Chevy Stevens - Nikad ne znaš

CHEVY STEVENS

NIKAD NE ZNAŠ Prevela s engleskoga Jana Merlin

Za Connela

PRVI SASTANAK islila sam da se mogu nositi s time, Nadine. Nakon svih onih godina M što sam dolazila k tebi, svih onih puta kada sam govorila o traženju biološke majke, sad sam to konačno učinila. Poduzela sam taj korak. Dijelom zbog tebe - htjela sam ti pokazati koliko si utjecala na moj život, koliko sam napredovala, koliko sam sada stabilna i uravnotežena. To si mi uvijek govorila: »Najvažnije je pronaći ravnotežu.« Ali zaboravila sam ono drugo što si znala reći: »Sara, samo polako«. Nedostajalo mi je ovo, ovi dolasci. Sjećaš se kako mi je bilo neugodno kad sam tek počela dolaziti k tebi ? Pogotovo kad sam ti rekla zbog čega trebam pomoć. Ali ti si bila praktična i duhovita - sušta suprotnost mojoj viziji psihijatra. Ured ti je bio tako lijep i pun svjetlosti da bih se osjećala bolje čim bih tamo kročila, bez obzira na ono što me morilo. Bilo je dana, pogotovo u početku, kad nisam htjela otići. Jednom si mi rekla kako znaš da mi je dobro ako ti se ne javljam, a da ćeš znati da si obavila svoj posao kad posve prestanem dolaziti. I jesi. Zadnjih nekoliko godina najsretnije su u mom životu. Zbog toga sam mislila da je pravo vrijeme. Mislila sam da mogu podnijeti sve što mi se dogodi. Bila sam čvrsta, razborita. Ništa me nije moglo pretvoriti u nervoznu olupinu kakva sam bila kad smo se tek upoznale. A onda mi je lagala - moja biološka majka - kad sam je konačno prisilila da porazgovara sa mnom. Lagala je o mom pravom ocu. Osjećala sam se kao u trudnoći kad me Ally znala udarati u rebra bio je to nagli udarac iznutra od kojeg sam ostala bez daha. No ono što je najviše djelovalo na mene bio je strah moje biološke majke. Bojala me se. Sigurna sam u to. Samo ne znam zašto. Sve je počelo prije nekih šest tjedana, krajem prosinca, jednim člankom na internetu. Bila je nedjelja, vrijeme kada svi normalni ljudi još spavaju - kome treba pijetao kad imaš šestogodišnjakinju - i

odgovarala sam na e-mailove ulijevajući u sebe prvu kavu. Sada s cijelog otoka primam upite za restauraciju namještaja. Tog sam jutra pokušavala istražiti stol iz 1920-ih, dok se nisam smijala Ally. Trebala je u prizemlju gledati crtiće, ali čula sam je kako kori Moosea, našeg tigrastog francuskog buldoga, koji je napao njezina plišanog zeca. Moose ima problem s grickanjem, što da ti kažem. Nijedan rep nije siguran kraj njega. Najednom mi je na ekranu iskočio prozor s reklamom za Viagru, koji sam nekako uspjela zatvoriti, ali slučajno sam kliknula drugi link i preda mnom se pojavio naslov: Posvajanje: Druga strana priče Čitala sam pisma koja su ljudi poslali kao odgovor na članak iz The Globe and Maila, priče bioloških roditelja koji godinama pokušavaju pronaći svoju djecu, bioloških roditelja koji ne žele da ih se pronađe. Posvojene djece koja odrastaju osjećajući se kao da nikamo ne pripadaju. Tragične priče o vratima zalupljenima u lice. Radosne priče o majkama i kćerima, braći i sestrama koji su se pronašli te sada žive sretno i radosno. Počela me boljeti glava. Što kada bih pronašla majku? Bismo li se odmah povezale? Što ako ne bi htjela imati posla sa mnom? Što ako otkrijem da je mrtva? Što ako imam braću ili sestre koji ne znaju da postojim? Nisam znala da je Evan ustao sve dok mi iza leđa nije poljubio vrat i zarežao - to glasanje smo preuzeli Mooseu i njime počeli iskazivati sve, od Ljutim se do Sjajno izgledaš! Minimizirala sam prozor i okrenula se na stolici. Evan je digao obrve i nasmiješio se. »Opet tipkaš s virtualnim dečkom?« Uzvratila sam osmijeh. »Kojim?« Evan se ulovio za srce, stropoštao na uredsku stolicu i uzdahnuo. »Samo se nadam da ima mnogo odjeće.« Nasmijala sam se. Stalno sam uzimala Evanove majice, pogotovo kad bi s grupom ostajao u svojoj turističkoj kolibi u Tofinu - tri sata udaljenom od našeg doma u Nanaimu, na samom zapadu otoka

Vancouver. Te sam tjedne uglavnom provodila u njegovim majicama. Zaokupila bih se radom na novom komadu namještaja i kad bi se on vratio, majica bi bila prekrivena mrljama, a ja bih morala smišljati razne načine da mu se umilim i da mi oprosti. »Žao mi je što ti to moram reći, dušo, ali ti si jedini muškarac za mene - nitko drugi ne bi trpio moje ludilo.« Položila sam mu stopalo u krilo. Razbarušene crne kose i po običaju odjeven u hlače s džepovima i polo-majicu, Evan je izgledao poput studenta. Mnogi ljudi i ne shvate da je on vlasnik kolibe. Nasmiješio se. »Ma siguran sam da negdje postoji doktor s luđačkom košuljom koji bi mislio da si slatka.« Zamahnula sam kao da ću ga udariti pa sam rekla: »Čitala sam članak«, istodobno masirajući dio s pulsirajućom boli na lijevoj strani glave. »Opet migrena, dušo?« Spustila sam ruku u krilo. »Blaga. Proći će.« Promotrio me. »Dobro, jučer sam zaboravila popiti tabletu.« Nakon godina isprobavanja različitih lijekova, sada sam pila beta blokatore i migrene su konačno bile pod kontrolom. Samo sam morala upamtiti da popijem tabletu. Odmahnuo je glavom. »O čemu je članak?« »Ontario otvara evidenciju o posvojenoj djeci za javnost i...« Zastenjala sam jer mi je Evan masirao akupunkturnu točku na stopalu. »Čitala sam pisma ljudi koji su posvojeni ili koji su dali djecu na posvajanje.« Začuli smo Allyn smijeh u prizemlju. »Razmišljaš o tome da potražiš biološku majku?« »Ne baš, samo mi je to zanimljivo.« Ali jesam razmišljala o tome da je potražim. Samo nisam bila sigurna da sam spremna. Oduvijek sam znala da sam posvojena, ali nisam znala da to znači da sam drugačija sve dok me mama nije posjela i rekla da čeka bebu. Imala sam četiri godine. Kako je mama postajala sve veća, a tata sve ponosniji, počela sam se brinuti da će me vratiti. Nisam znala koliko sam drugačija sve dok nisam vidjela način na koji tata promatra Lauren kad su je doveli kući, pa način na koji je pogledao mene kad sam pitala smijem li je uzeti. Dvije godine kasnije dobili su Melanie. Ni nju nisam smjela uzeti u ruke.

Evan je kimnuo, uvijek prije mene spreman promijeniti temu. »Kad želiš da krenemo na kasni doručak?« »Kad na vrbi rodi grožđe.« Uzdahnula sam. »Hvala Bogu da dolaze Lauren i Greg, jer Melanie dovodi Kylea.« »Vrlo hrabro.« Koliko tata voli Evana - vjerojatno će cijelo vrijeme doručka provesti planirajući sljedeći odlazak u ribolov - toliko prezire Kylea. Ne krivim ga. Kyle misli da je rock-zvijezda u usponu, ali mislim da je na tu priču nasjela samo moja sestra. Doduše, tata je uvijek mrzio naše dečke. Još uvijek ne mogu vjerovati da mu se Evan sviđa. Dovoljan je bio jedan izlet u kolibu i počeo se ponašati prema njemu kao prema vlastitom sinu. Još se hvali lososom koji su bili upecali. »Ne znam što ona misli, da će tata zamijetiti njegove vrline ako s njime provede više vremena«, frknula sam. »Budi dobra, Melanie ga voli.« Zadrhtala sam kao da sam užasnuta. »Prošli tjedan mi je rekla da počnem raditi na tenu ako ne mislim biti iste boje kao haljina. Ženimo se tek za devet mjeseci!« »Samo je ljubomorna, ne shvaćaj to osobno.« »Pa kad je osobno.« Ally je dotrčala u sobu s Mooseom za petama i bacila mi se u naručje. »Mamice, mamice, Moose mi je pojeo pahuljice.« »Jesi li opet ostavila zdjelicu na podu, biseru?« Nasmijavši se, pritisnula se uz moj vrat pa mi je njezina kosa zagolicala nos dok sam udisala njezin svjež miris. Maslinaste puti i čvrste građe, Ally više nalikuje na Evana, iako on nije njezin biološki otac, ali ima moje zelene oči - mačkaste oči, kako ih Evan zove. Ima i moje kovrče, iako su se moje sada kada imam trideset i tri godine malo opustile dok su njezine i dalje čvrste. Evan je ustao i pljesnuo. »Hajde, obitelji, vrijeme je da se spremimo.« Tjedan dana kasnije, točno nakon Nove godine, Evan je na nekoliko dana otišao u kolibu. Ja sam na internetu bila pročitala još nekoliko priča o posvajanju i noć prije njegova odlaska rekla sam mu kako razmišljam o tome da potražim biološku majku dok ga nema. »Jesi li sigurna da je to dobra ideja u ovom trenutku? Imaš pune

ruke posla sa svadbom.« »Dijelom je i to razlog - ženimo se, a ja ništa ne znam, kao da sam došla iz svemira.« »Znaš, to bi objasnilo neke stvari...« »Ha, ha, baš si smiješan.« Nasmiješio se pa rekao: »Ozbiljno, Sara, kako ćeš se osjećati ako je ne uspiješ pronaći? Ili ako te ne želi vidjeti?« Kako ću se osjećati? Odagnala sam tu misao i slegnula ramenima. »Morat ću prihvatiti to. Više nisam tako osjetljiva kao prije. Stvarno osjećam da to moram učiniti - pogotovo ako budemo imali djecu.« Dok sam bila trudna s Ally, cijelo vrijeme sam se bojala, jer nisam znala što ću joj prenijeti. Srećom, zdrava je, ali svaki put kad s Evanom razgovaram o djeci, taj se strah vrati. »Samo se bojim da ću uzrujati mamu i tatu«, rekla sam. »Ne moraš im reći, to je tvoj život. Premda mislim da vrijeme ipak nije idealno.« Možda je imao pravo. Bilo mi je dovoljno stresno brinuti se za Ally i voditi posao, a kamoli još planirati i svadbu. »Razmislit ću da to odgodim, dobro?« Evan se nasmiješio. »Ahaaa. Znam ja tebe, malena - jednom kad nešto odlučiš, ideš punom parom naprijed.« Nasmijala sam se. »Obećavam.«

* * * Razmislila sam o čekanju, pogotovo kad bih zamislila mamino lice da otkrije. Mama je znala reći da to što sam posvojena znači da sam posebna jer su odabrali mene. Kad sam imala dvanaest godina, Melanie mi je iznijela svoju verziju. Rekla mi je da su me roditelji posvojili jer mama nije mogla imati djecu, ali da me više ne trebaju. Mama me pronašla u sobi gdje sam se pakirala. Kad sam joj rekla da odlazim pronaći »prave« roditelje, rasplakala se i rekla: »Tvoji se biološki roditelji nisu mogli brinuti za tebe kako treba, ali htjeli su ti pronaći najbolji mogući dom. Tako da se sada mi brinemo za tebe i jako te

volimo.« Nikada nisam zaboravila povrijeđenost u njezinim očima ni kako mi je krhko djelovala kad me zagrlila. Sljedeći put kad sam ozbiljno razmišljala o tome da pronađem biološke roditelje, bilo je kad sam diplomirala i kad sam saznala da sam trudna, pa sedam mjeseci kasnije, kad sam prvi put držala Ally u naručju. No svaki put bih se stavila u maminu kožu i pokušala zamisliti kako bih se ja osjećala da moje dijete želi pronaći biološku majku, koliko bih bila povrijeđena i preplašena, stoga nikada nisam mogla poduzeti taj korak. Možda ne bih ni ovoga puta da tata nije nazvao kako bi Evana pozvao u ribolov. »Žao mi je, tata, jučer je otišao. Možda možeš povesti Grega?« »Greg previše priča.« Bilo mi je žao Laurenina supruga. Tata je prezirao Kylea, ali Grega je jednostavno smatrao beskorisnim. Znalo se dogoditi da Greg bude usred neke priče, a tata se samo udalji. »Hoćete li biti kasnije kod kuće? Idem po Ally u školu pa možemo navratiti.« »Ne danas. Mama se pokušava odmoriti.« »Opet je muči Kronova bolest?« »Samo je umorna.« »Dobro, nema problema. Javi mi ako što trebate.« Tijekom našega odrastanja mama je stalno imala zdravstvene uspone i padove. Tjednima bi bila dobro, obojila bi nam sobe, sašila zavjese, pekla bez prestanka. Čak bi i tata tada bio gotovo sretan. Sjećam se kako me je jednom podigao na ramena te kako je pogled bio opojan jednako kao i rijetko iskazana pažnja. Ali mama bi se uvijek prenapregnula i za nekoliko dana opet bi se razboljela. Nama pred očima bi oslabjela jer bi joj tijelo odbijalo zadržati hranjive tvari, čak bi i dječja hrana učinila da juri na zahod. U razdobljima kad joj je bilo loše, tata bi došao kući i pitao što sam radila cijeli dan, kao da pokušava pronaći nešto ili nekoga na koga bi se ljutio. Kad sam imala devet godina, pronašao me pred televizorom dok je mama spavala. Primio me za zapešće, odvukao u kuhinju i pokazao hrpu posuđa pa rekao da sam lijeno i nezahvalno dijete. Sljedeći ga je dan razljutila hrpa rublja, a onaj sljedeći Melanieine igračke ostavljene na prilazu. Onakav visok i jak nadvio bi se nad mene, glas bi mu podrhtavao od bijesa, ali nikada ne bi povikao, nikada ne bi napravio

nešto što bi mama mogla vidjeti ili čuti. Odveo bi me u garažu i nabrajao moje nedostatke dok bih mu ja gledala u cipele, užasnuto čekajući riječi da me više ne žele. Onda mi se tjedan dana gotovo uopće ne bi obratio. Počela sam obavljati kućanske poslove prije nego što bi ih se mama i sjetila, ostajala sam kod kuće dok su sestre bile vani s prijateljima, spremala sam večere koje tatu nikada nisu zadovoljile, ali barem bi nastavljao razgovarati sa mnom. Bila sam spremna učiniti sve da izbjegnem tišinu, sve da spriječim da se mama ponovno razboli. Ako je ona bila zdrava, ja sam bila sigurna. Kad sam kasnije te večeri nazvala Lauren, rekla je da se upravo s dečkima vratila s večere kod roditelja. Tata ih je bio pozvao. »Znači samo moje dijete ne smije dolaziti?« »Sigurna sam da nije riječ o tome. Ally samo ima jako puno energije i...« »Što to znači?« »Ne znači ništa, ona je preslatka. Vjerojatno je samo mislio da je troje djece previše.« Znala sam da me Lauren pokušava oraspoložiti kako ne bih počela držati govor protiv tate, što ona mrzi, ali ja šizim kad ona ne vidi koliko se on drukčije ponaša prema meni, ili što to nikada ne želi priznati. Kad smo poklopile, gotovo sam nazvala mamu da vidim kako je, ali sjetila sam se kako mi je tata rekao da ostanem kod kuće, poput nekog lutalice koji smije spavati samo na trijemu da ne bi napravio nered u kući. Vratila sam telefon u punjač.

* * * Sljedeći sam dan ispunila obrazac u matičnom uredu, platila potrebnih 50 dolara pa počela čekati. Voljela bih reći da sam bila strpljiva, ali malo je nedostajalo da počnem nasrtati na poštara nakon prvog tjedna. Mjesec dana kasnije poštom je stigao moj originalni rodni list, ili ORL, kako ga je nazvala žena iz matičnog ureda. Gledala sam omotnicu i shvatila da mi se tresu ruke. Evan je opet bio u kolibi i poželjela sam da

je uz mene dok je otvaram, ali za to bih morala čekati još tjedan dana. Ally je bila u školi i u kući je bilo tiho. Duboko sam udahnula i razderala omotnicu. Moja prava majka zvala se Julia Laroche, rođena sam u Victoriji u Britanskoj Kolumbiji. Pisalo je da mi je otac nepoznat. Iščitavala sam ORL i rješenje o posvojenju tražeći odgovore, ali samo mi se jedno pitanje vrtjelo glavom: Zašto me nisi zadržala? Sljedećeg sam se jutra rano probudila pa otišla na internet dok je Ally još spavala. Prvo sam provjerila ured za spajanje obitelji, ali kad sam shvatila da bih odgovor mogla čekati još mjesec dana, odlučila sam prvo sama istražiti. Nakon dvadeset minuta na internetu, pronašla sam tri Julije Laroche u Quebecu i četiri dolje u SAD-u koje su odgovarale po godinama. Samo su dvije živjele na otoku, a kad sam vidjela da su obje u Victoriji, želudac mi se preokrenuo. Je li moguće da je još uvijek ovdje nakon toliko godina? Brzo sam kliknula prvi link i izdahnula shvativši da je premlada, sudeći prema komentaru koji je objavila na forumu mladih mama. Sljedeći me link odveo na internetsku stranicu trgovkinje nekretninama u Victoriji. Imala je kestenjastu kosu poput mene i bila je odgovarajuće dobi. Proučavala sam joj lice osjećajući mješavinu uzbuđenja i straha. Jesam li pronašla biološku majku? Nakon što sam odvezla Ally u školu, sjela sam za stol i zaokružila broj telefona koji sam zapisala na komad papira. Nazvat ću za minutu. Kad popijem još jednu kavu. Kad pročitam novine. Kad svaki nokat na nogama nalakiram drugom bojom. Konačno sam se natjerala da podignem slušalicu. Zvrrrrrrrrn. Možda to uopće nije ona. Zvrrrrrrn. Trebala bih poklopiti. Ovo je loš način da... »Ovdje Julia Laroche.« Otvorila sam usta, ali iz njih nije izašao nikakav zvuk. »Halo?« rekla je. »Zdravo, zovem... zovem jer...« Jer sam glupavo pomislila da mogu reći nešto genijalno pa ćeš ti istog trena požaliti što si me dala na posvajanje, ali sada se ne mogu sjetiti ni kako se zovem. Nestrpljivo je progovorila. »Želite li kupiti ili prodati dom?«

»Ne, ja...« Duboko sam udahnula i brzo to izgovorila. »Mislim da bih mogla biti vaša kći.« »Je li ovo neka šala? Tko ste vi?« »Zovem se Sara Gallagher. Rođena sam u Victoriji i dali su me na posvajanje. Imate kestenjastu boju kose i odgovarajućih ste godina pa sam pomislila...« »Dušo, nema šanse da si moja. Ja ne mogu imati djecu.« Lice mi je gorjelo. »Bože, oprostite. Samo sam mislila... Nadala sam se.« Glas joj se smekšao. »U redu je. Sretno s potragom.« Već sam mislila poklopiti kad je rekla: »Na sveučilištu radi neka Julia Laroche. Katkad me zabunom nazovu ljudi koji nju trebaju.« »Hvala vam, cijenim to.« Lice mi je još uvijek gorjelo kad sam odbacila telefon na stol i zaputila se u radionicu. Očistila sam većinu kistova pa sjela i zurila u zid razmišljajući o riječima trgovkinje nekretninama. Nekoliko minuta kasnije vratila sam se za računalo. Nakon brze pretrage pronašla sam ime druge Julije na popisu profesora Sveučilišta u Victoriji. Predavala je povijest umjetnosti - jesam li od nje naslijedila ljubav prema starinama? Odmahnula sam glavom. Zašto si dopuštam uzbuđenje? To je samo ime. Duboko sam udahnula i nazvala sveučilište, iznenađena što su me odmah spojili s Julijom Laroche. Javila se, a ja sam ovog puta imala spreman govor. »Zdravo, zovem se Sara Gallagher i tražim biološku majku. Jeste li vi dali dijete na posvajanje prije trideset i tri godine?« Čula sam oštar udah. Pa tišinu. »Halo?« »Nemojte više ovdje zvati.« Poklopila je. Plakala sam. Satima. Što je potaknulo tako jaku migrenu da je Lauren morala uzeti Ally i Moosea. Srećom, Laurenina dva sina su Allyni vršnjaci i ona obožava ići k njima. Mrzila sam to što sam razdvojena od kćeri, pa i na jednu noć, ali bila sam sposobna samo ležati u mračnoj sobi s hladnim oblogom na glavi i čekati da prođe. Evan je nazvao i rekla sam mu što se dogodilo, govoreći polako zbog bola. Sljedeće poslijepodne sam prestala oko svega vidjeti krug svjetlosti pa su se Ally i Moose vratili kući. Evan je opet nazvao te večeri.

»Jesi li bolje, malena?« »Migrena je prošla - sama sam si kriva jer sam opet zaboravila popiti tabletu. Sada kasnim sa stolom, a htjela sam ovog tjedna nazvati fotografe i...« »Sara, ne moraš odmah sve napraviti. Fotografi mogu pričekati dok ja dođem kući.« »U redu je, riješit ću to.« Često sam se divila Evanovoj opuštenosti, ali u dvije godine naše veze naučila sam da »kasnije ćemo« obično završi tako da ja jurcam poput luđakinje i rješavam sve u zadnji čas. »Razmišljala sam o tome što se dogodilo s biološkom majkom...« rekla sam. »Da?« »Razmišljam da joj napišem pismo. Adresa joj nije navedena, ali pismo mogu ostaviti na sveučilištu.« Evan je šutio jedan trenutak. »Sara... nisam siguran da je to dobra ideja.« »Ne mora me upoznati ako ne želi, ali mislim da bi mi barem mogla javiti moju povijest bolesti. Što je s Ally? Nema li ona to pravo znati? Možda postoje zdravstveni problemi, primjerice... primjerice visok tlak, ili dijabetes, ili rak...« »Malena.« Evanov je glas bio miran, ali strog. »Smiri se. Zašto joj dopuštaš da te tako uzruja?« »Nisam poput tebe, dobro? Ne mogu samo zaboraviti.« »Slušaj, čangrizavice, ja sam na tvojoj strani.« Šutjela sam zaklopljenih očiju i pokušavala disati, istodobno se podsjećajući da se ne ljutim na Evana. »Sara, napravi što moraš. Znaš da ću te podržati. Ali mislim da ne bi trebala dalje kopati.« Dok sam se sljedećeg dana vozila preko otoka, devedeset minuta vožnje osjećala sam mir i koncentriranost, bila sam uvjerena da postupam ispravno. Zbog nekog razloga otočna autocesta me uvijek umiri: slatki gradići i doline, polja, ocean i planine uz obalu koji se povremeno pojave na vidiku. Kad sam se približila Victoriji, prošla sam kroz staru šumu u parku Goldstream i sjetila se izleta s tatom kad nas je doveo da gledamo mriještenje lososa u rijeci. Lauren se užasavala galebova koji su se gostili mrtvim lososima. Ja sam mrzila smrad smrti

u zraku koji se lijepio za odjeću i nosnice. Mrzila sam to što je tata sestrama sve objašnjavao dok je moja pitanja ignorirao - ignorirao je mene. Evan i ja smo razgovarali o tome da jednog dana u Victoriji otvorimo tvrtku za promatranje kitova. Ally voli muzej i ulične izvođače u unutarnjoj luci, ja volim stare zgrade. Međutim, zasada smo sretni u Nanaimu. Iako je drugi grad po veličini na otoku, djeluje poput gradića. Možete prošetati šetnicom u luci, šopingirati u starom centru grada ili otići planinariti pa uživati u divnom pogledu na otoke Gulf, i to sve u jednom danu. Kad god se poželimo maknuti, odemo trajektom do kopna ili se odvezemo u Victoriju u šoping. Ali ako ovaj odlazak u Victoriju ne završi dobro, čekala me duga vožnja natrag kući. Planirala sam u Julijinu uredu ostaviti pismo u kojem tražim neke podatke. Međutim, kad mi je tajnica rekla da profesorica Laroche drži predavanje u susjednoj zgradi, morala sam vidjeti kako izgleda. Neće ni znati da sam ondje. Onda ću pismo ostaviti u tajništvu. Polako sam otvorila vrata učionice nalik na dvoranu i ušuljala se, lica okrenuta od podija. Pronašla sam mjesto otraga pa brzo sjela osjećajući se poput uhode - i pogledala svoju majku. »Kao što vidite, arhitektura islamskog svijeta varira...« Kad sam sanjarila, uvijek sam zamišljala stariju verziju sebe, ali ja imam kestenjastu kosu koja mi pada niz leđa u tvrdoglavim kovrčama, dok je njezina crna kosa bila ošišana u ravnu bob-frizuru. Nisam vidjela boju njezinih očiju, ali lice joj je bilo okruglo, a struktura kosti delikatna. Ja imam visoke jagodice i nordijski sam tip. Nosila je haljinu na preklop koja je naglašavala njezinu vitku liniju, dječačku građu i tanke gležnjeve. Ja sam građena atletski. Ona je vjerojatno bila tek nešto viša od metar i pedeset, ja sam visoka metar i sedamdeset. Slike na platnu pokazivala je elegantnim sporim pokretom. Ja toliko gestikuliram kad govorim da stalno nešto rušim. Da me još uvijek nije proganjala njezina reakcija na telefonu, pomislila bih da je to kriva osoba. Dok sam napola slušala predavanje, zamišljala sam kakvo bih djetinjstvo imala da mi je ona bila majka. Za večerom bismo razgovarale o umjetnosti, a jele bismo iz divnih tanjura i katkad čak zapalile svijeće u srebrnim svijećnjacima. Tijekom ljetnih praznika

istraživale bismo muzeje u stranim zemljama i vodile duboke intelektualne rasprave dok bismo ispijale kapučino u talijanskim kafićima. Vikendima bismo zajedno istraživale knjižare... Preplavila me krivnja. Ja imam mamu. Pomislila sam na dragu ženu koja me odgojila, koja je radila obloge od kupusa za moje glavobolje iako njoj samoj nije bilo dobro, ženu koja nije znala da sam pronašla biološku majku. Nakon predavanja stepenicama sam se spustila prema sporednom izlazu. Kad sam prolazila blizu nje, Julia se nasmiješila, ali upitno, kao da me pokušava smjestiti. Neki je student zastao da joj postavi pitanje, a ja sam projurila kroz vrata. U zadnjem trenu sam pogledala preko ramena. Imala je smeđe oči. Vratila sam se ravno do auta. Još sam uvijek tamo sjedila dok mi je srce luđački nabijalo kad sam vidjela da izlazi iz zgrade. Krenula je prema parkiralištu za osoblje. Polako sam krenula voziti u tom smjeru i vidjela da ulazi u bijeli klasični jaguar. Krenula je, a ja sam pošla za njom. Stani. Razmisli o tome što radiš. Stani uz cestu. Kao da je to moguće. Vozile smo se Ulicom Dallas, jednim od bogatijih dijelova Victorije uz rivu, a ja sam pazila da držim razmak između nas. Nakon desetak minuta Julia je skrenula na kružni prilaz ispred velike kuće uz ocean izgrađene u tudorskom stilu. Stala sam uz cestu i izvadila mapu. Ona je parkirala ispred mramornih stepenica, krenula puteljkom koji se ovijao oko kuće pa nestala kroz pokrajnja vrata. Nije kucala. Tamo živi. Što da sad napravim? Da odem i sve zaboravim? Da bacim pismo u sandučić pa riskiram da ga netko drugi pronađe? Da joj ga osobno predam? Kad sam došla do velikih ulaznih vrata od mahagonija, stajala sam poput budale, sleđena, rastrgana između ideje da bacim pismo kroz prorez u vratima i samo odjurim prema autu. Nisam pokucala, nisam pozvonila, ali vrata su se otvorila. Našla sam se oči u oči sa svojom majkom. Nije djelovala sretno što me vidi. »Dobar dan?« Lice mi je gorjelo. »Zdravo... Bila sam na vašem predavanju.«

Stisnula je oči. Promotrila je omotnicu koju sam grčevito stiskala. »Napisala sam vam pismo.« Govorila sam bez daha. »Htjela sam vas pitati neke stvari - razgovarale smo neki dan...« Zurila je u mene. »Ja sam vaša kći.« Raskolačila je oči. »Moraš otići.« Krenula je zatvarati vrata, ali nogom sam joj to onemogućila. »Čekajte. Ne želim vas uzrujati - samo imam neka pitanja, zbog svoje kćeri.« Izvadila sam novčanik, a iz njega fotografiju. »Zove se Ally, ima samo šest godina.« Julia nije htjela pogledati fotografiju. Kad je progovorila, glas joj je bio piskutav i napet. »Nemam sada vremena. Ne mogu - jednostavno ne mogu.« »Pet minuta. To je sve što želim pa ću vas ostaviti na miru.« Preko ramena je pogledala telefon koji je stajao na stolu u blagovaonici. »Molim vas, obećavam da se neću vratiti.« Povela me je u sobu sa stolom od mahagonija i policama koje su se protezale od poda do stropa. Maknula je mačku s antikne smeđe kožne stolice s visokim naslonom. Sjela sam i pokušala se nasmiješiti. »Himalajke su divne.« Nije mi uzvratila osmijeh. Sjela je na rub stolice. Ruke je stezala u krilu tako da su joj zglobovi pobijelili. Rekla sam: »Ova stolica je divna - ja renoviram namještaj, ali ovo je u vrhunskom stanju. Obožavam antikvitete. Zapravo sve što je staro, aute, odjeću...« Pogladila sam strukiranu crnu jaknu od baršuna koju sam obukla uz traperice. Ona je gledala u pod. Ruke su joj se počele tresti. Duboko sam udahnula i krenula. »Samo želim znati zašto ste me dali na posvajanje. Nisam ljuta. Imam dobar život. Samo... želim znati. Moram znati.« »Bila sam mlada.« Glas joj je bio bezizražajan. »To se slučajno dogodilo. Nisam htjela djecu.« »Zašto ste me onda rodili?« »Bila sam katolkinja.« Bila? »A vaša obitelj, jesu li oni...« »Roditelji su mi umrli u nesreći - nakon tvog rođenja.« To zadnje je

brzo izgovorila. Čekala sam da još nešto kaže. Mačka joj se očešala o nogu, ali nije ju pomilovala. Primijetila sam kako joj pri dnu grla pulsira žila. »Žao mi je. Nesreća se dogodila na otoku?« »Mi - oni su živjeli u Williams Lakeu.« Zarumenjela se. »Vaše prezime, Laroche. Što to znači? Je li francusko? Znate li iz kojeg dijela...« »Nisam to nikada istražila.« »Moj otac?« »Bila sam na zabavi i ničega se ne sjećam. Ne znam gdje je on sada.« Promatrala sam tu elegantnu ženu. Definitivno nije izgledala poput osobe koja bi se upustila u pijani seks na jednu noć. Lagala je, bila sam uvjerena u to. Htjela sam da me pogleda u oči. Ona je zurila u mačku. Osjetila sam poriv da je podignem i bacim je na nju. »Je li bio visok? Sličim li mu ili...« Ustala je. »Rekla sam ti da se ne sjećam. Mislim da trebaš otići.« »Ali...« U stražnjem dijelu kuće zalupila su se vrata. Julia je podigla ruku do usta. Iza ugla se pojavila starija žena kovrčave plave kose s ružičastim šalom prebačenim preko uskih ramena. »Julia! Drago mi je što si kod kuće, trebale bismo...« Stala je kad me ugledala i nasmiješila se. »Oh, zdravo, nisam znala da je Julia dovela studenticu.« Ustala sam i pružila ruku. »Ja sam Sara. Profesorica Laroche je bila tako ljubazna da mi prokomentira seminar, ali sada moram krenuti.« Primila me za ruku. »Katharine. Ja sam Julijina...« Nije nastavila već je ispitivački proučila Julijino lice. Oglasila sam se da prekinem neugodnu tišinu. »Drago mi je.« Okrenula sam se Juliji. »Hvala vam na pomoći.« Uspjela se nasmiješiti i kimnuti. Stigavši do auta, pogledala sam preko ramena. Još uvijek su stajale na ulaznim vratima. Katharine se nasmiješila i mahnula, ali Julia je samo zurila u mene. Tako da razumiješ zašto moram razgovarati s tobom. Osjećam se kao da stojim na ledu koji puca oko mene, ali ne znam u kojem smjeru da se pomaknem. Da pokušam otkriti je li moja biološka majka lagala ili da

slušam Evanov savjet i ne zabadam nos? Znam da ćeš mi ti reći kako sam ja jedina osoba koja može donijeti tu odluku, ali trebam tvoju pomoć. Stalno razmišljam o Mooseu. Kad je bio štene, jedne hladne subote smo izišli, a njega ostavili u vešeraju jer je još uvijek piškio po kući toliko da mu je Ally pokušala staviti pelene. Imali smo predivan šareni tepih od špage koji smo donijeli s izleta na otok Saltspring i vjerojatno je počeo grickati jedan kraj, a zatim samo vući i vući. Kad smo se vratili kući, tepih je bio uništen. Moj život je poput tog divnog šarenog tepiha - trebale su godine da se sastavi. Sada se bojim da će se sve raspasti ako nastavim potezati taj jedan kraj. Ali nisam sigurna da mogu stati.

DRUGI SASTANAK azmišljala sam o svemu što si mi rekla: da ne moram odlučiti R odmah, da moram znati što zapravo očekujem i zbog čega želim znati više o svojoj prošlosti. Napisala sam čak popis plusova i minusa, kao što smo prije skupa radile. Sve sam zapisala u male, uredne stupce, ali ni to mi nije pomoglo da pronađem odgovore pa sam odmarširala u radionicu, pustila Saru McLachlan i ridajući se bacila na restauraciju ormara od hrastovine. Sa svakim slojem boje koji sam uklonila osjećala sam se mirnije. Nije bilo bitno što je lagala, moji korijeni nisu bili važni. Bitan je bio moj sadašnji život. Evana sam bila nazvala čim sam pobjegla od svoje biološke majke pa je tog vikenda kad je došao donio čokolade i crno vino kao rani poklon za Valentinovo - pametan čovjek. Ali najpametnije od svega je to što mi nije držao prodike, samo me zagrlio i pustio da jadikujem i kukam sve dok se nisam ispuhala. I jesam - ispuhala sam se. No tada je nastupila depresija. Toliko je vremena prošlo od zadnje da je umalo isprva nisam ni prepoznala, poput bivšega na kojega naletite pa se ne možete sjetiti zbog čega ste se s njime osjećali tako grozno, tako ljuto zbog svega. Tek sam se nakon nekoliko tjedana počela osjećati višemanje normalno. Trebala sam na tome stati.

* * * Evan je otišao natrag u kolibu, a Laurenin suprug Greg koji radi za tatinu tvrtku za sječu i obradu drva upravo je otišao na teren, pa smo se Ally i ja zaputile k Lauren na večeru. Dobro se snalazim u kuhinji ako nisam opsjednuta nekim najnovijim projektom, ali moja jela iz woka se ne mogu mjeriti s Laureninom pečenom govedinom i jorkširskim pudingom.

Dok su Laurenina dva sina - plavokosa, s velikim plavim očima, na mamu - natjeravala Ally i Moosea po vrtu, Lauren i ja smo ponijele kavu i desert u dnevni boravak. Drago mi je što ove godine imamo blagu zimu, iako na otoku zapravo nikada nije stvarno hladno, ali bilo je lijepo zavaliti se ispred kamina pa prepričavati najnovije zgode i nezgode s klincima. Njezini stalno nešto trgaju, a moja obično zapadne u neprilike u školi jer šefuje drugoj djeci ili govori kad ne bi smjela. Evan se samo nasmije i kaže: »Pitam se na koga je« svaki put kad se požalim. Kad smo sastrugale svu čokoladu s tanjurića, Lauren je rekla: »Kako napreduje planiranje svadbe?« »O Bože, želiš da krenem o tome. Imam golemi fascikl.« Zabacila je glavu i nasmijala se pa sam joj ugledala ožiljak na bradi, posljedicu davnog pada s bicikla. Naravno, tata je poludio na mene jer je nisam pazila, ali to nije narušilo njezinu prirodnu ljepotu. Rijetko se šminka, ali i ne mora s tim srcolikim licem, zlaćanom puti i pokojom pjegicom na nosu. Uz to, Lauren je jedna od rijetkih ljudi koji su stvarno onako dobri kako izgledaju - netko je tko će upamtiti kojim se šamponom koristite i sačuvati vam kupon za popust. »Rekla sam ti da je organiziranje svadbe kompliciranije nego što misliš. A ti si mislila da ćeš to obaviti začas«, rekla je. »To mi govori žena koja se uopće nije uzrujavala oko svoje svadbe.« Slegnula je ramenima. »Imala sam dvadeset godina. Bila sam sretna što se udajem. Mamin i tatin vrt bio nam je dovoljan. Ali vama će u kolibi biti divno.« »Da, hoće. Ali moram ti nešto reći...« Lauren me pogledala. »Valjda se ne premišljaš?« »Molim? Naravno da ne.« Izdahnula je s olakšanjem. »Hvala Bogu. Evan je pravi tip za tebe.« »Zašto mi to svi govore?« Nasmiješila se. »Jer je to istina.« Nisam imala odgovora. Upoznala sam Evana kod automehaničara dok smo čekali svoje aute - njegov je bio na servisu, a moj na izdisaju. Bila sam zabrinuta da mi neće moći popraviti auto i nisam znala kako ću otići po Ally, ali Evan me uvjerio da će sve biti u redu. Još pamtim kako je oko vrele šalice kave stavio kartonski obruč, kako su mu pokreti bili opušteni i staloženi. Kako sam se uz njega osjećala smireno.

»I, što mi želiš reći?« pitala je Lauren. »Sjećaš se kad sam govorila o traženju svoje biološke obitelji?« »Naravno, bila si opsjednuta time dok smo bile male. Sjećaš se ljeta kad si bila uvjerena da si indijanska princeza pa si pokušala u dvorištu napraviti kanu?« Prasnula je u smijeh, ali kad je vidjela moje lice, rekla je: »Čekaj, zar si tražila za ozbiljno?« »Prije nekoliko tjedana pronašla sam biološku majku.« »Ajme. To je... golema vijest.« Iznenađenje na Laureninu licu zamijenila je zbunjenost pa povrijeđenost. »Zašto mi nisi rekla?« Bilo je to dobro pitanje, na koje nisam imala odgovor. Lauren se udala za dečka s kojim je bila u srednjoj školi i još se uvijek družila s prijateljima iz osnovne. Nije imala pojma kako je to biti odbačen, biti sam. Međutim, drugi je razlog bio njezin muž. Bilo je nemoguće razgovarati kad je Greg bio u blizini. »Htjela sam da mi se prvo slegnu dojmovi«, rekla sam. »Nije baš dobro prošlo.« »Ne? Što se dogodilo? Živi na otoku?« Ispričala sam Lauren cijelu zbrkanu priču. Napravila je ružnu grimasu. »Sigurno ti je bilo grozno. Jesi li dobro?« »Razočarana sam. Pogotovo zbog toga što mi nije rekla ništa o biološkom ocu - ona mi je bila jedina šansa da ga pronađem.« Većina maštarija iz djetinjstva vrtjela se oko toga da moj biološki otac dolazi po mene i odvodi me u svoju vilu gdje me svima predstavlja kao davno izgubljenu kćer, nježno držeći ruku na mojim leđima. »Nisi valjda rekla mami i tati?« Odmahnula sam glavom. Lauren je preplavilo olakšanje, a ja sam se zagledala u tanjurić, odjednom osjećajući kiseo okus u ustima. Mrzim taj nalet krivnje i straha koji osjetim svaki put kad se brinem da će mama i tata saznati, mrzim sebe što si zamjeram taj osjećaj. »Nemoj reći Melanie i Gregu, dobro?« rekla sam. »Naravno.« Proučila sam joj lice pitajući se što misli. Trenutak kasnije rekla je: »Možda ti je otac bio u braku pa se boji da će se to razotkriti nakon svih tih godina?« »Možda... Ali mislim da je lagala čak i o svom imenu.« »Hoćeš li opet razgovarati s njom?«

»Nema šanse! Mislim da bi pozvala policiju da me vidi. Zaboravit ću sve to.« »To je vjerojatno najbolje.« Opet mi se učinilo da joj je laknulo. Htjela sam pitati za koga bi to točno bilo »najbolje«, ali već je uzimala tanjuriće i odlazila prema kuhinji pa sam ostala sama i postalo mi je hladno usprkos vatri. Čim smo se vratili kući, Ally i Moose su se strovalili u krevet, a ja sam pospremila kuću - kad Evana nema, obično je malo zapustim. Nakon kućanskih poslova nisam bila raspoložena za rad, iako obično jesam nakon kave i deserta jer imam previše energije, pa sam uključila računalo. Planirala sam samo provjeriti e-mail, ali sjetila sam se Julijinih riječi. Roditelji su mi umrli u nesreći. Je li išta što je Julia rekla bila istina? Možda barem mogu pronaći imena njezinih roditelja na internetu. Prvo sam u Google utipkala »prometne nesreće, Williams Lake, Britanska Kolumbija«. Pojavilo se nekoliko rezultata, ali samo jedna nesreća ukojoj je smrtno stradao par, a oni su umrli nedavno i imali su pogrešno prezime. Proširila sam pretragu na cijelu Kanadu, ali nisam našla nesreće s osobama koje dijele prezime moje biološke majke. Ako su davno umrli, članak vjerojatno ne bi ni bio na internetu, ali još nisam bila spremna odustati pa sam u preglednik utipkala »Laroche«. Poneki rezultat, usputni spomen na različitim mjestima, ali ništa povezano s Julijom osim imenika djelatnika sveučilišta koji sam već ranije bila pronašla. Prije odlaska na počinak odlučila sam proučiti Williams Lake. Nikada nisam bila ondje, ali znala sam da je u srcu Caribooa centralnog dijela unutrašnjosti Britanske Kolumbije. Julia mi nije djelovala poput osobe iz malenog gradića i pitala sam se je li pobjegla odmah nakon diplome. Zurila sam u ekran. Htjela sam saznati više o njoj, ali kako? Nisam imala kontakte na sveučilištu ili u vladinim tijelima, a nije ni Evan. Trebala sam nekoga s vezama. Proguglala sam privatne istražitelje u Nanaimu i iznenadilo me što ih čak i ima. Proučila sam njihove internetske stranice, a kad sam vidjela da je uglavnom riječ o umirovljenim policajcima, ideja me još više privukla. Kad je Evan kasnije nazvao, iznijela sam mu svoj plan. »Koliko to stoji?« pitao je.

»Još ne znam. Planirala sam ih sutra nazvati.« »Zvuči pomalo ekstremno. Ne znaš pouzdano da je lagala.« »Sigurno nešto skriva - to me izluđuje.« »Što ako je riječ o nečemu što ne želiš znati? Možda ima dobar razlog zbog kojeg ti nije rekla.« »Radije ću se nositi s time nego se cijeli život pitati. I možda uspiju pronaći mog biološkog oca. Što ako on ne zna da postojim?« »Ako smatraš da je to nešto što moraš učiniti, onda to učini. Ali prvo ih provjeri. Nemoj samo unajmiti prvoga čije ime nađeš u imeniku.« »Bit ću pažljiva.« Sljedećeg sam dana nazvala privatnog istražitelja s najboljom internetskom stranicom, ali kad mi je rekao koliko naplaćuje, shvatila sam odakle mu novac za to. Na dva broja se javljala automatska sekretarica. Četvrti, TBD istrage, imao je internetsku stranicu samo s najosnovnijim podacima, ali žena koja se javila je zvučala ljubazno preko telefona i rekla mi da će me »Tom« uskoro nazvati. I je, sat vremena kasnije. Kad sam pitala o njemu, rekao je da je umirovljeni policajac i da se time bavi kako bi zaradio novac za golf da se može malo odmoriti od supruge. Svidio mi se. Rekao mi je da naplaćuje po satu, s time da se prvo daje polog od petsto dolara i dogovorili smo sastanak istog popodneva. Iako sam se osjećala pomalo otrcano kad sam zaustavila auto pokraj Tomove limuzine na javnom parkiralištu, opustila sam se nakon kraćeg razgovora i nakon što mi je rekao da će sve što otkrije biti povjerljivo. Ispunila sam njegove obrasce i odvezla se s podijeljenim osjećajima: krivnjom što narušavam Julijinu privatnost i nekome dajem njezinu adresu, nadom da bih mogla pronaći pravog oca te strahom da se ni on neće htjeti sastati sa mnom. Tom mi je rekao kako možda neće odmah imati vijesti za mene, ali nazvao me nekoliko dana kasnije dok sam pospremala nakon večere. »Imam podatke koje ste tražili.« Više nije zvučao poput simpatičnog djedice, već poput ozbiljnog policajca. »Želim li znati?« Nasmijala sam se. On nije.

»Imali ste pravo, Julia Laroche nije njezino pravo ime - zove se Karen Christianson.« »Zanimljivo. Znate li zbog čega ga je promijenila?« »Ne prepoznajete to ime?« »Zar bih trebala?« »Karen Christianson je jedina preživjela žrtva Ubojice iz kampa.« Naglo sam uzdahnula. Čitala sam o Ubojici iz kampa - oduvijek su me zanimali serijski ubojice i njihovi zločini. Evan kaže da sam morbidna, ali kad na Datelineu ili A&E-u prikazuju neki slavni slučaj ubojstva, ja sam zalijepljena za televizor. Svi oni imaju zvučna imena, poput Zodijaka, Vampirskog silovatelja, Ubojice iz Zelene Rijeke, ali nisam se mogla sjetiti ničeg posebnog o Ubojici iz kampa - samo da je ubio ljude u unutrašnjosti Britanske Kolumbije. Tom je još uvijek govorio. »Htio sam biti siguran pa sam se odvezao u Victoriju i fotografirao Juliju na sveučilištu pa sam to usporedio s fotografijama Karen Christianson s interneta. Čini mi se da je riječ o istoj osobi.« »Bože, nije ni čudo da je promijenila ime. Znači mog oca je sigurno upoznala nakon što se doselila na otok. Kada je napadnuta?« »Prije trideset i pet godina«, rekao je Tom. »Nekoliko mjeseci kasnije doselila se na otok i promijenila ime...« Nešto hladno i mračno razmotavalo se u mom želucu. »U kojem je mjesecu napadnuta?« pitala sam. »U srpnju.« Mozak mi je munjevito računao datume i vrijeme. »Ja ću u travnju napuniti trideset i četiri. Ne mislite valjda...« Šutio je. Zakoračila sam unazad i srušila se na stolicu pokušavajući shvatiti njegove riječi. Ali misli su mi bile zbrčkane, djelići koji se nisu dali povezati. Onda sam se sjetila Julijina blijedog lica, njezinih drhtavih ruku. Ubojica iz kampa je moj otac. »Ja... ali... jeste li sigurni?« Htjela sam da mi proturječi, kaže da sam ga krivo čula, da sam pogriješila, bilo što. »Karen je jedina osoba koja to može potvrditi, ali datumi se poklapaju.« Zastao je čekajući da nešto kažem, ali ja sam zurila u kalendar na hladnjaku. Ovog vikenda Allyna najbolja prijateljica

Meghan slavi rođendan. Nisam se mogla sjetiti jesam li joj već kupila dar. Tomov glas kao da je dolazio iz daljine. »Ako imate još pitanja, slobodno se javite. Poslat ću vam e-mailom Karenine fotografije koje sam uslikao i račun.« Nekoliko sam minuta sjedila u kuhinji, još uvijek zureći u kalendar. Čula sam udaranje ormarića na katu i sjetila se da se Ally kupa. Morat ću se kasnije pozabaviti time. Natjerala sam se da ustanem. Ally je već izišla iz kupaonice ostavivši za sobom miris pjenušave kupke od malina i mokre ručnike. Inače obožavam naše rituale prije spavanja. Kad se udobno smjestimo u krevetu, ona mi prepriča svoj dan i istodobno je djevojčica koja krivo izgovara riječi i mala žena koja mi opisuje odjeću drugih djevojčica. Dok sam bila sama, dopuštala sam joj da stalno spava u mom krevetu. Uživala sam u toj bliskosti, voljela sam je slušati kako diše kraj mene. Čak i dok sam bila trudna a Jason je vani tulumario, mogla sam zaspati samo ako sam ruku držala na trbuhu. On se obično vraćao tek u gluho doba noći. Kad bih pošizila - a to je bilo uvijek istjerao bi me iz sobe i zaključao se. Ja bih vrištala na njega kroz vrata dok ne bih promukla. Napokon sam ga ostavila, kad sam bila u petom mjesecu trudnoće, a on na kraju nikada nije vidio svoju kćer - zaletio se kamionetom u stablo mjesec dana prije njezina rođenja. Ostala sam u kontaktu s njegovim roditeljima, koji su sjajni s Ally, pričaju joj o Jasonu i čuvaju njegove stvari koje će joj dati kada naraste. Katkad prespava kod njih. Prvi sam se put bojala da će se probuditi u suzama, ali bilo joj je dobro. Ja sam bila ta koja nije mogla spavati. Isto je bilo i prvi dan škole - Ally se odmah snašla, ali meni je cijelo vrijeme nedostajala, nedostajala mi je buka u kući, njezino smijuljenje. Sada žudim za tim malim uvidom u njezin život izvan našeg doma, želim znati kako se u svakom trenu osjećala. »To te nasmijalo?« »Jesi li uživala učeći o tome?« Ali te večeri glavom su mi se vrtjele Tomove riječi: Datumi se poklapaju. To nije djelovalo stvarno, nije moglo biti stvarno. Kad je Ally zaspala, poljubila sam njezino toplo čelo i ostavila Moosea s njom. U radnoj sobi sam uključila računalo i proguglala Ubojicu iz kampa. Prvi je link vodio na internetsku stranicu posvećenu

njegovim žrtvama. Slušajući sablasnu glazbu sa stranice, pregledala sam fotografije svih njegovih žrtava, ispod kojih su pisala imena i datumi smrti. Većina napada događala se svakih nekoliko godina, od ranih sedamdesetih nadalje, ali katkad bi napao dva ljeta zaredom pa se godinama ne bi pojavljivao. Kliknula sam na link koji je vodio do karte u PDF formatu na kojoj su mali križići označavali sva mjesta na kojima je nekoga ubio. Operirao je po cijeloj unutrašnjosti i sjevernom dijelu Britanske Kolumbije, nikada nije ubio dva puta u istom parku. Ako su djevojke kampirale s roditeljima ili dečkima, njih je prve ubio. Ali bilo je očito da su mu prave mete bile žene. Nabrojila sam petnaest žena - zdravih, nasmiješenih, mladih žena. Vjeruje se da je odgovoran za barem trideset ubojstava - jedan je od najgorih serijskih ubojica u kanadskoj povijesti. Internetska stranica je spomenula i jedinu ženu koja mu je ikada pobjegla: njegova treća žrtva, Karen Christianson. Fotografija je bila zrnata, njezina glava okrenuta od kamere. Vratila sam se na početnu stranicu Googlea i ukucala »Karen Christianson«. Ovog puta pojavili su se brojni članci. Karen je s roditeljima kampirala u pokrajinskom parku Tweedsmuir u zapadno-centralnoj regiji Britanske Kolumbije jednog ljeta prije trideset i pet godina. Roditelji su joj upucani u glavu dok su spavali u šatoru, ali Karen je satima lovio parkom sve dok je nije ulovio i silovao. Nije ju ubio jer ga je uspjela kamenom udariti u glavu i pobjeći. Dva je dana bila izgubljena u šumi prije nego što se spustila s planine i zaustavila kamper na cesti. Na većini fotografija je skrivala lice, ali neki je poduzetni novinar pronašao školski godišnjak s fotografijom iz četvrtog srednje, snimljenom samo nekoliko mjeseci prije tog kobnog ljeta. Proučavala sam fotografiju zgodne tamnokose djevojke sa smeđim očima. Jako je nalikovala na Juliju. Telefon je zazvonio pa sam poskočila. Zvao je Evan. »Hej, malena. Je li Ally već u krevetu?« »Da, večeras je bila umorna.« »Kako ti je prošao dan, je li detektiv što javio?« Inače Evanu govorim sve - dobro, loše i zlo - iste sekunde kad prođe kroz vrata ili se javi na telefon, ali ovog su mi puta riječi zastale u grlu. Trebala sam vremena da razmislim, da si sve to posložim.

»Halo?« »Još uvijek istražuje.« Te sam noći ležala u krevetu i zurila u strop, pokušavajući iz glave izbiti te užasne podatke, pokušavajući ne razmišljati o Julijinu licu okrenutom od kamera, okrenutom od mene. Nekoliko sati kasnije probudila sam se iz sna, a vrat mi je bio posve mokar. Osjećala sam se mamurno, usta su mi bila suha. Prisjetila sam se dijelova sna bosonoge djevojke koja trči mračnom šumom, krvavog šatora, crne vreće za trupla. Zatim sam se sjetila. Okrenula sam se i pogledala na sat. Bilo je pet i trideset. Nije bilo šanse da ću zaspati nakon noćne more. Poput magneta privučenog metalu, opet sam sjela za računalo. Proučavala sam fotografije žrtava pa ispunjena strahom i gađenjem pročitala sve članke koje sam pronašla o Ubojici iz kampa. Pročitala sam sve novinske članke o Juliji, svaki komadić informacije iz svakog časopisa, proučila svaku fotografiju. Novinari su je tjednima opsjedali, čekali ispred njezine kuće i posvuda je slijedili. Medijsko ludilo uglavnom je zahvatilo Kanadu, ali neke američke novine su prenijele priču i usporedile je s jednom žrtvom Teda Bundyja koja je isto pobjegla. Kad je Karen nestala, članci su se bavili nagađanjima gdje je, a zatim je interes polako zamro. Tog sam jutra primila Tomov e-mail s fotografijama Julije na sveučilištu, na putu prema autu te ispred njezina doma s Katharine. Usporedila sam ih s internetskim slikama Karen Christianson. To je definitivno bila ista žena. Na jednoj fotografiji Julia dodiruje ruku studenta i ohrabrujuće se smiješi. Zapitala sam se je li mene dodirnula nakon rođenja ili im je samo rekla da me odnesu. Ovaj sam tjedan sve obavljala rutinski, ali osjećala sam se isprazno, nepovezano - ljuto. Nisam znala što učiniti s ovom novom stvarnosti, tom horor pričom o svom začeću. Htjela sam je zakopati u vrt, daleko od tuđih očiju. Ježila sam se zbog tog saznanja, zla koje sam otkrila, iz kojeg sam stvorena. Dugo sam se tuširala. Ništa nije pomoglo. Prljavština je bila u meni. Kad sam bila mala, mislila sam da će mi se biološki roditelji vratiti ako budem dovoljno dobra. Ako bih zapala u neprilike, bojala sam se da

će oni saznati. Svaku dobru ocjenu u školi dobila sam kako bi oni znali da sam pametna. Kad me tata znao pogledati kao da se pita tko je mene pustio u kuću, govorila sam si da će oni doći. Kad sam ga gledala kako nosi Melanie i Lauren piška-lonca nakon što je meni rekao da je preumoran, rekla sam si da će oni doći. Kad bi cure odveo na bazen, a meni rekao da pokosim travu, rekla sam si da će oni doći. Nikad nisu došli. A sada sam samo htjela zaboraviti da postoje. Ali bez obzira na ono što učinila, bez obzira na sve načine kojima sam se pokušala zaokupiti, nisam se mogla riješiti mračnog, teškog osjećaja koji mi je pritiskao prsa i hvatao me za noge. Evan je bio s grupom i veći je dio tjedna bio nedostupan na mobitel. Kad je konačno uspio nazvati, pokušala sam slušati o kolibi, pokušala sam prikladno reagirati, pokušala sam mu ispričati što je novoga s Ally, ali brzo sam prekinula razgovor okrivivši umor. Planirala sam mu reći, samo sam trebala još vremena, jedino što me sljedećeg jutra odmah prozreo. »Dobro, što se događa? Više se ne želiš udati za mene?« Nasmijo se, ali zvučao je zabrinuto. »Možda se ti nećeš htjeti oženiti sa mnom kad ovo čuješ.« Duboko sam udahnula. »Otkrila sam zašto je Julia lagala.« Pogledala sam prema vratima znajući da će Ally uskoro ustati. »Julia? Ne znam tko...« »Moja biološka majka, sjećaš se? Prošli tjedan mi se javio detektiv. Rekao mi je da joj je pravo ime Karen Christianson.« »Zašto mi nisi rekla da ju je pronašao?« Zvučao je zbunjeno. »Jer sam isto tako otkrila da je moj pravi otac Ubojica iz kampa.« Tišina. Konačno je Evan progovorio: »Ma daj, ne želiš valjda reći...« »Želim reći da je moj pravi otac ubojica, Evane. Koji je silovao moju majku. Mislim...« Nisam mogla izgovoriti onu drugu stvar koja me proganjala u morama. Moj je otac još uvijek na slobodi. »Sara, uspori. Pokušavam sve ovo shvatiti.« Kad nisam odgovorila, rekao je: »Sara?« Kimnula sam, iako me nije mogao vidjeti. »Ja ne znam... ne znam što da napravim.« »Samo kreni ispočetka i ispričaj mi što se događa.« Naslonila sam se na jastuk crpeći snagu iz Evanova glasa. Kad sam mu sve objasnila,

rekao je: »Znači ne znaš pouzdano da je Julia ta Karen?« »Proučila sam njezine fotografije na internetu. To je ona.« »Ali nema dokaza da je Ubojica iz kampa tvoj otac. To je samo nagađanje. Mogla se nakon toga spetljati s nekim.« »Žrtve silovanja se nemaju naviku odmah s nekim >spetljatiIvica i Marica< su jedna od Allynih omiljenih priča.« Opet sam u mislima vidjela ženu koja bježi od progonitelja. »O djeci koja su izgubljena u šumi.« Sandy je zastala pa rekla: »Drži se, Sara, stižemo. Jesi li sama?« »Trebam otići po Ally. Kod prijateljice je i upravo sam se spremala...« »Nazovi ih i dogovori da ostane malo duže, stižemo za nekoliko minuta.«

Deset minuta kasnije začula sam škripu guma na šljunku. Provirila sam kroz prozor - skrivala sam se u dnevnom boravku, što sam dalje mogla od kutijice - pa gledala kako crni Chevy Tahoe staje na prilazu s Billyjem za volanom. Sandy je iskočila prije nego što je parkirao. Iako je bilo oblačno, oboje su nosili sunčane naočale. Širom sam otvorila ulazna vrata. »Morate tu kutiju maknuti odavde.« »Pokušat ćemo biti što brži«, rekao je Billy. U kući su navukli rukavice pa proučili kutiju i naušnice dok sam ja sjedila za stolom. Moose je naslonio okruglu stražnjicu na moje noge i tiho režao na policajce. Na stolu je zazvonio moj mobitel. Sandy i Billy su se okrenuli i pogledali me. »Vjerojatno je Evan.« Uzela sam mobitel i pogledala zaslon pa skočila. »Mislim da je on.« Pružila sam ruku s mobitelom kao da se nadam da će se jedno od njih dvoje javiti. »Je li broj isti kao prije?« pitala je Sandy odsječnim tonom. »Mislim da nije. Ali pozivni izgleda isto - ne znam odakle mu moj broj mobitela.« Zvonjava je prestala. »Što ćemo...« počela sam. Sandy mi je zgrabila mobitel iz ruke i proučila zaslon. »Kemijska?« »U ladici iza tebe.« Otvorila je ladicu, pronašla kemijsku i papir pa nešto napisala. Predala je moj mobitel Billyju pa otišla u drugu sobu sa svojim mobitelom. Brzo je nešto govorila, ali nisam čula što. Rukom je odrješito gestikulirala. Stropoštala sam se na stolac i pogledala Billyja. »To je on. Sigurna sam.« Sad je Billy proučio zaslon mog mobitela. »Pričekajmo da vidimo hoće li se opet javiti.« »Što ako osjeti da ste ovdje i poludi...« »Idemo korak po korak. Čini se da je ovog puta zvao s mobitela pa Sandy upravo zove pružatelja usluge. Možda uspiju triangulirati poziv.« »Triangulirati?« »Ako je u naseljenom području blizu većeg broja telefonskih

tornjeva, možemo suziti njegovu lokaciju na radijus od dvjesto metara; to je otprilike dužina dva nogometna terena. Ali ako je u zabačenom području gdje postoji samo jedan toranj, ili ako je u pokretu, ta zona može iznositi nekoliko kilometara. Ako opet nazove, samo duboko udahni, pretvaraj se da nismo ovdje i pusti njega da govori. Sve će biti u redu. Možeš ti to, Sara.« Sandy je zašla dublje u dnevni boravak. Zvučala je ljutito. »To su Julijine naušnice«, rekla sam. »Imaju srebrne listiće, baš kako ih je opisala. Uzeo joj ih je kada ju...« Prekrila sam rukom usta. »Sara, jesi li dobro?« pitao je Billy. Odmahnula sam glavom. »Nekoliko puta jako duboko udahni kroz nos i pokušaj zamisliti kako ti zrak puni pluća pa izdiši na usta sve dok ne ispušeš sav zrak.« »Znam disati, Billy. Što ako ima krvi na naušnicama i...« »Duboko udahni«, rekao je strogo. Brzo sam udahnula. »Ako joj ih je strgnuo s ušiju...« »Trenutačno tvoje tijelo panično odlučuje hoće li se boriti ili će pobjeći. Moraš se smiriti ili se nećeš moći usredotočiti na moje riječi. Položi dlan na prsa i koncentriraj se na to kako se podižu dok dišeš. Razmišljaj samo o svojoj ruci. Sara, to će ti pomoći.« »Dobro.« Poslušala sam ga, gledajući ga u oči dok su mi se prsa dizala i spuštala, a pogledom sam mu poručivala Ovo radim samo zato što me tjeraš. Nasmiješio se i mahnuo da nastavim. »Imao sam pravo, zar ne?« rekao je nakon nekog vremena. Zapravo sam se osjećala mnogo bolje, ali rekla sam: »Daj mi malo vremena«. U kupaonici u prizemlju umila sam se hladnom vodom. Onda sam pogledala u ogledalo, u oči pune suza, zajapureno lice i kosu. Njegovu kosu. Poželjela sam obrijati glavu. Sandy i Billy čekali su me u kuhinji. Ona je koračala amo-tamo, a on stajao naslonjen na pult s Moostom u naručju. Moose se uzvrpoljio kad me ugledao pa ga je Billy spustio uz: »Evo, evo«. Sandy se nasmiješila. »Osjećaš li se bolje?« Ali osmijeh joj nije sezao do očiju, a napetost joj je isijavala iz cijelog tijela. Naušnice su bile u plastičnoj vrećici na pultu kraj Billyja. Kao i kutija.

Dokazi. Billy je s ocjeđivača za posuđe uzeo čašu pa mi natočio vodu. Zahvalila sam mu kad mi ju je predao. Kimnuo je pa se opet naslonio na pult prekriživši ruke na prsima. Zazvonio je Sandyn mobitel pa se javila. »Molim?« Zajapurila se dok je odgovarala. »To nije dovoljno dobro, jebemu.« Namršteno je slušala sugovornika i cijelo vrijeme provlačila ruku kroz kosu sve dok je nije posve raščupala. Ovila sam ruke oko tijela i naslonila se na pult blizu Billyja. »Ne mogu vjerovati da se ovo događa.« »To je velik šok«, odgovorio je. »Misliš?« Sandy nas je odmjerila pa odmarširala u dnevni boravak. Billy mi se obratio tišim glasom. »Poslat ćemo nekoga da provjeri dostavni ured odakle je paket poslan. Sada kada znamo da ima tvoj broj mobitela, i njega ćemo prisluškivati. Svi pozivi na tvoj fiksni i mobilni broj bit će pod nadzorom dvadeset i četiri sata dnevno.« Dok mi je Billy objašnjavao postupak uz mnogo detalja i činjenica, počela sam se smirivati i samopouzdanje mi se počelo vraćati. Billy je imao pravo, ja to mogu. A onda mi je zazvonio mobitel. Billy ga je zgrabio. Sandy je prekinula svoj poziv i dotrčala. »Broj je isti«, rekao je Billy. Sandy je kimnula, a on mi je predao mobitel. »Dobro, Sara, ovog se puta javi«, rekla je Sandy. Ali nisam mogla. I dalje je zvonio. Oni su gledali u mene. Sandy je glasnije progovorila. »Javi se na mobitel.« »U redu je, Sara, kao što smo razgovarali. Možeš ti to, spremna si«, rekao je Billy. Pogledala sam mobitel u ruci. Svaki zvon mi je odjekivao u glavi. Samo se moram javiti. Javiti. Jav... Zvonjava je prestala. »Sranje! Izgubili smo ga«, rekla je Sandy. »Sandy, daj joj malo vremena, dobro? Nazvat će ponovno«, rekao je Billy. »Ako ne nazove, propala nam je jedina šansa da ga zaustavimo.« »Žao mi je, uspaničila sam se.« Činilo mi se da se Sandy prisiljava zvučati smireno. »U redu je, Sara,

najvjerojatnije će opet nazvati.« Pokušala se nasmiješiti, ali bila sam sigurna da me želi ošamariti. Pružila je ruku prema mobitelu. »Kad nazove, ja ću se pretvarati da sam ti.« Billy se ubacio: »Je li to dobra ideja, Sandy? Čuo je njezin glas.« Ošinula ga je pogledom, ali on je samo rekao: »Bez brige, imat ćeš priliku zariti kandže u njega. Kad ga ulovimo, ostavit ću vas same u prostoriji nekoliko sati.« Na moje čuđenje, Sandy je prasnula u smijeh, zamahnula kao da će Billyja pogoditi mobitelom, što je pak nasmijalo mene. Sva je napetost isparila u trenu i opet sam se naslonila na pult. Sve je u redu. Ako se još uvijek možemo smijati, onda je sve u redu. Billy se okrenuo prema meni. »Sara, znam da se bojiš. Ali isto tako znam da ti to možeš, inače to ne bismo tražili. Samo moraš prebroditi taj početni strah - kad počneš govoriti, bit ćeš sjajna. Imaš li kave?« Upravo sam pokazivala prema vrču od nehrđajućeg čelika iza pulta kad je mobitel zazvonio. Naglo su se okrenuli. »Upamti, možeš ti to.« Billyjev glas bio je tih, miran i siguran. »A sada se javi!« Duboko sam udahnula i odgovorila na poziv svoga oca. »Halo?« »Zdravo, Sara. Kako si?« Zvučao je uzbuđeno, revno. »Zašto me stalno zoveš?« Počela sam se tresti dok sam sjedala na kuhinjsku stolicu. Sandy i Billy su mi polako sjeli nasuprot. »Jer sam ti tata.« »Imam tatu.« Šutio je. Sandyne ruke na stolu bile su stisnute u šake, kao da se svim silama suspreže da mi ne istrgne telefon iz ruke. »Za sada me možeš zvati John.« Nisam odgovorila. »Jesi li dobila moj poklon?« pitao je. »Jesam. Odakle ti ovaj broj?« »S interneta.« Naravno, tvrtka mi je bila navedena u adresaru internetske stranice. Sigurno me tako i pronašao. Prekasno sam se sjetila Evanova upozorenja Stvarno želiš objaviti svoj broj? »Sviđaju li ti se naušnice?« »Odakle ti?« Znala sam da zvučim ljutito, ali nisam mogla emocije sakriti iz glasa. Pogledala sam Billyja, koji mi je usnama oblikovao

Nastavi. Nisam pogledala Sandy. »Karen mi ih je dala«, rekao je John. Zaklopila sam oči da otjeram sliku koju mi je to prizvalo pred oči. Još je nešto rekao, ali nisam ga čula zbog buke na cesti. »Oprosti zbog pozadinske buke«, rekao je. »U kamionetu sam.« »Gdje si?« Zastao je pa rekao: »Neće ići tako, Sara. Znam da si vjerojatno nazvala policiju i da ti se prisluškuje fiksna linija. Neću otkriti ništa što bi im pomoglo. Čak i ako uđu u trag ovom pozivu, ja poznajem unutrašnjost kao svoj džep. Nikada me neće pronaći.« Zurila sam u dvoje policajaca koji su sjedili sa mnom za stolom. Zar je stvarno znao da sam ih nazvala ili je blefirao? Puls mi je glasno odjekivao u uhu. Morala sam brzo odgovoriti. »Nisam nikome rekla. Mislila sam da je poziv bio neslana šala.« Odgovorio je nakon trenutka šutnje. »Pretpostavljam da si primila nekoliko takvih poziva. Obitelj ti je sigurno uzrujana. Jesi li zbog toga rekla novinarima da Karen Christianson nije tvoja prava majka?« Želudac mi se stisnuo zbog intimnog tona njegova glasa, njegova ležernog pričanja o mojoj obitelji. Onda sam shvatila da je to moj izlaz iz te situacije. »Ona nije moja majka. To je samo glasina koju je netko pokrenuo. Rekla sam ti...« »Vidio sam tvoju fotografiju na Facebooku. Ti si moja kći.« Moju fotografiju na Facebooku! Koliko ih je vidio? Zna li za Ally? Panično sam se pokušavala prisjetiti postavki na profilu. »I vidio sam Julijinu fotografiju u novinama«, rekao je. »Znam da je ona Karen Christianson. Ona me udarila u glavu.« Zvučao je kao da joj se nevoljko divi. »O tome je riječ? Pokušavaš je pronaći?« »Ona me više ne zanima.« »Što onda želiš?« »Razgovarati s tobom kada god osjetim potrebu. To je jedino što bi mi moglo pomoći da prestanem.« »Što... što ćeš prestati?« »Napadati ljude.« Duboko sam udahnula, a misli su mi se raspršile. Progovorio je. »Sada moram ići. Više ćemo razgovarati drugi put -

drži mobitel uz sebe.« »Ne mogu se uvijek javiti kada me...« »Moraš se javiti.« »Ali možda neću moći. Katkad sam zauzeta i...« »Ako se ne javiš, morat ću učiniti nešto drugo.« »Kako to misliš?« »Morat ću pronaći nekoga.« »Ne! Nemoj to raditi. Imat ću uključen mobitel...« »Nisam loša osoba, Sara. Vidjet ćeš.« Poklopio je. Otada me nije nazvao. Znam da bih trebala biti sretna - blažena tišina i sve to. Ali stalno sam nervozna. Prvo sam provjerila Facebook. Na svu sreću, mogao je vidjeti samo profilnu fotografiju jer su ostale privatne, ali svejedno sam ih sve maknula. Billy i Sandy su ostali dok se nisam smirila, koliko sam mogla s obzirom na okolnosti, i uputili me kako postupiti ako opet nazove. Žele da nastavim poricati da sam se obratila policiji. Billy je rekao kako se vjerojatnost da će John pogriješiti povećava ako se osjeća sigurno. Samo što mislim da je s razlogom samopouzdan. Policija nije uspjela triangulirati poziv jer je zvao negdje zapadno od Williams Lakea i uspjeli su dobiti signal samo s jednog tornja. Lokalnoj je policiji trebalo gotovo sat vremena da onamo stigne, a tko zna gdje je on tada već bio. Preostalo im je samo da patroliraju glavnom autocestom i sporednim cestama, zaustavljaju vozila i ispituju lokalce jesu li vidjeli nepoznatu osobu. Ali bez opisa vozila nemaju mnogo tragova. Uz to je zvao s ukradenog mobitela, što je rezultiralo još jednom neuspješnom potragom dok su tražili vlasnika. Putovala sam Britanskom Kolumbijom i znam da se naseljeniji gradovi nalaze u južnom dijelu unutrašnjosti, regiji Okanagan, ali u centralnoj i sjevernoj unutrašnjosti nalaze se uglavnom mala mjesta. Satima su udaljena jedna od drugih, a okružuju ih samo planine i doline. Ne morate se daleko voziti da nestanete u divljini. A kao da udaljenost terena nije dovoljno velik problem, Billy je rekao kako pružatelji mobilnih usluga katkad kasne sa slanjem informacija, a katkad se signal odbije o krivi toranj. Pitala sam o GPS-u, ali izgleda da se to jednostavno može isključiti. Billy smatra da je John znao točno koliko policiji treba da stigne u to

područje. Čak su i govornice s kojih me zvao bile na udaljenim lokacijama, poput starih kampova ili odmorišta, što je značilo da nije bilo svjedoka ni kamera. Također smatraju da traži lokacije do kojih vodi više cesta, tako da ga se nikada ne može zagraditi. Čini mi se da je unatoč tomu policija uvjerena da će ga pronaći, ali ja u to sumnjam. Misle kako on ne uviđa da mogu prisluškivati moj mobitel, ali i sam je rekao kako nije bitno što im ja kažem ili prati li se poziv kad on poznaje unutrašnjost poput vlastitog džepa. To mu uspijeva već trideset godina. Zašto bi ga sada zaustavili? Kad sam Evanu ispričala što se dogodilo, izbezumio se i htio je da kažem policiji kako ne pristajem na suradnju. Objasnila sam mu kako misle da sam im ja jedina šansa da ga uhvate te da će u protivnom nastaviti ubijati. Na kraju smo se složili da ću vidjeti kako će se situacija razvijati. Stigao je kući u ponedjeljak - Isuse, kako mi je bilo drago što ga vidim - ali ipak se nisam mogla opustiti. Uspjeli smo sjesti i složiti popis gostiju, ali onda me Billy nazvao da pita kako sam. Ustala sam od stola i otišla razgovarati u radionicu, a kad sam se vratila, Evan je rekao: »Jedan od tvojih frajera?« »Ha, ha. Zvao je policajac kojeg sam neki dan upoznala. Oprosti što je toliko potrajalo - razgovarali smo o Johnu.« »Sve je okej.« Ali nije sve bilo okej. Stalno sam razmišljala o tome što da kažem sljedeći put kad John nazove. Te smo večeri otišli u dugu šetnju s Ally i Mooseom pa posudili neku komediju, ali ne sjećam se nijedne scene iz filma. Evan je rekao kako mrzi što sam toliko preplašena i uzrujana, ali ne mogu si pomoći. Dok spremam Ally večeru, dok je ušuškavam u krevet, dok peremo zube ujutro, ja samo razmišljam o tome hoće li policija uhvatiti Johna prije nego što još nekoga ubije. Pročitala sam sve članke o njegovim žrtvama. Znam o Samanthi, zgodnoj devetnaestogodišnjoj plavuši koja je kampirala u pokrajinskom parku s dečkom. On je upucan dva puta u leđa dok je pokušavao pobjeći. Samanthino tijelo pronašli su nekoliko kilometara dublje u parku. Ruka joj je bila slomljena na tri mjesta nakon pada, a dok je trčala šumom, nešto joj je probilo obraz. Ubojica iz kampa prekrio joj je lice njezinom Nike majicom pa je silovao i zadavio. Nekoć

sam imala istu takvu majicu. Znam za Erin, brinetu koja je igrala softball i koja je odlučila sama ići na kampiranje pa ju je nečiji pas pronašao dva tjedna kasnije - donio je njezinu ruku do logorske vatre na kojoj su njegovi vlasnici pekli sljezove kolačiće. Policija ju je uspjela identificirati tek prema zubnom kartonu jer su je se dočepale divlje zvijeri. San je moj noćni neprijatelj. Lutam kućom ili gledam večernji program dok sat otkucava. Priređujem kupke, tuširam se, pijem toplo mlijeko, ležim na Allynu krevetu i milujem joj kovrče dok spava. Ako je Evan kod kuće, ovijem tijelo oko njega i pokušavam uskladiti disanje s njegovim pa sanjariti o tome kako će nam vjenčanje biti divno. Ništa ne pomaže. Dok ne čitam o Johnu na internetu, istražujem serijske ubojice: Eda Kempera, Teda Bundyja, Alberta Fisha, Ubojicu iz Zelene Rijeke, BTK ubojicu, Davitelje s Brda, Zodijaka, Kanađane Roberta Picktona i Clifforda Olsona te mnoge druge. Proučavam njihov način rada, njihove okidače, žrtve, svaki detalj njihovih grozomornih zločina. Uz sve to čitam i knjige FBI-evih profilera i psihologa. Uspoređujem teorije i argumente - psihopat, mentalna bolest, kemijska neuravnoteženost, disfunkcionalno djetinjstvo. Ispisujem stranice i stranice bilješki, a kada se konačno dovoljno iscrpim da zaspim, imam noćne more pune žena koje sa skakaonica u bazen skaču na pločnik ili trče poljima razbijenog stakla. Čujem njihove vriske. Čujem kako mole, mene mole da ih prestanem loviti. U snovima one bježe od mene.

SEDMI SASTANAK petak mi je bio rođendan, ali nisam bila raspoložena za slavlje. Evan U se stvarno trudio da me oraspoloži. Očito je Ally odveo u kupnju poklonila mi je divnu zelenu vestu od kašmira - a on me očito želio razmaziti kupivši mi novi brdski bicikl. Pazila sam da se glasno divim darovima, natjerala sam se da pojedem tri kriške pizze koju su ispekli, smijala sam se na svim pravim dijelovima filma koji smo posudili. Ali razmišljala sam samo o Juliji. U mladosti sam se često na rođendan pitala što radi moja prava mama, pamti li ona taj datum. Sada sam se pitala jesu li Juliju sve te godine dok sam ja slavila opsjedale misli o tome kako me morala istisnuti iz tijela, kako je John silom ušao u nju. Prvi put kad sam držala Ally u rukama nakon njezina rođenja, nisam mogla zamisliti da bih je ikada pustila. Bojala sam se da neću biti dobra majka, da ću nekako zeznuti, ali zaljubila sam se u nju istog trena kad je svojim malim prstićima zgrabila moje. Odmah su mi proradili zaštitnički instinkti, pažljivo sam motrila kad bi je netko primio, uzimala je natrag ako bi se uzvrpoljila. Bilo je teško biti samohrana majka - nismo baš imale novca i morala sam nositi Ally u marami na leđima dok sam radila u radionici - ali sviđalo mi se to što smo bile nas dvije same protiv svih. Prije Ally nikada se nisam osjećala kao da imam korijene i kad bih utonula u najgore depresije, smatrala sam kako ne bi bilo bitno da umrem, kako nikome ne bih nedostajala. Ali kad sam rodila nju, konačno sam imala nekoga tko me bezuvjetno volio, tko me trebao. Tako brzo odrasta - prošli su dani kad smo se igrale igara koje sam izmislila o vilama poput vilokaza i stavljale tratinčice iza uha. Ne želim propustiti nijedan trenutak njezina života. Ne želim da me nešto drugo okupira dok mi ona priča o svojoj učiteljici, gospođici Holly, koju idolizira jer ima ravnu plavu kosu i zna plesati step, ili o tome da je Moose pojeo bubu, ili kad pjeva pjesme iz Hanne Montane. Ne želim je navečer brzo tjerati u krevet ili ujutro van iz kuće. Ali užasno se bojim

da će John nazvati i čuti je u pozadini. Uspjeli smo zaustaviti medijsko širenje vijesti jer nismo ništa potvrdili, zapravo smo sve zanijekali, ali unatoč tome kruže glasine. Nadam se samo da će tračevi prestati prije nego što dođu do Ally ili njezinih prijatelja. Počela sam je usputno ispitivati kako joj je u školi. Čini se da se ništa nije promijenilo. Ali što ako to kasnije ispliva na površinu, recimo kad bude tinejdžerica? Ako istina ikada iziđe na vidjelo, kako će se ljudi ponašati prema Ally znajući tko joj je djed? Hoće li je se bojati? Gledam je kako se igra s drugom djecom ili kako divlja s Mooseom i sve što sam prije smatrala njezinim karakternim crtama sada me plaši. To što se nekada toliko naljuti da se zajapuri i stisne dlanove u šake. Način na koji udara rukama i nogama ili grize kad je frustrirana ili premorena. Je li to sve dio njezina karaktera, je li to normalna šestogodišnjakinja koja se uči nositi s emocijama ili je nešto ozbiljnije? Katkad se zateknem kako se proučavam u ogledalu, gledam si crte lice i razmišljam o čovjeku s kojima ih dijelim. Pitam se što još dijelimo. Jutros sam shvatila zbog čega sanjam da one žene bježe od mene, zbog čega se toliko izbezumim kad proučavam serijske ubojice. Kad čitam o njima, nalazim svoje osobine. Serijski ubojice imaju grandiozne fantazije - ja cijeli život sanjarim i fantaziram. Opsesivno-kompulzivni su - kad se ja u nešto zadubim, ostatak svijeta nestane. Naglo planu, imaju promjene raspoloženja i depresije - potpisujem sve troje. Često su samotnjaci, što sam ja oduvijek bila, oduvijek mi je bilo draže usredotočiti se samo na Ally i posao. Nikada nisam poželjela ubiti osobu, ali koliko znam, ubijanje nije nasljedno, ali katkad sam u bijesu lomila stvari, gurala ljude, bacala stvari, maštala o tome da se autom zaletim u zid ili ozlijedim. Što bi bilo potrebno da se taj bijes okrene prema drugima? Naravno, najlakše mi se fokusirati na sve mane i pripisati ih Johnovu nasljeđu. Ali kao što si upravo istaknula, kako znam da se te osobine nisu razvile jer sam posvojena ili da ih nisam čak naslijedila od Julije? Vjerojatno neću ni saznati jer me ona nikada neće pustiti da joj se dovoljno približim. Billy je rekao da je potvrdila da su ono njezine naušnice. Znam koliko sam se ja izbezumila kad sam ih ugledala, mogu samo zamisliti kako se ona osjećala. Voljela bih da mogu razgovarati s njom. Čak sam jedanput primila telefon u ruke, ali odmah sam ga

odložila. Evan je otišao u subotu ujutro. Bio je uzbuđen jer mu iz SAD-a dolazi ribolovni čarter, ali ujedno je bio zabrinut što me ostavlja u takvom stanju. Rekao mi je da prestanem čitati knjige o serijskim ubojicama, ali nema šanse da prestanem istraživati. Moram pronaći nešto, neki podatak ili trag koji bi mogao pomoći da zaustavimo Johna. Međutim, u zadnje vrijeme osjećam samo umor. Ne onaj kad mi se spava nego onaj kad sam navijena i nervozna. Večeri uglavnom provodim tako da hodam od prozora do prozora i čekam da zazvoni mobitel. Tako je bilo i u ponedjeljak kad je John konačno opet nazvao: stajala sam na katu pred prozorom spavaće sobe te gledala kako Ally i Moose trče jedno za drugim u dvorištu, razmišljala sam kako izgledaju sretno i prisjećala se kako sam prije i ja bila sretna. Mobitel mi je zazvonio u džepu. Nisam prepoznala broj, ali znala sam da je on. »Zdravo, Sara.« Zvučao je radosno. »Johne.« Osušila su mi se usta i stegnulo me u prsima. Policija je sada prisluškivala moj mobitel, ali zbog toga se nisam osjećala nimalo sigurnije. Jedan tren oboje smo šutjeli, a onda je on progovorio. »Dakle...« Pročistio je grlo. »Voliš li svoj posao, voliš li raditi namještaj?« »Ja restauriram namještaj, ne radim ga.« Sandy mi je rekla da budem ljubaznija sljedeći put kada nazove, ali bilo mi je teško uopće biti pristojna. Ukočila sam se kad sam čula Ally u kuhinji. Molim te, molim te, ostani ondje. »Kladim se da bi mogla izrađivati stvari da poželiš«, rekao je. Ally se uspinjala stepenicama i govorila nešto Mooseu. Krenula sam prema vratima. »Zadovoljna sam svojim poslom.« Ally je stajala pred mojim vratima. »Mamice, Moose želi večeru i...« Pokazala sam joj da bude tiho. »Koji ti je omiljeni dio?« pitao je John. »Možemo li sada nešto izrađivati?« Strogo sam pogledala Ally, pokazala joj da se spusti u prizemlje i oblikovala riječ Telefoniram. »Ali obećala si...« Zatvorila sam vrata i zaključala ih. Ona je s druge strane počela lupati po vratima i vikati: »Mama!« Prekrila sam zvučnik na mobitelu i potrčala u najdalji kut

prostorije. »Kakva je to buka?« pitao je John. Sranje, sranje, sranje. »Htjela sam isključiti TV pa sam ga slučajno pojačala.« Ally je opet lupila po vratima. Nisam disala. Sada su oboje bili tiho. »Pitao sam koji ti je najdraži dio«, rekao je on na kraju. »Ne znam. Jednostavno volim raditi s rukama.« Bilo je mnogo toga što volim kod rada s drvom, ali nisam to planirala podijeliti s njim. »I ja isto. Jesi li voljela graditi stvari dok si bila dijete?« Nisam čula nikakve zvukove na hodniku. Gdje je Ally? »Valjda. Često sam tati krala alat.« Oboje su šutjeli. Opet nisam disala, naćulila sam uši. Konačno sam čula lupanje ormarića u kuhinji. Bila je u prizemlju. Izdahnula sam i čelo oslonila na koljena. »Ja bih ti dao alat«, rekao je. »Nije fer što nisam znao da imam dijete.« Moj bijes se razbuktao. »Mislim da to nije bila opcija nakon okolnosti mog začeća.« Šutio je. »Zbog čega to radiš? Zbog čega ljudima nanosiš bol?« Nisam dobila odgovor. Krv mi je šumila u ušima, upozoravala me da pretjerujem, ali nisam mogla stati. »Jesi li ljut? Podsjećaju li te na nekoga ili...« Glas mu je bio napet. »Moram to učiniti.« »Nitko ne mora ubijati...« »Ne sviđa mi se ovo.« Brzo je disao na drugom kraju žice. Prestani, prestani, ODMAH. »Dobro, samo...« »Nazvat ću te sutra.« I to je bio kraj. Odmah sam nazvala Billyja. Dok smo razgovarali brzo sam Ally pripremila večeru i Mooseu stavila hranu u zdjelicu. Ovog je puta John zvao sa sjevera Williams Lakea i policiji je trebalo četrdeset minuta da stigne onamo. Opet su patrolirali područjem: zaustavljali vozila, razgovarali s mještanima, pokazivali Johnov crtež na benzinskim postajama i u dućanima, ali zasada nitko nije ništa vidio. Pitala sam

Billyja kako će ikada uloviti Johna ako zove iz ruralnih područja, a on je rekao da moraju nastaviti i nadati se da će jednom pronaći neki trag. Barem su pronašli privatnog istražitelja - bio je na krstarenju na Karibima sa suprugom. Kad sam konačno poklopila, otišla sam pronaći kćer i pronašla je zavaljenu pred televizorom. Bilo mi je tako krivo što sam je ignorirala da sam rekla da te večeri može spavati sa mnom, što obično izazove salve oduševljenja. Ali bila je tiha dok sam je ušuškavala u krevet i čitala joj Paukovu mrežu - Ally zanimaju samo knjige sa životinjama. Kad je nešto šapnula Mooseu na uho, prestala sam čitati. »Što je bilo, mačak?« Još je nešto šapnula Mooseu. On je mahnuo velikim ušima i pogledao me svojim okruglim, vlažnim očima. »Moram li to škakljanjem izvući iz Moosea?« Pružila sam ruke prema njemu. »Nemoj!« Njezine mačkaste oči su bljesnule. »Izgleda da mi onda ti moraš reći.« Nasmiješila sam se i iskreveljila, ali nije me htjela pogledati. »Zatvorila si vrata.« »Imaš pravo, jesam.« Kako da joj to objasnim? »To što je mama napravila nije bilo lijepo. Ali imam novog klijenta i jako je bitan. Vjerojatno će me često zvati i moram mu posvetiti svu svoju pozornost pa ti moraš biti jako tiha, dobro?« Namrštila se i obrazi su joj se zacrvenjeli. Počela je jednom nogom lupkati ispod pokrivača. »Rekla si da ćemo skupa nešto izrađivati.« »Znam, ljubavi, žao mi je.« Uzdahnula sam. Bilo mi je krivo što sam je opet iznevjerila i mrzila sam što se to dogodilo zbog Johna. »To je kao kada radim u radionici ili kad Evan ide u kolibu. I dalje te volimo, više od ičega, ali katkad se moramo pozabaviti odraslim stvarima.« Sad je udarala objema nogama. Moose je ustao i prišao rubu kreveta. Ally je zamahnula prema njemu ispod pokrivača. Osjetila sam nalet gnjeva. Rukom sam joj primirila nogu. »Ally, prestani.« Zaurlala mi je u lice: »Neću!« »Sad je dosta. Tako se ne razgovara...« Opet je zamahnula. Moose je uz cvilež pao s kreveta i sletio uz

glasan udarac. »Ally!« Skočila sam iz kreveta. Moose je zaroktao i prišao mi kad sam kleknula. Pomilovala sam ga po ušima i okrenula se Ally. »Ovo nije prihvatljivo. U ovoj kući ne ozljeđujemo životinje.« Ally me prkosno gledala, njezina mala usta bila su stisnuta u tanku, okrutnu crtu. Ustala sam. »Ideš u svoj krevet - smjesta.« Pokazala sam prema njezinoj sobi. Zgrabila je knjigu kao da će je baciti na Moosea. »Ally, da se nisi usudila!« Licem joj je preletio izraz koji nikada ranije nisam bila vidjela mržnja. »Ally, nadrapat ćeš ako baciš tu knjigu.« Gledale smo se u oči. Moose je zacvilio. Ona je pogledala njega pa mene. Bila je crvena u licu, a oči su joj bile stisnute u proreze. »Ally, ozbiljna sam. Ako...« Bacila je knjigu svom snagom. Moose se izmaknuo i knjiga je udarila o zid. Bijesno sam je zgrabila za zapešće i izvukla je iz kreveta. Primila sam je za ramena i povikala joj u lice. »Nikada, nikada ne smiješ ozlijediti životinju. Jesi li me čula?« Zurila je u mene prkosno, isturene donje usne. I dalje je držeći za ruku, izvukla sam je iz sobe pa je hodnikom odvela do njezine sobe. Pustila sam je i pokazala prema krevetu. »Jedino što od tebe želim čuti jest isprika.« Odmarširala je u sobu i zalupila vratima. Htjela sam ući za njom, htjela sam joj objasniti, htjela sam sve ispraviti, htjela sam je ozbiljno ukoriti, ali nisam znala što bih rekla. To je bio prvi put da sam se bojala svoje kćeri. Bojala sam se toga koliko se ljutim na nju. Moose je ostao sa mnom u krevetu. Nisam mogla vjerovati da se Ally išla tako iskaliti na njemu. On ju je uvijek mogao smiriti brže od mene. Kad sam ga nabavila, živjela sam sama i htjela sam imati društvo dok je Ally u vrtiću. Unio je smijeh u moje dane i pružao je zaštitu po noći, ali najbolje od svega je što je mali smrdljivac umirujuće djelovao na Ally. Ako se bojala isprobati nešto novo, to bi postalo nešto što se

Mooseu sviđa. Kad sam htjela da se na nešto usredotoči ili da me sasluša, Mooseom sam joj mogla zaprijetiti ili je njime nagraditi, a kad je bila jako bolesna ili uzrujana, on joj je pružao utjehu. Ali te sam noći ja bila ta koja treba utjehu. Povukla sam Moosea ispod prekrivača i smjestila njegovu veliku glavu uz vrat. Sljedećeg jutra Ally je pjevala u zdjelicu s pahuljicama i puhala mjehuriće u sok kao da se ništa nije dogodilo. Čak mi je pastelama nacrtala cvijeće i zagrlila me uz riječi: »Mamice, volim te«. Obično porazgovaram s njom nakon svađe. Odrasla sam u domu u kojem je jedan roditelj vikao, a drugi nije izlazio iz spavaće sobe pa sam se zaklela da ću ja razgovarati sa svojom djecom. Međutim, ovog puta mi je samo laknulo što je ta grozna noć iza nas. Kad sam je odvela u školu, vratila sam se kući da impregniram uzglavlje za krevet s kojim sam se još uvijek mučila, ali samo sam čekala da mi svakog trena zazvoni mobitel. Na kraju sam odustala i napravila pauzu za kavu. Baš sam je točila kad mi je netko pokucao na vrata. Moose je lajući i frkćući pojurio prema ulaznim vratima. Želudac mi se popeo u grlo. Šuljala sam se uza zid sve do ulaznih vrata. Zgrabila sam palicu koju je Evan ostavio kraj vrata pa provirila kroz zavjesu na prozoru, ali nisam vidjela nikakvo vozilo. »Tko je?« povikala sam. »Dovraga, ženo, vježbaš za marince?« Billy. Otvorila sam vrata, a Moose je izletio poput rakete, poput migoljeće, njuškajuće i roktajuće kompaktne mase. Billy se nasmijao i podigao ga. »Hej, maleni.« »Što se događa, Billy? Zbog čega si došao? Je li nekoga ubio?« »Samo ako si čula nešto što mi ne znamo. Došao sam provjeriti kako si nakon onog zadnjeg poziva.« »Uđi. Gdje je Sandy?« »Bavi se koordinacijom s drugim odjelima koji sudjeluju u istrazi.« »A ti si zadužen za mene?« Nacerio se. »Tako nekako.« Ušao je za mnom u kuhinju njušeći zrak. »Je li to kava?«

»Da ti natočim?« »Sjedni, sam ću.« Stropoštala sam se na kuhinjsku stolicu. Billy je prebacio sako preko naslona stolice pa se raskomotio u mojoj kuhinji, uzeo šalicu iz ormarića i otvorio hladnjak da uzme mlijeko. Stao je proučavajući hladnjak. »Što je?« »Hladnjak ti je u jednako lošem stanju kao i moj. Imaš li išta za jelo?« »Došao si kopati po mom hladnjaku?« »Htio sam, ali ovdje nema ničega. Moraš pod hitno u dućan.« »Imala sam drugih briga.« Billy je zatvorio hladnjak i počeo slagati sendvič s maslacem od kikirikija. Pogledao me preko ramena. »Hoćeš?« Odmahnula sam glavom, ali on je izvadio još dvije kriške kruha. »Kako to misliš da su nam hladnjaci u istom stanju? Zar nisi u braku?« pitala sam. »Ne baš. Rastavljen sam. Bivša je još uvijek u Halifaxu.« To objašnjava istočnjački naglasak koji sam zamijetila. Pustio je Moosea van pa sjeo za stol. Dao mi je sendvič pa odgrizao velik komad svoga. Zakolutao je očima. »Čovječe, ovo baš prija.« Otpio je gutljaj kave pa me pogledao kako grickam sendvič. »Užasno izgledaš.« »Baš ti hvala.« Osmjehnuo se, ali odmah se uozbiljio. »Kako se držiš? Prolaziš kroz prilično gadnu situaciju.« »Dobro sam. Ali trebat ću žešću terapiju kad odem psihijatrici. Mogu li policiji poslati račun?« Nasmiješila sam se. »Postoje sredstva koja možeš tražiti preko zakona o žrtvama zločina. Donijet ću ti obrasce. Drago mi je što s nekime razgovaraš, Sara. Treba se nositi s nečim takvim.« »Jednostavno osjećam da je sve na meni, znaš? Želim pomoći, ali najviše od svega želim da sve ovo nestane - želim svoj život natrag.« »Što ga prije ulovimo, to će se prije to ostvariti. Sinoć si bila sjajna.« »Ne znam baš. Mislim da sam pretjerala.« »Znala si kada trebaš uzmaknuti. >Ostavi prolaz za opkoljenu vojsku. Ne slijedi neprijatelja koji hini bijeg.Vješt ratnik ne oslanja se na neprijateljev nedolazak nego na vlastitu spremnost.< Zamislim sve moguće scenarije ili smjerove u kojima bi slučaj mogao krenuti i pripremim se za svaku mogućnost.« »Ideš! A kada spavaš?« pitala sam. Nasmijao se. »Ne spavam.« To me iznenadilo jer sam mislila da je poput Evana, da zaspi čim glavom dotakne jastuk. Bilo mi je drago čuti da nisam jedina koja ne može spavati zbog svojih opsesija. Kad sam mu rekla da je Evan došao preko vikenda, činilo mi se da mu je laknulo i rekao je da se držim. Pitala sam kad se vraća na otok, i rekao je u ponedjeljak, što je danas, pa sam sigurna da će se uskoro javiti. Sandy ostaje. Vjerojatno dok ne nađu Danielle... Evan je ostao kod kuće koliko je mogao, čak i u nedjelju navečer, kad obično krene. Na kraju se jadan morao ustati u četiri ujutro i vratiti u kolibu. Dugo smo na vratima stajali zagrljeni. Kad je otišao, uvukla sam se Ally u krevet pa ležala privijena uz nju sve dok nije morala ustati za školu. Nekoliko sam puta na televiziji vidjela Danielleine roditelje. Evan mi je rekao da prestanem gledati, ali nisam mogla. Mama joj ne izgleda

staro. Možda je mlada rodila Danielle, kao ja Ally. Pitala sam se je li prije odlaska na kampiranje kćer upozorila da bude oprezna ili joj je rekla da se zabavi.

DVANAESTI SASTANAK vala ti što si me ugurala. Čut ćeš cijelu priču večeras na vijestima, ali H htjela sam ti je sama ispričati. Mislim, ako budem mogla. Cijelim putem do tebe vježbala sam tu priču naglas, ali... preteško je. Nisam još čak rekla ni Evanu - on je na brodu. Ali moram nekome reći. Moram se riješiti tog osjećaja. Osjećam se poput lady Macbeth u očajničkom pokušaju da opere krv sa svojih ruku. Jutros mi se pred vratima pojavio Billy, stežući BlackBerry čvrsto u ruci, a kad sam ga pogledala u oči, želudac mi se spustio u pete. »Mrtva je, zar ne?« »Porazgovarajmo.« Otišli smo u dnevni boravak. Iako je bilo sunčano, počela sam drhtati. Čim je Billy sjeo u fotelju pokraj kauča, Moose mu je skočio u krilo. Ovoga ga je puta Billy samo kratko potapšao po leđima i spustio na pod. Pogledao me u oči, lice mu je bilo ozbiljno. »Jutros su pronašli njezino tijelo.« Pokušala sam obraditi riječi koje je izgovorio, ali mozak mi nije surađivao. »Gdje?« »U parku Wells Gray. To je park najbliži Clearwateru tako da smo ga prvoga pretražili, ali površina mu iznosi više od petsto tisuća hektara. Možda je ne bismo ni pronašli da neki planinari nisu skrenuli sa staze. Čini se da je Danielle ubijena samo nekoliko sati nakon njegova poziva.« Kad sam začula Danielleino ime, njezina je smrt postala stvarna. Pomislila sam kako John depersonalizira svoje žrtve - kad bih barem i ja to mogla. »Je li...« »Nije ju silovao, ali zadavio ju je.« Billy je govorio mirnim tonom, ali cijelo je vrijeme okretao BlackBerry na dlanu. Namrštila sam se. »Inače tako ne...«

»Ne znamo zbog čega je promijenio obrazac ponašanja - možda mu je zbog situacije s tobom bilo teško dovršiti ritual - ali uvjereni smo da je riječ o njemu. Još uvijek pretražujemo mjesto zločina. Čini se da ju je pustio iz vozila pa je slijedio u šumu.« Preplavio me osjećaj mučnine. »O Bože, ja sam mu rekla da je samo pusti van iz auta.« »Možda je baš to pokušao učiniti. Ali onda je ona počela bježati i to ga je uzbudilo, ili ga je nešto drugo potaknulo.« »Ali nije ju silovao.« »Možda zato što si je uspjela humanizirati u njegovim očima - a možda ga je samo podsjećala na tebe.« »Misliš zbog toga što imamo istu kosu?« »Vjerojatno ju je odabrao zbog toga što ti sliči, tako da ovaj napad nije bio seksualno motiviran. To je bio pokušaj da se poveže s tobom.« »A sada je ona mrtva.« Suze su mi kapale na obraze. Billy me primio za rame. »Hej, prestani. Nisi ti kriva što se to dogodilo.« »Ali zapravo jesam. I sigurna sam da Sandy tako misli.« Pustio mi je rame. »Sandy zna da ti nisi kriva.« »Gdje je ona?« »Razgovara s njezinom obitelji.« Preplavila me tjeskoba. »Hoće li im reći što se stvarno dogodilo?« »Reći će im da je Ubojica iz kampa glavni osumnjičeni i da radimo sve što možemo kako bismo ga uhvatili.« Prekrila sam usta rukom kako bih suspregnula jecaj. Billy je odložio mobitel na stolić i nagnuo se prema meni. »Jesi li dobro?« Odmahnula sam glavom. »Ovo je užasno. Samo sam htjela pronaći biološku majku, a sada je dvoje ljudi mrtvo zbog mene.« »Mrtvi su zbog njega. A kada ga uhvatimo, tko zna koliko će ženskih života biti spašeno zbog tvoje pomoći, Sara.« »Sada ga vjerojatno nećemo uhvatiti. Nikad me više neće nazvati.« »Zapravo postoji velika šansa da hoće. Nakon ubojstva ubojica se smiruje, osjeća svojevrsno olakšanje - neki taj osjećaj opisuju kao euforičan. Ne može o tome ni s kim drugim razgovarati, ali možda će to pokušati podijeliti s tobom.« »Više mi ne vjeruje.«

»Ljut je što si mu nešto tajila, ali vjerujemo da će prevladati njegova znatiželja i želja za obitelji. Htjet će znati o svojoj unuci.« »Što da kažem ako opet nazove?« »Jednostavno se ispričaj. Ne želimo da nanjuši novu laž pa priznaj i zamoli ga da ti oprosti. Tako će se opet osjećati kao da ima kontrolu nad tobom.« »Pa ima kontrolu.« »Sara, u bilo kojem trenutku možeš prestati. Nitko te zbog toga neće osuđivati. Jednoga ćemo ga dana uhvatiti - jednom mora pogriješiti.« To mi je bila prilika. Mogla sam se udaljiti od ove more i nastaviti dalje sa životom. Glavom su mi prošle slike života koji sam vodila prije nekoliko mjeseci, opuštenog, jednostavnog života ispunjenog zabavom i smijehom. Svaki se atom mog bića htio vratiti tom vremenu, htio se riješiti ovog golemog tereta, očajnog osjećaja zatočenosti. Samo sam morala reći »da«, jednu jednostavnu riječ, i sve bi bilo gotovo. Za mene. »Sara?« Bilo je prekasno. Već sam previše zaglibila. »Ne. Moramo ga uhvatiti - ne želim da ikome više naudi.« Nekoliko je puta kimnuo pa uzeo mobitel. »Pobrinut ćemo se da to ne učini.« Slabašno sam se osmjehnula. »Sigurno želiš ovakvu nervoznu olupinu u svom timu?« »Nisi ti tako loša.« Nasmiješio se i ustao. »Sad se moram vratiti u postaju.« Otpratila sam ga do vrata. »Je li tko prepoznao njegov crtež?« »Još nemamo nijednog svjedoka, ali i dalje istražujemo gdje je kupio ručnu blanju i pokušavamo što više otkriti o lutkama.« »Je li DNK...« »Uzorci kose odgovaraju dvjema žrtvama, da.« Duboko sam udahnula. »Misliš li da mi prijeti opasnost?« »Želimo se uvjeriti da si sigurna - zbog toga je vozilo na ulici - ali svaki put kad je prijetio, to je bilo usmjereno na druge ljude, nikada na tebe. Ako pokuša napasti tebe ili člana tvoje obitelji, tada razgovor prestaje.« Na stepenicama ispred vrata rekla sam: »Ne mogu vjerovati da je

mrtva. To je pregrozno.« Treptanjem sam tjerala suze. »Žao mi je, Sara. Znam da si htjela sretan završetak za Danielle. Vjeruj mi - i ja isto.« Glas mu je bio napet i frustriran. Ruke je položio na moja ramena i pogledao me u oči. »Sada ovo moraš ostaviti iza sebe i usredotočiti se na to kako ćemo ga zaustaviti. To je jedino što sada možemo učiniti za Danielle.« Billy je još uvijek držao jednu ruku na mom ramenu kad smo čuli škripu guma na prilazu i radio u autu. Odmah se odmaknuo od mene. Čim sam ugledala auto, rekla sam: »To je moja sestra«. Melanie se cerekala kroz staklo dok je parkirala ispred kuće. Billy se zaputio prema svom terencu. Dok je prolazio pokraj nje, Melanie je rekla: »Dobar dan, policajče. Gdje gori?« Široko joj se osmjehnuo i namignuo. »Znaš kako je, moram se vratiti dosadnom poslu lovljenja kriminalaca.« Zastao je kraj svojih vrata i preko poklopca motora dobacio: »Sutra ću ti javiti za druge komade namještaja, Sara«. »Može, nema problema.« Na odlasku je zatrubio, a Melanie je podigla obrve uspinjući se stepenicama. Zakolutala sam očima, okrenula se i ušla u kuću. Ovog puta nisam čekala njezine optužbe. »Zaboga, Melanie, ne šaram s Billyjem. On je klijent i prijatelj. Zaljubljena sam u Evana i udajem se za njega, sjećaš se?« Ušla sam u kuhinju s Melanie za petama. »Ja to znam, ali nisam sigurna da to zna tvoj prijatelj Billy. Sviđaš mu se.« Natočila sam si kavu, ali njoj je nisam ponudila u nadi da će brzo otići. »Nemaš pojma što govoriš. Vidjela si ga dva puta i oba je puta flertovao s tobom.« »Ali ja nisam ta koja mu se sviđa.« Slegnula je ramenima. »Gle, ni meni nije jasno zbog čega se zagrijao za tebe, ali sviđaš mu se.« Sjela je za kuhinjski stol. »Lijepo. Nije >zagrijan< za mene. I zašto si uopće došla?« Naslonila sam se na pult. »Rekla si da ćeš s Evanom razgovarati o tome da Kyle svira na svadbi.« Pljesnula sam se po čelu. »Sranje. Ovog vikenda nisam stigla i...«

»Naravno da nisi. Zbog toga sam ti donijela jedan od njegovih CDa.« Izvadila ga je iz torbice i stavila ga na stol. »Pokušat ću ga preslušati.« »Zašto moraš pokušati? Zašto ne možeš samo reći >Može, Melanie, super