Cecelia-Ahern-Godina-u-kojoj-sam-te-upoznala.pdf

1

CECELIA AHERN

GODINA U KOJOJ

SAM TE UPOZNALA Cecelia Ahern The Year I Met You

2

Posvećeno mojoj prijateljici Lucy Stack. Baš kad je gusjenica pomislila da je smak svijeta, pretvorila se u leptira...

3

Najveća slava nije u tome da nikada ne padnemo nego da nakon svakog pada ustanemo. Konfucije

4

ZIMA Godišnje doba između jeseni i proljeća, koje na sjevernoj polutci obuhvaća najhladnije mjesece u godini: prosinac, siječanj i veljaču. Razdoblje mirovanja i propadanja.

5

1. Imala sam pet godina kada sam doznala da ću umrijeti. Nikada mi nije ni na pamet palo da neću živjeti vječno, zašto i bi? Nitko nije ni usput spominjao moju smrt. Smrt mi nije bila posve strana: umiru zlatne ribice, što sam doznala iz prve ruke. Umiru ako ih ne hraniš, ali umiru i ako ih previše hraniš. Psi umiru kada istrče pred jureći automobil, miševi umiru kada ih čokoladne dražeje namame u mišolovku u garderobi ispod našeg stubišta, zečevi umiru kada pobjegnu iz kaveza i padnu u ralje zlih lisica. Njihova smrt nije me posebno uznemirila. Već sam kao petogodišnjakinja znala da su to sve redom dlakave životinje što čine gluposti koje ja nemam nikakvu namjeru učiniti. Stoga me izuzetno uznemirilo kada sam doznala da će me svejedno snaći smrt. Prema mojem izvoru, budem li imala „sreće", dočekat ću smrt kao djed. Stara. Smrdeći po dimu lule i prdežu, s komadićima rupčića zalijepljenim za čekinje iznad gornje usne od puhanja nosa. S crnilom pod noktima od vrtlarenja, očiju požutjelih kutova koje su me podsjećale na pikule iz ujakove zbirke što ih je moja sestra znala cuclati i gutati tako da bi joj otac morao pritrčati, primiti je oko struka i stezati dok pikula ne izleti. Stara. Sa smeđim hlačama podignutim preko struka sve do mlitavih, sisatih prsa koja otkrivaju mek trbuh i jaja natiskana s jedne strane šava na hlačama. Stara. Ne, nisam željela umrijeti kao djed, ali moj izvor tvrdio je da je umrijeti star najbolje što ti se može dogoditi. Da mi je smrt neizbježna, doznala sam od starijeg bratića Kevina na dan djedova pogreba dok smo sjedili u travi na kraju njegova duga vrta s plastičnim čašama limunade u rukama, podalje od ožalošćenih roditelja koji su izgledali kao kukci balegari tog najvrućeg dana u godini. Trava je bila načičkana maslačcima i tratinčicama, i bila je mnogo viša nego obično, jer je djeda posljednjih nekoliko tjedana bolest onemogućavala u dotjerivanju vrta. Pamtim da me rastužilo što baš toga dana, kada je vrt trebalo predstaviti susjedima i prijateljima u punome sjaju, on nije bio dotjeran do savršenstva kojemu je djed težio. Sigurno mu nije smetalo što ga nema među nama — nikada nije volio mnogo govoriti — ali bilo bi mu barem stalo da sve učini svečanim, nakon čega bi se povukao nekamo slušati pohvale, daleko od svih, možda s kata uz otvoren prozor. Bio bi se pravio da mu je svejedno, ali bilo bi mu stalo i na licu bi imao zadovoljan smiješak da mu se slaže uz travom zamrljana koljena i crne nokte. Netko, neka starica s perlicama krunice čvrsto ovijenim oko zglobova prstiju, rekla je da u vrtu osjeća njegovu nazočnost, ali ja je nisam osjećala. Bila sam sigurna da ga nema. Izgled vrta toliko bi ga uzrujao da to ne bi mogao izdržati. Baka bi prekidala tišine rečenicama kao što su: „Njegovi suncokreti bujaju, pokoj mu duši" ili „Nije doživio da petunije procvatu". Na to je moj bratić Kevin, pametnjaković, promrmljao: „Pa da, njegov je leš sada gnojivo." Svi su se smijuljili, svi su se uvijek smijali Kevinovim štosovima zato što je Kevin bio kul, zato što je Kevin bio najstariji, pet godina stariji od mene, i u zreloj dobi od deset godina govorio je zločeste i okrutne stvari koje se nitko drugi od nas ne bi usudio reći. Čak i kad nam nije bilo smiješno, smijali bismo se jer smo znali da ćemo se u protivnom i sami naći na meti njegove okrutnosti, što se meni dogodilo baš toga dana. U toj rijetkoj prilici nije mi bilo smiješno što djedovo mrtvo tijelo ispod zemlje pomaže petunijama da se razrastu niti mi se to činilo okrutnim. Vidjela sam u tome svojevrsnu ljepotu. Ljupko ispunjenje i pravdu. Upravo bi to djedu bilo najdraže, sada kada njegovi prsti debeli kao kobasice više ne doprinose cvatu njegova dugog, prelijepog vrta koji je bio središte njegova svemira. 6

Upravo sam zbog djedove ljubavi prema vrtlarenju dobila ime Jasmine. Upravo je jasmine donio mojoj majci kada ju je došao posjetiti nakon mojega rođenja: stručak cvjetova koje je ubrao s drvene rešetke što ju je sam zakucao, obojio u crveno i postavio uz sjenoviti stražnji zid kuće, umotane u novine sa smeđim uzetom tako da se tinta s nedovršene križaljke u Irish Timesu razlijevala od kišnice zaostale na rezovima. Nije to bio ljetni jasmin koji svi poznajemo s luksuznih mirisnih svijeća i skupih osvježivača zraka. Ja sam bila zimska beba pa je u njegovu vrtu rasla pregršt zimskog jasmina sa sitnim, žutim, zvjezdastim cvjetićima, razvedrujući sumornu, sivu zimu. Ne mislim da je djed razmišljao o simbolici tog cvijeća niti znam je li bio posebno počašćen kada me majka nazvala po cvijetu koji je donio. Mislim da je to smatrao čudnim imenom za dijete, imenom primjerenim samo za prirodne biljke u njegovu vrtu, a ne za osobe. Budući da je nosio ime Adalbert, po svetcu koji je bio misionar u Irskoj, i krsno ime Mary, nije bio navikao na imena koja nisu biblijska. Prethodne zime majci je donio ljubičasti vrijesak kada je rodila moju sestru pa je ona stoga nazvana Heather. Bio je to prostodušan dar kada se rodila moja sestra, ali tjera me da se zapitam je li kanio utjecati na moje imenovanje. Kada sam to istražila, ustanovila sam da je zimski jasmin bliski srodnik zimskog vrijeska, koji također dodaje boju zimskim vrtovima. Ne znam je li to zbog njega i njegova vladanja, ali oduvijek sam se nadala da su šutljivi ljudi upućeni u magiju i znanja koja nedostaju manje suzdržanim ljudima, da to što ne govore znači da im se glavom motaju važnije misli. Možda njihova prividna jednostavnost krije tajni mozaik zamršenih misli kao što je želja djeda Adalberta da dobijem ime Jasmine. Kevin je u vrtu to što se nisam nasmijala njegovoj šali o smrti pogrešno protumačio kao neodobravanje, a nije postojalo ništa čega se više grozio i bojao pa je svoj mahniti pogled preusmjerio na mene i rekao: — I ti ćeš umrijeti, Jasmine. Sjedili smo u krugu od šestero u kojem sam ja bila najmlađa, a moja sestra vrtjela se nekoliko koraka dalje uživajući u vrtoglavici i padanju. Oko gležnja sam imala vjenčić od tratinčica, a u grlu tako golemu knedlu da nisam bila sigurna jesam li progutala jednog od divovskih bumbara koji su se rojili oko cvjetnoga švedskog stola oko nas, i polako sam probavljala vijest o smrti koja me očekuje. Ostali su bili šokirani time što mi je rekao, ali umjesto da skoče u moju obranu i poreknu tu groznu, zloslutnu objavu, uprli su u mene tužne poglede i kimnuli. Da, istina je, složili su se pogledom. Umrijet ćeš, Jasmine. Kada sam nadugo utihnula, Kevin je to pobliže objasnio, dodajući sol na ranu. Neću samo umrijeti, nego ću prije toga još i svakoga mjeseca do kraja života dobivati nešto što se zove mjesečnica i što neopisivo boli. Tada sam doznala i kako nastaju djeca, iz prilično detaljnog opisa koji mi je bio toliko gnusan da poslije tjedan dana nisam mogla pogledati roditelje u oči, a na koncu je sve začinio viješću da ne postoji Djed Mraz. Takve stvari pokušaš zaboraviti, ali takve stvari ja nisam mogla zaboraviti. Zašto spominjem tu epizodu svojega života? E pa, u njoj ja počinjem. U njoj sam nastala ja kakvu znam i kakvom me svi znaju. Moj je život počeo u petoj godini. Spoznaja da ću umrijeti usadila mi je nešto što nosim do dana današnjeg: svijest o tome da je, usprkos tome stoje vrijeme beskonačno, moje vrijeme ograničeno, moje vrijeme istječe. Shvatila sam da moj sat i nečiji tuđi sat nisu isti. Nećemo ga oboje provesti na isti način, ne možemo ga na isti način doživjeti. Troši svoje kako želiš, ali mene ne uvlači u to: ja ih nemam na bacanje. Ako želiš nešto učiniti, učini to odmah. Ako želiš nešto reći, reci to odmah. I što je najvažnije, to moraš učiniti sam. Ovo je tvoj život, ti si taj koji će umrijeti, ti si taj koji će ga izgubiti. Stoga sam navikla biti u pokretu, provoditi planove u djelo. Djelovala sam u ritmu od kojeg sam često gubila dah u takvoj mjeri da gotovo nisam nalazila vremena sresti se sa samom sobom. Često sam se ganjala i možda se rijetko dala uloviti; bila sam brza. 7

S druženja na travi te večeri štošta sam ponijela kući, ne samo tratinčice koje su mi bile spletene oko zapešća i gležnjeva i upletene u kosu dok smo ulazili u kuću za suncem opaljenim žalobnicima koji su se počeli razilaziti. Na srcu mi je ležao velik strah, ali ubrzo sam ga odagnala, kako to samo petogodišnjaci mogu. Smrt sam zamišljala kao djeda Adalberta Maryja pod zemljom, koji još njeguje svoj vrt premda više nije ovdje, što me ispunjavalo nadom. Žanješ što si posijao, čak i u smrti. Stoga sam se posvetila sijanju.

8

2. Šest tjedana prije Božića proglašena sam tehnološkim viškom, odnosno otpuštena sam - i osobno smatram da je to izuzetno uvredljivo vrijeme za otpuštanje radnika. Zaposlili su neku ženu da mi uruči otkaz umjesto njih, iz jedne od onih neovisnih agencija koje znaju pristojno otpustiti neželjene zaposlenike da se izbjegne scena, tužba ili poslodavčeva nelagoda. Izvela me na ručak, ujedan mirni restoran, pustila me da naručim Cezarovu salatu pa sebi naručila samo crnu kavu, a zatim sjedila gledajući kako se praktički gušim komadom prepečena kruha dok me izvještavala o mojoj novoj poslovnoj situaciji. Pretpostavljala sam da je Larry znao kako tu vijest ne bih prihvatila od njega ili ikoga drugoga, kako bih ga nagovarala da se predomisli, kako bih ga opalila tužbom ili ga samo opalila. Pokušao mi je omogućiti dostojanstvenu smrt, ali ja se na odlasku nisam osjećala osobito dostojanstveno. Otkaz je javna stvar, morat ću to reći ljudima. A ako kome ne budem morala reći, bit će to samo zato što taj to već zna. Osjećala sam se posramljeno. Osjećam se posramljeno. Radni vijek započela sam kao knjigovotkinja. Od cvijeta mladosti, od dvadeset četvrte godine, radila sam u Trent & Bogleu, velikoj korporaciji u kojoj sam se zadržala godinu dana nakon čega sam naglo prešla u Dobar start, u kojem sam nudila financijske savjete i programe pojedincima koji žele pokrenuti vlastiti posao. Naučila sam da u većini slučajeva postoje dvije priče o svakom događaju: jedna je javna, a druga je istinita. Priča koju ja javno govorim jest da sam nakon osamnaest mjeseci otišla pokrenuti vlastiti posao jer su me toliko nadahnuli oni koji su prošli kroz ured da sam osjetila neodoljivu potrebu da vlastite ideje pretočim u stvarnost. Istina je da mi je išlo na živce gledati ljude koji griješe jer mi je težnja učinkovitosti oduvijek bila osnovni poticaj, pa sam pokrenula vlastiti posao. Postala sam tako uspješna daje moju tvrtku netko poželio kupiti. Pa sam je prodala. Onda sam otvorila novu i opet je prodala. Brzo sam razradila novu ideju. Treći put nisam imala dovoljno vremena za razrađivanje ideje jer se netko oduševio mojim konceptom ili se pobojao da ću biti prejak konkurent pa smjesta kupio tvrtku. Tako sam završila u poslovnom odnosu s Larryjem, svojem najnovijem inovativnom projektu i jedinom poslu s kojeg sam ikada otpuštena. Poslovni koncept nije bio moja ideja nego Larrvjeva, ali zajedno smo je razrađivali pa sam bila suosnivačica tvrtke i njegovala je kao daje beba rođena iz moje utrobe. Pomagala sam joj rasti. Gledala sam je kako sazrijeva i razvija se više nego u našim najluđim snovima pa sam se počela pripremati za trenutak prodaje. Ali nisam ga dočekala. Dobila sam otkaz. Tvrtka se zvala Tvornica ideja. Pomagali smo organizacijama razviti vlastite velike ideje. Nismo bili konzultanti. Prihvaćali smo njihove ideje i poboljšavali ih ili smišljali vlastite, razvijali ih, ostvarivali i pratili do kraja. Ta velika ideja mogla je biti Dnevna doza, novine mjesnog kafića s pričama iz kvarta, izdanje koje podupire lokalne poduzetnike, pisce i umjetnike. Mogla je to biti odluka seks-šopa da počne prodavati sladoled — bila je to moja ideja i njome sam požela velik uspjeh, i privatno i profesionalno. Recesija nas nije omela, nego nam je dala krila. Jer ako tvrtkama išta može omogućiti opstanak u trenutačnoj klimi, onda je to mašta. Mi smo im prodavali svoju maštu i u tome sam beskrajno uživala. Sada kada to analiziram u danima dokolice, vidim da se moj odnos s Larryjem počeo raspadati nešto ranije. Ja sam se, možda slijepo, kretala trasom koja vodi prodaji tvrtke, što sam učinila već tri puta, a on ju je još kanio zadržati. Velik problem, kad bolje razmislim. Mislim da sam previše navaljivala tražeći zainteresirane stranke, premda sam duboko u sebi znala da on nije zainteresiran, što mu je predstavljalo prevelik pritisak. On je vjerovao da „praćenje ideje do kraja" znači nastavak razvoja, dok sam ja vjerovala da znači prodaju i nov početak sa svježom idejom. Njegovala sam projekt u iščekivanju rastanka, a on ga je njegovao da ga zadrži. Kada biste ga vidjeli s njegovom 9

kćeri tinejdžericom i suprugom, znali biste da je to njegova filozofija u gotovo svemu. Drž', ne puštaj, ovo je moje. Kontrole se ne smiješ odreći. Uglavnom. Imam trideset tri godine i radila sam u toj tvrtki četiri godine. Nikada nisam uzela nijedan dan bolovanja, nikada nisam dobila prigovor, optužbu, upozorenje, nikada nisam učinila ništa neprimjereno — odnosno, ništa što bi se negativno odrazilo na tvrtku. Poslu sam dala sve od sebe, naravno, za vlastitu korist i slobodnom voljom, ali očekivala sam da stroj za koji radim nekako uzvrati, da poštuje moje poštenje. Moje dotadašnje uvjerenje da otkaz nije osobna stvar proizlazilo je iz činjenice da nikada prije nisam dobila otkaz nego ga samo dijelila drugima. Sada razumijem da to jest osobna stvar zato što je moj posao moj život. Prijatelji i kolege na neki su mi način bili neprocjenjiva podrška, zbog čega vjerujem da ću, ako ikada dobijem rak, željeli terapiju proći bez ičijeg znanja. Čine da se osjećam kao žrtva. Gledaju me kao da ću postati sljedeća koja će uskočiti na zrakoplov za Australiju da postane iduća odveć kvalificirana osoba koja radi na farmi lubenica. Nisu prošla ni dva mjeseca, a već preispitujem svoju vrijednost. Nemam cilja, ničega čime bih doprinijela iz dana u dan. Imam osjećaj da samo uzimam svijetu. Znam da je ovo kratkoročno i da ću opet ispunjavati svoju ulogu, ali trenutačno se ovako osjećam. Ukratko, prošla su gotovo dva mjeseca i dosađujem se. Ja sam žena od akcije, a u zadnje vrijeme nije bilo bogzna kakve akcije. Učinila sam sve o čemu sam sanjala za užurbanih, stresnih dana. Većinu toga obavila sam već prvog mjeseca. Netom prije Božića rezervirala sam odmor na suncu pa sam sada preplanula i pothlađena. Našla sam se na svim prijateljicama koje su sve redom mlade majke na rodiljskom dopustu, roditeljskom dopustu ili dopustu „ne znam želim li se ikada više vratiti na posao", i to na kavi u doba dana kada inače nikada nisam pila kavu u javnosti. Osjećala sam se kao da cijeli dan markiram iz škole i bilo je divno — prvih nekoliko puta. Onda je prestalo biti divno pa sam pozornost preusmjerila na one koji poslužuju kavu, čiste stolove, slažu sendviče. Na radnike. Koji svi odreda rade. Sprijateljila sam se sa svim slatkim bebama svojih prijateljica, premda većina njih samo leži na šarenim prostirkama koje pište i šuškaju ako na njih slučajno staneš dok bebe samo podižu bucmaste nožice, hvataju se za palce i izvrću na bok pa se koprcaju ne bi li se vratile na leda. To je zabavno gledati prvih deset puta. U sedam tjedana dvaput su me pitali da budem kuma, kao da je to način zaokupljanja prijateljice koja nema pametnijeg posla. Oba poziva bila su brižna i dobronamjerna pa sam bila dirnuta, ali da sam bila zaposlena, ne bi me pitale jer ih ne bih tako često posjećivala niti bih upoznala njihovu djecu tako da se sve na neki način vraćalo na činjenicu da sam nezaposlena. Sada sam ona djevojka koju prijateljice zovu kada su na rubu pameti, kose slijepljene uz glavu kao od naftne mrlje, zaudarajući na tjelesne izlučevine i dječju povraćotinu, kada dubokim, prigušenim glasom od kojeg me svaki put prođu žmarci kažu da strahuju od onoga što bi mogle učiniti tako da odjurim do njih pričuvati bebu dok one ne odu na deset minuta pod tuš. Naučila sam da su desetominutni tuš i odlazak na zahod bez žurbe mladim roditeljima prava okrepa, a ne puka osobna higijena. Spontano nazivam sestru, što prije nikada nisam mogla. To je neopisivo zbunjuje pa kad sam s njom, stalno ispituje koliko je sati, kao da sam joj poremetila unutarnji sat. Obavila sam božičnu kupnju unaprijed. Kupila sam prave pravcate božične čestitke i poslala ih na vrijeme — sve dvije stotine. Čak sam preuzela i tatine popise za kupnju. Superefikasna sam, kao uvijek. Naravno da znam dokoličariti — uživam u dvotjednom godišnjem odmoru, obožavam besposličariti na plaži — ali samo kad ja tako kažem, pod svojim uvjetima, kada znam da me poslije nešto čeka. Kada odmor završi, potreban mi je cilj. Potrebna mi je meta. Potreban mi je izazov. Potrebna mi je svrha. Imam potrebu doprinositi. Imam potrebu djelovati. Obožavala sam svoj posao, ali da bih lakše podnijela to što ga više ne mogu raditi, nastojim se usredotočiti na ono što mi neće nedostajati. 10

Radila sam uglavnom s muškarcima. Većina tih muškaraca bili su šupčine, neki su bili zabavni, rijetki su bili simpatični. Nije mi se ni s jednim od njih provodilo vrijeme izvan posla, što znači da iduća rečenica nema smisla, ali ima. Od njih deset, spavala sam s trojicom. Od te trojice, žalim što sam spavala s dvojicom, a onaj s kojim ne žalim što sam spavala duboko žali što je spavao sa mnom. A to je peh. Ne nedostaju mi kolege s posla. Uglavnom me u životu najviše muče ljudi. Muči me što tolikima nedostaje zdrava razuma, što su im stavovi pristrani i nazadni, toliko frustrirajući, promašeni, neupućeni i opasni da ih ne mogu slušati. Nisam neutemeljeno nabrušena. Volim politički nekorektne šale u kontroliranim uvjetima kada su umjesne i kada je očito da su predmet šale neuki ljudi koji govore takve stvari. Ali kada politički nekorektne štosove valja netko tko zapravo dijeli takva stajališta, to nije duhovito nego uvredljivo. Ne uživam u živim debatama o tome što je pravo, a što krivo, nego bih radije da to svi znaju od rođenja. Neka uz neonatalne pretrage odmah novorođenčadi ubrizgaju i injekciju zdrava razuma. Nezaposlenost me natjerala da se suočim s onime od čega najviše zazirem u svijetu i u sebi. U poslu sam se mogla sakriti, odvraćati si pozornost. Bez posla morala sam se suočiti s koječime, razmišljati o koječemu, propitivati koješta i pronaći načina da se pozabavim s koječime što sam dugo izbjegavala. A to uključuje susjedstvo u koje sam doselila prije četiri godine, a sve do danas s njime nisam imala nikakva posla. A to uključuje i ono što se događa noću: nisam sigurna jesam li to do sada nekako uspijevala ignorirati ili je eskaliralo ili me besposlica navela da time postanem opčinjena, ako ne i opsjednuta. Ali sada je deset navečer i od moje noćne zanimacije dijeli me još nekoliko sati. Stara je godina. Prvi put u životu, sama sam. Odlučila sam biti sama iz nekoliko razloga: prvo, vrijeme je vani toliko odvratno da se nisam mogla natjerati da izađem nakon što su mi vrata zamalo otkinula glavu kada sam ih otvorila da uzmem hranu naručenu iz tajlandskog restorana, koju mi je donio hrabri čovjek prkoseći prirodnim nepogodama. Krekeri od škampa skoro su se rastopili i razlio mi je umak za tjesteninu po dnu vrećice, ali nisam imala srca prigovarati. Tužan pogled koji je bacio preko mojega praga u sigurnost i toplinu mojega doma spriječio me u spominjanju stanja dostavljene hrane. Vjetar vani zavija takvom silinom da se pitam hoće li odnijeti krov. Dvorišna vrata mojeg prvog susjeda neprestano nabijaju pa razmišljam o tome da ih izađem zatvoriti, ali to bi značilo da će me vjetar bacakati kao kontejnere koji treskaju jedan o drugi u prolazu pokraj kuće. Ovakvo olujno vrijeme u ovoj zemlji — Irskoj — nikada prije nije viđeno. Isto se odnosi i na Veliku Britaniju, a i Sjedinjene Američke Države su na udaru. U Kanzasu je minus četrdeset, Niagarini su se slapovi zaledili, New York je spopao hladan, gust zrak koji se zove polarni vihor, u Kerryju kamp-kućice slijeću na klisure, a ovce koje su do sada uvijek vješto skakale po strmim liticama nailaze na izazove i poraze pa završavaju pokraj nasukanih tuljana na obali. Izdaju se upozorenja na opasnost od poplava, a stanovnicima obalnih krajeva jadni, promočeni izvjestitelji plavih usana, javljajući se uživo s morske obale, savjetuju da ostanu u svojim kućama. Već je dva dana poplavljena cesta kojom vozim do većine odredišta. U trenutku kad trebam, moram biti najzaposlenija, majka priroda usporila me i gotovo zakočila. Znam što čini: pokušava me natjerati na razmišljanje i to joj polazi za rukom. Iz toga proizlaze sve te misli o samoj sebi koje započinju s Možda... jer sam prisiljena razmišljati o sebi tako kako to nikada prije nisam činila i nisam sigurna da mislim pravo o tim stvarima. Lavež psa preko puta jedva je čujan od vjetra i mislim da ga je doctor Jameson opet zaboravio pustiti u kuću. Ili je postao senilan ili se posvadio sa psom. Ne znam mu ime, ali znam da je terijer Jacka Russella. Katkad ga zateknem kako mi trči po vrtu, katkad pronađem njegova govna, a nekoliko mi je puta i uletio u kuću pa sam ga morala naganjati i vratiti preko ceste uvaženome 11

gospodinu. Zovem ga uvaženim gospodinom zato što je dostojanstven čovjek u sedamdesetima, umirovljeni liječnik koji je iz zafrkancije postao predsjednikom svih mogućih klubova: od šaha i bridža do golfa i kriketa, a sada je i predsjednik naše kvartovske komunalne udruge koja se bavi sakupljanjem lišća, zamjenom žarulja u uličnim svjetiljkama, nadzorom javnoga reda i slično. Uvijek je besprijekorno dotjeran, u savršeno izglačanim hlačama i uskim puloverima V-izreza, ulaštenim cipelama i urednoj frizuri. Razgovara sa mnom kao da se obraća nekome preko moje glave, podignute brade i nosnica uperenih u sugovornika, kao amaterski kazališni glumac, a opet nikada nije toliko otvoreno nepristojan da bi mi dao razloga da budem nepristojna, nego samo distancirana. A distanca je jedino što mogu ponuditi ljudima koje istinski ne razumijem. Do prije mjesec dana nisam znala da doktor Jameson uopće ima psa, ali u zadnje vrijeme kao da previše znam o svojim susjedima. Što više lavežom nadglasava vjetar, to se vise bojim da je doktor Jameson pao ili da ga je vjetar odnio u vrt iza nečije kuće kao one trampoline koji u olujama skakuću iz dvorišta u dvorište. Čula sam za jednu djevojčicu koja je, probudivši se ujutro, ugledala u vrtu iza svoje kuće komplet ljuljački s toboganom. Pomislila je da se Djed Mraz vratio, ali pokazalo se da je komplet doletio iz vrta pet kuća dalje. Ne čujem zabavu nešto dalje u ulici, ali je vidim. To su gospodin i gospoda Murphy koji održavaju svoj uobičajeni irski doček Nove godine. Uvijek započinje i završava tradicionalnim irskim pjesama koje gospodin Murphy svira na bodhranu1, a gospođa Murphy pjeva s toliko tuge kao da sjedi nasred polja usahlih, trulih, pocrnjelih krumpira. I ostali im se gosti pridruže, kao da se svi zajedno zibaju na brodu koji vozi u Ameriku one koji bježe od gladi u domovini. Nije mi žao što vjetar te zvukove nosi u drugome smjeru, ali zato čujem tulum koji ne vidim, vjerojatno udaljen nekoliko ulica. Vjetar mi kroz dimnjak donese i poneku riječ onih koji su dovoljno ludi da puše vani, kao i daleke ritmove razuzdane glazbe, prije negoli ih otpuše dalje. Zvuči i listovi mahnito mi se vrtlože na pragu. Pozvana sam na tri tuluma, ali nisam mogla zamisliti ništa strasnije od prelazaka s jednog na drugi, traženja taksija na Staru godinu po ovome vremenu, u ovakvom raspoloženju. A navodno je na Staru godinu televizijski program sjajan i ja ga ove godine prvi put želim gledati. Čvršće stegnem oko sebe deku od kašmira, otpijem gutljaj crnoga vina, zadovoljna odlukom da budem sama, razmišljajući o tome kako je lud svatko tko se sada nade vani, u onome. Vjetar opet hukne pa posegnem za daljinskim upravljačem da pojačam ton, ali čim to učinim, ugase se sva svjetla u kući, kao i televizor. Utonem u tamu, a kućni alarm srdito pisti. Čim bacim pogled kroz prozor, shvatim da je cijeloj ulici nestalo struje. Za razliku od ostalih, ja se ne zamaram svijećama. To je još jedan razlog zašto već oko deset pipajući tražim put uza stube i uvlačim se u krevet. Nije mi promakla moja ironična bespomoćnost. Na iPadu gledam televizijski novogodišnji program dok mi ne krepa baterija, nakon čega slušam iPod, na kojemu bljeska zabrinjavajuće prazna crvena baterijica koja se toliko brzo troši da jedva uživam u pjesmama. Zatim uključim laptop, a kada i on krepa, dođe mi da zaplačem. Uto začujem automobil u ulici i shvatim da je vrijeme za akciju. Ustanem iz kreveta i rastvorim zavjese. Cijela je ulica u mraku pa vidim samo treperenje svijeća u nekoliko kuća, ali uglavnom vlada tama jer većina mojih susjeda ima više od sedamdeset godina pa već spava. Uvjerena sam da sam nevidljiva jer je i moja kuća zamračena. Mogu stajati na prozoru rastvorenih zavjesa i slobodno gledati predstavu koja će se odviti. Pogledam van. I ugledam tebe. 1

Irski bubanj

12

3. Nemam naviku opsesivno uhoditi ljude, ali od tebe je teško otrgnuti pogled. Sam si po sebi cirkuska predstava, a ja sam ti publika. Živimo točno jedno preko puta drugoga u ovoj predgradskoj slijepoj ulici u Suttonu, u Sjevernome Dublinu, izgrađenoj u sedamdesetima po uzoru na američka predgrađa. Imamo velika dvorišta ispred kuće, bez živice ili grmova da odijele nogostup od naših dvorišta, nemamo dvorišnih vrata, nemamo ničega što bi spriječilo prolaznika da priđe našim prozorima. Vrtovi ispred kuća veći su od onih iza pa se cijela ulica ponosi njihovim održavanjem tako da su svi podšišani, oblikovani, gnojeni i navodnjavani do besvijesti. Svi u našoj ulici, izuzev tebe i mene, već su u mirovini. U vrtovima provode beskrajne sate, a kako su stoga svi vječno vani, ispred kuće, svi znaju tko kada odlazi i dolazi. Ali ne i ja. Ni ti. Mi nismo vrtlari i nismo u mirovini. Vjerojatno si desetak godina stariji od mene, ali svejedno smo spustili prosječnu dob u ulici za trideset godina. Imaš troje djece, nisam sigurna koje su dobi, ali jedno je tinejdžer, a drugo dvoje mlađe od deset. Nisi dobar otac. Nikada te ne vidim s njima. Oduvijek si mi živio preko puta, još otkako sam se doselila, i oduvijek si me neopisivo kopkao, ali su me svakodnevni odlasci na posao i sve ostalo što to sa sobom nosi — druge zanimacije i svijest da postoje važnije stvari na svijetu — sprječavali da se uživim, da prigovaram, da odjurim preko i nokautiram te. Sada se osjećam kao da živim u malome akvariju za zlatne ribice i sve što vidim i čujem sa svakog prozora u svojoj kući jesi ti. Ti, ti, ti. Stoga se u pola tri ujutro, što je za tebe pristojno vrijeme za povratak kući, zateknem oslonjenu laktima o prozorsku dasku, brade položene na ruku, gdje čekam kako ćeš sada zaribati. Znam da će danas biti zabavno jer je Stara godina, a ti si Matt Marshall, DJ na najvećoj irskoj radijskoj postaji i, premda to nisam željela, noćas sam slušala tvoju emisiju na mobitelu dok i on nije krepao. Bila je jednako napasna, odvratna, gnusna, neprobavljiva, gadna, zlobna i degutantna kao ostale. Tvoj talk-shou Megafon Matta Marshalla, koji se emitira od jedanaest navečer do jedan ujutro, ima veću slušanost od ijedne druge emisije na irskome radiju. Već je deset godina vodeća kasnovečernja emisija. Nisam znala da stanuješ u ovoj ulici dok se nisam doselila, ali kada je jednoga dana do mene preko ceste dopro tvoj glas, odmah sam ga prepoznala. Svi te prepoznaju čim te čuju i većini je to uzbudljivo, dok je meni bilo odbojno. Ti utjelovljuješ sve što ne volim u ljudima. Tvoji stavovi, tvoja mišljenja i tvoje rasprave ničime ne ispravljaju problem koji se praviš da želiš ispraviti, nego samo izazivaju srdita mahnitanja i linč. Nudiš platformu za mržnju, rasizam i srdžbu, a to predstavljaš kao pravo na slobodu govora. Iz tih mi se razloga ne sviđaš. Iz osobnih te razloga prezirem. Na njih ću se vratiti poslije. Dovezao si se kući, po običaju, šezdeset na sat po našoj umirovljeničkoj ulici. Kupio si kuću od staračkog para koji je morao prijeći u manju, a ja sam svoju kupila od pokojne udovice — odnosno od njezine djece koja su je brzo unovčila. Dobro sam prošla jer sam kupovala u razdoblju kada su cijene bile niske, kada su ljudi prihvaćali sve što mogu dobiti, prije negoli se tržište oporavilo, i težim životu bez hipoteke, što je ambicija koju gajim od pete godine, otkako sam poželjela da ono što je moje doista bude moje, a ne izloženo milosti i nemilosti drugih ljudi i njihovih pogrešaka. I tvoja i moja kuća izgledale su kao da vlasnici nastoje živjeti samo od plodova zemlje koju obrade pa smo oboje morali temeljito preuređivati i boriti se s komunalnom udrugom koja nas je optužila da upropaštavamo izgled ulice. Uspjeli smo postići kompromis. Naše kuće sada izvana izgledaju kao i ostale, ali iznutra su temeljito obnovljene. Ja sam, međutim, prekršila pravilo u svojem dvorištu, za što još plaćam. O tome više poslije. 13

Po običaju se uvezeš u garažu opasno blizu vratima i izađeš iz auta ostavivši ključeve u bravici dok radio trešti, a motor bruji. Nisam sigurna jesi li ih zaboravio ili se ne kaniš zadržati. Farovi su upaljeni i jedino oni osvjetljavaju ulicu. To pridodaje dramatičnost, gotovo kao da si pod svjetlom reflektora. Usprkos vjetru, koji se donekle utišao, čujna je svaka riječ pjesme Guns N' Rosesa koja dopire iz auta. Svira Paradise City. Očito ti je 1988. godina bila dobra. Ja sam tada imala osam godina, a ti osamnaest i kladim se da si nosio njihove majice i školsku torbu s njihovim slikama, kladim se da si upisivao njihova imena u školske spomenare i odlazio u klub Grove gdje si pušio i plesao cijelu noć izvikujući riječi njihovih pjesama u noćno nebo. Mora da si se tada osjećao slobodno i sretno jer ih slušaš često i uvijek kada se vraćaš kući. Vidim da se na prozoru spavaće sobe pojavilo svjetlo. To je sigurno baterija jer se kreće, kao da se osoba koja je nosi izgubila. Pas sada laje kao lud pa se pitam hoće li ga pustiti u kuću prije negoli se neka djevojčica ujutro probudi i ustanovi da joj je Djed Mraz u vrtu iza kuće ostavio dezorijentiranogjacka Russella. Gledam kako se baterijska svjetiljka kreće po sobi na katu. Doktor Jameson očito voli biti glavni. To sam doznala od svoga prvog susjeda, gospodina Malonea, koji mi je pokucao da me obavijesti kako stižu smetlarska kola jer je vidio da sam zaboravila izgurati svoje kontejnere. Imam dojam da se gospodin Malone i doktor Jameson nadmeću za čelnu poziciju u našoj komunalnoj udruzi. Zaboravila sam izgurati kontejnere zato što, otkako ne radim, često pobrkam dane u tjednu, ali me iživciralo što mije pozvonio da mi to kaže. Sedam tjedana poslije to mi ne bi zasmetalo. Sada mi se to čini srdačnim. Ali prije mi je išlo na živce sve susjedsko i srdačno. Nisam znala što su dobrosusjedski odnosi. Ne zato što bih ih se svjesno odricala nego zato što za njih jednostavno nisam imala vremena. Nisam znala da postoje i nisu mi bili potrebni. Pritisneš kvaku na ulaznim vratima i ostaneš duboko šokiran i zatečen što nisu otključana za tebe ili nekog maskiranog, naoružanog uljeza koji bi mogao pokušati ući. Pozvoniš. Nikada ne počinješ zvoniti pristojno, nego uvijek grubo, uvredljivo. To se očituje u tome koliko puta pritisneš zvonce, koliko ga dugo držiš, kao rafalna paljba. Tvoja žena nikada odmah ne otvori. Ni djeca. Pitam se prespavaju li sve to jer su navikla ili se ona sklupčala s djecom u jednoj sobici dok ona jecaju, govoreći im da se ne obaziru na strašne zvukove pred vratima. Kako bilo, nitko ne otvara. Onda počneš lupati po vratima. Uživaš u lupanju, dugo lupaš is-puhujući napetost i srdžbu. Obiđeš cijelu kuću kucajući i lupajući na sve prozore koje možeš dosegnuti. Dražiš ženu pjevnim glasom: „Znam da si unutra", kao da se pravi da nije. Ne mislim da se išta pravi, mislim da ti sve jasno daje do znanja. Pitam se spava li ili bdije nadajući se da ćeš otići. Valjda ovo potonje. A onda počinje vikanje. Znam da ona mrzi viku jer joj to pričinja najveću sramotu, valjda zato što imaš tako prepoznatljiv glas — premda nitko od nas ne bi mogao pomisliti da se ijedan drugi par u ulici tako ponaša. Ne znam zašto to do sada nisi prokljuvio i odustao od vike. Prvi put otkako gledam, ostaje uporna. Tada prelaziš na novu strategiju. Vratiš se do auta i počneš trubiti. Vidim da se baterija doktora Jamesona spušta iz sobe na katu u prizemlje i nadam se da neće izaći kako bi te umirio. Ne sumnjam da bi ti učinio nešto drastično. Otvaraju se ulazna vrata doktora Jamesona pa prekrijem rukama lice pitajući se bih li trebala istrčati da ga zaustavim, ali ne želim se miješati. Gledat ću i uplesti se bude li nasilja, premda nemam blage veze što ću poduzeti. Doktor Jameson ne izlazi. Pas optrčava kuću koliko ga noge nose pa gotovo padne na nos na mokroj, skliskoj travi, u paničnoj žurbi da ude. Utrči u kuću i vrata se za njime zalupe. Iznenađeno se nasmijem. Očito si čuo tresak vrata i pomislio da je to tvoja supruga jer prestaješ pritiskati trubu pa opet čujem samo Guns N' Roses. Na tome sam ti zahvalna. To je trubljenje najiritantnije što si izveo do sada. Gotovo kao da je čekala da se smiriš kako bi te pustila unutra, tvoja žena otvori ulazna vrata i izađe u kućnome ogrtaču uspaničena lica. Vidim tamnu sjenu nekoga iza nje. Isprva pomislim da je upoznala drugoga pa se ozbiljno zabrinem, ali onda shvatim daje to tvoj najstariji sin. Djeluje 14

odraslije, zaštitnički, kao glava kuće. Ona ga pošalje natrag u kuću, a on je posluša. Drago mi je. Nema potrebe dodatno pogoršavati stvar. Čim je ugledaš, iskočiš iz auta i počneš vikati na nju da ti je zaključala vrata pred nosom. Uvijek vičeš isto. Ona te pokušava umiriti prilazeći još otvorenim vratima tvojega terenca pa izvadi ključeve pritom gaseći glazbu,motor i farove. Protrese ti ključeve pred nosom govoreći ti da na privjesku imaš i ključeve kuće. To ti je već rekla. To znaš. Ali ja, kao i ona, znam da si razuman samo dok si trijezan, a umjesto trezvenosti pojavljuje se ovaj očajni divljak. Svaki put vjeruješ da ti je zaključala vrata pred nosom, da te hotimice ne pušta unutra. Da je cijeli svijet protiv tebe, odnosno da je cijela kuća protiv tebe, da se moraš probiti unutra svim raspoloživim sredstvima. Na trenutak utihneš prihvaćajući ključeve koji ti zveckaju pred nosom pa zateturaš posežući za njom, privijajući je uza se i daveći je zagrljajima i poljupcima. Ne vidim tvoje lice, ali vidim njezino. Na njemu se jasno čita zamršenost situacije i nijema, unutarnja patnja. Ti u prolazu kroza smijeh raskuštraš sinu kosu, kao da je sve to bila šala, a ja te još više zamrzim jer se ne znaš čak ni ispričati. Nikada se ne ispričaš — barem koliko ja vidim. Baš u trenutku kad ulaziš u kuću, vrati se struja. Upravo se tada osvrneš i ugledaš me na prozoru, pred jarkim svjetlima spavaće sobe koja me otkrivaju u mojem punom špijunskom sjaju. Ošineš me pogledom pa zalupiš za sobom vrata i, nakon svega što si večeras učinio, usadiš mi osjećaj da sam ja čudakinja.

15

4. Jedna od stvari koja mi se svidjela proteklih božičnih blagdana jest to što nitko nije radio pa smo svi bili ravnopravni. Svi su bili blagdanski raspoloženi pa se nisam morala ni s kime uspoređivati ni ikome suprotstavljati. Ali sada su se svi vratili na posao, a ja se opet osjećam kao prije blagdana. U početku sam bila u šoku, cijelo mije tijelo bilo u šoku, ali vjerujem da sam potom prošla proces žalovanja i oplakala život koji sam izgubila. Bila sam ljuta, naravno da sam bila ljuta. Vjerovala sam da mije Larry, kolega i otpustitelj, bio prijatelj. Svake Nove godine odlazili smo zajedno na skijanje i svakoga lipnja ljetovala sam s njim i njegovom obitelji u njegovoj vikendici u Marbelli. Bila sam jedna od malobrojnih uzvanica u njegovoj kući kada je njegova kći slavila ulazak u društvo na prenapuhanoj zabavi. Pripadala sam malome krugu izabranih. Nikada ne bih pomislila da će se odlučiti na ovakav postupak, da će se, usprkos često žestokim raspravama, naš odnos svesti na ovo, da će imati muda za ovakvo što. Srdžbu je zamijenilo poricanje nesreće koja me snašla. Nisam željela da me gubitak posla zaposjedne, da me definira. Nije meni trebao posao, tvrdila sam, nego sam ja trebala poslu — i sada me izgubio, što je šteta za njega. A onda je došao Božić pa sam se izgubila u druženjima: u večerama, zabavama i pijanim slavljima na kojima sam se prepuštala toplini, mekoći i zaboravu. Sada je siječanj i osjećam se sumorno kao dan vani, jer me svladao nov osjećaj. Osjećam se bezvrijedno, kao daje vrlo važan dio mojeg samo-poštovanja posve zgasnuo. Oteli su mi svakodnevnu rutinu, raspored koji mije do sada određivao svaki sat na snu ili javi. Postalo mi je teško uspostaviti ikakvu rutinu. Kao da za mene ne postoje nikakva pravila, dok svi drugi stupaju u ritmu svojeg važnog bubnja. Vječno sam gladna, i metaforički i doslovno. Gladujem za nečime što bih radila i odredištima na koja bih mogla poći, ali gladujem i za svime što je u mojoj kuhinji zato što je ovdje, nadohvat ruke, svakoga dana, a ja nemam pametnijeg posla odjela. Dosadno mije. I koliko god me to boljelo priznati, osamljena sam. Zna mi proći cijeli dan bez druženja, bez - ikakva razgovora. Katkad se zapitam jesam li nevidljiva. Osjećam se kao oni starci i starice koji su mi nekoć išli na živce kada bi nepotrebno čavrljali s blagajnicom, a ja bih zaglavila iza njih u redu, u žurbi, jedva čekajući da krenem dalje. Ali kada nemaš kamo dalje, vrijeme se nevjerojatno usporava. Osjećam da oštrije opažam druge ljude, da se susrećem s više pogleda ili se trudim zagledati nekome u oči. Sada sam zrela za razgovor s praktički bilo kime. Uljepšalo bi mi dan da me netko pogleda u oči ili porazgovara sa mnom. Ali svi su prezaposleni, zbog čega se osjećam nevidljivo, a protivno mojem dosadašnjem uvjerenju, nevidljivost ne donosi osjećaj lakoće i slobode. Naprotiv, osjećam se teško. Stoga se vučem naokolo, uvjeravajući se da se ne osjećam teško, nevidljivo, iznureno dosadom i bezvrijedno, nego da sam slobodna. Nisam baš uvjerljiva. Još jedna mana gubitka posla jest ta što mi sada otac nepozvano upada u kuću. Kada stignem kući, zateknem ga u dvorištu ispred kuće s mojom polusestrom Žarom. Zara ima tri godine, a moj tata šezdeset tri. Prije tri godine otišao je u mirovinu prodavši tiskaru za izvrsnu cijenu koja mu omogućava udoban život. Cim se Zara rodila, postao je predan suprug i otac dok njegova nova supruga Leilah radi kao učiteljica joge u vlastitome studiju. Krasno je što je tata dobio drugu priliku za ljubav, a krasno je i što se uspio u potpunosti uživjeti u očinsku ulogu, prvi put u životu. Prihvatio je mijenjanje pelena, noćno hranjenje, uvođenje dohrane i sve ostale izazove koje mu skrb o djetetu postavlja. Svakoga dana blista od ponosa njome, tom izuzetnom djevojčicom koja sve te nevjerojatne stvari uspijeva izvesti sama. Rasti, hodati, govoriti. Divi se njezinoj genijalnosti, opširno opisuje što je sve toga dana učinila, što je duhovito rekla, kakvu je sliku nacrtala za tako maleno dijete. Kao što rekoh, to je baš krasno. Krasno. Ali doživljava je kao svoju prvu radost, kao početak, kao da to nikada prije nije vidio. 16

Proteklih nekoliko tjedana navelo me je na razmišljanje jer sam za to imala vremena, pa sam se zapitala gdje je bilo njegovo čuđenje, njegova duboka zatečenost i zadivljenost dok smo odrastale Heather i ja? Ako su uopće postojali, skrivao ih je paravan netrpeljivosti i duboke zbunjenosti. Katkad kada ukaže na nešto divno što je Zara učinila, poželim se izderati na njega da to čine i druga djeca, djeca kao što smo bile Heather i ja, i da smo nevjerojatne zbog toga što smo sve to izvele još prije trideset godina. Ali suzdržim se. Ispala bih ogorčena i zločesta, što nisam, a i stvorila bih naboj oko nečega u čemu nema ničega. Uvjeravam se daje izvor tih frustrirajućih misli besposlica. Često se pitam kako bi se mama osjećala da je živa pa da vidi čovjeka u kojeg se tata pretvorio — odanog, umirovljenog, posvećenog oca i supruga. Katkad je čujem kakva je bila onih dana dok je bila širokogrudna i mudra, kada je zborila o tome filozofski i s puno razumijevanja, a ima i dana kada čujem umoran dan samohrane majke s kojom sam odrasla, koja zasipa otrovom njega i njegovu bezosjećajnost. Glas koji čujem ovisi o mojem raspoloženju. Mama je umrla od raka dojke u četrdeset četvrtoj godini. Premlada za smrt. Ja sam tada imala devetnaest godina. Premlada za gubitak majke. Njoj je bilo najteže, dakako, jer je morala napustiti ovaj svijet kada to nije željela. Svašta je još željela vidjeti i učiniti, sve ono što je odgađala dok ne maturiram, dok ne odrastem, kada će započeti vlastiti život. Nije bila gotova. Na mnogo načina nije još bila ni započela. Prvo je dijete rodila s dvadeset četiri godine, a onda mene igrom slučaja s dvadeset pet, nakon čega je odgajala djecu čineći za nas ama baš sve, pa je ovo vrijeme trebalo biti njezino. Nakon njezine smrti ja sam živjela u studentskome domu, a Heather je ostala u domu za djecu s posebnim potrebama u koji se preselila dok je mama bila na liječenju. Katkad se pitam zašto sam bila toliko sebična da se sama nisam prihvatila skrbi o Heather. Mislim da to nisam čak ni ponudila. Razumijem da sam nužno trebala započeti vlastiti život, ali mislim da mi to nije čak niti palo na pamet. Nije to sebično ne željeti, ali sebično je na to čak i ne pomisliti. Sada kada o tome razmišljam, znam da sam trebala više pomagati majci dok je bila živa. Imam dojam da sam je pustila da kroza sve prolazi sama. Mogla sam biti više uz nju i češće joj praviti društvo umjesto da je poslije pitam kako je bilo. Ali bila sam tinejdžerica i bila sam središte vlastita svijeta, a vidjela sam i da mama ima podršku u tetki. Heather je starija od mene godinu dana. Ponaša se prema meni kao da sam mnogo mlađa sestrica. Zbog toga je volim. Znam da nisam planirana jer mama sigurno nije kanila roditi drugo dijete tako brzo nakon Heatherina rođenja. Mama je bila šokirana, a tata zgrožen. Jedva se nosio i s jednim djetetom, ponajmanje s djetetom s Dovvnovim sindromom, a sada je na putu bilo drugo. Heather ga je plašila i nije znao kako bi se prema njoj ophodio. Kada sam seja rodila, dodatno se udaljio od obitelji, tražeći druge žene koje će imati više slobodnog vremena da ga obožavaju i povlađuju mu. Za to vrijeme, mama se nosila sa stvarnošću snažno i samouvjereno, premda će poslije priznati daje sve to činila „na Bambijevim nogama", kako se izrazila. To nikada nisam primijetila, nikada nisam vidjela da se trese, drhti ili posrče i vječno se držala kao da drži sve konce u rukama. Šalila se, ispričavala, a ja sam se odgajala sama. Oduvijek sam znala daje Heather važnija, da joj je potrebno više pozornosti, ali nikada se nisam osjećala nevoljeno, nego je to jednostavno bilo stanje stvari. I ja sam voljela Heather, ali znam da je majci na odlasku s ovoga svijeta najteže pao rastanak od Heather. Njoj je mama bila potrebna, mama je za nju kovala planove, pa je otišla s ovoga svijeta slomljena srca zbog kćeri koju napušta. To ne zamjeram, razumijem. Meni se srce slamalo, ne samo zbog mene, nego i zbog njih dviju. Heather nije vječno vedra, kao stereotipni ljudi s Downovim sindromom. Individua je koja ima bolje i lošije dane, kao svi mi, ali po prirodi je vedra — što nema nikakve veze s Dovvnovim sindromom. Životom joj upravlja rutina koja je za nju dobar način ovladavanja vlastitim životom, 17

zbog čega se zbuni i gotovo uzruja ako joj banem u dom ili na posao. Heather je rutina potrebna, što nas samo čini sličnijima, a ne različitima. Zara skakuće s jedne kamene ploče na drugu, pazeći da ne nagazi na procijep među njima. Traži da tata čini isto. On joj ispunjava želju. Sada to znam o njemu, a opet, dok ga gledam s božičnim trbuščićem koji mu viri preko hlača poskakujući dok on skače s kamena na kamen, ne mogu odagnati pomisao da ne znam tko je taj čovjek. Kad parkiram, on podigne pogled. — Nisam znala da dolaziš - kažem mu vedro. Prijevod: Nisi se najavio, uvijek se trebaš najaviti. — Vozili smo se uz obalu i gledali valove, je li tako, Zara? — Podigne je na ruke. — Reci Jasmine kakvi su bili valovi. Uvijek traži od Zare da nam govori takve stvari. Sigurna sam da to čini većina roditelja, ali me to svejedno izluđuje. Radije bih sa Zarom vodila razgovor kojim tata ne upravlja. Ovako mi samo ponavlja ono što sam već čula. — Bili su golemi, je li? Reci Jasmine kako su bili veliki. Ona kimne. Krupne oči. Pruža ruke da pokaže val koji bi bio razočaravajuće malen, ali za nju je to golema mjera. — I jesu li udarali o stijene? Reci Jasmine. Ona opet kimne: - Udarali su o stijene. — A valovi su zapljuskivali i obalnu cestu u Malahideu — kaže on djetinjastim glasom, a ja poželim da mi jednostavno sve sam ispriča umjesto da njoj stavlja riječi u usta. — Čovječe — kažem smiješeći se Zari i pružajući ruke prema njoj. Ona mi smjesta priđe pa mi ovije duge, štrkljave ruke oko struka i čvrsto se primi za mene. Nemam ništa protiv Zare. Zara je slatka. Ne — Zara je prelijepa. Savršena je u svakome pogledu i ja je obožavam. Nije Zara ni za što kriva. Nitko nije kriv jer se ništa nije dogodilo, a problem stvara samo moja razdraženost tatinom navikom da mi nenajavljeno upada u kuću otkako sam nezaposlena. To znam. I razumno se u to uvjeravam. — Kako je moja mala krakata žabica? — pitam je puštajući nas u kuću. — Nisam te vidjela sto godina! — Dok govorim, bacam pogled na tvoju kuću. To u zadnje vrijeme često činim, kao da si ne mogu pomoći. To mi je prešlo u naviku, kao opsesivno-kompulzivni tik koji me tjera baciti pogled preko ceste kad god ulazim u automobil ili zatvaram ulazna vrata ili prolazim pokraj prozora na pročelju kada moram zastati i pogledati. Znam da moram prestati. Preko dana se nikada ništa ne događa, barem ne u vezi s tobom, ti se jedva kad ukažeš, a po cijele dane samo dolazi i odlazi tvoja žena s djecom. Povremeno te znam vidjeti kako otvaraš zavjese ili hodaš do auta, ali ništa više. Ne znam što očekujem vidjeti. — Jesi li rekla tati da smo prošloga tjedna zajedno pekle marine? - pitam Zaru. Ona opet kimne, a ja shvatim da činim isto što i tata maločas. Mora daje to frustrira, ali ne mogu se zaustaviti. Tata i ja razgovaramo preko Zare. Govorimo njoj ono što bismo trebali govoriti jedno drugome pa joj kažem da mi je na Staru godinu nestalo struje, da sam u supermarketu srela Billyja Gallaghera koji je otišao u mirovinu i još brdo stvari koje uopće ne treba znati. Zara me neko vrijeme sluša, ali onda je zbunim pa pobjegne. — Tvoj je prijatelj opet u gabuli — kaže tata dok sjedimo za stolom uz čaj i kekse preostale iz moje divovske ladice s božičnim poslasticama koju neprestano nagrizam, i gledamo Zaru kako istresa sadržaj iz kutije igračaka koje držim radi nje. Zvuk lego-kockica koje se rasipaju po parketu nadglasa njegovu iduću rečenicu. — Koji prijatelj? — zabrinuto upitam. Tata pokaže glavom na prozor koji gleda na tvoju kuću. - Onaj tvoj — kako se zove? — Matt Marshall? Nije mi on prijatelj — zgađeno kažem. Svi se razgovori svode na tebe. 18

— Dobro, onda tvoj susjed — kaže tata pa se opet oboje zagledamo u Zaru. Samo zato što se tišina otegnula, postavim sljedeće pitanje jer ne znam što bih drugo rekla: — Zašto, što je učinio? — Tko? — pita tata trgnuvši se iz transa. — Matt Marshall — kažem kroza stisnute zube jer mi je mrsko što za tebe moram ijedanput pitati, a kamoli dvaput. — Ah, on. — Kao da je prošlo sat vremena otkako te spomenuo. — Njegova novogodišnja emisija izazvala je buru. — Uvijek izaziva buru. — Ovaj put više nego obično, valjda. Pune su ga novine. Opet utihnemo dok ja razmišljam o tvojoj emisiji. Mrzim tvoju emisiju i nikada je ne slušam. Bolje rečeno, nikada je nisam slušala,ali u zadnje je vrijeme slušam da čujem ima li ono što govoriš izravne veze s tvojim stanjem kada se vratiš kući jer nisi cugoš baš svake večeri u tjednu. Nego oko tri-četiri večeri tjedno. Kako bilo, za sada ne uviđam izravnu poveznicu. — E pa, pokušao je dočekati Novu godinu tako što će neku ženu dovesti do... — Znam, znam — prekinula sam ga ne želeći da tata izgovori riječ orgazam. — Mislio sam da si rekla da nisi slušala — obrambeno je odvratio. — Čula sam o tome — promrmljala sam i spustila se na sve četiri da pomognem Zari s kockama. Pravim se daje naš toranj dinosaur. Pravim se da mi jede prste na rukama, njezine nožne prste, a onda ga uz veliku halabuku zabijem u drugi toranj. To je neko vrijeme zabavlja, a onda se nastavi igrati sama. Da skratim tvoju novogodišnju emisiju, ti i tvoja ekipa smatrali ste da bi bilo nevjerojatno smiješno dočekati Novu godinu uz zvuke ženskog orgazma. Bila bi to šarmantna poslastica za tvoje slušatelje, štoviše, zahvala za njihovu podršku. Zatim si imao kviz u kojem su slušatelji morali pogoditi koji su zvukovi orgazma glumljeni, a koji pravi, nakon čega ste raspravljali o muškarcima koji glume orgazam tijekom seksa. Nije to bilo uvredljivo, bar ne meni, bar ne u usporedbi s ostalim gadarijama koje si govorio u emisijama, a i nisam znala da postoje muškarci koji glume orgazam pa je bilo donekle poučno, premda pomalo uznemirujuće, a možda me čak osobno i prosvijetlilo — u odnosu na onoga čovjeka na poslu kojega nisam zažalila, nego je on zažalio mene, možda — premda idioti koje si pozvao u emisiju da ispričaju svoju stranu priče nisu baš bili informativni. Zvučim kao da te branim. Ne branim. Samo što ta emisija nije bila najgora. Za promjenu, nije se sve vrtjelo oko tebe i tvojeg nedostatka šarma nego oko prava da se čuje žensko svršavanje, a da ga se ne smatra uvredljivim. — A u kakvoj je gabuli? — upitam za nekoliko trenutaka. — Tko? — pita tata pa moram brojiti u sebi do tri. — Matt Marshall. — A. Otpustili su ga. Ili ga suspendirali. Nisam siguran. Rekao bih da je gotov. Ionako je dovoljno dugo tamo. Neka sad netko mlađi dobije priliku. - Ima četrdeset dvije godine — kažem. Zvuči kao da te branim, ali nema u tome ničega osobnog. Ja imam trideset tri godine i trebam novi posao pa sam trenutačno opsjednuta godinama, a pogotovo odnosom prema dobi na tržištu rada, ništa više. Kad pomislim na tvoju suspenziju, odmah se ozarim. Nikada mi se nisi sviđao i oduvijek sam željela da se tvoja emisija prestane emitirati, ali onda se osjetim loše premda ne znam zašto. Možda zbog tvoje djece i drage supruge, kojima sam ujutro počela mahati. - Pokazalo se da je u studiju bila prava žena - objasni tata vidno obuzet nelagodom. - Pa, nije zvučala kao muško. 19

- Ne, stvarno je... znaš — pogleda me, a ja nemam pojma što želi reći. Utihnemo. - Stvarno se zadovoljavala. Uživo u studiju — kaže tata. Meni se želudac preokrene, i zbog toga što o tome razgovaram s ocem i zato što te mogu točno zamisliti kako to organiziraš u studiju, odbrojavaš do ponoći dok tvoja ekipa bleji u tu ženu kao hrpa idiota. Opet te mrzim. Podignem Zaru u njezinu automobilsku sjedalicu i utisnem joj poljubac u prćasti nosić. - Ali mogao bih porazgovarati s Tedom, ako želiš - odjednom će tata kao da nastavlja razgovor koji ne pamtim da smo vodili. Namrštim se. — Tko je Ted? - Ted Clifford. - Tata slegne ramenima kao da to nije ništa. U meni ljutnja nabuja tolikom brzinom da se moram obuzdati ako ne želim smjesta prasnuti. A bila sam tako blizu. Tata je svoju tvrtku prodao Tedu Cliffordu. U bolja vremena mogao ju je prodati za trostruko veći iznos, što svima rado govori, ali sada vremena nisu dobra pa se zadovoljio razumnom ponudom koja će mu osigurati mjesec dana ljetovanja s Leilom i Zarom te večere u restoranima četiri puta tjedno. Ne znam je li otplatio hipoteku i to me živcira. Ja bih prvo to učinila. Ne znam što je namijenio Heather i meni, ali time se ne zamaram, premda sada možda tako zvučim. Trenutačno financijski dobro stojim, ali brine me Heather. Njoj je potrebna sigurnost. Čim sam zaradila dovoljno novca, kupila sam stan koji je do tada unajmljivala. Prije pet godina iselila se iz doma za osobe s posebnim potrebama, što je velika stvar za nju, a i za sve nas. Stanuje s prijateljicom, pod budnim okom pomoćnice, i svi se sjajno slažu, što me ne priječi u tome da se brinem za nju svake sekunde u danu. Stan sam dobila po povoljnoj cijeni jer se većina ljudi pokušavala riješiti balasta, druge nekretnine koju su odjednom počeli teško otplaćivati. Očekivala sam da će to tata učiniti kada ode u mirovinu umjesto da kupi stan u Španjolskoj. Smatrao je da joj je dobro u domu, ali ja sam znala da sanja o vlastitome stanu pa sam preuzela stvar u svoje ruke. Ponavljam, nisam ljuta, samo što sada zamjećujem neke stvari i ne mogu se oduprijeti razmišljanju o njima... potrebna mije zanimacija. — Ne - odsiječem. — Hvala. I točka. Pogleda me kao da želi nastaviti. Spriječim ga dodavši: — Ne trebaš mi srediti novi posao. Moj ponos. Osjetljiv. Mrzim pomoć. Imam potrebu sve sama srediti. Zbog njegove se ponude osjetim slabom, zbog nje pomislim kako on misli da sam slaba. Nosi previše konotacija. — Samo kažem. Lako bi se uhodala. Ted bi ti stalno bio pri ruci. — Ne treba mi pomoć. — Treba ti posao. — Zahihota se. Gleda me kao daje razdragan, ali ja znam daje to uvod u ljutnju. Tako se smije kada je razdražen. Nisam sigurna želi li tim smijehom razjariti osobu koja ga je razdražila — što je sada učinio meni, kao i svaki put — ili samo prikriva ljutnju. Kako bilo, prepoznala sam znak. — Okej, Jasmine, učini po svom, kao uvijek. — Dramatično podigne ruke, obrambeno, s ključevima koji mu vise s prsta. Ude u automobil i odveze se. To je izgovorio kao da u tome ima nešto loše: Učini po svom. Zar to nije najbolje što itko može učiniti? Kada bi ja to i jesam li ikada učinila nešto po njegovu? Da mi zatreba pomoć, on je posljednja osoba kojoj bih se obratila. A onda opet uočim da postoji problem tamo gdje ga nikada prije nije bilo i to me zatekne. Shvatim da stojim na hladnoći, bijesno zureći niz ulicu kojom je njegov automobil odavna nestao. Brzo bacim pogled na tvoju kuću preko puta i učini mi se da se zavjesa na katu blago pomakla, ali vjerojatno mi se pričinilo. 20

Poslije u krevetu ne mogu zaspati. Osjećam se kao da mi se glava pregrijala od previše razmišljanja, kao laptop kada gori previše sati u komadu. Ljuta sam. Vodim nedovršene razgovore s tatom, s poslom, s čovjekom koji mije toga jutra ukrao parkirno mjesto, s lubenicom koja mije pala dok sam je nosila od auta do kuće pa eksplodirala po tlu i zaprljala "mi čizme od antilopa. Svima im čitam bukvicu, sve istjerujem na čistac, psujem ih, popisujem im njihove mane. Ali od toga mi nije ništa bolje, nego samo gore. Uspravim se, frustrirana i dehidrirana. Rita, majstorica reikija kod koje sam bila toga dana, upozorila me da bi mi se to moglo dogoditi. Nakon neobičnog tretmana od kojeg nisam osjetila u sebi nikakvu promjenu, savjetovala mije da pijem mnogo vode, a ja sam umjesto toga prije odlaska u krevet popila bocu vina. Nikada prije nisam bila na reikiju i vjerojatno više nikada neću ići, ali tetka mi je darovala bon za Božić. Tetka je opsjednuta kojekakvim alternativnim terapijama. Obilazila ih je s mojom mamom dok je bolovala. Možda zato sada ne vjerujem u njih, zato što njoj nisu pomogle, nego je mama umrla. Ali s druge strane, njoj nisu pomogli ni lijekovi, a njih još uzimam. Možda ipak odem još koji put. Kada su se svi vratili na posao, ugovorila sam termin da bih imala što raditi, da se nečim zaokupim, da nešto unesem u svoj novi, žuti Smythsonov rokovnik s mojim zlatnim inicijalima u donjem desnom kutu, koji bi inače već bio prepun sastanaka i dogovora, a sada je tužan odraz mojega trenutačnog života: krstitke, kave i rođendani. Na reikiju sam sjedila u maloj, bijeloj sobi ispunjenoj orijentalnim mirisom i toliko mi se prispavalo da sam pomislila kako sam drogirana. Rita je sitna ženica, pticolika, u šezdesetim godinama, ali noge je u naslonjaču savila tako da se jasno vidjelo koliko je gipka. Imala je meko lice, gotovo neizoštreno, i nisam sigurna je lije zamutio dim mirisnih štapića, ali stvarno joj nisam razabirala obrise. No, oči su joj bile prodorne i dok me gledala, upijajući svaku moju riječ, postala sam svjesna vlastita glasa i čula kako odsječno i ukočeno zvučim. Kako bilo, osim ugodnog čavrljanja s tom susretljivom ženom i opuštajućih dvadeset pet minuta ležanja u mirisnoj sobi nalik na maternicu, nisam osjećala nikakvu promjenu. Ali dala mi je jedan savjet za moju usijanu glavu. Odbacila sam ga čim sam izašla, ali sada jedva zadržavam ijednu misao dovoljno dugo daje domislim, daje obradim, daje se riješim, stoga ću ipak prihvatiti njezin savjet. Svučem čarape i neko vrijeme bosa tapkam po tepihu, nadajući se da ću se osjetiti „ukorijenjeno" i spriječiti misli da opet odlutaju među srdite tirade. Stanem na nešto oštro — vrh vješalice — pa si proklinjući pregledam stopalo. Zibam ga u rukama. Nisam sigurna kakav je osjećaj „ukorijenjenost", ali ovo ne može biti to. Predložila mi je da hodam bosa, najbolje po travi, a ako to ne ide, onda da općenito hodam bosa što više mogu čim se vratim kući. Znanstvena teorija u temelju prednosti bosonogog hodanja tvrdi da Zemlja ima negativan naboj, stoga kada se uzemljiš, pripajaš tijelo na izvor negativnog naboja. A budući da Zemlja ima daleko veći negativni naboj od tvojega tijela, ti na koncu upijaš Zemljine elektrone. Stoga uzemljenje ima protuupalno djelovanje. Ne znam ima li ičega u tome, ali moram razbistriti glavu, a s obzirom na to da pokušavam srezati broj tableta za glavobolju koje gutam, mogu pokušati i hodati bosa. Pogledam van. U mojem vrtu nema trave. To je onaj strašni, neizrecivi potez koji sam povukla prije četiri godine kada sam se uselila. Nisam voljela vrtove, imala sam dvadeset devet godina, imala sam posla preko glave, gotovo me nikada nije bilo doma i nikada se nisam zadržavala dovoljno dugo da primijetim vrt. Da izbjegnem trud potreban za njegovo održavanje, dala sam prerovati razmjerno zgodan vrt koji sam zatekla kada sam kupila kuću i zamijenila ga betonskim opločnicima koji se lako održavaju. Izgledalo je impresivno, koštalo basnoslovno, užasnulo susjede. Pred ulazna vrata stavila sam zgodne crne tegle sa zimzelenim biljkama ošišanim u maštovite, moderne, vijugave oblike. Malčice me brinulo kako će se to dojmiti mojih novih susjeda, ali nikada nisam bila kod kuće dovoljno dugo da bih s njima o tome opširnije raspravljala, a i uvjeravala sam se da ću tako uštedjeti 21

na vrtlaru — sama, naime,nisam kanila vrtlariti jer ne bih znala ni odakle započeti. Oko puteljka ispred moje kuće još ima trave jer njega održava moj susjed, gospodin Malone, koji je to preuzeo na sebe bez dogovora. Vidim da puteljak doživljava kao svoj jer je došao prvi, a uostalom, što ja znam o travi? Ja sam izdajica trave. Vjerovala sam da je kupnja vlastite kuće u dvadeset devetoj godini — peterosobna obiteljska kuća u dvojnome objektu — vrlo zreo potez koji će me ukorijeniti. Tko je mogao znati da ću betoniravši vrt izgubiti upravo ono što mi je potrebno da me poveže sa zemljom? Pogledam tvoju kuću i vidim da tvojega terenca nema i sva su svjetla ugašena. Nijedna me druga kuća ne zanima. Za njih me baš briga. Navučem trenirku i spustim se u prizemlje bosa. Osjećam se kao detektiv trčeći na prstima po hladnome betonu svojega prilaza do trave kojom je obrubljen puteljak. Provjerim ima li u travi pseće kakice. Provjerim ima li puževa ili golaća. Zatim zadignem rubove nogavica trenirke i pustim da mi stopala šljapkaju po mokroj travi. Hladno je, ah meko. Hihoćem se sebi u bradu hodajući gore-dolje, gledajući ponoćnu ulicu. Prvi put otkako sam se uselila, peče me savjest zbog toga što sam učinila vrtu. Gledam druge kuće i uviđam da je moja mračna i siva usred njihova šarenila. U siječnju, doduše, u vrtovima nema mnogo boje, ali barem grmovi, stabla i trava razbijaju sivi beton staza i smeđilo i sivilo mojih opločnika. Nisam sigurna hoće li bosonogo trčkaranje po travi uroditi ičim drugim osim upalom pluća, ali svjež zrak barem mi je rashladio usijanu, prenapregnutu glavu i oslobodio nešto mjesta. Ovo nije moje uobičajeno ponašanje. Ne hodanje travom u ponoć, nego gubitak kontrole. Dakako, na poslu je bilo stresnih dana nakon kojih mi je bio potreban oporavak, ali ovo je drukčije. Osjećam se drukčije. Previše razmišljam i razbijam glavu stvarima koje do sada nisu zahtijevale razmatranje. Često kada nešto tražim, to uspijem pronaći tek ako naglas izgovorim što tražim jer to u protivnome ne mogu vidjeti dok u mislima ne priznam i točno zamislim. Na primjer, dok kopam po velikoj torbi tražeći ključeve, govorim u sebi ili naglas: „Ključevi, ključevi, ključevi." Isto činim i u kući: lutam od sobe do sebe govoreći ili mrmljajući: „Crveni ruž, kemijska, račun za telefon.. " ili što god već tražila. Čim to učinim, brže pronađem ono što tražim. Ne znam zastoje tako, ali znam da ima smisla i da je točno te da bi Deepak Chopra to sigurno objasnio sofisticiranije, upućenije i filozofskije, ali imam dojam da tek kad izgovorim što tražim, uistinu spoznam što moram pronaći. Naredba je izdana: tijelo i um poslušno odgovaraju. Katkad mi je ono što tražim tik pred nosom, a ja to ne vidim. To mi se često događa. Dogodilo mi se jutros dok sam tražila kaput u ormaru. Bio mi je pred nosom, ali zato što nisam rekla: „Crni kaput kožnatih rukava", nije mi se ukazao. Samo sam dokono tražila prelijećući pogledom odjeću i ne pronalazeći ništa. Mislim - štoviše, sada već znam — da sam taj način razmišljanja primijenila i na širem planu, primjenjivala sam ga na svoj život. Kažem si što želim, što tražim i to mi zamišljanje olakšava potragu za onim sam tražila. To mi je cijeloga života polazilo za rukom. I sada sam se našla u situaciji da mi je sve što sam zamišljala i za što sam radila odjednom oduzeto i više nije moje. Prvo pokušam sve vratiti, ponovno prisvojiti, odmah, iz istih stopa, a ako to nije moguće - obično nije jer sam realist, a ne vudu-čarobnjak - onda moram pronaći nešto novo čemu ću se radovati, neki novi cilj. Očito je da sada govorim o poslu. Znam da ću se prije ili poslije vratiti na posao, ali sada sam na čekanju. Zakočili su me i ja tu ne mogu ništa. Sada sam na onome što se naziva „vrtlarskim dopustom". Na svu sreću, on nema nikakve veze s vrtlarenjem jer bi me u protivnome čekala duga godina pranja betona zračnim šmrkom i plije-vljenja korova između opločnika. Vrtlarski je dopust situacija u kojoj zaposlenik koji je dao otkaz ili ga dobio, nastavlja primati plaću premda mu je u tom razdoblju zabranjeno dolaziti na posao. Obično 22

služi tome da zaposlenici ne bi mogli ponijeti najsvježije i moguće osjetljive podatke kada daju otkaz, pogotovo ako prelaze konkurenciji. Ja nisam otišla konkurentu, kao što sam već objasnila, ali Larry je bio uvjeren da ću se zaposliti u nekoj tvrtki s kojom se izravno ili neizravno nadmećemo, onoj koju sam nagovarala da kupi našu. Imao je pravo. Bila bih radila za njih. Dan nakon što sam dobila otkaz nazvali su me da mi ponude posao. Kada sam im rekla da sam na vrtlarskome dopustu, rekli su da ne mogu čekati tako dugo - vrtlarski dopust od dvanaest mjeseci — pa su potražili nekog drugog. Dužina vrtlarskog dopusta rastjerala mi je potencijalne poslodavce, a i nisam imala što raditi dok čekam. Osjećala sam se kao na odsluženju zatvorske kazne. Vrtlarski dopust od dvanaest mjeseci. To jest kazna. Osjećam se kao da skupljam prašinu na nekoj polici dok se svijet vrti bez mene, a ja ga ne mogu nikako zaustaviti niti mu se pridružiti. Ne želim da mi mozak obraste mahovinom, moram ga redovito ispirati zračnim šmrkom da ostane svjež. Vlati mokre trave lijepe mi se za stopala sve do gležnjeva dok hodam amo-tamo po travnatoj pruzi. I, što se dogodi kada me cijelu godinu stave na čekanje i ja tu ne mogu ništa? Što činim? Tapkam amo-tamo po mokroj travi dok mi se noge smrzavaju, ali mi zato u mozgu počinje zujati nova ideja. Novi projekt. Cilj. Motivacija. Zanimacija. Moram ispraviti jednu nepravdu. Moram prerovati samo tlo na kojemu stojim, što će mi biti lako jer se ionako osjećam kao da su me iščupali iz korijena. Dat ću susjedstvu dar. Obnovit ću vrt.

23

5. - Predivan je — šapnem gledajući sićušno djetešce u rukama svoje prijateljice Biance. — Znam — nasmiješi se, s obožavanjem zagledana u njega. — Zar nije čudesan? — upitam. — Da, sve je... čudesno. — Svrne pogled, smiješak joj se malčice poljulja, a oči su joj upale nakon dvije noći besanice. — Ej, jesi već našla novi posao? - Ne, ne mogu... na vrtlarskom sam dopustu, znaš. - O, pa da — kaže pa se lecne i utihne na trenutak. Ne usuđujem joj se prekidati misli. — Već ćeš nešto pronaći - kaže i suosjećajno mi se osmjehne. Zamrzila sam taj smiješak. Sada sam u bolnici Rotunda i opet obilazim nekoga zaokupljenog nečim drugim. Nedavno sam shvatila da se uglavnom tako družim s ljudima. Svratim prijateljici na posao, upadnem na sestrin sat, gledam kako se tata bavi Žarom, brbljam s prijateljicama dok one gledaju svoju djecu kako plivaju, plešu ili se zabavljaju na igralištu. U zadnje vrijeme kad god nekoga posjetim, upadam mu u život jer je zauzet nečim drugim — odsutan je jer ima jedno oko na meni, a drugo na poslu — dok mu ja sjedim uz bok ili sučelice, strpljivo čekajući da završi to što radi kako bi mi mogao odgovoriti. U svakom prizoru svojega života ja sam besposlen lik pa sam se počela u takvim trenutcima gledati iz daljine, kao da sam izvan sebe i gledam se nepomičnu i nijemu dok se ostali gibaju, bave svojim poslom ili djecom. Otkako sam to shvatila,trudila sam se ni s kime ne sastajati tijekom dana dok drugi imaju posla, a ja ne. Pokušavala sam dogovoriti večernje izlaske, večere, pića — u vrijeme kada znam da možemo biti ravnopravni, lice u lice, jedan na jedan. Ali to je teško jer su svi prezauzeti, neki ne mogu do dadilje, pa nikako ne uspijevamo dogovoriti večer koja bi svima odgovarala pa je prava muka uopće se sastajati. Trebalo mije nekoliko tjedana da organiziram večeru za prijatelje kod sebe ovoga vikenda. Tada ću ja biti zaposlena, a oni neka budu besposleni. U međuvremenu sada sam u bolnici i sjedim uz krevet jedne od svojih najbližih prijateljica koja je upravo rodila prvo dijete i sretna sam zbog nje, naravno da jesam, i u sebi sam se radovala njezinu devetomjesečnom rodiljskom dopustu da bih imala društvo do kraja godine, premda znam da se zapravo nećemo često viđati ili, ako hoćemo, da će ona biti vrlo zauzeta, a ja ću biti besposlena, sjedeći joj uz bok ili sučelice, čekajući da bude spremna, držeći pola njezine pozornosti. — Razmišljali smo, ja i Tristan... — Bianca mi prekine tijek misli. Tijelo mi se ukruti jer slutim što slijedi. — On sad nije ovdje, ali sigurna sam da ne bi zamjerio što te pitam... Osjetim grozu, ali pokušam licem izraziti duboko zanimanje. — Bi li mu ti bila kuma? Ta-da! Treći u dva mjeseca, mora da sam oborila svjetski rekord. — O, Bianca, bilo bi mi neopisivo drago. — Nasmiješim se. — Hvala ti, to je golema čast... Uzvrati mi smiješkom, razdragana svojom molbom kao jednim od najposebnijih trenutaka u svome životu, dok seja u sebi osjećam kao socijalno ugrožen slučaj. Kao da su se svi urotili pitati me da im budem kuma kako bi mi dali posla. A kakvog ću to posla imati? Otići ću u crkvu i stajati uz njih dok budu držali bebu, dok svećenik izlijeva vodu, dok svi nešto rade, a ja besposličarim. — Jesi li čula što je bilo sa sinom tvojega prijatelja? — Kojeg prijatelja? — Matta Marshalla — kaže Bianca. — On mi nije prijatelj - razdraženo odvratim. Zaključivši kako nije pametno svađati se sa ženom koja je upravo rodila, upitam: -Što je njegov sin učinio? 24

— Na YouTube je stavio snimku na kojoj govori koliko mrzi tatu. Da u zemlju propadneš, ne? Zamisli, tako govoriti o članu obitelji. Beba u Biancinim rukama ispusti vrisak. — Ovaj mali idiot stalno me grize za bradavicu - prosikta ona, a ja ušutim jer se njezino raspoloženje opet naglo promijenilo i u bolničkoj sobi zavladala je tama. Preseli sina starog tri dana u drugi položaj držeći ga kao ragbijašku loptu pokraj divovske dojke veće od njegove glave tako da izgleda kao da će ga udaviti. Beba počne sisati i utihne. Trenutak je gotovo lijep, a narušavaju ga samo suze koje joj teku niz lice kad je pogledam. Vrata se otvore i u sobu proviri njezin blijedi suprug Tristan. Kad ugleda novorođenče, lice mu se smekša, a kada podigne pogled i ugleda svoju ženu, na lice mu se vrati napetost. Proguta knedlu. — Bok, Jasmine — pozdravi me ulazeći. — Čestitam, tatice — nježno mu kažem. — Prelijep je. — Ali ima prave očnjake — kaže Bianca opet se lecnuvši od bola. Beba vrisne, otrgnuta od njezine ispucane, crvene i bolne bradavice. — Ozbiljno, Tristane, ovo je... ja ne mogu... — Lice joj se zgrči od plača. Ostavim ih nasamo. Vozeći, uvjeravam se da me ne zanima gledati tvojega sina na YouTubeu. Uvjeravam se da se neću srozati na tvoju razinu, da imam važnijeg posla od razmišljanja o tebi i uživljavanja u tvoj svijet, ali toga dana zapravo doslovno nemam drugoga posla osim odlaska u dućan po namirnice za večeru. Kupovanje za jednu osobu ne deprimira me toliko koliko neke moje druge prijateljice koje su solo. Sretna sam sama i svatko mora jesti, ali sve se svelo na to. Na jedenje. Jelo je prije bilo nešto što sam morala utrpati u prekrcan dan jer moram jesti da preživim. A sada je to nešto što razvlačim, čime znam popuniti i cijelo poslijepodne. Proteklih nekoliko dana spravljala sam si komplicirane obroke. Jučer sam provela pedeset pet minuta u knjižari pretražujući police s kuharicama, a onda sam šezdeset minuta kupovala sastojke koje sam zatim pripremala i kuhala dva i pol sata da bih sve to pojela u dvadeset minuta. To je moj cijeli jučerašnji dan. Bilo je ugodno, ali mnogo toga što sam se radovala činiti u „slobodno vrijeme" izgubilo je draž noviteta. Kada se zaustavim na parkiralištu supermarketa, začudno vedrog i sunčanog dana po prvi put u više tjedana premda je još hladno, izvadim mobitel iz torbe i odem ravno na YouTube. Unesem „Matt Marshall" i odmah mi se kao opcija ponudi „sin Matta Marshalla". Odaberem je. Video je postavljen kasno sinoć i već ga je pogledalo trideset tisuća ljudi - što je impresivno. Premda tvojega sina nikada nisam vidjela izbliza, odmah ga prepoznajem. To je onaj kojeg vidim gotovo svaki dan kad kreće u školu, glave skrivene pod kapuljačom, oborena lica, sa slušalicama u ušima, crvene kose koja proviruje ispod kapuljače dok hoda od kuće do autobusne postaje. Shvatim da, premda sam mu susjeda već četiri godine, nemam pojma kako se zove, ali iz komentara ispod snimke odmah doznam da se zove Fionn. Bravo, Fionne! Moj stari je isto luzer, znam kak ti je! Tvog starog bi trebalo zatvorit zbog sranja koja priča. Ja sam ovlaštena psihologinja i tvoj me ispad zabrinjava. Molim te, javi mi se, mogu ti pomoći. Obožavam tvog tatu, pomogao je mome sinu kad su ga zlostavljali u školi i pomogao je u podizanju svijesti o zakonima o vršnjačkome nasilju u Irskoj. Neka anđeli otklone srdžbu u tvojemu srcu. Stari ti je luzer, a ti si pederčina. To je mali izbor iz korisnih komentara koji su ostavili gledatelji. 25

Fionn ima petnaest godina i po školskoj uniformi koju vidim svakoga jutra zaključujem da pohađa Belvedere, skupu dablinsku privatnu školu. Premda u školi ovo još nisu vidjeli, već znam da im se snimka neće svidjeti. Na zaslonu vidim da ima smeđe oči i blage pjegice po obrazima i nosu. Gleda odozgo u internetsku kameru na laptopu postavljenom da ga cijeloga snimi tako da svjetla na stropu blješte u objektiv. Nosnice su mu raširene od ljutnje. U pozadini se čuje glazba pa pretpostavljam daje na tulumu i slutim da je pijan. Zjenice su mu raširene, ali to bi moglo biti od bijesa. Slijedi četverominutna tirada o tome kako bi se volio službeno odreći svog tate luzera, tebe, za kojega vjeruje da mu nisi pravi otac. Kaže da te se srami, da si raspikuća, da život ide dalje samo zahvaljujući mami, da nemaš talenta. I tako to ide dalje, taj dobro odgojeni dječak trudi se biti prostiji nego što jest u loše sastavljenom napadu na tebe, u kojem opisuje u grubim crtama zašto vjeruje da trebaš ostati bez posla, i to zauvijek. Prilično je to neugodna tirada pa se trzam i gledam kroz prste. Glazba u pozadini postane glasnija, kao i muški glasovi. Dječak se žurno osvrne i snimka završi. Usprkos mojem mišljenju o tebi, ovaj video niti me veseli niti zabavlja. Zao mi je što sam ga pogledala, žao mi je tebe, žao mi je svih vas. Na brzinu obavim kupnju snuždeno žureći između polica. Povremeno zaboravim zašto se tako osjećam i ostane mi samo dojam da mi se dogodilo nešto loše što je ostavilo traga na mojem životu. A onda se sjetim zašto sam potištena i pokušam odagnati taj osjećaj jer cijela ta priča nema veze sa mnom. Problem je u tome što se, premda znam daje to šašavo, ne mogu oteti dojmu da sam povezana s tim što se dogodilo. Večeram jednostavno — patlidžane s parmezanom - i popijem posljednju čašu iz boce crnoga vina preostale od sinoć. Sjednem razmatrati tvoj problem kao daje moj. Sto ćemo s Fionnom, Matte? U tvojoj kući ništa se ne događa. Automobila tvoje žene nema i svi ste vani. Ništa. Ugasi se svjetlo u spavaćoj sobi doktora Jamesona. Nemam rješenja, Matte. Prvi put u životu zaspim na kauču i u neko se doba probudim, ne znajući gdje sam. Sobu osvjetljava jedino treperavo, prigušeno svjetlo televizora. Skočim na noge tako da mi tanjur i pribor za jelo slete na pod, a vinska se čaša razbije. Sada sam posve budna, srce mi bjesomučno tuče i shvaćam što me probudilo. Poznato brujanje tvojega terenca koji juri ulicom. Zaobišavši slomljeno staklo pod svojim nogama, priđem prozoru i vidim te kako mahnito voziš, po običaju naglo skrećeš na prilaz i za dlaku promašuješ garažna vrata. Međutim, ovoga puta ne zakočiš, nego se zabiješ u bijela vrata. Garažna se vrata zatresu i njihove vibracije glasno odjeknu između uspavanih kuća. Mogu zamisliti doktora Jamesona kako se naglo budi i nespretno skida masku za oči. Kao na šlagvort, upravo se u tom trenutku upali svjetlo u spavaćoj sobi doktora Jamesona. Garažna vrata ostanu stajati i kuća se ne sruši na tvoj auto. Sto je zapravo prava šteta. Neko vrijeme ništa se ne događa. Još svira Paradise City, trešti. Vidim te nepomičnog na vozačkome mjestu. Pitam se jesi li dobro, je li se otvorio zračni jastuk i onesvijestio te. Razmišljam o tome da ti pozovem hitnu pomoć, ali ne znam trebaš lije ili bih samo tratila njihovo vrijeme. Premda mi se nikako ne napušta sigurna luka mojega doma, znam da te ne mogu samo tako ostaviti vani. Sinoć si spavao u autu, ne potrudivši se čak niti po običaju lupati na vrata i prozore, ali u nekom trenutku dok sam spavala, uspio si ući u kuću. Pitam seje li ti otvorio sin. Pitam se je li mu jednostavno prekipjelo toliko da se oglušio na maminu naredbu da se ne obazire na tebe pa ti otvorio vrata i pozvao te na red. Već nabrušen od videa koji je snimio, rekao ti je što te ide. To bih rado bila vidjela. Znam da je to čudno. Večeras si u gorem stanju nego inače. To sam i očekivala. Sigurna sam da znaš za snimku na YouTubeu. Slušala sam radio da čujem jesu li te stvarno suspendirali i doista je tebe i tvoju ekipu 26

zamijenio neki novi DJ. Suspendirani ste zbog tvojih zločestih novogodišnjih kerefeka, a sada vidim da nisi iskoristio to vrijeme da za promjenu provedeš večer usred tjedna kod kuće s obitelji ili razmotriš svoje postupke, nego si bančio do sitnih sati. Bilo mi je čudno što u eteru ne čujem tvoj glas. Postao si klasika tog dijela večeri u mnogim domovima, automobilima, radnim mjestima, kombijima i tegljačima koji voze cijelu noć. Začudo, vijest o tvojoj suspenziji nije me obradovala koliko sam očekivala, ali onda sam došla do zaključka kako to što se dogodilo možda i nije loše. Možda te navede na razmišljanje o podlim stvarima koje si rekao i o kojima si raspravljao u emisiji, o tome kako si time utjecao na ljude i kako se možeš popraviti i pritom popraviti živote mnogih na koje toliko utječeš. To me podsjeti na ono zbog čega te mrzim, na pravi razlog ovolike mržnje koju gajim prema tebi. Prije šesnaest godina, na jednoj drugoj postaji u nekom drugom terminu, vodio si raspravu o Downovu sindromu. Razgovor se vodio o mnogim aspektima Downova sindroma i povremeno je bio informativan zahvaljujući nekoj srditoj, ali odlučnoj ženi koja je nazvala iz udruge Downov sindrom u Irskoj da objasni kako stvari zapravo stoje. Nažalost, zaključeno je da je odviše mirna i strpljiva za tvoju emisiju pa si joj brzo prekinuo vezu. Drugi su bili neškolovani, odvratni neznalice kojima je dano previše vremena u eteru. Najviše se govorilo o biopsiji korionskih resica i amniocen-tezi, postupku u prenatalnoj dijagnostici koji služi za utvrđivanje kromosomskih poremećaja ili upala u fetusu. Najčešće se izvodi da bi se ustanovilo ima li beba genskih poremećaja ili kromosomskih nepravilnosti kao stoje Downov sindrom. Na tu se pretragu uglavnom odlučuju žene koje pripadaju rizičnoj skupini za genske ili kromosomske probleme, djelomice zbog toga što je zahvat invazivan i nosi mali rizik od spontanog pobačaja. Razumijem zašto si želio pokrenuti razgovor o tome, to je važna tema koja bi ženama mogla pomoći da donesu odluku kada bi joj se pristupilo na zreo i iskren način — ali ne na tvoj način, ne na način na koji tvoja emisija pristupa takvim temama, trudeći se izazvati kontroverze i drame. Umjesto da joj pristupiš zrelo i iskreno, ti si pozvao u emisiju luđake da pokažu najgoru stranu i izražavaju neupućena mišljenja o Downovu sindromu. Na primjer, neki anonimni idiot koji je upravo doznao da njegova djevojka rađa dijete s Downovim sindromom pitao se ima li on to prava spriječiti. Imala sam tada sedamnaest godina i bila sam na tulumu s tipom koji mi se sto godina sviđao. Svi su bili pijani, nečiji su roditelji bili na putu, a umjesto da slušamo glazbu, nama je bila fora slušati Matta Marshalla. Tada još nisam imala ništa protiv tebe, štoviše, mislila sam da si kul jer je tada još bilo kul slušati tvoje teme dok smo još tražili vlastiti glas. Ali od tog mi se razgovora smučilo jer se iz zvučnika proširio u našu sobu na tulumu pa sam morala slušati što o tome misle moji prijatelji, koji su trebali biti pametniji, kao i ljudi koje nisam poznavala, pa čak i tip koji mi se sviđao. Nitko nije želio dijete s Downovim sindromom. Jedna je osoba rekla da bi radije imala bebu s AIDS-om. Bilo mi je mučno sve to slušati. U mojemu domu spavala je moja divna sestra s majkom koja se liječila od raka i kojoj se bilo teže rastati od moje sestre više nego od ičega drugoga na svijetu, pa jednostavno nisam imala želudca za takve priče. Jednostavno sam ustala i izašla. Policija me pokupila na obalnoj cesti. Nisam teturala, ali bila sam potresena, što je alkohol samo pogoršao, pa su me odveli u postaju radi moje sigurnosti i upozorenja. Mama je bila bolesna i bio joj je potreban odmor. Nisam mogla nazvati tetku nakon svega što se proteklih nekoliko tjedana događalo u njezinoj kući između mene i njezina sina Kevina niti sam poslije svega mogla odsjesti kod nje, pa su nazvali tatu. Bio je vani s novom djevojkom pa su me pokupili taksijem, on u večernjem odijelu, a ona u toaleti, i odvezli me u njegov stan. Njih su dvoje u taksiju očijukali i hihotali se pa sam vidjela da im je cijela priča neizrecivo zabavna. Čim smo došli u stan, odmah su opet izašli, što je bila prava sreća. 27

I tako sada stojim pred prozorom i gledam, tvoje nepomično tijelo u terencu, toliko zabrinuta da se ne zamaram time vidiš li me ili ne. Baš kad odlučim izaći da ti pomognem, vrata terenca otvore se i ti ispadneš van. Glava pada prva i leđima si okrenut prema van kao da si bio oslonjen na vrata. Polako spuzneš i udariš glavom o tlo. Stopalo ti je zapetljano u sigurnosni pojas na kožnatome sjedalu. Ne mičeš se. Ogledam se za kaputom, ali uto začujem tvoj smijeh. Pokušavaš osloboditi nogu pojasa, a smijeh ti zamire jer postaješ razdražen i moraš se usredotočiti na raspetljavanje dok ti krv otječe u glavu. Napokon se oslobodiš i započneš svoju predstavu s vikanjem/ zvonjenjem/nabijanjem po vratima, ali iz kuće nema odgovora. Nekoliko puta zatrubiš. Čudi me što ti nitko od susjeda još ne viče da umukneš, možda spavaju i ne čuju. Možda se boje, možda te gledaju kao ja, ali sumnjam. Murphyji rano idu u krevet, Maloneima očito ne smetaš, a Lennoni pokraj mene toliko su plahi da bi ti se bojali suprotstaviti. Čini se da ometaš samo doktora Jamesona i mene. U tvojoj kući sve je mirno, ali opažam da automobil tvoje žene nije parkiran na ulici kao obično. Ni na jednome prozoru nisu navučene zavjese. Kuća djeluje pusto. Nestaneš iza kuće, a onda te začujem prije negoli te opet ugledam. Kad se ponovno pojaviš, vučeš po travnjaku drveni stol za šestero. Noge stola uništavaju travu, ruju zemlju, ostavljajući tragove duboke kao od oranja. Preneseš stol s trave na beton. Drvo struže po tlu, po prilazu iza automobila, uz jezivu škripu koja traje punu minutu. Nakon šezdeset sekunda škripanja, vidim da se upalilo svjetlo kod Murphyjevih. Dovukavši drveni stol na travnjak ispred kuće, opet nestaneš u stražnje dvorište i u tri navrata doneseš svih šest stolica iz kompleta. Zadnji put vratiš se sa suncobranom i pokušavaš ga ugurati u rupu na sredini stola. Zatim ga frustrirano ispališ, a suncobran se u letu rastvori kao padobran i otvoren sleti na stablo. Zadihan, doneseš iz terenca trgovačku vrećicu. Prepoznam da je iz obližnjeg dućana alkoholom. Ispraznivši vrećicu, poslažeš limenke na stol i sjedneš. Raskomotiš se podigavši čizme na drveni stol, kao da ti je posve ugodno i kao da si kod kuće. Prvo si mi se uvukao u glavu glasom, a sada si još i šaka u oko točno ispred moje kuće. Neko te vrijeme gledam, ali naposljetku izgubim zanimanje jer samo piješ i ispuhuješ dimne krugove u mirno, noćno nebo. Gledam te dok gledaš zvijezde, koje su večeras toliko bistre da se pokraj Mjeseca vidi Jupiter, pitajući se o čemu razmišljaš. Što ćeš s Fionnom. Što ćeš s poslom. Jesmo li na koncu uopće tako različiti?

28

6. Sada je pola devet ujutro, a ja stojim u vrtu s građevincem po imenu Johnny, krupnim čovjekom crvenih obraza koji se drži kao da me mrzi. Nitko ništa ne govori. On i njegov kolega Eddie, oslonjen o pneumatski čekić, samo me gledaju. Johnny baci pogled na tebe u tvojem vrtu, usnulog u vrtnoj stolici s čizmama na stolu, a onda opet pogleda mene. - Onda, što hoćete na napravimo? Čekamo da se probudi? -Ne! Ja... - E, to ste rekli. Upravo sam to rekla. - Nisam to rekla - odlučno odvratim. - Zar pola devet ujutro nije prerano za toliku buku? Mislila sam da su radovi službeno dopušteni tek od devet. On se ogleda oko sebe. - Većina je ljudi na poslu. - Ne u ovoj ulici — odgovorim. - U ovoj ulici nitko ne radi. — Barem ne više. To je neobična tvrdnja, ali posve točna. On me smeteno pogleda pa dobaci pogled tipu s pneumatskim čekićem kao da sam luđakinja. - Čujte, mila, rekli ste da vam je hitno. Imam dva dana da završim ovaj posao, a onda idem na sljedeći tako da ili počinjem odmah ili... - Dobro, dobro. Počnite odmah. - Vratit ću se u šest pogledati. — Kamo idete? — Na drugi posao. Eddie zna sve sam. Eddie, koji izgleda kao da ima sedamnaest godina, bez riječi stavi zaštitne slušalice. Ja odjurim u kuću. Stojim pred prozorom dnevnog boravka koji gleda na tvoj vrt i promatram te duboko usnulog za stolom, zabačene glave, obamrlog od alkohola. Pokriven si dekom. Pitam se je li te pokrila žena ili si deku donio iz automobila nakon što si se usred noći probudio od hladnoće. Zdrav razum nalagao bi ti da ostaneš u autu s uključenim grijanjem, ali ti si se sa zdravim razumom posvadio. Jutros je nešto definitivno čudno. Izuzev toga što spavaš nasred razrovana vrta na nakošenom, nabacanom vrtnom pokućstvu pred očima javnosti, tvoja je kuća u ovo vrijeme inače užurbana. Klinci su već u školi, a tvoja bi žena trebala dolaziti i odlaziti razvozeći djecu i obavljajući svoje poslove, ali jutros od toga ništa. U kući nema znakova života, zavjese se nisu pomakle od jučer ujutro. Automobila tvoje žene nema. Suncobranjejoš zaglavljen na stablu. Nema vidljivih znakova daje tvoja obitelj kod kuće. Odjednom proradi pneumatski čekić, a čak i u kući buka je toliko jaka da osjećam vibracije u grudima. Prvi mi put padne na pamet da sam trebala upozoriti susjede da ću ih ometati dok budem raskapala savršeno dobre opločnike da napravim mjesta za travu. Sigurna sam da bi oni to za mene učinili. Skočiš sa stolice lamatajući posvuda rukama i nogama, ogledavajući se kao da si napadnut. Treba ti trenutak da ocijeniš gdje si, što se događa i što si učinio. A onda ugledaš građevinca u mojem vrtu. Smjesta dojuriš do moje kuće. Srce mi divlje tuče, premda ne znam zašto. Nikada prije nismo razgovarah, nego se samo koji put pozdravili ili si mahnuli u prolazu. Osim na Staru godinu kada si me ulovio da te uhodim s prozora svoje spavaće sobe, nikada me nisi pravo ni pogledao, kao ni ja tebe, zato što mrzim tebe i sve što predstavljaš, zato što nisi mogao shvatiti kako bilo koja majka, čak i ona na umoru, može biti tužna zato što ostavlja svoje dijete s Dovvnovim sindromom na svijetu. Prisjetim se svega što ste ti i tvoji pozivatelji govorili one večeri, zbog čega sam te zamrzila, pa sam u trenutku kada stigneš do mojega vrta već spremna za sukob. 29

Vidim da vičeš na Eddieja. Eddie te ne može čuti od buke i zaštitnih slušalica, ali vidi čovjeka koji stoji pred njim, srdito otvarajući i zatvarajući usta, s rukom na boku, drugom pokazujući kuću, zahtijevajući da ga se sasluša. Eddie se ne obazire na tebe, nego nastavlja razbijati moje skupe opločnike. Spustim se u predsoblje i ushodam ispred vrata, čekajući da dođeš. Poskočim kad se zvonce oglasi. Samo jednom. Nema u tome ništa nepristojno. Jedan pritisak, vedri biiing, nimalo slično tvojem redovitom cirkusu pred ženinim vratima. Kad otvorim vrata, prvi put u životu nađemo se licem u lice. Ovo činim za svoju sestru, za tebe, Heather, za svoju majku, zbog njezina nepravedna rastanka od kćeri od koje se nikada nije željela rastati. To si uporno ponavljam, stišćući i opuštajući pesnice, spremna za okršaj. — Da? — kažem, već ratobornim tonom. Čini se da si zatečen mojim nastupom. — Dobro jutro — kažeš s visoka, kao da mi želiš reći „ovako se počinje razgovor", kao da uljudne razgovore poznaješ do najsitnijih detalja. Pružiš mi ruku. - Ja sam Matt, stanujem preko puta. Ovo mi teško pada. Nisam nepristojna osoba, ali dok gledam tvoju ruku, a potom tvoje neobrijano lice, krvave oči, osjećam smrad alkohola koji ti izbija iz svake pore i iz usta, koja mrzim zbog riječi koje izlaze iz njih, pa tutnem ruke u stražnje džepove traperica. Pritom mi srce manijakalno udara. Za tebe, Heather, za tebe, mama. Pogledaš me u nevjerici. Povučeš ruku i gurneš je u džep kaputa. —Je li mi nešto promaklo? Pola devet je, a ti provodiš iskapanja! Postoji li nešto za što bismo svi trebali znati? Možda neko nalazište nafte koju možemo svi podijeliti? Vidim da si još pijan. Premda nogama čvrsto stojiš na zemlji, tijelo ti kruži kao da se naginješ poput Michaela Jacksona u koreografiji. — Ako ti to toliko smeta, možda bi ti bilo lakše idućih nekoliko dana kampirati u stražnjem dvorištu. Pogledaš me kao da sam najveća i najluđa kuja na svijetu pa odeš. Toliko sam ti toga mogla reći. Na toliko, toliko načina mogla sam izraziti razočaranje tvojim pristupom Downovu sindromu. Pismom. Pozivom na kavu, možda. Zrelim razgovorom. Umjesto svega toga, izrazila sam ga na prvome susretu. Odmah to požalim, ne zato što sam te možda povrijedila, nego zato što mislim da sam potratila priliku da na pravi način ostvarim nešto važno. A onda mi prvi put padne na pamet da ti možda uopće ne pamtiš tu emisiju. Vodio si tolike da ti vjerojatno ništa ne znače. Ja sam samo odvratna susjeda koja ti nije najavila svoje građevinske radove. Gledam za tobom dok prelaziš ulicu hodajući prema svojoj kući. Eddie još kopa, ne obazirući se na svijet oko sebe, a meni buka još tutnji u ušima. Obilaziš kuću tražeći način da uđeš. Malo teturaš, još pijan. Priđeš stolu tako da pomislim da ćeš opet sjesti, ali ti podigneš jednu vrtnu stolicu i doneseš je do ulaznih vrata. Zamahneš njome svom snagom i udariš jednom, dvaput, triput prozor pokraj ulaznih vrata i razbiješ staklo. Zvuk čekića sve to nadglasava. Okreneš se bočno jer ti krupna građa otežava da se provučeš kroz uzak otvor koji si stvorio, ali naposljetku se uvučeš u kuću. Premda sam svjedočila svemu tome, opet mi ostaviš dojam da sam ja ta koja je nerazumna.

30

7. Eddie marljivo radi dva sata pa nestane na tri. Za to vrijeme njegov stroj ostaje u mojem vrtu, koji sada izgleda kao da je bio potres. Napravio je nered koji mije mrsko gledati, ali ne mogu si pomoći jer gledam kroz prozor, ne tražim tebe — znam da se sada satima nećeš pojaviti — nego Eddieja koji je odšetao ulicom još noseći kacigu i nikada se nije vratio. Nazovem Johnnvja, koji se ne javlja, a njegov mobitel nema sekretaricu. To nije dobar znak. Preporučio mi gaje vrtlar kojeg sam unajmila da mi sredi vrt, što također nije dobar znak. Zazvoni mi mobitel, ali pozivateljev je broj skriven pa se ne javim. Tetka Jennifer mije, pripita na Božić, rekla da se moj bratić Kevin vraća kući u novoj godini i da mi se želi javiti. Sada je nova godina, a ja pratim svoje telefonske pozive kao CIA. Kevin je otputovao iz Irske s dvadeset dvije godine, prvo da proputuje svijet, a onda se skrasio u Australiji, premda sumnjam da će se Kevin ikada skrasiti. Otišao je u potragu za samim sobom nakon bujice obiteljskih drama i nikada se ne vraća, čak ni za Božić, rođendane ni pogreb moje mame. To je isti onaj Kevin koji mi je kao petogodišnjakinji rekao da ću umrijeti — i koji mi je kao sedamnaestogodišnjakinji rekao daje zaljubljen u mene. Tetka je otputovala na vikend s mojom mamom, u neko odmaralište da joj pomogne, a ja sam po običaju za to vrijeme spavala u njezinoj kući. Moj tetak Billy gledao je televiziju, a Kevin i ja sjedili smo na ljuljačkama u vrtu iza kuće, otvarajući jedno drugome srce. Ja sam mu pričala o maminoj bolesti, a on me slušao. Jako je dobro slušao. A onda mije otkrio svoju tajnu: upravo je doznao da je posvojen. Rekao je da se osjeća izdano, nakon toliko vremena, ali odjednom mu je sve postalo logično, svi osjećaji koje gaji. O meni. Bio je zaljubljen u mene. Prije negoli sam se snašla, bacio se na mene, njegove ruke bile su posvuda, a njegov vrući dah i skliski jezik" bili su mi u ustima. Kad god bih nakon toga pomislila na njega, ispirala bih usta najduže što mogu. Možda mi nije bio bratić po krvi, ali bio mije bratić. U krošnjama u njegovu dvorištu igrali smo se Gospodara muha, vezali smo njegova brata Michaela i okretali ga na ražnju, kostimirali smo se i postavljali predstave stojeći na prozorskim daskama. Živjeli smo kao obitelj. Sva moja sjećanja na njega bila su neraskidiva od činjenice da mije bratić. Zgadio mi se. Nakon toga nismo razgovarali. Tetki to nisam nikada rekla, ali znala sam da zna. Pretpostavila sam da joj je to rekla moja mama, ali sa mnom nikada o tome nije razgovarala. Nakon prvih godinu dana njezin bojažljivo pokajnički pristup zamijenila je razdraže-nost. Mislim da je vjerovala kako bi joj se Kevin vratio da mu ja oprostim. Nije otputovao neposredno nakon toga, ali Kevin nikada nije želio pripadati ičemu ni ikome, a ponajmanje svojoj obitelji. Oduvijek je bio nespokojan, nesiguran u sebe i ljude oko sebe. Ja sam tada imala ionako previše briga pa mi njegovi problemi zaista nisu trebali. To je možda okrutno, ali sa sedamnaest godina nisam imala razumijevanja za takve stvari pa je za mene bio samo odvratni usvojeni bratić koji me zažvalio, a ja sam htjela da me se kloni. Ali sada se vratio i uskoro ću se morati s njime suočiti. Ne predstavlja mi više problem, nemam više potrebu isprati usta kad god ga se sjetim. Usprkos tome, premda nemam pametnoga posla, mogu zamisliti bolje načine da mi prođe vrijeme od neugodnih razgovora s bratićem koji mije prije šesnaest godina uvalio jezik u usta na ljuljački u vrtu. Dok gledam kroz prozor čekajući Eddiejev povratak, zazvoni telefon. Taj broj nema nitko osim tate i Heather, a najčešće zove Heather pa se javim. — Bih li mogao razgovarati s Jasmine Butler, molim? Zastanem, trudeći se smjestiti taj glas. Ne mislim da je Kevinov. Zamišljam da je on u međuvremenu stekao australski naglasak,ali možda i nije. Kako bilo, ne mislim daje to on. TetkaJennifer morala bi biti nevjerojatno okrutna da mu da moj kućni broj. U pozadini dablinskog 31

izgovora osjećam još neki, koji ne mogu točno smjestiti, izvan Dublina, ali unutar Irske. Blago rustikalna kadenca. — Tko zove? -Jesam li dobio Jasmine Butler? - upita. Nasmijem se nastojeći prikriti razdraganost. — Biste li mi mogli reći tko zove, molim? Ja sam kućna pomoćnica gospođice Butler. — A, oprosti - kaže, veselo i šarmantno. - A kako je tebi ime? Tko je ovo? On je nazvao mene i sada pokušava preuzeti vodstvo, premda u tome nema ništa nepristojno, savršeno je uglađen i ima ugodan glas. Izgovor još ne mogu smjestiti. Nije dablinski. Nije sjevernjački. A ni južnjački. Unutrašnjost? Ne. Ali šarmantan je. Vjerojatno nešto prodaje. A ja sada moram smisliti ime da ga se riješim. Bacim pogled na stolić u predsoblju pokraj sebe i pokraj telefonskog punjača ugledam P. E. N.-ovu kemijsku. — Pen — kažem susprežući smijeh. — Penny. Penelope, ali neki me zovu Penny. — A katkad Pen? - upita. — Da. — Nasmiješim se. — A mogu li dobiti prezime? — Je li ovo neka anketa? — Ne, pitam samo za slučaj da opet nazovem i ne zateknem gospođicu Butler kod kuće. Za što su šanse vrlo male. Opet se nasmijem na njegov sarkazam. — A. — Spustim pogled na stolić i pokraj kemijske ugledam notes s londonskog kolodvora. Zakolutam očima. — Pad. - Zakašljem se da prikrijem smijeh. — Paddington. — Okej, Penelope Paddington - ponovi i sigurna sam da mu je sve jasno. Ako ima imalo mozga, kuži. — Znaš li kada će se gospođica Butler vratiti kući? — Ne bih znala. — Sjednem na rukonaslon kauča, još zagledana kroz prozor, pa pred vratima tvoje kuće ugledam doktora Jamesona. — Stalno dolazi i odlazi. Radi. — Doktor Jameson viri kroz razbijen prozor. — O čemu je riječ? — Privatno je - odgovori toplo i uljudno. - Radije bih o tome s njom osobno. — Poznaje li vas? — upitam. — Ne još — kaže. — Ali možda bi joj mogla reći da sam zvao. — Naravno. - Uzmem kemijsku i papirić da zabilježim njegove podatke. — Pokušat ću je dobiti na mobitel — kaže. — Imate njezin broj mobitela? — I broj na poslu, ali tamo sam jednom nazvao i rekli su mi da nije dostupna. To me smete. Netko tko me dovoljno dobro poznaje da ima sva tri broja, a ne zna da sam dobila otkaz. Posve sam zbunjena. — Hvala, Penelope, mnogo si mi pomogla. Ugodan dan. — Prekine vezu, a ja ostanem zbunjeno slušati signal slobodne veze. — Jasmine - zazovem samu sebe pjevnim glasom. - Upravo te zvao neki totalni čudak. Doktor Jameson prelazi ulicu prema mojoj kući. — Dobar dan, doktore Jameson - pozdravim ga ugledavši bijelu omotnicu u njegovoj ruci i pitajući se koga vraga susjedstvo sada planira i koliko će me to koštati. — Dobar dan, Jasmine. Odjeven je besprijekorno kao uvijek u košulju, pulover s V-izrezom, hlače sa savršeno izglačanim naborom točno po sredini i ulaštenim cipelama. Niži je od mene pa se pokraj njega sa svoja 172 centimetra osjećam kao neko egzotično, neprirodno biće. Kosa mi je jarkocrvena, crvena kao 32

vatrogasna kola iliti booster scarlet power, kako to zove L'Oreal. Prirodno sam smeđokosa, ali tu boju ni ja ni ostatak svijeta nismo vidjeli od moje petnaeste godine, tako da se u tragovima zadržala samo u mojim obrvama jer mi na glavi sve češće izbijaju sijede, a ne smeđe vlasi. Kažu mi da crvena dodatno ističe boju mojih očiju: oči su mi tirkizne nijanse koju sam već navikla da ljudi opažaju. Moje oči i kosa prvo su što ljudi primijete na meni. Bila na poslu ili zabavi, uvijek, apsolutno uvijek nosim ultracrni tuš za oči. Oči i kosa moj su zaštitni znak. I cice. Prilično su velike, ali ne naglašavam ih ničim neprirodnim nego, pametnice male, same strše. — Oprostite zbog jutrošnje buke — iskreno se ispričam. - Trebala sam vas upozoriti. — Sve je u redu... — Odmahne rukom kao da jedva čeka reći nešto drugo. — Bio sam preko puta, tražeći našeg prijatelja, ali čini se da je zauzet — kaže kao da naš prijatelj (misli na tebe) u dvorištu iza kuće izrađuje balone u obliku životinja za klince, a ne leži u nesvijesti u kupaonici, sred lokve vlastite povraćotine. Samo nagađam. — Amy mi je dala ovo za gospodina Marshalla — možemo ga zvati Matt, ne? - Pogleda me urotnički tako da pomislim kako zna da te motrim, često. Ali to ne može znati ako on ne motri mene, a znam da to nije točno jer ja motrim njega. - Tko je Amy? - Mattova supruga. — Ah. Da. Naravno. Pravim se da sam zaboravila kako se zove. Nisam imala pojma. - Mislim da bi ovo trebao hitno primiti — zamahne bijelom omotnicom — ali ne odgovara. Ubacio bih je kroz... ovaj, otvoren prozor, ali ne bih bio siguran je li ju pronašao. Usto postoji kopija koju bih rado ostavio vama. — Pruži mi omotnicu. - Kopija čega? — Ključa kuće. Amy je dala napraviti dva rezervna ključa za susjede — smatrala je da bi mogli dobro doći — kaže iznenađeno, premda oboje znamo daje to posve uobičajeno i razumno. - Mislim daje nema kod kuće i mislim daje dugo neće biti — kaže prodorno me gledajući. Ah. Shvaćeno. Povučem ruke od ključa i omotnice koje mi gura. — Mislim da bi bilo najbolje da ih vi čuvate, gospodine Jameson. Ja nisam prava osoba za to. - Zašto? — Znate kako živim, nikada me nema doma. U vječnoj sam gužvi. Posao i... znate, ostalo. Mislim da bi bilo bolje da to ostavite kod nekoga tko je češće ovdje. - Ah. Imao sam dojam da ste... pa, da ste u zadnje vrijeme češće kod kuće. To me zapeklo. — Pa, istina, ali svejedno mislim da bi bilo bolje kada biste ih vi čuvali. — Ne dam se. — Ja već imam njihov ključ, ali putujem na dva tjedna. Nećak me pozvao na odmor sa svojom obitelji. Ovo je prvi put. — Lice mu se ozari. - Baš lijepo od njih, premda sam siguran da gaje nagovorila Stella. Krasna gospođa. I stvarno to cijenim. Španjolska — kaže sa sjajem u oku. — Uglavnom... — Lice mu se smrači. — Morat ću ovo nekome ostaviti. Čini se da ga to strašno muči. Koliko god me pekla savjest, ne mogu to učiniti. Ne mogu unijeti u svoj dom tuđe ključeve. I to od potpunog neznanca. To bi bilo nastrano. Ne želim se petljati u to. Ne želim imati posla s drugima. Znam da te držim na oku, ali... ovo ne mogu. Neću dati da me smekša njegovo zabrinuto, smeteno lice. Da imam posao, ne bih sada bila u ovoj dobrosusjedskoj gabuli, prisiljena baviti se tuđim problemima koje bi ljudi trebali zadržati za sebe. 33

— Možda biste ih mogli dati gospodinu i gospođi Malone. -Nemam blage veze kako se zovu. Živim pokraj njih već četiri godine, a ne znam im imena premda mi svake godine šalju božičnu čestitku s oba potpisa. — To je dobra ideja — neuvjereno kaže, a znam i zašto nije baš uvjeren. Ne želi ih uvaliti u neprilike. Kada ostaneš zaključan izvan kuće srdit i pijan, tvoji problemi ne bi smjeli pasti na pleća gospodina i gospođe Malone. Isto bi se moglo reći i za Murphvje i Lennone. Ima pravo, znam, ali ne mogu si pomoći. — Sigurni ste da ih ne biste vi uzeli? - još jednom upita. — Sto posto — odlučno kažem odmahujući glavom. Ne dam se uvući. — Razumijem. — Kimne napućenih usana pa primi omotnicu objema rukama. Uputi mi pogled po kojem vidim daje svjedočio istim noćnim predstavama kao ja. — Stvarno razumijem. Oprosti se od mene, nakon čega moram potrčati da ga spriječim prije negoli zakorači na kolnik pred vozilo hitne pomoći koje juri punom brzinom. Oboje automatski bacimo pogled na tvoju kuću, misleći da se nešto dogodilo, ali hitna se zaustavi pred kućom Maloneovih, a bolničari potrče do njihovih vrata. — Majčice mi — kaže. Nikada nisam čula da itko koristi toliko izraza kao što su sto mu gromova, ti bokca, nebesa, tako mi svega. Stojeći uz njega, gledam kako gospođu Malone iznose na nosiljci s maskom za kisik na licu, pa je ukrcavaju u hitnu. Gospodin Malone blijed kao kreč ide za njima. Izgleda traumatizirano. To mi odmah slomi srce. Nadam se da nisam ja kriva. Nadam se da nije dobila srčani udar od pneumatskog čekića u mojem vrtu, od kojeg znam daje tebe skoro izdalo srce. — Vincent — kaže ugledavši doktora Jamesona. — Marjorie. — Pretpostavim da je to ime njegove supruge i postidim se što ga nisam prije upamtila. Sirota Marjorie. Nadam se da će biti dobro. — Pobrinut ću se za nju, Jimmy - kaže doktor Jameson. - Dvaput dnevno? Hrane ima? — Da — zadihano će gospodin Malone dok mu pomažu uspeti se u vozilo. Ne. Nije mislio na suprugu. Vrata se zatvore i hitna pomoć odjuri ostavljajući ulicu praznom kao prije, kao da se ama baš ništa nije dogodilo, dok sirena zamire u daljini. — Nebesa — kaže moj susjed, vidno potresen kao i ja. - Tako mi svega. —Jeste li dobro, doktore Jameson? — Vincent, molim vas — ne bavim se medicinom već deset godina — odsutno kaže. - Bolje da odem nahraniti mačku. Tko će je hraniti dok mene ne bude? Možda ne bih trebao otputovati. Prvo ovo — pogleda omotnicu i ključ u svojoj ruci — a sada i Malonei. Da, možda sam potrebniji ovdje. Ne osjećam ništa osim grižnje savjesti i groze te blagog durenja zbog toga što se svemir očito urotio protiv mene. U ovakvom bi trenutku bilo nepristojno predložiti nekog drugog susjeda, premda bih upravo to najradije učinila. Dva „ne" u jednome danu prikazala bi me u doista lošem svjetlu. — Ja ću hraniti mačku dok vas ne bude — kažem. — Samo mi morate pokazati gdje što stoji. — Fantastično. - Kimne, još potresen. — Kako ćemo ući? — Pogledam njihovu praznu kuću, savršenu s vrtnim patuljcima, malim prometnim znakovima za „vilenjake na cesti" i vilinskim vratašcima zakucanima za stablo radi njihovih unuka i kamenim puteljkom koji vodi vrtom da bi posjetitelji istražili prostore iza stabala i pod tužnim vrbama. Platnene rolete iz osamdesetih, bež i ružičaste, zgužvane poput gljiva na vrhu prozora, porculan cvjetasta uzorka na prozorskim daskama i stol pokraj prozora pun fotografija. Sve izgleda kao kućica za lutke koja je zapela u prošlosti, brižno uređena i održavana. — Imam njihov ključ — kaže. 34

Naravno da ima. Čini se da u ulici svi imaju svačije ključeve osim mojih. On spusti pogled na omotnicu u svojim rukama, u kojoj je tvoj ključ, kao daje vidi prvi put. Primijetim da mu se ruke tresu. — Vincente, ja ću to uzeti — nježno kažem i položim ruku na njegovu uzimajući omotnicu. I tako sam završila s pismom tvoje supruge upućenom tebi i rezervnim ključem tvoje kuće. Samo da znaš, nikada ih nisam željela.

35

8. Eddie se vrati odraditi još dva sata. To znam zato što, baš dok vilicom prebacujem mačju hranu u Marjorienu zdjelicu, mačka iskoči iz vlastite kože od straha začuvši pneumatski čekić pa zbriše. Razmišljam o tome daje potražim, ali ne želim lutati po drugim sobama narušavajući tuđu privatnost pa zaključim da je to ipak mačka i da će se snaći. Eddie radi punom parom kad se Johnny vrati provjeriti stoje obavio držeći se kao da nikada nije otišao. Netremice sluša moje prigovore na Eddieja pa bez komentara pregleda što je obavio i zaključi da su dobrano unutar radnoga plana nakon čega se odvezu u trošnom crvenom kombiju pola sata ranije jer idu na drugi posao. Ne odu daleko, nego u rikverc skrenu na tvoj prilaz i iskoče. Svjesna sam da sam se pretvorila u one koji vječno vire kroza zavjese, ali ne mogu si pomoći jer sam zaintrigirana. Johnnv izmjeri veličinu razbijenog prozora pokraj ulaznih vrata pa donese drvenu dasku iz kombija, nakon čega ih neko vrijeme ne vidim, ali čujem kako je pile iza otvorenih vrata. Tek je pola šest, a vani je već mrkli mrak. Rade u polumraku, osvijetljeni samo svjetlom na trijemu, a svjetlo dopire i iz neke prostorije koja gleda na stražnju stranu kuće, vjerojatno iz kuhinje. Valjda si se probudio. Treba im deset minuta da učvrste dasku na tvoj prozor nakon čega uskoče u crveni kombi i odvezu se. Moj vrt nije ni izdaleka dovršen. U ruci imam tvoje pismo. Doktor Jameson natjerao me obećati da ću ga odmah dostaviti. On i ja moramo znati da sije primio kako bi on to mogao prenijeti Amy. Ključ tvoje kuće ostavila sam na kuhinjskom elementu, gdje izgleda kao uljez, ali ne znam kamo bih ga drugamo stavila. Ključ je kao šaka u oko, gotovo kao da pulsira. Gdje god sjedim ili stojim, privlači mi pogled. Imam osjećaj daje loše imati nešto tvoje u kući. Spustim pogled i okrenem pismo. Pretpostavljam da te tvoja žena Amy napokon ostavila i povjerila susjedima zadatak da njezine riječi, njezino obrazloženje - uvjerena sam daje dugo i pedantno sastavljala pismo - prenesu tebi. Imam osjećaj da sam joj dužna dostaviti ti pismo. Trebala bih uživati u tome, ali ne uživam i to mi je drago. Barem nisam oguglala na ljudske osjećaje kao ti. Navučem kaput i uzmem omotnicu. Mobitel zazvoni, zove broj koji ne prepoznajem. Misleći daje opet onaj čudni prodavač, javim se. — Bok, Jasmine, Kevin ovdje. Srce mi potone u želudac dok gledam kako izlaziš iz kuće, ulaziš u automobil i odlaziš dok ja slušam kako mi bratić koji me pokušao poljubiti govori da se vratio kući. Ne mogu spavati. Ne samo zato što sam se za nekoliko dana dogovorila sastati s bratićem Kevinom — vani, ne kod mene tako da mogu otići kad poželim - nego zato što vrtim u glavi sve moguće scenarije koji bi se mogli odigrati kada se vratiš. Dajem ti ključ i pismo, otvaram tvoja vrata, napadaš me pijan, gađaš me stolicom, vičeš na mene, tko zna. Nisam željela preuzeti taj zadatak, ali osjećaj dužnosti prema susjedima nije mi dopustio odbiti. Kada se dovezeš kući, posve sam budna. Opet trešti Paradise City. Zakočiš prije nego što ćeš udariti u garažna vrata, izvadiš ključeve iz motora, doteturaš do vrata, nekoliko se puta spotakavši o vlastita stopala jer si usredotočen na ključeve koji ti zveckaju u rukama. Treba ti neko vrijeme, ali uspiješ gurnuti ključ u bravu. Uteturaš u kuću i zatvoriš vrata. Upali se svjetlo u predsoblju. Upali se svjetlo na stubištu. Ugasi se svjetlo u predsoblju. Upali se svjetlo u tvojoj spavaćoj sobi. Pet minuta poslije ugasi se svjetlo u tvojoj spavaćoj sobi. Odjednom je u mojoj spavaćoj sobi zavladala neprirodna tišina pa shvatim da zadržavam dah. Legnem, smetena. Razočarana sam. 36

Za vikend mi dolaze prijatelji na večeru. Ima nas osam. To su mi sve bliski prijatelji. Biance nema jer je kod kuće s novorođenim sinom, ali zato je došao Tristan. Zaspao je u naslonjaču ispred kamina prije negoli sam stigla poslužiti predjelo. Pustimo ga na miru i počnemo jesti bez njega. Razgovor se većinom vrti oko njihove nove djece. To mi se sviđa jer mi odvraća pozornost. Mnogo doznam o kolikama i namještam zabrinuto lice dok raspravljaju o nedostatku sna. Zatim prijeđu na uvođenje krute hrane, raspredajući o prikladnom povrću i voću. Jedan tata mora na internetu provjeriti je li kivi prikladno prvo voće. Caroline mi na uho trideset minuta melje o svojem seksualnom životu s novim dečkom otkako se rastavila od gada za kojeg je bila udana. I to mi se sviđa, i to mi odvraća pozornost. To je pravi život, to je ono o čemu želim slušati. Zatim se pozornost preusmjeri na mene i moj posao i, premda su mi prijatelji, obožavam ih i blagi su, ne mogu se natjerati iskreno govoriti o tome. Kažem im da uživam u odmoru i slažem se s njima kada govore daje sjajno biti plaćen za izležavanje po kući. Smiju se dok nastojim pobuditi njihovu zavist napuhanim pričama o jutarnjem izležavanju u krevetu s knjigom i čistoj raskoši vremena s kojim mogu što hoću. Međutim, zvučim si neprirodno i osjećam se nelagodno zato što glumim, zato što samoj sebi ne vjerujem ni riječ. Nikada nisam bila sretnija što čujem tvoj terenac. Nadam se da si razvaljeniji nego obično. Nisam rekla prijateljima za tvoje nedavne pijane, kasnovečernje kerefeke. Ne znam zašto. To je savršena anegdota. Uživali bi u priči koju tvoja slava čini posebno sočnom. Ali ne mogu se prisiliti da ikome kažem. Kao da je to moja tajna. Odlučila sam te zaštititi premda ne znam zašto. Možda tvoje ponašanje i tvoju situaciju shvaćam odveć ozbiljno da bih se njome sprdala na večeri. Imaš djecu i ženu koja te upravo napustila. Mrzim te, što znaju svi koji me dobro poznaju, i ništa na tebi ne izaziva me na smijeh. Stoga navučem zavjese da te ne vide. Čujem te kako nabijaš, ali svi i dalje razgovaraju, ovoga puta diskutirajući o tome tko bi trebao podvezati jajnike, a tko sjemenovode, tako da ništa ne čuju. Misle da se šalim kada kažem da bih si ja dala podvezati sjemenovode, ali ja sam zapravo samo dekoncentrirana. Odjednom vani sve utihne. Ne mogu se koncentrirati i počinje me loviti nemir, bojim se da će te čuti, da će dečki poželjeti izaći da te vide, narugaju ti se ili ti pomognu, upropaste ovo što ti i ja privatno dijelimo. Znam daje to čudno. Ali to je sve što imam i samo ja mogu uistinu shvatiti što ti se noću događa. Ne želim to ikome objašnjavati. Odnesem tanjure za desert, moji prijatelji razgovaraju i smiju se, atmosfera je sjajna, a Tristan još spava pržeći se pred otvorenim plamenom. Caroline mi pomaže pa provedemo još nekoliko minuta u kuhinji dok ona dopunjava izvještaj o tome sto je sve radila s novim dečkom. To što čujem trebalo bi me šokirati, želi da se šokiram, ali ne mogu se usredotočiti jer stalno mislim na tebe vani. A ključ je pokraj mene na kuhinjskome elementu, još pulsira. Kada Caroline skokne na zahod, pobjegnem. Zgrabim tvoje pismo i ključ pa navučem kaput i neopažena klisnem van. Prelazeći ulicu, vidim da sjediš za stolom. Jedanaest je sati. Neuobičajeno rano za tvoj povratak kući. Jedeš iz McDonaldsove vrećice. Gledaš kako prelazim ulicu pa me obuzme nelagoda. Ovijem ruke oko tijela, praveći se da mi je hladnije nego što jest zato što me grije alkohol. Zaustavim se pokraj stola. — Bok — kažem. Pogledaš me mutnim očima. Nikada te izbliza nisam vidjela trijeznog. Nikada te izbliza nisam vidjela ni pijanog. Kada smo se onoga jutra vidjeli, bio si negdje između, tako da sada nisam sigurna u kakvom si stanju, ali sjediš vani jedući nešto iz McDonald'sa u jedanaest navečer na tri stupnja i bazdiš na alkohol pa jamačno nisi posve bistar. — Bok — kažeš. To je pozitivan početak. 37

— Doktor Jameson zamolio me da ti ovo predam. — Pružim mu omotnicu. Prihvatiš je, pogledaš i odložiš na stol. — Doktor J. je na putu? — Kaže da ga je nećak pozvao u Španjolsku. — Ma nemoj? — Ozariš se. — Već je bilo i vrijeme. To me iznenadi. Nisam znala da ste ti i doktor Jameson bliski. Tvoj odgovor, doduše, ne upućuje na bliskost, ali upućuje na neki oblik povezanosti. — Znaš da je doktoru J.-u žena umrla prije petnaest godina, da nemaju djece, da su mu umrli i brat i žena pa da mu je od obitelji preostao samo nećak koji ga nikada ne posjećuje niti ikamo poziva — kažeš, vidno razdražen time. Zatim podrigneš. — Pardon. Ne znam drugo reći nego: — O. Pogledaš me. — Živiš preko puta? Zbunjena sam. Nisam sigurna praviš li se da se nikada nismo upoznali ili me se stvarno ne sjećaš. Pokušavam te pročitati. — Živiš. Na broju tri, ne? — Da — napokon kažem. — Ja sam Matt. - Pružiš mi ruku. Nisam sigurna je li ovo novi početak. Možda glumiš i u tom ćeš slučaju povući ruku i isplaziti mi jezik čim ja pružim svoju. Bez obzira na tvoje motive, ako si zaboravio moju nepristojnost od prije nekoliko dana, ovo je prilika da ispravim stvar. —Jasmine - kažem i prihvatim tvoju ruku. Nemam osjećaj da se rukujem s đavlom, kao što sam očekivala. Ruka ti je ledena, a koža hrapava kao da je ispucala od zimske studeni. — A dao mi je i primjerak ključa tvoje kuće. Tvoja je žena napravila kopije za njega i mene. Pružim ti ga. Sumnjičavo ga pogledaš. — Ne moram držati taj ključ kod sebe ako ne želiš. — Zašto ne bih želio? — Ne znam. Ne poznaješ me. Uglavnom, izvoli. Možeš si otključati i zadržati ključ ako želiš. Pogledaš ključ. — Vjerojatno će biti bolje da ga ti zadržiš. Nastaviš me gledati pa me obuzme nelagoda. Nisam sigurna što bih. Ti se očito ne kaniš pomaknuti pa ja odem do tvojih ulaznih vrata i otvorim ih. — Imaš tulum? — pitaš gledajući automobile parkirane s moje strane ulice. — Samo večeru. Zapeče me savjest. Ti vani jedeš iz McDonaldsove vrećice. Bih li te trebala pozvati u kuću? Ne, ne poznajemo se, a i neprijatelj si mi od tinejdžerskih dana pa te ne mogu pozvati k sebi. — Što radiš s vrtom? — Sadim travu. — Zašto? Vedro se nasmijem. — Dobro pitanje. Podigneš omotnicu. — Bi li mi pročitala ovo? -Ne. — Zašto? — Zašto sam ne pročitaš? — Muti mi se pred očima. Ali ne djeluješ toliko pijano i govoriš razgovijetno. — A i naočale sam ostavio u kući — dodaš. 38

— Ne. — Prekrižim ruke i uzmaknem. — Privatno je. — Kako znaš da je privatno? — Za tebe je. — Možda je neka kvartovska stvar. Doktor J. nešto organizira. Roštiljanje. — U siječnju? — Onda domjenak uz razgovor o recikliranju. — To ti se svidi pa se zahihotaš. Čujem ti cigarete u plućima, smijeh ti je škripav i nečist. — Kaže da je od tvoje žene. Tišina. Uviđam određene kutove iz kojih si zgodan, recimo kada nagneš glavu u stranu dok razmišljaš, a možda tome doprinosi i mjesečina, ali u svakom slučaju, u pojedinim se trenutcima transformiraš. Plave oči, ridoplava kosa, prćast nos. A možda uvijek tako izgledaš, samo što meni odbojnost to ne dopušta vidjeti. Odložiš omotnicu natrag na stol i gurneš je prstom prema meni. — Pročitaj. Uzmem je i okrenem. Okrenem je nekoliko puta. — Ne mogu. Žao mi je. — Odložim je na stol. Šutke zuriš u omotnicu. — Laku noć. Vratim se u kuću, ravno u razuzdan smijeh svojih prijatelja. Svučem kaput. Tristan još spava u naslonjaču. Mislim da nitko nije primijetio moj odlazak. Vratim se za stol s novom bocom vina i nekoliko trenutaka sjedim, ali onda ustanem blago rastvoriti zavjese. Još si za stolom. Podigneš pogled i ugledaš me pa ustaneš i udeš u kuću pa zatvoriš za sobom vrata. Još vidim bijelu omotnicu na stolu koja sjaji na mjesečini. Počne lagana kišica. Gledam omotnicu dok kiša postaje sve jača. Ne mogu se usredotočiti. Rachel sada govori o nečemu, svije slušaju, oči su joj pune suza, znam da je važno, znam da govori o tati koji se razbolio i upravo su doznali da ima rak, ali ne mogu se koncentrirati. Stalno pogledavam kroz prozor omotnicu jer kiša sve jače pada. Rachelin muž primi je za ruku kako bi imala snage nastaviti. Ja promrmljam nešto o tome da ću joj donijeti rupčić pa izađem bez kaputa, pretrčim cestu i uzmem omotnicu. Ne poznajem te i ništa ti nisam dužna, ali znam da svi imamo tipku za samouništenje, a ja ti to ne mogu dopustiti. Barem ne dok sam ja na straži.

39

9. Johnny i Eddie napokon završe s raskapanjem mojih opločnika tjedan dana nakon roka, navodeći toliko izgovora i tehničkih poteškoća da ne znam odakle bih počela sa svađom, ali najmanje sto kvadratnih metara raščišćeno je za postavljanje trave, a ostatak vrta još je prekriven mojim krasnim opločnicima. Tata mi kaže da ne bacam razlomljene opločnike koje su iskopali jer vjeruje da nešto vrijede pa ih spremim u mali kontejner za otpad na prilazu. Njegovo uvjerenje potvrđuje Johnnvjeva neočekivana revnost da me „oslobodi" te grade. Smišljam kako bih ih iskoristila, ali zaista mi ništa ne pada na pamet pa ću ih na koncu vjerojatno baciti. Tata i Leilah pozovu Heather i mene u četvrtak na ručak. Heather ponedjeljkom radi u jednom restoranu gdje kupi posude i stavlja ga u perilicu. Srijedom radi u kinu gdje prati ljude do njihovih sjedala i poslije čisti kokice i drugo smeće, a petkom radi u uredu lokalnog odvjetnika kojemu obrađuje poštu, uništava dokumente i fotokopira. Obožava sve svoje poslove. Subotom ujutro ide na satove glume i glazbe, a utorkom je u dnevnome boravku u domu gdje se druži s prijateljima. Stoga joj za nas preostaju samo četvrtak i nedjelja, a zbog mojeg radnog vremena do sada je nedjelja bila naš dan. Tako je bilo proteklih deset godina. Ja bih učinila sve na svijetu da ne propustim taj dan s njom. Zabavljamo se na različite načine: katkad ima vrlo određene želje, a katkad je šutljiva i odluke prepušta meni. Cesto idemo u kino: obožava crtice i Malu sirenu zna napamet. Katkad samo želi sjediti na podu ispred televizora i gledati je više puta zaredom. Za Božić sam joj darovala odlazak na Disneyja na ledu. Cijeli prvi čin bio je posvećen Maloj sireni i u cijelome životu nikada nisam vidjela Heather tako tihu i zaokupljenu. Bilo je divno, a druženje s njom uvijek je divno. Kada je došao red na morsku vješticu Ursulu, na led je doklizala divovska hobotnica na napuhavanje praćena glazbenom temom zle vještice i glasnim vještičjim cerekanjem. Mnoga su djeca zaplakala pa sam se pobojala da će se Heather prestrašiti, ali primila me za ruku i stegnula je pa mi šapnula: — Sve će biti u redu, Jasmine. - Tako sam znala da tješi mene, da se boji da ću se ja prestrašiti. Ona mi je starija sestra i stalno me štiti, čak i kada ja vjerujem da štitim nju. Nakon predstave, kada su sve upalila svjetla razotkrivajući prosute kokice i prolivene sokove sa smrvljenim ledom, nestalo je sve čarolije, a ona me pogledala, ruku položenih na srce, suznih očiju, krupnih iza debelih naočala, i rekla: — Dirnuta sam, Jasmine. Tako sam dirnuta. Obožavam je, obožavam sve na njoj. Promijenila bih samo neugodu koju često osjeća zbog hipotireoze, a koja se manifestira kao umor, bezvoljnost i razdražljivost. Motrila bih je kao sokol, ali to mi ne dopušta. Nakon što sam je godinama pokušavala poučavati na njoj razumljive načine, napokon sam naučila da će Heather uvijek biti učiteljica, a ja njezina učenica. Cesto nerazgovijetno govori, ali jaje uglavnom razumijem, ima problema s motorikom i sluhom, ali znala bi vam nabrojiti sve Disnevjeve likove u svakom Disneyjevu crtiću, kao i autore i izvođače svih pjesama. Obožava glazbu. Ima popriličnu zbirku ploča — premda sam joj pokazala iPode i iPade, u srcu je staromodna cura kojoj su ploče draže. Zna navesti glazbenike, producente i aranžere svake skladbe. Pročita sitna slova na svakom albumu i zna ispaliti podatke kao iz topa. Kada sam vidjela daje sklona tome, nastavila sam hraniti njezinu glad, kupujući joj glazbu i vodeći je na žive svirke. Kada sam imala četrnaest godina, odvela sam Heather na igru s malenim dječakom po imenu Eddie, koji ima Downov sindrom. I Eddie je obožavao glazbu, posebno Elvisove Blue Suede Shoes. Iz razgovora s njegovom sestrom doznala sam da mu dopuštaju stalno vrtjeti pjesmu koju toliko voli, što diže živac cijelome kućanstvu. Ali nikome to nije moglo dići živac kao meni. Pobjesnila sam zato što nisu shvatili da dječak voli glazbu, a ne samo tu pjesmu. Nisu mu pomagali da izvuče ono najbolje iz sebe. Kada god Heather podijeli svoje znanje, svi su iznenađeni i impresionirani. A što bude kada vidi da nas je impresionirala? Kao svi mi, procvate. 40

Najdivnije i najčarobnije na Heather jest njezino razumijevanje ljudi, a pogotovo razumijevanje njihova doživljaja nje. U njezinu ponašanju prepoznajem odraz njihova stava. Zna pročitati neznance bolje od ikoga koga sam ikada upoznala. Kada razgovara s nekim tko je sažalijeva ili bi najradije pobjegao od nje, uvuče se u sebe, skoro nestane, postane osoba s Downovim sindromom jer zna da je to jedino što vide u njoj. Kada je u društvu s onima koje baš briga za Dovvnov sindrom, kao što su djeca prije nego što nauče podbadati ili netko tko ima iskustva s takvim stanjem, doslovno zablista, procvate, postane Heather, osoba. Cesto takve stvari osjeti prije mene, a ja sam uz Heather naučila procjenjivati neznance ili barem njihova stajališta o njoj. Zna odmah prokljuviti istinu. To je vještina koju ima većina djece, ali možda je odrastanjem gubimo. Heather ju je pak izbrusila s godinama, stoga sada ima izvrsno ugođeno osjetilo za dobro i loše. Vozim Heather do stana u dvorcu Sutton gdje tata živi s Leilom i Zarom. Dvorac je 1880. izgradila obitelj Jameson - ni na koji način povezana s doktorom Jamesonom, koliko znam — na prestižnoj lokaciji okruženoj sa sedam jutara perivoja s pogledom na Dablinski zaljev. Dvorac je nekoć bio hotel u kojem smo kao obitelj nedjeljom često ručali. U vrijeme ekonomskog uzleta preuređen je i glavna zgrada razdijeljena je na sedam stanova. Impresivan je to dom, koji Leilah divno održava u svom boemskom stilu. Leilah je s trideset pet godina moja i Heatherina vršnjakinja, a opet ne vidim da bi mi ikada mogla postati prijateljica. Ona je mlada žena koja se udala za mojega tatu, zbog čega ću se uvijek pitati koji joj je vrag. Nemam ništa konkretno protiv Leile, ali distanca mi ide na ruku pa je držim na distanci. Heather je, pak, Leilah odmah prirasla srcu i već ju je na prvome susretu držala za ruku, od čega se Leilah rumenjela. Ni Leilah ni tata nisu znali daje to najveći kompliment na svijetu. Heather je točno ocijenila što osjećam prema Leili i, premda o tome nikada nismo razgovarale, trudi se pronaći što Leilah i ja imamo zajedničko, kao majka koja želi pomoći dvjema djevojčicama na zabavi da se sprijatelje. To je dirljivo i slatko, i obožavam je zbog toga. Premda se obje dobro slažemo isključivo radi Heather, to nam začudo olakšava komunikaciju. Zara otvori vrata prerušena u gusaricu. Zamahne zrakom plastičnom kukom na mjestu šake i vikne: - Arrrrg, braćo pomorci! Osjetim da se Heather ukrutila pokraj mene. Zara joj je draga, ali ne može se posve opustiti uz nju. Zara s tri godine zna biti ćudljiva. Njezino glasno prosvjedovanje, nenadan divlji plač, pa čak i iznimna živost znaju Heather duboko uznemiriti. - E pa, arrrrg i tebi. — Spustim se na koljena daje zagrlim, suprotstavljajući se njezinim gusarskim prosvjedima i prijetnji da će me baciti s palube, tako da na koncu završim na podu dok ona jaše na meni i drži mi kuku pred vratom. Heather nas brzo mimoiđe pa se tiho udalji hodnikom prema dnevnoj sobi. Zara mi pritišće plastičnu kuku na kožu i prinese lice mojemu. - Ako vidiš onog Petra Pana, reci mu da ga tražim — njega i onu njegovu vilu. — Dobaci mi zao pogled pa skoči na noge i otrči hodnikom. Ostanem sama i nasmijana ležati na podu. Ovoga puta donijela sam za Heather pribor za izradu narukvica pa se sada smjesti za stol da bi se posvetila nizanju perlica na nit. Zara bi se također time rado igrala i premda joj mirno kažemo da to nije igračka, daje to Heatherino, da se Zara treba igrati vlastitim igračkama - i novim veterinarskim kompletom koji sam joj donijela — dobije histerični napadaj koji Heather duboko uznemiri. Vidim da su joj se ramena pogurila dok se koncentrira na nizanje perlica, a obrazi joj postaju to crveniji što Zarin plač postaje glasniji. Leilah mirnim i odlučnim glasom izvede Zaru iz sobe. Ja ostanem s Heather, oslonjena o stol laktom ruke na kojoj mi počiva glava, i pozorno je gledam. - Što radiš, Jasmine? — pita me. — Gledam te. 41

Nasmiješi se. — Zašto me gledaš, Jasmine? — Zato što si lijepa — kažem, a ona se stidljivo osmjehne i odmahne glavom. -Jasmine! Nasmijem se i nastavim je gledati. Hihoće se, ali naposljetku iščezne u zonu koncentracije za izradu narukvica. Zara se tiho vrati u sobu odbacivši povez tako da se sada vide dva tužna, crvena oka. S lizalicom u ruci smjesti se u kut sobe i igra se novom veterinarskom igrom koju sam joj kupila, razgovarajući sama sa sobom loše sastavljenim rečenicama u koje nasumce ubacuje riječi koje je pokupila od nas. Heather joj kratko dobaci pogled i posveti se perlicama. Druženje je opušteno dvadeset minuta dok su djevojke tako zaokupljene, a Leilah priprema ručak. Nisam lijena, nego obje znamo kako je najpametnije da ostanem u sobi sa Žarom i Heather kako ne bi izbio novi sukob. Iz kuhinje dolazi miris češnjaka dok Leilah utrljava maslac i češnjak u janjetinu. Iz začinskog vrta na balkonu odreže malo ružmarina koji ispere i umetne u meso u kojem je prethodno napravila male zareze nožem. Tate nema kod kuće. Igra golf i vratit će se na ručak pa stavim Vrlo zapetljanu priču, jedini crtić koji Zara pristaje gledati, i zavalim se na kauč ljenčariti jedan sat. Probude me poljupci koji mi dodiruju lice poput leptira. Heather mi se osmjehuje odozgo i nema ljepšeg buđenja. — Tata je došao, Jasmine — kaže. Ošamućena sam, bosa i haljina mi je zgužvana oko struka, a tko ulazi za tatom u dnevnu sobu nego Ted Clifford. Ted je viši od metar osamdeset i izrazito plećat. Popuni cijeli dovratak pa osjetim kako se Heather zaledila pokraj mene i cijelo joj se tijelo napelo. Zapravo nas je sve obuzela napetost, uključujući Leilu, čija sabranost na trenutak popusti, otkrivajući kako nije imala pojma da Ted dolazi u goste. — Tede — kaže ne skrivajući iznenađenje. — Dobro došao. — Bok, Leilah — kaže dajući joj mokri poljubac i odveć prisan zagrljaj. — Nadam se da ne zamjerate što vam upadam na ručak, ali Peter je izgubio u golfu pa me morao pozvati! — Grohotom se nasmije. Leilah se nasmiješi, ali vidim pravo značenje u pozadini, ukočenost usana, bljeskove upozorenja u očima. To tatu malčice smete. — Ovo mora da je mala Zara — kaže Ted spustivši pogled na djevojčicu. S poda ga gleda kao daje div iz Janka i čarobnoga graha. Nesigurno pogleda Leilu s drhtavim izrazom na licu koje balansira između smijeha i plača, ali Ted se ne obazire na znakove, nego je podigne na ruke i utisne joj golemu pusu u obraz. Leilah diplomatski preuzme Zaru iz njegova naručja, na što Zara čvrsto ovije noge oko Leilina struka i zagnjuri joj glavu u vrat da se sakrije od tog diva. Tata cijelo vrijeme blista, a ja cijelo vrijeme kipim jer ovo nije puki slučaj: ja i Ted u istoj sobi nepuna dva tjedna otkako je tata spomenuo kako ga je zamolio da mi nađe posao. Leilah radi dva puta tjedno pola radnoga vremena kako bi poslijepodneva mogla provoditi sa Zarom, tata je u mirovini, ja sam nezaposlena, Heather ima slobodan dan: logično je da svi mi ručamo zajedno četvrtkom, ali Tedova nazočnost nema smisla. On bi trebao biti na poslu. Ali došao je razgovarati sa mnom. Osjećam kako u meni kipi srdžba i jedva uspijevam pogledati tatu u oči. — Poznaješ moju kćer Jasmine — kaže pokazujući me pruženom rukom. Ted me odmjeri od glave do pete i primijeti da sam narasla otkako me zadnji put vidio. Ted ima šezdeset pet godina i nema izgovora da se prema upola mlađoj ženi vlada kao daje tek ušla u pubertet i to samo za njegove oči. Bjelodano nije iznenađen što me vidi. Ili sam paranoična ili imam pravo. Rukujemo se i ja želim stati na tome, ali on me privuče na slinav poljubac nakon kojeg odmah obrišem obraz. Leilah me suosjećajno pogleda. — A ovo je Heather — kaže tata. 42

Onako usput. Ne kaže: „Ovo je moja kći Heather", ne pokazuje ju rukom, nema velike geste. Jako sam osjetljiva kada je Heather u pitanju - jako. Mislim daje to jasno i iz mojeg ponašanja prema tebi — stoga nisam uvijek sigurna doživljavam li tuđe vladanje prema njoj točno, preuveličano ili samo projiciram vlastite strahove. U mojim očima svi će vjerojatno vječno griješiti kada je ona u pitanju. Međutim, imam osjećaj daje tata u trideset četiri godine uložio premalo truda u nadvladavanje nelagode koju osjeća kada predstavlja Heather neznancima, pogotovo onima kojima se divi, ljudima kao stoje Ted, u kojeg je oduvijek bio zateleban kao ško-larac, vječno mu se dodvoravajući, prodajući mu svoju tvrtku i to ispod cijene zato što je to Ted, a on ne bi želio da Ted pomisli kako on nije faca. To ne znači nužno da se on srami Heather jer nije toliko kamena srca, ali svjestan je daje nekim ljudima neugodno u njezinoj blizini. To rješava tako da se na nju što manje obazire, što je manje ističe, omalovažavajući sve, kao da će tako svima biti ugodnije. Naravno da njegova prividna hladnoća prema rođenoj kćeri ima suprotno djelovanje. U više sam mu navrata ukazivala na to, ali smatra me odveć sentimentalnom i nerazumnom u cijeloj toj priči. — Ah — kaže Ted gledajući Heather na način koji mi se ne sviđa. — Bok! — kaže neprirodnim glasom. — Pa neću valjda tebe izostaviti, ne? — kaže i pruži ruku da se rukuju. To je riskantan potez. Kao Heatherina učenica naučila sam da su svi pojedinci, bez obzira na posebne potrebe, u biti seksualna bića. Oduvijek sam se trudila da Heather, čiji tjelesni razvoj prednjači pred emocionalnim, shvati tjelesne i, još više, psihološke aspekte seksualnosti. To je trajan proces poučavanja, pogotovo sada kada je počela čeznuti za dečkom. Nikako ne bih željela da bude odbačena ili ismijana, ili ne daj bože zlostavljana. Tome smo pristupile tako da sam je odmalena uputila u koncept krugova, sustav koji pomaže kategorizirati različite razine međuljudskih odnosa i tjelesne prisnosti. Ljudi kao što je Ted brinu me zato što imaju pogrešno viđenje prisnosti, što je očito jer je podigao i poljubio trogodišnjakinju, prečvrsto zagrlio tuđu suprugu, mene je odmjerio, a sada ne želi da se Heather osjeti isključeno. Mislim daje ovo jedna od rijetkih prilika kada bi Heather rado ostala isključena. „Ljubičasti osobni krug" predstavlja pojedinca, u ovom slučaju Heather. Sljedeći je „plavi krug zagrljaja". Obuhvaća osobe koje su fizički i emocionalno najbliže osobi u ljubičastome krugu, i u njemu su čvrsti zagrljaji uobičajeni. Taj krug uključuje tatu, Zaru i Leilu. Slijedi „zeleni krug suzdržanih zagrljaja". U nj pripadaju bliski prijatelji i članovi šire obitelji. Neki prijatelji rado bi bili prisniji, ali Heather im mora jasno dati do znanja kamo pripadaju. Slijedi „žuti krug rukovanja" za prijatelje i poznanike kojima zna ime, a za njim slijedi „narančasti krug mahanja" za dalje poznanike kao što su djeca koja bi Heather rado zagrlila i poljubila, ali ona zna da im smije samo mahnuti. Na toj razini prisnosti nema nikakvog fizičkog ni emocionalnog kontakta. Naposljetku imamo „crveni krug neznanaca". S ljudima u toj kategoriji nema tjelesnog kontakta ni razgovora, osim ako dotičnu osobu ne legitimira prepoznatljiva značka ili odora. Ako Heather dodirne netko čiji dodir ne želi, Heather mora reći: „Stop." Neki ljudi zauvijek ostaju neznanci. Heather i ja toga se čvrsto držimo, koliko god to ljudima pričinjalo nelagodu. Premda tata zna za sustav krugova, njemu nas je poučila mama. Tata se nikada nije bavio takvim stvarima. Gledam kako Heather smeteno gleda pruženu ruku. Znam da zna što treba učiniti, ali traži moju potporu. — Narančasto, Heather. — Premda bih ga osobno radije zadržala u crvenoj zoni. Heather kimne pa se okrene prema njemu i mahne mu. — Meni ćeš samo mahnuti? - upita kao da se obraća djetetu, a ne ženi od trideset četiri godine. Primakne joj se, a ja zakoračim da mu se ispriječim na putu kadli Heather ispruži ruku. - Stop. Niste u mojem „plavom krugu zagrljaja". 43

Ali Ted je ne shvati ozbiljno. Zahihota se nad njezinom izjavom, ogluši se na nju i stegne Heather u čvrst zagrljaj. Heather smjesta vrisne, a ja mu počnem potezati ruke daje oslobodim. — Jasmine! — kaže tata gledajući me kako čupam njegove ruke s nje. Leilah se okomi na tatu. Zara zaplače, a Heather još panično vrišti. Ted uzmakne, podigne ruke uvis kao daje žrtva oružane pljačke. — Dobro, dobro, samo sam htio biti srdačan — kaže nadglasavajući dreku. Tata se ispričava Tedu nastojeći ga navesti da sjedne za stol, derući se na Leilu da čovjeku donese piće i omogući mu da se osjeća kao kod kuće, ali Leilah ga ne sluša. — Jesi li dobro, Heather? — Leilah se našla uz mene. Heather još vrišti, sklupčana u mojem zagrljaju, a ja znam da je sada najpametnije otići. Neće se moći opustiti za stolom dok god je on ovdje jer je prekršio jedno njezino važno pravilo. — Nema potrebe za cirkusom — kaže tata slijedeći nas u predsoblje. Heather krije glavu na mojim grudima, privijajući se uza me, a ja samo želim da tata začepi. Obraća se meni, ali Heather bi mogla pomisliti da govori njoj. — Tata, rekla mu je „ne". — Samo ju je htio zagrliti, hebemu sve. Pregrizem jezik. Ne znam ni odakle bih započela bukvicu, ali on plane prije negoli stignem išta reći. — Ovo je posljednji put da se ovo događa. Neću si to više priuštiti. Dosta mije — kaže, a gnjev u njemu raste tako kako to već godinama nisam vidjela. - Dosta toga! — Pokaže mene i Heather pa stol za ručak, kao da se sve ovo već događalo i mi smo za to krive. — Svaki ti je izgovor dobar — odbrusim mu i odemo iz stana. Ponudim Heather da prespava kod mene, ali odbije, majčinski me potapšavši po licu prije izlaska iz automobila, kao da joj je žao što sam se uzrujala. Sretnija je u svome domu, okružena vlastitim stvarima. Ja se, pak, kući vratim sama.

44

10. Iz nekoliko sam razloga razočarana što Heather neće prespavati kod mene: prvo, ugodno mi je u njezinu društvu, drugo, želim biti sigurna da je dobro nakon incidenta kod tate i treće, bio bi to sjajan izgovor za otkazivanje neugodnog sutrašnjeg susreta s bratićem Kevinom. Pomislila sam čak da bih je mogla povesti na sastanak s Kevinom, ali znam da je petkom zauzeta poslom u odvjetničkom uredu. Dogovorili smo se naći u podne u Starbucksu na Dame Streetu pokraj Muzeja voštanih figura. Mnogo turista, ništa intimno. Moći ću otići kad poželim. Duboko u sebi znam da će sve biti dobro. Ispričat će mi se na osobi kakva je bio s dvadeset dvije godine, reći mi da se oduvijek osjećao izgubljeno i osamljeno, kao odbačenik koji se silom i strahom služi da zadrži vlast nad životom za koju ima dojam da mu izmiče. Reći će mi daje na putovanjima preispitivao vlastitu dušu — vodio dnevnik, započeo roman, možda čak postao boemski pjesnik. S druge strane, možda je na koncu otišao u bankare. Vjerojatno je upoznao neku ženu - možda čak muškarca, tko zna? — i sada je zadovoljan samim sobom, sposoban suočiti se s prošlošću i ispričati za onaj davni incident. Znam da će se led brzo otopiti pa ćemo se opustiti i smijati se prepričavajući kako smo vezali njegova brata Michaela za stablo, plesali oko njega prerušeni u Indijance i slučajno mu ispalili strelicu u nogu. Ili kako smo ukrali Fioninu odjeću dok se kupala gola i prostrli je na stijenu tako da se bila prisiljena penjati bosa i gola kao od majke rođena daje pokupi. Možda spomenem razgovor u kojem mije otkrio da ću umrijeti i tako mi zauvijek promijenio način mišljenja, a možda čak spomenem i Djeda Mraza. Kada ga ugledam, njegova me vanjština iznenadi. Ne znam što sam očekivala, ali to nisam dočekala. Ima trideset osam godina i za to sam trebala biti spremna. Kada ga vidim, osjetim se staro: sada smo odrasli. Odjednom sve drugo iščezne i osjećam samo naklonost prema njemu. Moj bratić. Zapljusne me toliko uspomena, koje većinom uključuju moju majku, da ostanem bez teksta, zatečena navalom osjećaja. Dugo nisam osjetila toliku čežnju za mamom pa ostanem zadihana, izgubljena, djetinjasta, kao da posežem za nečime izvan dohvata. Njezin miris neko se vrijeme zadržao u kući nakon njezine smrti pa sam se znala sklupčati u njezinu krevetu ne bih li osjetila njezinu blizinu. A katkad bi me s nekoga zapahnuo njezin parfem pa bih stala kao ukopana, gotovo hipnotizirano prenesena i zarobljena u živome sjećanju na nju. Ali to se s godinama događalo sve rjeđe. Sve što me podsjećalo na nju, sve što sam vidjela ili čula — restorani, trgovine, ceste kojima smo vozile, autobusi u kojima smo sjedile, parkovi, pjesme na radiju, izrazi u tuđim razgovorima - apsolutno sve imalo je neke veze s njom. Naravno da jest, umrla je dok sam bila mlada, dok je još bila u središtu mojega svemira, prije negoli sam imala priliku izgraditi vlastiti život. Dok sam živjela u gradu u kojem su te uspomene nastale, vjerovala sam da ih nikada neću izgubiti. Kad god bi mi zatrebala — doza mame — vratila bih se na ta mjesta, nadajući se da ću je prizvati, dozvati njezinu energiju. Ali ti su povratci zapravo stvarali nove uspomene tako da bih svaki put prekrila sjećanje na nju novim slojem dok ih na koncu nisam posve zakopala tako da ta mjesta više nisu bila dio moje prošlosti s njom nego moje sadašnjosti. Danas, dvanaest godina poslije, rijetko me što ovako pogodi, a znam daje to zbog Kevina jer ga nisam vidjela od njezine smrti, stoga su sva moja sjećanja na njega vezana uz nju. Podigne pogled i ugleda me pa se ozari. Osjećam se pozitivno. Bit će ugodno, nostalgično. Odmah me zapeče savjest zbog toga što sam tražila da se sastanemo u Starbucksu i zapitam se bismo li se trebali preseliti u neki obližnji restoran. Pronašao je mali stol s dvjema stolicama, za kojim ćemo morati sjediti dijagonalno da nam se koljena ne bi dodirivala. Nadala sam se stići prva da zauzmem dva duboka i međusobno udaljena naslonjača. Privije me u čvrst, dug i topao zagrljaj. Kosa mu se prorijedila, ima bore oko očiju i mislim 45

da je jedina osoba koju ovoliko dugo nisam vidjela. To je velik skok za mozak i neobično me uznemiruje. — Čovječe - kažem kada sjednem i zagledam se u poznato lice koje viri u mene kroz začudnu masku vremena. Ne znam odakle bih počela. — Nisi se promijenila — ozareno kaže. — Još si riđokosa. — Istina — kažem kroza smijeh. — I te tvoje oči. — Pozorno me pogleda pa odmahne glavom i nasmije se. — Eh. Da. Oči sam odlučila zadržati. — Smijem se. Nelagodno. — I tako... — Duga tišina dok zurimo jedno u drugo. Oduševljeno odmahuje glavom kao da ne vjeruje vlastitim očima. Shvatila sam, ali dosta sada, idemo dalje. Opet sam sretna što se nisam odlučila za sastanak uz ručak. — Kava? — kažem, a on skoči na noge. Gledam ga dok naručuje za šankom. Smeđe samterice, pulover V-izreza, košulja, prilično konzervativno, ne baš najmodernije, ali pristojno, odgovorno, daleko od poderanih traperica i duge kose onog problematičnog mladića. Kada sjedne, započnu rutinska pitanja. Posao, život, koliko osta-ješ, čuješ li se što sa Sandy, viđaš li kad Liama, sjećaš li se Elizabeth? Tko se udao za koga, tko ima dijete s kime, tko je koga ostavio. Kako je tetka Jennifer sretna što se vratio. Čim sam to izgovorila, znala sam da nisam trebala. Bila je to jednostavna rečenica, ali trebala sam zadržati vedriji, površniji ton, lišen svega problematičnoga. Spominjanje njegove „pomajke" koju nije doputovao vidjeti deset godina — premda je ona posjećivala njega - nije siguran teritorij. Pregrizem jezik. Njegovo se držanje promijeni. — Sretna je što sam ovdje, naravno, ali okolnosti joj teško padaju. Vratio sam se pronaći svoje biološke roditelje - kaže ruku sklopljenih oko divovske šalice za kavu. Oborio je pogled pa vidim samo duge, crne trepavice, a kada podigne pogled, prepoznam one izgubljene, smetene, izmučene pseće oči. Još se traži, premda djeluje manje gnjevno i nestalo je onog prkosnog pogleda. Još neko vrijeme razgovaramo o njegovoj potrazi za biološkom majkom, o njegovu izgubljenom osjećaju za vlastiti identitet, njegovoj nesposobnosti da se skrasi i ima djecu prije negoli upozna vlastito podrijetlo, o tome kako se ne može opustiti u vezi, kako vječno ima dojam da je vezan uz nekoga drugoga, negdje drugdje. A onda stignemo do nezgodnog trenutka. — Ono što sam rekao na ljuljački... — započne kao da je to bilo prije pet minuta, a ne šesnaest godina. — Nisam smio. Bio sam mlad i jako zbunjen, znam da sam te prestrašio i žao mi je. Otišao sam i pokušao si to složiti u glavi, pokušao sam si sve složiti u glavi, zapravo, uvjeravao sam se da sam prijateljstvo pomiješao s ljubavlju. Oduvijek smo imali toliko toga zajedničkoga, oduvijek sam imao dojam da me shvaćaš. Cijela ona priča s tobom i tvojim tatom... — To me zbuni jer se ne sjećam nikakve priče s mojim tatom, ali nema veze. — Otišao sam i pokušao te zaboraviti, ali kad sam otišao, sve te druge žene... - Počne me loviti nelagoda dok slušam dugačak popis žena s kojima se nije mogao smiriti, a onda: BUM! — Nisam mogao prestati razmišljati o tebi. Cijelo sam se vrijeme u mislima vraćao tebi. Ali znao sam što osjećaš prema meni. Što osjeća cijela obitelj. Zato se i nisam mogao vratiti. Ali sada... Jasmine, od onog trenutka na ljuljački nisam se predomislio. Duboko sam zaljubljen u tebe. Inače sam emotivno stabilna osoba. Osjećam da se dobro nosim s takvim stvarima. Nisam dramatična, razumna sam, razmjerno dobro racionaliziram. Ali ovo... ne mogu. Ne sada, dok sam do grla u vlastitim problemima. Ispričam se pa ustanem i odem. Kada se vratim kući, zateknem vrtlara koji upravo pakira stvari u kombi. Premda su dani postupno sve duži, nebo je opet crno. Nova trava još je smotana i naslagana na mojem prilazu pod svjetlom ulične svjetiljke. 46

— Što radite? — upitam ga. Čuje oštrinu u mojem glasu. Djeluje malčice zatečeno. — Rekli ste da će trava danas biti postavljena — kažem. - Trebalo mije duže da pripremim zemlju negoli sam očekivao. Morat ću se vratiti u ponedjeljak. - U ponedjeljak? Rekli ste mi da radite i vikendom. Zašto se ne vratite sutra? - Drugi posao, bojim se. - Drugi posao — kažem uznemirujuće sikćući. - Zašto vi ljudi ne možete dovršiti jedan posao prije nego što preuzmete drugi? — Na to ne odgovori pa uzdahnem. — Mislila sam da travu treba postaviti unutar jednoga dana od dostave. - Pohranjena je u sjeni i ovoga vikenda ne očekuje se mraz. Uvjeti su savršeni. — Dugo šutke gleda travu kao da očekuje da se založi za njega. Slegne ramenima. — Ako stvarno želite, rastvorite role i zalijte ih. - Da ih zalijem? Kiši već tjedan dana u komadu. - Onda dobro. - Opet slegne ramenima. — Sve bi trebalo biti dobro. - A ako ne bude, vi ćete je platiti. Gledam ga kako odlazi kombijem. Stojim u svojem vrtu s rukama na bokovima, zureći za njim kao da će ga moj pogled natjerati da se zaustavi i dovrši posao. To se ne dogodi. Promotrim hrpu trave pokraj sebe. Sutra je prvi dan veljače. Gotovo tri tjedna čekam vrt, a taj sam novac mogla iskoristiti za odlazak na odmor gdje bih sjedila na tuđem zelenom travnjaku. Izađeš iz kuće i mahneš mi. Ne obazirem se na to jer se opet ljutim na tebe, ljutim se na cijeli svijet, a ti si mi prvi na popisu i uvijek ćeš biti na meti mpjega gnjeva. Uđeš u terenac i odvezeš se. Doktor Jameson je na putu, gospođa Malone još je u bolnici, kao i gospodin Malone koji bdije uz nju. Više ne trebam redovito hraniti mačku, nego samo kada me gospodin Malone to zamoli, što mi više ne smeta toliko jer se pokazalo da je Marjorie sjajna sugovornica. Ogledam se. Ne mogu ocijeniti ima li koga u drugim kućama, ali ulica ostavlja dojam daje posve pusta. U vezi s vrtom ne mogu ništa poduzeti nego se samo moliti da mi na novu travu ne padne mraz. Te noći ne mogu spavati. Vrtim se u krevetu Ijuteći se na oca: zbog načina na koji se vlada prema Heather, pokušaja da mi sredi posao u svojoj bivšoj firmi - gotovo sam uvjerena da mu je to bila namjera. Dodatno me uznemirila Kevinova ponovljena ljubavna izjava, a tišti me i nered u vrtu. Imam osjećaj da je sve nedovršeno — i gore od toga: razderano, kao da je sve rasparano i ostavljeno neporubljeno. To je neobična slika, ali upravo se tako osjećam. Ne mogu se smiriti uza sve te misli, te srdite misli koje ne mogu spremiti i pohraniti nekamo da se naspavam. Nemam se čime drugim zaokupiti. Inače bih imala neki sastanak za koji bih se trebala pripremati, cilj, svrhu, novu ideju, prezentaciju — nešto, bilo što da mi skrene misli s ovih beskorisnih krugova u kojima se vrte. Ustavši, spustim se u prizemlje i uključim do daske sigurnosna svjetla u dvorištu. Jarka su kao reflektori. Naljuti me ono što vidim. Neučinkovitost. Krv mi uzavre. Preko pidžame navučem kaput i izađem. Pogledam naslagane role trave pa raščišćen komad zemlje meni zdesna. Ako želiš da nešto ispadne kako treba, učini to sam: to mije oduvijek bio moto. Ne bi trebalo biti odveć teško. Podignem prvu rolu i pokaže se da je teža negoli sam očekivala. Ispustim je, opsujem i ponadam se da je nisam razderala. Zurim pred sebe smišljajući kako se to radi. A onda se bacim na posao. Dva sata poslije prljava sam i znojna. Odbacila sam kaput jer mije ograničavao kretanje i umjesto toga navukla staru jaknu od flisa. Prekrivena sam blatom, travom i znojem, a u jednome trenutku bilo je čak i ojađenih suza: zbog trave, zbog posla, zbog Kevina, zbog Heather i moje mame i nokta koji sam okrhnula kad sam udarila rukom o kontejner. Toliko sam se izgubila u sebi, u radu, da gotovo iskočim iz vlastite kože kada tišinu naruši nečiji kašalj. 47

Odjednom te čujem kako govoriš: — Oprosti. Tri su sata ujutro. Pogledam tvoj vrt preko ceste, ali ništa ne vidim. Vidim obris vrtnog pokućstva, ali ostalo je crno i sva su svjetla u kući pogašena. Srce mi divlje udara dok očima bjesomučno pretražujem tamu. A onda ugledam žar cigarete koji se rasplamsao kada si povukao dim. To si ti. Koliko već stojiš ovdje? Nisam čula niti vidjela dolazak tvojega terenca i još ga ne vidim, što znači da si ovdje cijelo vrijeme. Dođe mi zaplakati. Mislim, plakala sam i do sada, prilično glasno, vjerujući da me nitko ne čuje. — Nemam ključeve pa ne mogu u kuću — kažeš prekidajući muk. — Koliko si već ovdje? — ponovim. Sada kada znam gdje si, počinjem razabirati tvoj obris u stolici na čelu stola, na kojoj uvijek sjediš. — Nekoliko sati. — Trebao si nešto reći. Uđem u kuću po tvoj rezervni ključ, a kada se vratim, zateknem te ispred tvojih vrata. — Zašto je ovdje tako mračno? — Pokvarila se ulična svjetiljka. Podignem pogled i shvatim da te zato nisam vidjela. Doktor Jameson će se naljutiti kada se vrati. Na tlu oko nje je razbijeno staklo, a nasred pločnika jedan opločnik iz mojeg kontejnera. Pitam se zašto nisam čula kada se to dogodilo, bila sam uvjerena da nisam ni oka sklopila. Prijekorno te pogledam. — Previše je blještala, nisam mogao spavati — tiho kažeš. Ne djeluješ pretjerano pijano, sabran si, imao si vremena otrijezniti se - u mojem društvu, dok nisam znala da si ovdje - ali osjećam smrad alkohola. — Gdje ti je terenac? — U gradu, policija mu je stavila okov. Pružim ti ključ. Otvoriš ulazna vrata i vratiš mi ga. — Trebao si nešto reći — ponovim, napokon te pogledavši u oči pa svrnem pogled jer se osjećam ranjivo. — Nisam te želio ometati. Djelovala si zaposleno. I tužno. — Nisam tužna — planem. — Naravno da nisi. Četiri ujutro, vrtlariš, ja razbijam ulične svjetiljke, oboje smo super. — Prasneš u onaj svoj oholi smijeh koji mrzim. — Usto, bilo je ugodno za promjenu imati društvo ovdje vani. Prije negoli nježno zatvoriš vrata, dobaciš mi malen osmijeh. Kada se vratim u kuću, shvatim da mi se ruke tresu, grlo mi je suho i stegnuto, a u prsima me steže. Ne mogu se prestati kretati. Ne shvaćam koliko sam manična dok ne primijetim da sam po podu koračajući iscrtala kaotične krugove blata, isprekidan trag luđakinje.Premda su sitni noćni sati, ne mogu si pomoći: uzmem mobitel. Larry se ošamućeno javi, uvijek se javlja. Mobitel mu je uključen cijele noći jer očekuje loše vijesti o svojoj kćeri kad god izađe u disko ili prespava u prekratkoj suknji kod prijateljice, nabadajući na bambijevskim nogama u potpeticama u kojima ne zna održavati ravnotežu. Stres kojemu ga izlaže na koncu će ga dotući. — Larry, ja sam. — Jasmine - ošamućeno kaže. — Isuse. Koliko je sati? — Čujem da pipa oko sebe. — Jesi dobro? — I ne baš, otpustio si me. Uzdahne. Dovoljno je pristojan da zvuči postiđeno dok u po-lusnu muca neki uglađeni odgovor, ali prekinem ga. 48

— Da, da, sve si to već rekao, ali slušaj, moram razgovarati s tobom o nečem drugom. O ovom vrtlarskom dopustu. Nikako mi ne ide. Moramo ga prekinuti. Poništiti. Oklijeva. - Jasmine, to je dio ugovora. Složili smo se... — Da, složili smo se prije četiri godine kada nisam vjerovala da ćeš me otpustiti pa me još i natjerati da cijelu godinu sjedim na riti. Moraš ga otkazati. — Zvučim napeto, živčano, kao da mi treba fiks droge. I treba. Treba mi posao. Treba mi posao kao što ovisniku o heroinu treba fiks. Očajna sam. — Ubija me ovo, časna riječ, Larry. Nemaš pojma kako mi ovo sranje utječe na mozak. -Jasmine. - Sada je razbuđen, a glas mu je miran. -Jesi dobro? Jesi li s...? — Jebeno sam dobro, Larry, okej? Slušaj me... — Zubima otrgnem načet nokat i shvatim da sam previše odgrizla. Zrak pogodi otkrivenu kožu koja me zapeče tako da glasno usišem zrak kroza zube. — Ne tražim da me vratiš na posao, ali tražim da ponovno razmisliš. Zapravo, ne da razmisliš, nego da poništiš taj vrtlarski dopust. Nepotreban je. On je... — Nije nepotreban. — Jest. Ili je barem predug. Skrati ga. Molim te? Već su prošla više od dva mjeseca. To je u redu. Dva su mjeseca u redu. Mnoge tvrtke zadovoljne su s dva mjeseca. Moram imati posla - poznaješ me. Ne želim se pretvoriti u onoga preko puta, u neku sumanutu noćnu pticu koja... — Tko je preko puta? — Nema veze. Samo želim reći da mi treba posao, Larry. Trebam... — Nitko ne očekuje da se ničime ne baviš, Jasmine. Slobodno se bavi nekim projektima. —Jebenim projektima. Kao na primjer? Da gradim vulkan od zapečenoga graha? Nije ovo škola, Larrv, imam jebene trideset tri godine. Ne mogu NE raditi godinu dana. Znaš li kako će mi se biti teško vratiti na posao iduće godine? Nakon cijele godine? — Dobro. A gdje kaniš raditi? — Sve je borbeniji, sada već posve razbuđen. - Kakvu vrstu posla imaš na umu? Sutra, da se možeš vratiti na tržište i pronaći posao - reci, kamo bi otišla. Ili bi voljela da ja na to odgovorim? — Ja... — Pokolebam se jer nešto daje naslutiti, a ja ne znam što. - Ne znam što želiš... — U tom ću ti slučaju reći. Otišla bi Simonu... Sledim se. — Ne bih otišla Simonu... — Baš bi, Jasmine, bi. Zato što znam da si se sastala s njim. Znam da ste bili na kavi. Odmah nakon odlaska odavde, otišla si s njim u restoran. U Grafton Tea Rooms, zar ne? - Sada je ljut i u glasu mu čujem da se osjeća izdano. — Na isto mjesto na kojem ste se sastajali dok si mu pokušavala prodati tvrtku koja nije bila na prodaju — nije li tako? Nisam očekivala da će tako naglo prestati govoriti, stoga moja šutnja zvuči kao priznanje. Baš kada se saberem, on nastavi: — Vidiš, Jasmine, moraš biti oprezna, ne? Nikada ne znaš tko te gleda. Zar si mislila da za to neću čuti? Čuo sam i bio sam jebeno ljut, da ti pravo kažem. Isto tako znam da ti je ponudio posao i da si ga ti prihvatila, ali nije želio raditi s tobom zbog vrtlarskog dopusta. A to znam zato što se njegova pravna služba javila mojem pravnom savjetniku da se raspitaju o točnim detaljima. Čini se da mu je godina dana bila previše. Ne isplati te se tako dugo čekati. Zato me nemoj sad zivkati preklinjući da ti se smilujem nakon što si me pokušala izdati... — Oprosti, tko si ti da spominješ izdaju? Zajedno smo utemeljili tvrtku, Larry, zajedno... Nastavimo govoriti jedno preko drugoga, vodeći isti razgovor kao prije jedanaest tjedana kada sam dobila otkaz. Štoviše, isti razgovor koji smo vodili prije negoli sam dobila otkaz, kada je čuo da pregovaram sa Simonom kako bismo tvrtku prodali po što povoljnijim uvjetima. Besmisleno je, ali nijedno od nas nije se spremno povući dok ne čujem njegovu suprugu u pozadini koja se sanjivo i srdito pobuni, a Larrv joj se tiho ispriča pa se vrati na telefon, glasno, srdito i jasno. 49

— Neću tratiti vrijeme na ovaj razgovor. Ali čuj me jasno i glasno, Jasmine: Ja. Ti. Neću. Otkazati. Vrtlarski. Dopust. Točka. Trenutačno bih ga produžio na dvije godine da mogu. Baš me briga što ćeš raditi godinu dana — idi na odmor, idi u neko jebeno odmaralište, pokušaj jednom u životu završiti što si započela — baš me briga, samo me nemoj više nikada zvati, a pogotovo ne u ovo doba. To je jedna godina. Jedna jebena godina nakon koje se možeš vratiti stvaranju, prodavanju i odustajanju, kao do sada, okej? Prekine vezu, a ja se ostanem tresti dok mi se u glavi vrti od srdžbe. Koračam kuhinjom mrmljajući o dovršavanju onoga što sam započela, srdito sastavljajući popis svih primjera kojih se mogu sjetiti. Pogodio me u živac. Bilo je to neočekivano i naglo i povrijedilo me više od svega ostaloga što je rekao, više od otkaza koji mije dao. Zapravo mi nikada nitko nije rekao ništa što me toliko pogodilo i tresem se. Nastavljam u sebi raspravljati s njim o tome, ali to je besmisleno jer sam ja on i ja sam ja, a ja kao ja uvijek pobjeđuje. Pogledam nered u vrtu pa opet poludim od bijesa. Izađem i šutnem rolu trave, probijem je stopalom pa je nagazim tako da se skotrlja s hrpe na zemlju, otvarajući se i razmatajući. Trava se rascijepi na mjestu rupe koju sam napravila nogom. Postiđena i iznenađena time što sam učinila, podignem pogled i vidim da su se tvoje zavjese zatresle. Vratim se u kuću i zalupim vrata. Dugo ostanem pod tušem, plačući od frustracije dok mi vruća voda priji kožu tako da ostaje crvena i bolna. Završim jednim jasnim zavjetom. Neću se spustiti na to da ti postanem društvo, a pogotovo ne noću. Vjerujem da sam dotakla svoje dno i neću se više srozati na tu razinu. Uzdići ću se iznad toga, iznad tebe. Nije me uzrujao samo razgovor s Larrvjem. Do toga si me zapravo doveo ti. Ti si me natjerao da odjurim kući i nazovem njegov broj. Zbog tvojih sam riječi pogledala sebe i svoj položaj pa ga poželjela promijeniti. U glavi mi se vrti tvoj glas: Bilo je ugodno za promjenu imati društvo ovdje vani. Uvukao si me u svoj svijet, bez mojega dopuštenja,protiv moje volje uključio si me u svoju krizu, u svoje stanje uma, poistovjetio me sa sobom. Time si me posramio jer sam oduvijek smatrala da su tvoje riječi otrov, da su najgore na tebi, da su opasne. Ali čim sam spustila sustav obrane, tvoje su me riječi zagrijale. Bilo je ugodno za promjenu imati društvo ovdje vani. Tvoje su me riječi utješile. Ni ja se u tom trenutku nisam osjećala osamljeno. Neću ti dopustiti da mi to ponoviš.

50

11. Prvi put u sto godina probudim se u sobi obasjanoj žutim svjetlom i ispunjenoj spokojem. Neobično je to svjetlo, različito od onog plavosivog koje je proteklih nekoliko mjeseci jedva rasvjetljavalo sobu. Danas je 1. veljače i premda se proljeće još nije promolilo, to svjetlo daje razloga da povjerujem kako bi moglo dobiti bitku. To se osjeća u zraku, a možda je tome razlog i taj što sam se prvi put nakon dugo vremena probudila kasno. Nerado se razvlačim po krevetu jer se osjećam kao lijenčina, čak i kada kasno legnem, za mene je jedini lijek šetnja uz zaljev, ali danas sam iscrpljena od tjelesnog napora sinoćnjeg vrtlarenja. Cim se pomaknem, osjetim da su mi udovi ukočeni. Od radija doznam da sam spavala osam sati i da su zemlju opet poharale oluje, a „tvornica oluja" novije pojam koji sve češće slušamo, kao i „polarni vihor" — jamačno nova imena za novorođenčad u 2015. Upozoravaju da nas čekaju još dva tjedna kaosa zahvaljujući meteorološki nestabilnoj situaciji iznad Atlantika. Spokoj vani je varljiv. Tri su grada poplavljena, najavljuju se petmetarski valovi i na većini radijskih postaja raspravlja se o globalnome zatopljenju i topljenju polarnoga leda zbog kojega dolazi do oluja. U siječnju je količina padalina premašila prosjek za sedamdeset posto, a isto se prognozira i za veljaču. Ali ne danas. Kada pogledam kroz prozor, živnem ugledavši vedro, plavo nebo s tek nekoliko paperjastih obla-čića. Premda me još sve boli od kasnonoćne tjelovježbe u vrtu i postiđena sam zato što si joj svjedočio, sve to zakopam u dubinu uma. Promotrim rezultate svojega napornog rada i ostanem razočarana — ne, zgranuta onime što vidim. Prvo pomislim da je netko došao i hotimice razrovao moj tek postavljen travnjak, ali kada bolje pogledam, shvatim da sam zapravo ja krivac. Tek iz ptičje perspektive s prozora svoje spavaće sobe vidim da travnjak odražava sinoćnje stanje mojega uma dok sam ga postavljala. Izgleda kao loše sašiven, nedovršen pačvork i užasnuta sam onime što vidim. Osjećam se kao da je moj dnevnik ostao otvoren negdje gdje svi mogu pročitati moje najskrivenije, najmračnije misli pa ga sada moram zalupiti prije negoli budem posve razotkrivena svijetu. Ne mogu čekati do ponedjeljka da se vrati moj vrtlar i popravi što sam zabrljala. Nikako ne mogu trpjeti da moje krhko mentalno stanje ostane izloženo svima naočigled u vrtu ispred kuće. Odgovor je pretraživanje interneta, za što sam trebala uzeti vremena sinoć umjesto da dopustim adrenalinu i ljutnji da me ponesu. Doznam kako popraviti stvar. Jedan sat poslije vratim se iz vrtnog centra, spremna i naoružana. Nikada ne čini ništa što ne možeš ispraviti, to si uvijek govorim i sada ponavljam ocjenjujući zadatak koji me čeka. Prljav, dugotrajan, izazovan i naporan za živce, ali izvediv. Vrtlar je već savršeno pripremio tlo. Trebalo mu je duže negoli je najavio, ali ipak je uspio. Premda sam sinoć glupo gazila po travi, što danas znam da nisam smjela, oprezno opet smotam sve komade travnjaka i položim ih na pravo mjesto. Prvi niz poslažem duž ravnoga ruba na granici zemlje i opločnika, polako ga razmatajući da napravim što manje štete. Rola koju sam šutnula petom još leži na prilazu kao truplo na mjestu zločina. Iduću rolu razmotam što bliže prethodnoj i dobro je utisnem u zemlju čvrsto pritišćući stražnjom stranom grablji. Sada znam da sam sve to trebala učiniti sinoć, ali isto tako znam i da za to ne bih imala strpljenja. Sinoć je bilo važno ostati u pokretu, biti zaposlen, nešto činiti — ne nužno kako spada. Dok ovog neobično spokojnog dana ispravljam vlastite pogreške, osjećam kako me obuzima mir. Zaboravljam sve što me proteklih nekoliko dana i tjedana živciralo i u potpunosti se posvećujem trenutačnome zadatku. Zaokupljenost. Um mi se utiša dok tako radim nekoliko sati prekrivajući zemlju rolama kao da slažem cigle. Baš kad se posvetim rubovima, obrezujući ih ravnim i oblim sjekačima, koje sam kupila baš za tu prigodu, pokraj moje kuće proveze se neki automobil. Vozač nije nitko od mojih susjeda, ali to se vikendom često događa jer se ljudi voze obalom pa usput istražuju okolne rezidencijalne četvrti. Navikla sam vidjeti automobile u prolazu u kojima su stražnja sjedala 51

pretrpana djecom što bleje van lica priljubljenih uza staklo ili sa starijim parovima na polaganoj nedjeljnoj vožnji. Mi smo savršena slijepa ulica za razgledavanje: zgodna, topla, mjesto na kakvom ljudi rado zamišljaju da žive. Vozač je prisiljen okrenuti se u tri poteza jer je ulica posve kratka. Gledam kako čita kućne brojeve, što nije lako jer su ih svi odlučili istaknuti na različite načine i na različitome mjestu. Tvoj je broj na crnoj ploči sa zgodnim ružičastim cvjetićima, doktor Jameson ima gusku u letu, a susjedna kuća vrtnog patuljka koji u jednoj ruci drži broj dva, a drugom si pridržava hlače, koje su spale i otkrile divovske crvene bokserice s bijelim srcima. Moj je broj najmanje uzbudljiv: crni poštanski sandučić s trojkom, učvršćen za zid. Čovjek se parkira ispred moje kuće i izađe. Sigurna sam da ne traži mene pa nastavim vrtlariti, ali ne mogu se usredotočiti dok znam da razgledava. Zatim postanem svjesna da mu je pogled pao na mene. Čujem korake koji prilaze. - Oprostite, tražim Jasmine Butler. Podignem pogled i otrem znoj s prljava čela. Visok je, tamnoput, izraženih, visokih jagodičnih kostiju. Oči su mu primjetno zelene, što se kosi s bojom njegove puti, a afrofrizura strši mu uvis i pada pred oči u sitnim, čvrstim vijugavim uvojcima. Odjeven je u crno odijelo, bijelu košulju, zelenu kravatu i blistave, crne cipele. Moram se podsjetiti da udahnem. Budući da samo nijemo blejim, pretpostavi da ga nisam čula. - Jeste li vi Jasmine Butler? Neobično mi je poznat, ali nisam ga nikada prije vidjela jer bih ga jamačno zapamtila. A onda shvatim da prepoznajem glas. To je onaj trgovac koji me nazvao. - Ili možda Penelope Paddington — kaže pa napući usne da prikrije osmijeh, pri čemu mu se na obrazima pojave dvije duboke jamice. Nasmiješim se, znajući da me prokužio. — Ja sam Jasmine — promuklo kažem. Pročistim grlo. —Ja sam Monday O'Hara. Proteklih nekoliko tjedana pokušavao sam vas dobiti na telefon. — Niste ostavili ime i broj — kažem pitajući se jesam li dobro čula ime. — Istina. Riječ je o nečem privatnom. Želio sam osobno razgovarati s vama, a ne preko... vaše kućne pomoćnice. I dalje ga samo gledam. Do sada mi nije rekao dovoljno da bih se maknula s travnjaka ili ga pozvala u kuću. — Radim za Diversified Search International. Unajmila me tvrtka DavidGordonWhite da pronađem prikladne kandidate za novo radno mjesto i smatram da vi ispunjavate i premašujete naše kriterije. Osjećam da lebdim dok on nastavlja. — Nekoliko sam puta nazvao u vaš ured, ali nisam uspio doći do vas. Nisam ondje ostavio nikakve poruke, ne brinite se. Nisam želio dizati uzbunu pa sam im rekao daje posrijedi privatna stvar. Ali bili su strogi vratari, kao što sam i očekivao. To vam je možda drago čuti, a možda i nije. Teško mi je smisliti odgovor na to. U telefonskom razgovoru pokazalo se kako ne zna da sam dobila otkaz. Nisam sigurna zašto mu to nitko nije rekao, možda zato što formalno nisam dobila otkaz, nego sam još ugovorno vezana uz njih, premda mi ne dopuštaju pomoliti nos u ured. — Vi ste žena koju je teško pronaći — kaže sa smiješkom koji je pravo remek-djelo. Dvije jasne jamice i posve blago otkrhnut prednji zub: čak je i ta nesvršenost savršeno savršena. Prema mojem skromnom mišljenju. U mojoj kući vlada nered. Nisam stigla obrisati tragove zemlje koje sam ostavila na podu za sinoćnjeg pohoda, a hrpa mojih prljavih gaća leži ispred perilice na kuhinjskome podu, čekajući da se operu ručnici. Ne mogu ga uvesti u kuću. 52

— Oprostite što vas smetam subotom, ali vjerujem da je slobodno vrijeme najpogodnije za razgovor s ljudima. Itekako sam svjestan da vaš ured ne smije doznati za naš kontakt. Još razmišljam o stanju svoje kuće, a on tu dugu stanku protumači kao nepovjerenje pa se ispriča, zavuče ruku u džep i izvadi posjetnicu. Pruži mije. Mora ispružiti duge ruke preko trave da me dosegne. Zna da ne smije stati na travu i to mi se sviđa. Pročitam posjetnicu. Monday O'Hara. Lovac na talente. Diversified Search International. Sve to izmami mi smiješak na lice. — Ne moramo sada razgovarati. Samo sam prvo želio stupiti s vama u kontakt i... — Ne, ne, sada je savršen trenutak. Dobro, možda ne baš sada... — Prođem si rukom kroz zalizanu, prljavu kosu i pronađem u njoj suh list. — Bi li vam smetalo da si uzmem dvadeset minuta da se na brzinu presvučem? Mogli bismo se naći u hotelu Marine iza ugla? — Savršeno. — Opet me zabljesne onim veličanstvenim smiješkom, ali onda ga zaključa natrag u vrlo koščatu vilicu, poslovno mi kimne i vrati se u automobil. Moram uprijeti sve sile da ne uplešem u kuću. Sjedim na golemom naslonjaču u predvorju hotela Marine, osjećajući se osvježeno i izgledajući opet kao čovjek, a Mondav ode potražiti konobara. Napeto i uzbuđeno iščekujem što slijedi. Napokon nešto što bi mogao biti korak naprijed. Nema pojma da sam dobila otkaz, ja mu to još nisam rekla niti sam dala naslutiti da više ne radim ondje, a ako to i izađe na vidjelo, ne mora znati da nisam otišla svojevoljno. Točno znam zašto to želim zadržati za sebe: želim se uključiti u tu igru. Želim se igrati, želim se osjetiti kao tražena žena za koju se nadmeću dvije tvrtke, a ne kao gubitnica koja je ostala bez posla i nema novih ponuda na vidiku. A možda, samo možda, privremeno poražena egom i slabošću, ne želim da me ovaj zgodni muškarac doživi kao otpušten promašaj, kakvim se sada osjećam. Za stolom ispred mene sjede neka žena i djevojčica, njezina kći, koja ima oko četiri godine. Djevojčica podigne žlicu i njome blago kucne po čaši. — Željela bih ozdraviti — kaže, a majka prasne u smijeh. — Nazdraviti, Lily. — O. — Zahihota se. — Željela bih nazdraviti. — Opet kucne čašu, istegne vrat i namjesti snobovsko, ozbiljno lice. Majku opet spopadne smijeh. Djevojčica je duhovita, ali mene zapravo majčin smijeh navede da se pridružim smijehu. Smije se tako silovito da plače i briše kutove očiju ne bi li se zaustavila. — I, čemu nazdravljaš? — Zdravica bi voljela zahvaliti — kaže Lily dubokim, snobovskim glasom — kolegi Zdravku Drenu. Njezina majka valja se po naslonjaču od smijeha. — A za obavijesti o nuspojavama zahvaljuje liječniku ili ljekarniku. Kada Lily primijeti daje slušam, postideno utihne. — Ne daj se smesti - doviknem joj. - Sjajno ti ide. — O. - Njezina se majka uspravi i obriše oči, loveći dah. — Ubijaš me, Lily. Lily održi još nekoliko govora, a ja se smijem sebi u bradu. Sjedim što nepomičnije dok su one zaokupljene jedna drugom, ali neću još dugo biti besposlena i sama. Uto se vrati moj lovac na talente. Taj čovjek bio je u lovu na mene, u čemu prepoznajem nešto animalno. Osjetim da se crvenim i potrudim se zaustaviti kerefeke koje mi se događaju u mozgu. Usmjerim svu pozornost u Mondayja, a sve misli o djevojčici iščeznu. — Naručio sam vam zeleni čaj — kaže da provjeri je li dobro učinio. 53

— Savršeno. Hvala vam. Dakle, ime vam je Monday. Nikada prije nisam čula da se netko zove „ponedjeljak". Nagne se prema meni i osloni se laktima o koljena. Sada mije posve blizu, ali bilo bi se nepristojno nasloniti da se odmaknem pa se izgubim u njegovu licu, ali onda se podsjetim da bih se umjesto toga trebala posvetiti riječima koje dopiru kroz otkrhnuti bijeli zub i neodoljive usne, a podsjetim se i zašto sam došla. Zato što me pronašao, tražio, vjeruje da sam izuzetno kvalificirana, divna osoba. Ili nešto u tom stilu. Vidim da mu moje pitanje ne predstavlja nikakvu nelagodu i daje već tisuću puta odgovarao na njega. — Moja je majka šašava — kaže s bespogovornom notom u glasu pa prasnem u smijeh. — Nadala sam se detaljnijem objašnjenju. — I ja - odgovori pa se oboje nasmiješimo. — Nekoć je bila čelistica u Nacionalnom simfonijskom orkestru. Sada daje satove u kolima u Connemari, u vrtu kuće u kojoj odbija živjeti jer je uvjerena daje unutra vidjela duha mojega oca. Nazvala me Monday zato što sam se rodio u ponedjeljak. Krsno mi je ime Leo zato što sam se rodio krajem srpnja, odnosno u mjesecu lava. O'Hara je njezino prezime, a ne očevo. — Nasmiješi se i prijeđe pogledom s mojih očiju na moju kosu. - Kosa joj je crvena kao vaša, ali to nisam naslijedio. Samo njezine pjegice. Istina je da su mu nos i vrhovi obraza posuti prelijepim pjegicama. Zamišljam riđokosu ženu s pjegicama i svijetlom puti na polju u Galwayju s čelom među bedrima. Slika je prilično erotična. Red je na meni. — Moj djed je mami donio stručak zimskog jasmina iz svojega vrta dok je nakon mojega rođenja ležala u bolnici. Zato me nazvala Jasmine. Djeluje iznenađeno. — Na moju priču o imenu ljudi rijetko uzvraćaju svojom. — Ako ti je uz ime vezana priča, dužan si je ispričati - kažem. — Obično nemam izbora — odvrati. — Svako predstavljanje traži objašnjenje. Isto vrijedi i za moju sestru Thursday. — Imate sestru koja se zove „četvrtak"? — Nemam. — Nasmije se, uživajući u mojoj reakciji. — E pa, ja imam sestru. Djed je mami nakon njezina rođenja donio stručak vrijeska. I tako je dobila ime Heather. — To je sad već predvidljivo — zafrkava me svijajući gornju usnu. — Valjda. Ali brat Korov imao je peh. Sumnjičavo zaškilji pa prasne u smijeh. — Odakle vam je tata? — Španjolski pomorac. — Ne izgledate kao Španjolac. — Zezam se. Kao u filmu Derište, znate. Uglavnom. Mama je imala sličnu priču - navodno mi je otac neki putujući trgovac. Nikada ga nisam upoznao, nemam pojma tko je, nikada nikome nije priznala. Ali moji prijatelji i ja nagađali smo da mi je otac svaki crnac kojeg bismo vidjeli dok sam odrastao, a u Galvvavju ih, naravno, nije bilo mnogo. Za nas je to bila igra. Pogodi tko je Mondavjev tata. Bio je jedan ulični svirač na Quay Streetu koji je svirao saksofon. Moji su se prijatelji zafrkavali da mi je on tata. S dvanaest godina pitao sam ga o tome. — Nasmije se. - Nije bio moj otac, ali rekao je da će se upoznati s mojom mamom ako želim. Tužna je to priča, ali oboje se nasmijemo, no on se brzo prekine i prijeđe na poslovni stil. — Dakle. Posao. — Podigne kožnati fascikl na stol i potegne njegov patentni zatvarač. — Unajmila me tvrtka DavidGordonWhite — znate li za nju? Ako ne, izvolite. 54

Otvori preda mnom poslovni dosje. Vrlo službeno, vrlo ozbiljno, vrlo skupo: fotografija muškarca i žene u odijelima na tanke pruge ispred staklene zgrade, oboje gledaju u nebo iznad fotoaparata kao da prema njima leti meteor, ali njih to nimalo ne muči. Srce mi poskoči. Žele me. Trebaju me. Misle da sam superkvalificirana i divna. Misle da sam neophodna, da sam blago. Žele mi platiti da mi odvrate pozornost od svijeta i pravih problema. Ozarim se, ne mogu si pomoći. - To je tvrtka za porezno savjetovanje — kažem. - Među prvih deset u svijetu. Tako je. Svjesni ste da takve korporacije imaju i odjele za društvenu odgovornost? - Koji služe za poboljšanje imidža tvrtke. - To možda ne biste trebali spomenuti u razgovoru za posao. — Široko se osmjehne, ali se službeno lice odmah vrati. — Da je to jedini motiv, to se ne bi računalo kao humanitarni projekt, a njima je upravo to cilj: Zaklada DavidGordonWhite, humanitarna udruga koja promiče klimatsku pravednost — ljudska prava i klimatske promjene. Žele da radite za njih... — Zastane, očito čekajući da vidi hoću li nešto pitati ili može nastaviti. Ja sam toliko razočarana da sam ostala bez teksta. Nije to pravi posao: žele da radim za humanitarnu udrugu. —Ja ću govoriti o svemu, a vi me zaustavite budete li imali pitanja, okej? Kimnem. Ljuta sam. Na DavidGordonWhite. Na njega, zato što me nasamario svojom ljepotom i laskanjem, tako da sam pomislila kako mi nude pravi posao. Osjećam kako mi se obrazi žare. On govori, govori i govori o poslu. Ništa me u svemu tome ne zanima. Naposljetku ušuti i pogleda me. - Da nastavim? Želim reći „ne". Želim reći i više od toga jer sam usijana glava, ali ne smijem iskaljivati svoje osobne frustracije na tom čovjeku, koliko god zgodan bio. - Ne razumijem zašto sam ja kandidat za taj posao — kažem mu. — Nikada nisam radila ni s jednom humanitarnom udrugom ni za nju. Stvaram originalne tvrtke, dovodim ih do golemog uspjeha pa ih prodajem za što veću cijenu. I sama sam svjesna da je to grozan opis onoga čime se bavim. Ponavljam nešto zbog čega je Larry vikao na mene u prošlosti, a zapravo svojem poslu pristupam s mnogo strasti. Ne sastoji se samo u ovome što sam spomenula, ali želim da zvuči što manje humanitarno. Sve je pogrešno shvatio. Kako je došao do mojeg imena ako je u tražilicu ukucao „humanitarno", osim što se sada već i sama osjećam kao da mije potrebna humanitarna pomoć? Moj ispad kao da ga je malčice iznenadio, ali zrelo si uzme trenutak da odabere iduće riječi, uprijevši u mene brižne zelene oči koje govore: posve te razumijem. - Bili biste zaduženi za nadzor i upravljanje humanitarnim odjelom. To je projekt kao svaki drugi i kreće od nule. — Primijetio je nesigurnost na mojemu licu pa mi prodaje priču. Govori o svemu što sam učinila na svojim prethodnim projektima, kao da to i sama ne znam, ali pametan je, bilda mi ego i dobro me istražio. Otvoreno mi se divi, hvali moje odluke i dobar rad, a meni to neodoljivo laska i osjećam se kao da sam najpametnija na svijetu. Progutala sam mamac. Govori mi da se raspitivao za najbolje kandidate i daje moje ime nekoliko puta iskrsnulo. To stoje zgodan ide mu u prilog jer mu se želim dodvoriti, jer želim da me smatra talentiranom, pametnom i ostalo. Savršen je za lovca na talente jer zna probuditi u ljudima samopouzdanje, uvjeriti ih da ih negdje čeka nešto veće od onoga čime se trenutačno bave. Gotovo me upecao. Mislim, upecao me on, ali posao... ne baš. Ne poskakuje mi utroba kao inače kada mi padne na pamet ideja za novi projekt ili nabasam na tudu ideju koju mogu doraditi. Gleda me s puno nade. Stigne moj zeleni čaj. Dok ga konobar stavlja preda me, imam vremena za razmišljanje. Ovaj posao nije za mene, ali ništa se drugo ne nudi. Rastrgana sam između potrebe da pokažem 55

zainteresiranost i da budem iskrena. On mi se sviđa, što bi trebalo biti sporedno i doista jest, ali istodobno nezaobilazno. Otkaz mije zgazio samopouzdanje i natjerao me da iz svih kutova preispitam svaku odluku koju sam ikada donijela. Trebam li čekati ono pravo ili se uhvatiti prvoga što naiđe, za svaki slučaj? Pozorno me motri, zagledan onim svojim bademastim zelenim očima duboko u moje, a ja osjećam kako padam u njih, kako me uvlače. A onda se osjetim kao idiot zato što me on zapravo samo gleda, a ja iz buhe radim slona. Svrnem pogled, ali on me nastavlja gledati. Uvjerena sam da zna, da mi vidi u dušu. Ne mogu ja to, ne mogu lagati jedinoj osobi koja mi nudi sunce u mojoj najdužoj zimi. — Zapravo, Monday, žao mi je... - Posramljeno protrljam lice. — Očito je došlo do nesporazuma. Više ne radim u Tvornici ideja. Izgubila sam posao prije dva mjeseca. Zbog nesuglasica između mene i suutemeljitelja. — Osjećam kako mi oči sijevaju dok govorim. — Dakle, trenutačno sam nezaposlena. — Ne znam što bih drugo rekla. Osjećajući kako mi se obrazi rumene, otpijem gutljaj zelenog čaja tek toliko da nešto učinim. Oprljim jezik i grlo tako da to jedva prikrijem, ali bolje barem odagnao suze koje su prijetile navrijeti. — U redu - tiho kaže, opusti gard i promijeni stil. — To je dobro, ne? Ne moraju vas krasti od druge tvrtke. Pretpostavljam da aktivno tražite novi posao? Trudim se djelovati vedro i pitam se bih li trebala reći za vrtlarski dopust. Ne mogu. Ne mogu pustiti da mi jedina prilika za novi posao propadne zato što sam priznala svoju prljavu malu tajnu: Larry će me plaćati još deset mjeseci kako bi me spriječio da radim. Ali to lovcu na talente ne mogu ni prešutjeti. Oslobodi me odluke prekinuvši tišinu. — Ostavit ću vam ovo... — Gurne fascikl preko stolića. — Unutra je opis radnog mjesta. Pročitajte i javite mi se. Možemo se ponovno sastati da vam odgovorim na eventualna pitanja. Pogledam fascikl, odjednom tužna, snuždena. Ono što je započelo kao bildanje ega, vrhunski ushit, završilo je potpunim porazom. Ovaj posao nije ono što želim, ali znam da mi treba. Prihvatim fascikl i stegnem ga na prsa. On iskapi espreso, a ja pokušam brzo popiti kipući čaj da bismo mogli krenuti. — Možemo se opet naći prije razgovora za posao - kaže prateći me do vrata i pridržavajući mi ih. Nasmiješim se. — Tko kaže da će biti razgovora za posao? — Siguran sam da hoće — kaže samouvjereno, ljubazno. — Posao mi je da znam kako ste prava osoba za to radno mjesto, a igrom slučaja, izvrstan sam u svom poslu. — Uputi mi širok osmijeh da ublaži trgovačku notu, da zazvuči manje prijetvorno. To me se trebalo dojmiti kao jeftin trgovački štos, ali nije. Nešto mi govori da je doista izvrstan u svojem poslu. Nježnije doda: — I bilo bi to dobro za vas, Jasmine. Vani smo. Vrijeme se promijenilo, podigao se vjetar pa su u manje od sata stabla počela šibati amo-tamo, silovito, kao da smo na tropskom otoku — samo što nismo, veljača je i mi smo u Irskoj. Sve je ogoljeno do kosti i sivo, a ljudi hodaju zgrčenih lica, ljubičastih usana, stegnutih plavih šaka koje se bijele na prigušenome svjetlu ili su skrivene u džepovima. Gledam kako prilazi svojem automobilu. Nije mi smetalo dok se pravio da me poznaje i laskao mi, ali smeta mi što se sada pravi da me poznaje, a govori istinu. Zato što vjerojatno ima pravo, premda se poznajemo tek sat vremena. Kako stvari stoje, posao — bilo kakav posao — dobro bi mi došao. Možda je to jedino što može spriječiti da potonem u to u što već tonem.

56

12. Oluja koja je dohujala te večeri dostigla je razmjere uragana, a vjetrovi su u nekim dijelovima zemlje puhali 170 kilometara na sat. Na vijestima su javili daje dvjesto šezdeset tisuća ljudi ostalo bez struje. Javljalo se o prometnim nesrećama na autocestama, prevr-nutim kamionima, stablima koja su smlavila automobile, prizorima razorenih domova, otpuhanih krovova, prozora razbijenih dijelovima kuća u letu. Istočna obala gotovo je posve pošteđena. Vidim grane na cesti, listove, kontejnere koji su se izvalili i predali, dječje igračke na neočekivanim mjestima, ali u usporedbi s poplavljenim područjima, mi smo imali nevjerojatne sreće. Međutim, noć je u našoj ulici bila burna, iz nekoliko razloga. Dok čitam svoj fascikl i pokušavam ustanoviti što povezuje ljudska prava i klimatske promjene, ometeš me ti. Ova smetnja razlikuje se od uobičajenih. Nisi se dovezao kući uz glazbu koja trešti: već si kod kuće i čak si posve trijezan. To nije posve nečuveno, ne razvališ se baš svake večeri i ne uvijek u istoj mjeri. Otkako te žena ostavila, tiši si. Nemaš na koga vikati, premda ima večeri kada to zaboraviš pa vičeš kao daje kod kuće, brzo se sjetiš da te nitko ne čuje pa se zavališ na spavanje u autu ili za vrtnim stolom. Dok su vrtno pokućstvo u susjedstvu nosile strašne oluje - Malonei su ostali bez omiljenog vrtnog patuljka jer se prevrnuo i razbio lice — tvoje je ostalo ukopano u kaljužu tvog vrta. Nagnuto je na jednu stranu jer su desne noge utonule dublje u travu od lijevih, a ja sam te noću gledala kako činiš ono što ti očito pomaže koncentrirati se na ono čime razbijaš glavu: stavljaš upaljač na viši dio nakošena stola i gledaš kako ti se kotrlja u otvoren dlan na nižem kraju. Ne znam jesi li uopće svjestan da to činiš. Izraz tvojega lica daje naslutiti da si u mislima daleko. Najčešće se sjetiš da imaš ključ ili se, kad ga ne pronađeš, od-vezeš drugamo, ali ukupno sam te morala tri puta pustiti u kuću rezervnim ključem. Svaki si put uteturao u kuću i zalupio mi vrata pred nosom, a ja sam znala da se toga sutra nećeš sjećati. Ironično je, barem meni, da te mrzim zbog nečega što vjerojatno uopće ne pamtiš, a sve ono što hrani moju mržnju zaboraviš do idućeg jutra. Noćas u tri u čitanju me nije omeo tvoj automobil nego tvoj sin Fionn. Vjetar je tako glasan da ne razabirem riječi, ali vika šiba zrakom i povremeno doleti u mojem smjeru: nepovezane riječi kojih nema dovoljno da otkriju predmet prepirke. Pogledavši kroz prozor svoje spavaće sobe, vidim tebe i Fionna u vrtu kako vičete i mašete rukama. Vidim tvoje lice, ali ne i Fionnovo. Nijedan od vas nema kaput, po čemu sudim da nisi planirao voditi ovu raspravu pod zvijezdama. Fionn je krhak dječak, visok, mršav petnaestogodišnjak kojega zanjiše svaki zapuh vjetra ili mi se barem tako čini dok ne shvatim da to nema nikakve veze s vjetrom: pijan je kao letva. Ti si stamen, ti si visok, ti si plećat, tenisice te čvrsto drže na tlu. Tijelo ti je široko i vidi se da si donedavna bio u dobroj formi, premda su ti u međuvremenu bridovi omekšali. Nazirem ti šlauf i trbuh ti se izbočio otkako ti se žena odselila, a možda ti je to samo vjetar priljubio majicu uz struk otkrivajući tijelo koje inače ne bih vidjela. Pokušaš uhvatiti Fionna za ruke kada zamahne preblizu tebi, ali kad god posegneš prema njemu, divlje zamaše rukama, stisnutih pesnica, pokušavajući te udariti. Uspiješ ga zgrabiti za struk i odvući ga prema kući, ali sagne se i izmigolji iz tvojega stiska. Udari, pesnicom te pogodi u neki dio tijela, a ti uzmakneš kao da si povrijeđen. Ali to nije ono što me natjera da se pokrenem, nego dvoje mlađe djece koja stoje na otvorenim vratima, užasnuta u pidžamama, a jedno steže plišanog medvjedića na grudi tako da iskočim iz kreveta i navučem trenirku prije negoli stignem dvaput razmisliti. Kad otključam ulazna vrata, zamalo me obori silina kojom se otvore jer je vjetar toliko jak. Imam dojam daje sve u predsoblju uzletjelo - blok pokraj telefona, šeširi, kaputi — i zbrisalo u daleke kutke kuće kao miševi kada se uključi svjetlo. Moram se hrvati s vratima da ih zatvorim za 57

sobom. Povlačim ih objema rukama iz sve snage. Vjetar je leden, divlji, gnjevan. Bjesni, a vas dvojica divlje zamahujete jedan na drugoga s druge strane ulice, kao da crpite energiju majke prirode. Vidim kako se događa ono što si nikada nećeš oprostiti i, premda nisam tvoja najveća obožavateljica, znam da nije bilo hotimice. Nisi želio udariti sina, ali to si učinio. Posežući prema njemu da se zaštitiš od njegovih šaka, nekako si ga udario u lice. Slučajno u tom trenutku gledam tvoje lice i prije negoli shvatim što si učinio, to pročitam na tvojem licu. Onaj tko nije vidio izraz na tvojem licu, možda ne bi shvatio da se to dogodilo slučajno, ali ja jesam. Oči su ti odjednom postale užasnute, uplašene — zgranute. Tvoje je gađenje toliko da djeluješ kao da ćeš povratiti. Očajnički ga želiš zagrliti i zaštititi, ali on vrišti i odguruje te, držeći se za krvavi nos, vičući na tebe, optužujući te, nazivajući te imenima koja nijedan otac ne želi čuti iz sinovljevih usta. Djeca na vratima sada plaču i ti ih nastojiš umiriti, a oluja cijelo vrijeme bjesni. Teške vrtne stolice, koje su do maločas izgledale kao da su ukopane u zemlju, odjednom polete na vjetru kao da se pridružuju obiteljskoj drami. Jedna se prevrne, druga se odigne od tla i odskakuće kao da nema težine pa sleti opasno blizu prozoru. Namjeravam zaštititi malene, uvesti ih u kuću i nečim zabaviti. Ne kanim se miješati u tučnjavu između oca i sina, znam da to ne bi dobro završilo po mene, ali dok vam prilazim, tvoj sin izjavi da neće više nikada kročiti nogom u tvoju kuću i udalji se ulicom, sam, bez kaputa, pijan, prkoseći vjetru koji puše više od sto na sat, krvava lica - i to sve promijeni. I tako tvoj sin sada spava u mojoj gostinjskoj spavaćoj sobi, u najolujnijoj noći koju je ova zemlja ikada vidjela. Nije mu do razgovora, što je u redu, jer ni ja nisam raspoložena. Operem mu lice, sretna što mu tvoj udarac nije slomio nos. Dam mu čiste ručnike, čašu vode i tabletu protiv glavobolje, XL majicu s logotipom Njujorške policije koju mije netko darovao prije mnogo godina i ostavim ga samog. Zatim sjedim budna cijelu noć, pijući zeleni čaj i slušajući kako u više navrata odlazi iz spavaće sobe u kupaonicu gdje neumorno povraća. Nešto prije četiri ujutro probudi me ptica. To me zbuni. Sigurna sam daje ptica uznemirena, daje ukradena iz gnijezda usred noći. Ali ne, kad bolje poslušam, shvatim daje to obično pjevanje. Imam dojam da sto godina nisam čula ptičji pjev u četiri ujutro. U sedam je već dan, zrak ne miran, nema vjetra, nema kiše, ugodno je, majka priroda drži se kao mila Gera, a ljudi diljem zemlje hrvaju se s posljedicama razaranja kojima ih je zasula tijekom noći. Sa šalicom kave u ruci proučavam svoj vrt, sretna što sam položila glavninu trave. Preostale role leže uništene, poderane i razvaljene pod kotačem mojega automobila. Čim me ugledaš, tvoja se vrata otvore i prijedeš ulicu kao da si cijele noći čekao da otvorim. — Je li dobro? — pitaš zabrinuta lica. Iskreno mi te žao. — Još spava. Cijelu je noć povraćao. Kimneš poimajući moje riječi, zamišljena lica. — Dobro. Dobro. — Dobro? — To znači da to možda neće tako brzo ponoviti. Gledam travu rasutu po tlu. — A tako si naporno radila. Slegnem ramenima kao da to nije ništa, još posramljena što si svjedočio tom mojem napornom radu, koji bi se isto tako mogao nazvati i totalnim slomom živaca. Moj je vrt ravan, ali se blago spušta duž bočne strane kuće do nove razine iza nje. Ta druga razina popločena je istim kamenom kao kolni prilaz, ali kosina je ružna i neuredna, bez ijedne vlati trave. Do tog dijela nisam još stigla. Još jedan nedovršen posao. Pomislim na Larrvja pa se sva zažarim i naljutim. — Od ovoga bi mogla napraviti kamenjar — kažeš pokazujući razlomljeno kamenje u kontejneru. - Moji su roditelji u vrtu imali brdašce. Pretvorili su ga cijelog u kamenjar. Sadili su između kamenova. Mogao bih zamoliti Fionna da ti pomogne. Kamenje je vjerojatno teško. 58

Glavom mi proleti desetak podrugljivih, nezahvalnih stvari koje bih mogla reći na tu, iskreno govoreći, apsurdnu ideju, ali pregrizem jezik. Gledaš mimo mene u kuću, nadajući se da ću te pozvati unutra. — Trebao bi ga pustiti da se naspava — kažem. — Znam. I bih, ali njegova mama samo što nije došla. — O. Kada stiže? Baciš pogled na sat. — Za petnaest minuta. Ima ragbijašku utakmicu. — To nije idealan dan za mamurluk. — U Belvedereu ni time baš neće biti zadovoljni. — Što se dogodilo? — Ne zanima me, ali me i zanima. — Trebao sam ga sinoć pokupiti nakon ragbija. Kad sam stigao, nije ga bilo. Izašao je s prijateljima. Vratio se sinoć, razvaljen do daske. Ne drogom, nego alkoholom. Barem mislim. — Opet se namrštiš gledajući u moju kuću. — Počeo me napadati. — Čuj, svi smo to prošli — kažem prisjećajući se kada sam kao tinejdžerica znala pretjerati. Nemam pojma zašto te uopće tješim. Tebe, čovjeka koji se pijan vratio kući više puta negoli je spravio doručak, ali čini se da si mi zahvalan na toj gesti. - Gle - pročistim grlo — još imam ono pismo... Odjednom se pred tvojom kućom zaustavi Amyn automobil. Ukočiš se. — U gostinjskoj je sobi, na katu lijevo. — Hvala. - Uđeš u kuću. Gledam je kako ulazi u vašu kuću, nakon čega se vrata zatvore i zavlada tišina. Nekoliko trenutaka poslije spustiš se stubama s Fionnom koji izgleda katastrofalno. Na nosu mu je smeđe-crna modrica, a oko nje skorena krv. Usprkos mojem trudu da mu očistim ranu, očito je usred noći opet prokrvarila. Blijed je i ispijen, premoren i mamuran. Lecne se čim ga obasja svjetlo s ulaznih vrata. Odjeća mu je zgužvana i sigurna sam da ću ustanoviti kako majica sa znakom Njujorške policije nije iskorištena. Vuče se za tobom, a uto se tvoja žena pojavi na vratima vaše kuće s rukama na bokovima. Ne želim te više gledati. Ne želim da me tjerate na svjedočenje, želim se kloniti tvojega života, a opet me nešto stalno uvlači u njega. Kad zatvorim vrata, napeto iščekujem da će se oglasiti zvonce, bojim se da ćeš svratiti da nastavite borbu ovdje, ali onda na televiziji ugledam nešto od čega se sledim. To je ona djevojčica. Ona jučer iz hotela. Četverogodišnja djevojčica paperjaste kose s vilinskim licem, plavim očima, prća-stim nosom, koja je željela nazdraviti. Televizija je prigušena jer sam osluškivala Fionna, pa ne znam što govore, ali vijesti sigurno nisu dobre. Fotografiju zamijeni slika njezine majke. Obje se široko osmjehuju, a djevojčica — Lily, ako se dobro sjećam — sjedi na majčinu koljenu, a majka je grli. Gledaju u fotoaparat kao daje netko upravo rekao nešto smiješno. Iza njih je božično drvce od prije nekoliko tjedana. A onda slijedi slika automobila i kamiona na autocesti, auto smrskan, a kamion oboren, tako da moram sjesti. Pojačam zvuk i slušam činjenice — obje mrtve, vozač kamiona u kritičnu stanju — i shrva me tuga. Kada se oglasi zvonce na vratima, oglušim se na njega, još slušajući vijesti. Opet zazvoni. I opet. Još plačući, naljućena smetnjom, otrčim do vrata i naglo ih otvorim. Dočekaju me tri zgranuta lica. — Žao mi je - kaže Amy, tvoja supruga. — Dolazimo u lošem trenutku. — Ljutnja koju osjećam u njoj smjesta se rasprši. — Ne... samo sam... samo sam vidjela ružnu vijest. Pogledaju preko mojega ramena. Ostavila sam vrata dnevne sobe otvorena, a na televiziji se još vrte vijesti. — O, znam. Zar to nije strašno? Žive odmah tu iza ugla - to je supruga Stevena Warre-na. — Pogleda te. — Jesi li čuo? Poginula je Rebecca. I djevojčica... — Lily - kažem, a njezino mi ime zapne u grlu. — Nisam čuo - kažeš. 59

Na trenutak se svi izgubimo u mislima. Fionn, zaključivši da je to njegov znak da se oglasi, provali promuklim glasom: — E, hvala za sinoć. — Nema na čemu — kažem mu, ne znajući koju je verziju događaja Amy čula. Sretan što nije više na meti, Fionn odšeće natrag preko ulice, vukući noge za sobom, u zgužvanim hlačama koje su mu spale daleko ispod ruba bokserica. Ti i tvoja supruga još gledate mimo mene u televizor. Amy ga uistinu gleda, a ti si zabavljen posve drugim mislima. — Vidjela sam ih jučer poslijepodne — Rebeccu i Lily — izgovorim njihova imena kao da ih poznajem, što mi se čini kao laž, premda je istina. — Ovo se dogodilo jučer poslijepodne. Mora da ste među posljednjima koji su ih vidjeli — kaže Amy i njezina izjava nešto pokrene u meni. Znam da to nije optužba, da zapravo nije ništa,da samo razmišlja naglas, ali usadila mi je osjećaj odgovornosti. Nisam sigurna što bih s njim. Kao da sam na neki način zaposjela njih, posljednje trenutke njihova života. Bih li ih trebala podijeliti s drugima kako bi pravi ljudi mogli u sebi nositi trenutak koji ja nosim? Da sve bude kako bi trebalo biti? Pretjerujem s analizom, znam, ali to mi je valjda od šoka. Umorna sam jer nisam mnogo spavala od straha da će se Fionn srušiti, udariti u glavu, ugušiti vlastitom povraćotinom ili ustati i otići usred noći, a ja ću biti u gabuli jer mije nestao maloljetnik. - Matt, i ti ih poznaješ. — Amy se okrene prema tebi. - Ne zapravo... - Poznaješ, nekoć si igrao badminton s njim. Od svega što sam čula, upravo me to natjera da te upitno pogledam podignute obrve. - Davno. - Vječno pita za tebe. — Okrene se prema meni. — Matt će poći onamo s vama — ponudi. - Molim? - Poći će s vama. Izraziti sućut. Zar ne? To će ti dobro doći — kaže, i to nimalo srdačno. — Uglavnom, oprostite što smo vam smetali, samo smo vam željeli zahvaliti na tome što ste se skrbili o Fionnu. Ona uzmakne. Ti ostaneš pred vratima, tražeći od mene iduću uputu, slušajući naredbe bivše žene kao da ćeš joj se dodvoriti pokornošću. A možda i griješim. Tada mi sine da mi možda pokušavaš nešto reći. Nešto mi poručuješ. Zagledam se dublje u tvoje oči. Nastojim prokljuviti što je posrijedi. Želiš da te branim. Da joj kažem što sam vidjela. Zazovem je. - Amy... vezano uz sinoć. Udarac je bio slučajan. Matt nije namjeravao... Ušutim jer iz pogleda kojim te šiba, iz mržnje i gađenja na njezinu licu, vidim da sam stvarno zaribala. Nije znala da si ga udario. Amy počinje trpati djecu u automobil, a ti im pritrčiš da se oprostite. Motor se upalio, ona je spremna za polazak, pojasevi su vezani, vrata su zatvorena. Moraš povući kvaku i prisiliti je da otključa vrata kako bi ih mogao otvoriti, gurnuti glavu u auto i poljubiti dvoje djece na stražnjim sjedalima. Fionna nespretno potapšaš po ramenu, ali on te ne gleda. Zatvoriš vrata, dva puta kucneš po krovu i mahneš im na rastanku. Nitko ti ne odmahne, zapravo se nitko i ne osvrne. Žao mi te, premda ne znam zašto, s obzirom na to da sam svjedočila onome što je tvoja supruga trpjela, barem izvana: kasne povratke kući, pijano ponašanje... Ne razumijem zašto te nije ranije ostavila, a opet gledam kako stojiš sam ispred svoje kuće, s rukama u džepovima traperica, gledajući kako tvoja obitelj odmiče, ostavljajući te samog u velikoj kući u kojoj bi valjda oni trebali boraviti, a ne ti, i žalim te iz sveg srca. — Dođi — doviknem. Podigneš pogled. — Hajdemo do Stevenove kuće. 60

Slutim da je to zadnje što ti se sada radi, ali moraš se nečime zaokupiti. Znam daje to zadnje što ti se sada radi, ali i mene treba nečime zaokupiti. Ti dohvatiš svoj kaput, a ja dohvatim svoj pa se susretnemo na pola puta. — Oprosti na onome što sam rekla — kažem. — Nisam smjela. Samo sam pokušavala... — Nema veze, ionako bi ubrzo doznala. Bolje da je to čula od mene. Zapravo to nije čula od tebe, ali mislim da želiš reći kako je bolje da je to čula od tvoje strane, samo što nisam sigurna kako sam se našla na tvojoj strani nakon što sam te svaku večer gledala kako lupaš po vratima, zaključan vani, nagovarajući u sebi tvoju ženu da ti ne otvori. — Gdje su odsjeli Amy i djeca? - upitam dok hodamo ulicom. — Kod njezinih roditelja. — Hoće li se vratiti? — Ne znam. Odbija razgovarati sa mnom. Rečenice koje si čula gotovo su jedine koje mi je uputila u proteklih nekoliko dana. — Napisala ti je pismo. — Znam. — Trebao bi ga pročitati. — To i ona kaže. — Zašto ga ne pročitaš? Ne odgovaraš. — Evo. — Pružim ti pismo. Na trenutak se iznenađeno zagledaš u njega pa ga prihvatiš i tutneš u džep. Ne vjerujem da ćeš ga pročitati, ali barem sam ti ga uručila. Moj je zadatak ispunjen. Blago mije laknulo, ali posao ne smatram dovršenim. Nisi ga čak niti otvorio. — Nećeš ga pročitati? — Isuse, pa što si tako opsjednuta tim pismom? — Kada bi meni ostavila pismo supruga koja me upravo ostavila, zanimalo bi me što piše. — Jesi lezbijka? Zakolutam očima. — Ne. Zahihotaš se. — Primijetio sam da ne radiš - kažeš. — Na odmoru si ili... — Na vrtlarskom sam dopustu — prekinem te prije negoli čujem uvredljiv pojam kojim si se namjeravao poslužiti. — Aha. — Nasmiješiš se. — Znaš da to ne znači da doslovno moraš vrtlariti? — Naravno da to znam. A ti? Pročitala sam da si ostao bez posla. - Izgovorim to otvoreno, grubo, a ti me pogledaš i odmjeriš na onaj svoj zbunjeni, zaintrigirani, uvrijeđeni način kao svaki put kad planem na tebe, što se uglavnom događa kada se sjetim zašto te ne volim. — Nisam ostao bez posla — odgovoriš. — I ja sam na dopustu, štoviše, na vrtlarskome dopustu. Samo što sam ja, za razliku od tebe, svoj odlučio odsjediti. — Mjesečajući se - kažem. Nasmiješ se. — Upravo tako. Heather i ja tako smo to uvijek zvale u djetinjstvu: ležanje pod mjesečinom. Pomisao na Heather podsjetila me na moje stajalište o tebi pa začepim. Znam da opažaš tu promjenu u meni, to kako sam u nekoliko sekunda prešla iz usijanosti u ledenost. — Ali to je samo privremeno, taj dopust. Dok povjerenstvo ne donese službenu ocjenu mojega vladanja — dodaš službenim glasom. Čitam između redaka. — Suspendiran si. — Oni to zovu vrtlarskim dopustom. 61

— Na koliko dugo? — Na mjesec dana. A ti? — Na godinu dana. Uvučeš zrak kroza zube. — Što si skrivila da su te tako opalili? — Nije to zatvorska kazna. Nisam ništa skrivila. To je zato da ne bih prešla konkurenciji. Proučavaš me dok se oteže šutnja tijekom koje seja pokušavam pribrati. — Onda, što ćeš? — Imam nekoliko ideja — kažem. — Dobro je imati godinu dana za razmišljanje o njima. — Ne vjerujem ni jednu jedinu riječ koju sam upravo izgovorila. — A ti? — Vratit ću se poslu kad dobijem odobrenje. Vodim jednu radijsku emisiju. Pogledam te da vidim šališ li se, ali ozbiljan si. Očekivala bih da ćeš pretpostaviti kako svi znaju čime se baviš, da nosiš svoje ime na grudima kao medalju — premda nisam sigurna čime se imaš dičiti - ali ti si smrtno ozbiljan. Nisi pretpostavio da znam tko si. To mi sve svidi na tebi, ali i uveća moj zazor. Ne možeš sa mnom na zelenu granu. — Znam za tvoju emisiju — kažem to s takvim negodovanjem u glasu da ispustiš onaj svoj hripavi, cigaretni hihot iz prsa. — Znao sam! — Što si znao? — Da si zato takva prema meni. Ukočena. Nabrušena. Vječno na stražnjim nogama. Da me prijatelji moraju opisati, ne bi se poslužili tim riječima. Zatečena sam što čujem takav opis. Ne sviđa mi se da me itko tako doživljava i iz nekog razloga ne želim da me ti tako doživljavaš, premda sam se upravo takvom predstavila. Smetnula sam s uma da ne znaš kakva sam inače i da ne shvaćaš koliki napor ulažem u odmak od svoje prirode da bih bila prema tebi ovako bezobrazna. Moji bi me prijatelji nazvali slobodnim duhom. Vječno činim što me volja, nikada ne plešem kako drugi sviraju i nikada to nisam činila. Možda bi me nazvali upornom, u najgorem slučaju svojeglavom, ali oni poznaju samo moju slobodnu i opuštenu stranu, a ti budiš ono najgore u meni. — Nisi obožavateljica. — Nego što da nisam - kažem, opet usijane glave. - Koja te uvrijedila? — Ubaciš u usta žvakaću s nikotinom. - Kako to misliš? - Srce mi divlje udara. Nakon toliko godina doista smo napokon ovdje i imam priliku objasniti. Evo ga. Mozak mi radi sto na sat ne bi li objasnio kako si me povrijedio. - Koja emisija? Koje izdanje? Što sam rekao s čime se ne slažeš? Znaš, nagonski prepoznam slušatelje ogorčene na emisiju. Čim uđem u sobu, osjetim je li tko obožavatelj ili nije. To mi je šesto osjetilo. Vidim im to u očima. Tvoja me oholost uznemiri. Samo ti možeš nešto tako negativno — tudu mržnju prema sebi — izokrenuti u prednost. - Možda je problem u tebi, a ne u emisiji - kažem. - Vidiš, upravo o takvim stvarima govorim. — Nasmiješiš se i pucneš prstima. - O takvim niskim udarcima. Nije problem u meni, Jasmine. Nego u emisiji. Ja samo upravljam raspravom. Ona ne predstavlja moja osobna stajališta. Pozivam goste u eter da bi raspravljali. - Zakuhavaš stvari. - Moram. Tako ih tjeram da i dalje zovu. Tako raspirujem raspravu. - I te rasprave smatraš nužnima? — kažem. Zaustavila sam se pa sada stojimo licem u lice ispred Stevenove kuće, gdje je travnjak prekrilo brdo buketa i darova, plišanih medvjedića, svijeća i rukom ispisanih izraza sućuti. - U tvojoj emisiji ljudi ne mogu doznati nikakve činjenice. Samo pozoveš brdo luđaka da daju oduška svojim tiranskim, rasističkim, neukim stavovima. Ozbiljno me pogledaš. — Svaka osoba, svaki je glas stvaran. Oni predstavljaju mišljenje stvarnih ljudi u ovoj zemlji. Mislim da ljudi to trebaju čuti. Uzalud provodiš sve vrijeme sa svojim politički 62

korektnim prijateljima, misleći daje svijet divno otvoren i pun razumijevanja, ali kada treba izaći na birališta, odjednom ustanoviš da uopće nije tako. Naša emisija svakome daje glas. Zbog naše emisije o tim se temama raspravljalo u parlamentu: o nasilju, istospolnim brakovima, zatvorili smo brojne opasne domove za stare i nemoćne ili opasne vrtiće... — Počinješ nabrajati na prste. - Ti ozbiljno vjeruješ da djeluješ za dobro ove zemlje? — zgranuto upitam. - To valjda vrijedi samo ako je rasprava pristojna. Ne kad u njoj sudjeluju idioti koji su pripiti ili napušeni ili su pobjegli iz ludice. Zar je dobro dopuštati takvima da iznose svoja mišljenja? Njih bi valjda trebalo ušutkati. — Dobra ideja, Kim Jong Un. Sloboda govora loša — kažeš, vidno razdražen. — Možda bi njega trebao pozvati u emisiju — dati čovjeku priliku da podijeli s nama svoja sjajna stajališta. Uglavnom, sudeći po onome što piše u novinama, nije izgledno da će se tvoja emisija nastaviti emitirati — kažem držeći bradu visoko u zraku i prilazeći puteljkom ulaznim vratima, u nadi da će te to ušutkati kako bi moja bila zadnja. To je moj završni zlobni, obrambeni, napeti, ukočeni komentar. — Ma, nastavit će se. Bob i ja smo ti ovakvi. — Prekrižiš dva prsta. - Bob je ravnatelj radijske postaje i uz mene je od samoga početka. Ovo čini samo zato što propisi to traže. Ispalo bi ružno da to ne učini. Kada na račun emisije stigne toliko pritužbi kao na našu, moraš proći proceduru. — Sigurno prštiš od ponosa — kažem pritišćući zvonce na vratima. — Mora da sam te stvarno dobrano raspizdio — kažeš dahom mi zapahnuvši uho. Kada te pogledam, oči ti vragolasto blistaju. Padne mi na pamet da ti se sviđa što mi se ne sviđaš, a na neki nastran način to se sviđa i meni. Zazor prema tebi dao mije fokus. Postao je moj stalni posao. Odjednom se otvore vrata i na njima se pojavi žena crvenih očiju, crvena nosa, sa zgužvanim rupčićima u ruci. Smjesta te prepozna i očito je oduševljena i počašćena što te vidi na svojemu pragu pa te brzo uvede unutra. To me zbuni — zar ljudi ne čuju isto što i ja? Dovoljan si džentlmen da me propustiš prvu. Unutra je kuhinja puna ljudima koji stoje naokolo udubljeni u duge šutnje koje povremeno prekida čavrljanje, prisjećanje i napet smijeh. Stol je prekrcan hranom: lazanje, kolači i sendviči koje su donijeli susjedi. Uvedu nas u dnevnu sobu, gdje jedan čovjek sjedi sam u naslonjaču, zureći kroz prozor. Zidovi su prekriveni profesionalnim studijskim fotografijama mlade obitelji: crno-bijelim portretima Stevena, Rebecce i Lily. Mama i tata u crnim majicama s ovratnicima pred bijelom pozadinom, mala Lily u dražesnoj bijeloj haljini koja blista pod studijskim svjetlima kao anđeo i pokazuje velik osmijeh sa sitnim zubima. Slika Lily koja drži lizalicu, Lily koja se vrti, Lily koja se smije, Lily koja plazi jezik ddk je mama i tata gledaju smiješeći se od uha do uha. Prepoznam Stevena s fotografija i kao čovjeka kojega redovito viđam u supermarketu, u mesnici, dok džogira duž zaljeva. — Matte — kaže ustajući i čvrsto te grleći. — Strašno mi je žao, Stevene — kažeš i dugo se zadržite u zagrljaju. Bliski neki partneri za badminton. Ogledam se oko sebe pa čekajući nelagodno zurim u pod. — Ovo je moja susjeda Jasmine. Živi iza ugla, u mojoj ulici. — Iskrena sućut — kažem pružajući mu ruku, koju on prihvati. — Hvala vam — ozbiljno kaže. — Vi ste Rebeccina prijateljica? — Ja... ne... zapravo... — Osjećam se blesavo. Nisam sigurna odakle bih započela. Možda sam pogriješila. Nisam sigurna. Odgovornost koju sam maloprije osjećala izblijedjela je i sada se osjećam kao uljez. Žena koja nam je otvorila vrata također je u sobi i sada su sve oči uprte u mene. — Obje sam ih vidjela jučer u tri sata. U hotelu Marine. Zbunjeno me pogleda. Okrene se prema ženi. I ona se smete. Oboje me gledaju. Ne vjeruju mi. — Nisam siguran da su bile ondje... — kaže mršteći se. 63

— Lily je pila vruću čokoladu. Zvala ju je „čokoladnim osvježenjem". On se nasmiješi, prekrije usta i bradu rukom pa sjedne na rukonaslon. — Bila je sjajno raspoložena. Rebecca se nije mogla prestati smijati. Čula sam je čim sam ušla u predvorje. Lily je pokušavala nazdraviti. On pogleda ženu, za koju sada shvaćam da mu je sestra, jer uviđam sličnost. — To joj je od one zabave prošloga tjedna, Beth — kaže, a ona vedro kimne, no oči joj se napune suzama. Steven opet pogleda mene, otvorena lica, nježna, gorljivo čekajući da nastavim. I ti me promatraš, što me blago oneraspoloži. Ne znam zašto budiš u meni takvu nelagodu, ali trudim se zaboraviti da si ovdje i obraćam se samo Stevenu. Što ga više gledam, to više vidim Lily u njegovim plavim trepavicama i vilinskome licu. I tako stojim među njima, kao potpuna neznanka u njegovu domu,i pripovijedam mu o njezinoj zdravici, o brojnim zdravicama, o svojem razgovoru s njom. Kažem mu apsolutno sve čega se sjećam. Naglašavam smijeh, sreću, duboku radost posljednjeg sata koji su provele zajedno prije negoli su sjele u automobil i tog olujnog dana krenule prema Rebeccinim roditeljima. Pričam im to jer bih ja to voljela znati na njihovu mjestu. Steven sve to upija, gotovo kao da je u transu, a opet guta svaku moju riječ, proučavajući me dok govorim, vjerojatno da ocijeni jesam li iskrena i nadajući se da jesam, da bi na koncu u to i povjerovao. Motri mi oči i usne, a kada misli da ga ne gledam, odmjerava me od glave do pete. Kada završim, zavlada tišina i njemu se vjerojatno čini da su ponovno ubijene jer su u jednom trenutku bile s nama, a sada ih odjednom više nema. Lice mu se zgrči i on se slomi. Ja se sledim, ne znajući što bih, želeći ga utješiti, ali znajući da to nije na meni. Uleti njegova sestra. Ti ga potapšaš po ramenu i izađeš iz sobe. Slijedim te, osjećajući se kao peti kotač, osjećajući se nelagodno. Krećem se mehanički, uvjerena da sam pogriješila došavši ovamo i podijelivši s njima ono što sam podijelila, ali nisam sigurna daje tako. Želim da me umiriš, ali istodobno ne želim da umirenje dođe od tebe. Kad izađemo, baciš nikotinsku žvakaću i zapališ cigaretu. Lice mi grimizno gori dok hodamo, a ti do kuće ne kažeš ni riječ. Kada se zaustavimo ispred moje kuće, pogledaš me i možda osjetiš da sam uzrujana ili vidiš moju nelagodu ili mi se na licu možda čita očaj koji osjećam jer se tvoje oči zadrže na trenutak na meni, tvoje lijepo lice proučava moje, nježno, brižno, još radoznalo i pozorno kao uvijek, nastojeći me pročitati, kao da sam zagonetka, ali duhovita. Ugasiš cigaretu. — I ja bih to volio znati na njihovu mjestu -kažeš. - Bilo je to lijepo od tebe. — Pružiš ruku i stegneš mi rame. Shvatim da sam cijelim putem zadržavala dah i sada ga ispustim. Iznenadi me olakšanje koje osjetim. Ti si mi to učinio, ti si bio ključan, a to se kosi s onime što inače osjećam prema tebi. -Jasmine! — Poznat glas prodre mi u misli, a ja se naglo okrenem i ugledam Heather koja sjedi na trijemu moje kuće. Ustane i priđe nam. U glavi mi se zavrti kada shvatim da si se našao licem u lice s osobom koju sam cijelog odraslog života pokušavala zaštititi od tebe.

64

13. Jedne nedjelje mjesečno sastaje se Heatherina grupa za potporu. Na te sastanke odlazimo otkako je postala tinejdžerica. Štoviše, mama je sve to uvijek organizirala i nastavila je dolaziti čak i dok je išla na terapiju, usprkos bolesti. Čak i dok sam ja bila tinejdžerica i imala pametnijeg posla, tražila je da dolazim. Premda to onomad nisam cijenila, sada mije drago što sam išla jer sam, kada je mama umrla, točno znala kako to ide i što treba činiti. Grupa za individualno planiranje života sastaje se redovito kako bi određenoj osobi pomogla ostvariti svoje životne ciljeve. Heather odlučuje koga će pozvati i o čemu želi govoriti. Razgovaramo o Heatherinu PUT-u — planiranje uspješnog traganja — razgovaramo o njezinim snovima, kako ih ostvariti, što joj se događa u životu i koje korake treba poduzeti. Razgovaramo o ostvarivanju njezinih snova. Sastanci su se održavali jednom tjedno dok je planirala osnovnu školu, srednju i studij — na koncu je upisala rezidencijalni koledž na kojemu će naučiti neovisno živjeti, snalaziti se u javnome prijevozu, kupovati hranu i druge osnovne namirnice, kuhati i pripremati se za posao. Bilo je važno redovito se sastajati dok je odlučivala u kojem će smjeru graditi život, ali kada je za to kucnuo čas, sama Heather odlučila je da sastanci postanu mjesečni. Na te su sastanke dolazili učitelji, njezina osobna pomoćnica—s kojom je sama Heather održala razgovor za posao — kolege s fakulteta, savjetnici za profesionalnu orijentaciju, poslodavci i, uvijek, ja. Tata je došao nekoliko puta, ali on se loše snalazi u takvim situacijama. Ne shvaća smisao. Da, riječ je o planiranju i riječ je o djelovanju. Ali je riječ i o slušanju Heather i njezinih dojmova o vlastitome mjestu u svijetu i nadama koje gaji. Tata nema strpljenja za slušanje o takvim stvarima. Ako želi posao, on će joj ga srediti, ako se nečime želi baviti, on će joj to organizirati. Ali ja sam naučila da mi taj proces omogućuje virenje u Heatherinu glavu. Želim čuti njezino objašnjenje kako, zašto i kada. Kao kada je objavila da želi odustati od rada u supermarketu gdje je pakirala kupcima stvari u vrećice, premda je taj posao dugo planirala. Tata je bio na tom sastanku i želio ga požuriti, trabunjajući o tome kako će je izbaviti odande jer mu ionako nije bilo drago da se time bavi. Potpuno mu je promaklo da ona zapravo želi odustati zato Što je netko u supermarketu bio zločest prema njoj. Blagajnica je radila prebrzo, vječno joj pušući za vrat i ulijevajući joj osjećaj da loše obavlja posao te trpajući sama stvari u vrećice kada bi stekla dojam da je Heather u tome prespora. A upravo smo takve stvari na sastancima trebali čuti od Heather. Sastanak je bio zakazan za dva popodne, a nje evo već ujedan sat, prilazi tebi i meni, licem u lice s čovjekom koji utjelovljuje sve od čega sam je od djetinjstva pokušavala iz sve snage zaštititi. Riječi ne mogu opisati kako se sada osjećam, ali pokušat ću. U jednom trenutku tvoje su me riječi zagrijale i utješile pružajući mi utjehu koju sam svjesno tražila od tebe — zbog čega sam rastrzana — a u drugom želim zaštititi sestru od tebe. Nije čudo što me ne uspijevaš prokljuviti. Usmjerim svu pozornost u Heather pa zakoračim prema njoj kako se ona ne bi dalje primicala tebi, postavljajući se tako da smo nas dvije nasuprot tebi, zaštitnički joj prebacivši ruku preko ramena. Ne mogu te pogledati u lice. Ne želim vidjeti kako ćeš se podsmjehnuti, prosuđivati ili analizirati niti pokušati dokučiti mene kroz susret s njom. Jaje samo gledam, blistajući od ponosa, pršteći ljubavlju prema njoj iz svake pore, nadajući se da ćeš to osjetiti, sjetiti se emisije, požaliti je, preispitati sebe, svoj posao i svoj život. U to ulažem upravo toliko energije. Uvjerena sam da će Heather osjetiti koliko si gadan, koliko si bijedan, nepošten, zao i uskogrudan. Koliko god tvrdio daje to samo zato da pokre-neš debatu, te riječi svejedno prelaze preko tvojih usana, ti si im izvor, korijen, stvoritelj. Heather ima dara za čitanje ljudi i nikada nije bio bolji trenutak da vidim taj talent na djelu. Želim da joj pružiš ruku i želim da ti je uskrati kao Tedu Cliffordu. Želim gledati kako se vrpoljiš s tim 65

iznenađenim izrazom na licu kojim me gledaš kada planem na tebe, kada se nakon usijanosti naglo sledim. Čujem kako govoriš: — Bok. — Bok — odgovara Heather. Pogleda me pa me trkne, čekajući daje predstavim. — Ovo je moja sestra Heather — kažem. - Najčudesnija osoba na svijetu. Ona se zahihota. — Heather, ovo je Matt. Susjed — bezizražajno kažem. Opet mi uputiš onaj svoj zaintrigirani, radoznali, pozorni pogled. Poznaješ moju usijanost, moju hladnoću, kao i ono u sredini. Mahneš joj. To me zabrine jer je to ispravno ponašanje ljudi u narančastom krugu mahanja. Heather ti zatim pruži ruku. Iznenađeno se okrenem prema njoj, ali ona te gleda s uljudnim smiješkom na licu. Želim zaustaviti ovaj razgovor, to rukovanje s vragom, ali nisam sigurna da razlog za to mogu objasniti Heather, pogotovo nakon cirkusa kod tate - koji nam se još nije javio. — Drago mi je, Heather — kažeš stežući joj ruku. — Imaš fora torbu. Heather nosi na ramenu torbu koju sam joj kupila za rođendan prije pet godina. Nosi je svaki dan i pazi da ostane kao nova brižno je čisteći i čuvajući da se ne podere. To je retrotorba za DJ-a, koji su u takvima nosili gramofonske ploče, kao i prijenosni gramofon. Budući da najradije sluša ploče, učinilo mi se da bi to bio prikladan dar koji će joj omogućiti da ih prenosi. I nosi ih, gotovo posvuda. Izvana je nacrtana ploča, pa i kada ne prenosi ploče, u njoj nosi novčanik, ručak i kišobran na posao i s posla. Uvijek ima te tri stvari: uzalud je preklinjem da ponese i mobitel. — Hvala. Jasmine mi ju je kupila. Unutra stane pedeset ploča i moj prijenosni gramofon. — Imaš prijenosni gramofon? — Crni, model Audio Technica AT-LP60 na automatski pojasni pogon - kaže otvarajući zatvaračem torbu da mu ga pokaže. — Ej, to je baš fora — kažeš prilazeći da ga pogledaš, ali ne preblizu. - Vidim da imaš i neke ploče sa sobom. Iskreno si iznenađen, iskreno te zanima, iskreno želiš vidjeti stoje u njezinoj torbi za DJ-a. — Aha. Stevie Wonder, Michael Jackson... — Dok lista zbirku, ja motrim tvoje lice. — Grandmaster Flash! — Smiješ se. — Smijem...? Posegneš prema torbi, a ja čekam da ti to uskrati. — Da — sretno kaže. Izvučeš je iz pretinca i proučiš. — Ne mogu vjerovati da imaš Grandmastera Flasha. — I Furius Five — ispravi te. — The Message u izvedbi Melle Mel i Dukea Booteeja, snimljena u Svveet Mountain Studiju, producenti Svlvia Robinson, Jiggs Chase i Ed Fletcher. Trajanje sedam minuta i jedanaest sekunda. Zatečeno me pogledaš pa vratiš pogled na nju. Ne mogu si pomoći: blistam od ponosa. — Pa to je čudesno, Heather! Sve znaš o tim pločama? Heather mu nastavi pričati o albumu Stevieja Wondera: kada je snimljen, koje su pjesme na albumu — navede čak i pjevače i glazbenike. Iskreno si impresioniran, zabavljen, razdragan pa joj to i kažeš. Onda joj kažeš da si DJ. Da radiš na radiju. Heather to isprva zainteresira, dok ne shvati da uglavnom vodiš razgovore. Kaže ti da ne voli razgovore, nego glazbu. Pitaš je li ikada bila u glazbenome studiju da vidi kako glazbenici snimaju pjesme, a kada odgovori da nije, kažeš joj da bije mogao povesti ako želi. Heather je nevjerojatno uzbuđena, a ja sam ostala bez teksta, odviše ošamućena razgovorom. Nisam očekivala da će to ovako proći. Ni u ludilu. Počnem uzmicati vodeći Heather prema kući, neodređeno se opraštajući dok vas dvoje, kao da ste stari prijatelji, obećavate 66

jedno drugome da ćete ostati u kontaktu preko mene. Preko mene. Kada uđemo u kuću, Heather ne može prestati govoriti o tvojem obećanju, a ja se naljutim, smišljajući načine da ti se osvetim ako ga ne ispuniš. A kada mi se takve misli odveć zahuktaju u glavi, pokušam smisliti kako navesti Heather da zaboravi obećanje, pripremajući je za veliku mogućnost da se neće ostvariti zbog velike mogućnosti da ja to ne dopustim. Toga dana na sastanku su uz mene i Heather njezina pomoćnica Jamie, koja zimi samo navuče debele sportske čarape na sandale kao jedini ustupak hladnoći, zatim Julie, njezina šefica u restoranu, i Leilah, koja je došla prvi put. Kod Leile mi se sviđa to što se ne pokušava ispričati u tatino ime, štoviše, i ne spominje ga, što poštujem. Kod Leile je sjajno što se nikada nije miješala. To je uglavnom zato što se nije imala u što miješati, ali njezin je dolazak svejedno krasna gesta, a ja slutim da je došla kako bi shvatila što se prošloga tjedna točno dogodilo u njezinu domu, a za to treba bolje upoznati Heather. Dok ostali čekaju u dnevnoj sobi, ja spravljam čaj i kavu. Heather je uz mene. — Heather... — započnem nastojeći zadržati vedrinu u glasu. — Zašto si se rukovala s onim čovjekom vani? — S Mattom? — upita. — Da. Nisi pogriješila, ne gledaj tako zabrinuto, ali ne poznaješ ga pa me samo zanimalo... podijeli to sa mnom. Ona razmisli. — Zato što sam vidjela da razgovaraš s njim. I izgledala si vrlo sretno. Pa sam pomislila, to je neki dragi čovjek koji usrećuje moju sestru. Heather me redovito iznenađuje. Usredotočim se na slaganje stvari na pladnju dok pokušavam srediti u glavi razgovor koji ste vodili ti i Heather. Sada mije najvažnije da te odagnam iz glave. Ovi sastanci važni su Heather, a jednako tako i meni. — Nastavite u revijalnome tonu, gospođice Butler — kažem ljigavim glasom televizijske voditeljice. Heather se zahihota. — Jasmine — posramljeno kaže pa se sabere. - Voljela bih se baviti jednom novom aktivnošću. Pogleda me tako da znam kako će to imati veze s Jonathanom, čije ime neprestano slušam. Srce mi počne manično tući. Jonat-han joj je već neko vrijeme prijatelj. I on ima Dovraov sindrom i znam da je Heather zatreskana u njega, što me plaši jer znam da joj uzvraća osjećaje. Vidim to po načinu na koji je gleda. Osjećam to kada su zajedno u prostoriji. Prelijepo je i plaši me. -Jonathan radi kao pomoćni trener na tečaju taekwondoa - objasni ostalima. Ja to već znam zato što sam jednoga tjedna bila ondje s njom da bismo gledale kako trenira mlade od sedam godina i nije mi bilo dopušteno izgovoriti nijednu riječ kako ona ne bi propustila nijedan njegov pokret. — Voljela bih učiti taekwondo. Jamie i Leilah su divni i iskreno zainteresirani za temu pa joj postave mnogo pitanja. Za to vrijeme, ja sam zabrinuta. Heather ima trideset četiri godine i nije nimalo spretna, baš kao što ni ja nisam spretna kao nekoć, pa me taj tečaj zabrinjava. Međutim, očito mene jedinu išta tišti pa se na koncu složim da iduće subote ujutro umjesto na tečaj keramike i slikarstva, koji joj je nakon dvije godine dosadio, ode na probni sat. — Imam ideju — ponudi Leilah. — Za slučaj da ti se taekwondo ne svidi ili ti iz nekog drugog razloga ne upali, mogla bi se uključiti na moj tečaj joge. Možda bih mogla poučavati Jonathana i tebe? Heather se na taj prijedlog ozari, baš kao i ja. Ideja mi se sviđa: smatram da bi bilo korisno da provede neko vrijeme nasamo s Jonathanom u Leilinoj pratnji, a Heather je već počela uključivati jogu i taekwondo u svoj ionako pretrpan tjedni raspored. Sve to bilježim u rokovnik opažajući kako njezine aktivnosti pune moje prazne stranice. 67

— Sljedeće — izviknem, a ona se opet nasmije. — Jonathan i ja rado bismo zajedno na odmor — kaže na što zavlada zgranuta tišina koju čak ni Jamie ne zna ispuniti. Svi me pogledaju. Želim reći „ne". Ne, ne, ne - ali ne mogu. — Čovječe. Zbilja. To je. Kužim. No dobro. — Otpijem gutljaj čaja. — Kamo biste voljeli otputovati? — U tatin stan u Španjolskoj. Leilah me pogleda razrogačenim očima. -Je li tata to dopustio? — Nisam ga pitala. Danas nije mogao doći — kaže Heather. — Pa, mislim, nisam sigurna je li stan slobodan. Je li, Leilah? Je li slobodan? — Ne znam — polako će Leilah, nezadovoljna time što sam njoj prebacila tako važnu lopticu, ali očito usto i nije shvatila kako želim da odbije ili je shvatila pa nije željela lagati. — Nije vam još rekla datume — primijeti Jamie, ne krijući nezadovoljstvo smjerom u kojem se odvija razgovor. — U proljeće — kaže Heather. —Jonathan kaže da je ljeti prevruće. —Jonathan ima potpuno pravo — kažem dok mi mozak radi sto na sat. Sada znam kako se tata osjećao kada sam mu prvi put najavila da idem na put s dečkom. A onda se sjetim kako sam seja osjećala kada sam mu to trebala spomenuti pa pogledam Heather i napokon se opustim. — Heather. Ti i Jonathan nikada prije niste nigdje bili zajedno, a Španjolska je prilično daleko za prvo putovanje. — Naglasim te riječi kako ne bi pomislila daje glatko odbijam. — Zašto ne biste prvo nekamo otišli na dva-tri dana, možda na neko lijepo mjesto u Irskoj gdje još niste bili? Mogli biste otputovati vlakom ili autobusom da budete blizu domu, a opet ne preblizu? Djeluje neuvjereno. Ona i Jonathan već su uštedjeli za avionske karte i zagrijali se za Španjolsku. Odvraćanje od tako velikog koraka zahtijeva mnogo nježnog uvjeravanja, ali Heather me sluša, sluša nas sve, kao uvijek, pametna je žena i svačije mišljenje uzima u obzir. Proteklih nekoliko tjedana kovala sam plan povesti Heather na otok Fotu koji leži u luci gradića Corka i na kojemu je jedini irski park s divljim životinjama. Sada joj predložim to odredište jer se trenutačno ne mogu ničega drugoga sjetiti. Odmah se predomisli. Španjolska je zaboravljena. Jonathan obožava životinje, obožava vlakove, bit će savršeno. Ne mogu a da me ne obuzme tuga što će sada s drugim otići na mjesto kamo sam je ja s uzbuđenjem kanila povesti. — Dakle - duboko udahnem — spavaće sobe. Vidim da Heather taj dio pričinja veliku nelagodu, stoga ja preuzimam glavnu riječ. — Mogućnosti su sljedeće: dvije spavaće sobe ili jedna spavaća soba s dva kreveta. Ili... - Ne mogu se prisiliti to izgovoriti. Jonathan i Heather ljudi su sa željama i strastima kao svi ostali, a ja se osjećam kao odveć zaštitnički raspoložen roditelj čije je dijete upravo objavilo da voli dečke. Udahnem i prisilim se izgovoriti to: - Ili jedan bračni krevet u sobi — ali Jonathan bi mogao biti od onih koji spavaju dijagonalno, tko zna? — zaigrano dodam. — Možda ti zauzme cijeli krevet pa se usred noći otkotrljaš na pod. Heather se nasmija. - A možda i hrče — dometne Jamie. - Ovako... — Glasno zarokće pa se svi nasmijemo. - A možda mu i noge gadno smrde — kaže Leilah i začepi nos. —Jonathan ne smrdi — reče Heather naškubivši usne i položivši ruke na bokove. - Ooo, Jonathan je tako savršen — zafrkavam je. — Jasmine! - cikne Heather pa se opet svi nasmijemo. Smijeh zamre i u sobi zavlada muk dok iščekujemo njezinu odluku. - Odvojene spavaće sobe — kaže tiho pa svi žurno prijeđemo na iduću temu. Dok Jamie govori o logistici puta, ja namignem Heather, koja mi se stidljivo osmjehne. 68

Ovo nije prvi put da Heather putuje: putovala je i prije s društvom, ali uvijek s pomoćnicom ili drugom odraslom osobom koju ja poznajem. Ovo će joj biti prvi put da je sama, s muškarcem, pa se moram hrvati s čvorom živaca u želudcu, knedlom u grlu i suzama koje naviru. Prijeđemo na njezinu iduću temu, odnosno činjenicu da, premda je sretna što preko tjedna radi na tri mjesta, nijedna njezina tjedna aktivnost nema veze s glazbom, koja joj je glavna ljubav. Rado bi se zaposlila na radijskoj postaji ili u glazbenom studiju, kaže, i opiše cijeloj grupi svoj razgovor s Mattom Marshallom. Svi primijete kako je divna podudarnost što gaje upoznala baš na dan kada je poželjela razgovarati o ovoj temi. — Jasmine, možda bismo mogli pozvati Matta Marshalla na idući sastanak kako bismo raspravili o tome što se može učiniti — predloži Jamie. Heather se od te mogućnosti zavrti u glavi. Želim da ovi sastanci zadrže pozitivno ozračje pa se potrudim biti što vedrija. — Možda bismo o tome mogli idući put. Možda. Moguće. Nakon što porazgovaram s njim i ustanovim može li ikako pomoći. Ako bude imao vremena — doduše, trenutačno pauzira na poslu iz osobnih razloga. Dakle... da. Možda — kažem naposljetku. Leilah me sumnjičavo gleda. Sretna sam što prelazimo na iduću temu. Teška srca nakon sastanka zatvaram vrata za svima i uspinjem se u svoju spavaću sobu. Nisam ljubomorna na sestru, nikada to nisam bila. Uvijek sam joj priželjkivala bolji život, premda znam daje zadovoljna životom kakav ima. Ali danas mi je prvi put palo na pamet da je ona oduvijek znala u kojem smjeru želi da joj se život razvija, da je oduvijek imala ekipu koja joj pomaže, savjetuje je, usmjerava. Oduvijek je sve imala sređeno u glavi. Za razliku od mene. Sada ja odjednom nemam pojma što radim, kao da nemam apsolutno nikakav PUT. Ta spoznaja pogodi me kao bomba i jedva lovim dah. Da me sada itko pita, ne bih znala navesti svoje snove, nade ni želje. Da netko zatraži od mene da sastavim plan djelovanja, ne bih znala odakle poći. Osjećam se posve izgubljeno.

69

PROLEĆE Godišnje doba između zime i ljeta koje na sjevernoj polutci obuhvaća mjesece ožujak, travanj i svibanj. Doba kada se ponovno budi ono stoje bilo zamrlo, uvelo, zaleđeno.

70

14. Cijeloga života pridržavala sam se znakova i poštovala ih. Vozeći kroz četvrt u kojoj znakovi upozoravaju da se ondje igraju djeca, poštujem to i usporim. Kada vozeći kroz Phoenix Park vidim znak za sobove, znam da moram biti oprezna za slučaj da se sob pojavi iza stabla i pretrči cestu. Uvijek se zaustavljam pred znakom „stop", popuštam kada znam da treba popustiti. Vjerujem znakovima. Vjerujem da su točni — osim kada neki vandal bjelodano iskrivi znak tako da pokazuje u pogrešnome smjeru. Vjerujem da su znakovi na mojoj strani. Zato me zbunjuju ljudi koji govore da vjeruju u znakove jer ne vidim zašto ne bi vjerovao nečemu što te usmjerava i obavještava što treba činiti? Zar je potrebno vjerovati u fizički predmet? To je kao da kažeš da vjeruješ u mlijeko. Naravno da vjeruješ, pa to je mlijeko. Mislim da većina ljudi, tvrdeći da vjeruju u znakove, zapravo želi reći da vjeruju u simbole. Simboli su vidljiva stvar koja predstavlja nešto nevidljivo. Simbol se koristi apstraktno. Golubica je ptica, ali i simbol mira. Rukovanje je čin, ali i simbol prijateljstva. Simbol upućuje na nešto. Simboli nas često sile da se potrudimo ustanoviti na koju nevidljivu stvar upućuju jer to nije uvijek očito. Dok 21. ožujka, prvoga dana proljeća, džogiram duž Dablinskog zaljeva prema domu, ugledam predivnu dugu koja izdaleka kao da slijeće navrh moje kuće, prolazi kroz krov i pada unutra ili u dvorište iza kuće. Nije to znak. Ne govori mi što treba činiti. To je simbol. Kao i visibabe koje su se probijale iz tla u siječnju i veljači, rame uz rame, zgodne i sramežljive, mrtve hladne, kao daje njihov uspjeh, njihova pobjeda nad prirodnim elementima bila mačji kašalj. Kao da to za njih nije ništa. Monday O'Hara sličan je primjer. Njegov ulazak u moj život, pokušaj da me vrbuje za posao, činjenica da me potražio i bio uvjeren da sam toga vrijedna. I to predstavlja nešto nevidljivo. Često ga se sjetim, ne zato što mi je zgodan nego zbog svega što predstavlja. Od našeg susreta dvaput smo razgovarali telefonom i meni se nijednom nije prekidala veza. Ilije vrlo predan poslu kad mi posvećuje toliko vremena ili se ni njemu nije prekidala veza. Isteklo je mjesec dana koliko mi je dao za razmišljanje o poslu. Radujem se ponovnom susretu. Duga iznad moje kuće, visibabe, tepih ljubičastih šafrana u vrtu pokraj kuće Maloneovih i Monday O'Hara, za mene su sve simboli. Oni su vidljive stvari koje predstavljaju nešto nevidljivo: Nadu. Dan započnem raščišćavanjem. Uskoro u kući zavlada toliki nered da zaključim kako mije potreban kontejner — koji imam, ali je trenutačno na prilazu, pun skupih opločnika, gdje privlači niz sumnjivih tipova koji mi kucaju na vrata pitajući bih li voljela da mi pomognu otarasiti ih se. Stoga iz kontejnera prvo moram izvaditi kamenje da bih ga napunila kućnim otpadom, ali da bih izvadila kamenje, moram mu pronaći novo mjesto. Tada se sjetim tvoje ideje na izgradim kamenjar. Premda me živcira to što prihvaćam tvoj savjet - još gore, to što ćeš vidjeti da ga prihvaćam jer je kontejner ispred moje kuće, tebi ravno da vidiku — znam da mi nema druge. Prekasno je zamoliti vrtlara za pomoć. Kada se pojavio nakon oluje, očekujući da će zateći hrpu bala trave uništenu kišom i vjetrom, umjesto čega je zatekao nesavršeno položen travnjak, rekla sam mu da ću sama dovršiti ostatak vrta. Dovršiti što sam počela, zapravo. Doduše, ne bih ni mrtva priuštila Larryju to zadovoljstvo da zna kako me upravo njegov komentar nagnao da učinim nešto za sebe. Odustavši od poharane kuće koju sam dodatno uneredila u pokušaju uvođenja reda, posvetim se vrtu. Sredit ću taj vrt kako spada i posvetiti mu punu pozornost. Sastavim popis i odvezem se u vrtni centar kupiti što mi treba. Usredotočena sam. Nabrijana sam, nabrijana na vrtlarenje. Primim dva SMS-a od prijateljica s pozivom na kavu, ali baš kad nakanim prihvatiti prvi poziv — što sam počela automatski činiti, loveći se svake prilike za društvo usred tjedna ili usred dana - shvatim da zapravo 71

imam posla. Moram štošta obaviti prije negoli se opet nakupe olujni oblaci. Drugi je SMS lako poslati: Imam posla. Puno posla. I to je dobar osjećaj. Danas je idealan dan za rad jer je zemlja suha. Kada sam shvatila da opločnici u stilu „prirodnog indijskog pješčenjaka" mojem kamenjaru neće dati grubi izgled koji sam zamislila, naručim dostavu idealnog prirodnog kamena. U pravi čas, srdačan mladić iz vrtnog centra, koji mi je na svakom dolasku bio na usluzi, zaustavi automobil kojim je dovezao kamenje u prikolici. Prouči moj pješčenjak. — Šteta ga je baciti — kaže. Stojimo pokraj kamenih blokova s rukama na bokovima. — Mogli biste napraviti puteljak — kaže naposljetku. - Kao vaši susjedi prijeko. Oboje pogledamo besprijekoran vrt Maloneovih i vidimo njihovo kamenje u obliku srca koje vodi do vilinske kućice. Eddie nije bio baš najoprezniji s pneumatskim čekićem pa je moje kamenje nepravilna oblika. Ali tako je prirodnije i to mi se sviđa. Čovjek iz vrtnog centra ode svojim putem ostavljajući me da se posvetim raspoređivanju blokova pješčenjaka po svojem novom travnjaku. Improviziram služeći se krajem grablji da bih ocijenila na koju ću dubinu postaviti ploče. Zatim izmjerim svoj korak i postavim kamenje tako da se po jedan nađe pod svakim stopalom pri svakom koraku. Uz opločnike nosim i srpasti rezač na koji nagazim kako bih prerezala korijenje trave. Iscrtam tako obris kamena pa odrežem komad travnog tepiha. Kopam do dubine ravne debljini opločnika pa ponovim postupak za deset kamenova koji će voditi od moje kuće do kamenjara. Kamenu prašinu pomiješam s vodom u svojim novim tačkama dok ne dobijem gustoću tijesta za biskvit. U svaku rupu ulijem pet centimetara smjese kako se opločnici ne bi pomicali ili tonuli, nakon čega uglavim svaki opločnik na njegovo mjesto i zakucam ga gumenim čekićem. Libelom provjerim jesu li ravni. A sve to traje. U šest sati već je mrak, a ja sam preznojena, gladna, izubijana, umorna - i zadovoljnija no što pamtim da sam ikada bila u životu. Posve sam izgubila pojam o vremenu, premda sam u nekom trenutku bila svjesna gospodina Malonea koji je podrezivao ruže i šišao travu govoreći mi prpošnim glasom da je sve to trebao obaviti u siječnju i veljači, ali nije mogao dok je Elsa bila onako jako bolesna. Kad se te večeri srušim u krevet, opuštajući se na novim plahtama opranim i osušenim s mirisom „ljetnog povjetarca", shvatim da cijeli dan nisam nijednu minutu posvetila mozganju nad svojim trenutačnim problemima. Mozak mije bio u potpunosti posvećen neposrednom zadatku. Možda su geni naslijeđeni od djeda niknuli iz tla, a možda mije to zato što sam Irkinja, ali osjećam poriv za kopanjem i kopanje me vraća u život. Možda sam izašla u vrt sva napeta, ali čim sam počela raditi, napetost je sama iščezla. Kad sam imala sedam godina, mama mi je kupila prvi bicikl, model Ljubičasti vrijesak, s bijeloljubičastom košaricom i zvoncem kojim sam se rado igrala i sjedeći u travi uz polegnut bicikl. Obožavala sam njegov zvuk, kao da je to glas mojega bicikla. Nešto bih ga pitala, a on bi odgovorio briiiing. Svakodnevno sam vozila ulicama, kružeći, penjući se na nogostupe i spuštajući s njih, brzo, polako, kočeći, gotovo kao da sam klizačica koja se vrti dok me publika gleda, sudci podižu ocjene i svi kliču. Ostajala sam navečer vani najduže što sam mogla pa večerala tako brzo da bi mi hrana ostala bolno zaglavljena u grudima prije negoli bih izjurila natrag na bicikl. Noću sam plakala što se moram rastati od njega. Parkirala bih ga vani u vrtu i gledala ga, samog, kako čeka mene i našu novu pustolovinu. Sada se opet osjećam kao to dijete gledajući kroz prozor svoj zamračen vrt, znajući točno što će kamo ići, zamišljajući svaki element, kako ću ga oblikovati i njegovati, sve mogućnosti. Sanjam neopisivo ugodan san o Mondayju O'Hari. On pun strahopoštovanja nabraja što sam sve ostvarila u svojemu vrtu — koji više nije moj vrt nego perivoj Povverscourt u Wicklowu. Na njegove 72

komplimente sliježem ramenima, govoreći mu da sam visibaba pa da mi je to posao, da je to mačji kašalj jer smo mi otporne i znamo izbiti iz zemlje kao pobjednički podignute šake. Baš kad se situacija među nama zahukta, u san mi prodre melodija Paradise Cityja, koji trešta s razglasa na vrtlarovu krovu koji odlazi iz vrta na kraju radnog vremena — tako Monday shvati da sam prijetvorna, da vrtovi koje sam mu pokazala nisu moji, da sam lažljivica. A onda vrtlar spusti zatamnjen prozor, a ja vidim da si to ti. Nasmiješeno me gledaš, a tvoj smiješak postupno prerasta u smijeh koji postaje sve glasniji i glasniji dok glazba trešti. Odjednom se probudim i još čujem Paradise City. Čvrsto stisnem oči nadajući se da ću se vratiti u san s Mondayjem, nastaviti gdje smo stali prije negoli je vrtlar sve upropastio, ali kada napokon zaspim, nađem se u drugome snu s Kevinom koji sjedi u travi pletući vijence od tratinčica. Svi oko nas odjeveni su u crninu, a on govori i ponaša se kao da mu je opet deset, premda izgleda kao čovjek s kojim sam se sastala u Starbucksu, a kada mi stavi vjenčić od tratinčica na zapešće, ustanovim da je zapravo spleten od ruža čije me trnje ogrebe. Probude me glasovi izvana. Isteturam iz kreveta, smušena, i pogledam kroz prozor. Sjediš za stolom u vrtu ispred svoje kuće s doktorom Jamesonom. Stol je sada toliko istrošen da se drvo mrvi i ljušti. Treba ga prebojiti — nejasno mije samo zašto mi se to čini važnijim od činjenice da doktor Jameson sjedi s tobom vani u 3:10 u noći. Doktor Jameson sjedi okrenut prema mojoj kući, a ti si na čelu stola kao uvijek. Na stolu je zbirka limenki, a ti potegneš iz jedne, lica okrenuta prema nebu dok cijediš posljednje kapi. Kada je iskapiš, zgnječiš limenku i zavitlaš je u stablo. Promašiš ga i smjesta dohvatiš punu limenku pa i nju gnjevno zavitlaš u stablo. Pogodiš metu pa zapjenjeno pivo prasne iz smrskane limenke. Doktor Jameson zastane vidjeti gdje je sletjela pa nastavi govoriti. Zbunjena sam. Možda je izgubio svoj ključ tvoje kuće, a obojica ste odviše pristojni da biste me gnjavili tražeći moj primjerak. To mi zvuči vrlo neuvjerljivo. Podrigneš se tako glasno da to odjekne o zid naše slijepe ulice i vrati se kao eho. Ne čujem riječi doktora Jamesona, premda bih ih vrlo rado razabrala, i zaspim slušajući umirujuću melodiju njegova blaga glasa. Ovoga puta sanjam razgovor s djedom Adalbertom. Premda sam odrasla, opet se osjećam kao dijete. Opet smo u vrtu iza njegove kuće gdje mi pokazuje kako se sije sjemenje. Pod njegovim budnim okom posijem suncokretove sjemenke, prekrijem ih zemljom i za-lijem. Obraća mi se kao da sam dijete. Pokazuje mi kako podrezuje svoj zimski jasmin, govoreći da se podrezuje tek kada cvjetovi posve uvenu. Pokazuje mi kako uklanja suhe ili oštećene grane kako bi proširio biljku ili joj uvećao gustoću, nakon čega skraćuje nove izdanke glavnih grana režući pet centimetara od pupa. Tako će osigurati biljci mnogo novih pupova koji će procvasti iduće zime. — Obilje novih pupova, Jasmine — kaže užurbano gnojeći i stavljajući malč. — Ovo nije znak, djede - kažem mu djetinjim glasom koji glumim da ga ne povrijedim podsjećanjem na to da sam sada odrasla. Možda bi shvatio da je već dugo mrtav i rastužio se. — Ovo me ne upućuje ni u kojem smjeru — kažem, ali okrenut mi je leđima i nastavlja raditi. — Ma nemoj? — kaže kao da trabunjam ili bulaznim. — Da, djede. Jasmine se sada podrezuje, ali on je spreman sada, spremanje rasti, a to nije znak, nego simbol. Tada se okrene i premda znam da sanjam, sigurna sam da je to on, daje to doista on. Nasmiješi mi se, lice mu se nabora, a oči mu se gotovo zatvore dok mu se jabučasti obrazi podižu u srdačan smiješak. — Ti si moj jasmin — kaže. Probudim se sa suzom koja mi se kotrlja niz obraz.

73

15. Subota je i čim otvorim oči pred zlatnim svjetlom u svojoj spavaćoj sobi, poželim iskočiti iz kreveta, navući trenirku i izjuriti u vrt kao dječak u crticu Snjegović koji se jedva suzdržava da ne istrči nastaviti druženje sa svojim novim prijateljem. S tim da mene, naravno, ne čeka snjegović, nego hrpa kamenja koju treba postaviti po kosome vrtu. Dok stojim vani gledajući kamenje, stigne Amy s djecom. Izađu iz automobila pa se polako i nevoljko udalje od nje. Ti im otvoriš ulazna vrata, a ona krene prije negoli se spustiš na prilaz pozdraviti je. Ostaneš gledati za njom. To nije dobar znak. Djeca te zagrle — ali ne i Fionn koji vuče noge prilazom sve do kuće. Napokon zavlada tišina, što mi se sviđa, samo što ne potraje dugo. Gospodin Malone opet je izašao u vrt i čujem ga kako pere svoj kameni puteljak. — Ne biste ih trebali prati jakim mlazom — kaže primijetivši da ga gledam. Na koljenima je i kamenje riba ručno. — Upropastio bi im se izgled. Moram sve srediti za Elsu. Sutra se vraća kući. — Sjajne vijesti, Jimmy. — Nije isto — kaže s mukom ustajući i prilazeći mi da se nađemo na sredini, gdje završava njegovo grmlje i trava, a počinju moj automobil i kameni opločnici. — Bez nje? — S njom ili bez nje. Ona više nije ista. Moždani udar je... -Kimne sam za sebe, kao daje rečenicu dovršio u glavi i sada se slaže s njom. — Nije ista. Ali Marjorie će svejedno biti drago vidjeti je. A ja ću sve pospremiti, premda sumnjam da će mnogo toga primijetiti. Čim se doktor Jameson vratio s godišnjeg odmora, oslobođena sam obveze da hranim Marjorie, ali primijetila sam da se Jimmy ne snalazi baš najbolje bez supruge. Kuhinjski sudoper bio je pun posuđa, a iz hladnjaka je dopirao neugodan smrad. Nije bio strašan i nije bio sveprisutan, ali svejedno sam oprala posuđe i bacila pljesnivo povrće i mlijeko koje se pokvarilo u inače praznome hladnjaku. Toliko je navikao da drugi obavljaju kućanske poslove da to nije ni primijetio ili barem nije ništa rekao. Ali sumnjala sam da će doktor Jameson preuzeti pranje posuđa, premda se vratio na svoje dobrosusjedske dužnosti. Doduše, tu je dužnost prema tebi sinoć ispunjavao do pola četiri ujutro. O čemu ste vas dvojica razgovarala - ti pijan kao letva, pjevajući i vičući, a doktor Jameson preplanuo u jakni North Face — ostat će mi tajna. Iz poštovanja neko vrijeme šutim, znajući da i nije očekivao da odgovor. Zatim upitam: — Jimmy, kada je najbolje vrijeme za sadnju stabala? On se prene iz sumornog raspoloženja i moje ga pitanje smjesta razvedri. — Najbolje vrijeme za sadnju, ha? Kimnem i smjesta zažalim što sam uopće pitala. Vjerojatno me čeka beskrajan odgovor. — Jučer — kaže pa se zahihota, premda mu oči ostanu tužne. - Kao i za sve ostalo. Ako ne može, onda sada. - Zatim se vrati čišćenju kamenja. Tvoja se vrata otvore i izađe Fionn, sav u crnom, s kapuljačom koja mu prekriva glavninu lica, ali tinejdžerske akne i pjegice ublažavaju mračan izbor odjeće. Zaputi se ravno prema meni. — Tata mi je rekao da vam dođem pomoći — kaže. — O. — Nisam sigurna kako bih odgovorila. -Ja, ovaj, ne trebam pomoć. Sve je u redu, stvarno. Ali hvala ti, svejedno. — Sviđa mi se mir dok sama radim. Ne čavrlja mi se niti objašnjava što treba učiniti. Radije ću sve obaviti sama. On čeznutljivo pilji u kamenje. — Izgleda teško. 74

Stvarno izgleda teško. Podsjetim se da mi ne treba pomoć i da pomoć nikada ne tražim. Radije sve radim sama. - Ne vraća mi se tamo - kaže tako tiho da kad ga pogledam dok zuri u kamenje, imam dojam da ništa nije rekao i zapitam se jesam li išta čula. Kako ga nakon toga odbiti? I pitam se tko se sjetio da bi mi trebao pomoći. Sumnjam da si to bio ti. - Počnimo od ovoga — kažem. — Želim ga staviti onamo. Uz Fionna se krećem brže i odluke donosim odrješitije nego inače. Isprva ne znam što bih mu rekla — nešto kul, nešto duhovito, nešto mladenački — ali kako vrijeme prolazi, a on uporno odgovara jednosložnim riječima, shvatim da se njemu ne čavrlja ništa više nego meni. I tako radimo u tišini počevši od dna kosine prema vrhu, komunicirajući samo o tome ide li kamen malo desno ili lijevo — i tome slično. Nakon nekoliko sati počne i sam predlagati gdje bi što trebalo staviti. Napokon se odmaknemo, znojni i zadihani, pa proučimo postavljeno kamenje. Zadovoljni njegovim rasporedom, počnemo ga ukopavati da se ne miče, tako da je svaki kamen najmanje do pola u zemlji. Miješamo kompost za biljke s oštrim pijeskom kako bi kamenje bilo čvrsto. Zatim postavimo manje kamenje tako da ostane mnogo džepića za biljke. Nakon svake faze, odmaknemo se i promotrimo učinjeno svaki sa svojega gledišta. Fionn šuti. - Izgledat će bolje kad dođu biljke i cvijeće — sramežljivo kažem, braneći svoj vrt. - Aha — kaže tonom koji ne mogu protumačiti. Glas mu je jednoličan, bezizražajan, kao da mu je istodobno stalo i svejedno. - Razmišljam o tome da postavim vodoskok — kažem. Proučila sam tu temu i oduševila se pronašavši snimku u kojoj se pokazuje kako izgraditi vodoskok u osam sati. Još sam se više oduševila kada sam ustanovila da ga mogu izgraditi od indijskog pješčenjaka koji već imam. Oboje šutimo tražeći pogledom u vrtu mjesto za to. - Mogli biste ga staviti tamo — kaže. — Ja sam razmišljala o ovome mjestu. Neko vrijeme šuti pa upita: - Gdje je najbliža utičnica? Slegnem ramenima. — Trebat će vam za pumpu. Gle — imate svjetla. — Obilazi vrt tražeći gdje je uključena moja vrtna rasvjeta. — Evo. Bilo bi bolje — Aha — kažem jednako bezizražajno kao on. Nije to bilo hotimice, ali zarazno je. Mnogo je lakše ne truditi se pa mi je jasno zašto to čini. — Postavit ću cijev usred kamenja, ovako. — Postavim nekoliko pješčenjaka jedan na drugi da mu pokažem. - Voda će teći iz sredine. — Kao, prštati? — Ne, kao... žuboriti. Jednom kimne, nimalo impresioniran. — To ćete raditi sada? — Sutra. Djeluje razočarano, premda je to teško ocijeniti s obzirom na to da varira između ravnodušnosti i snuždenosti. Sutradan ga nisam pozvala natrag. Njegovo mi društvo nije smetalo, ali radije radim sama, pogotovo kada nisam sigurna što radim. Želim sama pronaći način, a da o tome ne moram raspravljati ni išta objašnjavati. Doduše, rasprava s Fionnom baš i ne bi bila opširna. — Sve ćete iskoristiti? — Pola. — Smijem lija uzeti drugu polovicu? — Za što? Slegne ramenima, ali očito je da ima neku ideju. Pogledam ga čekajući da nastavi. — Da ih razbijem. -O. 75

— Slobodno posudim ovo? — Pokaže moj gumeni čekić. Nikada nisam vidjela u njemu toliko nade. — Okej — nesigurno kažem. Poslaže opločnike na tačke pa ih odgura preko ulice do tvojega stola. Zatim se vrati po još. Dok se time bavi, ti izađeš iz kuće pogledati što radi. Pitaš ga što radi, ali on se ne obazire na tebe, nego se vrati u moj vrt po još kamenja. Prvo ga neko vrijeme gledaš, a onda izađeš za njim. — Bok — kažeš prilazeći mi puteljkom, ruku gurnutih duboko u džepove. Razgledaš kamenjar. — Dobro izgleda. — Hvala. Kvragu — odjednom kažem ugledavši svojega bratića Kevina kako skreće za ugao, opušteno šećući, gledajući lijevo i desno u potrazi za mojom kućom. — Nema me — kažem ispustivši sve i odjurivši prema kući. -Što? — Nisam kod kuće — ponovim pokazujući Kevina pa privučem ulazna vrata. Ostavim ih pritvorena jer me zanima što će reći. Kevin došeće prilazom. — Bok — kaže tebi i Fionnu koji vrlo oprezno slaže opločnike u tačke, premda ih kani porazbijati. — Bok — odzdraviš. Kad te ne vidim, zvučiš više kao DJ, kao da se neznancima obraćaš „tajničkim" glasom. Pomaknem se u stranu pred prozor pokraj vrata pa provirim preko prozorske daske. Kevin izgleda svećenički, kao da je progutao metlu, smeđe samterice, baloner. Sve je precizno, uredno, u zemljanim tonovima. Mogu ga ljeti zamisliti u sandalama. — Jasmine nije kod kuće — kažeš. — O. — Kevin podigne pogled prema kući pa čučnem. — Šteta. Sigurno? Izgleda kao... mislim, vrata su otvorena. Na trenutak se uplašim da će me potražiti, kao dok smo bili djeca, a ja nikako nisam željela da me Kevin pronađe. Bila je to ona igra kada se onaj koji te pronađe mora sakriti s tobom pa oboje čekate da vas ostali pronađu. Kevin je uvijek imao dara pronaći me prvi pa bi se priljubio uza me uguravši se sa mnom u tijesan prostor tako da sam osjećala njegov dah na vratu i njegovo srce kako tuče uz moju kožu. Već me u djetinjstvu ispunjao nelagodom. Šutiš. Iznenađena sam što ne uspijevaš smisliti neku laž — nemam, doduše, dokaze da si lažljivac, ali toliko te malo cijenim da sam pretpostavila kako si za to prirodno nadaren. Na koncu mi Fionn pritekne u pomoć. — Ostavila nam ih je otvorena. Mi smo joj vrtlari — kaže i to vrlo uvjerljivo jer je posve ravnodušan i bezosjećajan. Pogledaš ga nečim što bi moglo biti divljenje. —Jao meni. Dobro, onda ću je opet pokušati dobiti na mobitel — kaže Kevin odmičući. - U slučaju da je ne dobijem, biste li joj mogli reći da ju je tražio Kevin? Kevin — ponovi. — Dobro, Kevine — kažeš i bjelodano ti je neugodno što si se našao u ovakvome položaju. — Nema frke, Kierane - kaže Fionn odmičući puteljkom s tačkama. — Zovem se Kevin — kaže dobrodušno, ali malčice zabrinuto. —Jasno — kažeš, a Kevin polako odšeće putem kojim je došao, svako malo pogledavajući prema kući za slučaj da iskočim. Ne osjećam se sigurno čak ni kada nestane s vidika. — Otišao je — kažeš i pokucaš na vrata. Polako ih otvorim i provučeni se van pa stanem tik do tebe, nadajući se da ćeš me zakloniti ako se vrati. — Hvala. — Dečko? — Bože, ne. Ali bi to želio. 76

— A ti ne. -Ne. — Djeluje kao drag momak. Moram ovo iskreno čavrljanje sasjeći u korijenu. Ne želim s tobom razgovarati o svojem ljubavnom životu ili njegovu nepostojanju. — To mi je bratić — izvalim nadajući se okončati razgovor o Kevinu. Razrogačiš oči. — Isuse. — Posvojen je. -O. — Svejedno - kažem u svoju obranu. To mi je oduvijek bilo i ostalo odvratno. Tišina. — I ja imam sestričnu, Eileen — odjednom kažeš. — Imala je goleme sise, već u djetinjstvu. Kad god je se sjetim, pomislim na... - Podigneš otvorene dlanove pred svoje bradavice kao da stežeš dvije velike, nevidljive teglice. — Oduvijek sam bio zateleban u nju. Zvali smo je Mrvosisa zato što joj je sve vječno padalo unutra, znaš. Kao na policu... Dok govoriš, oboje gledamo Fionna, a ne jedno drugo. Leđima smo okrenuti mojoj kući i gledamo prema ulici. — Sada ima nekoliko djece. Sada su joj više tu negdje dolje... — Spustiš ruke tako da ti se zamišljene grudi spuste do struka. — Ali da mi sutra kaže kako je posvojena... bih, znaš? — Matt. - Uzdahnem. Pogledam te i vidim onaj vragolasti pogled u tvojim očima. Odmahnem glavom. Ne znam je li tvoja priča izmišljena ili me hotimice dražiš. Neću progutati mamac. — Tvoja sestra, ona... — Ima Downov sindrom — preduhitrim te i prekrižim ruke, spremna na svađu. Vječno spremna: Što si to rekao o mojoj sestri? Bio je to povod većine mojih mladenačkih sukoba. Neke stvari uvijek ostaju iste. Djeluješ zatečen mojom reakcijom pa malčice ublažim stav. — Htio sam reći da je tvoja sestra velika zaljubljenica u glazbu. Sumnjičavo zaškiljim i zaključim da djeluješ iskreno. — O. —Zastanem. — Da. Jest. — Vjerojatno zna o tome više od mene. — To barem nije teško. Nasmiješiš se. — Organizirao sam idući tjedan nešto za nju. Obilazak radijske postaje. Misliš da bije zanimalo? Učinilo mi se da bi je moglo zanimati - već sam vodio ljude, ali nikada nikoga kao stoje ona, za koju vjerujem da bi to uistinu cijenila i iskoristila do daske. Što misliš? Šokirano zurim u tebe, ali uspijem kratko kimnuti. — Dobro. Nadam se da je to pristojno pitati, ali zanima me kako se to ispravno radi. Da je odvezem onamo ili bije radije ti vozila? Ili će doći sama? I dalje iznenađeno zurim u tebe. Ne prepoznajem te. Ne mogu vjerovati da si joj organizirao obilazak i još si dovoljno obziran da te zabrinjava logistika. — Organizirao si joj obilazak? Djeluješ zbunjeno. — Rekao sam da hoću. Je li to okej? Da otkažem? — Ne, ne — brzo kažem. — Bit će jako sretna. — S mukom tražim iduće riječi. - Sama će sjesti na autobus - kažem, opet obrambenog stava. — Za to je posve sposobna, znaš. — Dobro. - Tvoje oči proučavaju moje. Mrzim to. — Ali mogu je i ja dovesti — kažem. — Ako nije problem. — Naravno. — Nasmiješiš se. — Ti si joj velika sestra i zaštitnica. — Mala — kažem. Namrštiš se. 77

— Starija je od mene. Očito ti je sinulo. Vidi ti se na licu da se upalila žaruljica. Ali glumiš. — To bi imalo smisla. Puno je zrelija. Smiješak mi zapleše u kutu usana, ali odbijem mu dopustiti da se proširi. Svrnem pogled na Fionna. Ti slijediš moj pogled. Gledamo kako Fionn uzima čekić. - Ozbiljno ti ne smeta to što kani? - upitaš. — Smeta li tebi? - Nije to moje kamenje. - Krhotina bi mu mogla doletjeti u oko — kažem. Tišina. — Ili mu porezati ruku. Pogoditi arteriju. Odeš za njim preko ulice. Ne znam što si rekao sinu, ali nisi izabrao pravi pristup. Prije negoli uopće završiš rečenicu, Fionn počne razbijati komade mojeg skupog pješčenjaka na tvojem vrtnom stolu. Odskočiš da te krhotine ne pogode. Fionn se ponaša kao da te nema. U dvadeset minuta sve smrska u sitne komadiće, obrazi su mu zajapureni od napora, a lice zgrčeno od gnjeva. Tvoja kći, plavuša koja posvuda pleše umjesto da hoda, gleda ga iz unutrašnjosti terenca jer joj ne dopuštaš da priđe bliže, a ti si pred ulaznim vratima, prekriženih ruku, uspravan, gledajući ga s više zabrinutosti nego neugode dok razbija moje skupo kamenje. Kada završi, promotri učinjeno, ruku mlitavih, krakatih i opuštenih. Tada podigne pogled i ogleda se oko sebe, odjednom svjestan svojega okruženja i ljudi koji ga gledaju, kao da se budi iz kome. Opet se ukoči, podigne kukuljicu, kornjača se ponovno sakrije u oklop. Baci čekić u tačke i odgura ih preko ulice do mene. — Hvala — progunđa prije negoli se odvuče natrag, oborene glave prolazeći pokraj obitelji da bi se progurao pokraj tebe i ušao u kuću. I s moje strane ulice čuje se kako su se zalupila za njim vrata na katu tvoje kuće. To me podsjeti da bih trebala nazvati svojega tatu. Trebala bih. Ali neću. Nakon nekoliko mjeseci vrtlarskoga dopusta shvatila sam da sam mu odavno zalupila vrata, ne znam kada se to dogodilo - kada sam zalupila vrata i kada sam to točno shvatila, ali sada mije očito da još nisam spremna izaći iz sobe.

78

16. Usred noći probude me isti prigušeni glasovi koje blag povjetarac nosi prema mojoj kući, kao da je povjetarac glasnik i nosi riječi baš za mene. Čim se probudim, shvatim da sam posve razbuđena i da ću takva ostati do daljnjega. I sve to premda sam iscrpljena, totalno i do daske, jer je jučerašnje vrtlarenje bilo toliko naporno i intenzivno da osjećam posljedice pri svakom pokretu, ali ugodan je to bol. Nije kao glavobolja koja me znala uloviti nakon previše razgovaranja mobitelom ni kao bol u očima uz zažarene uši i obraze nakon cjelodnevna zurenja u monitor, a ni kao problemi u križima i ukočenost desnog ramena od nepravilnog sjedenja za radnim stolom, pogurena nad računalom. Ovaj bol nije sličan ničemu navedenom, kao ni bolu od tjelovježbe nakon duge stanke. Ovaj osjećaj posve je drukčiji i ispunja me tolikim zadovoljstvom da gotovo brujim. Premda sam iscrpljena, um mije budan. Okrijepljena sam, nabrijana i za to je dijelom zaslužna činjenica da mi je duša nahranjena zemljom, ali najviše ipak to što ne razumijem zašto ti se doktor Jameson ponovno pridružio za vrtnim stolom gdje do jedan u noći sjedi na hladnome, noćnom zraku. Sto je toliko važno da ne može čekati danje svjetlo? Još me više zbunjuje što to vas dvojica imate zajedničkog. U cijeloj ulici vas ste dvojica najmanje uvjerljivi partneri, čak manje uvjerljivi od tebe i mene - a to nije mala stvar. Naposljetku zaključim da si ti sjeban, a doktor Jameson ima potrebu uvijek nešto sređivati i raščišćavati. Mora da si dio njegova komunalnog programa za četvrt, možda te smatra potencijalnom opasnošću za susjedstvo s tim tvojim razbijanjem rasvjete, prozora i garaže. Zbacim pokrivače i priznam poraz. Navukao si me. Prijeđem ulicu u ugsicama i kaputu Puffa, noseći termosicu s čajem i nekoliko šalica. — Ah, evo i nje — objavi doktor Jameson kao da ste upravo razgovarali o meni. Pogledaš me, mutnih očiju, pijan kao obično. — Vidiš, rekao sam ti: nikako da me se zasiti — podrugljivo kažeš, ali s pola srca. — Dobra večer, doktore Jameson. Čaj? — Molim vas. — Njegove umorne oči blistaju na mjesečini jer mu je ovo druga noć da ne liježe prije ponoći. Tebi se i ne trudim ponuditi čaj. Stežeš čašu s viskijem, a boca na stolu je poluprazna. Ne znam koliko si popio. Dva ili tri možda, barem iz ove boce. U zraku se osjeća jak miris viskija, ali on možda dopire iz otvorene boce, a ne iz tvojih usta. Večeras zračiš drukčijom energijom. Djeluješ poraženo, kao da više nemaš snage za borbu. Premda te to ne priječi da me podbadaš, činiš to s manje elana nego obično. — Zgodna pidžamica — kažeš. — Nije to pidžama. — Oprezno provjerim ima li na stolici komadića kamena, koji su još rasuti naokolo, premda je Fionn jučer navečer sam sve pomeo i to protiv svoje volje, sudeći po srditom struganju čekinja metle po betonu. — To su hlače za slobodno vrijeme — odvratim, a ti se podsmjehneš. Sjednem ti sučelice za drugi kraj stola i ovijem ruke oko šalice čaja da me zagrije. — E, sada je čajanka ludog klobučara upotpunjena - kažeš. — Je li već vrijeme da se zamijenimo za mjesta? To me zapeče, ali ne progutam mamac. — Bojim se da je naš prijatelj stručnjak za bockanje — urotnički, vedro kaže doktor Jameson. — Ne bih se pretjerano obazirao na njega na vašem mjestu. — Za to me plaćaju — kažeš.

79

— Više ne. — Bacim pogled na tebe preko ruba šalice. Možda izazivam sukob, nisam sigurna. Željela sam biti ravna tvojem tonu, ali meni to nikako ne ide. Dobaciš mi leden pogled koji me iznenadi i pokaže da sam pogodila u živac. A to mi se sviđa. Nasmiješim se. Osveta. — Što je bilo, Matte? Bob ti neće ništa srediti? Mislila sam da ste si ovakvi... — Prekrižim prste kao ti. — Bob je imao srčani udar — mračno odvratiš. — U bolnici je na aparatima. Ne vjerujemo da će se izvući. Osjećam se jezivo. Osmijeh mi brzo izblijedi. — O. Bože. Matte. Strašno mi je žao. — Mucam ispriku, osjećajući se jednostavno grozno. — Bob je dobio otkaz — ubaci se doktor Jameson. — Matte, molim te. Zahihotaš se, ali ne zvučiš sretno, a ja bjesnim zato što si me natjerao da se osjetim grozno i da ti se ispričavam. — Doktore J., ova žena ide gore-dolje češće nego striptizeta na štangi. — Daj, daj — oprezno će doktor Jameson. To ne mogu poreći — to o gore-dolje, a ne usporedbu sa striptizetom. Prema njemu sam stvarno takva. — Znači, kompić ti je dobio nogu - kažem uz velik gutljaj čaja, osjećajući da sam opet u prednosti. - To ne zvuči dobro za rutinsku procjenu tvojega vladanja, je li? — Ne, ne zvuči, doista. — Zapiljiš se u mene. — Osim ako na njegovo mjesto ne zaposle nekog tvojeg drugog prijatelja. Nekoga tko će ti biti spreman progledati kroz prste kada doneseš katastrofalno pogrešnu procjenu. Opet. Prijeteći me pogledaš i iskapiš viski. Trebala bih opažati znakove, ali mi promaknu ili mi ne promaknu, no svejedno nastavim. I prije sam te smatrala čovjekom na rubu, ali u usporedbi s tvojim trenutačnim stanjem bio si posve stabilan. Poželim pružiti prst i gurnuti te njime. To bi za mene bila prava terapija. — Ajoj — podrugljivo kažem tumačeći njegov pogled. - Zaposlili su nekoga tko te ne voli. Šokantno. Pitam se gdje li su samo pronašli takvog čovjeka. — Ženu, zapravo - kaže doktor Jameson. — Olivia Fry. Engleskinja. S jedne vrlo uspješne britanske radijske postaje, koliko znam. — Grozne radijske postaje — kažeš trljajući lice, vidno pod stresom. — Nije ti po volji? — upitam. — Nije. — Opet me mračno pogledaš. Otpijem još jedan gutljaj. — Pokušaj barem malo prikriti tugu, Jasmine. Podignem ruke uvis. — Znaš što, Matte, na neki čudan način mogu shvatiti zašto vjeruješ da je ono što činiš dobro za društvo... Pokušaš me prekinuti. — Čekaj, čekaj - podignem glas. — Pst — kaže doktor Jameson. — Murphyjevi. Spustim glas do šapta, ali zadržim intenzitet. — A Stara godina? Žena u tvojem studiju? Koji je to bio vrag? Zavlada duga tišina. Doktor Jameson pogledava tebe i mene naizmjence. Vidim da ga zanima hoćeš li iskreno odgovoriti. — Bio sam ubijen cugom — kažeš naposljetku, ali ne kao opravdanje, nego kao činjenicu. Iznenađeno pogledam doktora Jamesona. — Zabunom sam prije emisije popio tablete protiv anksioznosti s alkoholom. 80

— A to nikako ne bi smio. — Doktor Jameson snažno odmahne glavom, a priču je bjelodano već čuo. — Te su tablete jake, Matte. Uz njih uopće ne bi trebao piti. Ne smiju se miješati s alkoholom. Zapravo uopće ne bi trebao piti te tablete. — I prije sam ih miješao pa mi ništa nije bilo, ali toga sam puta u organizmu još imao tableta za spavanje od jutra - objasniš. Doktor Jameson užasnuto podigne ruke na glavu. — Znači, priznaješ da je emisija na Staru godinu bila promašaj — kažem, više iznenađena tim priznanjem nego koktelom opijata koje si uzeo. Pogledaš me podignutih obrva, nimalo impresioniran mojim bockanjem. Kada vidim da to priznanje nećeš ponoviti, pogledam doktora Jamesona. — I, kako je bilo na odmoru? — O, dobro. — Sabere se. — Bilo je prilično lijepo ponovno vidjeti djecu i... — Kišilo je dva tjedna, zaglavili su u smještaju po cijele dane i doktor J. je stalno bio dadilja. — Nije sve bilo tako crno. — Doktore J., vi meni stalno govorite da se trebam suočiti s činjenicama, a vama je vrijeme za to isto. Iskoristili su vas. Doktor Jameson djeluje pokunjeno. Meni u glavi zvone tvoje riječi: „Vi meni stalno govorite da se trebam suočiti s činjenicama." Letimičan uvid u tvoj odnos s dobrim doktorom. Nikada ne bih pomislila da se u ovo doba, u svojem vrtu, suočavaš s činjenicama. — Žao mi je što to čujem — kažem doktoru Jamesonu. — To je... znate, to je... nadao sam se provesti kod njih Božić, vidite, ali ne. Sada se to neće ostvariti. — Doktor J. proteklih petnaest godina sam provodi Božić. — Malo manje od toga - kaže. — Nadao sam se da će ova godina biti drukčija, ali — razvedri se — nema veze. Sjedimo u tišini, izgubljeni'u vlastitim mislima. — Lijepo ste uredili vrt — kaže doktor Jameson. — Hvala. — Ponosno ga pogledam. — Na vrtlarskom je dopustu — kažeš pa se nasmiješ i zakašlješ u čašu s viskijem. - Nogirana. Osjećam kako u meni raste srdžba. — Fionn mi je pomogao izgraditi kamenjar. Želio je pobjeći od tate — kažem. Doktora Jamesona naše prepucavanje zabavlja. Mene ne. — Ima petnaest godina. S petnaest godina nitko ne želi biti s tatom — kažeš. Složim se. — A i ovdje se nema što raditi - nastaviš. — Njih troje samo bi po cijeli dan sjedili i igrali se iPadima. — Onda radi nešto s njima — kažem. — Smisli nešto. On voli aktivnosti na zraku pa smisli neki projekt koji biste mogli zajedno izvesti. — Pogledam stol. — Izbrusiti i ulaštiti ovo tu. Tako ćeš mu dati posla. Obavite to zajedno. Možda biste čak usput mogli i komunicirati. — Na samu pomisao podrugljivo ostanem bez daha. Opet muk. — Vrtlarski dopust, Jasmine — kaže doktor Jameson. - Koliko traje? — Godinu dana. — Čime ste se bavili? — Bila sam jedna od osnivačica tvrtke koja se zove Tvornica ideja. Smišljali smo i provodili ideje i strategije za druge tvrtke. 81

— Konzultanti? - upitaš. — Ne. — Odmahnem glavom. — Onda marketing. — Ne, ne — pobunim se. — Pa, nije baš najjasnije što točno... — Nismo se bavili govorenjem glasno da nas ljudi čuju, Matte, eto što sigurno nismo radili — planem. — Ho-ho-ho - pjevno se nasmiješ znajući da si me pogodio u živac, a ja sam savršeno reagirala, točno kako si želio. — Uvrijedio sam je, doktore J., nekako, bar jednom za promjenu — objasniš. — Zašto bi se zadovoljio tim jednim putem? Zar misliš da me ne vrijeđa svaka tvoja riječ? — Znam da to više nije istina i bude mi krivo. Sjetim se trenutaka kada su mi tvoje riječi bile utjeha. Bacim pogled na svoj vrt na drugoj strani ulice jer me jedino on u zadnje vrijeme može zaokupiti, jedino me on može izvući iz ovog razgovora prije negoli kažem nešto što ću zažaliti. Do sada si bio dobrodušan, ali znam da bi mogao puknuti ako te nastavim dražiti, baš kao i ja. — Što ćete sada? — upita doktor Jameson, a ja imam dojam da se moram vratiti iz velike daljine da mu odgovorim. — Razmišljam o gradnji vodoskoka — kažem. — Nisam mislio... — Zna ona što ste mislili. — Zamišljeno me gledaš. — Onaj par koji živi pokraj mene, doktore J. — kažem i tek kada ti reagiraš, shvatim da sam se poslužila tvojim nadimkom za njega. — Lennoni - podsjeti me. —Jučer sam ih vidjela kako idu od vrata do vrata. Sto su radili? — Tajno društvo svingera — kažeš. — I to pod našim nosom. Oglušim se na tebe. — Mislim da joj se sviđam — kažeš doktoru J.-u. — Tako si djetinjast. — A tebe je tako lako izazvati da je tu priliku skoro šteta propustiti. — Inače nije. Samo kad sam s tobom. — Lennoni su se opraštali — kaže doktor Jameson kao da ne čuje naše djetinjasto prepucavanje. — Odlučili su iznajmiti kuću i otići nekoliko mjeseci na krstarenje. Nakon onoga što se dogodilo Elsi Malone, odlučili su radije živjeti dok još imaju prilike. — Kome će iznajmiti? - Tvojem bratiću — kažeš. - Stvarno? Ja sam čula da će tvojoj ženi — uzvratim. - Nekom poslovnom čovjeku. Samcu. Tvrtke u današnje vrijeme menadžerima plaćaju pravo bogatstvo, zar ne? Uselit će se jedan dan idući tjedan. Vidio sam ga kako razgledava. Mlađi čovjek. Ti podrugljivo cokneš jezikom, a ja shvatim daje to bilo upućeno meni. Dražiš me kao školarac. — Nikad se ne zna, Jasmine.— Namigneš mi. - Molim te. - Vrijeme ide. Ne postaješ ništa mlađa. Tik-tak, tik-tak, uskoro ćeš morati početi rađati dječicu. U meni opet proplamsa srdžba. Moram ti priznati da imaš dara za neumorno bockanje ljudi u slabu točku. — Ne želim djecu — kažem zgađena tobom jer ne znam kako bih ti uzvratila, ali ne želim ti priuštiti dojam da pobjeđuješ. - Nikada nisam željela djecu. - Stvarno? - zainteresirano kažeš. 82

- Prava šteta - kaže doktor Jameson, a ja poželim ustati i pobjeći od ove dvojice muškaraca koji odjednom smatraju da ih se tiče što ja želim ili ne želim činiti s vlastitim tijelom. - Vidim mnoge starije žene koje su zažalile takvu odluku. Trebali biste o tome razmisliti, dobro razmisliti — kaže gledajući me kao da sam te riječi ispalila iz usta bez razmišljanja. Oduvijek sam znala da ne želim djecu. Znala sam to još od djetinjstva. - Nema smisla da sada žalim zbog nečega što poslije možda i neću zažaliti — kažem, kao i svim drugim ljudima koji mi govore isto što i doktor Jameson. — Držat ću se svoje odluke jer osjećam daje ispravna. Ti me još gledaš, ali ja izbjegavam tvoj pogled. —Jesu li se Lennoni oprostili od tebe? - upitam te. Odmahneš glavom. - Zašto se nisu oprostili od nas? — upitam, ali više sama za sebe. — Ti i ja stajali smo u mojem vrtu dok su zvonili na sva vrata redom. Prošli su pokraj nas kao pokraj turskoga groblja. Podsmjehneš se vrteći viski u čaši. Otkako sam sjela, nisi popio gotovo ni gutljaj, što je dobro zato što su djeca u kući gdje provode jedinu noć u tjednu s tatom, a ti si vani, pijan. - Zašto bi se oprostili od tebe? Nisi baš susjeda stoljeća. Dva mjeseca kopanja da ti pomognu prebroditi nekakav psihotični lom... Osjećam da gutam mamac premda znam da ne bih trebala. Upravo to želiš: zakuhati stvar dok svi oko tebe ne prasnu - osim tebe. Povrijeđeni ljudi povređuju ljude. Ali ne mogu si pomoći, i ja sam povrijeđena. - A što radi otpušteni DJ? Zar te druge radijske postaje čekaju u redu pred vratima? - Nisam otpušten. - Nisi još. Ali bit ćeš. - Produžili su mi vrtlarski dopust na zasad neodređen rok — kažeš s vragolastim sjajem u oku. — Stoga se čini da smo zaglavili ovdje zajedno. Ti i ja. U glavi mi nešto krene. Prepukne, zapravo. Nešto sam shvatila i osjećam kako mnome kola vrućina bijesa. - Ali idući ćeš tjedan svejedno moći u radijsku postaju? — upitam. - Ne — polako kažeš podižući oči s viskija u mene. — Planiraju restrukturiranje postaje. Nije mi dopušteno kročiti onamo nogom dok ne odluče što će s mojim radnim mjestom. - Ali obećao si mojoj sestri da ćeš je povesti u obilazak. Motriš me da ocijeniš šalim li se, a kada se ne nasmiješim, ne nasmijem i ne odgovorim, tresneš čašom o stol tako da i doktor Jameson i ja poskočimo. - Iskreno misliš da me trenutačno boli kurac za tvoju sestru? Bijes u meni eksplodira i poteče mi žilama kao otrov. Posvuda. Mržnja. Srdžba. Gađenje. Gnjev. - Ne, zapravo ne. Osjećam da me doktor Jameson gleda osjećajući u mojem glasu nešto što ti ne čuješ. - Imam unutra troje djece. I ženu koju bih jako želio da se vrati kući. Trenutačno su mi samo oni na pameti. - Stvarno? Zanimljivo. Jer je sada dva i petnaest u noći, a ti piješ viski u vrtu umjesto da si u kući s njima. Ali odgovornost ti baš i ne leži, je li? Trebala bih ušutjeti, ali ne mogu. Cijeli tjedan slušam samo Heatherino uzbuđenje zbog obilaska radijske postaje. Svakoga dana.Bez prestanka. Istražila je postaju. Zna izrecitirati cijeli raspored, tko radi u kojoj emisiji i u koje vrijeme, naučila je imena svih producenata i istraživača. Svakoga me dana zvala izvijestiti me. Zadnji put kad me nazvala, obavijestila me da će možda prestati raditi u odvjetničkom uredu, što je oduvijek obožavala, kako bi pokušala pronaći posao na radijskoj postaji ako joj gospodin Marshall bude u tome mogao pomoći. Imala sam dojam da osjeća moje 83

neodobravanje cijele te priče. Zapravo to nije bilo neodobravanje, ali bila sam suzdržana, ne želeći se prepustiti struji iz bojazni da bi se upravo ovakvo što moglo dogoditi. Nju je to samo dodatno poticalo da me uvjerava, da mi pokazuje koliko joj je stalo, pokazujući mi svoje uzbuđenje da se ne bih mogla umiješati i sve otkazati. Gnjev mi ključa tik pod kožom, osjećam da samo što nije eruptirao. — Žena te ostavila, izgubio si posao, klinci te ne mogu podnijeti... — Začepi - promrmljaš odmahujući glavom zagledan u stol. Odlučim nastaviti jer te želim povrijediti. Želim te povrijediti onako kako si ti prije mnogo godina povrijedio mene. - Klinci ne mogu podnijeti tvoju blizinu... — ZAČEPI! — odjednom vikneš. Podigneš čašu i zavitlaš je u mene. Vidim mržnju u tvojim očima, ali loše ciljaš pa se ne trebam čak ni izmaknuti da izbjegnem projektil. Proleti mimo mene i sleti na zemlju negdje iza mene. Ne znam što ćeš sada. Možda zamahneš nečim većim, kao što je stolica kojom si razbio prozor, a možda i šakom, kao na sina — samo što udarac ovoga puta ne bi bio slučajan. — Mir, mir — kaže doktor Jameson glasnim šaptom. Ustao je, sada svi stojimo, i širi ruke da nas razdvoji, kao boksački sudac, samo što nas ionako dijeli cijela dužina stola. — Luda kravo! Kako se usuđuješ govoriti takve stvari? — sikćeš. — A ti si pijan — kažem, progutavši zadnju riječ jer me hrabrost izdala, a umjesto nje uvukli su se tuga i strah. — Oprostite, doktore J., ali obećao je mojoj sestri. To bi obećanje trebao ispuniti. Tada se okrenem i napustim ih, a tijelo mi se trese od glave do pete od bijesa i straha. Ne potrudim se pokupiti termosicu i šalice, pitajući se dok odmičem hoće li za mnom doletjeti termosica ili šalica pa me tresnuti u zatiljak.

84

17. Kad smo u školi učili o grčkoj mitologiji, dobili smo zadatak napisati vlastitu inačicu Ahilejeve priče. Zatim smo je morali pročitati naglas i dok su moji kolege čitali svoje sastavke, istinite priče o povijesnim osobama, vodama koje su porazile vlastite slabosti, shvatila sam da sam pogrešno protumačila zadatak - ali i da ga nisam promašila. Pisala sam o vještici koja mrzi djecu zbog njihovih okrutnih srdaca i ružnih stvari koje govore o njezinoj omiljenoj mački. Kovala je naum da ih uhvati, ubije i pojede, ali problem je bio u tome što se bojala lizalica i imala je dojam da svako dijete kojemu priđe u ustima ima lizalicu koja stvara slatko, zaštitno energetsko polje. Ubrzo se proširio glas o njezinu strahu i djeca su ubrzo počela posvuda nositi lizalice koje bi uperila u nju, ljepljive i slatke, mašući joj njima pred nosom tako daje od gađenja morala pobjeći i zauvijek se sakriti od djece. Dobila sam 3+, što me naljutilo, ali neugodniji je bio smijeh kolega od kojih su neki vjerovali da sam hotimice napravila spačku da iživciram učitelja, ali većina je mislila da sam jednostavno napisala glupost. Učitelj mi nije dao 3+ zato što sam pogrešno protumačila zadatak, nego zato što je smatrao da sam promašila smisao priče. Lizalice ne mogu biti vještičina Ahilejeva peta, rekao mi je, ona ih se boji, ali one nisu dovele do njezine propasti. Nikada mi nije dao priliku odgovoriti — u školi se to nije događalo, ili si bio shvaćen ili nisi — ali on je bio u krivu, a ne ja zato što nije lizalica bila vještičina slabost nego mačka. Želeći zaštititi mačku, završila je odbačena od zajednice i zauvijek sama. Tu sam priču napisala s deset godina. Već sam tada očito znala ono s čime se tek sada suočavam, a to je daje Heather moja slabost. Svaka svađa, nesporazum, propali odnos ili mogući odnos koji nikada nije dobio priliku, bez iznimke se može povezati s nekom reakcijom, komentarom ili nečim sličnim povezanim s Heather. Nisam mogla ostati bliska s osobom koja je u odnosu prema mojoj sestri pokazala oholost ili neznanje, pa bilo to hotimično ili nehotično. Jedan prijeki pogled dobačen Heather bio je dovoljan da osobu prekrižim. Nikada se nisam upuštala u rasprave o tijeku misli tih ljudi ni njihovim temeljnim uvjerenjima jer za to nisam imala strpljenja ni vremena. Dečki. Tata. Prijatelji. Sve sam ih odbacila. Ne znam jesam li oduvijek bila takva ili se sada, kada mame više nema, ponašam onako kako vjerujem da bi željela da se ponašam. Pamtim i osjećam da se jednako zaštitnički postavljala prema Heather kao ja, a opet se ne sjećam određenih primjera koji bi to potvrdili. Sada mi prvi put padne na pamet da mojim potezima upravlja nešto nestvarno i posve neopravdano. A to me potrese. Osjećam se grozno zbog pakosnih stvari koje sam ti noćas izgovorila, ali natjeram se da ih potisnem. Lako usnem jer se mojemu mozgu ne sviđa druga mogućnost, odnosno suočavanje sa svime što sam izgovorila. Posljednje što pomislim prije negoli utonem u san jest bi li vještičina mačka bila sretnija da ju je vještica manje štitila. Na kraju krajeva, stoje mačka imala od vještičina nezadovoljstva? Parkiram se iza ugla kuće tete Jennifer. Planirala sam se dovesti onamo i parkirati, a dalje nemam pojma. Ne mogu odlučiti bih li ušla ili ne. Znam li što činim u vezi s Heather, u vezi s svim, ili ne? Veliko pitanje, a prije sam bila toliko samouvjerena. Zurim u kuću iz automobila, a um mije istodobno prazan i aktivan sto na sat. Planiram izaći iz auta, a i dalje nemam pojma. Teti Jennifer nikada se nije potrebno najaviti telefonom ako dolaziš u posjet. Njezina kuća jedan je od onih domova u kojima je uvijek vreva dok njezino četvero djece dolazi i odlazi, a uz njih i njihovi bračni drugovi i djeca, svi jednako nenajavljeni, a otkako udomljuje djecu, kod nje bude i ljudi koje ne poznajem. Oduvijek je to bila takva kuća i ja sam se ondje uvijek osjećala dobrodošlom — sva sreća, jer za vrijeme mamine bolesti nisam imala kamo drugamo. Oduvijek se podrazumijevalo da ću se 85

useliti onamo ako mama umre, ali onda se dogodio incident s Kevinom, koji je pomutio moj dojam o kući, pomutio moj odnos s Kevinom, a s vremenom i odnos s tetom Jennifer. Sada uviđam daje to njoj tada pričinjalo golem stres jer je izgubila sina i nećakinju o kojoj je obećala sestri da će se brinuti. Nije nas doslovno izgubila, isprva smo bili uz nju, ali ni nakon Kevinova odlaska nisam se mogla natjerati da se skrasim u toj kući pa sam odlučila stanovati u studentskome domu na Sveučilištu u Lime-ricku, da se oporavim daleko od svih i krenem ispočetka. Heather sam viđala svakog drugog vikenda. Uselila sam se s prijateljima i zajedno smo stvorili svojevrsnu obitelji, a ja sam dopustila da me u prazničnim tjednima maze i paze obitelji mojih prijatelja. Heather je bila zadovoljna smještajem koji joj je mama sredila prije smrti, a ja bih za obiteljskih okupljanja odsjela kod Jennifer, dok bi tata dolazio jesti i čavrljati s Heather kao daje to osnova njihova odnosa. To je svima odgovaralo, uključujući mene, a ja sam za to vrijeme u glavi radi Heather stvorila majku za koju nisam sigurna daje doista postojala, pridajući joj vrline za koje nisam sigurna da ih je imala. Polako prilazim vratima. Planiram prići vratima, a dalje nemam pojma. — Jasmine — kaže Jennifer otvorivši vrata, iznenađena što me vidi. Ima crvenu kosu, obojenu, i istu dječačku frizuru otkako pamtim. Odijeva se u zemljane tonove, isprane zelene i žućkaste nijanse zgužvana baršuna, duge hipijevske haljine s tajicama, cipele koje uvijek imaju potplate debele kao lebdjelice i duge, krupne ogrlice. Usne su joj uvijek iste boje kao kosa, premda je njezina bliža mahagoniju nego mojoj vatrogasnocrvenoj nijansi. — Kakvo krasno iznenađenje! Uđi, samo uđi. O, da sam barem znala da stižeš, bila bih rekla Fioni da ostane. Otišla je na misu s Endom. Znam, nemoj me tako gledati, nitko u ovoj kući nije bio na misi od Michaelova vjenčanja, ali Enda će ove godine na prvu pričest pa ih potiču da dođu kako Enda ne bi upao u crkvu kao turist. Navodno je djeci dopušteno igrati se na misi u deset. Ako nastave razmišljati na taj način, Katolička crkva uskoro neće imati slobodne klupe. Uvede me u kuhinju, koja bi trebala ostavljati dojam kao nekoć, koja bi me trebala na neki način povezati s prošlošću, ali posve je preuređena. — Moj dar za šezdeseti rođendan — kaže primijetivši da gledam nove elemente. — Željeli su me poslati na krstarenje. Ja sam zaželjela novu kuhinju. Na što mi se to život sveo? — veselo kaže. Sviđa mi se stoje drukčije jer se smjesta nađem na novome mjestu, daleko od davnih uspomena. Ili ih sada barem mogu sagledati u drugome svjetlu, iz drugog kuta, manje kao aktivna sudionica, a više kao promatračka dok se nastojim sjetiti što je bilo ovdje, a što ondje i jesu li ondje stajale vreće za sjedenje. — Ne mogu dugo ostati — kažem kad ona sjedne i postavi medu nas čajnik s biljnim čajem. — Za jedan sat nalazim se s Heather. Izgradit ćemo vodoskok u mojem vrtu. — Baš krasno! — Lice joj se ozari i vidim daje iznenađena. Planiram joj reći što mije na pameti i dalje nemam pojma. — Došla sam zato što... u zadnje vrijeme mnogo sam razmišljala. Imala sam vremena na bacanje, znaš. — Blago tebi. — Ništa od suosjećanja. To mi se sviđa. — Razmišljala sam o mami. No dobro, razmišljala sam o mnogočemu — shvatim naglas. — Ali točnije, razmišljala sam o njezinu odnosu prema Heather. Primijetim da se iznenadila, premda to krije. Sigurno je očekivala da ćemo razgovarati o Kevinu. — Imam rupe u sjećanju. — Pomoći ću ti budem li mogla - kaže. — Pa, nije ništa određeno posrijedi. Kakva je bila prema Heather? Mislim, znam da ju je nastojala zaštititi, naravno dajest. Znam da je željela da Heather bude neovisna, da si zasnuje dobar život, ali 86

ne znam kako se osjećala. Čega se bojala? Je li ikad razgovarala s tobom o Heather? Je li ti se povjeravala? Kao, od čega je pokušavala zaštititi Heather? Heather je sada doista spremna na let iz gnijezda. Oduvijek je bila — priznam. — Ali sada ima i dečka. —Jonathana. — Nasmiješi se. - Mnogo sam čula o njemu. Dovela ga je na čaj. — Stvarno? — Poslije nam je pokazao malo taekwondoa. I Billyju je pokazao neke udarce. Billy je oborio moje ruske porculanske lutkice. Nasmijem se pa prekrijem usta. Njezina zbirka lutaka oduvijek nam je bila smiješna. — Nema veze - nasmije se. - Isplatilo se vidjeti Billyja da tako visoko diže nogu. Neko vrijeme razdragano šutimo, a onda se šutnja promijeni. — Znaš, Jasmine, sjajno ti ide. Heather je sretna. Sigurna je. Nevjerojatno je zaposlena — tako mi svega, pa treba joj pomoćnica da joj vodi rokovnik! Ja je ne mogu pratiti. — Da, znam. Ali... katkad mi nedostaje mamino vođstvo. Ona se duboko zamisli. — Jednom je jedna žena rekla nešto o Heather. Nešto grozno. Ne iz zlobe, nego iz neznanja. — Ti su najgori - kažem, ali naćulila sam uši. Upravo me to zanima. — Pa, tvoja je majka dobro razmislila i na koncu je pozvala na naš bridž utorkom. — Stvarno? — Nego što. Pozvala ju je u sedam, premda igra počinje tek u osam. Pravila se da se zabunila i natjerala je da sjedi u dnevnoj sobi dok je ona vas dvije spremala na spavanje. Namrštim se. — Tako joj se osvetila? Natjeravši je da nepotrebno žrtvuje jedan sat svoje večeri? Jennifer se nasmiješi pa shvatim da sam promašila poentu. — Željela je da ta žena vidi Heather kod kuće, onakvu kakva je stalno, prirodnu, dok vas tri obavljate večernje obrede kao sve obitelji u to doba dana. Pobrinula se da žena vidi i čuje apsolutno sve — valjda da joj pokaže kako je sve to normalno. I znaš li tko je ta žena bila? Odmahnem glavom. — Carol Murphy. — Ali Carol i mama bile su najbolje prijateljice. — Upravo tako. Nakon toga su se sprijateljile. Teško mi je upiti sve te podatke. Carol je bila mamina najbliža prijateljica. Bile su kao prst i nokat otkako pamtim. Ne mogu nikako shvatiti daje Carol nekoć imala takva stajališta o Heather. Znam da je to moguće, ali opirem se toj spoznaji i moja naklonost prema Carol odjednom splasne. U trenu. Baš kao što promijenim mišljenje o svakome kada shvatim da su neupućeni, da ne znaju dovoljno, da ne znaju točno što treba reći ili učiniti kada je Heather u pitanju. Kao da osjeća tu buru u meni, Jennifer nastavi: — Tvoja majka nikada nikoga nije otpisala, Jasmine — zato što se bojala da ljudi to čine Heather. Upravo sam to tražila. Planiram uzeti taj podatak srcu i na neki ga način upotrijebiti u životu. A dalje nemam pojma. Skinula sam s neta upute za izgradnju vodoskoka. Nekoliko sam puta odgledala videosnimku na YouTubeu u kojoj mi neki čovjek plemićkog držanja i velikog, gomoljastog nosa, u podstavljenom prsluku i zelenim gumenim čizmama, stojeći ispred svoje raskošne kuće, objašnjava kako se to radi kao da sam dijete. Kada je vrtlarenje u pitanju, volim da mi se tako obraćaju zato što sam po znanju ravna djetetu. Kaže da sve može biti gotovo u osam sati i to dokaže dovršivši posao na vrijeme — što je u montaži, dakako, skraćeno na osam minuta. Ja računam da će mi trebati oko tjedan dana, čak i uz 87

Heather koja mi dolazi pomoći. A možda i upravo zato što mi Heather dolazi pomoći. Svakako se nadam da će toliko potrajati jer nemam drugih planova. — Ooo, Jasmine - kaže Heather čim vidi što sam sve obavila u vrtu. — Ne mogu vjerovati da je to isti vrt. — Znam. Sviđa ti se? — Strašno mi se sviđa. Šutke me gleda tako da mi postane neugodno. — Što? — Svrnem pogled i počnem prčkati po alatu. — Čudi me što je Jasmine sve ovo učinila — kaže kao da nisam ovdje, premda gleda ravno u mene. Njezin me ton iznenadi. - Jasmine koja nikada nema vremena. — Ti mi govoriš! — Nastojim zadržati vedar ton. — Imaš pretrpaniji raspored od mojega. Zatakne mi za uho kosu koja mije pala preko očiju. Za to se mora podići na prste. — Ponosim se tobom, Jasmine. U oči mi navru suze i posramim se. Ne sjećam se da mije ikada rekla išta slično i ne znam zašto me to toliko jako, toliko naglo i toliko duboko dirnulo. — Da, pa, na vrtlarskom sam dopustu, na kraju krajeva. Prema tome... — Pljesnem rukama. — Prije početka, nešto sam ti donijela. Dam joj vrtlarsku odjeću koju sam naručila s neta. Zelene gumene čizme s ružičastim cvjetićima, kombinezon, toplu kapu i ružičaste vrtlarske rukavice. Dok kopamo rupu dovoljno duboku za kadicu vodoskoka, otvore se tvoja vrata. Nastojim ne podići pogled i uspijem u tome, a srce mi tuče kao ludo u iščekivanju novog sukoba s tobom, ali kada čujem korake koji prilaze, po tome kako se vuku i smucaju znam da je to Fionn pa bez straha podignem pogled. Slušalice mu vise oko vrata, a ruke je gurnuo duboko u džepove. Kao da su torba bez dna koju nosi Mary Poppins. Ruke su mu daleko prevelike da bi stale u tako male džepove pa su mu se od napora ramena podigla sve do ušiju. Ništa ne govori, nego samo stoji čekajući da mu se obratimo. — Bok, Fionne — kažem ispravivši leda koja su me već zaboljela. On progunđa nešto nerazgovijetno. — Ovo je moja sestra Heather. Evo prvoga testa dobrih osoba. Odmah se podsjetim da trebam prestati toliko polagati na taj jedan trenutak: upoznavanje. Ali Fionn prođe test jer isti nerazgovijetni odgovor uputi i Heather, ne gledajući nijednu od nas u oči. Heather mu mahne. — Tatu zanima treba li vam pomoć. - Obuhvati pogledom moj alat i rupu. - Gradite vodoskok? — Da, gradimo. — Osjećam se grozno, ali premda ti nisam trebala reći sve ono što sam ti sinoć izgovorila, neću još jedan dan čuvati tvojega sina. Usto, planirala sam provesti dan s Heather. Ali ne mogu. Ne mogu ga odbiti. Ti si vjerojatno još u krevetu, mamuran. Zamišljam tvoju mračnu, zagušljivu spavaću sobu i tebe kao kvrgu pod pokrivačima, dok tamne zavjese zastiru sunce, a djeca su ti u prizemlju, u pidžami premda je već podne, gdje razbacuju kukuruzne pahuljice po kuhinji, gaze ih, raznose po tepihu. Izazivaju požare. Baš dok pružam Fionnu lopatu, začujem provalu dječjeg smijeha, a ti i dvoje plavokose djece pojavite se za uglom iz stražnjeg dvorišta tvoje kuće. Ti nešto govoriš, vrlo veselo, cvrkutavo, zaigrano. Žustro koračaš i u dobroj si formi za nekoga tko mi je prije manje od dvanaest sati zavitlao čašu viskija u glavu. Zazviždiš. Poziv. 88

Znam da je upućen Fionnu. Fionn zna daje upućen njemu, ali se ne okrene. Niti ja podignem pogled. — Fionne, ajde, stari — dobrodušno kažeš. — Pomažem. — Fionnov glas ispadne cendrav, a onda prepukne. — Ne, ne pomažeš — veselo kažeš odlažući neke stvari na stol. Zanima me što, ali ne želim te pogledati. — Bok, Heather — veselo kažeš. — Bok, Matte. — Heather ti odmahne, a mene njihova komunikacija zgrane. Ne obazireš se na mene. Bojim te se pogledati u oči. Fionn uzdahne, ispusti lopatu i, ne uputivši meni i Heather ijednu riječ, odvuče se preko ceste, a šake mu opet nestanu u čarobnim džepovima dok mu težina dugih ruku spušta hlače otkrivajući vrh bokserica. Vedrim glasom počneš objašnjavati djeci što ćete. Želim slušati, ali Heather nešto govori, a ne mogu joj reći da ušuti. Ti tada uključiš glazbu u autu. Klinci su uzbuđeni, a djevojčica koja posvuda pleše zapleše naokolo, dok se drugo dijete odmah posveti zadatku. Pokušavam vidjeti čime se bave, a da to ne bude očito. Pokušam se okrenuti premda vama, a da opet djelujem zaokupljeno poslom. Okupili ste se oko vrtnog stola. Svi brusite, a ja od šoka zamalo prestanem raditi da bih blejala. Prihvatio si moj savjet. Heather još govori. Naposljetku se uključim u ono što priča. Želi ti prići i razgovarati o obilasku radijske postaje. Istraživala je i postoje određeni studiji koje bi rado vidjela. Kažem joj da to nije primjereno jer je nedjelja i ti se družiš s obitelji. — Bit ću pristojna, Jasmine — kaže molećiva pogleda koji mi slomi srce zbog toga što ne sumnjam da bi bila pristojna i ne želim da uopće pomisli kako me to zabrinjava. Naposljetku prestanem s radom. Moja sestra ima još jednu osobinu. Kada si nešto utuvi u glavu, ništa je od toga ne može odvratiti. Ništa. Ako ne ide, to ne može prihvatiti i cijeli joj se svijet zaljulja. Možda je to prednost života punog izazova: to te tjera da se više potrudiš i ne dopušta ti da prihvatiš odbijanje. Činiš više od prosječnih ljudi da budeš dorastao izazovu i pobrineš se da strah i nešto drugo što te sputava nikada ne pobijedi. Kada bih ja gledala televiziju završivši domaću zadaću, Heather je imala logoterapiju. Kada sam ja smjela van, igrati se s prijateljima na ulici, Heather je išla na dopunske sate čitanja. Za nju je učenje bicikliranja.bilo dugo i naporno, a ja sam jednostavno krenula. Uvijek se za sve morala dodatno truditi. Zbog toga su sastanci važni, jer ako Heather dođe s prijedlogom koji nije baš idealan, cijela grupa ima priliku za raspravu o njemu prije negoli je cijelu zaokupi. Istina je daje obilazak radijske postaje raspravila s grupom i svi su se složili daje to sjajna ideja — svi osim mene, ali ja svoje mišljenje nisam izrekla. Iznevjerila sam je prešutjevši ga. Jednom sam upoznala neku majku koja je, opisujući osobnost svojega sina, rekla da ima „tipični Downov sindrom". Poželjela sam je pljusnuti. Ne možeš cijelu osobu definirati jednom karakteristikom: svi smo jedinstveni. Ovaj dio Heatherine osobnosti nema nikakve veze s Dovvnovim sindromom. Ako nije tako, onda i ja i tata imamo Dovvnov sindrom jer nas je nemoguće zaustaviti kada nešto zagrizemo. Razmislim o mogućnosti laganja. Na vrhu mi je jezika. Oduvijek imam dojam da će sve biti u redu budem li nekako mogla zajamčiti Heather sreću. Ali oduvijek sam se držala filozofije daje Heather najbolje govoriti istinu. Možda je katkad uljepšam, ali to je moj najgori prijestup. Nikada joj nisam otvoreno lagala. Shvativši da ću prekršiti taj etički kod, zaustavim se. Jednom mi je jedan dečko rekao da ugađam ljudima, ali znam da nisam bila takva jer njemu nisam ugađala — nisam čak 89

ni pokušala. Ali sada shvaćam da ugađam Heather. Vrlo malom broju drugih ljudi imam potrebu ugoditi, sve se vrti oko nje. Shvatim da me to ne čini brižnom osobom. Štoviše, čini se prilično sebičnom zato što znači da se u konačnici sve vrti oko mene. Godinama sam se uvjeravala kako Heather od mene očekuje da riješim sve probleme. Ali je li doista tako? Ili si ja to samo umišljam? Shvatim da nikada od mene nije tražila da išta sredim niti mi je dala naslutiti kako očekuje da i na što utječem, nego sam ja sama sebi stvarala taj pritisak. Doživjela sam epifaniju. U vlastitome vrtu. Stojeći do koljena u rupi koju sam iskopala. Kada sam dobila otkaz, prva misao bila mi je: Ne mogu to reći Heather. Vjerovala sam da bih je uzrujala, da je moram zaštititi od znanja o ružnim stvarima koje se događaju na svijetu jer bi se u protivnom i sama mogla početi bojati otkaza. Gdje mi je bila pamet? Zar je tako ičemu učim? Heather bolje od mene zna kako svijet zna biti okrutan. Svakodnevno sluša uvredljive komentare koje joj dobacuju u lice i iza leđa, kao i neugodne komentare neupućenih, ali inače običnih, pristojnih ljudi. Ja sam joj u tome samo pratnja. Dok slušam kako ti i tvoja djeca brusite i smijete se ovog svježeg, vedrog, sunčanog proljetnog dana dok Pharrellov Happy trešti s tvojeg iPhonea, doživim prosvjetljenje. Ne treba sve u mojem životu mijenjati da bi ugodilo meni i Heather. Ne mogu je nastaviti štititi od svega, ali možda mogu biti uz nju kao podrška kada je nešto povrijedi. - Okej - kažem naposljetku i čujem kako mi glas drhti. Sto to činim? Poslat ću je prijeko da joj slomiš srce. Učinit ću to. Dopustit ću to. Toliko se tresem da jedva dolazim do daha pa sjednem na vrtnu klupu gledajući je kako prelazi ulicu. Dvoje plavokose djece prestane brusiti i oprezno je gleda. - Bok - veselo će Heather. Ti i Heather razgovarate. Ne čujem što govorite i to me izluđuje. Zanima me. Zanima me da bih mogla usmjeravati razgovor kako bi je što manje povrijedio. Osjećam se bespomoćno, ali se istodobno osjećam i kao krvnik. Ja sam je poslala onamo gdje će njezina vjera u ljude biti dotučena, a možda i moja. Gledam kako joj nešto objašnjavaš, blag izraz na tvojemu licu, nježnu gestikulaciju kojom naglašavaš poente. A onda prestaneš govoriti i gledaš je. Čekaš čuti njezinu reakciju, ali ona ništa ne govori. Staviš ruke na bokove. Nesigurno je gledaš. Nisi siguran smiješ li pružiti ruke prema njoj. Pružiš ih, ali je ne dotičeš, znaš da to nije dopušteno. A onda baciš pogled prema meni. Zabrinut si. Ne znaš što ćeš s tom mladom ženom koja nijemo zuri u tebe. Ne znaš što bi rekao. Potrebna ti je moja pomoć. Ubija me što ću to učiniti Heather, ali ne mogu ti popustiti. Zaustiš još nešto kazati, ali Heather se okrene od tebe i vrati preko ulice. Heather izgleda kao da je dobila pljusku. Poražen izraz lica, staklaste oči, crvenkast nos. Ostanem na klupi i gledam je kako mi prilazi pa prolazi mimo mene. Eto što se događa, Matte Marshalle, kada iznevjeriš ljude. Sve ćeš to naučiti i sjetiti se toga kada god zamisliš lice moje sestre. Heather ostane u kući slušajući glazbu na gramofonu, nijemo liječeći bol zbog toga što neće moći u obilazak radijske postaje. Ne želi razgovarati o tome i to je u redu, jer ne želim ni ja. Nastavim kopati u vrtu, a što dublje kopam u zemlju, dublje zadirem i u sebe. Kada prokopam dovoljno duboko, ranjiva sam i nezaštićena, pa je vrijeme da zatvorim ranu. Položim sloj od pet centimetara šljunka u rupu iz koje sam izašla i na njega postavim kadicu. Izmjerim udaljenost od rupe do najbliže strujne utičnice pa izrežem plastičnu cijev na tu duljinu. Kroz cijev provučem konop koji zalijepim na jednome kraju ljepljivom vrpcom za kabel pumpe koju ću spojiti poslije. Provučem kabel kroz plastičnu cijev. To traje neko vrijeme. Zatim položim plastičnu cijev u iskopani kanal i prekrijem ga 90

zemljom. Namjestim pumpu za vodu u sredinu kadice koju zatim prekrijem ceradom. Svojim novim velikim škarama izrežem u sredini cerade otvor. Sada bih trebala spojiti pumpu za vodu na vodovodne cijevi, ali ne mogu. Strašno je komplicirano i frustrira me pa mumljam i gunđam i psujem si u bradu kadli začujem iza sebe glas. - Bok, vrtlarice. Nisi to ti. To odmah znam. Poskočim i ispustim škare u kadicu. — Sranje. Monday. Bok. Oprosti. Prestrašio si me. Samo sam. Hebemu. Moje škare. Samo da... evo. Ovo tu... — Uzdahnem i obrišem znojno lice. — Pokušavam izgraditi vodoskok. Na zemlji sam, u rupi, a Monday odavde izgleda veličanstve-nije nego obično. Odjeven je u mornarskoplavo odijelo, a umjesto kravate na licu nosi razdragan izraz, zaleđen i usmjeren isključivo u mene. Žurno ti dobacim pogled. Uhvatim te kako brzo svraćaš pogled u stranu, kao da te nisam ulovila, i vraćaš se brušenju stola s klincima uz onaj vedri glas vođe izviđača koji uspješno održavaš već punih sat vremena. — Nazvao sam te nekoliko puta, ali bila si u vlastitome svijetu — nasmiješeno kaže. Čučne. — Što to imamo? — Golemi kaos. — Pokažem mu što bih trebala napraviti. — Slobodno? — Samo naprijed. Pruži ruku, a ja je prihvatim pa mu dopustim da me izvuče iz rupe koju sam si iskopala. Nije to znak. Nije čak ni simbol. Nego nešto što se stvarno dogodilo. Čim moja koža dotakne njegovu, ne znam je li to samo u mojoj glavi, ali osjetim njegov dodir po cijelome tijelu. Ne odmakne se od ruba rupe pa me privuče tik do sebe tako da mi nos dodiruje tkaninu njegove košulje i vidim kožu pod otvorenom dugmadi njegove košulje. Rado bih rekla da sam tako ostala zauvijek, osjećajući njegovo čvrsto tijelo uza svoje, ali sam se umjesto toga nespretno odmaknula, izbjegavajući njegov pogled da ne vidi koliko me smeo. On svuče sako, a ja mu ga unesem u kuću i iskoristim priliku da se operem, počešljam, popravim tuš za oči i priberem se. Kada se vratim, već je zasukao rukave i na koljenima je u travi, namršten dok se koncentrira na spajanje pumpe na cijevi. Pokušam čavrljati, ali koncentrira se pa se osjetim kao davež i samo ga neko vrijeme gledam, a onda osjetim da je neprimjereno diviti mu se na tako neprimjerene načine pa počnem krišom pogledavati tebe i tvoju djecu dok laštite stol. Izuzev Fionna, koji je digao ruke od posla pa sjedi na jednoj od stolica igrajući se iPadom, drugo dvoje dobro se zabavljaju. Ti si živahan, uživljen, komunikativan, duhovit. Dobar si otac i žao mi je što sam ti rekla da nisi. Cinični dio mene pita se je li ovo sve predstava za mene nakon onoga što sam ti sinoć rekla, ali onda vidim i čujem iskreno veselje pa se posramim što sam opet bila uvjerena da se sve vrti oko mene. A onda se posvadim sama sa sobom zbog srama koji osjećam, s obzirom na sve što si učinio u prošlosti, između ostaloga, iznevjerio Heather i gađao me čašom. U toj prepirci pobijedim ja: zaslužuješ moje nepovjerenje. Monday me gleda pa se prenem iz transa. Očito je nešto rekao pa čeka odgovor. Ja, pak, čekam da ponovi pitanje, ali on umjesto toga, na moju sramotu, pogleda u kojem ja smjeru gledam. Pogled mu padne na tebe. — Njegov mi je glas poznat. Je li to Matt Marshall? -Da. Monday nije ni impresioniran ni ravnodušan, a mene iznenadi vlastita reakcija. Ne želim da skače objavljujući daje tvoj obožavatelj pa odjuri preko ceste po autogram, ali nespokojno sam se pripremila na njegov zazor, kao da sam te spremna braniti. Neobična je to reakcija, s obzirom na to da bih te trebala strašno prezirati, pogotovo nakon što si povrijedio Heather. Da smo u vezi, ostavila bih te i 91

preselila se jako daleko. A upravo to je učinila tvoja žena, kada bolje razmislim. Možda tako djeluješ na ljude. — Trebat će mi još nekoliko minuta — kaže Monday i uputi mi pogled koji mi izmami osmijeh. — Ne moraš se time baviti. — Znam. Ali tako možda dobiješ još nekoliko minuta za razmišljanje o poslu. Djeluješ kao da ti treba još mnogo minuta. Ugrizem se za usnu. — Oprosti. Rekao si da imam mjesec dana za odluku. — Najviše. Možemo o tome poslije razgovarati, ako nemaš ništa protiv. Pogledam žice u njegovoj ruci. — Znaš li što radiš? — Kupio sam staru seosku kuću u Skerriesu i sam je uredio. Novi krov, nove cijevi, nova struja. Trebalo mije nekoliko godina, ali sada je useljiva. Ne brini se, nisam ništa raznio. Još. Pokušam ga zamisliti u njegovoj kućici, u uspavanome gradiću Skerriesu, u vunenoj vesti dok kupuje svakodnevno svježu ribu od ribara, ali ne mogu. Vidim samo njega, golog do struka, kako čupa podnice i guli tapete držeći u rukama goleme električne alate. — Imaš li poslije vremena za razgovor? — Primijetivši da ga blijedo gledam, doda: - Dogovorili smo se da ćemo danas razgovarati... Upali mi se žaruljica. — Ah. Zaključila sam da misliš telefonski, zbog čega i jesam... nikada se nismo dogovorili u koliko sati, ali danas mi odgovara. Djeluje posramljeno zato što je nenajavljen banuo u nedjelju, ali krije li se u njegovoj plahosti još nešto? Ako se i krije, brzo je to opet prikrio. A možda se samozavaravam umišljajući si da vidim njegovu ranjivu stranu, daje banuo nenajavljen zato što me iskreno želi vidjeti. Među nama nešto bljesne tako da na trenutak povjerujem daje to moguće, ali onda se vratimo uobičajenom poslovnom odnosu — premda ne baš doslovno jer uništava posve dobro odijelo pognut nad rupom u mojem vrtu. Trideset minuta poslije, nakon što sam skuhala čaj za sebe i kavu za njega, Mondav i Heather sjede za mojim kuhinjskim stolom. Heather mu priča o svojim poslovima. Uvijek se ponosi svojim radom i o tome joj je najlakše govoriti pred neznancima. Sviđa mi se što to čini i razgovori joj dobro idu, ali bojim se za njezinu sigurnost. Ne želim da bilo kome otkriva svoj tjedni raspored kako je tko ne bi negdje presreo. Ne brine me što to govori Mondavju, naravno. A očito ni nju ništa ne brine jer ga, kada završi, upita o njegovu poslu. —Ja sam lovac na talente — odgovori joj. — Posao mi je pronaći prikladne kandidate koji su .zaposleni drugdje da popune radna mjesta kod mojih klijenata. — Zar to nije varanje? — I nije. — Nasmiješi se. — Ne volim varanje. Doživljavam se više kao čovjek koji rješava probleme. Kao da slažem slagalice. Postavljam prave ljude na prava mjesta. Ljudi, naime, nisu uvijek ondje gdje bi trebali biti. Kada to kaže, pogledi nam se sretnu. Ne govori polako, kao da ga ona teško prati, niti glasno, kao daje gluha, premda nosi slušni aparat. Rečenice su mu kratke, jednostavne i poentirane. Heather mu zatim počne govoriti o meni, o mojim poslovima — pojednostavljenu verziju, onu koju joj godinama govorim. Nije mi jasno zašto to radi i pomislim daje valjda pogrešno shvatila čime se čovjek bavi, ali onda shvatim da me reklamira, što me toliko dirne da se ukipim i zaboravim što radim. Posve sam hipnotizirana, duboko dirnuta time što Heather to čini za mene, što zna da to treba učiniti za mene. On je čovjek koji ljudima nalazi posao, a ona meni pokušava pronaći posao. Popisuje moje kvalitete i prisjeća se anegdota kojima ih ilustrira. To je naučila činiti za sebe na razgovoru za posao i sada to primjenjuje na mene. 92

Svaku rečenicu započinje s „Jasmine je...". Prvu završi s „dobra" pa navede primjer moje dobrote. Kaže mu da sam joj kupila stan. — Jasmine je pametna — kaže. — Jednoga dana na parkiralištu supermarketa Jasmine je pronašla dvadeset eura pokraj aparata za parkirne karte. Uz novčanicu je bila posjetnica s nečijim terminom kod liječnika. I tako je Jasmine poslala novac i posjetnicu doktoru te mu napisala da je osoba koja ima kod njega pregled toga dana u to vrijeme, toga dana izgubila novac na parkiralištu. — Ozari se. -Zar to nije pametno? — Jako pametno. — Monday se nasmiješi. Nadam se da je sada završila: slušati pohvale lijepo je, ali i teško. Ali ona nastavi: — Jasmine je velikodušna. — Ja na to odmahnem glavom i vratim se onome što sam radila. Kad krišom dobacim pogled Mondayju, vidim da je dirnut. Pozorno je gleda, u potpunosti posvećen. Mora da je osjetio da ga gledam jer me pogleda i nježno se osmjehne tako da moram nastaviti s radom. Ne razumije sve što Heather kaže i traži da mu neke stvari ponovi. Usprkos višegodišnjoj terapiji, ne govori posve razgovijetno, a premda ju ja sve razumijem, moram paziti da se ne miješam. Nije dijete. Nije joj potreban prevoditelj. —Jasmine je po svemu sudeći sjajna osoba — kaže Monday opet me gledajući. — I slažem se. Mislim da bi mnogi bili sretni kada bi je dobili. Ne gledam ga, ali vidim ga krajičkom oka, vidim da je okrenut licem prema meni i svaki mi je pokret nespretan dok mi srce divlje udara, a u želudcu mi lete leptirići. Petljam s tetrapakom mlijeka i prolijem mlijeko po kuhinjskom elementu pokušavajući ga utočiti u vrčić. -Jest - složi se Heather. — A ti si sjajna sestra zbog toga što govoriš tako lijepo o njoj. Od idućih Heatherinih riječi zavrti mi se u glavi od navale osjećaja koji me katapultiraju iz sobe takvom brzinom da čak i Monday osjeti kako je vrijeme za odlazak, pa mi poslije pošalje poruku — s privatnog mobitela — da ga nazovem kada budem imala vremena. — Ja sam njezina starija sestra. Mama mi je prije smrti rekla da sam ja velika sestra i da se moram brinuti o Jasmine. Bavim se svakakvim drugim stvarima, ali briga o Jasmine mi je glavni posao.

93

18. U ponedjeljak ujutro probudi me kosilica točno pred mojim prozorom. To mi nanese bol na više razina. Prvo, zato što je tek prošlo osam i zato stoje zvuk objektivno neugodan, drugo, zato što sam prije odlaska na spavanje popila bocu crnog vina. Možda lažem o količini, možda sam popila više i to posve drugog alkoholnog pića, ali danas sve to osjećam, kao i bubnjanje koje mi prodire kroz lubanju ravno do moždanih stanica, usput ih ubijajući, nakon čega buši sve do zatiljka, koji osjećam da pulsira na jastuku. Taj bezobzirni kosac mogao bi biti bilo koji od četiriju umirovljenih parova oko nas koji rade prema vlastitom rasporedu, ne razmišljajući o ostalima, pogotovo otkako znaju da više nemam posao. Mogao bi to biti bilo tko, ali ja već znam da si to ti. Znam to prije negoli podignem glavu s jastuka zato što sve predugo traje. Nitko na svijetu nema toliko trave i samo bi neiskusnom vrtlaru trebalo toliko vremena. Kada pogledam van, imam dojam da si čekao da se pojavim. Smjesta podigneš pogled i snažno mi mahneš. Vidim kako ti sarkazam kaplje iz svake pore. Zatim isključiš kosilicu, kao da si postigao što si želio i prijedeš ulicu do moje kuće. Ne mogu se micati. Previše mi se vrti u glavi i stvarno moram opet leći, ali ti si pred vratima, pritišćeš zvonce, preglasno, predugo, kao da imaš prst na modrici na mojoj koži koju pritišćeš nizom kratkih udaraca, mučeći me Morseovim kodovima. Skljokam se na krevet nadajući se da ćeš otići ako se oglušim, ali ti očito, kao svaki drugi problem, umjesto toga postaneš samo još gori. Na koncu me ne pokreneš ti, nego me boca votke koju ugledam pokraj kreveta katapultira — puževim korakom — kroz vrata. Otvorim ulazna vrata, a danje svjetlo progori mi rupe u očima. Zgrčim lice, ustuknem i povučem se u sigurnost predsoblja zamračena zavjesama. Udeš za mnom. —Jao meni — kažeš kada me ugledaš, zvučeći malo previše kao doktor Jameson. — Dobro jutro. — Zvučiš pretjerano vedro i glasno, prpošno. I to je iritantno. Skoro bih pomislila da si me gledao kako pijem do obamrlosti pa hotimice rano ustao, najranije što sam ikada vidjela da si ustao, samo da bi mi napravo metež pred prozorom. A najgore je što si se usto natjerao biti vedar, najvedriji što sam te ikada vidjela. Kanim reći „bok", ali uspijem samo promuklo graknuti. — Čovječe — kažeš. - Teška noć? Rock and roll na broju tri u nedjelju navečer. U odgovor samo progunđam. Obilaziš kuću i rastvaraš zavjese pa otvoriš prozor, od čega zadrhtim i posegnem za dekom od kašmira na kauču gdje sam se sinoć skljokala. Umotam se u nju i sumnjičavo te gledam dok odlaziš u kuhinju neodijeljenu od dnevne sobe — cijelo mije prizemlje nepregrađeno - pa počneš kopati po ormarićima. — Zdjela s limunima — slabašno kažem. Zastaneš. - Molim? — Tvoji ključevi. U zdjeli s limunima. — Ne tražim ključeve. Nisam izašao bez ključeva. — Aleluja. — Zašto u zdjeli s limunima? — Drago mi je što pitaš. — Nasmiješim se. — Jer te doživljavam kao limun. — Zar nisi ti ona koja je kisela i gorka? — kažeš na što mi osmijeh izblijedi. Nastaviš obilaziti kuhinju. Čujem šalice, sušanj papira, mirišem tost, čujem čajnik. Zatvorim oči i zadrijemam. Kada se probudim, pružaš mi šalicu čaja i tost s maslacem. Želudac mi se preokrene, ali gladna sam. 94

— Pojedi, pomoći će. — Kaže stručnjak — omamljeno kažem uspravljajući se u sjedeći položaj. Sjedneš u naslonjač preko puta mene, pokraj prozora koji je toliko jarko svijetao da moram škiljiti. Izgledaš gotovo anđeoski pod tim svjetlom, a desna strana muti ti se na rubovima kao da si hologram. Umorno uzdahneš, u čemu nema ništa svetačkog. Shvatim da to nije uzdah umora. Nekako djeluješ pomlađeno, rumeno od svježeg ranojutarnjeg zraka, a odjeća ti miriše na pokošenu travu. Umoran si zbog mene. — Hvala ti — kažem sjetivši se bontona. — O onome neku noć... — započneš. Zaječim i odmahnem rukom pa otpijem gutljaj čaja. Sladak je, slađi negoli gaja obično pravim, ali sviđa mi se. Dobar je za ovaj trenutak. Nije votka i na tome ti je moje tijelo zahvalno. Ne želim razgovarati o onome neku noć, o onome što se dogodilo između tebe i mene. — Oprosti što sam te gađao čašom. U tome si smrtno ozbiljan. Možda čak emotivan, a ja to teško podnosim. Polako prožvačem komad tosta i progutam. — Oboje smo pogriješili — kažem naposljetku. Želim da to ostavimo iza sebe. To nije ono što želiš čuti. Nadaš se isprici. — Pa, Jasmine, ja sam reagirao na tvoje riječi. — Da, i prihvaćam tvoju ispriku — kažem. Zašto se ne mogu natjerati da ti se ispričam premda znam da bih trebala? — Izgovorila si mi neka poprilična sranja — kažeš. — Došao si po ispriku? — Ne. Došao sam se ispričati. Opet porazmislim. — Kao što rekoh, oboje smo pogriješili. Pozorno piljiš u mene dok ti mozak radi sto na sat. Odlučio si da nećeš planuti na mene, na čemu sam ti zahvalna premda znam da bih to zaslužila. Ponašam se grozno. Stoga ti izađem malčice u susret. — Bila sam razočarana što si iznevjerio moju sestru. — Žao mi je zbog toga. Nisam mislio da će se toliko uzrujati. — Ona ne krši obećanja. Lako vjeruje ljudima. Za razliku od mene koja im uopće ne vjerujem. Kimneš, prihvaćajući moje riječi. - Znaš da nisam rekao kako se to nikada neće ostvariti, nego samo u neposrednoj budućnosti. — Kakvi su izgledi? — Trenutačno djeluju slabašno - mrko kažeš. Trebala bih misliti na posljedice tvojega gubitka posla, na tebe i tvoju obitelj, a ne na Heather i njezino propuštanje obilaska radijske postaje. Zbog osjećaja koje gajim prema Heather ljudi me opisuju kao osjećajnu, ali čini se da sam u pogledu drugih krajnje bezosjećajna. — Zbog onoga što si rekla, prestao sam cugati — kažeš. Iznenađeno blenem u tebe. Više me čudi to što su moje riječi imale utjecaja na tebe nego priznanje da si se odrekao pića. Jer u to ne vjerujem. Ne vjerujem ti ni da si iskren ni da ćeš ustrajati. Kao da si muž preljubnik, a ja sam oguglala na tvoja obećanja da ćeš se promijeniti. Neobično je što smo toliko prisni. — Stvarno jesam — kažeš savršeno protumačivši moj pogled. — Imala si pravo — ono u vezi s djecom. — O, molim te, Matte — očajno kažem. Dižem ruke. — Nisam uopće imala pravo. Ne poznajem te. Ne znam ništa o tvojem životu. — Zapravo — otežeš kao da se ne možeš odlučiti bi li izgovorio do kraja ili ne — Znaš. Vidiš ga svaki dan. Vidiš ga bolje od ikoga. 95

Tišina. -I poznaješ me. — Zamišljeno me pogledaš. - Mislim da misliš kako me poznaješ bolje nego što me poznaješ i u nekim pogledima griješiš, ali to ti tek trebam dokazati. — Ne moraš ti meni ništa dokazivati — lažem. Voljela bih da to mogu iskreno misliti, ali ne mogu. Svaku riječ koja ti izađe iz usta analiziram ne bih li dobila potvrdu da si pokvaren kao što sam uvjerena da jesi. — Uglavnom, želim da uzmeš ovo... — Pružiš mi zgužvanu omotnicu s pismom tvoje supruge. -Još ga nisi pročitao? Matte! — Ne mogu — jednostavno kažeš. — Ne želim znati što piše. Ne mogu. —Još ne razgovara s tobom? Odmahneš glavom. — Zato što je rekla sve što želi u ovome pismu, a ti ga odbijaš pročitati! Ne razumijem te. — Onda mi ga ti pročitaj. — Ne! Pročitaj ga sam, jebo te. — Bacim ga na stolić. — Što ako piše da se nikada neće vratiti? — Onda ćeš barem znati. Umjesto da se ovako... povlačiš naokolo u iščekivanju. — Ne povlačim se naokolo u iščekivanju. Barem ne više. To ću joj i dokazati. — Što ćeš joj dokazati? — Da sam onaj stari. — Mislim da si to već dokazao. Zato je i otišla. - To kažem napola u šali, misleći da ćeš se nasmiješiti, ali ostaneš ozbiljan. Uzdahneš. Pogledaš pismo i mislim da sam napokon doprla do tebe. Uzmeš ga i ustaneš. — Spremit ću ga u zdjelu s limunima. Nasmiješim se i drago mi je što to nisi vidio. Ispred tvoje kuće zaustavi se neki automobil. — Gost - kažem, sretna što je razgovor završio pa ćeš otići. U glavi mi se vrti, tost leži povrh votke i soka od brusnice, surfajući na valu loše probave. S prozora proučiš automobil, ruku na bokovima, namrštena lica. Svejedno si zgodan. Nisi ni star — u ranim četrdesetima — ali usprkos životnome stilu, kasnom lijeganju, alkoholu i koktelu tableta za smirenje i spavanje i čemu god još, vanjština ti nije narušena onoliko koliko bi se očekivalo. — Ne mislim da traži mene - kažeš, još zagledan u automobil. — Samo sjedi u autu. — Zašto nikada nisi radio na televiziji? — odjednom upitam. Obično uspješni DJ-i s takvom publikom i brojem obožavatelja prijeđu na televiziju pa meni sada sine da si prilično zgodan, nekima, a budući daje televizija medij kakav jest, ljepota vrijedi koliko i inteligencija — a često i više. — Jesam — kažeš okrenuvši se, iznenađen što sam ti postavila pitanje o tebi, tvojem životu, tvojem poslu. — Prije nekih pet godina imao sam kasnovečernji talk-show, razgovornu emisiju kao onu na radiju. Srijedom navečer u pola dvanaest. Gledaš me kao da bih to trebala znati, ali ja odmahujem glavom. — Sjedili smo za stolom s hrpom ljudi koje je izabrao netko drugi, razgovarajući o stvarima o kojima sam ja želio razgovarati, ali ne kako spada. Spakirao sam kovčege. Na televiziji ne smiješ ništa reći. Na radiju imaš daleko više slobode. — Za orgazam na dočeku Nove godine, na primjer. Uzdahneš i sjedneš. — Žene nisu jedine koje razgovaraju o važnim stvarima, znaš. Zbunim se. — Imam prijatelja. Nazovimo ga Joey. — Ili ga možemo zvati „ti". 96

— Ne. Ne ja. — Povjerujem ti. - Jednoga dana Joey mi kaže da on i njegova žena imaju problema s plodnošću. U braku su već sedam godina i nemaju djece. Jedne mi večeri uz pivo kaže da u krevetu glumi. Tada sam prvi put čuo za to. Barem da to čini frajer. Kada žena glumi, to nije nikakav problem, naravno, ali drukčije je ako je u pitanju frajer, a njegova bi žena željela djecu — tada to postaje problem. Ne može joj reći da je glumio. Stvarno se uvalio u gabulu, ne? Ona je bila na pregledu i čini se daje s njezine strane sve u redu... Stvarno se nadahnuto izražavaš. — I tako je zatražila da i on ode na pregled. Da provjeri je li plodan. Ali on je to odbijao jer je znao da je zdrav. Ili je tako barem pretpostavljao. Umjesto da prizna kako je uglavnom glumio i kako bi radije da u krevetu neke stvari rade drukčije, znaš, on njoj kaže kako ne želi djecu. Želi djecu, ali uspaničio se i nije znao što bi drugo rekao. Uglavnom, prekinuli su. A sve samo zato što joj nije mogao reći. — Odmahuješ glavom. — Učinilo mi se da je o tome vrijedno razgovarati u programu. — Pa, jest — kažem. Osobno ne bih rado slušala kako se petero ljudi prepire o toj temi i nadglasava u ponoć na lošim telefonskim vezama, ali razumijem što želi reći. -I tako je Tonyju palo na pamet da bi bilo super dočekati Novu godinu sa ženom. Ja sam rekao, okej, kako god. Baš me bilo briga. Učinilo mi se da bi moglo biti smiješno. Imalo je veze s raspravom. Nije bila neka frka. — Tko je Tony? — Producent. On je to organizirao. Doveo je tu ženu u studio. Počela je ispuštati zvukove u mikrofon. Ne, nije svršila zapravo — kažeš mi. — Što god tabloidi pisali. Ali bila je prostitutka. U tome je problem. Tony joj je platio. — Odmahneš glavom. — Isuse. Tony je isto sjeban. Već neko vrijeme ima problema s curom. Ostavila gaje, pa je... uglavnom, ne drži se ovako dobro kao ja. - Sve mi se čini daje Tony za mnogošto kriv. - Ne. Emisija je moja. Trebao sam znati što činim. Da budem iskren, te sam večeri bio toliko sjeban, taj cijeli tjedan, da nisam imao pojma što se događa. Učinio sam to mnogo puta i izvukao se, ali sada... - Ustaneš i opet pogledaš kroz prozor. - Što taj tip radi? Samo zuri u moju kuću. Naposljetku ustanem s kauča i pogledam kroz prozor. Automobil je točno ispred tvoje kuće, a čovjek se naviruje. — Dolaze ti mnogi obožavatelji? - Aha, ta jedna cura koja je luda za mnom čak se uselila u kuću preko puta moje. Riđokosa. Sisata. Nikako da me se zasiti. Na to se moram nasmiješiti. - Možda te čeka zato što zna da nisi kod kuće. - A kako bi to mogao znati? Osim ako me ne uhodi. Idem do njega. Čujem srdžbu u tvojem glasu i već znam da to neće dobro proći. - Čekaj, Matte, izlazi iz auta. Vratio si se pred prozor pa ga zajedno gledamo. Ima nešto u ruci, nešto crno. Fotoaparat. Podigne ga i počne fotografirati tvoju kuću. - Taj mali... Zakašnjela reakcija. Fotograf je već okinuo mnogo slika prije negoli si ti shvatio što se događa. Gledamo kako ih proučava na LCD monitoru nakon čega se pomakne malo niz ulicu da nastavi iz drugog kuta. - Nemoj učiniti ništa glupo, Matte — upozorim te. - Samo ćeš se uvaliti u dodatnu frku - viknem za tobom, ali na moj savjet nisi se oglušio nego ga nisi ni čuo jer si već izjurio iz kuće. Kao da su ti moje riječi dale ideju jer učiniš upravo ono na što sam te upozorila: nasrneš na fotografa. On se osvrne i ugleda te, uoči ratobornost na tvojemu licu i oduševljeno se nasmiješi jer ima priliku za sjajnu fotografiju. Ali ti se ne zaustaviš. Posegneš za fotoaparatom, zgrabiš ga, baciš na kolnik pa na 97

silu uguraš fotografa u automobil. Ne vidim što se točno događa jer gledam kroz prste. Usto, nešto mi govori kako je bolje da nema svjedoka. Zahvaljujući tvojem ponašanju, jedan sat poslije ja sam još u kućnom ogrtaču, a pred tvojom kućom utaborila su se još tri fotografa koja gledaju prema mojoj kući dok ti koračaš lijevo-desno mojom dnevnom sobom, zaklanjajući mi pogled na seriju Dijagnoza: ubojstvo i vičeš u mobitel na svojega agenta. Vijest da si otpušten procurila je u medije prije negoli te postaja o tome obavijestila i stavili su te na šest mjeseci vrtlarskoga dopusta kako ne bi mogao odmah potpisati ugovor s konkurentskom postajom - o čemu ti upravo trabunjaš. Točno znam kako se osjećaš, ali vidim i da bi radio za drugu postaju samo da se osvetiš trenutačnim poslodavcima, a ne zato što se iskreno želiš vratiti na posao. Padne mi na pamet da bi za tebe možda bilo najbolje da uzmeš šest mjeseci za razmišljanje o idućem potezu. To je zanimljiv koncept o kojemu do sada nisam razmišljala. Dok ti imaš dojam da si zarobljen, ja uviđam mogućnosti. Možda napredujem. Ne mogu raditi u vrtu zbog fotografa vani, premda me vodoskok doziva da ga dovršim, a mojem mamurluku očajnički treba svježeg zraka. Nadala sam se da će otići na užinu, ali umjesto toga jedan od njih nestane i vrati se s trgovačkom vrećicom punom Sparovih peciva pa svi užinaju vani oslonjeni o automobil. Pokušala sam izaći dok su bili na toj pauzi, ali čim sam otvorila vrata, posvuda su se razletjeli šunka, jaja, kupus i smeđe papirnate vrećice kad su ispustili hranu i dohvatili fotoaparate. Premda sam se bunila da sam privatna osoba, uporno su me slikali. Tek kad su napokon shvatili da će im na memorijskim karticama ponestati mjesta, a da ću ja još vrtlariti na koljenima, napokon su prestali. Međutim, bilo mi je odviše neugodno raditi pod njihovim pogledom, pogotovo s obzirom na to da ne znam što činim, pa sam se vratila u kuću. — Žao mi je - kažeš kada im svima zalupim vrata pred nosom i okrenem se prema tebi crvena lica. Kada se do kraja dana nebesa rastvore, a svi se povuku ujedan auto, sklupčani s divovskim aparatima u krilu, doviknem im u lice: — Ha! Nadam se da će vam fotoaparati zahrđati. Podigneš pogled iz svojeg nijemog bijesa da bi me razdragano pogledao. Svrati doktor Jameson praveći se da ga pomutnja živcira, ali zapravo uživajući u dilemi i uzbuđenju. Želi raspraviti o problem paparazza u našoj ulici i onome što možemo poduzeti. Ja odem na kat prileći. Začudo, nazove moja prijateljica Caroline pitati bi li mogla svratiti do mene. Čudi me što mi se javlja iz dvaju razloga: radi u banci gdje plijeni ljudima domove i imovinu te nikada nije slobodna usred tjedna, a čak i kad je slobodna, zaokupljena je seksom s novim dečkom koji je osam godina mladi od nje i kojega je upoznala nakon što je otkrila da je muž serijski vara. Nije mi teško padalo što je ne viđam jer sam znala daje na boljem mjestu. Doslovno. Svrati, toliko uzbuđena da. samo što ne eksplodira, a možemo razgovarati samo u mojoj spavaćoj sobi zato što si se ti ushodao prizemljem i razgovaraš sa svojim odvjetnikom zbog toga što ti paparazzo čiji si fotoaparat razbio prijeti tužbom za odštetu. Njegova je tužba neodrživa zato što je već zaradio prodavši fotografije koje je slikao. Isplivale su na internetu, na različitim tračerskim i zabavnim stranicama, a slikao te kako jurišaš na fotoaparat kao da ćeš nekoga ubiti. Slikao te iz žablje perspektive tako da izgledaš kao King Kong s podbratkom i trbušinom, koji samo što nije zgazio sve što mu se nađe na putu. Doktor Jameson i ja natiskamo se pred ekran proučiti ih. — Isusa ti Boga, jebote — kažeš. — Drago mi je što klinci nisu ovdje. — Moj je kamenjar dobro ispao — kažem zumirajući na svoj vrt u pozadini. - Da sam barem stigla dovršiti vodoskok. — Napućim usne. 98

Popnem se na kat prije negoli nasrneš i na mene kao King Kong, a doktor Jameson vrati se gledanju neke dekoraterske emisije. — Ovaj je stan izgledao veći prije preuređenja — kaže dok izlazim iz sobe. — Ova je kuća ludnica — kaže Caroline prihvaćajući šalicu kave koju sam joj donijela. — Dobro došla u moj novi svijet — kiselo joj odvratim. — Onda, gdje sam stala? — Opisivala si onaj dio s pucketavim bombonima. — Ah, da. — Oči joj se ozare i vrati se opisu cirkusarija koje izvodi u krevetu s novim dečkom, a koje su se odavna otele granicama kreveta. — Uglavnom — udahne kada je završila - zapravo sam došla zato što imam genijalnu poslovnu ideju... i želim poraditi s tobom na njoj — cikne. — Imam samo tu megaideju i nemam pojma kako je razraditi. Ti si to radila milijardu puta. Bi li i za mene? Molim te? — O, moj Bože — kažem razrogačenih očiju, vrlo uzbuđena, ali i malo zabrinuta. Zaribano je raditi s prijateljima, a i nisam još čula ideju. U glavi pravim plan bijega očekujući daje ideja sranje. — Reci mi o čemu se radi. Pripremljenija je negoli sam očekivala. Izvadi fascikl na kojemu piše GUNA NUA - što na irskome znači „nova haljina". Ideja se sastoji u tome da postaviš fotografiju svoje haljine na internetsku stranicu — već je zakupila ime domene — i izabereš drugu haljinu za koju bi mijenjala svoju. Tada predaš svoju haljinu i u zamjenu dobiješ novu. Ništa se ne plaća, a haljina dolazi s obećanjem da će biti kemijski očišćena i u besprijekornome stanju. — Bit će tamo izbor dizajnerskih haljina, vintage, konfekcije — što god poželiš. Kao da si dobio besplatnu haljinu, a usput si se riješio stvari koje ne želiš više u garderobi. — A kako ćeš ti zaraditi na tome? — Upisnina. Članarina. Za pedeset eura godišnje dobiješ besplatnih haljina koliko te volja. Ozbiljno, Jasmine, znam da postoji tržište za ovo jer svakodnevno gledam u kakvoj su ljudi situaciji i to je depresivno. Razmjena haljina je pravo rješenje, u to sam sigurna. To ni u ludilu nije besprijekorna poslovna ideja i mislim da je pedeset eura preskupo, ali za svaki problem koji uočim, uočit ću i rješenje. Na granici sam zainteresiranosti. — Znam da ti je ovo trenutačno strašno potrebno pa dobro razmisli — kaže ne bi li me nagovorila. Zapravo je postigla suprotno. Zvuči kao da mi čini uslugu, što nije slučaj: njoj je potrebna moja pomoć da razvije ideju. Za sada je ideja dobra, ali nedomišljena. Potrebna joj je moja pomoć da je ostvari. Ne sviđa mi se što to prikazuje kao da mi čini uslugu. Iznutra se sva narogušim i zajapurim od frustracije. Ali ona to ne osjeća, nego nastavlja: — Vrtlarski ti dopust traje do kada, do studenog? Mogle bismo potiho raditi na ovome dok ne bude spremno za pokretanje, a do tada će ti isteći vrtlarski dopust. Što je savršeno, jer mislim da dolje nećeš imati mjesta za sunovrate. — To je trebao biti kompliment, ali ja to ne doživljavam tako. — Sunovrati ne rastu u studenom — kažem braneći svoj vrt. Namršti se. — Okej — polako kaže. Zavlada duga tišina. Ona zalupi fascikl. — Ako misliš da je ideja sranje, reci tako. — Privije fascikl na grudi i zagrli ga. — Ne, nije stvar u ideji. Samo što ne tražim očajnički posao. Caroline, cijenim što misliš na mene i bio bi ovo dobar projekt, ali već imam ponudu za posao. — Kakav posao? — Pronašao me lovac na talente — jedan predivan muškarac, usput budi rečeno — nasmiješim se pa pokušam uozbiljiti. — Trebala bih postaviti na noge tvrtku koja se bavi klimatskim promjenama i ljudskim pravima. 99

— Klimatskim promjenama? Otkad te to odjednom zanima? Zar su ti ove godine visibabe kasno niknule? — Nasmije se. To je trebalo biti duhovito. Prijatelji me svi odreda u zadnje vrijeme zafrkavaju zbog posvećenosti vrtu. Odbijala sam pozive na kavu, a na večernjim izlascima govorila sam o vrtlarskim tehnikama. To je novost: zafrkavajmo Jasmine zbog vrta. Kužim, stvarno kužim, ali... Način na koji me Caroline gleda tjera me da se zapitam trebam li uopće razmišljati o prihvaćanju tog posla, ali baš me briga za njezin stav i sugestiju da mije potrebna. — Znači, prihvatit ćeš taj posao? — Razmišljam o tome. — Samu sebe iznenadim tom iskrenom izjavom. — Bi li upoznala Bona? Napokon joj se lice smekša pa se nasmijem i umorno protrljam oči. — Jasmine — blago kaže — želiš li raditi sa mnom? Da ili ne? Neću to shvatiti osobno. Zagrizem se za usnu jer ne mogu odlučiti smjesta. - Pričaj mi opet o pucketavim bombonima. Shvativši da mi treba vremena, kaže: — Okej, ali s kim god to planirala raditi, moraš ga upozoriti da mora prethodno obrijati sve dolje jer se inače sav ulijepiš. Dok ona tako govori, na pameti mi je samo Monday. Ne zbog priče o pucketavim bombonima, nego zato što ne želim iznevjeriti tog čovjeka kojega jedva poznajem, a ima toliko vjere u mene. — Monday — kažem na mobitel, ošamućena njegovim glasom i pomalo napeta zbog onoga što mu trebam reći. — Jasmine. Savršeno. Baš sam razmišljao o tebi. Što u zadnje vrijeme nije rijetkost. To je prelijepa tvrdnja i pomalo neobična s obzirom na prirodu našeg odnosa, ali on brzo prijeđe preko nje kao da je uopće nije izgovorio. Zvuči kao da je vani, čujem promet, ljude, vjetar. Zaposlen čovjek u gradu, u lovu na talente, dok sam ja ovdje, u vrtu iz kojeg sam ga odlučila nazvati zato što je to jedino mjesto na kojem pronalazim spokoj i jasnoću uma. Treći je dan i paparazzi su u autu, krijući se od hladnoće, čekajući da se Matt vrati kući i opet napravi nešto glupo, povećavajući pritisak na njega kako bi eksplodirao dok podatci o onome što se doista dogodilo u njegovu studiju na Staru godinu osvanjuju u tabloidima i posve su u skladu s onime što mije ispričao, samo što su se u tisku oteli kontroli jer je dotična prostitutka prodala vlastitu priču i objavila svoj „odnos" s Tonyjem. Prljav je to skandal od kojeg bi se svaka radijska postaja željela ograditi. — Kako napreduje vodoskok? — upita. — Skoro je gotov. Sastavljam drveni poklopac. S čekićem i čavlima u rukama. Da me sada vide bivši kolege! — Oni paparazzi bolje neka se čuvaju. Zastanem i osvrnem se da vidim je li ovdje, premda po pozadinskim zvukovima u mobitelu znam da nije. Kada šutim, objasni: - Vidio sam fotke na internetu. Vrt ti je dobro ispao. — Da sam barem dovršila vodoskok. Po glasu mu čujem da se smiješi. - Ako nastaviš ovim tempom, i hoćeš. E, a razmišljao sam o tebi zato što sam pročitao da klimatske promjene ugrožavaju rasprostranjenost zvončića. U razdoblju hladnoga vremena proljetnice kao što su zvončići već započinju rast pripremajući listove i korijenje u podzemnim lukovicama tijekom ljeta i jeseni. Zvuči kao da čita pa sjednem na svoju novu vrtnu klupu i slušam ga sa smiješkom. — Za vrijeme zimske studeni i u rano proljeće rastu zahvaljujući hranjivim tvarima pohranjenima u lukovicama. Zbog toplijih proljeća, do kojih dolazi zbog klimatskih promjena, zvončići gube 100

prednost ranoga starta pa će ih nadjačati biljke osjetljive na hladnoću, koje sada cvatu ranije nego prije. Nisam sigurna što bih rekla na to. - Prava šteta. Ali ja nemam zvončiće u vrtu. - Ogledam se oko sebe, za svaki slučaj. — Ali bila bi šteta, zar ne, da više nema te prelijepe plave izmaglice u šumama? To je lijepa slika, ali nemam pojma zašto misli da bi baš ona mogla utjecati na mene. — Monday - kažem i začujem ozbiljnost u vlastitome glasu. — Nešto sam ti propustila reći. Na trenutak zastane, osjećajući da ga očekuje opasnost. -Da? — Trebala sam ti to prije spomenuti, ali ovaj... — Pročistim grlo. —Ja sam na vrtlarskome dopustu. Godinu dana. Istječe u studenom. — Studenom? - upita tonom koji nije nimalo sretan. Odviše je profesionalan da pokaže ljutnju, premda je sigurno ljut. Potratila sam mu vrijeme, to sada uviđam, igrajući s njim neku igricu, dok je on samo obavljao svoj posao. — Bilo bi dobro da sam to znao prije nekoliko tjedana, Jasmine. — Lecnem se zbog tona kojim je izgovorio moje ime. Toliko sam posramljena da sam ostala bez teksta. Osjećam se kao da sam uhvaćena sa spuštenim hlačama, a paparazzi me slikaju kao ludi. Jedina je prednost ta što Monday i ja sada ne stojimo licem u lice. — Oprosti što ti nisam rekla, ali samo sam... — Ne mogu se sjetiti isprike, a on me pušta da se pržim u tišini, čekajući da se opravdam. Po tome sudim da je ljut i da želi objašnjenje. — Bilo me sram. Zvuči kao daje prestao hodati. - Zašto bi te bilo sram, zaboga? - upita, iskreno iznenađen, a ljutnje je nestalo. — Isuse, nemam pojma. Dobila sam otkaz i ne smijem raditi godinu dana. -Jasmine, to je normalno. Nije to razlog za sram. Štoviše, kompliment je što ne žele da radiš za druge. — Nisam o tome tako razmišljala. — E pa, trebala si. Među nama, ne bih imao ništa protiv da mi netko godinu dana plaća nerad. — Nasmije se, a ja se odmah osjetim bolje. Zavlada duga tišina. Nisam sigurna kako dalje. Ako posao koji mi nudi više nije opcija, nemamo razloga za ponovni susret, a ja ga užasno želim vidjeti. Da to spomenem? Da ga pozovem van? Je li ovo rastanak? On me izbavi progovorivši: — Jesi li zainteresirana za ovaj posao, Jasmine? Zamislim što bi bilo da kažem „ne". On prekine vezu, nikada se više ne čujemo, ja se vratim svojem vrtlarskom dopustu, neizvjesnoj budućnosti te dosadnoj i strašnoj sadašnjosti. Ne želim se opet osjećati kao prošlih nekoliko mjeseci. — Da. Želim posao — kažem pa shvatim da sam pogriješila. — Mislim, ovaj posao. — Dobro — kaže. — Morat ću im ovo javiti pa ćemo vidjeti što će reći, okej? — Da, naravno. Jasno. — Uspravim se i opet namjestim profesionalno lice. — Stvarno mi je jako žao. Sakrijem lice rukama i dobrih se pet minuta tako krijem da bih se na koncu, da se sakrijem od razgovora koji sam maločas vodila, vratila svojemu vrtu. Naposljetku mi sve misli nestanu iz uma dok zakucavam daske za poklopac, razmaknute nekoliko centimetara, koje ću postaviti iznad kadice za vodu. Baš dok slažem komade indijskog pješčenjaka i obilježavam sredinu olovkom kako bih izbušila rupu za cijev, odjednom ispustim alat na travu i odjurim u kuću. Priđem ravno zidu s fotografijama iznad kuhinjskoga stola i preletim ga pogledom, točno znajući što tražim. Kada je ugledam, ruke mi u 101

trenu prekriju usta i ne mogu vjerovati kako me brzo svladaju osjećaji. Ne mogu vjerovati da mi ta fotografija toliko znači i da Monday to zna. Pokraj mjesta na kojemu je Monday sjedio prije nekoliko dana, visi fotografija Heather, tate, mame i mene — jedina koju imam na kojoj smo svi četvero - slikana na jednom od naših redovitih izleta u botanički vrt. Svi se široko osmjehujemo u objektiv, meni nedostaje jedan sjekutić i zajedno ležimo na tepihu zvončića.

102

19. Fotografija me navede na razmišljanje, navede me na razmišljanje o mnogočemu. Razmišljam dovršavajući vodoskok i zakucavajući rešetku za puzavice koju bojim crveno u čast djeda Adalberta Marvja pa učvršćujući omče i žice za penjačice uza zid kuće kako bi se mogao njima uspinjati tek posađeni zimski jasmin. A kada pomislim kako više ne mogu razmišljati, a ljudi me tjeraju da donosim odluke o vlastitome životu, odlučim postaviti još trave uz bočnu stranu kuće i posijati cvjetnu livadu. Eddie se vrati kopati, ali ja ovoga puta nisam ona stara budala pa taj mali komad dovrši u jednome danu, nakon čega ja pripremim tlo i idućeg tjedna posijem mješavinu sjemenja poljskoga cvijeća u kojemu su mak, jarmen, tratinčice i različak. Prostora je malo, ali šijem pokraj mjesta što ga čuvam za staklenik koji će mi uskoro dostaviti da ga postavim uza slobodan zid svojeg dvojnog objekta. Da mi ptice ne pojedu sjemenke, Heather i ja u nedjelju postavimo na zasijano područje CD-e na užetu. Čak i to učinimo promišljeno, birajući pjesme za koje vjerujemo da bi rastjerale ptice. Sadim, sadim i sadim. A sadeći razmišljam, samo što toga nisam svjesna. Štoviše, povremeno sam uvjerena da ne razmišljam, a opet mi odjednom sine neka misao. Sine mi tako naglo i neočekivano da se uspravim, protežući bolna leđa, i ogledam se da vidim tko ili što mije dobacilo tu neočekivanu misao i je li itko primijetio da mije sinula. Ožujak ustupi mjesto travnju, a ja još razmišljam. Plijevim. Štitim mladice od naleta hladnoće jer, premda su dani sve topliji, povremeno bude snažnih vjetrova i jakih pljuskova. Razmišljam o svojem cvijeću dok sam vani s prijateljima, pogotovo ako je kiša posebno jaka pa ljudi ulaze u restoran tresući kišobrane i svlačeći promočene kapute. Vrt je i prvo na što pomislim ujutro. Razmišljam o svojem vrtu i ležeći u naručju muškarca kojega sam upoznala u baru i slušajući vjetar koji zavija pred prozorom njegove spavaće sobe, želeći da sam kod kuće u vrtu gdje sve ima smisla. Neprestano sam u pokretu. Ne želim da trava naraste previsoka pa ostane žuta kada je pokosim. Ne smijem je zapustiti. Redovito grabljam „otkos" ne želeći da se nakupi suhe trave i drugoga nereda, nadajući se zdravijoj travi u kojoj se neće primiti mahovina i korov. A cijelo vrijeme dok se time bavim, razmišljam. Neveni koji su se nekoć visoko i ponosno uzdizali iz tla kao prvi dašak boje u sivilu ranog proljeća, sada su uveli. Cvijeće je ocvalo pa mu tužno režem glave iza onog nabreklog dijela stabljike, koju ostavljam netaknutu. Ako na stabljici ostavim cvijet, energija biljke usmjerit će se u proizvodnju sjemena. Uklanjajući uvelo cvijeće, preusmjeravamo energiju biljke u stvaranje pupa unutar lukovice za iduću godinu. U vrtu se uvijek nešto giba, uvijek nešto raste. Koliko god se osjećala zarobljena u vremenu, kada izađem, oko mene se sve mijenja. Odjednom na mjestu sićušnih pupoljaka nastanu cvjetovi, a otvoren cvijet zurit će u mene, širom rastvoren i ponosan na ono što je izveo dok sam ja spavala. Mondav je potvrdio da bih počela raditi u studenom i javio da trenutačno traži druge kandidate kojima će ponuditi taj posao, stoga je razgovor odgođen do 9. lipnja. Jedva čekam, čeznem opet se osjetiti kao ona stara. Čeznem da godina istekne i, premda sam bezbroj puta zaželjela da godina već jednom prođe, pitam se što ću učiniti kada kucne taj čas. U studenom će opet biti hladno, mračno, sivo i olujno. Naravno da i u tome ima ljepote, ali bit će to vrijeme za donošenje odluka o životu i povratak na posao, nadajmo se — ako ga dobijem. Odjednom poželim da se vrijeme uspori. Pogledam svoj preobraženi vrt, vodu koja teče u vodoskoku, proljetnice koje podižu glave i shvatim da ne mogu spriječiti ono što me čeka. Velik dio vrtlarstva sastoji se u pripremama za ono što slijedi, za godišnje doba i vremenske uvjete, a ja ću sada morati isto učiniti u svojem životu. Usprkos bojazni da mi se nikada više neće javiti, Monday me nazvao i, štoviše, nekoliko smo se puta našli da porazgovaramo, premda bismo na koncu neizbježno razgovarali o svemu osim o poslu. 103

S njim mi je toliko ugodno, toliko sam opuštena da mu ne trebam kao drugima lagati o tome kako se osjećam dok sam nezaposlena. Premda uživam u vrtlarenju, ono ne otklanja one trenutke kada se osjetim osamljenom i bezvrijednom, ne ulijeva mi nimalo sigurnosti u budućnost nego me samo sprječava da njome razbijam glavu. Mondav, pak, otklanja moju samoću. Njegova spremnost da se sastane i razgovara koliko god je potrebno otklanja moj osjećaj bezvrijednosti. Istini za volju - a znam da će ovo zvučati protivno ovome što sam do sada rekla — voljela bih da me ne čeka nikakav posao, voljela bih da se Monday i ja možemo nastaviti ovako sastajati, razgovarajući o svijetu, o stvarima koje želimo i ne želimo, umjesto o stvarnosti. Siguran je samo razgovor za posao, ali ne i radno mjesto, pa još nisam spremna za konačnu odluku u vezi s Carolineinim prijedlogom. Nekoliko smo se puta našle da bismo razgovarale o Guna Nui, a ja sam joj pomogla unaprijediti ideju obvezavši se na dugoročnu pomoć. Tako ću se moći izvući budem li morala, ali poslovno gledano, to nije idealna situacija ni za jednu od nas. Znam da to što smo prijateljice neće biti dovoljno. To sam mislila za Larryja koji me na koncu otpustio i osudio me na jednogodišnju „zatvorsku kaznu". Zatvorsku kaznu koja za velebnih dana u vrtu djeluje kao dar — premda on to ne bi volio čuti. I tako moj dar otkucava, katkad ugodno, katkad frustrirano, ali budućnost mije neizvjesna kao uvijek. Prošla su dva mjeseca od incidenta s Heather u tatinu domu. Heather je po svojemu divnom običaju sve oprostila ili zaboravila ili naizgled ostala nepovrijeđena, a njezin odnos s tatom nastavio se kao do sada. Moj nije. To što ne razgovaram s njim na neki mi je način pomoglo, ali i odmoglo. To znači da se ne moram petljati s njime, ali i da me sve više izluđuje jer se nastavljam s njim prepirati u glavi. Ali to što se ne družim s njime znači i da se ne družim sa svojom malom sestrom Žarom, a to je neprihvatljivo. Uglavnom zbog nje dohvatim telefon. Dogovorim se naći s njima na igralištu pokraj mola Howth. Dan je vedar, ali moramo se toplo odjenuti da se zaštitimo od hladnog, morskog vjetra. Zimsku garderobu zamijenila je lakša odjeća, a proljetni kaputi izvađeni su da se prozrače ili prvi put izvedeni u šetnju, ljudi leže na travi jedući Beshoffovu ribu s krumpirićima, a ocat se miješa sa slanim zrakom mameći mi slinu na usta. —Jasmine! - Zaru čujem prije negoli je ugledam kako mi trči u zagrljaj. Podignem je i zavrtim oko sebe, smjesta osjetivši grizodušje zbog toga što se dugo nismo vidjele. Nema opravdanja, ponijela sam se neoprostivo. To koliko je narasla otkako se nismo vidjele znak je šutnje koja je zavladala među nama. Deset tjedana dugo je razdoblje u njezinu kratkome životu. Situacija između tate i mene trebala je biti neugodna, ali nije, možda zato što razgovaramo preko Zare. Tata počne. — Reci Jasmine kako smo tuljane hranili ribom. Zara ga posluša. — Reci Jasmine kako su ti ribari dopustili da držiš ribički štap. Zara ga posluša. Zara je od one djece koja kao da posvuda privlače pozornost: uvijek je pozivaju na pozornicu da pomogne mađioničaru, puštaju je u kokpit da upozna pilota, a kuhari je vode u obilazak profesionalnih kuhinja. Ona je jedno od one djece koja zrače zanimanjem za život i upušta se u razgovore s ljudima tako da joj oni zauzvrat žele ugoditi, nagraditi je, impresionirati. Naposljetku, kada tata i ja više ne možemo razgovarati preko nje, nema nam druge nego stajati rame uz rame na igralištu, gledajući je kako jurca naokolo s novim najboljim prijateljima koje je upoznala prije dvije sekunde. Tata neće ništa spomenuti, to znam. Draže mu je stajati ovako u nelagodnoj tišini, nego riskirati nelagodan razgovor. Čak i kada ga se natjera na raspravu o nečemu, u rijetkim prilikama kada se ne uspije izvrdati, neće do kraja izraziti što misli. To me frustrira u rijetkim prigodama kada s njime želim razgovarati o nečem važnom. I tu sam osobinu naslijedila od njega. Kada imaš dvoje ljudi koji 104

nerado govore, eksplozije su češće nego s otvorenijim ljudima. Bolje rečeno, implozije, jer se rat vodi unutra. — Onaj incident s Tedom Cliffordom nije bio u redu — kažem odjednom, ne uspjevši primjereno načeti ni uobličiti temu. — Ima otvoreno radno mjesto šefa marketinga. Četrdeset tisućica godišnje. Želio je izravno s tobom razgovarati — kaže srditim glasom. Nije bilo potrebe da se srdžba rasplamsa jer je bila spremna za trenutak kada ja spomenem temu. — Mogli ste nasamo o tome razgovarati. A ne tako da svi za stolom slušaju. To je savršena prilika. Znaš li koliko bi ljudi željelo taj posao? Nisam na to mislila. Mislila sam na njegovo ophođenje prema Heather, na njegovu reakciju na Heather, a ne na posao, koji je posve drugi problem — manje važan, ali svejedno me tištao toliko da sam ga kanila idućeg spomenuti. — Mislila sam, s Heather. — Pogledam ga prvi put i na licu mu vidim da se pokušava dosjetiti na što mislim. Naposljetku mu sine. — Idućeg sam dana razgovarao o tome s Heather. Sve smo si rekli, Jasmine. -I? — I sada znam za koncept krugova. — Sada znaš. — Da. Sada — kaže strijeljajući me pogledom. — Ima trideset četiri godine, a koncept krugova na snazi je već dugo. Trebala sam to možda reći glasnije, ali samo sam promrmljala. Ne znam čak nije li me čuo. Nadam se da jest, ali nisam ja sposobna za rasprave i sukobe. Ili možda nemam ništa protiv sukoba, ali poslije se poželim povući kao da se ništa nije dogodilo. Dijete u mene drhti pri pomisli da se tata ljuti na mene, koliko god mu tinejdžerica u meni prkosila. — Ponašaš se prema njoj kao da je drukčija. Kao da je iznimna. — Nije istina. Ponašam se prema njoj kao prema bilo kome drugome i to je ono što te ljuti. Ti si ta koja se prema njoj ponaša drukčije — kaže. — I nad time bi se trebala zamisliti. Nemoj zamjeriti, ali nisi baš dosljedna svojim riječima. Oduvijek jedno pravilo vrijedi za tebe i drugo za sve ostale. Taj koncept krugova — čini se da nije isti za tebe i za ostale zato što su apsolutno svi koji ti prilaze u narančastoj zoni. Ne, Zara, ljubavi, nemoj se penjati na to. - Prekine razgovor i pritrči joj upomoć. -Je li ti to djed? — upita neko dijete, a Zara se nasmije kao da nikada nije čula ništa smješnije. — To mi je tata! Kada završe zajedno na klackalici, tati trbuh jedva stane za ručku. Dok se spušta, vidim ćelav dio na ionako prorijeđenu tjemenu. Doista izgleda kao njezin djed. Zgranuta sam onime što mi je rekao. Izgovorio je to tako opušteno, bez ljutnje, zbog čega bih to trebala s lakoćom ignorirati, ali ne mogu. Upravo me mirnoća kojom je to izgovorio natjerala da ga saslušam, da ga čujem jasno i glasno. Narančasti krug mahanja najdalji je krug od ljubičastog privatnog kruga koji predstavlja dotičnu osobu, u ovom slučaju mene. To je krug za daleke poznanike, za one s kojima nemaš ama baš nikakvog tjelesnog ni emocionalnog doticaja. Apsolutno svi koji ti prilaze u narančastoj su zoni. To nije istina, poželim viknuti na njega. Ali ne znam je li to točno. Heather je jedina osoba koju sam ikada pripustila blizu. Tata je svakako zaglavio u narančastome krugu. Došla sam ga pozvati na red zbog njegovih postupaka — ne, došla sam vidjeti Zaru, ali i objasniti mu da se njegovo ponašanje mora promijeniti, ali nisam očekivala da će se situacija preokrenuti i da ću se ja naći zagledana u cijev svojeg uperenog prsta. Doduše, možda je crveni krug kod mene najširi. Neki ljudi zauvijek ti ostanu neznanci. 105

Zbunjena, odvezem se natrag u svoj vrt podvijena repa. Vratim se razmišljanju. Moram posjeći uvele cvjetove i pripremiti se za ljeto.

106

LJETO Godišnje doba između proljeća i jeseni koje na sjevernoj polutci obuhvaća najtoplije mjesece u godini: lipanj, srpanj i kolovoz. Razdoblje najjačeg razvoja, savršenstva, ljepote koja prethodi svakom propadanju: ljeto života.

107

20. Obožavam lipanj, a lipanj u vrtu okupanom ljubavlju najveća je nagrada koju vrtlar može dobiti za svoj naporan rad. Svaki mjesec i doba u godini lijepi su na svoj način, ali vrt je ljeti najživlji, najvedriji, najponosniji i najdramatičniji. Ako je proljeće puno nade, ljeto je gordo, jesen skromna, a zima otporna. Kada pomislim na proljeće, vidim krupne i mladenačke bambijevske oči koje se podižu prema meni pod dugim trepavicama, a kada zamislim ljeto, vidim zabačena ramena i isturena, puna prsa. Kada zamislim jesen, vidim oborenu glavu s malim smiješkom izgubljenim u nostalgiji, a zimu zamišljam kao izudarana, kvrgava koljena i šake, rezanje i spremnost na borbu. Lipanj donosi stalno zalijevanje, obnovu malča, tjednu košnju, pola tuceta visećih košara, ružičaste božure, kremaste ruže, trajnice svih boja i bujan izbor začinskog bilja, koje sam posadila u tegli ispred kuhinje. Lipanj donosi tvoje česte izlaske s djecom u tvoj vrt za koji si se također žarko zainteresirao posadivši povrtnjak uz bok kuće kao konkurenciju mojem vrtu, a u kojem rastu mahune, crveni grah, mrkve, prokulice i tikvice. Utrkujemo se tko će prvi ujutro izaći u vrt, a onaj tko pobijedi smije samodopadno mahnuti onome koji je zakasnio. Sada se nadmećemo tko će prvi rastvoriti zavjese u spavaćoj sobi. Oboje radimo, svatko u svojem vrtu, dok Malonei sjede ispred svojih ulaznih vrata, gospođa Malone u invalidskim kolicima jer je od moždanog udara ostala nepokretna i nesposobna za govorenje i čitanje, pa joj gospodin Malone čita pjesme Patricka Kavanagha svojim nježnim donegalskim kadencama koje plove do mene preko cvjetova kozje krvi. Ti i ja u stanju smo satima šutjeti, ne dobacujući nasumične misli i vrtlarska pitanja preko ulice, ali imamo dojam da radimo zajedno. Možda je dojam samo moj. A u tome ima neke ljepote. Kada vidim da si otpio gutljaj ohlađene vode iz boce, to me podsjeti da ja popijem svoju. Kada ispravim leđa i objavim da idem na ručak, ti se složiš kako je i tebi vrijeme za ručak. Ne jedemo zajedno, ali držimo se istog rasporeda. Katkad jedem salatu sjedeći na svojoj vrtnoj klupi, a ti za svojim stolom koji još nisi maknuo s travnjaka ispred kuće, pa si pravimo društvo premda nismo u društvu. Oboje mahnemo za dobro jutro i dobru večer poslovnome čovjeku koji je unajmio kuću na broju šest kada se proveze pokraj nas u svojem BMW-u, ali nas za sada nije primijetio, nego se samo proveze nesvjestan naših dobrosusjedskih pozdrava. Isprva mije njegova nonšalantnost išla na živce. Sada me istodobno živcira i budi u meni žaljenje zato što znam točno što mu je u glavi. Nema vremena za nas, za naše banalne, susjedske upadice u njegov život. Prezauzet je. Na pameti su mu stvari. Prave stvari. Koje ga cijelog zaokupljaju. A budući da lipanj donosi i moj razgovor za posao, blizu sam tome da opet postanem takva osoba. Čim mi je Monday javio datum, poželjela sam da svane što prije, ali sada kada samo što nije svanuo, želim da tjedan uspori. Deveti lipnja, deveti lipnja, strašno sam napeta zbog toga, ali trudim se ne razmišljati o tome, premda me Mondav ne pušta na miru, nego me zove da prođemo zajedno moguća pitanja uz večeru koju sam skuhala. Nisam napeta zbog toga što se ne osjećam sposobno, napeta sam zbog toga što osjećam da jesam sposobna i proteklih tjedana shvatila sam kako želim taj posao više nego ikad i bojim se da ga neću dobiti. Ako ga ne dobijem, to je početak razdoblja u kojem će moja nezaposlenost postati problem zato što dok god sam na vrtlarskom dopustu u tom pogledu ne mogu ništa poduzeti. Ne želim se službeno dosađivati, biti bezvrijedna, nesigurna i uspaničena zbog budućnosti. Na neki način, ovo je zatišje pred buru, ali ako je ovo zatišje... - Okej, recite mi to još jednom ispočetka, gospođice Butler. — Monday — zaječim dok sjedimo za kuhinjskim stolom, a on deseti put prolazi sa mnom pitanja. - Zar to radiš za sve svoje lovine? — Ne. — Narogušeno svrne pogled. — Zašto onda ja imam poseban tretman? 108

Reci to, reci, nagovaram ga u sebi da izgovori ono što tako žarko želim čuti. — Želim da dobiješ taj posao. — Zašto? — Pustim da se tišina otegne. — Svi drugi kandidati već imaju posao — kaže naposljetku. — A ti ga zaslužuješ. Uzdahnem. To nije odgovor kojemu sam se nadala. — Hvala. A tko su oni, uostalom? Jesu li bolji od mene? — Znaš da ti to ne smijem reći — nasmiješeno odvrati. — Usto, bilo bi svejedno i da znaš. — Možda. Mogla bih im potkopati izglede na dan razgovora. Prerezati im gume, ubaciti im roza boju u šampon, takvo što. Nasmije se i pogleda me tako da mi se utroba rastopi, kao da ga istodobno intrigiram i zbunjujem. — Inače — kaže dok ja raspremam stol - došlo je do promjene plana. Razgovor za posao pomaknut je na deseti. Prestanem strugati ostatke hrane u kantu za otpatke i pogledam ga. Grlo mi se stegne, želudac mi se stisne. Primijetivši da šutim, podigne pogled. - A ti si se to tek sad sjetio spomenuti. — To je samo jedan dan kasnije, Jasmine, ne gledaj tako prestrašeno — nasmiješeno kaže proučavajući me dok trlja bradu rukom. — Nisam prestrašena, nego... — Razmatram trebam li mu reći ili ne. Ne znam zašto mu ne bih rekla, ali potreba da to prešutim otkriva mi da — trenutačno — nisam sto posto predana tom razgovoru za posao i to me plaši. Taj mi je razgovor potreban. Potreban mi je taj posao. Moram se sabrati. Deseti lipnja danje kada Heather polazi na svoj četverodnevni odmor na otoku Foti s Jonathanom. Dok nje ne bude, namjeravam samo sjediti kod kuće i čekati, čekati da zazvoni telefon, čekati da mi susjed zalupa na vrata i javi mi da se nešto dogodilo, kao u filmovima, čekati da policajac skine kapu i s poštovanjem obori glavu. Ako toga dana odem na razgovor na posao, neću se moći u potpunosti posvetiti mozganju o tome što Heather u tom trenutku radi. Neki bi rekli da će mi dobro doći da mi nešto odvrati pozornost, ali ne, to bi značilo da bih na najmanje jedan sat morala isključiti mobitel, da ne bih mogla osluškivati svoja osjetila i nenadani napadaj straha koji bi me upozorio da nešto nije u redu kako bih uskočila u automobil i odvezla se u Cork dok kažeš keks. Želim posao, ali Heather mije na prvome mjestu. Ovakav debakl bio bi nedopustiv. —Jasmine — kaže Monday pridruživši mi se u kuhinji. — Nešto nije u redu? - Sve je u redu — slažem i on zna da lažem. Kada ode, ostanem za kuhinjskim stolom i izgrizem sve nokte do mesa. Monday me nazove u četvrtak devetoga dok sam u Heatherinu stanu gdje je pakiram i brinem da sve bude spremno za njezino sutrašnje putovanje. Sumnjičav je i ima pravo biti jer se izmotavam i, premda sam u glavi odlučila ići na razgovor, čak ni ja si ne vjerujem kada to izgovorim naglas. Treba mi posao. Trebam vratiti život na pravi kolosijek. Ali Heather. Srce mi je rastrgano i shrvana sam brigom. - Vidimo se sutra, Jasmine — kaže Monday. - Vidimo se sutra - naposljetku izgovorim i posljednja riječ zamalo mi zapne u grlu. Sutradan ispratim Heather s kolodvora Heuston, kao daje vojnik koji polazi u rat, a u jedanaest sati, kada bih trebala sjediti u konferencijskoj dvorani prodajući sebe i sređujući si život, ja sjedim u vagonu, nešto dalje od Heather i Jonathana, gledajući ih kako igraju memori dok se vozimo u Cork. Monday me nazove četiri puta, a ja se oglušim na sva četiri poziva. Ne bi me shvatio, a ja znam da dobro postupam. 109

Neki čovjek sjedi dijagonalno od mene i zaklanja mi pogled na Heather. Oduvijek sam vjerovala da je vrt, s obzirom na to da je prirodan, iskren, vjerodostojan, otvoren. Naporno radiš na njemu i požanješ nagrade, ali čak i u vrtu postoje varke i smicalice. To kao da nam je u prirodi, oruđe opstanka. Biljka Stapelia asterias privlači korisne kukce svojim mirisom i izgledom trula mesa. Ispušta oduran smrad koji je u skladu s njezinim ne baš privlačnim izgledom. Ugledat ću se u nju. Ispušem nos i pokušam glasno pročistiti grlo. Mladiću je to blago odurno pa se premjesti. Sada opet vidim Heather. Varke su nam u prirodi. Monday me nazove peti put. Pasiflora je razvila žute točkice koje podsjećaju na jajašca leptira Heliconiusa, što leptiriće odvraća od lijeganja jajašca na njezino lišće da se njihovi potomci ne bi morali nadmetati s drugim gusjenicama kada se izlegu. To me podsjeća na jednu prijateljicu koja u klubu, kada je na ples pozove muškarac koji je ne zanima, spomene bebu koju zapravo nema i gleda kako se frajer brzo okreće na peti. Oglušim se na Mondayjev poziv. Varke su nam u prirodi. Heather i Jonathana na kolodvoru čeka automobil. To smo dogovorili s hotelom i ja prije njih ugledam vozača koji stoji sa znakom na kojem pišu njihova imena. Heather i Jonathan prođu mimo njega, tražeći u pogrešnome smjeru, a ja ih poželim dozvati, no u zadnji čas pregrizem jezik. Sva sreća jer se uto okrenu i, kao da su mi pročitali misli, ugledaju ga na povratku. Osu Lissopimpla excelsa toliko privlači orhideja Cryptostylis da izbaci sjeme na njezine latice. Cvjetovi koji uspiju na to navesti kukce najuspješnije se oprašuju. Sjetim se prijateljice koja je zatrudnjela da bije dečko oženio, a onda opet da bi ostali zajedno kada se brak počeo raspadati, pa se podsjetim da su nam varke u prirodi. Stoga sjednem u taksi i slijedim njihov automobil do hotela. Heather i Jonathan upišu se i uzmu dvije jednokrevetne sobe kao što smo dogovorili. Nisam ni shvatila da zadržavam dah dok mi odjednom zrak ne sune iz usta i osjetim kako mi se tijelo opušta. Uzmem sobu koju sam rezervirala iz vlaka. Tražila sam da budem na istome katu kao Heather i Jonathan. Imam samo aktovku i neobično mi je prijavljivati se u hotel bez prtljage, ali znala sam preživjeti pokoji spontani prljavi vikend uz jednokratne tange iz salona za masažu pa znam da ću izdržati i ovo. U sobi ne provedem ni trenutka. Odmah se vratim u predvorje čekati i nadam se da mi nisu promakli. Drže se za ruke razgledavajući okoliš hotela, a ja se držim što dalje, ali nije mi dovoljno vidjeti Heather izdaleka, nego joj želim vidjeti i lice. Moram vidjeti izraz lica da ocijenim je li doista dobro. Malo se osmjelim i sakrijem iza obližnjih stabala. Pronađu igralište pokraj nekoliko vikendica oko kojih se igra i ciči brdo djece. Heather sjedi na ljuljački, ajonathan je ljulja. Sjedim u travi lica podignuta prema suncu, zatvorenih očiju, slušajući i smiješeći se dok slušam njezin smijeh. Drago mi je što sam ovdje, dobro sam postupila. Na igralištu provedu devedeset minuta nakon čega odu na plivanje. Gledam kako njezina žuta kapa za plivanje skakuće na površini vode dok se Jonathan igra da je morski pas, nakon čega igraju odbojku, loše, a ona vrišti kad je on prska. Brižan je i obziran i čuva je na svakom koraku, gotovo kao daje krhka ili možda dragocjena, kao da mu je čast biti joj na usluzi. Otvara joj vrata, pridržava stolicu, malo je nespretan, ali sve na koncu uspije izvesti. Heather je neovisna, ali dopušta mu da to čini i pritom djeluje sretno. Toliko je godina odbijala biti osoba kojoj je potrebna suvišna pomoć pa me čudi gledati je ovakvu. Presvuku se za večeru, a Heather nosi novu haljinu koju smo joj zajedno kupile i ruž. Inače nikada ne nosi šminku pa je ruž velik korak. Crven je i ne pristaje uz njezinu ružičastu haljinu, ali nije se dala odgovoriti. Djeluje zrelo dok šeću zajedno, a ja primijetim da joj je kosa prošarana sjedinama i zapitam se što se dogodilo. Kada nestanu u dizalu, slijedim ih i udišem parfem koji nosi. Suočena s nemogućnošću da izabere, pitala me koji je mama nosila pa kupila taj. Mamin miris puni mi pluća dok hodam Heatherinim stopama. 110

Objeduju u prizemlju, u glavnoj blagovaonici. Odlučim sjesti za šank odakle ih vidim. Heather naruči kozji sir za predjelo, što me zbuni jer znam da ga ne voli. Mislim da je pogrešno pročitala. Ja naručim isto da bih znala o čemu govori ako ga ikada bude spomenula. Oboje naruče po jednu čašu vina, što me zabrine jer Heather inače ne pije. Otpije gutljaj i napravi grimasu. Oboje se nasmiju, a ona odgurne čašu. Ja naručim isto i iskapim čašu. Zadovoljna sam sjedeći ovdje i motreći je, osjećajući se kao da sudjelujem, premda ne sudjelujem u potpunosti. Pojede jabuku i ciklu iz predjela, a kozji sir ostavi. Čujem kako objašnjava konobaru da je pogrešno pročitala i mislila da će dobiti normalni sir, jer ne želi da pomisli kako je kuhar nešto pogriješio. Napeta je, vidim to po tome što stalno vraća kosu iza uha, premda joj ne pada naprijed. Želimjoj reći daje sve u redu, da sam ja ovdje, i na trenutak joj poželim otkriti svoju tajnu, ali brzo se predomislim. Mora vjerovati da ovo čini posve sama. Pojedu sva tri slijeda. Jonathan smaže cijeli odrezak i priloge, a Heather jede pohanu ribu s krumpirićima. Kušaju desert onoga drugoga. Jonathan joj ponudi svoju pjenicu od čokolade na žlici, ali očito je i on napet jer mu se ruka tržne pa Heather završi s čokoladom na nosu. On pocrveni kao da će zaplakati, ali Heather se nasmije pa se Jonathan opusti. Umoči ubrus u svoju čašu vode i nježno se nagne da joj obriše čokoladu s lica. Heather ni na trenutak ne miče pogled s njega pa pomislim kako sam mogla sjediti tik do njih, a da me uopće ne primijete. Biljku Lithops u narodu se naziva „živim kamenom". To je biljka koja uspijeva u pustinjama, skrivena u kamenjarima tako da joj žuti cvjetići, kada napokon procvatu, djeluju kao da su niknuli ni iz čega. Iznenađenje! I ja bih to sada najradije učinila, ali ne. Ostat ću ovdje gdje me ne vide. Varke su nam u prirodi. Te večeri, kada uključim mobitel, vidim da imam još četiri propuštena poziva od Mondavja i poruke koje prelaze iz ljutnje do zabrinutosti. Ccdadium steudneriifolium pravi se da je bolesna jer uzorak na njezinu lišću oponaša štetu kakvu prave ličinke noćnih leptira kada se izlegnu i progrizu lišće, što leptire odvraća od polaganja jajašaca. Mondavju kažem da sam strašno bolesna. Varke su nam u prirodi. Heather me nazove kada se obje vratimo u svoje sobe i ispriča mi sve što je danas radila. Sve sam to već vidjela i sretna sam što je sve podijelila sa mnom, ne izostavivši ništa. Popijem bocu vina iz minibara slušajući kako se na hodniku otvaraju i zatvaraju vrata. Kad god čujem vrata iz njihova smjera, izvirim i brzo se povučem. Cijelu noć ostanu svatko u svojoj sobi. Sutradan odu na izlet na otok Fotu. Dugo gledaju i fotografiraju bjeloruke gibone koji glasno pjevaju i razuzdano se ljuljaju, na Heatherino oduševljenje. Prvo fotografiraju jedno drugo, a onda Jonathan zamoli nekog tinejdžera da ih fotografija zajedno. Ne sviđa mi se kako taj tinejdžer izgleda i takvoj osobi ne bih povjerila svoj mobitel pa me naljuti što je Jonathan to učinio. Primaknem se, za svaki slučaj. Tinejdžerova banda prijatelja već se podsmjehuje Jonathanu i Heather koji poziraju veselih lica obraz uz obraz. Primičem se sve bliže, spremna skočiti ako otrči s Jonathanovim mobitelom. Ali dečko ih slika i vrati mobitel. Ukipim se pa se sakrijem za stablo da me ne vide. Jonathan i Heather proučavaju fotografije i iznenade me uputivši se smjerom iz kojeg su došli, a meni baš u tom trenutku zapišti mobitel. To je poruka od Heather: fotografija nje i Jonathana. To me rastuži i razočarana sam sama sobom zato što sam došla. Kao da je netko iglom probušio moj balon. Zašto nisam imala povjerenja u Heather da će me izvještavati o svakom koraku? Željela sam podijeliti ovo mjesto s njom i sama sebe zaribala prijedlogom da njih dvoje dodu ovamo, a ona svejedno sve dijeli sa mnom. Obeshrabreno se povučem još malo dalje. Heather i Jonathan provedu u parku četiri sata. Vruće je, sparno i prepuno školskih ekskurzija i obitelji. Žaleći što nemam prikladniju odjeću u koju bih se preodjenula iz crnoga kostima koji sam izabrala za razgovor za posao, držim se hlada, ali ih ni na trenutak ne gubim iz vida. Odu na sladoled 111

pa razgovaraju jedan sat i vrate se u hotel. Sjede za šankom, oboje piju 7up i nastavljaju razgovor. Ne mislim da sam ikada i s kim u komadu tako dugo razgovarala, ali njima riječi samo teku i potpuno su usredotočeni jedno na drugo. Prelijepo je to, ali opet osjećam tračak tuge, zbog čega sama sebi budem smiješna. Nisam se došla sažalijevati. Nakon večere za šankom rano se povuku na spavanje, umorni nakon dugoga dana na zraku. Dobijem jednu poruku od Mondayja. Nazovi me. Molim te. Prst mi lebdi nad tipkom „zovi", ali uto mi zazvoni mobitel pa četrdeset pet minuta razgovaram s Heather o njezinu danu. Ispriča mi apsolutno sve čemu sam svjedočila, ali iščezla je slavodobitnost koju sam osjećala jučer zato što sam ovdje i zato što je sa mnom podijelila sve što se dogodilo. Osjećam se kao izdajica. Trebala sam joj vjerovati daje sposobna. Ne bih smjela biti ovdje. Dan treći. Sutra putuju, a sada sjede ispred hotela i razgovaraju. Dan koji je započeo vedro, brzo se promijenio. Dok se svi ostali povlače unutra skloniti se s hladnog povjetarca, Heather i Jonathan razgovaraju dalje, nesvjesni hladnoće. Katkad samo šute i sjede, uživajući u zajedništvu, a ja ne mogu otrgnuti pogleda od njih, duboko opčinjena time što se događa među njima. Nešto se u meni promijeni. Premda mi je već prije sinulo da ne bih trebala biti ovdje, sada shvatim da moram otići smjesta. Jer znam da bih ugrozila odnos s Heather kada bi ikada doznala da sam bila ovdje. Ovo putovanje bilo joj je važno, a ja sam svojim dolaskom pokazala nepoštovanje prema njoj. To već znam, ali svejedno me pogodi. Izdala sam je došavši i zbog toga mije loše i uzrujana sam. Zbog ovoga sam izdala Mondavja — još jedna izdaja. Moram otići. Požurim u svoju sobu po ono malo stvari koje sam ponijela sa sobom. Odjavim se iz hotela. Dok trčim predvorjem, jedva čekajući da zbrišem, naletim ravno na Heather i Jonathana. —Jasmine! — uzvikne Heather zgranuta lica. Isprva je sretna što me vidi, ali gledam kako procesuira taj podatak, a njezina radost prelazi u zbunjenost. Nesigurnost ustupa mjesto čuđenju. Odviše je pristojna da bi se naljutila na mene, premda je sve shvatila. Ja sam toliko zatečena time što ih vidim i osjećam se uhvaćena na djelu pa ostanem bez teksta. Na licu mi se jasno čita grizodušje. Oboje to vide pa se pogledaju, bjelodano jednako zgroženi kao ja. - Željela sam se uvjeriti da ste dobro. — Glas mi podrhtava. — Bila sam... jako zabrinuta. — Glas mi prepukne pa šapnem: — Žao mi je. Heather me zgranuto gleda. — Zar si me slijedila, Jasmine? — Sada odlazim, časna riječ. Žao mi je. — Na odlasku joj brzo okrznem usnama čelo pa odjurim prema vratima u žurbi se zalijećući u ljude na hodniku. To kako se osjećam strašno je koliko i pogled koji mi Heather dobaci. Prvih nekoliko sati sjedim u vlaku, lica skrivena rukama, ponavljajući mantru. Iznevjerila sam Mondayja, iznevjerila sam Heather, iznevjerila sam sebe. Taksi se zaustavi ispred moje kuće i ja izađem, iscrpljena, očajnički čeznući da se presvučem. Pogledam vrt nadajući se poznatom olakšanju ili osvježenju koje mi obično pruža. Ali ništa od toga. Nešto nije u redu. Izgubio je živost. Stvarnost mi je očitala bukvicu, a svemir mi se osvetio. Zapustila sam vrt na tri dana po valu vrućine, nikoga ne zamolivši da mi pomogne. Cvijeće je žedno. Sto je još gore, puževi golaći nagrizli su cijeli vrt. Moje kremaste ruže ovjesile su se, a ružičasti su božuri poharani. Premda sam se cijeli dan uspješno obuzdavala, kada ugledam svoj dragocjeni vrt u ovakvu stanju, na oči mi izbiju suze. Iznevjerila sam Mondayja, iznevjerila sam Heather, iznevjerila sam sebe. Propustila sam važnu priliku u životu da bih bila uz Heather. A Heather nisam bila potrebna. To si stalno ponavljam. Heather me ne treba. Možda seja zapravo očajnički držim nje, tražeći pomoć, 112

bijeg iz vlastita svijeta. Umjesto da živim radi sebe, preuzela sam zadatak voditi je i glumiti joj majku. Nisam sigurna proizlazi li to iz moje privrženosti prema njoj ili moje svjesne odluke. Razlozi su ionako nevažni, ali sada pred time više ne mogu zatvarati oči. Osjetivši ove godine da gubim kontrolu, vratila sam se vrtu da je pokušam zadržati, misleći da ću ga moći podčiniti svojoj volji. Pokazao mije da to ne ide. Ništa se ne podčinjava našoj volji. Zapustila sam vrt i dopustila puževima da ga zauzmu. A isto sam učinila i sebi.

113

21. Uz izdaju, lipanj je donio i krštenje, obveze prema kumčetu i seks na jednu noć s bivšim dečkom Laurenceom, onim koji je najduže potrajao, za kojeg su svi vjerovali da ću se udati, uključujući mene, ali me na koncu ostavio. Pogriješila sam što sam spavala s Laurenceom nakon dvije godine apstinencije od njega. Bila je to ugodna pogreška, ali neće se ponoviti. Ne znam gdje mi je bila pamet, ali nakon dana provedena uz piće na suncu, vratili su se stari, poznati osjećaji ili barem uspomena na njih, njihov eho, pa mi se to pomiješalo, kao kad sam umjesto u ženski ušla u muški zahod ili umjesto čaše vode natočila čašu votke. Bio je to samo još jedan ups tog dugog, ljetnog dana. A možda sam i čeznula za trenutkom sigurnosti, povratkom osjećaju da si voljen, da si zaljubljen. Samo što nije tako ispalo, naravno da nije. Takve obnove nikada ne upale. Rijetko se može osvježiti nešto čemu je istekao rok trajanja. Ne pokušavajte to kod kuće, djeco. I tako završim u dva ujutro ispred tvoje kuće, pijana, i gađam ti prozor oblutcima, s bocom rozea i dvjema čašama u rukama. Rastvoriš zavjese i pogledaš van, sanjiva i zbunjena lica, zale-žane kose. Ugledaš me pa nestaneš s vidika, a ja sjednem za stol da te pričekam. Nekoliko trenutaka poslije otvoriš vrata u trenirci i uspavano mi priđeš. Kada shvatiš u kakvom sam stanju, omamljen i upitan izraz na tvojemu licu u trenu preraste u razdraganost od koje ti plave oči vragolasto zablistaju, premda su manje i obrubljene boricama koje se stegnu kada se osmjehneš. — Vidi, vidi, vidi, pa što je ovo? — kažeš prilazeći mi i keseći se od uha do uha. Prije negoli mi se pridružiš za vrtnim stolom, bratski mi raskuštraš kosu, stoje vrlo iritantno. - Večeras si baš šik. — Samo sam odlučila sazvati hitni kvartovski sastanak — frfljam pa gurnem čašu prema tebi i nagnem se da je napunim. Pritom zamalo ljosnem sa stolice. -Ja neću, hvala. — Položiš ruku na vrh čaše. — Još ne piješ? — razočarano upitam. — Jesam li te u zadnje vrijeme budio usred noći da me pustiš u moju kuću? Razmislim. — Ne. — Već četiri tjedna. Dopunim si čašu. — Partibrejker. — Alkoholičar. — Ista stvar — kažem. Potegnem velik gutljaj vina. — Nisi baš neka podrška — dobrohotno kažeš. — Nisi ti alkoholičar. Ti si moron - a postoji razlika. — Čovječe. Prava tema za čavrljanje. Objasni, molim. — Ti si idiot, ništa više. Sebičnjak. Biraš kasno lijeganje umjesto ranog. Nisi ovisnik, nemaš problema s alkoholom, nego sa životom. Mislim, ideš na sastanke? — Ne. Odnosno, idem na neki način. Sjedim s doktorom J.-em. — Umirovljeni liječnik se ne računa. — Doktor J. je alkoholičar. Ne pije već dvadeset godina. Mnogo toga ne znaš o njemu — kaže uočivši zgranut izraz na mojem licu. — Njegova je žena rekla da neće imati djece dok se ne sabere. Nije prestao piti sve do nakon pedesete. Prekasno. Ali nije ga ostavila. — E pa, sada je mrtva. — Iskapim čašu. Namrštiš se. — Tako je, Sherlock. Sada je mrtva. — Znači, na kraju se ipak izvukla. - Nemam pojma zašto govorim takve stvari. Vjerojatno da bih ga živcirala, što mi očito polazi za rukom. Zabavno je biti ti, uviđam zašto si takav. Ustaneš, odeš od stola i nestaneš u kući. Mislim da si zauvijek otišao, ali vratiš se s vrećicom nachoa sa sirom. — Klinci su ti doma? 114

— Kris i Kylie pitali su smiju li ostati još jednu noć. Uživaju u povrtnjaku. — Kris i Kylie. Znači, tako se zovu. Čak i zvuče kao blizanci. -I jesu blizanci. -O. Pokraj kuće ti se razrastao prilično impresivan povrtnjak. Premda je mračno, mjerkam ga. Nasmiješ se. — Ljubomorna si. — Zašto bih bila? Kad ja imam ono tamo. — Pogledamo moj vrt. Najbolji je u ulici, čak i ako se sama hvalim. - Ne pokušavaj se nadmetati sa mnom, Marshalle — upozorim ga. — Ne bih se usudio - kažeš hineći ozbiljnost. - Fionn se još nije uživio. — Možda nikada i neće - zamišljeno kažem prelazeći prstom po rubu čaše. - Sto god ti učinio. — E, baš optimistično, hvala ti. — Nisam ja ovdje da budem optimistična. Ovdje sam da budem realistična. Ako ti je do veselih poslovica, imaš prpošnog doktora J.-a. — Istina. — Ali čudi me to za njega. Ima sreće što nije nikoga ubio u ordinaciji. — Bio je od onih alkoholičara koji funkcioniraju u svakodnevnici. Takvi su najgori. — Na tvoju sreću, ti se ne ubrajaš u njih. Prihvatiš obje uvrede: da si alkoholičar i da ne funkcioniraš. — Znam. On mi je pomogao da to uvidim. Utihnemo, a ti grickaš nachoe. Ja se nalijevam vinom. Shvatim da te napadam po običaju. — Mene su ostavili ama baš svi dečki s kojima sam hodala. Znaš? — Ne znam. — Opet ti je na licu onaj razdragani izraz. - Ali ne mogu reći da me to čudi - dodaš podrugljivo, ali blago. — Zato što je sa mnom vrlo teško živjeti - kažem i iznenadim te. — Zašto je s tobom teško živjeti? — Zato što želim da sve bude po mom. Ne trpim pogreške. — Isuse, onda sa mnom ne bi nikako željela živjeti. — Imaš potpuno pravo. Ne želim. Tišina. — Čemu ovo večeras? — Spavala sam s bivšim. Baciš pogled na sat. Dva je u noći. — Otišla sam kad je zaspao. — Vjerojatno se pravio da spava. — To mi nije palo na pamet. -Ja sam taj štos stalno izvodio. — E pa, upalilo je. Otišla je. Ta ti se šala znatno manje svidi, vjerojatno zato što nije zazvučala kao šala. — I to ti je rekao? Da je s tobom teško živjeti? — Ne doslovno. To sam sama zaključila. To sam shvatila otkako... — Bacim pogled na svoj vrt, prelijep i rascvjetan, moj čudesni izvor spoznaja o sebi. Sto dublje kopam u zemlju, dublje prodirem i u sebe. — Kako onda znaš da je tako? Možda s tobom uopće nije teško živjeti, možda si samo prezaposlena, uspješna ljepotica koja se spremna zadovoljiti samo najboljim - a zašto i ne bi? To me gane, gotovo do suza. 115

— Možda — kažeš. Suze mi se odmah osuše. — A možda si grozna u krevetu i s tobom je teško živjeti. Prasneš u smijeh, a ja te gađam nachom. — Večeras mi je rekao da je bio osamljen u mojem društvu. Da me zato ostavio. Tišina. — Osamljen u tvojem društvu — kažeš polako i zamišljeno. — Osamljen u mojem društvu — ponovim, a ti mi napuniš čašu. Zamisli kako sam se osjećala — zamisli kako se tek on osjećao s osobom uz koju je bio tako duboko osamljen. Grozno je osjećati se osamljeno u društvu osobe koju voliš. To je teško izgovoriti, a nepodnošljivo čuti, biti onaj na koga se to odnosi. — To ti je rekao prije ili nakon što je spavao s tobom? — upitaš naginjući se naprijed, laktima oslonjen o stol, zainteresiran, proučavajući me. — Prije. Ali znam na što misliš. Nije to bio ulet. — Bio je ulet — razdraženo kažeš. - Hajde, Jasmine, bio je ulet. Kladim se da ste bili negdje sami, kladim se daje to bilo potkraj večeri, odveo te u stranu, razgovara s Jasmine, još samom i nezaposlenom, jamačno ranjivom, dok oko nje prijateljice ispaljuju klince. Premda tvrdi da ne želi klince, svejedno će se zamisliti. A onda on iz džepa izvuče ulet. Pogleda te, rida kosa i velike sise... Podsmjehnem se, susprežući osmijeh. — Razmazan tuš... Obrišem se ispod očiju. — To je ulet. Može proći na dva načina: ili se naljutiš i saspeš mu piće u facu ili se osjetiš krivo pa te on poševi. Upali devet od deset puta. — Da citiram doktora J.-a: Koještarije! Nisi to pokušao deset puta — neuvjereno kažem. — Dvaput. Jednom sam dobio cugu u facu, a jednom sretan završetak. Piće koje sam dobio u facu bilo je Sambuca i stvarno me zapeklo jer je zrno kave još bilo zapaljeno. Nasmijem se. — Napokon. Nasmiješila se — tiho kažeš. Zapalim cigaretu. — Ti ne pušiš. — Samo kad pijem. — Sva si vražja. Zakolutam očima. — A što s tvojim dečkom? Hoćeš mu reći što si noćas radila? — Kojim dečkom? — Onim zgodnim frajerom koji stalno dolazi. Onim koji ti nije bratić. — Podigneš ruke i nasmiješ se. — Oprosti, nisam si mogao pomoći. — Nije mi to dečko. To je Monday. Lovac na talente. Pokušavao me nagovoriti na jedan posao. — Monday? — Rođenje u ponedjeljak. — Aha. I Monday te lovi. Ne sviđa mi se razdragan izraz na tvojemu licu. — Lovio me. Ili misliš da je i to bio ulet? - Zafrkavam se, ne očekujem ozbiljan odgovor. — Koji je posao bio u pitanju? — Za Zakladu DavidGordonWhite. — Porezne savjetnike? — Imaju neku novu zakladu za klimatsku pravdu. Naglašeno me pogledaš. — Ali ti se baviš lansiranjem novih projekata. — Ovaj je nov. Morala bih ga lansirati. 116

— I kažeš mi da te nije pokušao odvući u krevet? — Da barem jest — odgovorim, a ti se nasmiješ. Bacim cigaretu na zemlju i zgazim je kružeći štiklom s tankim remenčićima. Na trenutak sam je poželjela ugasiti na lakiranom stolu, ali sam se spriječila sjetivši se koliko su se djeca pomučila. — Uostalom, sada je prekasno. Propustila sam razgovor za posao. — Zašto? Prepala si se? - Ovoga me puta ne zezaš. — Ne. - Doduše, prepala sam se, ali ne posla. Pomislim na mogućnost da ti kažem istinu. Morala bih objasniti svoju bojazan zbog Heatherina samostalnog odlaska na put, a ne želim potvrđivati tvoje stereotipno gledanje na Downov sindrom, premda sam ja bila u krivu. Kod kuće je već tjedan dana i premda smo se čule telefonom - naravno da razgovara sa mnom, Heather je takva - među nama nije isto kao prije. Udaljena je. Izgubila sam dio nje, nevidljiv dio koji nas je povezivao. — Jesi li propustila razgovor za posao zbog pijanstva? — zabrinuto upitaš. — Ne - planem. — Okej, okej. Samo mi se čini daje to u zadnje vrijeme lajtmotiv pa sam to spomenuo kad već ti meni tako ljubazno ukazuješ na moje pijančevanje. — Obrambeno podigneš ruke. — Dobro sam - kažem, mirnije. — Samo sam... tako... - Ispustim zvuk prđenja pa uzdahnem, jer ne znam kako bih bolje sažela svoje osjećaje. — Aha. Razumijem. I premda ne mogu objasniti, mislim da me zaista dobro razumiješ. Sjedimo u ugodnoj tišini koja me podsjeti na Jonathana i Heather i na zavist koju sam osjetila, ne shvaćajući da i ja s tobom dijelim istu ugodu. — Onaj čovjek koji ti dolazi s malenom djevojčicom. To ti je tata? Kimnem. — Djeluje kao dobar tata. Već pomislim da ćeš me opet početi zadirkivati, ali čim klizneš rukom po glatkom, lakiranom drvu, znam da misliš o sebi i nevolji u kojoj si se našao. — Sada jest — kažem. Želim dodati „nekome drugome", ali se suzdržim. Podigneš pogled prema meni. Proučavaš me na onaj svoj način, koji mrzim, zato što imam dojam da mi vidiš, ili pokušavaš vidjeti, u dušu. — Zanimljivo. — Zanimljivo — uzdahnem. — Što je u tome zanimljivo? — Objašnjava ono što si mi izgovorila, ništa više. — Rekla sam ti da si grozan tata zato što jesi grozan tata. — Ali to si primijetila. I zasmetalo ti je. Ne odgovorim. Nego otpijem gutljaj. — Pokušava li ti se sada iskupiti? — Ne, miješa mi se u život, stoje posve druga priča. - Kad me upitno pogledaš, objasnim: — Želi mi srediti posao. U svojoj bivšoj firmi. Naplaćujući neke stare usluge i slično. — Zvuči korisno. — Nije korisno. To se zove nepotizam. — Je li posao dobar? — Zapravo jest. Šef marketinga, nadređen šesteročlanome timu. Četrdeset tisuća — ponovim tatinu mantru loše ga oponašajući. — Dobar posao. — Da, sjajan posao. To sam i ja rekla. — Nije to nešto što središ bilo kome. 117

— Naravno da nije. — Morala bi ići na razgovor. — Naravno. Tvrtka više nije njegova. On me samo predlaže. — Znači da vjeruje u tebe. Smatra te sposobnom. Sigurna sam da se ponosi tobom. Ne bi dopustio da ga sramoti nesposobna kći. Na to se narogušim pitajući se misli li na Heather. Pripremim se, ali shvatim da nije tako. Ne znam što bih ti rekla. -Ja bih to shvatio kao kompliment. — Svejedno. — Ti i Fionn imate mnogo toga zajedničkog — kažeš, a ja znam da kritiziraš moju djetinjastu reakciju, ali svejedno mi narastu vam-pirski zubi. — Zato što oboje imamo usrane očeve? Uzdahneš. - Kada bih ti rekao da znam nekoga s genijalnom idejom za novu tvrtku i da traže osobu s kojom bi je razradili, bi li te to zanimalo? — A je li joj ime Caroline? — kažem i začujem jezu u vlastitome glasu. — Mislim hipotetski. — Da. Našla bih se s tim ljudima. — Ali tvoj tata zna nekoga tko traži nekoga, a ti odbijaš i razmisliti. Ne znam što bih odgovorila pa slegnem ramenima u Fionnovu stilu. — Na tvojemu mjestu ne bih to prekrižio. — Ne treba mi njegova pomoć. — E, treba. Šutim. — Lovac na talente vrbovao te za posao koji bi do sada već prihvatila da te i najmanje zanima i prijateljicu koja želi da joj pomogneš napraviti stranicu s haljinama. Bio sam u tvojoj kući pa sam čuo — objasniš uočivši moju reakciju. — Naravno da ti je potrebna pomoć. Šutim. — Znam da ti nije stalo do tuđeg mišljenja. Misliš da svi griješe. Da su uskogrudni. Ne gledaj me tako jer si mi to sama rekla. Katkad — samo katkad — mislim da stvari gledaš iz posve pogrešnog kuta. Ne znam od čega misliš da se braniš, ali to nisu stvari od kojih bi se trebala braniti. Pustiš da te riječi neko vrijeme vise u zraku. Bilo mije lakše dok sam te mrzila i nismo razgovarali. Ali budući da si pročešljao mene i moje probleme, osjetim kako je trenutak da se dotaknemo i tvojih. — Koja je priča s onom stvari Guns N' Rosesa? Blijedo me pogledaš. — Kako to misliš? — Paradise Citty? — Nasmiješim se. — Trešti gotovo svaku večer kada dođeš kući. Blijedo me gledaš. — Ništa. CD-player u terencu je zapeo. Svira samo tu stvar. Razočarana sam. Baš sam pomislila da sam pronašla u tebi neko značenje, ali pokaže se da sam promašila. Baš sam pomislila da sam nešto nazrela, ali bila sam u krivu. — Bolje da legnem, klinci će rano ustati. Sutra beremo grašak i sadimo rajčice. Namjestim na lice podrugljivo impresioniran izraz. Ali zapravo sam ti zavidna. Menije grašak propao. -Jesi dobro? -Aha. — Samo da se zna, Jasmine: ja bih o tebi rekao upravo suprotno. — Kako to misliš? — Da nije tebe, prečesto bih bio sam. Ja se u tvojem društvu nikada nisam osjećao osamljeno, ni na sekundu.

118

Dah mi zapne u grlu. Gledam kako nestaješ u kući. Odjednom sam posve trijezna. Premda mi se vrti, misli su mi se razbistrile. Sjedim na čelu stola, gdje inače sjediš ti. Za tvojim stolom za bančenje. Kako li se samo u životu situacija zna preokrenuti.

119

22. Sutradan ujutro probudi me sunce koje mi obasjava lice i zvonce na vratima. Glava mi je usijana, kao da ležim na betonu pod povećalom nad licem, a Bog zbija sa mnom djetinjaste šale. Prije nego što sam se skljokala u krevet, nisam se potrudila navući zavjese. Sve mi se vrati u trenu, kao da me netko pogodio u glavu čarapom punom kamenja. Krštenje, Laurence. Gotovo me uopće ne muči to što sam te usred noći izvukla iz kreveta jer Laurence sve to nadmašuje, i to premoćno. Zvonce na vratima uporno brenči. - Nije doma, tata! — Čujem djevojčičin glas koji viče pod mojim prozorom. Kylie. Ili možda Kris koji nije mutirao. — Doma je. Samo ti zvoni — vikneš preko ulice. Zaječim i otvorim oči pokušavajući se prilagoditi bijelom svjetlu. Usta su mi kao brusni papir, a kad potražim pogledom vodu na noćnome ormariću, vidim praznu bocu votke. Želudac mi se preokrene. Ovaj prizor postaje malo odviše poznat i znam, jednostavno znam, da se to više neće ponoviti. Ne mogu ja to više. Želja da pobjegnem od sebe sada je pobjegla iz mene. Želim se vratiti sebi. Budilica kaže daje podne i ja joj vjerujem jer mi podnevno sunce prži obraze. Spotaknem se spuštajući se niza stube i uhvatim se za ogradu. Srce mi sumanuto tuče od šoka, ali me strah razbudi, što mije bilo prijeko potrebno. Kad otvorim vrata, u mene zuri dvoje plavokose djece i Monday. Njih dvoje s gađenjem me odmjeravaju u mojem raskuštranom stanju, a on me gleda razdragano. Smjesta im zalupim vrata pred nosom i čujem njegov smijeh. — Hajde, klinci, dajmo joj sekundu da se sredi. Pritvorim vrata da može ući pa otrčim na kat istuširati se i dovesti u ljudsko stanje. Vratim se u prizemlje osvježena, ali ranjiva. Sve me boli — glava, tijelo... — Teška noć? — upita Monday, kojega moje stanje pomalo zabavlja. — Ili si još bolesna? — Posljednja rečenica izleti srdito tako da se lecnem. Jedva ga gledam, toliko me peče savjest zbog nedolaska na razgovor, ali najviše zbog toga što mu nisam imala hrabrosti javiti da neću doći. Skuhao je kavu, odjeven je ležerno, ali nekako djeluje ranjivije kada nije u poslovnom odijelu. Nemam dojam daje došao poslovno pa se ne može kriti iza persone koja mu obično služi kao štit. Odjednom osjetim krivnju u dubini želudca zbog Laurencea, kao da sam time izdala Mondayja, premda medu nama nikada ništa nije bilo. On je lovac na talente, a ja sam nezaposlena i nikada nije bilo čak ni natruhe ičega drugoga u našem odnosu, ali to što se osjećam lažljivo ukazuje mi na to da tu nešto ipak postoji. Nešto nijemo i skriveno, ali ipak postojeće. A naravno da sam ja trebala spavati s drugim da to shvatim. — Monday. — Primim ga za ruku, što ga iznenadi. - Strašno mi je žao zbog onoga prošli tjedan. Molim te, nemoj misliti da sam tu odluku olako donijela jer nisam. Želim ti sada sve objasniti i nadam se da ćeš me shvatiti. — Znači, nisi bila bolesna — bezizražajno kaže. — Nisam. - Zagrizem se za usnu. — Mislim da nemamo mnogo vremena za razgovor — kaže gledajući na sat, a ja se snuždim. — Ako možeš, molim te, ostani, sve ću objasniti... — Ne, ne odlazim — kaže oslanjajući se o kuhinjski element prekriženih ruku i gledajući me. Zbunjena sam, ali jedva susprežem osmijeh dok ga gledam u oči. Smekšava me, pretvara me u kašu. Napokon se nasmiješi i odmahne glavom, kao da pristaje premda zna da mu to nije pametno. — Baš si katastrofa, znaš? — blago kaže kao da je to kompliment, a ja to tako i shvatim. — Znam. Žao mi je. 120

Gleda mi usne i proguta knedlu pa se zapitam što li će se to dogoditi, zaboga, odnosno, mislim da će se to dogoditi pa da bih ja možda trebala nešto reći, prva inicirati poljubac, ali uto se oglasi zvono na vratima pa on prestrašeno poskoči kao da smo uhvaćeni na djelu. Uzdahnem i otvorim vrata pa udeš ti sa svoje dvoje plavokose djece, mojim tatom, Zarom, Leilom, koja se drži vrlo pokunjeno, dok za njom ulazi Kevin kojega u stopu slijedi Heather sa svojom pomoćnicom Jamie. Heather se drži ponosno. Ti izgledaš kao da ćeš puknuti od smijeha. Mondav me odjednom zabrinuto gleda. Odmakne se od kuhinjskog elementa i spusti prekrižene ruke. —Jesi dobro? Tijelo mi je počelo drhtati od glave do pete. Nisam sigurna ima li to kakve veze s apstinencijskom krizom, ali u tome jamačno ima udjela strepnja od onoga što me očekuje. Nestalo je strastvenog ubrzanja srca, a zamijenila ga je groza, jeza, živci. Mozak nalaže tijelu da bježi. Odmah! Bježi ili bori se, ali instinkt za bijegom debelo je prevagnuo. Znam što je ovo, znam što su učinili. Vidim to po ponosnome izrazu na Heatherinu licu jer vjeruje da to čini radi mene i da će me time usrećiti. Kevin me toplo zagrli, od čega se sledim s rukama podignutim u zrak, daleko od njegova tijela, jer ga ne želim dotaknuti. Ti se hihoćeš jer ti je moj život subotnja zabava ovog ljetnog vikenda kada nema sportskih utakmica. Naposljetku se Kevin odmakne. — Heather me molila da pozovem Jennifer, ali nije je bilo kod kuće pa sam došao sam. Otvorim usta, ali ne izlaze nikakve riječi. — Ti si vrtlar? — upita te Kevin, sjetivši se da te vidio onoga dana kada me tražio. Pogledaš me, zabavljajući se cijelom tom situacijom. — Matt mi je susjed. Njegov mi je sin nedavno pomagao s nekim radovima u vrtu. Kevin te probode ledenim pogledom. — Hajde, nemoj mi reći da se nitko nikada nije ispriječio na putu tvojem pjetliću — kažeš keseći se kao Cerigradski mačak. Svi prijeđu u dnevnu sobu i sjednu, a neki donesu stolice iz kuhinje jer nema dovoljno mjesta. Ti se ogledavaš oko sebe sa širokim osmijehom na licu, kao da jedva čekaš. Klinci sjednu zajedno za kuhinjski stol s bojankama i plastelinom. Ja sam se ushodala kuhinjom, praveći se da pripremam čaj i kavu, ali zapravo smišljam planove za bijeg, izgovore, isprike. Monday se povukao u pozadinu, a ja sam se ionako toliko povukla u sebe da me praktički više nema. — Jesi okej? Zaustavim se. — Želim umrijeti — odlučno kažem. — Želim jebeno umrijeti, odmah. On spusti ruku i pogleda okupljene, grizući usnu okrhnutim prednjim zubom. Izgleda kao da smišlja način kako me izbaviti odavde. Držim se te nade. U kuhinju dođe Jamie. Čujem kako joj se u hodu tabani lijepe i odljepljuju od sandala. Mislim da mi je draže kad uz njih nosi sportske čarape. — Donijela sam keksa — kaže stavljajući na radnu plohu kekse Jaffa. Mrzim kekse Jaffa. —Jamie, koji se to vrag događa? Što je ovo? — Heather je to željela učiniti za tebe — kaže. — Ovo je njezin krug podrške za tebe. — Jebemu mater — planem, malčice preglasno i čujem te kako se hihoćeš iz dnevne sobe. — Ja ću kavu, dva šećera i kap mlijeka, draga - dovikneš. Uđe Caroline noseći crne sunčane naočale koje joj prekrivaju pola lica. — O, moj Bože, kako sam mamurna. Ove me krstitke ubijaju. O, moj Bože! — Zaigrano me pljesne po nadlaktici i prosikta: — Čula sam da si sinoć spavala s Laurenceom! 121

Lecnem se. Znam da mi je Monday iza ramena i da je čuo. Osjećam kako mi njegov pogled prži leđa. Zlo mi je. Pogledam ga, a on svrne pogled kao da se bavi nečim drugim. Odnese pladanj sa šalicama u dnevnu sobu i sjedne. — O — kaže Caroline osjetivši ozračje. — Žao mi je, nisam znala da ste vas dvoje... — Nema veze. — Umorno protrljam lice. — Ali znala si za ovo okupljanje? Ona kimne pa izvadi paketić tableta protiv glavobolje iz torbe i proguta dvije uz vodu iz boce. Nisam ti smjela reći. Heather te željela iznenaditi. Paničarim. Želim pobjeći, stvarno, ali jedan pogled na Heather — koja ponosno sjedi na čelu kružoka u svojoj najboljoj bluzi i hlačama, tako ponosna, ozarena, samouvjerena i radosna što je sve uspješno okupila — dovoljan je da znam kako više ne mogu uzmaknuti. Moram izdržati. Sjednem u naslonjač koji je ostavljen za mene i sve se oči upru u mene. Tvoje se iskre veseljem jer si pravi lešinar, oduševljen što me vidiš obuzetu nelagodom, ranjivu. Mondayjeve oči krute su i hladne dok zuri u nogu stolića, a sva zabrinutost koju je osjećao za mene sada je mrtva i pokopana. Carolineine su oči krvave i odbije ponuđeni tanjur s keksima kao daje tempirana bomba. Kevin pozorno pilji u mene, nagnut naprijed i oslonjen laktima o koljena, odašiljući mi svoje dobre, pozitivne, vesele, perverzne osjećaje. To me uznemiruje. Uznemiruju me njegovi dlakavi nožni palci u japankama koji vire pod rubom pripijenih smeđih samterica. On me uznemiruje i točka. Osjećam da me se Leilah ne usuđuje ni pogledati. Grize usnicu i ogledava se po sobi pitajući se zašto se nije udala za čovjeka s jednostavnijom obitelji. Tata sjedi uz nju šaljući poruke debelim, krupnim prstima. Monday je stiješnjen njoj s druge strane. —Jeste li se vas dvoje upoznali? — upitam na što oboje istodobno kimnu, a Monday me još izbjegava pogledati u oči. Započne Jamie. - Hvala vam svima što ste danas došli. Heather sije uzela vremena da vas sve osobno pozove i u ovo uložila mnogo truda i planiranja, i svi ste dobrodošli. Prepuštam riječ tebi, Heather. Podignem noge na kauč i zagrlim ih, štiteći tijelo. Uvjeravam se da ovo činim radi Heather, da je ovo vježba za nju jer je sve sama organizirala i pomaže mi, koliko god to pokroviteljski zvučalo. Ali čim začujem njezin glas, poželim zaplakati, toliko sam ponosna na nju. — Hvala vam svima što ste došli. Više od petnaest godina moja sestra Jasmine dolazi na moj krug podrške i mnogo mi je pomogla, a sada ja njoj želim pružiti isto iskustvo. Vi ste Jasminein krug podrške, njezin krug prijatelja. — Ponosno ih sve obuhvati pogledom. Gledam ljude koji su se okupili i osjećam se jadno. Ti mi nami-gneš i utrpaš keks u usta, a ja te poželim fizički ozlijediti. I hoću. — Želimo ti pokazati da te volimo, da te podržavamo i da ćemo biti uz tebe — kaže Heather i zaplješće. Drugi joj se pridruže, neki oduševljeno, a Caroline tiho jer je od buke boli glava. Ti zazviždiš kao u gledalištu. Tata te gleda kao da bi te najradije opalio šakom. Mondavja kao da nema, ali znam daje tu jer osjećam njegovu energiju kad god je u sobi i kad god sam mu blizu, oči mi lete na njega, a tijelo mi nešto vuče prema njemu, kao da mu se svaki djelić mojega tijela želi približiti. — Moja sestrica Jasmine uvijek je bila prezaposlena. Samo posao, posao, posao. Kada ne radi, bavi se sa mnom. Ali sada nije prezaposlena, a za mene se više ne treba brinuti. Treba se brinuti o sebi. Navru mi suze na oči. Zaklonim se rukama, nogama, šakama, sve je svijeno, stegnuto i govori: „Zatvoreno". Svi pilje u mene. Želim. Umrijeti. Smjesta. Pročistim grlo i prestanem se kriti iza nogu pa ih spustim na pod. Prekrižim ih. 122

— Hvala vam svima na dolasku. Sigurna sam da svi znate kako je ovo iznenađenje pa nisam pripremljena za sve ovo, ali hvala ti, Heather, na tome što si to organizirala. Znam da mi želiš samo dobro. - Nastojim biti jednostavna. Dati im nešto, a zapravo ništa, ne otvoriti se nikome, ali se praviti da sudjelujem. Sa smiješkom prihvatiti konstruktivnu kritiku. Zahvaliti im. Zaboraviti. To je ratni plan. — Stvarno mi je teško pao gubitak posla u studenome. Doista sam voljela svoj posao i bilo mije vrlo teško proteklih šest mjeseci jer nisam mogla ustati ujutro i osjećati se... korisnom. — Pročistim grlo. - Ali sada uviđam, odnosno uvidjela sam, da to nije tako strašno kao što mi se činilo. Bih li odala previše da im kažem kako uživam u određenim aspektima svega toga, što nikada nisam očekivala? Pogledam tvoje gorljivo lice, zatim uživljenog Kevina, Mondavja koji smjesta svrne bezizražajan pogled na nogu od stolića, pa zaključim kako nitko ne treba znati za moju vrtlarsku terapiju. Kada bih priznala da mi to pomaže, praktički bih priznala da mi je pomoć potrebna, a ne želim ulaziti u to. — Dakle. Plan je sljedeći. - Te riječi uputim Heather, s obzirom na to daje njezina zabrinutost dovela do današnjeg sastanka zbog čega bi otklanjanje njezine zabrinutosti moglo ovaj razgovor brzo privesti kraju. — Dočekat ću svršetak vrtlarskog dopusta za šest mjeseci pa se zaposliti, stoga vam svima zahvaljujem na dosadašnjoj pomoći i sadašnjoj podršci te na tome što ste danas došli. Završim cvrkutavo, veselo i optimistično, nema razloga za konsternaciju i paniku. Jasmine je superiška. — Čovječe. — Ti prekineš tišinu. — To je bilo stvarno dirljivo, Jasmine. I duboko. Stvarno imam dojam da sam te bolje upoznao — kažeš glasom koji pršti sarkazmom. Ubaciš čips Pringle u usta. Sve do mene dopire miris kiselog vrhnja i luka pa mi se želudac okrene. — A što ti namjeravaš nakon svojega vrtlarskog dopusta, Matte? Podijeli to s nama. — Ej, nije ovo moj krug prijatelja — odvratiš podsmjehujući se. — A ni moj, očito — uzvratim ti. — Ostanimo pozitivni — kaže Kevin svećeničkim glasom, podignutih ruku. Polako ih spusti kao da će nas hipnozom smiriti ili kao da izvodi koreografiju nekog dječačkog benda iz devedesetih. —Ja sam posve miran - kažeš uzimajući drugi Pringle. Trebao si se udebljati od silnih grickalica i zalogajčića koje trpaš u sebe otkako si prestao pušiti, ali nisi. Djeluješ vitkije, istesanije, svježije nego prije, a sve to zato što si prestao piti. — Mislim da je pošteno reći da, izuzev Petera i Heather, ja ovdje najduže poznajem Jasmine. — Kevin me pogleda sa smiješkom. Ja zadrhtim. - Stoga imam osjećaj da je najbolje poznajem i razumijem. — Stvarno — kažeš okrećući se prema njemu. — Onda nam možda možeš reći koji bi joj od triju ponuđenih poslova najbolje odgovarao. Uvalio si u govno i mene i Kevina. Nijedno od nas nema pojma, dakako, iz različitih razloga. — Triju poslova? — razdraženo upita Caroline. Monday naglo podigne glavu i namršteno me pogleda pokušavajući prokljuviti tu svjetsku lažljivicu koja se odjednom ukazala pred njim. Nisam s njim razgovarala o preostalim dvama poslovima zato što sam ozbiljno razmatrala samo onaj koji mi je on nudio. Ali zbog teme koju si ti tako ljubazno načeo sada sam ispala kao trostruka varalica. Ironično je da me među okupljenima zapravo ti najbolje poznaješ i da si postavio najproblematičnije pitanje zato što je ovdje sve troje ljudi koji su mi ponudili poslove, a više-manje ne znaju jedni za druge. Sada me svi gledaju čekajući odgovor. Nedostaje ti izazivanje kavgi u eteru pa se sada iživljavaš na mojem životu da bi se zabavio. Shvatim da piljim u tebe u dugoj tišini ispunjenoj mržnjom. 123

— Koje su to bile tri ponude? — upita Kevin gledajući me s nježnim, blagim osmijehom punim razumijevanja, kao da mi pomaže. - Hmm? Ne sviđa mi se to kako me gleda. Odjednom raskinem napetost riječima: — Monday, ne znam jesi li upoznao mojega bratića? Monday se naglo prene kada začuje svoje ime, a ja nemam pojma kako se osjećaju ostali koji su pozvani ovamo, ali meni je neugodno pa je njima jamačno gore. — Jesi li upoznao mojega bratića? — Pa, nismo zapravo... — ubaci se Kevin. — On mi je bratić — kažem. — Kevine, ovo je Monday. Rukuju se preko stolića, a ti se podsmjehneš jer točno znaš što činim. Tišina. — Spominjem Mondayja zato što on radi za tvrtku Diversified Search International i kao lovac na talente vrbovao me za posao u DavidGordonWhiteu. Tata se nagne naprijed i pogleda Mondayja kao daje odjednom postao važan. — Ali prilika za taj posao je prošla pa, Monday, ako želiš otići odmah, nitko se neće uvrijediti — kažem napeto se osmjehujući. Želim da ode, ne želim da muškarac kojeg obožavam u ovom krugu užasa čuje koliko sam jadna, a i osjećam da kipti nakon onoga što je čuo od Caroline. Neka ide. — Zašto je ta prilika prošla? — upita tata. Pogledam Mondayja. Ovo mu je prilika za osvetu, ali on ne kaže ništa. — Ovaj. Nisam otišla na razgovor za posao - odgovorim umjesto njega. Tata opsuje kao kočijaš. — Peter. - Leilah ga trkne laktom, a Heather razrogači oči i iznenađeno me pogleda. — Pa, zašto nisi otišla? — očajno upita tata. — Bila je bolesna - napokon se oglasi Monday, premda nemam osjećaj da me brani. Glas mu je još bezizražajan i lišen... Mondayja. — Mislim da bismo trebali čuti o ostalim poslovima — doda. — Nisam bio svjestan da imaš i druge ponude. Zbog načina na koji je izgovorio „druge ponude", nisam sigurna govori li o poslu ili Laurenceu. Toliko mu toga želim objasniti kada sve ovo bude gotovo — ali samo njemu. Baš me briga što itko drugi misli. A ti si, pak, jedina osoba koja sve to već zna. — Bolesna, možeš si mislit' — gunđa tata pa dobije još jedan udarac laktom od Leile. — Bila si bolesna, Jasmine? — upita Heather, duboko zabrinuta. — Bila si bolesna u Corku? — Samo malo, bila si u Corku? - upita Jamie i nagne se naprijed. - Mislila sam daje dogovoreno kako Heather treba ići sama. Nismo li to svi rekli? — Pogleda Leilu koja je također bila na tom sastanku. Leilah me pogleda, bjelodano podvojena, ne želeći se nikome zamjeriti. Vidim da u glavi vodi bitku sama sa sobom. — Dakle? — upita tata. — Da — kaže Leilah kao daje tu riječ iskašljala nakon što ju je netko pljesnuo po leđima. — Ali sigurna sam da Jasmine nije otišla bez razloga. Jamie se obrati krugu. — Heather je prvi put otputovala na odmor sa svojim dečkom Jonathanom. Na Heatherinu krugu podrške složili smo se da je i više nego sposobna za samostalni odlazak i svaki potez protivan tome bio bi štetan za Heather... — Okej, Jamie, hvala ti — planem. Umorno protrljam lice. — Zašto si onda išla? — miroljubivije upita Jamie. — Bila je zabrinuta za nju — javi se Kevin u moju obranu. -Očito. 124

— Kada si putovala, Heather? — nježno je upita Monday. — Od petka do ponedjeljka. — Nasmiješi mu se. On kimne, procesuirajući taj podatak. - Jesi li se dobro provela? — Najbolje! - Nasmiješi se od uha do uha. Monday me gleda s novom mekoćom. Svi osim tate. Tata odmahuje glavom i koncentrira se na svoj mobitel da ne bi nešto izvalio. Ovo nije dobro. Osjećam peckanje iza očiju. Ne smijem zaplakati. — Samo što... nikada nije bila... bilo je to prvi put da... znate, s... — Uzdahnem, a sve su oči i dalje uprte u mene. Čujem kako mi glas podrhtava. Napokon pogledam Heather. — Nisam te bila spremna pustiti. - Prije negoli to stignem spriječiti, padne mi suza, a ja je otrem prije negoli stigne do brade, kao daje nije bilo. Heather porumeni i sramežljivo se oglasi. - Ne idem ja nikamo, Jasmine. Neću te napustiti. Propustila si razgovor za posao radi mene? Na to kane još jedna suza. Pa još jedna. Sve ih brzo briše, oborenih očiju, ne želeći vidjeti kako me gledaju. — Možete me ispričati na trenutak? - upitam djetinjim glasom. Nitko ne odgovara. Nitko ne osjeća da mi ima ovlasti išta dopustiti ili uskratiti. — Bok, Monday. Znam za tebe — odjednom će Caroline, prenuvši se iz mamurluka da me izbavi. - Ja sam Caroline, Jasmineina prijateljica. -Bok. — Imam ideju za internetsku stranicu koju mi pomaže razraditi. Na to odmah zaškrgućem zubima, ali zadržim za njima jezik. — Što je bilo, Jasmine? - upita Kevin motreći me. — Ništa — kažem. Ali izgovorila sam do odsječno i to moje „ništa" zvuči kao „nešto". — Pa, nije da joj baš „pomažem". Razvijam je s tobom, čime se i bavim, razvojem, pokretanjem... „pomaganje" zvuči... znaš... Glava joj tako naglo poleti prema meni da joj vrat gotovo zapucketa. Gleda me kao kad je uvrijeđena. Jedan treptaj, zategnuto, sjajno čelo — premda je za to djelomice zaslužan i Botox — i to je obično dovoljno da uzmaknemjer mije prijateljica, premda bih u poslovnome odnosu ustrajala, po čemu odmah znam da je cijela priča osuđena na propast. — A tu je i tata — kažem brzo prelazeći na iduću temu. — Samo malo — kaže Kevin. — Mislim da bismo trebali nastaviti ovdje. — Kevine, ovo nije terapija. — Ukočeno mu se osmjehnem. — Nego samo opušteno čavrljanje. I mislim da se bliži kraju. — Mislim da bi najviše izvukla iz ovoga kada bi... Prekinem ga. — Ovo nije vrijeme za... -Ja ću to rado istjerati na čistac. — Caroline slegne ramenima kao da joj puca prsluk, ali njezine riječi, a i govor tijela, poručuju suprotno. Ne želim ja s njom ništa istjerivati na čistac. Svi gledaju mene i nju. Ti se nagneš naprijed i osloniš se laktima o bedra. Nedostaje ti samo zdjela s kokicama. Šakom lagano zamahneš tiho skandirajući: — Batine, batine, batine! — Zatim se zahihotaš. — Nećemo se tući — otresem se na tebe. — Okej — pročistim grlo i nasmiješim se Heather da se priberem. — Imam osjećaj da bih ti mogla biti korisnija nego što mi trenutačno dopuštaš. Nisam joj rekla ništa posebno grubo, a svejedno je zgrčila lice kao da će skočiti na mene poput klauna iz kutije. — Kako to? — prodorno zaciči. — Zamolila si da ti pomognem razviti ideju, ali ne prihvaćaš moje prijedloge. 125

— Ti imaš iskustva sa zasnivanjem tvrtki. Ja o tome ne bih ništa znala. — Da, ali to se ne sastoji samo u tome da ti prepustim svoj adresar, Caroline. Kada zasnivam tvrtke, sudjelujem u razvoju i primjeni strategija. Ako ovu ideju ne mogu razvijati s tobom, onda me zapravo ne zanima. Ona mora predstavljati i mene — kažem blago, ali odlučno. Svi šutke sjedimo dok Caroline pilji u mene kao da se naknadno šokirala. — A druga poslovna prilika? — upita Kevin, a ja sam mu zahvalna što je načeo novu temu. — Njezin tata — kažeš, pa svi prvo pogledaju tebe pa tatu. Vjerojatno mu je sastanak već dosadio pa prijeđe ravno na stvar. — Šef marketinga, tiskara. Šestočlana ekipa. Četrdeset tisućica. Ako je posao još slobodan. -Jest - kaže mi Leilah, što naljuti tatu. — Mogla bi ga obavljati u snu — kaže okupljenima gledajući mobitel kao da čita s njega, ali ne čita. — Ako se pojavi na razgovoru za posao. Monday ne podrži tatu u tom bockanju, čemu se tata nadao. Smiješak mu nestane s lica. - Ne želim zapravo posao koji mogu obavljati u snu — kažem sa smiješkom. - Naravno da ne, ti želiš biti drukčija. Ta me izjava iznenadi. Tebi se strašno svidi, ali ne kao dosadašnje. Uperiš svoj zaintrigirani pogled u njega. Kevin je, naravno, duboko uvrijeđen u moje ime. - Dajte, Peter. Mislim da Jasmine dugujete ispriku za taj komentar. - O čemu ti to govoriš? — plane tata. Heather sada izgleda kao daje obuzima duboka nelagoda. - Oduvijek ste bili isti, još otkako smo bili djeca - kaže Kevin kojega obuzima ljutnja. — Kad god Jasmine ne želi učiniti ono što želite, odgurujete je od sebe. To je istina. Pogledam tatu. —Jasmine nikada nije učinila ono što bih ja želio. Nikada nije izlazila ususret nikome osim sebi. Kako misliš da se uopće našla u ovakvom kaosu? - Zar nije dobro što želi sama graditi vlastiti put? — upita Kevin. — Zar ne želite da bude neovisna? Majka joj je umrla dok je bila jako mlada. A majka je godinama prije toga bolovala. Ne pamtim da ste baš mnogo bili uz njih u tom razdoblju, osim kada biste se umiješali da joj kažete što treba učiniti i kada biste stekli dojam da nešto čini pogrešno. U tom trenutku vrate mi se svi razgovori s Kevinom. Zapljusnu me sve brige, strahovi i tinejdžerske frustracije. Kasnovečernji razgovor s Kevinom na ljuljački prije negoli me poljubio, na tulumima, na putu do škole. Uvijek me slušao. Sve što me tištalo u životu podijelila sam s njim. Ja sam očito na sve to zaboravila, ali on nije. - Uz dužno poštovanje — kaže tata bez tračka poštovanja — ovo nema nikakve veze s tobom. Zapravo ne znam zašto si uopće ovdje. Kevin nastavi mirno, kao daje to želio reći godinama, kao da govori o sebi. - Majka ju je odgojila tako da misli svojom glavom. Da se brine za sebe. Da se snalazi sama. To će morati, jer mame više nema. Osnivala je vlastite tvrtke... - I sve ih prodala, jebemu. - A vi svoju niste? -Ja sam otišao u mirovinu. A pokušaj da proda zadnju tvrtku doveo je do toga da izgubi posao. Tata je sada crven u licu. Leilah mu položi ruku na podlakticu i kaže mu nešto ispod glasa, ali on se na nju ogluši ili je ne čuje jer nastavi prepucavanje s Kevinom. Ja se isključim. Larrv se ponašao prema tvrtki kao da mu je kći. Odbio ju je pustiti od sebe. Mene je majka odgojila znajući da će me morati pustiti od sebe. Ja smišljam ideje i prodajem ih. 126

Ne želim djecu. Mama nije željela pustiti Heather, sada ja ne mogu pustiti Heather. Čujem Larryjev glas u glavi: Nikada ne dovršiš što si započela. Zavrti mi se u glavi. Previše mi se toga vrzma po glavi. Vraćaju mi se razgovori s ljudima, a moja osobna uvjerenja neobično me gledaju, razdragano, gotovo raspjevano. Mi to cijelo vrijeme znamo, a ti? Podižemo djecu da ih pustimo. Kevin mi je rekao da ću umrijeti. Gradi tvrtke da bi ih prodala. Drži se Heather zato što mama to nije mogla. — A što se to tebe tiče? — Tata podigne glas, a Heather prekrije rukama uši. - Ti imaš neki problem sa svima u ovoj obitelji. Oduvijek. Osim s njom, naravno. Vječno slizani ili koji vrag već bili... — Zato što nijedno od nas nije imalo dojam da pripada u ovo sumanuto, tiranske.. — Ma daj začepi i vrati se u Australiju. Pričaj to svom psihoterapeutu... — Oprostite, neću, i upravo smo zato ona i ja... — Jesi dobro, Jasmine? To si ti. Gledaš me, ali prvi put bez smiješka. Više se ne smiješ. Tvoje riječi dopiru do mene kao iz daljine. Nešto promrmljam. — Blijeda si — kažeš i učiniš kao da ćeš ustati, ali ja ustanem prva. No, malo prebrzo. Dehidrirana sam od sinoć i emocionalno iscrpljena od ovog cirkusa, pa Monday pruži ruke da me zaustavi kako se ne bih skljokala. Zadržim se za naslon njegova naslonjača i ne mičem pogled s ulaznih vrata. Ovoga puta ne tražim dopuštenje. — Ispričajte me — šapnem. Pod se ljulja poda mnom dok se krećem prema cilju koji jedini ostaje nepomičan dok se zidovi savijaju oko mene, približavajući se, zatvarajući me. Moram van prije nego što me smlave. Stignem do vrata, do sunca, svježeg zraka, mirisa trave i mojega cvijeća, gdje čujem i žubor svojega vodoskoka. Sjednem na klupu, privijem noge uz tijelo pa duboko udahnem i izdahnem. Ne znam koliko sam vremena morala provesti vani da oni napokon shvate poentu. Vrata se otvore i prva izađe Caroline, prođe mimo mene, sjedne u automobil i odveze se bez riječi. Za njom izađu tata, Leilah i Zara. Oborim glavu. Namirišem Mondayjev losion za brijanje kada se zadrži nada mnom, ali naposljetku se udalji. Zatim izađeš ti. Znam da si to ti. Ne znam po čemu, ali ozračje je prepoznatljivo, a kada ti se pridruže djeca, više nemam sumnji. — E, to je bilo gadno — kažeš. Ne odgovorim, samo opet oborim glavu. Osjetim tvoju ruku na ramenu. Stegneš je nježno, ali odlučno, na čemu sam ti zahvalna. Odmakneš i na pola prilaza dodaš: - O, i hvala ti što si mi sinoć ostavila Amyno pismo. Imaš pravo. Možda je vrijeme da ga pročitam. Prošlo je šest mjeseci i još ne razgovara sa mnom. Ne može biti veće štete, valjda. Nadam se. Dok se udaljavaš, čujem kako Jamie u kući umiruje Heather. Požurim do nje. Kevin se još mota, ne znajući što bi. — Samo ti idi, Kevine, nazvat ću te. Još se ne miče. — Kevine - uzdahnem. — Hvala ti na ovome danas. Cijenim pokušaj da pomogneš. Zaboravila sam... sve te stvari, ali ti očito nisi. Uvijek si mi bio podrška. Kimne i tužno mi se nasmiješi.Položim mu ruku na jedan obraz i blago ga poljubim u drugi. — Prestani se sa svima prepirati — šapnem mu. 127

Proguta knedlu i razmisli. Zatim jednostavno kimne i ode. Odvedem Heather na kauč, čvrsto je zagrlim i namjestim smiješak na lice. — Čemu te suze? — Nasmijem se. — Ludice, nema razloga za tugu. - Obrišem joj obraze. — Željela sam pomoći, Jasmine. - I jesi. — Privijem njezinu glavu na svoje grudi i zibam je naprijed-natrag. Da bi poletio, prvo moraš očistiti krila od govana. Prvi je korak utvrđivanje što je govno. Obavljeno. Dok sam bila mala, možda s oko osam godina, obožavala sam zafrkavati konobare. Otkako sam doznala da u restoranima koriste znakovni jezik, željela sam ga naučiti. Svidjelo mi se što postoji šifra koju mogu priopćiti nekome, nekome odraslome, pa da budemo na ravnoj nozi. U restoranu u koji smo redovito zalazili, posebno sam rado mučila jednog konobara. Spojila bih vilicu i nož, a kada bih vidjela da prilazi po tanjure, brzo bih ih opet razdvojila. Obožavala sam gledati kako se naglo povlači, nekoliko koraka od našega stola, kao opozvani projektil. To sam učinila nekoliko puta u jednome objedu, ali ne dovoljno često da shvati kako to činim hotimice. Isto sam činila s jelovnikom. Zatvoreni jelovnik znači da si donio odluku o narudžbi, a otvoreni da nisi. Ja bih svoj zatvorila, kao i jelovnike ostatka obitelji, a kada bi nam počeo prilaziti s kemijskom i blokom u ruci, opet bih ga otvorila i namrštila se praveći se da još biram. Ne znam zašto sam se toga baš sada sjetila. Ne znam što to govori o meni, osim da sam odmalena voljela slati protivne signale.

128

23. Dok sam se vraćala kući otprativši Heather do autobusne postaje, jer je inzistirala da ne smijem voziti zato što sam, prema njezinu mišljenju, „uzrujana", napokon sam pojmila tvoje riječi. Kada sam napokon imala minutu vremena za razmišljanje, shvatila sam da si mi zahvalio za to što sam ti sinoć ostavila pismo. Upale se zvona za uzbunu i ja se ukipim usred koraka. Doista je jezivo kada te uvjeravaju da si učinio nešto što nisi. Isprva pomislim da si pogriješio, znam da si pogriješio. Pokušala sam ti predati ženino pismo u više navrata, ali si mi ga vraćao ili tražio da ti gaja pročitam. U zdjeli je s limunima zato što si ti limun i oko toga smo se oboje složili. Ali. Ali. Rekao si sinoć. Zahvalio si mi na tome što sam ti pismo dala sinoć. Još sam uvjerena da to nisam bila ja jer sam sinoć bila u komi, pijući da pronađem duha u boci svoje votke. Možda ti je žena donijela drugo pismo, a ti misliš da sam ti ga ja dala, ali to nisi spomenuo sinoć za stolom u tvojem vrtu, stoga ostajem uvjerena kako ti je dostavljeno nakon našeg sastanka. Ali znala bih daje tvoja žena odgovorna zato što sam bila budna sve do šest ujutro dokad sam pila pa bih je čula ili vidjela - ej, vjerojatno bih pretrčala ulicu daje pozovem k sebi da pečemo kekse. — Dobar dan, Jasmine - zazove doktor Jameson, sav prpošan. — Nego, baš sam razmišljao o maloj soareji na Ivanje. Roštilj kod mene da proslavimo ovo krasno ljeto. Sto kažete? Momak s broja šest nije mi se javio, ali pokušat ću opet. Pogleda me i uslijedi duga stanka. Mozak mi radi sto na sat, kucka, vrti događaje. — Jeste li dobro, Jasmine? Odjednom pojurim, dadem se u trk koji preraste u sprint, preskočim prskalice gospodina Malonea i uletim u svoju kuću. Unutra, dašćući, stojim na mjestu ogledavajući se u potrazi za tragovima. Dnevna soba još je mjesto zločina od prošlog kružoka užasa, a kuhinja je dječja verzija istog s tragovima pastela od bojenja bojanki i komadima plastelina zalijepljenima za stol, stolice i pod. Zdjela s limunima. Zdjela s limunima je prazna. Unutra su još limuni i ključevi tvoje kuće, ali pisma nema. Trag broj jedan. Potrčim na kat i prvi put dobro pogledam svoju spavaću sobu. Krevet je pospremljen u žurbi, ali djeluje normalno. Na noćnom je ormariću prazna boca votke i... otvoreno pismo koje ti je Amy napisala. Bacim se preko kreveta i dohvatim ga. Pročitala sam ga negdje između dva i šest u noći. Vjerojatnije bliže šest. U onim satima kojih se ne sjećam. Tražila sam neko vodstvo, sebe. Nadala sam se nadahnuću, riječima ohrabrenja i ljubavi. Pa makar bile namijenjene drugome, ali kad sam otvorila pismo koje ti je Amy rukom napisala, pročitala sam sljedeće: Matte, saberi se. Amy Razjarilo me. To pamtim. Plakala sam od razočaranja Amy, svijetom. I? Ne sjećam se što sam sljedeće učinila. Mislila sam da sam zaspala, ali zašto se pismo koje tvrdiš da ga imaš sada nalazi ovdje, a ne u tvojoj kući? Zaškiljim i ogledam se po sobi. Mora biti tragova. Pod toaletnim stolićem ugledam zgužvan komad papira. Vidim cijelu košaru krcatu zgužvanim komadima papira. I odjednom se bojim pogledati izbliza. Ali moram. Spustim se na sve četiri i, ječeći, rastvorim jednu kuglicu. 129

Dragi Matte, ne mogu o svojem odlasku razgovarati s tobom licem u licem. Nisam vjerovala da bi me saslušao... — O, ne — zavapim. — Jasmine, glupačo. — Rastvaram sve papire, čitajući različite verzije uvodne rečenice, neke posve drukčije, a sve grozno neumjesne, pijano nažvrljane verzije onoga što mislim da ti je Amy trebala napisati, što mislim da bi te motiviralo. Nemam blage veze koja je verzija otišla preko ulice, ali drago mi je što iz spavaće sobe barem nije izašla nijedna od ovih koje sam panično preletjela pogledom. Sada bih se najradije dramatično bacila na krevet i zavijala. Trebala bih otrčati preko ulice i priznati sve što sam učinila u pijanoj gluposti. Shvatit ćeš. Ali ne mogu i neću. Mislila sam da dan ne može postati gori. Ali pokazalo se da može i postao je. Moram uzeti to pismo od tebe, poništiti ovu idiotariju, naći posao i prestati se ponašati kao luđakinja. Oglasi se zvono na vratima i tako me prestraši da mi još dugo prodorno zvoni u ušima, a srce mi tuče kao ludo. Osjećam se kao da sam ulovljena na djelu. Sleđena kao krava na pruzi, nepomično stojim u svojoj spavaćoj sobi, ukočena, ne znajući što bih. Pročitao si pismo. Uhvaćena sam. Pogledam kroz prozor i vidim ti tjeme. Skupim snagu i spustim se. Priznat ću sve. Postupit ću časno. Otvorim vrata i bojažljivo ti se nasmiješim. Ruke su ti na bokovima i jako si namršten. Na trenutak ublažiš izraz. —Jesi li opet pijana? — upitaš. -Ne. Tišina. — Stvarno? -Ne. Uvjerivši se da govorim istinu, opet se namrštiš. - Jesi li vidjela ljude koji su ušli u kuću doktora J.-a? Zbunjena sam. Kakve to veze ima s pismom? Tražim poveznicu. — Ako si pijana, samo reci — kažeš. — Nisam. — Baš me briga. Bilo bi lakše komunicirati s tobom. Mogu se drukčije izražavati. Sporije govoriti. — Nisam pijana, jebo te - planem. — Dobro. I? Jesi li vidjela ljude koji ulaze i izlaze odande? — Zašto? Ima tulum, a ti nisi pozvan? — kažem opuštenije sada kada znam da nisam uhvaćena još. — Ima nešto, da. Svakih pola sata. Od podneva. — Isuse, tebi stvarno treba posao — kažem shvativši da sada zvučiš kao ja. — Neka je žena došla u tri. Zadržala se trideset minuta. Nakon njezina odlaska došao je neki čovjek u pola četiri i otišao malo prije četiri, a u pola pet stigao je neki par. Onda... — Da, mislim da sam shvatila polusatni ritam. Oboje prekrižimo ruke i zagledamo se u kuću doktora Jamesona. U susjednoj kući gospodin Malone čita Polje Johna B. Keanea gospođi Malone koja sjedi na ležaljci s pokrivačem na koljenima. Dobro glumi. Svakoga dana čita joj petnaest minuta nakon čega malo vrtlari i nastavlja čitati gdje je stao. Ima ugodan glas za čitanje. Gospoda Malone uvijek je zagledana u daljinu, ali gospodin Malone ne posustaje, nego govori onim svojim dobroćudnim glasom, komentirajući vrijeme, vrt i vlastita razmatranja, kao da oboje žustro razgovaraju. Prošloga tjedna čitao joj je malo Jackie Collins, rado miješa žanrove. Krasno se drži, a mene to ispunja tugom. 130

Uto za ugao skrene automobil u našu slijepu ulicu i meni srce počne udarati, a želudac treperiti prije negoli ga uopće ugledam. Ah znam daje to on. Ili ga barem osjećam. Ili se nadam. Kad god netko priđe meni ili kući, nadam se daje to on. Mondav izađe iz auta. — E pa, ako ga ovo jutro nije odvratilo od tebe, ništa neće — kažeš, a ja se nasmiješim. Mondav izađe iz automobila i prilazi dugim koracima dugih nogu, vrteći ključeve auta oko prsta. Nadam se da ćeš shvatiti mig dok te strijeljam pogledom da odeš, ali ne shvatiš. Ili shvatiš, a svejedno ne odlaziš. Nešto želiš dokazati. — Bok - kaže Monday prilazeći nam. — Nešto si zaboravio? — upitaš kao pravi pametnjaković, ali bez otrova, zaigrano. Monday se nasmiješi i pogleda me ravno u oči, opet blag i nježan pa se moj želudac prevrće. Zapravo, jesam. — Motrimo kuću doktora J.-a — kažeš i objasniš polusatni ritam dolazaka gostiju koji te toliko brine. Mondav stoji pokraj mene i također gleda, golom rukom dodirujući moju, pa ja zaboravim za kojega vraga zurimo u tu kuću i usredotočim se na struju koja mi kola tijelom već i od tog posve blagog dodira. Monday gleda kuću, a ja se uzaludno opirem potrebi da ga cijeloga odmjerim pa mu krišom dobacujem poglede kad uzmognem dok njegove oči boje lješnjaka sa zelenim točkicama motre kuću doktora Jamesona. Baš kada pomislim da ću moći bez opasnosti malo duže piljiti, odjednom se okrene i njegove su oči uprte u mene. Drsko me pogleda, kao da zna da me ulovio, a onda se izbelji tebi, zadirkujući te zbog intenziteta kojim motriš kuću. — Evo ga. Tamo! — kažeš, odjednom živnuvši, prekidajući naš trenutak, pa se odmakneš od zida. — Vidite? — Hmm - kaže Monday odmičući prilazom da bolje pogleda sumnjivu ženu koja prolazi ulicom. — To nije dobro. — Rekao sam vam — kažeš, sretan što je napokon netko na tvojoj strani. — Dolaze kojekakvi ljudi — kažeš. — Većinom čudno izgledaju. — Možda traži kućnu pomoćnicu pa dolaze na razgovor za posao - kažem. — Ti bi dopustila da ti ona tamo čisti kuću? — upitaš. — Ta bi ti počistila kuću — kaže Mondav na što se moram nasmiješiti jer ste postali tandem, pravi kvartovski Turner i Hooch. Usput, ti si Hooch. — Možda nije došla zbog doktora J.-a — kažem gledajući je. Odjevena je u Adidasovu trenirku, nove teniske. Ili je pijana ili drogirana. Prije bih rekla daje drogirana, djeluje nekako heroinski. Možda je tvoja obožavateljica. Proučava kuće, gleda brojeve pa skrene prema kući doktora Jamesona. Mondav se udalji prilazom da bolje pogleda. Ti ga slijediš. Ja idem za vama jer ne znam što mi drugo preostaje. Prijeđemo ulicu i odlučimo sjesti za tvoj stol odakle imamo bolji pogled na kuću doktora Jamesona pa osluškujemo probleme u kući. Odnosno, to vas dvojica odlučite nakon kratke rasprave o tome treba li provaliti ili ne. Obojica planirate što ćete reći ako budete morali upasti unutra. Plan spašavanja, oko kojega se obojica uzbudite. — Jesi li već pročitao pismo? — ležerno upitam. — Koje pismo? - Ono koje sam ti dala. - Ne. Nisam još. — Baš sam nešto razmišljala. Možda bih ti ga ipak ja radije pročitala. Ako to želiš, znaš. Pogledaš me zamišljeno, sumnjičavo. Kao i Monday. - Vjerojatno je bolje da ne budeš sam u tom trenutku. Tko zna kako ćeš reagirati. Tako ti dobro ide da ne želim da odeš ravno u pivnicu, samo to. Trebao bi biti netko uz tebe, ako ne ja, onda netko 131

drugi. - Znam da nikoga drugoga ne bi pitao, ali to ublaži tvoju sumnjičavost i djeluješ iskreno zahvalno. - Hvala ti, Jasmine. — Zašto mi ga ne bi odmah dao? - Odmah? - Aha. — Nehajno slegnem ramenima. — Da ga se riješiš. — Pogledam Mondayja da mu objasnim. — Napustila ga je žena. Ostavila je poruku. Odbija je pročitati. I ima pravo. — Pogledam tebe. — Ja bih ti ga trebala pročitati. Trebao bi mi ga dati. Monday prstima sakrije smiješak koji mi je dobacio. Ima duge, lijepe prste. Klavirističke prste. — Pa ne mogu baš sad — kažeš, malo uspaničen mojom upornošću. - Zašto ne? — Držim doktora J.-a na oku. — Čitat ću ti dok motriš. Ne, neću. Spalit ću ga čim mi ga daš. Vješto ću ga zamijeniti pravim. Više me brine spašavanje sebe od toga što ćeš pročitati ono grozno pismo. - Klinci. Ne želim da čuju. Zaustim kazati kako klinci nisu u blizini da čuju, ali pokvare mi plan. Dvoje plavokose djece namršteno izađu iz vrta na broju šest. — Što se dogodilo? - upitaš prilazeći im. — Što si učinila? - upita me Monday razdragana lica. - Ništa - odvratim bezizražajna lica. Nasmije se i odmahne glavom, pa cokne jezikom kao da sam zločesta djevojčica. To mi se svidi pa se moram nasmijati. Poznaje me i to mi se sviđa. Već me dugo nitko nije poznavao na taj način. Osim tebe, naravno, koji si nogom oborio moj znak „ne ometaj" dok nisam gledala. — Nije ništa htio kupiti — kaže Kris. — Jedini u cijeloj ulici — kaže Kylie. — Što nije htio kupiti? — upitam. — Naš parfem. Napravili smo ga od latica i vode. — I trave. — I mrtvog pauka. — Krasno — kažem. — Ti si kupila dvije boce — kažeš mi. — Duguješ mi petaka. Tek tada primijetim da su postavili tezgu na prilazu, koju čine stol na sklapanje i stolica prekrivena crvenim, kariranim, papirnatim stolnjakom. Na stolu su boce s nekom smeđom tekućinom u kojoj nešto pliva i natpis da je cijena boce 50 centa. Tajna mi je zašto ti dugujem petaka, ali budući da sam krivotvorila pismo supruge koja te ostavila, pustim te na miru. — Što je rekao? — ljutito ih upitaš. — Tko? - upita me Monday bez glasa. — S broja šest. Poslovnjak. Unajmljivač — odgovorim pa se opet okrenem prema djeci, duboko uživljena. — Ništa zapravo. Bio je na telefonu. Rekao je „ne, hvala" i zatvorio vrata. — Drsko malo govno — kažeš, a djeca se zahihoću. — Taj mi tip sada već stvarno diže živac — pjeniš se i vidim da stežeš pesnice. — I meni. Mašem mu svakog jutra otkako se doselio, a nije me se potrudio ni pogledati — kažem. Mondav se nasmije. — Vama dvoma ozbiljno treba posao. Dopuštate da vas sve previše dira. — Onda joj nađi posao, Monday - kažeš, opet s onim vragolastim sjajem u oku. 132

— Dobra ideja, Matte - kaže i pogleda te u oči. — Možda bi je mogao izvesti na večeru. Radi posla — kažeš, a ja znam što želiš reći, kao i Monday, ali on se ne da provocirati. — Ako to upali — kaže, ali s manje uvjerenja. Ne želim da ga otjeraš ustrajući na tome. Obratim se tebi da nastavim izlagati optužnicu: — A samo je trebao iskeširati malo love klincima koji su se toliko potrudili oko parfema. Je li uopće tražio da ga ponjuši? — Ne — otpuhne Kris. — E, to je jednostavno zločesto — kažeš. To te dodatno raspali, što sam i očekivala jer mi je to i bila namjera. — Idem onamo — kažeš. — Tako treba - kažem. — Što ćeš reći? — upita Mondav široko se osmjehujući pa prebaci nogu preko noge u iskrzanim trapericama na kojima rupa na jednome bedru otkriva golu kožu. — Samo da bi trebao biti malo bolji prema susjedima ako kani ostati u kvartu. Tek im je sedam godina — kažeš. — Mislim da to tebi smeta više nego njima — primijeti Monday. — I nije odgovorio doktoru J.-u na poziv na ivanjski roštilj — dodam. — A doktor J. je uvijek dobronamjeran. Monday mi se istodobno nasmiješi i namršti, nastojeći me prokljuviti. To je dovoljno da te nagovori kako doista moraš prijeko. Oduševljena sam. Ostavio si svoja ulazna vrata otvorena. Dok se ti budeš svađao s Poslovnjakom, uvući ću se unutra, pronaći pismo koje sam napisala i uništiti ga. Plan je savršen. — Ti, dolazi sa mnom — odjednom kažeš. -Ja? — Da. Ti. — Aha, Jasmine — doda Monday naginjući se preko stola, s bradom na ruci, gledajući me lijeno, vragolasto, znajući da uništava moj plan. Poigrava se mnome, protiv čega u drugim okolnostima ne bih imala ništa. Mogu zamisliti mnogo načina na koje bi se Monday mogao poigravati mnome, ali ovo nije jedan od njih. — Ne treba ti moja pomoć — kažem ti ne obazirući se na Mondayja. — To su tvoji klinci. Možeš se založiti za njih bez mene. — Idi, Jasmine — kaže Monday. Znam da mi je propala prilika da uništim pismo. Mondavju dobacim iskreno ogorčen pogled koji ga nasmije i premda me živcira, zbog toga mi se samo još više svidi jer je spreman na nadmetanje sa mnom. Neće oko mene hodati kao po jajima nastojeći mi ugoditi. Iskušavat će me i vraćati mi istom mjerom. Mondav je spreman na igru. — Ja ću držati kuću doktora J.-a na oku. — Namigne mi. — Što ćeš reći? - bojažljivo upita stojeći pred vratima broja šest. — Reći ćemo upravo ono što sam rekao da ćemo reći. O do-brosusjedskome vladanju. — Dobro. — Progutam knedlu. Nijedno od nas nije idealan propovjednik na tu temu. Čujemo ga da telefonira u kući. Opet pritisneš zvonce, dugo i jako. Nije to poslovni poziv. Smije se i zvuči opušteno. Nije čak ni važan. Spominje ragbi. I neke nadimke. Liggo i Spidey i dečko. Preokrene mi se želudac. Razgovara o utakmici. Ti si sve ljući iz minute u minutu, a ni ja nisam daleko. Primijetim da je provirio kroz prozorčić, vidio nas i nastavio razgovarati. 133

— Opet neki susjed - kaže, što dopre do nas kroz otvoren prozor. Ti odjuriš bijesan kao ris prema otvorenome prozoru i baš kad pomislim da ćeš se uspeti u kuću, Poslovnjaka spasi Monday koji dovikne: -Ej! Podignemo pogled i vidimo da je Mondav otrčao ulicom za ženom koja je upravo izašla iz kuće doktora Jamesona. Ti i ja potrčimo za njim. — Mičite ruke s mene! — viče žena na Mondayja, koji se izmiče i spušta da bi izbjegao njezine šake i udarce. —Jao! Isuse! — vikne kad ga nekoliko puta uspije opaliti. - Opustite se! — vikne, a ona se primiri i prestane ga tući. Odmakne se jedan korak od njega, sumnjičavo ga odmjeri, a vilica joj radi sto na sat kao daje krava koja preživa travu. — Čini mi se da pod puloverom imate nešto što pripada mojem prijatelju — kaže Mondav. — Ne, nemam. — Mislim da imate. — Smiješi joj se, ozarenih smede-zelenih očiju. — Trudna sam. — A tko je tata? Apple? Dell? - kaže Monday, a ja joj napokon ugledam trbuh i ugrizem se za usnu da ne prasnem u smijeh. Pod puloverom ima uglatu kvrgu. — Samo malo — odjednom se oglasiš ispod glasa. - Možda ne bismo trebali gledati. — Zašto ne? — upitam. — Zato što možda... — Okreneš leda ženi, koja djeluje kao da razmatra mogućnost bijega, a ti nastaviš kutom usana: - Možda joj je doktor J. to dao. Kužite? — Misliš da je od doktoraJ.-a dobila kutiju s lijekovima u obliku laptopa? — upitam, a Mondav se nakašlje da prikrije smijeh dok ga ti strijeljaš pogledom. Uto se pojavi doktor Jameson noseći šalicu čaja na tanjuriću. — Zdravo! — Ah. Diler glavom i bradom - urotnički će Mondav, na što se moram nasmijati. Žena se brže-bolje odgega. Monday je ulovi i drži je za nadlakticu dok ga ona vrijeđa i optužuje za seksualno i fizičko zlostavljanje. Doktor Jameson im priđe, još noseći šalicu i tanjurić. — Mags! Baš sam ti otišao skuhati čaj. Tako brzo odlaziš? Monday i Mags natežu se i naguravaju, a onda odjednom nešto tresne na tlo između njezinih nogu. — Mislim da joj je pukao vodenjak — kažem kad svi spustimo pogled i vidimo na tlu laptop doktora Jamesona. Ti, ja i doktor Jameson sjedimo za stolom u tvojem vrtu gledajući Mondavja kako popravlja laptop, koji nije znatnije oštećen, slušajući kako doktor Jameson objašnjava oglas koji je dao u mjesni list. Srce me boli dok slušam njegovo objašnjenje: dao je oglas u kojem traži društvo na Božić. — Carol je umrla u šezdeset prvoj godini — premlada. Premlada. Nikada nismo imali djece jer se ja, kao što znate, nisam uspio sabrati dok nije bilo prekasno. To si nikada neću oprostiti. - Oči su mu vodenaste i vilica mu se steže dok obuzdava osjećaje. Monday prestane raditi na laptopu i posveti se njemu. - Meni je osamdeset jedna. To je dvadeset godina bez nje. Sedamnaest osamljenih Božića. Nekoć sam odlazio sestri, ali i ona je preminula, pokoj joj duši. Nisam želio još jedan Božić provesti sam. Čuo sam za nekog tipa u mojem klubu za golf koji je dao oglas u kojem traži domaćicu — on i ona sada su praktički nerazdvojni. Ne na taj način, naravno, ali barem ima nekoga. Svakoga dana. E, ja ne trebam nikoga svakodnevno, barem ne nužno, ali vjerovao sam da ću jednoga dana, kada više ne budem mogao podnositi samoću, možda pronaći društvo, osobu koja se osjeća kao ja. Mora biti još ljudi koji ne žele biti sami na Božić. 134

Sve je to neopisivo tužno i nitko od nas za stolom nema dosjetljivih komentara niti ga uopće pokušava utješiti. Čovjek je osamljen, treba društvo: neka ga nade. Vidim da te ovo dirnulo u žicu. Naravno. Žena te ostavila, odvela je djecu i ako je ne uspiješ na neki način pridobiti, čeka te prvi samotni Božić. Možda nećeš biti doslovno sam kao doktor Jameson. Možda te neki prijatelj pozove k sebi, ali čak i u društvu prijatelja bit ćeš osamljeniji no ikad. Vidim da to vrtiš u glavi. Možda ćete ti i doktor Jameson biti zajedno, sjedit ćete svaki na svome kraju lakiranog stola od mahagonija u blagovaonici, voditi usiljene razgovore ili još bolje, večerati s tanjurima u krilu gledajući božični program na televiziji. Amy je pogodila pravi trenutak. Stigla je po djecu. Po običaju, ne izlazi iz automobila razgovarati s tobom, nego ostaje unutra sa sunčanim naočalama, gledajući ravno preda se, čekajući da djeca uskoče u auto. Fionn je uz nju i ni on se ne obazire na tebe. Pokušavaš joj se obratiti, ali ne otvara vrata. Nastaviš kucati, a tvoje molećivo lice navede je da mrvicu spusti prozor. Tužno je to gledati. Ne znam što joj govoriš, ali nije tečno. To je nepovezan pokušaj čavrljanja. Pristojnog čavrljanja sa ženom koju voliš. Djeca uzbuđeno dotrče prilazom s torbama u rukama. Na brzinu te zagrle ulazeći u automobil i objave da su uhvatili ovisnicu o heroinu. Tvoje je lice izmučeno. Prozor se naglo zatvori. Amy odjuri. Pokušavam te nagovoriti da mi predaš pismo kako bi ostalo kod mene, ali ne pali. Sada si bjelodano odviše ranjiv za to. Iskujem novi plan. Operacija Zdjela s limunima bit će provedena u djelo čim se tvoja svjetla večeras pogase.

135

24. Cijelu noć motrim tvoju kuću. Motrim kao sokol, više nego ikada prije, a to nije mala stvar. Vidim te u tvojoj dnevnoj sobi dok gledaš televiziju uz sva svjetla. Neku nedjeljnu utakmicu, što vidim po tome što se u iščekivanju podižeš s naslonjača pa razočarano padaš natrag. Kad god ustaneš i odeš iz sobe, bojim se da ćeš uzeti pismo, ali to ne činiš nego poštuješ zadanu riječ, što cijenim, premda ja nisam zaslužila isto poštovanje onime što sam učinila i onime što kanim. Ali ti to ne znaš. Premda sam sva na iglama zbog plana, kasni sat i alkohol otežavaju mi da ostanem budna i pozorna. Tableta protiv glavobolje samo me još više uspava, a od pet šalica kave samo se osjećam čudno i istodobno iscrpljeno i mučno. Naposljetku, kada se već bliži ponoć, ugase se svjetla u dnevnoj sobi i gledam te kako se uspinješ na kat. Spremna sam za akciju, ali kada se svjetla u spavaćoj sobi upale, ostanu upaljena, kao i televizor, pa znam daje preda mnom duga noć. Zadrijemam. U tri ujutro probudim se, odjenem i pogledam kroz prozor u tvoju kuću. Sva su svjetla pogašena. Vrijeme je za akciju. Cijela je ulica tiha, svi čvrsto spavaju uključujući Poslovnjaka, odnosno pogotovo prezaposleni Poslovnjak kojega u ponedjeljak čeka važno jutro. Krišom prijeđem ulicu i pridem ravno tvojim ulaznim vratima s izvornim pismom, sada zamrljanim votkom i Coca-Colom, i tvojim ključevima iz zdjele s limunima. Razmišljala sam o mogućnosti da imaš alarmni sustav, ali u osam mjeseci koliko sam pratila tvoje dolaske i odlaske, nije mu bilo traga, a valjda bih uz ključeve bila dobila i šifru. Tiho gurnem ključ u bravu i s lakoćom ga okrenem. Ušla sam. Izujem cipele i stojim u predsoblju dok mi se oči ne priviknu na tamu, a srce mi divlje tuče. Nisam ušla u kuću samo tako, nego imam plan, imala sam cijelu noć za smišljanje plan. A imam i baterijsku svjetiljku. Započnem od stolića u predsoblju. Na njemu su otvoreni i neotvoreni računi i razglednica od tete Nellie koja se ludo provodi na Malti. Pogledam u ladicu, ali unutra nema omotnice. Prijeđem u kuhinju, koja je neobično uredna. Samo nekoliko šalica i tanjura koje si ostavio'za jutro, ali ništa uvredljivo. U zdjeli s voćem imaš tri crne banane i nezreli avokado. Ništa od pisma. Polako pretražim sve kuhinjske ladice. Svi imaju u kuhinji ladicu za smeće pa je pronađem i kod tebe: podlošci za tanjure, jelovnici restorana s dostavom, baterije, računi novi i stari, potvrde o plaćenoj TV pretplati, stare rođendanske čestitke, dječji crteži. Ništa od pisma. Imaš bijelu ploču za pisanje, praznu, vjerojatno nekorištenu od Amyna odlaska. Nema bilježaka, podsjetnika, popisa za dućan niti ikakve druge komunikacije potrebne u užurbanome kućanstvu zato što si sam. Odjednom te požalim zato što živiš sam u obiteljskoj kući koja je nekoć bila puna života. Pomislim na čovjeka kojega je Amy napustila i njega ne žalim jer je to zaslužio, ali tebe, tebe žalim. To me potakne na nastavak potrage za pismom. Prijeđem u dnevnu sobu. Miriše na kavu i ocat, što odgovara vrećicama iz restorana koje sam vidjela da nosiš iz auta u osam navečer, prije mojeg prvog pokušaja provale. Bila je to dobra lekcija. Naučila me čekati, biti strpljiva. Obasjam baterijom police u niši. Knjige, DVD-i — voliš trilere. Ugledam čak i Turnera i Hoocha. Na policama su uokvirene fotografije: obiteljske, bebe, godišnji odmori, pecanje, plaža, prvi dan škole. Pitam se zašto ih Amy nije ponijela i u tome vidim dobar znak da će se vratiti sve dok snop svjetla moje svjetiljke ne padne na gol zid načičkan kukicama pa shvatim daje ovo sve što je ostavila, uključujući tebe. Iznenadim se ugledavši diplomu psihologije koja glasi na tvoje ime i uokvirenu fotografiju tebe u diplomskoj halji sa svitkom u rukama, ali onda se sjetim kako me katkad gledaš, kako me pokušavaš pročitati kao da mi vidiš u dušu, kako analiziraš mene i sve ostale, pa mi sve postane jasnije. Široko mi se osmjehuješ pod diplomskom kapom, kao da si upravo rekao nešto bezobrazno. Već si tada imao drsko lice. 136

Mislim da čujem kretanje na katu pa se ukipim, isključim bateriju, zadržim dah u nepomičnoj tami i osluškujem. Kuća je tiha. Opet uključim bateriju i nastavim kopati po ladicama radnoga stola u kutu s pogledom na terasu iza kuće. Stare fotografije, automobilsko osiguranje, vaučeri, kojekakvi ključevi, ništa od pisma. Iz očitih razloga izbjegavala sam penjanje na kat. To je posljednja mogućnost, najgori mogući scenarij, ali tvoja kuća neobično je uredna za jedan obiteljski dom, nema hrpa papira ni nakupljene pošte. Možda ću morati na kat. Pokušavam zamisliti gdje bi mogao držati takvo što. Sigurno ne u ormariću za spise jer bi to bilo previše sterilno, previše neosobno. Jedva si čekao pročitati ga, što znači da ga držiš pri ruci, negdje gdje ga redovito pogledavaš, dodiruješ, vraćaš mu se. Ako ti nije u džepu kaputa koji visi na stubišnoj ogradi, morat ću na kat. Nije u džepu kaputa. Duboko udahnem, a onda mi se učini da čujem nešto u dubini kuće, u kuhinji, pa zadržim dah, bojeći se da će netko čuti moj izdah. Hvata me panika, moram izdahnuti, a srce mi tako glasno bubnja u ušima da ne uspijevam osluškivati i čuti stoje u susjednoj sobi pa polako, dugo i drhtavo izdahnem. Ovo je apsurdno, znam da jest. To što sam tolike noći provela motreći kuću usadilo mije dojam da imam prava na ulazak. Možda sam uhoda, možda se tako osjećaju oni koji nekoga manično proganjaju, možda vjeruju daje ono što čine posve normalno. Ali onda zamislim kako ti objašnjavam pismo koje sam napisala, što znam da ne mogu objasniti, pa odlučno zakoračim na stubu. Ona smjesta zaškripi pa se sledim. Vratim se. Sigurno ću pismo pronaći negdje u prizemlju umjesto da ti se šuljam u spavaću sobu dok spavaš, stoje posve nova razina perverzije. A onda mi nešto sine, jedna stara uspomena, nešto što si rekao o odvikavanju od alkohola. Na hladnjaku držim očevu fotografiju. Pomaže mi kadgod otvorim hladnjak da uzmem cugu. Baš slatko. I nije baš. Bio je totalni alkos. Fotografija me podsjeća da ne želim biti kao on. Preusmjerim snop svjetiljke niz hodnik pa brzo i odlučno odem u kuhinju. Mislim daje hladnjak rješenje. Bio je pun crteža i potvrda o završenim stupnjevima gimnastike, ali na njemu nisam tražila pismo. Podignem baterijsku svjetiljku da osvijetlim vrata hladnjaka pa ugledam omotnicu, izvornu omotnicu s lažnim pismom pa se oduševljeno iskesim kadli BUM! Nešto me tvrdo tresne po sljepoočnici, a bol najviše osjećam u uhu. Primivši udarac u lice, skljokam se na pod kao vreća krumpira, vrišteći u agoniji, obamrlih nogu. Čujem korake na stubama i ne pada mi na pamet drugo objašnjenje nego da me napao provalnik. Omela sam provalnika i ti se sada spuštaš u opasnost i kaos, a ja te moram upozoriti, ali prvo moram uzeti pismo s hladnjaka i zamijeniti ga izvornikom, što bih lako učinila da nema bola u glavu i ljepljive tekućine na mojem licu. — Rekao sam vam da čekate! — čujem kako sikćeš i zbunim se. Zar si i ti sudjelovao? U provali u vlastitu kuću? Pomislim na prijevare osiguravajućih kuća i shvatim da sam zalutala na opasan teren, a ako si ti umiješan — a moraš biti jer sikćeš na svojega partnera u zločinu koji me odalamio, očito ušavši u kuću kroz kuhinjska vrata — onda sam u velikoj opasnosti. Trebala bih pobjeći. Ali prvo moram zamijeniti pismo na vratima hladnjaka. Podignem glavu s poda i osjetim kako se sve miče poda mnom. Premda je u prostoriji još mrak, mjesečina baca odraz prozorskoga stakla na podne pločice. Obasja hladnjak, a ja u jednom nadrealnom trenutku povjerujem kako su mjesec i svemir na mojoj strani, rasvjetljujući mi put, usmjeravajući me. Ali ne mogu se pomaknuti. Zastenjem. — Tko je ovo? — upitaš. — Nemam pojma. Upravo sam ga tresnuo. — Upalimo svjetla. — Trebali bismo prvo pozvati policiju. — Ne. Snaći ćemo se mi sami, očitati ovom frajeru bukvicu. 137

— Ne odobravam... — Dajte, doktore J., čemu kvartovska straža ako ne možemo... — Mi motrimo, a ne vežemo i ne mučimo. — Čime ste ga to udarili? Isuse, tavom? Rekao sam vam da uzmete palicu za golf. — Došao je brže nego što sam mislio. — Stani malo, pokušava pobjeći. Vuče se... Odjednom se upali svjetlo. Ja sam pod hladnjakom i od pisma me dijeli svega nekoliko centimetara. Ako protegnem ruku, što i činim, mogu ga skoro, skoro dohvatiti. — Jasmine! — uzvikneš. — O, blagi Bože, o, blagi Bože! — ponavlja doktor Jameson. Svjetlo je tako jarko da ništa ne vidim, a moja glava, Isuse, moja glava. — Udarili ste Jasmine? — Pa nisam znao da je to ona, ne? Nebesa. — Sve je u redu, mila — kažeš i obojica me pokušate podići i odnijeti od hladnjaka, zbog čega zastenjem, ne samo od bola. Vidim kako se pismo udaljava od mene dok me nosite iz kuhinje na kauč. A bila sam tako blizu. — Što to ona govori? — upita doktor Jameson prinoseći svoje mlitavo, divovsko uho mojim ustima. — Govori nešto o hladnjaku - kažeš spuštajući mi glavu na jastuk, duboko zabrinuta lica. — Hladnjak, nije loša ideja, Jasmine, idem po led. — Doktor Jameson žurno se udalji. — Hoće li je trebati šivati? Šivati? Dok me pregledavaš, vidim ti plave dlačice u nosu. Strši jedna žičana, siva, koju poželim iščupati. — Koju ste tavu uzeli? - pitaš doktora Jamesona. — Neljepljiva, Tefalova, aluminijska — odgovori vraćajući se s priborom za moju glavu. — Imam cijeli komplet. Uz pet kupona u supermarketu platio sam ih samo petnaest eura. I na njima pržim fantastične tople sendviče — kaže, usredotočen, lica tik do mojega. Dah mu miriše na tvrde bombone. -Jasmine, što si to radila, tako ti svega? - u nevjerici upitaš. Pročistim grlo. — Ušla sam svojim ključevima, mislila sam da ti se netko uvukao u kuću. To je sigurno bio doktor J. — kažem slabašnim glasom zatvarajući oči dok mi on briše glavu. — Jao. — Oprostite, draga. To nisam mogao biti ja jer sam se ja javio Mattu čim sam vidio tvoju baterijsku svjetiljku — kaže doktor Jameson. -Jasmine — kažeš dubokim, prijetećim glasom. - Pljuni. Uzdahnem. — Dala sam ti pogrešno pismo. Amyno. Dala sam ti ono koje sam sama napisala. Za nekoga drugoga. Pobrkala sam ih. Pomiješale su mi se omotnice. Otvorim jedno oko da vidim jesi li progutao priču. Ruke su ti prekrižene na grudima i gledaš me odozgo, procjenjujući. Odjeven si u izblijedjelu crvenu majicu s Olimpijade u Barceloni '92. i prugaste, vrećaste bokserice. Čini se da ne vjeruješ mojoj priči, ali nisi siguran. Možda svejedno upali. Odjednom se odmakneš i odeš u kuhinju. — Nemoj ga otvoriti — viknem, ali od vike mi se bol u glavi pogorša. — Stanite, ne mičite se — kaže doktor Jameson. — Još malo pa sam gotov. Doneseš omotnicu. Ne sviđa mi se izraz na tvojemu licu. To je opet onaj zločesti, vragolasti pogled. Lupkaš omotnicom po otvorenom dlanu, polako, ritmično, ushodavši se podom ispred mene. Kaniš se poigravati sa mnom. — Dakle, Jasmine. Provalila si mi u kuću... — Imala sam ključ. 138

— ... da uzmeš pismo koje kažeš da si napisala na nekoga drugoga. Zašto mi to nisi jednostavno rekla? — Zato što sam se bojala da ćeš ga otvoriti. Vrlo je osobne prirode, a tebi ne vjerujem. Podigneš prst. — Uvjerljivo. Bravo. I bio bih ga pročitao. Doktor Jameson uputi me da držim vrećicu sa zaleđenim graškom na glavi, a kad se uspravim da te pogledam u oči, on sjedne do mene. — I meni je to uvjerljivo - složi se. Kosa mu je kuštrava i zaležana, obrve nepočešljane i odjeven je u elegantne kožnate cipele i najlonsku trenirku koju nikada nisam vidjela na njemu, očito prvo što je dohvatio ustavši ih kreveta. — Pa zar sam na suđenju? — Da - odvratiš i nastaviš hodati amo-tamo škiljeći u mene. Tako si teatralan. — Sigurni ste da mi nije otpala glava? — upitam doktora Jamesona. — Boli li vas vrat? Pomaknem ga. - Da. Primakne se i počne mi bockati vrat. — Boli li vas ovdje? -Da. — Boli li vas ovdje? -Da. — Boli li vas ovdje? -Da. Zaustaviš se i pogledaš me. — Kome je upućeno tvoje pismo? Odugovlačim. Procjenjujem situaciju. Znam da ćeš sve provjeriti. — Mattu — kažem. Nasmiješ se. - Mattu. -Da. — Prava podudarnost. — Zbog toga je i došlo do zabune. Podigneš mi pismo pred nosom, a ja brzo posegnem za njim. Tik izvan dohvata mi je, svega nekoliko milimetara od vršaka mojih prstiju kad ga naglo povučeš i razdereš. — Ne! - zavapim i prekrijem lice jastukom. — Pročitaj naglas — kaže doktor Jameson, a ja bacim jastuk na njega i posegnem za drugim iza kojeg bih se sakrila. — Dragi Matte — čitaš s onim svojim vragolastim izrazom na licu, a glas ti pršti sarkastičnošću, ali dok u sebi čitaš unaprijed da vidiš što slijedi, sarkazma polako nestaje. Zastaneš. Podigneš pogled prema meni pa nastaviš čitati normalnim glasom. — Svima nama u životu neki trenutci iskaču, postoje razdoblja koja su utjecala na veće ili manje promjene u nama. Ja znam četiri trenutka koja su mi promijenila život: godina kada sam rođena, godina kada sam doznala da ću umrijeti, godina kada mi je umrla majka, a sada još jedna - godina u kojoj sam upoznala tebe. Prekrijem lice. Sada se svega sjećam. — Čula sam tvoj glas svakoga dana, slušala sam neugodne riječi u koje si uobličivao svoje neukusne misli i osuđivala sam te. Nisi mi se sviđao. Ali ti si dokaz kako osobu možeš ne poznavati, premda si uvjeren daje poznaješ. Doznala sam da si više, više od onoga što se praviš da jesi, više od onoga što vjeruješ da jesi. Jako često si manje od toga, i time si otjerao ljude od sebe. Mislim da ti to katkad godi i razumijem te. Povrijeđeni ljudi povređuju ljude. Pročistiš grlo, a ja provirim kroz prste, pomislivši da ćeš zaplakati. 139

— Ali kada misliš da te nitko ne sluša ili kad misliš da se nitko ne obazire na tebe, mnogo si više. Šteta je što sam u to ne vjeruješ i to ne pokazuješ ljudima koje voliš. Na idućem dijelu glas ti podrhtava pa opet izvirim. Iskreno si dirnut i to mije drago, ali jezivo me sram. Gledam te dok čitaš. — One godine kada sam te upoznala, upoznala sam i sebe. Ti bi trebao učiniti isto jer mislim da ćeš u sebi pronaći dobra čovjeka. Prestaneš čitati i u sobi zavlada dugo zatišje. — Vidi ti to - kaže doktor Jameson, a oči mu se iskre. Pročistiš grlo. — Pa, siguran sam da će ti taj Matt, tko god on bio, biti vrlo zahvalan na ovome što si mu napisala. — Hvala — šapnem. - Nadam se. Ustanem i pokušam ti uzeti pismo iz ruke, ali ti ga odbiješ pustiti. Već pomislim da me zafrkavaš, ali kad nam se pogledi sretnu, shvatim da si ozbiljan. Umjesto toga, tvoja ruka okrzne moju. Zahvalno kimneš, iskreno i dirnuto zahvalan. Uzvratim ti smiješkom.

140

25. Stigao je drugi val vrućine ovoga ljeta. A s njom i nestašica vode pa je gradsko vijeće zatvorilo vodu na nekoliko sati dnevno i ako koga u tom razdoblju vide da šmrkom pere automobil, dvorište, psa ili sebe, prijeti mu vješanje na licu mjesta. Ili što takvo. Ovoga tjedna broj bolovanja oborio je rekorde, zelene površine pretrpane su polugolim tijelima, u zraku je miris krema za sunčanje i roštilja, a prekrcani autobusi koji iz središta grada voze do obale ljuljaju se amo-tamo prevozeći svoj veseli teret. Caroline i ja strijeljamo se pogledom preko vrtnoga stola u dugoj, nestrpljivoj tišini jer bjelodano obje želimo nešto reći, ali grizemo jezik. Predivna je subota i sjedimo pod suncobranom u vrtu iza njezine kuće, prvi se put sastavši nakon Heatherine intervencije u moj nepomičan život. Do ove patpozicije doveo je još jedan u nizu mojih prijedloga koji je ona odbacila. Predložila sam joj da ideju preimenuje o „Frock Swap" kako bi privukla međunarodne korisnike. Znam da zna kako je to logično, ali joj se teško odreći dosjetljivog logotipa i prihvatiti novo ime koje nije ona smislila. To razumijem, ali događa se upravo ono čega sam se bojala. Zna da sam uspješna na tom polju, zbog čega mi se i obratila, i u tome nema ništa loše, ali njoj je do uspjeha i samo do uspjeha. Ne uzima u obzir razloge iz kojih su moji dosadašnji projekti upalili: zato što sam u njih uložila svoj senzibilitet, svoju strast, svoje ideje i svoje srce, a nisam slijepo ispunjavala tuđe zahtjeve. Znam da medu nama to neće funkcionirati. Sada mi je jasnije kako radim, kako želim raditi i kako trebam raditi. I premda je to neugodna tema za razgovor, znala bih ga voditi zrelo s osobom s kojom nisam privatno povezana, ali ne i s Caroline, s kojom prijateljujem već deset godina, u čijem vrtu upravo sjedim, kojoj sam držala glavu iznad zahodske školjke, na čijim sam natečenim grudima držala listove kupusa, čije sam suze brisala kada joj je brak propao i čije su kćeri ispekle mafine koje upravo jedem. Trebalo nam je ovoliko dugo da se sastanemo nakon mojeg kruga podrške i znam daje to zato što nijednoj od nas nije do sukoba i rasprava, ali istodobno se nijedna nije spremna povući. — Caroline — blago kažem i primim je za ruku. Nelagodno se promeškolji na stolici. — Bojim se da moramo svjesno prekinuti zajednički rad na ovome projektu. Na to ona zabaci glavu i prasne u smijeh pa znam daje medu nama sve u redu. Sunce prži, a ja idem na Bloom, najveće događanje posvećeno vrtlarstvu, hrani i obiteljima u Irskoj, koje se održava u parku Phoenix prazničnog vikenda i privlači tisuće posjetitelja. Bit će kuharskih i zanatskih demonstracija, besplatnih savjeta stručnjaka, domaćih irskih proizvoda, žive glazbe i vrtlarskih radionica. To je moja vizija raja, a pozvao me Monday, ostavivši mi u poštanskome sandučiću ulaznicu i sušeni zvončić među stranicama pozivnice. Otada smo komunicirali samo jednom, telefonski, kada je ostao na vezi tek toliko da stignem prihvatiti poziv i da mi vrlo tajanstveno kaže kako ću znati gdje ću ga pronaći. Mislim daje zvončić ključ. Doista jest. Bojeći se da će na koncu prespavati u parku Phoenix dok gaja budem tražila slijedeći pogrešne tragove, ipak mije poslao SMS: Zvončić je ključ, što je patetično slatko od njega. U parku ima prostora za dječju igru, prostora za kuhanje, glavnih pozornica i manjih pozornica na kojima kuhari pokazuju svoju vještinu, natiskane publike, degustacija, tradicionalnih irskih plesova, demonstracija sitnih kućanskih projekata, nastupa s balonima i modnih revija. Park pršti događajima i nudi se ponešto za svakoga. Oko mene nagrađivani dizajneri vrtova stvorili su prave male svjetove na dodijeljenim im parcelama. Medu njima je precizan i elegantan skandinavski vrt, zatim japanski vrt, kineski vrt, vrt u stilu Čarobnjaka iz Oza. Neki su zabavni, neki hiroviti, neki čudesni, a svi me vode u neke nove svjetove. 141

Premda mi srce preskače pri pomisli da ću ga vidjeti, polako šećem naokolo, ne želeći da mi promakne trag, ali i uživajući u ozračju. U ovo doba prošle godine ne bi mi bilo ni na kraj pameti doći ovamo jer bih vjerovala da to nije za mene, osim ako ne bih došla poslom, ako ne bih nešto uvaljivala nekome i bila posve posvećena tom cilju. A u tim okolnostima promakla bi mi sva ljepota toga mjesta. Gotovo je klišej kada ljudi govore o potrebi da „usporiš", ali istina je. Usporila sam i otada vidim mnogo više toga oko sebe. Kad ugledam maketu irskog krajolika sa suhozidima karakterističnim za Connemaru i kolima za spavanje — ideja je bila prikazati ljetovanje u Irskoj ,,u vlastitome dvorištu" — osjetim da sam nadomak cilju. Tamo je polje zvončića, ljubičasta izmaglica nalik sagu koji vodi preko suhozida, močvara i jezera... i eno ga. Mondav stoji na vratima kola iz šezdesetih, postavljenima u visokoj travi kao da su ondje napuštena prije mnogo godina. Vrata su otvorena, a cvjetaste zavjese lelujaju na povjetarcu. Zaustavim se pokraj hrdavih dvorišnih vrata. — Failte, Jasmine — kaže sa sramežljivim smiješkom na usnama, a ni ja nisam posve opuštena. Nasmijem se. — Samo naprijed. — Pozove me da uđem, a ja gurnem dvorišna vrata pri čemu savršeno zaškripe, gotovo nestvarno. Prođem između visokih, ljubičastih cvjetova kojima je obrubljen puteljak, izmiješanima s paperjastim cvjetovima krem boje koji šire zrakom svoj miris: purpurne vrbice i končare. Danje vruć, a ja sam odjenula prigodnu cvjetastu haljinu, premda uzorak makova više odiše pop-artom nego ladanjskim vrtom. Miris končara nadjača miris koji se širi iz medvjeđeg luka. Kada se još malo primaknem, Monday ugleda divovsku kvrgu koju mije napravila tava doktora Jamesona pa mi obujmi obraze dlanovima, zabrinuta i srdita lica. — Što se dogodilo? — Nesretan slučaj. — Tko ti je to učinio? — Smrknuto, zabrinuto, srdito lice. — Doktor J. Duga priča... — Molim? — Nesretan slučaj. Ima veze s pismom... — Ugrizem se za usnu. On se nasmiješi i odmahne glavom. — Časna riječ, nikada nisam upoznao nikoga kao što ste vas troje... — Nježno mi poljubi modricu. — Nikada nisam upoznao nikoga kao što si ti. Točka. Primi me za ruku i protrlja mi palcem dlan, od čega sva zadrhtim, pa me povede u kola. Provirim unutra i vidim daje ondje prostrt stol za ručak. — Činiš to za sve talente koje loviš? — Ovisi o nalogodavcu. — Mogu samo zamisliti što činiš kada stvarno radiš za honorary — zafrkavam ga. — Sada mije žao što nisam dobila posao. Uputi mi pogled od kojega mi srce podivlja pa moram umirivati usplahirenu utrobu dok sjedamo u sićušna kola tako da nam se koljena dodiruju pod sklopivim stolom. — Umjesto da smo stalno kod tebe, odlučio sam te dovesti k sebi i pokazati ti odakle dolazim. — Monday, ovo je prekrasno. I nevjerojatno dražesno. Zarumeni se, ali ne posustaje. — A u domaćinskome duhu,donio sam hranu na kojoj sam odrastao. — Otvori posudice. — Kupine, divlje jagode. Mi bismo ih brali, a baka je pravila pekmez. Pita od jabuke. — Otvara Tupperware za Tupperwareom, slasticu za slasticom. — Pesto od medvjeđeg luka s vrućim, crnim kruhom. Poteku mi sline. - Ti si sve ovo pripremio? 142

Opet se posrami. — Aha, ali prema Maimeinim receptima. Za neznalice. Mama nije znala kuhati ni za živu glavu pa smo za ručak jeli... — Teatralno zamahne kutijom za ručak s likom Supermana. - Sendviče s kremastim preljevom za salatu. — Čovječe. — Znam. Bila je beznadna kuharica. I danas je. Zapravo me podigla Maimeo. Nepobjediva žena, doselila se s otočja Aran kada je mama zatrudnjela sa mnom, premda je u srcu ostala stanovnica Arana i preseljenje ju je skoro ubilo. Vodila me onamo kada god bi se pružila prilika. — Je li još živa? -Ne. — Žao mi je. Na to ne kaže ništa, samo počne servirati hranu. — Tvoj je dom mnogo mirniji nego što je bio moj kada si zadnji put bio kod mene. Oprosti na tom sastanku... — Morala sam se osvrnuti na to. — Ne trebaš se ispričavati. Menije žao što su ti to priuštili. Ona gospoda koja radi za tvoju sestru, Jamie, rekla mi je da će to biti iznenađenje za tebe. Mislio sam da će ti se svidjeti. — Nisi valjda mislio da će mi se to svidjeti. — Ne poznajem te baš dobro, Jasmine. Ali želio bih te upoznati. - Više se ne rumeni, samo me gleda tim svojim smaragdno-smeđim očima. — Kako tvoj bivši? — O, Bože. Mondav. Strašno mije žao zbog toga. Stvarno... — Nema potrebe za ispričavanjem. Mi nismo... nije bilo ničega... — Ali vidim daje povrijeđen. — I žao mije zbog razgovora za posao. — Prekrijem lice rukama. - Nisam se baš pokazala u najboljem svjetlu, zar ne? Ako ti se samo moram ispričavati. — Razumijem razgovor za posao — kaže. - Razumijem da si željela pratiti Heather. Ali trebala si mi reći, znaš? Zvao sam te i zvao. Mogao sam pokušati prebaciti razgovor za neki drugi dan. — Znam. - Lecnem se. — Nisam znala što bih ti rekla. — Istina je uvijek dobro došla. — Opušteno slegne ramenima. — Okej. Da. Oprosti. — Prestani se ispričavati. Kimnem. - Pretpostavljam da me nećeš loviti za što drugo? -Slabašno pokušam. — Znam biti vrlo pouzdana... — Imam jednu sjajnu ponudu za tebe — kaže stavljajući šlag na mafine premazane pekmezom od jagoda. — Stvarno? — Ozarim se. Ostavi se šlaga i upre u mene jedan od onih svojih pogleda. — Što kažeš na crnokosog, zelenookog, pjegavog muškarca od metar osamdeset iz Connemare? Takav se rađa jedan na milijun. Točnije, jedan na četiri cijela sedam milijuna. Srce mi poskoči. — Prihvaćam - kažem, a on se nagne poljubiti me. Poljubac bude dug i slastan kao što sam maštala i zamišljala da će biti. - Lakat ti je u pekmezu — šapnem usred poljupca. — Znam — odgovori šaptom. - I nemaš metar osamdeset. — Pst — šapne ljubeći me. — Nemoj nikome reći. Nasmijemo se i razdvojimo. — A sada je na meni red da se ispričam — kaže igrajući se mojim prstima. Nisam sitna, ali moje ruke u njegovima svejedno izgledaju kao lutkine. — Žao mi je što mi je trebalo ovoliko dugo da... — Nešto poduzmeš? — nagađam. 143

- Da. - Napokon me pogleda u oči. - Zapravo sam prilično sramežljiv tip — kaže i ja mu povjerujem. Za osobu koja je u poslu tako samopouzdana, dirljivo je nesiguran na ovome planu. — Poslom sam se služio kao izgovorom da te nastavim viđati dok ne skupim hrabrosti i kad god bih verglao o poslu, odvagivao sam u glavi bi li me odbila ili mi se nasmijala u facu. Obično ne idem na večeru k talentima koje lovim. - Niti im pomažeš sagraditi vodoskok. Nasmije se. — Ni to. Niti im pomažem uhoditi susjede. - Ali nisi bio previše sramežljiv da organiziraš ovo - primijetim. — Skloniji sam velikim gestama — kaže pa se oboje nasmijemo. — Ona priča s bivšim dečkom dala mije poticaj koji mije bio potreban. Opet se lecnem. - Želi li... želi li da mu se vratiš? — Da — smrtno ozbiljno odvratim. -O. — Nazvao me nedavno ujedan u noći pjevajući Bootie Call Ali Saintsa. Pjeva kao ministrant. - O — vedrije ponovi Monday, manje zabrinut. - Dakle, imaš žestoku konkurenciju — dodam. — Možda da organiziramo pjevačko nadmetanje — predloži. — Znaš, čim sam ugledao tvoju riđu glavu prekrivenu blatom i vrtnim lišćem, znao sam da te želim. Samo nisam znao što bih poduzeo. Tražeći ti posao, dobio sam na vremenu. Dakle, sav taj trud nije otišao u vjetar, ako te to brinulo. Opet se poljubimo, a ja bih posve doslovno mogla useliti u ova mala kola i ostati s njim zauvijek, premda se unutra nijedno od nas ne može uspraviti ako ne pogne glavu, ali uto začujemo vani glasove jer je nova skupina posjetitelja došla razgledati vrt. — Ej, nešto sam ti kupio. — Protrlja nos, počeše se po sljepoočnici, odjednom sav smeten, nešto nesuvislo mrmlja, stoje meni toliko neodoljivo da samo sjedim za stolom i gledam ga s golemim osmijehom na licu, nimalo mu ne pomažući. — Ovo je za tvoj vrt — posramljeno kaže. - Ali ako ti je glupo, uzet ću ga natrag, nema veze. Nije bio skup, ugledao sam ga i sjetio se tebe ili pomislio da bi ti se mogao svidjeti, mislim, zapravo ne poznajem nikoga tko boravi u vrtu toliko kao ti, osim moje mame koja doslovno živi u svojem... uglavnom, uzet ću ga natrag ako ti se ne sviđa. — Monday, to je prekrasan način predstavljanja dara - podrugljivo kažem s rukom na srcu. — Navikni se — nježno odvrati pa posegne pod stol i preda mi dar za vrt. Prekrije lice rukama da ne vidi kako ću reagirati. — Sviđa ti se? — upita prigušenim glasom. Poljubim mu ruke. Pusti da mu padnu u krilo, a nesigurno lice ozari smiješak olakšanja. — Prelijep je. — Ne bih ga baš nazvao prelijepim. — Savršen je. Hvala ti. Poljubimo se usred kola u Connemari u parku Phoenix uz trošni vrtni znak na kojemu piše: „Čuda rastu samo tamo gdje ih posiješ."

144

26. Monday i ja ležimo u mojem krevetu. Kolovoz je. Deset je navečer i moje su zavjese razmaknute. Nebo je još svijetlo. Čujem djecu iz okolnih ulica koja se još igraju vani. Moj vrt još buja životom. Oko nas su još zvuči života i aktivnosti, a u zraku je miris roštilja. Nalazim se u divnome balonu opoja, ležeći gola uz Mondavja, kupajući se u postkoitalnoj slavi i zadovoljstvu. Gledam u nebo, diveći se njegovu crvenilu. - Crveno noćno nebo... - započnem dječju pjesmicu, kadli se na prozoru pojavi tvoje lice. Ahhhhhhh! Arrrrrrrgggghhh! Mondayju zamalo otkaže srce jer skočim i pokrijem se plahtom, pritom se sva zapetljavši. - Isusa ti boga! - vrisne Monday kada te ugleda. Prasneš u smijeh, kao pravi luđak, a ja po tvojim maničnim očima shvatim da si pijan. - Zgodna rešetka za penjačice — vikneš kucajući na prozor, a ja zažalim što sam na zid kuće ispod spavaće sobe postavila rešetku pogodnu za penjanje, uz koju sada po pročelju kuće raste ruža, otporna listopadna trajnica. Monday zaječi. - Mislim da je pijan - kažem. - Misliš? Pogledaš ga. - Idi — umorno kaže. — Idi radi što već vas dvoje radite u deset sati četvrtkom navečer. Otvorim ulazna vrata u kućnom ogrtaču i zateknem te kako sjediš za stolom u svojem vrtu. Odjeven si u večernje odijelo. Zazviždim. Opsuješ me. Vidim da su ti ulazna vrata otvorena pa ubacim ključeve tvoje kuće u džep ogrtača i sjednem. — Vidim da ti je napokon pronašao posao — kažeš pa se podsmjehneš i prasneš u onaj svoj prljavi, odvratni oholi smijeh. Večeras si se vratio i cigaretama. — Zaboravio si danas pokositi travu — primijetim. — Svoje mišljenje zadrži za sebe, Delijo Smith. — Ona je kuharica. — Odjebi. Večeras si ljut, Matte, i opet smo na početku. Iskapiš bocu piva i zavitlaš je preko ulice. Razbije se na mojoj strani puteljka. Mondav baci pogled kroz prozor, vidi da sam dobro i povuče se. — Što se dogodilo večeras? — Otišao sam na radijske nagrade. Nisam bio nominiran. Bio sam zgađen. To sam im i rekao. Rekao sam i još ponešto o određenim ljudima koji me nisu podržali kada su trebali. Rekao sam to na pozornici, za mikrofonom da bi svi jasno i glasno čuli što imam reći. Organizatorima se moje vladanje nije svidjelo. I tako su mi dali nogom u guzicu. Dva koraka naprijed, jedan natrag. Isti smo. Valjda je i to prirodno. Nitko i ništa nije savršeno. Ja ne osuđujem, barem ne naglas. Ti držiš tiradu o poslu, o nezaposlenosti, o svim ljudima na svijetu koji imaju posla. Teško te pratiti jer se prekidaš, odustaješ od misli prije negoli ih do kraja izraziš. Tvoj tijek misli odražava tvoje trenutačno stanje. Na neki se način slažem s tobom. I ja sam se tijekom protekle godine povremeno osjećala tako kako ti sada zvučiš, i još se katkad tako osjećam dok se svakodnevno trudim pronaći svoje mjesto u svijetu. Društvo je izgrađeno oko industrije, kažeš, samo djeca i umirovljenici mogu se opustiti u neradu, a brine te i postotak ljudi koji umru od srčanog udara netom nakon što odu u mirovinu. Misliš da ćeš umrijeti od dosade i odlučiš se obratiti doktoru J.-u za pomoć oko toga. 145

Teško ti je pronaći posao, gotovo nemoguće. Istekao ti je vrtlarski dopust i sada si službeno nezaposlen. Nekoć si bio vruća roba, a sada si višak. Na crnom si popisu. Nitko ne želi zaposliti tako nepredvidljivog čovjeka kao što si ti, za kojega se zna da je sklon izgredima, a oni koji te žele, traže te iz pogrešnih razloga, hoće da napušeš svoju mračnu stranu i pretvoriš se u karikaturu samoga sebe. Ali tako nećeš vratiti Amy i ta tvoja strana čak ni tebi samome ne leži. Bio si na beskrajnim sastancima sa svojim agentom koji ti se ne javlja onako često kao prije i provodi više vremena s novom televizijskom zvijezdom u usponu koja ima bjelje zube, gušću kosu, bolju kožu i čavrlja politički korektno. Kućanice ga obožavaju, a kamiondžije ga trpe. Večeras si ga zalio čašom vode, a kada nitko nije gledao, pozvao te van, praveći se da želi porazgovarati kao odrastao čovjek, ali te umjesto toga tresnuo šakom u bradu, zagla-dio si večernje odijelo Toma Forda i vratio se unutra s plastičnim smiješkom uručiti nekome nagradu. To su tvoje riječi. Nadaš se da će umrijeti od neke spolne bolesti. Pokušaš ih sve nabrojiti. Zatim prijedeš na voditelja koji je dobio tvoju nagradu, onu koju si dobivao šest godina zaredom, na čovjeka koji u eteru govori o pticama i vrtlarenju. Znam i da me želiš povrijediti zbog mojih novih interesa, ali neću progutati mamac. Sada već poznajem tvoje štosove. Kada si povrijeđen, nastojiš povrijediti druge. Sa mnom ti to neće upaliti. Zatim prijedeš na Poslovnjaka, koji je nedavno tebe i Amy zamolio da se stišate kada ste se jedne večeri žestoko posvadili nasred ulice, pa se sada našao na meti tvoje mržnje. Nagađaš da voli sastančiti o sastancima, da obožava zvuk vlastitoga glasa i da drži duge govore o svojoj ljubavi prema analnim čepićima i sličnim seksualnim pomagalima koja izmišljaš u hodu. Uđem u tvoju kuću i vratim se s rolom toaletnog papira. - Imam ideju — kažem prekidajući tiradu o Poslovnjaku. - Ne plačem - srdito kažeš ugledavši toaletni papir. -I već sam se posrao. Po tvojim ružama. - Ajde, Matte. Slijediš me preko ulice. Napokon se osmjehneš kada vidiš što činim i oduševljeno mi se pridružiš. Deset minuta tiho omatamo Poslovnjakov vrt u toaletni papir, smijući se tako jako da se skoro upiškimo, pa moramo povremeno zastati prekrivajući jedno drugome usta da ga ne probudimo bukom. Ovijemo papir oko grana njegova stabla kestena i ostavimo komade da vise kao da je tužna vrba. Ukrasimo i cvjetne gredice, a za njegov BMW zavežemo golemu mašnu. Omotamo ga i oko stupa na njegovu trijemu pa natrgamo sitne komadiće kojima zaspemo travu kao da su konfeti. Kada završimo, damo si pet i okrenemo se pa ugledamo Mondayja i doktora J.-a koji nas gledaju. Mondav je bos, u trapericama i majici, seksi i razdragan, premda se to trudi prikriti. Doktor Jameson odjeven je u svoj komplet za hitne izlaske — najlonsku trenirku i večernje cipele — i djeluje iskreno zabrinuto za naše zdravlje. — On je pijan, a ne znam kakav ti imaš izgovor - kaže Monday prekriživši ruke na prsima. — Ozbiljno, vama dvoma hitno treba posao. — Nadam se početi u ponedjeljak, Monday - kažeš pa se nasmiješ vlastitoj duhovitosti. Oboriš pogled na svoje bose noge. — A, znači i ti si se zarazio. — Čime? —Jasmineinim malim trikom. Vidio sam je jednom da to radi. Usred noći. Plačući. Zimi, luda krava. Monday se nasmija. — Znala sam! - uzviknem. — Znala sam da me gledaš. Samo što te noći nisam plakala. — Ne, te si noći učinila da izgleda kao da ti je kuća ispovraćala travu po vrtu. Na to se moram nasmijati, ali preglasni smo pa nas Mondav i doktor J. udalje od Poslovnjakove kuće da se ne probudi i ne vidi kako smo mu ukrasili vrt. 146

Oglušivši se na savjet doktora Jamesona da ostaneš obuven, hodaš ispred nas zbacujući kožnate cipele i smrdljive čarape koje bacaš prema meni. Odlučiš se povezati sa zemljom, ukorijeniti se, ali tvoj neobični, hipijevski ples sve nas nasmije, htjeli mi to ili ne. Prilično je zabavno dok ne nagaziš na krhotinu boce koju si ispalio preko ceste. Doktor Jameson otrči po pomoć.

147

JESEN Godišnje doba između ljeta i zime koje na sjevernoj polutci obuhvaća mjesece rujan, listopad i studeni. Doba zrelosti.

148

27. Monday ti i ja sjedimo jedno do drugoga na kauču jedući vafle sa sirupom u besprijekorno održavanoj dnevnoj sobi doktora Jamesona, koja miriše na bosiljak i limun zahvaljujući nizu teglica s bosiljkom poredanih po prozorskoj dasci i stablu limuna koje hvata sunce u kutu sobe. Na suncu leži i pas, dokono nas gledajući kao da se dosađuje. Ovo nije prvi put da smo svi ovdje, štoviše, to je već treća subota u nizu da svjedočimo njegovim razgovorima s kandidatima za druženje na Božić. Nismo bili toliko okrutni da ga ne pozovemo k sebi na Božić. Ti si ga prvi pozvao, pa makar samo zato što još pokušavaš zaraditi pluseve od Amy koja te još drži na ledu, čekajući znak da se trudiš, da si promijenjen, da si se doista sabrao. Pisamce koje ti je napisala zapravo te nije obeshrabrilo kao što sam očekivala, nego ti je ulilo nadu. Navodno ti je istu poruku ostavila u nekoliko trenutaka u vašem zajedničkom životu, između ostaloga i kada si je tri puta pokušao zaprositi, ali si u zadnji čas izgubio hrabrost. Ti njezino pisamce doživljavaš kao intervenciju, kao krug podrške za vaš brak. Čitaš između malobrojnih redaka skrivenu poruku da će ti se ona vratiti, ali već je kolovoz, a niste baš mnogo komunicirali. Vjerovao si da će pomisliti kako je poziv doktora Jamesona dokaz da si se promijenio, ali ona je tvoju dobrotu protumačila kao nepromišljenost, uobičajen propust da svoju obitelj staviš na prvo mjesto, sebičnost, znak da ne želiš s njom provesti Božić. Imala je impresivan popis stvari koje ti treba reći i čula sam kako ih viče na tebe jedne večeri, jedne večeri kada je Poslovnjak imao dovoljno pameti da se ne žali. Sigurna sam da vas je čuo i doktor Jameson, zbog čega je tvoju ponudu lakše odbio, premda uz veliku nelagodu. Sigurno je za njega bio nov udarac to što ga najbliži prijatelj i prvi susjed ne može pozvati na božičnu večeru pa opažam da odjednom djeluje starije i umornije, premda se pravi da u svemu uživa. — Barem razgovara s njim — rekao je Monday dok smo oboje ležali budni u krevetu slušajući vas kako se svađate za vrtnim stolom, u samodopadnosti svoje mlade veze uvjereni da mi nikada ne bismo tako mogli razgovarati jedno s drugim. Ali ti si izabrao pogrešan trenutak za načinjanje te teme jer je tvoj ispad na radijskim nagradama buknuo u medijima, a ti si po-tratio svaku šansu za veliki posao kojemu si se nadao na nekoj od konkurentskih postaja koje su te bile spremne uzeti u razmatranje. Odviše si riskantan. Umjesto onoga čemu si se nadao, ponuđen ti je posao na jednoj od slabije poznatih lokalnih radijskih postaja koja se čuje samo u Dublinu, ali barem si dobio vlastitu emisiju Show Matta Marshalla u kojoj od podneva do tri raspravljaš o aktualnim temama. Morat ćeš se uzorno vladati. Počeo si raditi prije dva tjedna i ljubazno uredio da Heather jednom tjedno radi u tvojem uredu, o čemu smo razgovarali kada si došao na Heatherin krug podrške. Nova emisija znači da radiš za mnogo manju plaću i da nemaš oko sebe istu ekipu kao nekoć, pa si pojednostavio život, a Amv se morala vratiti na posao, ali mislim da će vam promjena oboma dobro doći, premda vam je nametnuta. Ja to najbolje razumijem. Isključila sam se iz onoga što govori mlada žena preda mnom. Bilo bi nepristojno i nadmeno nazvati je new age hipijevkom, ali trenutačno stanuje na stablu ne bi li spriječila građevinsku tvrtku da ga sruši jer je stanište rijetke vrste puža. Divim se njezinim snažnim uvjerenjima: puževima su potrebni ljudi kao što je ona da ih zaštite od ljudi kao što sam ja, ali pritom graditeljima onemogućava da izgrade prijeko potrebnu bolnicu za djecu. Voljela bih da se ljudi zalažu za djecu jednako revno kao što se zalažu za puževe. Ne mislim da će doktor Jameson dijeliti njezino suosjećanje prema puževima: pojeli su mu salatu u povrtnjaku. Ali ne ometa me to, nego Mondav koji sjedi pokraj mene, tako blizu da osjećam vrućinu kroz njegovu majicu koja je meka, tanka i gotovo prozirna. Kada spustim pogled ulijevo, ugledam obris njegove bradavice. Uhvati me u tome i dobaci mi pogled pun čežnje koji sada već dobro poznajem i pomislim kako gaje šteta potratiti. Prijeđe mi palcem po dlanu, samo jednom, prvo u jednom pa u drugom smjeru, i meni je to dovoljno. Želim ga. Pogleda me kao 149

da i on mene želi, ovdje i sada. Možda bih se i prepustila tom porivu da ne mislim kako bi ti cijelo vrijeme izigravao komentatora. Rujan je i vrijeme je vlažno, teško, kao da samo što nije došlo olujno nevrijeme. Takvo vrijeme izaziva glavobolju i izluđuje životinje - i tebe. Nadam se da će kišiti jer moj vrt treba zaliti. S druge strane ulice gospodin Malone sjedi sam u vrtnoj stolici sa šalicom čaja koju drži u rukama već jedan sat. Da povremeno ne trepne, pomislila bih daje mrtav, ali ovakav je većinu dana od smrti gospođe Malone, kojoj je prije tri tjedna drugi moždani udar oduzeo život. Zamišljam je kako plijevi vrt, na sve četiri u suknji od tvida, a onda je zamislim kakva je bila nakon udara dok je sjedila u vrtu uz gospodina Malonea koji joj je čitao, no sada ne vidim ništa osim njega samog, pa mi se oči napune suzama. Monday me opet zabrinuto pogleda pa mi stegne ruku, što samo dodatno uveća moju žudnju za njim. Nije se službeno doselio k meni, ali kao da jest, jer kod mene spava gotovo svaku noć, ima čak i svoj dio ormara, a njegova četkica za zube i pribor za brijanje stoje pokraj mojih stvari u kupaonici. Kada ne spava sa mnom — kada si kažemo da trebamo usporiti, vidjeti se s prijateljima, provesti koju noć odvojeni — to je prava muka jer gledam sve te stvari i čeznem da bude uz mene. Ima psa, Madru, žutog labradora koji se ponaša kao gazda u mojoj kući i zauzeo je moj omiljeni naslonjač, što mi sada ne smeta toliko jer ležim s Mondayjem na kauču, a katkad ostane kod mene čak i kada Mondav ode, tako da naše razdvajanje gubi smisao. Ti me povremeno još zatrebaš usred noći, ali ne kao prije. Ima noći kada pogledam kroz prozor nadajući se da ću čuti tvoj terenac kako juri ulicom uz Guns N' Roses navijen do daske, ali ne kao prije. Pozvala sam doktora Jamesona da sa mnom provede Božić, premda bih radije da me zamijeni, a da ja ostanem kod kuće zato što ćemo Božić provesti s Mondayjevom ekscentričnom majkom u Connemari, a Štefanje s mojom obitelji u Dublinu. Ovoga tjedna sastali smo se razgovarati o tome kako će Heather pripremiti božični ručak jer će Jonathan prvi put biti s nama. Oboje će otići na tečaj kuhanja kako bi naučili pripremiti savršen božični ručak. Ni Mondav ni ja ne radujemo se baš Božiću. Bio bi san snova kada bi Heather mogla biti sama sa mnom, ali to, naravno, nije moguće. Doktor Jameson nas je podsjetio daje obiteljska strka bolja od samoće. Budući da sam vidjela što sve izvodi samo da bi imao društvo na dan kada mnogi tvrde da žele biti sami, sklona sam se složiti s njim. - Okej. - Ti jednom glasno pljesneš i prekineš je usred rečenice jer ne možeš više trpjeti to blebetanje. Monday i ja poskočimo jer smo se izgubili u vlastitim svjetovima. — Mislim da je bilo dosta — kažeš, a Monday se nasmije. Gospođa te pogleda, zgranuta i uvrijeđena, a ja ublažim udarac pristojno je isprativši iz kuće. - I, što mislite? — upitam kada se vratim. Doktor Jameson me pogleda. — Mislim... da je smrdjela na mahovinu. Monday se opet nasmije. To često čini premda misli da to ne opažamo: smije se kao da smo hrpa čudaka na televiziji, a on nas promatra i povremeno se uključuje. Zaboravlja da i mi njega vidimo. - Eto, obavili smo još jednu - kažem ne bih li nas sve razvedrila. Doktor Jameson danas djeluje snuždenije nego inače. - Ne. Dovoljno je bilo — kaže tiho, za sebe. — Bilo je dovoljno. — Ustane i ode do telefona u kuhinji. U njegovoj kući pregradni zidovi nisu srušeni kao u tvojoj i mojoj, nego je cijela ostala u izvornom stanju iz sedamdesetih s tadašnjim pločicama, a reklo bi se i tadašnjim tapetama. - Nemojte otkazati — kažem dok podiže slušalicu i traži broj u notesu. - Kako joj je ime? — upita gledajući imena i brojeve. — Rita? Ne, Renagh. Ili Elaine? Ne mogu se sjetiti. - Lista stranice. - Toliko ih je bilo. - Tek što nije tri, doktore J., samo što nije stigla. Sigurno je već krenula, ne možete sada otkazati. - Stigao je neki automobil — kaže Monday s drugoga kraja sobe. 150

Doktor Jameson umorno uzdahne i zatvori notes. Vidim da je odustao i to mi slama srce. Skine naočale i pusti da mu vise s lančića oko vrata. Svi stanemo pred prozor dnevne sobe kao za sve druge posjetitelje, i motrimo. Vani je parkiran mali, žuti Mini Cooper. Postarija gospođa u svjetloljubičastome šeširu od kašmira i kardiganu zuri preda se. Krupna je, mazna i doima se kao plišani medvjedić. — Olive — odjednom kaže doktor Jameson, a umor u njegovu glasu zamijeni vedrina. - Tako se zove. Pogledam ga nastojeći prikriti smiješak. Olive pogleda kuću pa pokrene motor. — Odlazi — kaže Monday. — Ne odlazi — kažeš nakon što se nekoliko sekunda ne pomakne. — Samo sjedi vani - kažem. — Čini se daje lovi trema. Pustimo li je još malo, vjerojatno će se prestrašiti i odvesti — kažeš. — To će razriješiti tvoju dilemu. Doktor Jameson gleda je još nekoliko trenutaka pa izađe. Gledamo za njim dok hoda svojim vrtnim puteljkom prema automobilu. — Reći će joj neka odjebe — kažeš. — Gledajte. Uzdahnem. Hotimice zbijaš neumjesne šale i premda sam navikla na tebe i tvoje nijanse, ipak si mi katkad naporan. Doktor Jameson priđe Oliveinu prozoru i lagano pokuca. Srdačno joj zaželi dobrodošlicu, ohrabrujuće joj se osmjehne i uputi joj blag pogled kakav u njega nikada prije nisam vidjela. Ona ga gleda, stežući upravljač tako snažno da su joj zglobovi prstiju pobijelili. Gledam kako stisak popušta dok ga proučava, a onda se motor ugasi. — Mislim da bismo ovo dvoje trebali ostaviti nasamo - kažem, a ti i Mondav smeteno me pogledate. - Hajde. - Dok vas dvojicu vučem prilazom, doktor Jameson ne buni se što odlazimo. Vedro nam mahne uvodeći je u kuću. Tebe je to malčice povrijedilo, što mi izmami smiješak na lice. Kasnije toga dana uvučem se na stolicu pokraj tatine u našoj mjesnoj zajednici gdje ćemo gledati kako Heather prima narančasti pojas u taekwondou. Narančasti pojas označava izlazak sunca, ali se, kao u zoru, vidi samo ljepota njegova izlaska, ali još ne i golema snaga. To znači da početnik počinje uviđati ljepotu umijeća taekwondoa, ali još nije iskusio moć tehnike. Imam osjećaj da sam i ja zaslužila takav pojas. Zara sjedi na Leilinu koljenu tati s druge strane, tako da za promjenu neće biti most između nas dvoje. Heather me ugleda, uzbuđeno se ozari i mahne. Nemam dojam da je životni izazovi ispunjavaju zebnjom, nego mi se čini da ih doživljava kao pustolovinu i uglavnom ih sama traži, što je veliko nadahnuće. — Tata — kažem. - U vezi s poslom... — Nema veze. — Pa, željela sam ti zahvaliti. — Nisam ništa učinio. Nema ga više. Dobio ga je netko drugi. — Čula sam. Ali hvala ti. Zato što si me smatrao sposobnom za taj posao. Pogleda me kao da sam idiot. - Naravno da bi bila sposobna. Vjerojatno i bolja od tipa kojem su ga dali. Ali nisi se potrudila otići na razgovor za posao. Zvuči poznato? Nasmiješim se sebi u bradu. To je najveći kompliment koji mi je ikada dao. Heather započne pokaznu vježbu. — Kad bolje razmislim, pronašao sam ovo... — Posegne u stražnji džep i izvadi fotografiju, blago svijenih kutova od toga što ju je nosio u džepu tako daje poprimila oblik njegove guzice. — Tražio sam neke stare Zarine fotografije i nabasao na ovo. Moglo bi ti se svidjeti. 151

To je fotografija mene i djeda Adalberta Maryja. Ja sadim sjemenje u vrtu iza njegove kuće, žestoko usredotočena, i nijedno od nas ne gleda u objektiv. Imam oko četiri godine. Na poleđini je maminim rukopisom napisano: Tata i Jasmine sade suncokrete 4. lipnja 1984. — Hvala ti — šapnem s knedlom u grlu, a tata svrne pogled jer ga moj neočekivani emocionalni ispad ispunjava nelagodom. Leilah mi dobaci rupčić, vidno zadovoljna, a onda svi pogledamo Heatherinu vježbu. Kada se vratim kući, uokvirim fotografiju i dodam je na kuhinjski zid uspomena. Ona bilježi vrijeme dok je mama bila živa, dok djed Adalbert Mary još nije bio posađen u zemlju i dok još nisam znala da ću umrijeti.

152

28. Moj vrt u studenom nije nužno dosadan. Nema obilja cvijeća, ali imam raznovrsne lisnate grmove čija šarena kora sve čini zanimljivijim. Moj zimski jasmin i vrijesak, kao i zimzeleno grmlje i elegantna trava nalik na perje, koja se vihori na najmanjem povjetarcu pridodaju gibanje, jarkocrvene bobice donose boju, a kozja krv kod gospodina Malonea mirisna je i šarena. Počeli su puhati snažni jesenski vjetrovi i često kiši, pa gotovo svaki dan grabljam otpalo lišće od kojega radim kompost. Čistim vrtlarski pribor i spremam ga za zimu, osjećajući kako me pritom steže u grudima, te vežem puzavice da ih zaštitim od vjetrova. U studenom namjeravam posaditi ruže golog korijena, a moje učenje o toj temi Mondavja beskrajno zabavlja. Ali to je ozbiljna tema. - To su obične ruže — rekao je Monday, ali nisu to bilo kakve ruže. Upravo sam mu to i objasnila, a on me saslušao, jer me uvijek sluša, a kad sam završila, poljubio me i rekao mi prvi put zašto je točno zaljubljen u mene. I zašto ga ruže podsjećaju na ljubav prema meni. Ali ruže, kao ti i ja, nose mnogo problema. Ruže posađene u tlo u kojem su godinama rasle ruže, sklone su bolestima. Posadiš li ruže na takvo mjesto, moraš maknuti što više stare zemlje i zamijeniti je svježom, iz drugoga dijela vrta na kojem do tada nisu rasle ruže. To me podsjeća na gospodina Malonea koji pokušava rasti na istome mjestu na kojemu mu je umrla supruga. To me podsjeća na čovjeka koji se trudi rasti na istome mjestu gdje je umrlo nešto, pa makar to bilo dio njega. Svi smo skloni bolestima u takvim situacijama. Bolje se maknuti, iščupati se s korijenom i početi iznova — tada ćemo procvasti. Jednog jutra u studenome probudi me neko struganje izvana -poznat je to zvuk, kao kada stružeš noktima po ploči — pa iskočim iz kreveta. To me nekim čudom vrati u prošlost. Odmaknem se od Mondayjeve ruke, koja me tijekom noći ugodno štitila, a sada mi je teška i mrtva na grudima, pa se tiho izvučem iz kreveta. Pogledam kroz prozor i vidim te kako vučeš vrtni stol prilazom. Srce mi poskoči, a želudac se neobično preokrene, ali ne od uzbuđenja nego od tuge i gubitka, jer nije spremno ni sposobno za prekid, promjenu i rastanak. Odmah se rastužim. Ne mogu gledati kako to činiš. Na brzinu nabacim trenirku i pohitam van. Moram ti pomoći. Dohvatim jedan kraj stola, a ti podigneš pogled prema meni. I nasmiješiš se. Poslovnjak projuri mimo nas. Oboje podignemo ruku sa stola da mu mahnemo. Ne primjećuje nas. Nasmijemo se i nastavimo. Ne razgovaramo, ali svejedno dobro surađujemo manevrirajući teškim stolom oko kuće do stražnjeg vrta. Osjećam se gotovo kao da odnosimo mrtvo tijelo, lijes dragoga prijatelja. Činimo to zajedno, a meni je u grlu knedla. Stol postavimo u stražnje dvorište, na terasu pokraj kuhinje i oko njega razmjestimo stolice koje si već donio. — Amy se vraća — kažeš. — To su genijalne vijesti — kažem naposljetku, iznenađena što sam išta uspjela protisnuti preko knedle u grlu. — Aha, jesu — kažeš, ali ne djeluješ posebno sretno. — Ne smijem zaribati. — Nećeš. — Nemoj mi to dopustiti. — Neću — kažem, dirnuta odgovornošću koju si mi povjerio. Kimneš a zatim se vratimo u vrt ispred kuće. Fionn sjedi u automobilu igrajući se s radijem, mijenjajući postaje u potrazi za nekom pjesmom. — Popravio si ga. — Nije bio pokvaren — smeteno odvratiš. — Ali rekao si... Nema veze. 153

Sine ti da si uhvaćen u laži. — Ona stvar Guns N' Rosesa. -Uzdahneš. — Tata je tukao mamu i mene. Onoga dana kada smo ga se napokon riješili, kada smo mu se napokon suprotstavili, mama i ja odvrnuli smo Paradise City do daske i zajedno plesali po kuhinji. Nikada je nisam vidio tako sretnu. Pjesma tvoje slobode. Znala sam da nešto znači, željela sam da nešto znači onih hladnih, mračnih noći kada si znao dojuriti ulicom kao da te nije bilo sto godina i jedva čekaš otići kući obitelji, ali si uvijek osjećao da su ti vrata doma zaključana, čak i kada to nisu bila. — Hvala što si mi to rekao. — Pa, bolje nego da slušam Love is a Battlefield — kažeš. Blenem. -Što? Misliš da ne čujem kada ta stvar svaki dan trešti iz tvoje kuće? Čujem te kad su ti prozori otvoreni, znaš, a katkad te i vidim s četkom za kosu. — Oponašaš me izvodeći jeziv ples iz osamdesetih. — Ne pjevam u četku za kosu - pobunim se. Bojažljivo mi se osmjehuješ pa shvatim da je ovo samo tvoj pokušaj skretanja razgovora s onoga što si mi upravo otkrio, a ne znaš kako bi to drukčije učinio. — To je boca dezodoransa, samo da znaš, i odlično pjevam na plejbek. — Ne sumnjam. — Smiješ se. Bacim pogled na svoju kuću i ugledam Mondayja koji nas gleda s prozora moje spavaće sobe. Kad ga ulovimo, brzo se povuče. — Dobro vam je krenulo - primijetiš. Kimnem. — Danas je veliki dan — kažem, a kada se zbuniš, objasnim: - Istekla je moja godina. Zatečen si, iznenađen. — Čovječe. Pazi ti to. — Mislila sam da znaš, s obzirom na to da si micao stol. — Ne. Samo mi se učinilo daje pravi trenutak. — Oboje se zagledamo u mjesto na kojem je stajao stol. Trava je spljoštena tamo gdje su bile noge. Prozire se zemlja. Morat ćeš ponovno zasijati. -Jesi li što pronašla? — upitaš me. -Ne. — Hoćeš. -Aha. — Izgubila si samopouzdanje, ali vratit će ti se - umiruješ me. A ja znam da to nisu puste riječi jer ti to najbolje razumiješ. — Hvala ti. — Eto. Bila je to zanimljiva godina. - Pružiš mi ruku. Zapiljim se u nju, jednom je stegnem pa se primaknem na zagrljaj. Zagrlimo se, na travi u vrtu ispred tvoje kuće, gdje je nekoć stajao stol. — Nikada mi nisi rekla što sam zgriješio — blago kažeš u moj vrat. — Da sam te toliko unesrećio. Ali mislim da znam. Sledim se i ne znam kako bih odgovorila. Odavno sam te prestala poistovjećivati s tim čovjekom, čovjekom kojega sam tako dugo mrzila. Nijedno od nas ne povlači se iz zagrljaja i mislim da nam je oboma lakše ako se ne gledamo. Govoriš u moj vrat, a ja osjećam tvoj vrući dah na koži. — Ima veze s tvojom sestrom, zar ne? Srce mi tako jako tuče da sam sigurna kako ga osjećaš. Ono me odaje. — Žao mi je. Isprika me isprva zatekne, a onda ne osjećam više ništa. Tada shvatim da to uopće nije ono što mije trebalo. Cijelu si mi godinu pokazivao da ti je žao, da nikada nisi onako mislio. To ionako više nije važno. Oprošteno ti je. Povučem se iz zagrljaja, poljubim te u čelo pa se vratim preko ceste do svoje kuće. 154

Madra bjesomučno kopa u vrtu, oko čega se vječno svadimo. Monday je odjeven i stoji na otvorenim vratima. Mahne ti, a ti mu odzdraviš. — Madra! - viknem. — Ne! Dragi, kako si mu mogao dopustiti da...?Jao, moje cvijeće! Kopa pod znakom koji mi je Monday kupio, onim na kojem piše „Čuda rastu samo tamo gdje ih posiješ", pa padnem na koljena da počistim nered, ali pritom mi pogled padne na kutiju u zemlji. Metalnu, nalik hrđavoj škrinjici s blagom. — Koji je ovo...? Monday, gle! Podignem pogled prema Mondayju, očekujući iznenađenje, ali on već zna. Smiješi se. Spusti se na koljena i već pomislim da će mi pomoći srediti cvijeće, ah on umjesto toga samo kaže: — Otvori je. I otvorim je. O da, otvorim je. Ova godina za mene je bila vrijeme preobražaja. Ne izvanjskog. Izvana izgledam isto, možda malčice starije. Ali promijenila sam se iznutra. Osjećam da jesam. I to je čarolija. Moj je vrt moje zrcalo. Vrt koji je nekoć bio pust i sterilan sada je pun, bujan i zreo. Cvjeta i raste. Možda bi se isto moglo reći i za mene. Izgubila sam nešto za što sam vjerovala da me određuje i osjetila se prazno. Umjesto da to dobijem natrag, morala sam pronaći ispunjenje bez toga. Svijet fasciniraju nagle preobrazbe, kozmetička rješenja i ma-đioničarski trikovi izvedeni s teatralnim zamahom. U tren oka, odande dovde, trepni i promaklo ti je. Moja promjena nije bila trenutačna i često sporost mijene može biti bolna, samotna i zbunjujuća, ali mijena se odvija premda toga nismo uvijek svjesni. Osvrnemo se i pomislimo: Tko je bila ona osoba? I pritom se pitamo: Tko to postajem? I u kojem smo točno trenutku prekoračili granicu, kada je jedna verzija prepustila mjesto idućoj? Ali upravo zahvaljujući postupnosti pamtimo putovanje i čuvamo sjećanje na ono što smo bili, što smo činili i zašto. Kada je odredište nepoznato, cijenimo put. Ovo nije bilo samo moje putovanje, ne radi se o tome da sam pala i da me muškarac izbavio, premda se ja jesam spotaknula, a ti jesi pao, meni se ljubav dogodila, a tvoja se ispravila i obnovila. Radi se o tebi i meni, o našim usponima i padovima uz godišnja doba, o tome što se dogodilo kada su se ista vrata zalupila i tebi i meni. Nisam sigurna da bih bez tebe bila ista žena, a ti možda ne misliš da si išta učinio. Većina ljudi ne treba ništa učiniti u našem životu da nas promijeni, trebaju samo biti. Ja sam reagirala na tebe. Ti si djelovao na mene. Pomogao si mi. Pružio si mi neobično prijateljstvo, nježno rame za plakanje. Jednom si mi u onim dugim, mračnim, hladnim zimskim noćima za vrtnim stolom rekao, premda ti je bilo neugodno i vjerojatno si bio previše pijan da bi se sada toga sjećao, da si zaključan vani na hladnoći, a da te ja povremeno pustim na toplo. Tada sam imala jednostavan odgovor, ali nisam shvaćala pravo značenje svojih riječi — dao si mi svoj ključ. Mislim da si ti za mene učinio isto. Pomogla sam ti da mi pomogneš, kao što si ti meni pomogao da ti pomognem i to tako mora biti jer je u protivnom sam koncept pomaganja izlišan. Oduvijek sam vjerovala da prihvaćanje pomoći znači gubitak kontrole, ali moraš dopustiti nekome da ti pomogne, moraš željeti da ti netko pomogne i tek tada možeš dobiti pomoć. Preobrazba u čahuri može trajati tjednima, mjesecima pa čak i godinama — meni je trebala puna godina dana. I premda sam postala ova nova osoba, još prolazim veću preobrazbu, onu koju neću pojmiti dok se ne sjetim sadašnje sebe i pomislim: Tko je bila ona djevojka? Neprestano se razvijamo i pretpostavljam da sam to oduvijek znala, ali baš zato što sam to znala, bojala sam se stati i ironično je da sam se najdalje pomakla baš kad sam se napokon zaustavila. Sada znam da se zapravo nikada ne zaustavljamo i našem putovanju nikada nije kraj zato što nastavljamo cvasti — baš kao stoje gusjenica, kada je pomislila daje smak svijeta, postala leptir.

155