Cees Nooteboom - Rituali

Cees Nooteboom

Rituali

Rituelen 1980 ( Nagrade: Bordewijk Prize i Pegasus Prize )

2

U biti, nitko nije tolerantniji od mene. Uviđam razloge za podupiranje svih stavova; to ne znači da moji nisu čvrsti, ali shvaćam da čovjek koji je živio u drugačijim okolnostima može imate drugačije mišljenje. Stendhal, Brouillon d'article, 1832.

I. Intermezzo 1963. Naspram svih planova prati me pitanje: "Čemu ta besmislica?"; pitanje za koje postoji opasnost da će me potpuno obuzeti. Theodor Fontane

Onoga dana kad si je Inni Wintrop oduzeo život Philipsove dionice vrijedile su 149,60. Vrijednost dionica Amsterdamske banke po zatvaranju burze bila je 375,00, a ona Scheepvaart Unie pala je na 141,50. Sjećanje je poput psa koji legne gdje poželi. Ako se Inni uopće nečega sjećao, onda je to bilo: kakvo je stanje na burzi, da je mjesec obasjavao kanal i da se objesio u zahodu zato što je u vlastitom horoskopu za "Het Parool" predvidio da će mu žena pobjeći s nekim drugim, a da će si on, Lav, potom oduzeti život. Bilo je to savršeno proročanstvo. Zita je pobjegla s Talijanom, a Inni si je oduzeo život. Pročitao je još i Bloemovu pjesmu, ali više nije znao koju. Pas, ta svojeglava životinja, po tom je pitanju zakazao. Šest godina ranije, noć prije vjenčanja na stubama Palače pravde na tom je istom Prinsengrachtu plakao jednako prave suze kao i Zita kad ju je razdjevičio u sobi punoj žaba i gmizavaca u Ulici Valerius. I iz istih razloga. Mračni predosjećaji i neizmjeran strah da bilo što, pa makar samo znakom ili formalnošću, promijeni u svom životu. Jako je volio Zitu. Potajno, samo za sebe, zvao ju je namibijskom princezom. Imala je zelene oči i blistavu crvenu kosu i blijedu, svijetloružičastu kožu koja uz to ide, sve obilježja najvišega namibijskog plemstva, i bilo joj je svojstveno tiho, suzdržano divljenje koje se u svim namibijskim provincijama smatralo pravom vrlinom plemstva. Zita je možda još mnogo više voljela Innija. Sve je krenulo naopako samo zato što Inni nije volio sebe. Bilo je naravno i ljudi koji su tvrdili da je do toga došlo jer su oboje imali takva idiotska imena, ali i Inni (Inigo, po slavnome engleskom arhitektu) i Zita (majka namibijske princeze koja je bila pripadnica kuće Habsburga) znali su da ih strani glasovi koji tvore njihova imena izdižu i izdvajaju od ostatka svijeta, pa su tako u krevetu mogli provoditi sate uz Inni Inni Zita Zita, a u posebnim prilikama i uz baršunaste varijante, Zinni, Ita, Inizita, Zinnininita, Itizita, spajafrja imena i tijela za koja su u tom trenutku željeli da zauvijek potraju, ali nema većeg neprijateljstva od onoga između cjeline vremena i svakog njezina proizvoljnog, zasebnog dijela, to, dakle, nije bilo moguće. Inni Wintrop, sada prilično ćelav, tada je imao za ono doba dugu i neukrotivu kosu boje zlata, razlikovao se od većine pripadnika svoje generacije po tome što noć nije mogao provesti sam, što je imao nešto novca i katkad doživljavao vizije. Nadalje, povremeno je trgovao slikama, pisao horoskope za "Het Parool", znao napamet mnoge pjesme nizozemskih pisaca i pomno pratio kretanja na burzi i tržištu roba. Politička uvjerenja, koje god orijentacije, smatrao je više-manje blagim oblicima duševne bolesti, a za sebe je u svijetu rezervirao mjesto diletanta, u talijanskom smislu te riječi. Sve to, što je njegova okolina smatrala proturječnim, u Amsterdamu je, kako su odmicale šezdesete, postajalo sve bolnijim. "Inni živi u dva svijeta", govorili su njegovi prijatelji vrlo različitih sklonosti, koji su živjeli u samo jednom svijetu. Ali Inni, koji je u svakom trenutku dana bio spreman mrziti samoga sebe — na zahtjev, ako je bilo potrebno — bio je u tome iznimka. Da je ikada imao ambicija, bio bi spreman smatrati se propalicom, ali nije ih imao, na život je gledao kao na ponešto

3

čudan klub čijim je članom slučajno postao i iz kojeg se bez navođenja razloga moglo i istupiti. Već je bio odlučio da će klub napustiti kad skup postane jako dosadan. Ali koliko je dosadna dosada? Često se činilo da je taj trenutak nastupio. Inni je tada danima ležao na podu, držeći glavu pritisnutu na mučiteljske ureze kineske hasure, tako da su na njegovoj prilično nježnoj koži nastajali uzorci nalik na Fontanine slike. Naslada, tako je to zvala Zita, ali shvaćala je da je posrijedi prava tjeskoba koja se uzdiže iz duboka i nevidljiva izvora, pa ga je za tih turobnih dana njegovala što je bolje znala. Naslada je uglavnom završavala vizijom. Tada bi se Inni uspravio na mučiteljskom prostiraču, mahnuo Ziti i opisivao likove koji su mu se upravo bili ukazali, kao i ono što su govorili. Prošle su godine od one noći kada je Inni plakao na stubama Palače pravde. Zita i Inni su jeli, pili, putovali. Inni je novac izgubio na niklu, na akvarelima Haške škole je zaradio, pisao je svoje horoskope i recepte za "Elegance". Zita je gotovo dobila dijete, ali ovaj put Inni svoj strah od promjena nije imao pod kontrolom, dao je naredbu da se zatvori pristup svijetu koji njega na kraju krajeva nije ni zanimao. Time je stavio svoj potpis na najveću od svih promjena: da će ga Zita ostaviti. Inni je od toga primjećivao tek prve sjenke: da joj koža postaje suha, da ga njene oči katkad ne gledaju, i da njegovo ime izgovara rjeđe, ali te je znakove dovodio u vezu isključivo s njenim usudom, ne sa svojim. Karakteristika je vremena da ono kasnije izgleda tako kompaktno, nedjeljivi masivni objekt, jelo sa samo jednim mirisom i okusom. Inni, koji je poznavao izričaj moderne poezije, rado se tih dana opisivao kao "rupa", odsutni, onaj koji ne postoji. Time, za razliku od pjesnika nije mislio ništa bitno, njemu je to prije bio društveni komentar na činjenicu da se može družiti s najrazličitijim ljudima. Rupa, kameleon, netko tko može biti potpuno ispunjen držanjem i naglaskom, bilo mu je svejedno čime, a Amsterdam je nudio najrazličitije mogućnosti za mimikriju. "Ti ne živiš", rekao je jednom njegov prijatelj pisac, "ti se provodiš", a Inni je to shvatio kao kompliment. Smatrao je da svoju ulogu jednako dobro igra u nekom kafiću kao i na sjednici dioničara. Samo su još frizura i odjeća bili problem, ali kad je tih godina cijeli Amsterdam postao kameleonski, a besklasno se društvo već unaprijed proklamiralo odjećom, i kad više nije bilo važno tko je što i kada imao na sebi, Inni je proživljavao najsretnije trenutke u svom životu, ako se u njegovu životu uopće moglo govoriti o nečem takvom. Ali ne i Zita. Čak i neiscrpne zalihe Namibije dođu svom kraju. Ima žena koje su toliko vjerne da ih samo jedna jedina nevjera može spasiti od sigurne katastrofe. Inni je to možda mogao prozreti, ali negdje u nedjeljivom kolaču zauvijek nepovratna vremena prestao je paziti na Zitu i, što je još gore, uza sve sjenke i predznake, spavao je s njom sve češće, istodobno je polako zaboravljajući, tako da je Zita svoju ljubav polako ali temeljito uskraćivala tom sve čudnijem čovjeku koji ju je nadraživao, milovao, lizao, dovodio do vrhunca, a da je katkada danima ne bi zamjećivao. Tako su Inni i Zita postajali dva savršena stroja za nasladu, ugodni za gledanje, ukrasi grada, pojave iz snova na zabavama Haffyja Keizera i Dicka Holthausa. Kad je bila sama, Zita je rado zastajala pred izlozima s dječjom odjećom. Tada se ježila od skrivene želje za osvetom, uglavnom u trenutku — to je mogao registrirati samo veliki, platonski kompjuter koji sve registrira — kada je Innija negdje u europskim glavnim gradovima u nekoj mračnoj sobici zadovoljavala neka kurva ili tinejdžer u trapericama, ili kada je negdje za igraćim stolom dobivao partiju uzviknuvši šest puta za redom "banco!" Muškarcu mediteranskog tipa koji se oprezno približavao privučen grabežljivom crtom na tom bijelom, crvenom kosom uokvirenom ženskom licu na staklu izloga, Zita nije posvećivala pažnju. Za nju još nije bilo vrijeme. Bio je to Amsterdam prije pokreta Provo, prije Patuljaka1, prije dugih, vrućih ljeta. Ali na mnogim se mjestima tog magičnog polukruga2 pojačavao nemir. Činilo se da je bilo jako davno otkako su Nizozemske Indije gurnute na jednu od posljednjih stranica knjige domovinske povijesti koju se kasnije moralo toliko drugačije ispisati. Koreja je pomoću 4

ravnala podijeljena onime što neki zovu neizbježnim tijekom povijesti, a već je bilo nekih ljudi koji su znali da je sjeme Vijetnama posijano. Ribe su počinjale umirati od stvari od kojih prije nisu umirale, a lica, u sve dužim automobilskim kolonama na kanalima, katkad su pokazivala mješavinu frustracije i agresije po kojima su sedamdesete bile toliko jedinstvene, no činilo se da gotovo još nitko ne sluti da priroda, majka svih stvari, uskoro više neće surađivati te da je kraj trulom dobu blizu, ovoga puta zauvijek. Ipak je ispod sve te izvanjske neupućenosti plamsala tiha vatra nemira, očaja i zloćudnosti. Svijet je odavna zaudarao, Amsterdam je počeo lagano tinjati, ali svi su to pripisivali vlastitoj neraspoloženosti, brigama, bezizlaznom braku ili nedostatku novca. Još nitko nije dijelio veliko olakšanje što je zlo prvo došlo od svijeta, a tek onda i od nekih stanovnika. "Buditi se sve turobniji", bila je Innijeva deviza tih dana. Kada se zapravo odvijala njegova noć, nikada nije bilo posve jasno, ali uvijek bi se probudio usred nje i nakon toga umro, barem bi on to tako nazivao. Poznato je da onaj tko umire i ima samo trenutak vremena dok se to događa, "cijeli svoj život pred sobom vidi u djeliću sekunde". To se dakle Inniju događalo svake noći — međutim, ništa nije vidio zato što se jedva mogao sjetiti svoga života do dana kada se pojavila njegova teta Thérèse. Sve što je vidio bio je sivi film s tu i tamo pokojom sekvencom u kojoj je on, malen ili nešto veći, sudjelovao u kratkim, isprekidanim scenama, svi događaji bez mnogo povezanosti ili čak i dugotrajne zamrznute snimke predmeta koje su na ovaj ili onaj neobjašnjivi način ostale na praznom tavanu njegova sjećanja, poput jajeta na tanjuru u Tilburgu ili golema ljubičasta uda slučajnog susjeda u javnom pisoaru na Schenkkade u Den Haagu. Kako je onda napamet mogao znati pjesme, i njemu je samom bila tajna i često mu se činilo da bi bilo bolje da je svoj život naučio napamet kako bi onda u svojim posljednjim trenucima koji su se vraćali noću mogao gledati pravi film umjesto svih tih nepovezanih fragmenata koji nisu imali nikakve konzistencije, kao što bi se ipak moglo očekivati od netom završena života. Možda je ta svakodnevna smrt bila tako neizmjerno tužna zato što zapravo nitko nije umirao, ili ništa, samo nekoliko jedva povezanih snimaka koje nitko nikada neće vidjeti. Taj nepromjenjivi i neumoljivi isti beznačajni ciklus nikada ga nije ometao tijekom dana budući da smrt na kraju krajeva nije zapravo pripadala životu. Tada bi također izbjegavao o tome razgovarati sa Zitom ili s kim drugim. Zita je spavala prethistorijskim, namibijskim snom, a kad bi nastupila ura noćne patnje, oslobađao se njezina posvemašnjeg zagrljaja, odlazio u drugu sobu i plakao gorko ali kratko. Kada se nakon toga ponovo uvlačio u krevet, njezine su se ruke širile kao da su ga vidjele, no bilo je to mnogo više od širenja, cijeli elizejski svijet pun toplih, mekih livada sa svježe pokošenom travom gdje će svi Inniji ovoga svijeta biti stavljeni na spavanje. Kao da je njegov nedostatak sjećanja prešao na sve druge, drugačije se po Innijevu mišljenju nije moglo objasniti da mu poslije nitko, ama baš nitko nije mogao reći kakvo je bilo ljeto 1963. Misleći na ljeto, bilo koje ljeto, on sam uvijek je mislio na šume oko kuće Arnolda Taadsa kod Doorna: Jedan vruć dan, sve pomalo u izmaglici, sparno, brzo će nevrijeme. Jezerca su crna, mukla i spremna odraziti ono što će već biti. Patke umorno leže u šašu, na krovu seoske kuće paun kriči svoj očajnički krik, i možda će začas svemir napokon nestati. Pomalo se osjeti trulež, kao da se priroda sama naslađuje, Inni ništa nije trebao činiti. Ljeto kao ljeto, takvo je dakle bilo i ono 1963. sve dok netko za njega nije zavirio u novinske arhive i rekao mu da je ljeti 1963. neprestano kišilo. Znao je još samo to da se, što mu se ionako urezalo u pamćenje, te godine bio zaljubio u šankericu iz bara na Voetboogsteegu te da je Talijan na privremenom radu u kuhinji hotela Victoria, koji se u slobodno vrijeme bavio fotografijom, napravio jednu Zitinu fotografiju za časopis "Taboe", od kojega će izaći samo dva broja, taman dovoljno dugo da dođe kraj Innijevoj i Zitinoj sreći. Jer uza sve, to je i bila, dugo habanje, brižno međusobno konzumiranje kao da je riječ o beskonačnu obroku, sve te duge amsterdamske noći sastavljene od izmještanja tijela i iznenadnih vizija, predviđene za prazne filmske trake, sve to zajedno bila je sreća, ali nestat će i više se nikada neće vratiti. Nikada. Bar je bio dugačak i taman, namijenjen brokerima i provincijalcima, lošoj publici bez 5

dovoljno hrabrosti da bi išla kurvama i previše škrtoj da bi uzdržavala svoje djevojke, pa je umjesto toga na svjetlu sumraka bogova u škotski kariranom baru dolazila buljiti u Lydine goleme, bijele grudi, a taj se užitak morao platiti beskrajnom rijekom likera od metvice sa sodom. To je bilo presudno, spora rijeka zelene tekućine koja je nestajala u njenim širokim ustima, to i srebrnosivo nasprejana idiotska podignuta frizura, velike bijele grudi od kojih se moglo vidjeti toliko mnogo, a ipak premalo, kao i činjenica da je više nego za glavu nadvisivala Innija. "Sasvim sam zelena iznutra", redovito je govorila, a i to ga je uzbuđivalo. Od prve, prave Lyde, koja se nije zvala Lyda nego Petra, bilo je mnogo Lyda u Innijevu životu, a budući da nije bio konzistentan filozof, za to je imao različita objašnjenja. Katkad je to stvarno imalo veze s ljubavlju, ali jednako se tako događalo da se smatrao vampirom koji može živjeti samo ako isisava "svjetlo" iz žena, prolaznica, ili, kako je to govorio, neodređenih bića ženskoga roda. Kratkotrajna uspinjanja, razmjenjivanje, međusobno izmjenjivanje uskoro bezimenih događaja privremeno su mu ipak davali osjećaj da postoji. Nije mu to uvijek bilo ugodno, ali katkad, kada se činilo da vremenu nema kraja, kada su ga dani uzrujavali svojom nezamislivom duljinom, kada se činilo da će uvijek biti više sati i minuta nego vode i zraka, izlazio je poput psa na ulicu, odjeven kao netko kome je do ševe, a navečer bi se dublje nego ikad skrivao u Zitinim rukama. Ali bilo je i drugih razdoblja, dana kada je lovac bio lovina, vremena kada predmeti nisu bili tako izrazito prisutni, kada ne bi svaki put kada vidi auto pomislio na "auto", kada dani nisu visjeli oko njega poput praznih elemenata koje je nemoguće ispuniti. Tada je bio ekstatičan, hodao je gradom kao da može letjeti i predavao se svakome tko bi izrazio želju za kratkotrajnim posjedovanjem Innija Wintropa. Zita je bila izvan toga. Odlučio je da se koliko traje svijet, pa dakle i on, mora držati Zitina kodeksa, a taj je bio jednostavan: što god učinio, ona to ne želi znati jer bi ga u suprotnome bila dužna ubiti, a to nikome ne bi koristilo. Iznenada je u godini o kojoj ovdje govorimo jednoga dana došao studeni. Inni je prodao komadić zemlje koji je naslijedio još od svog skrbnika, s bilježnikom je jeo u Oesterbaru, Zitu odvezao prijateljici u južni dio grada, a sada je Lydi nudio liker od metvice. "Večeras sam kod tebe", rekao je uvjeren kako je to savršen amsterdamski pristup. "Tako", rekla je držeći glavu koso kao papiga koja još jednom želi čuti taj čudni zvuk. Ponovo je otpila gutljaj, a kada je Inni vidio tu zelenu tekućinu kako klizi unutra, osjetio je polagano uzbuđenje koje se penjalo iz nožnih prstiju. Lyda je živjela u zapadnom dijelu grada. Osim likera od metvice još su ga nevjerojatno uzbuđivale i beskrajno dugačke stube do njezina potkrovlja, potom sama prostorija sa stolcem od pletene trske, nescaffe, neveni, tepih od kokosa i uokvireni portret njezina oca, ćelava Lyda koja iz carstva mrtvih sumnjičavo gleda u sobu ne bi li vidjela koga je sad opet dovela. Inni je smatrao dirljivim golotinju nekoga koga još nije vidio bez odjeće. Da nekoga koga uopće ne poznaješ, odjevene ljude koji uspravno hodaju, negdje u drvenom ptičjem kavezu na nekom katu u nepoznatoj četvrti uz nekoliko pokreta rukom možeš dovesti u njihovo najprirodnije stanje, da nepoznata žena, koja je još do maloprije u baru sjedila i listala "Elsevier", gola leži u krevetu koji prije toga nikada nije postojao iako već godinama postoji, ako je bilo nečega što je pomagalo protiv smrti, sljepila i raka, onda je to bilo upravo to. Lyda je bila velika i bijela, meka i puna, a nakon dva očekivana događaja prilikom kojih je zazivala majčino ime, zajedno su izgledali kao neuspio pokušaj leta, nešto oznojeno što se survalo, oboje prekriveni srebrnim slojem laka iz njene kose koja je, kad se frizura raspustila, sezala do bokova. Dugo su tako ležali. Sasvim po propisu, Inni je bio potišten. Dok je dopuštao da zagrljaj s mnogo većom Lydom curi u njegovo sjećanje prepuno rupa, kao i uvijek tištalo ga je ono što slijedi. Odvojit će se jedno od drugoga, vjerojatno oprati, on će se spustiti dugim stubama kao netko tko se spušta stubama, a ona će zaspati u vlastitom gnijezdu, a sutra će opet piti liker od metvice s idiotima, svatko će za sebe umrijeti na svome bolničkom krevetu, uz lošu njegu mladih bolničarki koje se još nisu ni rodile. Popipao je iza sebe, na podu, gdje je prije negoli su otišli u krevet vidio kutiju Caballera kako leži. Dok se napola uspravljao, a Lyda pod njim počela tiho brundati, odjednom je 6

pogledao u Zitine oči. U oči od papira, ali ipak Zitine. Bila je to fotografija iz "Taboea", preko dvije stranice. Sada sam u Pompejima, pomisli Inni. Lava će me prekriti i zauvijek ću tako ostati ležati. Muškarac, napola iznad žene za koju u toj nezamislivoj budućnosti nitko neće znati da nije njegova, uspravljene glave i pogleda uprta u nešto što je zauvijek postalo nevidljivim. Ono što je osjećao bila je tuga. Već je stoput vidio fotografiju, ali sada se činilo kao da se iza slike pričvršćene četirima zakovicama za smeđu tapetu nalazi svemir koji se sastoji isključivo od Zite i čijim dijelom nikada više neće biti. Ali što je to bilo? Hladne, zelene oči, izbrušene od neprozirne vrste kamena. Jesu li ga ikada gledale s ljubavlju? Usta su joj bila malo otvorena, kao da će nešto reći, ili kao da je upravo rekla nešto što će dokrajčiti Innija i Zitu, namibijsko prokletstvo, razorna, tiha čarolija koja će izbrisati njihova smiješna imena kao nešto što se može izgovarati jedno za drugim, koja će ga zauvijek izgnati iz njezina života, ne samo iz vremena koje će doći — to se još moglo podnijeti — nego i iz već proteklog vremena, tako da ono što je postojalo više neće postojati. Osam godina kao da nije postojao! Sve je intenzivnije gledao u papirnato lice koje se u sljedećoj sekundi pretvaralo u nepoznatu, odbojnu žensku masku koja ga je bez sumnje gledala i iz toga isključivala jer je istodobno gledala u nekog drugog s ljubavlju.koja više nije bila namijenjena njemu, Inniju, nego drugome kojeg je gledala dok je fotografija nastajala — fotografu. "Cura ima dobru glavu", rekla je Lyda. Uspravno je sjela. Sada je vidio da su i njene grudi srebrne. Toga je bilo posvuda, na njegovim rukama, na grudima, na njezinu licu, posvuda! Ustao je, vidio svoj srebrni lik kako prolazi pored ogledala i odjenuo se. "Ne želim se naviknuti na tebe", rekla je Lyda, što je zazvučalo kao točka dnevnog reda kakve sjednice. Mahnuo je prema srebrnoj, sada iznenada zaplakanoj mrlji njezina lica i izašao na ulicu s tihim kućama što su se pravile mrtve, u kojima su spavali ljudi. Odvezao se ravno na Bosplan i pokušao sa svojih ruku u jezercu isprati srebro, vanjski znak njegova uklanjanja iz Zitina života, ali nije mu uspjelo, samo je postalo još gore. Bilo je pet sati. Priroda u kojoj se životinje ne poznaju i nitko nikoga ne voli počela se buditi. Fotograf, pomislio je i sjetio se da je Zitu upoznao na izložbi fotografija gdje je stajala pred svojom fotografijom. Vidio je fotografiju prije nego što je vidio nju i nije znao tko koga niječe, žena na fotografiji ženu koja stoji ili obrnuto. Neke fotografije, kao ona poznata Virginije Woolf na njen dvadeseti rođendan na kojoj gleda u stranu, toliko su savršene da živo biće prikazano na njima nalikuje na izmišljeno, nešto što je stvoreno da bi se od njega mogla načiniti fotografija. Inni je shvatio da, ako želi upoznati ženu na fotografiji, mora prići ženi koja stoji pred njom, što je i učinio. Fotografija je visjela u nešto tamnijem kutu, ali ga je odmah privukla. Iz nje je izbijala snaga. Činilo se kao da to lice, koje nikako nije moglo pripadati živom čovjeku, postoji tisućama godina, neovisno o bilo čemu, posve zatvoreno u sebe, ravnoteža. Još se dobro sjećao da mu se malo zavrtjelo dok joj je prilazio. Udaljila se od svoje fotografije, što je olakšavalo stvar, i stajala pored prozora, vrlo nježan krug svjetla oko nje, sama, s apsolutnom ravnodušnošću nekoga stvorena isključivo da bude drugačiji od drugih, a da toga nikada ne postane svjestan, druga vrsta ljudi koju predstavlja samo jedna osoba, ona. Tako je stupio u njezin svijet, nikada ne postavši njegovim članom, napravio je u njemu štetu dok se krijepio na savršenoj Zitinoj ravnoteži, a sada će zbog toga biti kažnjen. Polako se danilo. Tresao se od hladnoće. Velika čaplja preletjela je iznad njega da bi se uz lepet spustila u šaš. Sve drugo bilo je vrlo mirno, a i Inniju se učinilo da je prvi put stao, kao da od prvog susreta sa Zitom nikada nije prestao hodati, kao da je u dugom hodu, u jednom pokretu došao ovamo kako bi stajao uz ovo jezerce sa srebrnim mrljama na rukama i, tko zna, vjerojatno na licu. Odlučio je da ih neće skidati i da će odmah krenuti kući. Ako je bilo istina sve što je mislio, mora biti kažnjen, a onda bolje da se to dogodi smjesta. Ništa više nije bilo sigurno. Bio je to kaos, a kaos je ono što mu je najviše od svega u životu ulijevalo strah, kaos u koji će biti bačen ako ga ona ostavi. Dogodilo se drugačije nego što je mislio. Naravno da je Zita bila zaljubljena u fotografa i naravno da je s njim spavala. On joj je bio prvi muškarac otkako je s Innijem, kao što joj je Inni bio prvi muškarac u životu. S 7

nepokolebljivom sigurnošću nekoga tko živi po pravilima, znala je da sada mora ostaviti Innija, a budući da ga je voljela i poznavala njegov strah od kaosa, to ju je tištalo, ali ništa se drugo nije moglo učiniti. Trebalo se dogoditi onako kako se to događa u Namibiji, bešumno, brzo i bez ijedne napukline u kristalu. Poljubila ga je kad je ušao, rekla da ima nešto čime će skinuti to čudno srebro i pomogla mu pritom, priljubila se uza nj i odvela ga u krevet. Još je nikada nije toliko volio, najradije bi se glavom, a potom i ostatkom tijela bio uvukao u nju i tu zauvijek ostao — ali kad je sve bilo gotovo, a ona spavala kao tek rođena Tutankamonova sestra, tako zastrašujuće tiha kao da već stoljećima ne diše, kao da netom prije nije bila opsjednuta luda koja viče — tada je znao da ništa nije doznao o svojoj sudbini. Bila je odsutna kao što je bio on svih tih godina. Ustao je i iz svojih pričuva uzeo tabletu za spavanje. Ali kada se u rano poslijepodne probudio, još je bila ista kao jutros, kao prošle godine i godine prije toga i kao prvi put — močvara savršenstva u kojoj će se utopiti svatko tko se previše osmjeli. Tjedni su prolazili. Zita je viđala svog Talijana, spavala sa svojim Talijanom, dopuštala mu da je fotografira i svaki put kada bi je fotografirao u amsterdamskom je zraku nestajala pahuljica Innija, nova je ljubav bila krematorij stare, pa se tako moglo dogoditi da je Inniju jednoga dana, dok je hodao preko Koningspleina, u oko dospio komadić pepela koji se nije dao izvaditi sve dok ga Zita vrhom jezika nije polizala i rekla mu da loše izgleda. Bilo je to u petak poslije podne, a ono što će se dogoditi jedva da ima veze s Talijanima i ljubavlju, prije s nedokučivim, stoljećima tajnovito predavanim, nikad zapisanim namibijskim zakonom prema kojemu se jednom u osam godina, ali zato zauvijek, jednog petka poslije podne svode računi. Takvih su poslijepodneva u toj zemlji muškarci bili pozivani da umru strašnom smrću, ali kao i kod mnogih starih običaja, u dijaspori su najoštriji kutovi bili zaglađeni. Inni će biti protjeran, ali nije znao da će to biti toga dana. Zita je računala i više mu nije pripadala. Toga će dana sa svojim Talijanom, koji kao ni ona nije imao novca, otputovati u Italiju. Što će se tamo dogoditi, nije znala, i zapravo je imala osjećaj da s tim nema veze. Dogodit će se, u tome je bila stvar. Nakon što je liznula pepeo iz Innijeva oka, on je sjeo za svoj pisaći stol. Imao je još pola sata da svoj horoskop preda u "Het Parool" za subotnji prilog. Listao je "Marie Claire", "Harper's Bazar", "Novu", svoje knjige o zvijezdama, nešto prepisao, nešto izmislio i trudio se, jer ipak će se to čitati, oko sudbine drugih ljudi. Kad je došao do vlastitog astrološkog znaka, Lava, i u "Harper'su" pročitao da bi mu trebalo biti dobro, a u "Elle" da su mu izgledi loši, odložio je olovku i rekao Ziti, koja je ležala na ležaljci pored prozora kako bi posljednji put promotrila Prinsengracht: "Zašto nikada ne smiješ napisati: poštovani Rače, dobit ćeš rak, ili Lave, danas će ti se dogoditi nešto strašno, tvoja će žena pobjeći, a ti ćeš se ubiti?" Zita je znala da on sada misli na svoju tetu i Arnolda Taadsa, zelenilo u njenim očima potamnjelo je, ali on to nije vidio i hihotao se. Okrenula mu se i pogledala ga. Za pisaćim stolom sjedio je posve nepoznat muškarac i smijao se. Ona se nasmijala. Inni je ustao i prišao joj. Pomilovao ju je po kosi i htio leći pokraj nje. "Ne", rekla je, ali to samo po sebi nije ništa značilo. To je moglo biti sastavnim dijelom igre u kojoj ga je morala ili htjela dražiti, ili u kojoj joj je on morao ispričati priču. "Ovaj put moraš platiti", rekla je. Ni to nije bilo novo. Osjećao je kako ga obuzima jaka želja. "Koliko?" pitao je. "Pet tisuća guldena." Nasmijao se. Pet tisuća guldena. Raskopčao joj je bluzu. Najviše što joj je ikada platio bilo je sto guldena. Uvijek su se tomu smijali. Tada bi uglavnom spavali na novčanici kako bi čuli njeno šuškanje. Poslije bi mu pokazala što je za to kupila, ili bi ga pozvala na ručak, a jednom je u Op de Wallen s najspokojnijim izrazom lica ušla nekoj kurvi i šutke joj predala novčanicu. "Pet tisuća guldena", ponovila je Zita. "Tvoji su čekovi u crvenom pretincu." Bila je to nova igra. Nevjerojatno ga je uzbuđivala, ali ona se nije smijala. Ili je upravo to bila novost? 8

"Dobro", reče. Obračunavanje, podmirivanje duga, naplaćivanje odsutnosti, to konačno precrtavanje ljubavi, proždiranje cjelokupnog vremena između prvog pogleda na fotografskoj izložbi i ovoga sada, u čemu i dalje sudjeluju dva ista tijela — prvi je put dobivalo oblik. Godinama poslije, kad je prvi put ponovo vidi u jadnoj hotelskoj sobi u Palermu, upitat će je zašto je tako bilo, a ona mu neće odgovoriti, jer znat će da on zna. Sada, kada ta hotelska soba već postoji, ali ne još i godine koje će provesti odvojeno prije nego što se ponovo sretnu, on je iz crvenog pretinca izvadio čekove i potpisao ih. Primila ih je, i dalje bez smiješka, ustala i otišla u dio sobe gdje je iz torbe izvadila novčanik. Pažljivo je u njega stavila čekove, odložila torbu i stala se polagano svlačiti, i dalje bez smiješka i uz odsutnost koja je ulijevala strah, koja je kazna ali je istodobno mogla biti dio nove igre. Stajala je gola, pogledala ga, otišla do kreveta, legla, zatvorila oči i rekla: "Hajde." Sada je već, a oni su to znali, premda još nisu mogli vidjeti, u sobu u Palermu vrlo polagano, vrlo pažljivo strujilo ono zbog čega će ga ostaviti i zbog čega ga je ostavila, njegova slabost. Svlačio se uz jednaku stidljivost koju je osjećao i kod pravih kurvi. Desnu je ruku prinijela ustima i ovlažila se. "Dođi", rekla je, ali što to ona hoće, pomislio je. Da se prema njoj stvarno odnosi kao prema kurvi, ili da se toliko razljuti (da se pretvara da je ljut) i siluje ju (pretvara se da je siluje)? "Ne mogu ovako", reče. "Ti uvijek možeš", rekla je. Položila je ruke na njegov vrat i pritisnula mu glavu pored sebe u jastuk tako da se ne trebaju gledati, pa je tako, slijepac koji se pari sa sljepicom, posljednji put svršio u nju u velikoj, razornoj tišini koja je trajala dok se nakon toga nije izvukla ispod njega i s rukom među nogama izašla iz sobe. Inni je ostao ležati. Osjećao je strašnu hladnoću, od straha i poniženja. Poput nekog, pomislio je, tko se vraća s putovanja i kuću zatekne punu slomljena stakla, govana i smeća. Dok se pitao što sada treba učiniti, Zita je u drugoj sobi nazvala banku i rekla im da ostanu otvoreni jer još mora podignuti velik iznos u lirama. Innijevo sjeme pritom je hladno curilo u ruku među njenim nogama i niz njene prste padalo na pod. Slušao je kako se oblači, hoda po sobi, određuje smjer svojih koraka, prvo bosim nogama a onda u cipelama, slušao je kako zastaje na pragu, oklijeva, prilazi mu, a onda opet odlazi, a onda ju je čuo, već na vratima, kako kaže: "Misli na svoj horoskop, u četiri sata je rok", potom je začuo samo još vrata i novembarski vjetar kako je zapuhao kroz njih. Sjeo je za svoj pisaći stol i dovršio horoskop. Preko Ulice Utrecht, Keizersgrachta, Ulice Spiegel, Herengrachta, Koningspleina došao je do zgrade "Het Paroola" na Nieuwezijdsu gdje je predao svoj rad. I tako, dok se Zita od banke u Ulici Vijezel uputila u NoordZuidhollandsch Koffiehuis na Glavnom kolodvoru, gdje se dogovorila sa svojim Talijanom, Inni je, beskrajno sporo, krenuo u suprotnom smjeru kući. Zastajao je u kafićima Scheltema, de Koningshut, Hoppe, Pieper, Hans en Grietje, Cafe Centrum. Još nikada nije bio tako pijan. Bila je noć kada se vratio kući. Dozivao je njeno ime u praznoj kući i nastavio dozivati sve dok susjedi nisu nazvali neka začepi. Tek je tada našao pisamce u kojem stoji da se više nikada neće vratiti, i dok ga je držao i buljio u njega, čuo je vlastiti glas: "Lave, danas će ti se dogoditi nešto strašno, tvoja će žena pobjeći, a ti ćeš se ubiti." Znao je što treba učiniti. Hodao je po sobi njišući se, sudarajući se sa stolcima i stolovima, otišao u zahod gdje se uz nešto muke objesio na najvišu točku, tamo gdje su cijev za grijanje i cijev za vodovod pričvršćene dvostrukim prstenom prije nego što iščeznu u visokom stropu. Nebo smrti nebo je sivih oblaka. Oni prelaze iznad golih vrhova drveća uz kanal. Probudio se u krevetu punom bljuvotine i drhtavim prstima skinuo poderanu kravatu s vrata. Posvuda po tijelu bile su ogrebotine, na plahti je bilo krvi. Kao da ga je netko navio, krenuo je u kupaonicu, oprao se, obrijao, uzeo dvije tablete Alka Seltzera, izbjegavao misliti na Zitu, izašao. Na uglu Ulice Utrecht kupio je "Handelsblad". Otišao je u Oosterling, naručio duplu crnu kavu i otvorio najprije, kao uvijek, burzovnu stranicu. Slova su veća nego inače i polako, kao da je odjednom postao mnogo stariji, čitao je što piše: "Na hitan zahtjev uprave 9

Udruženja za trgovinu vrijednosnim papirima posao je u 20.45 prekinut zbog smrti američkog predsjednika. Kada je stigla potresna vijest da je Kennedy teško, vjerojatno čak smrtno ranjen, vrijednosti dionica brzo su pale. Srednja vrijednost Dow-Jones indeksa koja je u početku rasla s 3,31 pala je na 711,49, što znači gubitak od 21,16 u usporedbi sa zaključenjem burze u četvrtak i najveći je pad od vala panike 28. svibnja 1962." Presavio je novine i na trenutak pogledao fotografiju na naslovnici. Mladoliki predsjednik leži na stražnjem sjedalu svog velikog automobila i spava. Žena s maskom Orestije pored njega stoji uspravno i bulji u velike mrlje od vina na svojem sada zauvijek upamćenom kostimu. Inni je siguran u tri stvari: da se Zita nikada neće vratiti, da nije mrtav i da će se sutra burza zavrtjeti kao zvrk. Od zlata koje mu je sljedeći ponedjeljak kupio njegov burzovni mešetar u Švicarskoj ostvario je do 1983., kada se sudbonosna slika deset tisućiti put pojavila u svim svjetskim tjednicima, već više nego deseterostruku dobit. Fotografija je bila jasna: nastupaju kaotična vremena.

II. Arnold Taads 1953.

Simili modo postquam coenatum est, accipiens et hunc praeclarum Calicem in sanctas ac venerabiles manus suas; item tibi gratias agens, bendixit, deditque discipulis suis, dicens: Accipite, et bibite ex eo omnes. Hic est enim Calix Sanguinis mei, novi et aeterni testamenti: mysterium fidei: qui pro vobis et pro multis effundetur in remissionem peccatorum. Haec quotiescumque feceritis, in mei memoriam facietis. Iz kanona svete mise

1. Prije nego što je upoznao Philipa Taadsa, Inni Wintrop uvijek je smatrao da je Arnold Taads najsamotniji čovjek Nizozemske. Moglo je, dakle, biti i gore. Bio je to netko tko je doduše imao oca, ali mu to ništa nije koristilo. Arnold Taads nije nikada govorio o sinu, čime je, po Innijevu mišljenju, taj sin bio osuđen na čudnovat oblik nepostojanja koji je na kraju doveo do konačnog oblika nepostojanja kakav je smrt. Budući da su otac i sin posve zasebno i ne pitajući nikada jedan drugoga za savjet odabrali potpunu odsutnost, jedini oblik koji im je — što se Innija tiče — još bio preostao, bio je mogući boravak u njegovim mislima. Time su se prilično često koristili. U najneočekivanije doba i na najneočekivanijem mjestu pojavili bi se u njegovim snovima ili u polubudnim mislima koje se još zovu sanjarije, a ono što za života nisu nikada činili, činili su sada: nastupali su kao par, nestvarni duo koji bi mu noću u hotelskim sobama ulijevao strah svojom razornom tugom. Svog će se prvog susreta s Arnoldom Taadsom zauvijek sjećati, pogotovo što je to sjećanje bilo neraskidivo povezano s onim na njegovu tetu Thérèse, koja si je također oduzela život, doduše ne tako promišljeno kao druga dvojica. Na tisuću ljudi, život si oduzme onoliko koliko ih recimo ima u proizvoljnoj grupici koju možeš vidjeti kako u Ulici Laiersse u Amsterdamu čeka liniju 16 dok još nije najveća gužva. Središnja točka statistike, čini se, nalazila se u njegovoj blizini, a statistike ne griješe. Uz 10

toliki broj samoubojica koje je poznavao — to se ipak mora tako nazvati budući da je činjenica da je netko umro sada zaokruživala poznanstvo, makar samo zato što ti on ili ona sada više ne može prirediti iznenađenje — znao je da se njegov krug poznanika morao sastojati od tisuću ljudi. Da sve te dobrovoljne mrtvace pozove na čaj, dva pakiranja peciva iz Berkohofa jedva bi bila dovoljna. Preminule je dijelio na dvije vrste, ovisno o njihovoj metodi: tobogan i stube. Jedna je nakon početnih teškoća išla sama od sebe, za drugu se moralo raditi. Teta Thérèse bila je tobogan, to je bilo sigurno. Piće i nepogrešiva mješavina histerije i bezvoljnosti sami su od sebe ponudili izlaz iz plesne dvorane dok su se dvojica Taadsovih odlučno probijala kroz cijele labirinte i penjala nepreglednim stubama da bi na kraju izbila na istoj točki.

2. Inni Wintrop spadao je među ljude koji su vrijeme provedeno na Zemlji za sobom vukli poput amorfne mase. To nije bila misao koju je svakodnevno pomišljao, nego takva koja se redovito vraćala i zaokupljala ga još dok je prenosio znatno manju količinu prošlosti. Vrijeme nije mogao procijeniti, mjeriti, razdijeliti. No možda je ovdje bolje kloniti se jezične određenosti i na engleskome govoriti o vremenu kako bi se tom elementu dala puna, ljepljiva žitkost na koju ima pravo. Nije samo prošlost na taj način ostajala visjeti na Innijevoj žlici, i budućnost je bila nevoljna. Tu je već iznova čekao amorfni prostor da njime prođe, a da nije bilo jasno navedeno kojim bi putem morao krenuti kako bi izašao. Jedna je stvar bila sigurna, vrijeme koje je proživio bilo je gotovo, ali i kad je navršio četrdeset petu i prema vlastitim riječima "prešao granicu užasa, a da ga nitko nije pitao za putovnicu", ta bezoblična stvar koja je sadržavala i njegovo sjećanje kao i nedostatak sjećanja i dalje ga je pratila, jednako tajnovita i jednako nemjerljiva čak i usmjerena unazad, poput svemira o kojem se u posljednje vrijeme tako mnogo moglo čuti. Negdje u sivoj mliječnoj maglici ranih pedesetih, kada je još bilo vidljivo snažno bijelo cvijeće Korejskoga rata, zbio se, na žalost nešto manje zamjetan, trenutak u kojem se njegova teta Thérèse (treize, Thérèse, ne perd jamais1) — od koje će nekoliko godina kasnije naslijediti temelj svoga popriličnog bogatstva — pojavila u njegovu pansionu na Trompenbergwegu u Hilversumu. Ono što mu je otežavalo rad na sjećanju nije bio samo njegov ograničeni instrumentarij ("ja nemam pamćenje", "Vi ste sve jasno potisnuli", "zar, kvragu, ništa ne možeš zapamtiti!"), nego i činjenica da su sastarenjem počinjali nestajati ručice i držači za silazak u podzemni svijet prošlosti. Teta Thérèse svoje je opipljivo meso zamijenila za mrljastu sjenu koja bi tu i tamo lutala loše osvijetljenim prolazom njegova sjećanja, što je još bilo dobro, kao što se i vozač bijelog Lincoln convertiblea zajedno s mužem tete Thérèse odvezao u smrt, ali nikako nije bilo dobro što je pansion u kojem je Inni proveo prve godine svoga punoljetnog života potonuo s njegovim sjećanjima u građevinsku jamu načinjenu od osam slijepljenih stanova, koji su i hortenzije, kestenove, ariše, rododendrone i jasmine povukli u dubine iz kojih se nikada ništa ne vraća. Ništa? Velike, derutne kuće koje su nekoć dali podići umirovljeni kolonijalni službenici bile su same kutije sjećanja na jedno sada već definitivno derutno razdoblje. Nosile su imena poput Terang-Tenang ili Madoera, a žgoljavi, živčani, romantični Inni iz tog vremena mogao je, pogotovo okružen zagušljivim mirisima ljetnih večeri, zamisliti kako živi negdje u blizini Bandoenga na nekoj plantaži, a dojam je još više pojačavala činjenica da su u toj nevjerojatno velikoj kući u sobama doista živjeli umirovljeni kolonijalni službenici iz Indonezije. Mirisi tropskih jela širili su se vilom, udaranje tromih papuča po pletenim hasurama u hodniku, coktanje jezika i visoki, meki glasovi sa stranim naglaskom koji su govorili stvari koje nije shvaćao, ali koje je povezivao s knjigama Couperusa, Dauma i Dermouta2 koje je čitao. Mrzio je svoje portrete iz tog doba, ne toliko one na kojima je stajao s drugima — na njima su svi izgledali jednako smiješno — ne, upravo one na kojima se pozornost nije mogla 11

odvući od onoga tko je očito bio on sam, budući da je na njima stajao sam, pozirajući, u grču, oponašajući skulpture, a istodobno tražeći uporište u stablu, u ogradi, u svakom predmetu koji će uskoro zauzeti dio slike tako da je on sam ne treba popunjavati. Jer, što se moglo vidjeti na takvoj jednoj fotografiji? Netko tko je toliko mršav da je zbog toga bio odbijen za služenje vojnog roka i, što je još gore, tko se zbog toga nije usudio skinuti na plaži, tko je bio izbačen iz četiri srednje škole i tko se svađao sa svojim skrbnikom tako da mu je bio uskraćen novac koji mu je njegova baka tako velikodušno ostavila, netko tko se izgubljeno zalijetao u najbeznadnije zaljubljenosti, tko je svoje dane provodio u uredu kako bi mogao platiti pansion, netko minimalno samostalan.

3. To je moralo biti otprilike ovako: bio je u svojoj sobici kada ga je indonezijski glas njegova kućevlasnika pozvao s hodnika. "Gospodine Wintrop, došla vam je jedna gospođa." Malo poslije stajala je u njegovoj sobi, što je bilo prilično teško jer u njoj zapravo nije bilo mjesta za dvije osobe, a ona sama bila je gotovo kao dvije. "Ja sam tvoja teta Thérèse", rekla je. "Pravi si Wintrop", rekla je. Gurala se pored njega, obavila ga blagim, mošusnim mirisom i gledala kroz prozor. Ono što je vidjela nije joj se svidjelo. Njene izjave nisu baš imale neki logičan redoslijed, ali dolazile su u staccatu, u istom tonu. "Čitaju se knjige. Što je ovdje skučeno. Čula sam za tebe. Ovdje se ne možeš ni okrenuti. Blagi Bože, ovdje postajem melankolična. Jesi li ikada čuo za mene? Malo ćemo se provozati. Predstavit ću te nekome tko piše knjige", piše je izgovorila tako da je bilo jasno kako tu aktivnost smatra daleko važnijom od čitanja. Bila je subota poslije podne, proljeće. Kasnije je razmišljao kako ga zapravo nije ni pitala želi li uopće poći s njom. Jednostavno su krenuli ili, bolje rečeno, ona se sjurila stubama, preletjela vrtom kao da je neprijateljski element, uletjela u auto i rekla: "Jaap, idemo gospodinu Taadsu." Auto je pojurio. Nikada, što mu je tek kasnije postalo jasno, nije imala posla, a to je napravila s najvećom mogućom brzinom. U svojoj je nedužnosti mislio da je to uzbuđenje možda uzrokovano tajnim kemijskim procesima negdje u tom bijelom, malo nadutom tijelu, kao da njena krv neprestano kuha u lončiću na unutarnjem štednjaku. Mrlje svih boja pojavljivale su se i nestajale na koži njezina lica i vrata, i da nije redovito ispuštala velike uzdahe, zasigurno bi se raspuknula. Što je to značilo Wintrop? pitao se jer o tome je neprestano govorila. "Svi su Wintropi ludi, pokvareni, tašti, nedisciplinirani, neuredno žive, stalno se rastaju. Svoje žene tretiraju kao stoku, a one su i dalje zaljubljene u njih. U ratu su bili na krivoj strani i na tome su zaradili, vješti su u poslovima, ali svoj novac prokockaju ili ga uludo potroše, prodaju jedni druge za gulden. Jesi li poznavao svog oca?" Nije pričekala dogovor. "Ti si kršten, jesi li to znao? Moj je brat bio junak pokreta otpora, iznimka u toj principijelnoj obitelji. Što se ne može reći za tvog oca. S novcem uopće nije znao. Žene, jedino se u to razumio. Ideš li još u crkvu?" Barem je sad mogao odgovoriti. "Ne." "Jaap, daj stani." Bijeli je Lincoln uletio u travu uz rub ceste i za dlaku promašio biciklista. Dobro ga je pogledala. Plave oči, kao i njegove. Vodenaste, ali s metalnom podlogom. Prstom je pokazala tamo gdje je otprilike trebalo biti njegovo srce. "Wintropi su katolička obitelj. Brabantska katolička obitelj. Jedini brat tvoga oca koji nije istupio iz Crkve još ima sav novac. Tvoj otac, tvoj stric Jos, tvoj stric Noud, tvoj stric Pierre, tvoja teta Claire, svi su mrtvi ili na prosjačkom štapu. Ti nemaš ništa osim onog što dobivaš od svoje bake. Svi su napustili Crkvu jedan za drugim. Razmisli o tome." 12

Za manje od minute ponovo su se vozili preko sto. Vozili su se, kako se poslije ispostavilo, prema Doornu. Ali ne samo prema Doornu. Da je postojala karta podzemlja, svijeta sjenki, tada bi Doorn bio na njegovu ulazu. Jer vožnja u Doorn bila je vožnja u prošlost njegove obitelji, među imena, smrti, u Tilburg na prijelazu stoljeća, među vunene tkanine, zastupstva, tvorničare. Njezin je naglasak postao izraženiji. Tilburški je zasigurno nizozemski dijalekt s najružnijim izgovorom. Slušao je što govori i pamtio. Kasnije će o tome razmišljati. "Tvoja majka kod nas nije bila prihvaćena. Znaš li zašto?" "Rekla mi je." Na to ga je taj naglasak podsjetio: njegova majka kad je bila uzrujana. U Tilburgu su, dakle, puk i buržoazija govorili jednako. "Viđaš li je još?" "Ne. Ne živi u Europi." Tri tjedna nakon vjenčanja s kćeri jednog francuskog poslovnog partnera njegov je otac pobjegao s njegovom majkom. Nije se moglo reći što je obitelj smatrala gorim, smrtni grijeh ili mezalijansu. Njegova su oca nakon toga zaboravili, ali onom vrstom zaborava kojom se zaboravi što se zaboravilo. Rukavica koja ostane u vlaku i na koju se poslije više nikad ne pomisli. Znao je cijelu priču, ali nikada mu ništa nije značila. Kasnije će mu jedna ljubavnica reći: "Ja nisam rođena, ja sam stvorena", u čemu se prepoznao. Njegov je otac još od 1944. prebivao u podzemlju, a smrt ga je drugi put odsjekla od te obitelji. Jedva da je ikoga od njih poznavao. Nije nikamo pripadao, što mu se jako sviđalo. Bio je sam. Nije znao što je to — obitelj. "Tvoj djed Wintrop i moj otac bili su polubraća. Moj je otac tvoj skrbnik." "Bio." "Bilo ga je strah da ćeš ga puno stajati. A to nam se nije sviđalo. Lako se mogao izvući, bio je u odboru za skrbništvo." Novac ili Bog, tko će ga znati. Inni ga je vidio jednom. Sijedi muškarac u naslonjaču ispod vlastitoga vladarskog portreta. Po jedan briljantni prsten na svakom malom prstu, ali takvo što dopušteno je kada si star i ružan. I zvonce pri ruci: "Treeske, daj mome nećaku čašu porta." Priča o novcu njegove bake ("njime ću za tebe najpoštenije upravljati") nije mu bila jasna, a razgovor ni poslije nije bio ugodan. Inni je pokazujući svojim tankim, dugim rukama i govoreći svojim oštrim, sjevernjačkim, momačkim glasom objašnjavao zašto Bog ne postoji. "Mi smo tek kasnije postali katolici. Takvi su najbolji. Isprva smo bili vojnička protestantska obitelj. Prvi Wintrop koji je došao u Tilburg bio je viši ulanski poručnik. Došli su iz Westlanda." Bajke, pomislio je Inni, bajke i laži. Izmišljeni likovi iz izmišljene prošlosti. Zato što je život odveć nezanimljiv. "Došao je s tjelesnom stražom Vilima Drugog dok je ovaj podizao palaču vijećnice u kojoj nikada nije živio. Oženio je djevojku katolkinju." Dirnula ga je riječ djevojka. Bilo je dakle u prošlim stoljećima djevojaka koje su bile njegova rodbina. Nevidljive djevojke koje su svojim nikad viđenim djevojačkim ustima izgovarale svoje prezime, njegovo prezime. "Otad se Wintropi bave tekstilom. Vunene tkanine. Tvid. Tvornice. Zastupstva." Još više sjenki. Ljudi koji su imali pravo lutati njegovom krvlju, boraviti u njegovim ramenima, rukama, očima, u njegovim crtama lica, zato što su prethodili njegovu postojanju. Automobil je krajolik presijecao na dva dijela i nemilosrdno ga bacao iza sebe. To mu je davalo osjećaj kao da se time odbacuje i život koji je posljednjih godina vodio. Njegova je teta sada već neko vrijeme šutjela. Vidio je kako krv pulsira plavim venama na njenim zapešćima i pomislio "moja krv", ali na njegovim se zapešćima nije vidjelo ništa. "Arnold Taads prije je bio moj ljubavnik", rekla je teta. Počela se šminkati. To nije bio lijep prizor. Navlačila je drugu kožu od debelog narančastog sloja pudera preko prve, mlitave, bijele, ali to nije činila osobito pažljivo, tako da su ostale male bijele pruge između narančastih traka. "Nedavno sam ga vidjela prvi put nakon rata." O tome nije mogao stvoriti nikakvu predodžbu, o ljubavniku te žene, a kad je vidio 13

Arnolda Taadsa, znao je i zašto. Nikada ne bi mogao zamisliti nekoga takvog zato što još nikada nekoga takvog nije vidio. Čovjek koji je stajao na vratima niske bijele kuće napola skrivene u šumi i gledao na svoj sat bio je nizak. Imao je jedno stakleno oko, desno, bio je u visokim cipelama za pješačenje i nosio iznošenu indijansku jaknu s dugim resama od antilopa. Bilo je to u davno zaboravljeno doba kada su ljudi još nosili odijela, i kravate. Lice toga čovjeka bilo je preplanulo, ali odmah ispod tog nedvosmislenog zdravlja bjesnjelo je nešto drugo, nešto sivlje i tragičnije. Pravo oko i lažno oko, zdrava i nezdrava koža, snažan glas iz zgrčena, zapovjedničkog lica, glas koji je bio namijenjen tijelu većem od onoga koje je sada nastavao. "Thérèse, došla si deset minuta prerano." U tom se trenutku iza njega pojavio golem pas i jurnuo u vrt. "Athos! Ovamo!" Tim je glasom lako mogao galamiti na cijeli bataljun. Pas je stao tresući se u krznu od tamosmeđe kovrčave dlake. Potom je spustio glavu i polako nestao u kući iza čovjeka. Čovjek se okrenuo i ušao. Bijela su se vrata za njim zatvorila, tiho i odlučno. "Njegov pas, njegov pas", kukala je teta, "živi za svog psa." Pogledala je na sat. Iznutra se čula klavirska glazba, ali Inni ništa nije mogao vidjeti kroz prozore. Nije lijepo zvučalo. Preoštro, preukočeno, bez strasti. Glazba koja je trebala teći, no ovdje je zastajkivala i spoticala se, glazba koju onaj koji ju je svirao nije smio svirati. Ali tko je onda? Netko s dva staklena oka, ili netko s nezdravom sivom kožom, ili nizak čovjek s nježnom, smeđom kožom. Netko drugi. "Moramo malo prošetati", rekla je njegova teta, no vidio je da u tome nije osobito vješta. S druge strane drvoreda nalazila se šuma. Mirisi cvijeta kozje krvi, mladih borova. Teti Theresi pucketali su gležnjevi po neravnome šumskom putu, sudarala se sa stablima, spotaknula o slomljenu granu, zabasala u grm kupina. Prvi je put tog poslijepodneva osjetio strah. Što sve to znači? On to nije tražio. Izvučen iz mirnog svemira svoje sobe, stjeran u obitelj koja je doduše bila njegova, ali do koje mu uopće nije bilo stalo, vrata koja mu je pred nosom zatvorio čovjek koji je zapravo trebao biti sastavljen od dvojice, vozač koji je, naslonjen na prevelik auto i vjerojatno smijući se pratio kako se njegova poslodavka spotiče tih stotinu metara i koji je sada dao diskretan znak sirenom kao upozorenje da je deset minuta prošlo.

4. Da capo. Čovjek je ponovo stajao na vratima. Svatko je postao deset minuta stariji. Ovo se već dogodilo, pomislio je Inni. Isti postav, vječno ponavljanje. Njegova teta ukoso ispred njega tako da ga je čovjek mogao vidjeti. Ali nije gledao. Pogled na sat sada je izostavio, svatko je znao koliko je sati. Siva pravocrtna zraka jednog oka prelazila je poput reflektora pojavom Thérèse Donders. Od trojice muškaraca koji su tamo stajali jedino je vozač znao da je bijeli dvodijelni tetin kostim prepun borovih iglica i bodljikavih grančica dizajnirala Coco Chanel. "Dobar dan, Thérèse, kako to izgledaš!" Tek je sada pogledao prema Inniju. Možda je to bilo zbog tog jednog oka, ali promotreni je imao osjećaj kao da ga je snimila kamera koja ne može promašiti, koja ga je usisala, progutala, razvila i zauvijek pohranila u arhiv koji će nestati tek kada kamera umre. "Ovo je moj nećak." "Tako znači. Ja sam Arnold Taads." Ruka se oko njegove zatvorila poput škripca. "Kako se zoveš?" "Inni." "Inni..." čovjek je pustio idiotsko ime da nakratko visi u zraku, potom ga odbio. Inni je ispričao podrijetlo svoga imena. "U tvojoj su obitelji svi ludi", rekao je Arnold Taads. "Uđi." Red koji je vladao u sobi bio je zastrašujući. Jedini oblik slučajnosti bio je pas, jer se micao. Soba je bila, pomislio je Inni, poput matematičkog računa. Sve se međusobno držalo u 14

ravnoteži i slagalo. Buket cvijeća, dijete, neposlušan pas ili gost koji stigne deset minuta prerano mogli bi ovdje napraviti nezamislivu štetu. Namještaj je bio sjajan i bijel, kalvinističke, zlopamteće modernosti. Neodgovorno sunčano svjetlo crtalo je svoje geometrijske sjene po linoleumu. Drugi je put toga poslijepodneva osjetio strah. Kakav je to osjećaj? Kao da si na trenutak netko drugi, netko tko se ne može saživjeti s tvojim tijelom pa te zbog toga boli. "Sjedni. Ti, Thérèse, ti ćeš manzanillu. A što će tvoj nećak popiti?" Zatim obraćajući se direktno Inniju: "Hoćeš li viski?" "Nisam to još nikada pio", rekao je Inni. "Dobro. Onda ću ti natočiti viski. Pažljivo kušaj, a onda ćeš mi reći kako ti se čini." Sjećanje. Njegovi tajnoviti putovi. Jer što se sve nije dogodilo u sljedećih pet minuta? Kao prvo, bio je to doslovce prvi stvarni viski, čaša viskija iz koje nakon toga nikada više neće piti. Kao drugo, čovjek na kojeg će kasnije tako često misliti dok bude gledao, pio, kušao viski. Mislit će na tog čovjeka, a time i na svoju tetu, dakle na sebe samog. Time je viski postao njegovom Madeleine, ručka na poklopcu koji se mora otvoriti prije velikog silaska u svijet sjenki. I ponovo će tu sjediti: uspravan čovjek, to jedno užasno oko usmjereno ravno u njega, ruka koja je natočila sodu upravo se vraća u položaj mirovanja kod svog vlasnika. Njegova teta naslonjena na odveć uspravan, pretvrd stolac, zabačene glave, odsutna lutajućeg pogleda, pruža noge, širi ih, skuplja. Dolorosa. Samoga sebe ne može vidjeti. "I — kakav mu je okus?" Ovdje se tražila definicija, protokol koji su njegova osjetila trebala načiniti prije nego što ih zaokupi neki drugi osjet. "Po dimu i po lješnjacima." Nakon toga pio je tisuće viskija. Malt, bourbon, rye, najbolje i najgore, čisti, s vodom, sa sodom, sa sokom od đumbira, i katkad se, iznenada, vraćao taj osjet — dim, da, i lješnjak. U svakom važnom trenutku u svom životu, pomislio je kasnije, morao bi imati jednog Arnolda Taadsa, nekoga tko će od tebe tražiti da točno opišeš ono što osjećaš, mirišeš, kušaš, što misliš pri svom prvom strahu, pri svom prvom poniženju, uz prvu ženu, ali uvijek baš u tom prvom trenutku tako da protokol ostane važeći i da misao, iskustvo nikada ne izblijedi zbog kasnijih žena, strahova, poniženja. Upravo će definiranje prvoga puta, dim i lješnjaci, biti odlučujuće za sva kasnija iskustva, jer njih će određivati mjera u kojoj odstupaju od prvoga puta, mjera u kojoj prvi put, koji je sada zauvijek baždaren, nadmašuju ili pred njim podbacuju, u kojoj više nisu dim i više nisu lješnjak. Još jednom prvi put vidjeti Amsterdam, još jednom prvi put ući u ljubavnicu s kojom si već godinama, još jednom prvi put držati u ruci žensku dojku, milovati je, i misao koja se tu pojavila neoštećenu sačuvati sve te godine, tako da svaki sljedeći put, svi drugi oblici s vremenom ne mogu izdati, zanijekati, prekriti prvi osjet. Arnold Taads barem je jedno osjetilno iskustvo baždario za njega, sva su druga nestala, nepovratno, u kasnijim slojevima njegova pamćenja, izmiješana, iskvarena, poput njegove ruke koja je milovala prve grudi, sklopila prve mrtve oči, koja je izdala njegovo sjećanje i sebe i te prve grudi time što je ostarjela, izobličila se, postala rukom s prvim smeđim staračkim pjegama, debelim venama, nečasna, upropaštena, iskusna ruka četrdesetpetogodišnjaka, rani glasnik smrti u kojem se ranija, tanja, bjelja, neodlučna ruka neprepoznatljivo, nepovratno rastvorila, dok je o njoj još govorio "moja ruka", što će činiti sve dok je neka kasnija, živa ruka ne stavi mrtvu na njegovo tijelo, prekriži drugom na koju je toliko nalikovala. "Čime se baviš?" upitao je Arnold Taads. "Radim u uredu." "Zašto?" To se ubrajalo u seriju suvišnih pitanja. "Da zaradim novac." "Zašto ne studiraš?" "Nisam maturirao. Izbacili su me iz škole." Izbacili su ga iz četiri škole, no prilika mu se nije činila pogodnom da o tome priča. Oko koje je neprekidno bilo upereno u njega sada se poput reflektora, bez pomicanja glave u kojoj je bilo pričvršćeno, okrenulo k njegovoj teti, tako da je on svojim pogledom mogao lutati po sobi. Na polici iznad kamina nalazilo se dvadeset pakiranja cigareta iste marke, Black Beauty. Pored toga na stalku su stajale mnoge 15

srebrne i zlatne medalje na kojima su bili prikazani skijaši. "Kakve su to medalje?" "Sad govorimo o tebi. Ne zaboravi — bio sam bilježnik. Ja uvijek sređujem stvari. Što bi htio postati?" "Ne znam." Bilo mu je jasno da to nije dobar odgovor, ali bio je jedini, čak i ako bi netko rado uvijek sve sređivao. Nije imao blagog pojma. Zapravo bio je siguran da ne samo da nikada ništa nije želio postati, nego da nikada ništa i neće postati. Svijet je već bio dupkom ispunjen ljudima koji su bili nešto, a većina ih time očito nije bila zadovoljna. "Želiš li onda ostati u tom uredu?" "Ne." Ured! Soba na katu u četvrti s vilama, s luđakom u prizemlju koji je smatrao da je direktor nečega i koji ga je trebao kao zaposlenika. Čovjek je nešto kupovao, nešto prodavao, a Inni je pisao pisma i odgovarao na njih. Pisma od zraka, poslovi ni od čega. Uglavnom je čitao, promatrao vrtove ili mislio na daleka putovanja — bez mnogo čežnje, jer znao je da će na njih poći. Bio je to način života koji će jednoga dana prestati sam od sebe, a možda je to bio taj dan. "Zar ti roditelji ne daju novac?" "Moja ga majka nema, a moj... očuh ga ne da."

5. "Dim i lješnjaci." Što želiš postati? Toga je poslijepodneva njegov život započeo, a on nikada ništa nije postao. Radio je razne stvari, to da. Putovao, pisao horoskope, trgovao slikama. Kasnije, vraćajući se u područje sjećanja s istom čašom viskija u ruci, pomislio je da je upravo tako trebalo biti: njegov se život sastojao od događaja, a ti događaji nisu bili povezani ovim ili onim poimanjem njegova života. Nije bilo glavne ideje, poput karijere, ambicije. On je naprosto postojao, sin bez oca i otac bez sina, a stvari su se događale. Ako se dobro pogleda, njegov se život sastojao od pripravljanja sjećanja, te je stoga bilo još žalosnije što je imao tako loše pamćenje budući da je ono njegov silazak u sjećanje koji se s vremenom već prilično otegnuo činilo još dugotrajnijim, sva ta prazna mjesta činila su ga katkad gotovo nepodnošljivo sporim. Svome je prijatelju piscu rekao kako je njegov život meditacija. Je li zbog te čaše viskija, ili zbog činjenice da je tog popodneva i financijski postao jednim od Wintropa, svoj život računao od toga dana, a sve prije toga smatrao zaletom, polumračnom pretpoviješću u koju se uvid mogao steći samo još iskapanjima, pod pretpostavkom da to ikoga zanima. "Thérèse, zašto ovome mladiću ne daš novac? Tvoja je obitelj njegovom ocu sve oduzela." Crvene su se mrlje umnožile. Ono što je započelo kao hir, napadaj obiteljske bolesti potaknut dosadom, posjet nepoznatom nećaku za kojega se činilo da je nešto posebno, koji je proturječio njezinu ocu, koji je tu sjedio s licem kakvo su imali mnogi koji lutaju njenim obiteljskim albumom, no vjerojatno s karakterom drugačijim od većine, ne bez arogancije, ne bez melankolije, artikuliran, no očito bez ambicija, bez ikakve sumnje lijen, bez ikakve sumnje inteligentan, podrugljiv i sklon neprestanu promatranju, taj se hir sada morao prevesti u materiju, i to u onu od koje su se Wintropi najteže odvajali, u novac. "Morala bih vidjeti mogu li što napraviti", rekla je, "znaš kako stvari stoje." No jedan je zapovjedni glas postavio pravila, isti glas koji će, čim ona ode, reći: "Ova je žena glupa i ide mi na živce. Ne volim to." Ona je u svome krilu premjestila nešto nevidljivo, prevrnula zamišljenu vazu, radnje koje su se zamrznule kada je glas Arnolda Taadsa rekao: "Razmislit ću o pravednom rješenju. Članove vlastite rodbine ne puštaš da vrijeme gube po uredima." "Hoćeš li onda sljedeći vikend doći s njim u Goirle?" "Znaš da mi se to uopće ne da i da teško podnosim društvo onog tvog muža, ali učinit ću to. Povest ću Athosa i ni pod kakvim uvjetima ne idem u crkvu. Ako pošalješ auto, ovdje 16

ćemo u subotu u jedanaest biti spremni." Oko je tražilo Innija. "A ti ćeš prestati sa svojim poslom, jer to je besmisleno, to mi je posve jasno. Sada ćeš lijepo godinu dana čitati ili putovati. Ti nisi predodređen za podređene." Po-dre-đe-ni. Riječ od četiri sloga imala je uz taj glas i četiri zasebno upakirane, četiri međusobno razdvojene doze naglašenosti. Inni je pomislio kako iz sobe nije nestala još nijedna od riječi koje je taj čovjek tog popodneva izgovorio. Poput predmeta ostale su naslagane negdje među namještajem. Više nije bilo izlaza. "Dakle, Thérèse, gotovo je pet sati, vrijeme kada čitam. Tvoj nećak može ovdje ostati na večeri ako želi. Mi ćemo se vidjeti u subotu. Reci vozaču da dođe na vrijeme." Ona je odjurila iz sobe, vidio ju je kako prelijeće vrtnim puteljkom i začuo kako auto brzo kreće. Obrisao je vlažan trag koji mu je na obrazu ostavio njezin leteći poljubac. Arnold Taads ponovo je ušao. Sat negdje u kući otkucao je pet puta. Uzeo je knjigu i rekao: "Čitam do petnaest do šest, dobru zabavu." Olovna se tišina spustila u bungalov. Inni je točno znao kakva je to tišina jer ju je već jednom prije čuo u jednom trapističkom samostanu. Kucanje na vratima, zvuk sporih koraka, prigušeno šuštanje teške tkanine na hodnicima, koraci, tihi kao da tu leži snijeg. Potom ulazak u samostansku crkvu, suh drveni otkucaj, početak polusatne zajedničke meditacije. S galerije za posjetitelje ukočeno je gledao dolje u bijele, mrtvački tihe pojave u hladnim, visokim korskim klupama. Stari muškarci, mladi muškarci zadubljeni u neku njemu nedostupnu misao. Jednom je vidio kako je jedan od muškaraca zaspao, polako padajući naprijed kao komad drveta. Ponovo je odzvonio suhi otkucaj, kamen na drvu, čovjek se prestrašeno pridigao iz svog stupora i pojavio na kamenom, crno-bijelim pločama popločenom prolazu među korskim klupama, poklonio se, još jednom se poklonio, presavio na dvoje pred opatom koji mu je bez riječi, znakom, dodijelio kaznu, prosternaciju. Dugačka, bijela pojava poput mrtva je labuda udarila o pod, ruke što udaljenije od nogu, i što ispruženije, polegnuti, poniženi čovjek, i nijedan od muškaraca nije pogledao, samo otkucaj kamena na drvu, opatov prsten, nekoliko koraka, šuškanje odjeće prekinuli su tišinu. Sada je ponovo bio u samostanu, samostanu jednog čovjeka, koji je bio i redovnik i opat. Inni je morao na zahod, ali se nije usuđivao pomaknuti. Ili bi ga taj čovjek upravo tada prezreo kada bi poput lutke ostao sjediti ne učinivši ništa? Polako je i vrlo tiho ustao, prošao pored čovjeka koji je čitao ne podigavši pogled — na omotu knjige stajalo je egzistencijalizam... humanizam... — sve do glasovira: Schubert... impromptu... a zatim izašao na hodnik. U zahodu su ležale novine Haagse Post, koje je ponio natrag u sobu. Listove je tako presavio kao da ne smiju pomicati zrak i čitao zgode koje će čitati cijelog svog života. Nakon perzijskog ustanka Egipat sada stoji na vrhu liste delikatnih dvojbi Zapada. Pravda se u dugom i oštrom članku izjasnila protiv bermudske konferencije koju je sazvao predsjednik Eisenhower da bi se razmotrilo treba li s Kremljom razgovarati, kako želi Sir Winston, ili imati tvrd pristup, kako zagovara predsjednik Eisenhower. Francuski predsjednik Vincent Auriol dao je Paulu Reynaudu mandat za sastav nove vlade. Povijest. Koliko se još imena moralo u njemu nakupiti, kroz njega prostrujiti, dok ga cijela ta kasta koja se neprestano uništavala i obnavljala napokon zauvijek ne ostavi ravnodušnim. Nosili su lica sudbine onoga dana za koji su mislili da ga određuju — ali i sami su bili isto tako slijepe maske moći koja je prolazila svijetom. Na njih nije trebalo obraćati pretjeranu pozornost, to je bilo sve. No ono što se nazivalo vladanjem, nedopustiva žudnja da se bude izvršiteljem sudbine, privremeno lice najtajnovitijega od svih čudovišta, države, činilo mu se kasnije, mnogo kasnije, vrijednim prijezira. Točno u petnaest do šest pas je podigao glavu, a Arnold Taads odložio knjigu. "Athos! Šetnja!" Napustili su kuću i stupili u zaobljene, mračne sjene šume. Ubrzo je njegov domaćin skrenuo s puta koji je njegovoj bivšoj ljubavnici zadao tolike muke i krenuo malim sporednim puteljkom. No u Taadsa nije bilo govora o bauljanju ili padanju. Inniju je bilo teško slijediti jaknu za šetnju šumom. Nasuprot tome pas je, čini se, točno znao koji je smjer šetnje. Njegova je nazočnost postala nevidljivom i mogla se zaključiti samo iz brza šuškanja mrtva 17

lišća, negdje pred njima. "Sartre", govorili su valovita sijeda kosa, prilično mala lubanja, jakna od antilopa, samterice i cipele od juhtovine. "Sartre kaže da moramo povući krajnje konzekvence iz činjenice da Bog ne postoji. Vjeruješ li ti u Boga?" "Ne", viknuo je Inni. Čovjek je uostalom rekao da prilikom predstojećeg posjeta njegovoj teti ne želi u crkvu. "Otkad ne vjeruješ?" pitala su stabla borova i grmovi kupina. Točno je znao kada je to bilo, ali nije znao treba li to reći. Imalo je veze s vinom i krvlju, pravim vinom i pravom krvlju, pa daj to onda objasni. Najbolje bi naravno bilo reći da je ono malo vjere što je ikada imao iz njega iscurilo kao ulje iz pokvarena motora. Uostalom, do svoje je dvanaeste godine jedva bio katolički odgajan, ponižavajuće sjeme, čije divlje raslinje drugi moraju podnositi cijeli svoj život, bilo je prekasno posijano da bi moglo pustiti pravo korijenje. Bio je kršten, ali njegovi se roditelji nisu mogli vjenčati u crkvi jer je njegov otac već jednom bio rastavljen. Tek ga je kasniji majčin brak s jednim vrlo pobožnim katolikom doveo u izravan dodir s tom vjerom, no isključivo ga je njena teatralna, izvanjska strana oduševljavala, pjevanje, tamjan, boje jako su mu se sviđali, toliko da je čak i ne vjerujući pristao otići u samostan. Nešto drugo što mu se u katoličkoj vjeri itekako sviđalo bilo je to što su drugi u to vjerovali. U internatu je svakog jutra u šest sati bio ministrant napola dementnom pateru Romualdusu, koji je bio prestar za poučavanje te je samo još ponešto smio nadgledati. Za čovjeka koji se na oltaru podrigivao doista je bila istina kada je šaptao hic est enim Calix Sanguinis mei da se to malo vina pretvaralo u krv, postalo krvlju, mysterium fidei, krvlju nekoga tko je skoro već dvije tisuće godina mrtav, koju će stari, u brokat odjeveni muškarac koji se drži za rub oltara pred njim kasnije ispiti "u spomen na Mene", krv čije će posljednje tragove Inni pomoći ukloniti izlivši ampulu punu vode na zlatno dno kaleža koji su drhtave, pjegave staračke ruke ispružile prema njemu i u kojem je još nekoliko kapljica — Božje krvi, ljudske krvi — ostalo. Smatrao je to neizrecivo tajnovitim, no zbog toga još nije potrebno vjerovati. Ako je čovjek kojemu je tih mračnih, hladnih jutara pomagao i koji se pred tom malenom mesarskom klupom okretao amo-tamo poput zlatom izvezene žabe, ako je on u to vjerovao, onda se to i događalo, makar u već napola razmekšanu mozgu koji je latinske izraze katkad brkao na neprihvatljiv način, tako da je Inni gospodara tog mozga svojim oštrim momačkim glasom ponovo morao dovoditi do teološki ispravna redoslijeda. Ah nije samo to bilo posrijedi, bila je to i ideja žrtve, prinošenja žrtve. Ondje se, da ih nitko nije mogao čuti, njihovo čudnovato dvojstvo, jedan šesnaestogodišnjak, drugi osamdesetogodišnjak, ipak bavilo tajnim, drevnim ritualima koji su njemu, Inniju, davali osjećaj da propada duboko unatrag kroz vrijeme, da više nije uhvaćen u toj neogotičkoj siromašnoj četvrti, nego da je prispio u krajolike stare Grčke, u Homerov svijet iz kojega su svaki dan na nastavi odgonetali tajne, ili u trenutak žrtvovanja životinja koje su Zidovi prinosili Bogu, sa strašnim glasom koji je sjedio na tronu iznad goruće pustinje, Bog osvete, Bog gorućega grma i Lotove žene, Bog koji je, mislio je Inni, oko sebe imao kozmos praznine, straha i kazne za one koji su u Njega vjerovali. Ono što su njih dvojica činila, pater Romualdus i on, imalo je veze s Minotaurom, prinošenjem žrtava i zagonetkama, sa Sibilama, sa sudbinom i usudom, bila je to jedna sasvim mala borba s bikovima za dva gospodina pri čemu je bik bio odsutan, ali je ipak krvario iz rane koja će biti ispijena, tajna popraćena tihim latinskim šaptom. Jednom, a time i zauvijek, čarolija je prekinuta. Kalež je bio podignut do mjesta gdje će iznad samostanske crkve Sunce uskoro prijeći svoj put, kadli se starac iznenada počeo tresti. Krik koji je uslijedio Inni nikada neće zaboraviti, nikada. Uzdignute ruke ispustile su kalež, vino, krv potekli su po kazuli i oltarnom ruhu koje je grčevit potez redovnikovih ruku povlačio s oltara vukući za sobom svijeće, hostiju, patenu. Krik kao neke velike ranjene životinje odbio se o kamene zidove. Čovjek je potezao svoju kazulu kao da je želi razderati, a onda je, polako, i dalje vičući počeo padati. Glavom je udario o kalež i počeo krvariti. Kad je već bio mrtav, i dalje je krvario, crveno i crveno miješalo se u otocima sjajne svile između zlatnog brokata, više nije bilo jasno što je što, vino je postalo krv, krv je postala vino. Nevidljivi pas, tišina šume, bešumni koraci cipela Old Shatterhand i njegovo gradsko šuštanje još su čekali odgovor. 18

"Ne znam. Možda nikada i nisam vjerovao", povikao je prema naprijed. Uslijedio je podrugljiv smijeh svrake. I odjednom je cijela šuma bila puna crkvenih otaca, inkvizitora, mučenika, svetaca, agnostika, pogana, filozofa, pjevica i bukača. Teološki argumenti letjeli su uokolo. Dvije su zebe razgovarale o Tridentskom koncilu, kukavica je naglašavala Summu Theologiae, djetlič je potvrđivao trideset jednu tezu, vrapci su još jednom poslali Bruna na lomaču, čaplja Spinozu, vrana Calvina, nerazumljivo grgutanje španjolskih mistika; cvrkutavo, brbljavo, gugutavo, glogotavo, ptice iz šume i polja opjevavale su dva krvava tisućljeća crkvene povijesti, od prvih urezanih riba koje su doplivale do mračnih zidova katakombi do duha koji je Pavla opržio kao stanovnika Nagasakija, od zaprepaštenja učenika u Emausu do nepogrešivog zastupnika na stolici Ribara. Litre te iste ljudske krvi prolivene su otad, milijun je puta to isto tijelo pojedeno zato što sada nije bilo sata ni dana da se to ne događa, na Sjevernom polu, u Burmi, Tokiju ili Namibiji (o, Zita), čak i u trenutku kad su ova dvojica nevjernika hodala pod lipama, jedan glave pune Sartrea, drugi glave pune ničega. Stigli su do čistine u šumi. Bumbari su ulijetali i izlijetali iz ljubičastosmeđih cvjetova velebilja, sve je zujalo i brujalo. "Athos! Dođi!" Pas se pojavio niotkuda i legao pokraj nogu svoga gospodara, koji je stao posred čistine poput propovjednika na otvorenome, noseći na svojim ramenima od antilopa kasno sunčano svjetlo. Glas Arnolda Taadsa ispunio je cijelu šumu kao da je jedan od elemenata, poput vode ili vatre. "Točno znam u kojem trenutku više nisam vjerovao u Boga. Oduvijek sam bio dobar skijaš. Prije rata bio sam nekoliko puta prvak Nizozemske. To možda ne izgleda mnogo, ali tada sam bio najbolji, a natjecanja se naravno nisu odvijala u Nizozemskoj nego u planinama. Jesi li ikada vidio planine?" Inni je niječno odmahnuo glavom. "Onda još nisi živio. Planine su Božje veličanstvo na Zemlji. Barem sam tako mislio. Skijaš sam u visokim planinama drugačiji je od ostalih ljudi. Visoko je i sam je. Postoje samo dvije stvari, on i priroda. On je na ti s ostatkom svijeta, razumiješ li?" Inni je kimnuo. "Ljude nikada nisam previše volio. Ljudi su kukavice, konformisti, smušenjaci, trče za novcem i kaljaju jedni druge. Tamo gore to ti ne smeta. Priroda je čista kao i životinje. Više volim ovog psa od svih ljudi zajedno. Životinje su u redu, good for them. Kada je rat završio i kada smo napokon mogli čuti i vidjeti što se sve dogodilo, izdaja, glad, smrt, uništavanje, sve ljudsko djelo, tek sam ih tada doista prezirao. Ne svakog pojedinca nego onu vrstu koja se ubijajući, lažući i ustrašena uputila u vlastitu smrt. Životinje su straight, životinje nemaju slogana, ne umiru za nekog drugog, ali ni za više od onoga što im pripada. U modernom društvu slabih ljudi pecking order je omraženi pojam, no izvrsno je funkcionirao sve dok se mi nismo pojavili u evoluciji. Dakle, bilo mi je dosta toga. Napustio sam bilježničko mjesto, spalio sam sve za sobom, rastao se od žene, ah, divno, divno! i otputovao u Kanadu. Tamo sam u Rocky Mountains postao motriteljem požara. Mjesecima sam boravio na visokom vrhu u planinama. Sa svih strana ispod mene ležao je beskrajan šumski pejzaž. U to sam piljio. Ako bih ugledao dim, morao sam dati upozorenje. Opskrbljivali su me iz zraka, jednom tjedno bacali bi mi na zemlju pored kolibe vreću s hranom, novinama i poštom. Tu sam ostao šest mjeseci, sam, sa svojim psom i svojim prijateljem radioprijamnikom, ne zbog glupog tandrkanja koje na njemu čuješ, nego zbog noćnih razgovora s ljudima na drugim postajama. Dopuštao sam si dva prsta viskija, dva dnevno — podigao je vodoravno prema Inniju dva priljubljena prsta — nijedan više. Da sam jednom popio više, bio bih poludio. Podivljalog bi luđaka mogli odvesti dolje. Sve sam to zapisao." Inni nikada nije bio u planinama, no to uopće nije bio razlog da sada ne dobije viziju tog istog čovjeka koji je stajao pred njim — ali ovaj put u posve bijelom svijetu. Četiri su švicarske razglednice okružile malu kolibu. Čovjek je imao istu jaknu od antilopa koju je sada nosio, pas je spavao pored njegovih nogu. Došao je trenutak za viski, olujni je vjetar zavijao oko kolibe, razglednice su bile ljute. Iz prijamnika je dopiralo krčanje i uzdisanje dalekog, prezrenog svijeta. Čovjek je ustao, otišao do ormara i izvadio bocu viskija i čašu. (Prije toga 19

je pogledao na sat.) Zatim je dva priljubljena prsta stavio pored čaše na stol, ne, milimetar iznad, jer u obzir se morala uzeti i debljina dna, i natočio. Glukgluk. Tek je nakon nekog vremena otpio gutljaj. Okus dima i lješnjaka. "Jednog sam dana pomislio: krajolik koji svojom, recimo to tako, objektivnom veličanstvenošću priziva ideju Boga, može naravno isto tako prizivati njegovu odsutnost. Bog je napravljen prema slici i prilici čovjeka, nakon izvjesnog vremena svatko će to zaključiti osim onih ljudi koji nikada ništa ne zaključe. Ali ljude sam prezirao, uključujući", sada malo povišen ton koji je toj riječi dao samostalnost, tako da je izdvojena i puna značenja ostala visjeti između njih dvojice na čistini, "naravno sebe samog. Ne mogu se podnijeti. No koliko god sam volio pse i planine, nisam mogao zamisliti Boga u liku psa ili planine. Tako je iz mog života nestala ideja Boga, poput skijaša koji se padinom spušta u dolinu. Možeš li si to predočiti? Gledana izdaleka takva je ljudska figura crna, ispisuje samu sebe poput kaligrafije na bijelom snježnom papiru. Dug, gracilan pokret, tajnovito, nečitljivo slovo koje se ispisuje, nešto što postoji, i onda odjednom ne postoji. On je nestao iz vidokruga, pisao je samim sobom i ništa nije ostavio. Prvi sam put bio sam na svijetu, ali mi nije nedostajao. Bog zvuči kao odgovor, to je ono najpogubnije kod te riječi: tako se često upotrebljava kao odgovor. Morao bi imati ime koje zvuči poput pitanja. Nisam tražio da budem sam na svijetu, niti je itko drugi. Razmišljaš li ikada o tim stvarima?" Inni je sada već znao da upitni ton kojim je bila izgovorena ta rečenica nije sadržavao pitanje nego zapovijed. Njegov je dosje otvoren, njega se sada mjerilo, on i taj čovjek trebali su razmijeniti potvrde. Ali što je trebao reći? Osjećao je neobičnu ravnodušnost. Toplina, napola skrivene boje cvijeća, nježno njihanje lipa nad njima, sve te stvari koje su se istodobno odvijale, cijela tvornica osjetilnih podražaja, pas koji se istezao i oklijevajući otišao do mjesta gdje je još bilo sunca, cijeli taj novi život koji je toga popodneva tek započeo, no činio se već tako dugim, nezaustavljivi glas koji je neprestano pričao o sebi, viski koji je dobio za piće, sve mu je to davalo osjećaj odsutnosti. Toliko se toga događalo, no on u tome uopće nije morao sudjelovati. Bio je bačva koja se puni. Ako bi sada progovorio, svi bi ti novi, dragocjeni osjeti iscurili iz njega. Čuo je sve što je čovjek rekao, ali o čemu se zapravo radilo? "Razmišljaš li ikada o tim stvarima?" Što je razmišljanje? Nikada nije vidio Boga kao skijaša koji se spušta padinom. Bog je bio mrlja vina na kazuli, krv starca na ledenoj granitnoj stubi oltara. Ali to se ne govori. "Ne, nikada", rekao je. "Zašto ne?" "Ne zanima me." "O." Bilo mu je jasno da se očekivao odgovor s više kozmičkog prizvuka, ali takav nije imao. "Znaš li išta o egzistencijalizmu?" Još pitaš. Tri su debatne večeri posvetili tomu, njegova posljednja godina u internatu. Sartre, izbor, Juliette Greco, podrumi sa svijećama, crni puloveri, mladići koji su bili u Parizu i sa sobom donijeli Gauloises koji se u Nizozemskoj nije mogao nabaviti. Hladni camembert i dugi francuski kruh za koji su ti isti prijatelji rekli da se ne može mjeriti s onim iz Francuske. Taj je bio daleko hrustaviji. Očajanje i gnušanje također su s tim bili povezani. Čovjek je bio bačen u svijet. Pritom je uvijek mislio na Ikara i druge velike padove, Iksiona, Faetona, Tantala, sve te padobrance bez padobrana iz svijeta bogova i junaka koji ga je daleko više zanimao nego čudne apstrakcije koje mu ništa nisu značile. Besmisleni svijet u koji si bačen, postojanje koje ne znači ništa osim onog značenja koje mu se prida. Još je zvučalo kao u crkvi, osjećao se sumnjivi, blagi smrad mučeništva. Najveći dio, pomislio je Inni, bio je ipak naglašen okusom i mirisom Gauloisesa, jak, gorak, neusporediv i sa čim drugim. Miris koji je imao nešto opasno, duhan koji je s gorkim malim trnjem ostajao na jeziku, neuglađen paketić boje bilijarske krede. Svoj si strah mogao popušiti s njime. No tu riječ nikada neće izgovoriti pred ovim čovjekom. "Ne mnogo." Što taj skijaški prvak hoće s filozofijom? Što je htio s malim škiljavim učenjakom čija se slika sada redovito pojavljivala u novinama i tjednicima? Uostalom, što je zapravo 20

razmišljanje? Mnogo je čitao, ali što je pročitao, i ne samo to, sve što je vidio, filmove, slike, pretvarao je u osjećaj, a taj je osjećaj, koji se nije odmah mogao izraziti riječima, sada još ne a možda i nikada, ta neoblikovana masa osjećaja, dojmova, opažanja, to je bio njegov način razmišljanja. Oko njega se moglo kružiti riječima, no uvijek je ostajalo mnogo više neizrečenoga nego izrečenoga. I kasnije bi ga uvijek spopala ljutnja zbog onih ljudi koji su željeli imati precizne odgovore ili su tvrdili da ih znaju. Upravo je tajnovitost svega bila lijepa, u to nisi morao uvoditi previše reda. Učiniš li to ipak, onda će se nešto od toga nepovratno izgubiti. Da tajne mogu postati tajnovitije ako se o njima razmišlja s preciznošću i metodom, još nije znao. Osjećao se ugodno u svome sentimentalnom kaosu. Da bi ga doveo u red, morao je odrasti, ali time si odmah definiran, gotov, i zapravo pomalo mrtav. "Nisam mislio na kršćanski nego na ateistički egzistencijalizam." Hajde, skijaj! Spusti se niz padinu za svojim nestalim Bogom. Sjedni na vrh planine. Gledaj hoće li izbiti požar. Odlazi! Prestani! "Meni je to pretjerano. Etička, humanistička strana mi se ne sviđa. Čovjeka čini pomalo jadnim, nekom vrstom klauna koji u mraku luta i pipajući traži izlaz. To mi se ne sviđa. Nije dovoljno strašno. Razumiješ li me?" Kimnuo je. Te je riječi razumio. Ostaci magle, neshvatljivi kao i rasplesane mrlje svjetla visoko u stablima. Koliko zapravo ima zelenih boja? "Kada Sartre kaže da je čovjek bačen u svijet, da je sam, Boga nema, mi smo odgovorni za to što jesmo, što činimo, tada kažem DA." Afirmacija je odjeknula šumom. Pas je naćulio uši. Ovaj čovjek nema nikoga s kim bi razgovarao, pomislio je Inni. "Ali kada od mene traži da budem odgovoran za svijet, za druge, tada kažem NE! Ne. Zbog čega bih to učinio. 'Kada čovjek odabire sebe, odabire sve ljude.' Zašto? Ništa nisam tražio. Nemam nikakve veze s ruljom koju vidim oko sebe. Proživljavam svoje vrijeme jer tako mora biti, to da." I kao da s tim odmah želi započeti, okrenuo se munjevitom piruetom i nestao u šumi. Pas je već bio odmaknuo.

6. Je li sada bio potaknut na razmišljanje? Kao što je poznato, to je zarazno djelovalo. Onoliko dugo dok sam ništa ne činiš, tvoj život određuju ljudi i stvari koji se u njemu pojavljuju. Njihova je prisutnost uzrokovala sporu rijeku događaja koje poslije moraš vući za sobom, mrtve očeve, majke u inozemstvu, internate, skrbnike, a sada i tetu i skijaškog prvaka. S određenim je zadovoljstvom pomislio kako sada sam opet ništa ne mora činiti. Ali kako je onda došlo do toga — dok je on imao osjećaj kako sam ništa nije učinio i kako mu se dosad sve jednostavno događalo — da mu se život činio toliko dugim? Već je tisućama godina postojao, i da je studirao zoologiju, bili bi to milijuni godina. Nikakvo čudo da s takvom prošlošću ne možeš sve upamtiti, a istodobno je čudno ono što ipak upamtiš, a još je čudnija jednakost upamćenoga u kojem se osmrtnica njegova oca nalazila na istoj razini kao još mnogo toga, priključeni događaji, kao thalatta thalatta, raspeće i paljenje Reichstaga. Na kraju, bio si sve to, jer iako sam nisi sve to doživio, ipak se uplelo u tvoj život uostalom, na zadnjoj instanciji tvoje je tijelo za tebe pamtilo te stvari. Neobični kemijski procesi u tvome mozgu pobrinuli su se za to da postaneš svjestan paleozoika, koji je time, kako bilo, postao dijelom tvoga iskustva, tako da si i sam postao povezan s nezamislivo dalekim vremenom, kojem ćeš, dakle, zahvaljujući tom istom tajnovitome mehanizmu, pripadati do smrti. Time je tvoj život beskrajno protegnut, to se ne može poreći. Odjednom se osjećao vrlo starim. Šutnja čovjeka koji je netom prije toliko govorio bila je izrazita. Je li ga on možda vagnuo i našao prelaganim? Šuma je postala rjeđom, svjetlijom, debla su se povlačila, a kroz zadnji, mršavi bojni red vidio je visok snop svjetla kojim će uskoro proći i koji je ljubičasto polje vrijeska zavio u snovit, maglovit žar zbog čega je sve izgledalo vrlo prazno i tiho. On je itekako želio stati, ali još bi radije bio legao, pritisnuo lice u oštre, zrnate biljke, 21

priljubio tijelo o tlo, kao što je to često činio kad je bio sam jer je tada imao osjećaj da se tako polako može uvući u zemlju, i to doista u nju, svojim koljenima, prsnim košem, bradom, svime što je na njemu tvrdo i koščato, ne poput mačke koja leži na jastuku, više kao olupina broda napola zaglavljena u mulj — no za takvu vrst ljubavničkih odnosa nije bilo mjesta u šetnji s Arnoldom Taadsom. Bio je uvjeren da bi njegovo ime odjeknulo nad vrijeskom kao i ime psa ako bi sporije hodao. Ili ga je Taads već zaboravio? On nije podizao pogled niti je gledao uokolo, a isti je put vjerojatno mogao prijeći i slijep, jednakim ritmičkim, mehaničkim pokretima. Uzbuđeni vojničić u maršu. Kada su stigli do kuće, otkucalo je sedam sati.

7. Vrijeme je, Inni je shvatio toga dana, u životu Arnolda Taadsa bilo majkom svih stvari. On je praznu, opasnu površinu dana podijelio na razne precizno odmjerene dijelove, a međaši koji su stajali na početku i na kraju tih dijelova određivali su njegov dan s bezobzirnom strogošću. Da je bio stariji, Inni bi dobro znao da je strah koji vlada Arnoldom Taadsom želio primati svoj danak u satu, satu ili pola sata, petnaest minuta, u proizvoljnim točkama prekida u tom nevidljivom elementu kojim gacamo tijekom svoga života. Kao da se netko u toj beskonačnoj pustinji dogovorio kod određenog zrna pijeska: samo je tu mogao jesti, čitati — svako je od tih ugovorenih zrna pijeska zapovjednom snagom zahtijevalo svoju komplementarnu aktivnost, deset milimetara dalje nastupao je usud. Netko tko je došao deset minuta prije ili kasnije, nije više bio dobrodošao, manijakalni brojač sekundi okretao je prvu stranicu, udarao prvu notu na glasoviru, ili je stavljao, kao sada, posljednjim otkucajem sedmoga sata, lonac gulaša na vatru. "Jednom tjedno pripremam jelo", rekao je Arnold Taads, "uglavnom gulaš. I juhu. Napravim točno koliko treba, sedam porcija za sebe i jednu za gosta. Ako nitko ne dođe, onda je za Athosa." Inniju je pričinjalo zadovoljstvo što je pojeo porciju za psa — nije baš volio pse, pogotovo ako su živjeli u takvoj bolesnoj simbiozi sa svojim gospodarom. Otkucalo je sedam i petnaest te su sjeli za stol. "Kad sljedeći tjedan odemo do tvoje tete Thérèse", rekao je Taads, "doći ćeš u potpunu ludnicu. Većina Wintropa nije pri zdravoj pameti, a tek kod odabira partnera nastupa totalno ludilo. Najradije odaberu nekoga tko je posve normalan i u najkraćem ga vremenu izlude, ili uzmu nekoga oko koga se ne moraju više truditi jer već odavna nije pri sebi. Nakon što sam tvojoj teti dao košaricu, udala se za totalnog debila, s novcem, naravno, zbog čega je, kao što si i sam mogao primijetiti, postala jako nesretna. Neurotičarka prve klase, drago mi je da sam se iz toga izvukao. Prije je bila lijepa žena, jako privlačna, ali s takvom vrstom žestoke posesivnosti koja mi je ulijevala strah. Uostalom, cijela mi je tvoja obitelj ulijevala strah. Oni imaju dvije bolesti: ne poznaju granice i ustručavaju se patiti. Pod time mislim da niječu sve što graniči s neugodnim, toga se klone. Oni itekako poznaju osjećajnost, ali ne i lojalnost. Kad postane teško, oni odu. Tvoja teta misli da je lijepo što te ostavila na mom pragu, no bolje da to nije učinila nekadašnjem bilježniku. Smislit ćemo neko dobro rješenje. Zbog čega to činim, sam Bog zna, vjerojatno iz prkosa, no čini mi se da ti sigurno imaš neki talent, iako još ne znam za što." Jeo je kao što je i hodao, brzo, mehaničkim pokretima, netko tko sebe hrani. Kada bi, pomisli Inni, iz bilo kojeg razloga iznenada pogledao u stranu, neovisna bi, drugim instancijama vođena ruka, zabila vilicu u njegov obraz. Pola osam, pospremanje, kuhanje kave. Petnaest do osam, kava, "moja četvrta cigareta, petu popušim prije spavanja." Težak miris Black Beauty širio se po sobi. "Kako je to", pitao je Arnold Taads, "kad nemaš oca?" Ovaj je čovjek pitao samo stvari na koje nije bilo odgovora. Stoga nije odgovorio. Nemati oca bilo je nešto nemati. O tome se, dakle, ništa nije moglo reći. "Je li ti ikada nedostajao?" "Ne." Jesi li ga poznavao?" 22

"Do desete godine." "Što još znaš o njemu?" Razmišljao je o svom ocu, no budući da je to skoro prvi put činio svjesno, bilo mu je teško. Njegov je otac na odlasku rekao "zbogom", a jednom je istukao njegovu majku, što je Inni vidio i, kako je Inni shvatio, još jednom kad to nije vidio. A jedne je noći, kad je probuđen zračnom uzbunom u panici trčao dolje, zatekao svog oca na ležaljci s dadiljom. Iz tog je, kako se iz kasnije rekonstrukcije vidjelo, neugodnog položaja Innija poslao natrag u sobu. Njegov je otac poslije oženio tu djevojku, njegova je majka nestala jednom od tajnih makinacija kojima odrasli svijet prilagođavaju sebi, Inni je ostao kod svog oca i djevojke, ali je tijekom zime '44./'45., kada nije bilo hrane, poslan natrag majci, koja je sada živjela negdje u Gelderlandu. Krajem te zime njegov je otac poginuo u bombardiranju Bezuidenhouta. Obavijest o smrti ispunila ga je velikim ponosom. Sada je i on bio dijelom rata. Grob svoga oca nikada nije vidio, a kad ga je to počelo zanimati, groba više nije bilo. Sklonjen je, netko je rekao vrlo neobičan način uklanjanja, pa je on to tako upamtio: njegov je otac uklonjen. Na žućkastim fotografijama iz rata vidio je muškarca koji ćelavi, oštrih crta lica, turoban činovnik iz kasnoga srednjeg vijeka, no njegova je majka pričala da je na kavanskim stolovima plesao uz cigansku glazbu. To su bila njegova sjećanja na oca, a zaključak je bio samo jedan: njegov je otac pravi mrtvac. "Ne znam mnogo." Opet Taads, ovaj put prerušen u profesora. "Sartre kaže da kada nemaš oca, ne moraš sa sobom vući ni super-ego. Bez oca na grbači, bez prisilnog, regulativnog faktora u životu. Ništa od čega bi se distancirao, što bi mrzio, na što bi se u svom ponašanju pozivao." Ništa od toga ne znam, pomisli Inni. Ako je to značilo da je sam na svijetu, to je bilo točno. I sam je tako mislio i to mu se strašno sviđalo. Druge je ljude, poput čovjeka pred njim, trebalo držati na distanci. I nisu smjeli previše pričati o njemu. Sve dok su pričali o sebi, ili o njegovoj obitelji, iz koje nikoga nije poznavao, sve je bilo sjajno. Dva su ga puta izbacili iz internata jer "nije se uklopio među druge dječake", "nije sudjelovao", "imao je poguban utjecaj na druge učenike". Mrzili su ga, to bi bio bolji izraz. U njegov su krevet stavili litanije mržnje ("kiseli limune, moli za nas"), no to ga je ostavljalo neobično ravnodušnim, bili su to drugi dječaci, u dane posjeta okruživale su ih obitelji, očevi u smeđim odijelima, majke u haljinama na cvjetiće, nije imao s tim veze, kao ni s ovim čovjekom koji je zalutao u njegov život. Nije ih, opet se radilo o tome, puštao k sebi, kao da se sve odvija na filmu, sjedio je u dvorani i pažljivo pratio radnju, s nesumnjivo sjajnim glumcem kao što je ovaj, ali nije mogao doista biti dijelom toga, ostao je, iako je gajio simpatije prema glumcu, gledatelj. Ako ništa ne kažeš, priče dolaze same od sebe. Tako su i došle. U toj je tihoj sobi, kao u recitativu, iznošena priča njegove obitelji prema evanđelju Arnolda Taadsa. Za lakoću arije u tom razornom izvješću nije bilo mjesta. Tome je tu i tamo služio dubok uzdah psa koji se uzdizao iz ponora prokletstva i turobnosti, koji je anonimni skladatelj postavljao na majstorski način, jer upravo u kratkom intervalu nakon opisa još jedne gluposti, zastranjenja ili čudovišnosti kojeg od Wintropa, pas bi uz sjajan osjećaj za efekt ispustio uzdah iz podzemnih labirinata s kojima je očito bio povezan. Jesu li vježbali? pomislio je Inni. Toliko dugo psi ipak ne žive, a uz tjedno jednu porciju gulaša viška očito se ne računa s mnogo posjetitelja. Jedini je mogući odgovor bio da su ti referati, propovijedi, recitativi držani i u samoći, pri čemu je pas služio kao continuo, interpunkcija, emfaza. Zrak, air — nevidljivoj struji zraka koja nas okružuje i koja djelomice prolazi kroz nas ta je genijalna životinja naučila davati afekte i afirmaciju, otkriti poente usuda i odbojnosti i ne dopustiti da ostanu visjeti u preostalom ravnodušnom zraku kao žrtva razorne metronimike satnoga klatna, nego ih u pravi trenutak, u artističkoj sprezi sa svojim jednookim gospodarom, popuniti nečime što je bilo i odjek upravo izgovorenoga, kao i slabiji ili jači udarac bičem koji je solista prisiljavao da održava jednom dosegnutu napetost.

23

8. Ta je napetost, kako će Inni vidjeti, bila negativna snaga. Uopće to nije shvaćao prve večeri, no prva je večer bila temelj njegova prijateljstva s Arnoldom Taadsom. Jedna je od njegovih osobina bila a ni to tada još nije znao budući da, što god on mislio, jednostavno još nije dovoljno dugo živio — da onoga tko mu jednom postane zanimljiv više nikada ne može pustiti. Često su to bili, kako bi to rekli u vanjskom svijetu, svijetu svih drugih ljudi — "čudni likovi", ljudi čija je sukladnost s Innijevom sarkastičnom ili svjetovnom pojavom bila neshvatljiva. "Evo opet jednog iz Innijeve kanalizacije, ludnice, kolekcije, podzemlja." "S kim sam te to jučer vidio na Schipolu?" "Kako, za Boga miloga, s nekim takvim možeš provesti večer?" "Viđaš li se još s onom curom?" No to je sve bilo kasnije. Sada je to bio Arnold Taads, čovjek čiji je odnos sa svijetom propao, i koji je stoga visokim, oštrim tonovima svijet odbijao od sebe kao da još njime vlada. Da je taj glasnik nijekanja bio peti evanđelist, onda bi njegov simbol bio galeb, usamljeni sivi lik na stijeni, izdvojen na tamnijoj pozadini zloslutna neba. Inni ih je vidio u filmovima o prirodi, krišom snimane izbliza teleskopima. Kako iznenada otvaraju usta, ispuštaju visok krik bijesa i upozorenja i s nekoliko se snažnih zamaha krilima vinu u nebo gdje, još uvijek sami, plove dalje na nevidljivoj, blago zanjihanoj struji zraka. A onda opet, tu i tamo, krici, kao da se nešto mora rasjeći, uništiti. Zidni je sat otkucao. Čovjek i pas su ustali. "Odvest ću te do autobusa", rekao je Arnold Taads. Iz stalka u hodniku izvukao je drveni predmet nalik na kišobran prevučen nekom vrstom sjajna pergamenta. "Ovo je parong", rekao je, i doista, tek što su izašli, kiša je kapanjem stvarala glasne zvukove po napetoj površini. Sve se slagalo. Dok su hodali vrtnim puteljkom Inni se osvrnuo prema kući, i još više nego dok je bio unutra osjećao je fanatičnu usamljenost na koju se taj čovjek osudio. Postojali su razni oblici patnje, i koliko god je Inni, kasnijom rekonstrukcijom, vjerojatno dosta toga morao propatiti, ipak je bilo neobično da je etat eru patnje tako jasno bio obznanjen nekome njegovih godina, kao što se to sada događalo. Ne patnja kao događaj, nego kao samoodabrana, neopoziva kazna. Neopoziva jer nije bilo drugih uključenih u nju, budući da je taj čovjek, koji je tako energično i sportski koračao pored njega poput atleta koji je osvojio svjetski rekord, izgledao kao da pati od sebe samog, u sebi. Iako to tada nije mogao definirati, Inni je znao da ovdje ima posla sa zadahom smrti, područjem iz kojeg nije bilo povratka ako se u njega jednom, možda nesretnim slučajem ili jednostavno nepažnjom, zaluta.

9. Laknulo mu je kad je autobus, točno prema rasporedu, krenuo s postaje. Arnold Taads tad je već nestao sa svojim psom u noć, u kišu, u šumu. Autobus, vlak, duga šetnja alejama u Hilversumu uz koje su vile stajale u svojim vrtovima poput tamnih sarkofaga. Zagušljiv, težak miris cvijeća nakon kiše, ali u svoj toj slatkoći čudan okus rastanka. Od čega točno, još nije znao, ali bilo je sigurno da se od nečega mora rastati. Te noći nije sanjao o Arnoldu Taadsu budući da nije mogao spavati. No vizija koju je doživio i u kojoj se pojavljivao Taads više je nalikovala na san nego na bilo što drugo. Njegov je domaćin opet sjedio nasuprot njemu, kao što je te večeri doista bio sjedio. To je nesumnjivo bio isti čovjek koji ga je prije nekoliko sati doveo do autobusa, čovjek s dvije kože, s jednim okom, netko tko se u njegovu životu ukazao kao instrument sudbine. Inni uz riječ ukazanje nikada nije mogao izostaviti značenje koje je ona od Fatime i Lourdesa imala za katolike. A nije se ni moglo zanijekati, Arnold Taads bio je, više nego išta drugo, ukazanje, i još k tomu sjedeće, varijanta o kojoj se u slučaju Blažene Djevice ne govori. Bili su tu i drugi popratni znaci: iz noćne je svjetiljke strujila neprekidna aureola elektrificirane svetosti oko tog izmučenog lica. Jedino što zapravo nije bilo u redu jest da se svetost nije htjela prikloniti licu: uz tolike neskladnosti odbijalo je blagost od sebe. Bio je to svetac slomljen na dva dijela, koji 24

je već toliko patio da se mogao kupati u tom nezemaljskom svjetlu, no kojem je lice ipak pokazivalo tolike tragove drugih, mračnijih svjetova da uopće nije bilo sigurno stoji li možda pred vama varljiva manifestacija đavla. Sada je odjednom vidljivom postala bubuljica, čvoruga, bradavica, nije točno znao što, no bilo je to neko ispupčenje, nečistoća kože, a nebesko je svjetlo svjetiljke još dublje ugraviralo dvije duboke, podrugljive, izmučene bore koje su se od nosnica spuštale prema ustima. Te se noći u polusnu više nego očiju — jer i to je slijepo, besciljno oko gledalo i barem je polovicu geometrijske prostorije ispunjavalo neviđenim mukama — sjećao dviju bora koje su poput tankih uzica na marioneti upravljale dvama uglovima usana, koje su međusobno neovisne mogle podizati i spuštati. S pričom koja je uslijedila Inni će do kasne životne dobi imati uspjeha, no svaki je put osjećao kako ga ubada nož krivnje zbog mrtvaca kojeg je time izdao i koji je, naposljetku, zbog učinka te priče umro. "Ne mogu više u Rocky Mountains", rekao je Arnold Taads. "Prestar sam, ne žele me više. Zato svake godine idem u jednu napuštenu dolinu u švicarskim Alpama. Tebi to vjerojatno ništa ne predstavlja, a i neću ti reći gdje je, nikada to neću učiniti. Tamo unajmljujem napušteno seosko imanje u kojem vlasnici žive samo još ljeti. Ljudi su, i ti ljudi, mekušci, razmaženci. Nitko još ne može biti sam i nitko to ne želi. Izbjegavaju prkositi zimi i usamljenosti. Čim padne snijeg, ta je dolina posve izolirana. Do nje se može doći samo još na skijama." "A hrana?" upitao je Inni. "Donosim je jednom u dva tjedna. Ne treba mi puno. Može se živjeti s vrlo malo, no to više nitko ne zna. U svakom slučaju, na leđima mogu ponijeti malo jer vožnja traje šest sati." Inni se stresao. Šest sati! "Kako to izgleda?" upitao je. Arnold Taads jedno je oko zatvorio u nešto nalik na opsceno namigivanje koje će trajati minutama. "Ovako", rekao je. "Stani pored mene." (Ovo će postati slavnom Innijevom pantomimičarskom točkom na skijama.) "Idemo onamo, sada se penjemo. Oštar istočnjak, nimalo ugodno. Imaj na umu, na leđima nosiš ruksak. Težak je, u njemu je hrana za četrnaest dana, isto tako i za psa. Imamo još četiri sata. Pogledaj me." Oko je i dalje bilo zatvoreno. "Oko ti je i dalje otvoreno. Ali ja gledam jednim okom. Slijepo je oko sada zatvoreno. Zatvori sada svoje desno oko. To iskrivljava perspektivu i umanjuje oko trideset posto normalnog vida, pogledaj. To nije bezopasno u takvoj vožnji. Pokušaj." Dio desne polovice sobe bio je odrezan. "Ako idem prebrzo, uvijek postoji mogućnost da se pojavi nešto, kamen, grana, prepreka koju ne vidim." "I što tad?" Arnold Taads ponovo je sjeo. Inniju je bilo teško zamisliti da je ponovo otvoreno, sjajno oko u stvarnosti bilo rupa koja je sakatila svijet tako da je lijevo oko moralo voditi dvostruku bitku kako bi svog vlasnika zaštitilo od kobnog pada na snijegu ili ledu. "Tada mogu pasti i slomiti nogu. To je teorija, ali je moguće." Istočnjak je puhao kroz sobu. Poslijepodnevno je sunce reflektiralo zasljepljujuće svjetlo ledenjaka u njegovo jedno oko. Nigdje kuća, nigdje ljudi. Svijet koji je oduvijek takav, bez ikakva miješanja. Na beskrajnoj, bijeloj ravnini leži malena figura, skije prekrižene jedna preko druge kao prve grane za logorsku vatru. Naopako iskrenuta noga lutke. "Što ćeš onda učiniti?" Umrijeti od smrzavanja, mislio je, ali nije očekivao odgovor koji je sada stigao. "Dat ću alpinistički znak za pomoć", i bez ikakva upozorenja njegov je domaćin zavikao "HILFE!", podigao ruku prizivajući istu mirnu tišinu u sobi, poput one u sudbonosnoj dolini, brojio je šutke, ali otvorenih usta do tri i ponovo uzviknuo "HILFE!", jedan, dva, tri, "HILFE!" Njegovo je lice od toga poljubičastilo, izgledalo je kao da će stakleno oko biti istisnuto strahovitom snagom urlika. Inni je gledao preda se u iskrivljenu karnevalsku masku koja je vikala u pomoć. Još nikada nije vidio tako bespomoćno lice. Osjećao je sram i sažaljenje, sram koji će uvijek 25

osjećati kod svih vrsti intimnosti s drugima, suosjećanje za nekoga tko već godinama sa slomljenom nogom leži u zaleđenoj, napuštenoj dolini i nema nikoga komu bi to ispričao. "To radim tri puta, brojeći u pauzama do tri sve dok ne izgubim svu snagu. Zvuk se u brdima daleko prenosi." "Ali ako nema nikoga tko bi to čuo?" "Onda nema ni zvuka. Samo ga ja čujem. Ali nije namijenjen meni. Ako zvuk ne stigne do nepoznatog kome je namijenjen, onda ne postoji. A nedugo nakon toga ni ja ne postojim. Smrzneš se, obamreš, više ne dozivaš, umreš." Pas, naravno, nije mogao razumjeti te riječi, ali konačni ton prouzročen budućom nesrećom nije ostao bez učinka. Ustao je, zacvilio i stresao se kao da nešto odbacuje. "Kada me krenu tražiti, Athos će biti mrtav", rekao je Taads. "To mi najviše smeta. Moja je smrt calculated risk i mora biti načina da Athosa sačuvam od toga. Ali to je nemoguće." Bilo je to prvi put da je Inniju Wintropu netko točno opisao sve detalje svoje smrti, iako će se ona dogoditi tek godinama kasnije.

10. Raskoš, ne bogatstvo, bila je riječ kojom se morala opisati unutrašnjost velike vile njegove tete. Tapecirani namještaj, naslonjači Chesterfield, slike holandske škole, puteno renesansno raspelo od bjelokosti, cijele obitelji Sevres i Limoges, perzijski tepisi, osoblje, sve se to omatalo oko njega poput topla rupca. "Kako ljudi mogu živjeti među starudijom prošlosti, za mene je tajna", rekao je Taads dok su nakratko bili sami. "Na svemu je već nešto nalijepljeno, sve su već drugi ljudi smatrali lijepim. Antikviteti smrde. Stotine očiju koje su već odavna istrunule u to su gledale. To je moguće izdržati samo ako si iznutra i sam staretinarnica." Inni nije odvratio. Ako je to bilo prijezirno izgovoreno, onda ni s njim nešto nije u redu. Njemu se sve činilo iznimno udobnim, a istodobno je izražavalo moć, pa time i odvajanje od vanjskoga svijeta. "Thérèse, ovdje se danas rađa buržuj", rekao je Taads kad je ušla njegova teta, "a ti stojiš uz kolijevku. Pogledaj to krajnje zadovoljno lice svog novog nećaka. On prepoznaje svoj prirodni okoliš. Pogledaj samo s koliko će samorazumljive miline on sada postati Wintropom." Uvod Arnolda Taadsa bio je dovoljno dojmljiv. Čak i ako je to formulirao samo za sebe, Inni je smatrao da zvuči pretjerano, no tog je poslijepodneva otkrio, i to ne na temelju sebe samog kao primjera, da između ljudi može postojati distanca koja izražava tako strašnu različitost da onaj tko to gleda gotovo umire od turobnosti. Svatko poznaje te stvari, ali ih nitko ne zna uvijek sve. Bića iste vrste koja uspravno hodaju i koja se još k tomu služe istim jezikom kako bi jedna drugima jasno dala do znanja da među njima leži nepremostiv jaz. Idiot je, to je i Inni mogao vidjeti, priredio taj ručak. Tri tanjura iz kojih je trebalo jesti — "tetak" se još nije bio prikazao — utapala su se u beskonačnoj bujici zdjela s mesnim proizvodima. Moj Bože, koliko li je različitih načina postupanja sa životinjskim truplima. Dimljena, kuhana, pečena, u želatini, krvavocrvena, crno-bijelo karirana, masnoružičasto, s bijelim slojem, mramorirana, prešana, mljevena, rezana, smrt je ležala izložena na plavo oslikanom Meissenu. To ni katolički internat ne bi mogao pojesti. Taads, koji se u ovoj kući činio mnogo manjim, stajao je iza stolca koji mu je bio namijenjen i promatrao bojno polje. Filtrirano sunčano svjetlo osvjetljavalo je bijele, žute, meke, tvrde, plavim venama prošarane sireve. "Ovo je dakle brabantski ručak", rekla je njegova teta. Glavu je okrenula prema Taadsu, puna očekivanja. Radi njega je sve to izložila. Taads je šutio. Jedno je oko pretraživalo stol, nemilosrdno, bezobzirno. Naposljetku je stigla presuda, udarac bičem. "Čuj, Thérèse, zar nemaš šunke?" Njegova se teta zanjihala od udarca, na njezinu su licu kuljale crvene mrlje. Izašla je iz sobe spotičući se, iz hodnika su čuli dug, prigušen uzvik koji se brzo proširio prema gore gdje je nestao iza zalupljenih vrata. "Ovo je brabantski ručak", rekao je zadovoljno Taads i sjeo. "Jadno kasnoburgundsko prenemaganje. Ovi bogati seljaci sa suknom i dalje misle da su nasljednici burgundskog 26

dvora. Mladiću, ovo je Bavarska u Nizozemskoj. Ovdje kalvinistu nije mjesto." "Mislio sam da si i ti katolik", rekao je Inni. "Sjevernije od velikih rijeka svi su Nizozemci kalvinisti. Mi ne volimo previše, predugo, preskupo. Da je po ovima ovdje, za stolom bi se sjedilo do tri sata." Na vratima se začulo kucanje. U sobu je ušla djevojka noseći zdjelu sa šunkom i stavila je pred Taadsa. "Je li ovako dobro, gospodine?" Bila je visoka i vitka, velikih grudi i nakrivljena komičarskog lica na kojem su zelene oči jedva mogle suspregnuti smijeh. Inni se u nju zaljubio. Kasnije (to grozno, obijesno kasnije za koje se činilo da je bilo gospodarom svega, u kojem su sva iskustva bila poredana poput jurisprudencije) te će iznenadne, bezumne zaljubljenosti definirati: "Tjelesno jedva da ima veze s tim, njime u najboljem slučaju sve brže postane jasno. Riječ je o spoznaji, instinktivnoj, iznenadnoj, i sigurnoj da je netko u redu." "U redu." "Da, da odgovara. Samom sebi. Ne može mi se svidjeti netko tko samom sebi ne odgovara. I drugo je uporište — uostalom, riječ je o konstrukciji — da znaš da ona ima nešto za tebe." "Ima nešto za tebe?" "Da. Kad se vrijeme i mjesto podudaraju, u tom susretu ima logike." Logika, od te bi riječi svaki zaljubljeni pobjegao. Ali upravo se o tome radilo. Moralo je biti posve logično da s nekim takvim odeš u krevet. Znaš da će se dogoditi jer se mora dogoditi. Samo još tog drugog moraš o tome obavijestiti. To je bilo zavođenje. Sigurnost ishoda bila je pritom od velike pomoći. To, kao i neobična proturječnost da se sada uopće ne radi o krevetu, nešto što postane jasnijim kada sam jednom postaneš onaj drugi. Radilo se o tome je li se sve slagalo. Ali čežnja, iskrenje, taj čudnovati, očajnički osjećaj, uvijek isti, ono što je sada osjećao za tim stolom dok je ona tako uspravno hodala, ta jedna rečenica na brabantskom dijalektu s neodoljivo mekim glasom g, kako ga je pogledala svojim zelenim posprdnim očima koje su se smijale zbog "te stare budale sa staklenim okom i tog mršavog dečka s čudnim pogledom kao da oči ne može maknuti od nje" — to je moralo biti prvo. Tek je nakon toga dolazila "kontrola", djelo poštovanja, viteško udvaranje ženi. Njegovi su ga prijatelji proglasili ludim kad je zbog jedne takve misije letio na drugi kraj svijeta, isključivo da bi slijedio nit, misao koju mu je jednom netko ostavio i koju je sada pod svaku cijenu morao potvrditi. Je li bilo tako ili nije bilo tako? Je li tamo s tim nekim imao mogućnost živjeti takvim životom — kada bi ga odabrao — da bi mogao postati stvarnost? O tome se radilo. To traženje, to je bilo djelo ljubavi, no nije to nikome mogao objasniti. "Ali što ako se onda ne slaže?" Ne, to je bilo sigurno, nitko o tome ništa nije razumio, osim samih žena. A onda se slagalo.

11. Njegova se teta više nije pojavila, a nemilosrdni je Taadsov sat i ovdje otkucavao. Između tri i četiri je drijemao, pa bio i na Novoj Zemlji. Inni je besciljno lutao kućom i nakon duga oklijevanja otvorio kuhinjska vrata. Djevojka je sjedila za velikim stolom i čistila srebro. "Zdravo", rekao je Inni. Nije ništa rekla nego se nasmijala, što je možda bilo i posprdno. "Kako se zoveš?" upitala je. "Inni." Prasnula je u smijeh. Grudi su joj se tresle, njega je obuzela žudnja. Stao je pored nje i položio joj ruku na glavu. "Ho-ho", rekla je, no ostala je mirno sjediti dok iznenada nije uzela veliku, tek očišćenu žlicu i izbočenim je dijelom stavila pred njega. Sve što je na svom licu mrzio postalo je udvostručeno, istegnuto, naglašeno. "Ja sam Petra", rekla je. Na toj je stijeni, toj mekoj, zaobljenoj stijeni, pomislio je kasnije, podigao svoju crkvu. Jer, nije uopće bilo sumnje, tog su dana žene postale njegovom religijom, središte, bit svega, veliki kotač oko kojeg se svijet okreće. 27

"Koji s' znak u horoskopu?" "Lav", i prije nego što je išta mogla reći, brzo je dodao: "Moj je broj jedan, moj metal zlato, moja zvijezda Sunce. A moje je zanimanje kralj ili bankar." "Vidi-vidi", rekla je i položila mu ruku na stol između srebra. "Oš da ti pokažen Goirle?" Prošli su selom kroz gužvu subotnjeg poslijepodneva. Stalno su je pozdravljali, a njemu upućivali radoznale poglede. "Kamo idemo?" "Do šume. A1 ne moraš to reć tetki." U šumi je bilo mirno i hladno. U istom su trenutku ispružili ruke i držeći se hodali dalje pod visokim stablima. Tako jednostavno više nikada neće biti. Lišće, drveće, uzvišeni traci tajnovita svjetla u polumraku, sve je sudjelovalo. Legli su, on joj je ljubio grudi i kosu, a ona ga je privijala sebi i milovala ga straga po vratu. Glasom koji je bio blizu njegova lica, pričala je o svom životu. Otac i majka još su joj živi, ide u školu za domaćice, ima osmero braće i sestara i radije radi kod njegove tete nego u tvornici, a zaručnik joj je dobrovoljac u Koreji i kada se za dva tjedna vrati, trebali bi se vjenčati. Onda se okrenula poput djevojke koja je postala oblakom beskrajne nježnosti. Nije više mogao vidjeti što čini, ali je osjetio kako hladnim prstima prelazi po trbuhu, trag koji su slijedile hladne usne, prekidane kratkim, toplim lizanjem njezina jezika. Podigao je glavu da je može vidjeti. Napola je ležala na njemu. Od njene je glave vidio samo gustu, tamnu kosu. Desnom se rukom, kojom je sat vremena prije pred Arnolda Taadsa stavila zdjelu sa šunkom, podbočila između mahovine i mrtvih listova bukve koji su tiho šuštali. Prvi je put osjetio tu mješavinu ljubavi, žudnje, ganuća, koju će kasnije uvijek tražiti. Njena se glava polako pomicala. Imao je osjećaj kao da iz njega pije, a tada više ništa nije osjećao, ništa mislio, vidio je još samo crnu kosu i čvrstu, od svega izdvojenu ruku u mahovini — tada se ispraznio u njena usta i pritom je iznenada dograbio, od čega ju je, kako je kasnije rekla, "bolilo". Ostali su tako nakratko ležati. Onda je podigla glavu i tom se rukom, koja joj je još služila kao poluga, okrenula za četvrt okreta prema njemu. U njenim se očima još vidjela poruga, ali sada pomiješana s trijumfom i nježnošću. Nasmiješila se, malo otvorila usta tako da je mogao vidjeti svoje bijelo sjeme na njezinu ružičastom jeziku, pogledala uvis poput djevojke koja oponaša filmske zvijezde i progutala ga. Potom se sasvim okrenula, svom dužinom ležala je na njemu, poljubila ga u usta i rekla: "Ajd, kren'mo." Šutke su hodali natrag. Kod prvih ga je kuća zamolila da se kući vrati nakon nje. Gledao je naslonjen na zidić za prilikom koja se polako, njišući se, udaljavala od njega i nijednom se nije osvrnula. Kad se vratio, više je nigdje nije vidio.

12. Večera je bila veća katastrofa od ručka. Tetak, koji je dotad postojao samo kao ime, sada je postao krv i meso i sjedio na čelu stola, obavijen teškim pijanstvom. Taads je prijezirno pogledao mnogobrojne kristalne vinske čaše pokraj njegova tanjura, a teta je bila toliko uzbuđena da je Inni mislio kako neće izdržati večer. Četvrtog je čovjeka za stolom njegov tetak nazivao "pater". Nosio je prebačenu ljubičastu lentu, ljubičastu dugmad na sutani i ljubičastu kapicu. Monsinjor Terruwe tajni je Papin komornik, rekla je njegova teta, no nije znao kako bi to trebao shvatiti. Čovjek je imao dugačko, izrazito bijelo lice s očima boje blata. Bio je profesor na visokoj teološkoj školi u Rimu. Tijekom molitve prije jela, koju je izgovarao polako i promuklo, Inni je vidio da u Taadsa, koji se nije prekrižio, gleda kao da prvi put vidi neobična gmaza. Predjelo se sastojalo od hladnog telećeg jezika sa zelenim umakom. Teta je zazvonila zvoncem. Srce mu je zakucalo. Djevojka je ušla. U njezinu je hodu bilo nečega nalik na ples i vidio je kako je svećenik pogledom prati kroz cijelu sobu. Kad se nagnula da natoči vino, obojica su vidjela visok početak njezinih grudi. Pogledi su im se sreli, a svećenik je spustio pogled. Inni se nadao da će pogledati prema njemu, da će barem poruga zelenih očiju preletjeti preko njega kao potvrda onoga što se dogodilo tog poslijepodneva, da je upravo on, i nitko drugi, milovao sada skrivene grudi, koje su oči boje blata gledale s toliko požude. Ali 28

ništa se nije dogodilo. Natočila mu je zadnjem, ista je mala, čvrsta ruka držala grlić boce Meursaulta. Zlatnožuto vino teklo je u njegovu čašu. "Za našeg ponovo nađenog nećaka", rekao je tetak. Podigli su čaše prema njemu i pili, čudno društvo pravih prikaza koje je odjednom imalo nešto s njim. "Napustili ste Majku Crkvu, gospodine Taads?" upitao je komornik. Arnold Taads buljio je u njega i naposljetku rekao: "Bolje da izbjegavamo diskusiju. Ono što o tome imam reći vašim će ušima zvučati krajnje neprilično." "Moje su uši samo ljudske uši. Božje su uši te koje biste mogli uvrijediti." Taads ne reče ništa. Inni je to pokušao zamisliti, Božje uši. Tko zna je li Bog samo jedno uho, golemo mramorno uho koje lebdi svemirom. Ali Bog ne postoji. Papa da, to je sigurno, a ovaj čudan čovjek nalik na pticu njegov je tajni komornik. No o čemu se tu radilo? Ako je tajni, nitko to ne bi smio znati. Možda je upravitelj tajne komore. Tajne komore u Vatikanu gdje boravi bijeli, također na pticu nalik, lik Pija XII., u koju ovaj čovjek ima pristup, bijela čaplja i šarena vrana. O čemu su onda razgovarali? Tajnovito šaptanje na talijanskom, ali o čemu? Možda je Papin ispovjednik. Može li Papa još sagriješiti? Sjećao se svojih sesija u beskonačnim nizovima ispovjedaonica kisela mirisa, razgovora šaptom, prljava zadaha muškaraca u koji su se miješale riječi kao što su nečednost, kajanje i oprost, i njegov glas u odvratnoj intimnosti tog kreveta za sjedenje, "sam ili s drugima", "šesta zapovijed", "kajanje". "No, oprostite mi na znatiželji, gospodine Taads." Inni je vidio kako se jedno oko skijaškog prvaka suzilo. "Sve vam opraštam", rekao je, "no čak i da sam vjerovao u Boga, bio bih napustio vašu Crkvu. Nešto što se temelji na patnji i smrti nikada ne može značiti ništa dobro." "Mislite na žrtvu Sina Božjeg?" "Komunisti nas nastoje opkoliti", rekao je tetak. "Ako dođu, prvi ćemo propasti." Arnold Taads je razmislio. "Monsinjor", rekao je praveći stanku nakon mon, čime je puna snaga titule poput aureole ostala visjeti oko svećenikova lika, "Bog ne postoji, pa prema tome nema ni sina. Sve su vjere pogrešan odgovor na isto pitanje: zašto postojimo?" "Postojimo zato da bismo služili Bogu i da bismo tako dospjeli u raj", rekao je tetak kao da je netko pritisnuo dugme. Velike su se grudi opet pojavile u sobi i natakale serical u čašice uz bouillon. "Vi ste, koliko sam shvatio, profesor teologije", nastavio je Taads, "pa je ovo stoga posve djetinjast razgovor. Do kraja ste ispunjeni dogmatikom, skolastikom, poznajete Božje dokaze i što je protiv njih iznošeno, izgradili ste cijeli sustav na tom stravičnom simbolu križa, vaša se vjera još uvijek hrani na toj sadomazohističkoj seansi koja se vjerojatno jednom doista dogodila. Militarističkom organizacijom Rimskog Carstva ta je neobična zatravljenost sa svojom osebujnom mješavinom poganskog idolopoklonstva i dobrih namjera dobila svoju priliku, zapadnjački ekspanzionizam i kolonijalizam pobrinuli su se za daljnje širenje, a Crkva koju nazivate majkom često je bila ubojicom, uglavnom krvnikom, a uvijek tiraninom." "A vi imate bolji odgovor?" "Nemam odgovor." "Što mislite o misticima?" "Misticizam nema nikakve veze s bilo kojom vjerom. Misticima službena Crkva gotovo nikada nije vjerovala. To je neobična mogućnost da se čovjek izgubi. Ako jednom više ne bude vjere, još uvijek će biti mistika. Misticizam je sposobnost duše, ne sustava. Ili vi možda mislite da Ništa nije mističan pojam?" "Vi, dakle, vjerujete u Ništa." Taads je uzdahnuo. "Ne možete vjerovati u Ništa. Ne treba graditi sustav na odsutnosti svega." "Odsutnost svega." Komornik je tu kratku rečenicu iskušavao na svojem jeziku. Iznenada je podigao ruku. "Ovo je stvarno, ne mislite li?" "Kako izgleda, jest." "Ovdje dakle ništa nije odsutno. A ako je ovaj tanjur svijet — pretpostavimo tako — ni tu ništa nije odsutno." 29

"Jednoga dana", rekao je Taads, "neće biti ni vas ni mene, vaše ruke ni ovoga tanjura, ove boce Haut Brion, ni ostatka svijeta. Neće biti ni naše smrti, ni bilo čije smrti, a time ni bilo kojeg sjećanja. U tom nas slučaju ovdje nikada nije bilo. Tako to mislim." "I s time možete živjeti." "To nije bilo pitanje." Prvi je put tog dana Inni vidio kako se Taads smije. Nešto sivoće nestalo je s njegova lica. "S tim izvrsno mogu živjeti. Ne uvijek, ali uglavnom. Kamenje, biljke, zvijezde, sve s tim živi. Ja sam, hm... kolega svega što postoji, uostalom kao i vi." "Molim?" "Ja sam, svi smo mi, kolege svemira. Ako krenemo od toga da ljudska mjera ne znači ništa i da zapravo ništa nije veće ili manje, onda svi mi imamo, ljudi i stvari, istu sudbinu. Imamo svoj početak, imat ćemo i kraj, a između toga postojimo, svemir baš kao i geranij. Svemir će postojati nešto dulje nego vi, ali ta mala razlika zapravo vas ne razdvaja." "A smrt?" "Nemam pojma što je to. A vi?" U tom je trenutku večera dobila neobičan obrat. Teta je briznula u plač. Je li to bilo zbog onoga što je Taads upravo rekao, nije bilo jasno, no posljedice nisu izostale. U tišini naglašenoj glasnim jecajima odjeknuo je zapovjednički glas Arnolda Taadsa. "Thérèse, ne pretvaraj se!" Sada je jecanje počelo prelaziti u neku vrst kukanja u kojem su se uz nešto muke mogle razabrati riječi "nikada me nisi volio". Kao da on sam nije tu nego negdje beskrajno visoko i daleko, obješen za strop, Inni je vidio kako Petra ulazi i grli tetu i kao da je maloumno dijete vodi je sa sobom. Istodobno je tetak ustao. Njegova se divovska pojava zanjihala prema Taadsu. Krv je pod bijelom kosom obojila patricijski vrat u žarkocrveno. Monsinjor Terruwe također je ustao sa stolca i krenuo putanjom koja se nalazila između tetka i Taadsa. Udarac šakom koji je bio namijenjen Taadsu u cijelosti je završio na bijelom klerikalnom licu, ali je tetak tim preuranjenim udarcem izgubio ravnotežu. Još je teturao besmislenom cik-cak kretnjom, zahvatio ormar s porculanom u bojama "famille rose" i padao, dok su krhotine stakla i porculana letjele uokolo, polako na pod. "Bien fait", reče Taads. Zajedno s Terruweom, koji je obiteljski udarac izvrsno podnio, tetka su podigli s tepiha i posjeli ga u fotelju. Postalo je prazno za stolom za kojim ih je sada sjedilo troje. Šutke, ali sa svojim klaunovskim licem punim jedva potisnute veselosti, Petra je maknula gigot3 i ubrzo se vratila s golemom platom sireva i karafom što se tamno svjetlucao. "Gospodine Taads", rekao je svećenik, "mi ćemo se oko malo toga složiti na ovom smrtnom svijetu, ali oko ovoga sigurno: moj nećak toči izvrsni porto." Nazdravili su i pili. Inni je osjećao kako mu dubok, taman okus prodire u usta, zavodljiv i tajnovit. "A onda se sjetimo", reče ponovo Terruwe, "da Chamberlain još nije bio u Miinchenu dok je grožđe ovoga vina visjelo pod punim suncem u vinogradu." Nitko ništa nije rekao. Svećenik je zatvorio oči i slušao nečujne glasove. Kada je ponovo progovorio, bilo je to drugim glasom, ili više nije govorio Taadsu i njemu, Inniju, nego mnoštvu skrivenom negdje iza svilene tapete boje trave. "Mene, ne vas, sveti Cipnjan uči — a to je bilo već u drugom stoljeću — da izvan Crkve nema sreće. Kao što je u dane potopa postojala jedna arka na kojoj se moglo spasiti od tjelesne smrti, tako je u Novom zavjetu jedna spasiteljska arka, Katolička crkva. A naš je Gospod sam rekao, onoga tko ne želi slušati Crkvu smatrajte poganinom ili carinikom. Naša je Crkva sveta jer ima svetog osnivača, sveto učenje, svete sakramente i za sva vremena svete članove." Odrezao je komad svježeg briea, podigao ga nožem i stavio u usta. Inni je potom vidio kako se vrhnjasta, svijetložuta masa kreće amo-tamo po blagoglagoljivom jeziku. Taads, koji si je još jednom natočio, podigao je s očitim zadovoljstvom svoju čašu prema svjetlu svjetiljke i rekao tonom blažim nego što je to Inni od njega očekivao: "Monsinjor, kao prvo, zahvalan sam vam zbog udarca koji ste primili umjesto mene. Bili ste moj obraz prije nego što sam drugi mogao ponuditi. Imate čvrstu glavu, a vaša sposobnost razmišljanja očito je netaknuta, jer se i dalje kreće istim doktrinarnim tračnicama kojima se oduvijek kretala. Ali 30

ono što ne shvaćate jest da ja ne stojim na peronu. Već sam tisuću puta vidio kako vaš vlak prolazi. U vašoj optici, koja mi je više nalik na sivu mrenu, ja sam onaj slavni koji je nevino zabludio." "Ne nevino", rekao je komornik, "ne nevino. Nevini su samo oni koji ne mogu spoznati istinu." "Ako sam zabludio, zabludio sam u dobroj vjeri", rekao je Taads raspoloženo. "Ako je vjera milost, onda je nisam dobio." "Bog dopušta grijeh nevjerovanja zato što želi da ga slobodno odaberemo. Znate da postoji Bog kroz vidljivi svijet, kroz glas vaše savjesti i kroz božansku objavu, a onda samo budite kolega svega postojećeg — hi-hi-hi — ali ono što je Bog objavio uči vas Crkva čiji ste član." "Bio." Svećenik se nasmijao, ali kako je istodobno otpio gutljaj porta, to je loše završilo. Zagrcnuo se, a porto je špricnuo natrag i ostao na damastu. Iskašljao je svoje riječi. "Bio, bio! Ali nikada vas nećemo pustiti! Kršteni ste, pobrojeni, tu vam je mjesto. Ako kažemo da je toliko milijuna ili milijardi katolika na svijetu, onda ste i vi tu. Krštenje je vječiti znamen! Vi ste član tijela Kristova. Toliko o kolegijalnosti! To nikada ne možete poništiti, što god vi rekli!" "Ono što me čudi", rekao je Taads, "jest da kada bi se netko potrudio rasjeći nas, mislim obojicu nas rasjeći po dužini i od svakoga od nas spojiti polovice, među nama bi bilo malo razlika." "Kao izvođenje zaključka, pomalo bolno." "Rekao sam da pokušate zamisliti. Cijeli ste svoj život nešto zamišljali, i u kazuistici se uostalom igraju najčudnije igre. Zamislite, dakle, da naše polovice mozga stave na ovakav veličanstveni pladanj — kao ovaj ovdje, srebro iz osamnaestog stoljeća, možda malo predobro za nas — ne mislite li da je neobično što je vaša siva tvar uvjerena kako je jedna od triju osoba koje udomljuje vaš zbirni Bog njegov sin, kojeg je rodila žena koja je zauvijek ostala djevicom, ali ipak oplođena jednom od drugih dviju osoba, koja je 'sišla na nju', kako to kaže Crkva — i da je to imalo za posljedicu da vi dvije tisuće godina kasnije morate hodati u čudnoj odjeći, ne bez elegancije, ali s tim čudnim ljubičastim podbradnikom, i da vaša siva tvar mora slati poruke mojoj sivoj tvari koja tako ljupko leži pored vaše na cizeliranom srebru — zamislite si to — iz čega bi moralo izgledati da ne smijem misliti ono što mislim, zato što mi je jednom — i to bez mog dopuštenja, samo da se zna — jedan vaš kolega izlio nešto vode po fontanelama izgovarajući formule zaklinjanja, poput najboljeg kluba ljudoždera u prašumi." "Mysterium fidei", reče monsinjor Terruwe. "Mysterium moju figu", reče Taads i ustade od stola. "Idem izvesti svoga nekrštenog psa."

13. Tetak je hrkao. Inni je osjećao kako polako postaje pijan. Svećenik je među svojim dugim bijelim prstima okretao brušenu čašu porta i uzdahnuo. "Jadna duša", rekao je. Na njegovu se licu pojavila crta potištenosti. Pogledao je Innija. Blato je definitivno postalo tamnije boje, potamnjelo od vela staračke tuge. "Jadna duša, to ne trebaš shvatiti onako kako to ljudi upotrebljavaju. Mi", pokazao je oko sebe kao da cijela Katolička crkva stoji oko njega, "mi duše u čistilištu nazivamo 'jadnim' dušama zato što moraju puno patiti, moraju živjeti odvojene od Boga i same ništa ne mogu učiniti da bi si skratile muke. Ali da, čistilište... čistilište, hoće li mu uspjeti? Nije spašen nijedan čovjek koji je član Crkve, to smo dakle svi mi koji ovdje sjedimo", pritom je pokazao na prazne stolce, "ako ne ustraje u ljubavi, a to dakle vrijedi i za gospodina Taadsa. Raskid s Bogom smrtni je grijeh. A kazna za smrtni grijeh je pakao." Zatvorio je oči. Ono što je vidio iza tankih, zatvorenih zaslona zacijelo je bilo strašno, jer kad ih je opet otvorio, činilo se da je boja njegovih očiju ponovo za stupanj tamnija. 31

"Vjeruješ li u pakao?" "Ne", rekao je Inni. "Pakao je", reče monsinjor Terruwe, "misterij, a ja idem spavati." Sada su još ostala dvojica, pomisli Inni kad se crno-grimizna pojava kao po nevidljivoj tračnici uputila prema vratima sobe. Ujak je hrkao, no na njegovu se licu nalazio tračak nevoljkosti. Netko drugi, tko je također sjedio u tom stolcu, nije želio spavati, a ipak je morao. Inni nije čuo kako Petra ulazi u sobu i prepao se kad ga je pomilovala po kosi. "O, šta si blijed, dečkiću", rekla je, i nešto mu je u načinu na koji je izrekla te riječi natjeralo suze na oči. Nije bio naviknut da su ljudi dobri prema njemu. "O, o", rekla je, "o, o. Ajde, sad ćemo ovoga odnesti u njegovu sobu." Privila ga je nakratko k sebi. Osjećao je njene grudi na svojima i sasvim se priljubio uz nju kao da će se u tom trenutku utopiti. "Šta si ti mršavi dečkić", rekla je, "daj obriši suzice." Tetak se nije htio probuditi iz svog stupora, ali onaj drugi, nevoljni spavač u njemu ustao je i dao da ga odvuku iz sobe, stubama, do spavaće sobe gdje je njegova teta ležala kao mrtvac izložen na odru kojemu se nitko nije potrudio zatvoriti oči. "Tabletice", nježno je rekla Petra. Svukli su tetka i pustili ga da padne pored drugog mrtvaca u ružičasti grob sa stupovima. "Nije mi dobro", reče Inni. Vodila ga je za ruku do njegove sobe, prozore širom otvorila, polegla ga na krevet i otišla. Odozdol je čuo kako odzvanja sat, neobičan visoki zvuk koji je označavao neki nepostojeći čas. Sutradan će mu Taads objasniti da je to bio zvuk brodskog zvona, no sada se činilo kao da se sve trese, jer u tom se nepostojećem, ali jasno označenom času soba njihala tamo-amo poput broda. On sam nalazio se u središtu tog kretanja, miran predmet, dok snažno okretanje i njega nije podiglo i kao udarcem biča gurnulo prema prozoru. Imao je osjećaj kao da je izbljuvao cijelo svoje tijelo, ali kao da ni to nije bilo dovoljno, i osjećaj praznine koji je ostao želio je van, stao se grčevito i opsjednuto penjati i razdirati njegovo ždrijelo. Suze su mu tekle iz očiju. Pod sobom je vidio tamnu rupu vrta i premda se okretanje ublažilo, očajnički se držao za prozorsku dasku. Cijeli njegov život mora van, tajne supstancije koje su godinama podmuklo boravile u njegovim stopalima, nogama, mozgu, vikale su da ih se oslobodi, cijela velika staretinarnica sjećanja i poniženja, njegova idiotska usamljenost, sve je moralo u tamnu rupu vrta, nestati, postati nevidljivim, kao kisela, gnjevna materija biti izbačeno van gdje će se zauvijek rastvoriti, skupa s njim. Nije više želio postojati, prvi je put u njegovu životu ta misao bila mogućnost samim time što ju je pomišljao. Čuo je kako se vrata iza njega otvaraju i znao je da je to ona. Bose noge, pomislio je, bosih je nogu. Noge, donositeljice milosti, donijele su je tik iza njega. Morala je imati nešto vrlo tanko na sebi. Prekrižila je ruke preko njegovih grudi i ljuljala ga nježno amo-tamo, kao da zna što je upravo pomislio. Tako bez cipela bila je samo malo viša od njega. S vremena na vrijeme njegovo bi se tijelo još streslo. "Sss, sss", nježno bi tada rekla. Tek ga je nakon nekog vremena odvela do umivaonika, pustila ga da obriše suze, ispuše nos, opere zube, pije. Zatim ga je svukla, polegla u krevet, ugasila svjetlo i legla pored njega. Noć, koja se činila tako mračnom dok je svjetlo još bilo upaljeno, pokazivala se sve svjetlijom i počela je potiskivati tamu iz sobe. Svjetlo ili tama, ni jedno od tog dvoga nije moglo pobijediti, pa je završilo u mirnom, sivom polumraku iz kojega su oni, ležeći jedno pored drugog, počinjali jedno pred drugim izranjati. Milovali su se i ljubili i polako je vidio kako se i ona mijenja. Činilo se kao da je njeno lice nestalo i da je drugo došlo na njegovo mjesto, divlje i istodobno mnogo udaljenije, ona koja je njega držala i koju je on držao bila mu je posve blizu, a istodobno negdje drugdje, prvi je put vidio da to može postići, našao ju je rukom i iznenada je sjedila na rukama i koljenima i stenjala i uzdisala, bila je oslobođena, posve daleka, bilo je strahovito, u njoj se oslobodila sila kojom je mogla sve što on nikada neće moći, zaboraviti svoje ime, tu kuću, ovu sobu i njega, a ipak je to bio on kojeg je uhvatila za bedra i okrenula na sebe i povukla unutra. Tugaljivost, napuštenost, požuda, znojeći se i stenjući pomicali su se po velikom krevetu kao da se odvija borba, i sve se to 32

vrijeme činilo da je strašno boli ili kao da se želi osloboditi svoga tijela, kao da njega kojeg je privijala uza se istodobno od sebe želi odbaciti. Kad je bilo gotovo ležala je vrlo mirna, buljeći širom otvorenih očiju u strop. On je i dalje gledao u nju i vidio kako obrisi i sjenke njezina uobičajenog lica ponovo traže svoje mjesto i tjeraju drugo, tajnovitije lice koje je blijedjelo, bježalo van, u noć koja nestaje, među prve glasove ptica, gdje mu je bilo mjesto. "O, ti", rekla je i polako se uspravila, i odjednom su se i unutra zbile promjene, vrata zalupila, imena vratila, poruga je opet izbijala iz njenih očiju, nasmijala se i rekla: "No, to su onda bila dva smrtna grijeha u jednom danu." I kasnije dok su oboje sjedili naslonjeni na zid, i dok su oboje pušili cigaretu (Golden Fiction, njena marka), stavila mu je svoju ruku među noge i nasmijala se. "Taj tvoj veliki čovječuljak se opet smanjio." I pomalo začuđeno: "Ali ti nemaš kožicu. Kako to?" "Obrezan sam", rekao je. "Kao Naš Dragi Gospod?" "Da." Smijala se kao luda. "Dok si bio mali?" "Ne. Prošle godine." Trenutak duboke tišine. "Zašto?" "Zato što je previše boljelo kad sam s nekom išao u krevet. Bilo je preusko." "Oo." Sagnula se i pogledala. Milovao joj je kosu. "Ali ti nisi Židov?" "Ne. To s tim nema nikakve veze." Uspravno je sjela i o nečemu razmišljala. Naposljetku je rekla. "Imaš tužne oči i vražje oči. Židovske oči."

14. Obrezivanje. Prijatelj koji je s njim živio u istom pansionu odveo ga je kirurgu koji će to učiniti kod kuće. Vedro zimsko poslijepodne, maleni židovski liječnik, baš prikladno, s teškim njemačkim naglaskom i vrlo germanskom medicinskom sestrom u koju se, pomislio je Inni, kirurg navečer sklanjao. Svukao se pred malenim muškarcem koji ga je pogledao i rekao: "Pa to je dječja igra. Sestro, dajte injekciju." Odjednom je ležao na stolu, a svatko zna da svijet onda postaje drugačiji. Divovska žena, koja odjednom više nije imala noge i koja je pored njega prolazila kao da sjedi u čamcu, reče: "Dobit ćete samo lokalnu anesteziju." Lokalnu! Htio je podići glavu da vidi što će se dogoditi. "Mirno ležati!" Gole zimske grane s mrazom, bijele, blistave kosti ispred prozora. A na zidu "Sat anatomije profesora Tulpa", no taj je pacijent već bio mrtav. Profesor i slikar uostalom također. Ovaj Tulp ne. Taj je u kutu bio zabavljen nečim velikim i zakrivljenim nalik na škare. "Ich war befreundet mit eurem Dichter Schlauerhof4." Drugo f nije izgovorio. Hoof. "Veoma neobičan čovjek, ali ungliicklich, vrlo ungliicklich. Immer Frauengeschichten, immer svađa. I bolestan, jako bolestan." Igla s kojom je sestra odjednom niotkuda doplovila bila je dovoljno velika da dokrajči tele. "O, o, hoćemo pobjeći", reče dobro raspoložena sestra i čvrsto uhvati njegov organ u bijegu. Auf der Flucht erschossen, još je pomislio kad je ugledao iglu kako se obrušava i osjetio gorući bol pri ubodu koji je prošao kroz jadnu žrtvu koja je u njenoj velikoj njemačkoj ruci ležala poput mrtva miša. "Jadni Schlau. Već so viele Jahre mrtav." Sada su ga pustili da neko vrijeme leži. Plesačica na reprodukciji plesala je kroz njegove suze na jednoj nozi. Sad više nikada neću ševiti, pomislio je. Nikada više. Maleno, dlakavo zapešće podiglo je zlatni ručni sat prema paru tamnih, sjajnih očiju. 33

"Tako." Jesu li to škare, zavoj i posudica? Nije mogao dobro vidjeti dok palac i kažiprst nisu podigli miša za kožu na vratu pa je buljio u njega s horizonta. Krajevi škara bili su napola zakrivljeni, zakrivljena ptičja usta od nikla koja su svoj kljun odlučno zabila u njegovu kožu. Osjećao je kako režu, kao da proždiru nešto kruto. Nije osjećao bol, no bilo je tu nešto drugo, nešto što ni kasnije nije mogao objasniti, osjećao je upravo zvuk rezanja, istodobno tih i škripav. Manja je ruka u zraku držala krvavu kožicu. "Dječja igra. Wie gesagt. Čvrsto prišijte, sestro." Igla i konac, netko je krpao čarapu, zašio je, zauvijek je zašio miša, mišju kobasicu. Nikada više! Nije više gledao. Negdje u neosjetljivom mesu vučen je konac, unutra i van, unutra i van. Zatim kretnja koja je imala nešto odlučno, potom ništa više. "Sestro!" Razdraženost. "Sestro! Hundertputa sam vam rekao da taj čvor ovako napravite, ne ovako! To je ružno!" "Moram li popraviti, doktore?" "Ne, ostavite. Ionako nije bilo od Praksitela." Dolje se odvijala rabota, ali on se oprostio i boravio u malenom svemiru tuge. Nešto mu je bilo oduzeto. Čuo je pojedinačne riječi, "bizmut", "flaster", "široko, široko!", ali s tim više nije htio imati veze, osjećao je samo još tu neobičnu tugu. Tugu i poniženje. "So, stehen Sie." Polako se spustio sa stola. "Vorsicht!" Odjednom su svi ponovo hodali, soba je opet dobila svoju donju polovicu i u njoj se i on nalazio, sa surlom među nogama načinjenom od zavoja oblijepljena flasterima u kojem su gorjele žute mrlje ("bizmut"). "Uopće nemate živaca." To ti misliš, šupčino, koljaču. No radije bih bio pregrizao jezik nego da progovorim pred tobom i tom Kriemhildom. Raskrečenih nogu hodao je po sobi, pijani starac. Njegovo je cijelo tijelo postalo okruženjem tog nedostatka. "Kod Arapa se ne pravi toliko buke." Pomogli su mu da obuče hlače, pritom mu se zavrtjelo od bola, a u sobi svog prijatelja, tamnoj rupi punoj zmija i krastača u terarijima, dočekao je ozdravljenje sa svojim sve uprljanijim, ukaljanijim nakurnjakom. A ona sada gleda u njega, jednako ozbiljno kao što je slušala njegovu priču. "Meni je to lijepo", rekla je. Polako se sagnula i uzela ga u usta. Osjećao je njene grudi svaki put kad bi mu dodirnule unutarnju stranu listova. Svaki put kada bi joj se glava podigla vidio bi nešto od njezina čela, od položaja njenih obrva koje su stajale nakrivo jedna prema drugoj. Oči su joj bile zatvorene, radila je, u tome je bilo nečeg krotkog i čestitog. Sjedio je vrlo mirno, ali se objema rukama grčevito držao za plahtu, kao da bi ga trenutak vrhunca mogao otpuhati. Kad je taj trenutak stigao, osjećao je kako se prazni, no ona je ostala sjediti tako napola nagnuta, punim, predivnim ramenima počivala je na njegovim koljenima. Tek se nakon nekoliko trenutaka podigla, zatvorenih usta. Zelene su se, nakrivljene oči nasmijale, i ponovo, baš kao i tog poslijepodneva, malo je isplazila jezik s tim bijelim, blistavim, nestalnim oblačićem, progutala ga i rekla posprdno: "Tri?" Ostali su tako sjediti. Položio je ruke pod nju, meku, vlažnu, zanosnu, ljuljali su se, pomicali i tresli nježno mrmljajući, ljubeći se, šapćući zakletve, sve dok bijelo dnevno svjetlo nije stajalo u sobi i dok ga ona nije polegla, pomilovala i otišla. Početak velike ovisnosti. Njezin će se zaručnik vratiti iz Koreje, a on, Inni, nikada je više neće ljubiti ni dotaknuti, nestat će jedno drugome iz života, odvojeno će umrijeti, veliko, crno ništa nagrist će ih i prekriti na razdvojenim mjestima. No jedno drugo neće nikada (nikada?) zaboraviti, a njegov će se cijeli život vrtjeti oko žena, pokušavat će to ponovo naći u prolaznim susretima, prijateljicama, kurvama, nepoznatima. Žene su bile gospodarice svijeta, jednostavno zato što 34

njime vladaju. Nikada neće imati osjećaj da nekog "uzima", "osvaja" ili nešto drugo od glupe terminologije smišljene da sakrije istinu: da se on izručuje ženama s apsolutnom predanošću koja je uvijek iznova budila nesporazume. Ako je svijet bio zagonetka, onda su žene bile snaga koja je tu pulsirajuću zagonetku održavala živom, one i samo one imale su pristup toj zagonetki. Ako je nešto na svijetu i valjalo shvatiti, onda se to moralo dogoditi putem žena. Prijateljstvo s muškarcima može ići jako daleko, ali ono ostaje racionalnom stranom stvari, nešto što neke žene imaju povrh svega, dodatak. Žene su bile iskrenije, neposrednije od riječi, bile su mediji. Često je imao osjećaj da mu žene dopuštaju onoliko koliko mu je bilo moguće biti ženom — i da bez toga ne bi mogao preživjeti. Nikada nije fizički želio biti ženom, jer je upravo tako, sa ženom u svom muškom tijelu, iskusio zagonetan doživljaj dvojstva. Bio je ono što bi se nazivalo muškarac-žena, na način na koji je netko u mitologiji mogao biti čovjek-ptica. Mrzio je stav većine muškaraca prema ženama i koliko god da je on činio iste stvari, pobude su bile drugačije. Znao je što traži. Seks nikada nije bio ono o čemu se zapravo radilo, seks je bio samo očaravajuće prijevozno sredstvo. Žene su, sve žene, bile sredstvo da se dođe bliže, u susjedstvo, u područje zračenja tajne kojoj su one bile gospodarice, a ne muškarci. Pomoću muškaraca, ali to će tek mnogo kasnije tako moći izreći, učiš kakav je svijet pomoću žena što on jest. A ta je noć, nakon koje će doći još tisuću drugih noći, soba i tijela, bila najnezaboravnija od svih.

15. Probudili su ga kucanje na vratima i njezin glas. "Tvoja teta pita ideš li s njom na misu." Još je osjećao njezin miris. U kući su hodnicima odzvanjali koraci, u predvorju je čekala mala svita, tetak, teta, sobar, jutarnje sunce blistalo je u grimiznom moareu njegove lente. U crkvi je pustio da ga preplave Pergolesijeva glazba i gregorijanski korali, tri derviša u zelenom koja su sporo plesala, propovijed ("Ovo je misterija nama neshvatljiva, On je čovjek, On je Bog. Zahvaljujući Njegovom tajnovitom ljudskom postojanju, imamo udio u božanskom, zapravo bismo svaki dan, uvijek, svaki sat morali biti u ekstazi, no mi smo premali, prebijedni..."), konsakracija, zvona, svijeće, buljio je u oslikana prozorska stakla s uvijek drugačijim, uvijek istim slikama iz svijeta koji je zauvijek ostavio za sobom. Je li ona u crkvi? U drvo klupe pred njim bile su zakucane bakrene pločice s njegovim imenom povezanim s tetkovim — obitelj Donders-Wintrop, no tu naravno nije smjela sjediti. Vidio ju je tek kasnije, kad je iz stražnjeg dijela crkve radi pričesti došla naprijed. Njen četvrti smrtni grijeh, pomislio je i slijedio je. Kada se okrenula od klupe za pričest, nakratko je na njezinu jeziku vidio obris hostije. Njene su oči pogledale njegove, pogrda u njima bila je lagano zastrta nečim drugim, no čime, nikada neće doznati. Volio ju je, vjerojatno će sve ispovjediti, ili ne, i za nekoliko tjedana vjenčat će se sa svojim vojnikom iz Koreje. Nikada je više neće vidjeti. Sada je i sam klečao, vidio je kako se svećenikova ruka približava (teleće meso), dobio poriv da snažno zagrize u nju, no isplazio je jezik. Suha, laka tvar prilijepila se nakratko za meko, vlažno meso njegova jezika, potom ju je progutao, a Bog je počeo tražiti put do njegove unutrašnjosti gdje će se, to se sada činilo neizbježnim, pretvoriti u sjeme. I ni u što drugo. Taads je čekao pred kućom. Već je doručkovao i za Innija "dao spremiti sendvič", koji će pojesti u autu. Na rastanku je njegova teta rekla da se s Taadsom oko nečega dogovorila, još će čuti o tome. Sa zadovoljstvom je gledala kako se pričestio, rekla je i pogledala u stranu. Petru je vidio još jednom, ali dok joj se približavao ustuknula je i jedva primjetno niječno odmahnula glavom. "Bok", rekla je, okrenula se i otišla u kuhinju. Zapamtio je izgled njenih zelenih očiju.

16. Teta mu je namijenila određenu svotu novca od koje je mogao dobivati rentu. To nije 35

mnogo, rekao je Taads, ali dovoljno za nekog njegovih godina da se snađe. Ni za budućnost se nije trebao brinuti, no detalji o tome nisu bili iznošeni. U godinama koje su slijedile redovito je viđao Arnolda Taadsa, uvijek prema istom ritualu, šetnja, sat čitanja, gulaš, uvijek u istoj gorkoj atmosferi samonametnute, smrtonosne usamljenosti koja se pogoršavala sa sve gorom, manijakalnom nesanicom. Njegov prijezir prema ljudima preobrazio se u divlju mržnju, zime koje je provodio u svojoj "napuštenoj dolini" (nikada nije želio reći gdje je) bile su sve dulje. Inni je 1960. prvi i posljednji put od njega dobio pismo. "Moj pas Athos je umro. Imao je tumor na mozgu. Sam sam ga ustrijelio. Znam da to nije shvatio. Pucanj je neizdrživo dugo ostao odzvanjati, ovdje među brdima veoma je prazno. Pokopao sam ga pod snijegom. Svako dobro, pozdravi Zitu, tvoj Arnold Taads." Mjesec ili nešto kasnije teta mu je rekla da je Arnold Taads mrtav. Kada se u selu nije pojavio zbog svojih uobičajenih nabava, gorska služba spašavanja pošla ga je tražiti. Našli su ga smrznuta, s praznim ruksakom, nedaleko od kolibe. Inni se pitao je li uspio poslati alpinistički poziv u pomoć. Ali to nikada nitko neće doznati. Smrznuti je čovjek spaljen, i Arnolda Taadsa više nije bilo na svijetu.

III. Philip Taads 1973. Filozofija čaja ... moralna je geometrija jer definira naš smisao za razmjere svemira. Okakura Kakuzo, Knjiga o čaju Ne roditi se neosporno je najbolje moguće rješenje. Nažalost, nije nikome dostižno. E. M. Cioran, De l'inconvenient d'etre ne

1. Bilo je dana, pomislio je Inni Wintrop, kada se činilo da višestruko ponavljana, prilično besmislena pojava želi podastrijeti dokaz kako je svijet besmislica kojoj je najbolje pristupiti nonšalantno jer bi život inače jedva bilo moguće izdržati. Tako je bilo dana kada se stalno susreću šepavci, dana s previše slijepaca, dana kada se do tri puta nailazi na lijevu cipelu što leži na putu. Činilo se kao da su sve te stvari željele nešto značiti, ali im to nije uspijevalo. Za sobom su ostavljale samo neodređen osjećaj nelagode, kao da negdje još ipak postoji mračan plan u vezi sa svijetom, a koji se samo na taj nespretni način dade naslutiti. Dan kada će susresti Philipa Taadsa, za kojeg dotad nije znao da postoji, bio je dan tri goluba. Mrtav, živ i omamljen golub — koji nikako nisu mogli biti jedan te isti jer je prvo vidio mrtvoga — ta su trojica, mislio je kasnije, bila pokušaj navještenja koji je uspio budući da je susret s mladim Taadsom time postao tajnovitijim. Bila je 1973., a Inni je navršio četrdesetu u desetljeću koje mu se nije sviđalo. Uopće ne bi trebalo, smatrao je, živjeti u drugoj polovini nekog stoljeća, a u ovom stoljeću to je zasigurno bilo pogrešno. Nešto je tužno, ali i smiješno visjelo nad svim tim žilavim godinama koje su lijepljene jedna na drugu dok se ne dosegne tisućljeće, a u tome je bilo i proturječja: da bi se dosegnula stotina, a u ovom slučaju i tisuća koju je valjalo zaokružiti, moralo se zbrajati, ali osjećaj koji je išao uz to više je bio nalik na odbrojavanje, kao da nitko, a prije 36

svega vrijeme, ne može dočekati dok sve prašnjavije visoke brojke ne budu revolucijom određenog broja blještavijih, zaokruženih nula proglašene beznačajnima i poslane u ropotarnicu povijesti. Jedini za koje se u tim danima praznovjerna iščekivanja činilo da nešto sa sigurnošću znaju, bili su Papa, šesti po redu istog imena, u bijelo odjeven Talijan neobično izmučena lica, pomalo nalik na Eichmannovo, te nekolicina terorista različitih uvjerenja koji su se uzalud trudili preduhitriti veliko spaljivanje vještica. To što je navršio četrdesetu Inniju samo po sebi nije previše smetalo. "Četrdeseta je", rekao je, "dob kada sve moraš napraviti treći put, ili vježbati za ulogu zločestog starca", a on se odlučio za ovo drugo. Nakon Zite imao je dugotrajnu vezu s jednom glumicom koja ga je na kraju radi samoodržanja izbacila kao da je stari stolac. "Ono što mi još najviše nedostaje", rekao je svom prijatelju piscu, "njezina je odsutnost. Ti ljudi nikada nisu doma, pa postaneš ovisan o tome." Sada je živio sam, a namjeravao je tako i nastaviti. Godine su tako prolazile, a čak je i to bilo vidljivo samo na fotografijama. Kupovao je i prodavao stvari, nije bio ovisan o drogi, pušio je manje od paketića egipatskih cigareta na dan i nije pio ni više ni manje od većine svojih prijatelja. Takvo je bilo stanje blistava lipanjskog jutra kada se na mostu od Ulice Heeren prema Ulici Prinsen ravno prema njemu zaletio golub, kao da mu se želi zabiti u srce. Umjesto toga životinja se sudarila s automobilom koji je dolazio iz Prinsengrachta. Auto je nastavio voziti, a golub ostao ležati na ulici, siva i prašnjava stvar, iznenada neobična. Plavokosa je djevojka sišla s bicikla, te istodobno kad i Inni krenula prema golubu. "Misliš da je mrtav?" upitala je. Čučnuo je i okrenuo životinju na leđa. Glava u tome nije sudjelovala i ostala je buljiti u popločeni pod. "Finito", rekao je Inni. Djevojka je bicikl ostavila sa strane. "Ne usudim ga se dotaknuti", rekla je. "Nećeš ga podignuti?" Sve dok mi govore ti, nisam star, pomislio je Inni i podigao goluba. Nije volio golubove. Uopće nisu bili nalik na ono što je prije zamišljao pod Duhom Svetim, a i to što od mira nikada ništa nije bilo, vjerojatno se može pripisati njima. Dva bijela goluba koja nježno guguću u vrtu toskanske vile, to je još išlo, ali siva horda sa sporama na čizmama koja maršira preko Dama (s idiotskim, mehaničkim pokretima kljucanja glavom) nikako se nije mogla povezati s Duhom koji je bio poprimio upravo taj oblik kako bi sišao na Mariju. "Što ćeš sada napraviti s njim?" upitala je djevojka. Inni je pogledao oko sebe i na mostu ugledao drveni općinski sanduk. Prišao mu je. Unutra je bio pijesak. Goluba je nježno položio. Djevojka je išla za njim. Erotski trenutak. Čovjek s mrtvim golubom, djevojka s biciklom i plavim očima. Bila je lijepa. "Tu mu nije mjesto", rekla je. "Začas će ga radnici baciti u vodu." Kao da je važno hoće li istrunuti u pijesku ili u vodi, razmišljao je Inni, koji je uvijek tvrdio kako bi nakon smrti najradije da ga dignu u zrak, no to nije bio trenutak za raspravu o prolaznosti. "Žuri ti se?" upitao je. "Ne." "Daj mi onda tu vrećicu." Na upravljaču je visjela plastična vrećica knjižare Athenaeum. "Što je unutra?" "Knjiga Jana Wolkersa." "Može tu unutra", rekao je Inni. "Nije krvario." Stavio je goluba unutra i objesio ga na upravljač. "Skoči otraga." Uzeo je bicikl ne osvrćući se i krenuo. "Hej", povikala je. Čuo je njene brze, lake korake i osjetio kako je skočila straga. U izlozima je vidio brze odbljeske nečega što je nalikovalo na sreću. Stariji gospodin na ženskom biciklu, straga djevojka u trapericama i bijelim tenisicama. Odvezao se Prinsengrachtom prema Haarlemmerdijku i već je izdaleka vidio kako se 37

spuštaju rampe na mostu. Sišli su s bicikla i dok se most polako podizao vidjeli su drugog goluba. Sjedio je, kao da se ništa ne događa, u jednom od otvorenih metalnih nosača pod mostom i podizao se skupa s njim kao dijete na vrtuljku. Inni je dobio poriv da izvadi goluba koji je visio u plastičnoj vrećici na upravljaču i podigne ga kao žrtvu pomirnicu prema njegovu još živu kolegi koji se lagano uzdizao, no mislio je da se to djevojci ne bi svidjelo. I povrh svega, što bi takva gesta trebala značiti? Zadrhtao je i, kao i uvijek, nije znao zašto. Golub se ponovo spustio i neozlijeđen nestao ispod asfalta. Odvezli su se prema Westerparku. U nekom je zakutku djevojka svojim malim, smeđim rukama iskopala grob u vlažnoj, crnoj zemlji. "Dovoljno duboko?" "Za goluba da." Položio je u rupu životinju koja je sada straga na leđima nosila glavu kao kapuljaču. Zajedno su preko toga zagladili zemlju. "Hoćemo li nešto popiti?" "Može." Nešto ih je povezalo u toj minimalnoj smrti, smrt sama ili beznačajan ritual oko nje. Nešto se sada moralo dogoditi i, ako je bilo povezano sa smrću, barem nije trebalo biti vidljivo. Vozio se preko Nassaukade. Nije bila teška. Bilo je to ono što mu se u njegovu osebujnom životu najviše sviđalo — to da kad je ustao, nije znao da će sada voziti bicikl s djevojkom straga, ali da je ta mogućnost uvijek postojala. To mu je davalo, pomislio je, nešto nepobjedivo. Gledao je lica u automobilima koji su mu dolazili u susret i znao je da je njegov život, njegova besmislenost, ono pravo. Praznina, usamljenost, strah, imali su svojih nedostataka, no bilo je i nadomjestaka, a ovo je bio jedan od njih. Tiho je pjevušila, odjednom ušutjela i rekla, kao da je odlučila: "Ovdje stanujem." Bila je to više zapovijed nego napomena. On je poslušao i skrenuo za njenim kažiprstom u Tweede Hugo de Grootstraat. Privezala je bicikl teškim željeznim lancem za parking-sat i otvorila vrata. Ne rekavši ni riječ krenula je naprijed, beskrajnim nizom stuba. Promiskuitet je u Amsterdamu, pogotovo među mlađom populacijom, bio umnogome povezan sa stubama. Mirno se uspinjao iza elastičnih tenisica i svoje disanje prilagodio tako da se gore ne uspuše. Gore je bilo itekako gore, sobica s krovnim prozorom. Biljke, knjige u sanduku za naranče, plakat Elvisa Presleyja, časopis Vrij Nederland, preko užeta ispred otvorena prozora malene bijele i svijetloplave gaćice od kojih zastaje dah. Predodžba sreće, pomislio je, pomiješana s melankolijom bila je klišej, baš kao i sobica, i on sam u toj sobici. Sve se to već dogodilo. Za time treba uvijek iznova čeznuti, ali sve se to već dogodilo. Pustila je da svira ploča koju je otprilike raspoznavao i okrenula se k njemu. Znao je da je to generacija koja ne gubi vrijeme. Svlačili su te i oblačili poput rukavice, ciljane radnje proizašle iz brzog odlučivanja. Katkad je to najvećim dijelom nalikovalo na neki oblik rada. Stajala je nasuprot njemu. Bila je gotovo jednako visoka i gledao je ravno u njene plave oči. Sada su bile ozbiljne, no bila je to ozbiljnost kojoj se vidjelo dno, ozbiljnost bez strukture. Još nije patila, a ni to nije bilo slučajno. Patnju, naučio je, možeš i nijekati, a to se danas činilo u velikoj mjeri. Svukla ga je, on je svukao nju, ležali su jedno pored drugoga. Mirisala je po djevojci. Milovao ju je, ona je nekoliko puta neznatno pomicala njegovu ruku, govorila "ne, tu ne, ovdje" i činilo se da ga je potom zaboravila. Tijelo kao sprava. Svršila je bez pogreške u motoru. U tome je bilo, smatrao je, nečeg slatkog. Njegov je učinak bio nalik na prevelik automobil na malenom engleskom putu. Nekoliko godina kasnije pola će američke autoindustrije propasti zbog takva anakronizma. U krevetima se i dalje mnogo toga dalo naučiti. Ostao je ležati i osjećao kako ga malene ruke hlađene zrakom (tenis? košarka?) miluju po leđima. "Ah", rekla je. A onda: "Koliko imaš godina?" Vidio je rukopis kojim će to upisati u svoj dnevnik (ne, budalo, više nemaju dnevnike) i rekao: "Četrdeset pet." Rekao je to tek tako. "Nisam još nikad bila s nekim tko je toliko star." 38

Rekordi, time su se također opterećivali. No to im se teško moglo uzeti za zlo. "Onda ti to ne treba prijeći u naviku." "Ali bilo mi je lijepo." Silna je tromost prostrujila njegovim tijelom, no ipak je ustao. Ona je smotala cigaretu. "Hoćeš?" "Ne, hvala." Oprao se nad umivaonikom i znao da ga ona ne gleda. Obukao se. Ljeto, onda to ide brzo. Život kao događaj. "Što ćeš sada raditi?" "Imam dogovor s prijateljem." Tako je doista bilo. Dogovorio se s Bernardom Roozenboomom. Bernardu je bilo pedesetak godina. Zajedno im je bilo gotovo stotinu. Može li se to u njenoj dobi još nazivati prijateljstvom? Otišao je do kreveta, kleknuo pored nje, pomilovao joj lice. Pogledala je kao da gleda japanski film. "Hoćemo li se još vidjeti?" upitao je. "Ne. Imam dečka." "Oh." Ustao je — ne prebrzo, zbog trenutka, i ne presporo, kako ne bi izgledao prestaro. Zatim je na prstima izašao iz sobe, zašto, ni sam nije znao, ali je naslućivao najgore. (Moja kćerkica spava.) "Zdravo." "Zdravo." Tek kad je bio dvije ulice dalje pomislio je da nijedno od njih nije pitalo za ime. Zastao je i pogledao u izlog s električnim uređajima. Glačala i cjedila za naranče buljila su u njega. Što su zapravo imena? Što bi se u proteklom događaju promijenilo da je znao njeno ime? Ništa, no ipak mu se činilo da nešto nije u redu s vremenom u kojem bez imena s nekim možeš otići u krevet. "Ali toga je oduvijek bilo", rekao je naglas samome sebi i uto se sjetio o čemu je prije razmišljao: "Što su zapravo imena?" Niz poredanih slova koja, kad se izgovore, tvore riječ kojom nekoga možeš zvati ili oslovljavati. Uglavnom su kraći ili duži nizovi imali daleke korijene u crkvenoj ili biblijskoj povijesti, čime su na gotovo svima nejasan način bili povezani s ljudskim bićima koja su doista živjela, što je stvar činilo samo još zagonetnijom. Činjenica da sam ne biraš ime bila je sama po sebi već dovoljno bezobzirna — ali pretpostavimo da, u baptističkom smislu, kad odrasteš možeš birati vlastito ime, u kolikoj si mjeri zapravo to ime? Čitao je imena na kućnim vratima pored kojih je prolazio. Ali to su bila prezimena, što je bilo još gore. De Jong, Zorgdrager, Boonakker1, Stuut, Lie. Ovdje, dakle, žive tijela koja se tako zovu. Do svoje smrti. Nakon toga tijela će nestati, ali će imena koja su im pripadala još neko vrijeme zanovijetati po registrima, katastrima, kompjutorima. Ipak je jednom, negdje u jedanaest provincija postojalo polje na kojem je rastao grah i nešto je od tog polja koje je nekoć postojalo ostalo sačuvano u bijelim, kurzivnim slovima na tim vratima. Bilo je nečeg nelagodna u tim razmišljanjima, a to se nije uklapalo u planove koje je imao za taj dan. Bio je to, tako je već odlučio, sretan dan, i od toga nije htio odustati. Osim toga, to mu je prvo ljetno jutro u krilo dovelo djevojku, nekoga tko mu je iz kostiju istjerao zimsku hladnoću, a zbog toga je trebao biti zahvalan. Odlučio je nazvati je Golubicom, zatim je ušao u telefonsku govornicu da Bernardu kaže kako će malo zakasniti.

2. Kada se sat vremena kasnije vrućim i bučnim Rokinom približavao Bernardovu antikvarijatu, imao je ugodan predosjećaj. Bernard Roozenboom bio je posljednji iz reda uglednih trgovaca umjetninama i u svojoj se trgovini, kako je govorio, utaborio poput raka. Izlog, u kojem je uglavnom bio izložen samo jedan predmet, talijanski renesansni crtež ili malena slika nekog ne odveć poznata majstora nizozemskog zlatnog stoljeća slikarstva — više je izgledao kao da posjetitelje treba otjerati nego privući ih. "Kod tebe sve izgleda tako odbojno i zatvoreno, kao da si razinu straha podigao za barem jedan metar", rekao je jednom Inni. Bernard je slegnuo ramenima. 39

"Tko me treba, znat će me naći", bio je njegov odgovor. "Svi ti skorojevići, bogati poduzetnici, kardiolozi i zubari kupuju" — a onda se pojavio ton intenzivnog prijezira — "modernu umjetnost. U galerijama. Da bi kupio ono što ja imam, moraš nešto znati, ne samo općenito znati, nego nešto i razumjeti. A to se danas baš i ne dijeli. Danas je mnogo lijenog novca na svijetu, a lijeni novac ništa ne razumije." Inni tu nikada nije vidio nikoga osim stranaca i jednog slavnog povjesničara umjetnosti, no to nije mnogo govorilo. U trgovini poput Bernardove jedan je kupac mogao biti dovoljan za pola godine, ali i bez toga Bernard je bio bogat. Da bi došao do svoga prijatelja, morao je proći kroz troja vrata. Na prvim, vanjskim vratima, njegovo je ime stajalo ispisano zlatnim slovima. "Engleska slova", govorio je Bernard. Ako bi se odvažio ući kroz ta vrata, stajao bi u malenom, iznenada vrlo tihom predvorju koje je završavalo drugim vratima. Rokin je tada već bio veoma daleko. Čim bi dotaknuo sjajno uglačanu kvaku drugih vrata, iznutra bi se kratko začula nježna melodija zvonaca. Tada bi stajao u drugoj prostoriji ("vi katolici to zovete pretpakao, ili je to već čistilište?") i uglavnom se nije pojavljivao nitko. Kroz zavjesu koja je tvorila pozadinu izloga filtrirana je dnevna svjetlost obasjavala perzijski tepih koji je prigušivao svaki korak, kao i dvije, najviše tri slike koje su tu visjele i pred kojima se prije pomišljalo na novac negoli na umjetnost. ("Moja baršunasta klopka.") Nakon nekog vremena pomaknula bi se troma sjenka na svjetlu svjetiljke iza prozora koji tamo u daljini nije bio viši od koljena. ("Živim u podzemlju, ali nikoga ne tražim.") Da bi se tamo dospjelo, valjalo se spustiti kratkim stubama. ("Tri stepenice, baš kao na kraljičinoj zlatnoj kočiji, ali Narančasti2 ne kupuju umjetnost.") Sama je sobica bila malena i mračna. U njoj su bila dva pisaća stola, jedan za Bernarda i jedan za tajnicu, ako je bila tamo. Namještaj se nadalje sastojao od teške fotelje, od dvosjeda Chesterfield izlizana do žica, te od nekoliko ormara za knjige u kojima su bili priručnici uvezani u kožu, ali ih Bernard nije morao čitati jer je već sve znao. "Dobar dan, gospodine", reče Bernard Roozenboom. "Ne mogu ti dati ruku jer me manikiraju. Ovo je gospođa Theunissen. Od najranije mladosti vodi brigu o mojim noktima." "Dobar dan, gospođo", reče Inni. Žena je kimnula. Bernardova je desna ruka, poput omamljena pacijenta, pod snažnim operacijskim svjetlom ležala u njenoj lijevoj ruci. Polako je brusila jedan po jedan ružičasti nokat iznad posudice s vodom. Sve dok nije vidio portret Lodewijka van Deyssela3 koji je naslikao Kees Verwey, Inni je uvijek smatrao da Bernard Roozenboom izgleda kao Barun de Charlus, premda mu vjerojatno ne bi bilo drago što nalikuje na, kako je govorio, "Izraelca". No kako su oni izgledali, otkako su se u novinama pojavile fotografije izrazito plavokosih izraelskih vojnikinja, više nitko nije znao. Vojvodski izgled Bernardova nosa potjecao je s njegovih renesansnih crteža, njegova je oskudna kosa bila nordijski crvenkasta, što je odlično pristajalo uz tweed, a njegove blijedoplave oči nisu imale ništa nalik na blistave višnje pisca à la Recberche du temps perdu ili, kako je Bernard s ljubavlju govorio, "perda". Osim toga, nitko osim Prousta i njegovih čitatelja nikada nije vidio baruna, ako je uopće moguće vidjeti nekoga načinjenog od riječi. Bilo kako bilo, ako se netko doista spremao za ulogu zločestog starca, a to su Charlus i van Deyssel svaki na svoj način ipak bili, onda je to svakako bio Bernard. Skepsa, arogancija, distanca, sve se na tom licu urotilo da zajedljivi aforizmi kojima se služio i pred prijateljem i neprijateljem budu još ubojitiji, osobina koja je postala još jačom zahvaljujući financijskoj neovisnosti, britkoj inteligenciji, velikoj načitanosti i tvrdoglavom samaštvu. Njegova odjeća, koju je dao šivati u Londonu, uz nešto je muke prikrivala tešku i pomalo seljačku figuru — cijela je njegova pojava izazovno smrdjela (sam je rekao) na prošla vremena. "No, gospodine, jesi li mi opet došao pokazati neke starudije?" Bernard Roozenboom bio je jedini koji ga je od četrdesetog rođendana odbijao zvati imenom. "Inni. Ca me fait rire4. To nije ime, to je nekakav zvuk. Ali Inigo je još smješnije. Neki ljudi misle da će dajući svojoj djeci imena slavnih osoba odmah na njih prijeći dotični genij. Inigo Wintrop, svjetski poznati arhitekt. Revolucionarni nacrti Iniga Wintropa u Tate Gallery. " Inni je dvije stvari koje je donio sa sobom stavio na prazan tajničin stol. "Daj da vidim." "Za koji čas." Nije htio ispasti smiješan pred očima manikirke. "Ne smijem poricati da 40

malo imaš nos", jednom je rekao Bernard, "ali u najboljem slučaju ti si diletant i zapravo najobičniji svaštar." Inni je sjeo na Chesterfield i listao Financial Times. "Boeing je pao, KLM je pao, a ni dolar baš ne stoji najbolje", rekao je Bernard, koji je pomalo bio upućen u Innijeve financijske poslove. "Da si prošle godine od mene kupio onaj Roghmanov crtež, sada ne bi trebao tako ojađeno gledati. Onda barem ništa ne bi izgubio." "Nisam znao da to čitaš", reče Inni odgurujući ružičaste novine. "I ne čitam. Ostavila je neka mušterija." "Sigurno je došao kupiti Appela5." "Ne držim voćarnicu", reče Bernard Roozenboom. "Neka gospođa Theunissen pogleda tvoje noktiće, dobit ćeš od strica Bernarda besplatno poliranje." "Ne, hvala, ja ih sam grizem." "Onda uzmi porto." Inni se ugodno osjećao. Volio je ormarić od mahagonija u kojem je stajao porto, volio je kristalni karaf iz sedamnaestog stoljeća čija je duboka zelena boja zablistala od svjetiljke gospođe Theunissen. Pojam novca, sada kada je bio stariji, nije mu sam po sebi mnogo govorio. Novac koji je ostajao samo novac, trunuo, negdje se usmrdio i upljesnivio, umnožavao se i istodobno bio izdubljen, procesi rasta i bolesti koji su se na neugodan način dokidali, rak kojim je svatko tko je s njim dolazio u dodir više-manje bio zahvaćen. Ovdje, u Bernardovu djelokrugu, novac se pomiješao s plemenitijim elementom. To nije bio tobogan grabežljivaca i bojažljivih, nego tihi svijet predmeta koji su izražavali genijalnost i moć, u kojem je novac dolazio nakon znanja, ljubavi, sakupljačke strasti i žrtava i slijepog ludila koji su uz to išli. Zatvorenih je očiju mogao vidjeti prostoriju koja se nalazila iznad ureda njegova prijatelja. Ondje su se u visokim ormarima nalazili bezbrojni crteži koji su činili srž Bernardove krajnje specijalizirane kolekcije. Naravno, i ti su crteži ukazivali na novac, ali istodobno i na nešto što će ostati kada novčana vrijednost nestane u kakvim god okolnostima. Bila je tu još i tajna soba u kojoj je bila pohranjena Bernardova privatna zbirka koju gotovo nikada nije pokazivao, ali koja je — Inni je to znao čak i da to njegov cinični prijatelj nikada ne izgovori — bila smisao njegova života. Tako sjedeći osjećao je tihu moć svih predmeta oko sebe, predmeta koji su na tajanstven način stvarali vezu između njega i davno nestalih ljudi i vremena. Nakon što je manikirka otišla Bernard je sa stola uzeo Innijevu mapu. Šutke je buljio u prvi list. Inni je čekao. "Da imaš barem malo pojma, i sam bi znao što držim u ruci", naposljetku reče Bernard. "Držiš to u ruci zato što imam malo pojma." "Bravo. Ali ipak ne znaš što je to." "U svakom slučaju, znao sam što nije." "Koliko si za to platio?" "Mislim premalo s obzirom na to koliku buku dižeš. O čemu se radi?" "Nije ništa posebno, ali je lijepo." "Lijepo?" "Lud sam za Sibilama." "Da se radi o Sibili, mogu i sam vidjeti. Na kraju krajeva, znam čitati." "Katolički dečko zna svoj latinski." "Točno. Ali čija je?" "Baldinijeva." "Oh." Za Baldinija Inni još nikada nije čuo i pitao se je li to loše. "O Baldiniju ne znamo zapravo ništa", rekao je Bernard, koji je tim "mi" oko sebe stvorio svjetski konglomerat znanja iz kojeg je Inni naravno bio isključen. "Ni mi također", rekao je i čekao. Sad će početi zajedljive primjedbe. Kod prijatelja je lijepo to što ih poznaješ pa te ne mogu brzo razočarati. "Radi se zapravo o mukotrpnoj, krutoj gravuri", reče Bernard. "Nespretnoj. Prijatelj Baldini nije bio majstor. Ali bio je rani, to da. Spominje ga Vašari. Zamisli sjenu sjene Botticellija." 41

Inni je pročitao Vasarija — doduše na Bernardovu preporuku — ali nije se mogao sjetiti Baldinija. "Baldini?" "Baccio Baldini. Prije 1500. već je mrtav. Zašto si kupio tu gravuru?" "Bila mi je neobična. A ovo N tako je djetinjasto precrtano, to mi se činilo duhovitim." "Hm." U nespretnoj traci s natpisom desno gore na grafici stajao je tekst čija je zadnja riječ glasila REGINA. Prvo je pisalo RENGINA, ali je N nakon toga bilo prekriženo križem kakvim se potpisuju nepismeni, ozbiljno i odlučno. "I see. Ali zašto neobična?" Zajedno su gledali Libijsku Sibilu. Sjedila je u širokom šatoru kruto gravirane odjeće i činilo se da čita. Iza nje vijorio se njezin veo na vjetru koji na neobjašnjiv način nije doticao ništa drugo u prizoru. Gornji dio njezina ogrtača bio je tako bogato ukrašen da je lice iz njega izranjalo bijelo i prazno. Oči koje su, izgleda, gledale kroz knjigu otvorenu u krilu ili iznad nje, davale su licu plahu, sanjivu odsutnost. Odsutnost, pomislio je Inni, koja je stara sada već skoro pet stotina godina. Vidio je sliku mrtvoga goluba. Crtež goluba mogao je preživjeti, golub ne. Bilo je beskorisno pomišljati takvo što, no ipak je djelovalo jezovito. Presnažna riječ. Onda zagonetno. "Smišlja zlokobno proročanstvo", reče Bernard. "I ima zečje uši, no to je vjerojatno libijsko na njoj." "Više sliči drvorezu", reče Inni. "Niello", odgovori Bernard — a kad Inni nije reagirao — "niello je rad u crnom emajlu. Otud dolazi ta tehnika." A onda odjednom: "Ipak je to lijepa stvar." Blijeda je glava bila pokrivena vijencem cvijeća iz kojeg se spuštao veo koji je iza tijela neočekivano tvorio čudnu krivulju koja je prkosila svim prirodnim zakonima. Ovjenčana je glava još jednom bila okrunjena malenim predmetom zatvorenim u piramidu s čijih su se obiju strana nalazila tri duga, tanka lista ili pera, zbog čega je Sibila — i zbog toga što su njene, nesumnjivo malene bjelokosne uši bile skrivene ispod guste, nelibijski plave, ispletene kose — doista bila slična elegantnom ženskom čovjeku-zecu. "Trebamo joj ispitati rodoslovlje", reče Bernard. "Pođi sa mnom gore. Ja sam svjetionik za neuke koji lutaju u mraku." Hodnici i mnogo petljanja s ključevima. Inni je odjednom razmišljao o djevojci. Bernard je iz jednog ormara izvadio knjigu i stavio je pred Innija. "Early Italian engravings from the National Gallery of Art. Po abecedi." Inni je listao i pronašao svoju Sibilu. Pritom je osjetio ponos, kao da gravura tek sada doista postoji. S nešto više strahopoštovanja gledao je svoj nalaz. "Znači, visi u Washingtonu", rekao je. "Visi li, ne znam. Tamo imaju puno toga za vješanje. Ali tamo je sigurno. Hajde sad to sve pročitaj, ili ne, to je previše, knjiga je veoma temeljita. Napravit ću ti fotokopiju, nju onda priloži kad odeš u Sotheby's." "Kad ti odeš u Sotheby's", reče Inni. "U redu. Dakle, kad ja odem tamo." Bernard je doteglio drugu knjigu. "Pripazi, dragi prijatelju", reče, "par pravih kilograma ljubavi, jer ovo je remek-djelo načinjeno od rijetkih sastojaka: beskrajnog strpljenja, velikog znanja, ali prije svega od ljubavi. Od starog Fritsa Lugta, veoma bogatog čovjeka koji je svoj novac pretvorio u vrijeme, bit alkemije. Pogledaj. Svi znakovi kolekcionara. To je tek doista lijepo. Jer to naš mali antikvar naravno nije vidio." "Što to?" "Da na tvojoj gravuri stoji kolekcionarski znak. Ili što si mislio da je ovo?" Pokazao je čudan, sitan i gracilan znak na poleđini gravure. "Baš me zanima hoćemo li ga pronaći." Inni je pročitao naslov knjige: "Les marques de Collections de dessins et d'estampes, Frits Lugt, Amsterdam, 1921." "Traži sa mnom", reče Bernard. Inni je pogledao znak. Dvije čudnovate noge kukca bez tijela, između njih tri linije koje se okomito spuštaju i završavaju u loptici. 42

"Izgleda kao seksualni simbol nekog indijanskog plemena." "Da, da", reče Bernard, "the eye of the beholder. Indijanci su rijetko skupljali ranu renesansu. Budeš li marljivo tražio, brzo ćemo ga naći." "Možda ga nema unutra." "Kaže generacija koja sve prezire. U Lugtu sve piše. Imao je pravo. Dvije kukčeve noge bila su dva stilizirana, jedno na drugo oslonjena slova R, inicijali Freiherra C. Rolasa du Roseyja (†1862.) general prussien, Dresde. "'Estampes et dessin', to je u redu", reče Bernard. "To su bila vremena. Čitao je u pola glasa... "importante collection d'objects d'art, de curiosites... lui-meme a dresse premier catalogue raisonne... znači njemački junkeri... premiere vente 8 Avril 1863... mnogo grafika... ništa posebno... hi-hi... prodavano na dražbi u Leipzigu... cijene ne previsoke... i tako preko tajanstvenih stranputica u Rimu, cloaca mundi, dospijeva... gdje veliki poznavatelj umjetnosti Wintrop... iz nje kupuje jednu Baldinijevu grafiku... na dražbi... u nekoj trgovinici?" "Trgovinici." "...odmah prepoznaje i kupuje za malo novca. Čestitam. Nešto ćeš doista od toga zaraditi. Opet nekoliko mjeseci možeš mirno živjeti, barem imaš osjećaj da si radio. A ova druga stvar, što je to?" "Japanska grafika." "O, Bože." "Pa mogao bi barem pogledati?" "Ne. Idi s tim Riezenkampu. On je stručnjak. Ja se u to ne razumijem. Ja na tim grafikama ništa ne vidim, za mene su pale s Marsa. Svi ti stereotipno svinuti nosovi, uske lutkine glave sa ili bez, s previše ili premalo izražajnosti. Baš nešto za tebe. Omnivore, omnifume, omniboit, omnivoit6. Ne znaš odabrati, to je uvijek nedostatak izvrsnosti. Zato si ti svaštar. To je netko kome je sve lijepo. Život je za takve stvari prekratak. Condition humaine to ne dopušta. Doista lijepim možeš smatrati samo ono u što se stvarno razumiješ. Onaj koji ne odabire, zaglibit će. Nemar, nedostatak pažnje, bez pravog razumijevanja ičega, prljava strana diletantizma. Druga polovina dvadesetog stoljeća. Više šansi za sve. Više ljudi zna manje o više stvari. Širenje znanja na što široj razini. Tko se želi klizati, propada kroz led. Tako je govorio Bernard Roozenboom." Spuštali su se. "Znaš gdje je Riezenkamp?" "Spiegelgracht." "Pozdravi ga. On je častan čovjek."

3. Vani se ponovo našao na suncu. Sve i svi kao da su bili uronjeni u sreću. Grad, koji je posljednjih godina izgledao poput razrovane utvrde, kao da je blistao. Svjetlo je plesalo u vodi Rokina. Krenuo je u Spui, u daljini je vidio svijetlozeleni odsjaj drveća pred Begijnhofom. Tu mu se ukazao treći golub, a učinio je ono što još nijednog goluba nije vidio činiti: izveo je umjetničko djelo i pritom se, kao što se i pristoji, jako trudio budući da se s velikom snagom zaletio ravno u izlog trgovine Bender iza kojega su klaviri i klavičembala nepomično čekali buduće genije. Udarac je bio strašan. Na trenutak se činilo da će ptica zauvijek ostati zalijepljena na staklu, potom je očajnički zalepršala na mjestu kako se ne bi survala, i odletjela dalje poput aviona koji se oteo kontroli. Ono što je ostalo bilo je umjetničko djelo, jer na staklu je, netom iznad visine čovjeka, u prljavštini s amsterdamskih ulica i prašini stajao ocrtan pravi lik goluba, pero po pero, potpuno raširenih krila: udarac je u prašini na staklu otisnuo bestjelesnog dvojnika ovoga goluba. Što su mu ti golubovi željeli reći? Nije znao, no odlučio je da to posljednje sibilsko proročanstvo, priopćenje ili upozorenje, ne sadržava nikakvo stvarno zlo. Golub je naposljetku, za razliku od mrtvog pripadnika svoje vrste, nesigurno odletio u plavetnilo i za sobom — pa bilo to i u liku od prašine — ostavio samo svoj duh. Kod Riezenkampa je vladala drugačija vrst otmjenosti nego kod Bernarda. Nepomičan 43

brončani Buda koji svoju desnu ruku podiže preda se kretnjom koja, kako se činilo, izražava odbijanje, ali, kao što će Inni kasnije naučiti, znači upravo suprotno, buljio je preko Spiegelgrachta prema posvemašnjem i beskrajnom Nikamo. Blagi je osmijeh titrao oko njegovih senzualnih usana, ali izraz mu je inače bio strog. Pokrivalo za glavu u obliku piramide podsjetilo je Innija na Libijsku Sibilu. Golubovi, proročice, propovjednici, ovo je očito bio dan kada nebo ima pik na njega. Promatrao je neproporcionalno dugačke, crne, izdužene ušne resice zbijena brončanoga kipa pred sobom. Netko tko je živio u šestom stoljeću prije Krista, a sada udobno sjedi u izlogu, u svijetu koji tada još uopće nije postojao. Odjednom je osjetio da mu nešto odvlači pozornost, toliko snažno da se činilo kao da je na djelu prirodni zakon koji njegovo jadno tijelo prisiljava da se okrene od Prosvijetljenoga i uz nekoliko teških koraka ode do drugog izloga gdje je malen, mršav čovjek azijatskog izgleda posve isključen od svijeta piljio unutra. I muškarac i predmet koji je promatrao bit će važni u njegovu životu, no kako jedno nije bilo zamislivo bez drugoga, zaključio je da ga zdjelica, jer u tom su presudnom trenutku zajedno u nju gledali, preko čovjeka privlači k sebi. Zdjelica je stajala sama u izlogu čije je dno bilo prekriveno svilom neodređene zelene boje. I maleno je uzvišenje na kojem je zdjelica stajala bilo zeleno, baš kao i pozadina i zidovi sa strane. Crna zdjelica, ali to nije bilo dovoljno reći. Neke stvari odaju smirenost, druge su moćne. No nije uvijek sigurno na čemu počiva moć. Možda na ljepoti, ali ta riječ ima eterične konotacije koje su oprečne moći. Savršenstvo, ali onda priziva, možda ipak nepravedno, pojam simetrije i logike koji ovdje uopće nije bio prisutan. Posrijedi je bila zdjelica i bila je, naravno, okrugla, ali nije se moglo reći da je savršeno okrugla. Nije bila ni posvuda jednako visoka, stijenke, ne, tako se to ne može reći — vanjska i unutarnja strana sjajile su se, no ipak su posjedovale nešto grubo. Da je stajala negdje drugdje ili među nekoliko drugih predmeta, moglo bi se pomisliti da je proizvod darovita danskoga lončara, ali u ovoj usamljenoj poziciji moći nije moglo biti govora o tome. Stajala je tamo na svom postolju, crna, lagano blistajući i gruba, na podnožju koje se činilo premalenim za njen poids, što znači prirodna težina, ali kada bismo rekli težina, ne bismo izrekli pravo značenje. Stajala je tamo i postojala. Semantika, ali kako to drugačije reći? Da živi? I to je preslab pokušaj. Najbolje je možda reći da ta šalica, zdjelica, ili kako već nazivamo taj osamljeni predmet, izgleda kao da je nastala spontano, bez ljudske ruke. Bila je doslovce sui generis, samu je sebe stvorila i vladala samom sobom i onime tko je promatra. Te ste se zdjelice mogli i uplašiti. Inni je imao osjećaj da mu čovjek pored njega nešto želi reći. To, ili sama ideja da ometa čovjeka u njegovu transu, natjerali su ga da uđe. Male su stube vodile gore prema trgovini. Ovdje je bio u Aziji, ili, bolje rečeno, u pročišćenoj, uzvišenoj apstrakciji Azije, a visok čovjek u odijelu na bijele pruge koji mu je prišao bio je s njom u kontrastu jer je rijetkim, no krajnje profinjeno izloženim predmetima davao izgled obične stvarnosti, što je mogućnost njihove prodaje učinilo razumljivom. Do Innija je prvi put doprla pomisao koliko je zanimanje trgovca umjetninama neobično. "Gospodine Wintrop", reče čovjek, "već sam čuo za vas. Bernard Roosenboom je upravo nazvao." I dao savršen opis, pomisli Inni. Kako li ga je opisao? Trebao je pitati. Tipično za Bernarda, nazvati telefonom. Nikada neće doznati je li to bilo da pomogne, ili da dobije dio zarade ako je slučajno naišao na nešto posebno. "Čini se da s vremena na vrijeme otkrivate lijepe stvari." "Samo sam jednom imao sreće", reče Inni, "ali na vašem sam području gluh i slijep. Slobodno me možete ismijati." Sklonio je papir za umatanje s grafike i predao je čovjeku koji je šutke na trenutak pogleda i zatim spusti. "Ismijati vas sigurno neću. Bili ste u blizini velikog majstora. Ovo je grafika, drvorez koji se pripisuje vremenu ukiyoe. Ne znam znači li vam što taj pojam. Plutajući svijet, pojam iz japanske umjetnosti. Ako želite, jednom ću vam objasniti. Ali čovjek koji je ovo napravio zasigurno nije jedan od velikih, kao na primjer Utamaro. Da jest i da ste ga, recimo to tako, 44

kupili 'slučajno' i prema tome za malo novca — iako je to, iskreno rečeno, zapravo posve nemoguće, premda, nikad se ne zna — onda biste mogli živjeti prilično dugo veoma raskošno na Capriju." Ni više ni manje nego na Capriju! No dobro. "Što je to onda?" Riezenkampovo je veliko bijelo lice visjelo iznad grafike kao da želi obrstiti na njoj prikazanu žensku figuru. Njegove su oči prelazile zdesna nalijevo, odozgor nadolje. "Lijepo je, ali doista grubo. Nadam se da za to niste previše platili?" "Malo." "Sva sreća. Pogledajte, pokazat ću vam razliku." Nestao je i vratio se s velikom knjigom. (Koliko sam knjiga danas već vidio?) "Ovo je veoma poznata Utamarova grafika. Čak i ako niste školovani za promatranje ovakvih stvari, svejedno vas se mora dojmiti." Bio je to ženski portret. Riezenkamp je uz nekoliko pokreta rukom ocrtao portret, a sada je ruka mirovala na margini stranice. "Ako ovakvo nešto prvi put svjesno gledate, naći ćete malo dodirnih točaka. Mislim, sa stvarima koje ste navikli gledati." To je bila istina. Na velikoj, svijetlo obojenoj plohi lica nije bilo sjena, nije bilo nijansi. Bilo je nedvojbeno senzualno, ali vrlo daleko, nedostižno. Izrazito malena usta bila su malo otvorena, oči bez trepavica bile su također veoma malene i nisu ništa izražavale, nos je bio samo jedna zakrivljena linija. Bez ikakve razlike u boji, ploha lica prelazila je u dekolte gdje je neznatnom linijom bilo naznačeno zaobljenje desne dojke, na čudnome mjestu lijevo na grafici. Način na koji se zeleni kimono na njezinu lijevom ramenu izdizao prema naprijed i uvis nije mu bio logičan — ali takvo nije bilo ni čudnovato vijorenje vela iza Sibile — samo što je to tamo izgledalo nespretno, a ovdje je imalo neobjašnjivu, ali dramatičnu snagu. "Što znače ovi znakovi lijevo gore?" "To je ime kurtizane i njenog bordela." Još je jednom pogledao. Jedino puteno na toj grafici bila je linija grudi. Lice je ostalo apstraktno. Nije bilo razloga da ga se dodirne. Možda se to i ne smije. Ni kurve u Amsterdamu ne smiješ poljubiti. Ali gejše nisu kurve. "A ovdje dolje?" "Pečat izdavača i umjetnikovo ime." "Kad biste", rekao je glas koji se sada nalazio iznad njega i koji je zvučao neobično nizozemski otmjeno — zvuk koji je razgraničavao teritorij i time opet izgledao udaljenim od svega što je istočnjačko — "kad biste plohe boje vidjeli samo kao plohe boje, uočili biste koliko je kompozicija profinjena. Pogledajte, ta visoko uzdignuta, blistavo crna ploha kose... sve izgleda tako jednostavno, ali, naravno, nije tako. Vaša je grafika..." glas je oklijevao "...vaša je grafika dobra. U ono je doba to bio svakodnevni proizvod i vjerojatno dolazi iz neke knjige, vodiča kroz crvenu četvrt rekao bih, ha-ha... Uostalom, ona je nešto kasnija od ove... no posjeduje zanimljivost egzotičnoga. Želite li što popiti?" "Rado." Uspravio se iz svoga sagnutog položaja i pogledao ravno u oči čovjeka koji je još stajao pred izlogom. "Pažljivi promatrač", reče. "S pravom to možete reći", reče Riezenkamp. "I ne samo to. Zna sve. Bio bih sretan s takvim kupcem. Ali pravi fanatici nemaju novca. Možda zvuči čudno iz mojih usta, ali sada kada je umjetnost više nego ikada predmet ulaganja, pomalo je nestalo ljepote. Krivi ljudi kupuju dobre stvari. Ili, bolje rečeno, drugi ih kupuju za njih. Visokoobrazovani sluge koji su prije toga prodali sebe." Mahnuo je, a čovjek pred izlogom kimne. "Sad će ući. Neobična persona ako ga ne poznajete, ali meni je drag. A jednom će kupiti nešto od mene, i to nešto veliko. Ne kažem da je važno..." glas je zamro jer je u tom trenutku zajedno s pažljivim promatračem ušlo nekoliko Japanaca. Inni je tek sada primijetio kako azijatski izgleda taj čovjek. Od Japanaca u njihovim urednim odijelima s kravatom razlikovao se samo svojom odjećom. Bijele lanene hlače, bijela 45

košulja bez ovratnika, bose noge u vrlo jednostavnim sandalama. Japanci su zastali na vratima i izvodili seriju malih naklona. Riezenkamp je svojom dugačkom prilikom uzvratio pozdrav i nestao s njima u uredu. Čovjek u bijelome bešumno je prelazio prostorijom i stao kod paravana. Tada je iznenada rekao: "Vidio sam da vas zanima raku-zdjelica." Inni se okrenuo i rekao: "Samo stvar kao stvar. Uopće se ne razumijem u to i još nikada nisam nešto takvo vidio. Kao da iz nje izlazi prijetnja." "Prijetnja?" "Da, ma glupost, naravno. Upravo sam to rekao, ali to nije ono što sam mislio. Htio sam zapravo reći snaga." "Da ste to mislili reći, onda biste to i rekli. Mislili ste, naravno, upravo ono što ste rekli. Prijetnja." Zajedno su krenuli prema izlogu. Zdjelica je sada stajala ispod, tako da se u nju moglo gledati i bilo je to kao da se gleda u dubinu oka ili u nedogled umanjenu duboku crnu lokvu. Zdjelica je uzvratila pogled, prazna, blistavo crna, poslanik svemira u kojem neposvećeni nema što tražiti. "Kuroraku", rekao je čovjek pokraj njega. Zvučalo je poput magičnih riječi, kao da se njihovim izricanjem može obuzdati tajanstvena snaga zdjelice. Pola sata kasnije znao je o raku-lončariji više nego što je htio ili mogao upamtiti, jer dok ga je tih, pomalo trom glas zatvarao u čahuru od imena majstora i zdjelica, izlagao mu dinastije lončara... Raku IX... Raku X... istodobno je žnao da će mu ta umjetnost, ne samo zdjelice nego i kakemono, statue Bude, netsuke, zauvijek ostati strani zato što dolaze iz kulture i tradicije koji nisu njegovi, niti će to ikada biti. Prvi je put imao osjećaj da je za nešto prestar — to je, doduše, bio dio svijeta u kojem je i on živio, no svaki je od tih predmeta imao značenje koje je nadilazilo njihovu izvanjsku ljepotu. Sve je bilo u redu dok ih je samo trebao gledati i dok je to gledanje moglo proći isključivo kao estetsko iskustvo — ali odbijala ga je upravo pomisao da je za svaki pojedinačan predmet trebalo tako mnogo znati. Za to bi mu bio potreban još jedan život, trebao bi se još jednom roditi, jer taj ga je jedan put kada je rođen, zbog trenutka i mjesta na kojem se to dogodilo, odvojio od tog stranog svijeta. Bez njegove volje došlo je do odabira i toga se trebao držati. Bernard ima pravo. Postojale su stvari kojih se valja kloniti, čak i ako su moguće. Sada kada je prevalio četrdesetu neće više postati pijanist, neće više naučiti japanski, u to je bio siguran, istodobno je ta sigurnost stvarala tužan osjećaj u njemu, kao da je život sada jasno počeo pokazivati svoja ograničenja, čime je smrt postala vidljivom: to nije bilo mjesto na kojem je sve to bilo moguće. Sve je možda bilo moguće, ali sada to više nije tako. Čovjek je možda bio ono što je nenamjerno odabrao, a on je bio netko tko je romanički timpan mogao čitati kao strip, znao je koji simboli dolaze uz kojeg evanđelista, na renesansnoj je slici mogao prepoznati mitološke aluzije iz grčke prošlosti, a u kršćanskoj je ikonografiji znao koji atribut ide uz kojeg sveca. "Und", pjevao je nečujno dok je didaktički glas pokraj njega nastavljao, "das ist meine Welt und sonst gar nichts." Jednom je u katedrali u Toledu gledao kako grupa Japanaca s vodičima u rukama polako ide križnim putem. Poput malena stada kod svake su se postaje okupljali oko svoje voditeljice, jedino je nedostajalo da ih ovčar grize za nožne članke ako zaostanu. Ali oni nisu zaostajali, pažljivo su slušali mladu i ozbiljnu djevojku koja je klokotavo i grgutavo opisivala čudne događaje koji su snašli tog mazohističkog sina okrutnog Zapadnog Boga. To ga je podsjetilo na njegov boravak u Chiang Mai, u sjevernom Tajlandu, gdje je jednako tako bespomoćno, s knjigom u ruci lutao od hrama do hrama. Knjige ne lažu, trudio se upamtiti činjenice, godine, graditeljske stilove, ali silovit se osjećaj bespomoćnosti zadržao jer nije mogao vidjeti zašto je jedna građevina toliko starija od druge budući da nije mogao čitati znakove, te zato što nije rođen kao Thai pa će nijanse koje daju okus svemu za njega ostati skrivene, jer to, najjednostavnije rečeno, nije bilo njegovo. Čak se i u kolonijalnoj katedrali u Limi bolje osjećao nego tamo, te je odlučio da sve pored njega prolazi kao blistavi dekor i basta s tim. Čovjek nema tisuću života, ima samo jedan. Glas pored njega rekao je da je Raku IX. bio posvojeni sin Rakua VII. i daleko veći lončar od svog brata, osmog Rakua, no Inni već odavna nije slušao. Vidio je kako Riezenkamp ispraća Japance i gleda za njima iza navučene zavjese na vratima. Grupa je otišla do mosta, stajala gestikulirajući na jakom sunčanom svjetlu poput nekoliko wajang-lutaka. Nakon toga jedna se lutka okrenula, ponovo se pretvorila u čovjeka i krenula u smjeru 46

trgovine. Riezenkamp je brzo otišao natrag u svoj ured i vratio se tek nakon što je zvono dugo zvonilo. Razgovor je ovaj put trajao kraće. Glas pored njega, koji je upravo započeo izlaganje o čajnoj ceremoniji, zastao je jer je neobični duo, trgovac umjetninama i njegov kupac, div i patuljak, krenuo prema izlogu u kojem se nalazila zdjelica. Obojici je na licu bio izraz koji je Inni tako dobro poznavao i koji je mogao značiti samo jedno: da su se obje strane usuglasile o istom predmetu iako su im namjere bile tako različite. Obojica će sada nešto dobiti, Japanac zdjelicu, a trgovac novac. Civiliziranost je ublažila pohlepu koju su sada morali osjećati. Ono što je uslijedilo više je bilo nalik na posvećenu radnju nego na bilo što drugo. Malenim je ključem Riezenkamp otvorio izlog kao da je tabernakul. Sada će se dogoditi nešto strašno. Takva se zdjelica ne može odnijeti nekažnjeno. Vidio je kako je lice čovjeka pokraj njega postalo sivo ispod smeđe kože. Tamne su oči pratile velike bijele ruke trgovca koje su se ovile oko zdjelice i izvadile je iz vitrine. Inni je taman pomislio da će čovjek sada nešto reći, ali ukočene, stisnute usnice ostale su zatvorene, tako da su čak nalikovale na japansku masku. No što se time izražavalo? Mržnja, to je bilo sigurno, ali istodobno i slabost uzrokovana neizmjernom tugom. Bio je to netko, pomisli Inni, tko već odavna ne osjeća tugu zbog ljudi, netko tko je svu svoju tugu pohranio u tu crnu zdjelicu. Japanac je preuzme. Tim je rukama mnogo bolje pristajala. Pažljivo ju je odložio, sagnuo se, ustima brzo i šištavo usisao zrak i rekao nešto dugim, dubokim grlenim glasovima. Inni je tek sada dobro vidio zdjelicu. Poput sive mliječne staze pruga svjetlijih, grubih točaka prelazila je dubokom tamom crne unutrašnjosti. Tko bi se iz toga usudio piti? Reflektor koji je visio točno iznad njih odražavao se u dnu zdjelice, no izgledalo je kao da ona svjetlo što je tako obilato po njoj padalo ne želi vratiti natrag, nego ga pohlepno zadržava u dubokoj crnoj zemlji od koje je bila napravljena. Drugi je put toga dana pomislio na zemlju u koju je pokopao goluba, a sada je zlo došlo u taj tako vedar dan, zlo koje je bilo povezano s nepomičnim čovjekom pokraj njega, s također ukočenim pogledom japanskoga kupca i sa svim nijemim zatvorenim predmetima oko njega. "Da, gospodine Taads", iznenada reče trgovac umjetninama, "žao mi je, ali ne ide drugačije. The rules of the game. Ali vi znate jednako dobro kao i ja da ima još raku-zdjelica." Kretnjom je Japanca pozvao u svoj ured. Čovjek je uzeo zdjelicu i krenuo polako i svečano. "Taads", reče Inni. "Poznavao sam nekoga tko se tako zvao. Ali to je nemog..." Svladao se. Teško mu je bilo reći "ali on je bio bijelac." Ovaj ga je Taads dugo gledao šutke. "Nemam obitelj", reče na kraju. "Ne poznajem druge Taadsove. Jedini kojeg sam poznavao bio je moj otac, a on je mrtav. Jednom je napisao knjigu o planinama. Nisam je pročitao." "Arnold Taads?" "Da, bio je moj otac. Ali to mu nije mnogo značilo. Jeste li ga poznavali?" "Da." "Je li ikada govorio o meni? Ja sam Philip." "Nikada mi nije rekao da ima sina. Samo da je imao ženu." "Imao, da. Moju je majku otjerao u grob. Ostavio ju je dok sam ja još bio veoma mlad i nikada se više nije javio. Bio je težak, egocentričan čovjek, koliko sam shvatio. Moju je majku doveo iz Indonezije. O tome vam sigurno nije pričao? Došao je s mojom majkom i svojim parongom. Parong je zadržao." Okrenuo se kao da želi dati do znanja da je za njega ta priča završena i buljio u prazno mjesto gdje je stajala zdjelica. "Prvo su ih prodali budzašto, a sada dolaze natrag po njih." Rekao je to gorko, a iz glasa je nestalo tromosti. "Hajdemo odavde." "Htjeli ste kupiti tu zdjelicu?" "Da. Ali nemam novaca. Za tu bih zdjelicu morao štedjeti godinama." Novi Taads koji je ušao u njegov život, izlazio je. Inni ga je slijedio. Opet hodam, pomisli, iza jednog Taadsa. Tek je kasnije primijetio da je zaboravio pozdraviti trgovca umjetninama i da je ostavio svoju grafiku. Plutajući svijet. "Želite li što popiti?" upitao je. "Mrzim kafiće." Te za nekoliko trenutaka: "Jednom mi morate ispričati kako ste upoznali mog oca?" 47

"To je duga priča." "Ako želite, možete je ispričati kod mene. Živim u Pijpu. Nije daleko." "Rado." Prolazili su uz Rijksmuseum, koji je pod svojim visokim krovovima sjao poput ciglene škrinje s blagom, i hodali pored uzbibane, svjetlucave vode Ruysdaelkade. Patke i galebovi, kvakanje i smijuljenje.

4. Svemir Philipa Taadsa bio je jednako samosvojan kao i onaj njegova oca. Ništa od onoga što je do njega vodilo nije dalo naslutiti kamo će se stići, a dah je doslovce zastajao od oprečnosti u odnosu na propadanje četvrti Pijp koje je već tada — kao najava gubitka iluzija koji će kasnije pogoditi čitav grad — poput proždrljive plijesni haralo devetnaestostoljetnim ulicama. Iza malenog čovjeka, koji kao ni njegov otac nije skretao pogled, lutajući između napola zahrđalih automobilskih olupina, vreća za smeće što su ljutito bliještale i dostavnih vozila parkiranih u dva reda, Inni je dospio do bezbojnih, izgubljenih vrata iza kojih su se nalazile strme, mračne stube. Viši dio stuba nije se mogao vidjeti odozdol. Inni je imao osjećaj kao da je krenuo na hodočašće, pokora koja je itekako imala veze s Arnoldom Taadsom i njegovom vlastitom prošlošću, a nimalo s ovim šutljivim, mršavim Azijcem introvertirane redovničke glave. Prostorija u koju su ušli bila je veoma svijetla i na prvi se pogled činila posve praznom. Sve je u njoj bilo prazno, ovdje se čovjek nalazio, daleko od svijeta, u praznom i hladnom gorskom krajoliku, ili, još bolje, ponovo u samostanu, visoko u brdima. Ovdje zasigurno nije bilo više ničega od Nizozemske. Polako je u toj praznini počeo razaznavati predmete. Nekoliko bijelih teških zastora iza kojih se ništa nije moglo vidjeti, nizak drveni krevet, gotovo daska prekrivena plahtom zbog čega je više nalikovao na nosila. Bilo je jasno da i ovaj Taads živi sam, nije bilo čak ni psa koji bi narušavao prostor i tišinu. Jedva primjetno osjećao se miris tamjana. Philip Taads pokazao je na jastuk u sredini prostorije, u istočnjačkoj pozi i sam je sjeo na susjedni jastuk. Inni se nevješto spustio i također pokušao zauzeti donekle istočnjačku pozu, ali je završio poluležeći s rukom pod bradom, poza nekog paše, koju je, kako će kasnije na svoje zadovoljstvo vidjeti, jednom zauzeo i Prosvijetljeni. I ovaj je Taads gledao strogo, no u međuvremenu je Inni postao prestar da bi se dao maltretirati bilo kojem Taadsu, živom ili mrtvom. Očevi i sinovi. Budući da Philip Taads ništa nije rekao — izgledao je kao da se malo ljulja amo-tamo u ritmu ponavljajuće unutarnje molitve — Inni je mogao slobodno razmišljati. Kako se činilo, ovaj sin jednu stvar nije imao zajedničku sa svojim ocem, jer oglašavanje sata nije izazvalo vidljivu promjenu. Vrijeme, dakle, ovdje nije igralo posebnu ulogu. Inni se pitao što sada osjeća. Neku vrst čangrizave odvratnosti, to je bio još najbolji opis. Ima stvari koje se ne moraju ponavljati, a ovaj se meditirajući Azijat nije trebao poput oblaka ispriječiti pred sjećanjem na njegova oca. Kako je čudno, pomisli Inni, da su sjećanja jedina sigurnost. Tko po njima kopa, smatra se uljezom. Sada je bio prisiljen ponirati u prošlost, revidirati je. Njegova teta, Petra, pas, otvorila su se sva vrata za koje bi bilo bolje da su ostala zatvorena. Ono iza njih bilo je posloženo, i bilo je dovoljno. Dio starenja odbijanje je stvaranja novih sjećanja. "Moj me otac prezirao", reče Philip Taads. "Jedva vas je mogao poznavati." "Nije me htio upoznati. Nije mogao podnijeti da je ostavio trag na Zemlji. To doduše mogu shvatiti, ali nije bilo ugodno dok sam bio dijete. Nikada me nije želio vidjeti. Nijekao je moje postojanje. Ispričajte mi kako ste ga upoznali." Inni je ispričao. "Bolje se brinuo o vama nego o meni." "To nije bio njegov novac. Za to nije trebao mnogo učiniti." "Čini se da vam je bio drag." "To je točno." 48

Je li to bila istina? Arnolda Taadsa više je smatrao nekim na koga se te kategorije ne mogu primijeniti, poput prirodne pojave — nešto što je naprosto takvo. Smetalo mu je što je sada bio prisiljen o tome naknadno davati kvalifikacije. Taj je susret bio beskoristan, sve je to već doživio, ili ne, netko drugi tko je bio on, davno prije sve je to doživio i ispričao mu o tome. I ovaj je Taads bio lud, i ovaj će Taads loše završiti. "Jeste li često bili u Aziji?" pitao je. "Zašto to mislite?" "Ovdje je sve... japanski." "Nikada nisam bio u Japanu. Današnji je Japan vulgaran. Mi smo ga okužili. To bi uništilo moj san." Njegov san. Ma hajde. Ovaj se Taads nije bojao velikih riječi. No možda je ovo bilo san. Ambijent je bio snolik. Soba koja je mogla nestati čim otvoriš oči, riječi koje su sporo izlazile iz ovih usta nalik na redovnička, tamne oči koje su ostale uperene u njega kao da ga moraju držati uspravnim. Zašto očevi prave sinove? U ovog sina nije bilo kratkih odsječenih rečenica, nije bilo medalja zasluženih spuštanjem niz snježne padine, nego pretvaranje svega u sporost i prazninu, uz ipak neporecivo istu usamljenost, isto odbijanje. "Da pripravim čaj?" "Može." Nakon što je poput bešumne sjenke nestao iza svojih zastora, Inni je slobodno ustao i hodao, uglavnom na prstima, po sobi iz koje se pomaljalo sve više predmeta. Ili je tih nekoliko knjiga i razglednica bešumno i neopaženo ušlo tijekom njihova razgovora, pa su nečujno i neprimjetno potražile mjesto na podu uz podne letvice? To mu se činilo zagonetnim, jednako čudnim kao i prizori na samim razglednicama. Pograbljana šljunčana površina s tri kamena nejednake veličine izjedena vremenom, postavljena izvan središta otoka nečega što je sličilo mahovini. Sjetio se da je već prije vidio takve slike u knjigama o Japanu — ali u stvarnosti ih nije vidio. Klečeći na podu buljio je u tajnovitu sliku koja se, nije znao kako, izgleda odražavala u toj sobi, kao da ni taj krevet nije predmet na kojem se spava, nego više nešto poput tog kamenja, nešto što može izraziti sve što u njega želiš staviti. Zapravo, pomisli Inni, ta bi soba, baš kao i šljunčana površina s tri kamena, najviše došla do izražaja kada se nitko u njoj ne bi nalazio, čak ni stanar, i kada ne bi bilo nikoga da je promatra. Ta površina, ili vrt, ili kako se već zove, može baš kao i svemir postojati za sebe, bez stanara i promatrača. Zadrhtao je i razglednicu stavio na njeno mjesto, ali time još nije bio izbavljen iz sobe. Druge su razglednice prikazivale prave vrtove, s pravim grmovima oblikovanima u nepostojeće euklidske oblike, strahotnima od savršenstva, travnjaci koji kao da su bili polizani jezikom i krvavocrvena, skulptorski oblikovana jesenska stabla. Jesen! To je ipak bila riječ koja je prizivala barem neku ideju vremena. Ali vrijeme je bilo upravo onaj element koji je na tim fotografijama bio posve odsutan. Jedan dan putovanja dalje, u drugom uglu sobe, ležala je knjiga s japanskim znakovima i na njoj portret starca. Kada ju je podigao, ušao je njegov domaćin. "To je Kawabata", reče, "japanski pisac." "Oh." Inni je pogledao portret, sliku starog čovjeka. No je li to bio star čovjek koji je mlad, ili mlad čovjek koji je star? S neobično visoka čela srebrna se sjajna kosa u luku savijala prema natrag. Krhko je tijelo bilo odjeveno u tamnu, tradicionalnu nošnju. Listajući knjigu odostraga ponovo je vidio istog čovjeka, sada u punoj veličini prilikom primanja nečega što je morala biti Nobelova nagrada jer je stajao nasuprot starom švedskom kralju koji je svoje tanke, staračke, aplaudirajuće ruke podigao posebno visoko i daleko na način civiliziranih sjevernjaka koji žele pokazati kako je njihovo oduševljenje istinsko. Ovdje se tek, budući da je pisac sniman postrance, dobro moglo vidjeti koliko je beskrajno malena i sitna njegova pojava. Stajao je pognut u bijelim čarapama i čudnim sandalama i predmet koji je upravo primio čvrsto je držao. Preko dugačke zelene oprave nosio je crn ogrtač do koljena. Inni nije znao je li to kimono. Ponovo mu je upalo u oči koliko je visoko kosa odskakala od malena, zatvorena lica. Prinčevi i princeze ispred, a zbog visine podesta dijelom i ispod njega, imali su na svojim širokim licima izraz koji bi se najbolje mogao opisati bojažljivim oblikom 49

zapanjenosti. Philip Taads ponovo je zauzeo mjesto na podu. To se tako moralo zvati, čudan način na koji se njegovo tijelo dvaput presavilo i tihom, pravilnom neprekidnom kretnjom spustilo kroza se, spuštajući bešumno lakirani pladanj s dvije šalice zelenog čaja istim pokretom na hasuru. Njegov je domaćin pio. Inni ga je gledao kroz trepavice. I ovo je lice bilo zatvoreno, ali nije bio Istok taj koji je navukao zavjese. Ovdje je imao posla s nekim tko posve živi u sebi. Predodžba tog čovjeka u toj sobi bila mu je nelagodna. Poželio je da nije došao ovamo. Šutke su pili. "Čime se baviš?" upitao je Inni naposljetku. Kada ljudi sjede na jastucima jedan nasuprot drugome, vi se mora izbaciti. Osim toga bili su, kako mu se činilo, jednako stari. "Misliš, od čega živim?" Zvučalo je kao predbacivanje. "Da?" "Radim u jednom trgovačkom uredu. Korespondencija s inozemstvom, tri dana u tjednu. Pisma na španjolskom. Oni tamo misle da sam lud, ali me puštaju na miru zato što sam dobar." Španjolski. Inni je pogledao to lice, ali ono što je tražio nije našao. Javanski seljani protjerali su sjećanje na Arnolda Taadsa, a ovaj je Philip glavu brijao na ćelavo kao redovnik, tako da se sve ono što je na tom licu bilo oblik dvostruko isticalo. Onaj tko brije glavu uklanja ublažavanje koje nastaje frizurom, nosovi, usta, osjećaji, sve se nemilosrdno pokazuje. Ali na licu ovoga Taadsa sve je bilo zaključano. "Živiš sam?" "Da." "I što još?" "Još? Ništa. S tih nekoliko dana zaradim dovoljno da preživim. A to činim ovdje." "Uvijek si ovdje?" "Da." "Stabilitas loci." "Ne razumijem?" "Stabilitas loci, to je jedno od temeljnih pravila kontemplativnih redova. Ostati na mjestu gdje se ušlo." "Hm. Zanimljivo. Zašto si to pomislio?" "Ovo je nalik na samostan." "I to ti je smiješno?" "Ne." Ali je čudno pomisli, ali to ne reče. "Vani", ta je riječ izgovorena s prijezirom, "nemam što tražiti." "A ovdje imaš?" "Samog sebe." Inni je nečujno uzdahnuo. Sedamdesete. Jedva da su za sobom zatvorili vrata crkve, a već kao prosjaci pužu za bosim nogama gurua i svamija. Napokon su bili sami u lijepom praznom svemiru koji je tračnicama što ih je sam napravio jurio kao vlak bez vlakovođe, a sa svih su prozora opet dozivali u pomoć. "Spremam se za nešto", reče Philip Taads. "Za što?" "Za svoje izbavljenje." Ni sekunde oklijevanja. "Moj san." "Moje izbavljenje." Inni se prvi put zapitao nije li čovjek nasuprot njemu jednostavno potpuni luđak. Ali on je gledao kao da je posve normalno da ljudi govore takve stvari dok se ni sat vremena ne poznaju, i možda je to doista tako bilo. Naposljetku, on je bio Taads, a Taadsi su bez ikakvih problema — to je mogao posvjedočiti — upotrebljavali riječi koje drugi ljudi radije izbjegavaju. Oni su živjeli metar iznad zemlje gdje takve riječi imaju svoju prirodnu domenu. Možda su mogli i letjeti. "Izbavljenje je katolički pojam", reče Inni. "Ne onako kako ja mislim. U katolika je drugi onaj koji te izbavlja. Možeš biti dijelom izbavljenja, ali to mi ništa ne govori. Ja se sam izbavljam." "Od čega?" "Prvo od svijeta. To je išlo mnogo lakše nego što sam mislio. A onda od sebe samog." 50

"Zašto?" "Život me koči. Nije potreban." "Onda se moraš ubiti." Taads dugo nije odgovarao. Tada blago reče: ''Želim se riješiti stvari kojom jesam." "Stvari?" Inni je srknuo čaj čiji je okus bio dubok, gorak. Činilo se kao da se u sobi gomila sve više tišine. "Gadi mi se stvar kojom jesam." Koliko je davno bilo da je oca ovog čovjeka čuo kako govori "gadim se samom sebi"? Bilo je nepodnošljivo što je ista misao iz jednog čovjeka kroz ženu ponovo dospjela u drugog čovjeka. Htio je van iz te sobe. "Ni s kim nikada ne razgovaram o tome", reče Philip Taads. Očigledno se žalio, ali žalitelj je već bio izvan dohvata tješitelja. "Možda ti je dosadno što te time opterećujem?" Takvo što nikada se ne bi dogodilo kod Arnolda Taadsa. Ipak, dakle, postoji razlika. "Ne", Inni je automatski rekao. Bio je to njegov prvi razgovor s nekom stvari i osjećao se nepovratno zaraženim. Spustio je glavu. "Moram ići", reče. Drugi nije odgovorio nego ustane, iznova jednim pokretom, kao što se uzvine štap bambusa koji je bio pritisnut. U svakom slučaju savršeno je kontrolirao stvar kojom je bio, pomisli Inni ne bez ljubomore dok se mučno dizao s poda. "Ono što sam htio reći jest kako smatram nepodnošljivim što moram imati tijelo da bih mogao postojati", reče Taads. Ipak katolički, pomisli Inni. Prljavo tijelo kao prepreka na putu do sreće, ali prije nego što je išta mogao reći, Philip Taads iznenada upita: "Kakav je bio moj otac?" "Samoubojica", poželio je reći Inni, no je li to doista bilo tako? Na kraju je Arnold Taads krenuo prikrivenim zaobilaznim putem do traženog udesa. Time nije trebao opterećivati ovoga sina. On je već patio od nasljeđa. Previše i premalo oca. Bah, psihologija. "Bio je svojeglav čovjek koji je živio po svom. Mislim da je bio jako usamljen, no takvu rečenicu on sam nikada ne bi bio izgovorio. Mnogo je učinio za mene, ali to nije bilo iz ljubavi prema ljudima. Nije volio ljude, barem je tako govorio." "Onda u svakom slučaju imamo nešto zajedničko", reče Philip Taads. Zvučao je zadovoljno. Otišli su do vrata, ali netom pred njima Philip Taads u zidu koji je dotad izgledao kao kompaktna cjelina otvori ormar i iz njega izvadi Penguinovo džepno izdanje. "Od Kawabate", reče, "možeš pročitati samo drugu priču, Thousand Cranes, Tisuću ždralova. Kad budeš gotov, pošalji mi je natrag ili navrati ako želiš. Vikendom i ponedjeljkom i utorkom uvijek sam kod kuće." Vrata su se za njim bešumno zatvorila. Sada velikim skokom preletjeti stubište da izađe, izbavljen iz zatvora u kojem se netko muči — pa zvao on to i izbavljenjem!

5. Vani se dan prilagodio njegovu promijenjenom raspoloženju. Na ulicama je visjela izmaglica koja je gradu pridavala nešto tužno. Prolaznici su još hodali odjeveni u ljetnu odjeću, ali svjetlo, koje sada više nije bilo prozirno, stvaralo je nabore melankolije na njihovim ljetnim prilikama. Kao i svaki put kada se činilo da u gradu neka prirodna pojava zadobiva premoć nad svakodnevnim tijekom stvari, Inni bi pomišljao da ovome gradu tu uopće nije mjesto — izmaglica nije imala veze s automobilima i kućama, nego joj je mjesto bilo uz travnate površine poldera. Uz tu je misao dolazio i osjećaj straha zato što se zbog toga narušavala stvarnost. Nije želio zamjećivati koliko je sve prorijeđeno. Ovaj ga Taads neko vrijeme neće pustiti na miru. Dvaput je u ovaj sunčani dan uveo smrt onime što je rekao i prizivajući iz bezoblične prošlosti sjećanje na svog oca. "Wintropi izbjegavaju patiti", rekao je Arnold Taads, ali to nije bilo dovoljno precizno. Wintrop kojim je on bio ne samo da je izbjegavao patiti, nego je izbjegavao suočavanje s 51

patnjom drugih. Od svog je postojanja načinio neprekidan pokret, jer tako se — znao je to iz iskustva — ako je potrebno, najbolje može umaknuti drugima, a na kraju i sebi. Krenuo je u smjeru Ulice Vijzel. Iza Munttorena7, koji kao da se malo njihao u vrućini što je podrhtavala kroz velove izmaglice u zraku, poput vojske nadolazilo je nevrijeme. Dok se približavao Weteringsparku, začuo je glasnu zvonjavu i cendravo, ponavljajuće pjevanje. Odjeveni u narančaste halje, obrijanih glava, članovi sekte Hare Krišna prelazili su uz blejanje i zvonjavu pješačkim prijelazom. Njišući se, bijelih neobrijanih lica koja nisu htjela gledati u prolaznike, došli su do njega. Kao i uvijek, osjećao je mržnju. Ljudi se ne smiju tako besramno predavati nekom sistemu. Ono što je još prije manje od pola sata mislio, vratilo se u jačem obliku: ljudi ne mogu biti sami na svijetu. Tek što su pokopali jadnog Boga Židova i kršćana, već na ulici hodaju s crvenim zastavama ili u narančastim vrećastim haljama. Očigledno srednjem vijeku ne može doći kraj. Mislio je na Taadsa i to kako bi on sa svojim azijatskim licem lako mogao hodati među njima. Ali to nije bilo pravedno, Philip Taads svoju je religiju jednog čovjeka — ako je uopće to bilo posrijedi — služio samo u svome samoizgrađenom samostanu. Anahoret u pustinji Pijp. Inni se sjetio da je jednom sa svojim prijateljem piscem posjetio benediktinski samostan u Oosterhoutu. Pisac, koji nikada nije bio previše govorljiv, satima je razgledavao i na kraju pitao jednog starog redovnika "Zar nikada niste poželjeli izaći?" Pitanje starca uopće nije začudilo, a odgovor je odmah stigao: "Posljednji put sam to pomislio 1929. kad nije radilo grijanje." Od srca su se tomu nasmijali, ali redovnik je onda upitao pisca: "A vi? Ovo sigurno nije prvi samostan koji ste posjetili? Ni u jedan niste poželjili ući?" I taj je odgovor bio razorno jednostavan, a Inni ga je zauvijek upamtio. "Svijet je moj samostan", rekao je pisac, a sada se redovnik nasmijao i objasnio da je razumio. "Svijet je moj samostan", ali Taads je od sebe napravio samostan s jedinim ciljem, da, prema vlastitim riječima, meditiranjem umre, što najvjerojatnije nije bilo utemeljeno na bilo kojem istočnjačkom učenju. Čim se prinose žrtve, ponovo je riječ o Golgoti, a ovaj Taads očito nije mogao biti izbavljen a da nekoga ne ubije, pa makar to bio on sam. "Glupost, hvalisanje", mumljao je, "tko govori da će to učiniti, ne napravi to", ali izgleda da ni to sada više nije bila istina. Kao da ga netko vuče užetom, krenuo je kroz Ulicu Weteringsdwars prema Spiegelgrachtu. Kad se tamo našao, shvatio je i zašto: ostavio je svoju grafiku kod Riezenkampa. Drugi je put toga dana stupio u posvećenu tišinu antikvarijata. Nijedan od Buda nije se u međuvremenu pomaknuo, nitko i ništa nije poremetilo njihovu stoljetnu meditaciju. u Ah, gospodine Wintrop", rekao je trgovac umjetninama, "upravo sam htio nazvati našeg prijatelja Roozenbooma, ali sada ste, evo, sami došli. Nisam znao da poznajete gospodina Taadsa." "Poznavao sam njegovog oca." "Oh, tako." A nakon otmjena oklijevanja: "Netko iz Indonezije?" "Ne, iz Twente." "Ah, znači majka. Hm, čudan čovjek, čudan čovjek. S njim imam dogovor da ću ga upozoriti ako dobijem važan chawan." "Chawan?" "Zdjelicu za čaj. I još preciznije: samo raku. Ne shino, oribe, iako i među njima ima prekrasnih komada. Ne, mora biti raku i ništa drugo, a onda još najbolje od Sonyua, to je Raku VI. Znate... veliki majstori, bilo da su keramičari ili kabuki-glumci, operiraju, ako se to tako može reći, u dinastijama." "Taads mi je održao predavanje." "Da, da. Poteškoća je u tome što su velike zdjelice pravih majstora poznate po imenima. Vidite ovdje", listao je knjigu koja je još ležala pred njim, "od Sonyua postoji još nekoliko slavnih zdjelica... komeki, kornjača, to je crni raku... a onda je tu još kuruma, kotač kolica... prekrasna stvar, crveni raku... ta mi je osobno najljepša... Shigure, proljetna kiša... također crvena... ali sve neprocjenjive, ako ikada budu na prodaju. Za Taadsa se zapravo mogu samo nadati nekoj manje poznatoj zdjelici ove gospode... no da, vrijeme je protiv njega. 52

Poznavatelje i strastvene sakupljače istiskuju poduzetnici. Predložio sam mu da plati u ratama budući da mu slijepo vjerujem. Ali nije htio. 'To se ne slaže s mojim planovima.' Dakle, još će potrajati. Ne čini mi se da ima tako puno, po pitanju primanja?" "Ne znam. Kako ste se upoznali?" "Nemojte se smijati. Na jogi." Joga. Doista je bilo teško zamisliti to dugo, mesnato tijelo u nekom joga-položaju. "Jednom je u novinama bio prilično neobičan oglas na koji smo se obojica javila. Taads se tada intenzivno bavio ženom i znao je o tim stvarima mnogo više nego ja. Ja sam razmišljao više u plebejskim terminima, tjelesno kretanje, opuštanje i slično. Nikakav hokuspokus. Ali svejedno me to nije ostavilo ravnodušnim. Učitelj je bio — za mene kao holandskog kalvinista — jednako neobična osoba kao i Taads, južnoamerički Židov s nešto indijanske krvi. Veoma dominantan čovjek." Činilo se kao da je trgovac umjetninama morao potisnuti lagan drhtaj. Njegovim je licem prošla sjenka koja se nesumnjivo produžila preko bijelog tijela ispod odijela od češljane vune na bijele pruge. "Jogu, ako je dobra, ne smijete podcijeniti. Taj čovjek, hvala Bogu, nije pričao nikakve metafizičke priče. Samo je sjedio, poput neke vrste sveca zadnjih dana, uvijek u crnom, govorio nam je veoma polako. Pod njegovim smo vodstvom napinjali i opuštali pojedine dijelove tijela, naučio nas je kako ih možemo zaboraviti, ne osjećati ih više. Tada više nisu postojali. U početku sam mislio da je to sjajno. Od toga sam se jako dobro osjećao. Ali na Taadsa je to imalo posve drugačiji učinak. Nakon jedne od sesija dobio je strašan napad plača, kao da samog sebe želi izbljuvati, tako jak. A drugi put ruke nije mogao osloboditi od grča. Možda vam ovo ne bih smio pričati, ali ja sam se toga jako prepao. Ako to tako djeluje na njega, pomislio sam, što se zapravo zbiva sa mnom? Znate, nakon nekog vremena postane vam jasno da te stvari više ne možete razdvojiti od svog daljnjeg života — ako ćete se time nastaviti baviti, morat ćete promijeniti svoj život, postati netko drugi, ako je to moguće. Mislim, ne morate sami imati neku filozofiju ili biti pobornikom bilo čega, ali to postupno mijenja vaše biće, barem sam ja tako osjećao — mijenjaš se, drugačiji je tvoj doživljaj svijeta, nije to samo malo gimnastike. A tvoje ponašanje, to je zapravo ono što jesi. A to u potpunosti vrijedi za mene — naposljetku, kao trgovac, prezrena vrsta, moram raditi među svijetom. Počeo sam se pitati neće li mi to učiniti više zla nego koristi. Uostalom, već sam se dobrano naviknuo na sebe. Vidite, već sam počeo misliti da je pivo kod Hoppea vulgarno, samo kao jedan djetinjast primjer. Recimo to ovako: to je zahtijevalo od mene više nego što sam imao ili bio spreman dati, na kraju sam odustao." Protrljao je oči i nastavio: "Cijeli dan sjedim među uzvišenim stvarima, već se razvila prilično perverzna povezanost s njima. Jednostavno rečeno, nisam se više usuđivao. Objasnio sam to onom čovjeku, a on je shvatio. Rekao je da je sam dvaput prestajao jer ga je bilo strah da ne izgubi samog sebe. Tako je to objasnio. Sigurno je mislio nešto drugo nego ja, to naravno ide mnogo dalje ako se time baviš kao zanimanjem", ponovo drhtaj, "ali u svakom slučaju rekao je da razumije. Taads je nastavio. Bavi li se još uvijek time, ne znam, možda je u tome sad već toliko daleko kao i učitelj. Nikada s njim ne razgovaram o tome, zbog nelagode, mislim. Djeluje mi kao netko tko ide jako daleko, i mislim da je cijeli svoj život tomu prilagodio. Unatoč tomu ima nešto napeto u sebi, to mi se čini vrlo čudnim. Nikada ga ne vidim u kafiću, za žene nikad čuo, a jedan jedini put kad sam ga vidio da razgovara s nekim drugim bilo je danas s vama. A ove zdjelice su, naravno, povezane s tim, što je duboko ukorijenjeno u čajnoj ceremoniji, a time i zen. On živi u vlastitom Japanu, naš prijatelj. Što vi mislite o tome?" "To mi ne govori mnogo", reče Inni. "Neobične mudrosti s Dalekog istoka prodaju se nesretnom zapadnjačkom srednjem sloju. Ali to je, naravno, bolje od heroina." Nije baš briljantan odgovor, pomisli, ali tema ga nije zanimala, ili, bolje rečeno, nije htio imati posla s tim. "Neobično je", reče Riezenkamp, koji je očito volio nastavljati tijek svojih misli, "da je toliko mnogo od onoga što svi ti ljudi propovijedaju ili govore — još uvijek se pomalo time bavim — dokaziva glupost, a to vrijedi i za neke teorije o jogi, kao i fizičke aspekte meditacije, ali je učinak unatoč tomu očigledno blagotvoran." "Kao i kod svete pomasti", reče Inni mrzovoljno, ali to kalvinisti naravno ne razumiju. 53

Riezenkamp je šutio. Vani je iznenadna, divlja oluja bjesomučno savijala grane stabala. Još koji tren i lijevat će kao iz kabla, a on nema kišobran. Ovaj je dan bivao sve znakovitijim. Djevojka, mrtvi golubovi, duh iz podzemlja, azijatski luđak, predavanja, i sada ovo iznenadno gašenje ljetnog dana čime se izgleda na neugodan način najavljuje jesen, to tužno godišnje doba koje je trebalo biti još tako daleko. Trgovac umjetninama nije zamijetio njegovu nestrpljivost. "Vidim da vam je Taads dao svoju najdražu knjigu", rekao je, "čitao sam je, sjajna je. Istodobno se događa mnogo i malo, nijanse, maleni pomaci s dramatičnim posljedicama. Ako je netko sjajno znao povezati čajnu ceremoniju s pričom, onda je to zasigurno Kavvabata. Zapravo se rijetko viđa da je stvar istodobno glavni lik priče." Na Innijev užas ponovo je donio knjigu iz ormara. "Ovo vam pokazujem samo zato da vidite kako izgleda shino. Ako imate fizičku predodžbu o tome, bolje ćete razumjeti knjigu." Bijele su ruke okretale stranice. Što je zapravo tako misteriozno u zdjelicama, ili, kad već govorimo o tome, u kaležima? Obrnuti poklopci koji više ništa ne pokrivaju, više nisu okrenuti prema zemlji, nego prema nebu, stvari u koje se nešto može staviti, ali samo ako dolazi odozgor, iz gornjega svijeta sunaca, mjeseca, bogova i zvijezda. Nešto što istodobno može biti prazno i puno samo po sebi je tajnovito, ali isto vrijedi i za plastičnu čašu. To, dakle, ipak mora biti povezano s materijalom. Zlato kaleža priziva krv i vino, a dok je gledao te shino-zdjelice činilo se nezamislivim da bi itko iz tih sivih i bjeličastih, svijetlogrimiznim potezima kistom oslikanih kaleža, mogao piti išta drugo osim rijetkog, gorkog, zelenog pića koje je upravo dobio kod Philipa Taadsa. Da je Krist rođen u Kini ili Japanu, sada bi se svakodnevno na pet kontinenata čaj pretvarao u krv. Ali u čajnoj ceremoniji nije toliko važan čaj, tako je shvatio, već kako se on pije. Oblik ceremonije mora na kraju dovesti do unutarnjeg iskustva koje pokazuje put prema zatvorenim vrtovima mistike. Kakva li je čudnovata rasa čovječanstvo kada su uvijek nužni predmeti, izrađene stvari koje moraju olakšati prijelaz do područja sjenki uzvišenoga. Vani su automobili počeli trubiti. Negdje se zaglavio kamion, a čovječanstvo, koje je nedugo prije toga elegantnim skokom odletjelo na Mjesec, izražavalo je svoje nezadovoljstvo bijesnim povicima orangutana koji ne može pronaći bananu. "Godine 1480.", reče Rieznkamp, "ali to nitko ne zna, neka je vještica proklela ovo mjesto i rekla da će Amsterdam propasti u kaosu i paklenoj buci." Položio je ruku na nedokučivu Budinu masku i rekao: "Krivotvorenje leži možda u tome da su ovakva lica, i ono što su izgovarala, mogla nastati samo u svijetu bez buke." Napravio je stanku kako bi se dobro moglo čuti sve glasnije tuljenje desetaka sirena i nastavio: "Možete li zamisliti kako je posvuda bilo nezamislivo tiho kada su gospoda iz ovoga svijeta", napravio je neodređenu kružnu kretnju prema meditirajućoj azijskoj vojsci iza sebe, "smišljala i obznanjivala svoje misli? Tko sada kroz te misli traži put natrag do onoga o čemu su govorili, nailazi na svom putu na brojne prepreke koje bi cijeli jedan narod istočnjačkih asketa bile nagnale u provaliju. Svijet iz kojeg su se nužno morali povući, za nas bi bio idila. Mi živimo u viziji pakla, na što smo se naposljetku još i navikli." Pogledao je svoje skulpture i rekao: "Postali smo drugi ljudi. Jednako izgledamo, ali to nema nikakve veze s tim. Drugačije smo programirani. Tko želi biti takav, mora ponijeti priličnu dozu ludila da bi ovdje izdržao. Nismo više tako načinjeni." Napokon je počelo kišiti i to jako. Kapljice su se rasprskavale na blistavim krovovima automobila koji nisu prestajali trubiti. Nekoliko je izgubljenih biciklista pogrbljeno pod šibanjem kiše tražilo put između urlajućih vozila. "Znate li", reče Riezenkamp, "ponekad mislim da samim tim što živimo u ovo vrijeme zaslužujemo raj. Tu više ništa nije u redu. Vrijeme je da već jednom bace tu stvar. Možete li to zamisliti, divnu tišinu koja će uslijediti."

6. Kada je Inni Wintrop te noći prvi put sanjao o drugome Taadsu, istodobno je sanjao drugi 54

put o prvome. Bilo je to neugodno iskustvo. Taadsi su vodili razgovor čiji je sadržaj nakon buđenja izgubio značenje. Neugodan je bio pogled na njih dvojicu. Užurbana mržnja protiv trome mržnje, jednoličan, a onda opet žestok razgovor između dvaju mrtvaca. Jer, nije bilo sumnje — oba su se Taadsa nalazila negdje gdje ih nitko ne može vidjeti, osim nekoga sa zatvorenim očima, nemirni spavač koji otire znoj s čela, budi se, ide do prozora i gleda preko crne tišine kanala. Ono što spavač osjeća jest strah. Kroz neki drugi otvoren prozor odzvanja sat, četiri sata. Pipajući našao je put natrag do kreveta i upalio svjetiljku. Kawabatina je knjiga poluotvorena ležala na jastuku, od tanušnih niti ispredena, po život opasna mreža u koju su bili ulovljeni ljudi, a zdjelice za čaj vodile glavnu riječ, zdjelice koje su čuvale duh prijašnjih vlasnika i uništavale, ili, kao u toj priči, bile uništavane. Četiri sata. Nije znao hoće li još spavati. Bilo je prekasno za tabletu za spavanje, ali rizik da će čuvari carstva mrtvih te noći drugi put pustiti Arnolda i Philipa Taadsa bio je prevelik. Zašto li je taj san bio tako tjeskoban? Nitko mu nije prijetio, a izgovoreno nije razumio. No možda upravo zbog toga: jednostavno nije postojao. Upravo je tada shvatio da Philip Taads uopće nije mrtav nego živ. Ako je on sam još uopće živ. Inni je ustao i obukao se. Prvo sivilo počinjalo je puzati iz pločnika, vuklo se uza zidove, izvlačilo oblike kuća i drveća iz sveobuhvatnog okrilja noći. Kamo? Odlučio je ponoviti šetnju od jučer. Ništa se nepopravljivo nije dogodilo, grad je sačuvao sva mjesta. Zaustavio se na mjestu gdje je prvi golub udario o auto. Golub nije krvario, ništa se nije moglo vidjeti. Potom je otišao dalje, do mjesta gdje je vozio bicikl. Straga na zamišljenom biciklu sjedila je zamišljena djevojka. Tako to treba biti kada doista ostariš — grad pun zamišljenih kuća i žena, soba i djevojaka. Most pored parka sada je bio obična ulica, prelazio je preko drugog goluba koji je zasigurno spavao ispod njegovih nogu. Park je bio otvoren. Vlažan miris zemlje. Potražio je mjesto na kojem su pokopali goluba, ali ga više nije mogao pronaći. Zemlja je još bila mokra od kiše. Između svih tih otisaka stopala ispunjenih vodom morali su biti i njezini. I njegovi. Kao da su bili utopljeni. Ni njezinu zgradu nije više mogao naći. Tama je nestala, ali svjetlo još nije bilo danje. Činilo se kao da i grad spava — strašni devetnaestostoljetni san od ciglenih blokova kuća i zatvorenih prozora sa zavjesama kao mrtvačkim pokrovima. U sobama iza njih ne stanuju djevojke, prethodnoga jutra nikako nije mogao tu ležati na nekom krevetu sa slapovima zlatne kose u rukama. Žive li tu uopće ljudi? Hodajući slušao je vlastite teške, usamljene korake, a kako je slušao, krenuo je brže. Prašnjavi lik trećeg goluba još je stajao otisnut na izlogu Bendera, kiša ga nije mogla isprati. Sve se to, znači, ipak dogodilo. Ispred Bernardova izloga bila je spuštena bež roleta. Žuti besmisao prvog tramvaja razbio je čaroliju, no sva su mjesta bila prazna. Vozač je u njemu sjedio poput lutke. Na mjestu raku-zdjelice ništa nije stajalo, ali nije trebao zatvoriti oči da bi je ipak vidio, crnu, sjajnu i opasnu — glasnik smrti. Kad je pozvonio kod Philipa Taadsa, vrata su se odmah otvorila.

7. "Vrlo malo spavam", reče Philip Taads. Sjedio je na istom mjestu kao i jučer i nosio zagasitoplavi kimono. "Spavanje je glupost. Čudnovata odsutnost koja ništa ne znači. Odmara se jedan od mnogo ljudi koji su u tebi, ostatak je budan. Što je manje ljudi u tebi, to bolje spavaš." "Ako ne spavaš, što onda radiš?" "Onda sjedim ovdje." Ovdje, to je moglo biti samo mjesto na kojem je doista sjedio. "Ali što onda radiš?" Taads se nasmijao. "Jogu?" "Joga, zen, tao, meditacija, kono-mama, sve su to samo riječi." "Meditiranje? O čemu?" "Pitanje nije dobro. Razmišljam o ničemu." "Onda bi jednako tako mogao i spavati." "Ako spavam, onda sanjam. Nad time nemam kontrolu." 55

"Snovi su nužni." Taads je slegnuo ramenima. "Kome? Meni smetaju. Pojavljuju se svakojaki ljudi koje nisam tražio i događaju se stvari koje nisam želio. I ne budi u zabludi, ti događaji i ljudi možda nisu pravi, iako ne znam što to zapravo znači — ali ih vidiš, doduše u snu, ali vlastitim očima. One su to izmjerile — tvoje se oči pomiču i u stopu slijede te nepostojeće ljude. To mi smeta." "Noćas sam sanjao o tvom ocu", reče Inni. "I o tebi." "I to mi smeta", reče Philip Taads. "Bio sam ovdje. Nisam bio kod tebe. Što si sanjao?" "Bili ste mrtvi i vodili ste neprijateljski razgovor. Nisam ga mogao razumjeti." Taads se lagano ljuljao amo-tamo. "Kada kažem da razmišljam o ničemu", reče naposljetku, "pritom ne mislim ništa. To je glupost. Tao je vječan, spontan, nema imena, ne može se opisati, istodobno je početak svega i način na koji se sve događa. On je ništa-nešto." Inni nije znao što bi odgovorio. Iznenada je iza te trome pojave u njezinu bijelom samostanu vidio kako se pomalja stari Taads spuštajući se munjevitom brzinom snježnom, prilično strmom padinom. "Poteškoća je", reče Philip Taads, "što misao kod takvih stvari nije u riječima. Zen upotrebljava malo riječi i mnogo primjera. Nekome tko nije upućen, sve se to čini besmislicom. Sva je mistika uvijek glupost. Kao i kršćanska kada se dodiruje s budističkom, kao kod Meistera Eckharta. Za Eckharta je Bog i biti i nebiti. Vidiš, ništa nikada nije posve daleko. Budisti to nazivaju rupom." Taads je napravio izraz nekoga tko će početi citirati pa reče: "Ja kažem da Bog mora biti veoma ja i da ja moram biti veoma Bog, toliko prožimajuće jedno, da su on i ja jedno jestvo i u tom jestvu vječno zabavljeni jednim te istim poslom — ali sve dok on i ja, što znači Bog i duša, nisu jedno jedino ovdje i jedno jedino sada, ja ne može surađivati niti može biti jedno s njim." "Jestvo?" "Isticheit." "Lijepa riječ." Inni ju je još jednom isprobao: "Jestvo." Kao da je Taads sada prikupio hrabrost. "Chang Tzu kaže..." "Koji Chang?" "Tzu, taoist, da su sve stvari u neprekidnom stanju samotransformacije, svaka na svoj način. U vječnoj mijeni stvari se pojavljuju i nestaju. Ono što nazivamo vremenom ne igra ama baš nikakvu ulogu. Sve su stvari jednake." Inni je čuo oca: "Ja sam kolega svega postojećeg." Za ljude koji nikada međusobno nisu razgovarali Taadsovi su katkad bili neobično suglasni, no ideja da bi određeni način razmišljanja mogao biti nasljedan i dalje mu je bila strana. Što li je njegov vlastiti nestali otac mogao ostaviti u njemu? "Ali kakve to veze ima s Bogom i Eckhartom?" "I Bog je samo riječ." "Oh." "Stvarnost i nestvarnost", nastavio je Philip Taads, "dobro i zlo, život i smrt, ljubav i mržnja, ružno i lijepo, sve što je suprotnost u biti je jedno te isto." Sada izgleda poput Isusa u hramu, pomisli Inni. Sve zna. Ako je sve jedno te isto, više se i ne treba truditi. "Ali kako onda s tim praktično živjeti?" Taads nije odgovorio. U samoodabranom svemiru od pedeset četvornih metara možda se na to i nije moralo odgovarati. Inni je osjetio neodoljivu želju da ustane, što je i učinio. Premalo sam spavao, pomisli. Dok je stajao iza Taadsa — sada lutke odjevene u plavo, mekih pokreta čija je donja polovica nestala u podu — reče: "Mislio sam da su sva učenja, ili kako ih se već zove, namijenjena tomu da se na neki način dođe do harmonije sa svime što postoji. Čini mi se da je to proturječno onome što si jučer rekao. Ako netko iz toga istupi, onda to nije harmonično." Plava se prilika malo uvukla. 56

"Za što je sve to meditiranje dobro?" Inni je čuo kako mu je glas dobio visoki I-got-youthere ton tužitelja iz američke odvjetničke serije. "Smijem li pokušati objasniti?" Glas je sada zvučao ponizno, no još je dugo trebalo prije negoli je išta rekao. "Ako nikada nisi razmišljao na takav način, sigurno zvuči kao glupost ovo što govorim. Ako to gledaš samo na zapadnjački način, onda sam ja bolesnik, zar ne? Netko tko iz raznoraznih razloga, podrijetla, okolnosti, svega skupa, ne može više sudjelovati, i kaže da to više ne želi. Toga ima, ja nisam jedini. Ono što mi je dao Istok misao je da moje ja i nije baš nešto posebno. Ako ono nestane, neće nestati toliko mnogo toga, ono nije toliko važno. Ja smetam svijetu i on smeta meni. Harmonija nastaje tek ako oboje istodobno dokinem. Ono što tada umire splet je okolnosti koji je nosio moje ime, i ograničena, usto stalno promjenjiva spoznaja koju su te okolnosti imale o sebi. Ne mislim da je to strašno. Ono čega sam se odučio jest strah. To je već mnogo, a za više nisam sposoban. U nekom zen-samostanu vjerojatno bih nemilice dobio štapom, jer ništa od toga nije točno, ali ja sam time zadovoljan. Ono što sam dosegao negativno je, više se ne bojim, mogu se u miru rastvoriti, kao kad bočicu otrova rastvoriš u oceanu. Oceanu to i ne smeta, a otrov se oslobodio velikog tereta, ne mora više biti otrov." "I to je jedino rješenje?" "Nedostaje mi ljubavi." Riječi su bile tako neutješno izgovorene da je Inni na trenutak dobio želju da položi ruku na tu prkosno zatvorenu glavu... Pomislio je na stih nekog španjolskog ili latinoameričkog pjesnika koji je jednom negdje pročitao i koji nikada neće zaboraviti: "Čovjek je tužni sisavac koji se češlja." "Hoćeš li, molim te, ponovo sjesti?" Glas je sada zvučao tromije nego ikad, uz prizvuk protesta. Narušavao je svjetski poredak, i ovdje. Pogledao je na sat. "Svega ti je već dosta", reče Taads. "Kod Mak van Waaya je dražba." Zvučalo je smiješno. "Još je rano. Želiš otići odavde." "Da." "Misliš da sam lud." "Ne. Ali me guši." "Mene također. Ali što te točno guši?" Inni ne reče ništa i ode do vrata. Kad je došao do njih, okrene se. Taads je sklopio oči i sjedio vrlo mirno. Da je ovo film, već bih odavna otišao, pomisli Inni. Vidio je samog sebe kako stoji na vratima, umoran, proćelav, svjetski čovjek na zalasku, netko na putu prema dražbi umjetnina, zalutao u luđakovu kuću. "Mogao sam se i prilagoditi", reče Taads. "U ovom našem svijetu moja je jedinka toliko važna da se uz pomoć psihijatra godinama može ponirati u sebe i vlastitu beznačajnu povijest kako bi se opet moglo postati dijelom svijeta. Meni to nije dovoljno važno. A onda samoubojstvo više nije sramota. Da sam to prije učinio, bilo bi to zbog mržnje, ali sada to više nije tako." "Zbog mržnje?" "Mrzio sam svijet. Ljude, mirise, pse, stopala, telefone, novine, glasove, sve me ispunjavalo najvećom odbojnošću. Uvijek me bilo strah da ću nekoga ubiti. Samoubojstvo je kad cijeli svijet obiđeš sa svojim strahom i agresijom i ponovo se vratiš sebi." "Agresija ostaje." "Ne nužno." "Što još onda čekaš." "Pravi trenutak. Još nije stigao." Rekao je to ljubazno, kao da govori djetetu. "Ti si lud", Inni je nemoćno rekao. "I to je također samo riječ." Taads se nasmije i počne ljuljati amo-tamo, plavo, ljudsko klatno koje odbrojava vrijeme do, sada još nevidljiva, trenutka kada će se njegov brojčanik moći istopiti i nestati u području u kojem brojke više ne postoje. Nije više gledao Innija, i 57

izgledao je gotovo sretno, umjetnik nakon predstave. Publika je polako otvarala vrata. Ulična je buka, kojoj nije bilo mjesto u toj prostoriji, ušla, ali Taads nije podigao pogled. Vrata su se za Innijem zatvorila uz usisavajući zvuk, kao da je što više zraka za njim htjelo pobjeći van gdje je anarhistička sloboda amsterdamskog dana pala na njega. Mora se istuširati prije nego što ode na dražbu. Ovoga Taadsa privremeno neće posjećivati.

8. Je li to bilo zbog njegove katoličke prošlosti, nije znao, no dogodilo se drugačije. S vremena na vrijeme kretao bi na ono što je nazivao hodočašćem u samostan visoko u planinama. To mu je davalo ugodan osjećaj postojanosti. Taads je uvijek bio kod kuće, a o samoubojstvu više nisu razgovarali pa je Inni počeo naslućivati da je usamljeni samostanac odlučio kako će se trenutak njegove izabrane smrti poklopiti s trenutkom prirodne. Sedamdesete su se godine sporo kotrljale kroz vrijeme, izgledalo je da se svijet, baš kao i on i grad u kojem živi, polako raspada. Ljudi su živjeli sami, a navečer bi se beznadno gurali u krcatim kafićima obloženim drvenom oplatom. Iz ženskih je časopisa doznao da je dospio u mušku menopauzu, što se sjajno podudaralo s padom vrijednosti na burzi i razrovanim ulicama Amsterdama, koji se za kompenzaciju na ugodan način nalazio sve dalje u Africi i Aziji. I on je i dalje živio sam, mnogo putovao, povremeno bio zaljubljen, osim što mu je to bilo teško nazvati ozbiljnim, i dalje je radio ono čime se oduvijek bavio. Svijet je išao, koliko je on to mogao vidjeti, na pravilan, kapitalistički način prema logičnom, a možda i ne, privremenom kraju. Kad je pao dolar, poraslo je zlato, kad su narasle kamate, srušilo se tržište stanova, a kako se povećavao broj stečajeva, rijetke su knjige bivale sve vrednije. U kaosu je bilo reda, a tko je oči držao otvorenima nije se morao zaletjeti u stablo — ali u tom si slučaju ipak trebao imati automobil. Nakon obrijanih zvončara sada su se na ulicama pojavili visoki bijeli turbani, rastafarijanske frizure i Isusova djeca: približavao se kraj vremena, a on nije mislio da je to strašno. Potop ne mora nastupiti nakon tebe, u njemu treba sudjelovati! Renesansni crtež, Ceruttijevo odijelo, vlastite brige i Gesualdov madrigal na takvoj su pozadini dobivali reljef kakav im mirnija vremena nisu mogla dati — a izgledi da će uskoro političare i ekonome vidjeti kako tonu u gigantskoj gomili govana od vlastitih konstrukcija pričinjali su mu veliko zadovoljstvo. Njegovi su mu prijatelji tumačili da je takav stav frivolan, nihilistički i zloban. Znao je da to nije istina, ali im nije proturječio. Jednostavno, tako je mislio, nije se kroz novine, televiziju, razna učenja i filozofije dao preobratiti na doktrinu da je ovo "unatoč svemu" prihvatljiv svijet jednostavno zato što postoji. Nikada to neće biti. Drag možda, prihvatljiv nikada. Postojao je tek nekoliko tisuća godina, nešto je nepovratno krenulo naopako, a sada treba početi iznova. Vjera koju je u svakodnevnom životu imao u stvari, ljude ili u sebe ništa nije mijenjala u toj spoznaji. Svemir je itekako mogao bez svijeta, a svijet je neko vrijeme itekako mogao bez ljudi, stvari i Innija Wintropa. Ali za razliku od Arnolda i Philipa Taadsa, on je mirno mogao pričekati razvoj događaja. Uostalom, to je moglo potrajati još tisuću godina. Imao je izvrsno mjesto u dvorani, a komad je bio naizmjence horor, liričan, komedija zabuna, dirljiv, stravičan i opscen.

9. Pet godina nakon prvog susreta s Philipom Taadsom primio je telefonski poziv od Riezenkampa. I njih su se dvojica u tih pet godina često viđala, a Taads je nerijetko bio temom razgovora. "Gospodine Wintrop", reče Riezenkamp, "mislim da je došlo vrijeme. Na dražbi kod Drouota nabavio sam nešto vrlo posebno za našeg prijatelja Taadsa, ali mi je nezamislivo da bi on to mogao platiti. On ubrzo dolazi pogledati, možda biste i vi htjeli prisustvovati?" "Chawan?" upita Inni. Naučio je domaću zadaću. "Klasični akaraku. Čudo." "Dolazim", reče Inni. Vječno ponavljanje događaja. Kada se približavao mostom između Prinsengrachta i 58

Spiegelgrachta, vidio je Taadsa kako već stoji, usamljena figura na kiši. Innija je spopala velika tuga, a on je odlučio da to ne pokazuje. Na neki su način ipak došli u posljednju fazu te idiotske priče. Jesenski je vjetar tjerao gomile narančastih i smeđih listova preko pločnika prema Taadsu, pa se činilo da unatoč kiši stoji u treperavoj, palucavoj vatri. Bila vatra ili kiša, njemu je bilo svejedno. Stajao je ukopan, pogleda nepomično uprta u zdjelicu u izlogu. Inni je stao pored njega, ali ništa nije rekao. Zdjelica je bila boje mrtvih listova, svih mrtvih listova odjednom, sjaj ušećerenog đumbira, slatko i gorko, tvrdo i meko, raskošna vatra propadanja. Zdjelica je bila široka, gotovo zdepasta, nisu je napravili ljudi nego je nastala u neimenovanom predvremenu. Ako je crna zdjelica još bila prijeteća, ova je bila daleko od takvih interpretacija, pomisao da ljudi moraju gledati predmete kako bi oni postojali ovdje se nije javljala — ako je postojalo nešto poput nirvane za predmete, onda je ta raku-zdjelica za čaj u njoj bila već eonima. Inniju je bilo jasno da se Taads ne usudi ući. Pogledao je sa strane u to lice. Bilo je azijatskije, zatvorenije nego ikad, ali iz očiju je gorjela vatra koja ulijeva strah. Kada je Inni skrenuo pogled, ugledao je trgovca umjetninama kako iz trgovine gleda prema Taadsu kao što Taads gleda prema zdjelici — kao na starim crtežima gdje se morala objašnjavati perspektiva, mogao je povući crtu od sebe prema Riezenkampu, od Riezenkampa prema Taadsu, od Taadsa do zdjelice. Netko je morao razbiti tu opčaranost. Blago je dodirnuo ruku Philipa Taadsa. "Dođi, idemo unutra", rekao je. Taads nije podigao pogled, ali je pustio da ga vodi. "Pa, gospodine Taads", reče Riezenkamp, "nisam pretjerivao, što se vama čini?" "Rado bih je primio u ruke." Veliko tijelo trgovca umjetninama sagnulo se prema izlogu i beskrajno pažljivom kretnjom izvadilo zdjelicu. "Tako, onda ću je staviti ovdje na stolić, tu imate najbolje svjetlo." Kada je zdjelica bila postavljena Taads je prišao korak bliže. Inni je čekao trenutak kada će je uzeti u ruke, no taj trenutak nije još bio ni blizu. Buljio je, nešto mumljao, počeo hodati u krug oko stolića pri čemu su druga dvojica morala ustuknuti. Ima, pomisli Inni, istodobno nešto od lovca i progonjene životinje, lovac i žrtva. A onda je ipak ispružio ruku. Jedan je prst vrlo lagano prelazio površinom, a onda nestao, jednako sporo, kao da je posrijedi oskvrnuće, u zdjelici. Nitko nije govorio. Tada je Philip Taads objema rukama uhvatio zdjelicu i podigao je, kao kod konsakracije. Prinio je dno posude bliže očima i otvorio usta kao da će nešto reći, ali je šutio. Nježno je spustio zdjelicu. "I?" upita Riezenkamp. "Raku IX., mislim." "Zašto?" "Zato što je zdjelica prilično svijetla", reče Taads. "Ali ne govorim vam, naravno, ništa novo. Nije jedno od njegovih remek-djela budući da su ona, koliko ja znam, sva crna. A žig je okrugao, pa je to možda jedna od dvije stotine chawana koje je izradio u vrijeme smrti prvog Rakua, Chojira." Pogledao je u Riezenkampa, koji je neprimjetno kimnuo. "Chojiro je", nastavio je Taads, ali sada više okrenut Inniju, "naučio svoju umjetnost kod Rikyua, najvećeg majstora čajne ceremonije svih vremena. Ovdje, pogledajte, boja zdjelice ima svrhu bolje istaknuti neobično zelenilo japanskog čaja — a i za oblik vrijede pravila koja je sva odredio Rikyu, kakav je osjećaj zdjelice u ruci, ravnoteža, osjet na usnama", sada ju je prinio ustima kao što netko isprobava cipelu, "i, naravno, temperatura: čaj kroz zdjelicu ne smije u ruci biti prevruć ni prehladan, upravo onakav kakav se želi piti... Jesam li položio ispit?" iznenada je dodao. "Sve što ste rekli o podrijetlu imam ovdje", reče Riezenkamp i mahne omotnicom. "Trebali biste postati trgovac umjetninama, kvalificiraniji ste od mene." Taads nije odgovorio. Obujmio je zdjelicu svojim uskim rukama. "Želim je imati", reče. Inni je znao da se sada mora raspravljati o novcu, pa se odmaknuo od druge dvojice. Taads i Riezenkamp nestali su u uredu. Nije trajalo dugo. Kada su izašli, na Taadsovu je licu bio prazan, izgubljen izraz. Ima ono što je želio, pomisli Inni, koji je iz iskustva znao da to 59

nije uvijek ugodno. Taads je zdjelicu počeo omatati u veoma tanak papir koji je donio iz ureda. Pritom ništa nije rekao. "Za ovu sam svečanu priliku ohladio bocu šampanjca, gospodine Taads", reče Riezenkamp. "Baš ste ljubazni, gospodine Riezenkamp, ali ja toga nisam vrijedan. Ali ako mi želite pričiniti zadovoljstvo, tada ga popijte zajedno. Ubrzo ću vas pozvati da sa mnom pijete čaj iz ove zdjelice. Nadam se da ćete doći obojica." Obojici im je svečano pružio ruku uz nešto nalik na naklon i nestao. Kroz izlog su vidjeli kako hoda, indonezijski prolaznik s kutijom. "Odlazi sa svojim djetetom", reče Riezenkamp. "Znate što, to me uopće ne veseli. Godinama je ovamo dolazio, a sada kada se to dogodilo, tako brzo, prejednostavno zapravo, uopće mi se to ne sviđa. Vjerojatno je stvar u mom odgoju, ali osjećam se baš kao Juda." "Juda?" "Ma ne slušajte me, same gluposti. Ali nedostajat će mi." "On će sigurno još navraćati." "Ne, mislim da neće. Sve te godine želio je jednu stvar, a sada je ima. Ne postoji više ništa što bi želio. Barem ne od mene." "Kad smo već kod Jude... koliko je stajala zdjelica?" "Cifra s četiri nule. Morao je takoreći cijeli život štedjeti za nju. K tomu je novac još i imao uza se." "Točan iznos? A zdjelicu nije vidio?" "Ne znam je li imao još sa sobom, ali odbrojio je koliko sam tražio." Četiri nule, pomisli Inni. To je moglo biti bilo što između deset i devedeset. Ali ako to Riezenkamp ne želi reći, neće ga pitati. Uvijek će se naći netko tko zna koliko je zdjelica stajala kod Drouota, a ostatak je lako izračunati — to je onda taj Judin faktor. "Nemam ništa protiv čaše šampanjca", reče. "Baš me zanima", reče Riezenkamp dok je točio prvu čašu, "kada će nas pozvati na čajnu ceremoniju. Jeste li to ikada vidjeli?" Inni niječno odmahne glavom. "Nije tako teško", reče trgovac, "ako imate na umu što to znači Japancima. Naravno, krajnje je ritualizirana." "I vrlo zamorna. Mislim da cijelo vrijeme moraš klečati?" "Onda nastupi trenutak kada to više ne osjećaš. Naravno da je besmisleno kada to čini Zapadnjak. Što se toga tiče, nadam se da će nas taj kalež, ili, bolje rečeno, ta zdjelica mimoići. Jer računajte s tim da je naš usamljeni prijatelj sve točno proučio." Inni pomisli na Taadsa, koji se sada sa zdjelicom povukao u svoje visoko gorje, poželi o tome nešto misliti, ali više nije znao što.

10. Poziv je stigao nekoliko tjedana kasnije. Kratka je poruka javljala da su Inni i Riezenkamp pozvani, te da ih bez potvrde dolaska očekuje jedne subote u studenome, na dan, kako se poslije ispostavilo, strašne oluje i tuče, no činilo se da čak ni priroda nije imala upliva na domenu Philipa Taadsa budući da je tišina u njegovu potkrovlju u potpunosti nadjačavala vjetar koji je tresao prozore. Nešto se u sobi izmijenilo. Dogodili su se suptilni pomaci čime je, ako se dobro pogledalo, prostor postao asimetričan. Kakemono s cvijećem je nestao, no umjesto naslikanoga sada je tu bilo pravo cvijeće, tamnoljubičasta i zlatna krizantema, boje jeseni i adventa. Nestala je i knjiga s Kawabatinim portretom. Mjesto održavanja ceremonije nije bilo u sredini sobe nego malo desno u uglu, gdje je na malom kuhalu stajao brončani kotao iz kojeg se parila voda. Na mjestu kakemona s cvijećem sada je visio manji svitak s kaligrafskim znakovima. Innija su podsjećali na brzog skijaša koji se ispisivao u svom jurećem spustu niz snježnu padinu. Taads, koji je vrata ostavio pritvorena, očito je još bio negdje iza svojih zastora. Riezenkamp je pažljivo pogledao kaligrafiju, a onda kleknuo na prostirač pred kuhalom gdje su bila pripravljena dva veoma malena jastuka. Inniju je dao znak da učini isto. 60

"Ovo više nije šala", reče Inni. "Koliko dugo moramo ovako sjediti?" Ali trgovac umjetninama više ne odgovori i sklopi oči. Oh, da ih netko sada može vidjeti! Riezenkampovo je odijelo ovaj put bilo od flanela boje antracita. Svoje je velike ruke ispružio po natkoljenicama zbog čega su manšete dijelom izbile van. Pridržavala su ih dva prilično velika, zlatna secesijska gumba na kojima je bio optočen tamnoplavi sjaj lapis lazulija. Ista se boja ponavljala na njegovoj svilenoj kravati i gotovo divlje odskakala od blijedoružičaste košulje. Jermyn Street, nagađao je Inni. A cipele od Ageje. Sada je bilo mnogo dražbi u Londonu. Sam je za svaki slučaj obukao nešto šire hlače od kord-samta i žućkastosmeđu dolčevitu od kašmira iz Burlington Arcade. Dva Engleza u Japanu, čekaju što će se dogoditi. Klečanje! Koliko je često to činio! Na tvrdim klupama, na granitu, hladnim oltarnim stubama, na mramoru, zlatnim jastucima, pred krevetom u dormitoriju katoličkog internata, u mračnoj rupi ispovjedaonice, za kaznu u uglu refektorija dok su svi drugi jeli. Pred Blaženom Djevicom, pred Svetim Srcem, pred Presvetim Sakramentom, pred krstionicama i ljesovima, uvijek taj prepolovljeni stav, neprirodan lom tijela koji treba izraziti poniženje i strahopoštovanje. Pogledao je oko sebe. Gdje se to još može naći, dva gospodina srednjih godina zajedno kleče pred vatricom u potkrovlju okruženom naletima zimskog vjetra u amsterdamskom Pijpu? Taads je ušao, ili se, bolje rečeno, pojavio iza jednog od svojih zastora koji nalikuju na sjene. Ovaj je put nosio kratak kimono — sličan onome koji je nosio dobitnik Nobelove nagrade u nestaloj knjizi iznad duge halje boje hrđe, kazula iznad albe. Nosio je posudu u kojoj je, kako se kasnije vidjelo, bila voda. Kratko se naklonio, oni su mu uzvratili naklon, nestao je i ponovo se pojavio, ovaj put s visokom okruglom, crnom lakiranom kutijicom. Fine su se zlatne niti svjetlucale ispod blistava crnila. Jedno za drugim slijedili su pladanj s malenim kolačima nalik na paštetu, jesenska vatra raku-zdjelice, dugačak, uzak drveni predmet, vrlo jednostavno izrezan od bambusa s malenim zavijutkom na kraju, kao da je na dugom prstu savinut samo zadnji članak. Zatim još neka vrst četke izrađene od vrlo fine trske ili bambusa, i na kraju široka, pomalo gruba zdjelica i drveni vrčič na dugačkom dršku. Taads je sve to postavio oko sebe, bez sumnje na strogo određena mjesta. Svi su njegovi pokreti bili kao u nekog sporog plesača, ali posve sigurni. Tišina je bila apsolutna. Šuškanje odjeće, šum kipuće vode, naleti vjetra, a ipak je šutnja tako premoćno vladala da se činilo kao da i predmeti, čiju funkciju Inni nije poznavao, na aktivan način sudjeluju u toj tišini, sami šute, ali svojim savršenim oblicima iskazuju da je tišina smislena. Pogledao je Riezenkampa, ali ovaj nije ni trepnuo. Sjedio je posve nepomično, očiju uprtih u mršavu Taadsovu priliku sporih pokreta koja je sjedila nasuprot njemu. Svilenim ubrusom Philip Taads prebrisao je bambusov štap s udubljenjem na zavinutom dijelu i žlicu s vrčem. Odložio je poklopac teškog brončanog kotla, iz njega izvadio nešto vode koju je ulio u rakuzdjelicu, u tome je oprao četku od bambusa ili pjenjaču ili što je to već bilo. Nakon toga vodu je polako izlio u širu, grublju zdjelicu, a rakuzdjelicu obrisao jednostavnom pamučnom krpom. Inni je gledao kako predmete hvata na poseban način, okreće ih, odlaže, ali kako i zašto, nije mogao dokučiti jer unatoč sporosti činilo se kao da se sve brzo odvija, kao da je posrijedi jedna duga, neprekinuta radnja, duga, zavojita putanja ritualnih zapreka, pri čemu ruke povremeno zauzimaju poze plesačica s Balija, u svakom slučaju postaju drugačije, neeuropske ruke. Dugački, tanki štap dvaput je ulazio u lakiranu kutijicu. Inni je vidio sjenu zelenog čajnog pudera kako kiši u vatru boje đumbira. Taads je nakon toga u zdjelicu jednom izlio kipuću vodu iz duboke drvene žlice i mješavinu promiješao brzim, grubim pokretima četke — ali to se možda ne bi moglo nazvati miješanjem, prije nježnim, a ipak silovitim lupkanjem. Na dnu zdjelice, koja kao da je sada naginjala crvenoj boji, nastalo je pjenušavo blijedozeleno jezerce. A onda su prestale sve radnje. Nije moglo biti tiše nego što je već bilo, no ipak se činilo kao da je tišina još gušća, ili su to oni bili uronjeni u element još opasnijeg, snažnijeg intenziteta. Potom je Taads okrenuo zdjelicu čudnovatom kretnjom desne ruke dok je zdjelica počivala u njegovoj lijevoj ruci, gurnuo je prema Riezenkampu i naklonio se. I ovaj se naklonio. Inni je zadržao dah. Trgovac umjetninama okrenuo je zdjelicu dvaput. (Dva? Više? Kasnije to više nikada neće znati, kao što nikada neće moći razmrsiti cijelo to klupko radnji nabijenih značenjem.) Prinio ju je ustima, dvaput otpio, otpio treći put, pri čemu je malo srknuo, zatim je zdjelicu pažljivo razgledao sa svih strana ne držeći je previsoko, 61

okrenuo ju je dok je počivala u njegovoj lijevoj ruci, ponovo tom čudnom kretnjom prema postojećoj ili zamišljenoj točki, i gurnuo preko prostirača natrag prema domaćinu. Koliko je često, pomisli Inni, izlijevao ampulu s vodom u zlatni kalež, nakon čega je svećenik krv razrijeđenu vodom brzim, zanjihanim pokretom pustio da pleše u zlatnom svjetlu, da bi onda kalež ispio jednim brzim, srčućim gutljajem. Ni kod ove posljednje večere nije bilo drugačije. Svježa voda iz kotlića, očišćena zdjelica, jednake kretnje, jednak naklon, a sada je Inni bio taj koji u rukama drži goruću lomljivu formu i pije zatvorenih očiju, pa još jednom, dok pri trećem gutljaju nije otvorio oči i srknuo zadnje zelene kapljice s tamnog, crvenog, zatvorenog dna. Ovo činite meni na spomen. Kao što je i Riezenkamp učinio, promotrio je zdjelicu sa svih strana, kao da njezin oblik zauvijek želi urezati u pamćenje, te je okrenuo na stranu za koju je mislio da je dobra i gurnuo natrag prema Taadsu, gotovo žurno, kao da će time otkloniti opasnost. Dok je to činio vidio je da su Taadsove oči uperene u njega, no nije znao vide li ga. Cijelo to lice blistalo je u nedodirljivu zanosu, kao da se Taads nalazi na mjestu koje je još dalje i čudnije od onoga u kojem kleče njegovi gosti. Naklonili su se. Sada je Taads ustao, kao i uvijek jednim protegnutim pokretom, uzeo žlicu, poklopac kotlića i zdjelicu za upotrijebljenu vodu. Potom se vratio po lakiranu kutijicu i zdjelicu, naposljetku po vodu. Riezenkamp je sada također ustao, a Inni ga je slijedio, s mukom jer su mu noge obamrle. Odjednom mu se vrtjelo u glavi. Taads im je prišao i doslovce ih izgurao do vrata. "Hvala vam, gospodine Taads, ovo je doista bilo posebno", reče Riezenkamp. Taads se naklonio, ali nije odgovorio. Na njegovu se licu pojavio smiješak, čudan i dalek, koji je naglasio sve što je na tom licu bilo azijatsko. Više ne zna govoriti nizozemski, pomisli Inni. Ili to ne želi. Sada više nitko nije govorio. Taads se još jednom naklonio, rastanak. Oni su uzvratili naklon. Vrata su se zatvorila za njihovim likovima, tiho i odlučno.

11. Šutke, poput dva lopova nakon velike provale, dvojica su se muškaraca spuštala dugim stubama. Vani je vjetar čekao da ih ošamari tučom. Hodali su zatvorenih usta, kroz oluju do Riezenkampove trgovine. Trgovac umjetninama objesio je pločicu ZATVORENO, navukao zavjese na ulaznim vratima i natočio dvije velike čaše malt viskija — dim i lješnjaci. "Kada dođe prikladan trenutak", reče, a glas mu zazvuči tako umorno kao što se Inni osjećao, "ispričat ću vam sve o čajnoj ceremoniji. Sve to ima svoju povijest i značenje, moglo bi se godinama proučavati." Neodređeno je mahnuo prema ormaru iza sebe gdje su se iza zavjese svjetlucali redovi knjiga. Inni je odmahnuo glavom. "Zasad još ne. Upravo sam joj prisustvovao." Pili su. Vani je oluja zavijala među golim granama, tuča je pravila rupe u vodi kanala crnoj poput groba. "Bio je to rekvijem s tri gospodina", reče Inni. Riezenkamp ga pogleda i reče: "Možda mu nisam smio prodati tu zdjelicu." "Glupost." Inni slegne ramenima. Obuzela ga je strahovita tuga. Zbog dvojice Taadsovih, zbog usuda koji ide svojim putem, zbog izgubljenih godina i nemogućeg svijeta. Pogledao je na sat. Pola dva. "Idem pogledati kakvo je stanje na burzi", reče. Riezenkamp se nasmije. "To vam mogu reći i zatvorenih očiju", i ruku polako počne spuštati nadolje. "Sauve qui peut8", reče. Sauve moju figu, pomisli Inni i pozdravi.

12. Sljedećih je dana Inni povremeno dobivao želju da navrati k Taadsu, ali rastanak je bio odveć konačan. Tri tjedna nakon toga primio je telefonski poziv nakon kojeg je nazvao Riezenkampa. "Upravo sam razgovarao s Taadsovom gazdaricom. Već ga nekoliko dana nije vidjela, što nije ništa posebno jer se uvijek iskrada — tako je rekla." 62

"I? " "Ali sad je od njega dobila pismo u kojem stoji da me mora nazvati." "Što da vam kaže?" "Ništa više ne stoji. Morala me nazvati. Pitala me hoću li doći." "Što da napravite?" Triput pogađaj, pomisli Inni, ali ne reče. Na drugoj je strani čuo dubok uzdah. "Idete onamo?" upita Riezenkamp. "Da, sad idem. Idete li sa mnom?" "Svakako." Baš lijepo kako je netko u tri sloga uspio izraziti samosvijest cijele jedne klase. Našli su se pred Taadsovim vratima i pozvonili kod gazdarice. Riezenkampu je dala ključ. "Ne idem s vama", rekla je, "ne usudim se." Ako je Riezenkamp nešto i predosjećao, na njemu se to nije vidjelo. Odlučnom je kretnjom okrenuo ključ otvorio vrata. Bilo je prazno, zastori su bili maknuti, nikoga nije bilo. Jedino je u sredini sobe, u tisuću komadića ležalo nešto što nije moglo biti ništa drugo doli raku-zdjelica razbijena s velikom snagom. Na blistavoj zlatnoj boji prostirača krhotine su ležale poput stvrdnute, sasušene krvi. "Ovdje više nemamo što tražiti", reče trgovac umjetninama i polako zatvori vrata.

13. Nekoliko dana nakon što su prijavili nestanak Philipa Taadsa pozvani su u policiju u Ijmuidenu kako bi identificirali leš koji je odgovarao danom opisu. Buljili su šutke u plavo čudovište na bijeloj plahti i rekli da, to je Philip Taads. Sada neće biti spaljen smrznuti, nego utopljeni muškarac. Bernard Roozenboom došao je s Innijem i Riezenkampom, iako nitko nije točno znao zašto. "Može se reći da sam ja bio odgovoran, barem time što sam te poslao Riezenkampu. Ako sam dobro shvatio, ovaj bi teist to ionako bio učinio, ali onda barem ti ne bi imao nikakve veze s tim." Kremiranje je bilo održano na groznome mjestu na rubu grada gdje nijedan od njih trojice još nikada nije bio. Bernardov je Rover vozio praznim, sivim predgrađem punim bolnica i tvornica. "Nije baš put do raja", reče Bernard. Bili su jedini. Lijes je stajao pod sivim prekrivačem na postolju s četiri buketa cvijeća, jedan iz Taadsova ureda, lijepe kate. "Nema minjana9", promrmlja Bernard — a Inni se iznenada sjeti jedinog događaja kad je Bernarda Roozenbooma vidio dotučena. Bilo je to u Firenci, prije mnogo godina. Obilno su ručali kod Doneyja i bez nekog cilja hodali gradom. Odjednom su se našli pred dojmljivom, iako ne prevelikom građevinom. "Gle, sinagoga", rekao je Bernard, te uđoše. Nakon raskoši firentinskih crkava, unutrašnjost je bila blagotvorno jednostavna. Unutra je bio samo jedan čovjek, koji je u potpunoj tišini gledao preda se. Točno u pet sati, kada je zvono obližnje crkve odzvonilo, ušao je čovjek u punom ornatu i sjeo. I on je gledao preda se. "O, Bože", začuo je Inni Bernarda. "Šabat je, a tu nije minjan." A kada ga je Inni upitno pogledao, reče: "Ako nema desetorice punoljetnih muškaraca, gazzan10 ne može početi." I dalje je bilo posve tiho. "Koliko dugo tako sjede?" upita Inni. "Sat vremena", glasio je odgovor. U tih sat vremena imao je osjećaj da gleda kako se Bernard Roozenboom smanjuje. Dva su turista ušla, ali su ustrašeno otišla. Nakon sat vremena gazzan je ustao i nestao, a i oni su izašli. Bernard o tome nikada više nije rekao ni riječ, a ni Inni, no to je bilo zato što nije znao što bi trebao reći. Čovjek u crnom odijelu prišao je Riezenkampu i nešto upitao. On je odmahnuo glavom, ne, nitko ne želi ništa reći. Pritiskom na dugme pokrenula se traka s trećom Bachovom suitom. Lijes je nestao prije nego što je završila. Cijeli je obred, ako se to tako može nazvati, trajao pet minuta. Tada je svijet završio s Philipom Taadsom. U trenutku kada su izašli, mrtvac je u obliku siva, mokra snijega padao po ramenima njihovih kaputa. Jedino što je 63

nedostajalo bio je golub. Te je noći Inni sanjao obojicu Taadsovih. Jedan smrznut, drugi utopljen, tako su se pojavili na prozoru njegove spavaće sobe u navali besmislena, barbarskog veselja, zagrljeni, nečujno vičući. Inni je ustao, otišao do prozora iza kojeg se nije vidjelo ništa osim njihanja grana sličnih kosturu, pokrivenih sjajnim ledom. Očito, dakle, postoje dva svijeta, jedan u kojem su prebivali Taadsovi, i drugi u kojem ih nije bilo, a on se na sreću još uvijek nalazi u ovom drugom. Na dan kada mu bješe dosuđeno samožrtvovanje, Rikyu11 pozva glavne učenike na posljednju čajnu ceremoniju. U ugovoreno se doba gosti tužno okupile u trijemu. Dok su pogledali po vrtnoj stazi, činilo im se da drveće dršće, a u šumom lišća kao da razabiru šapate dubova beskućnika. Poput veličanstvenih stražara pred vratima Podzemlja, stajahu sive kamene svjetiljke. Val rijetkoga miomirisa doprije iz čajne sobe; tim se znakom gosti pozivaju da uđu. Jedan po jedan krenuše i zauzeše mjesta. U tokonomi visi kakemono — čudesan zapis nekoga starog redovnika o prolaznosti svih zemaljskih stvari. Pjevanje je kotlića, dok vri nad žeravnikom, poput cvrčanja cvrčka koji oplakuje odlazak ljeta. Ubrzo domaćin uđe u sobu. Svatko po redu bude poslužen čajem, i svatko po redu tiho iskapljuje šalicu; domaćin posljednji. Po ustaljenoj etiketi, glavni gost zamoli da mu se dopusti da razgleda čajni pribor. Rikyu meće preda nj razne predmete, i kakemono. Pošto svi izraziše divljenje njihovoj ljepoti, Rikyû darova svima okupljenima po jedan za uspomenu. Samo zdjelicu zadrža. "Nikad više ovu šalicu, okaljanu usnama nesreće, nitko neće upotrijebiti. " Čim to izreče, razbi je na komadiće. Kakuzo Okakura, Knjiga o čaju

Bilješke Intermezzo 1

Provo - pokret mladih koji je nastao u Amsterdamu sredinom šezdesetih; bune se protiv autoriteta, ali i onečišćenja okoliša, često organizirajući akcije nalik na happeninge; sedamdesetih njihove ideje nastavljaju Kabouters (nizoz., patuljci). 2 Amsterdam sredinom šezdesetih nazivaju "magičnim središtem svemira" jer privlači raznorazne alternativce sa svih strana svijeta.

Arnold Taads 1

treize, Thérèse, ne perd jamais — trinaest, Thérèse, nikada ne gubi Louis Couperus (1863. — 1923.), Paulus Adrianus Daum (1850. — 1898.) i Maria Dermout (1888. — 1962.) — nizozemski pisci koji su dio života proveli u Indoneziji, što je utjecalo na njihova djela. 3 gigot — but (franc.) 4 Ich war befreundet mit eurem Dichter Schlauerhof - Družio sam se s vašim pjesnikom Schlauerhofom; Jan Jakob Slauerhoff (1898. 1936.), nizozemski pjesnik, sanjario o brodu i dalekim morima; kasnije kao brodski liječnik, što je morao postati po želji roditelja, putuje na Daleki istok i u Južnu Ameriku. 2

64

Philip Taads 1

Boonakker polje graha (niz.) Narančasti — narančasta je boja nizozemske kraljevske obitelji. 3 Lodewijk van Deyssel (1864. — 1952.) — nizozemski ekscentrični kritičar i romanopisac, jedna od ključnih figura među nizozemskim autorima osamdesetih godina 19. stoljeća, koji je dizao prašinu svojim stavovima i dendijevskim izgledom. 4 Inni. Qa me fait rire. — Inni. Od toga me hvata smijeh, (franc.) 5 Appel na nizozemskome znači "jabuka", ali zapravo se misli na Karela Appela, poznatoga nizozemskog apstraktnog slikara, jednog od članova umjetničke grupe Cobra iz ranih pedesetih. 6 Omnivore, omnifume, omniboit, omnivoit onaj koji sve pojede, sve popuši, sve popije i sve gleda (mješavina lat. i franc.) 7 Munttoren — toranj, nekoć u sastavu gradskih zidina, a danas jedna od amsterdamskih znamenitosti, ime je dobio po tome što je u 17. stoljeću služio kao kovačnica novca. 8 Sauve qui peut — Spašavaj se tko može (franc.) 9 minjan — najmanje deset odraslih muškaraca starijih od trinaest godina koji čine potrebnu molitvenu zajednicu za židovsko bogoslužje. 10 gazzan pjevač u sinagogi (jidiš) 11 Rikyu (1521. — 1591.) — veliki majstor čajne ceremonije, prijateljevao je s Taikom Hideyoshijem, okrutnim i sumnjičavim vladarom i vojskovođom, koji ga je zbog urote drugih ljudi osudio na smrt; jedina mu je povlastica bila umrijeti od vlastite ruke. 2

65