebnost zbog te smrti — jedne smrti usred tolikih tisuća.

NAKON 9TO SU muškarci otišli, Elizabeth opet čita Armenovo pismo. Poručuje

joj da adresira pisma na američkog konzula u Kairu, koji ima njegovu konačnu adresu. Ali napominje da bi moglo proći mnogo vremena dok ne dobije njezina pisma, a njoj je bez objašnjenja jasno zašto je tako. Pridružio se britanskoj vojsci i vjerojatno je uvršten u Anzac, netom osnovanu vojsku Australije i Novog Zelanda. Od početka se htio boriti u britanskoj vojsci. Otkad je otišao, čitala je u novinama o Anzacu. Vjerojatno je dobio mjesto među Armencima u onome što se naziva »miješanom divizijom« — taj izraz znači, kako je pisao jedan novinar, da se časnici svakog dana moraju nositi s mješavinom jezika i narječja kao da su na bazaru. To je brine, ali ne samo zato što se boji da bi zapovijedi na bojišnici mogli krivo razumjeti )ndijci, Australci i naravno Armenci. Zamišlja jadnog Armena kako neuspješno pokušava razumjeti australski engleski. Dobro se snalazio kad su engleski govorili Amerikanci i Britanci, ali nemaju li Australci vlastite jezične hirove? Premda je od početka znala da on želi u vojsku, svejedno ju je zazeblo oko srca kad je shvatila da je uspio. Prema jednom novinskom članku, svi u Anzacu vježbaju iskrcavanje na obalu, jer nije bila nikakva tajna da će se Anzac ubrzo pridružiti Britancima i Francuzima na Galipolju. Sjeća se kako je u djetinjstvu trčala među pješčanim sprudovima na Rtu Cod i kako je bilo teško trčati brzo. Ne možeš biti brži od strojnice, pogotovo ne na žalu. Sklapa oči. Boji se da više nikad neće vidjeti Armena.

SILAS ENDICOTT vrlo je zadovoljan svojim postignućima dok nadzire dugu

karavanu konjskih zaprega na istočnom kraju grada. Karavana ima dvadeset i jednu snažnu životinju i osam zaprega, što su ostvarili on i Ryan svojim napornim radom i pregovaranjem — kao i spremnošću da diskretno ponude ono što bi se u Bostonu jamačno nazvalo mitom. Kako mu je rečeno, ceste kojima će putovati dovoljno su tvrde da podnesu težinu zaprega koje se kotrljaju pustinjom u pravcu istoka. Ryan i on dugo stoje i šutke gledaju — dva zapadnjaka koji škilje prema suncu — dok polugoli momci u dimijama tovare brašno, šećer, čaj i lijekove u kola. Evo američke moći, pomišlja Endicott, iako zna da to zvuči antipatično i bahato. Ali kako da se ne ponosi američkom snagom? ) američkom

89

dosjetljivošću? 9to se događa kad civilizirani ljudi zasuču rukave da riješe problem? Eto što! Sutra polaze za Der-el-Zor. Jedva čeka.

ELIZABETH SE OSLANJA na Nevart kao na neprocjenjiva tumača na alepskim

ulicama i u bolnici. 9to se nje same tiče, zna armenski i turski neusporedivo bolje nego kad je stigla, ali u mnogim je prigodama sretna što je Nevart uz nju. Međutim, dok protječe još jedno popodne u kojem njih dvije i američki liječnici pomažu u bolnici, opet joj nisu toliko važne Nevartine prevoditeljske ili učiteljske vještine koliko njezina spremnost da uskoči u vrzino kolo divljih životinjica, od kojih nijedna nipošto ne želi spavati, a dvije su se počupale. Nevart se baca na mršavog dječačića, hvata ga za zapešća i odvlači ga od drugog djeteta na podu, koje je još sitnije. Djeca nose košulje i kratke hlačice koje su nekad možda bile bijele, ali sada imaju boju zemlje pokraj pruge kojom ide tramvaj u Bostonu. Pamuk je umrljan pepelom. Košulje skrivaju izbočene kosti prsnoga koša, ali vide se dječji laktovi koji su oštri kao oštrica pile. Oči su im upale tako duboko da čelo strši kao stijena, a očne su duplje prazne špilje. Dječaci se svejedno bore kao pobješnjele divlje mačke, a zadnjih nekoliko dana pojeli su upravo toliko da se mogu živahno mlatiti na podu između dugih redova kreveta i ulaza u bolničko krilo. Pravo je čudo da nisu prevrnuli stolove ni ormarić s plahtama i povojima. Elizabeth ih vidi sedam-osam. Spremni su za premještaj u sirotište, gdje će neizbježno nastaviti s divljanjem. Kad ih je Nevart napokon razdvojila i stoji između njih kao ljudska tamponzona, obraća im se na armenskom tako brzo i ljutito da Elizabeth mora u sebi ponavljati što je čula kako bi razumjela pojedinosti kazne. Još nije završila s prijevodom kad krajičkom oka ugleda drugog dječaka kako se pridiže na krevetu s čašom vode u podignutoj ruci. )ma najviše tri ili četiri godine, ali ceri se kao zloduh. »Ne!« zapovijeda mu, ali već je prekasno. On baca čašu svom snagom prema Nevart ili dječacima, teško je reći, a Elizabeth se refleksno baca pred čašu, pružajući ruku u nadi da će je odbiti što dalje od prijateljice i djece s obje strane. No rukom je udara prema dolje, a čaša joj se razbija o gornji dio desnog stopala, staklo se rasprskava i jedan dugi komad probada papuču boje lavande koju nosi unutar bolnice. U sobi je časak ranije vladala strašna graja, a sada je tajac. Ona polako klekne da razgleda trokutastu krhotinu u svojem stopalu. Dok je izvlači, šikne tanki mlaz krvi, a onda poteče očekivani potočić. )zuva papuču i vidi da joj je bijela čarapa već pocrvenjela, kao stolnjak u blagovaonici kad netko slučajno prevrne čašu vina. Mrlja se naočigled širi. Nevart kleči pokraj nje i pokušava je razvedriti. »Sirotište je još gore. Kad djeca tamo stignu, dovoljno su zdrava da se ponašaju kao pravi barbari.« Zatim pokazuje dječacima da se vrate u krevet, a oni je poslušaju, prestravljeni što su ozlijedili odraslu osobu. Sitno dijete koje je bacilo čašu smežuralo se pod plahtom kao grožđica, skrivajući lice u jastuku.

90

»Sutra polazim za Der-el-Zor«, kaže Elizabeth, ali dok joj Nevart pomaže svući čarapu da vide koliko se porezala, vlastiti joj glas zvuči šuplje. U hodniku jedna časna sestra doziva doktora Akcama, a ona grize usne da se ne rasplače.

»NE, MISLIM da ne smijete ići«, kaže Akcam gledajući malu krhotinu stakla koju drži pincetom. Elizabeth sjedi na ležaju na kotačićima pred jedinom operacijskom salom u bolnici. »Postoji opasnost da se rana upali dok ste na putu, daleko od pomoći. Osim toga, ne biste smjeli hodati.« Preko ramena turskog liječnika Elizabeth gleda Williama Forbesa. Unaprijed zna što će taj reći, te istovremeno osjeća olakšanje i bijes. »Bit će dobro«, kaže Forbes, a taj dio njegove posve predvidljive izjave pruža joj utjehu. Lobirat će u njezino ime kako bi im se pridružila na putovanju kroz pustinju. Zatim dolazi preuzetni dio: »Uostalom, ja ću se brinuti za nju. ) neće morati hodati sve do logora.« »Smatram da sam se prilično dobro brinula za sebe tijekom zadnje četiri i pol godine«, kaže ona Forbesu. »Ali cijenim vaš... entuzijazam.« Forbes uopće ne shvaća što je zapravo htjela reći. »Govorio sam jedino kao liječnik«, kaže joj i ceri se previše dječački za muškarca u tridesetima. Akcam kima. »Možda se previše brinem. Možda bi mogla na put. Trebat će vam pet-šest dana da stignete do Der-el-Zora. Ona će sjediti u kočiji dok joj rana zacjeljuje.« »Ne u kočiji«, kaže Forbes. »To je mnogo primitivnije. Vidio sam što je nabavio Silas — to su taljige. Dostavna kola.« Elizabeth ima dojam da se taj čovjek ponosi njihovim primitivnim smještajem. »Barem će sjediti«, kaže Akcam. »A ja ću se pobrinuti da se apsolutno ništa ne dogodi toj lijepoj nožici.« »Kad vas slušam, pomislio bih da idete na izlet«, kaže Akcam mlađem liječniku. »Ne, znam da ne idemo.« Turčin blago spušta njezino stopalo u zdjelu vode sa sapunicom. Ona se trgne osjetivši kako je pecka. »Evo još jednog stiha iz Kurana«, kaže on da joj odvrati pažnju od boli dok joj čisti stopalo.

ORHAN SJEDI U HLADU pokraj željezničke postaje s dva žandara koji su godinu

mlađi od njega i, kako je saznao, potječu iz jednog sela u blizini njegova rodnoga grada. Svi su odrasli na najviše tri sata jahanja od Ankare. Ta su dvojica zajedno s drugim žandarima upravo dovela novu skupinu Armenaca u grad — nekih dvjesta pedeset žena i djece. »Ovaj će grad preplaviti Armenci«, kaže jedan žandar. »Ovdje je sigurno više Armenaca nego Sirijaca.« »I Turaka.« 91

»Je li put bio težak?« pita Orhan. Žandar sliježe ramenima. »Bio je... dug«, kaže napokon. »Pričaj mi o vojsci.« »Zašto?« »Jer je vojska zanimljivija. Gdje si bio prije Alepa?« »Nigdje. Ovo mi je prva dužnost«, kaže Orhan, a onda im priča kako su njegov brat i rođak dali život za carstvo. »Zašto ne želite govoriti o putu?« pita ih nakon što je završio priču o svojoj obitelji. »9to da ti kažemo? Pratiš ih, pokapaš ih. Pratiš ih, pokapaš ih. )maš zapovijedi i vremenski raspored. Stalno ti je vruće, stalno si gladan, stalno si žedan. Posao za seljake, a ne za prave vojnike.« »)pak smo nešto naučili«, kaže drugi pomalo tajnovito. Orhan uzvija obrve. »Da čujem.« »(tjeli smo vidjeti koliko Armenaca možeš upucati jednim metkom.« Mala stanka. »Nećeš pogađati? Ako ih svučeš i poredaš tako da cice diraju leđa, možeš ih upucati deset. Ako imaš dobru pušku.« Orhan se trudi ne pokazati gađenje i užas. Ako se zgraža, ovi će pomisliti da je slabić. Zatim pokušava pronaći riječi za pitanje koje ga muči još otkad je sreo tu dvojicu čuvara, ali nikako da pogodi pravi izraz. »Je li bilo cura koje...« započinje, a onda umukne jer ne može završiti. »Koje što?« Orhan je čuo priče o tome da žandari biraju cure s kojima će spavati. ) da ponekad spavaju s pet-šest djevica na putu od Adane do Alepa. »Koje što?« opet pita žandar, ali njegov je drug shvatio što Orhan želi reći i prezirno otpuhuje. »Orhan želi znati je li bilo cura koje vrijedi pojebati«, objašnjava. Odmahuje glavom i pravi grimasu koja bi trebala dočarati krajnje gađenje. »Neke su uzeli Kurdi. One najzgodnije. Ali to je bilo još na početku puta.« »Jedan je tip glumio da je žena«, nadovezuje se njegov drug. »Pravi armenski pas. Skinuli smo ogrlicu s jednog ovčara i stavili je njemu. Onu što izvana ima šiljke. Znaš, da vuk ne može psu pregristi grkljan.« »A tko je on bio?« pita Orhan. U kolonama prognanika rijetko bi se našao neki mladić. Zato misli da je to možda bio neki svećenik, bankar ili službenik koji je bio tako važan da se nisu usudili ubiti ga prije polaska. »Kažem ti, bio je pas. Pravio se da je žena. Bio je oženjen, a u koloni je bila njegova žena. ) dijete.« »Aha, htio se brinuti za njih«, kaže Orhan. »Ma ne, bio je pravi pas. Kukavica«, nastavlja žandar. Onda se smije i dodaje: »Svukli smo ga i natjerali da hoda na sve četiri. Uspio nas je pratiti jedan sat.« »A onda?« »Kad više nije mogao, učinili smo ono što radiš sa starom džukelom. Skinuli smo mu ogrlicu i upucali ga.« Drugi žandar vadi bijeli komadić sira iz naprtnjače, malo ga gleda i onda stavlja u usta. Zatim zamišljeno kaže: »Ali njegovu smo ženu jebali. Svi smo je

92

jebali. Jedino je onda bio stvarno dobar pas. Kako je zavijao! Ali inače nismo jebali te žene. Kad bi došle do nas, već su bile smrdljive i prljave krepaline. ) sve su imale proljev. Stalno smo kopali grobove i spaljivali mrtve, nismo imali vremena za jebanje.« Orhan se sjeti fotografskih ploča onih Nijemaca koje još leže u njegovu kutku vojarne. Sjeća se kako su grozno izgledale prognanice po dolasku u Alep. Pa da, ovaj žandar ima pravo. Gdje mu je glava?

RYAN JE TEORETSKI ZNAO što će vidjeti na putu kroz pustinju, ali trećeg dana

putovanja pao je na koljena i povraćao u pijesak pokraj ceste. Njihova duga karavana hitne pomoći zaustavila se pred bezglavim tijelima šest žena, obješenima za noge na granama u nekakvoj maloj oazi hrastova. Divlji psi već su im pojeli veći dio mesa između pojasa i vrata, a s dva trupla istrgnuli su obje ruke. Sljedećeg dana, u sjeni jedne od osamljenih klisura na koje su nailazili svakih nekoliko sati na toj dugoj pustinjskoj dionici, vidjeli su hrpice zemljanih zdjela, napuklih vrčeva, drvenog jedaćeg pribora i — zloslutan znak — putovnica. Ryan je tražio da se dokumenti prikupe kako bi nešto ostalo u slučaju da se tijela tih ljudi nikada ne pronađu, ali onda je, ne znajući ni sam zašto, opet morao povraćati. Svaki put kad je povraćao, osjećao se krajnje nemuževno. Već je naivno i jadno, kako mu se sada čini podsjetio sve ostale da je iskusan vojnik iz 9panjolsko-američkog rata. Ali čak ni u borbi nikad nije vidio nešto nalik na trupla tih žena. S njima putuje Elizabeth, koja je veći dio puta provela sjedeći u kolima s podignutim povijenim stopalom, ali kad ga je hvatala mučnina, odšepala bi do njega i položila ruke na njegova ramena dok je pokušavao vratiti nešto od svojeg uobičajenog dostojanstva i samopouzdanja. Nije mu drago što ga je Elizabeth vidjela takvoga, nije mu uopće drago. Alicia Wells je druga priča. Kao misionarka je proputovala svijet i vidjela muškarce u mnogo gorem stanju. Osim toga, ona sebi zna prokrčiti put, odrješito je samostalna i neovisna. U trenucima najveće iskrenosti priznao je samome sebi da mu zbog vrlo jednostavnog razloga ne smeta što ga Alicia vidi u takvom stanju: uopće mu nije privlačna, više je kao pouzdana sestra. A sada, nazirući improvizirane šatore i improvizirane ograde Der-el-Zora u dalekoj nizini, osvrće se u kolima i kaže Silasu Endicottu: »Znam da sam vam to već rekao, ali moram ponoviti. Vaše je društvo jako darežljivo. No čak i da niste imali gubitke između Kaira i Alepa, ove će namirnice jedva nešto pomoći onim potrebitim ljudima. Ako budete toga svjesni na dolasku, bit ćete manje razočarani na odlasku. Zbog ovoga će neki od njih samo —«, i načas pokušava pronaći prave riječi, a onda odustaje i nastavlja, »— dobiti na vremenu. Možda nekoliko dana.« Endicott natušti šešir na čelo i kima glavom. Čak i sada, pet dana nakon odlaska iz Alepa, nosi kravatu. »Nikad mi se nije sviđao taj izraz«, kaže konzulu.

93

»Ne?« »Kao bankar nastojim uvijek imati na umu što novac može ili ne može postići. ) premda retoričari i učenjaci mogu raspravljati o vrijednosti tog izraza kao jezične figure, ja osobno vjerujem da na ovom svijetu imamo točno onoliko vremena koliko nam je dodijeljeno, ni više ni manje. Zapravo vrlo malo utječemo na to.« »Jesam li te uvrijedio, Silase?« »Nisi. Ali ja bih pažljivije birao riječi.« ») što bi rekao?« On se okreće kćeri, koja se smiješi ocu i zatim konzulu. »Rekao bih samo da spašavamo živote«, odgovara Endicott stariji. »Nećemo ih spasiti sve. To mi je jasno. Ali spasit ćemo neke.« Ryan ne nastavlja razgovor jer zna da bi rasprava o semantici bila prilično glupo rasipanje snage usred pustinje. Također zna da Endicott ne misli ono što je upravo rekao — taj bogati bankar zbilja vjeruje da će on i njegova pomoć monumentalno promijeniti život prognanica. Navikao je da bude po njegovom i da ostvaruje sve ciljeve koje postavi pred sebe. Ali razlika između mnogo i malo trenutačno zapravo nije važna, jer će ubrzo Silas Endicott vidjeti vlastitim očima kako je nemoguće nahraniti desetke tisuća ljudi u isušenom svijetu Derel-Zora. Čak ni čiste vode neće biti dovoljno da sve to brašno pretvore u kruh. »Je li to logor?« pita ga Elizabeth, premjestivši se malo naprijed i pokazujući vitkim prstom. »Da. Turci su izgradili obore kakve inače možete vidjeti na stočarskom imanju«, kaže i okreće se prema njoj, »iako zapravo nema potrebe. Ograda ne zadržava Armence niti brani drugima da uđu. Osim toga, kamo bi itko otišao? Pogotovo kad su ljudi ovako gladni i bolesni.« On se sjeti onoga dana kad je Elizabeth stigla u Alep, kad je zbog vrućine sjela na stubu pred ulazom trenutak prije nego što je prvi put iskusila užase koji su obilježili taj kutak Osmanskog Carstva: dolazak duge kolone golih, polumrtvih Armenka. A sada? Sada je veteranka. Možda je jača od njega, zaključuje Ryan, ako se uzme u obzir kako je sačuvala prisebnost pokraj onih obješenih mrtvaca, onih ljudskih tijela koja su okrenuta naglavce kako bi iskrvarila kao da su divljač. Srndaći. Purani. Sobovi. »Ne mogu vjerovati da su ikoga smjestili ovdje, to nema smisla«, napominje ona, ali onda ga odjednom uhvati za rame. U istom času Ryan čuje Williama Forbesa kako viče na kolima iza njih. »Ryane, Silase!« viče Forbes. »Gledajte! Na sjeveru!« )z smjera klisure s lijeve strane dojahuju konjanici, desetak njih, a životinje u trku ostavljaju smeđi oblak prašine za sobom. Sirijac koji im je iznajmio konje i vodi njihovu karavanu zaustavlja kola. Ryan refleksno pipa dokumente u džepu sakoa — dopuštenje da donesu pomoć u logor. Dok se konjanici primiču, vidi da su neki od njih turski vojnici, a neki su dobro naoružani žandari. Ostali, koji nemaju odore, izgledaju znatno opasnije jer imaju velike redenike streljiva koje su prebacili preko ramena i prsa kao

94

šalove. Ryan izbroji ukupno jedanaest jahača, od kojih su neki vrlo mladi, ali većina je u dvadesetima i tridesetima. Vođa skupine, turski poručnik s grubom kožom i brkovima koji mu padaju preko rubova usana kao da su uvenuli od vrućine, jaše duž njihove karavane da bi naposlijetku stao pokraj kola u kojima su američki konzul i dvoje Endicotta. )ma neobično tužne oči, kojima načas gleda njih troje i kolara njihovih kola. Pita kolara zna li itko osim njega turski. Kolar ne stiže odgovoriti jer se Ryan umiješa i kaže časniku da on govori turski. Poručnik sjedi uspravno u sedlu, ali opušteno je naslonio ruke na sedlenu jabučicu. On je jedini član skupine koji nema pušku. )ma njemački luger, koji ostaje zakopčan u crnoj kožnatoj futroli. Vojnici i žandari zaustavljaju konje u polukrugu iza njega, te halapljivo kako se čini Ryanu naizmjence gledaju velike vreće namirnica i Elizabeth Endicott. »Efendijo«, kaže poručnik konzulu, ali unatoč uljudnom obraćanju, glas mu nije previše udvoran. »Dugo ste putovali da stignete ovamo.« Govori polako, i premda mu pogled nije neprijateljski, kao da se u riječima krije neka prijetnja. »Ja sam Ryan Donald Martin, američki konzul u Alepu«, kaže Ryan trudeći se da na poručnikov ton uzvrati glasom koji je srdačan, ali i čvrst. »Amerikanci smo. )mamo dopuštenje da donesemo pomoć u Der-el-Zor.« Zatim, u strahu da bi se čak i ta kratka rečenica mogla protumačiti kao prkos, nastavlja: »Nadamo se da ovdje možemo pomoći vladi u brizi za izbjeglice.« Poručnik se zagleda u Elizabeth, a Ryan se načas pita nisu li možda trebali zanemariti zapovijed da se ne naoružaju. Ali, ako ne računa kolare, putuje s bankarom, misionarkom, dva liječnika i djevojkom koja je diplomirala na sveučilištu Mount (olyoke i prošla brzinski tečaj za njegovateljicu prije odlaska iz Bostona. )onako ne bi bili nikakva oružana sila, ni po duhu ni po iskustvu. Pištolj ili lovačka puška nimalo im ne bi pomogli. Silas pokraj njega budno gleda konjanike, a Ryan osjeća kako se iz njega luči nabusitost poput znoja. Stari će uskoro proključati, pa Ryan brzo progovara kako bi diplomatski smirio situaciju prije nego što taj ponosni bankar iz Bostona ne kaže nešto glupo i dodatno pojača napetost. Brine se da će oboje Endicotta smatrati njegovu diplomaciju nemuževnom, ali nastavlja: »Želite li vidjeti naše isprave, poručniče? )mam ih kod sebe.« »)sprave? Putovnice? Zašto ne? Pokažite mi ih«, kaže časnik, a iza svake kratke rečenice opet je zloguka stanka. Ryana dodatno uzrujavaju turski vojnici, koji se cerekaju na poručnikov odgovor. Zato još ne predaje isprave, nego pokazuje Silasu da pričeka trenutak prije nego što preda svoju putovnicu. »Kako se zovete, gospodine?« pita poručnika. »Hasan Sabri«, odgovara Turčin uz mali naklon glave. »Vama na usluzi.« Žandar pokraj njega opet se nasmije, a Ryan se jedva suzdržava da ga ne pita što je tako smiješno. Ne vjeruje da bi poklali šest Amerikanaca i osam sirijskih kolara, ali mogli bi im zaplijeniti lijekove i hranu. Osim toga, s njima su dvije

95

žene, a ako su ovi ljudi zbilja dezerteri ili razbojnici, onda je ugrožena čast Elizabeth i Alicije. Sabri sjaše, a žandar pokraj njega hvata uzde njegova konja. Prilazi kolima i progovara uz nove mračne stanke: »Onda, Ryane Donalde Martine, pokažite mi svoju dozvolu za dolazak ovamo.« »Dobro«, kaže Ryan, »evo je«, i predaje mu isprave u kojima piše da njihova skupina ima ovlaštenje dopremiti kola s hranom u Der-el-Zor. Sabri ovlaš gleda valijine isprave, a onda ih polako kida u duge i tanke vrpce, te ih baca u zrak. Puše povjetarac, pa papirići malo zalepršaju i slete pokraj konjskih kopita i kotača kola.

U ALEPU, Nevart luta među tezgama na tržnici, od kojih su neke prazne, a druge

imaju samo nekoliko vreća ili polupraznih sanduka trulih naranača ili smrdljiva mesa. Pokušava samu sebe uvjeriti da ne bi trebala paničariti, premda je već kasno. Kako da ne paničari? (atun je opet izašla iz rezidencije i nestala. Ali ovaj put Nevart nema nikoga tko bi joj pomogao naći djevojčicu. Svi su prije više dana otišli u pustinju. Kad je u ranijim prigodama (atun prkosila i odlazila, nije joj se ništa dogodilo i sama bi se vratila mnogo prije mraka, mnogo prije večere. Nikad nije rekla gdje točno odlazi zato što bi to zahtijevalo duži razgovor koji djevojčica nije spremna voditi. Nevart se prisjeća kad je zadnji put vidjela dijete. Bilo je to nešto prije podneva, kad je pripremala pladanj sira i voća za njih dvije. Kao i uvijek, Nevart se divila izobilju unutar zidova američke rezidencije, divila se kako tim ljudima nikad ništa ne nedostaje. Nekad je i ona uzimala takvu hranu zdravo za gotovo. Nikad više. Dotle je (atun sjedila u sjeni palmina drveta u dvorištu s pločicom i komadom krede. Nevart joj je rekla, kao i svakoga dana, da ne smije izlaziti bez pratnje odraslih. Nikada. Dijete je kimnulo i izgledalo kao da će poslušati. Ali Nevart zna da to dijete uvijek kima i izgleda kao da će poslušati. A onda nestane, kao pustinjska visoravan kad dođe pješčana oluja — sad je vidiš, sad je ne vidiš. Nakratko, prije izlaska na ulicu, Nevart je pregledala spavaće sobe i urede, ali (atun je očito otišla na jedno od svojih tajanstvenih putovanja po alepskim uličicama. Pri izlasku iz rezidencije Nevart je na tlu pokraj stabla primijetila pločicu i kredu. Pomislila je na brodolomku na pustom otoku. A sada, dok trči po Alepu kao luđakinja, zvjerajući očima u potrazi za (atun, proklinje samu sebe. Ne može biti majka. Ne zna što čini, uopće nema pojma. Ne zaslužuje to dijete — odnosno, to dijete zaslužuje nekoga boljega.

»ONO JE PISMO izgledalo jako službeno«, kaže Ryanu turski poručnik, a onda

krene do kola iza njihovih, koja su natovarena vrećama brašna, te kaže kolaru

96

da siđe. Kad kolar oklijevajući pogleda Ryana očekujući upute, dva vojnika iza Sabrija skinu puške s ramena i otkoče ih. »Nema potrebe za tim«, kaže Ryan. »Vi valjda —« »Vi valjda znate da ćemo morati zaplijeniti kola. Razbojnici su opljačkali vagon pun vojnih zaliha. Radilo se o istoj vrsti robe kao što je vaša. Slučajnost? Ne vjerujem. Upravo mi je časni Farhat Sahin rekao da pripazim neće li se negdje pojaviti ukradena roba.« »Znate da nismo ništa ukrali carskoj vojsci«, odgovara mu Ryan jako se trudeći da mu glas ostane miran. »Sva ova hrana kupljena je novcem koji su prikupili Amerikanci u sklopu svojeg nastojanja da olakšaju patnje...« Ali tada zamukne, shvativši da je zamalo izrekao krajnje nepolitičku rečenicu. »Nastavite«, kaže Sabri. »Čije patnje žele olakšati ti Amerikanci?« Iza njih svi kolari silaze s kola. Forbes, Pettigrew i Alicia Wells također stupaju na fini smeđi pijesak. Tada se Ryanu rasvijetli potpuno značenje poručnikovih riječi, i jasno mu je da je stvar propala: poručniku se izravno javio Farhat Sahin, alepski dužnosnik koji je dao »dozvolu« za ovaj pothvat. Sve je bila namještaljka, i od početka im nisu htjeli dopustiti da donesu pomoć Armencima. Ti će ljudi ukrasti hranu, povoje i lijekove. Ako Amerikanci budu imali sreće, vojnici i žandari ostavit će im jedna kola i par konja s kojima se mogu odvući natrag u Alep. Sada se može samo nadati da će zaštititi ljude u svojem konvoju. To znači da se mora pokoriti. Toliko je ljut na Sahina da mu suze naviru na oči. Još jedanput gleda prema logoru u daljini, koji blago leluja na valovima vrućine što se dižu s pijeska. S tolike daljine ne izgleda negostoljubivo. Ali zna da je to privid. A tada još jedanput osjeća ruku Elizabeth Endicott na svojem ramenu. Prste je položila gotovo na isto mjesto kao i prije nekoliko minuta, kad je tek ugledala vojnike i žandare kako jašu prema njima kroz pustinju. Međutim, ovaj put ga koristi kao oslonac da bi se pridigla. Načas pretpostavlja da će i ona sići s kola, ali na njegovo iznenađenje ona progovara: »Alah sve zna i dobro je upoznat sa svim stvarima.« Oči joj plamte, ali glas joj je gotovo bezbrižan. Poručnik joj posvećuje svu svoju pažnju. ») žena zna ponešto turskog«, napominje. »A sada želi huliti spominjući Alaha?« »Reci im da ona nema loše namjere«, njezin otac uzrujano kaže Ryanu, a onda podiže glavu i zapovijeda kćeri da sjedne. Ali ona se ne osvrće na Silasa i odmahuje glavom gledajući Ryana. Konzul osjeća da se sve stišalo osim Elizabeth Endicott. Žandari, vojnici i njihovi suputnici netremice gledaju tu ženu pitajući se kako će to završiti. »Alah kaže: kad daješ milodare, daj ono što ti nije nužno potrebno.« »Američka djevojko, što ti znaš o Kuranu?« pita turski poručnik. »U alepskoj bolnici ima jedan muslimanski liječnik«, kaže ona, i premda se suzdržano smiješi poručniku, ima snažan dojam da je cijeli njezin život do ovoga trenutka bio puka priprema. Neka se bojim, moli se ona, ali neka to

97

učinim. Neka mi glas ne zadršće. »On vjeruje«, nastavlja, »da će jednoga dana pravedni Bog kazniti zle ljude koji su ubijali djecu.« Jedan od žandara iza poručnika, krupan momak s okruglim, mladim, gotovo dječačkim licem, dovikuje: »Je li ti liječnik rekao što pravedni Bog misli o ubijanju odraslih nevjernika?« Poručnik pogledom ušutka žandara, a onda se obrati Elizabeth: ») kažeš da je taj liječnik bio musliman?« »Da.« »Sigurno je pomagao armenskoj djeci.« »Pomagao je svima u bolnici — kršćanima i muslimanima, odraslima i djeci«, kaže mu Elizabeth. »Poput vas, radio je svoj posao što je bolje mogao.« Časnik gleda karavanu kola, Amerikance i kolare koji nervozno stoje na smeđem pijesku. Ryan osjeća potrebu da i sam nešto kaže nakon što je Elizabeth bila onako rječita. »U milosrdnoj smo misiji za one građane Osmanskoga Carstva«, kaže pokazujući u smjeru logora. »Dolazimo iz neutralne zemlje i samo želimo olakšati život civilima. Molim vas da nam dopustite da nastavimo put.« Poručnik ga dugo gleda zagonetnim pogledom, a Ryan se boji da je možda dopustio svojem egu — svojoj želji da ne ispadne slab pred Elizabeth Endicott i njezinim ocem — da mu nadvlada razum. Napokon Turčin gotovo neprimjetno kima glavom, više sebi nego ikome drugome, i progovara: »Uzet ćemo četiri kola — polovicu tereta. Moji su vojnici također građani Osmanskoga Carstva. Ali drugu polovicu smijete odnijeti Armencima.« Zatim zapovijeda vojnicima da zaplijene četiri kola na začelju. Ryan zausti kako bi prosvjedovao, ali Silas Endicott ga potapše po nozi i odmahne glavom. »U redu je, Ryane. Mislim da smo prošli najbolje što smo mogli.« Silas obriše znoj s čela i uzdahne. )za njih Elizabeth kaže nešto što Ryan nije posve razumio, a onda sjeda. On se upitno okreće prema njoj, a ona ponavlja, premda joj se glas toliko stišao da jedva razabire njezine riječi. »Selam alejkum«, mrmlja ona. Mir s vama. Tijelo joj dršće.

U AMER)ČKOJ REZ)DENC)J) (atun čvrsto spava pokraj Nevart, a žena se pita sanja

li to dijete išta. Diše polako, tiho i duboko. Noćni zrak je pomalo vlažan, a Nevart iz kreveta vidi zvijezde unatoč velovima mreže protiv komaraca. Djevojčica opet nije rekla gotovo ništa o svojem popodnevnom lutanju. Ovaj put se vratila u tri i trideset, ubrzo nakon Nevart. Dijete je izgledalo više znatiželjno nego skrušeno kad se suočilo s Nevartinom ljutnjom i panikom, te nije bilo ništa razgovorljivije nego inače. Nevart bi je najradije protresla i vikala na nju. U sebi je urlala: Razgovaraj sa mnom! Molim te, molim te, razgovaraj sa mnom! Nekako se uspjela suzdržati. Zna što je (atun prepatila, a još je gore ono što je vidjela. Smatra da bi trebala dovesti djevojčicu u red, ali ne zna kako, ne

98

zna odakle početi. Osim toga, tko bi mogao kazniti dijete koje je preživjelo onakve strahote? Nevart ne može. ) neće. Ali Nevart se boji da bi druge žene — prave majke — točno znale što učiniti i kako doprijeti do te čudne djevojčice, pa ne može spavati jer je kopka pomisao da je neuspješna i bezvrijedna. Uvjerava samu sebe da će sutra biti bolje. Neće skidati oka s djevojčice. Ali osjeća kako joj se oči pune suzama i srce je steže jer će ipak ponovno izgubiti dijete. (atun je okretna životinja. )sparit će kao rosa na palminoj grani. I jednoga dana neće se vratiti. Kratko i jasno. Odjednom na licu osjeća djetetov prstić kako joj briše suze što joj cure niz obraze. (atun ima otvorene oči, Nevart ih vidi u mraku. Privlači djevojčicu k sebi i ljubi je u čelo. Pita je zašto se probudila, ali dijete se šutke privija uz nju.

EL)ZABET( ODVRAĆA POGLED od dječaka na dugom iskidanom komadu plahte i

blago nanosi razvodnjeni jod na duboke rane na njegovim tabanima. Žandari joj ne žele reći zašto su tog jedanaesto-godišnjaka podvrgnuli kazni bičevanja po tabanima. Njegove rane nesvjesno je podsjećaju na njezinu vlastitu ozljedu, premda ona ima samo jednu široku brazgotinu na desnom stopalu. Dok radi, nad njom stoji jedan žandar, obijestan momak njezine dobi koji ne skida bajunetu s puške i smrdi po češnjaku. Svakog Amerikanca prati po jedan žandar, uvijek neki mladi siledžija koji im ne dopušta da Armencima postavljaju iole ozbiljnija pitanja, da ih fotografiraju i da na bilo koji način saznaju išta o njima. Amerikanci se unutar Der-el-Zora smiju kretati samo po jednom malom odjeljku, koji je jedan turski časnik opisao kao logorski zatvor. Časnik tvrdi da su ti prognanici, svi odreda žene i djeca, izdvojeni kao zločinci. Zbog toga, kaže on, uvijek zadnji dobivaju hranu i ostalo. Ni ne primjećuje da je to u proturječju s činjenicom da je upravo tim Armencima podijeljen američki tovar lijekova i hrane. Svi Amerikanci znaju da laže. Ona gleda redove mrtvih i umirućih na pustinjskom pijesku, od kojih su mnogi već hrana strvinarima. Tijela se protežu sve do brežuljka obraslog žutom travom na sjeveru i plitkog pritoka Eufrata na jugu. Prizor je podsjeća na ono što je vidjela prvoga dana na alepskom trgu, ali samo u općim crtama — bilo bi to kao da uspoređuje neki čamac s prekooceanskim brodom na kojem je prešla Atlantik. U oba slučaja radi se o plovilu, ali golema razlika u veličini zahtijeva linneovsku podjelu: oni nisu ista vrsta, nisu isti rod. Pitanje je pripadaju li istoj porodici. Ovo je smrt u razmjerima koji su jučer natjerali čak i njezina hladnokrvnog i poslovnog oca da ostane sjediti na kolima držeći se rukama za glavu, nesposoban ustati, bačen u očaj koji još nikad nije vidjela na njemu. Uzdrhtalim je glasom promrsio: »Nema peći. Rekli su da će imati poljske kuhinje i ciglene peći u zemlji. A sve ovo brašno? 9to ćemo s njim, za Boga miloga?«

99

Sjeća se kako se okrenula prema njemu, a on je nastavio: »Da, peći! Rekli su da će nam netko pomoći da ispečemo kruh. Rekli su da će imati kuhinje. )stina, primitivne. Ali ipak kuhinje!« Ali ne, u pijesku nema poljskih kuhinja ni ciglenih peći. Nema pekara. Nema kuća ni koliba. )ma šatora, ali uglavnom su to samo zakloni sklepani od štapova i grana, s nešto iskrzanog muselina ili krpa kao zaklon od strašnog sunca. )ma rovova u kojima čuče djeca upalih očiju, bolesna u vlastitom izmetu i prljavštini, nastojeći se zakloniti od neumoljive vrućine. A ima i dugih redova one besmislene ograde za stoku. Ali uglavnom se vide samo deseci tisuća žena i djece, sklupčanih kao kuglice zbog sunca, žeđi i bolne agonije gladi. Tek što su jučer stigli, jedan od konja se olakšao, a dva dječaka dopuzala su do konjske balege i počela čeprkati tražeći hranu koju životinja nije provarila. Ona vidi muhu na rukavu svoje bluze i tjera je rukom. Muhe su posvuda. Zatim šutke nanosi još joda na dječje tabane. Dječak se jedva trza zato što je jedva pri svijesti. Prilaze joj Alicia Wells i William Forbes noseći dva vjedra puna vode, a prate ih dva žandara praznih ruku. Dvoje Amerikanaca zastaje i također gleda redove mrtvaca. Zatim Alicia mrmlja 37. glavu Ezekiela, koja govori o kostima u pustinji: »I spusti se na me ruka Jahvina i Jahve me u svojem duhu izvede i postavi usred doline pune kostiju.« Elizabeth podiže glavu prema njoj, a misionarka joj uzvraća pogled i govori nešto glasnije: ») gle, bijaše ih u dolini veoma mnogo i bijahu sasvim suhe.« »)stina«, kaže William Forbes snuždeno mašući glavom. »Evo, duh ću svoj udahnuti u vas i oživjet ćete.« Zatim ona dodaje, otvoreno se obraćajući Elizabeth: »Neki od nas radije navode Bibliju umjesto Kurana.« Elizabeth šuti, zgranuta što se ta žena još ljuti na nju zbog onoga što se dogodilo jučer. Apsurdno. Forbes pokazuje prema brijegu. »Jesu li ono špilje?« Elizabeth škilji u tom smjeru. »Da, mogle bi biti.« »Kladio bih se da i tamo ima ljudi«, zapaža on, a onda zajedno s Alicijom i pratnjom ide dalje, jedva bacivši pogled na hrpu lubanja trideset metara dalje, po veličini i izgledu nalik na iglu, iz koje raste divlja trava. Elizabeth se vraća čišćenju rana na dječakovim tabanima. Kad je završila, stišće mu ruku, a on joj malo kimne i jedva otvori oči. Zatim ona začepljuje bocu joda i ustaje, pri čemu se lecne zbog boli u vlastitom stopalu. Ako ima krvi i gnoja, upijaju ih čarapa i čizma. Poslije će vjerojatno jednom od liječnika pokazati posjekotinu. Okreće se žandaru, trlja se po križima i gleda onu travu među lubanjama. »Kako se zove ona crna trava među kostima?« pita ga i pokazuje prstom. On se načas zbuni, ali onda shvati pitanje i zakoluta očima. »Nije to trava.« »Ne?« Odmahuje glavom. »Kosa.« Ona pogleda bolje. Pa da, to je kosa. Iz lubanja rastu duge vlasi crne kose.

100

10

Z

NALA SAM da je Arshile Gorky Armenac, ali tek kad sam 2002. vidjela

film Ararat Atoma Egoyana, saznala sam da je taj slikar bio u Vanu u isto vrijeme kad i moji preci. S mužem sam išla vidjeti film čim je zaigrao na Manhattanu, a onda smo otišli u muzej Whitney da vidimo sliku Gorkoga koju je Egoyan iskoristio kao okvir za film. Slika iz 1936. godine, zasnovana na fotografiji Gorkoga i njegove majke nešto prije početka genocida i opsade Vana, prikazuje dječaka i njegovu majku. On je dijete od devet-deset godina i stoji pokraj majke, koja sjedi s rukama u krilu i maramom oko glave. (Gorky je uklonio ženine ruke tako što ih je prekrio s dva glatka žućkasta sloja boje. Dijete definitivno izgleda kao proizvod dvadesetog stoljeća, a majka je odjevena za devetnaesto. Gorky se . odselio u Sjedinjene Države. Ni moj djed, rodom iz Vana, niti njegova žena nikad nisu spomenuli obitelj Gorkoga. Možda nisu ni znali da je ta obitelj, koja se tada prezivala Adoyan, živjela u Vanu prije rata. Možda se nikad nisu ni vidjeli. )li je to možda, kao i mnogo što drugo u životu djeda i bake, bilo nešto o čemu nisu htjeli govoriti zbog nekog od brojnih razloga. Poput mnogo čega drugoga iz prošlosti — uključujući tajne koje nikad nisu podijelili jedno s drugim — to bi samo otvorilo stare rane. Znam mnogo više o onome što je moj djed proživio na Galipolju nego što znam o njegovu životu u Vanu zato što se tada već dopisivao s bakom. Osim toga, baka je u dnevnik bilježila stvari koje nikad nije odala mužu. Gorky se na kraju objesio u Connecticutu 1948. godine, dvadeset i osam godina nakon što mu je majka umrla od gladi. Nemam pojma kako i kada su umrli moj armenski pradjed i prabaka. Budući da su i djed i baka sada mrtvi, neću nikada saznati. Ali s pravom mogu pretpostaviti da su majka i otac Armena Petrosjana bili među milijun i pol ljudi koje je progutala otrovna magla propasti Osmanskoga Carstva.

JEDNOG OD ONIH popodneva u mojem djetinjstvu kad je moja obitelj išla u

posjet djedu i baki, popela sam se stubama na tavan. Našla sam očeve limene vojnike s kraja tridesetih ili početka četrdesetih godina, pa sam odnijela kutiju dolje da je pokažem bratu. Danas bih rekla da sam u tom času bila neobično širokogrudna prema bratu. Uvijek sam bila prava curica i vojska me uopće nije zanimala. Ali znala sam da će brat biti oduševljen. Ti su vojnici bili barem pet centimetara viši od plastičnih vojnika s kojima se igrao u našem dvorištu i u svojoj sobi. Donio ih je u dnevni boravak djeda i bake u Pelhamu i počeo ih raspoređivati po jednom od debelih orijentalnih tepiha, dok su odrasli i dalje

101

pijuckali kavu i pušili. Djed ga je primijetio, i kako je tada već bio prestar da bi sjeo na pod, pokazao je mojem bratu da mu donese nekoliko vojnika. Zatim se nagnuo na stolici. Moji roditelji, baka, teta, kao i dvoje starih armenskih prijatelja djeda i bake, obratili su pažnju na Armena, ali djed im je pokazao da nastave razgovor. ) nastavili su. Ja sam se u međuvremenu došuljala po tepihu kako bih sve čula. Djed je podigao jednog vojnika i rekao: »Znao sam ovog momka. Bio je iz Australije i zvao se Taylor.« Nisam bila sigurna je li to djedova šala ili je proizvođač limenih vojnika poslao umjetnike u neki vojni logor da izaberu koga će ovjekovječiti. Ako se dobro sjećam, to se dogodilo malo nakon što sam napokon shvatila da glazbeni sastavi ne sjede na klupama po radiopostajama čekajući da odsviraju neku od svojih pjesama. Još sam u vrtiću zamišljala Beatlese, Archiese i th Dimension kako s instrumentima sjede u studiju u New Yorku i čekaju da ih DJ pozove da zasviraju. Nije mi palo na pamet da radiopostaje koriste iste vinilne ploče koje moji roditelji puštaju na svojem gramofonu, niti da glazbeni sastavi nemaju vremena da cijeli dan sjede u njujorškom studiju WABC. Djedov je glas bio čeznutljiv, što me još više zbunilo. Međutim, moj je brat dovoljno znao da mu ne povjeruje — ili da shvati da djed govori ozbiljno, ali da hoće reći samo da je nekad znao vojnika čije je lice sličilo na lice igračke. »Zezaš nas, djede«, rekao je. »Ne. Nekad sam znao razne Australce. Mnogo njih. I ljude iz Indije i Novog Zelanda. Ali nikad neću zaboraviti Taylora.« Sjetila sam se robne kuće »Lord & Taylor« i upitala se hoće li priča krenuti u tom smjeru. Ali prevarila sam se. »Zašto?« upitao je moj brat. »On...« Nakon tog kratkog sloga djed je zašutio i polako kimao glavom, zadubljen u misli. Sjećanje mu je već popuštalo, ali tog popodneva nije mi izgledao kao da je ušutio zato što mu je uspomena isparila. »On što?« navaljivao je moj brat. Odjednom se umiješala baka: »Sigurno je na plaži igrao nogomet s djedom. )li su se kartali. Stalno su igrali nogomet i kartali se.« Djed je pogledao Elizabeth, a oči su mu bile neobično prazne. Tijelo mu je tih godina već bilo jako umorno. Zašto djed nije nikad zaboravio nekog Australca po imenu Taylor? Zato što mu je taj vojnik umro na rukama. Ali to sam saznala tek nakon više desetljeća, dugo nakon što je i Armen umro.

JAKE STRUJE nose čamac duž obale kao da je naplavina, i čovjek bi načas

pomislio da je dim na žalu obična izmaglica, a da oni ljudi u daljini samo energično veslaju na valovima. Parni tegljač koji je dovukao čamac u blizinu obale već se otkvačio jer je more preplitko, a granatiranje s velikih ratnih brodova na otvorenom moru na trenutak je prestalo. Ali tada, upravo kad

102

kormilar na krmi brzo zakreće kormilo i pokušava opet okrenuti čamac prema žalu, strojnice u guštiku onkraj pijeska zapucaju u smjeru mora, a pogođeni vojnici urlaju. Njihovi su krici manje glasni od pucnjave, ali svejedno odjekuju i užasavaju vojnike u čamcima koji su dalje od obale i izvan dometa strojnica. Ti Australci, Novozelanđani, kao i šačica Armenaca u jednom čamcu, gledaju kako vojnici u prvom čamcu padaju u vodu ili se ruše preko rubova čamca kao marionete kojima je netko presjekao konce. Vide da se neki vojnici zaklanjaju iza niskih drvenih ograda čamca i iza mrtvih na sjedalima pred njima. Ali nemaju nikakve šanse. Tanad probija drvo i zatim probija kosti. Svaki čamac u tom prvom valu ima četrdeset i osam vojnika, i svaki čeka ista sudbina: svi ili gotovo svi vojnici u svakom čamcu za iskrcavanje padaju kao žito pred dobro naoštrenom kosom, a čamci u kojima je jedva itko preživio sada plutaju natrag prema moru. Armen, jedan od Armenaca u sljedećem valu, pita se hoće li netko pokupiti te čamce ili će ti mrtvački čunovi otići dalje od Dardanela, mimoići ratne brodove i otplutati u Sredozemno more. Na kraju će se negdje nasukati. Ali gdje? Međutim, nema vremena za dokono razmišljanje, jer njihov čamac podiže pjenušavi val, i on vidi da ih samo jedan metar dijeli od pijeska i kamenja na dnu, satnik viče »idemo, idemo, idemo«, a Australac Taylor na sjedalu ispred njega pada mu u krilo. Armen u prvi čas misli da je Taylor izgubio ravnotežu zbog valova, ali kad mu rukama obujmi prsa da mu pomogne da se pridigne, dodirujući prstima dugmad na odori, osjeća toplinu krvi. Zatim vidi da su Taylorove blijedoplave oči otvorene i prazne, da mu koljena više nisu od čelika nego od slame, i da je Taylor doslovno mrtav teret u njegovu naručju. Cijelo vrijeme ne prestaje rika strojnica i oštar vonj baruta. )spušta Taylora, te s pet-šest drugih vojnika skače u more koje im dopire do pasa, a valovi koji udaraju o bokove čamca obojeni su rubinskim potocima mrtvih. Kamenje na dnu veliko je poput kacige i sluzavo, pa se dva vojnika istog časa poskliznu i potonu do grla, a onda se hvataju za čamac i nekako pridižu. Armenov ruksak čini se još težim u vodi nego u čamcu, a more je hladnije nego što je očekivao. Ali, poput svih preživjelih, zna da može sačuvati život jedino ako se dokopa onog pješčanog zaklona od tri-četiri metra koji je desetak metara udaljen od ruba vode. Kapetan urla da idu, da krenu naprijed, da se potrude, sve dok mu tanad ne probije grkljan i zamalo mu ne odrubi glavu. Pada u sjajnu vodu boje crnog vina koja se talasa oko svakog čamca, a naprtnjača mu ostaje na površini kao kornjačin oklop. Kad Armen zakorači na obalu, čuje nekoga kako zove u pomoć i načas zastaje. Vidi da je to vojnik po imenu Robin. )ma najviše sedamnaest godina, i možda upravo zato što je tako mlad, mislio je da je divno što je Armen prošao Palestinu da stigne u Egipat i sudjeluje u onome što se dečku činilo kao sjajna pustolovina. Sada leži na boku u pijesku, grčevito mašući desnom rukom kao ptica sa slomljenim krilom, a Armen se nada da je pogođen samo u ruku. Ali

103

olakšanje ne traje dugo, jer pijesak leti u zrak zbog nečega što je eksplodiralo samo desetak metara od maloga vojnika, i kad ga Armen opet vidi, Robin leži posve mirno, a odora mu je puna rupa koje se naočigled pune krvlju. Armen vratolomno trči prema pješčanom zaklonu i baca se iza njega kao prvi vojnik svoje satnije. Za nekoliko sekunda pridružuje mu se tri, četiri, osam vojnika, i premda mu srce snažno tuče dok duboko udiše zadimljeni zrak, svjestan je da je živ i da ima društvo. Ne vidi Turke na brežuljku, ali kad se osvrne, vidi nove redove čamaca koji se primiču, a u daljini plove tri britanska ratna broda. Čeka da mu se oči priviknu na sjenu. »9to sad?« pita netko, a Armen se okreće prema govorniku. Vidio ga je na pripremama u Egiptu, ali nema pojma kako se zove. Krupan momak s riđom kosom i rošavim licem od kozica. Pijesak se svima zalijepio za odore kao još jedan sloj odjeće, a čizme su im pokrivene blatom. Vojnik ima dvadeset i nešto godina, a Armen pretpostavlja da u nekom gradu s čarobnim imenom — recimo, Christ Church na Novom Zelandu — ima ženu i djecu. )sprva Armen misli da vojnik pita ozbiljno, ali kad Novozelanđanin ponovi pitanje mašući glavom u čudu i zgražanju, Armen shvati da je pitanje retoričko. »Na obali nema bodljikave žice pa je neki debil mislio da neće biti prokletih Turaka? )suse, što je njima? Mislili su da ćemo ući na jebeni glavni ulaz?« kaže i pljuje na pijesak. Armenu ne izlazi iz glave ono prvo pitanje. Ovdje ne mogu ostati. Zbilja, što sad?

) DALJE 9EPAJUĆ), Elizabeth polaže hladan oblog na čelo jednog dječaka u

bolničkom krevetu u Alepu. Neki dan joj je rekao da ima devet godina, ali tako je malen i krhak da bi pomislila da je petogodišnjak. Otkad je stigao, nije mogao ništa pojesti a da ne povraća, a prije dva dana prestao je plakati. Nema snage. Ona se boji da će ubrzo pasti u komu i umrijeti. Temperatura mu ne pada, a po trbuhu i prsima proširio mu se osip. Dječakove oči, dok su još bile otvorene, podsjećale su je na Armenove. Ali ionako je mnoga dječja lica u bolnici podsjećaju na Armena. Ovo dijete nije jedinstveno. Tako je bilo i u pustinji, u danima koje su proveli u Der-el-Zoru. Sva hrana koju im je turski poručnik dopustio da zadrže bila je iskrcana i razdijeljena u roku od nekoliko sati, iako su pustinjski štakori jednako brzo progrizli vreće brašna. Njezin je otac plakao zbog uzaludnosti njihova putovanja. Osam ili četiri kola — nema razlike. Još ga nikad u životu nije vidjela da plače. U međuvremenu se Alicia ljutila na Elizabeth zbog onoga što je smatrala opasnim i djetinjastim teatralnim istupom pred turskim poručnikom i njegovim »huliganima«. Samo su liječnici ostali posve pribrani. Njih dvojica radili su gotovo bez prestanka tijekom četrdeset i osam sati koje su proveli u izbjegličkom logoru, premda je dr. Pettigrew povremeno prekidao brigu za Armence kako bi joj očistio stopalo i provjerio šavove. William Forbes često se

104

motao oko nje u želji da bude njezin njegovatelj i spasitelj, ali na kraju mu je ipak uspjela dati do znanja da je njegova pažnja nepoželjna. Nakratko se durio kao razmaženi školarac, ali razočaranje mu nije nimalo umanjilo brigu za prognanike. Bio joj je podnošljiv jedino kad se držao podalje. Pettigrew se neprestano brinuo da bi joj stopalo mogla zahvatiti gangrena, ali ona se (zbog lakoumnosti nije nimalo uzrujavala. Sada je stopalo samo natečeno i očito se oporavlja, pa joj je žao što ga je uopće spomenula u jednom od svojih dugih pisama Armenu. Nije to smjela, i nije smjela spominjati čega se boji Pettigrew, čak ni dok je Armenu pričala kako su se pažljivo svi brinuli za nju i kako su u tom slučaju bili skloni pretjerivanju. (tjela ga je umiriti, ali vjerojatno ga je samo zabrinula. Naravno, pod uvjetom da je primio pismo i da je još živ. Dječak u krevetu iznenada otvara oči, a cijelo mu se tijelo grči i izvija, pridižući se na tankom madracu. Ona ga gleda u oči i izgovara njegovo ime, ali čini se da je ne vidi. ) ne čuje. Zatim dječak pada na krevet, opet sklapa oči, te nakon dugog i tihog uzdaha prestaje disati. Ona zove dr. Akcama, ali zna da će turski liječnik biti nemoćan. Nitko tu više ništa ne može. Pita se gdje je Armen i uzima dječaka za ruku. Kada su mu se udovi počeli hladiti?

HATUN GLEDA dva muškarca kako prolaze. Obojica nose crni burnus, a kukuljice

im pokrivaju uši i tjeme. Zatim se ona sklupča na vratima, nadajući se da je nevidljiva. Malo nakon te dvojice nailaze dva turska vojnika i smiju se. Jedan ju je primijetio i cmače ustima, ali puštaju je na miru i hodaju dalje. Čeka dok nisu došli do kraja ulice i skrenuli, a onda izlazi i nastavlja put prema tržnici, koja joj je današnji cilj. Jučer je tamo naišla na jednu djevojčicu koja se također boji sirotišta. Zove se 9ušan, dvije je godine starija od nje i živi u ruševinama citadele. Navraća na tržnicu jer je našla jednog prodavača koji joj daje nešto hrane, a od ostalih uspješno krade. Dolazi iz Adane, istoga grada iz kojeg je ona stigla s Nevart. Hatun se ne čudi što to dijete radije spava u samoći među krhotinama stare citadele nego među onim zvijerima u sirotištu. Stigavši na bazar, (atun trči među tezgama i oko žena koje kopaju po polupraznim sanducima i kolicima. Tjera je starac koji prodaje zrna kave i momak sa slasnim dinjama u kutiji. Neka žena kaže joj da smrdi, ali (atun zna da laže. Nevart je tjera da se često kupa. Ta žena pretpostavlja da je ona mala lutalica kao 9ušan. Na 9ušaninoj koži još se osjeća smrad onog dugog hodanja. Hatun je svjesna da će možda jednog dana opet biti beskućnica zajedno s Nevart. )li da će Nevart morati otići u jedan od onih logora, a ona u sirotište. Ali Ryan Martin, koji je očito nekakav knez, nema ništa protiv toga da Nevart i ona žive kod njega. Možda će se jednog dana on i Nevart zaljubiti. )li možda Martin i Elizabeth. Ne, neće. Sjetila se da Martin ima ženu u Americi koja će se vratiti

105

krajem jeseni, kad popusti vrućina. A Nevart je rekla da Elizabeth voli nekog Armenca. Hatun nije sigurna koliko je Ryan Martin moćan knez. S obzirom na veličinu kuće, reklo bi se da je vrlo moćan. ) Amerikanac je. Čula je da su Amerikanci bogati kao sultani. )pak, često je ljut zbog Turaka, i čini se da ih ne može spriječiti da ne ubijaju Armence. Ali on je jako dobar. A mnogi su muškarci zli. Odjednom je netko obgrli s leđa i podigne s tla. Srce joj poskoči dok lamata nogama, ali tada začuje 9ušanin smijeh, osvrće se i vidi svoju novu prijateljicu. 9ušan je ispušta na zemlju i kaže: »)mam nešto čarobno.« (atun čeka u čudu. Onda 9ušan skida s ramena platnenu vreću sa znakom nekog proizvođača kave i širom je otvara. Unutra je jedna od onih dinja koje je (atun vidjela malo prije. Ne mora pitati 9ušan odakle joj.

ARMEN STOJI na prostranom žalu kod drvenog sanduka koji je donio s teretnog

broda i zgranuto otkriva da je sanduk pun kave. Žal je ovdje mnogo širi nego na dijelu koji su osvojili na dan iskrcavanja. Očekivao je da će u sanduku biti još čaja. Čaja, marmelade i mesa u limenci. To je bio sadržaj sanduka koje je nosio zadnjih pet sati. Jedna od limenka s kavom sigurno je pukla jer osjeća miris kave, koji priziva lošu uspomenu na Nezimijev ured u (arputu. Sklapa oči i opet vidi sliku Envera-paše na zidu iza službenikova radnog stola. Je li mu Nezimi zbilja nekad bio prijatelj? Naravno da jest. Zbog toga mu je nepodnošljivo sjećanje na njegovu izdaju. Poslušao je Turčinov savjet. Učinio je ono što mu je ovaj rekao. Povjerio je tom čovjeku svoju ženu i kćerkicu, poslušao je zapovijed i pridružio se Nijemcima koji su polagali prugu na istoku. Nezimi mu je dao svoju riječ da ni Karina ni Talena neće biti deportirane. Rekao je da će poduzeti sve što treba kako bi bile izuzete. Ali, naravno, nisu bile izuzete. Glasine su prvo doprle do Karinine obitelji u Vanu, a od njih su došle do Armena. Priče su bile zbrkane, zato što su prvo čuli da Karina i Talena žive s tim službenikom, da se Karina odrekla kršćanstva i da je čak podnijela erzuhal, pravni zahtjev za obraćenjem, i da želi odgajati Talenu kao muslimanku. Druga je priča glasila da je Talena u američkom sirotištu, a da je Karina negdje u pustinji s drugim ženama iz (arputa. No tada su poubijani armenski nastavnici na koledžu Euphrates, pa njezini članovi obitelji — a time i Armen — više nisu primali novosti iz (arputa. Prije nego što je Armen mogao otići iz Vana da vidi što se zbilja dogodilo njegovoj obitelji, Turci su opkolili grad, pa se zajedno s braćom našao među braniteljima silosa. Namjeravao se noću probiti kroz turske položaje i vratiti u (arput, ali Garo i (rač uvjerili su ga da neće uspjeti. Zato je otputovao onamo tek nakon što se armenskim braniteljima pridružila ruska vojska i odbacila Turke na zapad gotovo do Bitlisa. Tek je tada Armen malo-pomalo dopro do (arputa, izbjegavajući željeznicu i veće prometnice. Znao je da ga nakon

106

sukoba u Vanu neće spasiti to što je kao inženjer radio za carstvo: čak ni njemački službenici iz Bagdadske željeznice ne bi mogli zaštititi jednog Armenca ovako duboko u turskom zaleđu. Kad je stigao u (arput, otkrio je da mu njegov dom više ne pripada i da su Karina i Talena nestale. S ulice je vidio da u njegovu stanu konače turski časnici. Zato je krenuo ravno do Nezimijeva ureda da čuje što će mu reći prijatelj... ili možda bivši prijatelj. Otvara oči i gleda prema klisuri, koju su zauzeli Australci i Novozelanđani. )za sebe čuje valove i vojnike kako se zadirkuju pod teretom sanduka. Jedino mjesto koje mu se čini dalje od (arputa je Alep. Misli na američku djevojku s kosom crvenom kao terakota i s pijeska podiže sanduk s kavom.

107

11

N

E9TO SE DOGODILO i na kuću djeda i bake spustila se tama.

Bilo je kasno popodne, a majka je tamo ostavila brata i mene nakon škole i sjela na vlak za Manhattan da zajedno s ocem bude na nekoj poslovnoj večeri. Brat je u osmanskom dnevnom boravku gledao albume sa starim fotografijama. Baka se načas nadvila nad njega da vidi što radi, a onda se naglo smrknula poput oluje u kolovozu. Isto se dogodilo i djedu. Ne znam što je brat vidio na tim fotografijama, a kad sam ga pitala više godina poslije, nije se mogao sjetiti. Ali vratila se ona njihova hirovita zlovolja koju sam već ranije viđala, i djed ili baka ne znam tko nazvali su tetu. Odjednom su bili prestari da se brinu za unuke ili previše uplašeni da ostanu sami s nama. Trebala im je konjica, što je značilo da mora doći njihova kći. Odmah nakon posla sjela je na vlak za Westchester zajedno s dvije prijateljice s kojima je radila u reklamnoj agenciji na Manhattanu. Već se udala, ali njezin je muž te večeri imao sastanak na fakultetu. Kolegice su joj se pridružile na putu za Pelham jer im je najavila domaću armensku večeru. U prijevodu? Janjetina. Kraljevsko jelo. Brat i ja išli smo u treći razred, što znači da je teta imala oko četrdeset godina. Već sam vam rekla da je povremeno plesala trbušni ples dok sam bila mala. Plesala je i te večeri, a danas mi se čini da je time htjela što prije otjerati demone koji su došli u goste njezinim roditeljima. ) tako, dok su joj prijateljice pile kavu i jele kolače, otišla je u svoju nekadašnju sobu na katu i presvukla se. Djed je došao u dnevni boravak da ugodi svoju lutnju i odmakne stolić do zida. Kad se teta vratila, umjesto poslovne smeđe suknje i bijele bluze nosila je haremski kostim iz serije ») Dream of Jeannie«. Zadnja epizoda te serije već je odavno prošla, ali brat i ja gledali smo reprize. Već smo znali taj kostim. Teta ga je nosila onih popodneva kad je brat imao crvene baršunaste hlačice i kad je meni majka navlačila čizmice za mladu i nadobudnu kurvu. Punih dvadeset minuta teta se u dnevnom boravku izvijala, vrtjela i plesala, djed je prebirao po lutnji, a prijateljice iz reklamne agencije su klicale. Danas se pitam nisu li bile pomalo zbunjene. Ne zbog toga što teti ne bi pristajao trbušni ples — i nakon što se udala, ostala je pomalo divlja. S mužem je nekoliko godina ranije kupila kuću na plaži na otoku Fire, i već kao dijete imala sam dojam da se tamo održavaju raskalašene zabave. Koliko znam, muževi i dečki nisu nikad imali izvlačenje ključeva automobila, ali samo zato što nitko nije automobilom dolazio na otok Fire. No kako su tetine prijateljice gledale na to što teta pleše za svoje roditelje, nećaka i nećakinju? Nije li taj ples samo za momačke večeri, maskenbale i nedolične muške maštarije? Evo još jedne tajne koja će zgranuti sve osim mojeg brata, a kunem se da mi je dopustio da vam je 108

odam: prvu dječju erekciju koje se može sjetiti imao je kad je gledao tetu kako pleše. ) tako je teta, plešući za obitelj i prijatelje, otjerala tamu koja se još jedanput spustila na dom njezinih roditelja. Kad je završila, krenula sam za njom do njezine stare sobe, gdje se trebala opet presvući u ono što je zvala »normalnom odjećom«. Za nekoliko minuta trebala je s prijateljicama poći na vlak da se vrati na Manhattan. Dok je zakopčavala bluzu, postavila sam joj pitanje zbog kojeg sam i došla na kat: »Naučit ćeš me trbušni ples?« Ne bi bilo čudno da mi je glas malo zadrhtao — mislim da mi se moja želja tada činila hirovitom. »Pa, možda kad ti trbuh malo naraste«, rekla mi je teta. »Ne možeš plesati trbušni ples bez trbuha.« Bilo je istine u tome, ipak treba nešto zatresti. Ali teta je čak i u kasnim tridesetima i ranim četrdesetima bila vrlo vitka. Zato sam bila uporna, pitajući se zašto se izvlači. Sjela je na krevet pokraj mene. »Evo u čemu je stvar, zlato«, počela je. »Mnogi ljudi dali bi sve da imaju kosu kao ti. ) ja bih dala sve.« Kao gotovo svi članovi obitelji, teta je imala kosu crnu poput gavrana. Zbunilo me što razgovaramo o kosi kad želim naučiti trbušni ples. »Ti si plavuša, a imaš te divne crne oči. Mnogima ćeš slomiti srce. Ali...« Zastala je i protrljala mi leđa. »Ali što?« »Ali eto«, nastavila je, »trbušna plesačica s plavom kosom? )zgledala bi kao — « »Barbara Eden«, ciknula sam. Napravila je grimasu kao da jede nešto gorko. ») da i ne. Barbara Eden je sjajna. Jeannie je sjajna. Ali to je televizija. U stvarnosti plava trbušna plesačica ne izgleda tako. Plava trbušna plesačica izgleda kao...« Opet je ušutjela tražeći pravu riječ. Na kraju se osmjehnula i rekla: »Kao striptizeta. Trbušni ples i plava kosa ne idu zajedno.« Nakon toga više nikad nije plesala trbušni ples. Nikada. A ja nisam naučila.

MOJ SE MUŽ ispočetka šalio kad sam odlučila uzeti slobodan tjedan nakon

Majčina dana i otići u Boston. »Razumio bih da to radiš zato što igra Red Sox«, rekao je Bob. »Ali oni su cijeli tjedan u Kaliforniji.« Nakon stanke je dodao: »Naravno, i u Kaliforniji živi hrpa Armenaca, ne? Ako nađeš nekog dalekog rođaka, mogla bi na utakmicu.« Osim toga, odigrao je adut roditeljske logistike, podsjetivši me da imamo djecu od jedanaest i trinaest godina. Kako Bob radi na Manhattanu, a ja obično završim s pisanjem oko jedan ili dva popodne, ja sam uvijek ta koja ih vozi. Ja dostavljam Matthewa i Annu na satove glazbe i plesa nakon nastave, kod liječnika i zubara, kao i na sezonske športove.

109

)stina je zapravo glasila da se Bobu nije sviđalo kako sam opsjednuta tom fotografijom na kojoj je žena s mojim prezimenom. »Nije li Petrosjan često armensko prezime?« zapitao je napokon. Slegnula sam ramenima. Nisam imala pojma. U šezdesetima i sedamdesetima bio je slavan jedan armenski šahist dobro, slavan u svijetu šaha, što nije neka velika slava po imenu Tigran Vartanovič Petrosjan. )spričala sam Bobu ono malo što sam znala o Tigranu. Bio je svjetski prvak kad smo brat i ja bili mala djeca, pobijedivši Borisa Spaskog, koji će zatim postati još slavniji, kad smo imali jednu godinu i Amerikanca Bobbyja Fischera kad smo imali šest godina. Kad god bi Fischer nešto zanimljivo rekao ili učinio tijekom sedamdesetih, kada je šah nakratko imao preporod u Sjedinjenim Državama, netko bi me pitao jesam li u rodu s Petrosjanom ili, kako su jedanput rekli, sa »Željeznim Tigranom«. To mu je bio nadimak, koji je vjerojatno zvučao bolje na ruskom ili armenskom nego na engleskom. Odgovor je glasio da nismo u rodu, barem koliko je mojoj obitelji poznato. »Onda, što te muči?« na kraju sam pritisnula muža večer prije mojeg leta za Boston. Stajali smo kod kuhinjskog sudopera i prali suđe nakon večere. »Pa«, započeo je, »sjećam se što si mi govorila o svojem djedu i baki. O njihovoj kući. O zlovolji. O čudnom ponašanju.« »Prema meni su uvijek bili jako pažljivi i dragi«, podsjetila sam ga. »Gle«, nastavio je, »oboje znamo kako malo tvoj vlastiti otac zna o njima. Kao i tvoja teta i stric. 9to god otkriješ, nećeš usrećiti ni sebe ni druge. U najboljem slučaju nećeš otkriti nikakvu vezu s tom ženom niti išta zanimljivo. Mnogo posla ni za što. U najgorem slučaju? )suse Bože, ti si spisateljica, a ne ja. Tko zna što će biti u najgorem slučaju. Osim toga, sve je to davna prošlost.« ) bila je. Ali nisam mogla prestati misliti na onu fotografiju živog mrtvaca koji se prezivao kao ja. Zato sam otišla u Boston kao što sam namjeravala.

HATUN STOJI ispred visokog prozora ženskog krila sirotišta i pita se gdje je danas

9ušan. Ovog popodneva druži se jedino s glavom svoje plavokose lutke Anike. Stavlja je na usku sadrenu prozorsku dasku da i ona gleda unutra. Prozor ima žaluzine koje su čvrsto zatvorene zbog dnevne vrućine, ali (atun zna da može stati na prste, razmaknuti daščice i zaviriti unutra. Nije sigurna zašto bi to željela, a ni zašto je došla. Nevart joj ne bi zamjerila — barem je to Hatun rekla samoj sebi. Ne bi zamjerila ni Elizabeth. Ali nije rekla nijednoj od njih dvije da već tjednima dolazi ovamo, ponekad kako bi stajala vani sa 9ušan, još otkad je zajedno s Nevart i Elizabeth na povratku iz telegrafskog ureda u američku rezidenciju prošla pokraj ove strane sirotišta. Danas je unutra sve tiho, osim

110

jednog djeteta koje plače, a jecaji mu zvuče kao tiho revanje. Ostale djevojčice valjda su u dvorištu ili učionici. Kad je jučer navratila kasnije popodne, u sobi je bilo desetak djevojčica, što starijih što mlađih od nje. Razgovarale su o njemačkoj časnoj sestri koja ima nos kao gljivu i ružan miris. Tražila je da rješavaju matematiku za vrijeme ručka. Onda su počele zadirkivati jedno siroče, govoreći jadnoj djevojčici da je jednako ružna kao časna sestra, i mala se začas rasplakala. Te su djevojčice bile grube. Nemilosrdne. (atun je bila očarana i prestravljena. Djeca su trebala spavati, ali uživala su u zabranjenom razgovoru. Hatun se brine da je poput njih — svih njih, kako zločestih tako i slabih. Brine se da je kao djevojčice koje su se jučer rugale časnoj sestri i ružnom djetetu, ali u srcu zna da je također kao dijete koje sada plače u samoći. Armenci. Turci. Amerikanci. Nijemci. Kršćani. Muslimani. Svi su ljudi isti. U američkoj knjižnici u rezidenciji bila je knjiga nekog Engleza koja se zvala »Alica u zemlji čuda«. Nevart i Elizabeth zajedno su joj čitale knjigu na glas, zato što su zajedno morale za nju prevoditi priču s engleskog na armenski jer je njezin engleski rječnik još skroman. Bilo je to ugodno, a (atun je zamišljala da je nalik na Alicu, ali onda se priča promijenila i žene su prestale čitati. Preskakale su čitave pasuse. Noću se (atun iskrala u knjižnicu u prizemlju i pronašla knjigu, te je pogledala pasuse koje su žene preskočile. Po crtežima i po riječi »glava«, koju je znala, shvatila je da je ona čudna kraljica karata htjela Alici odrubiti glavu. Htjela je svima odrubiti glavu. Ona dokono razmišlja o tome kako je Nevart podučava tablici množenja. Prije samo jedan sat sjedile su na drvenom stolu nasuprot sudoperu u kuhinji američke rezidencije. (atun je imala pločicu u krilu i komad krede u ruci. Koristila je abakus kako bi lakše shvatila jednadžbe koje je Nevart napisala s namjerom da ih (atun nauči napamet. Bilo je to poslije ručka, nakon što je kuharica sve očistila i otišla kući do večere. Prije više tjedana Nevart je zaključila da je kuhinja svježe i udobno mjesto gdje njih dvije mogu učiti a da ne smetaju Ryanu Martinu, Silasu Endicottu ili drugim Amerikancima u njihovim poslovima. (atun se boji da bi neki od tih Amerikanaca više voljeli kad bi ona živjela ovdje, u sirotištu. Dovoljno je načula, i razumjela je što znače neke opaske koje su odrasli smatrali prikrivenima. Zna da im ide na živce što gotovo uopće ne govori. No ako progovori — ako im ponudi više od povremenog jednosložnog mumljanja ili još rjeđe vrlo kratkih rečenica — boji se da će jecati bez prestanka. Bit će kao ono dijete na drugoj strani žaluzina, kojem je plakanje isto što i disanje. Sklapa oči i sjeća se kratkog vremena koje je provela s druge strane zida. Možda sada navraća do sirotišta zbog Amerikanaca: ako ili kada je Nevart i Elizabeth budu morale otjerati, i dalje će joj izgledati kao poznato mjesto. Već je zaboravila je li u sirotištu provela jednu ili dvije noći prije nego što je Nevart došla po nju. Na kraju ulice vidi dva žandara kako se šeću prema njoj dok im se puške klate na ramenu. Vjerojatno ih ne zanima još jedno armensko siroče, ali zašto bi

111

riskirala? Okreće se i juri iza ugla zgrade sirotišta, niz uličicu koja vodi do trga, a zatim do sporedne ulice koja će je na kraju odvesti do lijepe četvrti s američkom rezidencijom. Brzo trči, i tek kad je stigla do ulaza i zaustavila se — ■ previjena, s rukama na koljenima dok guta vruć alepski zrak — primjećuje da više nema lutkinu glavu. Je li joj ispala iz džepa dok je trčala ulicama ili ju je negdje ostavila? Onda se sjeti: prozor sirotišta. Stavila ju je na prozorsku dasku. Tek što se pridigla da potrči natrag, na vratima se pojavljuje misionarka, gospođica Wells. To je krupna i široka žena, s ramenima i bokovima čija sjena posve prekriva djevojčicu kao što je (atun. (irovita je: ponekad joj blago i majčinski govori da jede, a ponekad je oštro osuđuje. (atun zna da Alicia Wells smatra da joj je mjesto u sirotištu. Nisu joj po volji ni Nevart ni Elizabeth. »A, Hatun, uđi. Tražile smo te«, govori prijekornim i ljutitim glasom. »Zabrinula si nas.« (atun se ukočila na manje od metar i pol od misionarke. Želi uzeti lutkinu glavu. Mora uzeti lutkinu glavu. No ako to pokuša objasniti gospođici Wells, ova će kao i prije izraziti zgražanje što je dijete uništilo savršeno dobru lutku priča se proširila, (atun to zna i što sada želi otići po taj jezivi ostatak. Ali prije nego što se odlučila mora li pronaći riječi da izrazi svoj kratki plan — vratiti se do prozora sirotišta po glavu — misionarka poseže da je uhvati za ruku. (atun se izmiče, a žena je samo okrzne. Zatim se djevojčica okreće i juri natrag do sirotišta, slušajući kako gospođica Wells viče njezino ime i traži da se istog časa vrati. Jasno joj je da će biti posljedica, ali nije ju briga. Sada zna jedino da mora uzeti onu plavokosu glavicu.

EL)ZABET( P)9E još jedno pismo Armenu, premda je duboko u srcu uvjerena da

ga on nikad neće primiti, a tada čuje kako Alicia Wells izvan američke rezidencije doziva (atun. Odlaže pero pokraj tintarnice i ustaje sa stolice za malim radnim stolom u spavaćoj sobi koju dijeli s misionarkom. Baca pogled na riječi koje je napisala Armenu, a onda se žuri u prizemlje. Na golemim vratima prema glavnoj ulici susreće Nevart, koja je također čula viku. »Mislila sam da je (atun ovdje u dvorištu«, ispričava se Nevart. Podigla je haljinu kako bi mogla trčati, a sada je opet spušta ispod gležnjeva. ») ja sam to mislila«, potvrđuje Elizabeth. Alicia Wells okreće se prema objema i uzrujano odmahuje glavom. »Ne. Nijedna od vas nije pazila na nju. Opet. ) zbog toga je opet pobjegla. Opet trči ulicama kao da je beskućnica. Ne moram vam isticati opasnosti kojima se tako izlaže mlada ženska osoba«, ali svejedno počinje razglabati o mogućnostima da je djevojčica silom odvedena u harem ili javnu kuću, da su je uhvatili žandari koji traže nove kandidate za Der-el-Zor, da ju je obeščastila banda dječaka ili muškaraca , ili samo da je dobila razne bolesti iz rijeka izmeta i mokraće koje teku nekim ulicama — jedine tekućine koje ne isparavaju istog časa na suhom zraku. »Reći ću ovo najotvorenije što mogu«, završava ona. »Elizabeth, jednog

112

dana bit ćete dobra majka. Ali trenutačno ste i sami jedva nešto zreliji od djeteta. Nevart, neću nikada umanjivati ono što ste pretrpjeli. Nikada. Ali zbog vaše nedavne prošlosti, ni vi niste u stanju biti zamjenska majka za to dijete. Djevojčica jedva govori. Tko zna što joj se mota glavom? Molim vas obje da je odvedete u sirotište prije nego što joj se dogodi neka nepopravljiva tragedija.« Zatim se progura između dvije žene natrag u američku rezidenciju.

HELMUT U GROZNICI SANJA o sirijskoj prostitutki s kojom je jedanput spavao, te o

grižnji savjesti koja ga je preplavila nakon toga. Međutim, ovaj put kurva ima lice jedne od zadnjih prognanica koje je fotografirao na trgu pokraj citadele, žene koja se dovukla iz (arputa. U duhu je opet u Alepu, a ne u bolničkom šatoru na uskom poluotoku, na suprotnom kraju tog jadnog carstva u raspadanju. Navlači vojničke hlače, a gola prsa još mu bride od afrodizijaka koji mu je ta žena utrljala u kožu kad je bio u njoj i kad je ona nemirnim i napetim očima gledala u njegovu prsnu kost. Nije mu jasno kako Ericu to uspijeva, kako se može pogledati u ogledalo odmah nakon što to obavi. (elmuta preplavi gađenje prema samome sebi kao plimni val ili kao... lavina. ) on se posve nenadano nalazi u snijegu do pasa u svojoj voljenoj Njemačkoj, opet među civiliziranim ljudima, a u grozničavu snu osjeća jedino hladnoću snijega koji mu sa stabala u šumarku borova pada za vrat i u čizme. Tek će za nekoliko tjedana pasti pred oštricu sestrine klizaljke koja će mu zauvijek obilježiti lice. Kad izađe iz šume, čekat će ga obitelj, okupljena oko masivnog stola u kuhinji, i osjetit će miris... čokolade. Da, čokolade. Za razliku od vonja mrtvaca u Siriji. Čak i sada njuši kakao, pokušava udahnuti miomiris i širi nosnice. Tresu mu se noge. Pokraj njega stoji i čeka znakove oporavka njegov dobri prijatelj Eric. Kad se (elmutove nosnice šire kao ždrijelo gladnih ptića, a noge mu se grče, Eric se uzrujava. Ali liječnik mu je rekao da jedino može čekati i nadati se da će vrućica popustiti. Zato poručnik Eric savjesno i odano stoji pokraj kreveta i gleda prijatelja kako sanja, sve dok više ne može čekati.

KAD JE PALA NOĆ, Nevart miluje (atuninu meku kosu, a dijete tiho diše u snu.

Prsa joj se blago dižu i spuštaju u Nevartinim rukama, a ovaj put, za razliku od one noći, (atun se ne budi. Pomisao koja tjednima muči udovicu sada joj se vraća i opet joj kvari san: da je grozna misionarka u pravu. Da, u pravu je. Ima pravo kad kaže da Nevart ne može biti majka. Upravo zbog toga Bog je nikad nije blagoslovio djetetom. Možda bi (atun bilo bolje u sirotištu. Možda sam sebična, misli Nevart. U sobi na kraju mračnog hodnika Elizabeth je također budna. Gleda velove mreže protiv komaraca i misli da bi se ujutro možda trebala ispričati zaspaloj ženi u susjednom krevetu. Kad joj je Alicia rekla da je tek nešto zrelija od djeteta, to ju je toliko uvrijedilo da je zauzvrat pitala misionarku ne želi li da se 113

(atun odvede u sirotište samo . da bi dobila vlastitu spavaću sobu. Zapravo, premda ta žena ima neke sasvim neprivlačne osobine, Elizabeth zna da u njih ne spada sebičnost. Kad je Elizabeth natuknula da Alicia ima skriveni razlog zbog kojeg želi da se (atun otjera iz rezidencije, misionarka se uopće nije osvrnula na to, nego je samo podsjetila Elizabeth da bi dijete moglo biti sigurnije pod paskom odraslih kojima su bolje poznate dječje — i djetinjaste — sklonosti. Elizabeth napokon tone u san, ali upravo tada u daljini prasne puška, a ona se istog časa razbudi i duh joj odluta sve do Egipta. Do Armena. Pomišlja na pismo koje mu je poslala tog popodneva, na šifrirane načine kojima je izražavala svoje osjećaje, iako je znala da on možda nikad neće primiti tu poruku. Možda je već mrtav. Njezina su pisma sve iskrenija i sve otvorenija, sve više odaju dok prolaze dani, i u njezinu duhu je njegova slika sve jasnija umjesto da blijedi. Sjeća se onog dana u predvorju — na stubištu — i nije sretna zbog njegove tadašnje suzdržanosti, za koju ona očito nije sposobna. Možda bi inače bio sada s njom. Bi li se nekamo sklonili zajedno? Vidim te pokraj sebe na balustradi na vrhu alepske palače. Vidim tvoj osmijeh dok me zadirkuješ zbog mojih šešira. Molim te, dobro jedi i ne srljaj u opasnost. Misli na budućnost nakon rata, jer nijedan rat ne traje vječno, pa ni ovaj. Nadam se da ćeš to zapamtiti. Nedostaješ mi. Nadam se da ćeš zapamtiti i to. U drugoj gradskoj četvrti, turski vojnik Orhan misli na elegantan i osamljen crvenkasti bor pokraj napuštenog manastira istočno od grada. Manastirski su zidovi ruševni, iza njih sada žive samo pustinjske životinje. Ali ono stablo? Dvadeset i pet metara visine. Kraljevske grane raširene kao lepeza. A napukline u kori na jednoj strani stabla imaju oblik lica. Lica djevojke. Djevice. To ga je privuklo onamo jednog popodneva i zatim vuklo natrag svakog dana. U podnožju tog stabla pažljivo je zatvorio i zakopao sanduk s fotografskim pločama koje je prema zapovijedi morao uništiti.

114

12

P

OSLIJE MNOGO GODINA pitala sam oca o zlovolji djeda i bake.

»To se uglavnom događalo baki, a kad sam ja bio mali, to nije bio nikakav problem. Bila je dobro. Tek je pod starost postala malo... nepredvidljiva. Ali mislim da ti znaš mnogo više o tome nego ja. Ti si otišla u Watertown i pronašla njezina pisma i dnevnike.« Možda. )stina je da o . godini znam više od oca, strica i tete. Više znam o Armenu i Elizabeth kad su bili mladi. ) pokušala sam naučiti što se dogodilo između Armenaca i Turaka prije stotinu godina, u potpunosti prihvaćajući da moj muž ima pravo: to je uistinu davna prošlost. Svijet se jako promijenio u zadnjih sto godina, vjerojatno više nego u ijednom stoljeću u ljudskoj povijesti. Međutim, smeta mi riječ »prošlost«. Kao i mnogim Armencima. S druge strane, mnogima ne smeta. Moj brat misli da je prepričavanje života djeda i bake čisto rasipanje književnog talenta i da može samo pojačati napetosti između Turaka i Armenaca. Smatra da sam donijela krivu osobnu odluku i usput počinila javnu štetu. Svima bi bilo bolje, rekao je kao da ponavlja Bobove riječi , kad bih napisala još jednu obiteljsku komediju o luckastim ženama na margini društva, na čemu sam uostalom izgradila karijeru. Moju djecu, koja ne nose moje prezime, također je zbunio moj izbor teme. Kad već govorim o tome, moram napomenuti da unatoč prezimenu Gemignani nijedno od moje djece ne osjeća nikakvu povezanost s talijanskim korijenima. Bob će uvijek radije izabrati pivo umjesto vina, a oboje misli da je lanac restorana »Olive Garden« alfa i omega za dobru toskansku kuhinju.) No prošlost je važna. Jedna crta povezuje Armence, Zidove, Kambodžance i Ruanđane. )ma ih još, ali koliko genocida može podnijeti jedna rečenica? Uglavnom, jasno vam je. Osim toga, priča mojeg djeda i bake zaslužila je da bude ispričana, bez obzira na njegovu ili njezinu nacionalnost. U svakom slučaju, evo još jedne povijesne crtice kako bi njihova priča dobila kontekst. Obećavam da je ovo moja posljednja digresija. Tri mladoturčina koji su došli na vlast u Turskoj nakon revolucije 1908. godine bili su Talat-paša, Enver-paša i Džemal-paša. Ta diktatorska trojka pokrenula je genocid i upravljala njime, ali među njima je glavni vizionar pokolja bio Talat-paša, koji je vjerojatno i najviše doprinio kao ministar unutarnjih poslova. Za vrijeme rata, američki dopisnik S. S. McClure opisao ga je kao »najjačeg čovjeka između Berlina i pakla«. Možda je i bio. Ali svakako je bio najbezočniji. Jednog dana pozvao je u svoj ured američkog veleposlanika Henryja Morgenthaua i podsjetio ga da se u dvije njujorške tvrtke, New York Life Insurance Company i Equitable Life, osiguralo mnogo Armenaca. Htio je da mu Morgenthau nabavi kompletan popis armenskih osiguranika tih dviju 115

tvrtaka. Zašto? Zato što su svi mrtvi, napomenuo je Talat, kao i njihovi nasljednici. To znači da novac treba dobiti turska država. Morgenthau, koji je od početka pokušavao nagovoriti turske političare da zaustave deportacije i pokolje, bio je izvan sebe. U svojim memoarima kaže da je bijesno izjurio iz ureda. A Talat-paša? Ubrzo nakon rata i poraza Turske, turski ga je sud proglasio krivim za razne zločine, kao i »masakr i uništenje Armenaca«. Osuđen je na smrt u odsutnosti. Tada je već živio pod lažnim imenom u Njemačkoj, gdje je ostao do 1921., kad ga je ubio neki armenski student, koji je oslobođen zato što je porota zaključila da su Taktovi zločini tijekom rata bili neoprostivi. Njegovo je tijelo vraćeno u Tursku tek ., kad su nacisti poslali truplo s državničkim počastima. Ironija sudbine? Moglo bi se reći. Ali ne u odnosu na povijesni završetak, koji zbilja propituje narav pamćenja i onoga što će naši potomci vjerovati. Ako danas dođete u Ankaru ili )stanbul, vidjet ćete ulice i škole nazvane po Talatpaši. ) po Enveru. Drugim riječima, nacija koja je osudila Talata-pašu zbog pokušaja istrjebljenja jednog naroda poslije je po njemu imenovala avenije. Kako je to moguće? Moguće je zato što većina Turaka — srećom, ne svi — vjeruje da se taj genocid u pustinji nije uopće dogodio. Čak i danas, ako pokolj iz . nazove genocidom, turski građanin može završiti u zatvoru, a turski novinar Armenac može biti ubijen.

ARMEN DIJELI tijesni šator s dva druga vojnika obojica su Armenci , ali to bi se

prije moglo nazvati zaklonom nego šatorom. Spavaju pod ceradom koja je na jednoj strani vezana za klisuru, a na drugoj za dvometarski nasip od vreća s pijeskom. Dvije preostale strane su otvorene, ali nije kišilo otkad su se iskrcali, pa pretpostavlja da nije važno. Ovdje je jednako vruće i zagušljivo kao u pustinji. Nalazi olakšanje u povremenim povjetarcima u noćima kada spava — kada nije na dežurstvu u jednom od napola dovršenih rovova na prvoj crti, gdje je uvijek pitanje hoće li biti napadnuti prije nego što završe rovove. Rečeno mu je da Turci napadaju samo noću. Od oceana ih dijeli manje od jednog kilometra, pa ovdje nakon mraka sluša valove, dok na prvoj crti sluša Turke, koji su u vlastitim rovovima, ponekad samo pedeset metara dalje. Do sada je imao jednostavne dužnosti, i premda su dani bili loši, nisu bili previše strašni nakon onog groznog prvog jutra. Na kraju je granatiranje s mora natjeralo Turke na žalu da se povuku do rovova na ravnicama. Vojnicima iz Anzaca učinilo se da to najavljuje veliku, iako skupu, pobjedu. Međutim, nakon nekoliko dana shvatili su da Turci nisu ni namjeravali dugo braniti žal. )zgradili su pravi rovovski grad, redove i redove rovova s mitraljeskim gnijezdima na savršenim položajima da izrešetaju sve pješake koji bi bili dovoljno glupi da napadnu, pa više nitko nije sebi umišljao da će biti lako — ili uopće moguće —

116

napredovati prema unutrašnjosti. Vojnici znaju da i ostale jedinice Britanskog Carstva na tom dugom poluotoku mjesecima čekaju s oceanom iza leđa. U zadnjih deset dana Armen i drugi vojnik uglavnom provode vrijeme tako što na mazgama donose drvnu građu sa žala kako bi utvrdili novoizgrađene rovove i podigli platforme za pucanje. Jučer je primijetio da prvi put prevoze više streljiva nego drva. To izgleda kao napredak. Zavolio je te mazge. Nisu uopće onako tvrdoglave kako ljudi govore. Ne može ni zamisliti kako bi se vojnici snašli bez njih u toj zemlji pijeska, kamenja i šikare. Do sada je ubio, kako procjenjuje, najmanje dvije tisuće muha. Procjenu zasniva na broju muha koje ubije svakog sata i broju dnevnih sati od iskrcavanja. Ne vjeruje da je ovdje ubio ijednog Turčina, iako je na dan iskrcavanja pucao iz puške u guštik dok mu nije ponestalo metaka. Zamišljao je da svaki Turčin ima Nezimijevo duguljasto lice. Ali muhe? One su posvuda i na svemu. Roje se oko marmelade čim otvori limenku, a isto vrijedi za čaj i vodu, pa se ne bi začudio da je pojeo onoliko muha koliko ih je ubio. Radi bez košulje, a naramenice mu pridržavaju hlače. 9ator mu tako zaudara po znoju da se mazge čine ugodno aromatičnima. Jednog je dana imao dva slobodna sata i nije mogao spavati, pa su ga tri Australca naučila igrati bridž jer im je trebao četvrti igrač. Svaki dan nešto napiše za Elizabeth, a dvaput je proslijedio ta duga pisma na brodove u zaljevu kako bi jednog dana bila poslana. Nitko mu ne zna reći kad će se se korespondencija nastaviti — uvijek odgovaraju »samo što nije« — a to ljuti sve vojnike. Veterani gledaju na manjak pošte kao na smrtni grijeh u pripremama vojske za iskrcavanje. Prošlo je sedam tjedana otkad je otišao iz Alepa i zadnji put vidio Elizabeth. Kad u duhu oživljava njezinu sliku, započinje sa sjajnom riđom kosom, a onda vidi jagodice koje su ga podsjećale na suprugu. Ponekad zuri u kožu na pregibu lakta jer ga je tu prvi put dodirnula kad ga je u šetnji ležerno uhvatila pod ruku. Danas, deseti dan od dolaska, širi se glasina: prvo je čuje od Armenca po imenu Artak, a dvadeset minuta poslije od Novozelanđanina po imenu Sydney. Gotovo je s čekanjem, gradnjom i nervoznim virenjem u mrak preko ruba rova. Sutra će pred zoru izaći iz rovova i napasti Turke. »Jesi li ikad napravio bombu?« pita ga Sydney nakon što mu je prenio priču da se sprema napad. Sydney se češe po prištevima od ugriza kukaca koji mu se vide čak i kroz gustu dlaku na prsima. »Nisam«, odvraća Armen. Zajedno s ostalim topovskim mesom koje se prijavilo u Egiptu, prošao je ubrzani tečaj o puškama, bajunetama i po Armenovu mišljenju pogibiji u vodi do pasa s trideset kilograma tereta na leđima. »Nijemci imaju ručne bombe. Znaš, velike kao, ne znam, kruška. Velika kruška. Zato ih imaju i neki Turci. A mi ih nemamo. Ako se boriš u Francuskoj, dobiješ ih od Engleza. A ovdje? Nema šanse. Ali naučio sam kako napraviti bombu od limenke za marmeladu«, kaže i krene objašnjavati Armenu kako

117

limenku napuniti nitrocelulozom i gelerima te provući stijenj s vrha. »Danas ćemo prije mraka praviti bombe. Pridruži nam se, stari.« »Dežuran sam u rovu«, kaže mu Armen. »Bdiješ cijelu noć prije napada? Koji peh!« »Možeš meni napraviti jednu?« pita Novozelanđanina. »Jednu? Može i dvije. Sebi ću napraviti onoliko koliko mogu nositi.« »(vala«, kaže Armen. Gledajući prema žalu, u daljini vidi jedan od ratnih brodova, a po crnom dimu koji suklja iz dimnjaka shvati da se brod pokrenuo. Povlači se. ) Sydney je primijetio. »No, krasno«, kaže Sydney. »Krasno! Jebena mornarica. Jebeni generali.« Armen uzvine obrve. Nije mu jasno. »Odlaze prije ofenzive! Prokleti štakori. Koliko će topova sada pucati na turske rovove? Jedan brod manje«, i pljuje na zemlju. Armen kima glavom, ali ne vjeruje da će se mnogo promijeniti zbog jednog broda. Osim toga, neprijateljski su rovovi tako blizu da bi topnička vatra vjerojatno pobila jednako mnogo njihovih vojnika kao i Turaka. Zbog jednog konkretnog razloga drago mu je što vidi brod kako odlazi iz zaljeva — to znači da će njegova pisma za Elizabeth možda napokon krenuti prema Alepu.

»S)ROT)9TE JE posve siguran okoliš«, kaže William Forbes ukrstivši ruke iza leđa.

Stoji pokraj prozora u dnevnom boravku rezidencije, ali lice mu je ipak u sjeni jer je sunce nisko na zapadu. Govori tiho, samouvjereno, kao da recitira govor koji je uvježbao. Ako je Elizabeth ikada sumnjala u to da joj je odvratan, sada je sigurna. Kao liječnik je sposoban, u što se uvjerila u Der-el-Zoru, a i gleda ga svaki dan kako radi u bolnici. Ali na svijetu sigurno ima još mnogo sposobnih liječnika koje bi ovako prezirala. Ne radi se samo o tome da je on još jedan muškarac koji bi njezinu ocu i majci odgovarao kao zet — još jedan Jonathan Peckham. Radi se o tome da se vrzma oko nje samo zato što misli da je ona jedina žena u Alepu koja je dostojna njegova udvaranja. Uvjerena je da je stao na stranu njezina oca i Alicije Wells, tvrdeći da se (atun mora odvojiti od Nevart i poslati u sirotište, samo da bi se dodvorio Silasu Endicottu. Njezinu ocu također ide na živce prisutnost te djevojčice, a Elizabeth ne može a da to ne smatra smiješnim. Njezin je otac uvijek slijedio roditeljsko načelo da dijete treba vidjeti, ali ne i čuti. U tom pogledu (atun je uzorna. »Poštujem tvoje mišljenje da su neka djeca u sirotištu divlja nakon onoga što su prepatila«, kaže Forbes, »ali barem imaju nadzor i poduku, a osim toga, uglavnom su na sigurnom iza zidova.« Debela knjiga koju je listala — ne baš čitala, jer joj je koncentracija slaba — leži joj otvorena u krilu kao mačka. »Nevart je treba i ona treba Nevart«, odgovara kratko. »Ali ne vidim neki napredak. A ti?« »Napredak je precijenjen ideal.«

118

On se okreće tako da ga gleda u profilu. Već je primijetila da on voli stajati u profilu, a njegova silueta u večernjem svjetlu nije ružna. Naočit je muškarac, ali nije muškarac koji će joj se ikada svidjeti. Pošutjevši onoliko koliko smatra prikladnim, on nastavlja: »Mislim da ti je ovdašnja zaostalost već prirasla srcu. Ja sam do sada uglavnom uspio odoljeti tim čarima.« Zatim joj se znalački smješka i dodaje: »Ali ne svim čarima. Nipošto svima.« Prije nego što je stigla išta odgovoriti, umiješa se njezin otac: »)mamo konkretnijih problema od rasprave o zaostalosti ove zemlje. Za manje od jednog tjedna svi se vraćamo u Sjedinjene Države osim gospođice Wells. Mislim da nije pošteno da armenska udovica i armensko siroče ostanu u američkoj rezidenciji nakon što odemo. Briga za njih postat će tegoban i nepravedan teret za Ryana i njegovo malobrojno osoblje.« »Ostaje i gospođica Wells. Zašto ona nije teret?« Forbes se tiho nasmije. »Gospođica Wells je prirodna sila. Još malo i uvjerit će cijeli )stanbul i Ankaru da uvedu demokraciju i vjersku snošljivost.« »Zapravo«, kaže njezin otac, »gospođica Wells ubrzo će u Damasku provoditi jednako mnogo vremena kao u Alepu. Oprosti, ali po mojem mišljenju, nema nikakvog smisla da te dvije Armenke ostanu ovdje nakon našeg odlaska. Za Boga miloga, ni sada nema smisla da su ovdje! Ne znam zašto ijedna od njih zaslužuje takav povlašteni tretman. Razgovarat ću s Ryanom.« ») ja ću«, kaže Elizabeth, a tada joj nešto padne na pamet: što ako i ona ostane u Alepu? Otac i dva liječnika mogu se vratiti u Ameriku prema planu, ali ona može i dalje pomagati dr. Akcamu u bolnici i bilježiti nedaće Armenaca za američku udrugu. (oće li smetati Ryanu Martinu? Možda i neće. Može ponuditi pomoć u brizi za (atun i pobrinuti se da nazočnost dviju prognanica ne bude ni teret ni smetnja njegovu poslu. Osim toga, ako se ona vrati u Boston, Armen će je mnogo teže naći — pod uvjetom da je još živ. Razdvajat će ih ocean. Već tjednima nije dobila pismo od njega. No ako je on još negdje na ovom svijetu, na drugom kraju Osmanskog Carstva u Dardanelima ili u Egiptu, jednog dana vratit će se u Alep. Tako je rekao u pismima koja je dobila. I tako joj govori njezino srce.

DAN SE PR)M)ČE VEČER), a žandar, koji ima najviše šesnaest-sedamnaest godina,

spava u uličnom hladu, odmah ispred vrata tajanstvenog mjesta gdje muškarci ulaze i izlaze, a 9ušan i (atun ga promatraju. Pokraj njega je limeni tanjur s tri janjeće ćufte koje nije ni taknuo, a 9ušan pohlepno trlja rukama i glumi da slini. (atun ju je upozorila da pusti te ćufte na miru jer je pitanje koliko duboko stražar spava. Čak je ponudila da će joj donijeti još hrane iz rezidencije

119

američkog kneza — jutros je donijela kruh i smokve — ali prijateljica joj je jasno dala do znanja: ona želi te ćufte i ništa drugo. Glazba u zgradi iza žandara je zavodljiva, djevojčice osjećaju miris tamjana i opijuma kako izbija kroz proreze u zatvorenim kapcima. 9ušan joj je prstima i rukama pokazala što muški i ženski rade iza tih zidova. Drmala je kukovima naprijed-natrag kao divlja životinja, luđački se hihoćući. No Hatun je i dalje sumnjičava. )z kuće se ne čuje vriska. Kad su muški to radili ženama na dugom hodanju, žene su uvijek vrištale. Možda zato majke i kćeri nakon toga nisu govorile ništa. )zgubile su glas od vrištanja. Ne, misli ona. Ne uvijek. )zvlači sjećanja, vuče ih iz dubine uma kao tvrdoglave magarce na užetu. Ponekad su žene samo tiho jecale. A neke nisu ispustile ni zvuka. )pak, vriska je prvo čega se sjeća, i vrisku veže uz ovo je nova riječ za (atun silovanje. Muški bi to učinio ženi, ona bi obično zavijala ili vrištala, a onda bi on podigao hlače i zavladala bi tišina. 9ušan je vuče za ruku i pokazuje prstom. Tri njemačka vojnika gase cigarete golemim čizmama i zatim kucaju na vrata. Visoka žena čije je lice izgubljeno u tetovažama pozdravlja ih širokim osmijehom i pokazuje im da uđu. Stražar kašlje u snu, ali oči su mu i dalje čvrsto zatvorene. »Sada?« pita je 9ušan. »Nemoj«, kaže (atun prijateljici. »Ako se probudi, ubit će te.« »Ne. Samo će učiniti ovo«, kaže 9ušan, dvaput njiše kukove i smije se. (atun kaže da će nagovoriti Nevart da zamoli kuharicu Amerikanaca da za večeru spremi nešto s janjetinom, a ona će to donijeti svojoj prijateljici kasnije navečer ili sutra ujutro. Ali 9ušan je opsjednuta tim ćuftama i polako kreće preko ulice, hodajući jednako nečujno kao onaj narančasti mačak koji živi odmah izvan zidova američke rezidencije. Osvrće se prema (atun, a oči su joj divlje kao i uvijek. Kad stigne do žandara, dugo oklijeva u blizini, a lice joj je skriveno u sjeni. Zatim čučne. (atun je uvjerena da njezina prijateljica izaziva sudbinu, čemu je inače sklona. Zamišlja 9ušan kako pravi grimase pred mladićem samo zato što joj je to zabavno i uzbudljivo. (atun želi da brzo zgrabi ćufte i pobjegne, tako da njih dvije zajedno otrče sporednom ulicom i nestanu u smiraju kasnog popodneva. Žandarova desna ruka odjednom se pruža kao zmija, i on prstima hvata 9ušan za gležanj. Otvara oči dok djevojčica kriči i očajnički pokušava ustati, trzajući nogom tako da limeni tanjur ćufta leti u zrak. Žandar reži nešto što (atun ne razumije i nadlanicom udara 9ušan po obrazu. Ali udarac je odbija dva-tri metra dalje, tako da se kotrlja kao lopta. (atun trči na ulicu što brže može i vuče prijateljicu za ruku, pridiže je, a onda odvlači do susjedne uličice. Kad se zadihano zaustavljaju jednu ulicu dalje, čini se kao da sunce jače sja. ) premda se 9ušan trlja po obrazu gdje ju je pljusnuo žandar, svejedno se smije. »Kladim se da će ta svinja jesti ćufte s ceste«, kaže zlurado. »Kao ja!«

120

SUNCE SE BL)Ž) OBZORU, a Helmut Krause stoji na grebenu i gleda velike sive

obrise britanskih razarača u daljini kroz dalekozor s jako izgrebenim lećama. Uzak procjep u oblacima dopušta nebu da baci anđeosko crvenilo na mirne vode Sredozemlja. Helmut je odrastao kod Kolberga. U njegovu duhu Baltik nije nikad bio tako miran niti tako utješno plavozelen. Pita se kako bi to svjetlo izgledalo kroz fotoaparat. Nedostaje mu njegov Ernemann. Eric ga tapše po ramenu. »Baš je lijepo što si se vratio«, kaže mu veselo. (elmut spušta dalekozor i smiješi se prijatelju, ali ne kaže ništa. Je li se vratio? Tako je slab da nije siguran. Noge bi mu mogle svaki čas popustiti, a onda će ga vratiti na ležaj u Zemlji prokletih. Odora na njemu visi kao vreća, još je slab nakon dugotrajne dizenterije. Dardaneli su mu ogavni. Ne samo zato što je izgubio više od deset kilograma i u šest tjedana nakon dolaska proveo dobar dio vremena ležeći u primitivnom bolničkom šatoru gdje se znojio ili bljuvao neopisive užase iz anusa i usta, nego i zato što čak i sada, kad opet hoda među zdravima, on i ostali vojnici žive kao podzemne životinje. S ovog grebena vidi labirintsku menažeriju turskih rovova, koja kreće s podnožja brijega i širi se po ravnici u redovima, cik-cak. Rovovi su iskopani duboko u suhoj zemlji i imaju male drvene putokaze. Čuo je da rovovi u Francuskoj obično na dnu imaju vodu, koja se zna popeti do pola metra. Ovdje ne. Ovi su uglavnom suhi. Ipak, vojnici se rijetko usuđuju viriti, pa se kreću zajedno sa štakorima i kukcima među nasipima od drva i zemlje. »Dok si drijemao zadnja dva tjedna, ja sam uveo neka poboljšanja«, kaže mu Eric, a (elmut kima. Jedva da se sjeća kako su po njihovu dolasku izgledali ti položaji zato što ga je brzo shrvala bolest, i sve mu je maglovito. Nije važno. Sada rovovi imaju dobro izgrađene požarne ljestve i strateški smještene strojnice zaštićene vrećama pijeska. Vidi dvije bitnice brdskih topova, tri bitnice poljskih topova i skupinu vojnika oko dva minobacača. )spred položaja nižu se dugi kolutovi bodljikave žice. Osim toga, zna da su vojnici ovdje vrlo motivirani. Brane svoju domovinu. Neki od njih su isti oni vojnici koji su prije više mjeseci spriječili da Anzac nakon prvog iskrcavanja ne napreduje prema unutrašnjosti. Zapovjednik Mustafa Kemal rekao im je: »Ne zapovijedam vam da se borite, zapovijedam vam da umrete.« Mnogi su umrli, ali mnogi su bili nadahnuti i preživjeli. Ta je zapovijed već legendarna. Nastupit će trenutak kad će Australci i Novozelanđani izaći iz rovova i navaliti na te linije obrane, što neće biti lijep prizor. »Napadaju samo noću«, govori Eric. »Kao i Turci. Nitko pri zdravoj pameti ne pokušava ništa za danjeg svjetla.« »Stvarno?« »Stvarno«, kaže poručnik. »Misliš da je tamo negdje naš Armenac?« »Armen?« »Da.« »Ne misli više na to. Nisi mu mogao nikako pomoći.«

121

»Ali što kažeš, je li uspio? Je li možda tamo negdje?« »Čisto sumnjam«, kaže Eric gubeći strpljenje. Ali za čas je opet staložen i pokazuje jednu strojnicu: »Ne bih volio da sam ja stvorio mitraljesko gnijezdo koje ga je ubilo.« (elmut kima. Sjeća se fotografija svojeg armenskog prijatelja koje je snimio netom prije njegova odlaska. Je li u čistoj plohi Armenovih usana i u njegovu otvorenom pogledu vidio samo mržnju, želju za osvetom o kojoj je govorio? )li je primijetio nešto više? Kad ga nije snimao, kad su zajedno sjedili i razgovarali u gostionici, činilo mu se da u tim očima vidi i tugu. Žaljenje. Armen je barem jedanput spomenuo vlastitu krivnju, vlastitu grižnju savjesti. 9teta što mu nije želio ispričati više. Fotografske su ploče u međuvremenu propale, uništene su zajedno sa svim slikama izmrcvarenih žena i djece u Alepu — nekih na rubu smrti, nekih već mrtvih. A evo njega u Dardanelima, na slabim nogama nakon dizenterije. Nije postigao ništa. Apsolutno ništa. »Gle«, kaže Eric pokazujući prema Sredozemlju. (elmut opet podiže dalekozor do očiju. Vidi bljesak na jednom ratnom brodu. Onda čuje sve glasniji zvižduk granate. Ne, misli (elmut, zvižduk granata. Množina. Baražna vatra. U zaglušujućem prasku, prva se granata rasprskava, a Eric nestaje u kiši kamenja i ljudskog mesa. Helmut zausti da vikne prijateljevo ime, ali odjednom je i on podignut sa zemlje dok svugdje vlada velika tišina, a onda tresne natrag na tlo i osjeća da je sve oko njega ustitralo i neobično vlažno. Je li ljosnuo u jedinu lokvu na cijelom poluotoku? Okreće glavu da potraži Erica, ali nigdje ga ne vidi. Volio bi vjerovati da se Eric otkotrljao u zaklon nekog rova, ali u dubini duše zna da je ispario, da je raznesen u milijun anonimnih krhotina kostiju i krpica kože. Mora se sam zakloniti. Pokušava se rukama oduprijeti o tlo da se pridigne, ali ne može. Načas je posve zbunjen. Onda spušta pogled prema prsima i shvaća što je. Vidi samo svoj dalekozor, koji mu je kliznuo na prsnu kost. Više nema ruku. Nestale su. Ovu lokvu koju osjeća oko ušiju stvorili su potočići krvi iz velikih rupa gdje su mu bila ramena. Prestravljeno otvara usta i vrišti, ali u tom jezivom svijetu nijemih eksplozija i prevrnute zemlje nije siguran je li uopće ispustio neki zvuk. Ali nije važno, uopće nije važno, jer zna da umire na tom grebenu. Stvarno je došao kraj. Počinje moliti: Molim te, Bože, dolazim, uzmi me, uzmi me! Ali riječi začas postaju zbrka besmislenih slogova. Prije nego što zauvijek izgubi svijest, ima zadnju suvislu misao — Ericovu usputnu primjedbu: napadaju samo noću. Znači, i oni jadnici iz Anzaca sad će svi izginuti.

122

13

D

JED I BAKA rijetko su mi govorili o Prvom svjetskom ratu i genocidu.

Ona anegdota s mojim bratom, djedom i limenim vojnikom bila je rijetka iznimka, pa sam je zato valjda i zapamtila. Nikad mi nisu pričali po redu ili kronološki. Obično bi nasumce izvukli neku anegdotu ili uspomenu koja bi tek nakon više godina, u razgovorima s mojim ocem, stricem i tetom, dobila neki smisao. Osim toga, tek sam u četrdeset i četvrtoj godini otkrila da bakina pisma, dnevnici i izvješća koja je pisala za »Prijatelje Armenije« još postoje u arhivima jednog muzeja izvan Bostona, i da su napunili cijeli jedan arhivski sanduk. Nikad to nije rekla čak ni mojem ocu. Zato sam tek u srednjim godinama počela proučavati spise koje je ostavila Elizabeth Endicott i povezivati tajanstvene izjave iz mojeg djetinjstva — poput one djedove napomene o limenom vojniku Tayloru — s davnim bakinim zapisima. Drugi je primjer čudna veza između nejestivog mesa i prekooceanskog broda koji je potopila njemačka podmornica devet mjeseci nakon početka Prvog svjetskog rata. To je meso bilo pastrma. Djed je volio pastrmu, a to što ju je baka spravljala za njega pokazuje koliko ga je voljela. Pastrma je nekakvo armensko sušeno meso. Sušena govedina pripremljena s dovoljno češnjaka da otjera vampire u drugu vremensku zonu. Nakon što bi baka pripremila porciju, kuća bi im smrdjela danima, a pretpostavljam da je smrdjelo i njih dvoje. Gledala sam tamne pruge suhog mesa na bakinom otmjenom pladnju od plave keramike »Tiffany« i zamišljala zračenje smrada kako se povija oko Pepea, onog animiranog tvora iz »Looney Tunesa«. Brod je bio »Lusitania«, koju su 7. svibnja 1915. torpedirali Nijemci kod irske obale, a potonula je za samo osamnaest minuta. Poginulo je oko tisuću dvjesta putnika i članova posade od ukupno . ljudi koji su se u New Yorku ukrcali na brod manje od tjedan dana ranije. )mala sam šest godina kad sam zauvijek povezala pastrmu s pomorskim nesrećama. Bio je Uskrs, i sjedila sam na klupi u bakinoj kuhinji dok je baka na jedan pladanj slagala dolmu listove loze punjene lukom, grožđicama i rižom , a na drugi pastrmu. U kuhinji su bili i moj djed, otac i teta, ali baki je pomagala samo teta. Muškarci su im pravili društvo. U dnevnom boravku bilo je više ljudi, a moj brat i neki rođaci neizbježno su igrali biljar u podrumu. Tek za sat i pol trebali smo se okupiti u blagovaonici za uskrsnu večeru. Kuhinja je sigurno vonjala po suhom mesu, zbog čega sam sjedila na klupi. Željela sam slušati razgovore odraslih, ali sam htjela biti što dalje od radne površine s pastrmom. Krikor, čovjek koji je tema sljedećeg razgovora, bio je armenski prijatelj djeda i bake s kojim su se upoznali kad su se skrasili u Americi nakon Prvog svjetskog 123

rata. S obzirom na moju zlovolju kad ljudi zamišljaju Armence kao prodavače tepiha, ironično je što je Krikor bio vlasnik goleme trgovine tepisima kod Princetona u New Jerseyju. TETA: Mama, moraš prestati s tim. Sušena govedina ne može biti dobra za tatu. To je... to je otrov. DJED: Hrana bogova. BAKA: Za sada mu dobro ide. DJED: Krikor je jeo pastrmu dok nije umro prije dvije godine. OTAC: poseže za prugom pastrme na pladnju : Da, ali Krikor je bio otporan na sve. Sjeti se, preživio je »Lusitaniju«. Ne? BAKA: Krikor je uvijek volio pričati priče. Više nego tvoj otac. Ali da, bio je na »Lusitaniji« kad je potonula. Tada je već živio u Americi nekih deset godina, a »Lusitanijom« se vraćao u Europu da se bori zajedno s Armencima u ruskoj vojsci. TETA: Je li stvarno plivao do broda koji ga je spasio? DJED: Ne, naravno da nije. Ali satima se držao za komad drveta. Barem je to uvijek govorio. Pravo je čudo što nije umro od hladnoće. TETA: Da je onda pojeo pastrmu, grijao bi se vlastitim dahom. BAKA: Sjećam se da sam te godine na cijelom putovanju u Europu bila prestravljena zbog »Lusitanije«. Očito je ostavila dojam na sve nas. OTAC: Ne bi torpedirali još jedan brod. Bila je to katastrofa za njemački imidž. BAKA: Ja sam se bojala. DJED: Gluposti. Tada se ničega nisi bojala. Ryan Martin je govorio da si najhrabrija žena koju je ikad vidio. Djed ju je tada htio obgrliti jednom rukom, ali odgurnula ga je smijući se. »Dalje od mene kad smrdiš po pastrmi! Za danas si izabrao pastrmu umjesto mene. Sad živi s tim, gospodine.« To je jedna od mojih omiljenih uspomena na djeda i baku: bez tuge, bez plahe čežnje. Ali čak je i ona otvarala pitanja koja su me kopkala dok sam odrastala i sabirala komadiće njihove priče. Kako je Krikor zapravo preživio »Lusitaniju«? Kakve je stvari radila moja baka da ju je taj Ryan Martin smatrao tako hrabrom? O prvom pitanju nisam nikad saznala išta više. Ali na kraju sam dobila odgovore na drugo.

124

NEVART BULJI U LICE na drugoj strani željeznih rešetaka. To je turski vojnik u

žutosmeđoj odori. Mlad je, ima paperjaste brkove. U prvi čas joj se čini da ima pospane oči, ali onda shvaća da je pogriješila. Te su oči nepovjerljive. Osim kuharice, ona i (atun su same u američkoj rezidenciji. Elizabeth, Alicia i dva liječnika su u bolnici, a Ryan Martin, njegov asistent i Elizabetin otac otišli su na sastanak s valijom. Čula je američkog konzula i g. Endicotta dok su se dogovarali kako će izraziti svoj bijes zbog onoga što se događa u Der-el-Zoru, kao i zbog Farhata Sahina, koji je dogovorio krađu velikog dijela pomoći koju su nosili u logor. Ali i oni i Nevart znaju da valija neće poduzeti ništa. Sigurno neće ništa učiniti za Der-el-Zor i sigurno neće ukoriti svojeg podčinjenog. Farhata Sahina eventualno će pohvaliti. Vojnik s poštovanjem skida kapu shvativši da ga je Nevart primijetila kako viri kroz rešetku pokraj debelih drvenih vrata. Prošlo je vrijeme ručka i grad usporava pod jarkim pustinjskim suncem. (atun se usredotočila na zadatke iz matematike koje joj je zadala Nevart, pa još nije primijetila vojnika. Netremice gleda u pločicu držeći u ruci okrajak krede. »Čekaj ovdje«, kaže Nevart djetetu i ustaje sa stolice, znajući da je djevojčica prati pogledom i da je gotovo sigurno primijetila vojnika. Pokušava suzbiti nelagodu koja je bocka u zatiljku i podsjeća samu sebe da svakog dana viđa turske vojnike na alepskim ulicama. Kod rešetke kaže samo: »Da?« »Oprostite, tražim američkog diplomata.« »Konzula Martina?« »Ne znam kako se zove.« »Na sastanku je s valijom«, kaže mu ona. Vojnik malo razmišlja, a onda pita: »Kad će se vratiti?« Nevart iza sebe čuje kako (atun odmiče stolicu od stola. Trenutak poslije djevojčica je pokraj nje. Nevart osjeća dječje prste kako se isprepliću s njezinima. »Ne znam. (oćete li mu ostaviti poruku?« Vojnik gleda lijevo i desno niz ulicu. Zatim odmahuje glavom. »On ne zna tko sam. Zovem se Orhan. Opet ću doći.« Uz mali naklon stavlja kapu na glavu i odlazi.

ELIZABETH NOSI zadnje noćne posude koje je ispraznila i baca ih u limeni

umivaonik u bolničkoj kupaonici. )ma strategiju da ih prvo sve isprazni i onda sve opere. Dok radi, diše na usta gotovo cijelo vrijeme. Kad se okrene, vidi Aliciju Wells i časnu sestru koju prepoznaje iz sirotišta premda se još nisu upoznale. 125

»Elizabeth, imate li malo vremena?« pita misionarka. Glas joj je neobično srdačan. U zadnje vrijeme njihov je suživot na kušnji, a Elizabeth se u zajedničkoj spavaćoj sobi osjeća vrlo skučeno, kao u zatvorskoj ćeliji. »Da, naravno«, odgovara nastojeći zvučati jednako srdačno. Pere ruke, a onda pokazuje dvjema ženama da je slijede iz kupaonice do prozora u širokom hodniku, dokle ne dopire vonj noćnih posuda. »Ovo je sestra )rmingard«, kaže Alicia. »A ovo je Elizabeth Endicott.« »Drago mi je«, kaže Elizabeth časnoj sestri. Lice joj je žablje, ali nije antipatično. )ma oko pedeset godina. Elizabeth je uvjerena da zna zašto je Alicia dovela tu ženu. »Vidjela sam vas u sirotištu. 9teta što se nismo ranije upoznali.« »Rekla bih da obje imamo mnogo posla. Premalo je sati u danu za dokone razgovore, kako za vas, tako i za mene«, kaže joj sestra Irmingard, a govori jednako hladnokrvno i poslovno kao Elizabetin otac. Zatim se sestra malo smekša, rukom stisne Elizabetine prste i doda: »Bog blagoslovio vas i Prijatelje Armenije . Lijepo je od vas i vaših suradnika što ste došli u Alep. Donijeli ste darove u Der-el-Zor.« »(vala. Ali stvarno smo donijeli vrlo malo. Trebalo bi nam čudo s hljebovima i ribama da nešto postignemo. Duboko smo se razočarali.« »Prestrogi ste prema sebi i svojem ocu«, kaže Alicia, premda joj je glas strog kao i uvijek. »Prestrogi ste prema svima nama. Da, izgubili smo četiri kola. Ali liječnici su spašavali živote u logoru i ovdje u bolnici.« Elizabeth uzdahne. Ovaj razgovor nema veze s pravim razlogom zbog kojeg je Alicia ovamo dovela sestru Irmingard. Napokon zaključuje da više ne može čekati i da je najbolje da sama pokrene temu. »Pretpostavljam da ste došli zbog Hatun.« »Da, opisala sam sestri situaciju u rezidenciji i teškoće koje svi imamo s djetetom«, priznaje Alicia. »Možete li mi reći zašto djevojčica nije u sirotištu?« pita časna sestra. »Zato što ima majku: Nevart«, odgovara Elizabeth. »Očekivala bih da budete sretni što je dijete našlo dom i što će vjerojatno biti posvojeno. Nije li to cilj sirotišta? Brinuti se za djecu dok ne dobiju trajan dom?« »Nema majku nego teško unesrećenu ženu koja se brine za nju iako je rastresena i depresivna«, ispravlja je Alicia. »9toviše, ni ta žena nema trajan dom niti mogućnosti da će ga dobiti. Živi od dobre volje i milosrđa američkog konzula. Udovica je. Nema muža. S druge strane, djetetu treba — ne mogu to reći na ljepši način — mnogo više pomoći nego što Nevart može pružiti. Duševno je osakaćeno. To je tragična istina. Zašto —« »Ne znate to!« obrecne se Elizabeth glasnije nego što bi htjela. Ali dovoljno je čula. »Uopće to ne znate«, ponavlja. ») čini mi se da ne bi bilo važno ni da je djevojčica zbilja duševno osakaćena. Zašto bi joj bilo bolje u sirotištu? Na koji način? Govorite li o mogućnosti da je zlostavljaju djeca koja su razgovorljivija? Da se izgubi u gomilama siročadi? Da mora izbjegavati bačene čaše? Ne vidim

126

zašto bi joj moralo biti bolje u sirotištu. Osim toga...« Zastaje dok joj se polako vraća barem izvanjska pribranost. »Nastavite«, kaže Alicia hladnokrvno. »Čekam.« »)ma nešto vrlo nemilosrdno u vašem pogledu na cijelu stvar, a pogotovo na Nevart.« Misionarka otpuhuje i maše glavom. »Takva dramatika možda vam dobro dođe u vašim odnosima s muškarcima u South (adleyju i Bostonu, pa čak i s armenskim inženjerom s kojim ste se upoznali ovdje«, kaže Alicia. »Ali nema joj mjesta kad govorimo o djeci, s obzirom na osjetljivost njihova položaja.« Elizabeth nije Aliciji rekla ništa o svojim odnosima s prijateljem udovcem na sveučilištu Mount (olyoke niti s Jonathanom Peckhamom. Razgovarale su o Armenu, ali samo vrlo općenito. Međutim, očito je njezin otac nešto rekao misionarki. »Nije mi jasno kako moja nekadašnja prijateljstva imaju veze s najboljim mjestom za odgoj Hatun«, brani se ona. »Nisam rekla da imaju ikakve veze«, navaljuje Alicia. »Samo sam htjela reći da postajete nepotrebno dramatični. Evo, ukratko, u čemu se ne slažemo: kako mi se čini, vi smatrate da je sirotište puno malih divljaka bez nadzora. Vjerujete da tamo nitko nije u stanju potaknuti dijete da izađe iz svojeg oklopa. Ja se ne slažem. Vidjela sam iz prve ruke kako dobro radi sestra Irmingard sa svojim pomoćnicama.« »(vala«, kaže časna sestra. »Gospođice Endicott, znam da ste imali loša iskustva s alepskom djecom. Čula sam kako vam je čaša ozlijedila stopalo. Zacjeljuje li?« »Da. Malo-pomalo.« »Dobro.« Onda se opet okreće Aliciji i nastavlja: »Mislim da djevojčica nije duševno osakaćena. )stina, u sirotištu je bila vrlo kratko. Dan-dva, ako se dobro sjećam.« »Nije se rodila s duševnim problemima«, tvrdi Alicija, »ali obilježilo ju je ono što je vidjela u koloni.« »Uglavnom«, )rmingard se obraća objema ženama šireći ruke, »pogledajmo načas oko čega se vas dvije slažete. Zapravo imate isti zadatak: učiniti što god možete da sačuvate ono što je preostalo od armenskog naroda. )mam li pravo?« »Naravno da imate«, odgovara Elizabeth ne mareći što zvuči bezobrazno. »Onda dopustite stručnim osobama da se brinu za to dijete. Dopustite nam da —« »Djevojčica ostaje s Nevart. Ne dopuštam ništa drugo«, prekida je Elizabeth. Smeta joj pokroviteljski ton časne sestre, premda je ova dopustila mogućnost da (atun nije tupoglava ni luda. »(vala vam objema što ste došle. Alicijo, vidimo se u rezidenciji. A sada oprostite, imam posla.« S tim riječima se okreće i ostavlja ih u hodniku.

127

EL)ZABET)NE SU OČ) umorne od slabog svjetla u dnevnom boravku, a kažiprst je

boli od pritiska pera. Radije bi bila u spavaćoj sobi na katu, ali uzrujava se kad je tamo Alicija, a misionarka upravo spava. Zato je još jedanput našla razlog da ostane budna u prizemlju rezidencije, iako je prošla ponoć. Piše Armenu, premda joj ta pisma sve više izgledaju kao osobni dnevnik nego kao dopisivanje. Šepam, no kažu mi da ću se oporaviti ako ne hodam. Ali to je nemoguće. Zašto sam u Alepu ako se smijem jedino oporavljati? Pa nisam zbog toga otputovala tako daleko. Kao i uvijek, uglavnom govori o Armencima. Nema male djece jer nikad ne prežive put. Ali ovog je tjedna u jednoj koloni stiglo malo dijete koje ima najviše dvije ili dvije i pol godine, a nosila ga je dvanaestogodišnja sestra. Njihova majka i dva brata umrli su prije mnogo dana ili tjedana . Sestra je u sirotištu, a malo dijete djevojčica u bolnici. Oboje će preživjeti. Govorim ti o njima zato što su živjele u selu kod (arputa, a ja se sjetim tebe kad god dođu izbjeglice iz (arputa. )z Vana također, ali ovih je dana rijetkost da u Alep stigne netko tko ima veze s Vanom. ), naravno, to što se radilo o djevojčici podsjetilo me na dijete koje si izgubio. Kako to podnosiš? Ozbiljno, kako to podnosiš? Da si mi je barem spomenuo prije nego što si otišao! Odlučila sam: ne vraćam se u Sjedinjene Države s ocem i liječnicima. Ostajem ovdje. To znači da bismo se mogli opet vidjeti. Nadam se. Vrati se

Brzo podiže pero s papira i odlaže ga u limeni žlijeb pokraj tintarnice. Naslanja se i razmišlja. Te je zadnje riječi napisala a da nije prvo u sebi iskušala kako zvuče, pa se sada brine da su žalobne i očajničke dok tako stoje same samcate u retku, kao prozor u njezino slomljeno srce. Možda bi trebala dodati riječ uskoro, ali nije sigurna hoće li ta kratka rečenica time postati imalo prikladnija ili manje žudna. Zašto sam tako usamljena ovdje, pita se, i zašto sam tako čvrsto odlučila ostati? Mogla bi odmah završiti rečenicu. Staviti malu točku nakon se. Uzima pero i umače ga u tintarnicu, a onda ga zaustavlja pet centimetara iznad papira. Ipak ne dodaje točku, nego dopisuje dvije riječi: po mene. Gleda golotinju te rečenice i značenje tih šest kratkih slogova. Vrati se po mene.

128

Te riječi u njoj bude čežnju, ali i zadovoljstvo. Kad se život svede na brigu za izgladnjele na trgu i bolesnike u bolnici, je li doličnost važna? Nije. Osim toga, sumnja da će Armen ikad pročitati ijednu riječ koju je napisala noćas.

GOTOVO )STOG ČASA kad prestaje granatiranje s britanskih brodova — najmanje

pet sati zaglušujuće tutnjave, tako duge paljbe da je sunce zašlo i zvijezde izašle — jedan narednik prilazi kroz rov i toči viski u Armenovu limenu šalicu. Momak natače nešto malo viskija u svaku šalicu u rovu. Zatim časnik iz Aucklanda zapovijeda vojnicima da nataknu bajunete, a tip pokraj Armena — čak i u mraku je vidljivo da više ne vlada rukama od straha — psuje jer je porezao palac na oštrici. Časnik prinosi zviždaljku usnama i puše, a zvižduk je neobično prigušen nakon beskrajne tutnjave brodskih topova. )pak, Armen zna da je to signal za pokret, pa poseže preko ruba rova i diže se zajedno s ostalim vojnicima, svjestan da će jurišati u noć zbog zapovijedi i zbog uspomene na suprugu, kćer i starijeg brata. Jer pred njim su ljudi koji su poklali njegovu obitelj i pokušavaju istrijebiti sve što je ostalo od njegova naroda. Bolje je poginuti u borbi nego biti zaklan kao ovca na litici kod Eufrata ili umrijeti od gladi u sirijskoj pustinji. Zadatak je jasan: moraju potrčati do turskih rovova, osvojiti ih, a zatim se popeti uz obronak Chunuk Bair i zauzeti vrh. I zbilja, otprilike pola minute Armen se zavarava da to neće biti preopasno jer su ratni brodovi pomlatili sve živo u neprijateljskim rovovima osim štakora i muha, kojih je previše da ih uništi običan razarač. Lijevo i desno od njega trče vojnici, a padaju jedino kad se spotaknu na korijenje i suhe vododerine kojih ima posvuda. I on zapinje vrhom čizme i spotiče se, ali kad se pridiže, glavna mu briga nisu ogrebotine nego otkriće da je toliko mračno da načas nije siguran u kojem smjeru treba jurišati. Međutim, dvojbe nestaje istog časa kad se oglase turske strojnice, a vojnici njemu slijeva padaju kao pokošeni — neki vičući, drugi šutke. A onda se Armenu čini da napreduje sam, da bezglavo juri prema Turcima, i odjednom naglavce pada u jarak, u procjep koji nije mogao vidjeti u mraku. Načas ne može disati i pita se nije li pogođen. Ali ne, samo je izgubio dah kad je tresnuo na dno jarka. Dok pokušava napipati rub da se izvuče, prsti mu dodiruju glatko drvo, ljestve, a onda hladno lice pod kacigom. To je mrtvac, neki Turčin, i s više oduševljenja nego strave Armen shvaća da je pao u najbliži neprijateljski rov. Odjednom pokraj njega upada Armenac Artak, za kojim slijede dva Australca i narednik. Ovaj nešto govori, ali Armen ga ne čuje zbog ratne graje, pa narednik maše rukama dok Armen ne shvati: moraju nastaviti, moraju naprijed. Armen mu pokušava reći da je to bila i njegova namjera, ali iznenada noć postaje dan jer su Turci osvijetlili greben stotinama signalnih raketa, i on se ne usuđuje ni prst podignuti preko ruba rova. )za njega Australci, Novozelanđani, Maori i Armenci na ravnom zemljištu padaju kao snoplje. Razjareno hvata jednu od bomba-limenka koje mu je napravio Sydney, izvlači je iz pojasa i pali stijenj.

129

Zatim baca bombu preko ruba rova, otprilike u smjeru najbliže turske strojnice, pitajući se hoće li uopće djelovati. Trenutak zatim odjekne nevjerojatno glasna eksplozija i zasipa ga zemlja. Čini se da djeluje.

130

14

O

T)9LA SAM uhvatiti avion za Boston mnogo prije nego što su Bob i

djeca ustali, jer sam se nadala da ću stići na let u osam ujutro, što je značilo da moram izaći iz kuće prije šest. Zadnje riječi koje mi je muž uputio navečer iako moram reći da me poljubio i da nismo legli posvađani glasile su: »Ali znaš da iz toga neće proizaći ništa dobro, ne?« Njegova briga, koju je izražavao nehajno ali shvaćao ozbiljno, bila je slutnja puna strave. No razumio je da sljedećeg jutra idem u Massachusetts bez obzira na sve. Kako da ne odem? Morala sam se vratiti dan kasnije, na vrijeme za Annin godišnji zborski nastup u osnovnoj školi. )šla je u šesti razred i to joj je bio zadnji nastup. Zapravo, taj dokaz zrelosti vjerojatno je više značio nama nego njoj — jedva je čekala da krene u prijelazne razrede, kao što je njezin stariji brat jedva čekao srednju školu u rujnu — ali provjerila sam raspored i realno očekivala da ću u dva popodne sjediti u školskoj dvorani. Već u deset sati bila sam u harvardskom muzeju Peabody i otišla ravno do izložbe fotografija iz genocida. Odmah sam prepoznala tu sliku iz skupine koju sam vidjela prije mnogo godina, kad sam bila brucošica. Novost je bila u tome što je žena dobila ime. Karina Petrosjan. Fotografija je pripisana inženjeru njemačke vojske po imenu Helmut Krause. Karina je sjedila pred zidom u sirijskom gradu Alepu, gola, a potreslo me to što joj se cijelo tijelo tako smanjilo da joj je crna kosa progutala lice kao lavlja griva. Koža na rukama visjela joj je u naborima kao tkanina. Rebra i ključna kost bili su mrtvački. Pokraj Karine stajale su dvije djevojke u dronjcima i gledale je, a obje su bile tako mršave da sam kao majka zamalo zaplakala. Na legendi pod fotografijom pisalo je: Karina Petrosjan, 25 godina, (arput. Stigla pješice u Alep u srpnju 1915. Kći Talena umrla prije dolaska. Dob nepoznata. Apostata, ali svejedno deportirana. Ta tri kratka retka sadržavala su strašno mnogo informacija. Zavrtjelo mi se u glavi, a noge su mi neočekivano klecnule. Kad sam došla k sebi, pročitala sam te retke više puta. ) premda je legenda rekla mnogo, dala je naslutiti da negdje drugdje ima znatno više informacija. Karina je nekome negdje možda ispričala svoju priču. Tog je dana kustos izložbe bio na putu, ali trebao se vratiti u Boston te večeri. Jedan student-docent dao mi je njegovu e-mail adresu kad sam objasnila tko sam.

131

»Mislite da ste u rodu s tom ženom?« pitao me student dok smo zajedno gledali Karininu fotografiju. »Ne znam. Vjerojatno nisam. Ali...« Okrenuo se prema meni čekajući da nastavim. »Ali moj se djed preživao Petrosjan i neko je vrijeme živio u (arputu«, rekla sam. »Znači, mislite da bi ovo mogla biti njegova sestra?« »)li rođakinja.« Kimnuo je, a onda dodao, ne shvaćajući važnost svojeg nagađanja: »)li žena.« Rekao je to ravnodušno, bio je to samo jedan u nizu mogućih odnosa. Sestra. Rođakinja. Žena. Kao pitanje na ispitu iz engleskog gdje treba navesti sve veze koje muškarac može imati. Odmah nakon večere poslala sam kustosu e-mail iz svojeg hotela u Cambridgeu, a on me odmah nazvao. Izvor priče o Karini Petrosjan bio je jedan njemački inženjer, a ta kratka biografija nalazila se na komadiću papira koji je s raznim drugim listovima bio vezan uzicom uz kutiju fotografskih ploča. Međutim, moglo se naći mnogo više informacija o Karini u spisima jedne mlade bostonske volonterke iz »Prijatelja Armenije«. »Elizabeth Endicott?« zapitala sam. »Tako je«, odgovorio je. To me nije jako iznenadilo. Kustos je dodao da se priča ne nalazi u dnevničkim zapisima koje je javno podijelila s »Prijateljima Armenije«. )pak, preporučio je da ih pročitam i malo se zgranuo što sam ušla u četrdesete a da to nisam učinila . Međutim, nastavio je, priča o Karini Petrosjan može se naći među privatnim pismima Elizabeth Endicott i u njezinu dnevniku. I pisma i dnevnik bili su pohranjeni samo osam kilometara dalje, u Armenskom muzeju u Watertownu.

UJUTRO SAM nakratko razgovarala s Annom preko telefona dok je doručkovala i

poželila sam joj sreću na koncertu. Uvjeravala sam je da ću se vratiti mnogo ranije i da neću ništa propustiti. »9to si saznala o fotografijama?« upitala je, a glas joj je bio rastresen i ujedno zabrinut. Osjetila je nelagodu svojeg oca zbog cijelog pothvata. U pozadini sam čula kako Matthew govori Bobu kako je nezadovoljan nastavnicom matematike. »O, ne mnogo. Mislim da ću danas doznati više.« »Je li ti zabavno?« »Ne baš. Ali zaokuplja me. Jako me zanima to što radim.« »Jesi li pričala djedu o tome?« Pitanje me zateklo. Ocu nisam spominjala u što se upuštam. Uvjeravala sam sebe da mu ne trebam reći jer ionako nemam ni plan ni viziju za to istraživanje. Ali kako mi se danas čini, slutila sam da bi se zabrinuo zbog onoga što bih mogla otkriti. »Ne. Misliš li da trebam?«

132

»Ne znam. Možda«, odgovorila je, a ja sam je zamišljala na barskoj stolici s visokim naslonom, kod kuhinjskog stola gdje su djeca gutala svoje kukuruzne pahuljice prije silaska niz brijeg do škole. Prije nego što sam stigla išta reći, ona je nastavila: »Bilo bi čudno da smo u rodu s onom ženom na fotografiji.« »Zašto?« »Ona je tako...« »Da?« »Ona nije kao mi. Čak i ako nam je rod, nije kao mi. Ne mislim ništa loše. Samo da dolazi iz drugog svijeta.« Bilo mi je zanimljivo to što Anna govori o Karini u sadašnjem vremenu, kao da je još živa. »Da, iz drugog je svijeta«, složila sam se. »Ta je fotografija snimljena prije sto godina. Ali ni tvoji bostonski preci nisu bili kao mi.« »Je li tvoj djed ikad bio takav? Kao ta žena na fotografiji?« »Tako... gladan?« »Da. I tako bolestan. I prebijen.« »Nadam se da nije. Valjda nije. Iskreno, ne znam.« Načas je zamuknula, a onda je odjednom izvalila: »Moram ići! Vidimo se nakon koncerta?« »O, da«, potvrdila sam. »Vidimo se tamo.«

STOLICA IMA SLAMNATO SJEDALO, ali rukohvati i kostur izrađeni su od drveta.

Elizabeth sjedi posve uspravno dok njezin otac korača po predsoblju Martinova ureda. Sami su. »Vrlo si optimistična kad očekuješ da će se vratiti«, kaže joj otac. »Ne želim umanjivati tvoje... prijateljstvo... s Armenom, ali kako ti je dokazao da osjeća isto što i ti?« Ona se osmjehuje. »A kako ti možeš dokazati da je on jedini razlog zbog kojeg namjeravam ostati u Alepu?« On zastaje i oštro je gleda. »Nisam valjda toliko udaljen od tebe?« pita retorički. »Ti si moja kći jedinica. Povremeno se ne slažemo oko onoga što će te zadovoljiti i usmjeriti u životu, ali naši su ciljevi uvijek bili isti.« »Zadovoljna sam sada i ovdje. A moj je život trenutačno usmjereniji nego što je ikad bio.« »Kad se William, (ugh i ja vratimo u Ameriku, bit će ti znatno drukčije.« »(oće, priznajem. Nedostajat ćeš mi. Znaš da mi majka već nedostaje.« »Ali ne smiješ čekati Armena. U ovom slučaju si naivna. Ti —« »Naivna?« Elizabeth prima tu riječ kao ukor. »Zašto? 9to stvarno znaš o njemu? Reci mi.« )z ureda izlazi američki konzul. ) ona i otac gledaju ga plaho, posramljeni što je čuo njihov razgovor. Stvarno nije znala da je on u uredu. »Silase, smijem li?« pita konzul blago.

133

Njezin otac šutke kimne. »Elizabeth«, započinje konzul, »čuo sam vaš razgovor.« »Oprostite«, kaže ona. »Ne, oprostite vi meni. Nisam slušao, ali i protiv volje sam čuo nekoliko rečenica.« »Nastavite.« ») ja se pitam ne pretjerujete li kad očekujete da će se Armen uskoro vratiti u Alep.« Ona odmahuje glavom. »Znam, mogao bi poginuti u Dardanelima. Jasno mi je.« »Vaš otac nije mislio na to. Silase, imam li pravo?« »Tako je, nisam mislio na onaj pokolj na poluotoku.« »Nego na što?« pita ona. »Ako se Armen pridružio britanskoj vojsci«, objašnjava Martin, »on više nije turski građanin. Alep — cijela Sirija i Palestina — postaje neprijateljski teritorij. Britanski vojnik ne može samo sjesti u kočiju ili na vlak i doći ovamo. Čim je postao njihov vojnik, to je značilo da se neće vratiti.« Zgranuta je. Kako to nije odmah shvatila? Britanski vojnik ne može na dopust u Alep. To je isto kao da ide u Berlin. Dapače, ne može se sjetiti kad se zadnji put osjećala tako... naivno. Ali zatim se sjeti pisama koje je do sada primila od njega. )ako je mlada, nije krivo protumačila njegove osjećaje prema njoj. Kad pogleda njih dvojicu, nijedan nije u stanju uzvratiti joj pogled. Otac gleda na sat koji je u međuvremenu izvukao iz džepa. Konzul zamišljeno gleda u knjige na polici. Ona ustaje, kima obojici muškaraca i kaže samo: »(vala vam. Sad ću se presvući i krenuti natrag u bolnicu. Dovoljno sam se odmarala.«

NEKOLIKO SATI POSLIJE, Ryan Martin prilazi velikim vratima na ulazu u američki

konzulat, ugodno popunjen nakon večere s dva švicarska diplomata, kad primjećuje sjenu koja se naslonila na visoki zid pokraj vrata. Odmah mu se naježi kosa na zatiljku, ali nije tako kasno da bi ulica bila pusta. )za sebe čuje zvuk kopita dva konja koji vuku otmjenu kočiju nekog poslovnog čovjeka, a na sljedećem uglu je gostionica gdje još vidi svjetla na stolovima gdje ljudi večeraju. Kad kočija prođe, on hoda nešto uspravnije i podsjeća sebe da u gradu svakako ima nasilja i zločina, ali da ga još nitko ovdje nije opljačkao ni napao. Osim toga, ovo je sigurna ulica. Približivši se, Ryan vidi da je u pitanju turski vojnik. Prije nego što je konzul stigao otvoriti usta, mladić ga pozdravlja uz naklon: »Efendijo.« »Dobra večer«, kaže Ryan, i dalje oprezan, ali čini mu se da je već vidio tog vojnika. No koliko god naprezao pamćenje, ne zna tko je. »Vi ste američki veleposlanik?« »Samo konzul«, ispravlja ga. »Veleposlanik je u Istanbulu. Zovem se Ryan Donald Martin.«

134

»Ja sam Orhan.« »Kako vam mogu pomoći, Orhane?« Vojnik se urotnički ogledava lijevo i desno dok Ryan začuđeno čeka. Napokon Orhan kaže: »Mogu vam reći gdje su fotografije Armenaca«, a diplomat se istog časa sjeti gdje je vidio tog momka: Orhan je bio jedan od vojnika u sobi njemačkih inženjera onog popodneva kad je turski bojnik zaplijenio ploče. »Nisu uništene?« pita Ryan. Zamišlja ih na podu u stanu nekog turskog časnika ili u kutu kod radnog stola nekog turskog činovnika. »Ne«, kaže mu Orhan, koji je tako rastegnuo taj slog da zvuči uplašeno i iznenađeno. Ryan se upita nije li krivo postavio pitanje. Je li slučajno natjerao tog mladog vojnika da prizna da nije poslušao neku zapovijed? Brzo dodaje: »Pa, vrlo mi je drago da još postoje. (vala što ste mi rekli.« »Znam da ih želite«, kaže Orhan. Ryan kima. Znači, zato je taj vojnik došao ovamo. (oće da ga podmitim kako bi mi rekao gdje su ploče. Zajedljivo se nasmiješi sebi u bradu. Novac koji preda ovom čovjeku ne može se nikako isplatiti — ili su ploče kod nekog časnika koji ih ne želi predati, ili vojnik laže i ploče su odavno propale. Nakon što ga je Fahat Sahin onako prevario, Ryan je odlučio ne vjerovati nijednom Turčinu na riječ. Ovaj se vojnik očito sjetio njegove ponude da ih otkupi od bojnika i zaključio da može nešto zaraditi ako mu kaže da zna gdje su. »Koliko?« pita Ryan iz čiste znatiželje. Vojnik zbunjeno škilji. Konzulu izgleda kao školarac koji ne zna odgovoriti na pitanje. »Koliko?« opet ga pita, a glas mu odaje zlovolju zbog cijele stvari. »Koliko hoćete za njih?« Vojnik, i dalje pomalo zbunjen, kaže: »Ne želim ih. (oću da ih vi uzmete. Molim vas. Trebao sam ih uništiti, ali nisam mogao. Zato sam ih sakrio. Onda sam molio i molio za vodstvo jer nisam znao što s njima. Na svoje molitve dobio sam odgovor koji glasi ovako: daj ih Amerikancu. On će znati što s njima.« »Dajete ih meni?« Tada mu Orhan ispriča o starom manastiru istočno od Alepa. O samotnom i visokom stablu s veličanstvenim granama. O licu djevice u kori. »Kako je duboko zakopana kutija?« pita Ryan. Njegovo rastuće oduševljenje prigušuje činjenica da je zakapanje možda uništilo ploče. Ne zna ništa o fotografiji, ali ne vjeruje da je dobro za ploče da budu bačene u rupu i pokrivene zemljom. Kao odgovor, vojnik širi dlan usporedno sa zemljom, na visini od jednog metra. »Možete li me povesti onamo?« pita Ryan. Ali umjesto da mu izravno odgovori, Orhan mu opet priča o stablu, ovaj put polako i temeljito opisujući njegov položaj u odnosu na ruševne zidove manastira i čudesnu sliku djevojke na deblu. A zatim, prije nego što ga Ryan

135

stigne zaustaviti, vojnik žurno odlazi niz ulicu, promiče pokraj gostionice i nestaje u mraku.

9U9AN UZ)MA (atun za ruku i vodi je u neku sporednu uličicu kojoj su zidovi sve

uži i uži. Stigli su do kraja slijepe ulice. Tamo 9ušan pokazuje uzak prozor s poderanim masnim papirom umjesto stakla, gdje se kroz poderotine izvijaju plavosivi kolutovi dima. 9ušan glumi da puši nargilu, mičući rukama kao da drži cijev, duboko udišući i zadržavajući dah. Zatim koluta očima i hihoće se. (atun se još nije ni snašla, a starija je djevojčica podiže sa zemlje držeći je za pazuhe i namješta je tako da može viriti kroz otvor u masni papir. Hatun vidi da unutra na podu sjedi pet-šest staraca, kojima su brade prosijede ili posve sijede, a neki su naslonili glavu na zid i drijemaju, dok drugi udišu dim iz cijevi. (atun se najviše čudi zato što nitko od gostiju ne razgovara. Ovo se mjesto jako razlikuje od kavana i gostionica, gdje se muškarci svađaju, zadirkuju i nasmijavaju. Čula je kako razgovaraju o ratu, vladi, pa i armenskom problemu. Ali ovdje, u ovoj maloj polumračnoj prostoriji, muškarci su nijemi kao mrtvaci, svaki u svojem svijetu. )znenada neki mladić razmiče zavjese i promatra goste. )zgleda kao da se dosađuje, sve dok ne primijeti (atunino lice iza masnog papira. Bijesno je gledajući, žustro korača prema prozoru i izvlači nož iz korica zakvačenih za petlju na dimijama. Ne rekavši 9ušan što je vidjela, (atun se iskobelja, uzima prijateljicu za ruku i vodi je uličicom natrag na sunce, koje sja na široke ulice i avenije grada. (atun zna da će za dva dana otići Amerikanci — barem muški. Gospodin Endicott i dva liječnika. Vraćaju se u Sjedinjene Države. Gospođica Wells ide u američku misiju u Damask i ne zna se koliko će tamo ostati. Možda će to biti kratak posjet. Ali Elizabeth je rekla da će ostati u Alepu, a čini se da američki knez nema ništa protiv. Možda će dopustiti i njoj i Nevart da ostanu. To bi bilo dobro. U gradu je mnogo strašnih stvari, ali i mnogo zanimljivih stvari. Dokle god ima Nevart noću i 9ušan danju, neće završiti kao njezina obitelj ili Alica, ona plavokosa djevojčica iz one čudne knjige za djecu. Gura ruku u džep i izvlači Anikinu glavu. Ljubi je u čelo i odlučuje da će je od sada zvati Alica.

NAKON BITKE šikara je spaljena, ali vatre su već ugašene. Armen čuči i dira toplu zemlju, a sloj finog i prozračnog pepela pokrio je prazne kacige, gromade kamenja i balvane koji su nazubljeni od eksplozija. Primjećuje prelomljenu oštricu bajunete, također pokrivenu pepelom, i gleda turske rovove koje su zauzeli. Premda je granatiranje s britanskih razarača prevrnulo mnogo zemlje na vrhu grebena, i dalje se vidi da su rovovi kopani da potraju. Budući da idu

136

cik-cak, a ne u ravnim redovima, Armen nagađa da nijedan turski vojnik nije mogao vidjeti dalje od osam ili deset metara duž rova, pa Australci i Novozelanđani nisu mogli izrešetati duge linije obrane. Zidovi su napravljeni od vreća pijeska i drvenih greda, a podovi su drvene platforme podignute trideset centimetara iznad zemlje i blata. Zemlja je nabijena u grudobrane, i već je među krhotinama našao tri snajperske puške. Nailazi na još jedno mrtvo tijelo, napola zakopano pod postoljem za pucanje, a zemlja je blatnjava od mrtvačeve krvi. (vata Turčina za čizme i vuče ga na komad drvene platforme koju su bombe smrskale. Premda je Armen vezao maramu preko usta i nosa, smrad lešine je nezaustavljiv. Kad spušta pogled prema licu, otvorenih praznih očiju i kose oblijepljene zemljom, primjećuje dugu porezotinu duž gornjeg dijela vrata: geler granate urezao je duboku crtu od jednog kraja čeljusti do drugog. Ako ovaj nije odmah poginuo od eksplozije, brzo je iskrvario. Kao Nezimi. Armene, nisam imao izbora. Da sam ih mogao zaštititi, učinio bih to. Znaš da bih. Činovnik je očito lagao. Bio je prestravljen, Armen se sjeća kako mu je drhtao glas. Da spasiš moju kćer, podsjetio ga je Armen, moja je supruga učinila što si tražio. Odrekla se svojeg Boga. Predala je sebe i moju kćer u tvoje ruke da ih štitiš. A što si ti učinio? Ništa! Primio sam ih. Pokušao sam ih spasiti, ustrajavao je Nezimi. Ponudio sam joj brak! Znaš da se obraćenje žene može potvrditi jedino brakom. Armen je razmislio o toj zadnjoj rečenici i shvatio što ona zapravo znači. Nezimi je cijelo vrijeme mislio da se Armen nikad neće vratiti u (arput, čak ni nakon rata. )li će poginuti u borbama u Vanu ili će biti zaklan s drugim armenskim muškarcima u nekom suhom koritu ili klancu nedaleko od grada. Zato je Nezimi imao smionosti zaprositi Karinu. Je li ju pokušao i zavesti? Nije isključeno. Takva su vremena da ju je mogao silovati ili barem pokušati. Bili smo prijatelji, rekao je Armen hladno, ali Turčin je već posegnuo u ladicu radnog stola da uzme svoj vojni revolver. Armen iza leđa čuje Australce. )zdaju se zapovijedi. Moguć je turski protunapad, pa moraju pripremiti rovove za navalu iz suprotnog smjera. Zato on radi isto što i vojnici Anzaca lijevo i desno od njega. Uzima mrtvog Turčina i baca ga preko stražnjeg ruba rova. Zatim ga namješta kao vreću pijeska.

S PROZORA SPAVAĆE SOBE koju dijeli s Alicijom Wells, Elizabeth vidi da preko

puta dvorišta još gori svjetlo na katu, u uredu Ryana Martina. To je jedini dio rezidencije koji ima struju. Njoj nimalo ne smeta što provodi noći s uljanicama i svijećama. Uostalom, studentska spavaonica u Mount (olyokeu nije imala električna svjetla.

137

U drugom krevetu misionarka diše ravnomjerno. Alicia uvijek čvrsto spava. Elizabeth se pita kakve slike ispunjavaju snove te žene. Je li u njima koji muškarac? Muž, ljubavnik? Sanja li o ovdašnjoj djeci s crnim očima ili o majkama čije grudi više ne mogu hraniti pregladnjelu dječicu? Skida haljetak s kuke na vratima i tiho silazi stubištem, a onda ide hodnikom pokraj selamluka, knjižnice i prolaza prema kuhinji. Kad stiže do krila rezidencije u kojem je ured konzula Martina, načas zastaje. No onda se uspravlja i prilazi vratima. Odškrinuta su, ali konzul nije za radnim stolom. Tiho kuca. »Da, uđite«, mrmlja on promuklim glasom. Ugledavši je, ustaje sa stolice, no spušta pogled čim vidi da je u kućnom haljetku. Svukao je sako, ali i dalje nosi prsluk i košulju. Čudi je što mu je neugodno gledati njezinu spavaćicu i haljetak nakon svega što su zajedno proživjeli u Der-el-Zoru. »Još ste budni«, kaže on nešto srdačnije i odlaže pero na stol. »Nisam mogla spavati«, objašnjava ona. »Previše me toga muči.« On odmahuje glavom. »Kao i sve nas. Brine li vas očev povratak u Ameriku?« »Ne. Brinu me Nevart i Hatun.« On trlja sljepoočnice, gleda papire na radnom stolu i šuti. »Oprostite što vam smetam«, kaže ona. Napokon on uzdahne. »Ne morate se ispričavati. Pišem pismo veleposlaniku Morgenthauu. Dobro će mi doći prekid.« »Ali kasno je.« »Nevart i Hatun«, kaže on. »Brinete se da ću ih istjerati kad se društvo raziđe? Kad se većina vas vrati u Ameriku?« Naravno, upravo je zato došla: da dozna hoće li ih otjerati ili im dopustiti da ostanu u rezidenciji. Čim je progovorio tako otvoreno, jasno joj je da se bojala bez razloga. Njihovo protjerivanje bilo bi čista okrutnost kakva mu nije prirođena. »Da, zanimaju me vaši planovi«, kaže ona. Boji se da ga je uvrijedila. »Taj narod umire«, odgovara on. »Cijeli narod. To je... biblijski. Razmjeri su upravo biblijski.« »Jeste li spomenuli tu usporedbu Aliciji? Možda bi joj se svidjela«, pita Elizabeth. Nije očekivala da će ga zateći ovakvoga i nada se da će ga oraspoložiti tom malom šalom. Ali kao da ju nije čuo. »To je razina barbarstva koja je nezamisliva izvan književnosti — barem je bila nezamisliva. Stvarno više ne znam što da radim. Želim to zaustaviti, ali ne mogu. Molim njihove saveznike Nijemce da to pokušaju zaustaviti, ali ni oni ne mogu.« Ona misli na Nijemce koje je srela u Alepu: časne sestre, misionarke i ona dva vojna inženjera. (elmut i Eric. Pita se gdje su sad. »Mislite li da ćemo ući u rat?« pita ga misleći na Sjedinjene Države. »Ako potraje dovoljno dugo. Ako potraje, uvući će cijeli svijet. To je prokleti vrtlog.«

138

»Bila bi šteta kad bismo se morali boriti protiv Nijemaca«, kaže ona. »Nije mi jasno zašto su Nijemci još u savezu s Turcima. Nijedna europska nacija ne bi nikad počinila zločine kakve ovaj režim upravo počinjava bez oklijevanja.« On podiže pero, umače ga u tintarnicu i podcrtava nešto što je napisao. »Naravno da će Nevart i (atun ostati u rezidenciji. Vaš otac i dr. Forbes brinu se bez razloga. One nisu smetnja. Jedva da ih vidim. Osim toga...« »Da?« On se sumorno osmjehuje. »Kako su stvari krenule, možda će njih dvije morati obnoviti svoj narod.« Mogla bi mu reći da Nevart smatra kako je jalova, ali neće. Umjesto toga kaže: »Znam da će Nevart biti vrlo zahvalna.« »Nije to ništa«, kaže on i odmahne rukom. »S obzirom na pokolj svuda oko nas, to nije apsolutno ništa.«

139

15

N

E9TO PR)JE jedanaest navečer provjerila sam e-mail zadnji put prije

gašenja računala. Kuća je bila tiha, ali kroz prozor sam čula i osjećala proljetni povjetarac. Među e-mailovima u mojem elektronskom sandučiću bio je i bezopasni cirkularni e-mail od robne kuće »Bloomingdales« s mjesečnim kalendarom. Bila je dovoljna tipična shema kalendarskog mjeseca — kvadrati u sedam stupaca i pet redaka — da se u mojem duhu ustali jedno pitanje i da mi želudac poskoči kao da sam na zrakoplovu koji je u turbulencijama propao petsto metara. Pitanje je bilo tragično jednostavno: za koliko je sati Armen propustio Karinu u Alepu? Naime sinulo mi je u tom trenutku , bilo je to pitanje sati. Ne dana. Nipošto tjedana. Uostalom, Helmut Krause najvjerojatnije je fotografirao Karinu Petrosjan nakon što je Armen započeo svoje dugo putovanje na jug. Da ju je našao prije Armenova odlaska, rekao bi svojem prijatelju da je stigla neka žena koja bi mogla biti njegova supruga. ) premda nisam znala točan dan u srpnju kad je Armen krenuo u Egipat, mogla sam ga suziti na trodnevno razdoblje na temelju datuma njegova prvog pisma za Elizabeth. Nadalje, sjetila sam se da su žandari uništili fotoaparat (elmuta Krausea vrlo brzo nakon Armenova odlaska iz Alepa. Karina je sigurno bila fotografirana u tom kratkom razdoblju između Armenova polaska u Egipat i razbijanja Ernemanna na trgu kod citadele. Lako je moguće da je bila među prognanicama koje su stigle na trg sredinom jutra onog istog dana kad su ostaci Nevartina konvoja krenuli na jugoistok prema Der-elZoru. »)deš u krevet?« Okrenula sam se na stolici i ugledala Boba u kratkoj majici i trenirki, što je njegova varijanta pidžame. Kosa mu je bila razbarušena od sna, i izgledao je poput dječaka dok se naslanjao na vrata i škiljio zbog svjetla u mojoj knjižnici. »Da, evo me.« Ustala sam i pokušala mu uzvratiti osmijeh, ali znala sam da vjerojatno neću zaspati, a ako zaspim, trzat ću se i mnogo sanjati.

U DJETINJSTVU sam voljela ići s majkom u slastičarnicu u profinjenom mjestu

Westport u okrugu Fairfield u Connecticutu. Tada je grad bio manji i nešto manje bogat. Manje u stilu Marthe Stewart. Majka, brat i ja navraćali smo tamo ljeti kad bismo se vraćali s plaže na otoku Sherwood. Bilo je to na kraju mojeg drugog i trećeg razreda. Ali ono što sam u Westportu voljela čak i više od slastičarnice bio je hipi-dućan ispod nje. Da, hipi-dućan. ) majci se sviđao. Sve troje uživali bismo u sladoledu u kornetu i razgledavali fluorescentne plakate:

140

psihodeličnu kamasutru, Jimija (endrixa već mrtvog, s aureolom oko glave , karikature »Keep on Truckin«, kao i lava-lampe, upaljače, umjetnički upakirane rizle i police pune mirišljavih svijeća i štapića. Stroboskopsko svjetlo često je treperilo u stražnjoj sobi, koju su od glavnog prostora razdvajale zavjese od fantazmagorično šarenih kuglica. Tamo su na zidovima bili posebno hipnotički plakati: stubišta koja ne vode nikamo, rotirajući rombovi, velike grane stabla u lelujavoj ženskoj kosi. Taj je mali svijet bio pažljivo uređen da obuzme vid, njuh i sluh, a ja sam bila očarana. Ali više od svega zanimale su me staklene vitrine kod blagajne u kojima su stajali bongovi, lule i kvačice za džoint. Ti su me predmeti očaravali jer su me neobično podsjećali na najčudnije izloške u armenskom dnevnom boravku djeda i bake. Kako to da su očevi roditelji nehajno izlagali nedolične igračke koje su se prodavale u hipi-dućanima? U dnevnom boravku u Pelhamu bile su tri nargile. Znala sam da su nekad pripadale djedu, ali navodno ih je prestao koristiti prije mojeg rođenja. Najviša je stajala na stoliću kod francuskog prozora u dnevnom boravku, kao da je umjetničko djelo na postolju. Druge dvije bile su iza vitrina na polici komode za porculan. Svaka je izgledala kao čarobna svjetiljka s podnožjem za vodu i zdjelom za duhan. )li hašiš. )li opijum. Podnožje više nargile kod francuskog prozora prikazivalo je oskudno odjevenu haremsku djevojku, kojoj su gaćice i grudnjak bili tirkizni i obrubljeni pozlatom od četrnaest karata. Barem su moji roditelji tvrdili da je to pravo zlato, što je svakako doprinijelo čarima te nargile. Brat i ja smo nekoliko puta cuclali cijevi na sve tri nargile, iako su bile gorke od starosti, uporabe i sumnjivog dima koji je nekad prolazio kroz njih. Isto tako, neka djeca (dobro, i brat i ja bili smo takva djeca ujutro prolaze kroz ostatke roditeljskih dionizijskih večernjih zabava i ispijaju crno vino i viski iz polupraznih čaša. U djetinjstvu sam jedanput pitala majku za nargile. Bilo je to u kući djeda i bake malo nakon Božića, a kao i uvijek, moj je brat zurio u haremsku djevojku na najvećoj nargili, dok sam ja s rođacima trljala manje nargile kao da zbilja očekujemo da se pojavi duh. »Jesu li ih baka i djed stvarno pušili umjesto cigareta?« pitala sam. »Navodno jesu. Ali uglavnom tvoj djed, i to rijetko. Mislim da ih je baka pušila samo da izludi svojeg oca«, odgovorila je majka. Već sam vam rekla da je majka pušila cigarete marke »Eve«. Ujutro nakon zabava mojih roditelja, uvijek sam znala koja je poluprazna čaša viskija pripadala majci zato što je u njoj plutao i raspadao se opušak cigarete »Eve«. Na cigareti su obično bili i tragovi njezina ruža. »Jesi li ga ikad vidjela?« »Jedanput ju je pušio kad sam se zaručila s tvojim ocem. Mislim da me htio malo šokirati.« »Koju je pušio?« »O, uvijek Anahidu.« Nisam znala što ta riječ znači, pa sam valjda upitno pogledala majku.

141

»Oprosti«, nastavila je. »Anahida je nargila na stoliću kod prozora u dnevnom boravku. Anahida je žensko ime. Armensko ime. Tako smo je zvali.« »Zbog plesačice.« »Da. Ali nemoj je tako zvati pred bakom i djedom. To je šala. Tvoj otac, teta i stric dali su taj nadimak nargili kad ti je otac bio u srednjoj školi.« Riječi srednja škola podsjetile su me na hipi-dućan u koji smo navraćale ljeti. »Znam da onaj dućan u Westportu — onaj ispod slastičarnice — prodaje stvari za ljude koji puše marihuanu. Jesu li baka i djed pušili marihuanu?« Majka je odrješito odgovorila: »Ne. Ne vjerujem da su ikad pušili marihuanu u Anahidi.« No čak i kao djevojčica zapazila sam da preciznost tog odgovora znači da majka nije iskrena iako je rekla istinu. )sto tako govori predsjednik države pred sudom kad treba definirati »spolne odnose«. Više godina poslije, kad sam znala nešto više o drogama i kulturi droge, pitala sam majku jesu li baka i djed ikad pušili hašiš ili opijum u Anahidi. Prala je suđe nakon večere, a ja sam joj pravila društvo u kuhinji i nevoljko rješavala zadatke iz matematike. Majčin je odgovor opet bio znakovit. »Opijum? Bože sveti, ne! Tvoj je djed bio inženjer. Znaš da je radio za željezničke kompanije. Gdje bi djed i baka uopće nabavili opijum?« Nije mi promaklo da je zanijekala pušenje opijuma, ali ne i hašiša. Pitala sam se trebam li nastaviti, ali tada je iz dnevnog boravka došao otac s dvije čaše koje sam zaboravila maknuti sa stola. Poljubio je majku u zatiljak nakon što ih je odložio u sudoperu, a majka mi je rekla: »Kakva je nova nastavnica matematike?« Shvatila sam da želi promijeniti temu, možda zato što je ušao otac. ) ugodila sam joj, dijelom zato što sam smatrala da sam ipak dobila odgovor.

ELIZABETH GLEDA dva nosača kako ukrcavaju kofere na volovsku zapregu pred

američkom rezidencijom i osjeća da je istovremeno nervozna i ushićena. Svi joj osjećaji divljaju zbog istog razloga: ostat će manje-više sama u Alepu. O, Ryan Martin je obećao njezinu ocu da će je držati na oku, ali ona nije dijete i američki konzul to zna. Osim toga, on ima svoja zaduženja. A ona sluti da će se dr. Akcam brinuti za nju koliko god može. ) Nevart. No kad tog popodneva vlak odnese četiri Amerikanca u Damask, ona će biti ta joj riječ odjekuje u glavi nezavisna. Sviđa joj se kako to zvuči. »Ako slučajno nema Ryana, znaš gdje je telegrafski ured, zar ne?« govori joj otac. Već su to prošli. Nadugo i naširoko su razglabali o novcu, komunikacijama i sigurnosti. Pomalo je dirnuta zbog njegove brige. »Da, oče«, podsjeća ga ona. ) smiješi se. Okrenuvši se prema rezidenciji, vidi Williama Forbesa u sjeni velikih vrata, s licem skrivenim u polutami. Ali posve je nepomičan. »Stvarno se ne moraš brinuti.« »)pak se brinem. ), naravno, tvoja je majka izvan sebe zato što ostaješ.«

142

»Ne vjerujem. Ništa osim zdravlja njezinih pasa ne može iz nje izmamiti takve osjećaje«, kaže, nadajući se da će zbog te šale otac povratiti uobičajenu hladnokrvnost. »Ti i ja teško ćemo je zabrinuti.« Forbes se primiče i staje pokraj njezina oca. »Dok ti oca nema, trebaš paziti s kim se družiš.« »Uvijek sam pažljivo birala društvo«, odgovara ona, pitajući se što znači taj nenadani savjet. On uzvija obrve i podrugljivo se smješka. »Čini se da si sklona lutalicama i muslimanima.« Treba joj trenutak da shvati tu primjedbu. Zna da Forbes ne odobrava to što su Nevart i (atun u rezidenciji. Dobro zna da da su i on i njezin otac zgroženi što je konzul Martin dopustio dvjema Armenkama da ostanu ovdje. Ali do ovog trenutka nije shvaćala koliko Forbesu smeta dr. Akcam i njezino prijateljstvo sa starijim liječnikom. Teško je reći koliko je u tome ljubomore, a koliko prezira zato što je Akcam Turčin. »Mislim da ću imati dovoljno posla«, kaže mu ona. ») dalje ću obavještavati »Prijatelje Armenije o našem radu, a nastavit ću raditi i u bolnici.« »Znaš što ti savjetujem?« »Jesam li tražila savjet?« »Drži se kršćana«, kaže on. Mogla bi mu odgovoriti mnogo toga, ali ne želi uzrujavati oca rječkajući se s liječnikom prije odlaska. Toga je bilo dovoljno. Ali ne može dopustiti ni da njegova zatucanost ostane bez komentara. ) zato kaže: »Onaj koji ne putuje ne zna koliko čovjek vrijedi.« On se mršti. »To je valjda jedna od onih besmislenih poslovica koje ti se odnedavno jako sviđaju.« »Tako je. Dr. Akcam me to naučio reći i na turskom.« »Divota.« »Mislim da je to vrlo značajna izreka.« Jedan od nosača prilazi Forbesu i pita ga želi li da se njegova kožnata liječnička torba ukrca straga ili na sjedalo pokraj njega. Liječnik uzima torbu od nosača i kaže Silasu: »Znam da ovdje nikad ništa ne polazi na vrijeme. No kakve smo sreće, naš će vlak baš ovaj put biti točan, a mi ćemo ga propustiti. Zato idem po Hugha i onda bismo trebali krenuti.« Prolazi pokraj nje bez riječi i ulazi u rezidenciju, a otac se okreće prema njoj. U očima mu se vidi koliko ga je promijenilo ovo mjesto — vide se suspregnute suze.

U BOLNICI NEVART uzima stetoskop koji je podsjeća na pokojnog muža i

osluškuje dječakovo srce. Trbuh mu se rastegnuo od gladi, a lice mu izgleda kao da je zauvijek isklesano u izraz ljutita starca. )pak, dobro je raspoložen dok sjeda u krevetu i svlači preširoku košulju da bi Nevart osluhnula. Rekao je da

143

ima devet godina, ali uvjerena je da laže. Nešto u njemu daje naslutiti da je na rubu adolescentske dobi, da ima najmanje jedanaest ili dvanaest godina. Možda čak trinaest. Mnoga pregladnjela djeca imaju tijela koja izgledaju starije — visi im koža, strše im kosti, užasno su slabi — ali ovaj dječak ima građu tinejdžera i prvo paperje na prsima. »)maš dobro srce«, kaže mu ona pridižući se i odlažući stetoskop na ramena. On vedro lupka u slušalicu. A ona ga uzima za ruku i otvara mu dlan. Glumi da mu proučava dlan kao da je knjiga. ») vidim da ćeš živjeti jako, jako dugo.« »Znate čitati iz dlana?« pita dječak, a ona iznenađeno primjećuje da mu glas mutira. Pitanje je postavio gotovo kao da... očijuka. »Nisam prošla škole za tu vještinu«, odgovara ona. »Ali tvoja je crta života duga kao rijeka.« Zapravo ne zna ništa o crtama života. Samo se šali. Nimalo ne vjeruje u čitanje iz dlana. Ali njegovo je srce zbilja zvučalo kao da je jako. To nije izmislila. U hodniku susreće doktora Akcama, koji u jednoj ruci drži kožnati rokovnik, a u drugoj neotvorenu bocu joda. Pokazuje prema dječaku u krevetu i pita liječnika: »9to mislite, koliko ono dijete ima godina?« »Kaže da ima devet.« »Mislite da je to istina?« Liječnik se smiješi. »Za Boga miloga, ne. )ma četrnaest ili petnaest godina.« Nevart je htjela pitati zašto je dečko lagao, ali nije stigla otvoriti usta a već je razumjela. Mali je shvatio da nema kamo nakon što ozdravi. Može lutati alepskim ulicama kao beskućnik ili završiti u jednom od logora, a u oba slučaja ima slabe šanse da preživi. Može se nadati jedino sirotištu, što znači da mora sniziti svoju dob za nekoliko godina. »Ali nizak je, krhak i jako pametan«, nastavlja Akcam. ») očito ima sreće. U kolonama rijetko viđamo dječake te dobi. Obično ih ubiju zajedno s muškarcima. No ako izdrži dovoljno dugo u sirotištu, mogao bi dočekati kraj rata.« Otvara rokovnik, okreče jednu stranicu i pokazuje određeni redak. Ona vidi da je pokraj dječakova imena i rodnog grada Akcam napisao datum rođenja. Potvrdio je da dječak ima devet godina. Kad Nevart podiže pogled s rokovnika, liječnik se urotnički smješka, a oči mu se neobično sjaje.

(ATUN SL)JED) 9U9AN u smjeru odakle se čuje razmetljiva janjičarska glazba — glazba sultana. Njih dvije trče niz jednu od uskih uličica koje se sastaju na trgu pod citadelom. (atun joj ne želi ispustiti ruku, ali 9ušan juri kao zec: skače, trči, ne obazire se na stube, smeće, pa čak ni ljude. Ubrzo je samo silueta koja se pojavljuje i nestaje, a onda napokon izbijaju na trg, gdje je turski vojni orkestar. Hatun vidi da su glazbenici vojnici i odmah se zaustavlja. Jedan je na trbuh naslonio težak bubanj, ali ostali sviraju klarinete, cimbale i najljepše činele koje je ikad vidjela. Ukupno ih je sedam. Oko njih okupilo se pedeset-šezdeset

144

Turaka, uglavnom muškaraca, od kojih neki plješću, ali većina samo nasmijano kima glavom. 9ušan skače po kaldrmi i pleše između glazbenika i gomile, izvijajući se kao divljakuša i povremeno domahujući (atun da joj se pridruži. (atun je očarano gleda, ali duboko u sebi zna da 9ušan igra opasnu igru i privlači na sebe previše pažnje. Međutim, glazbenici se samo smiju, pogotovo kad 9ušan oponaša trbušnu plesačicu, što nije nimalo lako za nekoga tko uopće nema trbuh. Gledaocima se također sviđaju njezine ludorije. Ali tada se kroz gomilu progura golem čovjek srednjih godina u zapadnjačkom odijelu, cipelama i s fesom na glavi, u društvu dva mlađa, mršavija i snažnija muškarca. (atun nije sigurna jesu li mu tjelesni čuvari ili pomoćnici. Oni također nose europsku odjeću. Stariji muškarac dugo i pažljivo promatra 9ušan, koja je još življa, još rasplesanija zbog njegove pažnje. )znenada — tako brzo da na trenutak Hatun nije sigurna što se točno dogodilo — jedan od mlađih muškaraca hvata 9ušan s leđa, podiže je i odnosi je u gomilu. Djevojčica vrišti da je oslobodi, da je spusti, tako glasno da se čuje unatoč bubnjevima, cimbalima i činelama, ali nitko ne miče prstom da zaustavi te muškarce. Kao da otmica, poput glazbe, spada u zabavu. (atun bez razmišljanja trči za njima i čuje kako se neki ljudi smiju glupom siročetu koje su odnijeli i glupom siročetu koje ih ganja. Probija se kroz gužvu i vidi muškarce i svoju prijateljicu, koja još vrišti i uzalud maše rukama, kako su već prešli polovicu onog istog trga na kojem se (atun sklupčala pokraj Nevart kad su stigli u Alep. Trči još brže nego što je trčala kroz uličicu nekoliko minuta ranije, a kad ih sustiže, 9ušan očajnički zavija njezino ime. (atun pokušava povući prijateljicu, izvući je iz muškarčevih ruku za koščate noge, a zatim za odjeću. Ovaj ima najviše dvadeset godina, misli (atun, ali onda debeljko kaže nešto nerazumljivo, a drugi pomoćnik je pljusne po obrazu tako snažno ima debelo i teško prstenje na dva prsta da joj glava trzne unatrag i u isto vrijeme osjeti kako je peče. Zatim se ošamućeno sruši na kaldrmu. Pokušava ustati, objema se rukama odupire o tlo, ali toliko joj se vrti da joj klecaju noge. Podiže mutan pogled i vidi da njezina uplakana prijateljica nestaje zajedno s tim ljudima u jednoj od uskih uličica, koje trepere kao žile u tom strašnom gradu na rubu pustinje.

ARMEN POKU9AVA disati na usta, ali guta toplu, mokru zemlju, koja mu se hvata

za usne i jezik kao šljaka. Jedva pomiče glavu unatrag i pljuje, a blato mu curi niz bradu. Pretpostavlja da je neko vrijeme disao samo kroz nos, ali sad kad je pri svijesti, jasno mu je da neće biti ugodno. To znači da mora udisati i smrad duboke zemlje i trulog mesa. Negdje iz velike daljine a možda i ne tako velike dopire miris dima. Pokušava otvoriti oči, ali kad ih otvara, u njih upada zemlja i peče ga. Čak i u onom kratkom času kad je otvorio kapke, nije bio siguran vidi li išta više od nejasna, zamagljena svjetla. Je li moguće da je oslijepio? Možda je samo to, možda su ga Turci sredili otrovnim plinom. Čitao je o tom plinu iz

145

Ypresa. Ali događa se nešto složenije, nešto drugačije od sljepoće. Pokušava razumjeti o čemu se radi, ali mozak mu sporo radi. Kao da zbog te nepoznate težine, koja mu otežava disanje i pritišće prsa, ne može ni razmišljati kako treba. )zdaleka čuje zvuk Australaca i Novozelanđana, što ga zbunjuje jer se maglovito sjeća da su neki ljudi vikali i zatim vrištali na turskom. Vojnici. Nastoji razumjeti njihov engleski, ali razgovor prestaje. Ili se govornik udaljio izvan dosega sluha. Želi ustati, ali ne može. Na njemu je previše zemlje i previše... nečega drugoga. U stanju je malo micati prstima, pogotovo na desnoj ruci, pa ih utiskuje u zemlju, pomičući ruku prema prsima da otkrije što je još na njemu. Odmah nailazi na nešto i lecne se. Otkriva tkaninu, ruku i trup. Ne pripadaju njemu. Prstima prati oblik tog mrtvaca (pod pretpostavkom da je u pitanju mrtvac, a ne netko poput njega, još i te kako živoga! , usput razmičući zemlju, a onda mu postaje jasno zašto može disati. Drugo je tijelo manje-više okomito u odnosu na njegovo, te je jednim dijelom leđa naleglo na njegova prsa, čime je stvorilo šupljinu oko njegova lica. Prelazi rukom preko mrtvog tijela da, čini se da je zbilja mrtvac), sve dok mu ne dodirne glavu i drugu ruku. Tijelo je cjelovito. Cmokne usnama od žeđi. Grlo mu je suho. Miris dima se pojačao, i on se pita što gori. Ne čuje se pucnjava, ne padaju granate, ništa ne ukazuje na bitku. Je li to poljska kuhinja? Vonja po zagorenom mesu. Očito su se borili. Bitka. Sve mu se vraća, polako, kao da se budi iz sna. Bio je u turskim rovovima, onima koje su zauzeli. Bilo je mračno, ali još nije jeo zato što su morali namjestiti platforme za pucanje u suprotnom smjeru. A onda... onda ništa. Ne, nešto je bilo. Jesu li granatirani? )li je bio pješački napad? Stvarno se ne može sjetiti. )ma dojam da je dan, uglavnom zato što svijet nije bio posve crn kad je nakratko otvorio oči. Ako desnom rukom makne to tijelo sa sebe, možda će raščistiti nešto zemlje. Prvi put pada mu na pamet da je možda teško ranjen. Nešto se dogodilo njegovoj desnoj nozi. Kad pokušava pomaknuti stopalo ili ispružiti potkoljenicu, bol ga probada od gležnja do zatiljka tako da se trza. Kad mu je ruka prolazila duž zemlje pokraj trbuha i zatim duž tijela iznad njega, osjećao je vlagu. Nada se da krv koja je navlažila zemlju potječe od mrtvaca, ali zbog agonije koja ga je zgrčila pod zemljom, sumnja da je tako. Ipak, mora iskopati izlaz. Mora skinuti to mrtvo tijelo sa sebe. To je kao... Kao Nezimi. Onog dana u uredu u Harputu. Bili smo prijatelji, rekao je Armen, a Turčin je očito razumio kamo to vodi. Počeo je otvarati ladicu radnog stola sebi zdesna kako bi uzeo pištolj, pa je Armen istog časa gurnuo stol prema Nezimiju najjače i najbrže što je mogao, tako da se ovaj srušio natraške na stolicu i u zid. Skočivši na stol, Armen se

146

bacio na službenika. Ali Nezimi je bio jak i brz, pa je oborio Armena na pod, pritisnuo mu prsa koljenom, i ta ga je težina podsjetila na ono što osjeća sada. Ne, ono je bilo bolnije. Ono je bilo koljeno na prsnoj kosti. Ovo je samo... pokapanje. Pokapanje. Je li netko pretpostavio da je mrtav i bacio ga u ovaj jarak? Neki turski vojnik? Brine se da dim dolazi s lomače, da spaljuju mrtve. Ali čuo je engleski. To možda znači da ga je neki australski vojnik bacio ovamo misleći da je neprijateljski vojnik. )li je možda ovdje tako dugo da su ga Turci bacili u ovu rupu prije dan-dva, a Australci su u međuvremenu opet zauzeli taj dio brijega. A možda to uopće nije rupa za pokapanje. Nije li ispočetka mislio da je u rovu? Ništa od toga nije važno. Ako želi preživjeti, mora izaći. ) tako nakratko je opet u prošlosti s Nezimijem, bjesomučno pokušavajući maknuti službenika sa sebe jedinom slobodnom rukom odguruje tijelo sa sebe, mičući ga na mahove po centimetar ili dva, dok se zemlja stalno urušava na njega, i mrtvac je napokon pokraj njega umjesto na njemu. Onda se odmara i osluškuje. Opet čuje vojnike kako govore engleski. Vratili su se. Možda nisu ni otišli. Sjeća se bijesa koji je vidio u Nezimijevim očima. Možda je upravo to razlog, zaključuje Armen, zbog kojeg je on živ, a njegov izdajica mrtav. Nezimi je tog popodneva imao dobre razloge za strah i osjećaj krivnje, ali ne i za bijes. On, Armen, bio je čovjek čiji je gnjev bio opravdan. Bio je čovjek čiju je ženu i kćer poslao u pustinjsku smrt taj pedantni činovnik koji je obećao da će ih štititi. Bio je čovjek kojem su umrle žena i kći. Armen je nekako maknuo Nezimija sa sebe. Pridigao se iznad njega. Snažno ga je udario nogom pod bradu prije nego što je gad mogao ustati, i možda mu je već tada presjekao kralježnicu. Neće to nikad saznati. Jer je zgrabio ukrasnu sablju koja je visjela na zidu i prerezao mu grkljan. Očekivao je da će takav gnjev osjetiti i u Dardanelima. Nije li se zato prijavio u vojsku? Ali ovdje ništa nije bilo tako osobno. Više nije osjetio toliku mržnju. Dim ga vraća u sadašnjost, pa pritišće desnom rukom ravno pred sebe i grebe naslage zemlje. Laktovima nastoji gurati vlastito tijelo prema gore, opet se pokrećući na mahove, po jedan centimetar ili čak manje. Odjednom jasno osjeća da su mu prsti stigli do površine i da se vrpolje po vrhu hrpe kao miševi. »Koji kurac?« »Briane, što je?« Glasovi su sada jasni, dvojica su. Australci. »Gle! Jebena ruka!« Osjeća kako se zemlja nad njim trese dok oni trče prema njemu, a onda rukama kopaju, kopaju, i za trenutak dolazi sunce, pa čak i vjetar, i tako je dobro da se zamalo uguši, toliko duboko diše. »)suse Bože, ovaj je naš«, kaže jedan od vojnika dok zajedno sa svojim drugom podiže Armena ispod pazuha i vadi ga iz rupe. Dva su vojnika na

147

koljenima, bez košulje, i pažljivo ga gledaju. Onaj drugi proučava Armenovu nogu i veliku crvenu mrlju na desnoj strani njegove košulje. »)zgleda da ideš u Aleksandriju, stari. Egipat! To si shvatio, ne?« kaže vojnik. »Ta rana je tvoja karta za odlazak s ovog prokletog poluotoka!« Armen misli na to i hripavo diše. )za vojnika vidi lomaču i dva druga čovjeka s maskama kako bacaju mrtvog turskog vojnika u vatru.

RYAN MARTIN ustobočio se pokraj svojeg asistenta, mladog Davida (eberta, i

gleda zidove napuštenog manastira. Crveni su u ovo doba dana kad sunce na zapadu tone u pijesak. David drži obje ruke na vrhu drške lopate, koja je zarivena u zemlju i uspravljena kao štap za šetnju. Orhan je rekao Ryanu da potraži osamljeni bor, visok oko dvadeset i pet metara, s licem djevice na kori. »Je li djevojka sretna što je djevica ili je usidjelica?« pita David. »)skreno, mislim da joj situacija nije po volji.« »Možemo pretpostaviti da u ovom slučaju djevica znači zgodnu i mladu curu«, odgovara Ryan. »Pa, ne vjerujem da je sretna što je zarobljena u stablu. Potražimo djevojku koja se mršti.« Pokraj jednog zida Ryan vidi raštrkane borove, a pokraj drugoga drvored čempresa. Prolazi iza ugla, pokraj nekih niskih ruševina s dimnjakom za koje pretpostavlja da su bile frater, manastirska blagovaonica. )de do tih ruševina i penje se na brežuljak. ) eno ga. Visok i osamljen bor. »Vidim drvo!« dovikuje Davidu. »Tamo je.« »Je li zgodna i mlada? Ako moramo kopati rupe po ovoj vrućini, daj mi barem da gledam zgodnu i mladu curu, i uvjeravam te da ne mora biti djevica«, kaže David, više sebi nego Ryanu. )zvlači lopatu iz suhe zemlje i prilazi konzulu. »Onda«, kaže kad mu je prišao, »to je to?« Grane počinju otprilike na visini od metar i pol. Ryan jasno vidi gdje su niže grane s vremenom usahle i otpale. »Može biti«, odgovara Davidu. »Ali bolje da se ne radujemo prerano.« Polako obilazi stablo. Na jednom bi dijelu podivljala mašta mogla vidjeti lice: dva čvora, batrljak usahle grane. Vodoravni urez u kori koji možda odražava tajanstveni smiješak Mona Lise. Ali za Ryana je takvo nagađanje užasno nategnuto, pa više nije siguran ima li smisla uopće kopati na tom mjestu. )za sebe čuje kako David mrmlja: »Za Boga miloga! Nemam pojma je li djevica, ali pozvao bih je na šalicu čaja.« Okreće se asistentu: »Ovdje vidiš lice? Stvarno?« ) pokazuje ona dva čvora.

148

»Ne, ne tamo«, kaže David. Zatim pokazuje jedno mjesto dolje desno. »Ovdje. Dodirnuo bih je da ti pokažem, ali bojim se da će se uvrijediti. Osim toga, nije ugodno dobiti prst u oko.« Ryan bulji u taj dio debla i ne vidi apsolutno ništa, ni traga kakvom licu. »Zafrkavaš me?« »Ne.« »Stvarno vidiš lice?« »A ti stvarno ne vidiš?« »Ne vidim«, priznaje Ryan. »No ako misliš da ovdje trebamo kopati, može.« »Je li tvoj turski prijatelj rekao kako je duboko zakopana kutija?« »Oko jedan metar.« »Dobro«, zaključuje David i odmah zabija lopatu u zemlju pred licem na boru — odnosno, pred onim dijelom debla gdje je navodno vidio lice. Kopa ravnomjerno, a kad je stigao do dubine od jednog metra, postupno proširuje krug, kao kad se valići šire s mjesta gdje je oblutak pljusnuo u ribnjak. Tlo je isprva pjeskovito, ali na dubini od pola metra postaje vlažno i tamnije, s kamenjem veličine bejzbolske lopte. (rpe zemlje izgledaju Ryanu kao da dolaze s dva različita mjesta na kugli zemaljskoj. »Može stanka?« pita Davida. »Odmori se malo, ja ću preuzeti.« Mladić odmahuje glavom. »Mislim da sam nešto našao.« »Ozbiljno?« David baci lopatu na zemlju i klekne. Zatim se nagne naprijed i počne kopati svojim dugim prstima. Ryan mu se pridruži i istog časa napipa komad glatkog, ravnog drva, a srce mu zakuca brže. Zajedno razmiču zemlju — Ryan s manijakalnom energijom — dok se ne ukažu rubovi kutije. Ryan ustaje i grabi lopatu. Krećući se tako brzo da David jedva uspijeva odmaknuti ruke, Ryan gura lopatu pod jednu stranu kutije, koristeći je kao polugu da podigne jedan kraj kutije i gotovo je prevali na bok. David je hvata i vuče preko ruba rupe na tlo. Kutija je kocka sa stranicom od pola metra, a Ryan je istog časa prepoznaje kao kutiju koju su onog popodneva turski vojnici ukrali iz sobe dvojice inženjera. Ne može pročitati cijeli njemački tekst tiskan na poklopcu, ali čita dovoljno da shvati kako je (elmut u toj kutiji kupio fotografske ploče koje je zatim koristio u fotoaparatu. Lako je moguće da je inženjer vraćao iskorištene ploče u kutiju kako bi ih razvio kad se vrati u Njemačku. »(oćemo li je otvoriti?« pita ga asistent. Ryan žustro odmahuje glavom. »Ne, nipošto, ne ovdje. Unutra ima nerazvijenih slika. Helmut je valjda dobro zatvarao svaki komplet, ali ako nije, odmah bismo uništili slike.« »Koliko bi moglo biti fotografija u ovolikoj kutiji?« Ryan računa napamet, malo mu se vrti u glavi od brojeva. Nijemci su koristili fotoaparat s padajućom pločom koji je primao komplet od dvanaest ploča. Svaka ploča ima razmjere vrlo velike igraće karte. Nema sumnje da kutija ima i vreću za mijenjanje možda dvije , kao i metalne korice u koje su se umetale

149

ploče. Sve je to više nego što se nadao. »Sad samo nagađam, ali po mojoj procjeni, u ovoj je kutiji nekad bilo osamnaest kompleta, što je dovoljno za dvjesta dvanaest fotografija. Govorim otprilike. A znamo da je jedan komplet uništen kad su divljaci razbili aparat. Dok ne otvorimo kutiju, nećemo znati koliko je kompleta iskorišteno, a koliko ih je nedirnuto. Ryan čuje mujezina u daljini, i oči mu odlutaju do minareta džamije na toj strani Alepa. Nedaleko od džamije je uličica koja vodi do središnjeg trga i kojom žandari često vode prognanice kad stignu u grad. Misli na Nevart i Hatun. Tamo je Elizabeth Endicott prvi put pomagala umirućima koji su preživjeli pustinju. »9to je, spopala te želja za molitvom?« pita ga nasmijani David. Ryan se zabulji u njega. »Oprosti«, kaže asistent. »Nisam htio vrijeđati.« Ryan shvati da ga je nalazak kutije toliko potresao da je samo napola shvatio Davidove riječi. Opet gleda prema srušenom manastiru, i ne obazirući se na Davidovu nazočnost i njegov cinizam, pada na koljena pred stablom na kojem je možda lice djevice, i zahvaljuje svojem Bogu.

150

Treći dio

151

16

P

ETER VARTANIAN bio je mlađi i mnogo naočitiji nego što sam očekivala.

Kad smo dan ranije razgovarali preko telefona, zbog njegova izgovora i staloženosti zamišljala sam sedamdesetogodišnjaka. Ali imao je najviše trideset godina i najmanje metar i osamdeset. Dizao se nada mnom poput diva kad smo se rukovali u predvorju muzeja u Watertownu. Nosio je tamnoplavi džemper umjesto sakoa, a zbog kombinacije dugog džempera i uske kravate doimao se još višim. Njegov osmijeh, poput osmijeha mnogih Armenaca koji proučavaju našu povijest, bio je tužan, a oči su mu bile duboko usađene iza naočala bez okvira. )mao je europske manire, ali dok smo zajedno ispijali kavu, saznala sam da je iz Libanona — još jedne zemlje u kojoj smo se mi Armenci skrasili u dijaspori. (Mi Armenci. Zanimljivo je što sam upravo rekla. Mi Armenci. Vi Armenci. Čini se da me povijest moje obitelji više obuzela nego što bih očekivala kad sam započela ovu priču, s obzirom na to da sam se uvijek ponosila svojom spisateljskom distancom.) Otišli smo do sobe za sastanke na trećem katu muzeja, gdje jutarnje sunce nije prodiralo kroz spuštene rolete. )stog časa shvatila sam da je to učinjeno da se zaštite materijali u kutiji za arhivske spise koju je stavio na čelo dugog stola od mahagonija. Već je i pripremio kavu za dvoje, što me obradovalo kao znak gostoljubivosti Staroga svijeta. Pod šalicama su bili tanjurići, a mlijeko i šećer nisu bili zatvoreni u plastici ni u papiru. Mlijeko je bilo u vrčiću, a šećer u zdjelici. »Porculan?« zapitala sam pokazujući šalice. Osmjehnuo se. »Napravljeno u stilu talijanskog porculana. Zapravo je keramika Barstow iz Trentona u New Jerseyju. Ima samo sentimentalnu vrijednost.« »Mene se to ne tiče, ali zašto šalice i tanjurići iz Trentona imaju sentimentalnu vrijednost za nekoga iz Bejruta?« »Obitelj moje supruge živi u Trentonu. Njezin pradjed i prabaka bili su vlasnici tvornice u Barstowu.« »Armenci?« Kimnuo je. »Došli su ovamo nakon genocida?« »Tako je«, odgovorio je. »Na otoku Ellis, njihovo je prezime amerikanizirano — zamislite, skraćeno je u Barstemenian. A kad je pradjed moje žene osnovao tvrtku, još je više skratio ime i malo ga preudesio. Na jednoj karti ceste vidio je ime Barstow i zaključio da će tako zvučati manje egzotično. Više američki.« »Nije htio biti egzotičan.« »Egzotika je ponekad dobra, a ponekad ne.« 152

Bilo mu je zanimljivo što sam kao studentica navratila u muzej, ali nisam pogledala bakine spise. »Nisam znala da su ovdje«, rekla sam, i mislim da sam zvučala pomalo plaho. Kao da sam bila beskućnica. »Vaša baka nije ih nikada spomenula?« zapitao me. Primijetila sam da su u njegov debeli vjenčani prsten urezana armenska slova. Taj mi je alfabet bio posve nerazumljiv. »Meni nije«, odgovorila sam, »a ni otac mi nikad nije rekao ništa.« Otpio je malo kave, a onda je rekao s osmijehom na licu: »Zapravo sam to trebao očekivati.« »Vi ste pročitali te zapise?« Mahnula sam prema kutiji. »)ma ih mnogo.« »Pročitao sam ih. Naravno, ne svaku riječ. Tu su javna izvješća koja je slala »Prijateljima Armenijec, kao i mnoga pisma koja je pisala vašem djedu kad je bio u britanskoj vojsci i vašoj prabaki u Bostonu. )ma i pisama upućenih jednoj cimerici sa sveučilišta Mount (olyoke. Ljudi su tada pisali pisma jednako često kao što danas šaljemo poruke mobitelom, ali pritom su više razmišljali. I ljudi su obično čuvali pisma koja su primali.« »Pretpostavljam da je Elizabeth čuvala svoja.« »Da, mnoga. Ali ta kutija nije nipošto sve. Mnoga pisma koja je Elizabeth pisala vašem djedu vjerojatno nisu nikad stigla do njega ili su izgubljena kad je ranjen. Rekao bih da su išla iz Alepa za Kairo, zatim za Port Said, i napokon za Galipolje. A onda natrag u Kairo. )li u Aleksandriju, gdje je vaš djed završio u bolnici. Usput su se mogla izgubiti na mnogo mjesta.« »Jesu li jako zanimljiva?« »Ne, naravno. Mnoga nisu uopće zanimljiva. Ali neka jesu. Na sveučilištu Clark spremam doktorat o ulozi Alepa u genocidu. Spisi vaše bake bili su izvrsno svjedočanstvo.« Ustala sam i nadolila vruće kave. »Nešto me zanima.« Razmaknuo je dlanove. »Recite.« »Zašto ste trebali očekivati da moj djed i baka neće ništa reći o tim spisima?« Dugo je šutio. Onda je ustao i otišao do kutije. Skinuo je poklopac, prolistao jedan fascikl i izvukao fotokopiju stare crno-bijele fotografije. »Počinje ovdje«, rekao je i predao mi snimku Karine Petrosjan zbog koje sam i došla u Boston.

ARMEN GLEDA kako se bolnička sestra okreće nakon što je promijenila zavoje na

trbuhu vojnika u komi na susjednom krevetu. Ona maše glavom i otpuhuje. )ma zelene oči koje uvijek izgledaju zabrinuto, ali Armenu se čini da je ovaj put zabrinuta s razlogom. Taj će vojnik umrijeti. To je jasno. U dva tjedna otkad je stigao u to bolničko krilo, Armen još nije vidio nikoga da je umro. Ovdje spavaju vojnici koji se oporavljaju i koje čeka povratak u rovove ili otpust, ovisno o težini rana. Kartaju se, jedu, a neki očijukaju sa sestrama. Ali vojska je opet pokušala napredovati uz poluotok Galipolje, i dva dana ranije u luku je

153

uplovio bolnički brod s polomljenim i osakaćenim vojnicima, pa su čak i krevete u tom manje sumornom krilu bolnice zauzeli teški ranjenici. Jedan je Australac obližnju rijeku Nil prekrstio u Stiks. Prošle noći, vojnike koji su gubili partije remija nadglasali su urlici vojnika kojima se utroba raspada i duša bježi iz tijela. Jesen je, ali to se ne vidi u Aleksandriji kao što se vidjelo u (arputu i Vanu. Ujutro su se širile glasine da Britanci razmišljaju o povlačenju s Galipolja nakon zadnje neuspješne ofenzive. Samo će se spakirati i otploviti. Armen ne zna što to znači za njega. Ako neće otploviti natrag u Dardanele, hoće li ga poslati u Francusku da se bori protiv Nijemaca? Ne želi sudjelovati u toj borbi. Nije siguran ni zašto se tamo bore. Prijavio se u vojsku zbog posve osobnih razloga, koji su neodvojivi od njegova kutka svijeta. A ona klaonica na sjeverozapadu europskog kontinenta? Kao da je na mjesecu. Uostalom, njegova se mržnja odavno ugasila. Nije nimalo uživao u svojoj maloj ulozi pri iskrcavanju na nečemu što se pokazalo kao beznačajni žal i besmisleni greben u Dardanelima. Nije osjećao zadovoljstvo pri pomisli da je možda neku nepoznatu ženu učinio udovicom ili da je zaklao nečijeg oca. Nečijeg sina. Svu krvožednost koja se u njemu nakupila potrošio je prije mnogo mjeseci na jednog činovničića u Harputu. Na Nezimija. Ipak, gotovo se oporavio — svakako mu je mnogo bolje nego prije mjesec dana — pa će uskoro netko donijeti odluku o njegovu premještaju. Lom nije ni bio ozbiljan, dečki stalno lome kosti. Prva dva tjedna bio je u drugom bolničkom krilu samo zato što su se liječnici bojali infekcije i gangrene. Pridiže se na krevetu i uzima štap koji je objesio na rukohvat. Prije dva dana skinuli su mu udlage s noge, pa je s olakšanjem počeo hodati naokolo bez onih istrošenih štaka. )zvukli su mu i šavove. Zapravo, možda mu danas neće trebati ni štap. Jučer mu je pridržavao samo težinu samoće. »Bolje vam je?« Okreće se i vidi velšku bolničku sestru s pjegicama i kosom koja ga pomalo podsjeća na Elizabeth. »Da«, potvrđuje. »(vala.« Vidi da nosi hrpu pisama debelu kao Biblija i dvaput omotanu uzicom. »Gledajte što imam«, kaže ona. »Bolje od Stefanja, ne?« )ako nema pojma što znači Stefanje, smiješi joj se zbog uljudnosti, ali i zato što je shvatio da je ta hrpa pisama namijenjena njemu, a zna samo jednu osobu na svijetu koja bi mu pisala. A već je izgubio nadu. Sada ustaje tako brzo da zamalo pada, ali vraća ravnotežu držeći se za rešetku kreveta i uzima pisma onako kako izgladnjeli čovjek uzima komad kruha. )stog časa pomišlja na sva pisma koja je napisao Elizabeth ovaj mjesec u bolnici, i prije toga, na hridinama i u rovovima Galipolja, ne znajući hoće li ijedno stići do Alepa. Pita se je li ona uopće još tamo. »Mislim da su od Amerikanke«, kaže sestra, kojoj je pričao o Elizabeth. »Osim ako ne znate druge Amerikance u Siriji.« »Ne.«

154

»Zamislite, tjednima i tjednima ništa, a onda dovoljno riječi da napunite knjigu!« Dok mu ostavlja poštu, na licu joj se širi osmijeh, koji začas nestaje jer se vojnik pokraj njega naglo grči. Ona pritrčava vojnikovu krevetu, drugi zovu liječnika, ali bolesnik umire nakon nekoliko sekunda. Koliko je Armenu poznato, taj se momak nije nijedanput probudio u dva dana provedena u Aleksandriji.

NEVART GLEDA u nježne, slabe pustinjske oblake. U plavičastu vječnost koja

doziva odmah iza njih. Jesu li oblaci u Adani ikad bili ovakvi? Možda. Zapravo, vrlo vjerojatno. U Londonu možda uopće nisu bili ovakvi, ali Adana je sličnija Alepu nego što je Nevart sve donedavno bila spremna priznati. Dok u dvorištu pravi pletenice u (atuninoj kosi, čudi se što joj misli bježe natrag u Adanu. To joj se rijetko događa. Mnogo češće misli na hod kroz pustinju. A povremeno zamišlja bogatstvo koje se krije iza darežljivosti tih Amerikanaca. Zamišlja Boston uglavnom na temelju svojih sjećanja iz Londona, one nevjerojatne metropole na Temzi. Primijetila je da u zadnjih tjedan dana, a možda i duže, (atun rjeđe bježi iz rezidencije. Djevojčica i dalje povremeno nestaje, ali samo nakratko. Jednog dana petnaest minuta, drugog dana pola sata. )ma popodneva kada uopće ne izlazi. Viri kroz željezne rešetke pokraj velikih vrata ili stoji na prozoru na katu i gleda prostrani grad. Ali zatim se povlači za stol u hladu kako bi završila zadatke s abakusom, ili ulazi u kuhinju, knjižnicu ili selamluk da bi čitala i pisala prema Nevartinim uputama. Nevart bi rado povjerovala da je djetetova nova pitomost, blaga promjena ponašanja, došla zato što je ona uvjerila djevojčicu da izvan rezidencije vrebaju velike opasnosti. Ali zapravo ne vjeruje u to. Nešto u djetetovu ponašanju ukazuje da se taj iznenadni manjak interesa za istraživanje mračnih kutaka Alepa ne zasniva samo na upozorenjima i zaklinjanjima) koja je Nevart ponavljala iz dana u dan. Nevart se boji da se nešto dogodilo, premda je (atun uobičajeno zatvorena kad god Nevart pokušava izvući čak i osnovne obrise nekakve priče. Nekog razloga. Dok završava (atuninu pletenicu, na vratima rezidencije pojavljuje se Elizabeth, čiji je široki osmijeh vidljiv unatoč sjeni koju baca široki obod šešira. Sjeda na stolicu nasuprot stolicama na kojima su dvije Armenke. »Bog je uz one koji su strpljivi i uporni«, kaže prvo na turskom, zatim na armenskom i napokon na engleskom. »Svakog dana govoriš sve bolje«, kaže Nevart. »Znam. Možda se previše ponosim tim postignućem. Ali zbilja sam vrlo zadovoljna.« »Pretpostavljam da te i ovu zadnju poslovicu naučio dr. Akcam.« »Tako je.« »Još malo i bit ćeš muslimanka«, Nevart vedro kaže Amerikanki.

155

»Ne vjerujem. Možda ću jednog dana biti unitarijanka. Ali teško da ću biti radikalnija. )pak, sviđa mi se kako Kuran potiče strpljenje. Podsjeća me da ne mogu učiniti sve. Njegovi savjeti dobro bi došli mojem ocu.« »)zgleda da se dobro snalaziš bez oca«, kaže Nevart. Dapače, čini joj se da je djevojka procvala nakon što je izašla iz očeve sjene. Silas je imao dobre namjere, ali toliko se navikao da bude po njegovom da se njegova temeljna dobrota često preobražavala u nabusitost. )pak, Nevart dobro razumije da je Elizabeth ostala uglavnom zbog jednog čovjeka koji se vjerojatno neće nikada vratiti. No da je ona na mjestu te Amerikanke, i ona bi ostala. Koja žena ne bi? Da nije posve sigurna da je njezin muž pokošen strojnicom kao i svi zaposleni muškarci u Adani, da je žandari nisu prisilili da zajedno s ostalim udovicama prođe pokraj gudure u koju su muškarci bili satjerani da se olakša klanje, i ona bi sigurno čekala. »Nedostaje mi. Nedostaje mi i majka. Ali...« Nevart čeka. »Ovdje nisam nesretna«, kaže konačno Amerikanka. Nevart nije propustila tu kratku rečenicu. »Znači li to da si sretna?« Elizabeth odmahuje glavom. »Nemoguće je biti sretan ovdje, usred gladi, bolesti i zločina. Gazi se ljudsko dostojanstvo. Nesreća dolazi u valovima kao plima. Ali volim svoj posao. Radim nešto što ima smisla. ) volim mnoge ljude. Tebe. Dr. Akcama. Ryana. I, naravno, tebe, mala Hatun.« Naginje se naprijed, polaže blijede prste na obraze djevojčice i ljubi je u čelo. (atun naizgled ostaje ravnodušna i zatvorena kao i obično. Elizabeth se iznenada uspravlja i gleda jedan kut dvorišta gdje kamene pločice prestaju zbog palma s datuljama. Tamo je tlo pjeskovito, barem na površini. Pijesak nije sitan kao onaj na Rtu Cod, ali u ovo doba dana jednako se bjelasa. Elizabeth se sjeća malih dvoraca koje je nekad davno gradila na žalu i pretpostavlja da je i (atun već gradila takve dvorce. Možda u Adani. Nije li svako dijete pokušalo izgraditi tako nešto? U kuhinji će naći sve što im treba: žlice i žličice, čaše, lonac. Vilice. Vodu. »Želim sagraditi dvorac od pijeska«, kaže i smiješi se djevojčici. »Nikad mi to nije išlo dobro, pa mi treba pomoć. (oćeš li mi pomoći?« Ovaj put djevojčica kima glavom, a Elizabeth je uvjerena da je u tim crnim izražajnim očima vidjela sjaj.

JEDINA MJESTA U ALEPU gdje bi se mogle razviti njemačke fotografske ploče jesu

novinske redakcije i mjesni stožer osmanske Četvrte armije. Naravno, nijedno od tih mjesta ne dolazi u obzir. Ryan se sjeća kako je nagovarao njemačkog inženjera da mu preda ploče kako bi ih poslao iz Sirije, ali sada kad ih ima, shvaća kako je zadatak težak. Velika je mogućnost da će pošiljka biti otvorena i pregledana, a onda će njezin sadržaj biti uništen. Mogao bi ih poslati preko glasnika, ali lako je moguće da bi ploče završile na isti način, a pritom bi

156

ugrozio i glasnikov život. ), naravno, mogao bi ih osobno prenijeti preko granice. Ali otkad je prošle godine izbio rat, on nije napuštao Osmansko Carstvo, a konzuli koji su prešli granicu obavijestili su ga da im je prtljaga pregledana na granici. Toliko o manirama i protokolu. )pak, mora naći neki način da ploče pošalje u Egipat. )li, još bolje, u Veliku Britaniju. Ili u Francusku. Ili, najbolje od svega, u Ameriku. Pričao je ljudima što je vidio u Der-el-Zoru i što viđa ovdje u Alepu svakoga dana, ali jasno je da njegovi slušatelji ne mogu zamisliti razmjere ovdašnjeg pokolja nevinih. Vidio je u njihovim očima da misle kako pretjeruje ili da pretpostavljaju kako je nakon 9panjolsko-američkog rata vodio tako miran život da je moderno ratovanje pregrubo za njegovu diplomatsku osjetljivost. Da, vidio im je na licu ili čuo u pomirljivom i prijateljskom glasu, to je sigurno strašno. Ali ne može biti gore od onoga što jadni vojnici trpe u rovovima. U međuvremenu kutija s pločama leži pokraj njegova radnog stola. Uskoro će ponoć, nebo je posuto zvijezdama, a on puši cigaretu i zuri u kutiju. Ne zna što da radi. Ali, naravno, mora učiniti nešto. U zadnja dva tjedna u Alep nije stigla čak ni mala kolona prognanica. Pita se je li negdje zapelo u vladinom programu protjerivanja ili više nema Armenaca koje bi se moglo protjerati i izgladnjivati.

ARMEN SJEDI NA MOLU tako da mu noge vise preko ruba, ne obraćajući pažnju na

svadljive nosače koji prolaze na metar od njega s golemim kutijama i sanducima. Miris ribe podsjeća ga na žalove Dardanela, ali inače Mediteran ovdje nimalo ne sliči na more kod uskog poluotoka na kojem je živio i borio se do kraja ljeta. Aleksandrija je živahna luka, i premda se pogled na ratne brodove u luci ne razlikuje od onoga što je vidio na moru kod Galipolja, iza njega s druge strane mola na kojem sjedi s pismima od Elizabeth leži grad koji je neusporedivo veći od Alepa i proteže se duboko u unutrašnjost. More je crno od nafte i bijelo od pjene, a nebo je isprugano dimom iz dimnjaka desetak brodova. Stalno iznova prečitava pisma, gotovo bez stanke, još otkad su stigla na početku tjedna. Prelazi prstima po njezinu rukopisu, traži tragove njezina mirisa na papiru. Stalno iznova gleda jednu rečenicu od četiri riječi koju je napisala, dok mu srce jako lupa, a u glavi mu bruji roj uspomena i želja: Vrati se po mene. Ona je još u Alepu. )li je bila, na temelju datuma na pismima. Napisala je da se ne vraća u Ameriku s ocem i ostalima. Ozlijeđena je. Šepam, no kažu mi da ću se oporaviti ako ne hodam. Na Galipolju, a zatim i u Aleksandriji, vidio je gangrene, amputacije i svakakve smrti od upala. Liječnike je kod njegove rane više brinula gangrena nego išta drugo. Sjeća se vojnika uspavanih kloroformom koje je vidio na stolovima u bolničkom šatoru na žalu, gdje su ležali poput mrtvaca dok su im rezali noge ili ruke. One grube pile za rezanje kostiju, s oštricom uronjenom u kantu alkohola, s metalom tupa sjaja poput lima. Ovdje u Egiptu vidio je vojnike sa štakama i štapovima kako šepaju ulicama i muče se

157

po stubištima, s jednom nogavicom vezanom tamo gdje je bila noga. Vidio je vojnike bez obje noge u invalidskim kolicima. Možda je Elizabeth u alepskoj bolnici već ostala bez noge. Ne, ne ona. Nemoguće. Ali, naravno, moguće je. Dobro zna kako se brzo sve može raspasti, kako se nenadano sve može izgubiti. )za sebe čuje smijeh i podiže pogled s pisma u rukama. Na izlazu iz ribarnice u bjelkastoj zgradi na kraju mola pojavljuje se mladi svjetlokosi par, vjerojatno Britanci. Armen pretpostavlja da je ona bolnička sestra, a on diplomat. Predobro je odjeven za vojnika. Ona se smije nečemu što je rekao, oboje titraju od iščekivanja i samopouzdanja. Znaju da im je budućnost osigurana — za nekoliko trenutaka u nekom krevetu iza spuštenih roleta, gdje svjetlo prodire između rebrenica i crta pruge po zidovima, ili za mnogo desetljeća u tudorskoj kući na ladanju izvan Londona, s hordama unuka oko sebe. Momak je obgrli i privuče k sebi. Armen se pridiže, pritisnuvši na grudi svežanj Elizabetinih pisama. Probode ga bol tamo gdje je u nozi imao šavove. Uvjerava samoga sebe da njezin otac ne bi otišao da joj je nogu zahvatila gangrena. Podsjeća se da je u pismima spomenula dva američka liječnika u rezidenciji. Sigurno je dobro. Sigurno. Ali što ako nije? Možda na kraju otac nije ni otišao, zato što mu je kći teško ozlijeđena. Nijedno pismo od Elizabeth nije poslano nakon što se Silas Endicott teoretski vratio u Ameriku. )ma samo pismo koje kaže da namjerava otići. Dok Armen hoda po molu i zatim natrag prema bolnici, a šepanje mu je gotovo nestalo, zaključuje da nije važno je li Elizabetina noga dobro. Nije važno je li sama u rezidenciji. On ne ide ratovati u Francusku. Neće čekati dok ne sazna kamo ga žele poslati. Vratit će se u Alep.

KARINA PETROSJAN je na koljenima i umorno riba pod u uredu njemačkog

konzula nakon što je završila s kuhinjom i selamlukom. Misli joj lutaju između oblika i sjena na parketu i slonovske debljine radnog stola pokraj nje. Pazi da slučajno ne prevrne veličanstveni gramofon s urezanim divljim ružama. Zna da ga je konzul dobio na dar od ovdašnjeg valije. Jagodicama prstiju osjeća korake u hodniku, a trenutak poslije iza sebe čuje glasove dva njemačka asistenta Ulricha Langea. Premda je već na tlu, malo naklanja glavu kad prolaze, ali oni je jedva primjećuju. »Prava šteta«, kaže jedan, zaobilazi je i baca snop papira na Langeov stol. »Turcima trebaju svi inženjeri koje im možemo dati.« »To nije samo šteta. To je užasno i tragično«, kaže drugi mladi diplomat. »Znao sam ih obojicu, pogotovo (elmuta. Strašan ožiljak, ali bez ikakve veze s ratom. Zamisli. Bili su mi dragi.«

158

»Pa, sami su to tražili. Nije mi jasno zašto su htjeli fotografirati Armence. Glupo. Sigurno ih je nagovorio onaj njihov prijatelj, armenski inženjer Armen. Poginuli su zbog njega. Zapravo ih je ubio on, a ne britanska ofenziva.« »Je li još tamo?« »U Alepu? Nemam pojma. Možda zna Ryan Martin. ) on ima svoje... planove.« Okrenuli su se da prođu pokraj nje, a ona se refleksno pridiže i priječi im put. Njih dvojica zastaju. »9to trebate?« kaže onaj viši, za kojeg zna da se zove Paul. Sumi joj u ušima, čuje mrmor mrtvih glasova, pa joj treba vremena da u sebi sroči pitanje. »Vjerojatno ne zna njemački«, kaže njegov drug Oscar. »Znam«, uspijeva propentati. »Malo.« No Paul svejedno prelazi na turski i ponavlja pitanje: »9to trebate?« Ona se pokušava pribrati, ali sva je uzdrhtala. »Recite«, nalaže on. »Stvarno nemamo vremena za ovo«, nestrpljivo promrsi Oscar svojem prijatelju. »Idemo.« Ali ne smije ih pustiti da odu, ne još. »Spomenuli ste armenskog inženjera«, kaže napokon drhtavim glasom. »Rekli ste da se zove Armen.« »Da.« »Znate li kako se preziva?« »Ne, žao mi je«, odgovara kratko. A onda, možda zato što joj lice izgleda kao karnevalska maska tjeskobe i očaja, on pridodaje: »Posjetite američkog konzula. Zove se Ryan Donald Martin. Možda on zna Armenčevo prezime.« Zatim odlaze hodnikom, i na kraju ona čuje kako jedan govori drugome: »Tko zna zašto ju je to zanimalo. Možda je imala brata ili rođaka koji se zove Armen.« Ona klone na parket, a zatim sjedne i rukama podnimi glavu. Pokušava se smiriti. Ali srce joj divlje tuče i čini joj se da nešto u njoj oživljava.

159

17

T

REĆ) NAJSMRTONOSNIJI POTRES U zabilježenoj povijesti dogodio se u

Alepu. Bilo je to . kolovoza . Nikad nećemo saznati magnitudu, ali bio je impresivan. Broj mrtvih — imajte na umu da je otad prošlo gotovo devetsto godina, pa na tu brojku treba gledati kao što gledamo na stare cijene i valute — iznosio je . Alep je tada bio drugi najveći grad u Siriji. Zgrade su se urušile kao keksi, a kamenje je padalo po ulicama kao divovska tuča. Jedan je očevidac zabilježio da je izgledalo kao da se zidovi citadele tope. Rastopila se i tvrđava koju su križari izgradili u (arimu. A muslimanska utvrda u Al-Ataribu? Sravnjena sa zemljom. Suvremenici su zapisali da su potres osjetili stanovnici Damaska, koji je od Alepa udaljen 350 kilometara. Peter Vartanian pričao mi je o tom potresu kad sam izlazila iz muzeja sa stotinu fotokopiranih stranica korespondencije, izvješća i dnevničkih zapisa. Valjda je spomenuo potres zato što smo proveli mnogo vremena razgovarajući o Alepu. Ali možda se sjetio potresa zbog broja mrtvih. Pokušao je dočarati razmjere umorstva jednog i pol milijuna ljudi: zamislite potres koji ubije gotovo četvrt milijuna ljudi. Neizrecivi užas. Ali to je samo jedna šestina broja Armenaca koji su izgubili život u našem genocidu. Možda je to bila skrivena misao iza njegove priče. Odjednom sam se rasplakala u taksiju koji me vozio do zračne luke Logan. Vozač se osvrnuo na semaforu i upitno me pogledao, a ja sam digla ruke i pokušala se osmjehnuti. 9mrcala sam da nije ništa, nije ništa, i plakala dalje. Plakala sam sve do ulaza u zrakoplov. Plakala sam za vrijeme leta, i u vlastitom automobilu dok sam išla do kćerine osnovne škole. Za vrijeme Anina koncerta stajala sam u mraku u pozadini dvorane pokraj Boba i također plakala. Uvjerena sam da su zamjenik ravnateljice i žena za tonskim pultom pretpostavljali da plačem zato što će nam kći uskoro krenuti u više razrede. Njima su moje suze izgledale dražesno. Samo je Bob slutio istinu i razumio da zapravo plačem za djedom i bakom. Plakala sam za Karinom. Plakala sam za malim djetetom po imenu Talena koje nije doživjelo prvi rođendan. Plakala sam zbog smrti milijun i pol ljudi, zbog jedne civilizacije u istočnoj Turskoj koja je svedena na planinu kostiju u narančastom pijesku Der-el-Zora. Ali najviše sam plakala zbog nesreća i tajna koje su Armen i Elizabeth odnijeli u grob.

160

ELIZABETH SJEDI nasuprot doktoru Akcamu, koji uzima džezvu sa stola i

nadolijeva kavu u njezinu šalicu. Njegov je ured zapravo samo jedan kut dječjeg krila ograđen zavjesama, ali ima uzak prozor koji gleda na zapad, pa ga u ovo doba dana obasjava sunce. Elizabeti je trebalo nekoliko tjedana da se navikne na kavu u Siriji, mnogo gušću i crnju od one koju je pila u Bostonu, ali sada ne može zamisliti da bi ikad više pila američku kavu. Sinoć joj je Nevart pokazala kako pušiti nargilu koja je stajala neiskorištena u selamluku rezidencije kao dragocjeni komad keramike. Nakon što su diplomati i (atun otišli spavati, pušile su duhan kao da su srednjoškolke bez nadzora. U Americi ne bi pušila ni cigarete. »Svi lakše govorimo dobre vijesti nego loše«, kaže Akcam nakon što je malo otpio iz svoje šalice. »Za loše vijesti nalazimo druge riječi.« Govori o svojem ponašanju uz bolesnike, o svojem liječničkom radu. Ali Elizabeth zna da se sprema neka veća tema. »Na neki način«, kaže ona, »još bi vam više trebali eufemizmi kad bi ta djeca imala roditelje, ili kad bi te žene imale muževe, sestre ili braću. Mislim da uglavnom treba biti oprezan zbog obitelji. Zbog njih morate ublažiti udarac loših vijesti.« On mahne prema redovima kreveta s druge strane zavjese. »Ovdje smo korak po korak sve bliži smrti. To utječe na naš jezik. Kao i u pustinji.« »Ali ne uvijek«, ispravlja ga ona, sjetivši se kako su ubijene (atunina majka i sestra. »Ponekad tamo ljude ubijaju iznenada.« »Znam«, slaže se on. »Možda su to sretnije žrtve.« )zgleda kao da se sprema s njom podijeliti još jednu izreku iz Kurana. Ali tada iza zavjese začuju kako plače neka djevojčica. Elizabeth pretpostavlja da je to ona sedmogodišnjakinja iz Vana koja je prije nekoliko mjeseci bila u bolnici i onda je poslana u sirotište. Sinoć je vraćena u bolnicu zato što tri dana nije ništa pojela. Akcam duboko uzdahne. Dok mu se guste obrve spajaju u piramidu rezignacije, on ustaje, a ona ga prati u bolničko krilo.

(ATUN NE PREPOZNAJE ŽENU koju popodne ugleda na drugoj strani željezne

rešetke pokraj velikih drvenih vrata rezidencije. Djevojčica stoji u dvorištu držeći Alicinu plavu glavicu i promatra neznanku. Žena je očito Armenka. Odnosno, (atun pretpostavlja da je Armenka. )ma viseću kožu kao Nevart, ali više nije hodajući kostur kakvih se (atun sjeća iz zadnjih dana dugog hoda kroz pustinju ili iz dana na trgu kod citadele. Ima predivnu kosu — gustu, sjajnu i netom počešljanu. »Dobar dan«, kaže žena. Kako joj (atun ne odgovara, žena nastavlja: »Tražim čovjeka koji se zove Ryan Donald Martin. Je li ovdje?« (atun niječno odmahuje glavom. Američki knez i njegov asistent su vani. S njom su sada u rezidenciji jedino Nevart i kuharica. Razmišlja o tome da pozove Nevart, ali žena nastavlja: »Navratit ću poslije. Kako se zoveš?«

161

»Hatun.« »A ona?« pita neznanka pokazujući Alicinu glavu. »Alica.« Žena se smiješi, a usne su joj malo nakrivljene. Samo na trenutak, taj osmijeh podsjeti (atun na njezinu izgubljenu prijateljicu 9ušan zbog neke blage manije, nekog blagog ludila u njemu. Ali taj je osmijeh ujedno i majčinski, i (atun se sjeti lica vlastite majke. Podsjeća je i na Nevartino lice kad ova kleči i grli je nakon njezina povratka s igranja u gradu. »Zovem se Karina«, kaže neznanka. »(atun i Alica krasna su imena.« Gleda po dvorištu i ispod palma vidi ostatke dvorca od pijeska. »To si ti izgradila?« Djevojčica kima. Više bi voljela da se dvorac nije osuo zbog noćne rose i dnevnog sunca. Početkom tjedna izgledao je bolje nego sada. Eto, ništa ne traje dugo. »Vrlo je lijep«, kaže Karina. »(vala«, mrmlja (atun, uvjerena da žena to govori iz puke ljubaznosti. Zatim se Karina okreće i odlazi niz ulicu, prema suncu.

EL)ZABET( ZA VEČEROM ne kaže Nevart da je tog popodneva u bolnici umrla još

jedna djevojčica. Ne kaže (atun da je još jedna časna sestra iz sirotišta navratila da se raspita za nju. Umjesto toga, ona sjedi između njih dvije, jede pilaf od janjetine i riže, i opisuje im fantazmagorične nijanse ljubičaste, žute i crvene na krošnjama kad ujesen izađete iz Bostona i krenete prema Concordu. Pokušava dočarati magiju tople i slatke pare iz šećerane u proljeće, te kako je bilo gledati kako se biljni sok kuhanjem pretvara u sirup. Ne spominje da je šećerana koje se sjeća pripadala obitelji profesora s kojim se spetljala na Mount (olyokeu. Ne želi misliti na njega. Ali večeras želi govoriti o domu zato što kako je rekla dr. Akcamu tog istog dana ponekad duša mora govoriti zaobilazno. Pita se što bi njezina majka rekla kad bi sa sobom u Boston dovela Nevart i (atun. Kad bi kući donijela nargilu i pušila je pred njom. Vjerojatno bi majku više uzrujali nargila i duhan nego dvije »egzotične« osobe spašene iz ruševina Osmanskog Carstva. Majka bi možda čak uživala u njihovu društvu kao što uživa u svojim psima. )pak, to je ozbiljno pitanje za Elizabeth. Jedanput će kupiti kartu za Ameriku. 9to će se onda dogoditi s njih dvije? Ne mogu zauvijek ostati u američkoj rezidenciji. U međuvremenu, kako prolaze dani bez pisama od Armena, sve je izglednije da će se vratiti u Ameriku a da ga više nikad ne vidi. Uzrujava je mogućnost da je već odavno umro. S druge strane, vrijeme koje je provela s njim bilo je tako kratko i tako davno da joj se čini više kao san nego kao niz susljednih doživljaja koji su se zbilja dogodili. Kao da ga je magijski prizvala u gluho doba noći i da je samo glumila da stoji s njim na vrhu citadele ili da se zajedno šeću po tržnici. Sada gleda prema ulaznim vratima i stubama na kat i sjeća se onog jutra kad je izronio iz sjene i iznenadio je. Voljela bi...

162

Ne zna što bi točno voljela. Zna samo da se zaljubila u njega onako kako se još nikad nije zaljubila. Također je sigurna da voli (atun više nego što bi ikad voljela nećakinju, nećaka ili rođaka. A prema Nevart ima osjećaje koji jamačno premašuju bliskost koju bi ikad imala s bratom ili sestrom. )znenada ili se čini da je iznenada jer (atun tako rijetko progovara , djevojčica kaže: »Danas je ovdje netko bio.« Elizabeth i Nevart zajedno se okreću prema njoj. »Molim te«, kaže Elizabeth trudeći se da joj glas bude miran, da ne oda zabrinutost, »reci nam još.« »Neka žena.« »Pokucala je na vrata?« »Gledala je kroz rešetku.« »Je li bila Turkinja? Armenka? Europljanka?« »Armenka. Htjela je vidjeti američkog kneza«, kaže djevojčica, a njezin je odgovor dijelom upućen plavokosoj glavi lutke koja leži na stolu pokraj njezina tanjura. »Je li rekla zašto želi vidjeti konzula Martina?« pita Nevart. (atun niječno odmahuje glavom. »Vjerojatno je čula da smo (atun i ja ovdje, pa traži utočište«, kaže Nevart i uzdahne. »Žao mi je. Jako mi je žao.« »Ne brini«, kaže Elizabeth. »Ako je zbog toga navratila, što se može.« Zatim se okreće prema (atun i dodaje: »Ako se ta žena vrati, pošalji je meni. Nema smisla smetati konzulu Martinu ako nije nužno.«

KAR)NA LEŽ) i odmara se kao skulptura na grobnici, nastojeći se smiriti kako bi

zadrijemala. Ali njezin duh je nemiran. Nije sigurna je li joj muž živ, ali odjednom se čini opravdanim nadati se. Možda zato nije završila u Der-el-Zoru. Možda joj je zato ona časna sestra kojoj je zaboravila ime pronašla posao u njemačkom konzulatu. Da bi preživjela i opet se sjedinila s Armenom. Zamišlja njihov susret — dva trupla ustala iz mrtvih radi novog zajedničkog života. Zamišlja sebe u njegovu naručju. On je podiže sa zemlje onako kako ju je podigao u Vanu kad je rekla da će se udati za njega. Grli ga oko vrata dok je on ljubi. )pak, podsjeća samu sebe da trči pred rudo. Možda je već otišao iz Alepa. Vjerojatno je otišao. Ali ne smije smetnuti s uma da je Alep velik, pa je moguće da je on negdje u blizini — pogotovo s obzirom na skučenost njezina vlastita svijeta i na vrlo kratko vrijeme koje ne provodi čisteći njemački konzulat ili žalujući za Talenom i za Armenom u ovoj sobici. U svakom slučaju, možda će joj dati odgovor taj Ryan Donald Martin. )li netko drugi u američkoj rezidenciji. Trlja mjesto fantomske boli koju će valjda zauvijek osjećati, mjesto gdje joj se rame sastaje s grudima, gdje je danima nosila svoje dijete. Tamo je pritisnula Talenu, ne dopuštajući nijednoj drugoj ženi da je uzme. Mislile su da je poludjela, da nije svjesna da joj je dijete umrlo. Ali znala je. Samo ju nije htjela

163

pustiti. Oko nje opet odjekuje njihovo nagovaranje, koje prekidaju povremeni povici žandara, a ona podiže ruke otvorenih dlanova i ušutkava ih. Sve ih tjera dalje od sebe. Onda vraća ruke na bokove i svim silama se tjera da misli samo na svojeg muža Armena. Zamišlja njihov krevet u (arputu i jezero u Vanu, koje je pod pravim svjetlom izgledalo kao da nema dna. Polako i duboko diše, a u duhu njeguje riječ budućnost. Oprezno joj udahnjuje život, kao da otpuhuje latice cvijeća. Kad napokon potone u san, već je svanula zora.

ARMEN JE ČUO GLAS)NE o mogućoj britanskoj ofenzivi u sinajskoj pustinji i

Palestini. Možda započne idući tjedan, možda idući mjesec. U novoj novcatoj vojnoj odori luta tržnicom u potrazi za odjećom koja će mu pomoći da se izdaje za muslimana i ujedno mu dati realnu šansu da opet prijeđe golemi ocean pijeska između dvije civilizacije. Nada se da će sutra krenuti za Alep, jer bi ga svaki čas trebali pustiti iz bolnice, a bit će mu mnogo teže dezertirati iz vojarne koja se sprema za pohod nego iz znatno manje strogog svijeta rekonvalescenata i simulanata. U hodu primjećuje Australca po imenu Adrian s kojim se upoznao u bolnici. Momak se kreće oprezno i oslanja se na štap. Poput Armena, imao je nevjerojatnu sreću. Tanad koja ga je pogodila u nogu probila mu je mišiće i salo, ali samo je okrznula kost. Rana je izgledala užasno, rekao mu je Adrian, ali već dok je puzao natrag do položaja Anzaca bio je uvjeren da će mu donijeti manjeviše mjesec dana odmora u Egiptu. »Tražiš nešto određeno?« pita ga Adrian veselo i dobroćudno kao i uvijek. »Ne«, laže Armen. »Samo ubijam vrijeme.« »Volim ovu dosadu. Stvarno je volim. Mogao bih se zauvijek kartati s onim sakatim jadnicima oko nas. Da znaš, ne žuri mi se natrag. Otići ću kad bude vrijeme. Ali ne žuri mi se.« Na jednoj tezgi je čovjek koji prodaje kapice od janjeće kože. Malo dalje dječak nudi rupce. Armen pamti ta mjesta, ali hoda pokraj njih bez zastajanja. Vratit će se kad se rastane od Adriana.

KAD NE PRAZN) NOĆNE POSUDE, ne riba podove i ne mijenja posteljinu na

krevetima Nijemaca, Karina se moli. Moli se gotovo cijelo vrijeme otkad je saznala da postoji mogućnost da joj je muž među živima. Koliko uopće može biti armenskih inženjera koji se zovu Armen? Razmišlja o tome da pokuša saznati više od njemačkog konzula Ulricha Langea, premda je jasno da njegova dva asistenta malo znaju i da smatraju kako je Armenac kriv za smrt njihova dva prijatelja. Ali ne usuđuje se pitati ga. Osim toga, i ona se neočekivano lecnula kad je čula da su njemački fotografi mrtvi. Sjetila se kako im je dopustila da je fotografiraju kad je stigla u Alep. Pitali su, a ona je pristala. Slegnula je koščatim 164

ramenima i promrmljala da može. Odgovorila im je na nekoliko pitanja o svojoj prošlosti. Uspomena na taj trenutak jednako je maglovita kao i na sve drugo što se dogodilo onih prvih dana u gradu. Očekivala je da će umrijeti u roku od nekoliko sati. Ali nije. Bila je među onima koje su odvedene u bolnicu, umjesto da budu ostavljene da umru na trgu ili odvedene još dublje u pustinju. Priziva u pamćenje ono malo čega se sjeća iz onoga dana kad su je njemački inženjeri slikali. (rapavi zid na koji se naslonila za fotografiju, grubi kamen koji dodiruje kičmu. Kutak u hladu u koji je klonula. Grlo ju je toliko peklo da je mogla samo šaptati, a stopala su joj odražavala sve kilometre koje je prehodala: bila su natekla, puna masnica i porezotina, a manje su kosti bile napukle. Ali Nijemci su bili sućutni i dobronamjerni, a ona je smatrala da će ta slika njezine patnje dati nekakvo značenje njezinoj smrti. Ne veliko značenje. Ali ipak nešto. Možda će netko jednoga dana vidjeti kako je izmrcvarena i ponižena, pa će shvatiti što su Turci učinili u pustinji. Ta fotografija ne može dočarati Taleninu smrt, ali možda prenese žalost u koju će, kako je smatrala, njezin narod biti zauvijek zavijen. )sto tako neće osuditi Turčina koji je tvrdio da je prijatelj njezina muža, a onda, kad se odrekla svoje vjere, zatražio da se uda za njega. Nije li to mogao zatražiti jedino ako je znao da se Armen nikad neće vratiti u Harput? Kad ga je odbila, bio je prvi u nizu onih koji su je silovali.) Ali fotografija će dočarati mučenje kojem je bila podvrgnuta otkad je zajedno sa svojim malim djetetom u koloni poslana u pustoš, noseći jedino odjeću na sebi i deku u koju je umotala Talenu. Ta će slika biti svjedočanstvo, a ona je znala kako su svjedočanstva važna. Sve dok nije doznala da je Armen možda živ, nastojala je ne prisjećati se ni njega ni kćeri. Ne zato što bi mislila da će joj sjećanja otežati oporavak, nego zato što bi pomisao na ono izgubljeno razbudila neizdržljivu tugu. )pak, zdravlje joj se polako vratilo. Stopala su joj zacijeljela, dobila je na težini. Uglavnom je ležala u bolničkom krevetu neprirodno ravnodušno, priželjkujući potpunu duševnu rastrojenost koja bi je zauvijek odsjekla od prošlosti. Ali ništa od toga. Možda se to nije dogodilo zato što Bog ipak postoji. Možda ju je poštedio upravo zato što je poštedio Armena. Mislila je da je poginuo u borbama u Vanu ili da ga je zaklala rulja poput one koju je vidjela da siječe i probada armenske muškarce u (arputu. Ali možda ne. Možda im je suđeno da se opet sretnu i krenu ispočetka. Da imaju novo dijete, da zasnuju novu obitelj. Je li to previše naivno? Naravno da nije. Sutra će opet navratiti do ureda američkog konzula. Otići će i prekosutra. ) dan nakon toga. Ako treba, čekat će. )li, ako se dovoljno ohrabri, možda će čak pitati gdje se konzul nalazi u tom trenutku i onda ga posjetiti gdje god bio. Ovaj put bit će hrabrija. Naći će tog Ryana Donalda Martina i doznati što može o svojem mužu.

165

OVOG POPODNEVA kroz rešetku pokraj velikih vrata rezidencije viri dječak i bulji

u (atun. Rekla bi da je nešto stariji od nje, da ima devet ili deset godina, ali teško je reći zato što je žgoljav i nizak. Mogao bi imati i dvanaest-trinaest godina. Ili sedam-osam. Velike uši, velike oči i koščati prsti koji su tako prljavi i mršavi da je podsjećaju na gole zimske grane. Još nikad nije susrela tog preživjelog dječaka niti ga je vidjela na ulici. »Već tjednima nisam vidio 9ušan. A ti?« pita on, i tek nakon što je progovorio, ona dobiva jasniji dojam o njegovoj dobi. Zaključuje da je nekoliko godina stariji od nje. Zatim niječno odmahuje glavom: nije vidjela tu djevojčicu. Zna da joj je prijateljica nepovratno nestala. Nitko tko se igrao s njom u uličici ili na trgu kod citadele više je nikad neće vidjeti. »Rekla je da živiš ovdje«, nastavlja on i pokazuje glavom na široko dvorište iza nje i otmjene bijele zgrade s kićenim kapcima na prozorima. Ona šuti, a on se smiješi i dodaje: »Ne voliš govoriti. ) to je rekla.« Na stolu u dvorištu je zdjela smokava. Ona se osvrće, a zatim ide do stola po zdjelu. Pokazuje dječaku da sklopi ruke kao šalicu. Ali on navlači donji dio svoje košulje kao košaru, držeći je svojim čaporcima kao kukama, a ona mu između rešetaka ubacuje šake smokava. Kad je završila, dugo se gledaju. »)dem u sirotište«, kaže on napokon. »Vani je već preopasno. Previše strašno. Nije samo 9ušan nestala. A sirotište ne može biti gore od toga, ne?« Ona duboko udahne kroz nos. Htjela bi skupiti hrabrosti da mu nekako odgovori, možda da mu kaže da je vidjela 9ušaninu otmicu i da nitko od odraslih nije mario. Da su se neki smijali. Možda bi mu mogla reći da je nakratko bila u sirotištu i umiriti ga, reći da nije tako strašno. Da, izgubit će slobodu, ali imat će hrane i zbilja će biti sigurniji. Međutim, nije ni stigla otvoriti usta, a on kaže: »Ali radije bih živio ovdje. (oće li te pustiti da ostaneš?« (oće li te pustiti da ostaneš? Te joj riječi odjekuju u glavi dok razmišlja o tome da jednog dana neće živjeti ovdje. Nevart je nikad neće otjerati. Nikada. Neće ni Elizabeth. Ali zna da će se jednog dana Elizabeth vratiti u Ameriku. Zna da se časna sestra iz sirotišta raspitivala za nju. ) zna da će se jednog dana ona američka misionarka, gospođica Wells, vratiti iz Damaska. 9to će tada biti s njom? 9to će biti s Nevart i s njom? »Ako vidiš 9ušan«, kaže dječak, »reci joj da je pozdravlja Atom. A ako te pošalju u sirotište, neću zaboraviti ove smokve. Pazit ću na tebe. Dobro?« »Dobro«, kaže ona tiho. On se osmjehne. »Vidiš? )pak govoriš. Nije bilo tako teško, ne?« Onda odlazi i ostavlja je samu iza rešetke u dvorištu. Nije ju htio uznemiriti, ali oživljene uspomene na 9ušan i mogućnost da će joj jednog dana taj Atom zatrebati da je brani u sirotištu razbudile su tjeskobu u njoj. Odlaže praznu zdjelu na stolu i trči u glavnu zgradu da nađe Nevart.

166

18

S

JEĆATE SE onog slavnog armenskog šahista? Tigrana Vartanoviča

Petrosjana, poznatog pod nadimkom »Željezni Tigran«? Moj brat Greg jedan je od onih ljubitelja šaha koji igraju preko interneta s drugim šahistima širom svijeta. Priznaje da se možda podsvjesno počeo zanimati za šah zbog Tigrana, koji nosi isto prezime kao mi. Ali ozbiljno je zaigrao tek oko trideset i pete, tri deseteljeća nakon što je »Željezni Tigran« stajao na vrhu piramide, pa je možda u pitanju samo podudarnost. Ipak, kad sam zamolila Grega da mi nešto kaže o velikom armenskom igraču, malo se zamislio i onda rekao da je čovjek dobio nadimak zato što se u partijama koncentrirao na obranu. Nije volio rizike, ali bio je neumoljiv. Čekao je da protivnik počini pogrešku koja će ga uništiti. Dakle, rekla bih da se Tigran vrlo razlikovao od mojeg djeda. Armen je prihvaćao goleme rizike, a mislim da nikad nije predviđao više od jednog poteza unaprijed. Osim toga, bio je ubojica. To sam saznala tek u srednjim godinama, a čak ni sada nisam posve sigurna koliko je znao moj otac. Ali, iskreno govoreći, mislim da nije znao mnogo. Najvjerojatnije je svojeg oca smatrao vojnikom, jednim od junačkih branitelja Vana, dragovoljcem u Anzacu. Topovskim mesom na Galipolju. Moj je otac jamačno bio svjestan da je njegov otac ubijao ljude, ali on je zamišljao pucanje iz pušaka na daljinu. Zamišljao je svojeg oca onako kako zamišljamo ljude koji su se borili u većini ratova u dvadesetom stoljeću: obavili su strašnu rabotu koja se morala obaviti, a onda su se vratili kući, zaposlili i zasnovali obitelji. Većina njih ali nipošto svi uspjela je prigušiti barem najjače posljedice posttraumatskog stresnog poremećaja. Na njihovu mjestu ja bih bila katatonična ruina za kuhinjskim stolom. To je značilo da je moj otac poštivao Armenovu šutnju i pazio da ne kopa po traumama iz . godine. Sve dok mu ja nisam rekla, moj otac nije imao pojma da je njegov otac ubio činovnika u Harputu koji mu je nekad bio prijatelj, niti da je ubio dva turska službenika u vagonu. U oba slučaja radilo se o samoobrani. Ali radilo se o divljem i fizičkom nasilju. Otac je također od mene saznao da se Armen sprijateljio s tri stara beduina dok je očajnički napredovao na sjever kroz sinajsku pustinju. Pokazali su se kao iznimno širokogrudan trio, jer su ga hranili i štitili četiri dana dok su putovali zajedno, sve dok se nije našao duboko iza turskih linija, pa se mogao krišom ukrcati u vlak za Alep. Poslije je priznao Elizabeth da im se zamalo nije javio, bojeći se da će ga ustrijeliti ako se ukaže među dinama kod njihova malog logora. Ali na kraju je odlučio, unatoč puškama koje su držali pri ruci za vrijeme

167

obroka, da će se mirno pojaviti iz mraka i riskirati. Zatražit će njihovu pomoć. Poslije mu je bilo drago što je tako postupio. E sad, je li moj otac znao da je Armen Petrosjan 1915. godine izgubio suprugu i kćer prije nego što je u Alepu sreo ženu iz Bostona? Da, to je potvrdio. Ali kad sam bila mala, nije mi nikad spomenuo taj dio obiteljske povijesti, kao ni moja majka. Zato smo brat i ja odrasli vjerujući da je naša baka Elizabeth Endicott bila prva i jedina Armenova supruga.

»STALNO SAM OČEK)VAO SMRT i nisam uopće očekivao smrt. Znam da to nema

smisla«, kaže Armen starom beduinu pokraj sebe, dok gledaju kako iskre iz njihove vatre dodaju zvijezde noćnom nebu. Beduini su ga uvjerili da će sutra stići do pruge i da će on putovanje do Alepa završiti vlakom. »To ima smisla«, kaže stari. »Bio sam najbliže tome da odustanem, da se prepustim sudbini, onoga dana kad sam navečer naišao na vas.« Ovaj put beduin čeka da nastavi. »Zapravo, prepustio bih se pustinji. Ne sudbini. Sudbina je previše... neodređena. Ali u pustinji sam nešto vidio. Fatamorganu, koja se pokazala lošom. Mislio sam da je to znak sudbine i zaključio da sam propao. Pustinja je pobijedila i neću se nikad vratiti u Alep.« »Ako gledaš na pustinju kao na protivnika, izgubit ćeš. Nitko ne može pobijediti pustinju. Ne smije ni pokušavati.« »Slažem se.« Drugi beduin prstima lomi komad tople pogače i polako ga žvače. Kad je pojeo, pita: »Kakva fatamorgana?« Kako beduinu opisati nešto tako djetinjasto kao što je dvorac od pijeska, pita se Armen. Stvar je smiješna. 9to je ono rekao britanski narednik kad su vježbali u Egiptu? Nositi ugljen u Newcastle. Nositi drva u šumu. )pak im ispriča. »U daljini, među dinama, vidio sam skupinu žena i djece kako se igraju. Majke i kćeri. Gradile su dvorac od pijeska. Bio je vrlo lijepo izrađen. Mnogo kićeniji nego što se može izgraditi s ovdašnjim pijeskom. Bilo ih je najmanje deset — mislim na ljude, a ne dvorce. A jedna od žena bila je moja supruga.« »Rekao si da je mrtva.« »Mrtva je. A među djecom je bila moja kći, što nema smisla, jer kad bi bila živa, imala bi samo godinu i pol. Ali u toj... fatamorgani... imala je pet ili šest godina. Kad su me vidjele, ona i njezina majka počele su mahati, a ja sam potrčao prema njima.« ») što je to zapravo bilo? 9to si zatekao kad si dotrčao?«

168

On odmahne glavom. »Drvo. Usahlo trnovito drvo.« Stariji beduin otpije malo čaja i slegne ramenima. »Cesto uopće nema ničega.«

(ATUN UD)9E miris kitice jasmina koju je Elizabeth danas donijela u selamluk

rezidencije američkog kneza. Cvijeće je bjelje od oblaka, a postavljeno je u staklenoj vazi u koju su urezani anđelčići. Teško je povjerovati da itko može naći jasmine u ovo doba godine, ali Amerikanci očito mogu sve. Načas je obuzima cvijeće — miomiris, oblik latica, jednostavna čistoća — i odjednom se u duhu vraća u roditeljsku spavaću sobu. Na majčinoj komodi je bočica s bisernim čepom koja sadrži jedan od njezinih parfema, jasmin. Majka se sprema da zajedno s ocem ode na neku otmjenu večeru, i oko haljine veže rubac boje lavande. Hatun i njezina sestra ostat će kod kuće. Djevojčice prskaju parfem po zraku i trče kroz mirišljavu maglicu. (atun se sjeća duge i niske stalaže s knjigama u kojoj su bile očeve knjige o povijesti, a srednja od tri police malo se uleknula pod težinom prošlosti. Nekoliko mjeseci ili samo tjedana? nakon toga, kad su u kuću ušli žandari i rulja, bacili su sve te knjige kroz prozor, sve do jedne, a onda su sjekirama razbili stalažu. Jedan se mladić spustio stubištem noseći bočice parfema u naručju, smijući se plijenu i vičući nekom prijatelju da im toliki parfemi jamče ugodno društvo te večeri. (atun se vraća u sadašnjost i sjeda na divan, gledajući jedan pupoljak jasmina. Vidi očev zatiljak i široka siva ramena jednog od njegovih zapadnjačkih odijela. Vidi ovratnik. Vidi pruge na tkanini. Ali koliko god se trudila, više se ne sjeća njegova lica.

UJUTRO JE K)9)LO, a popodne je zrak i dalje bio vlažan. Cijeli dan je bilo oblačno.

Ulice su hladne, skliske i tamne od kiše. Ali Armen uživa u svježem sutonu kad izlazi iz vlaka na alepskoj postaji, s malom torbom u kojoj nema gotovo ništa osim Elizabetinih pisama i vojnog pištolja. Baca pogled na skupinu turskih vojnika koji stoje i puše pokraj svojih pušaka i naprtnjača, ali njih uopće ne zanima taj beduin u bijeloj pamučnoj halji i prugastom ogrtaču bez rukava. Maramu na glavi drži mu obruč od devine dlake i žice. U mjestima kao što su Van i (arput primiče se zima. Tamo je možda već pao snijeg. Ali ovdje? (ladnije je nego u Egiptu, ali daleko je to od sjeveroistočne Turske. Vjerojatno i od Bostona. Primjećuje da se željeznička postaja jedva promijenila otkad je otišao tog ljeta. A zašto bi se mijenjala? U dugim mjesecima odsutnosti on se svakako promijenio. No Alep? Ljudi dolaze i odlaze, ali poput goleme citadele koja se diže iznad svega ostaloga, ulice i zgrade podložne su samo tisućljetnom trošenju. One venu, ali to traje jako dugo. Netko mu je rekao da je prije 169

nekoliko stoljeća ovdje bio velik potres. Ne sumnja u to. Ali jedva to može zamisliti. Strah da je Elizabeth već otišla iz Sirije opet se u njemu diže poput pješčane oluje. Ali nastoji ne misliti na tu mogućnost. Snagu mu daje nada da mu nakon svega što je propatio i izgubio ni Bog ni sudbina neće uskratiti Elizabeth. Zato ide ravno do američke rezidencije. Kad se vlak primicao Alepu, mislio je da bi trebao negdje urediti bradu i sprati sa sebe barem najgoru prljavštinu s dugog putovanja, ali sad kad je ovdje, nema namjeru čekati ni trenutka. )zluđuje ga želja da je vidi i da provjeri je li ostala ista poput gradskih ulica.

DR. AKCAM nema pojma kako mu je Ryan Martin uspio nabaviti toliko aspirina i

morfija. Gleda u bočice kao da su rijetki i čudesni prašumski cvjetovi koji su nekako procvali ovdje, na rubu pustinje. »To nije od Bostonaca?« pita on Nevart, koja je donijela te dvije kutije u bolnicu. »Mislim da je kupljeno novcem koji su prikupili Bostonci«, odgovara ona proučavajući njemački tekst na bočici aspirina i detaljno iscrtan bršljan koji poput krune okružuje najveću riječ. »Ali, iskreno, ne znam koga je konzul Martin podmitio da to dopremi.« »(vala Alahu na mitu«, smiješi se on. »)li, da budemo točniji, hvala Alahu što je otvorio nečiji duh i novčanik da nam pomogne.« Zatim se rasteže i trlja svoje rame. »Znate, u jednom trenutku Amerikanci će stati na stranu Britanaca.« »9to ste čuli?« pita ona, ne shvaćajući zašto odjednom takva nagađanja. »Zapravo ništa. Samo izvlačim zaključke iz novina. ) iz onoga što znam o Amerikancima i Britancima s kojima sam se upoznao. Vi ste živjeli u Londonu, Nevart. Znate te ljude.« »Brinete se da će gospođica Endicott i konzul Martin sa svojim ljudima morati napustiti Alep?« Dr. Akcam gura ključ u ključanicu jednog ormarića u zidu i otvara vratašca. Pažljivo slaže bočice morfija na najvišu policu. Ne gledajući je, on nastavlja: »Morat ćete negdje živjeti kad se to dogodi —« »(atun se jako boji sirotišta«, prekida ga ona. »Kao i sva djeca. Ali neki — a to je pogrešno — misle da je to nekakva... ludnica. Nije tako.« »Ipak —« Okreće se prema njoj i blago podiže prst da je ušutka. »Vi i (atun morat ćete negdje živjeti, a ja sam razgovarao sa svojom ženom. Rado ćemo vas obje primiti kod sebe. Naša su djeca već odrasla.« On zastane, vragolasto uzvine obrve i zaleprša rukama kao da su krila. Ptice su odletjele. »Moram vam odmah reći da je naša kuća skromna. Nimalo nalik na palaču u kojoj sada živite. Ali naći ćemo vam mjesta. A vi možete i dalje raditi u bolnici.«

170

Ona ga gleda, ne shvaća toliku dobrotu. Zar će zbilja ovdje biti potrebna nakon što carstvo završi s progonom i pokoljem Armenaca? Kao da joj čita misli, on kaže: »Brinem se da će uskoro ovi kreveti biti puni turskih vojnika i građana. Britanci će opet napasti u Palestini. Doći će kroz Mezopotamiju. Bolesnici i ranjenici morat će nekamo otići.« Ona misli na Hatun, koja je ostala u rezidenciji. Barem se nada da je to napaćeno i šutljivo dijete još tamo. Nikad nije sigurna s njom, premda djevojčica odnedavno manje luta. Zatim Nevart u duhu vidi svoj stari dom u Adani. Ured njezina muža na prvom uglu. Strašno cijeni širokogrudnost tog starog liječnika, ali to je i boli. Pita se je li joj suđeno da zauvijek živi od milosti i dobrote drugih ljudi.

BL)ZU AMER)ČKE REZ)DENC)JE Elizabeth prođe pokraj žene koja joj izgleda

armenski. Uljudno joj kimne, a pogledi im se načas susretnu prije nego što žena odvrati oči. Zatim Elizabeth prijeđe ulicu i zaprepašteno stane kao ukopana. Čovjek razvezuje maramu na glavi, i Elizabeth istog časa prepoznaje tko to strpljivo čeka i gleda je ispred golemih vrata i željezne rešetke. Nema uopće nikakve sumnje, unatoč halji i bradi. Nema sumnje, unatoč sutonu i oblacima koji su zamračili ulicu. Zato ona trči prema njemu, ne mareći za pristojnost svojeg oduševljenja, zaboravljajući na umor, i prepušta se njegovu zagrljaju. Vješa mu se oko vrata, pada mu na prsa i osjeća kako joj se noge dižu sa zemlje dok ga grli, i odjednom leti, leti, dok je on vrti u krug, a mali vrtlozi vjetra prelaze joj preko čizama i čarapa, dižući se uz noge. Kad je on napokon spušta na tlo, ona polaže prste na njegovo lice. Brada mu je meka, a jagodice su poput kamena, i ona ga gleda u oči, mokre i razrogačene kakvima ih nikada ne bi zamislila. »Bože moj, Bože moj«, kaže ona, »to si ti. To si stvarno ti.« Ni ne pokušava brisati suze, a on blago kima i smiješi se. Ona polaže čelo na njegova prsa i sklapa oči, puštajući da joj tijelo dršće u provali tihih jecaja. Na drugoj strani ulice, ona druga žena, ona Armenka, osjeća kako je izdaju noge i nemoćno se naslanja na zid zgrade iza sebe. Maločas je stigla iz njemačkog konzulata, u nadi da će zateći onog Ryana Donalda Martina u rezidenciji njegove domovine. A sada je posvjedočila tom susretu, i čovjek koji se ukazao pod maramom jednako ju je iznenadio kao Amerikanku. Nema ni najmanju želju pokazati im tko je ona i suočiti se s tim muškarcem ili tom ženom. Uostalom, trebala bi biti mrtva. Svi bi trebali biti mrtvi. Trebala bi biti jednako hladna kao kosti njezine kćeri, ili njezinih roditelja, brata i sestre. Trebala je umrijeti sa svima ostalima koji su otjerani u pustinju iz Harputa, Adane i Vana, iz svih armenskih enklava, sa svim onim majkama, bakama i malom djecom. 9to joj je bilo da čak i na trenutak pomisli da ima Boga na nebesima, ili da uopće ima nebesa? Postoji samo ovo, a ovo je samo varijacija gladi, vrućine,

171

iscrpljenosti i boli. Je li važno gdje završava taj dugi marš, u Alepu ili u Der-elZoru? Nije. Sve završava ovdje, a ovdje nema ničega osim tuge i nesreće. Počinje sipiti kiša, koja se miješa s njezinim suzama. Udiše i pokušava suzbiti drhtanje (kao da opet ima groznicu), te se okreće od ljubavnika, pomislivši da treba otići prije nego što je ugledaju. Ali onda shvaća da se ne mora brinuti jer je za njih nevidljiva. Oni vide samo jedno drugo, a ona je za njih već mrtva. )pak žustro odlazi, a koraci su joj sve duži što je dalje od rezidencije, dok u duhu ponavlja dvije riječi. Već mrtva. )sprva hoda besciljno, nije sigurna kamo će. Ali odjednom zna svoj cilj i ubrzava korak prolazeći kroz labirint gradskih uličica. Prolaznicima valjda izgleda suludo. Nije važno. Uopće nije važno. Napokon zna ne samo gdje sve završava, nego i kako.

172

19

K

AD SAM REKLA MUŽU da namjeravam iskoristiti osobna pisma koja su

djed i baka pisali . i sve što je Elizabeth Endicott zabilježila u svojem dnevniku i u izvješćima za »Prijatelje Armenije«, on se naslonio na krevetu i odložio knjigu na deku. Neko je vrijeme šutio, a onda je obzirnim tonom jer ne želi svađe u spavaćoj sobi kao ni ja rekao da je to slutio, ali da se pitao nije li to pogrešno. O svojoj su noćnoj mori Armen i Elizabeth vrlo malo govorili djeci i unucima, što po njegovu mišljenju jasno pokazuje da su htjeli da njihova priča ostane tajna. Sami su živjeli sa svojom nesrećom i odnijeli u grob najgore tragedije koje su im obilježile život. Čak ni Armen nije znao sve. Moj je muž rekao da smatra da se slobodno može koristiti ono što je Elizabeth napisala za »Prijatelje Armenije«, ali da sve drugo treba ostati privatno. Uostalom, dodao je, ni Armen ni Elizabeth me nikako ne mogu spriječiti. Podsjetila sam ga da Elizabeth nije uništila ni pisma ni dnevnik, premda je mogla. Naprotiv, predala ih je muzeju. Ustvrdila sam da je moguće da se duboko u sebi nadala kako će jednog dana netko podijeliti s drugima tu priču i odati što se zbilja dogodilo. Priznao je da postoji i ta mogućnost. »Ali sjeti se kako si bila rastrojena kad si se vratila iz Bostona. Zar zbilja želiš opet proživjeti tu nesreću?« Ali, naravno, ja sam je već proživljavala. Dapače, rekla sam, možda će me zapisivanje priče djeda i bake dovesti do katarze. Mislim da se muzejski kustos i povjesničar Peter Vartanian dijelom slagao s mojim mužem. Poslije, kad sam s Peterom otišla na kavu u Watertownu nakon što je pročitao prvu verziju ovog rukopisa, osmjehnuo se i napomenuo: »Ako postoji raj i ako se tamo sretnete s djedom i bakom, bit će to napet susret.« Ali razumio je zašto sam to učinila. A ja ću uvijek znati da je dijelom bio zadovoljan što sam iskoristila nesreću djeda i bake da ispričam širu priču o »pokolju o kojem ne znate gotovo ništa". Na predstavljanjima romana koji je prethodio ovoj knjizi, komičnog romana o nezgodama u Disney Worldu, ljudi bi me upitali što upravo pišem, a ja bih im rekla. Saga o nekolicini Armenaca i Bostonaca iz 1915. godine daleko je od mojeg uobičajenog rada, koji se bavi ekscentričnim suvremenim Amerikankama. Obično su najveći problemi mojih likova sukobi s grabežljivim agentima za nekretnine, nesposobnim domaćicama i u prethodniku ove knjige preambicioznom majkom. )pak, na temelju razgovora prije izdavanja ove priče zaključila sam da čitatelje zanima armenski genocid upravo zato što je velik i ujedno nepoznat. Kako je moguće da milijun i pol ljudi umre a da nitko ne zna za to? 173

Sjećam se da me je jedan čitatelj upitao zašto su turski činovnici dopustili da toliko Armenaca ostane u Alepu. Na kraju ipak nije bilo tako. Ministar unutarnjih poslova Talat-paša izdao je sljedeću zapovijed 16. rujna 1916. godine: »Alepskoj upravi. Već ste obaviješteni da je vlada putem zapovijedi džemijeta odlučila posve uništiti sve Armence koji žive u Turskoj. ... Njihova se egzistencija mora prekinuti, koliko god kriminalne mjere to zahtijevalo, bez ikakvih obzira prema dobi, spolu ili savjesti.« Drugi su me čitatelji pitali hoću li otići u Armeniju da vidim mjesto radnje. Rekla sam da neću. Jer najgori se dio radnje nije dogodio tamo. Dogodio se u pustinji. U Alepu i Der-el-Zoru. U svakom slučaju, kratki odgovor na prvo pitanje »Kako je moguće da milijun i pol ljudi umre a da nitko ne zna za to?«) vrlo je jednostavan. Ubijeni su usred pustoši.

UJUTRO ELIZABETH stoji na vratima Armenove spavaće sobe s maramom preko

oba ramena i gleda ga kako leži potrbuške na krevetu, a jedna mu je gola noga otkrivena. Kroz zatvorene prozorske kapke prodire pruga jutarnjeg svjetla i pada mu na bedro kao potez kistom. Sinoć je čekala dok nije počeo ravnomjerno disati, a kad se uvjerila da je zaspao, izvukla se ispod pokrivača i vratila u vlastitu spavaću sobu. Nije mislila gdje će ona spavati kad su se prije deset sati povukli u tu sobu — tada uopće nije razmišljala o tome. Samo je osjećala njegove ruke na svojim bokovima i okus anisa na njegovim usnama zbog rakije koju su ispili zajedno s Martinom, Davidom i Nevart da proslave njegov povratak. Ovaj put nije ju zaustavio, nije se odmaknuo kao onog davnog jutra na stubištu. Poslije, kad je na krevetu bio u njoj, nasmijala se. Tada se zaustavio, oslonjen o laktove nad njom, s usnama tik do njezinih. »Ovo je smiješno?« šapnuo je s osmijehom. »Ne, nije. Ali turska kava? Rakija? Nargila? A sada ovo. Nisam sigurna da će mi bostonske... čari... ikad više biti dovoljne«, odgovorila je, a onda ga je snažno obujmila nogama i uvukla dublje u sebe. Tek je mnogo kasnije pomislila na ostale u rezidenciji, pogotovo na (atun, i zaključila da će svima biti bolje ako se ona probudi u vlastitoj spavaćoj sobi. Sada su konzul Martin i David u krilu rezidencije gdje su im uredi, a Nevart i Hatun otišle su na tržnicu s kuharicom. Smiješno je što se toliko brinuo zbog njezina stopala. A ona je ovih dana rijetko uopće pomišljala na tu porezotinu i upalu. Jedva da se sjeća kad mu je to spomenula u pismu. )znenada, kao da osjeća da ga netko gleda, on se okreće nauznak i otvara oči. Nije stigao reći ni riječ, a ona trči preko sobe kao štene i uskače natrag u krevet pokraj njega.

174

SESTRA IRMINGARD gleda kako američki konzul hvata dječaka ispod oba pazuha,

podiže ga i baca u zrak. Dijete oduševljeno vrišti i viče »još«, ali Ryan ga blago vraća na zemlju usred gomile siročadi koja je okružila diplomata čim je ušao u dvorište sirotišta. »Moram vidjeti sestru«, smije se i tapše dječaka po leđima, gestom koja je nešto između milovanja i tjeranja. Onda rukom zasjeni oči i ugleda je. Mahne kad je vidi u kutu dvorišta kao stražaricu i probije se kroz djecu. Jedan od dječaka baca se pred njega i drži mu se za nogu kao pas. Konzul se saginje i odmiče dječje prste od svojih hlača mrmljajući: »No, no, ipak mi treba noga. Sasvim su ti dovoljne tvoje dvije.« Kad stigne do sestre, malo se nakloni. »Dobar dan, sestro )rmingard«, započinje. »Vaši su štićenici živahni kao i uvijek.« Ona mu se smiješi. Uvjerena je da točno zna zašto je došao. Zamolit će je da preuzme od njega onu nijemu djevojčicu. (atun. ), naravno, sestra )rmingard zna da će prihvatiti. Jer je sirotište najbolje mjesto za to dijete. Možda nije savršeno, ali mnogo je prikladnije od života u američkoj rezidenciji s užasno unesrećenom udovicom i smušenom djevojkom kao zamjenskim majkama. »Ovo je djeci omiljeno doba dana«, kaže mu ona. »Kad se umore, idu na popodnevno spavanje. A prije večere još će malo učiti.« )za njih čuje se vriska jer su dječaci skočili na ono dijete koje je Ryan bacio u zrak, udarajući ga šakama i lupajući ga nogama u sandalama. Već je krenula da smiri tu gungulu kad se umiješa sestra Geraldine i razdvoji male kavgadžije. »Došao sam tražiti uslugu od vas«, kaže Ryan. Maramicom briše znoj s čela. Ona kimne u iščekivanju. Zna da je oholost grijeh, pa malo udahne da se smiri dok joj glavom prolaze misli: Znala sam da će se tako završiti. Ali to bi znao bilo tko. Zapravo svatko. Od početka je bilo jasno da će se dijete vratiti. »)mam neke slike«, započinje Ryan. »To je duga priča. Ali moram ih iznijeti iz Alepa i mislio sam da bi mi mogla pomoći neka časna sestra.«

DR. AKCAM zna za tisuće žena koje su se ubile bacivši se u duboku vodu Eufrata

— jedan švicarski liječnik u prolazu ispričao mu je kako je ovog ljeta svakog dana vidio pet-šest tijela kako plutaju rijekom — ili skočivši s klisura kamenih visoravni u pustinji, ali nije morao gledati njihova tijela. Ne i danas. Žena još nekako diše, ali teško da će preživjeti do popodneva, a možda neće ni otvoriti oči. Ovamo su je rano ujutro donijeli njemački vojnik i njemački diplomat. Našli su je u podnožju istočnih zidova citadele. Unatoč obrazu koji joj se napuhnuo kao nogometna lopta i skorenoj krvi od oka do čeljusti, diplomat je prepoznao Armenku koja je čistila konzulat i mijenjala plahte na krevetima. Nakon što je ustanovio da joj ne može nikako pomoći, Akcam ju je smjestio u krevet

175

djevojčice koja je jučer premještena u sirotište. Žena je sigurno sletjela na noge, zato što su joj kosti u stopalima i potkoljenicama posve smrvljene. Nije siguran, no rekao bi da je ta žena ovog ljeta ležala u bolnici. Lako je pomiješati tolika lica, ali on se ponosi svojim pamćenjem, koliko god bilo načeto godinama. Sjeća se njezinih bademastih očiju i (kad joj podigne kapak) prelijepih i otmjenih sivih zjenica. )za sebe začuje smijeh, a kad se okrene, ugleda Elizabeth, Nevart i (atun kako se primiču hodnikom. Primijetio je da u zadnje vrijeme Nevart češće vodi Hatun sa sobom kad dolazi pomagati u bolnici. Ponekad dijete sjedi za stolićem pred njegovim uredom i rješava zadaću koju je dobilo od Nevart, a ponekad hoda za njom ili bolničkom sestrom noseći vodu bolesnicima koji se oporavljaju. »Dobro jutro, doktore Akcam«, kaže mu Elizabeth, jedra glasa i sjajnih očiju. On im se osmjehuje, ali pomiče tijelo da barem djevojčica ne vidi umiruću ženu na krevetu iza njega. »Jutros izgledate vrlo sretno, gospođice Endicott. Čini se da vam je godila jučerašnja kiša.« »Kišilo je cijeli dan, ali bilo je sunčano cijelu noć«, kaže mu Nevart. »Ne razumijem«, priznaje on, ali jasno mu je da je Amerikanka dobila nekakve dobre vijesti. »Elizabetin prijatelj vratio se zdrav i čitav«, kaže Nevart. »Vaš prijatelj Armenac? Onaj inženjer iz Vana?« pita Akcam, nadajući se da mu glas ne odaje krajnje zaprepaštenje. Elizabeth mu je pričala o Armenu, ali bio je uvjeren da je taj momak zauvijek izgubljen u ratnom vrtlogu. Ovaj put mu odgovara Elizabeth osobno, s tako širokim osmijehom da izgleda pomalo divlje. »Da. Prvo sam mislila da je beduin«, priznaje i smije se. »Takav je bio kad je sinoć stajao pred rezidencijom: perzijski poglavica koji se dovukao iz pustinje.« Dobre su vijesti tako dragocjene i rijetke da bi je najradije zagrlio, ali boji se da bi to bilo preuzetno. Naprotiv, on samo kima i malo se naklanja. Ali zbog toga (atun uspijeva proviriti iza njega, i njemu je jasno da je djevojčica vidjela samrtnicu na krevetu. Hvata je za ramena da je odgura dalje, ali dijete je nepomično kao kameni stup. Samo stoji i ukočeno zuri, a premda Akcam zna da je vidjela i mnogo gore stvari, ne želi da gleda tu bolesnicu čiji je dah sve kraći i slabiji. Zapanjuje ga što je žena uopće još živa, pa to kaže Elizabeth i Nevart. Kaže im da se bacila s bedema citadele. No (atun mu još odolijeva, čak trza ramenima da skine ruke s nje. Nevart brzo pritrči i također pokušava povući djevojčicu, mrmljajući da se moraju odmaknuti, ali (atun ih sve iznenadi kad otvara usta i kaže: »To je žena koja je htjela vidjeti kneza Ryana. To je žena s vrata. Zove se Karina.« Akcam nema pojma o čemu dijete govori kad kaže da je ta bolesnica jedanput tražila američkog konzula, ali simpatično mu je što svojeg dobročinitelja zove knezom. Paradoks »kneževskih« Amerikanaca dodiruje ga kao jesenski list, ali tada primjećuje da su obje žene, a pogotovo Elizabeth, odjednom napete.

176

»(atun, reci mi«, ozbiljno pita Elizabeth čučnuvši s rukama na koljenima tako da je u visini djetetovih očiju, »misliš da je ta žena prije nekoliko dana bila pred rezidencijom?« (atun kima gledajući ženu na krevetu. »Sigurna si?« pita Elizabeth. »Da.« Elizabeth ustaje i gleda samrtnicu na krevetu. Osjeća da liječnik i Nevart gledaju nju. Nije sigurna, ali može biti da je jučer prošla pokraj te iste osobe netom prije nego što je ugledala Armena. Je li ta prognanica opet došla vidjeti konzula Martina? A što ako je pomišlja odjednom uzrujano i prestrašeno došla tražiti Armena? Zgranuta je kako se odjednom smrknula, pa pokušava samu sebe uvjeriti da pretjeruje. ») kažeš da se zove... Karina?« Trudi se suspregnuti neočekivani drhtaj u glasu. Bože moj, pomišlja, vidjela nas je kako se grlimo, i očajnički pokušava otjerati tu misao. »Je li rekla još nešto? Je li rekla zašto želi vidjeti američkog konzula? Je li ti rekla svoje prezime?« »O, znamo kako se preziva«, kaže Akcam u nadi da će to smiriti Elizabeth. »Radila je za njemačkog konzula. Ovog časa ne mogu se sjetiti njezina prezimena, ali zapisao sam ga u uredu. Idem vidjeti.« Nekako uspijeva sa sobom odvući (atun od tog tankog madraca, i dok Elizabeth gleda muškarca i djevojčicu kako odlaze prolazom između kreveta, već zna kako će glasiti prezime te žene i zašto je sinoć skočila s citadele. To joj je jednako dobro poznato kao i bilo što drugo u životu. Prsti joj dršću dok sjedi na rubu kreveta i miluje onu stranu ženina lica koju nije razbilo kamenje u podnožju tvrđave. Čudi se kako je koža hladna, pa hvata Karininu ruku i otkriva da je hladna kao led. Pita se treba li reći Nevart da odmah otrči do rezidencije — brzo! brzo! viče u mislima — da ode što brže i da dovede Armena. Ali još nije odlučila što da radi, još nije ni otvorila usta, a žena se jedva primjetno zgrči, malo se trzne. ) nema je više. Negdje, u velikoj daljini, Nevart je pita je li dobro. Elizabeth stisne ruku mrtve žene i poljubi je u čelo. Duboko udahne da bi se sabrala, premda joj je drhtaj iz prstiju prešao na ruke i na ramena. Ali donijela je odluku. Ne može uskrsnuti mrtve, samo bi uskrsnula bol čežnje i kajanja, nepodnošljivo zavijanje sablasti. Armen je već jedanput podnio gubitak Karine. )zdržao je žalost, tugu i ponor u svojoj duši. U međuvremenu je nekim čudom počeo zacjeljivati. Mora li sada s njom podijeliti krivnju i spoznaju koja će joj ubuduće, kako sluti, obojiti svaki zalazak sunca? Mora li i on nositi taj križ? Možda će jednog dana požaliti zbog ovoga časa i zbog onoga što se sprema učiniti. Možda i neće. Zna jedino da je u trenutku donijela odluku. Guta suze i sili se na blijed osmijeh koji dobacuje Nevart.

177

»Da, dobro sam«, kaže, trudeći se pridati odlučnu čvrstinu svojem glasu. »Jako je tužno što nikad nećemo saznati što je ta jadna žena htjela od konzula Martina, niti kako bi joj pomogao da je mogao.«

178

20

G

ODINE 2011., U vrijeme kad sam istraživala priču djeda i bake, pila sam

čaj s čovjekom koji je preživio armenski genocid. Teško je povjerovati u to, ali na planetu još ima živih svjedoka. Sjećate li se one stare televizijske reklame gdje dvoje staraca na kavkaskim planinama pripisuje svoju dugovječnost jogurtu? Pa, čini se da zbilja imamo otporne gene. Kad smo se sreli, taj je Armenac imao sto dvije godine. Radio je kao mesar do devedeset i prve, što znači da je otišao u mirovinu jedno desetljeće prije nego što smo sjeli za isti stol. Rodio se 1909. u jednom selu kod Zeituna, a kao šestogodišnjak je protjeran u sirijsku pustinju zajedno s majkom i tri sestre. Dvije su mu sestre umrle u pustinji, ali preživjeli su on, majka i jedna sestra. Ne želeći nakon rata ostati na Bliskom istoku, ali ni emigrirati u Francusku ili Sjedinjene Države poput mnogih drugih hodajućih kostura, majka ih je odvela u Armeniju. Nipošto natrag u turski Zeitun. Odvela ih je u mladu nezavisnu naciju, rođenu iz pepela kataklizmičkog i surovog rata, te iz ruševina dva umiruća carstva: osmanskog i ruskog. Nacija nije potrajala dugo. Armenija je već . bila republika Sovjetskog Saveza. No da se vratim onom stogodišnjaku. )mao je dvadeset i jednu godinu kad ga je majčica Rusija . poslala u vojsku da brani zemlju od nacista. U listopadu ., u borbama za predgrađa Staljingrada, bio je u jednoj pješačkoj skupini koju su njemački tenkovi nadvladali i prisilili na predaju. Sljedeće dvije i pol godine proveo je u nacističkom zarobljeničkom logoru, gdje je zajedno sa svim ostalim ruskim zarobljenicima imao tretman rezerviran za slavensku nižu rasu. Po drugi put u životu zamalo je umro od gladi i bolesti. Nakratko je poslan iz logora u Berlin, gdje je bio jedini čovjek koji se vratio sa zadatka uklanjanja nerasprsnutih američkih i britanskih bomba iz gradskih ruševina. Nedugo nakon toga, kad ga je u travnju 1945. spasila vlastita vojska, saznao je da su mu žena i sin umrli, iako mu nitko nije znao reći kako. )spočetka su ga smatrali kukavicom zbog predaje, a zatim izdajicom zbog toga što je preživio. Očekivao je da će ga poslati u gulag. Ali nisu. Samo su ga deportirali. Prognali. Nije imao pojma zašto, slijegao je ramenima kad sam ga pitala. »Morala me jedanput poslužiti sreća«, kratko je odgovorio. U Sjedinjene Države stigao je ., po drugi put se oženio ., te je dobio još dva sina i dvije kćeri, koji su svi još živi. Kad sam ga intervjuirala, s njim je bila njegova supruga, koja ima samo osamdeset i tri godine pa mnogo bolje čuje. Zadnjih šest i pol desetljeća proživio je vrlo sretno u SAD-u. Teško je to reći, ali vjerujem da spada u vrlo malobrojnu skupinu: Armenac koji je preživio i genocid i nacistički logor.

179

STARAC GLEDA kako dijete pažljivo postavlja plavokosu glavu lutke na rub

njegove tezge, na gredu iznad njegovih krastavaca i maslina. Već je shvatio da ona ne spada u izgladnjele prosjake koji ga mole za hranu, pa je više ne tjera. Pretpostavlja da negdje u gradu ima majku, tetu ili stariju sestru. Kad god to dijete stigne, čini se da je zadovoljno što može promatrati bazar s njegove tezge, šutke gledajući narod koji ujutro dolazi u velikim gomilama i onda se tijekom dana polako osipa. Sad dolazi rjeđe nego prije i njezini posjeti kraće traju. Nije siguran je li ju ikad čuo da govori. Pita se nisu li joj odrezali jezik. Neko vrijeme dolazila je s prijateljicom, pomalo divljom djevojčicom, koja je očito bila siroče i koja se igrala tako što je svaki dan pokušavala ukrasti jedan krastavac. Ali te druge djevojčice više nema. »Vaša je?« pita ga neka nova mušterija za vrijeme kupovine, te glavom pokazuje djevojčicu, a on joj objašnjava da je to samo mala lutalica koja voli pogled s njegove tezge. Nakon što mušterija nestaje u gomili, on baca pogled na dijete. Oči su joj nemirne. Pitao bi je što je vidjela, ali zna da nema smisla jer mu neće odgovoriti. Zato znatiželjno prati njezin pogled. Na dvadeset-trideset metara udaljenosti stoji žena u haljini i bluzi Europljanke ili Amerikanke, ali kosa joj je crna kao gavran, gotovo je sigurno Armenka. Pod jednom rukom ima košaru, ali s te daljine on ne vidi što je unutra. Još je nikad nije vidio za svojom tezgom, što znači da ima kuharicu ili da kupuje krastavce i masline od nekoga drugoga. »Znači, majka ti ne zna da se ovdje igraš, je li?« on zadirkuje šutljivu djevojčicu. Uvjeren je da je u pitanju njezina majka ili možda teta. Razmišlja da bi možda trebao viknuti toj neznanki da joj je kći ovdje, kod njega, a tada shvaća zašto je dijete odjednom napeto. Ženu slijede dva mlada probisvijeta, čini se da imaju šesnaest-sedamnaest godina. Načas mu sine misao: da je mlađi, hrabriji ili imalo spremniji na djelovanje, doviknuo bi toj ženi, rekao bi joj da pobjegne, da se okrene, da baci košaru i pokrije lice rukama. Možda će je ipak upozoriti i riskirati. Ali tada dijete pokraj njega iznenada i neočekivano dobiva glas. »Nevart!« vrišti šutljiva djevojčica. »Nevart!« Glas se prolama kao truba, glasniji od svih cjenkanja i svađa za tezgama i od praporaca životinja usred ljudske gomile. Dijete u sandalama juri prema toj ženi po imenu Nevart, prelazi tu udaljenost u jednom otkucaju srca. Žena se saginje prema djevojčici, a lice joj se preobražava iz zabrinutosti u iznenađenje i zatim olakšanje. Ali sustigla su je ona dva momka. Starac primjećuje da ne nasrću na ženu i dijete. Samo na ženu. Uzbuđeno promatra i pita se hoće li joj priskočiti u pomoć netko drugi, neki mlađi ili snažniji muškarac, a inače je siguran da će je probisvijeti istući i ukrasti joj košaru. Vidi po njihovoj odjeći da nisu izaslanici nekog šeika ili trgovca koji bi želio Nevart za svoj harem. Osim toga, zgodna je, ali ne dovoljno zgodna. Niti dovoljno mlada. Ali zatim se iznenađuje po drugi put, sada još i više nego kad se trgnuo jer je djevojčica otvorila usta i povikala ime Nevart. Upravo kad djevojčica udari

180

nogom jednoga od mladih siledžija, žena ovija ruke oko njegova vrata, uopće se ne odupire. Jer joj mladić ne želi nauditi. Grli je i smije se. Oba probisvijeta se smiju. A onda žena plače, potresa glavom i jeca. Ljubi djevojčicu u obraze i nešto joj šapće kroz suze. Djevojčica gleda mladiće zbunjeno, ali s olakšanjem. Oko njih okupljaju se ljudi, pa i stari trgovac napušta tezgu da im se pridruži. Gleda, sluša i kima glavom. )mao je pravo, ta je žena nečija teta. Ali nije teta ove djevojčice koja danima lunja po bazaru. Teta je tih mladića, koji su poput nje i poput djevojčice preživjeli deportaciju i zatim kaos u Alepu. Dirnut je, i dok se vraća svojim maslinama i krastavcima, pita se nije li s godinama postao mekši. Kad je opet za tezgom, primjećuje plavokosu glavu lutke. Uzima je s grede i kreće natrag prema djevojčici, ali već se zaputila sredinom bazara s Nevart i njezinim nećacima. »Ti!« dovikuje, misleći da je trebao pitati djevojčicu kako se zove. »Mlada damo!« Dijete se okreće prema njemu. Cijelo se društvo okreće. On podiže ruku s lutkinom glavom. Odjednom se osjeća mlado i zaigrano kako se nije osjećao desetljećima. Smije se i baca glavu uvis prema djevojčici. Jedan od momaka hvata glavu, načas je gleda, a onda je predaje djetetu kao rijetku naranču. Ona gleda mladića i zatim trgovca. A tada trgovac prvi put vidi osmijeh na njezinu licu. Ona se smiješi, maše i sprema lutkinu glavu u džep. Siguran je da više nikad neće vidjeti tu djevojčicu. Ne zna zašto je tako uvjeren u to. Ali nimalo ne sumnja, što ga čudno i neočekivano pogađa. Odmahuje glavom: stvarno se smekšao. Zatim se okreće Sirijki koja je došla pred tezgu da kupi njegove masline.

U SELAMLUKU nakon večere Ryan pali još jednu cigaretu i gleda kako Armen i

Elizabeth zajedno vuku dim iz nargile, a umjetnička boca sjaji između njih kao krijesnica. Amerikanka je večeras na mahove razularena i mrzovoljna — ne bi pušila ni cigaretu da joj je otac još ovdje — ali ona tvrdi da je dobro. Dobro je, rekla je ona, savršeno je dobro. Kaže da je još pod dojmom Armenova sigurnog povratka u Alep. Ryan bi joj volio vjerovati. Ali pozorno je gleda. )stovremeno je fasciniran i zgranut kad im Armen kaže da Australci i Novozelanđani s kojima se upoznao ne znaju gotovo ništa o armenskoj nesreći. »Britanci u Egiptu znaju nešto više.« »Koliko je to nešto?« pita ga Ryan. »Preživjeli Armenci počeli su pristizati u Kairo. Port Said. Aleksandriju. Ali ljudima je teško povjerovati u njihove priče. Premda Britanci shvaćaju da neki

181

Armenci u Anatoliji umiru dok ih Turci izmještaju, nisu im jasni razmjeri pokolja.« »Shvaćaju li da je to planirano?« Odmahuje glavom. »Ne, ne shvaćaju. Smatraju da je to... nešto što se događa u modernom ratu.« »9to su ljudi rekli kad ste im u bolnici ispričali svoju priču?« pita Ryan. »Moju priču? Nisam nikome pričao svoju priču. Oko mene su ležali samrtnici ili osakaćeni ljudi. Vojnici koji su oslijepjeli ili izgubili ruke ili noge. )li dio lica. Nos. Čeljust. Svatko ima svoje gubitke.« Američki konzul cijeni inženjerov stoicizam, ali je svejedno uzrujan. »Niste im rekli za svoju kćer? Ni ženu?« pita ne skrivajući nevjericu u glasu. No prije nego što Armen stiže odgovoriti, umiješa se Elizabeth: »Ne možemo zauvijek plakati nad onim što smo izgubili.« »9to?« pita je Ryan refleksno. Čudi ga njezina neuobičajena tvrdoća. Želio bi objasniti svoje kratko pitanje, ali ona nastavlja: »(oću reći da na ovom svijetu čovjek ne može podnijeti beskrajno mnogo tuge i boli. Stvarno, koliko bismo trebali žalovati? Koliko?« Ryan je promatra dok gotovo molećivo gleda Armena u oči. )nženjer kima i blago uzima ruku mlade Amerikanke u svoje ruke. A Ryan počinje shvaćati što ona misli. On ne zna sve. Daleko od toga. Ali shvaća da je iskra koju vidi između njih dvoje mnogo svjetlija od žeravice u nargili koju dijele, kao i da će mnogo duže trajati. Ustaje znajući da njezina pitanja nemaju odgovora i da ih ona ne očekuje. Kod komode napola puni čašu zadnjim ostatkom rakije.

U S)TN)M NOĆN)M SAT)MA rezidencija lebdi među sjenama i mjesečinom. Armen

osjeća da se madrac miče i otvara oči. Trepće. Vidi da je Elizabeth ustala iz kreveta i stoji kod prozora kao silueta, a spavaćica joj je sjajna paučina kao da je obasjava zraka svjetla. Diše tako tiho da se ništa ne čuje. »9to vidiš?« pita on pridižući se. Ona i dalje gleda kroz prozor, a ruke je prekrižila na prsima. »Gledam mjesec. Nedostajat će mi u Americi.« »Koliko znam, vidi se i tamo.« »Ali ovdje više gledam u nebo nego što sam ikad gledala ondje«, kaže ona čeznutljivim glasom. »Mislim da nisam ni znala da u Americi ima zvijezda.« »Ja ću te podsjećati da pogledaš gore.« »Neće biti isto«, odgovara ona. »O —« Tihi kliktaj iznenađenja prigušila je prije nego što se pretvorio u riječ. On sjeda na krevetu i oslanja se na ruke. »9to je?« kaže uznemireno. »Onaj mačak. )zgleda da je nešto ulovio. Odjednom se sjurio sa zida kao sokol.« On se opušta, a ona se vraća u krevet i sjeda pokraj njega s bosim nogama na parketu. Naslanja glavu na njegova prsa, a on je privija k sebi i pita se kakve će

182

ožiljke ona odnijeti u Boston, koliko će drukčije izgledati svojoj majci. Vidjela je ono najgore što svijet može učiniti, gurnuta je pred mračnu fresku ludila i nesreće. U međuvremenu, u svojoj spavaćoj sobi na drugom kraju hodnika spavaju Nevart i (atun. U prizemlju spava asistent Ryana Martina. Međutim, američki konzul leži budan u svojem krevetu i opet zuri u strop širom otvorenim očima. Tješi se da drevna citadela noćas stoji nad praznim trgom, ali san mu svejedno ne ide na oči.

183

Epilog

K

AD SAM gotovo završila knjigu, odvezla sam se duboko u sirijsku

pustinju, do planine kostiju zvane Der-el-Zor. Ujesen, nekoliko mjeseci nakon velikih nemira i državne represije na Bliskom istoku, koji su za sobom ostavili tisuće mrtvih, zaputila sam se u Siriju. Još je bilo kao u sauni, pa sam se stalno pitala kako je baka to izdržala u korzetima, dugim čarapama i haljinama s visokim ovratnikom. Sletjela sam u Bejrutu i odvezla se prema Siriji, a sjećam se da mi je srce snažno lupalo kad sam stigla do carine jer mi je u vizi pisalo da sam spisateljica i novinarka, a Sirija je prošlog travnja protjerala sve zapadnjačke reportere. Dok sam se spremala za put, palo mi je na pamet da bih mogla završiti kao zvijezda nekog videa na Al Jazeeri ili mjesecima čamiti u utrobi neke policijske postaje u Damasku dok diplomati pregovaraju o mojem puštanju. Moj je muž dijelio tu zabrinutost. Ostao je u Americi zato što je netko trebao čuvati djecu i zato što crni humor koji nas je nasmijavao, ali je u sebi krio istinu) nismo htjeli da nam djeca budu siročići. Pošla sam s dvije Armenke: američkom građankom koja predaje na koledžu (unter na Manhattanu i libanonskom građankom koja je urednica jednih armenskih novina u Sjedinjenim Državama i živi u Watertownu. Obje su imale nešto više od trideset godina — desetljeće i pol manje od mene. Zapravo, putovanje do Der-el-Zora bilo je jednolično. Oko nas se stalno protezala pustoš, koja bi se povremeno raširila u grube, sumorne i predivne panorame. Ali ja sam bila u automobilu s klimom i uzimala bocu s vodom kad god bih osjetila i najmanju potrebu za pićem. Pješice ne bih daleko stigla. Kad smo došli do grada, moja me nova prijateljica uzela za ruku i povela do Memorijalnog centra armenskog genocida, gdje su me njih dvije (iskusne hodočasnice polako vodile prolazom do zajedničkog pakla naših predaka. Kad smo ušle u crkvu, zajedno smo stale pred Stup uskrsnuća, koji se diže poput rakete iz središta zemlje, i pred kosti svjedoka-mučenika. Nisam ništa govorila jer nisam imala što reći. Ni u muzeju nisam rekla ništa. )pak, u svakoj sobi memorijalnog centra u Der-el-Zoru mrmljala sam nijeme molitve, sve dok nismo izašli na vrelo sunce i zagrebli zemlju da dotaknemo komadiće rebara i lubanja, izblijedjele ostatke jedne poklane civilizacije. Ne znam je li njemačka časna sestra po imenu )rmingard zaslužna za prijenos fotografija (elmuta Krausea iz Sirije u Sjedinjene Države prije stotinu godina. Ali članak koji su »Prijatelji Armenije« objavili u svojem biltenu u siječnju . kaže da je tog mjeseca govorila u unitarijanskoj crkvi u ulici Arlington u Bostonu. Bila je gošća američke misionarke Alicije Wells. Jednu od Krauseovih fotografija — ne onaj strahoviti portret Karine Petrosjan, koji se sigurno smatrao previše eksplicitnim za nježne osjećaje tadašnjih čitatelja novina — 184

vidjela sam na preslici članka iz lista The Boston Globe naslovljenog »Barbarstvo u pustinji«. Zato ću pretpostaviti da je ploče u Ameriku donijela sestra )rmingard, možda u dogovoru s nezaustavljivom gospođicom Wells. Očito, moja je baka imala loše mišljenje o obje žene, a pogotovo o Aliciji Wells, ali imam dojam da su misionarka i časna sestra vjerovale u svoj rad, a kad ih je Ryan Martin zamolio, stavile su život na kocku da prokrijumčare te slike u Ameriku. Martin je ostao u Alepu do 1923. godine. Neumorno je radio da pomogne preživjelim Armencima. Nakon Alepa premješten je u talijanski grad Livorno, koji je sigurno bio neusporedivo civiliziraniji, a karijeru je završio u Ontariju. Baka i djed otišli su zajedno iz Alepa u ožujku . i vjenčali se . u Bostonu. Nakon rata djed je pokušao naći brata Gara preko Crvenog križa i raznih agencija za pomoć koje su radile na Kavkazu i u Armeniji, ali nije imao uspjeha. Na kraju se skrasio s bakom u Westchesteru umjesto u Bostonu ili okolici zato što je dobio posao kao građevinski inženjer u rastućoj mreži lokalnih željeznica sjeverno od Manhattana. Na tom je poslu ostao do mirovine. Zadnji sačuvani trag korespondencije između Elizabeth i Nevart bilo je pismo koje je baka primila od svoje prijateljice s nadnevkom 13. listopada 1921. Nevart je tada živjela s (atun u Erevanu, a život je u gradu bio težak. Armenci su se prethodnih godina borili protiv Turaka, Gruzijaca i Azera. Tko zna, možda smo loši suigrači. Nevart i (atun nikad se nisu uselile kod dr. Akcama i njegove žene, možda zato što je umro od kolere na što upućuje maglovita aluzija u jednom pismu ili zato što se u Alepu opet sastala s nećacima, za koje nije bilo mjesta kod liječnika. U svakom slučaju, Erevan je . oskudijevao hranom i gorivom, a Nevart se brinula da s dolaskom zime (atun i ona neće moći zagrijati sobicu u kojoj žive. Stogodišnji mesar kojeg sam intervjuirala rekao mi je da su te godine bile strašne, i premda nije htio biti pesimističan, sumnjao je da su njih dvije poživjele pod Staljinovim režimom. Ali, rekao je, Armenci su žilavi, nikad se ne zna. Uistinu, nikad se ne zna. Kao što je Nevart rekla za sebe i za (atun kad ih je Elizabeth prvi put srela na trgu pod golemom citadelom, polumrtve od gladi, sunca i dugog hoda kroz pustinju, njih se nije moglo ubiti. Možda mi je zbog toga preostala još jedna fusnota. Dok sam pisala ovu knjigu, održala sam predavanje o svojem istraživanju i o životu djeda i bake u jednoj knjižnici kalifornijskog grada Pasadene. Među slušateljima bila je djevojka koja je nabavljala knjige za mjesnu knjižaru. Zvala se Jessica. Prišla mi je nakon predavanja zato što je bila napola Armenka i htjela sa mnom podijeliti ono što je smatrala zgodnom podudarnošću: imala je baku po imenu Hatun koja je umrla dok je Jessica bila djevojčica. Ali majka joj je rekla da se (atun rodila u Adani i živjela u Alepu i Erevanu prije nego što je s drugom siročadi poslana u Libanon . godine, a nakon toga u Ameriku. Jessica nije čula ni za kakvu Nevart u povijesti svojih predaka. Ako je imala veze s njima, Nevart je nestala,

185

vjerojatno nastradavši u prevratima i epidemijama koje su nakon rata tresle kratkotrajnu armensku republiku. Ali Jessica mi je rekla da nitko ne pamti njezinu baku kao opterećenu ili smrknutu osobu. Svi su dobro znali da je (atun preživjela genocid, ali ona nije govorila o tome. Ni kćeri ni unuci nije se činila pretjerano sumornom. »Recite mi o svojoj baki sve čega se možete sjetiti«, rekla sam Jessici. »Bilo što. Bilo koju uspomenu.« Uzdahnula je. Bila je upola mlađa od mene, imala je bakrenastu kosu, okrugle oči i divnu tetovažu ruže na vratu. »Jedanput«, započela je, »kad je s djedom posjetila moje roditelje, nestalo je struje. Mislim da sam imala pet godina. Satima smo bili bez struje, ili mi se tako činilo — bila sam jako mala — a ona mi je cijelo vrijeme čitala pod svjetlom ručne svjetiljke.« »Sigurno ste prošle mnogo knjiga«, rekla sam sjećajući se slikovnica koje sam s mužem čitala djeci u toj dobi. Jessica je odmahnula glavom. »Samo jednu, a ni tu jednu nismo završile te večeri. Ali to je bila bakina omiljena knjiga, koju mi je čitala kad god bi me posjetila i kad god bih ja posjetila njih. Isuse, moju je majku nazvala po junakinji.« Malo sam se stresla i istog časa shvatila da je to uistinu Nevartina i Elizabetina (atun, dijete koje su spasile prije sto godina. »Vaša se majka zove Alice, zar ne?« »Bože mili! Kako znate?« Pokušala sam joj reći, pokušala sam objasniti. Ali moje je riječi progutala vizija beskrajnog pustinjskog pijeska koji će zauvijek čuvati kosti njezinih i mojih predaka. Tijelo mi je drhtalo, kao kad su me prije jedne godine obuzeli oni tihi jecaji po odlasku iz muzeja u Watertownu i u osnovnoškolskoj dvorani dok sam gledala svoju kćer kako pjeva. Ali ovaj put je među suzama titrala sreća, zato što je jedno od mrtvih tijela koja su uskrsnula u Alepu bila baka te žene: šutljiva, oprezna i bistra djevojčica po imenu (atun.

by jajna

186

Piščeva napomena

S

TOGOD)9NJ)CA JE armenskog genocida. Dana

. travnja . obilježava se stota obljetnica uhićenja armenskih intelektualaca, stručnjaka, urednika i vjerskih vođa u )stanbulu, od kojih je većina na kraju smaknuta. Tako je počelo najstrašnijih osam godina u armenskoj povijesti — ali ono najgore dogodit će se u prvih dvanaest mjeseci i dosegnuti vrhunac s pokoljima u Ras-el-Ainu i Der-el-Zoru u travnju 1916. Pokušao sam zasnovati svoju izmišljenu priču na povijesnim činjenicama o genocidu i dočarati kako je bilo u Alepu i na Galipolju 1915. godine. No premda sam koristio memoare nekih ljudi koji su tamo bili, ovaj roman je plod mašte. Prema tome, iako je Ryana Donalda Martina nadahnuo Jesse B. Jackson, američki konzul u Alepu, a Ulricha Langea tamošnji njemački konzul Walter Rossler, o svakome od njih poznato je tako malo da mi se činilo nepoštenim uvlačiti stvarne ljude u roman. )pak, neki zapisi i izjave Martina i Langea u ovoj priči izravno su preuzeti iz stvarne Jacksonove i Rosslerove korespondencije.

187

Zahvale U svojem četrnaestom romanu opet ovisim o mudrosti drugih. Kao prvo, zahvalan sam armenskom djedu i baki, koji su umrli prije četiri odnosno tri desetljeća, a njihov dnevni boravak — »osmanski aneks«, kako ga je jedanput nazvala moja majka — na neki je način nadahnuo cijeli roman. Armen i Elizabeth nemaju nikakve veze s mojim djedom i bakom, ali ova knjiga možda ne bi postojala da nije bilo njihove lutnje, biljarskog stola i bureka, kao i debelih knjiga tiskanih alfabetom koji mi je bio posve nepoznat, ali baka je uvijek željela da ih čitam. Osim toga, moja voljena teta Rose Mary Muench, koja mi je kao druga majka, te moj otac Aram Bohjalian, uvijek su bili spremni govoriti o prošlosti moje obitelji i iznositi pretpostavke, nagađanja i nevjerojatno zanimljive izmišljotine kad bi istina bila neuhvatljiva. Khatchig Mouradian, urednik lista The Armenian Weekly i neumorni glas razuma u armensko-turskim dijalozima, od početka se zalagao za ovaj roman, a zatim je bio jedan od prvih čitatelja. Svoje je neprocjenjive savjete uvijek nudio s mnogo strpljenja. Možda ne bih ni počeo ovo pisati da me nije poticao. Također zahvaljujem pjesniku, piscu memoara i povjesničaru Peteru Balakianu, čija su me djela nadahnjivala i obrazovala. Nicole Vartanian iz koledža (unter pročitala je rukopis i davala mi savjete o imenima i drugim stvarima; Todd Gustofson iz »Eastman House« u Rochesteru dao mi je pojedinosti o fotoaparatu Ernemann Minor s padajućim pločama koji koristi (elmut; Gary Lind-Sinanian iz Armenske knjižnice i muzeja u Watertownu u Massachusettsu posvetio mi je svoje vrijeme dok sam razgledavao muzej. I njima sam duboko zahvalan. Mnoštvo knjiga, memoara i članaka poslužilo mi je kao neprocjenjivi izvori. Navest ću neke od njih. Grigoris Balakian: Armenian Golgotha: A Memoir of the Armenian Genocide, 1915-1918; Peter Balakian: Black Dog of Fate: An American Son Uncovers His Armenian Past: A Memoir i The Burning Tigris: The Armenian Genocide and America’s Response; Matthias Bjornlund: » A Fate Worse than Dying : Sexual Violence during the Armenian Genocide« u Brutality and Desire: War and Sexuality in Europe’s Twentieth Century, ur. Dagmar Herzog; Donald Bloxham: »Power Politics, Prejudice, Protest, and Propaganda: A Reassessment of the German Role in the Armenian Genocide in WWI« u The Armenian Genocide and the Shoah, ur. Hans-Lukas Kieser i Dominik J. Schaller; Hilmar Kaiser: »The Baghdad Railway and the Armenian Genocide, 1915-1916: A Case Study in German Resistance and Complicity« u Remembrance and Denial: The Case of the Armenian Genocide, ur. Richard G. Hovannisian; Grace H. Knapp: The Tragedy of Bitlis; Arnold Joseph Toynbee i James Bryce: Armenian Atrocities, The Murder of a Nation. Pročitao sam tri romana koji su me duboko 188

dirnuli i dali mi povijesnu perspektivu — Carol Edgarian: Rise the Euphrates, Mark T. Mustian: The Gendarme, te veličanstveni ep Franza Werfela iz . godine, Musa Dag. Mnogo su mi pomogli i Jane Gelfman i njezina ekipa u »Gelfman Schneider« — Cathy Gleason i Victoria Marini; Arlynn Greenbaum u »Authors Unlimited«; Dean Schramm u »Schramm Group«; Todd Doughty, Suzanne Herz, Anne Messitte, Sonny Mehta, Roz Parr, Russell Perreault, John Pitts, Alison Rich, Kate Runde, Bill Thomas i cijela divna izdavačka ekipa u Knopf Doubleday Publishing Group; i, naravno, monumentalnu zahvalnost dugujem svojoj urednici Jenny Jackson, koja je bila pronicljiva, mudra i često vrlo duhovita dok mi je na sve moguće načine pomagala da kormilarim ovim brodom od knjige. Jenny, bilo mi je veliko zadovoljstvo raditi s tobom. Napokon, neopisivo sam blagoslovljen što mi je žena Victoria Biewer, koja strpljivo čita svaku riječ koju napišem, kao što je čitala još otkad smo bili brucoši. To je najmanje dva i pol milijuna riječi, a možda i znatno više. Svima vam zahvaljujem od srca.

189

CHRIS BOHJALIAN je hvaljeni pisac petnaest knjiga, među

kojima su uspješnice s top-liste New York Timesa: The Double Bind, The Night Strangers i Skeletons at the Feast (Kosturi na gozbi). Njegov roman Midwives bio je na prvom mjestu topliste New York Timesa i ušao u izbor Oprah’s Book Club. Knjige su mu prevedene na više od dvadeset i pet jezika, a tri njegova romana imaju ekranizacije (Secrets of Eden, Midwives i Past the Bleachers . Živi u Vermontu sa ženom i kćeri.

190